1.

Osnove informatike

1.1. Osnovni pojmovi

Računarska industrija danas se razvija najbrže od svih ostalih, a dostignuća u

razvoju računara postaju dio našeg svakodnevnog života. Danas u svakom
uredu možemo vidjeti računare kojima se poslovni zadaci obavljaju puno brže i
tačnije. Za obavljanje istih radnji bez računara bilo bi potrebno daleko više
vremena, a sigurnost i tačnost bila bi manja. Računari se koriste svuda oko
nas.
Informatika i informaciona tehnologija

Definicije informatike

Informatika kao nauka ima veći broj prihvatljivih definicija.

Uopšteno se informacijske nauke bave protokom informacija i
sredstvima njihove obrade. Definicija informatike zavisi od toga
posmatramo li je s tehničkog ili društvenog gledišta. Možemo
pronaći korijen termina koji je nastao iz francuskog.

information + automatique = informatique

U njemačkom jeziku se koristi izraz "Informatik", a u engleskom

"computer science".

Informatika se najčešće veže uz probleme računarske obrade

podataka. Definišimo je kao nauku o informacionim sistemima.
Informatika i informaciona tehnologija
Informacioni sistem

Razvoj računara i informacionih sistema sve se više temelji na

informacionoj tehnologiji (engl. information technology)
technology koja
predstavlja spoj računarske opreme i komunikacijskih veza.
Osnovni pojmovi vezani za tu tehnologiju su:
• mikroračunari,
• miniračunari,
• veliki računari,
• super računari,
• programska podrška,
• usluge,
• periferni uređaji i
• komunikacije ili prenos podataka.

Informacioni sistemi postaju nezamjenjivi zbog "buma

informacija"
informacija tj. ogromnog narastanja broja podataka te njihovih
čestih promjena uz potrebu njihova evidentiranja, obrađivanja,
pohranjivanja i korištenja u cilju donošenja poslovnih odluka na
različitim nivoima odlučivanja.
Informatika i informaciona tehnologija
Informacioni sistem - IS

Informacioni sistem je sistem koji prenosi, čuva i obrađuje

informacije važne za organizaciju i društvo, tako da budu
dostupne i upotrebljive za svakog ko se želi njima koristiti,
uključujući poslovodstvo, klijente, osoblje i ostale.

Cilj informacionog sistema je da dostavi pravu informaciju na pravo

mjesto u pravo vrijeme uz minimalne troškove.
Funkcije informacionog sistema su:
• prikupljanje podataka,
• obrada podataka,
• pohranjivanje podataka i informacija te
• dostava podataka i informacija korisnicima
Razvoj računara kroz istoriju

Računari nisu oduvijek bila ni elektronski ni

digitalni ni programibilni.
Osvrnimo se malo unazad i pogledajmo
kako su se razvijali tokom istorije.
Od davnina se čovjek domišljao kako da
računanje i računske operacije pojednostavi i
učini ih lakšim. Stoga ne čudi da su već
davno prije pojave računala kakve danas
poznajemo ljudi osmislili naprave i strojeve
koji su im pomagali pri računanju.
Jednostavne računske mašine i pomagala

Jedna od prvih takvih naprava bila

je kineski abakus (Slika 1.) kojom
su se već u trećem mileniju p.n.e.
učinkovito obavljale operacije
sabiranja i oduzimanja.

Slika 1. Abacus (kineski

Abak), najstariji "kompjuter"
na svijetu preživio je sve do
danas. Svi proračuni potrebni
za izradu prve kineske
atomske bombe obavljeni su
na njemu.
Jednostavne računske mašine

Prvi mehanički stroj s mnoštvo zupčanika

koji je mogao sabirati i oduzimati velike
brojeve izradio je 1642. godine francuski
filozof i matematičar Blaise Pascal nazvavši
ga Pascalina.
Nakon toga, bilo je i drugih pokušaja, ali su
sve te naprave imale jedan veliki nedostatak:
mogle su izvoditi samo operacije za koje su
bili napravljene.
 Nedostatak prvih računarskih mašina uočio je
Jednostavne računske mašine

Charles Babbage te je 1833. godine osmislio

univerzalnu mašinu za računanje koja je bila
u stanju rješavati različite zadatke. Podijelio
je funkciju mašine u dijelove: dio u koji se
unose podaci, dio koji je računao, dio koji je
govorio računaru što da radi, dio koji je
pamtio podatke te dio koji je prikazivao
rezultate. Bila je to prva koncepcija
savremenog računara. Babbage je svojem
izumu dao ime analitički stroj (Analytical
Engine).
Jednostavne računske mašine

Babbageova diferencijalna mašina.

 Pronalazak električne struje omogućio je
Jednostavne računske mašine

Hermanu Hollerithu da 1887. godine izradi

električnu tabulirajuću mašinu koja je mogla
prilično brzo sabirati, ali nije mogla rješavati
složenije zadatke. Ovom je mašinom 1890.
godine riješen problem obrade rezultata
popisa stanovništva u Americi čija je obrada
obično trajala nekoliko godina. Primjenom
ove mašine i bušenih kartica na koje su se
pohranjivali podaci, izrada izvještaja svedena
je samo na mjesec dana.
Jednostavne računske mašine

Hollerithov izum imao je i praktičnu korist

pa je počela komercijalna proizvodnja ovih
mašina. Osnovano je nekoliko kompanija, a
jedna od njih bila je Computing Tabulating
Recording Company, koja je 1924. godine
prerasla u International Business Machine
(IBM), do danas jednog od najvećih i
najznačajnijih proizvođača računara na
svijetu.
 Na tri različita mjesta i otprilike u isto
Jednostavne računske mašine

vrijeme, došlo je do izrade prve prave preteče

savremenih računara.
U Engleskoj je matematičar Alan Turing za
vrijeme 2. svjetskog rata izradio
elektromehanički stroj Collossus kojim je
uspio dešifrovati njemačke poruke. Računar
je mogao raditi samo tu operaciju računanja.
Turing je prvi koji je računskim mašinama
dao ime Computer od engleske riječi "to
compute" (računati).
 Konrad Zuse je 1942. godine konstruisao Z3,
Jednostavne računske mašine

prvi relejni računar s jednostavnim

programiranim upravljanjem, temeljeno na
binarnom brojevnom sistemu.
Howard Aiken je 1943. godine dovršio
MARK I, prvi elektromehanički računar koji
je radio bez posredovanja čovjeka. Taj "div"
od računara bio je dugačak 17 metara, visok
2,5 metra, a imao je nešto manje od milion
dijelova.
Elektronski programibilni računari

Amerikanci Johnu Mauchlyu i Presper Eckert

konstruisali su 1946. godine ENIAC
(Electronic Numerical Integrator and
Calculator), prvi računar na temelju
elektronskih cijevi (Slika 2.).

Slika 2. Računar ENIAC

bio je pravi elektronski
kolos: težak oko 30 tona,
imao je 18000 elektronskih
cijevi, smješten u dvorani
površine 1500 kvadratnih
metara.
Elektronski programibilni računari

Tokom rada uočena su dva velika

nedostatka ovog računara: mala
memorija i mogućnost rješavanja
samo dva zadatka za koje je bio
napravljen (za druge zadatke trebalo
je prespojiti mnogo žica i
rekonstruisati ga). Iako je ENIAC bio
za tadašnje prilike vrlo brz računar,
nije bio programibilan u današnjem
smislu riječi.
 Ideju za rješavanje programibilnosti, a
Elektronski programibilni računari

time i univerzalnosti računara, dao je

mađarski matematičar John von
Neumann. Njegova ideja o računaru koji
bi radio na osnovu izmjenjivog programa,
bila je revolucionarna i zaokružila je niz
važnih otkrića koja su bila temelj daljnjem
razvoju računara. Još i danas se moderni
računari grade na takozvanom von
Neumannovom modelu arhitekture
računara.
 Godina 1948. bila je presudna prekretnica za
Elektronski programibilni računari

daljnji razvoj računara. Naime, pojavljuju se

tranzistori. U odnosu na elektronsku cijev
tranzistor se manje grijao i bio pouzdaniji u radu.
To je dovelo do smanjivanja dimenzija računara,
njihove stabilnosti u radu i jeftinije izrade. Nakon
te godine, slijedi ubrzani razvoj računarske
industrije.

Intelov integrisani
tranzistor.
 Američka kompanija Intel 1970. godine
Elektronski programibilni računari

proizvodi prvi mikroprocesor (engl.

Microprocessor) - pločicu silicijuma
dimenzija 5x5 mm na koju su smjestili
sve elektronske elemente potrebne za
rad središnje jedinice računara (engl.
Central Processor Unit).
Bio je to revolucionaran izum koji je
potpuno izmijenio daljnji tok razvoja
informatičke tehnologije.
Elektronski programibilni računari

Računari postaju sve manji, sve brži

i sa sve većim mogućnostima, a
mikroprocesori nalaze široku
primjenu u svim industrijama i
svakodnevnoj upotrebi (regulacija
prometa, obrada računa, kreditne
kartice, telefonske kartice, praćenje
poslovanja u preduzećima i
trgovinama, kućanski aparati itd.).
 Ubrzani razvoj mikroprocesora
Elektronski programibilni računari

omogućio je pojavu ličnih računara.

Godine 1973. izumljen je prvi lični
računar(Xerox Altos), ali se mogao
nabaviti samo u dijelovima. Prvi
kompletan lični računar pojavio se 1977.
godine - bio je to Apple II računar.
Svjetsku su popularnost lični računari
stekli tek 1981. godine kada je IBM
proizveo PC Junior računar.
 IBM PC Junior imao je procesor koji je
Elektronski programibilni računari

radio na radnom taktu 4,77 MHz, sa 16

kB RAM memorije i nije imao čvrsti disk
nego samo disketnu jedinicu kapaciteta
160 kB. Iako su te komponente smiješno
male u odnosu na današnja računare,
IBM PC Junior otvorio je vrata sveopštoj
popularnosti i upotrebljivosti računara.
Vrste računara

Digitalni računari se prema

brzini i snazi dijele na tri grupe:
1. veliki sistemi za obradu
podataka (Mainframe)
2. mini računari
3. mikro računari
 Veliki računari (Mainframe) je velika
mašina, često veća i od čovjeka. Takve
računare koriste istraživačke institucije,
banke, osiguravajuća društva, velike firme,
Vrste računara

univerziteti, meteorološki zavodi i druge

slične organizacije kojima su potrebni
moćni računari. Njime upravlja ekipa
profesionalaca u posebno za tu svrhu
građenim prostorijama, koja moraju biti u
gotovo idealnim klimatskim uslovima. Toliko
su moćni, da su u stanju kontrolisati rad i
opsluživati više stotina manjih računara.
 Mini računari su plod prvih pojeftinjenja i
minijaturizacije računarske tehnologije.
Pojavili su se prije tridesetak godina, a
Vrste računara

upotrebljavaju se uglavnom na
univerzitetima ili u većim firmama. Ne treba
im posebnog, profesionalnog osoblja i
namjenski građenih prostorija. Njihove
sposobnosti su osjetno manje nego
mainframe računara, a i veličinom su daleko
manji.
 Lični računari (Personal Computer - PC)
su namijenjeni ličnoj upotrebi pojedinaca.
Zamišljeni su tako da zadovolje sve
Vrste računara

osnovne poslovne potrebe jednog korisnika

(unos podataka, obrada, ispis,
pohranjivanje podataka za kasniju upotrebu
itd.) Međutim, nisu namijenjeni za
opsluživanje više korisnika istovremeno niti
za obradu velike količine podataka (npr. za
obradu plata u velikim firmama).
 Cijena ličnih računara je neuporedivo niža
od cijene velikih ili mini računara. Za
smještaj ličnih računara nisu potrebne
zasebne, klimatizovane prostorije:
Vrste računara

smještaju ih u učionice, laboratorije, urede

i na mnoga druga mjesta. Za razliku od
mainframe i mini računara, mogu biti jako
mali, da se mogu prenositi kao knjiga
(Notebook-lični računari).
PC računari se dijele na:

•Stone (desktop) i
•Prenosive.
Računare koja koristimo na radnom stolu nazivamo stoni (desktop) PC
računari. Prenosivi PC računari mogu se prenositi jer nisu puno veći od
sveske A4 formata (to su laptop i notebook računari). Za upotrebu kao
lični podsjetnik koriste se ručna računari veličine dlana i džepna računari
koja stanu u džep. Predstavnici takvih računara su Palmtop, Pocket PC i
PDA računari. Kod PDA (personal data assistant) računara zanimljivo je
da su sposobni prepoznavati rukopis (po ekranu se piše posebnom
olovkom).
PC računari velikih dimenzija i sposobnosti, namijenjeni brzoj obradi
velike količine podataka su radne stanice (workstation) i poslužiteljska
PC računari (server). Oni su toliko "snažni" da se koriste u računarskim
mrežama kao davatelji usluga drugim, slabijim računarima u mreži.
Spadaju u stone računare.