SOCIOLOGIJA

PREGLED GLAVNIH SISTEMA SOCIOLOŠKIH TEORIJA

Osnovne sociološke tradicije
Platon
Platon je u svojim djelima, a osobito u knjigama «Država» i «Zakoni» razmatrao idealno državno uređenje. Platon je tvrdio da idealnu državu krasi podjela rada između raznih slojeva društva a glavni staleži su: vladari, vojnici i obični građani. Svatko u takvoj državi treba raditi ono za što posjeduje odgovarajuće sposobnosti a zadatak obrazovanja i sustava ispita je da rasporedi ljude u profesije i staleže koji odgovaraju njihovim osobinama. Obični građani su oni koje krasi marljivost i radišnost. Proizvode sve što je potrebno za funkcioniranje države te iako predstavljaju veliku većinu populacije isključeni su iz upravljanja i nemaju političkih prava, ali to kompenziraju pravom vlasništva i nekim drugim privilegijama koje ostala dva staleža nemaju. Treći stalež dobiva samo osnovno obrazovanje – glazbeno obrazovanje i gimnastiku. Drugi stalež predstavljaju vojnici kojima je zadaća da čuvaju red i ratuju a karakteristike su im hrabrost i fizička sposobnost. Oni prolaze dugo vježbanje ratničkih vještina i čine jezgru vojske koja disciplinom i spremnošću za ratovanje nadoknađuje miroljubivost većine stanovništva. Oni nemaju pravo na vlasništvo niti smiju nositi zlato a čime se želi spriječiti eventualna zloupotreba vlasti. Dobivaju fiksni prihod koji omogućava miran ali ne i luksuzan život. Uostalom svakoj se osobi u državi jamči minimum prihoda a maksimalni prihod može biti četiri puta veći od minimalnog. Sretna će biti ona država u kojoj su vladari filozofi a filozofi vladari – tvrdi Platon. Vladari su posebno sposobni, obdareni i obrazovani ljudi koji su pozvani da budu vladari radi svoje sklonosti razumu, filozofiji i umjetnosti. Nemaju imovinu, zemlju, čak ni kuću, žive zajedno a Platon se zalaže i za zajednicu žena i djece kod tog sloja. Preziru materijalna bogatstva, žive prilično niskim standardom, ne smiju biti sebični, povodljivi prema porocima ili slabog karaktera. Zadatak vladara je čuvanje zakona i običaja Da bi se formirali ti slojevi, Platon smatra da je jamstvo stabilnosti takve podjele u obrazovnom sustavu a u kojem se otkrivaju sposobnosti za razna zanimanja, ispitima se probiru sposobniji kandidati, pažljivo se nadzire njihov razvoj i usmjeravaju se prema njihovim sposobnostima. Platon vrlo detaljno razrađuje obrazovni sustav, sadržaje koje svatko treba naučiti – gimnastiku, glazbu, vojne vještine i sl... U dobi od 20 godina mladi pristupaju općem ispitu koji najuspješnijima omogućava nastavak obrazovanja. S 30 godina samo najsposobniji prolaze ispit koji omogućava 5 godina daljnjeg studija filozofije a da bi potom zauzeli niže položaje u državi. Nakon stjecanja praktičnog znanja polažu trostruki ispit: ispit logike ispit straha (suočavanje s životnim opasnostima) ispit zadovoljstva (suočavanje s životnim užicima). Samo oni koji pokažu intelektualnu superiornost mogu postati vladari – filozofi. Platonova država je obrazac po kojem će nastajati utopistički sustavi sve do danas.

Aristotel
Zajednica je važnija i prethodi pojedincu. Čovjek je po prirodi vezan uz zajednicu, on je društveno biće i ne može opstati bez zajednice (zoon politikon – politički čovjek). Instinkt društvenosti je pretpostavka zajednice a unutar zajednice vlada borba za ostvarenje individualnog interesa. Svatko radi ponajprije za sebe pritom pridonoseći sreći sviju. On se također koristi formom opisa idealne države ali je za razliku od Platona bio više realist, analitičar pa i pragmatičar. Za razliku od Platona on ne vjeruje u zajednicu imovine (već u privatno vlasništvo) jer takav sustav navodi prilagođavanju prosjeka. Za garanciju dobre državne vladavine ne smatra mjerodavne mudre vođe već stalne i dobre zakone. Državna zajednica je nastala evolutivnim razvojem: domaćinstva – sela – gradovi i države, a jednom nastale zajednice traže načela unutarnje stabilnosti i jamstva pravedne zajednice. Usporedbom većeg broja državnih uređenja i sistematizirajuči političke poretke, Aristotel zaključuje da ne postoji idealno državno uređenje – kraljevstva postaju tiranije, aristokracije postaju oligarhije... Najbolja državna zajednica je ona koju čine građani srednjeg sloja i dobru upravu mogu imati samo one države u kojima je srednja klasa mnogobrojna i jača od drugih dviju (bogataši i siromasi) zajedno. Za poredak je pogubno postojanje bogatih (smatraju da su iznad zakona) i siromašnih (ne prihvaćaju autoritet).

U svom djelu «Politika» naglasio je svoj stav o idealnim poretcima u kojem je iznio da ono što je dobro za jedno doba i jednu okolinu ne vrijedi u drugima, te je pritom naglasio da je grčki narod spoj osobina naroda sa sjevera Europe i Azije. Od teološkog razumjevanja prema pozitivnom znanju Općenito razdoblje u kojemu se nauka o društvu, (ne još sociologija), odvajala od teoloških postulata i nazora obilježeno je velikim doprinosom trojice sociologa: Machiavelllia, Halduna i Vicoa.

N. Machiavelli
U njegovim djelima odraz je našla burna politička povijest renesansne Italije. Na društvene procese ne djeluju božanske već zemaljske sile, te zaključuje da je stabilna vlast ravnoteža moći društvenih slojeva i raznih načela vladanja. U svojoj knjižici «Vladar» (koja je stoljećima smatrana vrhuncem političkog pragmatizma i cinizma) on pokušava davati savjete i suditi o vrlinama vladara. Kreće od pretpostavke da je vlast nešto dobro (za onoga koji je ima) i daje konkretne savjete kako vlast zadobiti, održati i zašto se vlast gubi. Svaka takva pouka dokazana je povijesnim primjerom i ličnošću. Grubo postavljene alternative (eliminacija političkih protivnika ili vlastita eliminacija, profesionalna vojska ili ne) donijele su mu reputaciju političkog cinika, no ne može mu se uskratiti činjenica da je politiku odvojio od spekulativnog nagađanja i usmjerio ju prema induktivnom promatranju.

Ibn Haldun
Razlikuje dvije temeljne vrste društva: nomadsko i civilizirano ili gradsko koja se smjenjuju u ciklusu rasta, degeneracije i propasti. Nomadsko društvo predstavlja početak civilizacije. Obilježava ga solidarnost i seljenje u potrazi za hranom. Kasnije dolazi do trajnog zaustavljanja i uspostavljanja gradova. Akumulacija dobara dovodi do napuštanja nomadskog načina života, potrebe da se iskoriste blagodati gradskog života, ali također znači napuštanje duha primitivne solidarnosti i jačanje interesa za materijalnim dobrima. Odnosi među ljudima su površni, nema čvrstih zakona i strogog odgoja. U sukobu tih dviju kultura uvijek pobjeđuje nomadska, koja zauzima gradove, živi u njima te se postupno degeneriraju. Paralelno s promjenom stila života i opće civilizacije teče i promjena u mehanizmu povezivanja društva – assabija. Assabija je izraz koji označava solidarnost plemenskog društva, opću jednakost i homogenost, povezanost krvnim srodstvom. Do poremećaja društvene solidarnosti dolazi kada se iz cjeline odvoji manja grupa ljudi te slabi solidarnost zasnovana na jednakosti, te se povezanost ostvaruje silom vlasti povlaštene manjine prema ostalima. Stvara se država ojačana religijom koja nastaje radi stabilizacije vlasti.

Giambatista Vico
Napisao djelo «Načela nove znanosti». Vico smatra da je čovjek nesavršeno biće, koje spoznaje tako da stvara sheme općih principa putem pokusa i promatranja. Povijest društva svojevrsna je zabrana za eksperiment. Iz analize povijesti vidljivo je da postoje tri razdoblja čovjećanstva: doba bogova – kad ljudi vjeruju da žive pod božanskom vlasti i uputama doba heroja – kad aristokracija vjeruje da je iznad ostalih doba ljudi – kad ljudi shvate da su jednaki po prirodi. Postoji kompleksna mreža prijelaza iz jedne u drugu fazu što se vidi u tablici. Razdoblje Bogova Heroja Ljudi Priroda pjesnička i teološka prirodna plemenitost zakoni savjesti razuma i dužnosti Običaji religiozni tradicija osjećaj dužnosti Vlast teokracija optimat izjednačenost pred zakonom Autoritet božanski bez razloga herojski -svečani ljudski mudrost vođe

Montesquieu
Napisao djelo «Duh zakona». Razlikuje tri tipa vladanja: 1. 2. 3. republiku monarhiju despociju

Razlike između njih objašnjive su diferencijacijom između principa i prirode vlasti. Između prirode vlasti i načela vlasti razlika je u tome što je njezina priroda ono što je čini takvom kakva jest, dok je njezino načelo ono što je stavlja u djelovanje. Priroda vlasti odražava oblike vladanja te određuje opseg u kojem se priznaju politička prava stanovništvu tj. ona varira prema tome tko je suveren - tako u republici vlast pripada ili svima (demokracija) ili dijelu naroda (aristokracija), u monarhiji se suverenitet uobličuje u osobi vladara, a despocija je oblik u kojemu vlada pojedinac bez zakona i ograničenja u skladu s svojom ćudljivom voljom. Načelo vlasti je ono što pokreće vladavinu, što čini društvo harmoničnim, to su unutarnja obilježja ljudi i njihova nastojanja da postignu moralno prihvatljiv poredak u osobitom obliku države u kojem žive – npr. monarhija se oslanja na čast podanika, despocija postoji na strahu podanika, a građanska vrlina je princip republike, što ne znači da su svi obdareni tom vrlinom nego da republika postoji samo ako postoji vrlina kod njezinih građana. Montesquieu smatra da postoje vanjski uzroci koji utječu na vladavine, u prvom redu fizička okolina, zatim religija, običaji ili međuodnosi tih elemenata. Prije svega postoji utjecaj geografskog faktora: klime i zemlje – engleska klima stvara kod stanovnika nestalnost duha i nesklonost podvrgnuća samovolji, azijska klima je dovela do fizičke i duhovne tromosti . Osim ovih prirodnih, postoje i društveni faktori: trgovina, komunikacija, oblici vlasništva i razmjene. Religija je također od velikog značenja – islamska potiče nastanak despocije, katolicizam apsolutnu monarhiju a protestantizam demokratsku republiku. S vremenom slabi značaj prirodnih a raste društvenih faktora. Iz ovoga slijedi da je moguće svjesno stvarati duh naroda, a naročito da državno uređenje potiče ili zaustavlja progres nacije.

Promocija sociologije u znanost
Auguste Comte (Ožist Kont)
Comte se smatra osnivačem sociologije i to iz dva razloga: - njegov rad koristi kao dobra ilustracija prijelomnog razdoblja razvitka učenja o društvu, prijeloma koji je značio definitivnu pobjedu ideje da u društvima postoje zakonitosti koje se mogu otkriti, na koje možemo djelovati i time utjecati na budučnost; - on je tvorac riječi sociologija (1837. g.), a taj trenutak se računa i kao emancipacija sociologije kao posebne znanstvene discipline. Karakteristične točke njegova opusa su: opći zakon o tri stupnja razvoja društva, položaj i značenje sociologije, njegovo shvaćanje budućeg društva.

Naglasak je na prešutnoj tvrdnji da je korisno sve ono što društvo čini stabilnim i nepromjenjivim. u kojoj je duh opterećen fikcijama. Nakon nje razvija se astronomija. Ova tri stupnja bit su napretka. Nastoje se spoznati nadiskustvene sile i transcedentalna bit. analizi društva kao cjeline. prva pozitivna istina. Društvo je kompleksan sustav sastavljen od međusobno povezanih dijelova kod kojih zakonitosti otkrivene na razini takvih subsistema ne moraju vrijediti za društvo kao cjelinu.. 3. ne može se analizom pojedinca shvatiti društvo. Čovjek prethistorije djelovao je ponajprije prema svojim instinktima. Metode koje prevladavaju u ovoj fazi su promatranje. Nijedan od tih stupnjeva ne može se zaobići. rezultira iz nužnosti da se pojedine znanosti integriraju na višoj razini. tj. pri čemu je osnova veliki zakon o tri razvojna stupnja društva. eksperiment i usporedba. Pojava sociologije upravo ima taj zadatak. Traže se zakoni. a svijet se prihvaća kao polje univerzalne sukcesije uzroka i posljedice. Vizija budućeg društva Comte je vjerovao da je svjedok krize i promjene «modernog društva» . Socijalna statika uspoređuje društva tražeći sustav klasifikacije i veza njezinih elemenata. pa i pojedinca. državu. Takvog znanja nema mnogo a ono što ne može objasniti čovjek objašnjava vjerovanjem. Isto tako. Istraživanje društva mora započeti sa studijem cjeline međuzavisnog sustava. a svaka svijest ili znanje prolazi kroz tri faze: 1. Zanimljivo je da on misli da kroz te faze osim što prolaze društva prolaze i pojedinci individualno. preskočiti i sva društva slijede isti pravac razvoja. Statika proučava – religiju. Svaki od njih je nezaobilazna faza društvene evolucije. a postojećim se smatra samo ono što nam je dostupno putem osjetila. u kojoj se napušta traganje za krajnjim ciljevima i apstraktnim nadnaravnim silama. opis.Veliki zakon o tri stupnja razvoja društva Comte je svoju zamisao o općem zakonu razvoja čovječanstva predstavio 1826. konkretni kauzalitet. apstraktnim svojstvima svih stvari. da bog stvara. Svaka znanost ovisi o onoj koja joj prethodi iako se bavi za stupanj težim problemom. Tipovi znanosti Comte je pretpostavljao da ne postoje granice stalnom povećanju ljudskog znanja. Socijalna dinamika bavi se otkrivanjem pravilnosti u slijedu oblika u društvenom razvoju. stanje svijesti. promatrajući i isprobavajući razna rješenja čovjek postupno spoznaje zakone koji vladaju u prirodi. zatim fizika. što se može mjeriti. podjelu rada. kemija. on isto tako drži da nije moguće objašnjavati društvo zakonima prirode.stari poredak se raspadao i činilo se da se naslućuje kakva će biti budućnost. mijenjanjem funkcija elemenata društva. Iako Comte prirodne znanosti smatra uzorom. pokreće i mijenja svijet po svojoj volji. Takva podjela samo je specifičan oblik podjele koja postoji i u drugim znanostima. Pretpostavlja se da je izvor svega volja višeg bića. što se može objektivno ustanoviti. Matematika je prva pozitivističko znanstvena disciplina koja nije trebala vjerovanje kao svoju nadopunu. u kojoj svijest traga za «općim bićima». biologija i konačno sociologija. Razvojem kroz tisuće godina. 2. Dinamika proučava promjene svijesti i znanja. obitelj. metafizičku fazu. sve što čini njegovu strukturu. a nerijetko su mu neživi predmeti izgledali obdareni duhom i unutarnjom snagom zbog čega Comte tu fazu naziva fetišizam. akcija pojedinca ima značenje samo u kontekstu društva kao cjeline. odbacuje postojanje općeg. Takav metodološki postulat vidi se i u Comteovom razdvajanju socijalne dinamike i socijalne statike kao dva sastavna dijela sociologije. U tom postupku mjerenje i računanje prvi su znanstveni doseg. i po njemu odnose u društvu regulira stanje duha. teološku fazu. Teološka i militaristička društva su se raspadala a javljalo se . Socijalna statika ispituje zakone osiguravanja cjeline. svake znanosti. društvenih znanosti. pozitivno-znanstvenu fazu.. na području društva sve ono što društvo čini stabilnim.

Zamišljao je ustroj sličan jezuitskom redu koji bi bio glavna snaga novog poretka. Društvo je poredak. svaka imitacija interferira s otporom (opozicijom) pojedinaca slobodnog duha koji odbijaju tuđe i nastoje nametnuti vlastite obrasce ponašanja. Za invenciju su potrebne dvije pretpostavke: nadarenost (određena biološki) i društveni uvjeti koji ohrabruju inventivnost a ustvari izražavaju poželjnost samostalnog i originalnog razmišljanja (opoziciju). sretna interferencija dviju imitacija koja se javlja u jednom umu. Adaptacija je rezultat takve interferencije imitacije i opozicije. On se zalaže za eliminiranje metafizičkih kategorija i stvarnim smatra samo ono što je dostupno našim osjetilima. Modeli opozicije se sučeljavaju.kao koncentrični krugovi na vodi. Predviđao je buduće društvo koje će se zasnivati na duboko humanističkim vrijednostima koje će se učiti obrazovanjem i odgojem u obitelji. vrijednosti. U društvu uvijek postoje razni modeli ponašanja. Glavna vjera bit će sociolatrija. imitacija kao običaj ili moda – kod običaja naglasak je na dugotrajnom ponavljanju ponašanja a kod mode naglasak je na novom i egzotičnom. Moda kao oblik imitacije prividno izjednačava niže i više klase u društvu. i postaje sve složenija. Adaptacija u sebi sadrži sintezu ranijih ponašanja. stvarajući nezadovoljstvo koje je rezultat umjetno povišene razine aspiracija nižih klasa. Imitacija je ponavljanje kojem uvijek slijedi (i uvijek barem latentno postoji) opozicija. Aktivnost pojedinca nema smisla izvan društva. Dalje se invencija širi stalnom imitacijom. kao što se na vodi može javiti veći broj koncentričnih valova. pa tek treba razviti pozitivnu sociologiju. Adaptacija je invencija. Imitacija. Zakon imitacije je glavni mehanizam. Zalaže se za promatranje. Žene bi preuzele najviše dužnosti u državi – odgoj odjece u skladu s načelima humanosti. preciznost. 5. propagandom i općim upoznavanjem s njegovim zakonom o «tri razvojna stupnja» čovječanstvo odustati od svojih sebičnih interesa. Razlika između tih dviju vrsta imitacija je notorna: imitiranje 2. . da će društveni interes prevagnuti nad privatnim i da će moralne vrijednosti biti glavni regulator ponašanja ljudi. Comte nije zapamćen po svojim vizijama nego po osnovnim metodološkim postulatima: 1. U društvenim odnosima pojedinac pažnju usmjerava na ponašanje drugih. imitacija kao simpatija ili poslušnost – Tarde priznaje postojanje vanjskih društvenih faktora koji utječu na proces imitacije. njegovi zakoni ne mogu se svesti na zakone drugih znanosti. Imitacija je dakle samo stupanj općeg ponašanja. 4. a sama nije ništa drugo no početak jedne nove imitacije koja će ponovo naići na opoziciju – i krug je ponovo zatvoren. te je zaključio da je odgoj ponajprije imitacija a da se imitacija proteže na sve sfere života društva. matematičku preciznost i komparativnu sistemsku analizu. stavove i stil života. «jači potiskuju slabije». preuzima tuđe zamisli. ovaj put na višem nivou. društvo je sustav sastavljen od dijelova. U društvu će vladati intelektualna klasa koja će širiti duh altruizma i vrijednosti znanja. Ponašanje je ponavljanje a bit svakog ponavljanja koje ima društveni karakter je imitacija. opće načelo koje vrijedi za cijelokupno ljudsko ponašanje. Comte je vjerovao da će obrazovanjem. Ovakav prikaz širenja imitacije je točan ali i statičan. društvo je najkompleksniji objekt istraživanja. no više je od puke sume tih dijelova koji ga sačinjavaju. potaknuta od manjine.industrijsko – znanstveno društvo. sociologija treba biti samostalna disciplina fenomene društvenog života treba objasniti općim razvojnim zakonima za Comtea se veže i razvitak konkretne metodologije i tehnike društvenih znanosti. Tarde ralikuje tri tipa imitacije: 1. širi se društvom. sustav. 2. od uzora prema puku . 3. poglede na svijet. U političkom smislu običaj predstavlja konzervatizam a moda liberalizam. Gabriel Tarde Zakon imitacije Kao dugogodišnji sudac primjetio je da određena kaznena djela postaju brojnija u vremenskim ciklusima.

opozicija i adaptacija podsjeća na Hegelovu trijadu teza. Evolucionizam u sociologiji Biologizam Herbert Spencer U mnogo čemu je Spencerova vizija sociologije sličila na onu Comtea. međusobno jednaki u svojoj jednostavnosti. Durkheim je držao da je zločin produkt društva. antiteza. Slijed imitacija. a sam je sebe smatrao socijalnim filozofom koji opće zakone razvoja ljudskog društva treba transformirati u znanost o društvu. podjela po klasama i profesionalnim grupama. imitacija kao slobodna i kao naivna – slobodna imitacija rezultat je promišljenog odnosa prema društvenoj okolini. specijalizacija. Tarde je bio veliki pobornik Hegelove filozofije. teorijama koje nazivamo individualno-psihološkim shvaćanjima. Njegova teorija pripada onim soc. Za njega je zločinac produkt društva. S druge strane. Spencer je bio impresioniran napretkom biologije. mijenja se nastojeći zadržati stabilnost svoje unutarnje strukture i odnosa s okolinom. pojedinci su u društvu slobodni i nisu u stalnom ili bliskom kontaktu 2. Društvo se ne može razumjeti drugačije nego analizom osobina pojedinca a društvo nije ništa drugo nego zbir pojedinaca koji djeluju jedan na drugoga. Opći smjer razvoja pritom vodi od jednostavnosti prema složenosti. Spencer pronalazi 4 bitne sličnosti između organizama i društva: 1. Uočio je i razlike: 1. razvijene životne organizme karakterizira visok stupanj unutarnje diferencijacije. sinteza. rani razvoj ljudskih zajednica karakterizira život u nediferenciranim hordama i rodovima. od jednostavnih struktura prema razvedenim formama. Zločinac je pojedinac pod utjecajem društva koje imitira. i da se radi o neizbježnim odstupanjima od društvenih normi. raznovrsnost struktura i funkcija. pri čemu materija prelazi iz neodređene i . i društvo i organizam rastu i povećavaju svoj opseg povećanjem veličine raste i složenost njihove strukture porast složenosti strukture prati sve veća složenost funkcija i povećanje međuzavisnosti dijelova niti organizam. Tarde zastupa stajalište da pojedinac kriminalac nije ni izričito plod društva (kao kod Durkheima) niti izričito plod njegove specifične genetske strukture (kao kog Lambrosa) već je istina između – na osnovicu bioloških datosti nadovezuju se društveni utjecaji. dijelovi društva nemaju stalnu fiksnu relaciju prema cjelini 3.oblačenja i stila filmskih zvijezda bila bi simpatija. Najjednostavniji oblici organskog života su bili jednostanični organizmi. fizike i geologije te u svom prvom važnom radu «Social Statics» razrađuje analogije između ljudskih zajednica i organizma. u organizmu je svijest koncentrirana u malom broju stanica i posebnom organu. niti društvo ne propadaju propašću jedne njihove jedinice (stanice. jer su obojica vjerovala da sve znanosti počivaju na istim filozofskim osnovama i da ih treba integrirati u jedinstven korpus znanja o svijetu. ali ako je osoba punker u Africi onda je to nepromišljena slijepa odnosno naivna imitacija. 2. od homogenosti prema diferencijaciji. ljudi) od kojih su sastavljeni 4. 3. bilo da je riječ o planetarnom sustavu. kao što i industrijsko društvo obilježava podjela rada. biološkom organizmu ili društvu. Svaka živa forma. teorijama koje primat daju analizi pojedinca a društvo je shvaćeno kao metafizička konstrukcijom koja ne postoji izvan povezanosti pojedinih njezinih elemenata. 3. između «živih formi» koje prolaze kroz zakon evolucije. a oblačenje na jedan poseban način može biti i odraz skupe cijene robe što bi bila poslušnost.ako osoba bude punker u Londonu onda je to reakcija na društvene okolnosti i predstavlja promišljenu logiku situacije. društva za razliku od organizma nemaju određenu fizičku formu . dok u društvu svaki pojedinac ima svijest i razum. Strukturne sličnosti su za Spencera manje važne od razvojnih sličnosti izraženih kroz opći zakon evolucije: Evolucija je integracija materije uz istodobno rasipanje kretanja. ona je rezultat logike situacije a naivna je pak slijepo ponašanje uzora u sredini u kojoj je takvo ponašanje nelogično . Najbolji primjer njegova metodološkog stava je spor s Durkheimom o pitanju uzroka kriminaliteta.

Prvobitna vlast je autokracija – onaj oblik samovoljne vlasti prvih vladara koji se evolucijom transformira u okrutnu vladavinu aristokratske klase.. nastaje zbog toga što se pojedinci uspješnije koriste. Takav tip demokracije nije kadar savladati svoju nužnu degeneraciju u plutokraciju. U nagomilanim suprotnostima i konfliktima koje sam izaziva sam sustav nalazi se korijen njene propasti. Porastom funkcionalne specijalizacije nastaje jednakost jer se za pojedine pozicije vežu i društvene privilegije.Jednostavna. slično Spenceru. Kod telesisa njegova vjera u vrijednost obrazovanja i znanja povezuje se sa stavom o potrebi većeg uplitanja države u društvene odnose radi planskog razvoja i zaštite deprivilegiranih slojeva. Kasnije je Spencer pojednostavnio ovu razvojnu morfologiju . vladavina sviju. Kako se mijenja društvo tako se mijenja i oblik vladanja. organima. a da bi se još više obogatili na tuđi račun. opisuje kao razvoj malih i jednostavnih zajednica prema složenom kozmopolitanskom društvu. Lester Ward Ward razvoj društva.) Svako složeno društvo razvija tri specijalizirana podsustava društva: 1. Plutokracija. Francuska. za vrijeme koje neiskorišteno kretanje prolazi paralelnu promjenu. sustav održavanja koji odgovara produktivnim sektorima društva . Demokracije nastaju kao fiziokracije. Konačna forma vlasti je demokracija. društva započinju kao male zajednice u kojima nema razlike među pojedincima. sustavi koji zahtijevaju minimalno uplitanje države u odnose među ljudima (vlada krajnji egoizam i liberalistički individualizam). dok trostruko složena društva tendiraju industrijskom poretku. složena i dvostruko složena društva u osnovi se mogu smatrati jedinstvenim militarističkim tipom društva. . Spencer se smatra osnivačem evolucionističkog i organicističkog pravca u sociologiji. Regulacija počiva na strahu od mrtvih (nametanjem religioznog morala) i strahu od živih (politička vlast države). vladavina najbogatijih. Složeni tip društva nastaje daljnjim usložavanjem strukture i specijalizacijom unutar društva prema funkcijama (46 društava u povijesti i nerazvijenim zemljama) da bi iz njega nastala dvostruko i trostruko složena društva (Carstva. sustavnim obrazovanjem i institucijama koje će svakom članu društva omogućiti da se koristi beneficijama napretka). S vremenom raste veličina grupe te se u njima javlja specijalizacija i politička vlast oličena u ulozi vođe. Imperij. U drugom dijelu zakona (iz homogenosti u heterogenost) navodi se kako u organizmima traje proces preobrazbe međusobno sličnih a nepovezanih stanica u složene organizme sa specijaliziranim funkcijama. On razlikuje: - genesis – spontani razvitak struktura i funkcija telesis – svjesna primjena znanja o evoluciji u svrhu društvenog napretka. Ljudi svjesni toga težiti će sociokraciji. Treba primjetiti da je Ward uveo razlikovanje između biološke i društvene evolucije (društvena započinje kada završava prirodna) te da je smatrao kako smjer budućeg društvenog razvoja treba određivati svjesno. ne prezajući pred zloupotrebom vlasti i bogatstva. Plutokracja nije vječna.(metabolizam) sustav distribucije koji nastaje kad dijelovi društva nisu više u bliskom fizičkom kontaktu i kada postaju sve raznovrsniji ratovi između društava i potrebe unutarnje harmonizacije izazivaju potrebu za nastankom sustava regulacije. Svaki od tih podsustava podvrgnut je stalnoj evoluciji i unutar njega dolazi do povećanja različitosti i specijalizacije funkcija i nastanka snage koja društvo povezuje u cjelinu – integracija.nepovezane (nekoherentne) homogenosti u određenu i povezanu (koherentnu) heterogenost. tkivima i sasvim različitim stanicama. Kao i organizmi. Jedina specijalizacija je ona prema spolu a svi obavljaju sve poslove. no i unutar te faze razvitka oblika vlasti postoji niz stupnjeva postupnog razvoja. koja je vlast društva za društvo (može se postići samo napretkom znanosti. 2. 3..

naroda i država. Prirodna tendencija ljudi je da se udružuju u grupe. Polazeći od biologističke premise o tome kako funkcija stvara organ. javlja se postupni proces ukidanja razlika . Zarobljenike se u početku ubija a kasnije im se nameće ropski položaj i ekonomsko porobljavanje. Upotrebljavajući sličnosti između organizama i društva.Paul Lilienfeld je neovisno od Spencera došao do shvaćanja o vezi između biologije i sociologije. Društva po njemu prelaze iz faze divljaštva u barbarstvo. razumijevajući time ne veliki organizam nego divovski «kolektivni um». promjene u načinu života i vjerovanjima. transcedentalni interesi – teže višim ciljevima). Najvažniju skupinu interesa čine seksualni i fiziološki interesi. Gustav Ratzenhofer Za razliku od Gumplovitza. koju sociolozi obično smatraju popratnom pojavom nekih dubljih procesa. interesi identifikacije s grupom. Pravni poredak nastaje na taj način što vladajuća grupa želi zadržati trajnim svoj položaj. Socijalni darvinizam Život društva. država – smatraju se posljedicom borbe između raznih društvenih zajednica. Ta činjenica. superiornoj vojnički discipliniranoj manjini. a kultura u društvu je njihov povezujući duh. Pojam posjeda i princip formiranja obitelji dovode do stalnog konflikta i nastanka države. a država je na vrhuncu svoje savršenosti i postaje nacionalna država. interesi koji proizlaze iz srodstva. Dolazi do miješanja i ukrštavanja slojeva i rasa. te je smatrao da se ne radi o pukoj sličnosti i analogiji već o funkcionalnoj identičnosti – da su društva i organizmi stvarno identični i da iste zakonitosti vrijede u oba sustava. Vladajuća grupa treba državnu prisilu da bi mogla štititi svoje beneficije a potlačeni uvijek nastoje srušiti poredak. Klase nastaju tako što superiorna manjina uspijeva nametnuti političku vlast većine. a ujedno mora podčinjenima dati neka prava da bi smirila njihov revolt. a to prihvačaju mnogi. zadatku koji moraju obaviti u društvu. Interesi imaju biološku predosnovu (najznačajnije grupe su seksualni interesi i fiziološki interesi) ali su ujedno i društvena transformacija bioloških poriva (postoje i statusni interesi. Prisilni rad i vojna disciplina se polako smanjuju te se u društvu gube oštre razlike između slojeva. Bolesti politike su slične paralizi. Albert Schaffle govori o socijalnom tijelu. pa potom u civilizaciju te imaju osobinu društvene kapitalizacije: akumuliranja znanja i njegova prenošenja na slijedeće generacije. bolesti pravosuđa deliriju a industrije poremećaju duševnog zdravlja. Ludwig Gumplowitz Gumplowitz može reprezentirati umjerenu varijantu socijaldarvinizma. socijaldarvinisti stavljaju u središte svoje teorije. kad se rase stope u naciju. jačaju srednji slojevi te se nastavlja diferencijacija profesija. Ratzenhofer smatra da postoji zajedničko porijeklo svih društava. činjenica da ne postoji isti ishodišnji rod svih rasa i nacija. obilježava konflikt. stalna borba između plemena. došao je do krajnje neobičnih konzekvenci: ralikuje bolesna i zdrava stanja društva. Kad se jednom uspostavi takav poredak. tada je riješena njena povijesna zadaća. Pojave u društvu – nejednakost.amalgamacija. koji se doseljava sa strane i odigrava ključnu ulogu u ublažavanju unutarnjeg konflikta. Kad iščeznu sve unutarnje suprotnosti. uprava i industrija su njihovi organi. administracija predstavlja volju pravosuđe nastaje kao nužnost ocjenjivanja Društvo ne predstavljaju pojedinci već grupe ljudi (tkiva). Osnovni moto evolucije mu je poligenetičko porijeklo čovječanstva tj. . Poseban poticaj takvom razvoju daje trgovački sloj. nalazi da u društvu postoji: zakonodavstvo koje predstavlja razum. ali da ih na stalnu borbu navodi razlika u interesima. Ono što su poteškoće u društvu to su bolesti u organizmu. ponajprije formirana po profesiji. Društvo je za njega realni organizam – pojedinci su stanice organizma/društva. Prvi korak stvaranja države je podvrgavanje jedne društvene grupe (većine) drugoj grupi.

Sposobnosti i sklonosti su nasljedne te aristokracija prestavlja prirodno odabrani povlašteni sloj. Rezidue odgovaraju instinktima ili podsvjesnim osjećajima. Ne postoji nužno slaganje između objektivnog značenja djelovanja i subjektivne percepcije onoga koji djeluje. Chamberlain. porivima i mišljenjima. da postoje više i manje sposobne rase i slojevi. vjerojatnost ostvarenja tih interesa ovisi o sposobnostima pojedinaca. U ovu kategoriju spadaju sve refleksne i instinktivne radnje. Pareto pojam interesa shvaća u nešto užem smislu. interesima. Rasa je za njega ključ razumijevanja povijesti. Ishodišna točka su arijevci. Racionalno spoznati interesi usmjeravaju ljudsko ponašanje. vezi i načinima postizanja ciljeva. Biologizam i socijaldarvinizam danas su nestale kao priznate sociološke teorije. Pareto smatra da postoje razni načini da prevladamo takve metodološke poteškoće. konstante i određeni broj varijabilnih elemenata. Veza između istinkata i rezidue može se objasniti vezom između stupca termometra i temperature – stupac termometra nije izraz . Kada se i koristi pojmom društva. no Pareto je tražio novi izraz koji bi manje bio opterećen biologističkom usporedbom . Po Paretu socilogija treba ispitivati u kojim su razmjerima u društvu raširene takve specifične osobine. Smatra da razumijevanje društva treba poći od znanja o pojedincima. kao i po čemu se razlikuju. jer im uistinu funkcionalno sliče. plemenito i plodno u radu ljudi na zemlji. akcija se usmjerava i opravdava sviješću. Dosljedno tome nastoji izgraditi model koji zadovoljava tri bitna uvjeta: uvjet znanstvene i logičke ispravnosti. elemente nelogične akcije. na osnovi statističkih zakona i psihološkog iskustva. marginalnoj racionalnosti treba pribojiti i elemente subracionalnog djelovanja tj.Rasističke teorije Zajednički nazivnik brojne skupine rasističkih teoretičara (Gobineau. Poriv da se ostvaruje interes nije stalan sastojak svijesti pojedinca. već je i iracionalna. Vacher de Lapouge. Dakle akcija nije samo logički motivirana. Sve pronađene konstantne elemente slučajeva koje proučavamo a kad se odnose na pojedinca nazivamo «reziduama». Za Galtona i Pearsonsa radi se o tome da moramo priznati. Gobineau je zabrinut dezintegracijom i rasapom aristokratskog društva. U velikom broju povijesnih i civilizacijskih usporedbi pronaći ćemo. ali i više od toga. stoljeća. a derivacije su društveno prihvatljiv izraz takvih ljudskih osobina. Pearson) bila je vjera u prirodnu determiniranost imperijalističke ekspanzije europske civilizacije. znanosti i civilizaciji izvire iz iste točke. u umjetnosti. porivima ili sposobnostima pojedinaca. ponajprije u obliku ekonomskih koristi i nastojanja da se ostvari politička moć. njihovim osobinama i motivima. Ljude u akciju pokreću interesi. a tragedija ljudske civilizacije je u tome što oni postupno gube vodeće pozicije. na višoj razini generalizacije. Rezidue Rezidue su izraz prave ljudske prirode. derivacija i kolanje elita. Veza između tih elemenata je: ljude u akciju pokreću interesi. Poriče svako postojanje entiteta koji bi bio viši ili drukčiji od zbira pojedinaca koji ga čine. pripada samo jednoj obitelji raširenoj u razne tipove u univerzumu civilizacije. uvjet empirijske zasnovanosti i stroge vrijednosne neutralnosti. sve veliko. zajedničke nepromjenjive elemente. Rezidue su često uspoređivali s ljudskim osjećajima ili instinktima. Okosnicu Paretova shvaćanja čine pojmovi residua. a lako je prepoznati činjenicu da su bili vrlo često ideologijski izraz suprotnosti društva na kraju XIX. Međutim. a elemente koji su varijabilni nazivamo «derivacijama». a na razini duštva vidi se kao stalno nastojanje da se zauzmu položaji koji jamče stalno ostvarivanje interesa. Ciljevi i interesi se ostvaruju a do razine svijesti efektora ne dolazi spoznaja o pravom smislu. da unesemo logiku objašnjenja tamo i gdje je ponašanje nelogično Jedan je način da istraživanjem raznih društava pronađemo ono što je zajedničko. vidi ga kao skup agregiranih pojedinaca koji se razlikuju prema osobinama. Vilfredo Pareto i teorija elita Vilfredo Pareto Pareto je predstavnik individualne psihološke interpretacije društvenih procesa.

5. objašnjava ili transformira djelovanje rezidua i interesa na ponašanje pojedinca. Jedino tako se pojedini interesi i mogu ostvariti. glazbi. već samo znak njezine mjere i postojanja. Rezidue su dakle i osobine i instinkti koje ima svaki pojedinac samo u različitoj mjeri. rezidue postojanosti agregata . pjesnika. da se suprostavljamo svemu što dovodi u pitanje kriterije pravednosti . prihvaćanja modela ponašanja.nastojanje da zadržimo integritet znači da imamo osjećaj uvrede. svaka društvena frupa.. treći tip derivacija Pareto naziva derivacijama usklađivanja s osjećajima ili načelima.. samo su oblici u kojima se javlja ova rezidua . inovacija ili čak fantazija. nego pronalazi njegovu vezanost s mnogim pojavama života. od uspješnog seksualnog zavođenja do asketizma i seksualne apstinencije. Pareto navodi da postoje razni tipovi derivacija: 1. zahtijeva drugačiju kombinaciju rezidua. grupnog raspoloženja. Upravo je torazlog nastanka konflikata u društvu. nego kod ostalih ljudi. inteligencija. sposobnost poticanja društvene solidarnosti. bilo da se radi o autoritetu političkog vođe. rezidue seksualnog apetita – Pareto je ne smatra direktnim odrazom seksualnog instinkta.temperature. da usprkos okolnostima zadržavamo ponos.sposobnost utjecaja na društvenu grupu kojoj pojedinac pripada. rezidue integriteta pojedinca i onih koji o njemu ovise . običaji. (umjesto o seksualnoj rezidui – romantična i vječna ljubav). 2. Nešto je tako zato što je tako – 2 + 2 = 4. treća skupina rezidua uključuje sposobnosti i potrebu izražavanja osjećaja u vanjskim oblicima ili religioznim ritualima . Nejednaku raspršenost residua u raznim društvima i raznim društvenim grupama Pareto smatra glavnim faktorom objašnjenja društvenih procesa. rezidue kombinacije. Derivacije Derivacije su racionalizacije rezidua. 2. magijskih ili religioznih uvjerenja – znači ovdje spadaju sposobnost inovacije. Pri tome je karakteristično da se značenje autoriteta proteže i na područje gdje inače ne vrijedi – slavni nogometaš o književnosti. 3. tradicionalizam ili izazivanje tuđeg sažaljenja. Tu počivaju i one derivacije koje počivaju na . Svaki pojedinac nema jednako izražene i razvijene rezidue. svojevrsnu mogućnost da se sačuvaju ideje.. Derivacije teže unutarnjoj logičnosti iskaza jer trebaju biti prihvatljive s gledišta svojih proponenata i trebaju odgovarati društvenim kriterijima prihvaćanja. rezidue socijabilnosti. kao i rasipnost ili modni pokreti. naređenju roditelja ili stavu znanostvenika. svaka situacija. održanje braka. 6. snalaženje i mašta. ili socijalni status – obuhvaća pojave kao što su zadržavanje klasne privilegiranosti. vjeri. Tu spadaju sva raširena vjerovanja u nadnaravne i nadiskustvene pojave. Derivacije moraju biti uvjerljive i subjektivno (znači moraju proizlaziti iz rezidue) ali i objektivno ( znači da moraju zadovoljiti kriterije i pravila koja propisuje društvo) jer se njima pokriva. govornika itd. derivacije koje svoju uvjerljivost izvode iz aksiomatskog značenja izraza. skup okolnosti. kako sva ljudska bića imaju sposobnost mišljenja i stvaranja objašnjenja poretka u okolini. stručnjaka. drugi tip derivacija uvjerljivost izvode iz autoriteta. a svaki društveni položaj.. Ove derivacije se ne mogu dovoditi u pitanje. da na uvrede uzvračamo. Rezidue su izraz postojanja poriva i osobina pojedinca. 3. Asketizam. Pareto je rezidue svrstao u šest skupina: 1.jače razvijena kod glumaca..odražavaju sposobnost održanja utjecaja. ponašanja. Interesi i rezidue ne mogu se iskazivati u svom izvornom obliku – rezidue se u svijesti ljudi i u izražavanju javljaju u obliku derivacija.. vlasništva. 4. ova rezidua obuhvaća sve one sposobnosti i porive koji su doveli do znanstvenih otkrića..

i prividno sudjelovanje mase u političkom svijetu samo je zamaglilo činjenicu da su birači pasivni i nemoćni. proteže se na sve. a rentijeri preferiraju stabilnost. tehnička naobrazba i superiorna kultura. Uvijek postoji razlika između načela i složenih pravila praktičnog života. utopljen u prosječnost svakodnevnog života. bore za vlast. sposobnosti koje su dovele do osvajanja i zadržavanja vlasti. a to znači da masa sve više imitira život elite te tako elita dobiva novu ulogu u politici i životu društva. zbijen u velikim gradovima. ali ne i prve i druge. elita. koji sami određuju svoju sudbinu i koje ostali slijede kao uzore. Unutar elita postoji određena distribucija rezidua koja se s vremenom mijenja. Dominacija manjine ne počiva samo na superiornim osobnim kvalitetama. sposobnost da njihovi pripadnici budu lukavi i odlučni te bivaju obdareni reziduama treće. Elita koja osvaja vlast kod svojih pripadnika ima razmjerno jače izražene rezidue kombinacije i postojanosti agregata tj. Dakle svoju uvjerljivost crpe baš iz te činjenice da i drugi rade nešto što ne bi smjeli ili trebali. iznošenja stavova ili presumpcija. Politička klasa kontrolira vlast i u početku je sastavljena od klase ratnika koja vlada nad mirnim stanovništvom. U dva je smisla teorija elita u suvremenoj sociologiji poslužila kao osnova za suvremena sociološka istraživanja: 1. nevladajuću elitu i mase.. Istodobno se u nižim slojevima ili nevladajućim elitama šire ambicije preuzimanja vlasti i rezidue koje ih dovode na vlast. Vulgarnoj masi suprostavlja pojam elite. Moderno vrijeme je po njemu vrijeme slabljenja elite. Povijest društava je smjenjivanje privilegiranih manjina koje se pojavljuju. vladaju. Teorija elita Teorija elita koja je oblikovana u Paretovom djelu «Trattato di Sociologia generale» nije osobita novost u društvenim znanostima jer se činjenica da su ljudi različiti po sposobnostima i položaju lako pretvarala u oslonac teorije. Masa preuzima poslove za koje nije osposobljena snižavajući kvalitetu svega. površnost i afektiranost nameće se pobunom masa društvu u cjelini. čime se prvenstveno opisuju mehanizmi pridobivanja i održanja političke vlasti. Birokracija koja je prisutna u modernim državama dodatno pomaže ostanak političke klase na vrhu piramide. Politička klasa je dakle klasa ljudi koja se ističe po svojim sposobnostima. vojnih i ekonomskih elita stapa u jedinstvenu elitu moći. Nakon nekoliko godina aristokracije gube vitalnost. – teorija elita je poslužila kao osnova nastanka kompleksnijih teorija stratifikacije i raspodjele političke vlasti u modernim društvima. Osim takve podjele na elitu vlasti. Ove derivacije zasnivaju se u općeprisutnim odstupanjima od govorenja. Elitu zamjenjuje čovjek mase. Mosca. vrlinama i obrazovanju. Spekulanti su otvoreniji invencijama i promjenama. U isto razdoblje i u istu skupniu teoretičara elite može se svrstati i Jose Ortega Gasset. U takvim okolnostima nastaje i najveća prijetnja razvoju društva a to je etatizam = posezanje države u privatnopravne odnose. padaju u dekadenciju te bivaju zamijenjene novim manjinama. Samozadovoljstvo i osjećaj lažne lakoće. Jedan od njegovih neposrednih prethodnika bio je G. Tu spadaju i svi oni iskazi koji ne mogu izdržati znanstvenu i logičku kritiku. Čovjek mase je prosječan čovjek zadovoljan postojećim. Na djelu je pobuna masa. četvrti tip derivacija su verbalni iskazi. te ne mogu zadržati položaj vladajuće elite. ali postoje kao istine (ubijati je zabranjeno) Kruženje elita Društva nisu homogena. Gasset smatra da postoji stalan slijed aristokracija . po Paretu društva čine čine elite i mase. Sam vrh piramide Mosca naziva političkom klasom.osjećajima (nacionalizam) i one koje proizlaze iz kolektivnih interesa (klasnih ili staleških). Mills je u SAD proučavao slojevitost društva i ustanovio stapanje birokratskih. a u novije vrijeme i specijalističko znanje. Vrh piramide čini manjina. pravičnost). Opće pravo glasa. pete ili šeste kategorije. Rezultat svega je pobjedonosni osjećaj sigurnost koji daje opća prosječnost. analogna podjela postoji i u ekonomskoj sferi. pri čemu je pripadnost eliti kvaliteta koju posjeduju «pojedinci svjesni svog autentičnog bitka». Mosca društvo vidi piramidalno podijeleno na društvene slojeve. več je trajnom čini organiziranost te klase koja na taj način uspješno odnosi prevagu nad spontanošću i anarhičnošću mase. državni socijalizam. Tamo Pareto razlikuje spekulante (S) obdarene reziduama kombinacije i inovacije. 4. ali tijekom razvoja izvor konstituiranja političke klase postaje bogatstvo. legalna načela (zakonitost. i rentijere (R) kod kojih su raširene rezidue postojanosti. a nakon širih prijelaznih srednjih slojeva dno piramida čine mase. .epohe formiranja aristokracija i epohe njihove dekadencije.

pojavu da se u kompleksnim organizacijama (a prvenstveno se bavio političkim partijama) vlast uvijek koncentrira u rukama manjine na izvršnim položajima.dvijade. dominacija pojedinca 2. interakcije i međuzavisnosti u njemu. već princip kojim jedan društveni sloj vlada nad narodom». koja proučava epistemološke osnove istraživanja društva (epistemologija = nauka o znanju. Za Simmela je formalna sociologija samo jedan tip sociološkog mišljenja. filozofiju sociologije. R. slijed zbivanja. već proces. Burnham utvrđuje postojanje menadžerske elite koja preuzima funkcije kapitalista u upravljanju privredom. 2. što se nadovezuje na njegovu raniju spoznaju da «birokratizam nije preživjelost iz ratnog razdoblja. udruživanje. Taj željezni zakon valja za sve partije. njene specifičnosti valja razložiti na ponekom primjeru. Formalizam u sociologiji Georg Simmel Simmel je teoretičar za kojeg je u sociologiji teško naći pandana u originalnosti i živosti stila. i sl. teorije elita postupno se oslobađaju ambicije da budu oslonac općim socijalističkim teorijama. novac i sl. Nagel ga uz Durkheima smatra glavnim tvorcem sociologije. već etatizmom i birokratizmom kojim upravlja jedna od naroda odvojena kasta. koja je uloga pojedinih fenomena u društvu . potaknut osobnom sudbinom. opću sociologiju. sve poretke i vremena. Skup oblika u kojima se odvijaju interakcije među ljudima. 3. generalna i apstraktna. Analitički gledano. On pretpostavlja da je gubitak empirijskog sadržaja samo prividan.J. Za Simmela je društvo skup oblika. Već je Trocki. – ova napomena vrijedi i za neke novije političke teorije koje se bave političkim revolucijama dvadesetog stoljeća. Kako je on formalnu sociologiju smatrao najznačajnijim tipom socilogije. no društvo nije nikakvo samostalno biće. isto kao i u prirodnim znanostima. stvaranje društava je rješavanje strukturnih problema kao što su podređenost i nadređenost. Simmel razlikuje tri tipa dominacije: 1. Iz toga proizlazi zadatak sociologije – otkriti forme u kojima se odvijaju interakcije među ljudima. premda ostaju implicitan model analiziranja djelovanja (posebno političkog) specifičnih društvenih grupa. spoznaji) formalnu sociologiju koja se bavi opisom društvenih oblika. triju osoba – trijade. autoritet i prestiž. Michels ustanovljuje željezni zakon oligarhije. Zaključno. Sociologija se bavi time da ustanovi funkcionalne veze tj. utvrdio da se sovjetski sustav ne može zvati socijalizmom. sistematizirati te forme i odrediti opću logiku koja se nalazi u takvoj sistematizaciji. Drukčije rečeno. 2. sociologija treba abstrahirati formu od sadržaja i pronaći pravilnosti koje leže u samim formama. prema prirodi zadatka.kao što su podjela rada. urbanizacija. kooperacija i konflikt. dominacija grupe . ili je pak istraživanje makrosocioloških odnosa: odnosa dviju osoba . koja se bavi činjenicom postojanja društva i koja je. Pojam društva Simmel smatra da se društva nama čini samo realnim cjelinama. Formalna metoda u sociologiji Simmel ne vjeruje da je budućnost sociologije stvaranje općih socioloških modela. niti vlast nesposobnih činovnika. On razlikuje tri tipa sociologije: 1.

Autoritativnost i dominacija shvaćaju se kao osobni hir. povezivanje pojedinaca koje je svedeno na udruživanje radi zajedničke koristi. Za Simmela takvog izlaza nema – društva se mijenjaju ali neintencionalne posljedice novca neće se prevladati. razinom socijalnih odnosa tj. Za primitivnog čovjeka (koji ne poznaje novac) je razmjena i ceremonijal i ritual i osobni odnos prema partneru u razmjeni. podvrgavanje bezličnom poretku Za odnos dominacije potrebne su najmanje dvije osobe – nadređeni i podređeni.odnosi konkretno povezanih pojedinaca . takve sličnosti prikrivaju bitne razlike. nema osjećaj osobnog odnosa prema drugima. radi kratkotrajnih i ograničenih ciljeva. već bezličnom normativnom sistemu grupe. Ferdinand Tonnies Tonnies bez dvojbe spada u velikane sociologije. . vlast je psihološka. konflikta). nema krutih pravila. zanemarivanje činjenica postojanja različitih društvenih interesa i snaga koje stoje iza pojedinih teorijskih stavova. pojma stranca. ipak je vjerovatno najpoznatiji njegov ogled o filozofiji novca a koji se bavi analizom otuđenja u suvremenom svijetu. U takve je pojedinac slabo uključen. U takvoj situaciji se dominacija lakše psihološki podnosi. socijalizacije. Proračunatost dobitka postaje kriterij opravdanja udruživanja. Cijeli život je posvetio akademskoj karijeri i nastojanju da sociologiju konstituira kao znanstvenu disciplinu i profesiju. već neodređeni opći osjećaj pripadnosti grupi. jer smatra da je alijenacija vezana za određenu epohu i društveno – ekonomsku kategoriju te da će isčeznuti u budućem društvu – Simmel alijenaciju smatra vječnom i neizbježnom. medij koji dovodi do depersonalizacije komuniciranja – kad se neka vrijednost dade izraziti u novcu tada postupno nestaju i svi drugi moralni i drugi obziri karakteristični za naturalnu razmjenu. izostaje otpor podređenoga a istodobno raste određenost. U takvom odnosu dviju osoba. Novac mijenja mogućnosti povezivanja ljudi. Relativno rano je postao poznat po svojem djelu «Zajednica i društvo» a rjeđe se ističu njegove suptilne analize društvenih statistika i gospodarskih promjena. On se ne podvrgava nečijem hiru ili vlasti. Odnos je osoban i emocionalno obojen. Lukacs kritizira Simmelovo shvaćanje alijenacije kao svojevrsnu obranu relacije statusa quo u društvu. a koji u obliku bezličnog zakona obvezuje i samog donosioca na neodređeno buduće vrijeme. iako respektira Marxove radove. Sve se to mijenja uvođenjem novca. a nestabilnost i arbitrarnost opće su obilježje situacije. skeptičan je prema dosezima historijskog materijalizma (historijski senzualizam). Predmeti se odvajaju od njihovih vlasnika i postaju roba na tržištu. svatko daje nešto ali ne i strogi ekvivalent vrijednosti. S druge strane. Filozofija novca Iako se za ilustraciju primjene formalističke metode i pristupa mogao odabrati i neki drugi primjer (serija eseja po kojima je Simmel postao poznat: analiza grada-megalopolisa. stalnost i predvidivost samog poretka. nastanak robno-novčane privrede. Sam Simmel. po njemu. Iako postoje izvjesne sličnosti s Marxovim shvaćanjem alijenacije ili Durkheimovim objašnjenjima anomije. smatrao je da se sociologija treba baviti istraživanjem formi društvenog bića. Opća racionalizacija odnosa u društvu izaziva osjećaj nesigurnosti i tjeskobe. U osnovi prihvaćajući formalističku metodologiju. ali sasvim suprotno za velike društvene grupe. G.3. a s druge strane marksistički sociolozi Simmelu predbacuju nedostatak povijesne dimenzije u njegovim radovima. a pod pojmom društvenog bića smatra svaki oblik svjesnog i voljnog nastojanja da se reguliraju društvene interakcije. To omogućuje brzo kolanje dobara. Hobbesa. anomija je za Durkheima izuzetno stanje koje ne može potrajati – reakcija na anomiju je nastanak novih moralnih i normativnih temelja. napetošću i prijeti raspadom interakcije. jer uvođenje novca smanjuje potrebnu razinu komunikacije na razinu proučavanja ekonomskih koristi te se time neizmjerno povećava broj poslova i osoba koji se mogu obaviti. Načelo razmjene je reciprocitet. Slično vrijedi i za manju grupu (obitelj). Istraživanje kojim se bavi sociologija susreće se s tri razine postojanja drušvenih entiteta: 1. ili da je jedan od najuspješnijih tumača T. Novac je. interakcija. nametanja volje završava konfliktom. Simmel analizira posljedice koje za «društvene interakcije» ima novac. svaki ritualni ili stvarni pokušaj dominacije. teško podnošljiva.

dok sadašnjicu karakterizira predominacija ugovornih obveza sklopljenih između pojedinaca koji su ravnopravne i nezavisne stranke u odnosu. npr. razinom socijalnih korporacija . Kürwille je staronjemačka riječ za izbor. a druge postoje radi zajedničke koristi članova (interesne grupe. prirodnu volju (Wesenwille)– kojom podrazumjeva sve prirodne porive. ciljnu volju (Kürwille) – kojom podrazumjeva usmjerenost na ostvarenje nekog proračunatog interesa. estetskih ili drugih vrijednosti (nacionalni pokret. Drugim riječima. birokratizirana politička partija. Problem složenijim čini i to što se Tonnies navedenom podjelom koristi u dva smisla. Prirodna volja je pokretač interakcije koja je sama sebi cilj ili je samo subsvjestan poriv za zajedničkim djelovanjem ili pak rezultat etičkih. stoljeća. bolje bi bilo reći: ona je jedan od niza sličnih studija koje nastaju sredinom i krajem XIX. Sumner Maine 1861. . Svaki izbor u sebi sadrži elemente racionalne usmjerenosti na cilj i interes odabiranja jednog od većeg broja ciljeva koje možemo ostvariti. modni stil). u njima pojedinci trebaju jedni druge radi stvaranja zajedničke volja. Otto Von Gierke 1868.obitelj. Zajednica i društvo Tonniesova klasifikacija nije bila sasvim originalna. Otuda i postoje dva opća tipa društvenih zajednica: . ono što povezuje društvene grupe je zajednička volja. Socijalni kolektiviteti za svoje su članove objektivna realnost jer se prema članovima nameću određene obveze i štite njihova prava (bez obzira radi li se o pravnim. organizacija političkih istomišljenika . Treća slična knjiga je Drevni grad Fustela de Coulangesa u kojoj primjećuje iste procese. moralnim ili drugim normama). vjerska sekta.globalne neorganizirane grupe. partije). objavio je knjigu Das deutsche Genossenschaftrecht u kojoj analizira promjene u pravu od početaka rimskog prava pa sve do tadašnjeg vremena. primjenio na oblikovanje društvenih entiteta. nacije Ljudi u interakcijama stvaraju socijalne kolektivitete (raznih nivoa) koji su instrumentalni oblik ostvarenja njihove volje. i običaj. a ne postoji ni čisti Gesellschaft tip – čovjekovo ponašanje nikada nije potpuno određeno ciljnom racionalnošću i interesom. crkva. objavljuje studiju Ancient Law u kojoj navodi razliku između društava kod kojih su odnosi prvenstveno ugovorne prirode. odnosno motivi koji mogu biti dvovrsni. Zajednička volja je fikcija koja nam omogućuje da razmotrimo elemente unutarnjeg normativnog poretka kojim se pojedini socijalni odnos čini cjelinom. kriminalna udruženja. «Zajednička volja».odnosi pravnih osoba te fizičkih osoba prema njima i unutar njih raznom socijalnih kolektiva . 2. U stvarnosti nema grupa jasnih Gemeinschaft oblika – svaka zajednica zadovoljava i realne interese članova. tradiciju. interesna grupa.Zajednica ili Gemeinschaft . On smatra da se radi o dva idealtipa društva koji u svom čistom obliku ne postoje u stvarnosti. te jsna razlika između društva i države) i moderne nacionalne države koju karakterizira centralizacija političke moći i individualizam građana. «namjera» kojom se uspostavljaju interakcije u kolektivitetu. grupa prijatelja. «društvenih bića». te Tonnies razlikuje: 1.Društvo ili Gesellschaft – poduzeće. vrijednosti i emocije kao motiv za uspostavljanje interakcije i grupe. Neke društvene zajednice rezultat su prirodne volje (klubovi. U središte istraživanja je stavio razliku između srednjevjekovnog društva (koje obilježava status određen rođenjem. klase. 3. jasnog reda i odnosa. razvojne procese – opći razvoj društva ide od pretežno raširenih Gemeinschaft formi prema svijetu u kojem prevladavaju društva. U nekim slučajevima razlikovanje zajednice i društva je razlikovanje paralelno postojećih oblika (sinkronijska interpretacija). stvaranje zajednica i njihovo rastakanje gubitkom snage onih motiva (prvenstveno religije) koji su održavali cjelinu zajednica.2. Tonnies je takav koncept primjenio na razlikovanja dviju vrsta motiva. ali vrlo se često razlikovanjem ta dva tipa koristi da bi upozorio na dijakronijske. razlikuje se odnosom prema ciljevima i sredstvima koja se pritom mogu upotrijebiti. sekte). Vjera Grka i Rimljana stvorila je antički tip obitelji patrijarhalnog autoriteta. Ideja je ista – što idemo više u povijest to je više odnosa u društvu određeno statusnim pravom. organsko jedinstvo staleža i naselja. striktna podjela društvenih uloga. volje za zajedništvom i udruživanjem.

ali entuzijazma. Polazeći od njihovih stavova to su učinili: A. . odvojenosti privatnog i javnog. a ne o spoznajnom i teorijskom stavu prema društvenoj realnosti. Znalo se da za takav angažman treba puno odricanja i udruženje cijelog društva. nasilan put koji je predviđao i javno zagovarao upotrebu sile ne samo u svrhu lomljenja otpora postojećeg poretka nego i kao faktor organiziranja potlačenih masa u parametre novog poretka. Distinktivni parametri koji građu razvrstavaju i omogućuju lakše razumjevanje problematike navode: A) Središnje obilježje svih idejnih tvorbi čini želja za izmjenom društvene strukture i dinamike društvenih događaja. Bitno zasnovaniji i argumentiraniji argumenti bili su oni programi rekonstrukcije koji su prvenstveno inzistirali na lošem funkcioniranju društva (funkcionalni razlozi). smatrajući da treba omogućiti optimalizaciju i razmah društvenih snaga time što bi opći prostor društvenih parametara trebalo tako organizacijski srediti da omoguće harmonizaciju odnosa eliminirajući konflikte i suprotnosti koji neproduktivno apsorbiraju društvenu energiju. Fourier. uklanjanja bijede. a koja je držala da revolucija kao svoju najvažniju instrumentalnu pretpostavku treba ostvariti ovladavanje državnom mašinerijom. ali ne u cilju da je razbije i ukine. ali da neposredno nakon revolucionarnog prevrata sve treba prepustiti slobodnoj i spontanoj igri društvenih snaga i interesa koji će u novom ambijentu anarhije uobličiti prave institucionalne odgovore na društvene probleme. ipak je pretezao jedan. Iako su u svakoj pojedinoj fazi bila zastupljena oba. Proudhon. mada najznačajniji predstavnici formalizma u sociologiji. Zagovornici nasilja su se oštro dijelili na one koji su smatrali da je ono nezaobilazno sredstvo rušenja vlasti. a koje su prerastanjem obitelji u šire zajednice gradovadržava dovele do stvaranja uprave. u kojoj su prevladavali marksisti. podčinjenosti tiraniji i samovolji drugoga. polazeći od stavova Simmela (i Webera).posvećenog prava vlasništva i prava nasljeđivanja. zasnovan na racionalnom uvjeravanju. B) Razlozi zbog kojih se smatra da je potrebno poduzeti korjenitu rekonstrukciju društvenih odnosa bili su dvojaki: moralni i funkcionalni. U ranijim fazama prevladavao je moralni resentiment na nedostojne uvjete života nižih društvenih slojeva – preuređenje društva je bio moralni imperativ ostvarenja pravde.. Cabet. a tek sekundarno da se rastumače i objasne zakonomjernosti društvenih zbivanja – radi se o praktičnom. na prosvjetitieljskom djelovanju te posebno na snazi uspješnog primjera – zagovarali su ga Owen. 2) prevratnički. motivacije i odlučnosti nije nedostajalo. da bi to bio početak kraja zajednice i nastanak moderne države. Von Wiese. Tonnies i Simmel. te na drugu struju. te uspostavljanja ljudskog brata i zajedništva. promjene u religioznim vjerovanjima – gubitka vjere u ideju o svetosti egzistencije. Koncepcije revolucionarne preobrazbe društva Revolucionarna preobrazba društva Ovim tematskim blokom objašnjene su vrlo raznolike ideje i planovi o radikalnoj transformaciji društva koja bi trebala nastupiti kao rezultat svjesne i ciljane akcije. Preduvjeti tim sadržajima bili su realizacija slobode i jednakosti. za osnovu društvene promjene uzima procese asocijacije (stvaranja) i disocijacije (razlaganja) društvenih oblika. Vierkandt – formalizam povezuje s fenomenološkom filozofijom utječući na razvoj francuske sociologije i njezino usmjerenje prema studiju fenomenologije i formalizma L. konsenzualan put. C) Predloženi putevi i načini ozbiljenja takvih projekata dadu se sumarno podijeliti na dva obrasca: 1) miran. nisu uspjeli uobličiti svoja shvaćanja u formu generalnog i sistematskog učenja. kasnije i lenjinisti.

dok će društvo slobode biri konstruirano već samim ukidanjem takvog političkog poretka. Država je samo trebala spriječavati opću anarhiju. iz vlasničke diferencijacije. pravni establishment je proklamirao da se svi ljudi rađaju slobodni i da su jedino ograničeni svojim sposobnostima i slobodom drugih. neopravdane nejednakosti. staleških odrednica položaja pojedinaca i privilegija koje su proistjecale iz staleške pripadosti. bilo isključivo nošeno željom za rušenjem pravnog i političkog poretka koji sputava slobodno ispoljavanje ljudske egzistencije i njezina stvaralaštva shvaćenog kao poduzetništvo. Ali epoha građanskih revolucija nije sadržavala nikakav direktivni nacrt. Međutim. ubrzo se pokazalo da očišćeni prostor slobodnog individualnog djelovanja rezultira izrazito naglašenim društvenim nejednakostima koje izviru iz nejednake raspodjele ekonomske moći. Kada su se konačno ostvarile određene revolucije građanstva. a još manje konstrukciju idealnog društva. To zahtijeva postojanje odgovarajuće socijalne instancije koja stalno ostvaruje tu zaštitu garantirajući ujedno održavanje jednakosti. obveza uzgajanja cvijeća. slabima. Problematiziranje ljudskih težnji za jednakošću i političkom slobodom za čitavog je razdoblja borbe građanskih slojeva protiv starih feudalnih poredaka. Primjeri prvih projekata sveobuhvatne rekonstrukcije društva Među brojnim projektima rekonstrukcije društva naročito se ističu dva: Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima i Owenow pokušaj da ustroji proizvodnopotrošačku komunalnu zajednicu. Smatrao je važnim da bude osigurana mogućnost da svaki pojedinac ispuni svoje aspiracije . Budući da se pokazalo da nije dovoljno ukloniti staleška i druga politička ograničenja feudalnog poretka. Zato su svi revolucionarni programi građanskog društva bili usmjereni na rušenje ancient regimea apsolutne vlasti vladara i privilegija stečenih rođenjem. No u tom pogledu nije postojala šira suglasnost jer su u okviru revolucionarnih pokreta anarhističke snage smatrale da državu treba razbiti i ukinuti.. država kao predstavnik cjelokupnog društva bude instanca koja će osigurati svakome osnovne uvjete života i da ti osnovni uvjeti budu jednaki za sve bar u osnovnim parametrima. kaos i ugroženost svakog od svakog. Formalna jednakost ljudi pred zakonom.uspostavu jednakosti. ali ne u smislu pukog nepostojanja privilegija i ozbiljenja stanja jednakih šansi (jer takva jednakost generira novu nejednakost jer nisu svi ljudi jednaki radi bioloških i drugih faktora) već u smislu uspostavljanja društvenog mehanizma koji bi jednakost uspostavljao stalno iznova. To preuzimanje brige društva za dobrobit svih leži u riječi socijalizam. Znatno su prošireni sadržaji i područja primjene političkih sloboda. smatrajući da će ono spontano biti ostvareno u raznim oblicima što će proizaći iz slobodne igre ljudskih stvaralačkih potencijala. svojom nevjerovatno bujnom maštom naprosto izmislio društveni život u osnovnoj društvenoj zajednici normirajući ga u svim detaljima kojih se mogao sjetiti. nemoćnima. no sada se u sadržaj tih projekcija interpolira mnogo težnji da se postigne stvarna jednakost šansi za sve. formalna izjednačenost njihovih mogućnosti da se afirmiraju kao slobodna bića. pritom vodeći brigu o onom krugu pojedinaca koji u životnoj utakmici stalno gube – treba voditi socijalnu brigu o djeci.. a ljudi su postali egoističniji i gramzljiviji negoli ikada prije.jer je posjedovanje vlasti presudan faktor u obrani revolucije od kontrarevolucionarnih pokušaja ali i u nasilnoj implementaciji novih društvenih odnosa. što međutim implicira podruštavljanje djelatnosti svakog pojedinca tako što ga uklapa u organizacijsku cjelinu djelovanja prema programu koji postavlja društvo kao zajednica sviju. Zato već u postnapoleonovskom dobu bujaju razni nacrti kako reformirati društvo da bi ono zaista postalo usklađeni sustav pogodan za razvitak slobodnog ispoljavanja individualnih i društvenih potencijala. Fourierov nacrt konstrukcije državnog života u falanasterima Fourier je posve arbitrarno. nepravde. razrađeni sustav titula i rangova. postupanje s mačkama odgovarajućom nježnošću). D) Kako se uviđalo da sadržaj slobode zahtijeva ostvarenje važnog preduvjeta . Diferencijacije u shvaćanju pojma jednakosti i na njoj zasnovane pravednosti Početna razmišljanja o korjenitom reformiranju društva nisu bila toliko motivirana uvidom u lošu učinkovitost obavljanja općih društvenih poslova koliko osjećajem nereda u međuljudskim odnosima. Smatralo se da jedino za čime treba težiti u rekonstrukciji društva je ukidanje svih institucija koje ograničavaju pojedinca u njegovom prirodnom pravu da bude neograničem ičim drugim osim jednakim uvjetima slobode drugog čovjeka. pokazala se ispraznom pred stvarnošću ogromnog raspona nejednakosti utemeljene na različitim sposobnostima pojedinaca i na velikim razlikama u djelatnoj moći koju pojedincima daje raspolaganje instrumentalnim snagama nagomilanim u imovini koja je njihovo vlasništvo. o bratstvu više nije bilo ni spomena. pazeći pritom da budu zadovoljeni prije svega njegovi vlastiti ukusi i prohtjevi (promiskuitet i mijenjanje seksualnih partnera. tj. nužno se nametnula činjenica da društvo u cjelini tj.

već su dirigirane potrebama. zabranom rada djece. i iz ljudskog društva i iz prirode (budući da je zlo u svijet uveo čovjek. minimalnom zdravstvenom zaštitom. njegov je filantropski rad imao značajnog uspjeha. a kasnije revolucije su to potvrdile. pa razlika među pojedincima po količini njihova rada – i time društvena nejednakost zasnovana na tom kriteriju – munjevito raste.. zdravstvenu skrb.. Ljude u komuni nije ideološki ujedinjavao u realni kolektiv nikakav religijski ili parareligijski integrator. stoljeća bila u permanentnim konfliktnim krizama. a bio je veliki filantrop koji je imao preveliko povjerenje u ljude.prema zadovoljstvima. te je svojim sredstvima pokušao isprobati zamisli o proizvodnom pogonu kao kooperativi u čijem upravljanju sudjeluju svi uključeni u radni proces. Fourier je bio uvjeren da se ogledni falanster može uspostaviti u vrlo kratkom razdoblju i ulaganjem vrlo skromnog kapitala. nediscipline i pomanjakanja koordinacije. a i sama kreacija je produkcija koja se objektivizira u djelu.a nije bilo ni priznatog karizmatskog autoriteta) dogodilo se neizbježno – kroz vrlo kratko vrijeme komuna se rasula uslijed teških unutarnjih trzavica. s izvjesnim društvenim vezama i s praktičnim znanjima u organizaciji proizvodnje i ljudi (kao suvlasnik tvornice tekstila). Teorija Roberta Owena Owen je za razliku od ostalih reformatora bio bogat i uspješan poslovni čovijek. Owen je težio uspostavljanju potpunog zajedništva u okviru užih komunitarnih zajednica. dok se po svom radu ljudi znatno razlikuju. a takvih je subjekata bilo malo. ali ne prvenstveno ekonomskih već pretežno organizacijskih i regulativnih. na scenu stupa posve drukčiji kriterij jednakosti. ali za većinu je mnogo izgledniji način da se afirmacija stekne bio putem nasilne izmjene društvenih odnosa i institucija kojom bi se izjednačile startne pozicije te kojom bi se materijalno bogatstvo kao instrumentalna osnovica poduzetništva polazno podjednako distribuiralo. onaj koji se odnosi na izjednačavanje potrošnje time što se postulira uspostavljanje jednakosti u distribuciji dobara kojima se zadovoljavaju osobne potrebe. Takvim primjerima (u kojima vlasnički profit nije manji od onoga kada se radnici nemilosrdno iskorištavaju) Owen je postigao da u Engleskoj rano započne proces državne intervencije u reguliranju radnih odnosa i donošenja niza propisa u krugu radnog zakonodavstva. Nestankom antagonizma i prisile nestaje zla. To je značilo obogatiti se. razlike pojedinaca u potrošnji ne uključuju nikakve njihove subjektivne sposobnosti. te je tu raspon razlika relativno skroman. reakcije koje nisu odmah automatsko prihvaćanje i suradnja.. No. . tako objektivizirana se kumulira. te je odmah na površinu izbila sva suprotnost interesa i egoizama između užih realnih kolektiviteta i posve ispraznog okvira komune koji se nije ispunio stvarnim sadržajem. boljim plaćama. a koji osim toga tvore i društvenu zajednicu koja obuhvaća ostale elemente njihova društvena života – obiteljske odnose. Budući da je rad zadovoljstvo. čime će biti pokrivene sve vrste rada potrebne za harmonično funkcioniranje zajednice. a svijet bi se privučen snagom primjera i postignutih dostignuća kroz nekoliko godina organizirao u sveopću zajednicu. što se postiže time da društveni rad postane izvor ugode tako što će se pojedinac moći tijekom dana organizirano uključiti u onaj posao koji ga trenutno veseli a jedini uvjet je bio da zajednica bude dovoljno velika kako bi sadržavala potpunu lepezu individualnih sklonosti. i sve ostale divote će nestati samom činjenicom falansterizacije svijeta. Dok je svoj rad ograničio na to da svoje radnike pozitivno motivira na rad i suradnju u poslovnom procesu – organizacijom pristojnog stanovanja. Pokazalo se da građanska sloboda sadržajno malo znači onima koji ne raspolažu ničim. Isto tako je (kao socijalni dobrotvor) poznavao reakcije ljudi u prilikama kada im se nudi dobročinstvo. ograničenjem radnog dana.. zabavu. obrazovanje. Profiliranje ideja o novoj revoluciji Europska su društva čitavu drugu četvrtinu 19. On je svoju oglednu agrarno-industrijsku zajednicu (Nova Harmonija) organizirao na terenima Amerike. Utvrdio je da falanga mora brojiti oko 2000 ljudi (ali ne manje od 1600). No implikacije konzumne jednakosti nešto su posve drugo od one koja se odnosi na jednaku opću mogućnost da se pojedinac poduzetnički afirmira i izgradi sebi odgovarajući položaj u društvu. obrazovanjem njihove djece. Kada su učinci prvih revolucija iscrpili svoj djelotvorni zamah i kada su ideje jednakosti šansi prestale biti inspirativnima jer je prostor individualnog poduzetništva bio popunjen i povijesno prevladan. Francuska revolucija je pokazala. Subjektom je od društva smatran samo onaj čija je imovina pružala jamstvo njegovoj odgovornosti za poduzeta djela i za učinjeno. Kako je upravljanje komunom bilo samoupravno i konsenzualno (jer je bio zagovornik ukidanja svakog regulativnog manipuliranja ljudima kao sredstvima . Naime. u proizvodu. da pristajanje uz revolucionarne ideje nije motivirano bučno izraženim kolektivističkim metodama već da se njima maskiraju nastojanja pojedinaca da se u revolucijom poremećenoj strukturi establishmenta lakše postigne osobnu afirmaciju i uspjeh u društvu. No Owenov pokušaj je završio potpunim slomom kojem je kumovalo mnogo razloga. S druge strane broj onih koji su se osjećali sposobnim da budu slobodni i odgovorni ako i kada bi raspolagali instrumentalnom podlogom s kojom bi materijalizirali svoju društvenu afirmaciju i time sadržajno realizirali svoju slobodu strelovito je rastao u urbanim sredinama i industrijskim središtima. potrebne su samo pozitivne gratifikacije da bi se ljude motiviralo na rad. I upravo je to.

Njegova je koncepcija historijskog materijalizma paradigma koja je po svom sadržaju. pa je većina njegovih djela ostala neobjavljena. modelirana i uklopljena u programirane i zadane strukture na razini cjeline društva. Ono čime je Marx predstavljao najviši misaoni domet 19. Marx se historijskim materijalizmom koristio u ovom potonjem aspektu. Sam Marx nije bez krivnje za naknadne involucije svoga učenja jer ih je u nekim aspektima olakšao budući da se nije znao othrvati napasti da od vremena do vremena pojednostavni stvari. Manifest komunističke partije. najviše zato što se to prihvaćanje odnosi na eksplicije i interpretacije proteklih i sadašnjih događaja. Karl Marx Takvom je otprilike na duhovnom planu bila situacija u ambijentu radikalnih političkih grupa kada je svoju spisateljsku djelatnost 1840-ih godina započeo Marx koji je za razliku od ostalih revolucionarnih propagatora bio visokoškolovan i temeljito obrazovan filozof. nije ni pokušao biti neposredni organizator radničke partije u vlastitoj domovini kada su se za to stekle i legalne mogućnosti. Njegova filozofija postala je službena doktrina mnogih političkih pokreta radničke mase iako je to ustvari bilo krajnje pojednostavljenje i vulgarizacija Marxovih teorijskih stavova. stoljeća i po čemu je njegov utjecaj na problematiku društvenih znanosti posebno jak jest njegov mladenački prilog antropološkom zasnivanju filozofije kao i to da je on stvarni osnivač sociologije. bilo je pravi subverzivni detonator kojim je toliko godina poslije smrti osnivač pokreta razbio monstruoznu ideološku tvorevinu svojih sljedbenika – nastavljača poznatu pod sintagmom «dijalektički materijalizam». Njemačka ideologija. Tijekom svog života (osim kratke epizode 1848. Marx je već na početku svog suprostavljanja vladajućem establishmentu liberalnog poduzetništva došao u sukob s gotovo svim revolucionarnim aktivistima i piscima grandioznih nacrta popravljanja i prepravljanja postojeće političke i ekonomske strukture države a razlog tome je u Marxovom uviđanju da će revolucionarno spisateljstvo ostati prigodnom literaturom ali da rekonstrukciju društva treba zasnovati na znanstvenom uvidu u zakonitosti društva. a naročito pripremnih rukopisa za Kapital tzv. premda ne i po nazivu. one se priznaju i rezultiraju razlikama u raspodjeli i u društvenim statusima. Grundrisse koji su omogućili da se otkriju dublji slojevi filozovskih sadržajnih implikacija ekonomskih analiza u Kapitalu. Visoko mjesto u znanosti Marx je zaslužio tek ocjenama koje je naše doba dalo izvrsnim i intrigantnim tekstovima. ali bez stvarne političke moći (usprkos velikom utjecaju i ugledu). još uvijek aktualna u sociologiji i koja je toliko prihvaćena da se više i ne vezuje za Marxovo ime. ali ne i hipostaziranje tog obrasca kao sheme koja determinizma u povijesti na temelju kojeg je moguće izvesti tijekove zbivanja pro futuro. Izradi svojih djela prilazio je vrlo samokritički. Zakašnjelo objavljiivanje Marxovih mladenačkih spisa. da tek tada preustroj društva dobiva puni teorijski dignitet ako se ne temelji na pukim željama nego na otkrivenoj nužnosti povijesnih razvojnih tijekova. Ekonomsko – filozofski manuskripti. Individualne razlike u potrebama i radnim sposobnostima te u radnom učinku su neizbježne. Međutim. bio je spirtus movens organiziranja Internacionale koja je bila federacija nacionalnih radničkih partija i udruženja. ili su djelomično objavljena kao npr. izvodeći iz njega nužnost sloma građanskog društvenog poretka pod udarima proleterske revolucije. njegovo najveće djelo – Kapital koje je iz gomile nedovršenih tekstova dovršio Engels (izdao drugi i treći svezak). čime će proletarijat obaviti .rješenje da društvo kao cjelina i kao stvarno autonomni subjekt osigura potrošnju i kroz nju dostojnu egzistenciju pojedinca bilo potkova skiciranja svih velikih revolucionarnih stremljenja u razdoblju eksplozivne industrijalizacije kada su se slobode izvojevane francuskom revolucijom pokazale nedovoljnima i kada je veliki dio društva u svom ljudskom dostojanstvu i životnim uvjetima bio objektivno teško ponižen. Marx je bio revolucionar i po svojim ambicijama politički aktivist iako mnoge činjenice za njegova života pokazuju suprotno.) nije bio angažiran ni u jednom revolucionarnom prevratu. Grundrisse koji već spadaju u njegovo zrelo i najkreativnije razdoblje. ali te razlike treba držati pod kontrolom da nebi ponovo eskalirale. Nova je revolucija općom socijalizacijom dobara i posebno socijalizacijom proizvodnje dobara trebala uspostaviti tu jednakost u potrošnji time što uspostavlja jednakost u distribuciji. a takva kontrola je bio faktor koji je naglašavao supremaciju zajedništva odnosno države kao vrhovne organizacijske instance koja potiskuje onakvu individualnu spontanost i kreativnost koja nije zahvaćena.

Opisana instrumentalizacija tj. bilo kao pojedinac bilo kroz svoje generičko određenje kao društveno biće. ali i konstantan. procesa koji se ostvaruje kroz interakciju društva i pojedinaca međusobno kao i interakciju njih zajedno s prirodom. kako društva tako pojedinaca. kao i Hegela. može računati samo na sebe samoga kao na primarno jedino raspoloživ instrument za svoje oslobođenje. sredstava za proizvodnju uz pomoć kojih čovjek osigurava reproduciranje svog organskog postojanja i razvojem kojeg povećava opseg svoje nezavisnosti od prirode. religijske. tipove koordinacije i proizvodne kooperacije ljudi međusobno. što je po Marxu pogrešan izraz. da budu svestrana kreativna bića i da podnesu teret odgovornosti osobne slobode. u stvarnoj se društvenoj povijesti manifestira kao proces zarobljavanja i dehumanizacije. Taj vremenski period od čovjekova napuštanja svoje organske uklopljenosti u prirodu. Sve opisano tek je rezultat razvojnog procesa samoizgradnje. . već se sastoji i od djelatnosti. ali koje su ujedno posljedica dinamike samoizgrađivanja društva i koji konflikti stalno sa sobom nose prevladavanje postojećeg i dostignutog. izvanprirodnom (pa čak i protuprirodnom) određenju je period koji se naziva historijom društva. već ukoliko omogućuje slobodu svojih pojedinačnih članova. rekreativne. Društva ozbiljuje područje slobode ne po svom vanjskom obilježju da je to sloboda društva spram ostalih načina i razina stvarnosti. Taj period dosadašnje povijesti (prethistorija) u zbilji se manifestira kao razdoblje klasne rascjepanosti društva. proces koji je autokreativan a sadržajno predstavlja ozbiljenje društva kao sistema koji je svoje postojanje učinio nezavisnim od programa po kojem postoji i funkcionira cjelina prirode. Ne samo da do predviđenog nije došlo već je štoviše marksizam odstupio od tog stožernog i nosivog dijela Marxove koncepcije svodeći radničke mase ponovno samo na instrumentalnu veličinu u rukama avangardnih elita.povijesnu misiju za koju je predodređen zakonomjernošću društvenog razvitka tj. pri čemu podjela na klase ne predstavlja diferencijaciju društva po specifičnostima koje bi bile izraz bogatstva raznolikosti društvenih svojstava. nego polarizaciju koja izražava konflikte i suprotnosti što postoje i razdiru cjelovitost društva. Sistem društva – uspostavljanjem autonomije svog područja nasuprot prirodi – ujedno predstavlja područje ozbiljenja slobode i unutar sebe i unutar autentičnosti svakog svog pojedinačnog dijela – pojedinca. te interakcija koje predstavljaju ozbiljenje i drugih aspekata i dimenzija: opću organizaciju društva. područje povijesnog zbivanja čini proces uspostavljanja društva kao sistema ljudske slobode. ali promašio je upravo u onome do čega mu je bilo najviše stalo: da na toj osnovi utemelji svoj dokaz da je radnička klasa društveni subjekt koji će svojim oslobođenjem i rekonstrukcijom društva u smislu svog oslobođenja biti agensom uzdizanja društva na slijedeću stepenicu povijesnog razvoja. svođenje čovjeka na instrument preko kojeg on postiže oslobođenje. određuju institucionalni oblik tog društva kao sustava interakcija – taj sustav Marx dijeli na: - proizvodne odnose – institucije koje su neposredno vezane na proces proizvodnje. Marx je postavio plodnu koncepciju povijesne zakonomjernosti. ali i ukoliko su ti pojedinci dosegli zrelost koja ih osposobljuje da tu svoju slobodu učine sadržajnom tj. U tom procesu čovjek. Njegovo znanstveno utemeljenje razvoja i napuštanje metafizike usredotočuje se na tehnološke parametre društvenih instrumentalnih potencijala tj. razmjene i potrošnje proizvoda i koje zajedno s proizvodnim snagama čine tzv. ostvarivanje pretpostavki za pravu historiju koja će započeti kada društvo zaista bude uspostavljeno u svojoj punoj autonomiji nasuprot prirodi („sloboda od“) i kada će taj novi razvitak biti historija ozbiljenja društvene „slobode za“. Razvoj oruđa je polagan. da uspostavi komunističko društvo. tj. pa do potpunog uspostavljanja i ozbiljenja novog sustava zbilje što ga čini ljudsko društvo u svom samostalnom. potčinjavanja i eksploatacije jedne klase od strane druge – porođajna muka iz koje se rađa novi društveni oblik iz kojeg na kraju nastaje besklasno komunističko društvo. jer je to zapravo razdoblje „prethistorija“ tj. Klasna borba je – sa svojim fazama nadvladavanja. svoje određenosti kao elementa prirodnog poretka. Tehnološki parametri oruđa kojima se jedno drusštvo služi određuju način proizvodnje u jednom društvu. kulturne. za što se može reći da marksizam (socijaldemokratskih krugova ili lenjinistički) nema puno dodirnih točki s Marxom. kao preduvjet uspostavljanja slobodnog društva. ekonomsku osnovu društva koja omogućuje i osigurava egzistenciju društva u postojećem obliku političko-pravna i idejna nadgradnja – egzistencija društva ne iscrpljuje se u proizvodnim odnosima. Historijski materijalizam Za Marxa. umjetničke i druge sadržaje i institucije.

te on za nju.eksploatirana u smislu da drugi prisvajaju dio rezultata njezinog rada. ili obrnuto: bogatstva. a ne intervencijom drugih. što ona mora trpjeti. ali i privilegiranu poziciju proleterijata kao reprezenta stvaralačke bitnosti društva. No kada sredstva tehnološki omoguće da efektorni potencijal ljudskog rada proizvede više od onoga što je nužno za održavanje postojeće egzistencije društva. Eksploatacija je pokretač društvenog razvoja. kmetovi). Po Marxu. čija je analiza područje njegova interesa. Oblici eksploatacije a tako i obilježja kako eksploatatorske tako i eksploatirane klase ovise o načinu proizvodnje. pa izgleda da je time dobio privrednu i ekonomsku odgovarajuću protuvrijednost. drugim riječima u razvoj društva. ma koliko težak taj posao bio. već se jedino može govoriti o „nepravednosti“ raspodjele poslova. Pobune protiv društvenih poredaka oduvijek su u povijesti svoje zahtjeve temeljile i opravdavale na načelu jednakosti ljudi odnosno na potrebi ukidanja bijede. a s druge strane u tome leži i sav program funkcioniranja . svog rada. ne može se govoriti o fenomenu eksploatacije. Eksploatacija se zasniva na lišavanju raspolaganja objektima kao pravu koje proizlazi iz autorstva.mnogobrojna . Na taj način se u društvu formiraju dvije skupine koje Marx naziva društvenim klasama: . Ali. a time i čitavog društva. antički i germanski načini koji su zasnovani na agrarnoj proizvodnji. ne bi se ni epoha klasnih društava javljala kao nužna i nezaobilazna stepenica u razvoju društva. prisiljen prodavati upotrebu samog sebe tj. kao pojavnih manifestacija nejednakosti. tada se dio proizvodnje može usmjeriti na projekte razvoja i proširenja proizvodnog procesa što rezultira razvojem proizvodne osnove. Marx ne fundira pojavu eksploatacije i njezin glavni sadržaj u disproporciji razmjene i raspodjele dobara (čime se narušava načelo jednakosti svih ljudi).koja dominira nad čitavim društvom i u kojoj su moguće diferencijacije prema hijerarhijskoj raspodjeli društvene moći. Marx teoriju da se vrijednost proizvoda sastoji iz upotrebljenog ljudskog rada preuzima od Ricarda. No. te njome temelji opravdanost proleterskih zahtjeva. Poduzetnik povećanjem inteziteta rada radne snage (posljedica organizacijske sposobnosti) ne prouzrokuje povećanje troškova (kupio je vrijeme) pa mu i pripada sav višak koji vrijednosti realiziran u proizvodnji. prisvajanja koja su motivirana partikularnim interesima i koja predstavaljaju zakidanje onih koji su takav višak proizveli – to je uzrok formiranja užeg segmenta društva koji raspolaže proizvodnim moćima kojih su drugi lišeni a iz koje moći proizlaze i na nju se nadovezuju druge društvene privilegije i prerogative što dalje omogućuje iznuđivanje daljnje akumulacije rezultata rada nad onima koji imaju monopol upravljanja i korištenja. Te disproporcije predstavljaju narušavanje pravednosti i osnovnog prava da svako ljudsko biće može pretendirati da se s njime postupa na jednak način kao i s ostalima. a to u krajnjem slučaju znači procesu oslobođenja društva.Problem eksploatacije Drugi nosivi element Marxove nauke je tumačenje fenomena eksploatacije koja je po njemu funkcionalni preduvjet za klasnu antagonizaciju društva i diferencijaciju društva na klase. i koja mora ograničiti svoju potrošnju. dok je u kapitalizmu radnik načelno pravno i stvarno slobodan samo što je ta sloboda isprazna jer je radnik pritiskom svojih potreba. malobrojna dominatna klasa samo mali dio akumuliranog viška koristi u svrhu povećanja osobne potrošnje dok veći dio koristi za investiranje u povećanje proizvodnje odnosno u razvoj institucionalne nadgradnje. ovisno o ponudi i potražnji. ti se viškovi akumuliraju i njima se upravlja posredstvom prisvajanja od strane pojedinaca ili od strane posebnih grupa.malobrojna . Marx je u svojem Grundrisse identificirao tri načina proizvodnje pretkapitalističkih društava azijski. . jer kada nebi bilo tako. Kapitalistički profit se sastoji baš u prisvajanju viška protuvrijednosti i osiguravanja uvjeta da bude veći i stalan. Može se tvrditi sljedeća tvrdnja: dok god ljudi proizvode onoliko ili čak manje od onoga što im je potrebno za reprodukciju njihove egzistencije. U prva tri načina proizvodnje višak rada se ostvaruje sredstvima prisile (robovi. postiže cijenu koju mu poduzetnik isplaćuje u obliku najamnine. nadnice. te odakle slijedi da je raspodjela – ma koliko nepravedna – opravdana ako je rezultat razlike u stvaralaštvu odnosno radnom angažmanu – u svakom klasnom društvu dominatna klasa prisvaja stvaralaštvo drugih i tek je to eksploatacija. te napokon kapitalistički način proizvodnje. Kupujući radnu snagu poduzetnik zapravo kupuje određeni kvantum vremena radne snage koju onda angažira u proizvodnji. sadržaj eksploatacije leži u opisanom «potkradanju» radnika za stvoreni višak. a niti u tome da je jedan društveni segment ograničen u mogućnosti zadovoljavanja svojih organskih egzistencijalnih potreba. U kapitalizmu radnik na tržište iznosi svoju radnu snagu. a radna snaga uz upotrebu alata i sirovina proizvodi određenu količinu dobara.

ideje Boga) upostavlja kao realna snaga koja više ne ovisi o individualnoj svijesti.. Opredmećenje i otuđenje Opredmećenje ili objektivizacija u dijalektici je neizbježna posljedica interakcije subjekta sa objektom i ona je. Marx za otuđenje kroz ljudsku praksu. . nego postoji zajedno s postojanjem društva i kadra je postojati dok postoji društvo. stvarno postojanje nadeređeno ljudima i zajednici. a i njegovo rješenje. Marx je kritizirao takav pristup i trasiranje problema. ali je svojim analizama kapitala kao specifičnog odnosa među ljudima povodom proizvoda njihova rada precizno prikazao taj novi sadržaj kroz analizu čitavog niza fenomena koji se javljaju i institucionaliziraju u kapitalističkom društvu (fetiški karakter robe. jer te društvene veličine nije stvorila ideja. a i sam Feurebach smatrali su da do emancipacije od otuđenja može doći samo samoosvjećivanjem. nije uveo odgovarajuću terminološku inovaciju. mogu se i sami opredmetiti tako da se institucionaliziraju. u tom smislu.kapitalizma: nagomilavanjem viška vrijednosti koji se onda reinvestira i rastom industrijskog pogona preobraća u kapital. te ove. a koji nastaju povodom određenih predmeta (stvari ili simboličkih veličina). Doduše. «opkoljujući» i utvrđujući te imaginarne veličine bedemom društvenih struktura koje imaju autonomnu funkcionalnu opstojnost (crkva kao zajednica vjernika. može ne zbiti. Strauss). da ogromna moć fascinacija (npr.. do kojeg dolazi u fazi povratnog djelovanja objekta na subjekt. te angažirajući se u ostvarenju svog cilja sam negira vlasitu slobodu te negira svoju autentičnost. čime on sebe zapravo mijenja i samoizgrađuje. svećenički stalež.. od drugih ljudi i od mogućnosti ljudskog zajedništva. Slijedeći takav put razmišljanja. kod koje je čovjek narcionistički fasciniran svojim ospoljenjem i podliježe mu (Feurebachov aspekt problema) ovdje pojedinačni.). ukida i tu idejnu nadgradnju rezultirajuči istinskim razotuđenjem.. ostvarenje subjektove kreativnosti. Nikakva prosvjetiteljska djelatnost usmjerena prema osvješćivanju ne može ukinuti i emancipirati društvenu svijest dok se ne ukinu institucije i društvene grupe na podlozi kojih taj idejni sadržaj ovjekovječuje svoju prisutnost. te ga pretvoriti u objekt svog dokazivanja. opisani aspekt zbivanja i za rezultat koji iz njega slijedi. jer otuđenje nije samo u objektivizaciji ideja nego i u svim društvenim odnosima koji omogućuju trajanje i djelovanje takvih ideja. Lukacs je za taj pojmovni sadržaj predložio pojmovni izraz reifikacija ili postvarenje a može se definirati ovako: društveni odnosi i djelovanja koja oni sadrže. djelovanjem u kojem se nalazi i njegovo objektivizirano stvaralaštvo.) kojom se nukleus što ga čini prvotna objektivizacija ideje (npr. i desubjektivira se. tek naknadno preuzevši onaj idejni sadržaj kao korisno sredstvo u borbi za svoje vrijednosti i interese. Otuđenje ili alijenacija je onaj aspekt opredmećenja kojim se izražava činjenica da subjekt stvarajući djelo gubi dio sebe. da može izostati time što objekt povratnim djelovanjem može zarobiti i instrumentalizirati subjekt. postvarene simboličke veličine. erodira u subjektivitetu. Opredmećenje u sebi sadrži posve specifičan aspekt značenja što ga stvaralaštvo ima za subjekt. prenoseći sve to u postojanje djela koje se nalazi u poziciji objekta. a tu je Marx unio nove analitičke momente Hegelove i Feuerbachove izvode. Otuđenje kroz radnu praksu ne samo što širi područje otuđenja na cjelokupnu egzistenciju čovjeka nego dovodi i do potpune destrukcije subjektivnosti – a upravo se to zbiva u dijalektici kapitala. te napokon od otuđenja od njega samoga. a još više klasni interesi daju simboličkim veličinama kojima su ti odnosi i koordinirana djelovanja označeni. Marx je došao do toga da jedino revolucija u društvenim odnosima. prije svega jer ne vodi dovoljno računa o parametrima društvene dimenzije tj. podizanjem čovjekove svijesti do razine svijesti o sebi samoj. ali za razliku od objektivizacije ideje. doista postaju subjektima društvenih zbivanja. tj. to posebno značenje obuhvaćeno je problematikom otuđenja. što uključuje i ukidanje svih institucionalnih i organizacijskih oblika izgrađenim na takvim odnosima. a to onda uvjetuje da se u opisane proecese i na njihove primarne rezultate otuđenja vežu stvarni prostori društvenih institucija. dijalektika subjekt – objekt relacije izvodi da je otuđenje koje se zbiva opredmećenjem samo nezaobilazna faza posredovanja u dijalektici procesa stvaralaštva i kao takvo je privremeno stanje te će subjekt u slijedećoj fazi zbivanja biti obogaćen povratnim djelovanjem objekta. Već je Feuerbach primjetio da se ovaj obrat otuđenja u autokreaciju. Radnikov rad je permanetnim faktorom sve izrazitijeg otuđenja u svim aspektima egzistencije – od njegova proizvoda. Zbog navedenih stvari fenomen ekspoloatacije dobiva složeniji karakter i prestaje biti samo potkradanje radnika kao neposrednog proizvođača već razotkriva svu dubinu degradacije čovjeka u modernom industrijskom društvu. kreira sam sebe. Lijevi neohegelijanci (Bauer. Bogom) počiva na tome što one uključuju kolektivnu svijest. nego su one nastale na osnovi realnih interesa. kroz novac.

a takvu rekonstrukciju društva može izvesti samo proletarijat. koji se pozivaju na njegovo učenje. industrijskog proleterijata. toliko duboko revidirali izvornu doktrinu da je svako pozivanje takvog marksizma na Marxa pez ikakve podloge. Kako radnička klasa može od «klase po sebi» postati «klasa za sebe». Međutim. Drugim riječima. iako ne i međusobno nezavisne instancije koje određuju položaj njezina subjektiviteta. steći svoju punu i autonomnu klasnu svijest? – po Marxu radnička klasa stječe svoju klasnu svijest kroz praksu svakodnevne «klasne borbe». Položaj klase i njena svijest dvije su zasebne. automatizam oplođivanja kapitala i njemu korespodentnog načina proizvodnje koji teži stalnom rastu. a njezino daljnje opstojanje podržavaju dva interesa: 1. čime se završava period izgradnje društvene autonomije oslobođene od prirodnog načina postojanja zajednice. 2. da deprivatizira kapital i da se proizvođenje planski regulira. Marxovo stajalište je bilo sljedeće: radnička klasa je jedini stvaralac nove vrijednosti i prema tome jedina moralno legitimirana da bude subjekt koji usmjerava izgradnju društva. tj. kontinuiranim pritiskom na poslodavce). čime će se izbjeći stihijska regulacija tržišta (posredstvom Smithove «nevidljive ruke») i neracionalno uništavanje efekata rada uslijed cikličkih kriza hiperprodukcije. Marx je smatrao da ta dva interesa društvo treba podvrgnuti svojoj kontroli i ukinuti ih na način da «ekspropira eksploatatore» tj.Ramifikacije marksizma i revizije Marxove koncepcije Svijest radničke klase Neposredne motivacije običnih ljudi. ipak je druga skupina pitanja grandioznija i po važnosti epohalnija jer se odnose na upravljanje kapitalom. kroz stalno suprostavljanje eksploataciji i borbom za poboljšanje svojih radnih uvjeta. te teže da državi dodijele sve funkcije zaštite društvenih interesa. partikularni interes vlasnika i njegova privatna prisvajanja rezultata proizvodnje koja je društvena jer je rezultatom kooperacije. tzv «sindikalne vrijednosti» na pretencioznu skupnu pitanja koja se odnosi na opće podruštvljenje upravljanja kapitalom. do revolucionarnog preobražaja starog društva može doći tek kad . pretvoriti je u subjekt koji reprezentira društvo. Eksploatacija neposrednih proizvođača u dosad je ozbiljenim historijskim načinima proizvodnje bila nužnost jer je bilo potrebno izvesti akumulaciju instrumentalne snage sredstava te da bi se struktuirale društvene snage konstituirajući društvo kao autonomnu sferu postojanja. «radnih masa». Svijest o tome konstituira klasu određenje koje se terminološki označuje kao «klasa za sebe» i tek je ona klasa koja je dosegla tu razinu svoje klasne izgrađenosti sposobna izvršiti rekonstrukciju društva i zaključiti jednu spohu društvenog postojanja. U opisanom procesu odlučujućim se pokazuju promjene do kojih dolazi u svijesti radničke klase. Iako je prva skupina pitanja važna (te se do njenog ostvarenja dolazi polagano. pa se kroz interakciju pretvara u pravi i autonomni revolucionarni subjekt sposoban da provede revolucionarni položaj. na osvajanje političke vlasti kao instrumentom za provedbu namjeravane preobrazbe društva. te u koju svrhu instrumentalizira cijelo društvo. Da bi radnička klasa postala klasnim subjektom ona mora prije svega osvojiti svijest o svojoj subjektivnosti. ne samo o položaju nego i o značenju onoga čemu teže. bile su daleko od tih visokointelektualiziranih projekcija usmjerene na «prizemnije»ciljeve i «realnije» zadatke: poboljšanje općih uveta rada. Radnička klasa je ona snaga koja je ograničenošću svog položaja u proizvodnji potaknuta da se bori za svoj subjektivitet i za društveno dostojne uvjete postojanja. čime sebe izgrađuje kao snagu tj. A ta se pitanja odnose na ovladavanje državom tj. spoznaje domete svoje aktivnosti na sindikalnom planu i činjenicu da popravljanje njenog položaja u okviru privatnog prisvajanja viška vrijednosti ne rješava njen položaj i njezine stvarne inspiracije. putem štrajkova. ali je glavno sredstvo obrane društvenosti. neki su revolucionarni pokreti. Kapitalističko društvo je ostvarivši te pretpostavke ujedno učinilo eksploataciju društveno nepotrebnom. Neke izvorne Marxove stavove o subjektivitetu proletarijata i njegove misije u povijesti. ograničenje radnog vremena tj. čime radikalizirajući svoje zahtjeve. povijesnog činitelja koji reprezentira cjelinu društvenosti čiji je povijesni zadatak izvršiti takvu rekonstrukciju društva. radnička klasa je ona koja ovladavajućim svim uvjetima života ukida sebe kao klasu i ujedno klasno društvo uopće.

Što je jedna partija bila revolucionarnija. željeli mi to ili ne. te da revoluciju i ostvarenje socijalističkog društva nije moguće forsirati samo zato što to žarko želimo i vjerujemo da možemo izvesti.se proizvodne snage dovedu u takav tehnološki stupanj koji jednostavno postulira revoluciju jer stari okviri postaju preuski za daljnji razvoj. i to u trenutku kada društveni razvoj dosegne potrebnu razinu. neizbježno znači i preuzimanje sredstava i načina njegova ostvarenja tj. te je iz toga Bornstain izvukao činjenice da će do rekonstrukcije društva doći kada društvo za to bude zrelo. Na tim dvjema točkama: subjektivitetu i klasnoj svijesti proletarijata te dozrelosti proizvodnih snaga društva. a ne radi ljudskih želja. a ne iz teorijskih i užih doktrinarnih razloga. težnji i stremljenja. u kojoj je kapitalizam bio tek na začetku. Tako je došlo do zaokreta u koncepciji subjektiviteta klase: radnička klasa svojim autonomnim i spontanim naporima ne može prerasti razinu «klase po sebi» te se njene aspiracije ne mogu izdići iznad sindikalnih zahtjeva i sindikalno vođene borbe. a koje je ubrzo izvela Oktobarsku revoluciju u Rusiji.posredstvom legitimnih mehanizama (izbori. on se može dogoditi samo u onom dijelu svijeta koji predstavlja središte buržoaskog svijeta. javilo se pitanje stvarnog odnosa klase i njenog političkog vodstva (bez obzira na politički način preuzimanja vlasti . visoko centralizirane i hijerarhizirane. onih intelektualaca koji su interese i sudbinu radničke klase prihvatili kao smisao svoga vlastitog postojanja i kao svoj životni poziv. svu drastičnost provedbe prvotne akumulacije . revizije koja je uslijedila pod pritiskom stvarne revolucionarne prakse. te je nakon višegodišnjeg krvavog građanskog rata uspostavila svoju apsolutnu vladavinu nad državom.pobunama. a ne kao proces koji zahvaća cijeli svijet ili bar njegov razvijeniji dio (a što proizlazi iz temeljnih postavki historijskog materijalizma). te počinju izražavati svoje posebne interese. Ubrzo je došlo do Lenjinovog konstituiranja boljševičke partije. To vrlo važno pitanje taktike bila je crta na kojoj su se radnički pokret i marksistička doktrina razlomili na dva oštro suprostavljena bloka. oslanjajući se na determinizam historijskog materijalizma. Bez obzira hoće li taj revolucionarni prevrat biti miran ili uz teške društvene konvulzije i obilatu upotrebu nasilja. koje su prema inicijalnoj zamisli trebale biti specifične klasne organizacije s ulogom da predstavljaju klase i njihove interese u okviru postojećih političkih institucija države i preko kojih klasa nastoji organizirati svoju revolucionarnu borbu na političkom planu u nastojanju da osvoji vlast. jedan od uskih Engelsovih pouzdanika predložio je prvu veliku reviziju marksističke doktrine. «klasom za sebe» klasi se izvana mora ucijepiti odgovarajuća revolucionarna svijest. a da bi postala pravi revolucionarni poredak tj. političke koalicije) ili podrivanjem postojećeg političkog establishmenta. iako i nadalje dijele s klasom njezine osnovne interesne vrijednosti. kao organizacije ustrojene na vojnički način. Došlo je do problema koji Marx nije predvidio a to je da radnička klasa ne može obavljati određene profesionalne specifične zadatke bez pomoći odgovarajućih osposobljenih izvršioca. državnim udarima. a sve dok je na tom nivou nije buntovna a kamoli «revolucionarna» već samo poboljšava postojeći poredak. to je više naglašavala prometejsku ulogu avangarde (tj. privrednim resursima i nad većim dijelom društvenih zbivanja. u okruženju kapitalističkih zemalja u kojima revolucija nije izvršena. Jedno od čvorišnih uporišta historijskog materijalizma i na njemu zasnovanih izvedenica i strategija političke borbe bilo je očekivanje da će revolucija uslijediti u najrazvijenijim zemljama. Bernstain. Dileme oko revolucije To je drugo pitanje na kojemu je izvršena još jedna revizija temeljne Marxove koncepcije. Pitanje vodstva radničke klase kao «klase za sebe» jedno je od najvažnijih. Takav slijed je primorao Lenjina i njegove sljedbenike da revidiraju doktrinu o razvoju socijalizma u jednoj zemlji – dakle kao lokalni fenomen. Izgradnja socijalizma u takvim uvjetima uključivala je izgradnju nužnih preduvjeta (a taj zadatak je inače u povijesnoj nadležnosti buržoaskog društva i njegove eksploatacije radne snage u svrhu prvotne akumulacije kapitala). a to i jest zadatak posebne «avangarde» profesionalno osposobljenih ideologa tj. a kad se iz mase radničke klase iznjedre oni koji bi ju trebali voditi oni automatski prestaju biti njezini pripadnici. po kojem se razvoj i smjene ekonomskih formacija i društvenih sustava obavljaju nužnosšću historijskog tijeka. temeljili su se glavni politički programi lijevih opcija koje su težile stvaranju socijalističkog društva. te u krajnjem nasilnom činu preuzimanja vlasti . proleteri. građanskim ratom)). Preuzimajući taj povijesni zadatak koji ni po čemu ne spada u sadržaj socijalističke revolucije. Problemi subjektiviteta radničke klase i njezine avangarde Paralelno s formiranjem radničkih političkih partija. preuzimajući na sebe da u takvim uvjetima ni iz čega izradi socijalizam. sebe same). svoj elitizam. svodeći svoju klasu na elementarnu energetsku osnovu kojom avangarda manipulira u skladu s svojim vizijama razvoja i svojim užim interesima.

društva masovnom kolektivizacijom sela. Dijelektika prosvjetiteljstva koncentrira se na prvi aspekt. propalih intelektualaca. ali ipak ograničava se na otkrivanje neistine u istinama. a posebno one sklone birokratskom i tehnokratskom postupanju. a ta postavka «socijalističke prvotne akumulacije» bila je usmjerena na agrarni sektor i seljačke mase. faktičnom militarizacijom tvorničkog rada. negativne dijalektike koje fokusira na drugi aspekt. - a da bi se u stvarnoj praksi pokazalo kako stvarni revolucionarni potencijal predstavljaju intelektualne elite. Ni jedna klasa ne može pobijediti ako nije postala kulturno dominantna. Čovjek se konačno oslobodio ovisnosti o prirodi. . Suprotnosti između historijskog i dijalektičkog materijalizma Gramsci smatra da jedna klasa može postati dominantna tek kad njezina kultura... preseljenjem ogromnih masa u gradove i. Kritička teorija društva frankfurtske škole Za razliku od Marxa koji je odrednicom društvenog sustava funkcioniranja smatrao način proizvodnje tj. po čemu je onda ekonomska baza ona koja određuje društvenu svijest. Tu temu su razrađivali Horkheimer i Adorno u djelu «Dijalektika prosvjetitieljstva» i Marcuse u djelu «Čovjek jedne dimenzije». preko mladih generacija i studenata. vrednote i komunikacijski sustav. Dijalektika prosvjetiteljstva vrlo je važna grana znanosti filozofijsko – sociološkog karaktera i može se reći da je njen utjecaj na razvoj društva vrlo velik. Takav se sustav u suvremenoj terminologiji označuje sintagmom etatizam. postanu univerzalni za dotično društvo. U veliku skupinu revolucionarnog potencijala on svrstava vrlo šaroliku skupinu ljudi od robotima zamjenjenih radnika. To je svjesno ustezanje od istine jer se svakom istinom upada u lošu istinu. spoznajne i druge ideološke forme. do sve veće populacije starog stanovništva koji pod jednim nazivnikom predstavljaju onu krajnju odbačenu marginu društva. faza u kojoj one doista reguliraju tijekove historije.kapitala. tj ideje. Čitava ta doktrina dijalektičkog materijalizma nema nikakve znanstvene utemeljenosti i njezina temeljna funkcija bila je propaganda u namjeri kontroliranja društvene svijesti. On smatra da se radnička klasa kao takva može vrlo lako integrirati u kapitalizam i postati izrazito konzervativna snaga i da ne predstavlja ozbiljnu prijetnju kao revolucionarna masa. studenti. revolucije u trećem svijetu i maoizam seljačkim masama. totalitarizmom koji je čovjeka ponovno zarobio u novi oblik barbarstva masovne društvene potrošnje. odnosno ako se uz nju nije formirala njeziva inteligencija koja ju organski predstavlja. Ova dva aspekta: utjecaj materijalne prakse na svijest i svijesti na materijalnu praksu mogu se razdvojiti samo u analitičke svrhe jer ustvari čine cjelovitost konkretnog društvenog postojanja. Tako se s Marcuseom zatvorio krug identifikacije subjekata revolucije: Marx je tu ulogu dodijelio historijskom proetarijatu. totalitarizmom stalnog povećavanja efikasnosti radi nje same. a tema tzv. Adorno je djelom «Negativna dijalektika» pokušao definirati osobenost kritičke teorije koja je u svom iskazivanju postojećeg stalno u naporu svog vlastitog negiranja i stalnog prevladavanja koje se ne smiruje u sintezi odnosno novom pozitivitetu. materijalni proizvodni rad. pretežno seljačkog. teoretičari kritičke škole smatraju da su i ljudska izvršna praksa i svijest određene epohe doduše međuzavisni čimbenici. a Marcuse marginalcima i svim vrstama izdržavanih parazitskih slojeva. Uloga organske inteligencije jest “zvjezdani trenutak” u historijatu intelektualnih elita.. no to je rezultiralo daljnjim napredovanjem napretka. Staljin i boljševici su te mjere proveli u djelo uz neviđeno nasilje nad čitavom strukturom tadašnjeg ruskog. Da bi postala stvarni revlucionarni subjekt ona mora biti još više deklasirana i degradirana i gurnuta na marginu društva gdje se već nalaze neprilagođene skupine intelektualaca. ali da ne postoji primat među njima te da svijest ima podjednako izvorni i inicijalni utjecaj na proizvodnu praksu kao što ga ova ima na samu svijest. dakle nad onim snagama i klasnim saveznicima koje su i omogućile revoluciju. Marcuse smatra da se Marx prevario u svojoj teoriji što je dao radničkoj klasi subjektivitet koji je sposoban izvršiti revoluciju. rasnih i nacionalnih manjina. Herbert Marcuse je dijelio s Adornom mišljenje o stvaralačkoj moći nagativiteta.

Društvena okolina koja je i sama organizirana kao sustav kondicionira cjelinu vanjskih manifestacija individue na takav način da one izazivaju specifične efekte: društveno relevantne efekte. Freud je temeljito posumnjao u racionalnu osnovu čovjeka. Sustav ličnosti. jer kad bi bilo samo to. organizira biološke sposobnosti i osobine individue u jednu novu vrstu individualnosti koja je relevanta društveno.Marcuse je smatrao da se nova civilizacija oslobođenog društva temelji na punoj vladavini principa zadovoljstva i time potpunoj erotizaciji svih društvenih djelatnosti (jednu od najvažnijih uloga u ostvarenju nerepresivnog društva dao je oslobođenju seksualnosti od potiskujućih mehanizama kulture). koja je i sama određeni sustavni kompleks. biti autonoman sistem koji je autoreguliran – jedino u tom smislu ona je elemenat društva. Psihoanalitička učenja Ličnost i individua Čitava psihoanaliza koncentrirana je na problem ličnosti. Freudova teorija ličnosti Čitavo je XIX. Ličnost taj postulat ispunjava utoliko što je ona u svom društvenom određenju zaseban regulativno-informativni medij nadograđen nad individualnu biološku osnovu. ali nikako najvažnija za razumijevanje ljudskog ponašanja. samo jedna od sfera čovjekove strukture. Drugim riječima. društvena okolina. ipak je individua samo osobita organizacija bioloških funkcija. njihovo je funkcioniranje prošireno na područje izvanbioloških sistema. čime se modeliraju biološke sposobnosti ponašanja u obrasce akcija i obrasce modaliteta akcija koji su relevantni za društvo. Ona mora i u društvenom smislu. Mnogi od tih potencijala ostali bi neozbiljeni kada nebi bili interpolirani u polje društvene prakse gdje dobivaju posve drugu funkcionalnu valenciju i gdje njihov razvoj slijedi iz njihova uklapanja u društveno djelovanje. stoljeće čovjeka uglavnom smatralo racionalnim bićem koje se ponaša onako kako to postuliraju pravila logičkog mišljenja. u skladu s tim polaznim stajalištem. kao i u biološkom. Čovjek je prije svega biološko biće. Ličnošću nazivamo takvu organizaciju ponašanja na individualnom nivou koja je uvjetovana društvom i od funkcionalnog je značenja za društveni sistem. smatrajući da je racionalnost samo jedna od komponenata ili. Ali ličnost ne predstavlja samo društveno korištenje biološki determiniranih efekata. Freud koncipira u tri sfere označavajući ih terminima: . U slučaju ljudske individue taj je sustav rezultanta uravnoteženog djelovanja biološko-fizioloških činjenica. Suvremena industrija zabave izraz je svođenja čovjeka na uskodimenzionalne standarde čime društvo svojim obiljem zapravo proizvodi sve veće siromaštvo sadržaja. onda bi i životinje bile ličnosti. još bolje. možda vanjskim promatranjem osobito uočljiva. Zato je nastajanje ličnosti proces koji nastaje kroz individualnu praksu u društvu. a ne iz biološke regulacije njihove osnove. i ma koliko da se po svojoj kompleksnoj strukturi i potencijalu razlikuje od ostalih vrsta. Svi ostali faktori (kulturni i društveni sistemi u kojima je situirana individua) samo su katalizatori ili aktivne prepreke normalnom biološkom zadovoljenju tih osnovnih životnih nagona. a ne biološki: iako su te sposobnosti biološke prirode.. Individua je pojam koji označava pojedinačni autonomni sustav ponašanja koji je neponovljiva kombinacija s obzirom na svoja svojstva. a tek posredstvom ove svoje čvorišne referentne točke širi se na dalje područje kulture i društvenog funkcioniranja u cjelini. Ličnost je dakle najvećim dijelom funkcija društvenih utjecaja. i kao takvo se ponaša na temelju izvjesnih dinamičkih načela koja su svojstvena čitavoj biotičkoj sferi postojanja.

i predstavlja skup tendencija koje su usmjerene zadovoljavanju tjelesnih poteba i kroz to nagomilanih tenzija. Grupu naknadno nastalih djelatnosti Freud naziva «sekundarnim procesima». Opisano djelovanje. svijest o vlastitoj svijesti. Svu nagonski reguliranu djelatnost čovjeka Freud je skupnim imenom nazvao «primarni procesi». a postizanje zadovoljstva korištenjem stereotipnih modela nagona moguće je samo u okolini koja je i samo stereotipna. odnosno razvitak i razvijenost svijesti kao opće sposobnosti kognitivnog ponašanja. Organizmu koji je reguliran na razini nagona nedostaje mogućnost da svoje vanjske obrasce ponašanja može preformirati uvidom u izmjenu uvjeta vanjske situacije. koje je goli poriv izvan bilokakve procjene situacije.- id (ono) ego (ja) superego (nad-ja. ali bez formuliranja nekog očekivanja kakva će biti reakcija okoline. Ako čovjeka promatramo kao jedinstvo ega i ida. iako se stalno nalazi pod pritiskom dinamike sila ida usmjerenog isključivo postizanju užitka. pa se zbog toga i ne može adaptirati na vanjske situacije za koje nije programiran. Ego međutim ne može kao kriterij svoje regulativne djelatnosti imati princip zadovoljstva. već je samo orijentiran prema zadovoljenju. Čovjek je kognitivno biće tek kroz svoju komunikacijsku praksu s drugima. koje se stalno ili povremeno mijenjaju. Freud je klasificirao kao djelovanje po principu zadovoljstva (Lustprinzip). dapače zahtjev svojem ponašanju postavlja sam čovjek. Ego je nosilac regulativnih funkcija. na temelju svojih uvida u realne mogućnosti on regulira svoje ponašanje tako da sam sebi postavlja zahtjeve kako djelovati da bi ostvario neki cilj. ali i fleksibilniji. niti se on kao id odnosi prema njoj s ikakvim zahtjevima. jer je on i više od toga. ali u pravilu slabo nijansirana. Jedan dio idovih energija realizira se kroz refleksne reakcije koje su automatski odgovori na određene stimulanse – primitivni oblici života svoju aktivnost uglavnom svode na te jednostavne radnje. nego štoviše karakterizira sve živo. Za razliku od refleksa uobičajeno ih je denotirati izrazima nagon. bilo pozitivno ili negativno. to jest koordinator nagonskih zahtjeva za zadovoljavanjem s objektivnim mogućnostima zadovoljenja što ih pruža situacija u kojoj se nalazi organizam. niti u njegovoj sferi ima posebnih potreba. a još manje preuzeti kontrolu nad vanjskom situacijom i njezinim mijenjanjem. No njihova je uloga i porijeklo vezano za više izvora. može se provoditi jedino ako se ima sposobnost primanja i zadržavanja informacija o svom odnosu s okolinom i o efektima svojeg ponašanja u njoj. on je ujedno i samosvijest tj. ali ni u kom slučaju normativno. Pozicija ega posebno je složena zbog dodatne okolnosti koja čovjeka kao biološku jedinku obdarenu kognitivnom potencijom stavlja u jedinstven položaj prema njegovoj okolini i odnosu s njom. boli i štoviše patnjom umjesto žuđenim zadovoljstvom. ona je zajednička ne samo svim vrstama. dok su viši organizmi u tom pogledu kompleksniji. on je izvan svijesti kao kognitivne sfere koja obuhvaća i interne procese organizma i procese okoline – on je zapravo predsvjesan te se manifestira kao opće uzbuđenje i nemir. on je naprosto dio te cjeline i ona ga ograničava kao faktička ravnoteža sila. Sam ego nema svojih dinamičkih resursa. Uloga ega je osobito delikatna i ambivalentna. već kroz svoju kognitivnu sposobnost uočava i procjenjuje reakcije kojima će okolina povratno djelovati na ponašanje i zahtjeve organizma motiviranog idom. a to znači kao društveno biće. te je tim terminom trebalo iskazati vremensko prethođenje i neprijelaznu bazičnost tih nagonskih životnih procesa. ono je puk poriv prema zadovoljenju potreba. U tom smislu ego postulira uvođenje i postojanje kognitivnih sposobnosti organizma. nego jednostavno djeluje. Preusko bi ego bilo definirati kao svijest. poriv. Ta je biološka osnova urođena.Pariranje ograničavajučim mogućnostima okoline i adaptiranje svojih akcija tim mogućnostima. već je on derivacija nagona za samoodržanjem. To su ego i superego. pa se kroz to njegova funkcija pokazuje kao prvenstveno prezervativna. savjest) Id je veoma intenzivno područje regulirano nižim neuralnim sistemima koji su uvelike autonomni. . Budući da se čitav taj energetski sklop nalazi na internom fiziološkom nivou organizma. Fizikalna i biološka okolina čovjeku ne postavlja nikakve zahtjeve. Svako je nagonsko djelovanje «slijepo». pa ih u skladu s tim Freud i situira u različite sfere.. još uvijek ne postoji nikakvo zahtjevanje prirodne okoline prema njemu. koje brzo prelazi u poriv i bezobzirno stremljenje a koje se u reflektivno-informacijskom sustavu svijesti u najbolju ruku manifestira kao emocija naročito jakog intenziteta. samo prenesena u okruženje vrlo promjenjive okoline. te se njihove životne energije manifestiraju kao složeniji procesi čiji tijek odvijanja nije unaprijed fiksiran. i ujedno utvrditi da se svi ostali procesi ponašanja u svakom slučaju referiraju na njih. što može rezultirati frustracijom. s druge strane.

Kao njegova suprotnost javlja se tendencija prema destrukciji koja je u svojoj suštini nastojanje regresivnog utapanja u početni mir beživotnog anorganskog postojanja. tj. i to u laičkom značenju seksualnosti. te je sve to navelo Freuda da postavi posve originalnu teoriju seksualiteta. Naime. tj. «instinkt smrti» ili thantos . U tijeku prve godine dijete je orijentirano na usta i usnu šupljinu. Vrlo rano je Freud postao svjestan da većina neurotičkih simptoma. histerija i hiperstezija imaju seksualno podrijetlo. Zbog toga poseže za univerzalnijom konstrukcijom (od svoje ranije po kojoj postoje nagon za održanje vrste i nagoni za održanje integriteta same jedinke) koja bi obuhvatila sve pozitivne tendencije prema objektu označujući je «instinktom života» odnosno erosom. već socijalnim uvjetovanjem i faktičnim prihvaćanjem društvenih vrijednosnih orijentacija i kriterija procjenjivanja kao svojih vlastitih. seksualnost obuhvaća u osnovi svaku djelatnost koja izaziva zadovoljstvo. iz društva koje posredstvom identifikacijskih tendencija izravno „iznutra“ utječe na ponašanje. . dakle identifikacijom svojih regulativnih odnosa s onima na temelju kojih je koordinirano društveno ponašanje. Projekcije ranih oblika libidinoznosti u kasnijoj dobi te neurotičke regresije izazvane neiživljenošću i neprevladanošću pojedine faze. narcisoidni libido počinje sve više zanimanja pokazivati za odnos s partnerom i to uglavnom suprotnog spola. mišiće aktivnosti. Postavljajući svoju libido teoriju Freud je pojam seksualnosti bitno proširio uzimajući pojam libido koji je neutralan u pogledu određenosti načina njegove manifestacije. Tijekom druge godine područje zainteresiranosti prelazi na anus. i da čitav Freudov teroijski koncept dobije obilježje panseksualizma. gdje se zbog uzbuđenja koje pruža nadraživanje usta. Društvene parametre ponašanja individua ne prima samo učenjem koje se zasniva na kognitivnim uvidima. na takav proces nadovezuje se i samo zadovoljstvo koje sisanje izaziva kod djeteta dovodi do čulne ugode koja zapravo inducira novu relaksaciju obavljanjem same djelatnosti a nije povezana za prvotne homeostatičke funkcionalne sklopove. Npr. odnosno teškoćama seksualnog života u zreloj dobi. savjesti i idealna slika individualne svijesti o sebi kakav bi individualan sistem trebao biti posljedica su tog dopunskog specificiranja regulativnog mehanizma ega. Ta je djelatnost po Freudu erotička i zadovoljava libidinalne impulse. motoričke aktivnosti. Krajem druge godine dijete pažnju usmjerava prema svom spolnom organu. s obzirom na to da sve primarne libidinalne manifestacije mogu u kasnijoj genitalnoj fazi udružiti kao specifična forma klasične manifestacije genitalne seksualnosti uvjetuje da se o tim manifestacijama i uopće libidu govori kao o općoj seksualnosti. što je veoma daleko od Freudove koncepcije. Nakon tog intenzivnog libidalnog perioda koje traje u prvih pet godina dijete ulazi u stadij smanjenja seksualnog impulsa koje se naziva razdoblje latencije a zatim nastupanjem puberteta dosad autoerotički. superego je nezavisan jer on snagu svog dinamičkog djelovanja dobiva iz činjenice introjekcije tj. iako se nadovezuje na njih. Slične učinke kod djeteta ima i pražnjenje crijeva. Međutim.. jer se seksualnost laički uzima kao spolno općenje zrele muške i ženske individue. Sustav superega. ona postaju posebna erogena zona pa se ta faza naziva oralnim seksualitetom. No posebno ga je zbunjivalo što su seksualne smetnje. Govorne navike taj su izraz opteretile suviše velikom jednoznačnošću koja može biti izvor zabune i krivih tumačenja. iako će od kasnijih Freudovih nastavljača biti ponovno otkrivena. stanje čulne ugode a time su u seksualnost inkludirane mnoge djelatnosti koje nemaju na prvi pogled nikakve veze s sparivanjem spolova – hranjenje.Freud ustvari želi reći da činjenicom da je čovjek društveno biće i da dolazi u kontakt s drugim ljudima. U vulgariziranim verzijama freuda pod erosom se razumijeva seksualni nagon. potiskivanja i perverzije u pogledu klasičnih manifestacija seksualnosti (tzv. Ta negacija. premda postoje brojne varijacije u pogledu objekata na koje su usmjerene. i da je postupanje po kriteriju zadovoljenje isključivo seksualno orijentirano. u Freudovom nacrtu nije mnogo korištena. ta činjenica omogućava proces u kojemu se stvara zahtjev okoline u kojoj se pojedinac nalazi. – i sve su to po Freudu erotičke aktivnosti. Iako sam čin sisanja djeteta ima funkciju održanja individualnog sustava. a Freud to razdoblje naziva falusnim stadijem seksualiteta. Ta pravila koja čovjeku kao kognitivnom biću nameće okolina odnosno društvo usađuju se socijalizacijom a Freud ih naziva superego – sklop internaliziranih zahtjeva društva u sistem ponašanja individue.. odnosno na njih se nadograđuju erotičke aktivnosti van neposrednog čina zadovoljenja neke tjelesne primarne potrebe. te se pojedinac prilagođava okolini. razlog su da se libido mora promatrati kao generalna seksualna težnja. ne samo po fazama s obzirom na predominaciju pojedinih oblika u određenim razdobljima individualnog razvitka nego i s obzirom na usmjerenost libidinalnih energija prema različitim klasama objekata. Prije svega treba naglasiti izvanrednu polimorfnost i polivalentnost seksualnih manifestacija. genitalne seksualnosti) bile najčešće samo simptomi ili čak derivacije mnogo ranijih konflikata i trauma koje su sezale duboko u dječju dob kada nije moglo biti govora o zrelom seksualitetu. dok je ego vezan za id-energije. Djetetu posebno zadovoljstvo pruža pražnjenje crijeva pa se ta faza naziva analnim seksualitetom.

Majka još uvijek predstavlja centar djetetove pažnje ali ono shvaća da postoje i drugi ljudi koji polažu pravo na njegovu majku (braća. te se odstupanja moraju moći obrazložiti i tolerirati s pomoću kriterija na temelju kojih funkcionira (mora biti u suglasnosti s programom). dijete je u većini slučajeva manje izloženo nagonskim konfliktima. obiteljskog autoriteta te do osjećaja permanentne krivnje zbog stalnih idovih poriva mrema majci (kao željenom objektu). njemu majka bezuvjetno pripada. odnosno kao ličnost u užem smislu riječi. i to društvene okoline. U razdoblju latencije. sestre. Sve ostalo je tabuirano. želi sačuvati da se ne raspadne i i ne razleti zbog kontradikcije svog djelovanja s vlastitim kriterijima reguliranja tog djelovanja. Tako dolazi do internalizacije očevih ponašanja. a u svijesti se manifestiraju samo oni sadržaji koji su tolerabirni a po kriterijima koje utvrđuje savjest tj. U analnoj fazi zadovoljstvo pruža pražnjene crijeva a ako se dijete u tome kontrolira (radi higijenskih razloga obitelji) dolazi do frustrativne situacije u ovom razdoblju što se kasnije očituje u rigoroznosnoj točnosti. otac) a uz to su te osobe i izvor raznih socijalnih zahtjeva – discipline. Kod dječaka javlja se osjećaj konkurencije sa ocem na kojega mora uvjek voditi računa. hrane. koji su ne samo sredstvo adaptacije i obrane sistema ličnosti nego su i po vanjskim učincima ujedno kreatori kulturalnih činjenica i vrijednosti. Za Freuda ostaje činjenica da kultura i civilizirani život nisu mogući bez potiskivanja id energija. kada dijete svojom općom maturacijom sposobnosti počne sve više introjicirati društvene vrijednosti. a najviše fetišistička perverzija kao vraćanje na stadij gdje je manje više svaki predmet pogodan za stavljanje u usta i za nadražavanje erogene zone – usta). Tu složenu relaciju prema ocu uz potisnute seksualne sadržaje prema majci Freud je nazvao edipov kompleks a suprotnu situaciju kod djevojčica (vezanosti za oca i osjećaja konkurencije prema majci) nazvao je elektrin kompleks.. Adaptirajući se aktivno. tj. egova pozicija i uloga je ambivalentna.Problem distorzija i nenormalnog fiksiranja id energija uzrokovan je uglavnom faktorima okoline. jer misli da nema ovlasti polagati pravo na majku. Kada dijete počinje dobivati zube To u toj osjetljivoj osjetilnoj zoni izaziva vrlo neugodne senzacije te dijete počinje radi svoje boli prouzročavati i bol majci (ugriz mu stvara zadovoljstvo – sadomazohistički oblici razvijene seksualnosti imaju izvor u ovom razdoblju). ali ta internalizacija društvenih normi. posebno kastracije. Ukliješten između id poriva i društvenih normi. partiju. sigurnosti i osobite ugode.. jer je formirajući u sebi super ego internaliziralo vrijednosni sustav svog društva i uspostavilo kontrolu nad nagonskim. No daleko od toga da se ta stanja mogu poistovjetiti jer majka je ona ista instancija iskonske sigurnosti kako za dječake tako i za djevojčice. t eće se pokušati zadovoljiti na bilo koji način. kao pravila po kojima smatra da se treba i sam ponašati. Id ostaje u nesvjesnom. a u isto vrijeme otac mu služi kao idol s kojim se želi poistovjetiti. odnosno oralno zadovoljstvo (vezanost za domovinu. sputanost u ovoj fazi se može pojaviti kao uzrok uskogrudnosti. Ta spoznaja inducira konflikt dječjih orijentacija: uz to sukob dobija još i dopunsko obilježje seksualne naravi. Ako se iz bilo kojeg razdoblja dijete ometa u ovom stadiju razvoja postoji mogućnost da zbog pojačanih težnji za realizacijom zadovoljstva dođe do fiksacije za taj oblik libida i da odrasla osoba pokaže izrazite težnje k nesamostalnosti s neurotičkim simptomima vezanosti za simbole koji zamjenjuju majku. U razdoblju kada dijete ima 3 – 5 godina ono usavršava komunikacijski sistem pomoću kojega se u puno većoj mjeri u dijete internaliziraju društvene norme i ograničenja. u kojem je izvanredno ranjivo. Zato postoji bitna razlika između ida i njegovih impulsa na jednoj strani (izvan kategorija svijesti ali se u njoj mogu odraziti) i svijesti kao određene organizacije sadržaja i programa djelovanja s druge strane. jer osjeća strah od kazne. no potiskivanjem nije nužno da nastaju neurotičke ličnosti jer individualni djelatni sustav ima doista visoke pragove tolerancije i elastično svojstvo adaptacije. pedantnosti. i dapače oni su razdvojeni u individui. koja je posljedica identifikacije s ocem. superego. u dječjoj dobi dovodi do potiskivanje svega što nije dopušteno od društvenog. gađenju i pretjeranoj osjetljivosti kroz negaciju svega što ima veze s nečistoćom. Također. sebičnosti i škrtosti. zastavu. on mora biti kongruentan u dovoljnoj mjeri. Majčine grudi izvor su egzistenicije. Ali sukob između libida i realnosti aktualizirat će se još u izrazitijem obliku u trećem stadiju. Superego je u svojoj funkciji savjesti suvereni vladar svijesti. i ako se sustav ega kao autonomni djelatni sistem. Glavni izvori i kontradiktorne situacije u kojima se nalazi individua prolazeći kroz stadije raznih manifestacija svog libida može se podijeliti na: dojenče je posve bespomoćno i ovisno o majci ili osobi koja igra ulogu majke tj. pristojnog ponašanja. a k tomu je u toj fazi nagonsko manje izraženo po svom intenzitetu. No pretpostavka smirenju konflikata u toj fazi je da je dijete uspješno riješilo i prebrodilo bez većih trauma razdoblje svog infatilnog seksualiteta. zabranjeno. Tu i počinje prava funkcija ega kao regulatora koji u skladu s principom realiteta modificira dinamičke manifestacije organizma sa zahtjevima okoline. ego upotrebljava razne obrambene mehanizme. Upravo ta kritična «pregrada» mjesto je brojnih . Ta se dva sustava mogu jasno razdvojiti. Ukoliko nije uspiješno prebrodilo to razdoblje. Dječak oca i voli i mrzi. koje traje do puberteta. tada će potisnuti a nerazriješeni i neprevladani oblici libidonoznih energija i dalje motivirati ponašanje na naoko posve nerazumljiv način.

U podsvjesti također leže duboko spremljena sjećanja i doživljaju od posebno negativnog utjecaja na integritet ličnosti. i bez potiskivanja ne bi bili mogući ni drugi obrambeni putovi. zapadne sve dublje u iracionalnost i da se društveno pokaže sve neadaptabilnijom. najuniverzalnije prihvaćen dio Freudovog učenja njegove su koncepcije o obrambenim mehanizmima ega. Freud je u više mahova davao različite vrijednost pojedinim reakcijama ega na id-impulse i na situacijske momente okoline. Ukoliko se to nebi događalo sistem bi gubio neekonomično mnogo energije na stalna ispravljanja. jer po Freudu ego nema vlastite dinamičke moći. to više što one uvijek mogu djelovati iz podsvijesti kao kakav posredni mehanizam uvjetnog kočenja čim se dođe u situaciju koja je slična i koju treba izbjegavati. te to čini da je ego pod stalnim pritiskom jedne iracionalne i neuhvatljive bojazni od nečega što se ne može jasno lokalizirati. Poanta psihoanalize kao terapeutskog djelovanja je da se pacijenta dovede do prisjećanja na zbivanja koja su potisnuta u podsvjest te da se na taj način pomogne racionalnim snagama ega da se riješi nedefiniranog straha. preraditi. demoni redovito izlaze na površinu. jer je takvo ponašanje izrazito neurotičko. Tako se problem rješava samo trenutačno jer problem i dalje ostaje u okolini kao aktivan i njegovo potiskivanje. Posve idealtipski govoreći. ali ipak neizbježne ako se želi riješiti neka problematična situacija). U javnosti je najpoznatije Freudovo tumačenje snova kao način ispoljavanja kroz koje se manje ili više simboliziranom obliku prazne idove energije. Nije osobito teško postaviti razliku između ta dva slučaja ako ih se promatra kao ekstremne ili «čiste slučajeve».transformacija sadržaja u druga obličja. Ego može krenuti putem konstruktivne regresije kao i putem bolesnog apstrahiranja činjenica kao da ih nema. a to se naziva nenormalnim ponašanjem. Ali. jer između ta dva pola na skali postoji kontinuirani niz međuprijelaza. Uloga potiskivanja jest propuštanje idovih manifestacija u područje svijesti samo kroz određene informacijske kanale i na način prikladan da kanal uopće prenese informaciju. jer ih je naučena dešifrirati u posve drugom smislu. Upravo da bi id-energije bile iskoristive za ego i uopće za društeni život nekog konkretnog društva. te da se njeno neurotičko stanje pogorša. a da ujedno brisanje informacija o njihovom postojanju ne dovodi u opasnost efikasnost ostvarivanja zadanih načina ponašanja. Posve je drugo kada se potiskuje neka predođba ili sjećanje koje znači informaciju o potrebi poduzimanje neke akcije (doduše neugodne. Stvarna uloga ego-obrana. a pred kraj života sve su više u središtu njegovog zanimanja dolazili mehanizmi projekcije i sublimacije. Gubitak takvih informacija (o nekom neugodnom događaju koji je pojedinac doživio) uopće nije nefunkcionalan. U tom slučaju se govori o nekonstruktivnom ili neadaptilnom potiskivanju koje je zapravo postupanje po arhaičkim načelima zadovoljstva. cenzora svijesti popusti. u simbolička obilježja za čija značenja svijest nema ključ. Uloga mehanizma potiskivanja u ukupnom arsenalu ego-obrana možda nije najvažnija ali je svakako primarna. te prema tome to i nije neka specijalnost u odnosu ida i ega. Ličnost kondicionirana takvim neurotskim kompleksima u stvarnoj je opasnosti da. one se moraju suzbiti ili bar transformirati. njihovo tabuiranje i nepriznavanje dolazi iz društvene kulturalne sfere. odnosno neadaptiranje svijesti (tj. tako da u prvi mah nije jasno od čega i zašto se ego ima obraniti kad je on ionako samo kordinirajući faktor između tih suprostavljenih motivacijskih blokova. Freudovo kliničko iskustvo mu je pokazalo da većina frustracija potječe upravo iz naranije dobi. Samo tada je to već automatizirano. Obrambeni postupci brane ego kao akcijski sustav koji kao i svaki sistem mora reagirati na serije informacija i sebe adaptirati na neke konstante okoline. a ne svjesno ponašanje. drugim riječima funkcija je superega. U početku je on temeljnu ulogu u obrani ega davao mehanizmu potiskivanja. Neki posebno neugodni osjećaji skriveni su duboko u podsvijesti. dok s druge strane moralna osuda idovih poriva. Ali ono što je naročito u toj interakciji jest mogućnost da određeni sadržaji koji su već postali sadržajem svijesti da budu prebačeni preko granice svijssti u podsvjesno i da se prema njihovom vraćanju u aktualnost svijesti postupa na isti način kao i sa izvornim informacijama iz područja ida. Ali. čim (i ako) kontrola ega tzv. te svoju teoriju o ego-reakcijama nije definitivno sustavno izložio. Postavljanje tih barijera kodiranjem sadržaja i selekcijom informacija nije ništa što ne bi imao svaki sistem u odnosu prema svojoj okolini. a ne po načelu realnosti. ili ako je ego mimo svoje volje prisiljen riješavati neku situaciju jer se ona inače samo pogoršava i postaje neugodnija i nerješiva. ludilom i rasapom ličnosti. ali u praksi je to redovito mogo teže. a da sve kasnije frustracije nemaju toliku snagu i utjecaj na ponašanje. te je čak u opasnosti da se raspadne ukoliko vrijednosti kontradiktornih utjecaja prijeđu neke dane pragove tolerancije. konstruktivno potiskivanje je izbacivanje iz svijesti sadržaja koji su za funkcioniranje svijesti veća smetnja. ega) da se s njim suoči i da ga neutralizira u . izbjegavajući fiktivne opasnosti i zaklanjajući se iza štita visokih principa i rigorozne moralnosti.

Međutim. Po Freudu društvena svijest u mediju mita (a mit je općedruštveni medij) iskazuje u općoj formi one iste sadržaje strahova. Takvo potiskivanje zahtijeva permanetno potiskivanje sve širih klasa podataka. Bilo Freud. sistem kodova i šifri kojim zabranjene predodžbe bivaju simbolički maskirane u dopušten sadržaj. No za laike je najpoznatije i naprovokativnije Freudovo psihonalitičko tumačenje snova. umirujuća i relaksirajuća po svojim učincima – svodi se na identifikaciju s ocem i na internalizaciju očevih zahtijevanja. Tipovi blokiranja tih sadržaja te vezano s tim ustaljivanje načina. putova i «pukotina» kojima se blokirani i tabuirani sadržaji ipak probijaju u područje manifestno za svijest nisu na društvenom planu refleks najuspješnijih rješenja na razini individualnih neutraliziranja frustracije. Neke Jungove inovacije teorijskih osnova nesvjesnog Razlaz između Freuda i Junga dogodio se prije nego što je Freud započeo svoje produbljene studije kolektivnih psihičkih fenomena. Ipak. razvili su čitavu «gramatiku» i «riječnike» simboličkih obilježavanja (maskiranja neugodnih i tabuiranih sadržaja u dopuštene). žrtvom. društveno i prema tome za superego inkopatibilnim sadržajem. već se upravo obrnuto ti standardi oblikuju na širem društvenom planu i čine normativni fundus društva koji se kroz procese socijalizacije i akulturacije te posredstvom instance superega instaliraju kao regulatori ponašanja pojedinaca. što sve pogoduje igri slobodnih asocijacija i s jedne strane manjoj kontroli. gdje su te simboličke transformacije najčešće. u institucionaliziranim idejnim sadržajima i u ideloškim medijima društva. Zbilja mita Razumljivo je da se predođbeno i pojavno očitovanje opisanih latentnih sadržaja ne zbiva samo na «ekranu» individualnih svijesti. već je prisutno i u društvenoj svijesti tj. Za vrijeme spavanja čitav je sustav ega i superega u značajnoj mjeri imobiliziran. osudom) – to je predodžba ubojstva oca ili njegova kastriranja a što je ekvivalentno njegovom uništenju kao stvoritelja (Edip. čak ni tada nedopuštene želje ne uspijevaju prodrijeti u «direktnom prijevodu». razrješenje od zločina (kaznom. da bi san ili komunikacijska anracija bili ekspresivno ozbiljeni.njegovoj problematičnosti izaziva potrebu potiskivanja neprestanih novih informacija koje naviru svezi s njime. Kako pod tim uvjetima ipak dolazi do njegova institucionaliziranja ( a svaki je jezik ipak vrlo složena struktura) i koji su to mehanizmi nesvjesnog koji omogućuju da se njime služe pojedinci unutar svojih snova. jer je skriven iza deklariranog narativnog sadržaja. Taj je «tajni jezik» pojedincu nepoznat na razini svijesti tj.G. prva vrsta je tabuirana i njezino javljanje traži ekskulpaciju tj. a i samo društvo unutar svog mehanizma naracije. te se u tom slučaju može govoriti o teškom psihotičkom stanju. pri čemu taj neutralni sadržaj služi kao znak ili simbol koji zamjenjuje nedopušteni sadržaj. potreban je medij jezika tj. tjeskoba i njohova magijskog rješavanja koje svako dijete prolazi u svojoj falusnoj fazi infatilne seksualnosti. Dva su društvena prostora rezervirana kao svojevrsne pozornice na kojima se u društveno dopuštenom obliku manifestiraju tabuirani i zato potisnuti sadržaji podsvijesti – to su san i komunikacija (a prije svega govor). Nešto više svjetla na područje unio je C. što ujedno znači potiskivanje uopće kontakata s okolinom i negaciju postojanja okoline. bilo njegovi nastavljači psihoanalitičke terapeutike. Na to Freud nije dao odgovor. ali je standardiziran na nivou društveno nesvjesnog pa je i na toj razini latentan. takoreći većine informacija o okolini. cenzure olabavljene. iako se mnogo bavio dešifriranjem. Razrješenje se provodi kroz dvije vrste fantazmi : 1. nego u sižeu sna događaji i predmeti dobivaju neko neutralno značenje. njegova ega. a s druge strane zamućivanjem kriterija realnosti. U okviru svijesti se često operira s nekim neutralni sadržajem koji sam po sebi nema nikakve veze s nedopuštenim tj. grčka mitologija) druga vrsta je preporučljiva. ali u to doba je Jung već bio uzbrkao diskusije svojim poimanjem kolektivno . Raspad veza s okolinom neminovno vodi u raspad sustava same ličnosti. 2. kulturno. Jung svojom teorijom arhitipova i teorijom mita kao društveno nesvjesnog.

svoju ženstvenost. Međutim. struktura koja onda djeluje kao faktor određenja u okviru nesvjesnog: jedino u tom smislu je arhetip nasljedan.nesvjesnog. Ovdje lako dolazi do nesporazuma pa je prijeko potrebno upozoriti na jednu finu razliku koju predlaže Jung. posebno kada se može ustanoviti da pojedinac nije bio u kontaktu s predočenim entitetima i prema tome njegovo sjećanje se ne može referirati na osobno iskustvo. s druge strane. upravo su psihoanalitičke tehnike (analiza snova. Tu Jung interpolira novu. Usklađivanje ega s animom ili animusom važan je problem integriteta ličnosti. već jedino posredstvom predodžbi i drugih simboličkih tvorevina koje ga reprezentiraju i staju umjesto njega. Naime. ali bilo bi ih pogrešno smatrati nečim različitim od instikata. ne postoji amorfni nagon. nego se on uobličuje prema situaciji u kojoj se uozbiljuju njegova stremljenja i on time neutralizira. te unutrašnjeg rada svijesti u okviru njezinog imaginativnog polja. kako to Jung kaže na kraju svog eseja «Instinkt i nesvjesno»: «oboje su jedna ista stvar. ali opći pojam nagona je takva mentalna tvorevina koja reprezentira sve manifestacije nagona u konkretnim situacijama a ne nagon u njegovom sadržaju podloge i uzroka djelovanja. To situacijsko definiranje nagona može kao predodžba biti predmet svijesti. arhetip je uzrok koji izaziva pojavljivanje predodžbe. nema sumnje da se nagonsko stremljenje može u okviru pojedinačne svijesti organizma. nego se radi o prethodnoj kolektivnoj udešenosti njegova predstavljanja. međutim takva je općeprihvaćena tvrdnja i suviše bizarna ako se istodobno ne specificira. To su «praslike» ili arhetipovi koji su «autoportret instikata» i na neki način njihova samospoznaja. kroz vremenski udaljene epohe i nezavisno od konteksta aktualnih kulturnih utjecaja. posebno u onom dijelu koji se odnosi na id i njegove relacije s egom. koji se potaknut nagonom nalazi u konkretnoj situaciji. zabune u govoru i pisanju) razotkrile postojanje nesvjesnih temelja ponašanja te tamo gdje se iste ili visoko slične predodžbe javljaju kod najrazličitijih pojedinaca. mušku stranu. a svaka žena ima svoj animus tj. ispada se posve iz tijeka njegove analize i kreće pravcem razumskih klasifikacija koje su kao takve nešto posve drugo. Zato arhetip nije konkretna predodžba koja uostalom u svojoj slikovnosti i ne može biti dio nesvjesnog. a posebno svojom koncepcijom arhetipova. međutim u nesvjesnom ta je jedinstvenost ostala sačuvanom. izraziti predodžbom djelovanja kao nagonskog nagnuća. koju samo radi boljeg razumjivanja moramo zamisliti razložene u pojmove». već program tj. iako je on sam dan na općoj razini vrste pa je zbog toga zacijelo na toj općoj razini također djelatno definiran kao model koji univerzalno vrijedi za sve pojedince. to nije bio razlog razlazu. ali ta predodžba nije nagon niti se sadržaj nagona može izravno izraziti u svijesti. i nikako se ne može smatrati da se njima izražava ta amorfna pozadina.. već zbog toga što je Jung napustio panseksualne osnove freudovske analize i shvaćanje nesvjesnog. Naime. muškarac ima svoju animu tj. moguće je na takvom materijalu provoditi postupke apstrakcije i generalizacije i time doći do pojma nagona odnosno nagona prema pojedinoj vrsti djelatnosti i po predmetima na koje je usmjeren. nego jedino upornim psihoanalitičkim radom tumačenja simptoma preko kojih se javlja nesvjesno. kada jednom kroz predodžbu nagonski sadržaj postane predmetom svijesti. Drugo je pitanje kako se može prepoznati arhetipska predodžba između bezbroj predodžbi koje su proizvod svjesnog odnosšenja subjekta s njegovom okolinom. Baš to jest značenje pojma instinkt koji izražava nagon na razini vrste specificiran u strukturu često vrlo kompleksnog ponašanja koji se na individualnoj razini uozbiljuje kao čisti automatizam. tj. svaki pojedinačni ego ima u podsvjesnom sačuvanu i onu drugu prirodu. Zbog toga je nagon u svakoj svojoj konkretizaciji nesšto posebno. Adlerova revizija psihoanalitičke teorije . Izvan je sumnje da odredivši arhetipove na netom izloženi način samim se time dopušta da su i arhetipovi nasljedni kao što su to instinkti. slobodne asocijacije. On konstatira da se oblikovanje ega nadograđuje na rascijepljenost koja je uslijedila kada je iskonska jedinstvenost organizma bila specificirana na primjerke muškog i ženskog spola. sređivanje je perceptivnog i predođbenog materijala po drukčijim osnovama od onih koje čine amorfna pozadina još nespecificiranog nagona. naime da su dio genetskog programa. on bi uvijek iznova bio definiran situacijom. njegov novi doprinos sastojao se u tome što je otkrio da izražavanje instikata ima na psihičkom planu svoj korelat koji je također dio nesvjesnog i također čini kolektivni fenomen. važnu distinkciju: kada bi se nagon izražavao samo na individualnom nivou. Sve je to u fiziologiji neuroloških procesa i zoopsihologiji bilo poznato i prije Junga. Ali. a njezino je javljanje prisilno kao što je i instinktivno ponašanje prisilno. Inače. te takva predodžba reprezentira nagon kroz njegovo u okviru konkretnih situacija koje komponiraju situacijsko polje. Jung međutim naglašava da se ne nasljeđuje «slikovnost» praslike. odnosno ida kao isljučivo nagonske orijentacije prema užitku. Ako je se previdi. indicirano je pretpostaviti da se radi o arhetipskoj podlozi. I za Junga je „nesvjesno“ područje koje se sastoji od nagonskog. Razumljivo je da to prima facie nije moguće. kao i onih koji proizlaze iz kulturalne sfere. jedna ista životna djelatnost. Jung je u značajnoj mjeri usložnio prvobitnu Freudovu jednostavnu i preglednu trodjelnu shemu strukture ličnosti.

Teorija H. Ali kako dolazi do neprilagođenih i neuravnoteženih ličnosti? Najčešći uzrok je trauma izazvana promjenom okoline i neefikašnošću dotadašnjih obrazaca kompenzacije. gorka iskustva i teški društveni grčevi u prošlom krvavom stoljeću. a dijete uviđa da o njima u potpunosti ovisi. samo ne iz istih razloga. impersonalnom društvu. Sullivan posve ispravno tvrdi da je u međusobnoj perceptualnoj konfiguraciji osoba sadržan ne samo njihov odnos već i međusobna procjena mogućnosti. pod pojmom «interpersonalni odnos» Sullivan zamišlja vrlo složenu perceptualnu shemu. a to sve nije isključivo rezultat izvornog uvida koji se događa u konkretnom trenutku. Po Adleru. posljedice mogu biti trajne. i to u prvom redu perciptivnog registriranja situacije «sebe» kao cjeline potreba. Čitav problem seksualnosti i teški konflikti Edipova sindroma koji proživljava dijete nisu toliko univerzalni ni oštri kako to tumači Freud. namjerom tj. isto tako dijete ubrzo uviđa da svoju ovisnost može u značajnoj mjeri nadoknaditi posrednim putovima i postupcima (mehanizmima kompenzacije) kojima ipak uspostavlja kontrolu tj. destruktivan i u suštini bolestan. rastvorivši ga u odnos društvenih subjekata međusobno. te sama neprilagođena ponašanja postati neželjenim stilom (kod rođenja nove bebe. prohtjevi i potrebe.. učinili su da se mnogi psihoanalitičari zapitaju nije li i samo društvo na neki način «bolesno» i nije li ono izravni induktor bolesnog načina reagiarnja individualnog sustava ega. Ako se u ranoj dobi pokaže da mehanizmi kompenzacije više ne funkcioniraju. ali samo društvo nije neurotično. naročito u modernom kapitalističkom. prvo refleksivno iskustvo djeteta nisu njegove želje. Sullivan je najdosljednije od svih teoretičara ličnosti autonomni sadržaj ličnosti sveo na čisto socijalnu kvalitetu. osobito u odnosu s odraslim osobama koje izgledaju svemoćne. želja. Te dvije pozicije je korisno lučiti. očekivanja uloga i akcija. nepoznatom i opasnom vanjskom svjetu.S. te time i svojstava drugih osoba. Sullivana Sullivan je jedan od najuglednijih psihijatara i njegova je teorija «interpersonalnih odnosa» potekla iz generaliziranja njegovih praktičkih iskustava i više je niz fragmenata negoli zaokružen sustav. neprilagođenošću kompenzacijskih postupaka razvijaju se takve osobe. Adler je bio prvi koji je svoju teoriju ličnosti utemeljio na sukobu socijalnih momenata. Pronašavši neki učinkovit način. u sustavu ličnosti ili tzv. Društvo je bilo faktor neuroze samo za one osobe koje nisu mogle pomiriti opreku između ida i društvenih zahtjeva. rastrganim ratovima i revolucijama. umiljatošću. «perciptivne udešenosti» koja je posljedica ranijih iskustva. iako se nikad ne smije izgubiti iz vida da su one međuzavisne i da čine cjelinu. Zato «interpersonalni odnos» uključuje u sebi način na koji svaki od članova tog odnosa doživljava drugog.). Percepcija je simbolička. nego osjećaj sićušnosti i nemoći pred složenom. uvjetovanja i interakcija. Svaki odnos – pa tako i Sullivanov «interpersonalni» . Ličnost odnosno psihološka razina istovremeno su ne samo refleksija društvenog već samo društvo. Upravo tom nemogućnošću smanjenja osjećaja inferiornosti u najranijoj dobi. dok će jedinac biti dominantan). već i u perciptivnom smislu – a to je za Sullivana još važnije. kako doživljava pretpostavljene stavove «drugog» prema sebi. Ali on se slaže s Freudom da je djetinjstvo presudno za razvoj ličnosti. Adler smatra da dijete u okviru svojih napora da stekne «moć» tj.. kontrolu nad okolinom. Kao što je odatle moguće naslutiti. Međutim. kultura je izvor neugode za ego. Ličnost je za Sullivana «relativno trajan obrazac interpersonalnih situacija koji se ponavljaju i koje su karakteristične za neki ljudski život».Za Freuda se uopće nije postavljalo kao moguće pitanje da je društveni utjecaj neurotičan. nego je baš motivacija odraz kognitivnog. namjera te drugih osoba kao nosilaca nekih svojstava koja se stavljaju u neku potencijalnu akcijsku vezu s mojim potrebama. Međutim. prihvaćanja ili odbacivanja «drugog» i obratno.uključuje u sebi najmanje dvije pozicije: to su subjekt koji se odnosi i «drugi». od očekivanja. ciljem. No. Neurotična je osoba mnogo izrazitije vezana za svoje osnovne fikcije i pokazuje veću elastičnost upravo u održavanju pretpostavki svog neurotičnog ponašanja.. stavljajući to u relaciju prema svojim potrebama. već iskustva. rastave roditelja.. usvaja jedan određeni stil koji se uvrežuje i tendira da preostane za čitav život. postiže djelovanje odraslih koje dovodi do zadovoljenja njegovih želja – plaćem. Ta je situacija prisutna i u ostalim životnim dobima pojedinca. «Ja» znači nešto tek zavisno od svojih doživljaja «drugog». Frustracije i ograničenja do kojih dolazi i koje individuu egzistencijalno ugrožavaju na bilo koji način nisu posljedica slijepe motivacije. i to ne samo u društvenodjelatnom. željama i uopće svojoj egzisteniciji. pod ključnim pojmom svoje teorije tj. dijete ga neprestano modificira i usavršava ali u osnovnim oblicima preuzeti modaliteti ostaju te postaju «karakteristični stil» određene osobe (u obiteljima s mnogo djece razvija se suradnja i kompeticija. tj. odnosno kognitivna organizacija emocionalnih iskustava . «ja» te su dvije cjeline integrirane u jedinstvenu cjelinu.

ali time ujedno i nisu čiste informacije. agresivno te pojedinci u okviru njega postižu sigurnost samo na štetu drugog. te ličnosti i nije lako da se prilagodi bez štete po sebe. Kulturalni faktori su dakle izvor neurotičkih smetnji u odnosima među ljudima. agresivni porivi) separistička tendencija izolacije od drugih u idealne svjetove vlastitih tvorevina Pojedina se individua krećući linijom manjeg otpora opredjeljuje u adaptaciji na pretežno jedan od ovih «stilova» i tako imamo različite neurotične karaktere. Takva situacija sama je po sebi ambivalentna i stvara ambivalentne cikluse tendencija ponašanja obilježene izrazitim tjeskobama.. no zbog činjenice da su drugi egoistički i kompetitivno nastrojeni pojedinac se opravdano boji da će biti ismijan i odbačen. a takav uspjeh ujedno znači za druge njihov osobni neuspjeh. Motivi moći i sigurnosti dva su temeljna motiva važna za socijalni dinamizam ličnosti. nesiguran i tjeskoban čovjek potiskuje svoje neprijateljstvo i strah prema drugima kako bi im se približio i umanjio svoj osjećaj osame i nesigurnosti. već se manifestiraju kao percepcije. pa se te vrijednosti internaliziraju u najranijem djetinjstvu. može se govoriti o kompletnoj ličnosti i ujedno pravoj društvenoj kvaliteti).tek kada egzistencija «drugog» postane bitno pitanje za mene i obrnuto. svoju moć ili mogućnost ekspanzije i sigurnosti.prema drugima. dakle motivacijskih komponenti i empatija (reagiranja na emocionalna stanja drugih) koje same po sebi još nisu podaci svijesti. već i akcijski programi. kroz opresiju drugoga. tek kada je ličnost zadovoljila jedan od osnovnih funkcionalnih motiva svoje pune afirmacije tj. no. Mentalno zdravlje se može idealtipski okarakterizirati kao stanje potpune i uspješne interpersonalne integracije. Uspjeh – afirmacija sebe kroz priznanje u očima drugih. pa do složenih oblika koji dostižu punu zrelost u odrasloj dobi gdje nakon iskustva ljubavi čovjek spoznaje da je njegova egzistencijalna punina u afirmaciji sebe u drugoj osobi . nego u ulogama koje im pridaje kultura nekog društva. Razvoj i složeno diferenciranje tih empatijsko-perceptualnih ujedno je i razvoj ličnosti (od jednostavnih – majka i dijete. 3. Npr.. željama za uspjehom koji bi te tjeskobe razrješio. već više karakteristika samih neurotičkih ličnosti čije su neuroze rezultati loše prilagođenosti kulturi. poniženje. Kulturalni faktori su oni koji dovode do posve različitih funkcionalnih vrijedosti.) istovremena tendencija protiv drugih (težnja za podčinjavanjem drugih. disciplini i koordinaciji. a naročito da seksualni faktor i instinkt smrti ne mogu biti neke univerzalne determinirajuće snage. Lijeve psihoanalitičke teorije Karen Horney Pozicija Karen Horney bliska je Adlerovoj. individualističko. Društvo se s jedne strane zasniva na suradnji. suvremeno društvo je kompetativno. Takve kontradikcije u društvenim odnosima i kriterijima potiču stvaranje ambivalentnih sprega u stavovima i ponašanjima pojedinaca te izravno induciraju neurotičko ponašanje koje je svojevrsni neizlazni krug: 1. koja je samo po sebi proturječna. prijateljstvo. prisnosti i odobravanjem. to dovodi do formiranja potrebe za ljubavlju. ženski i muški oblici neuroza nisu nikako rezultat razlike u instinktivnom porivu jednog ili drugog spola. nesigurnostima. . ali je ona utjecaj kulture naglasila još izrazitije kao glavni faktor u formiranju ličnosti i kao izvor neurotičkih devijacija. Ta kontradikcija kulturalnog djelovanja može se grubo klasificirati u tri kontratendencije u međuljudskim odnosima: tendenciji približavanja drugima (ljubav. s druge strane. te se kroz to ni teorija reprimirajućeg ega i superega u onom obliku kakav je u Freudovom nacrtu ne može prihvatiti. 2.. zavist. Ona smatra da se ne može održati Freudova teza o instinktivnoj prirodi ljudskog dinamizma . pa čitavo pitanje seksualiteta kao izvora neurotičkih poremećaja nije univerzalno.

Dakle mentalno zdravlje je sposobnost i mogućnost da se sve te potrebe ostvaruju u pozitivnom smislu. Premda je ličnost proizvod društva i na neki način samo jedan od elemenata društvenog funkcioniranja. tj. Psihoanaliza tako postaje teorija o reformi društva. biotičke potrebe ne definiraju čovjeka kao biološko biće nego su samo limitirajući – a time i definirajući – faktor čovjekova oslobođenja i nadvladavanja prirode kojoj je prije pripadao i s kojom je činio cjelinu. Dakako u tom nizu dihotomija one su međusobno povezane i sve zajedno definiraju ljudsku situaciju – nezadovoljenje samo jedne vodi u psihozu. Takvo značenje dijelova obuhvaćeno je pojmovima funkcija odnosno uloga. te se onda i čitava kritika društva i njegovih disfunkcionalnosti procjenjuje sa stajališta stvarnih ljudskih individualnih mogućnosti i potreba da se realiziraju te potencije koje čine «ljudsku prirodu» tj. 3. Funkcionalna analiza obuhvaća dva kontrarna smjera svog mogućeg odvijanja: . za vrijednosnim kriterijima i kriterijima postupanja koji omogućuju racionalnost postupanja i istinsku autonomiju. Ako je psihoanaliza s Freudom započela kao program terapeutike neurotičkih ličnosti. Funkcionalizam Funkcionalizam je naziv za opću misaonu orijentaciju objašnjavanja društvenih fenomena njihovom integracijom u cjelovite sklopove u okviru čijeg totalizirajućeg efekta oni kao dijelovi bivaju određeni po značenju što su ga dobili u procesu održanja načina i zakonomjernosti cjeline sklopa. što dovodi do početnog stadija nesigurnosti i osame samo ovaj put na višoj razini. i ako je kroz brojne revizije sljedbenika. a ne toliko same ličnosti. odnosno odgovarajuće komplementarno značenje cjeline obuhvaćeno je pojmom sistem. ona napokon s Frommom postaje teorija o terapeutici društva. dok zadovoljenje na nezadovoljavajući način vodi neurozi. Društvena je struktura bolesna ako predstavlja faktor smetnje ostvarenju ljudske harmonične ličnosti. Fromm identificira 5 takvih potreba: 1. dovode do bolesti i psihoza. što ona po svojim mogućnostima jest. 2. koje na razini njegove društvene stvarnosti znače nešto drugo nego na fiziološkom planu. a da bi osigurao svoju sigurnost pojedinac to manifestira svojom vlastitom agresivnošću i odbijanjem drugih. 5. Utoliko sve tzv. udruživanje nasuprot narcizmu. a ne autonomiju na nivou biotičke homeostaze organizma. tj. Fromm Fromm je svojom teorijom «humanističke» psihoanalize utemeljio čitavu jednu teoriju društva. Fromm smatra da je čovjek napuštajući svoju pripadnost biološkoj prirodi i fundirajući društvenu razinu kao novu generičku stvarnost i svoju drugu prirodu ujedno promijenio značenje i funkcionalnu vrijedost svih svojih bioloških potreba. 4.4. Te se potrebe mogu izraziti kao tendencije koje imaju osim pozitivnih i suprotne polove koji dovode do dezintegracije ljudskog. Uopće mentalno zdravlje nije samo stupanj prilagođenosti individue društvu nego u prvom redu stupanj prilagođenosti društva potrebama pojedinca. postoji i drugi aspekt ličnosti tj. ono što čovjek jest ili što može biti kao ljudsko a ne puko biološko biće. stvaralaštvo nasuprot destrukciji. A nova kvaliteta koju čovjek realizira kao društveno biće manifestira se kao niz ljudskih potreba koje imaju svoju referenciju u društvenim okvirima i koje deriviraju iz tih novih uvjeta njegova postojanja i čine izvorne motivacijske elemente njegova ponašanja. 5. i njegova koncepcija o ličnosti ima smisla samo kao jedan – i to manje važan – dio njegove društvene teorije. društvena utemeljenost kroz društveni položaj i ulogu nasuprot regresivnim tendencijama u dječji besproblemni svijet i fiksiranost za majčinu zaštitu. individualna autonomija i identitet nasuprot konformizmu i uniformizmu stada potreba za okvirima orijentacije. nastavljača i protivnika upućivala na društvene uzroke neuroza.

Nema sumnje da je njegov stil teoretiziranja dijametralno suprotan Durkheimovom. iako su stvari nosioci funcija. Zbog toga se njegova osnovna kategorija «društvenog djelovanja» ne sastoji u proizvođenju stvari. I termin funkcija . na okolinu koju se ozbiljuje na razini organizma odnosno fiziološkog postojanja čovjeka.R. Ustvari.. nego u značenjima koje to proizvođenje i proizvedene stvari imaju u međuljudskim odnosima i kao funkcije u društvenom sistemu. nego značenja koje stvari mogu imati i dobiti u interdruštvenim relacijama. a otkriva se saznanjem njihove funkcije tj. imena koja nije uobičajeno svrstavati funkcionaliste. koja je u sebi inkorporirala i teoriju sistema kao teoriju integracije svih funkcija i teoriju pojedinih funkcija dao je Talcott Parsons u svojim djelima: «Društveni sistem» i «Ususret općoj teoriji djelovanja». Njihovo referiranje na cjelovitost grupe odnosno njezine kulture uvijek je u kontekstu analize funkcionalnih međuzavisnosti pojedinih postupaka i institucija koji tu cjelovitost uspostavljaju. što je u suprotnosti s osnovnim značenjem pojma funkcije koja svakako može i treba biti predmetom znanosti. Njih zanima ono određenje pojedinih institucija koje je skriveno iza njihove pojavnosti. Mnogo su dalje od Malinowskog i Radcliffe-Browna otišli Kardiner i Linton svojom teorijom društvenih uloga i društvenih statusa. značenja koje imaju za cjelinu u provođenju njene cjelovitosti a u tompogledu ni jedan funkcionalistički antropolog ne izlazi iz epistemološkog okvira koji je Durkheim dao u svom djelu «Elementarne strukture religiozne svijesti». dok je analizirana cjelina isključivo prostor konstruiranja povezanosti dijelova.i prakticiranje funkcionalističkog objašnjenja javljaju se u sociologiji znatno prije no što se govori o funkcionalizmu u užem smislu riječi kao deklariranoj školi (u antropologiji se osnivanje škole funkcionalizma vezuje se za B. psihološku školu. tj. Te četiri funkcije proizlaze jedna iz druge uvjetujući se povratno i svaka formira poseban. što je nonsens. sociološku utemeljenu opću teoriju funkcionalizma. dakle određena je interno. ali pritom sam pojam cjelovitosti ostaje isprazan. Starije sociologije su Durkheima mahom svrstavale u tzv. Radcliffe-Browna. Ono što je važno uočiti je da ili u jednom ili u drugom aspektu analize dijelovi imaju značenje. U funkcionalizam valja uključiti nekoliko velikih imena koja su već odavno postala klasicima sociologije našeg vijeka. a u teorijskoj sociologiji uz T. Ipak. istraživanje o tome kako pojedini fenomeni svojom djelatnošću i međusobnim interakcijama formiraju sustave i kako se kao dijelovi uključuju u raspored i strukturu koja institucionalno ustaljuje sistem – ovaj je smjer s obzirom na svoj rezultat sintetički i indukativan 2. Mertona). Napokon. dakle svojim eksternim postojanjem. . chose=stvar). Glavne koordinate Parsonsove konstrukcije odgovaraju osnovnim funkcionalnim postulatima održanja društva kao cjelina i ima ih ukupno četiri. a konačno iznad svega. ali koja nije stvar. što se sve izražava kao razina ličnosti. na trečoj razini tih slojeva društvene stvarnosti nalazi se institucionalni sistem društva koji integrira ličnosti u zajednicu. iz te razine i funkcije proistječe ljudska kontrola zadovoljavanja vlastitih potreba posredstvom sistema ciljeva i kroz razradu njihova postavljanja i ostvarenja.1. Malinowskog i A. određeni su isključivo ssvojom funkcijom u okviru cjeline. Parsonsa i R. što je neopravdano jer su zacijelo osnovne točke Durkheimovog teoriziranja pojmovi «društvena solidarnost» i «podjela rada». on je veoma eksplicitno zauzeo dosljedno pozitivističko stajalište da se sociološke činjenice trebaju tretirati kao stvari. Maxa Webera se zbog njegove strasne sklonosti prema povijesti ne ubraja u funkcionaliste u užem smislu riječi – u njegovim tekstovima riječ funkcija jedva da se i pojavljuje. Društvene činjenice nisu po njemu stvari. i čiji opus određenim svojim dijelovima zacijelo prelazi okvire funkcionalizma Durkheim i Weber. analitički smjer što ga čini istraživanje koje bilo faktički bilo na simboličkoj razini rastvara neku cjelinu na sastavne (elementarne) dijelove ispitujući pritom njezinu kompoziciju i način povezivanja dijelova. kao najobuhvatnija razina cjelokupne društvenosti izdiže se sistem kulture odnosno sistem simboličkih sadržaja koji ima funkciju održanja svih djelatnih podsustava u strukturnom jedinstvu. Razlog je takvom svrstavanju što se uvriježilo smatrati pojam «kolektivna svijest» stožernom točkom Durkheimovog sociološkog sustava. on je najzaslužniji da se pojam funkcije veže za pojam značenja i da se tako izbjegne Durkheimov «chosizam» (franc. I jedan i drugi pojam su derivacije pojma funkcije Ipak je sam Durkheim pridonio izvjesnoj dvosmislenosti koje prati njegovo učenje. ali funkcionalističko mišljenje uvelike je već prisutno kod Spencera samo što je pretjerano opterećeno organicizmom usko bioloških analogija. U svojem kratkom djelu «Pravila sociološke metode» on je izložio svoj metodološki credo. Za izgradnju općeg sustava funkcionalističkog mišljenja uloga Maxa Webera bila je utjecajnija od bilo kojeg drugog mislioca. sam pojam funkcija malo što znači u sociologiji ako nije razvijen korelativni pojam sistema – a što je upravo slučaj kod Malinowskog i Radcliffe-Browna i uopće u kulturalnoj antropoligiji.

opća teorija sistema zasnovana je na kibernetici odnosno biologiji na krugovima integracije povratnih veza. Funkcionalizam i njegove implikacije se mogu formulitrati u dvije osnovne osi: 1. ravnoteža njihove međuzavisnosti. teorija bi vodila istraživanje postavljajući hipoteze koje bi se trebale i koje se mogu verificirati. ali s druge strane sadrži (a to se obično previđa) neusporedivo manje nego što je sumiranje kvalitativnih svojstava svih dijelova. s jedne strane. ali u okviru sociologije još nije dana zadovoljavajuća opća teorija društvenih sistema. a učestalost te razmjene nije moguće uspostaviti ako je razina apstrakcije suviše visoka. Tako bi bila osigurana gustina indukativno-deduktivne interakcije teorije i empirije. koliko je diferenciranija i razvedenija. nego je posve druga kvaliteta no što je kvalitativnost njezinih elemenata – prama tome jedne strane sadrži neusporedivo više no što je zbroj dijelova. komunikacija. bila tolika da se ne bi mogle operacionalizirati u nizove indikatora na neposrednoj razini iskustva. praćenju društvene dinamike. c) iz toga proizlazi da cjelovitost čine uzajamnost dijelova. odnosno takvih vrijednosti djelovanja koja su neutralna za finalitet sistema. otvorenog sistema koji je stabilan – nužna posredna veza na putu specifikacije opće teorije društvenog sistema. biti dovoljno obuhvatne da teorijski modeliraju povezanost jedne srupe društvenih fenomena na makroplanudruštvenosti. ličnost. aktualizacija ličnosti. prva os je pretpostavka o cjelovitosti. tj. te je ta međuzavisnost otpornija na narašujuće utjecaje koliko je gušća i raznovrsnija. Sva četiri podsistema nisu podjednaka za sociologiju. druga os je pretpostavka o svrhovitosti. b) elementi koji su u nekom analitičkom planu uzeti kao dijelovi odnosno kao konstruktivni elementi cjeline ne mogu u tom istom analitičkom planu biti uzeti u svojoj kvalitativnosti tj. dovoljno brojne. 1. Uzorni obrazac takvog funkcionalizma bez obuhvatnih teorijskih pretenzija i zamaha nesuzdržljive strasti za teoretiziranjem dao je Robert Merton svojim zahtjevima za «teorijama srednje razine» što bi bilo najpreporučljivije prevesti kao «teorije srednjeg dosega». Kao što je poznato. te odnos dijela i cjeline.Oslanjajući se na faktičku prisutnost generalizacija vrlo skromnih dosega važenja koje su ad hoc postavljene i verificirane u bezbrojnim empirijskim istraživanjima koja su se bez oslonca u opsežnijim teorijskim orijentrima gubila u banalnostima bez ikakve teorijske relevancije. bit će moguće povezati ih međusobno i formulirati paradigme na općem teorijskom planu. svoj koncept društvene akcije tretira kao polazište u konstruiranju obrazaca društvenih procesa.Autor je pojma nonfunkcije. Baš te međurazine – koje Merton naziva srednjim dosegom apstrahiranja – treba teorijski razviti. U svezi s tim slijede tri daljnje tvrdnje: a) cjelina nije isto što i zbroj dijelova. U SAD široka funkcionalistička orijenatacija u 40 – 60-ih godina prošlog stoljeća našla je podlogu u teorijskim konstrukcijama mnogo skromnijih ambicija. ali čija razina apstrakcije ne bi. dotle je opća teorija kacije usmjerena na taj glavni zadatak služeći kao model zbivanja i model kompleksioniranja zbivanja po čitavoj vertikali supraponiranih društvenih razina. integracija zajednice.na postavkama o homeostazi i dinamičkoj ravnoteži te na teoriji tzv. Jednostavna cjelina je krhka i sklona dezintegraciji. štoviše ona nije zbroj dijelova plus dodatak uvećanja zbog sinergičnog ili zbog fokusiranog djelovanja zbrojenih akcija dijelova. Metodološke implikacije funkcionalizma Funkcionizam je oslonjen na opću teoriju sistema kao svoju paradigmu. zbog toga je biologija . Parsons za razliku od Webera koji konstruira idealtipove kao instrumente interpretativne analize multiplih povijesnih društvenih zbilja. te tek kada one budu istraživačkim pothvatima dovoljno verificirane. Ipak Parsonsov najveći doprinos nije u toj obuhvatnoj sistematizaciji društvenih cjelina koliko u njegovom zasnivanju opće teorije djelovanja (akcije) i iz nje proizlazeće teorije društvenog poretka. Svaki predmet koji je složen već samim time što se prema njemu odnosimo kao prema kompoziciji dijelova (a ne kao hrpi stvari na istom mjestu) nosi u sebi pretpostavku integracije tih dijelova. 2. Ta integracija znači da su isti dijelovi povezani organizacijsko-strukturnim vezama u jedinstvo cjeline (u totalitet). s tim da se ti podsistemi nalaze u istovremenim vrlo gustim razmjenama međuuvjetovanja koji stvaraju čitave spletove užih sistemskih podcjelina. s druge strane. te sociologija svoj predmet usredotočuje na dva: sistem ličnosti i sistem društva. a koji se pak kristaliziraju u četiri podsistema: organizam. Merton je postavio postulat o konstrukciji takvih teorijskih shema koje će. društvo (koje se samo dijeli na: političko i ekonomsko) i kultura. dok će složena uspjeti amortizirati vanjske impakte i adaptirati se. . i povratno teorija bi se modificirala prema rezultatima verifikacije. po onome što su oni po sebi cjeline sui generis.Četiri glavne funkcije su: prilagodba. Dok je izložena razrada sistematike društva obraćala pažnju na kristalizacije ostvarene aktivnosti i na neki način je statitčki presjek društva koji je u svakom funkcionalizmu pomoćna skela u njegovom glavnom zadatku:.

Stalnost stope samoubojstva i eventualne oscilacije nije bilo moguće objasniti individualnom motivacijom. 2. (pretjerano razvijena individualizacija – nema vanjskog razloga zbog kojega bi pojedinci strpljivo podnosili životne nevolje) altruističko – osoba počini samoubojstvo zbog prevelikog pritiska društva. egoističko – sloboda pojedinca da čini sve pa da i si oduzme život.. po Durkheimu. Pretpostavka o svrhovitosti pretpostavlja da cjelinu obilježava tendencija održavanja svoje cjelovitosti i njezina programa kojim integrira svoja djelovanja u funkcije. Za njega se pravi trag objašnjenja ovog fenomena nalazio u podatku da se stopa samoubojstava značajno razlikuje pri usporedbi podataka za razne religiozne zajednice. ni klima. bogatstva društva ili se radi o ekonomskoj depresiji ili političkoj propasti. Koristeći se metodama statističke analize. Logika izdvajanja tog posebnog tipa polazi otuda što svaki normativni poredak osim integracije ostvaruje i regulaciju društva. anomičko – prema načelu podjele razlikuje se od prethodna dva. a najmanje među brakovima s djecom. da je koncept društvenog razvoja precizirao dizertacijom «O društvenoj diobi rada».2. Zaključak je da stopa ovisi o stupnju društvene integracije. Osnovni zaključak statističke analize bila je činjenica da stopa samoubojstva za pojedine zemlje i regije ostaje konstantna u duljim razdobljima. a najveća kod ateista. ali samoubojstvo se znanstveno može promatrati samo kao globalni društveni fenomen. Samoubojstvo Durkheim ispod površnog psihološkog objašnjenja samoubojstva (. društveni zakoni ne mogu se izvoditi iz psiholoških ili bioloških. ni drugi geografski i politički faktori ne utječu na konačan rezultat – konstantnu stopu samoubojstava za pojedino područje. Anomija je stanje loma normativne strukture nekog društva – neovisno o tome radi li se zbog iznenadne porasti moći. Ovo samoubojstvo indikator je anomičnosti društva odnosno kad ponestaje društvene kontrole putem normi. regulacija počiva na sustavu društvenih normi i vrijednosti. udovicama ili razvedenim ljudima. a otuda uzroke samoubojstava treba tražiti na društvenoj razini. Ustanovio je da samoubojstava više ima među samcima. radi nesretne ljubavi. Kada regulacije nema. ali ni jedan od tih elemenata ne može biti specifičan društveni uzrok samoubojstava. kao posljedica društvene determiniranosti. dok je stopa relativno visoka kod protestanata. Postoje tri tipa samoubojstva: 1. slijedeće pitanje je funkcija samoubojstva u društvu. a pitanje metode u knjizi «Pravila sociološke metode». zatim u katoličkim. koja je opet specifični društveni uzrok samoubojstva. zbog bankrota. nešto rjeđe među ljudima u braku bez djece. potreba i očekivanja. Da bi potvrdio tu tezu Durjheim se prihvatio opsežnog prikupljanja statističkih podataka o samoubojstvu u pojedinim europskim zemljama. ni imitacija... sociološka istraživanja moraju započeti s prikupljanjem činjenica.. religiozno samoubojstvo. to se naziva anomijom. Studija o samoubojstvu koristi se da bi se naglasile opće karakteristike Durkheimove sociologije: društvo je cjelina različita od zbroja pojedinaca koji je čine. a nomičko u takvoj podjeli nema svoje logičko mjesto.) pronalazi dublje društvene uzroke samoubojstva. Radi se o situaciji u kojoj društveni uvjeti ne dopuštaju realizaciju individualnih aspiracija. te se «Studija o samoubojstvu» može smatrati samo prigodom da se jasnije postave elementi Durkheimove sociologije. durkheim je utvrdio da ni nasljeđe. pa nema ni jasnih međa između poželjnog i mogućeg. Te veze su statistički pokazatelji korelacije. On istina priznaje psihološku predispoziciju kao dio lanca uzročnosti. Egoističko i altruističko samoubojstvo se nalaze na raznim polovima kontinua integracije-dezintegracije pojedinaca u društvenu grupu. Najmanje samoubojstava ima kod Židova. društvo se razvija kako se mijenjaju principi regulacije u njemu. a nikako radom koji je zajednički izvor ili sinteza ostalih djela. Kada se otkrije objašnjenje fenomena samoubojstva.. .Suicid u različitim društvenim situacijama ima različito funkcionalno značenje. društvo drži pojedinca strogo zavisnim od cjeline (zakržljala individualizacija) – samoubojstvo vojnika radi povrede časti..radi bolesti.. Emile Durkheim Vlada mišljenje da je pojam društva Durkheim najjasnije opisao u knjizi «Elementarne forme religijskog života».

oni su ustvari društvo kao sistem. kolektivna svijest.. Pod društvenom činjenicom se podrazumjeva i kolektivna svijest. sistematizacije i interpretacije. pravilnost i mogućnost uzajamnog predviđanja reakcija u ljudskom ponašanju. a tamo gdje mreže normativnog reguliranja postaju guste. svojevrsna zamjena za eksperiment. i to bez obzira na izvor obvezatnosti. negodovanja i sažaljenja koji se javljaju u jednom skupu) i sve druge pravilnosti ponašanja (ekonomski sustav. Svaka zajednica. izvor obaveza i ograničenja slobodne akcije pojedinaca. Institucijom se mogu nazvati sva vjerovanja i svi načini ponašanja koje ustanovljuje zajednica. Postupati s njima kao sa stvarima znači postupati s njima kao podacima koji čine polaznu točku znanosti.. spavanjem. Izvor tih normi je potreba da se stvori društvo. religiozne dogme) ali i «društvene struje» (pokreti oduševljenja. nastoji izraziti zajednička i međusobna očekivanja u interakciji. vrednovanja i znanja osnova su predviđanja tuđeg ponašanja. Durkheim navodi potrbu sistemskog teorijskog okvira na osnovi kojeg će se izabrati i istražiti podaci. Osnove sociološke metode Svoja metodološka načela Durkheim je pokušao sintetizirati u knjizi «Pravila sociološke metode». Društvena činjenica je svaki. sociologija se može definirati kao znanost o institucijama. veza između njegovih dijelova je različite jačine. več raširenosti pojedine pojave u društvu. ali i sve ono što ograničava slobodno djelovanje čovjeka (potreba za hranom. Društvo je za Durkheima cjelina koja se ponajprije realizira kroz kolektivnu svijest. i zato se ono javlja kao samostalni entitet pretpostavljen pojedincima koji su ujedno i njegovi dijelovi. Mehanička i organska solidarnost . Takvi obrasci ponašanja. Kolektivna svijest dakle obuhvaća ideje. Znanstvena metoda mora po njemu (zbog povezanosti prikupljanja podataka. unose sigurnost i regulaciju u ljudske odnose. Istraživač mora zadatku pristupiti bez vrijednosnih i laičkih predrasuda. utvrđen ili ne. realno sastavljen od kolektivne svijesti. osjećanja i djelovanja. interpretirana kao skup normi svake vrste (pravne. Podredno tom osnovnom načelu za objektivnim načinima prikupljanja i interpretacije podataka. kao sve ono što kao ograničenje ili regulacija postoji u odnosima među ljudima – i normativna zapovijes. način činjenja koji je u stanju na pojedinca vršiti vanjsku prislu. moralne. Društvo je globalni pojam. zajednica povezanih individua. Institucije mogu biti sasvim različite prema sadržaju: porodica. Uz pojam društva veže se i drugi pojam. Institucije unose red. Društvo je za Durkheima prije svega izraženo kolektivnom svješću ali i svim drugim društvenim činjenicama – moglo bi se reći da je za njega društvo sve ono čime su povezani pojedinci (integracija) i sve ono što ponašanje pojedinaca podvrgava pravilnostima (regulacija). pojedinci u njoj. klub. Potrebno je dakle da za svoju klasifikaciju odaberemo osobito bitna obilježja. slaganja tipova) težiti komparativnim usporedbama koje su osnova empirijske provjere svake hipoteze. ocjenjivanja. Stoga društvene činjenice treba promatrati kao stvari. Zato treba jasno definirati činjenice koje se istražuju i to opisom njihovih vanjskih osobina. običajne. fizičke nemogučnosti vezane uz društvo. To uključuje i odbacivanje osbnih individualno-psiholoških metoda i svega onoga što nije dostupno intersubjektivnoj provjeri. To znači da treba zaboraviti raširene predkoncepcije ali i to da istraživanju pristupa oslobođen vrijednosnih osjećaja. Društvo je za njega sistem sui generis. zajedničke oblike opažanja. a pored toga sadrži i norme koje su regulator društvenog ponašanja. Element vanjske prisile kao obilježja definicije društvene činjenice valja shvatiti vrlo široko.. pojam institucije. crkva. iako se može realizirati samo kroz njih. nastaju institucije.. a vanjskih i prisilnih u odnosu prema pojedincu.Pojam društva Ukupnost vjerovanja i osjećaja zajedničkih prosječnom čovjeku čini određeni sustav koji ima svoj vlastiti živo a možemo ga zvati kolektivnom ili zajedničkom sviješću. iskustva i vjerovanja. oni su ograničenja unutar kojih postoji sloboda ljudskog ponašanja.). njihovom nastanku i njihovom funkcioniranju. financijski sustav) kod kojih se ne radi o «svijesti». Zato je društvo različito od pojedinaca koji ga čine. On je potpuno različit o d pojedinačnih svijesti. normi koje postoje u njemu. Pod pojmom institucije Durkheim podrazumjeva svaki oblik utvrđenih pravila ponašanja trajnih u vremenu. ono ima svoju realnu egzistenciju. gdje postoji trajnija i intenzivnija potreba za reguliranjem. no normi shvaćenih kao svaka pravilnost ili preskripcija u odnosu na pojedince.

Glavna karakteristika tog društva jest međusobna identičnost pojedinaca. porodica i plemena u smislu vjere u iste vrijednosti. normativni fenomen. I sama društvena sankcija i priroda prava ovdje su drugačije. dominira kazneno pravo s oštrim sankcijama prema svakome. Marx i njegovi sljedbenici – kapitalizam. Povezanost putem sličnosti refleks je nepostojanja organiziranosti – svi rade sve. zajedničke vrijednosti samo su opće upute. Durkheim odbacuje utilitarističku ideju po kojoj bi podjela rada.društvom. Porast stanovništva dovodi do povećane konkurencije i tako su pojedinci prisiljeni na specijalizaciju. Funkcije religije u društvenom životu Objašnjavajući metode društvenih istraživanja. te primarna ekonomska motivacija za rad mogle objasniti mehanizam društvenog razvoja. ali to ima i svoju normativnu dimenziju. Tonnies – Gesselschaft . svatko zavisi od drugoga. nema razlike u vjerovanjima. Individualna sloboda i nevezanost u odnosu na kolektivne norme pretpostavka su specijalizacije i obavljanja funkcije. U ovom prikazu su zaoštrene razlike između tih dvaju tipova društva. U tim društvima pojedinci nisu više slični. Izvorno. nema diferenciranja u ulogama. već različiti. Takva društva toleriraju različitost i u idejama i u zanimanjima i u statusu i u moći. Naglasak je na restitutivnim sankcijama usmjerenim na uspostavu prijašnjeg stanja. otvorenost prema van i prema promjenama. Društvena kolektivna svijest potpuno dominira nad individualnom. čak i ua najlakše kršenje kolektivnih normi. Durkheim daje u svojoj knjizi «O društvenoj diobi rada». Što je čvršća kolektivna svijest. Ono što ih povezuje u cjelinu jest organska međuovisnost njegovih dijelova. Svako odstupanje od zajedničkih vjerovanja. to je bogatije. zadaci su jednostavni i ne zahtijevaju posebnu vještinu. a druga je ustanoviti koju . to je produktivnije. načina života ili individualizacija je strogo zabranjena. razni autori različito nazivaju moderna industrijska društva koja se po svojstvima razlikuju od prošlih: Spencer – industrijsko. Što je društvo razvedenije. svatko obavlja svoju pojedinu funkciju ili zadaću u društvu. Ward – fiziokracija koju smjenjuje plutokracija. Umjesto da određuju detalje svakodnevnog života. Naravno. to se većom represivnom snagom postavlja prema kršiteljima društvenih normi. Durkheim razlikuje dva tipa društva s obzirom na koji je način ostvarena njihova integracija. jednako doživljavanje svetog i vrijednog. običaji i pravo su prvenstveno represivni. Segmentarna ili arhaička društva su društva povezana mehaničkom solidarnošću. Za njega je dakle napuštanje mehaničke solidarnosti tek preduvjet za individualno ekonomsko motiviranje. neka vrsta logičkog zakona koji omogućava društvim da se bolje koriste svojim potencijalima. Društvo ne dopušta nikavo odstupanje. Durkheim je naveo da postoje dvije strategije znanstvenog interpretiranja činjenica. statusu i ulogama u zajednici. Najraniji oblici podjele rada temeljili su se na biološkim razlikama između ljudi (prirodna podjela rada): podjela prema spolu. imovini statusu. S time dolazi i do porasta različitosti u mišljenju. Na drugoj strani postoje društva integrirana organskom solidarnošću.Sintezu pristupa ranijih sociologa o kvantitativnoj razlici modernog društvaprema svim dotadašnjim. Porast društvene gustoće uzrokuje nužnost specijalizacije. stanje i položaj pojedinca kruto su određeni njegovim statusom. sličnosti u emocijama i ponašanju. Simmel – racionalno društvo. i porast ekonomskih mogućnosti koji je njena posljedica. Jedna je ustanoviti kauzalnu vezu između činjenica. Organska solidarnost zahtijeva da se pojedinci razlikuju jedni od drugih. Durkheimova zamisao je bila pokazati spori evolutivni razvoj od primitivnih društava mehaničke solidarnosti prema modernim društvima povezanim organskom solidarnošću. prema vještinama i dobi. Za njega je od prvenstvene važnosti nastanak novog sustava normativne regulacije društva. U tom pogledu Durkheim vidi podjelu rada kao moralni tj. Naime. Diferencijacija prema novim ulogama i zanimanjima smanjuje mogućnost mehaničke soliarnosti i upućuje na nastanak solidarnosti organskog tipa. Ta dvopodjela ima cilj ocrtati polaznu točku i završne efekte procesa promjene društva potaknute povećanjem društvene gustoće i diobe rada. ostaju nedirnutim osnovne vrijednosti društva (jer bez njih društvo ne bi ni postojalo) ali one su sasvim generalne. to je slobodnije.. Solidarnost ovdje proizlazi samo iz činjenice različitosti. pa ta međuovisnost povezuje pojedince u društvo. To je solidarnost putem sličnosti. Za Durkheima je podjela rada načelo koje proizlazi iz same logike društva.

Zaključio je da će funkcija religioznih ceremonijala osnažiti osjećaj solidarnosti i jedinstva među članovima pIemena. međusobna očekivanja. već ulaže. ceremonije nacionalnih slavlja. moramo tražiti koju ulogu pojedine institucije i događaji imaju za stabilnost i homeostazu cjeline. S jedne strane u sve ljudske aktivnosti i . Kalvinizam počiva na uvjerenju na tome da je sudbina čovjeka već unaprijed određena voljom svemogućeg Boga te se ne može promjeniti a uspjeh na zemlji znak je božjeg odobravanja i podrške. zajedničkim. Max Weber Suvremena politička sociologija ne može se razumjeti bez radova Maxa Webera. Za njega je religijska misao institucionalizirana u crkvi i sofisticiranim vjerovanjima samo jedan od oblika sličnih pojava. stvarati više. On je. Premda žive u malim i izoliranim grupama. Jedan od prvih primjera takvog metodološkog postupka je Durkheimova analiza uloge religije u društvenom životu. već u ispreplitanju većeg broja faktora i povijesnih slučajnosti koje su dovele do rasta kapitalizma. Za njega je opće obilježje religija njihova funkcija očuvanja idejnog i moralnog jedinstva društva. Način mišljenja zbog toga više nije tradicionalan. Ljudi trebaju istovremeno jaku unutarnju motivaciju da izdrže pritisak neizvjesnosti u novoj situaciji. sastavljen od niza institucija i događaja. filozofiju znanosti. on traga za općim. iracionalnost i ceremenije. da se odupru kritici i trenutnim poteškoćama. «moralne». organizacije… Protestantska etika i duh kapitalizma Weber se prihvatio zadatka da korijene nastanka kapitalizma pronađe ne u ekonomskom determinizmu. u njemu društvenu funkciju religije sve više zamjenjuju svjetovna vjerovanja ili znanost. društvene nadgradnje. postati što uspješniji u proizvodnji i stjecanju. osnažuju vjeru u zajednička normativna načela. onim što se javlja u svim religijama. Također. ekonomskih tijekova (robno-novčana privreda). Društvene mehaničke solidarnosti trebala su jedinstvenu i sveobuhvatnu religiju. Ljudi su instrumenti božje volje. Njihova funkcija je da podsjeća svakoga na vrijednost očuvanja zajedništa i dužnosti i uloge koje otuda proizlaze. i sam nastanak kapitalizma vidio kao jedan od oblika početnih dugoročnih procesa gubitka čarobnosti svijeta koji je sasvim proturječan proces. Ali za nastanak kapitalizma trebaju i neki dodatni uvjeti. sociologiju religije. a nova društva toleriraju razlike u mišljenju i individualizam tražeći nove oblike kolektivne svijesti. Moderno društvo se sve više sekulizira. a još manje njegov zagovornik. racionalnost se utvrđuje prema shemi cilj/sredstvo. Time se ne samo eliminira nesigurnost u odnosima među ljudima i klanovima već se stvara i pozitivna sprega jačanja normativne. simbol koji se smatra svetim i služi kao objekt raspoznavanja nadindividualne pripadnosti svakog člana klana. Potrebno je da neka društvena grupa. da svijet promatraju na racionalan način kako bi nastala društvena situacija u kojoj se rađa kapitalizam. Shvativši društvo kao od pojedinaca nezavisan realitet. profit se ne troši. Prezire se lijenost i rastrošnost. Nije branio niti propagirao ništa u vezi s kapitalizmom. Durkheim je iz primjera australskih plemena zaključke uspješno generalizirao na moderna društva – totem = nacionalna zastava. a svaki ima svoj totem. raspolažući tehnološkim i gospodarskim pretpostavkama. To vrijedi i za teoriju klasa. U njegovom djelu «Protestantska etika i duh kapitalizma» osnovna ideja jest polideterminiranost društvenog razvoja.funkciju ima neka činjenica u održavanju cjeline poretka društva. moraju raditi bolje. Unutar plemena osnovne jedinice okupljanja su klanovi. komplementarna pojava tehnoloških preduvjeta. hodočašća = religiozne svećanosti plemena. moglo bi se reći. upravljanja. Smatrajući da se funkcija religija najjasnije vidi u primitivnim plemenima istraživao je vjerovanja australskih plemena. sportske priredbe. već je pokušao proširiti razumjevanje uvjeta u kojima je nastao kapitalizam. Durkheim nije zbunjen mnoštvom razlika koje postoje u religioznim vjerovanjima i praksi. političkih i kulturnih faktora koji dovode do pojave kapitalizma. odbaci trenutnu korist od rastrošnosti i raskoši u korist novih tehnoloških rješenja. Weber je vjerovao da je takav skup religioznih ideala usitinu djelovao na svakodnevno ponašanje i ekonomsku aktivnost. domorodci se time osjećaju pripadnicima šire zajednice. Weber nije bio ni otvoreni protvnik kapitalizma. Kapitalizam se prvo pojavio u vjerskim zajednicama u kojima je prevladavao protestantizam odnosno kalvinistička verzija protestantizma.

istaknemo one aspekte stvarnosti koje smatramo važnim. jer društvene pojave. Po Weberu smo osuđeni živjeti u okvirima birokratske organizacije i društva. Idealtipovi nisu samo sredstvo deskriptivne analize već su skup apstraktnih principa kojima se objašnjavaju društvene pojave. u proračunatosti ljudskih odnosa svedenih na instrumentalne interakcije. moramo razumjeti i time objasniti ono što je uzročno u njegovu tijeku i posljedicama. tradicionalnog karizmatskog i legalnog – moramo ukratko razmotriti kako se akcijom pojedinca stvara poredak. te društveno djelovanje. s druge strane nema sumnje da taj proces vodi tome da možemo ostvariti samo dio svojih ljudskih potencijala. Weber smatra da nije on otkrio pojam idealtipa već da se on koristi i od drugih znanstvenika. znanstvenih hipoteza jer se ne odbacuje kad se ne može dokazati empirijski opisa stvarnosti jer ističe samo pojedine karakteristične aspekte stvarnosti Pozitivno idealtip možemo odrediti prema: a) nastojanju da jednostranim generaliziranjem istakne postojanje logičkih strukturalnih veza u stvarnosti. Weber je idealtip smatrao pogodnim metodološkim postupkom koji nam «dopušta povijesnu analizu i razumijevanje» a bez napuštanja činjenice kao osnovne analize. Problem metodologije socioloških istraživanja Weber je odbacio pokušaje raznih sociologa (Dilthey. ima karakter neke svojevrsne utopije do koje se došlo misaonim naglašavanjem određenih elemenata zbilje. Idealtipovi su most između razumjevanja i objašnjenja. društvenosti i društvenog odnosa.institucije prodire duh znanstvene proračunatosti i racionalizacije. rezultat su ljudske akcije. Intuitivno jasn i sigurno jest razumjevanje djelovanja kad možemo u mašti doživjeti to djelovanje u njegovu emocionalnom kontekstu. No. Weber ovako određuje pojam iealtipa: «to je pojavna konstrukcija koja objedinjuje određene odnose i procese povijesnog života u jedan po sebi besprijekoran kozmos zamišljenih povezanosti. Idealtipovi političkih poredaka Problem političkog poretka ne samo da je jedna od glavnih Weberovih tema već je i pogodna ilustracija primjene njegova koncepta društva. U području djelovanja. Za Webera svaka analiza kreće od specifičnog pojma značenja. neše vrijednosti uvijek su nam vodič u traganju za činjenicama. Rickert) da se iz sociologije izbaci povijesna metoda u ime pozitivističkog traganja za uzročnim zakonima. da provjerimo unutarnju logiku naših hipoteza i tipologije te da potražimo njihovu iskustvenu provjeru. viđeno kao djelovanje ljudi. Idealtip je heuristilčki vodič u izboru onih činjenica koje smatramo važnima. . deskripciju i komparativnu analizu. jasno i izvjesno u racionalnom smislu prije svega je ono što možemo bez ostatka intelektualno shvatiti u širem kontekstu značenja. pod normativnim poretcima lišenim čarolija religioznih načela. da smo osuđeni živjeti svedeni u okvire uskih društvenih zadataka a lišeni vjere da postoji nešto izvan takvog života. Istodobno ne smatra da znanje dopire do same biti zakona.» Idealtip možemo negativno odijeliti od: a) općih pojmova – pod njega ne možemo podvesti neki konkretan slučaj b) c) d) statističkih vrijednosti jer ne barata kvantitativnim prosjecima. Prije razrade tri osnovna tipa poretka. b) nastojanju da se utvrde eventualne kauzalne i logičke veze. Jasnost i izvjesnost u razumijevanju mogu biti racionalni ili intutivni. Ta konstrukcija. Razumijevanje (Verstehen) jest u sociologiji metoda adekvatna objašnjenju (Erklären) u prirodnim znanostima. c) nastojanju da se korištenjem kategorija. kojima znamo «utopijski» karakter. sadržajno gledano. One su pojmovne konstrukcije koje dopuštaju sistematizaciju. omogućuju istovremeno kauzalno adekvatno objašnjenje i smisaonu adekvatnost u subjektivnom značenju koje im pripisuju akteri u odnosu. smatra Weber. Idealtipske konstrukcije nam pomažu da svako djelovanje razumijemo smještajući ga u određeni kontekst. kultura se oslobađa iracionalnih i afektivnih elemenata.

uzajamnih očekivanja u interakciji i društvenog odnosa dijelovi su sheme po kojoj Weber postupno iz akcije pojedinaca gradi pojam poretka u kojem se takva akcija uvijek realno odigrava. Subjektivno doživljavanje postaje osnova društvene akcije samo ako se orijentira prema ponašanju drugih. Premda priznaje i ulogu iracionalnosti u ponašanju.Te vanjske okolnosti tada se uzimaju kao elementi proračuna u nastojanju da postignemo uspjeh – npr. 234- Vrlo je teško naći konkretne slučajeve društvene akcije koja je usmjeravana samo jednim od tih tipova racionalnosti. Poredak je za Webera vjerojatnost da će se ljudi u akciji pridržavati određenih maksima (bilo zbog konzekvencije koju priznaju ili sankcije ukoliko se ne ponašaju u skladu s poretkom). Legitimnost poretka. opravdanju i prihvaćanju poretka od strane podanika/građana. Element dobrovoljnog i svjesnog podvrgavanja. bit znanosti leži u spoznaji ponašana koje se dade racionalno objasniti ali to ne znači da je racionalnost ista u svakom društvu.je ponašanje određeno navikom dugotrajnog ponavljanja. kaže Weber. tradicionalna racionalnost . Vlast se temelji na legitimizaciji. Unutarnji porivi transformirani su prema smislu i svrhovitosti koju pojedinac pripisuje svojim namjerama i ponašanju. Pojmovi subjektivnog značenja i racionalnosti.Značenje određuje subjektivni odnos prema onome što je obilježje akcije. općenito smisla koji pridodajemo ponašanju. U stvarnosti oni se miješaju. dakle osnova svake društvenosti jesu međusobna očekivanja ljudi u interakciji. a afektivno je racionalan ako u njemu nalazi zadovoljstvo izdizanjem nad običnim ljudima. Fenomen da se ljudi uvijek ponašaju u skladu s očekivanjima koja prema njima imaju drugi temelj je poretka. internaliziranog i legitimiziranog sustava normi sastavni je dio tog pojma. te obuhvaća sve one oblike suprostavljanja koji u poretcima uključuju prisilno konformiranje s «maksimama poretka». Društveni odnos je. Ljudi se u društvu ne ponašaju slobodno prema unutarnjem porivu i motivaciji. a sve zbog afektivnih faktora koji su osnova racionalizacije položaja. vjerskog zanosa. Dolazak na vlast pri kojem se ne biraju sredstva. Činjenica društvenosti vidljiva je baš u tome što oni u međusobne odnose ulaze podvrgnuti međusobnim ograničenjima. već su važni samo oni elementi svijesti koje ljudi određuju u odnosu jednih prema drugima. tj. fenomena da se ljudi podvrgavajuvlasti. ne dovodi u pitanje njihove stvarne razlike. Racionalnost je onaj unutrašnji smisao koji subjekt nalazi u svom djelovanju – ako primitivan čovjek vjeruje da plesom može prizvati kišu on je ciljno racionalan ili je vrijednosno racionalan ako u njemu nalazi religiozno ispunjenje. Već je rečeno da Weber veliko značenje pridaje razumjevanju ljudskog ponašanja.. karizmatskoj vlasti ili legalnoj vlasti. Weber razlikuje 4 tipa racionalnosti: 1- ciljna racionalnost – racionalnost određena našim nastojanjem da postignemo uspjeh vodeći računa o objektu koji želimo postići i eventualnoj reakciji drugih. ali to istina. Upotrebljava čak i dva pojma da objasni dvovrsnost fenomena dominacije: moć i vlast. afektivna racionalnost – emocijama potaknuto i usmjereno ponašanje koje je čak često usmjereno i suprotno od svrhe i suprotno od vrijednostima koje ima pojedinac. Pridavanje smisla (Sinn) djelovanju interakcijski je proces. . Vlast je vjerojatnost da će određene osobe poslušati zapovjed određenog sadržaja. uspostavlja se u relaciji prema drugima te društvu u cjelini i normama. a tradicionalno je racionalan jer je puko ponavljanje običaja u određenoj prilici. Postoje međutim sasvim različiti temelji podvrgavanju poretku.. te Weber politički poredak definira kao sustav dominacije čovjeka ili grupe ljudi nad ostalima. U obzir se uzima sve ono što prolazi kroz svijest ljudi. smatra zasnovanim na dvama alternativama. Moć je mogućnost provedbe svoje volje usprkos protivljenju drugih. religioznu ili kakvu drugu vrijednost određenog ponašanja i zbog njega samoga i bez obzira na uspjeh – herojsko žrtvovanje za ideale. javlja se u tri osnovna tipa: tradicionalnoj vlasti. vremenu i kod svakog pojedinca. ponašanje većeg broja pojedinca ukoliko je po svom smislenom sadržaju ponašanje svih uzajamno podešeno i na taj način orijentirano. vrijednosna racionalnost – je racionalnost na osnovi svjesne vjere u etičku.. u smislu određenja cilja koji se želi postići.

otkrivanjem novog gospodara koji se izvodi iz neke tehnike (kockom) određivanjem nasljednika od samog karizmatskog vođe i njegovo priznanje od nasljednika. 2. kao i imanentno suprostavljanje privilegiranog staleža (zapravo nositelja staleža) tržišnoj i racionalnoj privrednoj aktivnosti. nema nikakve garancije protiv njegove samovolje. što ranije nikad nije postojalo. osigurava izbor nasljednika nosioca karizme. već je nagrada izražena u milosti vladara ili naturalnim davanjima. njegova volja je zakon.) dolazi do biroratizacije karizme i njezina prelaska u elementarni oblik legalne vlasti. i to zbog njegovih izuzetnih osobnih karakteristika. primarna patrijarhalna i patrimonijalna vlast. Njima je služba dodijeljena kao privilegija ili koncesija.. Ovdje činovnici nisu osobne sluge gospodara. i iz osobnog odnosa podanika prema ličnosti vladara-gospodara. Poslušnost se duguje samo vođi. Karizmatska vlast zasniva se na afektivnoj predanosti podanika ličnosti vođe i njezinim božanskim svojstvima (karizma). no izvan te čvrste organizacije vojske. Bitna obilježba tradicionalne vlasti je nepostojanje samostalne i profesionalne uprave. Sultanski oblik patrimonijalizma. na položaje se striktno regrutiraju pojedinci osobno ovisni o gospodaru. koncepcijom da je karizma nasljedna kvaliteta koja se prenosi na potomke ritualnim prenošenjem karizme na neku drugu osobu. učenika. ili ratnih heroja. nema plaća. Osobito značenje ima dominacija običaja nad pravom i samovolja nad zakonom. nužnost i svetost drevnih tradicija i postojećeg poretka. Vladar vlada uz pomoć aparata koji čine oni koji od njega osobno zavise. što postupno prenosi i na ostale . naročito magičkim sposobnostima. već nezavisni ljudi koji uživaju društveni ugled zahvaljujući vlastitom položaju. njezina transformacija obično teče u jednom od dva smjera: 1. proročkoj snazi ili junaštvu. ili velikih demagoga.Tradicionalni poredak počiva na vjerovanju u nedodirljivost. Gospodar je (izvan sfere tradicije i običaja) slobodan. već često samo najmočniji konkurent ili prvi među jednakima. otpornost na promjene i drugačiji tip racionalnosti djelovanja osim čisto tradicijskog. Karizma se pokušava obnoviti na razne načine: traženjem novog karizmatskog vođe koji ima obilježja gospodara. a patrijarhalna vlast je ona u kojoj vlast vrši pojedinac određen pravom nasljeđa. U okviru patrimonijalne vlasti Weber razlikuje dva podtipa: * sultanski oblik . Vladajuća grupa ili zajednica u cjelini. Pokoravanje je izvedeno. Takvi položaji u okviru države u manjoj su mjeri ovisni o volji vladara. a ne zbog toga što zauzima određeni položaj ili uživa tradicionalno dostojanstvo. Gerontokracija je vladavina najstarijih članova zajednice (kao najboljih branioca svetosti tradicije). Izvor osobne predanosti je oduševljenje za nešto uvijek novo. Kako je karizma nestalan oblik. stranačkih vođa i upravnog osoblja karizma se nastoji rutinizirati. ili srodnici i osobni prijatelji ili pak oni koji su mu dužni poslušnost vezani zakletvom vrijednosti. to jest dok se njegova karizma potvrđuje posebnim uvjerljivim dokazima. Budući da upravni aparat potpuno ovisi o gospodaru. Staleški oblik vlasti je donekle drugačiji. koji je uostalom naziv dobio prema raširenosti tog tipa u području islamskih zemalja. On nije gospodar. i * staleški oblik patrimonijalizma. za ono što je nesvakidašnje. Najčistiji tip jest vlast proroka. U okvirima takvog aparata nema stalnih pozicija. pa dijelom i u njoj. Uprava je izjednačena sa slugama gospodara zbog striktne podvrgnutosti osobi vladara gospodara. ali u borbi za naslijeđe i radi materijalnih interesa pratilaca.) karizma tradicijom postaje varijanta nasljedne vlasti (nastojanje sljedbenika koji su nosioci upravnog aparata poretka da zadrže svoje položaje i ekonomske beneficije). U takvom režimu vlasništvo nad zemljom i drugim dobrima pripada vladaru koji svoju vlast organizira «u načelu isto onako kako obavlja svoju vlast u kući». obnoviti i perpetuirati. Tko će i kako vršiti vlast određeno je tradicijom i najčešće nasljednim pravima vladajuće porodice ili aristokratskog sloja. ne vladaju zakoni već volja suverena. karakterizira krajnja samovolja gospodara. u prvom redu sustavom izbora. Uz tradiciju oslonac vlasti ovdje je i čvrsta jezgra profesionalne vojske. Patrimonijalna vlast se zasniva na obrascu očinske vlasti u porodici pa se tako ponaša i vladar. Zato se njemu duguje poslušnost samo dotle dok mu se pripisuju te osobine. duhovnoj i govorničkoj moći. Karizma se može transformirati i u antiautoritarnom smislu. osim u odnosu prema tradiciji. U svom prvobitnom obliku karizma ima sasvim nerutinski karakter. sloja činovnika. Glavni oblici u kojima se javlja tradicionalna vlast jesu: gerontokracija.

prava i ovlaštenja izvode se iz bezlične službene dužnosti i nužnosti instancijske kontrole. procjenjuje objektivnost i racionalnost legalnog poretka. Weber je u mnogome u krivu. Dakle. u kojem postoji vlast službenika koji povezuju te poslove (nadređeni) i postoje jasni uvjeti primjene sile. već apstraktnom pravnom poretku iz kojeg eventualno proizlazi njegovo ovlasštenje.Dominaciju legalne vlasti i opće širenje birokracije Weber vidi kao jednu od posljedica opće dominacije ciljne racionalnosti u svijetu. jer nema sve karakteristike tog tipa. Weber predstavlja vatrenog protivnika svijeta u kojem će prevladavati birokracija. Hijerarhija je striktno neosobna: zadaci. Weber pod pojmom birokracije ne razumjeva negativne posljedice uprave – on birokracijom smatra jedan oblik racionalne organizacije posla podijeljenog među mnoge ljude koji trebaju ostvariti izvana zadani zadatak. Tako podijeljeni zadaci objedinjuju se hijerarhijom službi tj. koje obično nazivamo demokratskim. Legalna vlast utemeljenje ima u specifičnom obliku legitimizacije. te bi trebalo razlikovati nekoliko tematskih cjelina u okvirima njegove opće teorije društvenih sistema. Takav poredak još nije legalni oblik vlasti. Kao poželjna osobina ljudi traži se profesionalizam – da službu shvaćaju kao životni poziv a za rad se posebno obrazuju stječući specijalističko znanje i polazeći selekciju. Najvažnija karakteristika birokracije je da kad je jednom uspostavljena spada u društvene strukture koje je najteže razoriti. čime se jača njihova zavisnost od hijerarhijske piramide. I sama beneficija vršenja vlasti vezana je uz strogu formalnu proceduru izbora ili imenovanja i legitimnost poretka zasniva se upravo na uvjerenju u racionalnost i objektivnost tog poretka. svaki niži položaj pod nadzorom je i kontrolom višega. oblik u kojem podređeni uvijek imaju samo jednog nadređenog. u službu stupa ugovorom. On precjenjuje strogu instrumentalnu ulogu državnog aparata. nadređen neposredno podređenima. sustav ispita kojima je cilj izbor najsposobnijih. odnosno tom modelu prilagođenog državnog ustroja. Službenici se ne biraju već se imenuju. I pravna i tehnička pravila koja uređuju tu djelatnost mogu se naučiti premda zahtijevaju i neko stručno znanje. Poslušnost se ne duguje osobi koja nešto zahtijeva. Takav tip organizacije opća je pojava modernog doba. Pravne norme odnose se s podjednakom snagom i na one koji vrše vlast i na one koji su podanici. postupanje jednako prema sima. sustav u kojem je rad diobom razgraničen prema radnim mjestima. Monokratska varijanta birokratizma. a ovi opet drugima i tako do dna piramide gdje postoji širok sloj rutinskih činovnika koji izvršavaju rutinsku zapovijed. Tako će se govoriti o: teoriji društvene akcije. vlada se prema propisanim formama koje isključuju arbitrarnost i osiguravaju psihološku i tehničku jednostavnost primjene prava. Legalna vlast obilježje je modernih društava. Stvara se daskle specifična sfera nadležnosti i hijerarhijska prisila tj. Postoji stroga odvojenost privatne sfere od službene dužnosti. Talcott Parsons Talcott Parsons je jedan od tvoraca moderne sociologije. Plaća se određuje shodno statusu i položaju unutar hijerarhije – tijekom rada se postupno napreduje na sve više položaje unutar hijerarhije. Upravljanje nije arbitrarno već se obavlja prema pravillima koja se donose u strogo formalnoj proceduri..(«upravno osoblje») nositelje političke moći. služba se ne nasljeđuje niti se može prenijeti na drugoga. ali njena učinkovitost nije samo izraz racionalnog prihvaćanja određenog poretka već i promjena u ustroju države koja glavni instrument zaštite poretka i provedbe volje vladajućih sruštvenih grupa. a njegova teorija društva temelj je modernog funkcionalizma. Taj se tip obično prikazuje grafički kao piramida na čijem vrhu je pojedinac. ali njemu tendira. . Legalni tip vlasti počiva na vjerovanju u zakonito ustanovljen «bezlični poredak». Neosobnost je obilježje ne samo unutrašnjih odnosa već i odnosa prema građanima. teoriji promjene društava. jer je izvor legitimnosti u povjerenju u izabranog vođu. ali u jednom je vjerovatno (i na žalost) bio u pravu – birokratske organizacije i ciljna racionalnost glavno su obilježje doba kakvo je on tek predviđao. Weber smatranajčistijim oblikom ovog tipa organizacije. Službenik nema pravo vlasništva nad sredstvima rada. djelatnost je striktno impersonalna (neosobna). Ne postoje uske granice opsega organizacije: opći zadatak se dijeli na podzadatke dok daljnja dioba ne postane nesvrhovita. općoj teoriji o funkcijama društvenog sistema. U legalnom poretku država i uprava su per definitionem samo instrumenti provedbe opće volje izražene u općim apstraktnim pravnim aktima. Weber podjednako važnim za normalno djelovanje modernog političkog poretka smatra i invenciju birokratsko-monokratskog oblika organizacije. Međutim. Velik je raspon tema i teorijskih pristupa kojima se bavio.

međudjelovanja ljudi u društvenim ulogama. sistema društvenih vrijednosti koje pojedincu daju «smislenost» značenja i postupaka te simbolički sistem s kojim se identificira. akcija van utjecaja društvenog sistema nije vrijedna analize. Svi ti navedeni elementi regulirani su normativnim standardima konkretnog društva. Uloge tvore institucije. Društvo nameće takve vrijednosne standarde određujući smislenost akcije u okviru kulture.) sve akcije su usmjerene prema ciljevima 2. Društva treba gledati kao polje dinamičkih promjena i neprestanih tijekova društvene mjene. Društveni sistem rezultat je društvenih interakcija. dok u kasnijem razdoblju perspektiva je potpuno drugačija.. normativnost je društveni fenomen. nacionalni osjećaji. sistem fizičkih i kemijskih ograničenja i sistem organizma kao odraz bioloških zakonitosti te. glavni su predmet analize. (podsvjesnih poriva na akciju) 4. Kako sam Parsons formulira: 1. One su skup prava i dužnosti pojedinaca u interakcijama usmjerenim i uokvirenim normama koje određuju ponašanje u društvenim ulogama. odnosno društva kao posebnog slučaja (podsistema). Društvene uloge osiguravaju predvidivost ponašanja. imaju isti pogled na svijet. Dakle. Parsons posebno naglašava važnost sistema kulture tj. kao sisteme. Shema društvenih sistema kao podvrste sistema ljudskog djelovanja.) orijentacije i akcije su organizirane u sisteme 8. jezik. već je njegovo djelovanje usmjereno. a institucije su trajni obrasci rješavanja funkcionalnih imperativa postojanja društva. temelj analize je društvo kao cjelina. usmjeravanje i ishod. Uostalom. društveni sistem.) gornji principi primjenjuju se na sve društvene sisteme na svim razinama složenosti. « Društveni sistem se sastoji od mnoštva induividualnih aktora koji uzajamno utječu jedan na drugoga u situaciji koja u najmanju ruku ima fizički ili . uz ogradu da se radi o jednostavnoj frazi. moglo bi se reći. Ideja je u tome da u proučavanju društva polazna točka bude fenomen društvene akcije i elementi koji utječu na njezino pokretanje. trajne konstalacije odnosa elemenata u promjenjivoj okolini (a ne da kao metodološko motrište odaberemo kao traženje pukih odnosa uzroka i posljedica društvenih zbivanja) . njegova struktura i principi njegova funkcioniranja. Vrijednosti daju općenitu predođbu o tome što je poželjno i vrijedno truda.) svaka interakcija uključuje komplementarnost međusobnih očekivanja 7. osobito funkcioniranje i promjena društva. budući da su normativna određenja ponašanja u određenoj situaciji. konačno.. a osobito logika njegove adaptacijske promjene. Postizanje cilja osigurava logika djeljenja cilja na razine sve konkretnijih zadataka. isto kao i određenja mogućih sredstava i poteškoća u postizanju cilja. da je u ranijim razdobljima polazna točka bila bliska Weberovim stajalištima (akcijski pristup) a u novijem razdoblju Parsons se približava Durkheimovoj (i Spencerovoj) metodološkoj i teorijskoj poziciji. Čovjekovo «ulturno» ponašanje je po tome što se značenja i namjere koje se tiču postupaka formiraju u obliku simboličkih sustava – religija. Razine sistemskih interakcija Parsonsova shema akcije polazi od pojma aktora .subjekta djelovanja koji može biti pojedinac ili kolektivitet u akciji.) sve akcije su relacijske 3. Prva razina je razina općeg sistema akcije. Društveni sistem je drugi podsistem u sistemu akcije u Parsonsovoj shemi. Svaku akciju određuju okvirni skupovi: telički sistem.) svaka akcija je izbor između alternativa 5. Uloge osiguravaju sredstva pomoću kojih se vrijednosti i ciljevi pretvaraju u djelovanje. Parsons nastoji da se funkcioniranje društvenog sistema ne vidi kao puki odraz statički postavljenih društvenih varijabli. Budući da aktori dijele iste vrijednosti. Ciljevi koje si postavljaju izvedenice su sistema kulture. Aktor ne djeluje nasumce. nastaje osjećaj identiteta koji tvori temelj jedinstva i suradnje. regulirano i kontroliranom smislom (smislenim namjerama) koji akteri pridaju ponašanju. Glavna djela u ovom razdoblju bave se evolutivnom promjenom društvenih sistema. Iz zajedničkih vrijednosti izvode se zajednički ciljevi. Zajednički cilj potiče na suradnju. Sistem društvene akcije – djelovanja – determiniraju četiri osnovne skupine faktora povezanih u sistem kulture. Koherentnost društvenih vrijednosti jest temeljni integrativni princip akcije. sistem društvene akcije kao odraz postijanja društvenosti kao okvira interakcija. osobu i sistem ponašanja.U njegovim ranijim djelima stožerna točka analize bilo je djelovanje pojedinca iz kojeg se derivirao cjelokupni složeni mozaik ustroja društvenog sustava.) selekcija uključuje upotrebu (normativnih) standarda 6.) svaka ljudska reakcija na poticaj ima dimenzije «kognitivnosti» i «kathektivnosti» tj.

U ovoj dimenziji aktor se javlja kao biološka jedinka tj. difuznost. partikularizma. U osnovi se radi o dihotomnom razlikovanju dviju različitih kategorija. interpretirati li ponašanje drugog polazeći od njegovih pripisanih kvaliteta 5. koje su okvir akcije. u većoj ili manjoj mjeri.Tu spadaju fizičke osobine pojedinca i fizičke i organske osobine okoline koja ga je programirala. Smislenost normativne orijentacije stječe se odlukom o tome da li: 1. jer budući da ponašanje nije slučajno . vrijednosna neutralnost. Dakle. Nije dovoljno da djelovanje nastane. vrijednosna neutralnost i postignuće. navodi nas da razradimo i njegovu koncepciju «pattern variables». slušati univerzalne norme ili specifične norme 4. Standardi su orijentacije organizirane u sisteme. ili spolnost) dobivaju one oblike koji su društveno prihvatljivi. institucija. funkcionalna specifičnost. afektivnosti razvojem nastaju društva čiji obrazac normativnosti jest samointeres. Samo postojanje potrebe. Obilježja društvene akcije Važnost koju parsons daje društvenim vrijednostima. Nastanak normativnog određenja nastaje istovremeno. tipova. biti orijentiran osobnim interesom ili interesom zajednice 3. uz uvažavanje inteferencije s okolinom (sistemom kulture. te institucija i sistema normi. određen je i posredovan u smislu sistema kulturalno struktuiranih i zajedničkih simbola. univerzalizam. uključujući i međusobni odnos. Patern variables shvaćene su kao «pet fundamentalnih izbora koje mora izvršiti aktor prije negoli situacija postane za njega određenog značenja». te prirodni porivi (kao glad. potrebe se transformiraju u kulturom određene oblike tj. jer akciju usmjerava njezin smisao. Razlikuju se dva tipa: MODERNA DRUŠTVA – samointeres. društvenih vrijednosti i normi. prema tome u kojoj se mjeri karakteristike pojedinog tipa pattern variables mogu primjeniti na konkretan opis empirijskog društva. Pokretanje i usmjeravanje društvene akcije Parsons izvodi iz društvenih vrijednosti. Svaka akcija uključuje izbor između alternativa (i otuda dihotomije) a svaka selekcija uključuje upotrebu standarda. alternative se pojavljuju u neproturječno sklopu. osobe i bihevioralnog organizma tretiraju se ujedno i kao okolina društvenog sistema. Parsons i Shils smatraju da se sa skupom tih alternativa konfrontira svaki subjekt interakcije i da se dilema razjašnjava odabirom jedne od alternativa. je li određena relacija samo jedna od brojnih i raznovrsnih između istih aktera ili nije. Sistemi kulture. funkcionalna specifičnost. sistemom ponašanja) tek se spekulativno i za potrebe analize može razdvojiti od ostalih.» Smisao definicije jest ukazati na bitnu osobinu društvenih sistema – čine ih interakcije ljudi određene u njihovim pripadnostima drugim (pod)sistemima – kulturi. no bojazan umanjuje činjenica da upravo razlikovanje tipova (obrazaca) olakšava otkrivanje glavnog pravca općih razvojnih promjena društava – društava askriptivnosti. Četvrti podsistem sistema akcije je bihevioralni sistem. žeđ. slušati vlastite emocije ili ostati emotivno neutralan 2. U analizi podsistema društvene akcije treći element parsons naziva sistem osobe. Shema omogućava razlikovanje vrijednosnih sistema. Odnosno tipu. Budući ad socijalni sistem i kultura taj izbor čine neslučajnim i usmjerenim. postignuće PREDMODERNA DRUŠTVA – kolektivna orijentacija. Ovaj neprevodivi termin koji je postao i terminus technicus odvaja nas od osnovne teme izlaganja općeg koncepta modernizacijskih promjena društva. Taj podsistem predstavlja biološku odrednicu ponašanja aktora u društvenoj akciji. a aktori su su motivirani u smislu tendencije prema optimalizaciji gratifikacije i njihov odnos prema situaciji. što uključuje fizičke aspekte pojedinca te organske i fizičke osobine okoline koje su ga programirale. društvenim sistemom. Pattern variables su dakle skupovi tipova normi koje pri usmjeravanju društvene akcije usmjeravaju traganje za smislom akcije. ličnosti i bihevioralnom organizmu. kao izraz bioloških determinanti ponašanja. društvenih uloga. kolektivnosti. askriptivnost . afektivnost. univerzalizam.okolišni aspekt.akcija počinje traganjem za smislom. neposredno prihvaćanje kulturnih obrazaca koji subjektivni osjećaj smisla usklađuju s društvenim vrijednostima. partikularizam. Sistem osobe. Određenje smisla jest. difuznosti. pa i cjelih društava. potrebe su posredovane kulturalnom interpretacijom. Tipovi tih sistema su pattern variables.

Primjer institucije: poduzeće – institucija nastala kao odgovor na zahtjev adaptacije društva prema okolini. rasa. te o prioritetu njihova rangiranja ako ih je više. Parsons smatra da moderna društva obilježavaju instrumentalne norme i vrijednosti. tj. proizvodnjom. 3. Najvažniji elemenat razlikovanja je razlikovanje prema askriptivnosti i postignuća. brige za zaštitu okoliša.. starost. Primjer institucije: parlament. . S motrišta akcije sustavi se pojavljuju kao različite razine utjecaja na smjer i druga obilježja akcije. transport. rasa. Jedankost pred pravom – kao normativni zahtjev – primjer je takvog obrasca. Ovdje se dilema tiče pravila koje pojedinca orijentira prema drugima na osnovi toga što jesu. da bi sačuvao svoje performanse u promjenjivoj okolini. oni su dijelovi općenitijeg sistema akcije. Moderna društva specificira funkcionalno specifičan odnos. ili kako bi to Durkheim rekao –služi stvaranju i održavanju solidarnosti. univerzalne norme jednakoe za sve. industrijska proizvodnja. trgovinom. selekcije i odlučivanja o ciljevima. Institucije čiji je zadatak rješavanje konflikata i «usmjerenje motivacije prema ispunjenju institucionalnih očekivanja» su sudovi. Svaki društveni sistem mora zadovoljavati određenim osnovnim zahtjevima da bi zadovoljio potrebe... Mora postojati mehanizam identifikacije. ADAPTACIJA – (adaptation) svako društvo mora zadovoljiti fizičke zahtjeve preživljavanja i to radi na račun okoline. tj. vjera. POSTIZANJE CILJEVA – (goal attainment) svako društvo mora postići stav o zajedničkom i općem cilju. Suprotno. profesionalni ili kako već) odnosi i askriptivnost . ovisno o stupnju na kojem je neko društvo: pljačkom. Samointeres referira na «tržne» relacije – profit. Ako je opseg zahtjeva i tipova interakcija velik govori se o difuznim interakcijama (u prijateljstvu npr. odvjetništvo.. U najširem smislu riječi glavni dio te funkcije su proizvodnja i raspodjela. U suvremnom društvu funkcija adaptacije zahtijevati će diferenciranu mrežu mnogih aktivnosti – znanstvena istraživanja. U modernom društvu stratifikacija ide linijom postignuća a u predmodernom društvu glavna svrstavanja su porijeklo. no ujedno i sami podijeljeni na podsisteme koji omogućavaju njihovo djelovanje. već razmjenu dobara koja osim ekonomske ima bitno integrativnu funkciju. ali ne odgovara većini profesionalnih uloga». na osnovi propisanih kvaliteta – spol. 2.. situacije u kojima je legitimno biti sebičan (kupoprodaja). Ovime se označava prisutnost ili odsutnost emocija u interakciji. Partikularizam polazi od diferenciranog primjenjivanja normi sukladno pripadnosti određenoj grupi.) ali ako je uzak i ograničen onda govorimo o specificiranim interakcijama (kod kolega na poslu). naglasak je na postizanju cilja i ispunjenju zadatka. emocionalna neutralnost i funkcijama specifirani (parcijalni. Ovdje se radi o pitanju opsega zahtjeva u interakciji.Prva dihotomija uključuje razlikovanje zadovoljenja interesa. stočarstvom. te ih svrstava u četiri skupine: 1. primjeni opće. Taj funkcionalni imperativ – integracija – služi zadržavanju odgovarajućih društvenih i emocionalnih odnosa između članova sistema. društvo ekspresivnih vrijednosti ne poznaje takav tip trgovine.. Univerzalizam naglašava onaj tip vrijednosti koji interakcije čini smislenim prema općem principu uključenosti. Treća dihotomija razlikuje afektivnost od emocionalne neutralnosti – linija razgraničenja ovdje je «radi li se o tome da je legitimno imati pozitivan emocionalni stav koji ne samo da je dozvoljen već je i očekivan u većini srodničkih relacija ili prijateljstvu. svaka od razina samostalan je sustav kojem sustavi niže razine zadovoljavaju imperative funkcioniranja (supsistemi). primjena univerzalno važećih normi. Funkcionalni imperativi i struktura društvenog sistema Ako društva promatarmo kao sisteme. Te zahtjeve (istodobno su i uvjeti) naziva funkcionalnim imperativima odnosno funkcionalnim preduvjetima. službeni. ili pak prema onom što čine. Ovaj imperativ se može zadovoljiti na različite načine. Ovaj imperativ je nužan za postojanje nekog sistema. da ih karakterizira ciljno-racionalni interes. (kao razlikovanje između profesionalnog vojnika i seljaka mobiliziranog u vojsku). a s gledišta analize sustava. INTEGRACIJA – (integration) svako društvo mora osigurati cjelovitost funkcioniranja svojih sastavnih dijelova povezujući ih u neproturječnu cjelinu. Slijedeći par je difuznost suprostavljena funkcionalnoj specifičnosti.

Uopćeni sustavi vrijednosti i normi moraju imati svoje sidrište u sustavu kulture. Norme su glavna društvena realnost. Sustav koji integrira i daje koherentnost tim normama Parsons naziva socijetalnom zajednicom. Društva su sačinjena od različitih slojeva podsistema (religija. politički sistem i ekonomiju. crkva i obitelj. održanje obrazaca.socijetalna zajednica a koju čini skup normi i pravila shvaćenih kao skup pravnih normi koji pravnim osobama (pojedincima i kolektivitetima). održanje latentnih obrazaca. ODRŽANJE OBRAZACA PONAŠANJA – (latent pattern maintenance) svako društvo mora imati mehanizme pomoću kojih će održavati prihvaćene društvene vrijednosti. Rezime – Parsonsovo shvaćanje društvenog funkcioniranja polazi od sljedećih tvrdnji: Društva su oblik socijalnog sistema. a sve garantirano mogućom organiziranom sankcijom. Pojam socijetalne zajednicejedan je od ključnih. Njihova važnost nije ista te Parsons primarno značenje za razumjevanje i predikciju ljudskog ponašanja pridaje društvenim normama.arbitraže. društvena i prirodna. ona koja je unutarnji život osobe i ona koja je vanjsko manifestiranje ponašanja – i svaka od tih razina postoji kao ograničenje i usmjerenje ljudskog ponašanja.. Moralni temelji svakog društva osnovasu normativne konstitucije društva koja počiva bar na minimalnom konsenzusu. Treba poči od činjenice da je ljudsko ponašanje intencionalna i instrumentalno racionalna djelatnost. Reprezentativni primjeri institucija ove funkcije su škola. Održanje obrazaca ponašanja obuhvaća prvenstveno sve oblike internalizacije vrijednosnog sistema društva. Uvijek se prije konačne rezultante miješa niz različitih razina: pojedinačna i društvena. utvrđenje ciljeva. no uvijek u mnogostrukom ispreplitanju. Suptilan mehanizam socijalizacije je osnova usvajanja kulturnih obrazaca koji čine osnovu sistema kulture i društvenih vrijednosti koje određuju ponašanje ljudi u institucijama preko uloga koje im društvo namjenjuje. obrazovanje) od kojih je svaki sačinjen od skupa institucija stvorenih za zadovoljenje određenog funkcionalnog imperativa. da je potaknuto unutarnjim porivima (ličnost) i vanjskim ciljevima (kultura). čije prihvaćanje navodi pojedince da se ponašaju sukladno dodijeljenim društvenim ulogama i prihvate društvene vrijednosti uklapajući se u zajednicu.Problem se javlja kod socijalizacije jedne jedinke. Podsistemi Socijetalna zajednica Očuvanje obrazaca kulture Politički poredak Gospodarstvo Strukturalne komponente Norme Vrijednosti Zajedništvo Djelatne uloge Primarna funkcija Integracija Očuvanje obrazaca Postizanje cilja Prilagođavanje Jezgra društva je struktuirani normativni poredak . Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca odnosa. odgoj u školama. Moralne norme socijalizacijom . politika. a ne fizička obilježja. da je usmjereno namjerama. integracija. Institucije su skupovi relativno trajnih obrazaca ponašanja. Radi zadovoljenja tih funkcija društveni sistemi razvijaju različite podsisteme i institucije. Ljudsko ponašanje je vrlo kompleksno i na njega utječu mnogi različiti faktori. Kao i u ranijim slučajevima koristit ćemo se tabličnim prikazom njihova odnosa. koji je skup internaliziranih općih standarda ponašanja u odnosima s drugim ljudima. te takav funkcionalni imperativ obuhvaća različite tipove aktivnosti: kućni odgoj. Ponašanje nije jednostruko kauzalno. 4. ali nerijetko i krivo interpretiranih pojmova teorije parsonsa. ni biološki procesi ili slučajnost društvenih konstalacija u nekom trenutku. Na razini kulture (tj. ekonomija. a u modernom društvu tu funkciju više od drugih podržava arzvijeni pravni poredak. Pojam društva Prema shemi funkcionalnih imperativa. zatvori. održanja obrazaca) relevantno obličje je ono što obično nazivamo moralom. u logičko analitičkom smislu društva se dijele u četiri primarna podsistema: socijetalnu zajednicu. dodjeljuje prava i određuje dužnosti. Svi socijalni sistemi imaju iste funkcionalne imperative koje moraju ispuniti ako žele očuvati stabilnost i opstati. biološkim ili eshatološkim vrijednostima. mediji masovnih komunikacija kada upućuju na potrebu poštivanja pravnog poretka. Krajnje jednostavno rečeno: akcije ljudi određene su sustavom vanjskih i internaliziranih normi ponašanja te je jezgra svakog sustava akcije i svakog sustava društava skup tih normi. relativno stabilnih normativnih zahtjeva izraženih u obliku vrijednosnih imperativa koji određuju ponašanje pojedinaca u različitim društvenim ulogama. već je složeni rezultat mnogih varijabli. Te funkcije su adaptacija. idejno-političko obrazovanje. vođeno znanjima i ograničeno ponašanjem drugih (sustav ponašanaj) ili društvenim konstalacijama (društvo) te općim fizičkim.

Definiranje uloge prava u socijetalnoj zajednici polazi od veza između struktura vrijednosti. društvene vrijednosti normativni su izraz održanja kulturalnih obrazaca. Društva stvaraju alokacije moći. Da bi pravo obavilo taj zadatak. U razvijenim društvima funkcionalna specijalizacija istodobno je i vjet i posljedica visoke razine ekonomskog. On polazi od stava da ni jedan sustav ne može opstati na samoj sili i da se mora legitimizirati. jedino je važno da je legitimizacija stvarna i da postoji minimalna efektivnost upotrebe društvene moći. ocjene što je dobro. društvenog i političkog razvoja. autonomnog sustava. Sistemi legitimiranja određuju razloge za prava članova kao i za zabrane koje im se nameću. Prije svega. te mrežom institucija koje osiguravaju njegovu jedinstvenost. ako ne postoji realna prijetnja prisile i sankcije za nepoštivanje normi. Društvo mora ustrojiti socijetalnu zajednicu koja ima dovoljnu razinu integracije ili solidarnosti i određen status članstva. Pravo dopušta punu složenost i različitost pojedinaca. postizanja ciljeva i veza kakve su uspostavljene radi održanja kulturnih obrazaca. ako velik dio svog normativnog sistema ne učini obveznim. Da bi pravo funkcioniralo. Dobrovoljno i svjesno prihvaćanje normi ili barem puka navika ili uspješna socijalizacija izražavaju se u lojalnosti zajednici – i ovdje se radi o zamišljenoj situaciji jer niti svi članovi društva. u društvenom podsistemu usmjerenom na daptaciju. a što zlo. niti dobrovoljno ili svjesno ne prihvaćaju društvene normativne imperative. sistem adaptacije/ekonomije. naglasili smo da upotreba vlasti zahtijeva opravdanje». prirodna prava). Razvojem društava u okvirima socijetalne zajednice politički poredak zauzima sve važniju ulogu i kompleksna normativna regulacija sve više postaje rezultat formaliziraih postupaka normativne regulacije (zakonodavna regulacija i legitimizacija sudskih odluka). već na dinamične sustave čije djelovanje usmjeravaju i legitimiziraju dobrovoljno i svjesno prihvaćene norme. društvenom političkom konsenzusu. ona je mehanizam poštivanja društvenih normi. nije dovoljno samo slaganje s vrijednosnim sistemima. Pri tome je u sadržajnom smislu sporedno koji je temelj legitimizacije. Njihovo uredno djelovanje i društvena funkcija jamče se upravo određenim tipom legitimizacije izraženim u prihvaćanju vlasti. Izvor normi je u društvenim vrijednostima tj. politika) u nerazdvojnu cjelinu. ni moralne ni druge. jamstvo da će posebni normativni zahtjevi kulture.. Pravo je uspješnije od ostalih oblika normativne regulacije upravo zbog porasle složenosti s kojom se može nositi. tretirajuči ih kao jednako podložne apstraktnoj i bezličnoj normi. a uz to djeluju i kolektivne identifikacije (obavljaju zadatak «kolektivne mobilizacije sredstava za postizanje cilja posebne skupine kolektiviteta»). revolucija. uloge su odgovarajući normativni izraz u ekonomiji. samostalnog. Norme se identificiraju kao sastavni dio socijetalne zajednice i obavljaju funkciju integracije. kroz koje se izražava socijetalna zajednica. štoviše. nastaju i odgovarajuće strukturne i organizacijske pretpostavke takvog djelovanja (država). Parsons taj proces naziva porastom adaptacije. Taj proces diferencijacije pava samo je poseban slučaj opće tendencije mijenjanja svih društvenih sistema. sistemu kulture koji je osnova «legitimizacije odnosno opravdanja legitimnog poretka društva. Dobrovoljnost ili manipulacija su pritom nevažni i rezultat su naših vrijednosnih stavova o tome. niti svi jednako. ali niti jedan veliki i složeni državni sustav se ne može održati. Društvena evolucija . normi. političkog sustava ili ekonomije biti poštoani i primjenjeni. Socijetalna zajednica je mehanizam koji integrira navedene zahtjeve (kultura. dopušteno ili zabranjeno. lojalnosti društvenim normativnim porecima. uvjeravanje i pozivanje na svijest. te da je sustav legitimizacije usklađen sa zahtjevima njemu nadređenog sustava kulture. Socijetalna zajednica zavisi od nadređenog sustava kulture koji legitimira njezin normativni poredak. To je osnova autnomizacije prava u smislu njegovog konstituiranja kao posebnog. gospodarstvo.. već i određena mjera prisile. iako ne isključivo. Socijetalna zajednica integrira i sadrži norme koje su specifično usmjerene na ostvarenje radnih uloga. pa i svih sistema općenito – tendencije porasta funkcionalne specijalizacije. temeljna načela legitimizacije poretka uvijek se pozivaju na trascededentalne vrijednosti (božja objava.su usvojene kao vlastiti standardi ponašanja. političke sustave koji se svode na puke organizacije prisile. Sekundarno i posredno (preko sistema kulture) na legitimizaciju normi utječe i najviša stvarnost. integracije. mora biti diferencirano i integrirano principima interpretacije i primjene prava. Viši stupanj funkcionalne diferencijacije praćen je efektom povećanja mogućnosti korištenja raspoloživih sredstava okoline. institucija i uloga u funkcionalnim imperativima adaptacije.

Poredak tradicionalnog društva u cjelini je obilježen askriptivnošću: prava i dužnosti pojedinca određeni su porijeklom. Prva faza napuštanja prvobitne zajednice jest nastanak arhajskih društava a koja se tako zovu jer označavaju prvo značajno razdoblje u evoluciji prijelaznih sruštava . a članstvo u njoj se stječe na osnovi dva principa – krvne ili bračne veze. viši stupanj specificiranja u formuliranju kulturalno izraženih zahtjeva. . materijala i ideja. efikasnijeg upravljanja. ni tehnologija ratovanja. Društvena zajednica shvaća se kao jedinstveni kolektivitet.. odnosno za nastanak novog društvenog tipa potrebne su promjene u normativnoj i institucionalnoj nadgradnji. i načelima specifikacije. kultura je isti što i tehnologija. Elementarni oblici nastanka upravnog aparata i učvršćenje društvene stratifikacije zaokružuju okvir općih karakteristika tog razvojnog stupnja. odvajanje tipova privredne aktivnosti. U tom smislu je neraskidiva veza ekonomski i neekonomskih čimbenika društvene promjene. a pojedini položaji su nasljedni. Moderno društvo je složeno. Svečeničke i upravne funkcije su uglavnom u rukama rodova. Karakterizira ga odvojenost i sve veće razdvajanje elemenata društvenog sistema. te dolazi do kardinalne izmjene (propasti ili revolucije) osobina sistema. ni moral.institucije su stopljene u jedan nisko diferencirani sustav koji se temelji na principu srodništva. onakva kakvu je razvio u kasnijim fazama rada zasniva se na slijedu razvojnih faza u kojima svaka slijedeća faza u razvoju društva predstavlja napredak u smislu adaptacije na okolinu. U prvom redu misli se na nastanak nove poduzetničke i radne kulture. Faktori nastanka novog tipa društva su ekonomski i neekonomski.Društva su podvrgnuta stalnom diferenciranju. Ekonomska racionalnost.. Tehnološko-proizvodne inovacije osnova su ubrzanaj promjena i izraz povećanih kapaciteta adaptacije modernih društava. Ta činjenica se prvenstveno odnosi na međusobnu stopljenost svih sastavnih dijelova društvenog sistema – politički se ne diferencira od ekonomskog. Zamjenjujući solidaristička načela načelima univerzalizma. a ne posebno imenovanih pojedinaca. Nema specifikacije društvenih uloga. umijeća pisanja i kozmopolijsku religiju. ni obitelj ni srodništvo. spolom. kulture. regionalne ili druge kulturalne osnove identifikacije bivaju zamjenjene univerzalnom izjednačenošću građana pred zakonom. srodničke. Pisana komunikacija i paralelni razvoj jezika omogućavaju znatno veću profinjenost. racionalnog prava i sekuliziranih oblika religije. Diferencijacije i specijalizacije ne ostaje pošteđeno ni jedno područje djelovanja: ni država. Razvojni slijed ide linijom: primitvna društva – prijelazna društva – moderna društva. te načelnu primjenu striktno neosobnih pravnih pravila kojih se građani pridržavaju smatrajući da se radi o legitimnoj volji većine. Promjena je postupna. zatim preko društava koje poznaju filozofiju i literaturu do modernih društava zasnovanih na univerzalističkim principima politički kontrolirane države. maksimalni dobitak uz minimalni trošak postaju glavni motivi ponašanja. nastanak novih tipova vlasništva i socijalnu stratifikaciju. Primitivna društva karakterizira nizak stupanj funkcionalne diferencijacije svih elemenata društvenog sustava. Moderno industijsko društvo u mnogim se aspektima razlikuje od prethodnih. rodovski odnosi su presudni i za integraciju i za održanje obrazaca ponašanja. Povremno integracijski okviri i kapacitet sistema nisu dovoljni za održanje homeostaze. Parsonsova teorija evolucije društva. omogučujući vrlo transgeneracijsko bilježenje iskustava. ni pravo. Najznačajniji neekonomski faktori nastanka modernog društva su porivi proistekli iz kulturalnih obrazaca i mogućnosti koje osigurava promijenjeni institucionalni sistem. ni obrazovanje. Razvijenost znači povećanje specijalizacije. privrede . znanja i mitova.tj.. normi. u kojem svaka novonastala jedinica znači viši stupanj funkcionalne specijalizacije i veću mogućnost iskorištavanja okoline ili regulacie međuodnosa u sistemu. pri čemu se pismenost širi na sve slojeve društva. Razvojna linija poput stepenica se pruža od primitivnih društava prema onima koja poznaju pismenost. potreba da se ostvari profit. jednakog tretiranja građana pred zakonom. iskorištenja energije. Kada se umijeća i znanstvene spoznaje odvoje od religijsko-mitskih opresivnih pravila dolazi do brze diferencijacije i ekonomske ekspanzije. a pojedinac je potpuno uklopljen u čvrstu zajednicu. evolutivna. pri čemu stalni proces razvedenosti znači razvojni napredak. Sljedeća faza razvoja su prijelazna društva koja se mogu razdvojiti u dvije faze: arhajska i razvijena prijelazna faza.. materijalnog izobilja. Primitivnu fazu društvene evolucije karakterizira odsutnost funkcionalne diferencijacije. a zatim i na nastanak takvih institucija i metoda pravne regulacije koje omogućuju uključivanje svih u demokratsko utvrđivanje ciljeva i odgovorno i jasno izvršavanje odluka. dobi ili kombinacijom takvih od ljudskih društva nezavisnih faktora. Umjesto diferencijacije pojedinih strukturnih obilježja društva – politike.Viši stupanj arhajskih društava karakterizira puna pismenost vodećeg sloja i religija koja se razvila do filozovskih razina upućenosti i sustavnosti.

Pri tome model transformacija. pa je zbog te funkcionalne tj. Posebni sadržaji (mitovi. već samo određenim pristupom u tretiranju društvenih fenomena. Takva metodološka orijentacija implicira postulat da su društvena zbivanja jednako tako rigorozno zakonita u svom značenju i osnovi kao i prirodna zbivanja te da je moguće izvesti stroge klasifikacije i transformacijske modele kao i u bilo kojoj egzaktnoj disciplini. poruke. Također Lacan je strukturalistički interpretirao osnovne psihoanalitičke pojmove te Lacan nesvjesno širi na čitavo područje govora. a ne pronalaženje i grupiranje sličnosti. ali im je zajednički određen vrlo specifičan analitički pristup pojavama. te će retrospektiva svih tih mogućih referencija prema pravilima neke transformacije. U svom djelu «Riječi i stvari» istraživao je govorne i analitičke prakse postrenesansnog mišljenja. transformacijske identičnosti moguće svoditi odnosno prevoditi jednu u drugu i uspoređivati kulture. Foucault je svakako jedno od najvećih imena strukturalizma na području kulturologije i filozofije. a to znači na interindividualno odnošenje i na komunikacijske sustave ljudi međusobno.Strukturalizam Nastanak strukturalizma Strukturalizam se ne može smatrati određenom sociološkom školom. što omogućuje primjenu metoda lingvističkih strukturalnih analiza i na društvene procese i njihove modele. već i da otkrivajući latentne strukture tih formi. . tj. treba kretati. a to će i biti središnja tema njegova najvažnijeg djela «Arheologija znanja». u gramatike fleksija i pravila slaganja riječi u sintaktičke cjeline) i drugi sociološki fenomeni koji su po svojoj izvornoj funkciji nejezički (instrumenti. za Lacana je podsvijest nadindividualna u smislu komunikacije među ljudima koje kroz jezik i diskurzivnu praksu konstruira pojedinca kao svjesno biće koje se u svojoj subjektivnosti može prepoznati tek na zaslonu ove ukupne i struktuirane komunikacijske datosti koja mu prethodi. iako nije realna struktura. tako i one potencijalne. od razlika i onog što ih kao različitosti povezuje i organizira u skup. skrivena. jer ono što determinira čovjeka. otkriju i latentna značenja čitavih skupina (poetskog izražavanja. uputiti na točku ili točke u kojima se sve te raznolikosti grupiraju u neki još izvorniji smisao. Struktura je određena organizacija transformacija (udruživanja i mijenjanja riječi) pa je kao takva prvenstveno rezultatom diferenciranja i povezivanja diferenciranog. modelom kombinacija može varirati jedan takav skup uočenih razlika. Ovaj pristup implicira da su realni društveni odnosi značenjske strukture. pa zato među strukturalistima nailazimo na zastupnike teorijskih koncepcija koje su međusobno vrlo udaljene. što im dopušta ne samo moguće forme koje riječi (i konkretna značenja) mogu tvoriti. iako su svaki po sebi kao sadržaji različiti. bajki) na dubinskom planu ili na jezičnom metaplanu. Sociološki strukturalizam započinje s otkričem da osim jezika i njegovih problema (artikulacija glasova u riječi. istražujući po kojim se pravilima tj. Metoda njihovog razotkrivanja suprotna je klasičnoj metodi induktivne apstrakcije i generalizacije na temelju sličnosti. događaj. Ljudsko je društvo derivacija pravilnosti programa ljudskog mozga kao arhetipa regulacije ponašanja. Ako je za Freuda podsvijest bila nadindividualna jer je njezina struktura bila genetski uvjetovana na nivou vrste. i što on faktički i izvorno jest. prema pravilima transformacije ljudskog duha. za temeljnu rekonstrukciju koju u te discipline uvodi F. De Saussure. a kada je svijest u pitanju. onaj koji reflektira sebe u sebi i onda iz sebe izvodi nastajanje sebe u procesu samostvaranja) nepostojeća veličina. oblika. Faucault tvrdi da ego (odnosno subjekt tj. premda su kombinacije realnih odnosa posljedice pravilnosti i zakonitosti sadržanih u tim dubinskim strukturama. događaja) jer ih dovodi u kontekst sa strukturom odnosa čitave cjeline koja bi struktura inače ostala nezapažena. raščinjanje onog čega nema. omogućuje razumijevanje stvarnih struktura (ponašanja. potrošna dobra) mogu u svojoj društvenoj upotrebi biti tretirani kao osebujni sustavi kodova i tvoriti posebne vrste jezika. pa je izvan njihove neposredne konotacije moguće otkriti i njihovu dubinsku strukturu koja je izvan svijesti onih koji u tim odnosima sudjeluju. kako one koji se konkretno javljaju. proizvode. tvrde Levi-Strauss i strukturalisti. značenja. tj. Strukturalisti apstrahiraju odnos znaka i označenog usredotočujući svoj interes na rasporede znakova. to nesvjesno je je postojeća diskurzivna (čisto misaona) praksa. Tako je Barthes analizirao sustav mode zasnivajući tako semantiku kao opći obrazac sociologije budući da je moda svojevrstan jezik. Ove osnovne ideje razrađene su na raznim područjima društvenih znanosti i pri izučavanju vrlo raznolikih fenomena. privid. bajke) izvan svoje konkretne naracije imaju i moguću drugu referencu. Osnovna je preokupacija strukturalističke lingvistike istraživanje fundamentalističkih obrazaca koji su kao potka prisutni u svim komunikacijama i istovjetni u svim jezicima. nalazi se nesvjesnim u postojećoj praksi. Najneposrednije nadahnuće strukturalizma u sociologiji vezano je uz lingvistiku i semantiku.

Samo pojedinac. S jedne strane. no zajedničko im je da društvo kao cjelinu smatraju realitetom i predmetom promatranja. činu ili djelovanju. čime stvara jedan pogled koji je u stvarnosti nevidljiv. več samo njihova djelovanja. kako djeluje naša svijest u tome. dakle. nego kao zadatke u čijim izvršenjima treba sudjelovati. Još se naziva paradigmatička ili metaforička. nije realitet. njegove namjere i interesi. pečenja i sušenja hrane u narodu. Akcija je društveni i kolektivni fenomen. 1. i usprkos sasvim različitim tvrdnjama od kojih polaze. Svaka stvar je odrediva samo u odnosu s drugom stvari s kojom je u opoziciji. Premda su takva razlikovanja samo artificijalne tipologije koje ilustriraju različitost temeljnih pristupa proučavanju društva. Strukturalistički obrat znanosti sastoji se u ponovnom vraćanju k teorijskom. Drugi postulat je takav da strukturalna analiza predstavlja analizu relacije između označujućeg i označenog.Metodološki problemi strukturalne analize Osnovna jedinica strukturalne analize je par veličina u međusobnom odnosu. Ovakvim postupcima se otkrivaju stalni obrasci koji determiniraju ljudsko izražavanje ali i ljudsko ponašanje odnosno njegov smisao ponašanja koja su inače nerazumljiva. Također se naziva sintagmatička ili metonimička. samo učinci njegova djelovanja su stvarnost. iako se oba pristupa smatraju legitimnim smjerovima socioloških istraživanja. Fenomenologija i etnometodologija Konstrukcija zbilje Često se suprostavljaju struktualistički i akcijski pristup istraživanju društva. razlikovanje je potrebno. pojedinca koji percipira i misli. Primjeri strukturalne analize Propp je proučavao 449 ruskih bajki i ustanovio kako se od svih tih bajki ako ih se promatra paradigmatički može izvesti svega četiri moguće radnje. shvatiti i objasniti. koliko oni sudjeluju u stvaranju društva. 2. Kod takvih pitanja granica između sociologije i filozofije (kao i psihologije) postaje porozna. kako ono što smo naučili socijalizacijom. tvrdi se da je društvo konstrukcija našeg uma. oni su realitet. vertikalna kordinata prilazi analizi više nezavisnih dijakronijskih tijekova i promatra ih istodobno. te samo oni mogu biti predmet promatranja. Dirigen čita note za sve instrumente znači paradigmatički dok pojedini svirač čita svoje note sintagmatički. U sociološkoj tradiciji ta su dva pristupa ravnopravna i oba imaju svoje pristaše i protivnike. kako osjećaji. Predmetom istraživanja je način na koji se akcija pokreće. Odbacuje se pretpostavka o prioritetu društva ili pojedinca: ne može se pojednac odvojiti od društva ili društvo od pojedinca. S druge strane. Ako akciju usmjerava osjećaj smisla i volja aktera. uzima ga u razvojnom slijedu iz jednog u drugi. Predmet analize ne moraju biti pojedinci kao ličnosti. horizontalna analiza vremenu prilazi kronološki. postoje brojne teorije o skrivenim zakonitostima društvenih struktura koje treba prepoznati. već o mehanizmu stvaranja smisla i usmjeravanja akcije. Levi-Straus je primjenio strukturalističku analizu na procese kuhanja. Treći postulat govori kako se analiza dijeli na dvije vrste vrememenskih kordinata. pogotovo ona koja su nastavak tradicije pozitivizma. kako je akcija koncipirana. Akcija je nerazumljiva bez oba elementa. Usporedba tih dvaju kordinata je na primjeru dirigenta i orkestra. a zajedno s njom čini cjelinu. u sociologiji pokreću pitanje preispitivanja . koji su sve načini na koje ljudi nastoje svoje postupke predočiti razumljivima za druge. Središnje pitanje analize se mijenja. Filozofska istraživanja. Pravilnosti i svoje zaključke o procesima pripremanja jela iznio je u svom djelou Kulinarski trokut. Strukturalizam nasuprot humanizmu Temeljna razlika humanizma i strukturalizma je što humanizam ustvari predstavlja ideologiju jer ne razmatra ljudske svrhe neutralno kao iskustvene datosti. Time se može ustanoviti da su ponašanja ustvari jedna vrsta jezika kojima se ljudi služe u komuniciranju i kad ne komuniciraju na standardan način. Postoje samo pojedinci. ne radi se o opisu ponašanja i realnom efektu. ali ne i manje vrijedan. usmjerava ili vodi. društva koje objašnjava smisao akcije i značenje poruke. Takve teorije su često potpuno različite jer sasvim druge činjenice i osobine društvenih struktura smatraju važnim. te koliko su u međuodnosu s drugim ljudima.

Ne postoji niti jedna empirijska metoda koja nam može dokazati da stvarni svijet koji se nalazi oko nas uistinu izgleda onakav kakvog ga vidimo. pa prema tom obrascu i djeluje. Kad se ponašanje djeteta usklađuje s društvenim noramama. Mead i Thomas predstavnici su simboličkog interakcionizma koji integrira navedene pristupe pragmatističkog i bihevioralnog pristupa. i upravo ta mikrorazina neposrednih akcija glavno je polje analize. Predmetom istraživanja je dakle konstruiranje zbilje. a ni jedna druga vrsta osim čovjeka ne koristi taj prilagodljivi i informacijski koristan oblik simboličkog priopćavanja. ili tvrdnjama da je pragmatizam izdanak američkog smisla za konkretno. preciznim i razvedenim skupovima simboličkih interakcija. Pokušavaju interpretirati različite situacije u kojima se ljudi nalaze i u tim situacijama prepoznati obilježja koja usmjeravaju akciju. Simbolička razina društvenosti Georg Herbert Mead i William Thomas su znanstvenici čiji su sociološki radovi nastavak pragmatizma. poretka vanjskog svijeta. Takvi slučajevi s vremenom i odgojem postaju sve brojniji i povećavaju prilagođenost subjekta socijalnoj okolini. Takav pristup. Jezik je nositelj značenja i simboličkih ekspresija koje se primjenjuju uz poštovanje pravila pretvorbi i logičke manipulacije značenjima te onda postaju koherentnijim. Jedna je od interpretacija Johna Deweya. nazivao se fenomenologijom. a to se ne može ostvariti pukim svođenjem istraživanja na promatranje uzročno posljedičnih veza. imaginativnog. za društveni život imitacija konvencija nije dovoljna. empatijskog ili introspektivnog proučavanja ljudskog ponašanja. navela je na proučavanja socijalno-psiholoških elemenata procesa konstrukcije svijesti. No. ali i mentalnim. budući da polazi od filozovskih radova Edmunda Husserla i Alfreda Schutza. Mead utvrđuje da je ljudsko ponašanje selektivan proces odabira jednog načina ponašanja između mnoštva ponuđenih opcija. . što je obilježje pozitivizma. Stvarni svijet postoji nezavisno i odvojeno od ljudskih svijesti. za koji je tek praktička upotrebljivost (praksa) kriterij istinitosti. te kad dođe do nagrađivanja dobrog ili kažnjavanja lošeg ponašanja Mead to naziva konvencionalnim gestama. no također smatra da to nije sasvim točno. Svijet i um ostaju razdvojeni. Međusobno protumačene i shvaćene geste postaju značenjima i simboličkim ekspresijama. sam način njezinog djelovanja i pretvaranja. Društva mogu pokazati stabilnost intitucionalnih ustroja ali ona pretpostavljaju stalnu promjenu i aktivnost. mjeriti i podvrći manipulaciji ljudskom akcijom. pragmatizam nastaje kao rezultat kritičkog promišljanja o tome koji je konačni kriterij istinitosti naših iskustava i tvrdnji. Usprkos mnogim simplifikacijama. Husserl upravo zbog toga smatra da predmetom istraživanja mora biti svijest pojedinca. biološkim. Još od najranijeg djetinjstva počinje proces socijalizacije te dijete shvaća kakvo je ponašanje dobro a kakvo ne. Za mnoge je istraživače ponašanje djelovanje organizma podvrgnutog fizičkim. Suptilniji oblik konvencijom utvrđenih najava ponašanja je jezik. tvrdnja da se ljudska vrsta mora nužno prilagođavati okolini da bi preživjela. Hussler objašnjava da ljudi stvaraju sliku živog svijeta oko sebe i smatraju kako je ta slika jednaka za sve druge. on se samo odražava u konstrukcijama našeg analitičkog uma. osobito drukčiji pogled na ulogu i djelovanje svijesti pojedinca. Socijalizacijom utvrđeni obrasci vodiči su akcije. Definiranje situacije određeno je urođenim i stečenim pretpostavkama definiranja takve situacije (jezik i način kognitivnog razumijevanja) kakvu utvrđuje zajednica.predmeta društvenog istraživanja. navedenu tendenciju istraživanja slijedi simbolički interakcionizam i etnometodologija. i da otuda nužno mora postojati homomorfnost stvarnosti i naših intelektualnih konstrukcija. jednog od izdanaka pozitivizma. često paradoksalne zahtjeve (nije svaka laž zabranjena – pristojnost) prema konfornom ponašanju. Ne treba zaboraviti da istovremno raste utjecaj biheviorizma koji potpuno negira mogućnost spekulativnog. Usprkos naporima da svijet ograničimo samo na one pojave koje možemo osjetilima utvrditi. prije svega način na koji ljudi definiraju situaciju u kojoj se nalaze. a u novije vrijeme uz naglašeno zanimanje za društvene interakcije. psihološkim podražajima. usprkos neporecivim uspjesima da ovladamo takvim znanjima i da se njima koristimo nema pouzdanog odgovora na pitanje korespondira li živi svijet stvoren u našem umu sa stvarnim svijetom. Potrebno je internalizirati suptilnije. a da se ne upuštaju u spekulativnu rekonstrukciju onoga čime se ponašanje deklarativno opravdava ili objašnjava.

Mogućnost imaginativnog zauzimanja uloge drugoga povećava usklađenost i efikasnost u društvenom životu.Slijedeća važna stepenica socijalizacije je sposobnost da se u interpretaciji konvencionalnog ponašanja utvrdi i razumije uloga drugoga. . Ono ne može postojati bez doživljavanja «generaliziranog drugog». U ranom djetinjstvu djeca oponašaju odrasle i na taj način postupno uče osobine određenih uloga (policajci. To je situacija podvlačenja razdjelne crte između sebe i društva. Definicija društva po Meadu je: društvo su konstruirani obrasci koordiniranih aktivnosti koji se održavaju i mijenjaju kroz simboličku interakciju između i unutar aktora.. Razumijevanje situacije i ponašanja drugih nije samo osnova prilagođavanja društvenim interakcijama. njegovih vrijednosti i vjerovanja. mijenja se i osobni identitet. Meadov pristup sugerira da je simbolički interakcionizam postupak i metoda primjenjiva samo za analizu manjih grupa. Društvo je organizirani oblik grupne i društvene aktivnosti – oblik stvoren tako da omogućuje pojedincu da svoj položaj utvrdi objektivno: da preuzme i računa s ocjenama drugih. Obilježje ove faze je stvaranje svijesti o postojanju «generaliziranog drugog» odnosno spoznaja o tome da grupa i situacija nameću norme kojih se treba pridržavati. uživljavanje u ulogu drugog i virtualno ocjenjivanje mogućih pravaca djelovanja. da ih objašnjava. To je trenutak kada pojedinac stječe sposobnost predočavanja sebi svojeg ponašanja ocijenjenog normama društva. Društva nema i ne može postojati bez imaginativnim mogućnosti mozga da odnosima daje smisao. bez obzira što u stvarnosti stvara takva normativna očekivanja. uz spoznaju o pretpostavljenoj društvenoj odgovornosti za samoutvrđenje svog identiteta. Meadov pristup omogućuje da u tome zamijetimo faze i dinamiku. kategoriziraju druge poruke i orijentiraju se u konstelaciji simboličkih poruka. kad se ustanovljuje koja očekivanja drugi postavljaju. po Meadu.. Etnometodologija Nastanak etnometodologije veže se sa studijom Garfinkela “Studije etnometodoloije” Temeljna poanta pristupa etnometodologije je da su teorijske generalizacije manje važne te da se treba više posvetiti induktivnim objašnjenjima stvarnog djelovanja ljudi u raznim situacijama. Mead razlikuje tri stupnja stvaranja samosvijesti (self). uz punu svijest što drugi od pojedinca očekuju i kako će ga vjerovatno ocjenjivati. Slijedom takvog logičkog (a ne kronološkog) niza u definiranju situacije najvažniji dio je razmjena simboličkih (verbalnih i akcijskih) poruka. Društvo je kreacija razuma koliko i odraz realnih odnosa. onako kako bi je vidjeli drugi ljudi. Društvo je sasvim druga razina postojanja stvarnosti od njezine materijalne emancije. psihološki. Definiranje situacije jest utvrđenje skupa važećih vrijednosti i stavova koje pojedinci ili grupe trebaju «preraditi» da bi njihova akcija imala smjer i smisao. odnosno reflektira i ocjenjuje situacije». Na višem stupnju razvoja nisu više toliko važni likovi koje djeca oponašaju već norme i pravila koja se postavljaju prema njima. no ona su utvrđena i to utvrđena od samih sudionika igre. izmjena simboličkog izraza sadržaja i smisla interakcija. doktori. već i temelj za stvaranje svijesti o samom sebi. Ljudi komuniciraju prepoznajući tuđe (verbalne i neverbalne) poruke. a ne kao objašnjenja postojanja identiteta. Dakle ponašene pojedinca nije slučajni. promjenjiva varijabla. stepenice su stvaranja svijesti (uma = mind). niti je grubi odraz grupne situacije ili zauzimanja uloga. Polazna točka je stadij zauzimanja uloga koji naziva igrom . da omogućuje razumijevanje drugog. društvo je različito od pukog zbroja aktora. Društvo je dakle «tvorevina uma. označavaju. naravno u ograničenom opsegu. Poznavanje konvencionalnih gesti. i poprima obris ocjene sebe sa stajališta društva.play. Dakle. Svaka osoba podvrgnuta je stalnom procjenjivanju i mjenjanju. Identitet nije samo puki odraz situacije.). Definiranje socijalne situacije (očekivanja drugih) osnova je odluke o usmjerenju vlastitog ponašanja. Slika sebe u očima drugih postaje sve važnija. U tome još sudjeluje i samosvijest i ličnost koji prerađuju emitirana simbolička značenja i daju im smisao za pojedinca. ustrojeno i mijenjano sposobnošću ljudskog uma da osmisli i definira. već je bolna spoznaja o različitim mogućnostima ponašanja i evaluacije namjera aktera u interakcijama. definiraju situaciju. Pravila su često prevrtljiva. prije proces nego stalni odraz – kada se mijenja situacija i grupa. Takva igra (game) ima svoja sasvim određena pravila koja se ne smiju kršiti i koja poznaju svi sudionici igre. Identitet je i funkcija trenutnih grupnih odnosa. identitet je sasvim društveno određen fenomen u kojem se biološki. Stjecanje svijesti o vlastitom identitetu nije jednostavno. Društvo je dakle struktura nastala nezavisno od fizičkog postojanja aktora. potiče ih i mijenja. introspektivnim unutarnjim dijalogom u kojem se susreću samosvijest i zahtjevi grupe za prilagodbom ponašanja i mišljenja. Preuzimanje uloga glavni je mehanizam interakcija koji omogućuje ljudima da situaciju razmotre s različitih gledišta. nitko nema stalan doživljaj sebe samog. prihvaćanje i uživljavanje u njegovu poziciju uzajamnih očekivanja. Ono je dakle nekakva vrsta mreže simboličkih poruka kojima označavamo očekivanja prema ponašanju drugih. već situacije posredovane refleksijom pojedinca o vlastitom položaju. društveni elementi pojedinca javljaju kao ograničenja mogućnosti.

jer aktori neprestano nastoje pripisati smisao situaciji u kojoj sudjeluju. već nerazumjevanje situacije odnosno njezinog smisla ili zahtjev za prilagodbom ponašanju drugog. Za njega nije samo po sebi jasno da se uspostava normativnog poretka izvodi iz imperativa funkcioniranja sistema. I slučajevi u pravu bi se trebali određivati po principu da se sankcija mora odrediti individualno usporedivši počinitelja i situaciju u kojoj se djelo počinilo. klijente i korisnike usluga takva konstrukcija nema nikakvog smisla. postoji mišljenje da je i pravo oblik društvenih normi te da bi bilo nepoželjno simplificirati pravna pravila na shemu hipoteza – dispozicija – sankcija. a sadržajna i stvarna normativna uređenja situacije su eluzivna i podvrgnuta mogućoj reinterpretaciji aktora. Normativni zahtjevi se pritom izvode iz imperativa funkcioniranja sistema. a budući da su usađene postupkom socijalizacije. Garfinkelova pozicija se može janije objasniti ako etnometodoligiju tumačimo kao kontrapoziciju funkcionalističke teorije akcije Talcota Parsonsa. one se transformiraju u podsvjesne porive koje drugi mogu prepoznati. koherentni i sveobuhvatni normativni sustav iz kojeg se izvode norme koje utvrđuju društveno djelovanje tj. Normativni elementi nisu jednostavno dani. Svaka je situacija akcije u većoj ili manjoj mjeri drukčija i društveni svijet se sastoji od beskonačnog broja različitih situacija djelovanja. premda su u stvarnim interakcijama norme ponašanja unaprijed određene.Za sljedbenike simboličkog interakcionizma i etnometodologije organizacija ne postoji kao stvaran fenomen već kao konstrukcija naše svijesti i društva. odnosno preferencija aktora u seriji izbora smjera akcije (pattern variables) a niti prihvaća stav o presudnom utjecaju socijalizacije na motivaciju aktora. njihovo identično interpretiranje smisla akcije. Parsons teoriju akcije temelji na unutarnjem pokretačkom motivu aktera i njihovoj prilagodbi normativnim zahtjevima okoline. racionalizacija koja omogućava da odnose u sferi rada smatramo objašnjivim i smislenim. očekivati i ugraditi u vlastitu kalkulaciju ponašanja. a svaka devijantnost nije odstupanje od općeg normativnog standarda. već su obilježja same situacije. U tom smislu mora postojati mogućnost prenošenja značenja (informacija) između aktora. Procesni elementi prerade poruka (komunikacije) u interakciji su bitni. Garfinkel isto definira malo drugačije. nisu derivirani iz širih. ponašanje aktora. Drugačije rečeno. Grafinkel takvo stajalište smatra netočnim i komotnim. te pokušati shvatiti smisao akcije počinitelja. Norme omogućavaju kalkulaciju ljudi o uvjetima njihova ponašanja. to ne znači da ih aktori u interakciji ne mijenjaju u detaljima njihove primjene. Za Parsonsa je socijalizacija objašnjenje okolnosti da se ljudske interakcije ne pretvaraju u poprišta sukoba i nametanja silom. On temeljnim smatra postupak stvaranja normi u samoj interakciji i mehanizam usklađivanja interpretacije situacije u svijest aktora.Smatra da treba utvrditi kontekstualne varijable. Pretpostavka interakcije je socijalizacijom ugrađeni skup moralnih normi i standarda koje pojedinci shvaćaju kao svoje vlastite i kojih se nastoje pridržavati. globalni. okvirnih normi i načela. dakle iz pretpostavke da postoji opći. nisu čvrsti i rigidno unaprijed odredivi. . a ne vjeruje niti u postojanje mehanizma koji u skrivenim sferama svijesti odabire usmjeravanja akcije. Za njega normativna utvrđenja treba smatrati sredstvima za stvaranje smisla. Što se tiče primjene takvih metoda na pravo. Za Parsonsa središnji element analize funkcija normi je ograničenje koje norme nameću u inače kontigentno (ovisno o situaciji) ponašanje ljudi. Za vanjske članove organizacije. . . već su predmetom implicitnog utvrđivanja položaja drugog u interakciji. normativne elemente situacije koje aktori definiraju kao smisao akcije u kojoj se nalaze.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful