njegov postupak nije bio nimalo ugodan. Isto tako se psihoanaliza može podrediti jednoj drugoj od spomenutih vrlina . 2001. odvažnost i osjećaj odgovornosti. prema tome.objektivnosti. poput Edipa.. Dotada je psi- . Sigmund Freud bio je u stanju. Ecce labia mea non cohibui 1. Zahvaljujući njoj. s nakanom da pacijentu pomogne prevladati osjećaj manje vrijednosti . U njegovo je vrijeme to bilo nešto nečuveno i. I čini se zanimljivim da se svakoj od tih vrlina može podrediti po jedan od triju psihoterapijskih smjerova koji su izrasli na bečkome tlu. Po sebi je jasno da se individualna psihologija Alfreda Adlera lako može podrediti vrlini "odvažnosti": ta ona sama na svoj terapijski postupak gleda kao na pokušaj bodrenja. BIT EGZISTENCIJSKE ANALIZE Prema izreci Arthura Schnitzlera postoje zapravo samo tri vrline: objektivnost.. izlažući se opasnosti da dozna vrlo neugodne stvari.Zagreb. pogledati ravno u oči duševnoj sfingi i riješiti njezinu zagonetku.osjećaj koji ona drži odlučujućim. ako ne i jedinim patogenim činiteljem.

a terapeut je tu . Kakav li se cinizam krije iza takva shvaćanja psihoterapije . tako je i Freud mogao ustvrditi da je psihologija na visokim školama psihologija bez pohote.hologija.po njezinu shvaćanju . somatologija – znanost o životinjskom i ljudskom tijelu Ali psihoanaliza nije objektivnosti samo udvarala.mogu opet staviti u red. ali ne samo njome nego i društvom svoga vremena. Psihoanaliza je na to stanje reagirala. školska. kao "psihotehnike"! No budimo jasni: terapeuta možemo smatrati tehničarom jedino ako smo još prije pacijenta.šaljivo nazivao "somatologijom bez genitalija". pomnjivo izbjegavala sve ono što je Freud stavio upravo u središte svog naučavanja. bolesna čovjeka shvatili kao nekakav stroj. Ali kako je psihoanaliza došla do takvoga svog tehničko-mehanističkog shvaćanja? Kako smo već natuknuli. No . koji vlada tehnikom kojom se ti mehanizmi čim su poremećeni . Jedino čovjek-stroj može zatrebati liječnika-tehničara.naime. Kao što je anatom Julius Tandler somatologiju kakva se tada poučavala u srednjim školama . ona je konačno na nju i spala: objektivnost ju je najzad dovela do "postvarenja" . taj se nauk može objasniti povijesnom epohom u kojoj je niknuo. društvom u kojem je vladala "pruderie" (pretjerana stidljivost).kao tehnike. osobito tzv.kao onaj koji tim mehanizmima umije rukovati. Na pacijenta psihoanaliza gleda kao da njime vladaju "mehanizmi". postvarenja onoga što se zove osoba.

ideološke pojave poznoga 19. čine samovlasnim pseudopersonalnim bitima s vlastitom snagom: gotovo bi se moglo reći da se "demoniziraju". nego je u duhu svog vremena i "agirao": izrañujući svoj nauk bio je sasvim pod utjecajem asocijativne psihologije. odnosno od nagonskih komponenata. i ranoga 20.ta je akcija danas . Tako se psihičko ne samo atomizira nego i potpuno ana-tomizira: analiza duševnosti promeće se upravo u njezinu anatomiju.zastarjela i može se smatrati reakcionarnom. ego-instancije i id-instancije. a potom i prevladavala. koji se opet sastoje od djelomičnih nagona. s druge strane. To se možda najočitije pokazuje u dvjema temeljnim crtama psihoanalitičkog nauka: u psihološkom atomizmu i energetizmu. stoljeća. jer je zamišlja kao da se sastoji od pojedinih elemenata.bar u nekom smislu . Tako se pojedine instancije osamostaljuju. ne ustručava personificirati pojedine instancije (koje se često meñusobno bore) unutar duševne cjelokupnosti (npr. tzv.konstruira hipotezu (ili točnije rečeno hipostazu. "ono") ili asocijacijske "komplekse". tj. te se pritom uglavnom služi starom tehnikom priča za djecu. instancije nesvjesnog i instancije super-ega. Ta je psihologija bila zgoljni proizvod redukcionizma . poosobljenje). Jer se i . Freud pak nije na svoje vrijeme samo "reagirao". koja se tada pojavljivala. Na cjelinu čovjekove duše gleda psihoanaliza atomistički.čovjekova osoba .kako kaže Medard Boss .i njezina cjelovitost nekako razara: psihoanaliza čovjeka upravo "depersonalizira" . (U tome ide ona tako daleko da . raznih nagona. I tako se duša .premda se.

Tu se krije posljednji razlog psihoanalitičke atomistike. doista. 108: . (Usp. baš na toj poredbi koja se nameće.dok se naposljetku i sama ne nañe pred zadatkom da iz sve te krparije ipak nekako rekonstruira osobu. dok se neugodna svojstva . stalno operira pojmovima nagonske energetike i afektivne dinamike. ne može trajno održati vjera u te fantastične likove iz dječjih priča.ona za koja dijete neće da zna i kojih se boji . što nad njima vrši cenzuru. Ono dakle što nagone potiskuje. 299). ostvarenje.u tim pričama poželjna majčinska svojstva izoliraju od onih nepoželjnih te se oličuju u samostalnoj instanciji dobre vile. tj.personificiraju u liku vještice. No rekosmo da je psihoanaliza ne samo atomistička nego i energetička. kako mu je silno stalo do materijala. Kao što se. jasno vidimo kako je psihoanalitički način mišljenja materijalistički. Ovdje. i sam napravljen od cigala. tako se vjerojatno neće zanavijek održati ni psihološke predodžbe tih instancija (Schweizerische Zeitschrift für Psychologie and ihre Anwendungen 1960. Ona. Freud Drei Abhandlungen zur Sexualtheorie Wien 1946. pretvorba nečeg apstraktnog u konkretni lik Tako psihoanaliza razara jedinstvenu i cjelovitu ljudsku osobu . meñutim. to bi i samo imalo biti nagon! To izgleda otprilike kao kad bismo rekli da je graditelj koji je zgradu napravio od cigala. S.) hipostaza – opredmećenje. Najočitije se to pokazuje u psihoanalitičkoj teoriji kojom se zamišlja kao da se "ego" (Ja) izgrañuje na temelju "ego-nagona".

Tako vidimo da se duševno ne samo genetski reducira na nagone nego biva od nagona i uzročno odreñeno oboje u totalitarnom smislu. ili ih pak napušta.otprilike kao paralelogram sila. Ljudsko se biće unaprijed interpretira kao nagonsko biće. na njih fiksira. (potiskivanjem) na stvaranje kasnijih seksualnih barijera."Seksualno uzbuñenje." Ili na str..) Ovdje se uključuje egzistencijska analiza. Londonsko izdanje XVII.konačno igra nagona ili. kako je jednom rekao sam Freud: Ego nije gospodar u vlastitoj kući. I to je onda posljednji razlog zašto se čovjekovo Ja mora naknadno rekonstruirati polazeći od nagona.") Nagoni (odnosno komponente nagona) djeluju . (Sam je Freud psihoanalitičare obilježio kao "nepopravljive mehaniciste i materijaliste" (Schriften. Ali koji je objekt tih sila? Odgovor glasi: ego (Ja). i polazeći s tih pozicija upravlja seksualnom aktivnošću individuuma. Tako je ego . 92: "Zatim vidimo kako se libido koncentrira na predmete. stvara zalihu energije. koja se u glavnom primjenjuje na druge neseksualne ciljeve. U smislu takve atomizirane.sa psihoanalitičkog stajališta . naime. energetičke i mehanizirane koncepcije čovjeka.. 29)... s njih prelazi na druge. psihoanaliza konačno u njemu gleda automatizam duševnog aparata.po shvaćanju psihoanalize . Ona se suprotstavlja psihoanalitičkoj koncepciji: mjesto automati- .

Ona ljudsko biće shvaća kao odgovorno biće. jer u vrijeme kad smo stvarali pojam egzistencijske analize. tako se može ustvrditi da se egzistencijska analiza priklonila vrlini "osjećaja odgovornosti". te da je to njegovo odgovaranje uvijek odgovor "djelovanjem'. kako egzistencija ima karakter odgovora: i uvidjeli smo da nije na čovjeku da stavlja pitanja o smislu života. odnosno kad smo prvi put govorili o njezinoj potrebi.zma duševnog aparata vidi ona u čovjeku autonomnost duhovne egzistencije. . na pitanja što mu ih njegov život stavlja. tj. da se na "životna pitanja" jedino aktivnošću može doista odgovoriti .koji smo stavili u središte čovjekove biti . nametnuo nam se za takav "odgovorni bitak" . da on treba na pitanja odgovoriti. a samu sebe kao "analizu okrenutu k biti-odgovoran". a individualnu psihologiju vrlini odvažnosti. da se njemu stavljaju pitanja. pregledati put kojim je egzistencijska analiza stigla od odgovornosti kao osnovne i bitne oznake čovjekova postojanja.na njih se odgovara tako da svatko preuzima odgovornost za vlastitu egzistenciju. Trsili smo se da pokažemo kako život ima karakter zadatka i. nego obrnuto. Jer kao što smo psihoanalizu mogli podrediti vrlini objektivnosti. istodobno. tada nam valja krenuti od onog obrata koji smo morali izvršiti postavljajući pitanje o smislu života. I tako se vraćamo odakle smo bili pošli . s malo riječi. A egzistencija je doista naša jedino ukoliko za nju uzimamo odgovornost.onaj termin što nam ga je suvremena filozofija stavljala na raspolaganje za taj osobiti način čovjekova bitka: upravo termin "egzistencija". Želimo li.k Schnitzlerovim vrlinama.

u psihoanalizi osvješćuje ono što je nagonsko. "bolesnom" načinu egzistencije. u egzistencijskoj analizi dolazi u svijest . dok se u egzistencijskoj analizi ne osvješćuje nagonsko. nego moje . U egzistencijskoj je analizi govor o čovjekovu biću . jest temelj čovjekova bitka . ona se ostvaruje samo ovdje i sada . Jer se.ukoliko je on duhovan. Smjera li.kako je poznato .ne kao o nagonskom. odnosno k svijesti da je egzistencija odgovornost. Ukoliko egzistencijska analiza hoće da bude psihoterapijska metoda. i egzistencijska analiza k nečemu što je analogno procedurama psihoanalize? Tomu ipak nije sasvim tako jer se . I svoj konačni cilj vidi ona u tome da čovjeka (napose neurotičara) privede k svijesti vlastite odgovornosti. nego nešto bitno drukčije . Što mi dakle ovdje. koji je zatočen u neurozi. Ovdje sada moramo stati.duhovno. dakle. a ne ukoliko je samo nagonski. nego kao odgovornom biću.nije nagonsko. pokazuje da i u egzistencijskoj analizi treba nešto dovesti u svijest. obraća se osobito neurotičnom načinu. upravo o duhovnoj egzistenciji. nešto s područja id.Ali odgovornost za vlastitu egzistenciju ne pokazuje se samo preko "djelovanja". Zaista. odnosno imati odgovornost. biti odgovoran. eto. Za nas je egzistencijska odgovornost uvijek odgovornost ad personam (osobna) i ad situationem (u danim okolnostima).u konkretnosti svačije osobe i u konkretnosti svačije trenutačne situacije. da treba nešto osvijestiti.

Tako se u neku ruku izvršuje i rehabilitacija nesvjesnoga. Tako se sadržaj nesvjesnoga bitno proširuje. nego postoji i duhovno nesvjesno. . odreñujući sad pojam "nesvjesnoga". donekle primorani poduzeti reviziju njegovih granica: ne postoji više jedino nagonsko nesvjesno.Ja. 2. Stoga smo. što doduše nije po sebi nešto sasvim novo.k sebi. jer se već davno u stručnoj literaturi govorilo o "stvaralačkim silama" nesvjesnoga ili o njegovoj "perspektivnoj" tendenciji. Već smo samim nazivom "logoterapija" (psihoterapija koja polazi od duhovnog) . Nesvjesno obuhvaća ne samo nagonsko nego i duhovno. Ali se još nije provodilo. a samo nesvjesno raščlanjuje se na nagonsko nesvjesno i na duhovno nesvjesno.u smislu potrebne nadopune sadašnjoj psihoterapiji u užem smislu . NESVJESNO DUHOVNO Naši izvodi u prethodnom odsječku bitno mijenjaju dosad prošireno shvaćanje opsega nesvjesnoga.upravo kao duhovno nesvjesno.pokušali u psihijatrijski rad unijeti duhovno kao bitno različito i samostalno područje naprama psihičnome u strogom značenju. a sada se pokazuje potreba da duhovno unesemo i u nesvjesno . našemu Ja ne dolazi "id" u svijest. dolazi . kako ćemo vidjeti. nego naprotiv Ja dolazi sebi u svijest: dolazi do svijesti samoga sebe.

u oba smjera. te su mogući mnogi prijelazi . Dok nam se granica izmeñu svjesnog i nesvjesnog pokazuje "propusnom". Dosta je da navedemo samo ono što se u psihoanalizi zove potiskivanje: činom potiskivanja ponesvješćuje se nešto svjesno. pa se sad moramo pitati kako je oštra ta dvostruka granica. odnosno "egzistencija".pošto smo se malo prije našli pred činjenicom "rehabilitacije nesvjesnog" . jest obvezatno (dakle nužno) nesvjesno jer je takvo u biti. i to zato što je egzistencija. Tako se . koji "nagon i duh" označuje kao "nesumjerljive fenomene". Boss. jer je jednostavno neosvjestiva. odnosno da duhovno može biti i svjesno i nesvjesno. nekako propusna. u neku ruku. U nesvjesnome je Freud svakako vidio jedino nesvjesno nagonsko. I vidimo da je granica izmeñu svjesnog i nesvjesnog vrlo nestalna.unutar samoga nesvjesnoga.sada nalazimo pred novom činjenicom relativizacije svjesnog: svjesnost se više ne može smatrati bitnim kriterijem.kao što već znamo - . dotle se granica izmeñu duhovnog i nagonskog pokazuje tako oštrom da se to ne može dovoljno naglasiti. duhovno. No u zbilji nesvjesno nije jedino ono što je nagonsko nego i ono što je duhovno. Otuda slijedi da ne samo nagonsko nego i duhovno može biti nesvjesno. Možda je to najsnažnije izrazio M. poništenjem potiskivanja osvješćuje se nešto nesvjesno. No budući da je . uvijek neosviještena. i obratno. za njega je nesvjesno u prvom redu bilo skladište potisnutih nagona.vrlo potrebno oštro razlikovanje i suprotstavljanje nagonskoga i duhovnoga .

Jer specifično ljudsko biće . pri čemu je sasvim beznačajno je li to svjesno ili nesvjesno. Njegovo specifično biće postoji dakle ne onda kad ga nagoni nekakav "id"'. A o psihoanalizi se može ustvrditi. egzistencijsko biće. nego kada njegov "ego" stvara odluku. Već rekosmo da se granica izmeñu duhovnoga .i nagonskoga ne može povući ."ono koje postoji".jer uopće ne sadrži nikakav kriterij specifičnosti. odnosno. dakle.donekle u smislu Heideggera i Binswangera . da ona čovjeka svodi na "id" i da razara njegovo "ego".u striktnoj suprotnosti s psihoanalitičkim shvaćanjem . ili .nije upravo nagonsko biće. što ćemo uskoro moći razumjeti. a prestaje tamo gdje prestaje odgovornost. Specifično ljudsko biće počinje. Ta nam razlika ne daje specifičnog kriterija . istom ondje gdje prestaje njegova nagonskost. dakle. s druge strane. ono je. da se poslužimo Jaspersovim riječima. "biće koje odlučuje".ljudsko biće upravo duhovno. čovjek je odgovorno biće. očevidno je da razlika izmeñu svjesnog i nesvjesnog predstavlja u ljudskom biću ne samo relativan nego i uopće neautentičan kriterij. "specifičan" jedino onda kad nije igračka nagona.što je u čovjeku specifično . ali je. Čovjek. nego je odgovoran. može biti potpuno "specifičan" i onda kad je nesvjestan. Do kriterija specifičnosti možemo jedino doći ako razaberemo pripada li nešto u čovjeku njegovoj duhovnosti ili njegovoj nagonskosti. u našoj vlastitoj egzistencijsko-analitičkoj perspektivi.

dotle faktičnost obuhvaća ne samo psihičke nego i fiziološke "fakte".opet susrećemo s potrebom još jednog relativiziranja: odsad nam se stari psihofizički problem ukazuje (ne doduše likvidiran.treba povući s najvećom oštrinom. Jer u psihoterapiji se egzistencija (zbog odgovornosti koju ona predstavlja) neprestano poziva na to da odigra svoju ulogu protiv vlastite (prividno sudbinske) ovisnosti o psihofizičkoj faktičnosti. dobro zna kako je tu teško razlučiti što je (primarno) psihogeno. I dok granicu izmeñu egzistencije i faktičnosti . No dosada. a što fiziogeno. u njoj gledamo u neku ruku ontološku provaliju koja razdvaja dva bitno različita područja unutar čovjekova bića: na jednoj strani egzistencija. Tko se ikada pomučio da objasni neku vegetativnu neurozu sa svom raznolikošću njezine strukture. Upravo naočigled toj faktičnosti treba u pacijenta buditi svijest slobode i odgovornosti one slobode i odgovornosti koje čine specifično ljudsko biće.bitno duhovna. unutar psihofizičke faktičnosti ne može se lako razgraničiti psihičko od fizičkog.pošto smo relativizirali svijest-nesvijest kao specifične kriterije (ili: kao kriterije specifičnosti) ljudskoga bića . Mnogo je važniji problem "duhovne egzistencije naprama psihofizičkoj faktičnosti". ali ipak) sveden na drugorazredno značenje. pri povezivanju svih ontoloških granica. No time se takoñer pokazuje da se sada . I dok je egzistencija kako znamo .dovoljno oštro. Njemu pripada ne samo viši ontološki dignitet nego je i psihoterapijski relevantniji.baš onu ontološku provaliju . na drugoj sve ono što spada u faktičnost. .

tj. svoju psihofizičku faktičnost. A kao jedinka je uvijek usredotočen. nego mogu reći: "jesam" svoja osoba. . ne bih uopće mogao ozbiljno reći "moja osoba" . možemo sada . pritom ne želimo previdjeti da riječ "njezin" znači da osoba "ima" svoj psihofizički aparat . No ako od osobe potječu duhovni čini.mjesto da govorimo o duhovnoj egzistenciji i psihofizičkoj faktičnosti .čovjek. time i jedino time ono se i integrira: istom duhovna osoba utemeljuje jedinstvo i cjelovitost bića . Što se u tom njegovu središtu nalazi? Čime je ono ispunjeno? Podsjetimo se kako definira osobu Max Scheler: po njemu je osoba nosilac i "središte" duhovnih čina. ne mogu reći da svoje Ja "imam".govoriti o duhovnoj osobi i o "njezinu" psihofizičkom aparatu. Pritom ne možemo dovoljno naglasiti da istom ta trostruka cjelina sačinjava cijeloga čovjeka. naprotiv.ali takvo jedinstvo nikada i nikada ne predstavlja čovjekovu sveukupnost.svoga vlastitog središta. uvijek centriran oko središta .o čovjeku kao "tjelesnoduševnoj" cjelini. nego i "od-Iučeno biće": jer čovjek postoji samo kao jedinka.dok ona sama. Tijelo i duša mogu tvoriti jedinstvo neko "jedinstveno" psihofizičko . "jest" duhovna. Isto tako ne mogu zapravo reći: "moje Ja". Tu cjelinu utemeljuje ona kao tjelesno-psihičko-duhovnu. Jer nije opravdano govoriti . ona je takoñer duhovno središte oko kojega se okuplja sve psihofizičko.jer osobu "nemam".nismo uzeli u obzir činjenicu da je ljudsko biće ne samo "biće koje odlučuje".kao što se često čini . Dakako. "ja" doista jesam ja. I pošto smo Ijudsko biće tako centrirali. Doista. No to što je ljudsko biće kao pojedinac centrirano oko osobe (kao duhovno-egzistencijskog središta). "Imati" mogu u najbolju ruku svoje "id" .

. Zatim trebamo zamisliti jezgru osobe kao duhovno-egzistencijsko središte oko kojega se grupira sve fizičko i psihičko poput perifernih slojeva. predsvjesnom i nesvjesnom stupnju. predsvjesno i svjesno. i to tako da slojevitost zamislimo u neku ruku kao tlocrt (trodimenzionalne zgrade). No sad možemo kombinirati sliku slojevitosti i stupnjevitosti. ne može samim time biti riječ o cjelini. i .trebalo bi nam tada govoriti o osobnoj osi koja se (zajedno s perifernim psihofizičkim slojem) penje kroz nesvjesno. Dosad smo u strukturiranju čovjekova bića dali prednost slojevitosti (horizontala) ispred stupnjevitosti (vertikala). . Dok god je riječ jedino o tijelu i duši.mjesto da govorimo o osobnoj jezgri . može se svaka pojedina (duhovna.. S obzirom na ontološku strukturu čovjekova bića možemo sada učiniti još jedan korak dalje.i to kao njegovo najspecifičnije. psihička ili tjelesna) činjenica očitovati na svjesnom. cjelokupnom čovjeku pripada još i duhovno . Iz takve slike konačno proizlazi donekle upotrebljiva i donekle odgovarajuća slika stvarnih odnosa: ne samo u osobnoj osi nego i u psihofizičkim perifernim slojevima.njoj.

njegovom osobom na toj razini.u vezi s postupcima analitičkog liječenja: ta se dubinska psihologija do danas zapravo bavila samo čovjekovim nagonskim na razini nesvjesne dubine .budimo s tim na čistu . štoviše.Usput bi nam ovdje trebalo ispraviti pojam "dubinske psihologije" . tj. a ne samo id. odnosno na njezinu nesvjesnu dubinu.više-manje .ono što se u običajnoj upotrebi podrazumijeva pod dubinskom osobom nema nikakve veze s osobnim bićem. Drugim riječima. smjeli bismo s pravom .kad god govorimo o "dubinskoj osobi" općenito misliti samo na tu duhovno-egzistencijsku osobu. nesvjesnu dubinu. ego. nešto što .a daleko premalo čovjekovom duhovnošću. jer je jedino ona doista dubinska osoba. Tako je ona usmjeravala svoja istraživanja na takozvanu dubinsku osobu. na psihofizičku faktičnost. tj. a zanemarivala je autentičnu osobu. središte duhovne egzistencije. tj. Jer . No .ima i duhovno-egzistencijska osoba. a ne nesvjesnog "ego". dubinska je psihologija bila .psihologija nesvjesnog "id".kao što sada znamo . nego je radije "stvorenjsko" biće.

takav prafenomen ne podnosi nikakvu daljnju redukciju.a ne duhovnom. U tom smislu duhovna egzistencija (to jest. Autentična egzistencija nije dakle refleksibilna (ne može biti predmet refleksije) . vršeći svoje duhovne čine.na "analizu usmjerenu na egzistenciju".u dosada uobičajenom značenju .nesvjesna. i pribrojiti psihofizičkom .pa se stoga.meñu kojima smo istaknuli svijest i odgovornost . ne može ni analizirati. na kraju krajeva. u tolikoj se mjeri u njih unosi da se njezino pravo biće s njima slijeva. tako reći Ja "po sebi") nije refleksibilna. prava dubinska osoba. "Dubinska osoba" . osoba. duhovno-egzistencijska.na razini ontičke datosti ne mogu više reducirati. pod izrazom "egzistencijska analiza" nikad ne mislimo na analizu egzistencije.očevidno predstavlja takav primarni fenomen. I kao što smo već nagovijestili. I.. ne može se u refleksiji pojaviti.. i stoga je ona jedino "ostvariva" u svojim aktima i "egzistira" jedino kao izvršenjska stvarnost.kako smo definirali . bit osobe kao središta duhovnih čina) zapravo čista "izvršenjska stvarnost". istinsko Ja.a ne egzistenciji. nego . Kao što ćemo još napose pokazati na fenomenu savjesti.ne označuje duhovnoegzistencijski i specifični ljudski bitak. u najboljem slučaju. Sama egzistencija jest prafenomen koji se ne može ni analizirati ni reducirati.treba podrediti faktičnosti . uvijek je u svojoj dubini nesvjesna: ona je dakle ne samo donekle fakultativno nego baš obvezatno . nego nešto vegetativno ili. nešto životinjsko "u" čovjeku. ti se fenomeni . Ili bolje rečeno. I svaki pojedini njezin aspekt . doista. To biva zato što je izvršenje duhovnih čina (naime. Na razini "ontičkog" ne mogu se . pa se refleksijom ne može na sebe vratiti.

tj.upravo na svom izvoru .refleksiji je nedostupna.naime. na mjestu gdje u nju ulazi vidni živac .na razini psihološkoimanentnog promatranja .oni objasniti redukcijom na druge fenomene. "u osnovi".slijep za svako samoopažanje i samoodražavanje: ondje gdje upravo izvire.nerješivi problemi. i u tom se smislu može reći da je i nesvjesna.nesvjestan duh. no čim se prebace na ontološku razinu.transcendencijom. Pa i za njega vrijedi ono . esencijalan Ne zaboravimo dakle: dubinska osoba . Drugim riječima. čovjekovu biću svojstveni kao njegovi "egzistencijali". tako je i duh . ontički – grč.ima svoju "slijepu pjegu".tamo nije sebe svjestan. prestaju biti problemi: to su oni prafenomeni. duhovna dubinska osoba koja jedina zaslužuje da se nazove dubinska osoba . ali se mogu ontološki objasniti . kao dva glavna atributa egzistencijskog bića koji mu kao takvi oduvijek pripadaju. duhovno je u svojoj dubini. Biti-svjestan i bitiodgovoran jesu i ostaju . a ne tek fakultativno.nesvjesno. Nije li slično i s našim okom? Kao što mrežnica u oku na svom izvorištu. Dok dakle duhovna osoba može principijelno biti i svjesna i nesvjesna. bitan. Iz svega toga proizlazi ništa drugo nego ovo: osoba (to središte našeg bića) u dubini je nesvjesna. duh je u svome prvom izvoru . nužno (jer bitno) . tamo gdje je "on sam" . dotle za dubinsku duhovnu osobu možemo reći da je obvezatno nesvjesna.

pa o pravoj svijesti ne može biti govora. Meñutim.pa će se pokusna osoba probuditi čim se oko nje i u vezi s njom dogodi nešto što ona u svojoj dubini nikako neće.. i ono što misli . mora biti kadra nekako razlikovati.takoñer je nesvjesna.. Jedino se na odreñenom stupnju narkoze ta instancija ušutka. i odlučiti i razlikovati . tada i sam snobdija zaspi.. najviša instancija kojoj je u neku ruku odlučivati o svjesnosti i nesvjesnosti .premda znatno glasnije šumove s ulice neće ona uopće čuti. Nesvjestan je i na najdubljoj i na najvišoj svojoj razini: naime.pa je stoga samo kvazisvjesno. činjenice da u vrijeme spavanja postoji tzv. Takav će snobdija npr.i na svom . A oboje . Instancija koja odlučuje o tome hoće li se nešto osvijestiti ili će ostati nesvjesno." Ali duh je nesvjestan ne samo na svom izvoru. sama dakle funkcionira . Ta snobdija ne zataji ni u vrijeme hipnoze . "sno-bdija" . Jer u čovjeku nešto kao sno-"bdija" bdije doista "kao da" je budno . instancija koja bdije i odlučuje valja li da se spavač ili sanjač probudi ili smije i dalje spavati.ne može se čuti.tj. ukoliko je dakako "na straži". to "nešto" samo donekle znade što se oko spavača dogaña.nesvjesno. I u tom smislu pokazuje se opet da duhovno (ukoliko je duhovno) ne samo može biti nesvjesno nego . tj. što čuje . probuditi majku čim tiho disanje njezina djeteta postane nemirno . da bi o tome mogla odlučiti. ne samo na svom početku nego i na svom vrhu.ne može se misliti.tj.može jedino ono što je duhovno.. na svojoj najvišoj instanciji. A inače uvijek vrijedi da instancija koja regulira spavanje i budnost sama ne spava nego je budna.što se kaže u starim indijskim Vedama: "Ono što vidi ne može se vidjeti. Dosta nam se sjetiti npr.

Jer upravo kao što postoji predznanstveno i predlogično shvaćanje bitka.izvoru i na svojoj završnoj točki . odnosno fenomenološki.u smislu onoga što smo već rekli o odgovornosti kao "prafenomenu" . kojemu strogo suprotstavljamo nagonsko nesvjesno.prethodi svakomu izričitom moralu: to je naime savjest. koji mu ontološki prethodi. Ta ona . i stoga .nesvjesno. 3. I doista.po svojoj biti . a korjenjuje se u nesvjesnom temelju: upravo se velike i (egzistencijalno) autentične odluke u čovjekovu životu uvijek dogañaju potpuno "nepromišljeno".nikad ne mo- . ANALIZA SAVJESTI EGZISTENCIJSKA Da bismo pobliže objasnili stvarnost "duhovnoga nesvjesnoga".ili još bolje: predlogična. Na svom izvoru savjest uranja u nesvjesno. poslužit ćemo se sada unekoliko kao modelom .fenomenom "savjesti".bar u njezinoj neposrednoj izvršenjskoj stvarnosti .bezuvjetno pripada čovjeku kao "biću koje odlučuje".dapače mora biti nesvjesno. "alogična" . Ono što smo već pokušali izvesti deduktivno morali bismo ovdje . savjest silazi u nesvjesnu dubinu.pokazati induktivnim načinom. U tom se smislu može reći da je savjest iracionalna.na fenomenu savjesti . Savjest je meñutim iracionalna zato što se . koje . tako postoji i predmoralno shvaćanje vrijednosti.

že potpuno racionalizirati, nego je dostupna jedino naknadnoj racionalizacaji - koja je, dakako, uvijek "sekundarna racionalizacija". Sva se ispitivanja savjesti mogu jedino zamisliti kao naknadna ispitivanja - jer su i sve odluke savjesti, na kraju krajeva, neistražive. Ako se upitamo zašto se čin savjesti nužno izvršuje iracionalno, tada nam treba promotriti sljedeće činjenice: svijesti je dostupan neki postojeći bitak - a moralnoj se savjesti ne otkriva nešto što postoji, nego nešto što ne postoji, što istom "treba postojati", neki zahtjevni bitak. Taj "zahtjevni bitak" nije dakle nešto zbiljsko, nego samo moguće (no ta mogućnost predstavlja dakako - u višem smislu - opet nužnost). Ali ukoliko je ono što nam pred savjest stane kao nešto što istom trebamo realizirati, postavlja nam se odmah pitanje: kako se to uopće može pretvoriti u zbilju... osim tako da se u duhu nekako prethodno anticipira. A ta se anticipacija - taj čin duha koji unaprijed shvaća - dogaña u "intuiciji": to se duhovno "predshvaćanje" dogaña činom gledanja. Tako vidimo da je savjest po svojoj biti intuitivna funkcija: da bi se anticipiralo ono što treba učiniti, mora to savjest najprije intuirati. U tom je smislu savjest (etos) doista iracionalna, i racionalizirati se može jedino naknadno. I nije li nam tu poznato nešto analogno? Nije li i eros iracionalan, jednako intuitivan? Zaista, i ljubav intuira; i ona takoñer vidi nešto što još ne postoji; no to nije (kao u savjesti) nešto što istom "treba postojati", nego nešto što "može postojati". Ljubav otkriva i vidi vrijednosne mogućnosti na voljenome ti. I ona dakle u svome duhovnom zrenju nešto unaprijed shvaća: naime one osobne mogućnosti što ih konkretna "voljena

osoba" možda u sebi, dosad neostvarene, krije. Savjest i ljubav meñusobno nalikuju ne samo zato što su obje jednako usmjerene na mogućnosti - a ne na zbiljnosti. Nije samo po tome očevidno da se obje jedino mogu oslanjati na intuiciju; nego se može navesti još jedan razlog njihova nužno (jer bitno) intuitivnog i iracionalnog (i stoga nikad sasvim na razum svodljivog) načina postupanja: obje se naime (i savjest i ljubav) odnose na apsolutno individualno biće. Jer specifična je zadaća savjesti otkriti čovjeku ono "jedino potrebno". To naime "jedino" uvijek je i jedincato. Riječ je o jednokratnoj i osobitoj mogućnosti konkretne osobe u njezinoj konkretnoj situaciji - o onome što je Max Scheler izrazio pojmom "situacijskih vrijednosti". Riječ je dakle o nečemu apsolutno individualnom, o individualnome "morati-biti" - koji se stoga ne može obuhvatiti nikakvim univerzalnim zakonom, nikakvim općenito formuliranim "moralnim zakonom" (otprilike u smislu Kantova imperativa); riječ je baš o onome što nam nalaže "individualni zakon" (Georg Simmel), koji je tuñ razumu i jedino se intuicijom može shvatiti. A taj čin intuicije izvršuje upravo savjest. Budući da nam savjest čini dostupnima takve konkretne, individualne vrijednosne mogućnosti, mogli bismo ovdje način kojim to izvršuje nazvati instinktivnim, a samu savjest "etičkim instinktom" (mjesto "praktičnim umom"). No tada bi se, pri točnijem promatranju, takoñer pokazalo da se taj "etički instinkt" ne slaže (i to ne tek u nevažnim pojedinostima) s onim što se obično

zove instinktom - naime, s vitalnim instinktom. Instinkt u životinja upravljen je na nešto općenito, on je uopće jedino uspješan "općenito": on je bitno shematičan. Jer u skladu sa svojim instinktima, životinje reagiraju na odreñene znakove i poticaje iz svoje okoline uvijek po krutoj shemi - koja je jednom zauvijek i za sve jedinke utvrñena. Djelotvornost te instinktivne sheme zavisi dakle od toga da ona vrijedi samo općenito, samo po zakonu velikog broja; a u pojedinim slučajevima zatajuje i jedinku čak zavodi na to da se u nekim okolnostima ponaša doduše u skladu s instinktima - ali baš zato nesvrsishodno i "nerazumno". Ista instinktivna shema reakcije, koja npr. većini mrava i cijeloj njihovoj mravljoj nastambi održava ili spašava život, može u nekim okolnostima pojedinog mrava stajati života. To je - sa stajališta instinkta - cijena koju treba platiti: vitalni instinkt zanemaruje individualno. Sasvim drukčije od vitalnog instinkta, funkcioniranje "etičkog instinkta" zagarantirano je upravo time što on ne cilja na općenito, nego uvijek samo na individualno: smjera - kako rekosmo - na konkretno. I dok vitalni instinkt odvodi katkada životinju u zabludu, dotle se kod čovjeka može naprotiv dogoditi da ga zavede etički um pa ga istom etički instinkt, tj. savjest, čini sposobnim da uopće vidi ono "jedno potrebno" - što dakako nije općenito; jer jedino savjest može "vječni", univerzalno shvaćeni "moralni zakon" u neku ruku uskladiti sa svakom konkretnom situacijom konkretne osobe. Život po savjesti uvijek je, naime, apsolutno osoban život u okvirima apsolutno konkretne situacije - s obzirom na ono do čega nam je u našem jedinom i jedincatom životu stalo: savjest uvijek uračunava konkretno "tu" mojega osobnog

jedino onda pravi izbor kad ga ne diktiraju nagonske sile. tako i ljubav otkriva ono osobito (jedincato) što je istom moguće: jedincate mogućnosti voljene osobe. nego sve u prilog savjesti. Sad želimo pokazati da i s obzirom na to. ljubav ide donekle paralelno s njome: ne samo odluka savjesti nego i odluka ljubavi cilja na sasvim konkretnu mogućnost.kao apsolutno individualnu. No s kojim smo pravom maloprije .analogno odluci savjesti . Jer kao što savjest otkriva ono "jedno potrebno".Ako se pravilno shvati.ljudsko je biće "biće koje odlučuje". nije u ovim izlaganjima izneseno ništa protiv "moralnog zakona". Doista je izbor partnera. dotle o ljubavi nikako ne može biti govora. ljubav. nego se Ja odlučuje za Ti. i jedino ona.i pogotovo u njoj . ne može se govoriti o ljubavi. U ljubavi Ja ne biva primoravano od id. Dok sklonost izmeñu Ja i Ti počiva na id. I možda se ta njezina spoznajna funkcija shvaćala i cijenila već u ona vremena kad se na starom hebrejskom jeziku ljubavni čin označivao istom riječi kojom i spoznajni čin. . Ne samo u poeziji nego i u psihologiji. kadra je sagledati jedincatost neke osobe . U tom smislu posjeduje ljubav i važnu spoznajnu funkciju. nije dopuštena rima Liebe/Triebe (ljubav/nagon). jer i u ljubavi . "ljubavni izbor". Doista.bića. neka "slika" iz područja id. .govorili o "odluci ljubavi"? Zar se uopće može govoriti o odluci ljubavi? Svakako. Dokle god u mom ljubavnom izboru "odlučuje" nekakav nesvjesni uzorak. naime s obzirom na bitno individualnu intenciju savjesti.

nerijetko će forsirano samoopažanje i volja da se osvijesti ono što se ima dogañati samo od sebe u dubinama nesvjesnoga postati smetnjom za stvaralačkog umjetnika. umjetnička savjest. dakako. Umjetnik je u tom smislu upućen na nesvjesnu duhovnost ne samo u umjetničkoj produkciji nego i u umjetničkoj reprodukciji. u intuitivnoj dubini duhovno nesvjesnoga: tu je još "zavičajan" sigurno i treći element. ponavljajući mu . etičke savjesti. sve je htio izvršavati svjesno. opažanju samoga sebe: terapija se morala usmjeriti na ono što smo u drugoj prilici nazvali derefleksijom. Iz njezinih izvora umjetnik stvara. U umjetnika se iz iracionalne (i stoga na racionalnost ne sasvim svedive) intuicije savjesti raña nadahnuće . Poznat nam je slučaj guslača koji je vazda pokušavao svirati što je moguće svjesnije . pored etičkoga nesvjesnoga. uvijek se iznova pokazuje bar to da prekomjerna svjesnost takvog stvaralaštva koje izvire iz nesvjesnoga može čak smetati. tj. To ga je. Štoviše.No nisu jedino ethos i eros. jedino savjest i ljubav. pathos. i stoga izvori njegova stvaranja jesu i ostaju u tami koja se nikad ne može bez ostatka osvijetliti.koje takoñer izvire iz sfere nesvjesne duhovnosti. ukorijenjeni u emocionalnoj (a ne u racionalnoj). Psihoterapijsko je liječenje trebalo vratiti tom pacijentu pouzdanje u nesvjesno.počevši od namještanja violine pa do najmanje pojedinosti tehnike sviranja. Zadatak njegove terapije sastojao se u tom da se u prvom redu ukloni tu sklonost pretjeranoj refleksiji. izvoditi sve promišljeno.. Na području duhovnoga nesvjesnoga. postoji i estetsko nesvjesno. moralo dovesti do posvemašnjeg umjetničkog sloma.. Svaka nepotrebna refleksija može samo škoditi.

neprestano istinu koju ne smije izgubiti s vida: da je njegovo nesvjesno "muzikalnije" od njegove svijesti. Dok. potreban velik oprez.ili. Ovdje se možda treba upitati: valja li ustvrditi da se svaka umjetnička produkcija i reprodukcija . dotle bi osjećajna stanja imala tako . i svaka etička i erotska aktivnost . Danas se. i to tako da se bitno nesvjesni (re)produktivni proces oslobodio kočećega utjecaja prekomjerne svjesnosti. na neaktivan osjećaj. Nesvjesno. dapače. treba mu jedino zato osvijestiti. da se poslužimo važnim Schelerovim razlikovanjem. I zaista. intencionalne osjećaje treba dakako ubrojiti u duhovno nesvjesno. pa i duhovno nesvjesno.i to s jedinim ciljem da se konačno ostvari jedno opet nesvjesno stanje (habitus). Osobito zbog toga što u toj riječi nikad nije jasno misli li se.. naime. tako usmjerena terapija dovela je u njega malopomalo do ne-zakočenosti umjetničkih "stvaralačkih sila" nesvjesnoga. po našem mišljenju. da to konačno opet vrati u nesvjesno. Jer je pojam osjećaj danas postao vrlo neprecizan. Psihoterapeutova je zadaća da konačno uspostavi karakter spontanosti nesvjesnih radnji. nipošto ne treba više grčevito držati načela: da psihoterapija treba pod svaku cijenu dovesti do osviještenosti. naime. No u upravo navedenom slučaju pokazuje se jedan vrlo važan moment svakoga psihoterapijskog postupka. Psihoterapeut treba nešto samo prolazno osvijestiti. njegova je zadaća da neku nesvjesnu mogućnost prevede u svjesni čin . puko osjećajno stanje ili pak na intencionalan osjećaj.mora pripisati onomu što se naziva osjećaj? Tu je..

valja izričito naglasiti da ovdje predbacujemo nepreciznost jedino riječi "osjećaj". da li ih intelektualno shvaćamo! Da još jednom istaknemo povučene paralele. . govoriti o savjesti. tj. ali do danas nije još nañeno zadovoljavajuće objašnjenje fenomena vic.pokazuje i sljedeća..malo veze s duhovnoegzistencijskim. tada govorimo o neurozi i psihozi. S kakvim se teškoćama susreće istraživanje (mada naknadno) . možemo. Ali. obratno.. kako je i sa svim drugim instinktivnim stanjima. a kada. osjećaj može biti mnogo istančaniji nego što razum može biti oštrouman.bar onda kad se može nazvati intencionalnim . već prema tome je li u takvoj patogenezi riječ o psihogenezi (kao u slučaju neuroze) ili o fiziogenezi (kao u slučaju psihoze). zaista. prividno neznatna činjenica: uvijek su se i svuda stvarali i stvaraju vicevi kojima se ljudi smiju.tragajući sve do u nesvjesno za tim u biti neistraživim procesom nastajanja duhovnih čina . o ljubavi ili o umjetnosti. a nipošto samom osjećaju. autentičnim ljudskim bićem. psihofizičko id provaljuje u svijest. Izvršenje nekih čina tako malo zavisi od toga da li ih refleksivno spoznajemo. već prema tome koji je slučaj.nije nipošto neprecizan. odnosno fenomena smijeh. Sam osjećaj . reći ćemo sljedeće: kada duhovno Ja uranja u nesvjesnu sferu kao svoju osnovu.

dakako. opet je savjest najpodesniji model na kojemu se može pokazati funkcioniranje duhovnoga nesvjesnoga. s ciljem da osvijestimo ne samo nesvjesnu nagonskost nego i nesvjesnu duhovnost. Pa ako se . Tom se metodom i mi želimo poslužiti. Jer.da bismo ih se domogli . ali za drugim ciljem. Što se tiče tumačenja snova. to onda možemo .psihoanalizi reći: Idemo doduše istim putem.što je u znanost uveo Freud. mi. EGZISTENCIJSKO-ANALITIČKO TUMAČENJE SNOVA Nakon svega što smo rekli teško je unaprijed odrediti način na koji bismo razabrali upravo duhovno nesvjesno. ali mi kucamo na druga vrata. za otkrivanjem duhovnoga nesvjesnoga . ali ne smijemo zaboraviti da postoji nešto što znatno olakšava istraživati nesvjesno. Snovi se iskorištavaju već od vremena klasične metode njihova tumačenja na temelju slobodnog tijeka asocijacija .idući istim putem. Uzmimo za primjer sljedeći san: Jedna pacijentica sniva da u pranje . pa prema tome i duhovno nesvjesno: to su snovi.služimo metodom kojom je Freud tragao za nagonskim nesvjesnim. nakon onoga što smo rekli. tj. moramo očekivati da u snove (te prave proizvode nesvjesnoga) ne ulaze samo elementi nagonskoga nesvjesnoga nego i elementi duhovnoga nesvjesnoga.zajedno sa prlja- .4.

Radije ćemo se dati voditi . svoje jedino dijete.kad je oprano rublje dobila natrag . vrlinom "objektivnosti". jedino za volju predrasude da ti elementi moraju bezuvjetno u sebi kriti i neke infantilnoseksualne sadržaje.nalazi mrtvu.i na području duhovnih nesvjesnih sadržaja .zbog kojega je kćer neprestano uhodila i nadgledala.Evo sna jednoga drugog pacijenta: Bolesnik izvještava o snu što se u njega ponavlja u . Ali zašto je mačka "prljava"? I to se objašnjava čim od pacijentice doznamo da se. . Ipak. koju . ne zatvori oči pred očitim duhovnim nesvjesnim sadržajima. s obzirom na asocijacije koje prispijevaju u njegovu svijest).Asocijacije: u vezi s "mačkom" pacijentica se sjeća da ona mačke voli "iznad svega". A to je bio i razlog kako je bolesnica sama priznala .. I što dakle taj san u cijelosti znači? Znači opomenu: da bolesnica kćer ne muči toliko pretjeranim odgojem za moralnu čistoću jer time se izlaže opasnosti da ju izgubi. .. Snom se dakle izražava opomena vlastite savjesti.. Mačka ovdje dakle znači dijete.. voli ona .vim rubljem . da npr.i svoju kćer. Ne vidimo razloga da bismo se morali odreći mogućnosti takva jednostavnog tumačenja sna u svim njegovim elementima.takoñer "iznad svega" .predaje i prljavu mačku.velikom vrlinom psihoanalize. pa se u vezi s time zaista "pralo prljavo rublje". mnogo naklapalo o ljubavnom životu njezine kćeri. ali i bezuvjetnu nepristranost u subjektu koji vrši istraživanje. u posljednje vrijeme. tu objektivnost zahtijevamo ne samo od analiziranoga nego i od onoga koji analizira: želimo naime bezuvjetno poštovanje prema predmetu koji se istražuje (npr.

Koji izbor? ..pa imamo riječ "religio". primijetio je da je broj koji je htio složiti samo sličan telefonskom broju one gospoñe.Analiza pokazuje da se pacijent. jer su mu tamo provedene godine u svakom pogledu (osim u pogledu ondašnjega skladateljskog rada) bile neugodne. u obliku lančanog sna. Dosta nam je da mjesto tog "uspostavljanja veze" zamislimo riječ "povezanost" te da ju prevedemo na latinski . a ne može biti riječi ni o čežnji za onom gospoñom . Odgovor je po sebi jasan: profesionalni izbor.pa ne može složiti broj. odluka izmeñu profane i sakralne glazbe. glazbom religioznog sadržaja.sadrži stotine podjela . u erotskom pogledu. ništa nije povezivalo. traži kako bi "uspostavio vezu".. .kratkim vremenskim razmacima . ali bez osjećaja nutarnje ispunjenosti. takocfer s uspjehom. Vezu uglavnom ne može uspostaviti zato što je telefonski brojčanik golem . džez-glazbu..naime. Najedanput tako shvatimo i značenje središnjeg sadržaja sna: naš pacijent neprestano. odlučno izjavljuje da nikako ne može biti govora o nostalgiji za onim gradom. za koju naš pacijent osjeća u pravom smislu "poziv". Pacijent još spontano izjavljuje da golemi telefonski brojčanik iz sna znači njegovo rezignirano uviñanje da mu je sada teško učiniti izbor.što mu meñutim nikada ne uspijeva. I sada sklada. a identičan je s brojem poduzeća u kojemu trenutno s uspjehom radi. Probudivši se. Uvijek sniva da se nalazi u odreñenom inozemnom gradu i da pokušava nazvati odreñenu gospoñu .jer ga s njome. po zanimanju skladatelj. premda uzaludno. meñutim. . Bolesnik. za vrijeme svoga stvarnog boravka u onome inozemnom gradu bavio skladateljskim radom koji ga je duboko zadovoljavao .pa čak i u tijeku jedne te iste noći.pitamo ga..

. on ga bahato odbija s napomenom da kavu i čaj radije pije gorke negoli zaslañene kojekakvim nadomjescima. Ako s time povežemo jedno pitanje iz spomenutog članka: "Što se dogaña kad se izgubi okus (!) ovoga svijeta?".Ovaj san ne upućuje .opomenu snivaču. odbacivalo nešto neautentično. jest zajednička religiozna konfesija. Evo za to primjera: Jedan pacijent sniva da mu otac predaje saharin. Osobna religiozna problematika . nego znači samopredbacivanje.poimence na onom mjestu dijaloga gdje filozof odbacuje "bijeg u carstvo vjere ili u carstvo snova" pa uzvikuje: "Ta kakav je to motiv: htjeti biti sretan? Hoćemo stvarnost!" I tu se dakle.doslovno: tradicija. argumentacija mu se filozofova činila vrlo vjerojatnom. Ali poslušajmo dalje: iste je večeri naš pacijent slušao preko radija propovijed koju je doživio kao jeftinu i "sladunjavu" utjehu. od izrazito duhovnoga nesvjesnoga." Asocijacijama dobivamo dalje: uvečer prije sna pacijent je u nekom časopisu čitao članak u kojem se donosi dijalog izmeñu filozofa egzistencijalista i teologa. nego kao jasno religiozna problematika. Istaknimo nadalje da u drugom snu jasno dolazi do izražaja ne samo moralna nego i umjetnička savjest. To što mi otac predaje. osobito mu je imponiralo njegovo odbacivanje egzistencijski neautentične religioznosti .U vezi s "predati" bolesnik asocijacijom povezuje "predavanje .može se dakako u drugim snovima pojaviti na neskriveniji način: ne kao latentna.kao prethodni . no u oba slučaja potječe san od savjesti . tada lako shvatimo kojim asocijativnim vezama ono što je (egzistencijski) .koja se u posljednjem snu zapravo pojavljuje kao konkretan sadržaj nesvjesne duhovnosti .dakle. kao i u budnom stanju.

susrećemo s osobnom religioznom problematikom koja se ne odnosi (kao u upravo analiziranom snu) jedino na konfesionalno.neautentično (u religiji." Tumačenje: nutarnji potresi.naime. "Crkva je sasvim uništena bombama. tj." . doista je Crkvi okrenula leña. U drugim se snovima . odnosno u predanoj konfesiji) dolazi u pomno odabranu vezu s okusom i zašto se u slikovitoj poredbi sna izabire upravo slatka. moj put preko liječenja jest dakle zaobilazni put u Crkvu. zaista su pacijenticu ne samo duševno pokolebali nego . ali neautentična tvar . na povratku kući opet prolazim uz Alser-Kirche.nosi ga u malenoj drvenoj kutijici koja je prvobitno služila kao ambalaža saharina." Na to asocira: Na putu k svom psihoterapeutu prolazim mimo Alser-Kirche. i pritom često u sebi pomišljam: na putu sam prema Bogu .San se ovako nastavlja: "Crkva daje dojam napuštenosti.ali ne preko Crkve. krov se urušio i samo je oltar neoštećen.na području pojava duhovnoga nesvjesnoga . Izbor se tog simbola potpuno objašnjava ako imam na umu još i sljedeće: naš pacijent stalno nosi na sebi . zbog ratnog doživljaja. nego nekako preko psihoterapijskog liječenja.neki svojoj "predanoj" konfesiji odgovarajući simbol i kamuflira ga pred pogledima nepozvanih .. poput hamajlije . saharin kao nadomjestak šećera. pacijentica je Crkvu napustila. nego takoñer (unutar neke konfesije) na crkvene institucije. Kao potvrdu iz života donosimo sljedeći san: Jedna bolesnica sniva: "Idem u Alser-Kirche." Tumačenje: Crkva "je" napuštena. moj put k Bogu vodi tako reći preko terapeuta.

"Uskoro će podne. ali znam: to je Bog." Tumačenje: .ne samo s obzirom na svoju religiozno-konfesionalnu nego i na crkveno-institucionalnu privrženost: njezinu potpunom prihvaćanju Crkve stajali su povremeno na putu dojmovi navodne sitničavosti i uskogrudnosti pojedinih svećenika i teologa." Tumačenje: krajnje je vrijeme."Tražim ulaz.unutar religiozno-konfesionalne problematike . "AIi nada mnom strše ostaci krova i greda koja prijeti da se sruši."Nebo se plavi.) "Kroz okance vidim mu glavu. donekle razočarana. ti si skriveni Bog." . "Unutra propovijeda pater N. N." Tumačenje: bolesnica se boji ponovnih padova.zadavao briga crkveno-institucionalni aspekt. zrak je čist." Tumačenje: još joj je zatvoren pristup u kršćanstvo. . ." (Taj redovnik za našu pacijenticu predstavlja na neki način kršćanstvo. . odnosno pokušati da iz snova saznamo koliko je i ta strana duhovnoga nesvjesnoga prodrla u njezine snove. ." Tumačenje: središte katoličkoga Beča." Tumačenje: traži pristup u kršćanstvo."I bježim na otvoreno. i toga se bojim. To nam potvrñuje njezin sljedeći san: "Nalazim se na Stephansplatz.su joj i otvorili pogled na srž religije: oltar. nutarnjih potresa." Tumačenje: doista je u posljednje vrijeme doživjela razočaranja . " Tumačenje: nutarnji su joj potresi otvorili pogled na nadzemaljsko."Stojim pred obzidanim portalom crkve sv. Stjepana. Možda će stoga biti zanimljivo pratiti tu stranu njezine religioznosti i u snovima. neće nas čuditi ako znamo da je jasno bila sklona mističko-ekstatičkim doživljajima."U katedrali se ne vidi ni prst pred okom." Asocijacija: "Zaista. Da je pacijentici .

"Bojim se da bi tko mogao vidjeti natpis na bombonijeri. Tu se susrećemo s važnim momentom za naše daljnje istraživanje: s činjenicom da se religiozno katkada stidljivo prikriva. Stid je posve prirodno ponašanje i nije u svakom pojedinom slučaju neurotična zakočenost. objektom promatranja." Tumačenje: njezin poziv na religiozni život za kojim nestrpljivo teži . znamo da stidu i u ljubavi pripada važna zaštitna uloga."Imam kod sebe bombonijeru s natpisom: Bog zove." Asocijacija: pacijentica je znala da će njezin "slučaj" biti objavljen pa je sve poduzimala da objavljivanje spriječi. . .dakle. To bi se obeščašćenje moglo naime dogoditi ako bi se izgubila neposrednost predanja. stidim se i počinjem brisati natpis." Tumačenje: ne obazire se na osobu. ako bi se ono na . I bilo bi sasvim promašeno brkati tu stidljivost s neurotičnom zakočenošću. tj. Zadatak je stida da spriječi da nešto postane pukim objektom. "Želim ući. .krije u sebi slatkoću mistično-ekstatičnih doživljaja." Asocijacija: pacijentica je više puta rekla da se sasvim svjesno predaje svojim mističkim zanosima." Tumačenje: usko = tjeskoba.njegova osoba uspijeva još prenijeti samo dio onoga što on predstavlja. već sam put prema cilju . pacijentica tjeskobno i nestrpljivo očekuje da stigne na cilj. ."Trčim uskim hodnikom. Možemo stoga reći: ljubav zazire od toga da bude promatrana i uklanja se svakoj javnosti . Nakon istraživanja Maxa Schelera o tom pitanju. nego se obraća bitnomu.jer čovjek se pred javnošću i u javnosti boji da ne bude obeščašćeno ono što mu je sveto. da oboli. uz opasnost da "zapadne u ludilo"."Iz bombonijere uzimam i stavljam u usta jedan bombon premda znam da će me od toga možda zaboljeti.

neki način pretvorilo u predmet - i to ne samo predmet tuñeg promatranja nego i predmet vlastitoga samoopažanja. U oba slučaja značaj neposredne i iskonske autentičnosti, kao i egzistencijalnosti, može iščeznuti, odnosno srozati se na to da bude puka faktičnost stanja što ga opažaju drugi ili mi sami. Drugim riječima, pod tuñim ili vlastitim pogledom ljubav biva razosobljena i po-stvar-ena. Posve isto dogaña se i s nečim drugim, čovjeku ne manje svetim, dapače najsvetijim: s religioznošću. Ne zaboravimo: religioznost predstavlja, barem koliko i ljubav, istinsku intimnost. Čovjeku je ona "intimna" u dvostrukom značenju: ona mu je ono "najnutarnjije", i stoji kao i ljubav - pod zaštitom stida. I prava se religioznost, da sačuva svoju autentičnost, krije pred svakom javnosti: krije se da se ne izda. Naši se pacijenti boje da svoje "intimne" religiozne doživljaje ne "izdaju" u dvostrukom smislu: s jedne strane, da ih ne "izbrbljaju" i, s druge strane, da ne "počine izdaju". Ovog se drugog boje zato što svoj intimni doživljaj ne žele iznijeti pred one koji ga možda neće shvatiti, koji ga ne bi shvatili kao nešto autentično, a to zaista jest. Ti se pacijenti npr. boje da će terapeut, komu se otkriju, htjeti možda religioznost raskrinkati kao sublimacaju libida - ili kao nešto neosobno, nešto što nije svojstvo ega, nego ida ("arhaično nesvjesno"), ili napokon kao nešto neindividualno ("kolektivno nesvjesno"). Jedan je moj pacijent spontano ovako rekao: "Kako to da se svega religioznog stidim te mi se ono čini mučno i smiješno? Zapravo, znadem i sam razlog tomu: osnovni je ton liječenja - kojim me već 27 godina liječe razni

terapeuti po raznim klinikama - uvijek isti: da je moja čežnja... puko mozganje i besmislena spekulacija. Jer da postoji jedino ono što se vidi i čuje - a sve je ostalo besmislica, koja je nastala zbog neke traume ili je pak bijeg u bolest (da se uklonimo životnim zadacima). Stoga sam se - kad sam god govorio o svojoj potrebi za Bogom - morao bojati da će mi zbog toga navući luñačku košulju. Sve je moje dosadašnje liječenje bilo vječni razgovor izvan kolnteksta." Jedino se tako može razumjeti što je naša pacijentica duboko zazirala od mogućnosti da se njezin "slučaj" jednoga dana objavi i da se tako njezin religiozni osjećaj u neku ruku degradira na razinu stvari. Takav zazor nije samo zazor od objavljivanja nego i od stupanja pred publiku. Pritom mislimo na opažanja koja smo prikupili tijekom praktičkih psihoterapijskih vježbi. Pacijenti se na tim vježbama ne dovode u predavaonicu, nego se razgovor s njima vodi u pokrajnjoj sobi, u četiri oka pred mikrofonom, te se zvučnikom prenosi u predavaonicu; pacijenti se dakle ne dovode pred oči publike, nego tako reći pred njezine uši. Oni ipak daju izjave "pred javnošću", jer se prijenos razgovora obavlja s njihovim znanjem i s njihovim pristankom. I čini nam se vrlo značajnim što isti bolesnici, koji su - uz osigurane uvjete da im se zajamči inkognito i da se svede na najmanju mjeru njihova nelagodnost - spremni govoriti npr. o svome seksualnom životu, i o najintimnijim pojedinostimu pa i perverznostima, pokazuju smetenost čim se povede razgovor o njihovu intimnome religioznome iskustvu. Tako je, za vrijeme jednog razgovora pred

mikrofonom u zasebnoj sobi, jedna pacijentica nenadano i mimogredce upitana o svojim snovima iznijela, a da nikad prije nije na to mislila, sljedeći san: "Nalazim se usred velikog mnoštva ljudi, ide se kao na godišnjem sajmu. Svi idu u jednom smjeru, a ja jedina pokušavam ići u suprotnom smjeru."Tumačenje: u gužvl sajma na ovom svijetu ljudska se masa jednolično kreće, upravo se "omasovljuje", a pacijentica tako reći pliva protiv struje. - "Poznat mi je donekle smjer kojim mi valja ići; na nebu sija svjetlo koje slijedim; to svjetlo postaje sve snažnije i snažnije, i naposljetku se zgusnu u jedan lik." Tumačenje: pacijentici je smjer u početku samo nejasno poznat, zatim sve jasnije. Tada je upitasmo koji je to lik, ali se ona odjednom smela, i nakon nešto oklijevanja zapita molećivim pogledom: "Moram li to doista reći?" Istom na ponovljena nagovaranja odala je svoju tajnu: "Bio je to Kristov lik." Preko sna savjest je od nje tražila da nasljeduje Krista, da živi kao kršćanka. U tom snu ne možemo otkriti nikakvu religioznu "problematiku": za tu je pacijenticu njezina religija i njezin religiozni život očito bez problema. Slučajevi bolesnika s gore opisanim snovima sasvim su drukčiji: u njima se jasno ističe religiozna problematika. Njihova se religioznost pokazuje na manje-više skriven način - prema tomu je li manje ili više očita, manje ili više latentna za samog snivača, tj. prema tome jesu li ti pojedinci sami svjesni svoje religioznosti ili je ona u njima nesvjesna ili čak potisnuta. Da do takva potisnuća religioznosti, do njezine psihološke skrivenosti pred svjesnim Ja uopće može doći, neće nas nipošto začuditi nakon onoga što

suočiti s vrlo značajnim nalazom koji ćemo unaprijed obuhvatiti terminom transcendencija savjesti. 5. jer egzistencijska analiza moralne savjesti. Neće nas začuditi ni to da u izrazito nereligioznih ljudi nailazimo na očigledno religiozne snove. To je i važna pretpostavka za naše daljnje istraživanje. ako je samo pravilno dokraja izvedemo. Doista je to ovdje slučaj. Svaka sloboda znači slobodu "od čega" i slobodu "za .susreli s psihološkom činjenicom nesvjesne i/ili potisnute religioznosti. dok drugo po svojoj biti pripada duhovnom nesvjesnom .jasno je iz onoga što smo govorili na početku. Jer nam je poznato zbog kojega dubokog i nužnog razloga postoji ne samo nesvjesni ili potisnuti libido nego i nesvjesna ili potisnuta religio. Da se prvo od dvoga ima pribrojiti nagonskom nesvjesnom. mora nas.govoreći o egzistencijsko-analitičkom tumačenju snova . SAVJESTI TRANSCENDENCIJA U prošlom smo se poglavlju . Sad želimo pokazati u kojoj mjeri ti psihološki rezultati egzistencijske analize odgovaraju njezinim ontološkim očekivanjima. I da bismo tu transcendenciju savjesti sad osvijetlili. kako smo joj pristupili u pretprošlom poglavlju. trebamo krenuti od sljedećih činjenica.smo gore rekli o doista intimnom karakteru autentične religioznosti.

ako je moja savjest više od mog Ja." Gospodar svoje volje jesam zato što sam čovjek. za savjest. kao odgovornost za svoju egzistenciju.što". a ono "za što" je slobodan jest: biti-odgovoran. ali jedino ako ispravno shvatim svoje čovještvo: ako ga shvatim kao slobodu. ona mora biti nešto izvan čovjeka. tada ta savjest mora biti nešto više od čovjeka koji glas savjesti samo čuje. . Sloboda čovjekove volje znači dakle biti slobodan "od" nagona "za" odgovornost. Evo naših razmišljanja: "Budi gospodar svoje volje. to jest ako sebe i svoju egzistenciju promatram sa stajališta transcendencije. "sluga svoje savjesti" mogu dakle biti jedino onda ako je dijalog s mojom savjesti doista pravi razgovor udvoje . Ono "od čega" čovjek može biti slobodan jest slobodan od biti-nagnan: njegov ego slobodan je od id. s njegovim dvostrukim aspektom. To činjenično stanje. od toga etičkog zahtjeva želimo sada poći u osvjetljavanju onoga što smo nazvali transcendencijom savjesti. možda je najbolje izrazila Marie von Ebner-Eschenbach jednostavnom imperativnom rečenicom: "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti!" Od te izreke. tj. sluga svoje savjesti mogu biti jedino onda ako u shvaćanju samoga sebe savjest držim fenomenom koji transcendira moje puko ljudsko biće. ako dapače jedino to smijem biti.a ne tek monolog sa samim sobom. No ako osim toga valja da budem još i "sluga svoje savjesti". Fenomen svoje savjesti mogao bih dakle tada shvatiti ne samo kao psihološku faktičnost nego i kao bitnu transcendentnost. Drugim riječima.

istom transcendentni karakter savjesti omogućuje nam da čovjeka. morao izgleda besmislen jer se može razumjeti jedino na temelju pretpovijesti. Ipak se može ustvrditi bar jedno: da. naime. Vara li se onda jezik kad govori o "glasu savjesti"? Savjest naime ne može "imati glas" već stoga što ona sama "jest" glas. Pa bi se iz toga ontološkog zaključka moralo dati izvesti da je ljudska osoba vjerna slika. kao imanentna psihološka datost. promatran sam za sebe.ako je ona glasnogovornica nečega izvan mene. Taj glas čovjek jedino sluša . glas transcendencije. kao "ostatak" na čovjeku koji upućuje na njegovo podrijetlo iz materina organizma u kojem je on nekoć bio skriven . Kao što bi čovjekov pupak.ali glas ne potječe od čovjeka. Dokle god čovjeka promatramo kao jedinku na razini biološke ontogeneze - . No koja je to instancija.upravo se tako i savjest može shvatiti jedino ako u njoj uočimo upućenost na transcendentno podrijetlo. upućuje dakle sama po sebi na transcendenciju: ona se jedino može shvatiti sa stajališta transcendencije. U tom bi svjetlu riječ persona (osoba) zadobila novo značenje. ne možemo zaključiti jedino na temelju problema podrijetla savjesti. na temelju čovjekove povijesti prije roñenja. Savjest. naprotiv. i ta izvanljudska instancija mora biti nužno osobne prirode. i napose njegovu osobnost. jer bismo tada mogli reći: Preko savjesti ljudske osobe "glasi se" (per-sonat) izvanljudska instancija. jedino kao da je sama u neku ruku transcendentan fenomen. na temelju njezina transcendentnog izvora. uopće možemo u dubljem smislu razumjeti.

pogotovu ne njegova savjest.samo onaj njegov dio koji strši u psihološku imanenciju.ne mareći da ga shvatimo sa stajališta njegova biološkog podrijetla. a kao sluga svoje savjesti . a isto se tako ni na razini čovjekove ontologije ne može sve na njemu razumjeti. Stoga se ona nikad ne može. iz prostora duhovnosti projicirati na nižu razinu psihičnosti . Pa tako možemo reći: Kao gospodar svoje volje . ako čovjeku priznamo karakter stvorenog bića. "ima" savjest. bez nasilja. ali za objašnjenje čovjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnom savjesti. Drugim riječima: za objašnjenje čovjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost. Nereligiozan je čovjek onda onaj koji poriče tu transcendentnost savjesti: i on. Tako savjest. ali on ne traži dalje ni .ja sam stvaralac. osjeća odgovornost. zadobiva svojevrsnu ključnu poziciju na kojoj se ukazuje bitna transcendentnost duhovnoga nesvjesnoga.kako uzalud pokušavaju sva psihologistička "tumačenja". Govorilo se da je savjest glas transcendencije i da je i sama transcendentna. konačno i zapravo. to jest. koju smo unaprijed izabrali kao model duhovnoga nesvjesnoga. Savjest je shvatljiva jedino ako joj priznamo izvanljudski izvor. Savjest je samo imanentni dio transcendentne cjeline.ja sam stvor. koja kao takva strši iznad razine psihološke imanencije i transcendira ju. dotle u njegovu organizmu ne možemo sve razumjeti. naime. ako se ne osvrćemo na njegovo transcendentno podrijetlo. Psihološka je dakle datost savjesti samo imanentni vid transcendentnog fenomena .

sluga tvoj sluša. nego pretposljednja instancija. Zašto ne ide dalje? Jer ne želi napustiti "čvrsto tlo pod nogama". Prerano se nereligiozan čovjek . kada ne pita dalje. i veliki je svećenik tek nakon trećeg poziva dječaka uputio da . No savjest nije ono posljednje "pred čim" je čovjek odgovoran.ako se to opet ponovi . Tada ga probudi glas koji ga zovnu po imenu.u svom traženju smisla zaustavio.nije prepoznao glas koji mu je dolazio iz transcendencije.dok je još bio dječakom . meñutim." Čak ni prorok dakle . ni "odakle" mu savjest."pred čim" je odgovoran. On ustade i obrati se Eliju pitajući što od njega hoće. on nije posljednja. zaustavlja se . i on se naočigled te datosti tako reći zaustavlja kao da je imanentna.recimo prerano: jer savjest drži nečim posljednjim. Kako da onda običan čovjek prepozna transcendentni karakter glasa što ga u svojoj savjesti čuje? I zašto da nas čudi ako glas što mu u savjesti govori obično drži nečim što potječe od njega samoga? Nereligiozan čovjek uzima dakle svoju savjest kao psihološku datost. Isto se ponovilo i drugi put. Gospodine. jer je posljednji brijeg njegovu pogledu . kad ne ide dalje od savjesti. ali veliki ga svećenik uopće nije zvao pa dječaku zapovjedi da se vrati spavati.ustane i rekne: "Govori. ne treba čuditi: U Prvoj knjizi o Samuelu (3:2-9) pripovijeda se kako dječak Samuel jedne noći u hramu spava zajedno s velikim svećenikom Elijem. Dopro je tako reći do predzadnjega brijega. posljednjom instancijom pred kojom treba biti odgovoran. To nas.

ne usuñuje stupiti. od Boga stvorena. I što bi sad obojicu trebalo priječiti da se tu . zbog svoje oholosti govori tada jedino o "božanskome" ili o "božanstvu". No savjest na transcendenciju ne samo upućuje nego iz nje i izvire. Dosad smo uglavnom govorili o onom pred čim je čovjek odgovoran. naprotiv. tako je potrebno i nešto poniznosti da to nazovemo riječju koja je već tisućljećima na ustima čovječanstva: jednostavnom riječju Bog. obavijen maglom.skriven. morao bi tu odluku priznati ne samo kao temeljnu mogućnost nego i prihvatiti kao činjeninu zbilju. i rad je tom "božanstvu" dodijeliti ime kojeg čovjeka ili ga pošto-poto zamagliti neodreñenim i maglovitim izrazima panteističkog ugoñaja. stoga je ontički . osmjeljuje religiozan čovjek. da može Boga poreći.gdje se jedan od njih zaustavio. čovjek je do te mjere slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren. a drugi odvažio na posljednju etapu puta . Jer kao što je potrebno nešto hrabrosti da priznamo ono što smo jednom spoznali. A na to se.u tu neizvjesnost . Katkada se čovjek zadovoljava time da jedino porekne Božje ime. i u tu se maglu . Jer upravo religiozan čovjek znade da je sloboda za takvu odluku od Boga naumljena. i pritom smo primijetili kako se etičko pitanje mijenja u religijsko. da se stvor može odlučiti protiv svog Stvoritelja. da ta sloboda ide do slobode nijekanja.bez mržnje raziñu? Upravo bi religiozni čovjek trebao osjetiti poštovanje prema toj negativnoj odluci svoga suputnika.

nesvodiva (iredukcibilna). Zapravo se ovdje nalazimo pred dvostrukom aporijom: s jedne strane pred egzistencijalnošću ega. u smislu regulatora i korektiva individualnog elementa. unos aporija – duševna bespomoćnost. time će se savjest jednako slabo objasniti kao i zanijekati. super-ega. ubacivanje. i to nadJa izvodi od introjekcije očeva lika (Vater-imago).1857. uvidio je već Hebbel kad je u pismu od 13. 5. isto se tako super-ego ne može izvesti od ega. što će se jamačno prije ili poslije dogoditi ako se još nije dogodilo. pisao Üchtritzu: "Savjest stoji u oštroj protivnosti sa svim ciljevima koji se čovjeku pružaju u ime materijalizma. upravo se psihoanaliza latila pokušaja da savjest protumači na temelju nagona i da ju reducira na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego). Problematika podrijetla savjesti ne rješava se na području psihološkoga ni psihogeneteskoga. a s druge strane pred transcendentnošću tzv. Ali kao što se ego ne može izvesti od id. u meñuvremenu se i obistinilo. pa ako se i pokuša zasnovati savjest na nagonu za održanje vrste. introjekcija – umetanje. nego jedino na području ontološkoga. nesnalaženje u . Uzaludnost svih pokušaja ontičke redukcije savjesti. dakle ontičkog rješenja pitanja njezina podrijetla." Što je Hebbel prorekao.

već smo govorili da se (egzistencijalna) čovjekovo biti-odgovoran nikako ne može reducirati na njegovo biti-nagnan. isto tako Ja ne može biti pred samim sobom odgovorno. i da se ego nikako ne može izvesti od nagonskoga. Stoga ne može biti ni autonomnoga "kategoričkog imperativa". Ja nikako ne može biti svoj vlastiti etički zakonodavac. Kao što id ne može sebe potisnuti. i ma koliko se mnogo . Kao što se volja (Ja) ne može izvesti od nagona (od id).problemima Što se prve stvarnosti tiče. ono što tu energiju ulaže ne može biti samo nagonsko niti nešto od nagonskoga izvedeno. te da je pojam "nagoni-Ja" upravo u sebi proturječan. jer kategorički imperativ dobiva svoju legitimaciju isključivo od transcendencije . tako se isto od volje ne može izvesti obveza (superego).nagonske energije uložilo da se nagonskost nekako ukroti. Kao što bitislobodan zna malo i ništa bez slobode "za nešto". Sjetimo se Goetheovih riječi: "Svako je htijenje zaista htijenje samo zato što bismo . ne znači nipošto da je Ja odgovorno jedino pred samim sobom. cenzurirati ili sublimirati. i stoga se od imanentnosti ne može izvesti.a ne od imanencije. Njegov karakter kategoričnosti potpuno zavisi od te njegove transcendentnosti.po svojoj biti biti-odgovoran. Kao što je Ja .s čisto biološkoga gledišta .protivno od id kao nagonsko . Nagoni nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati. tako i biti-odgovoran nije nipošto sve bez odgovornosti "pred čim".

kad ne bi bila osobna zapovijed transcendencije. isto tako i "pred čim" svake odgovornosti . Jer upravo kao što mogu jedino odgovoriti ako sam upitan. da mu dakle pritom ne prilazi ništa iz bitno izvanljudskog prostora ." U svakom se dakle htijenju uvijek na neki način pretpostavlja obveza.to mi htjeli. jer nikad i nikako ne bi savjest mogla biti suverena zapovijed u imanenciji . nego iza njegove savjesti stoji Božje Ti. kao što odgovor pretpostavlja svoje "na što" i kao što to mora biti prije samog odgovora.a nije nekako prije dano i prije spoznato. Ako sam obvezan nešto htjeti . nikad ne bi moglo biti djelotvorno kad bi sve to bilo moje vlastito iznašašće. Iza čovjekova super-ega ne stoji dakle ego nekoga nad-čovjeka. ako je ono tek od mene zamišljeni model . obveza je ontološki ispred htijenja.tada se moramo upitati: Ne nalikuje li taj pothvat indijskom triku s užetom? Fakir nas uvjerava da se po užetu što ga on baci u zrak može . Nikakvo super-ego i nikakvo "idealno Ja" ne može biti djelotvorno ako jedino od mene potječe. a da ne otkrije u sebi nikakav predloženi uzor. Pa kad Jean-Paul Sartre čovjeka proglašava slobodnim bićem i od njega zahtijeva da sebe izabere. da sebe pronañe. da sebe "planira". i kad pritom misli da čovjek može sebe pronaći.jest prije same odgovornosti.moja obveza prethodi momu htijenju.

moja želja da uñem u Božje gravitacijsko poIje . Ontološki gledano moj je fizički otac. Upravo tako i čovjek.pa vjeruje da se po tom jedinom nacrtu može uzdizati i razvijati. tražio sam nadomjestak neba: tako se u meni rodila jaka nostalgija za svojim fizičkim ocem . Govoreći psihološki. U zbiljnosti nije Bog očev lik. Samo je s onto-genetskoga.popeti dječak. (Ovdje navodim pacijenta koji nije bio ni pod čijim utjecajem: "Budući da sam božanskog Oca izgubio. Otac nije za nas prauzor božanstva. nije taj odnos uzor. ali govoreći ontološki. u neku ruku slučajni predstavnik Onoga koji je sve stvorio. nego je otac slika Boga. odnos dijete-otac doduše prethodi odnosu čovjek-Bog. Očito je to puka ontologizirana psihoanaliza." U drugoj je prilici rekao: "U meni je čeznja za Bogom .") . gledajući ontološki.i tako na neki način slika nadnaravnoga Stvoritelja prirode.primarna. koji me je tjelesno rodio. biološkoga i biografskoga gledišta otac prvi .a s ontološkog je gledišta Bog prvi. nego kopija. moj je dakle naravni roditelj samo prvi simbol .. ontologizacija psihoanalitičke teorije o super-egu.ne označujući mu nikakva uporišta . zasniva svoje "mora-biti" na praznom ništa . Psihoanaliza tvrdi upravo to: ego se izvlači iz bare ida hvatajući se čuperka Super-ega. po Sartreu.koga nikad nisam upoznao! – i privrženost mrtvoj majci. nego obratno: Bog je prauzor svakog očinstva..

u prvoj fazi. Nagonskomu nesvjesnomu (što se označuje kao id) dodano je . Kao što je logoterapija duhovno dodala duševnomu . egzistencijska je analiza izbjegla zamki u koju je upala psihoanaliza: da . Zatim je. da je čovjek u svojoj iskonskoj situaciji svjesno i odgovorno biće. primijetit ćemo tako reći tri etape u razvoju ovoga našega istraživanja. egzistencijska analiza nastavila svoj prodor u nesvjesnu duhovnost. A odatle je slijedilo: da osim svijesti odgovornosti (odnosno.tako je naučila i učila vidjeti duhovno u krilu nesvjesnoga: donekle kao nesvjesni logos.koje je dotada bilo jedini predmet psihoterapije . osim svjesne odgovornosti) mora postojati i nesvjesna odgovornost. S tom čovjekovom nesvjesnom duhovnošću (koju smo shvatili u apsolutno osobnom značenju) otkrila se ona nesvjesna dubina u kojoj se upravo dogañaju one velike.duhovno nesvjesno.6.kao novo otkriće . u drugoj fazi razvoja. S otkrićem duhovnoga nesvjesnoga. što se zbitije može izraziti da je čovjek "bićesvjesnoodgovornosti". RELIGIOZNOST NESVJESNA Bacimo li pogled na rezultate što smo ih u posljednjim poglavljima obradili i povežemo li ih i s prethodnim rezultatima egzistencijske analize. biće svjesno da je odgovorno. Fenomenološka analiza otkrila nam je. egzistencijski autentične odluke.

izbjegla je i drugu. premda vrlo često ostaje latentan. U trećoj pak fazi svog razvoja. Čovjekova nesvjesna vjera koja se tako otkriva . sada to duhovno nesvjesno pokazuje na sebi "i transcendentnu" dimenziju.koja se predstavlja i vidi u povezanosti s pojmom transcendentnog nesvjesnog . egzistencijska analiza u čovjekovoj nesvjesnoj duhovnosti otkriva nesvjesnu religioznost . tako se otkrićem nesvjesne religioznosti iza imanentnog Ja nazrijeva transcendentno Ti. intencionalna – namjerna. otklonila je i svaku jednostranu intelektualizaciju i racionalizaciju čovjekove biti. da s Bogom imamo intencionalnu (premda nesvjesnu) vezu. čini se. Ako se dakle pokazalo da Ja ima "i nesvjesnu" dimenziju. čovjeku imanentan.naime nesvijest liši ega i da je reducira na id.. i čovjek više nije biće koje se isključivo može shvatiti jedino teorijskim ili "praktičkim" umom. no osim toga.. Kako se dakle otkrićem nesvjesne duhovnosti iza nesvjesnog ida pojavio duhovni ego. Ljudska joj bit ne može više izgledati isključivo kao razumsko biće. nesvjesni odnos s Bogom koji je. da možemo biti . tako reći nutarnju opasnost: priznajući duhovno nesvjesno. nego samo to da Boga katkada nismo svjesni. I upravo toga Boga nazivamo "nesvjesnim Bogom".značila bi da uvijek Boga nesvjesno tražimo.to jest. željena Govoreći o "nesvjesnom Bogu" ne želimo nipošto reći da Bog u sebi i po sebi nije sam sebe svjestan.

sveznajuće.") Već se u psalmima govori o "skrivenom Bogu". ne bi se smjela shvatiti panteistički. ne bi se ono stoga nikad i nikako smjelo okružiti aureolom božanskoga.nesvjesni svoga odnosa s njime. Ako se naime i pokazalo da nesvjesno .nešto božansko. nesvjesno ne samo da nije božansko. Ali. riječi mog pacijenta: "Posve je jasno da su ljudi povezani s Prirodom i s Bogom. Zamisliti se može i drugo krivo tumačenje: da se teza o Bogu nesvijesti interpretira u smislu okultizma. da je taj odnos potisnut i ako nama samima skriven. ili da bar nesvijest zna više nego svijest. Tako bi naš izraz "nesvjesni Bog" označivao čovjekov skriveni odnos prema skrivenom Bogu. a u helenističkoj antici postojao je oltar posvećen "nepoznatom Bogu".koje je "i duhovno" krije u sebi nesvjesnu religioznost. jer ništa nam nije tako strano kao tvrdnja da je sama nesvijest ili čak id . No ta se naša formulacija mora čuvati triju mogućih krivih tumačenja. nego mu takoñer ne pripada nikakav božanski atribut. kako smo već rekli. i to tako da iz paradoksa što ga sadržava teza (da imamo "nesvjesno znanje" o Bogu) deduciramo zaključak: da je nesvjesno . da ispunja našu nesvijest: takve bi teze odavale diletantsku teologiju. samo o tom oni ništa ne znaju. (Usp. da više zna id nego ego. ne znači još nipošto da je "u nama" Bog. pa ni . Jer to što s Bogom doista imamo nesvjesnu vezu. da se u nama nesvjesno nastanio. Ponajprije.

ako se ne uzdigne iznad sebe. No za nas mora biti toliko važnije to da ne izgubimo pod nogama tlo empirije i da ne upadnemo u ono što smo gore nazvali metafizikom kratkog spoja ili diletantskom teologijom. I nijedna znanost . One su obilježene takvom masivnom realnošću da smo morali odbaciti svaki pokušaj da ih podvrgnemo daljnjoj analitičkoj redukciji.da bismo znanstvene rezultate konfrontirali s ontološkim očekivanjima. naprotiv.i nikako ne možemo reducirati na seksualni osjećaj sreće. Kao što bi ono prvo bila diletantska teologija. i koji .atribut sveznanja. da poñemo od jednostavnih činjenica iskustva i da te činjenice znanstveno upotrijebimo s pomoću poznatih metoda. u tim nam je slučajevima osobito pao u oči ekstatički osjećaj sreće koji se u budnom stanju nikad ne doživljava. Tako smo se i mi više puta osjetili primoranima prestupiti granice strogo znanstvenog područja . No pritom smo se čuvali da ne umanjimo fenomenološki karakter činjenica.ukoliko je ontička disciplina ne može takoñer ocijeniti svoje rezultate niti sagledati njihove posljedice ne napustivši svoje vlastito (ontičko) područje i ne podvrgavši se ontološkom ispitivanju. koji se tobože iza takva iskustva krije. Tako smo nastojali postupiti kad smo snove tumačili služeći se klasičnom metodom slobodnih asocijacija.ako hoćemo biti objektivni . Nijedna znanost ne može samu sebe obuhvatno shvatiti niti o sebi donijeti sud . (Usporedi izjavu pacijenta: . tako bi ovo drugo bila metafizika kratkog spoja. Pritom dakako mislimo u prvom redu na neke očevidno religiozne snove očito nereligioznih ljudi. Naša je zadaća.

što je "nesvjesnoga Boga" krivo lokalizirao. Po njemu nesvjesna religioznost nipošto ne predstavlja čovjekovu osobnu odluku.") Sad nam još treba govoriti o trećem i najvažnijem krivom tumačenju. nesvjesna je religioznost vezana na religiozne arhetipove.na čovjeku i "u" njemu kolektivan. Mi pak . ipak je počinio osnovnu pogrešku time što je nesvjesnu religioznost smjestio u id.ali zbog toga Ja još nije vjernik. tj. Jung je stavio nesvjesnu religioznost u id. Ne možemo dovoljno kategorički istaknuti: nesvjesno . odnosno kolektivno-nesvjesnog. pomirbeni plač .još je manje (ukoliko sadrži nesvjesni odnos s Bogom) neosobna stvarnost. Junga. U tom slučaju ego u pitanjima religioznosti u neku ruku nije kompetentan ni odgovoran. štoviše. na elemente arhaično-nesvjesnog. pripisao ju je sferi id.kakav u budnom stanju ne mogu doživjeti."U snu sam često doživio spasonosan plač. Po Jungu. religiozno ne zavisi od odgovornosti i odluke ega. A to je bila velika zabluda C. jer premda taj istraživač bez sumnje ima veliku zaslugu što je u nesvjesnom otkrio i religioznost. "tipičan". ali Ja se time ne odlučuje za Boga. id me nagoni k Bogu. nego je ona radije .o kojemu smo već rekli da nije ni božansko ni sveznajuće . vezana za id. upravo arhetipičan dogañaj. Po Jungu id je u meni religiozan . G.

nesvjesno (pa i "religiozno" nesvjesno) uvijek je nešto što osobu determinira. Banziger čak sasvim otvoreno kaže: "Možemo govoriti o religioznom nagonu isto kao što govorimo o seksualnom ili o agresivnom nagonu.ili.mislimo da iz kolektivno-nesvjesnog religioznost ne može izvirati već stoga što ona spada u osobne (čak najosobnije) odluke čovjekova Ja. ili je egzistencijska .i s karakterom nagona pada. Za nas duhovno-nesvjesno . H. Za Junga i njegovu školu nesvjesna je religioznost nešto po svojoj biti nagonsko. ali zato ni izdaleka ne moraju pripadati sferi nagonskoga.kao i za Freuda . Jung. A za nas je nesvjesna religioznost (kao i uopće sve duhovno nesvjesno) odlučujuće. nego odluke. sa svojim karakterom odluke ona stoji . Kao takvo ono pripada svakako (nesvjesnoj) duhovnoj egzistenciji.nije nipošto determinirajuće. nipošto nagonsko nesvjesno. Te odluke mogu doduše biti nesvjesne. nego egzistirajuće nesvjesno. Religioznost. shvaća pod "'arhetipovima' strukturalnu vlastitost . sa svoje strane." Na to pitamo: Kakva bi to bila religioznost na koju bih bio nagnan . Ali za Junga .a pogotovu nesvjesna religioznost i iznad svega transcendentno nesvjesno . naime. nije nikakva.nagonjen kao na seksualnost? Hvala lijepa na takvoj "religioznosti"! Jer autentična religioznost nema karakter nagona. a ne psihofizičkoj faktičnosti.

Po našem shvaćanju. dok je ona uistinu stvar subjekta te psihofizičnosti. iz same osobe (i u tom smislu doista "eks-sistira") . Tako religioznost postaje u cijelosti stvar čovjekove psihofizičnosti. i otuda se sami po sebi. u neku ruku probijaju u našu osobu. samo.upravo kao psihološki fakti. Taj svijet slika nije nam dakle priroñen. Po Jungu. Treba dakle svakako priznati da takvi preformirani okviri postoje. dakako. po našem mišljenju. kao elementi psihofizičke faktičnosti. Ostavljajući njezin duhovno-egzistencijski karakter nesvjesnoj religioznosti umjesto da ju pribrojimo psihološkoj faktičnosti. ali ti religijski prauzori nisu nikakvi arhetipovi koji u nama drijemaju i koje smo primili biološkim putem. ne ostane latentna kao potisnuta religioznost u dubini osobe.na ovaj ili onaj način vezan uz mozak". Nipošto ne poričemo da čovjek.u koje se ona uvijek iznova pretače. te sheme nisu tobožnji priroñeni i baštinjeni arhetipovi.ukoliko. upravo u duhovnom nesvjesnom. biti već s tog razloga priroñena jer nije vezana uz biološko. nesvjesna religioznost proizlazi iz čovjekova središta.ili uvjet u samoj psihi. koji je . pokazuje nam se često nemogućim smatrati ju nečim "priroñenim": religioznost ne može. ako i ne neodoljivo. izvorne religiozne slike jesu neosobne slike kolektivne nesvijesti i mogu se naći manje-više gotove u individualnoj nesvijesti . . nego smo se u njem rodili. No ne može se ipak poreći da se svaka religioznost uvijek kreće unutar nekih unaprijed odreñenih putanja i shema. dolazeći na svijet. odnosno stvar duhovne osobe. nego su to tradicijom preuzeti prauzori našega kulturnoga kruga. nego otprije postojeći konfesionalni oblici .

ti prauzori. I doista. Autentična i u tom smislu izvorna religioznost nema dakle nikakve veze s "arhaičnom" i u tom smislu primitivnom religioznošću. vidimo kako se uvijek pojavljuje nesvjesna vjera. objave naših proroka. nego su molitve naših otaca. kad god egzistencijska analiza izvuče na vidjelo takvu potisnutu religioznost (i tako izvrši u pravom smislu anamnezu). u obliku priroñenih arhetipova.. nego se .u pravom i najboljem smislu . uzori naših svetaca. Ako je nesvjesna religioznost doista potisnuta.. U svjetlu nepristrane analize nema tu nikakve arhaističke mitologije kakva se susreće u tumačenjima jungovske škole. anamneza – sjećanje. nisu nikakvi arhetipovi. što on egzistencijski usvaja. ali ga takoñer nitko sa sobom na svijet ne donosi..takvi nesvjesni religiozni sadržaji jednostavno slažu s dragim starim slikama iz vremena djetinjstva..naivna kakva je bila u vrijeme djetinjstva. skup podataka što ih pacijent daje liječniku o svom .ostala naivna .. da je to nešto doista zatečeno.nešto za svoju religioznost zatekne. a zatim bila potisnuta . ali primitivna i arhaična u Jungovu smislu nipošto nije. obredi naših crkava. Drugo je dakako ako se često može konstatirati da je prvobitna religioznost nekih ljudi..kad se iz ruševina možda iskopa .djetinja. Ali to zatečeno. ponovno spominjanje. koja se može zvati . Ima na raspolaganju dosta predaja . onda se mora očekivati da će ona . Može ona biti djetinja (i u tom smislu naivna).biti vezana za doživljajne sadržaje djetinjstva. koja je najprije postojala.kako u egzistencijskoj analizi katkada izlazi na vidjelo .nitko ne mora Boga tek izmišljati.

stvarnosti koja se našim očima otkrila kao čovjekova religioznost – stvarnosti. potisnuta njegova transcendentna veza.do njezina posljednjeg temelja.o prisutnosti. Ali iz skrovišta njegova "transcendentnoga nesvjesnoga" katkada se javlja potisnuta transcendencija u obliku "nemira srca" koji prigodice može vrlo lako dovesti do očitih neurotskih simptoma koji se tako reći pokazuju u obliku neuroze.kao i sve što je nesvjesno . povijest (i pretpovijest) bolesti Prihvativši egzistencijsku analizu već se davno udaljismo od pozicija psihoanalize.") To vrijedi i u kliničkoj praksi. No baš u takvim slučajevima zadaća je egzistencijske analize da uprisutnjuje tu uvijek već prisutnu nesvjesnu duhovnu stvarnost. stvarnosti koja doduše može ostati ili postati nesvjesna. čak i posvudašnjosti. koja takoñer može biti potisnuta. dakako. I potisnuta religioznost može dakle biti "nesretno potisnuta". Uzmimo npr.biti patogena. i nerijetko će se kao najdublji uzrok neurotične egzistencije pokazati činjenica da je u neurotičara prisutan jedan nedostatak: da je naime poremećen njegov odnos s transcendencijom. Egzistencijska analiza mora svakako do dna istražiti modus neurotične egzistencije . u strogo empirijskom smislu. pacijenta koji .(zdravstvenom) životu prije sadašnje bolesti. (Usp. S toga gledišta može nesvjesna religioznost . izjavu jednog bolesnika: "Ja sam medicinski dokaz za to da se bez Boga ne može živjeti. Danas više ne razbijamo glavu pitanjem o "budućnosti jedne iluzije". nego moramo svakako razmišljati o vječnosti jedne stvarnosti .

" I gle. Pred tolikim. Izbjegao je i brak. Zbog toga se razloga naš pacijent nije htio zaposliti u državnoj službi . a on je odgovorio: "Tko to može o sebi reći? Razumom sam sigurno nevjernik. bit će majka i sestra .kako je mislio . Razumom jedino vjerujem u determinizam prirodnog zakona. upitali smo ga. ali ga nipošto ne "ispovijeda". i to samo stoga što bi na vjenčanju morao izreći privolu. poznaje ga. Na pitanje kako se snalazi u vjerskim stvarima odgovorio je da i to područje dobro poznaje . kako je pripovjedio. Sve je to iznio ponosno ističući kako je daleko dopro u poznavanju moderne fizike: potpuno je svladao elektronsku teoriju. nije kupio radioaparat samo zato što mu je u tom času sinula misao: ako odmah ne shvati koju tehničku pojedinost. I nedavno. ali osjećajem možda ipak vjerujem.osuñene.u onostranosti .trpi od teške prisilne neuroze koja već desetljećima traje i prkosi dugotrajnim pokušajima psihoanalitičkog liječenja: u središtu njegove prisilne neuroze nalazi se fobija da će zbog ovog ili onog njegova čina biti "osuñena" njegova pokojna majka ili sestra.jer bi morao položiti službenu zakletvu koju bi možda.ali da "molitvenik poznaje otprilike onako kao što prijestupnik poznaje krivični zakonik": i jest. Je li dakle nevjernik. Nato smo doznali da se deklarira kao "slobodoumnik"..majka i sestra bile osuñene. makar u kakvoj sitnici. ipak katkada prekršio. ali ipak religioznim elementima. . ali ne u Boga koji nagrañuje i kažnjava. upitasmo pacijenta o njegovu religioznom životu i o njegovu stavu prema religioznim pitanjima. makar skrivenim.. a tada bi . da je "pristalica Haeckela". koju bi možda katkada pogazio pa bi i to dovelo do osude njegovih pokojnica.

mnoga osim jednoga: upravo osim religije. Zakržljala vjera poprima nakazne oblike.da se poslužimo Freudovim riječima . primijetili da se potisnuta vjera izokreće u praznovjerje? I to svugdje gdje religiozni osjećaj postane žrtvom tobože nasilničkoga razuma i tehničkoga duha. gotovo spremni obrnuti tu rečenicu i ustvrditi: prisilna je neuroza psihički bolesna religioznost. taj ima raligiju." No danas i predobro znamo dokle bismo doprli kad bi čovječanstvo imalo samo znanost . dakle ne samo u individualnim nego i u socijalnim razmjerima.isti taj čovjek koji je izrekao te riječi nedavno je pričao. O ne-kolektivnoj. mi smo. pred upravo opisanim slučajem. Zar nismo i na kulturnom području. Od sve "čiste znanstvenosti" uskoro bi jedino ostala atomska bomba. (Goethe kaže: "Tko ima znanost i umjetnost.) U tom smislu mogu nam mnoga današnja kulturna stanja doista izgledati kao "općeljudske prisilne neuroze" . o individualnoj prisilnoj neurozi. kao i u djeteta. opisujući svoje smetnje u potenciji: "Onog časa došla mi je prisilna misao da mi se Bog osvećuje. dade se u ne malom broju slučajeva kazati: u neurotskoj egzistenciji nedostatak njezine ." Ako Freud tvrdi: "Religija je općeljudska prisilna neuroza. to jest naprosto o neurozi.i ništa drugo. ona potječe od Edipova kompleksa. od 'odnosa prema ocu'".

ne može a da ne osjeća najživlje zanimanje za ta pitanja.transcendencije osvećuje se sam po sebi. Jer terapeut vjernik doista vjeruje ne samo osobno u Boga nego i u nesvjesnu vjeru svog pacijenta. To će mu biti tim lakše ako je . No ne zaboravimo da se on treba zanimati ne samo za religioznost pacijenta nego i za spontanost njegove religioznosti.kao religiozan čovjek . on dakle vjeruje ne samo svjesno u vlastitoga Boga. Drugim riječima. ako se ipak ta svjetonazorna pitanja pojave u njegovu radu. 7. obvezatan na bezuvjetnu snošljivost. Terapeut kao terapeut. kao vjernik (a ne kao terapeut!) . treba dapače reći da kao čovjek. Što se tiče njegove osobne religioznosti. RELIGIJA PSIHOTERAPIJA I Najzad se želimo upitati u kakvom su odnosu sva ta pitanja s kliničkom praksom i sa znanstvenim istraživanjem.unaprijed uvjeren u postojanje latentne religioznosti i u "nereligioznih" ljudi. može se reći da obveza snošljivosti i za njega vrijedi. tada je on. po svome zvanju. I stoga će mirno čekati da se ona pokaže. kao liječnik. najviše se on mora zanimati za to da se ta religioznost očituje spontano. Po sebi se razumije da se on ne može ne zanimati za religioznost ili nereligioznost svoga pacijenta. zaista nije zainteresiran za religiozna pitanja. nego istodobno vjeruje u nj kao u bolesniku "nesvjesnoga Boga". vjeruje u toga "nesvjesnoga Boga" .

i za to je izabrao svećenika. pa se ni oni ne žele odreći spontanosti autentične religioznosti.ako mora biti egzistencijalna.kao u Boga kojega pacijent "još nije" postao svjestan. Tu bi svaki planirani korak bio promašen i svaka bi manje ili više svjesna nakana mogla pridonijeti da se učinak spriječi.nego se za nju odlučio.. niti ga natjerati terapeut.upozorio na to da terapijski učinak osvještenja nesvjesnih sadržaja sasvim zavisi od spontanosti tog osvještenja. Toga su i svećenici svjesni. Tako se sjećamo predavanja u kojem je neki svećenik opisivao kako je jednog dana bio pozvan umirućem bolesniku za kojega je znao da je nevjernik: čovjek je jedino osjećao potrebu da se pred smrt od srca razgovori. mora imati vremena da spontano nikne. religioznost je jedino onda autentična kad je egzistencijalna. kad dakle čovjek nije na nju bilo kako nagnan .. Kako već znamo.koji je u analognim suodnosima govorio o "dvostrukoj svjesnosti" . To vrijedi i za religioznost: kao što kod potisnutih "kompleksa" do ozdravljenja može dovesti jedino spontano osvještenje. Nitko tu nikad ne bi smio biti nagnan. Stoga možemo reći: Na autentičnu religioznost ne može čovjeka nagnati ni id. Ovaj je sad pripovijedao da bolesniku uopće nije sakramente ponudio . tako i kod nesvjesne religioznosti do spasa može dovesti jedino njezino spontano pojavljivanje.i to jednostavno zato što ih umirući nije . A sad vidimo da se tom činitelju egzistencijalnosti dodaje još i činitelj spontanosti: autentična religioznost . Već je Freud .

Kao što smo o samoj logoterapiji ustvrdili da ne želi i . Trebamo li mi terapeuti biti papskiji od pape? Ne bismo li. Pa kao što nereligiozni terapeut ne smije dirati u pacijentovu vjeru. trebali poštovati slobodnu odluku povjerenih nam ljudi. a ne tamo gdje je on u svojoj skrupuloznosti krivo lokalizira. Pretjerana tendencija: jer terapeutsku funkciju moramo strogo razlikovati od svećeničkog poslanja. bolesnika koji nam se povjeravaju osobito u svojim religioznim potrebama? U posljednje se vrijeme meñu psihoterapeutima doduše sve glasnije javlja struja koja bi htjela da se psihoterapeut natječe sa svećenikom. Svećenik je dakle tu spontanost držao vrlo važnom. može se reći da žele "biti pastiri koji tumače dobro i zlo". za stopostotnu čvrstoću u odluci. tako i religiozni terapeut mora prepustiti svećeniku ono što spada na njegovu službu. bar koliko i svećenici.u tome leži njegova "abnormalnost"." (Prekomjernost prisilnog neurotičara doista se sastoji u toj volji da nadmaši svoje stvorenjske uvjete .) A o onim psihoterapeutima koji nastoje uzurpirati sebi pravo da se natječu sa svećenicima. znajući dobro i zlo. O prisilnom smo neurotičaru na drugom mjestu ustvrdili da je obuzet upravo faustovskom potrebom za stopostotnošću u svemu: za stopostotnu sigurnost u spoznaji. rekosmo.spontano zatražio. opčinilo obećanje zmije: "Bit ćete kao Bog. Toliko ga je. naprotiv.

ali su po svojim intencijama meñusobno posve odijeljena. Iznositi religiozna gledišta pred religioznim bolesnikom terapeut nikad nije dužan kao terapeut...a od njega više i zahtijeva.nego samo nadopuniti . Usporedno s tim zahtjevom moramo takoñer odbaciti i svaki pokušaj koji ide za tim da liječničko dušobrižništvo prepustimo svećenicima. To bi značilo vjeru gradirati .služeći se njome kao nečim što bi eventualno moglo koristiti zdravlju. njezin primarni motiv nije ipak nipošto terapijski. . jer terapeut nevjernik ne smije se nikad i nikako služiti vjerom u terapijske svrhe kao u neku ruku možebitnim lijekom. jamstvo što veće slobode od nutarnjih konflikata ili bilo kojih psihohigijenskih ciljeva. i koji traži da se psihoterapija odrekne svoje znanstvene specifičnosti i nezavisnosti prema religiji.ne može psihoterapiju nadomjestiti .sekundarno povoljno odražava na psihičko zdravlje i na duševnu ravnotežu.može i te kako biti psihoterapijski djelotvorna. A na to nema ni pravo osim opet kao vjernik. nego uvijek jedino ukoliko je i sam vjernik. Jer premda religija . nego spas duše. te se prizna "sluškinjom" teologije. Premda se ona .po svom učinku . njezin cilj nije ipak psihičko zdravlje. Religija nije jamstvo spokojnog života.tako smo i o liječničkom dušobrižništvu unaprijed rekli da mu ništa nije stranije od želje da nadomjesti svećeničko dušobrižništvo. Načelno valja odbaciti svaku kontaminaciju tih dvaju područja koja se po učinku doduše mogu preklapati. Religija čovjeku daje više nego psihoterapija .

Upravo kao što se čovjekovo dostojanstvo zasniva na njegovoj slobodi . i njemu bi se mogla suprotstaviti utilitarna vrijednost kao vrijednost "za mene". sve dotle da se čovjek odluči zatvoriti prema Bogu .slobodi koja može ići do nijekanja. Teologiji znanost može pružiti nešto doista korisno jedino ako je to nastalo od nezavisnog i od svakog utjecaja slobodnog istraživanja.poslužiti religiji. tj. tko hoće da joj odredi ulogu služenja.moglo bi se ono definirati kao vrijednost "u sebi".bilo čovjeka bilo znanstvenog istraživanja . Pa sad možemo reći: Tko pokušava psihoterapiju učiniti "sluškinjom" teologije. vlastitih rezultata u red vjerskih istina koje te rezultate nadvisuju. Jer takvu utilitarnu vrijednost može psihoterapija jedino pružiti "per effectum" (po učinku). Jer jedino iz takvog militantnog istraživanja može se roditi onaj trijumf koji se sastoji u uključivanju. to će joj jedino biti moguće ako se ne bude kretala nametnutom maršrutom. taj joj zajedno sa slobodom istraživanja oduzima ne samo dostojanstvo samostalne znanosti nego joj istodobno oduzima i moguću korisnost za religiju. Dok govorimo o "dostojanstvu" . Kao što čovjekova sloboda mora biti zajamčena sve do mogućnosti nijekanja. slobodnu od suprotstavljanja.bilo rezultatima istraživanja bilo uspjesima psihoterapijskog liječenja .isto tako i dostojanstvo znanosti počiva na bezuvjetnoj slobodi. . ako ne bude unaprijed u svojim ciljevima blokirana. koja joj zajamčuje nezavisnost istraživanja. a nipošto "per intentionem" (po nakani). tako mora biti zajamčena i sloboda istraživanja sve do mogućnosti da znanstveni rezultati doñu do proturječja s vjerskom istinom. Ako joj ikada uspije .

probitačan Ako psihoterapija ikad iznese dokaz da je duša doista ono za što je držimo: anima naturaliter religiosa (duša po prirodi religiozna). jedan od smjerova psihoterapije. religiozna i nereligiozna egzistencija za logoterapiju su koegzistentni fenomeni. da bi se moglo služiti . Logoterapija je. upotrebljiv. to će veće biti usluge koje će joj ona doista činiti.utilitaran – praktičan. 8. pogodan. u pacijentu. fenomen poput drugih fenomena s kojima se logoterapija susreće. prikladan. i obvezna je na neutralno držanje prema njima. Uostalom. u načelu.sasvim obratno jest i hoće biti jedino znanost. naime.ne mora se biti sluškinja. nego . TEOLOGIJA LOGOTERAPIJA I Religija je fenomen u čovjeku. taj će dokaz moći iznijeti jedino psihoterapija kao scientia naturaliter irreligiosa (znanost prirodi nereligiozna) . Što se psihoterapija manje bude upuštala u to da teologiji obavlja službu sluškinje.barem prema austrijskom zakonodavstvu - . a nju smiju prakticirati .koja dakle "po svojoj naravi" nije religijski obilježena.

psihohigijenski pa i psihoterapijski bude djelotvorna.. i to stoga što čovjeku na neusporediv način pruža nutarnju sigurnost i usidrenost u transcendentnom.. za logoterapiju religija može biti samo predmet . Ako dakle ni zbog kojega drugog razloga.. Drugim riječima. neće ga od njih poštedjeti jer svećeniku nije primarni i iskonski motiv psihohigijenski.. po svojoj primarnoj intenciji.. bez obzira na njegov osobni svjetonazor. kako je šaljivo primijetio jedan američki isusovac. No premda se religija. može se vidjeti i po tome što će se svećenik . Sličan nenamjeravani učinak možemo zabilježiti i u psihoterapiji: ima slučajeva da pacijent u tijeku psihoterapije ponovno otkrije davno zatrpane izvore prave. primjenjivati je može svaki liječnik. osim ako se terapeut . bio on vjernik ili ne.svoju logoterapijsku metodu i tehniku primjenjivati na svakog bolesnika. ipak se može dogoditi da ona .po svojim rezultatima. tako malo trudi i brine za duševno zdravlje ili sprečavanje bolesti. i obratno. nije opravdano da terapeut sebi pripisuje zasluge jer taj učinak nije tražen.boriti za spas bolesnikove duše svjestan opasnosti da bolesnika može uvaliti u još veće emocionalne napetosti. a cilj religije spas duše.zato što je kao liječnik položio hipokratsku zakletvu .u nekim okolnostima . Koliko su ti ciljevi meñusobno različiti. logoterapeut treba . "Religija je više od lijeka protiv psihosomatskih želučanih čireva". Kad se to dogodi. potisnute religioznosti.jedino liječnici. a ne po svojim intencijama! . Cilj je psihoterapije duševno ozdravljenje. Nakon tog odreñenja logoterapije unutar medicine pokušat ćemo ju sada razgraničiti prema teologiji.. nesvjesne.a ne stajalište. u apsolutnom.

možemo se poslužiti poredbom zlatnog reza: u njemu se manji dio neke cjeline odnosi prema većemu kao veći dio prema samoj cjelini. Kako je poznato. Očito je da ciljevi psihoterapije i religije ne stoje na istoj razini: razina duševnog ozdravljenja sasvim je različita od razine spasa duše. I proboj u tu višu i obuhvatniju dimenziju ne dogaña se na razini znanja (i znanosti).s pacijentom susretne na zajedničkom vjerskom tlu pa nastupa. nego čovjek-čovjek. ali tada meñu njima nije odnos terapeut pacijent. Želimo li odrediti odnos izmeñu ljudske i božanske dimenzije. Dimenzija religioznosti viša je i obuhvatnija od dimenzije na kojoj se nalazi psihoterapija. nego na razini vjere. tako reći. Nešto slično nalazimo u odnosu izmeñu životinje i čovjeka te izmeñu čovjeka i Boga. životinja živi u okolini koja pri- . iz "personalne unije".

čiji smisao. nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja .ovaj put njemu nedostupnog . štoviše nadsmisao. Stoga čovjeku. ali i čovjekov se svijet odnosi prema nadsvijetu isto kao životinjski svijet prema čovjekovu svijetu. I ne moramo li pretpostaviti da čovjekov svijet biva takoñer nadmašen od jednoga . kako rekosmo..svijet smisla .svijeta. čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe.to odluku vjere. u njegovoj egzistenciji. kad bi ona za već bi bio vjernik.. jedini može njegovu trpljenju dati smisao? Psihoterapija se mora kretati s ovu vjere. stranu objavljene već pretpostavlja nevjernik upozori njega postojala - No.nije dostupan. ipak joj ona osobito leži na srcu. jer ljudski mu svijet . isto tako ni čovjeku nije moguće imati uvid u nadsvijet . Ne koristi dakle ako se na postojanje objave. da se dobije neki serum. uvijek upućuje na neki smisao. Zaista. "samo" predmet. u čovjekovu dimenziju nema on pristupa. To znači: kao što životinja nije kadra iz svoga kruga razumjeti čovjeka i njegov svijet. ma kako za logoterapiju religija bila.pada njezinoj vrsti. i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. jer priznaje li tko objavu .koliko mu je do . u nj on ne može ući.razumjeti Boga ili čak njegove motive. Uzmimo za primjer majmuna kojemu se daju bolne injekcaje. dok čovjek "posjeduje svijet" (Max Scheler). Može li majmun ikada shvatiti zašto mora trpjeti bol? Iz perspektive svoje okoline on nije u stanju shvatiti nakane kojima ga čovjek uključuje u svoje eksperimente.

Ukratko. Taj posljednji smisao moramo prihvatiti zato što o njemu i ne možemo dalje postavljati pitanja . daljnjeg života. onda barem u smisao smrti. Smisao je zid iza kojega se ne možemo dalje povući. a na smrtnoj su postelji iskusili ono što u životu desetljećima nisu ni pred kim pokazali: nutarnje pouzdanje koje je značilo ne samo ironiju na njihov svjetonazor nego se ono uopće ne može intelektualizirati i racionalizirati. ma kako inače čovjek taj smisao slabo poznavao: tu je dakle prisutno neko predznanje o smislu. U smisao vjeruje i samoubojica . ne bi zapravo mogao ni prstom maknuti .. Htio ili ne htio.. Imao sam priliku vidjeti kako umiru uvjereni ateisti. držao ga istinitim ili ne .ispunjenja smisla. probija se i dolazi na vidjelo .pa ni počiniti samoubojstvo. Kao što poslije Kanta znamo da je nekako besmisleno pitati za kategorije prostora i vremena naprosto zato što ne možemo misliti (pa ni pitati).upravo stoga što se pri svakom pokušaju odgovora na pitanje o smislu bitka uvijek pretpostavlja postojanje smisla.. koji su za cijeloga života odlučno odbacivali vjeru u "više biće". Provaljuje u njima nešto "de profundis". isto je tako i čovjekova egzistencija uvijek egzistencija-za-smisao. U logoterapiji se stoga govori o "volji za smisao". i neko se naslućivanje smisla krije i u samoj osnovi "volje za smisao". odnosno u viši smisao života. nego se na nj moramo osloniti.. Kad doista ne bi više vjerovao ni u kakav smisao. a da već ne pretpostavimo prostor i vrijeme.ako i ne u smisao života.čovjek u neki smisao vjeruje dok god diše. čovjekova vjera u smisao jest (u Kantovu značenju) transcendentalna kategorija.

Čemu se nada? Nada tih bolesnika na prvi pogled usmjerena je na ozdravljenje na ovom svijetu. Baeyer: "Slijedimo opažanja i misli što ih je izrazio Plügge. sasvim je opravdano da se za nju zanima.. a ipak prkosi sigurnom znanju o vlastitoj nepovoljnoj prognozi. a u temelju krije smisao transcendentnog značenja. U istom duhu piše i Walter v.. S gledišta objektivnog stanja bolesnika . Slično je rekao i teolog Paul Tillich: 'Biti religiozan znači strastveno tražiti smisao svoje egzistencije.. po kojemu pitati za smisao života znači biti religiozan. do samog svršetka. Još pri jasnoj svijesti on vjerojatno i sam primjećuje da je izgubljen. za nadsmisao: a religiozna je vjera konačno vjera u nadsmisao.. No ipak se nada. . U tom slučaju psihoterapija bi se složila s Albertom Einsteinom. Ta nada svakako mora biti duboko ukorijenjena u čovjekovu biću: to je nada u buduće ispunjenje. nada se. nego kao obuhvatniju vjeru u smisao. u kojem čovjek.. premda im nije poznato ni prema komu se ono pruža ni čemu se nada. pouzdanje u nadsmisao.njihovo bezgranično pouzdanje. prikladno i prirodno vjeruje." Svakako.koja je kao psihoterapija podreñena psihijatriji i medicini . i bez dogmi. može se reći da je posve legitimno da se logoterapija ." Ako psihoterapija shvati fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga..ne postoji više nikakva nada.bavi ne samo voljom za smisao nego i voljom za posljednji smisao.

Naprosto ne mogu zamisliti Boga koji bi bio tako skučen. i to točno onako kako propisuje točno odreñena konfesija. Tko hoće da se nasmijem.. Kao intencionalni fenomeni mogu se one doživjeti istom onda kad nam u duhu sine njihov adekvatan sadržaj ili predmet. duboko personaliziranoj religioznosti. ali svakako napuštaju se one konfesije koje. po mom mišljenju. ne napušta religija.što sam ja zanijekao: naprotiv.ne univerzalnoj. Jednom me je intervjuirala novinarka američkog magazina Time.isto kao što ne mogu ni htjeti ljubiti. Slično biva s vjerom i s ljubavlju: njima se ne može upravljati. A ne vidim da ima smisla i to da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem: ta ne mogu htjeti vjerovati . sebe primorati da ljubim. Tu imam jednostavan primjer: ne možemo se po nalogu smijati. najvlastitiji i najiskonskiji govor za . približavamo se . Ima stvari koje se ne mogu htjeti .. nemaju drugog posla nego da se neprestano meñusobno pobijaju i jedna drugoj otimaju vjernike. univerzalne religije . Nato me je novinarka upitala znači li to da će prije ili poslije doći do jedne.Zacijelo. ili sebe nagnati da se nadam. iz koje će svatko otkrivati najosobniji. valja mu se potruditi da mi ispripovjedi neku šalu. Njezino je pitanje glasilo: postoji li danas tendencija napuštanja religije. rekoh. čini se. ovo naše shvaćanje religije ima malo veze s konfesionalnom uskogrudnošću ili s religioznom kratkovidnošću koja u Bogu gleda biće kojemu je jedino do toga da što veći broj ljudi u nj vjeruje. Rekoh da se.i koje se stoga ne mogu na zahtjev ili na zapovijed izvršiti. nego osobnoj.

ali neovisno i o tome je li netko religiozan odnosno nereligiozan i. ne s obzirom na vjeru odnosno nevjeru nego s obzirom na konfesionalnu pripadnost glasi sažetak Augustine Meier kako slijedi: »The inability to find evidence to show that subjects differ on the Purpose in .obraćanje Bogu. neovisno o konfesiji kojoj pripada. To dakako ne znači da će nestati zajedničkih obreda i simbola. disertacija na sveučilištu u Ottawi.a ipak mnogi od njih imaju zajedničku abecedu. (Augustine Meier (»Frankl's 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«. Religije su donekle slične raznim jezicima: nitko ne može reći da je njegov jezik iznad drugih.« Ipak. Postoji npr. disertacija na sveučilištu u Ottawi.1973) mogla je pomoću testova i statističkih podataka utvrditi da je pronalaženje smisla moguće neovisno o starosnoj dobi i stupnju obrazovanja. Isto tako preko svake religije čovjek može stići k Bogu . ako je religiozan. 1967). Both groups found equal meaning for their lives. To se slaže s rezultatima istraživanja Leonarda Murphya (»Extent of Purpose-in-Life and Four Frankl-proposed Life Objectives«. Na svakom jeziku može čovjek doći do istine. koji jednako počivaju na testovima i statističkim podacima: »People who had chosen God and another person as their life objective did not differ significantly in their scores on the Purpose in Life Test.k jedinome Bogu. mnoštvo jezika . o muškom odnosno ženskom spolu. ali može i zabluditi pa i lagati.

can give equal meaning to subjects.Life Test scores on the basis of religious differences gives support to Frankl's idea that God.mjesto dušobrižnika-svećenika .obrate za pomoć terapeutu. i "ništa se ne može izmijeniti u tome da ljudi danas u nevolji većinom ne traže savjet u svećenika. G. R. Weitbrecht). koji snažno sumnjaju u smisao života. "Prečesto je psihoterapija pozvana da završi u . "Bilo mu po volji ili ne. Heyer dr. J.« 9. as expenenced by different religious affiliations. Alphons Maeder. "Pacijenti nam nameću dužnost da preuzmemo zadaće dušobrižništva" (Gustav Bally). Terapeutova je ordinacija postala utočište onih koji nad životom očajavaju.). DUŠOBRIŽNIŠTVO LIJEČNIČKO Od zasebnog je značenja problem što da se učini s doista nereligioznim ljudima koji se . nego u iskusnog terapeuta" (H.često daje savjet o životnim problemima i izvan slučajeva bolesti".ustrajno tražeći odgovor na pitanja koja ih se duboko tiču . Riječ je o ulozi koja je terapeutu nametnuta (Karl Jaspers. liječniku se danas nameće uloga da .

iz preporuke American Medical Association: "Liječnik mora takoñer tješiti bolesnika. A naći ga mora pacljent sam.dušobrižništvu" (W.uvijek donekle i dušobrižništvo. Schulte). dokazati da drugi psihoterapijski . tješite narod moj!" vrijede i danas i da su napose upućene liječniku. jer uzrečica Victora v. štoviše. ona ne odreñuje vrijednost ili nevrijednost." A. Moralizira li u svojoj praksi logoterapija? Ona to ne čini iz jednostavnog razloga što se smisao ne može dati kao recept. nego dužnost svakog liječnika u praksi. Görres Ništa s obzirom na to ne mijenja prigovor da zadaća psihoterapije nije da tješi . Već je zmija u raju ljudima obećala da će postati "kao Bog. vidi se npr. Konačno." Uvjeren sam da tisuće godina stare Izaijine riječi: "Tješite. Često mora prihvatiti izrazito dušobrižničke postupke. Logoterapija ne ocjenjuje smisao ili besmisao. da je liječnikova zadaća ne samo ozdravljanje nego i tješenje. "Psihoterapija je . znajući dobro i zlo".dapače ni onda kad ona (ili medicina uopće) ne može više donijeti ozdravljenje.i onda kad to ona ne zna ili neće da zna . Ne može terapeut dati pacijentovu životu smisao.on se mora naći. Gebsattela o "seobi zapadnog čovječanstva od svećenika k psihijatru i neurologu" stvarnost je koju dušobrižnik ne može previdjeti i zahtjev kojemu se psihijatar ne smije oglušiti. i samostalno. smisao se uopće ne može dati . Dalo bi se. To nije jedino psihijatrova dužnost.

Gordon Pleurae: "Psihoanalitički je praktičar prije svega moralist. prosvjetitelja. nego se mora naći. Život nije nikakav Rorschachov test. 358 kaže npr. Rorschachovoj ploči daje se smisao koji je jako vezan za subjektivnost svakoga.a zlim ćemo držati ono što to ispunjenje sprečava. vjesnika novoga i boljega poimanja svijeta"'. izgubit će ionako svoj utjecaj. vidi iz riječi L. Prije ili poslije nećemo više moralizirati . Smisao se ne može dati.koja je po mome mišljenju trijezan smjer i koja je pridonijela demitologizaciji neuroze . u starome značenju. I moral. Smisao se života ne može izmisliti. Ali u životu nije riječ o davanju smisla. kako se npr.nego ćemo moral ontologigizirati: ono što je dobro ili ono što je zlo neće se definirati kao nešto što "moramo" činiti ili "ne smijemo" činiti. nego o pronalaženju smisla.smjerovi moraliziraju mnogo više nego logoterapija. On utječe na moralno i etičko držanje ljudi." To ne može ni odgojitelj ni psihijatar. F. nego ćemo dobrim smatrati ono što promiče ispunjenje smisla koji se nekomu zahtjevno predlaže . U International Journal of Psychoanalysis 1965." A i sam Freud jednom "opisuje rad psihoterapeuta kao 'djelovanje učitelja. nego se mora otkriti. .nije slobodna od moralističkih aspiracija. Čak ni bihevioristička terapija . Subjekt će u Rorschachovu testu "raskrinkati" svoju osobnost upravo dajući smisao. Krasnera: '"Terapeut ima odlučiti o tome što je u ljudskom ponašanju dobro ili loše. nego je "skrivačica".

" Nato sam papirić uzeo u ruke i ustanovio da se voditelj diskusije . Svakako. koji ga sve . uz primjedbu: 'Besmislica 'kako se po vašoj teoriji definira 600. devet "GOD". u bijegu ispred osjećaja besmisla. puki osjećaj smisla. htjede ga odložiti na stranu.nisam propustio iznijeti pred slušače taj engleski test iz SAD. jer se tražilo samo jedno tumačenje: ono na koje je postavljač pitanja mislio.. Zbog te nejasnoće došlo je do nehotičnog projektivnog testa . a još manje izumiti ga.a ne "stvoriti".. Smisao treba otkriti . i tako u svakoj situaciji samo jedan smisao.čiji je rezultat za teologa i za mene kao psihijatra ispao paradoksalno.Nitko dakako ne poriče da čovjek u nekim okolnostima ne može smisao izravno shvatiti. Želim istaknuti da ta raznolika "tumačenja" ipak nemaju jednaku vrijednost. Jednom mi je za vrijeme diskusije nakon predavanja u SAD predano pismeno pitanje: "Kako se po vašoj teoriji definira 600? Čim je voditelj diskusije pitanje pogledao.koji nije više kadar u svom životu naći smisao.zabunio.. I tako je razumljivo da čovjek . svaki problem samo jedno valjano rješenje. Ono što se može stvarati. i u engleskom jedva se moglo razlikovati '600' od 'GOD' (Bog). poslije . pitanje je bilo napisano velikim slovima.inače po struci teolog . ni besmisao. a to je onaj istinski. pa ga mora tumačiti. No to nipošto ne znači da ga može tumačiti samovoljno. a četvero ih se kolebalo izmeñu ta dva tumačenja. nije ni subjektivni smisao. i pitanje je razumio jedino onaj tko je pročitao "GOD" (Bog).. Svako pitanje ima samo jedan točan odgovor.u okviru predavanja na bečkom sveučilištu . i pritom se ustanovilo da je devet studenata pročitalo "600".

konačno. poglavito droga. Ali pri uživanju droga biva to uz opasnost da se živi mimo pravog smisla. stvara bilo besmisao bilo subjektivni smisao: dok se prvo dogaña na pozornici (u teatru apsurda). doživljavaju te životinje zadovoljenje. drugo se dogaña u uživanju opojnih sredstava.pa tada zanemaruju stvarne seksualne partnere i stvarnu hranu koja je pred njima..više zahvaća.. To me uvijek podsjeća na pokusne životinje kojima kalifornijski istraživači usañuju elektrode u hipotalamus. 10. Ukratko. bilo spolnog nagona bilo nagona za hranu. a u traženju smisla vodi čovjeka savjest. Crumbaugh i Leonard T. a James C. Savjest bi se mogla definirati kao sposobnost da osjetimo neponovljivi i jedincati smisao koji se krije u svakoj situaciji. mimo pravih ciljeva zbiljskoga svijeta i života. Kad se struja uključi. i to na temelju (kako mi kažemo) volje za smisao. Maholick to zovu specifično ljudskom sposobnošću da otkrije smislene oblike ne samo na području stvarnoga nego i mogućega bitka. .. ORGAN Smisao se ne samo mora nego i može naći. životinje same nauče uključivati struju . savjest je organ smisla. SMISLA SAVJEST.. Otkrivajući jedincati smisao neke situacije savjest očito u njoj uviña odreñen oblik.

To ne znači da istine nema. To što čak na svojoj smrtnoj postelji nećemo znati nije li organ smisla . Nije tu riječ o konfliktu savjesti - . Savjest može čovjeka takoñer dovesti u zabludu. tvorac eksperimentalne gestaltpsihologije. Taj karakter mogli bismo s Rudolfom Allersom nazvati transsubjektivnim. To je smisao ne samo ad situationem nego i ad personam. dosta smjelo govori o "zahtjevima" situacije kao objektivnim svojstvima. Pomoć što ju čovjek ima u manje-više općenitim vrijednostima. No treba istaknuti da se "smislom" ne obuhvaća jedino odreñena situacija nego i odreñena osoba koja se nalazi u odreñenoj situaciji.Značajno je da i sam Wertheimer. Drugim riječima. smisao se ne mijenja samo iz dana u dan.ipak podlijegao lažnom smislu.ali nitko ne može znati posjeduje li ju on ili netko drugi.tu pomoć prima čovjek pod cijenu da može upasti u konflikte. i te šire mogućnosti smisla mogu se zvati vrijednosti. znači da čovjek ne zna sasvim sigurno nema li pravo savjest drugog čovjeka. Štoviše. sve do zadnjega svoga daha ne zna čovjek sa sigurnošću je li smisao svoga života ispunio ili se ipak prevario: ignoramus et ignorabimus. Može postojati samo jedna istina . a Lewin govori o "zahtjevnom karakteru" situacije.naša savjest .nego se mijenja od čovjeka do čovjeka. Smisao je vezan uz neponovljivu i jedincatu situaciju. od moralnih i etičkih principa kakvi su se u ljudskom društvu tijekom njegove povijesti iskristalizirali . ali postoji još i univerzalni smisao koji se odnosi na ljudskost kao takvu. iz sata u sat .

ali ta se sloboda jedino sastoji u izboru izmeñu mogućnosti.. dolazi bilo do zapadnjačkog konformizma ili do istočnjačkog totalitarizma. biva on tada ponovo upućen na savjest ... da savjest posluša ili da njezino upozorenje zanemari. i pred svojom savjesti slobodan. onda kad nastanu projekcijom. jer možebitna preklapanja polja važenja proturječnih vrijednosti može biti i samo prividno.na savjest koja jedina jamči za njegovu slobodnu odluku. već prema tome da li se od društva pretjerano uopćene "vrijednosti" čovjeku nude ili se od njega iznuñuju. izgledat će nam da se one "sijeku" i meñusobno kolidiraju. Čovjek je. Ima dakle situacija u kojima čovjek mora učiniti izbor meñu vrijednostima. .takva zapravo nema. I ako se savjest sustavno i metodički potiskuje i gazi.. Istom ako isključimo razliku visine po hijerarhiji dviju vrijednosti. tj. i to stoga što su one po definiciji (protivno od uvijek jedincatog smisla konkretne situacije) apstraktne smislene općenitosti. ali ne samovoljnu. Kao takve. Tako se i dvije kugle koje se iz trodimenzionalnog prostora projiciraju na dvodimenzionalnu ravninu samo prividno meñusobno sijeku i "kolidiraju". Ako ne želi izabrati samovoljno. vrijednosti vrijede ne samo za odreñene i neponovljive osobe nego se protežu i na široko polje tipičnih situacija koje se mogu djelomično preklapati... nego odgovornu. Da konfliktnost doista leži u vrijednostima nije ipak uvijek posve sigurno. dakako.. meñu proturječnim principima. Konfliktnost se možda nalazi u vrijednostima. jer nam savjest govori jednoznačno. tj. tako da se izgubi jedna dimenzija..

jednom riječju: što ima smisla. Tako će mu ovaj njegov život ponovno izgledati ne samo smislen (a smislen /njemački sinnvoll/znači pun zadataka) nego će i on sam tada postati imun na konformizam i na totalitarizam. eksplozije informacija.ne samo obilja materijalnih dobara nego i obilja informacija. i to ne samo seksualne. tada mora znati što je važno i što nije važno. da ne podlegne konformizmu i ne savije se pod totalitarizmom. Odgoj je danas više nego ikada odgoj za odgovornost. U doba kada deset zapovijedi za mnoge ljude gubi svoju bezuvjetnu valjanost. jer jedino ga budna savjest čini sposobnim da se odupire. U tom našem dobu zadaća odgoja nije prenositi znanja. a što . nego takoñer istančavati savjest da čovjek može raspoznavati zahtjeve koji se kriju u pojedinim situacijama. Poplavljuje nas sve više draži. čovjek mora biti sposoban raspoznavati tisuće zapovijedi koje se kriju u tisućama situacija s kojima ga život suočuje. Hoće li se čovjek u toj poplavi draži preko masmedija održati. Živimo u društvu obilja .Živimo u doba osjećaja besmislenosti. Sve se više knjiga i časopisa gomila na našim stolovima. što je bitno i što nije .

Možemo onda govoriti o čovjekovu predrefleksivnom shvaćanju samog sebe. 11.. i to na trima putovima. zatim u tome da nešto doživljava. istom zatim zaodjenuti ga u znanstvenu terminologiju . snagom svoje volje za smisao. to ga je teže shvatiti. . smisao ne samo traži nego ga doista i nalazi.nema. One nam "zadaju" izvršenje njihova smisla i "daruju" nam istodobno mogućnost da tim izvršenjem smisla i sami sebe ostvarimo. Fenomenološka analiza neposrednog i nekrivotvorenog iskustva što ga živi jednostavan "čovjek s ulice"." I psalmist govori o mudru srcu. Tu znanost predaje riječ mudrosti . ČOVJEKOVO PREDREFLEKSIVNO ONTOLOŠKO SAMOSHVAĆANJE Što je smisao širi. Samo metodološki pravilna fenomenološka analiza kako jednostavan čovjek. Bezgranični smisao ograničenom biću nije dohvatljiv. Svaka je situacija poziv .otkrila da čovjek. "čovjek s ulice". Ponajprije vidi on smisao u tome da nešto radi ili stvara..koji nam treba osluškivati i kojemu nam se valja pokoriti. shvaća sebe. o kojoj je Blaise Pascal lijepo rekao: "Srce ima svoje razloge što ih razum ne poznaje. pokazala bi nam da biti čovjek znači stalno se suočavati sa situacijama koje su istodobno i dar i zadatak.i to mudrosti srca.

ali i starijima. ipak je njegova egzistencija . Yamell obavještava. Držanje i stav omogućuju mu da dadne svjedočanstvo za nešto što je sposoban jedino čovjek: da naime trpljenje pretvori u ostvarenje. Više od svega na svijetu nastojat ću sprečavati da se takva tragedija ponovno dogodi . moglo se s . (Kako Thomas D. koji očajnički traže smisao svomu životu. Želim to ilustrirati odlomkom pisma koje mi je poslao jedan student medicine u SAD: "Ovdje u Americi okružen sam mladim ljudima svoje dobi." Nema životne situacije koja bi doista bila besmislena. pravo ostvarenje. To se može objasniti time što prividno negativne strane čovjekove egzistencije . No njega više nema.poimence tragično trojsto trpljenja. mogao pomoći logoterapijom da je još živ. Mislim da dubljeg motiva ne mogu imati.i sada njegova neegzistencija! neobično smislena. Ako smognem snage da radim kao liječnik i da budem dorastao svojoj odgovornosti njegova smrt neće biti uzaludna. Nedavno je počinio samoubojstvo jedan od mojih najboljih prijatelja upravo zato što taj smisao nije mogao naći.da se komu drugomu dogodi.. Sada znam da bih mu. Odlučno je tu njegovo držanje i stav s kojim se susreće s neizbježivom i nepromjenljivom sudbinom.mogu sadržavati i nešto pozitivno. krivnje i smrti . Ali njegova će me smrt svakako uvijek poticati na to da pomognem onima koji se nañu u nevolji.. ako im samo pristupimo s odgovarajućim držanjem i s pravim stavom. vrlo vjerojatno. ali otkriva smisao i u ljudski beznadnoj situaciji koja ga zateče. Usprkos svojoj žalosti zbog prijateljeve smrti i usprkos svojoj suodgovornosti za njegovu smrt.da nekoga voli.

Fenomenologijom se to njegovo . Iskonsko mu shvaćanje samog sebe kaže da sve mora poduzeti da bi taj smisao našao i proniknuo. Analogne rezultate pokazalo je istraživanje na temelju testova Augustine Meier (»Frankl's' 'Will to Meaning' as Measured by the Purpose in Life Test in Relation to Age and Sex Differences«. jednostavan čovjek ne smatra sebe . kojima mu je ovako ili onako doskočiti. id i super-ego. Po svoj prilici.premda on možda nije sposoban sve to izreći riječima. To se sIaže s Crumbaughovim zapažanjem koje prema Purpose in Life Test takoñer ne korelira sa stupnjem obrazovanja. čovjek bi u životu mogao pronaći smisao neovisno o stvarima kao što su dob. nego je život za njega lanac situacija u kojima se nañe. koje uvijek imaju sasvim odreñen smisao što se odnosi na njega jedinoga i jedino od njega traži rješenje. 1973). odnosno ispovjedanje nevjere.ratnim poprištem na kojem bjesni rat izmeñu suprotstavljanja ego. zaključuje Yarnell.recimo . kvocjent inteligencije i stupanj obrazovanja. Sve je to poznato čovjeku s ulice . Meier drži te statističke rezultate za »compatible witk Frankl's theory which states that people are capable of finding meaningful goals around which orientate their lives«.pomoću Purpose in Life Test ustanoviti da se ni kod 40 pripadnika zračnih oružanih snaga ni kod 40 interniranih šizofrenika nije dala prepoznati ni najmanja korelacija izmeñu osjećaja pronañenog smisla i njihovog uzrasta odnosno njihovog kvocjenta inteligencije. S gledišta iskonskog shvaćanja samoga sebe. disertacija na sveučilištu u Ottawi. i to ne samo s obzirom na stupanj obrazovanja nego takoñer i s obzirom na muški odnosno ženski spol i s obzirom na ispovijedanje vjere.

.. ne iznoseći pritom nikakvih vrijednosnih sudova o bilo kakvim činjenicama. o svojoj nadarenoj djeci i kako joj je teško sve to ostaviti.samoshvaćanje jedino prevodi u znanstveni jezik. Nastavih da sam doduše uvjeren da ni život takve žene nije besmislen.. nešto čime smo ispunili neki smisao koji će i nas ispuniti kad nam doñe čas odlaska. Upitao sam ju što bi tek morala reći žena koja nema djece. ali tu mi se pružila šansa da joj ono što je u njezinim očima najnegativnije (ostaviti što joj je najdragocjenije) pokažem kao nešto pozitivno. Do tog časa nisam. ali bih lako mogao shvatiti da ona očajava. i bila je toga posve svjesna.. da i njemu pomogne uvidjeti vlastiti životni smisao.prije ili poslije . priznajem. Bolovala je od raka koji se nije mogao operirati.mora svatko od nas. U tome se trenutku razvedriše crte njezina lica. Jedva bih mogao opisati olakšanje koje je u pacijentice nastupilo pošto je naš sokratovski razgovor .. vidio nikakva uporišta na koje bih mogao nadovezati logoterapijske misli. jer to . Zaplakana je stupila u dvoranu gdje su se skupili psihijatri sa sveučilišta i jecajući govorila o svom životu.ako se već sa svijetom mora rastati. Ovdje ću iznijeti slučaj jedne bolničarke koja mi je bila predstavljena u okviru seminara na sveučilištu Stranford. Takvo fenomenološki obrañeno znanje o mogućnosti otkrivanja životnog smisla .. upravo zato što nema nikoga koga "mora ostaviti na svijetu" . već jedino utvrñujući stvarnost vrijednosnog doživljaja u čovjeka s ulice.logoterapija zatim prevodi ponovo u jezik jednostavna čovjeka. Doñe joj do svijesti da nije toliko važno što se moramo rastati. kao smisleno. A to je doista moguće. Nego je važnije imamo li uopće nešto s čime nam se rastati.

rekoh.i osobito dubokog smisla skrivenoga u trpljenju. počinja grubu pogrešku: cijeli je njezin život oduvijek bio besmislen još prije negoli je oboljela. može se ilustrirati psihoterapijom po freudovskoj metodi primijenjenoj na ženi koja je bolovala od neizlječivog raka. po mom mišljenju. vazda uzalud tražili smisao života. kako ga je prikazala npr. Ovdje bih logoterapijski način sad usporedio sa psihoanalitičkim. i razlika izmeñu njezina prijašnjeg i sadašnjeg života sastoji se jedino u tome što je nekoć mogla vjerovati u smislenost života. Filozofi su. život joj je .ipak još smislen. Na te je riječi pacijentica reagirala . istaknuh joj. Bila je doduše spremna podnositi sve bolove dok bi to bilo nekako smisleno: ali zašto da je ja osudim na tolike patnje .kad je njezin život već davno izgubio svaki smisao?! Na to joj odvratih da. premda više ne može raditi u svom zvanju te po više sati dnevno mora ostati u krevetu. Zapravo.proizveo kopernikanski obrat. obje su faze njezina života jednako besmislene.po njezinu mišljenju . a sada to više ne može. Ali ako bi je poslali u bolnicu bez izgleda da će se više vratiti kući." Zatim preuzima riječi K. Edith WeisskopfJoelson (američka psihoanalitičarka koja sad pristaje uz logoterapiju): "Demoralizirajući učinak poricanja životnog smisla . no usprkos tomu. i to stoga što još može utjecati na svoju djecu i tako ispunjati svoju zadaću. tada bi se osjećala kao kup beskorisnoga gnjiloga mesa i život bi joj izgubio svaki smisao. Eisslera: "Bolesnica je neprestano usporeñivala punu smislenost svoga prijašnjeg života s potpunom besmislenošću svoje sadašnje bolesti.

dakako. što mislite o svome dugom životu . slušala koncerte. nego posljednja pomoć. Frankl: "No.smeteno. draga gospodo Kotek. Znate." Eissler zacijelo nije pacijentici pomogao da vjeruje kako i trpljenje može imati smisla. i briznula je u plač. Posjećivala sam i kazalište. Ovdje donosim s magnetofonske vrpce jedan odlomak svoga razgovora s jednom pacijenticom. snimljen je za vrijeme kliničkog predavanja . izgovarajući se da me nije pravo razumjela. Život je tako lijep! I moram Gospodinu Bogu zahvaliti za sve što mi je dao. Bolesnici je bilo 80 godina i bolovala je od neizlječivog raka. odnosno u hrabrom trpljenju logoterapija vidi zadnju i najvišu mogućnost otkrivanja smisla. O tome nas obavješćuje jedan od najreprezentativnijih biheviorista: "U takvim slučajevima trebao bi pacijent čekati telefonske pozive. J. obitelj kod koje sam u Pragu bila kućna pomoćnica katkada me je . filozofije i teologije. kositi travu na livadi ili prati kuhinjsko suñe: takve bi aktivnosti terapeuti trebali pohvaliti ili kako drukčije nagraditi". gospodine doktore. Dapače.ako se sad na nj osvrnete? Je li vam život bio lijep?" Pacijentica: "Ah. lišio ju je čak i vjere u to da cijeli život može imati kakav smisao. od početka do kraja improviziran. Wolpe Ako u pravom. Razgovor je. tada se patnicima ne pruža prva. moram zaista reći da mi je život bio lijep.pred studentima medicine. No ovdje još upitajmo kako slučajevima ljudske tragike pristupa biheviorist.

. gospodine profesore." Frankl: "Može li tko ustvrditi da u životu niste vidjeli dobro?" Pacijentica: "Ne. to nitko ne može.." . a ne . nitko to ne može ukloniti. koja se nije mogla izmijeniti." Frankl: "Recite. nitko to ne može izbrisati kao da nije bilo. Najprije sam ju morao . gospoño Kotek. S njime se ona trebala boriti poput Jakova s anñelom dok ga god anñeo nije blagoslovio." Frankl: "Može li učiniti da niste postigli ono što ste postigli i stekli?" Pacijentica: "Imate pravo. može li tko ponišiti sreću koju ste osjećali? Može li je tko izbrisati i utrnuti?" Pacijentica: "Pravo imate. i to na razini svijesti.sa sobom vodila na koncerte. Frankl: "Vi govorite o svojim lijepim iskustvima." Pacijentica (zamišljeno): "Jest.što je ona očito činila . sve će to sad svršiti." Ali ja sam trebao dovesti u njezinu svijest nesvjesni i potisnuti očaj. Morao sam je navesti na to da svoj život doista blagoslovi. da će biti uništene?" Pacijentica (još uvijek zabrinuto): "Sve to lijepo što sam doživjela. gospodine profesore. No sve će to sad prestati.. da svojoj sudbini." Frankl: "Kako to. kaže "da".dovesti do toga posumnja ua smisao svoga života. gospoño Kotek: mislite li da će sad sve te lijepe stvari što ste ih doživjeli sa svijeta nestati? Da će postati nevrijedne. gospoño Kotek.što zvuči paradoksno ..tako da je svoju sumnju potiskivala.

ne može li trpljenje biti i kušnja? Ne bismo li mogli pretpostaviti da je Bog htio vidjeti kako gospoña Kotek podnosi patnju? I konačno je mogao priznati: Jest. Znate. Frankl: "Ali recite. Istina je. gospodine profesore." Frankl: "To ostaje. mnogo sam prepatila. podnijela ju je hrabro. gospoño Kotek. može li tko takva dobra djela ukloniti kao da ih niste učinili?" Pacijentica: "Ne. vi ste u svom životu ne samo mnogošta dobro učinili nego ste i svoje trpljenje dobro iskoristili. zar ne?" Pacijentica: "Svakako.u kojoj je sve to pohranjeno?" Pacijentica (ganuta do suza): "Nitko to ne može. nitko to ne može. Jer vjerujem u Boga.Frankl: "Ili može li tko ukloniti ono što ste hrabro i odvažno podnijeli? Može li tko to ukloniti iz vaše prošlosti? Iz prošlosti . Ja im čestitam što u vama imaju svoj uzor!" . Nitko! (Nakon kratke stanke). gospoño Kotek. ja vjerujem da je trpljenje kazna.u kojoj se sve to nalazi? Iz vaše prošlosti . I stoga možete našim pacijentima biti uzor. ali kad je došao na vidjelo pozitivan bolesničin religiozni stav. ništa me nije smetalo da tu činjenicu ugradim u njezinu psihoterapiju." Osobno ne bih nikada imao pravo potkrepljivati smisao bilo kakvim religioznim mislima i navoditi bolesnicu da takve misli prihvati. Ali sam udarce koje mi je život zadavao nastojala podnositi. A sad mi kažite. to ostaje!" Frankl: "Vidite.

Tada su slušatelji spontano zapljeskali. Za tjeda dana je umrla. rekao je profesor studentima u predavaonici.. gospoño Kotek. Ali u svome posljednjem tjednu nije više bila potištena. Čini se da sam joj pokazao da je i njezin život bio smislen i dapače da i njezina patnja ima dublji smisao.kako Freud opetovano naglašava u toliko u službi principa užitka što predstavlja puku »modifikaciju« toga principa. Freud je i uveo princip užitka. bila je vedra i puna pouzdanja. U POTRAZI POSLJEDNJIM SMISLOM ZA Svi smo od Freuda naučili u čovjeku gledati neko biće koje. princip stvarnosti zaista je . užitak. Naprotiv. traži samo jedno.kako su zabilježene u povijesti bolesti bile su: "Moj je život spomenik. Spomenik što ga nitko ne može ukloniti!" Starica je polagano izišla iz predavaonice. I kako li ima malo ljudi koji na svoj život mogu biti ponosni! Želim reći. da je vaš život spomenik. A ja se opet starici obratih: "Vidite. Nisam dakle živjela uzalud. na kraju krajeva. Prije toga je staricu tištala misao da je živjela nekorisnim životom. Upravljen je vašem životu koji je bio pravo ostvarenje.. Umrla je kao Job: nauživši se života." 12. A njezine posljednje riječi . gospoño Kotek. a koegzistencija principa stvarnosti nipošto ne proturječi Freudovoj hipotezi prema kojoj je potraga za užitkom čovjekova prvotna motivacija. ovaj je pljesak upravljen vama. koji u biti takoñer želi .

ni više ni manje nego ona temeljna ontološka značajka čovjekove egzistencije što bih je nazvao samonadilaženje egzistencije. I na temelju nekog pred-misaonog ontološkog razumijevanja samoga sebe zna i nekako za to da ostvaruje samoga sebe upravo u onoj mjeri u kojoj samo sebe zaboravlja. cilj kojega jest smanjiti nutarnje napetosti kako bi se održala ili opet uspostavila nutarnja ravnoteža. W. Tako je i Freud zamislio »duševni aparat« kao nešto čija se »nakana« sastoji u tome da »svlada i obradi količine podražaja i veličine uzbuñenosti koje ga pogañaju izvana i iznutra. No ni druga od dviju klasičnih bečkih škola . unutar kojega traži smisao koji bi htio ispuniti ili osobu koju bi mogao ljubiti. u svojim posljedicama neizvjesni užitak. meñutim.postići užitak.« Samo ne smijemo pri svemu tome previdjeti i zaboraviti da princip užitka .« U okviru takve slike čovjeka nedostaje.takoñer prema Freudu . Time se hoće reći da svekoliko ljudsko postojanje smjera preko sama sebe tako što uvijek smjera prema nečemu što nije opet ono samo.i sam sa svoje strane služi obuhvatnijem principu. a zaboravlja samoga sebe opet u onoj mjeri u kojoj se predaje: nekoj stvari kojoj služi ili nekoj osobi koju ljubi. te »u nekom smislu znači nastavak principa užitka drugim sredstvima«. principu homeostaze prema B. prema izvanjskom svijetu. naime. nego je usmjeren prema svijetu. sigurniji. ali samo zato kako bi se novim putem stekao neki kasniji. »Napušta se neki trenutačni. bio to užitak bila to nutarnja ravnoteža. Cannonu. prema nečem – ili prema nekom drugom! Drugim riječima: u temelju i na kraju čovjek se ne zanima za neka nutarnja stanja.

i to ukoliko tematizira potrebu za smislom. . kompleks manje vrijednosti. a meñu tim nastojanjima čovjekova potraga za smislom zauzima jamačno prvo mjesto. riječ je o tipičnoj dubinskoj psihologiji. tako što razvija težnju za nadmoći.ili pak na težnju za nadmoći u Adlerovu smislu. naime. »visinska psihologija« uključila bi u svoju sliku o čovjeku i takva nastojanja koja bismo morali smjestiti »onkraj principa užitka« i volje za moći.individualna psihologija Alfreda Adlera ne računa sa samo-nadilaženjem egzistencije. koja toliko označava čovjeka ona je. To je motivacija koja se uvelike poklapa s onim što Nietzsche naziva »voljom za moći«.tko bi to mislio? . preporučio da se istraživanje povede u tom smjeru kad je rekao »važnije je [u usporedbi s dubinskom psihologijom] priznati one duhovne visine čovjekove naravi koje su isto tako moćne kao njegove dubine«. Doista: već je Oskar Pfister . najljudskija od svih ljudskih potreba ukoliko se.godine 1904. Dokle god se. iako nezaobilaznom nadopunom dubinske psihologije.kako bismo sada mogli preimenovati princip užitka u Freudovu smislu . nego ostaje nadopunom. neka teorija motivacije usredotočuje na »volju za užitkom« . može formulom »volja za smislom« staviti nasuprot motivacijskim teorijama psihoanalize i individualne psihologije. dakle. ako se tako hoće reći. kao takva. Ona na kraju promatra čovjeka kao biće koje se trudi da nadvlada neko odreñeno nutarnje stanje. Tomu nasuprot.psihoterapije . Visinska psihologija nije nadomjestak za dubinsku psihologiju.

Današnjega čovjeka sve više spopada osjećaj besmisla. Iako se egzistencijski vakuum ne može razumjeti u . naprotiv.« No ne vjerujem da se svaki pojedini slučaj neuroze (ili čak psihoze) može svesti na osjećaj besmisla. Yaloma: »Od četrdeset pacijenata u slijedu koji su se podvrgli liječenju u jednoj psihijatrijskoj klinici za vanjske bolesnike 30% imalo je nekih većih teškoća sa smislom.što sam ga opisao i nazvao »egzistencijskim vakuumom«. Dok u tom kontekstu dosada znači gubitak zanimanja . tako reći.Upravo je volja za smislom danas sve više frustrirana. Mislim. koji se obično udružuje s osjećajem »nutarnje praznine« .ravnodušnost znači nedostatak inicijative . te isto tako malo vjerujem da svaki osjećaj besmisla u svakom pojedinom slučaju vodi do neuroze. Drugim riječima: nije svaka neuroza »noogena« tj.inicijative da se u svijetu što promijeni. ocjena liječnika ili nezavisnih promatrača. da je čovjekova povlastica. A kako je s njegovom epidemiologijom? Možda smijem nasumce izabrati nekoliko redaka iz knjige Irvina D. takva da bi se mogla izvesti iz nekog egzistencijskog vakuuma. kako to proizlazi iz vlastitih ocjena.zanimanja za svijet . poboljša! Toliko o fenomenologiji egzistencijskog vakuuma. Ili zar je neka životinja ikada pitala o smislu svojega života? Nije čak ni jedna od gusaka Konrada Lorenza. a uglavnom se pojavljuje u obliku dosade i ravnodušnosti. ne samo pitati o smislu svojega života nego i taj smisao dovoditi u pitanje. niti je egzistencijski vakuum u svakom slučaju patogen. Još manje je i sam nešto patološko.

smislu neke noogene ili psihogene neuroze. to se ipak može shvatiti u smislu sociogene neuroze. kako se može dokazati. ostaje posve nezadovoljena. a njegova popratna pojava. s druge strane. smisao ne znači ništa apstraktno. trebalo bi reći da ima nešto zajedničko. s jedne strane.pitanje na koje . sa zamjećivanjem lika u smislu Maxa Wertheimera i. naprotiv. No sada je vrijeme da se zapitamo što uopće podrazumijevamo pod »smislom«. s »aha«-iskustvom u smislu Karla Bühlera. Ne govore li Kurt Lewin i Max Wertheimer doista o »zahtjevnom karakteru« neke dane situacije? Svaka situacija. doista. upravlja nam neko pitanje . uzrok osjećaj besmisla. U vezi s logoterapijom. Samo se po sebi razumije da u takvim prilikama posebice mlada generacija mora trpjeti od osjećaja besmisla. što i empirijska istraživanja potvrñuju. ona najljudskija od svih ljudskih potreba. Jer dok se industrijsko društvo neprestano trudi da po mogućnosti zadovolji sve čovjekove potrebe. potrošačko društvo. Da navedem samo jedan autoritet: Stanley Krippner mogao je dokazati kako ne manje od 100% mladih ovisnika od droge trpi od toga što im se jednostavno sve čini besmislenim. Što se tiče zamjećivanja takvoga smisla. potreba za smislom. zahtijeva nešto od nas. nego je. Industrijalizacija napreduje usporedo s urbanizacijom i lišava čovjeka njegovih korijena otuñujući ga od tradicija i od vrijednosti što ih tradicije posreduju. aggression and depression«. nastoji čak proizvoditi nove potrebe kako bi ih moglo zadovoljavati. riječ o konkretnom smislu neke situacije s kojom se susreće isto tako konkretna osoba. u kojemu je. U vezi s tim htio bih upozoriti samo na masovni neurotički sindrom koji se sastoji od trojstva »addiction.

i to neka mogućnost da ovako ili onako oblikujemo danas situaciju. tako što ga prihvaćamo kao izazov. Tako je. Richmonda.nezavisno od konfesije kojoj pripada. ako smijem tako reći.odgovaramo tako što nešto poduzimamo. No bez daljnjega je moguće učiniti shvatljivim kako je naš život prema mogućnosti u svim uvjetima i okolnostima smislen te da takav ostaje do kraja. Lunceforda. Kratochvila. dok se tijekom zapažanja smisla. Ne manje od 20 istraživača moglo je pružiti empirijski dokaz da je čovjek kadar u svom životu pronaći neki smisao. od svoje okoline i . Yamella i Younga. Smitha. od svoje naobrazbe. ovako ili onako: jednom riječju. od svojega karakternog ustrojstva.što je značajno . Popielskoga. Meiera. Murphyja. pojavljuje. a slažu se s predrefleksivnim ontološkim čovjekovim razumijevanjem samoga sebe i smisla. Cascianija. u načelu nezavisno od svojega spola. Dansarta. Masona. razlika izmeñu zamjećivanja smisla i zamjećivanja lika u tom što u tom drugom slučaju opažamo neku »figuru« na njenoj pozadini. Crumbaugha. fenomenologija kojega nam . da ne kažem upada u oči.nezavisno od toga je li religiozan ili nije i ako je religiozan . Durlaca. na kraju. Planove. na pozadini stvarnosti neka mogućnost. Salleeja. Robertsar Rucha. On se ne dobiva na recept. Mislim da se samo po sebi razumije kako mi psihijatri nismo u stanju »propisati« smisao života svojim pacijentima. od svojega kvocijenta inteligencije. Rezultati tih znanstvenih istraživanja protuslove u vezi s uzrocima osjećaja besmisla. Upućujem na znanstvene radove Browna. od svoje dobi. Lukas.

još uvijek nam je dana mogućnost da promijenimo svoj stav prema tim prilikama . ovo Esterin. vrijedi utoliko što se trpljenje može preobraziti u djelo. »Devetero djece«. naime. »Imate lijepu narukvicu« primijeti liječnik.dopušta neki uvid u način kako priprostom i jednostavnom »čovjeku s ulice« uspijeva da nañe neki smisao u životu .svoj stav i sebe same: tako što dozrijevamo i rastemo. poznato kako ima i jedan treći put do smisla: kad god se susrećemo s nekim prilikama koje ne možemo promijeniti..nešto ili nekoga.« Nabrojila je redom po dobi sva imena svojih kćeri i sinova. »a svi su odvedeni u plinske komore. neka nam osvijetli dogañaj što ga je ispričao biskup Georg Moser: Nekoliko godina nakon drugoga svjetskoga rata neki se liječnik susreo s nekom židovskom ženom koja je nosila narukvicu s pozlaćenim mliječnim zubićima svoje djece. tj. a prolaznost čovjekove egzistencije u poticaj za odgovorno djelovanje. krivnja u preobrazbu. Kako je čovjek kadar osobnu tragediju pretvoriti u ljudski trijumf. Čini se da mu je.« Liječnik je smeteno zapitao: »Kako samo možete živjeti s takvom narukvicom?« Žena je mirno odgovorila: »Preuzela sam u Izraelu upravu jednoga . tako što nešto doživljava . ovo Samuelov.i da ga ostvari. osim toga. nadodala je. drugim riječima. krivnje i smrti. da doživljava smisao ne samo u radu nego i u ljubavi. nekim činom što ga izvodi ili nekim djelom koje stvara. rastemo preko sebe samih. Čini se da mu je poznato kako na tri načina može ostvariti neku mogućnost smisla: prvo. Drugo. To vrijedi isto tako za tri komponente onog »tragičnog trojstva« koje se sastoji od trpljenja. »Da« odgovori žena. »ovo je Mirjamin zubić..

što prije i kako je moguće. uopće nekoga znanstvenika. a ne heroizam. da ne kažem ideologijskih indoktrinacija. No razumije se da osim toga postoji i posljednji. nego općeg smisla. onda ćemo poduzeti sve da ga od nje oslobodimo .siroiišta. ne pojedinačnog. nego bih htio reći da je smisao moguć usprkos trpljenju. i ne mogu zamisliti kako bi bilo dostojno nekoga psihijatra. ako u našu ordinaciju stupi pacijent s neurozom. Kako se sada odnosi »konkretni smisao neke situacije« prema tom općem smislu? Donijet ću jednu prispodobu: uzmimo samo neki . psihološkom ili sociološkom uzroku.u vezi s logoterapijom smisao znači konkretan smisao neke situacije s kojom se suočava neka isto tako konkretna osoba. Samo vrijedi pravilo: što je smisao obuhvatniji. poduzeti političku akciju. da mu se uzrok ne može ukinuti i odstraniti.ako se pretpostavi da je neko trpljenje neizbježno. tada se samo po sebi razumije da će se pacijent podvrći operaciji. već otprve. a to opet znači da je mogući smisao života bezuvjetan. Znači li to onda da je trpljenje nužno kako bi se našao smisao? To bi bio grub nesporazum. o smislu života kao cjeline. Već je na početku rečeno da .pa ako je društvo bolesno. jednostavno dovoditi u pitanje makar i samu mogućnost takvog. tj. Trpljenje koje nije nužno bilo bi mazohizam. Riječ je tu o smislu svega.« Tako se pokazuje da se smisao može naći i u trpljenju. ako se karcinom može operirati. da ne kažem po trpljenju . tada ćemo. to ga je teže shvatiti. bilo da je riječ o biološkom. Ne tvrdim nipošto da je trpljenje nužno. na temelju apriornih pretpostavki. sveobuhvatni smisao.

Ne može ga doseći niti ući u njegove dimenzije. naime. ako se uopće otkriva. Hoće li majmun ikada moći shvatiti zašto mora trpjeti?« Grupa je jednoglasno odgovorila da majmun nikada neće moći shvatiti misao čovjeka koji ga je uvukao u svoje pokuse. je li čovjekov svijet neka konačna postaja.film .. Žena je pokušala samoubojstvo te je zatim dovedena k meni u kliniku. u kojemu bi se tek mogao naći smisao njegova trpljenja?« Slučaj je .. no možda je zakonito upustiti se u neku vrstu ekstrapolacije. dostupan. a je li s čovjekom drukčije. Tu sam tada uskočio: »Zamislite kako se nekom majmunu daju bolne injekcije da bi se dobio serum protiv poliomielitisa. ljudski mu svijet nije. takoñer tek na kraju? I ne ovisi li taj konačni smisao našega života takoñer o tome jesmo li najprije ispunili smisao svake pojedine situacije prema našem najboljem znanju i savjesti? Pošli smo od toga da je posljednji smisao potpuno nedohvatljiv barem razumskom zahvatu. no smisao cijeloga filma sviće nam tek pred kraj predstave uz pretpostavku da smo prije razumjeli i smisao svake pojedine scene! Ne dogaña li nam se u životu nešto slično? Ne otkriva li nam se smisao našega života.sastoji se od tisuća i tisuća pojedinih scena. Upravo je grupa govorila o slučaju žene kojoj je nedavno umro njezin 11-godišnji sin od puknuća slijepoga crijeva. iza koje ne bi bilo ničega? Ne moramo li i mi radije prihvatiti da i nad čovjekovim svijetom ima opet jedan svijet koji čovjeku nije dostupan. I kada je opet došao na mene red: ». a svaka pojedina iznosi pred gledatelja neki smisao. i ja bih vam jednom konkretnom zgodom prikazao što zapravo mislim: Jednoga dana našao sam se na sjednici grupne terapije što ju je vodio jedan moj asistent.

barem u odnosu prema posljednjem smislu . ali svi su dopustili da je jedna takva. te da je čovjeku isto tako nepristupačna kao i ljudska dimenzija majmunu. jer se jedina slaže s činjenicama što nam ih pružaju na raspolaganje opažanja i iskustvo. Smisao se. drugim riječima. Schrödinger s pravom kaže doslovce kako svijetu prirodnih znanosti nedostaje sve što bi se odnosilo na smisao i na cilj svega što se dogaña. ekstrapolacija – proširivanje zakonitosti utvrñene u jednom području na šire. u odnosu prema Ijudskoj dimenziji. Rez što ga prirodne znanosti prave kroz stvarnost ne nailazi na nj. svi od reda.znanost slijepa za smisao? E.« Tomu bi trebalo dodati: dakako da se mutacije u ravnini presjeka . to pogotovo vrijedi za znanstveno područje. ako nije racionalno shvatljiva ni čisto intelektualno dohvatljiva. Nameće nam se primjer Jacquesa Monoda. nasuprot ljudskoj. viša dimenzija ipak barem zamisliva. viša dimenzija nepristupačna kako »čistomu razumu« tako i čistomu umu. još neispitano područje Pa ako je ta. bili nereligiozni. I ništa ne opravdava pretpostavku da će se te naše predodžbe s time u vezi ikada morati ili pak ikada moći revidirati. Znači li to da je sam svijet besmislen? Ne govori li to. naime. Ideja »čistog slučaja jedina je zamisliva kao stvarna. U znanstvenoj slici svijeta doista nema mjesta za posljednji smisao. ako ne i vjerljiva. ne pojavljuje unutar granica čistih prirodnih znanosti.htio da se grupa sastojala od sudionika koji su. da je . On tvrdi da svaki život nastaje iz interakcije mutacija i selekcije. naprotiv.

i to ne kritički promišljena. zastarjela filozofija. teleologija – idealistička filozofija po kojoj je sve u prirodi ureñeno svrsishodno i svaki razvoj ostvaruje ciljeve koji su unaprijed bili odreñeni Uzmimo da se neka krivulja prostire po okomitoj ravnini koju siječe neka vodoravna ravnina. U stvari ih meñusobno povezuje krivulja. Ali ako je riječ o tome da prirodne znanosti ne mogu ustanoviti nikakve teleologije. Krivulja ostavlja na ravnini . nego je to filozofija.prirodnih znanosti pokazuju kao puke slučajnosti. nego izvan nje.koja siječe okomitu ravninu . A zatvoriti se za mogućnost teleologije u nekoj dimenziji koja nadilazi prirodne znanosti. tada bi se ta vijest o nepostojanju teleologije morala opreznije formulirati: na projektivnoj ravnini prirodnih znanosti ne oslikava se teleologija. Prenesimo sada to što smo mogli naučiti iz prispodobe . tj. iznad i ispod nje. No to nikako ne isključuje da ne postoji u nekoj višoj dimenziji. No veze ne postoje unutar vodoravne ravnine. to nema više nikakve veze s iskustvom. Samo prividno nemaju meñusobne veze. jer je ta ravnina i ne zahvaća.samo točke. No to je samo privid. pet izoliranih točaka. izmeñu kojih nema nikakve povezanosti. te nijekati tu mogućnost. nego diletantska.

i s njima sva evolucija . to je. tada će ta vjera. No jedno znamo: ako se čovjek odluči za vjeru u neki posljednji smisao. Prihvaćanje jedine mogućnosti mišljenja više je. koji je iznad toga. čisto intelektualno razaznati je li na kraju sve besmisleno. još uvijek moguća egzistencijska odluka. od prihvaćanja . dakle. kao svaka vjera. odlučiti se za jednu od dviju mogućnosti mišljenja.ništa drugo doli krivulja koja se proteže iznad i ispod vodoravne ravnine . iako u nekoj drugoj ravnini u koju ga tada moramo slijediti. teleološki (odnosno finalno) razumjeti (nego samo uzročno protumačiti).moraju oslikavati na ravnini »prirodnih znanosti« kao puki slučajevi dok se »viši« ili »dublji« smisao . Tu se znanje povlači. nego se samo iz dubine svojega vlastitog bića može odlučiti za jedno ili za drugo. a do riječi dolazi vjera. Tada se može razumjeti zašto se one . tu još uvijek možemo baciti uteg našega vlastitoga bitka na stranu smisla. Da naglasimo: nemoguće je sve u smislu smislenih povezanosti. ali barem možemo razumjeti zašto je to tako i zašto tako mora biti. ili pak možda iza svega leži neki skriveni smisao. Gdje se argumenti za posljednji smisao i oni protiv njega drže u ravnoteži. zašto je nešto prividno besmisleno i takvo mora biti.može pokazati tek na nekoj drugoj ravnini. Nemoguće je.na dogañaje koji nam se takoñer čine bez »smislene« povezanosti. Čovjek ne može donijeti tu odluku na osnovi logičkog zakona. no koliko god se malo može na to pitanje dati neki intelektualni odgovor. ono što ne može znati ne mora se ne moći vjerovati. recimo na prividno besmislene mutacije. naime. njemu nasuprot. i zašto ipak smijemo vjerovati u neki smisao koji se krije iza toga. imati stvaralačke posljedice. kako se reklo. tj.

»sam bitak«. svoj »amen«: »tako neka bude . Pred dvjema misaonim mogućnostima čovjek koji vjeruje u smisao izgovara svoj »fiat«. pendant – isto kao i pandan.neke mogućnosti mišljenja . nekoga.kako mi se čini . Što čini »čovjek s ulice« kad se nañe pred tim »nespoznatljivim«? Smijem li pitanje preformulirati: jeste li ikada stajali na pozornici? Tada se sjećate kako ste . egzistencijalizma.da kažemo s Martinom Heideggerom. ali vam sigurno ne bi palo na pamet posumnjati u prisutnost gledalaca . koji se .to je ostvarivanje neke puke mogućnosti mišljenja.da vidi nešto ili. nije neka stvar izmeñu ostalih.« To znači da posljednje biće pendant »posljednjeg smisla« . Čovjeku je potrebno da nešto »vidi« u tom ništa pred kojim stoji . tako reći.odlučujem da tako djelujem 'kao da' život posjeduje neizmjerni 'nad-smisao' koji nadilazi našu ograničenu mogućnost shvaćanja«.može svesti na tezu: » Ništa znači upravo ne-biti-neka-stvar.jednom riječju Bog. Zato ne možemo ni taj »nadbitak« (ako to smijem tako reći). par. još bolje. stvar koja se može staviti uz bok drugih stvari.ili? To vjerojatno vrijedi i za većinu stanovništva na našem planetu: oslijepljeni »prividom« svakodnevnice. Tako se drži. koji nekako . što spada uz bok drugih stvari. Usput se kristalizira prava pravcata definicija.simbolima.zaslijepljeni svjetlima .umjesto dvorane vidjeli samo veliku crnu prazninu. Vjera nije mišljenje umanjeno za stvarnost mišljenoga. nego je mišljenje povećano za egzistencijalnost mislioca. nego . pune »veliku crnu rupu« .

nešto što nam zakriva nebo od (neposredna) gledanja? Pa ipak se njima služimo kao najboljim i najjednostavnijim simbolom neba. »prikazat će nam« nebo tako da jednostavno naslika nekoliko oblaka. Tako se i božansko simbolizira općenito s pomoću nečega što nije božansko: Božji atributi jesu i ostaju samo ljudske osobine . Osim ako ne riskiramo da počinimo istu pogrješku kao onaj maleni dječak koji mi je jednom rekao kako točno zna što će postati. naime.koliko god nam omogućavali da. koje su »unutarsvjetovne«. Pa ipak ne bi bilo opravdano suzdržati se od simboliziranja. tako da je (ionako asimptotično) približavanje tajni i zagonetki posljednje . Pomislimo samo na neku sliku koja predstavlja neki krajolik i iznad njega nebo: svaki slikar. Bog nije pošteñen toga da se simbolizira više ili manje na antropomorfan način. naprotiv. no nisu li oblaci upravo nešto što je skrajnje neistovjetno s nebom? Nije li tako da su oblaci .nadmašuje svijet. izmeñu onoga što je simbolizirano i onoga što se ima simbolizirati najbolnije se pojavljuje kad je riječ o Nadbitku. slutimo nebo . »ili akrobat na trapezu u nekom cirkusu ili Bog«. da ne kažem ponor. staviti u istu razinu sa stvarima koje stanuju u ovom svijetu. Da se vratimo simbolu: raskorak. Govorio je o Bogu kao da je biti Bog neko zanimanje kao svako drugo. barem onaj sklon realizmu. »koje opstoje u svijetu« (Martin Heidegger). odreći ga se samo zato što se simbol nikada ne može poistovjetiti s onim što predstavlja. tako reći. Zar nam to daje pravo da zbog antropomorfnih dodataka jednostavno odbacimo sve što je religiozno? Nije li.možda čak previše ljudske.

F. uvidjet ćete da je seljakinja.da. konstitutivna karakteristika ljudske egzistencije? Zato bez daljnjega može biti zakonito da . njegova je žena umrla pri poroñaju. koja vjeruje u Marijino bezgrješno začeće. Kreuzer. München 1981. Sad je Bog učinio čudo.simbola za nešto što se više ne može obuhvatiti pojmovima te zatim izricati riječima. Leben ist Lernen.) Dakako da nas očekuju zamke ako se nekritički upuštamo u antropomorfizam. odnosno sposobnost razumjeti izrečeno. Zar ne bi bilo jednostavnije da je Bog uredio da taj siromah . to ne razumijem posvema.F.' Nato se javi mali Mauricij: 'Otvoreno rečeno. Lorenz . gospodine učitelju. zašto bi trošio novac!'« Religija bi se veoma dobro mogla definirati kao sustav simbola .a Bog ne bi morao činiti čudo: Nato će vjeroučitelj: 'Glupavo dijete! Ako Bog može učiniti čudo. te dao da tom siromahu izrastu grudi. odnosno njihove upotrebe.naoko slučajno . upravo Konrad Lorenz! .istine simbolima plodnije nego pukim apstrakcijama? Konrad Lorenz . no nije li potreba oblikovanja simbola. Da osvijetlim stvar jednim vicem: »Vjeroučitelj govori u školi o čudima koja Bog čini te priča:'Bio jednom neki siromah. tako da je sam mogao dojiti dijete.«(K. sadržaj istine seljakinje iz Grünaua i sadržaj istine svjetonazora B. Skinnera. a on nije imao novaca da unajmi dojilju. u dragoga Boga i u sve svece daleko bliža istini nego biheviorist. temeljna oznaka koja karakterizira condition humaine? Zar nije sposobnost govora.u okviru nekog televizijskog intervjua doslovce je rekao: »Ako globalno promatrate sadržaj istine nekog svjetonazora.nañe na cesti novac? Tada bi mogao unajmiti dojilju .

Allport smatra posebice hinduizam kao »rijedak primjer institucionalne religije koja priznaje konačnu individualnost religioznog osjećaja.) Znači li to da pojedine konfesije. takoñer.od kojuh nijedna ne smije za se zahtijevati nadmoćnost nad drugima. jer koliko god različiti bili osobni stilovi kojima ljudi izražavaju svoju potragu za nekim posljednjim smislom i . štoviše. prema osobnoj religioznosti . i lagati. Tako se može preko svake religije pronaći put do Boga . New York 1956. i to tako da religiju nalazimo općenito samo u obliku različitih konfesija . odnosno njihove organizacije i ustanove. daleko više.do jedinoga Boga. No ne bi li bilo moguće da se religijski pluralizam prije ili kasnije nadvlada tako da njegovo mjesto zauzme religijski univerzalizam? Ne vjerujem u neku vrstu religijskoga esperanta. svojega pravlastitoga govora kad se bude obraćao Bogu. nego.i u svakom jeziku može. dakle.se pojedini jezici kako ih je čovječanstvo tijekom svoje povijesti razvijalo definiraju kao »sustavi simbola«.« (The individual and His Religion.prema skrajnje duboko personaliziranoj religioznosti. Gordon W.čovjek se može u svakom jeziku približiti istini . moramo takoñer upozoriti na to kako nikomu nije dopušteno da svoj materinji jezik iskazuje kao jezik koji je nadmoćan drugim jezicima . ne samo s jezičnim pluralizmom nego i s religijskim pluralizmom. jednoj religioznosti iz koje će svatko nalaziti put do svojega vlastitoga. Susrest ćemo se. biti u zabludi. pomalo idu kraju? Ne vjerujem. Ako religiju tako stavimo u odnos prema jeziku. Naprotiv! Ne krećemo se prema univerzalnoj religioznosti.jedinoj istini .

naime.uvijek ima i uvijek će biti zajedničkih obreda i simbola. »Vjerujte samo«. morate mu Boga učiniti vjerljivim (»believable«) ali i vi morate. No ne mogu zamisliti kako bi bilo smisleno da neka Crkva od mene zahtijeva da vjerujem. nemaju što drugo raditi nego boriti se meñusobno i otimati jedna drugoj vjernike. u kojemu. Nisam li govorio o religioznosti iz koje svatko nalazi put do osobnoga jezika kad se obraća Bogu? Vrhunac je jati odnosa. kako je poznato.ima veoma malo zajedničkoga s konfesionalnom uskogrudnošću i njenom posljedicom. osim toga. u prvom redu. postoje mnogobrojni jezici . Ta ja ne mogu htjeti vjerovati . siliti se da ljubim ili prisiliti se da se nadam. morate činiti upravo suprotno od onoga što čine one konfesije koje. Martin Buber vidi bit duhovne egzistencije.obraćaju se nekom posljednjem Bitku . čini se. osobito u njenoj dijaloškoj strukturi. Ako želite nekoga dovesti do toga da vjeruje u Boga. religioznom kratkovidnošću koja. Kao intencionalne pojave javljaju se tek kada zasvijetli odgovarajući sadržaj i predmet. Uostalom. stvari koje se ne mogu htjeti na zahtjev.a ipak: zar ne postoji za mnoge izmeñu njih zajednička abeceda? K tome još: naše shvaćanje religije . upravo onako kako propisuje neka odreñena konfesija. Postoje. u Bogu vidi biće kojemu je u osnovi stalo samo do jednoga: da u nj vjeruje što veći broj ljudi i.isto tako kao što ne mogu htjeti ljubiti. Drugim riječima. djelovati vjerljivo (»credible«). »i sve će biti u redu«. dakle. kako se čini. Samo moramo uvažiti da postoji ne samo inter-personalni nego i infra-personalni . uistinu u molitvi. na zapovijed.religije u najširem smislu te riječi . kažu nam.

U ovoj knjizi iznio sam na osnovi kliničkih slučajeva razmišljanja koja smjeraju prema tome da je u svom temelju. Razlika se primjećuje tek kad jedna strana tvrdi da je riječ o razgovorima sa samim sobom.dobro se sjećam . I kad je Freud jednom primijetio da je čovjek često ne samo daleko nemoralniji nego što misli nego i . razgovor sa samim sobom. to sam ionako uvjeren da on ne bi uzeo za zlo kad bi ga netko zamijenio s vlastitim »samstvom« te ga u tom smislu preimenovao. naime.govor. Naša se definicija nalazi na području prije račvanja na teistički i ateistički svjetonazor. u dubini nesvjesnoga. zakonito je Boga nazvati partnerom takvih razgovora bez obzira na to smatramo li se tada ateistima ili vjernicima. zapravo svaki od nas barem u najširem smislu riječi vjernik. To razlikovanje. i to radnu definiciju. i to s nekim različitim od sebe samoga. dok druga strana misli da zna kako čovjek . Pitanje je samo ima li uopće zbiljskih ateista. To praktički znači: kad god smo posve sami sa sobom.svejedno je li toga svjestan ili nije .razgovara s nekim. i to samo o razgovorima sa samim sobom. ona glasi: Bog je partner naših najintimnijih razgovora sa samima sobom. prestaje vrijediti u radnoj definiciji.bio razvio već u dobi od 15 godina. Promišljajući u tom smjeru vraćao sam se u posljednje vrijeme više puta definiciji koju sam . No zar je doista toliko važno je li »krajnja osama« samo prividna osama ili ne? Nije li. tj. naprotiv. kad god vodimo razgovore sami sa sobom u posvemašnjoj osami i u posvemašnjoj iskrenosti. jedino važno to da omogućava »krajnju iskrenost«? Ako ima Boga. koliko god ta vjera bila potisnuta i zasuta. koju vam ne bih htio uskratiti definiciju Boga.

koliko god slabo izričita. Takva posvudašnja prisutnost vjere . kadra iznad svih očekivanja prkositi vanjskim i nutarnjim uvjetima i okolnostima? Tako su se moji suradnici potrudili da u jednom slučajnom nizu bolesnika koji su se bili najavili unutar 48 sati istraže odnose izmeñu slike oca i religioznog života. Kako ja to vidim. a ako nije bezuvjetna. dok se čak 11 probilo do religioznog života. dok je 7 njih napustilo svoju vjeru. a izmeñu 13 njih koji su bili odgojeni pod negativnom slikom oca. Ako je bezuvjetna. Tko će se onda čuditi ako se ispostavi da je ta nutarnja sposobnost vjerovanja. izdržat će ako i šest milijuna padne žrtvom holokausta.makar samo nesvjesna i usmjerena prema posljednjem smislu . vjera u Boga ili je bezuvjetna ili nije riječ o vjeri u Boga. čime se suprotstavljam tvrdnji jednog američkog rabina čija bi nas knjiga »After Auschwitz« htjela uvjeriti u protivno (ali on nije bio u Auschwitzu). Toliko o utjecaju odgoja. ne zaostaju za vjerujućima što se tiče sposobnosti da u svom životu pronañu neki smisao. Začudo: od 23 osobe koje su odrasle pod dobrom pedagoškom zvijezdom našlo je samo 16 njih put do isto tako dobroga odnosa prema Bogu. našlo ih se samo dvoje koji su se mogli označiti kao nereligiozni. kako se može iskustveno dokazati.daleko moralniji nego što misli.pruža vjerojatno mogućnost da se protumači kako to da deklarirani ateisti. onda bismo mogli dodati: kadikad može biti i religiozniji nego što je to voljan priznati. bit će . A kako je s utjecajem okoline? Na temelju stručnoga iskustva i osobnih doživljaja usuñujem se reći da za pretežnu većinu vjernika u koncentracijskom logoru Bog »nije umro«.

pogañati s Bogom. voljom za smislom. tada ništa od toga i .žao mi je . štoviše.napuštena . ne možemo reći: zadržat ću svoju vjeru u te do šest tisuća ili. pa neka bude. ne možemo se. kojima bi se vjera morala moći oduprijeti? U svojim knjigama opisujem slučaj teške maničke faze. kao izraz najljudskije pojave svih ljudskih pojava. naime. Činjenice govore u prilog tomu da se može varirati jedan La Rochefoucauldov aforizam o djelovanju rastanka na ljubav: kao što lahor gasi maleni plamen.pred jednim jedinim nevinim djetetom koje leži na samrti. Kako je pak s nutarnjim uvjetovanostima.slučajeve u kojima čak ni psihoza nije mogla nauditi religioznosti pacijenata. pogotovo što sam je promatrao kao ljudsku pojavu. dok snažna vjera iz njih izlazi ojačana.da se poslužim argumentacijom Dostojevskoga . tako katastrofe slabe malu vjeru. slučaj endogene depresije i slučajeve shizofrenije . Toliko o vanjskim okolnostima. Ta naša definicija religije sukladna je definiciji koju zahvaljujemo Albertu Einsteinu: . Iznio sam radnu definiciju religije toliko neutralnu da uključuje takoñer agnosticizam i ateizam. Religija se doista može definirati kao ispunjenje »volje za posljednjim smislom«. do milijun žrtava holokausta.moram otkazati svoju vjeru u te. ali ako ih bude preko milijun. a veliki raspiruje. Ostao sam psihijatar i dok sam raspravljao o religiji. tj.

Pogovor U biblioteci "Oko 3 ujutro".»Biti religiozan znači naći odgovor na pitanje što je smisao života. daljnja definicija koju nam pruža Ludwig Wittgenstein: »Vjerovati u Boga znači vidjeti da život ima smisao. Što mi psihijatri možemo i moramo činiti. započelo je svojevrsnu pionirsku ulogu u našoj sredini i . uz ostale naslove. Religiozan čovjek vjeruje u smisao života (Ludwig Wittgenstein). ali i u duhu meñusobne snošljivosti koja toliko dojmljivo pulsira u glasovitom dopisivanju izmeñu Oskara Pfistera i Sigmunda Freuda.« Kako vidimo. čitane i po mnogo čemu posebne na našem kulturnom obzoru. zatim. u tome se manje ili više slažu fizičar Einstein. no je li netko tko vjeruje u smisao života već i religiozan (Albert Einstein)? Kako bilo da bilo: samo se od teologa može zahtijevati i očekivati odgovor na pitanje vrijedi li ne samo Wittgensteinova teza ili pak i njena obrnuta Einsteinova formulacija.« Tu je. jest jedino podržavati dijalog izmeñu religije i psihijatrije u duhu meñusobne snošljivosti kakva je bezuvjetno potrebna u eri pluralizma i na području medicinskog istraživanja. Ostaje jedino pitanje koliko su teologu prihvatljive te tri definicije. filozof Wittgenstein i psihijatar Frankl.

godine. socijalne radnike. u istoj je biblioteci izašla i knjiga pod hrvatskim naslovom "Život uvijek ima smisla" ("Ein Psychologe erlebt das KZ"). alkoholizam i druge ovisnosti Kliničke bolnice "Sestre milosrdnice". u odnosu na čovjekova temeljna egzistencijska pitanja. vjerničke i nevjerničke. No. jedno u Klinici za psihijatriju. Upravo je to na svoj specifičan način dovelo do zanimanja za logoterapiju širokih krugova intelektualne publike. ona na koja se naslanja ljudski život. kao i konkretnim usmjerenjem na praktične odgovore. teologe.logoterapija i egzistencijska analiza. I ovi su Franklovi naslovi svakako pridonijeli da je biblioteka "Oko 3 ujutro" postala toliko popularna i tako dobro prihvaćena od široke intelektualne publike.psihoterapijsko učenje Viktora FRANKLA . dobne ili druge razlike. svjetonazorne. Tada je održao dva predavanja. Prijevodi Franklovih djela iz ove biblioteke bili su uz ostalo važan poticaj za grupu stručnjaka i entuzijasta koji su organizirali posjet Viktora E. u travnju 1988. psihologe. a drugo na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Frankla Zagrebu. . pedagoge. ipak najviše stručnjake koji su u svojem radu orijentirani na konkretnu psihološku pomoć ili "rad s ljudima" . Uz evo već 4.meñu njima liječnike (ne samo psihijatre). Logoterapija se bavi teorijskim promišljanjima. hrvatsko izdanje Franklove knjige "Bog kojega nismo svjesni" ("Der umbewusste Gott"). defektologe. bez obzira na osnovno područje zanimanja.

Alfrieda Langlea. časopisa. koja je upravo primjerena traženju odgovora na stanja "krajnje egzistencijske ugroženosti" koju je rat nametnuo velikom dijelu pučanstva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. što je nažalost na nekoliko godina bilo prekinuto ratnim zbivanjima. "Osmišljeno živjeti" ("Sinnvoll leben") obadvije u izdanju "Kršćanske sadašnjosti". Društvo nastoji promovirati logoterapiju i egzistencijsku analizu kao specifičnu psihoterapijsku školu. . voñena kolegama iz Internacionalnog društva za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča. Internacionalno društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu iz Beča). za zainteresirane profesionalce koji se žele baviti ovom psihoterapijskom i antropologijskom školom. Ciljevi društva su daljnje tiskanje i prevoñenje knjiga. Godine 1990. S druge strane svakako da je baš rat u praksi potvrdio osnovna načela i postavke Franklove misli i psihoterapijskog usmjerenja. tiskana je i jedna od najvažnijih Franklovih knjiga. S ciljem objedinjavanja svih poslova osnovano je i Hrvatsko društvo za logoterapiju i egzistencijsku analizu. seminare. kao i organiziranje i provoñenje edukacije kroz predavanja. stručne sastanke. na hrvatski naslovljena "Liječnik i duša" (Ärztiliche Seelsorge") te knjiga jednog od najznačajnijih nastavljača Franklova učenja. Unatoč nastanku u ratnom vremenu i početnim teškoćama. surañujući prije svih sa GLE-om (Gesellschaft für Logotherapie and Egsistenzanalyse.To je značilo početak trajne prisutnosti logoterapije i egzistencijske analize te je nakon toga započeta i specifična izobrazba.

Logoterapija se dakle bavi onim smislom koji osvjetljava ljudsku egzistenciju. traženjem mjesta i uloge pojedinca u mnogoznačnosti fenomena suvremenog svijeta i isprepletenosti interakcija u društvu. preko zastoja koji su neminovni na putu. ili koji već žive u danas tako čestom "egzistencijskom vakuumu" (V.logoterapija i egzistencijska analiza nude praktično razrañene metodološke postupke za pomoć onim osobama kod kojih je "volja za smislom frustrirana". Drugo .Kako bismo ukratko mogli pojasniti što hoće i što zapravo nudi logoterapija i egzistencijska analiza? Danas su aktivne različite psihoterapijske škole. ili pate od . ali i unutarnje skučenosti modernoga čovjeka. Frankl).prvo je već spomenuto i tiče se svih . dakle onim smislom koji u konačnici može zadovoljiti našu vječitu potragu za širokom i sigurnom osnovom na koju bismo s povjerenjem spustili svoj život. prateći onu nit koja kroz labirinte tajnovitosti i neizvjesnosti teži k svjetlu istinskih vrijednosti. smjerovi i psihologijski pogledi na čovjeka i njegov unutarnji svijet. tako se i logoterapija i egzistencijska analiza očituju dvojako . trajno bave ispunjenjem zadovoljstva. prenosi naš život kroz neizvjesnosti prema novom. koji se uz uobičajena pitanja duševnog zdravlja i bolesti.to je promišljanje i tumačenje fenomena ljudske egzistencije. Kao i većina ostalih pravaca. koji je čini podnošljivom i koji svojom snagom kao nekom moćnom polugom. njene iskonske usmjerenosti k SMISLU (Frankl čovjeku priroñenu pokretačku snagu naziva "voljom za smislom").

područja gdje se dotiču teologija i logoterapija. bez shematiziranja. Osim razgraničenja polja djelovanja. Takvu pomoć pružaju izobraženi psihoterapeuti. možda je najbolje polazište ono koje ilustrira rečenica: "Cilj psihoterapije je duševno zdravlja. radne ili šire društvene. u konkretnoj životnoj situaciji iz koje se traži izlaz. još je takoñer važno da u praktičnom pristupu uzimamo u obzir konkretnu osobu u konkretnoj situaciji. a cilj religije spas duše. a gotovo uvijek zajedno prisutne u pitanjima konkretne osobe. Za ono što je autor htio. ako je doista nužan za ." Uzimajući u obzir ovu jasnu distinkciju.različitih neurotskih poremećaja ili su razvili ovisnost prema alkoholu. sve do dnevnog susretanja s neumoljivim zahtjevima realnosti . koji se često mučno otkidaju iz najskrovitijih kutaka ljudskih dubina. što ove rasprave naglašavaju. više je usmjerena na ona promišljanja koja povezuju religiju i psihoterapiju.od obiteljske. da uspostavimo i održavamo meñusobnu komunikaciju izmeñu dušobrižnika i psihoterapeuta. Kako komentirati knjigu "Bog kojega nismo svjesni" ne prepričavajući njezin sadržaj i ne razmatrajući ponovno opisane fenomene? Ova knjiga (ili točnije nekoliko njih). često komplementarne. svakom tko se praktički bavi ili jednom ili drugom djelatnošću zna koliko su u praktičnom radu isprepletene. Sam je čovjek sjecište različitih poticaja. drogama ili nekom drugom sredštvu.

bio unaprijed. iz kojih sama ne nalazi izlaza. alternativni pokreti itd. dvojbama.za naše čine. svoje neprospavane noći i ponovljene frustracije. trajno i u svakom trenutku jamčen i osiguran. Čini mi se da Viktor E. za naše dare. slobodu i odgovornost .teologiju i psihoterapiju (u ovom slučaju logoterapiju). Frankl to nekako . Frankl) svake osobe koja od nas traži pomoć.). sastavi gdje je to moguće. bez obzira kojoj djelatnosti pripadamo. intimu. Pošto govorimo o smislu. više ili manje domišljen. na generalnu tendenciju ove knjige . Zato ponovno upućujem one koji su pročitali knjigu. Ako smo dovoljno koncentrirani na "neponovljivost i jedinstvenost" (V. manje ili više privlačan. sekte. zamorom. svoje zdvojnosti. s više ili manje nade ili trpljenja. zauzimanja za čovjeka .na uskom putu koji dijeli i istodobno spaja ushićenje i sklonost k odustajanju. za svijet. lakše ćemo očitati na kojoj je razini moguće rješenje i u kojem smjeru težiti zajedno s osobom koja nam je povjerila svoje trpljenje. ali i one koji su tek zavirili u predgovor ili ovaj pogovor. ne može zamijeniti naše zauzimanje ili nas osloboditi od svakodnevnog susretanja s pitanjima. a rastavi gdje smatra da je to potrebno. dva različita usmjerenja. za druge ljude oko nas.osobu pacijenta ili klijenta. neizvjesnostima .da usporedi. Nikakav gotov sustav izvana. jasno je da nije moguće pronaći i onda posredovati neku općenitu recepturu prema kojoj bi smislen i "sretan život" (što lako obećavaju različite "nove" meditacije.

u njegovoj egzistenciji. uvijek upućuje na neki smisao. Zaista. 'samo' predmet. i to s jednostavnog razloga što u logoterapiji logos znači smisao. Križo Katinić . kako rekosmo. čovjekova egzistencija uvijek nadmašuje samu sebe. ipak joj ona osobito leži na srcu. Stoga čovjeku. ma kako za logoterapiju religija bila.najbolje izražava sljedećim riječima: "No. nije toliko ni do užitka ni do moći pa ni do samoostvarenja .u proljeće1996. Zagreb.koliko mu je do ispunjenja smisla". dr.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful