MATEMATI

ˇ
CKA ANALIZA
I & II
Boris Guljaˇs
predavanja
Zagreb, 1.9.2007.
Uvod
Matematiˇcka analiza I. & II. su standardni jednosemestralni kolegiji koji se
predaju na prvoj godini studija matematike na PMF-Matematiˇckom odjelu
Sveuˇciliˇsta u Zagrebu. Gradivo tih kolegija izlaˇze se sa satnicom od tri sata
predavanja i tri ili ˇcetiri sata vjeˇzbi tjedno u prvom i drugom semestru studija.
Program kolegija obuhva´ca osnovna znanja o funkcijama realne varijable, od
definicija osnovnih elementarnih funkcija, preko pojma limesa niza i funkcije,
neprekidnosti funkcije, do diferencijalnog i integralnog raˇcuna.
Izlaganje gradiva podijeljeno je na ˇsest poglavlja, od kojih se prva tri po-
glavlja izlaˇzu u prvom semestru, a posljednja tri u drugom semestru studija.
Ukljuˇcena su i dva dodatka koja omogu´cuju snalaˇzenje u jeziku matematiˇcke
logike i jeziku skupova koji se koriste u izlaganju.
U prvom poglavlju obraduju se osnovni pojmovi o skupovima i funkcija-
ma, na naˇcin da se paˇznja posveˇcuje konkretnim skupovima prirodnih, cijelih,
racionalnih i realnih brojeva. Prvo se intuitivno i heuristiˇcki opisuju svoj-
stva tih skupova, da bi u nastavku dali aksiomatiku skupa realnih brojeva.
Pojam funkcije se uvodi kroz ponavljanje poznatih pojmova iz srednje ˇskole,
a zatim se kroz uvodenje operacije kompozicije i pojma inverzne funkcije,
formalno definiraju arcus i area funkcije. Kod definiranja pojmova infimuma
i supremuma skupa, upoznajemo studente s strogim matematiˇckim naˇcinom
formuliranja tih pojmova pomo´cu logiˇckih veznika i kvantifikatora. Takoder
se upoznaju s naˇcinom kako razlikovati veliˇcinu beskonaˇcnih skupova kroz
pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa.
Drugo poglavlje je posve´ceno nizovima realnih brojeva i njihovoj konver-
genciji. Naroˇcito se inzistira na pojmu konvergencije niza, jer to je prvi oz-
biljni susret s pojmom koji zahtijeva shva´canje beskonaˇcnog matematiˇckog
procesa. Posebno se inzistira na razumijevanju Cauchyjeve definicije limesa
niza. Na kraju se uvodi skup kompleksnih brojeva i konvergencija nizova u
njemu, te odnos s konvergencijom komponentnih realnih nizova.
U tre´cem poglavlju obraduje se limes funkcije i neprekidnost funkcije, s
tim da se ti pojmovi uvode pomo´cu nizova, ali se dokazuju i koriste Cau-
chyjeve varijante tih pojmova. Pokazuje se veza neprekidnosti i monotonosti
iii
iv
funkcije, te se dokazuje neprekidnost svih elementarnih funkcija.
Drugi semestar poˇcinje s ˇcetvrtim poglavljem o diferencijalnom raˇcunu i
teorijski i praktiˇcki relevantnim pojmovima u vezi s derivacijom. Posebno,
dokazuju se teoremi srednje vrijednosti i primjenjuju na probleme istraˇzivanja
toka funkcije. Takoder pokazujemo neke primjene u numeriˇckoj matematici.
Pojam integrabilnosti u Riemannovom smislu uvodi se u petom poglav-
lju. Tu dokazujemo integrabilnost elementarnih funkcija pomo´cu njihove
neprekidnosti ili monotonosti po dijelovima. Takoder se definira primitivna
funkcija i daju se osnovne tehnike integralnog raˇcuna. Obraduju se primjene
na nalaˇzenje povrˇsina likova i volumena tijela, kao i zakrivljenost ravninskih
krivulja.
Posljednje ˇsesto poglavlje je posve´ceno redovima brojeva i redovima funk-
cija. Prouˇcava se apsolutna konvergencija redova i dokazuju se dovoljni uvjeti
za konvergenciju redova. Od redova funkcija poseban naglasak je na redovi-
ma potencija. Specijalno se promatraju Taylorovi redovi osnovnih funkcija.
Takoder se ukratko obraduju i osnovne ˇcinjenice o Fourierovim redovima
periodiˇckih funkcija.
Dodaci A i B su uvrˇsteni zato da studentima budu na raspolaganju os-
novna znanja iz matematiˇcke logike i elementarne teorije skupova potrebna
za svladavanje ovog kolegija.
OBAVEZNA LITERATURA:
1. S. Kurepa, Matematiˇcka analiza 1: Diferenciranje i integriranje, Teh-
niˇcka knjiga, Zagreb, 1984.
2. S. Kurepa, Matematiˇcka analiza 2: Funkcije jedne varijable, Tehniˇcka
knjiga, Zagreb, 1984.
DOPUNSKA LITERATURA:
1. M. H. Protter, C. B. Morrey, A First Course in Real Analysis, Springer
Verlag, 1991.
Boris Guljaˇs
Sadrˇzaj
Uvod iii
1 Skupovi i funkcije 1
1.1 Skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
1.1.1 Skupovi N, Z, Q . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu . . . . . . . . . . . . . 6
1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija . . . . . . . . . . . . 7
1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav . . . . . . . . . 8
1.2 Funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´cu grafa . . . . . . . 10
1.2.2 Linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost . . . . . . . . . . . . 12
1.2.4 Kvadratna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
1.2.5 Razlomljene linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.6 Polinomi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.7 Racionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija . . . . . . . . . 16
1.2.9 Korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska funkcija,
op´ca potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.11 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 22
1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije . . . . . . . . . . . . 24
1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum, potpunost . . . . . . . 28
1.3.1 Aksiomi polja R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost . . . . . . . . . 31
1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.) . . . . . . . . . . . 35
1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost . . . . . . . . . . . . . . . 36
2 Nizovi 41
2.1 Niz i podniz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
2.2 Limes niza u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
v
vi SADR
ˇ
ZAJ
2.3 Operacije s konvergentnim nizovima . . . . . . . . . . . . . . . 45
2.3.1 Primjeri konvergentnih nizova . . . . . . . . . . . . . . 47
2.3.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.) . . . . . . . . . . . 50
2.4 Limes superior i limes inferior . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
2.5 Cauchyjev niz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
2.6 Polje C, nizovi u C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
2.6.1 Polje kompleksnih brojeva C . . . . . . . . . . . . . . . 55
2.6.2 Eksponencijalna funkcija na C . . . . . . . . . . . . . . 56
2.6.3 Nizovi u C, limes niza u C . . . . . . . . . . . . . . . . 57
3 Limes i neprekidnost funkcije 61
3.1 Limes funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
3.1.1 Limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
3.1.2 Jednostrani limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
3.2 Neprekidnost funkcije u toˇcki . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
3.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama . . . . . . . . . . 71
3.2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R . . . . . . 72
3.2.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija . . . . . . . . . 73
3.2.4 Neprekidnost funkcije na segmentu . . . . . . . . . . . 74
3.3 Neprekidnost i monotonost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
3.3.1 Neprekidnost korijena, logaritamske, area i arcus funkcija 78
3.4 Jednostrana neprekidnost funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 81
3.5 Otvoreni skupovi u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
4 Derivacija 85
4.1 Motivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85
4.2 Diferencijabilnost i operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
4.3 Derivacije elementarnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . 93
4.3.1 Potencije i korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
4.3.2 Trigonometrijske i arcus funkcije . . . . . . . . . . . . 93
4.3.3 Eksponencijalna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
4.3.4 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 95
4.4 Teoremi srednje vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
4.5 Monotonost i derivacija funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
4.6 Taylorov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
4.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´cu derivacija viˇseg reda . . 103
4.6.2 Konveksne funkcije, infleksija . . . . . . . . . . . . . . 105
4.6.3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije . . . . . . . 109
4.6.4 L’Hospitalovo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
4.7 Svojstva konveksnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
4.8 Primjene derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114
SADR
ˇ
ZAJ vii
4.8.1 Lagrangeov interpolacijski polinom . . . . . . . . . . . 114
4.8.2 Newtonova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
5 Riemannov integral 121
5.1 Problem povrˇsine i rada sile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
5.2 Integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
5.3 Osnovna svojstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
5.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija . . . . . . . . 130
5.5 Primitivna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
5.6 Metode integriranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
5.6.1 Direktna integracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
5.6.2 Integracija racionalnih funkcija . . . . . . . . . . . . . 142
5.7 Primjene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144
5.7.1 Volumen rotacionog tijela . . . . . . . . . . . . . . . . 144
5.7.2 Duljina ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . . . . 144
5.7.3 Povrˇsina rotacione plohe . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
5.7.4 Zakrivljenost ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . 146
5.8 Nepravi integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
5.8.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala . . . . . . . . 150
6 Redovi 153
6.1 Definicija reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
6.2 Definicija konvergencije reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
6.3 Usporedivanje redova, apsolutna konvergencija . . . . . . . . . 158
6.4 Uvjeti za konvergenciju reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
6.5 Produkt redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
6.6 Redovi potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
6.7 Taylorovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
6.8 Fourierovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
6.9 Uniformna konvergencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178
6.10 Sumiranje redova u smislu C´esara . . . . . . . . . . . . . . . . 182
A Algebra izjava 185
A.1 Izjave i veznici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185
A.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
B Elementarna teorija skupova 189
B.1 Skupovi i operacije sa skupovima . . . . . . . . . . . . . . . . 189
B.2 Inkluzija i prazan skup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
B.3 Zakoni unije, presjeka i oduzimanja . . . . . . . . . . . . . . . 192
B.4 Univerzalni skup i komplement . . . . . . . . . . . . . . . . . 194
viii SADR
ˇ
ZAJ
B.5 Kartezijev produkt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
B.6 Relacije i funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196
Index 197
Poglavlje 1
Skupovi i funkcije
1.1 Skupovi
Pojmovi skup i element ili ˇclan skupa predstavljaju osnovne ili primitivne
pojmove koji se ne definiraju. Intuitivno, pojam skupa predstavlja cjelinu
koju ˇcine elementi ili ˇclanovi tog skupa. Za pisanje ˇcinjenice da je a element
skupa A koristimo oznaku a ∈ A, a da a nije element skupa A koristimo
oznaku a ,∈ A.
Na primjer, postoji skup ˇciji ˇclanovi su svi primitivni brojevi manji od
10. To je skup od ˇcetiri elementa: 2, 3, 5 i 7. Taj skup moˇzemo oznaˇciti
nabrajaju´ci ˇclanove unutar vitiˇcastih zagrada: ¦2, 3, 5, 7¦. Nazovimo ga s A.
Neka je B skup svih rjeˇsenja polinomijalne jednadˇzbe x
4
− 17x
3
+ 101x
2

247x + 210 = 0. Moˇzemo provjeriti da skup B ima toˇcno ista ˇcetiri ˇclana 2,
3, 5 i 7. Iz tog razloga skupovi A i B su identiˇcni, tj. A = B.
Skup koji nema niti jednog ˇclana zovemo prazan skup i oznaˇcavamo s ∅.
Kaˇzemo da je skup A podskup skupa B i piˇsemo A ⊆ B, ako je svaki ele-
ment t ∈ A ujedno i element skupa B, tj. ∀t, (t ∈ A) ⇒(t ∈ B). Posljednja
izjava je napisana pomo´cu logiˇckih znakova i glasi: ”za svaki t, t element od
A povlaˇci (slijedi) t element od B”. Znak ∀ (za svaki) je logiˇcki kvantifikator
(univerzalni kvantifikator), i on opisuje opseg izjave koja iza njega slijedi.
Znak ⇒ je logiˇcki veznik koji zovemo implikacija. On povezuje dvije izjave i
ˇcitamo ga ”slijedi, povlaˇci, ako - onda”. Drug logiˇcki kvantifikator je ∃, kvan-
tifikator egzistencije ili postojanja. Npr. izjava ∃a(a ∈ A), ”postoji element a
koji je u skupu A”, kazuje da skup A ima barem jedan ˇclan, tj. A ,= ∅. Pored
navedenih kvantifikatora koristimo joˇs slijede´ce veznike ili logiˇcke operacije:
∧, & (konjunkcija) koji odgovara jeziˇcnom vezniku ”i”, ∨ (disjunkcija)je vez-
nik ”ili”, a ⇔ (ekvivalencija) ˇcitamo ”ako i samo ako”, ”onda i samo onda”
i sliˇcno. Navedeni veznici odgovaraju pojedinim operacijama sa skupovima.
1
2 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Operacija presjek skupova A i B u oznaci A∩B odgovara vezniku ”i”, a njen
rezultat je skup koji sadrˇzi one i samo one ˇclanove koji su ˇclanovi skupa A i
skupa B, tj. ∀t (t ∈ A∩ B) ⇔((t ∈ A) ∧ (t ∈ B)). Operacija unija skupova
A i B u oznaci A ∪ B odgovara vezniku ”ili”, a njen rezultat je skup koji
sadrˇzi one i samo one ˇclanove koji su ˇclanovi skupa A ili skupa B, tj. ∀t
(t ∈ A∪B) ⇔((t ∈ A) ∨(t ∈ B)). Ako veznik ⇔povezuje dvije izjave, onda
su one jednako vrijedne, obje su istinite ili su obje laˇzne.
Osnovna znanja o logiˇckim izjavama i skupovima potrebna u daljnjim
razmatranjima obradena su u Dodatku A (str. 185.) i B (str. 189.). Sada
´cemo se posvetiti konkretnim skupovima kojima ´cemo se baviti u ovom kursu.
1.1.1 Skupovi N, Z, Q
U naˇsim razmatranjima posebno vaˇznu ulogu igraju skupovi koji nemaju
samo konaˇcno mnogo ˇclanova. Takav je skup prirodnih brojeva ko-
jeg oznaˇcavamo s N, a njegovi ˇclanovi su prirodni brojevi 1, 2, 3, . . ., tj.
N = ¦1, 2, 3, . . .¦. Na skupu N moˇzemo usporedivati brojeve, tj. za sva-
ka dva razliˇcita prirodna broja znamo koji je manji a koji je ve´ci, tj. koji
je prije kojega u prirodnom poretku. Zapravo, za svaki prirodni broj znamo
koji broj dolazi nakon njega, tj. tko mu je sljedbenik. Ako krenemo od prvog
prirodnog broja, kojeg oznaˇcavamo s 1, i od svakog broja predemo na nje-
govog sljedbenika, pro´ci ´cemo svim prirodnim brojevima. Sada smo upravo
opisali svojstva koja ˇcine Peanove
1
aksiome skupa N:
1. Postoji prvi element u skupu N i oznaˇcavamo ga s 1, tj. 1 ∈ N. To je
jedini element koji nije sljedbenik nekog prirodnog broja.
2. Svaki prirodni broj ima sljedbenika, tj. ∀n ∈ N, ∃s(n) ∈ N.
3. Vrijedi aksiom matematiˇcke indukcije:
Neka je S ⊆ N takav da vrijedi:
1) 1 ∈ S,
2) ∀n ∈ N, (n ∈ S) ⇒(s(n) ∈ S).
Tada je S = N.
Svaki skup za kojeg vrijede Peanovi aksiomi poistovje´cujemo sa skupom
prirodnih brojeva. Naravno, postoje razliˇcite realizacije skupa N. Naprimjer,
1
Giuseppe Peano (Cuneo [Piemonte], 27. kolovoz 1858. – Turin, 20. travanj 1932.)
talijanski matematiˇcar
1.1. SKUPOVI 3
jednu moˇzemo sagraditi od praznog skupa: N = ¦∅, ¦∅¦, ¦¦∅¦¦, ¦¦¦∅¦¦¦, . . .¦,
gdje je sljedbenik definiran sa s(a) = ¦a¦, ∀a ∈ N.
Pomo´cu funkcije sljedbenik moˇzemo na N definirati binarnu operaciju
zbrajanja. Za n ∈ N stavimo s(n) = n + 1. Sada stavimo
∀ n, m ∈ N, n + m = s(s(s(. . . s
. ¸¸ .
m
(n) . . .))) = s
[m]
(n).
Lako se provjeri da je ta operacija asocijativna (∀ n, m, k ∈ N), n+(m+k) =
(n + m) + k, i komutativna (∀ n, m ∈ N), n + m = m + n. Osim operacije
zbrajanja, na N moˇzemo definirati relaciju strogog uredaja < tako da kaˇzemo
∀n ∈ N, n < s(n), tj. imamo 1 < 2 < 3 < < n < n + 1 < .
Takoder, odmah imamo i uredaj ≤ ako stavimo
(n ≤ m)
def
⇔ ((n < m) ∨ (n = m)).
Taj uredaj je linearan ili jednostavan, tj. za svaka dva razliˇcita prirodna
broja jedan je manji od drugoga, tj. oni su usporedivi.
Kaˇzemo da je uredaj na skupu N dobar uredaj jer ima svojstvo da svaki
neprazan podskup skupa N ima prvi (najmanji) element.
Dakle, na N imamo zadanu algebarsku strukturu i uredaj. Pitanje je
sada koliko nam je ta struktura korisna i dostatna. Ve´c u prvim godinama
ˇskolovanja iz matematike uˇci se kako razne probleme matematiˇcki formu-
lirati i potom rjeˇsavati. Ve´c najjednostavniji problemi vode na rjeˇsavanje
jednadˇzbe oblika a +x = b, gdje su a, b ∈ N. Moˇzemo li tu jednadˇzbu rijeˇsiti
u skupu N za svaki izbor brojeva a, b ∈ N? Naravno, odgovor je negativan
ve´c za izbor a = b = 1. Naime, u skupu N ne postoji broj x sa svojstvom da
je x+1 = 1. To slijedi iz 1. Peanovog aksioma. Kada bi takav broj postojao,
onda je iz definicije zbrajanja jasno da bi vrijedilo ∀n ∈ N, x + n = n.
ˇ
Sto
moˇzemo sada uˇciniti? Uobiˇcajen postupak kod rjeˇsavanja sliˇcnih algebar-
skih problema je da proˇsirimo (ako je mogu´ce) skup tako da u tom ve´cem
skupu naˇsa jednadˇzba ima rjeˇsenje. Dodajmo, dakle, skupu N element koji
oznaˇcavamo s 0 i stavimo ga ispred jedinice jer vrijedi 0+1 = 1, tj. 1 = s(0).
To je tzv. neutralni element za zbrajanje ili nula, jer pri zbrajanju s 0 svi ele-
menti ostaju nepromijenjeni. Odmah je jasno da niti u skupu ¦0¦ ∪N nismo
u mogu´cnosti rijeˇsiti naˇsu jednadˇzbu za bilo koji izbor brojeva a, b ∈ ¦0¦∪N.
Naime, za bilo koji n ∈ N jednadˇzba n+x = 0 nema rjeˇsenje u ¦0¦∪N.Takav
x zovemo suprotnim element od n i oznaˇcavamo s −n. Dobro, dodajmo sada
skupu suprotne elemente za sve n ∈ N i poredajmo ih u obratnom poretku
od njihovih originala, tj. (n, m ∈ N) ((n < m) ⇒ (−m < −n)). Tako smo
4 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
doˇsli do skupa
Z = ¦. . . , −n, . . . , −2, −1, 0, 1, 2, . . . , n, . . .¦ = −N ∪ ¦0¦ ∪ N
kojeg nazivamo skupom cijelih brojeva. Na ˇcitav skup Z moˇzemo takoder
proˇsiriti i operaciju zbrajanja. Za −m, −n ∈ −N stavimo −n + −m =
−(n + m). Za −m ∈ −N, n ∈ N promatramo dva sluˇcaja. Ako je (n ≥
m) ⇒ ∃ k ∈ ¦0¦ ∪ N, n = m + k, pa stavljamo −m + n = k, a u sluˇcaju
(m ≥ n) ⇒∃ k ∈ ¦0¦ ∪ N, m = n + k, pa stavljamo −m + n = −k. Skup Z
sa operacijom + je algebarska struktura sa svojstvima:
1. ∀ a, b, c ∈ Z, a + (b + c) = (a + b) + c (asocijativnost).
2. ∃ 0 ∈ Z, ∀ a ∈ Z, 0 +a = a + 0 = a (neutralni element).
3. ∀ a ∈ Z, ∃ −a ∈ Z, a +−a = −a + a = 0 (suprotni elementi).
4. ∀ a, b ∈ Z, a + b = b + a (komutativnost).
Strukturu (Z, +) koja zadovoljava svojstva 1., 2. i 3. zovemo grupa, ako
joˇs vrijedi i svojstvo 4., zovemo je komutativna (Abelova
1
) grupa. To je
osnovna algebarska struktura u kojoj je uvijek rjeˇsiva jednadˇzba a + x = b.
Na skupu N moˇzemo definirati i drugu binarnu operaciju koju nazivamo
mnoˇzenje ako za ∀ n, m ∈ N stavimo n m = n + n + + n
. ¸¸ .
m
. Tu operaciju
moˇzemo lako proˇsiriti i na skup Z stavljaju´ci za −n, −m ∈ −N, (−n)(−m) =
n m, a za −m ∈ −N, n ∈ N, n (−m) = −(n m). Lako se pokaˇze da je i
ta operacija asocijativna, komutativna i u skupu Z postoji neutralni element
za mnoˇzenje 1, tj. ∀ n ∈ Z, n 1 = 1 n = n. Promatrajmo sada rjeˇsivost
jednadˇzbe a x = b za a, b ∈ Z. Ve´c za a = n ∈ N i b = 1 ta jednadˇzba nema
rjeˇsenje u Z. Broj x za koji vrijedi nx = 1 nazivamo reciproˇcni element od
n ili inverz od n za operaciju mnoˇzenje i oznaˇcavamo s n
−1
=
1
n
. Ako sada
proˇsirimo skup Z sa svim mogu´cim rjeˇsenjima jednadˇzbe nx = m, gdje je
n ∈ N i m ∈ Z dobivamo skup
Q = ¦
m
n
; n ∈ N, m ∈ Z¦
koji zovemo skupom racionalnih brojeva. Napominjemo da je prikaz
racionalnog broja u obliku
m
n
jedinstven ako su brojevi m i n relativno prosti,
tj. nemaju zajedniˇckog djelitelja razliˇcitog od 1 ili −1.
1
Niels Henrik Abel (Nedstrand, 5. kolovoz 1802. - Froland, 6. travanj 1829.) norveˇski
matematiˇcar
1.1. SKUPOVI 5
Operaciju mnoˇzenje na skupu Q definiramo tako da za

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n

m

n

=
mm
nn

∈ Q.
Skup racionalnih brojeva bez nule, s operacijom mnoˇzenja (Q, ) je takoder
komutativna grupa. Nula nema reciproˇcnog elementa, tj. s nulom nije mo-
gu´ce dijeliti.
Operaciju zbrajanje je mogu´ce proˇsiriti sa skupa Z na skup Q na slijede´ci
naˇcin:

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n
+
m

n

=
mn

+ m

n
nn

∈ Q.
Medutim, operacije zbrajanja i mnoˇzenja su povezane svojstvom distribu-
tivnosti mnoˇzenja prema zbrajanju, tj. ∀ n, m, k ∈ Q, n(m + k) = nm+ nk.
Struktura (Q, +, ) s gore navedenim svojstvima naziva se polje.
Uredaj sa skupa Z moˇzemo jednostavno proˇsiriti na skup Q tako da

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n

m

n

⇔ mn

≤ m

n. Ta relacija ima slijede´ca
svojstva:
1. ∀ a ∈ Q, (a ≤ a), (refleksivnost).
2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ a) ⇒(a = b), (antisimetriˇcnost).
3. ∀ a, b, c ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ c) ⇒(a ≤ c), (tranzitivnost).
4. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∨ (b ≤ a), (linearnost ili totalnost).
Ako uredaj zadovoljava samo svojstva 1., 2. i 3. zovemo ga parcijalni
uredaj.
Taj uredaj je u suglasju s operacijama zbrajanja i mnoˇzenja. Vrijedi
1. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒(∀c ∈ Q (a + c ≤ b + c)).
2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒(∀c ≥ 0 (ac ≤ bc)).
2.’ ∀ a, b ∈ Q, ((a ≥ 0) ∧ (b ≥ 0)) ⇒(ab ≥ 0).
Primjer 1.1. Relacija inkluzije je parcijalni uredaj na partitivnom skupu
T(U) nekog skupa U. Vrijedi
1. ∀ A ⊆ U, (A ⊆ A),
2. ∀ A, B ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒(A = B),
3. ∀ A, B, C ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒(A ⊆ C).
Taj uredaj nije linearan, npr. disjunktni skupovi nisu usporedivi.
6 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu
Skup cijelih brojeva prikazujemo na pravcu tako da izaberemo ˇcvrstu toˇcku
za ishodiˇste i njoj pridruˇzimo cijeli broj 0. Zatim izaberemo jediniˇcnu duˇzinu
i nanosimo ju uzastopno na desnu stranu za pozitivne i na lijevu stranu za
negativne cijele brojeve, kao ˇsto je prikazano na slijede´coj slici.
0 1 2 3 1 2 3
Da bismo prikazali racionalni broj
m
n
,
0 < m < n, na pravcu posluˇzimo se
Talesovim teoremom o sliˇcnim trokuti-
ma. Kao ˇsto se vidi na slici desno, prvo
na pomo´cnom pravcu nanesemo n jed-
nakih duˇzina, a zatim odredimo traˇzeni
broj. Na taj naˇcin je jasno da je ravna-
lom i ˇsestarom mogu´ce na pravcu kons-
truirati svaki racionalan broj.
0
1
1
2
m
n
1

n
m

n
Skup racionalnih brojeva Q je gust u
sebi, tj. ∀ q
1
, q
2
∈ Q, q
1
< q
2
, ∃ q ∈ Q,
q
1
< q < q
2
. Naravno, to je ispunjeno
ve´c za q =
q
1
+ q
2
2
. Prirodno pitanje
je da li su na taj naˇcin dobivene sve
toˇcke na pravcu, tj. da li svaka toˇcka
na pravcu predstavlja neki racionalan
broj. Konstruirajmo toˇcku koja je od 0
udaljena za duljinu dijagonale kvadra-
ta sa stranicama duljine 1. Iz Pitagori-
nog pouˇcka slijedi da ta toˇcka odgovara
broju ˇciji kvadrat je jednak 2, tj. bro-
ju

2. Dokaˇzimo da

2 ,∈ Q. Metoda
kojom dokazujemo tu tvrdnju vrlo je
ˇcesta u dokazivanju razliˇcitih matema-
tiˇckih tvrdnji. Jedini naˇcin da logiˇcki
toˇcnim
0 1
1
_
2
zakljuˇcivanjem dobijemo neistinitu tvrdnju je da je polazna pretpostavka ne-
istinita.
Dakle, pretpostavimo da vrijedi

2 ∈ Q. Tada postoje relativno prosti
brojevi m, n ∈ N (nemaju zajedniˇckih faktora razliˇcitih od 1) takvi da je
1.1. SKUPOVI 7
m
n
=

2, odnosno
m
2
n
2
= 2, a odatle dobijemo m
2
= 2n
2
. Poˇsto je desna
strana posljednje jednakosti prirodan broj djeljiv s 2, tada je i m
2
djeljiv s
2. Tada je i m djeljiv s 2, tj. m = 2m
0
za neki m
0
∈ N. Naime, kada bi
bilo m = 2m
0
+ 1 slijedilo bi m
2
= 4m
2
0
+ 4m
0
+ 1. Sada imamo 4m
2
0
= 2n
2
,
odnosno 2m
2
0
= n
2
. Odatle pak zakljuˇcujemo da je i n = 2n
0
za neki n
0
∈ N.
Dakle, m = 2m
0
i n = 2n
0
, tj. dobili smo neistinu, odnosno kontradikciju s
pretpostavkom da su m i n relativno prosti.
Sada je jasno da sve toˇcke na pravcu ne predstavljaju racionalne brojeve,
ve´c ima (puno viˇse) toˇcaka koje ne predstavljaju racionalne nego tzv. ira-
cionalne brojeve. Sve te toˇcke zajedno predstavljaju skup realnih brojeva
koji oznaˇcavamo s R.
1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija
Broj oblika
±(a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
), (1.1)
gdje je n, a
0
∈ N i a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦, zovemo decimalnim brojem.
Svaki decimalni broj je iz Q, jer se moˇze napisati kao kvocijent cijeloga broja
i 10
n
. Obratno, svaki racionalni broj oblika
m
2
k
5
m
, gdje je m ∈ Z, k, n ∈ N,
je decimalan broj. Zato ˇsto smo navikli raˇcunati u decimalnom sustavu
(valjda zbog deset prsti na rukama) decimalni brojevi su nam neophodni u
svakodnevnom ˇzivotu. No tih brojeva ima manje od realnih brojeva, pa ima
smisla pitanje da li je mogu´ce svaki realan broj po volji toˇcno aproksimirati
pomo´cu decimalnih brojeva. Drugim rijeˇcima, da li je mogu´ce na´ci decimalan
broj koji se od zadanog realnog broja razlikuje za manje od unaprijed zadane
traˇzene toˇcnosti ε > 0.
Mi u ovom trenutku moˇzemo dati samo geometrijsku ideju dokaza te
ˇcinjenice. Neka je d > 0 realan broj koji se nalazi negdje desno od 0 na
brojevnom pravcu. Sada uzmimo jediniˇcnu duˇzinu i nanosimo je uzastopno
na desno. Nakon konaˇcno koraka broj d ´ce biti pokriven tom duˇzinom. Ta
geometrijska tvrdnja naziva se Arhimedov
1
aksiom. Na taj naˇcin smo naˇsli
prirodan broj a
0
+1 za koji je a
0
≤ d < a
0
+1. Podijelimo sada taj segment
na deset jednakih dijelova i toˇcka koja reprezentira broj d ´ce pasti u jedan od
njih, tj. postoji a
1
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ tako da je a
0
+
a
1
10
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
1
10
.
Sada taj segment duljine
1
10
podijelimo na deset jednakih dijelova i dobijemo
broj a
2
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ tako da je a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+
1
10
2
.
1
Arhimed (287. pne. – 212. pne.) grˇcki matematiˇcar, fiziˇcar i astronom
8 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Prethodni postupak ponavljamo n puta, gdje je
1
10
n
< ε. Tako smo doˇsli do
brojeva a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ za koje je
a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
+
1
10
n
,
tj. naˇsli smo decimalan broj koji zadovoljava traˇzenu toˇcnost aproksimacije.
1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav
Uredeni par dva objekta a i b je ureden skup koji oznaˇcavamo s (a, b) i kod
kojeg je osim samih elemenata vaˇzno i na kojem se mjestu oni nalaze. Dva
uredena para (a, b) i (c, d) su jednaka, tj. (a, b) = (c, d), ako i samo ako je
a = c i b = d.
Kartezijev ili Dekartov
1
produkt dva skupa A i B je skup kojeg
oznaˇcavamo s A B, a sastoji se od svih uredenih parova (a, b), gdje je
a ∈ A i b ∈ B, tj. AB = ¦(a, b); a ∈ A, b ∈ B¦.
U toˇcki 1.1.2. smo pokazali kako se toˇcke skupova Q i R reprezentiraju
na brojevnom pravcu. Sada ´cemo sliˇcnu stvar uraditi u ravnini.
U ravnini nacrtamo dva okomita brojevna pravca
i njihovom sjeciˇstu pridruˇzimo broj 0 na jednom
i na drugom pravcu. Ta dva pravca zovemo ko-
ordinatne osi. Sada svakoj toˇcki ravnine moˇzemo
pridruˇziti par realnih brojeva koji se dobiju tako
da se nacrtaju pravci koji su paralelni sa koordi-
natnim osima. Svaki od njih na pravcu na koji je
okomit jednoznaˇcno u svom sjeciˇstu odreduje re-
alan broj koji to sjeciˇste predstavlja na koordinat-
noj osi. Tako smo svakoj toˇcki ravnine T pridruˇzili
uredeni par realnih brojeva (x
0
, y
0
) kojima je ta
toˇcka jednoznaˇcno odredena. Ravninu s okomitim
0 1 x
1
y
T(x
0
,y
0
)
x
0
y
0
koordinatnim osima zovemo Kartezijeva koordinatna ravnina i moˇzemo
je poistovjetiti sa skupom R R = R
2
= ¦(x, y); x, y ∈ R¦.
1.2 Funkcije
Jedan od najvaˇznijih pojmova u matematici je pojam funkcije. Sada ´cemo
navesti ne baˇs previˇse formalnu definiciju tog pojma.
1
Ren´e Descartes (Le Haje [danas Descartes], 31. oˇzujak 1596. – Stocholm [
ˇ
Svedska],
11. veljaˇce 1650.) francuski filozof i matematiˇcar
1.2. FUNKCIJE 9
Definicija 1.1. Neka su A i B bilo koja dva ne-
prazna skupa. Funkcija sa skupa A u skup B
je pridruˇzivanje elemenata skupa A elementima
skupa B, tako da je svakom elementu iz A pri-
druˇzen toˇcno jedan element iz B. Tada piˇsemo
f : A → B, s tim da skup T(f) = A zovemo
podruˇcje definicije ili domena funkcije f, skup
/(f) = B nazivamo podruˇcje vrijednosti ili ko-
domena funkcije f.
f A
B
Slika funkcije f je skup 1(f) = ¦f(x); x ∈ A¦ ⊆ B. Skup Γ(f) =
¦(x, f(x)); x ∈ T(f)¦ ⊆ A B je graf funkcije f.
Dvije funkcije f : A →B i f : C →D su jednake toˇcno onda kada vrijedi
A = T(f) = T(g) = C, B = /(f) = /(g) = D i ∀x ∈ A, f(x) = g(x).
Funkcija g je restrikcija ili suˇzenje funkcije f ako vrijedi T(g) ⊆ T(f)
i ∀x ∈ T(g), g(x) = f(x). Tada piˇsemo g = f[
T(g)
. Takoder se kaˇze i da je f
proˇsirenje od g.
U sluˇcaju kada je T(f) ⊆ R i /(f) ⊆ R,
onda je graf Γ(f) ⊂ R
2
, tj. moˇzemo ga nacr-
tati u Kartezijevoj ravnini. Domena se nalazi
na osi apscisa (x-osi), a kodomena je na osi
ordinata (y-osi). Svojstvo po kojem moˇzemo
razlikovati bilo koji podskup Kartezijeve rav-
nine od grafa funkcije je da u sluˇcaju grafa
funkcije, svaki pravac koji je paralelan s osi
ordinata sijeˇce graf funkcije u najviˇse jednoj
toˇcki. Na taj naˇcin za c ∈ T(f) postoji toˇcno
jedna toˇcka na grafu oblika (c, f(c)), a onda
je jedinstvena i toˇcka f(c) koja je pridruˇzena
toˇcki c. Toˇcku f(c) zovemo slikom toˇcke c, a
c zovemo originalom od f(c).
0 x
y
(f)
(c,f(c))
c
f(c)
10 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Na slici desno je primjer krivulje u Karte-
zijevoj ravnini koja nije graf funkcije. Pra-
vac paralelan s osi y koji prolazi kroz c sijeˇce
krivulju u tri toˇcke. Tako nije mogu´ce na
jedinstven naˇcin preko grafa pridruˇziti toˇcki
funkcijsku vrijednost f(c).
0 x
y
c
1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´cu grafa
Mnoga korisna svojstva realnih funkcija mogu se lako uoˇciti na grafu funkcije.
Definicija 1.2. Za funkciju f : I →R kaˇzemo da je:
1. rastu´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) ≤ f(x
2
)), (1.2)
2. strogo rastu´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) < f(x
2
)), (1.3)
0
raste
x
y
0
strogo raste
x
y
3. padaju´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) ≥ f(x
2
)), (1.4)
4. strogo padaju´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) > f(x
2
)). (1.5)
0
pada
x
y
0
strogo pada
x
y
Za takve funkcije kaˇzemo da su monotone, odnosno, strogo monotone.
1.2. FUNKCIJE 11
Definicija 1.3. Za funkciju f : ¸−a, a) →R
kaˇzemo da je:
1. parna na intervalu ¸−a, a) ⊆ R, ako
(∀x ∈ ¸−a, a)), f(−x) = f(x)), (1.6)
2. neparna na intervalu ¸−a, a) ⊆ R, ako
(∀x ∈ ¸−a, a)), f(−x) = −f(x)).
(1.7)
0
parna
x
y
0
neparna
x
y
1.2.2 Linearne funkcije
Ograniˇcimo se sada na funkcije koje se obraduju u srednjoj ˇskoli. To su prije
svega funkcije koje su zadane jednostavnim formulama.
Funkciju zadanu formulom y = f(x) = kx + l,
x ∈ R, zovemo linearnom funkcijom (to nije u
skladu s definicijom linearnosti u linearnoj alge-
bri). To je funkcija f : R → R ˇciji graf je pravac.
Broj k = tg α u formuli je koeficijent smjera, a
broj l je toˇcka na osi y u kojoj pravac sijeˇce os.
0 1
1
n
m
x
y
Α
Prisjetimo se nekoliko ˇcinjenica koje se uˇce o pravcima u srednjoj ˇskoli.
i. Jednadˇzba pravca koji prolazi toˇckom (x
0
, y
0
) ∈ R
2
i koji ima zadan
koeficijent smjera k je y = k(x −x
0
) + y
0
ii. Jednadˇzba pravca koji prolazi toˇckama (x
0
, y
0
), (x
1
, y
1
) ∈ R
2
, x
0
,= x
1
,
je y =
y
1
−y
0
x
1
−x
0
(x −x
0
) + y
0
.
iii. Segmentni oblik jednadˇzbe pravca je
x
m
+
y
n
= 1, gdje su m, n toˇcke u
kojima pravac sijeˇce osi x i y.
12 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost
Kada govorimo o aproksimaciji onda je vaˇzno zna-
ti kako se mjeri udaljenost medu objektima. U
sluˇcaju kada se radi o realnim brojevima tu vaˇznu
ulogu igra funkcija koju zovemo apsolutna vri-
jednost realnog broja definirana sa:
[x[ =
_
_
_
x ; x > 0
0 ; x = 0
−x ; x < 0
, (x ∈ R). (1.8)
0 1 x
1
y
Iz definicije funkcije za svaki a ∈ R slijedi nejednakost
−[a[ ≤ a ≤ [a[.
ˇ
Cesto je potrebno provjeriti nejednakost [x[ ≤ ε, gdje je ε ≥ 0 realan
broj. Ta nejednakost je ekvivalentna s dvije nejednakosti −ε ≤ x ≤ ε.
Za apsolutnu vrijednost imamo slijede´ce rezultate.
Teorem 1.1. 1. Apsolutna vrijednost zbroja realnih brojeva je manja ili
jednaka od zbroja apsolutnih vrijednosti pribrojnika, tj.
∀ a, b ∈ R, [a + b[ ≤ [a[ +[b[. (1.9)
2. Apsolutna vrijednost produkta realnih brojeva je jednaka produktu ap-
solutnih vrijednosti faktora, tj.
∀ a, b ∈ R, [a b[ = [a[ [b[. (1.10)
Dokaz: 1. Iz nejednakosti
−[a[ ≤ a ≤ [a[
−[b[ ≤ b ≤ [b[
zbrajanjem dobijemo
−([a[ +[b[) ≤ a + b ≤ [a[ +[b[
ˇsto daje (1.9).
2. Gledamo ˇcetiri sluˇcaja: i) a ≥ 0, b ≥ 0, ii) a ≥ 0, b ≤ 0, iii) a ≤ 0, b ≥ 0,
iv) a ≤ 0, b ≤ 0. U sluˇcaju i) je [a[ = a, [b[ = b pa je [a[[b[ = ab = [ab[. U
sluˇcaju ii) je ab ≤ 0 pa je [ab[ = −(ab) = a(−b) = [a[[b[, itd. Q.E.D.
1.2. FUNKCIJE 13
Nejednakost (1.9) moˇzemo poop´citi na sumu od konaˇcno realnih brojeva
a
1
, . . . , a
n
∈ R:
¸
¸
¸
¸
¸
n

k=1
a
k
¸
¸
¸
¸
¸

n

k=1
[a
k
[.
Zadatak 1.1. Dokazati prethodnu nejednakost matematiˇckom indukcijom.
Korolar 1.1. Za bilo koje a, b ∈ R vrijedi nejednakost
[[a[ −[b[[ ≤ [a −b[. (1.11)
Dokaz: Vrijedi
[a[ = [(a −b) + b[ ≤ [a −b[ +[b[ ⇒[a[ −[b[ ≤ [a −b[.
Zamjenom a sa b dobijemo
[b[ = [(b −a) + a[ ≤ [b −a[ +[a[ = [a −b[ +[a[ ⇒[b[ −[a[ ≤ [a −b[.
Dakle,
−[a −b[ ≤ [a[ −[b[ ≤ [a −b[,
odakle slijedi nejednakost (1.11). Q.E.D.
Ako a ∈ R aproksimiramo s a

∈ R onda je apsolutna greˇska jednaka
[a −a

[ a relativna greˇska je
[a −a

[
[a

[
.
U numeriˇckoj matematici se u praksi umjesto toˇcnih brojeva upotreblja-
vaju aproksimacije brojeva iz dosta ograniˇcenog skupa brojeva koje je mogu´ce
reprezentirati na raˇcunalu. Tako se zapravo raˇcuna s pogreˇsnim brojevima
i ta se greˇska stalno uveˇcava kod raˇcunskih operacija. Zato je od interesa
znati kako se pogreˇska ponaˇsa kod osnovnih operacija s brojevima, kako bi
bili u stanju procjenjivati i kontrolirati pogreˇsku u procesu raˇcunanja.
Teorem 1.2. Neka su a

, b

∈ R aproksimacije brojeva a, b ∈ R s toˇcnosti
ε
1
, ε
2
> 0, tj. [a −a

[ ≤ ε
1
i [b −b

[ ≤ ε
2
, onda je
[a + b −(a

+ b

)[ ≤ ε
1
+ ε
2
, (1.12)
[ab −a

b

[ ≤ ε
2
[a

[ + ε
1
[b

[ + ε
1
ε
2
. (1.13)
Dokaz: Vrijedi
[a + b −(a

+ b

)[ = [(a −a

) + (b −b

)[ ≤ [a −a

[ +[b −b

[ ≤ ε
1
+ ε
2
.
14 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Nadalje,
[ab −a

b

[ = [a

(b −b

) + (a −a

)b

+ (a −a

)(b −b

)[ ≤
≤ [a

|b −b

[ +[a −a

[[b

[ +[a −a

[[b −b

[ ≤ ε
2
[a

[ + ε
1
[b

[ + ε
1
ε
2
.
Q.E.D.
Iz teorema 1.2 moˇzemo zakljuˇciti da se pogreˇska zbrajanja ponaˇsa oˇcekivano,
tj. da ona nije ve´ca od zbroja pogreˇsaka pribrojnika. Nasuprot tome, po-
greˇska produkta nije manja od produkta pogreˇsaka faktora, ve´c tu bitan
utjecaj ima veliˇcine faktora pomnoˇzene s greˇskom kod svakog faktora. Dak-
le, da bismo smanjili pogreˇsku raˇcunanja, potrebno je u raˇcunanju izbjegavati
mnoˇzenje sa suviˇse velikim brojevima o ˇcemu se stvarno u praksi vodi briga.
1.2.4 Kvadratna funkcija
Funkciju zadanu formulom f(x) = ax
2
, x ∈
R, zovemo kvadratna funkcija. To je funk-
cija f : R → R ˇciji graf je parabola. Ako je
koeficijent a > 0 onda funkcija ima minimum
jednak 0 u toˇcki x
0
= 0, a u sluˇcaju a < 0 je
maksimum 0 za x
0
= 0. Toˇcku T = (0, 0) na
grafu zovemo tjeme parabole.
0
a1
a1
0a1
a0
Op´ca kvadratna funkcija je zadana formulom
f(x) = ax
2
+bx+c =. Ona se moˇze napisati
u obliku f(x) = a
_
x +
b
2a
_
2
+ c −
b
2
4a
. Oda-
tle je vidljivo da je tjeme te parabole u toˇcki
T = (−
b
2a
, −
D
4a
), gdje je broj D = b
2
− 4ac
diskriminanta kvadratne funkcije. Ako je
D < 0 onda kvadratna funkcija ne sijeˇce os
apscisa, tj. funkcija nema realne nultoˇcke.
Ako je D ≥ 0 onda funkcija ima nultoˇcke
x
1,2
=
−b ±

D
2a
.
0 x
y
T
1.2. FUNKCIJE 15
1.2.5 Razlomljene linearne funkcije
Razlomljena linearna funkcija je zadana for-
mulom f(x) =
ax + b
cx + d
, gdje su a, b, c, d ∈ R.
Prirodno podruˇcje definicije te funkcije je
skup T(f) = R¸¦−
d
c
¦, a slika je 1(f) = R¸
¦
a
c
¦, tj. f : R¸ ¦−
d
c
¦ →R¸ ¦
a
c
¦. Funkciju je
mogu´ce prikazati u obliku f(x) =
a
c
+
bc−ad
c
2
x +
d
c
,
odakle je vidljivo da je graf funkcije f mogu´ce
dobiti translacijom grafa istostrane hiperbo-
le h(x) =
α
x
, gdje je α =
bc−ad
c
2
. Potrebno je
ishodiˇste (0, 0) Kartezijevog sustava transla-
tirati u toˇcku (−
d
c
,
a
c
).
0
x
y
1.2.6 Polinomi
Polinom stupnja n ∈ N je funkcija zadana formulom P
n
(x) = a
0
+ a
1
x +
a
2
x
2
+ + a
n
x
n
, gdje su a
0
, a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ R i a
n
,= 0. Prirodno podruˇcje
definicije polinoma kao realne funkcije je skup R, tj. P
n
: R → R. Ako
je stupanj polinoma P
n
ve´ci ili jednak od stupnja polinoma Q
m
, onda je
P
n
(x) = P
n−m
(x)Q
m
(x)+R
p
(x), gdje je stupanj polinoma R
p
strogo manji od
stupnja divizora Q
m
, a stupanj od P
n−m
je razlika stupnjeva P
n
i Q
m
. Odatle
slijedi da za realnu nultoˇcku α polinoma P
n
vrijedi P
n
(x) = (x −α)P
n−1
(x).
Naime, po prethodnom vrijedi P
n
(x) = P
n−1
(x)(x −α) +r, gdje je ostatak r
polinom stupnja 0, tj. konstanta. Iz 0 = P
n
(α) = r slijedi tvrdnja.
Naravno, polinom s realnim koeficijentima moˇzemo shvatiti i kao polinom
P
n
: C → C. U tom sluˇcaju vrijedi P
n
(x) = P
n
(x), ∀x ∈ C. Ako je z ∈ C
nultoˇcka od P
n
, onda je i z nultoˇcka, tj. 0 = P
n
(z) = P
n
(z). Dakle, ako su
z, z nultoˇcke od P
n
, onda je on djeljiv s linearnim polinomima x −z i x −z
s koeficijentima u C, odnosno s kvadratnim polinomom x
2
−(z +z)x +zz =
x
2
− 2Re(z)x + [z[
2
s realnim koeficijentima. Svaki polinom nad C moˇze
rastaviti na produkt linearnih polinoma (”osnovni teorem algebre”). To ima
za posljedicu da se polinom s realnim koeficijentima moˇze faktorizirati u
obliku:
P
n
(x) = a
n
(x−x
1
)
k
1
(x−x
p
)
kp
(x
2
+b
1
x+c
1
)
l
1
(x
2
+b
m
x+c
m
)
lm
, (1.14)
gdje je n = k
1
+ + k
p
+ 2(l
1
+ + l
m
).
16 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.7 Racionalne funkcije
Racionalna funkcija zadana je formulom f(x) =
P(x)
Q(x)
, gdje su P, Q poli-
nomi nad R. Prirodno podruˇcje definicije racionalne funkcije skup R bez
nultoˇcaka nazivnika Q. Poˇsto je broj takvih nultoˇcaka manji ili jednak stup-
nju polinoma Q, to je domena T(f) = R ¸ ¦x
1
, , x
n
¦, gdje je Q(x
k
) = 0,
(k = 1, . . . , n). Racionalna funkcija je prava racionalna funkcija ako je
stupanj polinoma u brojniku manji od stupnja polinoma u nazivniku. Svaku
racionalnu funkciju je mogu´ce prikazati kao sumu polinoma i prave racional-
ne funkcije, tj.
P(x)
Q(x)
= P
1
(x) +
R(x)
Q(x)
, gdje je stupanj polinoma R strogo
manji od stupnja polinoma Q.
1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija
Prirodna operacija s funkcijama, koja ne ovisi o tome kakve su strukture
zadane na skupovima, je dana u slijede´coj definiciji.
Definicija 1.4. Neka su funkcije f : A → B i g : C → D. Ako je 1(f) ⊆
T(g), onda je formulom h(x) = g[f(x)], ∀x ∈ A, definirana funkcija h : A →
D. Tu funkciju nazivamo kompozicijom funkcija f i g, te koristimo oznaku
h = g ◦ f.
Kompozicija funkcija je asocijativna operacija.
Teorem 1.3. Neka su f,g,h tri funkcije. Ako su definirane kompozicije g ◦f,
h ◦ g, h ◦ (g ◦ f) (h ◦ g) ◦ f, onda vrijedi h ◦ (g ◦ f) = (h ◦ g) ◦ f.
Dokaz: Da bismo dokazali jednakost funkcija, prvo dokaˇzimo da su im do-
mene jednake. Naime, T((h◦g)◦f) = T(f) i T(h◦(g◦f)) = T(g◦f) = T(f).
Nadalje je /((h ◦ g) ◦ f) = /(h ◦ g) = /(h) i /(h ◦ (g ◦ f)) = /(h). Sada,
za pravila vrijedi ∀x ∈ T(f), [h ◦ (g ◦ f)](x) = h[(g ◦ f)(x)] = h¦g[f(x)]¦ =
(h ◦ g)[f(x)] = [(h ◦ g) ◦ f](x). Q.E.D.
Primjer 1.2. Kompozicija nije op´cenito komutativna operacija. To se lako
vidi na primjeru funkcija f, g : R → R, gdje je ∀x ∈ R, f(x) = 2x + 1 i
g(x) = x
2
+ 2. Oˇcito postoje funkcije g ◦ f, f ◦ g : R → R, ali (g ◦ f)(0) =
g[f(0)] = g(1) = 3 ,= (f ◦ g)(0) = f[g(0)] = f(2) = 5, tj. g ◦ f ,= f ◦ g.
Kao kod svake binarne operacije ima smisla pitanje o postojanju neutral-
nih elemenata za tu operaciju. Lako se provjeri da funkcija i
A
: A → A
definirana s ∀x ∈ A, i
A
(x) = x i funkcija i
B
: B → B definirana s ∀y ∈ B,
1.2. FUNKCIJE 17
i
B
(y) = y, imaju svojstvo ∀f : A → B, i
B
◦ f = f i f ◦ i
A
= f. Dakle,
i
A
je desni, a i
B
je lijevi neutralni element za operaciju ◦ i oni su op´cenito
razliˇciti.
Kada imamo lijevi i desni neutralni element za operaciju ◦, po analogiji s
operacijama zbrajanja i mnoˇzenje, ima smisla pitanje o postojanju inverznog
elementa za neku funkciju f : A →B.
Definicija 1.5. Neka je zadana funkcija f : A →B. Kaˇzemo da je funkcija
g : B →A inverzna funkcija od funkcije f ako vrijedi g◦f = i
A
i f ◦g = i
B
,
odnosno, ∀x ∈ A, g[f(x)] = x i ∀y ∈ B, f[g(y)] = y. Tada koristimo oznaku
g = f
−1
.
Graf Γ
f
−1 funkcije f
−1
simetriˇcan je grafu
Γ
f
funkcije f s obzirom na pravac y = x
koji raspolavlja 1. i 4. kvadrant Kartezijevog
koordinatnog sustava. Naime, vrijedi
Γ
f
−1 = ¦(y, f
−1
(y)); y ∈ T(f
−1
)¦ =
= ¦(f(x), x); x ∈ T(f)¦ = Γ
f
,
gdje je Γ
f
simetriˇcna slika grafa Γ
f
s obzirom
na pravac y = x.
(x,f(x))
(f(x),x)
0
1
1
x
y
(f)
(f
1
)
Jedinstvenu oznaku za inverznu funkciju f
−1
funkcije f moˇzemo koristiti
zato ˇsto je inverzna funkcija, ako postoji, jedinstvena. Naime kada bi pos-
tojale funkcije g
1
i g
2
koje ispunjavaju zahtjeve iz definicije 1.5, imali bismo
∀y ∈ B, g
1
(y) = g
1
¦f[g
2
(y)]¦ = (g
1
◦ f)[g
2
(y)] = g
2
(y), tj. g
1
= g
2
.
Prije nego odgovorimo na pitanje za koje funkcije postoji inverzna funk-
cija, definirajmo slijede´ce pojmove.
Definicija 1.6. Kaˇzemo da je funkcija f : A →B injekcija ako vrijedi
∀ x
1
, x
2
∈ A, ((x
1
,= x
2
) ⇒(f(x
1
) ,= f(x
2
))), (1.15)
ili ekvivalentno
∀ x
1
, x
2
∈ A, ((f(x
1
) = f(x
2
)) ⇒(x
1
= x
2
)). (1.16)
Dakle, kod funkcije koja je injektivna, razliˇciti elementi domene se pres-
likaju u razliˇcite slike. Kod funkcije koju nazivamo konstantnom funkcijom
situacija je potpuno razliˇcita. Tamo se svi elementi domene preslikaju u
jedan element kodomene. Primijetimo da suprotne implikacije od (1.15) i
(1.15) zadovoljava svaka funkcija.
18 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Svojstvo injektivnosti kod funkcija iz R u R najlakˇse moˇzemo ustanoviti
ako imamo nacrtan graf funkcije. Tada svaki pravac koji je paralelan s osi x
smije sje´ci graf funkcije u najviˇse jednoj toˇcki. Na taj naˇcin za svaku toˇcku
iz slike funkcije postoji toˇcno jedna odgovaraju´ca toˇcka na grafu, a s tim i
toˇcno jedan original u domeni funkcije.
Svojstvo strogog rasta ili strogog pada funkcije je vaˇzno zbog slijede´cih
posljedica.
Propozicija 1.1. Neka je funkcija f : I →R strogo monotona na intervalu
I ⊆ R. Tada je ona injekcija.
Dokaz: Neka je funkcija strogo rastu´ce na I. Uzmimo bilo koje x
1
, x
2
∈ I,
x
1
,= x
2
. Tada je x
1
< x
2
ili je x
2
< x
1
. Tada u prvom sluˇcaju sli-
jedi f(x
1
) < f(x
2
), a u drugom f(x
2
) < f(x
1
). U svakom sluˇcaju je
f(x
1
) ,= f(x
2
). Q.E.D.
Definicija 1.7. Kaˇzemo da je funkcija f : A → B surjekcija ako je slika
funkcije jednaka kodomeni funkcije, tj. 1(f) = B, odnosno ako vrijedi
∀ y ∈ B, ∃ x ∈ A, (y = f(x)).
Ako znamo koji skup je slika funkcije, onda moˇzemo jednostavno uzeti
taj skup za kodomenu i postigli smo da je dana funkcija surjekcija. U pravilu
nije lako pogoditi skup koji je slika funkcije, a tada je joˇs teˇze dokazati tu
ˇcinjenicu.
Definicija 1.8. Kaˇzemo da je funkcija f : A → B bijekcija ili 1-1 ako je
ona injekcija i surjekcija, tj.
(∀y ∈ B) (∃!x ∈ A) (y = f(x)). (1.17)
Dakle, za svaki element kodomene postoji i jedinstven je njegov original.
Sada smo u stanju odgovoriti na pitanje o postojanju inverzne funkcije.
Teorem 1.4. Za funkciju f : A →B postoji inverzna funkcija f
−1
: B →A
ako i samo ako je f bijekcija.
Dokaz: Neka postoji f
−1
: B →A. Tada za svaki y ∈ B postoji x = f
−1
(y)
sa svojstvom f(x) = f[f
−1
(y)] = y, tj. f je surjekcija. Sada, (f(x
1
) =
f(x
2
)) ⇒(f
−1
[f(x
1
)] = f
−1
[f(x
2
)]) ⇔(x
1
= x
2
), tj. f je injekcija. Dakle, f
je bijekcija.
Neka je sada f bijekcija. Uvjet (1.17) kazuje da je svakom y ∈ B na
jedinstven (funkcijski) naˇcin pridruˇzen x ∈ A, y = f(x). Tada je dobro
1.2. FUNKCIJE 19
definirana funkcija g : B → A, g : y → x. Pokaˇzimo da ta funkcija zadovo-
ljava uvjete iz definicije 1.5. Naime, ∀x ∈ A, g[f(x)] = g(y) = x i ∀y ∈ B,
f[g(y)] = f(x) = y. Dakle, g = f
−1
. Q.E.D.
Propozicija 1.2. Neka je funkcija f : I → R strogo rastu´ca (padaju´ca)
surjekcija na intervalu I ⊆ R. Tada ona ima inverznu funkciju koja je strogo
rastu´ca (padaju´ca) na 1(f).
Dokaz: Ako je funkcija f : I → R strogo rastu´ca surjekcija na intervalu
I ⊆ R, onda je po propoziciji 1.1. f bijekcija, te postoji f
−1
: 1(f) → I.
Pokaˇzimo da za bilo koje y
1
, y
2
∈ 1(f), (y
1
< y
2
) ⇒(f
−1
(y
1
) < f
−1
(y
2
)). U
suprotnom bi vrijedilo da postoje y
1
, y
2
∈ 1(f), y
1
< y
2
i f
−1
(y
2
) < f
−1
(y
1
).
No tada bismo zbog strogog rasta funkcije f imali f[f
−1
(y
2
)] < f[f
−1
(y
1
)],
tj. y
2
< y
1
, ˇsto je suprotno pretpostavci. Q.E.D.
Primjer 1.3. Linearna funkcija zadana for-
mulom f(x) = kx + l, k ,= 0, je bijekcija
f : R → R. Naime, za bilo koji y ∈ R pos-
toji jedinstven x =
y −l
k
∈ R, njegov ori-
ginal. Iz ovoga je odmah vidljivo da vrijedi
f
−1
(x) =
1
k
x −
l
k
.
Grafovi of f i f
−1
su simetriˇcni na pravac
y = x.
0
1
1
f
f
1
x
y
Primjer 1.4. Razlomljena linearna funkcija zadana formulomf(x) =
ax + b
cx + d
,
gdje su a, b, c, d ∈ R ima inverznu funkciju zadanu formulom f
−1
(x) =
−dx + b
cx −a
, koja je isto razlomljena linearna funkcija. Lako se vidi da je
skup svih razlomljenih linearnih funkcija (nekomutativna) grupa s obzirom
na kompoziciju kao grupnu operaciju i identitetu (a = d = 1, c = b = 0) kao
neutralni element.
20 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.9 Korijeni
Neparne potencije su funkcije zadane formu-
lom f(x) = x
2n+1
, ∀x ∈ R, n ∈ N. To su
bijekcije s R na R i imaju inverze f
−1
(x) =
2n+1

x, ∀x ∈ R, neparne korijene. To su ne-
parne i strogo rastu´ce funkcije na R.
Za razliku od neparnih potencija, parne po-
tencije zadane formulom f(x) = x
2n
, ∀x ∈ R,
n ∈ N, su parne funkcije f : R → [0, +∞),
pa tako nisu injekcije te nemaju inverze.
0
1
1
f
1
f
x
y
Medutim, njihove restrikcije f
+
= f[
[0,+∞)
su stro-
go rastu´ce bijekcije f
+
: [0, +∞) → [0, +∞). One
imaju inverzne funkcije f
−1
+
: [0, +∞) →[0, +∞).
Mogu´ce je uzeti i druge restrikcije f

= f[
¸−∞,0]
koje su strogo padaju´ce funkcije f

: ¸−∞, 0] →
[0, +∞) i koje imaju inverzne funkcije f
−1

:
[0, +∞) →¸−∞, 0] .
0
1
1
f

1
f

x
y
1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska funk-
cija, op´ca potencija
Neka je a ∈ R, a > 0 i a ,= 1. Definiramo:
a
1
= a
a
n+1
= a
n
a, ∀n ∈ N.
Na ovaj naˇcin smo definirali funkciju f : N → R
+
, f(n) = a
n
, ∀n ∈ N. Ako
definiramo f(0) = a
0
= 1, onda smo proˇsirili funkciju do f : N ∪ ¦0¦ →R
+
.
Funkcija se lako proˇsiruje dalje do f : Z → R
+
, stavljanjem f(−n) =
1
a
n
,
∀n ∈ N.
Zbog ∀ n, m ∈ N, a
n
a
m
= a
n+m
funkcija f : Z →R
+
zadovoljava:
(i) f(0) = 1, f(1) = a,
(ii) f(n + m) = f(n)f(m), ∀ n, m ∈ Z.
Proˇsirimo funkciju f na skup racionalnih brojeva Q. Neka je q =
m
n
∈ Q, gdje
su m ∈ Z, n ∈ N, pa definiramo vrijednost funkcije s f(q) = f(
m
n
) =
n

a
m
.
1.2. FUNKCIJE 21
Tako smo dobili funkciju f : Q → R
+
koja i dalje zadovoljava funkcijsku
jednadˇzbu f(q + q

) = f(q)f(q

), ∀ q, q

∈ Q. Naime,
f(q + q

) = f(
m
n
+
m

n

) = f(
mn

+ m

n
nn

) =
nn


a
mn

+m

n
=
=
nn


a
mn

nn


a
m

n
=
n

a
m
n


a
m

= f(
m
n
)f(
m

n

) = f(q)f(q

).
Pokaˇzimo da je za a > 1 funkcija f :
Q →¸0, +∞) strogo rastu´ca na Q. Uz-
mimo q =
m
n
, q

=
m

n

∈ Q, q < q

, tj.
mn

< m

n. Tada je a
mn

< a
m

n
, pa
zbog strogog rasta funkcije x →
nn


x
na R
+
imamo
nn


a
mn

<
nn


a
m

n
, od-
nosno
n

a
m
<
n


a
m

, tj. f(q) < f(q

).
0
1
a1 0a1
x
y
Teorem 1.5. Postoji toˇcno jedna bijekcija f : R →¸0, +∞) tako da vrijedi
f(0) = 1, f(1) = a > 0 i f(x + y) = f(x)f(y), ∀x, y ∈ R.
Bijekciju iz teorema 1.5. zovemo eksponencijalna funkcija s bazom
a i oznaˇcavamo s f(x) = exp
a
(x) = a
x
, ∀x ∈ ¸0, +∞). Sada funkcionalna
jednadˇzba ima oblik
a
x+y
= a
x
a
y
, ∀x, y ∈ R.
Eksponencijalna funkcija ima inverznu funkciju
f
−1
: ¸0, +∞) →R koja je strogo rastu´ca za a > 1
i strogo padaju´ca za 0 < a < 1. Tu funkciju
zovemo logaritamska funkcija s bazom a i oz-
naˇcavamo s f
−1
(x) = log
a
x, ∀x ∈ ¸0, +∞). Vrije-
di log
a
1 = 0 i log
a
a = 1 za sve 0 < a ,= 1.
Funkcionalna jednadˇzba za logaritamsku funkciju
ima oblik
log
a
(xy) = log
a
x + log
a
y, ∀x, y ∈ ¸0, +∞).
0 1
a1
0a1
x
y
To slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i
a
log
a
(xy)
= xy = a
log
a
x
a
log
a
y
= a
log
a
x+log
a
y
.
Zadatak 1.2. Za a, b > 0 dokazati da vrijedi
log
a
x =
log
b
x
log
b
a
, ∀x ∈ ¸0, +∞).
22 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: Formula slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i
b
log
b
x
= x = a
log
a
x
= b
log
b
a
log
a
x
= b
log
a
x log
b
a
.
Specijalno, za a = e ≈ 2.71828182 oznaˇcavamo log
e
= ln i zovemo prirod-
ni logaritam, a za a = 10 piˇsemo log
10
= log i zovemo Briggsov
1
ili dekadski
logaritam.
Sada je mogu´ce definirati op´cu potenciju f : ¸0, +∞) →R kao funkciju
zadanu formulom f(x) = x
α
def
= e
αln x
.
1.2.11 Hiperbolne i area funkcije
Pomo´cu eksponencijalne funkcije definiramo hiperbolne funkcije slijede´cim
formulama:
shx =
e
x
−e
−x
2
, ∀x ∈ R (sinus hiperbolni), (1.18)
chx =
e
x
+ e
−x
2
, ∀x ∈ R (kosinus hiperbolni), (1.19)
thx =
shx
chx
=
e
2x
−1
e
2x
+ 1
, ∀x ∈ R (tangens hiperbolni), (1.20)
cthx =
chx
shx
=
e
2x
+ 1
e
2x
−1
, ∀x ∈ R ¸ ¦0¦ (kotangens hiperbolni). (1.21)
0
1
1

2
e
x
sh
ch
x
y
0
1
th
cth
x
y
1
Henry Briggs (Worley Wood, veljaˇca 1561. – Oxford, 26. sijeˇcanj 1630.) engleski
matematiˇcar
1.2. FUNKCIJE 23
Funkcije sh, th, cth su neparne, a ch je parna funkcija.
Osnovna formula koja vrijedi za hiperbolne funkcije je ch
2
x − sh
2
x = 1
i slijedi direktno iz definicija za ch (1.18) i za sh (1.19). Takoder vrijede
adicione formule
sh(x + y) = shx chy + chx shy, (1.22)
ch(x + y) = chx chy + shx shy. (1.23)
Za primjer pokaˇzimo (1.22):
shx chy + chx shy =
1
4
[(e
x
−e
−x
)(e
y
+ e
−y
) + (e
x
+ e
−x
)(e
y
−e
−y
)] =
=
1
4
(e
x+y
+ e
x−y
−e
−x+y
−e
−x−y
+ e
x+y
+ e
−x+y
−e
x−y
−e
−x−y
) =
=
1
2
(e
x+y
−e
−(x+y)
) = sh(x + y).
Iz ovih osnovnih formula lako se dobivaju mnoge druge formule za sumu ili
produkt hiperbolnih sinusa i kosinusa, kao i za hiperbolni tangens i kotan-
gens.
Funkcije sh, ch i th strogo rastu na [0, +∞), a cth strogo pada na ¸0, +∞).
Naime, e
x
i −e
−x
strogo rastu, pa sh kao suma strogo rastu´cih je strogo
rastu´ce funkcija na R. Iz ch
2
x = 1 +sh
2
x ≥ 1 slijedi da je 1(ch) ⊆ [1, +∞).
Odatle za x, y > 0 imamo ch(x + y) = chx chy + shx shy > chx chy > chx,
pa ch strogo raste na [0, +∞). Zbog parnosti ch strogo pada na ¸−∞, 0]. Za
x, y > 0 je
th(x + y) −thx =
sh(x + y)chx −ch(x + y)shx
ch(x + y)chx
=
sh(y)
ch(x + y)chx
> 0,
tj. thx < th(x+y), odnosno th strogo raste na R
+
, a zbog neparnosti strogo
raste i na R. Nadalje, zbog cthx =
1
thx
slijedi da cth strogo pada na ¸0, +∞).
Zbog neparnosti je cth strogo padaju´ca i na ¸−∞, 0). Odatle i iz propozicije
1.1. slijedi da su navedene funkcije injekcije.
Uz pretpostavku da je 1(exp) = ¸0, +∞) (dokazati ´cemo u korolaru
3.7.), moˇzemo dokazati da su funkcije sh : R → R, th : R → ¸−1, 1),
cth : R ¸ ¦0¦ →R ¸ [−1, 1] i ch[
[0,+∞)
= Ch : [0, +∞) →[1, +∞) bijekcije.
Neka je y ∈ 1(sh), tj. ∃x ∈ R, y = shx =
e
x
−e
−x
2
. Tada je e
x
−e
−x

2y = 0, odnosno, uz zamjenu u = e
x
dobijemo jednadˇzbu u
2
− 2yu − 1 = 0.
Mogu´ce rjeˇsenja te jednadˇzbe su u = y ±
_
y
2
+ 1. Zbog u = e
x
> 0 jedino
rjeˇsenje je u = e
x
= y +
_
y
2
+ 1. Odatle je x = ln(y +
_
y
2
+ 1), gdje
24 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
je funkcija y → ln(y +
_
y
2
+ 1) definirana na R. Sada uzmimo bilo koji
y ∈ R i neka je x = ln(y +
_
y
2
+ 1). Jasno je da odatle slijedi y = sh x, tj.
1(sh) = R. Dakle, inverzna funkcija sh
−1
: R → R je definirana formulom
sh
−1
x = ln(x +

x
2
+ 1), ∀x ∈ R.
Neka je y ∈ 1(th) ⊆ ¸−1, 1), tj. ∃x ∈ R, y = thx =
e
2x
−1
e
2x
+ 1
. Odatle je
(1 − y)e
2x
= 1 + y, odnosno x =
1
2
ln
_
1 +y
1 −y
_
. Kao u prethodnom sluˇcaju
zakljuˇcujemo 1(th) = ¸−1, 1) i da je inverzna funkcija th
−1
: ¸−1, 1) → R
definirana formulom th
−1
x =
1
2
ln
_
1 +x
1 −x
_
, ∀x ∈ ¸−1, 1).
Zbog cthx =
1
thx
, ∀x ∈ R¸¦0¦, je 1(cth) = ¦
1
t
; t ∈ ¸−1, 1)¦ = R¸[−1, 1].
Takoder slijedi da je cth
−1
: R¸[−1, 1] →R¸¦0¦ zadana formulom cth
−1
x =
1
2
ln
_
x + 1
x −1
_
, ∀x ∈ R ¸ [−1, 1].
Neka je y ∈ 1(Ch) ⊆ [1, +∞), tj. ∃x ∈ [0, +∞), y = Chx =
e
x
+ e
−x
2
.
Tada dobijemo jednadˇzbu e
2x
− 2ye
x
+ 1 = 0, odnosno e
x
= y ±
_
y
2
−1.
No, x ≥ 0 ⇒ e
x
≥ 1 pa je jedino rjeˇsenje e
x
= y +
_
y
2
−1, tj. x =
ln(y+
_
y
2
−1). Odatle dobivamo 1(Ch) = [1, +∞) i funkcija Ch
−1
: R →R
je definirana formulom Ch
−1
x = ln(x +

x
2
−1), ∀x ∈ [1, +∞).
1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije
Neka je u Kartezijevom koordinatnom sustavu zadana kruˇznica polumjera
1 (trigonometrijska kruˇznica) i na njoj srediˇsnji kut α s vrhom u ishodiˇstu,
a prvi krak mu je pozitivni dio osi x. Kutu α pridruˇzujemo realan broj
koji odgovara duljini luka na kruˇznici koji odsjecaju krakovi kuta α. Ako je
drugi krak odmaknut od prvoga u pozitivnom smjeru (suprotnom od smjera
kazaljke na satu), onda je kut pozitivan, a u suprotnom je negativan. Tu
mjeru kuta nazivamo radijan. Dakle, puni kut je 2π radijana, a pravi kut je
π
2
radijana. Sa slike je jasno da je pridruˇzivanje koje realnim brojevima koji
odgovaraju radijanima pripadnih srediˇsnjih kutova pridruˇzuje toˇcke jediniˇcne
kruˇznice K, α
0
: [0, 2π) → K, bijekcija. Tu funkciju je mogu´ce proˇsiriti do
funkcije α : R →K, α(x) = α
0
(r
x
), gdje je x = 2kπ+r
x
, k ∈ Z, 0 ≤ r
x
< 2π.
1.2. FUNKCIJE 25
Sada ´cemo geometrijski definirati trigonome-
trijske funkcije sinus (sin), kosinus (cos), tan-
gens (tg ) i kotangens (ctg ) tako da pri-
druˇzimo koordinate A = (cos α, sin α), B =
(1, tg α) i C = (ctg α, 1). Iz sliˇcnosti pripad-
nih pravokutnih trokuta vrijedi tg α =
sin α
cos α
i ctg α =
cos α
sin α
.
0
11
Α
D
C
B
A
x
y
Definicija 1.9. Za funkciju f : T(f) →R kaˇzemo da je periodiˇcka perioda
τ > 0 ako vrijedi
1) ∀x ∈ T(f) ⇒x + τ ∈ T(f),
2) f(x + τ) = f(x), ∀x ∈ T(f).
Ako postoji najmanji period τ
0
> 0 onda njega zovemo temeljni period
funkcije f.
Primijetimo, ako je τ > 0 period funkcije f, onda je nτ takoder period od
f, ∀n ∈ N. S druge strane postoje periodiˇcke funkcije koje nemaju temeljnog
perioda kao npr. f : R → R definirana s f(x) = 1 za x ∈ Q i f(x) = 0 za
x ,∈ Q. Svaki τ ∈ Q
+
je njen period, pa taj skup nema minimum ve´ci od 0.
0
1
Π

2
Π Π
cos
sin
x
y
Funkcije sin : R → [−1, 1] i cos : R → [−1, 1] su periodiˇcke s temeljnim
periodom 2π, tj. vrijedi sin(x + 2π) = sin x i cos(x + 2π) = cos x, ∀x ∈ R.
Iz slike je jasno da vrijedi sin x = cos(x −
π
2
), ∀x ∈ R, odnosno, cos x =
sin(x +
π
2
), ∀x ∈ R. Nadalje, sin je neparna, a cos parna funkcija.
Sa trigonometrijske kruˇznice je vidljivo da vrijedi
cos
2
x + sin
2
x = 1, ∀x ∈ R, (1.24)
ˇsto je osnovna trigonometrijska jednakost.
26 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Sada ´cemo geometrijski dokazati osnovni adicioni teorem za funkciju ko-
sinus:
cos(x + y) = cos xcos y −sin xsin y, ∀ x, y ∈ R. (1.25)
Na slici desno istaknute su toˇcke
A = (cos β, −sin β),
B = (1, 0),
C = (cos α, sin α),
D = (cos(α + β), sin(α + β)).
Iz sliˇcnosti trokuta △ OAC i △ OBD slijedi
jednakost duljina d(A, C) = d(B, D). tj.
0
11
Β
Β
Α
B
D
C
A
x
y
(cos β −cos α)
2
+(−sin β −sin α)
2
= (1 −cos(α+β))
2
+(0 −sin(α+β))
2

cos
2
β −2 cos β cos α + cos
2
α + sin
2
β + 2 sin β sin α + sin
2
α =
= 1 −2 cos(α + β) + cos
2
(α + β) + sin
2
(α + β) ⇒
2 −2 cos αcos β + 2 sinαsin β = 2 −2 cos(α + β) ⇒(1.25).
Iz (1.25) lako slijedi adicioni teorem za funkciju sinus:
sin(α+β) = cos(
π
2
−α−β) = cos(
π
2
−α) cos β+sin(
π
2
−α) sin β = sin αcos β+cos αsin β.
Iz prethodnih formula lako dobijemo
sin xcos y =
1
2
[sin(x + y) + sin(x −y)],
cos xcos y =
1
2
[cos(x + y) + cos(x −y)], (1.26)
sin xsin y =
1
2
[cos(x −y) −cos(x + y)].
Funkcije tg : R¸¦
π
2
+kπ; k ∈ Z¦ →R i ctg : R¸¦kπ; k ∈ Z¦ →R imaju
osnovni period π. To slijedi iz tg (x + π) =
sin(x + π)
cos(x + π)
=
−sin x
−cos x
= tg x i
ctg x =
1
tg x
. Funkcije tg i ctg su neparne.
1.2. FUNKCIJE 27
0
1
Π

2

Π

2
tg
x
y
0
1
Π

2
Π Π

Π

2
ctg
x
y
Periodiˇcke funkcije nisu injekcije, pa zato nemaju inverzne funkcije. Medutim,
njihove restrikcije na dijelove podruˇcja definicije na kojem su strogo mo-
notone, jesu injekcije. Tako definiramo Sin = sin [
[−
π
2
,
π
2
]
, Cos = cos [
[0,π]
,
Tg = tg [
¸−
π
2
,
π
2
)
i Ctg = ctg [
¸0,π)
. Dakle, parovi inverznih funkcija su:
Sin : [−
π
2
,
π
2
] →[−1, 1],
Cos : [0, π] →[−1, 1],
Tg : ¸−
π
2
,
π
2
) →R,
Ctg : ¸0, π) →R,
Sin
−1
= arcsin : [−1, 1] →[−
π
2
,
π
2
],
Cos
−1
= arccos : [−1, 1] →[0, π],
Tg
−1
= arctg : R →¸−
π
2
,
π
2
),
Ctg
−1
= arcctg : R →¸0, π).
0
1
1 1
Π

2
Π

2

Π

2
Sin
arcsin
x
y
0
1
1 1
Π

2
Π

2
Π
Cos
arccos
x
y
28 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
0
1
Π

2

Π

2
Π

2

Π

2
Tg
arctg
x
y
0
1
Π

2
Π

2
Ctg
arcctg
x
y
Naravno, to nisu jedine restrikcije koje su bijekcije. Za svako n ∈ Z
je sin [
[−
π
2
+nπ,
π
2
+nπ]
= Sin
n
: [−
π
2
+ nπ,
π
2
+ nπ] → [−1, 1] bijekcija. Njena
inverzna funkcija Sin
−1
n
: [−1, 1] → [−
π
2
+ nπ,
π
2
+ nπ] moˇze se dobiti kao
Sin
−1
n
(x) = (−1)
n
Sin
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ [−1, 1].
Isto tako je cos [
[nπ,(n+1)π]
= Cos
n
: [nπ, (n + 1)π] → [−1, 1] bijekcija i za
njenu inverznu funkciju Cos
−1
n
: [−1, 1] → [nπ, (n + 1)π] vrijedi Cos
−1
n
(x) =
(−1)
n
(Cos
−1
(x) −
π
2
) + nπ +
π
2
, ∀x ∈ [−1, 1].
Joˇs je jednostavniji sluˇcaj inverznih funkcija restrikcija od tg i ctg . Za
tg [
¸−
π
2
+nπ,
π
2
+nπ)
= Tg
n
vrijedi Tg
−1
n
(x) = Tg
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ R i analogno
za ctg [
¸nπ,(n+1)π)
= Ctg
n
vrijedi Ctg
−1
n
(x) = Ctg
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ R.
Zadatak 1.3. Rijeˇsimo jednadˇzbe sin x = b i cos y = b za b ∈ [−1, 1].
Rjeˇsenje: Za svako n ∈ Z je x
n
= Sin
−1
n
(b) = (−1)
n
Sin
−1
(b) + nπ i
y
n
= Cos
−1
n
(b) = (−1)
n
(Cos
−1
(b) −
π
2
) + nπ +
π
2
.
Zadatak 1.4. Rijeˇsimo nejednadˇzbu a ≤ sin x ≤ b za −1 < a < b < 1.
Rjeˇsenje: Treba uzeti u obzir da su funkcije Sin
−1
n
strogo rastu´ce za par-
ne i strogo padaju´ce za neparne n ∈ Z. Zato za n = 2m, m ∈ Z, imamo
Sin
−1
(a) + 2mπ ≤ x ≤ Sin
−1
(b) + 2mπ, a za n = 2m − 1, m ∈ Z, je
Sin
−1
(b) + (2m−1)π ≤ x ≤ Sin
−1
(a) + (2m−1)π.
1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum,
potpunost
U ovoj toˇcki uvodimo aksiomatiku skupa realnih brojeva koja karakterizira
sva njegova svojstva s obzirom na algebarsku strukturu i uredaj na njemu.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 29
1.3.1 Aksiomi polja R
R je komutativna grupa s obzirom na operaciju zbrajanje + : R R →R.
A 1. Asocijativnost zbrajanja:
∀x, y, z ∈ R, x + (y + z) = (x + y) + z.
A 2. Postoji neutralni element 0 (nula):
∃!0 ∈ R, ∀x ∈ R 0 +x = x + 0 = x.
A 3. Svaki element iz R ima inverz za zbrajanje (suprotni):
∀x ∈ R, ∃!(−x) ∈ R, x + (−x) = (−x) + x = 0.
A 4. Komutativnost zbrajanja:
∀x, y ∈ R, x + y = y + x.
R ¸ ¦0¦ je komutativna grupa s obzirom na mnoˇzenje : R R →R.
A 5. Asocijativnost mnoˇzenja:
∀x, y, z ∈ R, x(yz) = (xy)z.
A 6. Postoji jedinstven neutralni element 1 (jedinica):
∃!1 ∈ R, 1 ,= 0, ∀x ∈ R 1 x = x 1 = x.
A 7. Svaki element iz R ¸ ¦0¦ ima inverz za mnoˇzenje (reciproˇcni):
∀x ∈ R ¸ ¦0¦, ∃!x
−1
=
1
x
∈ R, x
1
x
=
1
x
x = 1.
A 8. Komutativnost zbrajanja:
∀x, y ∈ R, xy = yx.
A 9. distributivnost mnoˇzenja prema zbrajanju:
∀x, y, z ∈ R, x(y + z) = xy + xz.
Uredenu trojku (R, +, ) nazivamo poljem.
30 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Primjer 1.5. Iz aksioma dokaˇzimo neka poznata svojstva operacija zbraja-
nja i mnoˇzenja.
1. 0 je jedinstven neutralni element za zbrajanje i 1 je jedinstven neutralni
broj za mnoˇzenje.
Kada bi postojao broj a ∈ R, a ,= 0 sa svojstvo da ∀x ∈ R a + x =
x+a = x, imali bi a = a+0 = 0, a to je kontradikcija. Analogno, kada
bi postojao broj b ∈ R, b ,= 1 sa svojstvo da ∀x ∈ R bx = xb = x, imali
bi b = b1 = 1.
2. Suprotni i reciproˇcni brojevi su jedinstveni.
Neka je a ∈ R i c ∈ R, c ,= −a njegov suprotni broj, tj. a+c = c+a = 0.
Tada bi vrijedilo −a = −a + 0 = −a + (a + c) = (−a + a) + c =
0 +c = c, ˇsto je kontradikcija. Dokaz jedinstvenosti reciproˇcnog broja
je analogan.
3. Vrijedi ∀x ∈ R, −(−x) = x.
Po definiciji suprotnog elementa je −x+(−(−x)) = (−(−x))+(−x) = 0
i −x+x = x+(−x) = 0. Iz jedinstvenosti elementa s danim svojstvom
za −x, slijedi x = −(−x).
4. Pokaˇzimo da je −0 = 0.
Za svaki x ∈ R vrijedi x + (−0) = x + 0 + (−0) = x + 0 = x i
−0 + x = −0 + 0 + x = 0 + x = x, pa zbog jedinstvenosti nule vrijedi
−0 = 0.
5. Za svako x ∈ R vrijedi x0 = 0x = 0.
Naime, 0x = (0 + 0)x = 0x + 0x = 2 0x. Kad bi bilo 0x ,= 0, onda
bi taj element imao inverz, pa bi slijedilo 1 = 2, a odatle 0 = 1. To se
protivi zahtjevu iz A6.
6. Vrijedi (−1)(−1) = 1.
Imamo (−1)(−1) + (−1) = (−1)(−1) + (−1)1 = (−1)((−1) + 1) =
(−1)0 = 0 i isto tako (−1) + (−1)(−1) = 0. Odatle je (−1)(−1) =
−(−1) = 1.
7. Pokaˇzimo (ab = 0) ⇔((a = 0) ∨ (b = 0)).
Neka vrijedi ab = 0. Ako je a ,= 0 onda a ima reciproˇcni element, pa je
b = 1 b = a
−1
ab = a
−1
0 = 0. Analogno, ako je b ,= 0, onda je a = 0.
Obratna tvrdnja slijedi iz 5.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 31
Na skupu R je zadan linearan (totalan) uredaj ≤.
A 10. Linearnost uredaja:
∀x, y ∈ R, (x ≤ y) ∨ (y ≤ x).
A 11. Antisimetriˇcnost uredaja:
∀x, y ∈ R, ((x ≤ y) ∧ (y ≤ x)) ⇒(x = y).
A 12. Tranzitivnost uredaja:
∀x, y, z ∈ R, ((x ≤ y) ∧ (y ≤ z)) ⇒(x ≤ z).
Uredaj je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇzenja.
A 13. Uskladenost zbrajanja:
(x ≤ y) ⇒(∀z, (x + z ≤ y + z)).
A 14. Uskladenost mnoˇzenja:
((x ≥ 0) ∧ (y ≥ 0)) ⇒(xy ≥ 0).
(R, +, , ≤) je uredeno polje.
Primjer 1.6. Vrijedi monotonost mnoˇzenja:
((x ≤ y) ∧ (z ≥ 0)) ⇒(xz ≤ yz).
Imamo x ≤ y ⇒y −x ≥ 0 ⇒(y −x)z ≥ 0 ⇒yz −xz ≥ 0 ⇒xz ≤ yz.
Primjer 1.7. (Q, +, , ≤) je uredeno polje.
1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost
Definicija 1.10. Kaˇzemo da je S ⊂ R, S ,= ∅, omeden odozgo u R, ako
postoji broj M ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S, x ≤ M. Broj M zovemo gornja
meda ili majoranta skupa S.
Kaˇzemo da je S ⊂ R, S ,= ∅, omeden odozdo u R, ako postoji broj
m ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S, m ≤ x. Broj m zovemo donja meda ili
minoranta skupa S.
Skup S ⊂ R, S ,= ∅, je omeden u R, ako je omeden odozdo i odozgo
u R.
32 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Jasno, ako S ima majorantu, onda on ima beskonaˇcno mnogo majoran-
ti. Naime, svaki ve´ci broj je takoder majoranta. U tom svjetlu ima smisla
slijede´ca definicija.
Definicija 1.11. Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo
omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supremum skupa S i piˇsemo L = sup S.
L = sup S je karakteriziran slijede´cim svojstvima:
(i.) ∀x ∈ S, x ≤ L.
(ii.) ∀a ∈ R, a < L, ∃x ∈ S, a < x.
ˇ
Cesto je praktiˇcno uvjet (ii.) pisati u obliku:
(ii.)

∀ε > 0, ∃x ∈ S, L −ε < x.
Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum, tj. ako je L = sup S ∈ S
onda je L = max S.
Sada smo u mogu´cnosti zadati posljednji aksiom skupa R.
A 15. Aksiom potpunosti:
Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊂ R ima supremum u R.
Uredeno polje koje zadovoljava i A 15. zovemo uredeno potpuno polje.
Dakle (R, +, , ≤) je uredeno potpuno polje.
Teorem 1.6 (Arhimedov aksiom). U skupu R vrijedi tvrdnja:
∀ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∃n ∈ N, na > b.
Dokaz: Pretpostavimo da tvrdnja teorema nije istinita, tj. neka vrijedi:
∃ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∀n ∈ N, na ≤ b.
To znaˇci da je skup A = ¦na; n ∈ N¦ odozgo ograniˇcen skup u R. Sada
po A15. postoji c = sup A, tj. ∀n, na ≤ c i ∀ε >, ∃n ∈ N, c − ε < na.
Sada za ε = a > 0 dobijemo c − a < na, odnosno c < (n + 1)a ∈ A, ˇsto je
kontradikcija s ˇcinjenicom da je c gornja meda od S. Q.E.D.
Zadatak 1.5. Pokaˇzite bez upotrebe A 15. da Arhimedov aksiom vrijedi u
skupu Q.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 33
Rjeˇsenje: Dovoljno je pokazati da ∀k, m ∈ N, ∃n ∈ N, nk > m. U su-
protnom bismo imali k, m ∈ N, ∀n ∈ N, nk ≤ m. Tada za n = m imamo
mk ≤ m ⇒ k = 1. No tada bi vrijedilo ∀n ∈ N, n ≤ m, ˇsto nije istina ve´c
za n = m + 1. Sada za svaki q =
m
k
, q

=
m

k

∈ Q, m, k, m

, k

∈ N, postoji
n ∈ N takav da je nmk

> m

k, odnosno nq > q

.
Zadatak 1.6. Utvrdite da li postoji i ako postoji odredite supremum skupa
S = ¦
n
n+1
; n ∈ N¦.
Rjeˇsenje: Skup S je odozgo ograniˇcen s 1, tj. ∀n ∈ N,
n
n+1
≤ 1. Pokaˇzimo
da je 1 = sup S. Uzmimo bilo koji ε > 0. Trebamo na´ci n ∈ N tako da
vrijedi
1 −ε <
n
n + 1
⇔(1 −ε)(n + 1) < n ⇔−nε + 1 −ε < 0 ⇔1 < (n + 1)ε.
Iz Arhimedovog aksioma slijedi postojanje m ∈ N, mε > 1. Uzmimo sada
n = m−1 i imamo tvrdnju.
Primjer 1.8. Polje Q nije potpuno.
Neka je S = ¦q ∈ Q; 1 < q, q
2
< 2¦. Oˇcito je S odozgo omeden s
2 ∈ Q. Skup S nema maksimalan element. Naime, za bilo koji q ∈ S po
Arhimedovom aksiomu za brojeve 2 − q
2
> 0 i 2q + 1 > 0 postoji n ∈ N
tako da je n(2 −q
2
) > 2q + 1. Tada je n
2
(2 − q
2
) > n(2q + 1) = 2nq + n ≥
2nq + 1 ⇒(q +
1
n
)
2
< 2. Dakle, postoji q

= q +
1
n
∈ S, q

> q.
Pokaˇzimo da vrijedi: a ∈ Q, a > 0, je majoranta od S ⇔ a
2
> 2. Neka
je a ∈ Q, a > 0, majoranta od S. Tada je a
2
,= 2 (

2 ,∈ Q). Kada bi
bilo a
2
< 2, onda bi a bio maksimum od S, a takvog nema. Dakle, mora
biti a
2
> 2. Obratno, ako je 0 < a i a
2
> 2, onda za svaki q ∈ S imamo
q
2
< 2 < a
2
⇒q < a, tj. a je majoranta od S.
Pokaˇzimo da ne postoji najmanja majoranta skupa S u Q. Neka je a
bilo koja majoranta skupa S. Tada po Arhimedovom aksiomu za brojeve
a
2
−2 > 0 i 2a > 0 postoji n ∈ N takav da vrijedi n(a
2
−2) > 2a. Odatle je
2a
n
< a
2
− 2 < a
2
− 2 +
_
1
n
_
2
⇒ 2 <
_
a −
1
n
_
2
. Dakle, postoji majoranta
a

= a −
1
n
∈ Q, a

< a.
Zadatak 1.7. Dokaˇzite da je Q gust u R, tj.
∀ε > 0, ∀x ∈ R, ¸x −ε, x + ε) ∩ Q ,= ∅.
34 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: U suprotnom sluˇcaju bi vrijedilo ∃ε > 0, ∃x ∈ R, ∀q ∈ Q,
(q ≤ x − ǫ) ∨ (x + ε ≤ q). Neka je q
1
≤ x − ǫ i x + ε ≤ q
2
. Uzmimo
n ∈ N tako da vrijedi 2nε > q
2
− q
1
i odredimo α
k
= q
1
+
k
n
(q
2
− q
1
) ∈ Q
(k = 0, 1, . . . , n − 1, n). Neka je 1 ≤ k
0
< n najve´ci od indeksa za koje je
α
k
≤ x − ǫ. Zbog x + ε ≤ α
k
0
+1
vrijedi
q
2
−q
1
n
= α
k
0
+1
− α
k
0
≥ 2ε, ˇsto je
kontradikcija s izborom broja n.
Definicija 1.12. Broj ℓ ∈ R koji je najve´ca minoranta nepraznog odozdo
omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum skupa S i piˇsemo ℓ = inf S.
ℓ = inf S je karakteriziran slijede´cim svojstvima:
(i.) ∀x ∈ S, ℓ ≤ x.
(ii.) ∀a ∈ R, a > ℓ, ∃x ∈ S, x < a.
(ii.)

∀ε > 0, ∃x ∈ S, x < ℓ + ε.
Infimum koji je u skupu nazivamo minimum, tj. ako je ℓ = inf S ∈ S
onda je ℓ = min S.
Teorem 1.7. Neka je S ⊂ R, S ,= ∅, odozdo ograniˇcen skup. Tada postoji
ℓ = inf S ∈ R.
Dokaz: Neka je S

= ¦−x; x ∈ S¦. Skup S je odozdo omeden u R, tj.
postoji m ∈ R tako da vrijedi ∀x ∈ S, m ≤ x. Tada je ∀−x ∈ S

, −x ≤ −m,
tj. skup S

je odozgo omeden u R. Prema A 15. postoji L = sup S

∈ R,
tj. ∀ − x ∈ S

, −x ≤ L i ∀ε > 0, ∃ − x ∈ S

, L − ε < −x. To moˇzemo
napisati i na slijede´ci naˇcin: ∀x ∈ S , −L ≤ x i ∀ε > 0, ∃x ∈ S, x < −L+ε.
To kazuje da je ℓ = −L = inf S, tj. postoji infimum skupa S. Q.E.D.
Zadatak 1.8. Neka je A ⊆ B ⊂ R i B ograniˇcen skup. Tada je sup A ≤
sup B i inf A ≥ inf B.
Rjeˇsenje: Svaka majoranta skupa B ujedno je i majoranta skupa A. Tako
je i sup B majoranta za A. Poˇsto je supremum od A najmanja majoranta
skupa A, to vrijedi sup A ≤ sup B. Analogno, svaka minoranta skupa B
ujedno je i minoranta skupa A, pa je infimum od B minoranta za A. Odatle
za infimum skupa a kao najve´cu minorantu od A vrijedi inf A ≥ inf B.
Aksiom A 15. karakterizira svojstvo potpunosti koje razlikuje polje R od
polja Q. Slijede´ci teorem opisuje to svojstvo na prihvatljiviji naˇcin.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 35
Teorem 1.8. (Cantorov
1
aksiom) Neka za svaki n ∈ N imamo segmente
[a
n
, b
n
] ⊂ R takve da vrijedi [a
n+1
, b
n+1
] ⊂ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Tada postoji
x ∈ R takav da je x ∈ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N.
Dokaz: Oznaˇcimo s A = ¦a
n
; n ∈ N¦ i B = ¦b
n
; n ∈ N¦. Skupovi A
i B su ograniˇceni (odozdo s a
1
i odozgo s b
1
) pa postoje sup A i inf B.
ˇ
Zelimo pokazati da vrijedi [sup A, inf B] ⊆ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Za sve n ∈ N
oˇcigledno vrijedi a
n
≤ b
n
, a
n
≤ a
n+1
i b
n+1
≤ b
n
. Dokaˇzimo da vrijedi
∀n, m ∈ N, a
n
≤ b
m
. Ako je n = m onda je to jasno. Ako je n < m, onda
n < n + 1 < < m − 1 < m povlaˇci a
n
≤ ≤ a
m
≤ b
m
, tj. a
n
≤ b
m
.
analogno vrijedi za m < n. Odatle zakljuˇcujemo ∀n ∈ N je a
n
donja meda
za skup B, dakle, ∀n ∈ N, a
n
≤ inf B. Sada je inf B gornja meda za skup A,
pa vrijedi sup A ≤ inf B. Q.E.D.
Napomena 1.1. Druga mogu´ca aksiomatika polja R se dobije ako aksiom A
15. zamijenimo s Arhimedovim aksiomom (teorem 1.6) Cantorovim aksi-
omom (teorem 1.8).
1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.)
U ovoj toˇcki ´cemo proˇsiriti eksponencijalnu funkciju do skupa R i tako se
uvjeriti da je teorem 1.5. istinit.
Zadatak 1.9. Neka su A, B ⊂ R odozgo ograniˇceni neprazni skupovi. Tada
je skup A + B = ¦x + y ; x ∈ A, y ∈ B¦ odozgo ograniˇcen i vrijedi sup(A+
B) = sup A+ sup B.
Rjeˇsenje: Zbog x ≤ sup A, ∀x ∈ A, i y ≤ sup B, ∀y ∈ B, vrijedi x + y ≤
sup A + sup B, ∀x ∈ A, ∀y ∈ B, tj. sup A + sup B je gornja meda skupa
A+ B.
Neka je ε > 0 odabran po volji. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je
sup A −
ε
2
< x i sup B −
ε
2
< y. Tada je x + y > sup A −
ε
2
+ B −
ε
2
=
sup A + sup B −ε, tj. sup A+ sup B −ε nije gornja meda skupa A + B.
Zadatak 1.10. Neka su A, B ⊂ ¸0, +∞) odozgo ograniˇceni neprazni sku-
povi. Tada je skup AB = ¦xy ; x ∈ A, y ∈ B¦ odozgo ograniˇcen i vrijedi
sup(AB) = sup Asup B.
1
Georg Ferdinand Ludwig Philipp Cantor (Saint Petersburg [Russia], 3. oˇzujak 1845.
- Halle, 6. sijeˇcanj 1918.) njemaˇcki matematiˇcar
36 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: Zbog x ≤ sup A, ∀x ∈ A, i y ≤ sup B, ∀y ∈ B, vrijedi xy ≤
sup Asup B, ∀x ∈ A, ∀y ∈ B, tj. sup Asup B je gornja meda skupa AB.
Neka je 0 < ε <
sup A+sup B
2
odabran po volji i neka je 0 < ε
0
<
sup A+supB
2

_
(sup A+sup B)
2
4
−ε. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je sup A − ε
0
< x i
sup B − ε
0
< y. Tada je xy > (sup A − ε
0
)(sup B − ε
0
) = ε
2
0
− (sup A +
sup B)ε
0
+sup Asup B > sup Asup B−ε. Dakle, sup Asup B−ε nije gornja
meda. Zato ˇsto je ε > 0 odabran po volji, vrijedi sup(AB) = sup Asup B.
Sada eksponencijalnu funkciju proˇsirujemo do funkcije f : R →¸0, +∞).
Za a > 1 i x ∈ R definiramo f(x) = sup¦a
q
; q ∈ Q, q < x¦. Zbog zadatka
1.10. imamo
f(x)f(y) = sup¦a
q
; q ∈ Q, q < x¦ sup¦a
q

; q

∈ Q, q

< y¦ =
= sup¦a
q+q

; q, q

∈ Q, q < x, q

< y¦ =
= sup¦a
q+q

; q, q

∈ Q, q + q

< x + y¦ = f(x + y).
1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost
Ako imamo dva skupa A i B s konaˇcnim brojem elemenata, teorijski je lako
ustanoviti imaju li oni jednak broj elemenata. Naime, provodimo slijede´ci
postupak: uzmimo element skupa A i element skupa B, sparimo ih. Nasta-
vimo li tako sparivati nesparene elemente skupa A s nesparenim elementima
skupa B, nakon konaˇcno koraka do´ci ´cemo do jedne od slijede´cih situacija:
1. Niti u skupu A, niti u skupu B nema nesparenih elemenata.
2. U skupu B nema nesparenih elemenata.
3. U skupu A nema nesparenih elemenata.
U sluˇcaju 1. konstruirali smo obostrano jednoznaˇcno preslikavanje sa skupa
A na skup B (bijekciju) i jasno je da skupovi A i B imaju jednak broj
elemenata. U sluˇcaju 2. konstruirali smo injekciju sa skupa B u skup A i
jasno je da skup A ima viˇse elemenata od skupa B. U sluˇcaju 3. konstruirali
smo injekciju sa skupa A u skup B i jasno je da skup B ima viˇse elemenata
od skupa A. Ovo je motivacija za slijede´cu definiciju i u sluˇcaju kada skupovi
nemaju konaˇcan broj elemenata.
Definicija 1.13. Za skupove A i B kaˇzemo da imaju jednak broj elemenata,
tj. da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A →B.
1.4. EKVIPOTENTNI SKUPOVI, PREBROJIVOST 37
Tada joˇs kaˇzemo da A i B imaju jednak kardinalni broj i piˇsemo k(A) = k(B)
ili A ∼ B.
Ako postoji injekcija f : A →B onda kaˇzemo da A ima manje ili jednako
elemenata od B, tj. k(A) ≤ k(B).
Zadatak 1.11. Pokaˇzite da je ekvipotentnost relacija ekvivalencije, tj. da
vrijedi
(i) A ∼ A,
(ii) (A ∼ B) ⇒(B ∼ A),
(iii) (A ∼ B) ∧ (B ∼ C) ⇒(A ∼ C).
Rjeˇsenje:
(i) Identiteta i
A
: A →A je bijekcija,
(ii) f : A →B bijekcija ⇒(f
−1
: B →A) bijekcija,
(iii) f : A →B ∧ g : B →C bijekcije ⇒g ◦ f : A →C je bijekcija.
Slijede´ci teorem u konkretnim situacijama bitno olakˇsava utvrdivanje ek-
vipotentnosti skupova, a navodimo ga bez dokaza.
Teorem 1.9 (Cantor-Bernstein
1
-Banach
2
). Ako postoje injekcije f : A →B
i g : B →A, onda je A ∼ B, odnosno
((k(A) ≤ k(B)) ∧ (k(B) ≤ k(A))) ⇒(k(A) = k(B)).
Primijetimo da prethodni teorem govori o antisimetriˇcnosti uredaja medu
kardinalnim brojevima.
Definicija 1.14. Kaˇzemo da je beskonaˇcan skup S prebrojiv ako je ekvi-
potentan skupu prirodnih brojeva N. U suprotnom sluˇcaju kaˇzemo da je taj
skup neprebrojiv.
Zadatak 1.12. Pokaˇzite da vrijedi
1. N ∼ 2N.
1
Sergej Natanoviˇc Bernstein (Odessa, 5. oˇzujak 1880. – – Moskva, 26. listopad 1968.)
ukrajinski matematiˇcar
2
Stefan Banach (Krakow, 30. oˇzujak 1892. – Lowow, August 31 kolovoz 1945.) poljski
matematiˇcar
38 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
2. N ∼ 2N + 1.
3. N ∼ Z.
4. ∀a, b, c, d ∈ R, a < b, c < d, je ¸a, b) ∼ ¸c, d) i [a, b] ∼ [c, d].
5. ∀a, b ∈ R, a < b, je [a, b] ∼ ¸a, b).
6. ∀a, b ∈ R, a < b, je R ∼ ¸a, b).
7. N ∼ N N.
Rjeˇsenje:
1. Preslikavanje n →2n, ∀n ∈ N, je bijekcija.
2. Preslikavanje n →2n + 1, ∀n ∈ N, je bijekcija.
3. Preslikavanje f : N → Z definirano s f(2n) = n + 1, f(1) = 0 i
f(2n + 1) = −n, ∀n ∈ N je bijekcija.
4. f : ¸a, b) →¸c, d) definirano s f(x) =
d−c
b−a
(x −a) + c je bijekcija.
5. Identiteta je injekcija s ¸a, b) u [a, b]. Po 4. postoji bijekcija s [a, b] na
bilo koji segment u ¸a, b), npr. na [
3a+b
4
,
a+3b
4
]. Tada je to injekcija s
[a, b] u ¸a, b). Sada po teoremu 1.9 slijedi tvrdnja.
6. Tg
−1
: R →¸a, b) je bijekcija.
7. Konstruiramo preslikavanje f : N N → N
kako je grafiˇcki prikazano na slici desno. Sva-
kom uredenom paru prirodnih brojeva jed-
noznaˇcno je odreden poredak na putanji oz-
naˇcenoj na slici. Funkcija f je definirana for-
mulom:
f((m, n)) =
_
¸
¸
¸
_
¸
¸
¸
_
_
m+n −1
2
_
+ n; m+ n −1 neparan
_
m+n −1
2
_
+m; m+n −1 paran
0 m
n
1 2 3 4
1
2
3
4
Propozicija 1.3. Skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv.
Dokaz: Skup Q = ¦
m
n
; n ∈ N, m ∈ Z, su relativno prosti¦, pa postoji
injekcija sa Q u N N. Nadalje, komponiramo tu injekciju s bijekcijom sa
N N na N iz zadatka 1.12. i dobijemo injekciju s Q u N. S duge strane
identiteta je injekcija s N u Q, pa po teoremu 1.9. imamo Q ∼ N. Q.E.D.
1.4. EKVIPOTENTNI SKUPOVI, PREBROJIVOST 39
Propozicija 1.4. Neprazan podskup prebrojivog skupa je konaˇcan ili prebro-
jiv.
Dokaz: Neka je A ∼ N, f : A → N bijekcija, i B ⊆ A. Ako je B konaˇcan
onda je tvrdnja oˇcita. Ako B nije konaˇcan, onda je identiteta i : B → A,
i(x) = x, ∀x ∈ B, injekcija s B u A. Tada je f ◦ i : B → N injekcija.
Konstruirajmo injekciju g : N →B na slijede´ci naˇcin:
Uzmimo bilo koji b ∈ B i stavimo g(1) = b. Pretpostavimo da smo za
neki n ∈ N definirali g(k) = b
k
∈ B, 1 ≤ k ≤ n, gdje su svi b
1
, . . . , b
n
raz-
liˇciti. Poˇsto skup B nije konaˇcan, to postoji b
n+1
∈ B takav da je b
n+1
,= b
k
,
1 ≤ k ≤ n, pa stavimo g(n+1) = b
n+1
. Takvim postupkom definiramo g(n),
∀n ∈ N, a funkcija g je po konstrukciji injekcija. Po teoremu 1.9. slijedi
B ∼ N. Q.E.D.
Teorem 1.10. Neka su a, b ∈ R, a < b. Segment [a, b] ⊂ R je neprebrojiv
skup.
Dokaz: Kada bi vrijedilo suprotno, tj. da je [a, b] prebrojiv, postojala bi
bijekcija f : N → [a, b] takva da je [a, b] = 1(f) = ¦f(n); n ∈ N¦. Stavimo
a
1
= a, b
1
= b. Ako je f(1) ≤
a
1
+b
1
2
stavimo a
2
=
a
1
+3b
1
4
i b
2
= b
1
, a u
sluˇcaju f(1) ≥
a
1
+b
1
2
stavimo a
2
= a
1
i b
2
=
3a
1
+b
1
4
. U oba sluˇcaja vrijedi
f(1) ,∈ [a
2
, b
2
] i [a
2
, b
2
] ⊂ [a
1
, b
1
]. Na isti naˇcin, zamjenom a
1
↔a
2
i b
1
↔b
2
,
nademo f(2) itd. Na taj naˇcin dobivamo segmente [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N, sa svoj-
stvom [a
n
, b
n
] ⊃ [a
n+1
, b
n+1
] i f(n) ,∈ [a
n+1
, b
n+1
], ∀n ∈ N. Po teoremu 1.8. o
potpunosti skupa R postoji x ∈ [a, b] tako da je x ∈ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Zbog
pretpostavke o bijektivnosti funkcije f : N →[a, b], postoji m ∈ N tako da je
x = f(m). No, po konstrukciji vrijedi f(m) ,∈ [a
m+1
, b
m+1
], ˇsto je kontradik-
cija s izborom toˇcke x. Q.E.D.
Korolar 1.2. Skup realnih brojeva R je neprebrojiv.
Dokaz: Kada bi R bio prebrojiv, tada bi po propoziciji 1.4. i segment
[a, b] ⊂ R bio prebrojiv, a to se kosi s tvrdnjom teorema 1.10. Q.E.D.
40 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Poglavlje 2
Nizovi
2.1 Niz i podniz
Funkciju a : N → S zovemo niz u S. U ovom sluˇcaju odstupamo od
uobiˇcajenog naˇcina oznaˇcavanja funkcijskih vrijednosti, pa za n ∈ N piˇsemo
a(n) = a
n
i nazivamo n-tim ˇclanom niza. Uobiˇcajena oznaka za niz je (a
n
)
n∈N
ili (a
n
)
n
ili samo (a
n
). Kodomena niza moˇze biti bilo koji neprazan skup.
Nas ´ce najviˇse zanimati sluˇcajevi kada je taj skup R, C, ili skup realnih ili
kompleksnih funkcija.
Evo nekoliko primjera nizova:
1. Niz (a
n
)
n
s a
n
=
1
n
, ∀n ∈ N, je niz u R.
2. Niz (a
n
)
n
s a
n
= n +
i
n
, ∀n ∈ N, je niz u C.
3. Niz (a
n
)
n
je niz realnih funkcija, gdje je ∀n ∈ N, a
n
: R → R funkcija
definirana s a
n
(x) = sin nx, ∀x ∈ R.
Kao i kod drugih funkcija, monotonost je vaˇzno svojstvo koje niz moˇze
zadovoljavati. Za to je neophodno da je niz u skupu na kojem je definiran
uredaj.
Definicija 2.1. Neka je (a
n
)
n
u R.
Niz (a
n
)
n
je rastu´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
≤ a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je strogo rastu´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
< a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je padaju´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
≥ a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je strogo padaju´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
> a
n+1
.
41
42 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Pokaˇzimo da je ta definicija, iako se ˇcini slabijom, ekvivalentna s defini-
cijom monotonosti niz kao funkcije. Naime, niza kao funkcija je rastu´ci ako
vrijedi: ∀ n, m ∈ N, (n < m) ⇒ (a
n
≤ a
m
). Jasno je da iz toga slijedi da
je niz rastu´ci u smislu definicije 2.1. Dokaˇzimo da vrijedi obrat. Neka su
n, m ∈ N takvi da je n < m. Tada je n < n + 1 < < m− 1 < m pa iz
definicije 2.1. slijedi a
n
≤ a
n+1
≤ ≤ a
m−1
≤ a
m
, tj. a
n
≤ a
m
.
Definicija 2.2. Za niz b : N →S kaˇzemo da je podniz niza a : N →S, ako
postoji strogo rastu´ci niz p : N →N u N takav da je b = a ◦ p.
U oznakama (b
n
)
n
i (a
n
)
n
za nizove pisali bismo b
n
= b(n) = (a ◦ p)(n) =
a[p(n)] = a
p(n)
= a
pn
. Vaˇzno je uoˇciti da podniz nekog niza dobijemo tako da
izbacimo neke ˇclanove polaznog niza, a preostali ˇclanovi zadrˇzavaju prijaˇsnji
medusobni poredak.
Zadatak 2.1. Neka je (p
n
)
n
strogo rastu´ci niz u N. Tada vrijedi ∀ n ∈ N,
n ≤ p
n
.
Rjeˇsenje: Dokaˇzimo tvrdnju matematiˇckom indukcijom. Jasno je da vrije-
di 1 ≤ p
1
tako da imamo bazu indukcije. Pretpostavimo da za n ∈ N vrijedi
n ≤ p
n
. Tad je p
n+1
> p
n
≥ n, tj. p
n+1
> n, pa mora biti p
n+1
≥ n + 1.
2.2 Limes niza u R
Intuitivno poimanje konvergencije ili teˇzenja ˇclanova niza (a
n
)
n
u R k nekom
broju a ∈ R sastoji se u tome da je ”puno” ˇclanova niza po volji blizu broju a,
a samo ”malen” broj ˇclanova daleko. U situaciji kada radimo s beskonaˇcnim
(prebrojivim) skupom, onda je prihvatljivo pod ”puno” shva´cati beskonaˇcno
mnogo ˇclanova, a pod ”malo” samo konaˇcno njih. U tom smislu fraza ”gotovo
svi ˇclanovi” znaˇci ”svi ˇclanovi osim eventualno njih konaˇcno mnogo”. Dakle,
moˇzemo re´ci da niz (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi broju a ako su gotovo svi ˇclanovi
po volji blizu broju a.
Prethodna definicija se realizira u skupu R tako da blizinu realnih brojeva
mjerimo pomo´cu razdaljinske funkcije d(x, y) = [x −y[. Ako je zadan ε > 0,
onda brojevi x koji su od a udaljeni za manje od ε zadovoljavaju [x−a[ < ε,
tj. oni se nalaze u intervalu ¸a − ε, a + ε). Pojam konvergencije u R ima
slijede´ci oblik:
Definicija 2.3. Niz realnih brojeva (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi k realnom broju
a ∈ R ako svaki otvoreni interval polumjera ε oko toˇcke a sadrˇzi gotovo sve
ˇclanove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N), ((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ < ε)). (2.1)
2.2. LIMES NIZA U R 43
Tada a zovemo graniˇcna vrijednost ili limes niza (a
n
)
n
i piˇsemo a =
lim
n→∞
a
n
ili a = lim
n
a
n
.
a aΕ aΕ
a
5
a
3
a
2
a
4
a
6
a
1

Ako niz ne konvergira onda kaˇzemo da on divergira.
Jedan sluˇcaj divergencije niza moˇzemo podvesti pod pojam konvergencije.
U tu svrhu definiramo okoline od +∞ kao intervale oblika ¸E, +∞), gdje je
E > 0.
Definicija 2.4. Kaˇzemo da niz (a
n
)
n
u R konvergira k +∞ako svaka okolina
od +∞ sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza, tj.
(∀E > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N), ((n > n
ε
) ⇒(a
n
> E)). (2.2)
U tom sluˇcaju govorimo o konvergenciji niza (a
n
)
n
u R = [−∞, +∞] i piˇsemo
lim
n→∞
a
n
= +∞. Analogno moˇzemo definirati lim
n→∞
a
n
= −∞.
Provjeravanje da li definicija 2.3 vrijedi za neki konkretan niz i konkretan
limes sastoji se u tome da se za po volji zadani ε > 0 pronade ili barem dokaˇze
postojanje prirodnog broja n
ε
takvog da svi ˇclanovi s indeksima ve´cim od n
ε
leˇze u intervalu ¸a −ε, a + ε).
Primjer 2.1. Pokaˇzimo da niz (
1
n
)
n
konvergira i lim
n
1
n
= 0.
Uzmimo ε > 0 po volji. Iz Arhimedovog aksioma u teoremu (1.6) slijedi
postojanje m ∈ N tako da vrijedi mε > 1. Sada za n > m vrijedi nε > mε >
1. Dakle n
ε
= m je traˇzeno rjeˇsenje. Naime, ∀ n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒(nε > n
ε
ε > 1) ⇒
_
1
n
< ε
_


¸
¸
¸
1
n
−0
¸
¸
¸
¸
_
< ε.
Teorem 2.1.
1. Konvergentan niz u R ima samo jednu graniˇcnu vrijednost.
2. Konvergentan niz u R je ograniˇcen.
Dokaz: 1. Pretpostavimo da konvergentan niz (a
n
)
n
ima dvije graniˇcne
vrijednosti a, b ∈ R, a ,= b. Tada bi za ε = [a − b[ > 0 zbog (2.1) postojali
n
a
, n
b
∈ N takvi da vrijedi
(n > n
a
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
) i (n > n
b
) ⇒([a
n
−b[ <
ε
2
).
44 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Sada za n
ε
= max¦n
a
, n
b
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a −b[ ≤ [a −a
n
[ +[a
n
−b[ <
ε
2
+
ε
2
= ε = [a −b[),
ˇsto je oˇcita neistina. Dakle, limes mora biti jedinstven.
2. U definiciji (2.1) uzmimo ε = 1, pa postoji n
ε
∈ N tako da (n > n
ε
) ⇒
([a
n
− a[ < 1). Sada za n > n
ε
imamo [a
n
[ ≤ [a
n
−a[ + [a[ ≤ 1 + [a[. Neka
je M = max¦[a
1
[, . . . , [a

[, 1 +[a[¦. Tada vrijedi ∀ n ∈ N, [a
n
[ ≤ M, tj. niz
je ograniˇcen. Q.E.D.
Primjer 2.2. Sama ograniˇcenost nije dovoljna za konvergenciju niza. Niz
definiran s a
n
= (−1)
n
, ∀n ∈ N, je oˇcigledno ograniˇcen, ali niti jedan realan
broj nije mu graniˇcna vrijednost. Naime, za 0 < ε <
1
2
i bilo koji a ∈ R izvan
otvorenog intervala ¸a − ε, a + ε) uvijek se nalazi beskonaˇcno ˇclanova niza.
Dakle, taj interval ne sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza.
Za oˇcekivati je da podnizovi niza nasljeduju dobra svojstva originalnog
niza.
Teorem 2.2. Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i
ima istu graniˇcnu vrijednost kao i niz.
Dokaz: Neka je (a
n
)
n
konvergentan niz u R, a = lim
n
a
n
, i neka je (a
pn
)
n
bilo koji njegov podniz. Uzmimo bilo koji ε > 0. Tada iz a = lim
n
a
n
i (2.1)
postoji n
ε
∈ N takav da (n > n
ε
) ⇒ ([a
n
− a[ < ε). Zbog toga ˇsto je niz
(p
n
)
n
strogo rastu´ci niz u N i zadatka 2.1. imamo ∀n ∈ N, p
n
≥ n. Odatle
slijedi
(∀n ∈ N), (n > n
ε
) ⇒(p
n
> n
ε
) ⇒([a
pn
−a[ < ε),
dakle, a = lim
n
a
pn
. Q.E.D.
Od interesa je na´ci jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergen-
ciju niza.
Teorem 2.3. Svaki ograniˇcen i monoton niz u R je konvergentan.
Dokaz: Neka je niz (a
n
)
n
rastu´ci, tj. ∀n ∈ N, a
n
≤ a
n+1
. Ograniˇcenost
rastu´ceg niza znaˇci ograniˇcenost skupa A = ¦a
n
; n ∈ N¦ odozgo, pa postoji
a = sup A ∈ R. Iz definicije supremuma skupa A imamo:
1. ∀n ∈ N, a
n
≤ a,
2. ∀ε > 0, ∃n
ε
∈ N, a −ε < a

.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 45
Iz 1. i 2. i rasta niza (a
n
)
n
imamo ∀ε > 0, ∃n
ε
∈ N, ∀ n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒(a −ε < a

≤ a
n
≤ a < a + ε) ⇒([a
n
−a[ < ε).
Dakle, lim
n→∞
a
n
= sup¦a
n
; n ∈ N¦. Analogno se za padaju´ci niz pokaˇze
lim
n→∞
a
n
= inf¦a
n
; n ∈ N¦. Q.E.D.
Primjer 2.3. Monotonost nije nuˇzna za konvergenciju niza. Npr. niz
(−1)
n
n
konvergira k 0, a nije monoton.
Na desnoj slici prikazan je odnos
svojstava monotonosti (M) i ogra-
niˇcenosti (O) nizova u odnosu na
konvergentne (K) nizove u R.
O
K
M
2.3 Operacije s konvergentnim nizovima
Za nizove u R kao funkcije s vrijednostima u R moˇzemo definirati sve opera-
cije po toˇckama. U sluˇcaju nizova to znaˇci da je suma (razlika) nizova (a
n
)
n
i (b
n
)
n
niz oblika (a
n
± b
n
)
n
, tj. (a
n
)
n
± (b
n
)
n
= (a
n
± b
n
)
n
. Isto tako je
produkt nizova (a
n
)
n
i (b
n
)
n
niz oblika (a
n
b
n
)
n
, tj. (a
n
)
n
(b
n
)
n
= (a
n
b
n
)
n
.
Specijalno, za λ ∈ R je λ(a
n
)
n
= (λa
n
)
n
, pa je skup nizova vektorski prostor
(algebra). Sada ´cemo prouˇciti kako se limes ponaˇsa kod navedenih operacija
s nizovima.
Teorem 2.4. Neka su (a
n
)
n
i (b
n
)
n
konvergentni nizovi u R. Tada vrijedi:
1. Niz (a
n
±b
n
)
n
je konvergentan i lim
n→∞
(a
n
±b
n
) = lim
n→∞
a
n
± lim
n→∞
b
n
.
2. Niz (a
n
b
n
)
n
je konvergentan i lim
n→∞
(a
n
b
n
) = lim
n→∞
a
n
lim
n→∞
b
n
.
3. Ako je ∀n ∈ N, b
n
,= 0, i lim
n→∞
b
n
,= 0, onda je i niz
_
a
n
b
n
_
n
konvergentan
i lim
n→∞
_
a
n
b
n
_
=
lim
n→∞
a
n
lim
n→∞
b
n
.
4. Niz ([a
n
[)
n
je konvergentan i lim
n→∞
[a
n
[ = [ lim
n→∞
a
n
[.
46 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Dokaz: Neka su lim
n→∞
a
n
= a i lim
n→∞
b
n
= b.
1. Za ε > 0 zbog (2.1) postoje n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−b[ <
ε
2
).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a
n
+ b
n
−(a + b)[ ≤ [a
n
−a[ +[b
n
−b[ < ε).
2. Prije svega, zbog toga ˇsto je konvergentan, niz (a
n
)
n
je ograniˇcen, tj.
postoji M > 0 takav da ∀n ∈ N, [a
n
[ ≤ M. Sada za ε > 0 zbog (2.1) postoje
n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
M +[b[
) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−b[ <
ε
M +[b[
).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a
n
b
n
−ab[ ≤ [a
n
[[b
n
−b[[ +[a
n
−a[[b[ < ε).
3. Pokaˇzimo da vrijedi lim
n→∞
1
b
n
=
1
b
. Za ε =
[b[
2
> 0 imamo n
0
∈ N tako da
∀n ∈ N,
(n > n
0
) ⇒([b
n
−b[ <
[b[
2
) ⇒([b
n
[ ≥
[b[
2
).
Sada za ε > 0 postoji n
1
∈ N tako da ∀n ∈ N vrijedi
(n > n
1
) ⇒([b
n
−b[ <

[b[
2
).
Uzmimo n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦, pa ∀n ∈ N imamo
(n > n
ε
) ⇒(
¸
¸
¸
¸
1
b
n

1
b
¸
¸
¸
¸

[b
n
−b[
[b
n
[[b[
< ε).
Odatle pomo´cu 2. slijedi 3.
4. Tvrdnja slijedi jednostavno pomo´cu nejednakosti (1.11),
(n > n
ε
) ⇒[[a
n
[ −[a[[ ≤ [a
n
−a[ < ε.
Q.E.D.
Korolar 2.1. Neka su lim
n→∞
a
n
= a i lim
n→∞
b
n
= b. Tada je za bilo koje λ, µ ∈ R
niz (λa
n
+ µb
n
)
n
konvergentan i lim
n→∞
(λa
n
+ µb
n
) = λa + µb.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 47
Dokaz: Za bilo koji λ ∈ R uzmimo konstantni niz b
n
= λ, ∀n ∈ N. Tada
iz teorema 2.4 2. slijedi lim
n→∞
λa
n
= λa. Odatle i iz aditivnosti limesa imamo
linearnost. Q.E.D.
Napomena 2.1. Skup svih konvergentnih nizova u R je vektorski prostor (al-
gebra).
Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤. Konvergencija nizova
je u skladu s tim uredajem.
Teorem 2.5 (teorem o sendviˇcu). Neka su (a
n
)
n
i (b
n
)
n
konvergentni nizovi
u R.
1. Ako je ∀ n ∈ N, a
n
≤ b
n
, onda je lim
n→∞
a
n
≤ lim
n→∞
b
n
.
2. Ako je (c
n
)
n
niz za kojeg vrijedi ∀ n ∈ N, a
n
≤ c
n
≤ b
n
i lim
n→∞
a
n
=
lim
n→∞
b
n
= c, onda je (c
n
)
n
konvergentan i lim
n→∞
c
n
= c.
Dokaz: 1. Neka je niz (c
n
)
n
konvergentan i takav da vrijedi ∀n ∈ N, c
n
≥ 0.
Tada je lim
n→∞
c
n
= c ≥ 0. Kada bi bilo c < 0, onda bi u okolini ¸c −
[c[
2
, c +
[c[
2
)
bili gotovo svi ˇclanovi niza, ˇsto nije mogu´ce zbog c +
[c[
2
< 0.
Sada za c
n
= b
n
−a
n
, ∀n ∈ N, i teorema 2.4. 1. slijedi tvrdnja.
2. Za ε > 0 zbog (2.1) postoje n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−c[ < ε) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−c[ < ε).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒(c −ε < a
n
≤ c
n
≤ b
n
< c + ε) ⇒([c
n
−c[ < ε).
Q.E.D.
2.3.1 Primjeri konvergentnih nizova
Propozicija 2.1. Neka je b > 0 realan broj. Tada postoji a > 0 takav da je
b = a
2
, tj. a =

b (surjektivnost kvadratne funkcije).
Dokaz: Pretpostavimo da je b > 1. Neka je niz (x
n
)
n
definiran rekurzijom
x
n
=
1
2
_
x
n−1
+
b
x
n−1
_
, ∀ n ∈ N, (2.3)
48 POGLAVLJE 2. NIZOVI
uz poˇcetnu vrijednost x
0
= b > 1. Dokaˇzimo indukcijom da je niz (x
n
)
n
padaju´ci i odozdo omeden s 1.
Prvo uoˇcimo da iz (2.3) imamo
x
2
n
−b = (x
n
−x
n−1
)
2
, (∀n ∈ N), (2.4)
x
n
−x
n−1
= −
x
2
n−1
−b
2x
n−1
, (∀n ∈ N). (2.5)
Baza indukcije slijedi iz x
1
=
1
2
(b + 1) < b = x
0
i x
1
> 1. Pretpostavimo
da vrijedi 1 < x
k
< x
k−1
, k = 1, . . . , n−1. Sada iz (2.4) imamo x
2
n−1
−b > 0,
a onda iz (2.5) slijedi x
n
−x
n−1
< 0. Iz (2.3) i 0 < (x
n−1
−1)
2
+b−1, ∀n ∈ N,
slijedi x
n
> 1. Dakle, postoji a = lim
n
x
n
. Iz (2.3) imamo a =
1
2
_
a +
b
a
_
,
odakle slijedi b = a
2
.
Za 0 < b < 1 imamo
1
b
> 1, pa postoji c > 1,
1
b
= c
2
. Sada je za a =
1
c
imamo tvrdnju. Q.E.D.
Primjer 2.4. Vrijedi lim
n→∞
n

n = 1.
Za bilo koji ε > 0 po binomnom teoremu imamo:
(1 +ε)
n
= 1 +nε +
n(n −1)
2
ε
2
+ + ε
n
> n
n −1
2
ε
2
.
Uzmimo n
ε
∈ N za koji vrijedi (n
ε
−1)ε
2
> 2. Tada vrijedi
(n > n
ε
) ⇒(1 +ε)
n
> n
n −1
2
ε
2
> n
n
ε
−1
2
ε
2
> n,
odnosno
(n > n
ε
) ⇒1 < n < (1 +ε)
n
.
Zbog strogog rasta funkcije x →
n

x na ¸0, +∞) slijedi
(n > n
ε
) ⇒1 <
n

n < 1+ε.
Primjer 2.5. Za a > 0 vrijedi lim
n→∞
n

a = 1.
U sluˇcaju 1 < a je 1 < a < n za gotovo sve n ∈ N, odakle imamo
1 <
n

a <
n

n za gotovo sve n ∈ N. Sada tvrdnja slijedi iz teorema 2.5. 2.
Ako je a < 1 onda je
1
a
> 1, pa je
lim
n→∞
n

a =
1
lim
n→∞
n
_
1
a
= 1.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 49
Primjer 2.6. Nizovi a
n
=
_
1 +
1
n
_
n
, ∀n ∈ N, i b
n
=
n

k=0
1
k!
, ∀n ∈ N, su
konvergentni i imaju isti limes.
Niz (b
n
)
n
je oˇcigledno strogo rastu´ci. Pokaˇzimo da vrijedi b
n
< 3, ∀n ∈ N.
Vrijedi
b
n+1
= 1+
1
1!
+
_
1
2!
+ +
1
(n + 1)!
_
= 2+
1
2
_
1 +
1
3
+ +
1
(n + 1) 3
_
<
< 2 +
1
2
_
1 +
1
2
+
1
3 2
+ +
1
n 2
_
= 2 +
1
2
(b
n
−1),
tj. imamo rekurziju b
n+1
< 2 +
1
2
(b
n
−1), ∀n ∈ N. Odatle indukcijom slijedi
tvrdnja. Naime, b
1
= 2 < 3, i ∀n ∈ N, b
n
< 3 ⇒ b
n+1
< 2 +
1
2
(b
n
− 1) <
2 +
1
2
(3 −1) = 3. Dakle, niz (b
n
)
n
je konvergentan.
Sada primjenom binomne formule na niz (a
n
)
n
imamo
a
n
=
n

k=0
_
n
k
_
1
n
k
=
n

k=0
n(n −1) (n −k + 1)
k!n
k
=
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n
_

_
1 −
k −1
n
_
<
n

k=0
1
k!
= b
n
.
pa je i niz (a
n
)
n
odozgo ograniˇcen. Zbog 1 −
p
n + 1
≥ 1 −
p
n
, za 0 ≤ p ≤ n,
vrijedi
a
n+1
=
_
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n + 1
_

_
1 −
k −1
n + 1
_
_
+
1
(n + 1)
n+1
> a
n
,
ˇsto kazuje da je i niz (a
n
)
n
konvergentan.
Sada za bilo koji ˇcvrst p ∈ N i svaki n > p imamo
a
n
>
p

k=0
1
k!
_
1 −
1
n
_

_
1 −
k −1
n
_
.
Prethodna nejednakost za n →∞ daje
lim
n→∞
a
n

p

k=0
1
k!
= b
p
, ∀p ∈ N.
Odatle slijedi lim
n→∞
a
n
≥ lim
n→∞
b
n
. Zbog ranije pokazane nejednakosti a
n
< b
n
,
∀n ∈ N, imamo lim
n→∞
a
n
≤ lim
n→∞
b
n
, ˇsto daje lim
n→∞
a
n
= lim
n→∞
b
n
= e ≈
2.71828182.
50 POGLAVLJE 2. NIZOVI
2.3.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.)
U ovoj toˇcki definiramo eksponencijalnu funkciju exp : R → ¸0, +∞) kao
limes niza funkcija.
U tu svrhu za svaki n ∈ N definiramo funkcije f
n
: [0, +∞) → ¸0, +∞)
tako da vrijedi
f
n
(x) =
_
1 +
x
n
_
n
, ∀x ∈ [0, +∞). (2.6)
Definicija 2.5. Kaˇzemo da niz funkcija (f
n
)
n
, gdje su f
n
: I → R, I ⊆ R,
konvergira obiˇcno ili po toˇckama k funkciji f : I →R na intervalu I, ako
niz brojeva (f
n
(x))
n
konvergira k f(x), ∀x ∈ I.
Propozicija 2.2. Niz funkcija (f
n
)
n
, gdje su f
n
: [0, +∞) → ¸0, +∞), n ∈
N, definirane s (2.6), konvergira na skupu [0, +∞). Funkcija f : [0, +∞) →
¸0, +∞), f = lim
n→∞
f
n
, zadovoljava :
1. f(0) = 1,
2. f(1) = e,
3. f(x + y) = f(x)f(y), ∀x, y ∈ [0, +∞).
Dokaz: Uzmimo x ≥ 0 i pokaˇzimo da je niz f
n
(x)
n
strogo rastu´ci i omeden.
Vrijedi
f
n
(x) =
n

k=0
_
n
k
_
x
k
n
k
=
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n
_

_
1 −
k −1
n
_
x
k
<
<
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n + 1
_

_
1 −
k −1
n + 1
_
x
k
+
x
n+1
(n + 1)
n+1
= f
n+1
(x),
pa je (f
n
(x))
n
strogo rastu´ci niz. Neka je m ∈ N takav da je x ≤ m. Tada je
f
n
(x) ≤ f
n
(m), ∀n ∈ N. Za podniz (f
nm
(m))
n
strogo rastu´ceg niza (f
n
(m))
n
imamo f
nm
(m) = f
n
(1)
m
, ∀n ∈ N. Kako iz primjera 2.6. slijedi f
n
(1) ≤ 3,
∀n ∈ N, imamo f
n
(x) ≤ 3
m
, ∀n ∈ N. Odatle slijedi konvergencija niza
(f
n
(x))
n
, ∀x ∈ [0, +∞).
Svojstvo 1. je jasno, a svojstvo 2. slijedi iz primjera 2.6. Za x, y ≥ 0
imamo
_
1 +
x
n
__
1 +
y
n
_
=
_
1 +
x + y
n
+
xy
n
2
_

_
1 +
x + y
n
_
.
Vrijedi
_
1 +
x
n
_
n
_
1 +
y
n
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n
=
_
1 +
x + y
n
+
xy
n
2
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n
=
2.4. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR 51
=
xy
n
2
_
n−1

k=0
_
1 +
x + y
n
+
xy
n
2
_
n−1−k
_
1 +
x + y
n
_
k
_
,
pa zbog prethodne nejednakosti imamo
xy
n
_
1 +
x + y
n
_
n−1

_
1 +
x
n
_
n
_
1 +
y
n
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n

xy
n
_
1 +
x
n
_
n−1
_
1 +
y
n
_
n−1
.
Sada iz prethodne nejednakosti za n →∞ dobijemo
lim
n→∞
_
_
1 +
x
n
_
n
_
1 +
y
n
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n
_
= 0,
odakle slijedi svojstvo 3. Q.E.D.
Sada definiramo funkciju exp : R →¸0, +∞) na slijede´ci naˇcin:
exp(x) =
_
¸
¸
_
¸
¸
_
f(x) ; x ≥ 0,
1
f(−x)
; x < 0.
(2.7)
Pokaˇzimo da vrijedi exp(x + y) = exp(x) exp(y), ∀x, y ∈ R. Ako su x i
y istog predznaka, onda je jednakost jasna. Jedini interesantni sluˇcajevi su
x > 0, y < 0, x + y > 0 i x > 0, y < 0, x + y > 0. U prvom sluˇcaju imamo
f(x) = f(x + y + (−y)) = f(x + y)f(−y), pa je exp(x + y) = f(x + y) =
f(x)
1
f(−y)
= exp(x) exp(y), a drugi ide analogno.
2.4 Limes superior i limes inferior
Lema 2.1. Svaki niz (a
n
)
n
u R ima monoton podniz.
Dokaz: Neka je A
m
= ¦a
n
; n ≥ m¦. Promatramo dva sluˇcaja:
1. ∃m ∈ N tako da skup A
m
nema maksimum.
2. ∀m ∈ N skup A
m
ima maksimum.
1. sluˇcaj: Bez smanjenja op´cenitosti uzmimo da je m = 1, tj. ve´c A
1
nema maksimum. To znaˇci da ∀n ∈ N ∃k ∈ N, k > n i a
k
> a
n
.
Poˇcnimo s n = 1 i medu svim k > 1 takvim da je a
k
> a
1
uzmimo
najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
, tj. a
p
1
> a
1
. Sada promatramo skup A
p
1
. Ovaj
skup isto nema maksimum, jer kada bi ga imao, onda bi i prethodni A
1
imao.
Medu svim k > p
1
takvim da je a
k
> a
p
1
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s
52 POGLAVLJE 2. NIZOVI
p
2
, tj. a
p
2
> a
p
1
, itd. Ovim postupkom dobivamo strogo rastu´ci niz (p
n
)
n
u
N takav da je a
pn
< a
p
n+1
, ∀n ∈ N, tj. podniz (a
pn
)
n
je strogo rastu´ci.
2. sluˇcaj: Neka je b
1
= max A
1
. Medu onim k ∈ N za koje je a
k
= b
1
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
, tj. (j < p
1
) ⇒ (a
j
< a
p
1
). Sada gle-
damo A
p
1
+1
i neka je b
2
= max A
p
1
+1
. Jasno, b
2
≤ b
1
. Medu svim k > p
1
za koje je a
k
= b
2
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
. Jasno je da vrijedi
a
p
2
≤ a
p
1
, itd. Tim postupkom dobijemo strogo rastu´ci niz (p
n
)
n
u N takav
da je a
pn
≥ a
p
n+1
, ∀n ∈ N, tj. podniz (a
pn
)
n
je padaju´ci. Q.E.D.
Korolar 2.2. Za konaˇcno nizova a
(1)
, a
(2)
, . . . , a
(n)
postoji strogo rastu´ci niz
p : N →N takav da su svi podnizovi a
(1)
◦ p, a
(2)
◦ p, . . . , a
(n)
◦ p monotoni.
Dokaz: Iz leme 2.1. postoji strogo rastu´ci niz q
(1)
: N → N takav da je
a
(1)
◦ q
(1)
monoton podniz od a
(1)
. Sada gledamo podnizove a
(1)
◦ q
(1)
, a
(2)

q
(1)
, . . . , a
(n)
◦ q
(1)
od kojih je prvi monoton, a ostali ne moraju bit monoto-
ni. Sada po lem1 2.1. postoji strogo rastu´ci niz q
(2)
: N → N takav da je
a
(2)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
monoton podniz od a
(2)
◦ q
(1)
. Zbog toga ˇsto je podniz mo-
notonog niza i sam monoton, medu podnizovima a
(1)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
, a
(2)
◦ q
(1)

q
(2)
, . . . , a
(n)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
su prva dva monotona, a ostali ne moraju biti. Ovim
postupkom u n koraka dolazimo do podnizova a
(1)
◦ p, a
(2)
◦ p, . . . , a
(n)
◦ p,
gdje je p = q
(1)
◦ q
(2)
◦ ◦ q
(n)
, koji su svi monotoni. Q.E.D.
U teoremu 2.1. i primjeru 2.2. smo vidjeli da je ograniˇcenost niza nuˇzna,
ali ne i dovoljna za konvergenciju toga niza. Slijede´ci teorem govori o tome
ˇsto se ipak moˇze zakljuˇciti iz ograniˇcenosti niza.
Teorem 2.6 (Weierstrass
1
). Ograniˇcen niz u R ima konvergentan podniz.
Dokaz: Pomo´cu leme 2.1. moˇzemo na´ci monoton podniz zadanog niza.
Poˇsto je niz ograniˇcen, onda je i svaki njegov podniz ograniˇcen. Sada za taj
ograniˇcen i monoton podniz iz teorema 2.3. slijedi konvergencija. Q.E.D.
Definicija 2.6. Kaˇzemo da je α ∈ R gomiliˇste niza (a
n
)
n
realnih brojeva,
ako postoji podniz (a
pn
)
n
niza (a
n
)
n
takav da vrijedi lim
n→∞
a
pn
= α.
Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomiliˇste niza (a
n
)
n
ako i samo ako ∀ε > 0
okolina ¸α −ε, α + ε) sadrˇzi beskonaˇcno ˇclanova niza.
Primjer 2.7.
1
Karl Theodor Wilhelm Weierstrass (Ostenfelde, 31. listopad 1815. - Berlin, 19.
veljaˇca 1897.) njemaˇcki matematiˇcar
2.4. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR 53
i. Svaki ograniˇceni niz ima barem jedno gomiliˇste u R.
ii. Svaki konvergentan niz ima toˇcno jedno gomiliˇste, a to je graniˇcna
vrijednost.
iii. Niz iz primjera 2.2. ima toˇcno dva gomiliˇsta jer je (−1)
2n
→ 1 i
(−1)
2n−1
→−1.
iv. Skupovi N i Q su ekvipotentni, tj. postoji bijektivni niz r : N → Q.
Tada je R skup svih gomiliˇsta niza (r
n
)
n
, tj. svaki realan broj je limes
nekog niza racionalnih brojeva.
v. Niz (n)
n
nema niti jedno gomiliˇste u R.
Definicija 2.7. Neka je (a
n
)
n
ograniˇcen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup
svih gomiliˇsta tog niza.
Supremum skupa A zovemo limes superior niza (a
n
)
n
i oznaˇcavamo
s limsup
n→∞
a
n
ili lim
n
a
n
, .
Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (a
n
)
n
i oznaˇcavamo s
liminf
n→∞
a
n
ili lim
n
a
n
, .
Broj L ∈ R je limes superior niza (a
n
)
n
ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je a
n
< L + ε za gotovo sve ˇclanove niza.
2. ∀ε > 0, je L −ε < a
n
za beskonaˇcno ˇclanova niza.
Broj ℓ ∈ R je limes inferior niza (a
n
)
n
ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je ℓ −ε < a
n
za gotovo sve ˇclanove niza.
2. ∀ε > 0, je a
n
< ℓ + ε za beskonaˇcno ˇclanova niza.
Teorem 2.7. Niz (a
n
)
n
u R je konvergentan ako i samo ako je
liminf
n→∞
a
n
= limsup
n→∞
a
n
.
Dokaz: Ako je niz (a
n
)
n
konvergentan, onda je po teoremu 2.2. svaki njegov
podniz ima istu graniˇcnu vrijednost kao i niz, pa je skup svih gomiliˇsta niza
jednoˇclan.
Obratno, ako vrijedi gornja jednakost, onda je skup svih gomiliˇsta jed-
noˇclan i neka je α njegov element. Tada ∀ε > 0, iz definicije limesa inferiora,
gotovo svi ˇclanovi niza su > α−ε, a iz definicije limesa superiora, gotovo svi
ˇclanovi niza su < α + ε, tj. gotovo svi ˇclanovi su u intervalu ¸α − ε, α + ε).
Dakle, α = lim
n→∞
a
n
. Q.E.D.
54 POGLAVLJE 2. NIZOVI
2.5 Cauchyjev niz
Sada navodimo nuˇzan i dovoljan uvjet za konvergenciju realnog niza koji u
sebi ne upotrebljava pojam limesa. Dakle, pomo´cu njega moˇzemo ispitati
konvergenciju niza a da nemamo kandidata za njegov limes.
Definicija 2.8. Kaˇzemo da je niz (a
n
)
n
realnih brojeva Cauchyjev
1
ili fun-
damentalan niz ako
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n, m ∈ N)((n, m > n
ε
) ⇒([a
n
−a
m
[ < ε)). (2.8)
Teorem 2.8. Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev.
Dokaz: Neka je (a
n
)
n
konvergentan niz i a = lim
n
a
n
, tj.
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
)).
Neka je n, m > n
ε
, pa imamo [a
n
− a
m
[ ≤ [a
n
− a[ + [a − a
m
[ <
ε
2
+
ε
2
= ε,
dakle uvjet (2.8) je nuˇzan.
Obratno, neka je (a
n
)
n
Cauchyjev niz. Pokaˇzimo da je taj niz ograniˇcen.
Iz (2.8) za ǫ = 1 imamo n
1
∈ N takav da ∀n, m ∈ N, (n, m > n
1
) ⇒
([a
n
−a
m
[ < 1). Odatle za n > n
1
imamo [a
n
[ ≤ [a
n
−a
n
1
+1
[ +[a
n
1
+1
[. Sada
je M = max¦[a
1
[, . . . , [a
n
1
[, 1 +[a
n
1
+1
[¦ takav da vrijedi [a
n
[ ≤ M, ∀n ∈ N.
Po teoremu 2.6. ograniˇcen (a
n
)
n
niz ima konvergentan podniz (a
pn
)
n
, tj.
postoji a = lim
n
a
pn
. Pokaˇzimo da vrijedi a = lim
n
a
n
. Uzmimo ε > 0 po
volji. Iz konvergencije podniza (a
pn
)
n
imamo n

ε
∈ N takav da
((n > n

ε
) ⇒([a
pn
−a[ <
ε
2
)).
Zato ˇsto je niz (a
n
)
n
Cauchyjev imamo n
′′
ε
∈ N takav da
((n > n
′′
ε
) ⇒([a
n
−a
m
[ <
ε
2
)).
Neka je n
ε
= max¦n

ε
, n
′′
ε
¦ pa za n > n
ε
, zbog p
n
≥ n, slijedi
[a
n
−a[ ≤ [a
n
−a
pn
[ + [a
pn
−a[ <
ε
2
+
ε
2
= ε,
tj. a = lim
n
a
n
. Q.E.D.
Cauchyjevo svojstvo je posebno vaˇzno u op´cenitijim strukturama od sku-
pa R, gdje nismo u mogu´cnosti pomo´cu uredaja definirati pojam potpunosti
skupa, kao u Aksiomu 15. Takav je npr. skup kompleksnih brojeva C o
kojem govorimo u slijede´coj toˇcki. Tada se kaˇze da je skup potpun ako svaki
Cauchyjev niz iz skupa konvergira u tom skupu.
1
Augustin Louis Cauchy (Paris, 21. kolovoz 1789. – Sceaux-Paris, 23. svibanj 1857.)
francuski matematiˇcar
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 55
2.6 Polje C, nizovi u C
2.6.1 Polje kompleksnih brojeva C
Neka je RR Kartezijev produkt skupa R sa samim sobom. RR je skup
svih uredenih parova (a, b) gdje su a, b ∈ R. Sada na R R definiramo
operacije zbrajanja i mnoˇzenja.
Neka je ⊕ : (RR) (RR) →(RR) operacija zbrajanja definiran s
∀(a, b), (c, d) ∈ R R, (a, b) ⊕(c, d) = (a + c, b + d), (2.9)
i neka je ⊙ : (R R) (R R) →(R R) operacija mnoˇzenja definiran s
∀(a, b), (c, d) ∈ R R, (a, b) ⊙(c, d) = (ac −bd, ad + bc). (2.10)
U daljnjem tekstu ´cemo umjesto oznaka ⊕ i ⊙ koristiti iste oznake kao i za
operacije u R, tj. + i , s tim da je uvijek jasno kada su operacije s parovima
realnih brojeva ili sa samim realnim brojevima.
Skup R R snabdjeven operacijom zbrajanja (2.9) i mnoˇzenja (2.10)
zovemo skup kompleksnih brojeva i oznaˇcavamo s C.
Teorem 2.9. Skup kompleksnih brojeva C je polje.
Dokaz: Pokaˇzimo da za skup C i operacije zbrajanja (2.9) i mnoˇzenja (2.10)
vrijede aksiomi A 1. do A 9. Aksiomi A 1. i A 4. slijede direktno iz istih
aksioma za R i definicije operacije zbrajanja. Neutralni element za zbrajanje
je par (0, 0), tj. (0, 0) +(a, b) = (0 +a, 0 +b) = (a +0, b +0) = (a, b). Za bilo
koji par (a, b) suprotni par −(a, b) = (−a, −b). Vrijedi (a, b) + (−a, −b) =
(a + (−a), b + (−b)) = (0, 0) i (−a, −b) + (a, b) = (−a + a, −b + b) = (0, 0).
Asocijativnost i komutativnost mnoˇzenja i distributivnost mnoˇzenja na
zbrajanje slijede direktnim raˇcunom iz asocijativnosti i komutativnost mnoˇzenja
i zbrajanja na R, te distributivnosti mnoˇzenja na zbrajanje u R. Jedinica
ili neutralni element za mnoˇzenje je par (1, 0), tj. za svaki par (a, b) imamo
(a, b)(1, 0) = (a1−b0, a0+b1) = (a, b) i (1, 0)(a, b) = (1a−0b, 1b+0a) = (a, b).
Za svaki (a, b) ,= (0, 0), tj. a
2
+ b
2
,= 0, definiramo
(a, b)
−1
=
_
a
a
2
+ b
2
,
−b
a
2
+ b
2
_
.
Vrijedi (a, b)
_
a
a
2
+ b
2
,
−b
a
2
+ b
2
_
=
_
aa −b(−b)
a
2
+ b
2
,
a(−b) + ba
a
2
+ b
2
_
= (1, 0).
Q.E.D.
56 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Na C moˇzemo definirati uredaj ((a, b) _ (c, d))
def
= (a ≤ c) ∧ (b ≤ d). Taj
uredaj je samo parcijalni uredaj, jer npr. (1, 0) i(0, 1) nisu usporedivi.
Uoˇcimo podskup R

= ¦(x, 0); x ∈ R¦ ⊂ C. Taj skup je zatvoren na ope-
racije zbrajanja i mnoˇzenja, tj. (a, 0)+(b, 0) = (a+b, 0) i (a, 0)(b, 0) = (ab, 0).
U skupu R

vrijede aksiomi A 1. do A 9.
ˇ
Stoviˇse, restrikcija relacija parcijal-
nog uredaja na C daje na R

linearan uredaj koji je u skladu s operacijama
zbrajanja i mnoˇzenja. Tako je R

uredeno potpuno polje, dakle, moˇzemo
ga izjednaˇciti s R. U tom smislu piˇsemo (0, 0) = 0, (1, 0) = 1 i op´cenito
(a, 0) = a.
Kompleksan broj (0, 1) zovemo imaginarna jedinica i oznaˇcavamo ga s
i = (0, 1). Tako za svaki kompleksan broj vrijedi (a, b) = (a, 0)+(b, 0)(0, 1) pa
piˇsemo (a, b) = a + bi. Tako vrijedi i
2
= (0, 1)(0, 1) = (−1, 0 = −(1, 0) = −1
, pa se operacije s kompleksnim brojevima svode na operacije s binomima.
Ako je z = a + bi ∈ C, onda je a = Rez realni dio i b = Imz imaginarni dio
od z.
Za komleksni broj z = a+bi definiramo njegov konjugirani broj z = a−bi.
Realni broj [z[ =

a
2
+ b
2
=

zz zovemo modul kompleksnog broja z.
Vrijedi [Rez[ = [a[ ≤

a
2
+ b
2
= [z[ i [Imz[ = [b[ ≤

a
2
+ b
2
= [z[. Za
z, v ∈ C vrijedi z + v = z + v, zv = zv i [zv[ = [z[[v[. Takoder, za modul
vrijedi nejednakost trokuta
[z + v[ ≤ [z[ +[v[, ∀ z, v ∈ C. (2.11)
Vrijedi
[z + v[
2
= (z + v)(z + v) = [z[
2
+[v[
2
+ zv + zv = [z[
2
+[v[
2
+ 2Re(zv) ≤
≤ [z[
2
+[v[
2
+ 2[Re(zv)[ ≤ [z[
2
+[v[
2
+ 2[zv[ = ([z[ +[v[)
2
.
Odatle zbog rasta funkcije

na R
+
slijedi (2.11).
2.6.2 Eksponencijalna funkcija na C
Definiramo funkciju f : C →C na slijede´ci naˇcin:
f(x + iy) = e
x
(cos y + i sin y), ∀ x, y ∈ R. (2.12)
Za y = 0 dobijemo f(x) = e
x
, ∀ x, y ∈ R, pa je f proˇsirenje eksponencijalne
funkcije s R na C. Pokaˇzimo da to proˇsirenje zadovoljava osnovnu funkcijsku
jednakost koja karakterizira eksponencijalnu funkciju. Za z = x + iy, z

=
x

+ iy

, gdje su x, x

, y, y

∈ R, imamo
f(z)f(z

) = f(x + iy)f(x

+ iy

) = e
x
(cos y + i sin y)e
x

(cos y

+ i sin y

) =
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 57
= e
x+x

[cos y cos y

−sin y sin y

+ i(sin y cos y

+ cos y sin y

)] =
= e
x+x

[cos(y + y

) + i sin(y + y

)] = f(x + x

+ i(y + y

)) = f(z + z

).
Iz (2.12) vidimo da vrijedi f(z) = f(z), ∀z ∈ C. Takoder, ako je f(x+iy) = 0
onda zbog e
x
> 0 iz (2.12) slijedi cos y = sin y = 0, ˇsto je nemogu´ce zbog
(1.24).
Dakle imamo funkciju f : C → C ¸ ¦0¦ koju oznaˇcavamo s f(z) = e
z
,
∀z ∈ C. Sada moˇzemo kompleksnu eksponencijalnu funkciju pisati u obliku
e
x+iy
= e
x
(cos y + i sin y), ∀ x, y ∈ R. (2.13)
Za x = 0 dobije se Eulerova formula
e
iy
= cos y + i sin y, ∀ y ∈ R, (2.14)
iz koje slijedi veza trigonometrijskih funkcija i eksponencijalne funkcije
sin y =
e
iy
−e
−iy
2i
,
cos y =
e
iy
+ e
−iy
2
. (2.15)
Takoder, za svaki z ∈ C moˇzemo definirati
sin z =
e
iz
−e
−iz
2i
, (2.16)
cos iz =
e
iz
+ e
−iz
2
, (2.17)
shz =
e
z
−e
z
2i
, (2.18)
chiz =
e
z
+ e
z
2
. (2.19)
Lako se vidi da vrijedi cos iz = chz, sin iz = ishz.
2.6.3 Nizovi u C, limes niza u C
Neka je (a
n
)
n
niz u C , gdje je a
n
= α
n

n
i, ∀n ∈ N. Tako imamo pridruˇzena
dva realna komponentna niza (α
n
)
n
i (β
n
)
n
.
58 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Definicija 2.9. Niz kompleksnih brojeva (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi ka kompleksnom broju a ∈ C
ako svaki otvoreni krug polumjera ε oko toˇcke a
sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N),
((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ < ε)). (2.20)
0
Re z
Im z
a
Ε
Definicija limesa niza u C je formalno ista kao i u R, te je stoga za oˇcekivati
da vrijede svojstva koja vrijede za konvergentne nizove u R. To se moˇze
dokazati koriste´ci definiciju limesa (2.20). Mi ´cemo to uˇciniti tako ˇsto ´cemo
dokazati da konvergiraju komponentni nizovi (α
n
)
n
i (β
n
)
n
.
Teorem 2.10. Neka je (a
n
)
n
niz u C , gdje je a
n
= α
n

n
i, ∀n ∈ N. Vrijedi
lim
n
a
n
= a = α + βi ako i samo ako je α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
.
Dokaz: Ako je a = lim
n
a
n
i a = α +βi, onda vrijedi [α
n
−α
n
[ ≤ [a
n
−a[ i

n
−β[ ≤ [a
n
−a[, odakle odmah imamo α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
. Obratno,
neka je α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
. Zbog [a
n
−a[ =
_

n
−α
n
[
2
+[β
n
−β[
2
slijedi a = lim
n
a
n
, gdje je a = α + βi. Q.E.D.
Zato ˇsto se operacije s kompleksnim nizovima svode na operacije s realnim
komponentnim nizovima, sada je odmah jasno da i u kompleksnom sluˇcaju
vrijedi teorem 2.4. Za konvergentne nizove (a
n
)
n
, a
n
= α
n
+ β
n
i, ∀n ∈ N i
(b
n
)
n
, b
n
= γ
n
+ δ
n
i, ∀n ∈ N, imamo
lim
n
(a
n
+b
n
) = lim
n
((α
n

n
) + (β
n

n
)i) = lim
n

n

n
) +lim
n

n

n
)i =
= (lim
n
α
n
+ lim
n
β
n
i) + (lim
n
γ
n
+ lim
n
δ
n
i) = lim
n
a
n
+ lim
n
b
n
.
Naravno, i za mnoˇzenje imamo
lim
n
(a
n
b
n
) = lim
n
((α
n
γ
n
−β
n
δ
n
) + (αδ
n
+ β
n
γ)i =
= (lim
n
α
n
lim
n
γ
n
−lim
n
β
n
lim
n
δ
n
) + (lim
n
αlim
n
δ
n
+ lim
n
β
n
lim
n
γ)i) =
= (lim
n
α
n
+ lim
n
β
n
i)(lim
n
γ
n
+ lim
n
δ
n
i) = lim
n
a
n
lim
n
b
n
.
Takoder vrijedi i teorem 2.6. o ograniˇcenom nizu. Ako je kompleksni
niz (a
n
)
n
= (α
n
+ β
n
i)
n
ograniˇcen, onda su ograniˇceni njegovi komponentni
nizovi. Sada pomo´cu korolara 2.2 imamo njihove monotone podnizove s istim
indeksima (α
pn
)
n
i (β
pn
)
n
, pa smo u mogu´cnosti konstruirati konvergentan
podniz (a
pn
)
n
= (α
pn
+ β
pn
i)
n
kompleksnog niza (a
n
)
n
.
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 59
Primjer 2.8. Neka je a ∈ C, [a[ < 1. Tada je lim
n→∞
a
n
= 0.
Zbog [a
n
− 0[ = [a
n
[ − 0 = [a[
n
− 0 bez smanjenja op´cenitosti moˇzemo
uzeti 0 < a < 1. Tada vrijedi a
n+1
< a
n
, ∀n ∈ N, tj. niz (a
n
)
n
je strogo
padaju´ci. Po teoremu 2.3. lim
n→∞
a
n
= α = inf¦a
n
; n ∈ N¦ ≥ 0. Sada iz
∀n ∈ N, α ≤ a
n
, imamo ∀n ∈ N,
α
a
≤ a
n−1
. Iz svojstva infimuma slijedi
α
a
≤ α ⇒α(1 −a) ≤ 0 ⇒α ≤ 0 ⇒α = 0.
60 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Poglavlje 3
Limes funkcije i neprekidnost
funkcije
U ovom poglavlju obradujemo vaˇzne pojmove limesa funkcije i neprekidnosti
funkcije.
ˇ
Zelimo intuitivno promiˇsljanje o tim pojmovima pretvoriti u strogi
matematiˇcki jezik, tako da omogu´cimo egzaktno koriˇstenje tih pojmova na
funkcijama s kojima radimo.
3.1 Limes funkcije
Neka su zadane funkcije a : N → R, a(n) =
1
n
, ∀n ∈ N i f : ¸0, +∞) → R,
f(x) =
1
x
, ∀x ∈ R. Prva funkcija je niz i u prethodnom poglavlju smo
dobro prouˇcili ˇsto znaˇci lim
n→∞
1
n
= 0.
ˇ
Sto se tiˇce funkcije f, priliˇcno je jasno
intuitivno poimanje pojma lim
x→∞
1
x
= 0. Malo je manje jasno kako u vezu
dovesti lim
x→1
1
x
= 1 i analognu priˇcu s nizom. Kod niza nismo u mogu´cnosti
konstruirati proces pribliˇzavanja argumenata n k broju 1, dok kod realnih
brojeva je to mogu´ce. U slijede´coj definiciji dana je veza limesa funkcije i
limesa niza.
Definicija 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f :
I ¸ ¦c¦ →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki c jednak L ako za svaki niz (c
n
)
n
u I vrijedi:
( lim
n→∞
c
n
= c) ⇒( lim
n→∞
f(c
n
) = L).
Tada piˇsemo lim
x→c
f(x) = L.
Iz definicije je vidljivo da je pribliˇzavanje broja x prema c ekvivalentno
pribliˇzavanju svih nizova koji konvergiraju k c. Dakle, u definiciji je potrebno
61
62 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
promatrati sve takve nizove, a ne samo jedan niz ili njih konaˇcno mnogo.
Tada se slike tih nizova po funkciji f moraju pribliˇzavati istom broju L. S
druge strane, nizovi koji konvergiraju k c imaju toˇcke i lijevo i desno od c,
pa je prirodno pretpostaviti da je toˇcka c iz nekog otvorenog intervala koji
je sadrˇzan u domeni funkcije f.
Prethodni pojam je mogu´ce opisati i bez upotrebe nizova. To je sadrˇzaj
tzv Cauchyjeve definicije limesa funkcije u toˇcki, koju dokazujemo u slje-
de´cem teoremu.
Teorem 3.1 (Cauchyjeva definicija limesa). Neka je I ⊆ R otvoren interval,
c ∈ I i f : I ¸ ¦c¦ → R. Limes funkcije f u toˇcki c postoji i lim
x→c
f(x) = L
ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < [x −c[ < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.1)
Dokaz: Neka vrijedi (3.1). Uzmimo bilo koji niz (c
n
)
n
u I ¸ ¦c¦ takav da je
c = lim
n
c
n
, tj.
(∀δ > 0)(∃n
δ
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
δ
) ⇒([c
n
−c[ < δ)). (3.2)
Pokaˇzimo da je tada lim
n
f(c
n
) = L, tj.
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([f(c
n
) −L[ < ε)). (3.3)
Za ε > postoji δ > 0 tako da vrijedi (3.1). Za taj δ postoji n
δ
tako je
ispunjeno (3.2). Uzmimo sada n
ε
= n
δ
i za ∀n ∈ N imamo
(n > n
ε
) ⇒([c
n
−c[ < δ) ⇒([f(c
n
) −L[ < ε),
a to je upravo (3.3).
Obratno, neka je lim
x→c
f(x) = L, tj. vrijedi definicija 3.1. i neka ne vrijedi
(3.1), tj.
(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x
δ
∈ I)((0 < [x
δ
−c[ < δ) ∧([f(x
δ
) −L[ ≥ ε > 0)). (3.4)
Sada za svaki n ∈ N uzmimo δ
n
=
1
n
u 3.4. i dobijemo c
n
= x1
n
. Tako smo
doˇsli do niza (c
n
)
n
u I ¸ ¦c¦ za koji vrijedi [c
n
−c[ <
1
n
i [f(c
n
) −L[ ≥ ε > 0,
dakle, lim
n
c
n
= c, a niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k L (kontradikcija s definici-
jom 3.1.). Dakle, ako je lim
x→c
f(x) = L, onda vrijedi (3.1). Q.E.D.
Napomena 3.1. Cauchyjeva definicija limesa funkcije ima jednostavnu geome-
trijsku interpretaciju koja glasi:
Za svaku okolinu ¸L−ε, L+ε) broja L postoji okolina ¸c −δ, c +δ) broja
c koja se, s izuzetkom toˇcke c, preslikava u okolinu ¸L −ε, L + ε), tj.
f(¸c −δ, c + δ) ¸ ¦c¦) ⊆ ¸L −ε, L + ε).
3.1. LIMES FUNKCIJE 63
Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i mnoˇzenja s funkci-
jama. To je posljedica ˇcinjenice da je limes niza u skladu s tim operacijama
i definicije 3.1.
Teorem 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I ¸ ¦c¦ → R za
koje postoje lim
x→c
f(x) i lim
x→c
g(x). Tada vrijedi:
1. Funkcija f ±g ima limes u c i lim
x→c
(f(x) ±g(x)) = lim
x→c
f(x) ±lim
x→c
g(x).
2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim
x→c
λf(x) = λ lim
x→c
f(x).
3. Funkcija fg ima limes u c i lim
x→c
(f(x)g(x)) = lim
x→c
f(x) lim
x→c
g(x).
4. Ako je g(x) ,= 0, ∀x ∈ I ¸ ¦c¦ i lim
x→c
g(x) ,= 0, funkcija
f
g
ima limes u c
i lim
x→c
f(x)
g(x)
=
lim
x→c
f(x)
lim
x→c
g(x)
.
5. Funkcija [f[ ima limes u c i lim
x→c
[f(x)[ = [ lim
x→c
f(x)[.
Dokaz: Sve tvrdnje slijede iz odgovaraju´cih tvrdnji u teoremu 2.4. za nizove
(f(c
n
))
n
i (g(c
n
))
n
. Q.E.D.
Teorem 3.3 (teorem o sendviˇcu). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i
f, g : I ¸ ¦c¦ →R za koje postoje lim
x→c
f(x) i lim
x→c
g(x).
1. Ako je f(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I ¸ ¦c¦, onda je lim
x→c
f(x) ≤ lim
x→c
g(x).
2. ako je h : I¸¦c¦ →R takva da vrijedi f(x) ≤ h(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I¸¦c¦ i
lim
x→c
f(x) = lim
x→c
g(x) = L, onda funkcija h ima limes u c i lim
x→c
h(x) = L.
Dokaz: Tvrdnje slijede iz odgovaraju´cih tvrdnji u teoremu 2.5. za nizove
(f(c
n
))
n
,(g(c
n
))
n
i (h(c
n
))
n
. Q.E.D.
64 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Primjer 3.1. Pokazati da je lim
x→0
sin x
x
= 1.
Na trigonometrijskoj kruˇznici je vidljivo da je luk
koji odgovara vrijednosti kuta x > 0 u radijanima
ve´ci od tetive toga luka koja je hipotenuza pravo-
kutnog trokuta △ACD ˇcija je jedna kateta duljine
sin α, tj. sin α < α za α > 0. Odatle imamo
nejednakost
sinx
x
< 1, za x > 0. Zbog nepar-
nosti brojnika i nazivnika, ta nejednakost vrijedi
za sve x ,= 0. Sliˇcno, usporedimo li povrˇsinu
kruˇznog isjeˇcka P
OAD
=
1
2
α i povrˇsinu trokuta
P
△OBD
=
1
2
tg α, slijedi α < tg α, tj. cos x <
sinx
x
za 0 < x <
π
4
. Zbog parnosti funkcija s obije
strane nejednakosti isto vrijedi za sve x ,= 0.
Dakle, imamo nejednakosti cos x <
sinx
x
< 1, za
sve 0 < [x[ <
π
4
. Zbog lim
x→0
cos x = 1 i teorema 3.3.
slijedi lim
x→0
sin x
x
= 1.
0
1
Α
D C
B
A
x
y
sin x

x
cos x
Π

2
0
1
x
y
3.1.1 Limes u R
Pojam limesa funkcije moˇzemo proˇsiriti na sluˇcajeve kada argument funkcije
teˇzi k ±∞ ili kada vrijednost funkcije teˇzi k ±∞ ili oboje. Najprirodnije je
to uˇciniti tako da iskoristimo geometrijsku interpretaciju limesa iz napomene
3.1., s tim da prilagodimo pojam okoline novim situacijama. Ve´c smo kod
limesa niza vidjeli da kao okoline toˇcke +∞mogu posluˇziti intervali ¸E, +∞),
gdje je E > 0, sliˇcno, za okoline toˇcke −∞ uzimamo intervale ¸−∞, −E),
gdje je E > 0.
Definicija 3.2.
1. Za funkciju f : ¸a, +∞) →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki +∞ jednak
L ∈ R ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ ¸a, +∞)) ((x > ∆) ⇒([f(x) −L[ < ε).
Tada piˇsemo lim
x→+∞
f(x) = f(+∞) = L.
2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ¸ ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes u toˇcki c jednak +∞ ako vrijedi:
(∀E > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < [x −c[ < δ) ⇒(f(x) > E)).
3.1. LIMES FUNKCIJE 65
Tada piˇsemo lim
x→c
f(x) = +∞.
3. Za funkciju f : ¸−∞, a) →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki −∞ jednak
−∞ ako vrijedi:
(∀E > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ ¸−∞, a)) ((x < −∆) ⇒(f(x) < −E).
Tada piˇsemo lim
x→−∞
f(x) = f(−∞) = −∞.
U sluˇcaju 1. konaˇcnog limesa u beskonaˇcnosti, tj. c = +∞ ili c = −∞,
vrijede svi rezultati u teoremima 3.2 i 3.3. kao i u sluˇcaju kada je c ∈ R.
Posebno, sluˇcaj lim
x→+∞
f(x) = L direktno poop´cava limes niza. Tako i neki
rezultati koji vrijede za nizove imaju svoj analogon u ovom sluˇcaju.
ˇ
Stoviˇse,
i tehnika dokaza je jednaka.
Teorem 3.4. Neka je f : ¸a, +∞) →R rastu´ca funkcija na ¸a, +∞).
Limes od f u +∞ postoji ako i samo ako je f ograniˇcena na ¸a, +∞).
Tada vrijedi lim
x→+∞
f(x) = sup
¸a,+∞)
f.
Dokaz: Neka je f ograniˇcena na ¸a, +∞), tj. postoji L = sup
¸a,+∞)
f.
Tada vrijedi:
(i) ∀x > a, f(x) ≤ L,
(ii) ∀ε > 0, ∃x
ε
> a, L −ε < f(x
ε
).
Odatle za ε > 0 i ∆ = x
ε
, zbog rasta funkcije f, imamo
(x > ∆) ⇒(L −ε < f(x
ε
) ≤ f(x) ≤ L < L + ε) ⇒([f(x) −L[ < ε),
tj. lim
x→+∞
f(x) = L. Q.E.D.
3.1.2 Jednostrani limes u R
Kada bismo u definiciji 3.1. limesa funkcije f u toˇcki c promatrali samo
nizove koji konvergiraju k c s lijeve strane, ili samo rastu´ce nizove u I ¸ ¦c¦,
dobili bismo definiciju limesa slijeva funkcije u toˇcki c. Na isti naˇcin bismo
definirali i limes zdesna funkcije u toˇcki c.
Sada ´cemo dati Cauchyjevu definiciju jednostranog limesa funkcije.
Definicija 3.3.
66 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ¸ ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes slijeva u toˇcki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < c −x < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.5)
Tada piˇsemo lim
xրc
f(x) = lim
x→c−
f(x) = f(c−) = L.
2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ¸ ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes zdesna u toˇcki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < x −c < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.6)
Tada piˇsemo lim
xցc
f(x) = lim
x→c+
f(x) = f(c+) = L.
Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije, dakle,
vrijede teoremi 3.2. i 3.3 ako u njima limes zamijenimo s lijevim ili desnim
limesom.
Primjer 3.2. Funkcija signum (predznak) defini-
rana s
sgn(x) =
_
_
_
x
[x[
x ,= 0,
0 x = 0.
nema limes u nuli, ali ima i lijev i desni limes
u nuli i oni su razliˇciti. Za svaki x < 0 je
sgn(x) = −1, a za x > 0 je sgn(x) = 1. Odatle
zakljuˇcujemo da za svaki niz koji konvergira k
nuli slijeva, pripadni niz funkcijskih vrijednosti
ima limes jednak −1, a za one s desna je jednak
1. To znaˇci da funkcija sgn nema limesa u nu-
li, ali je zato lim
x→0−
sgn(x) = −1 i lim
x→0+
sgn(x) = 1.
0
1
1
x
y
Veza izmedu limesa funkcije i jednostranih limesa funkcije dana je slije-
de´cim teoremom.
Teorem 3.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I ¸ ¦c¦ → R. Za
funkcija f postoji lim
x→c
f(x) ako i samo ako postoje i jednaki su lim
x→c−
f(x) i
lim
x→c+
f(x).
Dokaz: Ako postoji lim
x→c
f(x) = L, onda vrijedi (3.1), pa onda (3.5) i (3.6))
vrijede s istim L. Obratno, ako vrijede (3.5) i (3.6) s istim L, onda za dano
ε > 0 uzmimo minimalnog δ > 0 od onih koji postoje po (3.5) i (3.6). Za taj
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 67
δ > 0 vrijedi implikacija u (3.1). Q.E.D.
Interesantno je slijede´ce svojstvo monotonih funkcija.
Teorem 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija.
U svakoj toˇcki c ∈ I funkcija f ima lijevi i desni limes. Ako f raste, onda je
f(c−) ≤ f(c) ≤ f(c+), a ako pada f(c−) ≥ f(c) ≥ f(c+).
Dokaz: 1. Neka je f rastu´ca na I. Skup S = ¦f(x); x ∈ I, x < c¦ je odozgo
ograniˇcen s f(c), pa postoji d = sup S. Pokaˇzimo da je d = f(c−), tj.
∀ε > 0, ∃δ > 0, ∀x ∈ I, (c −δ < x < c) ⇒([f(x) −d[ < ε).
Poˇsto je d = sup S imamo
a) ∀x ∈ I, (x < c) ⇒(f(x) ≤ d),
b) ∀ε > 0, ∃x
ε
∈ I, x
ε
< c, d −ε < f(x
ε
).
Uzmimo sada δ = c − x
ε
> 0 pa zbog rasta funkcije f imamo: (c − δ < x <
c) ⇒
(x
ε
< x < c) ⇒(d −ε < f(x
ε
) ≤ f(x) ≤ d < d + ε) ⇒([f(x) −d[ < ε).
Analogno se dokazuje postojanje f(c+). Tada je f(c+) = inf¦f(x); x ∈
I, x > c¦. Sluˇcaj kada je f padaju´ca funkcija se dokazuje tako da se pret-
hodni sluˇcaj primijeni na funkciju −f. Q.E.D.
3.2 Neprekidnost funkcije u toˇcki
Intuitivno geometrijsko poimanje pojma neprekid-
nosti funkcije povezano je s ˇcinjenicom da od takve
funkcije oˇcekujemo da joj je graf krivulja povuˇcena
u jednom potezu, tj. nije pokidana. U tom smislu
je za oˇcekivati da je funkcija sgn iz primjera 3.2.
prekidna u toˇcki 0. Dakle, za oˇcekivati je da je pos-
tojanje limesa u toˇcki nuˇzan uvjet da bi funkcija u
toj toˇcki bila neprekidna. Iz grafa funkcije na sli-
ci desno je vidljivo da to nije i dovoljan uvjet. Ta
funkcija ima limes u toˇcki c, ali je toˇcka (c, f(c)) iz-
dvojena, tj. limes nije jednak vrijednosti funkcije.
I to je vrsta prekida, iako uklonjiva.
0
f(c)
c
(f)
x
y
Prethodna razmatranja vode nas na sljede´cu definiciju pojma neprekidnosti
funkcije.
68 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Definicija 3.4. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇcka c ∈ I. Za funkciju
f : I → R kaˇzemo da je neprekidna u toˇcki c ako postoji limes funkcije
f u toˇcki c i lim
x→c
f(x) = f(c). Funkcija je neprekidna na skupu I ako je
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ I.
Teorem 3.7 (Cauchyjeva definicija). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I
i funkcija f : I →R.
Funkcija f je neprekidna u toˇcki c ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)). (3.7)
Dokaz: Slijedi direktno iz definicije 3.4. i teorema 3.1. Q.E.D.
Kako se uvjet (3.7) upotrebljava kod provjere neprekidnosti funkcije u
toˇcki? Uzmemo ε > 0 po volji i trebamo na´ci ili barem dokazati postojanje
δ > 0 tako da vrijedi gornja implikacija. Primijetimo, ako smo za neki ε
0
> 0
naˇsli odgovaraju´ci δ > 0, onda je taj δ dobar i za svaki ε > ε
0
. Obratno, ako
smo za neki ε > 0 naˇsli odgovaraju´ci δ
0
> 0, onda je svaki 0 < δ < δ
0
dobar
i za taj ε.
Cauchyjeva definicija neprekidnosti funkcije
u toˇcki (3.7) ima jasnu skupovnu interpreta-
ciju koja glasi:
Za svaki interval polumjera ε oko slike f(c)
postoji interval polumjera δ oko c koji se u
njega preslikava, tj.
f(¸c −δ, c + δ)) ⊆ ¸f(c) −ε, f(c) + ε).
0
f(c)
· f(c)Ε
V f(c)Ε
c

c∆

c∆
(f)
x
y
Dajemo nekoliko primjera neprekidnih funkcija. Njihovu neprekidnost
dokazujemo upotrebom Cauchyjeve definicije.
Primjer 3.3. Pokaˇzimo da je konstantna funkcija f : R → R, f(x) = d,
∀x ∈ R, neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Jasno je da uvijek vrijedi implika-
cija (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒(0 = [d −d[ < ε)).
Primjer 3.4. Pokaˇzimo da je funkcija f : R →R, f(x) = x, ∀x ∈ R, nepre-
kidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Tada
vrijedi implikacija (∀x ∈ I) (([x − c[ < δ = ε) ⇒ ([x − c[ < ε)), tj. f je
neprekidna u c.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 69
Primjer 3.5. Funkcija f : R → R, f(x) = [x[, ∀x ∈ R, neprekidna je u
svakoj toˇcki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Zbog nejednakosti
1.11 imamo
(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ = ε) ⇒([[x[ −[c[[ ≤ [x −c[ < δ = ε)).
Primjer 3.6. Pokaˇzimo da je funkcija f : R → R, f(x) =
1
x
, ∀x ∈ R,
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R ¸ ¦0¦. Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ =
min¦
[c[
2
,
ε[c[
2
2
¦. Imamo
([x −c[ < δ) ⇒
_
¸
_
¸
_
([x −c[ <
[c[
2
) ⇒(
[c[
2
< [x[) ⇒(
ε[c[
2
2
< ε[x[[c[)
([x −c[ <
ε[c[
2
2
_
¸
_
¸
_

⇒([x −c[ < ε[x[[c[) ⇒
_
[x −c[
[x[[c[
< ε
_


¸
¸
¸
1
x

1
c
¸
¸
¸
¸
< ε
_
.
Primjer 3.7. Pokaˇzimo da je funkcija f : R → R, f(x) = x
2
, ∀x ∈ R,
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = min¦
[c[
2
,

5[c[
¦.
Vrijedi
([x −c[ < δ) ⇒
_
¸
_
¸
_
([x −c[ <
[c[
2
) ⇒([x + c[ <
5[c[
2
) ⇒(

5[c[
<
ε
[x+c[
)
([x −c[ <

5[c[
_
¸
_
¸
_

⇒([x −c[ <
ε
[x + c[
) ⇒([x −c[[x +c[ < ε) ⇒[x
2
−c
2
[ < ε).
Pogledajmo sada nekoliko primjera funkcija koje imaju prekid. Funkcija
f : I → R ima prekid u toˇcki c ∈ I ako nije neprekidna u c. To znaˇci da
moˇzemo na´ci niz (c
n
)
n
u I ⊆ R takav da je lim
n
c
n
= c i da niz (f(c
n
))
n
ne
konvergira k f(c). Negacija Cauchyjeve definicije glasi
(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x ∈ I) (([x −c[ < δ) ∧ ([f(x) −f(c)[ ≥ ε)). (3.8)
Primjer 3.8. Za funkciju sgn definiranu u primjeru 3.2. je jasno da je ne-
prekidna u svim toˇckama osim u toˇcki 0. Funkcija je prekidna u nuli jer ne
postoji limes funkcije u nuli.
Primjer 3.9. Funkcija f : R →R definirana s
f(x) =
_
_
_
1; x ∈ Q,
0; x ,∈ Q.
70 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
je prekidna u svakoj toˇcki. Neka je c ∈ Q i f(c) = 1. Uzmimo niz (c
n
)
n
iz
R ¸ Q koji konvergira k c. Tada je f(c
n
) = 0, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira
k 1. Analogno, za c ,∈ Q i f(c) = 0, uzmimo niz (c
n
)
n
iz Q koji konvergira k
c. Tada je f(c
n
) = 1, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k 0.
Primjer 3.10. Funkcija f : R →R definirana s
f(x) =
_
_
_
x; x ∈ Q,
0; x ,∈ Q.
je prekidna u svakoj toˇcki osim u toˇcki 0, gdje je neprekidna.
Da je f prekidna u svakoj toˇcki c ,= 0 vidi se sliˇcno kao u prethodnom
primjeru. Naime, za c ∈ Q uzmimo niz (c
n
)
n
iz R ¸ Q koji konvergira k c.
Tada je f(c
n
) = 0, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k c. Za c ,∈ Q i f(c) = 0,
uzmimo niz (c
n
)
n
iz Q koji konvergira k c. Tada je f(c
n
) = c
n
, pa niz (f(c
n
))
n
konvergira k c, a ne k 0. Ako je c = 0, onda za niz (c
n
)
n
koji konvergira k 0
i niz (f(c
n
))
n
konvergira k 0.
Iz prethodnih primjera je vidljivo da prekidnost ili neprekidnost u nekoj
toˇcki nema utjecaj na prekidnost ili neprekidnost u ostalim toˇckama.
Ipak, ˇcinjenica da je funkcija neprekidna u nekoj toˇcki ima utjecaj na
ponaˇsanje funkcije u okolini te toˇcke. O tome se radi u slijede´cim lemama.
Lema 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R
neprekidna u c. Tada je f lokalno ograniˇcene oko c, tj. ∃η > 0 i ∃M > 0
tako da je ∀x ∈ I, ([x −c[ < η) ⇒([f(x)[ < M).
Dokaz: Iz Cauchyjeve definicije za ε = 1 postoji δ > 0 takav da vrijedi
(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x)[ ≤ [f(x) −f(c)[ +[f(c)[ < 1 +[f(c)[)).
Dakle, tvrdnja vrijedi za η = δ i M = 1 +[f(c)[. Q.E.D.
Lema 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R
neprekidna u c. Ako je f(c) ,= 0 onda funkcija lokalno oko c ˇcuva predznak,
tj. postoji δ > 0 tako da
U sluˇcaju (f(c) > 0) vrijedi ([x −c[ < δ) ⇒(f(x) >
1
2
f(c) > 0),
a u sluˇcaju (f(c) < 0) vrijedi ([x −c[ < δ) ⇒(f(x) <
1
2
f(c) < 0).
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 71
Dokaz: U sluˇcaju f(c) > 0 uzmimo ε =
1
2
f(c) > 0 pa iz (3.7) dobijemo
δ > 0 takav da ∀x ∈ I,
([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ <
1
2
f(c)) ⇒
⇒(−
1
2
f(c) < f(x) −f(c) <
1
2
f(c)) ⇒(f(x) >
1
2
f(c)).
U sluˇcaju f(c) < 0 uzimamo ε = −
1
2
f(c) > 0 i postupamo analogno. Q.E.D.
3.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama
Neprekidnost je uskladena sa uobiˇcajenim operacijama s realnim funkcijama.
To je posljedica ˇcinjenice da je limes funkcije u skladu s tim operacijama.
Stoga bez dokaza navodimo slijede´ci teorem.
Teorem 3.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i neka su funkcije
f, g : I →R neprekidne u c. Tada vrijedi:
1. Za svaki λ, µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.
2. Funkcija fg je neprekidna u c.
3. Ako je g(x) ,= 0, ∀x ∈ I, onda je funkcija
f
g
neprekidna u c.
Korolar 3.1. Za svaki n ∈ N je funkcija f : R → R, f(x) = x
n
, ∀x ∈ R
neprekidna na R.
Korolar 3.2. Svaki polinom je neprekidna funkcija na R.
Dokaz: Polinom P(x) = a
0
+ a
1
x + + a
n
x
n
je linearna kombinacija po-
tencija, pa je neprekidan po teoremu 3.81. Q.E.D.
Korolar 3.3. Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom podruˇcju
definicije.
Dokaz: Racionalna funkcija f(x) =
P(x)
Q(x)
je kvocijent neprekidnih funkcija,
pa je neprekidna po teoremu 3.83. Q.E.D.
Slijede´ci rezultat se odnosi na uskladenost neprekidnosti i operacije kom-
pozicije funkcija.
72 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Teorem 3.9. Neka su I, J ⊆ R otvoreni intervali, f : I → R, g : J → R
funkcije za koje vrijedi f(I) ⊆ J, tj. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I →
R. Ako je funkcija f neprekidna u toˇcki c ∈ I i funkcija g neprekidna u
d = f(c) ∈ J, onda je g ◦ f neprekidna u c.
Dokaz: Da bismo dokazali neprekidnost funkcije g ◦ f po Cauchyjevoj de-
finiciji, uzmimo ε > 0 po volji. Po pretpostavci o neprekidnosti funkcije g u
toˇcki d za svaki ε > 0 postoji η > 0 tako da vrijedi
(∀ y ∈ J) (([y −d[ < η) ⇒([g(y) −g(d)[ < ε)).
Isto tako, iz pretpostavke o neprekidnosti funkcije f u toˇcki c za svaki η > 0
postoji δ > 0 tako da vrijedi
(∀ x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < η)).
Sada imamo
(∀ x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < η) ⇒([g(f(x)) −g(f(c))[ < ε)),
dakle, g ◦ f je neprekidna u c. Q.E.D.
3.2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R
Eksponencijalnu funkciju exp : R → ¸0, +∞) definirali smo u (2.7) pomo´cu
rastu´ce funkcije f : [0, +∞) → ¸0, +∞) koja je limes niza funkcija (f
n
)
n
iz
(2.6).
Teorem 3.10. Funkcija exp : R →¸0, +∞) je neprekidna na R.
Dokaz: Za x, c ≥ 0 vrijedi
f
n
(x)−f
n
(c) =
_
1 +
x
n
_
n

_
1 +
c
n
_
n
=
x −c
n
_
n−1

k=0
_
1 +
x
n
_
n−1−k
_
1 +
c
n
_
k
_
,
a odatle imamo
[f
n
(x) −f
n
(c)[ ≤ [x −c[
_
1 +
max¦x, c¦
n
_
n−1
= [x −c[
f
n
(max¦x, c¦)
_
1 +
max¡x,c¦
n
_.
Za n →+∞ dobivamo nejednakost
[f(x) −f(c)[ ≤ [x −c[f(max¦x, c¦).
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 73
Uzmimo sada ε > 0 po volji i neka je δ = min¦
c
2
,
ε
f(
3c
2
)
¦, pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒
_
_
_
([x −c[ <
c
2
) ⇒(x <
3c
2
) ⇒(f(max¦x, c¦) < f(
3c
2
))
([x −c[ <
ε
f(
3c
2
)
_
_
_

⇒([f(x) −f(c)[ ≤ [x −c[f(
3c
2
) < ε),
pa je exp neprekidna na ¸0, +∞). Nadalje, funkcija f(−x) je kompozicija
neprekidnih funkcija, pa je onda i funkcija
1
f(−x)
neprekidna na ¸−∞, 0), tj.
exp je neprekidna na ¸−∞, 0).
Za funkciju exp vrijedi lim
x→0+
exp(x) = lim
x→0+
f(x) = 1 i
lim
x→0−
exp(x) = lim
x→0−
1
f(−x)
=
1
lim
x→0−
f(−x)
=
1
lim
x→0+
f(x)
= 1, tj. lim
x→0
exp(x) =
exp(0), ˇsto pokazuje neprekidnost u 0. Q.E.D.
Korolar 3.4. Hiperbolne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju defini-
cije.
Dokaz: Funkcije sh i ch su linearne kombinacije funkcije exp i njene kom-
pozicije s funkcijom x → −x, pa su neprekidne po teoremu 3.8.1. Funkcije
th i cth su neprekidne kao kvocijenti od sh i ch po teoremu 3.8.3. Q.E.D.
3.2.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija
Teorem 3.11. Funkcija sin : R →[−1, 1] je neprekidna na R.
Dokaz: U primjeru 3.1. koristili smo nejednakost [ sinx[ ≤ [x[, [x[ <
π
2
.
Sada za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒([ sin x−sin c[ = 2[ sin(
x −c
2
)[[ cos(
x + c
2
)[ ≤ 2
[x −c[
2
< δ = ε),
dakle, sin je neprekidna u c. Q.E.D.
Korolar 3.5. Trigonometrijske funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju
definicije.
Dokaz: Vrijedi cos x = sin(x+
π
2
), pa je cos kompozicija neprekidnih funkcija
te je neprekidna po teoremu 3.9. Funkcije tg i ctg su kvocijenti neprekidnih
funkcija pa su neprekidne po teoremu 3.83. Q.E.D.
74 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
3.2.4 Neprekidnost funkcije na segmentu
Neka je funkcija f : [a, b] →R, gdje je [a, b] ⊂ R segment. Za toˇcke c ∈ ¸a, b)
je jasno ˇsto znaˇci neprekidnost te funkcije u c, jer smo pojam neprekidnosti
definirali za toˇcke koje leˇze u nekom otvorenom intervalu sadrˇzanom u domeni
funkcije. Da bismo definirali neprekidnost i u rubnim toˇckama segmenta [a, b]
posluˇzimo se slijede´com definicijom.
Definicija 3.5. Neka je [a, b] ⊆ R i funkcija f : [a, b] → R razliˇcita od
konstantne funkcije. Kaˇzemo da je funkcija f neprekidna na [a, b] ako postoji
otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I →R takva da vrijedi:
1. [a, b] ⊂ I,
2. g(x) = f(x), ∀x ∈ [a, b] i
3. g je neprekidna na I.
Analogno definiramo neprekidnost na skupovima oblika [a, b) i ¸a, b].
Iako se ˇcini da zahtjev za neprekidnoˇs´cu funkcije na segmentu nije bitno
razliˇcit od zahtjeva za neprekidnoˇs´cu na otvorenom intervali, slijede´ci vaˇzni
teorem to opovrgava.
Teorem 3.12 (Bolzano-Weierstrass). Neka je funkcija f : [a, b] →R nepre-
kidna na segmentu [a, b] ⊆ R. Tada je f([a, b]) = [m, M] takoder segment.
Dokaz: Tvrdnja teorema moˇze se razdvojiti na tri dijela:
1. f je ograniˇcena na [a, b], tj. postoje m = inf
[a,b]
f i M = sup
[a,b]
f.
2. Funkcija f postiˇze svoj minimum i maksimum na [a, b], tj. postoje
x
m
, x
M
∈ [a, b], f(x
m
) = m i f(x
M
) = M.
3. Za svaki C ∈ ¸m, M) postoji c ∈ [a, b] tako da je C = f(c).
Dokaz tvrdnje 1.: Kada bi funkcija f bila neograniˇcena odozgo, za svaki
n ∈ N bi postojao x
n
∈ [a, b] takav da vrijedi f(x
n
) > n. Niz (x
n
)
n
je u [a, b]
pa je ograniˇcen. Po teoremu 2.6. postoji njegov konvergentan podniz (x
pn
)
n
i
neka je lim
n
x
pn
= c. Uskladenost limesa niza i uredaja na R povlaˇci c ∈ [a, b].
Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi lim
n
f(x
pn
) = f(c), tj. niz (x
pn
)
n
je
konvergentan, pa je prema teoremu 2.1. ograniˇcen. To je kontradikcija s
izborom niza, tj. s f(x
pn
) > p
n
≥ n, ∀n ∈ N. Dakle, funkcija f je odozgo
omedena. Omedenost odozdo funkcije f se dokazuje tako da se prethodni
dokaz primjeni na funkciju −f.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 75
Dokaz tvrdnje 2.: Ako je M ∈ 1(f) onda je M = max
[a,b]
f. Pretpostavimo
da M ,∈ 1(f). Poˇsto je M = sup
[a,b]
f, onda postoji niz (a
n
)
n
u 1(f) takav
da je M = lim
n
a
n
. Zbog a
n
= f(x
n
), ∀n ∈ N, imamo niz (x
n
)
n
u [a, b]
koji je ograniˇcen. Tada postoji njegov podniz (x
pn
)
n
koji je konvergentan,
tj. lim
n
x
pn
= c ∈ [a, b]. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi lim
n
a
pn
=
lim
n
f(x
pn
) = f(c). No, podniz konvergentnog niza ima isti limes kao i niz,
tj. M = f(c) ∈ 1(f) (kontradikcija). Analogno se dokazuje da je m ∈ 1(f).
Dokaz tvrdnje 3.: Neka je C ∈ ¸m, M) bilo koji broj. Zbog odredenosti pret-
postavimo da je x
m
< x
M
. Oznaˇcimo A = ¦x ∈ [x
m
, x
M
]; f(x) < C¦. Zbog
f(x
m
) < C je x
m
∈ A, pa je A ,= ∅. Neka je c = sup A. Uzmimo niz (c
n
)
n
u
A takav da je c = lim
n
c
n
. Zbog f(c
n
) < C i neprekidnosti funkcije f vrijedi
f(c) = lim
n
f(c
n
) ≤ C. Za svaki y ∈ [a, b], y > c, vrijedi C ≤ f(y). Zbog
C < f(x
M
) je c < x
M
, pa je ¸c, b) , = ∅. Uzmimo niz (y
n
)
n
u ¸c, b) takav da je
c = lim
n
y
n
. Tada vrijedi f(c) = lim
n
f(y
n
) ≥ C. Dakle, C = f(c). Q.E.D.
Pokaˇzimo neke jednostavne primjene prethodnog teorema.
Korolar 3.6. Za bilo koji n ∈ N je funkcija f : [0, +∞) → [0, +∞) defini-
rana s f(x) = x
n
surjekcija.
Dokaz: Za bilo koje prirodne brojeve n, m > 1 vrijedi m < m
n
, pa je m <
f(m). Neka je C > 0 bilo koji broj. Tada po Arhimedovom aksiomu (teorem
1.6.) postoji m ∈ N takav da je f(0) = 0 < C < m < f(m). Zbog neprekid-
nosti funkcije f na segmentu [0, m] po teoremu 3.12. je [0, f(m)] ⊆ 1(f), pa
je i C ∈ 1(f). Dakle, 1(f) = [0, +∞). Q.E.D.
U dokazima surjektivnosti logaritamske, hiperbolnih i area funkcija ko-
ristili smo pretpostavku da je eksponencijalna funkcija surjekcija. Sada smo
u stanju to dokazati.
Korolar 3.7. Funkcija exp : R →¸0, +∞) je surjekcija.
Dokaz: Pokaˇzimo najprije n < 2
n
, ∀n ∈ N. To je istina za n = 1, tj. 1 < 2
1
.
Neka je sada n < 2
n
. Tada vrijedi n + 1 < 2
n
+ 1 < 2
n
+ 2
n
= 2 2
n
= 2
n+1
.
Zbog strogog rasta potencija na R
+
imamo n < 2
n
< e
n
= exp(n), ∀n ∈ N.
Sada uzmimo bilo koji C > 1. Tada postoji n ∈ N takav da vrijedi
exp(0) = 1 < C < n < exp(n). Zbog neprekidnosti funkcije exp na segmentu
[0, n] je po teoremu 3.12. [exp(0), exp(n)] ⊆ 1(exp), pa je i C ∈ 1(exp),
tj. [1, +∞) ⊆ 1(exp). Zbog exp(−x) =
1
exp(x)
, ∀x ∈ [0, +∞) vrijedi
¸0, 1] ⊆ 1(exp). Q.E.D.
76 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Iako je iz geometrijske definicije funkcije sinus moˇzda jasno da je njena
slika segment [−1, 1], ta se ˇcinjenica egzaktno dokazuje na sliˇcan naˇcin kao u
prethodnom korolaru.
Korolar 3.8. Funkcija sin : R →[−1, 1] je surjekcija.
Dokaz: Funkcija sin je neprekidna na segmentu [−
π
2
,
π
2
] pa je po teoremu
3.12. [sin(−
π
2
), sin(
π
2
)] = [−1, 1] ⊆ 1(sin). Obratna inkluzija slijedi iz ge-
ometrijske definicije funkcije sin. Q.E.D.
3.3 Neprekidnost i monotonost, neprekidnost
inverzne funkcije
Uvjet monotonosti i uvjet neprekidnosti funkcije na nekom skupu su raz-
liˇcitog tipa. Monotonost je definirana pomo´cu uredaja na skupu R, dok je
za neprekidnost dovoljno imati pojam okoline toˇcaka skupa, odnosno pojam
konvergencije nizova. Ipak, ta dva pojma primijenjena na funkciju ˇcesto da-
ju isti rezultat. Zapravo, pokazat ´cemo da svaki od tih pojmova , uz jedan
dodatni uvjet na funkciju, povlaˇci onaj drugi. U slijede´cim teoremima inter-
val nije nuˇzno konaˇcan skup. Svojstvo intervala koje istiˇcemo je da za svake
svoje dvije toˇcke sadrˇzi i sve toˇcke izmedu njih.
Teorem 3.13. Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I →R monotona
na I i I

= f(I) otvoren interval. Tada je f neprekidna funkcija na I.
Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da f raste na I. Uzmimo bilo koju toˇcku
c ∈ I i pokaˇzimo da je f neprekidna u c. Neka je ¸a, b) ⊆ I konaˇcan interval
takav da je c ∈ ¸a, b). Neka su
M
1
= f
_
c + b
2
_
−f(c), M
2
= f(c) −f
_
a + c
2
_
.
Zbog rasta funkcije f vrijedi M
1
≥ 0 i M
2
≥ 0.
U sluˇcaju M
1
= 0 i M
2
= 0 funkcija f je konstantna na segmentu
_
a+c
2
,
c+b
2
¸
, pa je onda neprekidna u toˇcki c. Sluˇcajevi M
1
= 0 i M
2
> 0
ili M
1
> 0 i M
2
= 0 su kombinacija prethodnog sluˇcaja i sluˇcaja M
1
> 0 i
M
2
> 0, koji sada dokazujemo.
Provjerimo Cauchyjevu definiciju neprekidnosti (3.7). Uzmimo bilo koji
0 < ε < min¦M
1
, M
2
¦. Vrijedi ε < M
1
= f
_
c + b
2
_
− f(c), odnosno,
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 77
f(c) < f(c) +
ε
2
< f(c) +ε < f
_
c + b
2
_
. Zbog toga ˇsto je I

= f(I) interval,
to postoji δ

∈ R tako da vrijedi f(c) +
ε
2
= f(c + δ

). Zbog rasta funkcije f
mora biti δ

> 0.
Analogno, zbog ε < M
2
= f(c) − f
_
a + c
2
_
, odnosno, f
_
c + b
2
_
<
f(c)−ε < f(c)−
ε
2
< f(c), imamo δ
′′
∈ R takav da vrijedi f(c)−
ε
2
= f(c+δ
′′
).
Zbog rasta funkcije f je δ
′′
< 0. Uzmimo δ = min¦δ

, −δ
′′
¦. Imamo
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f(c) ≤ f(x) ≤ f(c + δ) ≤ f(c + δ

) = f(c) +
ε
2
) ⇒
⇒(−
ε
2
≤ f(x) −f(c) ≤
ε
2
) ⇒([f(x) −f(c)[ ≤
ε
2
< ε).
Isto tako
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(c) ≥ f(x) ≥ f(c −δ) ≥ f(c + δ
′′
) = f(c) −
ε
2
) ⇒
⇒(
ε
2
≥ f(x) −f(c) ≥ −
ε
2
) ⇒([f(x) −f(c)[ ≤
ε
2
< ε).
Dakle, vrijedi (3.7), pa je f neprekidna u c. Zbog toga ˇsto je c ∈ I izabran
po volji, f je neprekidna na I. Q.E.D.
Primjena prethodnog teorema u dokazivanju neprekidnosti konkretnih
funkcija je oteˇzana ˇcinjenicom da je ˇcesto vrlo teˇsko dokazati da je neki skup
slika funkcije. Mi smo ve´c dokazali neprekidnost nekih osnovnih funkcija,
pa nas interesira dokazivanje neprekidnosti njihovih inverznih funkcija. U tu
svrhu je koristan slijede´ci rezultat.
Teorem 3.14. Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I → R i I

=
f(I).
1. Ako je f strogo monotona i neprekidna funkcija na I, onda je I

otvoren
interval i f
−1
: I

→I neprekidna funkcija na I

.
2. Ako je f neprekidna bijekcija sa I na I

, onda je f strogo monotona
funkcija na I i f
−1
: I

→I neprekidna funkcija na I

.
Dokaz: 1. Neka je f strogo rastu´ca na I. Neka je −∞ ≤ a

= inf I

i
sup I

= b

≤ +∞. Pokaˇzimo da vrijedi a

,∈ I

. Kada bi vrijedilo a

∈ I

=
f(I) postojao bi a ∈ I, a

= f(a). Poˇsto je I otvoren interval, to postoji
a
1
∈ I, a
1
< a. Tada je f(a
1
) < f(a) = a

ˇsto je kontradikcija s definicijom
infimuma. Analogno se dokazuje b

,∈ I

.
78 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Neka je z

∈ ¸a

, b

) bilo koji element. Tada z

nije niti minoranta niti
majoranta skupa I

. Dakle, postoje x

, y

∈ I

takvi da vrijedi x

< z

< y

.
Neka je x = f
−1
(x

) i y = f
−1
(y

). Zbog strogog rasta funkcije f, a onda i
f
−1
, imamo x < y. Zbog [x, y] ⊂ I je f neprekidna na [x, y], pa po teoremu
3.12. vrijedi f([x, y]) = [x

, y

] ∋ z

, tj. z

∈ I

. Dakle I

= ¸a

, b

).
Neprekidnost od f
−1
slijedi iz teorema 3.13.
2. Funkcija f : I → I

je neprekidna bijekcija pa postoji f
−1
: I

→ I.
Pokaˇzimo da je f strogo monotona na I. Kada f ne bi bila strogo mono-
tona na I, postojale bi toˇcke x
1
, x
2
, x
3
∈ I takve da je x
1
< x
2
< x
3
i
(f(x
1
) < f(x
2
))∧(f(x
2
) > f(x
3
)) ili (f(x
1
) > f(x
2
))∧(f(x
2
) < f(x
3
)). U pr-
vom sluˇcaju postoji C tako da je (f(x
1
) < C < f(x
2
))∧(f(x
3
) < C < f(x
2
)).
Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentima [x
1
, x
2
] i [x
2
, x
3
] prema teoremu
3.12. postoje c

∈ ¸x
1
, x
2
) i c
′′
∈ ¸x
2
, x
3
) takvi da je C = f(c

) i C = f(c
′′
).
To je kontradikcija s pretpostavkom o bijektivnosti funkcije f. Analogno se
dobije kontradikcija i u drugom sluˇcaju. Dakle, f je strogo monotona funk-
cija na I. Sada iz 1. slijedi neprekidnost od f
−1
. Q.E.D.
3.3.1 Neprekidnost korijena, logaritamske, area i arcus
funkcija
Primijenimo rezultate prethodne toˇcke za dokazivanje neprekidnosti inverz-
nih funkcija.
Neparne potencija su neprekidne i strogo rastu´ce bijekcije s otvorenog
(beskonaˇcnog) intervala R na R, pa su korijeni neparnih potencija neprekidne
funkcije po teoremu 3.14.
Parna potencija nije bijekcija, pa gledamo njenu
restrikciju f : [0, +∞) → [0, +∞) koja je nepre-
kidna i strogo rastu´ca bijekcija, pa postoji inverz-
na funkcija f
−1
: [0, +∞) → [0, +∞). f ne is-
punjava pretpostavke teorema 3.14. jer joj dome-
na nije otvoren interval (konaˇcan ili beskonaˇcan).
No, posluˇzimo se trikom koji ´ce omogu´citi primje-
nu spomenutog teorema. Proˇsirimo funkciju f do
funkcije g : R →R na slijede´ci naˇcin:
g(x) =
_
x
n
; x ≥ 0,
x; x ≤ 0.
0
1
1
g
1
g
x
y
Sada imamo funkciju g koja zadovoljava uvjete teorema 3.14., pa je nje-
na inverzna funkcija g
−1
: R → R neprekidna na R. Zbog toga ˇsto je
f
−1
= g
−1
[
[0,+∞)
, tj. f
−1
je restrikcija neprekidne funkcije, funkcija f
−1
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 79
je neprekidna na [0, +∞) po definiciji 3.5
Zbog toga ˇsto je exp : R →¸0, +∞) neprekidna bijekcija, iz teorema 3.14.
slijedi neprekidnost njene inverzne funkcije ln : ¸0, +∞) →R.
Isto vrijedi i za hiperbolne funkcije sh : R → R i th : R → ¸−1, 1) koje
su neprekidne bijekcije, pa su takve i njihove inverzne funkcije sh
−1
: R →R
i th
−1
: ¸−1, 1) →R.
Funkcija cth : R ¸ ¦0¦ → R ¸ [−1, 1] nema po-
druˇcje definicije interval, pa nezadovoljava uvjete
teorema 3.14. Medutim, svaka njena restrikcija
cth

: ¸−∞, 0) → ¸−∞, −1) i cth
+
: ¸0, +∞) →
¸1, +∞) ima po teoremu 3.14. neprekidan inverz
cth

: ¸−∞, −1) → ¸−∞, 0) i cth
−1
+
: ¸1, +∞) →
¸0, +∞). Zato ˇsto su i domene i slike funkcija cth

i cth
+
disjunktni skupovi, vrijedi
cth(x) =
_
cth

(x) ; x < 0
cth
+
(x) ; x > 0
,
a odatle slijedi
cth
−1
(x) =
_
cth
−1

(x) ; x < −1
cth
−1
+
(x) ; x > 1
.
0
1
Arccth
cth
x
y
Bijektivna restrikcija od ch je Ch : [0, +∞) →
[1, +∞) i nju proˇsirujemo do funkcije g : R → R
tako da stavimo
g(x) =
_
ch(x); x ≥ 0,
x + 1; x ≤ 0.
Tada je Ch
−1
: [1, +∞) → [0, +∞) restrikcija ne-
prekidne funkcije g
−1
, pa je neprekidna po defini-
ciji 3.5.
0
1
1
g
g
1
x
y
Restrikcije Tg : ¸−
π
2
,
π
2
) →R i Ctg : ¸0, π) →R, imaju po teoremu 3.14.
neprekidne inverze Tg
−1
= arctg : R → ¸−
π
2
,
π
2
), Ctg
−1
= arcctg : R →
¸0, π).
80 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Da bismo dokazali neprekidnost funkcija
arcsin = Sin
−1
i arccos = Cos
−1
moramo
funkcije Sin : [−
π
2
,
π
2
] → [−1, 1] i Cos :
[0, π] → [−1, 1] proˇsiriti do neprekidnih bi-
jekcija sa otvorenog intervala na otvoren in-
terval. Tako definiramo g, h : R → R tako
da stavimo
g(x) =
_
_
_
x +
π
2
−1 ; x ≤ −
π
2
,
sin x ; −
π
2
≤ x ≤
π
2
,
x −
π
2
+ 1 ;
π
2
≤ x.
i
h(x) =
_
_
_
−x + 1 ; x ≤ 0,
cos x ; −π ≤ x ≤ π,
−x + π −1 ; π ≤ x.
Po teoremu 3.14. funkcije g i h imaju ne-
prekidne inverze, pa su i njihove restrikcije
Sin
−1
= g[
[−1,1]
i Cos
−1
= h[
[−1,1]
neprekidne
funkcije po definiciji.
0
1
Π

2
1
Π

2
g
g
1
x
y
0
1
1 1
Π

2
Π

2
Π
h
h
1
x
y
Teorem 3.15. Elementarne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju de-
finicije.
Dokaz: Sve funkcije od kojih gradimo elementarne funkcije (potencije, eks-
ponencijalna funkcija, hiperbolne, trigonometrijske funkcije i njihove inverzne
funkcije korijeni, logaritamske funkcije, area i arcus funkcije) su neprekidne
su na cijelom podruˇcju definicije. Budu´ci da operacije kojima od tih funkcija
gradimo elementarne funkcije ˇcuvaju neprekidnost (teoremi 3.8.) i 3.9.), to
su elementarne funkcije neprekidne. Q.E.D.
Definicija 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇzemo da
f ima u toˇcki c ∈ I prekid prve vrste ako u c postoje i lijevi limes f(c−)
i desni limes f(c+) funkcije i ako su oni razliˇciti. Ostali prekidi su prekidi
druge vrste.
U sljede´cem teoremu se vidi kako sam uvjet monotonost ima utjecaj na
vrstu i broj prekida kod funkcije.
3.4. JEDNOSTRANA NEPREKIDNOST FUNKCIJE 81
Teorem 3.16. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona
funkcija.
1. Monotona funkcija moˇze imati samo prekide prve vrste.
2. Monotona funkcija ima najviˇse prebrojivo mnogo prekida.
Dokaz: 1. U teoremu 3.6. je dokazano da monotona funkcija ima u svakoj
toˇcki lijevi i desni limes. Ako f ima u toˇcki c prekid, onda je zbog postojanja
f(c−) i f(c+) taj prekid prve vrste.
2. Neka je f rastu´ca funkcija i neka je J skup svih toˇcaka prekida te funk-
cije. Za svaku toˇcku a ∈ J imamo f(a−) < f(a+), pa toj toˇcki pridruˇzujemo
otvoreni interval I
a
= ¸f(a−), f(a+)). Ako su a, b ∈ J, a ,= b, onda je
I
a
∩ I
b
= ∅. Naime, u sluˇcaju a < b, zbog f(a+) = inf¦f(x); x ∈ I, a < x¦
je f(a+) ≤ f(a +
b−a
2
). Isto tako, zbog f(b−) = sup¦f(x); x ∈ I, x < b¦ je
f(b−) ≥ f(b −
b−a
2
) = f(a +
b−a
2
). Dakle, (a < b) ⇒ (f(a+) ≤ f(b−)), tj.
I
a
∩I
b
= ∅, jer su intervali otvoreni. Sada za svaki a ∈ J uzmemo r
a
∈ I
a
∩Q
pa imamo injekciju a →r
a
s J u Q. Dakle, J ima manji ili jednak kardinalni
broj od Q, tj. J je najviˇse prebrojiv skup. Q.E.D.
3.4 Jednostrana neprekidnost funkcije
Definicija 3.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇcka c ∈ I. Za funkciju
f : I → R kaˇzemo da je neprekidna slijeva u toˇcki c ako postoji limes
slijeva funkcije f u toˇcki c i lim
x→c−
f(x) = f(c). Funkcija f je neprekidna
zdesna u toˇcki c ako postoji limes zdesna funkcije f u toˇcki c i lim
x→c+
f(x) =
f(c).
Ako u Cauchyjevu definiciju jednostranog limes uvrstimo vrijednost lime-
sa jednaku f(c) dobijemo Cauchyjevu definiciju jednostrane neprekidnosti:
f je neprekidna slijeva ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c −x < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)), (3.9)
i f je neprekidna zdesna ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ x −c < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)), (3.10)
Veza jednostrane neprekidnosti i neprekidnosti funkcije u nekoj toˇcki dana
je slijede´cim teoremom.
82 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Teorem 3.17. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I →R.
1. Funkcija f je neprekidna slijeva u c ako i samo ako postoji funkcija
˜
f : I →R neprekidna u c i takva da je
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c.
2. Funkcija f je neprekidna zdesna u c ako i samo ako postoji funkcija
˜
f : I →R neprekidna u c i takva da je
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≥ c.
3. Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i
zdesna u c.
Dokaz: 1. Ako postoji neprekidna funkcija
˜
f : I → R takva da je
˜
f(x) =
f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c, onda vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([
˜
f(x) −
˜
f(c)[ < ε)).
i posebno
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c −x < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)),
tj. f je neprekidna slijeva u c.
Obratno, ako je f neprekidna slijeva u c, onda funkcija
˜
f : I →R defini-
rana s
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c, i
˜
f(x) = f(c), ∀x ∈ I, x ≥ c, zadovoljava
traˇzena svojstva.
2. se dokazuje analogno kao 1.
3. Ako je f neprekidna u c onda
˜
f = f zadovoljava uvjete iz 1. i 2. pa
je neprekidna i slijeva i zdesna u c. Obratno, neka je f neprekidna i slijeva i
zdesna u c. Tada postoje lijevi i desni limes funkcije i jednaki su f(c), pa po
teoremu 3.5. postoji limes funkcije i jednak je f(c), tj. funkcija je neprekidna
u c. Q.E.D.
Korolar 3.9. Funkcija f : [a, b] →R je neprekidna na segmentu, ako i samo
ako je neprekidna na otvorenom intervalu ¸a, b), te neprekidna zdesna u a i
slijeva u b.
Dokaz: Ako je funkcija neprekidna na segmentu u smislu definicije 3.5.,
onda
˜
f = g, gdje je g iz definicije 3.5., zadovoljava uvjete tvrdnji 1. i 2. iz
teorema 3.17.
Obratno, ako je f : [a, b] → R neprekidna na otvorenom intervalu ¸a, b),
te neprekidna zdesna u a i slijeva u b, onda ju po teoremu 3.17. postoji njeno
neprekidno proˇsirenje i lijevo i desno od segmenta [a, b]. Q.E.D.
3.5. OTVORENI SKUPOVI U R 83
3.5 Otvoreni skupovi u R
U svim razmatranjima u vezi s pojmom neprekidnosti funkcije u toˇcki ili
limesa funkcije u toˇcki bilo je vaˇzno da se toˇcka nalazi u otvorenom intervalu.
Naime, bilo je vaˇzno da s obije strane te toˇcke imamo toˇcaka koje se nalaze
u domeni funkcije, kako bismo bili u mogu´cnosti s obje strane promatrati
nizove koji konvergiraju k toˇcki. Otvoreni intervali nisu jedini skupovi s
takvim svojstvom.
Definicija 3.8. Za skup S ⊆ R kaˇzemo da je otvoren skup, ako je S ili
prazan skup ili unija po volji mnogo otvorenih intervala.
Skup F ⊆ R je zatvoren skup ako je komplement otvorenog skupa.
Primjer 3.11. Slijede´ci skupovi su otvoreni u R.
1. R je otvoren jer je R =
_
n∈Z
¸n, n + 2).
2. Skupovi ¸0, +∞) =

_
n=0
¸n, n + 2) i ¸−∞, 0) =

_
n=0
¸−n − 2, −n) su
otvoreni skupovi, a takvi su i skupovi ¸−∞, a) i ¸a, +∞), za svaki
a ∈ R.
Primjer 3.12. Slijede´ci skupovi su zatvoreni u R.
1. Za svaki a ∈ R je jednoˇclan skup ¦a¦ zatvoren u R jer je ¦a¦
C
=
¸−∞, a) ∪ ¸a, +∞) otvoren skup.
2. Za sve a, b ∈ R, a < b, je segment [a, b] zatvoren jer je [a, b]
C
=
¸−∞, a) ∪ ¸b, +∞).
Propozicija 3.1. Neprazan skup S ⊆ R je otvoren ako i samo ako za svaki
x ∈ S postoji ε
x
> 0 tako da je ¸x −ε
x
, x + ε
x
) ⊆ S.
Dokaz: Ako je S ⊆ R otvoren skup, onda za svaki x ∈ S iz definicije 3.8.
slijedi postojanje otvorenog intervala takvog da je x ∈ ¸a, b) ⊆ S. Uzmimo
ε
x
= min¦x −a, b −x¦ i imamo ¸x −ε
x
, x + ε
x
) ⊆ S.
Obratno, neka za svaki x ∈ S postoji ε
x
> 0 tako da je ¸x−ε
x
, x+ε
x
) ⊆ S.
Tada je S =
_
x∈S
¸x −ε
x
, x + ε
x
) pa je stoga otvoren skup. Q.E.D.
Skup T koji sadrˇzi sve otvorene podskupove od R naziva se topologija
na R.
Propozicija 3.2. Neka je T topologija na R. Tada vrijedi
84 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
1. ∅, R ∈ T.
2. Ako je S
λ
∈ T, ∀λ ∈ Λ, onda je
_
λ∈Λ
S
λ
∈ T.
3. Ako je S
k
∈ T, k = 1, . . . , n, onda je
n

k=1
S
k
∈ T.
Dokaz: Tvrdnja 1. slijedi iz definicije 3.8. i primjera 3.11.
Da bismo dokazali tvrdnju 2. uzmimo x ∈
_
λ∈Λ
S
λ
po volji. Po definiciju
unije postoji λ ∈ Λ takav da je x ∈ S
λ
. Sada zbog otvorenosti skupa S
λ
,
prema propoziciji 3.1. postoji ε
x
> 0 takav da je ¸x−ε
x
, x +ε
x
) ⊆ S
λ
. Tada
vrijedi ¸x−ε
x
, x+ε
x
) ⊆
_
λ∈Λ
S
λ
, pa je po propoziciji 3.1 skup
_
λ∈Λ
S
λ
otvoren.
Za dokaz tvrdnje 3. uzmimo x ∈
n

k=1
S
k
po volji. Po definiciju presjeka vri-
jedi x ∈ S
k
, za sve k = 1, . . . , n. Zbog otvorenosti skupova S
k
, k = 1, . . . , n,
postoje ε
(k)
x
> 0, k = 1, . . . , n, takvi da je ¸x−ε
(k)
x
, x+ε
(k)
x
) ⊆ S
k
, k = 1, . . . , n.
Uzmimo ε
x
= min¦ε
(k)
x
; k = 1, . . . , n¦ pa vrijedi ¸x − ε
x
, x + ε
x
) ⊆ S
k
,
k = 1, . . . , n. Odatle je ¸x − ε
x
, x + ε
x
) ⊆
n

k=1
S
k
, pa je prema propoziciji
3.1. skup
n

k=1
S
k
otvoren. Q.E.D.
Poglavlje 4
Derivacija funkcije
4.1 Motivacija; aproksimacija funkcije, pro-
blemi brzine i tangente
Jedna od ˇcesto upotrebljavanih metoda u rjeˇsavanju matematiˇckih problema
je aproksimacija ili pribliˇzno odredivanje nekog sloˇzenijeg matematiˇckog
objekta pomo´cu jednostavnijih objekata. Kako je u matematiˇckoj analizi od
interesa prouˇcavanje funkcija, to je razumno pitanje, da li je mogu´ce neku
funkciju dobro aproksimirati pomo´cu funkcija koje dobro razumijemo. Na
taj naˇcin bismo iz ponaˇsanja jednostavnih funkcija mogli neˇsto zakljuˇciti
o sloˇzenijoj funkciji. Funkcije koje svi dobro poznajemo i razumijemo su
polinomi, posebno polinomi prvog stupnja ˇciji su grafovi pravci. Stoga je za
neku funkciju f : I → R, I ⊆ R otvoren interval, interesantan problem koji
je polinom prvog stupnja oblika g(x) = k(x−c) +l, x ∈ R, lokalno oko toˇcke
c najbolja aproksimacija funkcije f. U tom sluˇcaju je prirodno zahtijevati da
se te funkcije podudaraju u toˇcki oko koje lokalno aproksimiramo funkciju,
tj. g(c) = f(c), ˇsto daje l = f(c). Sada iz zahtjeva da je f(x) ≈ g(x) kada je
x ≈ c imamo k ≈
f(x) −f(c)
x −c
.
Povijesno su dva po prirodi razliˇcita problema bila glavna motivacija za
razvoj diferencijalnog raˇcuna.
Jedan od njih je fizikalni problem definiranja pojma brzine za ˇcije rjeˇsenje
je zasluˇzan Isaac Newton.
1
Neka je s(t), t ≥ 0, funkcija koja mjeri put
koji je proˇsla materijalna toˇcka u vremenskom intervalu [0, t]. Prosjeˇcna
brzina te materijalne toˇcke u vremenskom intervalu [t
0
, t] definira se kao
1
Isaac Newton, (Woolsthorpe, 4. sijeˇcnja 1643. - London, 31. oˇzujka 1728.), engleski
fiziˇcar, matematiˇcar i astronom
85
86 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
v(t
0
, t) =
s(t) −s(t
0
)
t −t
0
. No pitanje je kako definirati pojam brzine u trenutku
t
0
. To je neˇsto ˇsto nije mogu´ce mjeriti, jer mi znamo mjeriti prosjeˇcnu brzinu
na nekom intervalu, a toˇcka predstavlja vremenski interval [t
0
, t
0
] duljine 0.
Mogu´ce je promatrati ponaˇsanje prosjeˇcne brzine na intervalima oko toˇcke
t
0
ˇcija duljina se smanjuje. Taj proces opisujemo pomo´cu limesa funkcije, tj.
moˇzemo re´ci da je brzina u toˇcki v(t
0
) = lim
t→t
0
v(t
0
, t) = lim
t→0
s(t) −s(t
0
)
t −t
0
, ako
taj limes postoji.
Drugi problem je geometrijske naravi, a njegovo rjeˇsenje je naˇsao G.W.
Leibnitz.
1
Odnosi se na pitanje postojanja jedinstvene tangente u nekoj
toˇcki
grafa Γ
f
funkcije f. Sekanta kroz toˇcke C =
(c, f(c)) i D = (d, f(d)) ima koeficijent smjera
k
s
=
f(d) −f(c)
d −c
. Ako d → c, odnosno, ako se
toˇcka D po grafu Γ
f
pribliˇzava toˇcki C, onda se-
kanta s postaje tangenta t. Dakle, koeficijent smje-
ra sekante prelazi u koeficijent smjera tangente, tj.
k
t
= lim
d→c
f(d) −f(c)
d −c
.
0
x
y
f
t
s
c
f(c)
d
f(d)
U sva tri prethodna problema kao rjeˇsenje se name´ce broj kojem teˇzi izraz
oblika
f(x)−f(c)
x−c
kojeg nazivamo kvocijent diferencija za funkciju f u toˇcki
c. Stoga je od interesa slijede´ci pojam.
Definicija 4.1. Kaˇzemo da je funkcija f : I →R, diferencijabilna ili deriva-
bilna u toˇcki c otvorenog intervala I ⊆ R, ako postoji lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
. Taj
broj zovemo derivacija (izvod) funkcije f u toˇcki c i piˇsemo
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
. (4.1)
Joˇs se koriste oznake Df(c) ili
df
dx
(c).
Kaˇzemo da je f diferencijabilna na intervalu I ako je ona diferencijabilna
u svakoj toˇcki iz I. Tada je na I dobro definirana funkcija x → f

(x) koju
prirodno oznaˇcavamo s f

i takoder zovemo derivacija od f na I. Ako je sada
ta funkcija diferencijabilna u nekoj toˇcki c ∈ I, onda njenu derivaciju (f

)

(c)
1
Gottfried Wilhelm Leibnitz (Leipzig, 21. lipanj 1646. – Hanover, 14. studeni 1716.)
njemaˇcki matematiˇcar
4.1. MOTIVACIJA 87
zovemo druga derivacija od f u c i oznaˇcavamo s f
′′
(c), tj.
f
′′
(c) = lim
x→c
f

(x) −f

(c)
x −c
.
Analogno se definira tre´ca derivacija itd. Op´cenito, ako postoji n-ta deriva-
cija od f na I, tj. f
(n)
: I →R onda moˇzemo definirati
f
(n+1)
(c) = lim
x→c
f
(n)
(x) −f
(n)
(c)
x −c
,
uz uvjet da navedeni limes postoji.
U terminima derivacije funkcije, problemi navedeni kao motivacija imaju
sljede´ca rjeˇsenja:
1. Funkcija g definirana s g(x) = f

(c)(x − c) + f(c), x ∈ R, je lokalno
najbolja aproksimacija funkcije f oko c medu polinomima stupnja ≤ 1,
ˇsto dokazujemo u teoremu koji slijedi.
2. Brzina materijalne toˇcke, ˇciji put u vremenu t opisuje funkcija t →
s(t), dana je s v(t) = s

(t), tj. brzina je prva derivacija funkcije puta
po vremenu. Analogno se ubrzanje definira kao derivacija brzine po
vremenu, tj. a(t) = v

(t) = s
′′
(t).
3. Tangenta na graf funkcije f za toˇcku c (ili u toˇcki grafa (c, f(c))) je
pravac koji je graf linearne funkcije g it toˇcke 1. Jasno, mogu´ce je
odmah zadati i funkciju h(x) =
−1
f

(c)
(x −c) +f(c), ˇciji graf je normala
na graf funkcije u toˇcki c.
Primjer 4.1. Na´ci derivaciju konstantne funkcije f(x) = α, ∀ x ∈ R u toˇcki
c ∈ R.
Vrijedi
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
α −α
x −c
= 0,
dakle, f

(x) = 0, ∀ x ∈ R.
Primjer 4.2. Na´ci derivaciju funkcije f(x) = x, ∀ x ∈ R u toˇcki c ∈ R.
Vrijedi
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
x −c
x −c
= 1,
dakle, f

(x) = 1, ∀ x ∈ R.
88 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Sada razmotrimo vezu izmedu diferencijabilnosti i neprekidnosti funkcije
f. Ako je funkcija neprekidna u nekoj toˇcki, ona ne mora nuˇzno biti diferen-
cijabilna u toj toˇcki. To se vidi u sljede´cem primjeru.
Primjer 4.3. Funkcija f(x) = [x[, x ∈ R, je neprekidna na R, a diferencija-
bilna na R ¸ ¦0¦. No, f nije diferencijabilna u 0. Naime,
lim
x→0−
[x[
x
= −1 i lim
x→0+
[x[
x
= 1,
dakle, lijevi i desni limes kvocijenta diferencija su razliˇciti, pa derivacija ne
postoji.
Obratno, diferencijabilnost povlaˇci neprekidnost.
Teorem 4.1. Ako je funkcija f : I →R diferencijabilna u toˇcki c otvorenog
intervala I, onda je f neprekidna u c.
Dokaz: Zbog diferencijabilnosti funkcije f u toˇcki c je funkcija
ω(x) =
_
_
_
f(x) −f(c)
x −c
−f

(c) , za x ,= c
0 , za x = c
. (4.2)
neprekidna u c. Naime, ω(c) = 0 = lim
x→c
_
f(x)−f(c)
x−c
−f

(c)
_
= lim
x→c
ω(x).
Sada je
f(x) = f(c) + (f

(c) + ω(x))(x −c), x ∈ I, (4.3)
odakle zbog neprekidnosti u c funkcija na desnoj strani jednakosti (4.3), sli-
jedi tvrdnja. Q.E.D.
Sada egzaktno dokazujemo tvrdnju vezanu za problem aproksimacije
Teorem 4.2. Neka je funkcija f : I →R diferencijabilna u toˇcki c otvorenog
intervala I i neka je
g(x) = f

(c)(x −c) + f(c), ∀ x ∈ R. (4.4)
Ako je h polinom, sth ≤ 1, i h ,= g, onda postoji δ
h
> 0 tako da vrijedi
∀x ∈ I, (0 < [x −c[ < δ
h
) ⇒([f(x) −g(x)[ < [f(x) −h(x)[). (4.5)
Drugim rijeˇcima, polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno
oko c najbolja aproksimacija funkcije f.
4.1. MOTIVACIJA 89
Dokaz: Polinom h moˇzemo pisati u obliku
h(x) = k(x −c) + l, ∀ x ∈ R, (4.6)
gdje su k, l ∈ R. Iz (4.6) i (4.3) dobivamo
f(x) −h(x) = [f(c) −l] + [f

(c) −k + ω(x)](x −c). (4.7)
Uvjet h ,= g je ispunjen u dva sluˇcaja: (l ,= f(c)) ili ((l = f(c))∧(k ,= f

(c))).
U sluˇcaju (l ,= f(c)) iz neprekidnosti funkcije f −h i zbog (f −h)(c) ,= 0
iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi postojanje δ
1
> 0 tako da vrijedi
([x −c[ < δ
1
) ⇒([f(x) −h(x)[ > ε) gdje je ε =
1
2
[f(c) −l[ > 0. (4.8)
Takoder, iz neprekidnosti funkcije f −g u c i zbog (f −g)(c) = 0 za ε iz (4.8)
postoji δ
2
> 0, tako da vrijedi
([x −c[ < δ
2
) ⇒([f(x) −g(x)[ < ε). (4.9)
Sada, za δ
h
= min¦δ
1
, δ
2
¦ iz (4.8) i (4.9) slijedi (4.5).
U sluˇcaju ((l = f(c)) ∧ (k ,= f

(c))) iz (4.7) imamo
[f(x) −h(x)[ = [f

(c) −k + ω(x)[[x −c[. (4.10)
Zbog lim
x→c
[f

(c) − k + ω(x)[ = [f

(c) − k[ > 0, iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi
postojanje δ
1
> 0 tako da
([x−c[ < δ
1
) ⇒([f

(c) −k +ω(x)[ > ε) gdje je ε =
1
2
[f

(c) −k[ > 0. (4.11)
Takoder, iz neprekidnosti funkcije ω u c i ω(c) = 0 dobivamo δ
2
> 0 tako da
([x −c[ < δ
2
) ⇒([ω(x)[ < ε). (4.12)
Iz (4.11) i(4.12) za δ
h
= min¦δ
1
, δ
2
¦ imamo
([x −c[ < δ
h
) ⇒([ω(x)[ < [f

(c) −k + ω(x)[). (4.13)
Pomnoˇzimo li (4.13) s [x −c[ dobivamo (4.5). Q.E.D.
90 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.2 Diferencijabilnost funkcija i operacije s
funkcijama
Od interesa je istraˇziti kako se svojstvo diferencijabilnosti funkcije u toˇcki
ponaˇsa kod uobiˇcajenih operacija s funkcijama
Teorem 4.3. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇcki c otvo-
renog intervala I.
1. Funkcija f + g je diferencijabilna u toˇcki c i
(f + g)

(c) = f

(c) + g

(c). (4.14)
2. Funkcija fg je diferencijabilna u toˇcki c i
(fg)

(c) = f

(c)g(c) + f(c)g

(c). (4.15)
3. Ako je funkcija
f
g
definirana na I, onda je i diferencijabilna u toˇcki c i
_
f
g
_

(c) =
f

(c)g(c) −f(c)g

(c)
g(c)
2
. (4.16)
Dokaz:
1. Za funkciju h = f + g imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
f(x) + g(x) −f(c) −g(c)
x −c
=
f(x) −f(c)
x −c
+
g(x) −g(c)
x −c
.
Odatle je
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
+ lim
x→c
g(x) −g(c)
x −c
,
odnosno vrijedi (4.14).
2. Za funkciju h = fg imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
f(x)g(x) −f(c)g(c)
x −c
=
f(x) −f(c)
x −c
g(x)+f(c)
g(x) −g(c)
x −c
.
Odatle je
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
lim
x→c
g(x) + f(c) lim
x→c
g(x) −g(c)
x −c
,
ˇsto zbog neprekidnosti funkcije g u c (teorem 4.1.) daje (4.15).
4.2. DIFERENCIJABILNOST I OPERACIJE 91
3. Uzmimo prvo h =
1
g
, pa imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
1
g(x)

1
g(c)
x −c
= −
g(x)−g(c)
x−c
g(c)g(x)
.
Zbog neprekidnosti funkcije g u c slijedi
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= −
lim
x→c
g(x)−g(c)
x−c
g(c) lim
x→c
g(x)
,
odnosno h

(c) =
_
1
g
_

(c) = −
g

(c)
g(c)
2
. Sada na funkciju
f
g
= f
1
g
primijenimo pravilo za deriviranje produkta funkcija (4.15) i dobivamo
(4.16). Q.E.D.
Korolar 4.1. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇcki c otvo-
renog intervala I. Tada je za sve λ, µ ∈ R funkcija λf + µg diferencijabilna
u toˇcki c i
(λf + µg)

(c) = λf

(c) + µg

(c). (4.17)
Skup svih funkcija s I u R koje su diferencijabilne u toˇcki c je vektorski pros-
tor (uz operacije zbrajanja i mnoˇzenja sa skalarom definiranim po toˇckama),
a pridruˇzivanje f →f

(c) je linearan funkcional na tom prostoru.
Dokaz: Uzmimo konstantnu funkciju h(x) = λ, ∀ x ∈ R. Tada je h

(c) = 0
u svakoj toˇcki c ∈ R. Sada formula za deriviranje produkta daje (λf)

(c) =
(hf)

(c) = h

(c)f(c) + h(c)f

(c) = h(c)f

(c) = λf

(c). Primjenom prethod-
nog rezultata i formule za deriviranje sume dobivamo (4.17). Q.E.D.
Teorem 4.4. (Derivacija kompozicije funkcija) Neka su f : I →R, g : J →
R i neka je f(I) ⊆ J, tj. kompozicija g ◦ f : I →R je dobro definirana na I.
Ako je funkcija f diferencijabilna u toˇcki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna
u toˇcki d = f(c) ∈ J, onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi
(g ◦ f)

(c) = g

(d)f

(c). (4.18)
Dokaz: Uzmimo funkciju ω iz (4.2) tako da vrijedi (4.3) i analogno, neka je
ω
1
definirana s
ω
1
(x) =
_
_
_
g(y) −g(d)
y −d
−g

(d) , za y ,= d
0 , za y = d,
(4.19)
92 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
tako da vrijedi
g(y) = g(d) + (g

(d) + ω
1
(y))(y −d), y ∈ J, (4.20)
Neka je h = g ◦ f, pa imamo
h(x) = g[f(x)] = g(d) + [g

(d) + ω
1
(f(x))][f(x) −f(c)],
ˇsto daje
h(x) −h(c)
x −c
= [g

(d) + ω
1
(f(x))]
f(x) −f(c)
x −c
. (4.21)
Zbog neprekidnosti funkcije f u toˇcki c i neprekidnosti ω
1
u d = f(c), funkcija
ω
1
◦ f je neprekidna u c i (ω
1
◦ f)(c) = ω
1
[f(c)] = ω
1
(d) = 0. Sada je
h

(c) = lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
[g

(d) + ω
1
(f(x))] lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
,
odakle slijedi (4.18). Q.E.D.
Teorem 4.5. (Derivacija inverzne funkcije) Neka je f : I → J, I, J ⊆ R
otvoren interval, bijekcija i neka su f i f
−1
neprekidne na I, odnosno J. Ako
f ima derivaciju u toˇcki c ∈ I i ako je f

(c) ,= 0, onda je f
−1
diferencijabilna
u toˇcki d = f(c) i vrijedi (f
−1
)

(d) =
1
f

(c)
.
Dokaz: Iz diferencijabilnosti funkcije f u toˇcki c slijedi
f(x) −f(c) = (x −c)[f

(c) + ω(x)],
gdje je ω funkcija neprekidna u c definirana s (4.2).
Stavimo d = f(c) i y = f(x) pa dobivamo
y −d = [f
−1
(y) −f
−1
(d)][f

(c) + ω(f
−1
(y))].
Odatle dobivamo
f
−1
(y) −f
−1
(d)
y −d
=
1
f

(c) + ω(f
−1
(y))
,
ˇsto daje jednakost
(f
−1
)

(d) = lim
y→d
f
−1
(y) −f
−1
(d)
y −d
=
1
f

(c)
.
Q.E.D.
Prethodnu formulu ˇcesto koristimo u obliku
(f
−1
)

(x) =
1
f

(f
−1
(x))
.
4.3. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 93
4.3 Derivacije elementarnih funkcija
4.3.1 Potencije i korijeni
Neka je n ∈ N i f(x) = x
n
, x ∈ R. Tada se indukcijom pomo´cu formule
za deriviranje produkta funkcija lako dobije f

(x) = nx
n−1
, ∀x ∈ R. Sliˇcno,
neka je n ∈ N i f(x) = x
−n
, x ∈ R ¸ ¦0¦. Iz prethodnog i formule za
deriviranje kvocijenta dobijemo (x
−n
)

= (
1
x
n
)

=
−nx
n−1
x
2n
= −nx
−n−1
.
Neka je za n neparan f
−1
: R → R ili za n paran f
−1
: ¸0, +∞) −→
¸0, +∞) definirana s f
−1
(x) =
n

x = x
1
n
. Tada vrijedi (f
−1
)

(x) =
1
f

(f
−1
(x))
=
1
n(
n

x)
n−1
=
1
nx
n−1
n
=
1
n
x
1
n
−1
.
Neka je q ∈ Q ¸ ¦0¦ i f : ¸0, +∞) −→ ¸0, +∞) definirana s f(x) = x
q
.
Pokaˇzimo da vrijedi formula (x
q
)

= qx
q−1
. Naime, za q =
m
n
, m ∈ Z i
n ∈ N, iz prethodnog i pomo´cu formule za deriviranje kompozicije imamo
(x
m
n
)

= [(x
m
)
1
n
]

=
1
n
(x
m
)
1
n
−1
mx
m−1
=
m
n
x
m
n
−m+m−1
=
m
n
x
m
n
−1
.
4.3.2 Trigonometrijske i arcus funkcije
Za 0 < x <
π
2
vrijedi sin x < x i tg x > x. Odatle, za x ∈ ¸−
π
2
,
π
2
) ¸ ¦0¦
vrijedi nejednakost cos x <
sinx
x
< 1. Odatle slijedi lim
x→0
sin x
x
= 1.
Sada za ∀c ∈ R vrijedi
sin x −sin c
x −c
=
2 sin
x−c
2
cos
x+c
2
x −c
=
sin
x−c
2
x−c
2
cos
x + c
2
,
ˇsto daje
lim
x→c
sin x −sin c
x −c
= lim
x→c
sin
x−c
2
x−c
2
lim
x→c
cos
x + c
2
= cos c.
Odatle je za f(x) = sin x, derivacija f

(c) = cos c za ∀c ∈ R ili u drugoj
oznaci (sin x)

= cos x.
Nadalje, iz cos x = sin(x+
π
2
) dobivamo (cos x)

= cos(x+
π
2
) 1 = −sin x.
Pomo´cu formule za deriviranje kvocijenta imamo
(tg x)

= (
sin x
cos x
)

=
cos xcos x −sin x(−sin x)
cos
2
x
=
1
cos
2
x
.
Analogno slijedi
(ctg x)

= (
cos x
sin x
)

=
−sin xsin x −cos xcos x
sin
2
x
= −
1
sin
2
x
.
94 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Za f(x) = Sin x je f
−1
(x) = Sin
−1
x, pa formula za deriviranje inverzne
funkcije daje
(Sin
−1
x)

=
1
cos(Sin
−1
x)
=
1
_
1 −[sin(Sin
−1
x)]
2
=
1

1 −x
2
.
Za f(x) = Cos x je f
−1
(x) = Cos
−1
x, pa formula za deriviranje inverzne
funkcije daje
(Cos
−1
x)

=
−1
sin(Cos
−1
x)
=
−1
_
1 −[cos(Cos
−1
x)]
2
=
−1

1 −x
2
.
(Tg
−1
x)

=
1
1
cos
2
(Tg
−1
x)
=
1
1 + [tg (Tg
−1
x)]
2
=
1
1 +x
2
, ∀x ∈ R,
(Ctg
−1
x)

=
1
−1
sin
2
(Ctg
−1
x)
=
−1
1 + [ctg (Ctg
−1
x)]
2
=
−1
1 +x
2
, ∀x ∈ R.
4.3.3 Eksponencijalna funkcija
Za x ≥ 0 definirali smo f
0
(x) = lim
n
(1+
x
n
)
n
. Sada je eksponencijalna funkcija
definirana s
f(x) = e
x
=
_
_
_
f
0
(x) , za x ≥ 0
1
f
0
(−x)
, za x < 0
.
Za x, c > 0 vrijedi
(1 +
x
n
)
n
−(1 +
c
n
)
n
x −c
=
=
1
n
_
(1 +
x
n
)
n−1
+ (1 +
x
n
)
n−2
(1 +
c
n
) + + (1 +
x
n
)(1 +
c
n
)
n−2
+ (1 +
c
n
)
n−1
_
.
Odatle imamo
_
1 +
min¦x, c¦
n
_
n−1

(1 +
x
n
)
n
−(1 +
c
n
)
n
x −c

_
1 +
max¦x, c¦
n
_
n−1
Prelaskom na limes dobivamo
f
0
(min¦x, c¦) ≤
f
0
(x) −f
0
(c)
x −c
≤ f
0
(max¦x, c¦).
4.3. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 95
Funkcije x −→min¦x, c¦ i x −→max¦x, c¦ su neprekidne pa za x →c slijedi
f

0
(c) = lim
x→c
f
0
(x) −f
0
(c)
x −c
= f
0
(c).
Sada, za x < 0 imamo f(x) =
1
f
0
(−x)
, pa je
f

(x) = −
f

0
(−x)(−1)
[f
0
(−x)]
2
=
f
0
(−x)
[f
0
(−x)]
2
=
1
f
0
(−x)
= f(x).
U sluˇcaju c = 0 moramo posebno gledati lijevi i desni limes od
f(x)−1
x
. Za
x > 0 imamo 1 ≤
f
0
(x)−1
x
≤ f
0
(x), ˇsto zbog neprekidnosti od f
0
u 0 i f
0
(0) = 1
daje
lim
x→0+
f(x) −1
x
= 1 = f(0).
Za x < 0 je
lim
x→0−
f(x) −1
x
= lim
x→0−
1
f
0
(−x)
−1
x
= lim
−x→0+
f
0
(−x) −1
−x
1
lim
−x→0+
f
0
(−x)
= 1 = f(0),
pa je f

(0) = f(0). Dakle, za ∀x ∈ R je (e
x
)

= e
x
.
Za logaritamsku funkciju f
−1
(x) = lnx kao inverznu funkciju od ekspo-
nencijalne imamo
(ln x)

=
1
e
lnx
=
1
x
, ∀x > 0.
Primjer 4.4. Neka je f(x) = ln [x[ za x ,= 0. Tada za x > 0 imamo f(x) =
ln x, pa je f

(x) =
1
x
. Za x < 0 je f(x) = ln(−x), pa je f

(x) =
1
−x
(−1) =
1
x
.
Dakle ∀x ,= 0 je (ln [x[)

=
1
x
.
Primjer 4.5. Op´ca eksponencijalna funkcija za x > 0 i α ∈ R¸¦0¦ definirana
je s x
α
= e
αln x
. Odatle je (x
α
)

= e
αln x
α
1
x
= αx
α−1
.
Primjer 4.6. Eksponencijalna funkcija s bazom a > 0 definira se kao a
x
=
e
x lna
za ∀x ∈ R. Odatle je (a
x
)

= e
x ln a
ln a = a
x
ln a. Njena inverzna funkcija
log
a
x ima derivaciju (log
a
x)

=
1
a
log
a
x
lna
=
1
xln a
.
4.3.4 Hiperbolne i area funkcije
(sh x)

=
_
e
x
−e
−x
2
_

=
e
x
+ e
−x
2
= ch x, ∀x ∈ R,
96 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
(ch x)

=
_
e
x
+ e
−x
2
_

=
e
x
−e
−x
2
= sh x, ∀x ∈ R,
(th x)

=
_
sh x
ch x
_

=
ch
2
x −sh
2
x
(ch x)
2
=
1
ch
2
x
, ∀x ∈ R,
(cth x)

=
_
ch x
sh x
_

=
sh
2
x −ch
2
x
(sh x)
2
=
−1
sh
2
x
, ∀x ∈ R ¸ ¦0¦,
(sh
−1
x)

=
1
ch(sh
−1
x)
=
1
_
1 + (sh(sh
−1
x))
2
=
1

1 +x
2
, ∀x ∈ R,
(Ch
−1
x)

=
1
sh(Ch
−1
x)
=
1
_
(ch(Ch
−1
x))
2
−1
=
1

x
2
−1
, ∀x > 1,
(th
−1
x)

=
1
1
ch
2
(th
−1
x)
=
1
1 −[th(th
−1
x)]
2
=
1
1 −x
2
, ∀x ∈ ¸−1, 1),
(cth
−1
x)

=
1
−1
sh
2
(cth
−1
x)
=
1
1 −[cth(cth
−1
x)]
2
=
1
1 −x
2
, ∀x ∈ R ¸ [−1, 1].
Primjer 4.7. (Logaritamsko deriviranje) Neka su f : I → ¸0, +∞), g :
I → R, I ⊆ R otvoren interval, diferencijabilne funkcije. Tada je i funkcija
h : I → R, definirana s h(x) = f(x)
g(x)
, ∀x ∈ I, diferencijabilna. Naime,
ln(h(x)) = g(x) ln(f(x)), pa deriviranjem lijeve i desne strane ove jednakosti
imamo:
h

(x)
h(x)
= g

(x) ln(f(x)) +g(x)
f

(x)
f(x)
. Odatle je
h

(x) = f(x)
g(x)
_
g

(x) ln(f(x)) +g(x)
f

(x)
f(x)
_
.
4.4 Teoremi srednje vrijednosti i primjene
Lema 4.1. Neka je f : I →R, diferencijabilna u toˇcki c otvorenog intervala
I ⊆ R. Ako je f

(c) > 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(x) < f(c)) ,
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f(c) < f(x)) .
Ako je f

(c) < 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(x) > f(c)) ,
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f(c) > f(x)) .
4.4. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI 97
Dokaz: Sliˇcno kao u dokazu teorema 4.1., iz diferencijabilnosti funkcije f u
c slijedi neprekidnost u c funkcije g : I →R definirane s
g(x) =
_
f(x)−f(c)
x−c
, za x ,= c
f

(c) , za x = c
.
Zbog g(c) = f

(c) > 0, po lemi 3.3. iz M.A.I. ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I
([x −c[ < δ) ⇒g(x) ≥
1
2
g(c) > 0. To daje
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒
f(x) −f(c)
x −c
> 0 ⇒(f(x) −f(c) < 0) ,
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒
f(x) −f(c)
x −c
> 0 ⇒(f(x) −f(c) > 0) .
Q.E.D.
Definicija 4.2. Za funkciju f : I → R kaˇzemo da u c otvorenog intervala
I ⊆ R ima
a) lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≤ f(c)),
b) strogi lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < [x−c[ <
δ) ⇒(f(x) < f(c)),
c) lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≥ f(c)),
d) strogi lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < [x−c[ <
δ) ⇒(f(x) > f(c)).
Takve toˇcke zovemo toˇckama lokalnih ekstrema, odnosno, strogih lokal-
nih ekstrema.
Lema 4.2 (Fermat). Neka f : I → R u toˇcki c otvorenog intervala I ⊆ R
ima lokalni ekstrem. Ako je f diferencijabilna u c, onda je f

(c) = 0.
Dokaz: Neka f ima u c lokalni maksimum. Kada bi bilo f

(c) > 0 onda
bi postojao δ > 0 takav da (x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒ (f(c) < f(x)), tj. f ne
bi imala lokalni maksimum u c. U sluˇcaju f

(c) < 0 ∃δ > 0 takav da
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(x) > f(c)), pa f opet ne bi imala lokalni maksimum u
c. Dakle, mora biti f

(c) = 0. Q.E.D.
98 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Uvjet da je derivacija u toˇcki jednaka nuli nije dovoljan da bi u toj toˇcki
funkcija imala lokalni ekstrem. Toˇcke iz otvorenog intervala u kojima je de-
rivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim toˇckama.
Primjer 4.8. Za funkciju f(x) = x
3
je f

(x) = 3x
2
, tj. f

(0) = 0, ali f nema
lokalni ekstrem u 0 jer je f strogo rastu´ca na R.
Teorem 4.6 (Rolle
1
). Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka za a, b ∈ I, a < b, vrijedi f(a) = f(b) = 0. Tada
∃ c ∈ ¸a, b) takav da je f

(c) = 0.
Dokaz: Budu´ci da je funkcija f neprekidna na segmentu [a, b] ⊂ I,onda ona
poprima minimum m i maksimum M na tom segmentu (B-W teorem).
Ako je m = M onda je f konstantna funkcija na tom segmentu, pa je
f

(c) = 0, ∀c ∈ ¸a, b). Pretpostavimo da je m < M. Onda se barem jedna od
tih vrijednosti poprima unutar intervala ¸a, b), i pretpostavimo da je to M,
tj. ∃x
M
∈ ¸a, b), M = f(x
M
). Sada po lemi 4.2. je f

(x
M
) = 0, tj. c = x
M
je traˇzena toˇcka. Q.E.D.
Teorem 4.7 (Lagrange
2
). Neka je f : I →R, diferencijabilna na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka su a, b ∈ I, a < b. Tada ∃ c ∈ ¸a, b) takav da je
f(b) −f(a) = f

(c)(b −a).
Dokaz: Neka je funkcija g : I →Rzadana s g(x) = f(x)−f(a)−
f(b)−f(a)
b−a
(x−
a). Funkcija g je diferencijabilna na I i g

(x) = f

(x) −
f(b)−f(a)
b−a
, ∀x ∈ I.
Takoder je g(a) = g(b) = 0, pa g zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema,
tj. ∃ c ∈ ¸a, b) takva da je 0 = g

(c) = f

(c) −
f(b)−f(a)
b−a
. Q.E.D.
1
Michel Rolle (Ambert, 21. travanj 1652. – Paris, 8. studeni 1719.) francuski mate-
matiˇcar
2
Joseph Louis Lagrange [Giuseppe Lodovico Lagrangia] (Turin [Sardinija] 25. sijeˇcanj
1736.– Paris, 10. travanj 1813. , talijansko-francuski matematiˇcar
4.5. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 99
Geometrijska interpretacija Lagrangeovog
teorema srednje vrijednosti kaˇze da za sva-
ko a, b ∈ I i sekantu koja prolazi toˇckama
(a, f(a)) i (b, f(b)) na grafu Γ(f) funkcije f
postoji tangenta s diraliˇstem (c, f(c)) na gra-
fu Γ(f) koja je paralelna s tom sekantom.
Naime, jednakost iz Lagrangeovog teorema
moˇze se pisati kao
f

(c) =
f(b) −f(a)
b −a
,
a to je upravo jednakost koeficijenata smjera
tangente i sekante.
0 x
y
(f)
t
s
a
f(a)
c
f(c)
b
f(b)
Postoji nekoliko sliˇcnih, ali u nekim detaljima razliˇcitih, formulacija La-
grangeovog teorema. Ako je f : [a, b] → R, onda se pretpostavlja njena
neprekidnost na [a, b] i diferencijabilnost na ¸a, b). Takoder, nekada se toˇcka
c ∈ ¸a, b) piˇse u obliku c = a + σ(b −a), σ ∈ ¸0, 1).
Sada ´cemo dokazati da za funkciju diferencijabilnu na otvorenom intervalu
I ⊂ R, njena derivacija f

: I → R definirana s (f

)(x) = f

(x), ∀x ∈ I, ne
moˇze biti bilo kakva funkcija.
Teorem 4.8. Neka je f : I → R diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊂ R i neka funkcija f

: I → R ima u toˇcki c ∈ I limes slijeva (limes
zdesna). Tada je f

neprekidna slijeva (zdesna) u c.
Dokaz: Neka je x ∈ I, x < c, pa po Lagrangeovom teoremu srednje vrijed-
nosti postoji toˇcka c
x
∈ ¸x, c) takva da vrijedi f(x) − f(c) = f

(c
x
)(x − c).
Odatle je
f(x) −f(c)
x −c
= f

(c
x
). Po pretpostavci postoji lim
x→c−
f

(x). No,
tada je lim
x→c−
f

(x) = lim
x→c−
f

(c
x
), odnosno, zbog postojanja f

(c) vrijedi
lim
x→c−
f

(x) = lim
x→c−
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= f

(c). Q.E.D.
Interesantna je sljede´ca posljedica.
Korolar 4.2. Ako realna funkcija f ima derivaciju f

na otvorenom intervalu
I ⊆ R, onda funkcija f

nema prekida prve vrste na I.
4.5 Monotonost i derivacija funkcije
Teorem 4.9. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R. Funkcija f raste na I ako i samo ako je f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Funkcija
100 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
f pada na I ako i samo ako je f

(x) ≤ 0, ∀x ∈ I.
Dokaz: Neka f raste na I, tj. ∀x
1
, x
2
∈ I (x
1
< x
2
) ⇒ (f(x
1
) ≤ f(x
2
)).
Kada bi postojala toˇcka c ∈ I takva da je f

(c) < 0, onda bi po lemi 4.1.
postojao δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ ¸c − δ, c)) ⇒ (f(x) > f(c)), a to je u
suprotnosti s rastom funkcije. Dakle, f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Obratno, neka je f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Neka su x
1
, x
2
∈ I, x
1
< x
2
. Po
Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃ x ∈ ¸x
1
, x
2
) tako da je f(x
2
) −
f(x
1
) = f

(c)(x
2
−x
1
) ≥ 0, tj. f(x
1
) ≤ f(x
2
).
Druga tvrdnja dobije se tako da se prva tvrdnja primijeni na funkciju −f.
Q.E.D.
Uvjet da je f

(x) > 0, ∀x ∈ I, je dovoljan za strogi rast funkcije f na I,
ali taj uvjet nije nuˇzan. To pokazuje primjer funkcije f(x) = x
3
, ∀ x ∈ R.
Naime, ta je funkcija strogo rastu´ca, ali f

(0) = 0. Nuˇzan i dovoljan uvjet
dan je u sljede´cem teoremu.
Teorem 4.10. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R i neka je S = ¦x ∈ I; f

(x) = 0¦. Funkcija f strogo raste (pada) na
I ako i samo ako skup S ne sadrˇzi otvoreni interval i f

(x) > 0 (f

(x) < 0),
∀x ∈ I ¸ S.
Dokaz: Neka f strogo raste na I. Po prethodnom teoremu vrijedi f

(x) ≥ 0,
∀x ∈ I. Kada bi postojao otvoren interval I
0
⊂ S, onda bi ∀ x
1
, x
2
∈ I
0
,
x
1
< x
2
postojao c ∈ ¸x
1
, x
2
) takav da je f(x
2
) −f(x
1
) = f

(c)(x
2
−x
1
) = 0,
a to je suprotno pretpostavci o strogom rastu funkcije f na I. Dakle, skup
S ne sadrˇzi interval.
Pretpostavimo sada da je f

(x) > 0, ∀x ∈ I ¸ S i da S ne sadrˇzi interval.
Zbog f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ S, prema teoremu 4.9. funkcija f raste na I. Kada
bi postojale toˇcke x
1
, x
2
∈ I
0
, x
1
< x
2
, takve da je f(x
1
) = f(x
2
), onda bi
zbog rasta funkcije f za svaki x ∈ ¸x
1
, x
2
) vrijedilo f(x
1
) ≤ f(x) ≤ f(x
2
), tj.
f(x) = f(x
1
) = f(x
2
). Tada bi funkcija bila konstantna na intervalu ¸x
1
, x
2
),
tj. ¸x
1
, x
2
) ⊆ S, ˇsto se protivi pretpostavci. Q.E.D.
Sada smo u mogu´cnosti opisati dovoljne uvjete za lokalne ekstreme dife-
rencijabilne funkcije pomo´cu njene derivacije.
Teorem 4.11. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R.
1. Ako je c ∈ I, f

(c) = 0 i ako ∃δ > 0, ¸c −δ, c + δ) ⊆ I, tako da
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f

(x) > 0) i (x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f

(x) < 0),
onda f ima u toˇcki c strogi lokalni maksimum.
4.5. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 101
2. Ako je c ∈ I, f

(c) = 0 i ako ∃δ > 0, ¸c −δ, c + δ) ⊆ I, tako da
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f

(x) < 0) i (x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f

(x) > 0),
onda f ima u toˇcki c strogi lokalni minimum.
Dokaz: 1. Neka je f

(c) = 0 i (x ∈ ¸c − δ, c)) ⇒ (f

(x) > 0) i (x ∈
¸c, c + δ)) ⇒(f

(x) < 0). Prema Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti
∀x ∈ ¸c −δ, c +δ) ∃t izmedu c i x tako da vrijedi f(c) −f(x) = f

(t)(c −x).
Sada, za x ∈ ¸c − δ, c) imamo x < t < c, pa je f

(t) > 0. Stoga je
f(c) −f(x) = f

(t)(c −x) > 0. Za x ∈ ¸c, c +δ) je c < t < x, pa je f

(t) < 0,
odakle slijedi f(c) −f(x) = f

(t)(c−x) > 0. Dakle, ∀x ∈ ¸c−δ, c+δ), x ,= c,
je f(x) < f(c), tj. f u c ima strogi lokalni maksimum. Sluˇcaj 2. slijedi iz 1.
zamjenom f s −f. Q.E.D.
Primjer 4.9. Ispitati lokalne ekstreme i na´ci intervale monotonosti funkcije
f(x) =
x
1 +x
2
.
Funkcije f i f

su definirane na R i f

(x) =
1 −x
2
(1 +x
2
)
2
.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1 i x
2
= 1.
Zbog f

(−2) < 0 funkcija pada na ¸∞, −1), zbog f

(0) = 1 f raste na
¸−1, 1) i zbog f

(2) < 0 f pada na ¸1, +∞).
Stoga imamo lokalne ekstreme: min(−1, −
1
2
) i max(1,
1
2
).
¸−∞, −1) ¸−1, 1) ¸1, ∞)
f’ – + –
f ց ր ց
-6 -4 -2 2 4 6
-0.4
-0.2
0.2
0.4
102 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Primjer 4.10. Ispitati lokalne ekstreme i na´ci intervale
monotonosti funkcije f(x) =
1
4
x
4
−x
3
−2x
2
+ 1.
Funkcije f i f

su definirane na R i
f

(x) = x
3
−3x
2
−4x = (x
2
−3x −4)x.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1, x
2
= 0 i x
3
= 4.
Vrijednosti derivacije izmedu stacionarnih toˇcaka
su f

(−2) = −12, f

(−
1
2
) =
9
8
, f

(1) = −6.
Lokalni ekstremi su: min(−1,
1
4
), max(0, 1),
min(4, −31).
¸−∞, −1) ¸−1, 0) ¸0, 4) ¸4, ∞)
f’ – + – +
f ց ր ց ր
-4 -2 2 4 6
-20
20
40
4.6 Taylorov teorem srednje vrijednosti i pri-
mjene
Definicija 4.3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu
derivaciju na I. Za c ∈ I polinom
T
n
(x) = f(c) +
n

k=1
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
, x ∈ R, (4.22)
zovemo Taylorov
1
polinom n-tog reda za funkciju f u toˇcki c, a funkciju
R
n
(x) = f(x) −T
n
(x) , x ∈ I, (4.23)
zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.
Lagrangeov teorem srednje vrijednosti ima sljede´ce uop´cenje.
Teorem 4.12. (Taylor) Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R,
ima derivaciju n + 1-vog reda na I. Neka je c ∈ I i T
n
Taylorov polinom za
f u toˇcki c definiran s (4.22). Tada ∀x ∈ I, ∃c
x
izmedu c i x, tako da je
R
n
(x) =
f
(n+1)
(c
x
)
(n + 1)!
(x −c)
n+1
, (Lagrangeov oblik ostatka). (4.24)
1
Brook Taylor (Edmonton, 18. kolovoz 1685.– London, 30. studeni 1731.) engleski
matematiˇcar
4.6. TAYLOROV TEOREM 103
Dokaz: Za ˇcvrsto x ∈ I, x ,= c, definirajmo funkciju F : I →R formulom
F(t) = f(x) −f(t) −
n

k=1
f
(k)
(t)
k!
(x −t)
k
−A
(x −t)
n+1
(n + 1)!
, (4.25)
gdje je
A =
(n + 1)!
(x −c)
n+1
_
f(x) −f(c) −
n

k=1
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
_
. (4.26)
Lako je provjeriti da je F(x) = 0, a zbog (4.26) vrijedi F(c) = 0. Nadalje,
F

(t) = −f

(t) −
n

k=1
_
f
(k+1)
(t)
k!
(x −t)
k

f
(k)
(t)
(k −1)!
(x −t)
k−1
_
+ A
(x −t)
n
n!
=
(x −t)
n
n!
_
A−f
(n+1)
(t)
¸
.
Iz Rolleovog teorema srednje vrijednosti zakljuˇcujemo da ∃c
x
strogo izmedu
c i x takav da vrijedi F

(c
x
) = 0. To povlaˇci da je A = f
(n+1)
(c
x
), ˇsto pomo´cu
(4.25) daje (4.24). Q.E.D.
Napomena 4.1. Ako je f
(n+1)
lokalno ograniˇcena oko c, onda je funkcija ω
n
definirana s
ω
n
(x) =
_
Rn(x)
(x−c)
n
, za x ,= c
0 , za x = c
neprekidna u toˇcki c i vrijedi f(x) = T
n
(x) + ω
n
(x)(x −c)
n
, x ∈ I.
4.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´cu derivacija viˇseg
reda
U proˇslom teoremu pokazali smo da je f

(c) = 0 nuˇzan uvjet za postoja-
nje lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije f u toˇcki c. Sada ´cemo dati
dovoljan uvjet za lokalne ekstreme pomo´cu derivacija viˇseg reda u toˇcki c.
Teorem 4.13. Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R, f ∈ C
(n+1)
(I).
Neka je c ∈ I stacionarna toˇcka, tj. f

(c) = 0. Ako postoji n ∈ N, takav da
∀k ∈ ¦1, . . . , n¦ vrijedi f
(k)
(c) = 0 i f
(n+1)
(c) ,= 0, tada je u sluˇcaju
I. ako je n + 1 paran broj i f
(n+1)
(c) > 0, f ima strogi lokalni minimum
u c,
104 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
II. ako je n +1 paran broj i f
(n+1)
(c) < 0, f ima strogi lokalni maksimum
u c,
III. ako je n+1 neparan broj, f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu
infleksiju).
Dokaz: Pretpostavimo da je nastupio I. sluˇcaj. Tada zbog neprekidnosti
f
(n+1)
u toˇcki c ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ ¸c − δ, c + δ) vrijedi f
(n+1)
(x) > 0.
Po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti, ∀x ∈ ¸c − δ, c + δ) ∃c
x
izmedu
c i x tako da je f(x) = f(c) +
f
(n+1)
(cx)
(n+1)!
(x − c)
n+1
> f(c) (zbog parnosti
eksponenta n + 1). Dakle, f ima u c strogi lokalni minimum. Sluˇcaj II. se
dokazuje analogno.
U sluˇcaju III., zbog neparnosti eksponenta n +1, na razliˇcitim stranama
od c vrijednost od f
(n+1)
(c
x
)(x − c)
n+1
ima razliˇcite predznake, tj. u c nije
lokalni ekstrem funkcije f. Q.E.D.
Primjer 4.11. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f(x) =
1
4
x
4
−x
3
−2x
2
+1.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
Imamo f

(x) = x
3
−3x
2
−4x = (x
2
−3x −4)x i f
′′
(x) = 3x
2
−6x −4.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1, x
2
= 0 i x
3
= 4.
Vrijedi f
′′
(−1) = 5 > 0, f
′′
(0) = −4 < 0, f
′′
(4) = 20 > 0, pa su toˇcke
lokalnih ekstrema:
min(−1,
1
4
), max(0, 1), min(4, −31).
Primjer 4.12. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f(x) = x
4
e
−x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) = e
−x
2
(4x
3
−2x
5
)
f
′′
(x) = e
−x
2
(4x
6
−18x
4
+ 12x
2
)
f
′′′
(x) = e
−x
2
(−8x
7
+ 60x
5
−96x
3
+ 24x)
f
(4)
(x) = e
−x
2
(16x
8
−176x
6
+ 492x
4
−33612x
2
+ 24)
4.6. TAYLOROV TEOREM 105
Stacionarne toˇcke su x
1
= −

2,
x
2
= 0 i x
3
=

2.
Vrijedi f
′′
(−

2) =< 0, f
′′
(0) =
0,
f
′′′
(0) = 0, f
(4)
(0) = 24 > 0,
f
′′
(−

2) =< 0,
-4 -2 2 4
0.1
0.2
0.3
0.4
0.5
pa imamo lokalne ekstreme: max(−

2, 4e
−2
), min(0, 0), max(

2, 4e
−2
).
Primjer 4.13. Funkcija f(x) =
_
e

1
x
2
, za x ,= 0
0 , za x = 0
je klase C
(∞)
(R) i
vrijedi f
(n)
(0) = 0, ∀n ∈ N.
To slijedi iz lim
x→∞
x
n
e
−x
= 0, odnosno, lim
x→0
e

1
x
x
n
= 0, n ∈ N. Odatle je
lim
x→0
P
_
1
x
_
e

1
x
2
= 0, za svaki polinom P. Upravo su toga oblika i limesi
pomo´cu kojih se raˇcuna derivacija f
(n)
(0).
Dakle, tu nije mogu´ce primijeniti prethodno pravilo za odredivanje eks-
trema. Medutim, vrijedi f

(x) =
_
2
x
3
e

1
x
2
, za x ,= 0
0 , za x = 0
, pa iz toga slijedi
da f ima u toˇcki 0 strogi lokalni minimum (nacrtaj graf).
4.6.2 Konveksne funkcije, infleksija
Definicija 4.4. Za realnu funkciju f kaˇzemo
da je konveksna na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) f
_
x
1
+ x
2
2
_

f(x
1
) + f(x
2
)
2
.
(4.27)
Funkcija f je strogo konveksna ako u
(4.27) za x
1
,= x
2
vrijedi stroga nejednakost.
O
f[x1]

x1 x2

2
¡
f[x1] f[x2]

2
f[x2]
x1 x2 x1 x2

2
Funkcija f je konkavna ako vrijedi
(∀x
1
, x
2
∈ I) f(
x
1
+ x
2
2
) ≥
f(x
1
) + f(x
2
)
2
, (4.28)
106 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
a strogo konkavna ako u (4.28)za x
1
,= x
2
vrijedi stroga nejednakost.
Teorem 4.14. (Jensenova nejednakost) Ako je f neprekidna i konveksna
funkcija na intervalu I ⊆ R, onda vrijedi
(∀ x
1
, x
2
∈ I), (∀ t ∈ [0, 1]), f((1−t)x
1
+tx
2
) ≤ (1−t)f(x
1
)+tf(x
2
). (4.29)
Ako jednakost u (4.29) vrijedi za neko t ∈ ¸0, 1), onda jednakost vrijedi
∀ t ∈ [0, 1].
Dokaz: Za bilo koje x
1
, x
2
∈ I definirajmo neprekidnu funkciju g : [0, 1] →
R s
g(t) = f((1 −t)x
1
+ tx
2
) −(1 −t)f(x
1
) −tf(x
2
), ∀ t ∈ [0, 1]. (4.30)
ˇ
Zelimo dokazati da je g(t) ≤ 0, ∀ t ∈ [0, 1]. Pretpostavimo suprotno, tj. neka
g postiˇze svoj maksimum u toˇcki c i neka je g(c) > 0. Zbog g(0) = g(1) = 0
je c ∈ ¸0, 1). Neka je δ = min¦c, 1−c¦, tj. segmenti [c −δ, c +δ] i [0, 1] imaju
barem jedan zajedniˇcki rub. Sada
g(c) = g
_
(c −δ) + (c + δ)
2
_

g(c −δ) + g(c + δ)
2
. (4.31)
Budu´ci da je g(c −δ) = 0 ili g(c +δ) = 0, to je desna strana od (4.31) strogo
manja od g(c), ˇsto je kontradikcija s ˇcinjenicom da je g(c) > 0 maksimum.
Dakle, vrijedi g(t) ≤ 0, ∀ t ∈ [0, 1].
Ako je g(c) = 0 za neko c ∈ ¸0, 1), onda za izbor δ > 0 takav da vrijedi
[c −δ, c +δ] ⊆ [0, 1], iz (4.31) slijedi g(c −δ) +g(c +δ) = 0. Zbog g(c −δ) ≤ 0
i g(c + δ) ≤ 0, to povlaˇci g(c − δ) = 0 i g(c + δ) = 0. Iz toga slijedi da je
g(t) = 0, ∀ t ∈ [0, 1], tj. jednakost u (4.29) tada vrijedi za svako t ∈ [0, 1].
Q.E.D.
Teorem 4.15. Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom
intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna na I, ako i samo ako je njena
derivacija f

rastu´ca funkcija na I.
Dokaz: Neka je f konveksna na I i neka su x
1
, x
2
, x
3
∈ I, x
1
< x
3
< x
2
.
Vrijedi x
3
=
x
2
−x
3
x
2
−x
1
x
1
+
x
3
−x
1
x
2
−x
1
x
2
. Iz Jensenove nejednakosti (4.29) za t =
x
3
−x
1
x
2
−x
1
dobivamo f(x
3
) ≤
x
2
−x
3
x
2
−x
1
f(x
1
) +
x
3
−x
1
x
2
−x
1
f(x
2
). Odatle je
f(x
3
)−f(x
1
) ≤
_
x
2
−x
3
x
2
−x
1
−1
_
f(x
1
)+
x
3
−x
1
x
2
−x
1
f(x
2
) = (f(x
2
)−f(x
1
))
x
3
−x
1
x
2
−x
1

4.6. TAYLOROV TEOREM 107
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1
.
Analogno se dobije nejednakost
f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
.
Dakle, ∀x
1
, x
2
, x
3
∈ I, x
1
< x
3
< x
2
vrijedi
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
. (4.32)
Ako u (4.32) prvo predemo na lim
x
3
→x
1
, a zatim na lim
x
3
→x
2
, dobivamo
nejednakost
f

(x
1
) ≤
f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1
≤ f

(x
2
),
tj. (x
1
< x
2
) ⇒f

(x
1
) ≤ f

(x
2
). Dakle, f

je rastu´ca funkcija na I.
Obratno, neka je f

rastu´ca funkcija na I. Uzmimo po volji x
1
, x
2
∈ I,
x
1
< x
2
. Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃c
1
∈ ¸x
1
,
x
1
+x
2
2
) i
∃c
2
∈ ¸
x
1
+x
2
2
, x
2
) takvi da je
f
_
x
1
+ x
2
2
_
−f(x
1
) = f

(c
1
)
x
2
−x
1
2
i f(x
2
)−f
_
x
1
+ x
2
2
_
= f

(c
2
)
x
2
−x
1
2
.
Zbog (c
1
< c
2
) ⇒(f

(c
1
) ≤ f

(c
2
)) i x
2
−x
1
> 0 vrijedi
1
2
_
f
_
x
1
+ x
2
2
_
−f(x
1
)
_

1
2
_
f(x
2
) −f
_
x
1
+ x
2
2
__
,
odakle slijedi
f
_
x
1
+ x
2
2
_

1
2
f(x
1
) +
1
2
f(x
2
),
tj. f je konveksna funkcija na I. Q.E.D.
Korolar 4.3. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na
otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna na I ako i samo ako je
f
′′
(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Dokaz: Po prethodnom teoremu f je konveksna na I ako i samo ako je f

rastu´ca na I, a to vrijedi onda i samo onda ako je f
′′
(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.Q.E.D.
108 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Definicija 4.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Toˇcka c ∈ I
je toˇcka infleksije ili prijevojna toˇcka, ako postoji δ > 0 takav da je na
intervalu ¸c −δ, c) funkcija f strogo konveksna, a na intervalu ¸c, c +δ) je f
strogo konkavna ili obratno. Joˇs kaˇzemo da je toˇcka (c, f(c)) toˇcka infleksije
grafa funkcije f.
Teorem 4.16. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na
otvorenom intervalu I ⊆ R. Toˇcka c ∈ I je toˇcka infleksije funkcije f ako i
samo ako je f
′′
(c) = 0 i funkcija f

ima u c strogi lokalni ekstrem.
Dokaz: Neka je f strogo konveksna na ¸c − δ, c) i strogo konkavna na
¸c, c +δ). Tada f

strogo raste na ¸c −δ, c) i strogo pada na ¸c, c +δ), tj. f

ima strogi lokalni maksimum u c.
Obratno, neka f ima u c strogi lokalni maksimum. Tada je f
′′
(c) = 0
i ∃δ > 0 takav da f

strogo raste na ¸c − δ, c) i strogo pada na ¸c, c + δ).
Tada je f strogo konveksna na ¸c−δ, c) i strogo konkavna na ¸c, c+δ). Q.E.D.
Primjer 4.14. Ispitati lokalne ekstreme i toˇcke infleksije funkcije f(x) =
e
−x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) = −2xe
−x
2
f
′′
(x) = (4x
2
−2)e
−x
2
Stacionarna toˇcka je x
1
= 0. Mogu´ce toˇcke
infleksije su x
2
= −

2
2
i x
3
=

2
2
.
Vrijednosti f
′′
(−1) > 0, f
′′
(0) < 0, f
′′
(1) >
0, max(0, 1) odreduju konveksnost i konkav-
nost u intervalima izmedu toˇcaka infleksije.
-3 -2 -1 1 2 3
0.2
0.4
0.6
0.8
1
x2 x1 x3
¸−∞, −

2
2
) ¸−

2
2
, 0) ¸0,

2
2
) ¸

2
2
, ∞)
f” + – – +
f’ + + – –
f ր ր ց ց
s. konv. s.konkav. s. konkav. s. konv.
Primjer 4.15. Ispitati lokalne ekstreme i toˇcke infleksije funkcije f(x) =
x
1 +x
2
.
4.6. TAYLOROV TEOREM 109
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) =
1−x
2
(1+x
2
)
2
f
′′
(x) =
2x(x
2
−3)
(1+x
2
)
3
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1 i x
2
= 1.
Mogu´ce toˇcke infleksije su x
3
= −

3,
x
4
= 0 i x
5
=

3.
-3 -2 -1 1 2 3
-0.4
-0.2
0.2
0.4
x3 x1
x4 x5 x2
Vrijednosti druge derivacije izmedu toˇcaka infleksije su: f
′′
(−2) > 0,
f
′′
(0) < 0, f
′′
(1) > 0, a jedini lokalni ekstrem je max(0, 1).
¸−∞, −

3) ¸−

3, −1) ¸−1, 0) ¸0, 1) ¸1,

3) ¸

3, ∞)
f” – + + – – +
f’ – – + + – –
f ց ց ր ր ց ց
s. konkav. s. konvek. s. konvek. s. konkav. s. konkav. s. konvek.
4.6.3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije
Definicija 4.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R funkcija ˇciji je
graf Γ
f
⊂ RR. Kaˇzemo da je pravac p asimptota na graf funkcije Γ
f
, ako
udaljenost izmedu pravca i toˇcke T ∈ Γ
f
teˇzi k 0 kako se toˇcka T beskonaˇcno
udaljava od ishodiˇsta.
Graf Γ
f
ima okomitu asimptotu u rubnoj toˇcki podruˇcja definicije c ∈ R
ako je lim
x→c±
f(x) = ±∞.
Graf Γ
f
funkcije f : I →R ima kosu ili horizontalnu asimptotu y = kx+l
u ±∞, ako je
1. ¸a, +∞) ⊆ I za neko a ∈ I,
2. lim
x→+∞
f(x)
x
= lim
x→+∞
f

(x) = k ∈ R,
3. lim
x→+∞
(f(x) −kx) = l ∈ R
1’. ¸−∞, a) ⊆ I za neko a ∈ I,
2’. lim
x→−∞
f(x)
x
= lim
x→−∞
f

(x) = k ∈ R,
3’. lim
x→−∞
(f(x) −kx) = l ∈ R
110 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Primjer 4.16. Ispitaj tok i nadi asimptote
funkcije f(x) =

x + 1
x
.
1. Prirodna domena funkcije je
T(f) = [−1, 0 > ∪¸0, +∞).
2. f

(x) = −
x+2
2x
2

x+1
, x ∈ T(f).
3. lim
x→0−

x + 1
x
= −∞ , lim
x→0+

x + 1
x
=
+∞. Dakle, f ima asimptotu u 0.
[−1, , 0 > ¸0, ∞)
f’ – –
f ց ց
-1 -0.5 0.5 1 1.5 2
-60
-40
-20
20
40
60
Primjer 4.17. Ispitaj tok i nadi asimptote
funkcije f(x) =
x
2
−3
x −2
.
1. Prirodna domena funkcije je T(f) =
R ¸ ¦2¦
2. f

(x) =
x
2
−4x + 3
(x −2)
2
, x ∈ T(f).
Stacionarne toˇcke su x
1
= 1 i x
2
= 3.
-2 2 4 6
-15
-10
-5
5
10
15
20
1 3
lim
x→2−
x
2
−1
x −2
= −∞, lim
x→2+
x
2
−1
x −2
= +∞.
Dakle, f ima okomitu asimptotu u 2.
lim
x→±∞
x
2
−1
x(x −2)
= 1 , lim
x→±∞
x
2
−1
x −2
−x = lim
x→±∞
2x −1
x −2
= 2, tj.
y = x + 2 je kosa asimptota u ±∞.
¸−∞, 1) ¸1, 2) ¸2, 3) ¸3, +∞)
f’ + – – +
f ր ց ց ր
4.6. TAYLOROV TEOREM 111
4.6.4 L’Hospitalovo pravilo
Teorem o limesu kvocijenta funkcija
f
g
u toˇcki c ∈ R podrazumijeva pos-
tojanje limesa obje funkcije u toj toˇcki i lim
x→c
g(x) ,= 0. Slijede´ci teorem
predstavlja uop´cenje tog rezultata, ali uz odredene uvjete na derivacije funk-
cija f i g.
Teorem 4.17. (L’Hospitalovo
1
pravilo) Neka su f i g funkcije definirane na
I ¸ ¦c¦ ⊂ R i neka su diferencijabilne na tom skupu. Neka vrijedi
lim
x→c
f(x) = 0, lim
x→c
g(x) = 0, g

(x) ,= 0, ∀ x ∈ I ¸ ¦c¦, lim
x→c
f

(x)
g

(x)
= L.
Tada je lim
x→c
f(x)
g(x)
= L.
Dokaz: Dokaz provodimo uz jaˇce pretpostavke na funkcije f i g, tj. da one
imaju neprekidne derivacije na I, te da je f(c) = g(c) = 0 i g

(c) ,= 0. Iz
Taylorovog teorema srednje vrijednosti i napomene 4.1. slijedi:
f(x) = f

(c)(x −c) + ω(x)(x −c),
g(x) = g

(c)(x −c) + ω
1
(x)(x −c),
gdje su ω i ω
1
neprekidne funkcije u c i ω(c) = ω
1
(c) = 0. Sada imamo
f(x)
g(x)
=
f

(c) + ω(x)
g

(c) + ω
1
(x)
, ∀x ∈ I ¸ ¦c¦. (4.33)
Sada desna strana jednakosti zadovoljava uvjete teorema o limesu kvocijent
jer limesi brojnika i nazivnika postoje u toˇcki c i limes nazivnika je ,= 0.
Dakle,
lim
x→c
f(x)
g(x)
= lim
x→c
f

(c) + ω(x)
g

(c) + ω
1
(x)
=
lim
x→c
(f

(c) + ω(x))
lim
x→c
(g

(c) + ω
1
(x))
=
f

(c)
g

(c)
= lim
x→c
f

(x)
g

(x)
.
Q.E.D.
Napomena 4.2. Ako su funkcije f, g ∈ C
(n+1)
(I), te vrijedi f(c) = f

(c) =
= f
(n)
(c) = 0 i g(c) = g

(c) = = g
(n)
(c) = 0, g
(n+1)
(c) ,= 0, tada iz
Taylorovog teorema srednje vrijednosti imamo
lim
x→c
f(x)
g(x)
= lim
x→c
f
(n+1)
(x)
g
(n+1)
(x)
.
1
Guillaume Franois Antoine Marquis de L’Hospital (Paris, 1661. – Paris, 2. veljaˇca
1704.) francuski matematiˇcar
112 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.7 Svojstva konveksnih funkcija
Definicija 4.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇzemo da f
ima u toˇcki c ∈ I lijevu derivaciju ako postoji f


(c) = lim
x→c−
f(x) −f(c)
x −c
,
odnosno desnu derivaciju ako postoji f

+
(c) = lim
x→c+
f(x) −f(c)
x −c
.
Napominjemo da treba razlikovati f


(c) od limesa s lijeva derivacije
f

(c−), odnosno f

+
(c) od limesa s desna derivacije f

(c+)
Teorem 4.18. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R neprekidna i
konveksna funkcija na I.
1. U svakoj toˇcki x ∈ I funkcija f ima lijevu f


(x) i desnu f

+
(x) desnu
derivaciju, te vrijedi f


(x) ≤ f

+
(x).
2. Funkcija x → f


(x) je rastu´ca i neprekidna slijeva na I, a funkcija
x →f

+
(x) je rastu´ca i neprekidna zdesna na I.
3. Funkcija f ima derivaciju na I¸J, gdje je J ⊂ I najviˇse prebrojiv skup.
Dokaz: Za a < x
1
< x
3
< x
2
< b, kao u dokazu teorema 4.15., vrijedi
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
. (4.34)
1. Neka je c ∈ I bilo koja toˇcka. Za x
2
= c, x
1
= c −s i x
3
= c −t desna
nejednakost u (4.34) daje
f(c) −f(c −s)
s

f(c) −f(c −t)
t
(0 < t < s). (4.35)
Za x
1
= c, x
3
= c + t i x
2
= c + s lijeva nejednakost u (4.34) daje
f(c + t) −f(c)
t

f(c + s) −f(c)
s
(0 < t < s). (4.36)
Zbog
f(c) = f
_
(c + t) + (c −t)
2
_

1
2
[f(c + t) + f(c −t)] ⇒
⇒f(c) −f(c −t) ≤ f(c + t) −f(c).
Odatle, dijeljenjem s t i upotrebom (4.35) i (4.36) dobivamo:
f(c) −f(c −t)
t

f(c + s) −f(c)
s
(0 < t < s). (4.37)
4.7. SVOJSTVA KONVEKSNIH FUNKCIJA 113
Iz (4.35) slijedi da funkcija definirana s F(t) =
f(c) −f(c −t)
t
pada na
intervalu ¸0, ε) za neki ε > 0. Prema teoremu 3.26. iz M.A.I. padaju´ca
funkcija ima limes zdesna u 0, tj. postoji F(0+) i
F(0+) = lim
t→0+
F(t) = lim
t→0+
f(c) −f(c −t)
t
= lim
−t→0−
f(c −t) −f(c)
−t
= f


(c).
Analogno, iz (4.36) dobivamo egzistenciju f

+
(c). Za t →0+ u (4.37) i onda
s →0+ slijedi f


(c) ≤ f

+
(c).
2. Neka je x < y (x, y ∈ I). Iz vanjske nejednakosti u (4.34) za x
1
= x,
x
2
= y i x
3
= x + t = y −t slijedi:
f(x + t) −f(x)
t

f(y) −f(y −t)
t
. (4.38)
Lijeva strana od (4.38) je ve´ca od f

+
(x), a desna strana manja od f


(y),
pa je f

+
(x) ≤ f


(y). Budu´ci da je u toˇcki 1. pokazano f


(x) ≤ f

+
(x) i
f


(y) ≤ f

+
(y) imamo
(x < y) ⇒(f


(x) ≤ f


(y)), (f

+
(x) ≤ f

+
(y)), (f

+
(x) ≤ f


(y)), (4.39)
tj. funkcije f


i f

+
su rastu´ce na I.
Pokaˇzimo da je f

+
neprekidna zdesna na I. Neka je c ∈ I bilo koja toˇcka.
Za svaki x ∈ I i dovoljno malo t > 0 imamo:
f

+
(x) ≤
f(x + t) −f(x)
t
. (4.40)
Prelaskom na limes x →c+ u (4.40), zbog neprekidnosti funkcije f, imamo:
lim
x→c+
f

+
(x) ≤
f(c + t) −f(c)
t
. (4.41)
Odavde za t →0+ dobivamo:
lim
x→c+
f

+
(x) ≤ f

+
(c). (4.42)
S druge strane, zbog rasta funkcije f

+
je lim
x→c+
f

+
(x) ≥ f

+
(c). Dakle,
vrijedi lim
x→c+
f

+
(x) = f

+
(c), tj. f

+
je neprekidna s desna. Analogno se
dokazuje neprekidnost slijeva funkcije f


.
3. Za x < y (x, y ∈ I) imamo
f


(x) ≤ f

+
(x) ≤ f


(y). (4.43)
Prema teoremu 3.36. iz M.A.I. rastu´ca funkcija f


ima najviˇse prebrojivo
prekida na intervalu I. Ako je f


neprekidna u toˇcki x ∈ I, onda iz (4.43) za
y → x+ dobivamo f


(x) ≤ f

+
(x) ≤ f


(x), odnosno f


(x) = f

+
(x). Dakle,
f ima derivaciju u svakoj toˇcki u kojoj je f


neprekidna funkcija. Q.E.D.
114 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.8 Primjene derivacije
U ovoj toˇcki pokazujemo kako se ideje povezane s derivacijom primjenjuju na
neke prektiˇcne zada´ce kao ˇsto su numeriˇcko rjeˇsavanje nelinearnih jednadˇzbi
i aproksimacija funkcija pomo´cu polinoma.
4.8.1 Lagrangeov interpolacijski polinom
Neka je T
n
skup svih polinoma s realnim koeficijentima stupnja ≤ n oblika
p(x) =
n

k=0
a
k
x
k
,
s realnim koeficijentima a
0
, . . . , a
n
.
Zadani su uredeni parovi realnih brojeva (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n), gdje
su x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
ˇcvorovi interpolacije. Nadi p ∈ T
n
tako da
vrijedi
p(x
k
) = f
i
(k = 0, 1, . . . , n). (4.44)
Takav polinom zovemo interpolacijski za parove (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n).
Teorem 4.19. Neka su zadani parovi realnih brojeva (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n),
gdje su x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
ˇcvorovi interpolacije.
Postoji toˇcno jedan polinom p ∈ T
n
tako da je
p(x
k
) = f
i
(k = 0, 1, . . . , n) .
Dokaz: (jedinstvenost:) Neka su p
1
, p
2
∈ T
n
interpolacijski polinomi. Tada
je p
1
−p
2
∈ T
n
jer je T
n
vektorski prostor. Oˇcigledno vrijedi (p
1
−p
2
)(x
k
) = 0,
(k = 0, 1, . . . , n), tj. p
1
− p
2
∈ T
n
ima n + 1 nultoˇcku. Dakle, vrijedi
p
1
−p
2
≡ 0.
(egzistencija:) Egzistenciju dokazujemo pomo´cu tzv. Lagrangeovih poli-
noma. Promatrajmo specijalni interpolacijski problem: ˇcvorovi interpolacije
x
k
(k = 0, 1, . . . , n) su kao i prije, a traˇzimo polinome L
i
∈ T
n
(i = 0, 1, . . . , n)
tako da vrijedi
L
i
(x
k
) = δ
ik
=
_
1 za i = k ,
0 za i ,= k .
Znaˇci L
i
∈ T
n
ima nultoˇcke x
0
, . . . , x
i−1
, x
i+1
, . . . , x
n
pa je nuˇzno oblika
L
i
(x) = α(x −x
0
) (x −x
i−1
)(x −x
i+1
) (x −x
n
) .
Koeficijent α odredujemo iz uvjeta L
i
(x
i
) = 1 ˇsto daje
α = 1/(x
i
−x
0
) (x
i
−x
i−1
)(x
i
−x
i+1
) (x
i
−x
n
) .
4.8. PRIMJENE DERIVACIJE 115
Polinom f
i
L
i
∈ T
n
ima svojstvo
f
i
L
i
(x
k
) = f
i
δ
ik
=
_
f
i
za i = k ,
0 za i ,= k ,
pa je polinom p =

n
i=0
f
i
L
i
∈ T
n
traˇzeni interpolacijski polinom. Njega
moˇzemo zapisati u tzv. Lagrangeovom obliku:
p(x) =
n

i=0
f
i
L
i
(x) =
n

i=0
f
i
n

j=0(j,=i)
x −x
j
x
i
−x
j
. Q.E.D.
Prirodno pitanje je koliko toˇcno polinom P aproksimira funkciju f u
toˇckama koje se razlikuju od ˇcvorova, dakle treba ocijeniti f(x) − P(x) za
x ,= x
k
.
S tom svrhom dokazujemo slijede´ci teorem srednje vrijednosti.
Teorem 4.20. Neka je a ≤ x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
≤ b i funkcija
f ∈ C
n+1
[a, b]. Tada za svaki ξ ∈ ¸a, b) postoji x(ξ) ∈ ¸a, b) tako da vrijedi
f(ξ) −P(ξ) =
1
(n + 1)!
f
(n+1)
(x(ξ))(ξ −x
0
)(ξ −x
1
) (ξ −x
n
) . (4.45)
Dokaz: Neka je ξ ,= x
k
(k = 0, 1, . . . , n), inaˇce je jednakost (4.45). trivijalno
zadovoljena. Definirajmo pomo´cnu funkciju
G(x) = f(x) −P(x) −α(x −x
0
) (x −x
n
) , x ∈ [a, b] , (4.46)
gdje je α ∈ R za sada proizvoljan. Oˇcigledno vrijedi G(x
k
) = 0 (k =
0, 1, . . . , n) neovisno o izboru α. Izaberimo α tako da vrijedi g(ξ) = 0.
Zbog ξ ,= x
k
, funkcija G ima u [a, b] n + 2 razliˇcite nultoˇcke. Tada
po Rolleovom teoremu srednje vrijednosti derivacija G

ima na [a, b] barem
n + 1 razliˇcitu nultoˇcku. Istim naˇcinom dolazimo do zakljuˇcka da n + 1-va
derivacija G
(n+1)
ima barem jednu nultoˇcku u ¸a, b). Oznaˇcimo tu nultoˇcku
s x(ξ). Zbog P ∈ T
n
vrijedi P
(n+1)
≡ 0, pa imamo
0 = G
(n+1)
(x(ξ)) = f
(n+1)
(x(ξ)) −α(n + 1)! ,
a odatle slijedi tvrdnja teorema. Q.E.D.
Lema 4.3. Neka su ˇcvorovi interpolacije jednoliko udaljeni, tj. x
k+1
−x
k
= h
(k = 0, 1, . . . , n −1). Tada za svako n ∈ N vrijedi
[(x −x
0
)(x −x
1
) (x −x
n
)[ < n!h
n+1
.
116 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Za 0 ,= x ∈ [x
0
, x
n
] postoji i ∈ ¦1, . . . , n¦ tako a je x ∈ [x
i−1
, x
i
].
Tada vrijedi [x − x
i+k
[ < (k + 1)h (k = 0, . . . , i − n) i [x − x
i+k
[ < [k[h
(k = −1, . . . , −i). Dakle,
[(x −x
0
)(x −x
1
) (x −x
n
)[ < i!(n + 1 −i)!h
n+1
.
Zbog
_
n + 1
i
_
≥ n + 1 (i = 1, . . . , n) slijedi tvrdnja. Q.E.D.
Primjer 4.18. Neka su zadani ˇcvorovi interpolacije x
1
= 1, x
2
= 2, x
3
= 3
i x
4
= 4. Interpolacijski polinom za funkciju f je oblika
p(x) = −
1
6
f(1)(x −2)(x −3)(x −4) +
1
2
f(2)(x −1)(x −3)(x −4)−

1
2
f(3)(x −1)(x −2)(x −4) +
1
6
f(4)(x −1)(x −2)(x −3).
U slijede´cim primjerima smo interpolirali funkcije
1. f(x) = 3 sin(x +
1
2
) + 2x −
2
5
,
2. f(x) = 3 cos(x) +
2
5
,
3. f(x) =
1
x
,
4. f(x) = ln x,
5. f(x) =
1
2
sin(4x) +
1
2
,
6. f(x) = tg (
1
2
x −
5
4
),
s tim da su na slikama grafovi funkcija isprekidani, a grafovi interpolacij-
skih polinoma puni.
0 x
y
f(x)2sin(x
1

2
)x
3

2
x11 x22 x33 x44
0 x
y
f(x)3cos x
1

2
x11
x22 x33 x44
0 x
y
f(x)
1

x
x11 x22 x33 x44
0 x
y
f(x)ln x
1 2 3 4
0 x
y
f(x)
1

2
sin(4x)
1

2
1 2 3 4
0 x
y
f(x)tg(
1

2
x
5

2
)
1 2
3 4
4.8. PRIMJENE DERIVACIJE 117
4.8.2 Newtonova metoda
Neka je f : I → R, I = [a, b], funkcija klase C
2
(¸a, b)). Pretpostavimo
da je x

∈ ¸a, b) nultoˇcka funkcije f, tj. f(x

) = 0. Neka je x
0
∈ ¸a, b)
aproksimacija nultoˇcke x

. Prema Taylorovom teoremu srednje vrijednosti
postoji η izmedu x
0
i x

tako da vrijedi
0 = f(x

) = f(x
0
) + f

(x
0
)(x

−x
0
) +
1
2
f
′′
(η)(x

−x
0
)
2
.
Ako je x
0
blizu x

, tj. za (x
0
− x

)
2
<< 1, promatrajmo jednadˇzbu koja se
dobije tako da se funkcija f zamijeni s najboljom lokalnom aproksimacijom
funkcije f u blizini x

, tj.
0 = f(x
0
) + f

(x
0
)(x −x
0
) . (4.47)
U tom je sluˇcaju razumno oˇcekivati da ´ce rjeˇsenje jednadˇzbe (4.47) biti do-
bra aproksimacija rjeˇsenja originalne jednadˇzbe, barem bolja od x
0
. Ako je
f

(x
0
) ,= 0, mogu´ce je to rjeˇsenje x
1
dobiti u obliku
x
1
= x
0

f(x
0
)
f

(x
0
)
.
Nastavljanjem tog postupka dobije se niz (x
n
)
n∈N
0
definiran rekurzijom
x
n
= x
n−1

f(x
n−1
)
f

(x
n−1
)
, n ∈ N , (4.48)
s poˇcetnom vrijednosti x
0
. Taj postupak nalaˇzenja aproksimacije rjeˇsenja
naziva se Newtonovom metodom ili metodom tangenti. Naime, ge-
ometrijski smisao ove metode dan je idu´com slikom.
Slijede´ci teorem se zasniva na geometrijskim svojstvima Newtonove me-
tode.
Teorem 4.21. Neka je f ∈ C
2
([a, b]) i neka vrijedi
f(a) f(b) < 0, (4.49)
f

(x) ,= 0 , f
′′
(x) ,= 0 , ∀x ∈ [a, b] . (4.50)
Tada za x
0
∈ [a, b] takav da vrijedi f(x
0
) f
′′
(x
0
) > 0, niz definiran s (4.48)
konvergira k jedinstvenoj nultoˇcki x

funkcije f na [a, b].
Vrijedi ocjena pogreˇske
[x
n
−x

[ ≤ C[x
n−1
−x

[
2
, (n ∈ N), (4.51)
gdje je C =
max
[a,b]
f
′′
2 min
[a,b]
f

.
118 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Egzistencija nultoˇcke slijedi iz Bolzano - Weierstrassovog teorema
i uvjeta (4.49). Zbog f

(x) ,= 0 funkcija je strogo monotona pa je nultoˇcka
jedinstvena na [a, b]. Razlikujemo sluˇcajeve
1. f(a) > 0, f(b) < 0, f

< 0, f
′′
< 0
2. f(a) > 0, f(b) < 0, f

< 0, f
′′
> 0
3. f(a) < 0, f(b) > 0, f

> 0, f
′′
< 0
4. f(a) < 0, f(b) > 0, f

> 0, f
′′
> 0
0
x
y
f
x
0
x
1
x
2
x

Dokazujemo samo sluˇcaj 4. koji odgovara slici, a ostali se dokazuju ana-
logno.
Zbog f

(x) f
′′
(x) > 0 je x

< x
0
. Pokaˇzimo indukcijom da za (x
n
)
n∈N
0
vrijedi x

< x
n
, n ∈ N. Tvrdnja vrijedi za n = 0. Pretpostavimo da tvrdnja
vrijedi za n. Zbog
x
n+1
= x
n

f(x
n
)
f

(x
n
)
,
x
n+1
−x

= x
n
−x


f(x
n
)
f

(x
n
)
=
f(x

) −f(x
n
) −f

(x
n
)(x

−x
n
)
f

(x
n
)
,
x
n+1
−x

=
f
′′

n
)(x

−x
n
)
2
2f

(x
n
)
> 0 , η
n
∈ [x

, x
n
] , (4.52)
slijedi x

< x
n+1
. Zbog x
n+1
= x
n

f(x
n
)
f

(x
n
)
< x
n
niz (x)
n∈N
0
je padaju´ci.
Za padaju´ci i odozdo ograniˇcen niz postoji x
∗∗
= limx
n
. Zbog neprekidnosti
funkcija f i f

iz (4.48) slijedi f(x
∗∗
) = 0, ˇsto zbog jedinstvenosti nultoˇcke
daje x
∗∗
= x

. Ocjena pogreˇske slijedi iz (4.52). Q.E.D.
Korolar 4.4. Za svaki m ∈ N i svaki realni broj b > 0 postoji a > 0 takav
da je b = a
m
.
Dokaz: Neka je m > 1 i b > 1. Neka je niz (x
n
)
n
definiran rekurzijom (4.48)
za funkciju f(x) = x
m
−b uz poˇcetnu aproksimaciju x
0
= b, tj.
x
n
=
(m−1)x
m
n−1
+ b
mx
m−1
n−1
, (∀n ∈ N). (4.53)
Funkcija f : [1, b] → R zadovoljava uvjete teorema 4.21. sluˇcaj 4. tj.
f(1) = 1 − b < 0, f(b) = b
m
− b > 0, f

(x) = mx
m−1
> 0 i f
′′
(x) =
4.8. PRIMJENE DERIVACIJE 119
m(m − 1)x
m−2
> 0, ∀x ∈ [1, b], pa niz konvergira k jedinstvenoj nultoˇcki
funkcije f u intervalu ¸1, b). Funkcije f

i f
′′
su rastu´ce na [1, b] pa je
max
[1,b]
f
′′
= m(m − 1)b
m−2
i min
[1,b]
f

= m. Odatle slijedi ocjena pogreˇske
[x
n
−a[ ≤
(m−1)b
m−2
2
[x
n−1
−a[
2
, (n ∈ N). Q.E.D.
Primjer 4.19. Izraˇcunajmo
3

5 Newtonovom metodom na 50 decimala.
Zbog ocjene pogreˇske (4.51) kaˇzemo da niz konvergira kvadratnom brzinom.
Kvadratna brzina konvergencije u pravilu znaˇci da je u svakoj novoj iteraciji
dvostruko ve´ci broj toˇcnih znamenaka.
x
0
= 5
x
1
= 2.7708333333333333333333333333333333333333333333333
x
2
= 2.0643062857645366549205092932833336474017123008021
x
3
= 1.767315594852839675630814501991099802877564157758
x
4
= 1.711816182730850357259567369723776592320652455091
x
5
= 1.709977924257737717994546579193826487753056762840
x
6
= 1.70997594667898405119733103179107967836688376517
x
7
= 1.70997594667669698935311193144763560051192536599
x
8
= 1.70997594667669698935310887254386010986805511055
120 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Poglavlje 5
Riemannov integral
5.1 Problem povrˇsine i rada sile
Znamo odrediti povrˇsinu nekih jednostavnih likova u ravnini, npr. kvadrata,
pravokutnika, trokuta, trapeza itd.
P a
2
a
a
P ab
a
b
P ab/2
a
b
P h(ab)/2
a
b
h
Postavlja se problem odredivanja povrˇsine li-
kova koji imaju sloˇzenije granice. Takav je
dio ravnine omeden grafom funkcije (pseudo-
trapez) kao na slici desno. Oznaˇcimo s µ
funkciju koja dijelu ravnine P pridruˇzuje re-
alnu vrijednost koju zovemo povrˇsina, µ(P).
Od te funkcije oˇcekujemo slijede´ca svojstva.
1. µ(P) ≥ 0,
2. P
1
∩ P
2
= ∅ ⇒
µ(P
1
∪ P
2
) = µ(P
1
) + µ(P
2
),
3. P
1
⊆ P
2
⇒µ(P
1
) ≤ µ(P
2
) = 0.
0
f
a b
P
Funkciju koja zadovoljava gornja svojstva zovemo mjera.
121
122 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Ako ve´c odmah nismo u mogu´cnosti nepo-
sredno odrediti µ(P) (ako taj broj uop´ce ima
smisla), onda pokuˇsajmo aproksimirati dio
ravnine P pomo´cu jednostavnijih likova ˇcije
povrˇsine znamo jednostavno izraˇcunati, npr.
pravokutnika. Podijelimo segment [a, b] na
n(∈ N) dijelova toˇckama a = x
0
< x
1
<
. . . < x
n−1
< x
n
= b kao na slici desno. Pra-
vokutnici koje smo tako dobili imaju svoj-
stvo ∪
n
k=1
p
k
⊆ P ⊆ ∪
n
k=1
P
k
. Njihove po-
vrˇsine su jednake µ(p
k
) = m
k
(x
k
− x
k−1
),
µ(P
k
) = M
k
(x
k
− x
k−1
), (k = 1, . . . , n), gdje
su m
k
, M
k
visine upisanih i opisanih pravo-
kutnika.
a x
0
x
1
x
2
x
3
x
4
x
5
x
6
x
7
b x
8
p
1
p
2
p
3
p
4
p
5
p
6
p
7
p
8
P
1
P
2
P
3
P
4
P
5
P
6
P
7
P
8
Odatle imamo

n
k=1
µ(p
k
) =

n
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) ≤ µ(P) ≤

n
k=1
M
k
(x
k

x
k−1
) =

n
k=1
µ(P
k
). Razliˇcitim podjelama segmenta [a, b] dobivamo razliˇcite
aproksimacije povrˇsine lika P odozdo, odnosno odozgo. Sa slike je jasno da
´ce aproksimacija biti u pravilu bolja ako je podjela segmenta finija. Dakle,
povrˇsina µ(P) ´ce imati smisla ako moˇzemo po volji blizu na´ci jednu gornju i
jednu donju aproksimaciju oblika kao u prethodnoj nejednakosti
U klasiˇcnoj mehanici se rad konstantne sile f(x) = c za sve x, koja
djeluje na materijalnu toˇcku izmedu x = a i x = b, tj. na putu duljine
s = b − a, definira kao W = c s. Ako funkcija f nije konstantna, onda
ˇcitav put podijelimo na manje dijelove a = x
0
< x
1
< . . . < x
n−1
< x
n
=
b, a na tim dijelovima silu aproksimiramo odozdo i odozgo konstantnom
silom m
k
i M
k
. Tako za rad sile W na tom putu dobivamo donju i gornju
aproksimaciju

n
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) ≤ W ≤

n
k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
). Pojam rada
sile na putu ´ce imati smisla ako moˇzemo dobiti po volji bliske donje i gornje
aproksimacije. Dakle, problem odredivanja rada sile na putu je istovjetan
problemu odredivanja povrˇsine ispod grafa funkcije.
5.2 Riemannov
1
integral ograniˇcene funkcije
na segmentu
Neka je [a, b], a < b, segment u R i neka je f : [a, b] →R funkcija ograniˇcena
na segmentu [a, b]. To znaˇci da postoje m = inf
[a,b]
f i M = sup
[a,b]
f, tj. ∀x ∈
[a, b], m ≤ f(x) ≤ M.
1
Georg Friedrich Bernhard Riemann (Breselenz, 17. studeni 1826. – Selasca[Italija],
20. srpanj 1866.) njemaˇcki matematiˇcar
5.2. INTEGRAL 123
Uoˇcimo, ako je [a

, b

] ⊆ [a, b] podsegment, onda vrijedi ∀x ∈ [a

, b

], m ≤
m

≤ f(x) ≤ M

≤ M, gdje je m

= inf
[a

,b

]
f i M

= sup
[a

,b

]
f. Dakle, infimum
na podsegmentu je ve´ci ili jednak infimumu na segmentu i supremum na
podsegmentu je manji ili jednak supremumu na segmentu.
Sada ´cemo provesti konstrukciju koju smo najavili u prethodnoj toˇcki.
Za n ∈ N podijelimo (izvrˇsimo subdiviziju) segment [a, b] toˇckama
a = x
0
< x
1
< . . . < x
k
< . . . < x
n−1
< x
n
= b (5.1)
na n dijelova. Neka je m
k
= inf
[x
k−1
,x
k
]
f i M
k
= sup
[x
k−1
,x
k
]
f, (k = 1, . . . , n). Za
po volji izabrane toˇcke t
k
∈ [x
k−1
, x
k
], (k = 1, . . . , n), definirajmo sume:
s =
n

k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
), σ =
n

k=1
f(t
k
)(x
k
−x
k−1
), S =
n

k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
).
(5.2)
Broj s zovemo donja Darbouxova
1
suma, S je gornja Darbouxova suma, a σ
je integralna suma. Jasno je da vrijedi
m(b −a) ≤ s ≤ σ ≤ S ≤ M(b −a). (5.3)
Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s, B je skup svih gornjih
Darbouxovih suma S, a C je skup svih integralnih suma σ funkcije f na
segmentu [a, b]. Sve te sume dobiju se variranjem broja n ∈ N, svim razliˇcitim
izborima subdivizije (5.1) i toˇcaka t
k
. Iz nejednakosti (5.3) slijedi da su
skupovi A, B i C ograniˇceni odozdo s m(b −a) i odozgo s M(b −a). Prema
aksiomu potpunosti postoje
1

(f; a, b) = sup A, 1

(f; a, b) = inf B. (5.4)
Definicija 5.1. Broj 1

zovemo donji Riemannov integral funkcije f na
segmentu [a, b], a broj 1

zovemo gornji Riemannov integral funkcije f
na segmentu [a, b].
Iz prethodnog je jasno da donji i gornji Riemannov integral postoje za
svaku funkciju f : [a, b] →R koja je ograniˇcena na segmentu [a, b].
Teorem 5.1. Neka je f : [a, b] → R funkcija ograniˇcena na segmentu [a, b],
neka su 1

i 1

donji i gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu
[a, b]. Tada je
1

(f; a, b) ≤ 1

(f; a, b). (5.5)
1
Jean Gaston Darboux (Nmes, 14. kolovoz 1842. - Paris, 23. veljaˇca 1917.) francuski
matematiˇcar
124 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Dokaz provodimo u tri dijela.
Prvo pokaˇzimo da se donja Darbouxova suma pove´ca ili ostane jednaka, a
gornja Darbouxova suma se smanji ili ostane jednaka ako subdiviziji dodamo
jednu toˇcku. Dakle, neka je sa a = x
0
< x
1
< . . . < x
k−1
< x
k
< . . . <
x
n−1
< x
n
= b zadana subdivizija Σ i neka su s i S pripadne Darbouxove
sume. Napravimo novu subdiviziju Σ

tako da subdiviziji Σ dodamo toˇcku
x

takvu da je x
k−1
< x

< x
k
. Pripadne Darbouxove sume oznaˇcimo s s

i S

. Suma S

nastaje iz S tako da pribrojnik M
k
(x
k
− x
k−1
) zamijenimo s
M

k
(x

−x
k−1
) +M
′′
k
(x
k
−x

), gdje je M

k
= sup
[x
k−1
,x

]
f i M
′′
k
= sup
[x

,x
k
]
f. Budu´ci
da su [x
k−1
, x

] i [x

, x
k
] podsegmenti od [x
k−1
, x
k
], to vrijedi M

k
≤ M
k
i
M
′′
k
≤ M
k
. Tada je M

k
(x

−x
k−1
) +M
′′
k
(x
k
−x

) ≤ M
k
(x

−x
k−1
) +M
k
(x
k

x

) = M
k
(x
k
− x
k−1
), pa je stoga S

≤ S. Analogno, za m

k
= inf
[x
k−1
,x

]
f i
m
′′
k
= inf
[x

,x
k
]
f vrijedi m

k
≥ m
k
i m
′′
k
≥ m
k
, a odatle m

k
(x

−x
k−1
) +m
′′
k
(x
k

x

) ≥ m
k
(x

−x
k−1
) + m
k
(x
k
−x

) = m
k
(x
k
−x
k−1
), tj. s

≥ s.
Primijetimo sada da isti zakljuˇcak vrijedi ako nekoj subdiviziji dodamo
konaˇcan broj novih toˇcaka. Naime, moˇzemo zamisliti da te toˇcke dodajemo
jednu po jednu pa svaki put vrijedi zakljuˇcak iz prethodnog razmatranja.
To znaˇci da se donja Darbouxova suma s

na novoj subdiviziji ne smanji, tj.
s ≤ s

, a gornja ne pove´ca, tj. S

≤ S.
Sada pokazujemo da je svaka donja Darbouxova suma manja ili jedna-
ka svakoj gornjoj Darbouxovoj sumi, bez obzira na subdivizije na kojima su
nastale. Dakle, neka su Σ
1
i Σ
2
dvije subdivizije i neka je s
1
donja Darbouxo-
va suma odredena subdivizijom Σ
1
i S
2
gornja Darbouxova suma odredena
subdivizijom Σ
2
. Napravimo sada novu subdiviziju Σ
3
od unije toˇcaka iz
subdivizija Σ
1
i Σ
2
i oznaˇcimo pripadne Darbouxove sume sa s
3
i S
3
. Da-
kako, Σ
3
je nastala iz Σ
1
dodavanjem (konaˇcno) toˇcaka iz Σ
2
ali takoder i
iz Σ
2
dodavanjem (konaˇcno) toˇcaka iz Σ
1
. Iz prethodnog zakljuˇcka slijedi
s
1
≤ s
3
i S
3
≤ S
2
. Poˇsto vrijedi s
3
≤ S
3
, jer su obje Darbouxove sume na
istoj subdiviziji Σ
3
, imamo s
1
≤ s
3
≤ S
3
≤ S
2
.
Dakle, dokazali smo (∀s ∈ A) (∀S ∈ B) , s ≤ S. Odatle zakljuˇcujemo
(∀s ∈ A) s ≤ inf B, a odatle sup A ≤ inf B, tj. 1

≤ 1

. Q.E.D.
Definicija 5.2. Za funkciju f : [a, b] → R ograniˇcenu na segmentu [a, b]
kaˇzemo da je integrabilna u Riemannovom smislu ili R-integrabilna na
segmentu [a, b] ako je
1

(f; a, b) = 1

(f; a, b). (5.6)
Tada se broj 1 = 1

= 1

naziva integral ili R-integral funkcije f na seg-
5.2. INTEGRAL 125
mentu [a, b] i oznaˇcava jednom od slijede´cih oznaka
1 =
_
[a,b]
f(t)dt =
_
b
a
f(x)dx =
_
[a,b]
f =
_
b
a
f. (5.7)
Neka je f : [a, b] → R
+
integrabilna funkcija na [a, b] i neka je P =
¦(x, y) ∈ R R; 0 ≤ y ≤ f(x), ∀ x ∈ [a, b]¦ pseudotrapez. Sada povrˇsinu
µ(P) pseudotrapeza definiramo s
µ(P) =
_
b
a
f(x)dx.
Zadatak. Neka su A, B ⊂ R takvi da je sup A ≤ inf B. Ako postoje A

⊆ A
i B

⊆ B takvi da je sup A

= inf B

onda je i sup A = inf B.
Rjeˇsenje. Zbog A

⊆ A imamo sup A

≤ sup A, a zbog B

⊆ B imamo
inf B ≤ inf B

. Odatle je sup A

≤ sup A ≤ inf B ≤ inf B

, ˇsto daje sup A =
inf B.
Iz ovog zadatka zakljuˇcujemo da je za integrabilnost funkcije na segmentu
dovoljno da supremum nekog podskupa A

skupa svih donjih Darbouxovih
suma A bude jednak infimumu nekog podskupa B

skupa svih gornjih Dar-
bouxovih suma B. Tako je ponekad dovoljno gledati samo tzv. ekvidistantne
subdivizije, tj. za n ∈ N su toˇcke oblika x
k
= a+kh, k = 0, 1, . . . , n, h =
b−a
n
.
Izraˇcunajmo direktno iz definicije integrale nekih jednostavnih
funkcija.
Primjer 5.1. Neka je C ∈ R
+
i f(x) = C,
∀x ∈ R. Za a, b ∈ R
+
, a < b, izraˇcunajmo
_
b
a
f(x)dx =
_
b
a
Cdx. Za bilo koju subdi-
viziju uvijek vrijedi m
k
= M
k
= C, ∀k ∈
¦1, . . . , n¦. Odatle je
s =
n

k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) = S =
n

k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
)
= C
n

k=1
(x
k
−x
k−1
) = C(b −a),
tj. A = B = ¦C(b − a)¦. Dakle, imamo
1

= sup A = inf B = 1

= C(b − a), pa je
_
b
a
Cdx = C(b −a).
0
a b
126 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.2. Neka je f(x) = x, ∀x ∈ R,
i a, b ∈ R
+
, a < b. Lik na slici desno je
trapez (okrenut) s bazama duljine a i b, te
visinom b−a. Njegova povrˇsina je
a+b
2
(b−a).
Izraˇcunajmo integral:
Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu
ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a, b], tj.
x
k
= a+kh, k = 0, 1, . . . , n, h =
b−a
n
. Budu´ci
da f raste na R, to je ∀ k ∈ ¦0, 1, . . . , n¦
m
k
= f(x
k−1
) = a + (k −1)h,
M
k
= f(x
k
) = a + kh .
Odatle je
s
n
=
n

k=1
(a+(k−1)h)h = nah+h
2
n

k=1
(k−1) =
0
a b
= nha + h
2
(n −1)n
2
= na
b −a
n
+
(b −a)
2
n
2
(n −1)n
2

s
n
=
b
2
2

a
2
2

(b −a)
2
2n
.
Analogno se dobije
S
n
=
b
2
2

a
2
2
+
(b −a)
2
2n
.
Neka je sada
A

= ¦s
n
; n ∈ N¦ =
_
b
2
2

a
2
2

(b −a)
2
2n
; n ∈ N
_
,
B

= ¦S
n
; n ∈ N¦ =
_
b
2
2

a
2
2
+
(b −a)
2
2n
; n ∈ N
_
.
Odatle imamo sup A

= inf B

=
_
b
a
xdx =
b
2
2

a
2
2
.
5.3. OSNOVNA SVOJSTVA 127
Primjer 5.3. Neka je f(x) = x
2
, ∀x ∈ R, i
a, b ∈ R, 0 < a < b.
Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu
ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a, b], tj.
x
k
= a +kh, k = 0, 1, . . . , n, h =. Budu´ci da
f raste na R, to je ∀ k ∈ ¦0, 1, . . . , n¦
m
k
= f(x
k−1
) = (a + (k −1)h)
2
,
M
k
= f(x
k
) = (a + kh)
2
.
0
a b
Raˇcunamo
s
n
=
n

k=1
(a + (k −1)h)
2
h = na
2
h + 2ah
2
n

k=1
(k −1) +h
3
n

k=1
(k −1)
2
=
= na
2
h + 2ah
2
(n −1)n
2
+ h
3
(n −1)n(2n −1)
6
=
=
(b −a)
3
3
_
1 −
3
2n
+
1
2n
2
_
+ a(b −a)
2
_
1 −
1
n
_
+ a
2
(b −a)
i analogno
S
n
=
(b −a)
3
3
_
1 +
3
2n
+
1
2n
2
_
+ a(b −a)
2
_
1 +
1
n
_
+ a
2
(b −a).
Odatle,
sup A

= inf B

=
(b −a)
3
3
+ a(b −a)
2
+ a
2
(b −a) =
b
3
3

a
3
3
.
5.3 Osnovna svojstva Riemannovog integrala
Teorem 5.2. Neka je f : [a, b] → R ograniˇcena funkcija na [a, b] ⊂ R.
Funkcija f je integrabilna na [a, b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija
segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε.
Dokaz: Neka ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a, b] takva da za pripadne
Darbouxove sume vrijedi S−s < ε. Tada ∀ε > 0 vrijedi 0 ≤ I

−I

≤ S−s <
ε i stoga je I

= I

.
Obratno, neka je f R-integrabilna na [a, b], tj. I

= I

. Iz svojstava
infimuma i supremuma slijedi da ∀ε > 0 postoje Darbouxove sume S
1
i
s
2
(op´cenito na razliˇcitim subdivizijama) takve da vrijedi S
1
< I

+ ε/2 i
128 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
s
2
> I

− ε/2. Uzmimo novu subdiviziju koja je odredena unijom toˇcaka
iz subdivizija od S
1
i s
2
, te neka su S i s pripadne Darbouxove sume. Iz
dokaza prethodnog teorema znamo da je s
2
≤ s ≤ S ≤ S
1
. Sada imamo
S −s ≤ S
1
−s
2
< I

+ ε/2 −I

+ ε/2 = ε. Q.E.D
Glavna svojstva Riemannovog integrala dana su slijede´cim teoremima.
Teorem 5.3. Neka su f, g : [a, b] → R integrabilne funkcije na [a, b] ⊂ R.
Za bilo koje α, β ∈ R funkcija αf + βg je integrabilna na [a, b] i vrijedi
_
b
a
(αf + βg) = α
_
b
a
f + β
_
b
a
g. Ako je f ≤ g na [a, b] onda je
_
b
a
f ≤
_
b
a
g.
Takoder vrijedi [
_
b
a
f[ ≤
_
b
a
[f[ ≤ (b −a) sup
[a,b]
f.
Dokaz: Iz inf
K
f +inf
K
g ≤ f(x)+g(x) ≤ sup
K
f +sup
K
g za svako x ∈ K ⊆
[a, b] slijedi inf
K
f + inf
K
g ≤ inf
K
(f + g) ≤ sup
K
(f +g) ≤ sup
K
f + sup
K
g
za svaki K ⊆ [a, b]. Odatle, na bilo kojoj subdiviziji a = x
0
< x
1
< <
x
n−1
< x
n
= b segmenta [a, b], za Darbouxove sume funkcija f, g, f + g
imamo s
f
+ s
g
≤ s
f+g
≤ S
f+g
≤ S
f
+ S
g
. Po teoremu 5.3 za bilo koji ε > 0
postoje subdivizije segmenta [a, b] tako da za pripadne Darbouxove sume
s

f
, S

f
, s
′′
g
, S
′′
g
vrijedi S

f
− s

f
< ε/2 i S
′′
g
− s
′′
g
< ε/2. Na subdiviziji koja je
odredena unijom toˇcaka iz prethodnih subdivizija za pripadne Darbouxove
sume s
f
, S
f
, s
g
, S
g
vrijedi S
f
− s
f
≤ S

f
− s

f
< ε/2 i S
g
− s
g
≤ S
′′
g
− s
′′
g
<
ε/2. Sada za Darbouxove sume funkcije f + g na toj subdiviziji imamo
S
f+g
−s
f+g
≤ S
f
+S
g
−(s
f
+s
g
) = S
f
−s
f
+S
g
−s
g
< ε. Sada po teoremu
5.3 zakljuˇcujemo da je funkcija f + g integrabilna na [a, b]. Takoder, za bilo
koji ε > 0 i prethodno konstruiranu subdiviziju, imamo
_
b
a
(f+g)−
_
b
a
f−
_
b
a
g ≤ S
f+g
−s
f
−s
g
≤ S
f
+S
g
−s
f
−s
g
= S
f
−s
f
+S
g
−s
g
< ε
i
_
b
a
(f+g)−
_
b
a
f−
_
b
a
g ≥ s
f+g
−S
f
−S
g
≥ s
f
+s
g
−S
f
−S
g
= s
f
−S
f
+s
g
−S
g
> −ε,
tj. [
_
b
a
(f + g) −
_
b
a
f −
_
b
a
g[ < ε. Odatle slijedi aditivnost integrala, tj.
_
b
a
(f + g) =
_
b
a
f +
_
b
a
g.
Za α > 0 i bilo koji ε > 0 prema teoremu 5.3 postoji subdivizija segmenta
[a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε/α. Zbog
inf
K
αf = αinf
K
f i sup
K
αf = αsup
K
f za svaki K ⊆ [a, b] vrijedi s
αf
=
αs
f
i S
αf
= αS
f
, pa imamo S
αf
−s
αf
= α(S
f
−s
f
) < ε, ˇsto po teoremu 5.2.
daje integrabilnost funkcije αf. Takoder vrijedi
5.3. OSNOVNA SVOJSTVA 129
−ε < α(s
f
−S
f
) = s
αf
−αS
f

_
b
a
αf−α
_
b
a
f ≤ S
αf
−αs
f
= α(S
f
−s
f
) < ε,
tj. [
_
b
a
αf − α
_
b
a
f[ < ε. To povlaˇci
_
b
a
αf = α
_
b
a
f. Jasno, iz aditiv-
nosti slijedi
_
b
a
−f = −
_
b
a
f, pa za α < 0 po prethodnom vrijedi
_
b
a
αf =
_
b
a
−(−α)f = −
_
b
a
(−α)f = −(−α)
_
b
a
f. Za α = 0 prethodna tvrdnja je
oˇcita, dakle, integral je homogeno preslikavanje, ˇsto uz aditivnost daje line-
arnost integrala.
Ako je f ≥ 0 onda su sve Darbouxove sume nenegativne pa je i
_
b
a
f ≥ 0.
Za f ≤ g je g −f ≥ 0, pa zbog linearnosti imamo
_
b
a
g −
_
b
a
f ≥ 0.
Pokaˇzimo da integrabilnost funkcije f povlaˇci integrabilnost funkcije [f[.
Definirajmo funkcije f
+
= max¦f, 0¦ i f

= max¦−f, 0¦. Vrijedi f = f
+
−f

i [f[ = f
+
+ f

. Dovoljno je dokazati integrabilnost funkcije f
+
. Pokaˇzimo
da na bilo kojem podskupu K segmenta [a, b] vrijedi sup
K
f
+
− inf
K
f
+

sup
K
f − inf
K
f. Naime, ako je f ≥ 0 na K, onda je sup
K
f
+
= sup
K
f i
inf
K
f
+
= inf
K
f, pa je sup
K
f
+
−inf
K
f
+
= sup
K
f −inf
K
f. U sluˇcaju f ≤ 0
je f
+
= 0 pa je sup
K
f
+
−inf
K
f
+
= 0 ≤ sup
K
f −inf
K
f. Ako je sup
K
f ≥ 0
i inf
K
f ≤ 0 imamo sup
K
f
+
= sup
K
f i inf
K
f ≤ 0 = inf
K
f
+
, ˇsto daje
sup
K
f
+
− inf
K
f
+
= sup
K
f ≤ sup
K
f − inf
K
f. Iz ovoga zakljuˇcujemo da
je na svakoj subdiviziji razlika gornje i donje Darbouxove sume za funkciju
f
+
manja ili jednaka razlici Darbouxovih suma za funkciju f. To pomo´cu
teorema 1. daje integrabilnost funkcije f
+
. Sada iz f

= f
+
− f dobi-
vamo integrabilnost funkcije f

, a onda i [f[. Posljednja tvrdnja slijedi iz
−[f[ ≤ f ≤ [f[ i prethodno dokazanih svojstava. Q.E.D.
Prethodni teorem kaˇze da je 1([a, b]), skup funkcija integrabilnih na seg-
mentu [a, b], realan vektorski prostor (reˇsetka), a integral je linearan i mono-
ton funkcional na 1([a, b]).
Teorem 5.4. Neka je f : [a, b] → R ograniˇcena funkcija na [a, b] ⊂ R i
c ∈ ¸a, b). Ako je funkcija f integrabilna na segmentima [a, c] i [c, b], onda
je f integrabilna na [a, b] i
_
b
a
f =
_
c
a
f +
_
b
c
f.
Dokaz: Po teoremu 5.2, za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije a = x
0
<
x
1
< < x
n−1
< x
n
= c segmenta [a, c], S

− s

=

n
k=1
(M
k
− m
k
)(x
k

x
k−1
) < ε/2, i c = x
n
< x
n+1
< < x
n+m−1
< x
n+m
= b segmenta
[c, b], S
′′
− s
′′
=

n
k=n+1
(M
k
− m
k
)(x
k
− x
k−1
) < ε/2. Uzmimo subdiviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n+m−1
< x
n+m
= b segmenta [a, b]. Za pripadne
Darbouxove sume vrijedi S = S

+ S
′′
i s = s

+ s
′′
. Odatle je S − s =
130 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
S

− s

+ S
′′
− s
′′
< ε, ˇsto po teoremu 5.2. daje integrabilnost funkcije f na
[a, b]. Sada na prethodnoj subdiviziji imamo
_
b
a
f −
_
c
a
f −
_
b
c
f ≤ S −s

−s
′′
= S

+ S
′′
−s

−s
′′
< ε
i
_
b
a
f −
_
c
a
f −
_
b
c
f ≥ s −S

−S
′′
= s

+ s
′′
−S

−S
′′
> −ε,
tj. [
_
b
a
f −
_
c
a
f −
_
b
c
f[ < ε. Odatle je
_
b
a
f =
_
c
a
f +
_
b
c
f, tj. integral je
aditivan po podruˇcju integracije. Q.E.D
Svaka funkcija koja je ograniˇcena na segmentu nije i Riemann integrabilna
na tom segmentu. Promatrajmo f : [0, 1] → R za koju je f(x) = 1 ako je
x ∈ Q ∩ [0, 1] i f(x) = 0 ako je x ,∈ Q∩ [0, 1]. Za svaki [α, β] ⊆ [0, 1] vrijedi
inf
[α,β]
f = 0 i sup
[α,β]
f = 1, ˇsto daje I

= 0 i I

= 1, tj. I

,= I

5.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih
funkcija
Prirodno je pitanje koje od do sada prouˇcavanih svojstava funkcije je do-
voljno za Riemann integrabilnost. Specijalno, jesu li su elementarne funkcije
R-integrabilne na segmentima koji su sadrˇzani u podruˇcju definicije. Doka-
zujemo da su monotonost na segmentu ili neprekidnost na segmentu svojstva
koja povlaˇce integrabilnost
Teorem 5.5. Neka je f : [a, b] →R monotona funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Pretpostavimo da je f rastu´ca na [a, b]. Ako je f(a) = f(b) onda
je f konstantna funkcija na [a, b] pa je integrabilna (primjer 5.1.). Stoga
pretpostavimo da je f(b) − f(a) > 0. Neka je ε > 0 bilo koji i n ∈ N takav
da vrijedi nε > (f(b) − f(a))(b − a). Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju
x
k
= a + kh, (k = 0, 1, . . . , n), h = (b −a)/n. Za svaki [α, β] ⊆ [a, b] vrijedi
inf
[α,β]
f = f(α) i sup
[α,β]
f = f(β). Stoga su pripadne Darbouxove sume
oblika s =

n
k=1
f(x
k−1
)h i S =

n
k=1
f(x
k
)h. Vrijedi S −s =

n
k=1
(f(x
k
) −
f(x
k−1
))h = h(f(b) −f(a)) = (f(b) −f(a))(b −a)/n < ε. Po teoremu 5.3 f
je R-integrabilna. Q.E.D
Definicija 5.3. Za funkciju f : [a, b] → R kaˇzemo da je monotona po dije-
lovima na segmentu [a, b] ako postoji subdivizija a = c
0
< c
1
< . . . < c
k−1
<
c
k
< . . . < c
n−1
< c
n
= b takva da je f[
[c
k−1
,c
k
]
monotona funkcija za sve
k = 1, . . . , n.
5.4. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA131
Korolar 5.1. Neka je f : [a, b] → R po dijelovima monotona funkcija na
[a, b] ⊂ R. Tada je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.5. i svojstva aditivnosti integrala po
podruˇcju integracije, tj.
_
b
a
f(x)dx =
n

k=1
_
c
k
c
k−1
f(x)dx.
Q.E.D.
Bitno je sloˇzenije dokazati integrabilnost funkcije neprekidne na segmen-
tu. U tu svrhu potrebno je profiniti neka saznanja o neprekidnim funkcijama.
Definicija 5.4. Za funkciju f : I →R kaˇzemo da je jednoliko (uniformno)
neprekidna na intervalu I ⊆ R ako
∀ε > 0 ∃δ > 0 ∀x

, x
′′
∈ I ([x

−x
′′
[ < δ) ⇒([f(x

) −f(x
′′
)[ < ε).
Teorem 5.6. Neka je f : [a, b] →R neprekidna funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona jednoliko neprekidna na [a, b].
Dokaz: Kada tvrdnja teorema ne bi bila istinita, onda bi funkcija f bila
neprekidna na [a, b] i vrijedilo bi
∃ε > 0 ∀δ > 0 ∃x

δ
, x
′′
δ
∈ [a, b] ([x

δ
−x
′′
δ
[ < δ) ∧ ([f(x

δ
) −f(x
′′
δ
)[ ≥ ε).
Sada za n ∈ N uzmimo δ =
1
n
pa imamo a
n
= x

δ
i b
n
= x
′′
δ
takve da vrijedi
([a
n
−b
n
[ <
1
n
) ∧([f(a
n
) −f(b
n
)[ ≥ ε). Niz (a
n
)
n∈N
je u segmentu [a, b], pa je
ograniˇcen, te ima konvergentan podniz (a
pn
)
n∈N
, tj. lim
n
a
pn
= c ∈ [a, b].
Zbog [a
pn
− b
pn
[ <
1
pn
, ∀n ∈ N, vrijedi lim
n
b
pn
= c. Zbog neprekid-
nosti funkcije f u c imamo lim
n
f(a
pn
) = lim
n
f(b
pn
) = f(c), ˇsto zbog
[f(a
pn
) − f(b
pn
)[ ≥ ε > 0 daje kontradikciju. Dakle, tvrdnja teorema je
istinita. Q.E.D.
Sada dokazujemo Riemannov teorem o integrabilnosti neprekidne funkci-
je.
Teorem 5.7. Neka je f : [a, b] →R neprekidna funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona R-integrabilna na [a, b]. Takoder, postoji toˇcka c ∈ [a, b] takva da je
_
[a,b]
f(x)dx = f(c)(b −a).
132 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Prema teoremu 5.2 dovoljno je pokazati da ∀ε > 0 postoji subdivi-
zija segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε.
Neka je ε > 0 zadan po volji. Zbog jednolike neprekidnosti funkcije f
na [a, b] postoji δ > 0 tako da ∀x

, x
′′
∈ I, ([x

− x
′′
[ < δ) ⇒ ([f(x

) −
f(x
′′
)[ <
ε
b−a
). Uzmimo n ∈ N takav da je h =
b−a
n
< δ i napravimo
ekvidistantnu subdiviziju s toˇckama x
k
= a + kh, k = 0, 1, . . . , n. Zbog
neprekidnosti funkcije f na segmentu [x
k−1
, x
k
], k = 1, . . . , n, postoje toˇcke
[x

k
, x
′′
k
∈ [x
k−1
, x
k
] takve da je m
k
= f(x

k
) = inf
[x
k−1
,x
k
]
f i M
k
= f(x
′′
k
) =
sup
[x
k−1
,x
k
]
f, k = 1, . . . , n. Zbog ([x

k
−x
′′
k
[ ≤ h < δ) imamo M
k
−m
k
<
ε
b−a
,
k = 1, . . . , n. Odatle je S −s =

n
k=1
(M
k
−m
k
)h <
ε
b−a
nh = ε. Dakle, f je
integrabilna na [a, b].
Neka su sada m = min
[a,b]
f i M = max
[a,b]
f. Tada ∀x ∈ [a, b] imamo
m ≤ f(x) ≤ M. Zbog monotonosti integrala slijedi m(b−a) ≤
_
[a,b]
f(x)dx ≤
M(b − a), tj. m ≤
1
b−a
_
[a,b]
f(x)dx ≤ M. Po Bolzano-Weierstrasseovom te-
oremu postoji c ∈ [a, b] tako da je f(c) =
1
b−a
_
[a,b]
f(x)dx. Q.E.D.
Korolar 5.2. Neka je f : I →R neprekidna funkcija na otvorenom intervalu
I = ¸a, b). Ako za svaki segment [u, v] ⊂ ¸a, b) vrijedi
_
v
u
f(x)dx = 0, onda
je f(x) = 0 za svako x ∈ I.
Dokaz: Kada bi postojala toˇcka c ∈ I takva da je f(c) > 0, po lemi
3.3. iz M.A.I. bi postojao δ > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I, ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≥
1
2
f(c)). Neka je h = min¦δ, c − a, b − c¦. Tada je [c − h, c + h] ⊂ I
i zbog neprekidnosti funkcije f postoji t ∈ [c −
h
2
, c +
h
2
] tako da vrijedi
_
c+
h
2
c−
h
2
f(x)dx = f(t)h > 0, ˇsto je suprotno pretpostavci.
U sluˇcaju da postoji toˇcka c ∈ I takva da je f(c) < 0 zakljuˇcujemo ana-
logno. Q.E.D.
Propozicija 5.1. Ako h : [a, b] → R iˇsˇcezava svugdje osim moˇzda u toˇcki
c ∈ [a, b], onda je h integrabilna na [a, b] i
_
b
a
f(x)dx = 0.
Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da je M = h(c) > 0. Jasno je da vrijedi
za svaku donju Darbouxova sumu s = 0 jer je na svakoj subdiviziji m
k
= 0
na svakom podsegmentu od [a, b]. Uzmimo ε > 0 po volji i pokaˇzimo da
postoji subdivizija tako da za njenu gornju Darbouxova sumu vrijedi S < ε.
Naime, za c ∈ ¸a, b) uzmimo subdiviziju a = x
0
< x
1
< x
2
< x
3
= b, gdje
je x
1
= c − h, x
2
= c + h, h < min¦
ε
2M
, c − a, b − c¦. Za pripadnu gornju
Darbouxovu sumu vrijedi S = 2hM < ε. U sluˇcaju c = a uzmemo subdi-
viziju a = c = x
0
< x
1
< x
2
= b, gdje je x
1
= c + h, h < min¦
ε
M
, b − c¦,
5.4. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA133
u sluˇcaju c = b subdiviziju a = x
0
< x
1
< x
2
= c = b, gdje je x
1
= c − h,
h < min¦
ε
M
, c−a¦. Tako je opet S = 2hM < ε. To daje sup A

= inf B

= 0.
Q.E.D.
Korolar 5.3. Neka ograniˇcena funkcija f : [a, b] → R ima na segmen-
tu [a, b] ⊂ R najviˇse konaˇcno toˇcaka prekida prve vrste. Tada je ona R-
integrabilna na [a, b].
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.7., prethodne propozicije i svojstva
aditivnosti integrala po podruˇcju integracije. Naime, neka su a ≤ c
1
<
. . . c
k−1
< c
k
< . . . < c
n
≤ b toˇcke u kojima f ima prekide prve vrste, tj.
postoje f(c
k
−), f(c
k
+), k = 1, . . . , n. Neka su f
k
: [a, b] →R (k = 1, . . . , n))
definirane s
f
k
(x) =
_
¸
¸
¸
¸
_
¸
¸
¸
¸
_
0 , za a ≤ x < c
k−1
f(c
k−1
+) , za x = c
k−1
f(x) , za c
k−1
< x < c
k
f(c
k
−) , za x = c
k
0 , za c
k
< x ≤ b
0
a b c
k1
c
k
f
k
Iz teorema 5.7. i prethodne propozicije imamo
_
b
a
f
k
(x)dx =
_
c
k
c
k−1
f
k
(x)dx
za sve k = 1, . . . , n. Nadalje, funkcija f −

n
k=1
f
k
ima na [a, b] samo ko-
naˇcno mnogo vrijednosti razliˇcitih od 0, pa je njen integral na [a, b] jednak
0. Tvrdnja korolara sada slijedi iz aditivnosti integrala. Q.E.D.
Primjer 5.4. Ovdje definiramo funkciju f : [0, 1] → R koja ima prebrojivo
toˇcaka prekida koje ˇcine gust skup u [0, 1], a koja je ipak integrabilna na
[0, 1]. Neka je
f(x) =
_
0 ; x ∈ [0, 1] ¸ Q
1
n
; x =
m
n
, 0 < m < n, m i n su relativno prosti .
(5.8)
Uzmimo bilo koji c ∈ [0, 1] i bilo koji injektivan niz (x
n
)
n
u [0, 1] takav da
je lim
n→∞
x
n
= c. Pokaˇzimo da je lim
n→∞
f(x
n
) = 0. U suprotnom sluˇcaju bi
postojao ε > 0 sa svojstvom da za beskonaˇcno mnogo ˇclanova x
n
∈ [0, 1] ∩Q
vrijedi f(x
n
) > ε. No, f(x
n
) =
1
k
za neko k ∈ N, pa
1
k
> ε ⇒ k <
1
ε
, tj.
ima samo konaˇcno mnogo takvih k. S druge strane x
n
=
m
k
, gdje je m < k,
pokazuje da takvih x
n
ima konaˇcno mnogo, ˇsto je kontradikcija.
Odatle slijedi da je f neprekidna samo u toˇckama c ∈ [0, 1] u kojima je
f(c) = 0, a to su c ∈ [0, 1] ¸ Q.
134 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Pokaˇzimo da je f R-integrabilna na [0, 1] i
_
1
0
f(x)dx = 0. Jasno je
da je svaka donja Darbouxova suma s = 0. Sada pokaˇzimo da za bilo koji
ε > 0 moˇzemo konstruirati gornju Darbouxovu sumu S < ε. Neka su α
k
(k = 1, . . . , n
ε
) sve toˇcke za koje vrijedi f(α
k
) >
ε
2
(vidjeli smo da ih ima
konaˇcno mnogo) i neka je M = max¦f(α
k
); k = 1, . . . , n
ε
¦.
Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju segmenta [0, 1], x
k
=
k
n
, k = 0, 1, . . . , n,
gdje je n >
2Mnε
ε
. Poˇsto ima najviˇse n
ε
segmenata u kojima je neki od α
k
, to
je suma ˇclanova u gornjoj Darbouxovoj sumi S koja njima odgovara manja
od
nεM
n
<
ε
2
. Kako je ostatak sume manji od
ε
2
, to je S < ε. To dokazuje
tvrdnju.
5.5 Primitivna funkcija
Definicija 5.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Primitivna
funkcija ili antiderivacija funkcije f na skupu I je svaka funkcija F : I →R
sa svojstvom F

(x) = f(x), ∀ x ∈ I.
Teorem 5.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija.
Ako su F i G bilo koje dvije primitivne funkcije od f na intervalu I, onda
postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I.
Dokaz: Ako je F

= f i G

= f, onda je (G − F)

= G

− F

= f − f = 0,
tj. H

(x) = 0, ∀ x ∈ I, gdje je H = G − F. Ako su x
1
, x
1
∈ I, x
1
,= x
2
,
bilo koje dvije toˇcke, onda iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti ima-
mo H(x
2
) − H(x
1
) = H

(c)(x
2
− x
1
), gdje je toˇcka c izmedu x
1
i x
2
. Zbog
H

(c) = 0 dobivamo H(x
2
) = H(x
1
). Prema tome je H konstantna funkcija
na I, tj. H(x) = C, ∀x ∈ I. Dakle, vrijedi G(x) = F(x) +C, ∀x ∈ I.Q.E.D.
Slijede´ci teorem daje dovoljne uvjete za postojanje primitivne funkcije
Teorem 5.9. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I →R funkcija neprekidna
na I. Tada postoji primitivna funkcija od f na I.
Dokaz: Uzmimo toˇcku a ∈ I po volji. Za bilo koju toˇcku x ∈ I je restrikcija
funkcije f na segment [a, x] ili [x, a] neprekidna funkcija, pa je integrabilna u
Riemannovom smislu. Tada je funkcija F : I →R dobro definirana formulom
F(x) =
_
x
a
f(t)dt, ∀ x ∈ I. (5.9)
Pokaˇzimo da je F primitivna funkcija od f na I, tj. F

(x) = f(x), ∀x ∈ I.
Za bilo koju toˇcku c ∈ I i svaki x ∈ I, pomo´cu (5.9), svojstava integrala i
5.5. PRIMITIVNA FUNKCIJA 135
Riemannovog teorema 5.7. imamo θ
x
∈ [0, 1] tako da je
F(x) −F(c) =
_
x
a
f(t)dt −
_
c
a
f(t)dt =
_
x
c
f(t)dt = f(c + θ
x
(x −c)).
Odatle imamo
F(x) −F(c)
x −c
= f(c + θ
x
(x −c)), gdje je θ
x
∈ [0, 1].
Iz neprekidnosti funkcije f u toˇcki c dobivamo
F

(c) = lim
x→c
F(x) −F(c)
x −c
= lim
x→c
f(c + θ
x
(x −c)) = lim
x→c
f(x) = f(c).
Q.E.D.
Sada dokazujemo Leibniz-Newtonovu formulu koja daje vezu izmedu
primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog integrala funk-
cije.
Teorem 5.10. Ako je f neprekidna funkciju na otvorenom intervalu I i F
bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I, onda za svaki segment [a, b] ⊂ I
vrijedi
_
b
a
f(x)dx = F(b) −F(a). (5.10)
Dokaz: Ako je F primitivna funkcija definirana s (5.9), onda zbog F(a) = 0,
vrijedi formula (5.10). Ako je G bilo koja druga primitivna funkcija od f na
I, onda imamo C ∈ R tako da vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I. Sada je
G(b) −G(a) = (F(b) +C) −(F(a) +C) = F(b) −F(a) = F(b) =
_
b
a
f(x)dx.
Q.E.D.
Napomena 5.1. Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f ne-
prekidna na I. Dovoljno je pretpostaviti da je f integrabilna funkcija i da
postoji F primitivna funkcija od f na I. Naime, tada za bilo koju subdiviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n−1
< x
n
= b segmenta [a, b] iz Lagrangeovog teorema
srednje vrijednosti imamo
F(b) −F(a) =
n

k=1
(F(x
k
) −F(x
k−1
)) =
136 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
=
n

k=1
F

(t
k
)(x
k
−x
k−1
) =
n

k=1
f(t
k
)(x
k
−x
k−1
) = σ,
za neke t
k
∈ [x
k−1
, x
k
], k = 1, . . . , n, gdje je σ integralna suma. Dakle, za
pripadne Darbouxove sume imamo s ≤ F(b) − F(a) ≤ S, no poˇsto broj u
sredini ne ovisi o subdiviziji, onda je s ≤ F(b)−F(a) ≤ S, za bilo koju donju
D-sumu s i bilo koju gornju D-sumu S. Odatle je 1

≤ F(b) − F(a) ≤ 1

,
ˇsto zbog pretpostavke 1

= 1

daje tvrdnju.
Napomena 5.2. Ako je F primitivna funkcija od f na otvorenom intervalu
I, onda je ona diferencijabilna na I, pa iz Lagrangeovog teorema srednje
vrijednosti za bilo koje a, b ∈ I, a < b, slijedi egzistencija toˇcke c ∈ ¸a, b),
tako da je F(b) − F(a) = F

(c)(b − a). Ako iskoristimo Leibniz-Newtonovu
formulu dobivamo
_
b
a
f(x)dx = f(c)(b −a),
ˇsto odgovara integralnom teoremu srednje vrijednosti iz Riemannovog teore-
ma 5.7., s tim da je ovdje a < c < b
5.6 Metode integriranja
5.6.1 Direktna integracija
Derivacije elementarnih funkcija su opet elementarne funkcije. Na ˇzalost to
nije istina kada se radi o primitivnim funkcijama ili antiderivacijama. Pri-
mjeri elementarnih funkcija ˇcije primitivne funkcije nisu elementarne su e
−x
2
,
1
lnx
,
sinx
x
,

xsin x itd. Ne postoji op´ci naˇcin kako utvrditi je li primitivna
funkcija elementarne funkcije opet elementarna funkcija. Navodimo tablicu
osnovnih elementarnih funkcija i njihovih primitivnih funkcija. U pravilu
pokuˇsavamo nalaˇzenje primitivnih funkcija za sloˇzenije funkcije raznim pos-
tupcima svesti na te jednostavne funkcije.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 137
f F
x
α
(α ,= −1)
x
α+1
α+1
1
x
ln [x[
e
x
e
x
sin x −cos x
cos x sin x
1
cos
2
x
tg x
1
sin
2
x
−ctg x
shx chx
chx shx
1
ch
2
x
thx
1
sh
2
x
−cthx
1

1−x
2
Sin
−1
x
1
1+x
2
Tg
−1
x
1

1+x
2
sh
−1
x
1
1−x
2
th
−1
x
1

x
2
−1
ch
−1
x
Kod upotrebe Leibniz-Newtonove formule ˇcesto se upotrebljava oznaka
F(x)
¸
¸
¸
¸
b
a
= F(b) −F(a).
Zbog upotrebe primitivnih funkcija u raˇcunanju integrala pomo´cu Leibniz-
Newtonove formule, ˇcesto se koristi oznaka za neodredeni integral funkcije
f u oznaci
_
f(x)dx. Ta oznaka zapravo predstavlja skup svih primitivnih
funkcija od f, koje se, kao ˇsto znamo, medusobno razlikuju samo za kons-
tantnu funkciju.
Osnovna pravila za nalaˇzenje primitivnih funkcija su zapravo obratno
interpretirana pravila za deriviranje funkcija. Tako prvo navodimo pravilo
koje je posljedica linearnosti derivacije i integrala.
Teorem 5.11. Ako je F primitivna funkcija od f na I i G primitivna od
g na I, onda je αF + βG primitivna funkcija od αf + βg na I. U oznaci
neodredenog integrala to piˇsemo kao
_
(αf(x) + βg(x))dx = α
_
f(x)dx + β
_
g(x)dx.
138 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Funkcija H = αF +βG ima derivaciju H

= αF

+βG

= αf +βg.
Q.E.D.
Druga metoda je supstitucija ili uvodenje nove varijable. Ta je metoda
posljedica pravila za deriviranje kompozicije funkcija.
Teorem 5.12. Neka su I i J otvoreni intervali, ϕ diferencijabilna funkcija
na J i F primitivna funkcija od f na I. Neka je ϕ(J) ⊆ I, tj. f ◦ ϕ je
definirana na J. Tada je G = F ◦ ϕ primitivna funkcija od (f ◦ ϕ)ϕ

na J.
Takoder, ∀ α, β ∈ I vrijedi
_
β
α
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt =
_
ϕ(β)
ϕ(α)
f(x)dx. (5.11)
Dokaz: Zbog ϕ(J) ⊆ I je funkcija G = F ◦ ϕ definirana i diferencijabilna
na J. Vrijedi G

(x) = F

(ϕ(x))ϕ

(x) = f(ϕ(x))ϕ

(x) ˇsto daje
_
β
α
f(ϕ(x))ϕ

(x)dt = G(β) −G(α) = F(ϕ(β)) −F(ϕ(α)) =
_
ϕ(β)
ϕ(α)
f(x)dx.
Q.E.D.
Ako je ϕ strogo monotona funkcija J na I i ψ = ϕ
−1
inverzna funkcija od
ϕ, onda uz oznake a = ϕ(α), b = ϕ(β) iz (5.11) dobivamo
_
b
a
f(x)dx =
_
ψ(b)
ψ(a)
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt. (5.12)
Sada primitivnu funkciju F nalazimo uz supstituciju x = ϕ(t), odnosno t =
ψ(x), na sljede´ci naˇcin:
F(x) =
_
f(x)dx =
_
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt = G(t) + C = G(ψ(x)) +C,
gdje je C konstanta po volji.
Primjer 5.5. Na´ci primitivnu funkciju od f(x) =
x
5
−2x
4
+3

x−
3

x
2
+5

x
.
Rjeˇsenje. Vrijedi f(x) = x
9
2
−2x
7
2
+ 3 −x
1
6
+ 5x

1
2
pa je
_
f(x)dx =
2
11
x
11
2

4
9
x
7
2
+ 3x −
6
7
x
1
6
+ 10x
1
2
+ C.
Primjer 5.6.
_
2ax + b
ax
2
+ bx + c
dx.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 139
Rjeˇsenje. Uz supstituciju y = ax
2
+bx+c imamo dy = (2ax+b)dx pa imamo
_
2ax + b
ax
2
+ bx + c
dx =
_
1
y
dy = ln[y[ + C = ln [ax
2
+ bx + c[ + C.
Primjer 5.7.
_
sin
n
xcos xdx
Rjeˇsenje. Supstitucijom y = sin x imamo dy = cos xdx ˇsto daje
_
sin
n
xcos xdx =
_
y
n
dy =
1
n + 1
y
n+1
+ C =
1
n + 1
sin
n+1
x + C.
Primjer 5.8. Na´ci
_
sin mx sin nxdx, za sve m, n ∈ N.
Rjeˇsenje. U tu svrhu koristimo trigonometrijsku formulu: sin α sin β =
1
2
[cos(α −β) −cos(α + β)]. Za m ,= n i m ,= −n imamo
_
sin mx sin nxdx =
1
2
_
[cos(m−n)x −cos(m+ n)x]dx =
=
sin(m−n)x
2(m−n)

sin(m+ n)x
2(m+ n)
.
Za m = n imamo
_
(sin mx)
2
dx =
_
1 −cos 2mx
2
dx =
x
2

sin 2mx
4m
+ C.
Primjer 5.9.
_
ln x
x
dx.
Rjeˇsenje. Supstitucijom t = ln x dobivamo
_
ln x
x
dx =
_
tdt =
t
2
2
+ C =
ln
2
x
2
+ C
Primjer 5.10. F(x) =
_
dx
x

x
2
−a
2
.
Rjeˇsenje. Supstitucijom x =
a
t
, dx = −
adt
t
2
dobivamo
F(x) =
_
1
a
t
_
(
a
t
)
2
−a
2

_

adt
t
2
_
= −
1
a
_
dt

1 −t
2
=
= −
1
a
Sin
−1
t + C = −
1
a
Sin
−1
_
a
x
_
+ C.
140 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Ako su u podintegralnoj funkciji korijeni oblika

c
2
−x
2
ili

c
2
+ x
2
ili

x
2
−c
2
, onda se pomo´cu supstitucije x = c sin t, odnosno x = c tg t, od-
nosno x =
c
cos
2
t
rjeˇsavamo korijena. Takoder je u sluˇcaju

c
2
+ x
2
mogu´ce
je koristiti supstituciju x = c sht, a u sluˇcaju

x
2
−c
2
mogu´ce koristiti sup-
stituciju x = c cht
Primjer 5.11.
_
dx
(1 +x
2
)

1 +x
2
.
Rjeˇsenje. Stavimo x = tg t, dx =
dt
cos
2
t
pa zbog
1
cos
2
t
= 1 + tg
2
t imamo
_
1
(1 + tg
2
t)
_
1 + tg
2
t
dt
cos
2
t
=
_
cos tdt = sin t + C =
x

1 +x
2
+ C.
Primjer 5.12. Izraˇcunajmo povrˇsinu kruga radijusa r, tj. P = 4
_
r
0

r
2
−x
2
.
Rjeˇsenje.
F(x) =
_

r
2
−x
2
=
¸
¸
¸
¸
x = ϕ(t) = r sin t
dx = r cos tdt
¸
¸
¸
¸
=
_
_
r
2
−r
2
sin
2
t r cos tdt =
= c
2
_
cos
2
tdt =
c
2
2
_
(1 + cos 2t)dt =
c
2
2
(t +
sin 2t
2
) + C = G(t).
Sada je ϕ(α) = r sin α = 0 i ϕ(β) = r sin β = r, zbog strogog rasta funkcije
ϕ : [0,
π
2
] →[0, r] postoji njen inverz, te vrijedi
P = 4
_
r
0

r
2
−x
2
= 4
_ π
2
0
r
2
cos
2
tdt = 2r
2
(t +
sin 2t
2
)
¸
¸
¸
¸
π
2
0
= r
2
π.
Tre´ca je metoda parcijalne integracija koja je posljedica pravila za deri-
viranje produkta funkcija
(uv)

(x) = u

(x)v(x) + u(x)v

(x).
Teorem 5.13. Za funkcije u, v : I →R i za svaki par a, b ∈ I vrijedi
_
b
a
u

(x)v(x)dx = u(x)v(x)
¸
¸
¸
¸
b
a

_
b
a
u(x)v

(x)dx, (5.13)
uz uvjet da integrali u (5.13) postoje.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 141
Dokaz: Funkcija F(x) = u(x)v(x) je primitivna funkcija od f(x) = u

(x)v(x)+
u(x)v

(x) pa vrijedi
u(x)v(x)
¸
¸
¸
¸
b
a
=
_
b
a
(u

(x)v(x)+u(x)v

(x))dx =
_
b
a
u

(x)v(x)dx+
_
b
a
u(x)v

(x)dx.
Q.E.D.
Primjer 5.13.
_
xe
x
dx.
Rjeˇsenje. Stavimo u

(x) = e
x
i v(x) = x, pa je u(x) =
_
e
x
dx = e
x
i
v

(x) = 1. Odatle je
_
xe
x
dx = xe
x

_
e
x
dx = xe
x
−e
x
+ C = (x −1)e
x
+ C.
Primjer 5.14. F(x) =
_
e
αx
cos βxdx.
Rjeˇsenje. Stavimo u

(x) = cos βx i v(x) = e
αx
, pa je u(x) =
_
cos βxdx =
1
β
sin βx i v

(x) = αe
αx
. Odatle je
F(x) =
_
e
αx
cos βxdx =
1
β
e
αx
sin βx −
α
β
_
e
αx
sin βxdx
Sada ponovimo prethodni postupak za
_
e
αx
sin βxdx s tim da uzmemo
u

(x) = sin βx i v(x) = e
αx
, pa je u(x) =
_
sin βxdx = −
1
β
cos βx i v

(x) =
αe
αx
. Tako dobivamo
_
e
αx
sin βxdx = −
1
β
e
αx
cos βx+
α
β
_
e
αx
cos βxdx = −
1
β
e
αx
cos βx+
α
β
F(x).
Uvrˇstavanjem u prvi integral dobivamo
F(x) =
1
β
e
αx
sin βx −
α
β
_

1
β
e
αx
cos βx +
α
β
F(x)
_

_
1 +
α
2
β
2
_
F(x) =
_
1
β
e
αx
sin βx +
α
β
2
cos βx
_
e
αx

F(x) =
β
α
2
+ β
2
_
sin βx +
α
β
cos βx
_
e
αx
142 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.15. F
n
(x) =
_
dx
(x
2
+ 1)
n
, n ∈ N.
Rjeˇsenje. Uzmimo u

(x) = 1 i v(x) = (x
2
+ 1)
−n
, pa imamo u(x) = x i
v

(x) = −2nx(x
2
+ 1)
−(n+1)
. Odatle je
F
n
(x) =
x
(x
2
+ 1)
n
+2n
_
x
2
(x
2
+ 1)
n+1
dx =
x
(x
2
+ 1)
n
+2n[F
n
(x)−F
n+1
(x)] ⇒
F
n+1
(x) =
1
2n
x
(x
2
+ 1)
n
+
2n −1
2n
F
n
(x), (n ∈ N). (5.14)
Za n = 1 imamo
F
1
(x) =
_
dx
x
2
+ 1
= Tg
−1
x + C,
pa sada moˇzemo rekurzivno pomo´cu (5.14) raˇcunati ostale F
n
, n ≥ 2.
5.6.2 Integracija racionalnih funkcija
Neka je P(x) = a
0
+a
1
x+a
2
x
2
+. . .+a
n−1
x
n−1
+a
n
x
n
, a
n
,= 0, polinom stupnja
n s koeficijentima a
0
, a
1
, . . . , a
n
∈ R. Polinom P je mogu´ce faktorizirati na
polinome s realnim koeficijentima prvog i drugog stupnja na slijede´ci naˇcin:
P(x) = a
n
(x−x
1
)
k
1
(x−x
p
)
kp
(x
2
+a
1
x+b
1
)
l
1
(x
2
+a
s
x+b
s
)
ls
, (5.15)
gdje je

p
i=1
k
i
+2

s
j=1
l
j
= n, x
1
, . . . , x
p
su realne nultoˇcke polinoma P, te
vrijedi a
j
, b
j
∈ R, a
2
j
< 4b
j
, (j = 1, . . . , s).
Prisjetimo se da svaku racionalnu funkciju mogu´ce napisati kao sumu
polinoma i prave racionalne funkcije. Sada bez dokaza navodimo teorem
koji nam omogu´cava rastav prave racionalne funkcije na jednostavne prave
racionalne funkcije
Teorem 5.14. Neka su P i Q polinomi, neka je stP < stQ i neka je Q =
Q
1
Q
n
, gdje su Q
i
(i = 1, . . . , n) u parovima relativno prosti polinomi, tj.
nemaju zajedniˇckih nultoˇcaka.
Tada postoje i jedinstveni su polinomi P
i
, stP
i
< stQ
i
, (i = 1, . . . , n),
takvi da je
P(x)
Q(x)
=
n

i=1
P
i
(x)
Q
i
(x)
. (5.16)
Posebno, ako je Q(x) = (x − x
0
)
k
i stP < k tada postoje i jedinstveni su
A
i
∈ R, (i = 1, . . . , k) takvi da je
P(x)
Q(x)
=
k

i=1
A
i
(x −x
0
)
i
. (5.17)
5.6. METODE INTEGRIRANJA 143
Ako je Q(x) = (x
2
+ px + q)
k
, p
2
< 4q i stP < 2k tada postoje i jedinstveni
su A
i
, B
i
∈ R, (i = 1, . . . , k) takvi da je
P(x)
Q(x)
=
k

i=1
A
i
x + B
i
(x
2
+ px + q)
i
. (5.18)
Prethodni teorem svodi integraciju prave racionalne funkcije na integrale
oblika:
_
dx
(x −a)
n
, (n ∈ N), (5.19)
_
Ax + B
(x
2
+ px + q)
n
dx, (n ∈ N), (p
2
< 4q). (5.20)
Sada za n > 1 imamo
_
dx
(x −a)
n
=
1
1 −n
1
(x −a)
n−1
+ C,
a za n = 1 je
_
dx
x −a
= ln [x −a[ + C.
Drugi integral moˇzemo za n ≥ 2 rastaviti na
_
Ax + B
(x
2
+ px + q)
n
dx =
A
2
_
2x + p
(x
2
+ px + q)
n
dx+(B−
Ap
2
)
_
dx
(x
2
+ px + q)
n
=
= −
A
2(n −1)
1
(x
2
+ px + q)
n−1
+ (B −
Ap
2
)
_
dx
(x
2
+ px + q)
n
i dalje
_
dx
(x
2
+ px + q)
n
=
1
(q −
p
2
4
)
n
_
dx
_
_
2x+p

4q−p
2
_
2
+ 1
_
n
=
1
(q −
p
2
4
)
n−
1
2
F
n
_
2x + p
_
4q −p
2
_
,
gdje je F
n
zadana rekurzijom (5.14).
Za n = 1 imamo
_
Ax + B
x
2
+ px + q
dx =
A
2
_
2x + p
x
2
+ px + q
dx + (B −
Ap
2
)
_
dx
x
2
+ px + q
=
=
A
2
ln(x
2
+ px + q) +
_
2B −Ap
_
4q −p
2
_
F
1
_
2x + p
_
4q −p
2
_
.
144 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.7 Primjene
5.7.1 Volumen rotacionog tijela
Neka je P(x) povrˇsina presjeka tijela i rav-
nine okomite na os x. Uzmimo subdivizi-
ju segmenta [a, b], a = x
0
< x
1
< . . . <
x
n−1
< x
n
= b. Integralne sume su oblika
n

k=1
P(t
k
)(x
k
− x
k−1
), ˇsto predstavlja aprok-
simaciju volumena tijela. Tada je volumen
tijeka jednak V =
_
b
a
P(x)dx. Specijal-
no, ako je tijelo nastalo rotacijom povrˇsine
ispod grafa funkcije f oko osi x, onda je
P(x) = πf(x)
2
, ˇsto daje
P(x)
a b
0 x
y
z
V = π
_
b
a
f(x)
2
dx. (5.21)
Primjer 5.16. Izraˇcunati volumen kugle radijusa r. Funkcija koja opisuje
kruˇznicu na segmentu [−r, r] je f(x) =

r
2
−x
2
pa je V = π
_
r
−r
(r
2
−x
2
)dx =
π[r
2
(r −(−r)) −(
r
3
3

−r
3
3
)] = π[2r
3

2r
3
3
] =
4r
3
π
3
.
5.7.2 Duljina ravninske krivulje
Problem odredivanja duljine luka (rektifikacija) kruˇznice i nekih drugih kri-
vulja ve´c je zaokupljao paˇznju starih Grka, a bio je i jedan od problema
na kojima se razvijao diferencijalni i integralni raˇcun u 17. stolje´cu. Tom
problemu moˇzemo pristupiti na slijede´ci naˇcin:
Neka je krivulja dio grafa funkcije f na seg-
mentu [a, b] kao na slici desno. Naˇcinimo sub-
diviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n−1
< x
n
= b (5.22)
segmenta [a, b] i oznaˇcimo s T
k
= (x
k
, f(x
k
)),
k = 0, 1, . . . , n, pripadne toˇcke na gra-
fu. Duljinu krivulje izmedu toˇcaka T
k−1
=
(x
k−1
, f(x
k−1
)) i T
k
= (x
k
, f(x
k
)) aproksimi-
ramo duljinom
0 x
y
f
L
k
L
k1
T
k1
T
k
T
k1
x
k1
x
k
x
k1
L
k
= d(T
k−1
, T
k
) =
_
(x
k
−x
k−1
)
2
+ (f(x
k
) −f(x
k−1
))
2
=
5.7. PRIMJENE 145
=
¸
1 +
_
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
_
2
(x
k
−x
k−1
). (5.23)
Pomo´cu Lagrangeovog teorema dobivamo
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
= f

(t
k
), (k = 1, . . . , n). (5.24)
Poˇsto je udaljenost L
k
= d(T
k−1
, T
k
) izmedu toˇcaka manja ili jednaka
duljini luka izmedu tih toˇcaka, to je donja aproksimacija L za duljinu krivulje
L dana s
L =
n

k=1
L
k
=
n

k=1
¸
1 +
_
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
_
2
(x
k
−x
k−1
) ≤ L. (5.25)
Pomo´cu (5.24) iz (5.23) i (5.25) dobivamo
L =
n

k=1
_
1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
), (5.26)
a to je integralna suma za subdiviziju (5.22) funkcije
g(x) =
_
1 + [f

(x)]
2
, x ∈ [a, b], (5.27)
Ako je funkcija g integrabilna na [a, b], onda je duljina krivulje dana s
L =
_
b
a
_
1 + [f

(x)]
2
dx. (5.28)
5.7.3 Povrˇsina rotacione plohe
Neka je ploha nastala rotacijom oko osi x grafa funkcije f na segmentu [a, b].
Za zadanu subdiviziju segmenta [a, b], a = x
0
< x
1
< . . . < x
n−1
< x
n
=
b, aproksimacija dijela rotacione povrˇsine na segmentu [x
k−1
, x
k
] je oblika
2πf(t
k
)
_
1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
). Dakle, integralna suma je

n

k=1
f(t
k
)
_
1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
),
ˇsto daje formulu za raˇcunanje oploˇsja
O = 2π
_
b
a
f(x)
_
1 + [f

(x)]
2
dx. (5.29)
Primjer 5.17. Izraˇcunati oploˇsje kugle radijusa r. Funkcija koja opisuje
kruˇznicu na segmentu [−r, r] je f(x) =

r
2
−x
2
, a
_
1 +f

(x)
2
=
r

r
2
−x
2
.
Dakle, O = 2π
_
r
−r
rdx = 2πr(r −(−r)) = 4πr
2
.
146 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.7.4 Zakrivljenost ravninske krivulje
Oznaˇcimo s α(M
0
, M) kut ˇsto ga zatvaraju tan-
gente na krivulju Γ u toˇckama M
0
i M. Neka je
µ(M
0
, M) duljina luka krivulje Γ izmedu toˇcaka
M
0
i M. Tada je
¸
¸
¸
¸
¸
α(M
0
, M)
µ(

M
0
M)
¸
¸
¸
¸
¸
(5.30)
prosjeˇcna zakrivljenost luka

M
0
M krivulje Γ.
Ako prosjeˇcna zakrivljenost teˇzi nekom broju kada
toˇcka M po krivulji Γ teˇzi k M
0
, onda taj broj
zovemo zakrivljenost krivulje Γ u toˇcki M
0
.
0 x
y
M
M0

Τ(x)
Α
Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R funkcija koja ima neprekidnu
drugu derivaciju na I i neka je Γ
f
graf funkcije f. Tangenta na graf Γ
f
u toˇcki M = (x, f(x)) ima koeficijent smjera f

(x) i sa osi apscisa zatvara
kut τ(x) = Tg
−1
f

(x). Pomo´cu Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za
funkciju τ = Tg
−1
f

imamo α(M
0
, M) = τ(x)−τ(x
0
) = τ

(t)(x−x
0
) za neko
t izmedu x
0
i x. Zbog τ

(t) = [Tg
−1
f

]

(t) = [Tg
−1
]

(f

(t))f
′′
(t) =
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2
je
α(M
0
, M) =
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2
(x −x
0
) za neko t izmedu x
0
i x. (5.31)
Za duljinu luka imamo formulu (5.28):
µ(

M
0
M) =
_
x
x
0
_
1 + [f

(u)]
2
du.
Pomo´cu teorema srednje vrijednosti za taj integral dobivamo
µ(

M
0
M) =
_
1 + [f

(s)]
2
(x −x
0
), (5.32)
gdje je s ∈ [x
0
, x]. Iz formula (5.32), (5.31) i (5.30) dobivamo formulu za
prosjeˇcnu zakrivljenost
¸
¸
¸
¸
¸
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2

1
_
1 + [f

(s)]
2
¸
¸
¸
¸
¸
, (5.33)
gdje su t i s izmedu x
0
i x. Kada x → x
0
, onda t → x
0
i s → x
0
, pa (5.33)
poprima oblik
κ(M
0
) =
¸
¸
¸
¸
¸
f
′′
(x
0
)
[1 + [f

(x
0
)]
2
]
3
2
¸
¸
¸
¸
¸
.
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 147
Dakle, zakrivljenost krivulje Γ
f
(grafa funkcije f : I →R) u toˇcki (x, f(x)),
x ∈ I, je
κ(x) =
¸
¸
¸
¸
¸
f
′′
(x)
[1 + [f

(x)]
2
]
3
2
¸
¸
¸
¸
¸
. (5.34)
5.8 Nepravi integral
Do sada smo koristili pojam Riemann integrabilne funkcije na segmentu.
Ta je funkcija morala biti ograniˇcena na segmentu, da bi se uop´ce mogla
razmatrati njena integrabilnost. Sada ´cemo proˇsiriti pojam integrabilnosti
na intervale koji nisu zatvoreni, a ne moraju biti ni ograniˇceni. Takvi su
intervali [a, b), ¸a, b], ¸a, b) s tim da moˇze biti a = −∞ ili b = ∞. Tako
dobiveni integral ´cemo zvati nepravi integral.
Neka je zadana funkcija f(x) = e
−x
,
x ∈ R. Za tu funkciju vrijedi lim
x→∞
e
−x
= 0.
Da li je mogu´ce osjenˇcanom dijelu ravnine
S omedenom koordinatnim osima i grafom
funkcije pridruˇziti broj koji bi imao smisao
povrˇsine. Poˇsto je interval [0, ∞) neogra-
niˇcen, to nije mogu´ce upotrijebiti pravokut-
nike kao aproksimaciju tog dijela ravnine. No
iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno ve-
liki B povrˇsina dijela ravnine S
B
ispod gra-
fa na segmentu [0, B] mogla aproksimirati
traˇzenu povrˇsinu (ako tako neˇsto ima smis-
la).
0 x
y
f(x) e
x
S
B
B
Povrˇsina skupa S
B
je dana sa
_
B
0
e
−x
dx = −e
−x
¸
¸
¸
¸
B
0
= 1 − e
−B
, pa je
razumno broj lim
B→∞
_
B
0
e
−x
dx = lim
B→∞
(1 − e
−B
) = 1 proglasiti povrˇsinom
dijela ravnine S. Tada piˇsemo
_

0
e
−x
dx = lim
B→∞
_
B
0
e
−x
dx, (5.35)
i taj limes zovemo nepravi integral.
Neka je zadana funkcija f(x) =
1

x
, x > 0. Za tu funkciju vrijedi
lim
x→0+
1

x
= 0. Je li mogu´ce osjenˇcanom dijelu ravnine S omedenom koordi-
natnim osima, pravcem x = 1 i grafom funkcije pridruˇziti broj koji bi
148 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
imao smisao povrˇsine. Poˇsto je na intervalu
¸0, 1] funkcija neograniˇcena, to nije mogu´ce
upotrijebiti pravokutnike kao gornju aprok-
simaciju tog dijela ravnine. No iz slike desno
je vidljivo da bi za dovoljno mali ε > 0 po-
vrˇsina dijela ravnine S
ε
ispod grafa na seg-
mentu [ε, 1] mogla aproksimirati traˇzenu po-
vrˇsinu (ako povrˇsina ima smisla).
0 x
y
f(x)
1

_
x

1 Ε
Povrˇsina dijela ravnine S
ε
dobije se kao
_
1
ε
1

x
dx = 2

x
¸
¸
¸
¸
1
ε
= 2(1−

ε).
Sada piˇsemo
_
1
0←
dx

x
= lim
ε→0+
_
1
ε
dx

x
= 2. (5.36)
Definicija 5.6. Neka je funkcija f : [a, b) → R integrabilna na svakom
segmentu [a, B] gdje je B < b ≤ +∞. Ako postoji konaˇcan limes
lim
B→b−
_
B
a
f(x)dx, (5.37)
onda se taj limes zove nepravi integral funkcije f na [a, b) i oznaˇcava s
_
→b
a
f(x)dx. (5.38)
Takoder se kaˇze da integral (5.38) konvergira. Ako limes u (5.37) ne
postoji kaˇzemo da integral (5.38) divergira.
Analogno definiramo integral na ¸a, b] :
_
b
a←
f(x)dx = lim
A→a+
_
b
A
f(x)dx.
Ako je f integrabilna na svakom segmentu [A, B] ⊂ ¸a, b), onda, uz uvjet da
svi limesi postoje, definiramo
_
→b
a←
f(x)dx = lim
A→a+
_
c
A
f(x)dx + lim
B→b−
_
B
c
f(x)dx,
gdje je c ∈ ¸a, b) bilo koja toˇcka. Moˇze se pokazati da prethodna definicija
ne ovisi o c.
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 149
Napomena Zato ˇsto su i limes funkcije i R-integral monotoni i linearni, ta
svojstva ima i neodredeni integral.
Primjer 5.18.
_
+∞
0
dx
1 +x
2
= lim
B→+∞
_
B
0
dx
1 +x
2
= lim
B→+∞
(Tg
−1
x
¸
¸
¸
¸
B
0
) = lim
B→+∞
Tg
−1
B =
π
2
.
Primjer 5.19.
_
0
−1←
dx

1 −x
2
= lim
ε→−1+
_
0
ε
dx

1 −x
2
= lim
ε→−1+
(−Sin
−1
ε) =
π
2
.
Primjer 5.20.
_
+∞
0
cos xdx divergira jer je
_
F
0
cos xdx = sin B, a lim
B→+∞
sin B
ne postoji.
Teorem 5.15. Neka je a > 0.
1. Integral
_
+∞
a
dx
x
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.
2. Integral
_
a
0←
dx
x
p
konvergira za 0 < p < 1 i divergira za p ≥ 1.
3. Integral
_
+∞
0←
dx
x
p
divergira za svako p ≥ 0.
Dokaz: 1. Za p = 1 imamo
_
+∞
a
dx
x
= lim
B→+∞
(ln x
¸
¸
¸
¸
B
a
) = lim
B→+∞
ln B −ln a = +∞,
pa integral divergira k +∞. Za p ,= 1 je
_
B
a
dx
x
p
=
_
1
1 −p
1
x
p−1
_ ¸
¸
¸
¸
B
a
=
1
1 −p
(B
1−p
−a
1−p
).
Zbog lim
x→+∞
x
α
=
_
+∞ (α > 0)
0 (α < 0)
, imamo
_
+∞
a
dx
x
p
=
_
+∞ (1 −p > 0)
a
1−p
p−1
(1 −p < 0)
.
2. Za p = 1 je
lim
ε→0+
_
a
ε
dx
x
= ln a − lim
ε→0+
ln ε = +∞.
150 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Za p ,= 1 imamo
lim
ε→0+
_
a
ε
dx
x
p
=
1
1 −p
(a
1−p
− lim
ε→0+
ε
1−p
) =
_
∞ (1 −p < 0)
1
1−p
a
1−p
(1 −p > 0)
.
3. Slijedi iz 1. i 2. Q.E.D.
5.8.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala
Teorem 5.16. Neka je a > 0 i neka su funkcije f, ϕ : [a, +∞) → R takve
da vrijedi
(i) 0 ≤ f(x) ≤ ϕ(x) za svaki x ≥ x
0
> a,
(ii) za svako B > a postoje integrali
_
B
a
f(x)dx i
_
B
a
ϕ(x)dx.
Ako je integral
_
+∞
a
ϕ(x)dx (5.39)
konvergentan, onda je konvergentan i integral
_
+∞
a
f(x)dx (5.40)
i vrijedi
_
+∞
a
f(x)dx ≤
_
+∞
a
ϕ(x)dx. (5.41)
Ako je integral (5.40) divergentan, onda je i integral (5.39) divergentan.
Dokaz: Funkcije F(x) =
_
x
a
f(t)dt i Φ(x) =
_
x
a
ϕ(t)dt rastu i vrijedi
F(x) ≤ Φ(x), za svaki x > a. Za rastu´cu funkciju limes u beskonaˇcnosti
F(+∞) = lim
x→+∞
F(x) postoji ako i samo ako je ta funkcija ograniˇcena
odozgo. Odatle slijedi tvrdnja teorema. Q.E.D.
Korolar 5.4. Neka su funkcije f, ϕ : [a, +∞) →R pozitivne i neka postoji
lim
x→+∞
f(x)
ϕ(x)
= c (0 ≤ c ≤ +∞). (5.42)
Ako je c < +∞ i ako konvergira integral (5.39) onda konvergira i integral
(5.40), odnosno, ako divergira integral (5.40) onda divergira i integral (5.39).
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 151
Ako je c > 0 i ako konvergira integral (5.40) onda konvergira i integral
(5.39), odnosno, ako divergira integral (5.39) onda divergira i integral (5.40).
Ako je 0 < c < +∞ onda oba integrala istovremeno konvergiraju ili
divergiraju.
Dokaz: Ako je c < +∞ onda ∀ ε > 0 ∃ ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒
([
f(x)
ϕ(x)
− c[ < ε) ⇒ (
f(x)
ϕ(x)
< c + ε) ⇒ (f(x) < (c + ε)ϕ(x)), pa konvergencija
(5.39) povlaˇci konvergenciju (5.40), odnosno divergencija (5.40) povlaˇci di-
vergenciju (5.39). Analogno, c > 0 i 0 < ε < c daju postojanje ∆ > 0 tako da
(x > ∆) ⇒([
f(x)
ϕ(x)
−c[ < ε) ⇒(
f(x)
ϕ(x)
> c −ε) ⇒((c −ε)ϕ(x) < f(x)), pa ko-
nvergencija (5.40) povlaˇci konvergenciju (5.39), odnosno divergencija (5.39)
povlaˇci divergenciju (5.40). U sluˇcaju 0 < c < +∞, zbog lim
x→+∞
f(x)
ϕ(x)
=
c ⇔lim
x→+∞
ϕ(x)
f(x)
=
1
c
, (5.40) i (5.39) istovremeno konvergiraju ili divergira-
ju. Q.E.D.
Ako konvergira integral
_
→b
a
[f(x)[dx, onda kaˇzemo da integral (5.38)
apsolutno konvergira. Ako integral (5.38) konvergira ali ne konvergira
apsolutno, onda kaˇzemo da uvjetno konvergira
Propozicija 5.2. Neka je f : [a, +∞) →R funkcija koja je za svaki b > a in-
tegrabilna na segmentu [a, b]. Ako je konvergentan nepravi integral
_
+∞
a
[f(x)[dx,
tada je konvergentan i nepravi integral
_
+∞
a
f(x)dx, tj. ako je integral ap-
solutno konvergentan, onda je i konvergentan.
Dokaz: Prisjetimo se da je po teoremu 5.3 i funkcija [f[, za svaki b > a,
integrabilna na segmentu [a, b]. Neka su f
+
, f

: [a, +∞) → R definirane s
f
+
(x) = max¦0, f(x)¦ za x ≥ a, i f

(x) = max¦0, −f(x)¦ za x ≥ a. Tad je
f(x) = f
+
(x) −f

(x) i [f(x)[ = f
+
(x) +f

(x) za x ≥ a. Funkcije f
+
i f
+
su
takoder, za svaki b > a, integrabilna na segmentu [a, b].
Zbog 0 ≤ f
+
(x) ≤ [f(x)[ i 0 ≤ f

(x) ≤ [f(x)[ za x ≥ a, konver-
gencija
_
+∞
a
[f(x)[dx i teorem 5.16. daju konvergenciju nepravih integra-
la
_
+∞
a
f
+
(x)dx i
_
+∞
a
f

(x)dx. Sada je
_
+∞
a
f(x)dx =
_
+∞
a
f
+
(x)dx −
_
+∞
a
f

(x)dx. Q.E.D.
Obratna tvrdnja od tvrdnje u prethodnoj propoziciji nije op´cenito istinita.
152 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.21. Nepravi integrali
_
+∞
0
e
−x
2
dx,
_
+∞
0
cos x
1 +x
2
dx,
_
+∞
a
cos x
x
p
dx, (a > 0, p > 1),
su konvergentni. To slijedi iz korolara 5.4. i prethodne propozicije:
zbog e
−x
2
≤ e
−x
za x ≥ 1 konvergira prvi, zbog
[ cos x[
1+x
2

1
1+x
2
konvergira
drugi, a zbog
[ cos x[
x
p

1
x
p
konvergira tre´ci nepravi interval za p > 1.
Primjer 5.22. (Gama funkcija) Za α ≥ 1 definiramo nepravi integral
Γ(α) =
_
+∞
0
e
−x
x
α−1
dx. (5.43)
Konvergencija integrala (5.43) vidi se na slijede´ci naˇcin:
Za α ≥ 1 vrijedi lim
x→+∞
e
−x
x
α+1
= 0 pa za ε = 1 postoji ∆ > 0
takav da (x > ∆) ⇒ (e
−x
x
α−1
x
2
= e
−x
x
α+1
< 1) ⇒ (e
−x
x
α−1
<
1
x
2
). Sada
konvergencija integrala (5.43) slijedi pomo´cu teorema 5.15.1. i teorema 5.16.
Funkciju Γ : [1, +∞) → R zovemo gama funkcija. Za gama funkciju
vrijedi rekurzija:
Γ(α + 1) = αΓ(α), (α ≥ 1). (5.44)
Naime, parcijalnom integracijom dobivamo:
_
t
0
e
−x
x
α
dx = −e
−x
x
α
¸
¸
¸
¸
t
0
+ α
_
t
0
e
−x
x
α−1
dx.
Odatle zbog lim
t→+∞
e
−t
t
α
= 0 dobivamo (5.44).
Vrijedi
Γ(1) =
_
+∞
0
e
−x
dx = 1,
pa za n ∈ N imamo Γ(n + 1) = nΓ(n) = = n(n − 1) 1 Γ(1) = n!,
tj. Gama funkcija je poop´cenje faktorijela. Ta funkcija se javlja u mnogim
matematiˇckim problemima u raznim granama matematike.
Poglavlje 6
Redovi
6.1 Definicija reda
Definicija 6.1. Neka je (a
n
)
n
niz realnih brojeva. Nizu (a
n
)
n
pridruˇzujemo
niz (s
n
)
n
definiran s:
s
1
= a
1
s
2
= a
1
+ a
2
s
3
= a
1
+ a
2
+ a
3
.
.
.
s
n
= a
1
+ a
2
+ + a
n
.
.
.
(6.1)
Red je uredeni par ((a
n
)
n
, (s
n
)
n
) nizova (a
n
)
n
i (s
n
)
n
. Element a
n
zovemo
op´ci ˇclan reda, a s
n
je n-ta parcijalna suma reda. Oznake za red su

a
n
ili

n∈N
a
n
ili

N
a
n
ili

n=1
a
n
ili a
1
+ a
2
+ + a
n
+ .
Primjer 6.1. Pretvaranje racionalnih brojeva u decimalne.
1
9
=
1
10
10
9
=
_
1
10
+
1
10
2
_
+
1
9
1
10
2
=
_
1
10
+
1
10
2
+ +
1
10
n
_
+
1
9
1
10
n
153
154 POGLAVLJE 6. REDOVI
Iz prethodnog, zbog lim
n→∞
1
9
1
10
n
= 0, dobivamo
1
9
= lim
n→∞
_
1
10
+
1
10
2
+ +
1
10
n
_
,
a to piˇsemo
1
9
=

n=1
1
10
n
i govorimo da je
1
9
suma reda

n=1
1
10
n
.
Primjer 6.2. Geometrijski red. Za x ,= −1 imamo
1
1 −x
=
1 −x + x
1 −x
= 1 +
x
1 −x
= 1 +
x −x
2
+ x
2
1 −x
= 1 +x +
x
2
1 −x
=
= (1 +x + x
2
+ + x
n
) +
x
n
1 −x
.
Za [x[ < 1 je lim
n→∞
x
n
= 0, a odatle slijedi
1
1 −x
= lim
n→∞
(1 +x + x
2
+ + x
n
) =

n=0
x
n
.
Primjer 6.3. Pokuˇsajmo na´ci funkciju f : R →R koja je rjeˇsenje diferenci-
jalne jednadˇzbe
f

(x) = f(x), x ∈ R, (6.2)
s poˇcetnim uvjetom f(0) = 1. Traˇzimo funkciju u obliku polinoma neodredenog
stupnja
f(x) = a
0
+ a
1
x + a
2
x
2
+ a
3
x
3
+ + a
n
x
n
+ . (6.3)
Derivacija je oblika
f

(x) = a
1
+ 2a
2
x + 3a
3
x
2
+ + na
n
x
n−1
+ ,
pa kad zbog (6.2) izjednaˇcimo koeficijente uz iste potencije dobivamo
a
1
= a
0
a
1
= a
0
2a
2
= a
1
a
2
=
1
2!
a
0
3a
3
= a
2
a
3
=
1
3!
a
0
4a
4
= a
3
a
3
=
1
4!
a
0
.
.
.
.
.
.
(n + 1)a
n+1
= a
n
a
n+1
=
1
(n+1)!
a
0
.
.
.
.
.
.
Uvjet f(0) = 1 daje
a
0
= 1, a
1
=
1
1!
, a
2
=
1
2!
, a
3
=
1
3!
, . . . , a
n
=
1
n!
, . . . ,
6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 155
ˇsto pokazuje da ne postoji polinom koji bi zadovoljavao traˇzenu diferencijalnu
jednadˇzbu sa zadanim poˇcetnim uvjetom. Stoga je razumno oˇcekivati da za
∀ x ∈ R vrijedi
f(x) = lim
n→∞
(1 +
x
1!
+
x
2
2!
+ +
x
n
n!
) =

n=0
x
n
n!
.
S druge strane znamo da je funkcija e
x
rjeˇsenje diferencijalne jednadˇzbe (6.2),
pa moˇzemo oˇcekivati da ∀ x ∈ R vrijedi
e
x
=

n=0
x
n
n!
. (6.4)
6.2 Definicija konvergencije reda
Definicija 6.2. Za red

n=1
a
n
(6.5)
realnih ili kompleksnih brojeva kaˇzemo da je konvergentan (sumabilan,
zbrojiv), ako je niz (s
n
)
n
parcijalnih suma reda (6.5) konvergentan. Ako je
red (6.5) konvergentan onda broj
s = lim
n→∞
s
n
(6.6)
zovemo sumom reda (6.5) i oznaˇcavamo sa
s =

n=1
a
n
= a
1
+ a
2
+ + a
n
+ . (6.7)
Red (6.5) je divergentan ako je niz (s
n
)
n
divergentan.
Za niz kompleksnih brojeva (a
n
)
n
= (α
n
+ iβ
n
)
n
moˇzemo promatrati tri
reda

n=1
a
n
,

n=1
α
n
,

n=1
β
n
,
s parcijalnim sumama
s
n
= a
1
+ + a
n
, σ
n
= α
1
+ + α
n
, τ
n
= β
1
+ + β
n
.
Budu´ci da je s
n
= σ
n
+iτ
n
to niz (s
n
)
n
konvergira ako i samo ako konvergiraju
nizovi (σ
n
)
n
i (τ
n
)
n
. Tada vrijedi
lim
n→∞
s
n
= lim
n→∞
σ
n
+ i lim
n→∞
τ
n
,
156 POGLAVLJE 6. REDOVI
odnosno

n=1
a
n
=

n=1

n
+ iβ
n
) =

n=1
α
n
+ i

n=1
β
n
.
Pitanje konvergencije reda, a pogotovo sume reda, moˇze biti vrlo kompli-
cirano. Za poˇcetak dajemo primjer u kojem je na oba pitanja mogu´ce lako
odgovoriti
Primjer 6.4. Pokaˇzimo da red

n=1
1
n(n + 1)
konvergira i nadimo njegovu
sumu. Prvo uoˇcimo da za svaki n ∈ N vrijedi
1
n(n + 1)
=
1
n

1
n + 1
, pa
imamo
s
n
=
n

k=1
1
k(k + 1)
=
n

k=1
_
1
k

1
k + 1
_
= 1 −
1
n + 1
.
Sada je jasno da vrijedi lim
n→∞
s
n
= 1, tj.

n=1
1
n(n + 1)
= 1.
Teorem 6.1. (Nuˇzan uvjet konvergencije reda)
Ako red

n=1
a
n
konvergira, onda niz (a
n
)
n
konvergira k nuli, tj. vrijedi
(

n=1
a
n
konvergira ) ⇒( lim
n→∞
a
n
= 0). (6.8)
Dokaz: Ako red (6.5) konvergira k broju s, onda vrijedi
lim
n→∞
a
n
= lim
n→∞
(s
n
−s
n−1
) = lim
n→∞
s
n
− lim
n→∞
s
n−1
= s −s = 0.
Q.E.D.
Obratna implikacija u (6.8) nije op´cenito istinita, ˇsto je vidljivo iz slje-
de´ceg primjera
Primjer 6.5. Harmonijski red

n=1
1
n
(6.9)
divergira k +∞.
6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 157
Uoˇcimo da vrijedi s
n+1
= s
n
+
1
n + 1
> s
n
pa je niz (s
n
)
n
strogo rastu´ci.
Pokaˇzimo da je podniz (s
2
n)
n
odozgo neograniˇcen. U tu svrhu indukcijom
dokazujemo da ∀ n ∈ N vrijedi nejednakost s
2
n ≥ 1 +
1
2
n. Za n = 1 imamo
s
2
= 1 +
1
2
ˇsto daje bazu indukcije. Sada
s
2
n+1 = s
2
n +
1
2
n
+ 1
+
1
2
n
+ 2
+ +
1
2
n
+ 2
n
> s
2
n +
1
2
n
+ 2
n
+ +
1
2
n
+ 2
n
=
= s
2
n + 2
n
1
2
n+1
= s
2
n +
1
2
≥ 1 +
1
2
n +
1
2
= 1 +
1
2
(n + 1).
Odatle zakljuˇcujemo lim
n→∞
s
2
n = +∞, a to povlaˇci lim
n→∞
s
n
= +∞. Primije-
timo, red divergira, a vrijedi lim
n→∞
1
n
= 0. Dakle, konvergencija niza op´cih
ˇclanova k nuli nije dovoljan uvjet za konvergenciju reda.
Primjer 6.6. Alterniraju´ci harmonijski red

n=1
(−1)
n−1
1
n
(6.10)
konvergira. Nuˇzan uvjet konvergencije je ispunjen, tj. lim
n→∞
(−1)
n−1
1
n
= 0.
Nadalje, vrijedi
s
2m
=
_
1 −
1
2
_
+
_
1
3

1
4
_
+ +
_
1
2m−1

1
2m
_
ˇsto pokazuje da je podniz (s
2m
)
m
strogo rastu´ci. Nadalje,
s
2m
= 1 −
_
1
2

1
3
_

_
1
4

1
5
_
− −
_
1
2m−2

1
2m−1
_

1
2m
< 1,
pokazuje da je niz (s
2m
)
m
odozgo ograniˇcen. Prema teoremu o rastu´cim
nizovima taj niz je konvergentan. Neka je lim
m→∞
s
2m
= s ≤ 1. Zbog s
2m+1
=
s
2m
+
1
2m+1
imamo lim
m→∞
s
2m+1
= s, dakle i lim
n→∞
s
n
= s, ˇsto pokazuje da je
red (6.10) konvergentan.
Konvergencija redova je u skladu s operacijama zbrajanja redova i mnoˇzenja
redova sa skalarima.
158 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.2. Neka su

n=1
a
n
i

n=1
b
n
konvergentni redovi sa sumama A i B.
Za svaki par λ, µ ∈ C je red

n=1
(λa
n
+ µb
n
) konvergentan i vrijedi

n=1
(λa
n
+ µb
n
) = λ

n=1
a
n
+ µ

n=1
b
n
. (6.11)
Dokaz: Oznaˇcimo A
n
= a
1
+ +a
n
, B
n
= b
1
+ +b
n
, C
n
= (λa
1
+µb
1
)+
+ (λa
n
+ µb
n
). Zbog C
n
= (λA
n
+ µB
n
) za sve n ∈ N, lim
n→∞
A
n
= A i
lim
n→∞
B
n
= B imamo lim
n→∞
C
n
= λ lim
n→∞
A
n
+µ lim
n→∞
B
n
, tj. vrijedi (6.11).Q.E.D.
Sada ´cemo prouˇciti konvergenciju geometrijskog reda koji igra vaˇznu ulo-
gu u narednim rezultatima o konvergenciji redova.
Teorem 6.3. Za q ∈ C, [q[ < 1, geometrijski red

n=0
q
n
= 1 +q + q
2
+ (6.12)
konvergira i ima sumu
1
1 −q
. Za [q[ ≥ 1 red (6.12) divergira.
Dokaz: Za [q[ < 1 imamo
1 −q
n
= (1 −q)(1 +q + + q
n−1
)
odakle slijedi
s
n
= 1 +q + + q
n−1
=
1 −q
n
1 −q
=
1
1 −q

1
1 −q
q
n
.
odatle zbog lim
n→∞
q
n
= 0 dobivamo lim
n→∞
s
n
=
1
1 −q
.
Ako je [q[ ≥ 1, onda je ∀ n ∈ N, [q
n
[ ≥ 1, pa niz op´cih ˇclanova reda (6.12)
ne teˇzi k nuli, dakle taj red divergira. Q.E.D.
6.3 Usporedivanje redova, apsolutna konver-
gencija redova
Definicija 6.3. Za red

a
n
kaˇzemo da je red s pozitivnim ˇclanovima ako
je ∀ n ∈ N, a
n
≥ 0.
6.3. USPOREDIVANJE REDOVA, APSOLUTNA KONVERGENCIJA159
Teorem 6.4. 1. Red

a
n
s pozitivnim ˇclanovima konvergira ako i samo
ako je njegov niz parcijalnih suma (s
n
)
n
ograniˇcen. Tada je


n=1
a
n
=
sup¦s
n
; n ∈ N¦.
2. Ako red


n=1
a
n
s pozitivnim ˇclanovima konvergira, onda njegova suma
ne ovisi o poretku ˇclanova, tj. vrijedi

n=1
a
n
=

n=1
a
σ(n)
, gdje je σ : N →
N bijekcija (permutacija).
Dokaz: 1. Neka je (s
n
)
n
niz parcijalnih suma reda


n=1
a
n
. Jasno, s
n+1
=
s
n
+ a
n+1
pa je niz (s
n
)
n
rastu´ci. Takav niz je konvergentan ako i samo ako
je ograniˇcen.
2. Oznaˇcimo s (s

n
)
n
niz parcijalnih suma reda


n=1
a

n
, a

n
= a
σ(n)
. Za
bilo koji n ∈ N postoje p, q ∈ N takvi da je σ(1) < p, σ(2) < p, . . . , σ(n) <
p, τ(1) < q, τ(2) < q, . . . , τ(n) < q, gdje je τ = σ
−1
. Odatle je s

n
=
a
σ(1)
+a
σ(2)
+. . . +a
σ(n)
≤ a
1
+a
2
+. . . +a
p
= s
p
i s
n
= a
1
+a
2
+. . . +a
n
=
a
σ(τ(1))
+ a
σ(τ(2))
+ . . . + a
σ(τ(n))
≤ a
σ(1)
+ a
σ(2)
+ . . . + a
σ(q)
= s

q
. To daje
sup¦s

n
; n ∈ N¦ = sup¦s
m
; m ∈ N¦, odnosno

n=1
a
n
= lim
n→∞
s
n
= lim
m→∞
s

m
=

m=1
a

m
. Q.E.D.
Lema 6.1. (usporedivanje redova) Neka su

a
n
,

b
n
redovi s pozitivnim
ˇclanovima i neka postoji K > 0 tako da je
a
n
≤ K b
n
, ∀n ∈ N. (6.13)
Ako konvergira red

b
n
, onda konvergira i red

a
n
i vrijedi

a
n
≤ K

b
n
.
Ako red

a
n
divergira, onda divergira i red

b
n
.
Dokaz: Neka je s
n
=

n
k=1
a
k
i t
n
=

n
k=1
b
k
. Nizovi (s
n
)
n
i (t
n
)
n
su
rastu´ci i zbog (6.13) vrijedi s
n
≤ Kt
n
, ∀n ∈ N. Niz (t
n
)
n
konvergira ako i
samo ako je ograniˇcen. Tada je i niz (s
n
)
n
ograniˇcen, pa konvergira i vrijedi
lims
n
≤ K limt
n
. Ako je niz (s
n
)
n
neograniˇcen, tada je i niz (t
n
)
n
neogra-
niˇcen. Q.E.D.
Primjer 6.7. Red

n=1
1
n
2
je konvergentan jer (n + 1)
2
> n(n + 1) povlaˇci
1
(n + 1)
2
<
1
n(n + 1)

n=1
1
(n + 1)
2

n=1
1
n(n + 1)
= 1.
160 POGLAVLJE 6. REDOVI
Primjer 6.8. Red

n=1
1
n
p
konvergira za p ≥ 2, jer je n
p
≥ n
2
ˇsto povlaˇci

n=1
1
n
p

n=1
1
n
2
.
Primjer 6.9. Red

n=1
1
n
p
divergira za p ≤ 1, jer je n
p
≤ n, odnosno
1
n

1
n
p
,
ˇsto povlaˇci

n=1
1
n

n=1
1
n
p
,
a red

n=1
1
n
divergira.
Teorem 6.5. Neka je (a
n
)
n
niz u C.
1. Ako konvergira red

n=1
[a
n
[ (6.14)
onda konvergira i red

n=1
a
n
i vrijedi [

n=1
a
n
[ ≤

n=1
[a
n
[.
2. Ako konvergira red (6.14) i ako je σ : N →N bijekcija, onda konvergira
i red

n=1
a
σ(n)
i vrijedi

n=1
a
n
=

n=1
a
σ(n)
.
Dokaz: I. Pretpostavimo da je (a
n
)
n
niz u R i definirajmo
a
+
n
=
_
a
n
ako je a
n
≥ 0
0 ako je a
n
< 0
, a

n
=
_
0 ako je a
n
≥ 0
−a
n
ako je a
n
< 0
.
Za nizove (a
+
n
)
n
i (a

n
)
n
s pozitivnim ˇclanovima vrijedi
a
n
= a
+
n
−a

n
, [a
n
[ = a
+
n
+ a

n
(∀ n ∈ N). (6.15)
Budu´ci da po pretpostavci red


n=1
[a
n
[ konvergira i da ∀n ∈ N vrijedi
a
+
n
≤ [a
n
[, a

n
≤ [a
n
[, po lemi 6.1. redovi


n=1
a
+
n
i


n=1
a

n
konvergiraju.
Neka su A
+
i A

nizove sume. Tada po teoremu 6.2. vrijedi A
+
− A

=


n=1
a
+
n


n=1
a

n
=


n=1
(a
+
n
−a

n
) =


n=1
a
n
, tj. red


n=1
a
n
je konver-
gentan. Prema teoremu 6.4. imamo A
+
=


n=1
a
+
σ(n)
i A

=


n=1
a

σ(n)
, iz
ˇcega slijedi


n=1
a
n
= A
+
−A

=


n=1
(a
+
σ(n)
−a

σ(n)
) =


n=1
a
σ(n)
.
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 161
II. Neka je (a
n
)
n
niz u C, a
n
= α
n
+ iβ
n
, α
n
, β
n
∈ R. Zbog [α
n
[ ≤ [a
n
[,

n
[ ≤ [a
n
[, ∀n ∈ N, slijedi konvergencija redova


n=1

n
[ i


n=1

n
[, a
odatle i redova


n=1
α
n
i


n=1
β
n
. Odatle opet slijedi konvergencija reda


n=1

n
+ iβ
n
) =


n=1
a
n
. Nadalje, za svaki k ∈ N imamo [

k
n=1
a
n
[ ≤

k
n=1
[a
n
[ ≤


n=1
[a
n
[, pa za k →∞ dobivamo [


n=1
a
n
[ ≤


n=1
[a
n
[.
Konaˇcno,


n=1
a
n
=


n=1
α
n
+i


n=1
β
n
=


n=1
α
σ(n)
+i


n=1
β
σ(n)
=


n=1

σ(n)
+ iβ
σ(n)
) =


n=1
a
σ(n)
. Q.E.D.
Definicija 6.4. Za red


n=1
a
n
kaˇzemo da je apsolutno konvergentan ako
je red


n=1
[a
n
[ konvergentan. Red


n=1
a
n
je uvjetno konvergentan ako
konvergira, ali red


n=1
[a
n
[ divergira.
Teorem 6.6. Neka su

a
n
,

b
n
redovi u C i neka postoji K > 0 tako da
je
[a
n
[ ≤ K [b
n
[, ∀n ∈ N. (6.16)
Ako red

b
n
apsolutno konvergira, onda apsolutno konvergira i red

a
n
.
Ako red

a
n
ne konvergira apsolutno , onda niti red

b
n
ne konvergira
apsolutno.
6.4 Neki dovoljni uvjeti za konvergenciju re-
da
Promotrimo

n=1
(−1)
n−1
a
n
(6.17)
red u R gdje je a
n
> 0, ∀n ∈ N (alterniraju´ci red)
Teorem 6.7. (Leibnitzov kriterij) Ako niz (a
n
)
n
realnih pozitivnih brojeva
strogo pada i lim
n
a
n
= 0, tada red (6.17) konvergira k broju A za koji vrijedi
0 < A < a
1
.
Dokaz: Neka je (s
n
)
n
niz parcijalnih suma reda (6.17). Vrijedi s
2m
=
(a
1
− a
2
) + (a
3
− a
4
) + + (a
2m−1
− a
2m
), tj. podniz (s
2m
)
m
je strogo
rastu´ci. Nadalje je s
2m
= a
1
−(a
2
−a
3
) − −(a
2m−2
−a
2m−1
) −a
2m
< a
1
,
pa je podniz (s
2m
)
m
ograniˇcen odozgo. Dakle, podniz (s
2m
)
m
je konvergen-
tan; neka je A = lim
m
s
2m
. Zbog s
2m+1
= s
2m
+ a
2m+1
je = lim
m
s
2m+1
= A,
pa je takoder i lim
n
s
n
= A. Iz prethodnog slijedi ocjena s
2m
< A < s
2m−1
,
∀m ∈ N. Q.E.D.
162 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.8. (D’Alembertov
1
kriterij) Neka je (a
n
)
n
niz u C i a
n
,= 0,
∀n ∈ N.
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ ¸0, 1) ⊂ R takvi da vrijedi
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
≤ q,
∀n ≥ m, onda red

n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
≥ 1, ∀n ≥ m, onda red

n=1
a
n
divergira.
Dokaz: 1. Za n = m + k, k ∈ N, imamo [a
m+k
[ ≤ q[a
m+k−1
[ ≤ ≤
q
k
[a
m
[, odakle slijedi


k=1
[a
m+k
[ ≤ [a
m
[


k=1
q
k
=
q
1−q
, pa red


k=1
[a
m+k
[
konvergira (jer je majoriziran s konvergentnim geometrijskim redom). Tada
konvergira i red


n=1
[a
n
[, tj.


n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Iz drugog uvjeta imamo [a
n
[ ≥ [a
m
[ > 0, ∀n ≥ m, pa niz (a
n
)
n
ne teˇzi
k nuli, tj. nije ispunjen nuˇzan uvjet konvergencije reda. Q.E.D.
Teorem 6.9. (Cauchyjev kriterij) Neka je (a
n
)
n
niz u C.
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ ¸0, 1) ⊂ R takvi da vrijedi
n
_
[a
n
[ ≤ q, ∀n ≥ m,
onda red

n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Ako vrijedi
n
_
[a
n
[ ≥ 1 za beskonaˇcno mnogo indeksa n ∈ N, onda red

n=1
a
n
divergira.
Dokaz: 1. Za n ≥ m imamo [a
n
[ ≤ q
n
, pa je


n=m
[a
n
[ ≤


n=m
q
n
=
q
m
1−q
.
Tada konvergira red


n=1
[a
n
[, odnosno,


n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Uvjet 2. kaˇze da za podniz (a
pn
)
n
niza (a
n
)
n
vrijedi
n
_
[a
pn
[ ≥ 1, odnos-
no, [a
pn
[ ≥ 1, ∀n ∈ N. Tada podniz (a
pn
)
n
ne konvergira k nuli, a onda niti
niz (a
n
)
n
ne konvergira k nuli. Tako nije ispunjen nuˇzan uvjet konvergencije
reda. Q.E.D.
1
Jean le Rond d’Alembert (Paris, 16. studeni 1717. - Paris, 29. listopad 1783.)
francuski filozof, matematiˇcar i fiziˇcar
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 163
Korolar 6.1. Neka je (a
n
)
n
niz u C i a
n
,= 0, ∀n ∈ N. Ako neki od nizova

¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
_
n
,
_
n
_
[a
n
[
_
n
konvergira k r ∈ R
+
, onda za 0 ≤ r < 1 red

n=1
a
n
apsolutno konvergira, a za 1 < r red divergira.
Dokaz: Ako je 0 ≤ r < 1, onda postoji ε > 0 takav da je r + ε <
1. Sada za taj ε postoji m ∈ N sa svojstvom ∀n ∈ N (n ≥ m) ⇒
_
r −ε <
¸
¸
¸
a
n+1
an
¸
¸
¸ < r + ε = q
_
ili (n ≥ m) ⇒
_
r −ε <
¸
¸
¸
n
_
[a
n
[
¸
¸
¸ < r + ε = q
_
.
Sada iz desnih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.9. slijedi apsolutna
konvergencija reda

n=1
a
n
. U sluˇcaju 1 < r uzimamo ε > 0 takav da je
r − ε > 1. Tada pomo´cu lijevih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.9.
zakljuˇcujemo divergenciju reda

n=1
a
n
. Q.E.D.
U sljede´cem primjeru se vidi da korolar 6.1. u sluˇcaju r = 1 ne daje
odluku.
Primjer 6.10. Redovi za koje niti D’Alembertov niti Cauchyjev kriterij ne
daju odluke o konvergenciji ili divergenciji:

n=1
1
n(n + 1)
konvergira i
¸
¸
¸
a
n+1
an
¸
¸
¸ =
n(n+1)
(n+1)(n+2)
=
n
n+2
→1.

n=1
1
n
divergira i
¸
¸
¸
a
n+1
an
¸
¸
¸ =
n
n+1
→1.

n=1
1
n
2
konvergira i
n
_
1
n
2
=
_
1
n

n
_
n
→1.

n=1
1
n
divergira i
n
_
1
n
=
_
1
n

n
_
→1.
Napomena 6.1. Ako D’Alembertov kriterij daje odluku, onda ju daje i Ca-
uchyjev kriterij. Naime, ako je [a
m+k
[ ≤ q
k
[a
m
[, ∀k ∈ N, onda imamo
m+k
_
[a
m+k
[ ≤
m+k
_
[a
m
[ q
k
m+k
k→∞
−→ q. Tada za ε > 0, q

= q + ε < 1, postoji
m ∈ N takav da (k ≥ m) ⇒
m+k
_
[a
m+k
[ ≤ q

. Obratna tvrdnja nije istinita,
ˇsto pokazuje slijede´ci primjer.
Primjer 6.11. Dajemo primjer reda ˇcija konvergencija se moˇze ustanoviti
pomo´cu Cauchyjevog kriterija, ali D’Alembertov kriterij ne daje odluku o
164 POGLAVLJE 6. REDOVI
konvergenciji ili divergenciji. Neka je niz (a
n
)
n
definiran s a
2n
=
1
4
n
, a
2n+1
=
2
4
n
, ∀n ∈ N. Tada je
a
2n+1
a
2n
= 2 i
a
2n
a
2n−1
=
4
n−1
4
n
2
=
1
8
, tj. niz

¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
_
n
ne
konvergira, ali ni po teoremu 6.8. nije mogu´ca odluka. Naprotiv,
2n
_
[a
2n
[ =
1
2
i
2n+1
_
[a
2n+1
[ =
1
2
2
2
2n+1
n→∞
−→
1
2
, tj. lim
n
a
n
=
1
2
.
Primjer 6.12. Za svako z ∈ C red

n=0
z
n
n!
apsolutno konvergira. Naime,
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
=
¸
¸
¸
¸
¸
z
n+1
(n+1)!
z
n
n!
¸
¸
¸
¸
¸
=
[z[
n + 1
n→∞
−→ 0 = r < 1.
Po korolaru 6.1. red apsolutno konvergira i definira funkciju E : C →C,
E(z) =

n=0
z
n
n!
, E(0) = 1, E(1) = e.
Primjer 6.13. Za svaki z ∈ C apsolutno konvergiraju redovi
S(z) =

n=0
(−1)
n
z
2n+1
(2n + 1)!
, C(z) =

n=0
(−1)
n
z
2n
(2n)!
.
Ti su redovi apsolutno majorizirani s redom

n=0
z
n
n!
.
Teorem 6.10. (Integralni Cauchyjev kriterij) Neka je f : [1, +∞) →[0, ∞)
neprekidna i padaju´ca funkcija na [1, +∞).
1. Red

n=1
f(n) konvergira ako i samo ako integral
_
+∞
1
f(x)dx konver-
gira.
2. Ako red konvergira onda vrijedi
_
+∞
1
f(x)dx ≤

n=1
f(n) ≤ f(1) +
_
+∞
1
f(x)dx.
Dokaz: Neka je s
n
=
n

k=1
f(k) parcijalna suma reda i neka je F(x) =
_
x
1
f(t)dt, ∀x ∈ [1, +∞).
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 165
Funkcija f je padaju´ca, pa ∀k ∈ N i ∀t ∈ [k, k + 1] imamo f(k + 1) ≤
f(t) ≤ f(k). Odatle je f(k + 1) ≤
_
k+1
k
f(t)dt ≤ f(k), ∀k ∈ N. Vrijedi
F(n + 1) =
_
n+1
1
f(t)dt =
n

k=1
_
k+1
k
f(t)dt ≤
n

k=1
f(k) = s
n

≤ f(1) +
_
2
1
f(t)dt +
_
3
2
f(t)dt + + +
_
n
n−1
f(t)dt = f(1) +F(n).
Dakle, ∀n ∈ N imamo F(n + 1) ≤ s
n
≤ f(1) +F(n).
1. Neka konvergira
_
+∞
1
f(x)dx, tj. postoji lim
x→+∞
F(x). Poˇsto je F
rastu´ca funkcija, taj limes postoji ako i samo ako je F ograniˇcena, tj. ∃ sup F.
Tada vrijedi s
n
≤ f(1) + sup F, pa je i rastu´ci niz (s
n
)
n
ograniˇcen, tj. red

n=1
f(n), konvergentan. Obratno, ako red

n=1
f(n) konvergira, onda je niz
(s
n
)
n
ograniˇcen, a tada je i niz (F(n))
n
ograniˇcen. Zbog rasta funkcije F
je i ta funkcija ograniˇcena, pa postoji sup F = lim
x→+∞
F(x) =
_
+∞
1
f(x)dx.
Q.E.D.
Primjer 6.14. Funkcija f(x) =
1
x
p
je neprekidna i padaju´ca na [1, +∞).
Prema teoremu 5.15
_
+∞
1
dx
x
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. Tada
i red

n=1
1
n
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.
Primjer 6.15. Ispitaj konvergenciju reda

n=2
1
nln
p
n
za p > 1. Funkcija
f(x) =
1
xln
p
x
, x ∈ [2, +∞) je neprekidna i padaju´ca. Vrijedi
F(x) =
_
x
2
dt
t ln
p
t
=
¸
¸
¸
¸
y = lnt
dy = dt/t
¸
¸
¸
¸
=
_
ln x
ln2
dy
y
p
=
= −
1
p −1
y
1−p
¸
¸
¸
¸
ln x
ln 2
= −
1
p −1
1
ln
p−1
x
+
1
p −1
1
ln
p−1
2
,
pa je lim
x→+∞
F(x) =
1
p −1
1
ln
p−1
2
=
_
+∞
2
dx
xln
p
x
. Dakle, red

n=2
1
nln
p
n
konvergira za p > 1.
166 POGLAVLJE 6. REDOVI
6.5 Produkt redova
Definicija 6.5. Neka su

n=0
a
n
i

n=0
b
n
redovi u R ili
C. Definirajmo niz (c
n
)
n
sa
c
n
=
n

k=0
a
k
b
n−k
, k = 0, 1, 2, . . . . (6.18)
0 x
y
a0 a1 a2 a3
b0
b1
b2
b3
Red

n=0
c
n
zovemo produktom redova

n=0
a
n
i

n=0
b
n
.
Teorem 6.11. Ako red

n=0
a
n
apsolutno konvergira k A i red

n=0
b
n
konver-
gira k B, onda red

n=0
c
n
definiran s (6.18) konvergira k AB.
Dokaz: Oznaˇcimo A
n
=
n

k=0
a
k
, B
n
=
n

k=0
b
k
, B

n
= B
n
− B, ∀n ∈ N
0
i
a =

n=0
[a
n
[. Ako je a = 0 onda je a
n
= 0, ∀n, a tada je A = 0 i c
n
= 0, ∀n,
pa je tvrdnja istinita.
Neka je sada a > 0, pa za parcijalne sume reda

n=0
c
n
imamo:
C
n
= a
0
b
0
+ (a
0
b
1
+ a
1
b
0
) + + (a
0
b
n
+ a
1
b
n−1
+ + a
n
b
0
) =
= a
0
B
n
+a
1
B
n−1
+ +a
n
B
0
= a
0
(B+B

n
)+a
1
(B+B

n−1
)+ +a
n
(B+B

0
),
tj. C
n
= A
n
B + C

n
, gdje je C

n
= a
0
B

n
+ a
1
B

n−1
+ + a
n
B

0
.
Pokaˇzimo da vrijedi lim
n→∞
C

n
= 0. Budu´ci da je lim
n→∞
B

n
= lim
n→∞
(B
n
−B) =
0, to postoji M > 0 tako da ∀n, [B

n
[ ≤ M. Takoder, za bilo koji ε > 0 postoji
p ∈ N takav da (n > p) ⇒([B

n
[ < ε
1
=
ε
2a
). Zbog konvergencije reda

n=0
a
n
vrijedi lim
n→∞
a
n
= 0, pa za ε
2
=
ε
2(p+1)M
> 0 postoji q ∈ N (q ≥ p) takav da
∀n (n > q) ⇒([a
n
[ < ε
2
).
Uzmimo sada n
ε
= p + q. Za n > n
ε
imamo:
[C

n
[ ≤ ([B

0
[[a
n
[ + +[B

p
[[a
n−p
[) + ([B

p+1
[[a
n−p−1
[ + +[B

n
[[a
0
[).
6.6. REDOVI POTENCIJA 167
Zbog n−p > q vrijedi [C

n
[ ≤ ε
2
([B

0
[ + +[B

p
[) +ε
1
([a
0
[ + +[a
n−p−1
[) <
ε
2
(p + 1)M + ε
1
a = ε. Dakle, lim
n→∞
C

n
= 0, a odatle lim
n→∞
C
n
= AB. Q.E.D.
Napomena. U prethodnom teoremu nije mogu´ce izostaviti uvjet apsolutne
konvergencije kod oba reda. Naime, red

n=0
(−1)
n

1 +n
konvergira po Leibnit-
zovom kriteriju. Kvadrat toga reda ima op´ci ˇclan
c
n
= (−1)
n
_
1
1

1 +n
+
1

2n
+ +
1
_
k(2 +n −k)
+ +
1

1 +n
_
.
Zbog
1
_
k(2 +n −k)

1
1 +n
, ∀k ∈ ¦1, 2, . . . , n + 1¦
imamo [c
n
[ ≥ 1, ∀n, pa kvadrat polaznog reda divergira.
Primjer 6.16. Pokaˇzimo da za funkciju E iz primjera 6.12. vrijedi E(x)E(y) =
E(x + y), ∀x, y.
E(x)E(y) =

n=0
x
n
n!

m=0
y
m
m!
=

n=0
_
n

k=0
x
k
k!
y
n−k
(n −k)!
_
=

n=0
1
n!
_
n

k=0
n!
k!(n −k)!
x
k
y
n−k
_
=
=

n=0
1
n!
_
n

k=0
_
n
k
_
x
k
y
n−k
_
=

n=0
(x + y)
n
n!
= E(x + y).
Dakle, funkcija E je eksponencijalna funkcija.
6.6 Redovi potencija
Neka je (f
n
)
n
niz funkcija f
n
: I → R( ili C), I ⊆ R( ili C). Red

n=0
f
n
zovemo redom funkcija.
Ako je ∀n ∈ N
0
, f
n
(x) = a
n
(x − c)
n
, x ∈ I,
onda se red

n=0
a
n
(x −c)
n
(6.19)
naziva red potencija oko toˇcke c. Neka je
K = ¦z ∈ C; red (6.19) konvergira u z¦. Sa-
da definiramo r = sup¦[z −c[; z ∈ K¦ i nazi-
vamo ga radijus konvergencije reda (6.19).
0
Re z
Im z
c
r
168 POGLAVLJE 6. REDOVI
Zbog jednostavnijeg pisanja uzmimo c = 0, tj. imamo red potencija oko
nule

n=0
a
n
x
n
. (6.20)
Red

n=1
na
n
x
n−1
. (6.21)
zovemo derivacijom reda (6.20) ˇclan po ˇclan, a red

n=0
a
n
n + 1
x
n+1
. (6.22)
zovemo antiderivacijom (neodredenim integralom) reda (6.20) ˇclan po ˇclan.
Teorem 6.12. (o radijusu konvergencije)
1. Redovi (6.20), (6.21) i (6.22) imaju jednak radijus konvergencije.
2. Ako je r radijus konvergencije reda (6.20) i r > 0, onda svi redovi
apsolutno konvergiraju za ∀z ∈ C, [z[ < r, i divergiraju za ∀z ∈ C,
[z[ > r.
3. Ako je ρ = limsup
n
n
_
[a
n
[, onda je r =
1
ρ
.
Dokaz: Neka je radijus konvergencije reda (6.20) r > 0 i neka je u ∈ C,
0 < [u[ < r. Tada postoji z
0
∈ K, [u[ < [z
0
[ < r, tj. red


n=0
a
n
z
n
0
konvergira. Zbog toga niz (a
n
z
n
0
)
n
konvergira k nuli pa je ograniˇcen, tj.
∃M > 0, [a
n
z
n
0
[ ≤ M, ∀n, a odatle je [a
n
[ ≤
M
[z
0
[
n
, ∀n. Sada imamo
[a
n
u
n
[ ≤ Mq
n
, gdje je q =
[u[
[z
0
[
< 1. (6.23)
Odatle slijedi konvergencija reda


n=0
[a
n
u
n
[, tj. apsolutna konvergencija
reda


n=0
a
n
u
n
. Dakle, red (6.20) apsolutno konvergira ∀z ∈ K(0, r), tj.
[z[ < r.
Pokaˇzimo sada konvergenciju redova (6.21) i (6.22) na istom skupu. U tu
svrhu pomnoˇzimo (6.23) prvo s
n
[u[
, a zatim s
[u[
n+1
, pa imamo:
[na
n
u
n−1
[
1
n−1
≤ b
n−1
q, odnosno
¸
¸
¸
¸
a
n
n + 1
u
n+1
¸
¸
¸
¸
1
n+1
≤ c
n+1
q, gdje je (6.24)
6.6. REDOVI POTENCIJA 169
b
n−1
=
_
M
nq
[u[
_ 1
n−1
, c
n+1
=
_
M
[u[
(n + 1)q
_ 1
n+1
.
Vrijedi lim
n
b
n−1
= lim
n
c
n+1
= 1. Za q < 1 ∃ε > 0 tako da je q

= (1 +ε)q <
1, a takoder postoji n
ε
∈ N tako da (n > n
ε
) ⇒(b
n−1
< 1+ε)∧(c
n+1
< 1+ε).
Tada za n > n
ε
iz (6.24) imamo
¸
¸
na
n
u
n−1
¸
¸
1
n−1
≤ (1 +ε))q = q

< 1, i
¸
¸
¸
¸
a
n
n + 1
u
n+1
¸
¸
¸
¸
1
n+1
≤ (1 +ε)q = q

< 1,
pa redovi (6.21) i (6.22) apsolutno konvergiraju po Cauchyjevom kriteriju. Iz
prethodnog slijedi da za radijuse konvergencije r
2
i r
3
redova (6.21) i (6.22)
vrijedi r = r
1
≤ r
2
i r
1
≤ r
3
. Red (6.20) je antiderivacija reda (6.21) ˇclan po
ˇclan, pa po prethodnom vrijedi r
1
≥ r
2
. Analogno, red (6.20) je derivacija
reda (6.22) ˇclan po ˇclan, pa je r
1
≥ r
3
. Dakle r = r
1
= r
2
= r
3
,a za [z[ > r
redovi divergiraju, jer bismo u suprotnom imali kontradikciju s definicijom
radijusa konvergencije kao supremuma. Tako smo dokazali tvrdnje 1. i 2.
3. Ako je 0 ≤ ρ < +∞ onda su za svaki ε > 0 gotovo svi ˇclanovi niza
(
n
_
[a
n
[)
n
manji od ρ + ε, a beskonaˇcno ˇclanova je ve´ce od ρ −ε.
Sada za [z[ >
1
ρ
odaberimo ε > 0 tako da je (ρ−ε)[z[ ≥ 1. Uzmimo podniz
pn
_
[a
pn
[ > ρ − ε, pa za [z[ >
1
ρ
vrijedi
pn
_
[a
pn
z
pn
[ ≥ (ρ − ε)[z[ ≥ 1. Dakle,
podniz (a
pn
z
pn
)
n
ne konvergira k nuli, a tada niti niz (a
n
z
n
)
n
ne konvergira
k nuli, tj. red divergira u svakoj toˇcki z ∈ C, [z[ >
1
ρ
.
Uzmimo z ∈ C, [z[ <
1
ρ
i ε > 0 tako da je (ρ + ε)[z[ < 1. Sada za gotovo
sve ˇclanove niza (
n
_
[a
n
z
n
[)
n
vrijedi
n
_
[a
n
z
n
[ ≤ (ρ + ε)[z[ = q < 1, tj. red
apsolutno konvergira po Cauchyjevom kriteriju.
Pokazali smo da red apsolutno konvergira ∀z ∈ C, [z[ <
1
ρ
i divergira
∀z ∈ C, [z[ >
1
ρ
, dakle, r =
1
ρ
. Q.E.D.
Ako je r > 0 radijus konvergencije redova (6.20), (6.21) i (6.22), onda su
sa
f(z) =

n=0
a
n
z
n
, (6.25)
f
1
(z) =

n=1
na
n
z
n−1
, (6.26)
f
2
(z) =

n=2
n(n −1)a
n
z
n−2
, (6.27)
M
2
(z) =

n=2
n(n −1)[a
n
[[z[
n−2
(6.28)
170 POGLAVLJE 6. REDOVI
definirane funkcije na K(0, r) ⊆ C.
Lema 6.2. Neka je r > 0 radijus konvergencije reda (6.25). Za svaki 0 <
r
1
< r i svaki par u, z ∈ C, u ,= z i [u[ ≤ r
1
, [z[ ≤ r
1
, vrijedi nejednakost
¸
¸
¸
¸
f(z) −f(u)
z −u
−f
1
(u)
¸
¸
¸
¸

1
2
M
2
(r
1
)[z −u[. (6.29)
Dokaz: Vrijedi
u
k
−z
k
= (u−z)(u
k−1
+u
k−2
z +uz
k−2
+z
k−1
) ⇒[u
k
−z
k
[ ≤ kr
k−1
1
[u−z[, ∀k ∈ N,
a odatle je
¸
¸
¸
¸
z
n
−u
n
z −u
−nu
n−1
¸
¸
¸
¸
= [z
n−1
−u
n−1
+ (z
n−2
−u
n−2
)u + + (z −u)u
n−2
[ ≤
≤ [z−u[[(n−1)r
n−2
1
+(n−2)r
n−2
1
+ +1r
n−2
1
] ≤ [z−u[r
n−2
1
n(n −1)
2
, (n = 2, 3, . . .).
Odatle slijedi
¸
¸
¸
¸
f(z) −f(u)
z −u
−f
1
(u)
¸
¸
¸
¸
=
¸
¸
¸
¸
¸

n=0
a
n
z
n
−a
n
u
n
z −u

n=1
na
n
u
n−1
¸
¸
¸
¸
¸
=
=
¸
¸
¸
¸
¸

n=2
a
n
_
z
n
−u
n
z −u
−nu
n−1
_
¸
¸
¸
¸
¸
≤ [z−u[

n=2
n(n −1)
2
[a
n
[r
n−2
1
= [z−u[M
2
(r
1
).
Q.E.D.
Korolar 6.2. Neka su f : ¸−r, r) →R i f
1
: ¸−r, r) →R definirane s (6.25)
i (6.26). Tada je f
1
(x) = f

(x), ∀x ∈ ¸−r, r). Funkcija f ima derivaciju
svakog reda na ¸−r, r), tj. f ∈ C

(¸−r, r)). Takoder za a, b ∈ ¸−r, r),
a < b, imamo
_
b
a

n=0
a
n
x
n
dx =

n=0
a
n
_
b
a
x
n
dx =

n=0
a
n
n + 1
x
n+1
¸
¸
¸
¸
b
a
=

n=0
a
n
n + 1
(b
n+1
−a
n+1
).
Dokaz: Iz leme 6.2 slijedi je f
1
= f

na ¸−r, r), a onda rekurzivnim za-
kljuˇcivanjem slijedi da je f ∈ C

(¸−r, r)).
6.7. TAYLOROVI REDOVI 171
6.7 Taylorovi redovi
Neka je f : ¸c −r, c +r) →R zadana s f(x) =


n=0
a
n
(x−c)
n
, gdje je r > 0
radijus konvergencije reda. Tada je f ∈ C

(¸c −r, c + r)) i vrijedi
f(c) = a
0
f

(c) = a
1
f
′′
(c) = 2a
2
.
.
.
f
(n)
(c) = n!a
n
.
.
.
Formula za koeficijente je
a
n
=
f
(n)
(c)
n!
, (n = 0, 1, . . .). (6.30)
Definicija 6.6. Neka je funkcija f ∈ C

(¸c −r, c + r)). Red

n=0
f
(n)
(c)
n!
(x −c)
n
(6.31)
zovemo Taylorov red funkcije f oko toˇcke c. Taylorovi polinomi T
n
(x) =

n
k=0
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
su parcijalne sume Taylorovog reda.
Teorem 6.13. Neka je I ⊆ R otvoreni interval, c ∈ I i f : I → R klase
C

(I).
Ako postoje n
0
∈ N, δ > 0, M > 0 i C > 0, takvi da je
[f
(n)
(x)[ ≤ CM
n
n!, ∀x ∈ I

= ¸c −δ, c + δ) ∩ I, ∀n ≥ n
0
, (6.32)
onda red (6.31) konvergira k f(x), ∀x ∈ I

∩ ¸c −
1
M
, c +
1
M
).
Dokaz: Za svaki x ∈ I, po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti, postoji
c
x
izmedu c i x tko da vrijedi
f(x) = T
n
(x) +
f
(n+1)
(c
x
)
(n + 1)!
(x −c)
n+1
.
Odatle je
[f(x)−T
n
(x)[ =
[f
(n+1)
(c
x
)[
(n + 1)!
[x−c[
n+1
≤ C
M
n+1
(n + 1)!
(n + 1)!
[x−c[
n+1
= C(M[x−c[)
n+1
.
Za x ∈ I

∩ ¸c −
1
M
, c +
1
M
) je M[x −c[ < 1 pa je lim
n→∞
[f(x) −T
n
(x)[ = 0, tj.
lim
n→∞
T
n
(x) =

n=0
f
(n)
(c)
n!
(x −c)
n
= f(x). Q.E.D.
172 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.14. Neka je I ⊆ R otvoreni interval, c ∈ I i f : I → R klase
C

(I). Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da je
[f
(n)
(x)[ ≤ C, ∀x ∈ I

= ¸c −δ, c + δ) ∩ I, ∀n ∈ N, (6.33)
onda red (6.31) konvergira k f(x), ∀x ∈ I

.
Dokaz: Vrijedi
[f(x) −T
n
(x)[ =
[f
(n+1)
(c
x
)[
(n + 1)!
[x −c[
n+1
≤ C
[x −c[
n+1
(n + 1)!
n
−→0,
zbog konvergencije reda


n=0
x
n
n!
. Q.E.D.
Primjer 6.17. Za funkciju f(x) = e
x
, x ∈ R i c = 0 je f
(n)
(0) = 1, pa je
Taylorov red oko nule


n=0
x
n
n!
. Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (e
x
< e
δ
), tj.
∀x ∈ ¸−δ, δ) je [e
x
[ < e
δ
= C. Sada, za svaki x ∈ R, postoji δ > 0, takav da
je x ∈ ¸−δ, δ), pa red konvergira k funkciji na ˇcitavom R
Primjer 6.18. Za funkcije f(x) = sin x i f(x) = cos x je [f
(n)
(x)[ ≤ 1,
∀x ∈ R, pa vrijedi
sin x =

n=0
(−1)
n
x
2n+1
(2n + 1)!
i cos x =

n=0
(−1)
n
x
2n
(2n)!
,
za sve x ∈ R.
Primjer 6.19. Binomni red Za α ∈ R i k ∈ Ndefiniramo
_
α
k
_
=
α(α−1)(α−k+1)
k!
,
s tim da je
_
α
0
_
= 1. Promatrajmo red potencija

n=0
_
α
n
_
x
n
. Po D’Alembertovom
kriteriju imamo
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
=
_
α
n + 1
_
[x[
n+1
_
α
n
_
[x[
n
=
[α −n[
n + 1
[x[
n
−→[x[ = r,
dakle, za [x[ < 1 red apsolutno konvergira, a za [x[ > 1 divergira. Neka je
f : ¸−1, 1) → R funkcija definirana s f(x) = (1 + x)
α
. Vrijedi f
(n)
(x) =
α(α −1) (α −n + 1)(1 +x)
α−n
, pa je
f
(n)
(0)
n!
=
_
α
n
_
, ∀n ∈ N. Pokaˇzimo
da je f(x) =

n=0
_
α
n
_
x
n
, ∀x ∈ ¸−
1
2
, 1).
6.7. TAYLOROVI REDOVI 173
Neka je n
0
∈ N, n
0
> α + 1. Tada za n > n
0
imamo n − α > 1,
pa
¸
¸
¸
¸
_
α
n

¸
¸
¸
= [α[[1 −
α+1
2
[ [1 −
α+1
n
0
−1
[(1 −
α+1
n
0
) (1 −
α+1
n
) ≤
¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
.
Odatle je
¸
¸
¸
¸
f
(n)
(x)
n!
¸
¸
¸
¸
=
¸
¸
¸
¸
_
α
n

¸
¸
¸
(1 +x)
α−n

¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
(1 +x)
α−n
.
U sluˇcaju x ≥ 0 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)
−n
≤ 1, ∀n ∈ N. Odatle
slijedi da je na intervalu [0, 1) ispunjen uvjet (6.33) iz teorema 6.14 za C =
¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
max¦1, 2
α
¦.
U sluˇcaju [x[ ≤
1
2
je 1 + x ≥
1
2
pa vrijedi (1 + x)
−n
≤ 2
n
, ∀n ∈ N.
Stoga na intervalu ¸−
1
2
,
1
2
) vrijedi uvjet (6.32) iz teorema 6.13 za C =
¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
max¦(
3
2
)
α
, 2
α
¦ i M = 2.
Primjer 6.20. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = ln(1 + x) i
ispitati njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) =
1
1 +x
=

n=0
(−1)
n
x
n
, za x ∈ ¸−1, 1) (geometrijski red).
Tada po teoremu 6.12. i korolaru leme 6.2. imamo f(x) = ln(1 + x) =

n=0
(−1)
n
x
n+1
n + 1
=

n=1
(−1)
n−1
x
n
n
, za x ∈ ¸−1, 1).
Primjer 6.21. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = Tg
−1
x i ispitati
njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) =
1
1 +x
2
=

n=0
(−1)
n
x
2n
, za x ∈ ¸−1, 1) (geometrijski
red). Tada po teoremu 6.12. i korolaru leme 6.2. imamo f(x) = Tg
−1
x =

n=0
(−1)
n
x
2n+1
2n + 1
=

n=1
(−1)
n−1
x
2n−1
2n −1
, za x ∈ ¸−1, 1).
Primjer 6.22. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = Sin
−1
x i ispitati
njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) = (1−x
2
)

1
2
=

n=0
(−1)
n
_

1
2
n
_
x
2n
, za x ∈ ¸−1, 1) (binomni
red). No,
(−1)
n
_

1
2
n
_
=
1 3 (2n −1)
2
n
n!
=
1 3 (2n −1)
2 4 2n
=
(2n −1)!!
(2n)!!
,
174 POGLAVLJE 6. REDOVI
pa imamo f

(x) =

n=0
(2n −1)!!
(2n)!!
x
2n
. Odatle je
f(x) = Sin
−1
x =

n=0
(2n −1)!!
(2n)!!
x
2n+1
2n + 1
, za x ∈ ¸−1, 1).
Teorem 6.15. (Abelov teorem) Ako red

n=0
a
n
konvergira i ima sumu s,
onda je s
f(x) =

n=0
a
n
x
n
, [x[ < 1, (6.34)
definirana funkcija f : ¸−1, 1) →R i vrijedi s = lim
x→1−
f(x).
Dokaz: Trebamo dokazati
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x)((0 < 1 −x < δ) ⇒([f(x) − s[ < ε)).
Mnoˇzenjem (6.34) s
1
1 −x
=

n=0
x
n
(6.35)
dobivamo
f(x)
1 −x
=

n=0
s
n
x
n
, [x[ < 1, (6.36)
gdje je s
n
=
n

k=0
a
k
parcijalna suma polaznog reda. Pomnoˇzimo (6.35) sa
s(1 −x) te (6.36) s 1 −x. Oduzimanjem dobivenih rezultata slijedi
f(x) −s = (1 −x)

n=0
(s
n
−s)x
n
, [x[ < 1. (6.37)
Uzmimo sada ε > 0 bilo koji. Zbog lim
n→∞
s
n
= s ∃n
ε
∈ N takav da
(n ≥ n
ε
) ⇒([s
n
−s[ <
ε
2
). Neka je δ =
ε
2
_

n=0
[s
n
−s[
_
−1
. Desnu stranu od
(6.37) rastavimo na sumu od 0 do n
ε
i od n
ε
+1 do ∞. Tada za 0 < 1−x < δ
imamo
[f(x) −s[ ≤ (1 −x)

n=0
[s
n
−s[x
n
+ (1 −x)

n=nε+1
[s
n
−s[x
n

6.8. FOURIEROVI REDOVI 175
(1 −x)

n=0
[s
n
−s[ + (1 −x)
ε
2

n=nε+1
x
n
<
ε
2
+
ε
2
= ε.
Q.E.D.
Primjer 6.23. Vrijedi

n=1
(−1)
n−1
n
= ln 2. Naime, funkcija f iz primjera
6.20. i prethodni red zadovoljavaju uvjete Abelovog teorema.
Korolar 6.3. Ako redovi

a
n
,

b
n
,

c
n
konvergiraju k A, B, C i ako je
c
n
=

n
k=0
a
k
b
n−k
, ∀n, onda je C = AB.
Dokaz: Oznaˇcimo f(x) =

n=0
a
n
x
n
, g(x) =

n=0
b
n
x
n
, h(x) =

n=0
c
n
x
n
, [x[ <
1. Vrijedi h(x) = f(x)g(x), ∀x ∈ ¸−1, 1). Prema teoremu 6.15 je C =
lim
x→1−
h(x), A = lim
x→1−
f(x), B = lim
x→1−
g(x), pa po teoremu o jednostranom
limesu produkta vrijedi
C = lim
x→1−
h(x) = lim
x→1−
(f(x)g(x)) = lim
x→1−
f(x) lim
x→1−
g(x) = AB.
Q.E.D.
Korolar 6.4. Neka je f : ¸ε, r) → R, gdje je 0 < ε < r, definirana s
f(x) =

n=0
a
n
x
n
, neka postoji f(r−) i neka red

n=0
a
n
r
n
konvergira. Tada je
f(r−) =

n=0
a
n
r
n
.
Dokaz: Red potencija

n=0
a
n
r
n
x
n
zadovoljava uvjete teorema 6.15. na in-
tervalu ¸−1, 1). Q.E.D.
6.8 Fourierovi redovi
Neka je f : R → R periodiˇcka funkcija s periodom 2π.
ˇ
Zelimo tu funkci-
ju prikazati pomo´cu jednostavnijih funkcija istog perioda. Takve funkcije
176 POGLAVLJE 6. REDOVI
su oblika Asin(ωx + ϕ), gdje A nazivamo amplitudom, ω je kutna frek-
vencija, a ϕ je fazni pomak. Funkciju
n

k=0
A
k
sin(kx + ϕ
k
) zovemo trigono-
metrijski polinom. Trigonometrijski polinom mogu´ce je napisati u obliku
n

k=0
(a
k
cos kx + b
k
sin kx). Red oblika
a
0
2
+

n=1
(a
n
cos nx + b
n
sin nx) (6.38)
zovemo trigonometrijski red.
Promotrimo vektorski prostor V svih neprekidnih funkcija f : [−π, π] →
R snabdjeven sa skalarnim produktom (f[g) =
_
π
−π
f(x)g(x)dx. Za funkcije
sin nx, cos nx, (n ∈ N), vrijedi
_
π
−π
cos nxdx = 0 , ∀n ∈ N,
_
π
−π
sin nxdx = 0 , ∀n ∈ N,
_
π
−π
sin nx cos mxdx = 0 , ∀n, m ∈ N,
_
π
−π
sin nx sin mxdx = πδ
n,m
, ∀n, m ∈ N,
_
π
−π
cos nx cos mxdx = πδ
n,m
, ∀n, m ∈ N.
To pokazuje da je skup funkcija ¦
1


,
1

π
sin nx,
1

π
sin nx; n ∈ N¦, ortonor-
miran skup vektora u V . Ako u konaˇcno dimenzionalnom unitarnom prostoru
V ˇzelimo vektor x prikazati kao linearnu kombinaciju vektora neke ortonor-
mirane baze ¦e
1
, e
2
, . . . , e
n
¦ onda su koeficijenti u tom prikazu oblika (f[e
k
),
k = 1, . . . , n. Neka je f : [−π, π] →R zadana s f(x) =
a
0
2
+

n=1
(a
n
cos nx +
b
n
sin nx). Po analogiji s konaˇcno dimenzionalnim sluˇcajem, koeficijenti u
tom prikazu su oblika
a
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) cos nxdx, ∀n ∈ N ∪ ¦0¦, (6.39)
b
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) sin nxdx, ∀n ∈ N,
i nazivaju se Euler
1
–Fourierovi
2
koeficijenti.
1
Leonhard Paul Euler (Basel, 15. travanj 1707. – St Petersburg [Rusija], 18. rujan
1783.) ˇsvicarski matematiˇcar
2
Jean Baptiste Joseph Fourier (Auxerre, 21. oˇzujak 1768. – Paris, 16. svibanj 1830.)
francuski matematiˇcar
6.8. FOURIEROVI REDOVI 177
Oznaˇcimo sumu Fourierovog reda s S(x) =
a
0
2
+

n=1
(a
n
cos nx+b
n
sin nx)
Teorem 6.16. (Dirichlet)
1
Neka je f : [−π, π] →R takva da vrijedi
(i) Funkcija f ima najviˇse konaˇcno prekida i to prve vrste na [−π, π].
(ii) Funkcija f je po dijelovima monotona na [−π, π].
Tada Fourierov red funkcije f konvergira ∀x ∈ R. Neka je S : R →R suma
Fourierovog reda.
Ako je f neprekidna u x ∈ ¸−π, π), onda je S(x) = f(x). Ako f ima
prekid u x ∈ ¸−π, π), onda je S(x) =
f(x−) + f(x+)
2
. Takoder je S(−π) =
S(π) =
f(π−) + f(−π+)
2
.
Dokaz: Dokazujemo samo konvergenciju reda i to uz jaˇci uvjet da je f ∈
C
(2)
([−π, π]). Parcijalnom integracijom dobivamo
a
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) cos nxdx =
f(x) sin nx

¸
¸
¸
¸
π
−π

1

_
π
−π
f

(x) sin nxdx =
=
f

(x) cos nx
n
2
π
¸
¸
¸
¸
π
−π

1
n
2
π
_
π
−π
f
′′
(x) cos nxdx = −
1
n
2
π
_
π
−π
f
′′
(x) cos nxdx,
gdje su prethodni sumandi jednaki nuli zbog periodiˇcnosti. Zbog neprekid-
nosti f
′′
postoji M > 0 tako da je [f
′′
(x)[ ≤ M, ∀x ∈ [−π, π]. Odatle je
[a
n
[ ≤
2M
n
2
, ∀n ∈ N. Analogno se dobije [b
n
[ ≤
2M
n
2
, ∀n ∈ N. Odatle slijedi
da je Fourierov red apsolutno majoriziran s redom 4M


n=1
1
n
2
, a potonji je
konvergentan. Q.E.D.
Primjer 6.24. Neka je f(x) =
_
−1 x ∈ [−π, 0)
1 x ∈ [0, π)
, i neka je po peri-
odiˇcnosti proˇsirena na R, tj. f(x + 2π) = f(x), ∀x ∈ R. Imamo
a
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) cos nxdx = 0,
b
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) sin nxdx =
2
π
_
π
0
sin nxdx =
−2
πn
cos nx
¸
¸
¸
¸
π
0
=
2
πn
[1 −(−1)
n
],
1
Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet (Dren, 13. veljaˇca 1805. – G¨ ottingen, 5.
svibanj 1859.) njemaˇcki matematiˇcar
178 POGLAVLJE 6. REDOVI
tj. b
2n
= 0, b
2n−1
=
4
(2n−1)π
, n ∈ N.
Dakle, S(x) =

n=0
sin(2n + 1)x
2n + 1
, s tim da je S(x) = f(x) za x ,= nπ i
s(nπ) =
f(−kπ+)−f(kπ−)
2
= 0.
6.9 Uniformna konvergencija nizova i redova
funkcija
Neka je (f
n
)
n
niz funkcija f
n
: I → R, I ⊆ R, ∀n ∈ N
0
. Niz funkcija
konvergira (obiˇcno ili po toˇckama) k funkciji f : I :→ R, ako ∀x ∈ I,
f(x) = lim
n→∞
f
n
(x)
Primjer 6.25. Neka je za n ∈ N funkcija
f
n
: [0, 1] →R definirana s
f
n
(x) =
_
−nx + 1 ; 0 ≤ x ≤
1
n
0 ;
1
n
≤ x ≤ 1
.
Vrijedi f(x) = lim
n→∞
f
n
(x) = 0, ∀x ∈ ¸0, 1]
i f(0) = lim
n→∞
f
n
(0) = 1, tj. funkcija f ima
prekid u toˇcki 0. Dakle, obiˇcni limes niza
funkcija ne ˇcuva neprekidnost.
0
x
y
1
1
1

n
Cauchyjev oblik definicije limesa niza funkcija po toˇckama glasi:
(∀x ∈ I)(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ < ε)).
(6.40)
Definicija 6.7. Za niz funkcija (f
n
)
n
, ∀n ∈ N
0
, f
n
: I → R, I ⊆ R, kaˇzemo
da uniformno ili jednoliko konvergira k funkciji f : I →R na I, ako
(∀ε > 0) (∃n
ε
∈ N) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ < ε)).
(6.41)
Teorem 6.17. Neka su ∀n ∈ N, f
n
: I →R, I ⊆ R, neprekidne funkcije na
I. Ako niz (f
n
)
n
uniformno konvergira na I k funkciji f : I →R, onda je f
neprekidna na I.
Dokaz: Uzmimo bilo koju toˇcku c ∈ I i dokaˇzimo da je f neprekidna u c,
tj.
(∀ε > 0) (∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)).
6.9. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 179
Neka je ε > 0 bilo koji. Iz uniformne konvergencije niza (f
n
)
n
k f, postoji
n
ε
∈ N tako da
(∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ <
ε
3
)). (6.42)
Zbog neprekidnosti funkcije f
n
u c vrijedi
(∃δ
n
) (∀x ∈ I) (([x −c[ < δ
n
) ⇒([f
n
(x) −f
n
(c)[ <
ε
3
)). (6.43)
Uzmimo sada bilo koji n > n
ε
i stavimo δ = δ
n
, pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒([f(x)−f(c)[ ≤ [f(x)−f
n
(x)[+[f
n
(x)−f
n
(c)[+[f
n
(c)−f(c)[ < ε).
Dakle, f je neprekidna u c, a onda i na I. Q.E.D.
Neka je ∀n ∈ N, u
n
: I →R, I ⊆ R, i neka je

n=1
u
n
red funkcija, a s
n
=
n

k=1
u
k
, n ∈ N, njegove parcijalne sume. Red

n=1
u
n
uniformno konvergira na
I, ako niz (s
n
)
n
uniformno konvergira na I.
Teorem 6.18. Ako je svaki ˇclan reda funkcija

n=1
u
n
po apsolutnoj vrijed-
nosti manji ili jednak od odgovaraju´ceg ˇclana konvergentnog reda s pozitivnim
ˇclanovima

n=1
a
n
, tj.
[u
n
(x)[ ≤ a
n
, ∀x ∈ I, ∀n ∈ N, (6.44)
onda red

n=1
u
n
uniformno konvergira na I.
Dokaz: Zbog (6.44) je red

n=1
u
n
(x) apsolutno majoriziran s konvergentnim
redom

n=1
a
n
, ∀x ∈ I. Tada red

n=1
u
n
(x) apsolutno konvergira ∀x ∈ I
i definira funkciju f : I → R, f(x) =

n=1
u
n
(x). Dokaˇzimo da niz (s
n
)
n
uniformno konvergira k f.
180 POGLAVLJE 6. REDOVI
Uzmimo bilo koji ε > 0. Tada postoji n
ε
∈ N takav da ∀n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒ (

k=n
a
k
< ε). Dakle, za n > n
ε
, zbog ∀x ∈ I,
¸
¸
¸
¸
¸

k=n
u
k
(x)
¸
¸
¸
¸
¸

k=n
[u
k
(x)[ ≤

k=n
a
k
< ε, vrijedi ∀x ∈ I, [s
n
(x) − f(x)[ < ε, tj. imamo
uniformnu konvergenciju. Q.E.D.
Korolar 6.5. Ako red potencija

n=0
a
n
x
n
konvergira za neko x
0
∈ R, onda
on uniformno konvergira na svakom segmentu I ⊆ ¸−[x
0
[, [x
0
[).
Dokaz: Uzmimo bilo koji segment I ⊆ ¸−[x
0
[, [x
0
[). Tada postoji q ∈ [0, 1)
takav da vrijedi [x[ ≤ q[x
0
[, ∀x ∈ I. Poˇsto red

n=0
a
n
x
n
0
konvergira, njegov
op´ci ˇclan teˇzi k nuli, pa postoji M > 0 takav da je [a
n
x
n
0
[ ≤ M, ∀n ∈ N.
Sada imamo [a
n
x
n
[ ≤ [a
n
x
n
0
[
[x[
n
[x
0
[
n
≤ Mq
n
, ∀n ∈ N, pa po teoremu 6.18. red

n=0
a
n
x
n
uniformno konvergira na I. Q.E.D.
Korolar 6.6. Ako je za svako n ∈ N, u
n
: I → R neprekidna funkcija na
I, te ako red

n=1
u
n
uniformno konvergira na I k f : I → R, onda je f
neprekidna na I.
Teorem 6.19. Neka je za svaki n ∈ N, u
n
: I → R neprekidna funkcija na
I = [a, b], te neka red

n=1
u
n
uniformno konvergira na I k f : I → R. Tada
za svaki x ∈ I red

n=1
_
x
a
u
n
(t)dt uniformno konvergira na I k
_
x
a
f(t)dt, tj.
vrijedi
_
x
a
_

n=1
u
n
(t)
_
dt =

n=1
_
x
a
u
n
(t)dt. (6.45)
Dokaz: Po prethodnom korolaru je f : I →R neprekidna na I, pa za svaki
x ∈ I postoji
_
x
a
f(t)dt. Oznaˇcimo sa s
n
=
n

k=1
u
k
i s V
n
=
n

k=1
U
k
, U
k
(x) =
6.9. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 181
_
x
a
u
k
(t)dt. Zbog uniformne konvergencije reda

n=1
u
n
za bilo koji ε > 0,
postoji n
ε
∈ N takav da ∀n ∈ N, ∀t ∈ I, (n > n
ε
) ⇒ ([f(t) − s
n
(t)[ <
ε
b−a
).
Tada za F(x) =
_
x
a
f(t)dt i ∀x ∈ I imamo
[F(x)−V
n
(x)[ =
¸
¸
¸
¸
_
x
a
f(t)dt −
_
x
a
s
n
(t)dt
¸
¸
¸
¸

_
x
a
[f(t)−s
n
(t)[dt ≤ ε
x −a
b −a
< ε.
Dakle, red

n=1
U
n
uniformno konvergira k F. Q.E.D.
Primjer 6.26. Integral i limes niza funkci-
ja op´cenito ne komutiraju, ako konvergen-
cija niza nije uniformna. Definirajmo f
n
:
[0, π] →R, n ∈ N, na slijede´ci naˇcin:
f
n
(x) =
_
nsin nx ; 0 ≤ x ≤
π
n
0 ;
π
n
≤ x ≤ π
.
Funkcije f
n
su neprekidne na I, f(x) =
lim
n
f
n
(x) = 0, ∀x ∈ I,
_
π
0
f(x)dx = 0 i
_
π
0
f
n
(x)dx =
_ π
n
0
nsin nxdx = 2, ∀n ∈ N.
0 x
y
Π
n
Π

n
Teorem 6.20. Neka za svaki n ∈ N, funkcija u
n
: I → R ima neprekidnu
derivaciju na I = [a, b], neka red

n=1
u
n
konvergira k f : I → R na I i neka
red

n=1
u

n
uniformno konvergira k g : I →R na I. Tada je g = f

na I, tj.
_

n=1
u
n
_

=

n=1
u

n
.
Dokaz: Funkcija g =

n=1
u

n
je suma uniformno konvergentnog reda nepre-
kidnih funkcija na I, pa je i sama neprekidna na I. Po teoremu 6.19. funkciju
g smijemo integrirati ˇclan po ˇclan, tj.
_
x
a
g(t)dt =

n=1
_
x
a
u

n
(t)dt =
182 POGLAVLJE 6. REDOVI

n=1
[u
n
(x) −u
n
(a)] =

n=1
u
n
(x) −

n=1
u
n
(a) = f(x) −f(a).
Dakle, g = f

na I. Q.E.D.
Primjer 6.27. Derivacija i limes funkcija op´cenito ne komutiraju, ako ko-
nvergencija niza derivacija nije uniformna. Definirajmo f
n
: [−π, π] → R,
n ∈ N, sa f
n
(x) =
1
n
sin nx, ∀x ∈ I = [−π, π]. Vrijedi lim
n
f
n
= 0 uniformno
na I, ali niz (f

n
)
n
ne konvergira na I.
6.10 Sumiranje redova u smislu C´esara
Oznaˇcimo s R
N
vektorski prostor svih nizova realnih brojeva. Neka je S ⊂ R
N
skup nizova (a
n
)
n
za koje red

n=1
a
n
konvergira. S je vektorski prostor, tj.
za ∀λ, µ ∈ R i ∀a, b ∈ S je λa + µb ∈ S. Funkcija L : S → R koja nizu
pridruˇzi sumu odgovaraju´ceg reda, tj. L : a = (a
n
)
n
→s =

n=1
a
n
je linearan
funkcional, tj. L(λa + µb) = λL(a) + µL(b), ∀λ, µ ∈ R i ∀a, b ∈ S.
Neka je s = lim
n→∞
s
n
, gdje su s
n
=
n

k=1
a
k
, n ∈ N, parcijalne sume reda.
Definiramo niz (σ
n
)
n
sa
σ
n
=
1
n
n

k=1
s
k
, n ∈ N. (6.46)
Definicija 6.8. Neka je (s
n
)
n
niz u R i (σ
n
)
n
niz definiran s (6.46). Ako
niz (σ
n
)
n
konvergira i σ = lim
n→∞
σ
n
, onda σ zovemo limes niza (s
n
)
n
u smislu
C´esara
1
.
Propozicija 6.1. Ako niz (s
n
)
n
konvergira i ako je s = lim
n→∞
s
n
, onda i niz

n
)
n
konvergira i s = lim
n→∞
σ
n
.
Dokaz: Neka je s = lim
n→∞
s
n
i neka je ε > 0 bilo koji. Oznaˇcimo ε
n
= s
n
−s,
n ∈ N, pa postoji m ∈ N takav da ∀n ∈ N, (n > m) ⇒ ([ε
n
[ <
ε
3
). Sada za
1
Ernesto Cesaro (Napulj, 12. travanj 1859. - 12. listopad 1906.) talijanski matema-
tiˇcar
6.10. SUMIRANJE REDOVA U SMISLU C
´
ESARA 183
n > m + 1 imamo
σ
n
=
s
1
+ . . . + s
m+1
n
+
s
m+2
+ . . . + s
n
n
=
=
s
1
+ . . . + s
m+1
n
+
n −m−1
n
s +
ε
m+2
+ . . . + ε
n
n
,
a odatle

n
−s[ <
[s
1
+ . . . + s
m+1
[
n
+
m+ 1
n
[s[ +
n −m−1
n
ε
3
.
Uzmimo n
ε
> m+1 takav da vrijedi
[s
1
+ . . . + s
m+1
[
n
ε
<
ε
3
i
(m + 1)[s[
n
ε
<
ε
3
.
Sada ∀n ∈ N, (n > n
ε
) ⇒[σ
n
−s[ < ε. Q.E.D.
Primjer 6.28. Neka je a
n
= (−1)
n−1
, n ∈ N. Red

n=1
a
n
ne konvergira u
obiˇcnom smislu, ali konvergira u smislu C´esara. Naime, s
2n
= 0, s
2n−1
= 1,
n ∈ N i σ
2n
=
1
2
i σ
2n−1
=
n−1
2n−1
, n ∈ N, tj. lim
n
σ
n
=
1
2
.
Primjer 6.29. Geometrijski red konvergira u smislu C´esara ∀x ∈ [−1, 1) i
vrijedi formula

n=0
x
n
=
1
1 −x
.
184 POGLAVLJE 6. REDOVI
Dodatak A
Algebra izjava
A.1 Izjave i veznici
Mnoga razmatranja u teoriji skupova postaju preglednija ako koristimo lo-
giˇcke simbole i logiˇcke zakone konstruirane u toj logici. Iz tog razloga navo-
dimo osnovne pojmove iz matematiˇcke logike na koje ´cemo se pozivati.
Osnovni objekti matematiˇcke logike su izjave koje oznaˇcavamo p, q, r,
. . . od kojih svaka moˇze biti ili istinita ili laˇzna, ali ne i oboje. Od izjava se
pomo´cu logiˇckih veznika i operatora negacije, uz upotrebu lijevih i desnih
zagrada, slaˇzu druge izjave.
Osnovni veznici su i, ili, ako. . . onda, onda i samo onda:
p ∧ q (i) konjunkcija , logiˇcki produkt,
p ∨ q (ili) disjunkcija , logiˇcka suma,
p ⇒q (ako. . . onda) implikacija,
p ⇔q (onda i samo onda) ekvivalencija.
Operator negacije je p (ne p).
Ako s 1 oznaˇcimo vrijednost istinite izjave, a s 0 vrijednost neistinite
izjave, logiˇcki veznici i operator negacije definirani su slijede´com tabelom:
p q p ∧ q p ∨ q p ⇒q p ⇔q
0 0 0 0 1 1
0 1 0 1 1 0
1 0 0 1 0 0
1 1 1 1 1 1
p p
0 1
1 0
.
Logiˇcki zakoni ili tautologije su izjave sastavljene od slova p, q, r, . . . i
logiˇckih simbola ∧, ∨, ⇒, ⇔, , takve da kad slova zamijenimo bilo kakvim
izjavama, istinitim ili laˇznim, uvijek dobijemo istinitu izjavu.
185
186 DODATAK A. ALGEBRA IZJAVA
Ako za neku izjavu ˇzelimo provjeriti da li je tautologija onda, koriste´ci
definicione vrijednosti za logiˇcke operatore iz tabele, uvrˇstavamo sve mogu´ce
istinosne vrijednosti za ulazna slova. Taj postupak za izjavu
(p ∧ q) ⇒(p ∨ r)
ispisujemo pomo´cu tabele:
p q r p ∧ q p ∨ r (p ∧ q) ⇒(p ∨ r)
0 0 0 0 0 1
0 0 1 0 1 1
0 1 0 0 0 1
0 1 1 0 1 1
1 0 0 0 1 1
1 0 1 0 1 1
1 1 0 1 1 1
1 1 1 1 1 1
.
U zadnjem stupcu tabele su samo jedinice, ˇsto znaˇci da je gornja izjava
tautologija.
Slijede´ce tautologije su osnovni zakoni algebre logiˇckih izjava:
(p ∨ q) ⇔ (q ∨ p) komutativnost disjunkcije
((p ∨ q) ∨ r)) ⇔ (p ∨ (q ∨ r)) asocijativnost disjunkcije
(p ∧ q) ⇔ (q ∧ p) komutativnost konjunkcije
((p ∧ q) ∧ r)) ⇔ (p ∧ (q ∧ r)) asocijativnost konjunkcije
(p ∧ (q ∨ r)) ⇔ ((p ∧ q) ∨ (p ∧ r)) prvi zakon distribucije
(p ∨ (q ∧ r)) ⇔ ((p ∨ q) ∧ (p ∨ r)) drugi zakon distribucije
(p ∨ p) ⇔p , (p ∧ p) ⇔p idempotentnost
(p ∨ 1) ⇔1, (p ∧ 0) ⇔0 , (p ∨ 0) ⇔p, (p ∧ 1) ⇔p apsorpcija
((p ⇒q) ∧ (q ⇒r)) ⇒ (p ⇒r) tranzitivnost implikacije
(p ∨ p) ⇔1 , p ⇔p dvostruka negacija
(p ∨ q) ⇔ p ∧ q de Morganovi
(p ∧ q) ⇔ p ∨ q zakoni
(p ⇒q) ⇔ (q ⇒p) kontrapozicija
(p ⇒q) ⇔ (p ∨ q)
(p ⇒q) ⇔ (p ∧ q)
0 ⇒p, p ⇒p , p ⇒1 .
A.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori
Promatramo izjave s promjenjivom varijablom Φ(x). Ako za objekt x stavimo
ime nekog objekta i ako tako dobivena izjava bude istinita onda kaˇzemo da
A.2. IZJAVNE FUNKCIJE I KVANTIFIKATORI 187
taj objekt zadovoljava izjavnu funkciju Φ. U nekim sluˇcajevima je varijabla
te funkcije ograniˇcena nekim skupom A, a mogu´ce je da nema ograniˇcenja.
Ta se ˇcinjenica opisuje pomo´cu kvantifikatora. Imamo dva kvantifikatora:
∀ univerzalni kvantifikator,
∃ kvantifikator egzistencije.
Ako je neka funkcija ograniˇcena konaˇcnim skupom A = ¦a
1
, . . . , a
n
¦ onda
vrijedi:
∀(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a
1
) ∧ Φ(a
2
) ∧ ∧ Φ(a
n
),
∃(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a
1
) ∨ Φ(a
2
) ∨ ∨ Φ(a
n
).
Nadalje vrijedi:
∀(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔1 , ∃(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔0.
Za a ∈ A imamo:
∀(x ∈ A)Φ(x) ⇒Φ(a) , Φ(a) ⇒∃(x ∈ A)Φ(x). (A.1)
Pravila koja daju vezu izmedu kvantifikatora i logiˇckih operacija su:
∀x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇔ (∀xΦ(x) ∧ ∀xΨ(x)), (A.2)
∃x(Φ(x) ∨ Ψ(x)) ⇔ (∃xΦ(x) ∨ ∃xΨ(x)). (A.3)
Prethodne relacije govore o distributivnosti univerzalnog kvantifikatora na
produkt i kvantifikatora egzistencije na sumu.
(∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇒ ∀x(Φ(x) ∨ Ψ(x)), (A.4)
∃x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇒ (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)). (A.5)
Za prethodne dvije implikacije ne vrijedi obrat. Vezu kvantifikatora i opera-
tora negacije daju izjave:
(∀xΦ(x)) ⇔ ∃x(Φ(x)), (A.6)
(∃xΦ(x)) ⇔ ∀x(Φ(x)). (A.7)
U sluˇcaju kada je izjavna funkcija konstantna u implikacijama (A.1),(A.4), i
(A.5) vrijedi ekvivalencija.
(∀x)p ⇔ p, (A.8)
(∃x)p ⇔ p, (A.9)
∀x(p ∨ Φ(x)) ⇔ p ∨ (∀xΦ(x)), (A.10)
∃x(p ∧ Φ(x)) ⇔ p ∧ (∃xΦ(x)). (A.11)
(p ⇒∀xΦ(x)) ⇔ ∀x(p ⇒Φ(x)), (A.12)
(∀xΦ(x) ⇒p) ⇔ ∃x(Φ(x) ⇒p). (A.13)
188 DODATAK A. ALGEBRA IZJAVA
Izjavne funkcije mogu imati viˇse argumenata, npr. Ψ(x, y), Φ(x, y). Za
njih vrijede isti zakoni (A.1) - (A.13), a u (A.7) - (A.13) moˇze se uzeti izjavna
funkcija koja ne zavisi o x.
Imamo slijede´ca pravila:
∀x∀yΦ(x, y) ⇔ ∀y∀xΦ(x, y), (A.14)
∃x∃yΦ(x, y) ⇔ ∃y∃xΦ(x, y). (A.15)
Iz tog razloga umjesto ∀x∀y piˇsemo skra´ceno ∀x, y, a umjesto ∃x∃y piˇsemo
∃x, y. Vrijedi :
(∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇔ ∀x∀y(Φ(x) ∨ Ψ(y)), (A.16)
(∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)) ⇔ ∃x∃y(Φ(x) ∧ Ψ(y)). (A.17)
Za sluˇcaj kombinacije kvantifikatora egzistencije i univerzalnog kvantifi-
katora imamo dijagram kao na slici (A.1), gdje je Φ(x, y) izjavna funkcija.
∀x, yΦ(x, y)
∃x∀yΦ(x, y)
∀xΦ(x, y)
∃y∀xΦ(x, y)
∀y∃xΦ(x, y)
∃xΦ(x, y)
∀x∃yΦ(x, y)
∃x, yΦ(x, y)
Slika A.1: Dijagram implikacija za kvantifikatore
Dodatak B
Elementarna teorija skupova
U ovom dodatku cilj je definirati osnovne operacije sa skupovima i ispitati
njihova svojstva. Uvodimo i jednostavnu aksiomatiku dostatnu za izgradnju
tzv. Boole-ove algebre skupova.
B.1 Skupovi i operacije sa skupovima
U ovoj toˇcki uvodimo najjednostavniju aksiomatiku koja nam omogu´cava
zasnivanje Boole-ove algebre skupova, tj. strukture u kojoj su definirane sa-
mo binarne i unarne operacije sa skupovima. Osnovni ili primitivni pojmovi
su skup i element skupa.
AKSIOMI ELEMENTARNE TEORIJE SKUPOVA
(O) Aksiom obuhvatnosti:
Ako su A i B skupovi sastavljeni od jednih te istih elemenata onda se
oni podudaraju, tj. A = B onda i samo onda ako vrijedi
∀x((x ∈ A) ⇔(x ∈ B)).
(A) Aksiom unije:
Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi svi elementi
skupa A i svi elementi skupa B i koji ne sadrˇzi druge elemente, tj.
∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)))).
(B) Aksiom razlike:
189
190 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi oni i samo
oni elementi skupa A koji nisu elementi skupa B, tj.
∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B)))).
(C) Aksiom egzistencije (postojanja):
Postoji barem jedan skup.
Teorem B.1. Skupovi ˇcije postojanje slijedi iz (A) i (B) su jedinstveni.
Dokaz: Pretpostavimo da postoje dva skupa C
1
i C
2
koji zadovoljavaju
uvjete aksioma (A). Tada vrijedi
∀x
((x ∈ C
1
) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B))
((x ∈ C
2
) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B))
_
⇒((x ∈ C
1
) ⇔(x ∈ C
2
)).
Odatle po aksiomu (O) slijedi C
1
= C
2
.
Analogno pretpostavimo da postoje dva skupa D
1
i D
2
koji zadovoljavaju
uvjete aksioma (B). Tada vrijedi
∀x
((x ∈ D
1
) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B))
((x ∈ D
2
) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B))
_
⇒((x ∈ D
1
) ⇔(x ∈ D
2
)).
Odatle po aksiomu (O) slijedi D
1
= D
2
. Q.E.D.
Napomena B.1. Kao posljedicu Teorema B.1. imamo mogu´cnost uvodenja
jedinstvenih oznaka za uniju A∪ B i za razliku A−B.
Pomo´cu unije i razlike moˇzemo definirati dvije nove operacije sa skupo-
vima.
Definicija B.1. Presjek skupova A i B je skup
A∩ B = A−(A−B).
Napomena B.2. Iz definicije razlike slijedi
x ∈ A∩ B ⇔(x ∈ A) ∧(x ∈ A−B) ⇔(x ∈ A) ∧ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇔
⇔((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B).
Dakle
x ∈ A∩ B ⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B). (B.1)
B.2. INKLUZIJA I PRAZAN SKUP 191
B.2 Inkluzija i prazan skup
Definicija B.2. Za skupA kaˇzemo da je podskup skupa B ako
∀x((x ∈ A) ⇒(x ∈ B)). (B.2)
Tada piˇsemo A ⊆ B ili B ⊇ A.
Ako je A ⊆ B i A ,= B, skup A zovemo pravim podskupom skupa B.
Oˇcigledno vrijedi (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒A = B.
Navedimo i dokaˇzimo najvaˇznija svojstva inkluzije.
Tranzitivnost inkluzije
(A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒(A ⊆ C), (B.3)
slijedi iz (B.2) i tranzitivnosti implikacije.
Unija skupova sadrˇzi svaki pojedini skup, a presjek je sadrˇzan u svakom
pojedinom skupu, tj.
A ⊆ A∪ B , B ⊆ A∪ B, (B.4)
A∩ B ⊆ A , A∩ B ⊆ B. (B.5)
Inkluzije (B.4) slijede iz tautologije p ⇒ p ∨ q, a inkluzije (B.5) slijede iz
p ∧ q ⇒p.
Razlika dva skupa je sadrˇzana u skupu kojeg umanjujemo : A−B ⊆ A.
Propozicija B.1. Relaciju inkluzije moˇzemo definirati pomo´cu jednakosti i
jedne od operacija ∪ ili ∩.
A ⊆ B ⇔(A∪ B = B) ⇔(A∩ B = A). (B.6)
Dokaz: Ako je A ⊆ B onda vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). Pomo´cu
tautologije (p ⇒q) ⇒((p ∨ q) ⇒q) slijedi
((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒(x ∈ B).
ˇsto dokazuje A∪B ⊆ B. Zbog (B.4) slijedi prva ekvivalencija u (B.6). Ana-
logno, koriste´ci tautologiju (p ⇒ q) ⇒ (p ⇒ (p ∧ q)) imamo A ⊆ A ∩ B,
odatle zbog (B.5) imamo drugu ekvivalenciju u (B.6). Q.E.D.
Po aksiomu (B) postoji barem jedan skup A. Tada postoji i skup A−A.
Zbog (x ∈ A − A) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ A) ⇔ 0 slijedi da taj skup ne
sadrˇzi niti jedan element. Kada bi postojala dva skupa Z
1
i Z
2
s prethodnim
svojstvom, izjava ∀x(x ∈ Z
1
⇔ x ∈ Z
2
) bi bila istinita jer su obje strane
192 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
laˇzne. Odatle po aksiomu (O) slijedi Z
1
= Z
2
. Zbog jedinstvenosti skupa s
prethodnim svojstvom koristimo oznaku ∅ za taj skup. Dakle, ∀x(x ,∈ ∅), tj.
(x ∈ ∅) ⇔0.
Budu´ci je implikacija s laˇznom premisom uvijek istinita to vrijedi ∀x(x ∈
∅ ⇒x ∈ A) iz ˇcega zakljuˇcujemo
∀A(∅ ⊆ A).
Iz x ∈ (A ∪ ∅) ⇔(x ∈ A) ∨ (x ∈ ∅) ⇒(x ∈ A) ∨ 0 ⇒(x ∈ A) zakljuˇcujemo
A∪∅ ⊆ A, ˇsto zajedno s (B.4) daje A∪∅ = A. Analogno dobijemo A∩∅ = ∅.
Skupovi A i B su disjunktni ako nemaju zajedniˇckih elemenata, tj.
A∩ B = ∅.
B.3 Zakoni unije, presjeka i oduzimanja
Slijede´ce zakonitosti za operacije sa skupovima prvi je istraˇzio John Boole
(1813-1864).
Zakon komutativnosti :
A∪ B = B ∪ A , A∩ B = B ∩ A. (B.7)
Ovi zakoni slijede iz zakona komutativnosti za disjunkciju i konjunkciju u
algebri sudova.
Zakon asocijativnosti:
(A∪ (B ∪ C)) = ((A∪ B) ∪ C) , (A∩ (B ∩ C)) = ((A∩ B) ∩ C). (B.8)
Dokaz slijedi iz zakona asocijativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri
sudova.
Zakoni distributivnosti:
(A∪(B∩C)) = (A∪B)∩(A∪C) , (A∩(B∪C)) = (A∩B)∪(A∩C). (B.9)
Dokaz slijedi iz zakona distribucije disjunkcije prema konjunkciji i obratno.
Napomena B.3. Za konaˇcan broj skupova A
i
(i = 1, . . . , n) i B
j
(j = 1, . . . , m)
imamo
(
n
_
i=1
A
i
) ∩ (
m
_
j=1
B
j
) =
n
_
i=1
m
_
j=1
(A
i
∩ B
j
).
(
n

i=1
A
i
) ∪ (
m

j=1
B
j
) =
n

i=1
m

j=1
(A
i
∪ B
j
).
B.3. ZAKONI UNIJE, PRESJEKA I ODUZIMANJA 193
Zakoni idempotencije:
A∪ A = A , A ∩ A = A. (B.10)
Jednakosti u (B.10) slijede iz zakona idempotencije za sudove.
Oduzimanje skupova nije obratna operacija uniji ˇsto se vidi iz
A ∪ (B −A) = A ∪ B. (B.11)
Nadalje vrijedi
A−B = A−(A∩ B), (B.12)
ˇsto slijedi iz:
x ∈ (A−(A∩B)) ⇔(x ∈ A)∧(x ,∈ A∩B)) ⇔(x ∈ A)∧((x ,∈ A)∨(x ,∈ B)) ⇔
((x ∈ A) ∧ (x ,∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B)) ⇔
⇔(x ∈ A) ∧ (x ,∈ B) ⇔x ∈ (A−B).
Zakon distributivnosti mnoˇzenja prema oduzimanju oblika
A∩ (B −C) = (A∩ B) −C, (B.13)
ˇsto slijedi iz
x ∈ A∩(B−C) ⇔(x ∈ A) ∧x ∈ (B−C) ⇔(x ∈ A) ∧(x ∈ B) ∧(x ,∈ C) ⇔
⇔x ∈ (A∩ B) ∧ (x ,∈ C) ⇔x ∈ ((A∩ B) −C).
Zakoni de Morgana za oduzimanje glase:
A−(B ∩ C) = (A−B) ∪ (A−C), (B.14)
A−(B ∪ C) = (A−B) ∩ (A−C).
Takoder vrijede jednakosti :
(A ∪ B) −C = (A−C) ∪ (B −C), (B.15)
A −(B ∪ C) = (A−B) −C. (B.16)
Vezu izmedu relacije inkluzije i operacija unije, presjeka i razlike daju
jednakosti:
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A∪ C) ⊆ (B ∪ D)), (B.17)
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A∩ C) ⊆ (B ∩ D)), (B.18)
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A−D) ⊆ (B −C)), (B.19)
(C ⊆ D) ⇒ ((A−D) ⊆ (A−C)). (B.20)
194 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
B.4 Univerzalni skup i komplement
Za neki skup A moˇzemo promatrati sve objekte koji nisu ˇclanovi tog skupa,
tj. ¦x[x ,∈ A¦. Takav objekt op´cenito nije skup, suviˇse je opseˇzan. U kon-
kretnim situacijama prouˇcavamo samo one skupove koji su podskupovi nekog
konkretnog skupa ˇciji ˇclanovi su objekati koji nas interesiraju (atomi). Takav
skup zovemo univerzalni skup i oznaˇcavamo s U. U tom sluˇcaju oˇcigledno
vrijedi: ∀A
A ⊆ U , A∩ U = A , A∪ U = U. (B.21)
Skup U − A = A
C
= −A zovemo komplement skupa A (u odnosu na
skup U).
Za skupove u idu´cim rezultatima ove toˇcke pretpostavljamo da su pod-
skupovi univerzalnog skupa U. Vrijede slijede´ce osnovne jednakosti.
Propozicija B.2. Neka su A i B skupovi. Tada je
A∩ −A = ∅ , A∪ −A = U, (B.22)
−(−A) = A, (B.23)
−(A∩ B) = −A ∪ −B , −(A∪ B) = −A∩ −B. (B.24)
Jednakost (B.23) je pravilo dvostrukog komplementa, a (B.24) su de Mor-
ganovi zakoni za komplement.
Iz aksioma (B) je oˇcigledno
A−B = A ∩ (U −B) = A∩ −B = −(−A ∪ B)
Propozicija B.3. Neka su A i B skupovi. Vrijede slijede´ce ekvivalencije:
A ⊆ B ⇔(A ∩ −B = ∅), (B.25)
A ⊆ B ⇔−B ⊆ −A (B.26)
Dokaz: Za dokaz relacije (B.25) koristimo monotonost inkluzije na presjek
A ⊆ B ⇒A∩ −B ⊆ B ∩ −B = ∅ ⇒A ∩ −B = ∅.
Obratno, ako je A∩ −B = ∅ onda
A = A∩ U = A ∩ (B ∪ −B) = (A∩ B) ∪ (A ∩ −B) = A∩ B ⊆ B.
Relacija (B.26) slijedi iz logiˇckog zakona o kontrapoziciji. Q.E.D.
Napominjemo da su formule koje se dobivaju u Booleovoj algebri podsku-
pova ekvivalentne odgovaraju´cim izjavama algebre sudova. Naime, samo je
potrebno shvatiti skupove kao izjave, a simbole ∩, ∪, =, ⊆, −, ∅, U zamijeniti
simbolima ∧, ∨, ⇔, ⇒, , 0, 1.
B.5. KARTEZIJEV PRODUKT 195
B.5 Kartezijev produkt
Definicija B.3. (Kolmogorov
1
) Za bilo koja dva a i b definiramo skup
(a, b) = ¦¦a¦, ¦a, b¦¦ (B.27)
koji nazivamo uredeni par elemenata a i b.
Teorem B.2. Da bi vrijedilo (a, b) = (c, d) nuˇzno je i dovoljno da bude
istinita izjava (a = c) ∧ (b = d).
Dokaz: Neka je (a, b) = (c, d). Tada po (B.27) i aksiomu (O) imamo dva
mogu´ca sluˇcaja:
(i) ¦a¦ = ¦c¦ i ¦a, b¦ = ¦c, d¦,
(ii) ¦a¦ = ¦c, d¦ i ¦a, b¦ = ¦c¦.
U sluˇcaju (i) oˇcito vrijedi (a = c) ∧(b = d). U sluˇcaju (i) imamo a = c = d i
a = b = c. Q.E.D.
Jednostavna posljedica teorema B.2. je (a, b) = (b, a) ⇔a = b.
Definicija B.4. Za bilo koje skupove X i Y oznaˇcimo
X Y = ¦(x, y)[(x ∈ X) ∧ (y ∈ Y )¦. (B.28)
Taj skup zovemo Dekartov ili Kartezijev produkt skupova X i Y .
Jasno je da za svaki skup X vrijedi X ∅ = ∅ i ∅ X = ∅. Navodimo
neka jednostavna svojstva Dekartovog produkta.
Propozicija B.4. Neka su A, B i C skupovi. Vrijedi
(A ∪ B) C = (AC) ∪ (B C), (B.29)
C (A∪ B) = (C A) ∪ (C B), (B.30)
(A ∩ B) C = (AC) ∩ (B C), (B.31)
C (A∩ B) = (C A) ∩ (C B), (B.32)
(A−B) C = (AC) −(B C), (B.33)
C (A−B) = (C A) −(C B). (B.34)
Nadalje, neka su A, B, C i D skupovi. Tada je
C D −AB = ((C −A) D) ∪ (C (D −B)). (B.35)
Dekartov produkt je monoton na ⊆, tj. za C ,= ∅ vrijedi
A ⊆ B ⇔(AC) ⊆ (B C) ⇔(C A) ⊆ (C B). (B.36)
1
Andrej Nikolaeviˇc Kolmogorov (Tambov, 25. travanj 1903. – Moskva, 20. listopad
1987.) ruski matematiˇcar
196 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
Dokaz: Za (B.29) imamo
(x, y) ∈ (A∪B)C ⇔(x ∈ A∪B)∧y ∈ C ⇔((x ∈ A)∨(x ∈ B))∧(y ∈ C) ⇔
((x ∈ A)) ∧ (y ∈ C)) ∨ ((x ∈ B) ∧ (y ∈ C)) ⇔
((x, y) ∈ (AC)) ∨ ((x, y) ∈ (B C)) ⇔(x, y) ∈ (A C) ∪ (B C).
Jednakosti (B.30), (B.31), (B.32), (B.33) i (B.34) dokazuju se analogno.
Dokaˇzimo (B.35).
(x, y) ∈ C D −AB ⇔((x, y) ∈ C D) ∧ ((x, y) ,∈ AB) ⇔
((x ∈ C) ∧ (y ∈ D)) ∧ ((x ,∈ A) ∨ (y ,∈ B)) ⇔
((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (x ,∈ A)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (y ,∈ B)) ⇔
(x ∈ (C −A) ∧ (y ∈ D)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ (D −B))) ⇔
((x, y) ∈ ((C −A) D)) ∨ ((x, y) ∈ (C (D −B))) ⇔
(x, y) ∈ ((C −A) D) ∪ (C (D −B)).
Posljednja tvrdnja slijedi iz
A ⊂ B ⇔A−B = ∅ ⇔∅ = (A−B)C = AC−BC ⇔AC ⊆ BC.
Q.E.D.
B.6 Relacije i funkcije
Definicija B.5. Podskup R kartezijevog produkta XY nazivamo relacija.
Da su dva elementa a ∈ X i b ∈ Y u relaciji R piˇsemo
< a, b >∈ R ili aRb.
Skup T(R) ⊆ X zovemo domena relacije. Kodomena relacije je /(R) = Y .
Prazan skup ∅ je relacija.
Ponekad se ˇcinjenica da < x, y >,∈ R piˇse x , Ry.
Medu najvaˇznijim relacijama je relacija ekvivalencije. Ona se javlja kod
nastojanja da elemente skupa identificiramo na osnovi nekog njima zajed-
niˇckog svojstva. Na taj naˇcin se skup raspada na podskupove elemenata
koji su identiˇcni u pogledu tog svojstva. Poˇsto usporedujemo elemente istog
skupa A jasno je da za relaciju ekvivalencije R vrijedi R ⊆ AA.
B.6. RELACIJE I FUNKCIJE 197
Definicija B.6. Relacija R ⊆ AA je relacija ekvivalencije ako vrijedi:
(i) R je refleksivna na A:
∀x(< x, x >∈ R).
(ii) R je simetriˇcna:
∀x, y((< x, y >∈ R) ⇒(< y, x >∈ R)).
(iii) R je tranzitivna:
∀x, y, z((< x, y >∈ R) ∧ (< y, z >∈ R)) ⇒(< x, z >∈ R).
Takoder, medu najvaˇznije relacije ubrajamo relacije uredaja ili poretka.
Definicija B.7. Relacija R se naziva relacijom poretka ili uredaja ako
vrijedi
(1) ∀x(xRx) refleksivnost,
(2) ∀x, y, z((xRy) ∧ (yRz) ⇒(xRz)) tranzitivnost ,
(3) ∀x, y((xRy) ∧ (yRx) ⇒(x = y)) antisimetriˇcnost .
Relacija s gornjim svojstvima joˇs se naziva parcijalni uredaj .
Uredaj R je linearan ili jednostavan ako vrijedi
∀x, y(x ,= y ⇒(xRy ∨ yRx)).
Standardna oznaka za relaciju uredaja je ≤ ili _.
Ako relacija nije antisimetriˇcna onda se zove poluuredaj.
Pojam funkcije svakako je jedan od najvaˇznijih pojmova u matematici.
Intuitivno, pod tim pojmom podrazumjevamo jednoznaˇcno pridruˇzivanje ele-
menata jednog skupa elementima drugog skupa. Funkcija je specijalni sluˇcaj
medu relacijama.
Definicija B.8. Relacija F je funkcija ako vrijedi
∀x, y, z(((< x, y >∈ F) ∧ (< x, z >∈ F)) ⇒(y = z)).
Zbog jedinstvenosti, umjesto oznake < x, y >∈ F ili xFy piˇsemo y = F(x).
Indeks
A
aksiom
– Arhimedov, 7, 32
– Peanovi, 2
– potpunosti, 32
antisimetriˇcnost
aproksimacija, 7, 85
– funkcije, 87, 113
– nultoˇcke, 116
– povrˇsine, 120
apsorpcija
– logiˇcka, 184
asocijativnost
– disjunkcije, 184
– konjunkcije, 184
– presjeka, 190
– unije, 190
B
binarna operacija
– zbrajanje, 3
brojevi
– cijeli, 4
– decimalni, 7
– racionalni, 4
brojevni pravac, 7
brzina, 85
– prosjeˇcna, 85
D
de Morganovi zakoni
– logiˇcki, 184
– za skupove, 191
derivacija, 86
disjunkcija, 183
distributivnost
– kvantifikatora, 185
– logiˇcka, 184
– presjeka na uniju, 190
– unije na presjek, 190
E
ekvipotentni skupovi, 36
ekvivalencija, 183
Eulerova formula, 57
F
funkcija, 9, 195
– apsolutna vrijednost, 12
– arcus, 27
– area, 23
– bijekcija, 18
– derivabilna, 86
– diferencijabilna, 86
– domena, 9
– eksponencijalna, 20, 35, 50
– – na C, 56
– gama, 150
– graf, 9
– hiperbolne, 22
– injekcija, 17
– inverzna, 17
– izjavna, 185
– – viˇse argumenata, 186
– kodomena, 9
– korijen, 20
– kvadratna, 14
– linearna, 11
198
INDEKS 199
– logaritamska, 21
– monotona, 10
– – po dijelovima, 128
– neprekidna, 68
– – uniformno, 129
– op´ca potencija, 22
– padaju´ca, 10
– polinom, 15
– prekidna, 69
– primitivna, 132
– racionalna, 16
– rastu´ca, 10
– razlomljena linearna, 15
– restrikcija, 9
– surjekcija, 18
– trigonometrijske, 24
G
gomiliˇste niza, 52
graniˇcnu vrijednost, 43
greˇska
– apsolutna, 13
– relativna, 13
grupa
– komutativna, 4
I
idempotentnost
– logiˇcka, 184
– skupovna, 191
implikacija, 183
infimum, 34
integral
– donji, 121
– gornji, 121
– neodredeni, 135
– nepravi, 146
– Riemannov, 122
interpolacija
– ˇcvorovi, 113
– polinomom, 113
K
Kartezijev produkt, 8, 193
Kartezijeva ravnina, 8
kompozicija funkcija, 16
komutativnost
– disjunkcije, 184
– konjunkcije, 184
konjunkcija, 183
kontrapozicija, 184
konvergencija
– niza, 42
– – uniformna, 176
– reda, 153
– – apsolutna, 159
– – uniformna, 177
koordinatni sustav, 8
kvantifikator
– egzistencije, 185
– univerzalni, 185
kvocijent diferencija, 86
L
limes
– inferior, 53
– superior, 53
limes funkcije, 61
– Cauchyjeva definicija, 62
– jednostrani, 65
– u R, 64
limes niza, 42
– funkcija, 50
– u C, 57
– u R, 43
– u R, 42
M
majoranta, 31
maksimum, 32
matematiˇcka indukcija, 2
metoda tangenti, 117
minimum, 34
200 INDEKS
mjera, 119
N
nepravi integral
– kriterij konvergencije, 148
neprekidnost funkcije, 68
– jednostrana, 81
niz, 41
– Cauchyjev, 54
– fundamentalan, 54
– funkcija, 50
– konvergentan, 42
– padaju´ci, 41
– podniz, 42
– rastu´ci, 41
O
obuhvatnost, 187
operator negacije, 183
P
podniz, 42
polinom, 15
– interpolacijski, 113
– Lagrangeov, 113
– Taylorov, 102
polje, 5
– kompleksnih brojeva, 55
– realnih brojeva, 29
– uredeno, 31
poluuredaj, 195
R
radijan, 24
red, 151
– binomni, 170
– Fourierov, 174
– funkcija, 165
– geometrijski, 152
– harmonijski, 154
– konvergentan, 153
– kriterij konvergencije
– – Cauchyjev, 160
– – D’Alambertov, 160
– – integralni, 162
– – Leibnitzov, 159
– parcijalna suma, 151
– potencija, 165
– – radijus konvergencije, 165
– produkt redova, 164
– Taylorov, 169
– trigonometrijski, 174
refleksivnost, 195
relacija, 194
– domena, 194
– ekvivalencije, 195
– kodomena, 194
– poretka, 195
– uredaja, 195
S
sekanta, 86
skup
– gust, 33
– gust u sebi, 6
– komplement, 192
– neprebrojiv, 39
– otvoren, 83
– podskup, 189
– prebrojiv, 37
– presjek, 188
– univerzalni, 192
– zatvoren, 83
sljedbenik, 2
suma
– Darbouxova, 121
– integralna, 121
– reda, 153
– – parcijalna, 151
– – u smislu C´esara, 180
supremum, 32
T
INDEKS 201
tangenta, 86
– koeficijent smjera, 86
tautologija, 183
tranzitivnost, 195
– implikacije, 184
U
uredaj, 3
– jednostavan, 195
– linearan, 5, 195
– parcijalni, 5, 195
uredeni par, 193

Uvod
Matematiˇka analiza I. & II. su standardni jednosemestralni kolegiji koji se c c predaju na prvoj godini studija matematike na PMF-Matematiˇkom odjelu Sveuˇiliˇta u Zagrebu. Gradivo tih kolegija izlaˇe se sa satnicom od tri sata c s z predavanja i tri ili ˇetiri sata vjeˇbi tjedno u prvom i drugom semestru studija. c z Program kolegija obuhva´a osnovna znanja o funkcijama realne varijable, od c definicija osnovnih elementarnih funkcija, preko pojma limesa niza i funkcije, neprekidnosti funkcije, do diferencijalnog i integralnog raˇuna. c Izlaganje gradiva podijeljeno je na ˇest poglavlja, od kojih se prva tri pos glavlja izlaˇu u prvom semestru, a posljednja tri u drugom semestru studija. z Ukljuˇena su i dva dodatka koja omogu´uju snalaˇenje u jeziku matematiˇke c c z c logike i jeziku skupova koji se koriste u izlaganju. U prvom poglavlju obraduju se osnovni pojmovi o skupovima i funkcijama, na naˇin da se paˇnja posveˇuje konkretnim skupovima prirodnih, cijelih, c z c racionalnih i realnih brojeva. Prvo se intuitivno i heuristiˇki opisuju svojc stva tih skupova, da bi u nastavku dali aksiomatiku skupa realnih brojeva. Pojam funkcije se uvodi kroz ponavljanje poznatih pojmova iz srednje ˇkole, s a zatim se kroz uvodenje operacije kompozicije i pojma inverzne funkcije, formalno definiraju arcus i area funkcije. Kod definiranja pojmova infimuma i supremuma skupa, upoznajemo studente s strogim matematiˇkim naˇinom c c formuliranja tih pojmova pomo´u logiˇkih veznika i kvantifikatora. Takoder c c se upoznaju s naˇinom kako razlikovati veliˇinu beskonaˇnih skupova kroz c c c pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa. Drugo poglavlje je posve´eno nizovima realnih brojeva i njihovoj konverc genciji. Naroˇito se inzistira na pojmu konvergencije niza, jer to je prvi ozc biljni susret s pojmom koji zahtijeva shva´anje beskonaˇnog matematiˇkog c c c procesa. Posebno se inzistira na razumijevanju Cauchyjeve definicije limesa niza. Na kraju se uvodi skup kompleksnih brojeva i konvergencija nizova u njemu, te odnos s konvergencijom komponentnih realnih nizova. U tre´em poglavlju obraduje se limes funkcije i neprekidnost funkcije, s c tim da se ti pojmovi uvode pomo´u nizova, ali se dokazuju i koriste Cauc chyjeve varijante tih pojmova. Pokazuje se veza neprekidnosti i monotonosti iii

iv funkcije, te se dokazuje neprekidnost svih elementarnih funkcija. Drugi semestar poˇinje s ˇetvrtim poglavljem o diferencijalnom raˇunu i c c c teorijski i praktiˇki relevantnim pojmovima u vezi s derivacijom. Posebno, c dokazuju se teoremi srednje vrijednosti i primjenjuju na probleme istraˇivanja z toka funkcije. Takoder pokazujemo neke primjene u numeriˇkoj matematici. c Pojam integrabilnosti u Riemannovom smislu uvodi se u petom poglavlju. Tu dokazujemo integrabilnost elementarnih funkcija pomo´u njihove c neprekidnosti ili monotonosti po dijelovima. Takoder se definira primitivna funkcija i daju se osnovne tehnike integralnog raˇuna. Obraduju se primjene c na nalaˇenje povrˇina likova i volumena tijela, kao i zakrivljenost ravninskih z s krivulja. Posljednje ˇesto poglavlje je posve´eno redovima brojeva i redovima funks c cija. Prouˇava se apsolutna konvergencija redova i dokazuju se dovoljni uvjeti c za konvergenciju redova. Od redova funkcija poseban naglasak je na redovima potencija. Specijalno se promatraju Taylorovi redovi osnovnih funkcija. Takoder se ukratko obraduju i osnovne ˇinjenice o Fourierovim redovima c periodiˇkih funkcija. c Dodaci A i B su uvrˇteni zato da studentima budu na raspolaganju oss novna znanja iz matematiˇke logike i elementarne teorije skupova potrebna c za svladavanje ovog kolegija.

OBAVEZNA LITERATURA: 1. S. Kurepa, Matematiˇka analiza 1: Diferenciranje i integriranje, Tehc niˇka knjiga, Zagreb, 1984. c 2. S. Kurepa, Matematiˇka analiza 2: Funkcije jedne varijable, Tehniˇka c c knjiga, Zagreb, 1984. DOPUNSKA LITERATURA: 1. M. H. Protter, C. B. Morrey, A First Course in Real Analysis, Springer Verlag, 1991.

Boris Guljaˇ s

Sadrˇaj z
Uvod 1 Skupovi i funkcije 1.1 Skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.1 Skupovi N, Z, Q . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu . . . . . . . 1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija . . . . . . 1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav . . . 1.2 Funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´u grafa . c 1.2.2 Linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost . . . . . . 1.2.4 Kvadratna funkcija . . . . . . . . . . . . . . 1.2.5 Razlomljene linearne funkcije . . . . . . . . 1.2.6 Polinomi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.7 Racionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . 1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija . . . 1.2.9 Korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska op´a potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . c 1.2.11 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . 1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije . . . . . . 1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum, potpunost . 1.3.1 Aksiomi polja R . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost . . . 1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.) . . . . . 1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . funkcija, . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . iii 1 1 2 6 7 8 8 10 11 12 14 15 15 16 16 20 20 22 24 28 29 31 35 36

41 2 Nizovi 2.1 Niz i podniz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 2.2 Limes niza u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 v

. . . . . . . . . . . . . . . . 2. . .2. . . . . . . . . . .5 Otvoreni skupovi u R . . . . . .5 Monotonost i derivacija funkcije . . logaritamske. . . . . . . . . . . . . .2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R . . . . . . . . . . . . nizovi u C . . . . . . . . . . . . . .6. . . . . . . . .2 Konveksne funkcije. .6. . .2. . . . . . . .6 Taylorov teorem . . . . . . 2. . . . . . . . . . . . . .3. . . . . . .vi 2. . .1 Neprekidnost korijena. . 4. . . .3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija . .6. . . . . . .1 Neprekidnost i operacije s funkcijama . . . .4 Neprekidnost funkcije na segmentu . .1 Potencije i korijeni . . . . . . . . . . .1. . . . . . . . . . .7 Svojstva konveksnih funkcija . . . . . .2 Trigonometrijske i arcus funkcije . . infleksija . . .1. . . . . . . . . . . . . . . . . .3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije .3.6. 3.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´u derivacija viˇeg reda c s 4. . . . 2. . . . . 2. . . . . 4. . .3 Derivacije elementarnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .4 Teoremi srednje vrijednosti .3 Neprekidnost i monotonost . 4. . 4. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .6. . . .1 Limes funkcije . 4. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.3. . . . . .2 Eksponencijalna funkcija na C . . . . . 4.3. . 4. .4 Limes superior i limes inferior . . . . .3 Operacije s konvergentnim nizovima . . .4 Hiperbolne i area funkcije . . 2. 4.6 Polje C. . 4. . 3. . . . . . . . . . . . . . .2 Jednostrani limes u R . . . . .5 Cauchyjev niz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ˇ SADRZAJ . . . . .) 2. . . . . . . . . . . 4 Derivacija 4. . . . . . . . .3 Eksponencijalna funkcija . . . . . . . 2. . . . . area i arcus funkcija 3. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. . . . . . . . . . . .1 Primjeri konvergentnih nizova . . .2. . . . . . .2. . . . . . . . . . . 4. . . . . . . . . . . . 3. . . . . . . 2. . . . . c 3. . . . . . . . . . . . .2 Diferencijabilnost i operacije . . . . . . . 3.4 L’Hospitalovo pravilo . . 3. . . . . . . . 45 47 50 51 54 55 55 56 57 61 61 64 65 67 71 72 73 74 76 78 81 83 85 85 90 93 93 93 94 95 96 99 102 103 105 109 111 112 114 3 Limes i neprekidnost funkcije 3. . . . . . . . . . . . . .6. . . . . . 4. . .1 Limes u R . . 4. . . . . . . . . . . . .2 Neprekidnost funkcije u toˇki . . . . . . . . . . . . . . . .3.3. . . . 3. . . 3. . . . . . .1 Polje kompleksnih brojeva C . . .8 Primjene derivacije . . . . . . limes niza u C . . . .3 Nizovi u C. . . . . . .2 Eksponencijalne funkcije na R (II. . . . . . . . 3. . . . . . .3. . . . . . . . .4 Jednostrana neprekidnost funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1 Motivacija . . . . . . 4. . . . . . . . . .

6. . . . . . . . . . . . . . .7. . . . . . . . 122 .5 Produkt redova . . 189 . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. . . . . . . .4 Univerzalni skup i komplement . . 5. . .8. . . 171 . . . . . . . . . . . . . .6 Metode integriranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178 . . 155 . . . 6. . . . . . . . . . 185 A. . . . . . . . . . . . . apsolutna konvergencija 6. . . .2 vii Lagrangeov interpolacijski polinom . . . . . . .1 Volumen rotacionog tijela . . . 121 . . . . .7. . . . .3 Povrˇina rotacione plohe . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 . . . 161 . . presjeka i oduzimanja B. . . . . . . . 5. . . .3 Usporedivanje redova. 5. . . . B. . . . . .9 Uniformna konvergencija . . . . . . . . . . . . . . . 147 . 5. . . 182 5 Riemannov integral 5. . . . . . . . . . 136 . . . 5. . . . . . . . . . .5 Primitivna funkcija . . . 175 .1 4.3 Zakoni unije. . . . . 194 . . .8. . . . . .6. 136 . . . . . . .4 Uvjeti za konvergenciju reda . . s 5.2 Integral . . . .3 Osnovna svojstva . 186 B Elementarna teorija skupova B. . . . . . 5. . . . . 5. . . 146 . 6. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .10 Sumiranje redova u smislu C´sara . . . . . 144 . . . . . . . . . .2 Inkluzija i prazan skup . s 5. 189 . . . . 145 . 153 . . . . 192 . . . . . 5. . . . .4 Zakrivljenost ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 . 6. 6. . . . .7. . . . . . . . . . . 142 .2 Definicija konvergencije reda . . . . . . . . . . . 6. . . . . . . . . . .2 Duljina ravninske krivulje . . . . .ˇ SADRZAJ 4. B. . 130 . . . . 167 . . 144 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 . . . . . . . . . . . . . . . . . .8. . . . A Algebra izjava 185 A. . .1 Izjave i veznici . . . . .1 Skupovi i operacije sa skupovima . . . . . .1 Problem povrˇine i rada sile . . . . . .2 Integracija racionalnih funkcija . . . . . .4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija 5. . . . . . . . . . . . 158 . . . . .6. 191 . . . 114 Newtonova metoda . . . . . . . . . . . . . 150 153 . 5. . . . . . . .1 Kriterij konvergencije nepravog integrala 6 Redovi 6. . . . . 6. . .8 Nepravi integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 .6 Redovi potencija . . . . . . . .7 Taylorovi redovi . . .7 Primjene . . . . . . . . . 6. . . . . . . . . . . . . . . . . .1 Direktna integracija . . . . e . . . 166 . . . . . .1 Definicija reda . . . . . . .7. .8 Fourierovi redovi . . . . . . . . . . 5. . . . . . . . . . . .2 Izjavne funkcije i kvantifikatori . . 134 . . . . . . . .

. . . . . . . . . . . . . . .6 Relacije i funkcije . .viii ˇ SADRZAJ B. . . . . . 195 B.5 Kartezijev produkt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196 Index 197 . . .

povlaˇi. ∀t. ∨ (disjunkcija)je veznik ”ili”. ako je svaki elez s ment t ∈ A ujedno i element skupa B.Poglavlje 1 Skupovi i funkcije 1. 5. c c c Neka je B skup svih rjeˇenja polinomijalne jednadˇbe x4 − 17x3 + 101x2 − s z 247x + 210 = 0. Npr.onda”. c Znak ⇒ je logiˇki veznik koji zovemo implikacija. pojam skupa predstavlja cjelinu koju ˇine elementi ili ˇlanovi tog skupa. Na primjer. i on opisuje opseg izjave koja iza njega slijedi. On povezuje dvije izjave i ˇitamo ga ”slijedi. t element od c c c c A povlaˇi (slijedi) t element od B”. Drug logiˇki kvantifikator je ∃. & (konjunkcija) koji odgovara jeziˇnom vezniku ”i”. 5 i 7. A = ∅. Intuitivno. (t ∈ A) ⇒ (t ∈ B).1 Skupovi Pojmovi skup i element ili ˇlan skupa predstavljaju osnovne ili primitivne c pojmove koji se ne definiraju. Nazovimo ga s A. Znak ∀ (za svaki) je logiˇki kvantifikator (univerzalni kvantifikator). kvanc c c tifikator egzistencije ili postojanja. c 1 . ”postoji element a c koji je u skupu A”. 5 i 7. Pored navedenih kvantifikatora koristimo joˇ slijede´e veznike ili logiˇke operacije: s c c c ∧. ”onda i samo onda” c i sliˇno. Posljednja izjava je napisana pomo´u logiˇkih znakova i glasi: ”za svaki t. c c Kaˇemo da je skup A podskup skupa B i piˇemo A ⊆ B. 3. 7}. c Skup koji nema niti jednog ˇlana zovemo prazan skup i oznaˇavamo s ∅. Taj skup moˇemo oznaˇiti c z c nabrajaju´i ˇlanove unutar vitiˇastih zagrada: {2. tj. Navedeni veznici odgovaraju pojedinim operacijama sa skupovima. Za pisanje ˇinjenice da je a element c c c skupa A koristimo oznaku a ∈ A. 3. ako . To je skup od ˇetiri elementa: 2. A = B. a da a nije element skupa A koristimo oznaku a ∈ A. tj. Moˇemo provjeriti da skup B ima toˇno ista ˇetiri ˇlana 2. postoji skup ˇiji ˇlanovi su svi primitivni brojevi manji od c c 10. Iz tog razloga skupovi A i B su identiˇni. a ⇔ (ekvivalencija) ˇitamo ”ako i samo ako”. izjava ∃a(a ∈ A). z c c c 3. kazuje da skup A ima barem jedan ˇlan. tj.

travanj 1932. 27.}. Na skupu N moˇemo usporedivati brojeve. c c 1.2 POGLAVLJE 1.) i B (str. 3. a njegovi ˇlanovi su prirodni brojevi 1. 3. . . obje su istinite ili su obje laˇne. tj. pro´i ´emo svim prirodnim brojevima. i od svakog broja predemo na njec govog sljedbenika. 189. . za svaki prirodni broj znamo koji broj dolazi nakon njega. Operacija unija skupova A i B u oznaci A ∪ B odgovara vezniku ”ili”. 2. tj. ∀t z c c (t ∈ A ∪ B) ⇔ ((t ∈ A) ∨ (t ∈ B)). Postoji prvi element u skupu N i oznaˇavamo ga s 1. kojeg oznaˇavamo s 1. Vrijedi aksiom matematiˇke indukcije: c Neka je S ⊆ N takav da vrijedi: 1) 1 ∈ S. 2. Tada je S = N. 185. c c N = {1. 2. SKUPOVI I FUNKCIJE Operacija presjek skupova A i B u oznaci A ∩ B odgovara vezniku ”i”. . Ako krenemo od prvog prirodnog broja. Naprimjer. a njen rezultat je skup koji sadrˇi one i samo one ˇlanove koji su ˇlanovi skupa A ili skupa B. 20. tj. postoje razliˇite realizacije skupa N. (n ∈ S) ⇒ (s(n) ∈ S). c Giuseppe Peano (Cuneo [Piemonte]. kolovoz 1858. Naravno. ∀t (t ∈ A ∩ B) ⇔ ((t ∈ A) ∧ (t ∈ B)). . To je c jedini element koji nije sljedbenik nekog prirodnog broja. Sada ´emo se posvetiti konkretnim skupovima kojima ´emo se baviti u ovom kursu. 2) ∀n ∈ N. tj. Zapravo. Z. ∃s(n) ∈ N.1 Skupovi N. 3. Q U naˇim razmatranjima posebno vaˇnu ulogu igraju skupovi koji nemaju s z samo konaˇno mnogo ˇlanova. tj. Svaki prirodni broj ima sljedbenika. za svaz ka dva razliˇita prirodna broja znamo koji je manji a koji je ve´i. onda su one jednako vrijedne. tko mu je sljedbenik. koji c c je prije kojega u prirodnom poretku.1. Takav je skup prirodnih brojeva koc c jeg oznaˇavamo s N. tj. Sada smo upravo c c opisali svojstva koja ˇine Peanove1 aksiome skupa N: c 1. z Osnovna znanja o logiˇkim izjavama i skupovima potrebna u daljnjim c razmatranjima obradena su u Dodatku A (str.) talijanski matematiˇar c 1 .).. a njen rezultat je skup koji sadrˇi one i samo one ˇlanove koji su ˇlanovi skupa A i z c c skupa B. ∀n ∈ N. Svaki skup za kojeg vrijede Peanovi aksiomi poistovje´ujemo sa skupom c prirodnih brojeva. tj. – Turin. Ako veznik ⇔ povezuje dvije izjave. tj. . 1 ∈ N.

Sto c moˇemo sada uˇiniti? Uobiˇajen postupak kod rjeˇavanja sliˇnih algebarz c c s skih problema je da proˇirimo (ako je mogu´e) skup tako da u tom ve´em s c c skupu naˇa jednadˇba ima rjeˇenje. k ∈ N). m. Pomo´u funkcije sljedbenik moˇemo na N definirati binarnu operaciju c z zbrajanja. Odmah je jasno da niti u skupu {0} ∪ N nismo u mogu´nosti rijeˇiti naˇu jednadˇbu za bilo koji izbor brojeva a.1. To slijedi iz 1. s(n) . Tako smo def . c To je tzv.}. c Taj uredaj je linearan ili jednostavan. . n+ (m+ k) = (n + m) + k. . odmah imamo i uredaj ≤ ako stavimo (n ≤ m) ⇔ ((n < m) ∨ (n = m)). Dakle. Peanovog aksioma. ∀a ∈ N. b ∈ N? Naravno. tj. z gdje je sljedbenik definiran sa s(a) = {a}. Ve´ u prvim godinama c ˇkolovanja iz matematike uˇi se kako razne probleme matematiˇki formus c c lirati i potom rjeˇavati. m ∈ N) ((n < m) ⇒ (−m < −n)). na N moˇemo definirati relaciju strogog uredaja < tako da kaˇemo z z ∀n ∈ N. Kada bi takav broj postojao. Za n ∈ N stavimo s(n) = n + 1. Kaˇemo da je uredaj na skupu N dobar uredaj jer ima svojstvo da svaki z neprazan podskup skupa N ima prvi (najmanji) element. Naime. m Lako se provjeri da je ta operacija asocijativna (∀ n. Moˇemo li tu jednadˇbu rijeˇiti z z z s u skupu N za svaki izbor brojeva a. b ∈ N. (n.Takav z s x zovemo suprotnim element od n i oznaˇavamo s −n. neutralni element za zbrajanje ili nula. imamo 1 < 2 < 3 < · · · < n < n + 1 < · · ·. m ∈ N. oni su usporedivi. n + m = s(s(s(. b ∈ {0} ∪ N. SKUPOVI 3 jednu moˇemo sagraditi od praznog skupa: N = {∅. tj. skupu N element koji s z s oznaˇavamo s 0 i stavimo ga ispred jedinice jer vrijedi 0 + 1 = 1. Ve´ najjednostavniji problemi vode na rjeˇavanje s c s jednadˇbe oblika a + x = b. odgovor je negativan ve´ za izbor a = b = 1. tj. {{{∅}}}. 1 = s(0). .1.))) = s[m] (n). Sada stavimo ∀ n. Dodajmo. i komutativna (∀ n. x + n = n. jer pri zbrajanju s 0 svi elementi ostaju nepromijenjeni. {∅}. tj. za bilo koji n ∈ N jednadˇba n+ x = 0 nema rjeˇenje u {0} ∪N. m ∈ N). Pitanje je sada koliko nam je ta struktura korisna i dostatna. c s s z Naime. Dobro. Osim operacije zbrajanja. . dodajmo sada c skupu suprotne elemente za sve n ∈ N i poredajmo ih u obratnom poretku od njihovih originala. dakle. tj. . . ˇ onda je iz definicije zbrajanja jasno da bi vrijedilo ∀n ∈ N. za svaka dva razliˇita prirodna broja jedan je manji od drugoga. n + m = m + n. gdje su a. u skupu N ne postoji broj x sa svojstvom da c je x + 1 = 1. {{∅}}. na N imamo zadanu algebarsku strukturu i uredaj. Takoder. . n < s(n).

0 + a = a + 0 = a (neutralni element). n ∈ N. Za −m. 0. Lako se pokaˇe da je i z ta operacija asocijativna. . ∀ a. m ∈ Z} n koji zovemo skupom racionalnih brojeva. ako joˇ vrijedi i svojstvo 4. 5. −2. pa stavljamo −m + n = k. ..4 doˇli do skupa s POGLAVLJE 1. nemaju zajedniˇkog djelitelja razliˇitog od 1 ili −1. zovemo grupa. Na ˇitav skup Z moˇemo takoder c z proˇiriti i operaciju zbrajanja. −m ∈ −N. a za −m ∈ −N. . n · 1 = 1 · n = n. ∀ a ∈ Z. SKUPOVI I FUNKCIJE Z = {. 4. m ∈ N stavimo n · m = n + n + · · · + n. kolovoz 1802. . n ∈ N.Froland. n = m + k. To je s osnovna algebarska struktura u kojoj je uvijek rjeˇiva jednadˇba a + x = b. −n. ∃ 0 ∈ Z. ∀ a ∈ Z. n ∈ N promatramo dva sluˇaja. 2. . . Ako sada z c proˇirimo skup Z sa svim mogu´im rjeˇenjima jednadˇbe nx = m. Ve´ za a = n ∈ N i b = 1 ta jednadˇba nema z c z rjeˇenje u Z. Ako je (n ≥ c m) ⇒ ∃ k ∈ {0} ∪ N. . . 6. b ∈ Z. +) koja zadovoljava svojstva 1. −1. tj. pa stavljamo −m + n = −k. gdje je s c s z n ∈ N i m ∈ Z dobivamo skup Q={ m . . 2. i 3. a + b = b + a (komutativnost). Tu operaciju z m moˇemo lako proˇiriti i na skup Z stavljaju´i za −n. a + (b + c) = (a + b) + c (asocijativnost). Strukturu (Z. . Promatrajmo sada rjeˇivost z s jednadˇbe a · x = b za a. Broj x za koji vrijedi nx = 1 nazivamo reciproˇni element od s c 1 n ili inverz od n za operaciju mnoˇenje i oznaˇavamo s n−1 = n . n. ∀ n ∈ Z. ∀ a. (−n)·(−m) = z s c n · m. Za −m ∈ −N. s z Na skupu N moˇemo definirati i drugu binarnu operaciju koju nazivamo z mnoˇenje ako za ∀ n. c ∈ Z. 1. n · (−m) = −(n · m). . b ∈ Z. komutativna i u skupu Z postoji neutralni element za mnoˇenje 1. 2. .) norveˇki s matematiˇar c 1 . zovemo je komutativna (Abelova1 ) grupa. 3. Napominjemo da je prikaz racionalnog broja u obliku m jedinstven ako su brojevi m i n relativno prosti. m = n + k. . b. ∃ − a ∈ Z.} = −N ∪ {0} ∪ N kojeg nazivamo skupom cijelih brojeva. Skup Z sa operacijom + je algebarska struktura sa svojstvima: 1. n tj. . .. travanj 1829. c c Niels Henrik Abel (Nedstrand. a + −a = −a + a = 0 (suprotni elementi). a u sluˇaju c (m ≥ n) ⇒ ∃ k ∈ {0} ∪ N. −n ∈ −N stavimo −n + −m = s −(n + m).

stavimo n ≤ n′ ⇔ mn ≤ m n. b. (a ≤ a). C ⊆ U. stavimo + ′ = ∈ Q. (a ≤ b) ∧ (b ≤ a) ⇒ (a = b). (tranzitivnost). 2. B. (refleksivnost). ∀ a ∈ Q. ∀ a. b ∈ Q. (antisimetriˇnost). zovemo ga parcijalni uredaj. ′ ∈ Q. (a ≤ b) ⇒ (∀c ∈ Q (a + c ≤ b + c)). c 3. m. npr. 2. Ta relacija ima slijede´a c svojstva: ∀ 1. +. z Struktura (Q. 2. ∀ A ⊆ U. s operacijom mnoˇenja (Q. c Operaciju zbrajanje je mogu´e proˇiriti sa skupa Z na skup Q na slijede´i c s c naˇin: c m m′ m m′ mn′ + m′ n . (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒ (A ⊆ C). SKUPOVI Operaciju mnoˇenje na skupu Q definiramo tako da za z ∀ m m′ mm m m′ . tj.1. Relacija inkluzije je parcijalni uredaj na partitivnom skupu P(U) nekog skupa U.1. Uredaj sa skupa Z moˇemo jednostavno proˇiriti na skup Q tako da z s m m′ m m′ ′ ′ ∀ n . c ∈ Q. ∀ a. Ako uredaj zadovoljava samo svojstva 1. (a ≤ b) ∧ (b ≤ c) ⇒ (a ≤ c). Taj uredaj nije linearan. 2. n′ ∈ Q. (a ≤ b) ∨ (b ≤ a). ·) je takoder z komutativna grupa. ∀ a. b ∈ Q. B ⊆ U.’ ∀ a. 3. (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒ (A = B). 2. n n n n nn′ z Medutim. ∀ A. Vrijedi 1. ∀ A. Primjer 1. s nulom nije moc gu´e dijeliti. (A ⊆ A). Nula nema reciproˇnog elementa. operacije zbrajanja i mnoˇenja su povezane svojstvom distributivnosti mnoˇenja prema zbrajanju.1. k ∈ Q. b ∈ Q. ∀ a. (linearnost ili totalnost). Vrijedi z 1. b ∈ Q. i 3. 4. n(m + k) = nm + nk. ′ ∈ Q. n n n n nn′ 5 Skup racionalnih brojeva bez nule. (a ≤ b) ⇒ (∀c ≥ 0 (ac ≤ bc)). ·) s gore navedenim svojstvima naziva se polje. ∀ n.. . b ∈ Q. disjunktni skupovi nisu usporedivi. ∀ a. ((a ≥ 0) ∧ (b ≥ 0)) ⇒ (ab ≥ 0). tj. Taj uredaj je u suglasju s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. stavimo · ′ = ∈ Q.

q1 < q2 . tj. prvo s na pomo´nom pravcu nanesemo n jedc nakih duˇina. n ∈ N (nemaju zajedniˇkih faktora razliˇitih od 1) takvi da je c c . √ Dakle. ∃ q ∈ Q. q1 < q < q2 . s c 3 2 1 0 1 2 3 Da bismo prikazali racionalni broj m . n m 1 0 1 n 2 m n 1 Skup racionalnih brojeva Q je gust u sebi. Dokaˇimo da 2 ∈ Q. bro√ c √ ju 2. SKUPOVI I FUNKCIJE 1. Prirodno pitanje ve´ za q = c 2 je da li su na taj naˇin dobivene sve c toˇke na pravcu. Zatim izaberemo jediniˇnu duˇinu s z c z i nanosimo ju uzastopno na desnu stranu za pozitivne i na lijevu stranu za negativne cijele brojeve. ∀ q1 .1. Naravno. Na taj naˇin je jasno da je ravnac lom i ˇestarom mogu´e na pravcu konss c truirati svaki racionalan broj. Metoda z 0 1 2 kojom dokazujemo tu tvrdnju vrlo je ˇesta u dokazivanju razliˇitih matemac c tiˇkih tvrdnji. Jedini naˇin da logiˇki c c c toˇnim c zakljuˇivanjem dobijemo neistinitu tvrdnju je da je polazna pretpostavka nec istinita. Iz Pitagorinog pouˇka slijedi da ta toˇka odgovara c c broju ˇiji kvadrat je jednak 2. pretpostavimo da vrijedi 2 ∈ Q. kao ˇto je prikazano na slijede´oj slici. tj. to je ispunjeno q1 + q2 . Tada postoje relativno prosti brojevi m. a zatim odredimo traˇeni z z broj. n 0 < m < n.6 POGLAVLJE 1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu Skup cijelih brojeva prikazujemo na pravcu tako da izaberemo ˇvrstu toˇku c c za ishodiˇte i njoj pridruˇimo cijeli broj 0. q2 ∈ Q. da li svaka toˇka c c 1 na pravcu predstavlja neki racionalan broj. Konstruirajmo toˇku koja je od 0 c udaljena za duljinu dijagonale kvadrata sa stranicama duljine 1. Kao ˇto se vidi na slici desno. tj. na pravcu posluˇimo se z Talesovim teoremom o sliˇnim trokutic ma.

Neka je d > 0 realan broj koji se nalazi negdje desno od 0 na c brojevnom pravcu. 1. odnosno m2 = 2. dobili smo neistinu. 0 0 odnosno 2m2 = n2 .) grˇki matematiˇar. SKUPOVI m n 7 √ 2 = 2. Sada imamo 4m2 = 2n2 . aproksimacija ±(a0 + a1 a2 an + 2 + · · · + n ).1. 9}. 1. jer se moˇe napisati kao kvocijent cijeloga broja z m n i 10 . Sve te toˇke zajedno predstavljaju skup realnih brojeva c koji oznaˇavamo s R. Ta c c z 1 geometrijska tvrdnja naziva se Arhimedov aksiom. odnosno kontradikciju s pretpostavkom da su m i n relativno prosti. . Zato ˇto smo navikli raˇunati u decimalnom sustavu s c (valjda zbog deset prsti na rukama) decimalni brojevi su nam neophodni u svakodnevnom ˇivotu. Poˇto je desna s n strana posljednje jednakosti prirodan broj djeljiv s 2. . c 1. Podijelimo sada taj segment na deset jednakih dijelova i toˇka koja reprezentira broj d ´e pasti u jedan od c c a1 a1 1 njih. svaki racionalni broj oblika k m . kada bi bilo m = 2m0 + 1 slijedilo bi m2 = 4m2 + 4m0 + 1. Nakon konaˇno koraka broj d ´e biti pokriven tom duˇinom. tj. . . Obratno. pne. 9} tako da je a0 + ≤ d < a0 + + . da li je mogu´e na´i decimalan c c c c broj koji se od zadanog realnog broja razlikuje za manje od unaprijed zadane traˇene toˇnosti ε > 0. pne. . c 0 Dakle. . 10 10 10 1 Sada taj segment duljine 10 podijelimo na deset jednakih dijelova i dobijemo a1 a2 a1 a2 1 broj a2 ∈ {0. k. irac s c cionalne brojeve. n ∈ N.3 Decimalni brojevi. m = 2m0 i n = 2n0 . . 2. postoji a1 ∈ {0. a2 . . a odatle dobijemo m2 = 2n2 . 1. . 2 5 je decimalan broj. Odatle pak zakljuˇujemo da je i n = 2n0 za neki n0 ∈ N. m = 2m0 za neki m0 ∈ N.1) Broj oblika gdje je n.1. tj. Naime. Sada uzmimo jediniˇnu duˇinu i nanosimo je uzastopno c z na desno. 2. .1. pa ima z smisla pitanje da li je mogu´e svaki realan broj po volji toˇno aproksimirati c c pomo´u decimalnih brojeva. Svaki decimalni broj je iz Q. an ∈ {0. 10 10 10 10 10 1 Arhimed (287. 2. . – 212. 9} tako da je a0 + + 2 ≤ d < a0 + + 2 + 2 . tada je i m2 djeljiv s 2. . tj. fiziˇar i astronom c c c . gdje je m ∈ Z. a0 ∈ N i a1 . c ve´ ima (puno viˇe) toˇaka koje ne predstavljaju racionalne nego tzv. . . . z c Mi u ovom trenutku moˇemo dati samo geometrijsku ideju dokaza te z ˇinjenice. Drugim rijeˇima. zovemo decimalnim brojem. Sada je jasno da sve toˇke na pravcu ne predstavljaju racionalne brojeve. 10 10 10 (1. Tada je i m djeljiv s 2. . Na taj naˇin smo naˇli c s prirodan broj a0 + 1 za koji je a0 ≤ d < a0 + 1. No tih brojeva ima manje od realnih brojeva.

2 Funkcije Jedan od najvaˇnijih pojmova u matematici je pojam funkcije. koordinatni sustav Uredeni par dva objekta a i b je ureden skup koji oznaˇavamo s (a.8 POGLAVLJE 1. 1. .2. b) i (c.) francuski filozof i matematiˇar c c 1 . y). Tako smo svakoj toˇki ravnine T pridruˇili c z uredeni par realnih brojeva (x0 .1. a2 . SKUPOVI I FUNKCIJE 1 10n Prethodni postupak ponavljamo n puta. Sada ´emo z c navesti ne baˇ previˇe formalnu definiciju tog pojma. an ∈ {0. . 9} za koje je a0 + < ε. . d) su jednaka.y0 1 y0 pridruˇiti par realnih brojeva koji se dobiju tako z da se nacrtaju pravci koji su paralelni sa koordinatnim osima. b).1. naˇli smo decimalan broj koji zadovoljava traˇenu toˇnost aproksimacije. Ta dva pravca zovemo koordinatne osi. Dva z uredena para (a. b). Ravninu s okomitim c c koordinatnim osima zovemo Kartezijeva koordinatna ravnina i moˇemo z 2 je poistovjetiti sa skupom R × R = R = {(x. U toˇki 1. s z c 1. Tako smo doˇli do s a1 a2 an a1 a2 an 1 + 2 + · · · + n ≤ d < a0 + + 2 + · · · + n + n. . e z 11.4 Kartezijeva ravnina. smo pokazali kako se toˇke skupova Q i R reprezentiraju c c na brojevnom pravcu. c c U ravnini nacrtamo dva okomita brojevna pravca i njihovom sjeciˇtu pridruˇimo broj 0 na jednom s z y i na drugom pravcu. – Stocholm [Svedska]. gdje je c a ∈ A i b ∈ B. . Sada ´emo sliˇnu stvar uraditi u ravnini. Sada svakoj toˇki ravnine moˇemo c z T x0. 31. veljaˇe 1650. b ∈ B}. 10 10 10 10 10 10 10 tj. a ∈ A. y0 ) kojima je ta toˇka jednoznaˇno odredena. gdje je brojeva a1 . 2. oˇujak 1596. (a. ako i samo ako je a = c i b = d. Kartezijev ili Dekartov1 produkt dva skupa A i B je skup kojeg oznaˇavamo s A × B. b) i kod c kojeg je osim samih elemenata vaˇno i na kojem se mjestu oni nalaze. tj. tj. s s ˇ Ren´ Descartes (Le Haje [danas Descartes]. . A × B = {(a. b) = (c. d). x. 1. . Svaki od njih na pravcu na koji je okomit jednoznaˇno u svom sjeciˇtu odreduje rec s x 1x0 0 alan broj koji to sjeciˇte predstavlja na koordinats noj osi. . a sastoji se od svih uredenih parova (a. y ∈ R}.

Funkcija sa skupa A u skup B A je pridruˇivanje elemenata skupa A elementima z skupa B.2. c onda je graf Γ(f ) ⊂ R2 . f (x) = g(x). s tim da skup D(f ) = A zovemo podruˇje definicije ili domena funkcije f . Svojstvo po kojem moˇemo z razlikovati bilo koji podskup Kartezijeve ravnine od grafa funkcije je da u sluˇaju grafa c funkcije. x ∈ D(f )} ⊆ A × B je graf funkcije f . s U sluˇaju kada je D(f ) ⊆ R i K(f ) ⊆ R. f (x)). Funkcija g je restrikcija ili suˇenje funkcije f ako vrijedi D(g) ⊆ D(f ) z i ∀x ∈ D(g). Takoder se kaˇe i da je f s z proˇirenje od g. a onda c je jedinstvena i toˇka f (c) koja je pridruˇena c z toˇki c. Tada piˇemo g = f |D(g) . skup c K(f ) = B nazivamo podruˇje vrijednosti ili koc domena funkcije f . Domena se nalazi na osi apscisa (x-osi). FUNKCIJE Definicija 1. y c. Neka su A i B bilo koja dva neprazna skupa. Slika funkcije f je skup R(f ) = {f (x). tj. a kodomena je na osi ordinata (y-osi).f c f c f 0 c x . tako da je svakom elementu iz A pridruˇen toˇno jedan element iz B. x ∈ A} ⊆ B. 9 f B Skup Γ(f ) = Dvije funkcije f : A → B i f : C → D su jednake toˇno onda kada vrijedi c A = D(f ) = D(g) = C. a c c c c zovemo originalom od f (c). moˇemo ga nacrz tati u Kartezijevoj ravnini. {(x.1. B = K(f ) = K(g) = D i ∀x ∈ A. svaki pravac koji je paralelan s osi ordinata sijeˇe graf funkcije u najviˇe jednoj c s toˇki. Na taj naˇin za c ∈ D(f ) postoji toˇno c c c jedna toˇka na grafu oblika (c. f (c)).1. Toˇku f (c) zovemo slikom toˇke c. g(x) = f (x). Tada piˇemo z c s f : A → B.

ako c (∀x1 . x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) > f (x2 )). strogo padaju´a na intervalu I ⊆ R. (1. odnosno.4) 0 x 0 x raste strogo raste y y 4.5) pada strogo pada Za takve funkcije kaˇemo da su monotone. strogo monotone. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je: z 1. rastu´a na intervalu I ⊆ R. 0 c x 1. (1. z .10 POGLAVLJE 1.2.2) 0 x 0 x 2. strogo rastu´a na intervalu I ⊆ R. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≥ f (x2 )).3) 3. (1. (1. Tako nije mogu´e na c c jedinstven naˇin preko grafa pridruˇiti toˇki c z c funkcijsku vrijednost f (c).1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´u grafa c Mnoga korisna svojstva realnih funkcija mogu se lako uoˇiti na grafu funkcije. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≤ f (x2 )). Pravac paralelan s osi y koji prolazi kroz c sijeˇe c krivulju u tri toˇke. padaju´a na intervalu I ⊆ R. c Definicija 1. ako c y y (∀x1 . x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) < f (x2 )).2. SKUPOVI I FUNKCIJE y Na slici desno je primjer krivulje u Kartezijevoj ravnini koja nije graf funkcije. ako c (∀x1 . ako c (∀x1 .

ako (∀x ∈ −a. (x1 . x ∈ R. c c s i. a → R kaˇemo da je: z 1.2 Linearne funkcije Ograniˇimo se sada na funkcije koje se obraduju u srednjoj ˇkoli. Segmentni oblik jednadˇbe pravca je z + = 1.6) 0 x 0 y y 11 x 2.2. c c y 1 n Α m 0 1 x Prisjetimo se nekoliko ˇinjenica koje se uˇe o pravcima u srednjoj ˇkoli. parna na intervalu −a. a ⊆ R. neparna na intervalu −a. FUNKCIJE Definicija 1.3. x0 = x1 . a ⊆ R. a ). f (−x) = f (x)). ako (∀x ∈ −a. Jednadˇba pravca koji prolazi toˇkom (x0 . Jednadˇba pravca koji prolazi toˇkama (x0 .2. To je funkcija f : R → R ˇiji graf je pravac. To su prije c s svega funkcije koje su zadane jednostavnim formulama.1. n toˇke u c m n kojima pravac sijeˇe osi x i y. z c y1 − y0 je y = (x − x0 ) + y0 . (1. zovemo linearnom funkcijom (to nije u skladu s definicijom linearnosti u linearnoj algebri). f (−x) = −f (x)). y0 ). a broj l je toˇka na osi y u kojoj pravac sijeˇe os. x1 − x0 x y iii. Za funkciju f : −a. c Broj k = tg α u formuli je koeficijent smjera. a ). y0) ∈ R2 i koji ima zadan z c koeficijent smjera k je y = k(x − x0 ) + y0 ii. (1.7) parna neparna 1. Funkciju zadanu formulom y = f (x) = kx + l. gdje su m. c . y1 ) ∈ R2 .

b ∈ R. (1. b ≥ 0. Dokaz: 1. b ≤ 0.10) .8)  −x . b ≥ 0. c c c iv) a ≤ 0. U sluˇaju ii) je ab ≤ 0 pa je |ab| = −(ab) = a(−b) = |a||b|.E. Ta nejednakost je ekvivalentna s dvije nejednakosti −ε ≤ x ≤ ε. s 2.2. |a + b| ≤ |a| + |b|. x = 0 . |b| = b pa je |a||b| = ab = |ab|. Gledamo ˇetiri sluˇaja: i) a ≥ 0. iii) a ≤ 0.9). |a · b| = |a| · |b|. |x| = (1. c Teorem 1. (x ∈ R). (1. 1. b ∈ R. Iz nejednakosti −|a| ≤ a ≤ |a| −|b| ≤ b ≤ |b| zbrajanjem dobijemo −(|a| + |b|) ≤ a + b ≤ |a| + |b| ˇto daje (1. ∀ a. U sluˇaju kada se radi o realnim brojevima tu vaˇnu c z ulogu igra funkcija koju zovemo apsolutna vrijednost realnog broja definirana sa:   x .3 Apsolutna vrijednost i udaljenost y 1 Kada govorimo o aproksimaciji onda je vaˇno znaz ti kako se mjeri udaljenost medu objektima.12 POGLAVLJE 1. Apsolutna vrijednost zbroja realnih brojeva je manja ili jednaka od zbroja apsolutnih vrijednosti pribrojnika. ∀ a. Apsolutna vrijednost produkta realnih brojeva je jednaka produktu apsolutnih vrijednosti faktora. 0 1 x ˇ Cesto je potrebno provjeriti nejednakost |x| ≤ ε. x < 0 Iz definicije funkcije za svaki a ∈ R slijedi nejednakost −|a| ≤ a ≤ |a|. c Q.D. ii) a ≥ 0. itd. Za apsolutnu vrijednost imamo slijede´e rezultate.x > 0 0 . tj. b ≤ 0.9) 2. SKUPOVI I FUNKCIJE 1. U sluˇaju i) je |a| = a. tj. gdje je ε ≥ 0 realan broj.1.

an ∈ R: n n k=1 ak ≤ k=1 |ak |.12) (1. Neka su a′ .9) moˇemo poop´iti na sumu od konaˇno realnih brojeva z c c a1 . Zato je od interesa s c c znati kako se pogreˇka ponaˇa kod osnovnih operacija s brojevima.13) (1. Dokazati prethodnu nejednakost matematiˇkom indukcijom. b ∈ R s toˇnosti c ′ ′ ε1 . |a − a | ≤ ε1 i |b − b | ≤ ε2 . Q.11). b ∈ R vrijedi nejednakost ||a| − |b|| ≤ |a − b|.2. Ako a ∈ R aproksimiramo s a′ ∈ R onda je apsolutna greˇka jednaka s |a − a′ | |a − a′ | a relativna greˇka je s . Zamjenom a sa b dobijemo |b| = |(b − a) + a| ≤ |b − a| + |a| = |a − b| + |a| ⇒ |b| − |a| ≤ |a − b|. |a′ | U numeriˇkoj matematici se u praksi umjesto toˇnih brojeva upotrebljac c vaju aproksimacije brojeva iz dosta ograniˇenog skupa brojeva koje je mogu´e c c s reprezentirati na raˇunalu. ε2 > 0.E. onda je |a + b − (a′ + b′ )| ≤ ε1 + ε2 . −|a − b| ≤ |a| − |b| ≤ |a − b|. Za bilo koje a. c Korolar 1. Dokaz: Vrijedi |a| = |(a − b) + b| ≤ |a − b| + |b| ⇒ |a| − |b| ≤ |a − b|. kako bi s s bili u stanju procjenjivati i kontrolirati pogreˇku u procesu raˇunanja. FUNKCIJE 13 Nejednakost (1. . b′ ∈ R aproksimacije brojeva a. Tako se zapravo raˇuna s pogreˇnim brojevima c c i ta se greˇka stalno uveˇava kod raˇunskih operacija. Zadatak 1. |ab − a′ b′ | ≤ ε2 |a′ | + ε1 |b′ | + ε1 ε2 .11) .1.1. .D. odakle slijedi nejednakost (1.1. . tj.2. s c Teorem 1. Dakle. (1. Dokaz: Vrijedi |a + b − (a′ + b′ )| = |(a − a′ ) + (b − b′ )| ≤ |a − a′ | + |b − b′ | ≤ ε1 + ε2 . .

2 moˇemo zakljuˇiti da se pogreˇka zbrajanja ponaˇa oˇekivano. zovemo kvadratna funkcija.2.E. Ona se moˇe napisati z b 2 b2 u obliku f (x) = a x + 2a + c − 4a . c Ako je D ≥√0 onda funkcija ima nultoˇke c −b ± D x1. Toˇku T = (0. a u sluˇaju a < 0 je c c maksimum 0 za x0 = 0. Dakc z s le. SKUPOVI I FUNKCIJE |ab − a′ b′ | = |a′ (b − b′ ) + (a − a′ )b′ + (a − a′ )(b − b′ )| ≤ ≤ |a′ b − b′ | + |a − a′ ||b′ | + |a − a′ ||b − b′ | ≤ ε2 |a′ | + ε1 |b′ | + ε1 ε2 . z c s s c tj. funkcija nema realne nultoˇke. 0) na c grafu zovemo tjeme parabole. potrebno je u raˇunanju izbjegavati s c c mnoˇenje sa suviˇe velikim brojevima o ˇemu se stvarno u praksi vodi briga. z s c 1. Nasuprot tome. − ). Op´a kvadratna funkcija je zadana formulom c f (x) = ax2 + bx + c =. poc s greˇka produkta nije manja od produkta pogreˇaka faktora.2 = .14 Nadalje. tj. To je funkcija f : R → R ˇiji graf je parabola. Q. x ∈ R. 2a a 1 a 1 0 a 1 0 a 0 y T 0 x .4 Kvadratna funkcija Funkciju zadanu formulom f (x) = ax2 . da ona nije ve´a od zbroja pogreˇaka pribrojnika.D. Odatle je vidljivo da je tjeme te parabole u toˇki c D b T = (− . da bismo smanjili pogreˇku raˇunanja. POGLAVLJE 1. Ako je D < 0 onda kvadratna funkcija ne sijeˇe os c apscisa. Ako je c koeficijent a > 0 onda funkcija ima minimum jednak 0 u toˇki x0 = 0. Iz teorema 1. ve´ tu bitan s s c utjecaj ima veliˇine faktora pomnoˇene s greˇkom kod svakog faktora. gdje je broj D = b2 − 4ac 2a 4a diskriminanta kvadratne funkcije.

U tom sluˇaju vrijedi Pn (x) = Pn (x). onda je i z nultoˇka. a ).6 Polinomi Polinom stupnja n ∈ N je funkcija zadana formulom Pn (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + · · · + an xn . po prethodnom vrijedi Pn (x) = Pn−1 (x)(x − α) + r. Pn : R → R. tj. . FUNKCIJE 15 1. Ako je z ∈ C c nultoˇka od Pn . d ∈ R. . (1. tj. odnosno s kvadratnim polinomom x2 − (z + z)x + zz = x2 − 2Re(z)x + |z|2 s realnim koeficijentima. 0) Kartezijevog sustava translas tirati u toˇku (− d . Iz 0 = Pn (α) = r slijedi tvrdnja. polinom s realnim koeficijentima moˇemo shvatiti i kao polinom z Pn : C → C. c c c y 0 x 1.2.2. c. Potrebno je c2 x ishodiˇte (0. c c x+ c odakle je vidljivo da je graf funkcije f mogu´e c dobiti translacijom grafa istostrane hiperboα le h(x) = . gdje su a0 . z nultoˇke od Pn . gdje je α = bc−ad . . a slika je R(f ) = R \ c { a }. Funkciju je c c c a bc−ad 2 mogu´e prikazati u obliku f (x) = + c d . To ima za posljedicu da se polinom s realnim koeficijentima moˇe faktorizirati u z obliku: Pn (x) = an (x − x1 )k1 · (x − xp )kp (x2 + b1 x + c1 )l1 · · · (x2 + bm x + cm )lm . ∀x ∈ C. Prirodno podruˇje c definicije polinoma kao realne funkcije je skup R. gdje su a. onda je on djeljiv s linearnim polinomima x − z i x − z c s koeficijentima u C. onda je c Pn (x) = Pn−m (x)Qm (x)+Rp (x). . a1 . 0 = Pn (z) = Pn (z).5 Razlomljene linearne funkcije Razlomljena linearna funkcija je zadana forax + b mulom f (x) = . b. a stupanj od Pn−m je razlika stupnjeva Pn i Qm . a2 . Odatle slijedi da za realnu nultoˇku α polinoma Pn vrijedi Pn (x) = (x − α)Pn−1(x).1. Ako je stupanj polinoma Pn ve´i ili jednak od stupnja polinoma Qm . c Naime. Svaki polinom nad C moˇe z rastaviti na produkt linearnih polinoma (”osnovni teorem algebre”). gdje je stupanj polinoma Rp strogo manji od stupnja divizora Qm . tj. konstanta. . gdje je ostatak r polinom stupnja 0. Dakle.2. tj. f : R \ {− d } → R \ { a }.14) gdje je n = k1 + · · · + kp + 2(l1 + · · · + lm ). cx + d Prirodno podruˇje definicije te funkcije je c skup D(f ) = R \ {− d }. Naravno. an ∈ R i an = 0. ako su c c z.

n).E. Racionalna funkcija je prava racionalna funkcija ako je stupanj polinoma u brojniku manji od stupnja polinoma u nazivniku. Sada. c Definicija 1. SKUPOVI I FUNKCIJE 1. Ako je R(f ) ⊆ D(g). Tu funkciju nazivamo kompozicijom funkcija f i g. Kompozicija funkcija je asocijativna operacija.g. Poˇto je broj takvih nultoˇaka manji ili jednak stupc s c nju polinoma Q. prvo dokaˇimo da su im doz mene jednake. gdje su P. Neka su f. tj. . Svaku racionalnu funkciju je mogu´e prikazati kao sumu polinoma i prave racionalc P (x) R(x) ne funkcije. onda vrijedi h ◦ (g ◦ f ) = (h ◦ g) ◦ f . f (x) = 2x + 1 i g(x) = x2 + 2. inverzna funkcija Prirodna operacija s funkcijama.2. Ako su definirane kompozicije g ◦ f .4.2. gdje je ∀x ∈ R. te koristimo oznaku h = g ◦ f.2. gdje je stupanj polinoma R strogo Q(x) Q(x) manji od stupnja polinoma Q. za pravila vrijedi ∀x ∈ D(f ). . Q poliQ(x) nomi nad R. koja ne ovisi o tome kakve su strukture zadane na skupovima. g : R → R.3. (k = 1. Prirodno podruˇje definicije racionalne funkcije skup R bez c nultoˇaka nazivnika Q.D.16 POGLAVLJE 1. gdje je Q(xk ) = 0. Nadalje je K((h ◦ g) ◦ f ) = K(h ◦ g) = K(h) i K(h ◦ (g ◦ f )) = K(h). to je domena D(f ) = R \ {x1 . je dana u slijede´oj definiciji. Neka su funkcije f : A → B i g : C → D. Primjer 1. . h ◦ (g ◦ f ) (h ◦ g) ◦ f . . ali (g ◦ f )(0) = c g[f (0)] = g(1) = 3 = (f ◦ g)(0) = f [g(0)] = f (2) = 5. Teorem 1. [h ◦ (g ◦ f )](x) = h[(g ◦ f )(x)] = h{g[f (x)]} = (h ◦ g)[f (x)] = [(h ◦ g) ◦ f ](x). g ◦ f = f ◦ g. To se lako c vidi na primjeru funkcija f. onda je formulom h(x) = g[f (x)]. f ◦ g : R → R. ∀x ∈ A. xn }. Kompozicija nije op´enito komutativna operacija. Lako se provjeri da funkcija iA : A → A definirana s ∀x ∈ A. Q. Racionalna funkcija zadana je formulom f (x) = 1. iA (x) = x i funkcija iB : B → B definirana s ∀y ∈ B. Kao kod svake binarne operacije ima smisla pitanje o postojanju neutralnih elemenata za tu operaciju. . = P1 (x) + . definirana funkcija h : A → D.8 Kompozicija funkcija. Oˇito postoje funkcije g ◦ f. Naime. h ◦ g. · · · .7 Racionalne funkcije P (x) . tj. D((h◦g)◦f ) = D(f ) i D(h◦(g◦f )) = D(g◦f ) = D(f ). Dokaz: Da bismo dokazali jednakost funkcija.h tri funkcije.

x2 ∈ A. ima smisla pitanje o postojanju inverznog z elementa za neku funkciju f : A → B. Naime. kod funkcije koja je injektivna. . a iB je lijevi neutralni element za operaciju ◦ i oni su op´enito c razliˇiti. imali bismo ∀y ∈ B. jedinstvena. Dakle. ((x1 = x2 ) ⇒ (f (x1 ) = f (x2 ))).6. ako postoji. ili ekvivalentno ∀ x1 . Definicija 1. ∀x ∈ A.f x 1 f f x . c Definicija 1. i 4. Kaˇemo da je funkcija z g : B → A inverzna funkcija od funkcije f ako vrijedi g◦f = iA i f ◦g = iB .15) zadovoljava svaka funkcija. Graf Γf −1 funkcije f −1 simetriˇan je grafu c Γf funkcije f s obzirom na pravac y = x koji raspolavlja 1.1. kvadrant Kartezijevog koordinatnog sustava. f [g(y)] = y. x ∈ D(f )} = Γf .15) i (1. Kod funkcije koju nazivamo konstantnom funkcijom c situacija je potpuno razliˇita.5. g[f (x)] = x i ∀y ∈ B. Kaˇemo da je funkcija f : A → B injekcija ako vrijedi z ∀ x1 . ((f (x1 ) = f (x2 )) ⇒ (x1 = x2 )). po analogiji s operacijama zbrajanja i mnoˇenje. iB ◦ f = f i f ◦ iA = f . tj. vrijedi Γf −1 = {(y. Naime kada bi poss tojale funkcije g1 i g2 koje ispunjavaju zahtjeve iz definicije 1. g1 = g2 . Tamo se svi elementi domene preslikaju u c jedan element kodomene. x). Neka je zadana funkcija f : A → B. f −1(y)).5. FUNKCIJE 17 iB (y) = y. Jedinstvenu oznaku za inverznu funkciju f −1 funkcije f moˇemo koristiti z zato ˇto je inverzna funkcija. x2 ∈ A. g1 (y) = g1 {f [g2(y)]} = (g1 ◦ f )[g2 (y)] = g2 (y). (1. Prije nego odgovorimo na pitanje za koje funkcije postoji inverzna funkcija.2. razliˇiti elementi domene se presc likaju u razliˇite slike. definirajmo slijede´e pojmove. iA je desni. odnosno. imaju svojstvo ∀f : A → B.15) y x. gdje je Γf simetriˇna slika grafa Γf s obzirom c na pravac y = x. Primijetimo da suprotne implikacije od (1. c Kada imamo lijevi i desni neutralni element za operaciju ◦. y ∈ D(f −1)} = = {(f (x). Tada koristimo oznaku g = f −1 .x 0 f 1 1 x Dakle.16) (1.

odnosno ako vrijedi ∀ y ∈ B. onda moˇemo jednostavno uzeti z taj skup za kodomenu i postigli smo da je dana funkcija surjekcija. Tada je ona injekcija. Kaˇemo da je funkcija f : A → B surjekcija ako je slika z funkcije jednaka kodomeni funkcije. Tada za svaki y ∈ B postoji x = f −1 (y) sa svojstvom f (x) = f [f −1 (y)] = y. tj.7. Uzmimo bilo koje x1 . U svakom sluˇaju je c f (x1 ) = f (x2 ). a s tim i c c c toˇno jedan original u domeni funkcije. (y = f (x)). Kaˇemo da je funkcija f : A → B bijekcija ili 1-1 ako je z ona injekcija i surjekcija. x2 ∈ I. Dokaz: Neka je funkcija strogo rastu´e na I. Definicija 1. Teorem 1. tj. Propozicija 1. Tada je dobro c z . a u drugom f (x2 ) < f (x1 ). Ako znamo koji skup je slika funkcije. Dakle. Sada. (1. Tada u prvom sluˇaju slic jedi f (x1 ) < f (x2 ). tj.17) Dakle. y = f (x).E. tj. Neka je sada f bijekcija. c Definicija 1. Za funkciju f : A → B postoji inverzna funkcija f −1 : B → A ako i samo ako je f bijekcija. SKUPOVI I FUNKCIJE Svojstvo injektivnosti kod funkcija iz R u R najlakˇe moˇemo ustanoviti s z ako imamo nacrtan graf funkcije. R(f ) = B. a tada je joˇ teˇe dokazati tu s z ˇinjenicu.18 POGLAVLJE 1. Na taj naˇin za svaku toˇku c s c c c iz slike funkcije postoji toˇno jedna odgovaraju´a toˇka na grafu. c x1 = x2 . za svaki element kodomene postoji i jedinstven je njegov original. Sada smo u stanju odgovoriti na pitanje o postojanju inverzne funkcije. f je bijekcija. c Svojstvo strogog rasta ili strogog pada funkcije je vaˇno zbog slijede´ih z c posljedica. Q. (∀y ∈ B) (∃!x ∈ A) (y = f (x)).17) kazuje da je svakom y ∈ B na jedinstven (funkcijski) naˇin pridruˇen x ∈ A. Tada je x1 < x2 ili je x2 < x1 . (f (x1 ) = f (x2 )) ⇒ (f −1 [f (x1 )] = f −1 [f (x2 )]) ⇔ (x1 = x2 ). ∃ x ∈ A. Tada svaki pravac koji je paralelan s osi x smije sje´i graf funkcije u najviˇe jednoj toˇki. Neka je funkcija f : I → R strogo monotona na intervalu I ⊆ R. f je injekcija.4.D. Uvjet (1.8.1. Dokaz: Neka postoji f −1 : B → A. U pravilu nije lako pogoditi skup koji je slika funkcije. f je surjekcija.

1. ∀x ∈ A. c c Dokaz: Ako je funkcija f : I → R strogo rastu´a surjekcija na intervalu c I ⊆ R. c = b = 0) kao neutralni element. g = f −1 . d ∈ R ima inverznu funkciju zadanu formulom f −1 (x) = −dx + b . Naime. ˇto je suprotno pretpostavci. Neka je funkcija f : I → R strogo rastu´a (padaju´a) c c surjekcija na intervalu I ⊆ R. FUNKCIJE 19 definirana funkcija g : B → A. Iz ovoga je odmah vidljivo da vrijedi 1 l f −1 (x) = x − .2. b. te postoji f −1 : R(f ) → I. y2 ∈ R(f ). f [g(y)] = f (x) = y. g[f (x)] = g(y) = x i ∀y ∈ B. Propozicija 1. (y1 < y2 ) ⇒ (f −1 (y1 ) < f −1 (y2 )). f bijekcija. Primjer 1. Pokaˇimo da ta funkcija zadovoz ljava uvjete iz definicije 1. y 1 f 1 0 f 1 x ax + b . Razlomljena linearna funkcija zadana formulom f (x) = .1. za bilo koji y ∈ R posy−l toji jedinstven x = ∈ R.3. Tada ona ima inverznu funkciju koja je strogo rastu´a (padaju´a) na R(f ). Dakle. c. y2 < y1 . tj. koja je isto razlomljena linearna funkcija. k = 0. je bijekcija f : R → R. y2 ∈ R(f ). Pokaˇimo da za bilo koje y1 .D. k k Grafovi of f i f −1 su simetriˇni na pravac c y = x. Lako se vidi da je cx − a skup svih razlomljenih linearnih funkcija (nekomutativna) grupa s obzirom na kompoziciju kao grupnu operaciju i identitetu (a = d = 1.E. Naime.4. onda je po propoziciji 1. cx + d gdje su a. U z suprotnom bi vrijedilo da postoje y1 . y1 < y2 i f −1 (y2 ) < f −1 (y1 ). No tada bismo zbog strogog rasta funkcije f imali f [f −1 (y2 )] < f [f −1 (y1 )].D. Q. s Q.E.5. Primjer 1. g : y → x.2. njegov orik ginal. Linearna funkcija zadana formulom f (x) = kx + l.

SKUPOVI I FUNKCIJE 1. s a ∀n ∈ N. +∞ i koje imaju inverzne funkcije f− : [0. To su bijekcije s R na R i imaju inverze f −1 (x) = √ 2n+1 x. n . an am = an+m funkcija f : Z → R+ zadovoljava: (i) f (0) = 1. ∀x ∈ R. gdje s n √ su m ∈ Z. ∀x ∈ R. su parne funkcije f : R → [0.2. ∀x ∈ R. f (n) = an .20 POGLAVLJE 1. y 0 f 1 x Medutim. 1 f 1 0 f 1 x 1. +∞ → −∞. op´a potencija c Neka je a ∈ R. m ∈ N. Proˇirimo funkciju f na skup racionalnih brojeva Q.0] c koje su strogo padaju´e funkcije f− : −∞. +∞ → [0. Na ovaj naˇin smo definirali funkciju f : N → R+ . f (1) = a. njihove restrikcije f+ = f |[0. parne potencije zadane formulom f (x) = x2n . Zbog ∀ n. Definiramo: a1 = a an+1 = an · a. Ako c definiramo f (0) = a0 = 1. +∞ . stavljanjem f (−n) = n .9 Korijeni y 1 f 1 Neparne potencije su funkcije zadane formulom f (x) = x2n+1 . s 1 Funkcija se lako proˇiruje dalje do f : Z → R+ . m ∈ Z. pa tako nisu injekcije te nemaju inverze. neparne korijene. Mogu´e je uzeti i druge restrikcije f− = f | −∞.2. n ∈ N. Neka je q = m ∈ Q. pa definiramo vrijednost funkcije s f (q) = f ( m ) = n am . +∞ . n ∈ N. ∀n ∈ N. onda smo proˇirili funkciju do f : N ∪ {0} → R+ . +∞ → [0. To su neparne i strogo rastu´e funkcije na R. 0] . c Za razliku od neparnih potencija.10 Eksponencijalna funkcija na Q. (ii) f (n + m) = f (n)f (m). +∞ .+∞ su strogo rastu´e bijekcije f+ : [0. n ∈ N. One c −1 imaju inverzne funkcije f+ : [0. 0] → c −1 [0. logaritamska funkcija. ∀n ∈ N. a > 0 i a = 1. ∀ n.

q ′ ∈ Q. ∀x.5. ′ ′ mn′ < m′ n. ∀x ∈ 0. y 0 a 1 Eksponencijalna funkcija ima inverznu funkciju f −1 : 0. Zadatak 1. √ pa nn′ zbog strogog rasta funkcije √ → x x √ ′ nn′ mn′ < nn am′ n . ∀x. n n y Pokaˇimo da je za a > 1 funkcija f : z Q → 0. Sada funkcionalna c jednadˇba ima oblik z ax+y = ax ay . q = n′ ∈ Q. Tada je amn < am n .1. ∀x ∈ 0.2. f (1) = a > 0 i f (x + y) = f (x)f (y). zovemo eksponencijalna funkcija s bazom a i oznaˇavamo s f (x) = expa (x) = ax . FUNKCIJE 21 Tako smo dobili funkciju f : Q → R+ koja i dalje zadovoljava funkcijsku jednadˇbu f (q + q ′ ) = f (q)f (q ′). +∞ . Naime. Bijekciju iz teorema 1. ∀ q. Tu funkciju c zovemo logaritamska funkcija s bazom a i oznaˇavamo s f −1 (x) = loga x. +∞ → R koja je strogo rastu´a za a > 1 c i strogo padaju´a za 0 < a < 1. tj. Postoji toˇno jedna bijekcija f : R → 0. Uzc m m′ ′ mimo q = n . tj. y ∈ R. logb a . q < q ′ . +∞ . +∞ . y ∈ R. Funkcionalna jednadˇba za logaritamsku funkciju z ima oblik loga (xy) = loga x + loga y. b > 0 dokazati da vrijedi loga x = logb x . +∞ strogo rastu´a na Q. +∞ tako da vrijedi c f (0) = 1. Vrijec di loga 1 = 0 i loga a = 1 za sve 0 < a = 1. ∀x ∈ 0. y ∈ 0.5. f (q) < f (q ′ ). ∀x. +∞ . a 1 0 1 x To slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i aloga (xy) = xy = aloga x aloga y = aloga x+loga y . Za a.2. z √ m m′ mn′ + m′ n nn′ f (q + q ) = f ( + ′ ) = f ( )= amn′ +m′ n = ′ n n nn ′ = nn′ √ amn′ nn′ √ am′ n = √ n am n′ √ am′ = f ( m′ m )f ( ′ ) = f (q)f (q ′). 0 a 1 1 0 a 1 x Teorem 1. odna R+ imamo √ a √ n′ nosno n am < am′ .

veljaˇa 1561.22 POGLAVLJE 1.20) (kotangens hiperbolni). ∀x ∈ R chx = 2 shx e2x − 1 thx = = 2x .(1. sijeˇanj 1630. SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: Formula slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i s blogb x = x = aloga x = blogb a loga x = bloga x logb a . 26. (1. ∀x ∈ R \ {0} shx e −1 shx = y (sinus hiperbolni). – Oxford.19) (tangens hiperbolni).11 Hiperbolne i area funkcije c Pomo´u eksponencijalne funkcije definiramo hiperbolne funkcije slijede´im c formulama: ex − e−x . 1. (1.71828182 oznaˇavamo loge = ln i zovemo prirodc ni logaritam.2. Specijalno. za a = e ≈ 2. (1. a za a = 10 piˇemo log10 = log i zovemo Briggsov1 ili dekadski s logaritam. Sada je mogu´e definirati op´u potenciju f : 0. +∞ → R kao funkciju c c α def α ln x zadanu formulom f (x) = x = e .21) y ch cth 1 1 1 x e 2 0 sh x th 0 x Henry Briggs (Worley Wood. ∀x ∈ R 2 ex + e−x . ∀x ∈ R chx e +1 chx e2x + 1 cthx = = 2x .18) (kosinus hiperbolni).) engleski c c matematiˇar c 1 .

z cth : R \ {0} → R \ [−1. Osnovna formula koja vrijedi za hiperbolne funkcije je ch2 x − sh2 x = 1 i slijedi direktno iz definicija za ch (1.).22): z 1 shx chy + chx shy = [(ex − e−x )(ey + e−y ) + (ex + e−x )(ey − e−y )] = 4 1 = (ex+y + ex−y − e−x+y − e−x−y + ex+y + e−x+y − ex−y − e−x−y ) = 4 1 = (ex+y − e−(x+y) ) = sh(x + y). odnosno. FUNKCIJE 23 Funkcije sh. Odatle je x = ln(y + y 2 + 1). y > 0 imamo ch(x + y) = chx chy + shx shy > chx chy > chx. moˇemo dokazati da su funkcije sh : R → R.1. +∞ (dokazati ´emo u korolaru c 3. a ch je parna funkcija.1. gdje s . thx Zbog neparnosti je cth strogo padaju´a i na −∞. slijedi da su navedene funkcije injekcije. Tada je ex − e−x − 2 2y = 0. +∞ .19). a cth strogo pada na 0. Zbog u = ex > 0 jedino c s z rjeˇenje je u = ex = y + y 2 + 1. th. z Mogu´e rjeˇenja te jednadˇbe su u = y ± y 2 + 1. Nadalje. th : R → −1.7. Za x. ex i −e−x strogo rastu. Uz pretpostavku da je R(exp) = 0. Za primjer pokaˇimo (1.+∞ = Ch : [0. ex − e−x Neka je y ∈ R(sh). Naime. Zbog parnosti ch strogo pada na −∞. zbog cthx = 1 slijedi da cth strogo pada na 0. 0 . uz zamjenu u = ex dobijemo jednadˇbu u2 − 2yu − 1 = 0. odnosno th strogo raste na R+ . +∞ . tj. 1] i ch|[0. 0]. Funkcije sh. +∞ → [1. 1 . Odatle i iz propozicije c 1. cth su neparne. +∞ . a zbog neparnosti strogo raste i na R. ch i th strogo rastu na [0. ch(x + y) = chx chy + shx shy. y > 0 je th(x + y) − thx = sh(x + y)chx − ch(x + y)shx sh(y) = > 0. c Odatle za x. thx < th(x + y).22) (1. pa sh kao suma strogo rastu´ih je strogo c rastu´e funkcija na R. Iz ch2 x = 1 + sh2 x ≥ 1 slijedi da je R(ch) ⊆ [1. y = shx = . Takoder vrijede adicione formule sh(x + y) = shx chy + chx shy. kao i za hiperbolni tangens i kotangens. +∞ . +∞ bijekcije. ∃x ∈ R. ch(x + y)chx ch(x + y)chx (1.18) i za sh (1. pa ch strogo raste na [0. +∞ .2. 2 Iz ovih osnovnih formula lako se dobivaju mnoge druge formule za sumu ili produkt hiperbolnih sinusa i kosinusa.23) tj.

2 x−1 1. odnosno x = Neka je y ∈ R(th) ⊆ −1. Odatle dobivamo R(Ch) = [1. Dakle. je R(cth) = { 1 . . Sada uzmimo bilo koji y ∈ R i neka je x = ln(y + y 2 + 1). 2 1−x (1 − y)e2x = 1 + y. t thx −1 Takoder slijedi da je cth : R \ [−1. Odatle je e2x + 1 ex + e−x . ∃x ∈ R. 1 . Ako je z drugi krak odmaknut od prvoga u pozitivnom smjeru (suprotnom od smjera kazaljke na satu). ∀x ∈ R. inverzna funkcija sh−1 : R → R je definirana formulom √ sh−1 x = ln(x + x2 + 1). Jasno je da odatle slijedi y = sh x.24 POGLAVLJE 1. R(sh) = R. onda je kut pozitivan. 2π → K. Tu mjeru kuta nazivamo radijan. 1 1+y ln . Kao u prethodnom sluˇaju c 2 1−y zakljuˇujemo R(th) = −1. ∃x ∈ [0. +∞ . x ≥ 0 ⇒ e ≥ 1 pa je jedino rjeˇenje ex = y + y 2 − 1. tj. a pravi kut je π radijana. ∀x ∈ −1. tj.12 Trigonometrijske i arkus funkcije Neka je u Kartezijevom koordinatnom sustavu zadana kruˇnica polumjera z 1 (trigonometrijska kruˇnica) i na njoj srediˇnji kut α s vrhom u ishodiˇtu. Sa slike je jasno da je pridruˇivanje koje realnim brojevima koji z 2 odgovaraju radijanima pripadnih srediˇnjih kutova pridruˇuje toˇke jediniˇne s z c c kruˇnice K. k ∈ Z. 1 } = R\[−1. Kutu α pridruˇujemo realan broj z koji odgovara duljini luka na kruˇnici koji odsjecaju krakovi kuta α. tj. z s s a prvi krak mu je pozitivni dio osi x. +∞ i funkcija Ch−1 : R → R ln(y+ y √ je definirana formulom Ch−1 x = ln(x + x2 − 1). y = thx = e2x − 1 .2. z x No. ∀x ∈ [1. α(x) = α0 (rx ). gdje je x = 2kπ +rx . 1 i da je inverzna funkcija th−1 : −1. Neka je y ∈ R(Ch) ⊆ [1. Tu funkciju je mogu´e proˇiriti do z c s funkcije α : R → K. SKUPOVI I FUNKCIJE je funkcija y → ln(y + y 2 + 1) definirana na R. t ∈ −1. odnosno ex = y ± y 2 − 1. a u suprotnom je negativan. tj. α0 : [0. ∀x ∈ R\{0}. 2 Tada dobijemo jednadˇbu e2x − 2yex + 1 = 0. 1] → R \ {0} zadana formulom cth−1 x = 1 x+1 ln . 0 ≤ rx < 2π. x = s 2 − 1). puni kut je 2π radijana. 1 . 1 → R c 1+x 1 definirana formulom th−1 x = ln . y = Chx = Zbog cthx = 1 . +∞ . 1]. ∀x ∈ R \ [−1. +∞ . 1]. bijekcija. Dakle.

tj. odnosno. s (1. Za funkciju f : D(f ) → R kaˇemo da je periodiˇka perioda z c τ > 0 ako vrijedi 1) ∀x ∈ D(f ) ⇒ x + τ ∈ D(f ). sin α). a cos parna funkcija.9. ∀x ∈ R. tg α) i C = (ctg α. ∀x ∈ R. vrijedi sin(x + 2π) = sin x i cos(x + 2π) = cos x.1. f : R → R definirana s f (x) = 1 za x ∈ Q i f (x) = 0 za x ∈ Q. ∀x ∈ R. B = z (1. 2 Sa trigonometrijske kruˇnice je vidljivo da vrijedi z cos2 x + sin2 x = 1. Ako postoji najmanji period τ0 > 0 onda njega zovemo temeljni period funkcije f . kosinus (cos). cos x = 2 sin(x + π ). Svaki τ ∈ Q+ je njen period. S druge strane postoje periodiˇke funkcije koje nemaju temeljnog c perioda kao npr. 2) f (x + τ ) = f (x). ∀x ∈ R.24) . Primijetimo. pa taj skup nema minimum ve´i od 0. Nadalje. 1). onda je nτ takoder period od f . 1] i cos : R → [−1. 1] su periodiˇke s temeljnim c periodom 2π. tangens (tg ) i kotangens (ctg ) tako da pridruˇimo koordinate A = (cos α. FUNKCIJE Sada ´emo geometrijski definirati trigonomec trijske funkcije sinus (sin). Iz sliˇnosti pripadc sin α nih pravokutnih trokuta vrijedi tg α = cos α cos α i ctg α = . Iz slike je jasno da vrijedi sin x = cos(x − π ). ˇto je osnovna trigonometrijska jednakost. ako je τ > 0 period funkcije f . sin α y 1 25 C A B Α D 0 x Definicija 1. sin je neparna. ∀n ∈ N.2. ∀x ∈ D(f ). c 1 y sin Π 0 Π 2 Π x cos Funkcije sin : R → [−1.

k ∈ Z} → R imaju 2 sin(x + π) − sin x osnovni period π. 2 1 sin x sin y = [cos(x − y) − cos(x + y)].25) Na slici desno istaknute su toˇke c A = (cos β. sin α). C) = d(B.25). 2 1 cos x cos y = [cos(x + y) + cos(x − y)]. k ∈ Z} → R i ctg : R \ {kπ. . C = (cos α. D).26) Funkcije tg : R \ { π + kπ.25) lako slijedi adicioni teorem za funkciju sinus: π π π sin(α+β) = cos( −α−β) = cos( −α) cos β+sin( −α) sin β = sin α cos β+cos α sin β. (cos β − cos α)2 + (− sin β − sin α)2 = (1 − cos(α + β))2 + (0 − sin(α + β))2 ⇒ cos2 β − 2 cos β cos α + cos2 α + sin2 β + 2 sin β sin α + sin2 α = = 1 − 2 cos(α + β) + cos2 (α + β) + sin2 (α + β) ⇒ 2 − 2 cos α cos β + 2 sin α sin β = 2 − 2 cos(α + β) ⇒ (1. 2 2 2 Iz prethodnih formula lako dobijemo 1 [sin(x + y) + sin(x − y)]. 2 sin x cos y = 0 Β Α Β y 1 D C B x A (1. To slijedi iz tg (x + π) = = = tg x i cos(x + π) − cos x 1 ctg x = tg x . 0). tj. (1. SKUPOVI I FUNKCIJE Sada ´emo geometrijski dokazati osnovni adicioni teorem za funkciju koc sinus: cos(x + y) = cos x cos y − sin x sin y. y ∈ R. D = (cos(α + β). Funkcije tg i ctg su neparne. Iz (1. − sin β). Iz sliˇnosti trokuta △ OAC i △ OBD slijedi c jednakost duljina d(A.26 POGLAVLJE 1. B = (1. ∀ x. sin(α + β)).

1] → [− π . π]. y Π . π i Ctg = ctg | 0. 1]. 2 2 Ctg−1 = arcctg : R → 0. y Π 2 1 arcsin Sin arccos Π 2 1 Π 2 1 0 1 Π x 2 1 0 1 Π 2 x Cos Sin−1 = arcsin : [−1. Tg−1 = arctg : R → − π . π ] . jesu injekcije. 2 2 Cos : [0. π .π . parovi inverznih funkcija su: 2 2 Sin : [− π . 1] → [0. 2 2 Ctg : 0. Tako definiramo Sin = sin |[− π .1. c njihove restrikcije na dijelove podruˇja definicije na kojem su strogo moc notone. pa zato nemaju inverzne funkcije. FUNKCIJE 27 y y tg ctg 1 1 Π 2 0 Π 2 x Π Π 2 0 Π 2 Π x Periodiˇke funkcije nisu injekcije. 1]. π → R. π ] → [−1. Cos = cos |[0. Tg : − π . π → R.2. 2 2 Tg = tg | − π . π] → [−1.π] . Medutim. π ]. π . 2 2 Cos−1 = arccos : [−1. Dakle.

imamo c Sin−1 (a) + 2mπ ≤ x ≤ Sin−1 (b) + 2mπ. Njena 2 2 2 2 z inverzna funkcija Sin−1 : [−1. n Zadatak 1. a za n = 2m − 1. SKUPOVI I FUNKCIJE y Tg Π 2 1 Ctg Π 21 arctg Π 2 Π 2 0 Π 2 x 0 Π 2 arcctg x Naravno. . π + nπ] → [−1. potpunost U ovoj toˇki uvodimo aksiomatiku skupa realnih brojeva koja karakterizira c sva njegova svojstva s obzirom na algebarsku strukturu i uredaj na njemu. π +nπ = Tgn vrijedi Tg−1 (x) = Tg−1 (x) + nπ. ∀x ∈ [−1. Zadatak 1. 1]. m ∈ Z. 2 2 Joˇ je jednostavniji sluˇaj inverznih funkcija restrikcija od tg i ctg . s z 1. Za s c tg | − π +nπ.4. (n + 1)π] vrijedi Cos−1 (x) = n n (−1)n (Cos−1 (x) − π ) + nπ + π . s z −1 Rjeˇenje: Za svako n ∈ Z je xn = Sinn (b) = (−1)n Sin−1 (b) + nπ i s −1 −1 π n yn = Cosn (b) = (−1) (Cos (b) − 2 ) + nπ + π .3.3 Aksiomi polja R. ∀x ∈ R i analogno n 2 2 za ctg | nπ. Isto tako je cos |[nπ. 2 Rjeˇenje: Treba uzeti u obzir da su funkcije Sin−1 strogo rastu´e za pars c n ne i strogo padaju´e za neparne n ∈ Z. 1] bijekcija i za njenu inverznu funkciju Cos−1 : [−1. to nisu jedine restrikcije koje su bijekcije. ∀x ∈ R. m ∈ Z. Rijeˇimo jednadˇbe sin x = b i cos y = b za b ∈ [−1. 1]. 1]. π +nπ] = Sinn : [− π + nπ. ∀x ∈ [−1. Zato za n = 2m. 1] → [− π + nπ. 1] bijekcija.(n+1)π = Ctgn vrijedi Ctg−1 (x) = Ctg−1 (x) + nπ. je Sin−1 (b) + (2m − 1)π ≤ x ≤ Sin−1 (a) + (2m − 1)π.(n+1)π] = Cosn : [nπ. 1] → [nπ.28 y POGLAVLJE 1. supremum i infimum. Rijeˇimo nejednadˇbu a ≤ sin x ≤ b za −1 < a < b < 1. (n + 1)π] → [−1. Za svako n ∈ Z je sin |[− π +nπ. π + nπ] moˇe se dobiti kao n 2 2 −1 −1 n Sinn (x) = (−1) Sin (x) + nπ.

z A 5. Svaki element iz R ima inverz za zbrajanje (suprotni): ∀x ∈ R. xy = yx. Asocijativnost mnoˇenja: z ∀x. y ∈ R. A 9. x(y + z) = xy + xz. 1 1 1 ∈ R.3. SUPREMUM I INFIMUM. x + (y + z) = (x + y) + z. x x x .3. +. ∃!(−x) ∈ R. Postoji jedinstven neutralni element 1 (jedinica): ∃!1 ∈ R. x(yz) = (xy)z.1 Aksiomi polja R R je komutativna grupa s obzirom na operaciju zbrajanje + : R × R → R. POTPUNOST 29 1. Komutativnost zbrajanja: ∀x. z ∈ R. x + (−x) = (−x) + x = 0. A 6. Postoji neutralni element 0 (nula): ∃!0 ∈ R. AKSIOMI POLJA R. A 1. y ∈ R. A 3. R \ {0} je komutativna grupa s obzirom na mnoˇenje · : R × R → R.1. Uredenu trojku (R. z ∈ R. ·) nazivamo poljem. y. y. x + y = y + x. A 7. 1 = 0. x = x = 1. Komutativnost zbrajanja: ∀x. ∃!x−1 = A 8. A 2. Asocijativnost zbrajanja: ∀x. ∀x ∈ R 0 + x = x + 0 = x. Svaki element iz R \ {0} ima inverz za mnoˇenje (reciproˇni): z c ∀x ∈ R \ {0}. A 4. y. z ∈ R. ∀x ∈ R 1 · x = x · 1 = x. distributivnost mnoˇenja prema zbrajanju: z ∀x.

2. Tada bi vrijedilo −a = −a + 0 = −a + (a + c) = (−a + a) + c = 0 + c = c. −(−x) = x. z Kada bi postojao broj a ∈ R. Po definiciji suprotnog elementa je −x+(−(−x)) = (−(−x))+(−x) = 0 i −x + x = x + (−x) = 0. Vrijedi ∀x ∈ R. c Neka je a ∈ R i c ∈ R. imali bi b = b1 = 1. Imamo (−1)(−1) + (−1) = (−1)(−1) + (−1)1 = (−1)((−1) + 1) = (−1)0 = 0 i isto tako (−1) + (−1)(−1) = 0. 4. a = 0 sa svojstvo da ∀x ∈ R a + x = x + a = x. a odatle 0 = 1. ˇto je kontradikcija. Pokaˇimo da je −0 = 0.30 POGLAVLJE 1. c = −a njegov suprotni broj. imali bi a = a + 0 = 0. Ako je a = 0 onda a ima reciproˇni element. Odatle je (−1)(−1) = −(−1) = 1. Obratna tvrdnja slijedi iz 5. Kad bi bilo 0x = 0. onda je a = 0. Vrijedi (−1)(−1) = 1. slijedi x = −(−x). . Analogno. SKUPOVI I FUNKCIJE Primjer 1. a+c = c+a = 0. a to je kontradikcija. tj. onda bi taj element imao inverz. 0 je jedinstven neutralni element za zbrajanje i 1 je jedinstven neutralni broj za mnoˇenje. pa bi slijedilo 1 = 2. pa zbog jedinstvenosti nule vrijedi −0 = 0. z 1. z Neka vrijedi ab = 0. pa je c −1 −1 b = 1 · b = a ab = a 0 = 0. 6. 7. Naime. z Za svaki x ∈ R vrijedi x + (−0) = x + 0 + (−0) = x + 0 = x i −0 + x = −0 + 0 + x = 0 + x = x. Iz aksioma dokaˇimo neka poznata svojstva operacija zbrajaz nja i mnoˇenja. Iz jedinstvenosti elementa s danim svojstvom za −x. 5. Suprotni i reciproˇni brojevi su jedinstveni. 0x = (0 + 0)x = 0x + 0x = 2 · 0x. Dokaz jedinstvenosti reciproˇnog broja s c je analogan. b = 1 sa svojstvo da ∀x ∈ R bx = xb = x. 3. Pokaˇimo (ab = 0) ⇔ ((a = 0) ∨ (b = 0)). To se protivi zahtjevu iz A6. kada bi postojao broj b ∈ R. Analogno. ako je b = 0. Za svako x ∈ R vrijedi x0 = 0x = 0.5.

Tranzitivnost uredaja: ∀x.2 Supremum i infimum skupa. A 14. Uskladenost mnoˇenja: z ((x ≥ 0) ∧ (y ≥ 0)) ⇒ (xy ≥ 0). S = ∅. potpunost Definicija 1. . Skup S ⊂ R. Primjer 1. Broj M zovemo gornja meda ili majoranta skupa S. ·. y. (x + z ≤ y + z)). Broj m zovemo donja meda ili minoranta skupa S. Kaˇemo da je S ⊂ R.7. SUPREMUM I INFIMUM. z ∈ R. (x ≤ y) ∨ (y ≤ x). A 10. (Q.6. ·.1. +. ≤) je uredeno polje. ako je omeden odozdo i odozgo u R. ((x ≤ y) ∧ (y ≤ x)) ⇒ (x = y). A 12. Linearnost uredaja: ∀x. S = ∅. AKSIOMI POLJA R. Vrijedi monotonost mnoˇenja: z ((x ≤ y) ∧ (z ≥ 0)) ⇒ (xz ≤ yz).3. Uskladenost zbrajanja: (x ≤ y) ⇒ (∀z. 1. ((x ≤ y) ∧ (y ≤ z)) ⇒ (x ≤ z). Antisimetriˇnost uredaja: c ∀x. Uredaj je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. y ∈ R. omeden odozdo u R. A 11. m ≤ x. ≤) je uredeno polje. je omeden u R. ako postoji broj z m ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S. Kaˇemo da je S ⊂ R. 31 Imamo x ≤ y ⇒ y − x ≥ 0 ⇒ (y − x)z ≥ 0 ⇒ yz − xz ≥ 0 ⇒ xz ≤ yz. x ≤ M. ako z postoji broj M ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S. Primjer 1. S = ∅.10. omeden odozgo u R. (R. POTPUNOST Na skupu R je zadan linearan (totalan) uredaj ≤.3. +. z A 13. y ∈ R.

da Arhimedov aksiom vrijedi u z skupu Q.6 (Arhimedov aksiom). Aksiom potpunosti: Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊂ R ima supremum u R.) ∀a ∈ R. odnosno c < (n + 1)a ∈ A. ako je L = sup S ∈ S onda je L = max S. Pokaˇite bez upotrebe A 15. ˇ Cesto je praktiˇno uvjet (ii. x ≤ L. . +. Dakle (R. neka vrijedi: ∃ a. SKUPOVI I FUNKCIJE Jasno. a > 0. Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supremum skupa S i piˇemo L = sup S. a > 0. s L = sup S je karakteriziran slijede´im svojstvima: c (i. b > 0. na ≤ c i ∀ε >. svaki ve´i broj je takoder majoranta. Teorem 1.5. To znaˇi da je skup A = {na. ∃x ∈ S. ∀n ∈ N. U skupu R vrijedi tvrdnja: ∀ a. ∀n. U tom svjetlu ima smisla c slijede´a definicija. L − ε < x. b > 0. a < x. c Definicija 1. Dokaz: Pretpostavimo da tvrdnja teorema nije istinita. onda on ima beskonaˇno mnogo majoranc ti.E. Sada za ε = a > 0 dobijemo c − a < na. ≤) je uredeno potpuno polje. zovemo uredeno potpuno polje. ∃n ∈ N. na > b. Sada smo u mogu´nosti zadati posljednji aksiom skupa R. tj. Uredeno polje koje zadovoljava i A 15. (ii. a < L.D. Sada c c po A15. c − ε < na. tj. c Zadatak 1. b ∈ R. Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum. na ≤ b. postoji c = sup A. ∃n ∈ N. ∃x ∈ S. Naime. ako S ima majorantu. c A 15. kontradikcija s ˇinjenicom da je c gornja meda od S. b ∈ R.) ∀x ∈ S. tj. ˇto je s Q.) pisati u obliku: c (ii. ·. n ∈ N} odozgo ograniˇen skup u R.32 POGLAVLJE 1.11.)′ ∀ε > 0.

AKSIOMI POLJA R. SUPREMUM I INFIMUM. postoji majoranta n n n 1 a′ = a − n ∈ Q. Skup S nema maksimalan element. Utvrdite da li postoji i ako postoji odredite supremum skupa n S = { n+1 . za bilo koji q ∈ S po Arhimedovom aksiomu za brojeve 2 − q 2 > 0 i 2q + 1 > 0 postoji n ∈ N tako da je n(2 − q 2 ) > 2q + 1. tj. ∃n ∈ N.6. postoji k k n ∈ N takav da je nmk ′ > m′ k. Pokaˇimo da vrijedi: a ∈ Q. Zadatak 1. Tada za n = m imamo mk ≤ m ⇒ k = 1. No tada bi vrijedilo ∀n ∈ N. k ′ ∈ N. ˇto nije istina ve´ s c ′ za n = m + 1. z ∀ε > 0. Neka je S = {q ∈ Q. Dokaˇite da je Q gust u R. Primjer 1. a je majoranta od S. ako je 0 < a i a2 > 2. ∀n ∈ N. Dakle. Uzmimo sada n = m − 1 i imamo tvrdnju. Oˇito je S odozgo omeden s c 2 ∈ Q. m′ . Tada po Arhimedovom aksiomu za brojeve a2 − 2 > 0 i 2a > 0 postoji n ∈ N takav da vrijedi n(a2 − 2) > 2a. 1 < q. tj. m ∈ N. n+1 Iz Arhimedovog aksioma slijedi postojanje m ∈ N. ∀n ∈ N. n ∈ N}. Tada je a = 2 ( 2 ∈ Q). a > 0. onda za svaki q ∈ S imamo q 2 < 2 < a2 ⇒ q < a. n+1 ≤ 1. k. a takvog nema. majoranta od S. ∀x ∈ R.3.7. x − ε. postoji q ′ = q + n ∈ S. a′ < a. mε > 1. nk > m. n z Rjeˇenje: Skup S je odozgo ograniˇen s 1. Uzmimo bilo koji ε > 0. m ∈ N. tj. nk ≤ m. je majoranta od√ ⇔ a2 > 2. Pokaˇimo da ne postoji najmanja majoranta skupa S u Q. Neka je a z bilo koja majoranta skupa S. Naime. . Polje Q nije potpuno. mora biti a2 > 2. Trebamo na´i n ∈ N tako da c vrijedi 1−ε< n ⇔ (1 − ε)(n + 1) < n ⇔ −nε + 1 − ε < 0 ⇔ 1 < (n + 1)ε. POTPUNOST 33 Rjeˇenje: Dovoljno je pokazati da ∀k. q 2 < 2}. Zadatak 1. a > 0. Obratno. odnosno nq > q ′ .1. U sus protnom bismo imali k. q ′ = m′ ∈ Q. Odatle je 2 2 1 1 2a < a2 − 2 < a2 − 2 + ⇒ 2 < a− . Dakle. Tada je n2 (2 − q 2 ) > n(2q + 1) = 2nq + n ≥ 1 1 2nq + 1 ⇒ (q + n )2 < 2. x + ε ∩ Q = ∅. Pokaˇimo s c da je 1 = sup S.8. q ′ > q. Sada za svaki q = m . Kada bi bilo a2 < 2. n ≤ m. onda bi a bio maksimum od S. Neka z S 2 je a ∈ Q. m. Dakle.

postoji L = sup S− ∈ R. c c . Tada je sup A ≤ c sup B i inf A ≥ inf B. Tada je ∀−x ∈ S− . Slijede´i teorem opisuje to svojstvo na prihvatljiviji naˇin. Neka je 1 ≤ k0 < n najve´i od indeksa za koje je c q2 −q1 s αk ≤ x − ǫ. tj.8. tj. pa je infimum od B minoranta za A. karakterizira svojstvo potpunosti koje razlikuje polje R od polja Q. Definicija 1. S = ∅. −L ≤ x i ∀ε > 0. −x ≤ −m. Dokaz: Neka je S− = {−x. Odatle za infimum skupa a kao najve´u minorantu od A vrijedi inf A ≥ inf B. m ≤ x. Broj ℓ ∈ R koji je najve´a minoranta nepraznog odozdo c omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum skupa S i piˇemo ℓ = inf S. Neka je S ⊂ R. Rjeˇenje: Svaka majoranta skupa B ujedno je i majoranta skupa A. postoji infimum skupa S. Q. ˇto je kontradikcija s izborom broja n. −x ≤ L i ∀ε > 0. . x < a. Teorem 1. Analogno. skup S− je odozgo omeden u R. Uzmimo k n ∈ N tako da vrijedi 2nε > q2 − q1 i odredimo αk = q1 + n (q2 − q1 ) ∈ Q (k = 0. svaka minoranta skupa B ujedno je i minoranta skupa A. ∃x ∈ S.12. L − ε < −x. . Skup S je odozdo omeden u R. ∃ − x ∈ S− . c c To kazuje da je ℓ = −L = inf S. ℓ ≤ x.) ∀a ∈ R. ∃x ∈ S. to vrijedi sup A ≤ sup B. tj.7. ∃x ∈ R. Prema A 15. x ∈ S}. Poˇto je supremum od A najmanja majoranta s skupa A. Tako s je i sup B majoranta za A. 1. a > ℓ. (ii.34 POGLAVLJE 1.D. n).)′ ∀ε > 0. c Aksiom A 15. postoji m ∈ R tako da vrijedi ∀x ∈ S. Neka je q1 ≤ x − ǫ i x + ε ≤ q2 . To moˇemo z napisati i na slijede´i naˇin: ∀x ∈ S . SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: U suprotnom sluˇaju bi vrijedilo ∃ε > 0. n − 1. Tada postoji c ℓ = inf S ∈ R. x < −L + ε.) ∀x ∈ S. x < ℓ + ε. tj. tj. Zadatak 1. Infimum koji je u skupu nazivamo minimum. Neka je A ⊆ B ⊂ R i B ograniˇen skup. odozdo ograniˇen skup.E. s ℓ = inf S je karakteriziran slijede´im svojstvima: c (i. . ∀q ∈ Q. Zbog x + ε ≤ αk0 +1 vrijedi n = αk0 +1 − αk0 ≥ 2ε. ∀ − x ∈ S− . ako je ℓ = inf S ∈ S onda je ℓ = min S. . (ii. ∃x ∈ S. s c (q ≤ x − ǫ) ∨ (x + ε ≤ q).

∀y ∈ B. Q. c ˇ Zelimo pokazati da vrijedi [sup A.3. an ≤ bm . POTPUNOST 35 Teorem 1.Halle. x ∈ A. ∀n ∈ N. ∀x ∈ A. Sada je inf B gornja meda za skup A. Skupovi A c i B su ograniˇeni (odozdo s a1 i odozgo s b1 ) pa postoje sup A i inf B. Za sve n ∈ N oˇigledno vrijedi an ≤ bn . vrijedi x + y ≤ s sup A + sup B. (Cantorov1 aksiom) Neka za svaki n ∈ N imamo segmente [an . ∀x ∈ A. +∞ odozgo ograniˇeni neprazni skuc povi.6) Cantorovim aksiomom (teorem 1. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je ε ε ε ε sup A − 2 < x i sup B − 2 < y. oˇujak 1845.3 Eksponencijalna funkcija na R (I. 6. Tada je skup AB = {xy . bn ]. Ako je n < m. 1. sup A + sup B je gornja meda skupa A + B. m ∈ N. istinit.1.1. sijeˇanj 1918. Ako je n = m onda je to jasno. AKSIOMI POLJA R.) U ovoj toˇki ´emo proˇiriti eksponencijalnu funkciju do skupa R i tako se c c s uvjeriti da je teorem 1. Tada c je skup A + B = {x + y . Napomena 1. tj. ∀n ∈ N. ∀n ∈ N. Zadatak 1. an ≤ bm . inf B] ⊆ [an . Druga mogu´a aksiomatika polja R se dobije ako aksiom A c 15. Tada postoji x ∈ R takav da je x ∈ [an . Zadatak 1.5. tj. i y ≤ sup B.D. Odatle zakljuˇujemo ∀n ∈ N je an donja meda c za skup B.9. y ∈ B} odozgo ograniˇen i vrijedi sup(A + c B) = sup A + sup B. B ⊂ 0. pa vrijedi sup A ≤ inf B. c analogno vrijedi za m < n. Tada je x + y > sup A − 2 + B − 2 = sup A + sup B − ε. tj. Dokaz: Oznaˇimo s A = {an .10. onda n < n + 1 < · · · < m − 1 < m povlaˇi an ≤ · · · ≤ am ≤ bm .8. Georg Ferdinand Ludwig Philipp Cantor (Saint Petersburg [Russia]. zamijenimo s Arhimedovim aksiomom (teorem 1. n ∈ N}. Neka su A. n ∈ N} i B = {bn . bn ]. sup A + sup B − ε nije gornja meda skupa A + B. z . an ≤ an+1 i bn+1 ≤ bn .3. bn ]. Neka je ε > 0 odabran po volji. bn+1 ] ⊂ [an . dakle. Dokaˇimo da vrijedi c z ∀n. SUPREMUM I INFIMUM. B ⊂ R odozgo ograniˇeni neprazni skupovi. Rjeˇenje: Zbog x ≤ sup A. Neka su A. 3.8). x ∈ A. bn ] ⊂ R takve da vrijedi [an+1 . y ∈ B} odozgo ograniˇen i vrijedi c sup(AB) = sup A sup B. ∀y ∈ B. an ≤ inf B. ∀n ∈ N.E.) njemaˇki matematiˇar c c c 1 .

Dakle. sparimo ih. ∀x ∈ A. U skupu A nema nesparenih elemenata. Zato ˇto je ε > 0 odabran po volji. U skupu B nema nesparenih elemenata. q ′ ∈ Q. Zbog zadatka 1. niti u skupu B nema nesparenih elemenata. q + q ′ < x + y} = f (x + y). Tada je xy > (sup A − ε0 )(sup B − ε0 ) = ε0 − (sup A + sup B)ε0 + sup A sup B > sup A sup B − ε. provodimo slijede´i c postupak: uzmimo element skupa A i element skupa B. U sluˇaju 2. U sluˇaju 3. prebrojivost Ako imamo dva skupa A i B s konaˇnim brojem elemenata. q < x. sup A sup B je gornja meda skupa AB. q ∈ Q. . = sup{aq+q . q < x} sup{aq . q ′ < y} = ′ ′ ′ Rjeˇenje: Zbog x ≤ sup A. vrijedi xy ≤ s sup A sup B. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je sup A − ε0 < x i 2 sup B − ε0 < y. da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A → B. konstruirali smo obostrano jednoznaˇno preslikavanje sa skupa c c A na skup B (bijekciju) i jasno je da skupovi A i B imaju jednak broj elemenata. tj. +∞ . q ∈ Q.13. q ′ < y} = = sup{aq+q . vrijedi sup(AB) = sup A sup B. ∀x ∈ A. i y ≤ sup B. konstruirali smo injekciju sa skupa B u skup A i c jasno je da skup A ima viˇe elemenata od skupa B. imamo f (x)f (y) = sup{aq . q < x}. Ovo je motivacija za slijede´u definiciju i u sluˇaju kada skupovi c c nemaju konaˇan broj elemenata. q. s Za a > 1 i x ∈ R definiramo f (x) = sup{aq . Niti u skupu A. Naime. Za skupove A i B kaˇemo da imaju jednak broj elemenata. 2. konstruirali s c s smo injekciju sa skupa A u skup B i jasno je da skup B ima viˇe elemenata od skupa A. s Sada eksponencijalnu funkciju proˇirujemo do funkcije f : R → 0.4 Ekvipotentni skupovi. sup A sup B − ε nije gornja meda. 3. ∀y ∈ B. U sluˇaju 1. q ′ ∈ Q. Nastavimo li tako sparivati nesparene elemente skupa A s nesparenim elementima skupa B. q ′ ∈ Q. Neka je 0 < ε < sup A+sup B odabran po volji i neka je 0 < ε0 < sup A+sup B − 2 2 (sup A+sup B)2 4 1. q. nakon konaˇno koraka do´i ´emo do jedne od slijede´ih situacija: c c c c 1. teorijski je lako c ustanoviti imaju li oni jednak broj elemenata. z tj.36 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE − ε. c Definicija 1.10. ∀y ∈ B.

tj. Teorem 1.11. – – Moskva. Pokaˇite da je ekvipotentnost relacija ekvivalencije. U suprotnom sluˇaju kaˇemo da je taj c z skup neprebrojiv. onda je A ∼ B.4. da z vrijedi (i) A ∼ A. (ii) (A ∼ B) ⇒ (B ∼ A).14. (ii) f : A → B bijekcija ⇒ (f −1 : B → A) bijekcija. Ako postoji injekcija f : A → B onda kaˇemo da A ima manje ili jednako z elemenata od B. k(A) ≤ k(B). oˇujak 1892.) poljski z matematiˇar c 1 . Definicija 1. Ako postoje injekcije f : A → B i g : B → A. Sergej Natanoviˇ Bernstein (Odessa. N ∼ 2N. PREBROJIVOST 37 Tada joˇ kaˇemo da A i B imaju jednak kardinalni broj i piˇemo k(A) = k(B) s z s ili A ∼ B. oˇujak 1880. (iii) f : A → B ∧ g : B → C bijekcije ⇒ g ◦ f : A → C je bijekcija. – Lowow. tj. Pokaˇite da vrijedi z 1. EKVIPOTENTNI SKUPOVI. 26.) c z ukrajinski matematiˇar c 2 Stefan Banach (Krakow. Zadatak 1.12.1. Primijetimo da prethodni teorem govori o antisimetriˇnosti uredaja medu c kardinalnim brojevima. Slijede´i teorem u konkretnim situacijama bitno olakˇava utvrdivanje ekc s vipotentnosti skupova. a navodimo ga bez dokaza. Rjeˇenje: s (i) Identiteta iA : A → A je bijekcija. Kaˇemo da je beskonaˇan skup S prebrojiv ako je ekviz c potentan skupu prirodnih brojeva N. Zadatak 1.9 (Cantor-Bernstein1 -Banach2 ). (iii) (A ∼ B) ∧ (B ∼ C) ⇒ (A ∼ C). August 31 kolovoz 1945. listopad 1968. 5. odnosno ((k(A) ≤ k(B)) ∧ (k(B) ≤ k(A))) ⇒ (k(A) = k(B)). 30.

∀n ∈ N je bijekcija. komponiramo tu injekciju s bijekcijom sa N × N na N iz zadatka 1. ∀n ∈ N. 6. 5. c. ∀a. SKUPOVI I FUNKCIJE 4. a+3b ]. 5. 3. 4. 7. d]. Propozicija 1. b u [a.D. b]. Skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv. b] u a. b → c. b . pa postoji n injekcija sa Q u N × N. b . b] ∼ [c. imamo Q ∼ N. Identiteta je injekcija s a. Tada je to injekcija s 4 4 [a. Rjeˇenje: s 1. 6. Svac kom uredenom paru prirodnih brojeva jednoznaˇno je odreden poredak na putanji ozc naˇenoj na slici. f (1) = 0 i f (2n + 1) = −n. a < b. Preslikavanje n → 2n + 1. je [a. d definirano s f (x) = d−c (x b−a − a) + c je bijekcija.12. su relativno prosti}. a < b. b . ∀a. b ∼ c.3. Q. je R ∼ a.9 slijedi tvrdnja.9. postoji bijekcija s [a. b ∈ R. a < b. Nadalje. N ∼ N × N. ∀n ∈ N. pa po teoremu 1. T g −1 : R → a. Dokaz: Skup Q = { m . je a. Konstruiramo preslikavanje f : N × N → N kako je grafiˇki prikazano na slici desno. b . je bijekcija. n ∈ N. N ∼ 2N + 1. N ∼ Z.38 2. je bijekcija. b] ∼ a. Sada po teoremu 1. b ∈ R. npr. Preslikavanje n → 2n. m ∈ Z. . f : a. 2. Po 4. S duge strane identiteta je injekcija s N u Q. n)) =          m+n−1 2 m+n−1 2 + n. 7. c < d. d i [a. b. 3. Funkcija f je definirana forc mulom: f ((m.E. d ∈ R. m + n − 1 neparan m + n − 1 paran 0 1 2 3 4 m n 4 3 2 1 + m. i dobijemo injekciju s Q u N. b je bijekcija. Preslikavanje f : N → Z definirano s f (2n) = n + 1. POGLAVLJE 1. na [ 3a+b . b] na bilo koji segment u a. ∀a.

10. ∀n ∈ N. bn+1 ] i f (n) ∈ [an+1 . to postoji bn+1 ∈ B takav da je bn+1 = bk . onda je identiteta i : B → A. bn+1 ]. Dokaz: Kada bi R bio prebrojiv. Pretpostavimo da smo za neki n ∈ N definirali g(k) = bk ∈ B.8. bn ]. Ako je f (1) ≤ a1 +b1 stavimo a2 = a1 +3b1 i b2 = b1 . a u 2 4 +b sluˇaju f (1) ≥ a1 +b1 stavimo a2 = a1 i b2 = 3a14 1 . i B ⊆ A. .2. . tada bi po propoziciji 1. b2 ] i [a2 . po konstrukciji vrijedi f (m) ∈ [am+1 . bn ] ⊃ [an+1 .E. bn razliˇiti.D. bm+1 ]. Segment [a. Poˇto skup B nije konaˇan. tj.D. Neprazan podskup prebrojivog skupa je konaˇan ili prebroc jiv. a < b. ∀n ∈ N. ∀x ∈ B.9. . gdje su svi b1 . c c i(x) = x. c Q. Na isti naˇin. Teorem 1. b] ⊂ R bio prebrojiv. a to se kosi s tvrdnjom teorema 1. b] takva da je [a. postojala bi bijekcija f : N → [a. EKVIPOTENTNI SKUPOVI. injekcija s B u A.4. b] prebrojiv. Po teoremu 1. ∀n ∈ N. Na taj naˇin dobivamo segmente [an . 1 ≤ k ≤ n. Ako je B konaˇan c onda je tvrdnja oˇita. f : A → N bijekcija. ∀n ∈ N. U oba sluˇaja vrijedi c c 2 f (1) ∈ [a2 .4. a funkcija g je po konstrukciji injekcija. Takvim postupkom definiramo g(n). b2 ] ⊂ [a1 . Q. Po teoremu 1.D. Dokaz: Neka je A ∼ N. pa stavimo g(n + 1) = bn+1 . b] ⊂ R je neprebrojiv skup.E.10. o potpunosti skupa R postoji x ∈ [a. b ∈ R. n ∈ N}. No. c s c 1 ≤ k ≤ n.1. Konstruirajmo injekciju g : N → B na slijede´i naˇin: c c Uzmimo bilo koji b ∈ B i stavimo g(1) = b. zamjenom a1 ↔ a2 i b1 ↔ b2 . Q. bn ]. Stavimo a1 = a. ˇto je kontradiks cija s izborom toˇke x. c c nademo f (2) itd. b] tako da je x ∈ [an . PREBROJIVOST 39 Propozicija 1. slijedi B ∼ N. b1 = b. b] = R(f ) = {f (n). Zbog pretpostavke o bijektivnosti funkcije f : N → [a. Ako B nije konaˇan.4. Tada je f ◦ i : B → N injekcija. da je [a. i segment [a. b1 ]. postoji m ∈ N tako da je x = f (m). Skup realnih brojeva R je neprebrojiv.E. b]. sa svojstvom [an . . Dokaz: Kada bi vrijedilo suprotno. Neka su a. . Korolar 1.

SKUPOVI I FUNKCIJE .40 POGLAVLJE 1.

Definicija 2. Neka je (an )n u R.1 Niz i podniz Funkciju a : N → S zovemo niz u S. U ovom sluˇaju odstupamo od c uobiˇajenog naˇina oznaˇavanja funkcijskih vrijednosti. Uobiˇajena oznaka za niz je (an )n∈N c c ili (an )n ili samo (an ). Niz (an )n je rastu´i ako ∀ n ∈ N. ∀n ∈ N. c Niz (an )n je padaju´i ako ∀ n ∈ N. Kodomena niza moˇe biti bilo koji neprazan skup. Evo nekoliko primjera nizova: 1 1. ∀n ∈ N. an ≤ an+1 . an > an+1 . Kao i kod drugih funkcija. an ≥ an+1 . je niz u R. z Nas ´e najviˇe zanimati sluˇajevi kada je taj skup R. c 41 . c Niz (an )n je strogo padaju´i ako ∀ n ∈ N. je niz u C. Niz (an )n s an = n + n . Za to je neophodno da je niz u skupu na kojem je definiran uredaj. monotonost je vaˇno svojstvo koje niz moˇe z z zadovoljavati. 3. gdje je ∀n ∈ N. i 2. Niz (an )n s an = n .1. an < an+1 . C. c Niz (an )n je strogo rastu´i ako ∀ n ∈ N. ili skup realnih ili c s c kompleksnih funkcija. Niz (an )n je niz realnih funkcija. pa za n ∈ N piˇemo c c c s a(n) = an i nazivamo n-tim ˇlanom niza. an : R → R funkcija definirana s an (x) = sin nx.Poglavlje 2 Nizovi 2. ∀x ∈ R.

a pod ”malo” samo konaˇno njih. Za niz b : N → S kaˇemo da je podniz niza a : N → S. tj. Tad je pn+1 > pn ≥ n. (∃nε ∈ N). ako z postoji strogo rastu´i niz p : N → N u N takav da je b = a ◦ p. m ∈ N takvi da je n < m. c n ≤ pn . c onda brojevi x koji su od a udaljeni za manje od ε zadovoljavaju |x − a| < ε. Tada je n < n + 1 < · · · < m − 1 < m pa iz definicije 2. 2. c c c c moˇemo re´i da niz (an )n konvergira ili teˇi broju a ako su gotovo svi ˇlanovi z c z c po volji blizu broju a. c U oznakama (bn )n i (an )n za nizove pisali bismo bn = b(n) = (a ◦ p)(n) = a[p(n)] = ap(n) = apn . oni se nalaze u intervalu a − ε.1. Dakle. onda je prihvatljivo pod ”puno” shva´ati beskonaˇno c c mnogo ˇlanova. tj. a + ε .3. U tom smislu fraza ”gotovo c c svi ˇlanovi” znaˇi ”svi ˇlanovi osim eventualno njih konaˇno mnogo”. Pojam konvergencije u R ima slijede´i oblik: c Definicija 2. Rjeˇenje: Dokaˇimo tvrdnju matematiˇkom indukcijom.1.2 Limes niza u R Intuitivno poimanje konvergencije ili teˇenja ˇlanova niza (an )n u R k nekom z c broju a ∈ R sastoji se u tome da je ”puno” ˇlanova niza po volji blizu broju a. niza kao funkcija je rastu´i ako c vrijedi: ∀ n. c (∀ε > 0).1) . pn+1 > n. Ako je zadan ε > 0. Prethodna definicija se realizira u skupu R tako da blizinu realnih brojeva mjerimo pomo´u razdaljinske funkcije d(x. Dokaˇimo da vrijedi obrat. ekvivalentna s definiz c cijom monotonosti niz kao funkcije. NIZOVI Pokaˇimo da je ta definicija.1. Neka su c z n. an ≤ am . (n < m) ⇒ (an ≤ am ). y) = |x − y|. m ∈ N. tj. Vaˇno je uoˇiti da podniz nekog niza dobijemo tako da z c izbacimo neke ˇlanove polaznog niza. Definicija 2. iako se ˇini slabijom. Niz realnih brojeva (an )n konvergira ili teˇi k realnom broju z c z a ∈ R ako svaki otvoreni interval polumjera ε oko toˇke a sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. c a samo ”malen” broj ˇlanova daleko. slijedi an ≤ an+1 ≤ · · · ≤ am−1 ≤ am .42 POGLAVLJE 2. Zadatak 2. ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)). pa mora biti pn+1 ≥ n + 1. Naime. tj. U situaciji kada radimo s beskonaˇnim c c (prebrojivim) skupom.2. (2. Jasno je da vrijes z c di 1 ≤ p1 tako da imamo bazu indukcije. (∀n ∈ N). Neka je (pn )n strogo rastu´i niz u N. Pretpostavimo da za n ∈ N vrijedi n ≤ pn . Jasno je da iz toga slijedi da je niz rastu´i u smislu definicije 2. a preostali ˇlanovi zadrˇavaju prijaˇnji c c z s medusobni poredak. Tada vrijedi ∀ n ∈ N.

∀ n ∈ N. c z U tu svrhu definiramo okoline od +∞ kao intervale oblika E. tj. +∞] i piˇemo c s lim an = +∞. +∞ . Pokaˇimo da niz ( n )n konvergira i limn n = 0. b ∈ R. z 1 1 Primjer 2.2.3 vrijedi za neki konkretan niz i konkretan limes sastoji se u tome da se za po volji zadani ε > 0 pronade ili barem dokaˇe z postojanje prirodnog broja nε takvog da svi ˇlanovi s indeksima ve´im od nε c c leˇe u intervalu a − ε. Analogno moˇemo definirati lim an = −∞.6) slijedi postojanje m ∈ N tako da vrijedi mε > 1.1. 1 <ε n ⇒ 1 −0 n < ε. a Ε a1 a4 a6 a a5 a3 a Ε a2 Ako niz ne konvergira onda kaˇemo da on divergira. z c (∀E > 0). (∃nε ∈ N). z s (n > nε ) ⇒ (nε > nε ε > 1) ⇒ Teorem 2. Konvergentan niz u R je ograniˇen. a + ε . Definicija 2. ((n > nε ) ⇒ (an > E)). a = b. c 2.2) U tom sluˇaju govorimo o konvergenciji niza (an )n u R = [−∞. c Dokaz: 1.1. z Jedan sluˇaj divergencije niza moˇemo podvesti pod pojam konvergencije.4. Iz Arhimedovog aksioma u teoremu (1. Naime. LIMES NIZA U R 43 n→∞ Tada a zovemo graniˇna vrijednost ili limes niza (an )n i piˇemo a = c s lim an ili a = limn an . Konvergentan niz u R ima samo jednu graniˇnu vrijednost. Pretpostavimo da konvergentan niz (an )n ima dvije graniˇne c vrijednosti a. 2 2 . Sada za n > m vrijedi nε > mε > 1. z Uzmimo ε > 0 po volji.1) postojali na . gdje je E > 0. n→∞ n→∞ (2. z Provjeravanje da li definicija 2.2. nb ∈ N takvi da vrijedi ε ε (n > na ) ⇒ (|an − a| < ) i (n > nb ) ⇒ (|an − b| < ). (∀n ∈ N). Dakle nε = m je traˇeno rjeˇenje. 1. Tada bi za ε = |a − b| > 0 zbog (2. Kaˇemo da niz (an )n u R konvergira k +∞ ako svaka okolina z od +∞ sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza.

Zbog toga ˇto je niz s (pn )n strogo rastu´i niz u N i zadatka 2. imamo ∀n ∈ N. ∀n ∈ N. ∀n ∈ N. an ≤ a. n ∈ N} odozgo. Primjer 2. Naime. Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i ima istu graniˇnu vrijednost kao i niz. . 2 2 ˇto je oˇita neistina. Niz c n definiran s an = (−1) . tj. c Dokaz: Neka je niz (an )n rastu´i. i neka je (apn )n bilo koji njegov podniz. a = limn apn . a = limn an . Q. s c 2. Tada iz a = limn an i (2. . 1 + |a|}. a − ε < anε . limes mora biti jedinstven. tj.1. Dakle. Sada za n > nε imamo |an | ≤ |an − a| + |a| ≤ 1 + |a|. 2.3.E.1) postoji nε ∈ N takav da (n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε). je oˇigledno ograniˇen. Tada vrijedi ∀ n ∈ N. . dakle.E.D. pn ≥ n. pa postoji c c c a = sup A ∈ R. za 0 < ε < 1 i bilo koji a ∈ R izvan c 2 otvorenog intervala a − ε. Teorem 2. niz je ograniˇen. |an | ≤ M.1) uzmimo ε = 1. c Q. Od interesa je na´i jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergenc ciju niza. U definiciji (2.2. z c Za oˇekivati je da podnizovi niza nasljeduju dobra svojstva originalnog c niza. Odatle c slijedi (∀n ∈ N). Iz definicije supremuma skupa A imamo: 1. an ≤ an+1 . c c Dakle. Ograniˇenost c c rastu´eg niza znaˇi ograniˇenost skupa A = {an . taj interval ne sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza.D. ∀ε > 0. . nb } imamo (n > nε ) ⇒ (|a − b| ≤ |a − an | + |an − b| < POGLAVLJE 2. |anε |. c Dokaz: Neka je (an )n konvergentan niz u R. ∃nε ∈ N. Teorem 2. ∀n ∈ N. Uzmimo bilo koji ε > 0. (n > nε ) ⇒ (pn > nε ) ⇒ (|apn − a| < ε). Neka je M = max{|a1 |. NIZOVI ε ε + = ε = |a − b|).44 Sada za nε = max{na . pa postoji nε ∈ N tako da (n > nε ) ⇒ (|an − a| < 1). ali niti jedan realan c c broj nije mu graniˇna vrijednost.2. . Sama ograniˇenost nije dovoljna za konvergenciju niza. Svaki ograniˇen i monoton niz u R je konvergentan. a + ε uvijek se nalazi beskonaˇno ˇlanova niza.

a nije monoton. pa je skup nizova vektorski prostor (algebra). ∃nε ∈ N. i rasta niza (an )n imamo ∀ε > 0. Isto tako je produkt nizova (an )n i (bn )n niz oblika (an · bn )n . Na desnoj slici prikazan je odnos svojstava monotonosti (M) i ograniˇenosti (O) nizova u odnosu na c konvergentne (K) nizove u R.D. bn = 0. Ako je ∀n ∈ N. Q.E. (n > nε ) ⇒ (a − ε < anε ≤ an ≤ a < a + ε) ⇒ (|an − a| < ε). niz konvergira k 0. (an )n ± (bn )n = (an ± bn )n . 45 Dakle.2. ∀ n ∈ N. n→∞ n→∞ n→∞ 3. Specijalno. Monotonost nije nuˇna za konvergenciju niza.3 Operacije s konvergentnim nizovima Za nizove u R kao funkcije s vrijednostima u R moˇemo definirati sve operaz cije po toˇkama. Analogno se za padaju´i niz pokaˇe c z n→∞ n→∞ lim an = inf{an . i 2. i lim bn = 0. Teorem 2. Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi u R. O K M 2. U sluˇaju nizova to znaˇi da je suma (razlika) nizova (an )n c c c i (bn )n niz oblika (an ± bn )n . Niz (an ± bn )n je konvergentan i lim (an ± bn ) = lim an ± lim bn . Npr. Sada ´emo prouˇiti kako se limes ponaˇa kod navedenih operacija c c s s nizovima. za λ ∈ R je λ(an )n = (λan )n . (an )n · (bn )n = (an · bn )n .3.4. n ∈ N}. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA Iz 1. tj. (−1)n n z Primjer 2. . Niz (|an |)n je konvergentan i lim |an | = | lim an |.3. limn→∞ bn n→∞ n→∞ 4. onda je i niz n→∞ an bn konvergentan n i lim n→∞ an bn = limn→∞ an . Tada vrijedi: 1. tj. lim an = sup{an . Niz (an · bn )n je konvergentan i lim (an · bn ) = lim an · lim bn . n ∈ N}. n→∞ n→∞ n→∞ 2.

ε ε (n > n1 ) ⇒ (|an − a| < ) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − b| < ). NIZOVI 1. s c postoji M > 0 takav da ∀n ∈ N. slijedi 3.1) postoje n1 . Korolar 2. tj. bn b |bn ||b| 2ε ). 2. Tada je za bilo koje λ. niz (an )n je ograniˇen. Pokaˇimo da vrijedi lim z ∀n ∈ N. 2 2 Sada za nε = max{n1 .11).1) postoje n1 . Neka su lim an = a i lim bn = b.D. µ ∈ R n→∞ n→∞ niz (λan + µbn )n konvergentan i lim (λan + µbn ) = λa + µb. c 4. n→∞ n→∞ POGLAVLJE 2. 2 2 Sada za ε > 0 postoji n1 ∈ N tako da ∀n ∈ N vrijedi (n > n0 ) ⇒ (|bn − b| < (n > n1 ) ⇒ (|bn − b| < Uzmimo nε = max{n1 . c (n > nε ) ⇒ ||an | − |a|| ≤ |an − a| < ε. pa ∀n ∈ N imamo (n > nε ) ⇒ ( 1 |bn − b| 1 − ≤ < ε). n2 }. 1 n→∞ bn = 1 . Q. Sada za ε > 0 zbog (2. Za ε = b |b| 2 > 0 imamo n0 ∈ N tako da |b| |b| ) ⇒ (|bn | ≥ ).1. 3. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N. n→∞ . n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (|an + bn − (a + b)| ≤ |an − a| + |bn − b| < ε). n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (|an bn − ab| ≤ |an ||bn − b|| + |an − a||b| < ε). M + |b| M + |b| Sada za nε = max{n1 . Tvrdnja slijedi jednostavno pomo´u nejednakosti (1.E. |b|2 Odatle pomo´u 2. Za ε > 0 zbog (2. |an | ≤ M. zbog toga ˇto je konvergentan. (n > n1 ) ⇒ (|an − a| < ε ε ) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − b| < ). Prije svega. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N.46 Dokaz: Neka su lim an = a i lim bn = b.

Odatle i iz aditivnosti limesa imamo n→∞ linearnost. Kada bi bilo c < 0.5 (teorem o sendviˇu).E. an ≤ cn ≤ bn i lim an = n→∞ n→∞ lim bn = c.1) postoje n1 . Tada iz teorema 2. Ako je (cn )n niz za kojeg vrijedi ∀ n ∈ N. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N.1. ˇto nije mogu´e zbog c + |c| < 0. cn ≥ 0.3) . 2. Teorem 2. tj.E. c + |c| 2 2 n→∞ bili gotovo svi ˇlanovi niza. ∀n ∈ N.1 Primjeri konvergentnih nizova Propozicija 2. slijedi lim λan = λa. an ≤ bn .3. 1. (n > n1 ) ⇒ (|an − c| < ε) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − c| < ε).4 2. c s c 2 Sada za cn = bn − an . Napomena 2.2. onda je (cn )n konvergentan i lim cn = c. Dokaz: Pretpostavimo da je b > 1.D. Neka je b > 0 realan broj. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 47 Dokaz: Za bilo koji λ ∈ R uzmimo konstantni niz bn = λ. Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi c u R. n→∞ Dokaz: 1. Q. Neka je niz (cn )n konvergentan i takav da vrijedi ∀n ∈ N.3. onda je lim an ≤ lim bn . (2. ∀n ∈ N. Sada za nε = max{n1 . Tada je lim cn = c ≥ 0. 2. Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤. Konvergencija nizova je u skladu s tim uredajem. onda bi u okolini c − |c| . a = b (surjektivnost kvadratne funkcije). n→∞ n→∞ 2. slijedi tvrdnja. Tada postoji a > 0 takav da je √ b = a2 . i teorema 2.1. Skup svih konvergentnih nizova u R je vektorski prostor (algebra).D. Q. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (c − ε < an ≤ cn ≤ bn < c + ε) ⇒ (|cn − c| < ε). ∀ n ∈ N. Ako je ∀ n ∈ N. 1.4. Za ε > 0 zbog (2. Neka je niz (xn )n definiran rekurzijom xn = 1 2 xn−1 + b xn−1 .

3) imamo a = 1 a + a .E. b slijedi xn > 1.D. ∀n ∈ N. 1 = c2 .5) Baza indukcije slijedi iz x1 = 1 (b + 1) < b = x0 i x1 > 1. c Prvo uoˇimo da iz (2. Iz (2. Sada je za a = 1 b b c imamo tvrdnju.5. √ Zbog strogog rasta funkcije x → n x na 0. Tada vrijedi (n > nε ) ⇒ (1 + ε)n > n odnosno (n > nε ) ⇒ 1 < n < (1 + ε)n . Za a > 0 vrijedi lim n a = 1. 2. Za 0 < b < 1 imamo 1 > 1.48 POGLAVLJE 2.5) slijedi xn −xn−1 < 0. Dokaˇimo indukcijom da je niz (xn )n c z padaju´i i odozdo omeden s 1. Primjer 2. k = 1. 2 2 Uzmimo nε ∈ N za koji vrijedi (nε − 1)ε2 > 2. n − 1. Q. Dakle. Iz (2.3) imamo c x2 − b = (xn − xn−1 )2 . 1 Ako je a < 1 onda je a > 1.3) i 0 < (xn−1 −1)2 + b−1. n→∞ Za bilo koji ε > 0 po binomnom teoremu imamo: (1 + ε)n = 1 + nε + n(n − 1) 2 n−1 2 ε + · · · + εn > n ε. pa je n→∞ lim √ n a= lim 1 n n→∞ 1 a = 1. . Sada tvrdnja slijedi iz teorema 2. n x2 − b xn − xn−1 = − n−1 . 2xn−1 (2. . odakle imamo √ c√ 1 < n a < n n za gotovo sve n ∈ N. Sada iz (2.4) (2. n→∞ n−1 2 nε − 1 2 ε >n ε > n. pa postoji c > 1. .5. NIZOVI uz poˇetnu vrijednost x0 = b > 1. . n−1 a onda iz (2. (∀n ∈ N). postoji a = limn xn . √ Primjer 2.4. Pretpostavimo 2 da vrijedi 1 < xk < xk−1 . 2 2 U sluˇaju 1 < a je 1 < a < n za gotovo sve n ∈ N.4) imamo x2 − b > 0. Vrijedi lim √ n n = 1. (∀n ∈ N). 2 odakle slijedi b = a2 . . +∞ slijedi √ (n > nε ) ⇒ 1 < n n < 1 + ε.

OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 1 Primjer 2. imamo lim an ≤ lim bn . Nizovi an = 1 + n konvergentni i imaju isti limes.71828182. Zbog ranije pokazane nejednakosti an < bn . .6. k! Odatle slijedi lim an ≥ lim bn . Prethodna nejednakost za n → ∞ daje n→∞ lim an ≥ k=0 1 = bp . Zbog 1 − c ≥ 1 − . ∀n ∈ N. Sada primjenom binomne formule na niz (an )n imamo n 1 1 1 1 1+ + +···+ 2 2 3·2 n···2 1 = 2 + (bn − 1). Dakle. ∀n ∈ N. ∀p ∈ N. ˇto daje lim an = lim bn = e ≈ s n→∞ n→∞ n→∞ n→∞ 2. za 0 ≤ p ≤ n. niz (bn )n je konvergentan. Odatle indukcijom slijedi 1 tvrdnja. (n + 1)n+1 ˇto kazuje da je i niz (an )n konvergentan.3. n n 49 1 . bn < 3 ⇒ bn+1 < 2 + 2 (bn − 1) < 1 2 + 2 (3 − 1) = 3. 2 an = k=0 n n 1 = k nk 1− 1 n n k=0 n(n − 1) · · · (n − k + 1) = k!nk k−1 n n 1 = bn . b1 = 2 < 3. n+1 n vrijedi ··· 1− < n 1 k! an+1 = k=0 1 k! 1− 1 k−1 ··· 1− n+1 n+1 + 1 > an . i bn = k=0 Niz (bn )n je oˇigledno strogo rastu´i. s Sada za bilo koji ˇvrst p ∈ N i svaki n > p imamo c p an > k=0 1 k! 1− p 1 n ··· 1− k−1 n . i ∀n ∈ N. k! k=0 k=0 p p pa je i niz (an )n odozgo ograniˇen. imamo rekurziju bn+1 < 2 + 2 (bn − 1). c c z Vrijedi 1 1 1 bn+1 = 1+ + +···+ 1! 2! (n + 1)! <2+ = 2+ 1 2 1+ 1 1 + ···+ 3 (n + 1) · · · 3 < 1 tj. su k! . Naime. ∀n ∈ N. ∀n ∈ N. n→∞ n→∞ ∀n ∈ N.2. Pokaˇimo da vrijedi bn < 3.

+∞ kao c limes niza funkcija. Dokaz: Uzmimo x ≥ 0 i pokaˇimo da je niz fn (x)n strogo rastu´i i omeden. z konvergira obiˇno ili po toˇkama k funkciji f : I → R na intervalu I. ∀n ∈ N. +∞ tako da vrijedi x n fn (x) = 1 + . Neka je m ∈ N takav da je x ≤ m. slijedi fn (1) ≤ 3.50 POGLAVLJE 2. Funkcija f : [0. Kako iz primjera 2. Odatle slijedi konvergencija niza (fn (x))n . +∞ . Za podniz (fnm (m))n strogo rastu´eg niza (fn (m))n c m imamo fnm (m) = fn (1) . y ≥ 0 imamo 1+ Vrijedi x 1+ n n x n 1+ y = n 1+ x + y xy + 2 n n ≥ 1+ x+y n n .5.2 Eksponencijalne funkcije na R (II. z c Vrijedi n fn (x) = k=0 n n xk = k nk 1 n+1 n k=0 1 k! 1− 1 n · 1− k−1 xk < n < k=0 1 k! 1− · 1− k−1 xn+1 xk + = fn+1 (x).6). gdje su fn : I → R. +∞ .6) n Definicija 2. ∀x ∈ I. +∞ . Niz funkcija (fn )n . n+1 (n + 1)n+1 pa je (fn (x))n strogo rastu´i niz. ∀n ∈ N. definirane s (2. imamo fn (x) ≤ 3m . Tada je c fn (x) ≤ fn (m). konvergira na skupu [0. ∀x ∈ [0. y ∈ [0.6. ∀x. ∀x ∈ [0. n ∈ N. ako c c niz brojeva (fn (x))n konvergira k f (x). y 1+ n n x+y − 1+ n n = x + y xy 1+ + 2 n n x+y − 1+ n n = . ∀n ∈ N.) U ovoj toˇki definiramo eksponencijalnu funkciju exp : R → 0. Kaˇemo da niz funkcija (fn )n . 2. I ⊆ R. f (1) = e. f (x + y) = f (x)f (y).6. slijedi iz primjera 2.3. +∞ . +∞ → 0. f (0) = 1. gdje su fn : [0. +∞ . +∞ → 0. zadovoljava : 1. 3. Za x.2. +∞ . +∞ → 0. a svojstvo 2. U tu svrhu za svaki n ∈ N definiramo funkcije fn : [0. ∀n ∈ N. Svojstvo 1. (2. f = limn→∞ fn . NIZOVI 2. je jasno. Propozicija 2.

  exp(x) = 1   . 2.4 Limes superior i limes inferior Lema 2. Svaki niz (an )n u R ima monoton podniz. tj. Ako su x i z c y istog predznaka. onda bi i prethodni A1 imao. ve´ A1 c c c nema maksimum. n ≥ m}. y ∈ R. x + y > 0.1. Dokaz: Neka je Am = {an .2.D.7) Pokaˇimo da vrijedi exp(x + y) = exp(x) exp(y). sluˇaj: Bez smanjenja op´enitosti uzmimo da je m = 1. y < 0. To znaˇi da ∀n ∈ N ∃k ∈ N. x ≥ 0. pa je exp(x + y) = f (x + y) = 1 f (x) f (−y) = exp(x) exp(y). x < 0. Sada promatramo skup Ap1 . ∀x. pa zbog prethodne nejednakosti imamo xy n 1+ x+y n n−1 ≤ 1+ x n n 1+ y n n − 1+ x+y n n ≤ xy x 1+ n n n−1 1+ y n n−1 . Promatramo dva sluˇaja: c 1. 2. k > n i ak > an . odakle slijedi svojstvo 3.4. U prvom sluˇaju imamo c f (x) = f (x + y + (−y)) = f (x + y)f (−y). x + y > 0 i x > 0. Medu svim k > p1 takvim da je ak > ap1 uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s c . Q. jer kada bi ga imao. ap1 > a1 . 1.  f (−x) (2. y < 0. ∃m ∈ N tako da skup Am nema maksimum. Jedini interesantni sluˇajevi su x > 0. Sada definiramo funkciju exp : R → 0. +∞ na slijede´i naˇin: c c   f (x) . onda je jednakost jasna. a drugi ide analogno. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR xy = 2 n n−1 51 x+y 1+ n k k=0 x + y xy 1+ + 2 n n n−1−k . ∀m ∈ N skup Am ima maksimum. tj.E. Ovaj c skup isto nema maksimum. Sada iz prethodne nejednakosti za n → ∞ dobijemo n→∞ lim 1+ x n n 1+ y n n − 1+ x+y n n = 0. c Poˇnimo s n = 1 i medu svim k > 1 takvim da je ak > a1 uzmimo c najmanji i oznaˇimo ga s p1 .

19. tj. c z c Poˇto je niz ograniˇen. Sada po lem1 2. podniz (apn )n je strogo rastu´i. . listopad 1815. a(n) ◦ p. Medu onim k ∈ N za koje je ak = b1 c uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s p1 . . Jasno je da vrijedi c ap2 ≤ ap1 . tj. veljaˇa 1897. Sada za taj s c c ograniˇen i monoton podniz iz teorema 2. Q. a(n) postoji strogo rastu´i niz c c (1) (2) (n) p : N → N takav da su svi podnizovi a ◦ p.D.1. .3. a ◦ p. a(2) ◦ q (1) ◦ q (2) . . i primjeru 2. c Dokaz: Pomo´u leme 2. Ovim postupkom u n koraka dolazimo do podnizova a(1) ◦ p. .1. koji su svi monotoni.2. onda je i svaki njegov podniz ograniˇen. c Q. s z c c Teorem 2. Ograniˇen niz u R ima konvergentan podniz. a(2) ◦ q (1) . slijedi konvergencija.2. n→∞ Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomiliˇte niza (an )n ako i samo ako ∀ε > 0 s okolina α − ε. da je apn ≥ apn+1 . . ∀n ∈ N. . Jasno. Kaˇemo da je α ∈ R gomiliˇte niza (an )n realnih brojeva. Korolar 2. Sada glec damo Ap1 +1 i neka je b2 = max Ap1 +1 . c z ali ne i dovoljna za konvergenciju toga niza. itd. a ◦ p monotoni. podniz (apn )n je padaju´i. . a ostali ne moraju bit monotoni. tj. . Tim postupkom dobijemo strogo rastu´i niz (pn )n u N takav c c Q. . a(2) ◦ p. Sada gledamo podnizove a(1) ◦ q (1) . itd.7. Ovim postupkom dobivamo strogo rastu´i niz (pn )n u c c N takav da je apn < apn+1 . tj. Karl Theodor Wilhelm Weierstrass (Ostenfelde.E. a(n) ◦ q (1) od kojih je prvi monoton. . α + ε sadrˇi beskonaˇno ˇlanova niza. U teoremu 2.Berlin. z s ako postoji podniz (apn )n niza (an )n takav da vrijedi lim apn = α. a(2) .52 POGLAVLJE 2. . gdje je p = q (1) ◦ q (2) ◦ · · · ◦ q (n) .D. Slijede´i teorem govori o tome c ˇto se ipak moˇe zakljuˇiti iz ograniˇenosti niza. Dokaz: Iz leme 2.E. Definicija 2. postoji strogo rastu´i niz q (1) : N → N takav da je c (1) (1) (1) a ◦ q monoton podniz od a . a(n) ◦ q (1) ◦ q (2) su prva dva monotona.) njemaˇki matematiˇar c c c 1 . . Medu svim k > p1 za koje je ak = b2 uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s p1 . . Zbog toga ˇto je podniz mos (1) (1) notonog niza i sam monoton. postoji strogo rastu´i niz q (2) : N → N takav da je c a(2) ◦ q (1) ◦ q (2) monoton podniz od a(2) ◦ q (1) . b2 ≤ b1 . z c c Primjer 2. . .1. ∀n ∈ N. NIZOVI p2 . . Za konaˇno nizova a(1) . medu podnizovima a ◦ q ◦ q (2) . moˇemo na´i monoton podniz zadanog niza. ap2 > ap1 .6 (Weierstrass1 ). sluˇaj: Neka je b1 = max A1 . 31. . .E.1. (j < p1 ) ⇒ (aj < ap1 ). . .D. 2.6. smo vidjeli da je ograniˇenost niza nuˇna. a ostali ne moraju biti.

Skupovi N i Q su ekvipotentni. iii. ako vrijedi gornja jednakost. tj. gotovo svi c ˇlanovi niza su < α + ε. Svaki ograniˇeni niz ima barem jedno gomiliˇte u R. n→∞ .2. postoji bijektivni niz r : N → Q. pa je skup svih gomiliˇta niza c s jednoˇlan.4. a iz definicije limesa superiora. n→∞ 1. svaki realan broj je limes s nekog niza racionalnih brojeva. v.7. je an < L + ε za gotovo sve ˇlanove niza. onda je skup svih gomiliˇta jeds noˇlan i neka je α njegov element. a to je graniˇna c s c vrijednost.E. c c 1. c s 53 ii.2. tj. ima toˇno dva gomiliˇta jer je (−1)2n → 1 i c s (−1)2n−1 → −1.7. ∀ε > 0. ∀ε > 0. Neka je (an )n ograniˇen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup c svih gomiliˇta tog niza. Q. Niz (n)n nema niti jedno gomiliˇte u R. n→∞ Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (an )n i oznaˇavamo s c lim inf an ili limn an . je ℓ − ε < an za gotovo sve ˇlanove niza. . Svaki konvergentan niz ima toˇno jedno gomiliˇte. iv. Tada ∀ε > 0. Niz iz primjera 2. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR i. gotovo svi ˇlanovi su u intervalu α − ε. tj. je L − ε < an za beskonaˇno ˇlanova niza. je an < ℓ + ε za beskonaˇno ˇlanova niza. iz definicije limesa inferiora. s Definicija 2. Niz (an )n u R je konvergentan ako i samo ako je lim inf an = lim sup an . c c Dakle. svaki njegov podniz ima istu graniˇnu vrijednost kao i niz. onda je po teoremu 2. c Broj ℓ ∈ R je limes inferior niza (an )n ako i samo ako vrijedi: Teorem 2. ∀ε > 0. c Obratno. α = lim an .2. ∀ε > 0. c Broj L ∈ R je limes superior niza (an )n ako i samo ako vrijedi: 2. s Supremum skupa A zovemo limes superior niza (an )n i oznaˇavamo c s lim sup an ili limn an . c c Dokaz: Ako je niz (an )n konvergentan. α + ε . c gotovo svi ˇlanovi niza su > α − ε. Tada je R skup svih gomiliˇta niza (rn )n . n→∞ n→∞ 2. .D.

dakle uvjet (2.8) za ǫ = 1 imamo n1 ∈ N takav da ∀n. Cauchyjevo svojstvo je posebno vaˇno u op´enitijim strukturama od skuz c pa R. m > nε . Kaˇemo da je niz (an )n realnih brojeva Cauchyjev1 ili funz damentalan niz ako (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n. kolovoz 1789.6.) francuski matematiˇar c 1 (2. z c Iz (2.5 Cauchyjev niz Sada navodimo nuˇan i dovoljan uvjet za konvergenciju realnog niza koji u z sebi ne upotrebljava pojam limesa. Tada se kaˇe da je skup potpun ako svaki c c z Cauchyjev niz iz skupa konvergira u tom skupu. a = limn an . Uzmimo ε > 0 po z volji. 23. ograniˇen (an )n niz ima konvergentan podniz (apn )n . 2 2 tj. . – Sceaux-Paris. Q. pomo´u njega moˇemo ispitati c z konvergenciju niza a da nemamo kandidata za njegov limes.D. Teorem 2.54 POGLAVLJE 2. 21.8.8) . slijedi ε ε |an − a| ≤ |an − apn | + |apn − a| < + = ε. m ∈ N)((n. tj. 2 ′′ Zato ˇto je niz (an )n Cauchyjev imamo nε ∈ N takav da s ε ′′ ((n > nε ) ⇒ (|an − am | < )). Dokaz: Neka je (an )n konvergentan niz i a = limn an . . Dakle. 1 + |an1 +1 |} takav da vrijedi |an | ≤ M. Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev. m > n1 ) ⇒ (|an − am | < 1). m > nε ) ⇒ (|an − am | < ε)). NIZOVI 2.8) je nuˇan. Po teoremu 2. 2 ε ε Neka je n. pa imamo |an − am | ≤ |an − a| + |a − am | < 2 + 2 = ε. skup kompleksnih brojeva C o kojem govorimo u slijede´oj toˇki. .8. Pokaˇimo da vrijedi a = limn an . Augustin Louis Cauchy (Paris. neka je (an )n Cauchyjev niz. svibanj 1857. nε } pa za n > nε . 2 ′ ′′ Neka je nε = max{nε .E. c postoji a = limn apn . z Obratno. Odatle za n > n1 imamo |an | ≤ |an − an1 +1 | + |an1 +1 |. Pokaˇimo da je taj niz ograniˇen. m ∈ N. (n. zbog pn ≥ n. Takav je npr. ∀n ∈ N. gdje nismo u mogu´nosti pomo´u uredaja definirati pojam potpunosti c c skupa. ε (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|an − a| < )). Definicija 2. . Sada je M = max{|a1 |. Iz konvergencije podniza (apn )n imamo n′ε ∈ N takav da ε ((n > n′ε ) ⇒ (|apn − a| < )). kao u Aksiomu 15. |an1 |. tj.

0) = (a1−b0. (a. b) + (−a. b) ⊙ (c. 2 a2 + b2 +b . 0 + b) = (a + 0.1 Polje C. b).6. Aksiomi A 1. definiramo (a. c Teorem 2. a2 aa − b(−b) a(−b) + ba . b) = (0 + a. z Neka je ⊕ : (R × R) × (R × R) → (R × R) operacija zbrajanja definiran s ∀(a. a2 + b2 = 0. 0). a0+b1) = (a. te distributivnosti mnoˇenja na zbrajanje u R. tj. 0) i (−a. Dokaz: Pokaˇimo da za skup C i operacije zbrajanja (2. −b) = (a + (−a). d) = (a + c. tj. Vrijedi (a. b) = (1a−0b. (2. tj. b) a −b . 0). b) = (0. s tim da je uvijek jasno kada su operacije s parovima realnih brojeva ili sa samim realnim brojevima.6 2. do A 9. (c. b) gdje su a. b) i (1.9) i mnoˇenja (2. 0)(a. tj. b) ⊕ (c. NIZOVI U C 55 2. ad + bc). Jedinica z ili neutralni element za mnoˇenje je par (1. b + 0) = (a.9) i mnoˇenja (2. + i ·. Sada na R × R definiramo operacije zbrajanja i mnoˇenja. b).E. b)(1. Skup R × R snabdjeven operacijom zbrajanja (2. 0). b) = (−a. d) ∈ R × R. i A 4. b). b + d). (c. 0) + (a. = (1. nizovi u C Polje kompleksnih brojeva C Neka je R × R Kartezijev produkt skupa R sa samim sobom. 0). Asocijativnost i komutativnost mnoˇenja i distributivnost mnoˇenja na z z zbrajanje slijede direktnim raˇunom iz asocijativnosti i komutativnost mnoˇenja c z i zbrajanja na R. (a. −b + b) = (0. (2.D. −b) + (a.10) z zovemo skup kompleksnih brojeva i oznaˇavamo s C. b + (−b)) = (0. −b). b) = (−a + a. slijede direktno iz istih aksioma za R i definicije operacije zbrajanja. 1b+0a) = (a. a2 + b2 a2 + b2 . POLJE C.10) z z vrijede aksiomi A 1. Q. 0). Skup kompleksnih brojeva C je polje. b ∈ R.2. 2 a2 + b2 +b a2 = a −b . d) = (ac − bd. R × R je skup svih uredenih parova (a. b) imamo z (a. b).6. Za svaki (a. Neutralni element za zbrajanje je par (0. d) ∈ R × R. (0.10) U daljnjem tekstu ´emo umjesto oznaka ⊕ i ⊙ koristiti iste oznake kao i za c operacije u R. za svaki par (a.9. Za bilo koji par (a. b)−1 = Vrijedi (a. b) suprotni par −(a.9) i neka je ⊙ : (R × R) × (R × R) → (R × R) operacija mnoˇenja definiran s z ∀(a.

za modul vrijedi nejednakost trokuta |z + v| ≤ |z| + |v|. onda je a = Rez realni dio i b = Imz imaginarni dio od z. Stoviˇe. 0)+(b. zv = zv i |zv| = |z||v|. Za komleksni broj z = a+bi definiramo njegov konjugirani broj z = a−bi. (a. 1). + √ Vrijedi |Rez| = |a| ≤ a2 + b2 = |z| i |Imz| = |b| ≤ a2 + b2 = |z|. 0)+(b. U tom smislu piˇemo (0. d)) = (a ≤ c) ∧ (b ≤ d). y ∈ R. pa se operacije s kompleksnim brojevima svode na operacije s binomima. Taj z uredaj je samo parcijalni uredaj. 0).11) 2. 0) = a. Tako je R′ uredeno potpuno polje. Vrijedi |z + v|2 = (z + v)(z + v) = |z|2 + |v|2 + zv + zv = |z|2 + |v|2 + 2Re(zv) ≤ ≤ |z|2 + |v|2 + 2|Re(zv)| ≤ |z|2 + |v|2 + 2|zv| = (|z| + |v|)2 . tj. Tako vrijedi i2 = (0.56 POGLAVLJE 2. v ∈ C vrijedi z + v = z + v. b) (c. 0 = −(1. restrikcija relacija parcijals ′ nog uredaja na C daje na R linearan uredaj koji je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. moˇemo z z ga izjednaˇiti s R. 0) = (ab. Ako je z = a + bi ∈ C. 0) = 0. y. y ′ ∈ R. Pokaˇimo da to proˇirenje zadovoljava osnovnu funkcijsku z s jednakost koja karakterizira eksponencijalnu funkciju. gdje su x. ∀ x. x ∈ R} ⊂ C. 0)(b. ∀ x. Taj skup je zatvoren na opec racije zbrajanja i mnoˇenja.6. z ′ ˇ U skupu R vrijede aksiomi A 1. Za z.2 Eksponencijalna funkcija na C f (x + iy) = ex (cos y + i sin y). √ √ Realni broj |z| = a2√ b2 = zz zovemo modul kompleksnog broja z. 1) pa piˇemo (a. Takoder. b) = a + bi. 0) i (a. dakle. 0) = (a+b. pa je f proˇirenje eksponencijalne s funkcije s R na C. z ′ = x′ + iy ′. 0). ∀ z. (2.11). (1. do A 9. 0)(0. Uoˇimo podskup R′ = {(x. 1)(0. Kompleksan broj (0. 1) zovemo imaginarna jedinica i oznaˇavamo ga s c i = (0. 1) = (−1. b) = (a. (2. NIZOVI def Na C moˇemo definirati uredaj ((a. 0) i(0. Za z = x + iy.12) Definiramo funkciju f : C → C na slijede´i naˇin: c c Za y = 0 dobijemo f (x) = ex . imamo f (z)f (z ′ ) = f (x + iy)f (x′ + iy ′) = ex (cos y + i sin y)ex (cos y ′ + i sin y ′) = ′ . Tako za svaki kompleksan broj vrijedi (a. (1. 0) = 1 i op´enito c s c (a. √ Odatle zbog rasta funkcije · na R+ slijedi (2. y ∈ R. jer npr. v ∈ C. x′ . 0) = −1 s . 1) nisu usporedivi.

NIZOVI U C = ex+x [cos y cos y ′ − sin y sin y ′ + i(sin y cos y ′ + cos y sin y ′)] = = ex+x [cos(y + y ′ ) + i sin(y + y ′)] = f (x + x′ + i(y + y ′)) = f (z + z ′ ). Za x = 0 dobije se Eulerova formula eiy = cos y + i sin y. . sin iz = ishz.14) (2. 2. POLJE C.6. ∀n ∈ N.12) vidimo da vrijedi f (z) = f (z). ako je f (x+iy) = 0 onda zbog ex > 0 iz (2. Sada moˇemo kompleksnu eksponencijalnu funkciju pisati u obliku z ex+iy = ex (cos y + i sin y). ∀ y ∈ R. 2 ez − ez . ˇto je nemogu´e zbog s c (1. Tako imamo pridruˇena z dva realna komponentna niza (αn )n i (βn )n .24). gdje je an = αn +βn i.15) Lako se vidi da vrijedi cos iz = chz. y ∈ R. Dakle imamo funkciju f : C → C \ {0} koju oznaˇavamo s f (z) = ez .6. 2i ez + ez . za svaki z ∈ C moˇemo definirati z sin z = cos iz = shz = chiz = eiz − e−iz .12) slijedi cos y = sin y = 0. 2i eiz + e−iz .16) (2.13) iz koje slijedi veza trigonometrijskih funkcija i eksponencijalne funkcije eiy − e−iy . (2.17) (2. ∀z ∈ C.2. ∀ x. 2i eiy + e−iy . ′ ′ 57 Iz (2. Takoder. cos y = 2 sin y = Takoder. limes niza u C Neka je (an )n niz u C . c ∀z ∈ C.3 Nizovi u C.18) (2.19) (2. 2 (2.

tj. (∃nε ∈ N). an = αn + βn i. Za konvergentne nizove (an )n . Teorem 2. ∀n ∈ N i (bn )n .6. Q. (2. Niz kompleksnih brojeva (an )n konvergira ili teˇi ka kompleksnom broju a ∈ C z ako svaki otvoreni krug polumjera ε oko toˇke a c sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. ∀n ∈ N. i za mnoˇenje imamo z lim(an bn ) = lim((αn γn − βn δn ) + (αδn + βn γ)i = n n = (lim αn lim γn − lim βn lim δn ) + (lim α lim δn + lim βn lim γ)i) = n n n n n n n n = (lim αn + lim βn i)(lim γn + lim δn i) = lim an lim bn .9. To se moˇe z dokazati koriste´i definiciju limesa (2. neka je α = limn αn i β = limn βn . Vrijedi limn an = a = α + βi ako i samo ako je α = limn αn i β = limn βn . Dokaz: Ako je a = limn an i a = α + βi. o ograniˇenom nizu. Obratno.20). te je stoga za oˇekivati c da vrijede svojstva koja vrijede za konvergentne nizove u R. n n n n n n Naravno. z c Ε a (∀ε > 0).E. odakle odmah imamo α = limn αn i β = limn βn .2 imamo njihove monotone podnizove s istim c indeksima (αpn )n i (βpn )n . Zato ˇto se operacije s kompleksnim nizovima svode na operacije s realnim s komponentnim nizovima. gdje je an = αn +βn i. n n n n n n Takoder vrijedi i teorem 2. . NIZOVI Im z Definicija 2. Sada pomo´u korolara 2. bn = γn + δn i.20) Re z 0 Definicija limesa niza u C je formalno ista kao i u R.4. ∀n ∈ N.58 POGLAVLJE 2. onda vrijedi |αn − αn | ≤ |an − a| i |βn −β| ≤ |an −a|. imamo lim(an + bn ) = lim((αn + γn ) + (βn + δn )i) = lim(αn + γn ) + lim(βn + δn )i = n n n n = (lim αn + lim βn i) + (lim γn + lim δn i) = lim an + lim bn . Ako je kompleksni c niz (an )n = (αn + βn i)n ograniˇen. gdje je a = α + βi.D. Neka je (an )n niz u C . sada je odmah jasno da i u kompleksnom sluˇaju c vrijedi teorem 2. Zbog |an − a| = |αn − αn |2 + |βn − β|2 slijedi a = limn an . Mi ´emo to uˇiniti tako ˇto ´emo c c c s c dokazati da konvergiraju komponentni nizovi (αn )n i (βn )n .10. onda su ograniˇeni njegovi komponentni c c nizovi. pa smo u mogu´nosti konstruirati konvergentan c podniz (apn )n = (αpn + βpn i)n kompleksnog niza (an )n . (∀n ∈ N). ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)).

α ≤ a .2. Tada je lim an = 0.6. ∀n ∈ N. NIZOVI U C Primjer 2. Tada vrijedi an+1 < an . Sada iz c n→∞ α n ∀n ∈ N.3. a . Po teoremu 2. n ∈ N} ≥ 0. imamo ∀n ∈ N. |a| < 1. ≤ an−1 .8. Neka je a ∈ C. n→∞ 59 Zbog |an − 0| = |an | − 0 = |a|n − 0 bez smanjenja op´enitosti moˇemo c z uzeti 0 < a < 1. POLJE C. Iz svojstva infimuma slijedi a α ≤ α ⇒ α(1 − a) ≤ 0 ⇒ α ≤ 0 ⇒ α = 0. niz (an )n je strogo padaju´i. lim an = α = inf{an . tj.

60

POGLAVLJE 2. NIZOVI

Poglavlje 3 Limes funkcije i neprekidnost funkcije
U ovom poglavlju obradujemo vaˇne pojmove limesa funkcije i neprekidnosti z ˇ funkcije. Zelimo intuitivno promiˇljanje o tim pojmovima pretvoriti u strogi s matematiˇki jezik, tako da omogu´imo egzaktno koriˇtenje tih pojmova na c c s funkcijama s kojima radimo.

3.1

Limes funkcije

1 Neka su zadane funkcije a : N → R, a(n) = n , ∀n ∈ N i f : 0, +∞ → R, 1 f (x) = x , ∀x ∈ R. Prva funkcija je niz i u prethodnom poglavlju smo 1 ˇ = 0. Sto se tiˇe funkcije f , priliˇno je jasno c c dobro prouˇili ˇto znaˇi lim c s c n→∞ n 1 = 0. Malo je manje jasno kako u vezu intuitivno poimanje pojma lim x→∞ x 1 dovesti lim = 1 i analognu priˇu s nizom. Kod niza nismo u mogu´nosti c c x→1 x konstruirati proces pribliˇavanja argumenata n k broju 1, dok kod realnih z brojeva je to mogu´e. U slijede´oj definiciji dana je veza limesa funkcije i c c limesa niza.

Definicija 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes u toˇki c jednak L ako za svaki niz (cn )n z c u I vrijedi: ( lim cn = c) ⇒ ( lim f (cn ) = L).
n→∞ n→∞

Tada piˇemo lim f (x) = L. s
x→c

Iz definicije je vidljivo da je pribliˇavanje broja x prema c ekvivalentno z pribliˇavanju svih nizova koji konvergiraju k c. Dakle, u definiciji je potrebno z 61

62

POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE

promatrati sve takve nizove, a ne samo jedan niz ili njih konaˇno mnogo. c Tada se slike tih nizova po funkciji f moraju pribliˇavati istom broju L. S z druge strane, nizovi koji konvergiraju k c imaju toˇke i lijevo i desno od c, c pa je prirodno pretpostaviti da je toˇka c iz nekog otvorenog intervala koji c je sadrˇan u domeni funkcije f . z Prethodni pojam je mogu´e opisati i bez upotrebe nizova. To je sadrˇaj c z tzv Cauchyjeve definicije limesa funkcije u toˇki, koju dokazujemo u sljec de´em teoremu. c Teorem 3.1 (Cauchyjeva definicija limesa). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I \ {c} → R. Limes funkcije f u toˇki c postoji i lim f (x) = L c x→c ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)). (3.1)

Dokaz: Neka vrijedi (3.1). Uzmimo bilo koji niz (cn )n u I \ {c} takav da je c = limn cn , tj. (∀δ > 0)(∃nδ ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nδ ) ⇒ (|cn − c| < δ)). Pokaˇimo da je tada limn f (cn ) = L, tj. z (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|f (cn ) − L| < ε)). (3.3) (3.2)

Za ε > postoji δ > 0 tako da vrijedi (3.1). Za taj δ postoji nδ tako je ispunjeno (3.2). Uzmimo sada nε = nδ i za ∀n ∈ N imamo (n > nε ) ⇒ (|cn − c| < δ) ⇒ (|f (cn ) − L| < ε), a to je upravo (3.3). Obratno, neka je lim f (x) = L, tj. vrijedi definicija 3.1. i neka ne vrijedi
x→c

(3.1), tj.
1 Sada za svaki n ∈ N uzmimo δn = n u 3.4. i dobijemo cn = x 1 . Tako smo n 1 doˇli do niza (cn )n u I \ {c} za koji vrijedi |cn − c| < n i |f (cn ) − L| ≥ ε > 0, s dakle, limn cn = c, a niz (f (cn ))n ne konvergira k L (kontradikcija s definicijom 3.1.). Dakle, ako je lim f (x) = L, onda vrijedi (3.1). Q.E.D. x→c

(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃xδ ∈ I)((0 < |xδ − c| < δ) ∧ (|f (xδ ) − L| ≥ ε > 0)). (3.4)

Napomena 3.1. Cauchyjeva definicija limesa funkcije ima jednostavnu geometrijsku interpretaciju koja glasi: Za svaku okolinu L − ε, L + ε broja L postoji okolina c − δ, c + δ broja c koja se, s izuzetkom toˇke c, preslikava u okolinu L − ε, L + ε , tj. c f ( c − δ, c + δ \ {c}) ⊆ L − ε, L + ε .

3.1. LIMES FUNKCIJE

63

Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i mnoˇenja s funkciz jama. To je posljedica ˇinjenice da je limes niza u skladu s tim operacijama c i definicije 3.1. Teorem 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x). Tada vrijedi:
x→c x→c

1. Funkcija f ± g ima limes u c i lim(f (x) ± g(x)) = lim f (x) ± lim g(x).
x→c x→c x→c

2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim λf (x) = λ lim f (x).
x→c x→c

3. Funkcija f g ima limes u c i lim(f (x)g(x)) = lim f (x) lim g(x).
x→c x→c x→c

4. Ako je g(x) = 0, ∀x ∈ I \ {c} i lim g(x) = 0, funkcija
x→c

f ima limes u c g

i lim

lim f (x) f (x) = x→c . x→c g(x) lim g(x)
x→c

5. Funkcija |f | ima limes u c i lim |f (x)| = | lim f (x)|.
x→c x→c

Dokaz: Sve tvrdnje slijede iz odgovaraju´ih tvrdnji u teoremu 2.4. za nizove c (f (cn ))n i (g(cn ))n . Q.E.D.

Teorem 3.3 (teorem o sendviˇu). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i c f, g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x).
x→c x→c

1. Ako je f (x) ≤ g(x), ∀x ∈ I \ {c}, onda je lim f (x) ≤ lim g(x).
x→c x→c

2. ako je h : I\{c} → R takva da vrijedi f (x) ≤ h(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I\{c} i lim f (x) = lim g(x) = L, onda funkcija h ima limes u c i lim h(x) = L.
x→c x→c x→c

Dokaz: Tvrdnje slijede iz odgovaraju´ih tvrdnji u teoremu 2.5. za nizove c (f (cn ))n ,(g(cn ))n i (h(cn ))n . Q.E.D.

−E . imamo nejednakosti cos x < sin x < 1. tj. ta nejednakost vrijedi za sve x = 0. Najprirodnije je z z to uˇiniti tako da iskoristimo geometrijsku interpretaciju limesa iz napomene c 3.1 Limes u R Pojam limesa funkcije moˇemo proˇiriti na sluˇajeve kada argument funkcije z s c teˇi k ±∞ ili kada vrijednost funkcije teˇi k ±∞ ili oboje. usporedimo li povrˇinu c s s kruˇnog isjeˇka POAD = 1 α i povrˇinu trokuta z c 2 P△OBD = 1 tg α.. 1. sliˇno. slijedi α < tg α. Ve´ smo kod c z limesa niza vidjeli da kao okoline toˇke +∞ mogu posluˇiti intervali E.2. za okoline toˇke −∞ uzimamo intervale −∞. Zbog neparx nosti brojnika i nazivnika. Dakle. Tada piˇemo lim f (x) = f (+∞) = L. . +∞ . x y A B Primjer 3. Zbog lim cos x = 1 i teorema 3. sin α < α za α > 0. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. za x sve 0 < |x| < π .64 POGLAVLJE 3. tj. za x > 0. s tim da prilagodimo pojam okoline novim situacijama.1. s x→+∞ 2. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE sin x = 1. c c gdje je E > 0. +∞ ) ((x > ∆) ⇒ (|f (x) − L| < ε). Pokazati da je lim x→0 Na trigonometrijskoj kruˇnici je vidljivo da je luk z koji odgovara vrijednosti kuta x > 0 u radijanima ve´i od tetive toga luka koja je hipotenuza pravoc kutnog trokuta △ACD ˇija je jedna kateta duljine c sin α. Zbog parnosti funkcija s obije 4 strane nejednakosti isto vrijedi za sve x = 0. Odatle imamo nejednakost sin x < 1. cos x < sin x 2 x za 0 < x < π .3.1. Sliˇno. Za funkciju f : a. c gdje je E > 0.1. slijedi lim x→0 x Α 0 y 1 C D 1 x sin x x cos x 0 Π 2 x 3. 4 x→0 sin x = 1. +∞ → R kaˇemo da ima limes u toˇki +∞ jednak z c L ∈ R ako vrijedi: (∀ε > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ a. Definicija 3. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes u toˇki c jednak +∞ ako vrijedi: z c (∀E > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (f (x) > E)).

Neka je f : a.+∞ Tada vrijedi: (i) ∀x > a. LIMES FUNKCIJE Tada piˇemo lim f (x) = +∞. c c dobili bismo definiciju limesa slijeva funkcije u toˇki c. Tako i neki c c x→+∞ ˇ rezultati koji vrijede za nizove imaju svoj analogon u ovom sluˇaju. c Tada vrijedi lim f (x) = sup f .D. +∞ → R rastu´a funkcija na a.4.2 i 3. f (x) ≤ L. c Teorem 3.3. Na isti naˇin bismo c definirali i limes zdesna funkcije u toˇki c. . ∃xε > a. (ii) ∀ε > 0. konaˇnog limesa u beskonaˇnosti. c Posebno. c Sada ´emo dati Cauchyjevu definiciju jednostranog limesa funkcije. zbog rasta funkcije f . c Definicija 3.3. kao i u sluˇaju kada je c ∈ R. Limes od f u +∞ postoji ako i samo ako je f ograniˇena na a.2 Jednostrani limes u R Kada bismo u definiciji 3. Za funkciju f : −∞. c s i tehnika dokaza je jednaka.1. a → R kaˇemo da ima limes u toˇki −∞ jednak z c −∞ ako vrijedi: (∀E > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ −∞. a ) ((x < −∆) ⇒ (f (x) < −E). x→+∞ Q. tj. lim f (x) = L. 3. tj.+∞ Dokaz: Neka je f ograniˇena na a. +∞ . x→+∞ a. Odatle za ε > 0 i ∆ = xε .E.3. s x→−∞ U sluˇaju 1. postoji L = sup f . sluˇaj lim f (x) = L direktno poop´ava limes niza. ili samo rastu´e nizove u I \ {c}. +∞ . c = +∞ ili c = −∞. c a.1. imamo (x > ∆) ⇒ (L − ε < f (xε ) ≤ f (x) ≤ L < L + ε) ⇒ (|f (x) − L| < ε). +∞ .1. Tada piˇemo lim f (x) = f (−∞) = −∞. tj. s x→c 65 3. c c c vrijede svi rezultati u teoremima 3. Stoviˇe. limesa funkcije f u toˇki c promatrali samo c nizove koji konvergiraju k c s lijeve strane. L − ε < f (xε ).

5) Tada piˇemo lim f (x) = lim f (x) = f (c−) = L.1). Odatle zakljuˇujemo da za svaki niz koji konvergira k c nuli slijeva. y 1 nema limes u nuli.5. Funkcija signum (predznak) definirana s  x  |x| x = 0.6) Tada piˇemo lim f (x) = lim f (x) = f (c+) = L.6)) vrijede s istim L. c Teorem 3. onda za dano ε > 0 uzmimo minimalnog δ > 0 od onih koji postoje po (3. pa onda (3.3 ako u njima limes zamijenimo s lijevim ili desnim limesom. sgn(x) =  0 x = 0.5) i (3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I.5) i (3.2. ali je zato lim sgn(x) = −1 i lim sgn(x) = 1. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes zdesna u toˇki c jednak L ako vrijedi: z c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < x − c < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)). a za one s desna je jednak 1. s xցc x→c+ Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije.66 POGLAVLJE 3. x→c Dokaz: Ako postoji lim f (x) = L. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za svaki x < 0 je c sgn(x) = −1. Primjer 3. pripadni niz funkcijskih vrijednosti ima limes jednak −1. To znaˇi da funkcija sgn nema limesa u nuc li. vrijede teoremi 3.6) s istim L. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes slijeva u toˇki c jednak L ako vrijedi: z c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < c − x < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)). (3. ako vrijede (3.6). Za taj . (3. Obratno. s xրc x→c− 2.5) i (3. a za x > 0 je sgn(x) = 1. Za funkcija f postoji lim f (x) ako i samo ako postoje i jednaki su lim f (x) i x→c x→c− x→c+ lim f (x). x→0− x→0+ 0 x 1 Veza izmedu limesa funkcije i jednostranih limesa funkcije dana je slijede´im teoremom. ali ima i lijev i desni limes u nuli i oni su razliˇiti. i 3. Neka je I ⊆ R otvoren interval. dakle. onda vrijedi (3. c ∈ I i f : I \ {c} → R.2. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 1.

d − ε < f (xε ). Prethodna razmatranja vode nas na sljede´u definiciju pojma neprekidnosti c funkcije. x ∈ I. ∃δ > 0.E.2 Neprekidnost funkcije u toˇki c Intuitivno geometrijsko poimanje pojma neprekidnosti funkcije povezano je s ˇinjenicom da od takve c funkcije oˇekujemo da joj je graf krivulja povuˇena c c y u jednom potezu.2. tj. c 67 Q. Ta 0 c funkcija ima limes u toˇki c.ˇ 3. iako uklonjiva. Poˇto je d = sup S imamo s a) ∀x ∈ I. a ako pada f (c−) ≥ f (c) ≥ f (c+). Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija. 3.1). NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI δ > 0 vrijedi implikacija u (3. f (c)) izc c x dvojena. (c − δ < x < c) ⇒ (|f (x) − d| < ε). . c f prekidna u toˇki 0. Tada je f (c+) = inf{f (x).E. limes nije jednak vrijednosti funkcije. tj. x > c}.6. za oˇekivati je da je posc c tojanje limesa u toˇki nuˇan uvjet da bi funkcija u c z toj toˇki bila neprekidna. (x < c) ⇒ (f (x) ≤ d). ali je toˇka (c. Pokaˇimo da je d = f (c−). U tom smislu f c je za oˇekivati da je funkcija sgn iz primjera 3. I to je vrsta prekida. Ako f raste. nije pokidana.2. ∃xε ∈ I. Analogno se dokazuje postojanje f (c+). Interesantno je slijede´e svojstvo monotonih funkcija. xε < c. Dokaz: 1. c z ∀ε > 0.D. pa postoji d = sup S. x ∈ I. x < c} je odozgo c ograniˇen s f (c). Skup S = {f (x). Teorem 3.D. U svakoj toˇki c ∈ I funkcija f ima lijevi i desni limes. b) ∀ε > 0. onda je c f (c−) ≤ f (c) ≤ f (c+). Sluˇaj kada je f padaju´a funkcija se dokazuje tako da se pretc c hodni sluˇaj primijeni na funkciju −f . Uzmimo sada δ = c − xε > 0 pa zbog rasta funkcije f imamo: (c − δ < x < c) ⇒ (xε < x < c) ⇒ (d − ε < f (xε ) ≤ f (x) ≤ d < d + ε) ⇒ (|f (x) − d| < ε). Iz grafa funkcije na slic ci desno je vidljivo da to nije i dovoljan uvjet. Dakle. c Q. Neka je f rastu´a na I. ∀x ∈ I. tj.

E. tj. Obratno. f (x) = d.4.D. f c Ε f f c f c Ε 0 c ∆ c c ∆ x Dajemo nekoliko primjera neprekidnih funkcija.7) ima jasnu skupovnu interpretac ciju koja glasi: Za svaki interval polumjera ε oko slike f (c) postoji interval polumjera δ oko c koji se u njega preslikava. . ako s c smo za neki ε > 0 naˇli odgovaraju´i δ0 > 0. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇka c ∈ I. ∀x ∈ R. Za funkciju c f : I → R kaˇemo da je neprekidna u toˇki c ako postoji limes funkcije z c f u toˇki c i lim f (x) = f (c). Primjer 3. onda je taj δ dobar i za svaki ε > ε0 .4. Dokaz: Slijedi direktno iz definicije 3. c ∈ I i funkcija f : I → R. f ( c − δ.68 POGLAVLJE 3. Pokaˇimo da je konstantna funkcija f : R → R. z Primjer 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Definicija 3. neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. ∀x ∈ R. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R.1. f (c) + ε . Tada c vrijedi implikacija (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ = ε) ⇒ (|x − c| < ε)). c + δ ) ⊆ f (c) − ε. Funkcija je neprekidna na skupu I ako je c x→c neprekidna u svakoj toˇki c ∈ I.7) Q. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. f je neprekidna u c. c Teorem 3. onda je svaki 0 < δ < δ0 dobar s c i za taj ε. Primijetimo.4. (3. Njihovu neprekidnost dokazujemo upotrebom Cauchyjeve definicije. neprez kidna u svakoj toˇki c ∈ R. Neka je I ⊆ R otvoren interval. y Cauchyjeva definicija neprekidnosti funkcije u toˇki (3.7) upotrebljava kod provjere neprekidnosti funkcije u toˇki? Uzmemo ε > 0 po volji i trebamo na´i ili barem dokazati postojanje c c δ > 0 tako da vrijedi gornja implikacija. f (x) = x. ako smo za neki ε0 > 0 naˇli odgovaraju´i δ > 0. Funkcija f je neprekidna u toˇki c ako i samo ako vrijedi c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)).3. i teorema 3. Kako se uvjet (3. Jasno je da uvijek vrijedi implikac cija (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (0 = |d − d| < ε)). tj.7 (Cauchyjeva definicija).

8) ε ) ⇒ (|x − c||x + c| < ε) ⇒ |x2 − c2 | < ε). c 2 Vrijedi    (|x − c| < |c| ) ⇒ (|x + c| < 5|c| ) ⇒ ( 2ε < ε )   2 2 5|c| |x+c|  (|x − c| < δ) ⇒ ⇒     (|x − c| < 2ε 5|c| ⇒ (|x − c| < Pogledajmo sada nekoliko primjera funkcija koje imaju prekid. x ∈ Q. 2 }. x ∈ Q.2. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε.5. z neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R \ {0}.11 imamo (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ = ε) ⇒ (||x| − |c|| ≤ |x − c| < δ = ε)). Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = c |c| ε|c|2 min{ 2 . To znaˇi da c c moˇemo na´i niz (cn )n u I ⊆ R takav da je limn cn = c i da niz (f (cn ))n ne z c konvergira k f (c).7. Negacija Cauchyjeve definicije glasi (∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x ∈ I) ((|x − c| < δ) ∧ (|f (x) − f (c)| ≥ ε)). f (x) = x2 . |x + c| |x − c| <ε |x||c| ⇒ 1 1 − <ε . Imamo    (|x − c| < |c| ) ⇒ ( |c| < |x|) ⇒ ( ε|c|2 < ε|x||c|)    2 2 2 (|x − c| < δ) ⇒ ⇒    (|x − c| < ε|c|2  2 ⇒ (|x − c| < ε|x||c|) ⇒ Primjer 3. z 2ε neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. (3. f (x) =  0. Zbog nejednakosti c 1. Funkcija f : R → R.8. neprekidna je u svakoj toˇki c ∈ R. je jasno da je neprekidna u svim toˇkama osim u toˇki 0. Funkcija je prekidna u nuli jer ne c c postoji limes funkcije u nuli. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R. Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = min{ |c| . . ∀x ∈ R. Funkcija f : R → R definirana s   1. f (x) = |x|. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R.ˇ 3. ∀x ∈ R. ∀x ∈ R. Za funkciju sgn definiranu u primjeru 3.9. 1 Primjer 3. x c Primjer 3. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 69 Primjer 3. Primjer 3. f (x) = x . Funkcija f : I → R ima prekid u toˇki c ∈ I ako nije neprekidna u c.6.2. 5|c| }.

Tada je f lokalno ograniˇene oko c. Analogno. Neka je I ⊆ R otvoren interval. tj. tvrdnja vrijedi za η = δ i M = 1 + |f (c)|. Ako je c = 0. ∃η > 0 i ∃M > 0 c tako da je ∀x ∈ I. postoji δ > 0 tako da 1 U sluˇaju (f (c) > 0) vrijedi (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) > 2 f (c) > 0). ˇinjenica da je funkcija neprekidna u nekoj toˇki ima utjecaj na c c ponaˇanje funkcije u okolini te toˇke. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE je prekidna u svakoj toˇki. za c ∈ Q uzmimo niz (cn )n iz R \ Q koji konvergira k c. za c ∈ Q i f (c) = 0. Uzmimo niz (cn )n iz c R \ Q koji konvergira k c.10. c . Tada je f (cn ) = 0. x ∈ Q.E. Za c ∈ Q i f (c) = 0. Q. onda za niz (cn )n koji konvergira k 0 i niz (f (cn ))n konvergira k 0. Tada je f (cn ) = 1. c 1 a u sluˇaju (f (c) < 0) vrijedi (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) < 2 f (c) < 0). uzmimo niz (cn )n iz Q koji konvergira k c. pa niz (f (cn ))n konvergira k c. c ∈ I i funkcija f : I → R neprekidna u c. uzmimo niz (cn )n iz Q koji konvergira k c. pa niz (f (cn ))n ne konvergira k 0.2. je prekidna u svakoj toˇki osim u toˇki 0. Naime. Funkcija f : R → R definirana s   x. Primjer 3. Ako je f (c) = 0 onda funkcija lokalno oko c ˇuva predznak. c ∈ I i funkcija f : I → R neprekidna u c. x ∈ Q.70 POGLAVLJE 3. Iz prethodnih primjera je vidljivo da prekidnost ili neprekidnost u nekoj toˇki nema utjecaj na prekidnost ili neprekidnost u ostalim toˇkama. c c Ipak.D. (|x − c| < η) ⇒ (|f (x)| < M). Lema 3. O tome se radi u slijede´im lemama. c c Da je f prekidna u svakoj toˇki c = 0 vidi se sliˇno kao u prethodnom c c primjeru. Tada je f (cn ) = cn . Tada je f (cn ) = 0. gdje je neprekidna. pa niz (f (cn ))n ne konvergira k c. f (x) =  0. Neka je I ⊆ R otvoren interval.1. a ne k 0. c tj. s c c Lema 3. Dakle. Neka je c ∈ Q i f (c) = 1. Dokaz: Iz Cauchyjeve definicije za ε = 1 postoji δ > 0 takav da vrijedi (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x)| ≤ |f (x) − f (c)| + |f (c)| < 1 + |f (c)|)). pa niz (f (cn ))n ne konvergira k 1.

Q.2. .2. Za svaki λ. 3. ∀x ∈ I. Dokaz: Racionalna funkcija f (x) = pa je neprekidna po teoremu 3.83.E. c ∈ I i neka su funkcije f. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 71 Dokaz: U sluˇaju f (c) > 0 uzmimo ε = 1 f (c) > 0 pa iz (3. Dokaz: Polinom P (x) = a0 + a1 x + · · · + an xn je linearna kombinacija potencija. 1 (|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < f (c)) ⇒ 2 1 1 1 ⇒ (− f (c) < f (x) − f (c) < f (c)) ⇒ (f (x) > f (c)). Tada vrijedi: 1. Q. To je posljedica ˇinjenice da je limes funkcije u skladu s tim operacijama. f (x) = xn .1. c Stoga bez dokaza navodimo slijede´i teorem.2. g : I → R neprekidne u c. pa je neprekidan po teoremu 3.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama c Neprekidnost je uskladena sa uobiˇajenim operacijama s realnim funkcijama. Korolar 3. 2. Svaki polinom je neprekidna funkcija na R.ˇ 3. Korolar 3. onda je funkcija f g neprekidna u c.D. Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom podruˇju c definicije. Slijede´i rezultat se odnosi na uskladenost neprekidnosti i operacije komc pozicije funkcija. Korolar 3.7) dobijemo c 2 δ > 0 takav da ∀x ∈ I. Q.E. µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c. Ako je g(x) = 0. ∀x ∈ R neprekidna na R. Funkcija f g je neprekidna u c. P (x) Q(x) je kvocijent neprekidnih funkcija.D.E.3.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval.D. 2 2 2 1 U sluˇaju f (c) < 0 uzimamo ε = − 2 f (c) > 0 i postupamo analogno.81. c 3. c Teorem 3. Za svaki n ∈ N je funkcija f : R → R.

g ◦ f je neprekidna u c. Ako je funkcija f neprekidna u toˇki c ∈ I i funkcija g neprekidna u c d = f (c) ∈ J. +∞ je neprekidna na R.E. tj. Neka su I. Dokaz: Za x.D. f : I → R.9. uzmimo ε > 0 po volji. J ⊆ R otvoreni intervali. onda je g ◦ f neprekidna u c. Dokaz: Da bismo dokazali neprekidnost funkcije g ◦ f po Cauchyjevoj definiciji. Po pretpostavci o neprekidnosti funkcije g u toˇki d za svaki ε > 0 postoji η > 0 tako da vrijedi c (∀ y ∈ J) ((|y − d| < η) ⇒ (|g(y) − g(d)| < ε)). Q. +∞ koja je limes niza funkcija (fn )n iz c (2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R Eksponencijalnu funkciju exp : R → 0. . Sada imamo (∀ x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < η) ⇒ (|g(f (x)) − g(f (c))| < ε)). g : J → R funkcije za koje vrijedi f (I) ⊆ J. c}) 1+ max{x. n−1 n n−1 c − 1+ n n x−c = n 1+ k=0 x n n−1−k 1+ c n k . iz pretpostavke o neprekidnosti funkcije f u toˇki c za svaki η > 0 postoji δ > 0 tako da vrijedi (∀ x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < η)). LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Teorem 3.c} n .7) pomo´u c rastu´e funkcije f : [0. Teorem 3. 3. c Isto tako. c} |fn (x) − fn (c)| ≤ |x − c| 1 + n Za n → +∞ dobivamo nejednakost |f (x) − f (c)| ≤ |x − c|f (max{x. +∞ → 0. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I → R. c ≥ 0 vrijedi x fn (x)−fn (c) = 1 + n a odatle imamo max{x. dakle.6). = |x − c| fn (max{x.72 POGLAVLJE 3. c}). Funkcija exp : R → 0.10.2. +∞ definirali smo u (2.

9. 0 .11. Funkcije tg i ctg su kvocijenti neprekidnih funkcija pa su neprekidne po teoremu 3. ˇto pokazuje neprekidnost u 0.8.8.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija π . x−c x+c |x − c| )|| cos( )| ≤ 2 < δ = ε). s Q. |x| < Sada za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε pa imamo (|x−c| < δ) ⇒ (| sin x−sin c| = 2| sin( dakle. pa je cos kompozicija neprekidnih funkcija 2 te je neprekidna po teoremu 3.E. tj. pa su neprekidne po teoremu 3. Korolar 3. Funkcija sin : R → [−1. 3. 2 Dokaz: U primjeru 3.1.D.5. Q. Trigonometrijske funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju c definicije. f (ε ) }. Dokaz: Funkcije sh i ch su linearne kombinacije funkcije exp i njene kompozicije s funkcijom x → −x. Korolar 3.2. 2 pa je exp neprekidna na 0. c}) < f ( 3c ))  2  ⇒ 3c ) < ε). Q.E. .D. 1] je neprekidna na R.E. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI c Uzmimo sada ε > 0 po volji i neka je δ = min{ 2 . +∞ .1.4. sin je neprekidna u c. 0 .3. lim exp(x) = x→0− x→0− f (−x) x→0 lim f (−x) lim f (x) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ |x − c|f ( x→0− x→0+ exp(0). Teorem 3. koristili smo nejednakost | sin x| ≤ |x|.D.2. Dokaz: Vrijedi cos x = sin(x+ π ). Hiperbolne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju definic cije.ˇ 3. Za funkciju exp vrijedi lim exp(x) = lim f (x) = 1 i x→0+ x→0+ 1 1 1 lim exp(x) = lim = = = 1. exp je neprekidna na −∞. Nadalje. 2 2 2 Q. pa je onda i funkcija f (−x) neprekidna na −∞.E. tj. pa imamo 3c 2 73 (|x − c| < δ) ⇒  c  (|x − c| < 2 ) ⇒ (x <  (|x − c| < ε f ( 3c ) 2 3c ) 2  ⇒ (f (max{x.83. Funkcije th i cth su neprekidne kao kvocijenti od sh i ch po teoremu 3. funkcija f (−x) je kompozicija 1 neprekidnih funkcija.D.

b]. tj. g(x) = f (x). M] takoder segment. Da bismo definirali neprekidnost i u rubnim toˇkama segmenta [a. tj.2. b] ⊆ R i funkcija f : [a. b] ⊂ I. gdje je [a. M postoji c ∈ [a. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 3. Niz (xn )n je u [a. To je kontradikcija s c izborom niza. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi limn f (xpn ) = f (c). postoji njegov konvergentan podniz (xpn )n i c c neka je limn xpn = c. f je ograniˇena na [a. b]. slijede´i vaˇni c sc c z teorem to opovrgava.6. Iako se ˇini da zahtjev za neprekidnoˇ´u funkcije na segmentu nije bitno c sc razliˇit od zahtjeva za neprekidnoˇ´u na otvorenom intervali.5. z c Definicija 3. b] → R neprekidna na segmentu [a. jer smo pojam neprekidnosti s c definirali za toˇke koje leˇe u nekom otvorenom intervalu sadrˇanom u domeni c z z funkcije. b] ⊂ R segment. postoje m = inf f i M = sup f . ∀n ∈ N. Dakle. b] ⊆ R. Teorem 3. niz (xpn )n je konvergentan. Analogno definiramo neprekidnost na skupovima oblika [a. 2. funkcija f je odozgo omedena. b i a. Omedenost odozdo funkcije f se dokazuje tako da se prethodni dokaz primjeni na funkciju −f . xM ∈ [a. Dokaz tvrdnje 1. b]. Neka je [a. s f (xpn ) > pn ≥ n. b] i 3. b] c posluˇimo se slijede´om definicijom. Neka je funkcija f : [a. b c je jasno ˇto znaˇi neprekidnost te funkcije u c. g je neprekidna na I. postoje z xm .74 POGLAVLJE 3. Tada je f ([a.12 (Bolzano-Weierstrass). ograniˇen. b] pa je ograniˇen.4 Neprekidnost funkcije na segmentu Neka je funkcija f : [a.b] [a. Dokaz: Tvrdnja teorema moˇe se razdvojiti na tri dijela: z 1. Po teoremu 2. b]. . b] tako da je C = f (c). Za toˇke c ∈ a. b] → R. b]) = [m. f (xm ) = m i f (xM ) = M. pa je prema teoremu 2. tj. tj. ∀x ∈ [a. [a. Uskladenost limesa niza i uredaja na R povlaˇi c ∈ [a.: Kada bi funkcija f bila neograniˇena odozgo. c [a. za svaki c n ∈ N bi postojao xn ∈ [a. Kaˇemo da je funkcija f neprekidna na [a. b]. Funkcija f postiˇe svoj minimum i maksimum na [a.1. b] → R razliˇita od c konstantne funkcije.b] 2. b] ako postoji z otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I → R takva da vrijedi: 1. b] takav da vrijedi f (xn ) > n. Za svaki C ∈ m. 3.

Pretpostavimo [a. +∞ je surjekcija. +∞ → [0. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 75 Dokaz tvrdnje 2. pa je i C ∈ R(f ). Zbog exp(−x) = . R(f ) = [0. ∀n ∈ N. Tada postoji n ∈ N takav da vrijedi exp(0) = 1 < C < n < exp(n).12. Poˇto je M = sup f . m > 1 vrijedi m < mn . Zbog odredenosti pretpostavimo da je xm < xM . pa je i C ∈ R(exp). . ∀n ∈ N. tj.E. ∀x ∈ [0. 1] ⊆ R(exp). +∞ ⊆ R(exp). pa je A = ∅. b] koji je ograniˇen. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi limn apn = limn f (xpn ) = f (c). Tada vrijedi f (c) = limn f (yn ) ≥ C. Q. f (m)] ⊆ R(f ). Neka je C > 0 bilo koji broj. +∞ vrijedi exp(x) 0. b = ∅. C = f (c).: Ako je M ∈ R(f ) onda je M = max f . 1 < 21 .b] da je M = limn an . imamo niz (xn )n u [a. Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentu [0. Funkcija exp : R → 0. y > c.E. b]. Tada vrijedi n + 1 < 2n + 1 < 2n + 2n = 2 · 2n = 2n+1 . Zbog C < f (xM ) je c < xM . podniz konvergentnog niza ima isti limes kao i niz. Sada uzmimo bilo koji C > 1. Zbog c f (xm ) < C je xm ∈ A. tj. ∀n ∈ N.ˇ 3.6. Q. 1 tj. m] po teoremu 3. c tj. +∞ definirana s f (x) = xn surjekcija. Za svaki y ∈ [a. Analogno se dokazuje da je m ∈ R(f ). z Neka je sada n < 2n . M = f (c) ∈ R(f ) (kontradikcija). vrijedi C ≤ f (y). Zbog neprekidnosti funkcije exp na segmentu [0.: Neka je C ∈ m. M bilo koji broj. f (x) < C}. No. [exp(0).) postoji m ∈ N takav da je f (0) = 0 < C < m < f (m). onda postoji niz (an )n u R(f ) takav s [a. Pokaˇimo neke jednostavne primjene prethodnog teorema.7. Uzmimo niz (yn )n u c. Q. To je istina za n = 1. Sada smo u stanju to dokazati. pa je c. +∞ . [1. Dakle. xM ]. Oznaˇimo A = {x ∈ [xm . Dokaz: Za bilo koje prirodne brojeve n. pa je m < f (m). Uzmimo niz (cn )n u A takav da je c = limn cn . je [0. b takav da je c = limn yn . Neka je c = sup A. b].D. U dokazima surjektivnosti logaritamske. Zbog an = f (xn ).D.E. Korolar 3. Za bilo koji n ∈ N je funkcija f : [0. Dakle.b] da M ∈ R(f ). Tada po Arhimedovom aksiomu (teorem 1. hiperbolnih i area funkcija koristili smo pretpostavku da je eksponencijalna funkcija surjekcija. Dokaz: Pokaˇimo najprije n < 2n . n] je po teoremu 3. Tada postoji njegov podniz (xpn )n koji je konvergentan. exp(n)] ⊆ R(exp).D.6. Dokaz tvrdnje 3. z Korolar 3.12.2. Zbog strogog rasta potencija na R+ imamo n < 2n < en = exp(n). Zbog f (cn ) < C i neprekidnosti funkcije f vrijedi f (c) = limn f (cn ) ≤ C. limn xpn = c ∈ [a.

ta dva pojma primijenjena na funkciju ˇesto dac ju isti rezultat. Korolar 3. pokazat ´emo da svaki od tih pojmova . LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Iako je iz geometrijske definicije funkcije sinus moˇda jasno da je njena z slika segment [−1. Funkcija sin : R → [−1.8. Zapravo. pa je onda neprekidna u toˇki c. dok je c c za neprekidnost dovoljno imati pojam okoline toˇaka skupa. 1] ⊆ R(sin). uz jedan c dodatni uvjet na funkciju.76 POGLAVLJE 3. Ipak.13. Uzmimo bilo koji c+b 0 < ε < min{M1 .3 Neprekidnost i monotonost. Sluˇajevi M1 = 0 i M2 > 0 c c 2 ili M1 > 0 i M2 = 0 su kombinacija prethodnog sluˇaja i sluˇaja M1 > 0 i c c M2 > 0. U slijede´im teoremima interc c val nije nuˇno konaˇan skup. odnosno. Dokaz: Funkcija sin je neprekidna na segmentu [− π . Uzmimo bilo koju toˇku c c ∈ I i pokaˇimo da je f neprekidna u c. odnosno pojam c konvergencije nizova. neprekidnost inverzne funkcije Uvjet monotonosti i uvjet neprekidnosti funkcije na nekom skupu su razliˇitog tipa. Vrijedi ε < M1 = f − f (c). Neka su M1 = f c+b 2 − f (c). Neka je I ⊆ R otvoren interval. Obratna inkluzija slijedi iz ge2 2 ometrijske definicije funkcije sin. 2 . povlaˇi onaj drugi. Provjerimo Cauchyjevu definiciju neprekidnosti (3. c z c Teorem 3. 1]. Zbog rasta funkcije f vrijedi M1 ≥ 0 i M2 ≥ 0. M2 = f (c) − f a+c 2 . b . b ⊆ I konaˇan interval z c takav da je c ∈ a. sin( π )] = [−1.D.7). M2 }. koji sada dokazujemo. Tada je f neprekidna funkcija na I. ta se ˇinjenica egzaktno dokazuje na sliˇan naˇin kao u c c c prethodnom korolaru. Neka je a. 1] je surjekcija. 3. Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da f raste na I. funkcija f : I → R monotona na I i I ′ = f (I) otvoren interval. Monotonost je definirana pomo´u uredaja na skupu R. 2 .12. U sluˇaju M1 = 0 i M2 = 0 funkcija f je konstantna na segmentu c a+c c+b .E. Q. π ] pa je po teoremu 2 2 3. [sin(− π ). Svojstvo intervala koje istiˇemo je da za svake z c c svoje dvije toˇke sadrˇi i sve toˇke izmedu njih.

7). odnosno. Zbog toga ˇto je c ∈ I izabran s po volji. imamo δ ′′ ∈ R takav da vrijedi f (c)− 2 = f (c+δ ′′ ). 2 2 2 Dakle. Neka je f strogo rastu´a na I. c Teorem 3. 2 Zbog rasta funkcije f je δ ′′ < 0. Q. Kada bi vrijedilo a′ ∈ I ′ = z f (I) postojao bi a ∈ I. Neka je −∞ ≤ a′ = inf I ′ i c sup I ′ = b′ ≤ +∞. c + δ ) ⇒ (f (c) ≤ f (x) ≤ f (c + δ) ≤ f (c + δ ′ ) = f (c) + ) ⇒ 2 ε ε ε ⇒ (− ≤ f (x) − f (c) ≤ ) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ < ε). −δ ′′ }. Primjena prethodnog teorema u dokazivanju neprekidnosti konkretnih funkcija je oteˇana ˇinjenicom da je ˇesto vrlo teˇko dokazati da je neki skup z c c s slika funkcije.E. c ) ⇒ (f (c) ≥ f (x) ≥ f (c − δ) ≥ f (c + δ ′′ ) = f (c) − ) ⇒ 2 ε ε ε ⇒ ( ≥ f (x) − f (c) ≥ − ) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ < ε). Zbog toga ˇto je I ′ = f (I) interval. zbog ε < M2 = f (c) − f . Zbog rasta funkcije f mora biti δ ′ > 0. onda je I ′ otvoren interval i f −1 : I ′ → I neprekidna funkcija na I ′ .14. U tu svrhu je koristan slijede´i rezultat. s 2 2 ε to postoji δ ′ ∈ R tako da vrijedi f (c) + 2 = f (c + δ ′ ).D. pa je f neprekidna u c. Imamo ε (x ∈ c. Mi smo ve´ dokazali neprekidnost nekih osnovnih funkcija. f < 2 2 ε ε f (c)−ε < f (c)− < f (c). Pokaˇimo da vrijedi a′ ∈ I ′ . onda je f strogo monotona funkcija na I i f −1 : I ′ → I neprekidna funkcija na I ′ . Tada je f (a1 ) < f (a) = a′ ˇto je kontradikcija s definicijom s ′ ′ infimuma. c pa nas interesira dokazivanje neprekidnosti njihovih inverznih funkcija. 1. Dokaz: 1. a+c c+b Analogno. Neka je I ⊆ R otvoren interval. . Uzmimo δ = min{δ ′ .3. Ako je f strogo monotona i neprekidna funkcija na I. NEPREKIDNOST I MONOTONOST f (c) < f (c) + 77 ε c+b < f (c) + ε < f . Analogno se dokazuje b ∈ I . 2 2 2 Isto tako ε (x ∈ c − δ. Poˇto je I otvoren interval. funkcija f : I → R i I ′ = f (I). to postoji s a1 ∈ I. f je neprekidna na I. a1 < a. a′ = f (a). vrijedi (3. 2.3. Ako je f neprekidna bijekcija sa I na I ′ .

Dakle. x ≤ 0. z ′ ∈ I ′ . c Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentima [x1 . Neprekidnost od f −1 slijedi iz teorema 3.78 POGLAVLJE 3. Kada f ne bi bila strogo monoz tona na I. y ′ ∈ I ′ takvi da vrijedi x′ < z ′ < y ′. x ≥ 0. pa postoji inverzc 1 na funkcija f −1 : [0. b′ . Neparne potencija su neprekidne i strogo rastu´e bijekcije s otvorenog c (beskonaˇnog) intervala R na R. U prvom sluˇaju postoji C tako da je (f (x1 ) < C < f (x2 ))∧(f (x3 ) < C < f (x2 )). +∞ koja je neprey kidna i strogo rastu´a bijekcija. pa po teoremu 3. f je restrikcija neprekidne funkcije.12. Funkcija f : I → I ′ je neprekidna bijekcija pa postoji f −1 : I ′ → I. Zbog strogog rasta funkcije f . slijedi neprekidnost od f −1 . LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Neka je z ′ ∈ a′ . Sada imamo funkciju g koja zadovoljava uvjete teorema 3. +∞ → [0. posluˇimo se trikom koji ´e omogu´iti primjez c c 1 nu spomenutog teorema. Q. Zbog toga ˇto je s −1 −1 −1 f = g |[0. 3. c c g 0 No. pa gledamo njenu restrikciju f : [0. Dakle. x3 ] prema teoremu 3. Pokaˇimo da je f strogo monotona na I.1 Neprekidnost korijena. x2 .13. +∞ .D. area i arcus funkcija Primijenimo rezultate prethodne toˇke za dokazivanje neprekidnosti inverzc nih funkcija. jer joj domena nije otvoren interval (konaˇan ili beskonaˇan). Parna potencija nije bijekcija. postoje c′ ∈ x1 . tj.12. x3 ∈ I takve da je x1 < x2 < x3 i c (f (x1 ) < f (x2 ))∧(f (x2 ) > f (x3 )) ili (f (x1 ) > f (x2 ))∧(f (x2 ) < f (x3 )). y] ⊂ I je f neprekidna na [x. x2 ] i [x2 . 2.14. pa su korijeni neparnih potencija neprekidne c funkcije po teoremu 3.14. postoje x′ . f ne isg 1 punjava pretpostavke teorema 3. Tada z ′ nije niti minoranta niti majoranta skupa I ′ . tj. vrijedi f ([x.14. postojale bi toˇke x1 . Sada iz 1. logaritamske.. funkcija f −1 g(x) = x . imamo x < y. Analogno se dobije kontradikcija i u drugom sluˇaju. Dakle I ′ = a′ . x3 takvi da je C = f (c′ ) i C = f (c′′ ). b′ bilo koji element. Proˇirimo funkciju f do s funkcije g : R → R na slijede´i naˇin: c c xn . +∞ → [0. Neka je x = f −1 (x′ ) i y = f −1 (y ′ ).3. To je kontradikcija s pretpostavkom o bijektivnosti funkcije f . x. y]. a onda i f −1 .E. pa je njena inverzna funkcija g −1 : R → R neprekidna na R.+∞ . Zbog [x. f je strogo monotona funkc cija na I. y ′] ∋ z ′ . x2 i c′′ ∈ x2 . y]) = [x′ .

NEPREKIDNOST I MONOTONOST je neprekidna na [0. pa nezadovoljava uvjete c teorema 3. −1 i cth+ : 0. pa je neprekidna po definiciji 3. +∞ → R. s slijedi neprekidnost njene inverzne funkcije ln : 0. +∞ neprekidna bijekcija. y Funkcija cth : R \ {0} → R \ [−1. Medutim. +∞ ima po teoremu 3.5. 0 → −∞. iz teorema 3. x + 1. x < 0 . 1 koje su neprekidne bijekcije. svaka njena restrikcija cth− : −∞.14. +∞ restrikcija neprekidne funkcije g −1 . 0 g 1 1 x Tada je Ch : [1. +∞ → 1. π . +∞ → + 0. x ≤ 0. +∞ po definiciji 3. imaju po teoremu 3.3. +∞ i nju proˇirujemo do funkcije g : R → R s tako da stavimo g(x) = −1 y 1 g ch(x). 1 → R. +∞ → [0. −1 → −∞. Zato ˇto su i domene i slike funkcija cth− s i cth+ disjunktni skupovi.3. Restrikcije Tg : − π . 2 2 neprekidne inverze Tg−1 = arctg : R → − π . x ≥ 0. +∞ → [1. Ctg−1 = arcctg : R → 2 2 0. vrijedi cth(x) = a odatle slijedi cth−1 (x) = cth−1 (x) . pa su takve i njihove inverzne funkcije sh−1 : R → R i th−1 : −1. x > 0 cth 1 Arccth 0 x Bijektivna restrikcija od ch je Ch : [0.14.14. x < −1 − . 1] nema podruˇje definicije interval. π → R. cth−1 (x) . Isto vrijedi i za hiperbolne funkcije sh : R → R i th : R → −1.5 79 Zbog toga ˇto je exp : R → 0. π . x > 1 + cth− (x) . π → R i Ctg : 0.14. neprekidan inverz cth− : −∞. +∞ . . cth+ (x) . 0 i cth−1 : 1.

Q.9.). g(x) = 2 2  x − π + 1 . π ≤ x.  −x + π − 1 . 1] i Cos : 2 2 [0.  −x + 1 h(x) = cos x . .1] i Cos−1 = h|[−1. 2 2  .E. logaritamske funkcije.80 POGLAVLJE 3. to c su elementarne funkcije neprekidne. hiperbolne. funkcije g i h imaju neprekidne inverze.D.15. area i arcus funkcije) su neprekidne su na cijelom podruˇju definicije. 1] proˇiriti do neprekidnih bis jekcija sa otvorenog intervala na otvoren interval.) i 3. Elementarne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju dec finicije. U sljede´em teoremu se vidi kako sam uvjet monotonost ima utjecaj na c vrstu i broj prekida kod funkcije. eksponencijalna funkcija. Budu´i da operacije kojima od tih funkcija c c gradimo elementarne funkcije ˇuvaju neprekidnost (teoremi 3. x ≤ 0. π ≤ x. trigonometrijske funkcije i njihove inverzne funkcije korijeni. h Π 2 1 g 1 g 0 1 Π x 2 y 1 Π Π 2 1 0 Π 2 1 x h Po teoremu 3. −π ≤ x ≤ π.1] neprekidne funkcije po definiciji. Ostali prekidi su prekidi c druge vrste.8. π ] → [−1. Kaˇemo da z f ima u toˇki c ∈ I prekid prve vrste ako u c postoje i lijevi limes f (c−) c i desni limes f (c+) funkcije i ako su oni razliˇiti. −π ≤ x ≤ π .6.14. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. x ≤ −π . Definicija 3. π] → [−1. 2 2 sin x . pa su i njihove restrikcije Sin−1 = g|[−1. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE y i Da bismo dokazali neprekidnost funkcija arcsin = Sin−1 i arccos = Cos−1 moramo funkcije Sin : [− π . h : R → R tako da stavimo   x + π − 1 . Tako definiramo g. 1 Teorem 3. Dokaz: Sve funkcije od kojih gradimo elementarne funkcije (potencije.

c c 2.4 Jednostrana neprekidnost funkcije c Definicija 3. z 2. u sluˇaju a < b. Monotona funkcija ima najviˇe prebrojivo mnogo prekida. Funkcija f je neprekidna c x→c− zdesna u toˇki c ako postoji limes zdesna funkcije f u toˇki c i lim f (x) = c c x→c+ f (c).9) . U teoremu 3. Za svaku toˇku a ∈ J imamo f (a−) < f (a+). zbog f (a+) = inf{f (x). x ∈ I.E. s Dokaz: 1. Ako u Cauchyjevu definiciju jednostranog limes uvrstimo vrijednost limesa jednaku f (c) dobijemo Cauchyjevu definiciju jednostrane neprekidnosti: f je neprekidna slijeva ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c − x < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). 1. 3. x < b} je f (b−) ≥ f (b − b−a ) = f (a + b−a ). J ima manji ili jednak kardinalni broj od Q. Isto tako. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je neprekidna slijeva u toˇki c ako postoji limes z c slijeva funkcije f u toˇki c i lim f (x) = f (c). b ∈ J. zbog f (b−) = sup{f (x). f (a+) . tj. x ∈ I. tj. pa toj toˇki pridruˇujemo c c z otvoreni interval Ia = f (a−). onda je Ia ∩ Ib = ∅. (a < b) ⇒ (f (a+) ≤ f (b−)).4. JEDNOSTRANA NEPREKIDNOST FUNKCIJE 81 Teorem 3. i f je neprekidna zdesna ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ x − c < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). jer su intervali otvoreni. a = b. onda je zbog postojanja c c f (c−) i f (c+) taj prekid prve vrste. Dakle. J je najviˇe prebrojiv skup.6. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇka c ∈ I.D. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona funkcija.10) Veza jednostrane neprekidnosti i neprekidnosti funkcije u nekoj toˇki dana c je slijede´im teoremom.16.3. (3. Monotona funkcija moˇe imati samo prekide prve vrste. je dokazano da monotona funkcija ima u svakoj toˇki lijevi i desni limes. c (3. Ako su a. Ako f ima u toˇki c prekid. Sada za svaki a ∈ J uzmemo ra ∈ Ia ∩ Q pa imamo injekciju a → ra s J u Q. Neka je f rastu´a funkcija i neka je J skup svih toˇaka prekida te funkcije. Dakle. Naime. a < x} c b−a je f (a+) ≤ f (a + 2 ). s Q. 2 2 Ia ∩ Ib = ∅.7.

b] → R neprekidna na otvorenom intervalu a. b]. z 2. x ≥ c. x ≥ c. x ≤ c. onda ju po teoremu 3. i 2. Q. ∀x ∈ I.D. Dokaz: Ako je funkcija neprekidna na segmentu u smislu definicije 3. gdje je g iz definicije 3.5. ∀x ∈ I. ∀x ∈ I. b .5. ∀x ∈ I. ˜ Obratno.9. postoji njeno neprekidno proˇirenje i lijevo i desno od segmenta [a. ˜ ˜ Dokaz: 1. i f (x) = f (c). Ako je f neprekidna u c onda f = f zadovoljava uvjete iz 1. onda funkcija f : I → R defini˜ ˜ rana s f (x) = f (x). ˜ onda f = g.17. i posebno (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c − x < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). zadovoljava traˇena svojstva. Funkcija f je neprekidna zdesna u c ako i samo ako postoji funkcija ˜ ˜ f : I → R neprekidna u c i takva da je f (x) = f (x). Funkcija f : [a. x ≤ c.D. x ≤ c. ˜ 3.. postoji limes funkcije i jednak je f (c). se dokazuje analogno kao 1. 3. b] → R je neprekidna na segmentu. neka je f neprekidna i slijeva i zdesna u c. c ∈ I i funkcija f : I → R.E. pa je neprekidna i slijeva i zdesna u c.5.. f je neprekidna slijeva u c. funkcija je neprekidna u c. Korolar 3. Obratno. Tada postoje lijevi i desni limes funkcije i jednaki su f (c). tj. te neprekidna zdesna u a i slijeva u b. Funkcija f je neprekidna slijeva u c ako i samo ako postoji funkcija ˜ ˜ f : I → R neprekidna u c i takva da je f (x) = f (x).17. pa po teoremu 3. iz teorema 3. ∀x ∈ I. i 2. Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i zdesna u c. 2.82 POGLAVLJE 3. onda vrijedi ˜ ˜ (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f(x) − f (c)| < ε)). LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Teorem 3.17.E. ako je f neprekidna slijeva u c. b . s Q. ako i samo ako je neprekidna na otvorenom intervalu a. Ako postoji neprekidna funkcija f : I → R takva da je f (x) = f (x). Neka je I ⊆ R otvoren interval. Obratno. ako je f : [a. te neprekidna zdesna u a i slijeva u b. . 1. zadovoljava uvjete tvrdnji 1. tj.

x∈S Skup T koji sadrˇi sve otvorene podskupove od R naziva se topologija z na R. R je otvoren jer je R = n∈Z ∞ n=0 ∞ n=0 n. +∞ .D. slijedi postojanje otvorenog intervala takvog da je x ∈ a.11. a ∪ b.5 Otvoreni skupovi u R U svim razmatranjima u vezi s pojmom neprekidnosti funkcije u toˇki ili c limesa funkcije u toˇki bilo je vaˇno da se toˇka nalazi u otvorenom intervalu.3. 2.12. c z c Naime. Propozicija 3. Q. Uzmimo εx = min{x − a. Tada vrijedi . Slijede´i skupovi su otvoreni u R. +∞ . b ∈ R. Primjer 3.2. bilo je vaˇno da s obije strane te toˇke imamo toˇaka koje se nalaze z c c u domeni funkcije. ako je S ili z prazan skup ili unija po volji mnogo otvorenih intervala. c 1. b]C = −∞. x + εx pa je stoga otvoren skup. a < b. b] zatvoren jer je [a. n + 2 i −∞. Obratno. Skupovi 0. je segment [a. neka za svaki x ∈ S postoji εx > 0 tako da je x−εx . Za svaki a ∈ R je jednoˇlan skup {a} zatvoren u R jer je {a}C = c −∞. a i a. x+εx ⊆ S. Skup F ⊆ R je zatvoren skup ako je komplement otvorenog skupa. +∞ = n. 2. b − x} i imamo x − εx . b ⊆ S. Tada je S = x − εx . Primjer 3. a ∪ a. x + εx ⊆ S. x + εx ⊆ S.1. n + 2 . Dokaz: Ako je S ⊆ R otvoren skup. −n su otvoreni skupovi. onda za svaki x ∈ S iz definicije 3. Neprazan skup S ⊆ R je otvoren ako i samo ako za svaki x ∈ S postoji εx > 0 tako da je x − εx . 0 = −n − 2. c 1. Za sve a. Slijede´i skupovi su zatvoreni u R. Za skup S ⊆ R kaˇemo da je otvoren skup.8. za svaki a ∈ R. a takvi su i skupovi −∞. kako bismo bili u mogu´nosti s obje strane promatrati c nizove koji konvergiraju k toˇki. Propozicija 3.5.E. Neka je T topologija na R. Definicija 3. +∞ otvoren skup.8. OTVORENI SKUPOVI U R 83 3. Otvoreni intervali nisu jedini skupovi s c takvim svojstvom.

. ∅. . Dokaz: Tvrdnja 1. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 2. . . . . . x + εx ⊆ Sk .11. . slijedi iz definicije 3. postoji εx > 0 takav da je x − εx . pa je po propoziciji 3. λ∈Λ n λ∈Λ Za dokaz tvrdnje 3. skup k=1 Sk otvoren. . n 3. Odatle je x − εx . x + εx ⊆ n Sk . . k = 1. Da bismo dokazali tvrdnju 2.E. Po definiciju λ∈Λ unije postoji λ ∈ Λ takav da je x ∈ Sλ . onda je k=1 Sk ∈ T. uzmimo x ∈ Sk po volji. . POGLAVLJE 3.1. Tada vrijedi x − εx . n. . Sada zbog otvorenosti skupa Sλ . n. x + εx ⊆ Sλ . . n. . . k = 1. . Q. . k = 1.8. R ∈ T. (k) (k) (k) postoje εx > 0. n. Ako je Sλ ∈ T. . . pa je prema propoziciji k=1 3.D. n.1. Po definiciju presjeka vrik=1 jedi x ∈ Sk . n k = 1. k = 1. . . . ∀λ ∈ Λ. i primjera 3. Ako je Sk ∈ T. uzmimo x ∈ Sλ po volji.1 skup Sλ otvoren. . Zbog otvorenosti skupova Sk . . . takvi da je x−εx . za sve k = 1. . k = 1. onda je λ∈Λ Sλ ∈ T. . x+εx ⊆ Sk . . (k) Uzmimo εx = min{εx .84 1. n} pa vrijedi x − εx . x + εx ⊆ Sλ . n. . prema propoziciji 3.

sijeˇnja 1643. ˇto daje l = f (c). c tj. t] definira se kao c Isaac Newton. Prosjeˇna s c c brzina te materijalne toˇke u vremenskom intervalu [t0 . Stoga je za c neku funkciju f : I → R. Funkcije koje svi dobro poznajemo i razumijemo su z polinomi.). t ≥ 0. aproksimacija funkcije. lokalno oko toˇke c c najbolja aproksimacija funkcije f .London. problemi brzine i tangente c Jedna od ˇesto upotrebljavanih metoda u rjeˇavanju matematiˇkih problema c s z c je aproksimacija ili pribliˇno odredivanje nekog sloˇenijeg matematiˇkog z objekta pomo´u jednostavnijih objekata. 31. oˇujka 1728. g(c) = f (c).Poglavlje 4 Derivacija funkcije 4. x ∈ R. U tom sluˇaju je prirodno zahtijevati da c se te funkcije podudaraju u toˇki oko koje lokalno aproksimiramo funkciju. Na c taj naˇin bismo iz ponaˇanja jednostavnih funkcija mogli neˇto zakljuˇiti c s s c o sloˇenijoj funkciji. t]. Sada iz zahtjeva da je f (x) ≈ g(x) kada je s f (x) − f (c) x ≈ c imamo k ≈ . I ⊆ R otvoren interval. .1 Motivacija. funkcija koja mjeri put z koji je proˇla materijalna toˇka u vremenskom intervalu [0. (Woolsthorpe. 4. matematiˇar i astronom c c 1 85 . interesantan problem koji je polinom prvog stupnja oblika g(x) = k(x − c) + l. to je razumno pitanje. da li je mogu´e neku c c funkciju dobro aproksimirati pomo´u funkcija koje dobro razumijemo. c Jedan od njih je fizikalni problem definiranja pojma brzine za ˇije rjeˇenje c s 1 je zasluˇan Isaac Newton. engleski c z fiziˇar. x−c Povijesno su dva po prirodi razliˇita problema bila glavna motivacija za c razvoj diferencijalnog raˇuna. posebno polinomi prvog stupnja ˇiji su grafovi pravci. Neka je s(t). Kako je u matematiˇkoj analizi od c c interesa prouˇavanje funkcija.

Ako d → c. Odnosi se na pitanje postojanja jedinstvene tangente u nekoj toˇki c y f d grafa Γf funkcije f . a toˇka predstavlja vremenski interval [t0 . f (d)) ima koeficijent smjera f (d) − f (c) ks = .W. studeni 1716.1) df (c). c Mogu´e je promatrati ponaˇanje prosjeˇne brzine na intervalima oko toˇke c s c c t0 ˇija duljina se smanjuje. 14. Dakle. jer mi znamo mjeriti prosjeˇnu brzinu s s c c na nekom intervalu. Taj proces opisujemo pomo´u limesa funkcije. Sekanta kroz toˇke C = c (c. ako t→t0 t→0 t − t0 taj limes postoji. 21. odnosno.) njemaˇki matematiˇar c c 1 . diferencijabilna ili derivaz f (x) − f (c) bilna u toˇki c otvorenog intervala I ⊆ R. t) = lim z c c . ako postoji lim c .1. d→c d−c t s f f c 0 c d x U sva tri prethodna problema kao rjeˇenje se name´e broj kojem teˇi izraz s c z f (x)−f (c) oblika x−c kojeg nazivamo kvocijent diferencija za funkciju f u toˇki c c. ako se d−c toˇka D po grafu Γf pribliˇava toˇki C. Tada je na I dobro definirana funkcija x → f ′ (x) koju c prirodno oznaˇavamo s f ′ i takoder zovemo derivacija od f na I. tj. c Definicija 4. Stoga je od interesa slijede´i pojam. No pitanje je kako definirati pojam brzine u trenutku t − t0 t0 . Taj x→c x−c broj zovemo derivacija (izvod) funkcije f u toˇki c i piˇemo c s f ′ (c) = lim Joˇ se koriste oznake Df (c) ili s f (x) − f (c) . a njegovo rjeˇenje je naˇao G. – Hanover. koeficijent smjera sekante prelazi u koeficijent smjera tangente. t) = POGLAVLJE 4. Ako je sada c ta funkcija diferencijabilna u nekoj toˇki c ∈ I. To je neˇto ˇto nije mogu´e mjeriti. Kaˇemo da je funkcija f : I → R. dx Kaˇemo da je f diferencijabilna na intervalu I ako je ona diferencijabilna z u svakoj toˇki iz I. Drugi problem je geometrijske naravi. c c s(t) − s(t0 ) moˇemo re´i da je brzina u toˇki v(t0 ) = lim v(t0 . onda sec z c kanta s postaje tangenta t. s s 1 Leibnitz. t0 ] duljine 0. f (c)) i D = (d. f (d) − f (c) kt = lim . x→c x−c (4. tj. onda njenu derivaciju (f ′)′ (c) c Gottfried Wilhelm Leibnitz (Leipzig. lipanj 1646.86 v(t0 . DERIVACIJA s(t) − s(t0 ) .

tj. Primjer 4.1. Funkcija g definirana s g(x) = f ′ (c)(x − c) + f (c). Analogno se ubrzanje definira kao derivacija brzine po vremenu. f (c))) je c c pravac koji je graf linearne funkcije g it toˇke 1. U terminima derivacije funkcije. je lokalno najbolja aproksimacija funkcije f oko c medu polinomima stupnja ≤ 1. problemi navedeni kao motivacija imaju sljede´a rjeˇenja: c s 1. mogu´e je c c −1 c odmah zadati i funkciju h(x) = f ′ (c) (x − c) + f (c). brzina je prva derivacija funkcije puta po vremenu. f ′ (x) = 1. ∀ x ∈ R. Na´i derivaciju konstantne funkcije f (x) = α. ˇto dokazujemo u teoremu koji slijedi. a(t) = v ′ (t) = s′′ (t). . tj. f : I → R onda moˇemo definirati z f (n+1) f (n) (x) − f (n) (c) (c) = lim . ∀ x ∈ R. ˇiji graf je normala na graf funkcije u toˇki c.1. x→c x→c x − c x−c dakle. Op´enito. dana je s v(t) = s (t). s 2. x→c x−c 87 Analogno se definira tre´a derivacija itd.4. Jasno. x→c x − c x→c x−c dakle. x ∈ R. MOTIVACIJA zovemo druga derivacija od f u c i oznaˇavamo s f ′′ (c). x→c x−c uz uvjet da navedeni limes postoji. c f ′′ (c) = lim f ′ (x) − f ′ (c) . tj.2. Brzina materijalne toˇke. c c Vrijedi f (x) − f (c) x−c f ′ (c) = lim = lim = 1. ∀ x ∈ R u toˇki c ∈ R. ∀ x ∈ R u toˇki c c c ∈ R. Vrijedi f (x) − f (c) α−α f ′ (c) = lim = lim = 0. c Primjer 4. 3. tj. Tangenta na graf funkcije f za toˇku c (ili u toˇki grafa (c. ˇiji put u vremenu t opisuje funkcija t → c c ′ s(t). Na´i derivaciju funkcije f (x) = x. f ′ (x) = 0. ako postoji n-ta derivac c (n) cija od f na I.

x ∈ R. |x| |x| = −1 i lim = 1. (4. Naime. c Teorem 4. ω(c) = 0 = limx→c f (x)−f (c) − f ′ (c) = limx→c ω(x). diferencijabilnost povlaˇi neprekidnost.1. Naime. DERIVACIJA Sada razmotrimo vezu izmedu diferencijabilnosti i neprekidnosti funkcije f . Ako je funkcija f : I → R diferencijabilna u toˇki c otvorenog c intervala I. f nije diferencijabilna u 0.88 POGLAVLJE 4. onda postoji δh > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I. Dokaz: Zbog diferencijabilnosti funkcije f u toˇki c je funkcija c   f (x) − f (c) − f ′ (c) .2. ona ne mora nuˇno biti diferenc z cijabilna u toj toˇki.D.2) neprekidna u c. Sada egzaktno dokazujemo tvrdnju vezanu za problem aproksimacije Teorem 4. za x = c .3) odakle zbog neprekidnosti u c funkcija na desnoj strani jednakosti (4. (0 < |x − c| < δh ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < |f (x) − h(x)|). To se vidi u sljede´em primjeru. slijedi tvrdnja.E. ∀ x ∈ R. lijevi i desni limes kvocijenta diferencija su razliˇiti. . i h = g.4) Drugim rijeˇima. za x = c (4. x→0+ x x→0− x lim dakle.3). x ∈ I. Ako je funkcija neprekidna u nekoj toˇki. Obratno. Neka je funkcija f : I → R diferencijabilna u toˇki c otvorenog c intervala I i neka je g(x) = f ′ (c)(x − c) + f (c).3. No. ω(x) = x−c  0 . Q. onda je f neprekidna u c. sth ≤ 1. a diferencijabilna na R \ {0}. Ako je h polinom. Funkcija f (x) = |x|. c c Primjer 4. polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno c oko c najbolja aproksimacija funkcije f .5) (4. (4. je neprekidna na R. pa derivacija ne c postoji. x−c Sada je f (x) = f (c) + (f ′ (c) + ω(x))(x − c).

89 (4. Sada. slijedi x→c postojanje δ1 > 0 tako da 1 (|x − c| < δ1 ) ⇒ (|f ′ (c) − k + ω(x)| > ε) gdje je ε = |f ′(c) − k| > 0.11) i(4.I.I.A. Iz (4.10) (4.11) 2 Takoder.3. Iz (4. c U sluˇaju (l = f (c)) iz neprekidnosti funkcije f − h i zbog (f − h)(c) = 0 c iz leme 3.12) za δh = min{δ1 . iz leme 3.8) i (4.3. δ2 } imamo (|x − c| < δh ) ⇒ (|ω(x)| < |f ′ (c) − k + ω(x)|). za δh = min{δ1 .D.7) imamo c |f (x) − h(x)| = |f ′(c) − k + ω(x)||x − c|. z (4.7) Uvjet h = g je ispunjen u dva sluˇaja: (l = f (c)) ili ((l = f (c))∧(k = f ′ (c))).13) Q. δ2 } iz (4.8) postoji δ2 > 0.6) i (4. 2 (4.1.13) s |x − c| dobivamo (4.12) .8) Takoder.5). gdje su k. (4. Pomnoˇimo li (4.3) dobivamo f (x) − h(x) = [f (c) − l] + [f ′ (c) − k + ω(x)](x − c). tako da vrijedi (|x − c| < δ2 ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < ε).A. (4. (4.5). ∀ x ∈ R.6) (4.9) slijedi (4. U sluˇaju ((l = f (c)) ∧ (k = f ′ (c))) iz (4. MOTIVACIJA Dokaz: Polinom h moˇemo pisati u obliku z h(x) = k(x − c) + l. iz neprekidnosti funkcije f − g u c i zbog (f − g)(c) = 0 za ε iz (4.4. iz neprekidnosti funkcije ω u c i ω(c) = 0 dobivamo δ2 > 0 tako da (|x − c| < δ2 ) ⇒ (|ω(x)| < ε). iz M. l ∈ R.9) Zbog lim |f ′ (c) − k + ω(x)| = |f ′(c) − k| > 0. iz M.E. slijedi postojanje δ1 > 0 tako da vrijedi 1 (|x − c| < δ1 ) ⇒ (|f (x) − h(x)| > ε) gdje je ε = |f (c) − l| > 0.

1. Funkcija f + g je diferencijabilna u toˇki c i c (f + g)′ (c) = f ′ (c) + g ′ (c).90 POGLAVLJE 4. 2.14). 2.14) (4. Ako je funkcija f g (4. g(c)2 (4.16) Dokaz: 1. onda je i diferencijabilna u toˇki c i c f g ′ (c) = f ′ (c)g(c) − f (c)g ′(c) . x→c x→c x→c x→c x−c x−c x−c lim ˇto zbog neprekidnosti funkcije g u c (teorem 4.15) definirana na I. 3. x−c x−c x−c x−c h(x) − h(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = lim + lim .3.) daje (4. g : I → R diferencijabilne u toˇki c otvoc renog intervala I. Za funkciju h = f + g imamo h(x) − h(c) f (x) + g(x) − f (c) − g(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = = + .2 Diferencijabilnost funkcija i operacije s funkcijama Od interesa je istraˇiti kako se svojstvo diferencijabilnosti funkcije u toˇki z c ponaˇa kod uobiˇajenih operacija s funkcijama s c Teorem 4. s Odatle je Odatle je . Za funkciju h = f g imamo h(x) − h(c) f (x)g(x) − f (c)g(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = = g(x)+f (c) . DERIVACIJA 4. x−c x−c x−c x−c h(x) − h(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = lim lim g(x) + f (c) lim . Funkcija f g je diferencijabilna u toˇki c i c (f g)′(c) = f ′ (c)g(c) + f (c)g ′(c). Neka su funkcije f. x→c x→c x→c x−c x−c x−c lim odnosno vrijedi (4.15).1.

17). neka je ω1 definirana s   g(y) − g(d) − g ′ (d) . (4.E. Tada je za sve λ. za y = d ω1 (x) = (4. g : J → R i neka je f (I) ⊆ J. x→c x−c g(c) limx→c g(x) g ′(c) f 1 1 odnosno h (c) = (c) = − . Sada na funkciju = f · g g(c)2 g g primijenimo pravilo za deriviranje produkta funkcija (4. Sada formula za deriviranje produkta daje (λf )′ (c) = c (hf )′ (c) = h′ (c)f (c) + h(c)f ′ (c) = h(c)f ′ (c) = λf ′ (c). (4.D.1. Q. Primjenom prethodnog rezultata i formule za deriviranje sume dobivamo (4. z Dokaz: Uzmimo konstantnu funkciju h(x) = λ. g : I → R diferencijabilne u toˇki c otvoc renog intervala I. Ako je funkcija f diferencijabilna u toˇki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna c u toˇki d = f (c) ∈ J.2) tako da vrijedi (4.17) Skup svih funkcija s I u R koje su diferencijabilne u toˇki c je vektorski prosc tor (uz operacije zbrajanja i mnoˇenja sa skalarom definiranim po toˇkama). Uzmimo prvo h = g . µ ∈ R funkcija λf + µg diferencijabilna u toˇki c i c (λf + µg)′(c) = λf ′ (c) + µg ′ (c). kompozicija g ◦ f : I → R je dobro definirana na I. Zbog neprekidnosti funkcije g u c slijedi limx→c g(x)−g(c) h(x) − h(c) x−c lim =− . Q. (Derivacija kompozicije funkcija) Neka su f : I → R. z c ′ a pridruˇivanje f → f (c) je linearan funkcional na tom prostoru.19) y−d  0 .D. Tada je h′ (c) = 0 u svakoj toˇki c ∈ R. . ′ ′ Korolar 4.4. Teorem 4.4. Neka su funkcije f. za y = d. pa imamo 91 h(x) − h(c) = x−c 1 g(x) x−c − 1 g(c) =− g(x)−g(c) x−c g(c)g(x) .16). onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi c (g ◦ f )′ (c) = g ′ (d)f ′(c). DIFERENCIJABILNOST I OPERACIJE 1 3.3) i analogno.2.E. tj.18) Dokaz: Uzmimo funkciju ω iz (4.15) i dobivamo (4. ∀ x ∈ R.

odnosno J.2). Stavimo d = f (c) i y = f (x) pa dobivamo y − d = [f −1 (y) − f −1 (d)][f ′ (c) + ω(f −1(y))]. y−d f (c) + ω(f −1 (y)) ˇto daje jednakost s (f −1 )′ (d) = lim f −1 (y) − f −1 (d) 1 = ′ . (Derivacija inverzne funkcije) Neka je f : I → J.21) x−c x−c Zbog neprekidnosti funkcije f u toˇki c i neprekidnosti ω1 u d = f (c). x→c x→c x−c x−c Q. Teorem 4. Prethodnu formulu ˇesto koristimo u obliku c 1 (f −1 )′ (x) = ′ −1 . f (f (x)) . ˇto daje s (4. onda je f −1 diferencijabilna c u toˇki d = f (c) i vrijedi (f −1 )′ (d) = f ′1 . Odatle dobivamo f −1 (y) − f −1 (d) 1 = ′ . funkcija c ω1 ◦ f je neprekidna u c i (ω1 ◦ f )(c) = ω1 [f (c)] = ω1 (d) = 0. Sada je h′ (c) = lim x→c odakle slijedi (4. J ⊆ R otvoren interval. Ako f ima derivaciju u toˇki c ∈ I i ako je f ′ (c) = 0. f (x) − f (c) h(x) − h(c) = lim[g ′ (d) + ω1 (f (x))] lim .D. c (c) Dokaz: Iz diferencijabilnosti funkcije f u toˇki c slijedi c f (x) − f (c) = (x − c)[f ′ (c) + ω(x)]. bijekcija i neka su f i f −1 neprekidne na I. Neka je h = g ◦ f .20) h(x) − h(c) f (x) − f (c) = [g ′ (d) + ω1 (f (x))] . DERIVACIJA g(y) = g(d) + (g ′ (d) + ω1 (y))(y − d). y→d y−d f (c) Q.92 tako da vrijedi POGLAVLJE 4. pa imamo h(x) = g[f (x)] = g(d) + [g ′ (d) + ω1 (f (x))][f (x) − f (c)].D. y ∈ J.5. gdje je ω funkcija neprekidna u c definirana s (4.18).E. (4.E. I.

za q = m . x→c x→c x→c x−c 2 2 lim Odatle je za f (x) = sin x. Tada vrijedi (f −1 )′ (x) = f ′ (f −1 (x)) = √1 n( n x)n−1 = 1 n−1 nx n 1 = n x n −1 . x−c x−c 2 2 ˇto daje s sin x−c sin x − sin c x+c = lim x−c2 lim cos = cos c. +∞ definirana s f (x) = xq .3.3 4. iz prethodnog i pomo´u formule za deriviranje kompozicije imamo c m 1 1 m m 1 (x n )′ = [(xm ) n ]′ = n (xm ) n −1 mxm−1 = m x n −m+m−1 = m x n −1 . c neka je n ∈ N i f (x) = x−n .3. 2 2 Pomo´u formule za deriviranje kvocijenta imamo c (tg x)′ = ( Analogno slijedi (ctg x)′ = ( cos x ′ − sin x sin x − cos x cos x 1 ) = =− 2 . +∞ −→ 0. x ∈ R. m ∈ Z i z n n ∈ N. x x Sada za ∀c ∈ R vrijedi 2 sin x−c cos x+c sin x−c sin x − sin c x+c 2 2 = = x−c2 cos . ∀x ∈ R. n n 4. x ∈ R \ {0}.2 Trigonometrijske i arcus funkcije x→0 Za 0 < x < π vrijedi sin x < x i tg x > x. za x ∈ − π . Odatle. +∞ −→ √ 1 1 0. 2 sin x sin x sin x sin x ′ cos x cos x − sin x(− sin x) 1 ) = = .3. Sliˇno. derivacija f ′ (c) = cos c za ∀c ∈ R ili u drugoj oznaci (sin x)′ = cos x. π \ {0} 2 2 2 vrijedi nejednakost cos x < sin x < 1. iz cos x = sin(x + π ) dobivamo (cos x)′ = cos(x + π ) · 1 = − sin x. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 93 4. +∞ definirana s f −1 (x) = n x = x n .1 Derivacije elementarnih funkcija Potencije i korijeni Neka je n ∈ N i f (x) = xn . Iz prethodnog i formule za n−1 = −nx−n−1 . 1 Neka je q ∈ Q \ {0} i f : 0. Tada se indukcijom pomo´u formule c ′ n−1 za deriviranje produkta funkcija lako dobije f (x) = nx . Naime. 2x cos x cos cos2 x . deriviranje kvocijenta dobijemo (x−n )′ = ( x1n )′ = −nx x2n Neka je za n neparan f −1 : R → R ili za n paran f −1 : 0. Pokaˇimo da vrijedi formula (xq )′ = qxq−1 .4. Odatle slijedi lim sin x = 1. Nadalje.

c} n n−1 Prelaskom na limes dobivamo f0 (min{x. c} n n−1 ≤ x c (1 + n )n − (1 + n )n ≤ x−c 1+ max{x. 1 − x2 (Tg−1 x)′ = = x) 1 1 = .94 POGLAVLJE 4. n n n n n n n Odatle imamo x Za x ≥ 0 definirali smo f0 (x) = limn (1+ n )n . x−c . za x ≥ 0 x 1 f (x) = e = . ∀x ∈ R. c > 0 vrijedi 1+ min{x. za x < 0  f0 (−x) Za x. pa formula za deriviranje inverzne funkcije daje (Cos−1 x)′ = −1 = sin(Cos−1 x) 1 1 cos2 (Tg −1 1 − [cos(Cos x)]2 −1 −1 =√ −1 . c}).3. ∀x ∈ R.3 Eksponencijalna funkcija x c (1 + n )n − (1 + n )n = x−c x x c x c c 1 = (1 + )n−1 + (1 + )n−2 (1 + ) + · · · + (1 + )(1 + )n−2 + (1 + )n−1 . . = −1 1 + x2 1 + [ctg (Ctg x)]2 (Ctg−1 x)′ = 1 sin2 (Ctg −1 −1 = x) 4. c}) ≤ f0 (x) − f0 (c) ≤ f0 (max{x. pa formula za deriviranje inverzne funkcije daje (Sin−1 x)′ = 1 = cos(Sin−1 x) 1 1 − [sin(Sin x)]2 −1 =√ 1 . Sada je eksponencijalna funkcija definirana s   f0 (x) . −1 2 1 + x2 1 + [tg (Tg x)] −1 −1 . DERIVACIJA Za f (x) = Sin x je f −1 (x) = Sin−1 x. 1 − x2 Za f (x) = Cos x je f −1 (x) = Cos−1 x.

Eksponencijalna funkcija s bazom a > 0 definira se kao ax = ex ln a za ∀x ∈ R. Njena inverzna funkcija 1 loga x ima derivaciju (loga x)′ = aloga1x ln a = x ln a . 2 . DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 95 Funkcije x −→ min{x. pa je f ′ (x) = x . Odatle je (xα )′ = eα ln x α x = αxα−1 .6. c} i x −→ max{x.5.3. 1 Dakle ∀x = 0 je (ln |x|)′ = x . Tada za x > 0 imamo f (x) = 1 1 1 ln x. lim x→0+ x Za x < 0 je f (x) − 1 lim = lim x→0− x→0− x 1 f0 (−x) x −1 = lim f0 (−x) − 1 1 = 1 = f (0). c} su neprekidne pa za x → c slijedi ′ f0 (c) = lim f0 (x) − f0 (c) = f0 (c).4. Za logaritamsku funkciju f −1 (x) = ln x kao inverznu funkciju od eksponencijalne imamo 1 1 (ln x)′ = ln x = .4. ∀x ∈ R. za ∀x ∈ R je (ex )′ = ex . Za c x x > 0 imamo 1 ≤ f0 (x)−1 ≤ f0 (x). e x Primjer 4. 4. Dakle.4 Hiperbolne i area funkcije ex − e−x 2 ′ (sh x) ′ = = ex + e−x = ch x . ˇto zbog neprekidnosti od f0 u 0 i f0 (0) = 1 s x daje f (x) − 1 = 1 = f (0).3. −x→0+ −x lim−x→0+ f0 (−x) pa je f ′ (0) = f (0). za x < 0 imamo f (x) = f ′ (x) = − pa je ′ f0 (−x) 1 f0 (−x)(−1) = = = f (x). ∀x > 0. pa je f ′ (x) = −x (−1) = x . f0 (−x) Sada. Za x < 0 je f (x) = ln(−x). Primjer 4. Primjer 4. 2 2 [f0 (−x)] [f0 (−x)] f0 (−x) U sluˇaju c = 0 moramo posebno gledati lijevi i desni limes od f (x)−1 . Neka je f (x) = ln |x| za x = 0. Op´a eksponencijalna funkcija za x > 0 i α ∈ R\{0} definirana c 1 je s xα = eα ln x . x→c x−c 1 . Odatle je (ax )′ = ex ln a ln a = ax ln a.

definirana s h(x) = f (x)g(x) . ∀x ∈ −1. (x ∈ c. ∀x > 1. c ) ⇒ (f (x) > f (c)) . 1]. (Logaritamsko deriviranje) Neka su f : I → 0. Tada je i funkcija h : I → R. Ako je f (c) > 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c − δ. diferencijabilna u toˇki c otvorenog intervala c ′ I ⊆ R. c + δ ) ⇒ (f (c) < f (x)) . c ) ⇒ (f (x) < f (c)) . pa deriviranjem lijeve i desne strane ove jednakosti ′ (x) ′ imamo: h (x) = g ′ (x) ln(f (x)) + g(x) f (x) . −1 1 − x2 1 − [th(th x)]2 1 1 = . diferencijabilne funkcije.4 Teoremi srednje vrijednosti i primjene Lema 4. DERIVACIJA ex + e−x ex − e−x = = sh x . 2 2 ′ ch2 x − sh2 x 1 sh x = = = 2 . Odatle je h(x) f h′ (x) = f (x)g(x) g ′(x) ln(f (x)) + g(x) f ′ (x) . (x ∈ c − δ. ln(h(x)) = g(x) ln(f (x)). −1 2 1 − x2 1 − [cth(cth x)] −1 =√ 1 x2 − 1 . ∀x ∈ R \ [−1. I ⊆ R otvoren interval. 2 ch x (ch x) ch x ′ 2 2 ch x sh x − ch x −1 = = = 2 . ∀x ∈ R. Neka je f : I → R. = =√ −1 ch(sh x) −1 1 + x2 2 1 + (sh(sh x)) 1 = sh(Ch−1 x) 1 ch2 (th−1 x) 1 sh2 (cth−1 x) −1 1 (Ch−1 x)′ = (th−1 x)′ = (cth−1 x)′ = 1 (ch(Ch −1 x))2 = 1 1 = . +∞ . f (x) 4.7. ∀x ∈ I. ∀x ∈ R \ {0}. Naime. Ako je f ′ (c) < 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c. diferencijabilna. 1 .96 (ch x)′ = (th x)′ (cth x)′ (sh−1 x)′ ′ POGLAVLJE 4. g : I → R. ∀x ∈ R. . 2 sh x (sh x) sh x 1 1 1 = . c + δ ) ⇒ (f (c) > f (x)) .1. = Primjer 4. ∀x ∈ R.

E. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≥ f (c)). c ) ⇒ (f (x) > f (c)). onda je f ′ (c) = 0. tj. Ako je f diferencijabilna u c.4.3. za x = c .. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≤ f (c)). Dokaz: Neka f ima u c lokalni maksimum. iz M. iz diferencijabilnosti funkcije f u c c slijedi neprekidnost u c funkcije g : I → R definirane s g(x) = f (x)−f (c) x−c ′ f (c) . To daje (x ∈ c − δ.1. mora biti f ′ (c) = 0. pa f opet ne bi imala lokalni maksimum u c. za x = c Zbog g(c) = f ′ (c) > 0. Definicija 4.2 (Fermat). U sluˇaju f ′ (c) < 0 ∃δ > 0 takav da c (x ∈ c − δ.D. . Kada bi bilo f ′ (c) > 0 onda bi postojao δ > 0 takav da (x ∈ c. odnosno. c ) ⇒ (x ∈ c.A. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI 97 Dokaz: Sliˇno kao u dokazu teorema 4. c + δ ) ⇒ (f (c) < f (x)). strogih lokalc c nih ekstrema.E. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < |x − c| < δ) ⇒ (f (x) > f (c)). ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I 1 (|x − c| < δ) ⇒ g(x) ≥ 2 g(c) > 0. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < |x−c| < δ) ⇒ (f (x) < f (c)). Za funkciju f : I → R kaˇemo da u c otvorenog intervala z I ⊆ R ima a) lokalni maksimum f (c). d) strogi lokalni minimum f (c). c) lokalni minimum f (c). Takve toˇke zovemo toˇkama lokalnih ekstrema. b) strogi lokalni maksimum f (c). .D. Neka f : I → R u toˇki c otvorenog intervala I ⊆ R c ima lokalni ekstrem. c + δ ) ⇒ f (x) − f (c) > 0 ⇒ (f (x) − f (c) < 0) .4. Dakle. Q. f ne bi imala lokalni maksimum u c. x−c f (x) − f (c) > 0 ⇒ (f (x) − f (c) > 0) . Lema 4.I.2. x−c Q. po lemi 3.

8. c = xM je traˇena toˇka. ∀x ∈ I. i pretpostavimo da je to M. Dokaz: Budu´i da je funkcija f neprekidna na segmentu [a. vrijedi f (a) = f (b) = 0. Dokaz: Neka je funkcija g : I → R zadana s g(x) = f (x)−f (a)− f (b)−f (a) (x− b−a a). tj. Tada ∃ c ∈ a. b] ⊂ I. tj. ali f nema lokalni ekstrem u 0 jer je f strogo rastu´a na R. a < b. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka za a. z c Q. c Teorem 4. Q. travanj 1813. Tada ∃ c ∈ a. travanj 1652.D. studeni 1719.7 (Lagrange2 ). Ako je m = M onda je f konstantna funkcija na tom segmentu. – Paris. ∃ c ∈ a. b−a 1 Michel Rolle (Ambert. Pretpostavimo da je m < M. Toˇke iz otvorenog intervala u kojima je dec rivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim toˇkama. b ∈ I. ′ Teorem 4. ∀c ∈ a. b . ∃xM ∈ a. sijeˇanj c 1736.E. b ∈ I. Sada po lemi 4. je f ′ (xM ) = 0. b .– Paris. Onda se barem jedna od tih vrijednosti poprima unutar intervala a.98 POGLAVLJE 4. talijansko-francuski matematiˇar c . b takav da je f ′ (c) = 0. b takva da je 0 = g ′(c) = f ′ (c) − f (b)−f (a) . b−a Takoder je g(a) = g(b) = 0. Neka je f : I → R.2. M = f (xM ). pa je f (c) = 0. b takav da je f (b) − f (a) = f ′ (c)(b − a). b . Neka je f : I → R. f ′ (0) = 0.E.onda ona c poprima minimum m i maksimum M na tom segmentu (B-W teorem). c Primjer 4. 21.D. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka su a.8. tj. . tj. Funkcija g je diferencijabilna na I i g ′(x) = f ′ (x) − f (b)−f (a) .) francuski matematiˇar c 2 Joseph Louis Lagrange [Giuseppe Lodovico Lagrangia] (Turin [Sardinija] 25. DERIVACIJA Uvjet da je derivacija u toˇki jednaka nuli nije dovoljan da bi u toj toˇki c c funkcija imala lokalni ekstrem. a < b. pa g zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema. 10. Za funkciju f (x) = x3 je f ′ (x) = 3x2 .6 (Rolle1 ).

b] i diferencijabilnost na a. Naime. Ako realna funkcija f ima derivaciju f ′ na otvorenom intervalu I ⊆ R.8. c f (x) − f (c) = f ′ (cx ). b . pa po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti postoji toˇka cx ∈ x. jednakost iz Lagrangeovog teorema moˇe se pisati kao z f ′ (c) = f (b) − f (a) . njena derivacija f ′ : I → R definirana s (f ′ )(x) = f ′ (x). ali u nekim detaljima razliˇitih.9. f (c)) na gras fu Γ(f ) koja je paralelna s tom sekantom. Takoder. Dokaz: Neka je x ∈ I. formulacija Lac c grangeovog teorema. odnosno. No. Funkcija . c takva da vrijedi f (x) − f (c) = f ′ (cx )(x − c). ne moˇe biti bilo kakva funkcija. Tada je f neprekidna slijeva (zdesna) u c. nekada se toˇka c ∈ a. Ako je f : [a.5 Monotonost i derivacija funkcije Teorem 4. x→c− x→c− x→c x−c x−c Interesantna je sljede´a posljedica. zbog postojanja f ′ (c) vrijedi x→c− x→c− 0 a c b x f (x) − f (c) f (x) − f (c) lim f ′ (x) = lim = lim = f ′ (c).2. b−a 99 y f b t s f f c f a a to je upravo jednakost koeficijenata smjera tangente i sekante. ∀x ∈ I. 1 . b piˇe u obliku c = a + σ(b − a). b] → R. σ ∈ 0. c Q. Funkcija f raste na I ako i samo ako je f ′ (x) ≥ 0. z Teorem 4. onda se pretpostavlja njena c neprekidnost na [a. 4.5.D. onda funkcija f ′ nema prekida prve vrste na I. Neka je f : I → R. f (b)) na grafu Γ(f ) funkcije f postoji tangenta s diraliˇtem (c. Po pretpostavci postoji lim f ′ (x). ∀x ∈ I.4. Postoji nekoliko sliˇnih. x < c. Neka je f : I → R diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊂ R i neka funkcija f ′ : I → R ima u toˇki c ∈ I limes slijeva (limes c ′ zdesna). s Sada ´emo dokazati da za funkciju diferencijabilnu na otvorenom intervalu c I ⊂ R. b ∈ I i sekantu koja prolazi toˇkama c (a. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R. f (a)) i (b. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE Geometrijska interpretacija Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti kaˇe da za svaz ko a. Korolar 4. Odatle je x→c− x−c tada je lim f ′ (x) = lim f ′ (cx ).E.

f ′ (x) = 0}. Ako je c ∈ I. a to je suprotno pretpostavci o strogom rastu funkcije f na I. Neka je f : I → R. Neka je f : I → R. x2 ∈ I0 . je dovoljan za strogi rast funkcije f na I. Uvjet da je f ′ (x) > 0.D. funkcija f raste na I. . tj. ˇto se protivi pretpostavci. f pada na I ako i samo ako je f ′ (x) ≤ 0. ∀x ∈ S. Kada bi postojao otvoren interval I0 ⊂ S.E. Q. To pokazuje primjer funkcije f (x) = x3 . x1 < x2 postojao c ∈ x1 . ∀x ∈ I. ta je funkcija strogo rastu´a. Neka su x1 . Dakle. f (x) = f (x1 ) = f (x2 ). c − δ. ali f ′ (0) = 0. Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃ x ∈ x1 . f ′ (x) ≥ 0. Druga tvrdnja dobije se tako da se prva tvrdnja primijeni na funkciju −f . x2 ∈ I0 . DERIVACIJA Dokaz: Neka f raste na I. Kada bi postojale toˇke x1 . ∀x ∈ I. z Zbog f ′ (x) ≥ 0. c + δ ⊆ I. c postojao δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c − δ. takve da je f (x1 ) = f (x2 ). ∀x ∈ I. f (x1 ) ≤ f (x2 ). c Teorem 4. tj. onda bi po lemi 4. x1 < x2 . z Naime. x2 .10. x2 tako da je f (x2 ) − f (x1 ) = f ′ (c)(x2 − x1 ) ≥ 0. 1. Nuˇan i dovoljan uvjet c z dan je u sljede´em teoremu. ∀x1 . x1 < x2 . s Q. Funkcija f strogo raste (pada) na I ako i samo ako skup S ne sadrˇi otvoreni interval i f ′ (x) > 0 (f ′ (x) < 0). Kada bi postojala toˇka c ∈ I takva da je f ′ (c) < 0. onda bi c zbog rasta funkcije f za svaki x ∈ x1 . z ∀x ∈ I \ S.100 POGLAVLJE 4. prema teoremu 4. Tada bi funkcija bila konstantna na intervalu x1 . c Teorem 4. ∀x ∈ I. Dokaz: Neka f strogo raste na I.1. f ′ (c) = 0 i ako ∃δ > 0. z Pretpostavimo sada da je f ′ (x) > 0. x2 ⊆ S. x1 . c + δ ) ⇒ (f ′ (x) < 0).11. c ) ⇒ (f ′ (x) > 0) i (x ∈ c. tj.E. x2 takav da je f (x2 ) − f (x1 ) = f ′ (c)(x2 − x1 ) = 0. x2 ∈ I (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≤ f (x2 )). neka je f ′ (x) ≥ 0. x2 ∈ I.9. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R. c (x ∈ c − δ. Obratno. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka je S = {x ∈ I.D. skup S ne sadrˇi interval. Dakle. tj. ali taj uvjet nije nuˇan. c ) ⇒ (f (x) > f (c)). ∀ x ∈ R. Sada smo u mogu´nosti opisati dovoljne uvjete za lokalne ekstreme difec rencijabilne funkcije pomo´u njene derivacije. x2 vrijedilo f (x1 ) ≤ f (x) ≤ f (x2 ). Po prethodnom teoremu vrijedi f ′ (x) ≥ 0. a to je u suprotnosti s rastom funkcije. ∀x ∈ I \ S i da S ne sadrˇi interval. onda bi ∀ x1 . tako da onda f ima u toˇki c strogi lokalni maksimum. ∀x ∈ I.

je f (x) < f (c). Stoga je f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x) > 0. c ) ⇒ (f ′ (x) < 0) i (x ∈ c. pa je f ′ (t) > 0. 1 + ր 1. 2 ). MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 2. c + δ ⊆ I. Ako je c ∈ I. f ′ (c) = 0 i ako ∃δ > 0. c imamo x < t < c. c Zbog f ′ (−2) < 0 funkcija pada na ∞.4 f’ f −∞. odakle slijedi f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x) > 0. c + δ ∃t izmedu c i x tako da vrijedi f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x). c − δ. Prema Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∀x ∈ c − δ. c + δ ) ⇒ (f ′(x) > 0). Za x ∈ c.D. Sada. Dakle. Sluˇaj 2. Primjer 4. 0. Ispitati lokalne ekstreme i na´i intervale monotonosti funkcije c x f (x) = .E. ∀x ∈ c − δ.9. f u c ima strogi lokalni maksimum. c + δ je c < t < x.2 -6 -4 -2 -0. 1 1 Stoga imamo lokalne ekstreme: min(−1. 1 i zbog f ′ (2) < 0 f pada na 1.4 2 4 6 . Q. (1 + x2 )2 Funkcije f i f ′ su definirane na R i f ′ (x) = Stacionarne toˇke su x1 = −1 i x2 = 1. slijedi iz 1. pa je f ′ (t) < 0.2 -0. +∞ . ∞ – ց 0. c 101 Dokaz: 1. c ) ⇒ (f ′ (x) > 0) i (x ∈ c. c zamjenom f s −f . tj. c + δ . onda f ima u toˇki c strogi lokalni minimum. − 2 ) i max(1. zbog f ′ (0) = 1 f raste na −1.4. 1 + x2 1 − x2 . c + δ ) ⇒ (f ′ (x) < 0). tako da (x ∈ c − δ.5. Neka je f ′ (c) = 0 i (x ∈ c − δ. x = c. za x ∈ c − δ. −1 – ց −1. −1 .

) engleski matematiˇar c . Tada ∀x ∈ I.– London. 1). (n + 1)! (4. Stacionarne toˇke su x1 = −1. 4 – ց 1 min(−1.23) f (n+1) (cx ) (x − c)n+1 . tako da je c Rn (x) = 1 (4. Za c ∈ I polinom n Tn (x) = f (c) + k=1 f (k) (c) (x − c)k .6 Taylorov teorem srednje vrijednosti i primjene Definicija 4. −1 – ց −1. kolovoz 1685. x2 = 0 i x3 = 4. 0 + ր 0. f ′ (1) = −6. f ′ (− 1 ) = 9 . 4 ). Neka je c ∈ I i Tn Taylorov polinom za f u toˇki c definiran s (4. studeni 1731. Funkcije f i f ′ su definirane na R i f ′ (x) = x3 − 3x2 − 4x = (x2 − 3x − 4)x. k! (4. c Vrijednosti derivacije izmedu stacionarnih toˇaka c su f ′ (−2) = −12. ∃cx izmedu c i x. zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.10. Lagrangeov teorem srednje vrijednosti ima sljede´e uop´enje. 2 8 Lokalni ekstremi su: min(4.3. (Lagrangeov oblik ostatka).12. a funkciju c Rn (x) = f (x) − Tn (x) . (Taylor) Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R. -4 -2 2 4 6 20 40 -20 f’ f 4.24) Brook Taylor (Edmonton. max(0. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu derivaciju na I.22) zovemo Taylorov1 polinom n-tog reda za funkciju f u toˇki c. DERIVACIJA Primjer 4. c c Teorem 4.102 POGLAVLJE 4. 30. Ispitati lokalne ekstreme i na´i intervale c 1 monotonosti funkcije f (x) = 4 x4 − x3 − 2x2 + 1. −∞. ima derivaciju n + 1-vog reda na I. −31). x ∈ I. ∞ + ր 4. 18.22). x ∈ R.

. za x = c neprekidna u toˇki c i vrijedi f (x) = Tn (x) + ωn (x)(x − c)n .4.13. n! Iz Rolleovog teorema srednje vrijednosti zakljuˇujemo da ∃cx strogo izmedu c ′ c i x takav da vrijedi F (cx ) = 0. Nadalje. tj.1 c s Odredivanje ekstrema pomo´u derivacija viˇeg reda U proˇlom teoremu pokazali smo da je f ′ (c) = 0 nuˇan uvjet za postojas z nje lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije f u toˇki c. Neka je c ∈ I stacionarna toˇka. f ima strogi lokalni minimum u c. onda je funkcija ωn c definirana s Rn (x) .26) vrijedi F (c) = 0. f ∈ C (n+1) (I).1.25) (n + 1)! A= f (x) − f (c) − (x − c)n+1 n k=1 f (k) (c) (x − c)k k! . .E. TAYLOROV TEOREM 103 Dokaz: Za ˇvrsto x ∈ I. c s c Teorem 4. (4. Q. tada je u sluˇaju c I. Ako postoji n ∈ N. a zbog (4. To povlaˇi da je A = f (n+1) (cx ). ˇto pomo´u c s c (4. Neka je I ⊆ R otvoren interval. Napomena 4. za x = c (x−c)n ωn (x) = 0 .26) Lako je provjeriti da je F (x) = 0. .25) daje (4.6. Ako je f (n+1) lokalno ograniˇena oko c.24). f : I → R. definirajmo funkciju F : I → R formulom c n F (t) = f (x) − f (t) − gdje je k=1 f (k) (t) (x − t)n+1 (x − t)k − A . x ∈ I. f ′ (c) = 0. c 4. n} vrijedi f (k) (c) = 0 i f (n+1) (c) = 0. takav da c ∀k ∈ {1. ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) > 0. . x = c.6. Sada ´emo dati c c dovoljan uvjet za lokalne ekstreme pomo´u derivacija viˇeg reda u toˇki c.D. k! (n + 1)! (4. . n F (t) = −f (t) − ′ ′ k=1 f (k+1) (t) f (k) (t) (x − t)n (x − t)k − (x − t)k−1 + A k! (k − 1)! n! = (x − t)n A − f (n+1) (t) .

ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) < 0. Tada zbog neprekidnosti c (n+1) f u toˇki c ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ c − δ. −31). f ′ i f ′′ su definirane na R. Sluˇaj II. Dakle.. pa su toˇke c lokalnih ekstrema: min(−1. c + δ ∃cx izmedu (n+1) (c c i x tako da je f (x) = f (c) + f (n+1)!x ) (x − c)n+1 > f (c) (zbog parnosti eksponenta n + 1). c Po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti. 1 Primjer 4. Funkcije f . max(0. ako je n+1 neparan broj.E. 4 Primjer 4. 1 ). Imamo f ′ (x) = x3 − 3x2 − 4x = (x2 − 3x − 4)x i f ′′ (x) = 3x2 − 6x − 4. x2 = 0 i x3 = 4. f ′ (x) = e−x (4x3 − 2x5 ) f ′′ (x) = e−x (4x6 − 18x4 + 12x2 ) f ′′′ (x) = e−x (−8x7 + 60x5 − 96x3 + 24x) f (4) (x) = e−x (16x8 − 176x6 + 492x4 − 33612x2 + 24) 2 2 2 2 2 . f ′ i f ′′ su definirane na R. Dokaz: Pretpostavimo da je nastupio I.11. tj. u c nije c lokalni ekstrem funkcije f . III. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f (x) = x4 e−x . min(4.12. se c dokazuje analogno. c Vrijedi f ′′ (−1) = 5 > 0. 1). U sluˇaju III. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f (x) = 4 x4 − x3 − 2x2 + 1. Q. c + δ vrijedi f (n+1) (x) > 0. ∀x ∈ c − δ. zbog neparnosti eksponenta n + 1. f ima u c strogi lokalni minimum. sluˇaj. na razliˇitim stranama c c od c vrijednost od f (n+1) (cx )(x − c)n+1 ima razliˇite predznake. Funkcije f . Stacionarne toˇke su x1 = −1. f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu infleksiju). f ima strogi lokalni maksimum u c. f ′′ (4) = 20 > 0. DERIVACIJA II.104 POGLAVLJE 4.D. f ′′ (0) = −4 < 0.

Medutim. Za realnu funkciju f kaˇemo z da je konveksna na intervalu I ⊆ R. min(0. TAYLOROV TEOREM √ Stacionarne toˇke su x1 = − 2. za x = 0 . f ′′ (0) = 0.4 0.4.2 Konveksne funkcije.27) Funkcija f je strogo konveksna ako u (4.1 f ′′′ (0) = 0.28) . Upravo su toga oblika i limesi lim P x→0 x pomo´u kojih se raˇuna derivacija f (n) (0). ∀n ∈ N. tu nije mogu´e primijeniti prethodno pravilo za odredivanje eksc 1 2 − x2 . f (4) (0) = 24 > 0. n ∈ N. x2 ∈ I) f x1 + x2 2 ≤ f x1 2 f x2 f x1 f x1 2 x2 O x1 x1 2 x2 x2 Funkcija f je konkavna ako vrijedi (∀x1 .5 0.27) za x1 = x2 vrijedi stroga nejednakost. za x = 0 da f ima u toˇki 0 strogi lokalni minimum (nacrtaj graf). odnosno. 2 (4. 2 2 (4.3 0.13. za x = 0 ′ 3e x trema. 4e−2 ). Odatle je x→0 x Dakle. c 4. lim n = 0. To slijedi iz lim x e x→∞ n −x e− x2 0 1 . max( 2. (∀x1 . Primjer 4. vrijedi f (x) = . c √ x2 = 0 i x3 = 2. Funkcija f (x) = vrijedi f (n) (0) = 0.6. 4e−2 ).4. √ √ pa imamo lokalne ekstreme: max(− 2. za svaki polinom P .6. 0). infleksija f x2 Definicija 4. √ Vrijedi f ′′ (− 2) =< 0. pa iz toga slijedi 0 . ako f (x1 ) + f (x2 ) . 105 0. c c e− x = 0. x2 ∈ I) f ( x1 + x2 f (x1 ) + f (x2 ) )≥ . -4 4 -2 2 √ ′′ f (− 2) =< 0. za x = 0 1 je klase C (∞) (R) i 1 − 12 e x = 0.2 0.

Dokaz: Za bilo koje x1 . 1 . x2 ∈ I definirajmo neprekidnu funkciju g : [0. ∀ t ∈ [0. Neka je δ = min{c.29) za t = x3 −x1 x2 −x1 x2 −x1 x2 −x1 x2 −x3 x3 −x1 dobivamo f (x3 ) ≤ x2 −x1 f (x1 ) + x2 −x1 f (x2 ). Odatle je f (x3 )−f (x1 ) ≤ x2 − x3 x3 − x1 x3 − x1 − 1 f (x1 )+ f (x2 ) = (f (x2 )−f (x1 )) ⇒ x2 − x1 x2 − x1 x2 − x1 .106 POGLAVLJE 4. 1]. 1] → Rs g(t) = f ((1 − t)x1 + tx2 ) − (1 − t)f (x1 ) − tf (x2 ). (Jensenova nejednakost) Ako je f neprekidna i konveksna funkcija na intervalu I ⊆ R.31) strogo c manja od g(c). 1]. onda za izbor δ > 0 takav da vrijedi [c − δ. DERIVACIJA a strogo konkavna ako u (4. neka g postiˇe svoj maksimum u toˇki c i neka je g(c) > 0. Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. to je desna strana od (4.D. ∀ t ∈ [0.14. iz (4. (∀ t ∈ [0. tj. ˇto je kontradikcija s ˇinjenicom da je g(c) > 0 maksimum. jednakost u (4. tj. 1 .E. 1]. ako i samo ako je njena derivacija f ′ rastu´a funkcija na I. vrijedi g(t) ≤ 0. 1]. Iz Jensenove nejednakosti (4. onda jednakost vrijedi ∀ t ∈ [0.28)za x1 = x2 vrijedi stroga nejednakost. to povlaˇi g(c − δ) = 0 i g(c + δ) = 0.31) slijedi g(c − δ) + g(c + δ) = 0. s c Dakle.29) Ako jednakost u (4. Pretpostavimo suprotno. 1 − c}. Zbog g(c − δ) ≤ 0 i g(c + δ) ≤ 0. c + δ] i [0. Ako je g(c) = 0 za neko c ∈ 0.15. c Dokaz: Neka je f konveksna na I i neka su x1 . Sada c g(c) = g (c − δ) + (c + δ) 2 ≤ g(c − δ) + g(c + δ) . 1]. 2 (4. ∀ t ∈ [0. 1]. 1]). ∀ t ∈ [0. Teorem 4. x2 . x2 ∈ I). c + δ] ⊆ [0. Iz toga slijedi da je c g(t) = 0.29) tada vrijedi za svako t ∈ [0. (4. x3 ∈ I. segmenti [c − δ. x1 < x3 < x2 .30) ˇ Zelimo dokazati da je g(t) ≤ 0. 1] imaju barem jedan zajedniˇki rub. Q.31) Budu´i da je g(c − δ) = 0 ili g(c + δ) = 0. onda vrijedi (∀ x1 . f ((1 −t)x1 + tx2 ) ≤ (1 −t)f (x1 ) + tf (x2 ). tj. 1 . (4. Teorem 4.29) vrijedi za neko t ∈ 0. 1]. Vrijedi x3 = x2 −x3 x1 + x3 −x1 x2 . Zbog g(0) = g(1) = 0 z c je c ∈ 0. Funkcija f je konveksna na I.

x3 ∈ I. Funkcija f je konveksna na I ako i samo ako je f ′′ (x) ≥ 0. Dakle. x3 − x1 x2 − x1 Analogno se dobije nejednakost f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ . ∀x1 . f je konveksna funkcija na I. ∀x ∈ I.E. Dokaz: Po prethodnom teoremu f je konveksna na I ako i samo ako je f ′ rastu´a na I.D.6. x1 +x2 i 2 ∃c2 ∈ x1 +x2 .D. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. Uzmimo po volji x1 . Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃c1 ∈ x1 .3. 2 Zbog (c1 < c2 ) ⇒ (f ′(c1 ) ≤ f ′ (c2 )) i x2 − x1 > 0 vrijedi 1 f 2 odakle slijedi f x1 + x2 2 1 1 ≤ f (x1 ) + f (x2 ). x2 − x1 tj. c x1 < x2 . x3 − x1 x2 − x1 x2 − x3 107 (4. c . a to vrijedi onda i samo onda ako je f ′′ (x) ≥ 0. ∀x ∈ I. (x1 < x2 ) ⇒ f ′ (x1 ) ≤ f ′ (x2 ). TAYLOROV TEOREM f (x3 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x1 ) ≤ .E.32) prvo predemo na limx3 →x1 . neka je f ′ rastu´a funkcija na I. a zatim na limx3 →x2 . x2 ∈ I. x2 .32) Ako u (4.4. c Obratno.Q. x1 < x3 < x2 vrijedi f (x3 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ ≤ . 2 2 Q. f ′ je rastu´a funkcija na I. x2 − x1 x2 − x3 Dakle. x2 takvi da je 2 f x1 + x2 x2 − x1 −f (x1 ) = f ′ (c1 ) i f (x2 )−f 2 2 x1 + x2 2 = f ′ (c2 ) x2 − x1 . x1 + x2 2 − f (x1 ) ≤ 1 f (x2 ) − f 2 x1 + x2 2 . tj. Korolar 4. dobivamo nejednakost f (x2 ) − f (x1 ) f ′ (x1 ) ≤ ≤ f ′ (x2 ).

14. c −∞. f ′ ima strogi lokalni maksimum u c. c + δ . tj. Toˇka c ∈ I je toˇka infleksije funkcije f ako i c c ′′ ′ samo ako je f (c) = 0 i funkcija f ima u c strogi lokalni ekstrem.16. c+δ .∞ 2 Primjer 4.8 0. Tada je f strogo konveksna na c−δ.konkav. √ f” f’ f – + ր s.4 0. f ′ (x) = −2xe−x 2 1 f ′′ (x) = (4x2 − 2)e −x2 0. ako postoji δ > 0 takav da je na c c intervalu c − δ. Primjer 4.0 2 0. Funkcije f . c i strogo konkavna na c. neka f ima u c strogi lokalni maksimum. f ′′ (0) < 0. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. Toˇka c ∈ I c je toˇka infleksije ili prijevojna toˇka. Obratno. Joˇ kaˇemo da je toˇka (c. DERIVACIJA Definicija 4.E. max(0. c i strogo konkavna na c. − √ 2 . Tada je f ′′ (c) = 0 i ∃δ > 0 takav da f ′ strogo raste na c − δ. c funkcija f strogo konveksna. x . Tada f ′ strogo raste na c − δ. c + δ je f strogo konkavna ili obratno. Ispitati lokalne ekstreme i toˇke infleksije funkcije f (x) = c −x2 e . konv. 1) odreduju konveksnost i konkavnost u intervalima izmedu toˇaka infleksije. √ c Mogu´e toˇke c c √ infleksije su x2 = − 22 i x3 = 22 . 2 2 + – ց s. 1 + x2 √ 2 . f ′′ (1) > 0. konkav. − 22 + + ր s. c i strogo pada na c. Dokaz: Neka je f strogo konveksna na c − δ. c i strogo pada na c. c + δ . c + δ . Teorem 4. √ – – ց s. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R.6 0.108 POGLAVLJE 4. f ′ i f ′′ su definirane na R. f (c)) toˇka infleksije s z c c grafa funkcije f .2 -3 -2 -1 x2 x1 x3 1 2 3 Stacionarna toˇka je x1 = 0.D. konv. Vrijednosti f ′′ (−1) > 0. Ispitati lokalne ekstreme i toˇke infleksije funkcije f (x) = c . a na intervalu c.5.15. Q.

4.6. TAYLOROV TEOREM Funkcije f , f ′ i f ′′ su definirane na R. f ′ (x) = f ′′ (x) =
1−x2 (1+x2 )2 2x(x2 −3) (1+x2 )3
-3 -2 0.4 0.2 x3 x1 -1

109

x4 -0.2 -0.4

1 x2

x5 2

3

Stacionarne toˇke su x1 = −1 i x2 = 1. c √ Mogu´e toˇke infleksije su x3 = − 3, c c √ x4 = 0 i x5 = 3.
′′

Vrijednosti druge derivacije izmedu toˇaka infleksije su: f ′′ (−2) > 0, c f (0) < 0, f ′′ (1) > 0, a jedini lokalni ekstrem je max(0, 1).
f” f’ f √ −∞, − 3 – – ց s. konkav. √ − 3, −1 + – ց s. konvek. −1, 0 + + ր s. konvek. 0, 1 – + ր s. konkav. √ 1, 3 – – ց s. konkav. 3, ∞ + – ց s. konvek. √

4.6.3

Okomite i kose asimptote na graf funkcije

Definicija 4.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R funkcija ˇiji je c graf Γf ⊂ R × R. Kaˇemo da je pravac p asimptota na graf funkcije Γf , ako z udaljenost izmedu pravca i toˇke T ∈ Γf teˇi k 0 kako se toˇka T beskonaˇno c z c c udaljava od ishodiˇta. s

Graf Γf ima okomitu asimptotu u rubnoj toˇki podruˇja definicije c ∈ R c c ako je lim f (x) = ±∞.
x→c±

Graf Γf funkcije f : I → R ima kosu ili horizontalnu asimptotu y = kx+l u ±∞, ako je
1. a, +∞ ⊆ I za neko a ∈ I, 2. 3. lim
x→+∞ x→+∞

1’. −∞, a ⊆ I za neko a ∈ I, 2’. 3’. lim
x→−∞ x→−∞

f (x) = lim f ′ (x) = k ∈ R, x→+∞ x

f (x) = lim f ′ (x) = k ∈ R, x→−∞ x

lim (f (x) − kx) = l ∈ R

lim (f (x) − kx) = l ∈ R

110

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

Primjer 4.16. √ Ispitaj tok i nadi asimptote x+1 funkcije f (x) = . x 1. Prirodna domena funkcije je D(f ) = [−1, 0 > ∪ 0, +∞ .
x+2 2. f ′ (x) = − 2x2 √x+1 , x ∈ D(f ).
-1 -0.5

60

40

20

0.5

1

1.5

2

3. lim

x+1 x+1 = −∞ , lim = x→0− x→0+ x x +∞. Dakle, f ima asimptotu u 0. 0, ∞ – ց

-20

-40

Primjer 4.17. Ispitaj tok i nadi asimptote x2 − 3 . funkcije f (x) = x−2 1. Prirodna domena funkcije je D(f ) = R \ {2} x2 − 4x + 3 2. f ′ (x) = , x ∈ D(f ). (x − 2)2 Stacionarne toˇke su x1 = 1 i x2 = 3. c x2 − 1 x2 − 1 = −∞ , lim = +∞. x→2− x − 2 x→2+ x − 2 lim Dakle, f ima okomitu asimptotu u 2.

[−1, , 0 > f’ – f ց

-60

20

15

10

5

-2 -5

1

2

3

4

6

-10

-15

x2 − 1 x2 − 1 2x − 1 = 1 , lim − x = lim = 2, tj. x→±∞ x(x − 2) x→±∞ x − 2 x→±∞ x − 2 lim y = x + 2 je kosa asimptota u ±∞. −∞, 1 + ր 1, 2 – ց 2, 3 – ց 3, +∞ + ր

f’ f

4.6. TAYLOROV TEOREM

111

4.6.4

L’Hospitalovo pravilo

Teorem o limesu kvocijenta funkcija f u toˇki c ∈ R podrazumijeva posc g tojanje limesa obje funkcije u toj toˇki i limx→c g(x) = 0. Slijede´i teorem c c predstavlja uop´enje tog rezultata, ali uz odredene uvjete na derivacije funkc cija f i g. Teorem 4.17. (L’Hospitalovo1 pravilo) Neka su f i g funkcije definirane na I \ {c} ⊂ R i neka su diferencijabilne na tom skupu. Neka vrijedi
x→c

lim f (x) = 0, lim g(x) = 0, g ′(x) = 0, ∀ x ∈ I \ {c}, lim
x→c

f ′ (x) = L. x→c g ′ (x)

Tada je lim

f (x) = L. x→c g(x)

Dokaz: Dokaz provodimo uz jaˇe pretpostavke na funkcije f i g, tj. da one c imaju neprekidne derivacije na I, te da je f (c) = g(c) = 0 i g ′(c) = 0. Iz Taylorovog teorema srednje vrijednosti i napomene 4.1. slijedi: f (x) = f ′ (c)(x − c) + ω(x)(x − c), g(x) = g ′(c)(x − c) + ω1 (x)(x − c), gdje su ω i ω1 neprekidne funkcije u c i ω(c) = ω1 (c) = 0. Sada imamo f (x) f ′ (c) + ω(x) = ′ , ∀x ∈ I \ {c}. g(x) g (c) + ω1 (x) (4.33)

Sada desna strana jednakosti zadovoljava uvjete teorema o limesu kvocijent jer limesi brojnika i nazivnika postoje u toˇki c i limes nazivnika je = 0. c Dakle, f (x) f ′ (c) + ω(x) limx→c (f ′ (c) + ω(x)) f ′ (c) f ′ (x) = lim ′ = = ′ = lim ′ . x→c g(x) x→c g (c) + ω1 (x) limx→c (g ′(c) + ω1 (x)) g (c) x→c g (x) lim Q.E.D. Napomena 4.2. Ako su funkcije f, g ∈ C (n+1) (I), te vrijedi f (c) = f ′ (c) = · · · = f (n) (c) = 0 i g(c) = g ′ (c) = · · · = g (n) (c) = 0, g (n+1) (c) = 0, tada iz Taylorovog teorema srednje vrijednosti imamo f (x) f (n+1) (x) = lim (n+1) . x→c g(x) x→c g (x) lim
Guillaume Franois Antoine Marquis de L’Hospital (Paris, 1661. – Paris, 2. veljaˇa c 1704.) francuski matematiˇar c
1

112

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

4.7

Svojstva konveksnih funkcija

′ Napominjemo da treba razlikovati f− (c) od limesa s lijeva derivacije ′ f ′ (c−), odnosno f+ (c) od limesa s desna derivacije f ′ (c+)

Definicija 4.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇemo da f z f (x) − f (c) ′ ima u toˇki c ∈ I lijevu derivaciju ako postoji f− (c) = lim c , x→c− x−c f (x) − f (c) ′ odnosno desnu derivaciju ako postoji f+ (c) = lim . x→c+ x−c

Teorem 4.18. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R neprekidna i konveksna funkcija na I.
′ ′ 1. U svakoj toˇki x ∈ I funkcija f ima lijevu f− (x) i desnu f+ (x) desnu c ′ ′ derivaciju, te vrijedi f− (x) ≤ f+ (x). ′ 2. Funkcija x → f− (x) je rastu´a i neprekidna slijeva na I, a funkcija c ′ x → f+ (x) je rastu´a i neprekidna zdesna na I. c

3. Funkcija f ima derivaciju na I\J, gdje je J ⊂ I najviˇe prebrojiv skup. s Dokaz: Za a < x1 < x3 < x2 < b, kao u dokazu teorema 4.15., vrijedi f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) f (x3 ) − f (x1 ) ≤ ≤ . x3 − x1 x2 − x1 x2 − x3 (4.34)

1. Neka je c ∈ I bilo koja toˇka. Za x2 = c, x1 = c − s i x3 = c − t desna c nejednakost u (4.34) daje f (c) − f (c − s) f (c) − f (c − t) ≤ s t (0 < t < s). (4.35)

Za x1 = c, x3 = c + t i x2 = c + s lijeva nejednakost u (4.34) daje f (c + t) − f (c) f (c + s) − f (c) ≤ t s Zbog f (c) = f (c + t) + (c − t) 1 ≤ [f (c + t) + f (c − t)] ⇒ 2 2 ⇒ f (c) − f (c − t) ≤ f (c + t) − f (c). (0 < t < s). (4.36)

Odatle, dijeljenjem s t i upotrebom (4.35) i (4.36) dobivamo: f (c) − f (c − t) f (c + s) − f (c) ≤ t s (0 < t < s). (4.37)

2. Q. rastu´a funkcija f− ima najviˇe prebrojivo c s ′ prekida na intervalu I.I. Za x < y (x. (4. Dakle. (4. t→0+ t→0+ −t→0− t −t ′ Analogno. a desna strana manja od f− (y). (f+(x) ≤ f− (y)). c ′ ′ ′ ′ pa je f+ (x) ≤ f− (y).40).38) je ve´a od f+ (x).40) t Prelaskom na limes x → c+ u (4. funkcije f− i f+ su rastu´e na I.26.43) za c ′ ′ ′ ′ ′ y → x+ dobivamo f− (x) ≤ f+ (x) ≤ f− (x). c . Za t → 0+ u (4. onda iz (4. Prema teoremu 3. Analogno se ′ dokazuje neprekidnost slijeva funkcije f− . ε za neki ε > 0. Neka je c ∈ I bilo koja toˇka.37) i onda ′ ′ s → 0+ slijedi f− (c) ≤ f+ (c). zbog neprekidnosti funkcije f .43) ′ Prema teoremu 3.39) ′ ′ tj.7. odnosno f− (x) = f+ (x). pokazano f− (x) ≤ f+ (x) i c c ′ ′ f− (y) ≤ f+ (y) imamo ′ ′ ′ ′ ′ ′ (x < y) ⇒ (f− (x) ≤ f− (y)). c ′ Pokaˇimo da je f+ neprekidna zdesna na I.42) ′ ′ ′ S druge strane. tj. y ∈ I). SVOJSTVA KONVEKSNIH FUNKCIJA Iz (4.36) dobivamo egzistenciju f+ (c). (4. tj.A. Iz vanjske nejednakosti u (4.E.A. postoji F (0+) i f (c) − f (c − t) f (c − t) − f (c) ′ = lim = f− (c). Neka je x < y (x. z c Za svaki x ∈ I i dovoljno malo t > 0 imamo: ′ f+ (x) ≤ f (x + t) − f (x) . 3. imamo: x→c+ ′ lim f+ (x) ≤ f (c + t) − f (c) . (f+(x) ≤ f+ (y)).35) slijedi da funkcija definirana s F (t) = 113 f (c) − f (c − t) pada na t intervalu 0.41) Odavde za t → 0+ dobivamo: x→c+ ′ ′ lim f+ (x) ≤ f+ (c). padaju´a c funkcija ima limes zdesna u 0.I. zbog rasta funkcije f+ je limx→c+ f+ (x) ≥ f+ (c). (4. y ∈ I) imamo ′ ′ ′ f− (x) ≤ f+ (x) ≤ f− (y). t (4. Budu´i da je u toˇki 1. Dakle. (4. iz M. iz M. f+ je neprekidna s desna.36. Ako je f− neprekidna u toˇki x ∈ I.4. iz (4. ′ f ima derivaciju u svakoj toˇki u kojoj je f− neprekidna funkcija.D. x2 = y i x3 = x + t = y − t slijedi: F (0+) = lim F (t) = lim f (x + t) − f (x) f (y) − f (y − t) ≤ .34) za x1 = x. ′ ′ ′ vrijedi limx→c+ f+ (x) = f+ (c).38) t t ′ ′ Lijeva strana od (4.

. . fk ). Oˇigledno vrijedi (p1 −p2 )(xk ) = 0.19. n). . . 1. . . Teorem 4. . Nadi p ∈ Pn tako da c vrijedi p(xk ) = fi (k = 0. . . . Dokaz: (jedinstvenost:) Neka su p1 .1 Lagrangeov interpolacijski polinom n Neka je Pn skup svih polinoma s realnim koeficijentima stupnja ≤ n oblika p(x) = k=0 ak xk . .8 Primjene derivacije U ovoj toˇki pokazujemo kako se ideje povezane s derivacijom primjenjuju na c neke prektiˇne zada´e kao ˇto su numeriˇko rjeˇavanje nelinearnih jednadˇbi c c s c s z i aproksimacija funkcija pomo´u polinoma. . s Koeficijent α odredujemo iz uvjeta Li (xi ) = 1 ˇto daje α = 1/(xi − x0 ) · · · (xi − xi−1 )(xi − xi+1 ) · · · (xi − xn ) . (k = 0. . . . c 4. . n). Neka su zadani parovi realnih brojeva (xk . .8. xi+1 . c Postoji toˇno jedan polinom p ∈ Pn tako da je c p(xk ) = fi (k = 0. . Promatrajmo specijalni interpolacijski problem: ˇvorovi interpolacije c xk (k = 0. xn pa je nuˇno oblika c c z Li (x) = α(x − x0 ) · · · (x − xi−1 )(x − xi+1 ) · · · (x − xn ) . fk ). n). . an .114 POGLAVLJE 4. 1. gdje su x0 < x1 < x2 < · · · < xn ˇvorovi interpolacije. 1. (4. Zadani su uredeni parovi realnih brojeva (xk . . tj. . . . . . . n) z tako da vrijedi 1 za i = k . 1. a traˇimo polinome Li ∈ Pn (i = 0. . . (egzistencija:) Egzistenciju dokazujemo pomo´u tzv. . DERIVACIJA 4. gdje su x0 < x1 < x2 < · · · < xn ˇvorovi interpolacije. . c (k = 0. p2 ∈ Pn interpolacijski polinomi. n) . s realnim koeficijentima a0 . Znaˇi Li ∈ Pn ima nultoˇke x0 . . . p1 − p2 ∈ Pn ima n + 1 nultoˇku. . . 1. .44) Takav polinom zovemo interpolacijski za parove (xk . vrijedi c p1 − p2 ≡ 0. n) su kao i prije. . 1. . Dakle. fk ). 1. . . . n). . (k = 0. (k = 0. n). Tada je p1 −p2 ∈ Pn jer je Pn vektorski prostor. . . xi−1 . . 1. . Lagrangeovih polic noma. Li (xk ) = δik = 0 za i = k .

3. . b]. b] n + 2 razliˇite nultoˇke. S tom svrhom dokazujemo slijede´i teorem srednje vrijednosti. tj. Neka je a ≤ x0 < x1 < x2 < · · · < xn ≤ b i funkcija f ∈ C n+1 [a. . Izaberimo α tako da vrijedi g(ξ) = 0.4. Zbog ξ = xk . funkcija G ima u [a. . Tada za svako n ∈ N vrijedi |(x − x0 )(x − x1 ) · · · (x − xn )| < n!hn+1 .45) Dokaz: Neka je ξ = xk (k = 0. Njega z i=0 moˇemo zapisati u tzv. . . 1.E. . 1. a odatle slijedi tvrdnja teorema. Zbog P ∈ Pn vrijedi P (n+1) ≡ 0.46) gdje je α ∈ R za sada proizvoljan.D. PRIMJENE DERIVACIJE Polinom fi Li ∈ Pn ima svojstvo fi Li (xk ) = fi δik = fi 0 za za i=k . trivijalno c zadovoljena. . . . Neka su ˇvorovi interpolacije jednoliko udaljeni. xk+1 −xk = h c (k = 0. b tako da vrijedi f (ξ) − P (ξ) = 1 f (n+1) (x(ξ))(ξ − x0 )(ξ − x1 ) · · · (ξ − xn ) . b] barem n + 1 razliˇitu nultoˇku. . n − 1). n). Lema 4. i=k . Lagrangeovom obliku: z n n n p(x) = i=0 fi Li (x) = i=0 fi j=0(j=i) x − xj . x ∈ [a. c Teorem 4. (n + 1)! (4. Tada c c po Rolleovom teoremu srednje vrijednosti derivacija G′ ima na [a. . Istim naˇinom dolazimo do zakljuˇka da n + 1-va c c c c (n+1) derivacija G ima barem jednu nultoˇku u a. 115 pa je polinom p = n fi Li ∈ Pn traˇeni interpolacijski polinom.8. Oˇigledno vrijedi G(xk ) = 0 (k = c 0. Definirajmo pomo´nu funkciju c G(x) = f (x) − P (x) − α(x − x0 ) · · · (x − xn ) . Q. (4.D. . . xi − xj Q. Prirodno pitanje je koliko toˇno polinom P aproksimira funkciju f u c toˇkama koje se razlikuju od ˇvorova.E. b] . n) neovisno o izboru α. Tada za svaki ξ ∈ a. 1. Oznaˇimo tu nultoˇku c c c s x(ξ). dakle treba ocijeniti f (x) − P (x) za c c x = xk . pa imamo 0 = G(n+1) (x(ξ)) = f (n+1) (x(ξ)) − α(n + 1)! . inaˇe je jednakost (4.45). b . b postoji x(ξ) ∈ a.20.

. . −i). y f x 2sin x 1 2 x 3 2 y f x 3cos x y 1 2 f x 1 x x2 2 x3 3 x4 4 0 x1 1 x 0 y x1 1 x2 2 x3 3 x4 4 x 0 x1 1 x2 2 x3 3 x4 4 x f x ln x y f x 1 sin 4x 2 1 2 y f x tg 1 5 x 2 2 1 0 0 0 1 2 3 4 x 1 2 3 4 x 2 3 4 x .E. a grafovi interpolacijskih polinoma puni. . 2. 2 4 x s tim da su na slikama grafovi funkcija isprekidani. Zbog n+1 ≥ n + 1 (i = 1. 3. f (x) = tg ( x − ). .18. . n) slijedi tvrdnja. . . Primjer 4. .D. n} tako a je x ∈ [xi−1 . . Dakle. 2 5 1 1 2 5. f (x) = 3 sin(x + ) + 2x − . x2 = 2. Neka su zadani ˇvorovi interpolacije x1 = 1. . f (x) = . 2 6 U slijede´im primjerima smo interpolirali funkcije c 2 1 4. i |(x − x0 )(x − x1 ) · · · (x − xn )| < i!(n + 1 − i)!hn+1 . 1. . . f (x) = sin(4x) + . f (x) = ln x. Q. Tada vrijedi |x − xi+k | < (k + 1)h (k = 0. x3 = 3 c i x4 = 4. i − n) i |x − xi+k | < |k|h (k = −1. DERIVACIJA Dokaz: Za 0 = x ∈ [x0 . . 2 2 5 5 1 1 6. .116 POGLAVLJE 4. Interpolacijski polinom za funkciju f je oblika 1 1 p(x) = − f (1)(x − 2)(x − 3)(x − 4) + f (2)(x − 1)(x − 3)(x − 4)− 6 2 1 1 − f (3)(x − 1)(x − 2)(x − 4) + f (4)(x − 1)(x − 2)(x − 3). f (x) = 3 cos(x) + . . xn ] postoji i ∈ {1. xi ]. .

Prema Taylorovom teoremu srednje vrijednosti c postoji η izmedu x0 i x∗ tako da vrijedi 1 ′′ 0 = f (x∗ ) = f (x0 ) + f ′ (x0 )(x∗ − x0 ) + f (η)(x∗ − x0 )2 . f ′ (x0 ) Nastavljanjem tog postupka dobije se niz (xn )n∈N0 definiran rekurzijom xn = xn−1 − f (xn−1 ) . PRIMJENE DERIVACIJE 117 4. b].n ∈ N . geometrijski smisao ove metode dan je idu´om slikom. 2 min[a. b].b] f ′′ gdje je C = .47) biti doc c c s z bra aproksimacija rjeˇenja originalne jednadˇbe. (4. f ′ (xn−1 ) (4. f (x) = 0 . Teorem 4. c Vrijedi ocjena pogreˇke s |xn − x∗ | ≤ C|xn−1 − x∗ |2 . 2 Ako je x0 blizu x∗ . Pretpostavimo da je x∗ ∈ a. b ). 0 = f (x0 ) + f ′ (x0 )(x − x0 ) . b] takav da vrijedi f (x0 ) · f (x0 ) > 0.48) s poˇetnom vrijednosti x0 . promatrajmo jednadˇbu koja se z dobije tako da se funkcija f zamijeni s najboljom lokalnom aproksimacijom funkcije f u blizini x∗ . Neka je f ∈ C 2 ([a. tj. Neka je x0 ∈ a. ′′ f ′ (x) = 0 . funkcija klase C 2 ( a.47) U tom je sluˇaju razumno oˇekivati da ´e rjeˇenje jednadˇbe (4. mogu´e je to rjeˇenje x1 dobiti u obliku c s x1 = x0 − f (x0 ) . b nultoˇka funkcije f .8. Taj postupak nalaˇenja aproksimacije rjeˇenja c z s naziva se Newtonovom metodom ili metodom tangenti.51) max[a.b] f ′ . tj. za (x0 − x∗ )2 << 1. b]) i neka vrijedi f (a) · f (b) < 0. Ako je s z f ′ (x0 ) = 0.50) Tada za x0 ∈ [a. c Slijede´i teorem se zasniva na geometrijskim svojstvima Newtonove mec tode.2 Newtonova metoda Neka je f : I → R.4.48) konvergira k jedinstvenoj nultoˇki x∗ funkcije f na [a. f (x∗ ) = 0. tj. ∀x ∈ [a. barem bolja od x0 . (n ∈ N). b c aproksimacija nultoˇke x∗ .21.49) (4. b] .8. I = [a. ′′ (4. (4. niz definiran s (4. Naime.

f ′ < 0. Za svaki m ∈ N i svaki realni broj b > 0 postoji a > 0 takav da je b = am . b]. ηn ∈ [x∗ . Ocjena pogreˇke slijedi iz (4.48) za funkciju f (x) = xm − b uz poˇetnu aproksimaciju x0 = b. f (b) > 0. tj.4. ′′ Zbog f ′ (x) · f (x) > 0 je x∗ < x0 . f (a) < 0.21. (4. tj. (∀n ∈ N). f ′ > 0. Zbog xn+1 = xn − Korolar 4. f (b) < 0. c (m − 1)xm + b n−1 xn = . f > 0 3. Zbog f ′ (x) = 0 funkcija je strogo monotona pa je nultoˇka c jedinstvena na [a. f ′ > 0. ˇto zbog jedinstvenosti nultoˇke s c daje x∗∗ = x∗ . s Q.E.53) Funkcija f : [1. n ∈ N. f (a) > 0. c m ′ m−1 f (1) = 1 − b < 0. a ostali se dokazuju anac logno. xn ] . f < 0 2. f (x) = mx > 0 i f ′′ (x) = . f < 0 4. Zbog neprekidnosti c c funkcija f i f ′ iz (4.48) slijedi f (x∗∗ ) = 0. Razlikujemo sluˇajeve c 1.52) = 2f ′ (xn ) f (xn ) < xn niz (x)n∈N0 je padaju´i. f (b) > 0. Dokaz: Neka je m > 1 i b > 1. f (a) > 0. Neka je niz (xn )n definiran rekurzijom (4. koji odgovara slici. f > 0 ′′ ′′ ′′ ′′ y f x 0 x2 x1 x0 x Dokazujemo samo sluˇaj 4. f ′ (xn ) f (xn ) f (x∗ ) − f (xn ) − f ′ (xn )(x∗ − xn ) = . f (a) < 0. Pokaˇimo indukcijom da za (xn )n∈N0 z vrijedi x∗ < xn .Weierstrassovog teorema c i uvjeta (4. sluˇaj 4. Zbog xn+1 = xn − xn+1 − x∗ xn+1 − x∗ f (xn ) . f (b) = b − b > 0. = xn − x∗ − ′ f (xn ) f ′ (xn ) ′′ f (ηn )(x∗ − xn )2 > 0 .49). Tvrdnja vrijedi za n = 0. c f ′ (xn ) Za padaju´i i odozdo ograniˇen niz postoji x∗∗ = lim xn . f (b) < 0.D.118 POGLAVLJE 4. m−1 m xn−1 (4. Pretpostavimo da tvrdnja vrijedi za n. slijedi x∗ < xn+1 . f ′ < 0. DERIVACIJA Dokaz: Egzistencija nultoˇke slijedi iz Bolzano . b] → R zadovoljava uvjete teorema 4.52).

c Zbog ocjene pogreˇke (4. ∀x ∈ [1.711816182730850357259567369723776592320652455091 x5 = 1.b] f ′ = m.7708333333333333333333333333333333333333333333333 x2 = 2.b] |xn − a| ≤ (m−1)bm−2 |xn−1 2 − a|2 . Odatle slijedi ocjena pogreˇke s [1.70997594667669698935311193144763560051192536599 x8 = 1. c c x0 = 5 x1 = 2.8.70997594667669698935310887254386010986805511055 .70997594667898405119733103179107967836688376517 x7 = 1. Q. Izraˇunajmo 3 5 Newtonovom metodom na 50 decimala. Funkcije f ′ i f ′′ su rastu´e na [1.E.D. PRIMJENE DERIVACIJE 119 m(m − 1)xm−2 > 0.0643062857645366549205092932833336474017123008021 x3 = 1.51) kaˇemo da niz konvergira kvadratnom brzinom. √ Primjer 4.19.4.767315594852839675630814501991099802877564157758 x4 = 1. b]. pa niz konvergira k jedinstvenoj nultoˇki c funkcije f u intervalu 1. b] pa je c max f ′′ = m(m − 1)bm−2 i min[1. s z Kvadratna brzina konvergencije u pravilu znaˇi da je u svakoj novoj iteraciji c dvostruko ve´i broj toˇnih znamenaka. b .709977924257737717994546579193826487753056762840 x6 = 1. (n ∈ N).

120 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA .

Takav je z dio ravnine omeden grafom funkcije (pseudotrapez) kao na slici desno. Funkciju koja zadovoljava gornja svojstva zovemo mjera. P1 ∩ P2 = ∅ ⇒ µ(P1 ∪ P2 ) = µ(P1 ) + µ(P2 ).1 Problem povrˇine i rada sile s Znamo odrediti povrˇinu nekih jednostavnih likova u ravnini. Oznaˇimo s µ c funkciju koja dijelu ravnine P pridruˇuje rez alnu vrijednost koju zovemo povrˇina. 0 a f P b 3. b a a P a2 P a ab P b b a ab 2 h P a h a b 2 Postavlja se problem odredivanja povrˇine lis kova koji imaju sloˇenije granice. 121 .Poglavlje 5 Riemannov integral 5. s pravokutnika. trapeza itd. P1 ⊆ P2 ⇒ µ(P1 ) ≤ µ(P2 ) = 0. npr. c c 1. µ(P ) ≥ 0. s Od te funkcije oˇekujemo slijede´a svojstva. 2. trokuta. kvadrata. µ(P ).

∀x ∈ c [a.b] Neka je [a. Mk visine upisanih i opisanih pravokutnika.122 POGLAVLJE 5. 17. b] na n(∈ N) dijelova toˇkama a = x0 < x1 < c p4 p5 p3 p6 p1 p2 p7 p8 . b] → R funkcija ograniˇena c na segmentu [a. . definira kao W = c · s. < xn−1 < xn = c b. m ≤ f (x) ≤ M. Pravokutnici koje smo tako dobili imaju svojstvo ∪n pk ⊆ P ⊆ ∪n Pk . a na tim dijelovima silu aproksimiramo odozdo i odozgo konstantnom silom mk i Mk . npr. s c P1 P2 pravokutnika. . s 5. Razliˇitim podjelama segmenta [a. Podijelimo segment [a. (k = 1. Njihove pok=1 k=1 a x0 x1 x2 x3 x4 x5 x6 x7 b x8 vrˇine su jednake µ(pk ) = mk (xk − xk−1 ). gdje su mk . tj. To znaˇi da postoje m = inf f i M = sup f . b] dobivamo razliˇite c c k=1 aproksimacije povrˇine lika P odozdo. . Odatle imamo n µ(pk ) = n mk (xk −xk−1 ) ≤ µ(P ) ≤ n Mk (xk − k=1 k=1 k=1 xk−1 ) = n µ(Pk ). onda ˇitav put podijelimo na manje dijelove a = x0 < x1 < . b]. Sa slike je jasno da s ´e aproksimacija biti u pravilu bolja ako je podjela segmenta finija. < xn−1 < xn = b kao na slici desno. . Pojam rada k=1 sile na putu ´e imati smisla ako moˇemo dobiti po volji bliske donje i gornje c z aproksimacije. b]. tj. RIEMANNOV INTEGRAL Ako ve´ odmah nismo u mogu´nosti nepoc c sredno odrediti µ(P ) (ako taj broj uop´e ima c smisla). . – Selasca[Italija]. Dakle. koja c djeluje na materijalnu toˇku izmedu x = a i x = b. c povrˇina µ(P ) ´e imati smisla ako moˇemo po volji blizu na´i jednu gornju i s c z c jednu donju aproksimaciju oblika kao u prethodnoj nejednakosti U klasiˇnoj mehanici se rad konstantne sile f (x) = c za sve x.b] [a. segment u R i neka je f : [a. studeni 1826. Tako za rad sile W na tom putu dobivamo donju i gornju n aproksimaciju k=1 mk (xk −xk−1 ) ≤ W ≤ n Mk (xk −xk−1 ). 20. n). Ako funkcija f nije konstantna. na putu duljine c s = b − a. . Georg Friedrich Bernhard Riemann (Breselenz.2 Riemannov1 integral ograniˇene funkcije c na segmentu [a. odnosno odozgo. Dakle. s µ(Pk ) = Mk (xk − xk−1 ). a < b. . onda pokuˇajmo aproksimirati dio s ravnine P pomo´u jednostavnijih likova ˇije c c P5 P6 P7 P4 P3 P8 povrˇine znamo jednostavno izraˇunati.) njemaˇki matematiˇar c c 1 . b]. . srpanj 1866. problem odredivanja rada sile na putu je istovjetan problemu odredivanja povrˇine ispod grafa funkcije.

Za [xk−1 .3) slijedi da su c skupovi A. Iz prethodnog je jasno da donji i gornji Riemannov integral postoje za svaku funkciju f : [a. Sada ´emo provesti konstrukciju koju smo najavili u prethodnoj toˇki. a. b′ ]. Dakle. a. Jasno je da vrijedi m(b − a) ≤ s ≤ σ ≤ S ≤ M(b − a). 23. b]. infimum ′ ′ [a . b). . Tada je I∗ (f . Sve te sume dobiju se variranjem broja n ∈ N.1. veljaˇa 1917. . . . INTEGRAL 123 Uoˇimo.1) inf f i Mk = sup f . (k = 1. S je gornja Darbouxova suma. Neka je f : [a. n). . . b]. Iz nejednakosti (5. ako je [a′ . (5. (5.1) i toˇaka tk . gdje je m′ = inf′ f i M ′ = sup f . b] → R koja je ograniˇena na segmentu [a. a C je skup svih integralnih suma σ funkcije f na segmentu [a.1. . svim razliˇitim c izborima subdivizije (5. b].3) Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s. a σ je integralna suma. b] → R funkcija ograniˇena na segmentu [a. b) ≤ I ∗ (f . (5.5. c c Za n ∈ N podijelimo (izvrˇimo subdiviziju) segment [a.b′ ] na podsegmentu je ve´i ili jednak infimumu na segmentu i supremum na c podsegmentu je manji ili jednak supremumu na segmentu. onda vrijedi ∀x ∈ [a′ . kolovoz 1842. b]. . (k = 1.b ] [a′ . n). Neka je mk = [xk−1 . b] podsegment. . b) = sup A. a broj I ∗ zovemo gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. c Teorem 5. b]. I ∗ (f .2. (5. Broj I∗ zovemo donji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. .Paris. Prema c aksiomu potpunosti postoje I∗ (f . B i C ograniˇeni odozdo s m(b − a) i odozgo s M(b − a). xk ]. .2) Broj s zovemo donja Darbouxova suma. b) = inf B. < xk < . . m ≤ c m ≤ f (x) ≤ M ′ ≤ M. 14. b′ ] ⊆ [a.4) Definicija 5. definirajmo sume: c n n n s= k=1 mk (xk − xk−1 ). a. S = 1 k=1 Mk (xk − xk−1 ). b]. a. c ∗ neka su I∗ i I donji i gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. < xn−1 < xn = b na n dijelova.xk ] (5. b] toˇkama s c a = x0 < x1 < .) francuski c matematiˇar c 1 .xk ] po volji izabrane toˇke tk ∈ [xk−1 . σ = k=1 f (tk )(xk − xk−1 ). . B je skup svih gornjih Darbouxovih suma S.5) Jean Gaston Darboux (Nmes.

.x ] ′ ′ x ) ≥ mk (x′ − xk−1 ) + mk (xk − x′ ) = mk (xk − xk−1 ). xk ]. a. c Sada pokazujemo da je svaka donja Darbouxova suma manja ili jednaka svakoj gornjoj Darbouxovoj sumi. m′′ = inf f vrijedi m′k ≥ mk i m′′ ≥ mk . Primijetimo sada da isti zakljuˇak vrijedi ako nekoj subdiviziji dodamo c konaˇan broj novih toˇaka. b] c kaˇemo da je integrabilna u Riemannovom smislu ili R-integrabilna na z segmentu [a. neka su Σ1 i Σ2 dvije subdivizije i neka je s1 donja Darbouxova suma odredena subdivizijom Σ1 i S2 gornja Darbouxova suma odredena subdivizijom Σ2 . RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Dokaz provodimo u tri dijela. moˇemo zamisliti da te toˇke dodajemo c c z c jednu po jednu pa svaki put vrijedi zakljuˇak iz prethodnog razmatranja. Dac kako. Odatle zakljuˇujemo c (∀s ∈ A) s ≤ inf B. imamo s1 ≤ s3 ≤ S3 ≤ S2 . pa je stoga S ′ ≤ S. tj. b] ako je I∗ (f . a gornja ne pove´a. Tada je Mk (x − xk−1 ) + Mk (xk − x ) ≤ Mk (x − xk−1 ) + Mk (xk − x′ ) = Mk (xk − xk−1 ). gdje je Mk = sup f i Mk = sup f . dokazali smo (∀s ∈ A) (∀S ∈ B) . Dakle. jer su obje Darbouxove sume na s istoj subdiviziji Σ3 . tj. Prvo pokaˇimo da se donja Darbouxova suma pove´a ili ostane jednaka.E. a z c gornja Darbouxova suma se smanji ili ostane jednaka ako subdiviziji dodamo jednu toˇku. Q. . bez obzira na subdivizije na kojima su nastale.6) Tada se broj I = I∗ = I ∗ naziva integral ili R-integral funkcije f na seg- . a odatle sup A ≤ inf B.D. tj. (5. b). c ′ s ≤ s . x ] i [x . s ≤ S. Poˇto vrijedi s3 ≤ S3 . Suma S ′ nastaje iz S tako da pribrojnik Mk (xk − xk−1 ) zamijenimo s ′ ′′ ′ ′′ Mk (x′ − xk−1 ) + Mk (xk − x′ ). b) = I ∗ (f . Pripadne Darbouxove sume oznaˇimo s s′ c i S ′ . Naime. Napravimo sada novu subdiviziju Σ3 od unije toˇaka iz c subdivizija Σ1 i Σ2 i oznaˇimo pripadne Darbouxove sume sa s3 i S3 . a odatle m′k (x′ − xk−1 ) + m′′ (xk − k k k ′ [x . S ′ ≤ S. tj. Napravimo novu subdiviziju Σ′ tako da subdiviziji Σ dodamo toˇku c x′ takvu da je xk−1 < x′ < xk . xk ] podsegmenti od [xk−1 .124 POGLAVLJE 5. a. za m′k = inf ′ f i [xk−1 . s′ ≥ s. . Budu´i c [xk−1 .x′ ] [x′ . Dakle. Za funkciju f : [a. < c xn−1 < xn = b zadana subdivizija Σ i neka su s i S pripadne Darbouxove sume.2. Σ3 je nastala iz Σ1 dodavanjem (konaˇno) toˇaka iz Σ2 ali takoder i c c iz Σ2 dodavanjem (konaˇno) toˇaka iz Σ1 . I∗ ≤ I ∗ .xk ] ′ da su [xk−1 .xk ] ′ Definicija 5. b] → R ograniˇenu na segmentu [a. to vrijedi Mk ≤ Mk i ′′ ′ ′ ′′ ′ ′ Mk ≤ Mk . . c To znaˇi da se donja Darbouxova suma s′ na novoj subdiviziji ne smanji. neka je sa a = x0 < x1 < . Analogno. < xk−1 < xk < . Iz prethodnog zakljuˇka slijedi c c c s1 ≤ s3 i S3 ≤ S2 . Dakle.

. Iz ovog zadatka zakljuˇujemo da je za integrabilnost funkcije na segmentu c dovoljno da supremum nekog podskupa A′ skupa svih donjih Darbouxovih suma A bude jednak infimumu nekog podskupa B ′ skupa svih gornjih Darbouxovih suma B. Sada povrˇinu s µ(P ) pseudotrapeza definiramo s b µ(P ) = a f (x)dx. y) ∈ R × R. ∀k ∈ {1. Neka su A. izraˇunajmo c b b f (x)dx = a Cdx. ˇto daje sup A = s inf B. Dakle. b ∈ R+ . Neka je C ∈ R+ i f (x) = C. a < b. n. n}.b] a f (x)dx = [a. Zbog A′ ⊆ A imamo sup A′ ≤ sup A. Primjer 5. ekvidistantne subdivizije. 0 ≤ y ≤ f (x).b] f= a f. a . b] → R+ integrabilna funkcija na [a.2. . (5. imamo I∗ = sup A = inf B = I ∗ = C(b − a). a zbog B ′ ⊆ B imamo s inf B ≤ inf B ′ . b]} pseudotrapez. .5. Zadatak. A = B = {C(b − a)}. . ∀x ∈ R. Za bilo koju subdia viziju uvijek vrijedi mk = Mk = C. b] i oznaˇava jednom od slijede´ih oznaka c c b b 125 I= f (t)dt = [a. Za a. tj. b] i neka je P = {(x. 1. B ⊂ R takvi da je sup A ≤ inf B. ∀ x ∈ [a. c n Izraˇunajmo direktno iz definicije integrale nekih jednostavnih c funkcija. INTEGRAL mentu [a. Rjeˇenje. Ako postoje A′ ⊆ A i B ′ ⊆ B takvi da je sup A′ = inf B ′ onda je i sup A = inf B. za n ∈ N su toˇke oblika xk = a+kh. Odatle je sup A′ ≤ sup A ≤ inf B ≤ inf B ′ . . tj. . Tako je ponekad dovoljno gledati samo tzv. .7) Neka je f : [a. pa je b Cdx = C(b − a). Odatle je n n s= k=1 mk (xk −xk−1 ) = S = n k=1 Mk (xk −xk−1 ) 0 a b =C k=1 (xk − xk−1 ) = C(b − a). h = b−a .1. . k = 0.

s 2 Izraˇunajmo integral: c Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a. . . . 1. Odatle je n n 0 a b sn = k=1 (a+(k−1)h)h = nah+h 2 k=1 (k−1) = = nha + h2 (n − 1)n b − a (b − a)2 (n − 1)n = na + ⇒ 2 n n2 2 b2 a2 (b − a)2 − − . i a.2. RIEMANNOV INTEGRAL Primjer 5. to je ∀ k ∈ {0. b ∈ R+ . n ∈ N} = − + . c xk = a+kh. Lik na slici desno je trapez (okrenut) s bazama duljine a i b. b]. . a < b. 2 2 2n sn = Analogno se dobije Sn = Neka je sada b2 a2 (b − a)2 − + . 2 2 2n b Odatle imamo sup A′ = inf B ′ = a xdx = b2 a2 − . ∀x ∈ R. 2 2 2n b2 a2 (b − a)2 = {Sn . 2 2 2n A′ = {sn .n ∈ N . Njegova povrˇina je a+b (b−a). k = 0. Mk = f (xk ) = a + kh . Neka je f (x) = x. .126 POGLAVLJE 5. h = b−a . . 2 2 . Budu´i n da f raste na R. . tj. n} mk = f (xk−1 ) = a + (k − 1)h. n ∈ N} = B′ b2 a2 (b − a)2 − − .n ∈ N . . te visinom b−a. 1. n.

1. b]. n. OSNOVNA SVOJSTVA Primjer 5. 1. Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a. b] → R ograniˇena funkcija na [a.3. n} mk = f (xk−1 ) = (a + (k − 1)h)2 . 5.5. tj.3. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε. . Obratno. Dokaz: Neka ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. Mk = f (xk ) = (a + kh)2 . . 0 < a < b. h =. Neka je f : [a. neka je f R-integrabilna na [a. . xk = a + kh. Budu´i da c f raste na R. . Raˇunamo c n n n 0 a b 127 sn = k=1 (a + (k − 1)h) h = na h + 2ah = na2 h + 2ah2 2 2 2 k=1 (k − 1) + h 3 k=1 (k − 1)2 = = (b − a)3 3 (n − 1)n (n − 1)n(2n − 1) + h3 = 2 6 3 1 1 1− + 2 + a(b − a)2 1 − + a2 (b − a) 2n 2n n i analogno Sn = Odatle. sup A′ = inf B ′ = (b − a)3 b3 a3 + a(b − a)2 + a2 (b − a) = − . . . Iz svojstava infimuma i supremuma slijedi da ∀ε > 0 postoje Darbouxove sume S1 i s2 (op´enito na razliˇitim subdivizijama) takve da vrijedi S1 < I ∗ + ε/2 i c c . Tada ∀ε > 0 vrijedi 0 ≤ I ∗ −I∗ ≤ S −s < ε i stoga je I ∗ = I∗ . b]. I ∗ = I∗ . c Funkcija f je integrabilna na [a. ∀x ∈ R. b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. 3 3 3 (b − a)3 3 1+ 3 1 + 2 2n 2n + a(b − a)2 1 + 1 n + a2 (b − a). tj. . b] ⊂ R. k = 0. b ∈ R. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε. . Neka je f (x) = x2 . i a.2.3 Osnovna svojstva Riemannovog integrala Teorem 5. to je ∀ k ∈ {0.

b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε/α. s daje integrabilnost funkcije αf . Sf . Sada po teoremu 5. a Za α > 0 i bilo koji ε > 0 prema teoremu 5. RIEMANNOV INTEGRAL s2 > I∗ − ε/2. Za bilo koje α. pa imamo Sαf − sαf = α(Sf − sf ) < ε. Iz dokaza prethodnog teorema znamo da je s2 ≤ s ≤ S ≤ S1 . imamo b b b (f +g)− a a f− a g ≤ Sf +g −sf −sg ≤ Sf +Sg −sf −sg = Sf −sf +Sg −sg < ε i b b b (f +g)− a b a f− a g ≥ sf +g −Sf −Sg ≥ sf +sg −Sf −Sg = sf −Sf +sg −Sg > −ε. g. b b tj. Odatle. g : [a. Uzmimo novu subdiviziju koja je odredena unijom toˇaka c iz subdivizija od S1 i s2 .b] f . sg . b b b (f + g) = a f + a g. β ∈ R funkcija αf + βg je integrabilna na [a. za Darbouxove sume funkcija f. s′′ . a b b Takoder vrijedi | a f | ≤ a |f | ≤ (b − a) sup[a.3 postoji subdivizija segmenta [a. | a (f + g) − a f − a g| < ε. b] ⊂ R. Q. Neka su f.E. na bilo kojoj subdiviziji a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b segmenta [a. Ako je f ≤ g na [a. tj. Dokaz: Iz inf K f +inf K g ≤ f (x)+g(x) ≤ supK f +supK g za svako x ∈ K ⊆ [a. Na subdiviziji koja je g g odredena unijom toˇaka iz prethodnih subdivizija za pripadne Darbouxove c ′ ′′ ′′ sume sf . Zbog inf K αf = α inf K f i supK αf = α supK f za svaki K ⊆ [a.3 za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije segmenta [a. b] → R integrabilne funkcije na [a.2. b] slijedi inf K f + inf K g ≤ inf K (f + g) ≤ supK (f + g) ≤ supK f + supK g za svaki K ⊆ [a. za bilo c koji ε > 0 i prethodno konstruiranu subdiviziju. b]. b]. Sada za Darbouxove sume funkcije f + g na toj subdiviziji imamo Sf +g − sf +g ≤ Sf + Sg − (sf + sg ) = Sf − sf + Sg − sg < ε.3 zakljuˇujemo da je funkcija f + g integrabilna na [a. b]. Sada imamo S − s ≤ S1 − s2 < I ∗ + ε/2 − I∗ + ε/2 = ε. Sf .3. Sg vrijedi Sf − sf ≤ Sf − s′f < ε/2 i Sg − sg ≤ Sg − sg < ε/2. Takoder vrijedi . b] tako da za pripadne Darbouxove sume ′ ′′ ′ ′′ s′f . Odatle slijedi aditivnost integrala. b] i vrijedi b b b b b (αf + βg) = α a f + β a g. c Teorem 5. Takoder.D Glavna svojstva Riemannovog integrala dana su slijede´im teoremima. b] vrijedi sαf = αsf i Sαf = αSf . f + g imamo sf + sg ≤ sf +g ≤ Sf +g ≤ Sf + Sg . Sg vrijedi Sf − s′f < ε/2 i Sg − s′′ < ε/2. te neka su S i s pripadne Darbouxove sume. ˇto po teoremu 5. Po teoremu 5.128 POGLAVLJE 5. b] onda je a f ≤ a g.

Neka je f : [a. dakle. Za pripadne Darbouxove sume vrijedi S = S ′ + S ′′ i s = s′ + s′′ . b] vrijedi supK f+ − inf K f+ ≤ supK f − inf K f . b] ⊂ R i c c ∈ a. Pokaˇimo da integrabilnost funkcije f povlaˇi integrabilnost funkcije |f |. Za α = 0 prethodna tvrdnja je a oˇita. c] i [c. Jasno. a integral je linearan i monos ton funkcional na I([a. S ′′ − s′′ = n k=n+1 (Mk − mk )(xk − xk−1 ) < ε/2. b] → R ograniˇena funkcija na [a. ˇto daje s supK f+ − inf K f+ = supK f ≤ supK f − inf K f . Uzmimo subdiviziju a = x0 < x1 < · · · < xn+m−1 < xn+m = b segmenta [a.D. Prethodni teorem kaˇe da je I([a. Naime. Odatle je S − s = . OSNOVNA SVOJSTVA 129 b b −ε < α(sf −Sf ) = sαf −αSf ≤ b b a αf −α a b f ≤ Sαf −αsf = α(Sf −sf ) < ε. Teorem 5. To pomo´u c teorema 1. ˇto uz aditivnost daje linec s arnost integrala. b b Za f ≤ g je g − f ≥ 0.4. Sada iz f− = f+ − f dobivamo integrabilnost funkcije f− . Posljednja tvrdnja slijedi iz −|f | ≤ f ≤ |f | i prethodno dokazanih svojstava. | a αf − α a f | < ε. b]. Q. b]). 0}. Pokaˇimo z da na bilo kojem podskupu K segmenta [a.E. realan vektorski prostor (reˇetka).3. a onda i |f |. b]. pa zbog linearnosti imamo a g − a f ≥ 0. S ′ − s′ = n (Mk − mk )(xk − k=1 xk−1 ) < ε/2. Ako je supK f ≥ 0 i inf K f ≤ 0 imamo supK f+ = supK f i inf K f ≤ 0 = inf K f+ . onda b c b je f integrabilna na [a. b . integral je homogeno preslikavanje. 0} i f− = max{−f. iz aditivc b b b nosti slijedi a −f = − a f . i c = xn < xn+1 < · · · < xn+m−1 < xn+m = b segmenta [c. b tj. U sluˇaju f ≤ 0 c je f+ = 0 pa je supK f+ − inf K f+ = 0 ≤ supK f − inf K f . skup funkcija integrabilnih na segz mentu [a. b Ako je f ≥ 0 onda su sve Darbouxove sume nenegativne pa je i a f ≥ 0.5. b]). onda je supK f+ = supK f i inf K f+ = inf K f . To povlaˇi a αf = α a f . b] i a f = a f + c f . b]. Ako je funkcija f integrabilna na segmentima [a. z c Definirajmo funkcije f+ = max{f. daje integrabilnost funkcije f+ . b]. c]. Vrijedi f = f+ −f− i |f | = f+ + f− . Iz ovoga zakljuˇujemo da c je na svakoj subdiviziji razlika gornje i donje Darbouxove sume za funkciju f+ manja ili jednaka razlici Darbouxovih suma za funkciju f . Dokaz: Po teoremu 5. pa je supK f+ −inf K f+ = supK f −inf K f . Dovoljno je dokazati integrabilnost funkcije f+ . ako je f ≥ 0 na K.2. pa za α < 0 po prethodnom vrijedi a αf = b b b −(−α)f = − a (−α)f = −(−α) a f . za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = c segmenta [a.

1. b]. Neka je f : [a. Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju xk = a + kh. Promatrajmo f : [0. Sada na prethodnoj subdiviziji imamo b a c b f− a c f− c b f ≤ S − s′ − s′′ = S ′ + S ′′ − s′ − s′′ < ε f ≥ s − S ′ − S ′′ = s′ + s′′ − S ′ − S ′′ > −ε. ˇto po teoremu 5. b] vrijedi inf [α.β] f = f (α) i sup[α.D je R-integrabilna. .β] f = 0 i sup[α. n.1.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija Prirodno je pitanje koje od do sada prouˇavanih svojstava funkcije je doc voljno za Riemann integrabilnost.E. b] → R monotona funkcija na [a. 1] vrijedi inf [α. Vrijedi S − s = n (f (xk ) − k=1 k=1 k=1 f (xk−1 ))h = h(f (b) − f (a)) = (f (b) − f (a))(b − a)/n < ε. b] ⊂ R.ck ] monotona funkcija za sve k = 1. b] → R kaˇemo da je monotona po dijez lovima na segmentu [a. b c b i a b a b f− c a a f− b c c tj. .2. . Dokaz: Pretpostavimo da je f rastu´a na [a. . 1] → R za koju je f (x) = 1 ako je x ∈ Q ∩ [0. Specijalno. (k = 0. daje integrabilnost funkcije f na s [a. Po teoremu 5. Tada je ona R-integrabilna na [a. < cn−1 < cn = b takva da je f |[ck−1.β] f = 1. b]. . β] ⊆ [0.5. β] ⊆ [a.3. Stoga su pripadne Darbouxove sume oblika s = n f (xk−1 )h i S = n f (xk )h. 1] i f (x) = 0 ako je x ∈ Q ∩ [0. RIEMANNOV INTEGRAL S ′ − s′ + S ′′ − s′′ < ε. Stoga pretpostavimo da je f (b) − f (a) > 0. I∗ = I ∗ s 5. Definicija 5. . Ako je f (a) = f (b) onda c je f konstantna funkcija na [a. n). b] ako postoji subdivizija a = c0 < c1 < . integral je aditivan po podruˇju integracije. Dokaz c zujemo da su monotonost na segmentu ili neprekidnost na segmentu svojstva koja povlaˇe integrabilnost c Teorem 5. . | f − f − f | < ε. . Za funkciju f : [a.3 f Q. < ck−1 < ck < . . b] pa je integrabilna (primjer 5. Neka je ε > 0 bilo koji i n ∈ N takav da vrijedi nε > (f (b) − f (a))(b − a). . ˇto daje I∗ = 0 i I ∗ = 1.D Svaka funkcija koja je ograniˇena na segmentu nije i Riemann integrabilna c na tom segmentu.130 POGLAVLJE 5.β] f = f (β). Za svaki [α. tj.). 1]. . Odatle je a f = a f + c f . Za svaki [α. jesu li su elementarne funkcije R-integrabilne na segmentima koji su sadrˇani u podruˇju definicije. . c Q.E. h = (b − a)/n. . b]. tj.

x′′ ∈ [a. Tada je ona R-integrabilna na [a.E. te ima konvergentan podniz (apn )n∈N . Teorem 5.5.4. vrijedi limn bpn = c. Q.D. pa je ograniˇen. b]. b]. Dokaz: Kada tvrdnja teorema ne bi bila istinita. c Zbog |apn − bpn | < p1 . Za funkciju f : I → R kaˇemo da je jednoliko (uniformno) z neprekidna na intervalu I ⊆ R ako ∀ε > 0 ∃δ > 0 ∀x′ . Teorem 5.5. tvrdnja teorema je istinita. b] ⊂ R.E. b] (|x′δ − x′′ | < δ) ∧ (|f (x′δ ) − f (x′′ )| ≥ ε). b] i vrijedilo bi ∃ε > 0 ∀δ > 0 ∃x′δ . [a. b] → R po dijelovima monotona funkcija na [a. b] → R neprekidna funkcija na [a.D. postoji toˇka c ∈ [a. Neka je f : [a.6. tj. Definicija 5. b]. Bitno je sloˇenije dokazati integrabilnost funkcije neprekidne na segmenz tu. Tada je ona R-integrabilna na [a. i svojstva aditivnosti integrala po podruˇju integracije. Zbog neprekidn nosti funkcije f u c imamo limn f (apn ) = limn f (bpn ) = f (c). b]. Dakle. δ δ δ 1 Sada za n ∈ N uzmimo δ = n pa imamo an = x′δ i bn = x′′ takve da vrijedi δ 1 (|an − bn | < n ) ∧ (|f (an ) − f (bn )| ≥ ε). Q. ∀n ∈ N. Takoder.b] . Niz (an )n∈N je u segmentu [a.4. U tu svrhu potrebno je profiniti neka saznanja o neprekidnim funkcijama. b] takva da je c f (x)dx = f (c)(b − a). onda bi funkcija f bila neprekidna na [a. tj. Neka je f : [a. Sada dokazujemo Riemannov teorem o integrabilnosti neprekidne funkcije. Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5. ˇto zbog s |f (apn ) − f (bpn )| ≥ ε > 0 daje kontradikciju. limn apn = c ∈ [a. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA131 Korolar 5. b] ⊂ R.7. b]. c b n ck f (x)dx = a k=1 ck−1 f (x)dx.1. Neka je f : [a. b] → R neprekidna funkcija na [a. b] ⊂ R. Tada je ona jednoliko neprekidna na [a. x′′ ∈ I (|x′ − x′′ | < δ) ⇒ (|f (x′ ) − f (x′′ )| < ε).

b] f . k = 0. k = 1. k = 1. b]. n. . Q. .D. bi postojao δ > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I. Zbog jednolike neprekidnosti funkcije f na [a. Neka je h = min{δ. Tada ∀x ∈ [a.b] f (x)dx ≤ M. s . Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da je M = h(c) > 0. Po Bolzano-Weierstrasseovom te1 oremu postoji c ∈ [a. postoje toˇke c ′ ′′ ′ ′′ [xk .E.b] f (x)dx ≤ 1 M(b − a). Neka je f : I → R neprekidna funkcija na otvorenom intervalu v I = a.A. . xk ]. U sluˇaju c = a uzmemo subdic ε viziju a = c = x0 < x1 < x2 = b. . . Tada je [c − h. Neka su sada m = min[a. Ako h : [a. b . . n. . xk ] takve da je mk = f (xk ) = inf [xk−1 . Dokaz: Kada bi postojala toˇka c ∈ I takva da je f (c) > 0. . c + h] ⊂ I 2 i zbog neprekidnosti funkcije f postoji t ∈ [c − h .1. Dakle.xk ] f i Mk = f (xk ) = ε sup[xk−1. iz M. m ≤ b−a [a.E. RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Prema teoremu 5. ˇto je suprotno pretpostavci. Odatle je S − s = n (Mk − mk )h < b−a nh = ε. gdje je x1 = c + h.b] f (x)dx. Neka je ε > 0 zadan po volji. h < min{ 2M . . Q.132 POGLAVLJE 5. (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≥ 1 f (c)). Jasno je da vrijedi za svaku donju Darbouxova sumu s = 0 jer je na svakoj subdiviziji mk = 0 na svakom podsegmentu od [a. Naime. .2.xk ] f . Ako za svaki segment [u.I. b − c}. n. gdje ε je x1 = c − h. b] tako da je f (c) = b−a [a. c− h 2 f (x)dx = f (t)h > 0.2 dovoljno je pokazati da ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. b] i a f (x)dx = 0.D.3. . Uzmimo ε > 0 po volji i pokaˇimo da z postoji subdivizija tako da za njenu gornju Darbouxova sumu vrijedi S < ε. . v] ⊂ a. b vrijedi u f (x)dx = 0. 1. xk ∈ [xk−1 . za c ∈ a. Uzmimo n ∈ N takav da je h = b−a < δ i napravimo n ekvidistantnu subdiviziju s toˇkama xk = a + kh. n. Zbog c neprekidnosti funkcije f na segmentu [xk−1 . tj. (|x′ − x′′ | < δ) ⇒ (|f (x′ ) − ε f (x′′ )| < b−a ). h < min{ M . c − a. onda je f (x) = 0 za svako x ∈ I. b − c}. x′′ ∈ I. . Zbog (|x′k − x′′ | ≤ h < δ) imamo Mk − mk < b−a . Zbog monotonosti integrala slijedi m(b−a) ≤ [a. b − c}. f je k=1 integrabilna na [a. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε. Korolar 5. Propozicija 5. . Za pripadnu gornju Darbouxovu sumu vrijedi S = 2hM < ε. x2 = c + h. po lemi c 3. b]. b uzmimo subdiviziju a = x0 < x1 < x2 < x3 = b. b] → R iˇˇezava svugdje osim moˇda u toˇki sc z c b c ∈ [a. . b] postoji δ > 0 tako da ∀x′ . k ε k = 1. c − a. onda je h integrabilna na [a.b] f i M = max[a. c + h ] tako da vrijedi 2 2 c+ h 2 U sluˇaju da postoji toˇka c ∈ I takva da je f (c) < 0 zakljuˇujemo anac c c logno. . b]. b] imamo m ≤ f (x) ≤ M.

To daje sup A′ = inf B ′ = 0.7. Tvrdnja korolara sada slijedi iz aditivnosti integrala. .8) b a ck ck−1 Uzmimo bilo koji c ∈ [0. Neka su fk : [a.E. c s Odatle slijedi da je f neprekidna samo u toˇkama c ∈ [0. . Q. x = . .. b]. . . . f (ck +). za x = ck−1 f (x) . . 1] u kojima je c f (c) = 0. neka su a ≤ c1 < c . . Korolar 5. b] jednak c c Q. za x = ck    0 . i prethodne propozicije imamo fk (x)dx = fk (x)dx n za sve k = 1. Tada je ona Rs c c integrabilna na [a. f (xn ) = k za neko k ∈ N. . pa k > ε ⇒ k < 1 . 1] \ Q. prethodne propozicije i svojstva aditivnosti integrala po podruˇju integracije. < cn ≤ b toˇke u kojima f ima prekide prve vrste.3.5.4. . c postoje f (ck −). No. n n (5. 1]. za a ≤ x < ck−1  0 fk     f (ck−1 +) .D. za ck < x ≤ b 0 a ck 1 ck b Iz teorema 5. Primjer 5.D. za ck−1 < x < ck fk (x) =   f (ck −) . x ∈ [0. gdje je m < k. n. ε ima samo konaˇno mnogo takvih k. pa je njen integral na [a. funkcija f − k=1 fk ima na [a. k = 1. a to su c ∈ [0. 1] takav da je lim xn = c. c k pokazuje da takvih xn ima konaˇno mnogo. Neka ograniˇena funkcija f : [a. U suprotnom sluˇaju bi z c n→∞ n→∞ postojao ε > 0 sa svojstvom da za beskonaˇno mnogo ˇlanova xn ∈ [0. 1]. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA133 u sluˇaju c = b subdiviziju a = x0 < x1 < x2 = c = b. tj. 1] i bilo koji injektivan niz (xn )n u [0. Tako je opet S = 2hM < ε. a koja je ipak integrabilna na c c [0. b] samo konaˇno mnogo vrijednosti razliˇitih od 0. ˇto je kontradikcija.4. . n)) definirane s  . m i n su relativno prosti . . Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5. 0 < m < n. c ε h < min{ M . 1] \ Q 1 m . Neka je f (x) = 0 . ck−1 < ck < . c − a}. . b] → R (k = 1. b] ⊂ R najviˇe konaˇno toˇaka prekida prve vrste. 0. . gdje je x1 = c − h. Ovdje definiramo funkciju f : [0. b] → R ima na segmenc tu [a. . 1] → R koja ima prebrojivo toˇaka prekida koje ˇine gust skup u [0. 1] ∩ Q c c 1 1 vrijedi f (xn ) > ε.7. . Nadalje. n. Pokaˇimo da je lim f (xn ) = 0.E. tj. . S druge strane xn = m . Naime.

. to je suma ˇlanova u gornjoj Darbouxovoj sumi S koja njima odgovara manja c nε M ε ε od n < 2 . . 1. . (5. Tada postoji primitivna funkcija od f na I. n. k = 1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R funkcija neprekidna na I. gdje je toˇka c izmedu x1 i x2 . 2M nε s s gdje je n > ε .5 Primitivna funkcija Definicija 5. onda iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imac mo H(x2 ) − H(x1 ) = H ′ (c)(x2 − x1 ). nε ) sve toˇke za koje vrijedi f (αk ) > 2 (vidjeli smo da ih ima c konaˇno mnogo) i neka je M = max{f (αk ). Jasno je da je svaka donja Darbouxova suma s = 0. bilo koje dvije toˇke. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija. pomo´u (5. . svojstava integrala i c c .134 POGLAVLJE 5. to je S < ε. Poˇto ima najviˇe nε segmenata u kojima je neki od αk .9). . Zbog c ′ H (c) = 0 dobivamo H(x2 ) = H(x1 ). tj. Ako su x1 . z Za bilo koju toˇku c ∈ I i svaki x ∈ I. ∀ x ∈ I.8. Teorem 5. gdje je H = G − F . 1]. k = 0.9. H(x) = C. Ako su F i G bilo koje dvije primitivne funkcije od f na intervalu I.E. Primitivna funkcija ili antiderivacija funkcije f na skupu I je svaka funkcija F : I → R sa svojstvom F ′(x) = f (x). x] ili [x. nε }. x1 ∈ I. . ∀ x ∈ I.Q. To dokazuje tvrdnju. onda je (G − F )′ = G′ − F ′ = f − f = 0. Dokaz: Uzmimo toˇku a ∈ I po volji. . onda postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F (x) + C. Tada je funkcija F : I → R dobro definirana formulom x F (x) = a f (t)dt. RIEMANNOV INTEGRAL 1 Pokaˇimo da je f R-integrabilna na [0. . H ′ (x) = 0. ∀ x ∈ I. Neka su αk z ε (k = 1. tj.9) Pokaˇimo da je F primitivna funkcija od f na I. x1 = x2 . F ′ (x) = f (x). vrijedi G(x) = F (x) + C. Za bilo koju toˇku x ∈ I je restrikcija c c funkcije f na segment [a. ∀x ∈ I. Prema tome je H konstantna funkcija na I. 5.D. c k Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju segmenta [0. Kako je ostatak sume manji od 2 . Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. a] neprekidna funkcija. ∀x ∈ I. .5. xk = n . . . Dokaz: Ako je F ′ = f i G′ = f . Dakle. 1] i z 0 f (x)dx = 0. . ∀x ∈ I. tj. Slijede´i teorem daje dovoljne uvjete za postojanje primitivne funkcije c Teorem 5. Sada pokaˇimo da za bilo koji z ε > 0 moˇemo konstruirati gornju Darbouxovu sumu S < ε. ∀x ∈ I. pa je integrabilna u Riemannovom smislu.

Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f neprekidna na I. Teorem 5.7.D. F (x) − F (c) = f (c + θx (x − c)).10. tada za bilo koju subdiviziju a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b segmenta [a.E. Ako je f neprekidna funkciju na otvorenom intervalu I i F bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I.5. Sada dokazujemo Leibniz-Newtonovu formulu koja daje vezu izmedu primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog integrala funkcije. 1]. Napomena 5.1. PRIMITIVNA FUNKCIJA Riemannovog teorema 5. x−c Iz neprekidnosti funkcije f u toˇki c dobivamo c F ′ (c) = lim F (x) − F (c) = lim f (c + θx (x − c)) = lim f (x) = f (c). gdje je θx ∈ [0. onda za svaki segment [a. onda zbog F (a) = 0.10). b] ⊂ I vrijedi b a f (x)dx = F (b) − F (a).E. (5.9).10) Dokaz: Ako je F primitivna funkcija definirana s (5. Dovoljno je pretpostaviti da je f integrabilna funkcija i da postoji F primitivna funkcija od f na I. Naime. onda imamo C ∈ R tako da vrijedi G(x) = F (x) + C. 1] tako da je x c x 135 F (x) − F (c) = Odatle imamo a f (t)dt − f (t)dt = a c f (t)dt = f (c + θx (x − c)). b] iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imamo n F (b) − F (a) = k=1 (F (xk ) − F (xk−1 )) = . a Q.D.5. imamo θx ∈ [0. Ako je G bilo koja druga primitivna funkcija od f na I. ∀x ∈ I. Sada je b G(b) − G(a) = (F (b) + C) − (F (a) + C) = F (b) − F (a) = F (b) = f (x)dx. vrijedi formula (5. x→c x→c x→c x−c Q.

x sin x itd. Ako je F primitivna funkcija od f na otvorenom intervalu I. za neke tk ∈ [xk−1 . onda je s ≤ F (b) − F (a) ≤ S. RIEMANNOV INTEGRAL n = k=1 F (tk )(xk − xk−1 ) = ′ k=1 f (tk )(xk − xk−1 ) = σ. .136 n POGLAVLJE 5. ˇto odgovara integralnom teoremu srednje vrijednosti iz Riemannovog teores ma 5. b . pa iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za bilo koje a. c tako da je F (b) − F (a) = F ′ (c)(b − a).2. s tim da je ovdje a < c < b 5. s Napomena 5. n. Odatle je I∗ ≤ F (b) − F (a) ≤ I ∗ .1 Metode integriranja Direktna integracija Derivacije elementarnih funkcija su opet elementarne funkcije.6. c √ 1 . Na ˇalost to z nije istina kada se radi o primitivnim funkcijama ili antiderivacijama. b ∈ I. Ako iskoristimo Leibniz-Newtonovu formulu dobivamo b a f (x)dx = f (c)(b − a). . slijedi egzistencija toˇke c ∈ a.7. onda je ona diferencijabilna na I. za bilo koju donju D-sumu s i bilo koju gornju D-sumu S. Ne postoji op´i naˇin kako utvrditi je li primitivna c c ln x x funkcija elementarne funkcije opet elementarna funkcija. a < b.6 5. U pravilu pokuˇavamo nalaˇenje primitivnih funkcija za sloˇenije funkcije raznim poss z z tupcima svesti na te jednostavne funkcije. no poˇto broj u s sredini ne ovisi o subdiviziji. gdje je σ integralna suma. sin x . . ˇto zbog pretpostavke I∗ = I ∗ daje tvrdnju.. . k = 1. Dakle. . za pripadne Darbouxove sume imamo s ≤ F (b) − F (a) ≤ S. Navodimo tablicu osnovnih elementarnih funkcija i njihovih primitivnih funkcija. Pri2 mjeri elementarnih funkcija ˇije primitivne funkcije nisu elementarne su e−x . xk ].

ˇesto se koristi oznaka za neodredeni integral funkcije c f u oznaci f (x)dx. Osnovna pravila za nalaˇenje primitivnih funkcija su zapravo obratno z interpretirana pravila za deriviranje funkcija. U oznaci neodredenog integrala to piˇemo kao s (αf (x) + βg(x))dx = α f (x)dx + β g(x)dx.5. . METODE INTEGRIRANJA 137 f x α F xα+1 α+1 (α = −1) e sin x cos x 1 cos2 x 1 sin2 x 1 x x shx chx 1 ch2 x 1 √ ln |x| ex − cos x sin x tg x −ctg x chx shx thx −cthx Sin−1 x Tg−1 x sh−1 x th−1 x ch−1 x sh2 x 1 1−x2 1 1+x2 √ 1 1+x2 1 1−x2 √ 1 x2 −1 Kod upotrebe Leibniz-Newtonove formule ˇesto se upotrebljava oznaka c b F (x) a = F (b) − F (a). Teorem 5. kao ˇto znamo. Tako prvo navodimo pravilo koje je posljedica linearnosti derivacije i integrala. Ta oznaka zapravo predstavlja skup svih primitivnih funkcija od f . Ako je F primitivna funkcija od f na I i G primitivna od g na I.6. koje se. Zbog upotrebe primitivnih funkcija u raˇunanju integrala pomo´u Leibnizc c Newtonove formule.11. medusobno razlikuju samo za konss tantnu funkciju. onda je αF + βG primitivna funkcija od αf + βg na I.

Vrijedi f (x) = x 2 − 2x 2 + 3 − x 6 + 5x− 2 pa je s f (x)dx = Primjer 5. ϕ(α) Q.11) Dokaz: Zbog ϕ(J) ⊆ I je funkcija G = F ◦ ϕ definirana i diferencijabilna na J. b = ϕ(β) iz (5. RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Funkcija H = αF + βG ima derivaciju H ′ = αF ′ + βG′ = αf + βg. 1 2 11 4 7 6 1 x 2 − x 2 + 3x − x 6 + 10x 2 + C. Ta je metoda posljedica pravila za deriviranje kompozicije funkcija.11) dobivamo b ψ(b) f (x)dx = a ψ(a) f (ϕ(t))ϕ′ (t)dt. x Rjeˇenje. onda uz oznake a = ϕ(α). Teorem 5. Q. Vrijedi G′ (x) = F ′ (ϕ(x))ϕ′ (x) = f (ϕ(x))ϕ′ (x) ˇto daje s β α ϕ(β) f (ϕ(x))ϕ′ (x)dt = G(β) − G(α) = F (ϕ(β)) − F (ϕ(α)) = −1 f (x)dx. Druga metoda je supstitucija ili uvodenje nove varijable. (5. ∀ α. na sljede´i naˇin: c c F (x) = f (x)dx = f (ϕ(t))ϕ′(t)dt = G(t) + C = G(ψ(x)) + C.12. Ako je ϕ strogo monotona funkcija J na I i ψ = ϕ inverzna funkcija od ϕ. c Primjer 5.E.138 POGLAVLJE 5. Neka su I i J otvoreni intervali. Takoder. ax2 + bx + c . Tada je G = F ◦ ϕ primitivna funkcija od (f ◦ ϕ)ϕ′ na J. odnosno t = ψ(x). (5.D. Neka je ϕ(J) ⊆ I.6. gdje je C konstanta po volji.E. ϕ diferencijabilna funkcija na J i F primitivna funkcija od f na I. β ∈ I vrijedi β ϕ(β) f (ϕ(t))ϕ′ (t)dt = α ϕ(α) f (x)dx. f ◦ ϕ je definirana na J. tj.12) Sada primitivnu funkciju F nalazimo uz supstituciju x = ϕ(t).D. 11 9 7 2ax + b dx. Na´i primitivnu funkciju od f (x) = 9 7 1 1 √ √ 3 x5 −2x4 +3 x− x2 +5 √ .5.

2(m − n) 2(m + n) 1 − cos 2mx x sin 2mx dx = − + C.7. Supstitucijom t = ln x dobivamo s ln x dx = x Primjer 5. Supstitucijom x = a . 2 2 4m (sin mx)2 dx = Primjer 5.9. F (x) = t2 ln2 x tdt = + C = +C 2 2 Rjeˇenje. Na´i c y n dy = 1 1 y n+1 + C = sinn+1 x + C.8. x x2 − a2 ( a )2 t − a2 · − adt t2 =− 1 a √ dt = 1 − t2 1 1 a = − Sin−1 t + C = − Sin−1 + C. 1 dy = ln |y| + C = ln |ax2 + bx + c| + C.10. Supstitucijom y = sin x imamo dy = cos xdx ˇto daje s s sinn x cos xdx = Primjer 5. ln x dx. n+1 n+1 sin mx sin nxdx. Uz supstituciju y = ax2 +bx+c imamo dy = (2ax+b)dx pa imamo s 2ax + b dx = ax2 + bx + c Primjer 5. Rjeˇenje. dx = − adt dobivamo s t t2 F (x) = 1 a t dx √ . x Rjeˇenje. a a x .6. za sve m.5. n ∈ N. y sinn x cos xdx Rjeˇenje. U tu svrhu koristimo trigonometrijsku formulu: sin α · sin β = s 1 [cos(α − β) − cos(α + β)]. METODE INTEGRIRANJA 139 Rjeˇenje. Za m = n i m = −n imamo 2 sin mx sin nxdx = = Za m = n imamo 1 2 [cos(m − n)x − cos(m + n)x]dx = sin(m − n)x sin(m + n)x − .

v : I → R i za svaki par a. Izraˇunajmo povrˇinu kruga radijusa r. odnosno x = c tg t. dx = s 1 pa zbog 1 cos2 t = 1 + tg 2 t imamo x + C.13) postoje. RIEMANNOV INTEGRAL √ √ Ako su u podintegralnoj funkciji korijeni oblika c2 − x2 ili c2 + x2 ili √ x2 − c2 . . 0 Tre´a je metoda parcijalne integracija koja je posljedica pravila za deric viranje produkta funkcija (uv)′(x) = u′ (x)v(x) + u(x)v ′ (x). (1 + x2 ) 1 + x2 dt cos2 t Rjeˇenje. Takoder je u sluˇaju c2 + x2 mogu´e s c c √ 2 − c2 mogu´e koristiti supje koristiti supstituciju x = c sht. P = 4 c s 0 √ r 2 − x2 . 2 2 Sada je ϕ(α) = r sin α = 0 i ϕ(β) = r sin β = r. zbog strogog rasta funkcije ϕ : [0. Za funkcije u. Rjeˇenje.13) uz uvjet da integrali u (5. odc √ c nosno x = cos2 t rjeˇavamo korijena. te vrijedi 2 r P =4 0 √ r2 − x2 =4 0 π 2 sin 2t r cos tdt = 2r (t + ) 2 2 2 2 π 2 = r 2 π. 1 + x2 r dt = (1 + tg 2 t) 1 + tg 2 t cos2 t cos tdt = sin t + C = √ Primjer 5. onda se pomo´u supstitucije x = c sin t. a u sluˇaju x c c stituciju x = c cht Primjer 5.13. a (5. b ∈ I vrijedi b b b u (x)v(x)dx = u(x)v(x) a a ′ − u(x)v ′ (x)dx. r] postoji njen inverz.12. Stavimo x = tg t. dx √ .140 POGLAVLJE 5.11. s F (x) = = c2 √ r 2 − x2 = c2 2 x = ϕ(t) = r sin t dx = r cos tdt (1 + cos 2t)dt = = r 2 − r 2 sin2 t r cos tdt = cos2 tdt = c2 sin 2t (t + ) + C = G(t). π ] → [0. Teorem 5. tj.

5. Stavimo u′(x) = cos βx i v(x) = eαx . pa je u(x) = αeαx . β β Uvrˇtavanjem u prvi integral dobivamo s F (x) = 1+ 1 αx α 1 α e sin βx − − eαx cos βx + F (x) β β β β 1 αx α e sin βx + 2 cos βx eαx β β β + β2 sin βx + α cos βx eαx β ⇒ ⇒ α2 F (x) = β2 F (x) = α2 . cos βxdx = Rjeˇenje. pa je u(x) = s 1 sin βx i v ′ (x) = αeαx . ex dx = ex i Rjeˇenje.D. F (x) = ex dx = xex − ex + C = (x − 1)ex + C. Stavimo u′ (x) = ex i v(x) = x.E.6. Tako dobivamo eαx sin βxdx = − 1 αx α e cos βx+ β β eαx sin βxdx s tim da uzmemo 1 sin βxdx = − β cos βx i v ′ (x) = eαx cos βxdx = − 1 αx α e cos βx+ F (x). Odatle je β F (x) = eαx cos βxdx = α 1 αx e sin βx − β β eαx sin βxdx Sada ponovimo prethodni postupak za u′ (x) = sin βx i v(x) = eαx . xex dx. METODE INTEGRIRANJA 141 Dokaz: Funkcija F (x) = u(x)v(x) je primitivna funkcija od f (x) = u′(x)v(x)+ u(x)v ′ (x) pa vrijedi b b b b u(x)v(x) a = a (u′ (x)v(x)+u(x)v ′ (x))dx = a u′ (x)v(x)dx+ a u(x)v ′ (x)dx. Q. eαx cos βxdx.13. Primjer 5. Odatle je xex dx = xex − Primjer 5.14. pa je u(x) = s ′ v (x) = 1.

stPi < stQi . RIEMANNOV INTEGRAL dx .15) gdje je p ki + 2 s lj = n. . xp su realne nultoˇke polinoma P . an ∈ R.+an−1 xn−1 +an xn . . . nemaju zajedniˇkih nultoˇaka. z c c F1 (x) = x2 5. . s).14) raˇunati ostale Fn . . an = 0. . . x1 . . n). . (5. + 1)n (x2 Rjeˇenje. aj < 4bj . n ≥ 2.15. (n ∈ N). tj. . (j = 1. n ∈ N. .16) Q(x) Qi (x) i=1 Posebno. a1 . polinom stupnja n s koeficijentima a0 . . Polinom P je mogu´e faktorizirati na c polinome s realnim koeficijentima prvog i drugog stupnja na slijede´i naˇin: c c P (x) = an (x − x1 )k1 · · · (x − xp )kp (x2 + a1 x + b1 )l1 · · · (x2 + as x + bs )ls . .142 Primjer 5. (x − x0 )i (5. . k) takvi da je P (x) = Q(x) k i=1 Ai . bj ∈ R. (i = 1. c c Tada postoje i jedinstveni su polinomi Pi . . te c i=1 j=1 2 vrijedi aj . . . . n) u parovima relativno prosti polinomi.6. (i = 1. Sada bez dokaza navodimo teorem koji nam omogu´ava rastav prave racionalne funkcije na jednostavne prave c racionalne funkcije Teorem 5. Fn (x) = POGLAVLJE 5. 2 + 1)n 2n (x 2n ⇒ (5.2 Integracija racionalnih funkcija Neka je P (x) = a0 +a1 x+a2 x2 +. +1 pa sada moˇemo rekurzivno pomo´u (5. Uzmimo u′ (x) = 1 i v(x) = (x2 + 1)−n . Odatle je Fn (x) = x +2n 2 + 1)n (x Fn+1 (x) = Za n = 1 imamo x2 x dx = 2 +2n[Fn (x)−Fn+1 (x)] 2 + 1)n+1 (x (x + 1)n 1 x 2n − 1 + Fn (x). pa imamo u(x) = x i s ′ v (x) = −2nx(x2 + 1)−(n+1) . neka je stP < stQ i neka je Q = Q1 · · · Qn .17) . takvi da je n P (x) Pi (x) = . ako je Q(x) = (x − x0 )k i stP < k tada postoje i jedinstveni su Ai ∈ R. . . (5. Prisjetimo se da svaku racionalnu funkciju mogu´e napisati kao sumu c polinoma i prave racionalne funkcije. . Neka su P i Q polinomi. gdje su Qi (i = 1. . . . .14.14) dx = Tg−1 x + C. .

x−a Drugi integral moˇemo za n ≥ 2 rastaviti na z (x2 Ax + B A dx = n + px + q) 2 =− i dalje (x2 2x + p Ap dx+(B− ) n + px + q) 2 (x2 (x2 dx = + px + q)n A 1 Ap + (B − ) 2 + px + q)n−1 2(n − 1) (x 2 dx 2 2x+p √ 4q−p2 n dx + px + q)n (x2 dx 1 = 2 n + px + q) (q − p4 )n = 1 (q − p2 n− 1 ) 2 4 Fn 2x + p 4q − p2 .14). n (x − a) 1 − n (x − a)n−1 a za n = 1 je dx = ln |x − a| + C. .18) Prethodni teorem svodi integraciju prave racionalne funkcije na integrale oblika: dx . (n ∈ N). p2 < 4q i stP < 2k tada postoje i jedinstveni su Ai .5.6. . (5. METODE INTEGRIRANJA 143 Ako je Q(x) = (x2 + px + q)k . A ln(x2 + px + q) + 2 2x + p 4q − p2 4q − p2 . . (p2 < 4q). + px + q)n (5. (n ∈ N).19) (x − a)n (x2 Ax + B dx.20) Sada za n > 1 imamo 1 1 dx = + C. Bi ∈ R. +1 gdje je Fn zadana rekurzijom (5. k) takvi da je P (x) = Q(x) k i=1 (x2 Ai x + Bi . Za n = 1 imamo Ax + B A dx = x2 + px + q 2 = 2x + p Ap dx + (B − ) x2 + px + q 2 2B − Ap F1 dx = x2 + px + q . (i = 1. . + px + q)i (5.

ˇto predstavlja aproks b simaciju volumena tijela. Tk ) = Lk Tk 1 1 Lk Tk 1 0 xk 1 xk xk 1 x (xk − xk−1 )2 + (f (xk ) − f (xk−1 ))2 = . a bio je i jedan od problema c z na kojima se razvijao diferencijalni i integralni raˇun u 17. . b]. b] i oznaˇimo s Tk = (xk .7 5.144 POGLAVLJE 5. f (xk )) aproksimiramo duljinom Lk = d(Tk−1 . Duljinu krivulje izmedu toˇaka Tk−1 = c (xk−1 . f (xk )).7. stolje´u. pripadne toˇke na grac fu. r] je f (x) = r 2 − x2 pa je V = π −r (r 2 −x2 )dx = z 2r 3 4r 3 π 3 3 π[r 2 (r − (−r)) − ( r3 − −r )] = π[2r 3 − ]= . onda je P (x) = πf (x)2 . Specijal0 z a b no. Tada je volumen tijeka jednak V = a P (x)dx. Uzmimo subdiviziju segmenta [a. RIEMANNOV INTEGRAL 5. Tom c c problemu moˇemo pristupiti na slijede´i naˇin: z c c Neka je krivulja dio grafa funkcije f na segy mentu [a. ˇto daje s b x V =π a f (x)2 dx.22) segmenta [a. 1. Integralne sume su oblika n k=1 P x P (tk )(xk − xk−1 ). a = x0 < x1 < . . Izraˇunati volumen kugle radijusa r. . . . b] kao na slici desno. c k = 0. . ako je tijelo nastalo rotacijom povrˇine s ispod grafa funkcije f oko osi x. n. Naˇinimo subc f diviziju Tk a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b (5. Funkcija koja opisuje c √ r kruˇnicu na segmentu [−r.7.1 Primjene Volumen rotacionog tijela y Neka je P (x) povrˇina presjeka tijela i ravs nine okomite na os x. (5.21) Primjer 5. < xn−1 < xn = b.16. f (xk−1 )) i Tk = (xk . 3 3 3 5.2 Duljina ravninske krivulje Problem odredivanja duljine luka (rektifikacija) kruˇnice i nekih drugih kriz vulja ve´ je zaokupljao paˇnju starih Grka.

integralna suma je n 2π k=1 f (tk ) 1 + [f ′ (tk )]2 (xk − xk−1 ). .22) funkcije g(x) = Ako je funkcija g integrabilna na [a.7. z r Dakle.26) a to je integralna suma za subdiviziju (5.23) i (5.28) 5. . to je donja aproksimacija L za duljinu krivulje c L dana s n n L= k=1 Lk = k=1 1+ f (xk ) − f (xk−1 ) xk − xk−1 2 (xk − xk−1 ) ≤ L. . n). . a 1 + f ′ (x)2 = √r2r−x2 .25) Pomo´u (5.27) L= (5.29) Primjer 5. 1 + [f ′ (x)]2 dx.7. (5. r] je f (x) = r 2 − x2 .24) Poˇto je udaljenost Lk = d(Tk−1. b ˇto daje formulu za raˇunanje oploˇja s c s O = 2π a f (x) 1 + [f ′ (x)]2 dx.3 Povrˇina rotacione plohe s Neka je ploha nastala rotacijom oko osi x grafa funkcije f na segmentu [a. O = 2π −r rdx = 2πr(r − (−r)) = 4πr 2 . PRIMJENE f (xk ) − f (xk−1) = 1+ (xk − xk−1 ). b]. < xn−1 < xn = b. b]. x ∈ [a. a (5. Dakle. Za zadanu subdiviziju segmenta [a. b]. Izraˇunati oploˇje kugle√ c s radijusa r.23) (5. aproksimacija dijela rotacione povrˇine na segmentu [xk−1 .5. . . b].25) dobivamo c n L= k=1 1 + [f ′ (tk )]2 (xk − xk−1 ). Tk ) izmedu toˇaka manja ili jednaka s c duljini luka izmedu tih toˇaka. (5. xk ] je oblika s ′ (t )]2 (x − x 2πf (tk ) 1 + [f k k k−1 ). xk − xk−1 2 145 (5.24) iz (5. (5. (k = 1. a = x0 < x1 < . xk − xk−1 Pomo´u Lagrangeovog teorema dobivamo c f (xk ) − f (xk−1 ) = f ′ (tk ). onda je duljina krivulje dana s b 1 + [f ′ (x)]2 . .17. Funkcija koja opisuje kruˇnicu na segmentu [−r.

32). [1 + [f ′ (x0 )]2 ] 2 . Zbog τ ′ (t) = [Tg−1 f ′ ]′ (t) = [Tg−1 ]′ (f ′(t))f ′′ (t) = 1 + [f ′ (t)]2 je f ′′ (t) (x − x0 ) za neko t izmedu x0 i x.7. (5.31) 1 + [f ′ (t)]2 Za duljinu luka imamo formulu (5.32) gdje je s ∈ [x0 . M) = τ (x) − τ (x0 ) = τ ′ (t)(x − x0 ) za neko f ′′ (t) t izmedu x0 i x.33) gdje su t i s izmedu x0 i x. M) kut ˇto ga zatvaraju tanc s gente na krivulju Γ u toˇkama M0 i M. α(M0 . c ⌢ ⌢ M M0 (5.30) dobivamo formulu za prosjeˇnu zakrivljenost c f ′′ (t) · 1 + [f ′ (t)]2 1 . c Ako prosjeˇna zakrivljenost teˇi nekom broju kada c z toˇka M po krivulji Γ teˇi k M0 . M) = (5. f : I → R funkcija koja ima neprekidnu drugu derivaciju na I i neka je Γf graf funkcije f . onda taj broj c z zovemo zakrivljenost krivulje Γ u toˇki M0 . M) duljina luka krivulje Γ izmedu toˇaka c M0 i M. RIEMANNOV INTEGRAL 5. Kada x → x0 . Tada je α(M0 . 1 + [f ′ (s)]2 (5. Tangenta na graf Γf u toˇki M = (x. f (x)) ima koeficijent smjera f ′ (x) i sa osi apscisa zatvara c kut τ (x) = Tg−1 f ′ (x).28): µ(M0 M ) = x0 ⌢ x 1 + [f ′ (u)]2 du. pa (5.4 Zakrivljenost ravninske krivulje y Oznaˇimo s α(M0 . Neka je c µ(M0 . Pomo´u Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za c funkciju τ = Tg−1 f ′ imamo α(M0 . Pomo´u teorema srednje vrijednosti za taj integral dobivamo c µ(M0 M ) = ⌢ 1 + [f ′ (s)]2 (x − x0 ).146 POGLAVLJE 5.30) Τ x 0 Α x Neka je I ⊆ R otvoren interval.31) i (5. x]. (5. onda t → x0 i s → x0 . Iz formula (5. M) µ(M0 M) prosjeˇna zakrivljenost luka M0 M krivulje Γ.33) poprima oblik f ′′ (x0 ) κ(M0 ) = 3 .

5. Je li mogu´e osjenˇanom dijelu ravnine S omedenom koordic c x→0+ x natnim osima. NEPRAVI INTEGRAL 147 Dakle. da bi se uop´e mogla c c razmatrati njena integrabilnost. Takvi su c intervali [a. Za tu funkciju vrijedi lim e−x = 0. je f ′′ (x) κ(x) = (5. zakrivljenost krivulje Γf (grafa funkcije f : I → R) u toˇki (x. . [1 + [f ′ (x)]2 ] 2 5. x→∞ Da li je mogu´e osjenˇanom dijelu ravnine c c S omedenom koordinatnim osima i grafom y funkcije pridruˇiti broj koji bi imao smisao z f x e x povrˇine. a ne moraju biti ni ograniˇeni.34) 3 . x > 0. a. b . Tako z dobiveni integral ´emo zvati nepravi integral. c Neka je zadana funkcija f (x) = e−x . 0 (5.0 x B liki B povrˇina dijela ravnine SB ispod gras fa na segmentu [0. Ta je funkcija morala biti ograniˇena na segmentu. Za tu funkciju vrijedi x 1 lim √ = 0. B B Povrˇina skupa SB je dana sa s B 0 −x e dx = −e −B −x −x 0 = 1 − e−B . to nije mogu´e upotrijebiti pravokutc c SB nike kao aproksimaciju tog dijela ravnine. Sada ´emo proˇiriti pojam integrabilnosti c s na intervale koji nisu zatvoreni.8 Nepravi integral Do sada smo koristili pojam Riemann integrabilne funkcije na segmentu. ∞ neogras s niˇen. No iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno ve. Tada piˇemo s ∞ 0 0 e dx = lim (1 − e B→∞ ) = 1 proglasiti povrˇinom s B e dx = lim −x B→∞ e−x dx.8. B] mogla aproksimirati traˇenu povrˇinu (ako tako neˇto ima smisz s s la). f (x)). Poˇto je interval [0. b s tim da moˇe biti a = −∞ ili b = ∞. a. c x ∈ I.35) 1 Neka je zadana funkcija f (x) = √ . pa je razumno broj lim B→∞ dijela ravnine S. b]. x ∈ R. pravcem x = 1 i grafom funkcije pridruˇiti broj koji bi z i taj limes zovemo nepravi integral.

38) Takoder se kaˇe da integral (5. Ako limes u (5. B] ⊂ a. z Analogno definiramo integral na a. (5. b . (5. b → R integrabilna na svakom segmentu [a. definiramo →b a← c A→a+ B B→b− f (x)dx = lim f (x)dx + lim A f (x)dx. s s 0 Ε f x 1 x SΕ 1 x 1 Povrˇina dijela ravnine Sε dobije se kao s Sada piˇemo s ε 1 0← √ 1 √ dx = 2 x x 1 ε √ = 2(1 − ε).38) divergira. Moˇe se pokazati da prethodna definicija c z ne ovisi o c. onda. x Definicija 5. RIEMANNOV INTEGRAL y imao smisao povrˇine. 1] funkcija neograniˇena. b] : b b f (x)dx = lim a← A→a+ f (x)dx. Poˇto je na intervalu s s 0.36) dx √ = lim x ε→0+ 1 ε dx √ = 2. to nije mogu´e c c upotrijebiti pravokutnike kao gornju aproksimaciju tog dijela ravnine. A Ako je f integrabilna na svakom segmentu [A. a (5. . Neka je funkcija f : [a. c gdje je c ∈ a. 1] mogla aproksimirati traˇenu poz vrˇinu (ako povrˇina ima smisla).38) konvergira. uz uvjet da svi limesi postoje. b bilo koja toˇka.148 POGLAVLJE 5. B] gdje je B < b ≤ +∞.37) ne z postoji kaˇemo da integral (5.37) onda se taj limes zove nepravi integral funkcije f na [a. No iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno mali ε > 0 povrˇina dijela ravnine Sε ispod grafa na segs mentu [ε. b i oznaˇava s c →b a f (x)dx.6. Ako postoji konaˇan limes c B B→b− lim f (x)dx.

cos xdx divergira jer je cos xdx = sin B.5. Integral 0← dx konvergira za 0 < p < 1 i divergira za p ≥ 1. Neka je a > 0. 1−p Zbog lim xα = x→+∞ +∞ (α > 0) . +∞ 0 dx = lim 1 + x2 B→+∞ B 0 dx = lim (Tg−1 x 1 + x2 B→+∞ B ) = lim Tg−1 B = 0 B→+∞ π . Za p = 1 je B a dx = xp 1 1 1 − p xp−1 B = a 1 (B 1−p − a1−p ).8. Za p = 1 imamo +∞ a dx = lim (ln x B→+∞ x B a ) = lim ln B − ln a = +∞. a limB→+∞ sin B Teorem 5.19. 0 −1← √ dx = lim 1 − x2 ε→−1+ +∞ 0 0 ε √ dx π = lim (−Sin−1 ε) = .18. imamo 0 (α < 0) +∞ a dx = xp a +∞ (1 − p > 0) . Za p = 1 je ε→0+ lim ε dx = ln a − lim ln ε = +∞.15.20. B→+∞ pa integral divergira k +∞. 2 Primjer 5. ta s svojstva ima i neodredeni integral. xp dx divergira za svako p ≥ 0. 2 1 − x2 ε→−1+ F 0 Primjer 5. xp 2. a1−p (1 − p < 0) p−1 2. xp +∞ 3. Integral a a dx konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. ne postoji. Integral 0← Dokaz: 1. Primjer 5. +∞ 1. ε→0+ x . NEPRAVI INTEGRAL 149 Napomena Zato ˇto su i limes funkcije i R-integral monotoni i linearni.

40). x→+∞ ϕ(x) lim (5. Za rastu´u funkciju limes u beskonaˇnosti c c F (+∞) = limx→+∞ F (x) postoji ako i samo ako je ta funkcija ograniˇena c odozgo. +∞ → R takve da vrijedi (i) 0 ≤ f (x) ≤ ϕ(x) za svaki x ≥ x0 > a. Neka su funkcije f. +∞ → R pozitivne i neka postoji f (x) = c (0 ≤ c ≤ +∞).16.40) onda divergira i integral (5. onda je i integral (5. RIEMANNOV INTEGRAL lim ε dx 1 = (a1−p − lim ε1−p ) = p ε→0+ x 1−p 1 a1−p 1−p ∞ (1 − p < 0) . . Dokaz: Funkcije F (x) = a f (t)dt i Φ(x) = a ϕ(t)dt rastu i vrijedi F (x) ≤ Φ(x). ϕ : [a. Ako je integral a +∞ ϕ(x)dx konvergentan.D. a (5.40) i vrijedi a +∞ +∞ f (x)dx ≤ x ϕ(x)dx. onda je konvergentan i integral +∞ (5.39) divergentan.39) onda konvergira i integral (5.42) x Ako je c < +∞ i ako konvergira integral (5.D. i 2.41) Ako je integral (5. 3. ϕ : [a.40) divergentan.8. Q.39) f (x)dx a (5. Slijedi iz 1.39). (1 − p > 0) Q.4.E.150 Za p = 1 imamo a ε→0+ POGLAVLJE 5. za svaki x > a. 5. odnosno. Korolar 5. Neka je a > 0 i neka su funkcije f.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala Teorem 5. Odatle slijedi tvrdnja teorema. ako divergira integral (5.E. B B (ii) za svako B > a postoje integrali a f (x)dx i a ϕ(x)dx.

39) istovremeno konvergiraju ili divergirac Q. f− (x)dx. pa konvergencija (5. Funkcije f+ i f+ su takoder. konver+∞ gencija +∞ a |f (x)|dx i teorem 5.40). Neka je f : [a. Ako je 0 < c < +∞ onda oba integrala istovremeno konvergiraju ili divergiraju.D. za svaki b > a.40) i (5. i f− (x) = max{0. onda kaˇemo da uvjetno konvergira z Propozicija 5. U sluˇaju 0 < c < +∞. Dokaz: Ako je c < +∞ onda ∀ ε > 0 ∃ ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒ f (x) f (x) (| ϕ(x) − c| < ε) ⇒ ( ϕ(x) < c + ε) ⇒ (f (x) < (c + ε)ϕ(x)).E. Dokaz: Prisjetimo se da je po teoremu 5. Ako integral (5. onda je i konvergentan. Neka su f+ . f (x)} za x ≥ a. NEPRAVI INTEGRAL 151 Ako je c > 0 i ako konvergira integral (5.38) z apsolutno konvergira. b]. ako divergira integral (5.39). zbog limx→+∞ ϕ(x) = c c c ⇔ limx→+∞ ju. integrabilna na segmentu [a. b]. daju konvergenciju nepravih integra+∞ +∞ +∞ a la a +∞ a f+ (x)dx i f− (x)dx. c > 0 i 0 < ε < c daju postojanje ∆ > 0 tako da f (x) f (x) (x > ∆) ⇒ (| ϕ(x) − c| < ε) ⇒ ( ϕ(x) > c − ε) ⇒ ((c − ε)ϕ(x) < f (x)).E. odnosno divergencija (5.D. +∞ → R definirane s f+ (x) = max{0.40) onda konvergira i integral (5.38) konvergira ali ne konvergira apsolutno.40) povlaˇi konvergenciju (5.40). pa konvergencija (5. ako je integral ap- solutno konvergentan.39) povlaˇi konvergenciju (5. tada je konvergentan i nepravi integral a f (x)dx. odnosno divergencija (5. odnosno.40) povlaˇi dic c vergenciju (5. tj.2. ϕ(x) f (x) = 1 . Tad je f (x) = f+ (x) − f− (x) i |f (x)| = f+ (x) + f− (x) za x ≥ a. b]. onda kaˇemo da integral (5. −f (x)} za x ≥ a. Obratna tvrdnja od tvrdnje u prethodnoj propoziciji nije op´enito istinita. (5. za svaki b > a. Zbog 0 ≤ f+ (x) ≤ |f (x)| i 0 ≤ f− (x) ≤ |f (x)| za x ≥ a. Sada je f (x)dx = a a f+ (x)dx − Q.39) c f (x) povlaˇi divergenciju (5.39). +∞ → R funkcija koja je za svaki b > a in+∞ tegrabilna na segmentu [a.8. c .40). →b Ako konvergira integral a |f (x)|dx.3 i funkcija |f |.39) onda divergira i integral (5. Analogno. f− : [a.5.39). Ako je konvergentan nepravi integral +∞ a |f (x)|dx.16. integrabilna na segmentu [a.

44) Γ(α + 1) = αΓ(α).21. i teorema 5. Ta funkcija se javlja u mnogim c matematiˇkim problemima u raznim granama matematike.43) slijedi pomo´u teorema 5.43) vidi se na slijede´i naˇin: c c Za α ≥ 1 vrijedi limx→+∞ e−x xα+1 = 0 pa za ε = 1 postoji ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒ (e−x xα−1 x2 = e−x xα+1 < 1) ⇒ (e−x xα−1 < x12 ). a zbog | cos x| ≤ x1p konvergira tre´i nepravi interval za p > 1. Naime.43) Konvergencija integrala (5.15.22. 1 + x2 +∞ a cos x dx. Odatle zbog limt→+∞ e−t tα = 0 dobivamo (5. (5. tj. c Funkciju Γ : [1. +∞ → R zovemo gama funkcija. Za gama funkciju vrijedi rekurzija: (5. (Gama funkcija) Za α ≥ 1 definiramo nepravi integral +∞ Γ(α) = 0 e−x xα−1 dx.44). RIEMANNOV INTEGRAL Primjer 5. zbog |1+xx| ≤ 1+x2 konvergira 2 c drugi. Sada konvergencija integrala (5. i prethodne propozicije: 2 cos 1 zbog e−x ≤ e−x za x ≥ 1 konvergira prvi. (α ≥ 1). Nepravi integrali +∞ 0 e−x dx.4. xp (a > 0. 0 2 +∞ cos x dx.16. p > 1). c .1. To slijedi iz korolara 5. Gama funkcija je poop´enje faktorijela.152 POGLAVLJE 5. parcijalnom integracijom dobivamo: t 0 t t e x dx = −e −x α −x α x +α 0 0 e−x xα−1 dx. Vrijedi +∞ Γ(1) = 0 e−x dx = 1. su konvergentni. xp Primjer 5. pa za n ∈ N imamo Γ(n + 1) = nΓ(n) = · · · = n(n − 1) · · · 1 · Γ(1) = n!.

sn = a1 + a2 + · · · + an .1. Primjer 6. . Red je uredeni par ((an )n . .1. . Neka je (an )n niz realnih brojeva.Poglavlje 6 Redovi 6.1 Definicija reda Definicija 6. a sn je n-ta parcijalna suma reda. Element an zovemo op´i ˇlan reda. 1 1 10 = 9 10 9 1 = + 10 1 = + 10 1 1 1 + 2 10 9 102 1 1 +···+ n 2 10 10 153 + 1 1 9 10n . . Pretvaranje racionalnih brojeva u decimalne. Oznake za red su c c an ili n∈N (6.1) an ili N an ili ∞ n=1 an ili a1 + a2 + · · · + an + · · · . (sn )n ) nizova (an )n i (sn )n . Nizu (an )n pridruˇujemo z niz (sn )n definiran s: s1 = a1 s2 = a1 + a2 s3 = a1 + a2 + a3 .

1 a (n+1)! 0 Primjer 6. (6. a0 a1 a2 a3 a1 a2 a3 a3 = a0 1 = 2! a0 1 = 3! a0 1 = 4! a0 . . . Pokuˇajmo na´i funkciju f : R → R koja je rjeˇenje diferencis c s jalne jednadˇbe z f ′ (x) = f (x). a1 = an+1 = . 1 1 1 1 . . pa kad zbog (6. a2 = .2) izjednaˇimo koeficijente uz iste potencije dobivamo c a1 2a2 3a3 4a4 = = = = . 1! 2! 3! n! .2. . Geometrijski red. n 9 n=1 10 9 10n n=1 Primjer 6. s poˇetnim uvjetom f (0) = 1. 1 1 1 1 1 1 = 0. . . . . a odatle slijedi 1 = lim (1 + x + x2 + · · · + xn ) = 1 − x n→∞ ∞ n=0 xn . Za x = −1 imamo 1 1−x+x x = =1+ 1−x 1−x 1−x 2 2 x2 x−x +x = 1+ = 1+x+ = ··· 1−x 1−x xn = (1 + x + x2 + · · · + xn ) + .3) Derivacija je oblika f ′ (x) = a1 + 2a2 x + 3a3 x2 + · · · + nan xn−1 + · · · . an = . 1−x n→∞ Za |x| < 1 je lim xn = 0.154 Iz prethodnog. Traˇimo funkciju u obliku polinoma neodredenog c z stupnja f (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + a3 x3 + · · · + an xn + · · · . .2) (n + 1)an+1 = an . dobivamo = lim + 2 +···+ n n n→∞ 9 10 9 n→∞ 10 10 10 ∞ ∞ 1 1 1 1 a to piˇemo = s i govorimo da je suma reda . . Uvjet f (0) = 1 daje a0 = 1. . . zbog lim POGLAVLJE 6. a3 = . x ∈ R.3. . (6. . . . REDOVI .

2.5) je divergentan ako je niz (sn )n divergentan. σn = α1 + · · · + αn . ako je niz (sn )n parcijalnih suma reda (6.4) 6. βn . Za niz kompleksnih brojeva (an )n = (αn + iβn )n moˇemo promatrati tri z reda ∞ ∞ ∞ an . τn = β1 + · · · + βn . (6.7) Red (6. Za red an (6. s z pa moˇemo oˇekivati da ∀ x ∈ R vrijedi z c ex = ∞ n=0 xn . z zbrojiv). Budu´i da je sn = σn +iτn to niz (sn )n konvergira ako i samo ako konvergiraju c nizovi (σn )n i (τn )n . n! (6. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 155 ˇto pokazuje da ne postoji polinom koji bi zadovoljavao traˇenu diferencijalnu s z jednadˇbu sa zadanim poˇetnim uvjetom. n→∞ n→∞ . Tada vrijedi n→∞ lim sn = lim σn + i lim τn .5) konvergentan onda broj s = lim sn n→∞ (6.2).6) zovemo sumom reda (6. n=1 n=1 n=1 s parcijalnim sumama sn = a1 + · · · + an .2 Definicija konvergencije reda ∞ n=1 Definicija 6. Stoga je razumno oˇekivati da za z c c ∀ x ∈ R vrijedi x x2 xn f (x) = lim (1 + + +···+ ) = n→∞ 1! 2! n! ∞ n=0 xn . Ako je red (6.5) konvergentan.6.5) realnih ili kompleksnih brojeva kaˇemo da je konvergentan (sumabilan. n! S druge strane znamo da je funkcija ex rjeˇenje diferencijalne jednadˇbe (6. αn .5) i oznaˇavamo sa c s= ∞ n=1 an = a1 + a2 + · · · + an + · · · .2.

156 odnosno
∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1

POGLAVLJE 6. REDOVI
∞ n=1

an =

(αn + iβn ) =

αn + i

βn .

Pitanje konvergencije reda, a pogotovo sume reda, moˇe biti vrlo kompliz cirano. Za poˇetak dajemo primjer u kojem je na oba pitanja mogu´e lako c c odgovoriti 1 konvergira i nadimo njegovu n(n + 1) n=1 1 1 1 sumu. Prvo uoˇimo da za svaki n ∈ N vrijedi c = − , pa n(n + 1) n n+1 imamo n n 1 1 1 1 = − =1− . sn = k(k + 1) k=1 k k + 1 n+1 k=1 Primjer 6.4. Pokaˇimo da red z Sada je jasno da vrijedi lim sn = 1, tj.
n→∞ ∞ n=1 ∞

1 = 1. n(n + 1)

Teorem 6.1. (Nuˇan uvjet konvergencije reda) z Ako red

an konvergira, onda niz (an )n konvergira k nuli, tj. vrijedi
∞ n=1

n=1

(

an konvergira ) ⇒ ( lim an = 0).
n→∞

(6.8)

Dokaz: Ako red (6.5) konvergira k broju s, onda vrijedi
n→∞

lim an = lim (sn − sn−1 ) = lim sn − lim sn−1 = s − s = 0.
n→∞ n→∞ n→∞

Q.E.D. Obratna implikacija u (6.8) nije op´enito istinita, ˇto je vidljivo iz sljec s de´eg primjera c Primjer 6.5. Harmonijski red
∞ n=1

1 n

(6.9)

divergira k +∞.

6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA Uoˇimo da vrijedi sn+1 = sn + c

157

1 > sn pa je niz (sn )n strogo rastu´i. c n+1 Pokaˇimo da je podniz (s2n )n odozgo neograniˇen. U tu svrhu indukcijom z c 1 dokazujemo da ∀ n ∈ N vrijedi nejednakost s2n ≥ 1 + 2 n. Za n = 1 imamo 1 s s2 = 1 + 2 ˇto daje bazu indukcije. Sada s2n+1 = s2n + 1 1 1 1 1 + n +· · ·+ n > s2n + n +· · ·+ n = 2n + 1 2 + 2 2 + 2n 2 + 2n 2 + 2n 1 2n+1 = s2n + 1 1 1 1 ≥ 1 + n + = 1 + (n + 1). 2 2 2 2

= s2n + 2n

Odatle zakljuˇujemo lim s2n = +∞, a to povlaˇi lim sn = +∞. Primijec c n→∞ n→∞ 1 timo, red divergira, a vrijedi lim = 0. Dakle, konvergencija niza op´ih c n→∞ n ˇlanova k nuli nije dovoljan uvjet za konvergenciju reda. c Primjer 6.6. Alterniraju´i harmonijski red c
∞ n=1

(−1)n−1

1 n

(6.10)

1 konvergira. Nuˇan uvjet konvergencije je ispunjen, tj. lim (−1)n−1 = 0. z n→∞ n Nadalje, vrijedi s2m = 1− 1 2 + 1 1 − 3 4 +···+ 1 1 − 2m − 1 2m

ˇto pokazuje da je podniz (s2m )m strogo rastu´i. Nadalje, s c s2m = 1 − 1 1 − 2 3 − 1 1 − 4 5 −···− 1 1 − 2m − 2 2m − 1 − 1 < 1, 2m

pokazuje da je niz (s2m )m odozgo ograniˇen. Prema teoremu o rastu´im c c nizovima taj niz je konvergentan. Neka je lim s2m = s ≤ 1. Zbog s2m+1 = s2m +
1 2m+1 m→∞ m→∞ n→∞

imamo lim s2m+1 = s, dakle i lim sn = s, ˇto pokazuje da je s

red (6.10) konvergentan. Konvergencija redova je u skladu s operacijama zbrajanja redova i mnoˇenja z redova sa skalarima.

158 Teorem 6.2. Neka su
∞ n=1

POGLAVLJE 6. REDOVI an i
∞ ∞ n=1

bn konvergentni redovi sa sumama A i B.

Za svaki par λ, µ ∈ C je red
∞ n=1

(λan + µbn ) konvergentan i vrijedi
∞ n=1 ∞ n=1

n=1

(λan + µbn ) = λ

an + µ

bn .

(6.11)

Dokaz: Oznaˇimo An = a1 + · · · + an , Bn = b1 + · · · + bn , Cn = (λa1 + µb1 ) + c · · · + (λan + µbn ). Zbog Cn = (λAn + µBn ) za sve n ∈ N, lim An = A i
n→∞ n→∞ n→∞ n→∞ n→∞

lim Bn = B imamo lim Cn = λ lim An +µ lim Bn , tj. vrijedi (6.11).Q.E.D.

z Sada ´emo prouˇiti konvergenciju geometrijskog reda koji igra vaˇnu uloc c gu u narednim rezultatima o konvergenciji redova. Teorem 6.3. Za q ∈ C, |q| < 1, geometrijski red
∞ n=0

qn = 1 + q + q2 + · · ·

(6.12)

konvergira i ima sumu

Dokaz: Za |q| < 1 imamo odakle slijedi

1 . Za |q| ≥ 1 red (6.12) divergira. 1−q

1 − q n = (1 − q)(1 + q + · · · + q n−1 ) sn = 1 + q + · · · + q n−1 = 1 − qn 1 1 = − qn. 1−q 1−q 1−q

odatle zbog lim q n = 0 dobivamo lim sn =

1 . n→∞ n→∞ 1−q Ako je |q| ≥ 1, onda je ∀ n ∈ N, |q n | ≥ 1, pa niz op´ih ˇlanova reda (6.12) c c ne teˇi k nuli, dakle taj red divergira. z Q.E.D.

6.3

Usporedivanje redova, apsolutna konvergencija redova
an kaˇemo da je red s pozitivnim ˇlanovima ako z c

Definicija 6.3. Za red je ∀ n ∈ N, an ≥ 0.

6.3. USPOREDIVANJE REDOVA, APSOLUTNA KONVERGENCIJA159 Teorem 6.4. 1. Red an s pozitivnim ˇlanovima konvergira ako i samo c ako je njegov niz parcijalnih suma (sn )n ograniˇen. Tada je ∞ an = c n=1 sup{sn ; n ∈ N}. 2. Ako red
∞ n=1 an

s pozitivnim ˇlanovima konvergira, onda njegova suma c
∞ n=1

ne ovisi o poretku ˇlanova, tj. vrijedi c N bijekcija (permutacija).

an =

∞ n=1

aσ(n) , gdje je σ : N →

Dokaz: 1. Neka je (sn )n niz parcijalnih suma reda ∞ an . Jasno, sn+1 = n=1 sn + an+1 pa je niz (sn )n rastu´i. Takav niz je konvergentan ako i samo ako c je ograniˇen. c 2. Oznaˇimo s (s′n )n niz parcijalnih suma reda ∞ a′n , a′n = aσ(n) . Za c n=1 bilo koji n ∈ N postoje p, q ∈ N takvi da je σ(1) < p, σ(2) < p, . . . , σ(n) < p, τ (1) < q, τ (2) < q, . . . , τ (n) < q, gdje je τ = σ −1 . Odatle je s′n = aσ(1) + aσ(2) + . . . + aσ(n) ≤ a1 + a2 + . . . + ap = sp i sn = a1 + a2 + . . . + an = ′ aσ(τ (1)) + aσ(τ (2)) + . . . + aσ(τ (n)) ≤ aσ(1) + aσ(2) + . . . + aσ(q) = sq . To daje sup{s′n ; n
∞ m=1

∈ N} = sup{sm ; m ∈ N}, odnosno

an = lim sn = lim s′m =
n→∞ m→∞

n=1

a′m . an ,

Q.E.D. bn redovi s pozitivnim (6.13) an ≤ K bn .

Lema 6.1. (usporedivanje redova) Neka su ˇlanovima i neka postoji K > 0 tako da je c

an ≤ K bn , ∀n ∈ N. Ako konvergira red bn , onda konvergira i red an i vrijedi Ako red an divergira, onda divergira i red bn .

n n Dokaz: Neka je sn = k=1 ak i tn = k=1 bk . Nizovi (sn )n i (tn )n su rastu´i i zbog (6.13) vrijedi sn ≤ Ktn , ∀n ∈ N. Niz (tn )n konvergira ako i c samo ako je ograniˇen. Tada je i niz (sn )n ograniˇen, pa konvergira i vrijedi c c lim sn ≤ K lim tn . Ako je niz (sn )n neograniˇen, tada je i niz (tn )n neograc niˇen. c Q.E.D. ∞ n=1

Primjer 6.7. Red

1 je konvergentan jer (n + 1)2 > n(n + 1) povlaˇi c n2
∞ n=1

1 1 < ⇒ (n + 1)2 n(n + 1)

1 ≤ (n + 1)2

∞ n=1

1 = 1. n(n + 1)

odnosno np ∞ n=1 ≤ 1 . tj. Ako konvergira red (6.9. 2. imamo A+ = n=1 a+ i A− = ∞ a− . n Teorem 6. |an | = a+ + a− (∀ n ∈ N). n n n=1 n n=1 n Neka su A+ i A− nizove sume. REDOVI 1 konvergira za p ≥ 2.1. jer je np ≥ n2 ˇto povlaˇi s c p n ∞ n=1 ∞ n=1 1 ≤ np ∞ n=1 1 . Red ˇto povlaˇi s c 1 divergira za p ≤ 1. red n=1 an je konver∞ gentan. np a red ∞ n=1 1 divergira.5. Tada po teoremu 6. jer je np ≤ n. Pretpostavimo da je (an )n niz u R i definirajmo a+ = n an 0 ako je an ≥ 0 . n=1 n=1 n=1 Dokaz: I. redovi ∞ a+ i ∞ a− konvergiraju. Ako konvergira red ∞ n=1 |an | ∞ n=1 (6. np 1 ≤ n ∞ n=1 1 . a− ≤ |an |. vrijedi A+ − A− = ∞ ∞ ∞ ∞ ∞ + − + − n=1 an − n=1 an = n=1 (an −an ) = n=1 an .14) an | ≤ ∞ n=1 onda konvergira i red ∞ n=1 an i vrijedi | ∞ |an |.14) i ako je σ : N → N bijekcija. ako je an < 0 Za nizove (a+ )n i (a− )n s pozitivnim ˇlanovima vrijedi c n n an = a+ − a− . n2 1 n Primjer 6.4. Prema teoremu 6.160 Primjer 6. 1. Red ∞ n=1 POGLAVLJE 6. onda konvergira i red ∞ aσ(n) i vrijedi ∞ an = aσ(n) .15) Budu´i da po pretpostavci red ∞ |an | konvergira i da ∀n ∈ N vrijedi c n=1 a+ ≤ |an |. iz n=1 σ(n) σ(n) ˇega slijedi ∞ an = A+ − A− = ∞ (a+ − a− ) = ∞ aσ(n) .8.2. c n=1 n=1 σ(n) n=1 σ(n) . n n n n (6. Neka je (an )n niz u C. po lemi 6. ako je an < 0 a− = n 0 −an ako je an ≥ 0 .

4 Neki dovoljni uvjeti za konvergenciju reda ∞ n=1 Promotrimo (−1)n−1 an (6. n=1 n=1 n=1 n=1 ∞ Konaˇno. za svaki k ∈ N imamo | k an | ≤ n=1 n=1 n=1 k |an | ≤ ∞ |an |. |βn | ≤ |an |.16) |an | ≤ K |bn |. Zbog |αn | ≤ |an |. n=1 Teorem 6. (Leibnitzov kriterij) Ako niz (an )n realnih pozitivnih brojeva strogo pada i limn an = 0. slijedi konvergencija redova ∞ |αn | i ∞ |βn |.E. ∀n ∈ N.D. Dakle. onda apsolutno konvergira i red an . onda niti red bn ne konvergira 6. an = αn + iβn . Zbog s2m+1 = s2m + a2m+1 je = limm s2m+1 = A.17).4. c c pa je podniz (s2m )m ograniˇen odozgo.17) red u R gdje je an > 0. bn redovi u C i neka postoji K > 0 tako da (6. an . Neka je (an )n niz u C. podniz (s2m )m je strogo rastu´i. Nadalje. ∞ an = ∞ αn +i ∞ βn = n=1 ασ(n) +i ∞ βσ(n) = c n=1 n=1 n=1 n=1 ∞ (ασ(n) + iβσ(n) ) = ∞ aσ(n) . Q. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 161 II. . αn . ∀n ∈ N. ali red ∞ |an | divergira. Iz prethodnog slijedi ocjena s2m < A < s2m−1 .6. Za red ∞ an kaˇemo da je apsolutno konvergentan ako z n=1 ∞ je red n=1 |an | konvergentan. an ne konvergira apsolutno . Dokaz: Neka je (sn )n niz parcijalnih suma reda (6.17) konvergira k broju A za koji vrijedi 0 < A < a1 . a n=1 n=1 odatle i redova ∞ αn i ∞ βn . neka je A = limm s2m . Nadalje je s2m = a1 − (a2 − a3 ) − · · · − (a2m−2 − a2m−1 ) − a2m < a1 . Q. Vrijedi s2m = (a1 − a2 ) + (a3 − a4 ) + · · · + (a2m−1 − a2m ). pa je takoder i limn sn = A. βn ∈ R.D. tada red (6.6. Neka su je Ako red Ako red apsolutno.E. ∀m ∈ N. tj. pa za k → ∞ dobivamo | ∞ an | ≤ ∞ |an |.7. podniz (s2m )m je konvergentan.4. n=1 n=1 Definicija 6. Odatle opet slijedi konvergencija reda n=1 n=1 ∞ (αn + iβn ) = ∞ an . ∀n ∈ N (alterniraju´i red) c Teorem 6. bn apsolutno konvergira. Red ∞ an je uvjetno konvergentan ako n=1 konvergira.

an apsolutno konvergira.8. ∀n ∈ N. studeni 1717. ∀n ≥ m. (D’Alembertov1 kriterij) Neka je (an )n niz u C i an = 0.E. ∀n ∈ N. |apn | ≥ 1. kaˇe da za podniz (apn )n niza (an )n vrijedi n |apn | ≥ 1. Uvjet 2. pa red ∞ |am+k | k=1 k=1 k=1 konvergira (jer je majoriziran s konvergentnim geometrijskim redom).D. (Cauchyjev kriterij) Neka je (an )n niz u C. odakle slijedi ∞ |am+k | ≤ |am | ∞ q k = 1−q . Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi ∞ an divergira. an+1 ≥ 1.Paris. k ∈ N. n=1 Dokaz: 1. 29. Ako postoje m ∈ N i q ∈ 0. ∞ an apsolutno konvergira. Za n = m + k. imamo |am+k | ≤ q|am+k−1 | ≤ · · · ≤ q q k |am |. n=1 n=1 2. onda red c an divergira. n=m Tada konvergira red ∞ |an |.9. . 1 ⊂ R takvi da vrijedi onda red ∞ n |an | ≤ q. Tako nije ispunjen nuˇan uvjet konvergencije z reda. 1. Za n ≥ m imamo |an | ≤ q n . odnosno. ∞ an apsolutno konvergira. z Q. matematiˇar i fiziˇar c c 1 . 16. onda red ∞ an+1 an ≤ q. odnosz no. Tada konvergira i red ∞ |an |.D.) francuski filozof. Ako postoje m ∈ N i q ∈ 0. onda red an n=1 2. 1. ∀n ≥ m. a onda niti niz (an )n ne konvergira k nuli. tj. pa je n=m |an | ≤ ∞ q n = 1−q .162 POGLAVLJE 6. Ako vrijedi ∞ n=1 |an | ≥ 1 za beskonaˇno mnogo indeksa n ∈ N. Tada podniz (apn )n ne konvergira k nuli. n=1 n=1 2. ∀n ≥ m. an apsolutno konvergira. Q. REDOVI Teorem 6. pa niz (an )n ne teˇi z k nuli.E. m ∞ q Dokaz: 1. Teorem 6. 1 ⊂ R takvi da vrijedi ∀n ≥ m. nije ispunjen nuˇan uvjet konvergencije reda. n n=1 2. tj. listopad 1783. Jean le Rond d’Alembert (Paris. Iz drugog uvjeta imamo |an | ≥ |am | > 0.

an Sada iz desnih nejednakosti i teorema 6. u sluˇaju r = 1 ne daje c c odluku.E. ali D’Alembertov kriterij ne daje odluku o c . Neka je (an )n niz u C i an = 0. Redovi za koje niti D’Alembertov niti Cauchyjev kriterij ne daju odluke o konvergenciji ili divergenciji: ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 1 konvergira i n(n + 1) 1 divergira i n an+1 an an+1 an = n(n+1) (n+1)(n+2) = n n+2 → 1. onda ju daje i Cauchyjev kriterij. Ako neki od nizova ∞ an+1 n .9. ∀k ∈ N. Sada za taj ε postoji m ∈ N sa svojstvom ∀n ∈ N (n ≥ m) ⇒ r − ε < an+1 < r + ε = q ili (n ≥ m) ⇒ r − ε < n |an | < r + ε = q . U sluˇaju 1 < r uzimamo ε > 0 takav da je c ∞ r − ε > 1. Dokaz: Ako je 0 ≤ r < 1. Naime. = n n+1 → 1. onda postoji ε > 0 takav da je r + ε < 1. c zakljuˇujemo divergenciju reda c an . postoji m ∈ N takav da (k ≥ m) ⇒ m+k |am+k | ≤ q ′ .1.8 ili teorema 6.9. slijedi apsolutna konvergencija reda ∞ an . Napomena 6. onda imamo k k→∞ m+k |am+k | ≤ m+k |am | q m+k −→ q.10. Primjer 6. Obratna tvrdnja nije istinita.6. s c Primjer 6. ako je |am+k | ≤ q k |am |. Tada za ε > 0. Tada pomo´u lijevih nejednakosti i teorema 6. Ako D’Alembertov kriterij daje odluku. n=1 n=1 U sljede´em primjeru se vidi da korolar 6.4.8 ili teorema 6. q ′ = q + ε < 1. Dajemo primjer reda ˇija konvergencija se moˇe ustanoviti c z pomo´u Cauchyjevog kriterija. |an | konvergira k r ∈ R+ .1. ˇto pokazuje slijede´i primjer. onda za 0 ≤ r < 1 red an an n n n=1 apsolutno konvergira. 1 √ nn n 1 konvergira i n2 1 divergira i n n n 1 n2 = → 1. ∀n ∈ N.1. a za 1 < r red divergira.11. 1 n = 1 √ nn → 1. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 163 Korolar 6. Q.D.

Red gira. ∀n ∈ N. n! = |z| n→∞ −→ 0 = r < 1. tj. E(0) = 1. REDOVI 1 . Naime. red apsolutno konvergira i definira funkciju E : C → C.164 POGLAVLJE 6. Ako red konvergira onda vrijedi 1 +∞ f (x)dx ≤ ∞ n=1 f (n) ≤ f (1) + f (x)dx. (Integralni Cauchyjev kriterij) Neka je f : [1. C(z) = (2n + 1)! ∞ n=0 ∞ n=0 (−1)n z 2n . +∞ → [0. 2n |a2n | = 2 c 2 n→∞ 1 1 i 2n+1 |a2n+1 | = 2 · 2 2n+1 −→ 2 . ∀x ∈ [1. 1 n Dokaz: Neka je sn = x 1 k=1 f (k) parcijalna suma reda i neka je F (x) = f (t)dt. Za svaki z ∈ C apsolutno konvergiraju redovi S(z) = ∞ n=0 (−1)n z 2n+1 .13. tj. +∞ . n! Teorem 6.10.12. Neka je niz (an )n definiran s a2n = Primjer 6. E(1) = e.1. 4n a2n+1 = an+1 a2n 2 . . n+1 Po korolaru 6. ali ni po teoremu 6. ∞ n=1 +∞ f (n) konvergira ako i samo ako integral 1 f (x)dx konver- +∞ 2. limn an = 1 . +∞ . niz ne 4n a2n 8 an n 1 konvergira. ∞ neprekidna i padaju´a funkcija na [1.8. n! Primjer 6. Naprotiv. 2 4n−1 konvergenciji ili divergenciji. c 1. Tada je a2n+1 = 2 i a2n−1 = 4n 2 = 1 . (2n)! Ti su redovi apsolutno majorizirani s redom zn . nije mogu´a odluka. Za svako z ∈ C red an+1 = an z n+1 (n+1)! zn n! ∞ n=0 zn apsolutno konvergira. E(z) = ∞ n=0 zn .

tj. Ispitaj konvergenciju reda 1 za p > 1. x ∈ [2. ∀n ∈ N imamo F (n + 1) ≤ sn ≤ f (1) + F (n). p − 1 ln x p − 1 ln 2 +∞ 2 dx . Funkcija n lnp n 1 f (x) = . n−1 Dakle. Funkcija f (x) = +∞ Prema teoremu 5.6. Dakle. Poˇto je F s rastu´a funkcija. Tada xp 1 je neprekidna i padaju´a na [1. taj limes postoji ako i samo ako je F ograniˇena. tj. konvergentan. tj. pa ∀k ∈ N i ∀t ∈ [k. np ∞ n=2 Primjer 6. ∃ sup F .15. k + 1] imamo f (k + 1) ≤ c k+1 f (t) ≤ f (k). Obratno. c xp 1 konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. Vrijedi c x lnp x x F (x) = 2 dt = t lnp t ln x ln 2 y = ln t dy = dt/t ln x = ln 2 dy = yp =− x→+∞ 1 y 1−p p−1 =− pa je lim F (x) = konvergira za p > 1. 1.4. Neka konvergira 1 f (x)dx. c c Tada vrijedi sn ≤ f (1) + sup F . Vrijedi k+1 k n F (n + 1) = 1 2 f (t)dt = k=1 3 f (t)dt ≤ n k=1 f (k) = sn ≤ ≤ f (1) + f (t)dt + 1 2 +∞ f (t)dt + · · · + + f (t)dt = f (1) + F (n).15 i red ∞ n=1 1 dx konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. ∀k ∈ N. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 165 Funkcija f je padaju´a. Primjer 6. postoji limx→+∞ F (x). a tada je i niz (F (n))n ograniˇen. +∞ . pa je i rastu´i niz (sn )n ograniˇen.14.D. Zbog rasta funkcije F c c je i ta funkcija ograniˇena. Odatle je f (k + 1) ≤ n+1 k n f (t)dt ≤ f (k). 1 Q. +∞ je neprekidna i padaju´a. ako red ∞ f (n) konvergira. onda je niz +∞ n=1 n=1 (sn )n ograniˇen. pa postoji sup F = lim F (x) = c x→+∞ f (x)dx. 1 1 = p−1 p − 1 ln 2 1 1 1 1 + p−1 p−1 . red c c ∞ f (n). red x lnp x ∞ n=2 1 n lnp n .E.

∀n.5. n n Dokaz: Oznaˇimo An = c a= ∞ n=0 k=0 ak . to postoji M > 0 tako da ∀n. REDOVI 6. Ako red gira k B.5 Produkt redova ∞ n=0 Definicija 6.11.18) konvergira k AB.166 POGLAVLJE 6. Budu´i da je lim Bn = lim (Bn −B) = z c n→∞ n→∞ n→∞ ∞ ′ 0. gdje je Cn = a0 Bn + a1 Bn−1 + · · · + an B0 . ∀n. Neka je sada a > 0. onda red ∞ n=0 an apsolutno konvergira k A i red bn konver- cn definiran s (6. Bn = Bn − B. a tada je A = 0 i cn = 0. 1. pa za ε2 = ∀n (n > q) ⇒ (|an | < ε2 ). Cn = An B + Cn .18) b ∞ n=0 0 0 a0 a1 a2 a3 x Red ∞ n=0 an i ∞ n=0 bn . Ako je a = 0 onda je an = 0. Neka su an i ∞ n=0 y bn redovi u R ili b3 b2 b1 C. ′ ′ ′ ′ ′ tj. ∞ n=0 Teorem 6. . cn zovemo produktom redova ∞ n=0 (6. . ∀n ∈ N0 i |an |. pa za parcijalne sume reda cn imamo: Cn = a0 b0 + (a0 b1 + a1 b0 ) + · · · + (a0 bn + a1 bn−1 + · · · + an b0 ) = ′ ′ ′ = a0 Bn +a1 Bn−1 +· · ·+an B0 = a0 (B +Bn )+a1 (B +Bn−1 )+· · ·+an (B +B0 ). Uzmimo sada nε = p + q. . Za n > nε imamo: > 0 postoji q ∈ N (q ≥ p) takav da ′ ′ ′ ′ ′ |Cn | ≤ (|B0 ||an | + · · · + |Bp ||an−p |) + (|Bp+1 ||an−p−1| + · · · + |Bn ||a0 |). Definirajmo niz (cn )n sa n cn = k=0 ak bn−k . |Bn | ≤ M. Takoder. . . za bilo koji ε > 0 postoji p ∈ N takav da (n > p) ⇒ n→∞ ′ (|Bn | < ε1 = ε 2(p+1)M ε ). ∞ n=0 pa je tvrdnja istinita. 2. Bn = k=0 ′ bk . 2a Zbog konvergencije reda an n=0 vrijedi lim an = 0. k = 0. ′ ′ Pokaˇimo da vrijedi lim Cn = 0.

I ⊆ R( ili C). . Neka je c K = {z ∈ C. x ∈ I. E(x)E(y) = ∞ n=0 1 1 ≥ . n + 1} 1+n k(2 + n − k) imamo |cn | ≥ 1.16. z ∈ K} i nazivamo ga radijus konvergencije reda (6. fn (x) = an (x − c)n . U prethodnom teoremu nije mogu´e izostaviti uvjet apsolutne c ∞ (−1)n √ konvergencije kod oba reda.6. Re z 0 . Ako je ∀n ∈ N0 . . n! Dakle. 2.6 Redovi potencija ∞ n=0 Neka je (fn )n niz funkcija fn : I → R( ili C). Sada definiramo r = sup{|z − c|. Pokaˇimo da za funkciju E iz primjera 6. onda se red ∞ n=0 Im z fn an (x − c)n (6.6.19).19) c r naziva red potencija oko toˇke c. REDOVI POTENCIJA 167 ′ ′ ′ Zbog n − p > q vrijedi |Cn | ≤ ε2 (|B0 | + · · · + |Bp |) + ε1 (|a0 | + · · · + |an−p−1 |) < ′ ε2 (p + 1)M + ε1 a = ε. ∀x. ∀n. Q. 6.19) konvergira u z}. red (6. vrijedi E(x)E(y) = z E(x + y). red konvergira po Leibnit1+n n=0 zovom kriteriju. Naime. lim Cn = 0. funkcija E je eksponencijalna funkcija.E. . Primjer 6. y. pa kvadrat polaznog reda divergira. ∀k ∈ {1. xn n! 1 n! ym = m! m=0 n ∞ ∞ n n=0 k=0 xk y n−k k! (n − k)! ∞ n=0 = ∞ n=0 1 n! n k=0 n! xk y n−k k!(n − k)! = = ∞ n=0 k=0 n k n−k x y k = (x + y)n = E(x + y). . a odatle lim Cn = AB. Kvadrat toga reda ima op´i ˇlan c c cn = (−1)n Zbog 1 1 √ + √ +···+ 1 1+n 2n 1 k(2 + n − k) +···+ √ 1 1+n . Red zovemo redom funkcija. Dakle.D.12. n→∞ n→∞ Napomena.

n=0 |z| < r. Ako je ρ = lim supn n 1 |an |. |z0 | (6. a odatle je |an | ≤ . Tada postoji z0 ∈ K. |u| < |z0 | < r. ∞ n 0 < |u| < r. tj. gdje je q = |u| < 1. 3. ∀n. red n=0 an z0 n konvergira. tj. i divergiraju za ∀z ∈ C. c M n ∃M > 0. U tu z |u| n svrhu pomnoˇimo (6. onda svi redovi apsolutno konvergiraju za ∀z ∈ C.21) zovemo derivacijom reda (6. onda je r = .22) na istom skupu.23) prvo s |u| . Zbog toga niz (an z0 )n konvergira k nuli pa je ograniˇen. tj. |z| > r. ρ Dokaz: Neka je radijus konvergencije reda (6. Redovi (6. r). Dakle.20) apsolutno konvergira ∀z ∈ K(0.22) imaju jednak radijus konvergencije. Sada imamo |z0 |n |an un | ≤ Mq n . n+1 (6. imamo red potencija oko nule ∞ an xn . 2.20) ˇlan po ˇlan. tj.12. apsolutna konvergencija n=0 reda ∞ an un . (o radijusu konvergencije) 1.20) i r > 0. a zatim s n+1 .20) ˇlan po ˇlan.24) . |z| < r.20). gdje je (6.20) r > 0 i neka je u ∈ C.20) Red ∞ n=1 nan xn−1 . odnosno u n+1 1 n+1 ≤ cn+1 q. n=0 (6. Ako je r radijus konvergencije reda (6.21) i (6. pa imamo: z |nan un−1 | 1 n−1 an n+1 ≤ bn−1 q. a red c c ∞ n=0 an n+1 x . Pokaˇimo sada konvergenciju redova (6.21) i (6. ∀n.168 POGLAVLJE 6.23) Odatle slijedi konvergencija reda ∞ |an un |. REDOVI Zbog jednostavnijeg pisanja uzmimo c = 0. tj. (6.22) zovemo antiderivacijom (neodredenim integralom) reda (6. c c Teorem 6. (6. red (6. |an z0 | ≤ M.

Q. Analogno. Tada za n > nε iz (6. pa za |z| > 1 vrijedi pn |apn z pn | ≥ (ρ − ε)|z| ≥ 1. Red (6. i 2. c Uzmimo z ∈ C.a za |z| > r c c redovi divergiraju. |z| > ρ .22) apsolutno konvergiraju po Cauchyjevom kriteriju. a takoder postoji nε ∈ N tako da (n > nε ) ⇒ (bn−1 < 1+ε)∧(cn+1 < 1+ε). (6. Dakle.28) . r = ρ . Iz prethodnog slijedi da za radijuse konvergencije r2 i r3 redova (6. Tako smo dokazali tvrdnje 1. jer bismo u suprotnom imali kontradikciju s definicijom radijusa konvergencije kao supremuma. red sve ˇlanove niza ( |an z n c n apsolutno konvergira po Cauchyjevom kriteriju. Ako je 0 ≤ ρ < +∞ onda su za svaki ε > 0 gotovo svi ˇlanovi niza c n ( |an |)n manji od ρ + ε. red divergira u svakoj toˇki z ∈ C.20) je derivacija c reda (6.20). c c c 1 Sada za |z| > ρ odaberimo ε > 0 tako da je (ρ−ε)|z| ≥ 1. pa je r1 ≥ r3 . onda su sa f (z) = f1 (z) = f2 (z) = M2 (z) = ∞ n=0 ∞ n=1 ∞ n=2 ∞ n=2 an z n . REDOVI POTENCIJA 1 1 169 n+1 nq n−1 |u| bn−1 = M . |u| (n + 1)q Vrijedi limn bn−1 = limn cn+1 = 1. 1 Pokazali smo da red apsolutno konvergira ∀z ∈ C.22). pa redovi (6. Sada za gotovo ρ n n |) vrijedi n |a z n | ≤ (ρ + ε)|z| = q < 1. cn+1 = M . a tada niti niz (an z n )n ne konvergira 1 k nuli. a beskonaˇno ˇlanova je ve´e od ρ − ε.6.21) i (6. Za q < 1 ∃ε > 0 tako da je q ′ = (1 + ε)q < 1. tj. pa po prethodnom vrijedi r1 ≥ r2 . red (6.E.22) ˇlan po ˇlan.25) (6.D. |z| < ρ i divergira 1 1 ∀z ∈ C.20) je antiderivacija reda (6. n(n − 1)|an ||z|n−2 (6.22) vrijedi r = r1 ≤ r2 i r1 ≤ r3 . n(n − 1)an z n−2 . 3. i u n+1 1 n+1 ≤ (1 + ε)q = q ′ < 1. ρ podniz (apn z pn )n ne konvergira k nuli.21) i (6. dakle. Ako je r > 0 radijus konvergencije redova (6. Dakle r = r1 = r2 = r3 . |z| > ρ .27) (6.26) (6.21) ˇlan po c ˇlan. nan z n−1 .21) i (6.6. tj. Uzmimo podniz pn |apn | > ρ − ε. |z| < 1 i ε > 0 tako da je (ρ + ε)|z| < 1.24) imamo 1 n−1 nan un−1 an n+1 ≤ (1 + ε))q = q ′ < 1.

imamo b ∞ a n=0 an x dx = n ∞ n=0 b an a x dx = n ∞ n=0 an n+1 x n+1 b = a ∞ n=0 an (bn+1 −an+1 ).D. vrijedi nejednakost f (z) − f (u) 1 − f1 (u) ≤ M2 (r1 )|z − u|. Neka su f : −r.2 slijedi je f1 = f ′ na −r. r → R definirane s (6. r → R i f1 : −r. . r . r ). Funkcija f ima derivaciju svakog reda na −r. r . r ). |z| ≤ r1 .E. . r . z ∈ C. Korolar 6. REDOVI Lema 6. c . a < b. r) ⊆ C.2.170 definirane funkcije na K(0.26). 2 Q. z−u 2 Dokaz: Vrijedi k−1 uk −z k = (u−z)(uk−1 +uk−2z · · ·+uz k−2 +z k−1 ) ⇒ |uk −z k | ≤ kr1 |u−z|.). . ∀x ∈ −r. u = z i |u| ≤ r1 . POGLAVLJE 6. 3. Za svaki 0 < r1 < r i svaki par u. n+1 Dokaz: Iz leme 6. tj. Tada je f1 (x) = f ′ (x). Takoder za a. (6.2. f ∈ C ∞ ( −r. a onda rekurzivnim zakljuˇivanjem slijedi da je f ∈ C ∞ ( −r. 2 Odatle slijedi f (z) − f (u) − f1 (u) = z−u = ∞ n=2 ∞ n=0 an z n − an un − nan un−1 = z−u n=1 ∞ n=2 ∞ an z n − un − nun−1 z−u ≤ |z−u| n(n − 1) n−2 |an |r1 = |z−u|M2 (r1 ).25) i (6. (n = 2.29) a odatle je z n − un − nun−1 = |z n−1 − un−1 + (z n−2 − un−2)u + · · · + (z − u)un−2| ≤ z−u n−2 n−2 n−2 n−2 ≤ |z−u|[(n−1)r1 +(n−2)r1 +· · ·+1r1 ] ≤ |z−u|r1 n(n − 1) . b ∈ −r.25). r . Neka je r > 0 radijus konvergencije reda (6. ∀k ∈ N.

c + r ). 1. po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti. . n! je M|x − c| < 1 pa je lim |f (x) − Tn (x)| = 0. ∀n ≥ n0 . n→∞ Q. δ > 0. . (n = 0. k=0 k! (6. 1 .6.30) f (n) (c) (x − c)n n! (6.7 Taylorovi redovi Neka je f : c − r. f (n) (c) = n!an . c + r → R zadana s f (x) = ∞ an (x − c)n . . takvi da je onda red (6. n! Definicija 6. . Formula za koeficijente je f (n) (c) . c + δ ∩ I. .E.31) konvergira k f (x).c M zovemo Taylorov red funkcije f oko toˇke c. c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). Taylorovi polinomi Tn (x) = c n f (k) (c) k (x − c) su parcijalne sume Taylorovog reda. Ako postoje n0 ∈ N.32) + 1 M .). c + r ) i vrijedi f (c) = a0 f ′ (c) = a1 f ′′ (c) = 2a2 . . M > 0 i C > 0. (n + 1)! |f (n+1) (cx )| M n+1 (n + 1)! |x−c|n+1 ≤ C |x−c|n+1 = C(M|x−c|)n+1 .6. Red an = ∞ n=0 (6.13.7. gdje je r > 0 n=0 radijus konvergencije reda. postoji cx izmedu c i x tko da vrijedi f (x) = Tn (x) + Odatle je |f (x)−Tn (x)| = Za x ∈ I ′ ∩ c − ∞ f (n+1) (cx ) (x − c)n+1 .31) Teorem 6. Dokaz: Za svaki x ∈ I. TAYLOROVI REDOVI 171 6. ∀x ∈ I ′ = c − δ.D. ∀x ∈ I ′ ∩ c − |f (n) (x)| ≤ CM n n!. Neka je funkcija f ∈ C ∞ ( c − r. . Neka je I ⊆ R otvoreni interval.c M + 1 M n→∞ lim Tn (x) = n=0 f (n) (c) (x − c)n = f (x). . tj. (n + 1)! (n + 1)! 1 . Tada je f ∈ C ∞ ( c − r.

Za funkciju f (x) = ex . Primjer 6. Promatrajmo red potencija x . REDOVI Teorem 6. Binomni red Za α ∈ R i k ∈ N definiramo ∞ α = k α(α−1)···(α−k+1) . za |x| < 1 red apsolutno konvergira. Neka je I ⊆ R otvoreni interval. tj. 1 . ∀n ∈ N. takav da je x ∈ −δ. postoji δ > 0.14. pa je n Taylorov red oko nule ∞ x .31) konvergira k f (x). c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). Dokaz: Vrijedi |f (x) − Tn (x)| = zbog konvergencije reda |f (n+1) (cx )| |x − c|n+1 n |x − c|n+1 ≤ C −→ 0. ∀x ∈ I ′ .D. Za funkcije f (x) = sin x i f (x) = cos x je |f (n) (x)| ≤ 1. ∀x ∈ I ′ = c − δ. 1 → R funkcija definirana s f (x) = (1 + x)α . (6. ∀n ∈ N. Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da je |f (n) (x)| ≤ C.E. pa red konvergira k funkciji na ˇitavom R c i cos x = ∞ (−1)n n=0 x2n .18. onda red (6. Primjer 6. n n=0 . pa vrijedi x2n+1 sin x = (−1) (2n + 1)! n=0 n ∞ Primjer 6. δ je |ex | < eδ = C. a za |x| > 1 divergira. n+1 α |x|n n dakle. Pokaˇimo z n n! ∞ α n 1 da je f (x) = x . Sada. k! α α n s tim da je = 1. Po D’Alembertovom 0 n n=0 kriteriju imamo an+1 = an α |x|n+1 n+1 |α − n| n = |x| −→ |x| = r. δ .19. za svaki x ∈ R. x ∈ R i c = 0 je f (n) (0) = 1. ∀x ∈ R. Neka je f : −1. (n + 1)! (n + 1)! ∞ xn n=0 n! . ∀x ∈ − 2 .33) Q. Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (ex < eδ ). (2n)! za sve x ∈ R.17. c + δ ∩ I. n=0 n! ∀x ∈ −δ.172 POGLAVLJE 6. Vrijedi f (n) (x) = f (n) (0) α α(α − 1) · · · (α − n + 1)(1 + x)α−n . pa je = .

12. ∀n ∈ N. Tada za n > n0 imamo n − α > 1. n n0 − 1 n! U sluˇaju x ≥ 0 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)−n ≤ 1. (−1)n 1 −2 n = 1 · 3 · · · (2n − 1) 1 · 3 · · · (2n − 1) (2n − 1)!! = = . za x ∈ −1. ∀n ∈ N. Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = ln(1 + x) i c ispitati njegovu konvergenciju. ∞ 1 (−1)n x2n . 1 . ∞ 1 1 − 2 2n ′ 2 −2 Vrijedi f (x) = (1−x ) = (−1)n x . n0 > α + 1. 2n + 1 n=1 2n − 1 n=0 Primjer 6.12. n0 − 1 Primjer 6. za x ∈ −1. ∞ 1 ′ Vrijedi f (x) = = (−1)n xn . α α α+1 pa .7.21.13 za C = 2 α 3 α α max{( 2 ) . n + 1 n=1 n n=0 Primjer 6.6. 1 (binomni n n=0 red). 2 } i M = 2.2. 1 vrijedi uvjet (6.33) iz teorema 6. = |α||1 − α+1 | · · · |1 − n0 −1 |(1 − α+1 ) · · · (1 − α+1 ) ≤ 2 n0 n n n0 − 1 f (n) (x) α α Odatle je = (1 + x)α−n ≤ (1 + x)α−n .14 za C = α max{1. n n! 2 2 · 4 · · · 2n (2n)!! . 1 (geometrijski red). 1+x n=0 Tada po teoremu 6. 1 ispunjen uvjet (6.22. TAYLOROVI REDOVI 173 Neka je n0 ∈ N.32) iz teorema 6.2. imamo f (x) = Tg−1 x = ∞ ∞ 2n+1 x2n−1 n x (−1) = (−1)n−1 . za x ∈ −1. n0 − 1 1 U sluˇaju |x| ≤ 2 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)−n ≤ 2n . 1 (geometrijski Vrijedi f ′ (x) = = 1 + x2 n=0 red). Odatle c slijedi da je na intervalu [0. za x ∈ −1. Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = Tg−1 x i ispitati c njegovu konvergenciju. imamo f (x) = ln(1 + x) = ∞ ∞ n+1 xn n x (−1) = (−1)n−1 . c 2 1 Stoga na intervalu − 2 . Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = Sin−1 x i ispitati c njegovu konvergenciju.20. No. za x ∈ −1. Tada po teoremu 6. i korolaru leme 6. 1 . 2α}. i korolaru leme 6.

174 pa imamo f (x) = ′ ∞ n=0 POGLAVLJE 6. Zbog limn→∞ sn = s ∃nε ∈ N takav da nε |f (x) − s| ≤ (1 − x) n=0 |sn − s|x + (1 − x) n ∞ n=nε +1 |sn − s|xn ≤ . Neka je δ = |sn − s| . za x ∈ −1. (6. an xn . (Abelov teorem) Ako red onda je s f (x) = an konvergira i ima sumu s. Tada za 0 < 1 − x < δ imamo Uzmimo sada ε > 0 bilo koji. Dokaz: Trebamo dokazati (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x)((0 < 1 − x < δ) ⇒ (|f (x) − s| < ε)). |x| < 1. (2n)!! 2n + 1 ∞ n=0 ∞ n=0 Teorem 6.37) ε ε ε (n ≥ nε ) ⇒ (|sn − s| < 2 ). 1 → R i vrijedi s = lim f (x).34) s z 1 = 1−x dobivamo f (x) = 1−x n ∞ n=0 ∞ n=0 xn (6. 1 . Mnoˇenjem (6.36) s 1 − x. x→1− (6. Odatle je (2n)!! ∞ n=0 f (x) = Sin−1 x = (2n − 1)!! x2n+1 .35) sn xn .37) rastavimo na sumu od 0 do nε i od nε + 1 do ∞. n −1 (6.36) gdje je sn = k=0 ak parcijalna suma polaznog reda.15. |x| < 1.35) sa z s(1 − x) te (6.34) definirana funkcija f : −1. Pomnoˇimo (6. Desnu stranu od 2 n=0 (6. |x| < 1. Oduzimanjem dobivenih rezultata slijedi f (x) − s = (1 − x) ∞ n=0 (sn − s)xn . REDOVI (2n − 1)!! 2n x .

D.15 je C = lim h(x). an r n xn zadovoljava uvjete teorema 6. ∀n. Ako redovi an .8. Vrijedi h(x) = f (x)g(x).D. neka postoji f (r−) i neka red an r n . bn .D. x→1− x→1− x→1− x→1− Q. r → R. Takve funkcije c .E. Tada je f (r−) = n=0 ∞ n=0 n=0 Dokaz: Red potencija tervalu −1.3.E. FOURIEROVI REDOVI ε (1 − x) |sn − s| + (1 − x) 2 n=n n=0 nε ∞ ε +1 175 xn < ε ε + = ε. Neka je f : ε. Primjer 6. Naime. |x| < x→1− 1. B = lim g(x).E.6. Korolar 6. Vrijedi (−1)n−1 = ln 2. ∞ n=0 ∞ an r n konvergira. g(x) = n ∞ n=0 bn x . definirana s f (x) = ∞ an xn . Zelimo tu funkcic ju prikazati pomo´u jednostavnijih funkcija istog perioda. 6.15. pa po teoremu o jednostranom x→1− x→1− limesu produkta vrijedi C = lim h(x) = lim (f (x)g(x)) = lim f (x) lim g(x) = AB. h(x) = n ∞ n=0 cn xn . 1 .20. Dokaz: Oznaˇimo f (x) = c ∞ n=0 an x .23. B.8 Fourierovi redovi ˇ Neka je f : R → R periodiˇka funkcija s periodom 2π. onda je C = AB. i prethodni red zadovoljavaju uvjete Abelovog teorema. C i ako je n cn = k=0 ak bn−k . 2 2 Q. 1 .4. ∞ Korolar 6. funkcija f iz primjera n n=1 6. Prema teoremu 6. cn konvergiraju k A. gdje je 0 < ε < r. na inQ. ∀x ∈ −1. A = lim f (x).

m ∈ N. ∞ a0 + (an cos nx + k = 1. (6. .) ˇvicarski matematiˇar s c 2 Jean Baptiste Joseph Fourier (Auxerre. (n ∈ N). f (x) sin nxdx. Po analogiji s konaˇno dimenzionalnim sluˇajem. . vrijedi π −π π −π π −π π −π π −π zovemo trigonometrijski red.m cos nx cos mxdx = πδn. Promotrimo vektorski prostor V svih neprekidnih funkcija f : [−π. . Ako u konaˇno dimenzionalnom unitarnom prostoru c V ˇelimo vektor x prikazati kao linearnu kombinaciju vektora neke ortonorz mirane baze {e1 . Neka je f : [−π. ω je kutna frekn vencija. m ∈ N. n. 16. . 1 1 To pokazuje da je skup funkcija { √1 . Trigonometrijski polinom mogu´e je napisati u obliku c (ak cos kx + bk sin kx).39) i nazivaju se Euler1 –Fourierovi2 koeficijenti. travanj 1707. en } onda su koeficijenti u tom prikazu oblika (f |ek ). . ∀n ∈ N. Za funkcije −π cos nxdx = 0 sin nxdx = 0 sin nx cos mxdx = 0 sin nx sin mxdx = πδn. cos nx. svibanj 1830. 21. . ∀n. √π sin nx. oˇujak 1768.38) R snabdjeven sa skalarnim produktom (f |g) = sin nx. – Paris. koeficijenti u c c tom prikazu su oblika an bn 1 = π 1 = π π −π π −π f (x) cos nxdx. . .m . ∀n ∈ N. Red oblika k=0 a0 + (an cos nx + bn sin nx) 2 n=1 ∞ (6. ∀n ∈ N. Leonhard Paul Euler (Basel. . ∀n ∈ N ∪ {0}. .) z francuski matematiˇar c 1 . Funkciju k=0 n Ak sin(kx + ϕk ) zovemo trigono- metrijski polinom. π] → π f (x)g(x)dx. gdje A nazivamo amplitudom. 18.176 POGLAVLJE 6. 15. ortonor2π miran skup vektora u V . √π sin nx. ∀n. rujan 1783. . REDOVI su oblika A sin(ωx + ϕ). ∀n. . – St Petersburg [Rusija]. n ∈ N}. e2 . m ∈ N. a ϕ je fazni pomak. π] → R zadana s f (x) = 2 n=1 bn sin nx).

π]. Neka je S : R → R suma Fourierovog reda.) njemaˇki matematiˇar c c . veljaˇa 1805.E. s c (ii) Funkcija f je po dijelovima monotona na [−π. Tada Fourierov red funkcije f konvergira ∀x ∈ R. Zbog neprekidc ′′ ′′ nosti f postoji M > 0 tako da je |f (x)| ≤ M. ∀x ∈ [−π. 13. π . Odatle slijedi n2 n2 1 da je Fourierov red apsolutno majoriziran s redom 4M ∞ n2 . Ako je f neprekidna u x ∈ −π. π]). Q. i neka je po peri1 x ∈ [0. π] → R takva da vrijedi (i) Funkcija f ima najviˇe konaˇno prekida i to prve vrste na [−π. Imamo c s Primjer 6. Odatle je |an | ≤ 2M . Parcijalnom integracijom dobivamo an = 1 π π f (x) cos nxdx = −π π −π f (x) sin nx nπ π −π − 1 nπ π f ′ (x) sin nxdx = −π π = f ′ (x) cos nx n2 π − 1 n2 π π −π f ′′ (x) cos nxdx = − 1 n2 π f ′′ (x) cos nxdx. tj.D. ∀n ∈ N. onda je S(x) = . onda je S(x) = f (x). π . π].6. Takoder je S(−π) = 2 f (π−) + f (−π+) S(π) = . −π gdje su prethodni sumandi jednaki nuli zbog periodiˇnosti. ∀x ∈ R. −1 x ∈ [−π. a potonji je n=1 konvergentan.16. Ako f ima f (x−) + f (x+) prekid u x ∈ −π. (Dirichlet)1 Neka je f : [−π. Analogno se dobije |bn | ≤ 2M . Neka je f (x) = an = bn = 1 1 π 2 π π f (x) cos nxdx = 0. ∀n ∈ N. 0 . π]. f (x + 2π) = f (x).8. – G¨ttingen. c o svibanj 1859. 5.24. π odiˇnosti proˇirena na R. −π π 1 π π f (x) sin nxdx = −π sin nxdx = 0 −2 cos nx πn π = 0 2 [1 − (−1)n ]. πn Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet (Dren. 2 Dokaz: Dokazujemo samo konvergenciju reda i to uz jaˇi uvjet da je f ∈ c (2) C ([−π. FOURIEROVI REDOVI ∞ 177 a0 Oznaˇimo sumu Fourierovog reda s S(x) = + c (an cos nx + bn sin nx) 2 n=1 Teorem 6.

(6. Niz funkcija konvergira (obiˇno ili po toˇkama) k funkciji f : I :→ R. Neka je za n ∈ N funkcija fn : [0. kaˇemo z da uniformno ili jednoliko konvergira k funkciji f : I → R na I. Za niz funkcija (fn )n .178 tj. fn : I → R. obiˇni limes niza c c 0 funkcija ne ˇuva neprekidnost. (6. ako (∀ε > 0) (∃nε ∈ N) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < ε)). 1] → R definirana s y fn (x) = 1 −nx + 1 . REDOVI n ∈ N. b2n = 0. (∀ε > 0) (∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). funkcija f ima n→∞ 1 1 n prekid u toˇki 0. tj. I ⊆ R. Ako niz (fn )n uniformno konvergira na I k funkciji f : I → R. onda je f neprekidna na I. S(x) = s(nπ) = 4 . 1 0 . I ⊆ R.25. ako ∀x ∈ I.n ≤x≤1 n→∞ 1 Vrijedi f (x) = lim fn (x) = 0. Dakle. I ⊆ R. (2n−1)π ∞ POGLAVLJE 6. ∀x ∈ 0. fn : I → R.17.41) Teorem 6. c z tj. neprekidne funkcije na I. Dokaz: Uzmimo bilo koju toˇku c ∈ I i dokaˇimo da je f neprekidna u c. . s tim da je S(x) = f (x) za x = nπ i 2n + 1 = 0. ∀n ∈ N0 . b2n−1 = Dakle. Neka su ∀n ∈ N. c Cauchyjev oblik definicije limesa niza funkcija po toˇkama glasi: c x (∀x ∈ I)(∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < ε)).9 Uniformna konvergencija nizova i redova funkcija Neka je (fn )n niz funkcija fn : I → R.7. 0 ≤ x ≤ n . n=0 f (−kπ+)−f (kπ−) 2 sin(2n + 1)x . 1] i f (0) = lim fn (0) = 1. 6. c c f (x) = lim fn (x) n→∞ Primjer 6. ∀n ∈ N0 .40) Definicija 6.

pa imamo (|x−c| < δ) ⇒ (|f (x)−f (c)| ≤ |f (x)−fn (x)|+|fn (x)−fn (c)|+|fn (c)−f (c)| < ε). Tada red un (x) apsolutno konvergira ∀x ∈ I ∞ n=1 i definira funkciju f : I → R. postoji nε ∈ N tako da ε (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < )). n ∈ N. 3 Uzmimo sada bilo koji n > nε i stavimo δ = δn . a sn = k=1 uk . ako niz (sn )n uniformno konvergira na I.9. Dokaz: Zbog (6.44) un uniformno konvergira na I. Teorem 6.42) Zbog neprekidnosti funkcije fn u c vrijedi ε (∃δn ) (∀x ∈ I) ((|x − c| < δn ) ⇒ (|fn (x) − fn (c)| < )). ∀n ∈ N. i neka je n ∞ n=1 (6. un red funkcija. Neka je ∀n ∈ N. Ako je svaki ˇlan reda funkcija c ∞ ∞ n=1 un po apsolutnoj vrijed- nosti manji ili jednak od odgovaraju´eg ˇlana konvergentnog reda s pozitivnim c c ˇlanovima c an . Iz uniformne konvergencije niza (fn )n k f . ∀x ∈ I.44) je red redom ∞ n=1 un (x) apsolutno majoriziran s konvergentnim ∞ n=1 an .43) Q.E. ∀x ∈ I. a onda i na I.18. I ⊆ R. Red ∞ n=1 un uniformno konvergira na I. Dokaˇimo da niz (sn )n z . tj. un (x).6. f (x) = uniformno konvergira k f . njegove parcijalne sume. |un (x)| ≤ an . Dakle. onda red ∞ n=1 ∞ n=1 n=1 (6. un : I → R.D. f je neprekidna u c. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 179 Neka je ε > 0 bilo koji. 3 (6.

un : I → R neprekidna funkcija na I = [a. pa za svaki x n n x ∈ I postoji f (t)dt. Poˇto red s ∞ an xn konvergira.19. tj. Dakle. Q. tj. Oznaˇimo sa sn = c a k=1 u k i s Vn = k=1 Uk . REDOVI Tada postoji nε ∈ N takav da ∀n ∈ N. te ako red ∞ neprekidna na I. Tada postoji q ∈ [0.5.E. Korolar 6. 1 takav da vrijedi |x| ≤ q|x0 |. pa postoji M > 0 takav da je |an xn | ≤ M. te neka red za svaki x ∈ I red vrijedi ∞ n=1 x a ∞ n=1 x a ∞ n=1 ∞ n=1 a x un uniformno konvergira na I k f : I → R. Dokaz: Uzmimo bilo koji segment I ⊆ −|x0 |. (6. za n > nε . (n > nε ) ⇒ ( ∞ k=n ∞ k=n ∞ k=n POGLAVLJE 6. pa po teoremu 6. ∀n ∈ N. ∞ n=0 uniformnu konvergenciju. njegov 0 op´i ˇlan teˇi k nuli.180 Uzmimo bilo koji ε > 0. c c z 0 |x|n Sada imamo |an xn | ≤ |an xn | ≤ Mq n . ∀x ∈ I.18. Uk (x) = . |sn (x) − f (x)| < ε. un (t) dt = un (t)dt. b]. Ako red potencija an xn konvergira za neko x0 ∈ R. |x0 | . onda on uniformno konvergira na svakom segmentu I ⊆ −|x0 |. vrijedi ∀x ∈ I. n=1 un uniformno konvergira na I k f : I → R. Ako je za svako n ∈ N. n=0 Korolar 6. zbog ∀x ∈ I. onda je f Teorem 6. imamo Q.E. ∀n ∈ N. red 0 |x0 |n ∞ n=0 an xn uniformno konvergira na I.6.45) Dokaz: Po prethodnom korolaru je f : I → R neprekidna na I. un : I → R neprekidna funkcija na I.D. Neka je za svaki n ∈ N. Tada x un (t)dt uniformno konvergira na I k a f (t)dt. |x0 | . ∞ k=n ak < ε). uk (x) ≤ |uk (x)| ≤ ak < ε.D.

c c x g(t)dt = a ∞ n=1 a x u′n (t)dt = . n π f (x)dx = 0 i 0 0 Π n Π x fn (x)dx = 0 0 π n n sin nxdx = 2. ako konvergenc cija niza nije uniformna. ∀t ∈ I. b]. na slijede´i naˇin: c c fn (x) = n sin nx . ∞ n=1 ∞ n=1 ′ un = ∞ n=1 u′n .20. neka red red ∞ n=1 n=1 un konvergira k f : I → R na I i neka u′n uniformno konvergira k g : I → R na I.26. red ∞ n=1 a f (t)dt − a sn (t)dt ≤ a |f (t)−sn (t)|dt ≤ ε x−a < ε. ∀n ∈ N. Zbog uniformne konvergencije reda a x un za bilo koji ε > 0. b−a postoji nε ∈ N takav da ∀n ∈ N. b−a Q. π 0 . n ∈ N. Tada je g = f ′ na I. Definirajmo fn : [0. ∀x ∈ I. Integral i limes niza funkcija op´enito ne komutiraju.E. pa je i sama neprekidna na I.19.n ≤x≤π π y n Funkcije fn su neprekidne na I. π] → R. Dokaz: Funkcija g = u′n je suma uniformno konvergentnog reda nepre- kidnih funkcija na I. UNIFORMNA KONVERGENCIJA x 181 ∞ n=1 uk (t)dt.6. f (x) = lim fn (x) = 0. 0 ≤ x ≤ π n . tj.D. ε ). Primjer 6. tj. funkcija un : I → R ima neprekidnu derivaciju na I = [a. Po teoremu 6. funkciju g smijemo integrirati ˇlan po ˇlan.9. (n > nε ) ⇒ (|f (t) − sn (t)| < Tada za F (x) = a f (t)dt i ∀x ∈ I imamo x x x |F (x)−Vn (x)| = Dakle. Un uniformno konvergira k F . ∞ Teorem 6. Neka za svaki n ∈ N.

Dakle. onda i niz n→∞ (σn )n konvergira i s = lim σn . ∀λ.8.46). π] → R. c n→∞ Ernesto Cesaro (Napulj. n ∈ N. 6. onda σ zovemo limes niza (sn )n u smislu C´sara1 . Ako niz (σn )n konvergira i σ = lim σn . L : a = (an )n → s = z c n n=1 an je linearan n=1 funkcional. tj. π]. pa postoji m ∈ N takav da ∀n ∈ N.27.) talijanski matema- tiˇar c . gdje su sn = n→∞ k=1 ak . S je vektorski prostor.12. sa fn (x) = sin nx. 12. Funkcija L : S → R koja nizu pridruˇi sumu odgovaraju´eg reda. travanj 1859. Definiramo niz (σn )n sa σn = 1 n n k=1 sk . ∀x ∈ I = [−π.46) Definicija 6. Sada za 1 Dokaz: Neka je s = lim sn i neka je ε > 0 bilo koji. Oznaˇimo εn = sn − s. Primjer 6. Neka je s = lim sn . ali niz (fn )n ne konvergira na I.1. REDOVI [un (x) − un (a)] = ∞ n=1 un (x) − ∞ n=1 un (a) = f (x) − f (a). n ∈ N. b ∈ S je λa + µb ∈ S. Vrijedi lim fn = 0 uniformno n n ′ na I. ako koc nvergencija niza derivacija nije uniformna. ∞ za ∀λ. e n→∞ Propozicija 6. Neka je (sn )n niz u R i (σn )n niz definiran s (6. parcijalne sume reda. Definirajmo fn : [−π. (n > m) ⇒ (|εn | < 3 ). (6. Q. tj. Neka je S ⊂ RN c skup nizova (an )n za koje red an konvergira. g = f ′ na I.D.182 ∞ n=1 POGLAVLJE 6. µ ∈ R i ∀a. n→∞ ε n ∈ N. listopad 1906. b ∈ S.E. µ ∈ R i ∀a. Ako niz (sn )n konvergira i ako je s = lim sn . L(λa + µb) = λL(a) + µL(b). tj. 1 n ∈ N. Derivacija i limes funkcija op´enito ne komutiraju. .10 Sumiranje redova u smislu C´sara e ∞ Oznaˇimo s RN vektorski prostor svih nizova realnih brojeva.

limn σn = 1 . n n n ε (m + 1)|s| ε |s1 + . SUMIRANJE REDOVA U SMISLU CESARA n > m + 1 imamo σn = = a odatle |σn − s| < |s1 + . Naime. . . Neka je an = (−1)n−1 . + sm+1 n − m − 1 + s+ . s2n−1 = 1. + sm+1 | < i < . .D.29.28. n ∈ N. Q. . . . 1−x n=0 . s2n = 0. nε 3 nε 3 Sada ∀n ∈ N. n n n 3 s1 + . 1 i e vrijedi formula ∞ 1 xn = . Uzmimo nε > m + 1 takav da vrijedi Primjer 6. + sm+1 sm+2 + . Red ∞ n=1 an ne konvergira u obiˇnom smislu. c e n−1 1 n ∈ N i σ2n = 2 i σ2n−1 = 2n−1 . tj. (n > nε ) ⇒ |σn − s| < ε. + sm+1 | m + 1 n−m−1ε + |s| + . . + εn s1 + . . . ali konvergira u smislu C´sara. + sn + = n n 183 εm+2 + . .10. n ∈ N. .E. Geometrijski red konvergira u smislu C´sara ∀x ∈ [−1. 2 Primjer 6. .´ 6.

184 POGLAVLJE 6. REDOVI .

. Od izjava se z z pomo´u logiˇkih veznika i operatora negacije. q. uvijek dobijemo istinitu izjavu. . slaˇu druge izjave.Dodatak A Algebra izjava A.1 Izjave i veznici Mnoga razmatranja u teoriji skupova postaju preglednija ako koristimo logiˇke simbole i logiˇke zakone konstruirane u toj logici. . logiˇki produkt. ali ne i oboje. Iz tog razloga navoc c dimo osnovne pojmove iz matematiˇke logike na koje ´emo se pozivati. z Osnovni veznici su i. Operator negacije je ¬p (ne p). ili. c (ili) disjunkcija . uz upotrebu lijevih i desnih c c zagrada. . . od kojih svaka moˇe biti ili istinita ili laˇna. takve da kad slova zamijenimo bilo kakvim c izjavama. istinitim ili laˇnim. . . z 185 . onda. logiˇka suma. . ako. onda) implikacija. Ako s 1 oznaˇimo vrijednost istinite izjave. logiˇki veznici i operator negacije definirani su slijede´om tabelom: c c p 0 0 1 1 q 0 1 0 1 p∧q 0 0 0 1 p∨q 0 1 1 1 p⇒q 1 1 0 1 p⇔q 1 0 0 1 p 0 1 ¬p 1 . a s 0 vrijednost neistinite c izjave. c (ako. r. ⇔. q. 0 Logiˇki zakoni ili tautologije su izjave sastavljene od slova p. r. i c logiˇkih simbola ∧. c c . . ¬. ∨. onda i samo onda: p∧q p∨q p⇒q p⇔q (i) konjunkcija . ⇒. c c Osnovni objekti matematiˇke logike su izjave koje oznaˇavamo p. (onda i samo onda) ekvivalencija.

(p ∧ 1) ⇔ p (p ⇒ r) p ⇔ ¬¬p ¬p ∧ ¬q ¬p ∨ ¬q (¬q ⇒ ¬p) (¬p ∨ q) (p ∧ ¬q) p⇒1 komutativnost disjunkcije asocijativnost disjunkcije komutativnost konjunkcije asocijativnost konjunkcije prvi zakon distribucije drugi zakon distribucije idempotentnost apsorpcija tranzitivnost implikacije dvostruka negacija de Morganovi zakoni kontrapozicija . (q ∨ p) (p ∨ (q ∨ r)) (q ∧ p) (p ∧ (q ∧ r)) ((p ∧ q) ∨ (p ∧ r)) ((p ∨ q) ∧ (p ∨ r)) (p ∧ p) ⇔ p (p ∨ 0) ⇔ p. ALGEBRA IZJAVA Ako za neku izjavu ˇelimo provjeriti da li je tautologija onda. koriste´i z c definicione vrijednosti za logiˇke operatore iz tabele. ˇto znaˇi da je gornja izjava s c tautologija. uvrˇtavamo sve mogu´e c s c istinosne vrijednosti za ulazna slova. ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ . p ⇒ p ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ . Slijede´e tautologije su osnovni zakoni algebre logiˇkih izjava: c c (p ∨ q) ((p ∨ q) ∨ r)) (p ∧ q) ((p ∧ q) ∧ r)) (p ∧ (q ∨ r)) (p ∨ (q ∧ r)) (p ∨ p) ⇔ p (p ∨ 1) ⇔ 1. A. (p ∧ 0) ⇔ 0 ((p ⇒ q) ∧ (q ⇒ r)) (p ∨ ¬p) ⇔ 1 ¬(p ∨ q) ¬(p ∧ q) (p ⇒ q) (p ⇒ q) ¬(p ⇒ q) 0 ⇒ p. 0 1 1 0 1 1 1 0 0 0 1 1 1 0 1 0 1 1 1 1 0 1 1 1 1 1 1 1 1 1 U zadnjem stupcu tabele su samo jedinice. ⇒ .186 DODATAK A. Ako za objekt x stavimo z ime nekog objekta i ako tako dobivena izjava bude istinita onda kaˇemo da . Taj postupak za izjavu (p ∧ q) ⇒ (p ∨ r) ispisujemo pomo´u tabele: c p q r p ∧ q p ∨ r (p ∧ q) ⇒ (p ∨ r) 0 0 0 0 0 1 0 0 1 0 1 1 0 1 0 0 0 1 . .2 Izjavne funkcije i kvantifikatori Promatramo izjave s promjenjivom varijablom Φ(x).

1) (A. ¬(∃xΦ(x)) ⇔ ∀x(¬Φ(x)). ∃x(Φ(x) ⇒ p).11) (A. p. (A. Φ(a) ⇒ ∃(x ∈ A)Φ(x).5) Za prethodne dvije implikacije ne vrijedi obrat.5) vrijedi ekvivalencija. ∀(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔ 1 . c c c Ta se ˇinjenica opisuje pomo´u kvantifikatora.A.8) (A. ∃x(Φ(x) ∨ Ψ(x)) ⇔ (∃xΦ(x) ∨ ∃xΨ(x)). (A.(A. a mogu´e je da nema ograniˇenja. U nekim sluˇajevima je varijabla c te funkcije ograniˇena nekim skupom A.2) (A.13) .4). . ∀x(p ⇒ Φ(x)). (A. . ∃(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔ 0. ∃(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a1 ) ∨ Φ(a2 ) ∨ · · · ∨ Φ(an ).7) U sluˇaju kada je izjavna funkcija konstantna u implikacijama (A.3) Nadalje vrijedi: Za a ∈ A imamo: Pravila koja daju vezu izmedu kvantifikatora i logiˇkih operacija su: c ∀x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇔ (∀xΦ(x) ∧ ∀xΨ(x)).10) (A. p ∧ (∃xΦ(x)).4) (A. Imamo dva kvantifikatora: c c ∀ ∃ univerzalni kvantifikator. Ako je neka funkcija ograniˇena konaˇnim skupom A = {a1 . Vezu kvantifikatora i operatora negacije daju izjave: ¬(∀xΦ(x)) ⇔ ∃x(¬Φ(x)). i c (A. . p ∨ (∀xΦ(x)).2. ∀(x ∈ A)Φ(x) ⇒ Φ(a) . kvantifikator egzistencije.12) (A. (A.1).6) (A.9) (A. ∃x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇒ (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)). (∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇒ ∀x(Φ(x) ∨ Ψ(x)). IZJAVNE FUNKCIJE I KVANTIFIKATORI 187 taj objekt zadovoljava izjavnu funkciju Φ. . an } onda c c vrijedi: ∀(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a1 ) ∧ Φ(a2 ) ∧ · · · ∧ Φ(an ). Prethodne relacije govore o distributivnosti univerzalnog kvantifikatora na produkt i kvantifikatora egzistencije na sumu. (∀x)p (∃x)p ∀x(p ∨ Φ(x)) ∃x(p ∧ Φ(x)) (p ⇒ ∀xΦ(x)) (∀xΦ(x) ⇒ p) ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ p.

y).1) . y) izjavna funkcija.16) (A. Za s njih vrijede isti zakoni (A. y) Slika A. y) ∃y∀xΦ(x. (A. yΦ(x. y) ∀x∃yΦ(x. (A. gdje je Φ(x. Ψ(x. y) ⇔ ∀y∀xΦ(x. y).(A. ∃x∀yΦ(x. y. y). ALGEBRA IZJAVA Izjavne funkcije mogu imati viˇe argumenata. y) ∃x. y). a umjesto ∃x∃y piˇemo s c s ∃x.15) Iz tog razloga umjesto ∀x∀y piˇemo skra´eno ∀x. y) ⇔ ∃y∃xΦ(x. y) ∀xΦ(x.188 DODATAK A. npr. (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)) ⇔ ∃x∃y(Φ(x) ∧ Ψ(y)).13). y) ∀y∃xΦ(x.17) Za sluˇaj kombinacije kvantifikatora egzistencije i univerzalnog kvantific katora imamo dijagram kao na slici (A. yΦ(x. y) ∃xΦ(x. a u (A.7) . Imamo slijede´a pravila: c ∀x∀yΦ(x.14) (A.(A. y. Φ(x.1: Dijagram implikacija za kvantifikatore .1). Vrijedi : (∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇔ ∀x∀y(Φ(x) ∨ Ψ(y)). y) ∀x.13) moˇe se uzeti izjavna z funkcija koja ne zavisi o x. ∃x∃yΦ(x.

Osnovni ili primitivni pojmovi su skup i element skupa. Uvodimo i jednostavnu aksiomatiku dostatnu za izgradnju tzv. z ∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)))).Dodatak B Elementarna teorija skupova U ovom dodatku cilj je definirati osnovne operacije sa skupovima i ispitati njihova svojstva.1 Skupovi i operacije sa skupovima U ovoj toˇki uvodimo najjednostavniju aksiomatiku koja nam omogu´ava c c zasnivanje Boole-ove algebre skupova. strukture u kojoj su definirane samo binarne i unarne operacije sa skupovima. tj. Boole-ove algebre skupova. tj. A = B onda i samo onda ako vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇔ (x ∈ B)). tj. AKSIOMI ELEMENTARNE TEORIJE SKUPOVA (O) Aksiom obuhvatnosti: Ako su A i B skupovi sastavljeni od jednih te istih elemenata onda se oni podudaraju. B. (B) Aksiom razlike: 189 . (A) Aksiom unije: Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi svi elementi skupa A i svi elementi skupa B i koji ne sadrˇi druge elemente.

Odatle po aksiomu (O) slijedi C1 = C2 . imamo mogu´nost uvodenja c jedinstvenih oznaka za uniju A ∪ B i za razliku A − B. Teorem B. Definicija B. ∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)))). Q. Pomo´u unije i razlike moˇemo definirati dvije nove operacije sa skupoc z vima.1. tj. Tada vrijedi ∀x ((x ∈ C1 ) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ((x ∈ C2 ) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒ ((x ∈ C1 ) ⇔ (x ∈ C2 )). Presjek skupova A i B je skup A ∩ B = A − (A − B).1. Skupovi ˇije postojanje slijedi iz (A) i (B) su jedinstveni. Dakle x ∈ A ∩ B ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B).1.E. Napomena B.D. (B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi oni i samo oni elementi skupa A koji nisu elementi skupa B. c Dokaz: Pretpostavimo da postoje dva skupa C1 i C2 koji zadovoljavaju uvjete aksioma (A). Napomena B.2. Odatle po aksiomu (O) slijedi D1 = D2 .1. Tada vrijedi ∀x ((x ∈ D1 ) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ((x ∈ D2 ) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇒ ((x ∈ D1 ) ⇔ (x ∈ D2 )).1) . Iz definicije razlike slijedi x ∈ A ∩ B ⇔ (x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A − B) ⇔ (x ∈ A) ∧ (¬(x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇔ ⇔ ((x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B). (C) Aksiom egzistencije (postojanja): Postoji barem jedan skup. Kao posljedicu Teorema B.190 DODATAK B. Analogno pretpostavimo da postoje dva skupa D1 i D2 koji zadovoljavaju uvjete aksioma (B).

Tada postoji i skup A − A.D. skup A zovemo pravim podskupom skupa B. A ⊆ B ⇔ (A ∪ B = B) ⇔ (A ∩ B = A). koriste´i tautologiju (p ⇒ q) ⇒ (p ⇒ (p ∧ q)) imamo A ⊆ A ∩ B. (B. c odatle zbog (B.2. s Ako je A ⊆ B i A = B. Oˇigledno vrijedi (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒ A = B.4) slijedi prva ekvivalencija u (B. A ∩ B ⊆ B. A ∩ B ⊆ A . z z Tranzitivnost inkluzije (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒ (A ⊆ C). Razlika dva skupa je sadrˇana u skupu kojeg umanjujemo : A − B ⊆ A. (B.E. (B.2) Definicija B.6).6) Dokaz: Ako je A ⊆ B onda vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). Q. tj.2 Inkluzija i prazan skup ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)).3) slijedi iz (B. B ⊆ A ∪ B. a presjek je sadrˇan u svakom z z pojedinom skupu. c Navedimo i dokaˇimo najvaˇnija svojstva inkluzije.4) (B. Zbog (B. Zbog (x ∈ A − A) ⇔ (x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A) ⇔ 0 slijedi da taj skup ne sadrˇi niti jedan element. ˇto dokazuje A ∪ B ⊆ B. Po aksiomu (B) postoji barem jedan skup A. Pomo´u c tautologije (p ⇒ q) ⇒ ((p ∨ q) ⇒ q) slijedi ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒ (x ∈ B).6).1. Za skupA kaˇemo da je podskup skupa B ako z Tada piˇemo A ⊆ B ili B ⊇ A.B. izjava ∀x(x ∈ Z1 ⇔ x ∈ Z2 ) bi bila istinita jer su obje strane .5) imamo drugu ekvivalenciju u (B. Unija skupova sadrˇi svaki pojedini skup. INKLUZIJA I PRAZAN SKUP 191 B. z Propozicija B.5) slijede iz p ∧ q ⇒ p. (B. a inkluzije (B.2. A ⊆ A ∪ B . Relaciju inkluzije moˇemo definirati pomo´u jednakosti i z c jedne od operacija ∪ ili ∩. Anas logno.2) i tranzitivnosti implikacije.5) Inkluzije (B.4) slijede iz tautologije p ⇒ p ∨ q. Kada bi postojala dva skupa Z1 i Z2 s prethodnim z svojstvom.

. (A∩(B ∪C)) = (A∩B) ∪(A∩C).9) Dokaz slijedi iz zakona distribucije disjunkcije prema konjunkciji i obratno. (x ∈ ∅) ⇔ 0.8) Dokaz slijedi iz zakona asocijativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri sudova. n) i Bj (j = 1.7) Ovi zakoni slijede iz zakona komutativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri sudova. . ˇto zajedno s (B. . (A ∩ (B ∩ C)) = ((A ∩ B) ∩ C). . . presjeka i oduzimanja Slijede´e zakonitosti za operacije sa skupovima prvi je istraˇio John Boole c z (1813-1864).4) daje A∪∅ = A. tj. ( i=1 Bj ) = j=1 i=1 j=1 . . Analogno dobijemo A∩∅ = ∅. Za konaˇan broj skupova Ai (i = 1. Zakoni distributivnosti: (A∪(B ∩C)) = (A∪B) ∩(A∪C) . Zbog jedinstvenosti skupa s z prethodnim svojstvom koristimo oznaku ∅ za taj skup. Zakon asocijativnosti: (A ∪ (B ∪ C)) = ((A ∪ B) ∪ C) . (B. Zakon komutativnosti : A ∪ B = B ∪ A . Dakle. (B. (B. A ∩ B = B ∩ A. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA laˇne. Iz x ∈ (A ∪ ∅) ⇔ (x ∈ A) ∨ (x ∈ ∅) ⇒ (x ∈ A) ∨ 0 ⇒ (x ∈ A) zakljuˇujemo c A∪∅ ⊆ A. Napomena B. . tj. ∀x(x ∈ ∅). m) c imamo n m n m ( i=1 n Ai ) ∩ ( Ai ) ∪ ( Bj ) = j=1 m n m i=1 j=1 (Ai ∩ Bj ).3.192 DODATAK B. c A ∩ B = ∅. Odatle po aksiomu (O) slijedi Z1 = Z2 . (Ai ∪ Bj ). Budu´i je implikacija s laˇnom premisom uvijek istinita to vrijedi ∀x(x ∈ c z ∅ ⇒ x ∈ A) iz ˇega zakljuˇujemo c c ∀A(∅ ⊆ A).3 Zakoni unije. B. s Skupovi A i B su disjunktni ako nemaju zajedniˇkih elemenata. .

ˇto slijedi iz s x ∈ A ∩ (B − C) ⇔ (x ∈ A) ∧ x ∈ (B − C) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ∧ (x ∈ C) ⇔ Zakoni de Morgana za oduzimanje glase: ⇔ x ∈ (A ∩ B) ∧ (x ∈ C) ⇔ x ∈ ((A ∩ B) − C).15) (B.10) slijede iz zakona idempotencije za sudove. Jednakosti u (B.19) (B. presjeka i razlike daju jednakosti: (A ⊆ B) ∧ (C (A ⊆ B) ∧ (C (A ⊆ B) ∧ (C (C ⊆ D) ⊆ D) ⊆ D) ⊆ D) ⇒ ⇒ ⇒ ⇒ ((A ∪ C) ⊆ (B ∪ D)). Nadalje vrijedi ˇto slijedi iz: s A − B = A − (A ∩ B). (B.18) (B. ZAKONI UNIJE.11) (B. PRESJEKA I ODUZIMANJA Zakoni idempotencije: A ∪ A = A . A − (B ∪ C) = (A − B) ∩ (A − C).12) x ∈ (A−(A∩B)) ⇔ (x ∈ A)∧(x ∈ A∩B)) ⇔ (x ∈ A)∧((x ∈ A)∨(x ∈ B)) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔ Zakon distributivnosti mnoˇenja prema oduzimanju oblika z A ∩ (B − C) = (A ∩ B) − C. (B.17) (B. Vezu izmedu relacije inkluzije i operacija unije. Oduzimanje skupova nije obratna operacija uniji ˇto se vidi iz s A ∪ (B − A) = A ∪ B. ((A − D) ⊆ (A − C)).10) (B. ((A − D) ⊆ (B − C)).3.13) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ⇔ x ∈ (A − B). A − (B ∩ C) = (A − B) ∪ (A − C). Takoder vrijede jednakosti : (A ∪ B) − C = (A − C) ∪ (B − C).16) (B. ((A ∩ C) ⊆ (B ∩ D)). A ∩ A = A.14) (B. A − (B ∪ C) = (A − B) − C.B.20) . 193 (B.

(B. ako je A ∩ −B = ∅ onda A = A ∩ U = A ∩ (B ∪ −B) = (A ∩ B) ∪ (A ∩ −B) = A ∩ B ⊆ B. a simbole ∩. (B. Vrijede slijede´e osnovne jednakosti. Relacija (B.D. Iz aksioma (B) je oˇigledno c A − B = A ∩ (U − B) = A ∩ −B = −(−A ∪ B) Propozicija B.26) slijedi iz logiˇkog zakona o kontrapoziciji. ∨. 1. A ∩ U = A .E. Neka su A i B skupovi.23) (B. U tom sluˇaju oˇigledno c c c vrijedi: ∀A A ⊆ U .25) koristimo monotonost inkluzije na presjek Napominjemo da su formule koje se dobivaju u Booleovoj algebri podskupova ekvivalentne odgovaraju´im izjavama algebre sudova. 0. Vrijede slijede´e ekvivalencije: c A ⊆ B ⇔ (A ∩ −B = ∅). − (A ∪ B) = −A ∩ −B. samo je c potrebno shvatiti skupove kao izjave. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA B. . =. ⊆. z c tj. ⇒. Za skupove u idu´im rezultatima ove toˇke pretpostavljamo da su podc c skupovi univerzalnog skupa U. −(A ∩ B) = −A ∪ −B . ⇔. c Q. c Propozicija B. A ⊆ B ⇔ −B ⊆ −A A ⊆ B ⇒ A ∩ −B ⊆ B ∩ −B = ∅ ⇒ A ∩ −B = ∅. ∅. Takav c c skup zovemo univerzalni skup i oznaˇavamo s U. U zamijeniti simbolima ∧. −(−A) = A.23) je pravilo dvostrukog komplementa. (B. A ∪ U = U.3.2. Takav objekt op´enito nije skup.194 DODATAK B. Tada je A ∩ −A = ∅ . a (B. −. A ∪ −A = U. Obratno. {x|x ∈ A}. Naime.25) (B.26) Dokaz: Za dokaz relacije (B. suviˇe je opseˇan.22) (B.21) Skup U − A = AC = −A zovemo komplement skupa A (u odnosu na skup U).24) su de Morganovi zakoni za komplement. ∪. ¬.4 Univerzalni skup i komplement Za neki skup A moˇemo promatrati sve objekte koji nisu ˇlanovi tog skupa.24) Jednakost (B. U konc s z kretnim situacijama prouˇavamo samo one skupove koji su podskupovi nekog c konkretnog skupa ˇiji ˇlanovi su objekati koji nas interesiraju (atomi). Neka su A i B skupovi.

Tada po (B.27) Definicija B. B.30) (B.27) i aksiomu (O) imamo dva mogu´a sluˇaja: c c (i) {a} = {c} i {a. B i C skupovi.2. b) = {{a}. Propozicija B. (B.31) (B.4.2. (C × A) − (C × B). neka su A. (A × C) ∩ (B × C). y)|(x ∈ X) ∧ (y ∈ Y )}. X × Y = {(x. U sluˇaju (i) imamo a = c = d i c c c a = b = c.28) (ii) {a} = {c.32) (B. Definicija B. Neka su A. tj.D. Jednostavna posljedica teorema B. (Kolmogorov1 ) Za bilo koja dva a i b definiramo skup koji nazivamo uredeni par elemenata a i b. b) = (c. U sluˇaju (i) oˇito vrijedi (a = c) ∧ (b = d). b} = {c}. (C × A) ∪ (C × B). – Moskva.35) (B.E. listopad c 1987. 20. Teorem B.5. {a. je (a.B.) ruski matematiˇar c .3. 25.5 Kartezijev produkt (a. b} = {c. d). KARTEZIJEV PRODUKT 195 B.4. d} i {a. Za bilo koje skupove X i Y oznaˇimo c Taj skup zovemo Dekartov ili Kartezijev produkt skupova X i Y . (B. za C = ∅ vrijedi A ⊆ B ⇔ (A × C) ⊆ (B × C) ⇔ (C × A) ⊆ (C × B). Dokaz: Neka je (a. Q. b}} (B. Navodimo neka jednostavna svojstva Dekartovog produkta. (A × C) − (B × C).29) (B. b) = (b.34) Nadalje. d}. 1 (B. Tada je C × D − A × B = ((C − A) × D) ∪ (C × (D − B)). Vrijedi (A ∪ B) × C C × (A ∪ B) (A ∩ B) × C C × (A ∩ B) (A − B) × C C × (A − B) = = = = = = (A × C) ∪ (B × C).36) Andrej Nikolaeviˇ Kolmogorov (Tambov. C i D skupovi. Da bi vrijedilo (a. b) = (c. travanj 1903. Jasno je da za svaki skup X vrijedi X × ∅ = ∅ i ∅ × X = ∅. a) ⇔ a = b. Dekartov produkt je monoton na ⊆.33) (B. (C × A) ∩ (C × B). d) nuˇno je i dovoljno da bude z istinita izjava (a = c) ∧ (b = d).

196

DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA

Dokaz: Za (B.29) imamo (x, y) ∈ (A∪B)×C ⇔ (x ∈ A∪B)∧y ∈ C ⇔ ((x ∈ A)∨(x ∈ B))∧(y ∈ C) ⇔ ((x ∈ A)) ∧ (y ∈ C)) ∨ ((x ∈ B) ∧ (y ∈ C)) ⇔ ((x, y) ∈ (A × C)) ∨ ((x, y) ∈ (B × C)) ⇔ (x, y) ∈ (A × C) ∪ (B × C). Jednakosti (B.30), (B.31), (B.32), (B.33) i (B.34) dokazuju se analogno. Dokaˇimo (B.35). z (x, y) ∈ C × D − A × B ⇔ ((x, y) ∈ C × D) ∧ ((x, y) ∈ A × B) ⇔ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D)) ∧ ((x ∈ A) ∨ (y ∈ B)) ⇔ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (y ∈ B)) ⇔ (x ∈ (C − A) ∧ (y ∈ D)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ (D − B))) ⇔ ((x, y) ∈ ((C − A) × D)) ∨ ((x, y) ∈ (C × (D − B))) ⇔ (x, y) ∈ ((C − A) × D) ∪ (C × (D − B)). Posljednja tvrdnja slijedi iz A ⊂ B ⇔ A−B = ∅ ⇔ ∅ = (A−B)×C = A×C −B ×C ⇔ A×C ⊆ B ×C. Q.E.D.

B.6

Relacije i funkcije

Definicija B.5. Podskup R kartezijevog produkta X ×Y nazivamo relacija. Da su dva elementa a ∈ X i b ∈ Y u relaciji R piˇemo s < a, b >∈ R ili aRb. Skup D(R) ⊆ X zovemo domena relacije. Kodomena relacije je K(R) = Y . Prazan skup ∅ je relacija. s Ponekad se ˇinjenica da < x, y >∈ R piˇe x Ry. c Medu najvaˇnijim relacijama je relacija ekvivalencije. Ona se javlja kod z nastojanja da elemente skupa identificiramo na osnovi nekog njima zajedniˇkog svojstva. Na taj naˇin se skup raspada na podskupove elemenata c c koji su identiˇni u pogledu tog svojstva. Poˇto usporedujemo elemente istog c s skupa A jasno je da za relaciju ekvivalencije R vrijedi R ⊆ A × A.

B.6. RELACIJE I FUNKCIJE

197

Definicija B.6. Relacija R ⊆ A × A je relacija ekvivalencije ako vrijedi: (i) R je refleksivna na A: ∀x(< x, x >∈ R). (ii) R je simetriˇna: c ∀x, y((< x, y >∈ R) ⇒ (< y, x >∈ R)). (iii) R je tranzitivna: ∀x, y, z((< x, y >∈ R) ∧ (< y, z >∈ R)) ⇒ (< x, z >∈ R). Takoder, medu najvaˇnije relacije ubrajamo relacije uredaja ili poretka. z Definicija B.7. Relacija R se naziva relacijom poretka ili uredaja ako vrijedi (1) ∀x(xRx) refleksivnost, (2) ∀x, y, z((xRy) ∧ (yRz) ⇒ (xRz)) tranzitivnost , (3) ∀x, y((xRy) ∧ (yRx) ⇒ (x = y)) antisimetriˇnost . c Relacija s gornjim svojstvima joˇ se naziva parcijalni uredaj . s Uredaj R je linearan ili jednostavan ako vrijedi ∀x, y(x = y ⇒ (xRy ∨ yRx)). Standardna oznaka za relaciju uredaja je ≤ ili . Ako relacija nije antisimetriˇna onda se zove poluuredaj. c Pojam funkcije svakako je jedan od najvaˇnijih pojmova u matematici. z Intuitivno, pod tim pojmom podrazumjevamo jednoznaˇno pridruˇivanje elec z menata jednog skupa elementima drugog skupa. Funkcija je specijalni sluˇaj c medu relacijama. Definicija B.8. Relacija F je funkcija ako vrijedi ∀x, y, z(((< x, y >∈ F ) ∧ (< x, z >∈ F )) ⇒ (y = z)). Zbog jedinstvenosti, umjesto oznake < x, y >∈ F ili xF y piˇemo y = F (x). s

Indeks
A aksiom – Arhimedov, 7, 32 – Peanovi, 2 – potpunosti, 32 antisimetriˇnost c aproksimacija, 7, 85 – funkcije, 87, 113 – nultoˇke, 116 c – povrˇine, 120 s apsorpcija – logiˇka, 184 c asocijativnost – disjunkcije, 184 – konjunkcije, 184 – presjeka, 190 – unije, 190 B binarna operacija – zbrajanje, 3 brojevi – cijeli, 4 – decimalni, 7 – racionalni, 4 brojevni pravac, 7 brzina, 85 – prosjeˇna, 85 c D de Morganovi zakoni – logiˇki, 184 c – za skupove, 191 derivacija, 86 disjunkcija, 183 distributivnost – kvantifikatora, 185 – logiˇka, 184 c – presjeka na uniju, 190 – unije na presjek, 190 E ekvipotentni skupovi, 36 ekvivalencija, 183 Eulerova formula, 57 F funkcija, 9, 195 – apsolutna vrijednost, 12 – arcus, 27 – area, 23 – bijekcija, 18 – derivabilna, 86 – diferencijabilna, 86 – domena, 9 – eksponencijalna, 20, 35, 50 – – na C, 56 – gama, 150 – graf, 9 – hiperbolne, 22 – injekcija, 17 – inverzna, 17 – izjavna, 185 – – viˇe argumenata, 186 s – kodomena, 9 – korijen, 20 – kvadratna, 14 – linearna, 11 198

INDEKS – logaritamska, 21 – monotona, 10 – – po dijelovima, 128 – neprekidna, 68 – – uniformno, 129 – op´a potencija, 22 c – padaju´a, 10 c – polinom, 15 – prekidna, 69 – primitivna, 132 – racionalna, 16 – rastu´a, 10 c – razlomljena linearna, 15 – restrikcija, 9 – surjekcija, 18 – trigonometrijske, 24 G gomiliˇte niza, 52 s graniˇnu vrijednost, 43 c greˇka s – apsolutna, 13 – relativna, 13 grupa – komutativna, 4 I idempotentnost – logiˇka, 184 c – skupovna, 191 implikacija, 183 infimum, 34 integral – donji, 121 – gornji, 121 – neodredeni, 135 – nepravi, 146 – Riemannov, 122 interpolacija – ˇvorovi, 113 c – polinomom, 113 K Kartezijev produkt, 8, 193 Kartezijeva ravnina, 8 kompozicija funkcija, 16 komutativnost – disjunkcije, 184 – konjunkcije, 184 konjunkcija, 183 kontrapozicija, 184 konvergencija – niza, 42 – – uniformna, 176 – reda, 153 – – apsolutna, 159 – – uniformna, 177 koordinatni sustav, 8 kvantifikator – egzistencije, 185 – univerzalni, 185 kvocijent diferencija, 86 L limes – – limes – – – limes – – – –

199

inferior, 53 superior, 53 funkcije, 61 Cauchyjeva definicija, 62 jednostrani, 65 u R, 64 niza, 42 funkcija, 50 u C, 57 u R, 43 u R, 42

M majoranta, 31 maksimum, 32 matematiˇka indukcija, 2 c metoda tangenti, 117 minimum, 34

29 – uredeno. 32 T . 195 R radijan. 195 – uredaja. 162 – – Leibnitzov. 42 – rastu´i. 50 – konvergentan. 39 – otvoren. 187 operator negacije. 195 – kodomena. 42 polinom. 151 – potencija. 31 poluuredaj. 121 – reda. 41 c O obuhvatnost. 194 – domena. 154 – konvergentan. 113 – Lagrangeov. 102 polje. 195 relacija. 15 – interpolacijski. 189 – prebrojiv. 33 – gust u sebi.200 mjera. 194 – ekvivalencije. 5 – kompleksnih brojeva. 86 skup – gust. 165 – – radijus konvergencije. 121 – integralna. 54 – funkcija. 153 – kriterij konvergencije INDEKS – – Cauchyjev. 148 neprekidnost funkcije. 83 sljedbenik. 41 c – podniz. 174 refleksivnost. 174 – funkcija. 192 – zatvoren. 160 – – D’Alambertov. 169 – trigonometrijski. 151 – – u smislu C´sara. 153 – – parcijalna. 159 – parcijalna suma. 37 – presjek. 41 – Cauchyjev. 164 – Taylorov. 195 S sekanta. 2 suma – Darbouxova. 194 – poretka. 83 – podskup. 6 – komplement. 165 – geometrijski. 170 – Fourierov. 180 e supremum. 54 – fundamentalan. 151 – binomni. 81 niz. 183 P podniz. 188 – univerzalni. 192 – neprebrojiv. 119 N nepravi integral – kriterij konvergencije. 160 – – integralni. 165 – produkt redova. 55 – realnih brojeva. 42 – padaju´i. 113 – Taylorov. 24 red. 68 – jednostrana. 152 – harmonijski.

195 – implikacije. 183 tranzitivnost. 195 – linearan. 3 – jednostavan. 86 tautologija. 195 uredeni par. 86 – koeficijent smjera. 193 201 . 5. 184 U uredaj. 195 – parcijalni.INDEKS tangenta. 5.