*Ovde unesite naziv Vase škole , na primer Elektrotehnička škola Nikola Tesla, Zrenjanin

MATURSKI RAD

Tema : Agresivnost

Profesor-mentor: *ime mentora

Učenik: *Vase ime, razred

Maj, 2008.
1

Uvod Određenje agresivnosti Teorije agresivnosti • Instinktivističke teorije agresivnosti • Etološke teorije • Situacijske teorije agresivnosti • Teorije agresivnosti kao naučenog ponašanja • Kognitivne teorije agresivnosti • Biološke i fiziološke teorije agresivnosti Vrste agresivnosti Uzroci agresivnog ponašanja Razvoj agresivnog ponašanja Karakteristike agresivne dece Zaključak Literatura 2 .

Kako je problem nasilja teško kontrolirati. stoga im različite društvene djelatnosti i institucije poklanjaju sve veću pažnju. Uzroci agresivnog ponašanja vrlo su složeni. Škola u suradnji s roditeljima može puno pomoći u smanjenju problema agresivnosti. velik je dio istraživanja usmjeren upravo na dječju agresivnost i njezin razvoj.a anikad ne rješava problem. potrebno je poraditi na širim društvenim pitanjima – međuljudskim odnosima i kvaliteti života. Veoma česta reakcija na neuspjeh je agresivnost. potrebno je istražiti uzroke agresivnosti. a da bi se odredio pravilan način djelovanja. S obzirom da se takav oblik ponašanja stabilizira u vrlo ranom djetinjstvu. neuspjesi u školi. važno je rano uočiti potencijalne oblike poremećenog ponašanja i spriječiti njegovo razvijanje kako s vremenom ne bi došlo do stabilizacije agresivnosti i pojačavanja njenog intenziteta. Neuspjeh izaziva ne samo neraspoloženje. Ispoljavanje agresivnosti smanjuje psihičku napetost. Kako se taj oblik socijalnog ponašanja razvija i stabilizira prilično rano u djetinjstvu.Uvod: Neuspjeh u zadovoljenju određenih motiva može imati negativnih posljedica na psihički život i ponašanje. no da bi rješavanje tog problema zaista bilo uspješno. dobna subkultura te šire društvene okolnosti. srdžba i napadanje na osobu. pa tako i liječiti. ali često dovodi do sukoba. Od osobite je važnosti pravodobna intervencija. 3 . nego ljutnju. ovaj rad usredotočen je upravo na agresivnost u dječjoj dobi. objekt ili teritorij. čak i prije navršene godine dana života. kao najčešći faktori spominju se obiteljske prilike. Agresivno ponašanje je vrlo složena pojava koja se uglavnom manifestira kao nagon. spolne razlike. Agresivno i antisocijalno ponašanje u suvremenom društvu postaju sve veći problemi. Traži se neko koga će biti moguće napasti kao krivca za vlastiti neuspjeh ili bar neko na kome će se iskaliti ljutnja. pa i bijes.

slobodu akcije. motiv u vidu nagona ili potrebe. preduzimljivost. Ovaj motiv dolazi u središte interesovanja zahvaljujući Frojdovoj postavci  nagonu smrti. 4 . srdžba. potrebu za ekspanzijom i samopotvrđivanjem i nagon ili težnju za razaranjem. objekt. 1947. uspjeh. godine u svoju teoriju uvodi nagon smrti i zbog toga dolazi i do radikalnog preokreta u njegovom shvatanju agesivnosti. neprijateljstvo. aggredi = pristupiti nekome. energičnost. otvoreno ili prikrivenog agresivnog ponašanja. Ukoliko se preusmjeri na spoljašnje objekte. očituje se u činima napadanja na sve što sprečava ili bi moglo spriječiti zadovoljenje životnih potreba. Trebješanin.Određenje agresivnosti lat. (Ž. posezanje i napadanje na osobu. navaliti Agresivnost je pretpostavljena biološka ili psihološka sila. U novoj teoriji nagona. itd. ljutnja. Frojd agresivnost izvodi iz nagona smrti koji je primarno usmjeren na vlastiti orfanizam. To je biopsihološko svojstvo osnovano na instinktu samoodržanja i težnji ka afirmaciji ličnosti. ali i okrnjiti društveni ugled. 1920.Pojam agresivnost dvosmislen je jer istovremeno označava borbenost. From smatra da je težnja za razaranjem odgovor na uskraćivanje osnovnih ljudskih potreba. one individualne i socijalne prilike pridonose blokiranju životno-razvojne enrgije proizvode destruktivnost. Karen Hornaj u svojoj kritici Frojdove teorije ne poriče postojanje destruktivnih sklonosti u ljudima. koji stoji iza vidljivog. 2005. koja je sa svoje strane izvor iz kojeg proističurazličite manifestacije zla.) U svojim djelima ovaj psihonalitičar je razradio sopstvenu teoriju ljudske destruktivnosti u kojoj pravi razlikuizmeđu benigne i maligne agresivnosti. kada se ispoljava u vidu agresivnosti. skupinu i šire. Na početku istraživanja Frojd je smatrao da je agresivnost samo jedna komponenta libida. Agresivnost je prmaran i urođen nagon smatra tvorac psihoanalize. E."(From. ali smatra da one nisu urođene. a ne poseban nagon. tada se javlja u vidu agresivnosti. ""Destruktivnost je rezultat neiživljenog života.) Agresivnost je složena pojava i stanje koje se motivacijskim emocionalno i akcijski manifestira kao nagon. povređeivanjem i ponižavanjem drugog. teritorij.

) objašnjava agresivnost preko djelovanja dvaju instinkta: instinkta života (Erosa) i instinkta smrti (Thanatosa). prema Žužul. možemo ih podijeliti u pet skupina. na primjer. dok je za teorije treće skupine agresija jedan od naučenih oblika ponašanja. Instinktivističke teorije agresivnosti Freudova teorija agresivnosti S. Frommova teorija agresivnosti E. S druge strane. Adler i drugi) ne prihvaćaju Freudov koncept instinkta smrti. 1989. U drugu skupinu svrstane su teorije po kojima do agresivnosti dolazi usljed djelovanja frustracije. Prema uzroku agresije koji pojedine teorije naglašavaju. biološki je štetna i za napadača i za žrtvu. uz seksualni. Lowenstein. Što se češče agresivnost ispoljava prema drugima.) govore o posebnom agresivnom instinktu koji. jer ga na to pokreću urođeni izvori ekscitacije u organizmu – nagoni ili instinkti. Neopsihoanalitičke teorije Neopsihoanalitičari (Hartman. (1949. Benigna agresivnost ili agresivno ponašanje je urođena.Teorije agresivnosti Veliki broj istraživanja i opažanja agresivnog ponašanja rezultirao je velikim brojem različitih teorija. McDougall. koje smatraju da je agresivno ponašanje deterministički određeno instinktom. Tako. dok maligna agresivnost nije određena nasljeđem. preko djelovanja Erosa biva blokirana i prenesena na vanjske objekte. teorije pete skupine naglašavaju važnost biološko-fizioloških struktura u organizmu. a ne vanjska opasnost. bez obzira na okolnosti u kojima se pojedinac nalazi. Stalno prisutna želja za samouništenjem (autoagresivnost). Čovjek je prema ovoj teoriji biološki predodređen da uništava druge ili sebe. Anna Freud. "hidraulički model" agresivnosti. predstavlja osnovni pokretač ljudskog ponašanja. prema kojem uslijed neizražavanja agresivnog instinkta dolazi do nagomilavanja agresivne energije.. Freud (1959. Hartman i sur. Četvrta skupina teorija agresivno ponašanje objašnjava kroz analize kognitivno informacijskog funkcioniranja čovjeka i. nužna za opstanak jedinke i vrste.) definira agresivnost kao svako ponašanje kojemu je cilj da se nanese šteta drugoj osobi. te je izaziva želja za razaranjem i uništavanjem. Anna Freud razvija tzv. koja postoji zbog djelovanja Thanatosa. Ono će trajati sve dok nakupljena energija ne bude dovoljna da rezultira agresivnim ponašanjem. shvaćanja i tumačenja fenomena agresivnosti. koji predstavlja motivator agresivnog ponašanja. Fromm (1976. Sada ću ukratko opisati osnovna gledišta svake skupine teorija agresivnosti. te pritom dijeli agresivno ponašanje na benigno i maligno. manja je vjerojatnost pojave autoagresije. ali i dalje naglašavaju biološki determinizam instinkta. Prvu skupinu čine instinktivističke teorije. Fromm ističe kako benigno 5 . tj. obrambena reakcija. konačno.

) i pritom je veća kada su motivacija i očekivana gratifikacija veće.) iznosi da je agresija na vrhu hijerarhije mogućih odgovora na frustraciju. Mowrer i Sears (1939. Također je utvrdio kako do učenja agresivnog ponašanja ne mora doći kroz vlastitu aktivnost nego se ono može naučiti i na osnovu ponašanja drugih osoba ("vikarijsko učenje").) modificira svoj stav te kaže da frustracija može ponekad dovoditi i do neagresivnih reakcija. Dollard i sur. bez obzira da li je prisutan stimulans (Lorenz.). odnosno. On tvrdi kako se energija neprestano nagomilava u neuralnim centrima i kada je se skupi dovoljno dolazi do eksplozije. 1989. a onemogućavanje postizanja cilja potpuno.).) i oni vide agresiju kao ponašanje koje se uvijek javlja kao odgovor na frustracijsku situaciju. prema Žužul. 1989. Situacijske teorije agresivnosti Frustracijska (F-A) teorija agresivnosti Frustracijsku teoriju agresivnosti su u psihologiju uveli Dollard.agresivno ponašanje možemo primijetiti i kod ljudi i kod životinja. 1970. do redukcije takvog ponašanja. 1989. kod čovjeka je pretvoren u prijetnju samouništenju ljudske vrste. vanjski podražaji i situacija u kojoj se nalazimo ne izaziva agresiju. odnosno može predstavljati samo ispoljavanje naučenog ponašanja. Takvom su shvaćanju agresivnosti mnogi autori prigovorili dokazujući da svaka frustracija ne dovodi do agresije. Freud agresivnost doživljava hidraulički. definiraju frustraciju kao "stanje koje se javlja kada je određena cilju usmjerena reakcija spriječena" (prema Žužul. Lorenz čovjeka doživljava kao mračnog uništavaoca. već pojedinac traži ili stvara objekte na koje bi mogao ispoljiti u sebi već postojeću agresivnu energiju.. 1989. Agresija unutar vrste ima za svrhu odabir boljih jedinki te time i održanja vrste. Pritom je važno naglasiti da što je model realniji. a Sears (1941. Miller. Zbog toga Miller (1941. dok su malignom agresivnom ponašanju skloni isključivo ljudi.. koji kao i A. (prema Žužul. Doob. Lorenz. Etološke teorije Glavni predstavnik etoloških teorija je K. Prema tome. promatranje ponašanja neke druge osobe dovodit će do pojavljivanja takvog ponašanja kod promatrača. instinkt koji je služio životinji za preživljavanje. 1977. Teorije agresivnosti kao naučenog ponašanja Bandurina teorija agresivnosti Bandura (1961. bliži i 6 . a ne kao rezultat djelovanja instinkata. Dakle. kojemu je destrukcija urođena potreba i za kojeg je nezdravo neispoljavanje agresivnih impulsa. ukoliko je promatrana osoba bila kažnjena (Bandura. Međutim. ukoliko je promatrana osoba za to ponašanje nagrađena. Lorenz ističe adaptivnu funkciju agresije – ona služi održanju jedinke i vrste.). prema Žužul.) je dokazao kako se agresivno ponašanje može javljati i bez postojanja prethodnih emocionalnih promjena u organizmu. kao što ni svaka agresija nije izazvana frustracijom. koja može biti i inhibirana ili ublažena.

Međutim.. 1987. koje su poznate u trenutku provokacije. prema Beck.). One ističu da način na koji pojedinac percipira i interpretira okolinske događaje determinira hoće li on reagirati agresivno ili nekim drugim ponašanjem (Eron.sličniji promatraču. Istraživanja u kojima se pokušavaju pronaći fiziološke osnove agresivnog ponašanja kreću se u nekoliko pravca (prema Beck.) govori o nalazima povezanosti agresivnosti i XYY sindroma. nisu sva područja srednjeg mozga jednako organizirana. naglašava kako su pojedine rase životinjskih vrsta agresivnije od drugih (npr. podraživanje septuma ima umirujući efekt. taj je sindrom u populaciji premalo zastupljen da bi na osnovu te povezanosti mogli generalizirati objašnjenja fenomena agresivnosti (ima ga oko 0. 7 . Pokazalo se kako podraživanje jednog dijela amigdala jezgri aktivira napadačko ponašanje. Biološke i fiziološke teorije agresivnosti Biološkim teorijama agresivnosti je zajedničko zanimanje za individualne razlike u ispoljavanju agresije. koje se nadovezuju na situacijske i socijalne teorije agresivnosti. Slično tome. kao jedna od najprihvaćenijih kognitivnih teorija. Ovom socijalnom teorijom možemo objasniti utjecaj agresivnih filmova i videoigrica na agresivnost djece jer se djeca identificiraju s agresivnim junacima i postanu udešena na pojavu agresije (više ju niti ne zamjećuju i ne doživljavaju kao nepoželjno ponašanje). S druge strane.): a) Utjecaj genetike. Međutim.). Limbički sustav i hipotalamus posebno su važni za pobuđivanje ili moduliranje agresivnog ponašanja. 1994. protunapad se neće javiti ako postoje olakotne okolnosti. b) Utjecaj mehanizama u mozgu. 2003. 2003.13% populacije). divlji sivi štakor. a lezije tog dijela mozga dovode do toga da životinje postanu sklonije oštrijim i pakosnijim oblicima ponašanja (Carlson. pitbull rasa psa i slično). Podraživanje određenih hipotalamičkih područja i područja srednjeg mozga može izazvati napadačko ponašanje. Atribucijska teorija.). Beck (2003. Žužul (1989. kaže da to hoće li se osoba naljutiti kao odgovor na frustraciju ovisi djelomice o tome atribuira li namjeru kod onoga tko je njenu frustraciju izazvao (prema Beck. prema Beck. s druge strane. ali se čini da je opća funkcija amigdala moduliranje efekata hipotalamičke pobuđenosti. 2003. to če njegovo ponašanje imati veči efekt na ponašanje promatrača.). 2003. Kognitivne teorije agresivnosti Danas su u psihologiji najprihvaćenije kognitivne teorije.

najčešča je podjela na proaktivnu i reaktivnu agresivnost. osim podjele na fizičku i verbalnu. Latentna agresivnost je relativno trajna i stabilna karakteristika pojedinca da u provocirajućim situacijama reagira porastom emocionalne tenzije i pojavom tendencije za napad na izvor frustracije. benigna.. Što se tiče načina izražavanja agresivnosti. smišljena. a motivirana je emocionalnim uzbuđenjem i nije pod velikim utjecajem očekivanih efekata. . maligna. U podlozi latentne agresivnosti nalaze se uglavnom promjene koje se u određenoj situaciji zbivaju u vegetativnom živčanom sustavu (genetski determiniranom) te manjim dijelom iskustvo u percipiranju određenih situacija kao frustrirajućih. tj.. izazvano anticipacijom poželjnog cilja (u odsutnosti bilo kakve provokacije) i kontrolirano je. Impulsivna agresivnost je oblik agresivnog ponašanja prvenstveno usmjerenog nanošenju štete ili povrede drugoj osobi. a praćeno je intenzivnim fiziološkim uzbuđenjem te se najbolje može objasniti frustracijskom teorijom agresivnosti . instrumentalna agresivnost je motivirana težnjom za postignućem nekih vanjskih ciljeva i nastaje kao rezultat emocionalnih i kognitivnih faktora. Za razliku od toga. već ostvarivanje nekog željenog. S obzirom na način. Dakle.Vrste agresivnosti Postoji nekoliko različitih kriterija prema kojima možemo podijeliti agresivno ponašanje. tj. Manifestnu agresivnost je Žužul (1989. kao što su npr. Za početak ću predstaviti podjelu agresivnog ponašanja prema njegovim uzrocima.). ciljeve i ishode agresivnog ponašanja. agresivnom motivacijom (prema Žužul. primarni cilj instrumentalnog agresivnog ponašanja nije povređivanje nekoga. 8 . provokaciju ili frustraciju). 1989. ciljevi i ishodi agresivnosti itd. provocirana. usmjerenom ili na izvor frustracije. najčešče neagresivnog cilja (agresija je samo instrument za postizanje tog cilja).).Proaktivno agresivno ponašanje je namjerno ponašanje. funkcija latentne agresivnosti i mehanizma inhibicije agresije.). 1989.) čini podjelu agresivnosti na impulsivnu (ekspresivna.. ili na neke supstituirajuće ciljeve. emocionalna. Fiziološko uzbuđenje je kod proaktivne agresije znatno slabije. predviđanja nagrade i kazne koja slijedi agresiju (prema Žužul. Žužul (1989. Ispoljavanje manifestne agresije je. načini njegova izražavanja. uzroci agresivnog ponašanja.. Reaktivna (hostilna) agresivnost je oblik agresivnog ponašanja koji predstavlja odgovor na neke situacijske uvjete (npr. postoji podjela i na latentnu i manifestnu agresivnost.) definirao kao relativno trajnu i stabilnu karakteristiku pojedinca da u provocirajućim situacijama reagira fizičkom ili verbalnom agresijom. vanjskim potkrepljenjima pa se najbolje može opisati postavkama teorija socijalnog učenja agresivnosti. .) i instrumentalnu (intencionalna. uglavnom. prema tome.

kako je ranije rečeno. samodokazivanje i drugi razlozi). Uzroci agresivnog ponašanja U počecima proučavanja fenomena agresivnosti glavnu riječ su imali psihoanalitičari. te razine testosterona u krvi. Pritom Berkowitz (1984. natjecanje. postoji niz faktora za koje se može tvrditi da svakako predstavljaju potencijalna izvorišta problema agresivnosti: 1) Nasljedni uticaji → pridonose razvitku agresivnog ponašanja. fizičku bol. a ako se takva situacija ne pojavi. 2) Situacija u obitelji → prema mnogima najvažniji faktor u nastanku dječjeg agresivnog ponašanja. sve dok na neki način dovode do pojave emocionalnog uzbuđenja (npr. Prema Žužulu (1989. antisocijalnu ličnost majke ili oca.). 1980. ali do tih zbivanja ne dolazi spontano ili zbog postojanja samoprovocirajućih unutarnjih mehanizama. bez obzira zbog kojih razloga se one doživljavaju kao takve. Odnosi se ponajprije na nepovoljnu emocionalnu klimu u obiteljima.. dolazi do nagomilavanja agresivne energije i agresija se javlja bez obzira na vanjsku situaciju. Međutim. Oni su. te bračno nezadovoljstvo roditelja. razlikujemo izravnu (direktnu) i neizravnu (indirektnu..Konačno. pretpostavljali da zbog djelovanja agresivnog instinkta pojedinac traži situacije u kojima može ispoljavati svoju agresiju. već su ona uvijek izazvana vanjskom stimulacijom. kada se bojimo sankcija do kojih bi moglo doći ako na njega usmjerimo agresiju ili ako smo naučili da agresiju usmjeravamo prema određenim osobama (prema Rot. Situacije mogu. psihičku neugodu ili bilo kakve neugodne okolinske uvijete (buka. pomaknutu) agresiju.). Teško je otkriti sve uzroke agresivnog ponašanja i zamršene odnose među njima. gužva. takva stajališta nisu naišla na empirijsku potvrdu te se stoga danas smatra kako agresija prvenstveno nastaje pod utjecajem djelovanja nekih vanjskih čimbenika. npr. Do premještanja agresije na objekte ili osobe koje nisu prvobitni cilj agresije dolazi kada nam je prvotni cilj iz nekog razloga nepristupačan. . visoka temperatura. posebno onih s nižim socio-ekonomskim statusom. naročito na tako složenom polju kao što je čovjekova duša. Znatan utjecaj imaju i neuropsihološke manjkavosti. Dijete koje je vrlo aktivno sklonije je razvitku agresivnosti.) naglašava da je vanjska situacija u kojoj se razvija agresija za pojedinca averzivna i može uključivati bilo frustraciju. kao i višak jednog muškog kromosoma kod nekih osoba (xyy).). agresiju mogu izazvati sve situacije koje pojedinac percipira provocirajuće. Uzroci agresivnog ponašanja tiču se i odgojnog 9 . Drugim riječima. ali i ne moraju biti averzivne. s obzirom na to prema kome je usmjerena agresija. u oblikovanju djetetova temperamenta. Međutim. agresija nastaje kao posljedica određenih zbivanja u organizmu.

tj. niz događaja koji izazivaju negativne emocije i povisuju opću razinu pobuđenosti pojedinca te tako povećavaju agresivnu motivaciju i vjerojatnost agresivnog reagiranja. nego djeca u obliku slučajnih agresivnih reakcija izražavaju svoj protest zbog neke frustracijske situacije. ako dopuštaju agresivno ponašanje. Campos i Emde (1983. Maccoby (1980.). Na taj način uči se i agresivnom ponašanju. dok Schaffer (1988. mogući su mehanizmi kojima rat utječe na povećanje dječje agresivnosti. Tijekom prve godine života djeteta razvijaju se kognitivni i emocionalni procesi te dijete počinje uviđati uzročno-posljedične veze između svojih reakcija i ponašanja okoline te se uči smislenom korištenju svog ponašanja kako bi zadovoljilo potrebe. često postaju agresivnija i manje suosjećajna sa žrtvama nasilja. Rat i stresni događaji mogu se shvatiti kao niz opasnosti. Piaget (1952. kod tako male djece cilj agresivnog ponašanja nije dominacija ili povreda druge osobe. Uzdrmane su sve vrijednosti i pravila. 5) Suvremeni stil življenja → loša prehrana («junk food») potencira rast adrenalina što pak utječe na agresivnost. od neispunjavanja očekivanja. 3) Situacija u društvu → posebice ratne okolnosti. Conger. Različiti oblici agresivnog ponašanja prevladavaju u različitoj dobi. što može generirati agresivno ponašanje. 1997. Velika mogućnost učenja agresivnih oblika ponašanja. Stenberg.) zamjećuju facijalnu ekspresiju srdžbe usmjerenu izvoru frustracije već u dobi od 7 mjeseci.stila roditelja → ako se roditelji ponašaju agresivno. praćena povećanom tolerancijom takvog ponašanja. Zlostavljanje u djetinjstvu na emocionalnom planu rezultira potiskivanjem straha. dok na spoznajnom planu dijete može zaključiti da je agresivno ponašanje način preživljavanja. Kagan i Huston (1984. Agresivni potencijal donesen u školu uvećava se akademskim i osobnim neuspjesima. 4) Situacija u školi → učenici strahuju od neuspjeha. nekorektnim postupcima drugih. kao i povećanom spremnošću na takvo reagiranje. a svaka ispitna situacija pridonosi napetosti.) izvještava o agresivnom ponašanju svoga djeteta u dobi od sedam mjeseci. djeca će ga i razvijati. Međutim. Razvoj agresivnog ponašanja U literaturi postoji dosta neslaganja oko toga kada se agresivno ponašanje počinje ispoljavati. bola. videu i računalnim igricama. djeca će usvojiti njihov model. ograničenja i frustracija. prevelika zahtjevnost izvor je straha i nesigurnosti.) smatra da se agresivno ponašanje pojavljuje tek u dobi od 20-23 mjeseci (prema Žužul. Mussen. kao i Piaget (prema Coie i Dodge. Snažne posljedice ima i nekontrolirani utjecaj medija → istraživanja pokazuju da djeca.) smatra da se agresija javlja kad dijete ima pola godine.). U ranom djetinjstvu (s oko četiri 10 . poniženja. 1989. gledajući mnogo nasilja na TV-u. prijetnji. što se odražava i u školi i u obitelji.) govore o pojavi instrumentalne agresije sa oko godinu dana. lošom komunikacijom.

) da je kod školske djece uočljivija razlika između proaktivne ireaktivne agresivnosti. Postoje također podaci da se stabilnost agresivnosti povećava s dobi. prema Keresteš.) Karakteristike agresivne djece Djeca sklona agresivnosti nesigurna su. 1987. Iako u prve 2-3 godine života spolne razlike u agresivnosti nisu jače izražene. već u predškolskoj dobi one postaju vrlo upadljive. prijateljstvu (npr. Istraživanja pokazuju da je agresivno ponašanje jedan od najstabilnijih oblika ponašanja. tj. pritisak vršnjaka za prvi spolni odnos.) ukazuje na smanjenje čestine agresivnog ponašanja. dječake. Takva djeca imaju izrazito nisku razinu samopoštovanja i.g. Veće značenje pridaju dominantnosti i osveti nego socijalizaciji. pojavljuju i neki oblici prikrivene agresivnosti. laganje i krađa (prema Coie i Dodge. dolazi do izražaja hostilna. prema Coie i Dodge. te podaci koji upućuju na međugeneracijsku stabilnost i prijenos agresivnosti. Ako postoji vremenska i situacijska stabilnost agresivnog ponašanja. dok dječaci pokazuju upadljive oblike agresivnosti koji su žešći..). manje ih zanimaju posljedice. 1999. U tom razdoblju postoje i drugačije frustrativne situacije koje izazivaju agresivno ponašanje. izoliranje pojedinca). 1982.godine) prevladava instrumentalna.). Pedersen i Hay. neprijateljski odnos s nastavnicima. prema istraživanjima Kendalla (1991. 1997. Istraživanja pokazuju (Coie i Dodge. Djevojčice su sklonije verbalnoj agresivnosti i decentnim oblicima agresivnosti (npr.. 1997. Brzopleto donose zaključke i ne traže dodatna objašnjenja o situaciji → pretjerana emocionalna uzbuđenost tjera ih na akciju. tada možemo govoriti o agresivnosti kao osobini ličnosti. ali i povećanje njegove ozbiljnosti u adolescenciji. Imaju problema u percipiranju socijalnih situacija. Coie i sur.. nesretna.). orijentirana isključivo na sebe i svoje potrebe. Večina longitudinalnih istraživanja (Loeber. pri kraju predškolskog i početkom školskog perioda. 1991. fizička i direktna agresivnost i ona se zadržava sve do kraja predškolske dobi (Caplan. uz otvorene oblike agresivnosti. uvijek se osjećaju ugroženo. uključenje u različite subkulture i sl. glasniji i određeniji.. naročito puno poteškoća u održavanju pozornosti i pronalaženju socijalno prihvatljivog načina ponašanja. susjedstvu. 11 . a u toj dobi se. ali veliku ulogu imaju i posebnosti u odgoju jer se na drugačiji način utječe na djevojčice. dok su u školskoj dobi još izraženije. agresiju adolescenata više obilježava utjecaj kontekstualnih i sistematskih faktora u školi. Nakon toga. Dok su u ranijem djetinjstvu uzroci agresije uglavnom unutar obitelji. Velik broj istraživača pokazuje da je agresija vrlo trajna osobina ličnosti koja se može gotovo uspoređivati s inteligencijom. 1991. verbalna i indirektna agresivnost. kao što su npr. Neke agresivne reakcije imaju biološki temelj jer muškarci i žene nemaju jednake potencijale. Vespo.

posebice od strane roditelja i učitelja koji su djetetu u toj ranoj dobi najbliži.Zaključak Obilježja ličnosti. način provođenja slobodnog vremena. Sve to trebalo bi biti popraćeno većim suglasjem riječi i djela odraslih jer nema rješavanja problema agresivnosti djece bez rješavanja cijelog niza pitanja kvalitete života ljudi u društvu. stvaranjem poželjne pedagoškopsihološke klime za zdrav rast i razvoj djece i mladih. 12 . kontrolirati. Davanjem važnosti i mogućnosti izbora sadržaja koji će zadovoljiti interese učenika pridonijet će se smanjivanju agresivnog ponašanja prema sebi. životna okolina i šire društvene okolnosti → sve su to faktori koji čine potencijalne uzroke društveno neprihvatljivog i nasilničkog ponašanja. a upravo ta složenost uzroka agresivnog ponašanja ukazuje kako je problem nasilja teško otkriti. pa tako i liječiti. potrebno je okupiti cjelokupno društvo i u takvom okruženju raditi na uspostavljanju ravnoteže i strpljenja u suodnosima. Važno je rano uočiti potencijalne oblike poremećena ponašanja i pravilno senzibilno se odnositi prema njima. vršnjacima i stvarima. vršnjačke skupine.Škola svojim odgojnim postupcima može puno pomoći na otklanjanju porasta agresivnosti. Da bi negativna energija svakodnevnog života pokrenula pozitivan pristup životu. obiteljske prilike. neuspjesi u školi. dobna supkultura.

2. (1986 god. 9.Literatura 1. Keresteš. Motivacija ( Teorija i načela). Beck C.). Roberto. 4. Zavod za udžbenike: Beograd Grupa autora. Medicinska psihologija. Educa. Zagreb 1997. (2000. Naklada Slap. Dječje agresivno i prosocijalno ponašanje u kontekstu rata. 8. G. 5.Sarajevo Svjetlost Rot. Matica Hrvatska. (2002. 6. Zagreb Frojd A. (1963 god. Jastrebarsko 2002. Beograd 13 .). (1997. 1996. G. Od puberteta do zrelosti.).). (1980). Loga Slobodan. N. Zagreb Mladost Haug – Schnabel.god. 7.g.g. Normalnost i patologija u djetinjstvu. Krstić Dragan. (1995. Osnovi socijalne psihologije.četvrto izdanje Enciklopedijski rječnik pedagogije.). (1996. Savremena administracija Beograd.)Agresivnost u dječjem vrtiću.. Psihološki rečnik.). Zinus. Naklada Slap. 3.