You are on page 1of 76

HALIL DUBRAN GLAS PJESNIKA

NASLOV IZVORNIKA A Poet's Voice prijevod Irena Jakeli Feniks, Zagreb, 1999.

Prvi dio

Snaga milosra utkana je duboko u moje srce i ja, trgajui penicu, slaem je u kitice i dijelim je gladnima.

Moja dua daje ivot vinogradima i ja tijetim njene bobe i dajem soka ednima.

Nebo napaja uljem moju svjetiljku i ja je stavljam na svoj prozor kako bih osvijetlio put strancu u noi. inim sve ove stvari jer ja ivim u njima; i ako e sudbina svezati moje ruke i sprijeiti me u ovim inima, smrt e tada biti jedina moja udnja. Jer ja sam pjesnik i ako ne mogu dati, odbit u i primiti.

ovjeanstvo bjesni kao oluja, ali ja samo pomatram u tiini jer znam da e oluja proi dokle god Bog sve vidi.

Ljudi tee zemaljskim stvarima, a ja oduvijek eznem za zagrljajem tvrave ljubavi koja e me proistiti svojom vatrom i odagnati neovjenost iz mojega srca.

Materijalne stvari usmruju ovjeka bez patnje; ljubav ga budi oivljavajuim bolima.

Ljudi su podijeljeni na razne klanove i plemena, pripadaju zemljama i gradovima. No ja se osjeam strancem u svim zajednicama i ne pripadam niti jednom stanitu. Svijet je moja zemlja, ovjeanstvo je moje pleme.

Ljudi su slabi i alosno je to se dijele izmeu sebe. Svijet je uzak i nije mudro rasipati ga na kraljevine, carstva i provincije.

Ljudi se udruuju jedino kako bi unitili hramove due i pruaju ruke jedni drugima kako bi sagradili svetilita zemaljskim tijelima. Ja stojim usamljen sluajui glas nade iz svoje dubine kako mi kazuje: "Kao to ljubav oivljuje srce ovjeje s boli, tako ga neznanje ui putu prema znanju." Bol i neznanje vode k velikoj radosti i znanju jer Najvie Bie nije stvorilo nita zlo pod suncem.

Drugi dio

Ja eznem za svojom prelijepom zemljom i ljubim njezin narod radi njegove bijede. Ali desi li se da, potaknuti izrabljivanjem i onim to zovu "patriotskim duhom", itelji moje zemlje postanu ubojicama i nasrnu na zemlju moga susjeda, tada u ponad svake ovjeje okrutnosti mrziti svoju zemlju i svoje ljude.

Pojem molitvu svojega rodnog mjesta i udim vidjeti dom svojega djetinjstva, ali ako su ljudi u tom domu odbili pruiti hranu i utoite vapijuem namjerniku, obratit u svoju molitvu u bijes i svoju enju u zaborav. Moj

unutranji glas kazat e: "Kua koja ne primi onoga kojem je to potrebno, nije dostojna niega doli razaranja."

Ja ljubim svoje rodno selo dijelom svoje ljubavi za svoju zemlju; i ljubim svoju domovinu dijelom svoje ljubavi za Zemlju, koja je itava moja domovina; i ljubim Zemlju svim svojim biem jer ona je nebo ovjenosti, manifest Bojega duha.

ovjeanstvo je duh Najviega Bia na zemlji i to Najvie Bie posveuje ljubav i dobru volju. Ali ljudi se izruguju ovakvim uenjima. Isus Nazareanin je sluao i raspee bijae ono to dobi; Sokrat u glas i slijeae ga i isto tako pade tjelesnom rtvom. Sljedbenici Nazareanina i Sokrata sljedbenici su Boanstva i kako ih ljudi ne mogu ubiti, ismijavaju ih, govorei: "Poruga je gora od ubojstva".

Jeruzalem ne mogae ubiti Nazareanina, niti Atena Sokrata; oni ive i dalje i ivjet e vjeno. Poruga ne moe likovati nad sljedbenicima Bojim. Oni ive i rastu zauvijek.

Trei dio

Ti jesi moj brat zato to si ovjek i obojica smo sinovi Duha Svetoga; isti smo i sainjeni od iste zemlje.

Ti si ovdje da mi bude suputnik na ivotnom putu i pomo u spoznavanju skrivene Istine. Ti si ovjek i, stoga, ljubim te kao brata.

Moe o meni govoriti to eli, jer Sutra e te odnijeti i podastrijeti tvoje rijei kao dokaz na svojem sudu i zavrijedit e pravdu.

Moe od mene odnijeti sve to posjedujem, jer moja gramzivost bijae ta koja poticae zgrtanje dobra i, ako e te to uiniti sretnim, predajem ti svoja dobra.

Moe mi uiniti to eli, ali nee moi dotai moju Istinu.

Moe proliti moju krv i spaliti moje tijelo, ali ne moe ubiti niti povrijediti moj duh.

Moe okovati moje ruke lancima i na moje noge staviti negve, zatvoriti me u mraan zatvor, ali nee moi zarobiti moju misao, jer ona je slobodna poput daha u prostranom nebu.

Ti si moj brat i ja te ljubim. Ljubim te klanjajui se u tvojoj crkvi, kleei u tvojem hramu i molei u tvojoj damiji. Ti i ja i svi, djeca smo jedne religije, jer razliiti su putovi religija tek prsti ljubee ruke Najviega Bia, pruene svima, pruajui punou duha svima, strepei hoe li je prihvatiti svi.

Ljubim te zbog tvoje Istine, roene iz tvoga znanja; one Istine koju ja ne vidim zbog svojeg neznanja. Ali ja je potujem kao Boje djelo, jer ona je djelo duha. Tvoja i moja Istina susrest e se u nadolazeem svijetu i zablistati kao miris cvijea, stapajui se u jednu, cijelu i vjenu Istinu, sauvanu i ivuu u vjenosti Ljubavi i Ljepote.

Ljubim te jer si slab prije nego postaje jaki ugnjetava i zato to si siromaan prije nego postaje poudno bogat. Zato lijem suze i pruam ti konak; i negdje u

pozadini svojih suza vidim te u zagrljaju ruku Pravde, kako se smije i oprata svojim muiteljima. Ti si moj brat i ja te ljubim.

etvrti dio

Ti si moj brat, ali zato se prepire sa mnom? Zato nasre na moju zemlju i pokuava me podjarmiti kako bi zadovoljio one koji eznu za slavom i vlau?

Zato naputa svoju enu i djecu, slijedei Smrt u udaljenu zemlju, da bi udovoljio onima koji slavu kupuju tvojom krvlju a visoke poasti suzama tvoje majke?

Je li ast ovjeku ubiti brata ovjeka? Ako smatra da je to ast, neka to bude jedan in tovanja i izgradi hram Kainu koji je usmrtio svojega brata Abela.

Je li samoodranje prvi zakon Prirode? Zato te, onda, Gramzljivost pouruje na samortvovanje samo zato da bi time postigla svoj cilj - povrijedila tvoju brau? uvaj se, brate moj, voe koji zbori: "Ljubav postojanja obvezuje nas da ljude liimo njihovih prava!" Ja ti, pak, zborim ovako: tititi prava drugih najplemenitiji je i najdivniji in ovjekov; ako moje postojanje zahtijeva od mene da ubijam, smrt mi je tada asnija, i ako ne mogu pronai nekoga tko bi mi, ubivi me, obranio ast, neu se libiti sam si oduzeti ivot za ljubav Vjenosti, prije negoli Vjenost doe sama.

Sebinost je, brate moj, uzrok slijepoj nadmoi, a nadmo stvara klanstvo, a klanstvo stvara autoritete koji vode neslogama i podjarmljivanju.

Dua vjeruje u mo znanja i pravde nad mranim neznanjem; ona nijee autoritet koji se udruuje s maem kako bi branio i osnaio neznanje i ugnjetavanje - onaj autoritet koji je unitio Babilon, protresao temelje Jeruzalema i ostavio Rim u ruevinama. Onaj koji je ljude naveo da velikane nazivaju zloincima; pisce da pljuju njihova imena; povjesniare da povezuju prie o njihovoj neovjenosti kako bi dobili pohvalu.

Jedini autoritet koji priznajem jest znanje o uvanju i mirnom priznanju Prirodnog Zakona Pravde. Koju to pravdu vlast slijedi ubijajui ubojicu? Zatvarajui provalnika?

Nasrui na susjednu zemlju i porobljavajui njezin narod?

to pravda misli o vlasti pod kojom ubojica kanjava onoga koji je ubio, a lopov osuuje onoga koji krade?

Ti si moj brat i ja te ljubim; Ljubav je pravda svim svojim dostojanstvom i svom svojom snagom. Da pravda nije podrala moju ljubav prema tebi, ne gledajui kojem plemenu ili zajednici pripada, bio bih varalica koja prikriva runou sebinosti vanjskim pokrovom iste Ijubavi.

Zakljuak

Moja je dua moj drug koji me tjei u bijedi i nedaama ivota. Onaj tko se ne sprijatelji sa svojom duom, neprijatelj je ovjeanstva, i onaj koji ne pronae ovjeno vodstvo u samome sebi, ieznut e u oajanju. ivot se pomalja iz unutarnjosti, on ne dolazi iz okoline.

Doao sam da bih rekao rije i sada u je izrei. Ali ako smrt sprijei njezinu objavu, bit e izreena Sutra, jer Sutra nikada ne ostavlja tajnu u knjizi Vjenosti.

Doao sam ivjeti u slavi Ljubavi i svjetlosti Ljepote, koje su obje odrazi Boji. Ja ivim ovdje i ljudi me ne mogu izagnati iz domene ivota jer znaju da u ivjeti u smrti. Ako mi iskopaju oi sluat u mrmore Ljubavi i pjesme Ljepote.

Ako mi zatvore ui, uivat u u dodiru daha isprepletenom s dimom gorue Ljubavi i mirisom Ljepote.

Doao sam ovamo da budem svima i sa svima, i ono to danas inim usamljen, jekom e Sutra obavijati ljude.

Ono to danas zbori moje usamljeno srce, pojat e sutra srca mnogih.

OLUJA

Prvi dio

Yusif El Fakhri bijae u dobi od trideset godina kada odlui otuiti se od drutva, te ode ivjeti u izoliranu pustinjaku nastambu u blizini doline Keedesha u sjevernom Libanonu. Ljudi iz oblinjih sela ue raznorazne prie o Yusifu; neke su kazivale da mu obitelj bijae imuna i plemenita roda, a da on ljubljae enu koja ga iznevjeri, to ga konano i potaknu na samotan ivot, dok druge govorahu da bijae pjesnik koji odbjee iz glamuroznoga grada te se povue u pustinju ne bi li sabrao misli i naao svoju inspiraciju; mnogi su, pak,

bili uvjereni da bijae mistik povezan sa spiritualnim svijetom, iako je veina inzistirala na uvjerenju da bijae luak.

to se mene tie, nisam mogao izvui nikakav zakljuak u pogledu tog ovjeka, znajui da u njegovom srcu mora postojati nekakva duboka tajna, ijem otkrivenju se nisam elio utei u svrhu neodreenih spekulacija. Dugo sam ivio u nadi da e mi se pruiti prilika da upoznam tog udnovatog ovjeka. Trudio sam se na razliite naine pridobiti Yusifovo prijateljstvo kako bih mogao prouavati njegovu stvarnost i nauiti njegovu priu, istraujui Yusifovu ivotnu ulogu, ali moji napori bili su uzaludni. Kada sam ga po prvi puta susreo, etao je libanonskom umom svetih cedrova i pozdravih ga najbiranijim rijeima, ali on mi odzdravi tek neznatnim kimanjem glave i ode dugim koracima.

Drugom prilikom ugledah ga kako stoji u sreditu samostanskog vinograda, ponovno sam mu priao i pozdravio ga, kazujui: "Seljani kau da je ovaj samostan izgradila grupa Sirijaca u etrnaestom stoljeu; poznajete li ita od njegove povijesti?" On odvrati hladno: "Ne znam tko je izgradio ovaj samostan, niti bih to elio znati." I okrenuvi mi lea, nehajno doda: "Zato ne upitate svoga djeda ili baku, koji su stariji od mene, te bolje poznaju povijest ove doline negoli ja?" Spoznavi odjednom potpuni svoj neuspjeh, napustih ga.

Prou tako dvije godine, a neobini ivot ovog udnovatog ovjeka sveudilj golicae moj um i ometae mi san.

Drugi dio

U jesen jednoga dana, dok sam tumarao brdima i breuljcima u blizini nastambe Yusifa El Fakhrija, zahvati me iznenada snaan vjetar i bjesnea kia, i oluja me odbacivae na sve strane poput broda slomljena kormila ije jarbolje je uragan odbacio u pobjenjelo more. Jedva sam jedvice upravio svoje korake prema Yusifovom kuerku, govorei samome sebi: 'Ovo je prilika za kojom sam dugo eznuo i oluja e mi biti izlikom za ulazak, a mokra odjea dobrim razlogom za zadravanje.'

Bio sam u bijednom stanju kada sam stigao do nastambe i kada sam zakucao na vrata, otvori mi ovjek kojeg sam tako udio vidjeti. U jednoj ruci drao je umiruu pticu, ija glava bijae povrijeena, a krila slomljena. Pozdravih ga govorei: "Molim vas za oprost to ovako upadam. Bjesnea oluja zahvatila me daleko od moga doma." Nabrao je obrve, govorei: "Mnogo je pilja u ovoj divljini kojima ste se mogli utei." Ipak, nije mi zatvorio vrata i srce mi poe udarati sve bre jer bijah tako blizu ostvarenja svoje goleme elje. Poeo je dodirivati ptiju glavicu s najveom pozornou i zanimanjem, pokazujui time kvalitetu koja bijae vana mojem srcu. Biv sam iznenaen dvjema suprotnim karakteristikama koje sam pronaao u tom ovjeku - istodobno milosre i okrutnost. Postadosmo svjesni razvuene utnje. Njemu je smetala moja prisutnost, ja sam udio da ostanem.

inilo se kao da je iitao moju misao, jer je pogledao nagore i rekao: "Oluja je ista i odbija jesti kiselo meso. Zato toliko ezne za bijegom od nje?" Odgovorih mu s trakom humora: "Oluja moda ne udi za slanim ili kiselim stvarima, ali raspoloena je zalediti i ponuditi razne stvari i zacijelo bi uivala pojesti me kad bi me ponovno epala." Izraz lica bio mu je otar kada mi je odvratio: "Oluja bi ti iskazala veliku ast, koje ti nisi vrijedan, kada bi te progu-

tala." Sloih se: "Da, gospodine, pobjegao sam od oluje kako ne bih bio poaen au koje nisam dostojan." Okrenuo je od mene svoje lice pokuavajui prikriti osmijeh i potom se uputio k drvenoj klupi pored ognjita i pozvao me da se odmorim i osuim odjeu. Jedva sam prikrivao svoje ushienje.

Zahvalih mu i zasjedoh, dok se on smjestio meni nasuprot, na klupi isklesanoj iz stijene. Gurnuo je vrhove prstiju u zemljanu posudu ispunjenu nekom vrstom ulja, stavljajui ih njeno na ptiju glavu i krila. Ne podiui glavu ree: "Snaan vjetar oborio je ovu pticu na stijene, izmeu ivota i Smrti." Odvratio sam usporedbom: "Isti je vjetar mene nanio na vaa vrata, na vrijeme da sprijei da moja glava bude povrijeena, a krila slomljena."

Pogledao me ozbiljno i rekao: "Moja je elja da ovjek pokazuje ptiji instinkt i moja je elja da oluja slomi ljudska krila. Jer ovjek je sklon strahovanju i malodunosti i kada osjeti buenje oluje, uspue u pukotine i pilje zemlje i krije se."

Moja namjera bila je izvui iz njega priu o njegovu dobrovoljnom progonstvu te sam izazivao: "Da, ptice posjeduju asnost i hrabrost koje ovjek ne poznaje. ovjek ivi u sjeni zakona i obiaja koje je osmislio sam i prilagodio sebi, ali ptice ive u skladu s onim istim slobodnim Vjenim Zakonom koji nagoni Zemlju da slijedi svoj moni put oko Sunca." Njegove oi i lice zasjahu, kao da je u meni pronaao uenika punog razumijevanja, pa uskliknu: "Bravo! Ako vjeruje u vlastite rijei, trebao bi napustiti civilizaciju i njene okuene zakone i tradicije, i ivjeti poput ptice, u svijetu praznom od svega osim velianstvenog zakona neba i zemlje.

Vjerovanje je lijepa stvar, ali smjetanje te vjere u izvrenje ispit je snage. Mnogo ih je koji govore kao morska jeka, ali njihovi ivoti su uski i ustajali, poput movare koja trune. Mnogo ih je koji podiu glave nad planinske vrhunce, ali njihovi dusi ostaju spavati u tmini pilja." Drhtei je ustao sa svoje stolice i stavio pticu na smotanu tkaninu pored prozora.

Stavio je sveanj suhoga prua u vatru, govorei: "Skini sandale i ugrij noge, jer vlanost teti ovjekovu zdravlju. Dobro se osui i udobno smjesti."

Yusifova je gostoljubivost potpirivala moje nade. Priao sam blie vatri i para je sukljala iz moje mokre odjee. Dok je on stajao na vratima zurei u siva nebesa, moj um je istraivao, pokuavajui to prije pronai magian prolaz u njegovu prolost. Nevino upitah: "Ima li dugo da ste doli ovamo?"

Odgovorio je tiho, ni ne pogledavi me: "Doao sam na ovo mjesto kada zemlja jo ne imaae oblika i bijae ledina; tama se prostirae nad licem dubine. I Duh Gospodnji nadvijae se nad licem voda."

Bijah prestravljen ovim rijeima! Borei se da sakupim svoje ratrkane i zaprepatene misli, rekao sam sebi: 'Kako nevjerojatan je ovaj ovjek! I kako je teak put koji vodi prema njegovoj stvarnosti! Ali moram nasrtati oprezno i polagano i strpljivo dok se njegova uzdrljivost ne obrati u razgovor i njegova udnovatost u razumijevanje.'

Trei dio

No je sputala svoj crni pokrov nad ove doline, a oluja je vrtoglavo zvidala i kia postajala sve jaom. Poeo sam zamiljati da ponovno nailazi Biblijski potop, kako bi istrijebio ivot i isprao ovjeju neist s lica Boje zemlje.

inilo se da je pobuna elemenata zaela u Yusifovu srcu spokoj kakav se obino javlja kao reakcija na temperament i obraa samou u drutvenost. Zapalio je dvije svijee, a potom pred mene stavio vr vina i veliki pladanj na kojem su se nalazili kruh, sir, masline, med i neto suena voa. Onda je sjeo blizu mene i nakon isprike zbog male koliine - ali ne i zbog jednostavnosti hrane pozvao me da mu se pridruim.

Uivali smo objedujui u tiini punoj razumijevanja, oslukujui krike vjetra i pla kie, a ja sam istovremeno paljivo promatrao njegovo lice, pokuavajui dokuiti njegove tajne i proniknuti u motive koji bi mogli podcrtati njegovo neobino postojanje. Kada bijae dovrio, posegnu za bakrenim kotliem nad vatrom i nali istu, aromatinu kavu u dvije alice; zatim otvori jednu kutijicu i ponudi me cigaretom, oslovljavajui me sa "Brate". Uzeh jednu da mi se nae uz kavu, ne vjerujui onome to moje oi gledahu. Promatrao me smijeei se i nakon to je uvukao duboko jedan dim i nalio si malo kave, ree: "Zacijelo razmilja o tome otkud ovdje vino, duhan i kava, moda se takoer pita o mojoj hrani i komforu. Tvoja je znatielja u svakom sluaju opravdana, jer ti si jedan od mnogih koji vjeruju da biti daleko od ljudi znai biti odsutan iz samoga ivota i odricati se svih uitaka." Brzo sam se sloio: "Da, mudraci kau da onaj tko odbjegne od svijeta kako bi u samoi tovao Boga ostaje onkraj svih uitaka i obilja ivota, te se namiruje samim proizvodima Bojim i ivi samo na biljkama i vodi."

Potom se zamisli i nakon nekoliko trenutaka polako izgovori: "Ja sam mogao tovati Boga dok sam ivio meu Njegovim stvorenjima, jer tovanje ne zahtijeva samovanje. Nisam napustio ljude kako bih vidio Boga, jer sam ga uvijek viao u domu svojega oca i majke. Otklonih se od ljudi jer njihove prirode bijahu drukije od moje, a njihovi snovi ne ivljahu u slozi s mojima. Napustih ovjeka jer bijah shvatio da se ito moje due okree u jednom smjeru i ne mrvi u skladu sa itom drugih dua koja se kreu u drugom smjeru. Napustih civilizaciju jer bijah spoznao da je postala staro i izopaeno stablo, snano i strano, ije korijenje je bespovratno ukopano u Zemljinoj tmini, a granje see onkraj oblaka; ali njegov je cvat od pohlepe i zla i zloinatva, a plodovi od jada i bijede i straha. Kriari su pokuali u nj uklopiti dobro i promijeniti mu ud, ali ne ponjehu uspjeha. Umrijee razoarani, izmueni i istrzani."

Yusif se nagnu prema ognjitu kao da iekuje uinak koji su njegove rijei ostavile na moje srce. Smatrao sam da je najbolje da ostanem sluatelj, te on nastavi: "Ne, nisam traio samou kako bih molio i vodio pustinjaki ivot ... jer molitva, koja je pjesma srca, dosie do uiju Bojih ak i kada je zagluena kricima i plaem tisua glasova. ivjeti ivot pustinjaka znai muiti duu i tijelo i usmrtiti sklonosti, nain postojanja koji je meni proturjean, jer Bog je stvorio tijela da budu hramovima due, i naa je misija da zavrijedimo i odrimo povjerenje koje nam je Bog postavio.

Ne, moj brate, ne poiskah samou iz religioznosti, ve jednostavno da bih izbjegavao ljude i njihove zakone, njihova uenja i tradicije, njihove ideje i njihov lani sjaj i njihove jadikovke.

Potraih samou kako ne bih morao gledati lica ljudi koji prodaju sebe i kupuju za istu cijenu stvari koje su manje vrijedne od njih samih, duhovno i materijalno.

Potraio sam samou kako ne bih morao susretati one koji ponosno hodaju, s tisuu smijekova na usnama, dok je u dubinama tisua njihovih srdaca samo jedna namjera.

Potraio sam samou kako bih se maknuo od onih samozadovoljnih pojedinaca koji u svojim snovima viaju spektre znanja i vjeruju da su postigli svoj cilj.

Pobjegoh od drutva onih koji viaju samo fantome istine u svojim buenjima, i izvikuju svijetu kako su potpuno savladali bit istine.

Napustih svijet i potraih samou jer postadoh umoran od susretljivosti one veine koja vjeruje da je poniznost neka vrst slabosti i milosre vrsta plaljivosti, a snobizam jedan oblik snage.

Potraih samou jer se gnuah onih koji iskreno vjeruju da sunce i mjesec i zvijezde ne izlaze doli iz njihovih kovega i ne smjetaju se nigdje doli u njihove vrtove.

Pobjegoh od onih koji se otimlju za poloaje i rastrojavaju ljudima sudbine bacajui im u oi zlatnu prainu i punei im ui zvucima beznaajnih rijei.

Odbjegoh od propovjednika koji ne ive u skladu sa svojim propovijedima i koji od ljudi zahtijevaju ono ega se sami ne pridravaju.

Potraih samou jer nikada od ljudi ne doivjeh ljubaznost, ukoliko moje srce ne plati punu cijenu.

Potraih samou jer se gnuah velike i jezovite institucije koju ljudi nazivaju civilizacijom - te simetrine nakaze koja se izdie iz vjene bijede ovjeanstva.

Poiskah samou jer se u njoj nalazi pun ivot za duu i za srce i za tijelo. Pronaoh beskrajne prerije u kojima se odmara suneva svjetlost i gdje cvijee izdie svoje mirise u svemir, a potoci opijevaju svoj put prema moru. Otkrih planine u kojima upoznah svjee buenje Proljea i bljetavu enju Ljeta i bogate pjesme Jeseni i prelijepu tajnovitost Zime. Dooh u ovaj udaljeni kutak Bojeg djelovanja jer udjeh nauiti tajne Univerzuma i prii tik do Bojeg prijestolja."

Yusif disae duboko kao da se bijae oslobodio tekoga tereta. Oi mu sijahu udnim i maginim zrakama i na njegovom zraeem licu pojave se znaci ponosa, volje i zadovoljstva.

Prolo je nekoliko minuta, a ja sam spokojno zurio u nj, utonuvi duboko u misli, razotkrivajui ono to bijae skriveno u meni; potom ga oslovih ovim rijeima: "Vi ste nedvojbeno u pravu to se tie veine stvari koje ste izrekli, ali dijagnozom bolesti drutva dokazali ste i da ste odlian lijenik. Vjerujem da je bolesnom drutvu prijeko potreban takav lijenik, koji ga moe izlijeiti ili ubiti. Ovaj rastreseni svijet vapi za vaom panjom. Je li pravedno ili milosrdno to ste se odvukli od bolesnog pacijenta i uskratili mu svoju pomo?"

Zurio je u me razmiljajui, a zatim ree s izrazom bezizglednosti: "Sve od poetka svijeta, lijenici su nastojali spasiti ljude od njihovih poremeaja; neki su se sluili noevima, drugi napitcima, ali poast se beznadno irila. Moja je

elja da se pacijent zadovolji ostajanjem u svom blatnom krevetu i da meditira o svojim dugo odravanim ranama; no umjesto toga on istee svoje ruke ispod sveane odore i hvata za vrat svakog tko ga doe posjetiti, te ga stee na smrt. Kakva ironija! Zli pacijent usmruje doktora i zatim zatvara oi govorei u sebi: 'Bio je odlian lijenik.' Ne, Brate, nitko na zemlji ne moe pomoi ovjeanstvu. Sija, koliko god iskusan i mudar bio, ne moe nagnati polje da rodi zimi."

Ja sam se sloio: "Ljudska Zima e proi, potom dolazi krasno Proljee i livade moraju cvjetati, a potoci e ponovno tei dolinama."

Namrtio se i gorko rekao: "aliboe! Je li Gospod podijelio ovjekov ivot koji je cjelovito stvorenje - na godinja doba kao to je podijelio godinu? Hoe li ijedno ovjeje pleme, koje sada ivi u Bojoj istini i duhu, udjeti za ponovnim povratkom na lice ove zemlje? Hoe li ikada doi vrijeme kada e se ovjek nastaniti i zadrati u pravoj ruci ivota, radujui se bljeteoj svjetlosti dana i mirnoj tiini noi? Moe li taj san postati stvarnost? Moe li se materijalizirati nakon to je zemlja bila prekrivena ovjejim mesom i uronjena u ovjeju krv?"

I Yusif stajae i podie ruku prema nebu, kao da pokazuje prema nekom drugom svijetu i nastavi: "Ovo nije nita doli bezvrijedan san, ali ja ga u sebi usavravam, i ono to ovdje otkrivam, osvaja sve prostore mojega srca i dolina i planina." Sada podignu svoj snani glas: "Ono za to zaista znam da je istinito jest pla mojeg unutarnjeg bia. Ja ovdje ivim i u dubinama mojeg postojanja nalaze se glad i e, i ja se radujem uivajui u kruhu i vinu ivota iz svojih posuda koje radim i oblikujem vlastitim rukama. Iz tog razloga zanemario sam palube ljudi i doao ovamo i ostat u ovdje do samog Svretka!"

Nastavio je uzbueno hodati sobom naprijed-nazad, dok sam ja razmiljao o njegovim rijeima i o zjapeim ranama drutva. Odvaio sam se ponovno na taktinu kritiku: "Uglavnom se slaem s veinom vaih razmiljanja i namjera i zavidim vam na vaoj samoi i samovanju i potujem ih, ali znam da je bijedni narod pretrpio veliki gubitak vaim otuenjem, jer mu je potreban lijenik pun razumijevanja koji bi mu pomogao prebroditi potekoe i probuditi duh."

Polako je stresao glavom i rekao: "Ovaj je narod kao i svi narodi. I ljudi su graeni od istih elemenata i ne razlikuju se osim prema vanjskom izgledu, koji ne predstavlja nikakvu posljedicu. Bijeda naih orijentalnih naroda bijeda je svijeta i ono to vi zovete zapadnom civilizacijom nije nita doli drugi spektar mnogih fantoma tragine prijevare.

Hipokrizija e ostati zauvijek, ak i ako joj nokti budu lakirani i polirani; a Prijevara se nikada nee izmijeniti ak ni ako njezin dodir postane blag i mek; a La se nikada nee obratiti u Istinu ak ni ako joj navue svilenu odoru i smjesti je u palau; i Lakomost nee postati Zadovoljstvo; kao to Zloin nee postati Vrlina. I Vjeno Ropstvo uenja, obiaja i povijesti ostat e Ropstvo ak i ako nalii obraz i izmijeni glas. Ropstvo e ostati Ropstvo u svom svojem jezovitom obliku, ak i ako samoga sebe nazove Slobodom.

Ne, moj brate, Zapad nije vii od Istoka, niti je nii od njega i razlika koja ih razdvaja nije vea od one izmeu tigra i lava. Postoji pravedan i savren zakon koji sam pronaao iza vanjtine drutva, koji izjednauje bijedu, napredak i neznanje; ne promie jedan narod na raun drugog, niti zakida jedno pleme kako bi obogatio drugo."

Povikah: "Onda je civilizacija bezvrijedna i sve u njoj je bezvrijedno!" Brzo je odgovorio: "Da, civilizacija je bezvrijedna i sve u njoj je bezvrijedno. Pro-

nalasci i otkria samo su zabava i utjeha tijelu kada je umorno i slabo. Nagrade za udaljavanje i osvajanje mora lani su plodovi koji ne zadovoljavaju duu, niti hrane srce, niti uzdiu duh jer su prirodi daleki. A one strukture i teorije koje ovjek zove znanjem i umjetnou nisu nita doli zlatni lanci i okovi koje ovjek vue i raduje se njihovim bljeteim odsjajima i zveeim zvucima. One su jaki kavezi ije je preage ovjek proizveo prije mnogo godina, ne bivajui svjestan toga da ih gradi iznutra i da e uskoro postati vlastiti zatvorenik za vjeke. Da, bezvrijedna su djela ovjeja i bezvrijedne su njegove namjere i sve na zemlji je bezvrijedno." Zastao je te polako dodao: "I meu svim bezvrijednostima ivota jedna je stvar koju duh ljubi i zaklinje. Jedna blistava i usamljena stvar."

"Koja je to?" pokuavao sam saznati ustreptaloga glasa. Gledao me jednu dugu minutu i zatvorio oi. Sklopio je ruke na grudima dok mu je lice sijalo i mirnim i ozbiljnim glasom rekao: "To je buenje u duhu; to je buenje u unutarnjim dubinama srca; to je jedna neodoljiva i velianstvena snaga koja se iznenada izdie iz ovjekove svijesti i otvara mu oi, te on vidi ivot usred bljetavog pljuska prelijepe glazbe, okruen krugom silne svjetlosti sa ovjekom kao stupom ljepote izmeu zemlje i nebeskog svoda. To je plamen koji iznenada bljesne u duhu i dotakne i proisti srce, uzlazei nad zemlju i skrivajui se u prostrano nebo. To je dobrota koja okrui ovjekovo srce tako da on zbunjuje i kudi sve one koji su to nijekali, i pobunjuje se protiv onih koji odbijaju razumjeti njezino velianstveno znaenje. To je tajna ruka koja je skinula koprenu s mojih oiju dok sam bio lan zajednice svoje obitelji, svojih prijatelja i svojih zemljaka.

Mnogo puta sam se pitao i govorio sam sa sobom, kazujui: 'to je Univerzum i zato sam ja drukiji od onih ljudi koji me gledaju, i kako to da me oni poznaju, i gdje sam ih upoznao, i zato ivim meu njima? Jesam li ja stranac meu

njima ili su oni ti koji su strani ovoj zemlji, stvoreni od ivota koji je meni povjerio svoje kljueve?"'

Najednom utihnu, kao da se prisjea neega to je vidio jednom davno, odbijajui da to objelodani. Zatim je pruio ruke pred sebe i proaptao: "To je ono to mi se dogodilo prije etiri godine, kada sam napustio svijet i doao na ovo nenastanjeno mjesto ivjeti u buenju ivota i uivati u lijepim mislima i prekrasnoj tiini."

Odetao je do vrata gledajui u dubine tmine, kao da se sprema osloviti oluju. No, govorio je trepereim glasom, kazujui: "To je buenje unutar duha; onaj tko to zna, ne moe to opisati rijeima; a onaj tko to ne zna, nikad nee razmiljati o izazovnoj i krasnoj misteriji ivota."

etvrti dio

Proao je sat i Yusif El Fakhri je i dalje hodao po sobi, zastajui nehajno i zurei u strahotno sivo nebo. Ja sam nastavljao sa utnjom, razmiljajui o udnom skladu radosti i tuge u njegovom samotnikom ivotu.

Kasnije u noi priao mi je i dugo zurio u moje lice, kao da eli zadrati u sjeanju sliku ovjeka kojem je razotkrio ganutljive tajne svojega ivota. Glava mi bijae teka od unutarnje buke, oi zamagljene. Tiho je kazao: "Sada idem u nonu etnju s olujom, osjetiti blizinu izraza Prirode; to je vjeba u kojoj doista uivam kada je zima ili jesen. Ovdje se nalazi vino, a ovdje je duhan; molim te da noas prihvati moj dom kao svoj."

Umotao se u tamnu odoru i dodao, smijeei se: "Molim te da vrsto zatvori vrata ujutro kada bude odlazio, kako bih izbjegnuo neeljene posjete, jer ja namjeravam provesti dan u umi svetih cedrova." Potom se uputio prema vratima, nosei dugaak tap za etnju i zakljuio: "Ako te oluja ponovno iznenadi u divljini, nemoj oklijevati da potrai utoite u ovoj nastambi. Nadam se da e nauiti ljubiti, a ne bojati se oluje. Laku no, brate moj."

Otvorio je vrata i iziao, visoko podignute glave, u tminu. Stajao sam na vratima da bih vidio u kojem je smjeru otiao, ali nestao mi je iz vidokruga. Jo nekoliko minuta uo sam odjeke njegovih koraka po izlomljenim stijenama doline.

Peti dio

Stie jutro, nakon noi dubokog razmiljanja i oluja bijae prola, nebo bijae vedro a planina i ravnica se oporavljahu pod toplim sunevim zrakama. Na svojem putu prema gradu osjeao sam spiritualno buenje o kojem Yusif El Fakhri bijae govorio, i ono strujae svakim djeliem mojega bia. utio sam da moje zraenje mora biti vidljivo. A kada sam se smirio, sve oko mene bijae suta ljepota i savrenstvo.

im sam dosegao do bunih ljudi i zauo njihove glasove i ugledao njihova djela, zastao sam i rekao u sebi: "Da, spiritualno buenje najbitnija je stvar u ovjekovu ivotu i sama svrha postojanja. Nije li civilizacija, u svim svojim traginim oblicima, najvii motiv za spiritualno buenje? Kako onda moemo nijekati postojee stvari, kada je samo njihovo postojanje nepobitan dokaz o njihovoj pripadnosti smiljenom skladu? Sadanja civilizacija moda ima

bezvrijedne namjere, ali vjeni je zakon u tu svrhu ponudio vou iji koraci je mogu odvesti do osloboenja."

Nikada vie ne vidjeh Yusifa El Fakhrija, jer me u mojim naporima da lijeim bolesti civilizacije ivot odveo iz sjevernog Libanona kasno u jesen iste godine i od mene se zahtijevalo da ivim u izgnanstvu u udaljenoj zemlji ije oluje su kao domae. I ivjeti samotnjaki ivot u toj zemlji neka je vrsta velianstvena ludila, jer i njezino drutvo boluje.

GRAD MRTVIH

Bio sam se juer odvukao od bune vreve i nastavio prema polju, te stigoh tako do humka po kojem Priroda bijae prostrla svoju ljupku odoru. Sada sam napokon mogao disati.

Osvrnuh se i ugledah grad sa njegovim velianstvenim damijama i dravnim ustanovama obavijenima dimom radionica.

Poeh analizirati ovjekovu misiju, ali uspio sam zakljuiti samo da je vei dio njegovog ivota odreen borbom i potekoama. Zatim pokuah ne razmiljati o tome to su uinili Adamovi sinovi, i usredotoiti svoje oi na polje koje je prijestolje Boje slave. U jednom samotnom kutku polja ugledah groblje okrueno topolama.

Tamo, izmeu grada mrtvih i grada ivih, stadoh meditirati. U poetku o vjenoj tiini, potom o beskrajnoj patnji.

U gradu ivih pronaoh nadu i oaj, ljubav i mrnju, radost i tugu, obilje i neimatinu, vjeru i poganstvo.

U gradu mrtvih zemlja lei pokopana u zemlji u koju je Priroda pretvara, u nonoj tiini, u bilju, a potom u ivotinjama, pa u ljudima. Dok je moj um zapadao u ovakva razmiljanja, ugledah povorku koja se polagano kretala puna potovanja, uz glazbu koja je nebo punila tugaljivom melodijom. Bijae to jedan briljivo pripremljen pogreb. Mrtvac praen ivima koji tualjkama oplakuju njegov odlazak. Kad je povorka pristigla na mjesto ukopa, sveenici zapoee moliti i paliti tamjan, a glazbenici stadoe puhati u svoje instrumente i prebirati po icama, tugujui za odlazeim. Zatim predvodnici prioe naprijed jedan iza drugoga i recitirahu svoje pohvalnice paljivim odabirom rijei.

Na koncu se mnotvo povue, ostavljajui mrtvoga da se odmara u prostranoj i prelijepoj grobnici, struno izraenoj u kamenu i eljezu i okruenoj najskupljim vijencima cvijea.

Oni koji ispraahu pokojnika na posljednji poinak vratie se u grad a ja ostadoh, promatrajui ih iz daljine i razgovarajui njeno sa samim sobom, dok se sunce gubilo s horizonta a Priroda pripremala na poinak.

Zatim ugledah dva ovjeka pognuta pod teretom drvenog lijesa, a iza njih bijedno odjevenu enu koja je na rukama nosila dojene. Posljednji u maloj povorci bijae pas bolno tunih oiju, koji je isprva zurio u enu a zatim u lijes.

Bijae to pogreb siromaha. Ovaj gost Smrti ostavi ledenom drutvu sirotu enu i dojene koje e s njome podijeliti tugu, i vjernoga psa ije je srce znalo da mu odlazi drug.

Kada su doli do mjesta ukopa, sruili su lijes u jamu daleko od njegovanog bunja i mramora, i povukli se nakon nekoliko jednostavnih rijei Bogu. Pas se jo jednom, posljednji puta, okrenuo pogledavi grob svojega prijatelja dok je mala skupina uzmicala za drvee.

Pogledah grad ivih i rekoh sam sebi: "Ovo mjesto pripada nekolicini." Zatim pogledah na grad mrtvih na humku i rekoh: "Ovo mjesto, takoer, pripada nekolicini. O, Gospode, gdje li je nebo sviju ljudi?"

Kad ovo izrekoh, upravih pogled prema oblacima obasjanima sunevim najduljim i najkrasnijim zrakama. I zauh glas u sebi koji govorae: "Upravo ovdje!"

SATAN

Ljudi su gledali na oca Samaana kao na svojega duhovnog i teolokog vodia, jer on bijae autoritet i izvor znaajnih obavijesti o oprostivim i smrtnim grijesima, dobro upuen u tajne Raja, Pakla i istilita.

Misija oca Samaana u sjevernom Libanonu bijae putovati od jednog do drugog sela, propovijedati i lijeiti ljude od duhovnih grijeha te ih uvati od stranih zamki Sotoninih. Veleasni otac vodio je stalan rat sa Sotonom. Seljaci potovahu svojega sveenika i uvijek su ga rado pitali za savjete i plaali molitve za svoje due zlatnicima i srebrnjacima; i za svakoga uroda astili su ga najboljim plodovima svojih polja.

Jedne jesenje veeri, kada je otac Samaan etao usamljenim selom, prelazei doline i breuljke, zau bolan pla koji je dolazio iz jame pored ceste. On zasta i pogleda u smjeru glasa te ugleda jednog neodjevena ovjeka koji leae na tlu. Potoci krvi slijevali su se iz njegovih dubokih rana na glavi i prsima. Jecao je vapei za pomoi i rekao: "Spasi me, pomozi mi. Imaj milosti, umirem." Otac Samaan zbunjeno promatrae patnika i ree u sebi: 'Ovaj ovjek mora da je lopov. Vjerojatno je pokuao orobiti prolaznike i nije uspio. Netko ga je ranio i bojim se da u, ako on umre, ja biti optuen da sam mu oduzeo ivot.'

Poto je ovako razmotrio situaciju, nastavi svojim putem, no umirui ga ovjek ponovno zaustavi viui: "Ne ostavljaj me, ja umirem!" Zatim otac ponovno stade razmiljati i lice mu postade blijedo kada je shvatio da je odbijao pomoi. Usne su mu treperile, ali razgovarao je sa sobom, govorei: 'On je zasigurno jedan od onih luaka koji lutaju divljinama. Izgled njegovih rana unosi strepnju u moje srce; to mi je initi? Duhovni lijenik sigurno nije sposoban izlijeiti tjelesne rane.' Otac Samaan napravi nekoliko odmjerenih koraka dok tijelo u blizini zapomagae bolnom tualjkom koja mrvie srce planine i soptae: "Prii mi blie! Prii, jer mi dugo vremena bijasmo prijatelji. Ti si otac Samaan, Pastir Boji, a ja nisam niti lopov niti luak. Prii blizu i ne dopusti da umrem na ovom naputenom mjestu. Prii, i ja u ti rei tko sam."

Otac Samaan prie blizu ovjeka, kleknu i zagleda se u nj; ali ugleda potpuno strano lice ije su crte odavale suprotnosti u karakteru; vidje inteligenciju pomijeanu s prepredenou, runou s ljepotom i njenost sa zlobom. Uzmaknu estoko od njegovih stopala i vrisnu: "Tko si ti?"

Umirui mu odgovori klonulim glasom: "Ne boj me se, Oe, jer mi smo odavno veliki prijatelji. Pomozi mi da ustanem i povedi me do oblinjeg potoia i

oisti moje rane svojim rubljem." A Otac istraivae: "Kai mi tko si, jer ja te ne poznajem niti se mogu sjetiti da sam ikada vidio tvoje lice."

A ovjek odvrati glasom u agoniji: "Ti zna tko sam ja! Vidio si me ve tisuu puta i govori o meni svaki dan. Dragocjeniji sam ti od samoga ivota." A Otac ga prekori: "Ti si laljivi varalica! ovjek na samrti treba govoriti istinu. Nikada u svom ivotu nisam vidio tvoje zlo lice. Kai mi tko si ili u te ostaviti da umre, uronjen u vlastiti bijeg iz ivota." I ranjeni ovjek se pomaknu polako i pogleda u sveenikove oi a na njegovim usnama pojavi se tajanstveni smijeak; i tihim, dubokim i prijatnim glasom ree: "Ja sam Satan."

Nakon to je uo strahovitu rije, otac se Samaan oglasi stranim plaem koji je potresao i najudaljenije zakutke doline; potom se zagleda i spozna da tijelo umirueg ovjeka, sa svojim grotesknim iskrivljenjima, izrazito nalikuje izgledu Satana na religioznim slikama objeenima po zidovima seoske crkve. Tresao se i plakao, govorei: "Gospod mi je pokazao tvoj pakleni izgled i pravedno me uputio da te mrzim; proklet ti bio zauvijek! Zaraeno janje pastir mora unititi prije negoli zarazi ostalu janjad!"

Satan odvrati: "Ne prenagljuj se, oe, i ne gubi ovo vrijeme, koje tee, u praznim rijeima. Doi i zacijeli moje rane brzo, prije negoli ivot napusti moje tijelo."

A sveenik uzvrati: "Ruke koje vre dnevnu slubu Gospodnju ne smiju dotai tijelo napravljeno od izmetina Pakla. Ti mora umrijeti proklet jezicima Godina i usnama ovjeanstva, jer ti si neprijatelj ovjeanstva i tvoja je otvorena namjera unititi sve vrijednosti."

Satan se pomaknu u mukama, podiui se na jedan lakat i odgovori: "Ti ne zna to govori, niti razumije zloin koji ini nad samim sobom. Obrati panju, jer u ti ispripovijedati svoju priu. Danas sam hodao sam ovom samotnom dolinom. Kada stigoh do ovoga mjesta, skupina anela sie da me napadne i strano me udari; da nije bilo jednoga meu njima, koji je nosio sjajan ma s dvama zailjenim vrhovima, bio bih ih otjerao, ali protiv briljantnog maa nisam imao nikakve moi." I Satan na trenutak prekinu priu, pritiui drhtavom rukom duboku ranu na prsima. Zatim nastavi: "Naoruani aneo vjerujem da je to bio Mihael - pokazao se kao vrstan borac. Da se nisam bacio na dragu zemlju i hinio da sam mrtav, poastio bi me brutalnom smru."

Trijumfirajuim glasom i upravljajui oi k nebu, otac odvrati: "Blaeno bilo Mihaelovo ime koje spasie ovjeanstvo od opaka neprijatelja."

A Satan se usprotivi: "Moj prezir spram ovjeanstva nije vei od tvoje mrnje prema sebi. Blagoslivlja Mihaela koji ti nikada nije priskoio u pomo ... Proklinje mene u asu mojega poraza, iako bijah, i jo uvijek jesam, izvor tvoje sree i mira ... Uskrauje mi svoj blagoslov i ne obasipa me svojom ljubaznou, ali ivi i napreduje u sjeni mojega postojanja. Usvojio si izgovor za moje postojanje i osnaio svoju karijeru, i koristi se mojim imenom kako bi opravdao svoja djela. Zar te moja prolost nije uvjerila da su ti moja sadanjost i budunost potrebne? Jesi li postigao svoj cilj zgrtanja bogatstva? Jesi li moda shvatio da ne moe vie izvlaiti srebro i zlato od svojih sljedbenika, koristei moje kraljevstvo kao prijetnju?

Razumije li da e nasmrt izgladnjeti ako ja umrem? to e raditi sutra ako me danas pusti umriijeti? ije ime e progoniti ako moje ime nestane? Desetljeima si lutao ovim selima i upozoravao ljude da ne padnu u moje naruje. Oni su kupovali tvoje savjete svojim mukotrpno steenim novcem i

proizvodima svoje zemlje. to e kupiti od tebe sutra, ako otkriju da njihov strani neprijatelj vie ne postoji? Tvoje zvanje umrijet e sa mnom jer e ljudi biti poteeni zla. Zar ti, kao sveenik, ne shvaa da je samo postojanje Satana stvorilo sebi neprijatelja, crkvu? Taj drevni sukob tajna je ruka koja izvlai srebro i zlato iz depova vjernika i smjeta ih zauvijek u kese propovjednika i misionara. Kako me moe ostaviti da umrem ovdje, kada e time zasigurno izgubiti svoj presti, crkvu, dom i svoja sredstva za ivot?"

Satan zamuknu na trenutak i njegova se poniznost sada obrati u povjerljivu samosvijest i on nastavi: "Oe, ti si ponosan, ali si neznalica. Razotkrit u ti povijest vjere i u njoj e pronai istinu koja sjedinjuje naa bia i vee moje postojanje uz tvoju svijest.

Prvoga sata poinjanja vremena, ovjek stajae pred licem sunca i pruae svoje ruke naprijed i po prvi puta plakae, govorei: 'Iza neba je veliki i dobrohotni Bog, pun Ijubavi.' Potom ovjek okrenu lea velianstvenom krugu svjetlosti i ugleda svoju sjenu na zemlji i pozdravi je: 'U dubinama zemlje tamni je avo koji voli slabost.'

I ovjek hodae svojom piljom, apui sam sebi: 'Ja sam izmeu dviju izazivakih sila, jedne u kojoj moram pronai spas i druge protiv koje se moram boriti.' I godine promarirahu u povorci dok ovjek ivljae izmeu dviju sila, jedne koju blagosiljae jer ga je uznosila i druge koju proklinjae jer ga je straila. Ali nikada nije shvatio znaenje blagoslova i prokletstva; on bijae izmeu obaju, kao to stablo biva izmeu ljeta, kada cvate, i zime, kada se osipa.

Kada je ovjek ugledao zoru civilizacije, koja je sazdana od meuljudskog razumijevanja, nastade obitelj kao jedinica. Zatim dooe plemena, u kojima je posao bio podijeljen prema mogunostima i naklonostima; jedan klan kultivirao je zemlju, drugi gradio zaklone, ostali su tkali odjeu ili lovili hranu. Kasnije se boanstvo pojavilo na zemlji i to bijae prvo to je ovjek usvojio a da ne posjedovae nikakvu esencijalnu vanost ni nunost."

Satan na trenutak zastade. Zatim se nasmija, a njegov smijeh potrese praznu dolinu, ali smijeh ga podsjeti na njegove rane i on stavi ruku sa strane, previjajui se u mukama. Umiri se i nastavi: "Boanstvo se pojavi, rastui na zemlji zaudnom brzinom.

U prvome plemenu bijae ovjek imenom La Wiss. Ne znam koje bijae njegovo pravo ime. On bijae inteligentno stvorenje, ali izuzetno lijeno, pa osjeae odvratnost spram rada oko kultiviranja zemlje, graenja zaklona, ispae stoke ili bilo kakvih poslova koji zahtijevahu pokretanje tijela ili naprezanje. I budui da se do hrane, za vrijeme te ere, nije moglo doi doli marljivim radom, La Wiss je mnoge noi proveo prazna eluca.

Jedne ljetne noi, dok su lanovi toga klana bili okupljeni oko voine barake i razgovarali o svojim doprinosima toga dana, oekujui odlazak na poinak, ovjek odjednom skoi na noge i vrisnu, govorei: 'Pogledaj No, Boe! Njezino je lice tamno a njezina ljepota je iezla i ona se pretvorila u crni kamen objeen o nebeski svod!' Mnotvo je zurilo u mjesec, viui u strahopotovanju i tresla se od straha, kao da su ih ruke tame zgrabile za srca, jer ugledahu Boga Noi kako se polako pretvara u mranu kuglu koja je izmijenila svijetli obraz zemlje i uinila da bregovi i doline ieznu pod tamnim velom tik pred njihovim oima.

U tom trenutku La Wiss, koji ve prije bijae vidio pomraenje i razumijevae njegov jednostavni uzrok, istupi naprijed kako bi to bolje iskoristio ovu priliku. Stade u sredinu gomile, podie ruke prema nebu i obrati im se snanim glasom, kazujui: 'Kleknite i molite, jer Zli Bog Tame zapodjeo je bitku sa Bogom None Svjetlosti; ako Zli Bog pobijedi, svi emo nestati, ali ako trijumf pripadne Bogu Noi, ostat emo na ivotu ... Molite sada i tujte ... Pokrijte svoja lica zemljom ... Zaklopite oi i ne podiite ruke prema nebu, jer onaj tko je svjedok borbe bogova izgubit e vid i um i ostati slijep i bezuman itavog ivota. Nisko spustite ruke i svim srcima podravajte Boga Noi protiv njegovog neprijatelja, koji je i na smrtni neprijatelj!'

Tako La Wiss nastavi pripovijedati, sluei se mnogim tajanstvenim rijeima koje je sam izmislio, a koje oni nikada nisu uli. Nakon ove prepredene varke, kada se mjesec vratio svojoj preanjoj slavi, La Wiss se oglasi jo jaim glasom i dojmljivo ree: 'Podignite se sada i pogledajte Boga Noi koji je pobijedio svog zlog neprijatelja. On nastavlja svoj zvjezdani put. Znajte da ste mu svojim molitvama pomogli nadvladati avola Tame. Sada je on zadovoljan i svjetliji no ikad."

Mnotvo se podie i zagleda u mjesec koji sijae punim sjajem. Njihov strah obrati se u spokoj, a njihova zbunjenost posta sada radost. Poee plesati i pjevati i lupati svojim tapovima po eljeznim limovima, ispunjavajui dolinu svojom vriskom i galamom.

Te noi pozva voa plemena La Wissa i govorie s njime, kazujui: 'Ti si uinio neto to nijedan ovjek dosad nije uinio ... Pokazao si poznavanje skrivene tajne koju nijedan meu nama ne razumije. Odraavajui volju svojih ljudi, postavljam te za najvieg lana plemena, odmah nakon mene. Ja sam najjai ovjek, a ti si najmudrija i najuenija osoba. Ti si posrednik izmeu naih ljudi i

bogova, ije e nam elje i djela objanjavati i uiti nas stvarima koje su nune da pridobijemo njihov blagoslov i ljubav.'

A La Wiss se lukavo sloi: 'Sve to mi Bog ovjeanstva povjeri u mojim boanskim snovima bit e preneseno vama u vaoj budnosti, moete se uzdati u to da u ja djelovati neposredno izmeu njega i vas.' Tako uvjeri vou, te mu ovaj dade dva konja, sedam teladi, sedamdeset ovaca i sedamdeset jaganjaca; i govorae s njime, kazujui: 'Ljudi iz plemena izgradit e ti vrstu kuu i davat e ti na kraju svake sezonske etve dio plodova zemlje i ti e moi ivjeti kao astan i potovan Uitelj.'

La Wiss se dignu s namjerom da otie, ali voa ga zaustavi ovim rijeima: 'Tko i to je onaj koga ti zove Bogom ovjeanstva? Tko je taj drski Bog koji se bori sa sjajnim Bogom Noi? Nikad prije nismo ga susretali.' La Wiss protrlja elo i odvrati: 'Moj potovani gospodaru, u drevna vremena, prije stvaranja ovjeka, svi Bogovi ivjeli su zajedno u miru u jednom savrenom svijetu iza zvjezdanog beskraja. Bog Bogova bijae njihov otac i znao je ono to oni nisu znali i inio je ono to oni nisu mogli initi. uvao je za sebe boanske tajne koje postojahu onkraj vjenih zakona. Za vrijeme sedme epohe dvanaeste godine, duh Bahtaara, koji je mrzio velikoga Boga, pobuni se te stade pred svojega oca i ree: 'Zato zadrava za sebe mo velikog autoriteta nad svim stvorenjima, krijui od nas tajne i zakone Svemira? Zar mi nismo tvoja djeca koja vjeruju u tebe i dijele s tobom veliko razumijevanje i vjeno postojanje?'

Bog Bogova se razbjesni i ree: 'Zadrat u za sebe mo prvoga i veliki autoritet i esencijalne tajne, jer ja sam poetak i kraj.'

A Bahtaar mu odgovori: 'Ako ne podijeli sa mnom svoju mo i silu, ja i moja djeca i djeca moje djece pobunit emo se protiv tebe!' U tom trenutku Bog

Bogova ustade sa svojega prijestolja u nedokuivim nebesima, izvue ma i vrsto epa Sunce kao tit; i glasom koji potrese sve kutke vjenosti poviknu: 'Silazi, zli pobunjenie, u strani nii svijet kojeg nastavaju tama i bijeda! Tamo e ostati u izgnanstvu, lutajui dok se Sunce ne pretvori u pepeo a zvijezde u razasute djelie!' Tog asa Bahtaar se sruio u nii svijet u kojem boravie svi zli dusi. Tada se on zakle tajnom ivota da e se boriti protiv svojega oca i brae, postavljajui zamke svakoj dui koja ih bude ljubila.

Dok je Voa sluao, elo mu se borae a lice postajae sve bljee. Odvai se: 'Dakle, ime Boga Zla je Bahtaar?' A La Wiss odgovori: 'Njegovo ime bijae Bahtaar dok on ivljae u gornjem svijetu, ali kada je uao u nii svijet, vremenom dobi imena Belzebub, Satanail, Balial, Zemiel, Ahriman, Mara, Abdon, avo i konano Satan, koje je najpopularnije.'

Voa ponovi rije 'Satan' mnogo puta glasom koji drhtae i zvuae kao utanje suhih granica za hujanja vjetra; zatim upita: 'Zato Satan mrzi ovjeka isto toliko koliko mrzi bogove?'

A La Wiss hitro odgovori: 'On mrzi ovjeka zato to je ovjek potomak Satanove brae i sestara.' Voa uzviknu: 'Onda je Satan ovjekov roak!' Glasom kojem se mijeahu zbunjenost i nelagoda, on odvrati: 'Da, Gospodaru, ali on je veliki neprijatelj ovjeku, koji ispunjava njegove dane bijedom i njegove noi uasnim snovima. On je sila koja usmjerava oluju prema njegovoj kui i donosi nestaicu njegovim poljima te pravi pomor meu njegovom stokom i donosi bolesti njegovoj rodbini. On je zao i moan bog; obijestan je i veseli se kada smo mi tuni, a tuguje kada se mi radujemo. Moramo ga, pomaui se mojim znanjem, paljivo ispitivati, kako bismo izbjegli njegovo zlo; moramo prouavati njegov karakter, kako ne bismo stupili na njegov put posut zamkama.'

Voa nasloni glavu na svoj debeli tap i proapta: 'Nauio sam sada tajnu te udne snage koja upravljuje oluju prema naim domovima i donosi zaraze nama i naoj stoci. Ljudi trebaju nauiti sve ovo to sam ja sada usvojio, a La Wiss e biti blagoslovljen, aen i slavljen, jer im je razotkrio tajnu monog neprijatelja i uputio ih daleko od ceste zla.'

I La Wiss napusti Vou i krenu k svojem odmoritu, sretan zbog svoje dovitljivosti i opijen vinom zadovoljstva i svoje izmiljotine. Po prvi puta, Voa i itavo pleme, osim La Wissa, provedoe no prevrui se u krevetima okruenima uasnim duhovima, sablasnim prikazama i nemirnim snovima."

Satan na trenutak prekinu priu dok je otac Samaan smeteno zurio u nj i na oevim ustima pojavio se bolestan smijeh Smrti. Potom Satan nastavi: "Tako Boanstvo stie na zemlju i tako bijae moje postojanje uzrokom njegova pojavljivanja. La Wiss je bio prvi koji bijae usvojio moju okrutnost kao zvanje. Nakon smrti La Wissa, ovo zanimanje kolae meu njegovom djecom i napredovae sve dok ne postade savreno i boansko zanimanje, nastavljano od onih iji umovi bijahu sazreli od znanja, ije due bijahi plemenite, srca ista, a ija uobrazilja bijae golema.

U Babilonu ljudi se klanjahu sedam puta tujui sveenika koji bi me pobijedio svojim molitvama ...U Ninivi gledahu na ovjeka koji bijae tvrdio d poznaje moje unutarnje tajne, kao na zlatnu vezu izmeu Boga i ovjeka ... Na Tibetu zvahu ovjeka koj se hrvao sa mnom Sinom Sunca i Mjeseca ... U Biblosu, Efezu i Antiohiji nuahu ivot svoje djece kao rtvu mojim protivnicima ... U Jeruzalemu i Rimu davae svoje ivote u ruke onima koji su tvrdili da me mrze i borili se sa mnom svim svojim snagama.

U svakom gradu pod suncem moje ime bijae osovinom u nastajanju religije, umjetnosti i filozofije. Da ne bi mene, ne bi bio podignut niti jedan hram, nikakve kule ni palae ne bi bile izgraene. Ja sam hrabrost koja ljudima stvara rjeenja ... Ja sam izvor koji izaziva originalnost misli ... Ja sam ruka koja pokree ruku ovjekovu ... Ja sam vjeni Satan. Ja sam Satan protiv kojeg se ljudi bore kako bi se odrali na ivotu. Ako se prestanu boriti protiv mene, lijenost e usmrtiti njihove umove i srca i due, u skladu s njihovim kobnim mitom.

Ja sam snana i bezglasna oluja koja zavodi umove mueva i srca ena. I u strahu od mene, putovat e u mjesta tovanja da bi me kleli, ili u mjesta poroka da bi me usreivali pokoravajui se mojoj volji. Redovnik koji moli u tiini noi kako bi me zadrao podalje od svojega kreveta isti je kao i bludnica koja me poziva u svoje odaje. Ja sam Satan vjeni i neunitivi.

Ja sam graditelj manastira i samostana na temeljima straha. Gradim vinske podrume i obijesne kue na temeljima bluda i uitka. Prestanem li postojati, strah i uivanje bit e protjerani iz svijeta i njihovim e nestankom pouda i nada prestati postojati u ovjekovu srcu. ivot e postati prazan i leden, kao harfa potrganih ica. Ja sam Satan vjeni.

Ja sam inspiracija Laima, Klevetama, Izdajstvima, Prijevarama i Izrugivanjima, a ako ti elementi budu odstranjeni iz ovoga svijeta, ljudska e zajednica postati slina naputenom polju u kojem nita ne raste osim trnja vrlina. Ja sam Satan neunitivi.

Ja sam otac i majka grijeha, a ako grijeh iezne, ieznut e i borci protiv grijeha, kao i njihove obitelji i druge zajednice.

Ja sam srce svega zla. eli li da ljudske kretnje nestanu prestankom otkucaja mojega srca? Hoe li prihvatiti posljedicu nakon to uniti uzrok? Ja sam uzrok!

Hoe li dopustiti da umrem u ovoj naputenoj divljini? udi li za time da raskine vezu koja postoji izmeu tebe i mene? Odgovori mi, sveenie!" I Satan istegnu ruke i sagnu glavu prema naprijed i dahtae duboko; lice mu postade sivo i on nalikovae jednoj od onih egipatskih statua preputenih razdiranju godina na obalama Nila. Zatim zadri svoje sjajne oi na licu oca Samaana i promuca: "Umoran sam i slab. Uinio sam loe koristei posljednje snage kako bih ti govorio o stvarima koje ve poznaje. Sada moe uiniti to hoe ... Moe me odnijeti u svoj dom i vidati mi rane ili me ostaviti ovdje da umrem."

Otac Samaan oklijevae i grozniavo trljae ruke i s isprikom u glasu, ree: "Sada znam ono to nisam znao prije jednoga sata. Oprosti mi na mojemu neznanju. Znam da tvoje postojanje stvara iskuenje na ovome svijetu, a iskuenje je mjerilo kojim Gospod prosuuje vrijednost ljudske due. Ono je vaga koju svemogui Bog koristi kako bi izvagao duu. Siguran sam da bi, kada bi ti umro, umrlo i iskuenje, a njegovim bi odlaskom smrt unitila idealnu snagu koja ovjeka pokree i potie.

Ti mora ivjeti, jer ako umre i ljudi to saznaju, njihov strah od pakla nestat e i oni e prestati tovati, jer nita vie nee biti grijeno. Ti mora ivjeti, jer u tvojem je ivotu spasenje ovjeanstva od poroka i grijeha.

Ja u, pak, rtvovati svoju mrnju prema tebi na oltaru svoje ljubavi prema ovjeku."

Satan se stade smijati tako da se zemlja protresla i ree: "Kako si ti inteligentna osoba, oe! I kakvo samo velianstveno znanje posjeduje u teolokim injenicama! Pronaao si, zahvaljujui moi svojega znanja, svrhu mojega postojanja koje nisi nikada bio ni svjestan, i sada shvaamo svoju potrebu jedan za drugim.

Prii mi blie, brate moj; tama preplavljuje nizinu i polovica moje krvi iezla je u pijesku ove doline, i od mene ne ostaje nita doli ostaci slomljenoga tijela koje e Smrt ubrzo otkupiti ako mi ne pritekne u pomo."

Otac Samaan smota rukave svoje odore i prie, stavi Satana na rame i uputi se svome domu.

U sredini ovih dolina, preplavljenih tiinom i prekrivenih velom tame, otac Samaan hodae prema selu lea pognutih pod tekim teretom. Njegova crna odjea i duga brada bijahu natopljene krvlju koja je liptala od iznad njega, ali kroio je naprijed, usana koje su se neprekidno pomicale u molitvi za ivot umirueg Satana.

STVARANJE

Odvoji Bog od sebe duh i oblikuje ga u ljepotu. Prosu po njemu sve blagoslove milosra i dobrote. Dadne mu au sree i ree: "Ne pij iz ove ae ukoliko ne zaboravi prolost i budunost, jer srea nije drugo doli trenutak." I dadne mu jo au tuge te ree: "Pij iz ove ae i razumjet e znaenje prolaznih estica radosti ivota, jer tuge uvijek ima u izobilju."

I obdari ga Bog ljubavlju koja e ga zauvijek napustiti kada po prvi puta ugleda zemaljska zadovoljstva, i slatkoom koja e ieznuti s prvom svijeu o dodvoravanju.

I dadne mu nebesku mudrost da ga vodi ispravnim putem, i stavi u dubine njegova srca oko koje vidi nevidljivo, i stvori u njemu ljubav i dobrotu spram sviju stvari. Odjenu ga u odoru nada koju satkae nebeski aneli iz miija duge.

I ogrnu ga sjenom zbunjenosti, koja je svitanje ivota i svjetlosti.

Potom Bog uze razornu vatru s plamenice bijesa, i suhi vjetar iz pustinje neznanja, i otri pijesak s obala sebinosti, i grubu zemlju pod stopalima godina te, sve ih uskladivi, oblikuje ovjeka. Dadne ovjeku rastuu slijepu snagu koja ga dovodi do ludila i koja iezava samo pred zadovoljavanjem poude, te usadi u njega ivot koji je jedan vid smrti.

I Bog se smijae i plakae. Osjeae neodoljivu ljubav i suosjeanje spram ovjeka i prui mu utoite u svojemu vodstvu.

KUA SREE

Moje iznureno srce oprostilo se od mene i zaputilo se prema Kui Sree. Stigavi do tog svetoga grada, kojega dua bijae blagoslivljala i tovala, stade razmiljati, jer nije moglo pronai ono to se ovdje oduvijek nalazilo u njegovim snovima. U gradu ne bijae nikakve moi, novaca ili autoriteta.

I moje se srce obrati keri Ljubavi: "O, Ljubavi, gdje li mogu pronai Zadovoljstvo? uh da je ono dolo ovamo da se stopi s tobom."

A ki ljubavi odvrati: "Zadovoljstvo je ve otilo propovijedati svoje evanelje u grad, gdje stoluju pohlepa i korupcija; nama ono ovdje nije potrebno."

Srea ne zahtijeva Zadovoljstvo, jer ona je zemaljska nada i njezine elje obgrljene su zajednitvom predmeta, dok Zadovoljstvo nije drugo doli srdanost.

Vjena dua nikada nije zadovoljna; ona uvijek ezne za uzvienjem. Zatim moje srce pogleda spram ivota Ljepote i ree: "Ti si svo znanje; prosvijetli me tajnom ene." A on mi odgovori: "O, ovjeje srce, ena je tvoj vlastiti odraz i sve to si ti, i ona je; gdje god da ti ivi, ivi i ona; ona je poput religije ako je ne objanjavaju neznalice, i poput mjeseca, ako nije zakrivena oblacima i poput daha, ako nije zatrovana neistoom."

A moje se srce zaputi prema Znanju, keri Ljubavi i Ljepote, te ree: "Obaspi me mudrou koju u moi podijeliti s ljudima." A ona odvrati: "Ne govori mudrost, ve prije srea, jer prava srea ne dolazi izvana, ve poinje u Svetim Svecima ivota. Podijeli sebe s ljudima."

SIRENA

U dubinama mora, koje oplakuje oblinje otoke gdje sunce izlazi, nalazi se ponor. I tamo gdje biserja ima u izobilju, leae tijelo mladia okrueno morskim djevama dugih zlatnih kosa; one zurie u njega svojim dubokim plavim oima, razgovarajui meusobno pjevnim glasovima. I razgovor, koji

dubine sluahu i predahu valovima koji ga naplavie na obalu, doprije do mene poput milozvuna daka.

Jedna od njih ree: "Ovo je ovjek koji ue u na svijet juer, kada je more bjesnjelo."

A druga ree: "Ne bijae more to to je bjesnjelo. ovjek, koji sebe smatra potomkom Bogova, potaknu elini rat, i njegova se krv prolijevae dok boj mora ne postade grimizna; ovaj ovjek rtva je rata.

Trea izjavi: "Ja ne znam to je to rat, ali znam da ovjek, pokorivi zemlju, postade napastan i rijei pokoriti i more. On izumi udnu stvar koja ga nosae morima, sve dok se na okrutni Neptun ne razbjesi zbog njegove pohlepe. Kako bi se umilili Neptunu, ljudi poee nuati poklone i rtve, i mirno tijelo pred nama najskoriji je dar ovjeka naem velikom i strahotnom Neptunu."

etvrta izjavi: "Kako velik je Neptun, a kako okrutno je njegovo srce! Kada bih ja bila Vladarica mora odbila bih primiti ovakvu plau ... Doite sada i ispitajmo ovaj otkup. Moda emo tako rasvijetliti tajnu ljudskoga klana."

Sirene prioe mladiu, zagledae mu u depove i pronau poruku koja mu stajae blizu srca; jedna od njih proita je glasno ostalima: Ljubljeni moj: Opet stie pono, a meni nema utjehe osim suza koje mi liju niz lice, i nikoga tko bi mi podrao nade u tvoj povratak iz krvavih apa rata. Ne mogu zaboraviti tvoje rijei na odlasku: Svaki ovjek ima polog suza koje e se jednoga dana vratiti. Ne znam to bih rekla, Voljeni moj, ali neka ti moja dua natopi ovaj pergament moja dua koja pati zbog razdvojenosti, ali tjeena ljubavlju koja

nudi patnju i radost, tugu i sreu. Kada je ljubav sjedinila naa srca i mi oekivasmo dan kada e moni dah Boga stopiti naa dva srca, Rat se oglasi svojim uasnim zovom i ti ga slijeae, ponukan svojom dunou prema voama. Kakva je to dunost koja razdvaja ljubavnike, i ene prevara u udovice, a djecu u siroad? Kakvo je to rodoljublje koje raa ratove i razara kraljevstva kroz lakrdije? I to uope moe vie vrijediti u usporedbi sa ivotom? Kakva je to dunost koja poziva siromane seljake, na koje monici i nasljedni plemii gledaju kao na nevrijedne, u smrt za slavu onih koji ih ugnjetavaju? Ako dunost razara mir meu narodima, a rodoljublje unitava mir ovjekova ivota, onda uzviknemo: 'Mir bio sa dunou i rodoljubljem.' Ne, ne, Ljubljeni moj! Ne obaziri se na moje rijei! Budi hrabar i vjeran svojoj domovini... Ne oslukuj govor djevojke, zaslijepljene ljubavlju i izgubljene u rastanku i samoi... Ako mi te Ljubav ne vrati u ovom ivotu, onda e nas sigurno spojiti u sljedeem. Tvoja zauvijek''

Sirene vratie poruku pod mladievu odoru te se tiho i tuno udaljie. Kada su se ponovno skupile dalje od tijela mrtvoga vojnika, jedna od njih ree: "Srce ovjekovo otrije je od okrutnog srca Neptunova."

UDOVICA I NJEZIN SIN

No se spustila nad Sjeverni Libanon. Snijeg je pokrivao sela opkoljena dolinom Kadeesha, dajui poljima i prerijama izgled velikog lista pergamenta

na kojem je bijesna Priroda upisala svoja brojna djela. Mukarci se vratie s ulica u svoje domove i tiina proguta no.

U samotnoj kui blizu jednog od tih sela ivjela je ena; sjedila je pokraj svog ognjita predui vunu, a pored nje sjedilo je njezino jedino dijete pogleda uperenog sad u vatru, sad u svoju majku.

Strano zavijanje oluje potresalo je kuu i malenog djeaka obuzme strah. Obujmio je ruicama majku, traei u njezinoj ljubavi zatitu od udljive Prirode. Ona ga uze u svoje naruje i poljubi; potom ga posjedne u svoje krilo i ree: "Ne boj se, sin moj, jer Priroda ima veliku mo samo u ljudskoj slabosti. Daleko iznad snijega koji pada iz tekih oblaka i izvan dosega ovog snanog vjetra postoji Svevinji, i On poznaje potrebe Zemlje, jer On ju je stvorio; On gleda slabe milostivim oima.

Budi hrabar, djeae moj. Priroda se smijei u Proljee, smijehom ispunja Ljeto i zijeva ua Jesen, ali sada ona plae; svojim suzama napaja ivot, skriven pod zemljom.

Spavaj, drago moje dijete; tvoj nas otac promatra iz Vjenosti. Snijeg i oluja sada nas pribliuju njemu. Spavaj, voljeni moj, jer ovaj bijeli pokriva koji nam donosi hladnou sjemenju osigurava toplinu, a ova ratniki raspoloena Priroda rodit e prekrasno cvijee kada nisan doe.1

nisan - sedmi mjesec hebrejskog vjerskog kalendara; odgovara naem oujku i travnju; mjesec pashe

Tako, moje dijete, ovjek ne moe ponjeti ljubav sve dok ne minu tuga i zdvojnost, gorina strpljivosti i patnja. Spavaj, mali moj djeae; slatki snovi pronai e tvoju duu koja se ne boji strane tame i otre studeni.

Maleni je djeak pogledao svoju majku sanjivim oima i rekao: "Majko, moje vjee su teke, ali ne mogu poi na poinak ako ne izgovorim svoju molitvu.

ena pogleda njegovo aneosko lice, pogleda zamuena od vlanih oiju, i ree: "Ponavljaj za mnom, djeae moj: - 'Boe, milostiv budi prema siromanima i zatiti ih od studeni; zagrij njihova lagano odjevena tijela Tvojim milostivim rukama; uvaj siroad koja spava u bijednim kuama i pati od gladi i hladnoe. uj, o Gospode, molitvu udovica koje bespomone drhte od straha nad svojim potomstvom. Otvori, o Gospode, srca svih ljudi kako bi vidjeli patnje nemonih. Imaj milosti za patnike koji kucaju na vrata, i dovedi putnike do toplih mjesta. uvaj, o Gospode, male ptice i zatiti drvee i polja od bijesa oluje; jer Ti si milosra i ljubavi pun."'

Kada je miran san oteo djeakovu duu, majka ga je poloila u krevet i poljubila njegove oi ustreptalim usnama. Tada se vratila kraj ognjita, sjela i nastavila presti vunu od koje e mu nainiti odjeu.

SMIJEH I SUZE

Kada je sunce udaljilo svoje zrake iz vrta i mjesec prosuo svoju mekanu svjetlost po cvijeu, sjeo sam podno drveta razmiljajui o pojavama u atmosferi, pogleda uperenog prema zvijezdama to su se nazirale kroz grane i svjetlucale poput komadia srebra na plavoj prostirki; u daljini se uo uzbueni ubor rjeice to je pjevuila prolazei ustro kroz dolinu.

Ptice su se sakrile meu granama, cvijee je sklopilo svoje latice i nastade zastraujua tiina; tad zauh utanje stopala u travi. Obazreh se i ugledah mladi par kako se pribliava mojem utoitu. Sjeli su ispod jednog drveta tako da sam ih mogao vidjeti bez da i sam budem primjeen. Mladi je neko vrijeme gledao naokolo, a tada zauh njegov glas: "Sjedni do mene, voljena moja, i posluaj moje srce; smijei se, jer tvoja je srea pokazatelj nae budunosti; budi vesela, jer pred nama su divni dani.

Moja dua upozorava me na dvojbu u tvom srcu, a dvojiti u ljubavi je grijeh.

Uskoro e biti vlasnica ove goleme zemlje, obasjane prekrasnom mjeseinom; uskoro e bit gospodarica moje palae, a sve sluge i slukinje pokoravat e se tvojim naredbama.

Smijei se, voljena moja, kao to se zlato smijei iz kovega moga oca.

Moje srce odbija preutjeti ti svoju tajnu. Dvanaest mjeseci utjehe i putovanja je pred nama; godinu dana troit emo oevo zlato na plavim jezerima vicarske, razgledajui zdanja Italije i Egipta i odmarajui se pod Svetim cedrovima Libanona; sretat e princeze koje e ti zavidjeti na draguljima i odjei.

Sve ovo uinit u za tebe; hoe li biti zadovoljna?"

Zamalo ih ugledah kako hodaju i gaze cvijee kao to bogati gaze srca siromanih. Kada su nestali iz mog vidokruga, poeo sam razmiljati o ljubavi i novcu, otkrivao sam njihov poloaj u mom srcu.

Novac! Izvor neiskrene ljubavi, vrelo lanog sjaja i bogatstva, bunar zatrovane vode, prokletstvo staro vjekovima.

Jo uvijek sam tumarao beskrajnom pustinjom mojih misli kada drugi osamljeni par, sablastima nalik, proe kraj mene i sjedne na travu; mladi mukarac i mlada ena koji su izali iz svojih ratarskih koliba u oblinjim poljima da bi doli na ovo hladno i samotno mjesto.

Nakon nekoliko trenutaka potpune tiine, zauh sljedee rijei izgovorene ranjavim usnama: "Ne prolijevaj suze, voljeni moj; ljubav to nam je otvorila oi i zarobila srca moe nam podariti blagodat strpljenja. Nemoj patiti zbog nae razdvojenosti, jer mi smo si dali prisege i uli smo u hram Ljubavi; naa e ljubav u nesrei uvijek samo rasti; u ime Ljubavi podnosimo nedae siromatva, okrutnost bijede i prazninu razdvojenosti. Borit u se s ovim patnjama sve dok ih ne pobijedim i poloim u tvoje ruke snagu kojom e dosegnuti sve to je potrebno da se ispuni ivot.

Ljubav - koja je Bog - e primiti nae uzdahe i suze kao tamjan zapaljen na Njegovom oltaru i On e nas nagraditi hrabrou. Zbogom, voljeni moj; moram te ostaviti ovdje prije nego ova ohrabrujua mjeseina nestane."

Duboki glas, u kojem je podrhtavao razarajui plamen ljubavi, beznadna gorina udnje i postojana slatkoa strpljivosti, ree: "Zbogom, voljena moja."

Rastali su se, a elegiju o njihovom zajednitvu priguile su jadikovke mog rastuenog srca. Pogledao sam uspavanu Prirodu i nakon dubokog promiljanja spoznao postojanje beskrajne i neizmjerne stvari - neega to se nikakvom silom ne moe zahtijevati, utjecajnou zadobiti, niti novcem kupiti. Niti ona

moe biti izbrisana suzama vremena ili umrtvljena alou; neto to se ne moe otkriti kraj plavih jezera vicarske ili u prekrasnim zdanjima Italije.

To je neto to okuplja snagu i strpljivost, raste usprkos preprekama, grije zimi, buja u proljee, donosi povjetarac ljeti i daje plodove u jesen - pronaao sam Ljubav.

IZMEU NOI I JUTRA

Budi tiho, moje srce, Jer svemir te ne moe uti; budi tiho, jer eter je ve Prepun krikova i jauka, i ne moe Prenijeti tvoje pjesme i hvalospjeve.

Budi tiho, jer none sablasti Nee se obazirati na aputanje o Tajnama tvojim; niti e povorke iz Mraka zaustaviti se pred tvojim snovima.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane, Jer onaj tko strpljivo iekuje jutro Zasigurno e ga sresti, i onaj tko ljubi Svjetlost biti e od svjetlosti voljen.

Budi tiho, moje srce, i posluaj moju Priu; U snu vidjeh slavuja

Kako pjeva na drijelu uarenog Vulkana, vidio sam ljiljan kako podie Svoju glavu iz snijega, nagu huriju Kako plee izmeu grobova, i Djetece gdje se igra s lubanjama Smijui se.

Sve ove slike vidjeh u snu, a Kada sam otvorio oi i pogledao oko Sebe, vidio sam vulkan kako jo uvijek bijesni, no Vie nisam uo pjesmu slavuja; Ne vidjeh ga vie da leti.

Vidio sam nebo kako raspruje snijeg Poljima i dolinama, i kako skriva Pod bijeli pokrov mrtva tijela Ljiljana. Vidio sam nizove grobova u Njihovoj vjenoj tiini, ali nitko nije Plesao niti se molio izmeu Njih. Vidio sam lubanje na gomili, ali Nije bilo nikoga tamo da se smije.

Budan, vidjeh samo jad i alost; to se dogodilo s radou i ugodom Iz mojeg sna? Kuda je otila ljepota Mog sna, kako li su one slike mogle Nestati?

Kako dua moe strpljiva biti dok joj san

Ne vrati sretne utvare nade i udnje?

Obrati panju, moje srce, i uj moju priu; Jo juer moja dua bila je poput starog I vrstog stabla, korijenja uraslog u Dubine zemlje, i grana to su Dosizale do Boga. Moja dua cvala je U proljee, rodila plodovima u ljeto, a Kada bi jesen dola sakupio bih plodove Na srebrni pladanj i poloio ga na Put gdje pjeaci hode; svi Koji prolazie s veseljem bi se ponudili i Nastavili svojim putem.

Kada je jesen prola, i utopila Svoju razdraganost u moru jadikovki i alosti, Pogledao sam svoj pladanj; naoh jo Jedan preostali plod, uzeh ga i stavih U usta; tada otkrih da je gorak kao u, Kiseo poput nedozrelog groda, i rekoh Sebi: "Jao meni, jer stavio sam Prokletstvo u usta ljudi, i bolest U njihova tijela. to si uinila, Moja duo, sa slatkim sokovima koje je Tvoje korijenje crplo iz zemlje, s Miomirisom kojeg si udisala s Neba?" U gnjevu sam iupao snano I staro stablo moje due, zajedno sa ilavim korijenjem, iz dubina

Zemlje.

Iupao sam ga iz prolosti, oduzeo Mu sjeanja na tisuu Proljea i tisuu jeseni, i Posadio sam stablo moje due na drugo Mjesto. Sada je bilo u polju daleko od Staze Vremena; njegovao sam ga danju I nou, govorei u sebi: "Budnost e nas dovesti blie zvijezdama." Napajao sam ga krvlju i suzama, govorei: "U krvi je zain, a sladilo je U suzama." Kada se proljee vratilo, Moje drvo ponovno je procvalo, a u ljeto Rodilo je plodovima. U jesen sam sakupio Sve dozrele plodove na zlatni pladanj i Ponudio ga na javnom puteljku; ljudi su Prolazili ali nitko ne poeli moje plodove.

Tad uzeh jedan plod i prinesoh ga Usnama; bio je sladak kao med, Krepak kao vino babilonsko i Mirisan poput jasmina. Uskliknuo sam, Govorei: "Ljudi ne ele primiti Blagoslov u svoja usta, niti istinu u Svoja srca, jer Blagoslov je sin Suza, a Istina je kerka krvi."

Otiao sam iz tog ogavnog grada da bih sjeo

U sjenu usamljenog stabla moje due, u Polje daleko od puteljka ivota.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; Budi tiho i prati moju priu; Jo juer moje misli bijahu barka to Plovi uzburkanim morem, koju vjetrovi Bacahu od jedne zemlje do druge. U mojoj barci nije bilo nieg osim sedam Vreva napunjenih duginim bojama; i doe Trenutak kada postadoh umoran od lutanja Povrinom morskom, i rekoh Sebi: "Vratit u se s praznom Barkom mojih misli u luku na Otoku gdje sam roen."

Pripremao sam se bojei svoju barku uto Poput zalaska sunca, zelenom poput srca Proljea, modro poput neba, crveno Poput anemone. A na jarbolu i Na kormilu nacrtao sam udnovate figure to plijenile su panju i zbunjivale Oko. Kada sam zgotovio svoj posao, barka Mojih misli doimala se kao proroanska vizija, Plovei kroz dva beskraja; Morem i nebom.

Uao sam u luku na otoku gdje sam Roen, a ljudi su pohrlili meni u susret

Pjevajui i veselei se. I pozvalo me Mnotvo da doem u grad; Prebirali su po svojim instrumentima I udarali u svoje tamburine. Ovakvu dobrodolicu doivio sam jer je moja Barka bila prekrasno ureena, ali nitko Nije uao i vidio unutranjost Barke mojih misli, niti je itko pitao to sam donio s dalekih mora. Niti su Mogli vidjeti da sam doveo nazad svoju Barku praznu, jer ih je njezin sjaj Uinio slijepima. Na to Rekoh u sebi: "Odveo sam Ljude s pravoga puta, i sa sedam vreva s Bojama prevario njihove oi."

Zatim sam se ukrcao na barku Svojih misli i ponovo otplovio. Posjetio Sam Istone otoke i sakupljao Mirisnu smolu i sandalovinu, pohranio ih U svoju barku ... Lutao sam Zapadnim otocima i donio bjelokost, rubine, Smaragde i drugo rijetko kamenje ... Putovao Sam Junim otocima i donio sa Sobom krasne titove, sjajne Maeve i koplja i sve Vrste oruja ... Napunio sam Barku mojih misli najbiranijim i Najdragocjenijim stvarima na svijetu;

Vratio sam se u luku na otoku gdje sam Roen, govorei: "Ljudi e me opet Veliati, ali ovaj put s pravom, i Ponovo e me pozvati da doem u njihov Grad, ali sada zaslueno."

A kada sam pristao a luci, nitko mi Ne doe u susret ... Hodao sam ulicama Svoje negdanje slave, ali nitko ne digne Pogled prema meni ... Stajao sam na trnici Viui ljudima o blagu u mojoj Barci, a oni su me izrugivali ne Shvativi me ozbiljno.

Vratio sam se u luku maloduan, Razoaranog i zbunjenog srca.

Kada sam se bolje zagledao u svoju barku, primijetio sam Ono to nisam vidio tijekom mojeg Putovanja, i uskliknuo: "Morski Valovi izbrisali su boje i Figure s moje barke i uinili da izgleda Poput kostura." Vjetrovi i morska pjena Zajedno s uarenim suncem izbrisali su Blistave boje i moja je barka sada izgledala Kao pohabano odijelo. Nisam mogao Zamijetiti ove promjene sjedei sred blaga, Jer su mi unutranje oi oslijepile. Bio sam sakupio najdragocjenije stvari na

Svijetu i pohranio ih u krinji to pluta Na vodenoj povrini; vratio sam se Mojem narodu, ali oni su me odbacili Ne elei me vidjeti, jer njihove oi bijahu oarane Ispraznim, svjetlucavim predmetima.

U tom asu napustio sam barku svojih misli i Krenuo u Grad Mrtvih, sjeo Izmeu urednih grobova, razmiljajui o Njihovim tajnama.

Budi tiho, moje srce, dok zora ne svane; budi Tiho, jer oluja to bjesni ismijava Tvoje aputanje, a pilje u Dolinama ne podaruju jeku treperenju Tvojih struna. Budi tiho, moje srce, dok jutro ne svane, Jer onaj tko strpljivo iekuje dolazak Zore bit e eznutljivim zagrljajem podaren Od jutra.

Zora svie. Govori ako moe, Moje srce. Evo, dolaze jutarnje Procesije ... Zato ne govori? Nije li tiina noi ostavila Pjesmu u tvojim dubinama, s kojom Moe doekati zoru?

Evo jata golubova i

Slavuja uzlijeu u dalekim Predjelima doline. Moe li letjeti S pticama, ili je uasna no Oslabila tvoja krila? Pastiri Odvode ovce iz obora; da li je Nona sablast ostavila neto snage U tebi da ih moe slijediti u Zelene prerije? Mladi mukarci i ene hodaju ljupko prema Vinogradima. Hoe li moi stajati I hodati s njima? Ustani, moje srce, i Hodaj sa zorom, jer no je prola, A strah od tame minuo je zajedno s Mranim snovima, jezovitim mislima i Suludim putovanjima.

Ustani, moje srce, i podigni svoj glas uz Glazbu, jer onaj tko ne dijeli zoru sa Svojim pjesmama jedan je od sinova vjeite Tame.

PRIVIENJE

Tamo usred polja, na obali kristalne rjeice, ugledao sam krletku ije ipke i arke bijahu izraene rukama majstora. U jednom kutu krletke leala je mrtva ptica, a u drugom bijahu dvije prazne plitice - jedna za vodu, druga za sjemenke. Stajao sam tamo ispunjen strahopotovanjem, ba kao da su

beivotna ptica i ubor vode zasluili duboku tiinu i tovanje - ta slika bila je ono to nagoni ovjeka na preispitivanje i razmatranje savjesti i srca.

Zaokupljen prizorom i mislima, otkrio sam da je jadno stvorenje uginulo od ei i gladi pored vode to tee i usred plodnog polja, kolijevke ivota; poput bogata ovjeka zakljuanog u njegovoj i eljeznoj krinji, koji gine od gladi usred gomile zlata.

Pred mojim oima krletka se odjednom pretvorila u ljudski kostur, a mrtva ptica u ljudsko srce koje krvari iz duboke rane koja je izgledala poput usana oaloene ene. Iz rane je dopirao glas, govorei: "Ja sam ljudsko srce, zatoenik stvarnosti i rtva zemaljskih zakona.

U Bojem polju Ljepote, na obali rijeke ivota, zatoeno sam u krletki zakona koje je izmislio ovjek.

U sreditu prekrasnog Kozmosa umrlo sam zanemareno, jer sam se suzdravalo uivati u slobodi i Bojoj dareljivosti.

Sve ljepote koje razbuuju moju ljubav i udnju sramotne su, ovjekovo je shvaanje; sve dobrote za kojima sam eznuo nisu drugo do beskorisne, njegova je prosudba.

Ja sam izgubljeno ljudsko srce, zatoeno u groznoj tamnici ovjekovih zapovjedi, okovano lancima zemaljskih vlasti, mrtvo i zaboravljeno od nasmijanog ovjeanstva iji jezik vezan je i u ijiim oima vie nema bistrih suza."

Sve ove rijei uo sam, i vidio sam ih kako izlaze sa strujom krvi, koja e vjeno tei iz tog ranjenog srca.

Jo je mnogo toga reeno, ali moje zamagljene oi i rasplakana dua ne dopustie mi vie da vidim niti ujem.

PJESMA CVIJETA

Ja sam ljubazna rije Izgovorena i ponavljana Glasom Prirode; Ja sam zvijezda to pade s Modrog svoda na zelenu prostirku. Ja sam dijete Zemlje S kojom je Zima zanijela; Koju je Proljee na svijet donijelo; ja Uzgojena sam u krilu Ljeta i Spavam u postelji Jeseni.

Zorom zajedno s lahorom Navjeujem dolazak svjetlosti, Uveer pridruujem se pticama Da oprostim se od nje.

Ravnice su ukraene Mojim prelijepim bojama, a zrak Proet je mojim miomirisom.

Kad utonem u san, budno oko Noi straari nada mnom, a kada se Probudim, promatram sunce, koje Jedino je oko dana.

Ispijam rosu kao vino, prislukujem Glasove ptica, i pleem U ritmu lelujanja travki.

Ja sam dar ljubavnici; ja svadbeni sam vijenac; Ja sam podsjetnik na trenutak sree; Ja posljednji sam dar mrtvima; Ja sam djeli veselja i djeli alosti.

Moj je pogled uvijek uperen visoko da bih gledao Samo u svjetlost, Nikada ne pogledam dolje da promotrim Svoju sjenu. I to mudrost je koju ovjek mora stei.

MOJI ZEMLJACI

to traite, zemljaci moji? elite li da vam izgradim Sjajne palae, ukraene Rijeima ispraznim, ili pak

Hramove natkrivene snovima? Ili Mi zapovijedate da unitim ono to Laljivci i tirani sagradie? Trebam li svojim prstima iupati Korijenje onoga to licemjeri i bezbonici Usadie? Izrecite svoju suludu elju!

to je to to biste eljeli da uinim, Zemljaci Moji? Trebam li presti kao Mae da bih vas zadovoljio, ili rikati Poput lava da bih ugodio sebi? Ja Pjevao sam vam, ali vi niste Plesali; plakao sam zbog vas, ali Vi suze ne proliste. Trebam li pjevati i Plakati u isti as?

Vae due pate od gladi Strane, a jo uvijek je plodova Znanja daleko vie nego Kamenja u dolinama.

Vaa srca sahnu od ei, a izvori ivota Svud su uokolo vaih Domova - zato ne pijete? More ima svoju plimu i oseku, Mjesec je katkad pun, katkad Samo srp, i Vjekovi imaju

Svoje zime i ljeta svoja, sve Stvari mijenjaju se poput sjene Neroenog Boga koja eta izmeu Zemlje i Sunca; ali Istina Nepromjenjiva je, i prolazna nije; Zato, tada, vi trudite se da Unakazite njezino lice?

Zazivao sam vas u tiini Noi da bih vam govorio O slavi mjeseevoj i o dostojanstvu Zvijezda, a vi se preplaeni trgnuste Iz svog sna i dograbiste Maeve svoje u strahu, kriknuvi: "Gdje je neprijatelj? Moramo ga Odmah ubiti!" U zoru, kada neprijatelj Uistinu doe, zazvah vas Ponovo, ali ovaj se puta niste Probudili iz svog drijemea, skamenjeni Od straha, borili ste se s Povorkama sablasti u Snovima svojim.

I rekoh vam: "Popnimo se Na vrh planine i pogledajmo Ljepotu svijeta." A vi mi Odgovoriste: "U prostranstvima Ove doline ivjeli su nai oevi, U njenim sjenama oni i umrijee, pod

Njenom su zemljom pokopani. Kako da Napustimo ovo mjesto zbog nekoga koga Oni propustie tovati?" I rekoh vam: "Poimo na More, sada dok je mirno i Dobrostivo." A vi mi bojaljivo Rekoste: "Jezovita jeka ponora Preplait e nae due, a Strahotne dubine umrtvit e Tijela naa."

Volio sam vas, Moji Zemljaci, ali Moja ljubav prema vama za mene je bolna, A vama beskorisna je; danas Mrzim vas, jer mrnja je poplava to odnosi suho granje i Drhtave kue.

Saalijevao sam vau slabost, Zemljaci Moji, ali moje je saaljenje samo Povealo vau nemonost, vau rastuu Lijenost koja jalova je potpora ivotu. Danas sagledao sam Vau slabost koju moja dua prezire I koje se plai.

Plakao sam nad vaim ponienjem i Nad propau vaom; moje suze tekle su Poput kristala, ali nisu mogle

Odagnati vau ustajalu slabost; ipak, Uklonile su koprenu s mojih oiju.

Moje suze nikada nisu doprle do vaih Okamenjenih srca, ali su obrisale Crnilo unutar mene. Danas izrugujem se vaoj patnji, Jer smijeh je bijesna grmljavina koja Prethodi oluji i nikada ne dolazi Nakon nje.

Za ime udite, Moji Zemljaci? elite li da vam pokaem vaa Sablasna lica na Povrini mirne vode? Doite, Pogledajte kako ogavan je va lik!

Gledajte i razmislite! Strah je Uinio vau kosu sivom poput Pepela, raskalaenost je Pretvorila vae oi u Mrane upljine, kukaviluk Je dodirnuo vae obraze koji sada Nalikuju na zlokobne ponore u Dolini, a smrt je poljubila Vae usne i ostavila ih utima Poput jesenjeg lia.

to je to to traite, Zemljaci

Moji? to oekujete od ivota, koji vas vie i ne Ubraja meu djecu svoju?

Vae due smrzavaju se u Pandama sveenika i Vraeva, a vaa tijela Drhte u apama Despota i prolijevaa Krvi, vaa zemlja podrhtava Od topota nogu neprijatelja Osvajaa; to moete Oekivati sve i da stojite Ponosno pred licem Sunca? Vai maevi obloeni su Hrom, vaa koplja su Slomljena, a vai titovi Puni su pukotina; zato, tada, Uope stojite na bojnom polju?

Licemjerje je vaa religija, i Va ivot pun je lai, a Nitavilo e biti va kraj; zato, Tada, uope ivite? Nije li Smrt jedina utjeha Bijednika?

ivot je odvanost koja Prati mladost, marljivost to ispunja zrelost, i

Mudrost to progoni starost; ali Vi, Moji Zemljaci, roeni ste stari I slabi. Vaa koa uvenula je I glave vam se smanjie, postadoste Poput djece, koja tre Kroz blato i bacaju kamenje Jedno na drugo.

Znanje je svjetlost koja obogauje Toplinu ivota, i mogu sudjelovati Svi koji to ele; ali vi, Moji Zemljaci, traite tamu I bjeite od svjetlosti, iekujui Da iz kamena potee voda, A bijeda vaeg naroda va je Zloin ... Ne opratam vam Vae grijehe, jer vi dobro znate to inite.

ovjenost je blistava rijeka Koja pjeva dok tee i nosi Sa sobom tajne planina u Samo srce mora; ali vi, Moji Zemljaci, ustajale ste Movare prepune kukaca I otrovnica.

Duh je posveeni modri Plamen; on gori i prodire

Posuene biljke, rasplamsava se U vrijeme oluje i osvjetljava Lica boica; ali Vi, Moji Zemljaci ... vae due Su poput pepela to ga vjetrovi Raspruju po snijegu, i kojeg Oluje zauvijek prosipaju u Dolinama.

Ne bojte se sablasti Smrti, Moji Zemljaci, jer njezina veliina I milosre odbit e se pribliiti Vaoj neznatnosti; ne strahujte od Bodea, jer on e se radije saviti Nego da bude pospremljen u vaa plitka srca.

Ja vas mrzim, Moji Zemljaci, jer Vi mrzite slavu i veliinu. Ja vas Prezirem jer vi sami sebe Prezirete. Ja sam va neprijatelj, jer Odbijate spoznati da ste vi Neprijatelji bogova.

MEDENI OTROV

Bilo je prekrsno jutro okupano omamljujuom svjetlou u sjevernom Libanonu kada su se mjetani sela Tule okupili na trijemu malene crkve sagraene usred

sela. ustro su raspravljali o iznenadnom i neobjanjivom odlasku Farrisa Rahala, koji je za sobom ostavio svoju mladu enu.

Farris Rahal bio je seoski poglavar i voa, a bijae naslijedio taj asni poloaj od svojih predaka koji su vladali Tulom stoljeima. Premda jo nije navrio niti dvadeset i sedmo ljeto, posjedovao je izvanredne sposobnosti i iskrenost zbog kojih je zasluio divljenje, tovanje i uvaavanje od strane svih seljana. Kada je Farris oenio Susan, ljudi su neprestano pripominjali: "Kako je sretan ovjek Farris Rahal! Postigao je sve emu se ovjek moe nadati od dareljivosti ivota, a jo je vrlo mlad!"

Tog jutra, kada se cijela Tula probudila i saznala da je poglavar bio sakupio svoje blago, uzjahao konja i napustio selo ne rekavi nikome zbogom, znatielja i zabrinutost prevladae, a propitkivanja o uzroku koji ga je ponukao da napusti svoju enu i svoj dom, svoja polja i vinograde, nisu prestajala.

Zbog tradicionalnih i zemljopisnih okolnosti, ljudi u sjevernom Libanonu bili su vrlo drueljubivi; dijelili su veselje i alost, jer njihove su skromne due nagonski teile ka zajednitvu. Povodom bilo kojeg dogaaja, svo stanovnitvo sela sastajalo bi se da se raspita o sluaju, ponudi svu moguu pomo, i potom se vraalo poslu dok im udes ne bi ponovo dodijelio zajedniku misiju.

Ovo je bila jedna od takvih prilika koja je odvukla od posla stanovnike Tule, i sakupila ih pred crkvom Mar Tula, gdje su raspravljali o odlasku njihovog poglavara i izmjenjivali gledita o ovom udnovatom dogaaju.

U taj as otac Estephan, glavar lokalne crkve, stigao je, a na njegovu izmuenu licu mogli su se opaziti nepogreivi znaci duboke patnje, znakovi bolno ranjene

due. Za trenutak je promatrao prizor, a potom progovorio: "Ne pitajte ... Ne pitajte me ni o emu! Prije dananjeg svitanja, poglavar Farris pokucao je na vrata moje kue i ugledah ga gdje dri uzde svoga konja u ruci, a sa lica mu isijavae tegobna alost i muan jad. Na moju primjedbu o neuobiajenom satu u koji je doao, odgovorio je: 'Oe, dolazim da ti kaem zbogom, jer odjedrit u preko oceana i nikada se neu vratiti u ovu zemlju.' Predao mi je zapeaen omot naslovljen na njegova najdraeg prijatelja Nabiha Malika, molei me da ga uruim. Uzjahao je svog konja i odjurio prema istoku, ne pruajui mi nikakvu priliku da dokuim svrhu njegovog neuobiajenog odlaska."

Jedan od seljana primijeti: "Nesumnjivo e nam pismo otkriti tajnu njegovog odlaska, jer Nabih je njegov najbolji prijatelj." Drugi dodade: "Jesi li vidio njegovu enu, oe?" Sveenik na to odgovori: "Posjetio sam je nakon jutarnje molitve i pronaao je gdje stoji kraj prozora, zurei praznih oiju u neto nevidljivo, inilo se kao da je izgubila razum; kada sam je pokuao pitati bilo to vezano za Farrisa ona jedva odgovori: 'Ne znam! Ne znam!' Tada je zaplakala kao dijete koje je iznenada postalo siroetom."

Kako je otac prestao govoriti, mnotvo se odjednom stisnulo prestraeno iznenadnim pucnjem koji se uo u istonom dijelu sela, u kojem je istog trena uslijedilo gorko naricanje ene. Za trenutak gomila je obeshrabreno nepomino stajala, a onda mukarci, ene i djeca, svi potrae prema popritu, lica zastrtih mranim izrazom straha i zle slutnje. Kad su doli do vrta to je okruivao poglavarevu kuu, postadoe svjedocima strane drame smru izazvane. Nabih Malik leao je na tlu, prsa oblivenih krvlju to je jo istjecala, a kraj njega stajala je Susan, ena poglavara Farrisa Rahala, upajui kosu i razdirui odjeu, mlatei rukama i vritei divlje: "Nabih ... Nabih ... zato si to uinio!"

Promatrai bijahu zaprepateni; inilo se kao da su nevidljive ruke sudbine epale njihova srca ledenim prstima. Sveenik je u desnoj ruci mrtvog Nabiha pronaao poruku koju mu je dostavio tog jutra, vjeto je sakrio u svoju halju, neprimijeen od okiranog mnotva.

Nabiha je nosila njegova nesretna majka, koja je, ugledavi beivotno tijelo svog jedinog sina, izgubila zdrav razum i ubrzo mu se pridruila u Vjenosti. Susan su polako vodili njezinoj kui, napola ivu, a napola u rukama pohlepne smrti.

Kada je otac Estephan doao svojoj kui, pognute glave zakljuao je vrata, namjestio naoale i drhtavim aptom zapoeo itati poruku koju je uzeo iz ruke preminulog Nabiha. Nabih, moj najdrai prijatelju, Moram napustiti ovo selo mojih otaca, jer moja dalja prisutnost donijee jad tebi, mojoj eni i meni samom. Ti si plemenit u dui i prezire svaku izdaju prijatelja ili susjeda, i premda znam da je Susan neduna i kreposna, znam takoer da je istinska ljubav to sjedinjuje tvoje i njezino srce izvan tvojih moi i izvan mojih nada. Vie se ne mogu boriti protiv volje Svemogueg, kao to ne bih mogao niti zaustaviti tok velike rijeke Kadeesha. Ti si bio moj iskreni prijatelj, Nabih, jo otkad smo se kao djeca igrali u poljima; i pred Bogom, vjeruj mi, ti ostaje moj prijatelj, i preklinjem te da misli samo dobro o meni u budunosti, kao to si i ranije inio. Reci Susan da je ljubim i da sam joj naudio uzevi je za enu u ovaj prazan brak. Reci joj da mi je srce bolno krvarilo svaki put kada bih se prenuo iz nespokojnog sna u tiini noi i ugledao je gdje klei pred slikom Isusa, plaui i udvarajui se tjeskobno u prsa. Ne postoji tako otra kazna poput one koju trpi ena koja se nae zarobljena izmeu ovjeka kojeg voli i drugog ovjeka koji voli nju. Susan je patila

neprestano i strano, a izvravala je tuno ali dostojanstveno i tiho svoje dunosti supruge. Pokuala je, ali nije uspjela uguiti istinsku ljubav prema tebi. Odlazim u daleke krajeve i nikada se neu vratiti, jer ne mogu vie biti prepreka nepatvorenoj i vjenoj ljubavi, to pod okriljem je ruku Bojih; neka Bog, u svojoj nedokuivoj mudrosti, zatiti i blagoslovi vas oboje. Farisse

Otac Estephan presavio je pismo, vratio ga meu svoje skute, i sjeo pored prozora kroz koji se u daljini nazirala dolina. Otplovio je daleko i duboko u golemo more misli, i nakon mudra i intenzivna promiljanja, odjednom zastao, kao da je u naborima svojih zamrenih misli pronaao strahotnu tajnu, preruenu avoljom lukavou i zastrtu razraenim planom! Uzviknuo je: "Kako li si otrouman, Farrise! Kako golem, a opet jednostavan, je tvoj zloin! Poslao si mu med pomijean sa smrtonosnim otrovom, priloio si mu smrt u pismu! Kada je Nabih naciljao oruje u svoje srce, to tvoj je prst zapravo ispalio tane i tvoja je volja prodrla njegovu ... Kako si domiljat, Farrise!"

Drhtei, ponovo je sjeo u stolicu, kimajui glavom i gladei prstima bradu; na usnama mu je zatitrao smijeak ije znaenje je bilo groznije od tragedije same. Otvorio je svoj molitvenik i zapoeo pozorno itati; povremeno bi podigao glavu da osluhne jadikovku i naricanje ena koje je dopiralo iz srca Tule, blizu Svetih cedrova Libanona.

PJESMA OVJEKA

Bijah ovdje od samog Poetka, i jo uvijek tu sam. I Ostat u ovdje do svretka Svijeta, jer nema Kraja mom alosnom postojanju.

Skitah se beskrajnim nebom, Lebdjeh u svijetu savrenom, ja Plovio sam nebeskim svodom. Ali Evo me ovdje, zatoenik sam svjetovnih veliina.

uo sam pouavanja Konfucijeva; Sluah Brahmine mudrosti; Sjedio sam kraj Bude pod Stablom Spoznaje. Pa ipak, ovdje sam, ivim s neznanjem I herezom.

Bio sam na Sinaju kada se Jehova obratio Mojsiju; Vidio sam Nazareaninova uda na Jordanu; Bio sam u Medini kada je Muhamed posjetie. Pa ipak, ovdje sam, zatoenik zbunjenosti.

Osvjedoio sam se o snazi Babilona; Doznao sam o slavi Egipta; Promatrao sam ratniku situ Rima. Pa ipak, moja poetna iskustva pokazae Slabost i alobnost tih postignua.

Druio sam se s vraevima Ain Doura; Raspravljah sa sveenicima Asirije; Sabirao sam otroumlja proroka iz Palestine. Pa ipak, jo uvijek tragam za istinom.

Skupljah mudrost u tihoj Indiji; Istraivao sam starine Arabije; uo sam sve to uti se moe. Pa ipak, moje srce je gluho i slijepo.

Trpio sam u akama vladara tirana; Trpio sam ropstvo pod suludim osvajaima; Trpio sam glad nametnutu nasiljem; Pa ipak, jo uvijek posjedujem neku unutranju snagu S kojom doekujem svaki novi dan.

Moje misli su ispunjene, ali srce mi je prazno; Moje tijelo je ostarjelo, ali srce moje jo je dijete. Moda u mladosti ono e narasti, ali ja Molim se da ostarim i doekam trenutak Mog povratka Bogu. Tek tada e se Moje srce ispuniti!

Bijah ovdje od samog Poetka, i jo uvijek tu sam. I Ostat u ovdje do svretka Svijeta, jer nema Kraja mom alosnom postojanju.

ZOV LJUBAVNIKA

Gdje si, voljena moja? Da li si u svom malenom Rajskom vrtu, polijeva cvjetove koji promatraju te Kao to djeca promatraju majine grudi?

Ili si u svojim odajama gdje oltar Kreposti postavljen je u tvoju ast, a ti Na njemu rtvuje moje srce i duu?

Ili si meu knjigama, sakuplja ljudsko znanje, A prepuna si nebeske mudrosti?

O, pratiljo moje due, gdje li si? Da li U hramu moli? Ili zazivlje Prirodu u Polju, utoitu tvojih snova?

Jesi li u kolibama siromanih, tjei Slomljena srca slatkoom svoje due i Ispunja njihove ruke svojim darovima?

Ti Boji si duh svuda oko nas; Ti jaa si od vremena.

Sjea li se dana kada se sretosmo, kada aureola Tvoje due okruila nas je, i Aneli Ljubavi

Lebdjee oko nas, pjevajui pohvalnicu srcima?

Spominje li se kada sjedili smo u sjeni Kroanja, skrivajui se od ovjeanstva, kao to ene tite nebesku tajnu svog srca?

Pamti li staze i ume kojima smo kroili, ruku Isprepletenih, i glava naslonjenih jedne na drugu, kao da Skrivali smo se unutar sebe samih?

Sjea li se trenutka kada poeljeh ti zbogom, I moje usne poljubie tvoje? Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi Objavljuje boansku tajnu koju jezik izrei ne moe! Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu, Poput onog kojim je Svemogui u zemlju udahnuo ivot ovjeji.

Taj uzdah vodio me u svijet duha, Navjeujui ljepotu moje due; i tamo e trajati dok ponovo ne sretnemo se.

Sjeam se kada si me ljubila i ljubila, Obraza zalivenih suzama, i rekla si: "Zemaljska tijela esto moraju se rastati zbog zemaljske svrhe, I moraju ivjeti odvojeno jer svjetovne nakane Na to ih tjeraju.

Ali dua ostaje zatiena u rukama Ljubavi, sve dok smrt ne doe i odvede sjedinjene due k Bogu.

Idi, voljeni moj; Ljubav te odabrala za svog izaslanika; Pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nua svom sljedbeniku Vr slatkog ivota I premda te moje ruke nee grliti, tvoja ljubav e ostati moj Utjeni mladoenja; tvoje sjeanje, moj Vjeni svadbeni pir."

Gdje si sada, ti koja dio si mene? Jesi li budna U tiini noi? Daj da vjetar prenese Ti svaki otkucaj i naklonost mog srca.

Miluje li moje lice u mislima? Ta slika Meni vie ne pripada, jer Tuga nadvila je Svoju sjenu nad moju sretnu prolost.

Jecaji isuili su moje oi koje odraavahu tvoju ljepotu I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima.

Gdje si, voljena moja? uje li moj pla Tamo preko oceana? Razumije li moju potrebu? Uvida li veliinu moje strpljivosti?

Postoji li koja dua voljna da prenese Ti daak ove umirue mladosti? Postoji li kakva Tajna povezanost meu anelima koji e ti prenijeti Moju pritubu?

Gdje si, moja predivna zvijezdo? ivotna tmina Privila me na svoje grudi; alost me osvojila

Poalji svoj smijeak u nebo; neka me dosegne i oivi! Izdahni svoj miomiris u nebo; neka me odri na ivotu!

Gdje si, voljena moja? O, kako golema je Ljubav! I kako malen ja sam!

LJEPOTA SMRTI

posveeno M. E. H.

Prvi dio Zazivanje

Dajte mi da utonem u san, jer moja dua zatrovana je ljubavlju, i Dajte mi da poivam, jer moj duh proivio je mnogo dana i noi; Zapalite svijee i tamjan oko mog kreveta, i Prosujte latice jasmina i rua po mom tijelu; Utrljajte balzam u moju kosu i poprskajte moja stopala mirisom; Proitajte to je ruka Smrti upisala u moje elo. Dajte mi da poivam u zagrljaju Sna, jer moje otvorene Oi umorne su; Pustite da lira srebrnih struna protrese i umiri moj duh; Zvucima harfe i lutnje ispletite koprenu oko mog uvelog srca.

Pjevajte o prolosti kada ugledate traak nade u mojim oima, jer Njezin arobni smisao mekana je postelja u kojoj moje srce poiva. Obriite suze, moji prijatelji, i podignite glave poput cvijea,

Podignite ela i pozdravite zoru. Pogledajte nevjestu Smrti gdje stoji poput stupa svjetlosti Izmeu moje postelje i beskraja; Zadrite dah i posluajte primamljivo utanje Njezinih bijelih krila.

Priite blie i poelite mi zbogom; dotaknite moje oi nasmijeenim usnama. Pustite djecu neka uhvate moje ruke svojim mekim i ruiastim prstima; Pustite starce da poloe svoje ilave ruke na moje elo i blagoslove me; Pustite djevice neka dou blie i pogledaju sjenu Boga u mojim oima, I neka uju jeku Njegove volje kako se natjee s mojim dahom.

Drugi dio Uzlazak

Proao sam vrh planine i moja dua lebdi Nebeskim svodom, nesputana, potpuno slobodna; Ja sam daleko, daleko od vas, prijatelji, a oblaci Skrivaju breuljke od mojih oiju. Doline odjednom su preplavljene morem tiine, a Usta zaborava prodrla su ceste i kue; Prerije i polja nestaju iza bijele prikaze to nalik je proljetnom oblaku, uta poput plamena svijee I usijana poput sumraka.

Pjesme valova i hvalospjevi rijeka Raspreni su, a glasovi mnotva pretvoreni u tiinu; Ne mogu uti nita osim glazbe Vjenosti

to u savrenoj harmoniji je sa eljama duha. Prekriven sam potpunom bjelinom; Utjeen sam; naao sam mir.

Trei dio Mrtvo tijelo

Izvucite me iz ovog bijelog mrtvakog pokrova i obucite U latice jasmina i ljiljana; Izvadite moje tijelo iz ovog sanduka od bjelokosti i dajte mu Nek' poiva na jastucima od naraninih cvjetova. Ne oplakujte me, ve pjevajte pjesme o mladosti i veselju; Ne prolijevajte suze, ve pjevajte o etvi i spravljanju vina; Ne patite i ne uzdiite, ve mi na licu naslikajte svojim Prstima znamenje Ljubavi i Radosti. Ne ometajte mir u zraku svojim tubalicama i opijelom, Ve pustite vaa srca da sa mnom poju o Vjenom ivotu; Ne tugujte za mnom crnom odjeom, Ve odjenite boje i radujte se sa mnom; Ne govorite o mom odlasku s uzdasima u vaim srcima; pribliite Svoje oi i vidjet ete da s vama sam zauvijek. Poloite me na gomilu lia i Ponesite me na vaim ljubaznim ramenima i Hodajte polako u naputenu umu. Nemojte me odnijeti na prepunjeno groblje da ne bi moj san Remetio zveket kostiju i lubanja. Ponesite me u empresovu umu i iskopajte mi grob gdje ljubice I makovi rastu, ni u koju drugu sjenu;

Neka moj grob bude dubok da poplava ne Odnese moje kosti u otvorenu dolinu; Neka moj grob bude prostran, tako da sjene sumraka Mogu doi i sjesti kraj mene.

Svucite s mene svu zemaljsku odjeu i poloite me duboko u moju Majku Zemlju; poloite me paljivo na majine grudi. Pokrijte me mekom zemljom, i neka u svakoj grudi budu Sjemenke jasmina, ljiljana i mirte; a kada narastu I ponu bujati hranjeni mojim tijelom, oni e Izdisati miris mog srca u svemir; I otkrit e suncu tajnu mog mira; I pratit e s povjetarcem svakog putnika.

Ostavite me stog' prijatelji - ostavite i otiite na onemoalim stopalima, Kao to tiina hoda pustom dolinom; Ostavite me Bogu i polako se raziite, kao to cvjetovi Badema i jabuke raspruju svoje latice na povjetarcu nisana.

Vratite se radosti vaih nastambi; tamo ete nai Ono to Smrt ne moe oduzeti vama ni meni. Napustite ovo mjesto, jer ono to vidite ovdje daleko je od smisla Zemaljskog svijeta. Ostavite me.

HALIL DUBRAN

Kahlil Gibran (Libanon 1883. - New York 1931) svestrana je osoba, koja se osim pisanja bavila i slikarstvom. Pisao je na arapskom i engleskom. Pripada sirijsko-amerikoj pjesnikoj koli, koja ukljuuje sirijske Arape nastanjene u Americi.

Najpoznatija su mu djela Prorok, Prorokov vrt, Glas uitelja, Suza i osmijeh, Isus, sin ovjeji i Slomljena krila. Glas pjesnika je njegovo, tree djelo u izdanju Zagrebake naklade. Glas uitelja je lirska proza, koja svoju poruku, u duhu orijentalne tradicije, prenosi u obliku dijaloga izmeu Uitelja i Uenika. Slomljena krila su kratki roman koji govori o poloaju ene u patrijarhalnom drutvu i ljubavnoj vezi izmeu bogate nasljednice i mladog oevog prijatelja.

Pred vama je skup kraih proznih i lirskih djela koja govore o razliitim temama koje su u sreditu Gibranovih razmiljanja. Radi se o ranijim djelima, iz razdoblja dok je jo pisao i na arapskom. Dok u Satanu razmilja o ulozi sotone u ovjekovom ivotu, u Gradu mrtvih traga za pravdom i jednakou, u Oluji se bavi bolestima drutva. Djela povezuju duboka promiljanja o ovjeku, ivotu i drutvu. Gibran u njima poziva na pomirljivost i toleranciju te odbacivanje optereenosti vanjskim pojavnostima i vraanje unutranjim vrijednostima.

You might also like