Vitomir Lukić-Zaustavljeni kalendar

KRISTININ TAJNI ŽIVOT Bio sam ljubomoran na sve Kristinine mladiće. Jedini su me nudili bombonima, u čemu sam vidio ponižavanje, jednd su me milovali po tjemenu i govorili da sam »zlatan i pametan dječak«, a većina je htjela da me se na neki način riješi. Među njima bilo je starijih i ozbiljnijih koji su skidali šešire u prolazu, a i lijepih crnoputih i vatrenih s kojima je odlazila na obalu. Od vremena do vremena dopuštala je da joj udvaraju prestarjele neženje, mekušci i provincijski pjesnici. Oni su pričali o knjigama, muzici i mislima na samoubojstvo, a Kristina ih je slušala i utapala u zdrav smijeh njihovu spuževsku melankoliju. Ipak se ne može kazati da je se nisu doimali. Kad bi došla kući, otkačujući čarape, sa sažaljenjem je pomišljala na njih, na njihove blijede proćelave glave, na čamotinju što ih okružuje; možda bi dan-dva iza toga propatila, nuzgredno, onu osjećajnu nedoumicu između simpatija i običnog suosjećanja. Njoj se samo činilo, ono malo vremena dok je bila s njima, da ih shvaća. Zapravo, nije pripadala svijetu bolesnih, nesposobnih da pokrenu volju, mada je odlično razumijevala jednu vrstu patnika. Mislim da je u mnoge avanture ulazila iz čiste nevine radoznalosti i zato je morala, pored toga života dubokog, zanimljivog i istinskog, za sebe, gajiti u isto vrijeme i jedan drugi, na blaži i površniji način istinit, za svoju mamu, za svijet, za ispriku pred njim. Ne bi valjalo da je imala samo taj — lični, pošto je jedan uvećavao zani7 mljivost drugoga. Onaj drugi bio joj je uvijek na vrhu jezika tako da je tetka znala o njenim mladićima isto toliko koliko i ona, davala joj je savjete, činila ustupke i meni bi ponekad bilo smiješno slušati ih iz kreveta kako u pola glasa pričaju o tome. Tetku su osobito ljutile one situacije kada je Kristina ostajala bez odgovora na neki izazov i tu bi ona upadala sa »A ja bih mu rekla . . čemu Kristina nije posvećivala nikakve pažnje. Uostalom, njen duh je bio tako živ i refleksi tako brzi da bi je jezik rijetko kada izdavao. Ako je nekada nešto prešutjela, trebalo je uvijek dobro razmisliti nije li se u tome skrivao namjeravani efekt. Primjećivao sam da je kod njih na određenom stepenu dolazilo do brisanja razlika u pravom srodstvu i odnos majka — kći neosjetno je klizio na nešto prirodnije, u čemu su kao dvije žene jednako učestvovale. Majka se produžavala i korigirala kroz kćerku, i obnavljala se. Ne znam da li se Kristina na trenutke prepoznavala u njoj. Vanjštinom je nalikovala na oca: široko čelo, krupne Jelićevske oči nađsvođene dosta jakim lukovima koji su manje izraženi kod žena i sasvim sigurno: neku nesposobnost da se ljuti dugo i otrovno. Ukoliko je usplamtjelost bila veća i naglija, utoliko bi prije samu sebe potrošila. Isto tako brzo, i kod njenog oca —- sramežljivo, javljao se taj ispričavajući osmijeh. Kristina mu ne bi jedino oduzimala temperament, nego bi puštala da se, kao ušće, dugo miješa sa zaostalom ljutnjom. Pomišljao sam da su se njeni mladići morali priviknuti da ih tako voli. Sada ju je češće pratio iz škole sa večernjih satova ručnoga rada neki suhonjav činovnik koji se po

kakvom mjerilu starinske ozbiljnosti dopadao tetki. činovnici su tada, u godine prije rata, u one zrele i varljive godine kaotičnog mira visoko kotirali u malograđanskim porodicama. Znam sigurno da su joj djevojke zavidjele, iaRo nije bio lijep. Sve su u njemu više gledale »dobru partiju« nego mladića kakav je bio potreban njihovim kćerima. Tetka ih je s početka krišom .pratila kroz prozor skrivena iza zastora, poslije se pojavljivala dopuštajući da je 8 pozdravljaju d bila bi jako počašćena time što ibi joj on pri tome skidao šešir. Znao sam je zaticati kako ljeti pognuta, kao da nešto radi, prisluškuje njihov razgovor. Sve više se uvjeravala u jalovost takve veze i svim utjecajem ju je zagovarala. Ne vjerujem da mu je Kristina ikada dopuštala nešto više nego da je drži za ruku. Subotom navečer kartali su učetvero za stolom prekrivenim kariranim stoinjakom ispod svjetiljke nasred kuhinje. čudno su se doimali sa sjenom arkada i jagodica na licu, jer su svima samo jarko svijetlila tjemena. Napuhivajući usta, namigivajući, plazeći jezike da bi partneru dali znak koju kartu imaju, nalikovali su na karikature ali Kristina je usprkos tome bila lijepa i njeni pogledi koje je upućivala Slavku sadržavali su i nešto od prave vatrenosti probuđene tek nedavno za tim stolom, na toj blizini. Tetka i ja smo ranije odustajali od igre. Ona je gotovo u isto vrijeme, ne bez potrebe, poslije deset, odlazila na spavanje. Moj ležaj se nalazio u kuhinji, itako bih čuo sve što su govorili, pa čak i šapat u kome bi jedino malo Skripucale stolice. Nedjeljom popodne su stajali u tijesnom hodniku kamo je Kristina izišla da ga isprati. Oboje su bili naslonjeni na zid jedno prema drugom i mada sam kroz uš-krobljenu zavjesicu na staklenim vratima vidio rame Slavka Maričića, oni su se čitavo vrijeme dodirivali rukama i ponekad vrlo tijesno primicali tijelima. čudio sam se zašto nije tako dugo mogao da ode. Jednom sam, izlazeći u nužnik koji se nalazio u dnu hodnika, zatekao Maričićevu ruku oko njena pasa. Ona je stajala tako mrtvo kao da ju je netko drugi tamo postavio, toliko da sam povjerovao kako Kristina samo svojim 'divnim strpljenjem uspijeva da se nosi sa ovim neinventivnim i suhoparnim čovjekom. To je potvrđivao i njen zamor kada se konačno, promrznuta od stajanja, uspjela osloboditi njegove ruke i njegovih škrtih riječi i sa zimogrožljivom radošću sjesti na ugao moga ležaja gdje se svlačila brzo i bez želje za uspomenama, bez ikakve inercije još nedovršena trenutka. 'Ponekad bi legla odmah lk meni da se ne zavlači u hladnu posteljinu, ili, ako sam bio budan, molila me da joj češkam leđa, najodvratnija usluga koju 9 sam joj s vremena na vrijeme činio. Od toga bi odmah zaspala. Ono što bi pri tome govorila, okrenuta od mene na drugu stranu, vjerojatno nije imalo nikakva značenja osim da izrazi lagodu na stepenicama u san. Jednostavno nekog dana izlazila je do svoje krojačke i tada bi rekla tetki ili meni: — Ako bude dolazio SlaVko, kažite da sam kod krojačke; ne znate kod koje. Na te neophodne predahe u ulozi koju je tako strpljivo igrala nitko nije pokušavao da joj uskrati pravo. Tetka je nelagodno činila sve što joj je još preostajalo: dočekivala mladića s isprikama, nastojala da se drži tako kao da se ništa zapravo nije izmijenilo, a on bi sjedio, ne raskomooujiući se, slušao je i sam pričao pogledajući na sat i konačno bi odlazio uštirkan prinudnom ljubazno-šću ispod koje se osjećala zamišljena uvrijeđenost pomiješana s bijesom. Svi mi, zapravo, čitava porodica, imali smo svoju tajnu. Stara Kristinima veza sa Lauševićem još se povlačila, Kristina se s njim sastojala u Slavonskom Brodu idući pred mene, a najmanje jednom u dva mjeseca on se pojavljivao u Siminoj gostionici kao crni znak prijetnje, kao vjesnik straha i ubica. Oko ponoći izlazio je mrtav pijan i zvao je na dvorišni prozor. činio je to u dugim razmacima i lagano. Bio je jako visok pa je mogao prstima dokučiti okna. Govorio je: — Ja sam to, Matej. Ma-tej, čuješ me. S tog prozora, odakle mu se nitko nije odazivao, prelazio je na drugi, sobni i njegova krupna kolebljiva sjena isplivala bi na ekran od izMijedjelih pak-papira. Tuda se motao po cementnoj ploči, odjekivalo je njegovo teško i usamljeno trapanje, prilazio je sasvim blizu i opet je zvao: — Kristina, zar me ne čuješ. Nisam došao da te ubijem, Kristina. »Evo to sam ja na stazi

izgubljenih... Bog je digao ruke od Matej a Lauševića, bivšeg otpravnika Vlakova. Neka vlakovi idu u provaliju. Sretno mi, Kristina« i tada je iz tog mlitavog trabunjanja debelim jezikom provalio osjenčani cilik nekim bolom raskrav10 ljeriih glasnica, cičao je pod prozorima, micao se, ali mu sjena nije odlazila, samo se klatila u jednom kutu. A mi smo svi drhtali šćućureni iza kreveta, zaklonjeni brdom posteljine, jer, prema tetkinom uvjerenju, ako bude pucao, metak će se »-zapetljati-« u perju prije nego što stigne do nas. Sat je bio u kuhinji. Nismo mogli doznati ni koje je vrijeme. On sluša. Vani je tiho, može čuti svaki šum. — O, 'bože, šta sam ti zgriješila — šapuće Kristina. Ona plače. Tko bi mogao odrediti motive toga plača. Sigurno je da su oni iskreni, iako je to izvana, i za nas samo plač, koji tetka uzima kao izraz kajanja za zajedničku patnju krivih i nedužnih i kao strah od smrti koja se u rukama pijanog i zaljubljenog čovjeka mota oko nas. Svaki čas traže mene, dolaze iz mraka nečije ruke do mog vrata, pipkaju me za rame, privlače sebi, jer ja ništa nisam kriv, a ipak tu bdim ne znajući zašto. — Dijete mora sutra u školu — šapuće tetka. — Idem popodne, idem popodne. Duže ću spavati. — Pssss. Koraci su otišli niz ploču, čuje se škripanje kapije koja vodi u gostioničko dvorište i opet trapanje po zvonkoj zemlji kao da se začinju u samom zidu. Sa kuhinjskog prozora ne može pucati izuzev ako se popne na »sokl« s vanjske strane. Premještamo se sada u kut i pitamo se dokle će to samo trajati. Prođe neki kasni 0100311 vlak s onu stranu pretovamih žica kao malo svjetlosno uznemirenje, ipak puno bodrosti kad je tako odvažno smjelo da prekine tajac u kome smo nas troje jedva disali. — Neće li se dragi bog smilovati, ubacuje u lelujavi šteket svijetlećeg vlaka, da ga pomete i nekuda odvede daleko od naše kuće i našega mira ... E, Kristina, jesam li ja tebi... Kristina me zaklonila tijelom, jer hoće da se okaje žrtvom i vjerojatno negdje misli kako se skupo i banalno plaća ljepota onih iskradanja kod stanice u Slavonskom Brodu jedne večeri kada je došla pred mene. Bila je upadno mekana. Bez snebivanja je govorila o mojim slabim ocjenama, kojih je bilo mnogo, i imala je u pogledu sveli ga, kao u svojim najboljim trenucima, mnogo optimizma i gotovih ideja. Znaš šta — ikazala je — mama ne treba ništa saznati za to kako ti stojiš. Ja ću već nekako urediti, a dotle ću ti naći jednog pametnog mladića, mog prijatelja, da ti malo pomogne iz svih predmeta. (Položila mi je ruku na ramena dok smo išli prema stanici onom uskom popločenom stazom što se gubila pod nogama mnogobrojnih putnika, između prljavih gostionica i malih osvijetljenih trafika i voćarnica. Na stanici me svaki čas zbog nečeg ostavljala samoga. Propustili smo bez razloga dva vlaka, jer nje nije bilo. Osjećao sam nemoć prema neizmjerljivim kretanjima bez smisla, gomila je izbezumljeno vrela oko mene, neljudski unjkavo su ječali peroni od zvučnika kojim su najavljivali vlakove. Sjetio sam se svojih, sad su negdje u bijeloj Dalma-tinčevoj vili upalili svjetiljku i sjedijeli u maloj sobi isturenoj prema voćnjaku. Šarena prozorska sjena prebirala je slijepo travu. Znam kakvi su im bili lusteri sa prijelomima u obliku plavih latica, malo staromodni, ali prijatni i iz kuhinje se odmah moglo ući u sobu. Volio sam onu prisnu tjesnoću na koju se majka tužila — sve je bilo tako na okupu, tako lako povezano i sa svake strane otvarale su se sve nove i čudesnije stranice zimskog pejzaža. Iz te male sobe, zimi uvijek mlake, dobro zastrte i s raspremljenim posteljama, vidjele su se kitnjaste voćke, bijeli eijelac i batflpce proraslog kupusa sa kapama izdignutim iz snijega. Pusto i naježeno je bila između stabala razapeta modra gola žica sa nekom natrulom nadalje obješenom štipalicom. Niske kuće s debelim namazom na krovovima i crnim rupama za badže. Snijeg je unaokolo bio razgrnut da bi svjetlost mogla doprti do njihovih prozora. Bože, kako me to samo privlačilo. Jednog jutra mi je otac nešto šaptao u uho: da ne idem ili da idem, čini mi se da sam u svanuće postupio tako: umotan nekoliko puta, onim dugim šalom za koji su od usta ot-kidali, zaimotuljjan u kapu, ružnu čupavu, i s punđom na vrhu sišao sam niz sokak ostavivši kuće zahu'kane bjelinom, staze probijene u blještavom oijelcu i dim, taj svi^ jetli srebrni dim, iznad

svega gdje se živjelo. Zašto su me 12 odveli onog jutra? Tamo je još uvijek tako čista, nadnaravno nevina zima. Kristina se vratila umornih očiju nenaviklih na svjetlo. Bila je malo zbunjena i neodlučna, a onda ma je rekla: »On je tu, pođimo zajedno. Vlak imamo za pola sata. Kazat ćemo da smo došffi pješice.« Visok crn čovjek stajao je u mraku naslonjen na po-cakljenu ciglu nekog zida. — To je dječak — rekao je. Nisam ga viđao ranije. On je bio slijep. Od prvog maha postalo mi je jasno zašto je Kristina zbog njega činila gluposti. Sav jako naglašen crnim, sa kontrastima u kojima je bilo neke djevojačke nježnosti. S jedine strane kovrdže su mu se spuštale na čelo i krupne oči su gledale otvoreno i vatreno. Iz njegovih pokreta i snažnih dlanova, kojima je pažljivo doticao Kristinu propuštajući je ispred sebe, zračila je tako jasna mušfcaračka ljepota da nisam imao snage da je osuđujem. Bio sam poražen. Odbio sam ponuđene bombone vrlo drsko te je ona morala da me ispričava. — A tako, dobro je što se ne pretvara — rekao je mada je bio uvrijeđen mojim gestom. Išao je sa desne Kristinine strane i osjećao sam ispod njene miške taj veliki dlan, upravo toliko moćain da bi na njemu mogao iščeznuti svaki otpor. »¦Kazat ćemo da smo došli pješice-« — pomislio sam sada. Topla njena mišica, isto kao te večeri, počivala mi je na zatiljku, a ona šaka vani pripadala je čovjeku koga ljubav i pijanstvo bezglavo vode kroz život. »Je li ga to ljubav dovela noćas tko zna odakle?« Htio sam da kažem: »Zašto, zaboga, ne izađeš; on je blijed od noćne vlage.« Tu je naslonjen na zid ili sjedi dotičući nečim ovaj čekrk za pridržavanje rešetke. Ako sjedi, noge mu vjerojatno čitavom dužinom prelaze preko cementnog platoa. Mogao bi se tetak saplesti kad noćas prođe ovuda iz službe. — Neće tetak doći noćas — šapćem. — Ne — Kristina se stresla na tu pomisao — ne, on zna kad smo same, tada dolazi. »-Bi li bilo grešno«, govorim sam sa sobom u mislima, »da ovo tu uz mene sklupčano tijelo skupa s njegovom 13 sitnom, oh, gospode, u toj stravičnoj noći — krivnjom, izbacimo napolje u ralje njegova bola u crni očajni arn-bis afekta koji ga je doveo i tako bi demoni, čiji tresak i prijetnja kruže oko kuće, bili umireni i noćašnja noć bi malaksala presamićena preko naših slabina. Vani se čitavo svjetlo, što je ipak nekako moralo proticati od svjetiljki sa pretovara gdje su podvriskivali razigrani grubi pretovaraši, moralo trošiti na njegovoj crnoj uniformi, na nareckanoj dršci pištolja, ako ga je držao u ruci. Vidim kroz zid kako ga otapa vlaga, a još uvijek je u kandžama ludosti. Sta ovo tijelo ima s tim? Ne plašim se toliko povrede, ni stišanih umetaka prostora jedva stvarnih pri toliko malo vidjela, ni povreda tijela koja bi iz prevrelog traženja mogla da se unište, nečeg drugog se bojim. To je grcavost. To je prisustvo onog trećeg i nevidljivog koje sve paralizira. Ona će izići, šapuće mi neka potreba za doživljavanjem, i tada se pokrenu preko htijenja u vid, golim tabanima prostirući staze od zabrane prema otvorenom. Slutnja mi je šaputala da Kristina pati. I satovi u mome sluhu sitno već iskucavaju, slažu se hladni visinski ognjevi od kojih trusi rosa, upija se bljedi-lo u predmete i izrasta, čini mi se, nagovještaj svjetlosti iz nevidljive željezne mreže preko puta ceste i ispod va-gonskih osovina iz ubogog pelina na kolosijecima umazanog mazivom, a čovjek je možda negdje zaspao s glavom u hladnjikavoj, od vlage elastičnoj prašini. Ujutro, to jest još malo i naći će ga radnici s biciklima o koje zvekeću kantice sa stinutim jelom. »On, crn, leži ispružen, kao bog lijep i blijed.« — Sta kažeš, muha me Kristina. Ne sjećam se da sam bilo šta izgovorio. — Misliš li da je otišao? »Klonuo je«, pomislih. Tetka bez riječi ćupi između kanti za mast. Ponekad uzdahne, ali sad ipak ne može da otrpi i huče: E Kristina, Kristina, znala sam ja to ...

— Kristina — rekoh joj pošto zastade obnevidjela i balzamirana ljuskom rasušenog plača usred te svjetlosti što se još uvijek ulijevala kroz rasjekotinu — vjeruješ li mi? Lice joj je bilo blijedo. Zbog čega trpimo ona i ja? Ona 14 jer ju je rodila. nasmijavala je. Ali sam kazao: — Kristina. kupeći skute spavaćice. Tu je uza zid. a nisam znao kuda je iščezla. Nisam nikada mogao primijetiti da se do takvih oblika spuštao Kristinin bijes. možda ni ona sama više nema ključa za ovo zlo. Nema ga više. — Demon je prebivao u toj ženi cijelu noć — rekoh u sebi kad sam ga sagledao. to sam tek sada jasno vidio. Bila je oštrija od glečera kad učini uvredljivo stvarnim pojave i puste slike koje su s nama provele noć. slobodna i široka u pokretima gotovo da se približi kakvoj otresitoj i nakresanoj španjolskoj igri. Neki koraci rasli su koncentrično iz tačke. jedan trenutak mi je bilo jasno da je Kristina veliki tužni klaun. 16 . ima užasnu pretenziju da govori iz nje nekom starinskom bodljikavom odmjerenošću. Kroz plave pak--papire kao kroz laikmusov filter ulazila je zora sva istančala. Ciglani crveni zid one Mađarske škole o koju su se trali osipajući zrak fijakerskih praporaca. bljedunjava. sada je kasno. u trgovini pred gavanima koji su prikrivali robu i radi svoje zabave pokušavali da s lijepom djevojkom tjeraju šalu. pust i glomazan u mraku.Ona bi sigurno kazala kako je trebalo učiniti da do ovoga ne dođe. mama — prošapta Kristina. Porazit će me ako se bude smijala. Ona nema nikada dovoljno vremena da se osjeti nadređenom. ja volim ovakvu noć. U njenoj je prirodi ležala potreba za malo glume. onakve kako se njeno ponašanje drugima moglo prikazati. pođe preko sobe i htjede da se pribere za dan koji je već bio tu. Pri običnoj temperaturi živahno se kretala. Samo je poslije došla. Poslije kad pognute glave. Gunđa. Mora da trpi. Kad sam je izgubio iz vida u prisvjedjeloj rastopljenoj lelujavosti kandilja na usidrenim kolima i željezničkim signalima udaljenih skretnica. ako nije bio već mrtav. odjednom obrati nasmiješeno lice meni i ništa mene upita. prevrtao je po rukama crnu masivnu igračku punu vatre. koju ni sama nije primjenjivala. ali nije bila prorok. i kako su više ulazili u čistu neposrednost koju im je zaustavljen dah omogućavao. Jedna svjetiljka okačena o njega njihala se u prozorima kao klatno ure šetalice. — Učinilo ti se. i kazala to što sam malo prije prošaputao. pridružiše se ritmu srca i po pločniku se vani prosu bistrina naše hrabrosti. Prozor se otkinuo suviše izazovno za naše napete živce i rascijepi se s praskom kore od lubenice iza papira sazrela zora. Koraci su dolazili odozgo. ona je znala ponosno zavitlati kosom i tada se pod plamenom koprenom njene ljutnje javljala neka obuzdana ironija puna inventivno nađenih riječi. Ne mogu zamisliti Kristinu kad bi davala onakve drske odgovore i držala se kao neka divlja ružica iz rustikalnih igri koja vječito topoće nogama i oštro odvraća glavu. Mjesecima je bila dobra i samo je kod svih razgovora s tetkom klimala ozbiljno glavom. kljuka je savjetima. Onaj vani. — Ona to najbolje zna — pomislih. Sumnjivo su me zagledale neke prljave protuhe i kiseli miris čekaonica lijepio mi se za obraze. sva procijeđena naporom i stvari izvukoše sluzave roščiće svojih sjenki. — Pst — reče tetka. Svjetlo se otklati. Svaki čas iza 15 lukavog mira mogla su da se odvale okna i da Kristina umre od ljubavi koja je zanijemjela. Vidimo kako lako i krupno maka-zaju velike sjenke nogu na plafonu kojim taj čovjek za-maknu u drugi ugao izvrnut naopačke. Posljednji treći vlak kao cmi ostavljeni čajnik hladio se na stanici. Mirno je pošla u mrak ramenima između sapi fija-kerskih konja koji su dremuckali na prilazu stanici dok sam se zabrinjavao pored stvari. ostavi hučak magle na staklu i izgovori prazno: — Nema ga. malo ozarena. Nadviri se ispeta na prste jagodicom uz prozor. došapnuo mi je da ćemo to platiti ovolikim ludim stravama. Pod ekrazitnom maskom tog crvenila jednostavnije je propuštala istinu.

na kojem ju je sasvim ostavila prisebnost. samo pomisli: »Moja djeca gore gladuju. sanjivom i čudnom. . Ona nije imala nikakva iskustva. ispunjeno kao da je to bilo najspaso-nosnije u životu. malo šmrcanja. Kristina je već bila obučena. Prešla je brzo i s poslovnom pažnjom preko prigodnog plača bratove žene u kojem se odjednom rasplamsaju istanjale i banalizirane obiteljske veze i ušla unutra. natraške ogledala šavove i dala kosi nekoliko zamaha češlja s unutrašnje strane zatiljka kao da je htjela da je odvoji od kože i uz krotko još nedovršeno držanje sišla je niza stube kao da ide naviti iznenadno zastali mehanizam današnjeg dana. »Dan« . prekrivene velikim krutim ubrusima. upravljene nebu — »dan će biti danas lijep« i od tolike tek načete ažurnosti.. Lice joj je bilo prekriveno pjegama blijedim i razlivenim ispod kože. ona je uzvukla čarape. samo sobom uvjetovano. na-gorjelih udova i donosi vijest koju dugo razdrmava svjetlo. a ona je. jelo i plakalo. Gledala ju je s ispranom idejom u 18 pogledu i s olakšavajućim prepuštanjem kakvo imaju djeca naučena da ih netko vodi. bila poslužena čajem. Jer ona je već gledala u tu budućnost radi koje su je probudili i zato nije govorila sa bratovom ženom. neke rampe koje su se tko zna kako i tko zna zašto spustile noćas između nje i njenog muža. što smo se više približavali Zasavici i otvorenom golom putu preko vode smiono i zloslutno razlivene u susret bistrom danu — sve nesigur-nije stavljala stopala i izgledalo je možda i zbog kosog i neprirodnog držanja njena tijela ili nenaviknutosti na dugo pješačenje da je svaki čas htjela da se vrati. — i ostavi da dovrši tu misao tek pošto izađe na dvorište glave još u mračnom hodniku zabačene na zatiljak. zakačila ih. Ostala je malo iznenađena kad Kristina ne pokaza interesa za njen prtljag. Iza tajanstvenih stvari uvijek stoje beznačajni podteksti. bremenite nekom jezivom demaskirajućom ljepotom. Znala je jedino da okolo vlada glad i da će se s tim košarama otvoriti neki prolazi. bože. ona se sva do besvijesti i izobličenja predala trudnoći kao da će se sva iscrpjeti i pretvoriti u plod. u nju siđoše žmarci. presigurnih od navike. — Moramo požuriti — reče ona. Je li to bilo zbog šalice masti. U nekoliko slobodnih kretnji. po posudama mlijeka izmaknutim ukraj. Noćas su došli i odveli ga. Mi smo nesvjesno izmicali naprijed. Snaha se već izvukla kroz sva ta uska vrata s nekom neumjesnom koketnošću tražeći prolaz trbuhu. po vrućem uredno održavanom štednjaku. prelazeći preko njih prema vratima. za tuđ račun ništa se više nije moglo uzeti. gdje je sad već. Kristina i ja poturali smo joj naizmjenično svoje usluge. nespretna mlada žena poluobučena za izlaz nije znala da se makne. To je sve što je znala da kaže. i sve je oko nje bilo od nekog obilja. Neko je uvijek zaostajao. Zena je već bila na nekom putovanju. Kristina. Od tog lica koje je živjelo. da joj dam snage kada me vidi da sam tu. Ni putem nikako nismo mogli ići uporedo. pa iskoristi priliku da joj kaže da bi bilo bolje da obuče balon i ovlašno se podveže pojasom. po prženom tijestu i tek ostavljenim velikim šalicama za bijelu kavu.« Miris prženja težak i svjež dražio ju je na povraćanje. iako je nešto daleko i nemoguće poželjela jer su svi oko nje bili slabi i gledali su u nju. Morala je sakriti da je žena.DAN PREMA ZATVORU i Ujutro rano dolazi ta mala. opisi čina i vijest gola kao besadržajna svjetlost. Zblanutost tog malog svijeta. Svaki čas kao da je pitala očima: »Pa šta ćemo sada?« Ona je imala već spremljene košare. Tako razglavijena i s provodnjenim bljutavim ukusom kože. Kristina nije voljela neurednost i uzgred je pogledala na trbuhu jedva zakopčanu dugmad njena djevojačkog teget kaputa i haljinu koja je za čitav pedalj visila ispod njega. smetena. podmukla. 2 Zaustavljeni kalendar 17 Trudna. trezvenije i bez prenemaganja. Jutro je već počelo neometeno. tih sitnih mozgova.. počinje odmah čim ih odvojite od štednjaka. po prijatnoj toplini što je natapala stvari. udara naizmjenično svim vratima od onih dolje hod-ničkih kuda je ušla dopraćena prijateljskom Bulikinom njuškom do sobnih vrata od ormara i na koncu se pojavila u gotovom obliku bez evolucije stojeći ispred nas kao ime ovog dana: Blago je zatvoren. više se ne sjećam. Ja sam to činio u želji da ih ohrabrim i olakšam tešku ulogu što je očekivala Kristinu. naduveno.

iz daljine dopriješe koncentrični zvuči sirene. njegovom lijevom stranom. iza modričaste zavjese isparenja ukaza puni dan. ona odsutno pruži svoj lakat. cvatnje i vremenski usaglašenog bubrenja embriona. Još smo malo išli nagibom visokog nasipa. To ulijeva hrabrost — učini joj se. »Zatvoren«. reče uvjereno: — Ne. ne napuštajući masku grčevite ozbiljnosti. mijenjajući visine prema puteljcima zapetljanim pod nogama. u prijetnji koja se uselila u svaki vid ljepote — zar se još može biti zatvoren. Uzalud je zbunjena svijest tražila neke znakove bliske opasnosti. Počele su da nas zanimaju male sitne stvari koje se odvajaju od svrhe i prolaznim talasima rasterećenja krijepe dušu. — To je preduzbuna — viknu netko u prolazu preti-čući nas bez i malo oklijevanja. žena je u pravcu mene utisla svoje rasplinuto lice i pokušala da se prepusti vjerovanju. gledala ju je sa maloumnim čuđenjem. Prilagođavali smo joj naš tempo i podmetali lakto-ve da se oslanja. a ova žena. Onda pomisli: kako mu je? i u tom gotovo glasnom pitanju njenih mutnih premišljanja izbi vruć gejzir već nabubrele bolnosti i ona progovori stežući grlo: 19 — Sigurno ih drže unutra i kad je uzbuna? Kristina. radijusa kretanja. — To je tako malo važno da bi se stradalo. Pomislila je: ova može roditi od straha. Kristina pomisli kako smrt nikada nije imala neviniji izgled. iza nježnog' crteža gradskih krovova i tvorničkih dimnjaka. Otkako nisam tamo išla. želja. Iako nije znala na šta se to odnosilo. i skoro neznatno i iznutra osmijehnuta. Kao da nije mogla shvatiti tu riječ. Cestom gore iznad nas prolazila su kola. Onda se opet nađosmo u naporednom hodu svi troje. Ne znam koji je to mjesec. Sluh im svom snagom iziđe u susret i davaše već gotove oblike dizanja i spuštanja koje su oni prihvaćali i zaposjedali do tančine precizno tako da je čitav ukočni lanac trenutaka prošao u ispitivanju da li je to halucinacija ili stvarnost. Nitko ništa poslije nije kazao. — Umorna sam — uzdahnu trudna žena.Negdje u daljini iza one police zvukova blijed kao potez vodom začinjao bi se zuk. —• Uh. pošto je sve teklo bez pometnje. Trudna žena lica naježu-renog od straha što je već odavno počivao u njoj. a na trenutke je i samu sebe pitala kuda to idemo i da li sva ova gromada bezazlene i sajamski napadne vedrine kroz koju se treba probiti leži između nas i njega. — Moraju ih pustiti — opet reče kroz pretplač trudna žena. odmah ih izvode u sklonište. U toj bijednoj zatvorenosti svijesti. ona bi se blijedo osmjehivala i nastavljala put. odjednom bi se zaustavila i pomalo odvojila od bokova dlanove kao da je opet postavljala ono očajno na njenu licu i u njenim očima stalno prisutno pitanje: »Sta ćemo sada?« Ali kad bi to prošlo između moje i Kristinine ravnodušnosti. po poretku sličnim obješenim i iz daljine zamršenim žicama dalekovoda. — Je li to tržni dan? Ne znamo tko je to pitao. to dijete je brzo naraslo. Njeno lice i oči poprimiše ponovo izraz letar-gičnog vodenastog očajanja i ona još stajaše kao da joj se oduzela moć pokreta. Ona trenutak ostade kod te misli o neometenoj i veličanstvenoj mehanici prirodnih gibanja: godišnjih doba. — On nije zločinac — izgovori kroz plač žena. sna-še s podignutim rubinama su tegarile išarane košare i svijet se kretao po razbacanim stazama živo obojenih polja. Dok je tako stajala kratko odišući. samo je koračala vezana za nas dvoje nevidljivom uzicom slijepog podavanja. Ponekad bih samo kazao da mir koji smo vukli za sobom ne izgleda strašan: — Sad je već mnogo lakše. kola su tromo drmusala cestom. 20 — Ne možemo ostati ovdje — reče Kristina. Ona danas ništa nije znala. to sunce — uzviknu Kristina kad se već iza nasipa. Snaha zastade da popusti pojas na kišnom kaputu i s nekom sazrelom prisebnošću pohvali Kristom savjet da skine kaput koji bi sada jedva trpjela na sebi. povodom koje je ona razmišljala. Na svakih stotinjak metara oni bi se izdizali i bili vezani u čvor na nekom poprečnom .

prijeko sa zamahom do izobličenja. U njenoj mašti iza slučajnog paravana. taj put«. ako ih sudbina ne podupre svojom utješnom neizbježnošću. Ona mora da se strašno gubi. očito gonjena potrebom da što prije odahne. pokloni.kolskom putu. pomisli ona. — Tamo ćemo sjesti.podnijela bez roptanja i reče potpuno uvjereno: »¦Konačno«. na čuđenje okoline da bi izbjegla sva ona prenemaganja.. od napornog smanjivanja razdaljine. 22 Prestade misliti. sasvim prisutna krila porušenog grada i njive tamnozelenih kukuruza između nas i vrbovih obala. Ona nije dopuštala nagrđivanje. Starci bijelih. osvajaju svoje namijenjeno. rijeka. tako su se pripremali za pušenje. bez kočnica i ustezanja. Kristina koja nije imala djece reče gotovo šapatom: »Taj put. tetošenja i neprijatni tromi položaj trudnoće. jednostavno. Bila je uvjerena da će roditi. ista budući da je brat bio jak i potentan. cjepkali su nasitno trenutke svog oduška čitavog u napadno izraženoj nasladi što su izvan periferije opasnosti. pa se spusti u susret trudnici da je podrži dok se penje uz nasip. još dva prijelaza. Pokuša zamisliti kako njen brat u ovoj ženi voli samo dijete. samo tu doslovnu naivnost u koju se nesmetano mogu stresati raspoloženja. Prijeđe ispred snahe. A u sebi produži to stanje rječitim mislima: čudnovato — i ja se danas zbunjujem. Obličja ista. Ipak. neprepoznatljivo pod drukčije raspoređenom vegetacijom koja se nije obazirala na zahtjeve našeg sjećanja i na rat sa njegovim nasiljem iznakazivanja. prekrivenom blatom ili grubim rijetkim kamenicama. sjeme i sve tamo hvata klicu i odmah buja hranjeno stihijski. II Vruće dopodne već je stiglo da se udomaći u dvorištu tek lažno i čipkasto ublaženo hladom mladih topola čije je lišće bilo gotovo prozirno. misleći na onaj koji je vodio preko izobličenja. Pejzaž koji se mirno rasprostirao do srži otvoreno presječen platinastom lentom rijeke primi sasvim prisebno naše glave pune prolaznog nesnalaženja. možda i netačno zamišljen. Ostatkom svjesnih snaga ćutila je samo nasladu od prevaljivanja prostora. Lijevo i desno od pravca našeg traženja izrastali su 21 prastari nepromjenljivi predmeti koji nam povratiše predstavu. riječi. cmokćući jezicima i okrećući se oko sebe da bi u tom trenutku unutrašnjeg trijumfa bili primijećeni. sve se napadno javilo kao novo. pomislila je uzgred Kristina prateći karikaturu njene žurbe. išla su u susret jedno drugome. Ponašali su se tako kao da su sami sebi dati na revers i sada čine ono što mogu.. sve su učinili za sebe i ostalo su prepuštali sudbini.. iskuha-nih čela. Možda je sam hod nije toliko zamarao koliko taj raskrečeni i unazad zabačeni stav koji je još teže izdržavala kad je stajala. Ona i sada traje i sva rastenja u nama i oko nas idu svoj tok. — Prvi je sada taj Goranovićev — reče Kristina jer se otežala žena već jedva vukla. Tako su i držali prekrštene noge cupkajući i klateći stopalima. I pogleda je kako se pokori njenim riječima i pođe brže. san i neizvjesna rješenja patnji. i ona sa šokom izbjegnu tu riječ nesvjesno podmetnutu od determinacije. Svaka njena riječ je mirila i ulijevala povjerenje ovom golemom ružnom djetetu čija zabrinutost i kilavi hod nisu pristajali poražavajućem nizu naglih promjena njena karaktera. bogamu. jednoga dana. ispunjen posebnom vrstom emulzije koja potpomaže tu osmozu stvaranja oblika dok još ničega nema osim ideje spremne da se po njoj začne kristalizacija. Primijetio sam kako je od svake riječi uzrastalo njeno disanje i usiljavao se hod do nekog veselog mučenja na kraju kojega će doći odmor. tako su i jeli —¦ .. —¦ Ne. Poneki ljudi imaju više nagona nego snage da ga obuzdaju i onda su svuda umanjeni. Jednoga trenutka i meni i Kristini se učini da smo dug dio puta u neznanju prevalili krećući se u obrnutom pravcu. ne bih mogla oprostiti ovoliku pre-datost oplodnji. Jedno lice je bilo u nastajanju — drugo u. Kako je vidik bio posve zaklonjen nasipom. javi se prozirni plazmični mjehur. provode tu organizaciju nevidljivo preslikanu u ideji. koja je ovaj dio . sa dlanovima složenim na štapu. kojega je rub bio iznad naših tjemena. ali znaju da su snage protiv nesreće i slučaja uvijek kratke. Njoj mora da je teško. Prenese na svjetliji plan razmišljanja i podstaknu onim što je zaobišla samo uvjerenje da idemo u susret tom drugom obličju trenutno izdvojenom iz kruga. iza ciglane .

ja sam nastojao da je odvodim nevažnim stranputicama. Preostatak svoga vremena oni su ljubomorno čuvali i tim otezanjem radnji i nebrigom uživanja očito su htjeli da ga produže. Život je tako hlapio iz njihovih glava. gleda nas otvorenom. odnosilo se na jedan veliki neprolazni trenutak nas samih. ali ako su javili i sada traje preduzbuna ukočeno mirna iza prvog šoka. Posada u žućkas-tozelenim uniformama s druge strane ima svoj dio dvorišta — ovaj čovjek je Srbin — posada je besposlena. koja je uvijek jednom nogom u nekom drugom stanju. gađali su u srce izrezano na zahodskim vratima. beznačajnu površinsku sliku. Nisu nas poznavali. Oni su svaku mogućnost uvećavali do naslade. Snaha je iskoristila priliku kad sam otkoračao do plota i rekla nešto Kristini. na to opipljivo stvarno ali neodređeno trajanje u njenoj utrobi. svjež. Lišće drhti na nevidljivom vjetru od vode. a to su činili svakodnevno po lijepom vremenu pod izgovorom jutarnje šetnje. U gostionici se točila kukuruzova rakija koja je neprijatno mirisala kao već jednom pojedeno ulje i uz to je sijedi suhi gazda s običnim krutim manirima samouvjerenog seljaka iznosio na papiru sir. imala malo povjerenja u svoja opažanja i. Kad tamo — čovjek krvav prorešetan sa spuštenim hlačama nabijen u otvor. ja mislim. kao igru iz zabave. Oni su nas promatrali. ako ih to nije uznemiravalo.sporo i daleko od sebe iz smo tul jaka koje bi donosili u džepovima. Onda me ostavi iza svoga pogleda pošto me shvatila nekom identifikacijom sa samom sobom — što je. a ovo troje žuri prema njemu. Između sebe su poluglasno razgovarali o nama da smo sve mogli čuti. Pitali su kamo sad ide ova mlada žena gotova za porod. iz dbijesti. Svi ljudi izmiču iz grada. od onih što su promatrali i nastojali da nas odgonetnu. zbog dosade tako pomni da im ne promakne ni najmanja sitnica. čiji su se dosadom i ispraznošću najedeni dijalozi strovaljivali u pra23 znine. ovoga zašto idemo. Možda i jesu. sigurno je shvatio u čemu je stvar pa je pozva sa »gospođo« i objasni joj da ne ide u drugo dvorište. Ali ovi starci ništa nisu uzimali. neće ih biti. spremna da ga prizna. Sada su to zapečatili i čekaju komisiju. Nagađali su — bit će danas aviona. Malo su se smirili danas. onda opasnost visi u zraku. Zbog sporine refleksa oni su bili tako napadni u promatranju. znate. i pucali su juče tako iz nadmetanja. kao što čine gluhonijemi. mrštio se i brzo brisao čitave stranice kao slučajnu. Mislim da je najsusjed-niji bio strah. Namjestili smo se daleko od njih. — Kada će ovo proći? Snaha. zaglušena zujem vlastite krvi i životom ploda u sebi. Žmirkao sam na suncu. rascijepljenu na dva života. Sami za sebe pretakali su samo njima poznatu i ljubomornu alkemiju trajanja. u kojima su se riječi jedva odljepljivale od nepca: — To još traje? — Sta? — rekoh. spečenim ustima. izravnom upitnošću svoga lica. nas dvoje i krupnu ženu koja je jedva pravila posljednje korake do klupa pod topolama još nezaposjednutih. još skoro i nezapočetog. Starci su bili dokoni i mogli su doći u ma koje doba dana. O smrti su govorili s bolesnom osjetljivošću kao usidjelica o godinama. koja se digla i u potrazi za nečim pošla neodređeno dvorištem. Koji je ovo dječak? Sigurno brat one zgodne čije lice je tako ledeno od ozbiljnosti. Njeno »to« nije imalo usko značenje. nekoliko njih — ovdje je uvijek opasno. svaki čas je hvatala neki tajanstveni tekst s naših lica. Ona je u neznanju. ubijen vojnik. čini se. 24 — Da. Sada su bili sposobni samo za prepoznavanje. jer u niužniku još leži mrtvac. prevaslavane zamasima maramica oko crvenih zbrčkanih vratova sličnih pjevčijoj kresti. na nju. Jedan starac. najprostiji način razumijevanja. dan je lijep. Najednom je ona pitala suhim. Primijetivši to. dolje niže na njivama kukuruzne liske zamlataraju na žezi. jer počinje zapara i barometar je nizak. prebijel poput novog ikreča ili kiselinu na ©lupanim kapcima. starci preko potrebe i mjere brišu rastresenim maramicama svoja čela. . Kod nekih prehrambenih proizvoda nije se osjećao rat.

Drugi su šutjeli. i ja pogledam kroz prozor — vidim već je na putu. on na vrhu skale i kao završni udarac batom u zategnutu kožu. ali kad kažete kakav je slučaj . On je Kristinu. Iznenađivalo ga je: kakav je smisao moje pratnje. promjena mora doći.. čas u drugu stranu se Maču slabine te slijepe gvale crvenog sluzavog mesa obdarenog sa^ mostalnim životom. a toliki svijet ide. Poslije toga nastade panika i kola se pomakoše iz reda u obje strane niz nasip. bijel i mnogo upadniji u korne-šanju nego što je bio u pravolinijskom hodu. sparnog dopodneva razapetog između nas. kao obezglavljena žaba pulsirao jezik. kao da nismo riješili da 'krenemo. Dokoni ljudi sa puno nepotrebnog. A. promjena. Kristina joj je rekla poslije duže nedoumice. Bočne mreže pu-teljaka tkale su — one su kao čunkove s jedne na drugu stranu prebacivale osrednje užurbani svijet. Možda je to bio Kristinin trak da zavaramo starce koji bi pokušali da nas odgovore. poče se raspršivati kao perje iz poderanih jastuka i tako sve to nastade i potraja. pozva je rukom nazad i upozori da o tome ništa ne govori trudnoj ženi. koji sam išao prvi. tako u šetnji. a lice mu je prelazilo na sasvim druga ozbiljnija pitanja koja kasnije stigoše uobličena odmjerenom r aidoznalošću.—r To je strašno — prošaputa Kristina. — Ako se radi o hječniku. a svijet. da se ispotlji i sada je.. Najednom ja. Rekao sam da su mi rođake dvije mlade žene i ja ih pratim. Pratio sam kako mu ispod mjehurića pljuvačke izrastaju grudvasiti plikovi. crvenkastoj duplji. prebacujući se u pravcu mene. a ova. bez tendencija kao udarcem smrti ohlađeni krvotok. Starci su sujetni kao djeca — pomislio sam. Starac prekriven tilom bljedunjave ozbiljnosti i nepovjerljive slutnje otvori bezuba usta u kojima je u žiličastoj. 26 Mi ipak. Nisam htio objasniti kakva je svrha našeg puta. nevažnog iskustva ispoljavaju pretjeranu brigu o drugima. Vidjeli smo: svijet je išao cestom. — Bit će promjene kod mladića. — Sparina je — reče meni da bi nastavio nit svoje zauzetosti. — Nužnik imate u kući. Odgovorio sam neodređeno: imamo posla. Svaku i najmanju promjenu.. — Mora —¦ reče — ja to osjećam. — čudnovato — uskliknu mlada žena. ispred aktuelnosti da bi njima zabavio moju pažnju.. Starac. Onda zastade i pokuša da se prisjeti. — Zašto preduzbuina traje tako dugo — oglasi se trudna žena. Nisam o tome ni mislio. čas iu jednu. nekoliko puta otpuštao i pozivao da joj kaže nešto novo. Kroz široko i nekako šuplje razjapljena usta izlazilo je obilno čuđenje. bez smjerova. On je znao da govorim površnu istinu iza koje je skrivena prava. ugledah kako se na oko kilometar ravne ceste kolona paralizirala kao kad zastane točak na žicanoj željeznici i vagoneti ostanu visjeti u nizu na jednoj i drugoj zajli. a kad sam se uspio okrenuti da ih upozorim na to. Nisam znao na kakvu promjenu već po drugi puta misli starac. Ali je nizom kratkih potvrđivanja povlađivao nečem čega i nije bilo u mojim riječima. široki snažni talasa svih sirena i . — Zar nije danas pijaca — ponovo zapita mlada žena. — Ništa nije sviralo — dostavi mirnom sigurnošću jedan starac. tako je to. htio da se održi. ha. Rekoh da se ne radi o liječniku. ovdje u blizini. —' Možda nismo čuli kada je sviralo. napustismo dvorište. čije je uho bilo poput komada isprane pustene postave. valjda zbog toga što je sporo mislio. Ja nisam znao koji je danas dan. Probudi me — jeste bogami. — Koji je danas dan? To pitanje nas je zateklo razoružane. uzviknu otegnuto: — Da. Gazda inače ne pušta. Ovaj je imao tu prednost nad ostalima što 25 je prvi našao priliku da se iskopa iz šutnje. Shvatio sam konačno da se radilo o vremenu.. Kad se njih dvije opet pojaviše. Te riječi pustio je ispred misli. samo smo bili nestrpljivi..

hvatao je stvari i gospodario njima. Vidi: nije se ništa dogodilo. Plašio sam se da će kod narednog šoka poludjeti. Onda je svijet izlazeći slab i obdaren iz svojih drhtavica ulazio u poslove i kretao se robotski sav slinav i naježuren od spašenog života. Preostajao je još samo današnji dan. a nije imala ni snage ni vremena da to iskaže. Kristina je vodila ćutke. Mi smo bili daleko na samom repu tog pogođenog i izbezumljenog gmaza koji se raščinjao. izvan domašaja bitnica. ni za svrhu svega ovoga. Nebo i zemlja.. iako stvarno netaknuti. mislim da smo svi troje to osjećali i da bi Blago u toj hazardnoj igri mogao od šale nestati. a bilo je upereno samo njoj. Tutanj se sručivao odozgo pogibeljan. mi smo izgubili sposobnost) 28 snalaženja d sve mi čini da bismo tragom tužnih kornjača sa Pacifika. kojim god hoćeš tempom. sigurno. užaren. Nećemo sad. ne zna više ni za umor ni za bol. izgleda. ostavila na površini. — Možemo samo sići u obližnju kuću dok to prođe — reče Kristina što je mogla mirnije. Sišli smo na uzak ciglani put koji se držao ograda i blatom uprskanih fasada ispred dvorišta ogluvjelih od prijetnje i ušli smo u jedno žurno kao da smo se sklanjali od kiše. odlazili suprotno od obale u vrelu pješčanu pustinju i skapavali izvrnuti na leđa. ne više ažurnih nego limenih. Vodili su nas putovi i tok opće struje. i tako je dan doživljavao drugu svoju fazu bez imalo nijansi. Svijet je bio unutra zabavljen poslovima koji otklanjaju misli od opasnosti. Nije bio tržna dan. molitava i mržnje. bez čulla pravca. kao iz prejakih membrana zvučnika. Onda su protekli ostavljajući skršene prste. a onda su se gornji zračni kamenolomi sasvim otvorili i nastalo je cijepanje čitavih eona i strahot-na igra otkinutih masa nevidljivosti koje su bez primjetnog mijenjanja slike obasipale nemoćno u sebe uvučeno tlo. bremenit uznemirenjima. ja sam motrio ženu. Osjećao sam da je to kraj. Učinilo mi se da bi se rado začešljala i namazala usne. Bili su očigledno visoko i zbijeni u kaotičan infer-nalni roj. Vidjela je da sam muškarac. tek sad primjećivala. Niti su se opet spajale. jer je to odgova27 ralo snazi njenih crta u kojima je ostala zatvorena nedorečenost. sva iznutra ispunjena pritiskom. a nismo više znali ni koje je vrijeme. jer mi se nesvjesno pokoravala i sad joj je bilo neprijatno. onih bezmjernih energija što su se tog trenutka oslobađale. ravan mjesecima drugačijeg življenja. vjerojatno je prepriječila put podražajima i čitav život. Upravo je dobro bilo što je prepuštala da je drugi vode. Tako proširena. kupeći sa svih strana i iz svih sporednih rukavaca zaostale osjeline opadajuće tutnjave. Ukočila joj svijest i ona je ostala u nekoj vrsti anestezije sve dok je Kristina opet nije pokrenula i sada ide poslušno. ostavljeni su u sivoj letargiji dopodneva. Vjerojatno je uzetost kod nje zavezala sve namjere. Kao da smo davno krenuli na putovanje odijeljeni konacima i doživljajima. To je izgledalo čudno.. prisiljavao ih da mu služe iskorištavajući trenutak njihove zbunjenosti i napetog odnosa sa tlom. s kojih se nevidljivo. I mlada razmažena žena morade se pokoriti njenu pozivu. koja me. Ono malo njenog aktiviteta svodilo se na zabunu. a ljudi su vrvjeli prema gradu. olakšavajuće. pokrenu se i pođe za nama brže nego što je situacija nalagala.paklenskih naprava dospješe do nas i tu se već nije imalo šta objašnjavati. pogođenih radijacijom. Kristinu ovo malodušje gotovo naljuti i ona uzviknu kao da se to ticalo sviju nas. varljivo fatamorganski ispreturane vidike iznakažene unutrašnjosti gdje su već zbivanja dospjela da naprave pustoš i otjecali su postepeno. Tko zna da li to i osjeća. poput rijeka koje se povlače u korita nakon poplave. htjela je vjerojatno dodati: »majmunisati«. — Pa krečimo zaboga. da bi primila koju ugodnu riječ . kretanja se nastavljala. Svijest je bila zabavljena prisilnim poslom pretvaranja u sliku raspuknutih šavova nebesa. Ali je preplašena žena već počela bacati unaokolo po nama i izvan nas sulude poglede svog nesnalaženja. Ne znam kako je uspjela da preživi ove trenutke i šta je za to vrijeme radila. obarao preludij razaranja u svojim moćnim dionicama. Stajala je kao da ju je nešto užasnuto i smrtno mučilo. A ova je već iz svega počela nadolaziti: iz zidova potresanih zujanjem iz nebesa vani. iščašenog iz vremena.

Dunuo je svjež ugodan vjetar. Snaha i ja smo šutjeli. koji se odvijao bez našeg učešća. postao oblačan upivši odmah dvije nijanse svjetlosti iz svih stvari i površina. ali meni se ovo činilo neočekivano. Njeno lice. Od njih je bio znoj gorak kao is-kuhana kopriva. Te starije ugojene žene kao da su prele dosadu.kada bi zbog svoje vanjštine pristala da joj se kaže. Po čitavo popodne biskale su jedna drugu i pincetama čupale sijede vlasi. U jednom dvorištu prepoznao sam neke stare žene iz Rita. Prijatna izmjena i nadolazak hlada stvorili su utisak kao da smo u jednom mahu bili gurnuti k večeri. Bilo ih je koketuša sa zlatnim zubima i čipkama obrubljenim rubljem. Sjedjele su raskrečeno otkrivajući pla-vobijela naličja krakova. pa je taj isti refleks. koja nas je jutros toliko požurivala. koje su samo čekale da se ovo svrši pa da dovedu ženika. on se survavao niz blagi nagib svoje orbite. Žilicu po žilicu. Odjednom je pristupila nama i pitala: ¦— Jeste li gladni? Ja sam bio gladan. Pričale su nešto šapatom ili upola glasa. potisnutog u kraj štednjaka. Ne bih se čudio da je postao kočijaš. Počelo mi se drijemati i u takvu stanju dolazili su do ravnoteže i intenzivnog prožimanja vanjski utisci i sje29 ćanja na snove. za čitavo vrijeme neutralan i otvoren čovjek. Ako ih istog trenutka ne bi pronašle i stavile pod svoje okrilje. Izvori odakle se pobuđuje tlapnja bili su načeti razvij avanj em. Kao da se time objašnjavao motiv. ne odvajajući se ni za trenutak. ni malo ne skrivajući otužnu raskoš donjeg rublja. Neosjetno smo prešli unutra gdje se činilo tako mračno dok se oči nisu privikle da smo se uplašili da nikada nećemo stići do grada. obukao je plavu policijsku uniformu. svjež kvasen kruh i zalijevali to obilnom kavom iz visokih starinskih šalica. izmislila ove nepojmljive etape. Ljudi su počeli gubiti pamet i kriterije. činjenica da se njen zet odlučio na to prads kazivala je kraj. Htjeli su valjda da nas iznenade spokojem pa su uspostavili jedno od onih mrtvih popodneva zagušenih u dosadu kada isplivaju na površinu disanja. Iz njihovih priča čin je ispadao nekažnjiv: mješavina snalažljivosti i njemu urođenog pustolovstva. a Kristina je nestajala s njima i vraćala se. ili je smisao za praktičnost u tolikoj mjeri prevladao da smo mi ostali bespomoćno na drugoj strani. pomalo avanturist. nerv po nerv. Svaka od njih nosila je sa sobom. do nekog blesavog presjeka je opadala njihova veselost. obojen još strašnom zrelom vrstom požude. Ipak. Po tome se također moglo vidjeti da je kraj. i masnli sparuiškani mirisi ostatka ručka. otimale su glavu i predavale . Nismo ni primijetili kada je dan. I trudna žena je izrazila želju za jelom. govorilo je: »Kako je divno prepustiti se nekome da te vodi. Bila je od nas odijeljenja aureolom neke svečane odsutnosti. hihotale se pokrivajući dlanom usta i odjednom naglo dolazile sebi i pipale oko sebe svoje otrcane taške. ali smo i dalje ostali sjedjeti vani. Nisam vidio da je Kristina nešto jela. Nije više bilo znakova da će dan smoći snage da se izvuče iz ovog sada već svuda rasprostrtog hlada. III Ponovilo se još nekoliko svraćanja i tako je dan bio udaljen sam od sebe. izlizanu kožnu tašku sa obligaoijama i dokumentima. Zet ove žene. profcivurječno rastao iz zgužvanih lica odakle se širila sparina. neprohodan i zavijen misterijem. neočekivano obasjano idejom odmora i zadovoljenjem jednog nagona.. Tjemena su im sjala od čistoće. Sjedjeli smo na klupicama okruženi kominom prosutom iz stroža. nepomično stoje u zraku. samo nam je bilo čudno zašto je ona. Pri slučajnom susretu naših pogleda na licu bi joj se javljao ispričavajući osmijeh. Sve se potvrđivalo spektaklom koji se odvijao na cesti nekoliko hvati ukoso od nas gdje je on zajedno s općinskim službenicima i pisarima učestvovao u javnoj dražbi nekog napuštenog domaćinstva. pošto je sva bila od nagona. Besmislena. upola neskladna ilustracija njihovih naklapanja potvrđivala se time što je upravo on s novom još neprilagođenom kapom i krutim opasačem 30 obilazio oko kola i pomagao nekim sigurno usput uhvaćenim radnicima prenositi kukuruz u klipovima.« Domalo smo jeli pržena jaja.

ali su prostranstva postala čudno. međutim. stidnim i zelenim od loše stilizirane isprike. iako je njegova neophodnost tek trebala biti usaglašena s fizionomijom. Njegovo pravilno. zatečeni u okorjeloj intimnosti godina. Valjda će to vidjeti. Pretpostavljao sam po tome što su šaputali i pomno pratili utovar kukuruza i starudije da se čekalo na policajca koji bi mogao pružiti dragocjena obavještenja. Stvarno nismo znali kakva je bila svrha ove prekomjerne duge stanice. koji nose puške. ili se dogodilo nešto nama još nepoznato. A ti dolje seta j. one su se 31 zakratko prodavale osmijesima. mjesto najtučenije. gotovo produhovljeno Mce bilo je uhvaćeno u nju kao u mišolovku. razmaknuta i vidici. upadne i izvađene naprečac iz maga-zina. čeprljale su oko sebe i nogama i rukama i bacale na sve strane zle optužujuće poglede. nakon što bi im se opet našla pod rukom lukavom igrom slučaja. »Gdje je on«. podignuta do pod nebesa lučnim nasipom radi uspona na most. vraća neka pakost materije: jedna kapa može da ga prepravi prema sebi. Bilo je Jak manje razaranja nego što se pričalo. Ovo. U samo stinuće svjetla. Možda je to s preoblačenjem zeta ove žene tako iznenadno na pragu posljednjih sekundi — ipak samo trik kojim se odlično sjetio da pnikrije svoje ilegalne planove. Oni su popili još jednu crnu kavu. stidljivi od novine. Nositi uniformu u tim bezglavim trenucima kada pogledi nisu imali vremena da prodiru dalje od površine — značilo je svakako nešto. Kao da smo zaboravili zbog čega smo pošli. Ja sam vidio nakon što su me ostavile. koje su bile uperene u zenit. Pola njegovih najbližih prijatelja sigurno ne zna da se u posljednjim trenucima odlučio da postane naoružani redar. i Kristina te potrudi da joj svojim leđima zakloni užasno smrskanu panoramu unakaženu do neprepozna-vanja. idioti. čovjeku se čini se. — Nas dvije ćemo poći do redarstva. I u njoj se počelo javljati nestrpljenje. Ne bih se složio da pod njegovom tobožnjom zaštitom pro-dremo do redarstva. Htio sam da to neprimjetno kažem Kristini. bolno izranavljen i krpan. na kojima se nije moglo ni mimoići. Trudna žena je više puta potražila nužnik u dvorištu idući preko njega nesigurno i s bojazni da bi negdje mogao biti vezan pas. pomislila je mlada majka uzbuđena svečeravanjem. Kristina odluči da krenemo. a pošto siđosmo. reče da možemo odahnuti jer smo već tu. do iznakaženosti prazno javljalo se na njihovim licima. To se otkrivalo odmah na prvi pogled. gotovo bi se moglo reći indiskretno. Očekuje dijete. IV Skupa s mnoštvom kola nešto pred svečeravanje prošli smo posljednje kuće predgrađa i kroz kaos zaprega sfcještenih između ruševina našli put do stuba. otvarali su put pogledu do poznatih i nevjerojatno približenih vrtova. pazi i gledaj na prozor hodnika na katu. 32 Ispod svakog fildžana isticao se crn curak soca i to je čitavoj slici davalo jeziv tajanstven izgled pokolja. blago. Ona je trudna. pa je žena koja se maloprije onoliko uznemirila zbog taške izvrnula naopako sve fildžane na veliki niklovani poslužavnik i opet su naša prisustva bila potisnuta kucanjem sata. time bismo mogli samo upropastiti našu misiju. Bilo je teško penjati se uz tako strme i uske stube.Mislio sam da je opasno i izazovno ako Kristina dopusti da se okoristimo sumnjivom uslugom ovog znanca. Pratit ćeš sve i ne dolaziti dok te ne pozovem. nikako nismo mogli da se odlijepimo od ovog popodneva i ove kuće.se panici. Trudnici je bilo mučno i svaki čas je izlazila. nismo dopustili da se zaustavi na samoj pruzi kad smo se popeli. Kristina nas sačeka. bile su spremne da raščupaju čovjeka da bi ih otkrile u njegovoj utrobi. kako su tap-čući krajem ceste pored gomila cigle i razrivene kocke ušle u hodnik koji je malo podsjećao na sjedište policije. Da ženi ne bi pozlilo. a poslije. nije imalo. ali začudo neopustošeno sasvim. i to od one posljednje vrste. . Nešto divlje i neljudsko. nesaopćeno. Sada je trebalo ostaviti nade i stupiti na prvo stepenište jakih katranom prevučenih stuba. kad je popodne visilo još samo na slaboj peteljci. kao da je ispod zaključanih vrata mnoštva stanova puzila u hodnik traka krvi. On je oduvijek radio ono što se drugima pričinjalo neumjesno. Takva dvorišta obično na neočekivanom uglu imaju štenaru i žicu razapetu između dva stupa po kojoj klizi pseći lanac. Barijera željezničke pruge.

rekoh u sebi. Ne znam zašto sam bio uvjeren da to nije bila policija. osim onog malog suvišnog neodlučnog dijela kojemu je trebalo korak-dva do potpunog razočaranja u vrućem pijesku. Vraćali smo 34 se koritom mučno krčeći polugolim tijelima trnje. davali su znakove osvjetljenja. Neki ulični prozori. razmažena žena je zaboravila da su jednom silazili i uzdahnula je: samo penjanje. jednostavno neobjašnjivo su iščezli tragovi njihova postojanja gore. Shvatim da su morale ući na neki poziv. po stropu boje ustajalog čaja i tek tada sam . Hodnik mračan. dakako. i upravo ispod posljednje bašte voda Se odjednom gubila na možda samo nekoliko metara tajanstveno i bez pred-umišUjanja. Nejasno je to pomislila i ostala je malo razjapljenih usta pred strašnim nepoznavanjem života. u jedan kraj. Razgledao sam unaokolo po zidovima umrljanim zamasima metle. u kutovima neke kante i otrcane metle. prati ga i pomjera se s njim. A dolje se moglo čuti kako je grogo-ljila u hladnim dubinama zadovoljeni cinizam svog rješenja. bijeli i opustošeni bezgraničnom dominacijom jula. unijeti takav kaos u orijentaciju da si mogao bježati u strahu ispod toga svjetla i bježati. Odjednom su se primirile — mora da su sjele na neku klupu u hodniku od uglačanog tvrdog drveta i čekale su da ih pozovu unutra. penjanje. mukotrpan put do milosti.ponornice: on se ničim nije odavao. Jedva smo čekali da siđemo i skvasimo dlanove u vodi. jer vidim samo strogo u tom pravcu kud upravljam oči. Rijekom su vijorile crne vodene zmije bezopasne ali gadne. Međutim. Imam dojam da ona izvire iz pogleda. toliko da se naziru stube i krupne stvari bez sjenke. jer same ne bi imale ni smjelosti ni znanja da to učine. Vrata se nisu otvarala. odasvud u posjedu ubistvenih kvadranata na bomberskim nišanima i sigurno bih lipsao u nemoći samoga sebe prije nego što bi prvi tereti zaparali do posljednje žilice obrađeni uzduh. a zatim su se nizale okuke izgubljene u baštama koje smo morali zaobilaziti. Voda se izgubila. još dječak i dirljivom odvažnošću htio sam odagnati strah. našalila se s nama. Da one nisu zaboravile na mene? Sad smo svi bili razdvojeni u ovom nijemom gradu prema kome je danas bez prestanka grnuo svijet. gdje je mogao propasti taj svijet? l Suviše snažno me držala spoznaja razdvojenosti i ffaoga što je bilo preda mnom neodređeno kao praznina.3 Zaustavljeni kalendar 33 Vrata su bila zabačena. Grad je počivao u lukavom trenutku smrti. valjda detonacijom. iskoristila naše nesnalaženje u putovima i dopustila možda da se na onom usponu neosjetno prebacimo u drugu dolinu. Ovaj svijet je. Odnekle ipak dopire malo osvjetljenja. Trudna. i uopće se nisu mogla pomicati. U gornjem hodniku promakli su pored prozora i poslije sam ih pratio kako se kreću kao da nikoga nije bilo osim njih dvije. Ipak. Gdje je taj svijet? Jedanput sam. ali mu snage ne bi mogle prekoračiti opseg odasvud viđen. pošao uz rječicu što se izlijevala iz jezera. Možda je ipak bolje da slijedim Kristinin savjet i da ostanem u neupadnoj blizini za slučaj da njihov nestanak potraje dugo. Tjesnoća doline nas je prisilila na uzbrdicu vruću od golog bijelog kamena ispečenog na suncu. bili smo razočarani: ispod svoda od prepletenih lijana i trnja oblo korito netaknuta pijeska. Sad mi tek nije bilo jasno zbog čega smo se toliko trudili danas da bismo stigli u gomilu pustih ruševina pritisnutih mrakom. međutim. ne znam otkud. prljavog. Bio sam. Uziđem u gornji hodnik upravo> kao i one. na nekom ljetovanju. pola kroz slutnju. bio podmukliji od . posr-ćući po tlu prejasnom od te sodomske aurore. osmijehnut od bojažljivog susreta koji mi je predstojao. opet drvene stepenice bučno raspoložene prema njihovoj bojažljivoj odlučnosti da dođu do kraja. po pregradi od obojenih dasaka opšivenih na spojevima letvama. pola kroz pukotine. Nama su preostajali samo gornji putovi. Avioni su mogli doći noću i proorati gornje prostore do grozote. Išli smo prvo kroz lijane i visoki žilavi lepuh znojan od vlage pa je gustiš bio smijenjen obalom od konglomerata na mjestima osutog. raspršiti začas laž ratnog zamračenja grozdovima visećih raketa. ostalo je u sjenci. nepokretnog. Idem gore. ali njih nije bilo. nisam čuo nikakav govor.

Valjda smo to činili zato da ne bismo govorili jedno s drugim i budili šapatom stražara. zbunjeno i ro-botski rastvorio oči. ova žena čije držanje je danas preraslo u tajanstvenost. 37 — Kako se zove on? Kristina reče. Ne vjerujem da bi propustila učiniti ono što treba. On nije mrtvac — odgovorio sam poslije samome sebi. on nesigurno povuče kapke prema dolje. Dosjetio sam se da napravim s njim malu šalu i prešao sam na drugu klupu. Poslije joj se valjda povrati prijašnja prise-bnost. ali mu je na površinu pažnje tek poslije izbilo pitanje zbog čega je do toga došlo i onda je neprestano povećavao intervale svoje budnosti i gledao me. čudnovato je da me uvijek otkrivao od prve.. registrirao je to jednim od tih somnabulnih pogleda koji su bili lažno oštri. izli u pravcu mjesta na kome sam sjedio zamrlu vatru svog podzemlja i kad ne dobi zauzvrat očekivanost mog lika. Važno je da nas veže neka fikcija. Maloprije smo također bili »tu«. Sad je on opet »tu«. Kristina je zaposjela treću klupu.35 na toj pregradi u gornjem frizu otkrio niz uskih prašnjavih prozora. Pozva me rukom da uđem. Umorna žena je sklapala oči na klupi u nekoj smiješnoj i preplašenoj naizmjeničnosti sa stražarom. gotovo jedva upotrebljiva. sjedio u kutu s desne strane ulaza kunjajući kao ostarjeli oprezni pas. samo je sada pogled upravljao ovamo. Kad smo ušli. nezavisnih dijelova zbrčkano zauzimali svoje prostore. On po navici otvori oči. naoružan ulizanom pištoljskom futrolom. Da ga upitam. Noć nas je sve razlabavila. Na moje čuđenje ona isto tako odgovori grimasom čuđenja. 9 — Je li ovaj čovjek uopće živ? • — Bio je — reče trudna žena. Kako je redar. ona mi objasni šapatom da nisu znali da je čekaonica ovdje. Svaka sitnica mogla je imati presudnu ulogu. prividno manji. Ili možda malo veća. oni su se bez svijesti gledali. On je tu kod njih. Mlada se više nije brinula šta je s njim. a onda opet utanjali u bjeloočnice. Hohštapliraju ljudi s prostorom. odakle je. Zašto je bio opasan? Svijet još ima vremena za formu. udaren signalom. Strogost je u njima bila zaleđena. — Ne znam — reče ona. razvezala sasvim spone koje su nam prolazile kroz udove i sad smo kao lutke u gomili. Nije valjda bio iza tih vrata spreman za neko suočenje s nama. Vrata se otvoriše u dnu nasuprot klupe gdje su sje-djele njih dvije i uzbudljiv rasplet trenutka predusretne Kristina jednostavnošću svoje pojave. Nisam znao šta znači ovo »-tu«. uostalom. Stražar je primijetio promjenu u broju osoba u čekaonici. Širina te odredbe gubila je svako praktično značenje. valjda iz susjedne ili neke od bliskih prostorija. Surovost očnih jabučica uopće se nije gasila nego je takva kakva jest samo bila skrivena kapcima i otkrivana. Poslije toga opet zapade u pređa-Inji automatizam. . Teško. napravljen od istinskog leša čije se oči otkrivaju pomoću automata kao gradski semafori. gotova pripremljena. izraz koji je bio. a ne koji sada jeste model tog izraza. Ovo je sve laž i uvlačenje u varku. Mora da se probijala kroz više takvih barijera izlijevajući se iz jedne u drugu dok nije izišla ovamo sasvim oslabljena. potvrdi utisak i jednim trzajem se rastrijezni i u isto vrijeme me potraži unaokolo. To nije bio san nego prolazno gubljenje prostora. Još malo pa mi je počeo nalikovati na neki jezivi signal pred ulaz u krematorij. — Možeš biti s nama — reče zatim Kristina. čitavo držanje tako rječito ponavlja tu frazu. Otvarajući naglo oči kao zatečeni na djelu. Htio sam zapitati Kristinu: Jeste li se najavili kod stražara. vidi na njemu. on je mogućnost mrtvaca. Vidio sam kako se svijest ko36 prca u tim pregledavanjima i otimanjima i imao sam utisak da se ovaj čovjek užasno mučio. Prišao sam i pitao šapatom šta sada čekamo. Kao i mi. a ono je bila (ona se nasmija) »predeekaonica«. kako bi.. pomislio sam. da i iza stražara ikoga ima. ali ih s pola puta vrati. dopirala svjetlost. siguran sam da bi mi odgovorio: imao sam težak dan. To se. diže se i pođe preko nauljenog poda do stražara namjerno stružući koracima da bi ga pripremila. kad bih to smio.

. — Dolje. i prašinu koja je treperila u tragu reflektora. : Mi smo se zgledali u nedoumici što znači to »¦nikoga«. 38 Gledali smo. zaboga! — uzviknu Kristina. dolje pogledajte — viknu stražar. Polako se vraćala u zaboravljenu i u trenutku ugodne odsutnosti uljepšanu stvarnost sva u zimogrižljivom šoku i snažno osjećajući usamljenost. ne obraćajući pažnju trudnici koja je spavala na klupi-—• Možete li ga poznati? — Kakvo je to pitanje. — Slobodno — ohrabri nas on — iznad prozora su reflektori. Bili su zarasli i držali su čela u rukama kao da su smišljali svaki u sebi neki tajni plan za bijeg. sjede na svoje mjesto i pripremi se za drijemanje. On je postranim držanjem pokazivao da ne učestvuje u ovoj sceni. i ispoljavao je znake dosade. — Ja nemam spiska. otpuhnuvši izvadi svežanj ključeva i otvori "rata. Sišli smo niza stube u mezanin s rešetkastim prozorom blještavo osvijetljenim.—¦ Kad je došao? — Vjerojatno juče. pošto zaključa vrata kroz koja je ušao. Zrak i vrijeme . a na licima nam se sigurno ocrtavalo očajno traženje. samo. nije ispoljio nikakvu službenu strogost. gegajući se sa svežnjem ključeva o kažiprstu. -> — Pa oni su svi isti! — zaprepašteno izusti Kristina. —¦ Dođite ovamo. — A šta je onda — upita Kristina. Sad se možemo vratiti. A zašto ste sada došli? Službenik je oklijevao. — Pa kako ćemo znati je li tu? — Ne znam — reče stražar. — Sada je noć — promrmlja čuvar mljackajući već pljuvačku što mu je obilno isticala u usta — ja sada ništa ne mogu. suprotno mom očekivanju. Nemamo sigurna mjesta ni za zatvor a kamoli za arhivu. vjerojatno bezbroj puta viđenoj. Naslućujući da ćemo se suočiti s licima. A mlada zaforekla majka se protegnu. Preko dana su drugi. I tek tada spazismo arenu osvijetljenu reflektorima i njih koji su sjedili na podu ne okrećući glava. Priđite slobodno i kažite koji je. reče da on to ne može učiniti. —¦ Ovamo došao? — Nije došao. Nemoguće je držati arhivu. on. Noćas smo saznali. On. i osvrnu se u preplašenom snalaženju. Nas dvoje pođosmo za njim. oni ništa ne vide. Kristina i ja smo se libeći primicali pripremajući se na neprijatan utisak. Mislite li da je to lako? — Sigurnije je — reče Kristina. Nas dvoje ostadosmo obješenih ruku ne znajući šta da činimo. Naš pratilac se napravi da to nije čuo. — Ali danju je opasno. — Sta oni rade? — Već dva mjeseca samo noću. — Ovo nije ulaz u zatvor. doveli su ga. A mi smo došli. Uspio sam da prišapnem Kristini naginjući se prema rešetkama: »Da nas pusti unutra?« Kad mu Kristina ovo predloži. kao i prije. reče stražar. Razmisli pa popravi labavi opasač. — Sada nema nikoga. njihovu mučnu neodlučnost da prihvate postelje. pa kad ugleda nas. rasani. — Ja nemam spiska. mrzovoljan što je morao učestvovati u ovom nepredviđenom međučinu. Sta radite s njima za vrijeme uzbune? Ja nisam preko dana. njihove nepomične poze. protirao zatiljak. Nekoliko puta nam je uništena.. —¦ Nije ulaz — ponovi stražar. zijevao i ponavljao bez strogosti da je noć i on ne može ništa učiniti. kako . ne bi joj odmah jasan odnos tijela koja su stajala na prljavoj i škrto osvijetljenoj pozornici još uvijek iste noći. gledali.

blijeda. Ne. ispustila iz ruke metlu i sjela na krevet naslonivši glavu na njegovu stranicu. Dolazile su joj pred oči glupe slike i kao svjež mlaz kisika prolazile ispod njenih od umora upaljenih kapaka. ali nam je u žute razjapljene vilice upadala noć što se stinjavala na pljesnji-voj slami oko štala. taknuta lakom vrtoglavicom. Sijevalo je (ujme Isusovo). sami u toplom romi-njanju. sutra će se mirno spavati. A mi se spustismo niza stube. popravi kosu i ode do prozora čudnovato lagana poslije spavanja. danas sam mnogo ostarjela. Svi legosmo do njene postelje kao da se spremamo za neko dugo i besano putovanje. ¦—• Možda. gotovo prošapta. naše pozive. Kristina pomisli: — Ona je stvarno samo veliko dijete. Bila je već trezvena. koju joj je podmetnula Kristina. mastio se crijep na sačuvanim krovovima i komad ulice bez uzbuđenja je tekao u odrazu prozora. odjednom magijski lišeni nesigurnosti. Mati joj je samo zloslutno čučala uz krevet žvačući ljutu cigaru i ukočen drhtaj joj je strujio u čeljustima. ispusti ugodno krkljanje od protezanja čitavog tijela i reče: — Eh. 41 KAKO JE OTIŠLA KRISTINA Odmah drugi dan. čitave sedmice su se istrčavale od štednjaka do postelje u susjednoj sobi. Sve udaljenosti njoj su se iz ovog ugla pričinjale neizmjernim i žena pomisli. trljajući bradu. pokretom obiju ruku koji je prelazio u drhtavo protezanje. pogleda. Stražar se zabaci laktovima unazad. gospođo. Ženina svijest se izgubi u nejasnoj napetosti i ona shvati da se život ne mjeri vremenom. Kad god bi se neko zablenut probudio upirući u pravcu utuljene svjetiljke svoj isprani pogled i suho stružući kožu na rebrima. »Sve to ide tako sporo. možda će dnevna smjena to znati. uspravi se na nogama. Kiša nije padala nego se događala na vanjštini stvari. ona iznenada poče buncati. Jeste li ga prepoznali? — Ne — reče Kristina. od jeze koja se rastvarala. ali se . ne znam. Za pola sata će naići dežurna patrola. reče Kristina kad smo krenuli. — Jakovljević •—¦ niste se mogli sjetiti. površine su se sjale.39 u ovoj prostoriji pričinjali su joj se u prvi mah ostarjeli. Stražar se zamisli. u Kristinino lice pa reče: 40 — Možda on uopće nije tu. ostavljenih nasred kuhinje i ona pretrnu od pomisli da bi se istim putem i istim etapama morala opet vratiti. »Onaj vojnik je još morao sjedjeti u rupi od nužnika« — pomisli ona. prošapta u sebi. a kako siu okviri ovoga dana nedogledni — učini se rasa-njenoj ženi. Ispreme-tasmo ponjave i zabacismo glave. vidio bi je kako ćupi crna i nosata nalik na staru vranu. misao iznenadne objave daljina. Moj brat se odmara u onom bijelom prostoru koji omeđuje njena egzistencija. a trudna žena nespretno ostavi svoj san i ostade s nama u jednom zatvorenom lancu mentalnog učešća. oslušnu i viknu radosno kao dijete: — Kiša! Svi pođosmo za njom. To je bilo nemoguće. — Sada — reče stražar — vi više ne možete ostati ovdje. Doista. Osjećala je povremene treptaje ploda koji se kupao u likvoru i uživljavajući se u njegovu toplu sigurnost. Moja majka je stražarila od po noći i prilazila joj s . Nadviri se u tamu. čak i stražar koji se pravio mrzovoljan. nakon što je. Kristina se okrenu prema meni. misao tek rođena i uspravljena na noge prelazila je bez pune pažnje sa pojave na pojavu i sada se kao kuglica u poljima cane zaustavi neočekivano na pitanju odakle izvire ova avetinjska svjetlost kao da je to objašnjavalo čitavu stvar. okruženi slojevima vlagom natopljene noći i prekriveni njome od zvijezda. a kišica je imala ozbiljnu i dugotrajnu namjeru da ne prestane jer je sve natjerala na suučestvovanje i sasvim se nastanila u tu riječ.ponudama i bezazlenim pričama koje su iz neke bojažljivo lijepe prošlosti presađivane u nejasnu budućnost. — Kazao sam vam. Pokušavala je da shvati naša postojanja. ona s osmijehom oklopi oči. a ovo je valjda isti onaj dan«. zavrti joj se pred očima od prepreka što su je u ovom trenutku dijelile od dviju košara prekrivenih velikim ubrusima. Ona nije znala što se dogodilo — u njenoj jednim preletom sna pomlađenoj svijesti ostavljeni trenutak još je trajao.

zabezeknutih i skrhanih dušmana u ogromni svijetli dan što je već nastupao. prekide ga još glasnije i riješeno — ja tebe ne poznajem. Njih dvije su skočile i prihvatile joj glavu koja se otimala u neprijatnim trzajima dječije slabašnim. osim kada bi zvala. iskušenja. svane dan radosti. Mati joj priđe i zovnu je iz tog propadanja: »Daro. Pronašla ga je i zvala. i mi svi sa strahom promljackasmo ugodnu bljutku misao — da. na što se žena trže. Pogled joj je bio živ. u svjetlo. Iako je bio sasvim do stranice kreveta. mrzovoljan. gladi. vike i ona će kao avet ustati i strovaliti se na njegov ležaj. raskinutu. ali jezivo besmjeran. pozvala ga je da priđe još bliže. a drugim na podu. ali je ona s upornošću pijanca tražila da dođe i stane pred nju. — Znaš li himnu? Pri tom se sva ustremi čineći nespretne i slabe napore da se oslobodi slijepljene . pred ovim trenutkom možemo klonuti i progutasmo je sa zgusnutom pljuvačkom. upadajući svi naglinom naleta pljuskova i povlačeći se da bi sam njen glas. inače će to prijeći u napad bijesa.. prisili svoje iznakaženo lice na izlomljen osmijeh. glotili svojim požudnim suhim ždrijelima. protro oči i pokušao da bude nježan. a sutra ćemo nas dvoje. uz dobrostiv napor promeškoljio i nagnuo k njoj. — Opet negdje topovi. i šapnu joj resko »ma nemoj zbog nje«. u providnim gaćama. prenisko i lijeno opuštena mesnata ramena.. i uskrsavali u sobi nepročišćenu. obrve su mu se u takvim situacijama dizale preko nekog lažnog nebosklona strpljenja i stajao je čvrsto složen. nama prestravljenim i ojađenim. Daro«. Uvijek je tu njegovu laž. poče podignutih ruku zazivati boga i preseljavati u ovaj otrovni krš od oštrog krvožednog željeza. a kraj zavjese propusti kolobar svježeg zraka. ko si ti? — Pa. — Šta si ti. o Gospe preblaga i sutrašnja sveta nedjeljo. »I da nama. da je zadovolji. budi razumna. — Pa u redu —¦ sleže on ramenima. Miho je cijelo vrijeme ležao i pušio do prozora. Ja. Bio je odebeo. znaš ko sam. potresa. niti poslije oni nju. draga Kristina. sva trepetljiva slaba i upaljenih nerava od umora. Odjednom bi podigla glavu. natopljeni slabašnom drhtavicom. ili neskrivenu spremnost da je počini odavalo ono susjedstvo tankog špicastog nosa i nedužno u sredim podignute gornje usne.. ali ih ona nije slušala. vodio našu zajedničku misao spasenja po krivim putovima zla. majko Isusova. raznoglasnu molitvu. pretežak od kukavne milosti i napukao od velike vjere. prema sadašnjem trenutku strepnje i nevolje. Kako je stajao jednim stopalom na nečijem dušeku. klanja i zbjegova neki neranjivi svjetlosni svijet svoje vizije neba. skakali smo naizmjence i blesave poglede upirali u nju. U glasu mu zatrepta prigušenost. On se. — O smeti ih. ne budi smiješna i lezi. pretri43 jezna. čitavo držanje postalo je od toga još krivlje i otužnije. iziđe na površinu njena suviše lična. osobito kad ga je ona primoravala da stoji pored nje i sluša njene prijekore. Ona ga skidaše rukama kao zalogaje vrućeg bijelog kruha koje smo mi. a glas joj se iz tog ponora diže pro-mukao od maloumnog ozarenja i ona. koji sam sav gorljiv spavao otvorenih očiju. gorljiv. sluš-nosti i vida potražila njegovo tijelo na podu. Kao u nekoj sveopćoj molitvi poniknute svjetine. lako krivonog do njena visokog kreveta i čekao. Ponekad su pokušavah da je slijede i ispomažu. nerviralo ga je Bulikino zavijanje s večera i sada je ovo sve skupa počelo da mu se muči. skladana molitva u kojoj je bilo toliko nedotjerane istine i toliko nepresušnog nadahnuća bola. nama koji . jadna majko — uzdahnu mati. nije trpio molitvu.« i tu puče nekom jezivo tajanstvenom i razjapljeno mračnom ranom sav iza sivih očiju skrivani užas naših sutrašnjica i sva luda histerična bespomoćnost naših plivanja po ovom tuđem neizvjesnom vremenu. čuo sam je kako priča. . Onda bismo se skljokali u postelje skidajući breme svojih uzdaha i žuta čela su nam primala na sebe miran ukočen sjaj svjetiljke. čila i preko neke pregrade između svjetova. —¦ Slušaj. i pomrsi im misli i staze — sa nekim cicanjem kao ucviljeni pas oglasi se tetka i to se pretoči u molitvu koju je ona i dotad po 42 svu noć u sebi ispredala i sada najednom velikim ola-kšavajućim i vapijućim uzdahom koji se kao brdo izva-lja iz njenih sipljivih grudi podstaknuta dalekom nečujnom tutnjavom u kojoj su izdisali ljudi. Nevoljko je odbacio deku.nikakav zvuk ni poslije dugog iščekivanja ne strovaljivaše izvana.

lijep. tek sad otkriveno naličje kuće od opeka. zaboga. hrana sasvim lagana. Nekako trnjivo i glavoboljno razli se po nama već prilično ugrijan proljetni dan. Dan je bio čist. — Oh. Pored tih providnih napasnih slika tinjala je misao da se s Kristinom događa nešto čudno i neprijatno. u kojoj je ona bila spremna da put do njene želje skrati na najbližu mogućnost. Od prvog časa nije mi se sviđalo društvo toliko svetaca koji su je okruživali povlađujući joj u svemu što bi željela. naivnim izgledom prekrivenu porugu. a ipak se brzo digosmo. kao šljunak gojaznog lica. on priđe da je pogleda i sjede na svoj ležaj šuteći. ali se savlada i ukroti svoj gnjev okrenute glave i kasnije mnogo prijaznije uhvati njene nervozne ruke 44 i pokuša je uvjeriti kako će sutra pjevati. pa je čak izjavljujući njen ushićeni osmijeh. Mino je. Samo kad se njih dvije pognute odmakoše od postelje da je ostave u blagodatnom snu što je nastupio. rekao bih da su brižljivim traženjem savjeta za svaku sitnicu nastojale ispričati zanemarivanje u toku ova tri pometena dana. pošto sada ljudi spavaju. znao sam da se nikada neće vratiti. zakašnjeli. Treći dan poslije porodičnih dijagnoza.navlake svoje perine. zavirivao u bašču i zaljubljeno gledao nepoznato. Sutradan je pristala da nešto pojede. svjež kreč i ugodnu 45 presnoću zgomiljenog žita. glasan govor i uvjerljiva hrabrenja na kućnim stepenicama — sve je to unijelo nade za taj dan. U ustima kao da se raspadala progrušana svjetlost koja mi je ležala na iznojenom licu. djeca su na poljima odirala grube promukle zvukove sa mokre vrbove kore. bez snage za pokret i glasa za anatemu i kako je pala nauznak. Tetka reče da se ne vraćamo gore. Svijeta ne bijaše po praznim dvorištima (gdje li bi mogao biti?) i polja u daljini načičkana gajevima skrivala su tajnu. tubičasta meka taška. Miho ga je zvao kolegom. Krupni liječnik se bez vidljivog razloga znojio. i u noć što je nadolazila ušli smo s poroznim uvjerenjem da ipak imamo nekog doktora u kući. i život je pozivao tako iskreno da je ona s prelaganim. Prozori su bili ne-obojeni i ton ispranog drveta isticala se samo prljavijom i u isto vrijeme prisnom bljedoćom. Na koncu se ostalo pri tome da bolesnicu treba strogo topliti. halapljivo pušio na prozoru. izmjenjivao s njim latinske nazive bolesti i pomagao mu pri spaljivanju igala za šprice. ne dade nam da odlijepimo kapke. pa onda tako podbuhli zvrljali dvorištem. čist lavor s vodom. Neka me đavo odnese. utješnih znakova. ja bih stanovao na katu. Velik — oktagoničan hladnjak sa mušepkastim krilima podbacio bih pod ovo zelenilo koje sada ničemu ne služi. izlišni. bijeli čaršafi. Ona zapade u ćudljiv prkos sličan razmaženom plaču i suviše lomna da ga izjavi do mjere za koju je imala bijesa. Bijaše tek dva sata. uglednijih posjeta i stanovitih prolaznih ozarenja. Bilo mi je neugodno i izvraćeno što sam se tako rano probudio. svaki čas je vadio zgužvan veliki rubac i natapao ga znojem sa svog opaljenog. bolest je ipak ustrajala i ne bi drugog izlaza nego pozvati liječnika iz Slavonskog Broda. oblog. gotovo plačnim uzbuđenjem obećala da će mu se brzo vratiti. ručnici. Miho ga je ispratio do ceste. Htjede napraviti gestu rukama da se otrese tog mučenja. kokoši su kokodakale pod prozorima. samo se sva trzala i udarala nogama ispod pokrivača. koje je od prvog trenutka izgubio. Kako su mu se obraćale mama i tetka. ne volim da mi kokoši čeprkaju ispod prozora. Prisustvo nadmoćne zbrke. mirisalo bi na suncem prepečen zrak. i nosili smo svoje bunjave glave i nabrekle mjehure do štale i pljuskali se iz kante. gestikulirali i doktor mu je na kraju pružio ruku i odvojio šešir. Taj posjet vratio mu je stanovito povjerenje. još su nešto pričali. kupat će je. Šetao sam iza kuće po natruloj suhoj slami iz trapa. rasuvši neuređenu kosu po jastuku. pošto se radi o ozbiljnijoj prehladi. do pojasa obuzet hladnim zrakom i uzbuđenjem. Sat je zasopljeno precrpavao tešku gustu noć. počela i pjevati — bolesnica zapade u klonulu otupjelost i još njih dvije tihim pokretima nastojaše da joj uzvise jastuke. Kroz tetošenja i raspričanu smirujuću bezbri-žnost moje majke. nikom nepotrebni. Oči su joj već bile pune . Motao sam se s nekim neumjesnim planovima o prepravku.

i dok se ispričavala. ona bi mi stavljala ruku preko ramena i kazivala da će sve biti dobro s nama. ali ih je ona nekom igrom sreće. tugaljivog i pored svega krepkog dugovao sam njenu izuzetnom smislu za društvenost. brojna djeca na njenoj brizi. Rasplinuta slabost dizala mi se iz karlice i oporo se skupljala pod čeljustima. a sve je vonjalo na malaksalu zapuštenost. tako trenuci pa se čovjeku sve čini čudno. zapade u ugodno bunilo u kom je bila djevojka i sjećala se nekih šetnji po Kriča-novu i u Donjem Vakufu. Utučeni smo svjedočili prizoru kako se naš veliki zaštitnik. tražila palačinke s pekmezom i požurivala ih da upale svjetiljku. Tako brzo je prestala biti djevojkom. 46 Opet. umornih od čamotinje koju bi ona odjednom znala razbiti kakvim izlaskom.ukočene smrti. koja je sve pobjeđivala osmijehom. Sjećam se nedjelja. a on samo gleda. Zbunjenost koja ga obuzme može sjediti u njemu danima kao neko nepomično popodne u vrbama na međi. prljavu od zemlje. odmah s večera. reče. ionako više ravnodušnog prema njoj. da bi za čaisak pustila na volju svojoj vedroj neukrotivoj prirodi smijući se kroz suze obećavajućem licu sutrašnjeg dana. zavlačili i krali ga rukama skupa s debelom korom što bi se uhvatila od stajanja i gutali ga bez žvakanja. ili svojom stalnom sretnom zvijezdom onemogućavala u svemu i likovanje bi je postepeno tako snažno i grozničavo obuzimalo da se napadno i strasno sva predavala u ruke moćnih. još uvijek pretjerano okomitim i pobodenim gore preko granica svojih moći visila razapeta. Oči mu narastu i u njima se sasvim razlije to sumanuto čuđenje. Na kraju svoje tirade pade nauznak. zaustavljali smo djecu i odrasle. ali je ipak napipavala pukotine u sadašnji trenutak. sapliću se o njega. Dođu. Ponekad je kroz suze i razmahane ljutite kretnje sa čarapama srozanim ispod koljena prolazno hulila na boga donijevši kakvo razočarenje iz grada. i odmah kako zaredaše prve seoske kuće. predobrih i njoj lično i u tom trenutku osobito sklonih svetaca. Zar joj je bio suviše djetinjast. obješena i smiješna na nevidljivim klinovima božje milosti. . a njih tri su do kasno sjedjele i čas ozbiljno. A sada je rukama. naljepljuju pljuvotinama. velikih. ništa prije ni poslije njega nije postojalo. također kao izbjeglica. Nije nam mogla pružiti ruku. miješali joj se u ljubav. miče se 48 tuđim. Nismo znali tačno gdje. Pričajući i podstičući bez razloga svoju užurbanost. pa ga ostali gledaju. Popodne nas dvojicu poslaše po klistir. provlačili se u dvorišta i naizmjenično čas jedan. u njima nije gorjela žudnja za proljećem nego se grčevito otimala. Babicu zatekosmo u bašti. porivima i nikako ne može učiniti nešto razrješu-juće i izbaviteljsko. puštaju krv. Ona nas je ipak naveče zasmijavala. prilično tmurnih. budućnost i čitav život u jedan intiman krug kojim sam lako ovlađivao. Nisam nikada ni slutio u kolikoj su je mjeri zaokupljali dušmani. ne vjeruje da s nekim stanjem. Danima smo jeli stari grah gusto skuhan u velikoj posudi da bi se zataškala potreba za kruhom. Babica je stanovala u susjednom selu. čas pune zalkocijenjenog smijeha premetale planove za sutra. nadlanicama je podizala čuperke kose. sulud. s mojom školom povraćajući mi sebe. smiješno i izlišno. čas drugi postavljali isto pitanje: »Stanuje li tu negdje babica?« Miho mi prizna da je već umoran i reče da bi se usred svega najviše volio izvaliti negdje na suhu sprženu travu i zaspati da časak sve zaboravi. Mene je vodila sa sobom kad je trebalo nešto ozbiljno i odgovorno uraditi. pa bismo neočekivano proveli popodne u nekom mračnom stanu njene prijateljice jedući kuhani kukuruz i obilazeći obore s 47 krmadi. otezali smo neki povratak kući u šetnju. guraju ga omamljenog i skamenjenog iz jedne situacije u drugu. Štednjak je bio u ostavi i tamo smo se mi. oko sedam kilometara odavde. ometali joj planove i spremali smicalice. Vrvjeli su u njenim košmarima kao u snu kakve sulude ishlapjele bogomoljke. profinjen mem i prisustvo bliskih srebrnih lakata neke rijeke po kojoj su plovili brodovi. nekim događajem i ličnošću on ima bilo kakve veze. Toliko fantastičnog i neočekivanog. plaze mu jezik. omjeri rukama jastuk i samo su joj za ta tri dana strašno izmršavjela rebra poskakivala iznad brade. Odavno me nije smatrala djetetom: povjeravala mi je svoje djevojačke nevolje. čovjek poklekne samo pred moćnim velikim silama ispod kojih je njeno smoždeno tijelo ležalo kao pod stijenom otisnutom s brda. pred čijim su se migom otvarale aprovizacije i tvrda zelenaška srca bogatih seljaka da bismo oživjeli gladne oči — sada povija pod polugom minulog života.

« Pogledali smo se i sporazumno othu-knuli. Ali dodade (sa onim autoritetom od jučer): »Ipak ne bi bilo loše da pokušamo s obzirom na visoku temperaturu«. zeta. pjevao navečer s »mulcima« uz gitaru nogu obješenih preko zida gata punog teškog zadaha ribe. Crnokosi dječak je imao želju da se »isa« na more kao valjda većina njegovih vršnjaka iz bogatih i siromašnih porodica. kako nam je suviše tiho saopćila mama. što je valjda slabost svih intelektualaca kada se jadaju. to je bilo jedino što smo nas dvojica danas mogli uraditi. Ona može biti jako velika po težini. a neznatna po rezultatu. Jediio nismo mogli izbjeći da u svojim građanskim odijelima izgledamo malo upadni. Ja sam ga samo slušao i pokušavao da mu pomognem u uzdizanju njegova slučaja do općeg. donoseći darove. Skočismo i pretjeranom žurbom nastojasmo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. odakle puca pogled na more i brodove što izranjaju u vidik. Još u hodu zbacivao je lako celtanu vjetrovku pro-kvašenu na plećima i istim pokretom prešao na zasukiva-nje rukava. imao je nasmrt bolesnu ženu. mi smo već putem do babice ispričali sve što smo imali i sada smo se vjerojatno kajali. Tražio sam natučenim tabanima što deblji sloj prašine u brazdama kolskih točkova. bez snalažljivosti. Tako smo već unaprijed disali olakšicom ovoga dana. Nestrpljivo smo čekali da se s klistirom pod miškom zaputimo u obrnutom smjeru. 50 — Da. Oko njega su se u blagom večernjem zraku ukrštavale mnogobrojne katarke velikih brodova. zaradu i miris svih slanih vjetrova sa četiri strane otvorenog svijeta. Lica su nam bila sasvim ozbiljna pod dojmom onoga s čime se moramo suočiti. ali i u tim slučajevima skloni smo da je mazohistički uvećavamo do krvarenja da bismo se ogradili isprikom ako ona ne opravda očekivanja. brzo oprala ruke u koritu pored bunara i zamolila nas da sačekamo. bogamu. jer se ispostavilo da zatvor nije nikakvo čudo kod bolesnika koji ništa ne jedu. tetak mu je bio Talijan iz Barija. čule su se psovke na svim jezicima svijeta. tražeći lavor i već priređene komadiće sapuna za irigaciju. hranitelja. Gubio se u vrevi ogromnih luka kao cmokos. brončanim licem i nedjeljnim velikim ručkovima na kamenoj terasi natkrivenoj bršljanom. bez predaha. Sreća je da nikoga nismo poznavali. vojnika i čovjeka. Od vremena do vremena. bez moći. svima je nama nezgodno. osobito on kad je na povratku zbog prašine morao zasukati nogavice plavih izglačanih hlača. vjerojatno zato jer neke daljine što ih misao prevali podrazumijevaju pravo vrijeme otrajalo u nepovratnoj prošlosti. sam na pola puta do kuće i sunce je već naginjalo izdužujući sjene. i kad je zamakla sagnuvši se ispod niskog do-vratka i u prvoj i u drugoj prostoriji tako da već nismo mogli ni razabrati njenih riječi. ali je pobijedila očeva namjera da studira medicinu. Plašio sam se da će nas kod kuće susresti s nekom neugodnom viješću. postajao je dijete. ja sam sasvim glasno kazao: »Da nas bog očuva. na dnu čak i ugodno hladne i ramena su me tupo boljela od duga klackanja po suncu. To ga je neljubazno iz svijetlih visina južnog podneblja spustilo u ovaj trenutak gdje se zatekao na komadu ledine pored ceste s klisti-rom pod rukom na koji su čekali. Potreba za klistirom. — Ako budu pitali zašto smo se toliko zadržali — kaži da smo čekali. Kako sam god obrtao stvar.prekoračila je nizak pleter. a otac se pojavljivao svaka tri mjeseca u kući sa bršljanovom verandom. prošla je. jer je kod nje nered: i ona je došla iz grada kao i mi. činilo nam se mnogo duže nego što je zapravo bilo.' drhtave 4 Zaustavljeni kalendar 49 isječke svoga djetinjstva s trabakulom. interpunkcije. Gegajući se polako. ometeni smo. Sve je to činio tako . Putem me razdraženo nagrizala glad. o tome nitko nije ni vodio računa — reče on pustivši poraženo ruke niza se. inače sam znao kako će nedužno izgledati lice ovog čovjeka koji bi istog časa volio uskočiti u prvu pukotinu koju bi otvorio neki poremećaj u zbivanjima i postati dječak. spreman na pretjerivanje. iznosio usred živog i ovom trenutku neugodno suvremeng kaosa zbivanja. Ponekad mi se kristalno učini da neke stvari radimo najviše zato da bismo zadovoljili svoju potrebu za žrtvom. jednostavno sprati sve obaveze nametnute svojim pozivom muža. upropaštavamo se. krivonog. imali bismo neugodnosti više da odgovaramo na pozdrave i pitanja. Govorila je bez prekida.

Već sama vlaga će olakšati disanje. Mama je uporno tvrdila da su je najeminentniji specijalisti u travničkoj bolnici kod upale pluća liječili hladnim oblozima i da bi ona to sada na svoju odgovornost poduzela kod Kristine. Jecanje se produžilo. Pri upaljenoj svjetiljci. Nešto kasnije probudiše Mihu da se posavjetuju s njim hoće li još pokušati s hladnim oblozima. Dugo je čekati do jutra. i popije čašicu rakije. Tetka mu je šutke donosila sve što je tražio i ta njena šutnja oglašavala se kao stalno prisutni prijekor koji je uzrujavao. sav od zaglušujućih čeličnih kuglica. Samo bi u obliku teškog nerazumljivog mumljanja dolazio iz njenih usta vapaj za vodom. jer joj je već dodijalo nepomično ležanje i kao da se razumno i opraštajuće osmjehivala ludorijama koje su s njom činili. dotakla ju je u lice dugim paralizirano tromim poljupcem i nekim nervoznim i neprirodnim usklicima požurivala bi ih da brže pripreme večeru. opijena njime. Ruke. oblog ne bude ni velik. ali je na kraju prepustio njima da urade kako smatraju da je najbolje. Izmučenost i olakšanje ogledali su joj se na licu koje je bilo čisto poput tjestane jufke. Okrenuli su je na bok kao mlitavu balu i ne obazirući 52 se na ostale posve su joj zagalatili spavaćicu preko omekšanih i u dno izlivenih sisa koje su. Koristila se trenutkom prijatnog odmora poslije malog tjelesnog napora. iako ga je osjećala posredno i iz daljine. Nije potrajalo dugo. Jedino su joj tupe kratke bradavice bile još djevojačke. Usne je držala rastavljeno. butine se meko presukale i noge su joj u bedrima izgledale još tanje.užurbano da bi onemogućio neki prigovor. Na prigovore da ništa nije ni probala čestito. Tragovi octa. dok je ležala na strani okrenuta licem k zidu. razvijeni oblog čiju je izazovnu vlagu njena grozničava koža odbojnim dr-hatom i jaucima silom morala primiti. i pričala je sa svima slijepljenih usta i mršteći se s onom bolnošću što je izbolovano tijelo osjeća od potresanja neke tupe praznine između nepca i tjemena. slijepljene za zube. napokon je odustala ispustivši nevoljko pribor i masnim ustima zavalila se umorna u 51 jastuke. silazile postrance. tanke i plave. odmah zatim. Obratila se meni s pitanjem: gdje sam bio i da li mislim na svoju školu. Zvala je tetku da je poljubi. umotali u suhe plahte i prekrili i zašuškali perinom. Kad sam se vratio poslije pola sata. s naporom žvakala i jako se mučila pri pokušaju da velik zalogaj ugura u ždrijelo. niti suviše hladan nego gotovo mlak. Zaželjela je da izvede nekamo djecu. Miho je neodlučno potvrđivao da je terapija oblozima poznata. koščat kuk nategao praznu kožu nad slabinama. »Neka. Mirisalo je na vinski ocat i stucani bijeli luk kojim su joj svaki čas kvasili tabane. Otvorili smo prozor. Kristina je bila u krevetu leđa visoko podignutih uz pune perjate jastuke. te ubrzo. i zgnječene češnjeve ljuske uhvatili su se na čelu. sve manje i slabije. Bolesnica može sasvim svenuti od jare. Dobila je želju da jede nešto kiselo. i kad su je. Na trenutak joj je. čini se da je i sama okrepa koju joj je donosio bila preteška za nju. Poslije toga su joj podizali glavu na podlakticu i zalijevali je mlakim sljezovim čajem bez šećera koji joj se presipao preko usta i u curcima kvasio platno na jastuku. umorno su počivale preko jor-ganske navlake s končanom dugmadi. Na odvučenoj u kutu i nekako zasebno izdvojenoj svjetlosti lampe pulsirale su joj zapaljene grudi i dvije crne rupe nosnica neujednačeno su treperile. zaspa blijeda i s grašcima znoja na čelu. odredio je. postavljenoj na okrugloj kutiji više njena uzglavlja. Pažljivo su je prevaljivale na. Hvatajući moju mamu drhtavom prelaganom rukom za punđu punu naza-badanih ukosnica. U tišini da ne povrijedimo tanki ranjavi miris njena tijela gazili smo na prstima. Godio joj je svjež zrak. slijepljene uz rebra. probudila me škripa poda i vrelo grčevito dahtanje slično suhim udarima stupe. sličan tutnju brodskog vijka pod vodom i naročito se uvećava i postaje bolan i tlačan u riječima u kojima ima zvučnih suglasnika. izvinjavajuće i uvjereno klimala je glavom i pokretom ruke zatražila da poslužavnik uklone od nje jer je i sam miris jela guši.« Blizinu njene postelje naselio je gust kiselkast zadah u znoju iskuhavanog tijela kad je tetka s nje zadigla perinu. okusila je od svega po malo. Mirovala je do . mnogo prženih krompira. Zvuk biva sitan. bez šuma unijeli dušeke i razvili po podu i pružili se da uhvatimo gutljaj dva čistog sna. preko čitave širine kreveta.

Vratio sam se gore tek kada je bilo sve završeno. strpljivo i lagano branile od dima iskrećući u stranu lice i otpuhujući ispred naviklo zažmirenih očiju. nemoj se udaljavati. Miho ga je ispratio do kola i vratio se tromim korakom kape zabačene na potiljak. Miris gnjile zemlje susretao se s tankom opnom raskuštranog dima koja je nepomično ležala iznad šljivika. »To ne sluti dobru« — zaključi s uzdahom. Očekivali su vojničkog liječnika. Gore nikoga nije bilo. samo njih tri.« Ne dovršivši. One su se. nešto prstima i pokazivanjem na brojčanik sata uz dvije-tri hrvatske riječi objasnio je da poslije dva sata treba promijeniti veliki oblog u koji je čitavom dužinom tijela bila omotana kao mumija. Sva vrata gore bila su već otvorena i kad se ona opet zatvoriše. Unutra je još bio liječnik s cvikerom i malim oštrim brčićima.. Bos. ona mi gurnu u ruku komad kruha i reče da ne dolazimo dopodne gore. Brzim korakom u trijem uđoše dvojica vojnika u čizmama. svuče vunene čarape srozane od hoda 54 i otpuhnu kad na bolesničino dozivanje njih dvije pohitaše u sobu. Miho je rano jutros navukao čizme i spustio se niza stepenice. oko njega su s neukusnim osmijesima zahvalnosti stajali tetka i mama. prelivene tečnom maskom odsjaja. treperilo je na opal-nom suncu lišće i vjetar s dosadom ulazio s vremena na vrijeme otraga u perje kokoši što su se muvale oko đerma i zadizao kratku pseću dlaku. već prvi dan pala je u bunilo. Trebalo ga je ranije zvati«. Uz mali naklon liječnik pređe sobni prag i bučno se spusti niza stepenice. spusti oči i poče izuvati čizme. Tek oko tri sata iza ručka mlađi brat javi da su na cesti kod džamije pristala vojnička kola. Mama je nešto razumijevala njemački. reče da je kriza sasvim blizu. Mama mi reče na dvorištu da je dva puta od jutros tražila da je premjeste. Davala je svojim izbolovanim licem i pogledima koje je odmah iz upalih duplja obraćala prema vratima dojam neke kratke prolazne živosti. Na sredini su stajala spojena dva stola prekrivena čistim 53 plahtama poput operacionog ležaja i sada je Kristina ležala ispod zatvorenog prozora nasuprot vratima. preduhitrivši je mekim i umirenim glasom. Vidim prema netaknutoj šunki na tanjuriću i pravilnoj hrpi kolača da se ničim nije poslužio. pođe s njim da ga isprati. a Miho se držao s vrlo izvještačenom brižnošću između ženine postelje i spremnosti da za koji trenutak.. kućom se pronese val rasterećenja kao da smo konačno pronašli spasonosnog čovjeka koji će makar za trenutak preuzeti teško breme naših patnji. »Počne li bolesnik mijenjati mjesto. Cijelo dopodne pospremali su sobu i glačali ručnike.svanuća. neka nas bog sačuva. U susjednim dvorištima neumorno su škripucali džermovi i vriskala djeca. a tetka je s nekom osobitom. a ona po njenu mišljenju ne pokazuje nikakve znakove naglog pogoršanja. Poslije su u obruč oko sača masama prinosile ugljevlje. Držao je oko sebe jedan krug tvrde i dostojanstvene poslovnosti koji čak ni primitivna napadnost moje tetke nije mogla probiti i ona je s plačnom razvedrenošću i nepriličnom udvornom grimasom slabih žena gužvala iza leđa novac koji je on već jednom kratko i strogo odbio. — Sto se tiče buncanja. — Nije dobro — reče zamišljeno i zaustavi trom prazan pogled na mom ramenu. tek sada oznanjenom pažnjom preuzela iz njegove ruke budilicu sa mutnim žutim brojčanikom i ostavila ga na kredenac ispred mjedene plitice. Nešto golim brojkama. u napuhanim prostim čakširama kao raspasani konjanik provuee se plećkom kroz jedva odškrinjena vrata i pažljivo ih priklopi za sobom. pošto oficir navuče svoje tamnozelene triko rukavice. miris iskuha-vane šunke širio se sa verande gdje je bio štednjak i neko od nas djece neprekidno je izgledao na put što je preko njive vodio pored četvrtaste gomile nožem načete slame. Vidio . Miho je pogleda. čini mi se da je oklijevao više nego što je to i sam umor mogao opravdati. Dođe neki blag vjetrovit dan. Ne znam koji dan bijaše. Negdje kod Zepčana prljave razdrljene žene opahivale su metlom ognjišta. Dvije žene popustiše ružnu napregnutost svojih lica i tetki se zacrvenješe rubovi vlažnih kapaka kad mama. — Molim te. Primijetio sam da ujutro nije bilo bicikla ispod verande. On uđe gore trapavim hodom i reče tresnuvši kapom o sto: »Akutna upala pluća. Sobna vrata bila su zatvorena.

Cijelo poslije podne Kristina nikako nije mogla da se primiri. Smetalo joj je da se u sobi priča. Kasnije je mrštila lice na korake. tamo je pravi pakao. mumljala je. On se kucnu po džepu. jeli smo. mrak je gusto sjeo na dvorište. Govoreći preko leđa i rasipajući fini žar sa svoje cigare. reče mi: — Pokušaj malo. noktom joj odigne kruti poklopac pa pripali novu cigaru. a onda se gušila u brzom kopnom disanju puštajući hroptave promukle zvukove. »Zagušljivo je unutra« — reče. Miho se pojavi na pragu držeći u ruci staklenke.« Iz dna dubokog sasušenog grla nejasno su se izdizali mukli klokoti prokletstva. podalje od nas padao je žut pravokutnik slabe svjetlosti uskrsavajući stope i prljavo triješće i ja oćutih topao plamen u svome vratu kad pojmih da uzimam staklenku.sam kako gore u badži kose strijele sunčevih luča probadaju modri dimni ambis i sve to liči na čudesnu malu polarnu svjetlost. Eto. Zatim ode do klupe i stade otpuhujući navlačiti čizme. Opušak baci preko šupljikave seljački izrezbarene ograde i zagleda se u daljinu. — Strah me je noćas ostati sam u kući. izvadi kutiju. uprla velik prijeteći pogled mučenika u svog muža i uzviknula: »Šta je. Sav otpor popusti u meni. — Ma izađi napolje kad se ljuti — poluglasnim šapatom i odmahnuvši gnjevno rukom uzviknu tetka koja je kod njena uzglavlja i riječima i tepanjem i suzdržavajući bolesničine ruke činila sve da ublaži te nagle i ubis-tvene ispade histerije. — Ne podnosi više nikoga. šta ostane od čovjeka. čovjek poče da priča o poslu. bila upisana godina gradnje. tresla je glavom na povremeni zuj pseće alke po razapetoj žici. muhao je mene u rebra i pošto otpi. Na raskršću pozdravi neke ljude koji su u svečeravanju pušili. neka žena krvavih prozirnih prstiju i nakazno odozdo podžarenog lica stavljala je cilinder na veliku petrolejsku svjetiljku u prozoru i svjetlost retušira iz mraka glave ljudi u pokislim izobličenim šeširima.« Unutra se čuo žagor. draga. »Pričekaj tu.« — Ma niko neće to. — Ne ulazi unutra. Međutim. mi smo bili izdvojeni. a opušak baci u luku preko sebe. Bilo mi je neprijatno i nisam znao šta da odgovorim. Glas mu je bio čist i grlen. crnjela se istrošena daska njihovih površina i zemljani vrčevi iz kojih su potezali. on nas povede do gomile složene građe i pošto ovlašno puhnu sagnuvši se. nije čestito mogla ni da se pomakne. što sam ti zgriješila. na rakoljenje kokoši u rupama ispred prozora.« Kad sam sišao. izlazili napolje i vraćali se sa pričama iz sela. ali godi. Ponekad bi se okrenula. o bože. 55 Nije mu dopuštala da priđe da je tješi. Pomislih kakav spokoj vlada na panju pored sjekire ostavljene u postelji od bijelih diljotina i svježeg mirisavog triješća. »O bože. on iziđe na trijem i žudno zapali cigaretu. neprekinutog. siđe u hodnik. bog vam platio. Kroz veliku kolsku kapiju stupismo na mek prašnjav put. podlijegala je neskrivenom osjećanju zavisti. a mi smo se kretali. Osjećao sam se pomalo zbunjen. Drugom. Pognut i na prstima. imitaciji vijenca. pljeskom svog jakog dlana pozva nas da sjednemo. Postala je nestrpljiva. podjarivanog plačem i zazivanjima. govorili. o tome kako je svijet nepošten spominjući imena na koja smo nas dvojica klimali glavama. u 56 • II kojem odjeknu muklo i limeno. Mlatarala je rukama i trzala povijenim nogama. dohvatio sam je prislonjenu uz rebra i iznenadili se kad je odvagnuh u ruci. odvratna je. te sam morao sići dolje i na kratko vezati Buliku. Nisam imao nikakve veze s njegovim . Hoćete. Miho prinese ustima staklenku i zabačenog vrata dugo je klokotao grlom udarima koji su podsjećali na šteket osovina. stavi mi ruku na potiljak i zamoli me šapatom da ne govorim ništa o tome. što ju je držao u ispruženoj ruci. o kaparama. onda skrenusmo iza zidane prizemnice ukrašene na pročelju jednim povijenim nadzidom na kojem je u krugu. »Slušaj — reče ¦—• pođi sa mnom. Ti ćeš brzo ozdraviti. Koža joj je bila prenadražena hladnoćom. opovrgava njene sumnje. hoćeš da me ubiješ. Stolovi su bili dugi. Bluzu prebaci preko leđa i tražeći šakom rukave. komotno napipa tri oderane stepenice praćen nekim visokim čovjekom čije se oči strogo i prijateljski zadrijelji-še u mene.

skupili u nijemi krug oko vas i gledali vas meko i hladno ravno u oči. pretužne od tišine i masna ručka i plavo polivene odrine iza kuće. Miho se naže prema čovjeku upirući u mene prstom. Sve njihove pjesme zvučale su mi kao prijetnja. — Smiješan svijet. na motici i u ritovima okružen mršavim čoporima svinja s kojih vise kocke stvrdnutog blata. ali umjesto toga kroz oporo grlo istisnuh. Moja žena je na. 58 — Jah. Dođe mi da čovjeka što je pripaljivao novu cigaretu iz kutije zagrlim i da se sva trojica noćas pobratimo. a vani čistom netaknutom travom ledine do samih željeznih vratašca prilazile su žive mokre tratinčice. tabanaše ilovaču. nasred puta u svadbama. Eto. upadali bi prgavo i punoglasno po trojica i više njih sa strane. i nedjelje njihove. — Pusti to. prinesosmo svoje. a onda je dalje držao samo jedan vrlo kicoškim i iskrenutim glasom tako da se riječi nisu razaznavale 57 ispomagan jedino ojkanjem. ... nedjelje usamljene kao cvijet u pletenicama njihovih djevojaka — sve mi izgledaše otužno i meko da se htjedoh rasplakati. A pjevali su ti kržljavi đavoli silno i iznenadno. U početku mi to izgledaše opasno. živi bog skriven u ljiljanima. — On mi je kao brat — objasni šapatom i govorio je otegnuto iz duše i nisko. podmukle odvažnosti ovoga kržljavog svijeta. jedan drugog sustižu. ali ovo je bilo u vitkim porculanskim vazama kojih imađaše mnogo na oltarskim policama i stepenicama. Rođen. Iz mekote što mi se protezala u udovima. donosili su zeleni jed svojih prgavih divljačkih ćudi i hladan maz čeličnih oštraca. . bradve im krvave loparaste zviždahu u rukama. Gvozdena kapija bijaše otvorena i iznutra je dolazio uveo miris i mutan sjaj cvijeća. Prosipali su svoju ljutu. — U velikoj smo nevolji. diže je ispred očiju i nas dvojica. Širili su oko sebe jezu i pošto bi se šutke. razroki. tresući gvozdenim grlima poput raz-draženih pastuha. . Već djeca u bešici spretno su obrtala noževima. — Vidim — klimnu glavom čovjek. više po slutnji. Jedini smo nas dvojica na svijetu. paraju. I ja se sjetih kako sam jednog ranog proljeća s Kristinom prolazio ispred kapelice u Kričanovu.. Ne znamo šta nas čeka sutra. (ja protmuh) na postelji — nastavi poslije kraće šutnje. bogamu.. umorni. Pili smo zbog slave onih rijetkih praznika naše kratke prošlosti. — Je li ti teško? — Teško je — rekoh. pa bi ponijeli pjesmu i izbacili je. Plašio sam se mrtvog cvijeća na limenim vijencima. uvijek preširokih obješenih košulja i žilavih ruku. zasuka-nih prugastih nogavica ili uštinutih kopčama od bicikla. jah — potvrdi brižno čovjek. razumiješ. Iza toga sam čuo kako su njih dvojica krkljala. pomislih. onako slabi. (Meni se učinilo da je htio reći na samrti) — Kuća mi je daleko. — Mnogo je jada tu.. rat je. a krv im hučno kao iz razbijenih krčaga kvasi suhi zemljani naboj i biva požudno upijena tako da ni tragova ne ostaje iza njih. pomislih da u toj gotovo vijek staroj kapelici. jer sam se plašio lude. smrt visi nad glavom. i pjesma mi je njihova otkrivala svoju ratničku i iskonsku muškost i život njihov. teškoruki i narezani dok ne padoše jedan po drugom i stadoše se bratiti i ljubiti. a vidiš ovog malog ovdje . on mi je brat. Pili smo za neizbježni dolazak onog mračnog strahotnog sutra u koje smo utanjali. Višestruk zveket smočenog stakla cmoknu u mraku. mali — reče Miho. iz ognjišta odakle je ugodna toplina gmizala uz vrat ja sam im opravdavao nerv. otrovnu krv ova momčadi ja bez razloga usred kola. On se obrecnu. pred crkvom i u sudnici i svuda gdje bi samo stali šešira nabačenih naprijed s čuperkom izvađenim ponad očiju. bosi.brigama — činilo mi se kao da se priča zbivala na nekom pustom utvaju od utabane ilovače koju je poslije sasušilo sunce i tu se kreće ovaj dugonogi jaran sa svojim dušmanima. Dobar. potraži pored sebe na daski bocu. Ali dva se čovjeka još uvijek naganjahu zbog raskinute pogodbe.. samoj usred ledine.. jure se sa tesarskim bradvama po tom čudnom gumnu. Budući da nigdje ne vidjeh tragova. proćelavih snaša u ru-binama i kosatih ispijenih muškaraca što u zadnjim džepovima svojih bezguzih hlača nose velike klebe čije dva prsta široke korice vire preko skopčanog dugmeta..

. posramljeno slabašan. Svi su već spavali na razbačenim dušecima. čekao sam sa svrbljivim elektricitetom pod očnim kapcima. pod svakom slikom koju bih radi lažne zabave dozvao u svijest da se na bolesničino jecanje dignu na noge kopljanici što su bdjeli poniknutih glava i sa sklupčanim trenutno omamljenim otrovnicama u svojim mislima. čovjek me pljesnu po ramenu. Volio bih. nepoznatim. začu se malo meškoljenje i odjek spečene usne šupljine (ja pretrnuh). da se noćas ili sutra rano dogodi nešto krupno i panično što će velikom prijetnjom poništiti sve 60 sitne dugove zapisane pod našim imenima u glavama ljudi. mada jedva čujan. pred kojom ležah nakon što su mi noge nekoliko puta poklecale na kamenju. Sablasno su se sjale bijele neodražene polutke njenih bjeloočnica. Znao sam da idemo kući i ta misao me najednom ohladi. Pružen na ravnom zguljenom tlu pred kapelom. dalekim tutnjem zla. drveno su graktale oko mene i sve me više zasipavaše siluetama svojih krila. — Samo hrabro jarane. Kroz prvu visoku zarđalu kapiju. a okrugao žaren odraz stajao je slijepljen i raščijan na plafonu kao izvaljeno dno pletene košare. a ja sam jecao. Tako mi je izgledao naš odlazak u svijet.gnijezdima odakle kleptavo i sablasno uzlijetaše i navijaše se neke krupne ptičurine. bio je djetinje kukavan. Ispred vrata Miho me sačeka i neodlučno posavjetova: — Kazat ćemo da smo tražili kola za drva . Sobni prozor od dvorišta bio je podljeven mješavinom svjetlosti i mraka od ufitiljene svjetiljke. skršenih krila. poteći sad ovdje i nedužno isprskati samaritansku žrtvu ovih žena čije osude mi nismo dostojni. Tetka s glavom na koljenima prevarena trenutno snom bdješe uz stranicu kreveta. okružen bajanjem. padne sve prokletstvo ovog grijeha. U ovom trenutku moj anđeo čuvar ležao je skljokan. načet ludilom. navukosmo na sebe pokrivače. Povodio sam se na nogama kad prije-đosmo kaljavo dvorište zaobilazeći zagušljivu sliku na zemlju bačenog svjetla. da uslijedi neka grozna nepojmljiva sramota pored koje će sve male postati bezazlene. nego će moj nagomilavani gnjev. pod dlanovima. Nikuda — kriknuh. Imala je na sebi crnu preširoku haljinu s naborima do samih . dva i doda s bojažljivom upitnošću: — Možda nas neće ni pitati. Jedva oslobodih ruku iz njegova čvornovatog dlana na rastanku pred raskršćem. namijenjen tko zna kome. blijed. ja sam gorko ridao. bolesnica napipa svojim žicavim i uvijek polubudnim čulom. Iznad naših kreveta u spavaćoj sobi visila je slika anđela s velikim krilima koji je držao za rame plavokosog dječaka dok je preko slabog visećeg mostića prelazio provaliju. Mora da nisi odavno pio. Rode se spuštaše svojim hladnim memljivim sjenama na moj potiljak. Nije me toliko plašilo što ću biti grđen i žigosan sramotom. Na naš ulazak koji. mračan i ohlađen. Bio sam već unaprijed gost njene raskošne budućnosti kamo će ona.Kristina mi je pričala o nekim širinama u koje je željela jednoga dana da ode ne za nekom određenom ljubavi. Noge su mu bile sputane. unese u mene drhat koji samo još više uveća neprijatnosti pred kojima smo nas dvojica stajali. rastočen i ostavljen. drumovima u crnoj prašini. čizme izu na pragu i oprezno ih ponese u ruci pipajući kilavo drvene stepenice. Pa napravi kolebljivo još korak. digao sam vlažno olakšano lice. Ljudi me šutke gledaše. 59 — Mi nećemo nikuda otići. psećim zavijanjem. — Legli su. Malo zatim. pa da se svjetiljka odvrne i na nas dvojicu. slijepu od svjetla razobličenja. On nagonski i bez potrebe odmah s dvorišta pođe na prstima. za doživljajima kojima čovjek već u početku ne nazire dno i tako je to bila jedna naša sveta nedjelja zbliženja kada smo poslije toliko prozaičnih dana uspijevali živjeti najljepšim i najnevinijim u sebi. visokim trnovim rodinim . ubaljen.. iako je to bilo grešno. pošto jednom ode iz čitavog ovog prljavog i pokvarenog svijeta. povesti samo mene. nego iz ogromne ljubičaste žudnje za svijetom. ali se ništa ne dogodi i mi ne svla-čeći se. iziđe tetka s trnovom krunom i očima podžarenim krvlju. pošto ja nisam bio ni dovoljno lud niti toliko pijan da bi se obranio ravnodušnošću.

— Utroba mi se treskala kao kod nišćega koji plače u snu sklupčan na prašini. Ja se okrenuh i. usijeca u stražnjicu i sve one sluzave meke rascjepotine koje žena krije pod suknjom. izbrisah tlapnju i užurbano sam se probijao kroz gomilu djevojaka. raspuštene kose. poput prokletnika se vukoh na laktovima da poljubim krvav trag kuda je odmicala. Igrala je Novu godinu. »Budalo. još neuobličena i vižlasta. ¦— Možda bi zapalila. Vidio sam toliko puta kako je ista ova »gospojca« polažući nisko taj stari bicikl jer je bio muški. »Sic« mu je bio dug i oštar kao režanj lubenice i ja pomislih kako se on. Groktao sam grebući lice sam sebi: »Kukavico. zbog nečeg. I tko zna kako bi se produžilo ovo neugodno zagušljivo popodne da Miho. —¦ Spavaj —¦ reče prošavši pored mene i u tom trenutku ja ponovo spazih gvozdena vrata na Kričanovskoj kapeli raskriljena i pijedastal na oltaru odakle je ona sišla. ala si smiješan. a ona jednako odmicaše u dugoj prosjačkoj haljini ukočene kičme i ne okrećući glave.« Negdje ispod kuće pored klimave stolarske tezge. koji me s dvorišta pozva rukom i ustrča preskačući po dvije stube. pretovaren kao magarac da bih izazvao sažaljenje. da znaš. to mi se zgadi jer se i ona nabijala na sic i rekoh ljutito s namjerom da je izazovem: — Ona je najljepša djevojka u gradu. . Ja sam vikao: seljačka utvrdo. —. Lice mu je . Utvrda. — Gdje ti je cigara? — podigao sam pogled k njoj. Dopodne sam nasjekao gomilu drva i u velikim naramcima. Prolazili smo pored svijeta što je. povuče me za ruku i mi odmaknusmo ispred ostalih sestara koje su vikale i mahale za nama rukama. ti si me uvijek vodila iz prljavštine ovih popodneva. spazih da su joj noge iskrvavljene. Kroz bijele zdrave zube cijedio joj se osmijeh od koga uzdrhtah i ja se bacih do njene ruke i prozborih: 62 ¦— Vodi me. Ja pojmih da je zovem dižući vlažnu ispaćenu šiju koja se blistala u mraku. — Spavaj samo spavaj — prozbori onako kao što je inače govorila.gležnjeva koji su bili prljavi i grubi kao kod prosjakinja. ne donese uzbudljivu vijest da četrdeset hiljada četnika ide sa jugozapada i u . zvona. prinio nos da se osvjedočim i s užasnim gađenjem otkrio da je bilo istina što sam pretpostavljao. Pošto priđe sasvim blizu mrkim palcima do mojih očiju. sjedio ispred svojih kuća. uzviknu pomalo uvrijeđeno: — I Kristina ti je uobražena. Jednom sam (čini mi se). San mi je bio još svjež i ja se s uobraženim strahopoštovanjem uklanjah tetkinim pogledima. gurala pored sebe bicikl. zabacivala preko sica svoju široku svilenu suknju. plačući grozno i obilno. da zajaši.povlačenju pali i kolje sve pred sobom. prenesoh ih na verandu. Tamnosmeđe jabuke peta klackale su pod naborima ha61 ljine. dok je bicikl stajao prislonjen uza zid iza kuće. To ih je odobrovoljilo. Miho je iščezao još jutros. U hodniku nije bilo njegovih čizama ni kabanice. — Reci ovoj tamo s pletenicama: seljačka utvaro. Vidjeh još prljavi prevjes kombinea. počeh protiv običaja smotavati još toplu posteljinu i iznositi je na hodnik. na što se ona smijala hvatajući se za trbuh i presavijena tako posrtala je ispred mene. Najmlađa visoka. vašarskih horozova dok se ne nađoh na samotnom nasipu sijekovačke ceste. omotan nekom nezdravom vrućicom u bljutavim ustima. rastjerao ispred prozora kokoši i s neprijatnom krotkošću izbjegavao izravne susrete. kao gmaz i kobeljah se po prašini da smognem glasa. Bez oklijevanja se podigoh i da bih izbjegao prazna mjesta. Gospode. Sve poslove jutros izvodio sam s lukavim otezanjem: tako sam se.« A onda se umirdh. okrenuta leđima. budalo.. ruku složenih na nedjeljnim nadutim trbusima. hranio sam i pojio psa. i umivao temeljito. od kojih je najstarija niska i jedra.Gospode — uzviknuh — pa ona je. Mama mi uzgred reče vraćajući se s izapranim rubljem da sam podbuo i zapita me jesam li gladan. tako crn i ivičast. kukavico. Naredni susret bio je susret sa danom. Prazan. mut-noglav. svukavši na plot košulju. Vodile su me četiri djevojke. Kristina se pojavi iza ugla. pošto bi premetla nogu. Kako ti tako nešto pada na pamet.

bijaše ranjen u ruku. pušaka svakako iskrivljenih na leđima. Zut mladić. čizme su. iz buncanja zapadala u paniku. a ako je netko pretovaren zastao. tetka je kupila iz ormara i bala zlatninu i dokumenta suzeći posrtrance i za sebe. Prtili smo je nas četvoro kako bilo. Pred samu večer planu selo Grk oko sat hoda udaljeno odavde. njegov vrat bio je kao od bjelokosti i lice bi mu svaki čas preplavljao bol koji bi obeshrabrujuće pristizao iz rane. iako poprskane blatom po sarama. O bože. Kako srno svi išli za kolima. svježe izglačane šiljaste kape. Gornji red prozora odazivao se krvavim plamtećim odsjajem. Mama je htjela da pretre-semo ručak i ugasimo vatru. još uvijek zadržavale sjaj jutrošnje kreme. ako te ima«. uzvuče se gore hučući i udarajući se po klecavim koljenima stara pogurena gazdarica iz prizemlja. U selu se raštrkane grupice vojnika što su kroz žita i iz šumaraka neprestano prilazili. ruku je držao u zavoju obješenu o vrat i izgledao je blijed u licu i uzbuđen. svaki čas cupkale na tutu. seljaci su ostavljali motike. Mama je sva naježurena i s guščjom kožom na podlakticama blagoslivljala boga i molila da ih omete i skrene na drugu stranu. zabljeskaše debele zlokobne vode što su nadaleko okruživale usku istalasanu cestu nasipa preko Zasavice. Već nitko nije odgovarao na njena nesuvisla i dječja pitanja. Od neprestanog treskanja Kristini su preko dasaka visile noge obuvene u grube . proradiše sa svih strana seoski puteljci i prijeke stazice kroz žita. paradno i kico-šfci udešen. a mi smo krenuli pješice za kolima. drvosječe su se žurno vraćale s praznim zapregama. on se nesvjesno osvrtao kao da je tražio očima znak nekog olakšanja. napadno. U susjednom dvorištu neki su glasno dovikivali da je to daleko i do noći nikako ne mogu stići. Tetka zaplaka na kapiji okrenuvši se prema napuštenoj kući čija su okna još buktala. utegnut. dovedosmo pred vrata kola nastrta debelim slojem sijena i prekrivena mutalbima i sad je trebalo odozgo snijeti bolesnicu koja je uznemirena onim što se događalo okolo. On je stajao na raskršću visok. »Još nam samo to fali. ne obazirući se na muklu jeku što joj se valjala iz nosnica. na dnu svog zluradog likovanja bio istinski preplašen. Jedan mlad. Rekoh da ne treba stvarati pometnju dok ne vidimo šta će činiti ostali svijet. U takvoj atmosferi. Žene su čuvale pospanu isprepadanu djecu da ne skliznu s nasipa. još samo to. u jednom trenutku opsjednu me asocijaoija na sprovod. čitava bučna povorka zamotana u graju morala se zaustaviti na dužini od dva kilometra. Svijet se uznemirio po kućama.podrhtavalo. Okružili smo je zavežljajima robe i kantama masti. za noge i za ramena puštajući da se presavija. Kad smo već prošli raskršće i slili se u masu kola sa dozivanjem. viješću. Iz gornjih sela poslije podne povrvje gomila zblanutih izbjeglica s kolima. stasit. Vatre su izbijale jedna za drugom s različitih stanja i do mraka se sliše u širok i bijesan oganj 64 od koga je podrhtavao čitav zapadni horizont. Mrak pade gust. dječjim plakanjem. gud'ila je gutajući obilan promukao plač. o'dasvud zatvoren. Dječački krhak. Pred večer stadoše pristizati zajapurene i uprskane blatom grupice crnih ustaša što su pružale otpor rijetkim pucka-ranjem. jer ih je valjda bilo strah da odu za štalu nadomak šibi ju gdje iz njihovih naivnih predstava može ispasti četnik s nožem u zubima. Govorio je kratko i strogo se zagledao u lice nekome tko bi se interesirao podrobnije. znajući da smo među najisturenijim kućama sela. Zene su s dugim ubode-ničkim krikovima hitale bezglavo hvatajući se bez reda svega i ništa nisu dospijevale. izbrijani i uhranjeni na kućnoj zdjeli. govorile su cvokoćući potajno zubima. Plakala je krupno i potuljeno zaštićena muklom klepom šaraga. šarenim svežnjevi-ma. To su većinom bili novaci i mjesne ustaše. od koje sam se branio bliskim strahom. nemarno pregrnut raspasanom bluzom imao je košulju na prsima poškropljenu krvlju. Ovo je bilo nešto ozbiljno. bi nam malo lakše. Prijeteći i napušteno poigravale su sjenke visokih predmeta u raz-blaženoj tami dvorišta. stvoren za paniku i velike preokrete. rikom i mukom stoke slobodno zatje-rane ili vezane za kola. Prvi put otkako je Kristina pala na postelju. dječurlijom i kravama koje su baiagale u hodu. skupljaše na raskršću ispred džamije. Do popodne vjerojatno nijedan od njih nije toliko pucao osim na svadbi ili seoskim sijelima. Mama se prihra i pristavi kavu koju popiše užurbano. Kola se nisu mogla mimoilaziti. i to kao da na trenutak obodri duhove ošamu63 ćene i prestravljene prvom. nosnice su se žudno i uznemireno širile nad cigaretom i mislim da je on.

Ona mu nešto doviknu. Odzada su oni ispred i iza zida od ognja. Mirisalo je na kruh i svježu maju. Trebalo je dugo dok vrata proš'krgutaše i debela mala žena u noćnoj košulji pusti nas u hodnik popo-đen čistom ciglom. Neki su pozaspali na tovarima. Na zidovima prostrane kuhinje visilo je suđe. Mnogi su na širem -putu zavozili kola u stranu odustajući od daljnje jurnjave. čiji se dimnjak nazirao u mraku. slabo ali ustaljeno zasja pod cilindrom. čiji je zemljani pod bio zastrt kostrenim tkanicama. na što žena progega užurbano kukovima. Na nagradi nekih štala u dvorištu začu se komeša-nje. ali na širokom prostoru. Sa dubine začelja začula bi se vika. nepovjerljivi i prikriveno radoznali mirno stajali uz konje. Znaii 5 Zaustavljeni kalendar 65 smo da nismo još ni na kilometar do Sebastijanovića kuća gdje zasavički put izlazi na glavni. Noć ovdje stiže da bude ugodna i svjetlija. osobito kad se oglasi pas. žice za lupanje vrhnja i velike rebraste modle za kolače. Netko u cipelama stupi na ciglani puteljak i zagusti lavež koji se poklizdvao u jetko 66 zasopljemo cicanje. napolju se nazirala obična pomalo tmurna zora. a zbjeg se kreće polako i uz česte zastanke te se na tom sudbonosnom komadiću puta svašta može dogoditi. Nisam zapravo znao kuda idemo. Odsjev požara bi ponekad od natopljenih oblaka zadrhtao preko čitavih nebesa i ogledao se na vodi bez obala razlivenoj dokle oko siže i to bi unijelo užas u povorku ljudi što je gmizila oštricom tijesnog nasipa. Dok mi iziđosmo pred prag. Mi smo i dalje pratili kola. zatim opet mirno. Raspregnuše ih i šutke povedoše preko dvorišta u mrak. izmijenjaše cigarete. Ali najveću pometnju izazva vijest da su se četnici preko Grka probili na pravoslavno selo Liješće i odatle se približavaju glavnom cestom da nam presijeku put. U karakteristični starinski miris sobe. Ona nas zapita jesmo li gladni. jednim od onih jako strmih bočnih putova gnjecavih od gliba i donjom raskvašenom cestom ispred kuća do rastvorene kapije nekog salaša gdje zastadosmo uznemirivši psa. prenese se miris lijekova i sirćeta. pa se prenosila ovamo zajedno s oštrim topotom vojničkih cipela i zvukom opreme. oni su mrki. Neka patrola je žurila da pristigne naprijed bockajući sjajni šljunak na ivici nasipa slabim prizemnim svjetlom signalnih baterija. a gore nebeska maglina. Zidani štednjak imao je iznad . Rekoše da ima i ludih. pomete se njen mirni. pripušiše umivši trenutno zabrinuta lica u razgorenim dlanovima kočijaševih ruku i sada se žene popeše do njega na sjedište. ili je to nastupao njegov kraj. On je lajao mrzovoljno i hrapavo kao da je bez uzbuđenja kidao u sebi rite. a poslije toga u nastali muk ona dva puta dozva sluge sa štaglja. Cesta je sve više ličila na blatni tobogan po kome su u zatišju zvučno mljeli Obruči na točkovima. Visoki drveni krevet do ivice stranica zagušen nadu-tom perjanom posteljinom bijaše već raspremljen u postranjoj sobi sa ulazom iz hodnika. Nalikovalo je na dane stvaranja svijeta kada je dolje bila samo voda. Bili smo sada sasvim sigurni. ne preostaje nam drugo nego da se podavimo. Skrenuli smo negdje poslije ciglane. Oko ponoći ugledasmo lijevo i desno prve kuće spojene sa putom skelama. niz kutlača poredanih po veličini. Raspitivali su se o opasnosti i čekali neodlučno neki rasplet. Dok smo za dugim nepokrivenim stolom za čeljad srkali mlijeko zalijevajući prijatan kruh od kvasa. na to se ču cilik i lanac se obreza o drven upust kućare. Prozori su im bili osvijetljeni i pred vratnicama na daskama stajali su seljaci u noćnim haljinama pušeći u mraku. Tako je kroz histeričan otpor psa trajala tiha ponovljena lupa na prozor i diskretni pozivi razobličeni tišinom. a konji su učestano đubali kroz nozdrve i širili topao znoj s mokrih trbuha. Momci pomogoše kod prenošenja. decenijama ustaljeni raspored i na mjesto uklonjenog teškog stola unesoše široki kratkonogi stolac s lavorom mlake vode. s obje strane je voda i mrak i ako nam odsijeku još jedini spasonosni uzmak.vunene čarape. Kuća nas je nepovjerljivo dočekala. Pošto se ispesmo na visoki glavni nasip škrto. zasijaše svjetla zamračenih gradova. Kočijaš zaustavi kola. To je već prije bilo dogovoreno između njih. bez potrebe protra dlanove o košulju i s fenjerom iziđe u dvorište gdje je pas još uvijek izražavao nezadovoljstvo našim dolaskom. To izmoli kolebljivu svjetlost na dvorišnom prozoru niske i duge kuće koja se utrnu ili prituli. kad tetka kroz riječi natopljene blizinom ili već početkom plača objasni da imamo u kolima bolesnicu.

Njena niska tavanica. štale zasovljene kračunom. ispod štale se izvuče Bulika i srdačno nam se baci u noge cvileći i gladeći nam rebrima listove. Gledao sam kako se bijeli obruč poslije dva dima primače polovici cigarete. vječito aktualna tema našeg duha i sada to mogu . Znao sam kada je uzbuđen: nasjedao je na cigaru dugim gladnim gutljajima. Poslije opet stade razmišljati glasno: ¦—• Nismo sigurni da nisu prošli. Bez kokoši izgledalo je pusto. Ostali su netaknuti obruči prebačeni preko velike kapije. reče on. — Ja sam vojnik. — To nije zgodno — rekoh. Kod nas je sve bilo obično. On opruzi koljena. — Plašiš li se? — Bilo bi besmisleno da mi sad. složi ruke pod glavu i nastavi nešto što je maloprija-šnjom radnjom prekinuo. Kruta dugačka kapa pepela nakrivljena neznatno tvrdoglavo se držala usprkos finom podrhtavanjiu njegovih dimom osvojenih prsta. Samo ponekad nedjeljom štalske rupe ne zjape prema cesti.potpunoj besvijesti. pribra. mogla su se susresti uz put. šta misliš ako netko bane? Selo je doista bilo bezljudno. kažem.dviju pećnica crvenu bakarnu slavinu za ključalu vodu. ali ono sad uđe u moje kratko poremećeno sjećanje kao znak upozorenja i odjednom neprozirni sloj pod kojim su meko drijemali moji udovi posta tanji. Kao vojnik silio sam se da činjenicu nestajanja primim barem bez toliko dramatike koliko bi odgovaralo mom opiranju. Vojnike bi prerezali. — Je li danas nedjelja? — Ne znam. evo ovog popodneva. — Tražit će nas — reče. u vojničkom sam. ugasi opušak o dasku na podu brecnuvši se nepotrebno poslije toga. On se diže gonjen nemirom koji mu je okopnio san i otkri krajičak botane zavjese na prozorima okrenutim u onom pravcu odakle je sinoć dolazilo crvenilo požara. Poslije uzdahnu i poče dublje disati. bio je san. U to sam uvjeren. Tijelo mi se već drvenik) kao da su mi sahnuli nervi. Jedva sam uspio da razvij em dušek i tako bez otpora opru-žasmo se na leđa. recimo. Tek po kakva seljačka kola koja poslije vijesti 0 normalizaciji prilika nisu u razdanje s prtljagom krenula nazad u svoja sela. — A sutra? — Bilo bi besmisleno. presijeku grkljan. Ništa nije mogao vidjeti. Zapadao sam u nedoumicu kamo sam to dospio poslije noćašnjeg trupkanja iza kola i ta moja zaustavljena misao sva je kao spužva bila natopljena snom. Zapravo. dolafi i grubo tesane klupe djelovale su umirujuće. gdje se osjećao zagušljiv kiseo zadah. Tek pošto progovorismo. To nisam primijetio kad smo prolazili. Samo zgulismo cipele. 68 — Pa svejedno je ako su prošli. 67 fI Po nekom drugom danu u kome je sve bilo izvrnuto. otuđeno i vremenski jako udaljeno. pa uvidjevši da u blizini nema nikoga tko bi miu mogao prigovoriti. Prozori bijahu zatvoreni. mnogo sam razmišljao. Nas dvojica se zgle-dasmo i odmah pohitasmo da to ispričamo žurbom. Vraćao sam se putem kuda smo jutros došli ovamo. Opazih kako pepelna ćuba otpade i rasu se po njegovoj bluzi. Pratio nas je do praga gdje se obrecnu. mali predah u . — Ako netko dođe — prodrma me za ruku. Dohvati naslijepo prstima kutiju i pripali. okrenu se licem izravno prema meni: — plašim se. — Ti me zapravo pitaš da li se plašim. kao kad mrtvac leži u kući spreman da ga iznesu u napučeno dvorište. Vrati se i leže ne ispravljajući koljena. Postaja. pobode tupu njušku uvis. Prvo što nam je palo na pamet kad smo stupili u sobu. Razmišljao sam o tome prije. Sunce se čak i oko podne nerasanjeno i u tupim obvidicima rasprostiraše po dvorištu. mučan lavež. Dugo sam se udaljavao i približavao onome što je središnja. potegnu slinavim nosnicama neku slutnju što se još uvijek nadvijala nad našom kućom 1 pusti iz trbuha dug. mi se uobičajenim i tek pomalo poremećenim kanalima života vratismo kući. čuješ.

— Ja ne volim život — rekoh. Bio je potpuno zaokupljen sobom. ležeći sada negdje duboko zavučen pod štalom. da pravimo gluposti. — Misliš? — prošaputa. Možda je netko vidio kad smo ušli. Bili smo kao usred groblja na koje se suno-vraćuje večer. Možda se to dogodilo baš sad. — Kako možeš voljeti nešto što je još tko zna kako ispred nas. Pas se nije ni jednom oglasio. — Ima li možda neke hrabrosti koja je vrlina? — Ima. ne zacvili. jer zamračuje život. Poslije povišenog govora bio je vidljivo uzbuđen. đavo da ga nosi? Om se odupre na lakat i ponovno izvrnu vrat u pravcu uličnih prozora. Gornja usnica mu je šiljato nasjedala iznad donje. —• Ja poznajem samo prošlost koja nije život. — Možda je. 69 — Zašto nema svijeta u selu.? Kad ugleda prst na mojim ustima. šta misliš koje je vrijeme. Pogledao sam ga. — Kako nešto ne pisne. kako ne zapuca — prošaptao sam bijesno. Ne vidim kakvog smisla ima smjelost protiv bombi. svaka hrabrost je to. naglo probuđen iz usredotočenosti. Pas nas je mogao otkriti da nije bio isprepadan bliskom pucnjavom i panikom prošla dva dana. — Ja poznajem život. — Ti si pesimista — zaključi on tužno. osim podmuklog nepodnošljivog kontinuiteta. — On s nasladom uzdahnu i pogleda me u toku nekog razvedravanja što mu je odjednom obuzelo lice. bez glasnih dvorišta unaokolo. gotovo uobraženih zvukova koji su izobličeno padali u zamku ovog praznog prostora. bez pjesme. bez ičega čime bi bio mjeren. ne vidi ništa izvan same sebe. ušuti. . — Ja idem — uzviknu ljutito. — Ja bih čekao da se smrači — predložili lijeno. Sasvim tiho otkačio sam žičani zaponac i ispruženim vrhom cipele dohvatio nisko tlo. ali to je ipak zgodnije da ne uznemirivamo psa. — Nemoj. Svaka. — Nećemo putem. pomogao sam njemu i samo prividno priklonio prozorska krila. — Sam? Posuti.. dan se tmuo u oknima.plašim se. nedostatku da zorno predoče najskoriji čin.sasvim sigurno reći: . Tako smo dočekali večer. — Pištolj nije kod tebe? On ništa ne odgovori. moj sat je noćas stao. Sa zauzdanim odgovorom pođe s čizmama do ležaja i obu ih napinjući vrat. Htjedoh izaći na verandu. ali mi on kriveći lice zasmeta dlanom. Ponovi to uvjerljivije i sporije stavljajući na tlo svaku riječ kao kamenje u temelj: ja poznajem život. zastade i nakrivi nedužno i teatralno uvrijeđeno glavu podbočivši se mlitavo rukom. Ali ona je ludost. Cuo sam kako ljudi kažu: ne plašim se bombi i ostaju mirni u kuknjavi sirena. — Vrijeme je — rekoh. — A sada. kažem. 70 Kristina je još noćas mogla umrijeti. To ga obode. To je defekt iz koga proistječe hrabrost. mahnito me osinu i isprazni na meni svoj jed. Noć — to je već igra u kojoj ne moramo sve staviti na kocku. mesnati dlanovi slomljeno su visili preko koljena — činilo se kao da će za koji trenutak sav utonuti sam u sebe. molim te. Ona je vrijedna divljenja. —• Ja ga volim. Mislim da se radi o jednom nesporazumu. Neko određeno vrijeme smo s mučnom napetošću išli za žicom malih. Već sam bio ozlojođen spuštanjem mraka i tom nepomičnom izazivačkom tišinom na kojoj smo ležali nasukani. Vratio sam se i kao osujećena zmija sklupčao se na dušek.. Njegov pogled. čestih. skoči i pođe prema svojim čizmama. Utoliko je vrlina. Sići ćemo u hodnik i izaći kroz baštanski prozor. Tako ostade zadihan s rukama preko koljena piljeći tupo u pod ispred sebe. — Slušaj — rekoh odlučno — ne želim da se utrkujem s njihovim mecima usred bijela dana.

mama je tiho i pomalo kuljala na smrznutu . a u krutim. Kristina umire. Ležala je na leđima glave prkosno zabačene k zidu i njihala ju je zijevajući. Nadao sam se da nikoga nećemo sresti. 72 Gazdarica reče da oni ne bježe od uzbune. Sto se dan više razvijao. a ako je sudbina. obojica omktavismo hod. Ne znam zašto su prerano pokušali da joj u odsutne ruke uvale svijeću. Nakon vjerojatno više od dva sata hoda po preča-cima i stranputicama ugledasmo prve osvijetljene kuće. — Ja sam u vojničkom. Stanje je bilo nepromijenjeno. Napokon prozoru priđe žena spuštenih pletenica u raspojasanoj rubači koja joj olbnaživaše vrat.Preko krompirišta zaklonjenog voćnjakom izišli smo na puteljak koji je kroz nisku pšenicu vodio do raskršća. sve jače me obuzimala jeza. ako bi goniči bili bez konja. To je bio onaj sumanut plač pun neznanja šta će se i kud će se i u isto vrijeme zaliven svim razjapljenim grotlom slobodno razvikanog bola i praznine što se javljala. Nabrana ramena bila su joj požudno jedra. koje se nije poboljšavalo i na opiranja. kroz nasad potrkljanog graha i legoh u ćubu visoke konoplje. I koso zjapnut đeram nalikovao mi je na top i u dnu dvorišta bačeni plugovi i gvožđarija — na vojnu opremu. Klimao je glavom i zurio iznad netaknute večere. 71 Ostajalo je problematično samo to kako ćemo prijeći Zasavicu. Kao za spasenje. Umirala je dugo i jednoliko. Uskoro se domakoše suncu i dan zapade u prijatan hlad pun neprobojne sigurnosti. Bili smo nadomak protuavionskih bitnica. još očajnije prazneći se da se što prije izmetne iz ove panike u kojoj smo svi nasrtali da je povratimo nazad. Zatim prestade trzanje. popodne se od jugozapada ukazaše bijele sante oblaka. Bez obzira na njeno stanje. posezala joj rukama za ramenima potonulim u agoničnu borbu i hropac kao da je htjela da je dozove i rastrijezni. U tom slučaju preostajalo bi nam jedino da u dva skoka polegnemo u mlado gusto žito. Ona ne smije napuštati imanje kad okolo kruži toliko vojske i beskućnika. Vidio sam samo kako se sjene nečijih glava i ramena njišu stropom. štalama i gospodarskim zgradama. « sa prvim slogom neobično naglašenim. Vrati se u hodnik i proguta nadošli zalogaj plača. Isplovi napadno i opasno otvoreno dvorište kao kasarnama opkoljeno. nato-varismo je u kola i vratismo kući. a plašio sam se više od svega onog vrveža svijeta koga sirene iščibukaju iz predgrađa. Prije ponoći stigosmo na salaš. kao što predviđah. Mlađi brat je molio litanije umirućih prekinuvši krunicu. pošto je već bila krajnje izmučena. Osvanu vedar dan s nebom modrim poput okna. svaki čas sam očekivao kad će se pojaviti lovci. Mama je četveronoške bauljala između naših postelja i budila nas: »Djeco. Popodne na trenutke nikoga nije poznavala. Izvrdavanja nije moglo biti. Pekao ju je proliven vruć parafin i ona trenutak zadrži trzaj i lijepo se osvrnu na uzvitlan plamen. Bilo je očigledno da smo prešli iz područja gluhoće u toplo ljudsko naselje. Evo ti moj pištolj. Jedan trenutak se prekinu vrisak koji nas zate-če u različitim pozama: tetku kako leži na njoj i sad već klonulo i beznadno je doziva »Kristina . Išle su brzo i zaposjedale široko ravničarsko nebo. Miho ode u sobu pred njen krevet i promatrao ju je dok se ustrajno borila s kratkim udarcima disanja. zgodnije je da ti odeš. To sam mu kazao. dosta su daleko. gdje su se u mraku nazirala nastršena kola. Zla slutnja baci nas na noge.. koju je ponavljao ustrajno od ponoći. Dođe mi smiješan trag koji su naša kola nasumce upisala u mraku prethodne noći. počela je umirati. Onda nastavi umirati još strasnije. odljepljujući naše tremljive ruke od češa-nja. sine. Cestom smo se poslužili svega trideset koraka i čim osjetismo pod nogama travu nekog širokog dvorišta. sve šupljine ostadoše napola otvorene. crni. hitri. mogu poginuti i nakraj svijeta. Lavež mu je bio suho poslovan. Istu noć. Ako se odvojimo od kopna i zaputimo uskom prevlakom. Mati nije dopuštala ni da se rasanimo. Mogli smo još i bježati. još daleko od svanuća. zaigrali smo na rizik sa svojom sudbinom. Svjetiljka je vjerojatno stajala na stolu. dočeka pas. bacala pred mučan prizor Kristininog umiranja. već umirućim očima nabubriše se dvije suze. Iz vedrog neba kao sa kišom načete cakline leda slivala se u moje živce mrzloća. Primakoh se iz povrtnjaka. Tetka je nasrtala na nju. brzi kao kopči. U dvorištu me. naša Kristina umire«. ali ipak na vratima se pomoli starija žena koja reče da »ništa nema« i da su njihovi ljudi sada došli preko Zasavice. vruće nas je.

velika kuhanja. gurao me putovima kojima inače po svojoj volji 75 nikada ne bih prošao stupajući i sam u susret strahu i smrti. Ne skidajući očiju s njega. U drugi tjedan unijela je svoj veliki križ i ovog trenutka leži ravnodušna prema tome šta ćemo misliti o njoj. Stavili su joj sav nakit i okružili jorgovanom. vodio nas je kroz praznu zemlju nesnalaženja. uređivanje soba. Učini mi se da sva zemlja kulja maglinama i čupercima crnih dimova iz kojih će se roditi ispaćeno i nakazno jutro. Ona poslovna atmosfera što obuzme kuću poslije smrti. poravnat mir. nju koja ih je često psovala voleći ovu prljavu mukotrpnu zemlju i sve 74 što raste iz nje stremeći prema nebesima da bi joj se opet vratilo. svu raskravljenu bolom i nekom istinskom punovatom toplotom. i molio je glasno i jednoliko. gdje ćemo se svi ujediniti. čujem. Napolju vlažno zamirisa na jug koji je niske pare progonio voćnjacima. ona fotografija za okruglim stolom pod dračom ispred naše kuće u kojoj je Kristina. opkoljena nama u crnim samtanim odijelima zadržala jedan svoj karakterističan izraz s obrazima nadutim od smijeha. neupadljivo uplakan. Preko svih crvenih mora prevodila nas je ta djevojka svojom hra-brošću da se smije. iz ruku krajnje nemarno ostavljenih na pokrivaču. Tako. Jedino mami koja tuda prođe reče potišteno: »Ja ne smijem ići. u isti taj koga smo u molitvama zazivali. do odra. napuštanja kamo je zaplovila uporno i neizbježno okružavana prosvijetljenim društvom iz litanija za mrtve. vuklo u velik. Možda previše glasno za čovjeka: tek sada je . ne znajući šta da činimo i ne mireći se da je naša uloga tu prestala. Trebao je neko otići da javi kumovima. njenu prošlost koja je za 73 nju bila život. ali se vrati iz dvorišta i zastade na kraju stubišne ograde bez objašnjenja. a koji je u ovom trenutku iz svega izbijao. Mislim da nam je u želucima tada bio neki trpki kruh od kukuruznih mekinja. Brat je sada prišao do njena kreveta. umotao u kabanicu i izišao dolje. Pas je jako zavijao. Svatko je čitav dan imao pune ruke posla i nije dospijevao da misli o glavnom koje će nastupiti poslije kada nas napusti i ''bolesnik i posjete i sami se sa svojom prazninom kao sa svježom ranom zatvorimo u četiri zida. žamor.površinu. Obukli su joj njenu plavu haljinu od čipke kroz koju je neukusno probijalo prisustvo donjeg veša na mrtvom izbolovanom tijelu. pa pred našim opustošenim pogledom zadrhtaše slike ljetnih predvečerja u Donjem Vakufu i oživi. još vlažnim od rose. Oni su trebali da je prime k sebi. Postepeno oni se podavaše njegovoj molitvi uviđajući u tom malom mršavom i tihom dječaku koji je čitavo vrijeme činio nešto za što mi ostali nismo imali poziva i snage — obrise božanskog poslaništva i ostadoše nijeme. Miho je jecao do prozora. primanje svijeta. upalili su svjetiljku oživjevši malo dvorište. Taj dan mi je donio mnogo iznenađenja. mama priđe i stavi mu preko ramena kaput. okupaše je i pre-nesoše na dugi stol nasred sobe. prido-lijevajući tamo gdje bi ugustila kuknjava naših majki koja je već sam čin. posebno za mene. uvjerili koliko je ona od prvog trenutka počela trpi ti kraj. . iz plećki žudno prikovanih za tlo. pravila nedostojnim. dolje su shvatili šta se dogodilo. velike nevjerne Tome. Miho se spremio. mnogo novih slika. dvorišta.« Pred svanuće se prihvatiše posla. Otići će netko drugi. razroke s praznim ugodno osušenim očima. ponekad dobro nađene riječi utjehe — odvuče čovjeka od same strahote događaja. Iz Kristininih klonulih očiju. ah su se vjerojatno muhali ne poznavajući naših običaja u takvim prilikama i prođe više od pola sata dok se ne otvoriše donja vrata i iziđe netko od muških ili gostiju da umiri psa. a sada je ležala pobijeđena trzajima sa svojom budućnošću koja je trebala da bude život.postalo jasno da je ona strašna gnjavaža bila istina da bismo se nas dvojica. pošto je on to sasvim sigurno bio. dok stajasmo ovako zbunjeni premišljajući ćudljivost njene smrti kao odluku da nas porazno uvjeri. grča i okamenjenosti ovaj dječak što je godinama živio iza naših pažnji. iz napuštanja. Sve je već bilo gotovo i silom ih je protiv njihova uništilačikog uvjerenja da treba kliještima čupati svoje vlastito meso.

pokazao je bijelom beskrvnom rukom. pa sad izvolite. Tko je bio siguran da ovog trena slučaj nije započeo nad nama svoju kobnu i ironičnu igru. ona je jednako gledala. letimično i sa strahom da nas u poslu ne ometu sirene. koji nas se mnogo ne tiče. Kratko nam je. Oko podne se već nije moglo dugo izdržati u sobi i svijet poče silaziti u dvorište.s b 'isjas iumoaoS kasnije — to je sasvim sporedno. On ništa nije prigovarao. smrtne i same u službi smrti.s uepaC ap o. kuda su se jedva valjala kola nalijepljena dignutom zemljom. diže se kovitlac zapomaganja i tetku silom moraše odvajati da ne dotiče usnama već guboćom načeto lice. postavljao pitanja: križ. na čistini načičkanoj srušenim bunkerima zateče nas uzbuna. draga gospodo. Pretjerano dugo puzili smo kroz selo. vijenac. Kao za nesreću. on je. ostale usluge ništa. nadmoćno toplo zahuknut. nas dvojica bližili smo se velikom gradu gdje treba da kupimo pristojan sanduk. —¦ Pa je li to moguće? —¦ reče. Ja sam još jutros na nekoliko mjesta polijepio osmrtnice s njenim imenom. na samim štandovima raspitujući se o građi i cijeni. gledali kako crni kopči obrušavaju na Korače i dižu iza sebe ogromne virove eksplozije. Okolo bijahu sve muslimanska djeca pa sam skupa s braćom na čelu sprovoda nosio hrastov 77 križ sa trakama. Sanduke smo prvo razgledali. nasmijehnuvši se odgovorio da su svi sanduci od drveta. svi od papira. 76 Ujutro se s mirisom jorgovana. sa profesionalnom mekoćom saučešća u glasu.Prošli smo nekim tijesnim sponama okruženim glavatim vrbama do rijeke. I kad sam sišao s plota na koji sam se bio popeo do bolje obavim svoj posao. Bila je krojačica i nedjeljom popodne same. počeo miješati truli zadah. Dok sam pribadao slabe rajsnegle u sipku koru nekog drveta na raskršću. prepoznala me s osmijehom koji mi je dobro oživljavao njen nešto svježiji lik. Mogli su nas raskomadati nasred vode bespomoćne. koje su neprestano mijenjali i obnavljali. To bi popraćeno prolaznim uzbuđenjem. Kao kroz maglu sjećao sam se da je dolazila ranije kod nas u prijašnju kuću srušenu 'bombama i s večera pod uličnim prozorom stajala s Kristinom. Kazao je samo »molim lijepo-« i prihvatio je notes da ispiše račun. s dosadnim budilnikom na kredencu. priđe mi s leđa ispijena pogurena žena s vrlo debelim lećama. Iako su kante vode stajale ispod odra da apsorbiraju zadah gnjileži. Kristina joj je govorila o nekoj velikoj sreći od muških stopa. Ona se otkameni i privuče moju glavu. lošiji. na tom mjestu u okuci široke kao more. Zblanuto zvono sa seoske kapele upletalo mi se u korake. I kad je sahranismo. Kola su trebala da ga pod večer prevezu u selo. Zatim su se naduli i očni kapci i po licu i vratu izbile su mrlje gnjile modre boje. Mokrom krpom neprestano su joj brisali ćurke prevrele krvi koja je opsjedala sve šupljine njena tijela. A ja sam se pribojavao osvete. Sunce je peklo. u koju ja nikada nisam vjerovao. Neprekidno. Na toplom danu usne su joj pocrnjele i buknule napuknuvši kao mesnata zrela šljiva. žene ozbiljnošću nastojale da pokore radoznalost. nagovaranju i manirima poštedio nas je od neukusnih uživljavanja u ovoj inače ogavnoj trgovini i na naš zahtjev da želimo neki bolji kovčeg. Trepćući ispod naočala. još smo sjeli na neku zakusku kod njenog kuma u blizini groblja. bolji. prema rubrikama. Blatnim nasipom. naša pratnja — ništa. Imala je neko poljačko prezime. Bila je ružna i neumjesno smiješna s tim Ibimibo usnama. i s tremom se otisnuli na pučiniu. tih. Na sprovodu je gubila pravac i neprestano je povlačila maramicu pod svoja debela stakla. Ukrasi su. svi mogu od-ignjp b aCuđ o%sau xmuna. a Miho je na svako od njih odgovarao sa da ili ne. popričasmo o sudbini. Netko od bliže rodbine predloži da se sanduk poklopi. su mi u ušima zujali avioni. kada od borovnice i snažnog parfemskog ekstrakta koji je neko salio u njenu kosu. pa smo bez velikog straha kao daleki spektakl. Mi smo izabrali jedan od smeđe ulaštene hrastovine. specijalne kite cvijeća. probijao ispod debelih teških mirisa cvijeća. gatale su u grah. Vlasnik tvrtke u crnom. o volji božjoj i u predvečerje gazeći skorenu ilovaču potuljeno se . elegantan. tako svi na okupu. Seljani su skidali kape. Poslije smo u gradu saznali da su uništili transport morskih mina. glazba — to ništa.

opet stupiti među nas. tim gajevima. opasana vodama. u početku bojažljivo i nepovjerljivo. ljudski slabi i podložni kolebanjima. kao za protivštinu tolikim oštrim i nepravilnim oblicima iznakaženog željeza i slomljenih zidova. Samo time njena ri-ješenost uvjeravanja nije iz nekog razloga prestala. isplakanošću i svetačkom hodočasničkom prašinom na crnim čarapama. smetnuli smo s uma čemu ga dugujemo i upravo toj daljini na kojoj je ona. kroz tu ženu koje nema. zaboravili na dane velikih patnji. cvijećem. presretno je smanjivao smjer za račun mladih stabljika u baštama. sa nedjeljnim svijećama. Počeli smo polako da se zaboravljamo. manje bliske. s jeseni i proljeća punom uspavljujućeg onozem-skog uštimavanja tulavaca. Sve crne prosušene i one nevidljive staze i naša iščekivanja. šutnja na našim ustima čekala je povratak Kristine. čačkale su prstima naibuhnuto tijelo lijeha i na kućnim pragovima držale izvrnute tepsije s tek izvađenim kruhom. čula strave i postepeno se vraćalo povjerenje prema zemlji. Svi smo mi vrlo brzo.vratismo kući dubeći u teškoj odasvud zatvorenoj budućnosti putove kojima ćemo se razbježati jedno od drugoga. Na jednu vrlo 79 jednostavnu formulu moglo se svesti sve što je postojalo. i naši nepomični položaji osjećali su nedostatak Kristine. pa kad su vidjeli da flora ne kasni nego šupljine u vidicima i prolaze između bašta zasipa smetovima zelenila. mi smo se odrekli upravo onoga što nas je u prošlosti povezivalo. Jedva smo ođleđivali od neke užasnutosti udove i nalazili s vremena na vrijeme put jedni do drugih. Ona je doista bila iščezla uvrijeđena mojom i Mi-hinom nevjerom. malo dirljivo i odmah zatim praktično odbacujući patetiku. jedno nezavisno od drugoga. Iz iste te zemlje u čije srce su težili živi i mrtvi dizale su se kuće. i prošlost i sadašnjost. I kako se tu čovjek opet nalazio u slatkom pozivu posrednika. 78 KRISTINA POST MORTEM Sve nas je. odvratno sujetni na život. više ili manje slične njoj. čudnovato što se sve to događalo na ne baš velikoj udaljenosti od nje usprkos onoj beznadnoj vezi koju je tetka. umanjivali smo snagu njegovih . zaturili smo svjedočanstva o tome koliko smo u patnjama veličali svoju ljudsku zbliženost. obnovili susjedstva. uboli lopate u zemlju i nisu se mogli pribrati. ona je tvrdoglavo ostajala u džbunju. Svijet se počeo igrati života. i oni stidljivo prihvatiše igru kao djeca nanovo iscrtane škole po cestama. Ljudi su promijenili navike. taj čovjek. počelo tištati uvjerenje da smo Kristini učinili neku nepravdu kad je ostala uporno u istom onom selu gdje se završio rat. Privikavali su se na plodove kao suputnike čovjekove i ljubazne. najnaravnije mjerače vremena. tim putovima pored obrnute slike naći u barama gdje je ona odlučila zauvijek ostati. putu neizbježnog plođenja kao neki žrec sjemenja. iza čupavog šubarskog krzna gajeva. povukli smo se i kurvanjsiki i nečasno okrenuli 80 leđa najglasnijim zakletvama i obećanjima. inače toliko isplašen prerastanjem vremena i stvari. Pošto je skupa sa sredinom proljeća sve uvjerljivo zašlo u zbivanje bez nomadske nesigurnosti. Ljudi su izvana okrečili kuće. srebrnim i neprebrodivim. doklackali se baš toga proljeća sporim seljačkim kolima sa pregršti šarenih stvari i odmah su založili dimnjake. na pretvaranje u zemlju i obnavljanje iz nje. Kao stvrdnuta kora. toliko meki i nježni pupovi — predali smo se varljivoj misli da će. održavala s njom. On. i razaranje i život. putu susjedstvu Peje Katanovića i ritu. Odajući se naviknutosti na život bez groze. umorna i unutarnje duboko utješena. ali prisutna u strujanjima što su se upravo tamo začinjala. Ipak su oblačni dani s gadnim naplavinama nepomičnih beskišnih oblaka vraćali smirenje i tako je ostalo dugo preko svih uvjeravanja i uviđanja kod svijeta koji se nije mogao odreći sama sebe. neke pjesme su preko noći ispunili drugim riječima. Žene su gladile u dopodnevnim sunčanim smilovanjima nekako prejako zelena pera mladoga luka. Cini se da su nevidljive niti prijateljstva i krvne veze vodile kroz nju. pošto završi šalu svoga bijega. kao mag rasta i mam-ljenja koji budno prati sve mijene i ćudljive redoslijede klima. zacrtali međe. tako je to učinila u šali i odlučno da poslije više nije moglo biti sumnje. preko svake mjere odana stvarima. Za sve nas. grohnula i zauvijek obučena u crno. Grad je još bio pun ruševina. a Kristina se nije vraćala. a bili su.

oko koje smo bili skupljeni. jedanaeste godine uspjela je da se razasije po svim našim porodičnim fotografijama iz Vakufa. postala je neka naša sezonska navika i preko čitave godine je čekala jednako svježa praznina što je mogla biti odmijenjena jedino njome. evo sada. Sada mi je bila jasna i njena sigurnost i bezbolni dert prega-ranja. Jedva sam. Nedaleko iza prve ižbočine. Iza vaših leđa taj cinizam otvorenog rascvjetavanja. ukrašene . nisu donijela nikakva otkrića osim tvrde i lude utjehe. a s prvim godinama djevojaštva. kad sam vidio da tetkina predana hodočašća. strpljenja i dobrote. vidite. sve strpljivo i stvaralački uporno do prvog prozirno zelenog lišća koje još nosi tragove zgužvanih nabora kao svilene maramice tek isukane iz mađioničareva čarobnog štapića. nijema od senilne vjere. ili samo kao obična žudna praznina koja je. bez obilježja. Bio sam daleko od dimnjaka i zvonika koji su izranjajući iz zasljepljivog staniola razlivenih rukavaca nalikovali na jarbole i vjetrohvate 'potonulog broda. Posljednji čin te bezazlene igre nad ponorom totalnog nestajanja završio se otjelovljenim riječima: »Uskratit ću vam i same sebe. uvijek sam to odlično slutio. ćelave od sastrugane ilovače. kao šljokicama. Drugog proljeća. Eto. jedino po slutnji. vagonski. od izluđivanja i da postane istinski tražena izvan pomisli na korist. Ovaj pravac vodio je u život. Već poslije desete. od ljubavi. Svi istinski heroji. sa naopako okrenutim širokim i iskrcanim biljezima. ja koja sam vas vodila iz kaosa i skrutnjavanja i izvela vas. sačuvali živote. obrubljena bolom. kao neka do tada neuobičajena svilena haljina obješena u ormaru. kao što je uvijek željela. sela kilometrima bespuća udaljena unaokolo. kud god sam se kretao. pošao sam sam da je tražim. izvori njena smijeha. kao kapetani vjenčani za brodove. taj blud vatre i razvijanja. išli ste uz mene misleći samo na sebe. slijedio srebrne ivice ribnjaka i s prijatnom vrtoglavicom topao i oznojen od osnaženog sunca zastajao pred skelama. znala sam da ću zauvijek tamo ostati. kakav je bila Kristina. neznan i prepriječen međama i vodama suprotan do najvećih dimenzija razmahanim mlakim proljetnim vjetrovima od čijih naleta se odmotavaju pupovi. Tražite me. Niste se osvrtali. Nisam mogao ponekad razlučiti u tim odjecima upitnu od zapovjedne nijanse. nebo i postojanje. Ja sam jedini znao.« Kao da se vjetar ovio odjekom tih riječi u uzvitlanim gajevima. Život je u njima još trajao u obliku dima. bilo tako veće i superiornije od svoje svrhe: čamac kojim se trebalo prevesti. Nevidljiva kemikalija u njemu usavršava retuš iz crnih tek potencijalnih oblika. Samo je uvijek morala krasti da bi osvojila prostor u zabludi da nije imala strasti. umiru sa svojim vremenom. Samo meni je jednom rekla u snu: »Sad idite sami. Jer se moglo postojati na početku kao i na kraju tamo gdje smo potajno pretpostavljali da se nalazila Kristina. A sada? Sta sada? Tražite me. lanci kojima je bio vezan džinovski. Tek iz blizine mogli su se otkriti bijeli frizovi zidova i kojekako kao u marcipansku kućicu usađeni prozori naprosto progutani sporednim i drugostepenim — velikom crnom gljivom zaštitnicom između njih. bez suputnika. s mijehom od nađute košulje. sa nekih slučajnih putovanja u Sloveniju. uzdrhtali i razmaženi nad svojim životima. Ona je imala sposobnost poprimanja različitih nestalnih i zbunjujućih oblika: kao položaj slike na zidu. Sve je. dizao se odmah iz tla crn razlepućen krov. Vratili ste se bez mene. ja vam više nisam potrebna. Sve je proizlazilo iz jednog užasnog rješenja stvorenog odmah u početku: da na kraju sve uzme odjednom od prostora. koje su kod nje počele po strani od moga sjećanja. životinje. Nepostojane i varljive lente odraza nadnosile su se iznad njih. pretežak od naljevene vode. U ovom miru svog divljeg cvetanja između braće obrtnika i mesarskih pomoćnika.« Morala je ostati da izravna neke račune iza nas. ona je strasnim staklenim smijehom i plačem išla dotičući kosom ili novom haljinom pojedine svoje preobražaje.^ 82 »Vi površni i samoljubljivi. pred pragom lucidnog buncanja. Broda. da je preko svakog zadovoljstva ili uskraćivanja usta jao bitni dio Kristine. preko nježnih do potpunog predavanja mekih strnjika. neprimjetno ostvaren pomakom njene ruke.razloga i pozlijedili ne-vjericu u nju. To je isti taj 6 Zaustavljeni kalendar 81 put nedjeljnih tetkinih bauljanja. od godišnjih doba. Jedino tako se i moglo tragati za Kristinom.

škaricama ptičijih kljunova. On je sve više utanjao a mogila Kristinina, sva od ogromnih zračnih pokreta, od svijetle promaje koja je isticala iza tih iskrcanih letvica granica sa nečim što ibi se moglo bezgranično odmotavati i razuđivati pred našim očima — ta brenčava kupola pod čijom su se svježom toplotom legle larve i išao strastan šapat buđenja prema gore —• sve je dostojanstvenije i nepobjedljivije izrastalo. Tolika širina, tolika podatna plavooka praznina bila je namijenjena sjećanju. Počivala je na zemlji koja ju je odasvud dočekivala, udovički mrka bezbolna, čista od zlopamćenja, posvećena sama sebi u spontanom nadolasku zacjeljiva-nja. Kroz taj gornji počišćeni tavan plovila su do ras-prskavanja napeta platna aprilskih talasa. Izbijali su bučno iz tla, kao udari, kao opojni etemi glasovi kod star-tovanja velikih mašina i svrdlaste odlazili do neke visine odakle bi se uključivali u horizontalno jedrenje. Vidio sam kako u šiblju ostaju u toj zagrcavajućoj smjeni predaha pokidani konci Kristininih poruka. Već sam se nalazio u njenoj sferi, mek i zahuknut srećom njene djelotvorne blizine, okružen jednom moćnom istovremenošću mog i njenog života dok se kupola iznad mojih ramena počela smanjivati i ulaziti u mene. I tu negdje bez prolaza počelo se gubiti značenje kalendara i sata, sjećanje 83 je učinilo svojim cestu, crvenu i zarulbljenu s krajeva lopatama i čvrstom niskom travom, jedno pedesetak koraka u uvredljivo oštrom pravcu prema šumi. Sadašnje ili prijašnje znanje: tu je, lijevo, iznenadan, tanak i išiban kolskim tragovima, nagnut prilaz do utvaja. Voda pomjera osnove gore zelene, dolje po slojevima zakajmače-ne trake, čitav ševar, vječita opomena melankolije, odazove se i pritajuje, pasivna ukleta igračka vjetra, odraza i šljuka. Još malo i tu je već sasvim počinjala jedna Kristinina stvarnost. Jedno čekanje skeledžije u izvehtje-lom sivom, izobličenom šeširu ispod koga je samo svojim čekinjastim dijelom izbijalo lice. Nalikovao je na povampirenog viteza skitnicu sa neke Diirerove gravire. Kao da ne raspolaže ni pogledom ni glasom, s ravnomjernošću starog šlkripavog stroja ubadao je veslo i približavao se tarući nešto podignutim kljunom čamca čvrstu caklovinu barske vode. Samo znam da je bila nedjelja i sunce nas je šaljivo prljilo po tjemenima. Kristina je mijenjala mjesto pazeći na haljinu, mahala je na gluhog brodara rukom, a namjerno razjapnuta usta podrhtavala su od vjetrom nalijevanih šupljina. Dok sam prišao, ona je uspjela da ovom robotu povrati glas, umekša pokrete i podigne njegovom vlastitom rukom šešir s bijelog isku-hanog čela. On reče: — Priko ćeš? —• Da, a može li se dalje? — Tko hoće, može. Pomislio sam da je on taj koji je povezao preko ove Lete Kristininu dušu. — Prevozite li noću? — Ako zatreba. Htio sam da ga upitam je li kada čuo za Kristinu I sada, kad samo usnama ponovih tu riječ, u njenu imenu odbijenom o neki intenzivni ugao sjećanja odjeknu bolan cik stakla kao da se velika vaza slomila u komade. Kristina se igrala žmirke s našim potajnim iščekivanjima, sa suncem iznad žita, s gajevima punim ptica u jednom velikom krugu od ritova, livada i uspomena skrivala je svoje postojanje. Izvan toga kruga ne treba 84 ići. Na svakom zaokretu pričinjala mi se sve bliža kao da je izmicala ispred mene uvlačeći me sve dublje. A ipak, nisam se micao iz kruga. Da preoru svu zemlju, i putove, i dvorišta, i neočekivane lučne mostiće preko ustava, ona bi, čini mi se, opet ostala tu s nekom misijom obnove oblika. I poslije iščeznuća ona nije prestala uživati u žrtvi. Ja sam još u onim velikim danima pometnje i kaosa znao da je njen optimizam privremen za ovaj svijet koji je jedva disao vođen Kristininom milošću. Odmah se može osjetiti šta je među njegovim osobinama veće od čovjeka. A ta volja blistala je od nečeg prijetećeg. Postoji neka transcedentna logika u samom pozivu preobra-ženja: biće puzi kao u lastar samo u onu stranu sebe koja je u probnom toku pokazala najveću glad za rašće-njem. Kako treba da se dostojno uključi u univerzum gdje će ući u sastav velikog bića, onda su sve druge crte karaktera otpale u činu klijanja. Kristina je

sada duh žrtve. Ponesena svim za što nije imala širine tu među nama, ona se samo preselila u mir, nedostupan i čist, da bi punije mogla da nam služi. često je govorila da će nekamo ići, nekamo jako daleko, gdje je sve lišeno predstava i označeno samo čuvstvom beskonačnosti. Sada je tamo. Sva moja i tetki-na lutanja svršavaju se na granici konačnog i beskonačnog kao pred spuštenom rampom. 85 GOBLENI I nakon svoga išeeznuća Kristina je dugo živjela među nama ispražnjenim mjestom koje više nitko nije mogao zauzeti. Živjela je i po tome što nismo ticali raspored i položaje kakvi su ostali iza nje i lovili smo je u mrežu istog ukusa, slika na zidovima, njenih goblena, njenih riječi, oponašajući kretnje i zamahe Kristinine srdžbe ili ushićenja. A kada je počela sve više blijedjeti nada da će se ona pojaviti, poslije dva uzastopno melankolična proljeća i tetkinog umornog hodočašćenja, ona je jednoga dana otvorila sanduk gdje je još čuvala njeno rublje, čipke, rukavice i neke krhke sandale još ne-uprljanih donova i zlatnih pomalo otranih remenaca i vidjela je da Kristina stvarno više nema namjeru da dođe. Zaboravljanje je neizbježno otpočelo. Prvo se stalo zapažati na njenu mužu, koji se stao gojiti i odmah se preselio u zgradu preko puta gdje je mogao primati žene. Kristina ga u tome nije ometala, a njemu je postalo jasno: sve što je bilo, sada je samo prošlost. Njegova fantazija pripadala je onim egzestencijalnim i opsluživala ga je jedino uveseljavajućim, što potpomaže život, dok je ružne slike primao nehotično za oblačnih, tmurnih nedjeljnih popodneva i u snovima. Moram priznati da se malo i odmarao od nje. Imati takvu ženu kao što je bila Kristina, koja je sve davala i mnogo tražila, nije bilo nimalo jednostavno. Osim toga, Miho ju je počeo zaborav86 ljati prije nego mi već i zato što su prošla tjeskobna vremena pratnji, zaštite, tjelesne straže, bdjenja nad životom, a nama golim uzbunjenim, ona je još bila potrebna. Tetka je pratila njegove kasne dolaske, ćupeći iza zavjesa u gornjoj sobi pokušavala je izbiti neko objašnjenje za njegov tajanstveni život poslije Kristinina nestanka iz sasvim škrtih znakova njegova postojanja, paljenja svjetla, premještanja sjenki, otvaranja i zatvaranja vrata, molila je, plakala i proklinjala grickajući kraj cigarete, a ujutro je silazila isplakana, protaneala, sve više nalik na mučenika, i opet je sagnuta i osamljena čitav dan nešto radila. Nije je ni za trenutak napuštala ta trajna koncentracija koja je svjedočila da je poslije uzaludnog iščekivanja odlučila da se približi Kristini. Jednom tjedno snosila je odozgo iz sanduka s Kristi-ninom robom neki komadić, bluzicu, šal, čarape, rupčić, traku i dijelila djeci iz porodice. Tako, osvježena i svaki put brecana iz sramežljivog zaborava, uspomena na tu ženu kao da je sama nekim svojim prošlim trenutkom ulazila među nas. Kristinine stvari nosile su sa sobom veliku moć podsjećanja i nisu se zadovoljavale da se samo šušnjem i pojavom zabilježe sa nekim razložnim zakašnjenjem, nego smo svi, koji smo ih primali i nosili s ushićenim nemirom, počeli osjećati u sebi povremeno rječito prisustvo njihova vlasnika. Nisam smio priznati sestri kako mi je malo zeleno Kristinino pero, koje je još uvijek ispuštalo iz kićanke snažan miris upijenog parfemskog ekstrakta, svaki dan sve više odvlačilo za sobom rukopis. Usporedio sam njena pisma i sa zaprepaštenjem utvrdio magijsku sličnost oblika i kosog položaja slova nagnutih ne od desna nalijevo kao kod običnih školskih rukopisa, nego obrnuto i mekše, mnogo mekše nego što sam mogao bez neobjašnjive sile te žene u meni. Kad su već i drugi počeli to primjećivati, prestao sam ga upotrebljavati i uzimao ga samo u trenucima velike žudnje za Kristinom. čudnovato su bili snažni njeni mirisi u kojima su se godinama kupale stvari i rublje — da ni poslije pranja nisu iščezavali. To su bile neke jake tkanine i solidno obojene, dugovječne kao da je trun 87 besmrtnosti počivao u svim materijama koje bi jednom dotakla. Tetka se djelić po djelić lišavala Kristinine ostavštine, ali nije više mogla dopustiti da nastane pauza u njenu tako duhovitom rekreiranju, odmah je dolijevala nove motive da bi neprestano postojala u porodici. Njoj je trebalo prilično dugo da uradi ono što bi učinila i sama njena kćer da je i tjelesno mogla vratiti se među nas. Kako je s njom kao majka živjela u neprekidnoj jakoj duhovnoj vezi,

izraženoj u nametnutim mislima, predosjećanjima i snovima, morala je ovu ideju doživjeti kao poruku iščezle. Više pulta preko tjedna izlazila je do nas s nekim smotuljcima namijenjenim djeci i sa zamiš-ljenošću ispod koje je proplamsavala velika i posljednja ideja Kristinine inkarnacije promatrala je sestru u jednoj od vješto prekrojenih pokojničinih haljina. Tetka je htjela izvući sve mogućnosti njena života i uspomena, ali je na jednom stupnju osjetila kako je fantazija izne-vjerava i presušuje ne napuštajući krug već dobro poznatih stvari ma koliko da je znala kako je život te složene djevojke bio bogat. Domašaj Kristinina dara, još jednom tako dirljivo dokazanog u zbijenim ornamental-nim vezovima na svim lakim i svečanim haljinama, išao je preko vremena siguran u sebe i bez izazova kao godišnje doba koje se vječito Obnavlja. Najduže su trajale one najsitnije stvari kao što su prstenje, broševi, igle za kape, obične, ali ukusne narukvice, ali je tetka više voljela upravo te jednostavne i korisne što su se vidljivo trošile u svagdašnjosti. Kao neka zavjetna vatra, dogorijevala je pred njenim očima Kristina. Vraćala joj je tako slučajno i potpuno i one trenutke provedene u radu, kada joj nije pripadala. Ona se nikada ne bi ni sjetila, da nisu nastupile ovakve okolnosti, čime je bila ispunjena praznina djevojčina odsustva. Pomislila je, ako to nije bio grijeh, da je dobro što je Kristina ulagala sebe u nešto otpisano i prebrođeno, a upravo to, na što se nikada nije ni računalo, postalo je izvor obnavljanja. Stara se morala toga sjetiti nailazeći u sanduku i na ove male goblene skinute s okvira i natopljene naftalinom za koje uopće nije ni znala i sad se 88 probudilo kod nje zanimanje za onu nepoznatu kćerku još prije pohranjenu u rad. Cio prostor njene uobrazilje zapremale su nehotično obnovljene ljetne večeri neposredno pred rat, u prašnjavoj toploj širini svjetiljki na brkljama, u košmarima različitim uzbuđenjima ispunjenog svijeta koji je šetao čitavom dužinom glavne ulice. Išlo se navečer u Rit preko tih rampi i sijela su održavana u prijatnim niskim kućicama gdje su perne i kaputi na vješalicama mirisali na vlagu kao na karanfile. Niz bijelih podrumskih prozora zaštićenih žičanom mrežom bacao je mliječan odraz na noge. Kroz reljefno staklo u obliku kristala ništa se unutra nije moglo vidjeti osim živih iskrica i silueta konviktkinja za radnim stolovima. Djevojke su nekad pjevale tiho i u jedan glas, a samo pri raspremanju, dok je trajala četvrt večernjih redara koji su uređivali stolove i čistili učionicu kroz otvoren prozor se moglo zaviriti unutra. Suvišak svjetla je bio dodavan od jedne plohe do druge u tim glatkim i čistim prostorijama i one su muku mučile ne znajući kako da ga se oslobode. Kristina bi ga još donosila kući u bijelom uš-krobljenom ovratniku klausterske bluze, na licu i u mislima. Danima i noćima ga je presipavala između kotu-rova jednoga goblena, vodenice sa velikim nadlijevnim točkom preko kojega se stepenicu po stepenicu spuštala bijela zapjenušena voda. Unaokolo hihot jakih tamnih boja, a ovdje iz nevidljivog i pozadinskog cijedi se bijela, kao pretek iste one svjetlosti što su je konviktki-nje odnosile u mislima. Najduže od svega čemu je posvećivala svoje slobodno vrijeme bio je taj goblen s vodenicom. Napravila je do stanovitog stepena pet-šest varijanti, a onda ih je napuštala, parala i podslikavala sasvim drukčije, jer sa slapovima koji predstavljaju stope te svjetlosti položene na natrule drvene žlice nije išlo kako je htjela. Na posljednjoj, sada već odavno stavlje-noj u okvir, neke sitnice nisu dovršene, sasvim vidljivo i za površno oko, ali u jednom trenutku ona je zapazila da je nakon strpljivog rada danima i noćima kapala kap te bjeline u sliku i odmah je odustala čim je svrha bila postignuta. Slutnja joj je valjda konačno došapnula da čarobna snježnost traženog sjaja ne izbija samo iz kas89 kada nego i iz beznačajnih detalja koji se bacaju na njega odrazom svoga postojanja. Nisu bili izgubljeni ni oni dijelovi Kristinina života zbog kojih je bila kažnjavana posvećujući ih svjesno nečem nedopuštenom i tajnom, mada je znala da će poslije ispaštati. Večeri u parku pored Mađarske škole sa svim šapatima, fijakerskim svjetiljkama, strepnjama od dolaska i odlaska vlakova — opet su se vratile u jednoj goblenskoj slikariji kao nadahnuće, kao ugođaj od nježnih susretaja boja, vrlo neodređen i nedovršen poput prethodnog. često je djevojka, uzimajući rad u ruke da bi se utješila poslije prijekora, napuštala disciplinu uzorka i činila nešto zdušno i puna smirenja preko svoje za-mišljenosti, a kad se osvijestila, drugi ili treći dan, to je već bila slika dostojna da se voli. Sjećala se svakog boda, svakog prijelaza i očitavala je iz nje mnogo puta

uzbuđenje ukradenih trenutaka i ono neuhvatljivo, opojno, bez formule, što ih je povezivalo. Svako stvaranje je ekspanzija nekog prošlog ili zamišljenog vremena u tekućem. Tetka je sad imala izuzetnu, iako tragičnu priliku da shvati Kristinu na onoj blizini koju napravi usamljenost. Vječit i do kraja neodgonetnut govor dolazio je iz škrinje sa ručnim radovima, opšavima, zbijenim i čvrstim vezovima na platnu u kojima je počivala neka kamena struktura. Nije se mogla opredijeliti između žaljenja što tako mali život nije sasvim uspjela da joj prepusti i ne sluteći da će on takav biti, i zahvalnosti prilikama što su učinile da se njena ličnost sačuva u nečem postojanijem od nje. Ljudi često o sebi ne daju mnogo podataka kad im se čini da su iskreni. Oni su u spontanosti kakvu predstavlja ova kolekcija rukotvorina najvjerniji sebi. Iako su prethodno bili kalupi, uzorci, zadaci, Kristinina priroda je kipjela preko njih do stila, a onda se u njemu sasvim razvijala vladajući okvirima umjesto da se osjeća kako je ograničavaju. Tetka bi primjećivala da je u onim kockasto razasijanim ukrasima za bluze sa strana počinjala pravilnost, jednomjerno oduzimanje i primicanje dok ne bi zadovoljilo strogo oko i upotpunilo računicu, zatim je radio čisti utisak. Negdje na pragu složenosti gdje bi se nesigurnost htjela osloniti na brojanje 90 nastala je takva slobodna igra koja je sve nadomještala jednostavnim divljenjem. A upravo na onim savijenim platnima za koja se smatralo, tko zna zašto, da imaju greške i da su nedovršena, postepeno je iščezavala figurativnost kao u oblacima i pogled nije imao potrebe ni za što da se veže, umiren skladom neke jedinstvene sumornosti. Nepotrebni vapaji sjen-ki spremnih na zaobilazak namjere, na izgovor, širili su se dijagonalno i prelazili u zaleđe slike gdje su pravili krug koji se obnavljao. Zbivanja nečeg neodređenog i psihološkog, nastupi samih esencija nisu prestajali. Bilo bi pogrešno upotrijebiti za njeno stvaranje izraz »uhvatiti trenutak« ili »fiksirati prolazno«. Svemu tome ona se strasno odupirala i postizala je nešto izuzetno: izvor i uvir motiva koji je strujao. Odmotavanje svitaka predstavljalo je za tetku otkriće. U početku kada je zagledala ovlaišno prva dva-tri, bila je spremna da ih podijeli djeci za igru držeći da su pripadale neuspjelim vježbama na satovima ručnog rada, jer ju je neodgonetnuto bezobličje nehotično podsjetilo na dokolicu. Ali, kao što je prema svemu njenom gajila fanatičan kult povjerenja i čudesno obrazložene radoznalosti, ona je bila ljubomorna na trenutke te dokolice i vidjevši rasplinutosit na goblenima, stara žena je pomislila sa tračkom žaljenja da u ovim praznim i mučnim stranicama Kristinina života ima i njene krivnje. Tko zna šta je tada mogla raditi od toliko ponuđenih stvari sposobnih da pričine radost. Ona se, premda je malo znala, poče prisjećati zabranjenih izleta i šetnji, djevojčina plača, brzo odmjenjivanog čudnom, sasvim zatvorenom savla-danošću o čije su se zidove bez odjeka odbijala sva pitanja i ublažavanja. Tetka je morala opaziti kako je kao mati dovođena poslije toga u slabiji položaj i bila je prisiljena da i sama snosi kaznu koju je izrekla. Kristina se iz svih kratkotrajnih očajanja bacala u posao. On je uvijek prekoračivao vrijeme neke pometnje ili depresije i ako nije donosio čistu radost, neprimjetno je ostavljao iza sebe utjehu i duboku hladnu smirenost. Izuzimanje sebe iz života utiskivalo je pečat vječite usamljenosti ne91 kim krovovima u kišnim mokrim sutonima i napola slomljenom oluku za kišnicu, skrhanom stubu ili čovjeku što je uzalud čekao. Na drugom platnu su ostala zbunjena drveća. Sve je to bio skup golih obogaljenih i društvo je predstavljalo samo zbir različitih vrsta samoće toliko izgrađen i vezan za biće da ga ni dijalog, ni blizina ne mogu razvezati. Baš na toj skupini drveća distancije su ostajale između jedinki čvršće od bilo čega na slici, one su se neukom krečnom bjelinom izlijevale među stablima i utapale u sebi njihove uzaludne i prosjačke zamahe. Ako je stolica sa bačenim komadom odjeće pored nogu stajala sama nasred sobe, u njenu uglu prema ostalim stvarima još je živio pomak i svježi znak nečijeg izlaska na osvijetljene ploče vrata čvrsto zakovanih o zid. Nije bilo nikakva izgleda u promjenu mizanscene, iako su noge stolice svaki čas mogle u očaju pojuriti prema izlazu. Zanimljivo je kako je tekao prema predmetima zahtjev uloge kao povjerenje koje im dajemo u časovima intenzivne samoće i u najprisnijem dodiru s njima ne možemo drukčije nego da ih primimo i objasnimo svojim vlastitim životom. Gobleni u svicdma bili su prekinuli razvoj njene

Gledam njen profil prema prizorima koji se mijenjaju. Onda je prestala raditi i samo je živjela onako kako se već bila naslikala. Ona mi je o tome pričala. ali ona vrlo vješto umije da je prilagodi vremenu. po mom ukusu. Tko može znati nešto sigurno o njenu iščeznuću. savršeno i nimalo ne sumnjanwskreno. s izvanredno bezazlenim 7 Zaustavljeni kalendar 97 razlogom pozdravivši se sa seljacima. Deset godina poslije toga ona još može osvojiti. mržnju i trpljenje od njih. u samobitnost iste davno zametnute ideje. vrat joj je bijel. 93 13 <=! H C/5 O> KOD KUMOVA U TILJINI Osjećao sam da se približava: po bjelini cesta. klenovite. čine se kojekakvi ustupci putu do konačnog dojma što one sa već gotovom predispozicijom zamara i često nagoni u očaj. vrisci. Uspjela je ipak da kaže utiskom: moja duša je nalazila jedino pribježište u stvarima. »otpisani«. divim se mudrosti te bešumne mašine kako razgrće oko sebe modre suknje. Ti gobleni su posljednji od njenih zrelih radova od kojih je neke dopunjavala u braku kao da ih je nekom tačkom. rukovanja i ove južne svečanosti koja ovdje kao da uvijek traje i dosta mi je strana misao da ta lijepa žena pripada samo meni. pa radoznalo.intimne mitologije. obične. Izraz »otišla« i »iščezla« koji mi u sebi vezujemo za Kristinin slučaj. Poslije su poigravali na uzburkanim vidicima kao iverje i pjena koju pramac razbaci po krilnim talasima. Drsko smo u kraju ceste s jednom nogom u jarku ostavljali seljačke parove pošto bi munjevito skliznuli s vozareva okna kroz oba bočna stakla. napravit će dopadljiv intiman preobražaj lica kakav nam godi na putovanjima. neceremonijalne i svime što je činila pažljivo se uzdržavala od sablazni. To je najbolja kava na svijetu. Za nju bi se moglo kazati da se postepeno »odslikavala« iz života kao što se 92 za predmete u skladištima kaže da su. linijom i sjajem. nošnji. marame. iznenađeno. Preostaje nada da je treba samo neumorno tražiti u samim stvarima. Već na pragu mjestanca oštri je trup crvenog »Opela« s elegantnom uzdržanošću birao put njišući se kao klackalica. odvezla autobusom do prve raskrsnice gdje ju je čekao Adam s kolima. jednostavne. iako je to istina. Zapanjit ćeš se kakva je tamo čistoća. mada nam nikada nije ni pokušalo da se probije do svijesti i jezika nešto jednostavnije. nikada nije mogla da se liši vjere. ili tek ponekom ozbiljnom licu koje opominje. i čvrst kao od slonovače. unatoč svemu. Sada će me pogledati. a onda se. osjenčene ključne kosti. samo su uvjetni. Gospođa Delin mi kaže: — Umoran si. Sest dana je podnosila idilu. U kuhinji ću vidjeti taj klasični krevet o koji se otimala s kumom dok je s ekipom bila u Tiljini. Je li časove dokolice preko nedjelje ispunjavala tim utiscima? Malo sam ošamućen od vožnje. Eto ta žena čiji su mi vikendi izgledali razvratni. gotovo deset godina manje I nego sad. popit ćemo kavu kod kumova. čudim se. Ta ljepota je u suštini starinska. meni. Kosu je podigla sa zaitioka. Malo mi je neosvijetljen taj period kad je gospođi Delin bilo. To je vjerojatno jedino važno. Povirivao je u ulice željan da ga spaze i onda se uvlačio čitavom svojom dužinom. Sasvim tijesne ulice. i pričvrstila je češljevima. Lijepa žena. Primijetila je. po pravilnom rasporedu parcela u polju. ukazuju se ispod tijesnog žaketa baršunastog kostima. nekim bodom samo sve više zavodila u odsustvo. a bila je nedjelja i okrečene fasade lijepih malih kuća žmirkavo su gledale u sunce. brze zamjene sredina. Nitko nema više smisla za postojano prijateljstvo. a zatim iz tih predmeta samo u igre sugestije. tek neznatno kad pokrene ramenom. ali meni se čini da je ono počelo postepeno već u njenim platnima u pretapanju prvo čovjeka i sebe u predmete. zasukane rukave mladića i izlazi u susret smijehu. Praveći . Proveli bi dvije lude noći u Makarskoj u nekom od pustih hotela i onda bi se na isti način vratila nazad sa sitnim poklonima. po jako zategnutoj žici odrina.

I sam moj glas činio mi se kužan u ovoj kući. savijali su cigarete radoznalo prilazeći. ali ponekad me tupo mimoiđe hladni bol te neizvjesnosti. I iza stakala tog kredenca svjetlost je klizila niz ovalne rubove porculanskog posuđa i staklenki s kapama punim dana kao bistre vode tek zahvaćene iz zdenca. — Vi ćete kavu? Ja također. U podnožju nenatkrivenih stuba izlizanih od ribanja ona me sačekala ovlašno mi pruživši ruku. uravnoteženim čovjekom. tri puta svjetlija nego malo prije. Mada se nismo izuvali. Nedjelje su uvijek bjelje. Poslije mi je rekla da je to kum iz Tiljine. ostala netaknuta našim dlanovima. na što klimam glavom. Na vrhu nas dostiže suhonjava lijepo počešljana žena i poljubi se s mojom suputnicom. pružala ruku jednom osrednjem čovjeku u košulji. pa dubina s plavetnilom preko koga je prebačena nježna mreža lijana i onda — pijesak je zaškripao. naslađivao skladnomu hodu dopadljivo stesanom figurom gospođe Delin. Sat je kucao iz drvene kućice sa kre-denca do temelja utonule u valovito nabranu pjenicu. O tim nedjeljnim putovanjima na jug ništa detaljnije. Stepenici su nalikovali na iscuclane glečere. Kako je naglo morala spustiti pete sišavši s dosta visokih 99 potpetica. nikada više od: »Dok sam bila s njim. gospođa Delin je zastrtu kuhinju prešla na prstima. suhonjava i s oštrom pravilnošću počešljana. — Kava će te osvježiti.grimasu. Poslije sam primijetio da je to dolazilo od tanke polivinilske opnice kojom je on bio zaštićen po vrhu. Instinktivno to se prenijelo i na nas. stiska malo zube i pita me šapatom jesam li umoran. Široka ogrlica od šupljikavog patinirano srebrnog lišća prigušivala je istu onu napadnu bjelinu kože isječene suvracima žaketa koja se malo prije otvarala u pravcu ramena. pravilno raspoređen u staze i róndele. — Vi ste pospani — rekla je suputnica videći mlitavo zabezeknuti izraz mog lica. o željama na ikoja smo mi odrično klimali glavama. ukrućeno i šareno. Po sredini. valjda od starosti. a voda široko mirno. Njoj otmjenost nije priječila da bude jednostavno srdačna. Spori čvrsti ljudi svježe. nisam ni primijetio da je gospođa Delin. služeći se vrhom prislonjenim na petu. izvlači staklovinu i postavlja neodređena pitanja o piću. Prednji dio je napravio širok premaz od desne u lijevu stranu preko intenzivno svježeg zelenila. bio prevučen skramom boje nikotina. a prostirka se živo nametala linearnom smjenom jakih boja kao nova mornarska majica. Sve do danas odlično je sačuvala čudesni smisao za harmoniju kršćanskog i čulnog. toliko svježe u ustima gospođe Delin. Gospođa Delin je vrlo dobro pristajala tim ljudima. . Traka što se tako brzo razvila u ekranu prednjeg stakla trajala je još i pošto je nastupilo prividno mirovanje kao hod u suprotnom smjeru. preko nekih 98 rijetko namještenih fasada. i pri tome pipka donja i gornja vrata kredenca. pokušala da je spriječi u tome. Ipak je uspijevala da odgovara. Svi smo nekako uste-gnuto držali ruke i tako je bijela ploča stolnjaka. krivuda ta ista voda.Svijet šeta uzduž njih. Mlin. Neću da se razotkrivan radoznalošću. On je imao četvrtaste čeljusti kao zidar. Pustio sam ih naprijed da: bih se. Unutra krupna žena prži kavu na ognjištu. Jedino mu je brojčanik. modro i bez iznenađenja nailazi pod sluzave lukove. nešto ukroćenija i pitomija. Okolo pijesak ispran dnevnim bjelilom. Iza mlina opletenog granjem i golim vriježama neke suhe vinike teren je za terasu niži. sličan kuli sa dva rešetkasta prozora i teškim svodom iznad ulaza. Možda i ne. koji je govorio »vrag bi ti ga zna« i »da se koniodamo«. Učinilo mi se da se bjelina vanjskog podneblja udvostručava do prozora. nisam mislila ni na jednog drugog muškarca« i »Adam je uvijek bio jako pažljiv«. malo snen od trenutka. Dok sam bio okrenut. Domaćica je ostala na nogama. svi smo do svojih sjedišta došli na vršcima cipela. Nije bilo komadića otkrivenog poda. a mi smo pristali uz bok nekog zida. da se podsjeća na uspomene. Mislim da iz plitke obale izrastaju kupaste svjetiljke. iako je domaćica. Nisam ljubomoran na ono što je mogla činiti u hotelskoj sohi s tim visokim. mrkosiv. neprirodno lakirana. praznički izbrijani. Izabrala je najljepši kraj na svijetu. uznemiruju me razlozi njene tajanstvenosti. prisebno sapeta od nesnalaženja. Na pragu ispred staklenih čednih vrata sa uškroblje-nim kao snijeg blještavim zavjesicama moja suputnica hitro i po navici svuče cipele.

imam penziju. pomislio sam.. Stari su pričali o kćerkama. Domaćica je pipkala oko kredenca.Bio sam joj neizmjerno zahvalan što me lišavalo potrebe da govorim. Jedan razdjeljak mi fali pa da umrem od pravilnosti. s kosim ramenima i bradom usiljeno zabačenom u stranu. Noge željeznog kreveta o koji su se otimali kum i njegova gošća izrastale su Ibez oslonca iz prugastih ponjava. uokvirene klasičnim frizurama. Usta je pred objektivom zadržala tako kao da je htjela nešto da kaže. zaboga. gospođa Delin. Kroz suprotni prozor se vidi modra voda ispred kule. brižno kao velika majka dobrote. sa različitih strana uzimala različite stvari i na m učiteljskom vrhuncu moje 101 žeđi našao se drugi poslužavnik s vrčem i čašom na bijelom uškobljenom podmetaču. Po muklom zveckanju zaključio sam da je to morao biti pribor za jelo. pokvasio lice i provukao prste kroz kosu. Hod joj se smek-šao na basamacima. Malo je treptala . Starija je bila ljepša i činilo mi se da je njeno držanje prerastalo običnu pozu iz ateljea.« — Ja radim u zadruzi. pođe klackajući petama. Zimi mora da je tu prijatno. Pogledam letimično majku. zagušit ću se . čak ni očima joj nisam mogao kazati da je divna. — Moraš ipak lijepo začešljati svoju kosu — reče mi pred kolima gospođa Delin. S druge strane su ceste kojima je odlazila i dolazila. — A djeca traže nešto bolje. kao trudnici. Momak je pogledao na sat. momak na suprotnom kraju stola držao je ruke na koljenima. Rekao sam da je moja prijateljica imala pravo. ali ona odatle izvadi mlin. Nastojala je jedino da se vide njeni čvrsti zubi. ali mi se ova jako sviđa. Nisam mogao otrpjeti a da smiješeći se usiljeno ne kažem: »Htio sam samo vode. Osjećao sam kako me hvata muka. U mislima sam dodao: »Zašto. Pričala je i vrtila ga s dnom 100 naslonjenim na trbuh. Ne znam na koga je sličila mlađa. popravivši usukani struk suknje. jer je ova sterilnost prijetila da me ubije. Njegova radoznalost za stvari ispunjavala ga je prst dubokim divljenjem. Ispričao sam se time da inače ne pijem kavu. Oni su pričali. Kuma zna. rekoh u sebi. on neće da siđe. ali ona nije primjećivala. zaklopila je vratanea jednim sporim pokretom kao da ih je milovala i izvukla je ladicu.. ne — nasmijah se. Tom istom krpom obrisala bokove i dno vruće džezve kad ju je podizala s kuhala. reče Mala s obješenim rukama. da — rekoh. — Ako ćemo večerati na Buni. kum se smijao pokazujući metalno zubalo. — U Zagrebu su — reče kum upirući cigaršpic prema fotografijama. za deset godina mlađa. danas sve to . To je gotovo isti lik. Bože. Vrtjelo mi se u glavi kad iziđosmo na stube. Oteturao sam do vode. Na fotografijama obje su bile nasmijane. Zatražio sam vode.. — Ne. ako još dugo ostanemo ovdje. — Da. Popio sam od dva puta veliki fildžan kave. zatim brzo dovrši posao i. Uvijek poslije kave osjetim jaku žeđ. zamurio ruke do lakata. Gospođa Delin zaustavi nož kojim je sjekla zelenu papriku. Očekivao sam da će u drugom dijelu ponoviti istu tu misao. — A tako — rekoh.« Pravio sam očajne pokrete licem u pravcu moje suputnice.. Poslije je uzela svaki fildžan i dubila ga ubrusom. Smućivalo mi se na bijelo čitavo to popodne. Uzduž nešto ugnute stranice išao je uzani prostirač od kostreti smeđe boje. Vrenje vode i jeza sitnih mjehurića kojima se oglašavalo dno prije toga oživješe razgovor. Domaćica je nekim širokim niklovanim poslužavni-kom tražila put kroz ramena da bi ga postavila na sto. bilo bi vrijeme. i sreća je bila što nas je ovaj jednostavni zdravi mladić ludo vozio u susret večeri. ¦— To je dobro — potvrdih. Dan se u svakom od njih slijevao zasljepljivo kao u vrtešci. 102 PUT S JUGA — Mama. skroz ga nekako meko propusti kroz ruke i među prstima joj se nađe čekalo. pa ovdje je tako lijepo. Ovaj čovjek govori i čini samo spasonosne stvari. Sada je domaćica uz dobroćudno negodovanje staklenku po staklenku počela vraćati nazad.

Tri čovjeka u tabutima. ovaj svijet. Momak je otišao i u tri stupnja pobo farove još niže. pa je odmah zatim smanjio i opet pojačao. moju sudbinu. Učini mi se kao da kaotičan šum vode. kad otvori sve svoje rane i taji i ističe u zrak. Svjetlost je pretočio u dno farova do jačine parkirne. prelijeva se u njih. Gore se ponovo uznemiriše galebovi. — Bilo ti je zlo? Odvratio sam njenu ruku koja je pošla mome čelu i istog trenutka dodao: — Sada mi je dobro ovdje. ovaj tebijat u mirisu tek zaklane flore. ne treba mi dalje — ovdje ću završiti hadž. Sklonio sam joj ruku. sada sklopljenim. Tako tisućama godina. lijepo mi je. eto. kada su isto ovako kao sad galebovi tražiti počinak: poslije svih tumaranja. slijep od mraka. — Zašto smo ovamo došli? — gotovo u čudu se nasmiješili. objašnjavani. valjda žuti — ukusno čedno zdravlje daske. Velika kušnja smrti počivala je iznad nas. Mislio sam da sam je zapitao. starica. beg nije volio velike pokrete. — Umrijet ćeš od gladi — prošapta žena spustivši mi ruku na koljeno. Njen san neće izdržati dugo. svoje bezbrojne konake po tuđim zemljama kroz dim što mu je čilio s kamiša i rekao je tako jednom tužno i pomireno sebi. po-birala sve šumove i u visokim šupljinama pravila od njih grmljavinu. Momak je. mijena uz mijenu — krov. kao tri kaskade. ali sam se samo nasmiješio. stat će strogo pred nas i pitati: zašto smo došli u ovo doba i koga tražimo. samo smrt. 104 Samo san. — Dobro — kazao sam. trajnost uz trajnost. a ona. i ja je. — U redu — rekoh. koja je budna ovdje pritajeno diše. jeke i galebova podredi s vremena ia vrijeme ritmu svog smirenog i krepkog disanja. hladna. premjestio lakat. Preko ove obale za koju. drvena mreža pervaza na verandi pređe preko mojih nogu pa se vrati. Treba mi samo malo vremena da dam određen oblik svom iščekivanju.kad se zaustavi preda mnom. pojačao svjetlost. odvratna. i ušli u avliju. Na njeno neizgovoreno pitanje rekoh: — Dobro mi je. Prije toga smo otvorili tri kapije. onoliko koliko je. —¦ on nikada nije prestao . ščepala je pod svoje džinovsko okrilje čardak is103 pred koga sjedim. Litica ispod koje kulja ta krv izbila nam je iz vidika polovicu neba. pomislio sam. Ona će šuškavo izgovoriti moje ime i vratit će se prošlost. bez porijekla. Zanjihaše se sjenke oko nas. Starica će osjetiti micanje svjetla. još i sada vjerujem da je nema — bili su njihovi čajeri. a odmah ispod njih pod samim tmurnim nebesima u pećinama su kričali galebovi. jer starci vrlo dobro žmireći osjećaju prisustvo i pojavit će se pognuta. sigurno je spavala. a sjedeći u plave akšame na nevidljivoj obali. ovaj svijet. onako kao što krivac obara svoj pogled. Ne bih želio da se mičem. — Neću ići od tebe. onaj srednji od trojice. Momak je otišao. Oblaci su bili pogdjegdje natopljeni narandžastom svjetlošću. u njihovu misao iznad prolazne rijeke i prolazne stvari. putovao je za mišlju. mučno mi je da govorim. bila je gotovo žućkasta i tačno je ubo u krug na popločanom dvorištu gdje su pripremali tu iznenadnu neobičnu večeru. bez straha. osluškujem iza tih zavjesa. na vratima u bijelim vunenim čarapama. jer samo jak vjetar ponekad nanese na njega kišu i voda ljepljiva. širokim večerima prosijavao. što leže iza rešetaka pod čehom izvezenoj zlatnim zapisima iz Kurana. I mnogo je Semin^beg. Prozori desno od nas bili su navučeni izbijeljenim zarićima. kao na divanhani u Donjem Vakufu. i opet kažem ženi ispred sebe: — Pustite me. u crnim bosanskim dimijama. Pljusak krikova oštrih kao kandže zasu nas po tjemenima. u župnim. Voljeli su. Iza niskog kamenog zida poput hladne crne krvi gmizila je voda. od beskonačnosti. Po prirodi. moju volju. izvrsno postavio kola. sva trojica. skoro nepotreban. Ono se vidi i kroz sklopljene očne kapke. lica smežu-ranog kao jufka. zabio glavu uza zid i čekam trenutak kada će se iz moje predstave javiti Baba Goša ili stara kuma Grgićka. završila su tu svoj hadž. podovi čisti.

on je igrao kolima kao raspaljeni jahač s konjem. Dosta dugo titrao se sa svjetlom dok sve nije iskasapio jednim jedinim rješenjem. Nakon toga je sjurila niz stube i stala da mlatara rukama i izvija se baš u onom krugu što su ga za nas. neke krikove i riječi bez značenja. zbog koje gospođa Delin još stoji uz mene. Ali sagledavši sve što se unutra nalazilo i nekoliko ceremo-nijskih stalaka postrance sličnih velikim svijećnjacima. i čim smo zalupili vratima i strovalili se u sjedišta. najbanalnijim od tisuću mogućih oblika. upravo za tu večeru. ruku gore.da putuje. vidjeli smo ga kako se još uvijek s . ona samo od slabosti zatvori oči i ja je jednostavno kao rampu opet prebacih do sebe. podrugljivo mi se nasmija. — Ne vjerujem. a mala je igrala. samo za zid od čirja-ka. Nije pri tome ništa izgovorila. — Sad smo tu svratili da večeramo — rekoh.« U neku dotad nezapremljenu dolinu premetnu se kao katran tamna voda skupa s mrakom i galebovima. Tini puta sam danas pogledom i tijelom poželio vrat i dosta zategnuti trbuh gospođe Delin. i učinilo mi se samo da se noć prevrnula s boka na bok. koga ništa više stvarno nije moglo probuditi. kroz san koji nas je obuzimao. Naše prijateljstvo se nalazilo na onom iskuši-teljskom stupnju kada se takve stvari lako pogađaju. eto. natjeravao da se propnu uz krajičak visoke obale. »Dobro si to rekla«. Pretekavši moju zbunjenost. očistili farovi automobila. Oni mora da su već jeli. Momak je ljutito otišao naprijed i počeo žmigati farovima tako neprijatno da je put poskakao i izmicao ispred nas i jedva smo prošli tri kapije i uspeli se do kola. Doručkovali smo iz kesica i tuba. učinio siromašno jasnim. mladim tijelima dolje. Zatim smo srkali hladne sokove. — Da — potvrdi žena i ja je pogledah. na bijele šatore pred konacima pustinjskim. osikrnavljene su rezom te svjetlosti. poklopljeno kriškama — više se ne sjećam šta je to bilo. Mala je tada stajala raskoračena. Pridržavajući je rukom ispod miške. uzima od njihove. Ja osjetih da to što se s ceste iz dva blještava ishodišta strelovito zalbilo i prosulo u vještačku vidljivost po pločama međusobno izdijeljenim travom. to sam dobro čuo: »Mama. čitavu mirnu u san potonulu krajinu uzdrmao i ispreturao. usta i kože spečene od soli. on je zalepršao laktovima i. iza nepostojećih zamišljenih očiju otpočinulog bega. — Ta žena neće izići — zaključio sam. Mladi vučji želuci. Ona je znala što sam pomislio. mnogo kraće i bestrasnije od begovog sjećanja na Smirnu. Mala se bila uplašila. on neće da siđe. a iza toga je kazala. i moje neizmjerne i sada. dodijeljen ti je. A i da iziđe. u sam dlan mi se spustio topli bat njena srca. uzimala zalete.« Uzalud ih je netko kao mumije omotavao u znamenja vječnoga pokoja. Beg. Njih dvoje tamo dolje ne znaju šta je to što nas sprečava i za to je djevojčica prvi put s puno riječi. odigrala svoj užas od dijelje105 nja s njenim trenutkom. i vikala je prema raspjevanoj dinamičnoj pučini sve što joj je palo na pamet: moje ime. ali njih dvoje su shvatili da nećemo ni ovdje večerati. Sam bog me ne bi isprao od žudnji. Mediteran je ponavljao bučne potresaju-će zagrljaje šljunku. Pokušah da se prisjetim zbog čega smo ovamo došli. razočaravajuće jednostavnim vrbovo raslinje uz vodu. pomislih. dodade: »Ne traži ga. već poslije. čime bi nas poslužila u ovo doba? — Tako je — rekao sam i siđosmo cimajući rastočene basamake u krug pored koga su njih dvoje čekali s netaknutom večerom. — Znaš li gdje ti je konak — reče on. Sačekali smo još da ih namjesti za putovanje i promatrali kako je on oštrim svjetlosnim pipaljkama ispresijecao podnožje litice. koje do mene ovdje nisu doprle. malo zajapureni. trzao ih je i zauzdavao. ponosila ga u provaliju masne vode i zastajala kao ukopana na samom rubu uz oštar vrisak kočnica i struganje guma. neizrecive želje za pokojem. a ona se razjareno otimala. kosa kao zastava. 106 Gospođa Delin je mirno sabrala krajeve stolnjaka i od svega što je na njemu bilo postavljeno napravila zavežanj. On ide u susret tebi. pili smo na Komadini-nom izvoru.

povijao i izvijao kao šišmiš. zapitao sam se šta biste vas dvije ovdje radile? 109 Trebalo mi je mnogo volje koja me s vremena na vrijeme sa fanatičnim uvjerenjem da slijedim žuđeni. poslije ručka. u velikoj žurbi koja nije odgovarala tvom uglađenom držanju. I jedna i druga nespretno ste grabile svojim u žurbi nelijepo iskrivljenim nogama. dopiru s ulice tramvajska zvonca. Odmicale ste tako đavolski da sam uzaludno krivio stopala i istezao ramena u namjeri da vas dostignem. Pod trulim komađem dovrataka. ni visoke skele na koje sam se penjao kad bih vas gubio — neprekidno ste bile ispred mene u nekoj mučiteljskoj predstavi nepristupačnoj dostizanju. čvorova. bodljikava žica ili pospani čuvar oboružan letvom. Ti si vodila Malu za ruku. dolazile ste. Vrlo dobro znate kako neki poriv razmakne kulise i od crne glomazne peći sa staromodnim rasklimanim vijencem napravi jalovu fontanu nadomak cvijeću. Stajalo me napora. pošto je svuda bilo blato. 107 NA DNU LIJEVKA Možda je sve vrlo jednostavno: da to uopće niste bile vas dvije. podizao je iz mraka na zaokretima i izazivao svjetlom kao sa negativa fotografije i tko zna kamo nas je nosio kroz divlje klisure iznad ponora samo to nije ličilo na onaj drum kojim smo po dlanu bjelopoljske nedjelje doklizili ovamo. Svijetle oči njegovih đavola vodile su kolo s obje strane ceste. neprozirna od prašine. ispucano lučnim prugama na stjecištu Franko-panske i Ilice. prezasićenom plavičastom živinom svjetlošću. Pomalo ste mi se gadile i pomislio sam da ste se do sada pretvarale. Savijao je cestu kuda je on htio. ali. Da nije bilo toga. Počeo me oblijevati znoj. spuštao. zvjero-glave. ni odskoči i zidanja. mrak i ruševine. zijevao i smiješio se izvrćući se na leđa i praveći u sparnom zraku. Slučajnost mi je poturila tramvajsko raskršće. Da nije bilo te slučajnosti. ljudi budu do nevjerojatnog odsustva zabavljeni sobom. bacala preko džombi. Nijedan put nisam znao. draga Jelena. ponekad. tako da sam se dizao. a kod Male pretjerano uškrobljena podsuknja s koje se runio škrob. Spustio sam se na stopala pored nekih ruševina. usplahireno i kao nespretne »zu-ze« mlatarale svojim haljinama tako da su se kod tebe 108 vidjela čvorišta plavih slabih vena na naličju koljena. Ležaj mi je kraj tucane peći. bez smisla za proporciju usađenu sred mramornog prstena čije dno je pokriveno krastavim talogom. dok se nekim čudom nisam obreo na stubištu gdje sad stojim i dvoumim se u kojem pravcu da se djenem. pred raskrsnice. Mirisalo je na bespomoćnu pustoš predgrađa koja se završava lažnim poljima gdje skitnice nalaze skrovišta u izvrnutim karoserijama. dolje je parket koji škripi pri dodiru. Ako me presretne kakav metalni rog. Dahtao sam. Moja žuta košulja nije me činila upadnim. rođeni trag vaših sukanja. Nije pomagalo ni bestežinsko presvođavanje dječjih kolica. tim prije što sam plovio preko napučenih raskršća u jednom koraku premošćujući »-zebre-«. Malo me smetalo što sam se našao u donjem rublju na karnevalski šarenoj ulici. . ogrebotina i tjeskobe da se doimognam prvog kruga svjetlosti. pokrio lice rukama i čvrsto zaspao. »Tko zna gdje ćemo večerati?« Sjetio sam se bega. ne bih se sjetio da sam izgubio vas dvije i da vas sada tražim. Iz šupljina se kroz masnu ciglu probijala avdika. vrete-naste pokrete nervoznih riba. Ali me nije iznevjerila slutnja da treba samo naslijepo bauljati prema slabim žutim svjetiljkama što su krmeljivo čuvale svoje male posjede složene građe i nekih isprevrtanih nikome potrebnih mašina. natrapat ću prvo dlanovima da ne bih prolio oči. psovki. kroz gornja krila. a izvana. šipaka i najedenih limenki duboko je negdje klokotala prerezana vena kanalizacije. Svjetiljka je omeđila dosta široku kaljužu u kojoj sam prepoznao otisak tvojih cipela. smož-denih demira. u nekim čudnim subotnjim kasnim popodnevima.nesmanjenom žestinom obračunava s prostorom. sigurno bih se vratio ili se strovalio uz gomilu gvožđarije. a na dnu svega taji crna gusta rijeka puna krepanih somova. Kosnula me se misao: da nisu u stražarevoj budi? A zatim. tu gdje sam kupovao novine da bih se imao čim zabavljati u dosadnoj hotelskoj sobi. Neprestano se gurajući ivicama prezakrčenih trotoara. o koja sam se bojao da ću se saplesti.

ali je još uvijek čuvala svršetak jednog njihaja. kao obično. oleandri su zapremali uglove i sijale su se mjedene šipke preko prostirki na stepeništima. Malu si prevukla preko konopljanog saga. Zaboravio sam kazati da kroz velike čiste prozore. pa ni onda kada mi se magla učinila rjeđom. pošto bih zastao osovljen na nožne prste i brišući znoj s čela. Bit će da je u nepomičnosti i vrijeme posustalo. do prozora se dovuče neprimjetno magla boje povlake i stade uz okna to čvršće što smo se (tako kažem jer mislim da ste sigurno bile ispred mene) više penjali gore. vijala iz šuma. Nas dvoje grabili smo kao vukovi koji treba da se spare na nekoj vjetrometini ližući zadimljenim crvenim jezicima snijeg oko sebe. prekrivala šiprag. Mala je podupirala glavu ramenom. Slika se nije njihala. nezakopčano dugme ili neka leptirića na zidu koju bi ti nastojala uh110 vatiti u pljesak dlanova. Mala je isto tako izgubila pouzdanje. Sjećam se da si samo ti uvijek imala pod prstima i hitrim pokretima svu svoju spretnost. insekata. Ti si se nečemu čak i divila. a kraja ima samo ljudskim snagama. počeo pitati zbog čega su sve te zgrade bile na neki način spojene. Morao bih često prihvatati i neko drugo rješenje ako me. Vrata kao da su se još smirivala pošto ih je netko u žurbi izbacio za sobom. Valjda uslijed nagiba dana. Sipala je koso iz providno plavih nebesa. Ne bih umio objasniti koliko ste vas dvije ostavljale za sobom neumrle slutnje. Dogodilo bi se pa se u stanu nisam mogao odjednom u neprestanom iscrpljujućem bijegu tako snaći da istog trena uočim izlaz i ustremim se prema njemu. Jedna slika na kraju hodnika bila je pomaknuta i ja sam odjednom podlegao uvjerenju da je u maloprija-šnjem hipu s nje sišla tvoja ruka. nabacivala se. odskačući kao uznemirena opruga. škripa krutih sagova od konopca. ne bi čekala otvorena vrata: po nagađanju izići na balkon zakrčen starudijom i obješenim dječjim rubljem i preskočiti nisku željeznu ogradu da bih se našao pred otvorenim vratima nečije spavaće sobe. zidovi ukrašeni neupadnim starinskim gravirama i prekrasne crne zavojnice stubišnih ograda govorile su da ste ovuda prošle. mama«.Iščezao je svaki trag. Molila te: »Mama. unatoč obilatoj svjetlosti što se izvana ulijevala na zidove i pod. vašeg bijega. Ona više nije mogla ići. ruši na nogostup velikog žrtvenika i ostaje na njemu presumićena dok joj se tijelo u kaskadama razdvojenih oblina slijeva niz kameni pristup. U drugima su zavjese čas prije bile odbačene i oštar mutno snježan odziv jutra cijepao je napola šarene čupave sagove. Gledao sam je kako blijedi i s mukom povlači stopala iza tebe i beskorisno vapi u mećavu. praznila sve rukave. zapažao kako se ona izdiže i u nježnim uvojcima klizi uz okna. i spavačice. Prijatna vlaga svijala se oko raslinja u raznobojnim saksijama. Što bih god više nastojao da . bočne stijene zapadale u patinu ili oguljene zapuštene slikari je. bilo da ti se pod nogom našla zavrnuta ponjava.ponekad težnje te koje nas udaljuju. zuj vrućih kapilara. jer su plafoni poslije različitih ulaza zauzimali drukčiju visinu. te bih od straha da me svuda prisutni a nevidljivi stanari ne otkriju i obijede kao provalnika — na lažni šum iz hodnika jurnuo prema vratima i zabio se. Bilo je toliko prigušenog sjaja oko mene da su me pogledi na sve dovodili u nedoumicu prema kojoj mogućnosti da krenem. odjek prisutne i tek napuštene vike zaposjedao je hodnike i zavoje poslije vas. Jelena. gdje si god prolazila i što si god činila. Osjećao se mlak ustajao zadah toplih postelja. u kakav zagušljivi plakar s rubljem. ali ti ništa nisi čula. hvatala se brzo putova i neljubazno nam se suprotstavljala na čistinama. Kako su . gustila. postalo je tamnije. šuštanje razmahanih sukanja kako odmiču naizmak napregnutom oku ispred mene. u trenutku uskomešane svijesti. Zakleo bih se da sam u kratkim napetim odušcima. prijelazi su uopće bili tako osjetni da sam se. odjednom obilato poškropljenog dnevnim svjetlom. Svi troje smo tako početkom minulog proljeća srljali kroz iznenadnu ćudljivu vijavicu koja se poslije sunčanog popodneva kao od šale sručila na nas. uglačenu drvenu ogradu ovog stubišta. 111 razvršenih nemarno. Dugi niski hodnici sa slikama i bez njih. nisam mogao nazreti ništa od okoline. dotjecale. pidžame i noćne kapice s kićankom stajale su svježe prevjesene preko stranica kreveta. To nije bila jedna zgrada. pomiren sa svim. Cuo bih vam. Poluotvorena vrata u hodniku prvog mezanina. nesiguran na uglačanim parketima. nalikovala je na žrtvovanu djevicu koja se od iscrpljenosti i straha što će joj iz bijelog vrata zaklokotati krv. Ostala je samo slutnja da su tvoje napaćene ruke. Bila joj je prosuta vrana kastiljanska kosa.

Drugu sliku su mi bučno naseljavala djeca. nadule zavjese. vitko su dosezala strop. U njihovu podnožju. 8 Zaustavljeni kalendar 113 Odjednom se dogodilo nešto neobjašnjivo. našao sam pomičan kapak. da sam odlučio prići do nekog pogodnog ugla. Vrata. i kad bih smogao hrabrost da uhvatim za visoke povij ene kvake slične pozlaćenim lavoglavim balčacima viteških mačeva. U kristalnoj dozi zvonca lom bistrih zraka i podrhtavaju žuta mjedena dugmad na njegovim rukavima. Nisam odmah ni primijetio kako su sva vrata ostala razjapljena prema različitim stranama svijeta. Tako je sve ostalo zaprepašteno i nijemo. U mirnim kutovima zujalo je časovito zabezeknuto iznenađenje. drvorezima. i sva su se vrata širom i uz tresak pootvarala. Sluh je nudio toliko mnogo. uopće. napadnije rascvjetan. Postajalo mi je jasno da me negdje iznevjerio njuh. mučno ga. sreća ili nevidljiva ruka vodilja pa sam ležao izbačen iz toka na nekom sporednom mrtvom kolosijeku. da provjeravamo istinitost već proteklih povoda. porculan je svjetlucao u vitrinama tako izazovno stvaran da me obuzela požuda da ga ukli-ještim trudnim šakama i iscijedim mu njegov sočni sjaj. lupa prozora. kao i svoje staklene igračke. Nisam mogao izdubiti pojedinosti. jedan živ promet na112 seljenih stanova među kojima je moja soba predstavljala trenutnu nesigurnu oazu. pošto nas jednom postavi u lijep košmar. Podovi su vonjali na ulje i amonijak. a ja sam sjedio u svom kutu kao dijete koje se iskralo do samoće i mijesio od njihova slatkog i raznobojnog brašna nešto što je nalikovalo na svijet. halucinacija zvonce-ta popraćena koracima u hodniku mogla mi je dovesti pred oči sliku lake ja u plavim. pronosila sa sobom. Imao sam utisak da je koloplet nevidljivih đavola projurio kroz kuću. rujući po gomili rublja ispod sebe. zvukove. a bezizlaznom položaju tako bliskom srećom. Hodnicima se pronio tutanj. oslobodio i toliko odškrnjio da bih se uvjerio kako je u susjednoj prostoriji taj isti dan. Pošto sam raspolagao dvjema osnovnim pretpostavkama o svom trenutnom utočištu. Sjedeći u kutu. napola udavljen. Nije mi moglo odmah sinuti u kakav ambijent bi se ona otvorila. Vodila ih je kroz hodnike guvernanta u crnom kostimu s rilbo-nima i pokretima ruke nastojala umekšati šareni metež glasova koji su ona. a odatle na terasu nekim vijencem koji me doveo iznad zelenila. te sam odmah pomislio da sam dospio u zimsko . Bio sam zbunjen i tom zbu-njenošću i mekotom odraza. Sudeći po skupocjenom namještaju. Uznemirenje sam sam nosio i širio ga oko sebe. mogao sam biti siguran. Veliki mlinovi su se tromo okretali u zidovima i mljeli. Pomislio sam: kakvi oceani doživljaja presuše njegovim gubitkom. što sam vjerojatno činio iz prevelike želje da shvatim gdje sam i šta se zbiva oko mene. On je manje strog prema sebi i ne traži. ali sam ipak bio impresioniran. podignut na tri stepenika obložena plišem. stajali su prazni koševi za smeće. samo smo se ja i veliki viseći svijećnjak sa svijećama klatili jedan naprama drugom kao dvije trske ispuštene iz orkanskog svrdla. zasopljen. čitavog u gajtanima i lažnoj glazuri. laku i zavjesama. kako hita držeći ukočeno i koso napudranu golo izbrijanu bradu i u rukama nosi poslužavnik s doručkom i kovertom boje vedroga neba. tijelo mi je sve grčevitije nasrtalo na uzani skučeni prostor i svaki čas je prijetila opasnost da se rasprsnem ili pdbjesnim i počnem oko sebe gristi skupocjene haljine u naftalinu i okrugle kutije za šešire. ili je u sastavu kakvog raskošnijeg stana služila kao porodični relikvijar skupocjenosti. gospodario na bijelim stol-njacima. zadrhtale slike na zidovima i staklovina u crnim ulaštenim vitrinama. mogao sam prisiliti svoju uobrazilju da poteče običnom slikovitošću radnog dana. neprestano mljeli. Na svaki način. dići ruke od potjere i skljokati se u željezni vojnički san. pristupačan jedino u vrijeme većih svečanosti. pa onda trulim drvenim stubama u dosta tamne i zapuštene dvorane sa stubovima. tapiserije i ugodnim otpočin-kom izmrcvarenih mišića toliko opčinjen. podmjehurili se teški sagovi. tko zna zašto. otvaranje i zatvaranje vrata u udaljenim sobama. gdje bi se. što se tiče uznemiravanja. ona je mogla služiti ili kao predvorje nekoj dvorani za gala prijeme. prema mojoj malo naivnoj predstavi. sav zaronjen u glasove i šumove što su odasvud dopirali. morao nalaziti prijesto. To uvjerenje povećavao je u meni bat koraka i škripa parketa. Bez oklijevanja sam se bacio u susjednu sobu s kaminom i teškim policama za knjige.zadržim dah. sva u bijeloj njegovanoj rezbariji. uskim hlačama s bijelim pucetima na dokoljenicama. Radio sam to iz potrebe da preodolim samoću. Nekom neobjašnjivom.

pjene. dosta široko. čas na bolnicu. i pored sve ružnoće. a Mala je sve to gledala vadeći na noktima krpice s lica i uzaludno i do promuklosti me dozivala. Kao i jednom ranije. Počeo sam potrčavati. šištanje se sve manje osjećalo. komadića njihovih haljina. išibali je svojim đavolskim jezicima i razapeli. koji je do svisnuća tražim. ali. Sve je na njenim katovima postavljeno jednostavno kao na brodskim palubama. nemoćni. Sirio se zvuk sličan ši-štanju pare. kosa. dižući bat svojim tvrdim potplatima. pa je sada balzamiraju slinom i kikoću se u njene krute očne jabučice. dospijevao bih do istih takvih stuba i istog rasporeda. osvrtati se. Kojom god bih stranom pojurio. da sam nekim gotovo stvarnim unutrašnjim pogledom prelazio sa predmeta na predmet. oko razbuđene prošlosti što me tog trenutka okružavala i smiješio sam se preobilnom mlazu svjetlosti koja je iz ovog stanja padala u jedno poslijepodne kad sam ležao uz gvozdeni bijeli noćni ormarić. pomislila je. Pomirio sam se s tim da je svejedno kojom ću stranom ići pa sam krenuo upravo onom odakle je dopirala veća buka. Ili su je udavili pod gomilom grizući i svrdlajući jedan drugoga. čas na hotel. udavlje-nih. čas mi je unutrašnjost zgrade nalikovala na zatvor. impulsi snažni i mora da su ti pogani razvratni starci videći ih poskakali iz svojih postelja. očekivao sam da ću hodnikom susresti iste one glavate starce zarasle u čupu kako goli idu u kupatilo lantarajući obješenim mošnjama. i time sam bio načas . na pod. Znam da je peć počivala na lavljim šapama. ozarujuće pune osmijehe zastajući u prolazu na vratima moje sobe te sam ih smatrao nekim dobrim rutavim davolima. ispod prozora odakle je dopirala praskava zuka motora. uzdrbtali. granali su se lijevo i desno. navodili su me na stravičnu pomisao da sam zalutao u kliniku za umobolne. Ona je jaka. ali mi je dugo vremena trebalo da ih otkrijem i opažao bih ih jedino pošto se sunce iza podne nagne nad moje prozore i unese neobičnu čistoću na bijele plahte i prozračnost i dubinu u sve kutove. Ponavljalo se isto: njihovo trupkanje kao da je stado papkara prolazilo hodnikom i ljutito šištanje kada što su ih očekivale na njegovu kraju. pozakivam sva vanjska vrata i pustim ih neka se podave kao stari oštrozUbi štakori. Stubište je bilo vrlo strmo. u barakama za zarazne. Buka i piskanje približavali su se atmosferi kakve velike kotlarnice. ali šarene zavodske košulje razbacane ispred vrata kroz koja je dopiralo šiš-tanje slavine i pljopkanje vode. Jako sam volio sut-tliju zbog njena ukusa na zaprženo ml jeko i vaniliju Pidžame i plavi prugasti negližei od grube tkanine bili su posvuda nemarno razbacani. Hodnici. Kao prije mnogo godina u travničkoj bolnici. Ako ih još ne jure. Imao sam paklenu ideju: da pokidam cijevi. prijekorno: »On nas je zaboravio. Sada mi se sve to obnovilo s takvom snagom za osjećanje pojedinosti u njihovu jednom za uvijek pohranjenu slijedu. sklerotični i divlji u razvraćenoj mrlji njena tijela. prevješenih. U potkrovlju je bilo svjetlije i živo. papkarima. Kasnije ih već nisam primjećivao. rasporenih i mnogima oči vise na krvavoj vrpci kao zgnječenim žapcima. zastajkivati i duge dijelove hodnika projurio bih manijakalnim strahom da čujem iza sebe mnogovit topot. pobacali ogrtače i pidžame i nadali se u pomamnu trku za dvjema nemoćnim ženama. padala skršena slika njegova spleta kao kostur kakve ružne pretpotopske životinje. Može lako biti da sam se privikao. Upravo su im i ruke tako zaostajale nazad. noge su joj na bedrima bile dlakave.dvorište kakve pučke škole. Jelena je imala čvrsto. a misao na mene. malo pogrbljeni i savijeni u koljenima kao da su jašili na drvenim konjima. korjenito tijelo. Nisam susretao nikakvih tragova krvi. tako da su trčkali nespretno i živahno tapkajući tvrdim prstima i dobacivali im bezobrazne šale. Nimfe u bijelim ogrtačima su ih podnosile i uglavnom ih požurivale odsječeno. ali bez zlobe. ili izrekla. Što sam jurio dalje.« Bio sam toliko bijesan da mi je umjesto suza ljuta sukrvica istjecala iz očiju. smežurane i rutave i čudio bih se kako su starci mogli prljati svoj krevet. za iznenađenje. izboli joj bradama netaknute mekote. tako da je dolje. 114 a bacali su. Pitao sam se kud su ih vodili svako jutro tako gole. rogo-njama i panovima. Malu su silovali tvrdim rošcišći115 ma. uski i s puno vrata s obje strane. davala joj je snage da ih čupa i usmrćuje dok joj nisu žudnim bradama razrovali trbuh i kupali se životinjski. Dan je uvijek preo neke paučine po podu i to me zabavljalo i rastuživalo mnoštvom nemoćnih asocijacija. U Je-leninim koljenima ih ima mrtvih. bijele.

uvijek s malim strahom da ću se vratiti odakle sam i pošao. ili ako se uopće nisu ni uspinjale. svojim ludo zamahanim tijelom. istočeni i pre-sukani od gonjenja i znoja. Ništa mi veliko i jače od mene nije moglo doći u susret. Obrt i pometnja putova stavili su mene ispred obezljuđene klike Jeleninih gonilaca i ja sam ih upravo nepodnošljivo osjećao za svojim stopama. Daleko sam bio od svih svojih pretpostavki. svega me prelio neki osmijeh rascva tavan ja. U mislima sam se nekoliko puta brecao kao pas koji sanja i već sam odvajajući se od strašne inercije ustao s kreveta. Mislim da je s klinikom bilo svršeno. što bi istog trenutka postajala stvarnost. Da sam se vratio i zasuo ih krvavim pesnicama. Sta bih učinio. Stube su pravile široke krugove u kojima su lepršale moje nogavice i skuti kaputa. Jelena je mogla živjeti i hodati. To je bio zenit. išle su gore do zatvorenih tavanskih vrata. Odasvud se smiješilo toliko šarenilo i naivnost da sam se olakšano hitnuo na dječji krevet sa spuštenom mrežom i razbacio ruke i noge koliko mi je dopuštala 116 njegova veličina s mišlju da tu zadugo ostanem. U velikim staklenim zdjelama bila su potopljena zubala i od njih su se rastezali zeleni tračci sline. da ih sada negdje sretnem. i onda kada bi je osaka117 tili. S obje strane razvršenih postelja svjetlucali su mah prijenosni akvarijumi. To me nosilo. i pokušao da se prenesem u san. Sto bih sad volio djecu! Rijetko sam ih dugo podnosio u svojoj blizini. Uostalom. Tanke prozirne trepetljike povlačile su se iz jednog ugla u drugi pored niza školjki u algama. lihva tih mu odjek pošto sam skočio i stao razgledati oko sebe. zaspale ili mrtve sa svojim imenom izgovorenim kao kletva. pa sam pomislio da još nije kasno ako su sišle. pomislio sam. otvorio vrata i išao dalje kroz intimne hodnike u arabeskama. Prošaptao sam: budite uvijek u duši djeca. Kad se kod mene javila tolika žudnja za djecom. probio i otkinuo ramenom. Nastojao sam da se prisjetim nečeg što bih im kazao kao poruku. Ustvrdio bih svugdje da sam opet u jednom vratolomnom presjeku prolazio iste one neraspremljene sobe sa razbacanim perikama i grudnjacima ispunjenim tugaljivo uštirkanom ružom. zaposjednu i načičkaju kao jato čvoraka neku zabačenu trešnju. Dohvatih teški sfcut prve baršunaste zavjese i odbacih je po mjedenoj šipci toliko naglo da alkice munjevito zagrmješe i nađoh se u dječjoj sobi razdijeljenoj paravanima od dekorativnog platna. Mogle su samo biti dolje. pomislio sam. Držao sam da mi djeca dotle nisu potrebna. Još se klatila oguljena glava drvenog konja. Prišao sam bliže i obuzelo me užasno gađenje. Nalikovali su mi na mamene vukove. ne bih usmrtio. Našao sam se prvo na jednoj terasi natkrivenoj bršljanom. olinjali. pomalo blijeda. da me opsjednu. a poslije određenog vremena primijetio sam da se krugovi sužavaju i od toga me zahvata vrtoglavica. možda sam nekad volio neko dijete. ispred vrata su stajali Crnci s lepezama od nojeva perja i mahali mi oko lica. ali ovog trenutka sam htio da se oko mene nađe odjednom mnogo bučne djece s trubama. a odatle sam kroz staklena vrata ušao u tamnu spavaću sobu. Samo luđaku moglo se pričinjati da ih je slijedio. te ću ih naći prepletene.oslobođen svojih mora. praskali-cama i zvečkama. očigledno neupotrebljavane. Sad sam se nalazio u takvom ubrzanju da se više nisam mogao zaustaviti sve kad bih i htio. one bi čule moj hod i prepoznale ga. Plašio sam se da ih sam. tko zna ne bi li se našao smrskan na zemlji. Iz jedne slučajne predstave koju sam prevrnuo u gomili nadmoćnih dosadnih utisaka jasno me pozva malaksali Jelenin glas. Zvale bi me. Jako se vara svatko tko misli da ju je lako uništiti. a sada uslijed . poneseni i opijeni krvavom strašću lova jureći u početku s nekom svrhom. Cijela zgrada se tresla i stenjala — to je onima koji su odozdo osluškivali moralo izgledati kao nadolazak tornada ili propasti svijeta. Jedino mi se od nekih podizalo gađenje. Ona je kadra saviti Ajfelov toranj svojim milosrđem. Da su od izmoždenosti posrnule negdje uz put i ležale bespomoćno na plećkama. izdubli i gurnuli na ulicu. Plamen te velike nade gorio je u meni hraneći se novim pretpostavkama. olovke s obojenim srčikama ležale su razbacane na stolu i sama postelja bila je još topla. i da to nisu htjele. U mene je provalio nemoćni bijes kada sam se surovo odbio od zabravljenih vrata sa konačno dovršenom mišlju da je čitav moj mučni pasji bijeg bio bez opravdanja. Iza toga. mora da sam blizu skončanju. kroz kišu slika pošto više ništa nisam mogao slijediti. Pod mojim dlanovima škripala su kliska doručja stuba po kojima sam se rušio. nosilo. Uske stube. jednostavno. Jurio sam ne prateći noge zajedno s grmljavinom i svim onim strahom što sam ga širio i primao.

rekao sam u sebi nasmijavši se. plaznuti se u neki otvor i potražih noktima oko sebe. Pomislio sam da su im to odlomijeni udovi i od toga me zahvatio strah. Ne preostaje ništa drugo na kraju ovog čuda nego štrcaljka za kobasice kroz koju ću biti u mlazu utisnut u spasenje. Htjedoh se židnuti u stranu. isprepletenog s udaranjem pulsa i nadiranjem spečene pjene na ustima i vukao sam teško nogu za nogom potresajući akustične nareckane listove željeznog stubišta. Ni svrdao se nije osjećao tjesko-bnije u suhoj hrastovim. 120 KOD JURIćEVICEVIH Ako niste djeca i ako vas hir nekog ranog sanjivog proljetnog dana sa učiteljem ne izvede u šetnju. postajalo sve strasnije. iza leđa svih mahala. Na jednom nižem stupnju uskoća zavojnica izjednačila se s mojim ramenima: mogao sam se dalje kretati jedino nekim smiješnim obrtanjem oko svoje osovine uz neznatno napredovanje prema dolje. usamljenog. nadvit će vam se na put. kuljave i zatvorene za vašu radoznalost. Oni su se obrušavali za mnom po tragu svrdla uz orljavu i paklenu vrisku. Stube su se sužavale. spirale se tijesnile i ja sam očekivao da će se uskoro pokazati vedrina dna. Još sam gledao. Objava kakvog djevojačkog grla zagrcne se i skrije i samo i uvijek — bijel kamen se ceri u zelenilu. u ćulahu.inercije. Bio sam kao užareno topovsko đule koje zalud ima svoju volju. jedva prteći i tumbarajući svoje olovne noge okovane negvama. Svakako ne zbog toga. razmak između nas se povećavao. iza njih tamnozelene šljive pregranale. A kad bi mi to i pošlo za rukom. Stube su na ovom posljednjem stadijumu bile odmijenjene željeznim spiralama kakvim se sa prve palube silazi u kotlarnicu. Gospode. mora da se lupa ustostručavala i na širini tog velikog zvona s jačinom pucnjave opsjedala bubnjiće mojih go-nitelja. Usitnjavanje krugova se nastavljalo i za kratko vrijeme postalo je toliko gusto da sam uz ogromni napor morao smanjiti svoj trk do koračanja. To je bio krematorij um. ovo bi bio potpuni kraj. jer su vjerojatno dobivali prinove na svakom katu. Usporedo s tim opadala je i brzina. ozgo se u tjeme uvršćivala treća. Nisam imao snage da dohvatim kratku kosu ručku. morate prijeći zblanuto periferijsko raskršće s opranom kaldrmom i uokrug poredanim polupraznim »kahva-ma« gdje neki koronogi klipan. U skučenoj čaršiji. strovaljivao sam se u bezdan. Neke od kuća sa zapuštenim travnatim prilazom i trošnom kapijom . crni i crveni krovovi i slijepa paučina mušebaka u oblacima zelenila. a kuća im je izvan grada. iza prvog ugla bi me presrela prljava bujica njihovih jarčijih kljastih tijela obavijenih dahtanjem i znojem. u susret 118 bi mi izišla druga. pomislio sam. sada. Kako je spust imao oblik ljevka. Jasno sam vidio kako su ih neki predmeti preticali i prolazili uz rondanje ili zuj pored mojih ušiju. »Više se ne može«. Izgledao sam kao odbjegli robijaš na kraju svojih snaga. Tiktakanje velikog sata u ukočenom svodu nada mnom silazilo je sve niže. raspaljenosti i zato što nisu mogli drugo ništa da čine. među malobrojnim doseljenim katoličkim svijetom. nadala se za mnom u progon. Sam u teškom neprobojnom oblaku vlastite buke. Šibale su me zasad samo njihove titrave sjene. Okrenuo sam se na drugu stranu i ugledao kako se na stepe-niku iznad mene klatila obješena proteza drvene noge. zveckanje posuđa. Mahnitala mi je naduta slezena u samom ras-cvjetu ovih spirala i tako se moje umiranje samome meni činilo kao umiranje svijeta. 119 Skljokao sam se razjapljenih usta i hvatao kisik. tuca kavu. Sile me više nisu slušale. Mnoge perde posrnule. da su mi zasjenili svjetlost. stali bi izvirati iz podova. i sve kada me nitko ne bi gonio. pitanje je hoćete li ikada stići do Jurićevića. Gore je panika moje utrobe doživljavala svoju najprostomiju objavu. Njih je sada bilo toliko. ali je svaki čas moglo doći do klanja u trku sam uzaludno zanosio lijevo i desno svoju zapaljenu jezičinu s namjerom da skrenem u jedan od hodnika. izlaziti iz mišjih rupa noseći prazne kože mojih prijateljica. briznuo sam u smijeh od koga se iznad mene sigurno razvila strahotna pečurka moje rike. živi njihovo prezime kao naziv kakve neprestano prisutne svetkovine. vjerojatno jako debela željezna vrata načičkana zakovicama. Na samom boku dna veličine ljudskog trupa bila su urezana teška. Ono je sjedalo na moju lubanju kao ogromni neumorni djetlić. Ponestajalo mi je zraka kad sam nogama dotakao dno. Stope su mi sigurnije doticale tlo i ti nagli susreti bili su poslije klizanja nenaviklo bučni.

na otvoren divlji prostor i raskopčani ovratnik našeg učitelja. lebdim. bili odvažniji od mene. djevojčice su se spuštale na koljena za žutim rijetkim cvijećem. neočekivano za domaćine. pitomog. ali ga vrijedi zadržati jer je ljepši od njega. omotana svilenim kućnim plaštem u šarenilu. rekao bih. primamljivo za sjedenje. Mahale preuzmu slobodne njive. Gore vječit šapat — dolje palo sunce providno djetinje. čempresovi grmovi stasiti i svud jednako zaobljeni — po rubovima izrasli do nekog dopuštenog tjemena ne suviše dobrostive klime. Sasvim do lijeha s cvijećem prilazilo je kamenje. Oba krila širokih staklenih vrata bila su otvorena prema sunčanoj poljani. prodrma zvonce na staklenim kućnim vratima i njegov nizak krupan glas susrete se s jedinim uskliknutim. draž mi se neka uvrti u trbuh i zamalo ne klonuh u naručje tog prelijepog jutra. svježeg peciva. prislonila djevojka. njegovanog. začuđeno kao da neprekidno osluškujem klatno svog saglašavanja sa svijetom. dvije-tri obrušene štale. Držao sam da su svi i oni iz zadnjih klupa. a on uđe unutra. tvrdom i nagrizenom. Djeca su već igrala topa jahe. Neočekivano brzo oni postadoše gospodari ovog prostora po kojem sam se ja kretao zbunjeno. boje na olovkama i krute kože moje taške. kosa joj je bila prebačena na jednu stranu i izvijala joj u tom smjeru vrat. postade graja. ćutio sam slatku zabranjenu draž tih kolektivnih sloboda nešto previše vezanu za nepromjenljivi miris razrednog uzduha. a dva crna granata bora dostojanstveno stražare na svakom uglu kuće. providne daleke krošnje u međama. klipani u komadićima fesova i sitni kržljavi seljačići kojima su se pri govoru napinjale vratne žile. Zemljište ide naviše. dvije oprečne ćudi kultiviranog i divljeg. dvije flore.vidio sam prije toga u prisnom natkrilju majčinih večernjih pjesama kad bi vruću lepinju stavljala na prozor. odakle minu samo crven odsjev prije nego što se vrata priklopiše. Pogled mi zagrcnuto stade u zipki prostrane crne krošnje iznad starog krova posutog sasušenim iglicama. zapodjenu se živahan melodičan koloplet više muških i ženskih glasova. samo . Dječaci su s kaputima svučenim s ramena prilazili ogradi i zvjerali unutra. Do puta. Prema putu. na rubu lijevaka. tražila udobniji položaj svojim plećkama. neki su škriljama prebacivali cestu. Na nogama je imala papuče s potpeticom. odbaciti sve od sebe i sa zrakom u kostima jurnuti 124 u primamljivi pejzaž jelovih grmova. gubim. neobičnog i pravilno raspoređenog. samo za iznenađenje. Bio bih tu jako dugo dok bi mi palo na pamet da sam pronađen neki put u gornju zonu kuće. glomazno oblo i. Mi priđosmo s ceste na travnat nagib i odbacismo uz poklike svoje torbe. kamenjima i — eto nas pred kućom Jurićevićevih. isturila je ogradu sa pravougaonikom zelenila. Učinilo mi se da se naglo uspinjem. i u dubini njenih prostorija. bez prijelaza. a nebo se sasvim nisko spusti tamo gdje seljak uz ojkanje okreće volove. unaokolo neplodno kamenito poljce nasijano grmovima borovnice. Ni sada nisam smio bezbrižno predati se provali slobode. lijevo su pitome vrtače hladnodahe od kapljevine i vru-taka. Primakao sam se ogradi gdje su već neke djevojčice požurile da razmo-taju svoje užine i gledao sam neobično strano rastinje na čijem se gustom zelenilu prelistavalo sunce. desno sve ćelavija padina koja se gore iznad puta zaobljuje u sofu načičkanu starim kamenjem što 123 je kroz posnu crvenu zemlju probilo kao kosti mršavog konjčeta. Uz vrata se. Djeca se ras-pršiše po travi i s njihovih usta otkinu se učiteljevim prisustvom zapečaćena potreba za glasnom pričom što odmah. težaci nad ralima. nazirale uglačane plohe namještaja i vaza na prozorima. Dijete sve predobro pohranjuje u nosnicama i tako samo sa sobom uskrsava neki svijet koji nije taj. prezadovoljni vrapci u živicama. pošto je sunce dolazilo s leđa. premazno. Stadosmo do neke granice koju označi podignuta učiteljeva ruka. krave u njima pohlepno motaju jezičinama gužve debele trave. Ona se namještala. starih kaputa. A trebalo je samo nekoliko koraka poći uz ogradu koja je s gornje strane bila sasvim otvorena kao da je domaćin htio neprimjetno pomiriti i udružiti dvije klime. bez potrebe se istezala da dohvati gornju ivicu uza zid prislonjenih vrata i pri svemu je izgledala čudno atraktivno. ponavljači. Unutra su se samo. presvježe na bijelo okrečen čelni zid. Učitelj se dugo ne pomaljaše iz dvorišta. svježe kravlje đubre i jedna velika čistina do izlaska na zaravanak odakle bježe prašnjave ceste.

pipavog i vriskavog nabadanja stopalima pomoću kojeg će i dalje biti uzvišeno stjecište naših pogleda. Učitelj ju je morao maziti laskavim riječima i to je još trajalo kada smo ih mi opkolili. zabranjeno i tko zna kojim putovima usmjereno iskušenju sablazni. Vidio sam kako meke sjene njena tijela dišu raščinjene svjetlom. žbunja i zvijeri. jer nju inače nema tko drugi da gleda osim vedrog dana. činilo se. ona je prizivala nešto crtežom svoje tanušne siluete. Podbočena na ivicu stola i kose sasvim slobodno opuštene. djeca stadoše optrkivati i nadmetati se u cilikanju. pa bi se opet bez napora našla na 126 prstima i kod narednog grma načinila nešto drugo hitro se prignuvši cvijetu ili podignuvši kakvu izgubljenu i sićušnu djevojčicu do jasnog i napadno bijelog osmijeha svojih lijepih zuba. svjetsko. jer je sve to bilo za mene nešto stransko. Izgubio bih se kad bih se našao u njenu naručju. pratio ju je na pijaninu njišući glavom. sklopljenim krilima igre i danom što se iza njenih ramena još uvijek otvarao poput školjke. Učitelj nas povede sam i ja se začudih kad nigdje nisam mogao spaziti crnu vitku djevojku. često je istrčavala ispred Učitelja i u dva skoka. ne znajući šta ćemo sa situacijom. ruke u lebdenju i to bi trajalo samo tren. obje sjenke se pokoriše disanju glazbe i zaploviše pored stvari. na ovoštenom podu široke sobe odakle su uklonjeni prostirači. kosa u njihaju. Poslije dva-tri kruga leta na napuhanoj kupoli svoje suknje. našla se pred nekim pocrnjelim kamenom sred ledine. Osjetio sam da je nelijepo što smo se sjatili i kao ovce 125 razjapljeno ukočeno. ona se zaustavi na mjestu. Ona podiže glavu. Providnost je posve obuze. u meni nešto zadrhta pošto se i njegove ruke odvojiše i nezavisno pođoše k njoj. Jutro se razigravalo napolju. Odzivala se kristalna staklarija za svečane . a onda. maljave noge i ona bi je vrškom prstiju poput lasa nabacila na kamen i zaposjela ga kao njegov stalni dodatak i živi. suhu crnu figuru s prebačenom kosom jutros i mi prevalili takav dug neočekivan i izuzetan put i kamenje se primaklo vratima i sunce ranije izišlo i učitelj sjedio naspram nje. ne znam po kojem pozivu. na vrhuncu mog uzbuđenja. pridrža je i još jednom reče »bravo« pljesnuvši dlanovima. Zašli smo među grmove. Sviralo se više tišinom između tonova nego dodirima. krupan sijed čovjek privlačnog inteligentnog lica. uvijek u manjini. pošto se svi poslušno okrenusmo u tom pravcu. Prije toga su nešto govorili. Raširenih ruku i otiskom ovog izuzetnog jutra na licu. još uvijek ljeskala rosa. buljimo u nju. grupa djevojčica koje su se poslije onog prizora samosvjesnije držale i osmjehivale s nekako pobijeđenim stidom. odbijajući se bešumno od stvari. njegovi prsti počeše meko i odmjereno kroz visoke iznijansirane pokrete slijetati na tipke. Bile su za taj trenutak mnogo starije od nas.radi sebe. jer se nosila tako spretno da je malo postiđeno izostalo moje očekivanje nježnog. Noge bi već izišle složene koso i paralelno jedna uz drugu. mi krenusmo. Ostade samo mirna i uvijek Zbijena. ceste povedoše zabludjele oči i mi se zaboravismo kao da je to bilo jutro našeg preporađanja. licu i dodiru žive kose. pa smo zbog toga da bismo vidjeli njenu tanku. suviše kratkoj blještavoj suknji i istim tim visokim papučama. ona priđe učitelju i tako stade izdignuta na prste. Malo poslije pojavi se trčeći za nama u širokoj i. On pristupi. malo obdanjiva-na koljena. Zbunjivala me i ispunjala čudnom mješavinom čari i odbojnosti titrava slika njenih protegnutih listova i vrlo široka kruta suknja koja je pri pokretima neprekidno i bestidno otkrivala kraj čipkastog kombinea i nejaka. Učitelj se podiže i. sasvim blizak njenim mirisima. zabaci na leđa crni slap svoje kose pomo-gavši se rukom i upre krupne tamne oči optočene gotovo muški kosmatim obrvama i kolobarima u daljinu preko nas gdje se. odbaci cipele i nastavi lebdjeti bosa. suknja bi joj se sama digla u zvono gdje bi zabliještile trenutačno njene tanke. čangriživog. Otac. Djevojka priđe ocu i šapnu mu nešto preko leđa na što. i ta umjetnost da se do zanosa i uskrsnuća čitave nejasne budućnosti oblikuju tišine koje žive s nama stade mi se javljati širokom omekšavajućom utjehom umjesto svih objašnjenja pred kojima sam strepio. Mora da je mnogo puta kao djevojčica preskakala ovo grmlje i optrčavala kamenje. kojima bi odmah dodala okret. caklila su se isprana nebesa u borovim rašljama. poslije prijelaznog svečanog stava starog gospodina. — Bravo Hej a — uskliknu učitelj pošto se igra zaustavi s njenom kosom prosutom po ramenima. s osovinama svojih pogleda. To već bijaše uvod u igru koja je stvarno otpočela kad smo se vratili. prividni i graciozni ukras prirode. Odbacila se i na prstima prišla do prozora.

šarenu gomilu kroz koju su konji smušeno nalazili put da bi samovoljnim kasom sišli na tvrdu cestu punu vlage i cvreaka. truckali se čas mucavom. zemlja je bila meka i trapava i do prve rose vraćala nam je prazan zuj kola. Široko sporo razgorijevanje večeri ostavilo nam je vremena da ispratimo neke sajamske šatore pored crkve u Vinskoj. kroz žbunove. i nebo se u meni različito mijenjalo. Visoravan pod voćnjakom imala je dvije-tri kuće smiješno. Razmilismo se opet šutke po ledini krijući jedan od drugoga slike svojih duša izmamljenih na površinu. odjednom opterećen prazninom. šumom borova i odjekom nekih kazivanja u sebi. a blještanje bijaše tako jako da nas zaboli i mi svaki svoje trnje smekšavasmo u svojim očima. Remećena svjetlost bi izmamljivala osmijehe. stalnom dubinskom zvjezducanju skupocjenog stakla i bez prekida. prilagođavale se prigušeno odsjevima na plohama orahovine. Da bih se tamo vratio. ukočeno su iz debelih modeliranih okvira preko ramena i milostivo gledali starinski likovi bez vratova i samo su im lica pobjedonosno. glazba prestade razgolivši nekoliko praznih koraka. doneseno malo nevjesto. neprestano pristizali. vrijeme i pomalo bolne jedinstvene nemoćne obaveze svjedočenja. ispred ograde. noć se sve brže spuštala. nego su stajale . a činilo se da će svakog trenutka zaplesati šareni viseći svijećnjak nad njihovim glavama. s čempresima. čas plovili uz mek konjski topot pored mirne staklovine bara. morao bih biti đak. uz gutave vrbe. Mnogo svježih preteških girlandi dodavano je iz jedne stilizirane ruke u drugu i čitavo proljeće. ravnodušno prema tome što sam nau128 mio i kuda ću krenuti. Izgledalo je da će taj svod. u svim pravcima. Prejako. Samo je središnji krug s hvatištem za viseći svijećnjak bio prazan i potpuno bijel. opsjelo nas je za našim pažnjama sazrelo sunce i ruke nam se digoše k licima. i ne htijući to. Dok sam to promatrao s licem ustremljenim prema gore. što bi navodilo na pomisao da tu žive ljudi. izlazila iz čipkastih oko vratnika. bez šuma.127 prilike pohranjena u vitrinama. presurovom kaldrmom. sve dok đermovi nisu ostali zagledani u zvijezde. sjećam se. išle su iz samih čupavih sagova. Sto smo se više izdizali optakajući blage brežuljke mekim cestama i mršavim tračkom prašine. Sobne slikarije bile su drukčije od onih koje sam viđao. 9 Zaustavljeni kalendar 129 NOć U KLAKARU Skratili smo veliku ravnicu s otužnim utvajima na kojima su još podvečer rila mršava krmad. iz saznanja da ne zapamtimo putove. lica. pasti na naša tjemena. ali smo se udaljavali i željeli udaljiti se makar koliko. kao da smo tek rođeni. bez »sokla« preplavljale slikarijama svod dajući mu ra-zuđen oblik koji on zapravo nije imao. Krave su u toj bijeloj gluhoći pasle po jarcima. Išli smo dugo posrćući. ja i dvije curice. prema kamenu. Išli smo. Gore nas je dočekala opet neka večer koju smo. igra konjskih sapi i glava sa crnim rubom brda i kozmosom o koji bi katkada prigušeno zvecnule šarage. Ali dugo smo se presretali i razmi-ćivali. nepravilno razmještene na gustoj podšišanoj 130 ledini. kad se već pobojah da iz potisnutih bjeloočnica sasvim ne iščezne dan. Onda smo to izdizanje. vođeni padinom. sliježući se i sudarajući s reljefom. na nekoj iznenadnoj proljetnoj šetnji s učiteljem. Možda je prije ponovnog izdizanja u pučine pala neka sitna bezrazložna kiša. Prsti mi se razvezaše na cesti. Slutio sam to (tako mi onog svetog vrtoglavog jutra) da ne postoji više nijedan put koji bi me preko popločanog raskršća vratio Jurićevićima iako se cesta 'dotiče. Ničeg utabanog nije bilo oko njih. čvoraste sive kruške stadoše na biljeg po kosama i sve tako bijaše malo zabavljeno mojim povratkom. razroko. i makar u kojem pravcu. a bilo je šuplje i sasvim prisno kada bi oprezno i utišano zašoibonjile po njemu potkove prije nego što bi kola naišla na drvenu ćupriju. Razilazili smo se kao slijepi. a kapelice su nas prijazno sačekivale na zavijucima. držalo se nad našim glavama. na poljima težaci prepolovili dan. stari. bez razloga napeto.

mirišu snažno voćnjaci pretrudni od ploda pa čuješ kako zvijezde pri padu stresaju prezrele jabuke. valjda od straha jer je kroz sve pukotine šumno istjecala noć. Oboje smo došli iz daljine. — Dolaze sa sajma — reče Ljubica. nepoznate dotad. široko i nemirno raskoračena. Govorili smo o gradu. Djevojke rekoše da će stići. Slobodno sam joj uzeo glavu među dlanove i tražio neko sjećanje. a noć je skrila naša lica. zahvaljujući svemu što tada nije sačinjavala. Još su se samo po njihovim šupljinama kotrljali krupni naprasni uzdasi. Ovdje se živi bez obaveza. sve u prisustvu neke slasti da ćemo stići kud treba. Valjda je za ove kuće tek sada počinjala prava noć. Poželjeh da se sklonim pod crn . A iz trećeg varljivog podzemlja koje me doda valo jedno drugom stadosmo pred bistrim kladencem govora. A putova ima mnogo kroz žuta strništa i visoke ostarjele trave s kojih se krupno osipa pelud i gajevi su puni prohladne tajanstvene dubine. Možda smo se negdje i viđali. čudno je kako nismo. zapravo. Ona pokaza nekim drugim očima da sam to ja i te oči. Ali djevojke su se vratile sa kiselkasto svježom pogačom i tako je večer počela u prostranoj svečanoj pjesmi gornjih katova. 131 Puštali smo da nam usta i misli budu krotki i omamljeni posrednici divljenja i međusobnog otkrivanja koje se pod ovim treptavim mirijadama već tko zna gdje odigralo. Poslije se vrata zatvoriše i povukoše s trave jezičak svjetlosti. pod punom mjesečinom do prvog privida kraja. jer znamo iste ljude i iste ulice. kao neprijatnosti u koju se treba na kraju vratiti. Bila je omamljena. svijetle noći malaksavaju pod niskim prozorima. To me zajedno s konjima. koji su vezani porebarke za kola žvrnjali i katkad uzdahnuli brecavo i ljudski prisutno — za stopu primaklo zvijezdama. Kao zvijeri koje su se s večera primakle torovima. bože. — Ničega — tu dođemo samo da prespavamo. — Tko? — zapitah.kao da ih je netko prenio prije našeg dolaska sa kakve šarene stranice iz početnice. a kraja nigdje nema u ovim predjelima. Možda se naći — istrgnuti iz procesija svibanjskih. sjevnuše ljuibaznošću i čuđenjem i zamalo ostadosmo sami. Vrata su se otvorila. Mlađa. Sutra će doći čudesan dan. — Kuće nemaju putova — rekoh. Gore smo bili na već vlažnim prečkama. Ona je bila ono što sam nosio u sebi. bez normi. Mali zaborav. nalikovala je na žđrebicu. Sve je za-stalo pred nekim općim nadolaženjem umora. šuštalo je praznično ruho. — Ali valja sići dolje. vukući za sobom svu svoju bjelinu i dugo ranjavati tabane tuđim cestama da bismo došli u Gornji Klakar. Meni nijednom ne pade na pamet da je upitam kako se zove i 132 kuda vode njeni putovi. Sa dna bijelog nestvarnog strništa na kojem se smjenjuju ledenjaci svjetlosti dolazile su stope ćuka. tetive nam malaksaše i mi se nehotice dodirivasmo hladnim licima. Imao sam razloge da posumnjam da ovdje uopće prebiva život. S očnih jabučica i vlažnih zuba zarežala bi joj mjesečina. Pretakali su se iznad nas golemi slojevi silazeći zatim u šuplje konjske utrobe i rosa pade po nama bez riječi. Kroz niske prozore može se prijeći granica ležaja i s pokrivkom u ruci otići niz onaj obli rUb visoravni. Sudbine ljudske su se razgranavale. u koji smo neprestano zapadali. Uto se zvijezde zanjihaše i pobijelješe i ona pođe za mojom rukom poput hljeba koji spuštaju na lopati. nadomak širom otvorenim vratima gdje su ljudi jeli. dolje. Konji su prestali jesti. Uzalud. a noću tijela stoje otrnjela uz kolsku lotru dok snovi idu i teče vlažni damar njena zbivanja. Izuzetna. iza otvorenih prozora s pogledom u travu dopiralo je disanje već zrelog sna i vlažna svježina poče nagrizati naša gledanja. bez vremena i. doveo je kuću do same kolske rude. i noge se povlačile po travi. Horizonti promiješaše krilima i tek tada moćna pjesma noći nađe pravo korito. Puno smo oduševljenog zaprepaštenja što su putovi ovi suviše visoko i kako su oni zagonetni. ruke nam se nađoše gladno i nestrpljivo. Vratio mi se i umekšani klepet kola i umor od koga je zamiralo tijelo i tako bi se uz moj bok poredale njive i stišali se cvrčci. I iza muklo akustičnih konjskih čeljusti runila se noć.

tjeskobno. Oživljavala je na usnama njena stinuta. Osmijeh joj je bio samo malo po-gužvan tvrdim jastukom. 133 Podne brzo dođe. Tako i toliko dugo koliko su nam i putovi bili svezani. slijedeći njegovu ispruženu ruku. ali smo se dugo osvrtali. snažno osjetio visinske svjetlosti one noći koju su konji mrvili u svojim čeljustima.drven krov u sparušen sobni zrak pošto mi pleća otežaše i misao žudno potraži neki tvrd oslonac za lice. Ljubica dođe. pomislih. bolesno. * Jednom me. tražila pogledom. raspoloviše svjetlila i samo potok. u nekoj šarenoj suknji koju je vjetar nosio kao cvijet i u spuštanju noći. dok sam preko odmora bilježio na klupi godine povijesnih bitaka. Sve što se dogodilo. I povratak. Sve dok se noć ne sleže i bijele svjetlosti odoše naviše. dogorijevaše zvijezde. izvlačio na potok. lomila mi je kruh i zabrinuto slijedila moje odsutne poglede. osjećao negdje u blizini nju. Sunce mi je vruće i dosadno sjedjelo na kapcima kad se probudih. i svim hlapljivim parama silazila. Opet istim putem. a ona je poput sjene. uzimao sam koru kruha i gledao ležeći na travi kako nagorjeli grebeni šume nagrizaju plavinu i tako bi sve što je živjelo oko mene stupalo u lagane vrtloge. od čega me nadilazilo krilo jeze. dugim kroz gudure i tragom tankog potoka. ponesoše pored ispreturanih vidika. u kući gdje su s večera lupkali žlicama o sudove odozdo uz okno uspuza nenadna i kolebljiva svjetlost pa je neki kašalj ugasi i poslije se kašalj još nekoliko puta javi i unese unezvijerenost među naša tijela. Dogorijevala je vatra naše krvi. spazih da me crna punačka djevojčica. sanjivo i visit će iznad njena krova među krošnjama kao veliki truli plod čiji miris ubija. Sav sam bio ulijepljen od šire. Konji poslušno stadoše uz rudo. pozva mali Vozić. svjež i surovo nametljiv. Ono je jedino bilo osim nas u napuštenim šljivicima zaraslim u travurinu. kri-lata zbog zemlje izmekšane vlagom. Možda je još malo mislila na mene. Tako splasnu to ljeto. ni s kim nisam govorio. Nisam je prepoznavao. nemoćan na suncu. natopljenim uljem i lizolom. pored kupača na glavnoj cesti. Počeh mu se vraćati. mi se oprostismo. Ona me pratila kuda god sam se maknuo. osim kola što nas. Ljubica se šutke pope i sjede do mene. i opet predah pošto se prepustismo vijugavim blagim 134 cestama Vinske. pod korom od prašine i znoja sačuvana pljuvačka i sva ona večer sa zvonjavom otvorenih prostora i meka mliječ što je puzala travom. pošto se sve pomaklo i moj život ovim konacima bio jako udaljen od mene — dođe mi kao spasenje. 135 . ma gdje bio. otvorila vrata i uvukla se u onaj nepravilni četverokut tmine koji se opet zaklopio. s cipelama u ruci došla do kuće što nije imala nikakve staze. Napokon ničega više u nama nije bilo osim nemoćne zabezeknutosti. Dan je bez daha protjecao pored kola. Nisam više osjećao ništa. sva svoja srca. Primijetio sam da sam. Noću bih se. Gubili smo se i otimali. opra mi skorene ogrebotine na leđima i dok smo jeli. ostalo je gore. Bio bih užasno sam u tom ukletom susjedstvu stihije da me Ljubica nije svuda pratila na odstojanju kao moja sjena. treći dan. a pošto se spusti prava noć i konji odahnuše cimajući teškim glavama ljese. prinoseći vodu ustima. do potoka. još dimljiv od posteljske pare. a kad podigoh glavu. Fanatičan je bio moj strah da ću je sresti — u prerušenim sprženim licima seoskih djevojaka. suvišno. Tri dana sam proveo derući kožu između dračavog divlje zapuštenog granja. sklopiše se brda. Inače je pristajao uz moju šutnju. O podne. u njegovu čudesnu opsjenu prema raširenim ponoćnim grudima šume koja je otvorila sva svoja grla. za koje sam znao po kratkom otpočinku. neprijatne blizine Save. znoja i prašine te siđoh na potok i sakrih se iza velikih panjeva da tu. Zemlja je već postala gnjecava od razbljuzganih bjelošljiva koje nitko nije imao pokupiti pa je od prevrelih skokova izbijao na zapari opojan dah alkohola. Možda me gledala poslije toga kroz okno ne mogavši zaspati od ošamućenosti. ali mi ostadosmo deseterostruko vezani rukama što su trnule na slami. ostade s nama u posvemašnjoj samoći. Konji su upravo zastali da piju u sredini plitkog bistrog potoka. niti smo se našli. Konji za-frktaše na rosu. uz jeku zrikavaca uskrsnem onu noć. Sutra će joj sunce izići kasnije. Prije nego što se djevojke probudiše. ali sam neodoljivo na tim daskama.

Ništa nisam imao pred očima osim vlažnog zapaha vode i njene vizije. a kad sam se vratio.šapnuo. Sada sam ja išao naprijed kroz granje. — Šta to imaš na sebi? Pod rukom sam prepoznao svoj pusteni kaput ispod koga je drhtala. — Nnlšta — kazala je nevjestom zabrinutošću. Snijeg je bio bijel unatoč pomrčini i ona se uzvodno pomicala uvijek za dva koraka iza mene. one su nekim muklim praskom nervoze bide raznošene u svim pravcima. ali sam se uzdržao.RIBE I čekao sam samo da joj klone ruka zaboravljena na mom potiljku pa da je oprezno stavim na jastuk i iskra-dem se u hodnik. — Uh. postavio uvjet: »Usput nećeš pričati?-« Klimala je glavom. pomisMo sam oprezno na svoju sjenu. Treperavi pijesak. bacio u (kupinu badlje i sjeo na kamenje. tamne nemirne siluete riba. bježi kući. čim ih je dotakao svijetli rub. ali to će proći — šapnula je ispevši se do mog uha. Noć se smlačila. i vodom je zamirisala jugovima. Htio sam da je poljubim. Gotovo nasumce. bilo je sve prazno. Skinuo sam šal d vežufći joj ga oko vrata. Treba. Podilazio me nemir. osjetno izmiijenivši služnost čitave okoline. međutim. Na koljenima sam prišao do prvog žbunja. Na pedalj se nije ništa vidjelo. tako da sam se mogao kretati zatvorenih očiju. pri samom debelom korijenju zabijenom u kamenice. Noć je bila velika bludnica: čas je pretakala (mjesečinu — puna soba sve jače svjetlosti. pomiješane s žudnjom. jer su ribe noćas plaho-vite na mrijestu. — Tek što sam zakoračio! u sijeru maticu. i tog istog trenutka ostao sam bez razloga. Tu. čini mi se da sam bio Ijult. Pomslio sam: one sada idu uzvodno. Još uvijek sam bio snen. te ribe. ili uslijed već sad ujednačeno sklopljene pomrčine. Na visini se ćubilo još samo malo bezazleno kolebanje klima. Prije nego što pođem. Ičas se svaljivala u mrču od ikoje bi otežavale stvari. salćekao da natrapa na moja leđa i kazao joj nadglušujući šapatom buku: — Budi tu. Kod vode sam ipak stao. Tu se koraca nesputano. a ona me slijedila gotovo trčkaraj uči. ili zbog toga što sam bio jako oprezan. na maloj razdafljiini. široka kojih pet metara. Znao saim: sada će se obala neosjetino spu137 štiti. spazio sam je na rubu velike periferije svjetlosnog kruga. Već pod propuštam zapitala je: — Tebe ne bi bilo strah samoga? 136 Nije joj više bilo hladno i koračali simo šuteći. — Ti ćeš pričekati —. treba osluhnuti noć. paziti da ne unesemo iznenađenja. ali u hodniku natrapao na kantu s ugljeni i proškrgutao u mraku tešku psovku. tamo daleko na pat metara ispred sebe. sam joj. U viru. Iako niotlkud nije curilo ni kap svjetla. na obali. i ibo desno. Vidio sam odlilčno. u sprudovima nije bilo snijega. Očekivala me jednoliko raspoređena rijeka. Stoti put prelazio sam ovaj goli prostor. kamenje prekriveno' tankom mrenom sluzi. — Još malo. Vrata sam uspio odlijepiti. jasno bih osjetio u trećem ili četvrtom prstenu ba'terijskog mlaza. grmlje će postati rjeđe i izaći ćemo u pitomu dražicu gdje se voida krađom podvlači do pregledno raspoređenih vrba. odbauljah do ugla kuće. Kad god bilh podigao glavu. ako čuješ bilo šta sumnjivo. Večeras mi se događalo nešto čudno. ona me čekala pred vratima pregrnurta kaputom. Izvukao sam se iz vode. bezobzirno kršeći cestar. prisjetio sam se da je sama i dao joj znak baterijom da me slijedi. Na pritisak zaponca pukao je . a išli smo mimo staze bez bojazni da nas tko može presresti. zgrčen pomalo bolno u krstima. iz pomrčine me se doticala rosa. Kad bih stigao na mjesto. — Jesi li ti luda? — rekao sam. Znao sam da se tu riba nikada nije zadržavala. Poslije toga sam pred kućom jedan 'trenutak njušio zrak. i bijele svježe mrlje na šljunku — samo ne ribe. Imao sam osjećanje prostora. Digoh lice prema nebu. voda je odjednom nabasala na zatišje — i tu bi je moralo biti. lagano ga razmaknuo.

ali meni je sada teško prisjetiti se pojedinosti i bilo čega osim nekog izdvojenog bjesnila njena lica. Osim toga. Mislio sam da je poslije toga više nikada neću voljeti. Lako je s obje strane odvajao škrge. sve dok nisam niz držak ostava spustio ruke i prstima mu napipao škrge. Noćas mi se činila sićušna. vikala mi je u uho. kroz vlažan snijeg doći na mjesto. daleko od vode. Ako se neki željezničar vraća iz službe. Zapravo. Nije mi trebalo svjetiljke. Onda sam se stuštio ina njega malo zadihan i puštao sam da izmori svoje smrtno ranjeno mišićavo tijelo. išli smo usporedo. 138 Hi zato što se sad pred . nastala takva gužva i sjene su vam se sablasno motale . — Ja sam sve pobrkala.. onom iracionalnom sigurnošću koju imaju samo veliki i strasni lovci. a i to 'da ćemo po ovakvoj pomrčini uopće znati gdje smo bili. bez velikog gacanja. 139 a zaslijepljen slabom mrljom njena svjetla. mrijestovi su lijeni. Pošto smo otprilike prešli dosta dobar blagi luk. Tamo je samo ravan snijeg. Usput smo pričali. Ona bi me toliko uzbudila zatečenom sivozelenkastom provLdnošću vode da nisam u prvi mah mogao iz nje izdvojiti podatna vretenasta tijela posuta mrkim pjegama. Vise nije bio potreban oprez.uvjerljiv intiman mlaz danje svjetlosti i omeđio sebi ni iz čega jedan već perajama bijelo oJstrljan ležaj od šljunka i mužjaka koji je bk> zatečen na čuvanju. Sjetio saim se kako je bila surovo ozbiljna ono popodne kad sam u njenoj taški Otkrio pismo nekom Turčinu. JeditniO' nas je izdavala baterija. Uzeo sam je bez opiranja i povukao do vode gdje je valjalo prijeći. Dobro sam ih upamtio. U njoj su živjela dva lika kao dva privida jedne te iste pojave. osjeća se po nejasnom titranju u stmušenim gornjim prostorima. Ali ja sam dobro razmakao granje i gledao ga. Kad si ti upalio bateriju. a to je trajalo suviše dugo. Na mojim leđima osjećala se sigurno. To je izazvalo njeno divljenje: — U. To se dogodilo tu negdje u blizini. i sada ih mogu pronaći jedino zahvaljujući toj vrsti intuicije. ukoliko bismo je svojim dolaskom uzbunili i raspršili s mrijesta. Znao sam to mjesto kao svoj vlastiti dlan. U takvoj pomrčini izlaze jedino zvijeri. Jedva bih mogao povjerovati da njoj pripadaju ona koljena zaobljena do punoće zrele žene i uopće ta ljubav koju mi je poklanjala tri najvruća mjeseca u godini.nama pružao bijeli jezičak prekriven koričastiim snijegom. ili se. jednostavno na krmu puste potokom. — Ti znaš kuda ćemo izaći? — Da. Mislio sam kako ćemo se poslije ovoga opet vratiti u ostavljenu toplinu ležaja. on ne vidi ništa izvan nje. imalo niže uzvodno od mjesta prema kome upravo idemo. ja sam tu i ne prepoznajem se. Prolazeći pred vejčer prugom. međom koja se povodila za podnožjem neke krčevine. Rilbe najlčešoe bježe uzvodno. osobite opasnosti nije bilo i to sam više činio iz opreza. i to uzbuđenje bi poraslo do . otkrio sam na ovoj dužini tri mresitillišba. — čije sjene? Njeno tijelo bilo. baci u pravcu mene kamen.je toplo. Trebalo mi je samo da se ispravim i sručim mu u crna lelujava leđa željezo. Bežice.. noć mi se činila za nijansu svjetlijom. ipak. kakav si ti strašan lovac. Bio. Sad me više nije strah. ičija svjetlost je nemirna i. Morao sam ga ošaimutiti i onda sam se izvukao i bacio ribu pred nju na snijeg. Kazao sam joj da se drži na određenoj udaljenosti nizvodno i u slučaju da nešto sumnjivo opazi. Međutim. a riba? Bilo joj je čudno da ribu neće nitko dirati dok se mi vratimo. je još snažan. oni se samo sklone pod obližnji kamen. a maloprije sam se plašila. premda se ne vidi izravno. čudim se kako pod iznenadnim bljeskom moje džepne svjetiljčiče osviće upravo ona slika koju bih trenutak prije toga ilmao spremljenu u svijesti kao dječji reljef. Bio sam zaklonjen povisokim nasipom željezničke pruge tako da me s ceste nitko nije mogao primijetiti. Jao. U najgorem slučaju. Izgledalo je da je prikovan za rječno dno. bilo bi dugo čekati da se ona ponovo vrati i primiri. ijjli zbog većeg privikavanja vida. a bit će još uvijek ona iste noć koju snio već jednom započeli. kao pastrve. on već iz daljine Mati svojom svjetiljkom. trebalo je sada saimo uhvatiti kakav zgodniji naplavak i njime. Udarao me po laktovima. na baru.

Ona nije ni vidjela kad sam dohvatio povoljnu dužinu bodlja i napravio iskorak radi ravnoteže. samo želi da i ona priđe bliže. Nisam dopustio da grcanje traje dugo. često mi pokrenu u svijesti predstavu riba. teško bih je raspoznao. Kako sam često izlazio. različito duge i za nijansu drukčije obojene. uspjela kazati da joj je dobro. Ona me promatrala kako sam došao do ruba šljunčanog nasipa samo mjestimično ogoljenog današnjom jugovinom. Da nije jednako šumjela voda. Nigdje. gasio bateriju i pomicao se niže zaobilazeći grmlje pored vode. Upravo dvije su se omjera-vale sa dosta snažnom po'tpovršinskom strujom. vidio sam kako je ona. bez obzira što ne više nego za šest njihovih ispružaja u radijusu i one su. stavio ribu u saru od čizme i uputili smo se čistinom. na istom onom mjestu gdje ih je ostavio maloprijašnji baterijski mlaz. zapravo. Prvi sam se digao ja. ja bih jednako režao. Ja sam se ipreginjao gunđajući jer sam ugašenu bateriju držao u zubima. Uskoro sam je zvao. Ali dolje. mogao sam stupiti s njom u dodir znacima ruku i sugerirati joj da se radi o zanimljivoj stvari u kojoj treba biti jako oprezan. Svjetlost je zadrhtala i ona ču kako se moje stenjanje završi mukiiim potresom dna pomiješanim s trenutnim škrgutom viljuške. pokupio stvari. prastare strasti kad čovjek opet u sebi otkriva pritajene nagone zvijeri. Zajednoi smo izašli na obalu. i kada sam 'kao stenjanje kazao: njega ću. Ali bi se često u presudnom međuvremenu otkako ih zapazim dok ne podignem badlje.samozaborava kad bih ih poslije jednoga trenutka otkrio istinski prisutne u istoj toj masi vode kroz koju sam gledao. ali nisu imale volje da ga pogledaju ni snage da se maknu 140 iz udaljenosti na kojoj ih drži paralitična strast parenja. Prišao sam 141 i htio da je zbodem s ploče. Prešli smo vodu na isti način. Međutim. Da smo bili Eskimi. Naišli smo na skrovište druge ribe. stupili smo zaboravljajući na raniju opasnost golom čistinom na kojoj se ugnijezdilo ipak vidljivo krozoblačno svjetlo. ali šuteći kao da nam je umor vezivao usta. Noć mi je već odsjedala u plećima. Zapravo-. bez riječi prišla i dodirivala joj prstima hladno sluzavo tijelo. Ne znam išta je mislila o mani. Struje što poput pramračnih talasa idu s obje strane. gdje bi mi prije nego što opet siđem rijeci grebući čizmama zrnat snijeg. Mrzovoljno sam dohvatio badlje zabodene u snijeg. Tako bih imao čvrst oslonac. ja na simboličnoj razdaljini od nje za mjeru krupniji i moji koraci su bili široki i trapavi. i nema više privida kao u vodi — neprestano pokretnoj. Nisam više htio da je pratim. ona je opet sinula na stana svoje mjesto. Kazao sam joj šapaitotm da je donji veći bio mužjak. Da nisam znao da je tu. Pošto sam za trenutak isključio osvjetljenje. mislim da bi ova situacija bila još mučnija. pošto sam svjetlošću zarobio krug u kojem je na istom mjestu mirovala ženka. dok sam naumio podići badlje. Tako smo oboje šutjeli ispred mrtve ribe. one su samo usukana voda. spazio sam je kako stoji prisutna u sjeni. susretao sam se s njome na bijeloj ivici obalske padine. Kad su zamasi repom pod utjecajem dosta velike rane i kočenja na mrzlom snijegu sasvim ¦mallalksali. a iza toga su se 'ponovili pokreti slični panici i rvanju kakve je iz stanovite udaljenosti promatrala malo prije. zametnuto u vrbovu šiblju i pošto smo se konačno i nepovjerljivo odvojili od rijeke. samo osjećale sasvim neposrednu bliskost sunca. obje. uzeo u lijevu ruku bateriju i spustio se do vode i ne ob-zirući se da li me pralti. koja je čitavo vrijeme stajala na udaljenosti. Mi smo sjedjeli šuteći. ugasio sam 'bateriju i napustio borbu umorno se izvufcavši na snijeg. ne više kako postoje nego kako djeluju. ne bismo imali nikakvih asocijacija i sada bi uslijedila gozba. znao dogoditi razočaravajući obrat: one bi najednom nestale i meni se poslije samo činilo da sam ih vidio. koja se jedva primjetno bjelasala na itlu. I da nisam držao u zubima ugašeni iizvor pogubi-teljske svjetlosti. odbacio na snijeg još uvijek ratobornu ribu i sjeo na kamen odahnuvši. Riba je sišla nešto niže i poravnala se s jednom slinavom pločom. . Dao sam neka mi samo lovilašno zasuče lijevi rukav i sada je uslijedila druga etapa lovačke. izvodilo svoj posljednji ples. To je bio susret moje zaronjene ruke s glatkim tijelom ribe koje je praveći spore ali snažne lukove oko zubaca prikovanih za dno. Za njih je odjednolm nastao bezrazložan dan. Osjetio sam po učestalijem širenju njenih škrga i po trepetu peraja da je bila uznemirena. Trebalo je sada da se vratim d ubijem ženku.

kao čeličnih. . obučeni u celtane kapute i čizme i 143 trapamo preko elastičnih. čekaj. zaustavljaju se uz kamenje. prvi puta te večeri snažno sam osjetio njeno prisustvo.. uranjamo sluhom u slojevite šumove noći i pratimo kako ih s vremena na vrijeme premješta i razlaže. s obitelju. — Ali zašto je ipak nisi ubio. Crne su od tog bjesomučnog bračnog putovanja. — Nema dm dovoljno vode — uzdiše plačljivp tetka. i pošto tri koraka gotovo bez zveka smjestimo u mrak. i jako gutaju kisik rascvalim ružičastim škrgama. smutnja ove radosti. u kuhinji smo izmijenili nekoliko riječi o onome Što smo itrenutnp činili. ali one promiču kroz noge. a oči su im na pukotinama svih kapaka odakle putovima može doći neželjena. na pragu smrti. pomislim. Moj stariji brat je nespretan i ne zna začepiti ni jednu rupu kuda isprskava oduševljenje. lijevo i desno i ne bježe. poslije 'čega bi ostajale izdužene i prazne. sve ih je više. Žene su mudre: čim prebace za nama rezu. Brat je smiješan. Psi premještaju uha gledajući ih bespomoćno kako se izbacuju režući uzvodno. nego se samo premještaju i čekaju da u njihovu ljubav iz same podmuklo prelijepe mjesečine siđe smrt. pognuti. Zemlja šumi. jadna majko. Krevet je škripao pod nama dok smo se namještali. Ženke su cijedile pod pritiskom još posljednja zrnca žućkaste ikre iz labavih bijelih trbuha. sasvim slučajno.Svlaloeći se. Potresali su mi njima cijelu šaku dok bi ih stiskao da ih usmrtiim grlčem i to bi me kratkotrajno ispunjavalo nečim sablasnim. . a one se ne žele više vratiti sve dok traje ovo neizbježno pijanstvo njihove hladne krvi. — Zatim je naglo počela plakati. oglasiti tako.posljednjeg možda. Svaku noć zacvili tetka silazeći bunovna do vode: -«Kuda će ovolika sila. pa odmah čim se dobro snoća i opuste putovi uz dolinu. uvrnu svjetiljke i prate palucanje naših baterija. Ubijam ih zamasima vila slažući jeku sa škripom natisnutih zubaca.« Neke nepoznate ptičurine spustile se u dolinu i ćupe po kamenju. mi se iskradamo s vrećom. Kako je legla na moju ruku. jer gore počinju kazana i brane preko kojdh je uzaludno zabacivati se. ni da ih pokrije. idemo dalje sve foezbrižniji kao da je iza leđa dno kuhinje d mati šapće nešto oko usijanog štednjaka. majko božja? Probude me u noćd. Bacam mu zbodene ili prignječene ribe koje se praćakaju kroz njegove uprazno sklapane dlanove i bijelim kamenim sagom idu u skokovima kao gimnastičari na parteru. smanjeni iod zabezeknutosti. oštre i kratke krikove kao pridavljeni galebovi. Samo svijest pokrivene vječitim bolnim mrakom i usta Ikoja ne govore mogli su se jednom. prestani malo. zar ne vidiš. Vidim kako se opet vraćaju u vodu. Plićine su do srži prožete mjesečinom. Tetura preko kamenja. Brana im je zatorčila put. Jeđniostavno su joj se predavali. ploča. njene ritmičke pokrete utišanog disanja od kojlih mi se učinilo da spava. oidmah utoniu u bezglasje. puni drhtavice. 142 RIBE II Blagoslov je neki plinuo iz rijeka.. nikako neželjena. gubi dah i viče: čekaj. A one u neumornoj opčinjenoj jurnjavi samo bez prestanka grnu potokom. pohlepno metu i 'bijele perajama ibalavi šljunak i drhte u parovima. zašto je nisi ubio. Zanijemit ćemo od ovolike ljepote. Privikavamo se na bljesak. na krsti-ma složenih ruku i 'gledamo preko ograde kako migolje u vodi. Tetka ode pod ćupriju da opere ruke i usred podneva izvuče ribu. sve idu opet na144 zad! Nalikuje imi na nespretnog žonglera koji uvježbava u isto vrijeme s nekoliko čunova. A baš to ljeto brat je bio u gostima. Privukao sam je. neka sumanuta slijepa Ijiubav parenja povukla ih je u najtanje rukavce i noću samo čuješ: huče na mjesečini srebrno oJjuskani potoci i jednako kotrljaju šljunak i kiitžu perajama. ah. a ona se sasvim okrenula meni i zapita: — Zašto nisi ubio onu ribu? — Bila je mršava — rekoh. Mazimo s večera na most. Š'to' idem gore. On nešto gunđa i lovi ih burkajući kamenje. Utišaju dah. A mužjaci su ispuštali mokre.

obaram i više zahukan i vrtoglav od neprekidnog toka u koji sam zadreljen. posve stvarne. prekrivene zlatasto crvenim islkricania. vrisku. — Gasi svjetlo — veli. Mašem lakitovinia iznad glave. do onog popriječenog nanosa glatkog kao ženske slabine u koji je do zuba zagazio most jedva se oslobađajući kikovima i kulama. propinjem se. Neće se znati vratiti otkuda su došle i posmicalt će se u trošenju. (Koliko god je konačna. ima dosta. Jedva šljapkam suhim koritom jednog rukavca ru-neći sa sebe vodu. i za sada samo isparčan grohot podržavam kao izraz za tu nepojmljivu bremenitost. Predaju se. predane. ukočeno se drže ispod ostava. svinute. stanovnik idrugog sredstva. nemam više snage da se borim s obiljem i ljubim tu vodu koja se svila od roda d miješam svoj grogolj s njenim.viče. — Udavit ćeš se — veli on. — Sav sam mokar. Kroz jedan otvor on fino prima ljesak i starački dosadno šašolji ga na sedranom svodu. sličim križu. mutnih očiju koje gledaju ne videći. mokar pijesak. čas protječe uzduž samog vida. Jedno vrijeme poslije toga ne vidim ih. Planine su im zatvorile put u sebe i u tom tijesnom prostoru. jedino se u sjenama skrultne u čvrst plavičast odljev. — Hodi — kaže. jer nikada toliko blagoslova u ovoj dolini nismo vidjeli svojini očima. — Šta ti je — viče brat. čas mi u go gladan zrak nakon zadržavanja ispadaju ruke i težak sam već sav i pretežak. Ženke su već tako šiljate i iscijeđene da sliče ledenicama koje se neprestano tope. klatim se. Ičim padne oštar poput obruča frške bljesak svjetiljke na dno korita i prostrijeli paperjastu vodu. — Ne treba više ribe. bacam od sebe vile i padam u vodu ruikama. Dižem ruke. rijem čiz146 . hvatajući na sebe u trenutku liz mokrog svjetla i padaju bez šuma nazad. Mislimo da se skupa nalazimo u smu. Moj hod premješta kamenje kao da raonike vučem za petama. Tada se ne bih mogao uzdržati da ih ne tučem. još uvijek je mnogo manja od uživanja koje je prikratila. podgravam. pa jedva pomičem udove u koje sani je upio. Nešto inače strano i daleko meni. Bio je desetak koraka ispred mene na terasi od sikrut-nuitog koštano sjajnog mulja. a kad ih snažni zubi prikuju za dno. a mene samo zasljepljuje. Cim se to dogodi. — Vidiš mjesečina je. bijelo porozno meso u kome se osjenča kičma. Ne smijem pritisnuta dugme. Više se ne plašimo. Nigdje potoku da smalaksa žar. na više mjesta gackajući rijeku. a tamo se više ne može. mlataram kroz mutnosjajni zrak mokrim rukavima. Ne smijem u taj vrvež pustiti mlaz iz baterije. Meso im je bljutavo od sperme. ne umiju ni da bježe. jesi li lud. sve je u njima uspavano osim nagona da idu naprijed. Iznad glave su mu počivali pusti djedovski vinogradi nasađeni bagremom. vječito u početku. Brat se povodi ispod mokre ljigave vreće optočene izvana još i liskunima iskrcanog sjaja i sada kao da se spuštamo. I vraćamo se. plešem i puštam neke zvuke jezivo slične pjesmi. toliko slične vodi u mekim prozirnim dijelovima svoga tkiva kao da ih je ona rodila. i tek neke slutnje Ičine da ne promaknu nezapažena njihova kretanja. od oka i misli sada je preda mnom u trenutku slabosti kakva nas ponekad zatiče i neće u meni izazvati md-llosrđe i sputati već zamahnutu ruku da mu ne plati namijenjenu cijenu za strast. pa opet poteče čim se dohvati mjesečine. vodu ili sam bljesak na rukama u Ikoji gledam manijalčki d lijepim ga na lice da začepim slavine kuda istječe ovaj nezadrživi oduševljeni grohot. onda tako ljudski i stravično kvrče. kuham udovima šljunak i izbacujem sto stignem: ribe. zamrlih čula u pogibeljnom sve gušćem zbližavanju. ja više nisam čovjek nego samo lovac. sluzavom od ikre i mliječi kojom je mužjaci začinjaju. Ja se samo smijem. penjem se do njega i vidim: potok je crn od ribe sve do mračnog zida brane u kome se one zidaju. onako besvjesno. mrsim slušnost. izmijenio sam položaj s vodom: čas utječe u mane. sprudovi ise crne od ljubavi. brži od vida. krilima vjetrenjače. razljevene plitke vode trepte od malih pomaka 10 Zaustavljeni kalendar 145 perajama i parovi su mrtvi od strasti.

proibušiiše burad i samo se lokaHo. Mrtvi od umora. pahuljice lepršaju dolje. planine Viude. o nesretnici?« Očajni starci su ih tješili: »Nema. i nikada ne dospješe dalje od prvih rivina. Kažem vam: nema planine Vude. ali oni diodoše izranavljeni. dok su djevojke pjevale o njoj o praznicima. do prvih litica. zanjiihaše krv u žilama. Nema vode. I tačno dvijestote godine. cike uzvitlanih svjetala i čarobnih bijelih leptirova. nego krenuše potajno jedne bijele noći dok je gore carevala mjesečina. Onda seljaci podigoše bijel visok zvonik. ujutro su se vraćali. izvorima Mrazovac. . pa onda jurim i posrćeirn. »Ovolika žudnja neće izddbriti« — povikaše starci. Išli su po zidovima vinograda. na čuđenje odraslih i radost djece. Planinka. koji neko vrijeme stajaše kao skamenjeni. lude žene su rastvarale prozore i dizale pregače razgoljujući koljena. kokosi aaiepršaše sa sjedala i noć zasja. a snijeg samo pada a pada. Selo je donekle pošlo prema njemu. igralo. krave oturilše pune kartice mlijeka. ali sada. polomiše konje i đonesOše samo zamršenu užad na samarima. pootkidaše alke s vratova. Žene bi se klele: »Vude ne gledala!«. djeco. Jednom nam je nejač počela skapavati od 151 velike želje za planinom. dižu svoja trudna ispaćena lica i dozivaju ga suhim slezenama.mama pijesak i kao mrežom lice prekrivam raširenim prstima. kad se slju-hnu i opuste naši maslinici i prisvijedi od suhozvjezdiee krupno 'lišće na čokotima. Kleli su se da su je ponijeli u komadima. zapuši se. kao i obično. Ulznemiriše se i psi. Djeca su iz škole donosila slike zime i jelene s velikim vitorogim sankama. niltd iselo ostavlja svoje ukope. a oči su im bile nasmiješene. Prvo se baciše u vrtlog svijeta. po računanju pametara. pečeni na njivama. Ljeti. i tužno odustalo — planina Vuda veže se s nebom. .« Djeca ne po vjero vaše. iznesoše fenjere i uhvatiše kolio u dvorištu. onda se neko prisjeti i povika: >»Dia pijemo!« 152 na što se pootfcidaše reze na konobama. vezano velikom žudnjom. vjerojatna skriveni u kupinama pored vode odakle iskreću njuške u pravcu ribljih. koliko me grlio nosi. dok se ne talknu 'maslinika i zače sipati po njemu pahuljice.. Ne znajući šta je to. :is. one prosuše iz jastuka iskrcanu vunu i počeše ih kljukati pahuljicama. »Zašto i mi nemamo prave zime. krovovi kuća bili su debeli i bijeli. ona je varka. no tovara nestade iz njihovih očiju. Sad ću početi vikati. a niti ona silazi' dolje. prihvatiše igru. konji se otrgoše od prefčaga. Uznemiriše se psi. stadoše djeci nadijevati imena Snješko. a brat baca teret. Vezani su samo žudnjama. Kao smrtnik koji teži za nemogućim. Nitko tamo nije bio. poče se maglina čijati i u kovrdža-ma otkidati niz točila. on je sasvim lud. omota se sivim parama iz 'kojih je djnalče izlazila još blistavija. zapiska. kravama Bjelava.dižući pljesak vode i neki srebrni kaos na gazovima. vriskalo. Poslasmo najvještije ljude da snesu na konjima njeno sjajno zrnevlje. pa i mjesec koji je inače podizao samo suhe vjetrine nazvaiše studenim. 147 SABLAST (Legenda) Preko dvije stotine godina selo gleda u bijelu kapu planine Viude. potočići okovani blistavim ledom. djeca pritisnuta omordnom kamenih kuća noću izvlače ruke kroz prozor i hvataju mjesečinu što mu je odsjela na tjemenu. A kad se spusti moć. I ljudi. Viuda. a psi mu dašćući ispruženim jezičinama ližu srebrenu sjenu. pa kopači. goveda kolutaju krvavim olčhim jabučicama u pravcu visoke planine i ubadaju ošamućeno nosnice u svjež zrak koji donosi podnevni lahor. ono je htjelo pobjeći od sebe i sitiglo je samo do prvih lokava i sada tamo staji ukopano. vapili su. Dugovječni se utekoše svojim bogovima. cvrče i nestaju na požudno razjapljenim ustima. po krovovima kuća ruku ispruženih prema njoj. bogami. putovanja. izagraja. prediše i govori: — Ovaj čovjek je poludio. dozivat ću naše žene što utajene iza prituljenilh svjetiljki prate naš povratak. idu fenjeri gore.

Ali nisu miogli zaspati. . Kako. žene su pipale rukama djecu. Začu se rika goveda i cvilež pasa. opet ozarena jer su njihove tanušne školjke ovu tajnu poruku prve uhvatile. Nemoćni i zaluđeni. djeca podigoše ruke i prekinuše žvakanje izbečenih očiju. koji već dosezaše donje rubove prozora. Pada mrak. Neki od staraca. Starci onda sa-zvaše sve zrelije ukućane muškog pola i mirno im izlo-žiše teškoću njihova položaja i opomenuše ih da svojim potištenim držanjem ne unose smutnju i malodušnost u čeljad. pa su ih sasi-pali u duge kao koricu kruha. jer ionako već bijahu jadnom nogom u grobu. Ludosti ne bijaše kraja. uneseni. Poilumokre ženturače. »Zvoni« — prozbori jadna djevojčica. Pokrivka se 'pokaza slaba pošto nikada do tada za njom nisu osjećali potrebu. i svi nevoljno i trudno pođoše na počinak. — Ovako su jedino zvonili o velikom požaru — dosjeti se izbezumljeno jedna od žena. — Ah. još u toku noći potišteno se vrati u tople štale i ropski čekaše Ikako će se to završiti. »Ovo teško da će ikada svanuti«. seljani se stadoše koprcati iiz svojih ležaja. zlo — pomamno zalhufcaše odrasli zaboravivsi na savjete staraca. tko zna koji otkako se ovo čudo dogodilo. baciše samo po golim podovima prostirke i povaljaše se neragpasani. a obruče su uz viknjavu i smijeh koturali ispred opuštenih i krupno zabrinutih pogleda svojih roditelja. Kakio već nije bilo postelja. A ispašnice su sada ležale pod dubokim snijegom. stolova i stolica. studen im se zavuče u zglobove i oni. vođena slutnjom. — Zlo. oni su sami izmicali noge. u kućama zavlada tjeskoba. rekoše oni na kraju. ostajali su zamotani u posteljinu čitavo vrijeme. Jedimo djeca bila su sretna. i taj besmrtni smisao djece da iznenadno i od 153 nevolje naprave igru. Ni žene ne zniadoše kuda da se djenu: raščupane i mokre. ali što vrijeme odmicaše. samo nisu unijele da podnose. »Pozatvarajte prozore« — zapovijeidiše oni i štapovima odvratiše od njih djeiije ruke. Iz pometnje su padale u plač. ona je bivala sve slabija. a žene udariše u kuknjavu i bezglavo bacahu po sebi križeve. Nikako nisu mogle doći k sebi. Stoka. ne znajući ni kada treba fleci ni kada ustati. koji su s koljena na koljeno prenosili i doturali ovu žeđ za ledom. Tako svi stadoše. oni nisu ni imali jasiala. Jedva se iz snijega iščeprkaše zasuta okna. Ali kad popusti piće i osvoji zora. (toga dana su uzaludno čekali na jutro. Misli nalegioše na ljude. One su jednako strasno sudjelovale i u razvratu i u nesreći. iz plača u molitvu. Starci su pokunjenih glava otpuhivali u zapećcima. Starci su po svu noć mrmljali iznoseći dijelove molitava na velikim grcavdtm uzdasima i cvileži. toliko da se raspoznaju. što ni u najtežim trenucima nisu gubili prisebnost.Snažni muškarci naočigled djece oplođivaše ina dvorištu zagalačeno. koji su se tresli u drvenim toućarama. svijale su se iznad hladnih ognjišta. Toga dana (valjda je to bio dan) dok su sjedjeli kod jela. Sada su sjedeći na šeći jama mogli dohvatiti snijeg kroz otvorene prozore — 'toliko je velik već bio napadao. Svi ponoviše tu riječ sa različitim prizvucima: muškarci pitajući se zašto zvoni i šta bi to sada moglo biti. Samo je s mliječno bijelih prozora dolazila pregršt mutne svjetlosti. što su pritužili — uzdahnu netkio. 154 Kako više nisu imali šta da lože osim podova pod sobom. Djeca su s veseljem lomila krte krake trono-žaoa i rasušene burice pronađoše u ostavi.je u selu i preko zime bilo suhe trave. preli njihova lica slabim osmijesima. opominjući ih da pripaze na neki zvuk koji su oni uhvatili usprkos debelom sloju snijega. Uzalud su tjerali da nešto skuhaju — one su se samo kamenile i iz usta im je izlazilo nešto kao jecanje. Samo bi u šutnju netko pokabkada ubacio ikakvu sablasnu misao na koju bi naišao. sada bijahu skloni da ga prokunu. Domaćini poltekoše štalama: životinje nisu skrivale svoju uznemirenost. djeca. predložiše da polupaju istari namještaj :i zgotove nešto toplo. puseće meso obijesnih nevjesta. i kad sve bi zaprto. a iz otvorenih usita im se pulšilo. 'dok su ljudima na prsa sjedale more oatjarujući ih da viču. Iako im se noć Ičinila suviše dugom. prazne i naježene drhturile su vilicama.

Jer tu prestaje do. Zahvatila bi iznenada neko čeljade stravična bolest usamljenosti i pdčeo bi mahnitati i dozivati. što se. se okina sve više i više naslika-vaju tabanima umrlih. sigurno. karnevali. Najitegobnije pade ispad jednog ozbiljnog i za čitavo vrijeme prisebnog osamdesetogodišnjaka koji se iznenada podiže iz svoga zapećka d gruhajući debelom štakom o pod. ljudi postadoše malodušni i razdražljivi. [Domaćice saopćiše da već nestaje ulja. i djeca. 156 ODBJEGLO UHO Prošla su desetljeća u kojima je »©are« sve išlo kako treba. iznad ambisa sličnog bubregu punom mokrih kamenih svijeća. Mirovale su ogromne spilje čija bi nas vizija već uspjela progutati. Najprije se podaviše novorođenčad i djeca. zagušeno snijegom. još nikada neotkravljene žiškom. Ne znadoše sta će s njom. a nitko nikoga nije gledao. Valjda je zemlja čekala da se smire naše lakrdije da bi veličanstveno i zastrašujuće svratila pažnju na sebe. koju smo oponašali u arhitektonskim stilovima — bilo nam je užasno. kako je pridikovao Prapetar. ušao u njih i povećavao se trajući. Pošto je bio . kročimo u domen fantazije. vjerojatno. Svisnula je. Jednoga dana prestade i zvono. pored izgnjavljenih jastuka s mislima o nejaisnom sutrašnjem danu. uhvati se tvrda kora i nesta i ono malo zraka koji je dolazio kroz porozan snijeg. uvijek je tako išlo. 155 — Ovo je došlo vrijeme kada 6e. a u njima je kapljevina odbrojavala mi-lenijume. bez obzira da li nam se sviđalo i od grmljavine samih sebe. kada su žvafcali i uzdisali. Gore su bile naše postelje. Onda pade dašćući i prestade disati. stade u sav glas proklinjati djecu. Omjeri dvaju mirova ne postoje za nas. dok se ne dosjeltiše pa otvoriše prozor i glavaičke je uguraše u snijeg. živi zavidjeti mrtvima — odhukivali su vremeš-niji ljudi gledajući kako. mrtvima je bilo svejedno. vjerojatno. Da se spustimo niže.— Stoka mora već da je iijpsala — objavu toga dana u nevolji potonuli domaćin. Ovaj 157 je iskoristio tajac i kao zmija se popeo iz korijena stvari. tužnim objedima. Samo. Raskomadane bi pale u grlo zvečeći poput prosutog siticijuima. neće li se oprostiti ovaj pokor. Poruka je došla neprimjetno jednog kasnog popod-neva. iznaikaženi i modri. Našli su je zamotanu u krpe. Prva umrije neka starica. Zbog ponestanka zraka i čame. i živi. Tvrde staklene vode pečate glatke špiljske niše. dio spontane raskoši. Crni tabani bili su joj otisnuti na staklima. Tvrdio je da su u tom najnejačem porodu oduvijek obitavali đavoli. ali starci im ne rekoše pravu istinu zloslutnih šumova. od studeni. načeta topljenjem. ni groba. ni sprovoda. koje su ljudi istjerivali batinom. Svi su ležali u grobovima: i mrtvi. Tlo ponovno sve baci u očaj. U otimanju za zrak ljudi razdiraše na sebi košulje i grefoaše jedni drugima lice. bliskog predvečerju zatičući nas same u sobi umr-tvljene dosadom. i otada su svijeću palili samo o škrtim. prije nego što popucaše krovovi i čitavo selo se slkrši kao suh orah. razlijegala od preopterećenih rožnika. Onda nastupi orno posljednje: lavina se stade slijegati gore. naša neprekidna i neutaživa traženja sigurnosti. lijepiše pri tmurnoj svjetlosti uljanice svoje crvene nosiće uz okna. jako duboko. ne 'znajući za daleke odlaske. U svome tužnom i obeshra-brujućem ludilu zahtijevao je da ih žive nabiju u snijeg. savijati oko sebe susjede i ukućane koji su se za sve vrijeme nalazili tu oko njega i uzaludno pokušavali da ga umire. Tišina je pod ogromnim pokrovom bila tolika da im je dozlogrdilo danonoćno slušati šumove svoga tijela. Govorili bi da čuju kroza san neke imukle udare i škripu. u zidove dopuzao uz orahove furnire i dovratke do pomičnih staklenih vrata i servisa. Iza toga. nego isu to pripisivali tlapnji. te su tako umirali u iklupcima.men očiju i preko tmine. jedino naim se u nekom izronuću iz podmravljenog sna pričini da nam je iz sluha pobjeglo otkucavanje pećinskih kapi koje sie produžilo u prisutnosti naše fosforne budilice iznad glave. Taj tutanj proguta njegova vlastita buka. od pretakanja žućkastih šupljina i zvučnih krhotina usnih školjki ništa drugo nismo čuli. mračne hladne izbe potonuše u još veću giuhoću. posve ukočenu. Nismo mogli pomisliti da je tramvaj.

159 DANCE MACABRE Na doinaku slučajne misli drijema veliko zlo. još više smo se približavali džinovskim korijenima te sile. Jedino klatno. uzvitlati silne olujine. moćno. Tamo odakle dolazi ruka konačnog razaranja sve je već izvela što je mogla izvesti. . Trake i žaroviti repovi ostaju u komadima za njim ida foi ga pristizali i žudno se hvatali rastaljene kugle. Ovdje nam je samo ostajalo varljivo predosjećanje. iznad svih gornjih crta živjela je jedna mučiteljska praznina. na suhim ravnicama se izgubiti u sodomskom zijevu zemlje. bože.postepen i predug za našu probuđenu i od svega drugog ispražnjenu pažnju. izvan svih mjerljivih obujmova. jedina amplituda moje posljednje fconvulzije. gotovo veseloj pometnji staklarije i ljuljanju kiklopskih zidova. Sva druga zla su se mogla predvidjeti. naborati ravnice. stmoždit ime svatei njegov otklon. Jedina misao koja kuca u ogromnoj praznini jest: znao sam da će ono doći. i pošlo u svoju vratolomnu vrteaku. kakva razularenost u nevidljivim gravitacijama između malih i velikih stvari. dođe po svojoj orbiti olujno bezumno. Ali ono bane u san neke noći poslije površinskog elektriciteta što legne u nervne strune d ostavlja me u brujanju kao tamburu na vjetru. Preostajalo je jedino da se objesimo za neku čvrstu taičku iznad svog tjemena koju je prije nas zbog daleko manjih razloga tražio Arhimed. Dopušta mi da radim. drži na dlanu mene i svu moju kukavnu zabavu s prijateljima. Ne samo da smo proživljavali strah koji nam je donio. Sve su zvijezde izobarane. pustiti iz svih fistula užareni gnoj. »-Crven jarac po košari skače. povlađuje ili najčešće ne protivriječi imojim planovima. snizujiući svodove i otvarajući u nekom neočekivanom druge iz kojih je s eksplozijom provaljivala zarobljena podzemna voda. Težište bježi iz jednog kuta tijela u drugi. ljuljaju se neboderi. nego i onaj koji smo imu sami dodjeljivali. Od svih drugih razaranja se moglo uteći. shčno užarenoj glavi lude. odozdo usrkati jezera. s hitrinom i grimasom isceranog Kal-mifca čije se crno runo divlje poigrava na bunjavoj šUba-ri. pomiješati slatke i slane vode. On bi nas vrebao otada. a mahnito rastaljeno sunce je vjesnik njen i bič sotonin. sve ptice sažgane i krugovi se spuštaju kao žrecova presudna ruka svijajući užareni vijenac nad bijelim ukočenim tjemenom. U brdima smo mogli biti zasuti. Strah se prenoisd u stvari. U tunelima su pucali lukovi. strah od onoga što uopće ne možemo predvidjeti. Možda smo se nagonski zapitali: »Pa zar i u ovo popodnevno leškaranje iza navuče-nih zavjesa. Kako je bio temeljit i samouvjereno odmjeren trepteći istim ritmom u sitnoj. ono je zacrtalo periferiju. Zemlja će se raz158 bjesniti. samo raščupano. To je bila klopka za našu svijest gdje ćemo iskopati sami sebi grob. i tako nekad pomislim da ne može ništa učiniti. Idući duboko u zemlju kamo smo se sklanjali od vatrenog sjemenja. znao sam da će ono doći. Pored toga. potjerati potoke uz brdo. do zemlje mu se klanjaju televizijske antene svjetskih prijestolnica i. a ponornice domaći svjetlu. A ono jezdi u tmini mog sna. žderao je muhe. poparati pupčine oblacima kišonošama i od svega načiniti krvavo i blatno klupko užasa. uranjale i izranjale betonske oplate zatvarajući mu izlaze. Na pragu te posljednje ćelije izbezumljavanja tijelo je ostajalo pougljenjeno i slijepo smo gazili preko njega. s potrganim prirepcima svih spona kojim su ga pedantni astronomski zakoni i dječje slikovnice držale među kandiljima. pretrest će brda u doline. crven jarac po košari skače«. Iščupat će mi utrobu njegovo uda160 ljavamje. Zato tako u praznoj sobi pred velikim otvorenim spektaklom smaka mirijada čovjeka imora ostati napušten od svega. pošto se jednom najavio. u svakom nezloćuldnom i prividnom uznemirenju stvari i sami smio pretekavši ga vlastitim strahom prevodili njegovo trajanje preko stvarnih 'granica. I kako se ono povodi. Jerko Mošu-Ijević je sjedio u glomaznom prvom razredu. S lakoćom klizačice na ledu. smijem se. sklanja se s puta mojim šetnjama. Moja pnidignuta glava ga prati. žutotrbe i pune gnojne mliječi. sve mi više silazi slikom svoga pijanog kazačoka u usne bubnjiće. počeli smo u njemu spoanavati jezu nečeg velikog što paralizira već i naše sposobnosti za mjerila. sasvim do tanke igle gracioznog rodinog kljuna u iniojoj imenažeriji i čašica za liker?« Onda smo shvatili koliko je taj poticaj fin i moćan u svojoj snazi i dometima. Tb je veliko bolesno sunce.

Slika sićušnih stvorenja na divljoj pučini koja se odupiru da bi održala spasonosni pravac unosi u mene porast užasa. 162 KONAC VELIKOG MOSTA Druga vrsta mostova slijedila je površinu vode. budući da je ona prijelaz. Na drugom kraju most izranja svoje gole .bijele crve iz jabuka. Mora da nas je postepeni porast temperature osušio do providnih ljuštura i visili smo poslije prve faze podnošenja kao muhe razapeti na paukovoj mreži. Ne znamo kada je nastupila smrt. Drnda smo se počeli udaljavati. ljudi i predmeta. Nije me začudilo što su u ovoj varijanti svršetka bila iznevjerena ili čak opovrgnuta neka moja očekivanja. kroz guste zamke prvih tremljivih tišina u kojima su se ledile naše ruke nad tablicom i sada je ono čudno podzemno neovosvjetsko donijelo svoje razrješenje u vatrenom plesu otkinute raščijane glave. kakva je to igra bikova nad mravinjakom? To znači da je u meni još tinjalo suprotstavljanje. Približavanje je bilo sporo od jednog stupnja kad smo počeli osjećati njegovu nazočnost. Slični su koloni mrava što mile preko šipke koju dohvata voda. sahnule su mi ruke. kopnje11 Zaustavljeni kalendar 161 lo je u pari tijelo. Korijeni su mu drhtali. spečen ribnjak. Zato je kobno otisnuti se od jednog kraja na tu veliku pustolovinu u kojoj bi se čovjek neopaženo izgubio. »dolje« nepomično. samo su predstave o širokoj mrlji vlage na livadi na konopljanom sagu od toga mućno bubrile. mutna silovita leđa čudovišta su ga povodila i on je »šetao« kao nit ribarskog silka. čitavo olovo gravitacije razlilo mi se na dno leđa. Sluzava živa moje krvi izbacila ih je svuda u periferiji i oni su brzo i pometeno kucali kao satići u urarskoj radnji. Nije više bilo sumnje da smo putnici — brodili smo neprekidno jednosmjerno cijenom bezmjernih pritisaka. Ta preslabo sam bio zamišljen da sve to podnesem. Nalikovao sam već samom sebi na suh. To se pomaklo do drugog manje bolnog oblika vegetacije disanja u predstavama. a ja sam zauzimao s mukom svoj položaj između njih. Ej. a zatim ga gledali i srkali osjetilima. poremećene su sve odnosnosti. čemu onda prije toga ona tegobna sljubljivanja planina i insekata. 'Na njega je zaskočilo iz čitanke od prvog dana naočigled Radulovoj pažljivo obrezanoj svuda jednako debeloj šibi. i pri tom je izvlačio svoj dugi crveni jezik tustog prljavog mravojeda. osjećajući pod nogama tlo i sluteći pravac. ljudi i dalje idu. Nigdje nisam vidio pare. pa čak ni u bilo kojem pribje-žištu sjećanja. Zatim su pregorjela osjetila. ako se tako može reći. Ipak. kamenilo se grlo. Prvo smo sve predosjetili pa smo to prizvali. na rizik. Zašto se pojavilo toliko napadne ljubavi i sljubljivanja među tijelima? Šta sam dugovao svemu oko sebe? Planine su mi se okačile o pluća. Sada više ne izgleda da stihija raste nego propadaju stubovi mosta i to nejednako. Ali svijet ipak puzi po njemu. Između njega i njegove podloge. veoma sličnih onima u pretrpanim čađavim vlakovima u ljetno doba. a odatle više nije preostajalo mogućnosti. vi čudovišne sile. i on se sliježe tako da uz tresak i lomljavu matica zahvaća ogradu i kida je nezaustavljivom snagom. Nisam znao da čovjek može biti ovoliko uporan u beznađu. Moćni spori uzgoni lijepili su me za krevet i ja sam pomislio kroz pucnjavu posteljskih dasaka i svojih rebara kako je ta zlokobna grimasa napravila od mene čvrsltu tačku prema kojoj se sve pokorava i upravlja. Očekujem svaki čas ono najgore. Nakon toga sam prestao disati nadimanjem i disao sam samo bešumnim naporima. padao je prah sa zidova. Disao sam damarima i mjehurima očnih jabučica kao žaba kreketuša na vrućem pepelu. kako gdje. ljuljala se na stihiji. osim vida koji je samro pod tvrdom korom svenulih jabučica. od jednog kraja prema drugom. gubeći se. Ipak nismo izgorjeli: nestali smo u bjelini. vitoperile su se stranice solidnog starinskog namještaja. kao za čudo. za razliku od prastanja kada je »gore« bilo nepromjenljivo. Više bi odgovarala riječ: hla-pljenje. gonjen nekom potrebom ili u postojanoj neobjašnjivoj ambiciji da život neprekinuto traje. cvijeće u vazama se povuklo u krhke povijuše. Iz toga je bio samo jedan izlaz: krajnje razdvajanje u bijelu prašinu. Jasno sam ćutio kako je moje veliko napaćeno srce poput zgažene glavnje prešlo u tisuće malih i sva su ona kucala toliko brže koliko su puta bila umnožena. Vrućina se neprestano povećavala. određuje svoje pomake.

obale. iskomadane kao olupine tek razbijene lađe. sav ispunjen jasnom sviješću o usamljenosti. Magla tankih obala podignutih nadomak oblacima prihvaća slabu nit i otima je bez mnogo nastojanja. ono što nas je zabavljalo počet će nas proždirati. stakleni slončići. maglovito bježi sve što ih opkoljava. Svijet se vratio na početak. Dolje potop. Otužna golotinja uvukla se u vrt. a prostor im izmiče. čas opet negdje s malim neumjesnim optimizmom pokaže svoje palube nezavisne. poteći će u nadmoćnu zbilju bezazlena fauna naših bajki i sada. Nevidljiva isparenja izdizala su se iz zemlje i punila glavu opojnim svjetlošću natopljenim plinovima. bijesnih foka. raskine im lanac. zubatih. Izgubit će vrijednost sve mjere. Onda pogrom smijeni tajac. raslinje i zemlja. kao kad mrtvac prazni svoje mijehove i stari truli most. a odmah zatim duša mi je kretala na put. čega sam se uvijek pribojavao. bez vidljivog napora. sklapati se i mrviti — cijela će zemlja. o daljini od svega. tenkovi. protiv onoga što nosi i kome se odupire. ušao sam s pijanim providnim uživanjem gazeći skrhanu ogradu. Preko svega nezgrapnog. gore zaparena nebesa. čas je most nemoćan i zemlju duboko pod sobom pritišće tutnjem i ide u nju propadajući od glomazne pučine koja mu se svaljuje na leđa. sve duža i veća. ali ja doznadoh da će taj mir strašan biti baš onda kada se on sruči riknuvši svim svojim sponama koje u korijenu skrši dubinska vodena žila. nesebično pripustila pogled i korake do grmova s lijepim katama i otvorila nekim nepostojanim jednogodišnjim raslinjem zatvorene . zastade i sporim mahom zašeni trenutak kao uskrsli kostur na sudnji dan. mede i gušteri i gnječit će ih u njihovim posteljama kao krvave prišteve — negdje tamo u pozadini ukoliko je svijeta i bilo do ovoga trenutka. ne vidim trbuha nemani da se izvaljuju iz prljave zapu-šene vode — inače bi to bio drugi čin apokalipse. jedino nešto tvrđa u svojim strujanjima. 165 POVRATAK KUćI Još preko noći moje umorno tijelo upilo bi meku i bolesnu ljepotu budućeg sutrašnjeg dana koji se kroz dvojbu blagih vjetrova i brzih oblačnih para porađao preko noći. i ramena i laktovi razišli bi se po krevetu. Postat će tijesni svi prostori. pusta i strahotna. Talas ih sapere. groznog. stade zemlja drhtati silno i oteto kao papak pre-klanog vola. mora da surovo.daske sapirući u rukavcima s njih vodu. zatim se sklopi i svega nestade. onako kao kad se postepeno iz maskir-nih mreža i vještačkog zelenila dižu čelične tjelesine topovskih cijevi. valjda samo zbog toga da bi neka sila bila suprotstavljena sili. bilo razgrađeno. crna i topla nazočnost proljeća ležala je na tlu ispod duda sa gnjilim lišćem. pa sve više dok se ugao zaprepašteno 164 ne prenese na drugu stranu i on tako zadrhta. Zaspao bih skrhan umorom i depresijom. začuđeno dati mjesta toj orgiji tromih. školjke svih mora i talasi će se pod nebesa propinjati. Dvorište je. smiješno donkihotski uspravljen oponašajući veliku kazaljku na satu izmjeri svoje posljednje vrijeme. Poslije svega može doći samo njegovo ponovno rađanje iz užasa. Nema zmajeva. Padanje to bi dugo i mučno. ljudi opet krenu. Onda se iz idućeg trenutka počeše čupati pilote i kule mostovske. na koncu svih predrasuda. horizonti. Pod nebesima ničeg drugog nema osim te kom163 pozicije u lakom pokretu dijelova. u središte bi mi se spustila osvježavajuća praznina kratkih i smirenih udaha. I tako se igraju ti drveni vodeni konji. Iz vode se javi slomljena katarka. ali se on ponovno spoji i nastavi gmi-zati. Masnica koju je ostavio na zemljanoj vodi bi prvo bijela pjena u kojoj zasjaše trijeske njegovih ograda. bunar smiješno pomakla u dvorište. Cvijeće se oslobađalo iz sasuše-nih busenova lanjskih stabljika. oživjet će sablasno istinito njihove igračke. pokazavši mrtve vilice šiljastih šipova ugriznute u mulj i koritske alge s kojih se cijedila voda. Izranja polako. Kad koštac stane. rika se još razlijegala dok ne odoliše i ona najsitnija vlakna drvenih pilota i on se još jednom prope bolnije i nagli je nego ikad. pa zubata rešetka. Slikovnice će u svoj ponor uvlačiti izbezumljenu vrisku djece. Nešto do kukova zaglibljeno u zemlji poče se buditi i sada svi bijesovi izađoše iz mije-hova. sličan kosturu kakve mrtve ribe bez razloga nacerene protiv sebe. zemlja je odisala lakoćom kao isplakane grudi. Pod samom kožom jednoga trenutka pokreti posta-še dublji i opsežniji. Nigdje sunca. objesi se nad glavom prijetnja da će se izvratiti korita svih rijeka.

zadržavala me kod sebe. opet doći ta soba s golim stolovima. Nekim surovim osmijehom ruganja zagrizao je prazninu. ali on nikamo ne gleda onim kuhanim i nazad u gluhoću mesa posuvraćenim pogledom. Njegova tamna i još dobro sačuvana politura ostala je toliko svježa i zorna kao da mi je bila usađena u očnu staklovinu. juhe od zaprška i njena umora na klupčici pored praga kada će od jutros donekle svježa naježurenost lica prijeći u sliku nevesele i prikrite budućnosti u koju smo se probudili iz svojih mokrih postelja. gnjile jeseni. *kad magle siđu niz obronke i legnu na krovove teške od vlage koja se cijedi niz krepane liske i zarđale ograde parkova. Prečista tanka površina ljulja mu se iznad lica jedva uronjenog do kraja trepavica. Zubi su mu malo rastavljeni i ta ista jedra prozirnost ispunja otvor iza 167 njih. iz svih pora na zemlji istjecale su pare. zagrijemo se i ogroz-nieavimo od planova koji su nas činili slijepim za bijedu. mamini ježurci sve više su zalazili u izgubljenost. nagnuo se i vidim: mirna suncem prožeta voda do posljednje kapljice puna najsvježije dnevne vidnosti prekrila je ploču stola. Ujutro je pržila na tavi placke koje su mirisale na lijepu dušu žita. zakorio od prašine. Tek mekano i pozadinski zvoncale su strehe.prolaze. Dno mu je pokriveno zelenim bljuzgavim algama stanovnicima dubokih nesunčanih dvorišta opkoljenih zidinama susjednih zgrada. do u sam vid približava rumenkaste jabučice krajnika. Zvao sam ga znajući u isto vrijeme kako je nemoguće povjerovati da sam ga izgubio. nepomično. a unutra kiselkasto bljutav bajati zrak prozukao od ustajalosti i zasićen trpkim mirisom prašine i davnašnjih opušaka. presa-hlim trošnim tintarnicama. Braća i sestra su spavali iza zastorčića na staklesobnim vratima. da izmijenimo drhtave i kisele od sna poljupce i dugo otegnemo s doručkom. jedva se u slijepom dvorištu nazire orah prožet trulinom i krastavi starinski balkoni zakrčeni kojekakvim kantama i isprepletenom užadi za rublje. Međutim. a mi spavamo i za nas će dan početi 166 na vrhuncu kisele dnevne topline. S podbuhlim licem. Krik koji se začeo u meni digao je i polomio u krhotine tu sliku. Prva je u jutru. Kroz prozor. činilo mi se da je sunce ostalo s one strane zemlje da je sasvim ispari i pretvori u ogromnu kadionicu od čijih ćemo mirisa ostati spavati u vječitom ugodnom snu samo tanušnim zidom očnih kapaka odijeljeni od života. jer im je jedan kraj strugao po podu. Živahni tilovi kao šaranska krljuš presavijali su se u ravnoj plohi iznad stola. novostima. Ipak izabirem pogodan trenutak kada ona tone u zimogrozljivo oteknuto lice slično mokrom maglovitom danu kasne jeseni koji čuči nad golim strnjikama i glogovim međama. čitava soba bila je čista od praznine. Prva radost poslije neobične kave Razgovora s majkom bila mi je da ih vidim. Ona je kosim i ukočenim pokretom glave priječila moju namjeru da odem u sobu. umotanim u maramu. orahova krošnja nadomak prozora. mati sigurno ide da nahrani kokoši. Prišao sam bliže. jedino je na sredini stajao stol. Jednako kristalna bistrina prosvjetljavala je sve uglove i svijetli tračci razvučenih niti bjelanceta povlačili su se iz jednoga kraja u drugi. 168 OSTATAK KALENDARA LISTICI M I tako će mi negdje u vrijeme mrtve. Isprano žuto gorjele sa sijalice u . Stabla se crne mrtvom gavranskom bojom. Napolju je prva razgovjetnost dalekog svanuća zagazila u kišnu aleju sa razboljelim kestenovima. Gore — sivo. uvećavajući tako moju nestrpljivost. Ona mi je prisipala više šećera i ponudila bi me i drugim fildžanom prije nego što bih odustao. u njegovoj gnjecavoj polutami. Njegove oči su otvorene. cimam bravu i ulazim u sobu. Kuhinja se ispunjavala dimom izgorenog ulja i smekšanom mrzloćom početka dana. Pili smo kao ozbiljni. Obično bi me rani jutarnji vlakovi donosili njoj na kavu. Na njemu s golim usporedo složenim rukama i licem bljutavim od bjeline leži brat. savjetima. i tu osjećam kako iz sanjive preteške učmalosti raste breme-nitost životom. Vrata su se inače morala malo podizati.

predodaju bradama jedan drugom kako je Vajo ispunio već preko dvjesta komada. zatrepere bez •reda sve strune u meni i van svijesti izleti nekoliko listića. rastvara u sebi. blenem: nad tjemenima tinjaju mutne sijalice i u njihovoj odraznoj mrlji rasprostrtoj po stolu čitam riječi upisane sasuše-nom tintom. u čemu leži uzrok? Varljivo uvjerenje da smo sposobniji od ostalih daje nam neki opći utisak o sebi i drugima. i olabavlje-nim vlaknima trbušnih mišića i grlom i nekom predstavom o takmičenju poštara u brzom hodu. s tom razlikom što bi mokra magla izvana skroz nalegla na prozore. zahvaćeni neobjašnjivim talasom dana. Ono se valja preko mene kao teško kamenje. dok su susjedi. nego se stapaju u vrisku. sav si do pojasa utopljen u njega. I kad se pero vratilo na liniju. kao zaostali pokreti ruke niz koju su se slijevali na sto. vidite pero i drugom rukom koja pridržava listić. a posao je takav da ne možeš pogriješiti. brojevi i listići. jedino mi se čini da stolovi nikada nisu bili drukčiji. I zašto vuku uvis ramen. dok bacam listić i naslijepo dohvatam prazni. gdje ćeš osjetiti na leđima micanje zraka. a unutra je od mnoštva tijela i isparenja sa obuće postalo toliko zagušljivo da su se u davljenju same od sebe rastvarale vilice. zatim me odjednom izda sposobnost orijentacije. ali kako bilo. ali kada dođe do toga da se stvarno omjeravamo. Radije bih po čitav dan pod užarenom zvijezdom kolio grude ušicama motike. često jako raskrečenim perom. Možda je redoslijed pogrešan. Škripala su grozničavo 171 pera za dva dinara po komadu. Njima se pri tome smiješno izdižu kukovi. prožima te. gdje se možeš barem s vremena na vrijeme uspraviti. ubio ga bog. Jutros smo se popeli gore krivim niskim stubištem izmotanim u lukovima kao tvrđavski hodnici i . Eto. izlomljeno s ustima zgvaljenim u mučno »o« kroz koje šišti zrak lica punog iskrivljenog trzanja. sve stvari približile su se onoj neodre-divoj vremenskoj boji na granici sive i prljave. izbili joj žubor. Eto. grčili se udovi. Sve površine. Izlijepljene su ljubičasto i uglačane jedna preko druge. Oko ponoći: iznad tjemena iste gole prljave sijalice po presudi obješene na debele uzice. bez povezanosti: proizvod nekog zakulisnog košmara svijesti. trzala se zaglavljena u uskom prokletom otvoru. Moja kamara je očigledno niža od drugih. Vrag bi ga znao zbog čega su ljudi ozbiljnost prikovali uz skamenjene plotove u nama. ili mi susjed pročita iz dva prejasno povezana pokreta: pogleda na sat i dubokog uzdaha. utvrdim da odnos kazaljki ne slijedi protjecanje vremena. samo zavarani snom u kom su nam se vitlali izbezumiljujuće uporno imena. letjeli listići i šapatom se psovalo. Po tri pera nasrtala su u predahu u grlić tintarnice. ispadne iznad naših snaga. »Ovo otuđuje čovjeka. koje smo dvadeset sati neprekidno ispunjavali. grebala stakleno dno. prelagani od neodstranjenih otrova iz mišića i bodljika iz očiju. pogrešno bi ispisalo broj — listić se gužvao i bacao u koš. Bez potrebe krute se koljena i listovi. Stolovi su bili postavljeni u obliku četverokuta da bi prostor bio do mrve iskorišten. a lebde više na petama. jer strogo oko žirija motri da neki pokret ne bi prerastao u trčkaranje. osloniti na držak i baciti se malo u slatke misli o pro172 šlosti ili skorašnjosti. neko lukavstvo. i odazove se potvrdno ne skidajući očiju s posla. krivile za rukopisom usne. drugi pišu brže od mene. upravo prenose šapatom kroz brze trzaje prsta. samo sjeckali laktovima i izbacivali ispod prsta listiće od kojih je svaki donosio dva dinara. povede mi obje ruke i tijelo. Vidim. to namah razgori hitrost i u lomotan ritam uđe taj neuništivi ljudski nerv zavisti i sujete ugrađene u društveno korisni pojam takmičenja: pera više ne škripe. prebolno. izlazeći jedne u susret drugima da bi zastale na domaku te granice potpunog uništenja. Usput. Dotle je kod susjeda hrpa porasla za čitav prst. u grmljavinu iz koje se neće iznijeti živa glava. bez smisla. Ona se prenese i na mene. »Uzalud sam se jutros dizao« — vruća strijela prijekora padne vam nijema sa usta i osjećate kako klizne niz ždrijelo i odsjedne vrhom i bolom u karlici. pljuštala je kiša. Slutim da bi me jedino mogao spasiti neki izum. a kazaljke jedva smanjuju kut. stanem sav sputan lancima ukočenosti. o tome nemam vremena sada razmišljati. Glasno sa sijekom u čelu zava-pim: »Tko će dočekati podne!« Možda to i kažem. utukli asocijacije i obilježili je samo pozom generalskog podvoljka koji počiva na visokom ovratniku.četiri sata ujutro kad smo počinjali s radom.

od miga migu i nekako su među prvima podmetnuli blokove. noseći na rukama denjkove listića i stavljajući ih preko naših leđa tamo gdje je zaliha bila pri kraju. Oko podne neki su se digli i prebrojili svoje listiće upoređujući razlike u rednim brojevima. Mislim da je jedini on još sačuvao one nepatvorene svježe mrlje crvenila koje snom prosvjetlana krv ostavi na licu. a zraka nisam osjećao. držao zabačenu glavu u pravcu njih. Ljudima s kojima smo dolazili u doticaj za ova dva-tri dana trebalo bi pribrojiti blijedog jektičavog . Bio je težak i buđav. nos ga je s gađenjem vraćao i načinjao kao uzvižtalu hranu i opet živio od njega tražeći u njegovoj gustoj masi mjehuriće neprežva-kanog kisika. ali mislim da su stare i nepromjenljive. Mrzla voda nezbrisana s lica održavala bi mi za stanovito vrijeme ugodnu svježinu. Izdužena i nešto šiljasta brada dobroćudno se micala pri govoru. četvrtast. Sad. hvatajući za kvaku mnogobrojnih vrata urezanih u zidovima na različitim visinama. a govorio je naporno i malo samo najneophod-nije stvari. Tih soba ima mnogo. ja mislim da je ona otrovna. Crn je. U njegovom čvrstom ali ipak neodbojnom držanju postojalo je nešto što se protivilo tome da ga nazovem mučiteljem. ili sam samo bez misli. dlaka na nadlanicama. Jednom sam morao izići u nužnik. borio sam se sa snom i tupim žigovima u udovima. gradeći se nehajni prema nastavku posla. odrvenjele ruke. Prilično dugo su se navraćale i istim kretnjama objašnjavale neku važnu stvar održavajući na licu i pored energičnosti svojih pokreta onu stalnu klimu pitomosti svojstvenu političkim radnicima. Umjesto sokla u toj grobnici od predso173 blja okolo idu trake sa parolama ispisanim crvenom bojom koja je s punog ruba nekog slova u curcima sišla niz papir. odgraibili da što prije zaposjednu svoja mjesta. prezasićen pokvarenom sluzi iz dišnih kanala. a ostalo je bila naša stvar. Jedva sam rastvarao umorom slijepljena pluća. jer je to bilo u našem interesu. Ali govori to tako poletno sjeckajući riječi da ga već sam način opovrgava. Neki peru ruke i srkuću s dlana vodu. jer u ovoj kući nema razlike između vodovodnih cijevi i cijevi za zahodsku kanalizaciju. hoćeš li se naći u sobi za svečane sjednice. na zavijutku odakle je dopirao šum vode. njima je svejedno. Ali mene će spopasti mrtvilo i tupost tek pošto napunim želudac i mozak će mi se sljuhnuti kao rasparano i iscijeđeno kravlje vime. upravo do one niše u stubama. oko podne. Mogli smo ostati čitavu noć ako smo htjeli. otupio pogled.neprestano smo dospijevali u zagušljive srednje sobe prosjački opskrbljene svjetlarnicima. okrenutog ustima. a nas su pitale je li naporno i koliko smo već završili. S njim smo se jučer pogodili. Nikad ne znaš. vječito spreman na smijeh bez sadržaja i što je najizazovnije. Od dva udaha oblio me znoj i čelom mi je minula laka nesvjestica. očigledno aktivistkinje. ili mračnoj niši za ribaće krpe i pahalice. budući da su pričale držeći našeg poslodavca za suvratak ili mašući kroz zrak čvrsto skupljenom pesnicom. Nisam imao vremena da dižem oči s posla da bih osmotrio ostala nepoznata lica izuzev kad bi se otvorila vrata i ovamo ušao crn snažan čovjek s čistim ovratnikom i svježe izbrijan. upoznao nas je s mjestom gdje ćemo raditi i načinom. Onda mi je i sama kora koja je od toga ostajala na obrazima počela sme-y tati. Oni nikada ne otpočivaju popodne. dan i noć su oslijepljene slabom elektrikom. kako je kazao. Nisam pročitao sadržaj. U nekoj sporednoj rupi na zavoju u koji s vana bolnom bjelinom tuče svjetlost čuje se srkljanje česme. hvatao se 174 suvrataka. Još su neki i kod samog jela primijenili ono u kolektivu jako razvijeno lukavstvo što dolazi od uha. kada se i vani u dvorištu već smrači. pa su za čitavih pola sata prije nas završili s ručkom i. opet ćemo sići niz te labirinte trupka-jući petama kao konjanici u hodu i pridržavajući se rukama za ovalne zidove. jer on više ne vidi ništa od umora. Osim njega zalazile bi tu neke starije žene. očekujući nekog službenika. Staklo je bilo razkrhano i kroz slobodno okno dolazio je obilno hladan zrak. Taj Vajo napravio je petsto. Pri jačem pokušaju samo su mi se raskrećivala uz škripu ukrućena rebra. Odmah se vratismo s ručka. Oštra puzavica gušenja i žigova pošla bi mi uz vrat. Negdje do pet. sve je predao i imao je još vremena da stane iznad svakog od nas i predbacuje nam kroz smijeh kako smo vrijedni. Mumrtvilo mi se od sitnih i neprekidnih vibracija meso > u listovima. u čitaonici.

kuda smo svaku noć odnosili da predamo i evidentiramo ispisane listiće. Kad sam prvi put uzašao na tavan. vučen prema dnu klonuća. zabačene glave. ova kuća mi je nalikovala na barku u kojoj smo mi dolje kao galioti okovani vremenom i mišićnim grčem. zelen. a u vidicima raste neka gubava flora sa zarđalog bakrenog posuđa. on je bio dirigent ovog velikog orkestra poludokonih pisara čiji se zadatak sastojao u tome da provjere redne brojeve na listićima prema spisku imena u knjizi. Otići izvaliti se krupan. Treći dan došao sam crn. Trebalo je da prođe samo jedan zaleđeni trenutak nesnalaženja pa da se otvore sve slavine koraka. obliven znojem zbog nervoze i zapare pod jako niskim tavanicama. puštao onako blijed i oslonjen rukama o zid ispred mutnog ogledala gorku struju pljuvačke. on je pokretom ruku. jer nam se žurilo da završimo još toga popodneva. pomirio sam se s tim da je kod nas ipak bolje. — Nešto gori. U našem šokiranom . Bilo ih je toliko da su se jedva kretali zakačujući glavama niske šešire svjetiljki odakle se trusila prašina. nesnalaženja i malodušnosti. drhtav. Poslije sat vratio sam se držeći ukočeno mlazevima ispljuskan vrat. bljeđi nego inače. izranjaju i uranjuju kao u nesvjestici blijeda i odsutna lica. možda nekad opet mora vratiti. 175 Sudeći po poslovnosti u kojoj se sav razletio. Međutim. Preginjao sam se uzaludno izmučen preko žbukom i smetljem zasutog umivaonika. bio sam obeshrabren i razoružan postojanjem takve jedne mogućnosti i pada života kojem se čovjek. povicima i pogledima zaustavljao i pomicao tijesne redove ljudi sa tovarima. svima je dozlogrdilo. To se nekako smiri. pougljenjen nekamo na periferiju kroz kišu. svaki za sebe bez naprezanja mrvili svoj dio. Iako sam. oni su se svojom žurbom branili od pometnje. a onda su. knjiga i ljudi. napuni mi šaku i prođe kroz prste na sto dok sam uspio da izvučem maramicu i s njome na nosu iziđem napolje. dan i noć veslali. a ovi su se bezglavo pleli po palubi. raširenih ruku. smlavljen od iscrpljenosti. zacementiran. razvodio ih u raznim pravcima do evidentičara za polu-osvijetljenim stolovima pod samom tavanicom gdje se trenutno mogao naći predah i konačno započeti s predajom posla. 12 Zaustavljeni kalendar 177 JAKO DUGA NOč — Neka pometnja je tamo — reče moj brat. a poslije toga ćemo zatražiti obračun. čini mi se. bio sam olakšan i mokar kao miš. S olovkom za uhom. Mansardne prostorije su jedva mogle primiti pod svoja sunuta krila sav taj krš od hrpa papira. Plašio sam se ovih memljivih stramputica života u kojima vlada zaluđujuća pometnja. poprska listiće. cure iz niskih zagušljivih plafona prljave sukrvice svjetlosti. zaustavljah su njome suviše brze tokove stranaka. sa skorenim čepovima u nosnicama.mladića u visokim čizmama na gornjem katu. panike. samo neka znači kraj ovom mučnom uništenju duše. Uvjeriše me da pokušam još danas. nakon više od pola sata čekanja. nešto pogrbljen kao saobraćajac na prometnom raskršću. C želuca mi se dizalo gađenje i nekoliko puta sam morao sići u razlupani nužnik gonjen osjećajem povraćanja. kao u toboganu podstiču jurnjavu i osjećaj lagodnog uništavajućeg 176 propadanja u prazninu. težak i vrtoglav nauznak pod sivu mutnu meljavu oblaka koji sa sobom vitlaju tlo i prostore. gore je gužva bila više izvanjska. a onda me zadesi slijedeća nevolja: napon u grudima i grlu koji se povećavao i svaljivao se na moja pluća pri svakoj kretnji kao velika olovna kugla — bljuznu na nos u obliku guste crne krvi. mogao lagano pobjeći. razmišljao sam da li da počnem toga jutra ili sve pustim do đavola i krenem ovako smrtan. nagore izvrnutih poput žabljih trbuha bijelih dlanova. drhturili su izmučeni živci kao konopci na jedrenjaku. Iako sam jLo za doručak obilnu šalicu kave i kruh s pekmezom. ručasmo samo juhe. tamo padnem na mokru škripavu travu i stanem suhim lalokama srkati kapi sa vlati. budući da ih je bilo previše. To su bile dvije sasvim različite vrste žurba: dolje se košmar odvijao u svijesti kroz koju je u minuti prolazilo oko stotinu različitih podataka dok bi prešli put sa knjige na listić. tutnja i vriskova kao da je dat konačno znak da otpočne propast svijeta. ali sretan konačno što je izbila jedna takva okolnost protiv koje se nije moglo. makar ona bila i predznak bliske smrti.

Nisam znao kako treba u ovakvim situacijama postupati i. do vrha napunjene cisterne. Vrata su. Ostali dio je vješto izvučen iz ralja stihije i svijet je. To je. sa zasluženim uživanjem promatrao spektakl.« čujemo da su vojnici pucali u cisterne da otvore na njima rupe da ne bi došlo do eksplozije. Događaj je još trajao blizak krizi. izgleda. bi brzo opkoljen. blok pet. On ništa nije rekao. Neki su uzdisali i gledali preda se u prljav uljani pod. svega nekoliko koraka u paraleli — napravi prava baklja. pokušao pružiti otpor metodi. — Koji je ovo blok — pitao je suspendiranog željezničara. bilo bi sasvim dovoljno da se od glavne ulice. stegnute oko našeg kruga postojanja. — Pet. bio važan trenutak. dogarao zapravo. da se usloži i apsorbira pažnja da bi se oslobodile na nešto presudnije snage. ovi tu garavi. Blokar se instinktivno trzao na zvonjenje telefona.sjećanju tome je prethodio samo jedan neuobičajeno jak klopot sudare-nih vagona i nestrpljivo hučan izdanak požara koji je istog trenutka postao isključiva stvarnost. uostalom. malaksao u svojim neorganiziranim naporima. — Sada će doći red na nas — uzdahnu jedan željezničar. Kad bi se iz čitavog transporta izlila nafta. pogrbljeni. Ni ne pogledaše nas čestito kad smo ušli. koji nije znao kud da se djene. s izmahnu178 tim parabelumom vikao je na svijet. jurio je prema požaru i od njega. Svijet što je wzmajuća se kolosijekom ispred našeg ulaza zastajao da nas vidi sigurno je mislio: »A ovo su zločinci današnjeg popodneva. ali je izolacija između nas i vanjskog poprišta bila neprobojna od nekog iznenadno uspostavljenog odnosa sa čovjekom u nešto drukčijoj uniformi koji je u svoje ruke pohvatao sve konce naše veze sa svijetom. bila otvorena. Gorio je. On dade znak pištaljkom i svi koliko ih je bilo sjatiše se oko nas i pred cijevima nas povedoše u blokarnicu gdje su potišteni i grozničavo odani cigaitama već sjedjeli neki željezničari iz osoblja ovog tranpx)rta i čekali osudu. Nemir su lančano osjetili i drugi i počeli su iznova otvarati kutije i pucketati zglobovima iste-zanih udova. koji ipak na dnu bića uživa u pometnjama. jedan djelić transporta kao otrgnuti i već žrtvovani komad ogrlice i sve oko njega pruga. Brat koji je. odgojen na korčaginskoj literaturi u internatu. Nedugo iza toga došlo je nekoliko policajaca i napravili su ispred vrata kanal kroz koji će nas pre-suti van. Duša grada se ugasila i neočekivano prenijela na drugo mjesto a svijet. zemlja i nebo. ali mu je policajac davao znak rukom da ostane na mjestu. a visoki šef policije u civilu. prvi prijelaz. palile su se kao šibice. krakat i preko svake razumne mjere bijesan. istina. jer su prvo nekim radnjama raščistili radoznao svijet doveden svojim nepogrešivim njuhom za senzacije i jedno . tmurni i ova dvojica bezazlenih lica i sada tako strašno objavljenih namjera. ali je fraza njegova pokreta bila tako rječita. Priznajem da je nama bilo u interesu da ovakvo nenormalno stanje potraje što duže. Pojurio sam i rekao prvom od njih da ću ga napasti ako ga dohvati. Tu je svatko na svakoga vikao. Na prilazu rampi presretoše nas policajci opskrbljeni puškama i uz alak i zbunjujuće podvikivanje stadoše nas gurati u rezervat gdje su se dijelile alatke. Jedna o drugu. Oni što su bili sasvim blizu zapaljenih i od sudara zajašenih cisterni samo su vikali ne napuštajući male radijuse svojih tapkanja. izdvojen i podvrgnut zlostavljanju. i držeći pored sebe alatke. Ne zanm zašto je istrčala odjednom tolika masa općinskih službenika sa goluždravim pištoljima ispod ovlaš nabačenih kratkih kaputa. Šutke nam napraviše mjesta i glave usadiše u dlanove. Mislim da ponekad sam položaj stavlja na čovjekovu savjest vatreno i mučno težište krivnje. I po oslabljenoj frekvenciji sjenki vidjeli smo da požar malaksava. razvijao se drhtavim sjajem koji je u ogromnim santama upadao u mali zagušljivi prostor gdje su ljudi nosili bremena svojih šutnji. a sam je dizao slušalicu i javljao se. 179 sada se to vtiše nije ni očekivalo od mene pošto sam bio lišen legalnog udjela u događaju. Red je bio dugačak i stajao je prijeteći ravnodušan pored prestravljenog mravnjaka dodajući vatru kao u kordi koja je jednim svojim krajem utisnuta u samo srce grada.

Na mene i na brata nepredviđeni trenuci tog susreta djelovali su kao osvježenje. To je bio. Ja sam stao do brata da ga ne bi zauzeo netko drugi. — Pazi. Nas dvojica bili smo im osobito zanimljivi i prilazili su s rukama u džepovima sasvim blizu. skinuti čađave maske s lica. Policajci su nas zaustavili. nalazio sam se na onoj drugoj strani odakle su fenomen i crte zločina izgledali tajanstveni. Mislio sam da to upozorenje nije bilo potrebno i da nitko nije imao namjeru bježati. iracionalno brzo. Bio je zabrinut zbog mog drskog držanja i plašio se onog najgoreg: da noćas ne platimo za sve. Policajci su ih brzo pronašli i poveli ih da im isprazne kamere. hranjenoj pustolovnim sadržajima. samo nikada nisu imali prilike ni hrabrosti da prekorače odsudne granice. Mi smo samo potvrdili one zločinačke dispozicije koje svi nekažnjeno nosimo u sebi ako smo bih zločinci. U njihovim izrazima i postupcima trijumfirao je neki napadni osjećaj ispravnosti. — Poslije ovoga moglo bi biti neprijatnosti — reče mi brat. Pojavljivali smo se kao glumci ispred odškrinute zavjese. Psovali su naše pratioce i bacali na njih zgužvane kutije cigareta. Kod svjetiljki na ulici prilazili su sasvim blizu i zagledah 180 nam u lica. Bezbroj puta. dok je još trajao odjek ovacija. Njihovoj mašti. Svijet nas je s obje strane neprekidno pratio. Onaj crni niski kome sam se usprotivio u početku. Nije mi ni padalo na pamet da se branim. Neki mladići u trapericama su nas promatrali sa mješavinom divljenja i zavisti.vrijeme su tako pripremljeni za naš prijem stajali u dvostrukom zidu dokončajući osiguravanje nekim sitnicama. iskorištavao je platformu svoje nadmoći i grozio mi se pištoljem kao da je htio slomiti u meni otpore. gledali nas pomno i s poštovanjem kao dijelove meteorita tek dospjele iz svemira. — Samo hrabro — doviknu jedan prijazan glas. kao da smo postepeno sve više gubili pravo na prostor. — Evo ih — rekoše. zapravo taj isti gnjev koji će se na nas izliti. Kad su nas digli sa sjedala. upozorili su nas da se ponašamo mirno i idemo dva po dva. presvući se i izići na korzo. — Ovaj je glavni krivac — viknu jedan mladić. histerično i bespomoćno. Skrenuo sam mu pažnju da ću ga dobro zapamtiti bez obzira na to što time nisam ništa mogao popraviti svoj položaj. Masa je bila razjarena i dobro je što su nas uniformirani ljudi ljubomorno čuvali za svoj gnjev. kao što smo počeli vjerovati. Sada smo išli u pravoj liniji popločenim mrakom duž neke željezne ograde na postolju. Ima stanja kada ispadi nevinosti djeluju optužujuće. Taj dio puta bio mi je najnepodnošljiviji. Ovi tu. optrča-vani. Iza toga smo se pojavili na otvorenom i dobro rasvijetljenom trgu gdje je svijet šetao ispod razapetog svoda mekog žamora. dopustili da se red jako zbije i u brzim Sfebunjujućim nasrtajima upozorili nas da će pucati samo Ako neko pokuša da se odvoji. Od jednog ugla prestajale su svjetiljke. zapravo sve do sada. bile su 181 bliske ovakve situacije. vodite djecu. Ova lica unosila su sasvim blizu lampione svoje neutralne radoznalosti. . naši pratioci i službeni i razulareni nametali su nam tu ulogu. ušutkavani i huškani. Mnoštvo napusti uobičajene trase svog dosadnog samozadovoljnog gmiljenja ispod labuđi izvijenih svjetiljki i opkoli nas tako da su nas policajci neko vrijeme pustili na miru i činilo se kao da su se stavljali u našu zaštitu. ova dvojica. mi tajni aranžeri ove izuzetne i smjele predstave. zbijani ravnalima pušaka. oslobođen od afekta. — A ti — reče netko iz gomile — i željezničar ispred mene se okrenu. kroz filtar saslušanja izolacije i zakona. vjerojatno neobaviješten za ono što se dogodilo ili je dospjelo proteći već toliko vremena da su mladići mogli doći kući. Policajci su bili ozbiljni i usredotočeni samo na to da nas bez osipanja izvuku iz ove gomile koja je sasvim malo marila za kolektivnu psihozu i zakone. Neka grupica dječaka prokrči sebi put do nas i obasu nas plavičastim bolno zasljepljujućim munjama svojih bliceva. — Ua.

Tako sam se umirio i valjda negdje u umornom neznanju na prijelazu iz statičnih slika u relaksaciju zamijenio čitav komad vremena za jedan svjež trenutak. Svjetlost smanjuje daljine. Jedino neposredno poslije nas doveli su još dvije grupe. stati pred prozor sasvim obična slika. ispitao dlanovima krug dovoljan za jedno oskudno mjesto i sjeo naslonivši se na ugodno toplu pregradu. Kada sam progledao. Možda će sutra. uspostavila nevidljivu vezu sa zdravim izvorima i obilni tokovi hladne pljuvačke proradili su svim kanalima moga tijela. hrapavim šteketom ljučaonica i tada je nastupio sveopći mir. stajao sam kao umobolnik u pozi flexibilitas cerea i nisam smio pomaći stopala da ne bih koga nagazio ili propao u bezdan. za koje vrijeme su izveli željezničare sa žišcima cigareta. nagnuo sam se tijelom da potražim zid. Ne obazirući se na moje protivljenje. Bilo je prilično toplo. Odnekle su dolazili kolobari svježeg noćnog 182 zraka. spustio se do poda. Tehnika noći razvijala se od misterije u pravcu realizma. bilo je nesumnjivo da se noć srušila za dva kata vidljivosti i da je retuširanje jače prešlo preko stvari. od kojih mi se njena perspektiva činila neizmjerno dubokom. Nekoliko puta palo mi je na pamet da nekoga zovem radi vode. Unazad zabačene glave. Odmah sam osjetio kako su moja usta. Ostalo je još ležalo neispitano. zasuli akustične ^radnike lupom potkovanih cipela. ponovo sam u vatrenim odsjevima razdražene uobrazilje gledao sve neobične detalje ove večeri. Trajao je još uvijek mrak u kom se moglo maštati otvorenih očiju. četni sata živio sam ovdje s primišlju da bih mogao nekome smetati. Rešetke na prozoru su se smionije ocrtale i moglo se otprilike ocijeniti za koliko su bili rastvoreni kapci. i hitnuo me u mrak natopljen ishlapljelim mirisom urina. Nitko me ništa nije pitao od željezničara u mraku i kad su iščezle i posljednje mogućnosti da stupim s nekim u dodir. nevrijedna prethodne radoznalosti. tek u oblikovanju. i pipajući sve naniže. Teško mi je ilo odrediti u kojoj se fazi nalazila noć. spuštali se i opet dizali tako da ne znam na kojem dijelu kule leži ova ćelija i kuda gledaju prozori. prebacio iza zalupljenih gvozdenih vrata mandale i škljocnuo bravama. Tako kristalan osjećaj gladi pokrenuo me s mjesta i ja sam četveronoške pošao u pogibeljno traganje između stvari. Gotovo trkom uzašli smo na uzbrdicu do kule sabijeni samo u uzano dvorište. To je bio njen pad koji je donosio radost čovjeku. Neki u kutu su pušili. ako dočekam ovdje rasplet vremenskih zagonetki. Išli smo spiralnim stubama. Mislim da se vani već sve stišalo. kako zbog neudobnog položaja nisam mogao spavati.kada nas stave pod ključ. ako ne bude zadovoljen prije nego što se razvije do razmjera fenomena. Tri. dosta niska i čvrsta. pa sam sebe zamišljao kao 183 spljoštenu i izglačanu vreću za cement i ta varka sa prostorom. Sva vrata su se otvarala otporom neke plačne škripe koja se usijecala u kosti. Pretpostavljao sam da su nas dijelile samo grede bez poda. ne iz pratnje. Tu večer. razdvojili su me od brata i poveli u smrdljivu vlažnu dubinu katakombi. naročito desna strana zastrta neprobojnom zavjesom mraka. nisu htjeli da se odaju. neprestano u gibanju i uzbuđenjima. buljio sam u tamu i tako je neosjetno sazrela akomodacija iza čijih se slojeva mutno javila tavanica. ta mogućnost sadržaja koji nikome ne smeta ispunjavala me mirom. A ja. Ne sjećam se da sam ijedan trenutak spavao. dosta sam se znojio tako da je sada rublje na meni stajalo kruto i pri najmanjem pokretu raznosio mi je po koži neugodan osjećaj dodira sa smir-kovim papirom. čitavo to vrijeme razjapljena prema strujama. kao neka izraslina hranjena tkivom svoje svrhe. Oni su još za vidjela prešli na drugu stranu da ne budu uznemirivani i sada su spavali. Naizmjenično mi se javljala žeđ i duboki prohtjev za jelom. pošto sam se nalazio nedaleko od njega. Bila su mi suha usta. a pod je bio cjelovit sve do prozora odakle je kroz rastvorene željezne kapke dopirala svježina. vjerojatno od toplih debelih zidova prožetih preko dana suncem. Prazno vrijeme dvostruko je duže u toku nego u sjećanjima. u svoje razjapljene vilice veći od mene. činilo mi se. . isitnjeni i satjerani uskim tvrđavskim stubištem do ćelija. Mene je odveo neki visok policajac iz posade. Nisam imao nikakva pojma o obliku i izgledu ćelije. Oni tamo su popušili cigarete i nisu se više čuli. strovalit će se sam u sebe. Začas smo bili raskomadani.

U onom dijelu gdje je vladao potpun mrak uza zid su bili smješteni neki manji sanduci pljosnati i čvrsti a teško se moglo utvrditi od čega su i jesu li uopće nešto sadržavali. Kontrolna soba se . Pokrenuo sam ih — mućkale su se. Obavio sam nuždu u jednu pustenu čizmu i da ne bi smrdjelo. |5ada odjednom. za suptilne razloge i mogu se dogoditi samo dvije stvari. savršeno brzo autosugestijom umnože inače prolazna stanja krize i za-preme čitavo biće nekim paničnim osjećanjem gušenja. Osim toga. u ovom apendiksu. Mogao je u njima biti petrolej. Što je više svanjivalo. pa bih od muke grizao rešetke na jednom jedinom tek naznačenom prozoru. Iza moga razmišljanja. i sigurno bih kazao da me nije »zalboljelo«. bilo je sasvim tačno da je noć opadala kao voda — u slojevima i pomacima. kada sam je izmjerio. sve je više rastao strah od zatvorenosti. U meni se javila drskost koju ništa ne bi moglo obuzdati. Osjećao sam po ljepljivim dlanovima da je pod ogrezao u prašinu. ali nisam znao kako da se oslobodim tog nepodnošljivog osjećaja pa sam jednostavno ruke ostavio daleko od sebe i nastojao da ih zaboravim. ili tekućina koja odmah u dodiru s uzduhom izaziva eksploziju. međutim. valjda prije i samog navještanja zore. uzalud sam pokušavao razoriti već jednom sklopljenu pogodbu sa spoznajom i vratiti prijašnju netačnu ali i neopovrgnutu predstavu o ovoj ćeliji. Mislim da sam tog trenutka. 184 Ovdje. počeo sam pri nešto boljem razdanjenju mokriti u kante s njihovim namirnicama. Bedemi su se naznačavali svom masom ne samo u najbližoj prisutnosti koja mi je smetala i podsjećala na sebe. počela me nadlijetati \lutnja tjeskobe. Ljudi koji su po profesiji intriganti neće propustiti priliku da dovedu u nemoguću vezu nas dvojicu i taj požar. Nisam ih smio otvoriti ni naginjati. U njemu su se nalazile zatvorene kante sužene na vrhu kao boce za kiselinu. Zatim sasvim niske tvrde vreće s nekim skrutnutim sadržajem na dnu beskrajnih grlića čije otvore u tami nisam mogao pronaći. Pitat će me je li mene zaboljelo kao građanina ove zemlje i stanovnika ovog grada kad sam vidio da milijunske sume idu u plamen? Ne volim prisan rječnik u ovako prozaičnim prilikama. Vratio sam se sigurnije nego što sam dospio ovamo i sjeo na mjesto pored zida. pretpostavljao sam da su zatvori uvijek tako vješto napravljeni da čuvari u svakom trenutku imaju pregled nad ćelijama. jednostavno na gomilu bačene bunde i ponošene pustene čizme u kojima su zimi tapkali stra-žari. Valjda se kod nervčika. Izgubio sam radoznalost za pojedinosti. Policajci nemaju smisla za duga objašnjenja. Žvakao sam u svijesti gorki plod svoje radoznalosti. Htio sam na neki način da im napakostim za sve ovo. Sumnjam da sam piroman. a tribuni i cinici 185 imaju običaj da se prenemažu. Sve bi dalje ovisilo o mojoj. solna kiselina. čak sam uživao. bile sasvim određene. svezao sam je gore pri vrhu sare remenom. Kao dijete koje je naknadno uvidjelo da je prevareno. Onda su se zidovi približavali jedan drugome do širine vrata a odatle je odmah izrastao ovalni dodatak malenog radij usa sa puškarnica-ma unaokolo. pretičući zvanične šumove buđenja i tek možda u svojoj najdubljoj namjeri miješajući korake budućih prolaznika s naježenim zgužvanim licima i smotuljcima u džepu — vidljivost je bez kolebanja zaposjela čitavu veću polovinu prostorije i sada joj je samo preostajalo strpljenje da se postepeno usavršava. kad su granice ovog prostora. Prije toga mi se to samo pričinjalo. iza svake zauzetosti iskoristila je priliku da se degradira. ali volim izuzetne stvari koje građane istjeraju iz pretinaca. postao stvarno zatvoren. Ne bih više imao strpljenja da ih uvjeravam u svoju nevinost. dodijelje-Mog meni. mojih reakcija na promjene u prostoru i pomjeranju odraza.Pipanjem sam prepoznavao oblike praznih vreća svezanih u balama. svedenih na same sebe do nekog krajnjeg iscrpljenja. sposobnosti savladavanja. Sto se tiče. obje neugodne: da me već u početku prinudom i grubošću izbace iz takta ili da me zgade frazama. Jednostavno siromaštvo oblika ležalo je oko mene lišeno bujnosti fantazije i mraka. bilo je ionako zagušljivo i zrak je nepomično ležao u slojevima gust kao nadjev u torti — još bi samo trebalo da ih uznemirim ili uvedem neki novi. nego su često u napadima gušenja postajali tješnji od periferije moje kože. vrlo kritičnoj. Kad nisu htjeli da mi obrate ni toliko pažnje na koliko sam ih kao živo biće obavezivao. kakav sam bio ja. Konačno negdje. U ispustu s puškarnicama koje su se zatvarale malim čeličnim vratancima na posmik bilo je ipak zapušteno skladište.

Možda nikome ne bi palo na pamet da zatvorenika potraži u zatvorskom provijantu. a jedan od njih čija je sujeta tu noć bila povrijeđena. onih koji su u međuvremenu. zatekao sam se sav Sapet i obrazi su mi se prelili lakom zažarenošću. teko izazovno malo da sam priljubivši obraz sasvim uz suprotnu ivicu mogao jedva vidjeti prašnjavu i tek 187 suncem poškropljenu periferiju jednog raskršća na kojoj se još ništa nije događalo. Noću im je to bilo nemoguće jer valjda ovi drski golaći u ovoj smrdljivoj rupi nemaju uređaje s infracrvenim zrakama. od dugih priprema u kojima su stupanju na pozornicu čovjeka prethodila čitava prevrstavanja u kristalizaciji vremena. Moja mašta bila je ozbiljno zauzeta slikovitom doradom takvih mogućnosti. Počeo sam se plašiti kako ćemo živjeti. osim nas koji ništa nismo tražili. Svjetlo se opet upali i tada primijetim da ih je dvojica manje. Ovo je skladište. sigurno čeka svoj trenutak. vrata otvori visok suh policajac i pozva me da pođem za njim. šetalo je gore zijevajući još mnogo onih koji su za to nešto dobivali. U drugom setu uđe ih još trojica. što bi vrlo lako moglo biti. ostali istog trenutka povade opasače i sruče se na mene. Oni se svaki čas mijenjaju i 186 tako je teško naći pravi raspored zatvorenika u jednoj jedinoj noći punoj košmara. Tko zna kakva slučajnost je zaštitila moja rebra. Za to da se ne bi poremetila ova besmislena izolacija od ritma. Njegovi gvozdeni kapci bili su rastvoreni pod sasvim malim kutom. Oni ne znaju ni šta je to. tako da su malo istjecali od slobodnog svijeta dolje. lupu na gvozdena vrata i praporce ključeva. tek toliko da ne bi izgledalo neskladno. a ne prema vrtovima. objema rukama uhvaćeni za svjetlost. sjedeći u gaćama na pragovima niskih kuća. Ne vjerujem da bi to oduzelo nešto od oštrine fizičkog bola. Svi strojevi dana otpočeli su raditi sliveno i bez raspoznavanja. Nepočešljane žene su puštale u ćordu krave. Sve providno. Svega me samljela ta slučajno propuštena mogućnost. spreman da se golim šakama suprotstavi razjarenim policajcima. dosta gruba i odbojna lica. oživljavale su ulice i u drugom talasu čino-vništvo je sa smiješnom žurbom prevaljivalo onaj mah razmak na brojčaniku koji velika kazaljka prijeđe neprimjetno. njih nekoliko i viknu: broji nas. onda me neće mimoići sudbina. Međuvrijeme od sat-dva. kako sam kasnije utvrdio. sve u naivnom. Ja sam dolazio sa druge mračne strane globusa dok su se stanovnici njihali u svojim bešikama omotanim u zamršenu pređu potpuno olabavljenih struna sna i znao sam kako je mučno drhturio u obrisima stvari čin razdvajanja sada u petom ih šestom satu već potpuno zaboravljen. što bi se pokazalo vrlo indiskretnim kada se radilo o jednom noćnom posjetu takve naravi. recimo. Netko siđe niza stube. ali bi me slomila osuda. besmislenom aranžmanu dok me u lokvi krvi ne obore na pod i ostave tako samoga. ispunjali su dokoni penzioneri obilnim jutarnjim kašljem. iskoristivši mrak. Ako ostanem još sutra dok se oni odmore i srede svoj plijen. Ja preletim pogledom i utvrdim: šest. Pjevušeći . Ja sam im zanimljiv s više razloga: mlad sam. narastala je vrućina i sva osramoćena izdvojenost mog položaja. ovaj prozor je bio otvoren prema ulici. Cuo sam noćas korake niza stube.nalazi u sredini. Igra se ponavlja. to su već saznah. a radnici su zveckali kanticama sinoć pripremljene hrane i razdraživali tvorničke sirene koje su ih sakupljale kao piliće iz svih kanala i prljavih poruba grada. ali bi usko-rilo olakšanje. drhtao sam od jeda. Ljudima i u najklasičnijem zločinu treba neka djetinjarija kao isprika. u dan su uplavljale po nekom redu probuđene životinje sa svojim nagonima. To mi ranije nije padalo na pamet. izašli na vrata. Uđe. Mogli su me tući s razlozima. Svjetlo se ugasi i jedan vikne: nije. đak. smrvio bi me apsurd njihovih metoda kome se čitava ekipa tako strasno i glumački podaje. izrigani kao nesvar-ljivi produkt noći. Sad je zgrada običnog radnog dana započinjala od temelja. straha i svježih slojeva zore koji su se oslobađali iz samog ledenog srca noćnih stvari pred nastupom dana. krkljavim od mjehurića sluzi. Ustao sam i prišao prozoru. neko makar i beznačajno zastranjenje od očigledne namjere budući da se najneumjereni je griješi onda kad se nastupa u ime istrebljenja zla. Posljednji kratki opominjući zvuči sabili bi ih u podnožje visokih dimnjaka i prvi korak stvarnog dana je otpočinjao. Jedna noć je suviše malo da me slomi. Osim toga. a kroz neke pukotine preko tajnih periskopa oni promatraju moje držanje.

Ali. Noć je bez zrikavaca sporo putovala od površine prema unutrašnjosti i rasprostirala se oi ćeliji. Mora da na mene nisu ni računali. ta mudrost godina bi se bijedno raspala. ali sam oklijevao s pravljenjem kreveta nešto što nisam znao pravilno postupiti. on mi izdade naređenja kojim ću redom pospremiti stražaru: prvo pomesti. ali bi ipak. Na to su ih prisilile naše godine a ne naš postupak. Kod onih ljudi bilo je možda obrnuto. ovo drugo pitanje kod njega izazva osmijeh i on reče ne pogledavši me: — Sta da se plašiš. Za njom je išla vrućina koja će na ovu stranu dospjeti noćas. počeo sam se kretati sa alatkama u ruci kao da sam uistinu nešto radio. vjerojatni bivši seoski kicoš. nešto jer sam se plašio čime će se neprijatnim poslužiti ovaj moj izlet u predvorje slobode. neki patetično raznježeni nad slobodom. sa blijedom ledenom ljubaznošću koja ubija. tako bez gnjeva. napraviti krevete. uostalom. On nije bio dežurni. Otac je uvijek govorio: tko ne zna raditi. inače beznačajan za njegovu fizionomiju. pa sam dodao: »Plašim se da ne zakasnimo u školu. iznio je napolje stolicu i pokazivao svijetu svoje ulaštene cipele. To bih odbio. Ovi su svi imali potrebu da se obilježe. Izgledalo je da se ubjedljivo lijepa zbilja trudila da zaboravom prebriše nevidljivo zgarište i incident prošle noći zbog koga smo mi sada ovdje. II blizini. 189 Brata i mene su smatrali djecom. ne svrati pažnju na sebe i na ostale i onda po čitavim neizvjesnim mrakovima osude padaju u rezignaciji oborena ramena. sticajem okolnosti. Oni su noćas imali vremena da dobro odvažu svoja djela i uvjeren sam da su sebi izgledali krivlji nego što su ih optuživali. čekao sam tu ili neku manje naivnu mogućnost. a željezničari su bili vjerojatno prije svanuća nekamo odvedeni i za njih je tek počinjala kalvarija. U životu se prolazi s velikim integralom sitnih grijehova za koje je svijet slijep sve dotle dok neki. uskoro će ručak. ako izuzmemo miris prašine i mokraće.« Iako nije imao namjere ni da me vrijeđa ni da se obzire na bilo koji moj poticaj. Kroz ciglu debelu više od jednoga metra smjene dana i noći putovale su s pravilnim zakašnjenjima. Sasvim sam siguran. Kad je s tim završio. a kad sve to uradim. sada je svejedno. Opseg njegova znanja je manji od desetke na streljačkoj meti. ne zna ni zapovijedati. Unutra među debelim zidovima koji do zore ispuste toplinu bilo je prijatno. Dopodne je zujalo kao zlatni insekt u sunčanoj mreži. Još u onom grčevitom rađanju dana primijetio sam neke crteže i pismena tkiva na zidovima. »Solituđe ma-kes genius«. &>io je nalik na preciozu sa svojim dosadnim lickanjem i cogledalom koje je svaki čas vadio iz džepa i popravljao ispod kape neki čuperak kose. Neka magija dostizanja ili sporedna osno- . Uostalom. Vraćajući me nazad. hlapili su mirisi ručka. Ovaj tanki bljedoliki. Upravo u vrijeme otpočinjanja punog zračenja iz dubine pečene zemlje stigla je prva svježa i ugodna poruka noći stapajući se sa sjećanjem. prekopirana olovkom uz obrise članaka i prsta. Primijenjena na ovog policijskog manekena. on kao s nekom nijansom izvi-njenja objasni da su moj doručak vjerojatno pojeli drugi. Mislio sam da je dobro što tako malo računaju sa mnom. očistiti prašinu. neki zabavljeni primitivnim crtežima svojih vizija. Napet između nijekanja i razumnosti. na njoj je bio nacrtan ručni sat a u šupljinu su bili upisani stihovi: »Ova ruka i nanjozi sat kome požali taj mije brat«. bio u stanju natjerati nekog urara da mu od budilice napravi pregršt ručnih satova. Mora da je u vezi s nama dvojicom sve bilo svršeno jer nas noćas nisu uznemiravali saslušanjima. Prije nego što sve to posvršavam. Najgore bi bilo da mi odrede neki posao na terasi ispred kule gdje bi me čitav svijet mogao promatrati kao kriminalca izloženog na trgu. Ipak je soba bila pometena i stolice namještene. mnogi možda predosjećajući smrt. Ne znam kako je samo njemu palo na pamet da postojim. Cesto je bila na različitim visinama izvučena ruka. Pitao sam šta će biti s nama. po188 želio sam da bude propast svijeta. iz otvora malih raspjevanih kućica. Poslije toga pitao sam se zašto je ipak nacrtana ta ruka sa satom.nešto u sebi i ogledajući šiljastu bradu u ogledalu obješenom na zid. onda ću se javiti dežurnom.

ili da će samo ovako istiha stradati. Nečija klonula ruka je zapisala: »Nevin ovdje ležim. jer su ulazak u ovu kuću. zarđali u svojim šarka-ma. isti onaj čovjek iz nužnika na željezničkim stanicama koji čmar briše prstom pa prst zatim kao kist očisti na zidu. Trebalo mu je reći da neće biti paćen. sa ćebetom i tankom zatvorskom juhom. Kao što voda nije nikada imala potrebu da obnovi osjećanje pritiska pošto bi se oslobodila neugodnog položaja među klipovima. Svoj pojam slobode dijelio je s divljim zvijerima. VIII je. a ono sigurno izvan njih. Preko aktuelnih patnji jedva su sezali u sjećanje. 192 Međutim. Ovo je bilo ljeto. Šutljivi su već napola bili. Ovi su tragičari jer su izabrali jedan od dva približno teška izlaza. Njih sam tražio u praznim poglavljima zida. — Sada me možete voditi — rekoh fiktivnom policajcu koji se pojavio na vratima. Bio je isti taj. Neki datumi su nosili tmurnost i hlad posljednjih mjeseci. koliko su mogli. Meni je bila ostavljena čitava noć da na odsustvu opažanja izgradim sliku koju je cenzura dana strahovito osakatila. Taj je ostao sasvim egzistencijalan. uostalom vrlo beznačajne po smjenjivanju neprijatnog gorim. pola od ljubavi.. i nitko nije mogao spriječiti da duh sezone uđe kroz prozor čiji kapci se nisu mogli pomaći ni za mikron. ali još neodređeno u pogledu maršrute. na što su već odavno bili spremni.190 va koja bi primila i odala jeku glavne riječi »brat«. Visili su na rubu poživinčenja. stajao na pragu svoje vlastite lirike. 13 zaustavljeni kalendar . okrenut svojom mračnom i zato ponajviše ljudskom stranom..-« 191 Mračni. tako se fci ovaj nestrpljivi prolaznik više neće pozivati na žeđ za "lobodom.. čovjek je bio tužan. blizak vječnosti ili nekoj plemenitoj misli opće veze. čim se nadošao njena zraka. Jedan je pisao: »Neka se zna. neki zalazili u raskrinkavajuću jezu sitnih.. Moje kosti trunu. zanimljivo. Utoliko su bih do dna radoznali. Oni su od prvog trenutka svoju pažnju uputili praktičnim stvarima. Molim vlasti da me puste. daleko od nespokojstva. Smilju Kustušinu u. Intelektualniji od njih koji su za duže vrijeme osigurali porodicu držali su se kao da očekuju veliko putovanje. mučne noći prodijeva ranu nanesenog bola zbog kakve ljage ili ubojstva srodnika i koji su dolaskom u fizičko ograničenje počinili sebi olakšanje i sada su bili rasterećeni u sebi i slobodni dok su drugi previše bučno ispoljavali svoje neprilagođavanje. ponuđenim i neiskorištenim u sadržajnoj šutnji kojoj su oni iz urođene povučenosti ostavili istu boju koju je imala i prije njih. Dušmani mi podmet-nuše nož. početak ljeta. Mnogo praktičniji izgledao je onaj koji je velik komad zida prepokrio stihovima iz Gundulićeve »Dubravke-«. Vrlo su značajne i okolnosti pod kojima se uselimo ovamo. Već sutra. na pravdi boga sam po kile soli pojeo od polica ja čevulja. ali relativitet je odjeknuo u njima velikim otapanjem. S nekom vrstom smirene radoznalosti promatrah su promjene. oni znaju zašto su tu i žive preodolijevajući običnu nesnosnu dosadu časnim vezama s onim nepostojećim kome su se odužili. prvi puta proosjećane do dubine značenja. ukočene u jednom trenutku vizuelnog orgazma. Pripadali su vjerojatno onoj osjećajnoj i šutljivoj vrsti osvetnika koja kroz budne. predmišljen i možda ranije okušan. smatrali početkom zaslužene kazne i jedino su nastojali da boravak na putu iskupljenju učine snošljivijim. Pri letvici od poda povjerljivom kaligrafijom odavane su pokoljenjima tajne mučenja. bez iluzija. onaj koji piše »ovde sam 14. uporni i svjesno opterećeni sagrešenjem nisu ništa ni pisali. Slučajnost mi je donijela na kraju zadovoljstvo da imam svoj dojam prije nego što sam zapao u kaos tuđih. zatim sam kroz kušnju proveo svoju tanku strpljivost prije nego što su mi se otvorila nijema zbrkana usta povijesti. ako ne iznad njih.« i tačno s onom sokovitom prizemnom čulnošću navodi detalje da bi obilježio riječima slast svoje vatrene mašte. jebo majku svoju. ali ga neće ubiti i on bi postao pjesnik. naporno. Ovaj je. on je zaboravio te stihove. možda. vrijeme dana. vrijeme godine.« A gospodare ove kule ne zanimaju i ne uzbuđuju puno ispovijedi prolaznika koje vjerojatno nikada u čitavoj panorami nisu ni upoznali. morao sam čekati još do pred samu večer da bi se mlaki zagušljivi hodnici otvorili za mene i zamijenili svoje gostoprimstvo slobodom koja nas je odmah kod prvog ugla zapitala: šta hoćete i mi smo je zagrizli kao kruh pola od gladi.

neke pol uzice preklopiše i iz crne na jedene kutije. on je večeras tako sretan«. nosila je ukusne jako obojene stvari uz tijelo i htjela je da bude mažena. — Pusti ga — kaže mama mlađem bratu koji odmahujući kiselo glavom. Baci pogled na svoj sat i pre-trnu: sada će iskucati deset. osmijehnu se i klimnu glavom. slome i pzlojede. Ona je pratila sekunder. Zar ne? Taj malo savijeni čovjek. ali se ipak raduje kada dođu. pade sipljiv drhtaj poremećene mašinerije i onda se neke opruge oslobodiše. U malo kopno tišine. opet reče: — A onaj opet samo bulji u tu staru krntiju.193 SAT SA KLATNOM — Pustite ga — reče plavokosa žena — on neprestano gleda taj sat. otkucaše četiri udara. i ta budalenja. ali tako da su i one čule: — Jedva ga je namjestio i sada je sretan. slične čađavoj solnici. Ana se nasmija i zakloni crvenilo maramicom. podsjeti sestru: — Već deset. Bogami. pili. — Donio ga je sinoć. priređene za to. — Ovo je genijalno — reče sasvim ozbiljno mlađa.« Zelena alka zlobe izli joj se oko usta i brzo je preobrazi vši u laganu ironiju. Vidjela mu je ramena i profil. On voli starine. čula je drven zuk njihala. a on zuri u to božanstvo. ti moji sinovi« i sa uzdahom obrisa stakleni rub poslužavnika. rastom gotovo izjednačena sa sinom. Kad se okrenu. ali . Još dva sata. onda pokri lice dlanom da bi spriječila osmijeh. Već me je stid. Bila je dosta vitka. srce joj je ubrzano kucalo. Mlađa dodade istežući ustima: — Oba brata vole starine. Sat kuca. Ali ako voli starine. koja je također imala djecu. zaboga. dolazi iz sobe. A on je odmah tu. a pomislila je: »Ah. U nervima mu potmulo praska otrovna varni-ca nataložene besanice i crne nikotinske smole i tuđa bezočna sila izbacuje mu ruke i smijeh i glas prolama do luđačke orgije. Brat je lamatao rukama i vriskao pljeskajući se po koljenima. — Zar ne? — ponovi ona. Mama uzdahnu pa reče upola glasa mlađem bratu. uši i napregnuto lice. bila je tronuto vesela i kroz pun nos te raskvašene draškave mekoće poče objašnjavati gošćaona kako je ti praznici i pijanke. zaba-civši uvrijeđeno kosu. u susjednoj sobi. Mama je samo pogleda preko čaša koje je postavljala na sto i ne reče ništa. gotovo dječak. Pomislila je s uzbuđenjem: »Vrijeme tako nemilosrdno odlazi. on neprekidno pije. Unosi prste u oči. jednoga dana stvarno možeš doći na red. Ti voliš mamu. uostalom. sjedio nalak-ćen ispred sata. čitavo veče gleda taj sat. Nije ih bilo. Napravi jednu grimasu prema gošćama kao da je htjela još dodati: »Šta ćete. iako nije vidjela sat. Njihalo nastavi sjeckati vrijeme. a batić je iskucao samo pet. u susjednoj sobi. Tamo su. Gorjela je od toga. moren gastritisom. nije ni željela da ga vidi. Prevalila sam dvjesta kilometara kolima da bih noćas bila s njim. ali u njegovim utonulim i od razdraženosti sjajnim očima odmah plane uvreda i počinje kupiti svoje stvari da ide. 194 Dvije sestre se podrugljivo zgledaše i plava. — Ali čujte. Tri puta su mu govorili da prilegne. Obje sestre u iščekivanju još dva napućiše usne. — On je nemoguć. stid me je. Njena sestra se osmijehnu: — Ne može tebe okačiti mjesto sata. —¦ Da — klimnu glavom starija sestra. Već drugu noć otkako je došao u otrcanom kožnom kaputu i izbacio s ramena u vreću zapakovanu pečenicu. 195 Ana je još uvijek držala visoko obrve. Obično bi u takvim prilikama tražio na koga će prenijeti taj pogled pun zrelog tugaljivog pitanja. Bilo je tek devet. On će iskucati šest.

Moglo se imati povjerenja u to što kaže. i on je u ovaj izazovni trenutak zbunjenosti unosio otkinute njihaje svoga hoda. crna. ovako se zaista 197 dugo ne može. stroj koji nas ušiva zajedno. čulno golicanje od čuvstva što ga je ispunjavalo i zaustavi dah na šetalici. — Oh. Stvarno je lijep. Ona je imala istančano čulo za raspored. a ona je malena i samo se pomiče od jednog datuma do drugog. Ovo je. čaše se spustiše na glatki pult stolića i opet čitav prostor i njihovo vrijeme ispuni taj sat. diže oba dlana sa malo uznojene kože crne tašne na krilu i napravi bezvoljnu i uvrijeđenu grimasu. draga. pokoravali su mu se. činilo mu se. Još nešto više od jednog kruga i bit će prošlost. — Još malo pa idemo. On to nije volio. ona nikada nije lagala. koji je sve vrijeme sjedio u sobi sam. glas mu postade malo mukliji i naginjući se prema njima. otkucaju kraj te iste godine kada smo se vidjeli. popravi se) — oni su pozvani da ovako pribrano. Ali ne pristaje ovamo. On još ni čestitu riječ nije progovorio s nama. plavokosa. šapnu on u sebi pokazujući osmjehnutim očima sjedišta. a namještaj se u njima ćutke dogovarao sa slikama i do iznemoglosti mijenjanim lusterima. tamo gdje je njegov mlađi brat surva vao svoj gastritični bol. Samo on produži: »Suviše je lijepo da bi trajalo dugo. to sasvim ide. Nije htio ponijeti čitav serviz. To sam ja. ja se neizbježno približavam njoj. četvoro. umije strašno trpjeti. neko oštro. pomisli ipak: »Zar je moguće da su mu već umirala djeca!« — Da zovnemo »mamu« — reče Ana. > Zena pocrveni. Ona spazi modru boju oko dječakovih usana i shvaćajući da mu nadolazi mučnina. Na licu mu se kolebao umor. Ja brzo idem. Trenutno je zaboravio na osjećaj bolne praznine u dijafragmi. trčim oko nje. Opčinjeni čovjek tada prvi puta okrenu lice prema ^joj i reče sasvim ozbiljno: • — Visit će iznad kamina na Zivašnici. zelena. brbljiva. — Sta je to — pogleda snebivajući se u sestru — nitko nas ne nudi! Ova ju je shvatila i samo spusti kapke svojih krupnih očiju preko pogleda koji je značio: »to se nije dalo sakriti. Kako je to fatalno«. ali ipak smognu snage da kaže: — Da. ona se dade u pokret. ovako duboko smireno u duhovima. Ni sami nisu znali zašto. skoro izgovori. Brat se brzo snađe i dade se u jednu od onih kava-lirskih kretnji kojima je nekad zavodio. samo se malo strese kad ču kucanje i jedino pomisli klimajući glavom da uđu: »Da samo velika kazaljka prijeđe polovinu drugoga kruga. željeli i počeli izluđivati.« Nije ni slutila da su se formalno susreli u mislima. — Ovako ne može dugo trajati — pomislila je plavokosa sestra. — Lijep je — prekinu šutnju starija. Iako je bila zlobna. ne. pa je sigurno zaključila svoju misao: »A. Na drugoj strani ovog iščekivanja je isti takav sat i onli su čunovi koji veslaju u susret jedan drugom.« Nitko nije znao da ova vedra.« Osjeti ispod pupka. On je mislio: dok on kuca. majko moja — uzdahnu glasno mlađa sestra — sad obojica šute. Tko zna gdje su pravljeni. od jednog sata do drugog. pokaza ispod iskrivljene gornje usne bijele četvrtaste zube. prošapta u mislima. Ipak se svlada i reče: — Ne biste li vi unutra? Ana. Pustio ih je ispred sebe. — Ne znam — oklijevala je. a on dohvati s poslužavnika među prste čaše i pođe preko hodnika za njima. mig strasne zavisti prođe joj obrvama i zasjeni oči. I da bi pokrila tu malu vruću nelagodnost sve razli-veniju na licu. i onda kada izgleda da se udaljavam. da. kucat će njeno srce. čudnovato. Sipao je uvijek iz nekih ružnih okruglih bočica tamnoga stakla s velikim prostim naljepnicama kao za lizol. Sobe su joj se zvale po bojama: crvena. . Ona je voljela da se ponovi u afektu. Ovaj otuđeni i posvećeni. kuda su prošli i kako su sastavljeni (kako smo sastavljeni. pa oni odmjeravaju prošlo vrijeme. 196 Svi su sad. bili nadomak sata.nikoga nije bilo osim sestara i on pomisli nešto sasvim glupo i neočekivano budući da je bio premoren: »Nema se pored koga ni umrijeti«. dva brata i dvije sestre.

zaista. Bili su hladni. ti si umoran. sinko. »Nekad sam vjerovao da ta slika vrijedi nešto« — prođe mu tako uzgredno. takomi boga«. »Ah. ovaj čovjek me više ne primjećuje. zabacivao zjenice do u kut očiju. — »Glupo je« — prozbori sjetnim trzajem glave. valjda po modrom grču oko obiju usana. Mama samo sjede do bolesnog i položi mu dlanove na obraze. U hodniku svrati pred ogledalo. Mama se oćuti već na pragu same klonulosti kad ude mlađa gošća i reče da dođe u sobu. A sada sam sav bistar kao mrzli uzduh napolju. ali štedi se malo. eto. ponekad. golemi neodređeno napadni glas starijeg brata ostavljao je pjesmu. Prešao 198 je tim očima bež svjetlosti nekud mimo nje. sada skrivenih teškom crvenom zavjesom. s vječitom izbezumljenošću. Usta ovog dječaka jedva za titraše u neki bolesni korijen osmijeha kad je spazi kako traži nevjerojatni izraz onog zla zbog koga je pozvana ovamo. ponovi. Valjda ne izigrava sve ovo. ogrnuta džemperom. ona ipak nepogrešivim ženskim čulom shvati da je barem jedan od njih sretan. Bezbroj puta se za to vrijeme stropoštavao uz pljesak nikotinom nagorje-lih prsta u grohot sve strasnije i mučnije što se dublje 199 tonulo prema sredini noći. a nikada to nisam činio. I kao vjetar preskoči je svu temeljita jeza kad spazi na naslonjaču njegove grube koščate ruke koje joj je položio ispod vilica one večeri na domaku mlina. Nije ranije ni pomislio: šta će s tom prazninom? — Ovaj čovjek je izgubio pamet — začudi se starija od njih. nego tijelom. sav utonuo u tihu pomnost kao da ih prvi put vidi. Jedini on slušao ga je s takvom usredotočenošću da su mu obnevidjela sva ostala čula. Bilo mi je smiješno. Oči su joj bile crvene. Na sredini je visilo malo koso platno razapeto na okvir — neka drečava vaza naslikana nerazblaživanom temperom. jedni ne znajući to. ovaj tu. prepozna u njima neku duboku sličnost. Prije licem. drugi opirući se. Star sam. Kad je otvorila sobu. Jasnost te daleke poruke ih je pokoravala. I ta misao od nadživljavanja prenese ga daleko od nje. Sada ću mu stvarno zvati mamu. zvonak do u dno svakog živca u kanalu koji nas spaja i nisam sposoban da bilo šta drugo mislim. Tada prvi put jasno osjeti da nešto prolazi.Ah njena zajedljivost ne naiđe na razumijevanje kod grčevite ozbiljnosti te mlađe. iako to nije bio. Svi su opet kao u ljušturama bih u mislima. kamo je stizala svuda. među kamenje i uspomene s onu stranu šutnje što ih je čitavu večer dijelila. Jedino je ovom udubljenom izgledalo da je ta spoznaja u njemu stišala onaj vječiti stid od umiranja što su ga potajno nosili muškarci u njihovoj porodici. »Šta je to sa mnom«. a Ana. on se nije ništa promijenio. ona se nađe iznad stola. glupe smo« — uzdahnu. Kako je brzo prošla pogledom po licima. i ovo je posljednja godina. s takvom smo mukom svi večeras primali svoju ljubav. čitavo vrijeme tako uporan u šutnji. slušaju njeno srce. šutke je pratila kako narasta i širi se blijeda uzetost usana ovoga tu. Strašno je. Iskretao je vrat do krajnje granice. Gledao je maljave plohe zidova razrogačenb. skidala ga polako i s trudnom brižljivošću s tih paklenih visina. odakle sam više ne bi ni umio sići: i samo mu je stavljala ruke na tjeme i govorila: »Dobro je. čudnovato. Uz njega je bala mama.-« On ju je cmakao u lice kao medvjed i. Bočna strana sva je u prozorima lijevo i desno od balkonskih vrata. čudesno skrojene da klau-novski pati. kroz nju i ona pretrnu: »Ta. Sjela je upravo tako da je zaklonila pogled . On je u svemu znao da ide do kraja. Tako su bih prisiljeni da. koja odjednom spazi pred sobom dva lica. jer su vrata od kupaonice stajala odškrinuta. »Zar nisam dovoljno star? Primao sam od žena amajlije i klimao glavom na njihove predane zavjete da ću ih čvrsto držati u ruci. Ona je u samom grlu slutila tu neočekivanu slabost oprosta. da je ova izdužena če-tvorinasta ploha između biblioteke i kamina jedino preostala za sat. Mlađa. tako da se obje sestre zgledaše i tek tada s osmijehom otkri u sebi: pa ovo je jedino mjesto gdje je sat mogao postaviti da bi do dolje milo dovoljno prostora za spuštanje njegovih utega na ltancima. obrati se sebi. »glupo je«.. a nije ni sama znala šta je glupo. Osjeti to do bola i okrenu se ne gubeći sata iz sluha. Pokušao je da bude hrabar — ustvrdi ona. Šta je na kraju tog vida?« Samo jedan zid bio je od polovine slobodan.. pomisli s demonič-nim žaljenjem. nasmija se.

Bilo ih je i budalastih. srebrnih stalaka za olovke. I svi tako. U njemu svaka stvar vuče kao sjenku svoju povijest. Moja soba bila je puna neukusnih i skupih stvarčica koje su mi poklanjale: kristalnih vaza. Otac mi je vodio lijevu ruku prema obrvi dok sam bio mladić i student na Staovi dolazeći mi naveče u zelenom sjenovitom ogledalu prozora da me najavljenim misterijem pozove u svoje postojanje. bile su glupe ili obijesne i nisu znale kako da to izuzetnije prikažu.starijoj. Osjećao sam još umor od ludog posljednjeg semestra odslušanog djelomično kod Adele u sobi s baršunastim navlakama. bez snage i načina da ih odbijem. samo bi ušao u mene kao bolno i snažno prepoznavanje. svi shvatiše kakav je poziv ovog starog stroja. jer ih je zbunjivala jednostavnost moga stola. nazivali su me »maestro« i jedan dan su o meni mislili loše. do posljednje cigle razorenih nekom manijom »creda«. ostadoše nijemi pred onih nekoliko minuta što su još preostale do ponoći. Zene su u svojim težnjama da se dopadnu činile smiješne stvari i to me je zabavljalo. čiji gnjev se ponovo uspravi iz ukroćenih finih želja i razli-venih jasnih sjećanja i ona pomisli zračeći je intenzivnim osmijehom: mrzim tu ženu. stavljala u pokret Griga. Muževi su im zaudarali bljutavošću neke vrsti važne i slabićke dobrote. Dugo se trzaše otponci uz drveni šupalj zvek opruga. njih petero. gdje su do ponoći zijevale promukle pjevaljke. budući da je pripadao svijetu gdje nema bolećivih obzira. već prema tome kakvo su raspoloženje od mene donosile njihove žene. Krajem ljeta počela me ubijati nepodnošljivom slatkoćom nekog improviziranog braka. u mojoj volji kao smrt koja se nastani u tijelu. Otac bi mi se vratio u snu. dok i dijelovi organa sa sjećanjem i strahom od nejasne budućnosti kao glečeri lebdješe pod grlom. Gledao sam je kako se predaje infantilnim snovima. u mojim kretnjama. Mljackave gnjile jeseni pedeset četvrte godine u moje odmaralište dovlačile su se nedjeljom žene koje su htjele provoditi se ne stavljajući pri tome ništa na kocku. 200 PRECI r Moji preci žive u meni. izvučenom ispod pokrivača. onda smo leškarili okruženi kiselkastim mirisom naših vlastitih tijela. Sa mnom su se pozdravljali ljubazno i široko otklanjajući šešir. I u mraku koji nastade. dekorativnih tintarnica. Bile su pune kompleksa kad bih ih otvoreno gledao i ispričavale su se trepćući očima da im vlažno vrijeme jako škodi. iako ih je nama utisnuo u krv. »Samo da prijeđemo još pučinu tog malog vremena. koji su mojoj majci 201 <4mm4I Uto pričali o vjernosti njihovih supruga. cigarluba s isplasticiranim ćili-barom. Sjećajući se svog držanja dok bih ih uzimao. Imao sam samo neprilika kad bih majci morao svaki put objasniti porijeklo nekog novog predmeta. Zapravo. u njima poče da se remeti i obrće bilo. plavoj. a bilo je nemoguće da ih sam opet nekom ispokla-njam. da ih život bez iznenađenja zamara. Ne znam zašto sam ovo primao. drugi s poštovanjem. Ne bi mi ništa rekao. Imale su djecu sposobnu i dovoljno zrelu da uvide njihovu ludost i veći dio tog prolaznog vremena patile su od nečega što nisam mogao shvatiti. Noć je zalazila u skršene šljivove krošnje nekog vidika opasanog mokrom ogradom koja je blistala od uličnih svjetiljki. Hodnici prizemlja bili su puni olakšavajućih izdisaja. i turskih šalova za sportske košulje. ne gledajući u hodu ni na koga iz porodice. do guše nabijen mijenom. zupčanika i zajedno sa mješavinom i zbrkom koja je nagoviještala taj veliki uobraženi prijelom. S mukom je od više puta namještala pikup stružući brazde. meni je nehotično izlazila pred oči Kristina i njen . a takvim stvarima će ona ostati okružena. ali je sve stajalo netaknuto i pohranjeno kao da sam čekao dan kada ću im sve to vratiti. šištavih nu-žničkih sapirača i noć je počinjala vrlo nezrelo i rano. Tako je poslije iščezavao za čitave tjedne i mjesece. djelomično u ljetnim vrtovima na periferiji.-« Kad se njihalo nametnu sasvim. još sluzave od novine. ovaj sretni pruži ruke nekoj dalekoj preko vremena i zažmiri. grozničavo žureći da sažme nestrpljenje posljednjih minuta. kao da se spušta u sama tijela. a onda mi se iznenada sve smučilo i otišao sam da se odmorim. sve starim i izobličenim sjećanjima. pepeljara. Adela je golom rukom. Još tri minute i isplo-vit ćemo u gole oblike. Ljubakanje s udatim ženama činilo mi se u to vrijeme najjalovijom zabavom.

Upotre-vao sam krupne riječi i pristao dobrovoljno i zapaljeno na nešto čega bih se čas poslije toga uzaludno u sebi odricao i kasnije sam to. A majka je preuzimala moja čula i moju svijest u radosti. vašarske bočice s netaknutom kolonjskom vodom. Ostalo mi je nepoznato da li je Kristina plaćala za to kakvu cijenu veću od povremene ljubaznosti i dosađivanja. jer smo bili nepomirljivi u uopćavanju — pravi fanatici u privrženosti svojim iskustvima. Mi. gnjev ih me ispunjala prazninom. svejedno. polijevao bih njenu pomahnita-lost u očima krijući pogled ili ga neutralizirajući u pozadini nečim protivurječnim. dok je primanje dojmova bilo usporedno.pored užasnog straha od pomisli da će nas nadživjeti. vječne stvari. Koliko sam god djelovao staloženo i davao dojam mjere. Možda je uviđao sa žaljenjem kako su neke bitne crte prirode izvan našeg domašaja i od pritiska samo mijenjaju oblike i javljaju se opet na nekom drugom mjestu gdje smo ih najmanje očekivali. Jozići. od čega smo svi redom čudnovato patili. Mogao sam je savladati u pokretima. Sjećam se da je otac. ali na slaboj i nategnutoj niti glasa ona je zaplesala i pokrenula ga u neku labavu na-zalnost gotovu da ga pretopi kao žicu na osiguraču. da sam se poslije. a iz neobjašnjiva razloga se nije mogla rastati od njih. imali smo nepovjerenje prema svemu. Nisam primijetio da je ikada išta od toga upotrebljavala. odlijepile od zemlje i upijale u sebe. Ne znam bih li to smio priznati pred njima i zašto je to tako. nije nikada ni razgledala. Ona bi mi obično donosila tugu. još neotpečaćeni. Neka iskrena sila uvjeravanja priječila je u meni put do prave odvage mjera. 203 s glavom na prstima i zadubljen u neku tačku ispred sebe. Pretjerivali smo upravo iz žudnje da budemo dovoljno shvaćeni. Imala je osobitu ljubav za figurine i kipiće od kosti. Nije me radovala pojava mojih predaka u meni. Oštra i prema svemu upravljena podrugljivost jednog ugla usta izdizala se i stišavala. Pisala je jednim običnim muškim koje je držala u taški. rijetke ukosnice i 202 različito prstenje bez vrijednosti. od riječi. Osjećao sam se slomljen kao medij koji je du-gočasno izvodio pokrete po tuđoj volji i najednom je progledao zatekavši se u pozi kako đipa na uobraženom konju pred jakim osvjetljenjem. velikog ili malog. Naša je sudbina da titramo između nasljednih slabosti j njihova uviđanja. srebra i izlizanog dublea. uzajamno s onim nasilnim boravkom u sebi tuđe volje koja odjednom isključi vaše zapovijedi i prebaci se na svoje da bi napravila s vama jedan mračan i zauvijek izgubljen pomak u vremenu koji od čitavog vašeg bića nije pripadao vama.noćni ormarić sa intimnostima u gornjem dijelu: kratka ženska naliv-pera s privjeskom i namirisanom kićankom. i . rijetko mi je kada polazilo za rukom da postupim do sitnica onako kako sam htio. pa čak ni naliv-pera. I riječi kojima smo svakodnevno zahvaćali život precrtavajući ga iz ništa vila. kakve slitine ili plastika. one bi me toliko povele za sobom. pa se jedva pribrao da ode do svog mjesta i preda se potištenosti. ali ispunjavali su me zadovoljstvom i samopouzdanjem upravo oni trenuci kada sam ih u sebi pobjeđivao. pošto bi iščezle. narukvice. na onoj njenoj lelujavoj granici s ushićenjem gdje se kolebljive duše odmah gube. tražili smo samo dobre. puderijere od nikla. spomenari i albumi. Brave i katanci pokazivali su se preslabi da odole ljudskom lukavstvu. Ono mora da je došlo iz nekog razočaranja. Ona je sva uskakala u mene i postajala jedan moj trenutak. čudnovato je da te predmete. pa sam radije premašivao zbiljske cijene da bih postigao utisak o njihovoj pravoj vrijednosti. predmeti od rezbarije. Baš u trenutku dok sam mijesio neko djelo. pokazivale su se premalene i pretijesne za bujnost i nestrpljenje naših namjera. ponekad i kroz čitav život. neke zatvorene u kutijice s obojenim staklom sličnim crkvenoj vi traži. Ne treba zamjenjivati onu prijatnost slutnje ili fizičkog osjećanja sebe u drugom i drugog u sebi. starinske. osjećao kao ispušten iz kandži i ostavljen u hladnom i neizbježnom činu suočen ja s posljedicama. nosio kao teret. Morao sam prestati ih učiniti bilo kakav obrat da on ne bi prešao u žitkost i počeo kao sluz istjecati iz mene. Otac je tada jednom . pred dvoranom punom razvikanog svijeta. pohranjene kao u grobnicu u veliku ladicu njena noćnog ormarića. sudovi pretanki da izdrže na vatri. proživljavao trenutke intimnih obračuna. tOtac mi se opet znao navraćati u pretjerivanju kad iznosio veličinu i snagu neke svoje žrtve.

određena već provjerena ili otkrivena ljekovitost trava podupirana je snagom autosugestije i nešto iskrivljena predstava o svijetu. kao podmukla bolna šupljina. Ja sam također vjerovao da je san protegao svoju mračnu i neizbježnu moć na neki postupak zbivanja. Budućnost je prebivala lukava.naslućenim likom zrele. nešto kao zaostatak jučerašnjeg ili začetak sutrašnjeg dana u bliskoj ćutilima i slutnji nametnutoj vezi sa sudbinom. ali osigurava život. najpomamnije od strasti. tajna života. o unutarnjim njegovim šumovima. U njima se uvijek nešto događalo. metvicom. da osluškuju šapate šupljina u mokroj glatkoj iznutrici tijela i prate putove spontane njene slikovitosti i volje. i zakukuljena i blago nasmijana u tim snovima. na onom preponu između mogućnosti pravog predosjećanja i naknadne. srozanih čarapa i omotanom umjesto . I ono što nije bilo sadržano u njemu poslije bi se našlo u događaju. negdje neodređeno u želucu. Tajna tijela. kaduljom. Nekom posjetom umrlog ili udaljenog rođaka bili su tako zadovoljni ili zaplašeni da su čitav dan puštah kradomične uzdahe čemu god bi se primicali. uspjela je da mu se malo i nametne i dugo održi. Promatrao je bolesne pse i mačke kako se iz dvojih kiselih loga izvlače u voćnjak i traže trave kojim Psu se liječile. pa bi uzvikivali pošto je uslijedio: — Znala sam ja. Njegov vinograd bio je po rubovima zasađen žalfijom. neuvjerljive njegove potvrde. iako prije toga nisam ni razmišljao 0 njemu. tako ludom i raščupanom. pomiče nas. vjera u postojanje eliksira mladosti sačinjava duboki sadržaj naših intima. Prikriveno razvratništvo u mladosti i nevjerstvo za vrijeme prvih ženinih trudnoća smjenjivala je harpa-gonska škrtost. žutocvjetom kantari jom. u onom prijelaznom stanju svijesti. kreveljenja i izvraćene slike najljepših stra206 sti. Sve sam znala. zaskakale su mi tetke i preuzimale mi glas. Vijest mi je jasno došla u san. Njihova lica odslikavala su se na mome dugo pošto su već bile mrtve one najluđe. S otiscima jastuka i malom toksičnom podbu-hlošću tetke su nosile mutnu utvaru toga sna po raz-vršenim sobama. njegov neiscrpni stvaralački smisao prilagođavanja bio u stanju da se usaglasi s djedovom slikom o organizmu. ozbiljne mudrosti govorio iz mene: 204 — Tako treba. otet od svih uzda i uzdržavanja. zahtjevima i obranama. jurile po jeftinim gostionicama za svojim muževima onako kao što sam poneki put. u plućima. prethodeći kadšto ljubavi. znao je neke vrste jestivih smola. činilo mi se da ni sami nisu bih svjesni snage koja ih je vukla prema nekom činu. Nisam čuo da je ikada štogod slično kazao. prorečenom ili samo prema njihovu zamršenom tumačenju u snu. u koju su snažno i fanatično vjerovali. raščupane i zatrovane osvetničkom zlobom. Možda je samo neka mudrost tijela. Stizala me njihova furioznost kad su bacivši ličilo na blijeda izmučena lica. i rasla je neka grčevita oštrozuba ljubav iz sujete i prkošenja. Nje sam se najviše gadio i živjela je u meni poput nekog ružnog izazivanja. Djed je pio sok mladih voćaka kad bi s proljeća zasijecao koru i pilio ramene mlazeve. ja činio u mislima. tko zna kakvog porijekla i kakve namjene. Eto. samo sam siguran da bi ovo odobravanje iz njegova mrtvog duha našlo neki izraz do moga čina. ustrajna i razborita vrednota pregledna i natopljena uživanjem. I sve se poslije pogrešno zasnivalo. bola i sumnjičenja između njih. malo je okrutno. jer su Jozići voljeli samoće i kutove u sobi gdje su imali dovoljno dokolice da uranjaju u tajnu sebe. a znali su šta je spopada jutrima i večerima kod prvih koraka i pred spavanje. prelom i nekim niskim biljkama debelih mesnatih i sočnih listića. svog mesa. Kao što često biva. tajna flore. u šljukovima. a naročito je vjerovao u veliku životvornu moć trava. Cesto sam se sudarao s njom. progone 1 bezvolje. a iz nje su se rađala nervozna i opterećena djeca u nered od namještaja. Javljala se iz malih stidljivih dodira. u križima. 205 Blago su uranjali u snove kao u fabule kojima su obdarivani i ujutro bi ih propovijedali jedni drugima nekim tonom mekim i prozračnim od blagoslovi jenja kao da im je sam anđeo doticao krilima čela i odredio ih za svoje izaslanike. valjda sam mu se premalo primakao za tako nešto. po jutarnjoj kupovini do ključaonica štala i podruma idući u susret neizbježnom.

takvim prokletstvom zaudara zemlja ovih kršćana. pođi rođeni. Duga ugodna vremena živio bih sam ispunjen samo sobom. dolje ispod sobnih prozora. krive. mekog povjerenja prema svijetu. zapalila bi mi se pred očima sva jeziva rugoba našeg poniženja i našeg srljanja kroz ravnodušni usmrtiteljski hladni svijet. umornu. 207 Ja se toga nisam više smio sjećati. bockajući je svim što su stigli i gurajući u svaku šubu nešto iz čega će se pod suncem naprečac začeti život. Mučio sam se slušajući kako noć tinja. buljio u fosforni brojčanik. kao uostalom i ja na njih. okruženi šumom i kamenjem. pjegava do preko očiju. Tu između torova . činilo bi mi se da sam ih pobijedio. vikao sam: — Pa tko sam ja. rođeni. Ni mrtva nije mogla bez stranstvova-nja i u bijele večeri živašničke sa ćukom usred hladne sjene osoja. Mislim da su je baš ukopali u jesen. A kad dođe jesen .. pa gdje sam ja. oštre motike. jer sam bio nemoćan.. njihove luke i krčine. sjajnih kao kod kunića. kako je rijeka pravila red u šumovima.. izbolovano i bezvodno. provaljujući im kolebljive granice preko stogova ostavljenih kao goli prsti. Kad bi me ugrozili. dizala se pod Kanjine. sva u osmijehu. I kako su se samo sjene razmicale u šimširu. bolesna iđ glupog. Žuta.. lutalica. u jamama već začepljenim za start. jer svake jeseni imao sam osjećaj da ću umrijeti od tuge. sreća je u otvorenim cestama. pošto joj je tijelo. čovjek. nego još jedva čekaju da strune nešto što će je uvećati: lišće. nadodajući drugima njihove šapate i prisustva. Oni su imali neko pravo na mene. upravo na granici neke nemoći sam tren prije nego što bi me užasne misli natjerale na oponašanje. probijao me hladni znoj. i u proljetne lelujave večeri puzala uz mene. ona me pozivala mirisnom zanesenom dušom. pošto sam mnoge od njih volio. ali to mi ne bi ni donijelo mir. tako kao luk okrenut naponom u sebe. pružajući se po njoj uzdr-htali i zajapureni. Slina im je tekla kad bi govorili o njoj. dub — da bi mogli s proljeća izići na nju i sipati je sjemenom. Ona mi je pomagala da ostanem u mjestu. Mamila me. A onda bi ml mati ušla tragom makar i najmanjeg likovanja u glas koji se još nije ni pojavio i ja sam padao nemoćan da ih se oslobodim. brzo nestalo u gladnoj zemljurlni. u tom tako neočekivanom suočenju. Zvala me i zimi kliktajem tegobne osame: — Pođi mili. voljom je načinjajući. pomalo gazeći u nju i zatrpavajući noge do gležnjeva da bih se samo pred večer opet umoran i ovapnenjen skorenim znojem predao mamu njena glasa: — O kako život glupo prolazi. Kopali su četveronoške krivim kvrgavim prstima kao rovci. pomalo oštra-cem. i baš tu. još uvijek toliko žele da se ne obziru na to što ova tu pored njih umire. Nisam im mogao željeti ni smrt. gdje je pala pod teretom grudobolje do-esene iz svijeta. ustajao. vječne sjene u našim bićima? . mrljina. crvemperasta Ica. ali sam ostajao. svaki dan sve više privlačenu od iste te zemlje kojom ovi kršćani samo što nisu zasipali usta. u tuđem i nepoznatom.šala dječi-jom pelenom. Ne znam jesu li zbog toga uopće spavali sa ženama. Sutra bih se opet izmirio sa zemljom. a vlakovi su prolazili s mukom i tutnjem istrošeni u varni-cama. Od njih sam se vidljivo granao preko međa života i smrti spašavajući ih. Samo ploditeljska muška nezasitost sjak-tala je iz njih i izgledalo je da je.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful