Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za povijest

Filip Bliznac BOŠNJAČKO-HRVATSKI SUKOB U SREDNJOJ BOSNI (1993.-94.) Diplomski rad

Mentor: dr. sc. Ivo Goldstein, redoviti profesor

Zagreb, siječanj 2011.
SADRŽAJ
1. Uvod................................................................................................................................3 2. Osvrt na historiografiju i korištene izvore i literaturu..............................................5 3. Uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni...............................................8 3.1. 3.2. 3.3. 3.4. 3.5. 3.6.

Pad Jajca i demografski pritisak u srednjoj Bosni..............................................8 Hrvatska politika..............................................................................................11 Bošnjačka politika............................................................................................18 Vance – Owenov plan......................................................................................20 Bošnjačko-hrvatski odnos................................................................................23 Motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni..............................................24 Stvaranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i njegov ustroj...............................26 Stvaranje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i njezin ustroj......28 Odnos HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni...........................................................31 Problemi u djelovanju HVO-a i ABiH.............................................................34

4. Vojni ustroj sukobljenih strana.................................................................................26 4.1. 4.2. 4.3. 4.4.

5. Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni (siječanj 1993. g.)............38 6. Eskalacija sukoba u srednjoj Bosni (travanj – lipanj 1993. g.)...............................44 6.1. 6.2. 6.3. 6.4. 6.5. 6.6. 6.7. 6.8.

Sukob na području općine Vitez.......................................................................46 Sukob na području općine Busovača................................................................52 Sukob na području općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica...................................54 Sukob na području općine Zenica....................................................................57 Sukob na području općina Travnik i Novi Travnik..........................................60 Sukob na području općina Žepče, Novi Šeher i Zavidovići.............................66 Sukob na području općina Kakanj i Vareš.......................................................68 Područje grada Sarajeva...................................................................................71 Područje općina Vitez i Busovača....................................................................72 Područje općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica...................................................74 Predah u kolovozu............................................................................................76 Završne borbe na području općina Vitez i Busovača.......................................77

7. Ljetni nastavak sukoba (srpanj – kolovoz 1993. g.).................................................72 7.1. 7.2. 7.3.

8. Zadnja etapa sukoba (rujan 1993. g. – veljača 1994. g.)..........................................77 8.1.

2

8.2.

Sukob na području općine Vareš i raspuštanje sarajevskog HVO-a................82

9. Washingtonski sporazum...........................................................................................85 10. Posljedice bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni......................................87 10.1. Stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine........................................................87 10.2. Demografske promjene.....................................................................................89 10.3. Ratno profiterstvo i ratni zločini........................................................................90 11. Zaključak....................................................................................................................94 12. Sažetak..........................................................................................................................9

6
13. Summary......................................................................................................................97 14. Popis kratica................................................................................................................98 15. Bibliografija...............................................................................................................100 15.1. Pisani izvori.....................................................................................................100 15.2. Internetski izvori..............................................................................................101 15.3. Literatura.........................................................................................................102

3

1. Uvod Početkom devedesetih odvija se završna faza procesa raspada države, koja je na političkoj karti svijeta bila označena kao „tampon zona“ između dva svjetska bloka. Pojava višestranačja i jačanje nacionalizma, oživjet će težnje pojedinih naroda u Jugoslaviji, da stvore svoje etnički homogene države. Razapeta između hrvatskog i srpskog antagonizma, Bosna i Hercegovina, zapravo „Jugoslavija u Jugoslaviji“, suočila se sa pokušajem dokinuća vlastite državnosti. Velikosrpska agresija na Hrvatsku, poremetila je odnose Srba i Hrvata u BiH. Muslimani (Bošnjaci) kao najbrojniji narod u BiH, ujedno i kohezivni faktor, zanemarili su opasnost da se rat iz Hrvatske prenese u njihovu državu, kao logičan slijed ostvarivanja velikosrpske politike, ratnom opcijom. Kada su bosanskohercegovački Srbi uz pomoć JNA, izvršili agresiju na BiH, bošnjačko-hrvatsko savezništvo je bilo neminovno. Međutim, zbog uzroka o kojima će biti riječi u ovom radu, savezništvo Hrvata i Bošnjaka, pretvara se u sukob. Iako se sukob Hrvata i Bošnjaka nije odvijao na čitavom teritoriju BiH (Bihać, Tuzla, Posavina), na području srednje Bosne, sukob je bio najintenzivniji. Stoga, bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni možemo staviti u povijesni kontekst rata u BiH, odnosno u širi kontekst rata u bivšoj Jugoslaviji. Autor ovog rada, posjedovao je intrizičnu motivaciju, kada se odlučio na njegovo pisanje. Naime, njegov rodni zavičaj je upravo prostor srednje Bosne, gdje se odvija spomenuti bošnjačko-hrvatski sukob. Vođen vlastitom željom za spoznajom sukoba Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni, autor u svom radu istražuje uzroke, tijek i posljedice sukoba. Dakle, u svom radu odgovara na slijedeća pitanja. Što je uzrokovalo bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni? Kakav je bio tijek sukoba? Koje su posljedice sukoba? U poglavlju o uzrocima bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, autor donosi opis hrvatske i bošnjačke politike i njihov međusobni odnos, kako bi se shvatili ciljevi spomenutih politika i njihove namjere u srednjoj Bosni. Međunarodna zajednica, u svojim pokušajima da zaustavi rat u BiH, samo će više produbiti političku i vojnu borbu. Uzimajući u obzir prisutno demografsko stanje i prethodno navedeno, autor će dati ocjenu motiva za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni. Tijek bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, prezentiran je kronološkim redom. Sukob je podijeljen u četiri faze, o kojima se govori u 5., 6., 7., i 8. poglavlju. Posebna
4

pažnja je posvećena ratnim zločinima, koji su donijeli teške posljedice civilnom stanovništvu. Budući da su HVO i ABiH, kao sukobljene strane u srednjoj Bosni imali različite zone odgovornosti (OZ SB HVO-a i 3.K ABiH), općine Bugojno i Gornji Vakuf su izuzete zbog nepodudaranja spomenutih zona odgovornosti, kako bi se pojednostavnilo praćenje tijeka sukoba. Od završetka bošnjačko-hrvatskog sukoba prošlo je skoro sedamnaest godina, pa se autor osvrće na njegove posljedice u spomenutom periodu. Naposljetku, valja se zapitati kako historiografija prati i valorizira bošnjačko-hrvatski sukob, jer je tijekom sedamnaest godina napisano dosta djela koji su oprečni u svom pogledu na objekt pisanja.

5

2. Osvrt na historiografiju i korištene izvore i literaturu Historiografski kontekst bošnjačko-hrvatskog sukoba, prisutan u izvorima i literaturi koja se njime bavi, varira od navodne podjele Bosne i Hercegovine između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića, pa do najšireg konteksta koji podrazumijeva spomenuti sukob kao manju etapu u procesu raspada bivše Jugoslavije. Korištene izvore, autor je separirao na pisane, internetske i multimedijalne izvore. Popis literature sadrži internacionalni karakter jer su prisutni autori iz Hrvatske, BiH, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Prva grupa izvora, većinom podrazumijeva dnevne novine i časopise u kojima su sadržani članci vezani za bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni. Veliki dio novinskih članaka Večernjeg lista, Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije, Nedjeljne Dalmacije, Novog lista, Glasa Slavonije, Vjesnika, te tjednika Globus i Danas, koji su korišteni, nalazi se na CD-ROM-u Rat u BiH, koji je naveden kod multimedijalnih izvora. Ostatak novinskih članaka, obrađen je u Čitaonici periodike Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Iako sadrže vrijedne informacije i opis sukoba, članci su podložni novinarskoj subjektivnosti, što je autor ovog rada nastojao izbjeći. Kada se govori o navodnoj podjeli Bosne i hrvatskoj državnoj politici prema BiH, neizbježan povijesni izvor predstavljaju Stenogrami o podjeli Bosne, koje je priredio Predrag Lucić. U stenogramima je sadržan zapis sastanaka i sjednica državnog vrha Republike Hrvatske i bosansko-hercegovačkih političara, većinom Hrvata. Ovaj povijesni izvor, autor je uvelike koristio u 3. poglavlju koje se bavi uzrocima bošnjačkohrvatskog sukoba u srednjoj Bosni. Iz dokumenata Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koje je sabrao Tomo Šimić i objavio u časopisu National security and the future, možemo steći uvid u sjednice Predsjedništva BiH na kojima se „krojila“ državna politika. Naime, kroz stenograme sjednica, vidljive su intencije bošnjačkog političkog vrha da „stavi pod kontrolu“ područje srednje Bosne. S druge strane, hrvatski članovi predsjedništva nastoje suzbiti bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni, prije svega Stjepan Kljujić i Ivo Komšić. Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., sadrži sve važnije dokumente vezane za rat na prostoru BiH. Zbog toga je vrijedan izvor o spoznaji političkih i vojnih odnosa sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini. Najnoviji rad o bošnjačko-hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni je Stupni Do, generala HV-a Slobodana Praljka. Autor je rad iskoristio kao povijesni izvor jer sadrži niz izvještaja i dokumenata HVO-a, ABiH i UNPROFOR-a, vezanih za ratni zločin nad
6

Bošnjacima, kojeg je počinio HVO u selu Stupni Dol, južno do grada Vareša. Ratni dnevnik generala ABiH, Stjepana Šibera, koji nosi indikativan naziv Prevare, zablude, istina, vrijedno je svjedočanstvo bošnjačko-hrvatskog sukoba. Naime, general Šiber je formalno bio drugi čovjek u hijerarhiji ABiH, na položaju zamjenika komandanta ŠVK ABiH. Tijekom 1993. g., boravio je u srednjoj Bosni, obilazeći 3.K i nastojeći uspostaviti Zajedničko zapovjedništvo HVO-a i ABiH. Šiber svjedoči o negativnim saznanjima vezanih za 3.K ABiH, kao i o porastu islamskog ekstremizma u ABiH. Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, predstavlja vrijedan izvor baziran na novinarskim i službenim izvješćima za medije. Od internetskih izvora, od krucijalne važnosti autorova istraživanja, predstavljaju dokumenti objavljeni na stranicama generala Slobodana Praljka. Za bošnjačko-hrvatski sukob vezano je preko deset tisuća dokumenata ABiH i HVO-a. Ovaj izvor je poslužio za rekonstrukciju događaja koji su se odvijali na području općina srednje Bosne, tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. Na internetskim stranicama bosanskohercegovačkog Federalnog zavoda za statistiku, pohranjeni su podatci vezani za popis stanovništva iz 1991. g., koji su iskorišteni za predodžbu srednje Bosne kao izrazito heterogenog nacionalnog područja. Ostali izvori, većinom se nadovezuju na slikovne priloge u radu. Posebnu pažnju zaslužuje fotogalerija američkog novinara i fotografa Jamesa Masona, koji je tijekom 1992. i 1993. g. djelovao na području srednje Bosne. Jedini multimedijalni izvor predstavlja spomenuti CDROM Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, koji sadrži 6955 dokumenata, odnosno novinskih članaka, razvrstanih prema temama, osobama, dokumentima, izvorima, mjestu i vremenu događanja. Ako se izuzme novinarska subjektivnost, ovaj izvor nam omogućuje vrijedne spoznaje o bošnjačko-hrvatskom sukobu, te nam donosi svjedočanstva ljudi direktno povezanih sa njim. Literatura o bošnjačko-hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni, nudi nam neke oprečne poglede u tumačenju sukoba. Knjiga novinarke Jasne Babić, Urota Blaškić, opisuje zakulisne igre oko suđenja generalu Tihomiru Blaškiću, prije svega nastojanja hrvatskih obavještajnih službi da obrane „nacionalni interes“. U knjizi je dana rekonstrukcija događaja vezanih za ratne zločine u Ahmićima i Stupnom Dolu, ujedno opisujući postojanje „paralelne linije“ zapovijedanja u HVO-u, problemu koji je bio univerzalan za obje sukobljene strane u srednjoj Bosni. Cijena Bosne je rad u kojem su sakupljeni članci, izjave i javni nastupi hrvatskog povjesničara Ive Banca, poznatog kritičara hrvatske državne politike prema BiH. Banac iznosi svoje viđenje štetnosti takve politike, svjedočeći o medijskim pritiskom na njega, od strane vladajuće stranke. Skupina bošnjačkih autora uvelike tereti hrvatsku stranu, prije svega Franju
7

Tuđmana, za odgovornost u započinjanju bošnjačko-hrvatskog sukoba. Knjiga Hasana Efendića, Ko je branio Bosnu, donosi nam uvid u početak rata u BiH i odnos tadašnje TO i HVO-a. U knjižici Armija ključ mira, zabilježeni su intervjui i javni nastupi komandanta ŠVK ABiH, Rasima Delića, koji se osvrće na dotadašnji tijek rata u Bosni i Hercegovini. Sejo Omeragić u svom djelu Dogovoreni rat, iznosi tezu o dogovorenoj podjeli BiH u Karađorđevu i Tikvešu, između Tuđmana i Miloševića. Omeragić svoju tezu podupire srpskohrvatskom suradnjom tijekom rata u BiH i politikom „hercegovačke struje“, te zamišljenim „humanim preseljenjima“ stanovništva. Sefer Halilović u Lukavoj strategiji iznosi svoja viđenja rata u BiH, ulozi Patriotske lige i njegovim sukobom sa Alijom Izetbegovićem zbog porasta islamskog fundamentalizma, čiji su korijeni u Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji. Ujedno, Halilović kao pripadnik „sandžačke struje“, negativno je nastrojen prema hrvatskoj strani. Memoari generala Alagića, govore nam o namjerama i izvršenim ofenzivnim djelovanjima 3.K ABiH u srednjoj Bosni. Članci Davora Marijana, vezani su za njegovo svjedočenje i ekspertizu na suđenju Tihomiru Blaškiću u Haagu. On u svom radu koristi vojnu dokumentaciju, te odbacuje hrvatsku krivnju za sukob sa Bošnjacima. Vrijeme krivokletnika, Miroslava Tuđmana, iscrpna je analiza svjedočenja bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, na Blaškićevom suđenju u Haagu. Tuđman brani hrvatsku državnu politiku prema BiH, smatrajući bošnjačku stranu odgovornim za sukob sa Hrvatima. Poseban osvrt na ratne zločine koje je počinila bošnjačka strana, donosi Ivica Mlivončić u svom radu Zločin s pečatom. Opis bošnjačkih zločina nad Hrvatima u radu, ponekad izaziva osjećaj nelagode kod čitatelja, zbog brutalnosti počinjenih ratnih zločina. Uvid u svijet diplomacije donose nam djela Richarda Holbrooka, Hrvoja Šarinića i lorda Davida Owena. Ivo Komšić u svojem djelu, Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH, opisuje političke odnose Hrvata i Bošnjaka, te direktno svjedoči o radu Predsjedništva BiH i nastojanjima jednog kruga bosanskih Hrvata da suzbije bošnjačko-hrvatski sukob. Ujedno, Komšić nam daje uvid u okončanje sukoba, potpisivanjem Washingtonskog sporazuma. Knjiga Hrvatska 1918.-2008., autora Ive Goldsteina, objašnjava bošnjačko-hrvatski odnos i njihove politike od početka rata na području bivše Jugoslavije. Bolji uvid u ratno stanje na području općine Žepče, donosi nam Anto Marinčić. U poglavlju o posljedicama bošnjačkohrvatskog sukoba, koje se referiraju na ekonomska, demografska i politička pitanja, autor je koristio članke Sadkovicha, Bašića, Markotića i Degana.

8

3. Uzroci bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni
3.1.

Pad Jajca i demografski pritisak u srednjoj Bosni

U drugoj polovici 1992. g., Vojska Republike Srpske (VRS) je svoja ofenzivna djelovanja na području srednje Bosne koncentrirala na grad Jajce. Srbima je Jajce bilo iznimno važno zbog dvije hidroelektrane preko kojih se električnom energijom napajalo područje Šipova i Mrkonjić Grada. Jajce su od srpske opsade zajednički branile postrojbe HVO-a i ABiH. Jedina prometna komunikacija sa Travnikom se odvijala makadamskom cestom preko područja koje je bilo u neposrednoj blizini položaja VRS-a. Opskrba se vršila noću. Ujedno, cesta je poslužila i za evakuaciju izbjeglica iz Jajca1. Krajem listopada2, VRS je krenula u žestoki napad potpomognut ratnim zrakoplovstvom. HVO je 28. listopada organizirao evakuaciju civilnog stanovništva i vojske. Kasnije im se pridružuje i ABiH. Konačno, 29. studenog, VRS ulazi u grad Jajce3. Rezultat pada Jajca je najveći pojedinačni egzodus stanovništva tijekom rata u BiH. Više od 30 tisuća izbjeglica, dijelom iz Bosanske Krajine4, bilo je prisiljeno bježati makadamskom cestom preko Karaule do Travnika. Tijekom egzodusa, izbjeglice su bile izložene granatiranju od strane VRS-a sa položaja na Vlašiću5. Zbog svojih karakteristika put je bio poznat kao „Vijetnamska cesta 6“, što dovoljno govori o njezinoj fizionomiji. U Travniku je došlo do razdvajanja izbjeglica. HVO i hrvatsko stanovništvo se zaputilo prema Tomislavgradu7, gdje se jedan dio smjestio, a drugi dio produžio prema Hrvatskoj ili otišao u „treće“ zemlje. Manja skupina Hrvata iz Jajca se smjestila na područje Viteza i Busovače u srednjoj Bosni. Oko 20 tisuća bošnjačkih izbjeglica se smjestilo u gradove srednje Bosne: Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovaču i Zenicu.
1 2

Krajem srpnja 1992. g., autor ovog rada je izbjegao iz Jajca preko spomenutog puta Odlučujući napad kreće 27. listopada 1992. g. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni. str. 25 3 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/1474.pdf, 10.XI. 2010. 4 Većina izbjeglica iz Banja Luke, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa i Kotor Varoša su bili Bošnjaci. Time je narušena „demografska slika“ u Jajcu, a zatim i šire, što će se kasnije pokazati jednim od uzroka sukoba ABiH i HVO-a u srednjoj Bosni. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni., str. 25-26 5 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. str. 214 6 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 25 7 Nakon pada grada, ostatak jajačke brigade HVO-a se formirao u brigadu „Hrvoje Vukčić Hrvatinić“ u Tomislavgradu gdje je djelovala u sklopu Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina. http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/1552.pdf, 10.XI.2010.

9

Paralelno s zbrinjavanjem izbjeglica iz Jajca i Bosanske krajine, u srednju Bosnu dolaze izbjeglice iz istočnog dijela BiH, odnosno područja Podrinja, pretežito Bošnjaci.8 Posljedice etničkog čišćenja na spomenutim prostorima dovele su do narušavanja demografske slike u srednjoj Bosni. S ovako velikim prilivom bošnjačkog stanovništva, poremećen je nacionalni sastav stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 1991. g., u gotovo svim općinama srednje Bosne, Muslimani (Bošnjaci) i Hrvati su bili najbrojniji narod9, s apsolutnom bošnjačkom većinom u Donjem i Gornjem Vakufu, te Visokom. Hrvati su imali apsolutnu većinu u Kreševu i Kiseljaku.10(Tablica 1.) Pored toga, veliki problem je predstavljao ruralni karakter tih izbjeglica. Naime, većina njih je živjela na selima, koja su najčešće bila homogena po nacionalnom sastavu i nije bila naviknuta na suživot sa drugim nacionalnostima kao „gradska raja“ u urbanim sredinama, a srednja Bosna je bila reprezentativan primjer nacionalne heterogenosti stanovništva.11 Drugi problem je proizašao iz obostranih optužbi HVO-a12 i ABiH13, zbog krivnje za pad Jajca. ABiH je nakon pada Jajca dobila visoko motivirane borce čiji se ratni elan od sada mogao upotrijebiti u potencijalnom okršaju s hrvatskom stranom. Za razliku od HVO-a, koji je imao vojne snage domobranskog tipa, odnosno defanzivnog karaktera, ABiH je sada imala mogućnost uspostave manevarskih jedinica koje bi vodile ofenzivne akcije. Zbog mnoštva izbjeglica, a samim time i vojno sposobnih muškaraca, potencijal u ljudstvu ABiH 14 u srednjoj Bosni naglo je porastao. Shodno tome, nastaje i problem zbrinjavanja velikog broja civila i njihova preživljavanja.

Tablica 1. Stanovništvo prema nacionalnoj pripadnosti u općinama srednje Bosne, 1991. g.
8 9

Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 25-26 Izuzetak su općine Donji Vakuf, Visoko i Sarajevo. http://www.fzs.ba/, 13. XI. 2010. 10 Ibid. 11 Marijan, D. Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.-1995.). Časopis za suvremenu povijest. str. 235 12 HVO je bošnjačkoj strani zamjerao slab angažman u obrani Jajca jer je HVO držao oko 70% linije obrane. Također, 20. listopada 1992. g., na punktu kod Ahmića ABiH je zaustavila snage HVO na putu za ispomoć Jajcu. U incidentu je poginuo jedan pripadnik ABiH. O brojnim punktovima i nemogućnosti da pomogne Jajcu govori i izvještaj zapovjednika HOS-a Ante Prkačina. Shrader, Hrvatsko-muslimanski građanski rat u srednjoj Bosni,str.113;http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/DOKUMENTI %20HVO%20ABiH%20i%20VRSJNA%20O%20GLAVNIM%20DOGAdjAJIMA%201992.-1994/324.pdf, 10. XI. 2010. 13 Bošnjačka strana je optuživala HVO za izdaju Jajca jer su prvi počeli s povlačenjem uslijede završne ofenzive VRS-a. Spominje se prodaja Jajca i trgovina sa Srbima, prema kojoj bi Jajce bilo mjenjano za Trebinje. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 219-225 14 U prilog visokoj motiviranosti i spremnosti tih boraca idu riječi komadanta ŠVK ABiH Rasima Delića koji govori o Krajišnicima kao „najhrabrijim borcima naše armije“. Delić, R. Armija ključ mira, 1994. str. 47

10

Muslimani (Bošnjaci) Hrvati Srbi Jugoslaveni i ostali Bugojno 42,01% 34,19% 18,50% 5,30% Busovača 44,76% 48,16% 3,30% 3,78% Donji Vakuf 55,04% 2,78% 38,84% 3,34% Fojnica 49,24% 40,64% 0,96% 9,16% Gornji Vakuf 55,85% 42,52% 0,44% 1,19% Jajce 38,62% 35,13% 19,25% 7% Kakanj 54,56 29,59% 8,81% 7,04% Kiseljak 40,47% 51,94% 3,06% 4,53% Kreševo 22,75% 70,03% 0,51% 6,71% Novi Travnik 37,85% 39,60% 13,34% 9,21% Sarajevo 49,23% 6,62% 29,82% 14,33% Travnik 44,97% 36,92% 10,99% 7,12% Vareš 30,24% 40,61% 16,41% 12,74% Visoko 74,46% 4,06% 16,19% 5,29% Zenica 55,22% 15,47% 15,42% 13,84% Žepče 47,11% 39,62% 9,92% 3,35% Izvor: http://www.fzs.ba/Dem/Popis/Nacionalnost%20opcine%20Popis%201991.pdf, 13. XI. 2010.

Slika 1. Bošnjačke izbjeglice iz Doboja ispred gimnazije u Travniku (rujan 1992. g)
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/88495338, 11. I. 2011.

3.2.

Hrvatska politika

Hrvatska demokratska zajednica BiH je bila jedna od tri „stranke pobjednice“ na prvim slobodnim i višestranačkim izborima koji su održani 18. studenog i 2. prosinca15 1990. g. Zajedno sa Strankom demokratske akcije i Srpskom demokratskom strankom, formirala je
15

U 47 općina i gradu Sarajevu izbori su bili ponovljeni. Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 35

11

vladu i predsjedništvo BiH, iako su sve tri stranke bile nacionalistički nastrojene s međusobnim razlikama u pogledima na buduće državno uređenje BiH.16 U tom trenutku službena politika HDZ-a BiH se zauzimala za uniju triju etničkih jedinica17. S vremenom dolazi do razmimoilaženja unutar stranke18. Počinje jačati „hercegovačka struja19“ koja je težila ka pripajanju Hrvatskoj, „zanemarujući historiju državnosti i samostalnosti BiH“20. U prilog hercegovačkim težnjama išla je činjenica da su živjeli u pograničnom području s homogenim nacionalnim sastavom. Prvi korak je bilo stvaranje Hrvatske zajednice HercegBosna, koja se kasnije trebala pripojiti Republici Hrvatskoj. Za sobom su u svojim namjerama „povukli“ Hrvate iz Travničkog kraja21. Suprotno, Hrvati iz ostalih dijelova BiH, živjeli su u nacionalno heterogenim područjima, te su vjerovali u cjelovitu BiH. Politiku cjelovite BiH i suradnje sa Bošnjacima, zagovarao je i tadašnji predsjednik HDZ-a BiH, Stjepan Kljujić. Na sastanku u Grudama, 18. studenog 1991. g., formirana je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ H-B)22 sa Mostarom kao glavnim gradom. Prema donesenoj Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosna, članak 1.,uspostavljena je „Hrvatska zajednica Herceg-Bosna kao politička, kulturna, gospodarstvena i područna cjelina“.23 Za predsjednika HZ Herceg-Bosna je izabran mr. Mate Boban iz Hercegovačke regionalne zajednice, a za dopredsjednika, Dario Kordić ispred Travničke regionalne zajednice.24 Vidno razočaran, 27. prosinca 1991. g., Stjepan Kljujić dolazi na sastanak sa predsjednikom RH, dr. Franjom Tuđmanom, zajedno sa delegacijom HDZ-a BiH. Na sastanku je izložen optužbama „hercegovačke struje“ da ne

16 17

Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 719 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 271; prema: Kasapović, Mirjana. Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država, Politička kultura, Zagreb: 2005., str. 195-196 18 Prvi predsjednik HDZ BiH je bio Davor Perinović. Poslije njega, na čelu stranke su izabirani Stjepan Kljujić, zatim Miljenko Brkić, a kasnije Mate Boban. Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 719 19 Predvodnik „hercegovačke struje“ je bio mr. Mate Boban, inače ekonomist po struci. Ibid., str. 719-720 20 Prema Komšiću, HDZ i SDS su vodili pogrešne politike. Oslanjajući se na Hrvatsku i Srbiju, vidjeli su sebe kao dijelove tih država. Takvo ponašanje je omogućilo SDA da nastupa kao „čuvar BiH državnosti, njezina suvereniteta i teritorijalnog integriteta. U tim točkama SDA ima program najbliži SKBiH – SDP“. (SDP će tijekom rata u BiH zamijeniti hrvatske i srpske predstavnike u Predsjedništvu BiH – op. F.B.) Komšić, Preživljena zemlja, Tko je i kada dijelio BiH, str. 58 21 Među Hrvatima iz Travničkog kraja je bilo i onih koji su shvaćali opasnost takve politike. Predsjednik Općinskog odbora Travnik, Martin Udovičić, je upozorio da svako inzistiranje na Hrvatskoj zajednici HercegBosni može dovesti do sukoba s Bošnjacima. S druge strane, predsjednik OO Busovača, Dario Kordić, je govorio kako „travnička regija živi s idejom priključenja hrvatskoj državi“. Inače, Kordić je u svojim govorima često koristio termin Država Hrvatska umjesto Republika Hrvatska, jasno aludirajući na NDH. Stenogrami o podjeli Bosne, Vol I., str. 101-106 22 Sejo Omeragić u kontekstu srpsko-hrvatskog komadanja BiH, cinično ističe kako je na isti dan pao grad Vukovar uslijed srpske agresije na Hrvatsku. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 28 23 HZ H-B je prostorno obuhvatila 29 cijelih općina i 2 nepotpune općine (Dobratići kao dio Skender Vakufa i Ravno iz općine Trebinje). U 5. članku je rečeno da će zajednica „poštovati demokratski izabranu vlast Republike BiH dok postoji državna nezavisnost BiH-a u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju“. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 99-100 24 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 731

12

zastupa interese HZ H-B, te da je „odstupio od utvrđene i dogovorene politike“25. HZ H-B je dala „puni legitimitet dr. Franji Tuđmanu... da zastupa interese Hrvatske zajednice HercegBosna kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih dogovaranja o utvrđivanju konačnih granica Republike Hrvatske“26. Kljujić nudi ostavku27 na položaj predsjednika HDZ-a BiH, jer ne želi da mu se radi iza leđa.28 „Hercegovačka struja“ se riješila Kljujića unutarstranačkim pučem, prema direktivi iz Zagreba29. Naime, 2. veljače 1992. g., u Širokom Brijegu, Stjepan Kljujić prestaje biti predsjednikom HDZ BiH. Tijekom svog boravka, Kljujić je doživio trovanje i bubrežni napad, iako nije ništa ručao. Lokalni apotekar mu je uskratio potrebni lijek, rekavši da „za tog čovjeka nema lijeka“30. Naknadno je saznao da je imao sepsu krvi, te da je velikom srećom preživio trovanje.31 Ovim događajem je potvrđeno da „batina raste u Hercegovini32“.

Slika 2. mr. Mate Boban – predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
Izvor: http://www.bhdani.com/arhiva/208/t20801.shtml, 11. I. 2011.

Kada govorimo o hrvatskoj državnoj politici prema BiH, treba je promatrati kroz riječi i djela predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana. Naime, u njima je vidljiva intencija za teritorijalnim pripajanjem nekih dijelova BiH. Uočljiva je dvoličnost Tuđmanove, odnosno hrvatske državne politike. S jedne strane, službeni Zagreb je priznavao suverenost Republike Bosne i Hercegovine. Suprotno tome, Franjo Tuđman je „sanjao“ stvaranje „Velike Hrvatske“ nauštrb teritorija BiH.33 Zamišljena „Velika Hrvatska“ se trebala ostvariti u
25 26

Stenogrami o podjeli Bosne, Vol I., str. 82 Ibid., str. 82 27 U obranu Stjepana Kljujića je stao tadašnji član Predsjedništva BiH, Miro Lasić, koji ujedno govori i o dubiozi novinarstva Smiljka Šagolja. Također, u Kljuićevu obranu su stali Damjan Vlašić (bivši pred. OO Mostar) i Ivan Markešić (generalni tajnik HDZ BiH). Ibid., 92-111, 121 28 Ibid., str. 75-128 29 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 720 30 Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Natinal security and the future, 7 (2006), ½, str. 157 31 Ibid., str. 157 32 Banac, Cijena Bosne, str. 114-115 33 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 727

13

granicama Banovine Hrvatske iz 1939. g, koja je bila Tuđmanova fiksacija. 34 Već u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, Franjo Tuđman je iznosio ideje da se pojedina područja BiH sa apsolutnom ili relativnom hrvatskom većinom, pripoje Republici Hrvatskoj.35 Smatrao je da su AVNOJ-evske granice Bosne i Hercegovine, uspostavljene nakon II. svjetskog rata kao „povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća“.36 Nakon formiranja HZ H-B, Tuđman je smatrao kako je došlo vrijeme da se hrvatski korpus okupi u maksimalno mogućim granicama, pri čemu nije bio važan broj općina koje je Herceg-Bosna okupljala. Ipak, „ostao bi jedan dio izvan toga u Bosni37“, na koji se nije moglo računati u spomenutim granicama.38 Govoreći delegaciji HDZ-a BiH na sastanku u Zagrebu, održanog 27. prosinca, Tuđman govori kako trenutna „Hrvatska država nema uvjeta za život, ali Hrvatska država čak sa granicama banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama“.39 Problem spomenute „poboljšane granice“ je što okuplja samo 30% bosanskohercegovačkih Hrvata. U jednom novogodišnjem razgovoru s novinarima, Tuđman je iznio „urbi et orbi“ svoje ideje. O problemu razgraničenja sa Srbima rekao da je moguće „postići sporazum kao 1939. g., ali još povoljniji 40“. Pri tome bi trebalo ukloniti razloge srpsko-hrvatskog nadmetanja. „To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan... U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio „zemljice Bosne“ gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije“.41 Rješenje problema Hrvata koji bi se našli van „poboljšane granice“, postiglo bi se „humanim preseljenjem“ stanovništva, odnosno razmjenom stanovništva kako bi se stvorila etnički homogena država. Za uzorak je poslužila razmjena stanovništva nakon grčko-turskog rata 1923. g.42 U kontekstu dijeljenja BiH, između hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, središnje mjesto zauzimaju njihovi sastanci održani 25. ožujka 1991. g. u Karađorđevu, i 15. travnja 1991. g. u Tikvešu. O njima nikad

34 35

Banac, Cijena Bosne, str. 69 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 727; prema: Tuđman, Franjo. Usudbene povjestice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1995. str. 341 36 Stenogrami o podjeli Bosne, Vol I., str. 11 37 Ibid., str. 87-88 38 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 729 39 Stenogrami o podjeli Bosne, Vol I., str. 119 40 Slobodna Dalmacija, 31. XII. 1991. – 1 .I. 1992., str. 3 41 Ibid., str. 3 42 Omeragić, Dogovoreni rat, 161-188

14

nije izdano službeno izvješće43, mada su domaće i strane novinske agencije 44 izvijestile o karakteru tih sastanaka. Prema tim izvještajima, u Karađorđevu je vođen razgovor o suzbijanju opcija koje ugrožavaju hrvatski i srpski narod, te općenito o jugoslavenskoj krizi. Dogovoren je period od dva mjeseca za rješavanje postojećih jugoslavenskih problema. Sastanak je prethodio prvom sastanku šestorice predsjednika republika SFRJ, koji je održan 28. ožujka 1991. g. u vili „Dalmacija“ u Splitu. U Tikvešu su nastavljeni razgovori o odnosima Hrvatske i Srbije, te su razmotreni rezultati rada zajedničke komisije45 koja je trebala razmotriti eventualnu dezintegraciju SFRJ.46 Međutim, u domaćoj i stranoj javnosti, nagađalo se da je glavna tema ovih sastanaka bila teritorijalna podjela BiH.47 Karađorđevo je tako postalo sinonim za podjelu BiH između Tuđmana i Miloševića. Tijekom zadnjih, skoro dvadeset godina pojavile su se razne informacije koje su potvrđivale navodnu „podjelu Bosne“. Hrvoje Šarinić u svojoj knjizi piše kako mu je tijekom povratka iz Tikveša, Tuđman pokazao papirić kojeg mu je potajno proslijedio Milošević za vrijeme jednog od sastanaka šestorice predsjednika republika SFRJ, a sadržaj poruke se ticao podjele BiH.48 Članovi zajedničke komisije su demantirali priču o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu i Tikvešu, uz neka kolebanja.49 Predsjednici Tuđman i Milošević, kao najprozvaniji, u nekoliko navrata su demantirali teritorijalnu podjelu BiH, između ostalog, potpisavši zajedničku izjavu, 17. srpnja 1993. g. u Ženevi, o potpuno neutemeljenim spekulacijama o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije.50 Također, na suđenju u Haagu, 2002. g., Slobodan Milošević je demantirao tvrdnje o podjeli BiH govoreći kako nije bilo takvih ideja, barem nije s njegove strane.51 Franjo Tuđman je u nekoliko prilika tijekom neformalnih razgovora pričao o krajevima BiH koji bi trebali biti pripojeni Republici Hrvatskoj. Tako je prigodom jedne božićne večeri na Pantovčaku, priređenoj za novinare, Denisu Kuljišu i Davoru Butkoviću, zajedno s ostalim novinarima, na salveti objašnjavao buduću teritorijalnu podjelu BiH, gdje bi „mala zemljica Bosna, trokut između Zenice, Tuzle i Sarajeva“ pripala Bošnjacima, dok bi ostali teritorij uzeli
43 44

Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 727 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 137-139 45 Hrvatsku grupu stručnjaka su sačinjavali: Josip Šentija, Dušan Bilandžić, Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol. Srpska grupa je bila sastavljena od Koste Mihajlovića, Vladana Kutlešića, Ratka Markovića i Smilje Avramov. Ibid., str. 148 46 Ibid., str. 198 47 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 727 48 Šarinić, Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem, str. 41-42 49 Smilja Avramov i Dušan Bilandžić su kao svjedoci na Haaškome sudu su demantirali „bilo kakvo sudjelovanje u izradbi zemljovida ili elaborata za podjelu Bosne“. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 189; Međutim, Dušan Bilandžić je u razgovoru za Nacional, datom 25. IX. 1996. g., rekao da je upozorio Tuđmana o preprekama za podjelu BiH. Prethodno je u razgovoru s Milošom Minićem za Dugu, 8.IV. 1994, rekao da nije bilo govora o podjeli, već da se raspravljalo o AVNOJ-u. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 14-15 50 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 189 51 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 727

15

Hrvatska i Srbija.52 Paddy Ashdown, britanski političar i bivši visoki predstavnik za BiH, tvrdi da je Tuđman nacrtao srpsko-hrvatsku podjelu BiH na jednoj salveti, koju mu je gurnuo preko stola za vrijeme večere u Londonu, održane 6. svibnja 1995. g. Prema njoj, Hrvatskoj bi pripala Banja Luka sa Krajinom, te Sarajevo i Bihać.53 Čak je uoči vojno-redarstvene akcije „Oluja“, u srpnju 1995. g., tijekom sastanka na Brijunima, Tuđman izjavljuje potrebu da se „kroje“ granice Hrvatske u BiH, nakon izvjesne pobjede HV-a u Hrvatskoj.54 Njegova opsesija o Banovini Hrvatskoj i vječito crtanje po kartama (nekad i po salvetama), ni tada nije splasnula. U početku, hrvatska politika je imala potporu Katoličke crkve. Franjevački red u BiH, kao najutjecajniji katolički segment, pružio je potporu HDZ BiH-a. Tijekom izborne kampanje za izbore krajem 1990. g., pojedini fratri su na svetim misama otvoreno propagirali njihovu politiku i zagovarali nacionalizam. Čak su svoje kancelarije u župnim dvorovima pretvorili u kancelarije HDZ BiH.55 Ključni moment za BiH, bio je referendum za neovisnost, održan 29. veljače i 1. ožujka 1992. g. Prethodno se vodila polemika oko formulacije referendumskog pitanja56. Inače, referendum i dogovor oko Ustava BiH su bili uvjeti za međunarodno priznanje BiH (tada SR BiH), od strane međunarodne zajednice. Na kraju, referendumsko pitanje je glasilo: „Jeste li suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“.57 Službeni Zagreb je podržavao referendum, te bi u slučaju pozitivnog odgovora priznao državu BiH.58 S druge strane, Omeragić prenosi riječi Stjepana Mesića o postojanosti „dogovora vrha HDZ u Zagrebu s HDZ-om u BiH da bosanskohercegovački Hrvati ne izađu na glasovanje“ kao rezultat Tuđmanova prethodnog dogovora o podjeli Bosne s Miloševićem. Prvog dana referenduma na glasovanje je izašlo oko 10% Hrvata. Shvativši kako bi neuspjeh referenduma značio da BiH ostaje u Jugoslaviji, HDZ je morao urgirati. Nakon nedjeljne mise, na kojoj su svećenici pozvali vjernike na glasaju za nezavisnu BiH, odazvalo se oko 70% bosanskohercegovačkih Hrvata. Radovan Karadžić je kasnije govorio Miloševiću da je imao obećanje najodgovornijih Hrvata iz BiH,

52

Ibid., str. 730-731; prema: Butković, Davor. Tuđman, povjesničar kojeg je pregazila povijest. u: Jutarnji list. Zagreb, 11. V. 2008. str. 27 53 Omeragić, Dogovoreni rat, str. 2-3 54 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 730 55 Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 60-61 56 HDZ BiH predlagala je slijedeću formulaciju: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)?“. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 265-266 57 Ibid., str. 282-283, 364 58 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str.138

16

obrazlagajući: „Ne znam šta se desilo. Izgleda da su ih popovi zajebali.“.59 Na referendum je izašlo 64,31% od ukupnog broja birača, od kojih se 99,44% izjasnilo „ZA“ suverenu i nezavisnu BiH.60

Slika 3. Salveta na kojoj je Tuđman navodno nacrtao podjelu BiH-a P. Ashdownu
Izvor: http://republikabih.net/kafe/index.php?topic=2608.0, 11. I. 2011.

Veliku ulogu ovakvog ishoda referenduma je odigrala Katolička crkva u BiH. Međutim, kasnijim slijedom događaja i izbijanjem bošnjačko-hrvatskog sukoba, Katolička crkva je nastupila s kritikom Tuđmanove politike prema BiH. Shvativši pogubnost takve politike, franjevački provincijal „Bosne Srebrne“, fra Petar Anđelović i nadbiskup vrhbosanski, Vinko Puljić, su otvoreno iskazivali svoje nezadovoljstvo. Unutar same Katoličke crkve u BiH je došlo do diferenciranja jer je jedan dio svećenika u Hercegovini podržavao Tuđmanovu politiku.61 Službeni stav Vatikana je bilo očuvanje cjelovite BiH.62 Poglavar Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić je dva puta pismeno i jednim javnim apelom pozivao na mir između Hrvata i Bošnjaka, tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba.63 Na njegov apel, Mate Boban će drsko i grubo odgovoriti, otvorenim pismom, pitajući ga: „Ima li Bosne?“.64

59 60

Omeragić, Dogovoreni rat, str. 108-110 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 147 61 Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 174-175 62 Ibid., str. 171 63 Omeragić, Dogovoreni rat, str. 84 64 Slobodna Dalmacija, 7. V. 1993.

17

Opozicione stranke u Hrvatskom saboru su bile svjesne negativnosti hrvatske državne politike prema Bosni i Hercegovini. Međutim, izostalo je odlučno protivljenje. Naime, stranke su bile zauzete unutarpartijskim borbama, čuvajući svoje pozicije, „kao da su stranke cilj same sebi“.65 U trenutcima kada je Tuđmanova popularnost bila na najnižoj66 točci, opozicija nije imala odlučnosti za oštriju politiku. Kritika se svela na pojedince i određene intelektualne krugove. Intelektualci poput Vlade Gotovca i Ive Banca bili su izvrgnuti medijskom linču zbog svojih kritika u svezi s hrvatskom politikom prema BiH. 67 Unutar HDZ-a, također, dolazi do kritike. Stjepan Mesić i Josip Manolić, kasnije će istupiti iz stranke zbog neslaganja sa politikom koja je vođena prema BiH.68 U rujnu 1993. g., u zagrebačkom časopisu „Erasmus“, izašlo je „Otvoreno pismo predsjedniku Republike Hrvatske, dr. Franji Tuđmanu“, koje je potpisalo šestero69 hrvatskih intelektualaca. U njemu je kritički opisana negativnost Tuđmanove politike prema BiH i upućen zahtjev da Tuđman odstupi sa položaja predsjednika RH.70 Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su se našli izvan Herceg-Bosne, a njih je bilo oko dvije trećine od ukupnog predratnog broja Hrvata u BiH, svoje djelovanje su usmjerili prema Sarajevu. U siječnju 1993. g., grupa hrvatskih intelektualaca iz BiH je uputila otvoreno pismo dr. Franji Tuđmanu, protiv podjele Bosne.71 Za Tuđmana su takva stajališta, Hrvata iz Sarajeva, bila heretička. Često je znao posprdno govoriti da se takvi Hrvati zavlače pod „Alijin fes“.72 Hrvati u Sarajevu i ostalim dijelovima izvan HZ H-B su nastojali oformiti političku snagu koja bi mogla oponirati HDZ-u BiH i „hercegovačkoj struji“. U Sarajevu, 6. veljače 1994. g., održan je Sabor Hrvata BiH. Njegovom održavanju prethodilo je formiranje Hrvatskog narodnog vijeća i Hrvatskog koordinacionog odbora, te održavanje Sabora Hrvata iz srednje Bosne i Posavine. Sabor Hrvata BiH je predstavljen kao vrhovno političko predstavničko tijelo hrvatskog naroda BiH. Ponuđen je mirovni plan koji bi zaustavio bošnjačko-hrvatski sukob. Kasnije će plan poslužiti kao podloga za Washingtonski sporazum, kojim će biti okončan bošnjačko-hrvatski sukob, uz asistenciju SAD-a.73
65 66

Banac, Cijena Bosne, str. 146 Za ilustraciju, nakon hercegovačke turneje, predsjednik Tuđman biva izviždan na splitskom Poljudu prilikom dolaska na utakmicu Hajduk – Croatia. Zakasnivši na početak utakmice, salva zvižduka je bila popraćena skandiranjem: „Franjo, pederu!“. Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 157 67 Banac, Cijena Bosne, str. 163-165 68 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 220 69 Pismo su potpisali Krsto Cviić, Vlado Gotovac, Slavko Goldstein, Vesna Pusić, Ozren Žunec i Ivo Banac. Banac, Cijena Bosne, str. 153 70 Ibid., str. 153; Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 736: prema Erazmus 3, Zagreb 1993. 71 Pismo je poslano na sveta Tri kralja, 6. siječnja, a potpisali su ga Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Lovrenović i Mile Stoić. Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 428-429 72 Stenogrami o podjeli Bosne, Vol I., str. 239

18

3.3.

Bošnjačka politika

Na prvim slobodnim izborima u BiH, krajem 1990. g., Stranka demokratske akcije (SDA) je osvojila najveći broj glasova. SDA je bila nacionalno opredijeljena, kao stranka Muslimana (Bošnjaka). U predsjedništvo BiH, su izabrani Fikret Abdić, Alija Izetbegović kao predstavnici Muslimana (Bošnjaka) i Ejup Ganić, koji se predstavljao kao Jugoslaven, te je u predsjedništvo izabran kao predstavnik drugih naroda i narodnosti. Alija Izetbegović je izabran za predsjednika predsjedništva, iako je Fikret Abdić osvojio najveći broj pojedinačnih glasova na izborima. Izetbegović je ujedno bio i predsjednik SDA.74 Suočen sa antagonizmom Hrvata i Srba, i eventualnom podjelom Bosne između Tuđmana i Miloševića, Alija Izetbegović je nastojao voditi politiku ekvidistance prema Zagrebu i Beogradu. U takvoj politici, Izetbegović je smatrao da bošnjačkom narodu odgovara ostanak u Jugoslaviji. Zajedno sa makedonskim predsjednikom, Kirom Gligorovim, predlagao je „asimetričnu federaciju“, gdje bi se BiH više vezala uz Srbiju75 kao rješenje jugoslavenske krize.76 Preduvjet za takvo rješenje, bio je ostanak Hrvatske u Jugoslaviji. Čak mu je i Milošević, prema Izetbegovićevom priznanju, nudio mjesto predsjednika („krnje“ – op. F.B.) jugoslavenske federacije, pod uvjetom da BiH ostane u Jugoslaviji. Izetbegović nije prihvatio ponudu.77 Njegov prijedlog jugoslavenske „asimetrične federacije“, je nastao kao produkt bošnjačke politike opstanka Jugoslavije, kako bi zadovoljila svoje nacionalne interese. Izetbegović je zamišljao stvaranje nacionalne države, u kojoj bi se okupili Muslimani iz čitave Jugoslavije. Stvorila bi se islamska država, sa islamskim poretkom. U prilog tome je išla stopa prirodnog priraštaja, koja je kod Muslimana bila najviša u BiH. S vremenom bi Muslimani (Bošnjaci), postali apsolutna većina u BiH, jer „islamski poredak se može ostvariti samo u zemljama u kojima Muslimani predstavljaju većinu stanovništva 78“.79 Shvativši da se Jugoslavija neće održati, Izetbegović se okrenuo ideji unitarne građanske Bosne i Hercegovine. Svaka koncept koji bi odudarao od unitarne BiH, tretiran je kao pokušaj podjele Bosne i Hercegovine.80 Politički vakuum koji su napravili SDS i HDZ BiH, bošnjačka
73

Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 736-737; Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 191383, 476-477, 482-511 74 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 35-36 75 Zanimlljivo je da se Alija Izetbegović, prema popisu stanovništva iz 1961. g., izjasnio kao Srbin. Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Natinal security and the future, 7 (2006), ½, str. 17 76 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 280-282 77 Ibid., str. 96-97 78 Izetbegović, Islamska deklaracija, str. 37 79 Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Natinal security and the future, 7 (2006), ½, str. 15 80 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 282

19

strana je iskoristila da bude „čuvar državnosti“ BiH.81 Sukladno tome, svaki pokušaj međunarodne zajednice za rješenjem političke krize, a kasnije i rata u BiH, bošnjačka strana je prvotno prihvaćala i potpisivala, a zatim se ograđivala od takvih rješenja. Razlozi takve „dvolične“ politike bošnjačke strane, najčešće su dobivanje na vremenu zbog stjecanja međunarodnog priznanja ili ratnih djelovanja Armije BiH (ABiH).82 Spomenuta politika se može smatrati jednim od ključnih razloga za sukob u srednjoj Bosni. Tijekom rata u BiH, bošnjačko vodstvo je intenzivno primalo političku, materijalnu i novčanu podršku „islamskog svijeta“. Države poput Turske, Irana i Saudijske Arabije, željele su se „igrati“ visoke politike, po uzoru na svjetske velesile. Bošnjačke veze sa islamskim zemljama dovele su do nekih negativnih pojava u BiH. Prije svega, do dolaska mudžahedina na prostor srednje Bosne, gdje će počiniti teške zločine, vodeći sveti rat – „džihad“. Njihovo pojavljivanje dovest će do porasta islamskog fundamentalizma, s koncentracijom u gradu Zenici.83 Slično kao kod hrvatske strane, gdje je jačala „hercegovačka struja“, na bošnjačkoj strani se pojavljuje „sandžačka struja“ koja je gajila radikalne stavove. Najpoznatiji slučaj razračunavanja sa Sandžaklijama je smjena komandanta ABiH, Sefera Halilovića, u lipnju 1993. g.84

Slika 4. dr. Alija Izetbegović – predsjednik Predsjedništva BiH-a
Izvor: http://www.rodoslov.ba/Pages/view/16/1/, 11. I. 2011.

Na međunarodnom planu, krajem 1992. g., bošnjačko vodstvo je bilo u nepovoljnom položaju. Predsjedništvo BiH je nadziralo samo 20% teritorija Bosne i Hercegovine, što je
81 82

Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 58 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 282-290 83 Zamjenik načelnika ŠVK ABiH, Stjepan Šiber, opisuje događanja u Zenici, tijekom svog boravka u svibnju 1993. g. Šiber, Prevare, zablude,istina, str. 86-100 84 Doduše, Sefer Halilović je bio na položaju načelnika ŠVK ABiH, ali je u lipnju uspostavljeno mjesto komadanta ŠVK ABiH, na koje je došao Rasim Delić. Tako je položaj načelnika postao prazna kategorija jer nije imao nikakvih formalnih ovlasti. Ibid., str. 115-116

20

predstavljalo slabost na Međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Ženevi. 85 Vance-Owenov plan će potvrditi takvo mišljenje jer će Bošnjacima biti „namijenjeno“ tek 28% teritorija BiH, iako su 1991. g. činili 43% ukupnog stanovništva.86 Savezništvo s hrvatskom stranom je došlo u pitanje, jer bi takva suradnja bila kontradiktorna s idejom centralizirane, unitarne građanske BiH koju je zagovarala SDA, za razliku od hrvatskih (kon)federalnih pogleda na državno uređenje BiH. Stoga, bošnjačko vodstvo se odlučilo na vojno rješenje tamo gdje je to bilo moguće, odnosno, gdje je ABiH mogla djelovati ofenzivno. Područje podobno za takav scenarij je bio prostor srednje Bosne.87

3.4.

Vance – Owenov plan

Međunarodna zajednica je nastojala naći mirno rješenje krize Jugoslaviji, samim time i u BiH. Mirovna konferencija o Jugoslaviji, započela je sa radom, 7. rujna 1991. g. u nizozemskom Haagu. Na konferenciji su istaknuta načela nepromjenjivosti republičkih granica i zaštite prava svih naroda.88 Konferencija je održana pod pokroviteljstvom Europske zajednice (EZ). Kasnije je EZ, uvjetovala međunarodno priznanje BiH-a, provedbom referenduma i dogovorom o načelima za ustavno ustrojstvo BiH. Pošto je referendum održan, pristupilo se dogovoru oko ustavnog ustrojstva. U Lisabonu, 18. ožujka 1992. g., predstavljen je Cutillerov plan o načelima za novo ustavno ustrojstvo BiH, te ponuđena karta o budućim sastavnim jedinicama BiH. Prema karti, Bošnjacima i Srbima pripada po 44% teritorija, a Hrvatima 12% teritorija BiH.89 Pregovori u Lisabonu su prekinuti 2. svibnja, kada su Srbi odbili povući topništvo oko Sarajeva. Po povratku iz Lisabona, JNA je otela Aliju Izetbegovića i nakon 24 sata razmijenila za komandanta II. VO, generala Milutina Kukanjca. Uslijedilo je međunarodno priznanje BiH, te je 22. svibnja 1992., primljena u članstvo UNa.90 Nova nastojanja međunarodne zajednice za rješavanjem sukoba u bivšoj Jugoslaviji, započeta su formiranjem Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji (MKBJ), sa prvim sastankom u Londonu, 26./27. kolovoza 1992. g. Imenovani su supredsjedatelji konferencije.

85 86

Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 290 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i BiH, str. 232 87 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 290-302; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 115-116 88 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 90 89 Ibid., str. 149 90 Ibid., str. 161-167

21

Britanski lord David Owen, ispred EZ-a i Amerikanac Cyrus Vance, kao predstavnik UN-a.91 Nakon mnogih sastanaka i konzultacija92, supredsjedatelji lord David Owen i Cyrus Vance, sazivaju plenarni sastanak o BiH, u Ženevi, 2. siječnja 1993. g.93 Vance-Owenov mirovni plan je predstavljao paket od tri dijela. Sastojao se od ustavnih načela, vojnog dokumenta i zemljovida prema kojem je BiH podijeljena na 10 provincija (kantona). Prema jednom od načela, BiH je definirana kao decentralizirana država, sa slobodom kretanja po cijelom području.94 Prema zemljovidu, svaka strana je dobila po tri provincije. Grad Sarajevo je zamišljen sa posebnim statusom otvorenog grada. Bošnjacima bi pripalo 27,9% teritorija, iako su bili najbrojniji narod. Hrvatska strana je mogla biti najzadovoljnija sa 27,1% teritorija, jer je udio Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH iznosio 17,4%, prema popisu iz 1991. g. Pri tome, okupilo bi se oko 80% Hrvata iz BiH u danim provincijama95. Stoga su prihvatili čitav paket mirovnog plana. Vance i Owen, vodili su računa o tome, da nijedna provincija ne nosi etničko ime, već je dobila numerirane nazive. Na prostoru srednje Bosne, postojale su tri provincije. Deseta provincija je obuhvaćala Travničku regiju i sjeverozapadnu Hercegovinu, sa središtem u Travniku. Deveta provincija je imala središte u Zenici. Sedma provincija, podrazumijevala je grad Sarajevo. Kad je sastanak završio, pored Hrvata, Izetbegović je u ime Bošnjaka prihvatio načela, ali je rekao da je zemljovid neprihvatljiv. Kasnije će tvrditi da zemljovid potvrđuje i ozakonjuje „etničko čišćenje“.96 Doista, Vance-Owenov plan je priznavao zločin koji su počinile srpske paravojne jedinice.97 Nakon potpisivanja mirovnog plana, Hrvati će započeti s njegovom provedbom u dodijeljenim provincijama. Uvidjevši kako međunarodna zajednica priznaje teritorijalna osvajanja, Bošnjaci se odlučuju za vojno rješenje. Međutim, kako su bili inferiorni u odnosa na Srbe, odlučuju svoja ofenzivna djelovanja usmjeriti prema Hrvatima, prije svega, na području srednje Bosne.98 Godinu dana nakon početka bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, komandant ŠVK ABiH, general Rasim Delić, govoreći o vojnim uspjesima, istaknut će „da je HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centrom u Travniku“.99
91 92

Ibid., 194 opširnije: Owen, Balkanska odiseja, str. 66-126 93 Ibid., str. 22 94 Ibid., str.127 95 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i BiH, str. 232 96 Owen, Balkanska odiseja, 131-132 97 Banac, Cijena Bosne, str. 50 98 Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991-1994. Natonal security and the future, str 28-30 99 U kontekstu sukoba ABiH i HVO-a u Bosni i Hercegovini, mnogi smatraju da je napad HVO-a i zauzimanje Prozora u listopadu 1992. g., početak bošnjačko-hrvatskog sukoba. Delić, Armija ključ mira, str. 19

22

Slika 5. Teritorijalna podjela BiH prema Vance Owenovom planu
Izvor: http://www.centardomovinskograta.hr/1993.html, 11. I. 2011.

3.5.

Bošnjačko-hrvatski odnos

Odnos Hrvata i Bošnjaka, od početka raspada SFRJ, je bio protkan nepovjerenjem i međusobnim optužbama. Već u Ustavu Republike Hrvatske iz 1990. g., Muslimani (Bošnjaci) se ne spominju kao narod. Oni su smatrani Hrvatima islamske vjeroispovijesti.100 Takvo mišljenje je bilo na tragu ustaškog „tepanja“ Muslimanima, kao „cvijetu hrvatskog naroda“. Pred sam početak rata u Hrvatskoj, kod Bošnjaka je rasla bojazan o potencijalnoj Tuđmanovoj i Miloševićevoj podjeli Bosne, na sastanku u Karađorđevu, 25. ožujka 1991. g., Bosna našla na „jelovniku Tuđmana i Miloševića“.101 Dodatnu sumnju, pojačavao je tajni susret hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Franje Borasa i srpskog predstavnika, Radovana Karadžića, održan 6. svibnja 1992. g. u Grazu, vođen oko srpsko-hrvatskog razgraničenja u BiH.102 Kada je počeo rat u Hrvatskoj, mnogi Hrvati iz BiH, su se kao dragovoljci prijavili u HV, poradi obrane od srpske agresije. S druge strane, dio Bošnjaka je sudjelovao u agresiji na
100 101

Komšić, Preživljena zemlja: Tko je i kada dijelio BiH, str. 55 Sejo Omeragić je o „dogovorenom ratu“ Tuđmana i Miloševića posvetio čitavu svoju knjigu. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 2-9 102 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 734

23

Hrvatsku kao pripadnici JNA, osobito rezervisti iz Banjalučkog korpusa. U jeku rata u Hrvatskoj, 6. listopada 1991. g., Alija Izetbegović daje izjavu na televiziji o neutralnosti BiH u ratu između Hrvatske i Srbije, govoreći da „to nije naš rat“. 103 Ovakva izjava se može percipirati kao nacionalna ili stranačka, ali nikako kao izjava predsjednika Predsjedništva BiH, istovremeno predstavljajući bosanske Hrvate i Srbe.104 Nekoliko dana kasnije, 13. listopada 1991. g., JNA je zajedno sa crnogorskim dobrovoljcima, spalila hrvatsko selo Ravno u Hercegovini, blizu granice s Hrvatskom, u zaleđu Dubrovnika. Svi stanovnici koji nisu uspjeli pobjeći, masakrirani su.105 Hrvati su optuživali Izetbegovića „da želi ostati neutralan u ratu u kojem bi morao stati na stranu napadnutog“.106 Izjava Alije Izetbegovića je bila sukladna njegovoj politici ekvidistance od Srba i Hrvata.107 Postojanost „hercegovačke“ kod Hrvata i „sandžačke struje“ kod Bošnjaka, uvelike je raspirivala nepovjerenje i međusobnu mržnju. Za ilustraciju, zagovornici bošnjačko-hrvatske suradnje, poput Ludviga Pavlovića i generala HOS-a, Blaža Kraljevića, ubijeni su pod sumnjivim okolnostima.108 O slučaju Stjepana Kljujića napisano je na prethodnim stranicama. Dodatno opterećenje u odnosima je predstavljao demografski pritisak u srednjoj Bosni uzrokovan prilivom izbjeglica iz Krajine i istočne Bosne. Hrvatska strana je optuživala bošnjačku, da nastoji mijenjati etničku sliku, te da želi stvoriti džamahiriju, odnosno islamsku republiku.109 Franjo Tuđman je iskoristio islamski fundamentalizam i potencijalno stvaranje islamske republike u „srcu Europe“ kao alibi za svoju politiku prema BiH.110

3.6.

Motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni

Kada je potpisan Vance-Owenov plan, hrvatska strana je bila zadovoljna planom, smatrajući da je rat gotov. Početkom siječnja 1993. g., Glavni stožer HVO-a, započinje s ispunjenjima obaveza proizašlih iz mirovnog plana. Vršena je procjena potrebnog ljudstva za kontrolu provincijskih granica i zatražena dostava zapisnika o minskim poljima. Ministar obrane BiH, Božo Rajić, izdaje zapovijed111, kojom se postrojbe HVO-a podčinjavaju ABiH,
103 104

Tuđman, Vrijeme krivoletnika, str. 281 Marijan, Vještački nalaz: o vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 216 105 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 101 106 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 720 107 Šimić, Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991-1994. Natonal security and the future, str 53 108 Goldstein, Hrvatska 1918-2008., str. 732 109 Ibid., str. 733 110 Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 30 111 Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 317

24

u provincijama koje trebaju pripasti bošnjačkoj strani. Isto je vrijedilo za ABiH, koja se podčinjava HVO-u u hrvatskim provincijama. Međutim, područje srednje Bosne je bilo prostor podudaranja, odnosno preklapanja odgovornosti Operativne zone Srednja Bosna (OZ SB) HVO-a, te 3. korpusa ABiH. Prostor odgovornosti 3. korpusa ABiH, za razliku od OZ SB HVO-a, obuhvaćao je Bugojno, Gornji Vakuf, Konjic i Prozor, inače u sklopu OZ SZ Hercegovina. Vance-Owenovim planom, to pitanje bi se riješilo podjelom na hrvatsku i bošnjačku provinciju (provincije 10 i 9).112 Srpska strana je također, bila zadovoljna VanceOwenovim planom. Prethodno, 17. prosinca 1992. g., donesena je Deklaracija o završetku rata, zbog zadovoljstva obranjenom, tzv. Republikom Srpskom.113 Alija Izetbegović i bošnjačko vodstvo, zbog svoje nesigurnosti i naivnosti114, krajem 1992. g., bilo je suočeno s posljedicama srpske agresije i provedenog „etničkog čišćenja“. Desetine tisuća izbjeglica je bilo zbijeno u trokutu između Travnika, Sarajeva i Tuzle. Na vojnom planu, ABiH nije imala vojnih uspjeha, izuzev Sarajeva115, iako je grad ostao u potpunom okruženju. Nakon pada grada Jajca, uslijedile su međusobne optužbe za pitanje krivnje za taj tragični događaj. Napad HVO-a na ABiH u Prozoru, 23. listopada 1992. g., doprinio je rastu tenzija u bošnjačko-hrvatskim odnosima. Osnovni problem je predstavljao, postojanost dvovlašća u srednjoj Bosni. Kako je propalo političko rješenje spomenutog problema – Vance-Owenov plan, pristupilo se vojnom rješenju.116 Izbjeglice iz Jajca, posebno vojno sposobni muškarci, bili su motivirani za osvetu protiv Srba, istovremeno spremni krenuti i u okršaj sa hrvatskom stranom. U kombinaciji sa novopridošlim mudžahedinima, činit će okosnicu ofenzivnih djelovanja ABiH u srednjoj Bosni.117 Istog dana kada je prekinuta MKBJ u Ženevi118, 12. siječnja 1993. g., ABiH je izvela probni napad na Gornji Vakuf119, sa namjerom da prometno odsječe OZ SB HVO-a od ostalog teritorija pod kontrolom HVO-a. Tijekom siječnja, sukob će se proširiti na područje Lašvanske doline. Ovakav napad je morao biti prethodno planiran. Shrader zaključuje, da postoji vremenska i uzročna povezanost masovnog priliva bošnjačkih izbjeglica u srednju Bosnu nakon pada Jajca
112

Marijan, Vještački nalaz: o vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 222 113 Ibid., str. 222 114 Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 76 115 Publicistika vezana za ABiH, težište prvih mjeseci rata stavlja na obranu Sarajeva, zanemarujući ostala ratišta u BiH. Ibid., str. 153-278; Marijan, Vještački nalaz: o vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 225 116 Ibid., str. 232-235 117 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 26 118 Konferencija je prekinuta jer je Radovan Karadžić odbio potpisati deset ustavnih načela. Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 234 119 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2451.pdf, 19. XI. 2010.

25

i izbivanja bošnjačko-hrvatskog sukoba.120 Stoga se može smatrati da je sukob planiran nakon pada Jajca i da je krah MKBJ-a u Ženevi, samo povod za realiziranje tog plana, odnosno strategijske ofenzive ABiH. Prema Shraderu, „strategijski ciljevi plana bili su:
1) Preuzeti kontrolu nad komunikacijskim pravcima sjever – jug kroz srednjobosanske

enklave bosanskih Hrvata, te tako povezati snage ABiH sjeverno od doline Lašve, Kozice i Lepenice sa snagama na jugu, kako bi Muslimani (Bošnjaci) osigurali komunikacijski pravac prema vanjskom svijetu.
2) Preuzeti kontrolu nad vojnoindustrijskim postrojenjima u srednjoj Bosni (tvornica

eksploziva SPS u Vitezu, te tvornice u Travniku i Novom Travniku) i u okolici (tvornice u Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu i Hadžićima, uz ostale), kako bi se ABiH naoružala za rat protiv Srba.
3) Opkoliti enklavu bosanskih Hrvata u srednjoj Bosni i podijeliti je na manje dijelove

koje će zatim lakše pojedinačno likvidirati, te tako očistiti Hrvate iz srednje Bosne i osigurati prostor za smještaj muslimanskih izbjeglica koje su Srbi protjerali iz drugih područja“.121 Postignuće zadnjeg cilja omogućilo bi političku kontrolu nad spomenutim područjem i poslužio bi kao argument za reviziju Vance-Owenova plana ili budućih planova na MKBJ u Ženevi. Plan i strategija djelovanja ABiH je mogla biti razrađena samo u ŠVK ABiH pod rukovodstvom načelnika ŠVK, Sefera Halilovića u Sarajevu, a kasnije i u Zenici, u štabu komandanta 3. korpusa ABiH, Envera Hadžihasanovića Đede.122

4. Vojni ustroj sukobljenih strana
4.1.

Stvaranje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i njegov ustroj

Vojno organiziranje i naoružavanje Hrvata u BiH je počelo 1991. g., posebice nakon izbijanja rata u Hrvatskoj, shvativši prijetnju od srpskog agresora. Mnogi bosanskohercegovački Hrvati su se uključili u ZNG, a kasnije HV. Nakon izbijanja rata u BiH, bosanskohercegovački dragovoljci, vraćaju se iz HV u BiH donoseći sa sobom prijeko potrebno ratno iskustvo, stupajući u redove HVO-a. Predsjedništvo HZ H-B, na sastanku,
120 121

Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 27 Ibid., str. 115 122 Knjiga Sefera Halilovića, nosi indikativan naziv, „Lukava strategija“, u kojoj Halilović opisuje svoju strategiju za rat u BiH i donosi opis njegova neslaganja s Alijom Izetbegovićem. Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 290-298

26

održanog 8. travnja 1992. g., donijelo je „odluku da vrhovno tijelo hrvatske obrane u HercegBosni nosi naziv Hrvatsko vijeće obrane123“ (HVO). Osporena je odluka Predsjedništva BiH, o Teritorijalnoj obrani BiH, kojom je ona postala oružanom silom BiH, zbog iskompromitiranosti oko napada na Ravno, Neum, Kupres i Mostar. Odlučeno je da vrhovno zapovjedništvo nad obrambenim snagama u HZ H-B, ima samo HVO. Sve druge vojne formacije na području HZ-HB su proglašene nelegalnim ili neprijateljskim.124 Zatim su preimenovani tadašnji Krizni štabovi ili štabovi TO, u Općinske stožere HVO, koji su podređeni Glavnom stožeru HVO-a u Mostaru.125 S vremenom, HVO organizira četiri Operativne zone (OZ), sa odgovornošću za obranu pojedinih teritorija HZ H-B. OZ Sjeveroistočna Hercegovina je imala stožer u Tomislavgradu, OZ Jugoistočna Hercegovina u Mostaru, OZ Posavina u Orašju, i OZ Srednja Bosna sa stožerom u Vitezu. Općine uključene u zoni odgovornosti OZ SB su: Jajce, Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Zenica, Kakanj, Vareš, Žepče, Zavidovići, Kiseljak, Kreševo, Fojnica i Sarajevo. U listopadu 1992. g., stvorene su tri Operativne grupe (OG) kao niža teritorijalna zapovjedništva OZ SB. Prva Operativna grupa podrazumijeva Travnik, Novi Travnik, Vitez, Zenicu i Jajce. Druga OG odgovara za Busovaču, Kiseljak, Kreševo, Fojnicu, Kakanj, Vareš i Sarajevo. Treća OG je kontrolirala Žepče, Usoru (Teslić), Komušin (Tešanj), Zavidoviće i Novi Šeher.126 Vojne snage kojima je raspolagao zapovjednik OZ SB su bile šarolikog karaktera. Počevši od naoružanih staraca u seoskim stražama, pa do pripadnika profesionalne gardijske brigade. Seoske straže su bile formacije koje su spontano nastale, poradi obrane od potencijalnog napada VRS-a, te sprečavanja kriminalnih djelatnosti. Podrazumijevale su lokalne seoske ljude naoružane lovačkim puškama, pištoljima ili eventualno starim vojnim oružjem, koji su stražarili na isturenim punktovima u selu. Seoske straže su same međusobno birale zapovjednike. Iako formalno nisu bili dio HVO, velik dio pripadnika seoske straže se dragovoljno prijavio u HVO.127 Smjene su predstavljale organiziranu skupinu dragovoljaca koju su držali crtu bojišnice prema VRS-u u periodu tjedan dana ili više. Njihovo naoružanje je ostajalo na crti
123

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/28.pdf, 22. XI. 2010.; Rotim, Obrana Herceg-Bosne, Vol. 1., str. 521 124 Ibid. 125 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/29.pdf, 22. XI. 2010.; Rotim, Obrana Herceg-Bosne, Vol. 1., str. 525-528 126 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/1055.pdf, 22. XI. 2010. 127 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 60

27

bojišnici i bilo je predano slijedećoj smjeni. Djelovali su na lokalnoj razini i bili su pod kontrolom stožera HVO-a. Ovakva formacija je mogla izvoditi samo manja ofenzivna djelovanja, te je više bila okrenuta obrambenim djelovanjima. U lipnju 1993. g., nakon ofenzive ABiH u Travniku, mnogi od pripadnika smjena, uključeni su u neku od brigada HVO-a.128 Najveće, ujedno i najvažnije formacije HVO-a u OZ SB, bile su brigade. One su bile rezervne formacije popunjene dragovoljcima, koji su mogli obavljati civilne poslove, ukoliko nisu bili na dužnosti. Za razliku od ostalih postrojbi, brigade su bile dobro opremljene, naoružane i organizirane. Mogle su izvoditi lokalne ofenzivne akcije. Ustrojene su prema prerađenom predlošku organizacije rezervnih brigada tipa „R“ u bivšoj JNA, prema kojoj bi trebala imati 2841 časnika i vojnika. Međutim, takvo brojevno stanje nikad nije ostvareno. Brigade su djelovale u matičnom gradu, te su nosile nazive hrvatski povijesnih ličnosti, izuzev usorske i žepačke brigade, koje su imali numerirani naziv (110. i 111. br. HVO). Formirano je trinaest brigada HVO-a u srednjoj Bosni, od kojih je sedam129 izbačeno iz stroja, tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u 1993. g.130 Civilna zaštita HVO-a je osnovana kako bi riješila problem popunjenosti ljudstva. Stvorena je kao podrška borbenim formacijama HVO-a, kako bi štitila „zaleđe“ i vitalne vojne i civilne objekte. Međutim, izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, poremetilo je njihovo daljnje ustrojavanje.131

Slika 6. Zapovjednik OZ SB HVO-a, pukovnik Tihomir Blaškić
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/67781378, 11. I. 2011.
128 129

Ibid., str 60-61 Brigada „Jure Francetić“ i Druga zenička brigada iz Zenice su raspuštene u travnju. Travnička brigada i brigada „Frankopan“ su razbijene u lipnju nakon ofenzive ABiH. Brigada „Kotromanić“ iz Kaknja se predala ABiH u lipnju, dok je vareška brigada „Bobovac“ razbijena u studenom, a ostatak od 700 vojnika se smjestio u Daštanskom. Sarajevska brigada „Kralj Tvrtko Drugi je 6. studenog uključena u ABiH kao „Hrvatska brdskoplaninska brigada“. Ibid., str. 247-248 130 Ibid., str.61-63 131 Ibid., str. 63-64

28

4.2.

Stvaranje Armije Republike Bosne i Hercegovine (ABiH) i njezin ustroj

Formiranju ABiH prethodilo je nekoliko događaja. Najprije, 2. svibnja 1991. g. stvorena je Patriotska liga kao vojno krilo SDA, te se u to vrijeme može smatrati paravojnom formacijom. Slijedeći mjesec, 10. lipnja 1991. g. osnovano je bošnjačko Nacionalno obrambeno vijeće, s Patriotskom ligom kao vojnim krilom.132 Ključna osoba za djelovanje i organiziranje Patriotske lige je bivši pukovnik JNA, Sefer Halilović. 133 Poslije prvog kongresa SDA, u prosincu iste godine, Alija Izetbegović naređuje Seferu Haliloviću da napravi plan za širenje Patriotske lige (PL) u BiH.134 Na sastanku u Mehurićima pokraj Travnika, održanog 7. i 8. veljače 1992. g., oformljeno je Vojno vijeće, pored već prisutnog Glavnog političkog štaba PL BiH.135 Na sastanku su usuglašeni planovi po regijama i podijeljeni zadaci za naredni period, kroz „Direktivu Glavnog štaba Patriotske lige BiH za odbranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine“. Definirani su neprijatelji kao snage dezintegracije BiH, čiji su nosioci SDS sa jugoslavenskom armijom i ekstremno krilo HDZ-a. Halilović je dao procjenu ljudstva PL-a od 120 000 ljudi, te da je moguće očekivati novi priliv ljudi i povećanje broja na 150 000. U 3. točci, poziva se „narod Sandžaka, Kosova i Makedonije da se solidarišu sa našom pravednom borbom i odmah otpočnu borbena dejstva u cilju vezivanja snaga neprijatelja i slabljenja njegove udarne moći na prostoru BiH. Istovremeno uspostaviti kontakt, saradnju i kordinaciju na zajedničkim dejstvima sa hrvatskim narodom u BiH protiv zajedničkog neprijatelja“.136 Prvi dio ove formulacije se može poistovjetiti s idejom panislamizma iz Izetbegovićeve Islamske deklaracije, a drugi nudi pomirljive tonove prema Hrvatima izvan ekstremnog dijela HDZ-a. Četvrta točka je zanimljiva u kontekstu bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, jer govori da treba, „glavne snage imati u Centralnoj Bosni“.137 Na 65. sjednici Predsjedništva BiH, 8. travnja 1992. g., donesena je uredba o ukidanju Republičkog štaba TO i obrazovanja Štaba Teritorijalne obrane Republike Bosne i Hercegovine (ŠTO RBiH), nakon što je proglašena neposredna ratna opasnost. Za komandanta ŠTO RBiH je imenovan pukovnik Hasan Efendić, a za načelnika ŠTO RBiH,
132

Marijan, Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća „povjesničarenja“. Nacionalna sigurnost i budućnost, 1 (2001), str. 144 133 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 67 134 Halilović, Lukava strategija, str. 54-55 135 Šimić, Dokumenti Predsjedništva BiH. National security and the future, 7 (2006), ½, str. 175 136 Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 138-140; Halilović, Lukava strategija, str. 164-169 137 Ibid.

29

pukovnik Stjepan Šiber.138 Tako je TO postala vojna snaga Predsjedništva BiH, iako je JNA prethodno razoružala TO uz Izetbegovićev pristanak. Slijedeći dan, 9. travnja, Predsjedništvo BiH je donijelo odluku o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriju BiH. U sastav Oružanih snaga BiH, tako ulaze PL, HVO, TO BiH, „Zelene beretke“, HOS i ostale postrojbe.139 Kasnije, od postrojbi Patriotske lige, TO BiH i „Zelenih beretki“, formira se Armija Bosne i Hercegovine (ABiH). Prema Haliloviću, već 27. svibnja 1992. g., odlukom Predsjedništva BiH, osnovane su prve postrojbe ABiH.140 Prema odluci Predsjedništva BiH, 18. kolovoza 1992. g., zamijenjen je sustav TO-a po općinama, te je formiran sustav pet korpusa ABiH. Sustav je bio sličan onom kojog je organizirao HVO sa Operativnim zonama, ali su područja odgovornosti ABiH bila teritorijalno veća. Prvi korpus je podrazumijevao područje Sarajeva i okolice. Drugi korpus je odgovarao za Doboj i Tuzlu, Treći za Banja Luku i Zenicu, Četvrti za Mostar, a Peti za Bihać. Tijekom 1993. g., formirat će se Šesti korpus, odgovoran za Igman, Visoko i Jablanicu, te Sedmi korpus u Travniku. Za područje srednje Bosne, najodgovorniji je bio Treći korpus (3.K) ABiH, a kasnije i novoformirani Sedmi korpus, iako je dolazilo do povremenih djelovanja 1., 2., i 6. korpusa.141 Treći korpus ABiH, organizirao je četiri operativne grupe (OG): OG Bosanska Krajina sa stožerom u Travniku, OG Bosna u Zavidovićima, OG Lašva u Kaknju i OG Zapad u Bugojnu. Spomenute operativne grupe su bile fleksibilnog karaktera, često pridružujući svoje pripadajuće postrojbe drugoj operativnoj grupi, u sklopu izvršavanja pojedinih zadaća. Tako je broj ljudstva varirao s obzirom na ratna djelovanja i zadatke. Brigade ABiH u srednjoj Bosni, većinom su bile ustrojene kao brdsko-planinske, izuzev 301. br. koja je bila mehanizirana, te još tri motorizirane brigade, s kroničnim problemom pune popunjenosti ljudstvom, kao i HVO.142

138 139

Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 12-13 Šimić, Dokumeni Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991.-1994. National security and the future, 7(2006), 3, str. 132-133 140 Zanimljivo je da ABiH slavi rođendan 15. travnja, kao Dan Armije, iako je nejasno zašto je taj datum izabran za obljetnicu. Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 340; Prve postrojbe ABiH su uključivale 13 brigada, 12 samostalnih vodova, bojnu VP-a, inžinjerijsku bojnu i satniju za zaštitu Predsjedništva BiH. Halilović, Lukava strategija, str. 123 141 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 68-69 142 Ibid., str. 70-73, 249-251

30

Slika 7. i 8. Pukovnici ABiH, Enver Hadžihasanović (lijevo) i Mehmed Alagić (desno)
Izvor: http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1472480.stm, ; James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/67781329, 11. I. 2011.

4.3.

Odnos HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni

Odnosi HVO-a i ABiH od samog početka rata u BiH su bili zategnuti. S vremenom, dolazilo je do pokušaja suradnje i koordinacije, ali sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma, nije došlo do pozitivnih rezultata. Sporazum o prijateljstvu i suradnji, između Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske, od 21. srpnja 1992. g., stvorio je pozitivan impuls za suradnju između HVO-a i ABiH. Prethodno je HVO smatran Tuđmanovim „oruđem“ za podjelu Bosne. Odlukom Predsjedništva BiH, 6. kolovoza 1992. g., Hrvatsko vijeće obrane je prihvaćeno kao sastavni dio Armije Republike BiH, prema izmijenjenoj i dopunjenoj uredbi sa zakonskom snagom o oružanim snagama Republike BiH143.144 Međutim, stanje u srednjoj Bosni je opovrgnulo spomenutu uredbu. Naime, čak je i srpska strana detektirala napetost između Bošnjaka i Hrvata. U izvještaju 30. partizanske divizije, 2. travnja 1992. g. stoji kako je u Bugojnu podijeljeno streljivo ratnoj miliciji, ali samo Bošnjacima, uz napomenu da se streljivo sakrije od Hrvata. Također, izvještaj govori o zategnutim odnosima Hrvata i Bošnjaka u Gornjem Vakufu.145 Tijekom 1992. g., dogodit će se brojni incidenti između HVO-a i ABiH u srednjoj Bosni. U Busovači, 10. svibnja 1992. g., izdana je zapovijed HVO-a o poništavanju sporazuma HVO i TO Busovača o raspodjeli
143

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih/671.pdf, 23. XI. 2010. 144 Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i BiH. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 230-231 145 Marijan, Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća „povjesničarenja“. Nacionalna sigurnost i budućnost, str. 149-150

31

naoružanja i dan je ultimatum za predaju svih paravojnih formacija (misli se i na TO) s naoružanjem, te stavljanjem pod kontrolu HVO-a. Zapovijed je nastala nakon pogibije pripadnika HVO-a, Darka Vulete, od strane TO BiH, prilikom preuzimanja vojarne u Kaoniku.146 Idući mjesec, 13. lipnja 1992. g., opet je došlo do incidenta na području Busovače, kada je TO RBiH otvorila vatru na pripadnike VP HVO-a, koji nastojali zaštititi srpske civile iz Katića koji su prethodno, u ožujku izrazili lojalnost HVO-u i predali svoje naoružanje. U incidentu je poginuo jedan pripadnik HVO-a i trojica iz TO RBiH.147 Na području Novog Travnika i Travnika, 18. i 19. lipnja, dolazi do oružanog sukoba, zbog nastojanja HVO da spriječi transport oružja iz tvornice „Bratstvo“ namijenjenog izvozu i navodnog pokušaja HVO-a da uspostavi svoju vlast, odnosno HDZ-a u Travničkoj regiji.148 Ministarstvo obrane Republike Hrvatske imalo je nakanu da dislocira tvornicu „Bratstvo“ u Imotski, koji je trebao biti novo središte hrvatske vojne industrije. Sukladno tome, 19. srpnja 1992., jedinice HVO-a pod kontrolom Daria Kordića, bezuspješno su napale policijsku postaju u Novom Travniku, kako bi lakše ovladale tvornicom. Časnik ABiH, Džemal Merdan, pokušavao je suzbiti sukob, zajedno sa pukovnikom Blaškićem.149 Prethodno, u pokušaju da se zauzme skladište oružja JNA u Slimeni kraj Travnika, HVO je oružanom akcijom uzeo preostalo oružje nakon eksplozije jer je JNA minirala skladište. Istovremeno, bošnjačka strana je pokušavala pregovorima preuzeti skladište.150 U kolovozu je došlo do kratkog sukoba u Kiseljaku, ali i do tragičnog događaja u Dogladama, u sarajevskom naselju Stup, nastanjenim pretežito Hrvatima. Naime, snage ABiH su upale u naselje, te počinile ubojstva Hrvata, pljačkajući i paleći hrvatske kuće. Zatim su otvorile vatru prema srpskim položajima kako bi isprovocirale sukob. VRS je upala u naselje Bare, nastavljajući masakr koji su počinile snage ABiH.151 Do zaoštrenja u odnosima, došlo je u listopadu. U Novom Travniku, 18. listopada, dolazi do verbalnog sukoba koji prerasta u
146 147

Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 196-198 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRONOLOGIJA %20DOGADJANJA%20SREDNJA%20BOSNA%20%20ZBORNO%20PODRUCJE %20VITEZ/srednja_bosna_zborno_podrucje_vitez.pdf, 23. XI. 2010., str. 2 148 Shrader,Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 111; http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/agresija_do_1992/375.pdf, 23. XI. 2010. 149 Omeragić, Dogovoreni rat, str. 35-37 150 Efendić, Ko je branio Bosnu, str. 198-199; Zanimljivo, ova trvrdnja je kontradiktorna sa Shraderom, koji piše da je HVO nastojao pregovorima preuzeti skladište, dok je TO RBiH ušla u skladište i raznijela ga eksplozivom. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 111 151 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/KRONOLOGIJA %20DOGADJANJA%20SREDNJA%20BOSNA%20%20ZBORNO%20PODRUCJE %20VITEZ/srednja_bosna_zborno_podrucje_vitez.pdf, 23. XI. 2010.; Pokolj su najvjerovatnije počinile jedinice na čelu s Jukom Prazinom, predratnim pripadnikom sarajevskog podzemlja. Dadić, Joško. Izvor krvi u Kiseljaku. Nedjeljnja Dalmacija. 16. IX. 1992. u: Rat u BiH (elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini

32

oružani nakon što Hrvati na benzinskoj crpki odbijaju osigurati gorivo pripadnicima ABiH.152 Na zapovjednika HVO Jajce, Stjepana Blaževića, ABiH je pucala u selu Karaula na putu između Travnika i Jajca, a kasnije će pucati i na predsjednika HVO Jajce, Nikolu Bilića, nakon pada Jajca 29. listopada.153 Već je bilo govora o incidentu kod Ahmića, 20. listopada kada je ABiH zaustavila HVO na putu za ispomoć Jajcu. Istog dana, ubijen je Ivica Stojak, zapovjednik Travničke brigade HVO-a, za što je hrvatska strana optužila radikalne pripadnike 7. muslimanske brigade iz Zenice – navodno mudžahedine.154 Kamen spoticanja u odnosima HVO-a i ABiH, predstavljao je časnički kadar. Tijekom rata u Hrvatskoj, mnogi od hrvatskih i bošnjačkih časnika, našli su se na suprotnim stranama. HVO je bio trajno nepovjerljiv prema bivšim JNA oficirima iz ABiH, kao što su npr. Sefer Halilović ili Fikret Muslimović, koji je bio oficir KOS-a. Dokazujući pripadnost svojem narodu, neki od časnika na obje zaraćene strane, postali su gorljivi nacionalisti i ortodoksni vjernici, ograđujući se pritom od svog jugoslavenstva i ateizma.155 Najveću suradnju Bošnjaka i Hrvata, uspostavile su Hrvatske obrambene snage (HOS). Početkom rata u BiH, brojni Bošnjaci, pristupili su HOS-u. Međutim, u HOS-u je bila prisutna ustaška ikonografija, budući da su predstavljali (para)vojnu formaciju Hrvatske stranke prava (HSP), koja je zagovarala „Hrvatsku do Drine“, aludirajući tako na granice NDH. Iako je njihov ekstremizam toleriran na početku rata, kasnije dolazi do zaoštravanja odnosa sa Hrvatskim vijećem obrane. Nakon ubojstva zapovjednika HOS-a, generala Blaža Kraljevića, 9. kolovoza 1992. g., HOS se postupno razoružava i stavlja pod kontrolu HVO-a. Većina Bošnjaka iz HVO-a, prelazi u ABiH. Na području srednje Bosne, HOS je bio pod zapovjedništvom Mladena Holmana u Zenici. U travnju 1993. g., postrojbe HOS-a iz Zenice, nasilno su uključene u HVO, pod zapovjedništvo Druge zeničke i brigade „Jure Francetić“. Bošnjački pripadnici HOS-a iz Zenice, formiraju Muslimanske obrambene snage (MOS).156 Osnovni problem u odnosima HVO-a i ABiH, predstavljalo je dvovlašće u civilnim i vojnim strukturama. U gradovima srednje Bosne, postojala su dva zapovjedništva, dviju vojski, HVO-a i ABiH. Tokom 1992. i početkom 1993. g., pokušano je formiranje Zajedničkog zapovjedništva u Travniku, a kasnije u Zenici. Na čelu Zajedničkog

152

Navodno je lokalni zapovjednik HVO uzviknuo: „Benzinska ili rat“. Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 237 153 Ibid. 154 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 113 155 Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i BiH. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 233-234 156 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 83

33

zapovjedništva, trebali su biti Jasmin Jaganjac i Slobodan Praljak, a kasnije Ante Prkačin157. No, taj prijedlog nije prošao.158 Nakon potpisivanja Vance-Owenova plana, ministar obrane BiH, Božo Rajić, 16. siječnja 1993. g., izdao je zapovijed kojom se nastojao riješiti problem dvovlašća. U prve dvije točke zapovijedi stoji: „1. Sve postrojbe HVO koje se trenutno nalaze u prostorima provincija 1,5, i 9, koje su Ženevskim dogovorom proglašene muslimanskim (bošnjačkim F.B.) provincijama, potčinjavaju se Glavnom stožeru Armije BiH;. 2. Sve postrojbe Armije BiH, koje se trenutno nalaze na prostorima provincija 3, 8 i 10, koje su Ženevskim dogovorima proglašene hrvatskima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a“.159 Međutim, Predsjedništvo BiH je poništilo zapovijed ministra obrane BiH, Bože Rajića, jer dotični nije „potpisao svečanu izjavu – zakletvu“, te zbog toga njegova zapovijed nema pravno značenje.160 Problem dvovlašća, odnosno kontrole nad srednjom Bosnom, već se počeo rješavati vojnim putem. U Gornjem Vakufu je došlo do sukoba, koji će se tokom siječnja proširiti dolinom rijeke Lašve.

4.4.

Problemi u djelovanju HVO-a i ABiH

Na prostoru srednje Bosne, HVO i ABiH, bile su suočene s nizom negativnih čimbenika koji su remetili njihovo djelovanje. U vojničkoj terminologiji, prisutan je termin 3C, koji podrazumijeva commanding (zapovjedništvo), control (nadzor) i communications (komunikacije), bez kojih nije moguće normalno funkcioniranje vojske. HVO i ABiH u srednjoj Bosni, od početka rata, pa do 1994. g., nisu uspjeli uspostaviti 3C sustav. Stoga, možemo reći da su djelovali u nenormalnim uvjetima. Razlozi tih uvjeta se mogu tražiti u činjenici da su HVO i ABiH bile nove vojske u nastajanju, izrazito podložne političkom utjecaju, suočene s postojanjem paravojnih formacija i ratnog profiterstva, odnosno kriminala.161 „Vjerojatno najveća zapreka učinkovitom zapovjedništvu i nadzoru na objema stranama bio je – nedostatak odgovarajućih komunikacija“.162 Pri tome se misli na kroničan nedostatak komunikacijske opreme, što je često uzrokovalo kaos i počinjenje ratnih zločina.
157 158

Vjesnik, 10. XI. 1992.; vidi: Rat u BiH (elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004) 1., str. 232; Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 68-75 159 Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995., str. 317 160 Ibid., str. 320-321 161 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 74-75 162 Ibid., str. 96

34

Kako su postrojbe ABiH i HVO-a bile formirane po dragovoljnoj osnovi, bez profesionalnih postrojbi, barem do 1994. g., javljao se problem discipline. Većina ovih postrojbi bile su defanzivnog karaktera, te su se vojnici nakon „odslužene“ smjene na bojišnici, vraćali svojim domovima i obavljali civilne poslove. Međusobno su birali svoje vođe, na lokalnoj razini. Često je bio prisutan nepotizam u postrojbama i samovoljni prelazak u druge postrojbe.163 Politički utjecaj je sputavao vojne zapovjednike u njihovu djelovanju. HVO, odnosno njegov Odjel za obranu, koji je bio zadužen za vojna pitanja, djelovao je u sklopu odjela HVO-a, zajedno sa još četiri odjela. Paralelno su postojala općinska vijeća HVO i njegova povjerenstva. Iz navedenog proizlazi da je vojna komponenta HVO, bila izjednačena s onom civilnom, često i podređena. Kako bi se donijela neka važnija odluka ili postavljanje na dužnost, morao je postojati konsenzus sa gradskim vlastima. Nekad je dolazilo i do otvorenih suprotstavljanja izvršenju zapovijedi.164 S druge strane, u ABiH, postojao je problem utjecaja islamskih fundamentalističkih krugova koji su težili radikalizaciji165 ABiH, nastojeći je pretvoriti u partijsku vojsku SDA. Ovakva nastojanja su vidljiva u Zenici i Travniku. 166 Postrojbe Vojne policije, trebale su osigurati stabilnost iza prve crte bojišnice. Međutim, i svom djelovanju, često su zadavale probleme zapovjedništvu OZ SB HVO-a i 3.K ABiH. Kako su spomenute postrojbe kontrolirale ceste i puteve, na njihovim punktovima je često dolazilo do ekscesa, oružanih sukoba i pljačkanja pojedinih transporta ili putnika. Dio Vojne policije je bio popunjen predratnim ljudima sumnjiva morala, kojima kriminal nije bio stran. Postrojbe za posebne namjene (PPN) HVO-a, zbog svoje direktne podčinjenosti Odjelu za obranu, odnosno stožeru Glavnog zapovjedništva HVO-a, predstavljale su problem u zapovijedanju i nadzoru, zapovjedniku OZ SB, Tihomiru Blaškiću. Naime, Blaškić je u teoriji mogao izdavati naredbe za operacije, ali nije mogao disciplinirati njihove postupke u tim operacijama. Spomenute postrojbe bile povezivane s ratnim zločinima, te su predstavljale poteškoće u nadzoru, čak i Odjelu za obranu HVO-a.167 Zapovjednik 3. K. ABiH, Enver Hadžihasanović, suočen je s postojanjem niza paravojnih postrojni koje su bile pod njegovim nadzorom, poput MOS-a, „Zelenih beretki“, „Nanetovih“, „Sosne“, „Merćića“, te mudžahedinskih postrojbi „El Mudžahid“ i „Abdul
163 164

Ibid., str. 75-76 Ibid., str. 77 165 Novi list, 29. X. 1992.; vidi: Rat u BiH (elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 166 Halilović, Lukava strategija, str. 123 167 Na području OZ SB, djelovala je IV. bojna Vojne policije HVO-a, odgovarajući Uredu za VP pri Glavnom stožeru HVO-a. Postrojba za posebne namjene „Vitezovi“, bila je podređena Odjelu za obranu HVO-a, a njezin zapovjednik je bio Darko Kraljević. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 79-81

35

Atif“. Posebnu pozornost zaslužuje „legalna“ 7. muslimanska motorizirana brigada168 iz Zenice, kao radikalna postrojba, kasnije odgovorna za ratne zločine. Hadžihasanović je ŠVK ABiH prešućivao sve negativnosti koje su isplovljavale ove postrojbe.169 Na hrvatskoj strani, pored spomenutog HOS-a, od paravojnih formacija koje je bilo teško kontrolirati, prisutna je diverzantska skupina „Alfe“, pod zapovjedništvom britanskog plaćenika, Chrisa Wilsona, koja je djelovala u Vitezu, te postrojba „Tvrtko II“ kao PPN.170 Ratna zbivanja i laka dostupnost naoružanja, pogodovale su stvaranju kriminalnih bandi koje su pljačkale humanitarne konvoje. Bande su ujedno odgovorne za ubojstva, iznude i ostale kriminalne djelatnosti. Noseći obilježja HVO-a ili ABiH, predstavljale su teret u međusobnim optužbama sukobljenih strana. Najpoznatije bande s hrvatske strane su „Žuti“ na čelu sa Žarkom Andrićem Žutim, te „Maturice“ i „Apostoli“ koje je kontrolirao kiseljački „lokalni šerif“ Ivica Rajić, poznat i pod pseudonimom Viktor Andrić. S bošnjačke strane, isticala se „Riblja glava“ pod vodstvom Hanefije Prijića171, zvanog Paraga.172 Na prostor srednje Bosne, u lipnju 1992. g., stižu prve grupe mudžahedina iz islamskih zemalja, prvotno u svojstvu humanitarnih radnika. Stacionirani su oko Travnika, sa trenažnim logorom u Mehurićima.173 Uskoro su Bošnjaci počeli homogenizirati svoje religijske svjetonazore, intenzivnom radikalizacijom, kako u civilnom, tako i u vojnom pogledu. Ključnu ulogu u tome, imali su mudžahedini, kao borci za vjeru, pored toga što su bili ratnici.174 Islamske zemlje su podržavale njihov dolazak u BiH, te su zahtijevale veći priliv, ako ne dođe do vojne intervencije međunarodne zajednice.175 Svojim fizičkim izgledom i manirama, odudarali su od lokalnog stanovništva. Pratio ih je glas fanatičnih boraca, koji se nisu bojali smrti, jer je ona nagrađena dženetom (haremskim rajem za ratnika). Svojom pojavom, izazivali su strah kod hrvatskog stanovništva, pa čak i kod Bošnjaka.176 Njihovo prisutstvo u BiH, ostavit će posljedice do današnjih dana. Uz mudžahedine, u srednju Bosnu su stigle manje grupe stranih plaćenika. Zapovjednik britanskog bataljona, pukovnik Bob
168

Na „papiru“, zapovjednik 7. muslimanske mbr., bio je Asim Koričić, a načelnik štaba Amir Kubura, dok su stvarni zapovjednici bili Mahmut efendija Karalić iz Islamskog centra u Zenici i savjetnik komadanta 3.K., Sakib Mahmuljin. Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 87, 125 169 Ibid., str. 41, 125, 365 170 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 83-84 171 Hanefija Prijić Paraga je 2001. g., osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina i ubojstva trojice talijanskih humanitaraca. Dani, Sarajevo, 6. VII. 2001.; http://www.bhdani.com/arhiva/213/t21302.shtml, 25. XI. 2010. 172 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 85-86 173 Slobodna Dalmacija, 11. X. 2010.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 174 Mihovilović, Maroje. Mudžahedini zbijaju muslimanske redove. Novi list, Rijeka, 29. X. 1992.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 175 Večernji list, Zagreb, 13. X. 1992.; u: Ibid. 176 Shrader, Muslimasnko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 89-91

36

Stewart, potvrdio je susrete s nizom britanskih i danskih plaćenika, koji su se borili u ABiH. Također, govori kako su dvojicu britanskih plaćenika, ubili mudžahedini, zbog sumnje da su špijuni.177

Slika 9. Alija Izetbegović sa pripadnicima 3.K ABiH i postrojbe „El Mudžahid“
Izvor: http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Terorista-u-diplomatskoj-misiji.lt.html, 11. I. 2011.

Nazočnost UNPROFOR-a i promatrača Europske zajednice, dodatno je otežavalo djelovanje zapovjednika Blaškića i Hadžihasanovića. UNPROFOR je s ciljem osiguravanja raspodjele humanitarne pomoći, često djelovao izvan svojih zadanih parametara. Kako je bio spona između HVO-a i ABiH, često se priklanjao jednoj do sukobljenih strana, odavajući borbeni raspored i intencije zapovjedništava. Česti su verbalni sukobi UNPROFOR-a sa nižim časničkim osobljem, koji su iritirali sukobljene strane. Pored spomenutih aktivnosti, pojedinci UNPROFOR-a, bili su uključeni u „sivu ekonomiju“, prodavajući gorivo, naoružanje i ostale potrepštine napaćenom narodu srednje Bosne. Britanske snage UNPROFOR-a, bile su izložene kritici hrvatske strane zbog pristranosti u sukobu. Vjerojatno uzrokovane činjenicom, da je većina prevoditelja u UNPROFOR-u, bila bošnjačke narodnosti, što je moglo dovesti do emocionalnih i moralnih simpatija. HVO je optuživao UNPROFOR, da diskriminira prijevoz njihovih ranjenika i da doprema oružje i streljivo za ABiH u svojim transporterima. S vremenom, razvilo se mišljenje da je za bošnjačko-hrvatski sukob uvelike zaslužna britanska MI6, kako bi pomogla Srbima, svojim „vječnim“ saveznicima na Balkanu. Promatrači EZ-a, slično kao i UNPROFOR, ometali su djelovanja ABiH i HVO-a. Svoju nesposobnost, prikrivali su kontra optužbama, upućenim sukobljenim stranama, nastojeći tako osvjetlati obraz EZ-a.178

177 178

Ibid., str. 91-92 Ibid., str. 92-96

37

5. Početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni (siječanj 1993. g.)

Događaji u Prozoru, koji su se odvijali 23. listopada 1992. g., smatraju se početkom bošnjačko-hrvatskog sukoba u Bosni i Hercegovini.179 Međutim, oni ne ulaze u kontekst sukoba u srednjoj Bosni, jer općina Prozor, geografski ne pripada spomenutoj regiji. Bošnjačko-hrvatski sukob na području srednje Bosne, započinje u siječnju, okršajem HVO-a i ABiH u Gornjem Vakufu, odnosno Uskoplju, kako ga nazivaju Hrvati. Područje općina Bugojno i Gornji Vakuf, geografski pripadaju srednjoj Bosni, ali su bili uključeni u OZ Sjeverozapadna Hercegovina HVO-a. S druge strane, kako je već prethodno rečeno, spomenute općine su bile u području odgovornosti 3.K ABiH, koji je imao veći teritorijalni opseg odgovornosti od OZ SB HVO-a. Stoga, događaje iz Gornjeg Vakufa, uzimamo za početak sukoba u srednjoj Bosni, ali u daljnjem tekstu neće biti spominjani, zbog problema nejednakih zona odgovornosti ABiH i HVO-a, te će mo se koncentrirati na prostor riječnih dolina Lašve, Kozice i Lepenice. Početkom siječnja, u Ženevi su vođeni razgovori u svezi sa predloženim VanceOwenovim planom za BiH. Napetost između Bošnjaka i Hrvata u srednjoj Bosni, raste iz dana u dan. Paralelno s ženevskim pregovorima, u Gornjem Vakufu, 7. siječnja 1993. g., odvija se sastanak SDA iz Bugojna, Jajca, Travnika i Gornjeg Vakufa. Istog dana ABiH dobiva pojačanja u Gornjem Vakufu.180 Načelnik Vojno-obavještajne službe (VOS) OZ SB, Ivica Zeko, u svom izvještaju o predmetu „saveznici“, u kojem izvještava o ABiH, napominje da se postrojbe ABiH uvježbavaju za ulične borbe, te da kane pojedine teritorije pod kontrolom HVO „prikloniti“ dijelu kojeg oni kontroliraju. Ivica Zeko predviđa, da će ABiH udariti na komunikacije između Busovače i Kiseljaka kod Kaćuna i raskrižja u Kaoniku, na području Viteza kod Ahmića i iz smjera Krušćice, kako bi osvojila Zapovjedništvo OZ SB, te na prekid komunikacija Novi Travnik – Gornji Vakuf – Bugojno.181 Kasnije, predviđanja Ivice Zeke, pokazat će se točnima. Komanda 3.K ABiH, 10. siječnja izdaje saopćenje, u kojem se daje podrška bošnjačkoj delegaciji u Ženevi, da ne dozvole etničku podjelu BiH, te da ni oni (3.K ABiH –
179

Marijan, Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i BiH. Časopis za suvremenu povijest, 36(2004), 1., str. 237-238 180 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2322.pdf, 29. XI. 2010. 181 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2360.pdf, 29. XI. 2010.

38

op. F.B.) neće dozvoliti takav ishod, uvažavajući dosadašnje žrtve i poginule. 182 Istog dana, komandant 3.K ABiH, pukovnik Enver Hadžihasanović, u tjednom izvještaju zapisuje, kako je 305. Jajačka brigada smještena u Gornjem Vakufu, te da nije dobio izvještaje od 317. br. i 7. muslimanske br., koje se također, nalaze u Gornjem Vakufu.183 Razlog nedobivanja izvještaja spomenutih brigada je navodno, nedostatak električne energije. S druge strane, HVO brigada „Ante Starčević“ iz Gornjeg Vakufa redovno šalje svoje izvještaje Zapovjedništvu OZ SZH. Pet minuta iza ponoći, 10. siječnja, u G. Vakufu, eksplodirala je bomba ispred hotela „Raduša“ gdje je smještena bošnjačka Služba javne sigurnosti. Nakon eksplozije, uslijedila je pljačka hrvatskih gospodarskih objekata. Za eksploziju, Bošnjaci su optužili hrvatsku stranu, dok su Hrvati smatrali eksploziju, smišljenom diverzijom i planiranom provokacijom.184 ABiH postavlja punktove na komunikacijama, N. Travnika i Bugojna sa G. Vakufom i zabranjuje prometovanje istim. Zamjenik načelnika ŠVK ABiH, pukovnik Jovan Divjak, traži od korpusa, podatke o odnosu snaga do 15. siječnja. Očito je kako dolazi do pregrupiranja ABiH na terenu.185 Situacija u Gornjem Vakufu postaje sve neizvjesnija i izmiče kontroli. U 17:20h, 11. siječnja, dolazi do pucnjave u gradu iz pješačkog naoružanja, te se čuju detonacije.186 Do pucnjave je došlo nakon što je pripadnik HVO-a, samoinicijativno ispalio nekoliko granata po dijelu grada pretežno naseljenim Bošnjacima. Uslijedila su zarobljavanja na obje strane. Noć je protekla mirno, sve do topničkog napada VRS-a, jedan sat iza ponoći. Slijedeći dan je održan sastanak sa ABiH radi razmjene zarobljenih. Oko 15:10h, 12. siječnja, došlo je do razmjene vatre iz pješačkog naoružanja, a kasnije ABiH otvara topničku paljbu, što dovodi do razmjene vatre iz svih raspoloživih sredstava.187 UNPROFOR, svojim posredstvom, organizira sastanak 13. siječnja i dogovara deblokadu komunikacija, ali ABiH i dalje otežava promet cestama.188 U večernjim satima, 16. siječnja, dolazi do relativnog primirja, zbog pregrupiranja snaga ABiH.189 Enver
182

http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/161.pdf, 29. XI. 2010. 183 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/162.pdf, 29. XI. 2010. 184 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2391.pdf, 29. XI. 2010. 185 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2398.pdf, 29. XI. 2010. 186 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2434.pdf, 29. XI. 2010. 187 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2456.pdf, 29. XI. 2010. 188 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srfednjoj Bosni, str. 122 189 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2757.pdf, 29. XI. 2010.

39

Hadžihasanović, u svom odgovoru na zahtjev iz Gornjeg Vakufa, za jačim angažmanom 3.K, napominje da se ne bave poslovima koji nisu u njihovoj domeni, te da ne dijele „političke lekcije“. Hadžihasanović piše: „Za sukobe u svim gradovima HZ Herceg Bosna je preuranjeno, mada je i ta opcija predviđena. Nastojte učinite sve što možete i pomognete Vakufu“.190 Međutim, kasnije će se nastaviti još žešće borbe, koje će obilježiti čitavu 1993. g. u Gornjem Vakufu. Kada je izbio sukob u Gornjem Vakufu, obavještajci OZ SB HVO-a, smatrali su da je posrijedi „lokalna akcija“. Kasnije je postalo jasno da je ABiH namjeravala „odsjeći“ OZ SB od Hercegovine i „navesti HVO na kakvu ofenzivnu akciju da bi održalo svoje komunikacijske pravce, što bi se moglo tumačiti kao casus beli i dokaz izdaje od Hrvata“.191 Sukladno predviđanjima VOS-a HVO, ABiH priprema napad na područje Busovače s ciljem prekida komunikacije sa Kiseljakom. Prethodilo je iseljavanje civilnog stanovništva, u noći 17./18. siječanj, navodno, prema nalogu iz Zenice. Zamijećena je smanjena prisutnost djece na nastavi u školi, u Kaćunima. Pripadnici 333. brdske brigade, mobilizirani su i stacionirani u rovovima iznad i oko Kaćuna.192 Na cesti prema Busovači, kod Kaćuna, ABiH je 19. siječnja uspostavila kontrolni punkt, te time prekida komunikaciju Kiseljak – Busovača.193 Slijedećeg dana su planirani atentati na tajnika HDZ-a Srednje Bosne, Ignaca Koštromana, zapovjednika OZ SB, pukovnika Tihomira Blaškića i dopredsjednika HVO-a HZ H-B, pukovnika Darija Kordića. Naime, oko 16:30h, Ignac Koštroman s pratnjom, krenuo je iz Busovače prema Kiseljaku. Nakon dojave, atentat se trebao izvršiti na kontrolnom punktu u Kaćunima. Međutim, Koštromanovo vozilo se ubacilo u kolonu UNHCR-a. Koštroman je zaustavljen pod prijetnjom „zolje“ i naređeno mu je da skrene prema silosu gdje je bila stacionirana ABiH. Ipak, brzo stiže Kordićeva pratnja, što zbunjuje ABiH. Nakon, razgovora i nesnalaženja ABiH, vozila su propuštena prema Kiseljaku. Istim putem, pola sata kasnije, trebao je proći Tihomir Blaškić, na povratku iz svoje kuće u Kiseljaku prema Zapovjedništvu u Vitezu.194 Atentatom se htjelo destabilizirati HVO i HDZ srednje Bosne, tako da se uklone tri glavne osobe u vojnom i civilnom životu. Nakon početka sukoba u Gornjem Vakufu, na području Busovače događaju se incidenti za koje su odgovorne obje strane. Vrše se maltretiranja vojnika i civila, događaju se
190

http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/271.pdf, 29. XI. 2010. 191 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 122 192 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/2897.pdf, 29. XI. 2010. 193 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 122-123 194 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/3039.pdf, 29. XI. 2010.

40

pljačke, ubojstva, progoni, uništavaju se privatni lokali i slični ekscesi. Napad ABiH, na području Busovače, započeo je u popodnevnim satima, 24. siječnja, iz pravca Kaćuna. Slijedećeg dana, nakon pregrupiranja,ABiH je osvojila Bilalovac, te je uslijedilo „čišćenje“ sela oko Kaćuna: Nezirovića, Oselišta, Gustog Graba i Donjeg Polja. U „čišćenju“ Gustog Graba, ubijeno je sedam civila, hladnim i vatrenim oružjem195. Sjeverno od Kaćuna, ABiH je uspostavila liniju, zauzevši sela Lašvu i Dusine. U selu Dusine, počinjen je prvi masovni ratni zločin u bošnjačko-hrvatskom sukobu. Ubijeno je deset civila, uključujući lokalnog zapovjednika HVO-a, Zvonka Rajića. Njega je ustrijelio zapovjednik 2. bojne 7. muslimanske brigade, Šerif Patković, postrojbe koja je počinila zločin. Rajiću je kasnije u morbidnom činu, izvađeno srce.196 Zbog prekida komunikacija, zapovjednik OZ SB, pukovnik Tihomir Blaškić, privremeno je rukovodio akcijama iz stožera kiseljačke brigade „Ban Jelačić“. Busovaču je branila lokalna brigada HVO-a, „Nikola Šubić Zrinski“, sa šesto do sedamsto vojnika, koji su prvi put sudjelovali u borbama, nakon osnivanja brigade – 19. prosinca 1992. g. Drugi cilj napada ABiH tih dana, bilo je zauzimanje raskrižja kod Fojnice, u blizini sela Gomionice, na dionici ceste između Busovače i Kiseljaka. Napad ABiH, potpomognut artiljerijom, započeo je 25. siječnja u jutarnjim satima, djelovanjem uz cestu Busovača – Kiseljak. Tokom dana, vođene su grčevite borbe. Nakon pregrupiranja, 27. siječnja, HVO brigada „Ban Jelačić“ i dio 4. bojne VP-a, izvodi protunapad i ukopavanje na novim položajima. Iako ABiH nije uspjela zauzeti željeno raskrižje kod Fojnice, ovladala je selima sjeveroistočno od ceste – Svinjarevom, Behrićima i Gomionicom, gdje je uspostavila svoj stožer.197 Nakon višednevnih borbi, potpisano je primirje 30. siječnja u Staroj Biloj, između HVO i ABiH u srednjoj Bosni. Dogovoren je prekid vatre198, koji stupa na snagu u 8:00h, u nedjelju, 31. siječnja 1993.g. Iako je napetost između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni bila velika, napad ABiH u siječnju 1993. g., iznenadio je hrvatsku vlast i HVO u Busovači i Kiseljaku.199 Slijedeća dva mjeseca protekla su relativno mirno, bez značajnijih sukoba u srednjoj Bosni. Pozornost javnosti, usmjerena je na opkoljene gradove, Sarajevo i Srebrenicu. Posredništvom zapovjednika UNPROFOR-a, generala Phillipa Morillona, na sastanku u Novoj Biloj, 1. veljače, organiziran je sastanak zapovjednika HVO-a OZ SB, pukovnika Tihomira Blaškića i zapovjednika 3.K ABiH, pukovnika Envera Hadžihasanovića. Tema
195 196

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 210 Ibid., str. 181-183 197 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 125 198 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/3593.pdf, 30. XI. 2010. 199 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 122-125

41

sastanka, bila je primjena dogovorenog prekida vatre i deblokada cestovnih komunikacija. Dogovorene su zajedničke komisije za obilazak terena i razmjenu zarobljenika. Prethodno, Blaškić je uputio niz kritika UNPROFOR-u zbog ponašanja tijekom borbi, te prijevoza pripadnika ABiH i mudžahedina u vozilima Crvenog križa, na izvršavanje borbenih zadaća200. Iako su promatrači EZ-a i UNPROFOR, hvalili zapovjedništvo 3.K za doprinos u miru između HVO-a i ABiH, na suđenju Tihomiru Blaškiću u Haagu, u svom svjedočenju, pukovnik Bob Stewart je potvrdio kako je 25. siječnja 1993.g., prilikom posjeta zapovjedništvu 3.K u Zenici, požalio pukovniku Hadžihasanoviću, da je ABiH započela sukob u srednjoj Bosni.201 Načelnik GS HVO-a, brigadir Milivoj Petković, 11. veljače 1993. g., „na osnovu zajedničkog dogovora načelnika ŠVK ABiH i načelnika stožera HVO, a sa ciljem sprečavanja daljnjih nesuglasica i sukoba između sastava ABiH i HVO i organiziranja zajedničke borbe protiv agresora“, izdaje naredbu o formiranju zajedničkog koordicionog tima sa po tri člana od svake strane. Zadaća tima je da izdaje zajedničke naredbe, da ukloni sve barikade, zatrpaju rovovi, omogući povratak civila, otpuste zarobljenici, kazne počinitelji zlodjela, te spriječe potencijalni incidenti na licu mjesta202. Zapovjednici Hadžihasanović i Blaškić, zatim su uputili zapovijedi svojim podčinjenim za ispunjavanje dogovora. O situaciji nakon sukoba u siječnju, svjedoči Komšić u svom zajedničkom obilasku Busovače, sa provincijalom „Bosne Srebrne“, fra Petrom Anđelovićem. Uz cestu od Jelenovog Gaja do Kaćuna, pod kontrolom ABiH, zapaljene su sve hrvatske kuće. Hrvatsko i bošnjačko političko vodstvo, po uzoru na Srbe, želi svoje teritorije i definiranje granica. U srednjoj Bosni, „sudaraju“ se hrvatska i bošnjačka politika sa svojim ratnim opcijama. Međutim, lokalno stanovništvo ne želi rat. Stoga, mržnja koja pokreće rat, za kojeg nema razloga, uvozi se preko medija. „Zapravo, jedini razlog je umjetno stvorena mržnja. Sada hrvatske i muslimanske (bošnjačke – op- F.B.) „radionice“ rade na tome. I postupno uspijevaju. To je vidljivo na svakom koraku“203. U prilog tome idu brojni incidenti s obje strane. Blaškić i Hadžihasanović moraju suzbijati ekstremiste, što nije nimalo lako, jer je napetost konstantna, a oružje lako dostupno svima. Kriminalne djelatnosti su sve učestalije, pa dolazi do pojava ratnog profiterstva kod nekih zapovjednika postrojbi, npr. šefa vojne policije iz Travnika, Žarka Andrića „Žutog“.204
200

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih2/3382.pdf, 30. XI. 2010. 201 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 127; prema: Stewart, svjedočenje na suđenju generalu Tihomiru Blaškiću, 17. VI. 1999. 202 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih3/4038.pdf, 30. XI. 2010. 203 Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio BiH, str. 124-125 204 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 126-131

42

U dva mjeseca od siječanjskog primirja, zabilježeno je samo jedno veće kršenje primirja. Na području južno od Fojnice, ABiH je namjeravala povezati snage 1.K i 4.K, stavljajući pod kontrolu dvadesetak sela u dolini Neretvice. Međutim, napad je odbijen, tako da ABiH nije ni stigla do Fojnice. Držalo se da su ovakvi postupci, rezultati rada ekstremnih pojedinaca, ali je moguće da su se incidenti koristili za prikupljanje podataka o neprijatelju. Kako na političkom planu nije bilo promjena, sredinom travnja, doći će do obnavljanja bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni.205

Slika 10. Dario Kordić – potpredsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/68081173, 11. I. 2011.

6. Eskalacija sukoba u srednjoj Bosni (travanj – lipanj 1993. g.)

Nakon stanja relativnog mira i obostranog „treniranja“ živaca, u travnju će doći do produbljivanja bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni. Siječanjski sukob je stvorio izrazitu napetost i međusobno nepovjerenje, te porast mržnje između Bošnjaka i Hrvata. U „proizvodnji“ mržnje, najviše doprinose mediji iz Sarajeva i Gruda206, odnosno, pojedinci koji
205 206

Ibid., str. 132 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 258

43

kroz svoju retoriku, te etničku

i religijsku mržnju prezentiraju preko medija. Sredinom

travnja, dolazi do kulminacije u napetosti bošnjačko-hrvatskih odnosa u srednjoj Bosni. Događaji koji će uslijediti, odraz su smišljene ofenzive ABiH na HVO u srednjoj Bosni. Incidenti i kriminalne djelatnosti, postali su dio svakodnevnice207. Pred sami napad, dogodile su se terorističke akcije ekstremnog dijela ABiH, prije svega mudžahedina, s ciljem stvaranja kaotičnog stanja u HVO-u. Kronološki, 12. travnja, blokirane su sve ceste prema Travniku, uspostavljanjem kontrolnih punktova VP ABiH-a. Idućeg dana, mudžahedini uz pomoć lokalnog stanovništva, oteli su četiri časnika HVO brigade „Stjepan Tomašević“ iz Novog Travnika. Uslijedila je blokada ceste Novi Travnik – Gornji Vakuf, čime je OZ SB „odsječena“ od Hercegovine. U jutarnjim satima, 15. travnja, u mudžahedinskom napadu, otet je Živko Totić, zapovjednik zeničke brigade HVO-a „Jure Francetić“. Pritom su ubijena četiri vojnika HVO-a i jedan prolaznik. 208 Paralelno s zbivanjima u srednjoj Bosni, ABiH je 14. travnja izvršila napad na Konjic i Jablanicu209. Za razliku od siječnja, HVO je u travnju bio spreman za ofenzivu ABiH. Vojno-obavještajna služba HVO-a je točno procijenila nakane ABiH. Težište ofenzive je bilo u Lašvanskoj dolini, prije svega, u Vitezu i Busovači. Travnik i Novi Travnik su trebali biti prometno izolirani od Viteza i pošteđeni borbi, kako bi se snage koncentrirale u dolini Lašve. Na području oko Žepča, Zavidovića, Maglaja, Tešnja i Novog Šehera, sukob je izbjegnut zbog važnosti HVO-a u obrani od VRS-a na spomenutom prostoru. Cilj ABiH, bilo je zauzimanje ključnih punktova na cestama Kaćuni – Vitez i Zenica – Vitez, te tvornice eksploziva Stjepan Princip Seljo (SPS) i Zapovjedništvo OZ SB HVO-a u Vitezu. Nakon početka napada ABiH, 15. travnja 1993. g., HVO počinje voditi „aktivnu obranu“, pokušavajući blokirati potencijalne napade ABiH u određenim područjima. Nažalost, jedna takva „blokada“ HVO-a, rezultirat će najvećim masovnim ratnim zločinom u bošnjačko-hrvatskom sukobu.210 Posredovanjem britanskog bataljuna UNPROFOR-a, u Novoj Biloj, 16. travnja, dogovoren je prekid vatre211, kojeg ABiH nije ispoštovala. U Zagrebu, 18. travnja, predsjednik HZ H-B, Mate Boban i predsjednik Predjedništva BiH, Alija Izetbegović, razgovarali su o bošnjačko-hrvatskim odnosima i potpisali zajedničko priopćenje u kojem se traži prekidanje sukoba ABiH i HVO-a212. Kasnije, u Međugorju, 19. travnja, na sastanku između Milivoja
207

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6024.pdf, 7. XII. 2010. 208 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u BiH, str. 133, 137-138 209 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 261 210 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 134-137 211 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6134.pdf, 7. XII. 2010. 212 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 261

44

Petkovića i Sefera Halilovića dogovoreno je da zapovjednici HVO-a i ABiH, zajedno obiđu sva mjesta sukoba. Nakon sastanka, zapovjednici su se uputili u srednju Bosnu213. Dva dana kasnije, u Novoj Biloj, održan je novi sastanak Petkovića i Halilovića, uz žestoko međusobno optuživanje za kršenje sporazuma o prekidu vatre. Ipak, sastanak je bio koristan, jer je dogovoren sporazum o neodgodivom prekidu vatre, koji je kasnije potvrđen potpisivanjem hrvatsko-bošnjačkog sporazuma u Zagrebu, 25. travnja, čiji su potpisnici bili Mate Boban i Alija Izetbegović214. Petković i Haliloviću Novoj Biloj, dogovorili su sastanak Zajedničkog koordicionog povjerenstva (ZKP) ABiH i HVO, na čelu s Mehmedom Alagićem i Filipom Filipovićem. Načelnik GS HVO, Milivoj Petković i načelnik ŠVK ABiH, Sefer Halilović, nastavili su održavati svoje susrete, jednom tjedno. Zapovjednik OZ SB, pukovnik Blaškić, započeo je provoditi postignuti sporazum, izdavajući niz naredbi, sukladnih s odredbama sporazuma. Međutim, obostrani incidenti su nastavljeni. HVO, navodno prema naređenju Daria Kordića, 28. travnja, u Busovači, pljačka humanitarni konvoj namijenjen tuzlanskoj regiji215. Kako je ZKP bio disfunkcionalan, ustrojen je Zajednički operativni centar (ZOC), čije stožer je trebao biti u Travniku.216 Nakon travanjske ofenzive, ABiH je parcijalno ostvarila svoje ciljeve. Zenički HVO je izbačen iz stroja, došlo je do prekida cestovnih veza na trasi Travnik – Vitez – Busovača, a Stari Vitez je bio pod kontrolom ABiH, doduše, okružen HVO-om. Međutim, tvornica SPS je ostala u rukama HVO-a, dok Vitez i Busovača, nisu stavljeni pod kontrolu ABiH. Civili su najgore prošli, jer su bili izloženi obostranim akcijama čišćenja, zbog kojih su primorani napustiti svoje domove.217 Zbog konsolidacije redova i političkih pregovora u Ateni, u svibnju dolazi do relativnog primirja između ABiH i HVO-a. Početkom lipnja, sukob će se nastaviti. Ovog puta, sa znatno većim teritorijalnim obuhvatom. ABiH, stavit će pod kontrolu Travnik i Kakanj, pri čemu će HVO i hrvatski civili biti prisiljeni evakuirati se preko teritorija pod kontrolom VRS-a. ABiH je usput ovladala Fojnicom, najvećim dijelom općine Novi Travnik, Bugojnom i Gornjim Vakufom, te Konjicem i Jablanicom, čime je OZ SB HVO-a, u potpunosti izolirana od područja pod kontrolom HVO-a u Hercegovini.218 Kako je sredinom lipnja uslijedila nova runda ženevskih pregovora, tako je, 15. lipnja, na sarajevskom aerodromu, potpisano tripartitno primirje, kojeg su potpisali Milivoj Petković,

213 214

Vjesnik, 21. IV. 1993., str. 8 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosni i Hercegovinu, str. 263 215 Šiber, Prevare, zabluda, istina, str. 73 216 Ibid., str. 68-75; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 191-195 217 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 137 218 Ibid., str. 191

45

Ratko Mladić i Rasim Delić219. Međutim, ofenzivna djelovanja ABiH u srednjoj Bosni, nastavljaju se, zbog čega ZOC više nije imao svrhu, te je 28. lipnja, zaključeno kako je daljnje djelovanje neprimjereno.220

6.1.

Sukob na području općine Vitez

Ofenziva ABiH, počela je u jutro, 15. travnja, napadom na planini Kuber, između Zenice i Busovače, nastojeći osigurati povoljniji strateški položaj za daljnja djelovanja. Prethodno je počeo napad ABiH na Jablanicu i Konjic, što je ponukalo načelnika GS HVO-a, Milivoja Petkovića, da izda nalog za „blokadu“ ABiH na zapadnom dijelu Lašvanske doline, te time umanji pritisak na Konjic. Petković je obrazložio, kako je potrebno izdržati dva-tri dana, dok se ne probije obruč ABiH, tenkovskim napadom. 221 Sukladno Petkovićevom nalogu i točnim procjenama VOS-a o ofenzivnim namjerama ABiH, pukovnik Blaškić izdaje zapovijed za obranu OZ SB.222 Viteška brigada HVO-a, ustrojena je tek u ožujku 1993. Zbog toga je imala problema s ljudstvom, te sve do 21. travnja, nije imala ustrojene obrambene sektore, odnosno, zone odgovornosti pojedinih postrojbi. Najteže zadatke, trebali su obaviti postrojbe 4. bojne VP-a, te PPN „Vitezovi“ i „Tvrtko II“, izuzev linije obrane prema Krušćici i Vranjskoj, koja je bila u nadležnosti 1. bojne Viteške brigade (bivša 2. bojna brigade „Stjepan Tomašević“).223 Tihomir Blaškić, 15. travnja izdaje zapovijed da se „u svim postrojbama odgovornosti brigada, IV. bojne VP-a, bojevu spremnost podići na najviši stupanj, i biti u gotovosti za izvođenje obrane“.224 Prethodno je održana konferencija, „na kojoj je zajedno s Kordićem dogovorena „blokada“ svih muslimanskih uporišta TO u viteško-busovačkoj zoni“.225 Vlada HVO – Vitez, na čelu s predsjednikom Ivanom Šantićem, izrazila je svoje neslaganje sa donesenim zaključcima spomenutog sastanka, zatražila je da OZ SB izda pismeno zapovijed, te smatraju da bi provođenje dogovora moglo imati katastrofalne posljedice za općinu

219

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8522.pdf, 7. XII. 2010. 220 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 209-210 221 Babić, Urota Blaškić, str. 59 222 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6018.pdf, 8. XII. 2010. 223 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 142-144 224 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6094.pdf, 8. XII. 2010. 225 Babić, Urota Blaškić, str. 59

46

Vitez.226 U zoru, 16. travnja, Blaškić oglašava uzbunu i raspoređuje snage HVO-a za blokiranje očekivanog napada ABiH. Pri tome, HVO vodi aktivnu obranu s limitiranim snagama, provodeći „neočekivane napade“.227 Pukovnik Blaškić, u 1:30h, 16. travnja, izdaje zapovijed za blokadu sela Ahmići, te na odgovornost poziva zapovjednika 4. bojne VP-a, Paška Ljubičića.228 Akcija HVO-a u Ahmićima, prometnut će se u najveći masovni ratni zločin u bošnjačko-hrvatskom sukobu, stigmatizirajući HVO kao agresora u srednjoj Bosni. U HVO-u, Ahmići su definirani kao mjesto spajanja postrojbi ABiH, čime bi presjekli cestovnu komunikaciju, Vitez – Busovača. U Ahmićima, bili su prisutni pripadnici TO, stacionirani u osnovnoj školi, koji su trebali osiguravati crtu prema Nadiocima, te sačekati pojačanje iz 303. i 325. bbr. ABiH.229 Međutim, nakon konferencije u Vitezu, gdje je pukovnik Blaškić izdao uputstva za djelovanja, radikalna grupa, okupljena oko Daria Kordića i Paška Ljubičića, dogovara svoj „način“230 realiziranja blokade, na sastanku u Kordićevoj kući. Napad na Ahmiće, počeo je u 05:30h, 16. travnja 1993. g., pokretom dijelova 4. bojne VP-a i novoformirane jedinice za posebne namjene „Jockeri“ iz njihova sjedišta kod Bungalova u Nadiocima. „Jockeri“ su formirani u travnju 1993. g. od pripadnika VP-a, dodatno „ojačani“ kriminalcima i pojedincima sumnjiva morala, puštenih 15. travnja, iz zatvora u Kaoniku. Nakon ulaska u Ahmiće, VP pod zapovjedništvom Paška Ljubičića i „Jockeri“ na čelu s Vladom Ćosićem, nailaze na otpor lokalnog TO-a. Tijekom razmjene vatre, tri vojnika HVO-a su poginula, a trojica su ranjena, što je dodatno razbjesnilo hrvatsku stranu. Uslijedilo je nekontrolirano divljačko ponašanje vojnika HVO-a. Tokom dana ubijeno je 116 bošnjačkih civila, u dobi od tri mjeseca pa do 80 godina. „Ni kokoš nije smjela preživjeti“, prema riječima jednog do specijalaca koji su počinili zločin231. Kuće su paljene bez obzira na civile koji su se zatekli u njima, dok su se najviše isticali Miroslav Bralo Cicko i Ivica Antolović Sjano, koji su
226

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6108.pdf, 8. XII. 2010. 227 Shrader definira „neočekivani napad“ kao spoiling attack, termin vojske SAD-a koji podrazumjeva „taktički manevar koji se primjenjuje da se ozbiljno omete neprijateljski napad dok je protivnik još u procesu formiranja i pripremanja za napad“, što je sasvim legitimna akcija bilo koje vojske. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 145 228 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6185.pdf, 8. XII. 2010. 229 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 146-151 230 O problemu zapovijedanja, već je bilo riječi u poglavlju o ustroju HVO-a. Grupa okupljena oko Kordića, predstavljala je „paralelnu liniju“ zapovijedanja u OZ SB. Vojna policija i PPN su bile podređene direktno GS HVO-a, a ne Operativnim zonama. Kako je Kordić bio potpredsjednik HVO-a, teorestki je bio nadležan za VP i PPN u srednjoj Bosni. Iako nije imao formalni vojni položaj, predstavljao se kao pukovnik HVO-a. Pukovnik Blaškić je mogao izdavati zapovijedi VP-u i PPN-u za izvođenje operacija, ali mu one nisu mogle odgovarati za svoje postupke. Babić, Urota Blaškić, str. 38 231 Ibid., 149

47

prethodno pušteni iz zatvora u Kaoniku. Tijekom dana, Blaškić je više puta uspostavljao radio vezu s Ljubičićem, koji ga je izvijestio da se vodi najteža borba oko džamije i škole, te da čak i žene po njima pucaju. U protunapadima ABiH, na području Viteza, HVO je gubio položaje i ljude, pa je Blaškić zatražio primirje. Oko 18:00h, Kordić javlja Blaškiću da je „odrađen posao“ u Ahmićima.232

Slika 11. Srušena džamija u Ahmićima nakon napada HVO-a
Izvor: http://www.ahmici.info/, 11. I. 2011.

Ahmićka TO se povukla prema Gornjim Ahmićima, gdje je pružila posljednji otpor. Pojačanja iz 303. i 325. bbr. ABiH nisu stigla, zbog čega se TO povlači oko 04:00h, 17. travnja, do Barića Gaja, uspostavivši crtu obrane, koja je ostala sve do Washingtonskog sporazuma. Zarobljene bošnjačke civile, HVO je odveo u logor u Donjoj Dubravici, te su pušteni nakon nekog vremena. Napad na Ahmiće je legitimna i uspješna akcija u vojnom pogledu, jer je spriječen planirani napad ABiH preko ceste Vitez – Busovača. S druge strane, akcija HVO-a u Ahmićima je ratni zločin, najgore vrste, koji zaslužuje osudu i kažnjavanje odgovornih.233 Nažalost, istina o Ahmićima je dugo vremena bila skrivana, pri čemu je njezino otkrivanje, opstruirano od hrvatskih obavještajnih službi, koje su nastojale „zaštititi“ počinitelje gnjusnog zločina.234 Tvornica eksploziva SPS, u Vitezu, bila je jedan od strategijskih ciljeva, ofenzive ABiH. Kako bi odagnao opasnost od SPS-a, HVO je poduzeo dvije manje vojne operacije, u selima Donja Večeriska i Gaćice, smještene južno od tvornice, na povišenom terenu s kojeg
232

Ibid., str. 57-61, 131-132, 148-149; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 146150 233 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 151-152 234 Babić, Urota Blaškić, 38-250

48

se moglo nadzirati tvornicu. U Donjoj Večeriski, bilo je prisutno oko pedesetak pripadnika TO BiH i seoske straže HVO-a, koje su čuvale selo od eventualnih srpskih napada. Ivica Drmić, zapovjednik HVO-a u Donjoj Večeriski, 15. travnja, primio je obavijest, da će ABiH napasti 16. travnja, oko 9:00h, nakon čega je nastala panika među lokalnim Hrvatima. Pukovnik Blaškić, prethodno nije rasporedio nijednu regularnu postrojbu HVO-a u selu, pa je pristupio organiziranju akcije za suzbijanje napada ABiH235. Hrvatski i dio bošnjačkih civila, povukao se, prilikom prvih naznaka sukoba. Nakon što je bošnjačka strana otvorila vatru u 5:30h, dolazi do obostrane zbunjenosti. HVO priprema grupu od 10-12 lokalaca i 10-15 pripadnika PPN „Tvrtko II“, sa zadaćom da ovladaju selom i zauzmu kuću, Midhata Haskića, ekstremnog Bošnjaka. U borbi za svaku kuću, sukob jenjava ranim noćnim satima, 17. travnja. Povremeno u selu ulazi UNPROFOR, da bi 18. travnja, evakuirao preostale bošnjačke civile iz Donje Večeriske. Isti dan, HVO kreće u završnu akciju, uslijed koje se bošnjački borci, povlače prema Grbavici, nakon što su ostali bez streljiva. U trodnevnim borbama, ranjeno je sedam, a poginuo jedan pripadnik HVO-a, dok je na bošnjačkoj strani bilo šest ili sedam poginulih. Zarobljene Bošnjake, HVO je zadržao preko noći u Vitezu, da bi ih zatim pustio na slobodu.236 Sličan scenarij, dogodio se u selu Gaćice, od 16. do 19. travnja. Lokalni Bošnjaci, pojačani izbjeglicama iz Bosanske Krajine, 16. travnja upućuju prijetnje Hrvatima i traže pojačanja iz 325. bbr. ABiH. HVO organizira skupinu za napad, sačinjenu od nekoliko policajaca, dvadesetak pripadnika seoske straže i 10-15 pripadnika PPN „Vitezovi“. Upućen je poziv Bošnjacima na mirnu predaju, na što su odgovorili ukopavanjem i utvrđivanjem položaja, pripremajući se za borbu. HVO kreće u akciju, u 6:30h, 19. travnja, u manjim skupinama. Manja grupa Bošnjaka se predaje, oko 16:30h, dok ostali bježe, pritom paleći hrvatske kuće. Poginuo je jedan vojnik HVO-a i tri bošnjačka, pri čemu je jedan ubijen od strane bošnjačkih ekstremista, jer se odbijao boriti protiv svojih komšija. Zarobljeno je 47 civila, koji su pušteni kućama slijedeći dan. Također, pronađena su dva minobacača, kalibra 82-mm i teška strojnica M-84. U akcijama HVO-a u D. Večeriski i Gaćicama, maksimalno je vođena briga o životima civila, za razliku od „zuluma“ u Ahmićima.237 U Starom Vitezu, samo 150 m zapadno od Zapovjedništva OZ SB HVO-a, postojala je bošnjačka enklava, ujedno i uporište ABiH. U Starom Vitezu, bilo je prisutno oko 350 vojnika ABiH, dijelom iskusnih boraca, prethodno ubačenih. Opremljeni su protu-avionskim
235

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6211.pdf, 9. XII. 2010. 236 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 152-155 237 Ibid., str. 155-157

49

topom (PAT-om) i minobacačima i teškim strojnicama. U ofenzivi ABiH, trebali su zauzeti Zapovjedništvo OZ SB i tako paralizirati HVO, dok se snage ABiH ne probiju iz pravca Travnika i Novog Travnika. Pukovnik Blaškić, izdaje zapovijed Darku Kraljeviću, zapovjedniku PPN „Vitezovi“, o sprečavanju spomenutog napada, koji se očekivao 16. travnja, u jutarnjim satima238. Doista, ujutro 16. travnja, otvorena je vatra na stožer HVO-a, na što snage HVO-a odgovaraju okruživanjem enklave i stezanjem obruča oko iste. Snage ABiH, pokušavaju prodrijeti do Starog Viteza, sjeverno od ceste Travnik – Vitez. Bitka se nastavlja i nakon sastanka Izetbegović – Boban u Zagrebu. Bošnjačka enklava, primala je limitirane potrepštine preko kontakata sa HVO-om i UNPROFOR-om, o čemu svjedoče riječi zapovjednika 7. korpusa ABiH, Mehmeda Alagića: „U stari Vitez smo, putem veza u UN, uspjeli ubaciti nešto sredstava da se mogu braniti, a mi smo istovremeno, dalekometnim oruđima osujećivali ofenzive HVO-a na Stari Vitez. Svi žitelji Starog Viteza, čak i žene, bili su u funkciji obrane“239. Obje strane su pretrpjele teške gubitke u i oko Starog Viteza. Vodeći aktivnu obranu, HVO je bio ograničen ljudskim resursima, pa je sve teže uspijevao izvoditi manje ofenzivne akcije.240 Travanjskom ofenzivom, ABiH je zauzela sela Putkoviće, Prnjavor, Gornju Dubravicu i Počulice, usput vršeći pljačku, palež, te progon i ubojstva hrvatskog stanovništva. Iako su lokalni Bošnjaci nastojali pomoći svojim hrvatskim susjedima i skloniti ih u svoje domove, „outsideri“ ABiH, ponašali su se divljački, ubijajući i prisiljavajući zarobljene Hrvate da kopaju rovove i grobove. Poseban sabirni centar za Hrvate, formiran je u Društvenom domu, u selu Prnjavor. Kada je započeo travanjski napad ABiH, čak se i UNPROFOR, vojno priklonio bošnjačkoj strani. Oko 9:00h, 16. travnja, transporter britanskog bataljuna, ulazi u dvorište crkve sv. Jurja i vrši paljbu po hrvatskim kućama, zbog navodnog zatočenja Bošnjaka u crkvi, na što je župnik, fra Drago Pranješ, oštro prosvjedovao protiv takvih dezinformacija241. Nakon relativnog primirja u svibnju, ABiH se u lipnju, koncentrira na neke druge lokacije. U Vitezu, učestala su vrebanja snajperista i minobacački napadi. Velika tragedija, dogodila se 10. lipnja, kada je ispaljeno pet granata sa položaja ABiH, od kojih je jedna kalibra 120-mm, pala da dječje igralište, na kojem se nalazilo 14 djece, zabavljeno igrom. Na mjestu je stradalo petero, dok je troje djece preminulo u bolnici, uslijed posljedica
238

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6183.pdf, 9. XII. 2010. 239 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 28 240 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 157-160 241 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6480.pdf, 9. XII. 2010.

50

ranjavanja. Zanimljivo, na igralištu su se igrala hrvatska i bošnjačka djeca. Međutim, u trenutku eksplozije granate, nije bilo nijednog bošnjačkog djeteta. Iako je bilo nuđeno, niti jedna svjetska TV kuća, nije htjela objaviti tragičnu vijest.242

Slika 12. Spomen obilježje za osmero poginule hrvatske djece u Vitezu
Izvor: autor, 27. V. 2010.

6.2.

Sukob na području općine Busovača

U siječanjskom napadu ABiH, prekinuta je cestovna veza između Busovače i Kiseljaka, na raskrižju kod Kaćuna, čime je Kiseljak odvojen od ostalih teritorija pod kontrolom HVO-a u srednjoj Bosni. Međutim, ABiH nije uspjela ovladati raskrižjem kod Kaonika i gradom Busovačom. Shodno tome, pored glavnih ciljeva na području Viteza, ABiH je u travnju 1993., nastojala zauzeti strateški važno raskrižje kod Kaonika, gdje se cesta iz pravca Zenice, račva na cestu prema Vitezu i prema Busovači. Ujedno, ABiH će 15. travnja, pokušati zauzeti Busovaču.243 U Zenici, sredinom travnja, kružile su glasine, kako je 3.K spreman žrtvovati 3 do 5 tisuća vojnika ABiH, da bi zauzeo Busovaču244. Obavještajci HVO-a, ionako su imali točne procjene napada ABiH, čemu svjedoči naredba za obranu, pukovnika Blaškića, upućena

242 243

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 164-167 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 161 244 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6022.pdf, 14. XII. 2010.

51

Dušku Grubešiću, zapovjedniku busovačke brigade HVO-a „Nikola Šubić Zrinski“245. Treći korpus ABiH, u napadu na Busovaču, angažirao je dijelove 301., 302., 303., 305., 309., 333. i 7. muslimanske brigade, te II. protudiverzantske jedinice iz Zenice, snage MUP-a i TO-a iz Rovna, Krušćice, Fojnice, Kaknja i Busovače, s približno oko pet tisuća ljudi. HVO je raspolagao sa oko 1300 vojnika, raspoređenih u tri bojne iz brigade „Nikola Šubić Zrinski“ i dijelovima 4. bojne VP-a, koje su bile razmještene u kružnoj obrani oko Busovače. Zapovjedno mjesto busovačke brigade, bilo je u zgradi Šumarije. Tijekom travnja, zabilježeni su obostrani incidenti, bez intenzivnijih sukoba246. Zapovjedništva 333. bbr. ABiH i brigade HVO-a „Zrinski“, čak su nastojali zakopati rovove proizašlih iz siječanjskog sukoba. Indikator namjera ABiH je naređenje pukovnika Hadžihasanovića od 11. travnja, kojom se naređuje izlazak na logorovanje i realizacija BOiV-a, „u vremenu od 11.04. do 17.04. 1993. godine“, što je moglo poslužiti kao „paravan“ za razmještaj postrojbi i priprema za napad247. ABiH, 15. travnja, započinje napad na područje Busovače, prvenstveno vršeći topničke i minobacačke napade, u slijedećih četiri dana. U poslijepodnevnim satima, ranjena su dva pripadnika HVO kod Šarćevića. U ranim jutarnjim satima, ABiH je otvorila vatru kod Gavrinih kuća, dok je HVO odgovorio neočekivanim napadom u selu Putis. Manevri 303. bbr. i II. PD jedinice iz Zenice248, dokaz su prethodno isplaniranog napada, prema kojem je ABiH namjeravala izvršiti napad i istodobno izolirati Busovaču od Viteza, SI od ceste Vitez – Kaonik. U jutarnjim satima, 16. travnja, vode se borbe kod hrvatskog sela Rijeka i bošnjačkog sela Vranjska. Borbe se proširuju, napadom ABiH na sela Donje Rovne i Pezići, te na planini Kuber, koja je bila ključna za obranu HVO-a na području Busovače i Viteza. Na području odgovornosti 333. bbr. ABiH, nije bilo značajnijeg otpora HVO, dok je 309. bbr. ušla u područje Sudine, a TO Kakanj u selo Dusina. Slijedeći dan, 17. travnja, ekstremni dijelovi ABiH, prije svega 7. muslimanska br., oko 5:30h, uz topničku podršku, napada HVO na području Kuća, Putisa i Jelinaka, odnosno na potezu Kuber – Obla Glava. Odlučnom akcijom HVO-a, zauzeti su položaji na planini Kuber, dok je ABiH ovladala Saračevićima i kotom 897.249

245

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6186.pdf, 14. XII. 2010. 246 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/618.pdf, 14. XII. 2010. 247 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/604.pdf, 14. XII. 2010. 248 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/645.pdf, 14. XII. 2010. 249 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 162-169

52

Nešto prije 14:00h, ABiH napada selo Kuber, dok Zapovjedništvo OZ SB nalaže da se održi crta obrane na planini Kuber i onemogući bošnjačko napredovanje prema Nadiocima i Kaoniku. U gradu Busovači, 17. travnja, oglašena je opća uzbuna, uslijed minobacačkih napada ABiH. Ipak, noć je protekla u zatišju. Teške borbe, vode se 18. travnja, na području Pezića i Rovne, Kubera, Donje Rovne, Kule, Polomu, Roškim Stijenama i na liniji Vrata – Skradno, ali bez promjena u linijama sukoba. Sporazum Boban – Izetbegović iz Zagreba, od 18. travnja, nije se ispoštovao, na što se Blaškić žalio UNPROFOR-u. Borbe eskaliraju 19. travnja, novim napadima ABiH, u kojem su postrojbe 7. muslimanske br. namjeravale zauzeti Gradinu, s koje bi kontrolirali okolna sela, dok su dijelovi 333. i 309. br. napali područje oko Solakovića i Milavice. Uslijedili su napadi 333. i 305. br., s namjerom da zauzme vojarnu Draga, a dijelovi 303. i 305. br., uz pomoć 302. mehanizirane br. i tenkova, krenuli su uz cestu Kaonik – Grablje – Lašva. HVO je uspješno obranio sve napade, pritom potisnuvši ABiH kod Solakovića i Milavice. Tokom dana, ABiH je djelovala iz VBR-a „M-63 Plamen“, sa položaja između Kule i Skradnog. Borbe su nastavljene 20. travnja, uz teške gubitke HVOa. Istodobno je uspostavljen kontrolni punkt na dionici Kaonik – Kaćuni, od strane HVO, poradi kontrole nad prometnicom250. Slijedećeg dana, 21. travnja, na sastanku zapovjednika ABiH-a i HVO-a, Halilovića i Petkovića, održanog u Novoj Biloj, „frcale“ su obostrane optužbe za kršenje prekida vatre, kako na području Busovače, tako i na čitavom području Lašvanske doline.251 HVO je 22. travnja ukinuo spomenuti kontrolni punkt, dok ABiH uspostavlja svoj punkt na dionici ceste Busovača – Kiseljak, priječeći prolaz vozilima UN-a. Obilazeći područja zahvaćena sukobom, potpukovnik Stewart, primijetio je nezadovoljstvo vojnika ABiH, naredbom o povlačenju svojih snaga, nakon potpisanog prekida vatre. Ujedno daje ocjenu dominantnog položaja ABiH, usprkos teškim gubicima, te mogućim topničkim napadima HVO-a na Zenicu ili čak intervencijom snaga HVO-a izvan srednje Bosne, ako bi se ofenziva nastavila. Pored potpisivanja sporazuma Izetbegović Boban, 25. travnja, na području Busovače, borbe su nastavljene do kraja travnja, ali bez značajnijih pomaka bojišnice.252 Svibanj je protekao u obostranim, kratkotrajnim kršenjima potpisanog primirja. U lipnju 1993., dogodio se najveći ratni zločin na području općine Busovača. Skupina hrvatskih izbjeglica iz tuzlanske regije, namjeravala se vratiti svojim kućama, nakon izbjeglištva u Splitu. Međutim, nakon saznanja o nemogućnosti povratka, 14. lipnja, odlučili su se vratiti u
250 251

Ibid., str. 172 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6540.pdf, 20. I. 2011. 252 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 169-175

53

Hrvatsku. Izbjeglice iz Brčkog, Tuzle i Busovače, uz velike napore, stigli su do Busovačke planine uz pomoć konja, te su kod Busovačkih staja, nakon kratkog odmora i osvježenja, trebali priključiti konvoju za Sebešić, te „Cestom spasa“, vratiti se u Hrvatsku. Oko 5:00h, 16. lipnja, bošnjački ekstremisti su okružili civile, koji su imali malobrojnu pratnju HVO-a. Ubrzo, ekstremisti su otvorili vatru iz pješačkog naoružanja, strojnica, minobacača, pri tome bacajući ručne bombe sa stijena povrh livade na kojoj su se okupili civili. Prema svjedočanstvima, vojnici ABiH su naglas pjevali pjesme na arapskom i dovikivali: „Poklat ćemo vas, ustaše, zaklat ćemo vas samo da padne noć, upamtit ćete Sandžaklije, gdje vam je sad Kordić da vas oslobodi“253. Divljanje ABiH je prestalo nakon tri sata i dolaska pojačanja HVO-a. Poginulo je 22 civila, a nekoliko desetina je ranjeno.254

6.3.

Sukob na području općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica

Sukladno planu ofenzive ABiH, predviđen je napad na Kiseljak iz smjera sjeveroistoka, zauzimanje raskrižja kod Gomionice i povezivanje snaga kod Višnjice, čime bi se podijelio Kiseljak i Fojnica. Za ABiH, područje Kiseljaka je bilo od iznimne važnosti jer bi se njegovim zauzimanjem povezali 1., 3. i 4. korpus, a Kiseljak je mogao poslužiti kao jako uporište za deblokadu opkoljenog Sarajeva. Prethodno, u siječnju je ABiH, djelovala na Kiseljak iz smjera sjeveroistoka, istoka i juga. Sada je bila ograničena na sjeveroistok, zbog djelovanja 4.K na području Jablanice i Konjica i 1.K koji je djelovao u borbama protiv VRS-a oko Sarajeva. Od siječnja, Kiseljak je bio prometno izoliran od ostatka OZ SB, uspostavom kontrolnog punkta kod Kaćuna. Također, ABiH nije zauzela ključno raskrižje kod rijeke Fojnice, u blizini Gomionice, ali je ojačala položaje kod Svinjareva, Behrića i Gomionice. Pukovnik Blaškić, nastoji sa snagama kiseljačke brigade HVO-a „ Ban Jelačić“, rasteretiti napad 4.K na Konjic i Jablanicu255. Međutim, pogoršanjem situacije u Lašvanskoj dolini, kiseljački HVO, djelovanje će usmjeriti prema sjeveroistoku. Mijo Božić, zapovjednik brigade HVO-a „Ban Jelačić“, 16. travnja, izdaje zapovijed za djelovanje podređenih postrojbi, s ciljem suzbijanja aktivnosti brigada ABiH, koje bi mogle ugroziti područje odgovornosti kiseljačke brigade256. ABiH je za
253 254

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 213 Ibid., str. 211-213 255 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6091.pdf, 14. XII. 2010. 256 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6130.pdf, 14. XII. 2010.

54

akcije oko Kiseljaka angažirala dijelove 302. motorizirane br. iz Visokog, 303. bbr. i 17. krajiške bbr., te snage TO iz Kiseljaka. S druge strane, HVO je raspolagao sa tri bojne kiseljačke brigade i manjim jedinicama za posebne namjene ( u biti naoružanim bandama) „Maturice“ i „Apostoli“. Manevri ABiH, sjeveroistočno od ceste Busovača – Kiseljak, dali su povod pukovniku Blaškiću naredi zapovjedniku brigade „Ban Jelačić“ preventivni napad HVO-a na položaje ABiH oko Gomionice, naglašavajući da moraju biti na „visini povijesnih odgovornosti“257. Predviđena je blokada Višnjice, zbog mogućeg napada ABiH iz tog sela. Treća bojna brigade „Ban Jelačić“ iz Fojnice, trebala je štititi lijevi bok HVO-a , s ciljem „da krene i zauzme Dusinu ili u proboj prema Sebešiću“258, što je zapovjednik brigade „Ban Jelačić“ naredio Stjepanu Tuki, zap. 3. bojne iz Fojnice259. Zakazano vrijeme početka operacije, bilo je 5:30h, 18. travnja 1993. g. Međutim, Stjepan Tuka, uz potporu i suglasnost fojničkih gradskih vlasti, odbio je provesti zapovijed Blaškića i Božića, što je izazvalo krizu u liniji zapovijedanja HVO-a. Tipičan primjer problema 3C sustava (zapovjedništvo, nadzor i komunikacije – op. F.B.), s kojima su bili suočeni Blaškić i Hadžihasanović u srednjoj Bosni.260 Ipak, 18. travnja oko 6:00h, prve su napale snage ABiH, sa područja Gomionice i Svinjareva, djelujući na cestu Busovača – Kiseljak, preduhitrivši tako hrvatske snage. HVO je zaustavio napad oko 10:00h, dok su istovremeno razoružana bošnjačka sela Jehovac, Gromiljak, Malava i Palež. Zatim je sukob proširen na Rotilj, Višnjicu, Brestovsko i Herceze, dok je HVO izgubio položaje kod Zavrtaljke, a kod Gomionice je došlo do zastoja na obje strane. Žestoke borbe su nastavljene, sve do 21. travnja, kada je HVO potisnuo snage ABiH oko 500m, sjeverno od ceste Busovača – Kiseljak. U četverodnevnim borbama oko Gomionice, HVO je koristio 420 vojnika, dok je ABiH angažirala oko 700 vojnika. Gubici s hrvatske strane, bili su tri poginula i 30 ranjenih, dok se za ABiH procjenjuje ukupno 266 vojnika izbačenih iz stroja. Lokalno bošnjačko stanovništvo, evakuirano je prema Fojnici, Visokom i Kreševo. Nažalost,u akcijama čišćenja bošnjačkih sela na kiseljačkom području od strane pojedinaca HVO-a, ubijani su civili i paljene kuće. Mišljenja stranih promatrača, bila su podijeljena. Promatrači EZ-a, smatrali su da se radi o etničkom čišćenju, dok je UNPROFOR naglašavao kako nema dokaza o etničkom čišćenju.261
257

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6243.pdf, 14. XII. 2010. 258 Ibid. 259 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6325.pdf, 14. XII. 2010. 260 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 175-178 261 Ibid., str. 178-181

55

Slika 13. „Ratna ekonomija“ u Kiseljaku 1993. g. – 175 DEM-a za „šteku“ Marlbora
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/95662832, 11. I. 2011.

U pristranim izvještajima promatrača EZ-a, zanemareno je kako su stradavali Hrvati i njihovi domovi. Prilikom topovskog granatiranja Kiseljaka od strane ABiH, 18. travnja, poginulo je sedam civila, dok je 24. travnja, sedamdesetak osoba odvedeno iz sela Polam i Očehnjići u logor Plinara u Klokotima. U selu Kazagići, 1. svibnja, pronađeno je 14 tijela ubijenih Hrvata, a načelnik stožera brigade „Ban Jelačić“, Mato Lucić, ubijen je iz zasjede, 8. svibnja, uslijed istovremenog napada na Kiseljak, VRS-a i ABiH. U lipnju, česta su stradavanja civila zbog minobacačkih napada, pri čemu stradavaju i djeca. Selo Gojakovac, nastanjeno Hrvatima i Srbima, ABiH je napala 17. lipnja, iako selo nije branila nijedna vojna jedinica. ABiH, odnosno postrojba „Grobari“ pod zapovjedništvom Fikreta Haskića Grobara, nakon granatiranja je ušla i izvršila masakr u selu, ubivši jedanaest hrvatskih i srpskih civila, od kojih je najmlađi bio dječak Spomenko Lučić, s 13 godina.262

6.4.

Sukob na području općine Zenica

Na području Zenice, ABiH je doživjela najveće uspjehe u travanjskoj ofenzivi, ujedno nanoseći najveće gubitke HVO-u, a hrvatskom stanovništvu veliku patnju. Plan ABiH, bio je
262

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 228-230

56

uklanjanje dvije zeničke brigade HVO-a, „Jure Francetić“ i „Druge zeničke brigade“, te „čišćenje“ hrvatskih sela kako bi se omogućio smještaj bošnjačkih prognanika iz drugih krajeva BiH.263 Među zeničkim Hrvatima, vladala je zabrinutost nakon otmice četiri časnika HVO iz Novog Travnika, 13. travnja. Slijedećeg dana, u zeničkom Narodnom pozorištu, u večernjim satima, održana je proslava dana Armije BiH, na kojoj su bili nazočni zapovjednici zeničkih brigada HVO-a, Živko Totić i Vinko Barešić, uz pratnju fra Stipana Radića. Zapovjednik brigade „Jure Francetić“, nakon proslave, u razgovoru sa suprugom, odagnao je glasine koje su kružile Zenicom, kako će 15. travnja u Zenici početi rat i iseljavanje Hrvata. Totić je rekao: „...da je tako pričano za 15. ožujak, pa smo preživjeli, preživjet čemo i ovo“ 264. Međutim, slijedećeg jutra, 15. travnja, Živko Totić je otet u klasičnoj „sačekuši“, tijekom koje je poginulo četvero njegovih pratitelja u automobilu i jedan slučajni prolaznik. Za otmicu su odgovorni lokalni islamski ekstremisti i grupa mudžahedina. Kasnije, Živko Totić je detaljan opis svog zatočeništva, dao u izvještaju OZ SB.265 Očito je da HVO Zenica nije bio spreman za sukob sa ABiH. Nakon otmice, HVO je pojačao nadzor nad prometnicama Zenica – Stranjani – Tetovo i Zenica – Raspotočje, dok je noć 15./16. travnja, protekla mirno. U ranim jutarnjim satima, 17. travnja, ABiH napada iz dva smjera, opkoljava dvije zeničke brigade HVO-a i prekida cestovnu komunikaciju prema Žepču, čime je Žepče „odsječeno“ od OZ SB. Hrvatsko stanovništvo je odvođeno u sabirni centar u Zenici, dok su vojnici odvedeni u zenički zatvor i druge specijalne centre (Bilmišić, Muzička škola, Nemila), gdje će biti izvrgnuti torturi islamskih ekstremista, prije svega iz 7. muslimanske brigade. Dijelovi zeničkih brigada HVO-a, izvlače se prema Novoj Biloj, dok postrojbe izvan grada, zauzimaju obrambene položaje. Stanje po HVO se pogoršava, a Vinko Barešić traži daljnja uputstva od Zapovjedništva OZ SB u Vitezu. Pukovnik Blaškić, 18. travnja, od UNPROFOR-a traži, da pošalje svoje transportere i zaštiti hrvatsko pučanstvo u Zenici, te kod Čajdraša, gdje se okuplja u većem broju 266. Istog dana, oko 200 vojnika, 1. bojne „Jure Francetića“, zauzima položaje oko Čajdraša, dok se 3. bojna „Druge zeničke brigade“ predala ABiH, a isto namjeravaju 1. i 2. bojna spomenute brigade, te 2. i 3. bojna „Jure Francetića“. U Zmajevcu, HVO je napustio crtu bojišnice, čime je otežan položaj postrojbama u Čajdrašu. Vinko Barešić traži nova uputstva, u svezi sa ponudom potpukovnika Stewarta da prebaci Hrvate iz Čajdraša u Vitez i Busovaču. Pukovnik Blaškić, izdaje
263 264

Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 181 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6020.pdf, 15. XII. 2010. 265 Ibid. 266 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6348.pdf, 15. XII. 2010.

57

zapovijed za prekidom svih djelovanja protiv ABiH267. Međutim, 19. travnja, nastavljena su ofenzivna djelovanja ABiH, te progoni, maltretiranja, ubojstva i zatočenja Hrvata u Zenici268. Dok se odvija navedeni scenarij, 20. travnja, u Zenici se vode pregovori vojnih vrhova ABiH i HVO-a, na čelu s Halilovićem i Petkovićem, o uspostavljanju Zajedničkog zapovjedništva. Dogovori i pripreme za Zajedničko zapovjedništvo u Zenici, odvijat će se do kraja travnja269. Rezultati djelovanja ABiH u zeničkoj općini su: „očišćen“ grad i okolna sela, izolirano Žepče od OZ SB i trajni odlazak velike većine Hrvata od predratne 23 tisuće.270 Inače, ovo je bio drugi sukob u Zenici. Prethodno, HVO je u siječnju 1993., razoružao HOS u Zenici, u kojem je bio značajan broj Bošnjaka, koji su kasnije formirali MOS ili prešli u 7. muslimansku brigadu. Središte MOS-a, bilo je u Muzičkoj školi, a navedena formacija je bila pod paskom 7. mbr. Islamski ekstremizam je uvelike uznapredovao u Zenici, koja je postala njegovo jako uporište. Borci 7. mbr., primali su mjesečno 100 DEM, dok je zamjenik načelnika ABiH, Stjepan Šiber, imao mjesečnu plaću od 3 DEM. Posebnost je bilo crno tržište, pa se tako na zeničkoj tržnici moglo kupiti niške ili zagrebačke cigarete, pa čak i streljivo, te teško naoružanje poput PAM-ova ili PAT-ova. Tijekom svibnja, nastavljeno je nasilje nad Hrvatima u Zenici, dok se u Željeznom polju, djevojčice od 14 i 15 godina, udaju za mudžahedine, uz odobravanje lokalnog hodže, smatrajući udaju, velikom čašću. Teška situacija za Hrvate, nastavila se u lipnju, o čemu svjedoči Branimir Ivanović, pripadnik PZO 3. K u Zenici, govoreći kako se u 3. K vrši etničko čišćenje, gdje se pripadnici nebošnjačke nacionalnosti, demobiliziraju i razoružavaju, iako su pojedinci vrsni stručnjaci, provodeći tako ideju o stvaranju MOS-a. Pukovnik Enver Hadžihasanović, pravdao se da je riječ o pojedinim ekstremnim slučajevima, ali je znao za sva zlodjela koje je počinila ABiH u srednjoj Bosni i namjere islamskih ekstremista.271 Najteži zločini koje su počinili islamski ekstremisti, dogodili su se u naselju Kozarac kraj Zenice i selu Sušanj, između Zenice i Travnika. U Kozarcu, na katolički Mali Uskrs, 18. travnja, sedmero pripadnika ABiH, predvođenih Ilijasom Spahićem, bataljunskim hodžom u 7. mbr., ubilo je šestero hrvatskih civila. Najmlađa među njima, bila je djevojčica, Magdalena Zrnić (1989. godište), ubijena snajperskim hicem, dok su pojedini civili zaklani jataganom. Uz povike, „Allah kolje“, popaljena i opljačkana su hrvatska sela na obroncima Zmajevca. U
267

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6358.pdf, 15. XII. 2010. 268 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6380.pdf, 15. XII. 2010. 269 Šiber, Prevare, zabluda, istina, str. 68-75 270 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 182-184 271 Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 83-88, 117, 125, 365

58

selu Sušanj, ubijeno je 17 hrvatskih civila. Zeničke vlasti provele su istragu o zločinu u Sušnju, ali do sada, nitko nije odgovarao za počinjeno zlodjelo.272 Na Zenicu je 19. travnja 1993., ispaljeno šest topničkih granata, pri čemu je poginulo 16, a ranjeno preko 30 civila. Za granatiranje je optužen HVO. Međutim, balistički stručnjak, prof. Slobodan Janković, osporio je rezultate istrage ABiH, UNROFOR-a i promatrača EZ-a, naglašavajući da je moguće kako su granate ispaljene sa srpskih položaja na Vlašiću, uzimajući pri tome sve okolnosti. Zenica je ponovno granatirana 21. lipnja, za što je lažno optužena hrvatska strana, da bi kasnije, vrh ABiH obznanio da su granate ispaljene sa Vlašića, odnosno, sa srpskih položaja.273

Slika 14. Zenički zatvor – sabirni logor za zarobljene pripadnike HVO-a
Izvor: http://www.san.ba/index.php?id=12950, 11. I. 2011.

6.5.

Sukob na području općina Travnik i Novi Travnik

Travničko područje, od samog početka rata u BiH, obilovalo je incidentima, između Bošnjaka i Hrvata. Stoga, za očekivati je bilo da će sukob između ABiH i HVO-a, najprije buknuti u Travniku. Međutim, zbog činjenice da je HVO držao 2/3 crte bojišnice prema VRSu, ofenziva ABiH je prolongirana za lipanj, dok su se ratna djelovanja odvijala u ostatku Lašvanske doline. U travnju, dogodilo se nekoliko obostranih incidenata, koji su poremetili, ionako zategnute odnose. Povodom uskršnjih blagdana, HVO je postavljao hrvatske zastave
272 273

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 179-190 Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 126; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 184-185

59

po gradu, na što su mudžahedinske grupe odgovorile otvaranjem vatre iz pješačkog oružja, da bi se nakon intervencije obaju zapovjedništava, tenzije smirile274. HVO je kod Dolca, 12. travnja, na istočnom ulazu u Travnik, zarobio 40-50 naoružanih Bošnjaka, od kojih je dvadesetak bilo u uniformama ABiH, nakon čega su ih svezali i priveli u svoj stožer. Idući dan, islamski ekstremisti, otimaju četiri časnika HVO brigade „Stjepan Tomašević“ iz Novog Travnika, nakon čega je stanje u Travničkoj regiji pogoršano, dok je HVO na području Novog Travnika, zaposjeo dominantne uzvisine i ponovo otvorio logor u Stojkovićima. Pukovnik Hadžihasanović, očito znajući za otmicu, 15. travnja, izdaje zapovijed 7. mbr., gdje iznosi upute za suradnju sa mješovitom komisijom HVO i ABiH, koja je uz potporu promatrača EZa, nastojala pronaći otete časnike275. Na cesti Novi Travnik – Gornji Vakuf, postavljene su obostrane blokade, čime je srednja Bosna prometno paralizirana, a prethodno je komunikacija bila otežana zbog sukoba ABiH i HVO-a u Gornjem Vakufu. Od 13. do 15. travnja, HVO je pritvorio oko 150 vojnika ABiH i bošnjačkih civila, u svom logoru u Stojkovićima. U drugoj polovici travnja, u Travniku je došlo do hapšenja Hrvata, da bi kasnije iz travničke bolnice, bilo izbačeno 110 ranjenih pripadnika HVO-a, nakon čega je hrvatska strana prisiljena organizirati improviziranu bolnicu u Novoj Biloj. Iako u travnju nije došlo do otvorenog sukoba na travničkom području, jedinice novotravničkog HVO-a i ABiH, sudjelovale su u borbama oko Viteza276. Za razliku od ostatka Lašvanske doline, tijekom travnja i svibnja, stanje u travničkoj regiji, proteklo je u relativnom miru.277 Napad ABiH, u lipnju 1993. g., poprilično je iznenadio HVO na području Travnika i Novog Travnika. Tim više, što je pukovnik Blaškić, 1. lipnja, izdao naredio smanjenje stupnja pripravnosti postrojbi. Od početka, 1993. g., ABiH je gomilala ljudstvo u Travniku, pa je zajednička vojarna HVO-a i ABiH, postala pretijesna. Zapovjednik OG Bosanska Krajina, a kasnije i 7. K ABiH, Mehmed Alagić, rekao je zapovjedniku HVO-a u vojarni, kako „dvije vojske ne mogu biti u jednoj kasarni, niti dvije zastave“, napominjući: „ti češ izići iz kasarne“278. Krajem travnja, u Travniku je bilo stacionirano 8-10 tisuća vojnika ABiH, koji su pripadali 17. krajiškoj bbr., 27. krajiškoj bbr., 312. bbr., Trećoj bojnoj 7. mbr., Prvoj bojnoj 308. bbr., te dijelovima 325. bbr. Spomenute postrojbe, ojačane su sa oko 400 stranih mudžahedina, 800 pripadnika MUP-a i lokalnim naoružanim bandama „Merčići“ i
274

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/5839.pdf, 16. XII. 2010. 275 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/644.pdf, 16. XII. 2010. 276 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6190.pdf, 16. XII. 2010. 277 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 186-188 278 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 15

60

„Nanetovi“. Dodatnih osamsto vojnika ABiH, stiglo je 5. lipnja 1993. g. HVO, u Travniku je raspolagao sa dvije brigade: Travničkom brigadom (3 bojne) pod zapovjedništvom Joze Leutara i brigadom „Frankopan“ (2 bojne) na čijem je čelu bio Ilija Nakić. Snaga u ljudstvu, iznosila je oko 2 – 3 tisuće vojnika, što je bilo četiri puta manje od snaga ABiH. Stožer HVOa, nalazio se u selu Jankovići, na obroncima Vlašića, sjeverno od Travnika. Grad Travnik, kontrolirala je ABiH, koja je uspostavila kontrolni punkt kod Plavih voda, u blizini medrese, na istočnom ulazu u grad. HVO je zadržao jedan stožer u gradu i neke objekte, koje je čuvala Vojna policija HVO-a. Pripremajući se za napad, ABiH je infiltrirala mudžahedine u „trojkama“, po kućama lokalnih Bošnjaka u hrvatski selima. Njezina „taktika sastojala se od ulaska dijela snaga u pozadinu i stvaranja uvjeta za napad sa kružne osnovice“279. Istovremeno, na crti bojišnici prema VRS-u, na travničkom području, raspoređeno je 1500 -1700 vojnika ABiH.280 U pregovorima sa UNPROFOR-om, dalo se naslutiti, da ABiH namjerava napasti HVO Travnik. Pukovnik Hadžihasanović, 6. lipnja 1993., odbio je daljnje pregovore sa pukovnikom Blaškićem, smatrajući da je kasno za pregovore, te da je apsurdno raspravljati građanskom ratu, koji je realnost. Istog dana, bez upozorenja, počinje napad ABiH na travnički i novotravnički HVO. Prethodno, Mehmed Alagić je u tajnosti planski rasporedio jedinice OG Bosanska Krajina, na čitavom prostoru Travnika i Novog Travnika 281. HVO je privremeno zarobio zapovjednika OG Bosanska Krajina, Mehmeda Alagića i zap. 17. krajiške bbr., Fikreta Ćuskića. Tijekom napada ABiH, Alagić je iskoristio UNPROFOR, kako bi izvidio položaje HVO, lažući da želi pregovore282. HVO je izvijestio o diskriminaciji UNPROFOR-a, kod prijevoza ranjenika, gdje je britanski bataljun odbio prevesti pripadnike HVO do bolnice u Novoj Biloj283. Dok su se vodile borbe na travničkom području, ABiH je odvodila hrvatske civile u sabirne centre kod Stare tvrđave i stadiona284. Snage 303. bbr. ABiH, napale su Guča Goru, a 306. laka br., napala je Pokrajčiće, istočno od Travnika. U samom gradu, djelovale su 312. bbr., 17. i 27. krajiška bbr., te Treća bojna 7. mbr., napadajući pozadinu HVO, koji se povlačio prema srpskim položajima. Na zapadnom dijelu Travnika, vojnici HVO-a iz Paklareva, Jankovića i Ovčareva, krenuli su prema srpskim crtama obrane na Vlašiću. Za njima je krenulo lokalno stanovništvo, djelomično na nagovor HVO, a
279 280

Ibid., str. 18 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 199-201. 281 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 21 282 Ibid., str. 19-23 283 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8144.pdf, 16. XII. 2010. 284 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8145.pdf, 16. XII. 2010.

61

djelomično zbog bojazni za vlastiti život285. Tijekom 7. lipnja, počela je evakuacija 3500 hrvatskih civila iz Travnika, uz pomoć UNPROFOR-a286. Već 8. lipnja, kada su vođene najžešće borbe, dio pripadnika „Travničke“ brigade HVO i hrvatskih civila, prešao je na teritorij pod kontrolom VRS-a287. Zbog predaje travničkog HVO i hrvatskih civila, srpskim snagama na Vlašiću, uspostavljena je radio veza između Blaškića i VRS-a, pod šiframa „Kurbla“ i „Akumulator“288. Nakon predaje, vojnici HVO, bit će odvedeni u logor na Manjači, a civili usmjereni prema Novskoj u Republici Hrvatskoj. Dijelu HVO i hrvatskim civilima, bit će omogućen transport do Vareša ili prema drugim dijelovima HZ H-B, prema naredbi koju će potpisati predsjednik tzv. Republike Srpske, Radovan Karadžić289. U samo tri dana, brojčano nadmoćnija ABiH, potisnula je HVO iz Travnika i prisilila ga na predaju, bošnjačkoj ili srpskoj strani. Ionako opterećeni Vitez, Busovača i Novi Travnik, primili su prognane Hrvate iz Travnika, dok su ranjenici hospitalizirani u improviziranoj bolnici u Novoj Biloj. Dok se odvijala tragedija travničkih Hrvata, svjetskoj javnosti su poslani mnogi apeli za pomoć i prekid kalvarije290. Po prvi put, svjetski mediji govore i pišu o Bošnjacima kao zločincima291. Zanimljivo, kako se događaji u Travniku, poklapaju sa smjenom na vrhu ABiH 8. lipnja, kada je Sefera Halilovića zamijenio Rasim Delić292. Ubrzo, Rasim Delić je naredio 3.K da prestane sa ofenzivnim djelovanjima.293 Tijekom lipanjskog napada ABiH na Travnik, počinjeni su stravični zločini nad hrvatskim stanovništvom, civilnom i crkvenom imovinom. Postrojba „El Mudžahid“, sastavljena od mudžahedina, prednjačila je u zločinu nad Hrvatima. U Travniku i okolnim selima, vršena su ubojstva i mučenja zarobljenih hrvatskih civila i pripadnika HVO-a, često uz ritualne obrede. Kasapljenja, vađenje organa, odsijecanje ekstremiteta, tjeranje zarobljenih da piju vlastitu krv i kliču Allahu, bili su neki od zlodjela koje su činili tzv. „borci za vjeru“. Kobnog 8. lipnja, zabilježeni su najteži zločini u selu Maljine, u kojem je ubijeno 37 Hrvata i selu Čukle, gdje je ubijeno 19 Hrvata. Sličan scenarij, dogodio se u selima Miletići,
285

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8160.pdf, 16. XII. 2010. 286 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8165.pdf, 16. XII. 2010. 287 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8199.pdf, 16. XII. 2010. 288 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 23 289 Omeragić, Dogovoreni rat, str. 317 290 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8164.pdf, 16. XII. 2010. 291 Novi list, 12. VI. 1993., str. 2 292 Doduše, Sefer Halilović je zadržao položaj načelnika ŠVK ABiH, ali bez formalnih ovlasti, dok je Rasim Delić postavljen na mjesto komadanta ŠVK ABiH. Globus, 11. VI. 1993., str. 7 293 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj bosni, str. 202-203

62

Grahovčići, Brajkovići, Krpeljići i Han Bila. Na nekoliko mjesta, organizirani su logori za zarobljene Hrvate. Zločini su nastavljeni, čak i u mirnodopskim uvjetima. Preostali Hrvati u Travniku, svakodnevno su strahovali za svoje živote. Posebno su uništavani i oskvrnjivani vjerski objekti. Nijedna crkva ili kapelica nije bila pošteđena. U franjevačkom samostanu i crkvi u Guča Gori, organiziran je logor za Hrvate, dok je crkveni inventar bio opljačkan i oskvrnut, a kipovi svetaca su upregnuti na konje i vučeni oko samostana. U srpnju 1996., pod IFOR-ovom zaštitom, izvršena je ekshumacija žrtava masakra u Maljinama. Područje ekshumacije, bilo je posuto smećem, čime se nastojao prikriti zločin. Tom prilikom, oštro su prosvjedovali „islamski humanitarci“, što je bio paravan za nazočnost mudžahedina u BiH. Na području općine Travnik, tokom napada ABiH, ubijeno je 163 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u logorima zatvoreno oko 1500 ljudi, te prognano oko 20 tisuća Hrvata.294 Tri dana poslije napada ABiH, 9. lipnja, oko 5:00h, 308. bbr. i dijelovi 317. i 307. bbr. ABiH, uz pomoć mudžahedina, privatne vojne jedinice „Sosna“, satnije 7. mbr., te MUP-a, napadaju novotravnički HVO. Bošnjačke snage, uspostavljaju utvrđenja prema VRS-u i kontrolu nad selima Ruda, Jakovići i Nokovići, te Pećinama i Kovačićima – istočno i jugoistočno od N. Travnika. Iz smjera Gornjeg Vakufa, napadnuta su sela Zubići i Šenkovići, u kojima je ABiH uputila stanovništvu ultimatum za predaju, iako u njemu nije bilo pripadnika HVO-a, na što je stožer OZ SB reagirao molbom UNPROFOR-u, da omogući evakuaciju civila295. U samom Novom Travniku, blokirana je glavna cesta, oko koje će se voditi teške borbe. Noć od 9. na 10. lipanj, protekla je mirno, pa je dogovorena razmjena mrtvih u selu Šenkovići296, da bi se 10. lipnja nastavile teške borbe, u nastojanjima ABiH da zauzme grad. Za razliku od Travnika, na novotravničkom području, HVO u sukobu sa ABiH, nije imao VRS u pozadini, pa je pružena odlučnija i snažnija obrana. U Gornjoj Večeriski, brigada HVO-a „Stjepan Tomašević“, spojila se sa „Viteškom“ brigadom, dok je travnička brigada „Frankopan“ uspostavila liniju obrane kod Nove Bile. U narednim danima, ABiH je „očistila“ šest sela između Travnika i Novog Travnika, pokušavajući odvojiti Novi Travnik od Viteza297, dok je HVO prepustio ABiH, crtu obrane prema Srbima, južno od Travnika. Izazvan je novi val prognanika, koji je preko srpskog teritorija, prebačen do Kiseljaka. Borbe oko Novog Travnika, nastavit će se s povremenim prekidima, do kraja lipnja.298
294 295

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 124-144 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8266.pdf, 17. XII. 2010. 296 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8316.pdf, 17. XII. 2010. 297 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8460.pdf, 17. XII. 2010. 298 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 206-208

63

Slika 15. Pripadnici HVO-a predaju se VRS-u na Vlašiću
Izvor: Danas, 11. VI. 1993., str. 11.; vidi: Rat u BiH (Elektronska građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.

Međutim, u javnosti, najveći odjek će imati incident, zbog zaustavljanja i pljačkanja humanitarnog konvoja, namijenjenog tuzlanskoj regiji. U trenutcima, kada je nekoliko tisuća hrvatskih prognanika iz Travnika, bježalo prema Novom Travniku i Vitezu, kroz zapadni dio Lašvanske doline, prolazio je tzv. „Konvoj radosti“ za ratom napaćenu tuzlansku regiju. Revoltirani zbog situacije u Travniku i pogibijom djece u Vitezu, željni osvete, prognani i lokalni Hrvati, većinom žene i djeca, spontano su zaustavili konvoj. U večernjim satima, 10. lipnja, dio konvoja je opljačkala, grupa od 40-50 žena, naoružana vilama, na sjevernom izlazu iz Travnika. Pljački su se pridružili pojedini pripadnici HVO-a, izvlačeći vozače iz kamiona, streljajući ih, te odvozeći kamione. Iako je pukovnik Blaškić na vrijeme izvršio pripreme za propuštanje konvoja, nije mogao garantirati za njegovu sigurnost jer je cesta Opara – Novi Travnik – Vitez – Busovača, bila crta bojišnica između HVO-a i ABiH. Prethodno je u Gornjem Vakufu oteto 30, a u Opari kraj N. Travnika, 20 kamiona, od strane ABiH 299. Vojnici UNPROFOR-a, sa nevjericom su promatrali pljačku i ubijanje vozača konvoja, dok su u Novoj Biloj, uzvratili na pucnjavu HVO-a, pri čemu je ubijeno nekoliko pripadnika HVO-a300. Događaji vezani uz pljačku „Konvoja radosti“, 10. i 11. lipnja, mogu se pripisati spontanosti i trenutnim okolnostima u Lašvanskoj doline, a ne planiranoj akciji odmazde HVO-a, kako su pojedini svjetski mediji okarakterizirali spomenuti događaj.301 6.6.
299

Sukob na području općina Žepče, Novi Šeher i Zavidovići

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8365.pdf, 17. XII. 2010. 300 http://www.youtube.com/watch?v=AqcRyad0Ja4, 17. XII. 2010. 301299 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 205-206

64

Nakon što je 3.K ABiH ovladao prostorom Travnika, koncentrirao se na sjeverno područje u zoni svoje odgovornosti. Na području Žepče – Novi Šeher – Zavidovići, HVO je imao ključnu ulogu u borbi protiv VRS-a. Također, HVO je na tim prostorima bio dobro organiziran, pa je tako TO Maglaj povjerio obranu istoimene općine, HVO-u općine Žepče, Zavidovići, Maglaj i Teslić, sa stožerom u Žepču.302 Navedeno područje, bilo je u sklopu 3. operativne grupe OZ SB, koja je raspolagala sa 110. usorskom brigadom i 111. xp. brigadom HVO-a iz Žepča. Do travnja 1993. g., nije bilo nikakvih narušavanja bošnjačko-hrvatskih odnosa, kada je ABiH počela zauzimati povoljnije položaje za vođenje rata protiv HVO-a. Bošnjaci iz Žepča, učestalo su napuštali grad. Nakon što je HVO eliminiran iz Zenice, sredinom travnja 1993. g, prekinuta je cestovna komunikacija 3. OG OZ SB sa ostatkom srednje Bosne303. Ipak, do Žepča su dopirale vijesti o stradanjima Hrvata u Zenici, što je zabrinulo lokalno hrvatsko stanovništvo.304 HVO Žepča, nastojao je suzbiti odmazdu i samovoljno provođenje pravde305. Krajem lipnja, ABiH će prenijeti težište operacija sa Lašvanske doline, na žepačko područje, odnosno, na dolinu rijeke Bosne, sjeverno od Zenice. Međutim, za razliku od travničkog područja, procjene slabih točaka HVO-a u Žepču, pokazale su se neutemeljenima, pa je ABiH naišla na jak i žestok otpor HVO-a. ABiH je namjeravala zauzećem Žepča i stavljanjem pod kontrolu važne prometnice koja prolazi kroz Žepče, povezati snage 2. i 3. korpusa. Između spomenutih korpusa ABiH, postojala je razlika u mentalitetu i shvaćanju ciljeva rata u BiH. Postrojbe 319. bbr. ABiH iz Žepča, bile su čvrsto manipulirane islamskim radikalima iz Zenice, odbijajući suradnju s HVO-om, iako su pojedine lokalne vođe gajili „mekši“ stav prema hrvatskoj strani. Kasnije, 201. brigada ABiH iz Maglaja, žestoko će se protiviti podčinjavanju 3. korpusu ABiH, nakon što je prethodno bila u sklopu OG 7 Jug. Vodstvo maglajske brigade, smatralo je 3.K, „mudžahedinskim“ i radikalno muslimanskim306. Bošnjačko-hrvatski odnosi u žepačkom kraju, pogoršavaju se u proljeće, kada na čelo OG Bosna 3.K ABiH, dolazi Refik Lendo, radikalni Bošnjak, koji je prethodno zapovijedao 308. bbr. ABiH iz N. Travnika. On ubrzo priprema ofenzivu na HVO u Žepču. Doduše, HVO je još krajem travnja očekivao napad ABiH. O namjerama ABiH, hrvatska strana je izvijestila

302 303

Marinčić, Općina Žepče ili Ključ funkcioniranja Federacije Bosne i Hercegovine, str. 30 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6754.pdf, 21. XII. 2010. 304 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 188-189 305 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih5/6748.pdf, 17. XII. 2010. 306 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 41

65

UNPROFOR. Suočen sa prijetnjom ABiH i izolacijom od ostatka teritorija OZ SB, HVO iz Žepča, okrenut će se suradnji s dojučerašnjim neprijateljem, VRS-om307. ABiH je započela grupirati dijelove 303., 314. bbr. i 7. muslimanske brigade kod sela Begov Han i Željezno Polje, te dijelove 309. bbr. u Kamenici. Jugozapadno od Žepča, raspoređeni su dijelovi 303., a kod Čardaka, 306. bbr. Sve navedene brigade ABiH, nisu pripadale OG Bosna, što potvrđuje ofenzivne namjere ABiH, prema žepačkom HVO-u. U OG Bosna, djelovale su lokalne, 319. bbr.iz Žepča i 318. bbr. ABiH iz Zavidovića, ojačane „Zelenim beretkama“ Narcisa Dročića, te pripadnicima TO-a. S druge strane, zapovjednik 3. OG OZ SB, Ivo Lozančić, raspolagao je 110. br. u Usori i 111. xp br. iz Žepča, s oko sedam tisuća vojnika.308 Na dan sv. Ive (Ivana Krstitelja), 24. lipnja, za vrijeme mise, oko 8:30h, započeo je napad ABiH na žepački HVO, iz pravca Željeznog Polja i Zenice. Na udaru su se našla hrvatska sela Gornja Papratnica, Brezovo Polje i Golubinja309. Prethodno, 23. lipnja 1993., u večernjim satima, grupa mudžahedina napala je selo Dolubina, dok je Novi Šeher napadnut oko 7:30h, 24. lipnja 1993. Uslijed novopridošlih pojačanja iz 301. i 305. brigade, ABiH je u potpunosti blokirala Žepče sa više od 12 500 vojnika. Lokalno hrvatsko pučanstvo sa područja oko južne obale rijeke Bosne, inače većinski bošnjačkog, nastojalo se skloniti u hrvatska sela. U gradu se vode žestoke ulične borbe, dok je odred „Zelenih beretki“ opkolio stožer VP HVO-a u hotelu „Balkan“. HVO uspostavlja punktove na cestama prema Zavidovićima, N. Šeheru i Maglaju, dok ABiH kontrolira zapadne i južne izlaze iz grada. Napad ABiH, nastavio se 25. lipnja, topničkim i minobacačkim napadima sa okolnih uzvisina, dok se u gradu vode ulične borbe, pri čemu više nego vojnici, stradavaju civili. HVO je ovladao selima Gornji Lug, Ljubatovići, Strupina, Karse i Vitlaci, dok se u Novom Šeheru i Gornjoj Ozimici, predalo 300 bošnjačkih vojnika, od kojih većina nije htjela pucati na hrvatsku stranu310. HVO je napustio dio crte bojišnice prema Srbima, što je VRS iskoristila za pregrupiranje snaga i djelovanje po području Maglaja i Tešnja311. Sukladno sa srpskohrvatskom suradnjom, ranjenici HVO-a, prebačeni su preko teritoriju pod kontrolom VRS-a, do bolnica u Banja Luci i Doboju312. Slijedeća dva dana, 26. i 27. lipnja, nastavljene su ulične
307 308

Omeragić, Dogovoreni rat, str. 268-276 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 215-219 309 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8890.pdf, 21. 12. 2010. 310 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8940.pdf, 21. XII. 2010. 311 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/1119.pdf, 21. XII. 2010. 312 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8978.pdf, 21. XII. 2010.

66

borbe, uz žestoko obostrano granatiranje s okolnih uzvisina. Za HVO, od krucijalne važnosti bila je "određena suradnja“ sa srpskom stranom, pomoću koje je vršila svoju opskrbu313. Tako je 29. lipnja, „iznajmljena“ tenkovska satnija VRS-a314, kako bi HVO ovladao gradom315. Uskoro je HVO potisnuo ABiH, južno od Papratnice, te 30. lipnja, prisilio na predaju dijelova 305. i 319. bbr. ABiH. Zapovjednik 319. bbr., Galib Dervišević, oko 17:00h, pristaje na predaju svoje brigade u Žepču. Manje, ekstremnije grupe ABiH, odbijaju predaju i nastavljaju borbe, da bi 1. srpnja, konačno položile oružje. Tijekom i poslije lipanjskog sukoba, lokalno stanovništvo je bježalo iz svojih domova, stvarajući tako etnički homogenija područja. Područje Tešnja i Maglaja, bilo je pošteđeno sukoba zbog obostrane razumnosti i suradnju u obrani od VRS-a, koja je nastojala zauzeti taj teritorij na račun bošnjačko-hrvatskog sukoba u Žepču. Između četiri i pet tisuća bošnjačkih civila, bilo je zatočeno u skladištima „Nove trgovine“ u Žepču, dok su vojnici ABiH, zatočeni u lokalnim školama. U njima su vladali nehumani uvjeti, iako je zapovjednik 3. OG OZ SB, tvrdio da se postupa prema Ženevskoj konvenciji316. Od hrvatskih civila, najteže je stradalo stanovništvo iz Zavidovića.317

6.7.

Sukob na području općina Kakanj i Vareš

Područje kakanjske i vareške općine, bilo je pošteđeno otvorenog sukoba između Bošnjaka i Hrvata, u prvoj polovici 1993. g. Obje općine, nalazile su se na važnim prometnim pravcima, koji vode do glavnog grada – Sarajeva. Posebno važan strateški položaj, imao je Vareš, preko kojeg se odvijala jedina cestovna komunikacija sa tuzlanskom regijom. S vremenom, u Varešu se razvila trgovina „na crno“, jer je grad bio na tromeđi teritorija kojeg su kontrolirale bošnjačka, hrvatska i srpska strana. U Kaknju, gdje su Bošnjaci kao narod imali apsolutnu većinu, situacija je bila drugačija. Uslijed velikosrpske agresije na BiH, lokalno stanovništvo se organiziralo za obranu. Formirane su postrojbe ABiH i HVO, dok je srpsko stanovništvo politički neutralizirano i vojno razoružano. Blizina Zenice i Visokog,
313

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/9075.pdf, 21. XII. 2010. 314 Jedna ispaljena tenkovska granata, koštala je 500 DEM, dok je 1h „iznajmljenog“ tenka sa posadom koštao 3000 DEM. Navodno, Mate Boban je preporučio korištenje ove „jeftine“ usluge. Omeragić, Dogovoreni rat, str. 272 315 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/9132.pdf, 21. XII. 2010. 316 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8978.pdf, 21. XII. 2010. 317 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 220-225

67

odnosno stožera 3.K ABiH i glavne logističke baze, uvjetovali su porast islamskog radikalizma u Kaknju, te u lokalnoj 309. bbr. S druge strane, HVO je u Kaknju imao brigadu „Kotromanić“, osnovane od brigade „Bobovac iz Vareša. Od početka rata u BiH, bošnjačka strana je postupno prihvatila sve poluge civilne vlasti, dok se hrvatska strana ograničila na istočni dio općine, gravitirajući Varešu. Porast netrpeljivosti prema Hrvatima, osjetan je nakon dolaska pripadnika 7. muslimanske br., u svibnju 1993., koji uskoro uhićuju i maltretiraju lokalne Hrvate i Srbe. U incidentima prije otvorenog sukoba u lipnju, ubijeno je osam Hrvata od strane ABiH.318 Ofenzivne akcije ABiH, na području kakanjske općine, započinju napadom na selo Ričica, 5. lipnja 1993., kada je 350 Hrvata pobjeglo iz svojih domova prema Varešu, nakon čega su im obiteljske kuće opljačkane i uništene. Glavni napad ABiH, počinje 8. lipnja, sudjelovanjem postrojbi iz Zenice, Visokog, Breze i Kaknja, napadom na selo Lučiće, s namjerom da „odsječe“ kakanjske Hrvate od Vareša. Ubrzo slijede napadi na ostala sela nastanjena Hrvatima, koji bivaju protjerani. Emil Harah, zapovjednik HVO brigade „Bobovac“ iz Vareša, idućeg dana iznosi procjenu stanja nakon ofenzive ABiH u Kaknju, prema kojoj se očekuje napad ABiH na Vareš319. Nakon što je ABiH ovladala Travnikom, težište ofenzive u srednjoj Bosni, prenosi se na Kakanj, u kojem bošnjačka strana steže obruč oko brigade HVO-a „Kotromanić“320. Stanje po HVO se pogoršava, okruživanjem sela Čatići, u kojem su se sklonili Hrvati iz obližnjih sela. Nikola Marić, zapovjednik brigade HVO brigade „Kotromanić“, 11. lipnja 1993., izvješćuje HVO Mostara, Viteza i Kiseljaka, kako je od ABiH dobio ultimatum za predaju, pri tome tražeći pomoć od susjednih brigada HVO-a 321. Ubrzo u Vareš stiže prvi val prognanika, dok se pojedine grupe hrvatskih civila skrivaju po šumama istočno od Kaknja, izbjegavajući vojnike ABiH322. Nikola Marić, 12. lipnja, šalje vapaj za pomoć opkoljenim civilima u Ćatićima, Kaknju, Brnju, Crncima i Banjevcima, koji su već četiri dana u okruženju. Ukoliko ne dobije pomoć do 15:00h, zapovjednik Marić će započeti s pregovorima oko predaje HVO-a, bošnjačkoj strani323. Istog dana, većina HVO-a s

318 319

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 245-247 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8244.pdf, 22. XII. 2010 320 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8318.pdf, 22. XII. 2010. 321 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8344.pdf, 22. XII. 2010. 322 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8395.pdf, 22. XII. 2010. 323 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8400.pdf, 22. XII. 2010.

68

preko 12 tisuća Hrvata iz Kaknja, izvuklo se prema Varešu324. Zadnji pokušaj pružanja otpora HVO-a iz Kaknja, bio je kod Kraljeve Sutjeske, ali je ABiH uskoro potisnula HVO do Vareša325.

Slika 16. Spaljene hrvatske kuće u Kraljevoj Sutjesci, općina Kakanj
Izvor: http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=12507%3Au-trusinikod-konjica-obiljefena-15-ta-obljetnica-stradanja-hrvata-&Itemid=51, 11. I. 2011.

Iz Vareša, civili su mogli biti transportirani u Kiseljak ili Hercegovinu, preko teritorija pod srpskom kontrolom, uz novčanu naknadu. Sve u okviru srpsko-hrvatske suradnje u Varešu. O suradnji je svjedočio general ABiH, Stjepan Šiber, kojem je Emil Harah priznao paktiranje sa Srbima. Ujedno, Šiber navodi kako je bio spreman atentat na njega u Varešu, kojeg je trebao izvesti Zvonko Dužnović, inače bliski suradnik Ivice Rajića iz Kiseljaka. HVO je u Ćatićima predao oružje, dok je Kaknjom ovladala 7. muslimanska brigada. Uhićeni vojnici HVO odvedeni su u TE Ćatići, „Cementaru“ i kakanjski rudnik.326 Hrvatski civili u kakanjskoj općini, najviše su stradali. Ubijeno je 105 zarobljenih pripadnika HVO-a i civila, od čega je šestero djece. Zatočeno je 200 pripadnika HVO-a, dok je izbjeglo ili prognano preko 16 tisuća Hrvata. Bošnjačke vlasti, pozivali su Hrvate da se vrate, ali oni koji su se vraćali, bili su izvrgnuti zlostavljanju, nerijetko i ubojstvu. Kuće kakanjskih Hrvata bile su zapaljene ili useljavane Bošnjacima iz Krajine i istočne Bosne. U počinjenim zločinima nad Hrvatima, istaknuli su se lokalni i strani mudžahedini, predvođeni imamom Ševalom Omerspahićem. Najkrvaviji dan je bio 13. lipanj, kada su počinjeni zločini u selima Drenovik, Slapnica, Kraljeva Sutjeska, Kovači i Bradarići. Crkveni i ostali religijski objekti, bili su predmet „posebnog tretmana“. Kapelice su pretvorene u javne zahode, crkve –
324

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8407.pdf, 22. XII. 2010. 325 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih7/8462.pdf, 22.XII. 2010. 326 Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 109-112, 119-121

69

pljačkane i uništavane. Iako ga je čuvala ABiH, samostan u Kraljevoj Sutjeskoj je opljačkan, a svećenici izloženi zlostavljanju, od kojih je jedan svećenik doživio živčani slom.327 Očekivani napad ABiH na Vareš je izostao. Međutim, kakanjski Hrvati okupljeni u Varešu, pod utjecajem katastrofalne politike Mate Bobana i njegove „hercegovačke struje“, zaputili su se prema Hercegovini preko teritorija pod kontrolom VRS-a, kretajući se tako na tzv. „križni put“.328

6.8.

Područje grada Sarajeva

U gradu Sarajevu nije došlo do oružanog sukoba Bošnjaka i Hrvata, budući da je grad bio u okruženju VRS-a, te izložen svakodnevnoj borbi za preživljavanje. Uz postrojbe ABiH, HVO je držao dio crte bojišnice prema VRS-u. Međutim, potpuna suradnja između bošnjačke i hrvatske strane, nikada nije ostvarena. Iako nije došlo do oružanog sukoba, vodila se politička borba Bošnjaka i Hrvata, pa čak i unutar svojih nacionalnih korpusa. U samom sarajevskom HVO-u, postojali su oprečni pogledi na suradnju s bošnjačkom stranom. Zapovjednik HVO-a brigade „Kralj Tvrtko“ iz Sarajeva, Vladimir Šaf, bio je sklon suradnji sa ABiH. S druge strane, predsjednik HVO-a Sarajevo, Slavko Zelić, nije podržavao suradnju sa ABiH i ulazak HVO-a u sistem OS RBiH. Zelić je bio pod utjecajem „hercegovačke struje“, te je primao „posebne upute“ iz Gruda, preko Kiseljaka. Kroz upute, trebala se ostvariti zamisao Mate Bobana, da Hrvati iz srednje Bosne i Sarajeva, „humano“ presele u Hercegovinu.329 Prethodno je Velimir Marić, član sarajevskog HDZ-a, najviše zagovarao „humano preseljenje“ i prepuštanje teritorija kojeg je kontrolirao HVO, srpskoj strani. 330 Do nove političke polarizacije među sarajevskim Hrvatima, došlo je sredinom travnja 1993. g., kada je formirana Hrvatska seljačka stranka BiH (HSS BiH), kao alternativa HDZ-u. HSS BiH je u Sarajevu uživao potporu katoličke crkve, osobito nadbiskupa Puljića i franjevačkog provincijala Anđelovića, te intelektualnih krugova.331 Za takve Hrvate, politički oponenti su govorili, da su „Alijini Hrvati“ ili da se uvlače „pod Alijin fes“. Slavko Zelić je svojevremeno
327 328

Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 245-258, 284 Krećemo na križni put, Večernji list, 18. VI. 1993., vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, Zagreb: Vjesnik, 2005. 329 Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 63 330 Omeragić, Dogovoreni rat, str. 143-151 331 Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio Bosnu i Hercegovinu, str. 133-140

70

bio spreman uhititi nadbiskupa Puljića i predsjednika HSS-a BiH, Ivu Komšića, ako dobije naređenje iz Gruda. Uz navedeno, rekao je kako su Hrvati u Sarajevu samo smetnja, „jer se oni (Hercegovci – op. F.B.) ne mogu obračunati s Muslimanima u Mostaru“332 U ABiH, također dolazi do unutarnjih sukoba. U travnju 1993., Jusuf Juka Prazina, zapovjednik „specijalaca“ u Sarajevu, prelazi u HVO. Inače, predratni kriminalac i „kralj reketa“, ušao je u sukob s vojnim vrhom ABiH, pa je zaštitu potražio kod HVO-a. 333 Ironično, Prazina je bio najodgovorniji za zločin nad hrvatskim civilima u naselju Stup, počinjen u kolovozu 1992. g. Sarajevski Hrvati, predvođeni Komšićem, Puljićem i Zelićem, javno su istupili da se sukobi ABiH i HVO-a prekinu, prije svega, nastojeći zaštiti Hrvate u Sarajevu. Međutim, slična javna obraćanja, izostala su sa bošnjačke strane, što je bio dokaz homogenosti i potpore djelovanju ABiH.334 Medijski rat je učinio svoje. Za Hrvate i HVO u Sarajevu, položaj je svakog dana postajao teži. Učestali su napadi na pripadnike HVO-a i pljačkanje hrvatske imovine. Prvi korpus ABiH, zatražit će krajem svibnja 1993., da joj HVO prepusti liniju obrane na Dobrinji.335

7. Ljetni nastavak sukoba (srpanj – kolovoz 1993. g.)

7.1.

Područje općina Vitez i Busovača

Nakon lipnja, OZ SB je teritorijalno „sužena“ ofenzivom ABiH na zapadu i istoku, pri čemu je ABiH ovladala Travnikom i Kaknjom. Krajem lipnja 1993., južno od Novog Travnika i Viteza, ABiH zauzima isturene položaje HVO-a i time ugrožava improviziranu cestovnu komunikaciju OZ SB sa Hercegovinom, preko Sebešića. U Bugojnu, koji geografski pripada srednjoj Bosni, ali je uključen u OZ SZH HVO-a, nakon desetodnevnih borbi hrvatske i bošnjačke strane, vođenih od 18. do 28. srpnja, ABiH preuzima kontrolu nad gradom, eliminirajući bugojansku brigadu HVO-a „Eugen Kvaternik“. Bugojanski Hrvati, bili su zatočeni na gradskom stadionu i ostalim improviziranim zatvorima, izloženi maltretiranju i ubijanju336. Oko 16 tisuća hrvatskih Bugojanaca, napustilo je svoje domove. Zbog navedenih
332 333

Ibid., str. 144-146 Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 57 334 Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio Bosnu i Hercegovinu, str. 148-150 335 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 273 336 Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 89-122

71

osvajanja ABiH, uvelike je otežan položaj HVO-a na viteško-busovačkom području, gdje je nastavljen bošnjačko-hrvatski sukob promjenljivog intenziteta, uz snajpersko i minobacačko djelovanje. HVO je uspijevao odolijevati napadima ABiH, ali uz značajne gubitke, što je iscrpljivalo njegovu obranu. Tijekom srpnja, 17. krajiška bbr. ABiH, u dva navrata će izvršiti neuspješne napade.

Slika 17. Poginuli pripadnik HVO-a iz Stare Bile kraj Viteza, nepoznatog identiteta (ljeto 1993. g.)
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/12360697, 12. I. 2011.

Međutim, ključne borbe su se vodile oko Sebešića. Pukovnik Blaškić, suočen s potencijalnom izolacijom OZ SB, 2. srpnja 1993, upućuje zahtjev OZ SZH, u kojem traži pomoć za Sebešić337. Slijedećeg dana, 3. srpnja, u izvanrednom izvješću zaključuje kako je Sebešićem ovladala ABiH, budući da je izgubio vezu s postrojbama HVO-a koje su se nalazile u Sebešiću338. Kasnije, oko 350 pripadnika HVO-a iz Sebešića, povuklo se prema Gornjem Vakufu. Izgubljene su velike količine MTS-a za HVO, što će predstavljati kroničan problem za OZ SB, koja jedini spas vidi u proboju snaga HVO-a iz Hercegovine.339

337

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9208.pdf, 28. XII. 2010. 338 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9288.pdf, 28. XII. 2010. 339 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 210-211

72

Slika 18. Stari Vitez – posljedice eksplozije kamiona s 200 kilograma „vitezita“
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/67781401, 12. I. 2011.

7.2.

Područje općina Kiseljak, Kreševo i Fojnica

Za razliku od prethodnih napada ABiH sa sjevera i sjeveroistoka kiseljačke općine, u srpnju će ABiH napasti sa juga i istoka. Namjera ABiH, bila je spojiti 2. i 3. korpus na sjeveru, sa 1. 4. i 6. korpusom na jugu. U navedenom povezivanju snaga ABiH, uštedilo bi se 100 km na cestovnoj komunikaciji Zenica – Novi Travnik – Gornji Vakuf. Istodobno, prekinula bi se komunikacija HVO-a i VRS-a, te onemogućila njihova suradnja, istočno od Kiseljaka. Selo Gomionica, prethodno žarište borbi od siječnja do lipnja, ponovo je bilo poprište sukoba. ABiH je 5. srpnja, izvela tri napada na Gomionicu, ali je HVO odbio napade uz teške vlastite gubitke. Na južnom dijelu kiseljačke općine, ABiH je pokušala ovladati prostorom od Han Ploče do Tarčina, te „odsjeći“ HVO od VRS-a. Najžešće borbe su se vodile oko sela Tulice, koje je na kraju zauzeo HVO.340 Kako je ABiH od siječnja kontrolirala Kaćune i izolirala Kiseljak od ostatka OZ SB, odlučila je proširiti svoj koridor, južnije od Kaćuna. Ofenziva je preusmjerena na područje Fojnice i Kreševa, zajedničkim djelovanjem 3. i 4. korpusa ABiH. Napad na Fojnicu započinje 2. srpnja 1993., oko 6:10h, djelovanjem ABiH na području Alaupovke, Novog Naselja, Motorca, Gradine, Tješila i Ostružnice, kako izvještava zapovjednik 3. bojne brigade

340

Ibid., 211-213

73

„Ban Jelačić“, Branko Stanić341. Napad je uslijedio samo par dana nakon posjete zapovjednika UNPROFOR-a, generala Morillona, održane 30. lipnja, te prethodnog dogovora od 13. lipnja, kojim je Fojnica proglašena zonom mira hrvatske i bošnjačke strane, zbog svojeg hospitalnog značenja342. U međuvremenu, zapovjednik 2. OG OZ SB, Ivica Rajić, zadržan je u Visokom. Naime, prilikom posjete kanadskom UNPROFOR-u, povodom održavanja svečanosti zbog kanadskog dana državnosti, Rajić je zadržan jer su pripadnici ABiH okružili kanadsku bazu, zahtijevajući njihovo izručenje i puštanje zarobljenika iz Kiseljaka343. Slijedećeg dana, 3. srpnja, ABiH steže obruč oko Fojnice, gdje je omjer ljudstva bio 6-8 puta veći, u korist bošnjačke strane344. Situacija po HVO, pogoršavala se svakim slijedećim danom. Uz pomoć novopridošlih snaga, ABiH je 14. srpnja krenula u odlučni napad na Fojnicu345. Konačno, Ivica Rajić, 16. srpnja, u 3:00h, izvještava kako je započela evakuacija hrvatskih civila i vojnika iz Fojnice346. HVO je uspio zadržati četvrtinu fojničke općine, nagnutu na općinu Kiseljak, gdje je uspostavio liniju obrane. Više od šest tisuća Hrvata iz Fojnice, pobjeglo je preko planine Višnjica i smjestilo se u kućama Bošnjaka, koji su prethodno u travnju pobjegli u Fojnicu. Na taj način, izvršeno je obostrano „etničko čišćenje“ fojničke i kiseljačke općine. Postrojbe ABiH, nakon ulaska u Fojnicu spaljuju dio ratne bolnice i hotel Reumal, te u studenom 1993., ubijaju dvojicu fratara iz fojničkog samostana347 Ofenziva ABiH, nastavit će se početkom kolovoza, nastojeći razdvojiti VRS i HVO na kiseljačkom području, duž linije Ostje – Kokoška.348 7.3. Predah u kolovozu

U kolovozu je nastupilo relativno primirje, djelomično zbog pregrupiranja snaga ABiH i nove runde ženevskih pregovora. U međuvremenu, formiran je 6. korpus ABiH, sa stožerom u Konjicu. Dok su se vodili vojni tripartitni pregovori u sarajevskom aerodromu, ABiH je nastavila s ofenzivnim djelovanjima u općini Žepče i hrvatskom dijelu općine
341

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9215.pdf, 28. XII. 2010. 342 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9214.pdf, 28. XII. 2010 343 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9255.pdf, 28. 12. 2010. 344 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9272.pdf, 28. 12. 2010. 345 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9720.pdf, 28. 12. 2010. 346 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih8/9785.pdf, 28. 12. 2010. 347 Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 217-226 348 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 213-215

74

Fojnica.349 U selu Kiseljak na području Žepča, 16. kolovoza, diverzanti ABiH su počinili ratni zločin, ubivši 43 mještana, od kojih su većina bili žene i djeca.350 Zapovjednik OZ SB HVO-a, pukovnik Blaškić, imao je problema sa primanjem izvješća od podređenih postrojbi. Zbog loših veza, izostajala su mu izvješća iz Vareša, Žepča, Usore i Kiseljaka. Pored toga, sve veći problem je predstavljala nedovoljna popunjenost postrojbi i svojeglavost pojedinaca opterećenih lokal patriotizmom. S druge strane, vojni vrh ABiH je održao sastanak u Zenici, 21. i 22. kolovoza. Prema transkriptu savjetovanja u Zenici, najeklatantniji u razgovoru, bili su Sefer Halilović i Rifat Bilajac. Izdvojena su dva ključna pitanja, koja je obrazložio Halilović: „Mi danas moramo odgovoriti na dva ključna pitanja... Da li je Armija, odnosno borci, za nametnutu podjelu zemlje ili ne, ovako kako se dešava u Ženevi. I drugo, da li je moguć uspješan nastavak rata u postojećim uslovima. Ja ću odmah želim da se izjasnim, vrlo precizno mislim da je moguće uspješno nastaviti rat, ne mogu da kažem koliko će trajati... u principu ja sam protiv podjele. Vrlo principijelno. Sve odluke koje donese država, politika ja ću kao vojnik da poštujem. Ako me pitate za moje mišljenje mislim da je to samo etapa, jedna od etapa uništenja bošnjačkomuslimanskog naroda“351 Rifat Bilajac, podržavajući ratnu opciju govori: „Glavne tri ključne tačke su Kiseljak, Prozor i Žepče, što život znače za državu BiH i za Armiju. Ali, njima prethodi da se odradi pravac od Fojnice i onda Vitez...“. Načelnik ŠVK ABiH, pukovnik Halilović, potvrđuje Bilajca i precizno obrazlaže: „Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili zauzeti Vitez? Ja bi se odlučio za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju“.352 Iz navedenog, jasno se vide namjere vrha ABiH glede prostora srednje Bosne, odnosno hrvatskih enklava u tom dijelu BiH. Ubrzo je došlo do kadrovskih promjena u ABiH, čime je radikalna „struja“ ojačala svoj status.353 O „čišćenju kadra svjedoči zamjenik zapovjednika ŠVK ABiH, Stjepan Šiber, navodeći kako je u prosincu 1992. g., u ŠVK bilo 18,3 % Hrvata, dok je u srpnju 1993.g, udio pao na 6 %. Pod nadzorom Rifata Bilajca, dovođeni su nepismeni i poslušni kadrovi, proislamske orijentacije.354

349

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih10/11528.pdf, 28. XII. 2010. 350 Večernji list, 18. VIII. 1993; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 351 Tuđman, Vrijeme krivokletnika, str. 292-293 352 Ibid., 293 353 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 255-257 354 Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 146

75

Slika 19. Primirje u kolovozu – pripadnici HVO-a na Brdu kraj Viteza u partiji pokera
Izvor: James Mason, http://www.pbase.com/zidar/image/67557891, 11. I. 2011.

8. Zadnja etapa sukoba (rujan 1993. g. – veljača 1994. g.)

8.1.

Završne borbe na području općina Vitez i Busovača

U rujnu 1993., nastavljene su ofenzivne akcije ABiH, promjenljivog intenziteta. Iako je ABiH djelovala na području Kiseljaka, Žepča, Novog Travnika i istočnog dijela travničke općine pod kontrolom HVO-a, koncentrirala je svoje snage na Vitez i Busovaču. Namjera ABiH, bila je podijeliti hrvatsku enklavu na manje džepove, kako bi lakše ovladala teritorijem pod kontrolom HVO-a. Početkom rujna, na svim dodirnim točkama ABiH i HVO-a, vodile su se borbe uz obostranu izmjenu topničke i minobacačke vatre355. Kako bi podijelila hrvatsku enklavu na manje dijelove, ABiH je izvela napad na cestovnu komunikaciju Travnik – Vitez – Busovača. Prvi val rujanske ofenzive ABiH, počeo je 5. rujna, topničkim i pješačkim napadom na selo Zabilje iz pravca Brda, radi „odvajanja“ Novog Travnika od Viteza. Borbena djelovanja, proširila su se istočno od Zabilja, na sela Jardol i Bukve. Slijedećeg dana, ABiH je nastavila povremeno granatirati područje Zabilja, Bile i Divjaka, dok su u Brdima zapaljene

355

Slobodna Dalmacija, 1. IX. 1993.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.

76

hrvatske kuće. U busovačkoj općini, ABiH je djelovala iz pravca Kaćuna356. Viteška brigada, 7. rujna, uz topničku podršku, preuzela je inicijativu i potisnula snage ABiH na području Grbavice357. Do kraja idućeg dana, HVO je uspio ovladati Grbavicom, te onemogućiti očekivani napad ABiH, kojim je namjeravala zauzeti tvornicu SPS. Akciju HVO-a na Grbavicu, vodio je Željko Akrap358, današnji dekan Hrvatskog vojnog učilišta. Pukovnik Blaškić, suočio se s problemom špijunaže u redovima UN-ovih prevoditelja, bošnjačke nacionalnosti. Stoga izdaje zapovijed za suzbijanje takvih aktivnosti, dopuštajući prolaz vozilima samo na glavnim cestama359. Nakon deset dana, 18. rujna, uslijedio je drugi val rujanske ofenzive ABiH. Izvršeni su jaki topničko – pješački napadi diljem srednje Bosne, iako je tog dana trebalo nastupiti primirje prema dogovoru u Ženevi. Zbog napada ABiH, obustavljena je dogovorena evakuacija ranjenika iz bolnice u Novoj Biloj360. ABiH je koncentrirala svoje snage duž linije Preočica – Krčevine – Krušćica, kako bi presjekla cestovnu komunikaciju Nova Bila – Busovača. Zapovjednik OZ SB, traži od OZ SZH da svojim napadom uveže snage ABiH i tako olakša pritisak na Novi Travnik, Novu Bilu, Vitez i Busovaču361. Drugog dana, nastavlja se ofenziva ABiH prema tvornici SPS preko Krčevina i Krušćice. ABiH koristi tenkove, protiv kojih je HVO bio nemoćan zbog nedostatka MTS-a362. Uslijedio je napad na potezu Sivrino Selo – Pirići – Ahmići, gdje je hrvatska enklava bila najuža. Međutim, ABiH napreduje oko kilometar, ali trpi velike gubitke u ljudstvu i MTS-u. Jedini način opskrbljivanja HVO-a, bili su helikopteri Hrvatske vojske. Stoga je pukovnik Hadžihasanović izdao zapovijed da se obaraju helikopteri HV-a, kako bi se spriječio dotur MTS-a i izvlačenje ranjenika363. Za pilote HV-a, letovi za srednju Bosnu, bili su istovremeno izrazito rizični i financijski isplativi. Naime, ranjenici i „sretnici“ koji su napuštali Lašvansku dolinu, davali su novac pilotima HV-a, kao u Coppolinoj „Apokalipsi“, na što aludira Lovrenović364. Žestoke
356

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/13162.pdf, 29. XII. 2010. 357 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/13236.pdf, 29. XII. 2010. 358 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/13292.pdf, 29. XII. 2010 359 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/13973.pdf, 29. XII. 2010. 360 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/13977.pdf, 29. XII. 2010. 361 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/14011.pdf, 29. XII. 2010. 362 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/14049.pdf, 29. XII. 2010. 363 http://www.slobodanpraljak.com/materijali/RATNI%20DOKUMENTI/RATNI%20DOKUMENTI %20ABiH/RATNI%20DOKUMENTI%20ABiH%201/1277.pdf, 29. XII. 2010. 364 Stenogrami o podjeli Bosne, Vol. II., str. 537-541

77

borbe uz glavnu cestu, istočno od Viteza, prestale su nakon nekoliko dana. Do kraja rujna, ABiH je ponovno napala pojedina područja od Novog Travnika do Busovače, te hrvatsku enklavu u Žepču.365 U listopada nije bilo značajnijih aktivnosti u Lašvanskoj dolini, jer je težište sukoba prebačeno na Vareš, da bi ABiH početkom studenog ponovno reaktivirala ofenzivu na tvornicu SPS, odnosno, grad Vitez. Uskoro je tvornica SPS bila u dometu izravne vatre ABiH. Situacija se pogoršavala na području Nove Bile, vitalne zbog improvizirane bolnice „dr. fra Mato Nikolić“, smještene u župnoj crkvi i dvoru. Bolnica je odsječena od Viteza366, te je ostala bez struje i vode. Novi napad na SPS, dogodio se 8. prosinca, manevrima postrojbi ABiH iz Zaselja i Starog Viteza. Sredinom prosinca, organiziran je humanitarni konvoj, simbolično nazvan „Bijeli put“, za pomoć bolnici u Novoj Biloj i Hrvatima Lašvanske doline. Međutim, konvoj je zadržan tri dana u Rami, zbog protivljenja lokalnih zapovjednika ABiH i nepropuštanja konvoja preko svojih teritorija. Ipak, nakon jedanaest dana, 20. prosinca, u Novu Bilu stiže prva grupa od 87 kamiona „Bijelog puta“. Konvoju je trebalo dva i pol dana, da prođe dionicu od 48 km pod kontrolom ABiH, koja je zaplijenila pet kamiona za svoje potrebe367. Dan prije dogovorenog prekida vatre za Božićne i Novogodišnje blagdane, 22. prosinca 1993., započeo je najžešći napad ABiH na području Lašvanske doline. U 5:30h, otvorena je topnička i minobacačka vatra na Novi Travnik, Vitez, Novu Bilu i Busovaču, te je uskraćena voda i električna energija. Ujedno je i ugrožen konvoj „Bijeli put“368. ABiH je probila liniju obrane HVO-a kod Križančeva Sela i Gornje Večeriske, s namjerom da „uništi svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce“, kako je pisalo u kriptiranoj naredbi zamjenika zapovjednika 3.K ABIH, pukovnika Džemala Merdana, koju je presreo VOS HVO-a 369. Prilikom zauzimanja Križančeva Sela, ABiH je počinila masovni zločin, ubivši 74 Hrvata. Kasnije obdukcije, utvrdile su izopačene načine ubijanja Hrvata u Križančevom Selu, gdje su pojedinci smaknuti mačetama, sjekirama, čekićima i sličnim hladnim oružjem370. Mehmed Alagić, tadašnji zapovjednik 3.K ABiH, označit će „proboj“ u Križančevom Selu, presudnim za pritisak na HVO da potpiše primirje371. Zbog katastrofe u Križančevom Selu, pukovnik

365 366

Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 228-230 Slobodna Dalmacija, 31. X. 1993.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 367 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 330-332 368 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih14/18278.pdf, 29. XII. 2010. 369 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih14/18283.pdf, 29. XII. 2010. 370 Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 168-171 371 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 26

78

Blaškić, smijenit će Marija Čerkeza, sa dužnosti zapovjednika „Viteške“ brigade. Do kraja 1993. g., neće doći do pomicanja crte bojišnice ABiH i HVO-a.

Slika 20. i 21. Tijela izmasakriranih Hrvata iz Križančeva Sela u viteškoj sportskoj dvorani na identifikaciji 1. veljače 1994 (gore)., te spomen obilježje u Križančevu Selu
Izvor: http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/ubojstva-u-krizancevu-selu-u-sjeni-zaborava-985.html, 12. I. 2011.; autor, 27. V. 2010.

U siječnju 1994. g., Filip Filipović je zamijenio Tihomira Blaškića na mjestu zapovjednika OZ SB. Uskoro, Filipović odbija predati područje sjeverno od Starog Viteza, koje bi povezalo bošnjačku enklavu sa teritorijem pod kontrolom ABiH. U ranim jutarnjim satima, 9. siječnja 1994. g., ABiH kreće u napad obilazeći Vitez. Ishodišta napada su bili Križančevo Selo i Krušćica. Napredujući prema Šantićima, ABiH u zaselku Buhine kuće, čini masovni zločin ubivši 26 Hrvata. U dvodnevnim borbama, odbijen je napad ABiH i pokušaj da presječe cestu Vitez – Busovača. Tijekom borbi, ABiH je napredovala do Bukva Kuća, samo 100 metara od Zapovjedništva OZ SB, gdje je izvjesila svoju zastavu. U protuudaru

79

HVO-a, od 21. siječnja, pomicana je crta bojišnice u korist HVO-a372. Dok su vođeni politički pregovori između bošnjačke i hrvatske strane, njihove vojske nisu mirovale. Početkom veljače, ABiH je još jednom bezuspješno pokušala presjeći komunikaciju Vitez – Busovača. HVO je odgovorio kontranapadom i povratio položaje izgubljene 22. prosinca 1993. g. Sukob u Lašvanskoj dolini, jenjava nakon potpisanog sporazuma o prekidu vatre, 23. veljače, kojeg su potpisali zapovjednici HVO-a i ABiH u Zagrebu, generali Ante Roso i Rasim Delić373. Iznemogli narod Lašvanske doline, konačno je dočekao prekid bošnjačko-hrvatskog sukoba.374

Slika 22. ABiH vrši pretres konvoja „Bijeli put“
Izvor: Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 334

8.2.

Sukob na području općine Vareš i raspuštanje sarajevskog HVO-a

Tragedija vareških Hrvata, rezultat je katastrofalne politike „hercegovačke struje“ HDZ-a. Općina Vareš, do listopada 1993., bila je pošteđena bošnjačko-hrvatskog sukoba zbog nekoliko razloga. Naime, kroz Vareš je prolazila jedina cestovna komunikacija prema tuzlanskoj regiji. Stoga, ABiH nije bilo u interesu izazivanje sukoba na tom području.
372

http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih15/18596.pdf, 29. XII. 2010. 373 Kronologija rata: agresija na Hrvaatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 350-351 374 Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 230-233

80

Nadalje, općinske vlasti Vareša, nisu bili „tvrdolinijaši“ kao Kordić u Busovači i Rajić u Kiseljaku. Predsjednik HVO-a Vareš, Anto Pejčinović i zapovjednik brigade „Bobovac“, Emil Harah, pragmatično i praktično su koristili ratnu situaciju. Iako je na izborima u Varešu pobijedio SDP BiH, vlast je bila u rukama HDZ-a375. Vareš je za razliku od ostatka srednje Bosne, bio prava oaza mira, gdje su općinske vlasti nastojale zadržati status quo sa srpskom stranom. Suživot sa Bošnjacima je protjecao u miru, bez velikih napetosti. Trgovina Varešana sa Srbima, postala je dio svakodnevnice. Međutim, nakon egzodusa Hrvata iz Kaknja, dogodila se slična situacija kao u Travniku 1992. g. – narušena je demografska slika. Iako su Hrvati u općini Vareš bili većina prema popisu iz 1991., dolaskom kakanjskim Hrvata, dolazi do demografskog opterećenja. Kakanjski Hrvati, donose nove emocije, vođene željom za osvetom Bošnjacima, zbog pretrpljenog u Kaknju. Varešani u strahu od sukoba s ABiH, žurno iščekuju odlazak Kakanjaca iz njihove općine. Ipak, sukob na području Vareša započinje ABiH, 18. listopada 1993., napadom u rejonu Liješnica i zauzimanjem hrvatskog sela Kopijari, slijedećeg dana376. ABiH je zabranila UNPROFOR-u prilaz Kopijarima, koji je krenuo u očevid. Iz Izdvojenog zapovijednog mjesta u Kiseljaku, koje je formirano u jesen 1993., prema Varešu se zaputilo preko dvjesto „specijalaca“, pod vodstvom Ivice Rajića, koji u varešku općinu stižu 21. listopada. „specijalaca“ uvjetno rečeno, jer su to bili pripadnici PPN „Maturice“ i „Apostoli“ koje su vodili Dominik Ilijašević Como, Ante Ljoljo i tzv. Špiro iz Travnika. Rajićevi „specijalci“, često su obavljali „prljave“ poslove za svog šefa, likvidirajući tako kriminalnog konkurenta u Kiseljaku, Željka Bošnjaka zvanog Lujo377. Po dolasku u Vareš, Rajićevi ljudi uhićuju vodeće ljude Vareša, Pejčinovića, Haraha, zapovjednika policije Ivana Gavrana i šefa sigurnosti Zvonka Dužnovića. Rajić na čelo vareškog HVO-a instalira Borivoja Malbašića, koji je prethodno bio istjeran iz grada zbog ekstremizma. U Varešu započinje divljanje „specijalaca“, uništavanjem bošnjačkih lokala i vjerskih objekata, dok se lokalni hodža sklonio u franjevačkom župnom dvoru. Uz pomoć Srba, 23. listopada 1993., Rajićevi „specijalci“ upadaju u bošnjačko selo Stupni Dol. Selo je imalo strateški značaj, jer se nalazilo na južnom ulazu u grad, na uzvisini s koje se mogla kontrolirati prometnica iz Breze za Vareš. Povrh sela, na malom platou, postojala je prava mala „pijaca“, gdje se odvijalo krijumčarenje i trgovina „na crno“. Lokalni Bošnjaci, za svoju „tržnicu“ plaćali su određeni postotak HVO-u. Međutim, nakon što je
375 376

Šiber, Prevare, zablude, istina, str. 110 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih12/15651.pdf, 29. XII. 2010. 377 Babić, Urota Blaškić, str. 183-184, 228

81

HVO povisio svoju kamatu, Bošnjaci su odbili platiti traženo. Po dolasku Rajića u Vareš, lokalno bošnjačko ratno predsjedništvo, naređuje evakuaciju civilnog stanovništva, koju civili odbijaju. Međutim, poduzeta „neslužbena“ akcija HVO-a, pretvorila se u teški zločin, u kojem su „specijalci“ izvršili masakr, pljačku i palež. Otpor HVO-u u Stupnom Dolu, pružilo je četrdesetak lokalnih pripadnika ABiH iz sela378. Po svemu sudeći, akcija u Stupnom Dolu, bila je planirani incident, koji je trebao prisiliti vareške Hrvate na iseljavanje. Ofenziva ABiH je bila neminovna i prije događaja u Stupnom Dolu, što potvrđuje zauzimanje Kopijara. Kolaboracijom sa srpskom stranom, HVO je trebao prepustiti Vareš, snagama VRS-a. Ivica Rajić, koji je u Vareš stigao preko teritorija pod srpskom kontrolom, bio je „čovjek od povjerenja“ za sprovođenje navedenog plana. Svoje kumske i prijateljske veze sa „XY stranom“, inače šifrom za VRS, iskoristio je za kriminalnu suradnju sa Srbima, što je razbjesnilo pojedine krugove na bošnjačkoj strani. Indikativna je nazočnost generala HVO-a Milivoja Petkovića u Kiseljaku, za vrijeme akcije u Stupnom Dolu. ABiH je akcija u Stupnom Dolu, poslužila kao alibi za ofenzivu na Vareš. U 48 sati, 3. i 4. studenog, ABiH u združenoj akciji 2. i 3. korpusa, napada i zauzima grad Vareš. Naredbu za napad na Vareš, poprilično izvjesnu bitku u korist ABiH, potpisao je Mehmed Alagić379. To je bila prva zajednička koordinirana akcija dvaju korpusa ABiH. Lokalni HVO je prethodno pripremio evakuaciju stanovništva, preko srpskog sela Brgule, odakle su trebali krenuti prema Kiseljaku i Hercegovini. Međutim, srpska strana, bijesna zbog ulaska ABiH u grad, zadržava civile i uzima njihove dragocjene stvari. Stoga, zapovjednik brigade „Bobovac“, Krešimir Božić, traži pomoć iz Kiseljaka380. HVO je uspio zadržati jugoistočno područje vareške općine, oko Daštanskog, naslonjeno na teritorij pod kontrolom VRS-a. Više od 12 tisuća Hrvata iz Vareša, izbjeglo je preko srpskih položaja, dok je u gradu došlo do neviđene pljačke i uništavanja hrvatske imovine od strane radikalnih Bošnjaka381. Zbog pritiska međunarodne zajednice, GS HVO-a smijenio je Ivicu Rajića i sklonio ga u Hercegovinu, dajući mu novi identitet – Viktor Andrić. Na suđenju u Mostaru, koje je preraslo u farsu, oslobođen je krivnje za zločin u Stupnom Dolu. Zanimljivo, s vremenom je rastao broj žrtava u Stupnom Dolu. Nakon ulaska nordijskog bataljona u selo, pronađeno je 15 ubijenih Bošnjaka, od čega je desetoro pripadnika ABiH. Godinu dana kasnije, 22. rujna 1994. g., na spisku poginulih u Stupnom Dolu, našlo se 38 Bošnjaka382. Očita je manipulacija brojem žrtava u propagandne
378 379

Praljak, Stupni Do, str. 73 Latić, Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića, str. 31-31 380 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih13/16689.pdf, 30. XII. 2010. 381 Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 259-271 382 Praljak, Stupni Do, str. 75-116

82

svrhe. Zauzimanjem Vareša, ABiH je povezala 2., 3., 4. i 6. korpus cestovnom komunikacijom od Tuzle do Gornjeg Vakufa, pri čemu više nije imala prepreka od strane HVO-a na tom putu, stvorivši etnički homogen teritorij.383

Slika 23. Stupni Dol nakon napada HVO-a
Izvor: http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/101101091, 12. I. 2011.

Nakon konstantnih pritisaka na sarajevski HVO, bošnjačka strana je raspustila i razoružala hrvatske snage u glavnom gradu BiH. HVO je nasilno raspušten 7. studenog, da bi slijedećeg dana uhićeno zapovjedništvo HVO-a iz Sarajeva, na čelu s Slavkom Zelićem. Brigada „Kralj Tvrtko“ uklopljena je u 1.K ABiH, a na mjesto zapovjednika, postavljen je časnik spomenutog korpusa, Nedjeljko Žeraja. Uhićeni časnici HVO, bili su pretučeni prije nego što su pušteni na slobodu, dok je Slavko Zelić zadržan u zatvoru uz kaznenu prijavu.384 9. Washingtonski sporazum

Iako je na političkom planu, od eskalacije bošnjačko-hrvatskog sukoba u travnju 1993.g., potpisano nekoliko prekida vatre, okončanju sukoba posredovali su međunarodni faktori. Krajem 1993. g., SAD preuzima primat u nastojanjima za rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji. Prvi korak, bio je uspostavljanje bošnjačko-hrvatskog savezništva. Potporu u svojim nastojanjima, SAD je dobio u svom europskom partneru - Njemačkoj385. Tijekom 1993. g., propali su svi međunarodni planovi za prekid rata u BiH, ponajviše zbog zahtjeva
383

Babić, Jasna. Pokolj u Stupnom Dolu i rat u Varešu planirali su hrvatski ekstremisti u dogovoru sa Srbima, Globus. 12. XI. 1993., str. 3-4; Omeragić, Dogovoreni rat, str. 227-234; Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, str. 233-238 384 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 319-321 385 Holbrooke, Završiti rat, str. 56

83

bošnjačke i srpske strane. U ljeto 1993. g., propao je Owen-Stoltenbergov plan o uređenju BiH kao Unije tri republike. Međutim, to nije spriječilo vodstvo HZ H-B da 28. kolovoza 1993., proglasi Hrvatsku Republiku Herceg – Bosnu.386 Uskoro je u zaglavljima izvještaja HVO-a došlo do zamjene „Republika Bosna i Hercegovina“ sa „Unija Republika Bosne i Hercegovine“, iako Unija nije nikad zaživjela.387 Bošnjačka strana, igrala je „dvostruku igru“. Izetbegović je nastojao tajnim sastankom riješiti problem razgraničenja sa Srbima. ABiH je imala cilj da zauzme srednju Bosnu i dolinu Neretve. Dok se pred svjetskom javnošću zalagao za jedinstvenu BiH, priželjkivao je muslimansku državu.388 U rujnu 1993. g., Tuđman i Izetbegović potpisuju tajni sporazum o bošnjačko-hrvatskoj suradnji i konfederaciji Hrvatske i BiH.389 Samo dva dana kasnije, 16. rujna, Izetbegović s Momčilom Krajišnikom potpisuje podjelu BiH. Tajnim sporazumom, data je mogućnost srpskoj republici da referendumom odluči, da li želi ostati u BiH.390 Novi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Bošnjaka, bit će teritorijalni zahtjevi bošnjačke strane. Bošnjačka strana, nastavit će s pritiscima na Hrvatsku, prijeteći eventualnim sankcijama UN-a. Međutim, sankcijama Hrvatskoj, bošnjačka strana bi doživjela humanitarni i vojni kolaps, jer je svu logistiku obavljala preko Hrvatske. Ponovno približavanje bošnjačke i hrvatske strane, dogodilo se sredinom siječnja 1994. g., kada su vođeni razgovori Tuđmana i Izetbegovića u njemačkom Bonnu. Ujedno, bilo je to vrijeme najvećih napetosti, jer je postojala mogućnost da se Republika Hrvatska otvoreno uključi u rat u BiH. U Sarajevu je 6. i 7. veljače 1994. g., održan Sabor Hrvata koji predstavlja interese Hrvata u BiH, a tom prigodom je formirano Hrvatsko narodno vijeće (HNV). Na Saboru, predstavljen je mirovni plan o federalnom uređenju s kantonima/županijama. Plan HNV-a uvelike su prihvatili Amerikanci, pa će kasnije postati temelj Washingtonskog sporazuma i Federacije BiH. Krajem veljače, uz posredstvo SAD-a, počinje novi krug pregovora Bošnjaka i Hrvata. U međuvremenu, zbog pritisaka bošnjačke strane i međunarodne zajednice, Tuđman najavljuje Mati Bobanu, da će morati odstupiti s mjesta predsjednika HDZ-a391. Na njegovo mjesto će biti instaliran Krešimir Zubak iz Doboja, koji neće biti previše oduševljen svojom funkcijom392. Sukladno političkim pregovorima u Washingtonu, 23. veljače 1994. g., u

386 387

Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 290-298 http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI %20DOKUMENTI/Anex_genezi_sukoba_hvo_i_abih11/13327.pdf, 30. XII. 2010. 388 Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio BiH, str. 227-230 389 Ibid., str. 247-250 390 Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 304 391 Stenogrami o podjeli Bosne, Vol. I., str. 497-498 392 Stenogrami o podjeli Bosne, Vol. II., str. 86

84

Zagrebu se sastaju glavni zapovjednici HVO i ABiH, Ante Roso i Rasim Delić, te potpisuju sporazum o prekidu vatre, koji će stupiti na snagu 25. veljače u 12 sati393. Amerikanci su željeli jedinstvenu BiH kroz bošnjačko-hrvatsku suradnju, odnosno, „stvaranje dvonacionalne države u BiH, kojoj bi se kasnije pridružili i Srbi“394. Suradnju sa Bošnjacima i stvaranje zajedničkog entiteta, Franjo Tuđman će opravdati ulogom „zaštitnika Zapada“ od islamskog fundamentalizma. Pregovori u Washingtonu, završeni su 2. ožujka 1994. g., kada je postignut sporazum. Dogovoreno je da će od 4. do 15. ožujka u Beču, Visoki odbor, koji je zamišljen kao prijelazna komisija prije konačnog potpisivanja sporazuma, pripremiti nacrte sporazuma i Ustava Federacije BiH, te dogovoriti ostale mjere za uspostavu federacije395. Nakon što je potpisan sporazum o načelima ustroja vojske Federacije BiH, 13. ožujka je postignut konačan dogovor, te je potpisivanje bošnjačko-hrvatskog sporazuma najavljeno za 18. ožujak. U Washingtonu, najavljenog dana, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak, potpisali su sporazum o federaciji Bošnjaka i Hrvata, dok su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali sporazum o uspostavi konfederacije Republike Hrvatske i Federacije BiH. Ovim aktom, okončan je bošnjačko-hrvatski sukob. Uskoro će biti usvojen Ustav Federacije BiH i dogovorena kantonalna/županijska podjela Federacije. Za predsjednika Federacije, izabran je Krešimir Zubak, koja je proglašena 30. ožujka 1993. g.396

Slika 24. Potpisivanje Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. g. Izvor: http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/povijest--politika/gdje-se-%E2%80%9Cistopio%E2%80%9Dsporazum-o-konfederaciji-republike-hrvatske-i-federacije-bih-714.html, 12. I. 2011.
393 394

Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 351 Ibid., str. 350 395 Večernji list, 2. III. 1993., str. 3 396 Prilikom potpisivanja sporazuma, Ivo Komšić, ispred HNV-a, prosvjedovao je zbog navedene titule Krešimira Zubaka, kao „predstavnika bosanskih Hrvata“. Nakon uvjeravanja od strane SAD-a, svi potpisnici sporazuma, potpisani su bez titula. Komšić, Preživljena zemlja: tko je i kada dijelio BiH, str. 291-383; Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i BiH, str. 335-361

85

10. Posljedice bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni

10.1. Stvaranje Federacije Bosne i Hercegovine

Potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. g., okončan je bošnjačko-hrvatski sukob, stvorena je Federacija BiH, koja je danas jedan od dva entiteta koji čine Republiku Bosnu i Hercegovinu. Nakon sporazuma, Hrvatska je ostvarila partnerstvo sa SAD-om, ponajviše u vojnom smislu, jer je Amerikancima u interesu bilo okončanje rata u bivšoj Jugoslaviji. Uz pomoć SAD-a, Hrvatska vojska je izrasla u regionalnu silu, te je akcijama „Bljesak“ i „Oluja“ oslobodila teritorije koji su bili pod kontrolom pobunjenih Srba i uvelike pomogla u slamanju VRS-a u Bosni i Hercegovini. Federacija BiH, proglašena je 30. ožujka 1994. g., kada je Ustavotvorna skupština u sarajevskom hotelu „Holiday Inn“ u 17:20h, proglasila Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu točno u ponoć, između 30. i 31. ožujka 1994. g. U austrijskom Beču, 11. svibnja 1994. g., završeni su pregovori bošnjačke i hrvatske strane, te su potpisani sporazumi o vanjskim granicama Federacije BiH. Prema bečkim sporazumima, buduća Federacija BiH, obuhvaćala bi 58% teritorija BiH. Međutim, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, 21. studenog 1995. g., odnosno, okončanjem rata na prostoru bivše Jugoslavije, Federaciji BiH je pripalo samo 51% teritorija, iako su njezine snage tada kontrolirale oko 55% teritorija BiH. U sklopu Daytonskog sporazuma, 10. studenog 1995. g., potpisan je Sporazum o funkcioniranju hrvatsko-bošnjačke Federacije.397 Područje srednje Bosne, na kojem se odvijao bošnjačko-hrvatski sukob, danas je podijeljeno u tri kantona/županije: Zeničko-dobojski, Sarajevski i Srednjobosanski kanton, odnosno, županiju. Iako su prije bošnjačko-hrvatskog sukoba, sva tri kantona/županije imali heterogen sastav stanovništva prema nacionalnosti, bez apsolutne većine nijednog od tri konstutivna naroda, danas je samo Srednjebosanski kanton (sjedište u Travniku) izuzet apsolutne većine koje imaju Bošnjaci u sastavu stanovništva prema nacionalnosti. Za hrvatsku stranu, naročito je bolna sudbina izbjeglih i prognanih Hrvata iz Zenice, Kaknja i Vareša u Zeničko-dobojskom kantonu (oko 35 tisuća), koji se još nisu vratili na svoja ognjišta. Spomenuta područja, danas su etnički homogeni krajevi s apsolutnom bošnjačkom većinom.
397

Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, str. 352-577

86

Ustavotvorna skupština Federacije BiH, prestala je sa radom 1996. g., kada je nakon izbora formiran Parlament Federacije BiH, koji je sačinjen od Doma naroda i Predstavničkog doma.398 Daytonski sporazum zaustavio je rat u BiH, ali nije do kraja riješio pitanje unutarnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Srpski entitet potencira odcjepljenje od BiH, dok Hrvati iskazuju sve više nezadovoljstva zajedničkom bošnjačko-hrvatskom Federacijom. Sve se više govori o uspostavljanju trećeg entiteta u BiH – hrvatskog. Međutim, postoji zabrinutost da bi formiranje hrvatskog entiteta, najviše naštetilo Hrvatima iz srednje Bosne, koji su ionako najveće žrtve bošnjačko-hrvatskog sukoba. Historia est magistra vitae – kako kaže stara latinska poslovica.

Slika 25. Zastava Federacije Bosne i Hercegovine
Izvor: http://www.bgs.ba/e_knjige7.html, 12. I. 2011.

10.2. Demografske promjene Prošlo je sedamnaest godina od okončanja bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni, a posljedice demografskih promjena osjećaju se do današnjih dana. Ako je proteklo vrijeme indikator spomenutih promjena, onda su one permanentne. Naime, u bošnjačkohrvatskom sukobu u srednjoj Bosni, demografske promjene su najviše pogodile Hrvate. Predratni udio od 17% Hrvata u ukupnom stanovništvu BiH, pao je na 12% s tendencijom daljnjeg pada. Sukladno tome, srednja Bosna je područje koje je najviše ponderiralo taj pad. Najveći problem u stvaranju poslijeratne demografske „slike“ BiH, predstavlja nepostojanje popisa stanovništva. Zadnji popis stanovništva BiH je iz 1991. g., od kojeg je u međuvremenu došlo do promjene u nacionalnom sastavu stanovništva BiH.399

398 399

http://www.parlamentfbih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/istorijat.html, 5. I. 2011. Markotić, Ratni učinci na promjene u broju stanovnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske 1991.-1998., str. 756, 760

87

Više od 125 tisuća Hrvata400 iz srednje Bosne je izbjeglo ili prognano sa svojih ognjišta, uslijed „stavljanja pod kontrolu“ određenih područja u srednjoj Bosni od strane ABiH. Egzodusom su najviše pogođene općine Travnik, Bugojno, Zenica, Kakanj i Vareš, u kojem su prije rata Hrvati imali apsolutnu većinu u nacionalnom sastavu stanovništva. Zbog toga je narušena demografska „slika“ srednje Bosne. Povratak hrvatskih izbjeglica i prognanika u srednju Bosnu nije nikada ostvaren, prije svega zbog političkih, ekonomskih i socijalnih razloga. Naime, kao državljani Republike Hrvatske, velik dio Hrvata iz srednje Bosne, trajno su se naselili u Hrvatskoj. Mnogi od njih, nakon akcije „Oluja“ su planski naselili područje koje je bilo pod kontrolom pobunjenih Srba (Knin, Gračac, Korenica, Udbina). Na području današnje Federacije BiH, Hrvati iz srednje Bosne, naselili su područje općina Drvar, Bosansko Grahovo i Glamoč, dok je dio srednjebosanskih Hrvata, „trbuhom za kruhom“ krenuo u treće zemlje, prije svega Njemačku i Austriju. Spomenuta emigracija, nastavak je predratnog trenda, prema kojem su Hrvati u BiH imali najveći apsolutni i relativni udio u ukupnoj bosanskohercegovačkoj emigraciji401. Bošnjačke izbjeglice i prognanici su se uvelike vratile na svoja ognjišta u srednjoj Bosni. Međutim, pojačana je migracija Bošnjaka iz Republike Srpske u Federaciju BiH. Prethodno je u ratu 1992.-1995. g., velik broj izbjeglica iz Bosanske Krajine i istočne Bosne naseljen u srednjoj Bosni, kasnije i u domovima izbjeglih i prognanih Hrvata, čime je stvoren etnički kompaktniji teritorij, što je otežalo povratak Hrvata. Bošnjačka politika, također je „kočila“ povratak Hrvata. Konfesionalni konvertit – Ejup Ganić, podržavao je načelo „jedan za jednog“, prema kojem bi se u praksi trebalo vratiti 100 Bošnjaka u Stolac, a s druge strane bi se vratilo 100 Hrvata u Bugojno. S obzirom na brojčanu nadmoć Bošnjaka, ovo načelo je išlo u njihovu korist. S druge strane, hrvatska strana se zalagala za načelo „svi za sve“, prema kojem bi se svatko mogao vratiti na svoje ognjište bez ikakvih ograničenja402. U Varešu, pored maltretiranja povratnika, općinske vlasti su zabranile upis hrvatske djece u škole403. Bošnjačko-hrvatski sukob (trajno) je narušio odnose Bošnjaka i Hrvata.404

400

Podatak je izveden iz tabelarnog pregleda broja žrtava „genocida i ratnih zločina bošnjačko-muslimanskih snaga nad Hrvatima BiH 1992.-1994.“ Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 281-284 401 Markotić, Ratni učinci na promjene u broju stanovnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske 1991.-1998., str. 756 402 Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 288 403 Vareš: nastavljaju se progoni Hrvata. Slobodna Dalmacija, 18. VII. 1994.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 404 Posavljak, Anica, Zenica će uskoro ostati bez Hrvata. Slobodna Dalmacija, 27. VII. 1994., vidi: Rat u BiH (Elektronička građa) sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.; Vjesnik, 23. X. 1994., str. 17; Nedjeljna Dalmacija, 7. X. 1994., str. 9

88

10.3. Ratno profiterstvo i ratni zločini Meho Bašić – redoviti profesor na sarajevskom Ekonomskom fakultetu, zgodno prenosi riječi iz književnog djela Meše Selimovića, „Derviš i smrt“, koji opisujući rat kaže: „da je to vrijeme kada bogati postaju siromašni, a fukara se bogati; pametni zašute, a glupi progovore; kada se časni ljudi povlače, a bezobrazni nastupaju“405. Ratna ekonomija u srednjoj Bosni je postala antiekonomija. Ratno profiterstvo je omogućilo naprasno bogaćenje pojedinaca, koji su pomoću svojih „privatnih“ vojski namicali ogromna novčana i materijalna sredstva. O njima je već napisano u tekstu („Maturice“, „Apostoli“, „Riblja glava“). U situaciji kada se jedna litra ulja plaćala 60 njemačkih maraka, a kilogram šećera 30 maraka, samo na jednom kamionu punom robe, dalo se zaraditi milijun njemačkih maraka. S vremenom, kako je stanovništvo ovisilo o primitku humanitarne pomoći, meta ratnih profitera postali su humanitarni konvoji. Međutim, nenamjenska distribucija humanitarne pomoći pogodovala je širenju interesa religijskih zajednica, zbog činjenice da su kontrolirale velik dio humanitarnog rada („Merhamet“, „Caritas“, razne islamske organizacije). Istovremeno, na tržnicama u Kiseljaku, Varešu i Zenici, moglo se kupiti sve – „od igle do tenka“. Pripadnici 7. muslimanske brigade ABiH, primali su od islamskog centra u Zenici, mjesečnu plaću od 100 DEM i paket namirnica, dok je general ABiH Stjepan Šiber, mjesečno primao 3 njemačke marke. Borba protiv sprečavanja kriminala i ratnog profiterstva bila je izuzetno teška, gotovo „donkihotska“ jer je postojala sprega između političkih, vojnih i poslovnih struktura, pri čemu su međusobno surađivale sve tri zaraćene strane u BiH.406 Zanimljivo je da su danas u srednjoj Bosni, ekonomski najrazvijenije i najperspektivnije općine Vitez i Kiseljak, područja najžešćih okršaja HVO-a i ABiH, ujedno i opstale hrvatske enklave za vrijeme bošnjačkohrvatskog sukoba. Događaji koji su nanijeli najviše boli i patnje hrvatskom i bošnjačkom narodu tijekom međusobnog sukoba, svakako su počinjeni ratni zločini. Pravdu za počinjeno, morali su potražiti kod kompromitirane međunarodne zajednice, odnosno na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije u nizozemskom Haagu (ICTY). Od osnutka suda u Haagu, pojavili su se mnogi problemi u njegovom radu. U haaškim optužnicama prisutan je problem selektivnosti dokumenata i podložnosti propagandama, te medijskog rata i nedostatka povijesne analize.407 Izbjegavanje pojedinaca da se suoče sa
405 406

Bašić, Osnove ratne ekonomije: s osvrtom na rat u BiH 1992.-95. godine, str. 137 Ibid., str. 130-145 407 Sadkovich, Franjo Tuđman and the muslim-Croat war of 1993., str. 208-209, 229

89

optužnicama, rezultiralo je političkim pritiscima na pojedine zemlje. Do sada, ICTY je optužio 161 osobu za ratne zločine, od kojih su dvije još uvijek u bijegu – Ratko Mladić i Goran Hadžić. Na području srednje Bosne, ICTY je vodio tri velika slučaja. Slučaje „Dolina Lašve“ i „Stupni Do“ kojima je teretio hrvatsku stranu i slučaj „Srednja Bosna“ kojim je terećena bošnjačka strana za ratne zločine počinjene tokom bošnjačko-hrvatskog sukoba. Neproporcionalna je sistematičnost i brojnost Hrvata i Bošnjaka u optužnicama ICTY. U spomenutim slučajevima, optuženo je sedam viših i visokih časnika HVO-a, a samo tri visoka časnika ABiH, od kojih je general Mehmed Alagić preminuo prije nego što je trebao doći u Haag, pa je optužnica protiv njega povučena. Pored slučaja „Srednja Bosna“ kojim se teretila ABiH, zapovjednik ŠVK ABiH, generalu Rasim Deliću je izrečena kazna od tri godine za zločine u srednjoj Bosni, ali samo za one zločine počinjene nad pripadnicima VRS-a, dok je odbačen dio optužnice za zločine nad Hrvatima u Travniku. Najveću medijsku pozornost privukao je general HVO-a Tihomir Blaškić, optužen u sklopu slučaja „Lašvanska dolina“. Blaškić je ujedno i prvi Hrvat koji je izašao pred ICTY u Haagu. Oko njegova slučaja posebno su se angažirale pojedine državne institucije Republike Hrvatske braneći njezin „nacionalni interes“408. Ujedno, na Blaškićevom suđenju, bilo je riječi o „podjeli Bosne“, udruživanju u „zločinačku organizaciju“ koja je počinila „udruženi zločinački pothvat“, ulozi HV-a u bošnjačko-hrvatskom sukobu. Tužilaštvo je nastojalo svesti bošnjačko-hrvatski sukob na međunarodni zbog primjene Ženevskih konvencija ratovanja, iako Predsjedništvo BiH nikad nije objavilo da se nalazi u oružanom sukobu sa RH409. Tihomiru Blaškiću je 2000. g. ICTY izrekao kaznu od 45 godina, ali je nakon žalbe i odbacivanja dijela optužnice, 2004. g. kazna smanjena na 9 godina. S obzirom da je već proveo spomenuto vrijeme u zatvoru, u kolovozu 2004. g., pušten je na slobodu. Od ostalih optuženih u slučaju „Lašvanska dolina“, Zlatku Aleksovskom je izrečena kazna od sedam godina zatvora za kršenje zakona i običaja ratovanja, dok je optužnica protiv Zorana Marinića povučena. Najveću kaznu izdržava bivši potpredsjednik Herceg-Bosne, Dario Kordić, kojem je izrečena kazna od 25 godina zatvora, dok je bivšem zapovjedniku „Viteške brigade“, Mariju Čerkezu, prvobitna kazna od 15 godina smanjena na 6 godina410. Zapovjednik IV. bojne VP HVO-a, Paško Ljubičić, dobio je kaznu zatvora od 10 godina, ali je u listopadu 2010. g. pušten na uvjetnu slobodu do ožujka

408 409

Više o branjenju „nacionalnog interesa“ i pozadini Blaškićeva suđenja vidi: Babić, Urota Blaškić, str. 15-262 Degan, Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini u 1993. godini: pravna analiza, str. 455 410 Čerkezu smanjena kazna na 6 godina, Kordiću potvrđeno 25. Glas Slavonije, 18. XII. 2004.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.

90

2012. g.411. Ivici Rajiću, za zločin u Stupnom Dolu, izrečena je kazna zatvora od 12 godina, nakon što je priznao odgovornost i odlučio surađivati sa sudom. Tijekom boravka u Haagu, na vidjelo su došle „stare razmirice“ sa Blaškićem, pri čemu je došlo do fizičkog obračuna. Visoki časnici ABiH, bivši zapovjednik 3.K, Enver Hadžihasanović i načelnik štaba zloglasne 7. muslimanske brigade, Amir Kubura, dobili su kazne zatvora od tri i pol, odnosno dvije i pol godine, zbog kršenja zakona i običaja ratovanja. 412 Međutim, velik udio u zločinima koje je počinila ABiH, snose mudžahedini – borci iz stranih zemalja, koji su u Bosnu stigli na poziv Islamske zajednice u BiH413. Svojom nazočnošću, uz pomoć religijskih i državnih vođa, došlo je do porasta islamskog fundamentalizma u srednjoj Bosni414. Svojim ostankom u BiH nakon rata, mudžahedini su postali prijetnja sigurnosti u BiH i Europi, povezujući se s terorističkim organizacijama poput „Al Qaide“ i „Hamasa“415. Zenica i Travnik, gradovi su sa najizraženijom reislamizacijom bošnjačkog društva u BiH. „Zločini nad hrvatskim stanovništvom na područjima koji su pod kontrolom Armije BiH bili do 1997. godine, kao i danas, teško su dostupni hrvatskim istraživačima kao i predstavnicima međunarodnih organizacija. Tako je teško staviti točku na konačan broj žrtava u Travniku ili Kaknju, posebice u Sarajevu, gdje se namjerno skrivaju i podaci o ekshumiranim žrtvama iz poznatih Kazana“. Na području srednje Bosne je ubijeno ili seksualno zlostavljano 1 313 zarobljenih vojnika HVO-a i civila.416 S druge strane, brojke ubijenih Bošnjaka nisu poznate. Pomnija istraživanja tek predstoje na lokalnoj razini, kako bi se mogao upotpuniti mozaik ratnih zločina koje je počinila bošnjačka i hrvatska strana.

411

http://www.vecernji.ba/vijesti/pasko-ljubicic-je-uvjetno-pusten-slobodu-pola-godine-clanak-204850, 5. I. 2011. 412 http://www.icty.org/action/cases/4, 30. XII. 2010. 413 Mi smo pozvali mudžahedine u Bosnu, Večernji list, 27. II. 1999.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 414 Večernji list, 12. XI. 2001., str. 7 415 Obzor, 13. XI. 1999., str. 58-59; Mudžahedini u Bočinji Donjoj povezani s Osamom bin Ladenom, Vjesnik, 14. III. 2000.; vidi: Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005. 416 Mlivončić, Zločin s pečatom, str. 281

91

Slika 26. Pripadnici postrojbe „El Mudžahid“ na zeničkoj smotri 3.K ABiH 1995. g.
Izvor: http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=8725:mislav-luki-osvrt-naznanstvenu-studiju-o-muslimanskoj-agresiji-na-hrvate-srednje-bosne-1992-1994-viiidio-&catid=28:povijesniidentitet&Itemid=112, 12. I. 2011.

11. Zaključak Krivnju za početak bošnjačko-hrvatskog sukoba u BiH, Bošnjaci i Hrvati su prebacivali jedni drugima. Međutim, bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni se razlikuje od sukoba koji se odvijao na drugim područjima BiH. Motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni, uvelike terete bošnjačku stranu. Tijekom sukoba, očitovala se strategija vojnog vrha ABiH da ovlada prostorom srednje Bosne. Opravdanje Bošnjaka navodnim
92

dogovorom Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne, za ofenzivu u srednjoj Bosni, ne može se prihvatiti. Naime, iako postoje razumljive indicije, ne postoji nijedan primarni izvor koji potvrđuje podjelu Bosne. Nikada nije izdano službeno priopćenje ili dokument. Istina je „dva metra pod zemljom“. Bošnjaci kao kohezivni faktor u predratnoj BiH, nakon Srba i Hrvata, polakomili su se u nastojanjima da stvore svoju muslimansku državu, gdje bi prostor srednje Bosne bio veliki dio te zamišljene države. S druge strane, hrvatska politika je propustila šansu da ima dva milijuna saveznika u bošnjačkom narodu. Franjo Tuđman kao „predsjednika svih Hrvata“, zanemario je Hrvate srednje Bosne, koji su mu poslužili kao „moneta za potkusurivanje“ u političkoj trgovini sa Srbima i Bošnjacima. O tomu svjedoči veliki demografski gubitak za Hrvate u srednjoj Bosni. ABiH je relativan vojni pobjednik u sukobu sa HVO-om u srednjoj Bosni. Naime, iako je ovladala velikim dijelom srednje Bosne, izoliravši HVO u male enklave, nije ostvarila svoje primarne ciljeve. Tvornica eksploziva SPS u Vitezu, ostala je pod kontrolom HVO-a. Kiseljak i Žepče, uz srpsku pomoć, obranile su postrojbe HVO-a. Očito da je Washingtonski sporazum bio spasonosan za HVO u Lašvanskoj dolini. Pitanje je kako bi se rasplela situacija, da je ABiH osvojila Vitez i Busovaču? Možda bi došlo do angažmana Hrvatske vojske, čime bi RH bila izvrgnuta međunarodnim sankcijama. No, Pax Americana je uspostavio bošnjačkohrvatsku suradnju za konačan vojni poraz bosanskih Srba, koji su najviše profitirali bošnjačko-hrvatskim sukobom, pogotovo onim u srednjoj Bosni. Način ratovanja u srednjoj Bosni, posebno je pogodio civilno stanovništvo. Borba za prostor i etničko čišćenje osvojenog, popraćeni su strahovitim ratnim zločinima, koje su počinile obje sukobljene strane. Iako je povijest nasilja na Balkanu dugačka, u srednjoj Bosni 1993. i 1994. susrećemo se sa novim načinima isplovljavanja etničke i religijske mržnje. Strani elementi, prije svega – mudžahedini, podsjetili su nas svojim djelovanjem na razdoblje Križarskih ratova, kada je mržnja islamskog i kršćanskog svijeta rezultirala stravičnim pokoljima. Stoga se nameće pitanje kako okarakterizirati sukob Hrvata i Bošnjaka. Kao etnički, međunarodni, vjerski ili građanski? Možemo reći, da je bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni, prije svega, građanski sukob. U njemu se sukobljavaju dvije vojne formacije (HVO i ABiH), koje su dio OS Republike BiH. O etničkom sukobu je teško govoriti jer su u postrojbama ABiH i HVO-a koje su bile većinski bošnjačka, odnosno hrvatska vojska, bili prisutni pripadnici drugih naroda. Bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni nije međunarodni, jer u srednjoj Bosni nije bilo vojnih formacija strane zemlje koja je bila u ratu s

93

BiH, iako bošnjačka strana konstantno implicira navodnu prisutnost HV-a u Lašvanskoj dolini. Za vjerski sukob možemo primijeniti isto što smo rekli za etnički sukob. Za povjesničare, hrvatsko-bošnjački sukob u srednjoj Bosni predstavlja pravi izazov u slaganju povijesnog mozaika temeljenog na činjenicama, dostupnim izvorima i literaturi. Naime, kolektivne svijesti Hrvata i Bošnjaka sklone su proizvoditi povijesne istine prema vlastitom interesu. Pri tome se olako barata žrtvama i sudbinama ljudi koji su preživjeli sukob. Pored toga, suvremena BiH je zaokupljena mnogim problemima koji „koče“ njezin razvoj i suočavanje sa posljedicama proteklog rata. U današnjoj BiH postoji više „istina“ koje političari vješto koriste u svoje svrhe. Rat u BiH, pa tako i bošnjačko-hrvatski sukob u srednjoj Bosni je poput velikog ormara povijesti sa policama, iz kojeg svatko uzima sebi ono što mu odgovara. Hrvatska historiografija i literatura koja se bavi bošnjačko-hrvatskim sukobom u srednjoj Bosni, podijeljena je u dva „tabora“. Jedni pokušavaju obraniti tadašnje „nacionalne interese“ i državnu politiku Republike Hrvatske prema BiH. Drugi naglašavaju navodnu podjelu Bosne između Tuđmana i Miloševića, te izvršenu agresiju HV-a na BiH. Malo je onih koji objektivno sagledavaju činjenice i nastoje analizirati izvore.

12. Sažetak Bošnjačko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini, nije se odvijao na svim područjima BiH. Autor ovog rada bavi se područjem gdje je spomenuti sukob bio najintenzivniji – srednjom Bosnom. Vremenski okvir odvijanja sukoba u srednjoj Bosni je od siječnja 1993. do veljače 1994. Kroz rad autor pokušava detektirati uzroke, tijek i posljedice sukoba Hrvata i
94

Bošnjaka u srednjoj Bosni. Navodeći uzroke sukoba, osvrćemo se na širi kontekst hrvatske i bošnjačke politike, kao i politike međunarodne zajednice, koje su uvelike uzrokovale sukob. Iz navedenog proizlaze motivi za započinjanje sukoba u srednjoj Bosni. Kronološki prateći tijek sukoba, stječemo uvid u stanje u pojedinim općinama srednje Bosne. U njima je prisutna diferencijacija sukoba, sukladno ciljevima i namjerama sukobljenih strana. Počinjeni ratni zločini, predmet su dodatnog autorovog osvrta, zbog njihovih posljedica koje se osjećaju do danas. Na kraju, autor nastoji aktualizirati posljedice sukoba, kako bi pojasnio onovremeno stanje bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni i predodžbe koja je stvorena u javnosti. Literatura i izvori koji su korišteni u radu, posjeduju širok spektar iskazanih pogleda i tumačenja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Stoga je autor nastojao suzbiti senzibilnost tih radova.

13. Summary The Bosniak-Croatian conflict in Bosnia and Herzegovina did not take place in all of the areas of the country, thus the author of this thesis is focusing on the most prominent area of the conflict – Central Bosnia between January 1993 and February 1994. Theis aims and elaborates on the causes, the development and the consequences of the belliferents sides in
95

Central Bosnia. Having enlisted the causes, the analysis procedes with the broader context of the Bosniak and Croatian policy, as well as the policy of the international community, which have all been the trigger, as shown in the text, of the conflict. Therefore, the stated serve as the inception of the conflict and from it we can chronologically follow the situation in certain municipalities of the central Bosnia where one can trace the differentiation of the conflict according to the goals and intentions of the belligerent sides. The war crimes are of further interest of the autor who strives to elaborate on their severe consequences to the present time. Finally, the tendency is both to actualize the consequences of the conflict in order to clarify the nature of the conflict within the given time-frame and to analzye the perception of the event in the public eye. Due to the specific sensibilities of the literature and the sources used for the thesis, the author has tried to narrow it down to a relevant expose of the projected interpretations of the Bosniak-Croatian conflict in Central Bosnia.

14. Popis kratica ABiH – Armija Bosne i Hercegovine AVNOJ – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije BiH – Bosna i Hercegovina DEM – Deutsch mark (njemačka marka)
96

EZ – Europska zajednica HDZ BiH – Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine HNV – Hrvatsko narodno vijeće HOS – Hrvatske obrambene snage HR H-B – Hrvatska Republika Herceg-Bosna HSP – Hrvatska stranka prava HSS BiH – Hrvatska seljačka stranka Bosne i Hercegovine HV – Hrvatska vojska HVO – Hrvatsko vijeće obrane HZ H-B – Hrvatska zajednica Herceg-Bosna IFOR – International Forces JNA – Jugoslavenska narodna armija K – korpus MKBJ – Mirovna konferencija o bivšoj Jugoslaviji MOS – Muslimanske obrambene snage NDH – Nezavisna Država Hrvatska OG – Operativna grupa OS RBiH – Oružane snage Republike Bosne i Hercegovine OZ SB – Operativna zona Srednja Bosna OZ SZH – Operativna zona Sjeverozapadna Hercegovina PAM – protuavionski mitraljez PAT – protuavionski top PPN – Postrojbe za posebne namjene PZO – Protuzračna obrana SDA – Stranka demokratske akcije SDP BiH – Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine SDS – Srpska demokratska stranka SPS – Stjepan Princip Seljo SR BiH – Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina ŠTO RBIH – Štab Teritorijalne obrane Republike Bosne i Hercegovine ŠVK – Štab Vrhovne komande TO – Teritorijalna obrana UN – Ujedinjeni Narodi VO – Vojna oblast
97

VOS – Vojno-obavještajna služba VP – Vojna policija VRS – Vojska Republike Srpske ZKP – Zajedničko koordiciono povjerenstvo ZNG – Zbor narodne garde ZOC – Zajednički operativni centar

15. Bibliografija

15.1. Pisani izvori Danas. Zagreb. 1992. – 1995. Glas Slavonije. Osijek, 1992. – 1995.
98

Globus. Zagreb: EPH, 1991. – 2011. Jutarnji list. Zagreb, 2000. – 2011. Kronologija rata: agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (s naglaskom na stradanja Hrvata u BiH): 1989.-1998. ur. Miroslav Krmpotić. Zagreb: Hrvatski informativni centar – Slovo, 1998. Nedjeljna Dalmacija. Split, 1991. – 2004. Novi list. Rijeka, 1991. – 2004. Praljak, Slobodan. Stupni Do: činjenice. Zagreb: Oktavijan, 2010. Slobodna Dalmacija. Split, 1991. – 2011. Stenogrami o podjeli Bosne. ur. Predrag Lucić. Split: Kultura & rasvjeta, 2005. Šiber, Stjepan. Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1993. Sarajevo, Rabic, 2001. Šimić, Tomo. Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991.-1994: 1. dio. National security and the future. 7 (2006), ½, Zagreb: St. George Association. str. 1-225 Šimić, Tomo. Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991.-1994: 2. dio. National security and the future. 7 (2006), 3, Zagreb: St. George Association. str. 1-272 Šimić, Tomo. Dokumenti Predsjedništva Bosne i Hercegovine 1991.-1994: 3. dio. National security and the future. 7 (2006), 4, Zagreb: St. George Association. str. 1-302 Tuđman, Miroslav. Istina o Bosni i Hercegovini: dokumenti 1991.-1995. Zagreb: Slovo M, 2005. Večernji list. Zagreb, 1991. – 2011. Vjesnik. Zagreb, 1991. – 2004.

15.2. Internetski izvori Dani, Sarajevo, 6. VII. 2001.; http://www.bhdani.com/arhiva/213/t21302.shtml, 25. XI. 2010. Federalni zavod za statistiku, http://www.fzs.ba/, studeni 2010. General Slobodan Praljak, http://www.slobodanpraljak.com/, listopad 2010. – siječanj 2011. http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/1472480.stm, 11. I. 2011. http://republikabih.net/kafe/index.php?topic=2608.0, 11. I. 2011. http://www.ahmici.info/, 11. I. 2011. http://www.bgs.ba/e_knjige7.html, 12. I. 2011. http://www.bhdani.com/arhiva/208/t20801.shtml, 11. I. 2011. http://www.centardomovinskograta.hr/1992.html, 11. I. 2011.
99

http://www.hercegbosna.org/preuzimanja/povijest--politika/gdje-se-%E2%80%9Cistopio %E2%80%9D-sporazum-o-konfederaciji-republike-hrvatske-i-federacije-bih714.html, 12. I. 2011. http://www.hercegbosna.org/vijesti/bih/ubojstva-u-krizancevu-selu-u-sjeni-zaborava985.html, 12. I. 2011. http://www.hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=8725:mislav-lukiosvrt-na-znanstvenu-studiju-o-muslimanskoj-agresiji-na-hrvate-srednje-bosne-19921994-viiidio-&catid=28:povijesni-identitet&Itemid=112, 12. I. 2011. http://www.icty.org/, listopad 2010. – siječanj 2011. http://www.parlamentfbih.gov.ba/bos/parlament/o_parlamentu/istorijat.html, 5. I. 2011. http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Terorista-u-diplomatskoj-misiji.lt.html, 11. I. 2011. http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view=article&id=12507%3Autrusini-kod-konjica-obiljefena-15-ta-obljetnica-stradanja-hrvata-&Itemid=51, 11. I. 2011. http://www.rodoslov.ba/Pages/view/16/1/, 11. I. 2011. http://www.san.ba/index.php?id=12950, 11. I. 2011. http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/101101091, 12. I. 2011. http://www.vecernji.ba/vijesti/pasko-ljubicic-je-uvjetno-pusten-slobodu-pola-godine-clanak204850, 5. I. 2011. James Mason's Photo Galleries, http://www.pbase.com/zidar/root, listopad 2010. – siječanj 2011.

15.3. Multimedijalni izvori Rat u BiH (Elektronička građa): sukobi Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Zagreb: Vjesnik, 2005.

15.4. Literatura Babić, Jasna. Urota Blaškić. Zagreb: Večernji list, 2005. Banac, Ivo. Cijena Bosne: članci, izjave i javni nastupi 1992.-1993. Zagreb: Europa danas, 1994. Bašić, Meho. Osnove ratne ekonomije: s osvrtom na rat u BiH 1992.-95. Ekonomski pregled. 57 (2006), ½, Zagreb: Hrvatsko društvo ekonomista – Inžinjerski biro. str. 130-145
100

Degan, Vladimir-Đuro. Republika Hrvatska i sukob u Bosni i Hercegovini u 1993. godini: pravna analiza. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. 23 (2002), 2. Rijeka: Pravni fakultet Sveučilišta. str. 433-462 Delić, Rasim. Armija ključ mira. Sarajevo: Press centar ARBiH, 1994. Efendić, Hasan. Ko je djelio Bosnu? Sarajevo: Udruženje građana plemićkog porijekla BiH, 1998. Goldstein, Ivo. Hrvatska 1918.-2008. Zagreb: Novi Liber – EPH, 2008. Halilović, Sefer. Lukava strategija. Sarajevo: Maršal, 1997. Holbrooke, Richard. Završiti rat: Richard Hoolbrooke. Sarajevo, Šahinpašić, 1998. Izetbegović, Alija. Islamska deklaracija. Sarajevo: Bosna, 1990. Kasapović, Mirjana. Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država. Politička kultura, Zagreb: 2005 Komšić, Ivo. Preživljena zemlja: Tko je, kada i gdje dijelio BiH. Zagreb: Prometej, 2006. Latić, Nedžad. Rat u srednjoj Bosni: ratna sjećanja generala Alagića. Zenica: Bemust, 1997. Marijan, Davor. Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća „povijesničarenja“. Nacionalna sigurnost i budućnost. 1 (2001), Zagreb: Udruga sv. Jurja. str. 137-158 Marijan, Davor. Vještački nalaz: o ratnim vezama Hrvatske i Bosne i Hercegovine (1991.1995.). Časopis za suvremenu povijest. 36 (2004), 1. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. str. 211-289 Marinčić, Anto. Općina Žepče ili Ključ za funkcioniranje Federacije Bosne i Hercegovine. Zagreb: Ceres, 2000. Markotić, Ante F. Ratni učinci na promjene u broju stanovnika Bosne i Hercegovine i Hrvatske 1991. – 1998. Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja. 8 (1999), 5/6 (43/44), Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. str. 751-766 Mlivončić, Ivica. Zločin s pečatom: genocid i ratni zločini muslimansko-bošnjačkih snaga nad Hrvatima BiH 1992.-1994. Mostar: FRAM, 2001. Omeragić, Sejo. Dogovoreni rat. Sarajevo: Proton, 2000. Owen, David. Balkanska odiseja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatski institut za povijest, 1998. Rotim, Karlo. Obrana Herceg-Bosne. Široki Brijeg: Franjo Kluz d.d. Omiš, 1997 Sadkovich, James J. Franjo Tuđman and the Muslim.Croat war of 1993. Review of Croatian History. 2 (2006), 1. Zagreb: Institut za hrvatsku povijest. str. 207-245 Shrader, Charles R. Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni: vojna povijest 1992.-1994. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2004.
101

Šarinić, Hrvoje. Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem: između rata i diplomacije, 1993.-1995. (1998). Zagreb, Globus international. Tuđman, Franjo. Usudbene povijesnice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1995. Tuđman, Miroslav. Vrijeme krivokletnika. Zagreb: Detecta, 2006.

102