MATEMATI

ˇ
CKA ANALIZA
I & II
Boris Guljaˇs
predavanja
Zagreb, 1.9.2007.
Uvod
Matematiˇcka analiza I. & II. su standardni jednosemestralni kolegiji koji se
predaju na prvoj godini studija matematike na PMF-Matematiˇckom odjelu
Sveuˇciliˇsta u Zagrebu. Gradivo tih kolegija izlaˇze se sa satnicom od tri sata
predavanja i tri ili ˇcetiri sata vjeˇzbi tjedno u prvom i drugom semestru studija.
Program kolegija obuhva´ca osnovna znanja o funkcijama realne varijable, od
definicija osnovnih elementarnih funkcija, preko pojma limesa niza i funkcije,
neprekidnosti funkcije, do diferencijalnog i integralnog raˇcuna.
Izlaganje gradiva podijeljeno je na ˇsest poglavlja, od kojih se prva tri po-
glavlja izlaˇzu u prvom semestru, a posljednja tri u drugom semestru studija.
Ukljuˇcena su i dva dodatka koja omogu´cuju snalaˇzenje u jeziku matematiˇcke
logike i jeziku skupova koji se koriste u izlaganju.
U prvom poglavlju obraduju se osnovni pojmovi o skupovima i funkcija-
ma, na naˇcin da se paˇznja posveˇcuje konkretnim skupovima prirodnih, cijelih,
racionalnih i realnih brojeva. Prvo se intuitivno i heuristiˇcki opisuju svoj-
stva tih skupova, da bi u nastavku dali aksiomatiku skupa realnih brojeva.
Pojam funkcije se uvodi kroz ponavljanje poznatih pojmova iz srednje ˇskole,
a zatim se kroz uvodenje operacije kompozicije i pojma inverzne funkcije,
formalno definiraju arcus i area funkcije. Kod definiranja pojmova infimuma
i supremuma skupa, upoznajemo studente s strogim matematiˇckim naˇcinom
formuliranja tih pojmova pomo´cu logiˇckih veznika i kvantifikatora. Takoder
se upoznaju s naˇcinom kako razlikovati veliˇcinu beskonaˇcnih skupova kroz
pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa.
Drugo poglavlje je posve´ceno nizovima realnih brojeva i njihovoj konver-
genciji. Naroˇcito se inzistira na pojmu konvergencije niza, jer to je prvi oz-
biljni susret s pojmom koji zahtijeva shva´canje beskonaˇcnog matematiˇckog
procesa. Posebno se inzistira na razumijevanju Cauchyjeve definicije limesa
niza. Na kraju se uvodi skup kompleksnih brojeva i konvergencija nizova u
njemu, te odnos s konvergencijom komponentnih realnih nizova.
U tre´cem poglavlju obraduje se limes funkcije i neprekidnost funkcije, s
tim da se ti pojmovi uvode pomo´cu nizova, ali se dokazuju i koriste Cau-
chyjeve varijante tih pojmova. Pokazuje se veza neprekidnosti i monotonosti
iii
iv
funkcije, te se dokazuje neprekidnost svih elementarnih funkcija.
Drugi semestar poˇcinje s ˇcetvrtim poglavljem o diferencijalnom raˇcunu i
teorijski i praktiˇcki relevantnim pojmovima u vezi s derivacijom. Posebno,
dokazuju se teoremi srednje vrijednosti i primjenjuju na probleme istraˇzivanja
toka funkcije. Takoder pokazujemo neke primjene u numeriˇckoj matematici.
Pojam integrabilnosti u Riemannovom smislu uvodi se u petom poglav-
lju. Tu dokazujemo integrabilnost elementarnih funkcija pomo´cu njihove
neprekidnosti ili monotonosti po dijelovima. Takoder se definira primitivna
funkcija i daju se osnovne tehnike integralnog raˇcuna. Obraduju se primjene
na nalaˇzenje povrˇsina likova i volumena tijela, kao i zakrivljenost ravninskih
krivulja.
Posljednje ˇsesto poglavlje je posve´ceno redovima brojeva i redovima funk-
cija. Prouˇcava se apsolutna konvergencija redova i dokazuju se dovoljni uvjeti
za konvergenciju redova. Od redova funkcija poseban naglasak je na redovi-
ma potencija. Specijalno se promatraju Taylorovi redovi osnovnih funkcija.
Takoder se ukratko obraduju i osnovne ˇcinjenice o Fourierovim redovima
periodiˇckih funkcija.
Dodaci A i B su uvrˇsteni zato da studentima budu na raspolaganju os-
novna znanja iz matematiˇcke logike i elementarne teorije skupova potrebna
za svladavanje ovog kolegija.
OBAVEZNA LITERATURA:
1. S. Kurepa, Matematiˇcka analiza 1: Diferenciranje i integriranje, Teh-
niˇcka knjiga, Zagreb, 1984.
2. S. Kurepa, Matematiˇcka analiza 2: Funkcije jedne varijable, Tehniˇcka
knjiga, Zagreb, 1984.
DOPUNSKA LITERATURA:
1. M. H. Protter, C. B. Morrey, A First Course in Real Analysis, Springer
Verlag, 1991.
Boris Guljaˇs
Sadrˇzaj
Uvod iii
1 Skupovi i funkcije 1
1.1 Skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1
1.1.1 Skupovi N, Z, Q . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2
1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu . . . . . . . . . . . . . 6
1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija . . . . . . . . . . . . 7
1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav . . . . . . . . . 8
1.2 Funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8
1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´cu grafa . . . . . . . 10
1.2.2 Linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost . . . . . . . . . . . . 12
1.2.4 Kvadratna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
1.2.5 Razlomljene linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.6 Polinomi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
1.2.7 Racionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija . . . . . . . . . 16
1.2.9 Korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska funkcija,
op´ca potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
1.2.11 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 22
1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije . . . . . . . . . . . . 24
1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum, potpunost . . . . . . . 28
1.3.1 Aksiomi polja R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29
1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost . . . . . . . . . 31
1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.) . . . . . . . . . . . 35
1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost . . . . . . . . . . . . . . . 36
2 Nizovi 41
2.1 Niz i podniz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41
2.2 Limes niza u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
v
vi SADR
ˇ
ZAJ
2.3 Operacije s konvergentnim nizovima . . . . . . . . . . . . . . . 45
2.3.1 Primjeri konvergentnih nizova . . . . . . . . . . . . . . 47
2.3.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.) . . . . . . . . . . . 50
2.4 Limes superior i limes inferior . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51
2.5 Cauchyjev niz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
2.6 Polje C, nizovi u C . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55
2.6.1 Polje kompleksnih brojeva C . . . . . . . . . . . . . . . 55
2.6.2 Eksponencijalna funkcija na C . . . . . . . . . . . . . . 56
2.6.3 Nizovi u C, limes niza u C . . . . . . . . . . . . . . . . 57
3 Limes i neprekidnost funkcije 61
3.1 Limes funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61
3.1.1 Limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64
3.1.2 Jednostrani limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65
3.2 Neprekidnost funkcije u toˇcki . . . . . . . . . . . . . . . . . . 67
3.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama . . . . . . . . . . 71
3.2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R . . . . . . 72
3.2.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija . . . . . . . . . 73
3.2.4 Neprekidnost funkcije na segmentu . . . . . . . . . . . 74
3.3 Neprekidnost i monotonost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76
3.3.1 Neprekidnost korijena, logaritamske, area i arcus funkcija 78
3.4 Jednostrana neprekidnost funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 81
3.5 Otvoreni skupovi u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83
4 Derivacija 85
4.1 Motivacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85
4.2 Diferencijabilnost i operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90
4.3 Derivacije elementarnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . 93
4.3.1 Potencije i korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93
4.3.2 Trigonometrijske i arcus funkcije . . . . . . . . . . . . 93
4.3.3 Eksponencijalna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . 94
4.3.4 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . 95
4.4 Teoremi srednje vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96
4.5 Monotonost i derivacija funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . 99
4.6 Taylorov teorem . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102
4.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´cu derivacija viˇseg reda . . 103
4.6.2 Konveksne funkcije, infleksija . . . . . . . . . . . . . . 105
4.6.3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije . . . . . . . 109
4.6.4 L’Hospitalovo pravilo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111
4.7 Svojstva konveksnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 112
4.8 Primjene derivacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 114
SADR
ˇ
ZAJ vii
4.8.1 Lagrangeov interpolacijski polinom . . . . . . . . . . . 114
4.8.2 Newtonova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117
5 Riemannov integral 121
5.1 Problem povrˇsine i rada sile . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121
5.2 Integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122
5.3 Osnovna svojstva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127
5.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija . . . . . . . . 130
5.5 Primitivna funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 134
5.6 Metode integriranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
5.6.1 Direktna integracija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136
5.6.2 Integracija racionalnih funkcija . . . . . . . . . . . . . 142
5.7 Primjene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144
5.7.1 Volumen rotacionog tijela . . . . . . . . . . . . . . . . 144
5.7.2 Duljina ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . . . . 144
5.7.3 Povrˇsina rotacione plohe . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
5.7.4 Zakrivljenost ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . 146
5.8 Nepravi integral . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147
5.8.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala . . . . . . . . 150
6 Redovi 153
6.1 Definicija reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153
6.2 Definicija konvergencije reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 155
6.3 Usporedivanje redova, apsolutna konvergencija . . . . . . . . . 158
6.4 Uvjeti za konvergenciju reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161
6.5 Produkt redova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166
6.6 Redovi potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 167
6.7 Taylorovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 171
6.8 Fourierovi redovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 175
6.9 Uniformna konvergencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 178
6.10 Sumiranje redova u smislu C´esara . . . . . . . . . . . . . . . . 182
A Algebra izjava 185
A.1 Izjave i veznici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 185
A.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori . . . . . . . . . . . . . . . . . 186
B Elementarna teorija skupova 189
B.1 Skupovi i operacije sa skupovima . . . . . . . . . . . . . . . . 189
B.2 Inkluzija i prazan skup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191
B.3 Zakoni unije, presjeka i oduzimanja . . . . . . . . . . . . . . . 192
B.4 Univerzalni skup i komplement . . . . . . . . . . . . . . . . . 194
viii SADR
ˇ
ZAJ
B.5 Kartezijev produkt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195
B.6 Relacije i funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 196
Index 197
Poglavlje 1
Skupovi i funkcije
1.1 Skupovi
Pojmovi skup i element ili ˇclan skupa predstavljaju osnovne ili primitivne
pojmove koji se ne definiraju. Intuitivno, pojam skupa predstavlja cjelinu
koju ˇcine elementi ili ˇclanovi tog skupa. Za pisanje ˇcinjenice da je a element
skupa A koristimo oznaku a ∈ A, a da a nije element skupa A koristimo
oznaku a ,∈ A.
Na primjer, postoji skup ˇciji ˇclanovi su svi primitivni brojevi manji od
10. To je skup od ˇcetiri elementa: 2, 3, 5 i 7. Taj skup moˇzemo oznaˇciti
nabrajaju´ci ˇclanove unutar vitiˇcastih zagrada: ¦2, 3, 5, 7¦. Nazovimo ga s A.
Neka je B skup svih rjeˇsenja polinomijalne jednadˇzbe x
4
− 17x
3
+ 101x
2

247x + 210 = 0. Moˇzemo provjeriti da skup B ima toˇcno ista ˇcetiri ˇclana 2,
3, 5 i 7. Iz tog razloga skupovi A i B su identiˇcni, tj. A = B.
Skup koji nema niti jednog ˇclana zovemo prazan skup i oznaˇcavamo s ∅.
Kaˇzemo da je skup A podskup skupa B i piˇsemo A ⊆ B, ako je svaki ele-
ment t ∈ A ujedno i element skupa B, tj. ∀t, (t ∈ A) ⇒(t ∈ B). Posljednja
izjava je napisana pomo´cu logiˇckih znakova i glasi: ”za svaki t, t element od
A povlaˇci (slijedi) t element od B”. Znak ∀ (za svaki) je logiˇcki kvantifikator
(univerzalni kvantifikator), i on opisuje opseg izjave koja iza njega slijedi.
Znak ⇒ je logiˇcki veznik koji zovemo implikacija. On povezuje dvije izjave i
ˇcitamo ga ”slijedi, povlaˇci, ako - onda”. Drug logiˇcki kvantifikator je ∃, kvan-
tifikator egzistencije ili postojanja. Npr. izjava ∃a(a ∈ A), ”postoji element a
koji je u skupu A”, kazuje da skup A ima barem jedan ˇclan, tj. A ,= ∅. Pored
navedenih kvantifikatora koristimo joˇs slijede´ce veznike ili logiˇcke operacije:
∧, & (konjunkcija) koji odgovara jeziˇcnom vezniku ”i”, ∨ (disjunkcija)je vez-
nik ”ili”, a ⇔ (ekvivalencija) ˇcitamo ”ako i samo ako”, ”onda i samo onda”
i sliˇcno. Navedeni veznici odgovaraju pojedinim operacijama sa skupovima.
1
2 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Operacija presjek skupova A i B u oznaci A∩B odgovara vezniku ”i”, a njen
rezultat je skup koji sadrˇzi one i samo one ˇclanove koji su ˇclanovi skupa A i
skupa B, tj. ∀t (t ∈ A∩ B) ⇔((t ∈ A) ∧ (t ∈ B)). Operacija unija skupova
A i B u oznaci A ∪ B odgovara vezniku ”ili”, a njen rezultat je skup koji
sadrˇzi one i samo one ˇclanove koji su ˇclanovi skupa A ili skupa B, tj. ∀t
(t ∈ A∪B) ⇔((t ∈ A) ∨(t ∈ B)). Ako veznik ⇔povezuje dvije izjave, onda
su one jednako vrijedne, obje su istinite ili su obje laˇzne.
Osnovna znanja o logiˇckim izjavama i skupovima potrebna u daljnjim
razmatranjima obradena su u Dodatku A (str. 185.) i B (str. 189.). Sada
´cemo se posvetiti konkretnim skupovima kojima ´cemo se baviti u ovom kursu.
1.1.1 Skupovi N, Z, Q
U naˇsim razmatranjima posebno vaˇznu ulogu igraju skupovi koji nemaju
samo konaˇcno mnogo ˇclanova. Takav je skup prirodnih brojeva ko-
jeg oznaˇcavamo s N, a njegovi ˇclanovi su prirodni brojevi 1, 2, 3, . . ., tj.
N = ¦1, 2, 3, . . .¦. Na skupu N moˇzemo usporedivati brojeve, tj. za sva-
ka dva razliˇcita prirodna broja znamo koji je manji a koji je ve´ci, tj. koji
je prije kojega u prirodnom poretku. Zapravo, za svaki prirodni broj znamo
koji broj dolazi nakon njega, tj. tko mu je sljedbenik. Ako krenemo od prvog
prirodnog broja, kojeg oznaˇcavamo s 1, i od svakog broja predemo na nje-
govog sljedbenika, pro´ci ´cemo svim prirodnim brojevima. Sada smo upravo
opisali svojstva koja ˇcine Peanove
1
aksiome skupa N:
1. Postoji prvi element u skupu N i oznaˇcavamo ga s 1, tj. 1 ∈ N. To je
jedini element koji nije sljedbenik nekog prirodnog broja.
2. Svaki prirodni broj ima sljedbenika, tj. ∀n ∈ N, ∃s(n) ∈ N.
3. Vrijedi aksiom matematiˇcke indukcije:
Neka je S ⊆ N takav da vrijedi:
1) 1 ∈ S,
2) ∀n ∈ N, (n ∈ S) ⇒(s(n) ∈ S).
Tada je S = N.
Svaki skup za kojeg vrijede Peanovi aksiomi poistovje´cujemo sa skupom
prirodnih brojeva. Naravno, postoje razliˇcite realizacije skupa N. Naprimjer,
1
Giuseppe Peano (Cuneo [Piemonte], 27. kolovoz 1858. – Turin, 20. travanj 1932.)
talijanski matematiˇcar
1.1. SKUPOVI 3
jednu moˇzemo sagraditi od praznog skupa: N = ¦∅, ¦∅¦, ¦¦∅¦¦, ¦¦¦∅¦¦¦, . . .¦,
gdje je sljedbenik definiran sa s(a) = ¦a¦, ∀a ∈ N.
Pomo´cu funkcije sljedbenik moˇzemo na N definirati binarnu operaciju
zbrajanja. Za n ∈ N stavimo s(n) = n + 1. Sada stavimo
∀ n, m ∈ N, n + m = s(s(s(. . . s
. ¸¸ .
m
(n) . . .))) = s
[m]
(n).
Lako se provjeri da je ta operacija asocijativna (∀ n, m, k ∈ N), n+(m+k) =
(n + m) + k, i komutativna (∀ n, m ∈ N), n + m = m + n. Osim operacije
zbrajanja, na N moˇzemo definirati relaciju strogog uredaja < tako da kaˇzemo
∀n ∈ N, n < s(n), tj. imamo 1 < 2 < 3 < < n < n + 1 < .
Takoder, odmah imamo i uredaj ≤ ako stavimo
(n ≤ m)
def
⇔ ((n < m) ∨ (n = m)).
Taj uredaj je linearan ili jednostavan, tj. za svaka dva razliˇcita prirodna
broja jedan je manji od drugoga, tj. oni su usporedivi.
Kaˇzemo da je uredaj na skupu N dobar uredaj jer ima svojstvo da svaki
neprazan podskup skupa N ima prvi (najmanji) element.
Dakle, na N imamo zadanu algebarsku strukturu i uredaj. Pitanje je
sada koliko nam je ta struktura korisna i dostatna. Ve´c u prvim godinama
ˇskolovanja iz matematike uˇci se kako razne probleme matematiˇcki formu-
lirati i potom rjeˇsavati. Ve´c najjednostavniji problemi vode na rjeˇsavanje
jednadˇzbe oblika a +x = b, gdje su a, b ∈ N. Moˇzemo li tu jednadˇzbu rijeˇsiti
u skupu N za svaki izbor brojeva a, b ∈ N? Naravno, odgovor je negativan
ve´c za izbor a = b = 1. Naime, u skupu N ne postoji broj x sa svojstvom da
je x+1 = 1. To slijedi iz 1. Peanovog aksioma. Kada bi takav broj postojao,
onda je iz definicije zbrajanja jasno da bi vrijedilo ∀n ∈ N, x + n = n.
ˇ
Sto
moˇzemo sada uˇciniti? Uobiˇcajen postupak kod rjeˇsavanja sliˇcnih algebar-
skih problema je da proˇsirimo (ako je mogu´ce) skup tako da u tom ve´cem
skupu naˇsa jednadˇzba ima rjeˇsenje. Dodajmo, dakle, skupu N element koji
oznaˇcavamo s 0 i stavimo ga ispred jedinice jer vrijedi 0+1 = 1, tj. 1 = s(0).
To je tzv. neutralni element za zbrajanje ili nula, jer pri zbrajanju s 0 svi ele-
menti ostaju nepromijenjeni. Odmah je jasno da niti u skupu ¦0¦ ∪N nismo
u mogu´cnosti rijeˇsiti naˇsu jednadˇzbu za bilo koji izbor brojeva a, b ∈ ¦0¦∪N.
Naime, za bilo koji n ∈ N jednadˇzba n+x = 0 nema rjeˇsenje u ¦0¦∪N.Takav
x zovemo suprotnim element od n i oznaˇcavamo s −n. Dobro, dodajmo sada
skupu suprotne elemente za sve n ∈ N i poredajmo ih u obratnom poretku
od njihovih originala, tj. (n, m ∈ N) ((n < m) ⇒ (−m < −n)). Tako smo
4 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
doˇsli do skupa
Z = ¦. . . , −n, . . . , −2, −1, 0, 1, 2, . . . , n, . . .¦ = −N ∪ ¦0¦ ∪ N
kojeg nazivamo skupom cijelih brojeva. Na ˇcitav skup Z moˇzemo takoder
proˇsiriti i operaciju zbrajanja. Za −m, −n ∈ −N stavimo −n + −m =
−(n + m). Za −m ∈ −N, n ∈ N promatramo dva sluˇcaja. Ako je (n ≥
m) ⇒ ∃ k ∈ ¦0¦ ∪ N, n = m + k, pa stavljamo −m + n = k, a u sluˇcaju
(m ≥ n) ⇒∃ k ∈ ¦0¦ ∪ N, m = n + k, pa stavljamo −m + n = −k. Skup Z
sa operacijom + je algebarska struktura sa svojstvima:
1. ∀ a, b, c ∈ Z, a + (b + c) = (a + b) + c (asocijativnost).
2. ∃ 0 ∈ Z, ∀ a ∈ Z, 0 +a = a + 0 = a (neutralni element).
3. ∀ a ∈ Z, ∃ −a ∈ Z, a +−a = −a + a = 0 (suprotni elementi).
4. ∀ a, b ∈ Z, a + b = b + a (komutativnost).
Strukturu (Z, +) koja zadovoljava svojstva 1., 2. i 3. zovemo grupa, ako
joˇs vrijedi i svojstvo 4., zovemo je komutativna (Abelova
1
) grupa. To je
osnovna algebarska struktura u kojoj je uvijek rjeˇsiva jednadˇzba a + x = b.
Na skupu N moˇzemo definirati i drugu binarnu operaciju koju nazivamo
mnoˇzenje ako za ∀ n, m ∈ N stavimo n m = n + n + + n
. ¸¸ .
m
. Tu operaciju
moˇzemo lako proˇsiriti i na skup Z stavljaju´ci za −n, −m ∈ −N, (−n)(−m) =
n m, a za −m ∈ −N, n ∈ N, n (−m) = −(n m). Lako se pokaˇze da je i
ta operacija asocijativna, komutativna i u skupu Z postoji neutralni element
za mnoˇzenje 1, tj. ∀ n ∈ Z, n 1 = 1 n = n. Promatrajmo sada rjeˇsivost
jednadˇzbe a x = b za a, b ∈ Z. Ve´c za a = n ∈ N i b = 1 ta jednadˇzba nema
rjeˇsenje u Z. Broj x za koji vrijedi nx = 1 nazivamo reciproˇcni element od
n ili inverz od n za operaciju mnoˇzenje i oznaˇcavamo s n
−1
=
1
n
. Ako sada
proˇsirimo skup Z sa svim mogu´cim rjeˇsenjima jednadˇzbe nx = m, gdje je
n ∈ N i m ∈ Z dobivamo skup
Q = ¦
m
n
; n ∈ N, m ∈ Z¦
koji zovemo skupom racionalnih brojeva. Napominjemo da je prikaz
racionalnog broja u obliku
m
n
jedinstven ako su brojevi m i n relativno prosti,
tj. nemaju zajedniˇckog djelitelja razliˇcitog od 1 ili −1.
1
Niels Henrik Abel (Nedstrand, 5. kolovoz 1802. - Froland, 6. travanj 1829.) norveˇski
matematiˇcar
1.1. SKUPOVI 5
Operaciju mnoˇzenje na skupu Q definiramo tako da za

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n

m

n

=
mm
nn

∈ Q.
Skup racionalnih brojeva bez nule, s operacijom mnoˇzenja (Q, ) je takoder
komutativna grupa. Nula nema reciproˇcnog elementa, tj. s nulom nije mo-
gu´ce dijeliti.
Operaciju zbrajanje je mogu´ce proˇsiriti sa skupa Z na skup Q na slijede´ci
naˇcin:

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n
+
m

n

=
mn

+ m

n
nn

∈ Q.
Medutim, operacije zbrajanja i mnoˇzenja su povezane svojstvom distribu-
tivnosti mnoˇzenja prema zbrajanju, tj. ∀ n, m, k ∈ Q, n(m + k) = nm+ nk.
Struktura (Q, +, ) s gore navedenim svojstvima naziva se polje.
Uredaj sa skupa Z moˇzemo jednostavno proˇsiriti na skup Q tako da

m
n
,
m

n

∈ Q, stavimo
m
n

m

n

⇔ mn

≤ m

n. Ta relacija ima slijede´ca
svojstva:
1. ∀ a ∈ Q, (a ≤ a), (refleksivnost).
2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ a) ⇒(a = b), (antisimetriˇcnost).
3. ∀ a, b, c ∈ Q, (a ≤ b) ∧ (b ≤ c) ⇒(a ≤ c), (tranzitivnost).
4. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ∨ (b ≤ a), (linearnost ili totalnost).
Ako uredaj zadovoljava samo svojstva 1., 2. i 3. zovemo ga parcijalni
uredaj.
Taj uredaj je u suglasju s operacijama zbrajanja i mnoˇzenja. Vrijedi
1. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒(∀c ∈ Q (a + c ≤ b + c)).
2. ∀ a, b ∈ Q, (a ≤ b) ⇒(∀c ≥ 0 (ac ≤ bc)).
2.’ ∀ a, b ∈ Q, ((a ≥ 0) ∧ (b ≥ 0)) ⇒(ab ≥ 0).
Primjer 1.1. Relacija inkluzije je parcijalni uredaj na partitivnom skupu
T(U) nekog skupa U. Vrijedi
1. ∀ A ⊆ U, (A ⊆ A),
2. ∀ A, B ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒(A = B),
3. ∀ A, B, C ⊆ U, (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒(A ⊆ C).
Taj uredaj nije linearan, npr. disjunktni skupovi nisu usporedivi.
6 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu
Skup cijelih brojeva prikazujemo na pravcu tako da izaberemo ˇcvrstu toˇcku
za ishodiˇste i njoj pridruˇzimo cijeli broj 0. Zatim izaberemo jediniˇcnu duˇzinu
i nanosimo ju uzastopno na desnu stranu za pozitivne i na lijevu stranu za
negativne cijele brojeve, kao ˇsto je prikazano na slijede´coj slici.
0 1 2 3 1 2 3
Da bismo prikazali racionalni broj
m
n
,
0 < m < n, na pravcu posluˇzimo se
Talesovim teoremom o sliˇcnim trokuti-
ma. Kao ˇsto se vidi na slici desno, prvo
na pomo´cnom pravcu nanesemo n jed-
nakih duˇzina, a zatim odredimo traˇzeni
broj. Na taj naˇcin je jasno da je ravna-
lom i ˇsestarom mogu´ce na pravcu kons-
truirati svaki racionalan broj.
0
1
1
2
m
n
1

n
m

n
Skup racionalnih brojeva Q je gust u
sebi, tj. ∀ q
1
, q
2
∈ Q, q
1
< q
2
, ∃ q ∈ Q,
q
1
< q < q
2
. Naravno, to je ispunjeno
ve´c za q =
q
1
+ q
2
2
. Prirodno pitanje
je da li su na taj naˇcin dobivene sve
toˇcke na pravcu, tj. da li svaka toˇcka
na pravcu predstavlja neki racionalan
broj. Konstruirajmo toˇcku koja je od 0
udaljena za duljinu dijagonale kvadra-
ta sa stranicama duljine 1. Iz Pitagori-
nog pouˇcka slijedi da ta toˇcka odgovara
broju ˇciji kvadrat je jednak 2, tj. bro-
ju

2. Dokaˇzimo da

2 ,∈ Q. Metoda
kojom dokazujemo tu tvrdnju vrlo je
ˇcesta u dokazivanju razliˇcitih matema-
tiˇckih tvrdnji. Jedini naˇcin da logiˇcki
toˇcnim
0 1
1
_
2
zakljuˇcivanjem dobijemo neistinitu tvrdnju je da je polazna pretpostavka ne-
istinita.
Dakle, pretpostavimo da vrijedi

2 ∈ Q. Tada postoje relativno prosti
brojevi m, n ∈ N (nemaju zajedniˇckih faktora razliˇcitih od 1) takvi da je
1.1. SKUPOVI 7
m
n
=

2, odnosno
m
2
n
2
= 2, a odatle dobijemo m
2
= 2n
2
. Poˇsto je desna
strana posljednje jednakosti prirodan broj djeljiv s 2, tada je i m
2
djeljiv s
2. Tada je i m djeljiv s 2, tj. m = 2m
0
za neki m
0
∈ N. Naime, kada bi
bilo m = 2m
0
+ 1 slijedilo bi m
2
= 4m
2
0
+ 4m
0
+ 1. Sada imamo 4m
2
0
= 2n
2
,
odnosno 2m
2
0
= n
2
. Odatle pak zakljuˇcujemo da je i n = 2n
0
za neki n
0
∈ N.
Dakle, m = 2m
0
i n = 2n
0
, tj. dobili smo neistinu, odnosno kontradikciju s
pretpostavkom da su m i n relativno prosti.
Sada je jasno da sve toˇcke na pravcu ne predstavljaju racionalne brojeve,
ve´c ima (puno viˇse) toˇcaka koje ne predstavljaju racionalne nego tzv. ira-
cionalne brojeve. Sve te toˇcke zajedno predstavljaju skup realnih brojeva
koji oznaˇcavamo s R.
1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija
Broj oblika
±(a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
), (1.1)
gdje je n, a
0
∈ N i a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦, zovemo decimalnim brojem.
Svaki decimalni broj je iz Q, jer se moˇze napisati kao kvocijent cijeloga broja
i 10
n
. Obratno, svaki racionalni broj oblika
m
2
k
5
m
, gdje je m ∈ Z, k, n ∈ N,
je decimalan broj. Zato ˇsto smo navikli raˇcunati u decimalnom sustavu
(valjda zbog deset prsti na rukama) decimalni brojevi su nam neophodni u
svakodnevnom ˇzivotu. No tih brojeva ima manje od realnih brojeva, pa ima
smisla pitanje da li je mogu´ce svaki realan broj po volji toˇcno aproksimirati
pomo´cu decimalnih brojeva. Drugim rijeˇcima, da li je mogu´ce na´ci decimalan
broj koji se od zadanog realnog broja razlikuje za manje od unaprijed zadane
traˇzene toˇcnosti ε > 0.
Mi u ovom trenutku moˇzemo dati samo geometrijsku ideju dokaza te
ˇcinjenice. Neka je d > 0 realan broj koji se nalazi negdje desno od 0 na
brojevnom pravcu. Sada uzmimo jediniˇcnu duˇzinu i nanosimo je uzastopno
na desno. Nakon konaˇcno koraka broj d ´ce biti pokriven tom duˇzinom. Ta
geometrijska tvrdnja naziva se Arhimedov
1
aksiom. Na taj naˇcin smo naˇsli
prirodan broj a
0
+1 za koji je a
0
≤ d < a
0
+1. Podijelimo sada taj segment
na deset jednakih dijelova i toˇcka koja reprezentira broj d ´ce pasti u jedan od
njih, tj. postoji a
1
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ tako da je a
0
+
a
1
10
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
1
10
.
Sada taj segment duljine
1
10
podijelimo na deset jednakih dijelova i dobijemo
broj a
2
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ tako da je a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+
1
10
2
.
1
Arhimed (287. pne. – 212. pne.) grˇcki matematiˇcar, fiziˇcar i astronom
8 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Prethodni postupak ponavljamo n puta, gdje je
1
10
n
< ε. Tako smo doˇsli do
brojeva a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ ¦0, 1, 2, . . . , 9¦ za koje je
a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
≤ d < a
0
+
a
1
10
+
a
2
10
2
+ +
a
n
10
n
+
1
10
n
,
tj. naˇsli smo decimalan broj koji zadovoljava traˇzenu toˇcnost aproksimacije.
1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav
Uredeni par dva objekta a i b je ureden skup koji oznaˇcavamo s (a, b) i kod
kojeg je osim samih elemenata vaˇzno i na kojem se mjestu oni nalaze. Dva
uredena para (a, b) i (c, d) su jednaka, tj. (a, b) = (c, d), ako i samo ako je
a = c i b = d.
Kartezijev ili Dekartov
1
produkt dva skupa A i B je skup kojeg
oznaˇcavamo s A B, a sastoji se od svih uredenih parova (a, b), gdje je
a ∈ A i b ∈ B, tj. AB = ¦(a, b); a ∈ A, b ∈ B¦.
U toˇcki 1.1.2. smo pokazali kako se toˇcke skupova Q i R reprezentiraju
na brojevnom pravcu. Sada ´cemo sliˇcnu stvar uraditi u ravnini.
U ravnini nacrtamo dva okomita brojevna pravca
i njihovom sjeciˇstu pridruˇzimo broj 0 na jednom
i na drugom pravcu. Ta dva pravca zovemo ko-
ordinatne osi. Sada svakoj toˇcki ravnine moˇzemo
pridruˇziti par realnih brojeva koji se dobiju tako
da se nacrtaju pravci koji su paralelni sa koordi-
natnim osima. Svaki od njih na pravcu na koji je
okomit jednoznaˇcno u svom sjeciˇstu odreduje re-
alan broj koji to sjeciˇste predstavlja na koordinat-
noj osi. Tako smo svakoj toˇcki ravnine T pridruˇzili
uredeni par realnih brojeva (x
0
, y
0
) kojima je ta
toˇcka jednoznaˇcno odredena. Ravninu s okomitim
0 1 x
1
y
T(x
0
,y
0
)
x
0
y
0
koordinatnim osima zovemo Kartezijeva koordinatna ravnina i moˇzemo
je poistovjetiti sa skupom R R = R
2
= ¦(x, y); x, y ∈ R¦.
1.2 Funkcije
Jedan od najvaˇznijih pojmova u matematici je pojam funkcije. Sada ´cemo
navesti ne baˇs previˇse formalnu definiciju tog pojma.
1
Ren´e Descartes (Le Haje [danas Descartes], 31. oˇzujak 1596. – Stocholm [
ˇ
Svedska],
11. veljaˇce 1650.) francuski filozof i matematiˇcar
1.2. FUNKCIJE 9
Definicija 1.1. Neka su A i B bilo koja dva ne-
prazna skupa. Funkcija sa skupa A u skup B
je pridruˇzivanje elemenata skupa A elementima
skupa B, tako da je svakom elementu iz A pri-
druˇzen toˇcno jedan element iz B. Tada piˇsemo
f : A → B, s tim da skup T(f) = A zovemo
podruˇcje definicije ili domena funkcije f, skup
/(f) = B nazivamo podruˇcje vrijednosti ili ko-
domena funkcije f.
f A
B
Slika funkcije f je skup 1(f) = ¦f(x); x ∈ A¦ ⊆ B. Skup Γ(f) =
¦(x, f(x)); x ∈ T(f)¦ ⊆ A B je graf funkcije f.
Dvije funkcije f : A →B i f : C →D su jednake toˇcno onda kada vrijedi
A = T(f) = T(g) = C, B = /(f) = /(g) = D i ∀x ∈ A, f(x) = g(x).
Funkcija g je restrikcija ili suˇzenje funkcije f ako vrijedi T(g) ⊆ T(f)
i ∀x ∈ T(g), g(x) = f(x). Tada piˇsemo g = f[
T(g)
. Takoder se kaˇze i da je f
proˇsirenje od g.
U sluˇcaju kada je T(f) ⊆ R i /(f) ⊆ R,
onda je graf Γ(f) ⊂ R
2
, tj. moˇzemo ga nacr-
tati u Kartezijevoj ravnini. Domena se nalazi
na osi apscisa (x-osi), a kodomena je na osi
ordinata (y-osi). Svojstvo po kojem moˇzemo
razlikovati bilo koji podskup Kartezijeve rav-
nine od grafa funkcije je da u sluˇcaju grafa
funkcije, svaki pravac koji je paralelan s osi
ordinata sijeˇce graf funkcije u najviˇse jednoj
toˇcki. Na taj naˇcin za c ∈ T(f) postoji toˇcno
jedna toˇcka na grafu oblika (c, f(c)), a onda
je jedinstvena i toˇcka f(c) koja je pridruˇzena
toˇcki c. Toˇcku f(c) zovemo slikom toˇcke c, a
c zovemo originalom od f(c).
0 x
y
(f)
(c,f(c))
c
f(c)
10 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Na slici desno je primjer krivulje u Karte-
zijevoj ravnini koja nije graf funkcije. Pra-
vac paralelan s osi y koji prolazi kroz c sijeˇce
krivulju u tri toˇcke. Tako nije mogu´ce na
jedinstven naˇcin preko grafa pridruˇziti toˇcki
funkcijsku vrijednost f(c).
0 x
y
c
1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´cu grafa
Mnoga korisna svojstva realnih funkcija mogu se lako uoˇciti na grafu funkcije.
Definicija 1.2. Za funkciju f : I →R kaˇzemo da je:
1. rastu´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) ≤ f(x
2
)), (1.2)
2. strogo rastu´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) < f(x
2
)), (1.3)
0
raste
x
y
0
strogo raste
x
y
3. padaju´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) ≥ f(x
2
)), (1.4)
4. strogo padaju´ca na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) (x
1
< x
2
) ⇒(f(x
1
) > f(x
2
)). (1.5)
0
pada
x
y
0
strogo pada
x
y
Za takve funkcije kaˇzemo da su monotone, odnosno, strogo monotone.
1.2. FUNKCIJE 11
Definicija 1.3. Za funkciju f : ¸−a, a) →R
kaˇzemo da je:
1. parna na intervalu ¸−a, a) ⊆ R, ako
(∀x ∈ ¸−a, a)), f(−x) = f(x)), (1.6)
2. neparna na intervalu ¸−a, a) ⊆ R, ako
(∀x ∈ ¸−a, a)), f(−x) = −f(x)).
(1.7)
0
parna
x
y
0
neparna
x
y
1.2.2 Linearne funkcije
Ograniˇcimo se sada na funkcije koje se obraduju u srednjoj ˇskoli. To su prije
svega funkcije koje su zadane jednostavnim formulama.
Funkciju zadanu formulom y = f(x) = kx + l,
x ∈ R, zovemo linearnom funkcijom (to nije u
skladu s definicijom linearnosti u linearnoj alge-
bri). To je funkcija f : R → R ˇciji graf je pravac.
Broj k = tg α u formuli je koeficijent smjera, a
broj l je toˇcka na osi y u kojoj pravac sijeˇce os.
0 1
1
n
m
x
y
Α
Prisjetimo se nekoliko ˇcinjenica koje se uˇce o pravcima u srednjoj ˇskoli.
i. Jednadˇzba pravca koji prolazi toˇckom (x
0
, y
0
) ∈ R
2
i koji ima zadan
koeficijent smjera k je y = k(x −x
0
) + y
0
ii. Jednadˇzba pravca koji prolazi toˇckama (x
0
, y
0
), (x
1
, y
1
) ∈ R
2
, x
0
,= x
1
,
je y =
y
1
−y
0
x
1
−x
0
(x −x
0
) + y
0
.
iii. Segmentni oblik jednadˇzbe pravca je
x
m
+
y
n
= 1, gdje su m, n toˇcke u
kojima pravac sijeˇce osi x i y.
12 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost
Kada govorimo o aproksimaciji onda je vaˇzno zna-
ti kako se mjeri udaljenost medu objektima. U
sluˇcaju kada se radi o realnim brojevima tu vaˇznu
ulogu igra funkcija koju zovemo apsolutna vri-
jednost realnog broja definirana sa:
[x[ =
_
_
_
x ; x > 0
0 ; x = 0
−x ; x < 0
, (x ∈ R). (1.8)
0 1 x
1
y
Iz definicije funkcije za svaki a ∈ R slijedi nejednakost
−[a[ ≤ a ≤ [a[.
ˇ
Cesto je potrebno provjeriti nejednakost [x[ ≤ ε, gdje je ε ≥ 0 realan
broj. Ta nejednakost je ekvivalentna s dvije nejednakosti −ε ≤ x ≤ ε.
Za apsolutnu vrijednost imamo slijede´ce rezultate.
Teorem 1.1. 1. Apsolutna vrijednost zbroja realnih brojeva je manja ili
jednaka od zbroja apsolutnih vrijednosti pribrojnika, tj.
∀ a, b ∈ R, [a + b[ ≤ [a[ +[b[. (1.9)
2. Apsolutna vrijednost produkta realnih brojeva je jednaka produktu ap-
solutnih vrijednosti faktora, tj.
∀ a, b ∈ R, [a b[ = [a[ [b[. (1.10)
Dokaz: 1. Iz nejednakosti
−[a[ ≤ a ≤ [a[
−[b[ ≤ b ≤ [b[
zbrajanjem dobijemo
−([a[ +[b[) ≤ a + b ≤ [a[ +[b[
ˇsto daje (1.9).
2. Gledamo ˇcetiri sluˇcaja: i) a ≥ 0, b ≥ 0, ii) a ≥ 0, b ≤ 0, iii) a ≤ 0, b ≥ 0,
iv) a ≤ 0, b ≤ 0. U sluˇcaju i) je [a[ = a, [b[ = b pa je [a[[b[ = ab = [ab[. U
sluˇcaju ii) je ab ≤ 0 pa je [ab[ = −(ab) = a(−b) = [a[[b[, itd. Q.E.D.
1.2. FUNKCIJE 13
Nejednakost (1.9) moˇzemo poop´citi na sumu od konaˇcno realnih brojeva
a
1
, . . . , a
n
∈ R:
¸
¸
¸
¸
¸
n

k=1
a
k
¸
¸
¸
¸
¸

n

k=1
[a
k
[.
Zadatak 1.1. Dokazati prethodnu nejednakost matematiˇckom indukcijom.
Korolar 1.1. Za bilo koje a, b ∈ R vrijedi nejednakost
[[a[ −[b[[ ≤ [a −b[. (1.11)
Dokaz: Vrijedi
[a[ = [(a −b) + b[ ≤ [a −b[ +[b[ ⇒[a[ −[b[ ≤ [a −b[.
Zamjenom a sa b dobijemo
[b[ = [(b −a) + a[ ≤ [b −a[ +[a[ = [a −b[ +[a[ ⇒[b[ −[a[ ≤ [a −b[.
Dakle,
−[a −b[ ≤ [a[ −[b[ ≤ [a −b[,
odakle slijedi nejednakost (1.11). Q.E.D.
Ako a ∈ R aproksimiramo s a

∈ R onda je apsolutna greˇska jednaka
[a −a

[ a relativna greˇska je
[a −a

[
[a

[
.
U numeriˇckoj matematici se u praksi umjesto toˇcnih brojeva upotreblja-
vaju aproksimacije brojeva iz dosta ograniˇcenog skupa brojeva koje je mogu´ce
reprezentirati na raˇcunalu. Tako se zapravo raˇcuna s pogreˇsnim brojevima
i ta se greˇska stalno uveˇcava kod raˇcunskih operacija. Zato je od interesa
znati kako se pogreˇska ponaˇsa kod osnovnih operacija s brojevima, kako bi
bili u stanju procjenjivati i kontrolirati pogreˇsku u procesu raˇcunanja.
Teorem 1.2. Neka su a

, b

∈ R aproksimacije brojeva a, b ∈ R s toˇcnosti
ε
1
, ε
2
> 0, tj. [a −a

[ ≤ ε
1
i [b −b

[ ≤ ε
2
, onda je
[a + b −(a

+ b

)[ ≤ ε
1
+ ε
2
, (1.12)
[ab −a

b

[ ≤ ε
2
[a

[ + ε
1
[b

[ + ε
1
ε
2
. (1.13)
Dokaz: Vrijedi
[a + b −(a

+ b

)[ = [(a −a

) + (b −b

)[ ≤ [a −a

[ +[b −b

[ ≤ ε
1
+ ε
2
.
14 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Nadalje,
[ab −a

b

[ = [a

(b −b

) + (a −a

)b

+ (a −a

)(b −b

)[ ≤
≤ [a

|b −b

[ +[a −a

[[b

[ +[a −a

[[b −b

[ ≤ ε
2
[a

[ + ε
1
[b

[ + ε
1
ε
2
.
Q.E.D.
Iz teorema 1.2 moˇzemo zakljuˇciti da se pogreˇska zbrajanja ponaˇsa oˇcekivano,
tj. da ona nije ve´ca od zbroja pogreˇsaka pribrojnika. Nasuprot tome, po-
greˇska produkta nije manja od produkta pogreˇsaka faktora, ve´c tu bitan
utjecaj ima veliˇcine faktora pomnoˇzene s greˇskom kod svakog faktora. Dak-
le, da bismo smanjili pogreˇsku raˇcunanja, potrebno je u raˇcunanju izbjegavati
mnoˇzenje sa suviˇse velikim brojevima o ˇcemu se stvarno u praksi vodi briga.
1.2.4 Kvadratna funkcija
Funkciju zadanu formulom f(x) = ax
2
, x ∈
R, zovemo kvadratna funkcija. To je funk-
cija f : R → R ˇciji graf je parabola. Ako je
koeficijent a > 0 onda funkcija ima minimum
jednak 0 u toˇcki x
0
= 0, a u sluˇcaju a < 0 je
maksimum 0 za x
0
= 0. Toˇcku T = (0, 0) na
grafu zovemo tjeme parabole.
0
a1
a1
0a1
a0
Op´ca kvadratna funkcija je zadana formulom
f(x) = ax
2
+bx+c =. Ona se moˇze napisati
u obliku f(x) = a
_
x +
b
2a
_
2
+ c −
b
2
4a
. Oda-
tle je vidljivo da je tjeme te parabole u toˇcki
T = (−
b
2a
, −
D
4a
), gdje je broj D = b
2
− 4ac
diskriminanta kvadratne funkcije. Ako je
D < 0 onda kvadratna funkcija ne sijeˇce os
apscisa, tj. funkcija nema realne nultoˇcke.
Ako je D ≥ 0 onda funkcija ima nultoˇcke
x
1,2
=
−b ±

D
2a
.
0 x
y
T
1.2. FUNKCIJE 15
1.2.5 Razlomljene linearne funkcije
Razlomljena linearna funkcija je zadana for-
mulom f(x) =
ax + b
cx + d
, gdje su a, b, c, d ∈ R.
Prirodno podruˇcje definicije te funkcije je
skup T(f) = R¸¦−
d
c
¦, a slika je 1(f) = R¸
¦
a
c
¦, tj. f : R¸ ¦−
d
c
¦ →R¸ ¦
a
c
¦. Funkciju je
mogu´ce prikazati u obliku f(x) =
a
c
+
bc−ad
c
2
x +
d
c
,
odakle je vidljivo da je graf funkcije f mogu´ce
dobiti translacijom grafa istostrane hiperbo-
le h(x) =
α
x
, gdje je α =
bc−ad
c
2
. Potrebno je
ishodiˇste (0, 0) Kartezijevog sustava transla-
tirati u toˇcku (−
d
c
,
a
c
).
0
x
y
1.2.6 Polinomi
Polinom stupnja n ∈ N je funkcija zadana formulom P
n
(x) = a
0
+ a
1
x +
a
2
x
2
+ + a
n
x
n
, gdje su a
0
, a
1
, a
2
, . . . , a
n
∈ R i a
n
,= 0. Prirodno podruˇcje
definicije polinoma kao realne funkcije je skup R, tj. P
n
: R → R. Ako
je stupanj polinoma P
n
ve´ci ili jednak od stupnja polinoma Q
m
, onda je
P
n
(x) = P
n−m
(x)Q
m
(x)+R
p
(x), gdje je stupanj polinoma R
p
strogo manji od
stupnja divizora Q
m
, a stupanj od P
n−m
je razlika stupnjeva P
n
i Q
m
. Odatle
slijedi da za realnu nultoˇcku α polinoma P
n
vrijedi P
n
(x) = (x −α)P
n−1
(x).
Naime, po prethodnom vrijedi P
n
(x) = P
n−1
(x)(x −α) +r, gdje je ostatak r
polinom stupnja 0, tj. konstanta. Iz 0 = P
n
(α) = r slijedi tvrdnja.
Naravno, polinom s realnim koeficijentima moˇzemo shvatiti i kao polinom
P
n
: C → C. U tom sluˇcaju vrijedi P
n
(x) = P
n
(x), ∀x ∈ C. Ako je z ∈ C
nultoˇcka od P
n
, onda je i z nultoˇcka, tj. 0 = P
n
(z) = P
n
(z). Dakle, ako su
z, z nultoˇcke od P
n
, onda je on djeljiv s linearnim polinomima x −z i x −z
s koeficijentima u C, odnosno s kvadratnim polinomom x
2
−(z +z)x +zz =
x
2
− 2Re(z)x + [z[
2
s realnim koeficijentima. Svaki polinom nad C moˇze
rastaviti na produkt linearnih polinoma (”osnovni teorem algebre”). To ima
za posljedicu da se polinom s realnim koeficijentima moˇze faktorizirati u
obliku:
P
n
(x) = a
n
(x−x
1
)
k
1
(x−x
p
)
kp
(x
2
+b
1
x+c
1
)
l
1
(x
2
+b
m
x+c
m
)
lm
, (1.14)
gdje je n = k
1
+ + k
p
+ 2(l
1
+ + l
m
).
16 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.7 Racionalne funkcije
Racionalna funkcija zadana je formulom f(x) =
P(x)
Q(x)
, gdje su P, Q poli-
nomi nad R. Prirodno podruˇcje definicije racionalne funkcije skup R bez
nultoˇcaka nazivnika Q. Poˇsto je broj takvih nultoˇcaka manji ili jednak stup-
nju polinoma Q, to je domena T(f) = R ¸ ¦x
1
, , x
n
¦, gdje je Q(x
k
) = 0,
(k = 1, . . . , n). Racionalna funkcija je prava racionalna funkcija ako je
stupanj polinoma u brojniku manji od stupnja polinoma u nazivniku. Svaku
racionalnu funkciju je mogu´ce prikazati kao sumu polinoma i prave racional-
ne funkcije, tj.
P(x)
Q(x)
= P
1
(x) +
R(x)
Q(x)
, gdje je stupanj polinoma R strogo
manji od stupnja polinoma Q.
1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija
Prirodna operacija s funkcijama, koja ne ovisi o tome kakve su strukture
zadane na skupovima, je dana u slijede´coj definiciji.
Definicija 1.4. Neka su funkcije f : A → B i g : C → D. Ako je 1(f) ⊆
T(g), onda je formulom h(x) = g[f(x)], ∀x ∈ A, definirana funkcija h : A →
D. Tu funkciju nazivamo kompozicijom funkcija f i g, te koristimo oznaku
h = g ◦ f.
Kompozicija funkcija je asocijativna operacija.
Teorem 1.3. Neka su f,g,h tri funkcije. Ako su definirane kompozicije g ◦f,
h ◦ g, h ◦ (g ◦ f) (h ◦ g) ◦ f, onda vrijedi h ◦ (g ◦ f) = (h ◦ g) ◦ f.
Dokaz: Da bismo dokazali jednakost funkcija, prvo dokaˇzimo da su im do-
mene jednake. Naime, T((h◦g)◦f) = T(f) i T(h◦(g◦f)) = T(g◦f) = T(f).
Nadalje je /((h ◦ g) ◦ f) = /(h ◦ g) = /(h) i /(h ◦ (g ◦ f)) = /(h). Sada,
za pravila vrijedi ∀x ∈ T(f), [h ◦ (g ◦ f)](x) = h[(g ◦ f)(x)] = h¦g[f(x)]¦ =
(h ◦ g)[f(x)] = [(h ◦ g) ◦ f](x). Q.E.D.
Primjer 1.2. Kompozicija nije op´cenito komutativna operacija. To se lako
vidi na primjeru funkcija f, g : R → R, gdje je ∀x ∈ R, f(x) = 2x + 1 i
g(x) = x
2
+ 2. Oˇcito postoje funkcije g ◦ f, f ◦ g : R → R, ali (g ◦ f)(0) =
g[f(0)] = g(1) = 3 ,= (f ◦ g)(0) = f[g(0)] = f(2) = 5, tj. g ◦ f ,= f ◦ g.
Kao kod svake binarne operacije ima smisla pitanje o postojanju neutral-
nih elemenata za tu operaciju. Lako se provjeri da funkcija i
A
: A → A
definirana s ∀x ∈ A, i
A
(x) = x i funkcija i
B
: B → B definirana s ∀y ∈ B,
1.2. FUNKCIJE 17
i
B
(y) = y, imaju svojstvo ∀f : A → B, i
B
◦ f = f i f ◦ i
A
= f. Dakle,
i
A
je desni, a i
B
je lijevi neutralni element za operaciju ◦ i oni su op´cenito
razliˇciti.
Kada imamo lijevi i desni neutralni element za operaciju ◦, po analogiji s
operacijama zbrajanja i mnoˇzenje, ima smisla pitanje o postojanju inverznog
elementa za neku funkciju f : A →B.
Definicija 1.5. Neka je zadana funkcija f : A →B. Kaˇzemo da je funkcija
g : B →A inverzna funkcija od funkcije f ako vrijedi g◦f = i
A
i f ◦g = i
B
,
odnosno, ∀x ∈ A, g[f(x)] = x i ∀y ∈ B, f[g(y)] = y. Tada koristimo oznaku
g = f
−1
.
Graf Γ
f
−1 funkcije f
−1
simetriˇcan je grafu
Γ
f
funkcije f s obzirom na pravac y = x
koji raspolavlja 1. i 4. kvadrant Kartezijevog
koordinatnog sustava. Naime, vrijedi
Γ
f
−1 = ¦(y, f
−1
(y)); y ∈ T(f
−1
)¦ =
= ¦(f(x), x); x ∈ T(f)¦ = Γ
f
,
gdje je Γ
f
simetriˇcna slika grafa Γ
f
s obzirom
na pravac y = x.
(x,f(x))
(f(x),x)
0
1
1
x
y
(f)
(f
1
)
Jedinstvenu oznaku za inverznu funkciju f
−1
funkcije f moˇzemo koristiti
zato ˇsto je inverzna funkcija, ako postoji, jedinstvena. Naime kada bi pos-
tojale funkcije g
1
i g
2
koje ispunjavaju zahtjeve iz definicije 1.5, imali bismo
∀y ∈ B, g
1
(y) = g
1
¦f[g
2
(y)]¦ = (g
1
◦ f)[g
2
(y)] = g
2
(y), tj. g
1
= g
2
.
Prije nego odgovorimo na pitanje za koje funkcije postoji inverzna funk-
cija, definirajmo slijede´ce pojmove.
Definicija 1.6. Kaˇzemo da je funkcija f : A →B injekcija ako vrijedi
∀ x
1
, x
2
∈ A, ((x
1
,= x
2
) ⇒(f(x
1
) ,= f(x
2
))), (1.15)
ili ekvivalentno
∀ x
1
, x
2
∈ A, ((f(x
1
) = f(x
2
)) ⇒(x
1
= x
2
)). (1.16)
Dakle, kod funkcije koja je injektivna, razliˇciti elementi domene se pres-
likaju u razliˇcite slike. Kod funkcije koju nazivamo konstantnom funkcijom
situacija je potpuno razliˇcita. Tamo se svi elementi domene preslikaju u
jedan element kodomene. Primijetimo da suprotne implikacije od (1.15) i
(1.15) zadovoljava svaka funkcija.
18 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Svojstvo injektivnosti kod funkcija iz R u R najlakˇse moˇzemo ustanoviti
ako imamo nacrtan graf funkcije. Tada svaki pravac koji je paralelan s osi x
smije sje´ci graf funkcije u najviˇse jednoj toˇcki. Na taj naˇcin za svaku toˇcku
iz slike funkcije postoji toˇcno jedna odgovaraju´ca toˇcka na grafu, a s tim i
toˇcno jedan original u domeni funkcije.
Svojstvo strogog rasta ili strogog pada funkcije je vaˇzno zbog slijede´cih
posljedica.
Propozicija 1.1. Neka je funkcija f : I →R strogo monotona na intervalu
I ⊆ R. Tada je ona injekcija.
Dokaz: Neka je funkcija strogo rastu´ce na I. Uzmimo bilo koje x
1
, x
2
∈ I,
x
1
,= x
2
. Tada je x
1
< x
2
ili je x
2
< x
1
. Tada u prvom sluˇcaju sli-
jedi f(x
1
) < f(x
2
), a u drugom f(x
2
) < f(x
1
). U svakom sluˇcaju je
f(x
1
) ,= f(x
2
). Q.E.D.
Definicija 1.7. Kaˇzemo da je funkcija f : A → B surjekcija ako je slika
funkcije jednaka kodomeni funkcije, tj. 1(f) = B, odnosno ako vrijedi
∀ y ∈ B, ∃ x ∈ A, (y = f(x)).
Ako znamo koji skup je slika funkcije, onda moˇzemo jednostavno uzeti
taj skup za kodomenu i postigli smo da je dana funkcija surjekcija. U pravilu
nije lako pogoditi skup koji je slika funkcije, a tada je joˇs teˇze dokazati tu
ˇcinjenicu.
Definicija 1.8. Kaˇzemo da je funkcija f : A → B bijekcija ili 1-1 ako je
ona injekcija i surjekcija, tj.
(∀y ∈ B) (∃!x ∈ A) (y = f(x)). (1.17)
Dakle, za svaki element kodomene postoji i jedinstven je njegov original.
Sada smo u stanju odgovoriti na pitanje o postojanju inverzne funkcije.
Teorem 1.4. Za funkciju f : A →B postoji inverzna funkcija f
−1
: B →A
ako i samo ako je f bijekcija.
Dokaz: Neka postoji f
−1
: B →A. Tada za svaki y ∈ B postoji x = f
−1
(y)
sa svojstvom f(x) = f[f
−1
(y)] = y, tj. f je surjekcija. Sada, (f(x
1
) =
f(x
2
)) ⇒(f
−1
[f(x
1
)] = f
−1
[f(x
2
)]) ⇔(x
1
= x
2
), tj. f je injekcija. Dakle, f
je bijekcija.
Neka je sada f bijekcija. Uvjet (1.17) kazuje da je svakom y ∈ B na
jedinstven (funkcijski) naˇcin pridruˇzen x ∈ A, y = f(x). Tada je dobro
1.2. FUNKCIJE 19
definirana funkcija g : B → A, g : y → x. Pokaˇzimo da ta funkcija zadovo-
ljava uvjete iz definicije 1.5. Naime, ∀x ∈ A, g[f(x)] = g(y) = x i ∀y ∈ B,
f[g(y)] = f(x) = y. Dakle, g = f
−1
. Q.E.D.
Propozicija 1.2. Neka je funkcija f : I → R strogo rastu´ca (padaju´ca)
surjekcija na intervalu I ⊆ R. Tada ona ima inverznu funkciju koja je strogo
rastu´ca (padaju´ca) na 1(f).
Dokaz: Ako je funkcija f : I → R strogo rastu´ca surjekcija na intervalu
I ⊆ R, onda je po propoziciji 1.1. f bijekcija, te postoji f
−1
: 1(f) → I.
Pokaˇzimo da za bilo koje y
1
, y
2
∈ 1(f), (y
1
< y
2
) ⇒(f
−1
(y
1
) < f
−1
(y
2
)). U
suprotnom bi vrijedilo da postoje y
1
, y
2
∈ 1(f), y
1
< y
2
i f
−1
(y
2
) < f
−1
(y
1
).
No tada bismo zbog strogog rasta funkcije f imali f[f
−1
(y
2
)] < f[f
−1
(y
1
)],
tj. y
2
< y
1
, ˇsto je suprotno pretpostavci. Q.E.D.
Primjer 1.3. Linearna funkcija zadana for-
mulom f(x) = kx + l, k ,= 0, je bijekcija
f : R → R. Naime, za bilo koji y ∈ R pos-
toji jedinstven x =
y −l
k
∈ R, njegov ori-
ginal. Iz ovoga je odmah vidljivo da vrijedi
f
−1
(x) =
1
k
x −
l
k
.
Grafovi of f i f
−1
su simetriˇcni na pravac
y = x.
0
1
1
f
f
1
x
y
Primjer 1.4. Razlomljena linearna funkcija zadana formulomf(x) =
ax + b
cx + d
,
gdje su a, b, c, d ∈ R ima inverznu funkciju zadanu formulom f
−1
(x) =
−dx + b
cx −a
, koja je isto razlomljena linearna funkcija. Lako se vidi da je
skup svih razlomljenih linearnih funkcija (nekomutativna) grupa s obzirom
na kompoziciju kao grupnu operaciju i identitetu (a = d = 1, c = b = 0) kao
neutralni element.
20 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
1.2.9 Korijeni
Neparne potencije su funkcije zadane formu-
lom f(x) = x
2n+1
, ∀x ∈ R, n ∈ N. To su
bijekcije s R na R i imaju inverze f
−1
(x) =
2n+1

x, ∀x ∈ R, neparne korijene. To su ne-
parne i strogo rastu´ce funkcije na R.
Za razliku od neparnih potencija, parne po-
tencije zadane formulom f(x) = x
2n
, ∀x ∈ R,
n ∈ N, su parne funkcije f : R → [0, +∞),
pa tako nisu injekcije te nemaju inverze.
0
1
1
f
1
f
x
y
Medutim, njihove restrikcije f
+
= f[
[0,+∞)
su stro-
go rastu´ce bijekcije f
+
: [0, +∞) → [0, +∞). One
imaju inverzne funkcije f
−1
+
: [0, +∞) →[0, +∞).
Mogu´ce je uzeti i druge restrikcije f

= f[
¸−∞,0]
koje su strogo padaju´ce funkcije f

: ¸−∞, 0] →
[0, +∞) i koje imaju inverzne funkcije f
−1

:
[0, +∞) →¸−∞, 0] .
0
1
1
f

1
f

x
y
1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska funk-
cija, op´ca potencija
Neka je a ∈ R, a > 0 i a ,= 1. Definiramo:
a
1
= a
a
n+1
= a
n
a, ∀n ∈ N.
Na ovaj naˇcin smo definirali funkciju f : N → R
+
, f(n) = a
n
, ∀n ∈ N. Ako
definiramo f(0) = a
0
= 1, onda smo proˇsirili funkciju do f : N ∪ ¦0¦ →R
+
.
Funkcija se lako proˇsiruje dalje do f : Z → R
+
, stavljanjem f(−n) =
1
a
n
,
∀n ∈ N.
Zbog ∀ n, m ∈ N, a
n
a
m
= a
n+m
funkcija f : Z →R
+
zadovoljava:
(i) f(0) = 1, f(1) = a,
(ii) f(n + m) = f(n)f(m), ∀ n, m ∈ Z.
Proˇsirimo funkciju f na skup racionalnih brojeva Q. Neka je q =
m
n
∈ Q, gdje
su m ∈ Z, n ∈ N, pa definiramo vrijednost funkcije s f(q) = f(
m
n
) =
n

a
m
.
1.2. FUNKCIJE 21
Tako smo dobili funkciju f : Q → R
+
koja i dalje zadovoljava funkcijsku
jednadˇzbu f(q + q

) = f(q)f(q

), ∀ q, q

∈ Q. Naime,
f(q + q

) = f(
m
n
+
m

n

) = f(
mn

+ m

n
nn

) =
nn


a
mn

+m

n
=
=
nn


a
mn

nn


a
m

n
=
n

a
m
n


a
m

= f(
m
n
)f(
m

n

) = f(q)f(q

).
Pokaˇzimo da je za a > 1 funkcija f :
Q →¸0, +∞) strogo rastu´ca na Q. Uz-
mimo q =
m
n
, q

=
m

n

∈ Q, q < q

, tj.
mn

< m

n. Tada je a
mn

< a
m

n
, pa
zbog strogog rasta funkcije x →
nn


x
na R
+
imamo
nn


a
mn

<
nn


a
m

n
, od-
nosno
n

a
m
<
n


a
m

, tj. f(q) < f(q

).
0
1
a1 0a1
x
y
Teorem 1.5. Postoji toˇcno jedna bijekcija f : R →¸0, +∞) tako da vrijedi
f(0) = 1, f(1) = a > 0 i f(x + y) = f(x)f(y), ∀x, y ∈ R.
Bijekciju iz teorema 1.5. zovemo eksponencijalna funkcija s bazom
a i oznaˇcavamo s f(x) = exp
a
(x) = a
x
, ∀x ∈ ¸0, +∞). Sada funkcionalna
jednadˇzba ima oblik
a
x+y
= a
x
a
y
, ∀x, y ∈ R.
Eksponencijalna funkcija ima inverznu funkciju
f
−1
: ¸0, +∞) →R koja je strogo rastu´ca za a > 1
i strogo padaju´ca za 0 < a < 1. Tu funkciju
zovemo logaritamska funkcija s bazom a i oz-
naˇcavamo s f
−1
(x) = log
a
x, ∀x ∈ ¸0, +∞). Vrije-
di log
a
1 = 0 i log
a
a = 1 za sve 0 < a ,= 1.
Funkcionalna jednadˇzba za logaritamsku funkciju
ima oblik
log
a
(xy) = log
a
x + log
a
y, ∀x, y ∈ ¸0, +∞).
0 1
a1
0a1
x
y
To slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i
a
log
a
(xy)
= xy = a
log
a
x
a
log
a
y
= a
log
a
x+log
a
y
.
Zadatak 1.2. Za a, b > 0 dokazati da vrijedi
log
a
x =
log
b
x
log
b
a
, ∀x ∈ ¸0, +∞).
22 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: Formula slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i
b
log
b
x
= x = a
log
a
x
= b
log
b
a
log
a
x
= b
log
a
x log
b
a
.
Specijalno, za a = e ≈ 2.71828182 oznaˇcavamo log
e
= ln i zovemo prirod-
ni logaritam, a za a = 10 piˇsemo log
10
= log i zovemo Briggsov
1
ili dekadski
logaritam.
Sada je mogu´ce definirati op´cu potenciju f : ¸0, +∞) →R kao funkciju
zadanu formulom f(x) = x
α
def
= e
αln x
.
1.2.11 Hiperbolne i area funkcije
Pomo´cu eksponencijalne funkcije definiramo hiperbolne funkcije slijede´cim
formulama:
shx =
e
x
−e
−x
2
, ∀x ∈ R (sinus hiperbolni), (1.18)
chx =
e
x
+ e
−x
2
, ∀x ∈ R (kosinus hiperbolni), (1.19)
thx =
shx
chx
=
e
2x
−1
e
2x
+ 1
, ∀x ∈ R (tangens hiperbolni), (1.20)
cthx =
chx
shx
=
e
2x
+ 1
e
2x
−1
, ∀x ∈ R ¸ ¦0¦ (kotangens hiperbolni). (1.21)
0
1
1

2
e
x
sh
ch
x
y
0
1
th
cth
x
y
1
Henry Briggs (Worley Wood, veljaˇca 1561. – Oxford, 26. sijeˇcanj 1630.) engleski
matematiˇcar
1.2. FUNKCIJE 23
Funkcije sh, th, cth su neparne, a ch je parna funkcija.
Osnovna formula koja vrijedi za hiperbolne funkcije je ch
2
x − sh
2
x = 1
i slijedi direktno iz definicija za ch (1.18) i za sh (1.19). Takoder vrijede
adicione formule
sh(x + y) = shx chy + chx shy, (1.22)
ch(x + y) = chx chy + shx shy. (1.23)
Za primjer pokaˇzimo (1.22):
shx chy + chx shy =
1
4
[(e
x
−e
−x
)(e
y
+ e
−y
) + (e
x
+ e
−x
)(e
y
−e
−y
)] =
=
1
4
(e
x+y
+ e
x−y
−e
−x+y
−e
−x−y
+ e
x+y
+ e
−x+y
−e
x−y
−e
−x−y
) =
=
1
2
(e
x+y
−e
−(x+y)
) = sh(x + y).
Iz ovih osnovnih formula lako se dobivaju mnoge druge formule za sumu ili
produkt hiperbolnih sinusa i kosinusa, kao i za hiperbolni tangens i kotan-
gens.
Funkcije sh, ch i th strogo rastu na [0, +∞), a cth strogo pada na ¸0, +∞).
Naime, e
x
i −e
−x
strogo rastu, pa sh kao suma strogo rastu´cih je strogo
rastu´ce funkcija na R. Iz ch
2
x = 1 +sh
2
x ≥ 1 slijedi da je 1(ch) ⊆ [1, +∞).
Odatle za x, y > 0 imamo ch(x + y) = chx chy + shx shy > chx chy > chx,
pa ch strogo raste na [0, +∞). Zbog parnosti ch strogo pada na ¸−∞, 0]. Za
x, y > 0 je
th(x + y) −thx =
sh(x + y)chx −ch(x + y)shx
ch(x + y)chx
=
sh(y)
ch(x + y)chx
> 0,
tj. thx < th(x+y), odnosno th strogo raste na R
+
, a zbog neparnosti strogo
raste i na R. Nadalje, zbog cthx =
1
thx
slijedi da cth strogo pada na ¸0, +∞).
Zbog neparnosti je cth strogo padaju´ca i na ¸−∞, 0). Odatle i iz propozicije
1.1. slijedi da su navedene funkcije injekcije.
Uz pretpostavku da je 1(exp) = ¸0, +∞) (dokazati ´cemo u korolaru
3.7.), moˇzemo dokazati da su funkcije sh : R → R, th : R → ¸−1, 1),
cth : R ¸ ¦0¦ →R ¸ [−1, 1] i ch[
[0,+∞)
= Ch : [0, +∞) →[1, +∞) bijekcije.
Neka je y ∈ 1(sh), tj. ∃x ∈ R, y = shx =
e
x
−e
−x
2
. Tada je e
x
−e
−x

2y = 0, odnosno, uz zamjenu u = e
x
dobijemo jednadˇzbu u
2
− 2yu − 1 = 0.
Mogu´ce rjeˇsenja te jednadˇzbe su u = y ±
_
y
2
+ 1. Zbog u = e
x
> 0 jedino
rjeˇsenje je u = e
x
= y +
_
y
2
+ 1. Odatle je x = ln(y +
_
y
2
+ 1), gdje
24 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
je funkcija y → ln(y +
_
y
2
+ 1) definirana na R. Sada uzmimo bilo koji
y ∈ R i neka je x = ln(y +
_
y
2
+ 1). Jasno je da odatle slijedi y = sh x, tj.
1(sh) = R. Dakle, inverzna funkcija sh
−1
: R → R je definirana formulom
sh
−1
x = ln(x +

x
2
+ 1), ∀x ∈ R.
Neka je y ∈ 1(th) ⊆ ¸−1, 1), tj. ∃x ∈ R, y = thx =
e
2x
−1
e
2x
+ 1
. Odatle je
(1 − y)e
2x
= 1 + y, odnosno x =
1
2
ln
_
1 +y
1 −y
_
. Kao u prethodnom sluˇcaju
zakljuˇcujemo 1(th) = ¸−1, 1) i da je inverzna funkcija th
−1
: ¸−1, 1) → R
definirana formulom th
−1
x =
1
2
ln
_
1 +x
1 −x
_
, ∀x ∈ ¸−1, 1).
Zbog cthx =
1
thx
, ∀x ∈ R¸¦0¦, je 1(cth) = ¦
1
t
; t ∈ ¸−1, 1)¦ = R¸[−1, 1].
Takoder slijedi da je cth
−1
: R¸[−1, 1] →R¸¦0¦ zadana formulom cth
−1
x =
1
2
ln
_
x + 1
x −1
_
, ∀x ∈ R ¸ [−1, 1].
Neka je y ∈ 1(Ch) ⊆ [1, +∞), tj. ∃x ∈ [0, +∞), y = Chx =
e
x
+ e
−x
2
.
Tada dobijemo jednadˇzbu e
2x
− 2ye
x
+ 1 = 0, odnosno e
x
= y ±
_
y
2
−1.
No, x ≥ 0 ⇒ e
x
≥ 1 pa je jedino rjeˇsenje e
x
= y +
_
y
2
−1, tj. x =
ln(y+
_
y
2
−1). Odatle dobivamo 1(Ch) = [1, +∞) i funkcija Ch
−1
: R →R
je definirana formulom Ch
−1
x = ln(x +

x
2
−1), ∀x ∈ [1, +∞).
1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije
Neka je u Kartezijevom koordinatnom sustavu zadana kruˇznica polumjera
1 (trigonometrijska kruˇznica) i na njoj srediˇsnji kut α s vrhom u ishodiˇstu,
a prvi krak mu je pozitivni dio osi x. Kutu α pridruˇzujemo realan broj
koji odgovara duljini luka na kruˇznici koji odsjecaju krakovi kuta α. Ako je
drugi krak odmaknut od prvoga u pozitivnom smjeru (suprotnom od smjera
kazaljke na satu), onda je kut pozitivan, a u suprotnom je negativan. Tu
mjeru kuta nazivamo radijan. Dakle, puni kut je 2π radijana, a pravi kut je
π
2
radijana. Sa slike je jasno da je pridruˇzivanje koje realnim brojevima koji
odgovaraju radijanima pripadnih srediˇsnjih kutova pridruˇzuje toˇcke jediniˇcne
kruˇznice K, α
0
: [0, 2π) → K, bijekcija. Tu funkciju je mogu´ce proˇsiriti do
funkcije α : R →K, α(x) = α
0
(r
x
), gdje je x = 2kπ+r
x
, k ∈ Z, 0 ≤ r
x
< 2π.
1.2. FUNKCIJE 25
Sada ´cemo geometrijski definirati trigonome-
trijske funkcije sinus (sin), kosinus (cos), tan-
gens (tg ) i kotangens (ctg ) tako da pri-
druˇzimo koordinate A = (cos α, sin α), B =
(1, tg α) i C = (ctg α, 1). Iz sliˇcnosti pripad-
nih pravokutnih trokuta vrijedi tg α =
sin α
cos α
i ctg α =
cos α
sin α
.
0
11
Α
D
C
B
A
x
y
Definicija 1.9. Za funkciju f : T(f) →R kaˇzemo da je periodiˇcka perioda
τ > 0 ako vrijedi
1) ∀x ∈ T(f) ⇒x + τ ∈ T(f),
2) f(x + τ) = f(x), ∀x ∈ T(f).
Ako postoji najmanji period τ
0
> 0 onda njega zovemo temeljni period
funkcije f.
Primijetimo, ako je τ > 0 period funkcije f, onda je nτ takoder period od
f, ∀n ∈ N. S druge strane postoje periodiˇcke funkcije koje nemaju temeljnog
perioda kao npr. f : R → R definirana s f(x) = 1 za x ∈ Q i f(x) = 0 za
x ,∈ Q. Svaki τ ∈ Q
+
je njen period, pa taj skup nema minimum ve´ci od 0.
0
1
Π

2
Π Π
cos
sin
x
y
Funkcije sin : R → [−1, 1] i cos : R → [−1, 1] su periodiˇcke s temeljnim
periodom 2π, tj. vrijedi sin(x + 2π) = sin x i cos(x + 2π) = cos x, ∀x ∈ R.
Iz slike je jasno da vrijedi sin x = cos(x −
π
2
), ∀x ∈ R, odnosno, cos x =
sin(x +
π
2
), ∀x ∈ R. Nadalje, sin je neparna, a cos parna funkcija.
Sa trigonometrijske kruˇznice je vidljivo da vrijedi
cos
2
x + sin
2
x = 1, ∀x ∈ R, (1.24)
ˇsto je osnovna trigonometrijska jednakost.
26 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Sada ´cemo geometrijski dokazati osnovni adicioni teorem za funkciju ko-
sinus:
cos(x + y) = cos xcos y −sin xsin y, ∀ x, y ∈ R. (1.25)
Na slici desno istaknute su toˇcke
A = (cos β, −sin β),
B = (1, 0),
C = (cos α, sin α),
D = (cos(α + β), sin(α + β)).
Iz sliˇcnosti trokuta △ OAC i △ OBD slijedi
jednakost duljina d(A, C) = d(B, D). tj.
0
11
Β
Β
Α
B
D
C
A
x
y
(cos β −cos α)
2
+(−sin β −sin α)
2
= (1 −cos(α+β))
2
+(0 −sin(α+β))
2

cos
2
β −2 cos β cos α + cos
2
α + sin
2
β + 2 sin β sin α + sin
2
α =
= 1 −2 cos(α + β) + cos
2
(α + β) + sin
2
(α + β) ⇒
2 −2 cos αcos β + 2 sinαsin β = 2 −2 cos(α + β) ⇒(1.25).
Iz (1.25) lako slijedi adicioni teorem za funkciju sinus:
sin(α+β) = cos(
π
2
−α−β) = cos(
π
2
−α) cos β+sin(
π
2
−α) sin β = sin αcos β+cos αsin β.
Iz prethodnih formula lako dobijemo
sin xcos y =
1
2
[sin(x + y) + sin(x −y)],
cos xcos y =
1
2
[cos(x + y) + cos(x −y)], (1.26)
sin xsin y =
1
2
[cos(x −y) −cos(x + y)].
Funkcije tg : R¸¦
π
2
+kπ; k ∈ Z¦ →R i ctg : R¸¦kπ; k ∈ Z¦ →R imaju
osnovni period π. To slijedi iz tg (x + π) =
sin(x + π)
cos(x + π)
=
−sin x
−cos x
= tg x i
ctg x =
1
tg x
. Funkcije tg i ctg su neparne.
1.2. FUNKCIJE 27
0
1
Π

2

Π

2
tg
x
y
0
1
Π

2
Π Π

Π

2
ctg
x
y
Periodiˇcke funkcije nisu injekcije, pa zato nemaju inverzne funkcije. Medutim,
njihove restrikcije na dijelove podruˇcja definicije na kojem su strogo mo-
notone, jesu injekcije. Tako definiramo Sin = sin [
[−
π
2
,
π
2
]
, Cos = cos [
[0,π]
,
Tg = tg [
¸−
π
2
,
π
2
)
i Ctg = ctg [
¸0,π)
. Dakle, parovi inverznih funkcija su:
Sin : [−
π
2
,
π
2
] →[−1, 1],
Cos : [0, π] →[−1, 1],
Tg : ¸−
π
2
,
π
2
) →R,
Ctg : ¸0, π) →R,
Sin
−1
= arcsin : [−1, 1] →[−
π
2
,
π
2
],
Cos
−1
= arccos : [−1, 1] →[0, π],
Tg
−1
= arctg : R →¸−
π
2
,
π
2
),
Ctg
−1
= arcctg : R →¸0, π).
0
1
1 1
Π

2
Π

2

Π

2
Sin
arcsin
x
y
0
1
1 1
Π

2
Π

2
Π
Cos
arccos
x
y
28 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
0
1
Π

2

Π

2
Π

2

Π

2
Tg
arctg
x
y
0
1
Π

2
Π

2
Ctg
arcctg
x
y
Naravno, to nisu jedine restrikcije koje su bijekcije. Za svako n ∈ Z
je sin [
[−
π
2
+nπ,
π
2
+nπ]
= Sin
n
: [−
π
2
+ nπ,
π
2
+ nπ] → [−1, 1] bijekcija. Njena
inverzna funkcija Sin
−1
n
: [−1, 1] → [−
π
2
+ nπ,
π
2
+ nπ] moˇze se dobiti kao
Sin
−1
n
(x) = (−1)
n
Sin
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ [−1, 1].
Isto tako je cos [
[nπ,(n+1)π]
= Cos
n
: [nπ, (n + 1)π] → [−1, 1] bijekcija i za
njenu inverznu funkciju Cos
−1
n
: [−1, 1] → [nπ, (n + 1)π] vrijedi Cos
−1
n
(x) =
(−1)
n
(Cos
−1
(x) −
π
2
) + nπ +
π
2
, ∀x ∈ [−1, 1].
Joˇs je jednostavniji sluˇcaj inverznih funkcija restrikcija od tg i ctg . Za
tg [
¸−
π
2
+nπ,
π
2
+nπ)
= Tg
n
vrijedi Tg
−1
n
(x) = Tg
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ R i analogno
za ctg [
¸nπ,(n+1)π)
= Ctg
n
vrijedi Ctg
−1
n
(x) = Ctg
−1
(x) + nπ, ∀x ∈ R.
Zadatak 1.3. Rijeˇsimo jednadˇzbe sin x = b i cos y = b za b ∈ [−1, 1].
Rjeˇsenje: Za svako n ∈ Z je x
n
= Sin
−1
n
(b) = (−1)
n
Sin
−1
(b) + nπ i
y
n
= Cos
−1
n
(b) = (−1)
n
(Cos
−1
(b) −
π
2
) + nπ +
π
2
.
Zadatak 1.4. Rijeˇsimo nejednadˇzbu a ≤ sin x ≤ b za −1 < a < b < 1.
Rjeˇsenje: Treba uzeti u obzir da su funkcije Sin
−1
n
strogo rastu´ce za par-
ne i strogo padaju´ce za neparne n ∈ Z. Zato za n = 2m, m ∈ Z, imamo
Sin
−1
(a) + 2mπ ≤ x ≤ Sin
−1
(b) + 2mπ, a za n = 2m − 1, m ∈ Z, je
Sin
−1
(b) + (2m−1)π ≤ x ≤ Sin
−1
(a) + (2m−1)π.
1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum,
potpunost
U ovoj toˇcki uvodimo aksiomatiku skupa realnih brojeva koja karakterizira
sva njegova svojstva s obzirom na algebarsku strukturu i uredaj na njemu.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 29
1.3.1 Aksiomi polja R
R je komutativna grupa s obzirom na operaciju zbrajanje + : R R →R.
A 1. Asocijativnost zbrajanja:
∀x, y, z ∈ R, x + (y + z) = (x + y) + z.
A 2. Postoji neutralni element 0 (nula):
∃!0 ∈ R, ∀x ∈ R 0 +x = x + 0 = x.
A 3. Svaki element iz R ima inverz za zbrajanje (suprotni):
∀x ∈ R, ∃!(−x) ∈ R, x + (−x) = (−x) + x = 0.
A 4. Komutativnost zbrajanja:
∀x, y ∈ R, x + y = y + x.
R ¸ ¦0¦ je komutativna grupa s obzirom na mnoˇzenje : R R →R.
A 5. Asocijativnost mnoˇzenja:
∀x, y, z ∈ R, x(yz) = (xy)z.
A 6. Postoji jedinstven neutralni element 1 (jedinica):
∃!1 ∈ R, 1 ,= 0, ∀x ∈ R 1 x = x 1 = x.
A 7. Svaki element iz R ¸ ¦0¦ ima inverz za mnoˇzenje (reciproˇcni):
∀x ∈ R ¸ ¦0¦, ∃!x
−1
=
1
x
∈ R, x
1
x
=
1
x
x = 1.
A 8. Komutativnost zbrajanja:
∀x, y ∈ R, xy = yx.
A 9. distributivnost mnoˇzenja prema zbrajanju:
∀x, y, z ∈ R, x(y + z) = xy + xz.
Uredenu trojku (R, +, ) nazivamo poljem.
30 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Primjer 1.5. Iz aksioma dokaˇzimo neka poznata svojstva operacija zbraja-
nja i mnoˇzenja.
1. 0 je jedinstven neutralni element za zbrajanje i 1 je jedinstven neutralni
broj za mnoˇzenje.
Kada bi postojao broj a ∈ R, a ,= 0 sa svojstvo da ∀x ∈ R a + x =
x+a = x, imali bi a = a+0 = 0, a to je kontradikcija. Analogno, kada
bi postojao broj b ∈ R, b ,= 1 sa svojstvo da ∀x ∈ R bx = xb = x, imali
bi b = b1 = 1.
2. Suprotni i reciproˇcni brojevi su jedinstveni.
Neka je a ∈ R i c ∈ R, c ,= −a njegov suprotni broj, tj. a+c = c+a = 0.
Tada bi vrijedilo −a = −a + 0 = −a + (a + c) = (−a + a) + c =
0 +c = c, ˇsto je kontradikcija. Dokaz jedinstvenosti reciproˇcnog broja
je analogan.
3. Vrijedi ∀x ∈ R, −(−x) = x.
Po definiciji suprotnog elementa je −x+(−(−x)) = (−(−x))+(−x) = 0
i −x+x = x+(−x) = 0. Iz jedinstvenosti elementa s danim svojstvom
za −x, slijedi x = −(−x).
4. Pokaˇzimo da je −0 = 0.
Za svaki x ∈ R vrijedi x + (−0) = x + 0 + (−0) = x + 0 = x i
−0 + x = −0 + 0 + x = 0 + x = x, pa zbog jedinstvenosti nule vrijedi
−0 = 0.
5. Za svako x ∈ R vrijedi x0 = 0x = 0.
Naime, 0x = (0 + 0)x = 0x + 0x = 2 0x. Kad bi bilo 0x ,= 0, onda
bi taj element imao inverz, pa bi slijedilo 1 = 2, a odatle 0 = 1. To se
protivi zahtjevu iz A6.
6. Vrijedi (−1)(−1) = 1.
Imamo (−1)(−1) + (−1) = (−1)(−1) + (−1)1 = (−1)((−1) + 1) =
(−1)0 = 0 i isto tako (−1) + (−1)(−1) = 0. Odatle je (−1)(−1) =
−(−1) = 1.
7. Pokaˇzimo (ab = 0) ⇔((a = 0) ∨ (b = 0)).
Neka vrijedi ab = 0. Ako je a ,= 0 onda a ima reciproˇcni element, pa je
b = 1 b = a
−1
ab = a
−1
0 = 0. Analogno, ako je b ,= 0, onda je a = 0.
Obratna tvrdnja slijedi iz 5.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 31
Na skupu R je zadan linearan (totalan) uredaj ≤.
A 10. Linearnost uredaja:
∀x, y ∈ R, (x ≤ y) ∨ (y ≤ x).
A 11. Antisimetriˇcnost uredaja:
∀x, y ∈ R, ((x ≤ y) ∧ (y ≤ x)) ⇒(x = y).
A 12. Tranzitivnost uredaja:
∀x, y, z ∈ R, ((x ≤ y) ∧ (y ≤ z)) ⇒(x ≤ z).
Uredaj je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇzenja.
A 13. Uskladenost zbrajanja:
(x ≤ y) ⇒(∀z, (x + z ≤ y + z)).
A 14. Uskladenost mnoˇzenja:
((x ≥ 0) ∧ (y ≥ 0)) ⇒(xy ≥ 0).
(R, +, , ≤) je uredeno polje.
Primjer 1.6. Vrijedi monotonost mnoˇzenja:
((x ≤ y) ∧ (z ≥ 0)) ⇒(xz ≤ yz).
Imamo x ≤ y ⇒y −x ≥ 0 ⇒(y −x)z ≥ 0 ⇒yz −xz ≥ 0 ⇒xz ≤ yz.
Primjer 1.7. (Q, +, , ≤) je uredeno polje.
1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost
Definicija 1.10. Kaˇzemo da je S ⊂ R, S ,= ∅, omeden odozgo u R, ako
postoji broj M ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S, x ≤ M. Broj M zovemo gornja
meda ili majoranta skupa S.
Kaˇzemo da je S ⊂ R, S ,= ∅, omeden odozdo u R, ako postoji broj
m ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S, m ≤ x. Broj m zovemo donja meda ili
minoranta skupa S.
Skup S ⊂ R, S ,= ∅, je omeden u R, ako je omeden odozdo i odozgo
u R.
32 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Jasno, ako S ima majorantu, onda on ima beskonaˇcno mnogo majoran-
ti. Naime, svaki ve´ci broj je takoder majoranta. U tom svjetlu ima smisla
slijede´ca definicija.
Definicija 1.11. Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo
omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supremum skupa S i piˇsemo L = sup S.
L = sup S je karakteriziran slijede´cim svojstvima:
(i.) ∀x ∈ S, x ≤ L.
(ii.) ∀a ∈ R, a < L, ∃x ∈ S, a < x.
ˇ
Cesto je praktiˇcno uvjet (ii.) pisati u obliku:
(ii.)

∀ε > 0, ∃x ∈ S, L −ε < x.
Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum, tj. ako je L = sup S ∈ S
onda je L = max S.
Sada smo u mogu´cnosti zadati posljednji aksiom skupa R.
A 15. Aksiom potpunosti:
Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊂ R ima supremum u R.
Uredeno polje koje zadovoljava i A 15. zovemo uredeno potpuno polje.
Dakle (R, +, , ≤) je uredeno potpuno polje.
Teorem 1.6 (Arhimedov aksiom). U skupu R vrijedi tvrdnja:
∀ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∃n ∈ N, na > b.
Dokaz: Pretpostavimo da tvrdnja teorema nije istinita, tj. neka vrijedi:
∃ a, b ∈ R, a > 0, b > 0, ∀n ∈ N, na ≤ b.
To znaˇci da je skup A = ¦na; n ∈ N¦ odozgo ograniˇcen skup u R. Sada
po A15. postoji c = sup A, tj. ∀n, na ≤ c i ∀ε >, ∃n ∈ N, c − ε < na.
Sada za ε = a > 0 dobijemo c − a < na, odnosno c < (n + 1)a ∈ A, ˇsto je
kontradikcija s ˇcinjenicom da je c gornja meda od S. Q.E.D.
Zadatak 1.5. Pokaˇzite bez upotrebe A 15. da Arhimedov aksiom vrijedi u
skupu Q.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 33
Rjeˇsenje: Dovoljno je pokazati da ∀k, m ∈ N, ∃n ∈ N, nk > m. U su-
protnom bismo imali k, m ∈ N, ∀n ∈ N, nk ≤ m. Tada za n = m imamo
mk ≤ m ⇒ k = 1. No tada bi vrijedilo ∀n ∈ N, n ≤ m, ˇsto nije istina ve´c
za n = m + 1. Sada za svaki q =
m
k
, q

=
m

k

∈ Q, m, k, m

, k

∈ N, postoji
n ∈ N takav da je nmk

> m

k, odnosno nq > q

.
Zadatak 1.6. Utvrdite da li postoji i ako postoji odredite supremum skupa
S = ¦
n
n+1
; n ∈ N¦.
Rjeˇsenje: Skup S je odozgo ograniˇcen s 1, tj. ∀n ∈ N,
n
n+1
≤ 1. Pokaˇzimo
da je 1 = sup S. Uzmimo bilo koji ε > 0. Trebamo na´ci n ∈ N tako da
vrijedi
1 −ε <
n
n + 1
⇔(1 −ε)(n + 1) < n ⇔−nε + 1 −ε < 0 ⇔1 < (n + 1)ε.
Iz Arhimedovog aksioma slijedi postojanje m ∈ N, mε > 1. Uzmimo sada
n = m−1 i imamo tvrdnju.
Primjer 1.8. Polje Q nije potpuno.
Neka je S = ¦q ∈ Q; 1 < q, q
2
< 2¦. Oˇcito je S odozgo omeden s
2 ∈ Q. Skup S nema maksimalan element. Naime, za bilo koji q ∈ S po
Arhimedovom aksiomu za brojeve 2 − q
2
> 0 i 2q + 1 > 0 postoji n ∈ N
tako da je n(2 −q
2
) > 2q + 1. Tada je n
2
(2 − q
2
) > n(2q + 1) = 2nq + n ≥
2nq + 1 ⇒(q +
1
n
)
2
< 2. Dakle, postoji q

= q +
1
n
∈ S, q

> q.
Pokaˇzimo da vrijedi: a ∈ Q, a > 0, je majoranta od S ⇔ a
2
> 2. Neka
je a ∈ Q, a > 0, majoranta od S. Tada je a
2
,= 2 (

2 ,∈ Q). Kada bi
bilo a
2
< 2, onda bi a bio maksimum od S, a takvog nema. Dakle, mora
biti a
2
> 2. Obratno, ako je 0 < a i a
2
> 2, onda za svaki q ∈ S imamo
q
2
< 2 < a
2
⇒q < a, tj. a je majoranta od S.
Pokaˇzimo da ne postoji najmanja majoranta skupa S u Q. Neka je a
bilo koja majoranta skupa S. Tada po Arhimedovom aksiomu za brojeve
a
2
−2 > 0 i 2a > 0 postoji n ∈ N takav da vrijedi n(a
2
−2) > 2a. Odatle je
2a
n
< a
2
− 2 < a
2
− 2 +
_
1
n
_
2
⇒ 2 <
_
a −
1
n
_
2
. Dakle, postoji majoranta
a

= a −
1
n
∈ Q, a

< a.
Zadatak 1.7. Dokaˇzite da je Q gust u R, tj.
∀ε > 0, ∀x ∈ R, ¸x −ε, x + ε) ∩ Q ,= ∅.
34 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: U suprotnom sluˇcaju bi vrijedilo ∃ε > 0, ∃x ∈ R, ∀q ∈ Q,
(q ≤ x − ǫ) ∨ (x + ε ≤ q). Neka je q
1
≤ x − ǫ i x + ε ≤ q
2
. Uzmimo
n ∈ N tako da vrijedi 2nε > q
2
− q
1
i odredimo α
k
= q
1
+
k
n
(q
2
− q
1
) ∈ Q
(k = 0, 1, . . . , n − 1, n). Neka je 1 ≤ k
0
< n najve´ci od indeksa za koje je
α
k
≤ x − ǫ. Zbog x + ε ≤ α
k
0
+1
vrijedi
q
2
−q
1
n
= α
k
0
+1
− α
k
0
≥ 2ε, ˇsto je
kontradikcija s izborom broja n.
Definicija 1.12. Broj ℓ ∈ R koji je najve´ca minoranta nepraznog odozdo
omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum skupa S i piˇsemo ℓ = inf S.
ℓ = inf S je karakteriziran slijede´cim svojstvima:
(i.) ∀x ∈ S, ℓ ≤ x.
(ii.) ∀a ∈ R, a > ℓ, ∃x ∈ S, x < a.
(ii.)

∀ε > 0, ∃x ∈ S, x < ℓ + ε.
Infimum koji je u skupu nazivamo minimum, tj. ako je ℓ = inf S ∈ S
onda je ℓ = min S.
Teorem 1.7. Neka je S ⊂ R, S ,= ∅, odozdo ograniˇcen skup. Tada postoji
ℓ = inf S ∈ R.
Dokaz: Neka je S

= ¦−x; x ∈ S¦. Skup S je odozdo omeden u R, tj.
postoji m ∈ R tako da vrijedi ∀x ∈ S, m ≤ x. Tada je ∀−x ∈ S

, −x ≤ −m,
tj. skup S

je odozgo omeden u R. Prema A 15. postoji L = sup S

∈ R,
tj. ∀ − x ∈ S

, −x ≤ L i ∀ε > 0, ∃ − x ∈ S

, L − ε < −x. To moˇzemo
napisati i na slijede´ci naˇcin: ∀x ∈ S , −L ≤ x i ∀ε > 0, ∃x ∈ S, x < −L+ε.
To kazuje da je ℓ = −L = inf S, tj. postoji infimum skupa S. Q.E.D.
Zadatak 1.8. Neka je A ⊆ B ⊂ R i B ograniˇcen skup. Tada je sup A ≤
sup B i inf A ≥ inf B.
Rjeˇsenje: Svaka majoranta skupa B ujedno je i majoranta skupa A. Tako
je i sup B majoranta za A. Poˇsto je supremum od A najmanja majoranta
skupa A, to vrijedi sup A ≤ sup B. Analogno, svaka minoranta skupa B
ujedno je i minoranta skupa A, pa je infimum od B minoranta za A. Odatle
za infimum skupa a kao najve´cu minorantu od A vrijedi inf A ≥ inf B.
Aksiom A 15. karakterizira svojstvo potpunosti koje razlikuje polje R od
polja Q. Slijede´ci teorem opisuje to svojstvo na prihvatljiviji naˇcin.
1.3. AKSIOMI POLJA R, SUPREMUM I INFIMUM, POTPUNOST 35
Teorem 1.8. (Cantorov
1
aksiom) Neka za svaki n ∈ N imamo segmente
[a
n
, b
n
] ⊂ R takve da vrijedi [a
n+1
, b
n+1
] ⊂ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Tada postoji
x ∈ R takav da je x ∈ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N.
Dokaz: Oznaˇcimo s A = ¦a
n
; n ∈ N¦ i B = ¦b
n
; n ∈ N¦. Skupovi A
i B su ograniˇceni (odozdo s a
1
i odozgo s b
1
) pa postoje sup A i inf B.
ˇ
Zelimo pokazati da vrijedi [sup A, inf B] ⊆ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Za sve n ∈ N
oˇcigledno vrijedi a
n
≤ b
n
, a
n
≤ a
n+1
i b
n+1
≤ b
n
. Dokaˇzimo da vrijedi
∀n, m ∈ N, a
n
≤ b
m
. Ako je n = m onda je to jasno. Ako je n < m, onda
n < n + 1 < < m − 1 < m povlaˇci a
n
≤ ≤ a
m
≤ b
m
, tj. a
n
≤ b
m
.
analogno vrijedi za m < n. Odatle zakljuˇcujemo ∀n ∈ N je a
n
donja meda
za skup B, dakle, ∀n ∈ N, a
n
≤ inf B. Sada je inf B gornja meda za skup A,
pa vrijedi sup A ≤ inf B. Q.E.D.
Napomena 1.1. Druga mogu´ca aksiomatika polja R se dobije ako aksiom A
15. zamijenimo s Arhimedovim aksiomom (teorem 1.6) Cantorovim aksi-
omom (teorem 1.8).
1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.)
U ovoj toˇcki ´cemo proˇsiriti eksponencijalnu funkciju do skupa R i tako se
uvjeriti da je teorem 1.5. istinit.
Zadatak 1.9. Neka su A, B ⊂ R odozgo ograniˇceni neprazni skupovi. Tada
je skup A + B = ¦x + y ; x ∈ A, y ∈ B¦ odozgo ograniˇcen i vrijedi sup(A+
B) = sup A+ sup B.
Rjeˇsenje: Zbog x ≤ sup A, ∀x ∈ A, i y ≤ sup B, ∀y ∈ B, vrijedi x + y ≤
sup A + sup B, ∀x ∈ A, ∀y ∈ B, tj. sup A + sup B je gornja meda skupa
A+ B.
Neka je ε > 0 odabran po volji. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je
sup A −
ε
2
< x i sup B −
ε
2
< y. Tada je x + y > sup A −
ε
2
+ B −
ε
2
=
sup A + sup B −ε, tj. sup A+ sup B −ε nije gornja meda skupa A + B.
Zadatak 1.10. Neka su A, B ⊂ ¸0, +∞) odozgo ograniˇceni neprazni sku-
povi. Tada je skup AB = ¦xy ; x ∈ A, y ∈ B¦ odozgo ograniˇcen i vrijedi
sup(AB) = sup Asup B.
1
Georg Ferdinand Ludwig Philipp Cantor (Saint Petersburg [Russia], 3. oˇzujak 1845.
- Halle, 6. sijeˇcanj 1918.) njemaˇcki matematiˇcar
36 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Rjeˇsenje: Zbog x ≤ sup A, ∀x ∈ A, i y ≤ sup B, ∀y ∈ B, vrijedi xy ≤
sup Asup B, ∀x ∈ A, ∀y ∈ B, tj. sup Asup B je gornja meda skupa AB.
Neka je 0 < ε <
sup A+sup B
2
odabran po volji i neka je 0 < ε
0
<
sup A+supB
2

_
(sup A+sup B)
2
4
−ε. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je sup A − ε
0
< x i
sup B − ε
0
< y. Tada je xy > (sup A − ε
0
)(sup B − ε
0
) = ε
2
0
− (sup A +
sup B)ε
0
+sup Asup B > sup Asup B−ε. Dakle, sup Asup B−ε nije gornja
meda. Zato ˇsto je ε > 0 odabran po volji, vrijedi sup(AB) = sup Asup B.
Sada eksponencijalnu funkciju proˇsirujemo do funkcije f : R →¸0, +∞).
Za a > 1 i x ∈ R definiramo f(x) = sup¦a
q
; q ∈ Q, q < x¦. Zbog zadatka
1.10. imamo
f(x)f(y) = sup¦a
q
; q ∈ Q, q < x¦ sup¦a
q

; q

∈ Q, q

< y¦ =
= sup¦a
q+q

; q, q

∈ Q, q < x, q

< y¦ =
= sup¦a
q+q

; q, q

∈ Q, q + q

< x + y¦ = f(x + y).
1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost
Ako imamo dva skupa A i B s konaˇcnim brojem elemenata, teorijski je lako
ustanoviti imaju li oni jednak broj elemenata. Naime, provodimo slijede´ci
postupak: uzmimo element skupa A i element skupa B, sparimo ih. Nasta-
vimo li tako sparivati nesparene elemente skupa A s nesparenim elementima
skupa B, nakon konaˇcno koraka do´ci ´cemo do jedne od slijede´cih situacija:
1. Niti u skupu A, niti u skupu B nema nesparenih elemenata.
2. U skupu B nema nesparenih elemenata.
3. U skupu A nema nesparenih elemenata.
U sluˇcaju 1. konstruirali smo obostrano jednoznaˇcno preslikavanje sa skupa
A na skup B (bijekciju) i jasno je da skupovi A i B imaju jednak broj
elemenata. U sluˇcaju 2. konstruirali smo injekciju sa skupa B u skup A i
jasno je da skup A ima viˇse elemenata od skupa B. U sluˇcaju 3. konstruirali
smo injekciju sa skupa A u skup B i jasno je da skup B ima viˇse elemenata
od skupa A. Ovo je motivacija za slijede´cu definiciju i u sluˇcaju kada skupovi
nemaju konaˇcan broj elemenata.
Definicija 1.13. Za skupove A i B kaˇzemo da imaju jednak broj elemenata,
tj. da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A →B.
1.4. EKVIPOTENTNI SKUPOVI, PREBROJIVOST 37
Tada joˇs kaˇzemo da A i B imaju jednak kardinalni broj i piˇsemo k(A) = k(B)
ili A ∼ B.
Ako postoji injekcija f : A →B onda kaˇzemo da A ima manje ili jednako
elemenata od B, tj. k(A) ≤ k(B).
Zadatak 1.11. Pokaˇzite da je ekvipotentnost relacija ekvivalencije, tj. da
vrijedi
(i) A ∼ A,
(ii) (A ∼ B) ⇒(B ∼ A),
(iii) (A ∼ B) ∧ (B ∼ C) ⇒(A ∼ C).
Rjeˇsenje:
(i) Identiteta i
A
: A →A je bijekcija,
(ii) f : A →B bijekcija ⇒(f
−1
: B →A) bijekcija,
(iii) f : A →B ∧ g : B →C bijekcije ⇒g ◦ f : A →C je bijekcija.
Slijede´ci teorem u konkretnim situacijama bitno olakˇsava utvrdivanje ek-
vipotentnosti skupova, a navodimo ga bez dokaza.
Teorem 1.9 (Cantor-Bernstein
1
-Banach
2
). Ako postoje injekcije f : A →B
i g : B →A, onda je A ∼ B, odnosno
((k(A) ≤ k(B)) ∧ (k(B) ≤ k(A))) ⇒(k(A) = k(B)).
Primijetimo da prethodni teorem govori o antisimetriˇcnosti uredaja medu
kardinalnim brojevima.
Definicija 1.14. Kaˇzemo da je beskonaˇcan skup S prebrojiv ako je ekvi-
potentan skupu prirodnih brojeva N. U suprotnom sluˇcaju kaˇzemo da je taj
skup neprebrojiv.
Zadatak 1.12. Pokaˇzite da vrijedi
1. N ∼ 2N.
1
Sergej Natanoviˇc Bernstein (Odessa, 5. oˇzujak 1880. – – Moskva, 26. listopad 1968.)
ukrajinski matematiˇcar
2
Stefan Banach (Krakow, 30. oˇzujak 1892. – Lowow, August 31 kolovoz 1945.) poljski
matematiˇcar
38 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
2. N ∼ 2N + 1.
3. N ∼ Z.
4. ∀a, b, c, d ∈ R, a < b, c < d, je ¸a, b) ∼ ¸c, d) i [a, b] ∼ [c, d].
5. ∀a, b ∈ R, a < b, je [a, b] ∼ ¸a, b).
6. ∀a, b ∈ R, a < b, je R ∼ ¸a, b).
7. N ∼ N N.
Rjeˇsenje:
1. Preslikavanje n →2n, ∀n ∈ N, je bijekcija.
2. Preslikavanje n →2n + 1, ∀n ∈ N, je bijekcija.
3. Preslikavanje f : N → Z definirano s f(2n) = n + 1, f(1) = 0 i
f(2n + 1) = −n, ∀n ∈ N je bijekcija.
4. f : ¸a, b) →¸c, d) definirano s f(x) =
d−c
b−a
(x −a) + c je bijekcija.
5. Identiteta je injekcija s ¸a, b) u [a, b]. Po 4. postoji bijekcija s [a, b] na
bilo koji segment u ¸a, b), npr. na [
3a+b
4
,
a+3b
4
]. Tada je to injekcija s
[a, b] u ¸a, b). Sada po teoremu 1.9 slijedi tvrdnja.
6. Tg
−1
: R →¸a, b) je bijekcija.
7. Konstruiramo preslikavanje f : N N → N
kako je grafiˇcki prikazano na slici desno. Sva-
kom uredenom paru prirodnih brojeva jed-
noznaˇcno je odreden poredak na putanji oz-
naˇcenoj na slici. Funkcija f je definirana for-
mulom:
f((m, n)) =
_
¸
¸
¸
_
¸
¸
¸
_
_
m+n −1
2
_
+ n; m+ n −1 neparan
_
m+n −1
2
_
+m; m+n −1 paran
0 m
n
1 2 3 4
1
2
3
4
Propozicija 1.3. Skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv.
Dokaz: Skup Q = ¦
m
n
; n ∈ N, m ∈ Z, su relativno prosti¦, pa postoji
injekcija sa Q u N N. Nadalje, komponiramo tu injekciju s bijekcijom sa
N N na N iz zadatka 1.12. i dobijemo injekciju s Q u N. S duge strane
identiteta je injekcija s N u Q, pa po teoremu 1.9. imamo Q ∼ N. Q.E.D.
1.4. EKVIPOTENTNI SKUPOVI, PREBROJIVOST 39
Propozicija 1.4. Neprazan podskup prebrojivog skupa je konaˇcan ili prebro-
jiv.
Dokaz: Neka je A ∼ N, f : A → N bijekcija, i B ⊆ A. Ako je B konaˇcan
onda je tvrdnja oˇcita. Ako B nije konaˇcan, onda je identiteta i : B → A,
i(x) = x, ∀x ∈ B, injekcija s B u A. Tada je f ◦ i : B → N injekcija.
Konstruirajmo injekciju g : N →B na slijede´ci naˇcin:
Uzmimo bilo koji b ∈ B i stavimo g(1) = b. Pretpostavimo da smo za
neki n ∈ N definirali g(k) = b
k
∈ B, 1 ≤ k ≤ n, gdje su svi b
1
, . . . , b
n
raz-
liˇciti. Poˇsto skup B nije konaˇcan, to postoji b
n+1
∈ B takav da je b
n+1
,= b
k
,
1 ≤ k ≤ n, pa stavimo g(n+1) = b
n+1
. Takvim postupkom definiramo g(n),
∀n ∈ N, a funkcija g je po konstrukciji injekcija. Po teoremu 1.9. slijedi
B ∼ N. Q.E.D.
Teorem 1.10. Neka su a, b ∈ R, a < b. Segment [a, b] ⊂ R je neprebrojiv
skup.
Dokaz: Kada bi vrijedilo suprotno, tj. da je [a, b] prebrojiv, postojala bi
bijekcija f : N → [a, b] takva da je [a, b] = 1(f) = ¦f(n); n ∈ N¦. Stavimo
a
1
= a, b
1
= b. Ako je f(1) ≤
a
1
+b
1
2
stavimo a
2
=
a
1
+3b
1
4
i b
2
= b
1
, a u
sluˇcaju f(1) ≥
a
1
+b
1
2
stavimo a
2
= a
1
i b
2
=
3a
1
+b
1
4
. U oba sluˇcaja vrijedi
f(1) ,∈ [a
2
, b
2
] i [a
2
, b
2
] ⊂ [a
1
, b
1
]. Na isti naˇcin, zamjenom a
1
↔a
2
i b
1
↔b
2
,
nademo f(2) itd. Na taj naˇcin dobivamo segmente [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N, sa svoj-
stvom [a
n
, b
n
] ⊃ [a
n+1
, b
n+1
] i f(n) ,∈ [a
n+1
, b
n+1
], ∀n ∈ N. Po teoremu 1.8. o
potpunosti skupa R postoji x ∈ [a, b] tako da je x ∈ [a
n
, b
n
], ∀n ∈ N. Zbog
pretpostavke o bijektivnosti funkcije f : N →[a, b], postoji m ∈ N tako da je
x = f(m). No, po konstrukciji vrijedi f(m) ,∈ [a
m+1
, b
m+1
], ˇsto je kontradik-
cija s izborom toˇcke x. Q.E.D.
Korolar 1.2. Skup realnih brojeva R je neprebrojiv.
Dokaz: Kada bi R bio prebrojiv, tada bi po propoziciji 1.4. i segment
[a, b] ⊂ R bio prebrojiv, a to se kosi s tvrdnjom teorema 1.10. Q.E.D.
40 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE
Poglavlje 2
Nizovi
2.1 Niz i podniz
Funkciju a : N → S zovemo niz u S. U ovom sluˇcaju odstupamo od
uobiˇcajenog naˇcina oznaˇcavanja funkcijskih vrijednosti, pa za n ∈ N piˇsemo
a(n) = a
n
i nazivamo n-tim ˇclanom niza. Uobiˇcajena oznaka za niz je (a
n
)
n∈N
ili (a
n
)
n
ili samo (a
n
). Kodomena niza moˇze biti bilo koji neprazan skup.
Nas ´ce najviˇse zanimati sluˇcajevi kada je taj skup R, C, ili skup realnih ili
kompleksnih funkcija.
Evo nekoliko primjera nizova:
1. Niz (a
n
)
n
s a
n
=
1
n
, ∀n ∈ N, je niz u R.
2. Niz (a
n
)
n
s a
n
= n +
i
n
, ∀n ∈ N, je niz u C.
3. Niz (a
n
)
n
je niz realnih funkcija, gdje je ∀n ∈ N, a
n
: R → R funkcija
definirana s a
n
(x) = sin nx, ∀x ∈ R.
Kao i kod drugih funkcija, monotonost je vaˇzno svojstvo koje niz moˇze
zadovoljavati. Za to je neophodno da je niz u skupu na kojem je definiran
uredaj.
Definicija 2.1. Neka je (a
n
)
n
u R.
Niz (a
n
)
n
je rastu´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
≤ a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je strogo rastu´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
< a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je padaju´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
≥ a
n+1
.
Niz (a
n
)
n
je strogo padaju´ci ako ∀ n ∈ N, a
n
> a
n+1
.
41
42 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Pokaˇzimo da je ta definicija, iako se ˇcini slabijom, ekvivalentna s defini-
cijom monotonosti niz kao funkcije. Naime, niza kao funkcija je rastu´ci ako
vrijedi: ∀ n, m ∈ N, (n < m) ⇒ (a
n
≤ a
m
). Jasno je da iz toga slijedi da
je niz rastu´ci u smislu definicije 2.1. Dokaˇzimo da vrijedi obrat. Neka su
n, m ∈ N takvi da je n < m. Tada je n < n + 1 < < m− 1 < m pa iz
definicije 2.1. slijedi a
n
≤ a
n+1
≤ ≤ a
m−1
≤ a
m
, tj. a
n
≤ a
m
.
Definicija 2.2. Za niz b : N →S kaˇzemo da je podniz niza a : N →S, ako
postoji strogo rastu´ci niz p : N →N u N takav da je b = a ◦ p.
U oznakama (b
n
)
n
i (a
n
)
n
za nizove pisali bismo b
n
= b(n) = (a ◦ p)(n) =
a[p(n)] = a
p(n)
= a
pn
. Vaˇzno je uoˇciti da podniz nekog niza dobijemo tako da
izbacimo neke ˇclanove polaznog niza, a preostali ˇclanovi zadrˇzavaju prijaˇsnji
medusobni poredak.
Zadatak 2.1. Neka je (p
n
)
n
strogo rastu´ci niz u N. Tada vrijedi ∀ n ∈ N,
n ≤ p
n
.
Rjeˇsenje: Dokaˇzimo tvrdnju matematiˇckom indukcijom. Jasno je da vrije-
di 1 ≤ p
1
tako da imamo bazu indukcije. Pretpostavimo da za n ∈ N vrijedi
n ≤ p
n
. Tad je p
n+1
> p
n
≥ n, tj. p
n+1
> n, pa mora biti p
n+1
≥ n + 1.
2.2 Limes niza u R
Intuitivno poimanje konvergencije ili teˇzenja ˇclanova niza (a
n
)
n
u R k nekom
broju a ∈ R sastoji se u tome da je ”puno” ˇclanova niza po volji blizu broju a,
a samo ”malen” broj ˇclanova daleko. U situaciji kada radimo s beskonaˇcnim
(prebrojivim) skupom, onda je prihvatljivo pod ”puno” shva´cati beskonaˇcno
mnogo ˇclanova, a pod ”malo” samo konaˇcno njih. U tom smislu fraza ”gotovo
svi ˇclanovi” znaˇci ”svi ˇclanovi osim eventualno njih konaˇcno mnogo”. Dakle,
moˇzemo re´ci da niz (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi broju a ako su gotovo svi ˇclanovi
po volji blizu broju a.
Prethodna definicija se realizira u skupu R tako da blizinu realnih brojeva
mjerimo pomo´cu razdaljinske funkcije d(x, y) = [x −y[. Ako je zadan ε > 0,
onda brojevi x koji su od a udaljeni za manje od ε zadovoljavaju [x−a[ < ε,
tj. oni se nalaze u intervalu ¸a − ε, a + ε). Pojam konvergencije u R ima
slijede´ci oblik:
Definicija 2.3. Niz realnih brojeva (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi k realnom broju
a ∈ R ako svaki otvoreni interval polumjera ε oko toˇcke a sadrˇzi gotovo sve
ˇclanove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N), ((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ < ε)). (2.1)
2.2. LIMES NIZA U R 43
Tada a zovemo graniˇcna vrijednost ili limes niza (a
n
)
n
i piˇsemo a =
lim
n→∞
a
n
ili a = lim
n
a
n
.
a aΕ aΕ
a
5
a
3
a
2
a
4
a
6
a
1

Ako niz ne konvergira onda kaˇzemo da on divergira.
Jedan sluˇcaj divergencije niza moˇzemo podvesti pod pojam konvergencije.
U tu svrhu definiramo okoline od +∞ kao intervale oblika ¸E, +∞), gdje je
E > 0.
Definicija 2.4. Kaˇzemo da niz (a
n
)
n
u R konvergira k +∞ako svaka okolina
od +∞ sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza, tj.
(∀E > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N), ((n > n
ε
) ⇒(a
n
> E)). (2.2)
U tom sluˇcaju govorimo o konvergenciji niza (a
n
)
n
u R = [−∞, +∞] i piˇsemo
lim
n→∞
a
n
= +∞. Analogno moˇzemo definirati lim
n→∞
a
n
= −∞.
Provjeravanje da li definicija 2.3 vrijedi za neki konkretan niz i konkretan
limes sastoji se u tome da se za po volji zadani ε > 0 pronade ili barem dokaˇze
postojanje prirodnog broja n
ε
takvog da svi ˇclanovi s indeksima ve´cim od n
ε
leˇze u intervalu ¸a −ε, a + ε).
Primjer 2.1. Pokaˇzimo da niz (
1
n
)
n
konvergira i lim
n
1
n
= 0.
Uzmimo ε > 0 po volji. Iz Arhimedovog aksioma u teoremu (1.6) slijedi
postojanje m ∈ N tako da vrijedi mε > 1. Sada za n > m vrijedi nε > mε >
1. Dakle n
ε
= m je traˇzeno rjeˇsenje. Naime, ∀ n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒(nε > n
ε
ε > 1) ⇒
_
1
n
< ε
_


¸
¸
¸
1
n
−0
¸
¸
¸
¸
_
< ε.
Teorem 2.1.
1. Konvergentan niz u R ima samo jednu graniˇcnu vrijednost.
2. Konvergentan niz u R je ograniˇcen.
Dokaz: 1. Pretpostavimo da konvergentan niz (a
n
)
n
ima dvije graniˇcne
vrijednosti a, b ∈ R, a ,= b. Tada bi za ε = [a − b[ > 0 zbog (2.1) postojali
n
a
, n
b
∈ N takvi da vrijedi
(n > n
a
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
) i (n > n
b
) ⇒([a
n
−b[ <
ε
2
).
44 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Sada za n
ε
= max¦n
a
, n
b
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a −b[ ≤ [a −a
n
[ +[a
n
−b[ <
ε
2
+
ε
2
= ε = [a −b[),
ˇsto je oˇcita neistina. Dakle, limes mora biti jedinstven.
2. U definiciji (2.1) uzmimo ε = 1, pa postoji n
ε
∈ N tako da (n > n
ε
) ⇒
([a
n
− a[ < 1). Sada za n > n
ε
imamo [a
n
[ ≤ [a
n
−a[ + [a[ ≤ 1 + [a[. Neka
je M = max¦[a
1
[, . . . , [a

[, 1 +[a[¦. Tada vrijedi ∀ n ∈ N, [a
n
[ ≤ M, tj. niz
je ograniˇcen. Q.E.D.
Primjer 2.2. Sama ograniˇcenost nije dovoljna za konvergenciju niza. Niz
definiran s a
n
= (−1)
n
, ∀n ∈ N, je oˇcigledno ograniˇcen, ali niti jedan realan
broj nije mu graniˇcna vrijednost. Naime, za 0 < ε <
1
2
i bilo koji a ∈ R izvan
otvorenog intervala ¸a − ε, a + ε) uvijek se nalazi beskonaˇcno ˇclanova niza.
Dakle, taj interval ne sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza.
Za oˇcekivati je da podnizovi niza nasljeduju dobra svojstva originalnog
niza.
Teorem 2.2. Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i
ima istu graniˇcnu vrijednost kao i niz.
Dokaz: Neka je (a
n
)
n
konvergentan niz u R, a = lim
n
a
n
, i neka je (a
pn
)
n
bilo koji njegov podniz. Uzmimo bilo koji ε > 0. Tada iz a = lim
n
a
n
i (2.1)
postoji n
ε
∈ N takav da (n > n
ε
) ⇒ ([a
n
− a[ < ε). Zbog toga ˇsto je niz
(p
n
)
n
strogo rastu´ci niz u N i zadatka 2.1. imamo ∀n ∈ N, p
n
≥ n. Odatle
slijedi
(∀n ∈ N), (n > n
ε
) ⇒(p
n
> n
ε
) ⇒([a
pn
−a[ < ε),
dakle, a = lim
n
a
pn
. Q.E.D.
Od interesa je na´ci jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergen-
ciju niza.
Teorem 2.3. Svaki ograniˇcen i monoton niz u R je konvergentan.
Dokaz: Neka je niz (a
n
)
n
rastu´ci, tj. ∀n ∈ N, a
n
≤ a
n+1
. Ograniˇcenost
rastu´ceg niza znaˇci ograniˇcenost skupa A = ¦a
n
; n ∈ N¦ odozgo, pa postoji
a = sup A ∈ R. Iz definicije supremuma skupa A imamo:
1. ∀n ∈ N, a
n
≤ a,
2. ∀ε > 0, ∃n
ε
∈ N, a −ε < a

.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 45
Iz 1. i 2. i rasta niza (a
n
)
n
imamo ∀ε > 0, ∃n
ε
∈ N, ∀ n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒(a −ε < a

≤ a
n
≤ a < a + ε) ⇒([a
n
−a[ < ε).
Dakle, lim
n→∞
a
n
= sup¦a
n
; n ∈ N¦. Analogno se za padaju´ci niz pokaˇze
lim
n→∞
a
n
= inf¦a
n
; n ∈ N¦. Q.E.D.
Primjer 2.3. Monotonost nije nuˇzna za konvergenciju niza. Npr. niz
(−1)
n
n
konvergira k 0, a nije monoton.
Na desnoj slici prikazan je odnos
svojstava monotonosti (M) i ogra-
niˇcenosti (O) nizova u odnosu na
konvergentne (K) nizove u R.
O
K
M
2.3 Operacije s konvergentnim nizovima
Za nizove u R kao funkcije s vrijednostima u R moˇzemo definirati sve opera-
cije po toˇckama. U sluˇcaju nizova to znaˇci da je suma (razlika) nizova (a
n
)
n
i (b
n
)
n
niz oblika (a
n
± b
n
)
n
, tj. (a
n
)
n
± (b
n
)
n
= (a
n
± b
n
)
n
. Isto tako je
produkt nizova (a
n
)
n
i (b
n
)
n
niz oblika (a
n
b
n
)
n
, tj. (a
n
)
n
(b
n
)
n
= (a
n
b
n
)
n
.
Specijalno, za λ ∈ R je λ(a
n
)
n
= (λa
n
)
n
, pa je skup nizova vektorski prostor
(algebra). Sada ´cemo prouˇciti kako se limes ponaˇsa kod navedenih operacija
s nizovima.
Teorem 2.4. Neka su (a
n
)
n
i (b
n
)
n
konvergentni nizovi u R. Tada vrijedi:
1. Niz (a
n
±b
n
)
n
je konvergentan i lim
n→∞
(a
n
±b
n
) = lim
n→∞
a
n
± lim
n→∞
b
n
.
2. Niz (a
n
b
n
)
n
je konvergentan i lim
n→∞
(a
n
b
n
) = lim
n→∞
a
n
lim
n→∞
b
n
.
3. Ako je ∀n ∈ N, b
n
,= 0, i lim
n→∞
b
n
,= 0, onda je i niz
_
a
n
b
n
_
n
konvergentan
i lim
n→∞
_
a
n
b
n
_
=
lim
n→∞
a
n
lim
n→∞
b
n
.
4. Niz ([a
n
[)
n
je konvergentan i lim
n→∞
[a
n
[ = [ lim
n→∞
a
n
[.
46 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Dokaz: Neka su lim
n→∞
a
n
= a i lim
n→∞
b
n
= b.
1. Za ε > 0 zbog (2.1) postoje n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−b[ <
ε
2
).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a
n
+ b
n
−(a + b)[ ≤ [a
n
−a[ +[b
n
−b[ < ε).
2. Prije svega, zbog toga ˇsto je konvergentan, niz (a
n
)
n
je ograniˇcen, tj.
postoji M > 0 takav da ∀n ∈ N, [a
n
[ ≤ M. Sada za ε > 0 zbog (2.1) postoje
n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
M +[b[
) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−b[ <
ε
M +[b[
).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒([a
n
b
n
−ab[ ≤ [a
n
[[b
n
−b[[ +[a
n
−a[[b[ < ε).
3. Pokaˇzimo da vrijedi lim
n→∞
1
b
n
=
1
b
. Za ε =
[b[
2
> 0 imamo n
0
∈ N tako da
∀n ∈ N,
(n > n
0
) ⇒([b
n
−b[ <
[b[
2
) ⇒([b
n
[ ≥
[b[
2
).
Sada za ε > 0 postoji n
1
∈ N tako da ∀n ∈ N vrijedi
(n > n
1
) ⇒([b
n
−b[ <

[b[
2
).
Uzmimo n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦, pa ∀n ∈ N imamo
(n > n
ε
) ⇒(
¸
¸
¸
¸
1
b
n

1
b
¸
¸
¸
¸

[b
n
−b[
[b
n
[[b[
< ε).
Odatle pomo´cu 2. slijedi 3.
4. Tvrdnja slijedi jednostavno pomo´cu nejednakosti (1.11),
(n > n
ε
) ⇒[[a
n
[ −[a[[ ≤ [a
n
−a[ < ε.
Q.E.D.
Korolar 2.1. Neka su lim
n→∞
a
n
= a i lim
n→∞
b
n
= b. Tada je za bilo koje λ, µ ∈ R
niz (λa
n
+ µb
n
)
n
konvergentan i lim
n→∞
(λa
n
+ µb
n
) = λa + µb.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 47
Dokaz: Za bilo koji λ ∈ R uzmimo konstantni niz b
n
= λ, ∀n ∈ N. Tada
iz teorema 2.4 2. slijedi lim
n→∞
λa
n
= λa. Odatle i iz aditivnosti limesa imamo
linearnost. Q.E.D.
Napomena 2.1. Skup svih konvergentnih nizova u R je vektorski prostor (al-
gebra).
Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤. Konvergencija nizova
je u skladu s tim uredajem.
Teorem 2.5 (teorem o sendviˇcu). Neka su (a
n
)
n
i (b
n
)
n
konvergentni nizovi
u R.
1. Ako je ∀ n ∈ N, a
n
≤ b
n
, onda je lim
n→∞
a
n
≤ lim
n→∞
b
n
.
2. Ako je (c
n
)
n
niz za kojeg vrijedi ∀ n ∈ N, a
n
≤ c
n
≤ b
n
i lim
n→∞
a
n
=
lim
n→∞
b
n
= c, onda je (c
n
)
n
konvergentan i lim
n→∞
c
n
= c.
Dokaz: 1. Neka je niz (c
n
)
n
konvergentan i takav da vrijedi ∀n ∈ N, c
n
≥ 0.
Tada je lim
n→∞
c
n
= c ≥ 0. Kada bi bilo c < 0, onda bi u okolini ¸c −
[c[
2
, c +
[c[
2
)
bili gotovo svi ˇclanovi niza, ˇsto nije mogu´ce zbog c +
[c[
2
< 0.
Sada za c
n
= b
n
−a
n
, ∀n ∈ N, i teorema 2.4. 1. slijedi tvrdnja.
2. Za ε > 0 zbog (2.1) postoje n
1
, n
2
∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N,
(n > n
1
) ⇒([a
n
−c[ < ε) i (n > n
2
) ⇒([b
n
−c[ < ε).
Sada za n
ε
= max¦n
1
, n
2
¦ imamo
(n > n
ε
) ⇒(c −ε < a
n
≤ c
n
≤ b
n
< c + ε) ⇒([c
n
−c[ < ε).
Q.E.D.
2.3.1 Primjeri konvergentnih nizova
Propozicija 2.1. Neka je b > 0 realan broj. Tada postoji a > 0 takav da je
b = a
2
, tj. a =

b (surjektivnost kvadratne funkcije).
Dokaz: Pretpostavimo da je b > 1. Neka je niz (x
n
)
n
definiran rekurzijom
x
n
=
1
2
_
x
n−1
+
b
x
n−1
_
, ∀ n ∈ N, (2.3)
48 POGLAVLJE 2. NIZOVI
uz poˇcetnu vrijednost x
0
= b > 1. Dokaˇzimo indukcijom da je niz (x
n
)
n
padaju´ci i odozdo omeden s 1.
Prvo uoˇcimo da iz (2.3) imamo
x
2
n
−b = (x
n
−x
n−1
)
2
, (∀n ∈ N), (2.4)
x
n
−x
n−1
= −
x
2
n−1
−b
2x
n−1
, (∀n ∈ N). (2.5)
Baza indukcije slijedi iz x
1
=
1
2
(b + 1) < b = x
0
i x
1
> 1. Pretpostavimo
da vrijedi 1 < x
k
< x
k−1
, k = 1, . . . , n−1. Sada iz (2.4) imamo x
2
n−1
−b > 0,
a onda iz (2.5) slijedi x
n
−x
n−1
< 0. Iz (2.3) i 0 < (x
n−1
−1)
2
+b−1, ∀n ∈ N,
slijedi x
n
> 1. Dakle, postoji a = lim
n
x
n
. Iz (2.3) imamo a =
1
2
_
a +
b
a
_
,
odakle slijedi b = a
2
.
Za 0 < b < 1 imamo
1
b
> 1, pa postoji c > 1,
1
b
= c
2
. Sada je za a =
1
c
imamo tvrdnju. Q.E.D.
Primjer 2.4. Vrijedi lim
n→∞
n

n = 1.
Za bilo koji ε > 0 po binomnom teoremu imamo:
(1 +ε)
n
= 1 +nε +
n(n −1)
2
ε
2
+ + ε
n
> n
n −1
2
ε
2
.
Uzmimo n
ε
∈ N za koji vrijedi (n
ε
−1)ε
2
> 2. Tada vrijedi
(n > n
ε
) ⇒(1 +ε)
n
> n
n −1
2
ε
2
> n
n
ε
−1
2
ε
2
> n,
odnosno
(n > n
ε
) ⇒1 < n < (1 +ε)
n
.
Zbog strogog rasta funkcije x →
n

x na ¸0, +∞) slijedi
(n > n
ε
) ⇒1 <
n

n < 1+ε.
Primjer 2.5. Za a > 0 vrijedi lim
n→∞
n

a = 1.
U sluˇcaju 1 < a je 1 < a < n za gotovo sve n ∈ N, odakle imamo
1 <
n

a <
n

n za gotovo sve n ∈ N. Sada tvrdnja slijedi iz teorema 2.5. 2.
Ako je a < 1 onda je
1
a
> 1, pa je
lim
n→∞
n

a =
1
lim
n→∞
n
_
1
a
= 1.
2.3. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 49
Primjer 2.6. Nizovi a
n
=
_
1 +
1
n
_
n
, ∀n ∈ N, i b
n
=
n

k=0
1
k!
, ∀n ∈ N, su
konvergentni i imaju isti limes.
Niz (b
n
)
n
je oˇcigledno strogo rastu´ci. Pokaˇzimo da vrijedi b
n
< 3, ∀n ∈ N.
Vrijedi
b
n+1
= 1+
1
1!
+
_
1
2!
+ +
1
(n + 1)!
_
= 2+
1
2
_
1 +
1
3
+ +
1
(n + 1) 3
_
<
< 2 +
1
2
_
1 +
1
2
+
1
3 2
+ +
1
n 2
_
= 2 +
1
2
(b
n
−1),
tj. imamo rekurziju b
n+1
< 2 +
1
2
(b
n
−1), ∀n ∈ N. Odatle indukcijom slijedi
tvrdnja. Naime, b
1
= 2 < 3, i ∀n ∈ N, b
n
< 3 ⇒ b
n+1
< 2 +
1
2
(b
n
− 1) <
2 +
1
2
(3 −1) = 3. Dakle, niz (b
n
)
n
je konvergentan.
Sada primjenom binomne formule na niz (a
n
)
n
imamo
a
n
=
n

k=0
_
n
k
_
1
n
k
=
n

k=0
n(n −1) (n −k + 1)
k!n
k
=
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n
_

_
1 −
k −1
n
_
<
n

k=0
1
k!
= b
n
.
pa je i niz (a
n
)
n
odozgo ograniˇcen. Zbog 1 −
p
n + 1
≥ 1 −
p
n
, za 0 ≤ p ≤ n,
vrijedi
a
n+1
=
_
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n + 1
_

_
1 −
k −1
n + 1
_
_
+
1
(n + 1)
n+1
> a
n
,
ˇsto kazuje da je i niz (a
n
)
n
konvergentan.
Sada za bilo koji ˇcvrst p ∈ N i svaki n > p imamo
a
n
>
p

k=0
1
k!
_
1 −
1
n
_

_
1 −
k −1
n
_
.
Prethodna nejednakost za n →∞ daje
lim
n→∞
a
n

p

k=0
1
k!
= b
p
, ∀p ∈ N.
Odatle slijedi lim
n→∞
a
n
≥ lim
n→∞
b
n
. Zbog ranije pokazane nejednakosti a
n
< b
n
,
∀n ∈ N, imamo lim
n→∞
a
n
≤ lim
n→∞
b
n
, ˇsto daje lim
n→∞
a
n
= lim
n→∞
b
n
= e ≈
2.71828182.
50 POGLAVLJE 2. NIZOVI
2.3.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.)
U ovoj toˇcki definiramo eksponencijalnu funkciju exp : R → ¸0, +∞) kao
limes niza funkcija.
U tu svrhu za svaki n ∈ N definiramo funkcije f
n
: [0, +∞) → ¸0, +∞)
tako da vrijedi
f
n
(x) =
_
1 +
x
n
_
n
, ∀x ∈ [0, +∞). (2.6)
Definicija 2.5. Kaˇzemo da niz funkcija (f
n
)
n
, gdje su f
n
: I → R, I ⊆ R,
konvergira obiˇcno ili po toˇckama k funkciji f : I →R na intervalu I, ako
niz brojeva (f
n
(x))
n
konvergira k f(x), ∀x ∈ I.
Propozicija 2.2. Niz funkcija (f
n
)
n
, gdje su f
n
: [0, +∞) → ¸0, +∞), n ∈
N, definirane s (2.6), konvergira na skupu [0, +∞). Funkcija f : [0, +∞) →
¸0, +∞), f = lim
n→∞
f
n
, zadovoljava :
1. f(0) = 1,
2. f(1) = e,
3. f(x + y) = f(x)f(y), ∀x, y ∈ [0, +∞).
Dokaz: Uzmimo x ≥ 0 i pokaˇzimo da je niz f
n
(x)
n
strogo rastu´ci i omeden.
Vrijedi
f
n
(x) =
n

k=0
_
n
k
_
x
k
n
k
=
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n
_

_
1 −
k −1
n
_
x
k
<
<
n

k=0
1
k!
_
1 −
1
n + 1
_

_
1 −
k −1
n + 1
_
x
k
+
x
n+1
(n + 1)
n+1
= f
n+1
(x),
pa je (f
n
(x))
n
strogo rastu´ci niz. Neka je m ∈ N takav da je x ≤ m. Tada je
f
n
(x) ≤ f
n
(m), ∀n ∈ N. Za podniz (f
nm
(m))
n
strogo rastu´ceg niza (f
n
(m))
n
imamo f
nm
(m) = f
n
(1)
m
, ∀n ∈ N. Kako iz primjera 2.6. slijedi f
n
(1) ≤ 3,
∀n ∈ N, imamo f
n
(x) ≤ 3
m
, ∀n ∈ N. Odatle slijedi konvergencija niza
(f
n
(x))
n
, ∀x ∈ [0, +∞).
Svojstvo 1. je jasno, a svojstvo 2. slijedi iz primjera 2.6. Za x, y ≥ 0
imamo
_
1 +
x
n
__
1 +
y
n
_
=
_
1 +
x + y
n
+
xy
n
2
_

_
1 +
x + y
n
_
.
Vrijedi
_
1 +
x
n
_
n
_
1 +
y
n
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n
=
_
1 +
x + y
n
+
xy
n
2
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n
=
2.4. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR 51
=
xy
n
2
_
n−1

k=0
_
1 +
x + y
n
+
xy
n
2
_
n−1−k
_
1 +
x + y
n
_
k
_
,
pa zbog prethodne nejednakosti imamo
xy
n
_
1 +
x + y
n
_
n−1

_
1 +
x
n
_
n
_
1 +
y
n
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n

xy
n
_
1 +
x
n
_
n−1
_
1 +
y
n
_
n−1
.
Sada iz prethodne nejednakosti za n →∞ dobijemo
lim
n→∞
_
_
1 +
x
n
_
n
_
1 +
y
n
_
n

_
1 +
x + y
n
_
n
_
= 0,
odakle slijedi svojstvo 3. Q.E.D.
Sada definiramo funkciju exp : R →¸0, +∞) na slijede´ci naˇcin:
exp(x) =
_
¸
¸
_
¸
¸
_
f(x) ; x ≥ 0,
1
f(−x)
; x < 0.
(2.7)
Pokaˇzimo da vrijedi exp(x + y) = exp(x) exp(y), ∀x, y ∈ R. Ako su x i
y istog predznaka, onda je jednakost jasna. Jedini interesantni sluˇcajevi su
x > 0, y < 0, x + y > 0 i x > 0, y < 0, x + y > 0. U prvom sluˇcaju imamo
f(x) = f(x + y + (−y)) = f(x + y)f(−y), pa je exp(x + y) = f(x + y) =
f(x)
1
f(−y)
= exp(x) exp(y), a drugi ide analogno.
2.4 Limes superior i limes inferior
Lema 2.1. Svaki niz (a
n
)
n
u R ima monoton podniz.
Dokaz: Neka je A
m
= ¦a
n
; n ≥ m¦. Promatramo dva sluˇcaja:
1. ∃m ∈ N tako da skup A
m
nema maksimum.
2. ∀m ∈ N skup A
m
ima maksimum.
1. sluˇcaj: Bez smanjenja op´cenitosti uzmimo da je m = 1, tj. ve´c A
1
nema maksimum. To znaˇci da ∀n ∈ N ∃k ∈ N, k > n i a
k
> a
n
.
Poˇcnimo s n = 1 i medu svim k > 1 takvim da je a
k
> a
1
uzmimo
najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
, tj. a
p
1
> a
1
. Sada promatramo skup A
p
1
. Ovaj
skup isto nema maksimum, jer kada bi ga imao, onda bi i prethodni A
1
imao.
Medu svim k > p
1
takvim da je a
k
> a
p
1
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s
52 POGLAVLJE 2. NIZOVI
p
2
, tj. a
p
2
> a
p
1
, itd. Ovim postupkom dobivamo strogo rastu´ci niz (p
n
)
n
u
N takav da je a
pn
< a
p
n+1
, ∀n ∈ N, tj. podniz (a
pn
)
n
je strogo rastu´ci.
2. sluˇcaj: Neka je b
1
= max A
1
. Medu onim k ∈ N za koje je a
k
= b
1
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
, tj. (j < p
1
) ⇒ (a
j
< a
p
1
). Sada gle-
damo A
p
1
+1
i neka je b
2
= max A
p
1
+1
. Jasno, b
2
≤ b
1
. Medu svim k > p
1
za koje je a
k
= b
2
uzmimo najmanji i oznaˇcimo ga s p
1
. Jasno je da vrijedi
a
p
2
≤ a
p
1
, itd. Tim postupkom dobijemo strogo rastu´ci niz (p
n
)
n
u N takav
da je a
pn
≥ a
p
n+1
, ∀n ∈ N, tj. podniz (a
pn
)
n
je padaju´ci. Q.E.D.
Korolar 2.2. Za konaˇcno nizova a
(1)
, a
(2)
, . . . , a
(n)
postoji strogo rastu´ci niz
p : N →N takav da su svi podnizovi a
(1)
◦ p, a
(2)
◦ p, . . . , a
(n)
◦ p monotoni.
Dokaz: Iz leme 2.1. postoji strogo rastu´ci niz q
(1)
: N → N takav da je
a
(1)
◦ q
(1)
monoton podniz od a
(1)
. Sada gledamo podnizove a
(1)
◦ q
(1)
, a
(2)

q
(1)
, . . . , a
(n)
◦ q
(1)
od kojih je prvi monoton, a ostali ne moraju bit monoto-
ni. Sada po lem1 2.1. postoji strogo rastu´ci niz q
(2)
: N → N takav da je
a
(2)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
monoton podniz od a
(2)
◦ q
(1)
. Zbog toga ˇsto je podniz mo-
notonog niza i sam monoton, medu podnizovima a
(1)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
, a
(2)
◦ q
(1)

q
(2)
, . . . , a
(n)
◦ q
(1)
◦ q
(2)
su prva dva monotona, a ostali ne moraju biti. Ovim
postupkom u n koraka dolazimo do podnizova a
(1)
◦ p, a
(2)
◦ p, . . . , a
(n)
◦ p,
gdje je p = q
(1)
◦ q
(2)
◦ ◦ q
(n)
, koji su svi monotoni. Q.E.D.
U teoremu 2.1. i primjeru 2.2. smo vidjeli da je ograniˇcenost niza nuˇzna,
ali ne i dovoljna za konvergenciju toga niza. Slijede´ci teorem govori o tome
ˇsto se ipak moˇze zakljuˇciti iz ograniˇcenosti niza.
Teorem 2.6 (Weierstrass
1
). Ograniˇcen niz u R ima konvergentan podniz.
Dokaz: Pomo´cu leme 2.1. moˇzemo na´ci monoton podniz zadanog niza.
Poˇsto je niz ograniˇcen, onda je i svaki njegov podniz ograniˇcen. Sada za taj
ograniˇcen i monoton podniz iz teorema 2.3. slijedi konvergencija. Q.E.D.
Definicija 2.6. Kaˇzemo da je α ∈ R gomiliˇste niza (a
n
)
n
realnih brojeva,
ako postoji podniz (a
pn
)
n
niza (a
n
)
n
takav da vrijedi lim
n→∞
a
pn
= α.
Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomiliˇste niza (a
n
)
n
ako i samo ako ∀ε > 0
okolina ¸α −ε, α + ε) sadrˇzi beskonaˇcno ˇclanova niza.
Primjer 2.7.
1
Karl Theodor Wilhelm Weierstrass (Ostenfelde, 31. listopad 1815. - Berlin, 19.
veljaˇca 1897.) njemaˇcki matematiˇcar
2.4. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR 53
i. Svaki ograniˇceni niz ima barem jedno gomiliˇste u R.
ii. Svaki konvergentan niz ima toˇcno jedno gomiliˇste, a to je graniˇcna
vrijednost.
iii. Niz iz primjera 2.2. ima toˇcno dva gomiliˇsta jer je (−1)
2n
→ 1 i
(−1)
2n−1
→−1.
iv. Skupovi N i Q su ekvipotentni, tj. postoji bijektivni niz r : N → Q.
Tada je R skup svih gomiliˇsta niza (r
n
)
n
, tj. svaki realan broj je limes
nekog niza racionalnih brojeva.
v. Niz (n)
n
nema niti jedno gomiliˇste u R.
Definicija 2.7. Neka je (a
n
)
n
ograniˇcen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup
svih gomiliˇsta tog niza.
Supremum skupa A zovemo limes superior niza (a
n
)
n
i oznaˇcavamo
s limsup
n→∞
a
n
ili lim
n
a
n
, .
Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (a
n
)
n
i oznaˇcavamo s
liminf
n→∞
a
n
ili lim
n
a
n
, .
Broj L ∈ R je limes superior niza (a
n
)
n
ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je a
n
< L + ε za gotovo sve ˇclanove niza.
2. ∀ε > 0, je L −ε < a
n
za beskonaˇcno ˇclanova niza.
Broj ℓ ∈ R je limes inferior niza (a
n
)
n
ako i samo ako vrijedi:
1. ∀ε > 0, je ℓ −ε < a
n
za gotovo sve ˇclanove niza.
2. ∀ε > 0, je a
n
< ℓ + ε za beskonaˇcno ˇclanova niza.
Teorem 2.7. Niz (a
n
)
n
u R je konvergentan ako i samo ako je
liminf
n→∞
a
n
= limsup
n→∞
a
n
.
Dokaz: Ako je niz (a
n
)
n
konvergentan, onda je po teoremu 2.2. svaki njegov
podniz ima istu graniˇcnu vrijednost kao i niz, pa je skup svih gomiliˇsta niza
jednoˇclan.
Obratno, ako vrijedi gornja jednakost, onda je skup svih gomiliˇsta jed-
noˇclan i neka je α njegov element. Tada ∀ε > 0, iz definicije limesa inferiora,
gotovo svi ˇclanovi niza su > α−ε, a iz definicije limesa superiora, gotovo svi
ˇclanovi niza su < α + ε, tj. gotovo svi ˇclanovi su u intervalu ¸α − ε, α + ε).
Dakle, α = lim
n→∞
a
n
. Q.E.D.
54 POGLAVLJE 2. NIZOVI
2.5 Cauchyjev niz
Sada navodimo nuˇzan i dovoljan uvjet za konvergenciju realnog niza koji u
sebi ne upotrebljava pojam limesa. Dakle, pomo´cu njega moˇzemo ispitati
konvergenciju niza a da nemamo kandidata za njegov limes.
Definicija 2.8. Kaˇzemo da je niz (a
n
)
n
realnih brojeva Cauchyjev
1
ili fun-
damentalan niz ako
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n, m ∈ N)((n, m > n
ε
) ⇒([a
n
−a
m
[ < ε)). (2.8)
Teorem 2.8. Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev.
Dokaz: Neka je (a
n
)
n
konvergentan niz i a = lim
n
a
n
, tj.
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ <
ε
2
)).
Neka je n, m > n
ε
, pa imamo [a
n
− a
m
[ ≤ [a
n
− a[ + [a − a
m
[ <
ε
2
+
ε
2
= ε,
dakle uvjet (2.8) je nuˇzan.
Obratno, neka je (a
n
)
n
Cauchyjev niz. Pokaˇzimo da je taj niz ograniˇcen.
Iz (2.8) za ǫ = 1 imamo n
1
∈ N takav da ∀n, m ∈ N, (n, m > n
1
) ⇒
([a
n
−a
m
[ < 1). Odatle za n > n
1
imamo [a
n
[ ≤ [a
n
−a
n
1
+1
[ +[a
n
1
+1
[. Sada
je M = max¦[a
1
[, . . . , [a
n
1
[, 1 +[a
n
1
+1
[¦ takav da vrijedi [a
n
[ ≤ M, ∀n ∈ N.
Po teoremu 2.6. ograniˇcen (a
n
)
n
niz ima konvergentan podniz (a
pn
)
n
, tj.
postoji a = lim
n
a
pn
. Pokaˇzimo da vrijedi a = lim
n
a
n
. Uzmimo ε > 0 po
volji. Iz konvergencije podniza (a
pn
)
n
imamo n

ε
∈ N takav da
((n > n

ε
) ⇒([a
pn
−a[ <
ε
2
)).
Zato ˇsto je niz (a
n
)
n
Cauchyjev imamo n
′′
ε
∈ N takav da
((n > n
′′
ε
) ⇒([a
n
−a
m
[ <
ε
2
)).
Neka je n
ε
= max¦n

ε
, n
′′
ε
¦ pa za n > n
ε
, zbog p
n
≥ n, slijedi
[a
n
−a[ ≤ [a
n
−a
pn
[ + [a
pn
−a[ <
ε
2
+
ε
2
= ε,
tj. a = lim
n
a
n
. Q.E.D.
Cauchyjevo svojstvo je posebno vaˇzno u op´cenitijim strukturama od sku-
pa R, gdje nismo u mogu´cnosti pomo´cu uredaja definirati pojam potpunosti
skupa, kao u Aksiomu 15. Takav je npr. skup kompleksnih brojeva C o
kojem govorimo u slijede´coj toˇcki. Tada se kaˇze da je skup potpun ako svaki
Cauchyjev niz iz skupa konvergira u tom skupu.
1
Augustin Louis Cauchy (Paris, 21. kolovoz 1789. – Sceaux-Paris, 23. svibanj 1857.)
francuski matematiˇcar
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 55
2.6 Polje C, nizovi u C
2.6.1 Polje kompleksnih brojeva C
Neka je RR Kartezijev produkt skupa R sa samim sobom. RR je skup
svih uredenih parova (a, b) gdje su a, b ∈ R. Sada na R R definiramo
operacije zbrajanja i mnoˇzenja.
Neka je ⊕ : (RR) (RR) →(RR) operacija zbrajanja definiran s
∀(a, b), (c, d) ∈ R R, (a, b) ⊕(c, d) = (a + c, b + d), (2.9)
i neka je ⊙ : (R R) (R R) →(R R) operacija mnoˇzenja definiran s
∀(a, b), (c, d) ∈ R R, (a, b) ⊙(c, d) = (ac −bd, ad + bc). (2.10)
U daljnjem tekstu ´cemo umjesto oznaka ⊕ i ⊙ koristiti iste oznake kao i za
operacije u R, tj. + i , s tim da je uvijek jasno kada su operacije s parovima
realnih brojeva ili sa samim realnim brojevima.
Skup R R snabdjeven operacijom zbrajanja (2.9) i mnoˇzenja (2.10)
zovemo skup kompleksnih brojeva i oznaˇcavamo s C.
Teorem 2.9. Skup kompleksnih brojeva C je polje.
Dokaz: Pokaˇzimo da za skup C i operacije zbrajanja (2.9) i mnoˇzenja (2.10)
vrijede aksiomi A 1. do A 9. Aksiomi A 1. i A 4. slijede direktno iz istih
aksioma za R i definicije operacije zbrajanja. Neutralni element za zbrajanje
je par (0, 0), tj. (0, 0) +(a, b) = (0 +a, 0 +b) = (a +0, b +0) = (a, b). Za bilo
koji par (a, b) suprotni par −(a, b) = (−a, −b). Vrijedi (a, b) + (−a, −b) =
(a + (−a), b + (−b)) = (0, 0) i (−a, −b) + (a, b) = (−a + a, −b + b) = (0, 0).
Asocijativnost i komutativnost mnoˇzenja i distributivnost mnoˇzenja na
zbrajanje slijede direktnim raˇcunom iz asocijativnosti i komutativnost mnoˇzenja
i zbrajanja na R, te distributivnosti mnoˇzenja na zbrajanje u R. Jedinica
ili neutralni element za mnoˇzenje je par (1, 0), tj. za svaki par (a, b) imamo
(a, b)(1, 0) = (a1−b0, a0+b1) = (a, b) i (1, 0)(a, b) = (1a−0b, 1b+0a) = (a, b).
Za svaki (a, b) ,= (0, 0), tj. a
2
+ b
2
,= 0, definiramo
(a, b)
−1
=
_
a
a
2
+ b
2
,
−b
a
2
+ b
2
_
.
Vrijedi (a, b)
_
a
a
2
+ b
2
,
−b
a
2
+ b
2
_
=
_
aa −b(−b)
a
2
+ b
2
,
a(−b) + ba
a
2
+ b
2
_
= (1, 0).
Q.E.D.
56 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Na C moˇzemo definirati uredaj ((a, b) _ (c, d))
def
= (a ≤ c) ∧ (b ≤ d). Taj
uredaj je samo parcijalni uredaj, jer npr. (1, 0) i(0, 1) nisu usporedivi.
Uoˇcimo podskup R

= ¦(x, 0); x ∈ R¦ ⊂ C. Taj skup je zatvoren na ope-
racije zbrajanja i mnoˇzenja, tj. (a, 0)+(b, 0) = (a+b, 0) i (a, 0)(b, 0) = (ab, 0).
U skupu R

vrijede aksiomi A 1. do A 9.
ˇ
Stoviˇse, restrikcija relacija parcijal-
nog uredaja na C daje na R

linearan uredaj koji je u skladu s operacijama
zbrajanja i mnoˇzenja. Tako je R

uredeno potpuno polje, dakle, moˇzemo
ga izjednaˇciti s R. U tom smislu piˇsemo (0, 0) = 0, (1, 0) = 1 i op´cenito
(a, 0) = a.
Kompleksan broj (0, 1) zovemo imaginarna jedinica i oznaˇcavamo ga s
i = (0, 1). Tako za svaki kompleksan broj vrijedi (a, b) = (a, 0)+(b, 0)(0, 1) pa
piˇsemo (a, b) = a + bi. Tako vrijedi i
2
= (0, 1)(0, 1) = (−1, 0 = −(1, 0) = −1
, pa se operacije s kompleksnim brojevima svode na operacije s binomima.
Ako je z = a + bi ∈ C, onda je a = Rez realni dio i b = Imz imaginarni dio
od z.
Za komleksni broj z = a+bi definiramo njegov konjugirani broj z = a−bi.
Realni broj [z[ =

a
2
+ b
2
=

zz zovemo modul kompleksnog broja z.
Vrijedi [Rez[ = [a[ ≤

a
2
+ b
2
= [z[ i [Imz[ = [b[ ≤

a
2
+ b
2
= [z[. Za
z, v ∈ C vrijedi z + v = z + v, zv = zv i [zv[ = [z[[v[. Takoder, za modul
vrijedi nejednakost trokuta
[z + v[ ≤ [z[ +[v[, ∀ z, v ∈ C. (2.11)
Vrijedi
[z + v[
2
= (z + v)(z + v) = [z[
2
+[v[
2
+ zv + zv = [z[
2
+[v[
2
+ 2Re(zv) ≤
≤ [z[
2
+[v[
2
+ 2[Re(zv)[ ≤ [z[
2
+[v[
2
+ 2[zv[ = ([z[ +[v[)
2
.
Odatle zbog rasta funkcije

na R
+
slijedi (2.11).
2.6.2 Eksponencijalna funkcija na C
Definiramo funkciju f : C →C na slijede´ci naˇcin:
f(x + iy) = e
x
(cos y + i sin y), ∀ x, y ∈ R. (2.12)
Za y = 0 dobijemo f(x) = e
x
, ∀ x, y ∈ R, pa je f proˇsirenje eksponencijalne
funkcije s R na C. Pokaˇzimo da to proˇsirenje zadovoljava osnovnu funkcijsku
jednakost koja karakterizira eksponencijalnu funkciju. Za z = x + iy, z

=
x

+ iy

, gdje su x, x

, y, y

∈ R, imamo
f(z)f(z

) = f(x + iy)f(x

+ iy

) = e
x
(cos y + i sin y)e
x

(cos y

+ i sin y

) =
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 57
= e
x+x

[cos y cos y

−sin y sin y

+ i(sin y cos y

+ cos y sin y

)] =
= e
x+x

[cos(y + y

) + i sin(y + y

)] = f(x + x

+ i(y + y

)) = f(z + z

).
Iz (2.12) vidimo da vrijedi f(z) = f(z), ∀z ∈ C. Takoder, ako je f(x+iy) = 0
onda zbog e
x
> 0 iz (2.12) slijedi cos y = sin y = 0, ˇsto je nemogu´ce zbog
(1.24).
Dakle imamo funkciju f : C → C ¸ ¦0¦ koju oznaˇcavamo s f(z) = e
z
,
∀z ∈ C. Sada moˇzemo kompleksnu eksponencijalnu funkciju pisati u obliku
e
x+iy
= e
x
(cos y + i sin y), ∀ x, y ∈ R. (2.13)
Za x = 0 dobije se Eulerova formula
e
iy
= cos y + i sin y, ∀ y ∈ R, (2.14)
iz koje slijedi veza trigonometrijskih funkcija i eksponencijalne funkcije
sin y =
e
iy
−e
−iy
2i
,
cos y =
e
iy
+ e
−iy
2
. (2.15)
Takoder, za svaki z ∈ C moˇzemo definirati
sin z =
e
iz
−e
−iz
2i
, (2.16)
cos iz =
e
iz
+ e
−iz
2
, (2.17)
shz =
e
z
−e
z
2i
, (2.18)
chiz =
e
z
+ e
z
2
. (2.19)
Lako se vidi da vrijedi cos iz = chz, sin iz = ishz.
2.6.3 Nizovi u C, limes niza u C
Neka je (a
n
)
n
niz u C , gdje je a
n
= α
n

n
i, ∀n ∈ N. Tako imamo pridruˇzena
dva realna komponentna niza (α
n
)
n
i (β
n
)
n
.
58 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Definicija 2.9. Niz kompleksnih brojeva (a
n
)
n
konvergira ili teˇzi ka kompleksnom broju a ∈ C
ako svaki otvoreni krug polumjera ε oko toˇcke a
sadrˇzi gotovo sve ˇclanove niza, tj.
(∀ε > 0), (∃n
ε
∈ N), (∀n ∈ N),
((n > n
ε
) ⇒([a
n
−a[ < ε)). (2.20)
0
Re z
Im z
a
Ε
Definicija limesa niza u C je formalno ista kao i u R, te je stoga za oˇcekivati
da vrijede svojstva koja vrijede za konvergentne nizove u R. To se moˇze
dokazati koriste´ci definiciju limesa (2.20). Mi ´cemo to uˇciniti tako ˇsto ´cemo
dokazati da konvergiraju komponentni nizovi (α
n
)
n
i (β
n
)
n
.
Teorem 2.10. Neka je (a
n
)
n
niz u C , gdje je a
n
= α
n

n
i, ∀n ∈ N. Vrijedi
lim
n
a
n
= a = α + βi ako i samo ako je α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
.
Dokaz: Ako je a = lim
n
a
n
i a = α +βi, onda vrijedi [α
n
−α
n
[ ≤ [a
n
−a[ i

n
−β[ ≤ [a
n
−a[, odakle odmah imamo α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
. Obratno,
neka je α = lim
n
α
n
i β = lim
n
β
n
. Zbog [a
n
−a[ =
_

n
−α
n
[
2
+[β
n
−β[
2
slijedi a = lim
n
a
n
, gdje je a = α + βi. Q.E.D.
Zato ˇsto se operacije s kompleksnim nizovima svode na operacije s realnim
komponentnim nizovima, sada je odmah jasno da i u kompleksnom sluˇcaju
vrijedi teorem 2.4. Za konvergentne nizove (a
n
)
n
, a
n
= α
n
+ β
n
i, ∀n ∈ N i
(b
n
)
n
, b
n
= γ
n
+ δ
n
i, ∀n ∈ N, imamo
lim
n
(a
n
+b
n
) = lim
n
((α
n

n
) + (β
n

n
)i) = lim
n

n

n
) +lim
n

n

n
)i =
= (lim
n
α
n
+ lim
n
β
n
i) + (lim
n
γ
n
+ lim
n
δ
n
i) = lim
n
a
n
+ lim
n
b
n
.
Naravno, i za mnoˇzenje imamo
lim
n
(a
n
b
n
) = lim
n
((α
n
γ
n
−β
n
δ
n
) + (αδ
n
+ β
n
γ)i =
= (lim
n
α
n
lim
n
γ
n
−lim
n
β
n
lim
n
δ
n
) + (lim
n
αlim
n
δ
n
+ lim
n
β
n
lim
n
γ)i) =
= (lim
n
α
n
+ lim
n
β
n
i)(lim
n
γ
n
+ lim
n
δ
n
i) = lim
n
a
n
lim
n
b
n
.
Takoder vrijedi i teorem 2.6. o ograniˇcenom nizu. Ako je kompleksni
niz (a
n
)
n
= (α
n
+ β
n
i)
n
ograniˇcen, onda su ograniˇceni njegovi komponentni
nizovi. Sada pomo´cu korolara 2.2 imamo njihove monotone podnizove s istim
indeksima (α
pn
)
n
i (β
pn
)
n
, pa smo u mogu´cnosti konstruirati konvergentan
podniz (a
pn
)
n
= (α
pn
+ β
pn
i)
n
kompleksnog niza (a
n
)
n
.
2.6. POLJE C, NIZOVI U C 59
Primjer 2.8. Neka je a ∈ C, [a[ < 1. Tada je lim
n→∞
a
n
= 0.
Zbog [a
n
− 0[ = [a
n
[ − 0 = [a[
n
− 0 bez smanjenja op´cenitosti moˇzemo
uzeti 0 < a < 1. Tada vrijedi a
n+1
< a
n
, ∀n ∈ N, tj. niz (a
n
)
n
je strogo
padaju´ci. Po teoremu 2.3. lim
n→∞
a
n
= α = inf¦a
n
; n ∈ N¦ ≥ 0. Sada iz
∀n ∈ N, α ≤ a
n
, imamo ∀n ∈ N,
α
a
≤ a
n−1
. Iz svojstva infimuma slijedi
α
a
≤ α ⇒α(1 −a) ≤ 0 ⇒α ≤ 0 ⇒α = 0.
60 POGLAVLJE 2. NIZOVI
Poglavlje 3
Limes funkcije i neprekidnost
funkcije
U ovom poglavlju obradujemo vaˇzne pojmove limesa funkcije i neprekidnosti
funkcije.
ˇ
Zelimo intuitivno promiˇsljanje o tim pojmovima pretvoriti u strogi
matematiˇcki jezik, tako da omogu´cimo egzaktno koriˇstenje tih pojmova na
funkcijama s kojima radimo.
3.1 Limes funkcije
Neka su zadane funkcije a : N → R, a(n) =
1
n
, ∀n ∈ N i f : ¸0, +∞) → R,
f(x) =
1
x
, ∀x ∈ R. Prva funkcija je niz i u prethodnom poglavlju smo
dobro prouˇcili ˇsto znaˇci lim
n→∞
1
n
= 0.
ˇ
Sto se tiˇce funkcije f, priliˇcno je jasno
intuitivno poimanje pojma lim
x→∞
1
x
= 0. Malo je manje jasno kako u vezu
dovesti lim
x→1
1
x
= 1 i analognu priˇcu s nizom. Kod niza nismo u mogu´cnosti
konstruirati proces pribliˇzavanja argumenata n k broju 1, dok kod realnih
brojeva je to mogu´ce. U slijede´coj definiciji dana je veza limesa funkcije i
limesa niza.
Definicija 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f :
I ¸ ¦c¦ →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki c jednak L ako za svaki niz (c
n
)
n
u I vrijedi:
( lim
n→∞
c
n
= c) ⇒( lim
n→∞
f(c
n
) = L).
Tada piˇsemo lim
x→c
f(x) = L.
Iz definicije je vidljivo da je pribliˇzavanje broja x prema c ekvivalentno
pribliˇzavanju svih nizova koji konvergiraju k c. Dakle, u definiciji je potrebno
61
62 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
promatrati sve takve nizove, a ne samo jedan niz ili njih konaˇcno mnogo.
Tada se slike tih nizova po funkciji f moraju pribliˇzavati istom broju L. S
druge strane, nizovi koji konvergiraju k c imaju toˇcke i lijevo i desno od c,
pa je prirodno pretpostaviti da je toˇcka c iz nekog otvorenog intervala koji
je sadrˇzan u domeni funkcije f.
Prethodni pojam je mogu´ce opisati i bez upotrebe nizova. To je sadrˇzaj
tzv Cauchyjeve definicije limesa funkcije u toˇcki, koju dokazujemo u slje-
de´cem teoremu.
Teorem 3.1 (Cauchyjeva definicija limesa). Neka je I ⊆ R otvoren interval,
c ∈ I i f : I ¸ ¦c¦ → R. Limes funkcije f u toˇcki c postoji i lim
x→c
f(x) = L
ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < [x −c[ < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.1)
Dokaz: Neka vrijedi (3.1). Uzmimo bilo koji niz (c
n
)
n
u I ¸ ¦c¦ takav da je
c = lim
n
c
n
, tj.
(∀δ > 0)(∃n
δ
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
δ
) ⇒([c
n
−c[ < δ)). (3.2)
Pokaˇzimo da je tada lim
n
f(c
n
) = L, tj.
(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([f(c
n
) −L[ < ε)). (3.3)
Za ε > postoji δ > 0 tako da vrijedi (3.1). Za taj δ postoji n
δ
tako je
ispunjeno (3.2). Uzmimo sada n
ε
= n
δ
i za ∀n ∈ N imamo
(n > n
ε
) ⇒([c
n
−c[ < δ) ⇒([f(c
n
) −L[ < ε),
a to je upravo (3.3).
Obratno, neka je lim
x→c
f(x) = L, tj. vrijedi definicija 3.1. i neka ne vrijedi
(3.1), tj.
(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x
δ
∈ I)((0 < [x
δ
−c[ < δ) ∧([f(x
δ
) −L[ ≥ ε > 0)). (3.4)
Sada za svaki n ∈ N uzmimo δ
n
=
1
n
u 3.4. i dobijemo c
n
= x1
n
. Tako smo
doˇsli do niza (c
n
)
n
u I ¸ ¦c¦ za koji vrijedi [c
n
−c[ <
1
n
i [f(c
n
) −L[ ≥ ε > 0,
dakle, lim
n
c
n
= c, a niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k L (kontradikcija s definici-
jom 3.1.). Dakle, ako je lim
x→c
f(x) = L, onda vrijedi (3.1). Q.E.D.
Napomena 3.1. Cauchyjeva definicija limesa funkcije ima jednostavnu geome-
trijsku interpretaciju koja glasi:
Za svaku okolinu ¸L−ε, L+ε) broja L postoji okolina ¸c −δ, c +δ) broja
c koja se, s izuzetkom toˇcke c, preslikava u okolinu ¸L −ε, L + ε), tj.
f(¸c −δ, c + δ) ¸ ¦c¦) ⊆ ¸L −ε, L + ε).
3.1. LIMES FUNKCIJE 63
Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i mnoˇzenja s funkci-
jama. To je posljedica ˇcinjenice da je limes niza u skladu s tim operacijama
i definicije 3.1.
Teorem 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I ¸ ¦c¦ → R za
koje postoje lim
x→c
f(x) i lim
x→c
g(x). Tada vrijedi:
1. Funkcija f ±g ima limes u c i lim
x→c
(f(x) ±g(x)) = lim
x→c
f(x) ±lim
x→c
g(x).
2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim
x→c
λf(x) = λ lim
x→c
f(x).
3. Funkcija fg ima limes u c i lim
x→c
(f(x)g(x)) = lim
x→c
f(x) lim
x→c
g(x).
4. Ako je g(x) ,= 0, ∀x ∈ I ¸ ¦c¦ i lim
x→c
g(x) ,= 0, funkcija
f
g
ima limes u c
i lim
x→c
f(x)
g(x)
=
lim
x→c
f(x)
lim
x→c
g(x)
.
5. Funkcija [f[ ima limes u c i lim
x→c
[f(x)[ = [ lim
x→c
f(x)[.
Dokaz: Sve tvrdnje slijede iz odgovaraju´cih tvrdnji u teoremu 2.4. za nizove
(f(c
n
))
n
i (g(c
n
))
n
. Q.E.D.
Teorem 3.3 (teorem o sendviˇcu). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i
f, g : I ¸ ¦c¦ →R za koje postoje lim
x→c
f(x) i lim
x→c
g(x).
1. Ako je f(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I ¸ ¦c¦, onda je lim
x→c
f(x) ≤ lim
x→c
g(x).
2. ako je h : I¸¦c¦ →R takva da vrijedi f(x) ≤ h(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I¸¦c¦ i
lim
x→c
f(x) = lim
x→c
g(x) = L, onda funkcija h ima limes u c i lim
x→c
h(x) = L.
Dokaz: Tvrdnje slijede iz odgovaraju´cih tvrdnji u teoremu 2.5. za nizove
(f(c
n
))
n
,(g(c
n
))
n
i (h(c
n
))
n
. Q.E.D.
64 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Primjer 3.1. Pokazati da je lim
x→0
sin x
x
= 1.
Na trigonometrijskoj kruˇznici je vidljivo da je luk
koji odgovara vrijednosti kuta x > 0 u radijanima
ve´ci od tetive toga luka koja je hipotenuza pravo-
kutnog trokuta △ACD ˇcija je jedna kateta duljine
sin α, tj. sin α < α za α > 0. Odatle imamo
nejednakost
sinx
x
< 1, za x > 0. Zbog nepar-
nosti brojnika i nazivnika, ta nejednakost vrijedi
za sve x ,= 0. Sliˇcno, usporedimo li povrˇsinu
kruˇznog isjeˇcka P
OAD
=
1
2
α i povrˇsinu trokuta
P
△OBD
=
1
2
tg α, slijedi α < tg α, tj. cos x <
sinx
x
za 0 < x <
π
4
. Zbog parnosti funkcija s obije
strane nejednakosti isto vrijedi za sve x ,= 0.
Dakle, imamo nejednakosti cos x <
sinx
x
< 1, za
sve 0 < [x[ <
π
4
. Zbog lim
x→0
cos x = 1 i teorema 3.3.
slijedi lim
x→0
sin x
x
= 1.
0
1
Α
D C
B
A
x
y
sin x

x
cos x
Π

2
0
1
x
y
3.1.1 Limes u R
Pojam limesa funkcije moˇzemo proˇsiriti na sluˇcajeve kada argument funkcije
teˇzi k ±∞ ili kada vrijednost funkcije teˇzi k ±∞ ili oboje. Najprirodnije je
to uˇciniti tako da iskoristimo geometrijsku interpretaciju limesa iz napomene
3.1., s tim da prilagodimo pojam okoline novim situacijama. Ve´c smo kod
limesa niza vidjeli da kao okoline toˇcke +∞mogu posluˇziti intervali ¸E, +∞),
gdje je E > 0, sliˇcno, za okoline toˇcke −∞ uzimamo intervale ¸−∞, −E),
gdje je E > 0.
Definicija 3.2.
1. Za funkciju f : ¸a, +∞) →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki +∞ jednak
L ∈ R ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ ¸a, +∞)) ((x > ∆) ⇒([f(x) −L[ < ε).
Tada piˇsemo lim
x→+∞
f(x) = f(+∞) = L.
2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ¸ ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes u toˇcki c jednak +∞ ako vrijedi:
(∀E > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < [x −c[ < δ) ⇒(f(x) > E)).
3.1. LIMES FUNKCIJE 65
Tada piˇsemo lim
x→c
f(x) = +∞.
3. Za funkciju f : ¸−∞, a) →R kaˇzemo da ima limes u toˇcki −∞ jednak
−∞ ako vrijedi:
(∀E > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ ¸−∞, a)) ((x < −∆) ⇒(f(x) < −E).
Tada piˇsemo lim
x→−∞
f(x) = f(−∞) = −∞.
U sluˇcaju 1. konaˇcnog limesa u beskonaˇcnosti, tj. c = +∞ ili c = −∞,
vrijede svi rezultati u teoremima 3.2 i 3.3. kao i u sluˇcaju kada je c ∈ R.
Posebno, sluˇcaj lim
x→+∞
f(x) = L direktno poop´cava limes niza. Tako i neki
rezultati koji vrijede za nizove imaju svoj analogon u ovom sluˇcaju.
ˇ
Stoviˇse,
i tehnika dokaza je jednaka.
Teorem 3.4. Neka je f : ¸a, +∞) →R rastu´ca funkcija na ¸a, +∞).
Limes od f u +∞ postoji ako i samo ako je f ograniˇcena na ¸a, +∞).
Tada vrijedi lim
x→+∞
f(x) = sup
¸a,+∞)
f.
Dokaz: Neka je f ograniˇcena na ¸a, +∞), tj. postoji L = sup
¸a,+∞)
f.
Tada vrijedi:
(i) ∀x > a, f(x) ≤ L,
(ii) ∀ε > 0, ∃x
ε
> a, L −ε < f(x
ε
).
Odatle za ε > 0 i ∆ = x
ε
, zbog rasta funkcije f, imamo
(x > ∆) ⇒(L −ε < f(x
ε
) ≤ f(x) ≤ L < L + ε) ⇒([f(x) −L[ < ε),
tj. lim
x→+∞
f(x) = L. Q.E.D.
3.1.2 Jednostrani limes u R
Kada bismo u definiciji 3.1. limesa funkcije f u toˇcki c promatrali samo
nizove koji konvergiraju k c s lijeve strane, ili samo rastu´ce nizove u I ¸ ¦c¦,
dobili bismo definiciju limesa slijeva funkcije u toˇcki c. Na isti naˇcin bismo
definirali i limes zdesna funkcije u toˇcki c.
Sada ´cemo dati Cauchyjevu definiciju jednostranog limesa funkcije.
Definicija 3.3.
66 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ¸ ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes slijeva u toˇcki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < c −x < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.5)
Tada piˇsemo lim
xրc
f(x) = lim
x→c−
f(x) = f(c−) = L.
2. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I ¸ ¦c¦ → R
kaˇzemo da ima limes zdesna u toˇcki c jednak L ako vrijedi:
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < x −c < δ) ⇒([f(x) −L[ < ε)). (3.6)
Tada piˇsemo lim
xցc
f(x) = lim
x→c+
f(x) = f(c+) = L.
Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije, dakle,
vrijede teoremi 3.2. i 3.3 ako u njima limes zamijenimo s lijevim ili desnim
limesom.
Primjer 3.2. Funkcija signum (predznak) defini-
rana s
sgn(x) =
_
_
_
x
[x[
x ,= 0,
0 x = 0.
nema limes u nuli, ali ima i lijev i desni limes
u nuli i oni su razliˇciti. Za svaki x < 0 je
sgn(x) = −1, a za x > 0 je sgn(x) = 1. Odatle
zakljuˇcujemo da za svaki niz koji konvergira k
nuli slijeva, pripadni niz funkcijskih vrijednosti
ima limes jednak −1, a za one s desna je jednak
1. To znaˇci da funkcija sgn nema limesa u nu-
li, ali je zato lim
x→0−
sgn(x) = −1 i lim
x→0+
sgn(x) = 1.
0
1
1
x
y
Veza izmedu limesa funkcije i jednostranih limesa funkcije dana je slije-
de´cim teoremom.
Teorem 3.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I ¸ ¦c¦ → R. Za
funkcija f postoji lim
x→c
f(x) ako i samo ako postoje i jednaki su lim
x→c−
f(x) i
lim
x→c+
f(x).
Dokaz: Ako postoji lim
x→c
f(x) = L, onda vrijedi (3.1), pa onda (3.5) i (3.6))
vrijede s istim L. Obratno, ako vrijede (3.5) i (3.6) s istim L, onda za dano
ε > 0 uzmimo minimalnog δ > 0 od onih koji postoje po (3.5) i (3.6). Za taj
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 67
δ > 0 vrijedi implikacija u (3.1). Q.E.D.
Interesantno je slijede´ce svojstvo monotonih funkcija.
Teorem 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija.
U svakoj toˇcki c ∈ I funkcija f ima lijevi i desni limes. Ako f raste, onda je
f(c−) ≤ f(c) ≤ f(c+), a ako pada f(c−) ≥ f(c) ≥ f(c+).
Dokaz: 1. Neka je f rastu´ca na I. Skup S = ¦f(x); x ∈ I, x < c¦ je odozgo
ograniˇcen s f(c), pa postoji d = sup S. Pokaˇzimo da je d = f(c−), tj.
∀ε > 0, ∃δ > 0, ∀x ∈ I, (c −δ < x < c) ⇒([f(x) −d[ < ε).
Poˇsto je d = sup S imamo
a) ∀x ∈ I, (x < c) ⇒(f(x) ≤ d),
b) ∀ε > 0, ∃x
ε
∈ I, x
ε
< c, d −ε < f(x
ε
).
Uzmimo sada δ = c − x
ε
> 0 pa zbog rasta funkcije f imamo: (c − δ < x <
c) ⇒
(x
ε
< x < c) ⇒(d −ε < f(x
ε
) ≤ f(x) ≤ d < d + ε) ⇒([f(x) −d[ < ε).
Analogno se dokazuje postojanje f(c+). Tada je f(c+) = inf¦f(x); x ∈
I, x > c¦. Sluˇcaj kada je f padaju´ca funkcija se dokazuje tako da se pret-
hodni sluˇcaj primijeni na funkciju −f. Q.E.D.
3.2 Neprekidnost funkcije u toˇcki
Intuitivno geometrijsko poimanje pojma neprekid-
nosti funkcije povezano je s ˇcinjenicom da od takve
funkcije oˇcekujemo da joj je graf krivulja povuˇcena
u jednom potezu, tj. nije pokidana. U tom smislu
je za oˇcekivati da je funkcija sgn iz primjera 3.2.
prekidna u toˇcki 0. Dakle, za oˇcekivati je da je pos-
tojanje limesa u toˇcki nuˇzan uvjet da bi funkcija u
toj toˇcki bila neprekidna. Iz grafa funkcije na sli-
ci desno je vidljivo da to nije i dovoljan uvjet. Ta
funkcija ima limes u toˇcki c, ali je toˇcka (c, f(c)) iz-
dvojena, tj. limes nije jednak vrijednosti funkcije.
I to je vrsta prekida, iako uklonjiva.
0
f(c)
c
(f)
x
y
Prethodna razmatranja vode nas na sljede´cu definiciju pojma neprekidnosti
funkcije.
68 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Definicija 3.4. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇcka c ∈ I. Za funkciju
f : I → R kaˇzemo da je neprekidna u toˇcki c ako postoji limes funkcije
f u toˇcki c i lim
x→c
f(x) = f(c). Funkcija je neprekidna na skupu I ako je
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ I.
Teorem 3.7 (Cauchyjeva definicija). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I
i funkcija f : I →R.
Funkcija f je neprekidna u toˇcki c ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)). (3.7)
Dokaz: Slijedi direktno iz definicije 3.4. i teorema 3.1. Q.E.D.
Kako se uvjet (3.7) upotrebljava kod provjere neprekidnosti funkcije u
toˇcki? Uzmemo ε > 0 po volji i trebamo na´ci ili barem dokazati postojanje
δ > 0 tako da vrijedi gornja implikacija. Primijetimo, ako smo za neki ε
0
> 0
naˇsli odgovaraju´ci δ > 0, onda je taj δ dobar i za svaki ε > ε
0
. Obratno, ako
smo za neki ε > 0 naˇsli odgovaraju´ci δ
0
> 0, onda je svaki 0 < δ < δ
0
dobar
i za taj ε.
Cauchyjeva definicija neprekidnosti funkcije
u toˇcki (3.7) ima jasnu skupovnu interpreta-
ciju koja glasi:
Za svaki interval polumjera ε oko slike f(c)
postoji interval polumjera δ oko c koji se u
njega preslikava, tj.
f(¸c −δ, c + δ)) ⊆ ¸f(c) −ε, f(c) + ε).
0
f(c)
· f(c)Ε
V f(c)Ε
c

c∆

c∆
(f)
x
y
Dajemo nekoliko primjera neprekidnih funkcija. Njihovu neprekidnost
dokazujemo upotrebom Cauchyjeve definicije.
Primjer 3.3. Pokaˇzimo da je konstantna funkcija f : R → R, f(x) = d,
∀x ∈ R, neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Jasno je da uvijek vrijedi implika-
cija (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒(0 = [d −d[ < ε)).
Primjer 3.4. Pokaˇzimo da je funkcija f : R →R, f(x) = x, ∀x ∈ R, nepre-
kidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Tada
vrijedi implikacija (∀x ∈ I) (([x − c[ < δ = ε) ⇒ ([x − c[ < ε)), tj. f je
neprekidna u c.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 69
Primjer 3.5. Funkcija f : R → R, f(x) = [x[, ∀x ∈ R, neprekidna je u
svakoj toˇcki c ∈ R. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Zbog nejednakosti
1.11 imamo
(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ = ε) ⇒([[x[ −[c[[ ≤ [x −c[ < δ = ε)).
Primjer 3.6. Pokaˇzimo da je funkcija f : R → R, f(x) =
1
x
, ∀x ∈ R,
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R ¸ ¦0¦. Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ =
min¦
[c[
2
,
ε[c[
2
2
¦. Imamo
([x −c[ < δ) ⇒
_
¸
_
¸
_
([x −c[ <
[c[
2
) ⇒(
[c[
2
< [x[) ⇒(
ε[c[
2
2
< ε[x[[c[)
([x −c[ <
ε[c[
2
2
_
¸
_
¸
_

⇒([x −c[ < ε[x[[c[) ⇒
_
[x −c[
[x[[c[
< ε
_


¸
¸
¸
1
x

1
c
¸
¸
¸
¸
< ε
_
.
Primjer 3.7. Pokaˇzimo da je funkcija f : R → R, f(x) = x
2
, ∀x ∈ R,
neprekidna u svakoj toˇcki c ∈ R. Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = min¦
[c[
2
,

5[c[
¦.
Vrijedi
([x −c[ < δ) ⇒
_
¸
_
¸
_
([x −c[ <
[c[
2
) ⇒([x + c[ <
5[c[
2
) ⇒(

5[c[
<
ε
[x+c[
)
([x −c[ <

5[c[
_
¸
_
¸
_

⇒([x −c[ <
ε
[x + c[
) ⇒([x −c[[x +c[ < ε) ⇒[x
2
−c
2
[ < ε).
Pogledajmo sada nekoliko primjera funkcija koje imaju prekid. Funkcija
f : I → R ima prekid u toˇcki c ∈ I ako nije neprekidna u c. To znaˇci da
moˇzemo na´ci niz (c
n
)
n
u I ⊆ R takav da je lim
n
c
n
= c i da niz (f(c
n
))
n
ne
konvergira k f(c). Negacija Cauchyjeve definicije glasi
(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x ∈ I) (([x −c[ < δ) ∧ ([f(x) −f(c)[ ≥ ε)). (3.8)
Primjer 3.8. Za funkciju sgn definiranu u primjeru 3.2. je jasno da je ne-
prekidna u svim toˇckama osim u toˇcki 0. Funkcija je prekidna u nuli jer ne
postoji limes funkcije u nuli.
Primjer 3.9. Funkcija f : R →R definirana s
f(x) =
_
_
_
1; x ∈ Q,
0; x ,∈ Q.
70 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
je prekidna u svakoj toˇcki. Neka je c ∈ Q i f(c) = 1. Uzmimo niz (c
n
)
n
iz
R ¸ Q koji konvergira k c. Tada je f(c
n
) = 0, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira
k 1. Analogno, za c ,∈ Q i f(c) = 0, uzmimo niz (c
n
)
n
iz Q koji konvergira k
c. Tada je f(c
n
) = 1, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k 0.
Primjer 3.10. Funkcija f : R →R definirana s
f(x) =
_
_
_
x; x ∈ Q,
0; x ,∈ Q.
je prekidna u svakoj toˇcki osim u toˇcki 0, gdje je neprekidna.
Da je f prekidna u svakoj toˇcki c ,= 0 vidi se sliˇcno kao u prethodnom
primjeru. Naime, za c ∈ Q uzmimo niz (c
n
)
n
iz R ¸ Q koji konvergira k c.
Tada je f(c
n
) = 0, pa niz (f(c
n
))
n
ne konvergira k c. Za c ,∈ Q i f(c) = 0,
uzmimo niz (c
n
)
n
iz Q koji konvergira k c. Tada je f(c
n
) = c
n
, pa niz (f(c
n
))
n
konvergira k c, a ne k 0. Ako je c = 0, onda za niz (c
n
)
n
koji konvergira k 0
i niz (f(c
n
))
n
konvergira k 0.
Iz prethodnih primjera je vidljivo da prekidnost ili neprekidnost u nekoj
toˇcki nema utjecaj na prekidnost ili neprekidnost u ostalim toˇckama.
Ipak, ˇcinjenica da je funkcija neprekidna u nekoj toˇcki ima utjecaj na
ponaˇsanje funkcije u okolini te toˇcke. O tome se radi u slijede´cim lemama.
Lema 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R
neprekidna u c. Tada je f lokalno ograniˇcene oko c, tj. ∃η > 0 i ∃M > 0
tako da je ∀x ∈ I, ([x −c[ < η) ⇒([f(x)[ < M).
Dokaz: Iz Cauchyjeve definicije za ε = 1 postoji δ > 0 takav da vrijedi
(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x)[ ≤ [f(x) −f(c)[ +[f(c)[ < 1 +[f(c)[)).
Dakle, tvrdnja vrijedi za η = δ i M = 1 +[f(c)[. Q.E.D.
Lema 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I → R
neprekidna u c. Ako je f(c) ,= 0 onda funkcija lokalno oko c ˇcuva predznak,
tj. postoji δ > 0 tako da
U sluˇcaju (f(c) > 0) vrijedi ([x −c[ < δ) ⇒(f(x) >
1
2
f(c) > 0),
a u sluˇcaju (f(c) < 0) vrijedi ([x −c[ < δ) ⇒(f(x) <
1
2
f(c) < 0).
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 71
Dokaz: U sluˇcaju f(c) > 0 uzmimo ε =
1
2
f(c) > 0 pa iz (3.7) dobijemo
δ > 0 takav da ∀x ∈ I,
([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ <
1
2
f(c)) ⇒
⇒(−
1
2
f(c) < f(x) −f(c) <
1
2
f(c)) ⇒(f(x) >
1
2
f(c)).
U sluˇcaju f(c) < 0 uzimamo ε = −
1
2
f(c) > 0 i postupamo analogno. Q.E.D.
3.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama
Neprekidnost je uskladena sa uobiˇcajenim operacijama s realnim funkcijama.
To je posljedica ˇcinjenice da je limes funkcije u skladu s tim operacijama.
Stoga bez dokaza navodimo slijede´ci teorem.
Teorem 3.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i neka su funkcije
f, g : I →R neprekidne u c. Tada vrijedi:
1. Za svaki λ, µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.
2. Funkcija fg je neprekidna u c.
3. Ako je g(x) ,= 0, ∀x ∈ I, onda je funkcija
f
g
neprekidna u c.
Korolar 3.1. Za svaki n ∈ N je funkcija f : R → R, f(x) = x
n
, ∀x ∈ R
neprekidna na R.
Korolar 3.2. Svaki polinom je neprekidna funkcija na R.
Dokaz: Polinom P(x) = a
0
+ a
1
x + + a
n
x
n
je linearna kombinacija po-
tencija, pa je neprekidan po teoremu 3.81. Q.E.D.
Korolar 3.3. Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom podruˇcju
definicije.
Dokaz: Racionalna funkcija f(x) =
P(x)
Q(x)
je kvocijent neprekidnih funkcija,
pa je neprekidna po teoremu 3.83. Q.E.D.
Slijede´ci rezultat se odnosi na uskladenost neprekidnosti i operacije kom-
pozicije funkcija.
72 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Teorem 3.9. Neka su I, J ⊆ R otvoreni intervali, f : I → R, g : J → R
funkcije za koje vrijedi f(I) ⊆ J, tj. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I →
R. Ako je funkcija f neprekidna u toˇcki c ∈ I i funkcija g neprekidna u
d = f(c) ∈ J, onda je g ◦ f neprekidna u c.
Dokaz: Da bismo dokazali neprekidnost funkcije g ◦ f po Cauchyjevoj de-
finiciji, uzmimo ε > 0 po volji. Po pretpostavci o neprekidnosti funkcije g u
toˇcki d za svaki ε > 0 postoji η > 0 tako da vrijedi
(∀ y ∈ J) (([y −d[ < η) ⇒([g(y) −g(d)[ < ε)).
Isto tako, iz pretpostavke o neprekidnosti funkcije f u toˇcki c za svaki η > 0
postoji δ > 0 tako da vrijedi
(∀ x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < η)).
Sada imamo
(∀ x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < η) ⇒([g(f(x)) −g(f(c))[ < ε)),
dakle, g ◦ f je neprekidna u c. Q.E.D.
3.2.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R
Eksponencijalnu funkciju exp : R → ¸0, +∞) definirali smo u (2.7) pomo´cu
rastu´ce funkcije f : [0, +∞) → ¸0, +∞) koja je limes niza funkcija (f
n
)
n
iz
(2.6).
Teorem 3.10. Funkcija exp : R →¸0, +∞) je neprekidna na R.
Dokaz: Za x, c ≥ 0 vrijedi
f
n
(x)−f
n
(c) =
_
1 +
x
n
_
n

_
1 +
c
n
_
n
=
x −c
n
_
n−1

k=0
_
1 +
x
n
_
n−1−k
_
1 +
c
n
_
k
_
,
a odatle imamo
[f
n
(x) −f
n
(c)[ ≤ [x −c[
_
1 +
max¦x, c¦
n
_
n−1
= [x −c[
f
n
(max¦x, c¦)
_
1 +
max¡x,c¦
n
_.
Za n →+∞ dobivamo nejednakost
[f(x) −f(c)[ ≤ [x −c[f(max¦x, c¦).
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 73
Uzmimo sada ε > 0 po volji i neka je δ = min¦
c
2
,
ε
f(
3c
2
)
¦, pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒
_
_
_
([x −c[ <
c
2
) ⇒(x <
3c
2
) ⇒(f(max¦x, c¦) < f(
3c
2
))
([x −c[ <
ε
f(
3c
2
)
_
_
_

⇒([f(x) −f(c)[ ≤ [x −c[f(
3c
2
) < ε),
pa je exp neprekidna na ¸0, +∞). Nadalje, funkcija f(−x) je kompozicija
neprekidnih funkcija, pa je onda i funkcija
1
f(−x)
neprekidna na ¸−∞, 0), tj.
exp je neprekidna na ¸−∞, 0).
Za funkciju exp vrijedi lim
x→0+
exp(x) = lim
x→0+
f(x) = 1 i
lim
x→0−
exp(x) = lim
x→0−
1
f(−x)
=
1
lim
x→0−
f(−x)
=
1
lim
x→0+
f(x)
= 1, tj. lim
x→0
exp(x) =
exp(0), ˇsto pokazuje neprekidnost u 0. Q.E.D.
Korolar 3.4. Hiperbolne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju defini-
cije.
Dokaz: Funkcije sh i ch su linearne kombinacije funkcije exp i njene kom-
pozicije s funkcijom x → −x, pa su neprekidne po teoremu 3.8.1. Funkcije
th i cth su neprekidne kao kvocijenti od sh i ch po teoremu 3.8.3. Q.E.D.
3.2.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija
Teorem 3.11. Funkcija sin : R →[−1, 1] je neprekidna na R.
Dokaz: U primjeru 3.1. koristili smo nejednakost [ sinx[ ≤ [x[, [x[ <
π
2
.
Sada za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒([ sin x−sin c[ = 2[ sin(
x −c
2
)[[ cos(
x + c
2
)[ ≤ 2
[x −c[
2
< δ = ε),
dakle, sin je neprekidna u c. Q.E.D.
Korolar 3.5. Trigonometrijske funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju
definicije.
Dokaz: Vrijedi cos x = sin(x+
π
2
), pa je cos kompozicija neprekidnih funkcija
te je neprekidna po teoremu 3.9. Funkcije tg i ctg su kvocijenti neprekidnih
funkcija pa su neprekidne po teoremu 3.83. Q.E.D.
74 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
3.2.4 Neprekidnost funkcije na segmentu
Neka je funkcija f : [a, b] →R, gdje je [a, b] ⊂ R segment. Za toˇcke c ∈ ¸a, b)
je jasno ˇsto znaˇci neprekidnost te funkcije u c, jer smo pojam neprekidnosti
definirali za toˇcke koje leˇze u nekom otvorenom intervalu sadrˇzanom u domeni
funkcije. Da bismo definirali neprekidnost i u rubnim toˇckama segmenta [a, b]
posluˇzimo se slijede´com definicijom.
Definicija 3.5. Neka je [a, b] ⊆ R i funkcija f : [a, b] → R razliˇcita od
konstantne funkcije. Kaˇzemo da je funkcija f neprekidna na [a, b] ako postoji
otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I →R takva da vrijedi:
1. [a, b] ⊂ I,
2. g(x) = f(x), ∀x ∈ [a, b] i
3. g je neprekidna na I.
Analogno definiramo neprekidnost na skupovima oblika [a, b) i ¸a, b].
Iako se ˇcini da zahtjev za neprekidnoˇs´cu funkcije na segmentu nije bitno
razliˇcit od zahtjeva za neprekidnoˇs´cu na otvorenom intervali, slijede´ci vaˇzni
teorem to opovrgava.
Teorem 3.12 (Bolzano-Weierstrass). Neka je funkcija f : [a, b] →R nepre-
kidna na segmentu [a, b] ⊆ R. Tada je f([a, b]) = [m, M] takoder segment.
Dokaz: Tvrdnja teorema moˇze se razdvojiti na tri dijela:
1. f je ograniˇcena na [a, b], tj. postoje m = inf
[a,b]
f i M = sup
[a,b]
f.
2. Funkcija f postiˇze svoj minimum i maksimum na [a, b], tj. postoje
x
m
, x
M
∈ [a, b], f(x
m
) = m i f(x
M
) = M.
3. Za svaki C ∈ ¸m, M) postoji c ∈ [a, b] tako da je C = f(c).
Dokaz tvrdnje 1.: Kada bi funkcija f bila neograniˇcena odozgo, za svaki
n ∈ N bi postojao x
n
∈ [a, b] takav da vrijedi f(x
n
) > n. Niz (x
n
)
n
je u [a, b]
pa je ograniˇcen. Po teoremu 2.6. postoji njegov konvergentan podniz (x
pn
)
n
i
neka je lim
n
x
pn
= c. Uskladenost limesa niza i uredaja na R povlaˇci c ∈ [a, b].
Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi lim
n
f(x
pn
) = f(c), tj. niz (x
pn
)
n
je
konvergentan, pa je prema teoremu 2.1. ograniˇcen. To je kontradikcija s
izborom niza, tj. s f(x
pn
) > p
n
≥ n, ∀n ∈ N. Dakle, funkcija f je odozgo
omedena. Omedenost odozdo funkcije f se dokazuje tako da se prethodni
dokaz primjeni na funkciju −f.
3.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TO
ˇ
CKI 75
Dokaz tvrdnje 2.: Ako je M ∈ 1(f) onda je M = max
[a,b]
f. Pretpostavimo
da M ,∈ 1(f). Poˇsto je M = sup
[a,b]
f, onda postoji niz (a
n
)
n
u 1(f) takav
da je M = lim
n
a
n
. Zbog a
n
= f(x
n
), ∀n ∈ N, imamo niz (x
n
)
n
u [a, b]
koji je ograniˇcen. Tada postoji njegov podniz (x
pn
)
n
koji je konvergentan,
tj. lim
n
x
pn
= c ∈ [a, b]. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi lim
n
a
pn
=
lim
n
f(x
pn
) = f(c). No, podniz konvergentnog niza ima isti limes kao i niz,
tj. M = f(c) ∈ 1(f) (kontradikcija). Analogno se dokazuje da je m ∈ 1(f).
Dokaz tvrdnje 3.: Neka je C ∈ ¸m, M) bilo koji broj. Zbog odredenosti pret-
postavimo da je x
m
< x
M
. Oznaˇcimo A = ¦x ∈ [x
m
, x
M
]; f(x) < C¦. Zbog
f(x
m
) < C je x
m
∈ A, pa je A ,= ∅. Neka je c = sup A. Uzmimo niz (c
n
)
n
u
A takav da je c = lim
n
c
n
. Zbog f(c
n
) < C i neprekidnosti funkcije f vrijedi
f(c) = lim
n
f(c
n
) ≤ C. Za svaki y ∈ [a, b], y > c, vrijedi C ≤ f(y). Zbog
C < f(x
M
) je c < x
M
, pa je ¸c, b) , = ∅. Uzmimo niz (y
n
)
n
u ¸c, b) takav da je
c = lim
n
y
n
. Tada vrijedi f(c) = lim
n
f(y
n
) ≥ C. Dakle, C = f(c). Q.E.D.
Pokaˇzimo neke jednostavne primjene prethodnog teorema.
Korolar 3.6. Za bilo koji n ∈ N je funkcija f : [0, +∞) → [0, +∞) defini-
rana s f(x) = x
n
surjekcija.
Dokaz: Za bilo koje prirodne brojeve n, m > 1 vrijedi m < m
n
, pa je m <
f(m). Neka je C > 0 bilo koji broj. Tada po Arhimedovom aksiomu (teorem
1.6.) postoji m ∈ N takav da je f(0) = 0 < C < m < f(m). Zbog neprekid-
nosti funkcije f na segmentu [0, m] po teoremu 3.12. je [0, f(m)] ⊆ 1(f), pa
je i C ∈ 1(f). Dakle, 1(f) = [0, +∞). Q.E.D.
U dokazima surjektivnosti logaritamske, hiperbolnih i area funkcija ko-
ristili smo pretpostavku da je eksponencijalna funkcija surjekcija. Sada smo
u stanju to dokazati.
Korolar 3.7. Funkcija exp : R →¸0, +∞) je surjekcija.
Dokaz: Pokaˇzimo najprije n < 2
n
, ∀n ∈ N. To je istina za n = 1, tj. 1 < 2
1
.
Neka je sada n < 2
n
. Tada vrijedi n + 1 < 2
n
+ 1 < 2
n
+ 2
n
= 2 2
n
= 2
n+1
.
Zbog strogog rasta potencija na R
+
imamo n < 2
n
< e
n
= exp(n), ∀n ∈ N.
Sada uzmimo bilo koji C > 1. Tada postoji n ∈ N takav da vrijedi
exp(0) = 1 < C < n < exp(n). Zbog neprekidnosti funkcije exp na segmentu
[0, n] je po teoremu 3.12. [exp(0), exp(n)] ⊆ 1(exp), pa je i C ∈ 1(exp),
tj. [1, +∞) ⊆ 1(exp). Zbog exp(−x) =
1
exp(x)
, ∀x ∈ [0, +∞) vrijedi
¸0, 1] ⊆ 1(exp). Q.E.D.
76 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Iako je iz geometrijske definicije funkcije sinus moˇzda jasno da je njena
slika segment [−1, 1], ta se ˇcinjenica egzaktno dokazuje na sliˇcan naˇcin kao u
prethodnom korolaru.
Korolar 3.8. Funkcija sin : R →[−1, 1] je surjekcija.
Dokaz: Funkcija sin je neprekidna na segmentu [−
π
2
,
π
2
] pa je po teoremu
3.12. [sin(−
π
2
), sin(
π
2
)] = [−1, 1] ⊆ 1(sin). Obratna inkluzija slijedi iz ge-
ometrijske definicije funkcije sin. Q.E.D.
3.3 Neprekidnost i monotonost, neprekidnost
inverzne funkcije
Uvjet monotonosti i uvjet neprekidnosti funkcije na nekom skupu su raz-
liˇcitog tipa. Monotonost je definirana pomo´cu uredaja na skupu R, dok je
za neprekidnost dovoljno imati pojam okoline toˇcaka skupa, odnosno pojam
konvergencije nizova. Ipak, ta dva pojma primijenjena na funkciju ˇcesto da-
ju isti rezultat. Zapravo, pokazat ´cemo da svaki od tih pojmova , uz jedan
dodatni uvjet na funkciju, povlaˇci onaj drugi. U slijede´cim teoremima inter-
val nije nuˇzno konaˇcan skup. Svojstvo intervala koje istiˇcemo je da za svake
svoje dvije toˇcke sadrˇzi i sve toˇcke izmedu njih.
Teorem 3.13. Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I →R monotona
na I i I

= f(I) otvoren interval. Tada je f neprekidna funkcija na I.
Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da f raste na I. Uzmimo bilo koju toˇcku
c ∈ I i pokaˇzimo da je f neprekidna u c. Neka je ¸a, b) ⊆ I konaˇcan interval
takav da je c ∈ ¸a, b). Neka su
M
1
= f
_
c + b
2
_
−f(c), M
2
= f(c) −f
_
a + c
2
_
.
Zbog rasta funkcije f vrijedi M
1
≥ 0 i M
2
≥ 0.
U sluˇcaju M
1
= 0 i M
2
= 0 funkcija f je konstantna na segmentu
_
a+c
2
,
c+b
2
¸
, pa je onda neprekidna u toˇcki c. Sluˇcajevi M
1
= 0 i M
2
> 0
ili M
1
> 0 i M
2
= 0 su kombinacija prethodnog sluˇcaja i sluˇcaja M
1
> 0 i
M
2
> 0, koji sada dokazujemo.
Provjerimo Cauchyjevu definiciju neprekidnosti (3.7). Uzmimo bilo koji
0 < ε < min¦M
1
, M
2
¦. Vrijedi ε < M
1
= f
_
c + b
2
_
− f(c), odnosno,
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 77
f(c) < f(c) +
ε
2
< f(c) +ε < f
_
c + b
2
_
. Zbog toga ˇsto je I

= f(I) interval,
to postoji δ

∈ R tako da vrijedi f(c) +
ε
2
= f(c + δ

). Zbog rasta funkcije f
mora biti δ

> 0.
Analogno, zbog ε < M
2
= f(c) − f
_
a + c
2
_
, odnosno, f
_
c + b
2
_
<
f(c)−ε < f(c)−
ε
2
< f(c), imamo δ
′′
∈ R takav da vrijedi f(c)−
ε
2
= f(c+δ
′′
).
Zbog rasta funkcije f je δ
′′
< 0. Uzmimo δ = min¦δ

, −δ
′′
¦. Imamo
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f(c) ≤ f(x) ≤ f(c + δ) ≤ f(c + δ

) = f(c) +
ε
2
) ⇒
⇒(−
ε
2
≤ f(x) −f(c) ≤
ε
2
) ⇒([f(x) −f(c)[ ≤
ε
2
< ε).
Isto tako
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(c) ≥ f(x) ≥ f(c −δ) ≥ f(c + δ
′′
) = f(c) −
ε
2
) ⇒
⇒(
ε
2
≥ f(x) −f(c) ≥ −
ε
2
) ⇒([f(x) −f(c)[ ≤
ε
2
< ε).
Dakle, vrijedi (3.7), pa je f neprekidna u c. Zbog toga ˇsto je c ∈ I izabran
po volji, f je neprekidna na I. Q.E.D.
Primjena prethodnog teorema u dokazivanju neprekidnosti konkretnih
funkcija je oteˇzana ˇcinjenicom da je ˇcesto vrlo teˇsko dokazati da je neki skup
slika funkcije. Mi smo ve´c dokazali neprekidnost nekih osnovnih funkcija,
pa nas interesira dokazivanje neprekidnosti njihovih inverznih funkcija. U tu
svrhu je koristan slijede´ci rezultat.
Teorem 3.14. Neka je I ⊆ R otvoren interval, funkcija f : I → R i I

=
f(I).
1. Ako je f strogo monotona i neprekidna funkcija na I, onda je I

otvoren
interval i f
−1
: I

→I neprekidna funkcija na I

.
2. Ako je f neprekidna bijekcija sa I na I

, onda je f strogo monotona
funkcija na I i f
−1
: I

→I neprekidna funkcija na I

.
Dokaz: 1. Neka je f strogo rastu´ca na I. Neka je −∞ ≤ a

= inf I

i
sup I

= b

≤ +∞. Pokaˇzimo da vrijedi a

,∈ I

. Kada bi vrijedilo a

∈ I

=
f(I) postojao bi a ∈ I, a

= f(a). Poˇsto je I otvoren interval, to postoji
a
1
∈ I, a
1
< a. Tada je f(a
1
) < f(a) = a

ˇsto je kontradikcija s definicijom
infimuma. Analogno se dokazuje b

,∈ I

.
78 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Neka je z

∈ ¸a

, b

) bilo koji element. Tada z

nije niti minoranta niti
majoranta skupa I

. Dakle, postoje x

, y

∈ I

takvi da vrijedi x

< z

< y

.
Neka je x = f
−1
(x

) i y = f
−1
(y

). Zbog strogog rasta funkcije f, a onda i
f
−1
, imamo x < y. Zbog [x, y] ⊂ I je f neprekidna na [x, y], pa po teoremu
3.12. vrijedi f([x, y]) = [x

, y

] ∋ z

, tj. z

∈ I

. Dakle I

= ¸a

, b

).
Neprekidnost od f
−1
slijedi iz teorema 3.13.
2. Funkcija f : I → I

je neprekidna bijekcija pa postoji f
−1
: I

→ I.
Pokaˇzimo da je f strogo monotona na I. Kada f ne bi bila strogo mono-
tona na I, postojale bi toˇcke x
1
, x
2
, x
3
∈ I takve da je x
1
< x
2
< x
3
i
(f(x
1
) < f(x
2
))∧(f(x
2
) > f(x
3
)) ili (f(x
1
) > f(x
2
))∧(f(x
2
) < f(x
3
)). U pr-
vom sluˇcaju postoji C tako da je (f(x
1
) < C < f(x
2
))∧(f(x
3
) < C < f(x
2
)).
Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentima [x
1
, x
2
] i [x
2
, x
3
] prema teoremu
3.12. postoje c

∈ ¸x
1
, x
2
) i c
′′
∈ ¸x
2
, x
3
) takvi da je C = f(c

) i C = f(c
′′
).
To je kontradikcija s pretpostavkom o bijektivnosti funkcije f. Analogno se
dobije kontradikcija i u drugom sluˇcaju. Dakle, f je strogo monotona funk-
cija na I. Sada iz 1. slijedi neprekidnost od f
−1
. Q.E.D.
3.3.1 Neprekidnost korijena, logaritamske, area i arcus
funkcija
Primijenimo rezultate prethodne toˇcke za dokazivanje neprekidnosti inverz-
nih funkcija.
Neparne potencija su neprekidne i strogo rastu´ce bijekcije s otvorenog
(beskonaˇcnog) intervala R na R, pa su korijeni neparnih potencija neprekidne
funkcije po teoremu 3.14.
Parna potencija nije bijekcija, pa gledamo njenu
restrikciju f : [0, +∞) → [0, +∞) koja je nepre-
kidna i strogo rastu´ca bijekcija, pa postoji inverz-
na funkcija f
−1
: [0, +∞) → [0, +∞). f ne is-
punjava pretpostavke teorema 3.14. jer joj dome-
na nije otvoren interval (konaˇcan ili beskonaˇcan).
No, posluˇzimo se trikom koji ´ce omogu´citi primje-
nu spomenutog teorema. Proˇsirimo funkciju f do
funkcije g : R →R na slijede´ci naˇcin:
g(x) =
_
x
n
; x ≥ 0,
x; x ≤ 0.
0
1
1
g
1
g
x
y
Sada imamo funkciju g koja zadovoljava uvjete teorema 3.14., pa je nje-
na inverzna funkcija g
−1
: R → R neprekidna na R. Zbog toga ˇsto je
f
−1
= g
−1
[
[0,+∞)
, tj. f
−1
je restrikcija neprekidne funkcije, funkcija f
−1
3.3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST 79
je neprekidna na [0, +∞) po definiciji 3.5
Zbog toga ˇsto je exp : R →¸0, +∞) neprekidna bijekcija, iz teorema 3.14.
slijedi neprekidnost njene inverzne funkcije ln : ¸0, +∞) →R.
Isto vrijedi i za hiperbolne funkcije sh : R → R i th : R → ¸−1, 1) koje
su neprekidne bijekcije, pa su takve i njihove inverzne funkcije sh
−1
: R →R
i th
−1
: ¸−1, 1) →R.
Funkcija cth : R ¸ ¦0¦ → R ¸ [−1, 1] nema po-
druˇcje definicije interval, pa nezadovoljava uvjete
teorema 3.14. Medutim, svaka njena restrikcija
cth

: ¸−∞, 0) → ¸−∞, −1) i cth
+
: ¸0, +∞) →
¸1, +∞) ima po teoremu 3.14. neprekidan inverz
cth

: ¸−∞, −1) → ¸−∞, 0) i cth
−1
+
: ¸1, +∞) →
¸0, +∞). Zato ˇsto su i domene i slike funkcija cth

i cth
+
disjunktni skupovi, vrijedi
cth(x) =
_
cth

(x) ; x < 0
cth
+
(x) ; x > 0
,
a odatle slijedi
cth
−1
(x) =
_
cth
−1

(x) ; x < −1
cth
−1
+
(x) ; x > 1
.
0
1
Arccth
cth
x
y
Bijektivna restrikcija od ch je Ch : [0, +∞) →
[1, +∞) i nju proˇsirujemo do funkcije g : R → R
tako da stavimo
g(x) =
_
ch(x); x ≥ 0,
x + 1; x ≤ 0.
Tada je Ch
−1
: [1, +∞) → [0, +∞) restrikcija ne-
prekidne funkcije g
−1
, pa je neprekidna po defini-
ciji 3.5.
0
1
1
g
g
1
x
y
Restrikcije Tg : ¸−
π
2
,
π
2
) →R i Ctg : ¸0, π) →R, imaju po teoremu 3.14.
neprekidne inverze Tg
−1
= arctg : R → ¸−
π
2
,
π
2
), Ctg
−1
= arcctg : R →
¸0, π).
80 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Da bismo dokazali neprekidnost funkcija
arcsin = Sin
−1
i arccos = Cos
−1
moramo
funkcije Sin : [−
π
2
,
π
2
] → [−1, 1] i Cos :
[0, π] → [−1, 1] proˇsiriti do neprekidnih bi-
jekcija sa otvorenog intervala na otvoren in-
terval. Tako definiramo g, h : R → R tako
da stavimo
g(x) =
_
_
_
x +
π
2
−1 ; x ≤ −
π
2
,
sin x ; −
π
2
≤ x ≤
π
2
,
x −
π
2
+ 1 ;
π
2
≤ x.
i
h(x) =
_
_
_
−x + 1 ; x ≤ 0,
cos x ; −π ≤ x ≤ π,
−x + π −1 ; π ≤ x.
Po teoremu 3.14. funkcije g i h imaju ne-
prekidne inverze, pa su i njihove restrikcije
Sin
−1
= g[
[−1,1]
i Cos
−1
= h[
[−1,1]
neprekidne
funkcije po definiciji.
0
1
Π

2
1
Π

2
g
g
1
x
y
0
1
1 1
Π

2
Π

2
Π
h
h
1
x
y
Teorem 3.15. Elementarne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇcju de-
finicije.
Dokaz: Sve funkcije od kojih gradimo elementarne funkcije (potencije, eks-
ponencijalna funkcija, hiperbolne, trigonometrijske funkcije i njihove inverzne
funkcije korijeni, logaritamske funkcije, area i arcus funkcije) su neprekidne
su na cijelom podruˇcju definicije. Budu´ci da operacije kojima od tih funkcija
gradimo elementarne funkcije ˇcuvaju neprekidnost (teoremi 3.8.) i 3.9.), to
su elementarne funkcije neprekidne. Q.E.D.
Definicija 3.6. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇzemo da
f ima u toˇcki c ∈ I prekid prve vrste ako u c postoje i lijevi limes f(c−)
i desni limes f(c+) funkcije i ako su oni razliˇciti. Ostali prekidi su prekidi
druge vrste.
U sljede´cem teoremu se vidi kako sam uvjet monotonost ima utjecaj na
vrstu i broj prekida kod funkcije.
3.4. JEDNOSTRANA NEPREKIDNOST FUNKCIJE 81
Teorem 3.16. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona
funkcija.
1. Monotona funkcija moˇze imati samo prekide prve vrste.
2. Monotona funkcija ima najviˇse prebrojivo mnogo prekida.
Dokaz: 1. U teoremu 3.6. je dokazano da monotona funkcija ima u svakoj
toˇcki lijevi i desni limes. Ako f ima u toˇcki c prekid, onda je zbog postojanja
f(c−) i f(c+) taj prekid prve vrste.
2. Neka je f rastu´ca funkcija i neka je J skup svih toˇcaka prekida te funk-
cije. Za svaku toˇcku a ∈ J imamo f(a−) < f(a+), pa toj toˇcki pridruˇzujemo
otvoreni interval I
a
= ¸f(a−), f(a+)). Ako su a, b ∈ J, a ,= b, onda je
I
a
∩ I
b
= ∅. Naime, u sluˇcaju a < b, zbog f(a+) = inf¦f(x); x ∈ I, a < x¦
je f(a+) ≤ f(a +
b−a
2
). Isto tako, zbog f(b−) = sup¦f(x); x ∈ I, x < b¦ je
f(b−) ≥ f(b −
b−a
2
) = f(a +
b−a
2
). Dakle, (a < b) ⇒ (f(a+) ≤ f(b−)), tj.
I
a
∩I
b
= ∅, jer su intervali otvoreni. Sada za svaki a ∈ J uzmemo r
a
∈ I
a
∩Q
pa imamo injekciju a →r
a
s J u Q. Dakle, J ima manji ili jednak kardinalni
broj od Q, tj. J je najviˇse prebrojiv skup. Q.E.D.
3.4 Jednostrana neprekidnost funkcije
Definicija 3.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇcka c ∈ I. Za funkciju
f : I → R kaˇzemo da je neprekidna slijeva u toˇcki c ako postoji limes
slijeva funkcije f u toˇcki c i lim
x→c−
f(x) = f(c). Funkcija f je neprekidna
zdesna u toˇcki c ako postoji limes zdesna funkcije f u toˇcki c i lim
x→c+
f(x) =
f(c).
Ako u Cauchyjevu definiciju jednostranog limes uvrstimo vrijednost lime-
sa jednaku f(c) dobijemo Cauchyjevu definiciju jednostrane neprekidnosti:
f je neprekidna slijeva ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c −x < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)), (3.9)
i f je neprekidna zdesna ako i samo ako vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ x −c < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)), (3.10)
Veza jednostrane neprekidnosti i neprekidnosti funkcije u nekoj toˇcki dana
je slijede´cim teoremom.
82 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
Teorem 3.17. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i funkcija f : I →R.
1. Funkcija f je neprekidna slijeva u c ako i samo ako postoji funkcija
˜
f : I →R neprekidna u c i takva da je
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c.
2. Funkcija f je neprekidna zdesna u c ako i samo ako postoji funkcija
˜
f : I →R neprekidna u c i takva da je
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≥ c.
3. Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i
zdesna u c.
Dokaz: 1. Ako postoji neprekidna funkcija
˜
f : I → R takva da je
˜
f(x) =
f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c, onda vrijedi
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([
˜
f(x) −
˜
f(c)[ < ε)).
i posebno
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c −x < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)),
tj. f je neprekidna slijeva u c.
Obratno, ako je f neprekidna slijeva u c, onda funkcija
˜
f : I →R defini-
rana s
˜
f(x) = f(x), ∀x ∈ I, x ≤ c, i
˜
f(x) = f(c), ∀x ∈ I, x ≥ c, zadovoljava
traˇzena svojstva.
2. se dokazuje analogno kao 1.
3. Ako je f neprekidna u c onda
˜
f = f zadovoljava uvjete iz 1. i 2. pa
je neprekidna i slijeva i zdesna u c. Obratno, neka je f neprekidna i slijeva i
zdesna u c. Tada postoje lijevi i desni limes funkcije i jednaki su f(c), pa po
teoremu 3.5. postoji limes funkcije i jednak je f(c), tj. funkcija je neprekidna
u c. Q.E.D.
Korolar 3.9. Funkcija f : [a, b] →R je neprekidna na segmentu, ako i samo
ako je neprekidna na otvorenom intervalu ¸a, b), te neprekidna zdesna u a i
slijeva u b.
Dokaz: Ako je funkcija neprekidna na segmentu u smislu definicije 3.5.,
onda
˜
f = g, gdje je g iz definicije 3.5., zadovoljava uvjete tvrdnji 1. i 2. iz
teorema 3.17.
Obratno, ako je f : [a, b] → R neprekidna na otvorenom intervalu ¸a, b),
te neprekidna zdesna u a i slijeva u b, onda ju po teoremu 3.17. postoji njeno
neprekidno proˇsirenje i lijevo i desno od segmenta [a, b]. Q.E.D.
3.5. OTVORENI SKUPOVI U R 83
3.5 Otvoreni skupovi u R
U svim razmatranjima u vezi s pojmom neprekidnosti funkcije u toˇcki ili
limesa funkcije u toˇcki bilo je vaˇzno da se toˇcka nalazi u otvorenom intervalu.
Naime, bilo je vaˇzno da s obije strane te toˇcke imamo toˇcaka koje se nalaze
u domeni funkcije, kako bismo bili u mogu´cnosti s obje strane promatrati
nizove koji konvergiraju k toˇcki. Otvoreni intervali nisu jedini skupovi s
takvim svojstvom.
Definicija 3.8. Za skup S ⊆ R kaˇzemo da je otvoren skup, ako je S ili
prazan skup ili unija po volji mnogo otvorenih intervala.
Skup F ⊆ R je zatvoren skup ako je komplement otvorenog skupa.
Primjer 3.11. Slijede´ci skupovi su otvoreni u R.
1. R je otvoren jer je R =
_
n∈Z
¸n, n + 2).
2. Skupovi ¸0, +∞) =

_
n=0
¸n, n + 2) i ¸−∞, 0) =

_
n=0
¸−n − 2, −n) su
otvoreni skupovi, a takvi su i skupovi ¸−∞, a) i ¸a, +∞), za svaki
a ∈ R.
Primjer 3.12. Slijede´ci skupovi su zatvoreni u R.
1. Za svaki a ∈ R je jednoˇclan skup ¦a¦ zatvoren u R jer je ¦a¦
C
=
¸−∞, a) ∪ ¸a, +∞) otvoren skup.
2. Za sve a, b ∈ R, a < b, je segment [a, b] zatvoren jer je [a, b]
C
=
¸−∞, a) ∪ ¸b, +∞).
Propozicija 3.1. Neprazan skup S ⊆ R je otvoren ako i samo ako za svaki
x ∈ S postoji ε
x
> 0 tako da je ¸x −ε
x
, x + ε
x
) ⊆ S.
Dokaz: Ako je S ⊆ R otvoren skup, onda za svaki x ∈ S iz definicije 3.8.
slijedi postojanje otvorenog intervala takvog da je x ∈ ¸a, b) ⊆ S. Uzmimo
ε
x
= min¦x −a, b −x¦ i imamo ¸x −ε
x
, x + ε
x
) ⊆ S.
Obratno, neka za svaki x ∈ S postoji ε
x
> 0 tako da je ¸x−ε
x
, x+ε
x
) ⊆ S.
Tada je S =
_
x∈S
¸x −ε
x
, x + ε
x
) pa je stoga otvoren skup. Q.E.D.
Skup T koji sadrˇzi sve otvorene podskupove od R naziva se topologija
na R.
Propozicija 3.2. Neka je T topologija na R. Tada vrijedi
84 POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE
1. ∅, R ∈ T.
2. Ako je S
λ
∈ T, ∀λ ∈ Λ, onda je
_
λ∈Λ
S
λ
∈ T.
3. Ako je S
k
∈ T, k = 1, . . . , n, onda je
n

k=1
S
k
∈ T.
Dokaz: Tvrdnja 1. slijedi iz definicije 3.8. i primjera 3.11.
Da bismo dokazali tvrdnju 2. uzmimo x ∈
_
λ∈Λ
S
λ
po volji. Po definiciju
unije postoji λ ∈ Λ takav da je x ∈ S
λ
. Sada zbog otvorenosti skupa S
λ
,
prema propoziciji 3.1. postoji ε
x
> 0 takav da je ¸x−ε
x
, x +ε
x
) ⊆ S
λ
. Tada
vrijedi ¸x−ε
x
, x+ε
x
) ⊆
_
λ∈Λ
S
λ
, pa je po propoziciji 3.1 skup
_
λ∈Λ
S
λ
otvoren.
Za dokaz tvrdnje 3. uzmimo x ∈
n

k=1
S
k
po volji. Po definiciju presjeka vri-
jedi x ∈ S
k
, za sve k = 1, . . . , n. Zbog otvorenosti skupova S
k
, k = 1, . . . , n,
postoje ε
(k)
x
> 0, k = 1, . . . , n, takvi da je ¸x−ε
(k)
x
, x+ε
(k)
x
) ⊆ S
k
, k = 1, . . . , n.
Uzmimo ε
x
= min¦ε
(k)
x
; k = 1, . . . , n¦ pa vrijedi ¸x − ε
x
, x + ε
x
) ⊆ S
k
,
k = 1, . . . , n. Odatle je ¸x − ε
x
, x + ε
x
) ⊆
n

k=1
S
k
, pa je prema propoziciji
3.1. skup
n

k=1
S
k
otvoren. Q.E.D.
Poglavlje 4
Derivacija funkcije
4.1 Motivacija; aproksimacija funkcije, pro-
blemi brzine i tangente
Jedna od ˇcesto upotrebljavanih metoda u rjeˇsavanju matematiˇckih problema
je aproksimacija ili pribliˇzno odredivanje nekog sloˇzenijeg matematiˇckog
objekta pomo´cu jednostavnijih objekata. Kako je u matematiˇckoj analizi od
interesa prouˇcavanje funkcija, to je razumno pitanje, da li je mogu´ce neku
funkciju dobro aproksimirati pomo´cu funkcija koje dobro razumijemo. Na
taj naˇcin bismo iz ponaˇsanja jednostavnih funkcija mogli neˇsto zakljuˇciti
o sloˇzenijoj funkciji. Funkcije koje svi dobro poznajemo i razumijemo su
polinomi, posebno polinomi prvog stupnja ˇciji su grafovi pravci. Stoga je za
neku funkciju f : I → R, I ⊆ R otvoren interval, interesantan problem koji
je polinom prvog stupnja oblika g(x) = k(x−c) +l, x ∈ R, lokalno oko toˇcke
c najbolja aproksimacija funkcije f. U tom sluˇcaju je prirodno zahtijevati da
se te funkcije podudaraju u toˇcki oko koje lokalno aproksimiramo funkciju,
tj. g(c) = f(c), ˇsto daje l = f(c). Sada iz zahtjeva da je f(x) ≈ g(x) kada je
x ≈ c imamo k ≈
f(x) −f(c)
x −c
.
Povijesno su dva po prirodi razliˇcita problema bila glavna motivacija za
razvoj diferencijalnog raˇcuna.
Jedan od njih je fizikalni problem definiranja pojma brzine za ˇcije rjeˇsenje
je zasluˇzan Isaac Newton.
1
Neka je s(t), t ≥ 0, funkcija koja mjeri put
koji je proˇsla materijalna toˇcka u vremenskom intervalu [0, t]. Prosjeˇcna
brzina te materijalne toˇcke u vremenskom intervalu [t
0
, t] definira se kao
1
Isaac Newton, (Woolsthorpe, 4. sijeˇcnja 1643. - London, 31. oˇzujka 1728.), engleski
fiziˇcar, matematiˇcar i astronom
85
86 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
v(t
0
, t) =
s(t) −s(t
0
)
t −t
0
. No pitanje je kako definirati pojam brzine u trenutku
t
0
. To je neˇsto ˇsto nije mogu´ce mjeriti, jer mi znamo mjeriti prosjeˇcnu brzinu
na nekom intervalu, a toˇcka predstavlja vremenski interval [t
0
, t
0
] duljine 0.
Mogu´ce je promatrati ponaˇsanje prosjeˇcne brzine na intervalima oko toˇcke
t
0
ˇcija duljina se smanjuje. Taj proces opisujemo pomo´cu limesa funkcije, tj.
moˇzemo re´ci da je brzina u toˇcki v(t
0
) = lim
t→t
0
v(t
0
, t) = lim
t→0
s(t) −s(t
0
)
t −t
0
, ako
taj limes postoji.
Drugi problem je geometrijske naravi, a njegovo rjeˇsenje je naˇsao G.W.
Leibnitz.
1
Odnosi se na pitanje postojanja jedinstvene tangente u nekoj
toˇcki
grafa Γ
f
funkcije f. Sekanta kroz toˇcke C =
(c, f(c)) i D = (d, f(d)) ima koeficijent smjera
k
s
=
f(d) −f(c)
d −c
. Ako d → c, odnosno, ako se
toˇcka D po grafu Γ
f
pribliˇzava toˇcki C, onda se-
kanta s postaje tangenta t. Dakle, koeficijent smje-
ra sekante prelazi u koeficijent smjera tangente, tj.
k
t
= lim
d→c
f(d) −f(c)
d −c
.
0
x
y
f
t
s
c
f(c)
d
f(d)
U sva tri prethodna problema kao rjeˇsenje se name´ce broj kojem teˇzi izraz
oblika
f(x)−f(c)
x−c
kojeg nazivamo kvocijent diferencija za funkciju f u toˇcki
c. Stoga je od interesa slijede´ci pojam.
Definicija 4.1. Kaˇzemo da je funkcija f : I →R, diferencijabilna ili deriva-
bilna u toˇcki c otvorenog intervala I ⊆ R, ako postoji lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
. Taj
broj zovemo derivacija (izvod) funkcije f u toˇcki c i piˇsemo
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
. (4.1)
Joˇs se koriste oznake Df(c) ili
df
dx
(c).
Kaˇzemo da je f diferencijabilna na intervalu I ako je ona diferencijabilna
u svakoj toˇcki iz I. Tada je na I dobro definirana funkcija x → f

(x) koju
prirodno oznaˇcavamo s f

i takoder zovemo derivacija od f na I. Ako je sada
ta funkcija diferencijabilna u nekoj toˇcki c ∈ I, onda njenu derivaciju (f

)

(c)
1
Gottfried Wilhelm Leibnitz (Leipzig, 21. lipanj 1646. – Hanover, 14. studeni 1716.)
njemaˇcki matematiˇcar
4.1. MOTIVACIJA 87
zovemo druga derivacija od f u c i oznaˇcavamo s f
′′
(c), tj.
f
′′
(c) = lim
x→c
f

(x) −f

(c)
x −c
.
Analogno se definira tre´ca derivacija itd. Op´cenito, ako postoji n-ta deriva-
cija od f na I, tj. f
(n)
: I →R onda moˇzemo definirati
f
(n+1)
(c) = lim
x→c
f
(n)
(x) −f
(n)
(c)
x −c
,
uz uvjet da navedeni limes postoji.
U terminima derivacije funkcije, problemi navedeni kao motivacija imaju
sljede´ca rjeˇsenja:
1. Funkcija g definirana s g(x) = f

(c)(x − c) + f(c), x ∈ R, je lokalno
najbolja aproksimacija funkcije f oko c medu polinomima stupnja ≤ 1,
ˇsto dokazujemo u teoremu koji slijedi.
2. Brzina materijalne toˇcke, ˇciji put u vremenu t opisuje funkcija t →
s(t), dana je s v(t) = s

(t), tj. brzina je prva derivacija funkcije puta
po vremenu. Analogno se ubrzanje definira kao derivacija brzine po
vremenu, tj. a(t) = v

(t) = s
′′
(t).
3. Tangenta na graf funkcije f za toˇcku c (ili u toˇcki grafa (c, f(c))) je
pravac koji je graf linearne funkcije g it toˇcke 1. Jasno, mogu´ce je
odmah zadati i funkciju h(x) =
−1
f

(c)
(x −c) +f(c), ˇciji graf je normala
na graf funkcije u toˇcki c.
Primjer 4.1. Na´ci derivaciju konstantne funkcije f(x) = α, ∀ x ∈ R u toˇcki
c ∈ R.
Vrijedi
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
α −α
x −c
= 0,
dakle, f

(x) = 0, ∀ x ∈ R.
Primjer 4.2. Na´ci derivaciju funkcije f(x) = x, ∀ x ∈ R u toˇcki c ∈ R.
Vrijedi
f

(c) = lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
x −c
x −c
= 1,
dakle, f

(x) = 1, ∀ x ∈ R.
88 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Sada razmotrimo vezu izmedu diferencijabilnosti i neprekidnosti funkcije
f. Ako je funkcija neprekidna u nekoj toˇcki, ona ne mora nuˇzno biti diferen-
cijabilna u toj toˇcki. To se vidi u sljede´cem primjeru.
Primjer 4.3. Funkcija f(x) = [x[, x ∈ R, je neprekidna na R, a diferencija-
bilna na R ¸ ¦0¦. No, f nije diferencijabilna u 0. Naime,
lim
x→0−
[x[
x
= −1 i lim
x→0+
[x[
x
= 1,
dakle, lijevi i desni limes kvocijenta diferencija su razliˇciti, pa derivacija ne
postoji.
Obratno, diferencijabilnost povlaˇci neprekidnost.
Teorem 4.1. Ako je funkcija f : I →R diferencijabilna u toˇcki c otvorenog
intervala I, onda je f neprekidna u c.
Dokaz: Zbog diferencijabilnosti funkcije f u toˇcki c je funkcija
ω(x) =
_
_
_
f(x) −f(c)
x −c
−f

(c) , za x ,= c
0 , za x = c
. (4.2)
neprekidna u c. Naime, ω(c) = 0 = lim
x→c
_
f(x)−f(c)
x−c
−f

(c)
_
= lim
x→c
ω(x).
Sada je
f(x) = f(c) + (f

(c) + ω(x))(x −c), x ∈ I, (4.3)
odakle zbog neprekidnosti u c funkcija na desnoj strani jednakosti (4.3), sli-
jedi tvrdnja. Q.E.D.
Sada egzaktno dokazujemo tvrdnju vezanu za problem aproksimacije
Teorem 4.2. Neka je funkcija f : I →R diferencijabilna u toˇcki c otvorenog
intervala I i neka je
g(x) = f

(c)(x −c) + f(c), ∀ x ∈ R. (4.4)
Ako je h polinom, sth ≤ 1, i h ,= g, onda postoji δ
h
> 0 tako da vrijedi
∀x ∈ I, (0 < [x −c[ < δ
h
) ⇒([f(x) −g(x)[ < [f(x) −h(x)[). (4.5)
Drugim rijeˇcima, polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno
oko c najbolja aproksimacija funkcije f.
4.1. MOTIVACIJA 89
Dokaz: Polinom h moˇzemo pisati u obliku
h(x) = k(x −c) + l, ∀ x ∈ R, (4.6)
gdje su k, l ∈ R. Iz (4.6) i (4.3) dobivamo
f(x) −h(x) = [f(c) −l] + [f

(c) −k + ω(x)](x −c). (4.7)
Uvjet h ,= g je ispunjen u dva sluˇcaja: (l ,= f(c)) ili ((l = f(c))∧(k ,= f

(c))).
U sluˇcaju (l ,= f(c)) iz neprekidnosti funkcije f −h i zbog (f −h)(c) ,= 0
iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi postojanje δ
1
> 0 tako da vrijedi
([x −c[ < δ
1
) ⇒([f(x) −h(x)[ > ε) gdje je ε =
1
2
[f(c) −l[ > 0. (4.8)
Takoder, iz neprekidnosti funkcije f −g u c i zbog (f −g)(c) = 0 za ε iz (4.8)
postoji δ
2
> 0, tako da vrijedi
([x −c[ < δ
2
) ⇒([f(x) −g(x)[ < ε). (4.9)
Sada, za δ
h
= min¦δ
1
, δ
2
¦ iz (4.8) i (4.9) slijedi (4.5).
U sluˇcaju ((l = f(c)) ∧ (k ,= f

(c))) iz (4.7) imamo
[f(x) −h(x)[ = [f

(c) −k + ω(x)[[x −c[. (4.10)
Zbog lim
x→c
[f

(c) − k + ω(x)[ = [f

(c) − k[ > 0, iz leme 3.3. iz M.A.I. slijedi
postojanje δ
1
> 0 tako da
([x−c[ < δ
1
) ⇒([f

(c) −k +ω(x)[ > ε) gdje je ε =
1
2
[f

(c) −k[ > 0. (4.11)
Takoder, iz neprekidnosti funkcije ω u c i ω(c) = 0 dobivamo δ
2
> 0 tako da
([x −c[ < δ
2
) ⇒([ω(x)[ < ε). (4.12)
Iz (4.11) i(4.12) za δ
h
= min¦δ
1
, δ
2
¦ imamo
([x −c[ < δ
h
) ⇒([ω(x)[ < [f

(c) −k + ω(x)[). (4.13)
Pomnoˇzimo li (4.13) s [x −c[ dobivamo (4.5). Q.E.D.
90 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.2 Diferencijabilnost funkcija i operacije s
funkcijama
Od interesa je istraˇziti kako se svojstvo diferencijabilnosti funkcije u toˇcki
ponaˇsa kod uobiˇcajenih operacija s funkcijama
Teorem 4.3. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇcki c otvo-
renog intervala I.
1. Funkcija f + g je diferencijabilna u toˇcki c i
(f + g)

(c) = f

(c) + g

(c). (4.14)
2. Funkcija fg je diferencijabilna u toˇcki c i
(fg)

(c) = f

(c)g(c) + f(c)g

(c). (4.15)
3. Ako je funkcija
f
g
definirana na I, onda je i diferencijabilna u toˇcki c i
_
f
g
_

(c) =
f

(c)g(c) −f(c)g

(c)
g(c)
2
. (4.16)
Dokaz:
1. Za funkciju h = f + g imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
f(x) + g(x) −f(c) −g(c)
x −c
=
f(x) −f(c)
x −c
+
g(x) −g(c)
x −c
.
Odatle je
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
+ lim
x→c
g(x) −g(c)
x −c
,
odnosno vrijedi (4.14).
2. Za funkciju h = fg imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
f(x)g(x) −f(c)g(c)
x −c
=
f(x) −f(c)
x −c
g(x)+f(c)
g(x) −g(c)
x −c
.
Odatle je
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
lim
x→c
g(x) + f(c) lim
x→c
g(x) −g(c)
x −c
,
ˇsto zbog neprekidnosti funkcije g u c (teorem 4.1.) daje (4.15).
4.2. DIFERENCIJABILNOST I OPERACIJE 91
3. Uzmimo prvo h =
1
g
, pa imamo
h(x) −h(c)
x −c
=
1
g(x)

1
g(c)
x −c
= −
g(x)−g(c)
x−c
g(c)g(x)
.
Zbog neprekidnosti funkcije g u c slijedi
lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= −
lim
x→c
g(x)−g(c)
x−c
g(c) lim
x→c
g(x)
,
odnosno h

(c) =
_
1
g
_

(c) = −
g

(c)
g(c)
2
. Sada na funkciju
f
g
= f
1
g
primijenimo pravilo za deriviranje produkta funkcija (4.15) i dobivamo
(4.16). Q.E.D.
Korolar 4.1. Neka su funkcije f, g : I → R diferencijabilne u toˇcki c otvo-
renog intervala I. Tada je za sve λ, µ ∈ R funkcija λf + µg diferencijabilna
u toˇcki c i
(λf + µg)

(c) = λf

(c) + µg

(c). (4.17)
Skup svih funkcija s I u R koje su diferencijabilne u toˇcki c je vektorski pros-
tor (uz operacije zbrajanja i mnoˇzenja sa skalarom definiranim po toˇckama),
a pridruˇzivanje f →f

(c) je linearan funkcional na tom prostoru.
Dokaz: Uzmimo konstantnu funkciju h(x) = λ, ∀ x ∈ R. Tada je h

(c) = 0
u svakoj toˇcki c ∈ R. Sada formula za deriviranje produkta daje (λf)

(c) =
(hf)

(c) = h

(c)f(c) + h(c)f

(c) = h(c)f

(c) = λf

(c). Primjenom prethod-
nog rezultata i formule za deriviranje sume dobivamo (4.17). Q.E.D.
Teorem 4.4. (Derivacija kompozicije funkcija) Neka su f : I →R, g : J →
R i neka je f(I) ⊆ J, tj. kompozicija g ◦ f : I →R je dobro definirana na I.
Ako je funkcija f diferencijabilna u toˇcki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna
u toˇcki d = f(c) ∈ J, onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi
(g ◦ f)

(c) = g

(d)f

(c). (4.18)
Dokaz: Uzmimo funkciju ω iz (4.2) tako da vrijedi (4.3) i analogno, neka je
ω
1
definirana s
ω
1
(x) =
_
_
_
g(y) −g(d)
y −d
−g

(d) , za y ,= d
0 , za y = d,
(4.19)
92 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
tako da vrijedi
g(y) = g(d) + (g

(d) + ω
1
(y))(y −d), y ∈ J, (4.20)
Neka je h = g ◦ f, pa imamo
h(x) = g[f(x)] = g(d) + [g

(d) + ω
1
(f(x))][f(x) −f(c)],
ˇsto daje
h(x) −h(c)
x −c
= [g

(d) + ω
1
(f(x))]
f(x) −f(c)
x −c
. (4.21)
Zbog neprekidnosti funkcije f u toˇcki c i neprekidnosti ω
1
u d = f(c), funkcija
ω
1
◦ f je neprekidna u c i (ω
1
◦ f)(c) = ω
1
[f(c)] = ω
1
(d) = 0. Sada je
h

(c) = lim
x→c
h(x) −h(c)
x −c
= lim
x→c
[g

(d) + ω
1
(f(x))] lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
,
odakle slijedi (4.18). Q.E.D.
Teorem 4.5. (Derivacija inverzne funkcije) Neka je f : I → J, I, J ⊆ R
otvoren interval, bijekcija i neka su f i f
−1
neprekidne na I, odnosno J. Ako
f ima derivaciju u toˇcki c ∈ I i ako je f

(c) ,= 0, onda je f
−1
diferencijabilna
u toˇcki d = f(c) i vrijedi (f
−1
)

(d) =
1
f

(c)
.
Dokaz: Iz diferencijabilnosti funkcije f u toˇcki c slijedi
f(x) −f(c) = (x −c)[f

(c) + ω(x)],
gdje je ω funkcija neprekidna u c definirana s (4.2).
Stavimo d = f(c) i y = f(x) pa dobivamo
y −d = [f
−1
(y) −f
−1
(d)][f

(c) + ω(f
−1
(y))].
Odatle dobivamo
f
−1
(y) −f
−1
(d)
y −d
=
1
f

(c) + ω(f
−1
(y))
,
ˇsto daje jednakost
(f
−1
)

(d) = lim
y→d
f
−1
(y) −f
−1
(d)
y −d
=
1
f

(c)
.
Q.E.D.
Prethodnu formulu ˇcesto koristimo u obliku
(f
−1
)

(x) =
1
f

(f
−1
(x))
.
4.3. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 93
4.3 Derivacije elementarnih funkcija
4.3.1 Potencije i korijeni
Neka je n ∈ N i f(x) = x
n
, x ∈ R. Tada se indukcijom pomo´cu formule
za deriviranje produkta funkcija lako dobije f

(x) = nx
n−1
, ∀x ∈ R. Sliˇcno,
neka je n ∈ N i f(x) = x
−n
, x ∈ R ¸ ¦0¦. Iz prethodnog i formule za
deriviranje kvocijenta dobijemo (x
−n
)

= (
1
x
n
)

=
−nx
n−1
x
2n
= −nx
−n−1
.
Neka je za n neparan f
−1
: R → R ili za n paran f
−1
: ¸0, +∞) −→
¸0, +∞) definirana s f
−1
(x) =
n

x = x
1
n
. Tada vrijedi (f
−1
)

(x) =
1
f

(f
−1
(x))
=
1
n(
n

x)
n−1
=
1
nx
n−1
n
=
1
n
x
1
n
−1
.
Neka je q ∈ Q ¸ ¦0¦ i f : ¸0, +∞) −→ ¸0, +∞) definirana s f(x) = x
q
.
Pokaˇzimo da vrijedi formula (x
q
)

= qx
q−1
. Naime, za q =
m
n
, m ∈ Z i
n ∈ N, iz prethodnog i pomo´cu formule za deriviranje kompozicije imamo
(x
m
n
)

= [(x
m
)
1
n
]

=
1
n
(x
m
)
1
n
−1
mx
m−1
=
m
n
x
m
n
−m+m−1
=
m
n
x
m
n
−1
.
4.3.2 Trigonometrijske i arcus funkcije
Za 0 < x <
π
2
vrijedi sin x < x i tg x > x. Odatle, za x ∈ ¸−
π
2
,
π
2
) ¸ ¦0¦
vrijedi nejednakost cos x <
sinx
x
< 1. Odatle slijedi lim
x→0
sin x
x
= 1.
Sada za ∀c ∈ R vrijedi
sin x −sin c
x −c
=
2 sin
x−c
2
cos
x+c
2
x −c
=
sin
x−c
2
x−c
2
cos
x + c
2
,
ˇsto daje
lim
x→c
sin x −sin c
x −c
= lim
x→c
sin
x−c
2
x−c
2
lim
x→c
cos
x + c
2
= cos c.
Odatle je za f(x) = sin x, derivacija f

(c) = cos c za ∀c ∈ R ili u drugoj
oznaci (sin x)

= cos x.
Nadalje, iz cos x = sin(x+
π
2
) dobivamo (cos x)

= cos(x+
π
2
) 1 = −sin x.
Pomo´cu formule za deriviranje kvocijenta imamo
(tg x)

= (
sin x
cos x
)

=
cos xcos x −sin x(−sin x)
cos
2
x
=
1
cos
2
x
.
Analogno slijedi
(ctg x)

= (
cos x
sin x
)

=
−sin xsin x −cos xcos x
sin
2
x
= −
1
sin
2
x
.
94 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Za f(x) = Sin x je f
−1
(x) = Sin
−1
x, pa formula za deriviranje inverzne
funkcije daje
(Sin
−1
x)

=
1
cos(Sin
−1
x)
=
1
_
1 −[sin(Sin
−1
x)]
2
=
1

1 −x
2
.
Za f(x) = Cos x je f
−1
(x) = Cos
−1
x, pa formula za deriviranje inverzne
funkcije daje
(Cos
−1
x)

=
−1
sin(Cos
−1
x)
=
−1
_
1 −[cos(Cos
−1
x)]
2
=
−1

1 −x
2
.
(Tg
−1
x)

=
1
1
cos
2
(Tg
−1
x)
=
1
1 + [tg (Tg
−1
x)]
2
=
1
1 +x
2
, ∀x ∈ R,
(Ctg
−1
x)

=
1
−1
sin
2
(Ctg
−1
x)
=
−1
1 + [ctg (Ctg
−1
x)]
2
=
−1
1 +x
2
, ∀x ∈ R.
4.3.3 Eksponencijalna funkcija
Za x ≥ 0 definirali smo f
0
(x) = lim
n
(1+
x
n
)
n
. Sada je eksponencijalna funkcija
definirana s
f(x) = e
x
=
_
_
_
f
0
(x) , za x ≥ 0
1
f
0
(−x)
, za x < 0
.
Za x, c > 0 vrijedi
(1 +
x
n
)
n
−(1 +
c
n
)
n
x −c
=
=
1
n
_
(1 +
x
n
)
n−1
+ (1 +
x
n
)
n−2
(1 +
c
n
) + + (1 +
x
n
)(1 +
c
n
)
n−2
+ (1 +
c
n
)
n−1
_
.
Odatle imamo
_
1 +
min¦x, c¦
n
_
n−1

(1 +
x
n
)
n
−(1 +
c
n
)
n
x −c

_
1 +
max¦x, c¦
n
_
n−1
Prelaskom na limes dobivamo
f
0
(min¦x, c¦) ≤
f
0
(x) −f
0
(c)
x −c
≤ f
0
(max¦x, c¦).
4.3. DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 95
Funkcije x −→min¦x, c¦ i x −→max¦x, c¦ su neprekidne pa za x →c slijedi
f

0
(c) = lim
x→c
f
0
(x) −f
0
(c)
x −c
= f
0
(c).
Sada, za x < 0 imamo f(x) =
1
f
0
(−x)
, pa je
f

(x) = −
f

0
(−x)(−1)
[f
0
(−x)]
2
=
f
0
(−x)
[f
0
(−x)]
2
=
1
f
0
(−x)
= f(x).
U sluˇcaju c = 0 moramo posebno gledati lijevi i desni limes od
f(x)−1
x
. Za
x > 0 imamo 1 ≤
f
0
(x)−1
x
≤ f
0
(x), ˇsto zbog neprekidnosti od f
0
u 0 i f
0
(0) = 1
daje
lim
x→0+
f(x) −1
x
= 1 = f(0).
Za x < 0 je
lim
x→0−
f(x) −1
x
= lim
x→0−
1
f
0
(−x)
−1
x
= lim
−x→0+
f
0
(−x) −1
−x
1
lim
−x→0+
f
0
(−x)
= 1 = f(0),
pa je f

(0) = f(0). Dakle, za ∀x ∈ R je (e
x
)

= e
x
.
Za logaritamsku funkciju f
−1
(x) = lnx kao inverznu funkciju od ekspo-
nencijalne imamo
(ln x)

=
1
e
lnx
=
1
x
, ∀x > 0.
Primjer 4.4. Neka je f(x) = ln [x[ za x ,= 0. Tada za x > 0 imamo f(x) =
ln x, pa je f

(x) =
1
x
. Za x < 0 je f(x) = ln(−x), pa je f

(x) =
1
−x
(−1) =
1
x
.
Dakle ∀x ,= 0 je (ln [x[)

=
1
x
.
Primjer 4.5. Op´ca eksponencijalna funkcija za x > 0 i α ∈ R¸¦0¦ definirana
je s x
α
= e
αln x
. Odatle je (x
α
)

= e
αln x
α
1
x
= αx
α−1
.
Primjer 4.6. Eksponencijalna funkcija s bazom a > 0 definira se kao a
x
=
e
x lna
za ∀x ∈ R. Odatle je (a
x
)

= e
x ln a
ln a = a
x
ln a. Njena inverzna funkcija
log
a
x ima derivaciju (log
a
x)

=
1
a
log
a
x
lna
=
1
xln a
.
4.3.4 Hiperbolne i area funkcije
(sh x)

=
_
e
x
−e
−x
2
_

=
e
x
+ e
−x
2
= ch x, ∀x ∈ R,
96 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
(ch x)

=
_
e
x
+ e
−x
2
_

=
e
x
−e
−x
2
= sh x, ∀x ∈ R,
(th x)

=
_
sh x
ch x
_

=
ch
2
x −sh
2
x
(ch x)
2
=
1
ch
2
x
, ∀x ∈ R,
(cth x)

=
_
ch x
sh x
_

=
sh
2
x −ch
2
x
(sh x)
2
=
−1
sh
2
x
, ∀x ∈ R ¸ ¦0¦,
(sh
−1
x)

=
1
ch(sh
−1
x)
=
1
_
1 + (sh(sh
−1
x))
2
=
1

1 +x
2
, ∀x ∈ R,
(Ch
−1
x)

=
1
sh(Ch
−1
x)
=
1
_
(ch(Ch
−1
x))
2
−1
=
1

x
2
−1
, ∀x > 1,
(th
−1
x)

=
1
1
ch
2
(th
−1
x)
=
1
1 −[th(th
−1
x)]
2
=
1
1 −x
2
, ∀x ∈ ¸−1, 1),
(cth
−1
x)

=
1
−1
sh
2
(cth
−1
x)
=
1
1 −[cth(cth
−1
x)]
2
=
1
1 −x
2
, ∀x ∈ R ¸ [−1, 1].
Primjer 4.7. (Logaritamsko deriviranje) Neka su f : I → ¸0, +∞), g :
I → R, I ⊆ R otvoren interval, diferencijabilne funkcije. Tada je i funkcija
h : I → R, definirana s h(x) = f(x)
g(x)
, ∀x ∈ I, diferencijabilna. Naime,
ln(h(x)) = g(x) ln(f(x)), pa deriviranjem lijeve i desne strane ove jednakosti
imamo:
h

(x)
h(x)
= g

(x) ln(f(x)) +g(x)
f

(x)
f(x)
. Odatle je
h

(x) = f(x)
g(x)
_
g

(x) ln(f(x)) +g(x)
f

(x)
f(x)
_
.
4.4 Teoremi srednje vrijednosti i primjene
Lema 4.1. Neka je f : I →R, diferencijabilna u toˇcki c otvorenog intervala
I ⊆ R. Ako je f

(c) > 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(x) < f(c)) ,
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f(c) < f(x)) .
Ako je f

(c) < 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(x) > f(c)) ,
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f(c) > f(x)) .
4.4. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI 97
Dokaz: Sliˇcno kao u dokazu teorema 4.1., iz diferencijabilnosti funkcije f u
c slijedi neprekidnost u c funkcije g : I →R definirane s
g(x) =
_
f(x)−f(c)
x−c
, za x ,= c
f

(c) , za x = c
.
Zbog g(c) = f

(c) > 0, po lemi 3.3. iz M.A.I. ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I
([x −c[ < δ) ⇒g(x) ≥
1
2
g(c) > 0. To daje
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒
f(x) −f(c)
x −c
> 0 ⇒(f(x) −f(c) < 0) ,
(x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒
f(x) −f(c)
x −c
> 0 ⇒(f(x) −f(c) > 0) .
Q.E.D.
Definicija 4.2. Za funkciju f : I → R kaˇzemo da u c otvorenog intervala
I ⊆ R ima
a) lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≤ f(c)),
b) strogi lokalni maksimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < [x−c[ <
δ) ⇒(f(x) < f(c)),
c) lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≥ f(c)),
d) strogi lokalni minimum f(c), ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < [x−c[ <
δ) ⇒(f(x) > f(c)).
Takve toˇcke zovemo toˇckama lokalnih ekstrema, odnosno, strogih lokal-
nih ekstrema.
Lema 4.2 (Fermat). Neka f : I → R u toˇcki c otvorenog intervala I ⊆ R
ima lokalni ekstrem. Ako je f diferencijabilna u c, onda je f

(c) = 0.
Dokaz: Neka f ima u c lokalni maksimum. Kada bi bilo f

(c) > 0 onda
bi postojao δ > 0 takav da (x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒ (f(c) < f(x)), tj. f ne
bi imala lokalni maksimum u c. U sluˇcaju f

(c) < 0 ∃δ > 0 takav da
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f(x) > f(c)), pa f opet ne bi imala lokalni maksimum u
c. Dakle, mora biti f

(c) = 0. Q.E.D.
98 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Uvjet da je derivacija u toˇcki jednaka nuli nije dovoljan da bi u toj toˇcki
funkcija imala lokalni ekstrem. Toˇcke iz otvorenog intervala u kojima je de-
rivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim toˇckama.
Primjer 4.8. Za funkciju f(x) = x
3
je f

(x) = 3x
2
, tj. f

(0) = 0, ali f nema
lokalni ekstrem u 0 jer je f strogo rastu´ca na R.
Teorem 4.6 (Rolle
1
). Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka za a, b ∈ I, a < b, vrijedi f(a) = f(b) = 0. Tada
∃ c ∈ ¸a, b) takav da je f

(c) = 0.
Dokaz: Budu´ci da je funkcija f neprekidna na segmentu [a, b] ⊂ I,onda ona
poprima minimum m i maksimum M na tom segmentu (B-W teorem).
Ako je m = M onda je f konstantna funkcija na tom segmentu, pa je
f

(c) = 0, ∀c ∈ ¸a, b). Pretpostavimo da je m < M. Onda se barem jedna od
tih vrijednosti poprima unutar intervala ¸a, b), i pretpostavimo da je to M,
tj. ∃x
M
∈ ¸a, b), M = f(x
M
). Sada po lemi 4.2. je f

(x
M
) = 0, tj. c = x
M
je traˇzena toˇcka. Q.E.D.
Teorem 4.7 (Lagrange
2
). Neka je f : I →R, diferencijabilna na otvorenom
intervalu I ⊆ R i neka su a, b ∈ I, a < b. Tada ∃ c ∈ ¸a, b) takav da je
f(b) −f(a) = f

(c)(b −a).
Dokaz: Neka je funkcija g : I →Rzadana s g(x) = f(x)−f(a)−
f(b)−f(a)
b−a
(x−
a). Funkcija g je diferencijabilna na I i g

(x) = f

(x) −
f(b)−f(a)
b−a
, ∀x ∈ I.
Takoder je g(a) = g(b) = 0, pa g zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema,
tj. ∃ c ∈ ¸a, b) takva da je 0 = g

(c) = f

(c) −
f(b)−f(a)
b−a
. Q.E.D.
1
Michel Rolle (Ambert, 21. travanj 1652. – Paris, 8. studeni 1719.) francuski mate-
matiˇcar
2
Joseph Louis Lagrange [Giuseppe Lodovico Lagrangia] (Turin [Sardinija] 25. sijeˇcanj
1736.– Paris, 10. travanj 1813. , talijansko-francuski matematiˇcar
4.5. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 99
Geometrijska interpretacija Lagrangeovog
teorema srednje vrijednosti kaˇze da za sva-
ko a, b ∈ I i sekantu koja prolazi toˇckama
(a, f(a)) i (b, f(b)) na grafu Γ(f) funkcije f
postoji tangenta s diraliˇstem (c, f(c)) na gra-
fu Γ(f) koja je paralelna s tom sekantom.
Naime, jednakost iz Lagrangeovog teorema
moˇze se pisati kao
f

(c) =
f(b) −f(a)
b −a
,
a to je upravo jednakost koeficijenata smjera
tangente i sekante.
0 x
y
(f)
t
s
a
f(a)
c
f(c)
b
f(b)
Postoji nekoliko sliˇcnih, ali u nekim detaljima razliˇcitih, formulacija La-
grangeovog teorema. Ako je f : [a, b] → R, onda se pretpostavlja njena
neprekidnost na [a, b] i diferencijabilnost na ¸a, b). Takoder, nekada se toˇcka
c ∈ ¸a, b) piˇse u obliku c = a + σ(b −a), σ ∈ ¸0, 1).
Sada ´cemo dokazati da za funkciju diferencijabilnu na otvorenom intervalu
I ⊂ R, njena derivacija f

: I → R definirana s (f

)(x) = f

(x), ∀x ∈ I, ne
moˇze biti bilo kakva funkcija.
Teorem 4.8. Neka je f : I → R diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊂ R i neka funkcija f

: I → R ima u toˇcki c ∈ I limes slijeva (limes
zdesna). Tada je f

neprekidna slijeva (zdesna) u c.
Dokaz: Neka je x ∈ I, x < c, pa po Lagrangeovom teoremu srednje vrijed-
nosti postoji toˇcka c
x
∈ ¸x, c) takva da vrijedi f(x) − f(c) = f

(c
x
)(x − c).
Odatle je
f(x) −f(c)
x −c
= f

(c
x
). Po pretpostavci postoji lim
x→c−
f

(x). No,
tada je lim
x→c−
f

(x) = lim
x→c−
f

(c
x
), odnosno, zbog postojanja f

(c) vrijedi
lim
x→c−
f

(x) = lim
x→c−
f(x) −f(c)
x −c
= lim
x→c
f(x) −f(c)
x −c
= f

(c). Q.E.D.
Interesantna je sljede´ca posljedica.
Korolar 4.2. Ako realna funkcija f ima derivaciju f

na otvorenom intervalu
I ⊆ R, onda funkcija f

nema prekida prve vrste na I.
4.5 Monotonost i derivacija funkcije
Teorem 4.9. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R. Funkcija f raste na I ako i samo ako je f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Funkcija
100 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
f pada na I ako i samo ako je f

(x) ≤ 0, ∀x ∈ I.
Dokaz: Neka f raste na I, tj. ∀x
1
, x
2
∈ I (x
1
< x
2
) ⇒ (f(x
1
) ≤ f(x
2
)).
Kada bi postojala toˇcka c ∈ I takva da je f

(c) < 0, onda bi po lemi 4.1.
postojao δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ ¸c − δ, c)) ⇒ (f(x) > f(c)), a to je u
suprotnosti s rastom funkcije. Dakle, f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Obratno, neka je f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ I. Neka su x
1
, x
2
∈ I, x
1
< x
2
. Po
Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃ x ∈ ¸x
1
, x
2
) tako da je f(x
2
) −
f(x
1
) = f

(c)(x
2
−x
1
) ≥ 0, tj. f(x
1
) ≤ f(x
2
).
Druga tvrdnja dobije se tako da se prva tvrdnja primijeni na funkciju −f.
Q.E.D.
Uvjet da je f

(x) > 0, ∀x ∈ I, je dovoljan za strogi rast funkcije f na I,
ali taj uvjet nije nuˇzan. To pokazuje primjer funkcije f(x) = x
3
, ∀ x ∈ R.
Naime, ta je funkcija strogo rastu´ca, ali f

(0) = 0. Nuˇzan i dovoljan uvjet
dan je u sljede´cem teoremu.
Teorem 4.10. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R i neka je S = ¦x ∈ I; f

(x) = 0¦. Funkcija f strogo raste (pada) na
I ako i samo ako skup S ne sadrˇzi otvoreni interval i f

(x) > 0 (f

(x) < 0),
∀x ∈ I ¸ S.
Dokaz: Neka f strogo raste na I. Po prethodnom teoremu vrijedi f

(x) ≥ 0,
∀x ∈ I. Kada bi postojao otvoren interval I
0
⊂ S, onda bi ∀ x
1
, x
2
∈ I
0
,
x
1
< x
2
postojao c ∈ ¸x
1
, x
2
) takav da je f(x
2
) −f(x
1
) = f

(c)(x
2
−x
1
) = 0,
a to je suprotno pretpostavci o strogom rastu funkcije f na I. Dakle, skup
S ne sadrˇzi interval.
Pretpostavimo sada da je f

(x) > 0, ∀x ∈ I ¸ S i da S ne sadrˇzi interval.
Zbog f

(x) ≥ 0, ∀x ∈ S, prema teoremu 4.9. funkcija f raste na I. Kada
bi postojale toˇcke x
1
, x
2
∈ I
0
, x
1
< x
2
, takve da je f(x
1
) = f(x
2
), onda bi
zbog rasta funkcije f za svaki x ∈ ¸x
1
, x
2
) vrijedilo f(x
1
) ≤ f(x) ≤ f(x
2
), tj.
f(x) = f(x
1
) = f(x
2
). Tada bi funkcija bila konstantna na intervalu ¸x
1
, x
2
),
tj. ¸x
1
, x
2
) ⊆ S, ˇsto se protivi pretpostavci. Q.E.D.
Sada smo u mogu´cnosti opisati dovoljne uvjete za lokalne ekstreme dife-
rencijabilne funkcije pomo´cu njene derivacije.
Teorem 4.11. Neka je f : I → R, diferencijabilna na otvorenom intervalu
I ⊆ R.
1. Ako je c ∈ I, f

(c) = 0 i ako ∃δ > 0, ¸c −δ, c + δ) ⊆ I, tako da
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f

(x) > 0) i (x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f

(x) < 0),
onda f ima u toˇcki c strogi lokalni maksimum.
4.5. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 101
2. Ako je c ∈ I, f

(c) = 0 i ako ∃δ > 0, ¸c −δ, c + δ) ⊆ I, tako da
(x ∈ ¸c −δ, c)) ⇒(f

(x) < 0) i (x ∈ ¸c, c + δ)) ⇒(f

(x) > 0),
onda f ima u toˇcki c strogi lokalni minimum.
Dokaz: 1. Neka je f

(c) = 0 i (x ∈ ¸c − δ, c)) ⇒ (f

(x) > 0) i (x ∈
¸c, c + δ)) ⇒(f

(x) < 0). Prema Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti
∀x ∈ ¸c −δ, c +δ) ∃t izmedu c i x tako da vrijedi f(c) −f(x) = f

(t)(c −x).
Sada, za x ∈ ¸c − δ, c) imamo x < t < c, pa je f

(t) > 0. Stoga je
f(c) −f(x) = f

(t)(c −x) > 0. Za x ∈ ¸c, c +δ) je c < t < x, pa je f

(t) < 0,
odakle slijedi f(c) −f(x) = f

(t)(c−x) > 0. Dakle, ∀x ∈ ¸c−δ, c+δ), x ,= c,
je f(x) < f(c), tj. f u c ima strogi lokalni maksimum. Sluˇcaj 2. slijedi iz 1.
zamjenom f s −f. Q.E.D.
Primjer 4.9. Ispitati lokalne ekstreme i na´ci intervale monotonosti funkcije
f(x) =
x
1 +x
2
.
Funkcije f i f

su definirane na R i f

(x) =
1 −x
2
(1 +x
2
)
2
.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1 i x
2
= 1.
Zbog f

(−2) < 0 funkcija pada na ¸∞, −1), zbog f

(0) = 1 f raste na
¸−1, 1) i zbog f

(2) < 0 f pada na ¸1, +∞).
Stoga imamo lokalne ekstreme: min(−1, −
1
2
) i max(1,
1
2
).
¸−∞, −1) ¸−1, 1) ¸1, ∞)
f’ – + –
f ց ր ց
-6 -4 -2 2 4 6
-0.4
-0.2
0.2
0.4
102 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Primjer 4.10. Ispitati lokalne ekstreme i na´ci intervale
monotonosti funkcije f(x) =
1
4
x
4
−x
3
−2x
2
+ 1.
Funkcije f i f

su definirane na R i
f

(x) = x
3
−3x
2
−4x = (x
2
−3x −4)x.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1, x
2
= 0 i x
3
= 4.
Vrijednosti derivacije izmedu stacionarnih toˇcaka
su f

(−2) = −12, f

(−
1
2
) =
9
8
, f

(1) = −6.
Lokalni ekstremi su: min(−1,
1
4
), max(0, 1),
min(4, −31).
¸−∞, −1) ¸−1, 0) ¸0, 4) ¸4, ∞)
f’ – + – +
f ց ր ց ր
-4 -2 2 4 6
-20
20
40
4.6 Taylorov teorem srednje vrijednosti i pri-
mjene
Definicija 4.3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu
derivaciju na I. Za c ∈ I polinom
T
n
(x) = f(c) +
n

k=1
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
, x ∈ R, (4.22)
zovemo Taylorov
1
polinom n-tog reda za funkciju f u toˇcki c, a funkciju
R
n
(x) = f(x) −T
n
(x) , x ∈ I, (4.23)
zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.
Lagrangeov teorem srednje vrijednosti ima sljede´ce uop´cenje.
Teorem 4.12. (Taylor) Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R,
ima derivaciju n + 1-vog reda na I. Neka je c ∈ I i T
n
Taylorov polinom za
f u toˇcki c definiran s (4.22). Tada ∀x ∈ I, ∃c
x
izmedu c i x, tako da je
R
n
(x) =
f
(n+1)
(c
x
)
(n + 1)!
(x −c)
n+1
, (Lagrangeov oblik ostatka). (4.24)
1
Brook Taylor (Edmonton, 18. kolovoz 1685.– London, 30. studeni 1731.) engleski
matematiˇcar
4.6. TAYLOROV TEOREM 103
Dokaz: Za ˇcvrsto x ∈ I, x ,= c, definirajmo funkciju F : I →R formulom
F(t) = f(x) −f(t) −
n

k=1
f
(k)
(t)
k!
(x −t)
k
−A
(x −t)
n+1
(n + 1)!
, (4.25)
gdje je
A =
(n + 1)!
(x −c)
n+1
_
f(x) −f(c) −
n

k=1
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
_
. (4.26)
Lako je provjeriti da je F(x) = 0, a zbog (4.26) vrijedi F(c) = 0. Nadalje,
F

(t) = −f

(t) −
n

k=1
_
f
(k+1)
(t)
k!
(x −t)
k

f
(k)
(t)
(k −1)!
(x −t)
k−1
_
+ A
(x −t)
n
n!
=
(x −t)
n
n!
_
A−f
(n+1)
(t)
¸
.
Iz Rolleovog teorema srednje vrijednosti zakljuˇcujemo da ∃c
x
strogo izmedu
c i x takav da vrijedi F

(c
x
) = 0. To povlaˇci da je A = f
(n+1)
(c
x
), ˇsto pomo´cu
(4.25) daje (4.24). Q.E.D.
Napomena 4.1. Ako je f
(n+1)
lokalno ograniˇcena oko c, onda je funkcija ω
n
definirana s
ω
n
(x) =
_
Rn(x)
(x−c)
n
, za x ,= c
0 , za x = c
neprekidna u toˇcki c i vrijedi f(x) = T
n
(x) + ω
n
(x)(x −c)
n
, x ∈ I.
4.6.1 Odredivanje ekstrema pomo´cu derivacija viˇseg
reda
U proˇslom teoremu pokazali smo da je f

(c) = 0 nuˇzan uvjet za postoja-
nje lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije f u toˇcki c. Sada ´cemo dati
dovoljan uvjet za lokalne ekstreme pomo´cu derivacija viˇseg reda u toˇcki c.
Teorem 4.13. Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R, f ∈ C
(n+1)
(I).
Neka je c ∈ I stacionarna toˇcka, tj. f

(c) = 0. Ako postoji n ∈ N, takav da
∀k ∈ ¦1, . . . , n¦ vrijedi f
(k)
(c) = 0 i f
(n+1)
(c) ,= 0, tada je u sluˇcaju
I. ako je n + 1 paran broj i f
(n+1)
(c) > 0, f ima strogi lokalni minimum
u c,
104 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
II. ako je n +1 paran broj i f
(n+1)
(c) < 0, f ima strogi lokalni maksimum
u c,
III. ako je n+1 neparan broj, f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu
infleksiju).
Dokaz: Pretpostavimo da je nastupio I. sluˇcaj. Tada zbog neprekidnosti
f
(n+1)
u toˇcki c ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ ¸c − δ, c + δ) vrijedi f
(n+1)
(x) > 0.
Po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti, ∀x ∈ ¸c − δ, c + δ) ∃c
x
izmedu
c i x tako da je f(x) = f(c) +
f
(n+1)
(cx)
(n+1)!
(x − c)
n+1
> f(c) (zbog parnosti
eksponenta n + 1). Dakle, f ima u c strogi lokalni minimum. Sluˇcaj II. se
dokazuje analogno.
U sluˇcaju III., zbog neparnosti eksponenta n +1, na razliˇcitim stranama
od c vrijednost od f
(n+1)
(c
x
)(x − c)
n+1
ima razliˇcite predznake, tj. u c nije
lokalni ekstrem funkcije f. Q.E.D.
Primjer 4.11. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f(x) =
1
4
x
4
−x
3
−2x
2
+1.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
Imamo f

(x) = x
3
−3x
2
−4x = (x
2
−3x −4)x i f
′′
(x) = 3x
2
−6x −4.
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1, x
2
= 0 i x
3
= 4.
Vrijedi f
′′
(−1) = 5 > 0, f
′′
(0) = −4 < 0, f
′′
(4) = 20 > 0, pa su toˇcke
lokalnih ekstrema:
min(−1,
1
4
), max(0, 1), min(4, −31).
Primjer 4.12. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f(x) = x
4
e
−x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) = e
−x
2
(4x
3
−2x
5
)
f
′′
(x) = e
−x
2
(4x
6
−18x
4
+ 12x
2
)
f
′′′
(x) = e
−x
2
(−8x
7
+ 60x
5
−96x
3
+ 24x)
f
(4)
(x) = e
−x
2
(16x
8
−176x
6
+ 492x
4
−33612x
2
+ 24)
4.6. TAYLOROV TEOREM 105
Stacionarne toˇcke su x
1
= −

2,
x
2
= 0 i x
3
=

2.
Vrijedi f
′′
(−

2) =< 0, f
′′
(0) =
0,
f
′′′
(0) = 0, f
(4)
(0) = 24 > 0,
f
′′
(−

2) =< 0,
-4 -2 2 4
0.1
0.2
0.3
0.4
0.5
pa imamo lokalne ekstreme: max(−

2, 4e
−2
), min(0, 0), max(

2, 4e
−2
).
Primjer 4.13. Funkcija f(x) =
_
e

1
x
2
, za x ,= 0
0 , za x = 0
je klase C
(∞)
(R) i
vrijedi f
(n)
(0) = 0, ∀n ∈ N.
To slijedi iz lim
x→∞
x
n
e
−x
= 0, odnosno, lim
x→0
e

1
x
x
n
= 0, n ∈ N. Odatle je
lim
x→0
P
_
1
x
_
e

1
x
2
= 0, za svaki polinom P. Upravo su toga oblika i limesi
pomo´cu kojih se raˇcuna derivacija f
(n)
(0).
Dakle, tu nije mogu´ce primijeniti prethodno pravilo za odredivanje eks-
trema. Medutim, vrijedi f

(x) =
_
2
x
3
e

1
x
2
, za x ,= 0
0 , za x = 0
, pa iz toga slijedi
da f ima u toˇcki 0 strogi lokalni minimum (nacrtaj graf).
4.6.2 Konveksne funkcije, infleksija
Definicija 4.4. Za realnu funkciju f kaˇzemo
da je konveksna na intervalu I ⊆ R, ako
(∀x
1
, x
2
∈ I) f
_
x
1
+ x
2
2
_

f(x
1
) + f(x
2
)
2
.
(4.27)
Funkcija f je strogo konveksna ako u
(4.27) za x
1
,= x
2
vrijedi stroga nejednakost.
O
f[x1]

x1 x2

2
¡
f[x1] f[x2]

2
f[x2]
x1 x2 x1 x2

2
Funkcija f je konkavna ako vrijedi
(∀x
1
, x
2
∈ I) f(
x
1
+ x
2
2
) ≥
f(x
1
) + f(x
2
)
2
, (4.28)
106 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
a strogo konkavna ako u (4.28)za x
1
,= x
2
vrijedi stroga nejednakost.
Teorem 4.14. (Jensenova nejednakost) Ako je f neprekidna i konveksna
funkcija na intervalu I ⊆ R, onda vrijedi
(∀ x
1
, x
2
∈ I), (∀ t ∈ [0, 1]), f((1−t)x
1
+tx
2
) ≤ (1−t)f(x
1
)+tf(x
2
). (4.29)
Ako jednakost u (4.29) vrijedi za neko t ∈ ¸0, 1), onda jednakost vrijedi
∀ t ∈ [0, 1].
Dokaz: Za bilo koje x
1
, x
2
∈ I definirajmo neprekidnu funkciju g : [0, 1] →
R s
g(t) = f((1 −t)x
1
+ tx
2
) −(1 −t)f(x
1
) −tf(x
2
), ∀ t ∈ [0, 1]. (4.30)
ˇ
Zelimo dokazati da je g(t) ≤ 0, ∀ t ∈ [0, 1]. Pretpostavimo suprotno, tj. neka
g postiˇze svoj maksimum u toˇcki c i neka je g(c) > 0. Zbog g(0) = g(1) = 0
je c ∈ ¸0, 1). Neka je δ = min¦c, 1−c¦, tj. segmenti [c −δ, c +δ] i [0, 1] imaju
barem jedan zajedniˇcki rub. Sada
g(c) = g
_
(c −δ) + (c + δ)
2
_

g(c −δ) + g(c + δ)
2
. (4.31)
Budu´ci da je g(c −δ) = 0 ili g(c +δ) = 0, to je desna strana od (4.31) strogo
manja od g(c), ˇsto je kontradikcija s ˇcinjenicom da je g(c) > 0 maksimum.
Dakle, vrijedi g(t) ≤ 0, ∀ t ∈ [0, 1].
Ako je g(c) = 0 za neko c ∈ ¸0, 1), onda za izbor δ > 0 takav da vrijedi
[c −δ, c +δ] ⊆ [0, 1], iz (4.31) slijedi g(c −δ) +g(c +δ) = 0. Zbog g(c −δ) ≤ 0
i g(c + δ) ≤ 0, to povlaˇci g(c − δ) = 0 i g(c + δ) = 0. Iz toga slijedi da je
g(t) = 0, ∀ t ∈ [0, 1], tj. jednakost u (4.29) tada vrijedi za svako t ∈ [0, 1].
Q.E.D.
Teorem 4.15. Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom
intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna na I, ako i samo ako je njena
derivacija f

rastu´ca funkcija na I.
Dokaz: Neka je f konveksna na I i neka su x
1
, x
2
, x
3
∈ I, x
1
< x
3
< x
2
.
Vrijedi x
3
=
x
2
−x
3
x
2
−x
1
x
1
+
x
3
−x
1
x
2
−x
1
x
2
. Iz Jensenove nejednakosti (4.29) za t =
x
3
−x
1
x
2
−x
1
dobivamo f(x
3
) ≤
x
2
−x
3
x
2
−x
1
f(x
1
) +
x
3
−x
1
x
2
−x
1
f(x
2
). Odatle je
f(x
3
)−f(x
1
) ≤
_
x
2
−x
3
x
2
−x
1
−1
_
f(x
1
)+
x
3
−x
1
x
2
−x
1
f(x
2
) = (f(x
2
)−f(x
1
))
x
3
−x
1
x
2
−x
1

4.6. TAYLOROV TEOREM 107
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1
.
Analogno se dobije nejednakost
f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
.
Dakle, ∀x
1
, x
2
, x
3
∈ I, x
1
< x
3
< x
2
vrijedi
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
. (4.32)
Ako u (4.32) prvo predemo na lim
x
3
→x
1
, a zatim na lim
x
3
→x
2
, dobivamo
nejednakost
f

(x
1
) ≤
f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1
≤ f

(x
2
),
tj. (x
1
< x
2
) ⇒f

(x
1
) ≤ f

(x
2
). Dakle, f

je rastu´ca funkcija na I.
Obratno, neka je f

rastu´ca funkcija na I. Uzmimo po volji x
1
, x
2
∈ I,
x
1
< x
2
. Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃c
1
∈ ¸x
1
,
x
1
+x
2
2
) i
∃c
2
∈ ¸
x
1
+x
2
2
, x
2
) takvi da je
f
_
x
1
+ x
2
2
_
−f(x
1
) = f

(c
1
)
x
2
−x
1
2
i f(x
2
)−f
_
x
1
+ x
2
2
_
= f

(c
2
)
x
2
−x
1
2
.
Zbog (c
1
< c
2
) ⇒(f

(c
1
) ≤ f

(c
2
)) i x
2
−x
1
> 0 vrijedi
1
2
_
f
_
x
1
+ x
2
2
_
−f(x
1
)
_

1
2
_
f(x
2
) −f
_
x
1
+ x
2
2
__
,
odakle slijedi
f
_
x
1
+ x
2
2
_

1
2
f(x
1
) +
1
2
f(x
2
),
tj. f je konveksna funkcija na I. Q.E.D.
Korolar 4.3. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na
otvorenom intervalu I ⊆ R. Funkcija f je konveksna na I ako i samo ako je
f
′′
(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.
Dokaz: Po prethodnom teoremu f je konveksna na I ako i samo ako je f

rastu´ca na I, a to vrijedi onda i samo onda ako je f
′′
(x) ≥ 0, ∀x ∈ I.Q.E.D.
108 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Definicija 4.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Toˇcka c ∈ I
je toˇcka infleksije ili prijevojna toˇcka, ako postoji δ > 0 takav da je na
intervalu ¸c −δ, c) funkcija f strogo konveksna, a na intervalu ¸c, c +δ) je f
strogo konkavna ili obratno. Joˇs kaˇzemo da je toˇcka (c, f(c)) toˇcka infleksije
grafa funkcije f.
Teorem 4.16. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na
otvorenom intervalu I ⊆ R. Toˇcka c ∈ I je toˇcka infleksije funkcije f ako i
samo ako je f
′′
(c) = 0 i funkcija f

ima u c strogi lokalni ekstrem.
Dokaz: Neka je f strogo konveksna na ¸c − δ, c) i strogo konkavna na
¸c, c +δ). Tada f

strogo raste na ¸c −δ, c) i strogo pada na ¸c, c +δ), tj. f

ima strogi lokalni maksimum u c.
Obratno, neka f ima u c strogi lokalni maksimum. Tada je f
′′
(c) = 0
i ∃δ > 0 takav da f

strogo raste na ¸c − δ, c) i strogo pada na ¸c, c + δ).
Tada je f strogo konveksna na ¸c−δ, c) i strogo konkavna na ¸c, c+δ). Q.E.D.
Primjer 4.14. Ispitati lokalne ekstreme i toˇcke infleksije funkcije f(x) =
e
−x
2
.
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) = −2xe
−x
2
f
′′
(x) = (4x
2
−2)e
−x
2
Stacionarna toˇcka je x
1
= 0. Mogu´ce toˇcke
infleksije su x
2
= −

2
2
i x
3
=

2
2
.
Vrijednosti f
′′
(−1) > 0, f
′′
(0) < 0, f
′′
(1) >
0, max(0, 1) odreduju konveksnost i konkav-
nost u intervalima izmedu toˇcaka infleksije.
-3 -2 -1 1 2 3
0.2
0.4
0.6
0.8
1
x2 x1 x3
¸−∞, −

2
2
) ¸−

2
2
, 0) ¸0,

2
2
) ¸

2
2
, ∞)
f” + – – +
f’ + + – –
f ր ր ց ց
s. konv. s.konkav. s. konkav. s. konv.
Primjer 4.15. Ispitati lokalne ekstreme i toˇcke infleksije funkcije f(x) =
x
1 +x
2
.
4.6. TAYLOROV TEOREM 109
Funkcije f, f

i f
′′
su definirane na R.
f

(x) =
1−x
2
(1+x
2
)
2
f
′′
(x) =
2x(x
2
−3)
(1+x
2
)
3
Stacionarne toˇcke su x
1
= −1 i x
2
= 1.
Mogu´ce toˇcke infleksije su x
3
= −

3,
x
4
= 0 i x
5
=

3.
-3 -2 -1 1 2 3
-0.4
-0.2
0.2
0.4
x3 x1
x4 x5 x2
Vrijednosti druge derivacije izmedu toˇcaka infleksije su: f
′′
(−2) > 0,
f
′′
(0) < 0, f
′′
(1) > 0, a jedini lokalni ekstrem je max(0, 1).
¸−∞, −

3) ¸−

3, −1) ¸−1, 0) ¸0, 1) ¸1,

3) ¸

3, ∞)
f” – + + – – +
f’ – – + + – –
f ց ց ր ր ց ց
s. konkav. s. konvek. s. konvek. s. konkav. s. konkav. s. konvek.
4.6.3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije
Definicija 4.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R funkcija ˇciji je
graf Γ
f
⊂ RR. Kaˇzemo da je pravac p asimptota na graf funkcije Γ
f
, ako
udaljenost izmedu pravca i toˇcke T ∈ Γ
f
teˇzi k 0 kako se toˇcka T beskonaˇcno
udaljava od ishodiˇsta.
Graf Γ
f
ima okomitu asimptotu u rubnoj toˇcki podruˇcja definicije c ∈ R
ako je lim
x→c±
f(x) = ±∞.
Graf Γ
f
funkcije f : I →R ima kosu ili horizontalnu asimptotu y = kx+l
u ±∞, ako je
1. ¸a, +∞) ⊆ I za neko a ∈ I,
2. lim
x→+∞
f(x)
x
= lim
x→+∞
f

(x) = k ∈ R,
3. lim
x→+∞
(f(x) −kx) = l ∈ R
1’. ¸−∞, a) ⊆ I za neko a ∈ I,
2’. lim
x→−∞
f(x)
x
= lim
x→−∞
f

(x) = k ∈ R,
3’. lim
x→−∞
(f(x) −kx) = l ∈ R
110 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Primjer 4.16. Ispitaj tok i nadi asimptote
funkcije f(x) =

x + 1
x
.
1. Prirodna domena funkcije je
T(f) = [−1, 0 > ∪¸0, +∞).
2. f

(x) = −
x+2
2x
2

x+1
, x ∈ T(f).
3. lim
x→0−

x + 1
x
= −∞ , lim
x→0+

x + 1
x
=
+∞. Dakle, f ima asimptotu u 0.
[−1, , 0 > ¸0, ∞)
f’ – –
f ց ց
-1 -0.5 0.5 1 1.5 2
-60
-40
-20
20
40
60
Primjer 4.17. Ispitaj tok i nadi asimptote
funkcije f(x) =
x
2
−3
x −2
.
1. Prirodna domena funkcije je T(f) =
R ¸ ¦2¦
2. f

(x) =
x
2
−4x + 3
(x −2)
2
, x ∈ T(f).
Stacionarne toˇcke su x
1
= 1 i x
2
= 3.
-2 2 4 6
-15
-10
-5
5
10
15
20
1 3
lim
x→2−
x
2
−1
x −2
= −∞, lim
x→2+
x
2
−1
x −2
= +∞.
Dakle, f ima okomitu asimptotu u 2.
lim
x→±∞
x
2
−1
x(x −2)
= 1 , lim
x→±∞
x
2
−1
x −2
−x = lim
x→±∞
2x −1
x −2
= 2, tj.
y = x + 2 je kosa asimptota u ±∞.
¸−∞, 1) ¸1, 2) ¸2, 3) ¸3, +∞)
f’ + – – +
f ր ց ց ր
4.6. TAYLOROV TEOREM 111
4.6.4 L’Hospitalovo pravilo
Teorem o limesu kvocijenta funkcija
f
g
u toˇcki c ∈ R podrazumijeva pos-
tojanje limesa obje funkcije u toj toˇcki i lim
x→c
g(x) ,= 0. Slijede´ci teorem
predstavlja uop´cenje tog rezultata, ali uz odredene uvjete na derivacije funk-
cija f i g.
Teorem 4.17. (L’Hospitalovo
1
pravilo) Neka su f i g funkcije definirane na
I ¸ ¦c¦ ⊂ R i neka su diferencijabilne na tom skupu. Neka vrijedi
lim
x→c
f(x) = 0, lim
x→c
g(x) = 0, g

(x) ,= 0, ∀ x ∈ I ¸ ¦c¦, lim
x→c
f

(x)
g

(x)
= L.
Tada je lim
x→c
f(x)
g(x)
= L.
Dokaz: Dokaz provodimo uz jaˇce pretpostavke na funkcije f i g, tj. da one
imaju neprekidne derivacije na I, te da je f(c) = g(c) = 0 i g

(c) ,= 0. Iz
Taylorovog teorema srednje vrijednosti i napomene 4.1. slijedi:
f(x) = f

(c)(x −c) + ω(x)(x −c),
g(x) = g

(c)(x −c) + ω
1
(x)(x −c),
gdje su ω i ω
1
neprekidne funkcije u c i ω(c) = ω
1
(c) = 0. Sada imamo
f(x)
g(x)
=
f

(c) + ω(x)
g

(c) + ω
1
(x)
, ∀x ∈ I ¸ ¦c¦. (4.33)
Sada desna strana jednakosti zadovoljava uvjete teorema o limesu kvocijent
jer limesi brojnika i nazivnika postoje u toˇcki c i limes nazivnika je ,= 0.
Dakle,
lim
x→c
f(x)
g(x)
= lim
x→c
f

(c) + ω(x)
g

(c) + ω
1
(x)
=
lim
x→c
(f

(c) + ω(x))
lim
x→c
(g

(c) + ω
1
(x))
=
f

(c)
g

(c)
= lim
x→c
f

(x)
g

(x)
.
Q.E.D.
Napomena 4.2. Ako su funkcije f, g ∈ C
(n+1)
(I), te vrijedi f(c) = f

(c) =
= f
(n)
(c) = 0 i g(c) = g

(c) = = g
(n)
(c) = 0, g
(n+1)
(c) ,= 0, tada iz
Taylorovog teorema srednje vrijednosti imamo
lim
x→c
f(x)
g(x)
= lim
x→c
f
(n+1)
(x)
g
(n+1)
(x)
.
1
Guillaume Franois Antoine Marquis de L’Hospital (Paris, 1661. – Paris, 2. veljaˇca
1704.) francuski matematiˇcar
112 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.7 Svojstva konveksnih funkcija
Definicija 4.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇzemo da f
ima u toˇcki c ∈ I lijevu derivaciju ako postoji f


(c) = lim
x→c−
f(x) −f(c)
x −c
,
odnosno desnu derivaciju ako postoji f

+
(c) = lim
x→c+
f(x) −f(c)
x −c
.
Napominjemo da treba razlikovati f


(c) od limesa s lijeva derivacije
f

(c−), odnosno f

+
(c) od limesa s desna derivacije f

(c+)
Teorem 4.18. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R neprekidna i
konveksna funkcija na I.
1. U svakoj toˇcki x ∈ I funkcija f ima lijevu f


(x) i desnu f

+
(x) desnu
derivaciju, te vrijedi f


(x) ≤ f

+
(x).
2. Funkcija x → f


(x) je rastu´ca i neprekidna slijeva na I, a funkcija
x →f

+
(x) je rastu´ca i neprekidna zdesna na I.
3. Funkcija f ima derivaciju na I¸J, gdje je J ⊂ I najviˇse prebrojiv skup.
Dokaz: Za a < x
1
< x
3
< x
2
< b, kao u dokazu teorema 4.15., vrijedi
f(x
3
) −f(x
1
)
x
3
−x
1

f(x
2
) −f(x
1
)
x
2
−x
1

f(x
2
) −f(x
3
)
x
2
−x
3
. (4.34)
1. Neka je c ∈ I bilo koja toˇcka. Za x
2
= c, x
1
= c −s i x
3
= c −t desna
nejednakost u (4.34) daje
f(c) −f(c −s)
s

f(c) −f(c −t)
t
(0 < t < s). (4.35)
Za x
1
= c, x
3
= c + t i x
2
= c + s lijeva nejednakost u (4.34) daje
f(c + t) −f(c)
t

f(c + s) −f(c)
s
(0 < t < s). (4.36)
Zbog
f(c) = f
_
(c + t) + (c −t)
2
_

1
2
[f(c + t) + f(c −t)] ⇒
⇒f(c) −f(c −t) ≤ f(c + t) −f(c).
Odatle, dijeljenjem s t i upotrebom (4.35) i (4.36) dobivamo:
f(c) −f(c −t)
t

f(c + s) −f(c)
s
(0 < t < s). (4.37)
4.7. SVOJSTVA KONVEKSNIH FUNKCIJA 113
Iz (4.35) slijedi da funkcija definirana s F(t) =
f(c) −f(c −t)
t
pada na
intervalu ¸0, ε) za neki ε > 0. Prema teoremu 3.26. iz M.A.I. padaju´ca
funkcija ima limes zdesna u 0, tj. postoji F(0+) i
F(0+) = lim
t→0+
F(t) = lim
t→0+
f(c) −f(c −t)
t
= lim
−t→0−
f(c −t) −f(c)
−t
= f


(c).
Analogno, iz (4.36) dobivamo egzistenciju f

+
(c). Za t →0+ u (4.37) i onda
s →0+ slijedi f


(c) ≤ f

+
(c).
2. Neka je x < y (x, y ∈ I). Iz vanjske nejednakosti u (4.34) za x
1
= x,
x
2
= y i x
3
= x + t = y −t slijedi:
f(x + t) −f(x)
t

f(y) −f(y −t)
t
. (4.38)
Lijeva strana od (4.38) je ve´ca od f

+
(x), a desna strana manja od f


(y),
pa je f

+
(x) ≤ f


(y). Budu´ci da je u toˇcki 1. pokazano f


(x) ≤ f

+
(x) i
f


(y) ≤ f

+
(y) imamo
(x < y) ⇒(f


(x) ≤ f


(y)), (f

+
(x) ≤ f

+
(y)), (f

+
(x) ≤ f


(y)), (4.39)
tj. funkcije f


i f

+
su rastu´ce na I.
Pokaˇzimo da je f

+
neprekidna zdesna na I. Neka je c ∈ I bilo koja toˇcka.
Za svaki x ∈ I i dovoljno malo t > 0 imamo:
f

+
(x) ≤
f(x + t) −f(x)
t
. (4.40)
Prelaskom na limes x →c+ u (4.40), zbog neprekidnosti funkcije f, imamo:
lim
x→c+
f

+
(x) ≤
f(c + t) −f(c)
t
. (4.41)
Odavde za t →0+ dobivamo:
lim
x→c+
f

+
(x) ≤ f

+
(c). (4.42)
S druge strane, zbog rasta funkcije f

+
je lim
x→c+
f

+
(x) ≥ f

+
(c). Dakle,
vrijedi lim
x→c+
f

+
(x) = f

+
(c), tj. f

+
je neprekidna s desna. Analogno se
dokazuje neprekidnost slijeva funkcije f


.
3. Za x < y (x, y ∈ I) imamo
f


(x) ≤ f

+
(x) ≤ f


(y). (4.43)
Prema teoremu 3.36. iz M.A.I. rastu´ca funkcija f


ima najviˇse prebrojivo
prekida na intervalu I. Ako je f


neprekidna u toˇcki x ∈ I, onda iz (4.43) za
y → x+ dobivamo f


(x) ≤ f

+
(x) ≤ f


(x), odnosno f


(x) = f

+
(x). Dakle,
f ima derivaciju u svakoj toˇcki u kojoj je f


neprekidna funkcija. Q.E.D.
114 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
4.8 Primjene derivacije
U ovoj toˇcki pokazujemo kako se ideje povezane s derivacijom primjenjuju na
neke prektiˇcne zada´ce kao ˇsto su numeriˇcko rjeˇsavanje nelinearnih jednadˇzbi
i aproksimacija funkcija pomo´cu polinoma.
4.8.1 Lagrangeov interpolacijski polinom
Neka je T
n
skup svih polinoma s realnim koeficijentima stupnja ≤ n oblika
p(x) =
n

k=0
a
k
x
k
,
s realnim koeficijentima a
0
, . . . , a
n
.
Zadani su uredeni parovi realnih brojeva (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n), gdje
su x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
ˇcvorovi interpolacije. Nadi p ∈ T
n
tako da
vrijedi
p(x
k
) = f
i
(k = 0, 1, . . . , n). (4.44)
Takav polinom zovemo interpolacijski za parove (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n).
Teorem 4.19. Neka su zadani parovi realnih brojeva (x
k
, f
k
), (k = 0, 1, . . . , n),
gdje su x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
ˇcvorovi interpolacije.
Postoji toˇcno jedan polinom p ∈ T
n
tako da je
p(x
k
) = f
i
(k = 0, 1, . . . , n) .
Dokaz: (jedinstvenost:) Neka su p
1
, p
2
∈ T
n
interpolacijski polinomi. Tada
je p
1
−p
2
∈ T
n
jer je T
n
vektorski prostor. Oˇcigledno vrijedi (p
1
−p
2
)(x
k
) = 0,
(k = 0, 1, . . . , n), tj. p
1
− p
2
∈ T
n
ima n + 1 nultoˇcku. Dakle, vrijedi
p
1
−p
2
≡ 0.
(egzistencija:) Egzistenciju dokazujemo pomo´cu tzv. Lagrangeovih poli-
noma. Promatrajmo specijalni interpolacijski problem: ˇcvorovi interpolacije
x
k
(k = 0, 1, . . . , n) su kao i prije, a traˇzimo polinome L
i
∈ T
n
(i = 0, 1, . . . , n)
tako da vrijedi
L
i
(x
k
) = δ
ik
=
_
1 za i = k ,
0 za i ,= k .
Znaˇci L
i
∈ T
n
ima nultoˇcke x
0
, . . . , x
i−1
, x
i+1
, . . . , x
n
pa je nuˇzno oblika
L
i
(x) = α(x −x
0
) (x −x
i−1
)(x −x
i+1
) (x −x
n
) .
Koeficijent α odredujemo iz uvjeta L
i
(x
i
) = 1 ˇsto daje
α = 1/(x
i
−x
0
) (x
i
−x
i−1
)(x
i
−x
i+1
) (x
i
−x
n
) .
4.8. PRIMJENE DERIVACIJE 115
Polinom f
i
L
i
∈ T
n
ima svojstvo
f
i
L
i
(x
k
) = f
i
δ
ik
=
_
f
i
za i = k ,
0 za i ,= k ,
pa je polinom p =

n
i=0
f
i
L
i
∈ T
n
traˇzeni interpolacijski polinom. Njega
moˇzemo zapisati u tzv. Lagrangeovom obliku:
p(x) =
n

i=0
f
i
L
i
(x) =
n

i=0
f
i
n

j=0(j,=i)
x −x
j
x
i
−x
j
. Q.E.D.
Prirodno pitanje je koliko toˇcno polinom P aproksimira funkciju f u
toˇckama koje se razlikuju od ˇcvorova, dakle treba ocijeniti f(x) − P(x) za
x ,= x
k
.
S tom svrhom dokazujemo slijede´ci teorem srednje vrijednosti.
Teorem 4.20. Neka je a ≤ x
0
< x
1
< x
2
< < x
n
≤ b i funkcija
f ∈ C
n+1
[a, b]. Tada za svaki ξ ∈ ¸a, b) postoji x(ξ) ∈ ¸a, b) tako da vrijedi
f(ξ) −P(ξ) =
1
(n + 1)!
f
(n+1)
(x(ξ))(ξ −x
0
)(ξ −x
1
) (ξ −x
n
) . (4.45)
Dokaz: Neka je ξ ,= x
k
(k = 0, 1, . . . , n), inaˇce je jednakost (4.45). trivijalno
zadovoljena. Definirajmo pomo´cnu funkciju
G(x) = f(x) −P(x) −α(x −x
0
) (x −x
n
) , x ∈ [a, b] , (4.46)
gdje je α ∈ R za sada proizvoljan. Oˇcigledno vrijedi G(x
k
) = 0 (k =
0, 1, . . . , n) neovisno o izboru α. Izaberimo α tako da vrijedi g(ξ) = 0.
Zbog ξ ,= x
k
, funkcija G ima u [a, b] n + 2 razliˇcite nultoˇcke. Tada
po Rolleovom teoremu srednje vrijednosti derivacija G

ima na [a, b] barem
n + 1 razliˇcitu nultoˇcku. Istim naˇcinom dolazimo do zakljuˇcka da n + 1-va
derivacija G
(n+1)
ima barem jednu nultoˇcku u ¸a, b). Oznaˇcimo tu nultoˇcku
s x(ξ). Zbog P ∈ T
n
vrijedi P
(n+1)
≡ 0, pa imamo
0 = G
(n+1)
(x(ξ)) = f
(n+1)
(x(ξ)) −α(n + 1)! ,
a odatle slijedi tvrdnja teorema. Q.E.D.
Lema 4.3. Neka su ˇcvorovi interpolacije jednoliko udaljeni, tj. x
k+1
−x
k
= h
(k = 0, 1, . . . , n −1). Tada za svako n ∈ N vrijedi
[(x −x
0
)(x −x
1
) (x −x
n
)[ < n!h
n+1
.
116 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Za 0 ,= x ∈ [x
0
, x
n
] postoji i ∈ ¦1, . . . , n¦ tako a je x ∈ [x
i−1
, x
i
].
Tada vrijedi [x − x
i+k
[ < (k + 1)h (k = 0, . . . , i − n) i [x − x
i+k
[ < [k[h
(k = −1, . . . , −i). Dakle,
[(x −x
0
)(x −x
1
) (x −x
n
)[ < i!(n + 1 −i)!h
n+1
.
Zbog
_
n + 1
i
_
≥ n + 1 (i = 1, . . . , n) slijedi tvrdnja. Q.E.D.
Primjer 4.18. Neka su zadani ˇcvorovi interpolacije x
1
= 1, x
2
= 2, x
3
= 3
i x
4
= 4. Interpolacijski polinom za funkciju f je oblika
p(x) = −
1
6
f(1)(x −2)(x −3)(x −4) +
1
2
f(2)(x −1)(x −3)(x −4)−

1
2
f(3)(x −1)(x −2)(x −4) +
1
6
f(4)(x −1)(x −2)(x −3).
U slijede´cim primjerima smo interpolirali funkcije
1. f(x) = 3 sin(x +
1
2
) + 2x −
2
5
,
2. f(x) = 3 cos(x) +
2
5
,
3. f(x) =
1
x
,
4. f(x) = ln x,
5. f(x) =
1
2
sin(4x) +
1
2
,
6. f(x) = tg (
1
2
x −
5
4
),
s tim da su na slikama grafovi funkcija isprekidani, a grafovi interpolacij-
skih polinoma puni.
0 x
y
f(x)2sin(x
1

2
)x
3

2
x11 x22 x33 x44
0 x
y
f(x)3cos x
1

2
x11
x22 x33 x44
0 x
y
f(x)
1

x
x11 x22 x33 x44
0 x
y
f(x)ln x
1 2 3 4
0 x
y
f(x)
1

2
sin(4x)
1

2
1 2 3 4
0 x
y
f(x)tg(
1

2
x
5

2
)
1 2
3 4
4.8. PRIMJENE DERIVACIJE 117
4.8.2 Newtonova metoda
Neka je f : I → R, I = [a, b], funkcija klase C
2
(¸a, b)). Pretpostavimo
da je x

∈ ¸a, b) nultoˇcka funkcije f, tj. f(x

) = 0. Neka je x
0
∈ ¸a, b)
aproksimacija nultoˇcke x

. Prema Taylorovom teoremu srednje vrijednosti
postoji η izmedu x
0
i x

tako da vrijedi
0 = f(x

) = f(x
0
) + f

(x
0
)(x

−x
0
) +
1
2
f
′′
(η)(x

−x
0
)
2
.
Ako je x
0
blizu x

, tj. za (x
0
− x

)
2
<< 1, promatrajmo jednadˇzbu koja se
dobije tako da se funkcija f zamijeni s najboljom lokalnom aproksimacijom
funkcije f u blizini x

, tj.
0 = f(x
0
) + f

(x
0
)(x −x
0
) . (4.47)
U tom je sluˇcaju razumno oˇcekivati da ´ce rjeˇsenje jednadˇzbe (4.47) biti do-
bra aproksimacija rjeˇsenja originalne jednadˇzbe, barem bolja od x
0
. Ako je
f

(x
0
) ,= 0, mogu´ce je to rjeˇsenje x
1
dobiti u obliku
x
1
= x
0

f(x
0
)
f

(x
0
)
.
Nastavljanjem tog postupka dobije se niz (x
n
)
n∈N
0
definiran rekurzijom
x
n
= x
n−1

f(x
n−1
)
f

(x
n−1
)
, n ∈ N , (4.48)
s poˇcetnom vrijednosti x
0
. Taj postupak nalaˇzenja aproksimacije rjeˇsenja
naziva se Newtonovom metodom ili metodom tangenti. Naime, ge-
ometrijski smisao ove metode dan je idu´com slikom.
Slijede´ci teorem se zasniva na geometrijskim svojstvima Newtonove me-
tode.
Teorem 4.21. Neka je f ∈ C
2
([a, b]) i neka vrijedi
f(a) f(b) < 0, (4.49)
f

(x) ,= 0 , f
′′
(x) ,= 0 , ∀x ∈ [a, b] . (4.50)
Tada za x
0
∈ [a, b] takav da vrijedi f(x
0
) f
′′
(x
0
) > 0, niz definiran s (4.48)
konvergira k jedinstvenoj nultoˇcki x

funkcije f na [a, b].
Vrijedi ocjena pogreˇske
[x
n
−x

[ ≤ C[x
n−1
−x

[
2
, (n ∈ N), (4.51)
gdje je C =
max
[a,b]
f
′′
2 min
[a,b]
f

.
118 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Dokaz: Egzistencija nultoˇcke slijedi iz Bolzano - Weierstrassovog teorema
i uvjeta (4.49). Zbog f

(x) ,= 0 funkcija je strogo monotona pa je nultoˇcka
jedinstvena na [a, b]. Razlikujemo sluˇcajeve
1. f(a) > 0, f(b) < 0, f

< 0, f
′′
< 0
2. f(a) > 0, f(b) < 0, f

< 0, f
′′
> 0
3. f(a) < 0, f(b) > 0, f

> 0, f
′′
< 0
4. f(a) < 0, f(b) > 0, f

> 0, f
′′
> 0
0
x
y
f
x
0
x
1
x
2
x

Dokazujemo samo sluˇcaj 4. koji odgovara slici, a ostali se dokazuju ana-
logno.
Zbog f

(x) f
′′
(x) > 0 je x

< x
0
. Pokaˇzimo indukcijom da za (x
n
)
n∈N
0
vrijedi x

< x
n
, n ∈ N. Tvrdnja vrijedi za n = 0. Pretpostavimo da tvrdnja
vrijedi za n. Zbog
x
n+1
= x
n

f(x
n
)
f

(x
n
)
,
x
n+1
−x

= x
n
−x


f(x
n
)
f

(x
n
)
=
f(x

) −f(x
n
) −f

(x
n
)(x

−x
n
)
f

(x
n
)
,
x
n+1
−x

=
f
′′

n
)(x

−x
n
)
2
2f

(x
n
)
> 0 , η
n
∈ [x

, x
n
] , (4.52)
slijedi x

< x
n+1
. Zbog x
n+1
= x
n

f(x
n
)
f

(x
n
)
< x
n
niz (x)
n∈N
0
je padaju´ci.
Za padaju´ci i odozdo ograniˇcen niz postoji x
∗∗
= limx
n
. Zbog neprekidnosti
funkcija f i f

iz (4.48) slijedi f(x
∗∗
) = 0, ˇsto zbog jedinstvenosti nultoˇcke
daje x
∗∗
= x

. Ocjena pogreˇske slijedi iz (4.52). Q.E.D.
Korolar 4.4. Za svaki m ∈ N i svaki realni broj b > 0 postoji a > 0 takav
da je b = a
m
.
Dokaz: Neka je m > 1 i b > 1. Neka je niz (x
n
)
n
definiran rekurzijom (4.48)
za funkciju f(x) = x
m
−b uz poˇcetnu aproksimaciju x
0
= b, tj.
x
n
=
(m−1)x
m
n−1
+ b
mx
m−1
n−1
, (∀n ∈ N). (4.53)
Funkcija f : [1, b] → R zadovoljava uvjete teorema 4.21. sluˇcaj 4. tj.
f(1) = 1 − b < 0, f(b) = b
m
− b > 0, f

(x) = mx
m−1
> 0 i f
′′
(x) =
4.8. PRIMJENE DERIVACIJE 119
m(m − 1)x
m−2
> 0, ∀x ∈ [1, b], pa niz konvergira k jedinstvenoj nultoˇcki
funkcije f u intervalu ¸1, b). Funkcije f

i f
′′
su rastu´ce na [1, b] pa je
max
[1,b]
f
′′
= m(m − 1)b
m−2
i min
[1,b]
f

= m. Odatle slijedi ocjena pogreˇske
[x
n
−a[ ≤
(m−1)b
m−2
2
[x
n−1
−a[
2
, (n ∈ N). Q.E.D.
Primjer 4.19. Izraˇcunajmo
3

5 Newtonovom metodom na 50 decimala.
Zbog ocjene pogreˇske (4.51) kaˇzemo da niz konvergira kvadratnom brzinom.
Kvadratna brzina konvergencije u pravilu znaˇci da je u svakoj novoj iteraciji
dvostruko ve´ci broj toˇcnih znamenaka.
x
0
= 5
x
1
= 2.7708333333333333333333333333333333333333333333333
x
2
= 2.0643062857645366549205092932833336474017123008021
x
3
= 1.767315594852839675630814501991099802877564157758
x
4
= 1.711816182730850357259567369723776592320652455091
x
5
= 1.709977924257737717994546579193826487753056762840
x
6
= 1.70997594667898405119733103179107967836688376517
x
7
= 1.70997594667669698935311193144763560051192536599
x
8
= 1.70997594667669698935310887254386010986805511055
120 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA
Poglavlje 5
Riemannov integral
5.1 Problem povrˇsine i rada sile
Znamo odrediti povrˇsinu nekih jednostavnih likova u ravnini, npr. kvadrata,
pravokutnika, trokuta, trapeza itd.
P a
2
a
a
P ab
a
b
P ab/2
a
b
P h(ab)/2
a
b
h
Postavlja se problem odredivanja povrˇsine li-
kova koji imaju sloˇzenije granice. Takav je
dio ravnine omeden grafom funkcije (pseudo-
trapez) kao na slici desno. Oznaˇcimo s µ
funkciju koja dijelu ravnine P pridruˇzuje re-
alnu vrijednost koju zovemo povrˇsina, µ(P).
Od te funkcije oˇcekujemo slijede´ca svojstva.
1. µ(P) ≥ 0,
2. P
1
∩ P
2
= ∅ ⇒
µ(P
1
∪ P
2
) = µ(P
1
) + µ(P
2
),
3. P
1
⊆ P
2
⇒µ(P
1
) ≤ µ(P
2
) = 0.
0
f
a b
P
Funkciju koja zadovoljava gornja svojstva zovemo mjera.
121
122 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Ako ve´c odmah nismo u mogu´cnosti nepo-
sredno odrediti µ(P) (ako taj broj uop´ce ima
smisla), onda pokuˇsajmo aproksimirati dio
ravnine P pomo´cu jednostavnijih likova ˇcije
povrˇsine znamo jednostavno izraˇcunati, npr.
pravokutnika. Podijelimo segment [a, b] na
n(∈ N) dijelova toˇckama a = x
0
< x
1
<
. . . < x
n−1
< x
n
= b kao na slici desno. Pra-
vokutnici koje smo tako dobili imaju svoj-
stvo ∪
n
k=1
p
k
⊆ P ⊆ ∪
n
k=1
P
k
. Njihove po-
vrˇsine su jednake µ(p
k
) = m
k
(x
k
− x
k−1
),
µ(P
k
) = M
k
(x
k
− x
k−1
), (k = 1, . . . , n), gdje
su m
k
, M
k
visine upisanih i opisanih pravo-
kutnika.
a x
0
x
1
x
2
x
3
x
4
x
5
x
6
x
7
b x
8
p
1
p
2
p
3
p
4
p
5
p
6
p
7
p
8
P
1
P
2
P
3
P
4
P
5
P
6
P
7
P
8
Odatle imamo

n
k=1
µ(p
k
) =

n
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) ≤ µ(P) ≤

n
k=1
M
k
(x
k

x
k−1
) =

n
k=1
µ(P
k
). Razliˇcitim podjelama segmenta [a, b] dobivamo razliˇcite
aproksimacije povrˇsine lika P odozdo, odnosno odozgo. Sa slike je jasno da
´ce aproksimacija biti u pravilu bolja ako je podjela segmenta finija. Dakle,
povrˇsina µ(P) ´ce imati smisla ako moˇzemo po volji blizu na´ci jednu gornju i
jednu donju aproksimaciju oblika kao u prethodnoj nejednakosti
U klasiˇcnoj mehanici se rad konstantne sile f(x) = c za sve x, koja
djeluje na materijalnu toˇcku izmedu x = a i x = b, tj. na putu duljine
s = b − a, definira kao W = c s. Ako funkcija f nije konstantna, onda
ˇcitav put podijelimo na manje dijelove a = x
0
< x
1
< . . . < x
n−1
< x
n
=
b, a na tim dijelovima silu aproksimiramo odozdo i odozgo konstantnom
silom m
k
i M
k
. Tako za rad sile W na tom putu dobivamo donju i gornju
aproksimaciju

n
k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) ≤ W ≤

n
k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
). Pojam rada
sile na putu ´ce imati smisla ako moˇzemo dobiti po volji bliske donje i gornje
aproksimacije. Dakle, problem odredivanja rada sile na putu je istovjetan
problemu odredivanja povrˇsine ispod grafa funkcije.
5.2 Riemannov
1
integral ograniˇcene funkcije
na segmentu
Neka je [a, b], a < b, segment u R i neka je f : [a, b] →R funkcija ograniˇcena
na segmentu [a, b]. To znaˇci da postoje m = inf
[a,b]
f i M = sup
[a,b]
f, tj. ∀x ∈
[a, b], m ≤ f(x) ≤ M.
1
Georg Friedrich Bernhard Riemann (Breselenz, 17. studeni 1826. – Selasca[Italija],
20. srpanj 1866.) njemaˇcki matematiˇcar
5.2. INTEGRAL 123
Uoˇcimo, ako je [a

, b

] ⊆ [a, b] podsegment, onda vrijedi ∀x ∈ [a

, b

], m ≤
m

≤ f(x) ≤ M

≤ M, gdje je m

= inf
[a

,b

]
f i M

= sup
[a

,b

]
f. Dakle, infimum
na podsegmentu je ve´ci ili jednak infimumu na segmentu i supremum na
podsegmentu je manji ili jednak supremumu na segmentu.
Sada ´cemo provesti konstrukciju koju smo najavili u prethodnoj toˇcki.
Za n ∈ N podijelimo (izvrˇsimo subdiviziju) segment [a, b] toˇckama
a = x
0
< x
1
< . . . < x
k
< . . . < x
n−1
< x
n
= b (5.1)
na n dijelova. Neka je m
k
= inf
[x
k−1
,x
k
]
f i M
k
= sup
[x
k−1
,x
k
]
f, (k = 1, . . . , n). Za
po volji izabrane toˇcke t
k
∈ [x
k−1
, x
k
], (k = 1, . . . , n), definirajmo sume:
s =
n

k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
), σ =
n

k=1
f(t
k
)(x
k
−x
k−1
), S =
n

k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
).
(5.2)
Broj s zovemo donja Darbouxova
1
suma, S je gornja Darbouxova suma, a σ
je integralna suma. Jasno je da vrijedi
m(b −a) ≤ s ≤ σ ≤ S ≤ M(b −a). (5.3)
Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s, B je skup svih gornjih
Darbouxovih suma S, a C je skup svih integralnih suma σ funkcije f na
segmentu [a, b]. Sve te sume dobiju se variranjem broja n ∈ N, svim razliˇcitim
izborima subdivizije (5.1) i toˇcaka t
k
. Iz nejednakosti (5.3) slijedi da su
skupovi A, B i C ograniˇceni odozdo s m(b −a) i odozgo s M(b −a). Prema
aksiomu potpunosti postoje
1

(f; a, b) = sup A, 1

(f; a, b) = inf B. (5.4)
Definicija 5.1. Broj 1

zovemo donji Riemannov integral funkcije f na
segmentu [a, b], a broj 1

zovemo gornji Riemannov integral funkcije f
na segmentu [a, b].
Iz prethodnog je jasno da donji i gornji Riemannov integral postoje za
svaku funkciju f : [a, b] →R koja je ograniˇcena na segmentu [a, b].
Teorem 5.1. Neka je f : [a, b] → R funkcija ograniˇcena na segmentu [a, b],
neka su 1

i 1

donji i gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu
[a, b]. Tada je
1

(f; a, b) ≤ 1

(f; a, b). (5.5)
1
Jean Gaston Darboux (Nmes, 14. kolovoz 1842. - Paris, 23. veljaˇca 1917.) francuski
matematiˇcar
124 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Dokaz provodimo u tri dijela.
Prvo pokaˇzimo da se donja Darbouxova suma pove´ca ili ostane jednaka, a
gornja Darbouxova suma se smanji ili ostane jednaka ako subdiviziji dodamo
jednu toˇcku. Dakle, neka je sa a = x
0
< x
1
< . . . < x
k−1
< x
k
< . . . <
x
n−1
< x
n
= b zadana subdivizija Σ i neka su s i S pripadne Darbouxove
sume. Napravimo novu subdiviziju Σ

tako da subdiviziji Σ dodamo toˇcku
x

takvu da je x
k−1
< x

< x
k
. Pripadne Darbouxove sume oznaˇcimo s s

i S

. Suma S

nastaje iz S tako da pribrojnik M
k
(x
k
− x
k−1
) zamijenimo s
M

k
(x

−x
k−1
) +M
′′
k
(x
k
−x

), gdje je M

k
= sup
[x
k−1
,x

]
f i M
′′
k
= sup
[x

,x
k
]
f. Budu´ci
da su [x
k−1
, x

] i [x

, x
k
] podsegmenti od [x
k−1
, x
k
], to vrijedi M

k
≤ M
k
i
M
′′
k
≤ M
k
. Tada je M

k
(x

−x
k−1
) +M
′′
k
(x
k
−x

) ≤ M
k
(x

−x
k−1
) +M
k
(x
k

x

) = M
k
(x
k
− x
k−1
), pa je stoga S

≤ S. Analogno, za m

k
= inf
[x
k−1
,x

]
f i
m
′′
k
= inf
[x

,x
k
]
f vrijedi m

k
≥ m
k
i m
′′
k
≥ m
k
, a odatle m

k
(x

−x
k−1
) +m
′′
k
(x
k

x

) ≥ m
k
(x

−x
k−1
) + m
k
(x
k
−x

) = m
k
(x
k
−x
k−1
), tj. s

≥ s.
Primijetimo sada da isti zakljuˇcak vrijedi ako nekoj subdiviziji dodamo
konaˇcan broj novih toˇcaka. Naime, moˇzemo zamisliti da te toˇcke dodajemo
jednu po jednu pa svaki put vrijedi zakljuˇcak iz prethodnog razmatranja.
To znaˇci da se donja Darbouxova suma s

na novoj subdiviziji ne smanji, tj.
s ≤ s

, a gornja ne pove´ca, tj. S

≤ S.
Sada pokazujemo da je svaka donja Darbouxova suma manja ili jedna-
ka svakoj gornjoj Darbouxovoj sumi, bez obzira na subdivizije na kojima su
nastale. Dakle, neka su Σ
1
i Σ
2
dvije subdivizije i neka je s
1
donja Darbouxo-
va suma odredena subdivizijom Σ
1
i S
2
gornja Darbouxova suma odredena
subdivizijom Σ
2
. Napravimo sada novu subdiviziju Σ
3
od unije toˇcaka iz
subdivizija Σ
1
i Σ
2
i oznaˇcimo pripadne Darbouxove sume sa s
3
i S
3
. Da-
kako, Σ
3
je nastala iz Σ
1
dodavanjem (konaˇcno) toˇcaka iz Σ
2
ali takoder i
iz Σ
2
dodavanjem (konaˇcno) toˇcaka iz Σ
1
. Iz prethodnog zakljuˇcka slijedi
s
1
≤ s
3
i S
3
≤ S
2
. Poˇsto vrijedi s
3
≤ S
3
, jer su obje Darbouxove sume na
istoj subdiviziji Σ
3
, imamo s
1
≤ s
3
≤ S
3
≤ S
2
.
Dakle, dokazali smo (∀s ∈ A) (∀S ∈ B) , s ≤ S. Odatle zakljuˇcujemo
(∀s ∈ A) s ≤ inf B, a odatle sup A ≤ inf B, tj. 1

≤ 1

. Q.E.D.
Definicija 5.2. Za funkciju f : [a, b] → R ograniˇcenu na segmentu [a, b]
kaˇzemo da je integrabilna u Riemannovom smislu ili R-integrabilna na
segmentu [a, b] ako je
1

(f; a, b) = 1

(f; a, b). (5.6)
Tada se broj 1 = 1

= 1

naziva integral ili R-integral funkcije f na seg-
5.2. INTEGRAL 125
mentu [a, b] i oznaˇcava jednom od slijede´cih oznaka
1 =
_
[a,b]
f(t)dt =
_
b
a
f(x)dx =
_
[a,b]
f =
_
b
a
f. (5.7)
Neka je f : [a, b] → R
+
integrabilna funkcija na [a, b] i neka je P =
¦(x, y) ∈ R R; 0 ≤ y ≤ f(x), ∀ x ∈ [a, b]¦ pseudotrapez. Sada povrˇsinu
µ(P) pseudotrapeza definiramo s
µ(P) =
_
b
a
f(x)dx.
Zadatak. Neka su A, B ⊂ R takvi da je sup A ≤ inf B. Ako postoje A

⊆ A
i B

⊆ B takvi da je sup A

= inf B

onda je i sup A = inf B.
Rjeˇsenje. Zbog A

⊆ A imamo sup A

≤ sup A, a zbog B

⊆ B imamo
inf B ≤ inf B

. Odatle je sup A

≤ sup A ≤ inf B ≤ inf B

, ˇsto daje sup A =
inf B.
Iz ovog zadatka zakljuˇcujemo da je za integrabilnost funkcije na segmentu
dovoljno da supremum nekog podskupa A

skupa svih donjih Darbouxovih
suma A bude jednak infimumu nekog podskupa B

skupa svih gornjih Dar-
bouxovih suma B. Tako je ponekad dovoljno gledati samo tzv. ekvidistantne
subdivizije, tj. za n ∈ N su toˇcke oblika x
k
= a+kh, k = 0, 1, . . . , n, h =
b−a
n
.
Izraˇcunajmo direktno iz definicije integrale nekih jednostavnih
funkcija.
Primjer 5.1. Neka je C ∈ R
+
i f(x) = C,
∀x ∈ R. Za a, b ∈ R
+
, a < b, izraˇcunajmo
_
b
a
f(x)dx =
_
b
a
Cdx. Za bilo koju subdi-
viziju uvijek vrijedi m
k
= M
k
= C, ∀k ∈
¦1, . . . , n¦. Odatle je
s =
n

k=1
m
k
(x
k
−x
k−1
) = S =
n

k=1
M
k
(x
k
−x
k−1
)
= C
n

k=1
(x
k
−x
k−1
) = C(b −a),
tj. A = B = ¦C(b − a)¦. Dakle, imamo
1

= sup A = inf B = 1

= C(b − a), pa je
_
b
a
Cdx = C(b −a).
0
a b
126 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.2. Neka je f(x) = x, ∀x ∈ R,
i a, b ∈ R
+
, a < b. Lik na slici desno je
trapez (okrenut) s bazama duljine a i b, te
visinom b−a. Njegova povrˇsina je
a+b
2
(b−a).
Izraˇcunajmo integral:
Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu
ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a, b], tj.
x
k
= a+kh, k = 0, 1, . . . , n, h =
b−a
n
. Budu´ci
da f raste na R, to je ∀ k ∈ ¦0, 1, . . . , n¦
m
k
= f(x
k−1
) = a + (k −1)h,
M
k
= f(x
k
) = a + kh .
Odatle je
s
n
=
n

k=1
(a+(k−1)h)h = nah+h
2
n

k=1
(k−1) =
0
a b
= nha + h
2
(n −1)n
2
= na
b −a
n
+
(b −a)
2
n
2
(n −1)n
2

s
n
=
b
2
2

a
2
2

(b −a)
2
2n
.
Analogno se dobije
S
n
=
b
2
2

a
2
2
+
(b −a)
2
2n
.
Neka je sada
A

= ¦s
n
; n ∈ N¦ =
_
b
2
2

a
2
2

(b −a)
2
2n
; n ∈ N
_
,
B

= ¦S
n
; n ∈ N¦ =
_
b
2
2

a
2
2
+
(b −a)
2
2n
; n ∈ N
_
.
Odatle imamo sup A

= inf B

=
_
b
a
xdx =
b
2
2

a
2
2
.
5.3. OSNOVNA SVOJSTVA 127
Primjer 5.3. Neka je f(x) = x
2
, ∀x ∈ R, i
a, b ∈ R, 0 < a < b.
Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu
ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a, b], tj.
x
k
= a +kh, k = 0, 1, . . . , n, h =. Budu´ci da
f raste na R, to je ∀ k ∈ ¦0, 1, . . . , n¦
m
k
= f(x
k−1
) = (a + (k −1)h)
2
,
M
k
= f(x
k
) = (a + kh)
2
.
0
a b
Raˇcunamo
s
n
=
n

k=1
(a + (k −1)h)
2
h = na
2
h + 2ah
2
n

k=1
(k −1) +h
3
n

k=1
(k −1)
2
=
= na
2
h + 2ah
2
(n −1)n
2
+ h
3
(n −1)n(2n −1)
6
=
=
(b −a)
3
3
_
1 −
3
2n
+
1
2n
2
_
+ a(b −a)
2
_
1 −
1
n
_
+ a
2
(b −a)
i analogno
S
n
=
(b −a)
3
3
_
1 +
3
2n
+
1
2n
2
_
+ a(b −a)
2
_
1 +
1
n
_
+ a
2
(b −a).
Odatle,
sup A

= inf B

=
(b −a)
3
3
+ a(b −a)
2
+ a
2
(b −a) =
b
3
3

a
3
3
.
5.3 Osnovna svojstva Riemannovog integrala
Teorem 5.2. Neka je f : [a, b] → R ograniˇcena funkcija na [a, b] ⊂ R.
Funkcija f je integrabilna na [a, b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija
segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε.
Dokaz: Neka ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a, b] takva da za pripadne
Darbouxove sume vrijedi S−s < ε. Tada ∀ε > 0 vrijedi 0 ≤ I

−I

≤ S−s <
ε i stoga je I

= I

.
Obratno, neka je f R-integrabilna na [a, b], tj. I

= I

. Iz svojstava
infimuma i supremuma slijedi da ∀ε > 0 postoje Darbouxove sume S
1
i
s
2
(op´cenito na razliˇcitim subdivizijama) takve da vrijedi S
1
< I

+ ε/2 i
128 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
s
2
> I

− ε/2. Uzmimo novu subdiviziju koja je odredena unijom toˇcaka
iz subdivizija od S
1
i s
2
, te neka su S i s pripadne Darbouxove sume. Iz
dokaza prethodnog teorema znamo da je s
2
≤ s ≤ S ≤ S
1
. Sada imamo
S −s ≤ S
1
−s
2
< I

+ ε/2 −I

+ ε/2 = ε. Q.E.D
Glavna svojstva Riemannovog integrala dana su slijede´cim teoremima.
Teorem 5.3. Neka su f, g : [a, b] → R integrabilne funkcije na [a, b] ⊂ R.
Za bilo koje α, β ∈ R funkcija αf + βg je integrabilna na [a, b] i vrijedi
_
b
a
(αf + βg) = α
_
b
a
f + β
_
b
a
g. Ako je f ≤ g na [a, b] onda je
_
b
a
f ≤
_
b
a
g.
Takoder vrijedi [
_
b
a
f[ ≤
_
b
a
[f[ ≤ (b −a) sup
[a,b]
f.
Dokaz: Iz inf
K
f +inf
K
g ≤ f(x)+g(x) ≤ sup
K
f +sup
K
g za svako x ∈ K ⊆
[a, b] slijedi inf
K
f + inf
K
g ≤ inf
K
(f + g) ≤ sup
K
(f +g) ≤ sup
K
f + sup
K
g
za svaki K ⊆ [a, b]. Odatle, na bilo kojoj subdiviziji a = x
0
< x
1
< <
x
n−1
< x
n
= b segmenta [a, b], za Darbouxove sume funkcija f, g, f + g
imamo s
f
+ s
g
≤ s
f+g
≤ S
f+g
≤ S
f
+ S
g
. Po teoremu 5.3 za bilo koji ε > 0
postoje subdivizije segmenta [a, b] tako da za pripadne Darbouxove sume
s

f
, S

f
, s
′′
g
, S
′′
g
vrijedi S

f
− s

f
< ε/2 i S
′′
g
− s
′′
g
< ε/2. Na subdiviziji koja je
odredena unijom toˇcaka iz prethodnih subdivizija za pripadne Darbouxove
sume s
f
, S
f
, s
g
, S
g
vrijedi S
f
− s
f
≤ S

f
− s

f
< ε/2 i S
g
− s
g
≤ S
′′
g
− s
′′
g
<
ε/2. Sada za Darbouxove sume funkcije f + g na toj subdiviziji imamo
S
f+g
−s
f+g
≤ S
f
+S
g
−(s
f
+s
g
) = S
f
−s
f
+S
g
−s
g
< ε. Sada po teoremu
5.3 zakljuˇcujemo da je funkcija f + g integrabilna na [a, b]. Takoder, za bilo
koji ε > 0 i prethodno konstruiranu subdiviziju, imamo
_
b
a
(f+g)−
_
b
a
f−
_
b
a
g ≤ S
f+g
−s
f
−s
g
≤ S
f
+S
g
−s
f
−s
g
= S
f
−s
f
+S
g
−s
g
< ε
i
_
b
a
(f+g)−
_
b
a
f−
_
b
a
g ≥ s
f+g
−S
f
−S
g
≥ s
f
+s
g
−S
f
−S
g
= s
f
−S
f
+s
g
−S
g
> −ε,
tj. [
_
b
a
(f + g) −
_
b
a
f −
_
b
a
g[ < ε. Odatle slijedi aditivnost integrala, tj.
_
b
a
(f + g) =
_
b
a
f +
_
b
a
g.
Za α > 0 i bilo koji ε > 0 prema teoremu 5.3 postoji subdivizija segmenta
[a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε/α. Zbog
inf
K
αf = αinf
K
f i sup
K
αf = αsup
K
f za svaki K ⊆ [a, b] vrijedi s
αf
=
αs
f
i S
αf
= αS
f
, pa imamo S
αf
−s
αf
= α(S
f
−s
f
) < ε, ˇsto po teoremu 5.2.
daje integrabilnost funkcije αf. Takoder vrijedi
5.3. OSNOVNA SVOJSTVA 129
−ε < α(s
f
−S
f
) = s
αf
−αS
f

_
b
a
αf−α
_
b
a
f ≤ S
αf
−αs
f
= α(S
f
−s
f
) < ε,
tj. [
_
b
a
αf − α
_
b
a
f[ < ε. To povlaˇci
_
b
a
αf = α
_
b
a
f. Jasno, iz aditiv-
nosti slijedi
_
b
a
−f = −
_
b
a
f, pa za α < 0 po prethodnom vrijedi
_
b
a
αf =
_
b
a
−(−α)f = −
_
b
a
(−α)f = −(−α)
_
b
a
f. Za α = 0 prethodna tvrdnja je
oˇcita, dakle, integral je homogeno preslikavanje, ˇsto uz aditivnost daje line-
arnost integrala.
Ako je f ≥ 0 onda su sve Darbouxove sume nenegativne pa je i
_
b
a
f ≥ 0.
Za f ≤ g je g −f ≥ 0, pa zbog linearnosti imamo
_
b
a
g −
_
b
a
f ≥ 0.
Pokaˇzimo da integrabilnost funkcije f povlaˇci integrabilnost funkcije [f[.
Definirajmo funkcije f
+
= max¦f, 0¦ i f

= max¦−f, 0¦. Vrijedi f = f
+
−f

i [f[ = f
+
+ f

. Dovoljno je dokazati integrabilnost funkcije f
+
. Pokaˇzimo
da na bilo kojem podskupu K segmenta [a, b] vrijedi sup
K
f
+
− inf
K
f
+

sup
K
f − inf
K
f. Naime, ako je f ≥ 0 na K, onda je sup
K
f
+
= sup
K
f i
inf
K
f
+
= inf
K
f, pa je sup
K
f
+
−inf
K
f
+
= sup
K
f −inf
K
f. U sluˇcaju f ≤ 0
je f
+
= 0 pa je sup
K
f
+
−inf
K
f
+
= 0 ≤ sup
K
f −inf
K
f. Ako je sup
K
f ≥ 0
i inf
K
f ≤ 0 imamo sup
K
f
+
= sup
K
f i inf
K
f ≤ 0 = inf
K
f
+
, ˇsto daje
sup
K
f
+
− inf
K
f
+
= sup
K
f ≤ sup
K
f − inf
K
f. Iz ovoga zakljuˇcujemo da
je na svakoj subdiviziji razlika gornje i donje Darbouxove sume za funkciju
f
+
manja ili jednaka razlici Darbouxovih suma za funkciju f. To pomo´cu
teorema 1. daje integrabilnost funkcije f
+
. Sada iz f

= f
+
− f dobi-
vamo integrabilnost funkcije f

, a onda i [f[. Posljednja tvrdnja slijedi iz
−[f[ ≤ f ≤ [f[ i prethodno dokazanih svojstava. Q.E.D.
Prethodni teorem kaˇze da je 1([a, b]), skup funkcija integrabilnih na seg-
mentu [a, b], realan vektorski prostor (reˇsetka), a integral je linearan i mono-
ton funkcional na 1([a, b]).
Teorem 5.4. Neka je f : [a, b] → R ograniˇcena funkcija na [a, b] ⊂ R i
c ∈ ¸a, b). Ako je funkcija f integrabilna na segmentima [a, c] i [c, b], onda
je f integrabilna na [a, b] i
_
b
a
f =
_
c
a
f +
_
b
c
f.
Dokaz: Po teoremu 5.2, za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije a = x
0
<
x
1
< < x
n−1
< x
n
= c segmenta [a, c], S

− s

=

n
k=1
(M
k
− m
k
)(x
k

x
k−1
) < ε/2, i c = x
n
< x
n+1
< < x
n+m−1
< x
n+m
= b segmenta
[c, b], S
′′
− s
′′
=

n
k=n+1
(M
k
− m
k
)(x
k
− x
k−1
) < ε/2. Uzmimo subdiviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n+m−1
< x
n+m
= b segmenta [a, b]. Za pripadne
Darbouxove sume vrijedi S = S

+ S
′′
i s = s

+ s
′′
. Odatle je S − s =
130 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
S

− s

+ S
′′
− s
′′
< ε, ˇsto po teoremu 5.2. daje integrabilnost funkcije f na
[a, b]. Sada na prethodnoj subdiviziji imamo
_
b
a
f −
_
c
a
f −
_
b
c
f ≤ S −s

−s
′′
= S

+ S
′′
−s

−s
′′
< ε
i
_
b
a
f −
_
c
a
f −
_
b
c
f ≥ s −S

−S
′′
= s

+ s
′′
−S

−S
′′
> −ε,
tj. [
_
b
a
f −
_
c
a
f −
_
b
c
f[ < ε. Odatle je
_
b
a
f =
_
c
a
f +
_
b
c
f, tj. integral je
aditivan po podruˇcju integracije. Q.E.D
Svaka funkcija koja je ograniˇcena na segmentu nije i Riemann integrabilna
na tom segmentu. Promatrajmo f : [0, 1] → R za koju je f(x) = 1 ako je
x ∈ Q ∩ [0, 1] i f(x) = 0 ako je x ,∈ Q∩ [0, 1]. Za svaki [α, β] ⊆ [0, 1] vrijedi
inf
[α,β]
f = 0 i sup
[α,β]
f = 1, ˇsto daje I

= 0 i I

= 1, tj. I

,= I

5.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih
funkcija
Prirodno je pitanje koje od do sada prouˇcavanih svojstava funkcije je do-
voljno za Riemann integrabilnost. Specijalno, jesu li su elementarne funkcije
R-integrabilne na segmentima koji su sadrˇzani u podruˇcju definicije. Doka-
zujemo da su monotonost na segmentu ili neprekidnost na segmentu svojstva
koja povlaˇce integrabilnost
Teorem 5.5. Neka je f : [a, b] →R monotona funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Pretpostavimo da je f rastu´ca na [a, b]. Ako je f(a) = f(b) onda
je f konstantna funkcija na [a, b] pa je integrabilna (primjer 5.1.). Stoga
pretpostavimo da je f(b) − f(a) > 0. Neka je ε > 0 bilo koji i n ∈ N takav
da vrijedi nε > (f(b) − f(a))(b − a). Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju
x
k
= a + kh, (k = 0, 1, . . . , n), h = (b −a)/n. Za svaki [α, β] ⊆ [a, b] vrijedi
inf
[α,β]
f = f(α) i sup
[α,β]
f = f(β). Stoga su pripadne Darbouxove sume
oblika s =

n
k=1
f(x
k−1
)h i S =

n
k=1
f(x
k
)h. Vrijedi S −s =

n
k=1
(f(x
k
) −
f(x
k−1
))h = h(f(b) −f(a)) = (f(b) −f(a))(b −a)/n < ε. Po teoremu 5.3 f
je R-integrabilna. Q.E.D
Definicija 5.3. Za funkciju f : [a, b] → R kaˇzemo da je monotona po dije-
lovima na segmentu [a, b] ako postoji subdivizija a = c
0
< c
1
< . . . < c
k−1
<
c
k
< . . . < c
n−1
< c
n
= b takva da je f[
[c
k−1
,c
k
]
monotona funkcija za sve
k = 1, . . . , n.
5.4. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA131
Korolar 5.1. Neka je f : [a, b] → R po dijelovima monotona funkcija na
[a, b] ⊂ R. Tada je ona R-integrabilna na [a, b].
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.5. i svojstva aditivnosti integrala po
podruˇcju integracije, tj.
_
b
a
f(x)dx =
n

k=1
_
c
k
c
k−1
f(x)dx.
Q.E.D.
Bitno je sloˇzenije dokazati integrabilnost funkcije neprekidne na segmen-
tu. U tu svrhu potrebno je profiniti neka saznanja o neprekidnim funkcijama.
Definicija 5.4. Za funkciju f : I →R kaˇzemo da je jednoliko (uniformno)
neprekidna na intervalu I ⊆ R ako
∀ε > 0 ∃δ > 0 ∀x

, x
′′
∈ I ([x

−x
′′
[ < δ) ⇒([f(x

) −f(x
′′
)[ < ε).
Teorem 5.6. Neka je f : [a, b] →R neprekidna funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona jednoliko neprekidna na [a, b].
Dokaz: Kada tvrdnja teorema ne bi bila istinita, onda bi funkcija f bila
neprekidna na [a, b] i vrijedilo bi
∃ε > 0 ∀δ > 0 ∃x

δ
, x
′′
δ
∈ [a, b] ([x

δ
−x
′′
δ
[ < δ) ∧ ([f(x

δ
) −f(x
′′
δ
)[ ≥ ε).
Sada za n ∈ N uzmimo δ =
1
n
pa imamo a
n
= x

δ
i b
n
= x
′′
δ
takve da vrijedi
([a
n
−b
n
[ <
1
n
) ∧([f(a
n
) −f(b
n
)[ ≥ ε). Niz (a
n
)
n∈N
je u segmentu [a, b], pa je
ograniˇcen, te ima konvergentan podniz (a
pn
)
n∈N
, tj. lim
n
a
pn
= c ∈ [a, b].
Zbog [a
pn
− b
pn
[ <
1
pn
, ∀n ∈ N, vrijedi lim
n
b
pn
= c. Zbog neprekid-
nosti funkcije f u c imamo lim
n
f(a
pn
) = lim
n
f(b
pn
) = f(c), ˇsto zbog
[f(a
pn
) − f(b
pn
)[ ≥ ε > 0 daje kontradikciju. Dakle, tvrdnja teorema je
istinita. Q.E.D.
Sada dokazujemo Riemannov teorem o integrabilnosti neprekidne funkci-
je.
Teorem 5.7. Neka je f : [a, b] →R neprekidna funkcija na [a, b] ⊂ R. Tada
je ona R-integrabilna na [a, b]. Takoder, postoji toˇcka c ∈ [a, b] takva da je
_
[a,b]
f(x)dx = f(c)(b −a).
132 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Prema teoremu 5.2 dovoljno je pokazati da ∀ε > 0 postoji subdivi-
zija segmenta [a, b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε.
Neka je ε > 0 zadan po volji. Zbog jednolike neprekidnosti funkcije f
na [a, b] postoji δ > 0 tako da ∀x

, x
′′
∈ I, ([x

− x
′′
[ < δ) ⇒ ([f(x

) −
f(x
′′
)[ <
ε
b−a
). Uzmimo n ∈ N takav da je h =
b−a
n
< δ i napravimo
ekvidistantnu subdiviziju s toˇckama x
k
= a + kh, k = 0, 1, . . . , n. Zbog
neprekidnosti funkcije f na segmentu [x
k−1
, x
k
], k = 1, . . . , n, postoje toˇcke
[x

k
, x
′′
k
∈ [x
k−1
, x
k
] takve da je m
k
= f(x

k
) = inf
[x
k−1
,x
k
]
f i M
k
= f(x
′′
k
) =
sup
[x
k−1
,x
k
]
f, k = 1, . . . , n. Zbog ([x

k
−x
′′
k
[ ≤ h < δ) imamo M
k
−m
k
<
ε
b−a
,
k = 1, . . . , n. Odatle je S −s =

n
k=1
(M
k
−m
k
)h <
ε
b−a
nh = ε. Dakle, f je
integrabilna na [a, b].
Neka su sada m = min
[a,b]
f i M = max
[a,b]
f. Tada ∀x ∈ [a, b] imamo
m ≤ f(x) ≤ M. Zbog monotonosti integrala slijedi m(b−a) ≤
_
[a,b]
f(x)dx ≤
M(b − a), tj. m ≤
1
b−a
_
[a,b]
f(x)dx ≤ M. Po Bolzano-Weierstrasseovom te-
oremu postoji c ∈ [a, b] tako da je f(c) =
1
b−a
_
[a,b]
f(x)dx. Q.E.D.
Korolar 5.2. Neka je f : I →R neprekidna funkcija na otvorenom intervalu
I = ¸a, b). Ako za svaki segment [u, v] ⊂ ¸a, b) vrijedi
_
v
u
f(x)dx = 0, onda
je f(x) = 0 za svako x ∈ I.
Dokaz: Kada bi postojala toˇcka c ∈ I takva da je f(c) > 0, po lemi
3.3. iz M.A.I. bi postojao δ > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I, ([x − c[ < δ) ⇒
(f(x) ≥
1
2
f(c)). Neka je h = min¦δ, c − a, b − c¦. Tada je [c − h, c + h] ⊂ I
i zbog neprekidnosti funkcije f postoji t ∈ [c −
h
2
, c +
h
2
] tako da vrijedi
_
c+
h
2
c−
h
2
f(x)dx = f(t)h > 0, ˇsto je suprotno pretpostavci.
U sluˇcaju da postoji toˇcka c ∈ I takva da je f(c) < 0 zakljuˇcujemo ana-
logno. Q.E.D.
Propozicija 5.1. Ako h : [a, b] → R iˇsˇcezava svugdje osim moˇzda u toˇcki
c ∈ [a, b], onda je h integrabilna na [a, b] i
_
b
a
f(x)dx = 0.
Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da je M = h(c) > 0. Jasno je da vrijedi
za svaku donju Darbouxova sumu s = 0 jer je na svakoj subdiviziji m
k
= 0
na svakom podsegmentu od [a, b]. Uzmimo ε > 0 po volji i pokaˇzimo da
postoji subdivizija tako da za njenu gornju Darbouxova sumu vrijedi S < ε.
Naime, za c ∈ ¸a, b) uzmimo subdiviziju a = x
0
< x
1
< x
2
< x
3
= b, gdje
je x
1
= c − h, x
2
= c + h, h < min¦
ε
2M
, c − a, b − c¦. Za pripadnu gornju
Darbouxovu sumu vrijedi S = 2hM < ε. U sluˇcaju c = a uzmemo subdi-
viziju a = c = x
0
< x
1
< x
2
= b, gdje je x
1
= c + h, h < min¦
ε
M
, b − c¦,
5.4. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA133
u sluˇcaju c = b subdiviziju a = x
0
< x
1
< x
2
= c = b, gdje je x
1
= c − h,
h < min¦
ε
M
, c−a¦. Tako je opet S = 2hM < ε. To daje sup A

= inf B

= 0.
Q.E.D.
Korolar 5.3. Neka ograniˇcena funkcija f : [a, b] → R ima na segmen-
tu [a, b] ⊂ R najviˇse konaˇcno toˇcaka prekida prve vrste. Tada je ona R-
integrabilna na [a, b].
Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5.7., prethodne propozicije i svojstva
aditivnosti integrala po podruˇcju integracije. Naime, neka su a ≤ c
1
<
. . . c
k−1
< c
k
< . . . < c
n
≤ b toˇcke u kojima f ima prekide prve vrste, tj.
postoje f(c
k
−), f(c
k
+), k = 1, . . . , n. Neka su f
k
: [a, b] →R (k = 1, . . . , n))
definirane s
f
k
(x) =
_
¸
¸
¸
¸
_
¸
¸
¸
¸
_
0 , za a ≤ x < c
k−1
f(c
k−1
+) , za x = c
k−1
f(x) , za c
k−1
< x < c
k
f(c
k
−) , za x = c
k
0 , za c
k
< x ≤ b
0
a b c
k1
c
k
f
k
Iz teorema 5.7. i prethodne propozicije imamo
_
b
a
f
k
(x)dx =
_
c
k
c
k−1
f
k
(x)dx
za sve k = 1, . . . , n. Nadalje, funkcija f −

n
k=1
f
k
ima na [a, b] samo ko-
naˇcno mnogo vrijednosti razliˇcitih od 0, pa je njen integral na [a, b] jednak
0. Tvrdnja korolara sada slijedi iz aditivnosti integrala. Q.E.D.
Primjer 5.4. Ovdje definiramo funkciju f : [0, 1] → R koja ima prebrojivo
toˇcaka prekida koje ˇcine gust skup u [0, 1], a koja je ipak integrabilna na
[0, 1]. Neka je
f(x) =
_
0 ; x ∈ [0, 1] ¸ Q
1
n
; x =
m
n
, 0 < m < n, m i n su relativno prosti .
(5.8)
Uzmimo bilo koji c ∈ [0, 1] i bilo koji injektivan niz (x
n
)
n
u [0, 1] takav da
je lim
n→∞
x
n
= c. Pokaˇzimo da je lim
n→∞
f(x
n
) = 0. U suprotnom sluˇcaju bi
postojao ε > 0 sa svojstvom da za beskonaˇcno mnogo ˇclanova x
n
∈ [0, 1] ∩Q
vrijedi f(x
n
) > ε. No, f(x
n
) =
1
k
za neko k ∈ N, pa
1
k
> ε ⇒ k <
1
ε
, tj.
ima samo konaˇcno mnogo takvih k. S druge strane x
n
=
m
k
, gdje je m < k,
pokazuje da takvih x
n
ima konaˇcno mnogo, ˇsto je kontradikcija.
Odatle slijedi da je f neprekidna samo u toˇckama c ∈ [0, 1] u kojima je
f(c) = 0, a to su c ∈ [0, 1] ¸ Q.
134 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Pokaˇzimo da je f R-integrabilna na [0, 1] i
_
1
0
f(x)dx = 0. Jasno je
da je svaka donja Darbouxova suma s = 0. Sada pokaˇzimo da za bilo koji
ε > 0 moˇzemo konstruirati gornju Darbouxovu sumu S < ε. Neka su α
k
(k = 1, . . . , n
ε
) sve toˇcke za koje vrijedi f(α
k
) >
ε
2
(vidjeli smo da ih ima
konaˇcno mnogo) i neka je M = max¦f(α
k
); k = 1, . . . , n
ε
¦.
Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju segmenta [0, 1], x
k
=
k
n
, k = 0, 1, . . . , n,
gdje je n >
2Mnε
ε
. Poˇsto ima najviˇse n
ε
segmenata u kojima je neki od α
k
, to
je suma ˇclanova u gornjoj Darbouxovoj sumi S koja njima odgovara manja
od
nεM
n
<
ε
2
. Kako je ostatak sume manji od
ε
2
, to je S < ε. To dokazuje
tvrdnju.
5.5 Primitivna funkcija
Definicija 5.5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Primitivna
funkcija ili antiderivacija funkcije f na skupu I je svaka funkcija F : I →R
sa svojstvom F

(x) = f(x), ∀ x ∈ I.
Teorem 5.8. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija.
Ako su F i G bilo koje dvije primitivne funkcije od f na intervalu I, onda
postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I.
Dokaz: Ako je F

= f i G

= f, onda je (G − F)

= G

− F

= f − f = 0,
tj. H

(x) = 0, ∀ x ∈ I, gdje je H = G − F. Ako su x
1
, x
1
∈ I, x
1
,= x
2
,
bilo koje dvije toˇcke, onda iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti ima-
mo H(x
2
) − H(x
1
) = H

(c)(x
2
− x
1
), gdje je toˇcka c izmedu x
1
i x
2
. Zbog
H

(c) = 0 dobivamo H(x
2
) = H(x
1
). Prema tome je H konstantna funkcija
na I, tj. H(x) = C, ∀x ∈ I. Dakle, vrijedi G(x) = F(x) +C, ∀x ∈ I.Q.E.D.
Slijede´ci teorem daje dovoljne uvjete za postojanje primitivne funkcije
Teorem 5.9. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I →R funkcija neprekidna
na I. Tada postoji primitivna funkcija od f na I.
Dokaz: Uzmimo toˇcku a ∈ I po volji. Za bilo koju toˇcku x ∈ I je restrikcija
funkcije f na segment [a, x] ili [x, a] neprekidna funkcija, pa je integrabilna u
Riemannovom smislu. Tada je funkcija F : I →R dobro definirana formulom
F(x) =
_
x
a
f(t)dt, ∀ x ∈ I. (5.9)
Pokaˇzimo da je F primitivna funkcija od f na I, tj. F

(x) = f(x), ∀x ∈ I.
Za bilo koju toˇcku c ∈ I i svaki x ∈ I, pomo´cu (5.9), svojstava integrala i
5.5. PRIMITIVNA FUNKCIJA 135
Riemannovog teorema 5.7. imamo θ
x
∈ [0, 1] tako da je
F(x) −F(c) =
_
x
a
f(t)dt −
_
c
a
f(t)dt =
_
x
c
f(t)dt = f(c + θ
x
(x −c)).
Odatle imamo
F(x) −F(c)
x −c
= f(c + θ
x
(x −c)), gdje je θ
x
∈ [0, 1].
Iz neprekidnosti funkcije f u toˇcki c dobivamo
F

(c) = lim
x→c
F(x) −F(c)
x −c
= lim
x→c
f(c + θ
x
(x −c)) = lim
x→c
f(x) = f(c).
Q.E.D.
Sada dokazujemo Leibniz-Newtonovu formulu koja daje vezu izmedu
primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog integrala funk-
cije.
Teorem 5.10. Ako je f neprekidna funkciju na otvorenom intervalu I i F
bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I, onda za svaki segment [a, b] ⊂ I
vrijedi
_
b
a
f(x)dx = F(b) −F(a). (5.10)
Dokaz: Ako je F primitivna funkcija definirana s (5.9), onda zbog F(a) = 0,
vrijedi formula (5.10). Ako je G bilo koja druga primitivna funkcija od f na
I, onda imamo C ∈ R tako da vrijedi G(x) = F(x) + C, ∀x ∈ I. Sada je
G(b) −G(a) = (F(b) +C) −(F(a) +C) = F(b) −F(a) = F(b) =
_
b
a
f(x)dx.
Q.E.D.
Napomena 5.1. Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f ne-
prekidna na I. Dovoljno je pretpostaviti da je f integrabilna funkcija i da
postoji F primitivna funkcija od f na I. Naime, tada za bilo koju subdiviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n−1
< x
n
= b segmenta [a, b] iz Lagrangeovog teorema
srednje vrijednosti imamo
F(b) −F(a) =
n

k=1
(F(x
k
) −F(x
k−1
)) =
136 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
=
n

k=1
F

(t
k
)(x
k
−x
k−1
) =
n

k=1
f(t
k
)(x
k
−x
k−1
) = σ,
za neke t
k
∈ [x
k−1
, x
k
], k = 1, . . . , n, gdje je σ integralna suma. Dakle, za
pripadne Darbouxove sume imamo s ≤ F(b) − F(a) ≤ S, no poˇsto broj u
sredini ne ovisi o subdiviziji, onda je s ≤ F(b)−F(a) ≤ S, za bilo koju donju
D-sumu s i bilo koju gornju D-sumu S. Odatle je 1

≤ F(b) − F(a) ≤ 1

,
ˇsto zbog pretpostavke 1

= 1

daje tvrdnju.
Napomena 5.2. Ako je F primitivna funkcija od f na otvorenom intervalu
I, onda je ona diferencijabilna na I, pa iz Lagrangeovog teorema srednje
vrijednosti za bilo koje a, b ∈ I, a < b, slijedi egzistencija toˇcke c ∈ ¸a, b),
tako da je F(b) − F(a) = F

(c)(b − a). Ako iskoristimo Leibniz-Newtonovu
formulu dobivamo
_
b
a
f(x)dx = f(c)(b −a),
ˇsto odgovara integralnom teoremu srednje vrijednosti iz Riemannovog teore-
ma 5.7., s tim da je ovdje a < c < b
5.6 Metode integriranja
5.6.1 Direktna integracija
Derivacije elementarnih funkcija su opet elementarne funkcije. Na ˇzalost to
nije istina kada se radi o primitivnim funkcijama ili antiderivacijama. Pri-
mjeri elementarnih funkcija ˇcije primitivne funkcije nisu elementarne su e
−x
2
,
1
lnx
,
sinx
x
,

xsin x itd. Ne postoji op´ci naˇcin kako utvrditi je li primitivna
funkcija elementarne funkcije opet elementarna funkcija. Navodimo tablicu
osnovnih elementarnih funkcija i njihovih primitivnih funkcija. U pravilu
pokuˇsavamo nalaˇzenje primitivnih funkcija za sloˇzenije funkcije raznim pos-
tupcima svesti na te jednostavne funkcije.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 137
f F
x
α
(α ,= −1)
x
α+1
α+1
1
x
ln [x[
e
x
e
x
sin x −cos x
cos x sin x
1
cos
2
x
tg x
1
sin
2
x
−ctg x
shx chx
chx shx
1
ch
2
x
thx
1
sh
2
x
−cthx
1

1−x
2
Sin
−1
x
1
1+x
2
Tg
−1
x
1

1+x
2
sh
−1
x
1
1−x
2
th
−1
x
1

x
2
−1
ch
−1
x
Kod upotrebe Leibniz-Newtonove formule ˇcesto se upotrebljava oznaka
F(x)
¸
¸
¸
¸
b
a
= F(b) −F(a).
Zbog upotrebe primitivnih funkcija u raˇcunanju integrala pomo´cu Leibniz-
Newtonove formule, ˇcesto se koristi oznaka za neodredeni integral funkcije
f u oznaci
_
f(x)dx. Ta oznaka zapravo predstavlja skup svih primitivnih
funkcija od f, koje se, kao ˇsto znamo, medusobno razlikuju samo za kons-
tantnu funkciju.
Osnovna pravila za nalaˇzenje primitivnih funkcija su zapravo obratno
interpretirana pravila za deriviranje funkcija. Tako prvo navodimo pravilo
koje je posljedica linearnosti derivacije i integrala.
Teorem 5.11. Ako je F primitivna funkcija od f na I i G primitivna od
g na I, onda je αF + βG primitivna funkcija od αf + βg na I. U oznaci
neodredenog integrala to piˇsemo kao
_
(αf(x) + βg(x))dx = α
_
f(x)dx + β
_
g(x)dx.
138 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Dokaz: Funkcija H = αF +βG ima derivaciju H

= αF

+βG

= αf +βg.
Q.E.D.
Druga metoda je supstitucija ili uvodenje nove varijable. Ta je metoda
posljedica pravila za deriviranje kompozicije funkcija.
Teorem 5.12. Neka su I i J otvoreni intervali, ϕ diferencijabilna funkcija
na J i F primitivna funkcija od f na I. Neka je ϕ(J) ⊆ I, tj. f ◦ ϕ je
definirana na J. Tada je G = F ◦ ϕ primitivna funkcija od (f ◦ ϕ)ϕ

na J.
Takoder, ∀ α, β ∈ I vrijedi
_
β
α
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt =
_
ϕ(β)
ϕ(α)
f(x)dx. (5.11)
Dokaz: Zbog ϕ(J) ⊆ I je funkcija G = F ◦ ϕ definirana i diferencijabilna
na J. Vrijedi G

(x) = F

(ϕ(x))ϕ

(x) = f(ϕ(x))ϕ

(x) ˇsto daje
_
β
α
f(ϕ(x))ϕ

(x)dt = G(β) −G(α) = F(ϕ(β)) −F(ϕ(α)) =
_
ϕ(β)
ϕ(α)
f(x)dx.
Q.E.D.
Ako je ϕ strogo monotona funkcija J na I i ψ = ϕ
−1
inverzna funkcija od
ϕ, onda uz oznake a = ϕ(α), b = ϕ(β) iz (5.11) dobivamo
_
b
a
f(x)dx =
_
ψ(b)
ψ(a)
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt. (5.12)
Sada primitivnu funkciju F nalazimo uz supstituciju x = ϕ(t), odnosno t =
ψ(x), na sljede´ci naˇcin:
F(x) =
_
f(x)dx =
_
f(ϕ(t))ϕ

(t)dt = G(t) + C = G(ψ(x)) +C,
gdje je C konstanta po volji.
Primjer 5.5. Na´ci primitivnu funkciju od f(x) =
x
5
−2x
4
+3

x−
3

x
2
+5

x
.
Rjeˇsenje. Vrijedi f(x) = x
9
2
−2x
7
2
+ 3 −x
1
6
+ 5x

1
2
pa je
_
f(x)dx =
2
11
x
11
2

4
9
x
7
2
+ 3x −
6
7
x
1
6
+ 10x
1
2
+ C.
Primjer 5.6.
_
2ax + b
ax
2
+ bx + c
dx.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 139
Rjeˇsenje. Uz supstituciju y = ax
2
+bx+c imamo dy = (2ax+b)dx pa imamo
_
2ax + b
ax
2
+ bx + c
dx =
_
1
y
dy = ln[y[ + C = ln [ax
2
+ bx + c[ + C.
Primjer 5.7.
_
sin
n
xcos xdx
Rjeˇsenje. Supstitucijom y = sin x imamo dy = cos xdx ˇsto daje
_
sin
n
xcos xdx =
_
y
n
dy =
1
n + 1
y
n+1
+ C =
1
n + 1
sin
n+1
x + C.
Primjer 5.8. Na´ci
_
sin mx sin nxdx, za sve m, n ∈ N.
Rjeˇsenje. U tu svrhu koristimo trigonometrijsku formulu: sin α sin β =
1
2
[cos(α −β) −cos(α + β)]. Za m ,= n i m ,= −n imamo
_
sin mx sin nxdx =
1
2
_
[cos(m−n)x −cos(m+ n)x]dx =
=
sin(m−n)x
2(m−n)

sin(m+ n)x
2(m+ n)
.
Za m = n imamo
_
(sin mx)
2
dx =
_
1 −cos 2mx
2
dx =
x
2

sin 2mx
4m
+ C.
Primjer 5.9.
_
ln x
x
dx.
Rjeˇsenje. Supstitucijom t = ln x dobivamo
_
ln x
x
dx =
_
tdt =
t
2
2
+ C =
ln
2
x
2
+ C
Primjer 5.10. F(x) =
_
dx
x

x
2
−a
2
.
Rjeˇsenje. Supstitucijom x =
a
t
, dx = −
adt
t
2
dobivamo
F(x) =
_
1
a
t
_
(
a
t
)
2
−a
2

_

adt
t
2
_
= −
1
a
_
dt

1 −t
2
=
= −
1
a
Sin
−1
t + C = −
1
a
Sin
−1
_
a
x
_
+ C.
140 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Ako su u podintegralnoj funkciji korijeni oblika

c
2
−x
2
ili

c
2
+ x
2
ili

x
2
−c
2
, onda se pomo´cu supstitucije x = c sin t, odnosno x = c tg t, od-
nosno x =
c
cos
2
t
rjeˇsavamo korijena. Takoder je u sluˇcaju

c
2
+ x
2
mogu´ce
je koristiti supstituciju x = c sht, a u sluˇcaju

x
2
−c
2
mogu´ce koristiti sup-
stituciju x = c cht
Primjer 5.11.
_
dx
(1 +x
2
)

1 +x
2
.
Rjeˇsenje. Stavimo x = tg t, dx =
dt
cos
2
t
pa zbog
1
cos
2
t
= 1 + tg
2
t imamo
_
1
(1 + tg
2
t)
_
1 + tg
2
t
dt
cos
2
t
=
_
cos tdt = sin t + C =
x

1 +x
2
+ C.
Primjer 5.12. Izraˇcunajmo povrˇsinu kruga radijusa r, tj. P = 4
_
r
0

r
2
−x
2
.
Rjeˇsenje.
F(x) =
_

r
2
−x
2
=
¸
¸
¸
¸
x = ϕ(t) = r sin t
dx = r cos tdt
¸
¸
¸
¸
=
_
_
r
2
−r
2
sin
2
t r cos tdt =
= c
2
_
cos
2
tdt =
c
2
2
_
(1 + cos 2t)dt =
c
2
2
(t +
sin 2t
2
) + C = G(t).
Sada je ϕ(α) = r sin α = 0 i ϕ(β) = r sin β = r, zbog strogog rasta funkcije
ϕ : [0,
π
2
] →[0, r] postoji njen inverz, te vrijedi
P = 4
_
r
0

r
2
−x
2
= 4
_ π
2
0
r
2
cos
2
tdt = 2r
2
(t +
sin 2t
2
)
¸
¸
¸
¸
π
2
0
= r
2
π.
Tre´ca je metoda parcijalne integracija koja je posljedica pravila za deri-
viranje produkta funkcija
(uv)

(x) = u

(x)v(x) + u(x)v

(x).
Teorem 5.13. Za funkcije u, v : I →R i za svaki par a, b ∈ I vrijedi
_
b
a
u

(x)v(x)dx = u(x)v(x)
¸
¸
¸
¸
b
a

_
b
a
u(x)v

(x)dx, (5.13)
uz uvjet da integrali u (5.13) postoje.
5.6. METODE INTEGRIRANJA 141
Dokaz: Funkcija F(x) = u(x)v(x) je primitivna funkcija od f(x) = u

(x)v(x)+
u(x)v

(x) pa vrijedi
u(x)v(x)
¸
¸
¸
¸
b
a
=
_
b
a
(u

(x)v(x)+u(x)v

(x))dx =
_
b
a
u

(x)v(x)dx+
_
b
a
u(x)v

(x)dx.
Q.E.D.
Primjer 5.13.
_
xe
x
dx.
Rjeˇsenje. Stavimo u

(x) = e
x
i v(x) = x, pa je u(x) =
_
e
x
dx = e
x
i
v

(x) = 1. Odatle je
_
xe
x
dx = xe
x

_
e
x
dx = xe
x
−e
x
+ C = (x −1)e
x
+ C.
Primjer 5.14. F(x) =
_
e
αx
cos βxdx.
Rjeˇsenje. Stavimo u

(x) = cos βx i v(x) = e
αx
, pa je u(x) =
_
cos βxdx =
1
β
sin βx i v

(x) = αe
αx
. Odatle je
F(x) =
_
e
αx
cos βxdx =
1
β
e
αx
sin βx −
α
β
_
e
αx
sin βxdx
Sada ponovimo prethodni postupak za
_
e
αx
sin βxdx s tim da uzmemo
u

(x) = sin βx i v(x) = e
αx
, pa je u(x) =
_
sin βxdx = −
1
β
cos βx i v

(x) =
αe
αx
. Tako dobivamo
_
e
αx
sin βxdx = −
1
β
e
αx
cos βx+
α
β
_
e
αx
cos βxdx = −
1
β
e
αx
cos βx+
α
β
F(x).
Uvrˇstavanjem u prvi integral dobivamo
F(x) =
1
β
e
αx
sin βx −
α
β
_

1
β
e
αx
cos βx +
α
β
F(x)
_

_
1 +
α
2
β
2
_
F(x) =
_
1
β
e
αx
sin βx +
α
β
2
cos βx
_
e
αx

F(x) =
β
α
2
+ β
2
_
sin βx +
α
β
cos βx
_
e
αx
142 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.15. F
n
(x) =
_
dx
(x
2
+ 1)
n
, n ∈ N.
Rjeˇsenje. Uzmimo u

(x) = 1 i v(x) = (x
2
+ 1)
−n
, pa imamo u(x) = x i
v

(x) = −2nx(x
2
+ 1)
−(n+1)
. Odatle je
F
n
(x) =
x
(x
2
+ 1)
n
+2n
_
x
2
(x
2
+ 1)
n+1
dx =
x
(x
2
+ 1)
n
+2n[F
n
(x)−F
n+1
(x)] ⇒
F
n+1
(x) =
1
2n
x
(x
2
+ 1)
n
+
2n −1
2n
F
n
(x), (n ∈ N). (5.14)
Za n = 1 imamo
F
1
(x) =
_
dx
x
2
+ 1
= Tg
−1
x + C,
pa sada moˇzemo rekurzivno pomo´cu (5.14) raˇcunati ostale F
n
, n ≥ 2.
5.6.2 Integracija racionalnih funkcija
Neka je P(x) = a
0
+a
1
x+a
2
x
2
+. . .+a
n−1
x
n−1
+a
n
x
n
, a
n
,= 0, polinom stupnja
n s koeficijentima a
0
, a
1
, . . . , a
n
∈ R. Polinom P je mogu´ce faktorizirati na
polinome s realnim koeficijentima prvog i drugog stupnja na slijede´ci naˇcin:
P(x) = a
n
(x−x
1
)
k
1
(x−x
p
)
kp
(x
2
+a
1
x+b
1
)
l
1
(x
2
+a
s
x+b
s
)
ls
, (5.15)
gdje je

p
i=1
k
i
+2

s
j=1
l
j
= n, x
1
, . . . , x
p
su realne nultoˇcke polinoma P, te
vrijedi a
j
, b
j
∈ R, a
2
j
< 4b
j
, (j = 1, . . . , s).
Prisjetimo se da svaku racionalnu funkciju mogu´ce napisati kao sumu
polinoma i prave racionalne funkcije. Sada bez dokaza navodimo teorem
koji nam omogu´cava rastav prave racionalne funkcije na jednostavne prave
racionalne funkcije
Teorem 5.14. Neka su P i Q polinomi, neka je stP < stQ i neka je Q =
Q
1
Q
n
, gdje su Q
i
(i = 1, . . . , n) u parovima relativno prosti polinomi, tj.
nemaju zajedniˇckih nultoˇcaka.
Tada postoje i jedinstveni su polinomi P
i
, stP
i
< stQ
i
, (i = 1, . . . , n),
takvi da je
P(x)
Q(x)
=
n

i=1
P
i
(x)
Q
i
(x)
. (5.16)
Posebno, ako je Q(x) = (x − x
0
)
k
i stP < k tada postoje i jedinstveni su
A
i
∈ R, (i = 1, . . . , k) takvi da je
P(x)
Q(x)
=
k

i=1
A
i
(x −x
0
)
i
. (5.17)
5.6. METODE INTEGRIRANJA 143
Ako je Q(x) = (x
2
+ px + q)
k
, p
2
< 4q i stP < 2k tada postoje i jedinstveni
su A
i
, B
i
∈ R, (i = 1, . . . , k) takvi da je
P(x)
Q(x)
=
k

i=1
A
i
x + B
i
(x
2
+ px + q)
i
. (5.18)
Prethodni teorem svodi integraciju prave racionalne funkcije na integrale
oblika:
_
dx
(x −a)
n
, (n ∈ N), (5.19)
_
Ax + B
(x
2
+ px + q)
n
dx, (n ∈ N), (p
2
< 4q). (5.20)
Sada za n > 1 imamo
_
dx
(x −a)
n
=
1
1 −n
1
(x −a)
n−1
+ C,
a za n = 1 je
_
dx
x −a
= ln [x −a[ + C.
Drugi integral moˇzemo za n ≥ 2 rastaviti na
_
Ax + B
(x
2
+ px + q)
n
dx =
A
2
_
2x + p
(x
2
+ px + q)
n
dx+(B−
Ap
2
)
_
dx
(x
2
+ px + q)
n
=
= −
A
2(n −1)
1
(x
2
+ px + q)
n−1
+ (B −
Ap
2
)
_
dx
(x
2
+ px + q)
n
i dalje
_
dx
(x
2
+ px + q)
n
=
1
(q −
p
2
4
)
n
_
dx
_
_
2x+p

4q−p
2
_
2
+ 1
_
n
=
1
(q −
p
2
4
)
n−
1
2
F
n
_
2x + p
_
4q −p
2
_
,
gdje je F
n
zadana rekurzijom (5.14).
Za n = 1 imamo
_
Ax + B
x
2
+ px + q
dx =
A
2
_
2x + p
x
2
+ px + q
dx + (B −
Ap
2
)
_
dx
x
2
+ px + q
=
=
A
2
ln(x
2
+ px + q) +
_
2B −Ap
_
4q −p
2
_
F
1
_
2x + p
_
4q −p
2
_
.
144 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.7 Primjene
5.7.1 Volumen rotacionog tijela
Neka je P(x) povrˇsina presjeka tijela i rav-
nine okomite na os x. Uzmimo subdivizi-
ju segmenta [a, b], a = x
0
< x
1
< . . . <
x
n−1
< x
n
= b. Integralne sume su oblika
n

k=1
P(t
k
)(x
k
− x
k−1
), ˇsto predstavlja aprok-
simaciju volumena tijela. Tada je volumen
tijeka jednak V =
_
b
a
P(x)dx. Specijal-
no, ako je tijelo nastalo rotacijom povrˇsine
ispod grafa funkcije f oko osi x, onda je
P(x) = πf(x)
2
, ˇsto daje
P(x)
a b
0 x
y
z
V = π
_
b
a
f(x)
2
dx. (5.21)
Primjer 5.16. Izraˇcunati volumen kugle radijusa r. Funkcija koja opisuje
kruˇznicu na segmentu [−r, r] je f(x) =

r
2
−x
2
pa je V = π
_
r
−r
(r
2
−x
2
)dx =
π[r
2
(r −(−r)) −(
r
3
3

−r
3
3
)] = π[2r
3

2r
3
3
] =
4r
3
π
3
.
5.7.2 Duljina ravninske krivulje
Problem odredivanja duljine luka (rektifikacija) kruˇznice i nekih drugih kri-
vulja ve´c je zaokupljao paˇznju starih Grka, a bio je i jedan od problema
na kojima se razvijao diferencijalni i integralni raˇcun u 17. stolje´cu. Tom
problemu moˇzemo pristupiti na slijede´ci naˇcin:
Neka je krivulja dio grafa funkcije f na seg-
mentu [a, b] kao na slici desno. Naˇcinimo sub-
diviziju
a = x
0
< x
1
< < x
n−1
< x
n
= b (5.22)
segmenta [a, b] i oznaˇcimo s T
k
= (x
k
, f(x
k
)),
k = 0, 1, . . . , n, pripadne toˇcke na gra-
fu. Duljinu krivulje izmedu toˇcaka T
k−1
=
(x
k−1
, f(x
k−1
)) i T
k
= (x
k
, f(x
k
)) aproksimi-
ramo duljinom
0 x
y
f
L
k
L
k1
T
k1
T
k
T
k1
x
k1
x
k
x
k1
L
k
= d(T
k−1
, T
k
) =
_
(x
k
−x
k−1
)
2
+ (f(x
k
) −f(x
k−1
))
2
=
5.7. PRIMJENE 145
=
¸
1 +
_
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
_
2
(x
k
−x
k−1
). (5.23)
Pomo´cu Lagrangeovog teorema dobivamo
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
= f

(t
k
), (k = 1, . . . , n). (5.24)
Poˇsto je udaljenost L
k
= d(T
k−1
, T
k
) izmedu toˇcaka manja ili jednaka
duljini luka izmedu tih toˇcaka, to je donja aproksimacija L za duljinu krivulje
L dana s
L =
n

k=1
L
k
=
n

k=1
¸
1 +
_
f(x
k
) −f(x
k−1
)
x
k
−x
k−1
_
2
(x
k
−x
k−1
) ≤ L. (5.25)
Pomo´cu (5.24) iz (5.23) i (5.25) dobivamo
L =
n

k=1
_
1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
), (5.26)
a to je integralna suma za subdiviziju (5.22) funkcije
g(x) =
_
1 + [f

(x)]
2
, x ∈ [a, b], (5.27)
Ako je funkcija g integrabilna na [a, b], onda je duljina krivulje dana s
L =
_
b
a
_
1 + [f

(x)]
2
dx. (5.28)
5.7.3 Povrˇsina rotacione plohe
Neka je ploha nastala rotacijom oko osi x grafa funkcije f na segmentu [a, b].
Za zadanu subdiviziju segmenta [a, b], a = x
0
< x
1
< . . . < x
n−1
< x
n
=
b, aproksimacija dijela rotacione povrˇsine na segmentu [x
k−1
, x
k
] je oblika
2πf(t
k
)
_
1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
). Dakle, integralna suma je

n

k=1
f(t
k
)
_
1 + [f

(t
k
)]
2
(x
k
−x
k−1
),
ˇsto daje formulu za raˇcunanje oploˇsja
O = 2π
_
b
a
f(x)
_
1 + [f

(x)]
2
dx. (5.29)
Primjer 5.17. Izraˇcunati oploˇsje kugle radijusa r. Funkcija koja opisuje
kruˇznicu na segmentu [−r, r] je f(x) =

r
2
−x
2
, a
_
1 +f

(x)
2
=
r

r
2
−x
2
.
Dakle, O = 2π
_
r
−r
rdx = 2πr(r −(−r)) = 4πr
2
.
146 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
5.7.4 Zakrivljenost ravninske krivulje
Oznaˇcimo s α(M
0
, M) kut ˇsto ga zatvaraju tan-
gente na krivulju Γ u toˇckama M
0
i M. Neka je
µ(M
0
, M) duljina luka krivulje Γ izmedu toˇcaka
M
0
i M. Tada je
¸
¸
¸
¸
¸
α(M
0
, M)
µ(

M
0
M)
¸
¸
¸
¸
¸
(5.30)
prosjeˇcna zakrivljenost luka

M
0
M krivulje Γ.
Ako prosjeˇcna zakrivljenost teˇzi nekom broju kada
toˇcka M po krivulji Γ teˇzi k M
0
, onda taj broj
zovemo zakrivljenost krivulje Γ u toˇcki M
0
.
0 x
y
M
M0

Τ(x)
Α
Neka je I ⊆ R otvoren interval, f : I → R funkcija koja ima neprekidnu
drugu derivaciju na I i neka je Γ
f
graf funkcije f. Tangenta na graf Γ
f
u toˇcki M = (x, f(x)) ima koeficijent smjera f

(x) i sa osi apscisa zatvara
kut τ(x) = Tg
−1
f

(x). Pomo´cu Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za
funkciju τ = Tg
−1
f

imamo α(M
0
, M) = τ(x)−τ(x
0
) = τ

(t)(x−x
0
) za neko
t izmedu x
0
i x. Zbog τ

(t) = [Tg
−1
f

]

(t) = [Tg
−1
]

(f

(t))f
′′
(t) =
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2
je
α(M
0
, M) =
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2
(x −x
0
) za neko t izmedu x
0
i x. (5.31)
Za duljinu luka imamo formulu (5.28):
µ(

M
0
M) =
_
x
x
0
_
1 + [f

(u)]
2
du.
Pomo´cu teorema srednje vrijednosti za taj integral dobivamo
µ(

M
0
M) =
_
1 + [f

(s)]
2
(x −x
0
), (5.32)
gdje je s ∈ [x
0
, x]. Iz formula (5.32), (5.31) i (5.30) dobivamo formulu za
prosjeˇcnu zakrivljenost
¸
¸
¸
¸
¸
f
′′
(t)
1 + [f

(t)]
2

1
_
1 + [f

(s)]
2
¸
¸
¸
¸
¸
, (5.33)
gdje su t i s izmedu x
0
i x. Kada x → x
0
, onda t → x
0
i s → x
0
, pa (5.33)
poprima oblik
κ(M
0
) =
¸
¸
¸
¸
¸
f
′′
(x
0
)
[1 + [f

(x
0
)]
2
]
3
2
¸
¸
¸
¸
¸
.
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 147
Dakle, zakrivljenost krivulje Γ
f
(grafa funkcije f : I →R) u toˇcki (x, f(x)),
x ∈ I, je
κ(x) =
¸
¸
¸
¸
¸
f
′′
(x)
[1 + [f

(x)]
2
]
3
2
¸
¸
¸
¸
¸
. (5.34)
5.8 Nepravi integral
Do sada smo koristili pojam Riemann integrabilne funkcije na segmentu.
Ta je funkcija morala biti ograniˇcena na segmentu, da bi se uop´ce mogla
razmatrati njena integrabilnost. Sada ´cemo proˇsiriti pojam integrabilnosti
na intervale koji nisu zatvoreni, a ne moraju biti ni ograniˇceni. Takvi su
intervali [a, b), ¸a, b], ¸a, b) s tim da moˇze biti a = −∞ ili b = ∞. Tako
dobiveni integral ´cemo zvati nepravi integral.
Neka je zadana funkcija f(x) = e
−x
,
x ∈ R. Za tu funkciju vrijedi lim
x→∞
e
−x
= 0.
Da li je mogu´ce osjenˇcanom dijelu ravnine
S omedenom koordinatnim osima i grafom
funkcije pridruˇziti broj koji bi imao smisao
povrˇsine. Poˇsto je interval [0, ∞) neogra-
niˇcen, to nije mogu´ce upotrijebiti pravokut-
nike kao aproksimaciju tog dijela ravnine. No
iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno ve-
liki B povrˇsina dijela ravnine S
B
ispod gra-
fa na segmentu [0, B] mogla aproksimirati
traˇzenu povrˇsinu (ako tako neˇsto ima smis-
la).
0 x
y
f(x) e
x
S
B
B
Povrˇsina skupa S
B
je dana sa
_
B
0
e
−x
dx = −e
−x
¸
¸
¸
¸
B
0
= 1 − e
−B
, pa je
razumno broj lim
B→∞
_
B
0
e
−x
dx = lim
B→∞
(1 − e
−B
) = 1 proglasiti povrˇsinom
dijela ravnine S. Tada piˇsemo
_

0
e
−x
dx = lim
B→∞
_
B
0
e
−x
dx, (5.35)
i taj limes zovemo nepravi integral.
Neka je zadana funkcija f(x) =
1

x
, x > 0. Za tu funkciju vrijedi
lim
x→0+
1

x
= 0. Je li mogu´ce osjenˇcanom dijelu ravnine S omedenom koordi-
natnim osima, pravcem x = 1 i grafom funkcije pridruˇziti broj koji bi
148 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
imao smisao povrˇsine. Poˇsto je na intervalu
¸0, 1] funkcija neograniˇcena, to nije mogu´ce
upotrijebiti pravokutnike kao gornju aprok-
simaciju tog dijela ravnine. No iz slike desno
je vidljivo da bi za dovoljno mali ε > 0 po-
vrˇsina dijela ravnine S
ε
ispod grafa na seg-
mentu [ε, 1] mogla aproksimirati traˇzenu po-
vrˇsinu (ako povrˇsina ima smisla).
0 x
y
f(x)
1

_
x

1 Ε
Povrˇsina dijela ravnine S
ε
dobije se kao
_
1
ε
1

x
dx = 2

x
¸
¸
¸
¸
1
ε
= 2(1−

ε).
Sada piˇsemo
_
1
0←
dx

x
= lim
ε→0+
_
1
ε
dx

x
= 2. (5.36)
Definicija 5.6. Neka je funkcija f : [a, b) → R integrabilna na svakom
segmentu [a, B] gdje je B < b ≤ +∞. Ako postoji konaˇcan limes
lim
B→b−
_
B
a
f(x)dx, (5.37)
onda se taj limes zove nepravi integral funkcije f na [a, b) i oznaˇcava s
_
→b
a
f(x)dx. (5.38)
Takoder se kaˇze da integral (5.38) konvergira. Ako limes u (5.37) ne
postoji kaˇzemo da integral (5.38) divergira.
Analogno definiramo integral na ¸a, b] :
_
b
a←
f(x)dx = lim
A→a+
_
b
A
f(x)dx.
Ako je f integrabilna na svakom segmentu [A, B] ⊂ ¸a, b), onda, uz uvjet da
svi limesi postoje, definiramo
_
→b
a←
f(x)dx = lim
A→a+
_
c
A
f(x)dx + lim
B→b−
_
B
c
f(x)dx,
gdje je c ∈ ¸a, b) bilo koja toˇcka. Moˇze se pokazati da prethodna definicija
ne ovisi o c.
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 149
Napomena Zato ˇsto su i limes funkcije i R-integral monotoni i linearni, ta
svojstva ima i neodredeni integral.
Primjer 5.18.
_
+∞
0
dx
1 +x
2
= lim
B→+∞
_
B
0
dx
1 +x
2
= lim
B→+∞
(Tg
−1
x
¸
¸
¸
¸
B
0
) = lim
B→+∞
Tg
−1
B =
π
2
.
Primjer 5.19.
_
0
−1←
dx

1 −x
2
= lim
ε→−1+
_
0
ε
dx

1 −x
2
= lim
ε→−1+
(−Sin
−1
ε) =
π
2
.
Primjer 5.20.
_
+∞
0
cos xdx divergira jer je
_
F
0
cos xdx = sin B, a lim
B→+∞
sin B
ne postoji.
Teorem 5.15. Neka je a > 0.
1. Integral
_
+∞
a
dx
x
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.
2. Integral
_
a
0←
dx
x
p
konvergira za 0 < p < 1 i divergira za p ≥ 1.
3. Integral
_
+∞
0←
dx
x
p
divergira za svako p ≥ 0.
Dokaz: 1. Za p = 1 imamo
_
+∞
a
dx
x
= lim
B→+∞
(ln x
¸
¸
¸
¸
B
a
) = lim
B→+∞
ln B −ln a = +∞,
pa integral divergira k +∞. Za p ,= 1 je
_
B
a
dx
x
p
=
_
1
1 −p
1
x
p−1
_ ¸
¸
¸
¸
B
a
=
1
1 −p
(B
1−p
−a
1−p
).
Zbog lim
x→+∞
x
α
=
_
+∞ (α > 0)
0 (α < 0)
, imamo
_
+∞
a
dx
x
p
=
_
+∞ (1 −p > 0)
a
1−p
p−1
(1 −p < 0)
.
2. Za p = 1 je
lim
ε→0+
_
a
ε
dx
x
= ln a − lim
ε→0+
ln ε = +∞.
150 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Za p ,= 1 imamo
lim
ε→0+
_
a
ε
dx
x
p
=
1
1 −p
(a
1−p
− lim
ε→0+
ε
1−p
) =
_
∞ (1 −p < 0)
1
1−p
a
1−p
(1 −p > 0)
.
3. Slijedi iz 1. i 2. Q.E.D.
5.8.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala
Teorem 5.16. Neka je a > 0 i neka su funkcije f, ϕ : [a, +∞) → R takve
da vrijedi
(i) 0 ≤ f(x) ≤ ϕ(x) za svaki x ≥ x
0
> a,
(ii) za svako B > a postoje integrali
_
B
a
f(x)dx i
_
B
a
ϕ(x)dx.
Ako je integral
_
+∞
a
ϕ(x)dx (5.39)
konvergentan, onda je konvergentan i integral
_
+∞
a
f(x)dx (5.40)
i vrijedi
_
+∞
a
f(x)dx ≤
_
+∞
a
ϕ(x)dx. (5.41)
Ako je integral (5.40) divergentan, onda je i integral (5.39) divergentan.
Dokaz: Funkcije F(x) =
_
x
a
f(t)dt i Φ(x) =
_
x
a
ϕ(t)dt rastu i vrijedi
F(x) ≤ Φ(x), za svaki x > a. Za rastu´cu funkciju limes u beskonaˇcnosti
F(+∞) = lim
x→+∞
F(x) postoji ako i samo ako je ta funkcija ograniˇcena
odozgo. Odatle slijedi tvrdnja teorema. Q.E.D.
Korolar 5.4. Neka su funkcije f, ϕ : [a, +∞) →R pozitivne i neka postoji
lim
x→+∞
f(x)
ϕ(x)
= c (0 ≤ c ≤ +∞). (5.42)
Ako je c < +∞ i ako konvergira integral (5.39) onda konvergira i integral
(5.40), odnosno, ako divergira integral (5.40) onda divergira i integral (5.39).
5.8. NEPRAVI INTEGRAL 151
Ako je c > 0 i ako konvergira integral (5.40) onda konvergira i integral
(5.39), odnosno, ako divergira integral (5.39) onda divergira i integral (5.40).
Ako je 0 < c < +∞ onda oba integrala istovremeno konvergiraju ili
divergiraju.
Dokaz: Ako je c < +∞ onda ∀ ε > 0 ∃ ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒
([
f(x)
ϕ(x)
− c[ < ε) ⇒ (
f(x)
ϕ(x)
< c + ε) ⇒ (f(x) < (c + ε)ϕ(x)), pa konvergencija
(5.39) povlaˇci konvergenciju (5.40), odnosno divergencija (5.40) povlaˇci di-
vergenciju (5.39). Analogno, c > 0 i 0 < ε < c daju postojanje ∆ > 0 tako da
(x > ∆) ⇒([
f(x)
ϕ(x)
−c[ < ε) ⇒(
f(x)
ϕ(x)
> c −ε) ⇒((c −ε)ϕ(x) < f(x)), pa ko-
nvergencija (5.40) povlaˇci konvergenciju (5.39), odnosno divergencija (5.39)
povlaˇci divergenciju (5.40). U sluˇcaju 0 < c < +∞, zbog lim
x→+∞
f(x)
ϕ(x)
=
c ⇔lim
x→+∞
ϕ(x)
f(x)
=
1
c
, (5.40) i (5.39) istovremeno konvergiraju ili divergira-
ju. Q.E.D.
Ako konvergira integral
_
→b
a
[f(x)[dx, onda kaˇzemo da integral (5.38)
apsolutno konvergira. Ako integral (5.38) konvergira ali ne konvergira
apsolutno, onda kaˇzemo da uvjetno konvergira
Propozicija 5.2. Neka je f : [a, +∞) →R funkcija koja je za svaki b > a in-
tegrabilna na segmentu [a, b]. Ako je konvergentan nepravi integral
_
+∞
a
[f(x)[dx,
tada je konvergentan i nepravi integral
_
+∞
a
f(x)dx, tj. ako je integral ap-
solutno konvergentan, onda je i konvergentan.
Dokaz: Prisjetimo se da je po teoremu 5.3 i funkcija [f[, za svaki b > a,
integrabilna na segmentu [a, b]. Neka su f
+
, f

: [a, +∞) → R definirane s
f
+
(x) = max¦0, f(x)¦ za x ≥ a, i f

(x) = max¦0, −f(x)¦ za x ≥ a. Tad je
f(x) = f
+
(x) −f

(x) i [f(x)[ = f
+
(x) +f

(x) za x ≥ a. Funkcije f
+
i f
+
su
takoder, za svaki b > a, integrabilna na segmentu [a, b].
Zbog 0 ≤ f
+
(x) ≤ [f(x)[ i 0 ≤ f

(x) ≤ [f(x)[ za x ≥ a, konver-
gencija
_
+∞
a
[f(x)[dx i teorem 5.16. daju konvergenciju nepravih integra-
la
_
+∞
a
f
+
(x)dx i
_
+∞
a
f

(x)dx. Sada je
_
+∞
a
f(x)dx =
_
+∞
a
f
+
(x)dx −
_
+∞
a
f

(x)dx. Q.E.D.
Obratna tvrdnja od tvrdnje u prethodnoj propoziciji nije op´cenito istinita.
152 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL
Primjer 5.21. Nepravi integrali
_
+∞
0
e
−x
2
dx,
_
+∞
0
cos x
1 +x
2
dx,
_
+∞
a
cos x
x
p
dx, (a > 0, p > 1),
su konvergentni. To slijedi iz korolara 5.4. i prethodne propozicije:
zbog e
−x
2
≤ e
−x
za x ≥ 1 konvergira prvi, zbog
[ cos x[
1+x
2

1
1+x
2
konvergira
drugi, a zbog
[ cos x[
x
p

1
x
p
konvergira tre´ci nepravi interval za p > 1.
Primjer 5.22. (Gama funkcija) Za α ≥ 1 definiramo nepravi integral
Γ(α) =
_
+∞
0
e
−x
x
α−1
dx. (5.43)
Konvergencija integrala (5.43) vidi se na slijede´ci naˇcin:
Za α ≥ 1 vrijedi lim
x→+∞
e
−x
x
α+1
= 0 pa za ε = 1 postoji ∆ > 0
takav da (x > ∆) ⇒ (e
−x
x
α−1
x
2
= e
−x
x
α+1
< 1) ⇒ (e
−x
x
α−1
<
1
x
2
). Sada
konvergencija integrala (5.43) slijedi pomo´cu teorema 5.15.1. i teorema 5.16.
Funkciju Γ : [1, +∞) → R zovemo gama funkcija. Za gama funkciju
vrijedi rekurzija:
Γ(α + 1) = αΓ(α), (α ≥ 1). (5.44)
Naime, parcijalnom integracijom dobivamo:
_
t
0
e
−x
x
α
dx = −e
−x
x
α
¸
¸
¸
¸
t
0
+ α
_
t
0
e
−x
x
α−1
dx.
Odatle zbog lim
t→+∞
e
−t
t
α
= 0 dobivamo (5.44).
Vrijedi
Γ(1) =
_
+∞
0
e
−x
dx = 1,
pa za n ∈ N imamo Γ(n + 1) = nΓ(n) = = n(n − 1) 1 Γ(1) = n!,
tj. Gama funkcija je poop´cenje faktorijela. Ta funkcija se javlja u mnogim
matematiˇckim problemima u raznim granama matematike.
Poglavlje 6
Redovi
6.1 Definicija reda
Definicija 6.1. Neka je (a
n
)
n
niz realnih brojeva. Nizu (a
n
)
n
pridruˇzujemo
niz (s
n
)
n
definiran s:
s
1
= a
1
s
2
= a
1
+ a
2
s
3
= a
1
+ a
2
+ a
3
.
.
.
s
n
= a
1
+ a
2
+ + a
n
.
.
.
(6.1)
Red je uredeni par ((a
n
)
n
, (s
n
)
n
) nizova (a
n
)
n
i (s
n
)
n
. Element a
n
zovemo
op´ci ˇclan reda, a s
n
je n-ta parcijalna suma reda. Oznake za red su

a
n
ili

n∈N
a
n
ili

N
a
n
ili

n=1
a
n
ili a
1
+ a
2
+ + a
n
+ .
Primjer 6.1. Pretvaranje racionalnih brojeva u decimalne.
1
9
=
1
10
10
9
=
_
1
10
+
1
10
2
_
+
1
9
1
10
2
=
_
1
10
+
1
10
2
+ +
1
10
n
_
+
1
9
1
10
n
153
154 POGLAVLJE 6. REDOVI
Iz prethodnog, zbog lim
n→∞
1
9
1
10
n
= 0, dobivamo
1
9
= lim
n→∞
_
1
10
+
1
10
2
+ +
1
10
n
_
,
a to piˇsemo
1
9
=

n=1
1
10
n
i govorimo da je
1
9
suma reda

n=1
1
10
n
.
Primjer 6.2. Geometrijski red. Za x ,= −1 imamo
1
1 −x
=
1 −x + x
1 −x
= 1 +
x
1 −x
= 1 +
x −x
2
+ x
2
1 −x
= 1 +x +
x
2
1 −x
=
= (1 +x + x
2
+ + x
n
) +
x
n
1 −x
.
Za [x[ < 1 je lim
n→∞
x
n
= 0, a odatle slijedi
1
1 −x
= lim
n→∞
(1 +x + x
2
+ + x
n
) =

n=0
x
n
.
Primjer 6.3. Pokuˇsajmo na´ci funkciju f : R →R koja je rjeˇsenje diferenci-
jalne jednadˇzbe
f

(x) = f(x), x ∈ R, (6.2)
s poˇcetnim uvjetom f(0) = 1. Traˇzimo funkciju u obliku polinoma neodredenog
stupnja
f(x) = a
0
+ a
1
x + a
2
x
2
+ a
3
x
3
+ + a
n
x
n
+ . (6.3)
Derivacija je oblika
f

(x) = a
1
+ 2a
2
x + 3a
3
x
2
+ + na
n
x
n−1
+ ,
pa kad zbog (6.2) izjednaˇcimo koeficijente uz iste potencije dobivamo
a
1
= a
0
a
1
= a
0
2a
2
= a
1
a
2
=
1
2!
a
0
3a
3
= a
2
a
3
=
1
3!
a
0
4a
4
= a
3
a
3
=
1
4!
a
0
.
.
.
.
.
.
(n + 1)a
n+1
= a
n
a
n+1
=
1
(n+1)!
a
0
.
.
.
.
.
.
Uvjet f(0) = 1 daje
a
0
= 1, a
1
=
1
1!
, a
2
=
1
2!
, a
3
=
1
3!
, . . . , a
n
=
1
n!
, . . . ,
6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 155
ˇsto pokazuje da ne postoji polinom koji bi zadovoljavao traˇzenu diferencijalnu
jednadˇzbu sa zadanim poˇcetnim uvjetom. Stoga je razumno oˇcekivati da za
∀ x ∈ R vrijedi
f(x) = lim
n→∞
(1 +
x
1!
+
x
2
2!
+ +
x
n
n!
) =

n=0
x
n
n!
.
S druge strane znamo da je funkcija e
x
rjeˇsenje diferencijalne jednadˇzbe (6.2),
pa moˇzemo oˇcekivati da ∀ x ∈ R vrijedi
e
x
=

n=0
x
n
n!
. (6.4)
6.2 Definicija konvergencije reda
Definicija 6.2. Za red

n=1
a
n
(6.5)
realnih ili kompleksnih brojeva kaˇzemo da je konvergentan (sumabilan,
zbrojiv), ako je niz (s
n
)
n
parcijalnih suma reda (6.5) konvergentan. Ako je
red (6.5) konvergentan onda broj
s = lim
n→∞
s
n
(6.6)
zovemo sumom reda (6.5) i oznaˇcavamo sa
s =

n=1
a
n
= a
1
+ a
2
+ + a
n
+ . (6.7)
Red (6.5) je divergentan ako je niz (s
n
)
n
divergentan.
Za niz kompleksnih brojeva (a
n
)
n
= (α
n
+ iβ
n
)
n
moˇzemo promatrati tri
reda

n=1
a
n
,

n=1
α
n
,

n=1
β
n
,
s parcijalnim sumama
s
n
= a
1
+ + a
n
, σ
n
= α
1
+ + α
n
, τ
n
= β
1
+ + β
n
.
Budu´ci da je s
n
= σ
n
+iτ
n
to niz (s
n
)
n
konvergira ako i samo ako konvergiraju
nizovi (σ
n
)
n
i (τ
n
)
n
. Tada vrijedi
lim
n→∞
s
n
= lim
n→∞
σ
n
+ i lim
n→∞
τ
n
,
156 POGLAVLJE 6. REDOVI
odnosno

n=1
a
n
=

n=1

n
+ iβ
n
) =

n=1
α
n
+ i

n=1
β
n
.
Pitanje konvergencije reda, a pogotovo sume reda, moˇze biti vrlo kompli-
cirano. Za poˇcetak dajemo primjer u kojem je na oba pitanja mogu´ce lako
odgovoriti
Primjer 6.4. Pokaˇzimo da red

n=1
1
n(n + 1)
konvergira i nadimo njegovu
sumu. Prvo uoˇcimo da za svaki n ∈ N vrijedi
1
n(n + 1)
=
1
n

1
n + 1
, pa
imamo
s
n
=
n

k=1
1
k(k + 1)
=
n

k=1
_
1
k

1
k + 1
_
= 1 −
1
n + 1
.
Sada je jasno da vrijedi lim
n→∞
s
n
= 1, tj.

n=1
1
n(n + 1)
= 1.
Teorem 6.1. (Nuˇzan uvjet konvergencije reda)
Ako red

n=1
a
n
konvergira, onda niz (a
n
)
n
konvergira k nuli, tj. vrijedi
(

n=1
a
n
konvergira ) ⇒( lim
n→∞
a
n
= 0). (6.8)
Dokaz: Ako red (6.5) konvergira k broju s, onda vrijedi
lim
n→∞
a
n
= lim
n→∞
(s
n
−s
n−1
) = lim
n→∞
s
n
− lim
n→∞
s
n−1
= s −s = 0.
Q.E.D.
Obratna implikacija u (6.8) nije op´cenito istinita, ˇsto je vidljivo iz slje-
de´ceg primjera
Primjer 6.5. Harmonijski red

n=1
1
n
(6.9)
divergira k +∞.
6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 157
Uoˇcimo da vrijedi s
n+1
= s
n
+
1
n + 1
> s
n
pa je niz (s
n
)
n
strogo rastu´ci.
Pokaˇzimo da je podniz (s
2
n)
n
odozgo neograniˇcen. U tu svrhu indukcijom
dokazujemo da ∀ n ∈ N vrijedi nejednakost s
2
n ≥ 1 +
1
2
n. Za n = 1 imamo
s
2
= 1 +
1
2
ˇsto daje bazu indukcije. Sada
s
2
n+1 = s
2
n +
1
2
n
+ 1
+
1
2
n
+ 2
+ +
1
2
n
+ 2
n
> s
2
n +
1
2
n
+ 2
n
+ +
1
2
n
+ 2
n
=
= s
2
n + 2
n
1
2
n+1
= s
2
n +
1
2
≥ 1 +
1
2
n +
1
2
= 1 +
1
2
(n + 1).
Odatle zakljuˇcujemo lim
n→∞
s
2
n = +∞, a to povlaˇci lim
n→∞
s
n
= +∞. Primije-
timo, red divergira, a vrijedi lim
n→∞
1
n
= 0. Dakle, konvergencija niza op´cih
ˇclanova k nuli nije dovoljan uvjet za konvergenciju reda.
Primjer 6.6. Alterniraju´ci harmonijski red

n=1
(−1)
n−1
1
n
(6.10)
konvergira. Nuˇzan uvjet konvergencije je ispunjen, tj. lim
n→∞
(−1)
n−1
1
n
= 0.
Nadalje, vrijedi
s
2m
=
_
1 −
1
2
_
+
_
1
3

1
4
_
+ +
_
1
2m−1

1
2m
_
ˇsto pokazuje da je podniz (s
2m
)
m
strogo rastu´ci. Nadalje,
s
2m
= 1 −
_
1
2

1
3
_

_
1
4

1
5
_
− −
_
1
2m−2

1
2m−1
_

1
2m
< 1,
pokazuje da je niz (s
2m
)
m
odozgo ograniˇcen. Prema teoremu o rastu´cim
nizovima taj niz je konvergentan. Neka je lim
m→∞
s
2m
= s ≤ 1. Zbog s
2m+1
=
s
2m
+
1
2m+1
imamo lim
m→∞
s
2m+1
= s, dakle i lim
n→∞
s
n
= s, ˇsto pokazuje da je
red (6.10) konvergentan.
Konvergencija redova je u skladu s operacijama zbrajanja redova i mnoˇzenja
redova sa skalarima.
158 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.2. Neka su

n=1
a
n
i

n=1
b
n
konvergentni redovi sa sumama A i B.
Za svaki par λ, µ ∈ C je red

n=1
(λa
n
+ µb
n
) konvergentan i vrijedi

n=1
(λa
n
+ µb
n
) = λ

n=1
a
n
+ µ

n=1
b
n
. (6.11)
Dokaz: Oznaˇcimo A
n
= a
1
+ +a
n
, B
n
= b
1
+ +b
n
, C
n
= (λa
1
+µb
1
)+
+ (λa
n
+ µb
n
). Zbog C
n
= (λA
n
+ µB
n
) za sve n ∈ N, lim
n→∞
A
n
= A i
lim
n→∞
B
n
= B imamo lim
n→∞
C
n
= λ lim
n→∞
A
n
+µ lim
n→∞
B
n
, tj. vrijedi (6.11).Q.E.D.
Sada ´cemo prouˇciti konvergenciju geometrijskog reda koji igra vaˇznu ulo-
gu u narednim rezultatima o konvergenciji redova.
Teorem 6.3. Za q ∈ C, [q[ < 1, geometrijski red

n=0
q
n
= 1 +q + q
2
+ (6.12)
konvergira i ima sumu
1
1 −q
. Za [q[ ≥ 1 red (6.12) divergira.
Dokaz: Za [q[ < 1 imamo
1 −q
n
= (1 −q)(1 +q + + q
n−1
)
odakle slijedi
s
n
= 1 +q + + q
n−1
=
1 −q
n
1 −q
=
1
1 −q

1
1 −q
q
n
.
odatle zbog lim
n→∞
q
n
= 0 dobivamo lim
n→∞
s
n
=
1
1 −q
.
Ako je [q[ ≥ 1, onda je ∀ n ∈ N, [q
n
[ ≥ 1, pa niz op´cih ˇclanova reda (6.12)
ne teˇzi k nuli, dakle taj red divergira. Q.E.D.
6.3 Usporedivanje redova, apsolutna konver-
gencija redova
Definicija 6.3. Za red

a
n
kaˇzemo da je red s pozitivnim ˇclanovima ako
je ∀ n ∈ N, a
n
≥ 0.
6.3. USPOREDIVANJE REDOVA, APSOLUTNA KONVERGENCIJA159
Teorem 6.4. 1. Red

a
n
s pozitivnim ˇclanovima konvergira ako i samo
ako je njegov niz parcijalnih suma (s
n
)
n
ograniˇcen. Tada je


n=1
a
n
=
sup¦s
n
; n ∈ N¦.
2. Ako red


n=1
a
n
s pozitivnim ˇclanovima konvergira, onda njegova suma
ne ovisi o poretku ˇclanova, tj. vrijedi

n=1
a
n
=

n=1
a
σ(n)
, gdje je σ : N →
N bijekcija (permutacija).
Dokaz: 1. Neka je (s
n
)
n
niz parcijalnih suma reda


n=1
a
n
. Jasno, s
n+1
=
s
n
+ a
n+1
pa je niz (s
n
)
n
rastu´ci. Takav niz je konvergentan ako i samo ako
je ograniˇcen.
2. Oznaˇcimo s (s

n
)
n
niz parcijalnih suma reda


n=1
a

n
, a

n
= a
σ(n)
. Za
bilo koji n ∈ N postoje p, q ∈ N takvi da je σ(1) < p, σ(2) < p, . . . , σ(n) <
p, τ(1) < q, τ(2) < q, . . . , τ(n) < q, gdje je τ = σ
−1
. Odatle je s

n
=
a
σ(1)
+a
σ(2)
+. . . +a
σ(n)
≤ a
1
+a
2
+. . . +a
p
= s
p
i s
n
= a
1
+a
2
+. . . +a
n
=
a
σ(τ(1))
+ a
σ(τ(2))
+ . . . + a
σ(τ(n))
≤ a
σ(1)
+ a
σ(2)
+ . . . + a
σ(q)
= s

q
. To daje
sup¦s

n
; n ∈ N¦ = sup¦s
m
; m ∈ N¦, odnosno

n=1
a
n
= lim
n→∞
s
n
= lim
m→∞
s

m
=

m=1
a

m
. Q.E.D.
Lema 6.1. (usporedivanje redova) Neka su

a
n
,

b
n
redovi s pozitivnim
ˇclanovima i neka postoji K > 0 tako da je
a
n
≤ K b
n
, ∀n ∈ N. (6.13)
Ako konvergira red

b
n
, onda konvergira i red

a
n
i vrijedi

a
n
≤ K

b
n
.
Ako red

a
n
divergira, onda divergira i red

b
n
.
Dokaz: Neka je s
n
=

n
k=1
a
k
i t
n
=

n
k=1
b
k
. Nizovi (s
n
)
n
i (t
n
)
n
su
rastu´ci i zbog (6.13) vrijedi s
n
≤ Kt
n
, ∀n ∈ N. Niz (t
n
)
n
konvergira ako i
samo ako je ograniˇcen. Tada je i niz (s
n
)
n
ograniˇcen, pa konvergira i vrijedi
lims
n
≤ K limt
n
. Ako je niz (s
n
)
n
neograniˇcen, tada je i niz (t
n
)
n
neogra-
niˇcen. Q.E.D.
Primjer 6.7. Red

n=1
1
n
2
je konvergentan jer (n + 1)
2
> n(n + 1) povlaˇci
1
(n + 1)
2
<
1
n(n + 1)

n=1
1
(n + 1)
2

n=1
1
n(n + 1)
= 1.
160 POGLAVLJE 6. REDOVI
Primjer 6.8. Red

n=1
1
n
p
konvergira za p ≥ 2, jer je n
p
≥ n
2
ˇsto povlaˇci

n=1
1
n
p

n=1
1
n
2
.
Primjer 6.9. Red

n=1
1
n
p
divergira za p ≤ 1, jer je n
p
≤ n, odnosno
1
n

1
n
p
,
ˇsto povlaˇci

n=1
1
n

n=1
1
n
p
,
a red

n=1
1
n
divergira.
Teorem 6.5. Neka je (a
n
)
n
niz u C.
1. Ako konvergira red

n=1
[a
n
[ (6.14)
onda konvergira i red

n=1
a
n
i vrijedi [

n=1
a
n
[ ≤

n=1
[a
n
[.
2. Ako konvergira red (6.14) i ako je σ : N →N bijekcija, onda konvergira
i red

n=1
a
σ(n)
i vrijedi

n=1
a
n
=

n=1
a
σ(n)
.
Dokaz: I. Pretpostavimo da je (a
n
)
n
niz u R i definirajmo
a
+
n
=
_
a
n
ako je a
n
≥ 0
0 ako je a
n
< 0
, a

n
=
_
0 ako je a
n
≥ 0
−a
n
ako je a
n
< 0
.
Za nizove (a
+
n
)
n
i (a

n
)
n
s pozitivnim ˇclanovima vrijedi
a
n
= a
+
n
−a

n
, [a
n
[ = a
+
n
+ a

n
(∀ n ∈ N). (6.15)
Budu´ci da po pretpostavci red


n=1
[a
n
[ konvergira i da ∀n ∈ N vrijedi
a
+
n
≤ [a
n
[, a

n
≤ [a
n
[, po lemi 6.1. redovi


n=1
a
+
n
i


n=1
a

n
konvergiraju.
Neka su A
+
i A

nizove sume. Tada po teoremu 6.2. vrijedi A
+
− A

=


n=1
a
+
n


n=1
a

n
=


n=1
(a
+
n
−a

n
) =


n=1
a
n
, tj. red


n=1
a
n
je konver-
gentan. Prema teoremu 6.4. imamo A
+
=


n=1
a
+
σ(n)
i A

=


n=1
a

σ(n)
, iz
ˇcega slijedi


n=1
a
n
= A
+
−A

=


n=1
(a
+
σ(n)
−a

σ(n)
) =


n=1
a
σ(n)
.
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 161
II. Neka je (a
n
)
n
niz u C, a
n
= α
n
+ iβ
n
, α
n
, β
n
∈ R. Zbog [α
n
[ ≤ [a
n
[,

n
[ ≤ [a
n
[, ∀n ∈ N, slijedi konvergencija redova


n=1

n
[ i


n=1

n
[, a
odatle i redova


n=1
α
n
i


n=1
β
n
. Odatle opet slijedi konvergencija reda


n=1

n
+ iβ
n
) =


n=1
a
n
. Nadalje, za svaki k ∈ N imamo [

k
n=1
a
n
[ ≤

k
n=1
[a
n
[ ≤


n=1
[a
n
[, pa za k →∞ dobivamo [


n=1
a
n
[ ≤


n=1
[a
n
[.
Konaˇcno,


n=1
a
n
=


n=1
α
n
+i


n=1
β
n
=


n=1
α
σ(n)
+i


n=1
β
σ(n)
=


n=1

σ(n)
+ iβ
σ(n)
) =


n=1
a
σ(n)
. Q.E.D.
Definicija 6.4. Za red


n=1
a
n
kaˇzemo da je apsolutno konvergentan ako
je red


n=1
[a
n
[ konvergentan. Red


n=1
a
n
je uvjetno konvergentan ako
konvergira, ali red


n=1
[a
n
[ divergira.
Teorem 6.6. Neka su

a
n
,

b
n
redovi u C i neka postoji K > 0 tako da
je
[a
n
[ ≤ K [b
n
[, ∀n ∈ N. (6.16)
Ako red

b
n
apsolutno konvergira, onda apsolutno konvergira i red

a
n
.
Ako red

a
n
ne konvergira apsolutno , onda niti red

b
n
ne konvergira
apsolutno.
6.4 Neki dovoljni uvjeti za konvergenciju re-
da
Promotrimo

n=1
(−1)
n−1
a
n
(6.17)
red u R gdje je a
n
> 0, ∀n ∈ N (alterniraju´ci red)
Teorem 6.7. (Leibnitzov kriterij) Ako niz (a
n
)
n
realnih pozitivnih brojeva
strogo pada i lim
n
a
n
= 0, tada red (6.17) konvergira k broju A za koji vrijedi
0 < A < a
1
.
Dokaz: Neka je (s
n
)
n
niz parcijalnih suma reda (6.17). Vrijedi s
2m
=
(a
1
− a
2
) + (a
3
− a
4
) + + (a
2m−1
− a
2m
), tj. podniz (s
2m
)
m
je strogo
rastu´ci. Nadalje je s
2m
= a
1
−(a
2
−a
3
) − −(a
2m−2
−a
2m−1
) −a
2m
< a
1
,
pa je podniz (s
2m
)
m
ograniˇcen odozgo. Dakle, podniz (s
2m
)
m
je konvergen-
tan; neka je A = lim
m
s
2m
. Zbog s
2m+1
= s
2m
+ a
2m+1
je = lim
m
s
2m+1
= A,
pa je takoder i lim
n
s
n
= A. Iz prethodnog slijedi ocjena s
2m
< A < s
2m−1
,
∀m ∈ N. Q.E.D.
162 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.8. (D’Alembertov
1
kriterij) Neka je (a
n
)
n
niz u C i a
n
,= 0,
∀n ∈ N.
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ ¸0, 1) ⊂ R takvi da vrijedi
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
≤ q,
∀n ≥ m, onda red

n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
≥ 1, ∀n ≥ m, onda red

n=1
a
n
divergira.
Dokaz: 1. Za n = m + k, k ∈ N, imamo [a
m+k
[ ≤ q[a
m+k−1
[ ≤ ≤
q
k
[a
m
[, odakle slijedi


k=1
[a
m+k
[ ≤ [a
m
[


k=1
q
k
=
q
1−q
, pa red


k=1
[a
m+k
[
konvergira (jer je majoriziran s konvergentnim geometrijskim redom). Tada
konvergira i red


n=1
[a
n
[, tj.


n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Iz drugog uvjeta imamo [a
n
[ ≥ [a
m
[ > 0, ∀n ≥ m, pa niz (a
n
)
n
ne teˇzi
k nuli, tj. nije ispunjen nuˇzan uvjet konvergencije reda. Q.E.D.
Teorem 6.9. (Cauchyjev kriterij) Neka je (a
n
)
n
niz u C.
1. Ako postoje m ∈ N i q ∈ ¸0, 1) ⊂ R takvi da vrijedi
n
_
[a
n
[ ≤ q, ∀n ≥ m,
onda red

n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Ako vrijedi
n
_
[a
n
[ ≥ 1 za beskonaˇcno mnogo indeksa n ∈ N, onda red

n=1
a
n
divergira.
Dokaz: 1. Za n ≥ m imamo [a
n
[ ≤ q
n
, pa je


n=m
[a
n
[ ≤


n=m
q
n
=
q
m
1−q
.
Tada konvergira red


n=1
[a
n
[, odnosno,


n=1
a
n
apsolutno konvergira.
2. Uvjet 2. kaˇze da za podniz (a
pn
)
n
niza (a
n
)
n
vrijedi
n
_
[a
pn
[ ≥ 1, odnos-
no, [a
pn
[ ≥ 1, ∀n ∈ N. Tada podniz (a
pn
)
n
ne konvergira k nuli, a onda niti
niz (a
n
)
n
ne konvergira k nuli. Tako nije ispunjen nuˇzan uvjet konvergencije
reda. Q.E.D.
1
Jean le Rond d’Alembert (Paris, 16. studeni 1717. - Paris, 29. listopad 1783.)
francuski filozof, matematiˇcar i fiziˇcar
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 163
Korolar 6.1. Neka je (a
n
)
n
niz u C i a
n
,= 0, ∀n ∈ N. Ako neki od nizova

¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
_
n
,
_
n
_
[a
n
[
_
n
konvergira k r ∈ R
+
, onda za 0 ≤ r < 1 red

n=1
a
n
apsolutno konvergira, a za 1 < r red divergira.
Dokaz: Ako je 0 ≤ r < 1, onda postoji ε > 0 takav da je r + ε <
1. Sada za taj ε postoji m ∈ N sa svojstvom ∀n ∈ N (n ≥ m) ⇒
_
r −ε <
¸
¸
¸
a
n+1
an
¸
¸
¸ < r + ε = q
_
ili (n ≥ m) ⇒
_
r −ε <
¸
¸
¸
n
_
[a
n
[
¸
¸
¸ < r + ε = q
_
.
Sada iz desnih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.9. slijedi apsolutna
konvergencija reda

n=1
a
n
. U sluˇcaju 1 < r uzimamo ε > 0 takav da je
r − ε > 1. Tada pomo´cu lijevih nejednakosti i teorema 6.8 ili teorema 6.9.
zakljuˇcujemo divergenciju reda

n=1
a
n
. Q.E.D.
U sljede´cem primjeru se vidi da korolar 6.1. u sluˇcaju r = 1 ne daje
odluku.
Primjer 6.10. Redovi za koje niti D’Alembertov niti Cauchyjev kriterij ne
daju odluke o konvergenciji ili divergenciji:

n=1
1
n(n + 1)
konvergira i
¸
¸
¸
a
n+1
an
¸
¸
¸ =
n(n+1)
(n+1)(n+2)
=
n
n+2
→1.

n=1
1
n
divergira i
¸
¸
¸
a
n+1
an
¸
¸
¸ =
n
n+1
→1.

n=1
1
n
2
konvergira i
n
_
1
n
2
=
_
1
n

n
_
n
→1.

n=1
1
n
divergira i
n
_
1
n
=
_
1
n

n
_
→1.
Napomena 6.1. Ako D’Alembertov kriterij daje odluku, onda ju daje i Ca-
uchyjev kriterij. Naime, ako je [a
m+k
[ ≤ q
k
[a
m
[, ∀k ∈ N, onda imamo
m+k
_
[a
m+k
[ ≤
m+k
_
[a
m
[ q
k
m+k
k→∞
−→ q. Tada za ε > 0, q

= q + ε < 1, postoji
m ∈ N takav da (k ≥ m) ⇒
m+k
_
[a
m+k
[ ≤ q

. Obratna tvrdnja nije istinita,
ˇsto pokazuje slijede´ci primjer.
Primjer 6.11. Dajemo primjer reda ˇcija konvergencija se moˇze ustanoviti
pomo´cu Cauchyjevog kriterija, ali D’Alembertov kriterij ne daje odluku o
164 POGLAVLJE 6. REDOVI
konvergenciji ili divergenciji. Neka je niz (a
n
)
n
definiran s a
2n
=
1
4
n
, a
2n+1
=
2
4
n
, ∀n ∈ N. Tada je
a
2n+1
a
2n
= 2 i
a
2n
a
2n−1
=
4
n−1
4
n
2
=
1
8
, tj. niz

¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
_
n
ne
konvergira, ali ni po teoremu 6.8. nije mogu´ca odluka. Naprotiv,
2n
_
[a
2n
[ =
1
2
i
2n+1
_
[a
2n+1
[ =
1
2
2
2
2n+1
n→∞
−→
1
2
, tj. lim
n
a
n
=
1
2
.
Primjer 6.12. Za svako z ∈ C red

n=0
z
n
n!
apsolutno konvergira. Naime,
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
=
¸
¸
¸
¸
¸
z
n+1
(n+1)!
z
n
n!
¸
¸
¸
¸
¸
=
[z[
n + 1
n→∞
−→ 0 = r < 1.
Po korolaru 6.1. red apsolutno konvergira i definira funkciju E : C →C,
E(z) =

n=0
z
n
n!
, E(0) = 1, E(1) = e.
Primjer 6.13. Za svaki z ∈ C apsolutno konvergiraju redovi
S(z) =

n=0
(−1)
n
z
2n+1
(2n + 1)!
, C(z) =

n=0
(−1)
n
z
2n
(2n)!
.
Ti su redovi apsolutno majorizirani s redom

n=0
z
n
n!
.
Teorem 6.10. (Integralni Cauchyjev kriterij) Neka je f : [1, +∞) →[0, ∞)
neprekidna i padaju´ca funkcija na [1, +∞).
1. Red

n=1
f(n) konvergira ako i samo ako integral
_
+∞
1
f(x)dx konver-
gira.
2. Ako red konvergira onda vrijedi
_
+∞
1
f(x)dx ≤

n=1
f(n) ≤ f(1) +
_
+∞
1
f(x)dx.
Dokaz: Neka je s
n
=
n

k=1
f(k) parcijalna suma reda i neka je F(x) =
_
x
1
f(t)dt, ∀x ∈ [1, +∞).
6.4. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 165
Funkcija f je padaju´ca, pa ∀k ∈ N i ∀t ∈ [k, k + 1] imamo f(k + 1) ≤
f(t) ≤ f(k). Odatle je f(k + 1) ≤
_
k+1
k
f(t)dt ≤ f(k), ∀k ∈ N. Vrijedi
F(n + 1) =
_
n+1
1
f(t)dt =
n

k=1
_
k+1
k
f(t)dt ≤
n

k=1
f(k) = s
n

≤ f(1) +
_
2
1
f(t)dt +
_
3
2
f(t)dt + + +
_
n
n−1
f(t)dt = f(1) +F(n).
Dakle, ∀n ∈ N imamo F(n + 1) ≤ s
n
≤ f(1) +F(n).
1. Neka konvergira
_
+∞
1
f(x)dx, tj. postoji lim
x→+∞
F(x). Poˇsto je F
rastu´ca funkcija, taj limes postoji ako i samo ako je F ograniˇcena, tj. ∃ sup F.
Tada vrijedi s
n
≤ f(1) + sup F, pa je i rastu´ci niz (s
n
)
n
ograniˇcen, tj. red

n=1
f(n), konvergentan. Obratno, ako red

n=1
f(n) konvergira, onda je niz
(s
n
)
n
ograniˇcen, a tada je i niz (F(n))
n
ograniˇcen. Zbog rasta funkcije F
je i ta funkcija ograniˇcena, pa postoji sup F = lim
x→+∞
F(x) =
_
+∞
1
f(x)dx.
Q.E.D.
Primjer 6.14. Funkcija f(x) =
1
x
p
je neprekidna i padaju´ca na [1, +∞).
Prema teoremu 5.15
_
+∞
1
dx
x
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. Tada
i red

n=1
1
n
p
konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.
Primjer 6.15. Ispitaj konvergenciju reda

n=2
1
nln
p
n
za p > 1. Funkcija
f(x) =
1
xln
p
x
, x ∈ [2, +∞) je neprekidna i padaju´ca. Vrijedi
F(x) =
_
x
2
dt
t ln
p
t
=
¸
¸
¸
¸
y = lnt
dy = dt/t
¸
¸
¸
¸
=
_
ln x
ln2
dy
y
p
=
= −
1
p −1
y
1−p
¸
¸
¸
¸
ln x
ln 2
= −
1
p −1
1
ln
p−1
x
+
1
p −1
1
ln
p−1
2
,
pa je lim
x→+∞
F(x) =
1
p −1
1
ln
p−1
2
=
_
+∞
2
dx
xln
p
x
. Dakle, red

n=2
1
nln
p
n
konvergira za p > 1.
166 POGLAVLJE 6. REDOVI
6.5 Produkt redova
Definicija 6.5. Neka su

n=0
a
n
i

n=0
b
n
redovi u R ili
C. Definirajmo niz (c
n
)
n
sa
c
n
=
n

k=0
a
k
b
n−k
, k = 0, 1, 2, . . . . (6.18)
0 x
y
a0 a1 a2 a3
b0
b1
b2
b3
Red

n=0
c
n
zovemo produktom redova

n=0
a
n
i

n=0
b
n
.
Teorem 6.11. Ako red

n=0
a
n
apsolutno konvergira k A i red

n=0
b
n
konver-
gira k B, onda red

n=0
c
n
definiran s (6.18) konvergira k AB.
Dokaz: Oznaˇcimo A
n
=
n

k=0
a
k
, B
n
=
n

k=0
b
k
, B

n
= B
n
− B, ∀n ∈ N
0
i
a =

n=0
[a
n
[. Ako je a = 0 onda je a
n
= 0, ∀n, a tada je A = 0 i c
n
= 0, ∀n,
pa je tvrdnja istinita.
Neka je sada a > 0, pa za parcijalne sume reda

n=0
c
n
imamo:
C
n
= a
0
b
0
+ (a
0
b
1
+ a
1
b
0
) + + (a
0
b
n
+ a
1
b
n−1
+ + a
n
b
0
) =
= a
0
B
n
+a
1
B
n−1
+ +a
n
B
0
= a
0
(B+B

n
)+a
1
(B+B

n−1
)+ +a
n
(B+B

0
),
tj. C
n
= A
n
B + C

n
, gdje je C

n
= a
0
B

n
+ a
1
B

n−1
+ + a
n
B

0
.
Pokaˇzimo da vrijedi lim
n→∞
C

n
= 0. Budu´ci da je lim
n→∞
B

n
= lim
n→∞
(B
n
−B) =
0, to postoji M > 0 tako da ∀n, [B

n
[ ≤ M. Takoder, za bilo koji ε > 0 postoji
p ∈ N takav da (n > p) ⇒([B

n
[ < ε
1
=
ε
2a
). Zbog konvergencije reda

n=0
a
n
vrijedi lim
n→∞
a
n
= 0, pa za ε
2
=
ε
2(p+1)M
> 0 postoji q ∈ N (q ≥ p) takav da
∀n (n > q) ⇒([a
n
[ < ε
2
).
Uzmimo sada n
ε
= p + q. Za n > n
ε
imamo:
[C

n
[ ≤ ([B

0
[[a
n
[ + +[B

p
[[a
n−p
[) + ([B

p+1
[[a
n−p−1
[ + +[B

n
[[a
0
[).
6.6. REDOVI POTENCIJA 167
Zbog n−p > q vrijedi [C

n
[ ≤ ε
2
([B

0
[ + +[B

p
[) +ε
1
([a
0
[ + +[a
n−p−1
[) <
ε
2
(p + 1)M + ε
1
a = ε. Dakle, lim
n→∞
C

n
= 0, a odatle lim
n→∞
C
n
= AB. Q.E.D.
Napomena. U prethodnom teoremu nije mogu´ce izostaviti uvjet apsolutne
konvergencije kod oba reda. Naime, red

n=0
(−1)
n

1 +n
konvergira po Leibnit-
zovom kriteriju. Kvadrat toga reda ima op´ci ˇclan
c
n
= (−1)
n
_
1
1

1 +n
+
1

2n
+ +
1
_
k(2 +n −k)
+ +
1

1 +n
_
.
Zbog
1
_
k(2 +n −k)

1
1 +n
, ∀k ∈ ¦1, 2, . . . , n + 1¦
imamo [c
n
[ ≥ 1, ∀n, pa kvadrat polaznog reda divergira.
Primjer 6.16. Pokaˇzimo da za funkciju E iz primjera 6.12. vrijedi E(x)E(y) =
E(x + y), ∀x, y.
E(x)E(y) =

n=0
x
n
n!

m=0
y
m
m!
=

n=0
_
n

k=0
x
k
k!
y
n−k
(n −k)!
_
=

n=0
1
n!
_
n

k=0
n!
k!(n −k)!
x
k
y
n−k
_
=
=

n=0
1
n!
_
n

k=0
_
n
k
_
x
k
y
n−k
_
=

n=0
(x + y)
n
n!
= E(x + y).
Dakle, funkcija E je eksponencijalna funkcija.
6.6 Redovi potencija
Neka je (f
n
)
n
niz funkcija f
n
: I → R( ili C), I ⊆ R( ili C). Red

n=0
f
n
zovemo redom funkcija.
Ako je ∀n ∈ N
0
, f
n
(x) = a
n
(x − c)
n
, x ∈ I,
onda se red

n=0
a
n
(x −c)
n
(6.19)
naziva red potencija oko toˇcke c. Neka je
K = ¦z ∈ C; red (6.19) konvergira u z¦. Sa-
da definiramo r = sup¦[z −c[; z ∈ K¦ i nazi-
vamo ga radijus konvergencije reda (6.19).
0
Re z
Im z
c
r
168 POGLAVLJE 6. REDOVI
Zbog jednostavnijeg pisanja uzmimo c = 0, tj. imamo red potencija oko
nule

n=0
a
n
x
n
. (6.20)
Red

n=1
na
n
x
n−1
. (6.21)
zovemo derivacijom reda (6.20) ˇclan po ˇclan, a red

n=0
a
n
n + 1
x
n+1
. (6.22)
zovemo antiderivacijom (neodredenim integralom) reda (6.20) ˇclan po ˇclan.
Teorem 6.12. (o radijusu konvergencije)
1. Redovi (6.20), (6.21) i (6.22) imaju jednak radijus konvergencije.
2. Ako je r radijus konvergencije reda (6.20) i r > 0, onda svi redovi
apsolutno konvergiraju za ∀z ∈ C, [z[ < r, i divergiraju za ∀z ∈ C,
[z[ > r.
3. Ako je ρ = limsup
n
n
_
[a
n
[, onda je r =
1
ρ
.
Dokaz: Neka je radijus konvergencije reda (6.20) r > 0 i neka je u ∈ C,
0 < [u[ < r. Tada postoji z
0
∈ K, [u[ < [z
0
[ < r, tj. red


n=0
a
n
z
n
0
konvergira. Zbog toga niz (a
n
z
n
0
)
n
konvergira k nuli pa je ograniˇcen, tj.
∃M > 0, [a
n
z
n
0
[ ≤ M, ∀n, a odatle je [a
n
[ ≤
M
[z
0
[
n
, ∀n. Sada imamo
[a
n
u
n
[ ≤ Mq
n
, gdje je q =
[u[
[z
0
[
< 1. (6.23)
Odatle slijedi konvergencija reda


n=0
[a
n
u
n
[, tj. apsolutna konvergencija
reda


n=0
a
n
u
n
. Dakle, red (6.20) apsolutno konvergira ∀z ∈ K(0, r), tj.
[z[ < r.
Pokaˇzimo sada konvergenciju redova (6.21) i (6.22) na istom skupu. U tu
svrhu pomnoˇzimo (6.23) prvo s
n
[u[
, a zatim s
[u[
n+1
, pa imamo:
[na
n
u
n−1
[
1
n−1
≤ b
n−1
q, odnosno
¸
¸
¸
¸
a
n
n + 1
u
n+1
¸
¸
¸
¸
1
n+1
≤ c
n+1
q, gdje je (6.24)
6.6. REDOVI POTENCIJA 169
b
n−1
=
_
M
nq
[u[
_ 1
n−1
, c
n+1
=
_
M
[u[
(n + 1)q
_ 1
n+1
.
Vrijedi lim
n
b
n−1
= lim
n
c
n+1
= 1. Za q < 1 ∃ε > 0 tako da je q

= (1 +ε)q <
1, a takoder postoji n
ε
∈ N tako da (n > n
ε
) ⇒(b
n−1
< 1+ε)∧(c
n+1
< 1+ε).
Tada za n > n
ε
iz (6.24) imamo
¸
¸
na
n
u
n−1
¸
¸
1
n−1
≤ (1 +ε))q = q

< 1, i
¸
¸
¸
¸
a
n
n + 1
u
n+1
¸
¸
¸
¸
1
n+1
≤ (1 +ε)q = q

< 1,
pa redovi (6.21) i (6.22) apsolutno konvergiraju po Cauchyjevom kriteriju. Iz
prethodnog slijedi da za radijuse konvergencije r
2
i r
3
redova (6.21) i (6.22)
vrijedi r = r
1
≤ r
2
i r
1
≤ r
3
. Red (6.20) je antiderivacija reda (6.21) ˇclan po
ˇclan, pa po prethodnom vrijedi r
1
≥ r
2
. Analogno, red (6.20) je derivacija
reda (6.22) ˇclan po ˇclan, pa je r
1
≥ r
3
. Dakle r = r
1
= r
2
= r
3
,a za [z[ > r
redovi divergiraju, jer bismo u suprotnom imali kontradikciju s definicijom
radijusa konvergencije kao supremuma. Tako smo dokazali tvrdnje 1. i 2.
3. Ako je 0 ≤ ρ < +∞ onda su za svaki ε > 0 gotovo svi ˇclanovi niza
(
n
_
[a
n
[)
n
manji od ρ + ε, a beskonaˇcno ˇclanova je ve´ce od ρ −ε.
Sada za [z[ >
1
ρ
odaberimo ε > 0 tako da je (ρ−ε)[z[ ≥ 1. Uzmimo podniz
pn
_
[a
pn
[ > ρ − ε, pa za [z[ >
1
ρ
vrijedi
pn
_
[a
pn
z
pn
[ ≥ (ρ − ε)[z[ ≥ 1. Dakle,
podniz (a
pn
z
pn
)
n
ne konvergira k nuli, a tada niti niz (a
n
z
n
)
n
ne konvergira
k nuli, tj. red divergira u svakoj toˇcki z ∈ C, [z[ >
1
ρ
.
Uzmimo z ∈ C, [z[ <
1
ρ
i ε > 0 tako da je (ρ + ε)[z[ < 1. Sada za gotovo
sve ˇclanove niza (
n
_
[a
n
z
n
[)
n
vrijedi
n
_
[a
n
z
n
[ ≤ (ρ + ε)[z[ = q < 1, tj. red
apsolutno konvergira po Cauchyjevom kriteriju.
Pokazali smo da red apsolutno konvergira ∀z ∈ C, [z[ <
1
ρ
i divergira
∀z ∈ C, [z[ >
1
ρ
, dakle, r =
1
ρ
. Q.E.D.
Ako je r > 0 radijus konvergencije redova (6.20), (6.21) i (6.22), onda su
sa
f(z) =

n=0
a
n
z
n
, (6.25)
f
1
(z) =

n=1
na
n
z
n−1
, (6.26)
f
2
(z) =

n=2
n(n −1)a
n
z
n−2
, (6.27)
M
2
(z) =

n=2
n(n −1)[a
n
[[z[
n−2
(6.28)
170 POGLAVLJE 6. REDOVI
definirane funkcije na K(0, r) ⊆ C.
Lema 6.2. Neka je r > 0 radijus konvergencije reda (6.25). Za svaki 0 <
r
1
< r i svaki par u, z ∈ C, u ,= z i [u[ ≤ r
1
, [z[ ≤ r
1
, vrijedi nejednakost
¸
¸
¸
¸
f(z) −f(u)
z −u
−f
1
(u)
¸
¸
¸
¸

1
2
M
2
(r
1
)[z −u[. (6.29)
Dokaz: Vrijedi
u
k
−z
k
= (u−z)(u
k−1
+u
k−2
z +uz
k−2
+z
k−1
) ⇒[u
k
−z
k
[ ≤ kr
k−1
1
[u−z[, ∀k ∈ N,
a odatle je
¸
¸
¸
¸
z
n
−u
n
z −u
−nu
n−1
¸
¸
¸
¸
= [z
n−1
−u
n−1
+ (z
n−2
−u
n−2
)u + + (z −u)u
n−2
[ ≤
≤ [z−u[[(n−1)r
n−2
1
+(n−2)r
n−2
1
+ +1r
n−2
1
] ≤ [z−u[r
n−2
1
n(n −1)
2
, (n = 2, 3, . . .).
Odatle slijedi
¸
¸
¸
¸
f(z) −f(u)
z −u
−f
1
(u)
¸
¸
¸
¸
=
¸
¸
¸
¸
¸

n=0
a
n
z
n
−a
n
u
n
z −u

n=1
na
n
u
n−1
¸
¸
¸
¸
¸
=
=
¸
¸
¸
¸
¸

n=2
a
n
_
z
n
−u
n
z −u
−nu
n−1
_
¸
¸
¸
¸
¸
≤ [z−u[

n=2
n(n −1)
2
[a
n
[r
n−2
1
= [z−u[M
2
(r
1
).
Q.E.D.
Korolar 6.2. Neka su f : ¸−r, r) →R i f
1
: ¸−r, r) →R definirane s (6.25)
i (6.26). Tada je f
1
(x) = f

(x), ∀x ∈ ¸−r, r). Funkcija f ima derivaciju
svakog reda na ¸−r, r), tj. f ∈ C

(¸−r, r)). Takoder za a, b ∈ ¸−r, r),
a < b, imamo
_
b
a

n=0
a
n
x
n
dx =

n=0
a
n
_
b
a
x
n
dx =

n=0
a
n
n + 1
x
n+1
¸
¸
¸
¸
b
a
=

n=0
a
n
n + 1
(b
n+1
−a
n+1
).
Dokaz: Iz leme 6.2 slijedi je f
1
= f

na ¸−r, r), a onda rekurzivnim za-
kljuˇcivanjem slijedi da je f ∈ C

(¸−r, r)).
6.7. TAYLOROVI REDOVI 171
6.7 Taylorovi redovi
Neka je f : ¸c −r, c +r) →R zadana s f(x) =


n=0
a
n
(x−c)
n
, gdje je r > 0
radijus konvergencije reda. Tada je f ∈ C

(¸c −r, c + r)) i vrijedi
f(c) = a
0
f

(c) = a
1
f
′′
(c) = 2a
2
.
.
.
f
(n)
(c) = n!a
n
.
.
.
Formula za koeficijente je
a
n
=
f
(n)
(c)
n!
, (n = 0, 1, . . .). (6.30)
Definicija 6.6. Neka je funkcija f ∈ C

(¸c −r, c + r)). Red

n=0
f
(n)
(c)
n!
(x −c)
n
(6.31)
zovemo Taylorov red funkcije f oko toˇcke c. Taylorovi polinomi T
n
(x) =

n
k=0
f
(k)
(c)
k!
(x −c)
k
su parcijalne sume Taylorovog reda.
Teorem 6.13. Neka je I ⊆ R otvoreni interval, c ∈ I i f : I → R klase
C

(I).
Ako postoje n
0
∈ N, δ > 0, M > 0 i C > 0, takvi da je
[f
(n)
(x)[ ≤ CM
n
n!, ∀x ∈ I

= ¸c −δ, c + δ) ∩ I, ∀n ≥ n
0
, (6.32)
onda red (6.31) konvergira k f(x), ∀x ∈ I

∩ ¸c −
1
M
, c +
1
M
).
Dokaz: Za svaki x ∈ I, po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti, postoji
c
x
izmedu c i x tko da vrijedi
f(x) = T
n
(x) +
f
(n+1)
(c
x
)
(n + 1)!
(x −c)
n+1
.
Odatle je
[f(x)−T
n
(x)[ =
[f
(n+1)
(c
x
)[
(n + 1)!
[x−c[
n+1
≤ C
M
n+1
(n + 1)!
(n + 1)!
[x−c[
n+1
= C(M[x−c[)
n+1
.
Za x ∈ I

∩ ¸c −
1
M
, c +
1
M
) je M[x −c[ < 1 pa je lim
n→∞
[f(x) −T
n
(x)[ = 0, tj.
lim
n→∞
T
n
(x) =

n=0
f
(n)
(c)
n!
(x −c)
n
= f(x). Q.E.D.
172 POGLAVLJE 6. REDOVI
Teorem 6.14. Neka je I ⊆ R otvoreni interval, c ∈ I i f : I → R klase
C

(I). Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da je
[f
(n)
(x)[ ≤ C, ∀x ∈ I

= ¸c −δ, c + δ) ∩ I, ∀n ∈ N, (6.33)
onda red (6.31) konvergira k f(x), ∀x ∈ I

.
Dokaz: Vrijedi
[f(x) −T
n
(x)[ =
[f
(n+1)
(c
x
)[
(n + 1)!
[x −c[
n+1
≤ C
[x −c[
n+1
(n + 1)!
n
−→0,
zbog konvergencije reda


n=0
x
n
n!
. Q.E.D.
Primjer 6.17. Za funkciju f(x) = e
x
, x ∈ R i c = 0 je f
(n)
(0) = 1, pa je
Taylorov red oko nule


n=0
x
n
n!
. Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (e
x
< e
δ
), tj.
∀x ∈ ¸−δ, δ) je [e
x
[ < e
δ
= C. Sada, za svaki x ∈ R, postoji δ > 0, takav da
je x ∈ ¸−δ, δ), pa red konvergira k funkciji na ˇcitavom R
Primjer 6.18. Za funkcije f(x) = sin x i f(x) = cos x je [f
(n)
(x)[ ≤ 1,
∀x ∈ R, pa vrijedi
sin x =

n=0
(−1)
n
x
2n+1
(2n + 1)!
i cos x =

n=0
(−1)
n
x
2n
(2n)!
,
za sve x ∈ R.
Primjer 6.19. Binomni red Za α ∈ R i k ∈ Ndefiniramo
_
α
k
_
=
α(α−1)(α−k+1)
k!
,
s tim da je
_
α
0
_
= 1. Promatrajmo red potencija

n=0
_
α
n
_
x
n
. Po D’Alembertovom
kriteriju imamo
¸
¸
¸
¸
a
n+1
a
n
¸
¸
¸
¸
=
_
α
n + 1
_
[x[
n+1
_
α
n
_
[x[
n
=
[α −n[
n + 1
[x[
n
−→[x[ = r,
dakle, za [x[ < 1 red apsolutno konvergira, a za [x[ > 1 divergira. Neka je
f : ¸−1, 1) → R funkcija definirana s f(x) = (1 + x)
α
. Vrijedi f
(n)
(x) =
α(α −1) (α −n + 1)(1 +x)
α−n
, pa je
f
(n)
(0)
n!
=
_
α
n
_
, ∀n ∈ N. Pokaˇzimo
da je f(x) =

n=0
_
α
n
_
x
n
, ∀x ∈ ¸−
1
2
, 1).
6.7. TAYLOROVI REDOVI 173
Neka je n
0
∈ N, n
0
> α + 1. Tada za n > n
0
imamo n − α > 1,
pa
¸
¸
¸
¸
_
α
n

¸
¸
¸
= [α[[1 −
α+1
2
[ [1 −
α+1
n
0
−1
[(1 −
α+1
n
0
) (1 −
α+1
n
) ≤
¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
.
Odatle je
¸
¸
¸
¸
f
(n)
(x)
n!
¸
¸
¸
¸
=
¸
¸
¸
¸
_
α
n

¸
¸
¸
(1 +x)
α−n

¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
(1 +x)
α−n
.
U sluˇcaju x ≥ 0 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)
−n
≤ 1, ∀n ∈ N. Odatle
slijedi da je na intervalu [0, 1) ispunjen uvjet (6.33) iz teorema 6.14 za C =
¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
max¦1, 2
α
¦.
U sluˇcaju [x[ ≤
1
2
je 1 + x ≥
1
2
pa vrijedi (1 + x)
−n
≤ 2
n
, ∀n ∈ N.
Stoga na intervalu ¸−
1
2
,
1
2
) vrijedi uvjet (6.32) iz teorema 6.13 za C =
¸
¸
¸
¸
_
α
n
0
−1

¸
¸
¸
max¦(
3
2
)
α
, 2
α
¦ i M = 2.
Primjer 6.20. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = ln(1 + x) i
ispitati njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) =
1
1 +x
=

n=0
(−1)
n
x
n
, za x ∈ ¸−1, 1) (geometrijski red).
Tada po teoremu 6.12. i korolaru leme 6.2. imamo f(x) = ln(1 + x) =

n=0
(−1)
n
x
n+1
n + 1
=

n=1
(−1)
n−1
x
n
n
, za x ∈ ¸−1, 1).
Primjer 6.21. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = Tg
−1
x i ispitati
njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) =
1
1 +x
2
=

n=0
(−1)
n
x
2n
, za x ∈ ¸−1, 1) (geometrijski
red). Tada po teoremu 6.12. i korolaru leme 6.2. imamo f(x) = Tg
−1
x =

n=0
(−1)
n
x
2n+1
2n + 1
=

n=1
(−1)
n−1
x
2n−1
2n −1
, za x ∈ ¸−1, 1).
Primjer 6.22. Na´ci Taylorov red oko c = 0 funkcije f(x) = Sin
−1
x i ispitati
njegovu konvergenciju.
Vrijedi f

(x) = (1−x
2
)

1
2
=

n=0
(−1)
n
_

1
2
n
_
x
2n
, za x ∈ ¸−1, 1) (binomni
red). No,
(−1)
n
_

1
2
n
_
=
1 3 (2n −1)
2
n
n!
=
1 3 (2n −1)
2 4 2n
=
(2n −1)!!
(2n)!!
,
174 POGLAVLJE 6. REDOVI
pa imamo f

(x) =

n=0
(2n −1)!!
(2n)!!
x
2n
. Odatle je
f(x) = Sin
−1
x =

n=0
(2n −1)!!
(2n)!!
x
2n+1
2n + 1
, za x ∈ ¸−1, 1).
Teorem 6.15. (Abelov teorem) Ako red

n=0
a
n
konvergira i ima sumu s,
onda je s
f(x) =

n=0
a
n
x
n
, [x[ < 1, (6.34)
definirana funkcija f : ¸−1, 1) →R i vrijedi s = lim
x→1−
f(x).
Dokaz: Trebamo dokazati
(∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x)((0 < 1 −x < δ) ⇒([f(x) − s[ < ε)).
Mnoˇzenjem (6.34) s
1
1 −x
=

n=0
x
n
(6.35)
dobivamo
f(x)
1 −x
=

n=0
s
n
x
n
, [x[ < 1, (6.36)
gdje je s
n
=
n

k=0
a
k
parcijalna suma polaznog reda. Pomnoˇzimo (6.35) sa
s(1 −x) te (6.36) s 1 −x. Oduzimanjem dobivenih rezultata slijedi
f(x) −s = (1 −x)

n=0
(s
n
−s)x
n
, [x[ < 1. (6.37)
Uzmimo sada ε > 0 bilo koji. Zbog lim
n→∞
s
n
= s ∃n
ε
∈ N takav da
(n ≥ n
ε
) ⇒([s
n
−s[ <
ε
2
). Neka je δ =
ε
2
_

n=0
[s
n
−s[
_
−1
. Desnu stranu od
(6.37) rastavimo na sumu od 0 do n
ε
i od n
ε
+1 do ∞. Tada za 0 < 1−x < δ
imamo
[f(x) −s[ ≤ (1 −x)

n=0
[s
n
−s[x
n
+ (1 −x)

n=nε+1
[s
n
−s[x
n

6.8. FOURIEROVI REDOVI 175
(1 −x)

n=0
[s
n
−s[ + (1 −x)
ε
2

n=nε+1
x
n
<
ε
2
+
ε
2
= ε.
Q.E.D.
Primjer 6.23. Vrijedi

n=1
(−1)
n−1
n
= ln 2. Naime, funkcija f iz primjera
6.20. i prethodni red zadovoljavaju uvjete Abelovog teorema.
Korolar 6.3. Ako redovi

a
n
,

b
n
,

c
n
konvergiraju k A, B, C i ako je
c
n
=

n
k=0
a
k
b
n−k
, ∀n, onda je C = AB.
Dokaz: Oznaˇcimo f(x) =

n=0
a
n
x
n
, g(x) =

n=0
b
n
x
n
, h(x) =

n=0
c
n
x
n
, [x[ <
1. Vrijedi h(x) = f(x)g(x), ∀x ∈ ¸−1, 1). Prema teoremu 6.15 je C =
lim
x→1−
h(x), A = lim
x→1−
f(x), B = lim
x→1−
g(x), pa po teoremu o jednostranom
limesu produkta vrijedi
C = lim
x→1−
h(x) = lim
x→1−
(f(x)g(x)) = lim
x→1−
f(x) lim
x→1−
g(x) = AB.
Q.E.D.
Korolar 6.4. Neka je f : ¸ε, r) → R, gdje je 0 < ε < r, definirana s
f(x) =

n=0
a
n
x
n
, neka postoji f(r−) i neka red

n=0
a
n
r
n
konvergira. Tada je
f(r−) =

n=0
a
n
r
n
.
Dokaz: Red potencija

n=0
a
n
r
n
x
n
zadovoljava uvjete teorema 6.15. na in-
tervalu ¸−1, 1). Q.E.D.
6.8 Fourierovi redovi
Neka je f : R → R periodiˇcka funkcija s periodom 2π.
ˇ
Zelimo tu funkci-
ju prikazati pomo´cu jednostavnijih funkcija istog perioda. Takve funkcije
176 POGLAVLJE 6. REDOVI
su oblika Asin(ωx + ϕ), gdje A nazivamo amplitudom, ω je kutna frek-
vencija, a ϕ je fazni pomak. Funkciju
n

k=0
A
k
sin(kx + ϕ
k
) zovemo trigono-
metrijski polinom. Trigonometrijski polinom mogu´ce je napisati u obliku
n

k=0
(a
k
cos kx + b
k
sin kx). Red oblika
a
0
2
+

n=1
(a
n
cos nx + b
n
sin nx) (6.38)
zovemo trigonometrijski red.
Promotrimo vektorski prostor V svih neprekidnih funkcija f : [−π, π] →
R snabdjeven sa skalarnim produktom (f[g) =
_
π
−π
f(x)g(x)dx. Za funkcije
sin nx, cos nx, (n ∈ N), vrijedi
_
π
−π
cos nxdx = 0 , ∀n ∈ N,
_
π
−π
sin nxdx = 0 , ∀n ∈ N,
_
π
−π
sin nx cos mxdx = 0 , ∀n, m ∈ N,
_
π
−π
sin nx sin mxdx = πδ
n,m
, ∀n, m ∈ N,
_
π
−π
cos nx cos mxdx = πδ
n,m
, ∀n, m ∈ N.
To pokazuje da je skup funkcija ¦
1


,
1

π
sin nx,
1

π
sin nx; n ∈ N¦, ortonor-
miran skup vektora u V . Ako u konaˇcno dimenzionalnom unitarnom prostoru
V ˇzelimo vektor x prikazati kao linearnu kombinaciju vektora neke ortonor-
mirane baze ¦e
1
, e
2
, . . . , e
n
¦ onda su koeficijenti u tom prikazu oblika (f[e
k
),
k = 1, . . . , n. Neka je f : [−π, π] →R zadana s f(x) =
a
0
2
+

n=1
(a
n
cos nx +
b
n
sin nx). Po analogiji s konaˇcno dimenzionalnim sluˇcajem, koeficijenti u
tom prikazu su oblika
a
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) cos nxdx, ∀n ∈ N ∪ ¦0¦, (6.39)
b
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) sin nxdx, ∀n ∈ N,
i nazivaju se Euler
1
–Fourierovi
2
koeficijenti.
1
Leonhard Paul Euler (Basel, 15. travanj 1707. – St Petersburg [Rusija], 18. rujan
1783.) ˇsvicarski matematiˇcar
2
Jean Baptiste Joseph Fourier (Auxerre, 21. oˇzujak 1768. – Paris, 16. svibanj 1830.)
francuski matematiˇcar
6.8. FOURIEROVI REDOVI 177
Oznaˇcimo sumu Fourierovog reda s S(x) =
a
0
2
+

n=1
(a
n
cos nx+b
n
sin nx)
Teorem 6.16. (Dirichlet)
1
Neka je f : [−π, π] →R takva da vrijedi
(i) Funkcija f ima najviˇse konaˇcno prekida i to prve vrste na [−π, π].
(ii) Funkcija f je po dijelovima monotona na [−π, π].
Tada Fourierov red funkcije f konvergira ∀x ∈ R. Neka je S : R →R suma
Fourierovog reda.
Ako je f neprekidna u x ∈ ¸−π, π), onda je S(x) = f(x). Ako f ima
prekid u x ∈ ¸−π, π), onda je S(x) =
f(x−) + f(x+)
2
. Takoder je S(−π) =
S(π) =
f(π−) + f(−π+)
2
.
Dokaz: Dokazujemo samo konvergenciju reda i to uz jaˇci uvjet da je f ∈
C
(2)
([−π, π]). Parcijalnom integracijom dobivamo
a
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) cos nxdx =
f(x) sin nx

¸
¸
¸
¸
π
−π

1

_
π
−π
f

(x) sin nxdx =
=
f

(x) cos nx
n
2
π
¸
¸
¸
¸
π
−π

1
n
2
π
_
π
−π
f
′′
(x) cos nxdx = −
1
n
2
π
_
π
−π
f
′′
(x) cos nxdx,
gdje su prethodni sumandi jednaki nuli zbog periodiˇcnosti. Zbog neprekid-
nosti f
′′
postoji M > 0 tako da je [f
′′
(x)[ ≤ M, ∀x ∈ [−π, π]. Odatle je
[a
n
[ ≤
2M
n
2
, ∀n ∈ N. Analogno se dobije [b
n
[ ≤
2M
n
2
, ∀n ∈ N. Odatle slijedi
da je Fourierov red apsolutno majoriziran s redom 4M


n=1
1
n
2
, a potonji je
konvergentan. Q.E.D.
Primjer 6.24. Neka je f(x) =
_
−1 x ∈ [−π, 0)
1 x ∈ [0, π)
, i neka je po peri-
odiˇcnosti proˇsirena na R, tj. f(x + 2π) = f(x), ∀x ∈ R. Imamo
a
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) cos nxdx = 0,
b
n
=
1
π
_
π
−π
f(x) sin nxdx =
2
π
_
π
0
sin nxdx =
−2
πn
cos nx
¸
¸
¸
¸
π
0
=
2
πn
[1 −(−1)
n
],
1
Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet (Dren, 13. veljaˇca 1805. – G¨ ottingen, 5.
svibanj 1859.) njemaˇcki matematiˇcar
178 POGLAVLJE 6. REDOVI
tj. b
2n
= 0, b
2n−1
=
4
(2n−1)π
, n ∈ N.
Dakle, S(x) =

n=0
sin(2n + 1)x
2n + 1
, s tim da je S(x) = f(x) za x ,= nπ i
s(nπ) =
f(−kπ+)−f(kπ−)
2
= 0.
6.9 Uniformna konvergencija nizova i redova
funkcija
Neka je (f
n
)
n
niz funkcija f
n
: I → R, I ⊆ R, ∀n ∈ N
0
. Niz funkcija
konvergira (obiˇcno ili po toˇckama) k funkciji f : I :→ R, ako ∀x ∈ I,
f(x) = lim
n→∞
f
n
(x)
Primjer 6.25. Neka je za n ∈ N funkcija
f
n
: [0, 1] →R definirana s
f
n
(x) =
_
−nx + 1 ; 0 ≤ x ≤
1
n
0 ;
1
n
≤ x ≤ 1
.
Vrijedi f(x) = lim
n→∞
f
n
(x) = 0, ∀x ∈ ¸0, 1]
i f(0) = lim
n→∞
f
n
(0) = 1, tj. funkcija f ima
prekid u toˇcki 0. Dakle, obiˇcni limes niza
funkcija ne ˇcuva neprekidnost.
0
x
y
1
1
1

n
Cauchyjev oblik definicije limesa niza funkcija po toˇckama glasi:
(∀x ∈ I)(∀ε > 0)(∃n
ε
∈ N)(∀n ∈ N)((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ < ε)).
(6.40)
Definicija 6.7. Za niz funkcija (f
n
)
n
, ∀n ∈ N
0
, f
n
: I → R, I ⊆ R, kaˇzemo
da uniformno ili jednoliko konvergira k funkciji f : I →R na I, ako
(∀ε > 0) (∃n
ε
∈ N) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ < ε)).
(6.41)
Teorem 6.17. Neka su ∀n ∈ N, f
n
: I →R, I ⊆ R, neprekidne funkcije na
I. Ako niz (f
n
)
n
uniformno konvergira na I k funkciji f : I →R, onda je f
neprekidna na I.
Dokaz: Uzmimo bilo koju toˇcku c ∈ I i dokaˇzimo da je f neprekidna u c,
tj.
(∀ε > 0) (∃δ > 0)(∀x ∈ I) (([x −c[ < δ) ⇒([f(x) −f(c)[ < ε)).
6.9. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 179
Neka je ε > 0 bilo koji. Iz uniformne konvergencije niza (f
n
)
n
k f, postoji
n
ε
∈ N tako da
(∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > n
ε
) ⇒([f
n
(x) −f(x)[ <
ε
3
)). (6.42)
Zbog neprekidnosti funkcije f
n
u c vrijedi
(∃δ
n
) (∀x ∈ I) (([x −c[ < δ
n
) ⇒([f
n
(x) −f
n
(c)[ <
ε
3
)). (6.43)
Uzmimo sada bilo koji n > n
ε
i stavimo δ = δ
n
, pa imamo
([x−c[ < δ) ⇒([f(x)−f(c)[ ≤ [f(x)−f
n
(x)[+[f
n
(x)−f
n
(c)[+[f
n
(c)−f(c)[ < ε).
Dakle, f je neprekidna u c, a onda i na I. Q.E.D.
Neka je ∀n ∈ N, u
n
: I →R, I ⊆ R, i neka je

n=1
u
n
red funkcija, a s
n
=
n

k=1
u
k
, n ∈ N, njegove parcijalne sume. Red

n=1
u
n
uniformno konvergira na
I, ako niz (s
n
)
n
uniformno konvergira na I.
Teorem 6.18. Ako je svaki ˇclan reda funkcija

n=1
u
n
po apsolutnoj vrijed-
nosti manji ili jednak od odgovaraju´ceg ˇclana konvergentnog reda s pozitivnim
ˇclanovima

n=1
a
n
, tj.
[u
n
(x)[ ≤ a
n
, ∀x ∈ I, ∀n ∈ N, (6.44)
onda red

n=1
u
n
uniformno konvergira na I.
Dokaz: Zbog (6.44) je red

n=1
u
n
(x) apsolutno majoriziran s konvergentnim
redom

n=1
a
n
, ∀x ∈ I. Tada red

n=1
u
n
(x) apsolutno konvergira ∀x ∈ I
i definira funkciju f : I → R, f(x) =

n=1
u
n
(x). Dokaˇzimo da niz (s
n
)
n
uniformno konvergira k f.
180 POGLAVLJE 6. REDOVI
Uzmimo bilo koji ε > 0. Tada postoji n
ε
∈ N takav da ∀n ∈ N,
(n > n
ε
) ⇒ (

k=n
a
k
< ε). Dakle, za n > n
ε
, zbog ∀x ∈ I,
¸
¸
¸
¸
¸

k=n
u
k
(x)
¸
¸
¸
¸
¸

k=n
[u
k
(x)[ ≤

k=n
a
k
< ε, vrijedi ∀x ∈ I, [s
n
(x) − f(x)[ < ε, tj. imamo
uniformnu konvergenciju. Q.E.D.
Korolar 6.5. Ako red potencija

n=0
a
n
x
n
konvergira za neko x
0
∈ R, onda
on uniformno konvergira na svakom segmentu I ⊆ ¸−[x
0
[, [x
0
[).
Dokaz: Uzmimo bilo koji segment I ⊆ ¸−[x
0
[, [x
0
[). Tada postoji q ∈ [0, 1)
takav da vrijedi [x[ ≤ q[x
0
[, ∀x ∈ I. Poˇsto red

n=0
a
n
x
n
0
konvergira, njegov
op´ci ˇclan teˇzi k nuli, pa postoji M > 0 takav da je [a
n
x
n
0
[ ≤ M, ∀n ∈ N.
Sada imamo [a
n
x
n
[ ≤ [a
n
x
n
0
[
[x[
n
[x
0
[
n
≤ Mq
n
, ∀n ∈ N, pa po teoremu 6.18. red

n=0
a
n
x
n
uniformno konvergira na I. Q.E.D.
Korolar 6.6. Ako je za svako n ∈ N, u
n
: I → R neprekidna funkcija na
I, te ako red

n=1
u
n
uniformno konvergira na I k f : I → R, onda je f
neprekidna na I.
Teorem 6.19. Neka je za svaki n ∈ N, u
n
: I → R neprekidna funkcija na
I = [a, b], te neka red

n=1
u
n
uniformno konvergira na I k f : I → R. Tada
za svaki x ∈ I red

n=1
_
x
a
u
n
(t)dt uniformno konvergira na I k
_
x
a
f(t)dt, tj.
vrijedi
_
x
a
_

n=1
u
n
(t)
_
dt =

n=1
_
x
a
u
n
(t)dt. (6.45)
Dokaz: Po prethodnom korolaru je f : I →R neprekidna na I, pa za svaki
x ∈ I postoji
_
x
a
f(t)dt. Oznaˇcimo sa s
n
=
n

k=1
u
k
i s V
n
=
n

k=1
U
k
, U
k
(x) =
6.9. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 181
_
x
a
u
k
(t)dt. Zbog uniformne konvergencije reda

n=1
u
n
za bilo koji ε > 0,
postoji n
ε
∈ N takav da ∀n ∈ N, ∀t ∈ I, (n > n
ε
) ⇒ ([f(t) − s
n
(t)[ <
ε
b−a
).
Tada za F(x) =
_
x
a
f(t)dt i ∀x ∈ I imamo
[F(x)−V
n
(x)[ =
¸
¸
¸
¸
_
x
a
f(t)dt −
_
x
a
s
n
(t)dt
¸
¸
¸
¸

_
x
a
[f(t)−s
n
(t)[dt ≤ ε
x −a
b −a
< ε.
Dakle, red

n=1
U
n
uniformno konvergira k F. Q.E.D.
Primjer 6.26. Integral i limes niza funkci-
ja op´cenito ne komutiraju, ako konvergen-
cija niza nije uniformna. Definirajmo f
n
:
[0, π] →R, n ∈ N, na slijede´ci naˇcin:
f
n
(x) =
_
nsin nx ; 0 ≤ x ≤
π
n
0 ;
π
n
≤ x ≤ π
.
Funkcije f
n
su neprekidne na I, f(x) =
lim
n
f
n
(x) = 0, ∀x ∈ I,
_
π
0
f(x)dx = 0 i
_
π
0
f
n
(x)dx =
_ π
n
0
nsin nxdx = 2, ∀n ∈ N.
0 x
y
Π
n
Π

n
Teorem 6.20. Neka za svaki n ∈ N, funkcija u
n
: I → R ima neprekidnu
derivaciju na I = [a, b], neka red

n=1
u
n
konvergira k f : I → R na I i neka
red

n=1
u

n
uniformno konvergira k g : I →R na I. Tada je g = f

na I, tj.
_

n=1
u
n
_

=

n=1
u

n
.
Dokaz: Funkcija g =

n=1
u

n
je suma uniformno konvergentnog reda nepre-
kidnih funkcija na I, pa je i sama neprekidna na I. Po teoremu 6.19. funkciju
g smijemo integrirati ˇclan po ˇclan, tj.
_
x
a
g(t)dt =

n=1
_
x
a
u

n
(t)dt =
182 POGLAVLJE 6. REDOVI

n=1
[u
n
(x) −u
n
(a)] =

n=1
u
n
(x) −

n=1
u
n
(a) = f(x) −f(a).
Dakle, g = f

na I. Q.E.D.
Primjer 6.27. Derivacija i limes funkcija op´cenito ne komutiraju, ako ko-
nvergencija niza derivacija nije uniformna. Definirajmo f
n
: [−π, π] → R,
n ∈ N, sa f
n
(x) =
1
n
sin nx, ∀x ∈ I = [−π, π]. Vrijedi lim
n
f
n
= 0 uniformno
na I, ali niz (f

n
)
n
ne konvergira na I.
6.10 Sumiranje redova u smislu C´esara
Oznaˇcimo s R
N
vektorski prostor svih nizova realnih brojeva. Neka je S ⊂ R
N
skup nizova (a
n
)
n
za koje red

n=1
a
n
konvergira. S je vektorski prostor, tj.
za ∀λ, µ ∈ R i ∀a, b ∈ S je λa + µb ∈ S. Funkcija L : S → R koja nizu
pridruˇzi sumu odgovaraju´ceg reda, tj. L : a = (a
n
)
n
→s =

n=1
a
n
je linearan
funkcional, tj. L(λa + µb) = λL(a) + µL(b), ∀λ, µ ∈ R i ∀a, b ∈ S.
Neka je s = lim
n→∞
s
n
, gdje su s
n
=
n

k=1
a
k
, n ∈ N, parcijalne sume reda.
Definiramo niz (σ
n
)
n
sa
σ
n
=
1
n
n

k=1
s
k
, n ∈ N. (6.46)
Definicija 6.8. Neka je (s
n
)
n
niz u R i (σ
n
)
n
niz definiran s (6.46). Ako
niz (σ
n
)
n
konvergira i σ = lim
n→∞
σ
n
, onda σ zovemo limes niza (s
n
)
n
u smislu
C´esara
1
.
Propozicija 6.1. Ako niz (s
n
)
n
konvergira i ako je s = lim
n→∞
s
n
, onda i niz

n
)
n
konvergira i s = lim
n→∞
σ
n
.
Dokaz: Neka je s = lim
n→∞
s
n
i neka je ε > 0 bilo koji. Oznaˇcimo ε
n
= s
n
−s,
n ∈ N, pa postoji m ∈ N takav da ∀n ∈ N, (n > m) ⇒ ([ε
n
[ <
ε
3
). Sada za
1
Ernesto Cesaro (Napulj, 12. travanj 1859. - 12. listopad 1906.) talijanski matema-
tiˇcar
6.10. SUMIRANJE REDOVA U SMISLU C
´
ESARA 183
n > m + 1 imamo
σ
n
=
s
1
+ . . . + s
m+1
n
+
s
m+2
+ . . . + s
n
n
=
=
s
1
+ . . . + s
m+1
n
+
n −m−1
n
s +
ε
m+2
+ . . . + ε
n
n
,
a odatle

n
−s[ <
[s
1
+ . . . + s
m+1
[
n
+
m+ 1
n
[s[ +
n −m−1
n
ε
3
.
Uzmimo n
ε
> m+1 takav da vrijedi
[s
1
+ . . . + s
m+1
[
n
ε
<
ε
3
i
(m + 1)[s[
n
ε
<
ε
3
.
Sada ∀n ∈ N, (n > n
ε
) ⇒[σ
n
−s[ < ε. Q.E.D.
Primjer 6.28. Neka je a
n
= (−1)
n−1
, n ∈ N. Red

n=1
a
n
ne konvergira u
obiˇcnom smislu, ali konvergira u smislu C´esara. Naime, s
2n
= 0, s
2n−1
= 1,
n ∈ N i σ
2n
=
1
2
i σ
2n−1
=
n−1
2n−1
, n ∈ N, tj. lim
n
σ
n
=
1
2
.
Primjer 6.29. Geometrijski red konvergira u smislu C´esara ∀x ∈ [−1, 1) i
vrijedi formula

n=0
x
n
=
1
1 −x
.
184 POGLAVLJE 6. REDOVI
Dodatak A
Algebra izjava
A.1 Izjave i veznici
Mnoga razmatranja u teoriji skupova postaju preglednija ako koristimo lo-
giˇcke simbole i logiˇcke zakone konstruirane u toj logici. Iz tog razloga navo-
dimo osnovne pojmove iz matematiˇcke logike na koje ´cemo se pozivati.
Osnovni objekti matematiˇcke logike su izjave koje oznaˇcavamo p, q, r,
. . . od kojih svaka moˇze biti ili istinita ili laˇzna, ali ne i oboje. Od izjava se
pomo´cu logiˇckih veznika i operatora negacije, uz upotrebu lijevih i desnih
zagrada, slaˇzu druge izjave.
Osnovni veznici su i, ili, ako. . . onda, onda i samo onda:
p ∧ q (i) konjunkcija , logiˇcki produkt,
p ∨ q (ili) disjunkcija , logiˇcka suma,
p ⇒q (ako. . . onda) implikacija,
p ⇔q (onda i samo onda) ekvivalencija.
Operator negacije je p (ne p).
Ako s 1 oznaˇcimo vrijednost istinite izjave, a s 0 vrijednost neistinite
izjave, logiˇcki veznici i operator negacije definirani su slijede´com tabelom:
p q p ∧ q p ∨ q p ⇒q p ⇔q
0 0 0 0 1 1
0 1 0 1 1 0
1 0 0 1 0 0
1 1 1 1 1 1
p p
0 1
1 0
.
Logiˇcki zakoni ili tautologije su izjave sastavljene od slova p, q, r, . . . i
logiˇckih simbola ∧, ∨, ⇒, ⇔, , takve da kad slova zamijenimo bilo kakvim
izjavama, istinitim ili laˇznim, uvijek dobijemo istinitu izjavu.
185
186 DODATAK A. ALGEBRA IZJAVA
Ako za neku izjavu ˇzelimo provjeriti da li je tautologija onda, koriste´ci
definicione vrijednosti za logiˇcke operatore iz tabele, uvrˇstavamo sve mogu´ce
istinosne vrijednosti za ulazna slova. Taj postupak za izjavu
(p ∧ q) ⇒(p ∨ r)
ispisujemo pomo´cu tabele:
p q r p ∧ q p ∨ r (p ∧ q) ⇒(p ∨ r)
0 0 0 0 0 1
0 0 1 0 1 1
0 1 0 0 0 1
0 1 1 0 1 1
1 0 0 0 1 1
1 0 1 0 1 1
1 1 0 1 1 1
1 1 1 1 1 1
.
U zadnjem stupcu tabele su samo jedinice, ˇsto znaˇci da je gornja izjava
tautologija.
Slijede´ce tautologije su osnovni zakoni algebre logiˇckih izjava:
(p ∨ q) ⇔ (q ∨ p) komutativnost disjunkcije
((p ∨ q) ∨ r)) ⇔ (p ∨ (q ∨ r)) asocijativnost disjunkcije
(p ∧ q) ⇔ (q ∧ p) komutativnost konjunkcije
((p ∧ q) ∧ r)) ⇔ (p ∧ (q ∧ r)) asocijativnost konjunkcije
(p ∧ (q ∨ r)) ⇔ ((p ∧ q) ∨ (p ∧ r)) prvi zakon distribucije
(p ∨ (q ∧ r)) ⇔ ((p ∨ q) ∧ (p ∨ r)) drugi zakon distribucije
(p ∨ p) ⇔p , (p ∧ p) ⇔p idempotentnost
(p ∨ 1) ⇔1, (p ∧ 0) ⇔0 , (p ∨ 0) ⇔p, (p ∧ 1) ⇔p apsorpcija
((p ⇒q) ∧ (q ⇒r)) ⇒ (p ⇒r) tranzitivnost implikacije
(p ∨ p) ⇔1 , p ⇔p dvostruka negacija
(p ∨ q) ⇔ p ∧ q de Morganovi
(p ∧ q) ⇔ p ∨ q zakoni
(p ⇒q) ⇔ (q ⇒p) kontrapozicija
(p ⇒q) ⇔ (p ∨ q)
(p ⇒q) ⇔ (p ∧ q)
0 ⇒p, p ⇒p , p ⇒1 .
A.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori
Promatramo izjave s promjenjivom varijablom Φ(x). Ako za objekt x stavimo
ime nekog objekta i ako tako dobivena izjava bude istinita onda kaˇzemo da
A.2. IZJAVNE FUNKCIJE I KVANTIFIKATORI 187
taj objekt zadovoljava izjavnu funkciju Φ. U nekim sluˇcajevima je varijabla
te funkcije ograniˇcena nekim skupom A, a mogu´ce je da nema ograniˇcenja.
Ta se ˇcinjenica opisuje pomo´cu kvantifikatora. Imamo dva kvantifikatora:
∀ univerzalni kvantifikator,
∃ kvantifikator egzistencije.
Ako je neka funkcija ograniˇcena konaˇcnim skupom A = ¦a
1
, . . . , a
n
¦ onda
vrijedi:
∀(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a
1
) ∧ Φ(a
2
) ∧ ∧ Φ(a
n
),
∃(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a
1
) ∨ Φ(a
2
) ∨ ∨ Φ(a
n
).
Nadalje vrijedi:
∀(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔1 , ∃(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔0.
Za a ∈ A imamo:
∀(x ∈ A)Φ(x) ⇒Φ(a) , Φ(a) ⇒∃(x ∈ A)Φ(x). (A.1)
Pravila koja daju vezu izmedu kvantifikatora i logiˇckih operacija su:
∀x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇔ (∀xΦ(x) ∧ ∀xΨ(x)), (A.2)
∃x(Φ(x) ∨ Ψ(x)) ⇔ (∃xΦ(x) ∨ ∃xΨ(x)). (A.3)
Prethodne relacije govore o distributivnosti univerzalnog kvantifikatora na
produkt i kvantifikatora egzistencije na sumu.
(∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇒ ∀x(Φ(x) ∨ Ψ(x)), (A.4)
∃x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇒ (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)). (A.5)
Za prethodne dvije implikacije ne vrijedi obrat. Vezu kvantifikatora i opera-
tora negacije daju izjave:
(∀xΦ(x)) ⇔ ∃x(Φ(x)), (A.6)
(∃xΦ(x)) ⇔ ∀x(Φ(x)). (A.7)
U sluˇcaju kada je izjavna funkcija konstantna u implikacijama (A.1),(A.4), i
(A.5) vrijedi ekvivalencija.
(∀x)p ⇔ p, (A.8)
(∃x)p ⇔ p, (A.9)
∀x(p ∨ Φ(x)) ⇔ p ∨ (∀xΦ(x)), (A.10)
∃x(p ∧ Φ(x)) ⇔ p ∧ (∃xΦ(x)). (A.11)
(p ⇒∀xΦ(x)) ⇔ ∀x(p ⇒Φ(x)), (A.12)
(∀xΦ(x) ⇒p) ⇔ ∃x(Φ(x) ⇒p). (A.13)
188 DODATAK A. ALGEBRA IZJAVA
Izjavne funkcije mogu imati viˇse argumenata, npr. Ψ(x, y), Φ(x, y). Za
njih vrijede isti zakoni (A.1) - (A.13), a u (A.7) - (A.13) moˇze se uzeti izjavna
funkcija koja ne zavisi o x.
Imamo slijede´ca pravila:
∀x∀yΦ(x, y) ⇔ ∀y∀xΦ(x, y), (A.14)
∃x∃yΦ(x, y) ⇔ ∃y∃xΦ(x, y). (A.15)
Iz tog razloga umjesto ∀x∀y piˇsemo skra´ceno ∀x, y, a umjesto ∃x∃y piˇsemo
∃x, y. Vrijedi :
(∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇔ ∀x∀y(Φ(x) ∨ Ψ(y)), (A.16)
(∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)) ⇔ ∃x∃y(Φ(x) ∧ Ψ(y)). (A.17)
Za sluˇcaj kombinacije kvantifikatora egzistencije i univerzalnog kvantifi-
katora imamo dijagram kao na slici (A.1), gdje je Φ(x, y) izjavna funkcija.
∀x, yΦ(x, y)
∃x∀yΦ(x, y)
∀xΦ(x, y)
∃y∀xΦ(x, y)
∀y∃xΦ(x, y)
∃xΦ(x, y)
∀x∃yΦ(x, y)
∃x, yΦ(x, y)
Slika A.1: Dijagram implikacija za kvantifikatore
Dodatak B
Elementarna teorija skupova
U ovom dodatku cilj je definirati osnovne operacije sa skupovima i ispitati
njihova svojstva. Uvodimo i jednostavnu aksiomatiku dostatnu za izgradnju
tzv. Boole-ove algebre skupova.
B.1 Skupovi i operacije sa skupovima
U ovoj toˇcki uvodimo najjednostavniju aksiomatiku koja nam omogu´cava
zasnivanje Boole-ove algebre skupova, tj. strukture u kojoj su definirane sa-
mo binarne i unarne operacije sa skupovima. Osnovni ili primitivni pojmovi
su skup i element skupa.
AKSIOMI ELEMENTARNE TEORIJE SKUPOVA
(O) Aksiom obuhvatnosti:
Ako su A i B skupovi sastavljeni od jednih te istih elemenata onda se
oni podudaraju, tj. A = B onda i samo onda ako vrijedi
∀x((x ∈ A) ⇔(x ∈ B)).
(A) Aksiom unije:
Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi svi elementi
skupa A i svi elementi skupa B i koji ne sadrˇzi druge elemente, tj.
∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)))).
(B) Aksiom razlike:
189
190 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi oni i samo
oni elementi skupa A koji nisu elementi skupa B, tj.
∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B)))).
(C) Aksiom egzistencije (postojanja):
Postoji barem jedan skup.
Teorem B.1. Skupovi ˇcije postojanje slijedi iz (A) i (B) su jedinstveni.
Dokaz: Pretpostavimo da postoje dva skupa C
1
i C
2
koji zadovoljavaju
uvjete aksioma (A). Tada vrijedi
∀x
((x ∈ C
1
) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B))
((x ∈ C
2
) ⇔((x ∈ A) ∨ (x ∈ B))
_
⇒((x ∈ C
1
) ⇔(x ∈ C
2
)).
Odatle po aksiomu (O) slijedi C
1
= C
2
.
Analogno pretpostavimo da postoje dva skupa D
1
i D
2
koji zadovoljavaju
uvjete aksioma (B). Tada vrijedi
∀x
((x ∈ D
1
) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B))
((x ∈ D
2
) ⇔((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B))
_
⇒((x ∈ D
1
) ⇔(x ∈ D
2
)).
Odatle po aksiomu (O) slijedi D
1
= D
2
. Q.E.D.
Napomena B.1. Kao posljedicu Teorema B.1. imamo mogu´cnost uvodenja
jedinstvenih oznaka za uniju A∪ B i za razliku A−B.
Pomo´cu unije i razlike moˇzemo definirati dvije nove operacije sa skupo-
vima.
Definicija B.1. Presjek skupova A i B je skup
A∩ B = A−(A−B).
Napomena B.2. Iz definicije razlike slijedi
x ∈ A∩ B ⇔(x ∈ A) ∧(x ∈ A−B) ⇔(x ∈ A) ∧ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇔
⇔((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B).
Dakle
x ∈ A∩ B ⇔(x ∈ A) ∧ (x ∈ B). (B.1)
B.2. INKLUZIJA I PRAZAN SKUP 191
B.2 Inkluzija i prazan skup
Definicija B.2. Za skupA kaˇzemo da je podskup skupa B ako
∀x((x ∈ A) ⇒(x ∈ B)). (B.2)
Tada piˇsemo A ⊆ B ili B ⊇ A.
Ako je A ⊆ B i A ,= B, skup A zovemo pravim podskupom skupa B.
Oˇcigledno vrijedi (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒A = B.
Navedimo i dokaˇzimo najvaˇznija svojstva inkluzije.
Tranzitivnost inkluzije
(A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒(A ⊆ C), (B.3)
slijedi iz (B.2) i tranzitivnosti implikacije.
Unija skupova sadrˇzi svaki pojedini skup, a presjek je sadrˇzan u svakom
pojedinom skupu, tj.
A ⊆ A∪ B , B ⊆ A∪ B, (B.4)
A∩ B ⊆ A , A∩ B ⊆ B. (B.5)
Inkluzije (B.4) slijede iz tautologije p ⇒ p ∨ q, a inkluzije (B.5) slijede iz
p ∧ q ⇒p.
Razlika dva skupa je sadrˇzana u skupu kojeg umanjujemo : A−B ⊆ A.
Propozicija B.1. Relaciju inkluzije moˇzemo definirati pomo´cu jednakosti i
jedne od operacija ∪ ili ∩.
A ⊆ B ⇔(A∪ B = B) ⇔(A∩ B = A). (B.6)
Dokaz: Ako je A ⊆ B onda vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). Pomo´cu
tautologije (p ⇒q) ⇒((p ∨ q) ⇒q) slijedi
((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒(x ∈ B).
ˇsto dokazuje A∪B ⊆ B. Zbog (B.4) slijedi prva ekvivalencija u (B.6). Ana-
logno, koriste´ci tautologiju (p ⇒ q) ⇒ (p ⇒ (p ∧ q)) imamo A ⊆ A ∩ B,
odatle zbog (B.5) imamo drugu ekvivalenciju u (B.6). Q.E.D.
Po aksiomu (B) postoji barem jedan skup A. Tada postoji i skup A−A.
Zbog (x ∈ A − A) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ A) ⇔ 0 slijedi da taj skup ne
sadrˇzi niti jedan element. Kada bi postojala dva skupa Z
1
i Z
2
s prethodnim
svojstvom, izjava ∀x(x ∈ Z
1
⇔ x ∈ Z
2
) bi bila istinita jer su obje strane
192 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
laˇzne. Odatle po aksiomu (O) slijedi Z
1
= Z
2
. Zbog jedinstvenosti skupa s
prethodnim svojstvom koristimo oznaku ∅ za taj skup. Dakle, ∀x(x ,∈ ∅), tj.
(x ∈ ∅) ⇔0.
Budu´ci je implikacija s laˇznom premisom uvijek istinita to vrijedi ∀x(x ∈
∅ ⇒x ∈ A) iz ˇcega zakljuˇcujemo
∀A(∅ ⊆ A).
Iz x ∈ (A ∪ ∅) ⇔(x ∈ A) ∨ (x ∈ ∅) ⇒(x ∈ A) ∨ 0 ⇒(x ∈ A) zakljuˇcujemo
A∪∅ ⊆ A, ˇsto zajedno s (B.4) daje A∪∅ = A. Analogno dobijemo A∩∅ = ∅.
Skupovi A i B su disjunktni ako nemaju zajedniˇckih elemenata, tj.
A∩ B = ∅.
B.3 Zakoni unije, presjeka i oduzimanja
Slijede´ce zakonitosti za operacije sa skupovima prvi je istraˇzio John Boole
(1813-1864).
Zakon komutativnosti :
A∪ B = B ∪ A , A∩ B = B ∩ A. (B.7)
Ovi zakoni slijede iz zakona komutativnosti za disjunkciju i konjunkciju u
algebri sudova.
Zakon asocijativnosti:
(A∪ (B ∪ C)) = ((A∪ B) ∪ C) , (A∩ (B ∩ C)) = ((A∩ B) ∩ C). (B.8)
Dokaz slijedi iz zakona asocijativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri
sudova.
Zakoni distributivnosti:
(A∪(B∩C)) = (A∪B)∩(A∪C) , (A∩(B∪C)) = (A∩B)∪(A∩C). (B.9)
Dokaz slijedi iz zakona distribucije disjunkcije prema konjunkciji i obratno.
Napomena B.3. Za konaˇcan broj skupova A
i
(i = 1, . . . , n) i B
j
(j = 1, . . . , m)
imamo
(
n
_
i=1
A
i
) ∩ (
m
_
j=1
B
j
) =
n
_
i=1
m
_
j=1
(A
i
∩ B
j
).
(
n

i=1
A
i
) ∪ (
m

j=1
B
j
) =
n

i=1
m

j=1
(A
i
∪ B
j
).
B.3. ZAKONI UNIJE, PRESJEKA I ODUZIMANJA 193
Zakoni idempotencije:
A∪ A = A , A ∩ A = A. (B.10)
Jednakosti u (B.10) slijede iz zakona idempotencije za sudove.
Oduzimanje skupova nije obratna operacija uniji ˇsto se vidi iz
A ∪ (B −A) = A ∪ B. (B.11)
Nadalje vrijedi
A−B = A−(A∩ B), (B.12)
ˇsto slijedi iz:
x ∈ (A−(A∩B)) ⇔(x ∈ A)∧(x ,∈ A∩B)) ⇔(x ∈ A)∧((x ,∈ A)∨(x ,∈ B)) ⇔
((x ∈ A) ∧ (x ,∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ,∈ B)) ⇔
⇔(x ∈ A) ∧ (x ,∈ B) ⇔x ∈ (A−B).
Zakon distributivnosti mnoˇzenja prema oduzimanju oblika
A∩ (B −C) = (A∩ B) −C, (B.13)
ˇsto slijedi iz
x ∈ A∩(B−C) ⇔(x ∈ A) ∧x ∈ (B−C) ⇔(x ∈ A) ∧(x ∈ B) ∧(x ,∈ C) ⇔
⇔x ∈ (A∩ B) ∧ (x ,∈ C) ⇔x ∈ ((A∩ B) −C).
Zakoni de Morgana za oduzimanje glase:
A−(B ∩ C) = (A−B) ∪ (A−C), (B.14)
A−(B ∪ C) = (A−B) ∩ (A−C).
Takoder vrijede jednakosti :
(A ∪ B) −C = (A−C) ∪ (B −C), (B.15)
A −(B ∪ C) = (A−B) −C. (B.16)
Vezu izmedu relacije inkluzije i operacija unije, presjeka i razlike daju
jednakosti:
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A∪ C) ⊆ (B ∪ D)), (B.17)
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A∩ C) ⊆ (B ∩ D)), (B.18)
(A ⊆ B) ∧ (C ⊆ D) ⇒ ((A−D) ⊆ (B −C)), (B.19)
(C ⊆ D) ⇒ ((A−D) ⊆ (A−C)). (B.20)
194 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
B.4 Univerzalni skup i komplement
Za neki skup A moˇzemo promatrati sve objekte koji nisu ˇclanovi tog skupa,
tj. ¦x[x ,∈ A¦. Takav objekt op´cenito nije skup, suviˇse je opseˇzan. U kon-
kretnim situacijama prouˇcavamo samo one skupove koji su podskupovi nekog
konkretnog skupa ˇciji ˇclanovi su objekati koji nas interesiraju (atomi). Takav
skup zovemo univerzalni skup i oznaˇcavamo s U. U tom sluˇcaju oˇcigledno
vrijedi: ∀A
A ⊆ U , A∩ U = A , A∪ U = U. (B.21)
Skup U − A = A
C
= −A zovemo komplement skupa A (u odnosu na
skup U).
Za skupove u idu´cim rezultatima ove toˇcke pretpostavljamo da su pod-
skupovi univerzalnog skupa U. Vrijede slijede´ce osnovne jednakosti.
Propozicija B.2. Neka su A i B skupovi. Tada je
A∩ −A = ∅ , A∪ −A = U, (B.22)
−(−A) = A, (B.23)
−(A∩ B) = −A ∪ −B , −(A∪ B) = −A∩ −B. (B.24)
Jednakost (B.23) je pravilo dvostrukog komplementa, a (B.24) su de Mor-
ganovi zakoni za komplement.
Iz aksioma (B) je oˇcigledno
A−B = A ∩ (U −B) = A∩ −B = −(−A ∪ B)
Propozicija B.3. Neka su A i B skupovi. Vrijede slijede´ce ekvivalencije:
A ⊆ B ⇔(A ∩ −B = ∅), (B.25)
A ⊆ B ⇔−B ⊆ −A (B.26)
Dokaz: Za dokaz relacije (B.25) koristimo monotonost inkluzije na presjek
A ⊆ B ⇒A∩ −B ⊆ B ∩ −B = ∅ ⇒A ∩ −B = ∅.
Obratno, ako je A∩ −B = ∅ onda
A = A∩ U = A ∩ (B ∪ −B) = (A∩ B) ∪ (A ∩ −B) = A∩ B ⊆ B.
Relacija (B.26) slijedi iz logiˇckog zakona o kontrapoziciji. Q.E.D.
Napominjemo da su formule koje se dobivaju u Booleovoj algebri podsku-
pova ekvivalentne odgovaraju´cim izjavama algebre sudova. Naime, samo je
potrebno shvatiti skupove kao izjave, a simbole ∩, ∪, =, ⊆, −, ∅, U zamijeniti
simbolima ∧, ∨, ⇔, ⇒, , 0, 1.
B.5. KARTEZIJEV PRODUKT 195
B.5 Kartezijev produkt
Definicija B.3. (Kolmogorov
1
) Za bilo koja dva a i b definiramo skup
(a, b) = ¦¦a¦, ¦a, b¦¦ (B.27)
koji nazivamo uredeni par elemenata a i b.
Teorem B.2. Da bi vrijedilo (a, b) = (c, d) nuˇzno je i dovoljno da bude
istinita izjava (a = c) ∧ (b = d).
Dokaz: Neka je (a, b) = (c, d). Tada po (B.27) i aksiomu (O) imamo dva
mogu´ca sluˇcaja:
(i) ¦a¦ = ¦c¦ i ¦a, b¦ = ¦c, d¦,
(ii) ¦a¦ = ¦c, d¦ i ¦a, b¦ = ¦c¦.
U sluˇcaju (i) oˇcito vrijedi (a = c) ∧(b = d). U sluˇcaju (i) imamo a = c = d i
a = b = c. Q.E.D.
Jednostavna posljedica teorema B.2. je (a, b) = (b, a) ⇔a = b.
Definicija B.4. Za bilo koje skupove X i Y oznaˇcimo
X Y = ¦(x, y)[(x ∈ X) ∧ (y ∈ Y )¦. (B.28)
Taj skup zovemo Dekartov ili Kartezijev produkt skupova X i Y .
Jasno je da za svaki skup X vrijedi X ∅ = ∅ i ∅ X = ∅. Navodimo
neka jednostavna svojstva Dekartovog produkta.
Propozicija B.4. Neka su A, B i C skupovi. Vrijedi
(A ∪ B) C = (AC) ∪ (B C), (B.29)
C (A∪ B) = (C A) ∪ (C B), (B.30)
(A ∩ B) C = (AC) ∩ (B C), (B.31)
C (A∩ B) = (C A) ∩ (C B), (B.32)
(A−B) C = (AC) −(B C), (B.33)
C (A−B) = (C A) −(C B). (B.34)
Nadalje, neka su A, B, C i D skupovi. Tada je
C D −AB = ((C −A) D) ∪ (C (D −B)). (B.35)
Dekartov produkt je monoton na ⊆, tj. za C ,= ∅ vrijedi
A ⊆ B ⇔(AC) ⊆ (B C) ⇔(C A) ⊆ (C B). (B.36)
1
Andrej Nikolaeviˇc Kolmogorov (Tambov, 25. travanj 1903. – Moskva, 20. listopad
1987.) ruski matematiˇcar
196 DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA
Dokaz: Za (B.29) imamo
(x, y) ∈ (A∪B)C ⇔(x ∈ A∪B)∧y ∈ C ⇔((x ∈ A)∨(x ∈ B))∧(y ∈ C) ⇔
((x ∈ A)) ∧ (y ∈ C)) ∨ ((x ∈ B) ∧ (y ∈ C)) ⇔
((x, y) ∈ (AC)) ∨ ((x, y) ∈ (B C)) ⇔(x, y) ∈ (A C) ∪ (B C).
Jednakosti (B.30), (B.31), (B.32), (B.33) i (B.34) dokazuju se analogno.
Dokaˇzimo (B.35).
(x, y) ∈ C D −AB ⇔((x, y) ∈ C D) ∧ ((x, y) ,∈ AB) ⇔
((x ∈ C) ∧ (y ∈ D)) ∧ ((x ,∈ A) ∨ (y ,∈ B)) ⇔
((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (x ,∈ A)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (y ,∈ B)) ⇔
(x ∈ (C −A) ∧ (y ∈ D)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ (D −B))) ⇔
((x, y) ∈ ((C −A) D)) ∨ ((x, y) ∈ (C (D −B))) ⇔
(x, y) ∈ ((C −A) D) ∪ (C (D −B)).
Posljednja tvrdnja slijedi iz
A ⊂ B ⇔A−B = ∅ ⇔∅ = (A−B)C = AC−BC ⇔AC ⊆ BC.
Q.E.D.
B.6 Relacije i funkcije
Definicija B.5. Podskup R kartezijevog produkta XY nazivamo relacija.
Da su dva elementa a ∈ X i b ∈ Y u relaciji R piˇsemo
< a, b >∈ R ili aRb.
Skup T(R) ⊆ X zovemo domena relacije. Kodomena relacije je /(R) = Y .
Prazan skup ∅ je relacija.
Ponekad se ˇcinjenica da < x, y >,∈ R piˇse x , Ry.
Medu najvaˇznijim relacijama je relacija ekvivalencije. Ona se javlja kod
nastojanja da elemente skupa identificiramo na osnovi nekog njima zajed-
niˇckog svojstva. Na taj naˇcin se skup raspada na podskupove elemenata
koji su identiˇcni u pogledu tog svojstva. Poˇsto usporedujemo elemente istog
skupa A jasno je da za relaciju ekvivalencije R vrijedi R ⊆ AA.
B.6. RELACIJE I FUNKCIJE 197
Definicija B.6. Relacija R ⊆ AA je relacija ekvivalencije ako vrijedi:
(i) R je refleksivna na A:
∀x(< x, x >∈ R).
(ii) R je simetriˇcna:
∀x, y((< x, y >∈ R) ⇒(< y, x >∈ R)).
(iii) R je tranzitivna:
∀x, y, z((< x, y >∈ R) ∧ (< y, z >∈ R)) ⇒(< x, z >∈ R).
Takoder, medu najvaˇznije relacije ubrajamo relacije uredaja ili poretka.
Definicija B.7. Relacija R se naziva relacijom poretka ili uredaja ako
vrijedi
(1) ∀x(xRx) refleksivnost,
(2) ∀x, y, z((xRy) ∧ (yRz) ⇒(xRz)) tranzitivnost ,
(3) ∀x, y((xRy) ∧ (yRx) ⇒(x = y)) antisimetriˇcnost .
Relacija s gornjim svojstvima joˇs se naziva parcijalni uredaj .
Uredaj R je linearan ili jednostavan ako vrijedi
∀x, y(x ,= y ⇒(xRy ∨ yRx)).
Standardna oznaka za relaciju uredaja je ≤ ili _.
Ako relacija nije antisimetriˇcna onda se zove poluuredaj.
Pojam funkcije svakako je jedan od najvaˇznijih pojmova u matematici.
Intuitivno, pod tim pojmom podrazumjevamo jednoznaˇcno pridruˇzivanje ele-
menata jednog skupa elementima drugog skupa. Funkcija je specijalni sluˇcaj
medu relacijama.
Definicija B.8. Relacija F je funkcija ako vrijedi
∀x, y, z(((< x, y >∈ F) ∧ (< x, z >∈ F)) ⇒(y = z)).
Zbog jedinstvenosti, umjesto oznake < x, y >∈ F ili xFy piˇsemo y = F(x).
Indeks
A
aksiom
– Arhimedov, 7, 32
– Peanovi, 2
– potpunosti, 32
antisimetriˇcnost
aproksimacija, 7, 85
– funkcije, 87, 113
– nultoˇcke, 116
– povrˇsine, 120
apsorpcija
– logiˇcka, 184
asocijativnost
– disjunkcije, 184
– konjunkcije, 184
– presjeka, 190
– unije, 190
B
binarna operacija
– zbrajanje, 3
brojevi
– cijeli, 4
– decimalni, 7
– racionalni, 4
brojevni pravac, 7
brzina, 85
– prosjeˇcna, 85
D
de Morganovi zakoni
– logiˇcki, 184
– za skupove, 191
derivacija, 86
disjunkcija, 183
distributivnost
– kvantifikatora, 185
– logiˇcka, 184
– presjeka na uniju, 190
– unije na presjek, 190
E
ekvipotentni skupovi, 36
ekvivalencija, 183
Eulerova formula, 57
F
funkcija, 9, 195
– apsolutna vrijednost, 12
– arcus, 27
– area, 23
– bijekcija, 18
– derivabilna, 86
– diferencijabilna, 86
– domena, 9
– eksponencijalna, 20, 35, 50
– – na C, 56
– gama, 150
– graf, 9
– hiperbolne, 22
– injekcija, 17
– inverzna, 17
– izjavna, 185
– – viˇse argumenata, 186
– kodomena, 9
– korijen, 20
– kvadratna, 14
– linearna, 11
198
INDEKS 199
– logaritamska, 21
– monotona, 10
– – po dijelovima, 128
– neprekidna, 68
– – uniformno, 129
– op´ca potencija, 22
– padaju´ca, 10
– polinom, 15
– prekidna, 69
– primitivna, 132
– racionalna, 16
– rastu´ca, 10
– razlomljena linearna, 15
– restrikcija, 9
– surjekcija, 18
– trigonometrijske, 24
G
gomiliˇste niza, 52
graniˇcnu vrijednost, 43
greˇska
– apsolutna, 13
– relativna, 13
grupa
– komutativna, 4
I
idempotentnost
– logiˇcka, 184
– skupovna, 191
implikacija, 183
infimum, 34
integral
– donji, 121
– gornji, 121
– neodredeni, 135
– nepravi, 146
– Riemannov, 122
interpolacija
– ˇcvorovi, 113
– polinomom, 113
K
Kartezijev produkt, 8, 193
Kartezijeva ravnina, 8
kompozicija funkcija, 16
komutativnost
– disjunkcije, 184
– konjunkcije, 184
konjunkcija, 183
kontrapozicija, 184
konvergencija
– niza, 42
– – uniformna, 176
– reda, 153
– – apsolutna, 159
– – uniformna, 177
koordinatni sustav, 8
kvantifikator
– egzistencije, 185
– univerzalni, 185
kvocijent diferencija, 86
L
limes
– inferior, 53
– superior, 53
limes funkcije, 61
– Cauchyjeva definicija, 62
– jednostrani, 65
– u R, 64
limes niza, 42
– funkcija, 50
– u C, 57
– u R, 43
– u R, 42
M
majoranta, 31
maksimum, 32
matematiˇcka indukcija, 2
metoda tangenti, 117
minimum, 34
200 INDEKS
mjera, 119
N
nepravi integral
– kriterij konvergencije, 148
neprekidnost funkcije, 68
– jednostrana, 81
niz, 41
– Cauchyjev, 54
– fundamentalan, 54
– funkcija, 50
– konvergentan, 42
– padaju´ci, 41
– podniz, 42
– rastu´ci, 41
O
obuhvatnost, 187
operator negacije, 183
P
podniz, 42
polinom, 15
– interpolacijski, 113
– Lagrangeov, 113
– Taylorov, 102
polje, 5
– kompleksnih brojeva, 55
– realnih brojeva, 29
– uredeno, 31
poluuredaj, 195
R
radijan, 24
red, 151
– binomni, 170
– Fourierov, 174
– funkcija, 165
– geometrijski, 152
– harmonijski, 154
– konvergentan, 153
– kriterij konvergencije
– – Cauchyjev, 160
– – D’Alambertov, 160
– – integralni, 162
– – Leibnitzov, 159
– parcijalna suma, 151
– potencija, 165
– – radijus konvergencije, 165
– produkt redova, 164
– Taylorov, 169
– trigonometrijski, 174
refleksivnost, 195
relacija, 194
– domena, 194
– ekvivalencije, 195
– kodomena, 194
– poretka, 195
– uredaja, 195
S
sekanta, 86
skup
– gust, 33
– gust u sebi, 6
– komplement, 192
– neprebrojiv, 39
– otvoren, 83
– podskup, 189
– prebrojiv, 37
– presjek, 188
– univerzalni, 192
– zatvoren, 83
sljedbenik, 2
suma
– Darbouxova, 121
– integralna, 121
– reda, 153
– – parcijalna, 151
– – u smislu C´esara, 180
supremum, 32
T
INDEKS 201
tangenta, 86
– koeficijent smjera, 86
tautologija, 183
tranzitivnost, 195
– implikacije, 184
U
uredaj, 3
– jednostavan, 195
– linearan, 5, 195
– parcijalni, 5, 195
uredeni par, 193

Uvod
Matematiˇka analiza I. & II. su standardni jednosemestralni kolegiji koji se c c predaju na prvoj godini studija matematike na PMF-Matematiˇkom odjelu Sveuˇiliˇta u Zagrebu. Gradivo tih kolegija izlaˇe se sa satnicom od tri sata c s z predavanja i tri ili ˇetiri sata vjeˇbi tjedno u prvom i drugom semestru studija. c z Program kolegija obuhva´a osnovna znanja o funkcijama realne varijable, od c definicija osnovnih elementarnih funkcija, preko pojma limesa niza i funkcije, neprekidnosti funkcije, do diferencijalnog i integralnog raˇuna. c Izlaganje gradiva podijeljeno je na ˇest poglavlja, od kojih se prva tri pos glavlja izlaˇu u prvom semestru, a posljednja tri u drugom semestru studija. z Ukljuˇena su i dva dodatka koja omogu´uju snalaˇenje u jeziku matematiˇke c c z c logike i jeziku skupova koji se koriste u izlaganju. U prvom poglavlju obraduju se osnovni pojmovi o skupovima i funkcijama, na naˇin da se paˇnja posveˇuje konkretnim skupovima prirodnih, cijelih, c z c racionalnih i realnih brojeva. Prvo se intuitivno i heuristiˇki opisuju svojc stva tih skupova, da bi u nastavku dali aksiomatiku skupa realnih brojeva. Pojam funkcije se uvodi kroz ponavljanje poznatih pojmova iz srednje ˇkole, s a zatim se kroz uvodenje operacije kompozicije i pojma inverzne funkcije, formalno definiraju arcus i area funkcije. Kod definiranja pojmova infimuma i supremuma skupa, upoznajemo studente s strogim matematiˇkim naˇinom c c formuliranja tih pojmova pomo´u logiˇkih veznika i kvantifikatora. Takoder c c se upoznaju s naˇinom kako razlikovati veliˇinu beskonaˇnih skupova kroz c c c pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa. Drugo poglavlje je posve´eno nizovima realnih brojeva i njihovoj konverc genciji. Naroˇito se inzistira na pojmu konvergencije niza, jer to je prvi ozc biljni susret s pojmom koji zahtijeva shva´anje beskonaˇnog matematiˇkog c c c procesa. Posebno se inzistira na razumijevanju Cauchyjeve definicije limesa niza. Na kraju se uvodi skup kompleksnih brojeva i konvergencija nizova u njemu, te odnos s konvergencijom komponentnih realnih nizova. U tre´em poglavlju obraduje se limes funkcije i neprekidnost funkcije, s c tim da se ti pojmovi uvode pomo´u nizova, ali se dokazuju i koriste Cauc chyjeve varijante tih pojmova. Pokazuje se veza neprekidnosti i monotonosti iii

iv funkcije, te se dokazuje neprekidnost svih elementarnih funkcija. Drugi semestar poˇinje s ˇetvrtim poglavljem o diferencijalnom raˇunu i c c c teorijski i praktiˇki relevantnim pojmovima u vezi s derivacijom. Posebno, c dokazuju se teoremi srednje vrijednosti i primjenjuju na probleme istraˇivanja z toka funkcije. Takoder pokazujemo neke primjene u numeriˇkoj matematici. c Pojam integrabilnosti u Riemannovom smislu uvodi se u petom poglavlju. Tu dokazujemo integrabilnost elementarnih funkcija pomo´u njihove c neprekidnosti ili monotonosti po dijelovima. Takoder se definira primitivna funkcija i daju se osnovne tehnike integralnog raˇuna. Obraduju se primjene c na nalaˇenje povrˇina likova i volumena tijela, kao i zakrivljenost ravninskih z s krivulja. Posljednje ˇesto poglavlje je posve´eno redovima brojeva i redovima funks c cija. Prouˇava se apsolutna konvergencija redova i dokazuju se dovoljni uvjeti c za konvergenciju redova. Od redova funkcija poseban naglasak je na redovima potencija. Specijalno se promatraju Taylorovi redovi osnovnih funkcija. Takoder se ukratko obraduju i osnovne ˇinjenice o Fourierovim redovima c periodiˇkih funkcija. c Dodaci A i B su uvrˇteni zato da studentima budu na raspolaganju oss novna znanja iz matematiˇke logike i elementarne teorije skupova potrebna c za svladavanje ovog kolegija.

OBAVEZNA LITERATURA: 1. S. Kurepa, Matematiˇka analiza 1: Diferenciranje i integriranje, Tehc niˇka knjiga, Zagreb, 1984. c 2. S. Kurepa, Matematiˇka analiza 2: Funkcije jedne varijable, Tehniˇka c c knjiga, Zagreb, 1984. DOPUNSKA LITERATURA: 1. M. H. Protter, C. B. Morrey, A First Course in Real Analysis, Springer Verlag, 1991.

Boris Guljaˇ s

Sadrˇaj z
Uvod 1 Skupovi i funkcije 1.1 Skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.1 Skupovi N, Z, Q . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu . . . . . . . 1.1.3 Decimalni brojevi, aproksimacija . . . . . . 1.1.4 Kartezijeva ravnina, koordinatni sustav . . . 1.2 Funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´u grafa . c 1.2.2 Linearne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost . . . . . . 1.2.4 Kvadratna funkcija . . . . . . . . . . . . . . 1.2.5 Razlomljene linearne funkcije . . . . . . . . 1.2.6 Polinomi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.7 Racionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . 1.2.8 Kompozicija funkcija, inverzna funkcija . . . 1.2.9 Korijeni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.2.10 Eksponencijalna funkcija na Q, logaritamska op´a potencija . . . . . . . . . . . . . . . . . c 1.2.11 Hiperbolne i area funkcije . . . . . . . . . . 1.2.12 Trigonometrijske i arkus funkcije . . . . . . 1.3 Aksiomi polja R, supremum i infimum, potpunost . 1.3.1 Aksiomi polja R . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3.2 Supremum i infimum skupa, potpunost . . . 1.3.3 Eksponencijalna funkcija na R (I.) . . . . . 1.4 Ekvipotentni skupovi, prebrojivost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . funkcija, . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . iii 1 1 2 6 7 8 8 10 11 12 14 15 15 16 16 20 20 22 24 28 29 31 35 36

41 2 Nizovi 2.1 Niz i podniz . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 2.2 Limes niza u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42 v

4. 2. . . . . . . . . .2. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1 Neprekidnost i operacije s funkcijama . . . . . . . . . . . . . .8 Primjene derivacije . ˇ SADRZAJ .1 Limes funkcije . . . .4 Neprekidnost funkcije na segmentu . . . . . . . . . . .3. . . . . . . . . . . . 2. .4 Teoremi srednje vrijednosti .6. . . .1. . .6. . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. . . . .3. 3. . . . . . . . . limes niza u C . . . . .3 Neprekidnost i monotonost . .2 Diferencijabilnost i operacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .1 Neprekidnost korijena. . . . .3 Operacije s konvergentnim nizovima . .2. . . . . .5 Monotonost i derivacija funkcije . . .3. . . . . . . . . . . . . . .4 L’Hospitalovo pravilo . . . . . . .6. . . . 3. . . . . . . . . . 4. . . . . . . . . . . . . . . 3. . .2. . . . . .vi 2. . .6. . 3. . .3 Nizovi u C. . 3. . . . . .2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4. . . . . . . . . . . . . . .6. . . . . . . . . . 4. 4. 4. . . . . . . . . . . . . . . . . . nizovi u C . . . . . . . .4 Hiperbolne i area funkcije . . . . . .3. . . . . . . . . . .2 Trigonometrijske i arcus funkcije . . . . . . . .2 Neprekidnost funkcije u toˇki . . . . . . . . . . 3. . .3. . . . . . .6. . . . . . . . . . . . logaritamske. . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Otvoreni skupovi u R . . . . .1 Motivacija . . . .3. . . . . . . .1 Potencije i korijeni . . . 45 47 50 51 54 55 55 56 57 61 61 64 65 67 71 72 73 74 76 78 81 83 85 85 90 93 93 93 94 95 96 99 102 103 105 109 111 112 114 3 Limes i neprekidnost funkcije 3. . . 4. . . . . .3 Derivacije elementarnih funkcija . . . . . . . . . . .3 Eksponencijalna funkcija . . . . . . . . . . . . . c 3.2 Jednostrani limes u R . . . . . . 4 Derivacija 4. . . . . . .3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija . . . area i arcus funkcija 3. . 2. . .) 2. . . . .1. . 3. . 3. . . . . . . . . . .1 Odredivanje ekstrema pomo´u derivacija viˇeg reda c s 4. . . . . . . . . .1 Limes u R . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 Cauchyjev niz . . . . . . . . . . . . . 4.2 Eksponencijalne funkcije na R (II. . . . . . . . .2 Konveksne funkcije. . . .3. . . . . . . . . . . . . . . . . 2. . . . 4. .1 Polje kompleksnih brojeva C .4 Limes superior i limes inferior . . . . . . 4. . . . . . . .6 Taylorov teorem . 2. . . . . . . . 4. . .7 Svojstva konveksnih funkcija . . . . . . . . . . .1 Primjeri konvergentnih nizova . . . . . . . . . . . .6 Polje C. . . . . . 3. . . . . .3 Okomite i kose asimptote na graf funkcije . 4. .2. . . . . . . . . . . . . . . . . . 2. . . infleksija .2 Eksponencijalna funkcija na C . . . . . . . . 4. . . . . . 2. . . . . . .4 Jednostrana neprekidnost funkcije . .6. . . . . . .

. . . . . 5. . 6. . 175 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5. . . 185 A. . . . A Algebra izjava 185 A. . 6. . . . 150 153 . . . . . . . . . .5 Produkt redova . . 122 . . . . .4 Univerzalni skup i komplement . .9 Uniformna konvergencija . . .7. 5. 6. . . . . . . . . . . . .2 Izjavne funkcije i kvantifikatori . . . . . . . . . . . .6. . . . . . . . . . . . . . . . . 155 . . . . . .3 Osnovna svojstva . . . . . . 144 . 6. . . . . 178 . . . . . . apsolutna konvergencija 6.1 Volumen rotacionog tijela . . . . . . . 6. . .2 Inkluzija i prazan skup . . . . . 5. . . . .8 Nepravi integral . . . . . . . B. 189 . . . 144 .8. . . . . . . . . . . . . 5. 5. 153 . . . . .1 4. . .4 Zakrivljenost ravninske krivulje . .5 Primitivna funkcija . . . . . . 121 . 191 . . . . . 167 . . . . . . . . . . . . . . . . .4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija 5. . . . . . . .7 Taylorovi redovi . . 130 . . . 144 . . . 194 . . . . . . . . . . . . . . . 5. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6. . .8 Fourierovi redovi . . . 161 . . . . . . .4 Uvjeti za konvergenciju reda . . . . . . . . . 6. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 186 B Elementarna teorija skupova B. . . . . . . . . .6. e .3 Povrˇina rotacione plohe . . 5. . . . . . . . . . . . . . . .ˇ SADRZAJ 4. .2 Duljina ravninske krivulje . . . . . . . . . . . . . 117 . . . .2 Integral . . . . . . . . 5. . . . . presjeka i oduzimanja B. . . . 142 . . .1 Definicija reda . . . .2 Definicija konvergencije reda . . 171 . . . . .1 Izjave i veznici . . . . 5. . . . . . .3 Usporedivanje redova. . . . . . . . . . . 166 .6 Metode integriranja .7. . . . . . . . . . . B. . . . .6 Redovi potencija . . . . . . 127 . . . . . . . . . . 145 . . . . . . . . . . . . 134 . . . . . . . . . . . . . . . .8. . . s 5. . . . . . . . . 147 . . . . . . . . . . 158 . . . . . . . . . . . . 114 Newtonova metoda .8. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .3 Zakoni unije. 182 5 Riemannov integral 5. . . . . . .1 Direktna integracija . . . . . . . . . . . . . . . 121 . .2 vii Lagrangeov interpolacijski polinom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 136 . . . . 136 . . . . . . . . . . . . . .2 Integracija racionalnih funkcija . . . .10 Sumiranje redova u smislu C´sara . .1 Problem povrˇine i rada sile . . . . . . . . . . . . . . . . .7 Primjene . . . .1 Skupovi i operacije sa skupovima . . . .1 Kriterij konvergencije nepravog integrala 6 Redovi 6. . . .7. . 192 . 6. 5. . . . . 189 . . . . . . . .7. . . . . . s 5. . . 146 . . . .

. . . . . . . . . . . . . . . . .5 Kartezijev produkt . . . . . . . .6 Relacije i funkcije . . . . . . . .viii ˇ SADRZAJ B. . . . 196 Index 197 . . 195 B. . . . . . . . . . . . .

7}. To je skup od ˇetiri elementa: 2. ∨ (disjunkcija)je veznik ”ili”. Iz tog razloga skupovi A i B su identiˇni. tj. ∀t. izjava ∃a(a ∈ A). ako je svaki elez s ment t ∈ A ujedno i element skupa B. kazuje da skup A ima barem jedan ˇlan. c c c Neka je B skup svih rjeˇenja polinomijalne jednadˇbe x4 − 17x3 + 101x2 − s z 247x + 210 = 0.Poglavlje 1 Skupovi i funkcije 1. a ⇔ (ekvivalencija) ˇitamo ”ako i samo ako”. Znak ∀ (za svaki) je logiˇki kvantifikator (univerzalni kvantifikator). ”postoji element a c koji je u skupu A”. Intuitivno. tj. Na primjer. (t ∈ A) ⇒ (t ∈ B). ako . 5. c Znak ⇒ je logiˇki veznik koji zovemo implikacija. Moˇemo provjeriti da skup B ima toˇno ista ˇetiri ˇlana 2. 5 i 7. Pored navedenih kvantifikatora koristimo joˇ slijede´e veznike ili logiˇke operacije: s c c c ∧.onda”. tj. A = B. Taj skup moˇemo oznaˇiti c z c nabrajaju´i ˇlanove unutar vitiˇastih zagrada: {2. povlaˇi. 3. t element od c c c c A povlaˇi (slijedi) t element od B”. 3. pojam skupa predstavlja cjelinu koju ˇine elementi ili ˇlanovi tog skupa. z c c c 3. postoji skup ˇiji ˇlanovi su svi primitivni brojevi manji od c c 10. a da a nije element skupa A koristimo oznaku a ∈ A. Navedeni veznici odgovaraju pojedinim operacijama sa skupovima. Za pisanje ˇinjenice da je a element c c c skupa A koristimo oznaku a ∈ A. & (konjunkcija) koji odgovara jeziˇnom vezniku ”i”. ”onda i samo onda” c i sliˇno. i on opisuje opseg izjave koja iza njega slijedi. 5 i 7. kvanc c c tifikator egzistencije ili postojanja. Posljednja izjava je napisana pomo´u logiˇkih znakova i glasi: ”za svaki t. Nazovimo ga s A. c 1 .1 Skupovi Pojmovi skup i element ili ˇlan skupa predstavljaju osnovne ili primitivne c pojmove koji se ne definiraju. c Skup koji nema niti jednog ˇlana zovemo prazan skup i oznaˇavamo s ∅. Drug logiˇki kvantifikator je ∃. c c Kaˇemo da je skup A podskup skupa B i piˇemo A ⊆ B. A = ∅. Npr. On povezuje dvije izjave i ˇitamo ga ”slijedi.

Svaki prirodni broj ima sljedbenika. 3. Z. Ako veznik ⇔ povezuje dvije izjave. tj. pro´i ´emo svim prirodnim brojevima.1 Skupovi N. 185. Na skupu N moˇemo usporedivati brojeve. tj.. tj.2 POGLAVLJE 1. tko mu je sljedbenik. c c N = {1.) i B (str. tj. tj. ∀t (t ∈ A ∩ B) ⇔ ((t ∈ A) ∧ (t ∈ B)). postoje razliˇite realizacije skupa N. Ako krenemo od prvog prirodnog broja. . 3. Sada ´emo se posvetiti konkretnim skupovima kojima ´emo se baviti u ovom kursu. ∀n ∈ N. za svaki prirodni broj znamo koji broj dolazi nakon njega. 3. Takav je skup prirodnih brojeva koc c jeg oznaˇavamo s N. . 2) ∀n ∈ N. Naravno. a njegovi ˇlanovi su prirodni brojevi 1. onda su one jednako vrijedne. 2. SKUPOVI I FUNKCIJE Operacija presjek skupova A i B u oznaci A ∩ B odgovara vezniku ”i”. . To je c jedini element koji nije sljedbenik nekog prirodnog broja. Vrijedi aksiom matematiˇke indukcije: c Neka je S ⊆ N takav da vrijedi: 1) 1 ∈ S. tj. 189. za svaz ka dva razliˇita prirodna broja znamo koji je manji a koji je ve´i. Naprimjer. – Turin. 2. Zapravo. obje su istinite ili su obje laˇne. 1 ∈ N. Tada je S = N. i od svakog broja predemo na njec govog sljedbenika. tj. z Osnovna znanja o logiˇkim izjavama i skupovima potrebna u daljnjim c razmatranjima obradena su u Dodatku A (str. 2.1. Q U naˇim razmatranjima posebno vaˇnu ulogu igraju skupovi koji nemaju s z samo konaˇno mnogo ˇlanova. .) talijanski matematiˇar c 1 . . 20. Postoji prvi element u skupu N i oznaˇavamo ga s 1. tj. travanj 1932. c c 1. Operacija unija skupova A i B u oznaci A ∪ B odgovara vezniku ”ili”. (n ∈ S) ⇒ (s(n) ∈ S). kojeg oznaˇavamo s 1. ∃s(n) ∈ N. ∀t z c c (t ∈ A ∪ B) ⇔ ((t ∈ A) ∨ (t ∈ B)). Sada smo upravo c c opisali svojstva koja ˇine Peanove1 aksiome skupa N: c 1. c Giuseppe Peano (Cuneo [Piemonte]. a njen rezultat je skup koji sadrˇi one i samo one ˇlanove koji su ˇlanovi skupa A i z c c skupa B. 27. a njen rezultat je skup koji sadrˇi one i samo one ˇlanove koji su ˇlanovi skupa A ili skupa B.}. kolovoz 1858.). . koji c c je prije kojega u prirodnom poretku. Svaki skup za kojeg vrijede Peanovi aksiomi poistovje´ujemo sa skupom c prirodnih brojeva.

b ∈ N. dakle. Ve´ najjednostavniji problemi vode na rjeˇavanje s c s jednadˇbe oblika a + x = b. Dodajmo.))) = s[m] (n). n + m = m + n. SKUPOVI 3 jednu moˇemo sagraditi od praznog skupa: N = {∅. m. za bilo koji n ∈ N jednadˇba n+ x = 0 nema rjeˇenje u {0} ∪N. b ∈ N? Naravno. skupu N element koji s z s oznaˇavamo s 0 i stavimo ga ispred jedinice jer vrijedi 0 + 1 = 1. n+ (m+ k) = (n + m) + k. Takoder. k ∈ N). . m Lako se provjeri da je ta operacija asocijativna (∀ n. Tako smo def . b ∈ {0} ∪ N. gdje su a. 1 = s(0). odgovor je negativan ve´ za izbor a = b = 1. i komutativna (∀ n. Dakle. ˇ onda je iz definicije zbrajanja jasno da bi vrijedilo ∀n ∈ N. m ∈ N) ((n < m) ⇒ (−m < −n)). To slijedi iz 1. . Sto c moˇemo sada uˇiniti? Uobiˇajen postupak kod rjeˇavanja sliˇnih algebarz c c s skih problema je da proˇirimo (ako je mogu´e) skup tako da u tom ve´em s c c skupu naˇa jednadˇba ima rjeˇenje. Za n ∈ N stavimo s(n) = n + 1. Kada bi takav broj postojao.Takav z s x zovemo suprotnim element od n i oznaˇavamo s −n. c s s z Naime. Osim operacije zbrajanja. . {{{∅}}}. m ∈ N. u skupu N ne postoji broj x sa svojstvom da c je x + 1 = 1. . dodajmo sada c skupu suprotne elemente za sve n ∈ N i poredajmo ih u obratnom poretku od njihovih originala. n + m = s(s(s(. . odmah imamo i uredaj ≤ ako stavimo (n ≤ m) ⇔ ((n < m) ∨ (n = m)). Dobro. Odmah je jasno da niti u skupu {0} ∪ N nismo u mogu´nosti rijeˇiti naˇu jednadˇbu za bilo koji izbor brojeva a. oni su usporedivi. Peanovog aksioma.}. m ∈ N). . tj. Kaˇemo da je uredaj na skupu N dobar uredaj jer ima svojstvo da svaki z neprazan podskup skupa N ima prvi (najmanji) element. Moˇemo li tu jednadˇbu rijeˇiti z z z s u skupu N za svaki izbor brojeva a. ∀a ∈ N.1. na N moˇemo definirati relaciju strogog uredaja < tako da kaˇemo z z ∀n ∈ N. tj. z gdje je sljedbenik definiran sa s(a) = {a}. c Taj uredaj je linearan ili jednostavan. tj. imamo 1 < 2 < 3 < · · · < n < n + 1 < · · ·. {{∅}}. . n < s(n). Naime. s(n) . c To je tzv. Pitanje je sada koliko nam je ta struktura korisna i dostatna. tj. Sada stavimo ∀ n. neutralni element za zbrajanje ili nula.1. (n. za svaka dva razliˇita prirodna broja jedan je manji od drugoga. tj. jer pri zbrajanju s 0 svi elementi ostaju nepromijenjeni. x + n = n. Ve´ u prvim godinama c ˇkolovanja iz matematike uˇi se kako razne probleme matematiˇki formus c c lirati i potom rjeˇavati. Pomo´u funkcije sljedbenik moˇemo na N definirati binarnu operaciju c z zbrajanja. {∅}. na N imamo zadanu algebarsku strukturu i uredaj.

−n. n tj. n · (−m) = −(n · m). Ve´ za a = n ∈ N i b = 1 ta jednadˇba nema z c z rjeˇenje u Z. a za −m ∈ −N.4 doˇli do skupa s POGLAVLJE 1. n · 1 = 1 · n = n. n = m + k.) norveˇki s matematiˇar c 1 . Na ˇitav skup Z moˇemo takoder c z proˇiriti i operaciju zbrajanja. s z Na skupu N moˇemo definirati i drugu binarnu operaciju koju nazivamo z mnoˇenje ako za ∀ n. . . . ∀ a ∈ Z. ako joˇ vrijedi i svojstvo 4. . pa stavljamo −m + n = −k.Froland. Za −m. a + (b + c) = (a + b) + c (asocijativnost). . zovemo grupa. b ∈ Z. Strukturu (Z. 5. m ∈ Z} n koji zovemo skupom racionalnih brojeva. . −2. ∀ a. n. ∃ − a ∈ Z. +) koja zadovoljava svojstva 1. Skup Z sa operacijom + je algebarska struktura sa svojstvima: 1. 4. b ∈ Z. Ako sada z c proˇirimo skup Z sa svim mogu´im rjeˇenjima jednadˇbe nx = m. n ∈ N. Lako se pokaˇe da je i z ta operacija asocijativna. tj. −m ∈ −N. 0. 6. komutativna i u skupu Z postoji neutralni element za mnoˇenje 1. n ∈ N promatramo dva sluˇaja. Napominjemo da je prikaz racionalnog broja u obliku m jedinstven ako su brojevi m i n relativno prosti. nemaju zajedniˇkog djelitelja razliˇitog od 1 ili −1. 1. . . . . To je s osnovna algebarska struktura u kojoj je uvijek rjeˇiva jednadˇba a + x = b. a + −a = −a + a = 0 (suprotni elementi). . 0 + a = a + 0 = a (neutralni element). −n ∈ −N stavimo −n + −m = s −(n + m). . n ∈ N.. . Broj x za koji vrijedi nx = 1 nazivamo reciproˇni element od s c 1 n ili inverz od n za operaciju mnoˇenje i oznaˇavamo s n−1 = n . 2. gdje je s c s z n ∈ N i m ∈ Z dobivamo skup Q={ m . b. m ∈ N stavimo n · m = n + n + · · · + n. SKUPOVI I FUNKCIJE Z = {. zovemo je komutativna (Abelova1 ) grupa. (−n)·(−m) = z s c n · m.} = −N ∪ {0} ∪ N kojeg nazivamo skupom cijelih brojeva. . 2. a + b = b + a (komutativnost). c c Niels Henrik Abel (Nedstrand. ∀ a. 3. travanj 1829. ∀ a ∈ Z. pa stavljamo −m + n = k. m = n + k.. a u sluˇaju c (m ≥ n) ⇒ ∃ k ∈ {0} ∪ N. Za −m ∈ −N. kolovoz 1802. Promatrajmo sada rjeˇivost z s jednadˇbe a · x = b za a. i 3. ∀ n ∈ Z. . −1. 2. Tu operaciju z m moˇemo lako proˇiriti i na skup Z stavljaju´i za −n. Ako je (n ≥ c m) ⇒ ∃ k ∈ {0} ∪ N. c ∈ Z. ∃ 0 ∈ Z.

(a ≤ a). npr. c Operaciju zbrajanje je mogu´e proˇiriti sa skupa Z na skup Q na slijede´i c s c naˇin: c m m′ m m′ mn′ + m′ n . C ⊆ U. ∀ a ∈ Q. 2. n′ ∈ Q. (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒ (A ⊆ C). SKUPOVI Operaciju mnoˇenje na skupu Q definiramo tako da za z ∀ m m′ mm m m′ . i 3. Relacija inkluzije je parcijalni uredaj na partitivnom skupu P(U) nekog skupa U. 2. B. (antisimetriˇnost). b ∈ Q. Uredaj sa skupa Z moˇemo jednostavno proˇiriti na skup Q tako da z s m m′ m m′ ′ ′ ∀ n . 2. disjunktni skupovi nisu usporedivi. Ta relacija ima slijede´a c svojstva: ∀ 1. ∀ a. b. b ∈ Q. c ∈ Q. ∀ A. b ∈ Q. ((a ≥ 0) ∧ (b ≥ 0)) ⇒ (ab ≥ 0). operacije zbrajanja i mnoˇenja su povezane svojstvom distributivnosti mnoˇenja prema zbrajanju. ∀ A ⊆ U. Vrijedi z 1. B ⊆ U. ∀ A. b ∈ Q. ′ ∈ Q. Ako uredaj zadovoljava samo svojstva 1. (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒ (A = B). b ∈ Q. tj. s nulom nije moc gu´e dijeliti.. stavimo n ≤ n′ ⇔ mn ≤ m n. m. . (a ≤ b) ∧ (b ≤ a) ⇒ (a = b). Taj uredaj nije linearan.1. c 3.1. ∀ a. z Struktura (Q. ·) s gore navedenim svojstvima naziva se polje.’ ∀ a. 2. ·) je takoder z komutativna grupa.1. Vrijedi 1. zovemo ga parcijalni uredaj. Nula nema reciproˇnog elementa. 4. 3. ∀ n. Primjer 1. stavimo · ′ = ∈ Q. n n n n nn′ z Medutim. ∀ a. n n n n nn′ 5 Skup racionalnih brojeva bez nule. 2. (linearnost ili totalnost). (tranzitivnost). ∀ a. Taj uredaj je u suglasju s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. (a ≤ b) ∨ (b ≤ a). (a ≤ b) ∧ (b ≤ c) ⇒ (a ≤ c). k ∈ Q. (a ≤ b) ⇒ (∀c ≥ 0 (ac ≤ bc)). (a ≤ b) ⇒ (∀c ∈ Q (a + c ≤ b + c)). s operacijom mnoˇenja (Q. n(m + k) = nm + nk. stavimo + ′ = ∈ Q. (A ⊆ A). ′ ∈ Q. (refleksivnost). ∀ a. tj. +.

Prirodno pitanje ve´ za q = c 2 je da li su na taj naˇin dobivene sve c toˇke na pravcu. SKUPOVI I FUNKCIJE 1.1. q1 < q < q2 . tj. pretpostavimo da vrijedi 2 ∈ Q.6 POGLAVLJE 1. tj. Iz Pitagorinog pouˇka slijedi da ta toˇka odgovara c c broju ˇiji kvadrat je jednak 2. na pravcu posluˇimo se z Talesovim teoremom o sliˇnim trokutic ma. Jedini naˇin da logiˇki c c c toˇnim c zakljuˇivanjem dobijemo neistinitu tvrdnju je da je polazna pretpostavka nec istinita. prvo s na pomo´nom pravcu nanesemo n jedc nakih duˇina. n ∈ N (nemaju zajedniˇkih faktora razliˇitih od 1) takvi da je c c . Konstruirajmo toˇku koja je od 0 c udaljena za duljinu dijagonale kvadrata sa stranicama duljine 1. tj. Dokaˇimo da 2 ∈ Q. Metoda z 0 1 2 kojom dokazujemo tu tvrdnju vrlo je ˇesta u dokazivanju razliˇitih matemac c tiˇkih tvrdnji. kao ˇto je prikazano na slijede´oj slici. s c 3 2 1 0 1 2 3 Da bismo prikazali racionalni broj m . Tada postoje relativno prosti brojevi m. n m 1 0 1 n 2 m n 1 Skup racionalnih brojeva Q je gust u sebi.2 Prikaz skupova Q i R na pravcu Skup cijelih brojeva prikazujemo na pravcu tako da izaberemo ˇvrstu toˇku c c za ishodiˇte i njoj pridruˇimo cijeli broj 0. a zatim odredimo traˇeni z z broj. q1 < q2 . to je ispunjeno q1 + q2 . da li svaka toˇka c c 1 na pravcu predstavlja neki racionalan broj. √ Dakle. n 0 < m < n. Naravno. bro√ c √ ju 2. ∀ q1 . Kao ˇto se vidi na slici desno. q2 ∈ Q. Zatim izaberemo jediniˇnu duˇinu s z c z i nanosimo ju uzastopno na desnu stranu za pozitivne i na lijevu stranu za negativne cijele brojeve. Na taj naˇin je jasno da je ravnac lom i ˇestarom mogu´e na pravcu konss c truirati svaki racionalan broj. ∃ q ∈ Q.

SKUPOVI m n 7 √ 2 = 2. Sada uzmimo jediniˇnu duˇinu i nanosimo je uzastopno c z na desno. No tih brojeva ima manje od realnih brojeva.1. postoji a1 ∈ {0. . . Sada je jasno da sve toˇke na pravcu ne predstavljaju racionalne brojeve. Drugim rijeˇima. 2. . Nakon konaˇno koraka broj d ´e biti pokriven tom duˇinom. . 0 0 odnosno 2m2 = n2 . Poˇto je desna s n strana posljednje jednakosti prirodan broj djeljiv s 2. an ∈ {0. . c 0 Dakle. pne. . Zato ˇto smo navikli raˇunati u decimalnom sustavu s c (valjda zbog deset prsti na rukama) decimalni brojevi su nam neophodni u svakodnevnom ˇivotu. a odatle dobijemo m2 = 2n2 . . . odnosno m2 = 2. da li je mogu´e na´i decimalan c c c c broj koji se od zadanog realnog broja razlikuje za manje od unaprijed zadane traˇene toˇnosti ε > 0. 2. fiziˇar i astronom c c c . jer se moˇe napisati kao kvocijent cijeloga broja z m n i 10 . odnosno kontradikciju s pretpostavkom da su m i n relativno prosti. c 1. Odatle pak zakljuˇujemo da je i n = 2n0 za neki n0 ∈ N. Na taj naˇin smo naˇli c s prirodan broj a0 + 1 za koji je a0 ≤ d < a0 + 1. z c Mi u ovom trenutku moˇemo dati samo geometrijsku ideju dokaza te z ˇinjenice. a2 . 10 10 10 (1. Neka je d > 0 realan broj koji se nalazi negdje desno od 0 na c brojevnom pravcu.) grˇki matematiˇar. svaki racionalni broj oblika k m . Obratno. Ta c c z 1 geometrijska tvrdnja naziva se Arhimedov aksiom. tada je i m2 djeljiv s 2. m = 2m0 i n = 2n0 . 1. dobili smo neistinu. 1. . . irac s c cionalne brojeve. . . 1. n ∈ N. 2. 9} tako da je a0 + + 2 ≤ d < a0 + + 2 + 2 . pne. 10 10 10 1 Sada taj segment duljine 10 podijelimo na deset jednakih dijelova i dobijemo a1 a2 a1 a2 1 broj a2 ∈ {0. a0 ∈ N i a1 . gdje je m ∈ Z. tj. . Naime. kada bi bilo m = 2m0 + 1 slijedilo bi m2 = 4m2 + 4m0 + 1. k. Sada imamo 4m2 = 2n2 . 9} tako da je a0 + ≤ d < a0 + + . aproksimacija ±(a0 + a1 a2 an + 2 + · · · + n ). 10 10 10 10 10 1 Arhimed (287. tj. 9}. pa ima z smisla pitanje da li je mogu´e svaki realan broj po volji toˇno aproksimirati c c pomo´u decimalnih brojeva.1. Podijelimo sada taj segment na deset jednakih dijelova i toˇka koja reprezentira broj d ´e pasti u jedan od c c a1 a1 1 njih.1. . . . 2 5 je decimalan broj. – 212. m = 2m0 za neki m0 ∈ N.3 Decimalni brojevi. zovemo decimalnim brojem. Sve te toˇke zajedno predstavljaju skup realnih brojeva c koji oznaˇavamo s R. c ve´ ima (puno viˇe) toˇaka koje ne predstavljaju racionalne nego tzv. tj. Tada je i m djeljiv s 2.1) Broj oblika gdje je n. Svaki decimalni broj je iz Q.

.y0 1 y0 pridruˇiti par realnih brojeva koji se dobiju tako z da se nacrtaju pravci koji su paralelni sa koordinatnim osima. Sada ´emo z c navesti ne baˇ previˇe formalnu definiciju tog pojma. Dva z uredena para (a. 9} za koje je a0 + < ε. 1. d) su jednaka.) francuski filozof i matematiˇar c c 1 . . Sada svakoj toˇki ravnine moˇemo c z T x0. a sastoji se od svih uredenih parova (a. c c U ravnini nacrtamo dva okomita brojevna pravca i njihovom sjeciˇtu pridruˇimo broj 0 na jednom s z y i na drugom pravcu. Ta dva pravca zovemo koordinatne osi. b). tj.2 Funkcije Jedan od najvaˇnijih pojmova u matematici je pojam funkcije. gdje je brojeva a1 . – Stocholm [Svedska]. s s ˇ Ren´ Descartes (Le Haje [danas Descartes]. smo pokazali kako se toˇke skupova Q i R reprezentiraju c c na brojevnom pravcu. b) i kod c kojeg je osim samih elemenata vaˇno i na kojem se mjestu oni nalaze. . gdje je c a ∈ A i b ∈ B. A × B = {(a. Sada ´emo sliˇnu stvar uraditi u ravnini.1. b) i (c. d). koordinatni sustav Uredeni par dva objekta a i b je ureden skup koji oznaˇavamo s (a. Tako smo doˇli do s a1 a2 an a1 a2 an 1 + 2 + · · · + n ≤ d < a0 + + 2 + · · · + n + n. ako i samo ako je a = c i b = d.2.1. Svaki od njih na pravcu na koji je okomit jednoznaˇno u svom sjeciˇtu odreduje rec s x 1x0 0 alan broj koji to sjeciˇte predstavlja na koordinats noj osi. veljaˇe 1650. tj. . a ∈ A. s z c 1. b). a2 . e z 11. . U toˇki 1. 1. y ∈ R}. 2.4 Kartezijeva ravnina. Kartezijev ili Dekartov1 produkt dva skupa A i B je skup kojeg oznaˇavamo s A × B. . 10 10 10 10 10 10 10 tj. b) = (c. y0 ) kojima je ta toˇka jednoznaˇno odredena. Ravninu s okomitim c c koordinatnim osima zovemo Kartezijeva koordinatna ravnina i moˇemo z 2 je poistovjetiti sa skupom R × R = R = {(x. y).8 POGLAVLJE 1. . naˇli smo decimalan broj koji zadovoljava traˇenu toˇnost aproksimacije. oˇujak 1596. 31. SKUPOVI I FUNKCIJE 1 10n Prethodni postupak ponavljamo n puta. x. (a. b ∈ B}. an ∈ {0. Tako smo svakoj toˇki ravnine T pridruˇili c z uredeni par realnih brojeva (x0 . .

Funkcija sa skupa A u skup B A je pridruˇivanje elemenata skupa A elementima z skupa B. {(x. c onda je graf Γ(f ) ⊂ R2 . s U sluˇaju kada je D(f ) ⊆ R i K(f ) ⊆ R. 9 f B Skup Γ(f ) = Dvije funkcije f : A → B i f : C → D su jednake toˇno onda kada vrijedi c A = D(f ) = D(g) = C. Toˇku f (c) zovemo slikom toˇke c. Slika funkcije f je skup R(f ) = {f (x). Tada piˇemo z c s f : A → B. Svojstvo po kojem moˇemo z razlikovati bilo koji podskup Kartezijeve ravnine od grafa funkcije je da u sluˇaju grafa c funkcije. x ∈ D(f )} ⊆ A × B je graf funkcije f . g(x) = f (x).f c f c f 0 c x .1. Tada piˇemo g = f |D(g) . y c. a kodomena je na osi ordinata (y-osi).2. Na taj naˇin za c ∈ D(f ) postoji toˇno c c c jedna toˇka na grafu oblika (c. s tim da skup D(f ) = A zovemo podruˇje definicije ili domena funkcije f . B = K(f ) = K(g) = D i ∀x ∈ A. svaki pravac koji je paralelan s osi ordinata sijeˇe graf funkcije u najviˇe jednoj c s toˇki. x ∈ A} ⊆ B. f (c)).1. f (x)). tako da je svakom elementu iz A pridruˇen toˇno jedan element iz B. Domena se nalazi na osi apscisa (x-osi). a c c c c zovemo originalom od f (c). Neka su A i B bilo koja dva neprazna skupa. FUNKCIJE Definicija 1. skup c K(f ) = B nazivamo podruˇje vrijednosti ili koc domena funkcije f . a onda c je jedinstvena i toˇka f (c) koja je pridruˇena c z toˇki c. f (x) = g(x). tj. moˇemo ga nacrz tati u Kartezijevoj ravnini. Funkcija g je restrikcija ili suˇenje funkcije f ako vrijedi D(g) ⊆ D(f ) z i ∀x ∈ D(g). Takoder se kaˇe i da je f s z proˇirenje od g.

strogo rastu´a na intervalu I ⊆ R. (1.2. Tako nije mogu´e na c c jedinstven naˇin preko grafa pridruˇiti toˇki c z c funkcijsku vrijednost f (c). odnosno. strogo padaju´a na intervalu I ⊆ R.1 Klasifikacija realnih funkcija pomo´u grafa c Mnoga korisna svojstva realnih funkcija mogu se lako uoˇiti na grafu funkcije. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je: z 1. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≥ f (x2 )). x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) < f (x2 )). SKUPOVI I FUNKCIJE y Na slici desno je primjer krivulje u Kartezijevoj ravnini koja nije graf funkcije. rastu´a na intervalu I ⊆ R. padaju´a na intervalu I ⊆ R. c Definicija 1. ako c (∀x1 .4) 0 x 0 x raste strogo raste y y 4. ako c y y (∀x1 . (1.5) pada strogo pada Za takve funkcije kaˇemo da su monotone. (1. Pravac paralelan s osi y koji prolazi kroz c sijeˇe c krivulju u tri toˇke.3) 3. strogo monotone. ako c (∀x1 .2) 0 x 0 x 2. z . 0 c x 1.2. x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≤ f (x2 )). x2 ∈ I) (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) > f (x2 )).10 POGLAVLJE 1. (1. ako c (∀x1 .

Jednadˇba pravca koji prolazi toˇkama (x0 . ako (∀x ∈ −a. a → R kaˇemo da je: z 1. (x1 . To su prije c s svega funkcije koje su zadane jednostavnim formulama. a ).3. a ⊆ R. x ∈ R.2. gdje su m. x0 = x1 .2 Linearne funkcije Ograniˇimo se sada na funkcije koje se obraduju u srednjoj ˇkoli. Funkciju zadanu formulom y = f (x) = kx + l. parna na intervalu −a. y0) ∈ R2 i koji ima zadan z c koeficijent smjera k je y = k(x − x0 ) + y0 ii. c Broj k = tg α u formuli je koeficijent smjera. c c s i. a ).2. Jednadˇba pravca koji prolazi toˇkom (x0 . c c y 1 n Α m 0 1 x Prisjetimo se nekoliko ˇinjenica koje se uˇe o pravcima u srednjoj ˇkoli. FUNKCIJE Definicija 1. (1. f (−x) = −f (x)). (1. z c y1 − y0 je y = (x − x0 ) + y0 . To je funkcija f : R → R ˇiji graf je pravac. Za funkciju f : −a. neparna na intervalu −a. c . a broj l je toˇka na osi y u kojoj pravac sijeˇe os. zovemo linearnom funkcijom (to nije u skladu s definicijom linearnosti u linearnoj algebri). y0 ). y1 ) ∈ R2 .6) 0 x 0 y y 11 x 2.7) parna neparna 1.1. x1 − x0 x y iii. a ⊆ R. f (−x) = f (x)). Segmentni oblik jednadˇbe pravca je z + = 1. ako (∀x ∈ −a. n toˇke u c m n kojima pravac sijeˇe osi x i y.

SKUPOVI I FUNKCIJE 1. iii) a ≤ 0. U sluˇaju kada se radi o realnim brojevima tu vaˇnu c z ulogu igra funkcija koju zovemo apsolutna vrijednost realnog broja definirana sa:   x .2.x > 0 0 .1. tj. (x ∈ R). b ∈ R. c c c iv) a ≤ 0. U sluˇaju ii) je ab ≤ 0 pa je |ab| = −(ab) = a(−b) = |a||b|. c Q. Iz nejednakosti −|a| ≤ a ≤ |a| −|b| ≤ b ≤ |b| zbrajanjem dobijemo −(|a| + |b|) ≤ a + b ≤ |a| + |b| ˇto daje (1. b ∈ R. Gledamo ˇetiri sluˇaja: i) a ≥ 0.9). |a · b| = |a| · |b|. b ≤ 0. b ≥ 0.12 POGLAVLJE 1. Dokaz: 1.D.10) . Apsolutna vrijednost produkta realnih brojeva je jednaka produktu apsolutnih vrijednosti faktora. Za apsolutnu vrijednost imamo slijede´e rezultate. ∀ a. b ≥ 0. ∀ a. |b| = b pa je |a||b| = ab = |ab|. |x| = (1. Apsolutna vrijednost zbroja realnih brojeva je manja ili jednaka od zbroja apsolutnih vrijednosti pribrojnika. x = 0 . x < 0 Iz definicije funkcije za svaki a ∈ R slijedi nejednakost −|a| ≤ a ≤ |a|.8)  −x . s 2. tj. (1. |a + b| ≤ |a| + |b|. Ta nejednakost je ekvivalentna s dvije nejednakosti −ε ≤ x ≤ ε. gdje je ε ≥ 0 realan broj. c Teorem 1. (1. 1. ii) a ≥ 0.9) 2. U sluˇaju i) je |a| = a.3 Apsolutna vrijednost i udaljenost y 1 Kada govorimo o aproksimaciji onda je vaˇno znaz ti kako se mjeri udaljenost medu objektima.E. 0 1 x ˇ Cesto je potrebno provjeriti nejednakost |x| ≤ ε. b ≤ 0. itd.

11) .13) (1. onda je |a + b − (a′ + b′ )| ≤ ε1 + ε2 . kako bi s s bili u stanju procjenjivati i kontrolirati pogreˇku u procesu raˇunanja. −|a − b| ≤ |a| − |b| ≤ |a − b|. Dokazati prethodnu nejednakost matematiˇkom indukcijom. ε2 > 0.1.1. Neka su a′ . b ∈ R s toˇnosti c ′ ′ ε1 . . Dakle. |a − a | ≤ ε1 i |b − b | ≤ ε2 . Dokaz: Vrijedi |a + b − (a′ + b′ )| = |(a − a′ ) + (b − b′ )| ≤ |a − a′ | + |b − b′ | ≤ ε1 + ε2 . FUNKCIJE 13 Nejednakost (1. (1. |ab − a′ b′ | ≤ ε2 |a′ | + ε1 |b′ | + ε1 ε2 . tj. .E. .1. odakle slijedi nejednakost (1. Za bilo koje a.12) (1. Zadatak 1. Zamjenom a sa b dobijemo |b| = |(b − a) + a| ≤ |b − a| + |a| = |a − b| + |a| ⇒ |b| − |a| ≤ |a − b|. b ∈ R vrijedi nejednakost ||a| − |b|| ≤ |a − b|.D. b′ ∈ R aproksimacije brojeva a. Zato je od interesa s c c znati kako se pogreˇka ponaˇa kod osnovnih operacija s brojevima. an ∈ R: n n k=1 ak ≤ k=1 |ak |.11). c Korolar 1. |a′ | U numeriˇkoj matematici se u praksi umjesto toˇnih brojeva upotrebljac c vaju aproksimacije brojeva iz dosta ograniˇenog skupa brojeva koje je mogu´e c c s reprezentirati na raˇunalu. . Ako a ∈ R aproksimiramo s a′ ∈ R onda je apsolutna greˇka jednaka s |a − a′ | |a − a′ | a relativna greˇka je s .2. s c Teorem 1.9) moˇemo poop´iti na sumu od konaˇno realnih brojeva z c c a1 . Q. Dokaz: Vrijedi |a| = |(a − b) + b| ≤ |a − b| + |b| ⇒ |a| − |b| ≤ |a − b|.2. Tako se zapravo raˇuna s pogreˇnim brojevima c c i ta se greˇka stalno uveˇava kod raˇunskih operacija.

da ona nije ve´a od zbroja pogreˇaka pribrojnika. poc s greˇka produkta nije manja od produkta pogreˇaka faktora. To je funkcija f : R → R ˇiji graf je parabola. Nasuprot tome. Op´a kvadratna funkcija je zadana formulom c f (x) = ax2 + bx + c =. SKUPOVI I FUNKCIJE |ab − a′ b′ | = |a′ (b − b′ ) + (a − a′ )b′ + (a − a′ )(b − b′ )| ≤ ≤ |a′ b − b′ | + |a − a′ ||b′ | + |a − a′ ||b − b′ | ≤ ε2 |a′ | + ε1 |b′ | + ε1 ε2 . potrebno je u raˇunanju izbjegavati s c c mnoˇenje sa suviˇe velikim brojevima o ˇemu se stvarno u praksi vodi briga. Dakc z s le.4 Kvadratna funkcija Funkciju zadanu formulom f (x) = ax2 . z c s s c tj.E. da bismo smanjili pogreˇku raˇunanja. Ako je D < 0 onda kvadratna funkcija ne sijeˇe os c apscisa. Ona se moˇe napisati z b 2 b2 u obliku f (x) = a x + 2a + c − 4a . zovemo kvadratna funkcija. 2a a 1 a 1 0 a 1 0 a 0 y T 0 x .2 = . 0) na c grafu zovemo tjeme parabole. z s c 1. c Ako je D ≥√0 onda funkcija ima nultoˇke c −b ± D x1. Odatle je vidljivo da je tjeme te parabole u toˇki c D b T = (− . Q.14 Nadalje.2 moˇemo zakljuˇiti da se pogreˇka zbrajanja ponaˇa oˇekivano. tj. Iz teorema 1.D. Ako je c koeficijent a > 0 onda funkcija ima minimum jednak 0 u toˇki x0 = 0. x ∈ R. funkcija nema realne nultoˇke. gdje je broj D = b2 − 4ac 2a 4a diskriminanta kvadratne funkcije. ve´ tu bitan s s c utjecaj ima veliˇine faktora pomnoˇene s greˇkom kod svakog faktora. − ). Toˇku T = (0.2. a u sluˇaju a < 0 je c c maksimum 0 za x0 = 0. POGLAVLJE 1.

. a slika je R(f ) = R \ c { a }. a ). a2 . tj. Ako je z ∈ C c nultoˇka od Pn .6 Polinomi Polinom stupnja n ∈ N je funkcija zadana formulom Pn (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + · · · + an xn . konstanta. c c c y 0 x 1. c. f : R \ {− d } → R \ { a }. Odatle slijedi da za realnu nultoˇku α polinoma Pn vrijedi Pn (x) = (x − α)Pn−1(x). a stupanj od Pn−m je razlika stupnjeva Pn i Qm . Prirodno podruˇje c definicije polinoma kao realne funkcije je skup R. an ∈ R i an = 0.2. ako su c c z. c Naime. 0 = Pn (z) = Pn (z). gdje je stupanj polinoma Rp strogo manji od stupnja divizora Qm . polinom s realnim koeficijentima moˇemo shvatiti i kao polinom z Pn : C → C. tj. tj. odnosno s kvadratnim polinomom x2 − (z + z)x + zz = x2 − 2Re(z)x + |z|2 s realnim koeficijentima. c c x+ c odakle je vidljivo da je graf funkcije f mogu´e c dobiti translacijom grafa istostrane hiperboα le h(x) = . d ∈ R. .2. Dakle. tj. cx + d Prirodno podruˇje definicije te funkcije je c skup D(f ) = R \ {− d }. 0) Kartezijevog sustava translas tirati u toˇku (− d . . ∀x ∈ C. Iz 0 = Pn (α) = r slijedi tvrdnja. a1 . onda je c Pn (x) = Pn−m (x)Qm (x)+Rp (x). po prethodnom vrijedi Pn (x) = Pn−1 (x)(x − α) + r. (1.2. onda je i z nultoˇka.14) gdje je n = k1 + · · · + kp + 2(l1 + · · · + lm ).5 Razlomljene linearne funkcije Razlomljena linearna funkcija je zadana forax + b mulom f (x) = . To ima za posljedicu da se polinom s realnim koeficijentima moˇe faktorizirati u z obliku: Pn (x) = an (x − x1 )k1 · (x − xp )kp (x2 + b1 x + c1 )l1 · · · (x2 + bm x + cm )lm . Ako je stupanj polinoma Pn ve´i ili jednak od stupnja polinoma Qm . gdje je α = bc−ad . Funkciju je c c c a bc−ad 2 mogu´e prikazati u obliku f (x) = + c d . gdje su a0 . Pn : R → R. Naravno. gdje su a. gdje je ostatak r polinom stupnja 0. onda je on djeljiv s linearnim polinomima x − z i x − z c s koeficijentima u C. Svaki polinom nad C moˇe z rastaviti na produkt linearnih polinoma (”osnovni teorem algebre”). b.1. U tom sluˇaju vrijedi Pn (x) = Pn (x). Potrebno je c2 x ishodiˇte (0. FUNKCIJE 15 1. . . z nultoˇke od Pn .

Kompozicija funkcija je asocijativna operacija. koja ne ovisi o tome kakve su strukture zadane na skupovima. h ◦ (g ◦ f ) (h ◦ g) ◦ f . inverzna funkcija Prirodna operacija s funkcijama. (k = 1. n). ali (g ◦ f )(0) = c g[f (0)] = g(1) = 3 = (f ◦ g)(0) = f [g(0)] = f (2) = 5. Primjer 1. Prirodno podruˇje definicije racionalne funkcije skup R bez c nultoˇaka nazivnika Q.g.3. Racionalna funkcija je prava racionalna funkcija ako je stupanj polinoma u brojniku manji od stupnja polinoma u nazivniku. prvo dokaˇimo da su im doz mene jednake.2. f ◦ g : R → R. Neka su f. To se lako c vidi na primjeru funkcija f. = P1 (x) + . gdje je ∀x ∈ R. iA (x) = x i funkcija iB : B → B definirana s ∀y ∈ B. g : R → R. xn }. . ∀x ∈ A.D. D((h◦g)◦f ) = D(f ) i D(h◦(g◦f )) = D(g◦f ) = D(f ). te koristimo oznaku h = g ◦ f.4. Kompozicija nije op´enito komutativna operacija. f (x) = 2x + 1 i g(x) = x2 + 2. to je domena D(f ) = R \ {x1 . Teorem 1. Lako se provjeri da funkcija iA : A → A definirana s ∀x ∈ A. Ako je R(f ) ⊆ D(g). Nadalje je K((h ◦ g) ◦ f ) = K(h ◦ g) = K(h) i K(h ◦ (g ◦ f )) = K(h).E. · · · . Ako su definirane kompozicije g ◦ f . Poˇto je broj takvih nultoˇaka manji ili jednak stupc s c nju polinoma Q.2. Neka su funkcije f : A → B i g : C → D. Racionalna funkcija zadana je formulom f (x) = 1. c Definicija 1. gdje je stupanj polinoma R strogo Q(x) Q(x) manji od stupnja polinoma Q. onda je formulom h(x) = g[f (x)]. Oˇito postoje funkcije g ◦ f. SKUPOVI I FUNKCIJE 1. Q poliQ(x) nomi nad R. . [h ◦ (g ◦ f )](x) = h[(g ◦ f )(x)] = h{g[f (x)]} = (h ◦ g)[f (x)] = [(h ◦ g) ◦ f ](x). .h tri funkcije. Naime. Tu funkciju nazivamo kompozicijom funkcija f i g. je dana u slijede´oj definiciji. Svaku racionalnu funkciju je mogu´e prikazati kao sumu polinoma i prave racionalc P (x) R(x) ne funkcije. Dokaz: Da bismo dokazali jednakost funkcija.7 Racionalne funkcije P (x) . za pravila vrijedi ∀x ∈ D(f ). . gdje je Q(xk ) = 0.16 POGLAVLJE 1. g ◦ f = f ◦ g. h ◦ g. definirana funkcija h : A → D. onda vrijedi h ◦ (g ◦ f ) = (h ◦ g) ◦ f . Kao kod svake binarne operacije ima smisla pitanje o postojanju neutralnih elemenata za tu operaciju. gdje su P. Sada. tj. tj.2. Q. .8 Kompozicija funkcija.

ako postoji. c Kada imamo lijevi i desni neutralni element za operaciju ◦. Dakle. iA je desni.5. y ∈ D(f −1)} = = {(f (x). iB ◦ f = f i f ◦ iA = f . Tada koristimo oznaku g = f −1 . Kaˇemo da je funkcija f : A → B injekcija ako vrijedi z ∀ x1 . i 4. FUNKCIJE 17 iB (y) = y.15) zadovoljava svaka funkcija. vrijedi Γf −1 = {(y.5. Prije nego odgovorimo na pitanje za koje funkcije postoji inverzna funkcija. Tamo se svi elementi domene preslikaju u c jedan element kodomene. definirajmo slijede´e pojmove. Kod funkcije koju nazivamo konstantnom funkcijom c situacija je potpuno razliˇita. f −1(y)). razliˇiti elementi domene se presc likaju u razliˇite slike.2. x2 ∈ A. Naime. . kod funkcije koja je injektivna. Neka je zadana funkcija f : A → B. f [g(y)] = y. c Definicija 1. ((x1 = x2 ) ⇒ (f (x1 ) = f (x2 ))).16) (1.6. Primijetimo da suprotne implikacije od (1. g1 = g2 . ∀x ∈ A.15) y x. a iB je lijevi neutralni element za operaciju ◦ i oni su op´enito c razliˇiti. (1. Definicija 1.x 0 f 1 1 x Dakle. imaju svojstvo ∀f : A → B. Kaˇemo da je funkcija z g : B → A inverzna funkcija od funkcije f ako vrijedi g◦f = iA i f ◦g = iB . ((f (x1 ) = f (x2 )) ⇒ (x1 = x2 )). Naime kada bi poss tojale funkcije g1 i g2 koje ispunjavaju zahtjeve iz definicije 1. gdje je Γf simetriˇna slika grafa Γf s obzirom c na pravac y = x. g1 (y) = g1 {f [g2(y)]} = (g1 ◦ f )[g2 (y)] = g2 (y). Jedinstvenu oznaku za inverznu funkciju f −1 funkcije f moˇemo koristiti z zato ˇto je inverzna funkcija. g[f (x)] = x i ∀y ∈ B.1.f x 1 f f x . tj. Graf Γf −1 funkcije f −1 simetriˇan je grafu c Γf funkcije f s obzirom na pravac y = x koji raspolavlja 1. ima smisla pitanje o postojanju inverznog z elementa za neku funkciju f : A → B. x). ili ekvivalentno ∀ x1 . imali bismo ∀y ∈ B. jedinstvena. po analogiji s operacijama zbrajanja i mnoˇenje. x2 ∈ A. kvadrant Kartezijevog koordinatnog sustava. x ∈ D(f )} = Γf .15) i (1. odnosno.

Uzmimo bilo koje x1 . Dakle. Propozicija 1. Ako znamo koji skup je slika funkcije. Tada svaki pravac koji je paralelan s osi x smije sje´i graf funkcije u najviˇe jednoj toˇki.8.1. x2 ∈ I.4. odnosno ako vrijedi ∀ y ∈ B. f je bijekcija.17) kazuje da je svakom y ∈ B na jedinstven (funkcijski) naˇin pridruˇen x ∈ A. Q.18 POGLAVLJE 1. Kaˇemo da je funkcija f : A → B bijekcija ili 1-1 ako je z ona injekcija i surjekcija. SKUPOVI I FUNKCIJE Svojstvo injektivnosti kod funkcija iz R u R najlakˇe moˇemo ustanoviti s z ako imamo nacrtan graf funkcije. Kaˇemo da je funkcija f : A → B surjekcija ako je slika z funkcije jednaka kodomeni funkcije. Za funkciju f : A → B postoji inverzna funkcija f −1 : B → A ako i samo ako je f bijekcija. Neka je funkcija f : I → R strogo monotona na intervalu I ⊆ R. f je injekcija. Tada je x1 < x2 ili je x2 < x1 . c Svojstvo strogog rasta ili strogog pada funkcije je vaˇno zbog slijede´ih z c posljedica. a tada je joˇ teˇe dokazati tu s z ˇinjenicu. Tada u prvom sluˇaju slic jedi f (x1 ) < f (x2 ). c x1 = x2 . Neka je sada f bijekcija.7. Tada je dobro c z . tj. a s tim i c c c toˇno jedan original u domeni funkcije. (y = f (x)). Dokaz: Neka postoji f −1 : B → A. Tada za svaki y ∈ B postoji x = f −1 (y) sa svojstvom f (x) = f [f −1 (y)] = y. Dokaz: Neka je funkcija strogo rastu´e na I. Teorem 1. (1. (∀y ∈ B) (∃!x ∈ A) (y = f (x)). tj. U svakom sluˇaju je c f (x1 ) = f (x2 ). onda moˇemo jednostavno uzeti z taj skup za kodomenu i postigli smo da je dana funkcija surjekcija. Uvjet (1. Na taj naˇin za svaku toˇku c s c c c iz slike funkcije postoji toˇno jedna odgovaraju´a toˇka na grafu.17) Dakle.D. a u drugom f (x2 ) < f (x1 ).E. Definicija 1. f je surjekcija. c Definicija 1. tj. Tada je ona injekcija. R(f ) = B. U pravilu nije lako pogoditi skup koji je slika funkcije. Sada smo u stanju odgovoriti na pitanje o postojanju inverzne funkcije. za svaki element kodomene postoji i jedinstven je njegov original. ∃ x ∈ A. y = f (x). tj. Sada. (f (x1 ) = f (x2 )) ⇒ (f −1 [f (x1 )] = f −1 [f (x2 )]) ⇔ (x1 = x2 ).

3.4. ∀x ∈ A. b. Pokaˇimo da za bilo koje y1 . d ∈ R ima inverznu funkciju zadanu formulom f −1 (x) = −dx + b . za bilo koji y ∈ R posy−l toji jedinstven x = ∈ R. FUNKCIJE 19 definirana funkcija g : B → A.2. y2 < y1 . cx + d gdje su a.E.D. c c Dokaz: Ako je funkcija f : I → R strogo rastu´a surjekcija na intervalu c I ⊆ R. g = f −1 . g : y → x. g[f (x)] = g(y) = x i ∀y ∈ B.E. onda je po propoziciji 1. k k Grafovi of f i f −1 su simetriˇni na pravac c y = x. Tada ona ima inverznu funkciju koja je strogo rastu´a (padaju´a) na R(f ). Lako se vidi da je cx − a skup svih razlomljenih linearnih funkcija (nekomutativna) grupa s obzirom na kompoziciju kao grupnu operaciju i identitetu (a = d = 1.D. y 1 f 1 0 f 1 x ax + b . njegov orik ginal. No tada bismo zbog strogog rasta funkcije f imali f [f −1 (y2 )] < f [f −1 (y1 )]. s Q. Neka je funkcija f : I → R strogo rastu´a (padaju´a) c c surjekcija na intervalu I ⊆ R.1. f bijekcija. koja je isto razlomljena linearna funkcija. Primjer 1. Razlomljena linearna funkcija zadana formulom f (x) = . Primjer 1. y2 ∈ R(f ). Linearna funkcija zadana formulom f (x) = kx + l. (y1 < y2 ) ⇒ (f −1 (y1 ) < f −1 (y2 )). Propozicija 1. c = b = 0) kao neutralni element. Q. k = 0.1.5. je bijekcija f : R → R. c. ˇto je suprotno pretpostavci. tj. f [g(y)] = f (x) = y. te postoji f −1 : R(f ) → I. Naime. Naime.2. U z suprotnom bi vrijedilo da postoje y1 . Dakle. y2 ∈ R(f ). y1 < y2 i f −1 (y2 ) < f −1 (y1 ). Iz ovoga je odmah vidljivo da vrijedi 1 l f −1 (x) = x − . Pokaˇimo da ta funkcija zadovoz ljava uvjete iz definicije 1.

gdje s n √ su m ∈ Z. +∞ i koje imaju inverzne funkcije f− : [0. f (1) = a. +∞ → [0. ∀x ∈ R. neparne korijene.+∞ su strogo rastu´e bijekcije f+ : [0. s 1 Funkcija se lako proˇiruje dalje do f : Z → R+ . ∀n ∈ N. m ∈ N. Zbog ∀ n.2. y 0 f 1 x Medutim. n ∈ N.20 POGLAVLJE 1.0] c koje su strogo padaju´e funkcije f− : −∞. parne potencije zadane formulom f (x) = x2n . c Za razliku od neparnih potencija. 1 f 1 0 f 1 x 1. SKUPOVI I FUNKCIJE 1. logaritamska funkcija. +∞ . Neka je q = m ∈ Q. Na ovaj naˇin smo definirali funkciju f : N → R+ . s a ∀n ∈ N. f (n) = an . n . m ∈ Z. ∀ n. onda smo proˇirili funkciju do f : N ∪ {0} → R+ . +∞ . To su bijekcije s R na R i imaju inverze f −1 (x) = √ 2n+1 x. +∞ → [0. Ako c definiramo f (0) = a0 = 1. To su neparne i strogo rastu´e funkcije na R. njihove restrikcije f+ = f |[0. 0] → c −1 [0. (ii) f (n + m) = f (n)f (m).2. pa definiramo vrijednost funkcije s f (q) = f ( m ) = n am . an am = an+m funkcija f : Z → R+ zadovoljava: (i) f (0) = 1.9 Korijeni y 1 f 1 Neparne potencije su funkcije zadane formulom f (x) = x2n+1 . Mogu´e je uzeti i druge restrikcije f− = f | −∞. Definiramo: a1 = a an+1 = an · a. a > 0 i a = 1. pa tako nisu injekcije te nemaju inverze. n ∈ N.10 Eksponencijalna funkcija na Q. ∀x ∈ R. 0] . +∞ . +∞ → −∞. ∀n ∈ N. Proˇirimo funkciju f na skup racionalnih brojeva Q. op´a potencija c Neka je a ∈ R. n ∈ N. ∀x ∈ R. stavljanjem f (−n) = n . One c −1 imaju inverzne funkcije f+ : [0. su parne funkcije f : R → [0.

zovemo eksponencijalna funkcija s bazom a i oznaˇavamo s f (x) = expa (x) = ax .5. q < q ′ .2. +∞ . q = n′ ∈ Q. ′ ′ mn′ < m′ n. +∞ . logb a .2. Za a. +∞ . Tu funkciju c zovemo logaritamska funkcija s bazom a i oznaˇavamo s f −1 (x) = loga x. q ′ ∈ Q. Postoji toˇno jedna bijekcija f : R → 0. FUNKCIJE 21 Tako smo dobili funkciju f : Q → R+ koja i dalje zadovoljava funkcijsku jednadˇbu f (q + q ′ ) = f (q)f (q ′). ∀x. 0 a 1 1 0 a 1 x Teorem 1.1. +∞ → R koja je strogo rastu´a za a > 1 c i strogo padaju´a za 0 < a < 1. tj. f (q) < f (q ′ ). ∀x ∈ 0. √ pa nn′ zbog strogog rasta funkcije √ → x x √ ′ nn′ mn′ < nn am′ n . n n y Pokaˇimo da je za a > 1 funkcija f : z Q → 0. +∞ tako da vrijedi c f (0) = 1. odna R+ imamo √ a √ n′ nosno n am < am′ .5. a 1 0 1 x To slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i aloga (xy) = xy = aloga x aloga y = aloga x+loga y . y ∈ 0. +∞ strogo rastu´a na Q. ∀x ∈ 0. Uzc m m′ ′ mimo q = n . y ∈ R. +∞ . z √ m m′ mn′ + m′ n nn′ f (q + q ) = f ( + ′ ) = f ( )= amn′ +m′ n = ′ n n nn ′ = nn′ √ amn′ nn′ √ am′ n = √ n am n′ √ am′ = f ( m′ m )f ( ′ ) = f (q)f (q ′). Zadatak 1. b > 0 dokazati da vrijedi loga x = logb x . y ∈ R. f (1) = a > 0 i f (x + y) = f (x)f (y). Funkcionalna jednadˇba za logaritamsku funkciju z ima oblik loga (xy) = loga x + loga y. Bijekciju iz teorema 1. y 0 a 1 Eksponencijalna funkcija ima inverznu funkciju f −1 : 0. ∀x. tj. ∀ q. ∀x. Sada funkcionalna c jednadˇba ima oblik z ax+y = ax ay . Tada je amn < am n . Naime. Vrijec di loga 1 = 0 i loga a = 1 za sve 0 < a = 1. ∀x ∈ 0.

26. ∀x ∈ R 2 ex + e−x . ∀x ∈ R chx = 2 shx e2x − 1 thx = = 2x .) engleski c c matematiˇar c 1 . 1. +∞ → R kao funkciju c c α def α ln x zadanu formulom f (x) = x = e . Specijalno. (1. – Oxford. (1.(1. za a = e ≈ 2. (1.19) (tangens hiperbolni). a za a = 10 piˇemo log10 = log i zovemo Briggsov1 ili dekadski s logaritam. sijeˇanj 1630.18) (kosinus hiperbolni). veljaˇa 1561.20) (kotangens hiperbolni).21) y ch cth 1 1 1 x e 2 0 sh x th 0 x Henry Briggs (Worley Wood. SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: Formula slijedi iz injektivnosti eksponencijalne funkcije i s blogb x = x = aloga x = blogb a loga x = bloga x logb a .22 POGLAVLJE 1.11 Hiperbolne i area funkcije c Pomo´u eksponencijalne funkcije definiramo hiperbolne funkcije slijede´im c formulama: ex − e−x . ∀x ∈ R \ {0} shx e −1 shx = y (sinus hiperbolni).2. Sada je mogu´e definirati op´u potenciju f : 0.71828182 oznaˇavamo loge = ln i zovemo prirodc ni logaritam. ∀x ∈ R chx e +1 chx e2x + 1 cthx = = 2x .

z Mogu´e rjeˇenja te jednadˇbe su u = y ± y 2 + 1. tj.). Za primjer pokaˇimo (1.18) i za sh (1. 0]. Uz pretpostavku da je R(exp) = 0. a cth strogo pada na 0. +∞ . +∞ bijekcije. +∞ . c Odatle za x. zbog cthx = 1 slijedi da cth strogo pada na 0. pa sh kao suma strogo rastu´ih je strogo c rastu´e funkcija na R. moˇemo dokazati da su funkcije sh : R → R. ex − e−x Neka je y ∈ R(sh). a ch je parna funkcija. +∞ .22): z 1 shx chy + chx shy = [(ex − e−x )(ey + e−y ) + (ex + e−x )(ey − e−y )] = 4 1 = (ex+y + ex−y − e−x+y − e−x−y + ex+y + e−x+y − ex−y − e−x−y ) = 4 1 = (ex+y − e−(x+y) ) = sh(x + y). 1] i ch|[0. 2 Iz ovih osnovnih formula lako se dobivaju mnoge druge formule za sumu ili produkt hiperbolnih sinusa i kosinusa. odnosno. y > 0 imamo ch(x + y) = chx chy + shx shy > chx chy > chx.1. slijedi da su navedene funkcije injekcije. +∞ → [1. Takoder vrijede adicione formule sh(x + y) = shx chy + chx shy. ch i th strogo rastu na [0. Naime. FUNKCIJE 23 Funkcije sh. ex i −e−x strogo rastu. 1 .23) tj. a zbog neparnosti strogo raste i na R. Odatle i iz propozicije c 1. Odatle je x = ln(y + y 2 + 1). Tada je ex − e−x − 2 2y = 0.+∞ = Ch : [0. +∞ . ch(x + y)chx ch(x + y)chx (1. Osnovna formula koja vrijedi za hiperbolne funkcije je ch2 x − sh2 x = 1 i slijedi direktno iz definicija za ch (1. y > 0 je th(x + y) − thx = sh(x + y)chx − ch(x + y)shx sh(y) = > 0. z cth : R \ {0} → R \ [−1. thx Zbog neparnosti je cth strogo padaju´a i na −∞. Iz ch2 x = 1 + sh2 x ≥ 1 slijedi da je R(ch) ⊆ [1. y = shx = . +∞ .7. Funkcije sh. kao i za hiperbolni tangens i kotangens. pa ch strogo raste na [0. uz zamjenu u = ex dobijemo jednadˇbu u2 − 2yu − 1 = 0. ch(x + y) = chx chy + shx shy. Nadalje. +∞ (dokazati ´emo u korolaru c 3. 0 .19). Zbog u = ex > 0 jedino c s z rjeˇenje je u = ex = y + y 2 + 1. gdje s .22) (1.1. Za x. ∃x ∈ R. cth su neparne. thx < th(x + y). th : R → −1. Zbog parnosti ch strogo pada na −∞. odnosno th strogo raste na R+ .2. th.

je R(cth) = { 1 . +∞ . 1] → R \ {0} zadana formulom cth−1 x = 1 x+1 ln . y = Chx = Zbog cthx = 1 . z x No. ∀x ∈ R. a u suprotnom je negativan. 1 1+y ln .2. onda je kut pozitivan. tj. ∀x ∈ R\{0}. 1 . tj. ∃x ∈ R. +∞ i funkcija Ch−1 : R → R ln(y+ y √ je definirana formulom Ch−1 x = ln(x + x2 − 1). Kutu α pridruˇujemo realan broj z koji odgovara duljini luka na kruˇnici koji odsjecaju krakovi kuta α. inverzna funkcija sh−1 : R → R je definirana formulom √ sh−1 x = ln(x + x2 + 1). a pravi kut je π radijana. odnosno x = Neka je y ∈ R(th) ⊆ −1. . Sada uzmimo bilo koji y ∈ R i neka je x = ln(y + y 2 + 1). Ako je z drugi krak odmaknut od prvoga u pozitivnom smjeru (suprotnom od smjera kazaljke na satu). R(sh) = R. odnosno ex = y ± y 2 − 1. z s s a prvi krak mu je pozitivni dio osi x. 1]. tj. Jasno je da odatle slijedi y = sh x. gdje je x = 2kπ +rx . SKUPOVI I FUNKCIJE je funkcija y → ln(y + y 2 + 1) definirana na R.12 Trigonometrijske i arkus funkcije Neka je u Kartezijevom koordinatnom sustavu zadana kruˇnica polumjera z 1 (trigonometrijska kruˇnica) i na njoj srediˇnji kut α s vrhom u ishodiˇtu. puni kut je 2π radijana. y = thx = e2x − 1 . 2 Tada dobijemo jednadˇbu e2x − 2yex + 1 = 0. +∞ . 2 x−1 1. tj. 2 1−x (1 − y)e2x = 1 + y.24 POGLAVLJE 1. 1]. Tu mjeru kuta nazivamo radijan. α0 : [0. Sa slike je jasno da je pridruˇivanje koje realnim brojevima koji z 2 odgovaraju radijanima pripadnih srediˇnjih kutova pridruˇuje toˇke jediniˇne s z c c kruˇnice K. x ≥ 0 ⇒ e ≥ 1 pa je jedino rjeˇenje ex = y + y 2 − 1. ∀x ∈ −1. Odatle dobivamo R(Ch) = [1. 1 } = R\[−1. α(x) = α0 (rx ). ∀x ∈ R \ [−1. t ∈ −1. 1 . 1 → R c 1+x 1 definirana formulom th−1 x = ln . x = s 2 − 1). Neka je y ∈ R(Ch) ⊆ [1. ∃x ∈ [0. k ∈ Z. Odatle je e2x + 1 ex + e−x . 2π → K. Kao u prethodnom sluˇaju c 2 1−y zakljuˇujemo R(th) = −1. t thx −1 Takoder slijedi da je cth : R \ [−1. bijekcija. 1 i da je inverzna funkcija th−1 : −1. Dakle. 0 ≤ rx < 2π. Dakle. ∀x ∈ [1. Tu funkciju je mogu´e proˇiriti do z c s funkcije α : R → K. +∞ .

S druge strane postoje periodiˇke funkcije koje nemaju temeljnog c perioda kao npr. pa taj skup nema minimum ve´i od 0. cos x = 2 sin(x + π ). kosinus (cos). sin α). sin α y 1 25 C A B Α D 0 x Definicija 1. Za funkciju f : D(f ) → R kaˇemo da je periodiˇka perioda z c τ > 0 ako vrijedi 1) ∀x ∈ D(f ) ⇒ x + τ ∈ D(f ). tangens (tg ) i kotangens (ctg ) tako da pridruˇimo koordinate A = (cos α. 2) f (x + τ ) = f (x). Ako postoji najmanji period τ0 > 0 onda njega zovemo temeljni period funkcije f . Iz sliˇnosti pripadc sin α nih pravokutnih trokuta vrijedi tg α = cos α cos α i ctg α = .1. Primijetimo. a cos parna funkcija.24) . sin je neparna.2. ∀x ∈ R. s (1. 1] i cos : R → [−1. odnosno. 1). ∀x ∈ R. ∀x ∈ R. vrijedi sin(x + 2π) = sin x i cos(x + 2π) = cos x. 2 Sa trigonometrijske kruˇnice je vidljivo da vrijedi z cos2 x + sin2 x = 1. ∀x ∈ R. tg α) i C = (ctg α.9. B = z (1. ∀n ∈ N. onda je nτ takoder period od f . c 1 y sin Π 0 Π 2 Π x cos Funkcije sin : R → [−1. 1] su periodiˇke s temeljnim c periodom 2π. ∀x ∈ D(f ). Nadalje. tj. Iz slike je jasno da vrijedi sin x = cos(x − π ). Svaki τ ∈ Q+ je njen period. f : R → R definirana s f (x) = 1 za x ∈ Q i f (x) = 0 za x ∈ Q. FUNKCIJE Sada ´emo geometrijski definirati trigonomec trijske funkcije sinus (sin). ako je τ > 0 period funkcije f . ˇto je osnovna trigonometrijska jednakost.

2 sin x cos y = 0 Β Α Β y 1 D C B x A (1. − sin β). sin α).25) lako slijedi adicioni teorem za funkciju sinus: π π π sin(α+β) = cos( −α−β) = cos( −α) cos β+sin( −α) sin β = sin α cos β+cos α sin β. k ∈ Z} → R imaju 2 sin(x + π) − sin x osnovni period π.26 POGLAVLJE 1. Funkcije tg i ctg su neparne. D = (cos(α + β). 0). 2 2 2 Iz prethodnih formula lako dobijemo 1 [sin(x + y) + sin(x − y)]. . k ∈ Z} → R i ctg : R \ {kπ. SKUPOVI I FUNKCIJE Sada ´emo geometrijski dokazati osnovni adicioni teorem za funkciju koc sinus: cos(x + y) = cos x cos y − sin x sin y. (1. Iz sliˇnosti trokuta △ OAC i △ OBD slijedi c jednakost duljina d(A. (cos β − cos α)2 + (− sin β − sin α)2 = (1 − cos(α + β))2 + (0 − sin(α + β))2 ⇒ cos2 β − 2 cos β cos α + cos2 α + sin2 β + 2 sin β sin α + sin2 α = = 1 − 2 cos(α + β) + cos2 (α + β) + sin2 (α + β) ⇒ 2 − 2 cos α cos β + 2 sin α sin β = 2 − 2 cos(α + β) ⇒ (1. C = (cos α. To slijedi iz tg (x + π) = = = tg x i cos(x + π) − cos x 1 ctg x = tg x . B = (1. Iz (1. tj. ∀ x.25). C) = d(B. sin(α + β)). D).26) Funkcije tg : R \ { π + kπ. 2 1 sin x sin y = [cos(x − y) − cos(x + y)]. 2 1 cos x cos y = [cos(x + y) + cos(x − y)].25) Na slici desno istaknute su toˇke c A = (cos β. y ∈ R.

π → R. 2 2 Cos−1 = arccos : [−1. pa zato nemaju inverzne funkcije.1. 1] → [0. FUNKCIJE 27 y y tg ctg 1 1 Π 2 0 Π 2 x Π Π 2 0 Π 2 Π x Periodiˇke funkcije nisu injekcije. π i Ctg = ctg | 0. Tg−1 = arctg : R → − π . π ] . parovi inverznih funkcija su: 2 2 Sin : [− π . 2 2 Tg = tg | − π . c njihove restrikcije na dijelove podruˇja definicije na kojem su strogo moc notone. 2 2 Ctg : 0. π → R. 1]. Cos = cos |[0. 1]. π . π . π] → [−1. π ] → [−1. jesu injekcije. 2 2 Cos : [0.2. 1] → [− π . π]. Tg : − π . 2 2 Ctg−1 = arcctg : R → 0. Dakle. π ]. Tako definiramo Sin = sin |[− π . y Π 2 1 arcsin Sin arccos Π 2 1 Π 2 1 0 1 Π x 2 1 0 1 Π 2 x Cos Sin−1 = arcsin : [−1.π] . Medutim.π . y Π .

(n + 1)π] → [−1. s z −1 Rjeˇenje: Za svako n ∈ Z je xn = Sinn (b) = (−1)n Sin−1 (b) + nπ i s −1 −1 π n yn = Cosn (b) = (−1) (Cos (b) − 2 ) + nπ + π . Rijeˇimo nejednadˇbu a ≤ sin x ≤ b za −1 < a < b < 1. 1] → [− π + nπ. 1] bijekcija i za njenu inverznu funkciju Cos−1 : [−1.28 y POGLAVLJE 1. Zadatak 1. Rijeˇimo jednadˇbe sin x = b i cos y = b za b ∈ [−1. . 1] → [nπ. 2 2 Joˇ je jednostavniji sluˇaj inverznih funkcija restrikcija od tg i ctg . imamo c Sin−1 (a) + 2mπ ≤ x ≤ Sin−1 (b) + 2mπ. to nisu jedine restrikcije koje su bijekcije. je Sin−1 (b) + (2m − 1)π ≤ x ≤ Sin−1 (a) + (2m − 1)π. Za s c tg | − π +nπ. 1]. ∀x ∈ [−1. 2 Rjeˇenje: Treba uzeti u obzir da su funkcije Sin−1 strogo rastu´e za pars c n ne i strogo padaju´e za neparne n ∈ Z. 1]. Njena 2 2 2 2 z inverzna funkcija Sin−1 : [−1. SKUPOVI I FUNKCIJE y Tg Π 2 1 Ctg Π 21 arctg Π 2 Π 2 0 Π 2 x 0 Π 2 arcctg x Naravno. π + nπ] moˇe se dobiti kao n 2 2 −1 −1 n Sinn (x) = (−1) Sin (x) + nπ. Zato za n = 2m.(n+1)π = Ctgn vrijedi Ctg−1 (x) = Ctg−1 (x) + nπ. supremum i infimum.3. n Zadatak 1. potpunost U ovoj toˇki uvodimo aksiomatiku skupa realnih brojeva koja karakterizira c sva njegova svojstva s obzirom na algebarsku strukturu i uredaj na njemu. Za svako n ∈ Z je sin |[− π +nπ. π +nπ] = Sinn : [− π + nπ.4. 1].3 Aksiomi polja R. (n + 1)π] vrijedi Cos−1 (x) = n n (−1)n (Cos−1 (x) − π ) + nπ + π . s z 1. 1] bijekcija. Isto tako je cos |[nπ. ∀x ∈ R i analogno n 2 2 za ctg | nπ. ∀x ∈ [−1.(n+1)π] = Cosn : [nπ. π + nπ] → [−1. ∀x ∈ R. m ∈ Z. m ∈ Z. a za n = 2m − 1. π +nπ = Tgn vrijedi Tg−1 (x) = Tg−1 (x) + nπ.

Postoji neutralni element 0 (nula): ∃!0 ∈ R.1 Aksiomi polja R R je komutativna grupa s obzirom na operaciju zbrajanje + : R × R → R. SUPREMUM I INFIMUM. ∃!x−1 = A 8. x + (−x) = (−x) + x = 0. ∃!(−x) ∈ R. ∀x ∈ R 1 · x = x · 1 = x. z ∈ R. y. y. x + y = y + x. A 4. A 7. Komutativnost zbrajanja: ∀x. +. 1 1 1 ∈ R. x + (y + z) = (x + y) + z. A 1. Postoji jedinstven neutralni element 1 (jedinica): ∃!1 ∈ R. R \ {0} je komutativna grupa s obzirom na mnoˇenje · : R × R → R. x = x = 1. ∀x ∈ R 0 + x = x + 0 = x.3. y ∈ R. A 2.1. y. xy = yx. z ∈ R. Asocijativnost mnoˇenja: z ∀x. Asocijativnost zbrajanja: ∀x. A 6. y ∈ R. 1 = 0. distributivnost mnoˇenja prema zbrajanju: z ∀x. x(y + z) = xy + xz. AKSIOMI POLJA R. z A 5.3. Svaki element iz R ima inverz za zbrajanje (suprotni): ∀x ∈ R. x x x . Uredenu trojku (R. Komutativnost zbrajanja: ∀x. POTPUNOST 29 1. A 3. A 9. Svaki element iz R \ {0} ima inverz za mnoˇenje (reciproˇni): z c ∀x ∈ R \ {0}. z ∈ R. ·) nazivamo poljem. x(yz) = (xy)z.

Kad bi bilo 0x = 0. Pokaˇimo (ab = 0) ⇔ ((a = 0) ∨ (b = 0)). slijedi x = −(−x). To se protivi zahtjevu iz A6. 0 je jedinstven neutralni element za zbrajanje i 1 je jedinstven neutralni broj za mnoˇenje. Suprotni i reciproˇni brojevi su jedinstveni. z Kada bi postojao broj a ∈ R. 4. imali bi a = a + 0 = 0. 5. z Za svaki x ∈ R vrijedi x + (−0) = x + 0 + (−0) = x + 0 = x i −0 + x = −0 + 0 + x = 0 + x = x. Naime. pa zbog jedinstvenosti nule vrijedi −0 = 0. 6. onda je a = 0. a+c = c+a = 0. pa je c −1 −1 b = 1 · b = a ab = a 0 = 0. ako je b = 0. ˇto je kontradikcija. 3. Tada bi vrijedilo −a = −a + 0 = −a + (a + c) = (−a + a) + c = 0 + c = c. Odatle je (−1)(−1) = −(−1) = 1. Analogno. a = 0 sa svojstvo da ∀x ∈ R a + x = x + a = x. a odatle 0 = 1. pa bi slijedilo 1 = 2. Iz aksioma dokaˇimo neka poznata svojstva operacija zbrajaz nja i mnoˇenja. 0x = (0 + 0)x = 0x + 0x = 2 · 0x. Imamo (−1)(−1) + (−1) = (−1)(−1) + (−1)1 = (−1)((−1) + 1) = (−1)0 = 0 i isto tako (−1) + (−1)(−1) = 0.5. 7. c = −a njegov suprotni broj.30 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE Primjer 1. Za svako x ∈ R vrijedi x0 = 0x = 0. −(−x) = x. Analogno. Pokaˇimo da je −0 = 0. kada bi postojao broj b ∈ R. onda bi taj element imao inverz. Dokaz jedinstvenosti reciproˇnog broja s c je analogan. a to je kontradikcija. tj. Obratna tvrdnja slijedi iz 5. 2. z Neka vrijedi ab = 0. . imali bi b = b1 = 1. Ako je a = 0 onda a ima reciproˇni element. Vrijedi ∀x ∈ R. c Neka je a ∈ R i c ∈ R. Iz jedinstvenosti elementa s danim svojstvom za −x. Vrijedi (−1)(−1) = 1. b = 1 sa svojstvo da ∀x ∈ R bx = xb = x. z 1. Po definiciji suprotnog elementa je −x+(−(−x)) = (−(−x))+(−x) = 0 i −x + x = x + (−x) = 0.

((x ≤ y) ∧ (y ≤ x)) ⇒ (x = y). S = ∅. m ≤ x. 1. . Tranzitivnost uredaja: ∀x.2 Supremum i infimum skupa. A 12. ≤) je uredeno polje. Uredaj je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. omeden odozdo u R. y ∈ R. Kaˇemo da je S ⊂ R. Uskladenost zbrajanja: (x ≤ y) ⇒ (∀z. Antisimetriˇnost uredaja: c ∀x. (x + z ≤ y + z)). +. ako je omeden odozdo i odozgo u R. (x ≤ y) ∨ (y ≤ x). ako postoji broj z m ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S. ((x ≤ y) ∧ (y ≤ z)) ⇒ (x ≤ z). (R. Skup S ⊂ R. A 14. A 10. je omeden u R. 31 Imamo x ≤ y ⇒ y − x ≥ 0 ⇒ (y − x)z ≥ 0 ⇒ yz − xz ≥ 0 ⇒ xz ≤ yz.10. Broj m zovemo donja meda ili minoranta skupa S. x ≤ M. omeden odozgo u R. SUPREMUM I INFIMUM. Uskladenost mnoˇenja: z ((x ≥ 0) ∧ (y ≥ 0)) ⇒ (xy ≥ 0). potpunost Definicija 1. ≤) je uredeno polje.3. Linearnost uredaja: ∀x.6. Broj M zovemo gornja meda ili majoranta skupa S. +. Primjer 1. z A 13.3. ·. z ∈ R.7. (Q.1. AKSIOMI POLJA R. Kaˇemo da je S ⊂ R. ako z postoji broj M ∈ R takav da vrijedi ∀x ∈ S. S = ∅. Vrijedi monotonost mnoˇenja: z ((x ≤ y) ∧ (z ≥ 0)) ⇒ (xz ≤ yz). A 11. Primjer 1. POTPUNOST Na skupu R je zadan linearan (totalan) uredaj ≤. y ∈ R. y. S = ∅. ·.

E. na ≤ c i ∀ε >. zovemo uredeno potpuno polje. tj. Dokaz: Pretpostavimo da tvrdnja teorema nije istinita. a < x. SKUPOVI I FUNKCIJE Jasno. ∃n ∈ N. a > 0. L − ε < x. ∀n ∈ N. ≤) je uredeno potpuno polje.)′ ∀ε > 0. svaki ve´i broj je takoder majoranta. c − ε < na. ∃x ∈ S. Aksiom potpunosti: Svaki neprazan odozgo omeden podskup S ⊂ R ima supremum u R. Sada c c po A15. a > 0.6 (Arhimedov aksiom).) ∀a ∈ R. .11. (ii. na > b. U tom svjetlu ima smisla c slijede´a definicija. neka vrijedi: ∃ a. ˇto je s Q. kontradikcija s ˇinjenicom da je c gornja meda od S. Pokaˇite bez upotrebe A 15. +.32 POGLAVLJE 1. da Arhimedov aksiom vrijedi u z skupu Q. c Definicija 1. na ≤ b. odnosno c < (n + 1)a ∈ A. postoji c = sup A. Supremum koji je u skupu nazivamo maksimum.) ∀x ∈ S. ·. ako S ima majorantu. ∃n ∈ N. U skupu R vrijedi tvrdnja: ∀ a. s L = sup S je karakteriziran slijede´im svojstvima: c (i. Sada za ε = a > 0 dobijemo c − a < na. Uredeno polje koje zadovoljava i A 15. n ∈ N} odozgo ograniˇen skup u R. b ∈ R. To znaˇi da je skup A = {na. b > 0. x ≤ L. tj.D. c Zadatak 1. b > 0. c A 15. onda on ima beskonaˇno mnogo majoranc ti. ∃x ∈ S. a < L.) pisati u obliku: c (ii. ∀n. Broj L ∈ R koji je najmanja majoranta nepraznog odozgo omedenog skupa S ⊂ R nazivamo supremum skupa S i piˇemo L = sup S. ako je L = sup S ∈ S onda je L = max S. Naime.5. Dakle (R. Sada smo u mogu´nosti zadati posljednji aksiom skupa R. ˇ Cesto je praktiˇno uvjet (ii. tj. Teorem 1. b ∈ R.

Neka je a z bilo koja majoranta skupa S.8. ∀n ∈ N. onda bi a bio maksimum od S. Dakle. a je majoranta od S. k ′ ∈ N. n+1 ≤ 1. Pokaˇimo da ne postoji najmanja majoranta skupa S u Q. a > 0. Dakle. Sada za svaki q = m . n ≤ m. postoji majoranta n n n 1 a′ = a − n ∈ Q. U sus protnom bismo imali k. postoji q ′ = q + n ∈ S. Pokaˇimo s c da je 1 = sup S. postoji k k n ∈ N takav da je nmk ′ > m′ k. Zadatak 1. SUPREMUM I INFIMUM. je majoranta od√ ⇔ a2 > 2. tj. mora biti a2 > 2. mε > 1. Obratno. majoranta od S. ako je 0 < a i a2 > 2. Tada za n = m imamo mk ≤ m ⇒ k = 1. Zadatak 1. Oˇito je S odozgo omeden s c 2 ∈ Q. n+1 Iz Arhimedovog aksioma slijedi postojanje m ∈ N. n ∈ N}. ∀x ∈ R. x − ε. POTPUNOST 33 Rjeˇenje: Dovoljno je pokazati da ∀k. Uzmimo sada n = m − 1 i imamo tvrdnju. Odatle je 2 2 1 1 2a < a2 − 2 < a2 − 2 + ⇒ 2 < a− . Tada je a = 2 ( 2 ∈ Q). Kada bi bilo a2 < 2. z ∀ε > 0. Polje Q nije potpuno. a > 0. Naime. k. x + ε ∩ Q = ∅. Dokaˇite da je Q gust u R. onda za svaki q ∈ S imamo q 2 < 2 < a2 ⇒ q < a.6. Skup S nema maksimalan element. Uzmimo bilo koji ε > 0. q ′ > q. Neka je S = {q ∈ Q.3. odnosno nq > q ′ . Utvrdite da li postoji i ako postoji odredite supremum skupa n S = { n+1 . Dakle. AKSIOMI POLJA R. ∀n ∈ N. tj. m ∈ N.7. n z Rjeˇenje: Skup S je odozgo ograniˇen s 1. a′ < a. q 2 < 2}. Primjer 1. Pokaˇimo da vrijedi: a ∈ Q. nk ≤ m.1. ˇto nije istina ve´ s c ′ za n = m + 1. Neka z S 2 je a ∈ Q. ∃n ∈ N. q ′ = m′ ∈ Q. m′ . tj. m. nk > m. Tada po Arhimedovom aksiomu za brojeve a2 − 2 > 0 i 2a > 0 postoji n ∈ N takav da vrijedi n(a2 − 2) > 2a. m ∈ N. No tada bi vrijedilo ∀n ∈ N. Trebamo na´i n ∈ N tako da c vrijedi 1−ε< n ⇔ (1 − ε)(n + 1) < n ⇔ −nε + 1 − ε < 0 ⇔ 1 < (n + 1)ε. Tada je n2 (2 − q 2 ) > n(2q + 1) = 2nq + n ≥ 1 1 2nq + 1 ⇒ (q + n )2 < 2. . 1 < q. a takvog nema. za bilo koji q ∈ S po Arhimedovom aksiomu za brojeve 2 − q 2 > 0 i 2q + 1 > 0 postoji n ∈ N tako da je n(2 − q 2 ) > 2q + 1.

. n − 1. skup S− je odozgo omeden u R. Neka je S ⊂ R. Tako s je i sup B majoranta za A. −x ≤ −m. . to vrijedi sup A ≤ sup B. tj. odozdo ograniˇen skup. pa je infimum od B minoranta za A. a > ℓ. Odatle za infimum skupa a kao najve´u minorantu od A vrijedi inf A ≥ inf B. Neka je q1 ≤ x − ǫ i x + ε ≤ q2 . Neka je 1 ≤ k0 < n najve´i od indeksa za koje je c q2 −q1 s αk ≤ x − ǫ. s ℓ = inf S je karakteriziran slijede´im svojstvima: c (i. svaka minoranta skupa B ujedno je i minoranta skupa A. ∃ − x ∈ S− . ˇto je kontradikcija s izborom broja n.) ∀x ∈ S. n). tj.D. m ≤ x. ∀q ∈ Q. c c To kazuje da je ℓ = −L = inf S.34 POGLAVLJE 1. Prema A 15. To moˇemo z napisati i na slijede´i naˇin: ∀x ∈ S .7. postoji L = sup S− ∈ R. −L ≤ x i ∀ε > 0. .) ∀a ∈ R. Definicija 1. SKUPOVI I FUNKCIJE Rjeˇenje: U suprotnom sluˇaju bi vrijedilo ∃ε > 0. s c (q ≤ x − ǫ) ∨ (x + ε ≤ q).)′ ∀ε > 0. tj. Infimum koji je u skupu nazivamo minimum. ∃x ∈ S. Rjeˇenje: Svaka majoranta skupa B ujedno je i majoranta skupa A. Zadatak 1. postoji m ∈ R tako da vrijedi ∀x ∈ S. x < a. Slijede´i teorem opisuje to svojstvo na prihvatljiviji naˇin. Dokaz: Neka je S− = {−x. L − ε < −x. Tada je ∀−x ∈ S− . ∃x ∈ S. Skup S je odozdo omeden u R. x < −L + ε. tj. ako je ℓ = inf S ∈ S onda je ℓ = min S. −x ≤ L i ∀ε > 0. (ii. tj. Uzmimo k n ∈ N tako da vrijedi 2nε > q2 − q1 i odredimo αk = q1 + n (q2 − q1 ) ∈ Q (k = 0. Analogno. (ii. karakterizira svojstvo potpunosti koje razlikuje polje R od polja Q. 1. ∃x ∈ R. Q. Tada je sup A ≤ c sup B i inf A ≥ inf B. x < ℓ + ε. Tada postoji c ℓ = inf S ∈ R. ℓ ≤ x.8. Neka je A ⊆ B ⊂ R i B ograniˇen skup.12. ∀ − x ∈ S− . x ∈ S}. S = ∅. ∃x ∈ S.E. . c c . postoji infimum skupa S. Teorem 1. Poˇto je supremum od A najmanja majoranta s skupa A. Broj ℓ ∈ R koji je najve´a minoranta nepraznog odozdo c omedenog skupa S ⊂ R nazivamo infimum skupa S i piˇemo ℓ = inf S. Zbog x + ε ≤ αk0 +1 vrijedi n = αk0 +1 − αk0 ≥ 2ε. c Aksiom A 15.

bn ].) U ovoj toˇki ´emo proˇiriti eksponencijalnu funkciju do skupa R i tako se c c s uvjeriti da je teorem 1. y ∈ B} odozgo ograniˇen i vrijedi sup(A + c B) = sup A + sup B. tj. SUPREMUM I INFIMUM. Zadatak 1. bn ] ⊂ R takve da vrijedi [an+1 . dakle. ∀n ∈ N. AKSIOMI POLJA R. i y ≤ sup B. B ⊂ 0. tj. Dokaˇimo da vrijedi c z ∀n.) njemaˇki matematiˇar c c c 1 . Tada postoji x ∈ R takav da je x ∈ [an . Tada je skup AB = {xy . an ≤ bm . sup A + sup B je gornja meda skupa A + B. 1. an ≤ inf B.6) Cantorovim aksiomom (teorem 1.1. x ∈ A. tj. Tada c je skup A + B = {x + y . bn ]. POTPUNOST 35 Teorem 1. ∀n ∈ N.8. Napomena 1.Halle. Zadatak 1.D. zamijenimo s Arhimedovim aksiomom (teorem 1. Skupovi A c i B su ograniˇeni (odozdo s a1 i odozgo s b1 ) pa postoje sup A i inf B. c analogno vrijedi za m < n.9. m ∈ N. Tada je x + y > sup A − 2 + B − 2 = sup A + sup B − ε. sijeˇanj 1918. Ako je n < m. ∀n ∈ N. sup A + sup B − ε nije gornja meda skupa A + B. Georg Ferdinand Ludwig Philipp Cantor (Saint Petersburg [Russia]. Sada je inf B gornja meda za skup A. 3. B ⊂ R odozgo ograniˇeni neprazni skupovi. ∀x ∈ A.3. ∀y ∈ B. Q. n ∈ N} i B = {bn . (Cantorov1 aksiom) Neka za svaki n ∈ N imamo segmente [an . n ∈ N}. oˇujak 1845. ∀x ∈ A. bn+1 ] ⊂ [an . Dokaz: Oznaˇimo s A = {an . istinit.3 Eksponencijalna funkcija na R (I. z . Za sve n ∈ N oˇigledno vrijedi an ≤ bn .10. vrijedi x + y ≤ s sup A + sup B.1. Odatle zakljuˇujemo ∀n ∈ N je an donja meda c za skup B. Neka su A.E. Ako je n = m onda je to jasno. pa vrijedi sup A ≤ inf B. onda n < n + 1 < · · · < m − 1 < m povlaˇi an ≤ · · · ≤ am ≤ bm . Rjeˇenje: Zbog x ≤ sup A. ∀n ∈ N. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je ε ε ε ε sup A − 2 < x i sup B − 2 < y. 6.5. an ≤ an+1 i bn+1 ≤ bn . c ˇ Zelimo pokazati da vrijedi [sup A. y ∈ B} odozgo ograniˇen i vrijedi c sup(AB) = sup A sup B.3. inf B] ⊆ [an . +∞ odozgo ograniˇeni neprazni skuc povi. Neka je ε > 0 odabran po volji. x ∈ A. bn ]. Druga mogu´a aksiomatika polja R se dobije ako aksiom A c 15.8). an ≤ bm . ∀y ∈ B. Neka su A.

q < x} sup{aq . 2. 3. Zbog zadatka 1. q < x.4 Ekvipotentni skupovi. tj. U skupu B nema nesparenih elemenata. q ′ ∈ Q. Tada je xy > (sup A − ε0 )(sup B − ε0 ) = ε0 − (sup A + sup B)ε0 + sup A sup B > sup A sup B − ε. q. nakon konaˇno koraka do´i ´emo do jedne od slijede´ih situacija: c c c c 1. U sluˇaju 1. Dakle. Zato ˇto je ε > 0 odabran po volji. c Definicija 1. prebrojivost Ako imamo dva skupa A i B s konaˇnim brojem elemenata. Za skupove A i B kaˇemo da imaju jednak broj elemenata. imamo f (x)f (y) = sup{aq . da su jednakobrojni ili ekvipotentni ako postoji bijekcija f : A → B. Neka je 0 < ε < sup A+sup B odabran po volji i neka je 0 < ε0 < sup A+sup B − 2 2 (sup A+sup B)2 4 1. q + q ′ < x + y} = f (x + y). vrijedi sup(AB) = sup A sup B. Niti u skupu A. Nastavimo li tako sparivati nesparene elemente skupa A s nesparenim elementima skupa B.10. q ′ ∈ Q. i y ≤ sup B. q. U skupu A nema nesparenih elemenata. s Sada eksponencijalnu funkciju proˇirujemo do funkcije f : R → 0. q ′ ∈ Q.13. q ′ < y} = = sup{aq+q . ∀y ∈ B. q ∈ Q. q ′ < y} = ′ ′ ′ Rjeˇenje: Zbog x ≤ sup A. U sluˇaju 2. konstruirali smo injekciju sa skupa B u skup A i c jasno je da skup A ima viˇe elemenata od skupa B. ∀x ∈ A. sup A sup B − ε nije gornja meda. . teorijski je lako c ustanoviti imaju li oni jednak broj elemenata. z tj. q ∈ Q. = sup{aq+q . vrijedi xy ≤ s sup A sup B. Naime. s Za a > 1 i x ∈ R definiramo f (x) = sup{aq . sparimo ih. +∞ . sup A sup B je gornja meda skupa AB. U sluˇaju 3. konstruirali s c s smo injekciju sa skupa A u skup B i jasno je da skup B ima viˇe elemenata od skupa A. konstruirali smo obostrano jednoznaˇno preslikavanje sa skupa c c A na skup B (bijekciju) i jasno je da skupovi A i B imaju jednak broj elemenata. SKUPOVI I FUNKCIJE − ε. ∀x ∈ A. provodimo slijede´i c postupak: uzmimo element skupa A i element skupa B. q < x}. ∀y ∈ B. Ovo je motivacija za slijede´u definiciju i u sluˇaju kada skupovi c c nemaju konaˇan broj elemenata. niti u skupu B nema nesparenih elemenata. Postoje x ∈ A i y ∈ B takvi da je sup A − ε0 < x i 2 sup B − ε0 < y.36 POGLAVLJE 1.

) poljski z matematiˇar c 1 . – – Moskva.) c z ukrajinski matematiˇar c 2 Stefan Banach (Krakow.4.11. (iii) f : A → B ∧ g : B → C bijekcije ⇒ g ◦ f : A → C je bijekcija. Definicija 1.9 (Cantor-Bernstein1 -Banach2 ). Kaˇemo da je beskonaˇan skup S prebrojiv ako je ekviz c potentan skupu prirodnih brojeva N. 26. Sergej Natanoviˇ Bernstein (Odessa. Primijetimo da prethodni teorem govori o antisimetriˇnosti uredaja medu c kardinalnim brojevima. Teorem 1. oˇujak 1892. August 31 kolovoz 1945. Zadatak 1. onda je A ∼ B. tj. Zadatak 1. N ∼ 2N. 30. oˇujak 1880. PREBROJIVOST 37 Tada joˇ kaˇemo da A i B imaju jednak kardinalni broj i piˇemo k(A) = k(B) s z s ili A ∼ B. EKVIPOTENTNI SKUPOVI. – Lowow. Ako postoji injekcija f : A → B onda kaˇemo da A ima manje ili jednako z elemenata od B.1. (ii) (A ∼ B) ⇒ (B ∼ A). tj. (ii) f : A → B bijekcija ⇒ (f −1 : B → A) bijekcija. Pokaˇite da vrijedi z 1. da z vrijedi (i) A ∼ A. Slijede´i teorem u konkretnim situacijama bitno olakˇava utvrdivanje ekc s vipotentnosti skupova. k(A) ≤ k(B). (iii) (A ∼ B) ∧ (B ∼ C) ⇒ (A ∼ C). Rjeˇenje: s (i) Identiteta iA : A → A je bijekcija. a navodimo ga bez dokaza. odnosno ((k(A) ≤ k(B)) ∧ (k(B) ≤ k(A))) ⇒ (k(A) = k(B)). Ako postoje injekcije f : A → B i g : B → A. listopad 1968. Pokaˇite da je ekvipotentnost relacija ekvivalencije. U suprotnom sluˇaju kaˇemo da je taj c z skup neprebrojiv. 5.12.14.

9 slijedi tvrdnja. b u [a. m ∈ Z. Propozicija 1. Q. pa postoji n injekcija sa Q u N × N. 5. b ∼ c. na [ 3a+b .3. 7.D. n)) =          m+n−1 2 m+n−1 2 + n. Po 4. m + n − 1 neparan m + n − 1 paran 0 1 2 3 4 m n 4 3 2 1 + m. T g −1 : R → a. b → c. Rjeˇenje: s 1. N ∼ N × N. je bijekcija. ∀n ∈ N je bijekcija.9. b je bijekcija. Tada je to injekcija s 4 4 [a. je a. ∀n ∈ N. SKUPOVI I FUNKCIJE 4. npr. . b. 4.12. ∀a. d i [a. Konstruiramo preslikavanje f : N × N → N kako je grafiˇki prikazano na slici desno. 2. Sada po teoremu 1. su relativno prosti}. b ∈ R. Skup racionalnih brojeva Q je prebrojiv. d]. imamo Q ∼ N. 3. pa po teoremu 1.E. i dobijemo injekciju s Q u N. b] u a. b] ∼ a. c < d. a < b. b ∈ R. Preslikavanje f : N → Z definirano s f (2n) = n + 1. b] na bilo koji segment u a. Preslikavanje n → 2n + 1. n ∈ N. je [a. d ∈ R. Nadalje. POGLAVLJE 1. f (1) = 0 i f (2n + 1) = −n. d definirano s f (x) = d−c (x b−a − a) + c je bijekcija. a < b. Dokaz: Skup Q = { m . N ∼ Z. Funkcija f je definirana forc mulom: f ((m. 5. Preslikavanje n → 2n. f : a. je R ∼ a. 3. ∀a. a+3b ]. ∀n ∈ N. b . Svac kom uredenom paru prirodnih brojeva jednoznaˇno je odreden poredak na putanji ozc naˇenoj na slici. b . b . postoji bijekcija s [a. b . b]. 6. c. b] ∼ [c. N ∼ 2N + 1. S duge strane identiteta je injekcija s N u Q. je bijekcija. komponiramo tu injekciju s bijekcijom sa N × N na N iz zadatka 1. Identiteta je injekcija s a. a < b.38 2. 6. ∀a. 7.

slijedi B ∼ N. Teorem 1.E. . Konstruirajmo injekciju g : N → B na slijede´i naˇin: c c Uzmimo bilo koji b ∈ B i stavimo g(1) = b. po konstrukciji vrijedi f (m) ∈ [am+1 . No. f : A → N bijekcija. a funkcija g je po konstrukciji injekcija. bn+1 ] i f (n) ∈ [an+1 . sa svojstvom [an . ∀n ∈ N. .E. c c nademo f (2) itd. i B ⊆ A. ∀x ∈ B. ˇto je kontradiks cija s izborom toˇke x. to postoji bn+1 ∈ B takav da je bn+1 = bk .10. gdje su svi b1 . . Dokaz: Kada bi vrijedilo suprotno. b] ⊂ R je neprebrojiv skup. i segment [a. Po teoremu 1. PREBROJIVOST 39 Propozicija 1. Korolar 1. Dokaz: Kada bi R bio prebrojiv. Ako je B konaˇan c onda je tvrdnja oˇita. b]. Na taj naˇin dobivamo segmente [an . Ako B nije konaˇan. b2 ] ⊂ [a1 . pa stavimo g(n + 1) = bn+1 . ∀n ∈ N. Dokaz: Neka je A ∼ N. U oba sluˇaja vrijedi c c 2 f (1) ∈ [a2 . bn ]. Neprazan podskup prebrojivog skupa je konaˇan ili prebroc jiv. Ako je f (1) ≤ a1 +b1 stavimo a2 = a1 +3b1 i b2 = b1 . b] prebrojiv.4. b2 ] i [a2 . da je [a. Skup realnih brojeva R je neprebrojiv. Takvim postupkom definiramo g(n). c c i(x) = x. Pretpostavimo da smo za neki n ∈ N definirali g(k) = bk ∈ B. c Q.10. ∀n ∈ N. tada bi po propoziciji 1. bn razliˇiti. b ∈ R. bn ].9. bn ] ⊃ [an+1 . o potpunosti skupa R postoji x ∈ [a.1. Segment [a. b] tako da je x ∈ [an . Na isti naˇin. Poˇto skup B nije konaˇan. Q. bn+1 ]. .8. Stavimo a1 = a.D.D. Neka su a. a < b. 1 ≤ k ≤ n. EKVIPOTENTNI SKUPOVI.2. c s c 1 ≤ k ≤ n. b] takva da je [a.4. . a to se kosi s tvrdnjom teorema 1.D. Q. b] ⊂ R bio prebrojiv. a u 2 4 +b sluˇaju f (1) ≥ a1 +b1 stavimo a2 = a1 i b2 = 3a14 1 . Po teoremu 1. b] = R(f ) = {f (n). postoji m ∈ N tako da je x = f (m). zamjenom a1 ↔ a2 i b1 ↔ b2 . Zbog pretpostavke o bijektivnosti funkcije f : N → [a.E. tj.4. bm+1 ]. b1 = b. Tada je f ◦ i : B → N injekcija. ∀n ∈ N. injekcija s B u A. b1 ]. n ∈ N}. onda je identiteta i : B → A. postojala bi bijekcija f : N → [a.

40 POGLAVLJE 1. SKUPOVI I FUNKCIJE .

z Nas ´e najviˇe zanimati sluˇajevi kada je taj skup R. c Niz (an )n je strogo rastu´i ako ∀ n ∈ N. Za to je neophodno da je niz u skupu na kojem je definiran uredaj. Definicija 2. 3. je niz u C. c Niz (an )n je padaju´i ako ∀ n ∈ N. Neka je (an )n u R.Poglavlje 2 Nizovi 2. c 41 . c Niz (an )n je strogo padaju´i ako ∀ n ∈ N. Kodomena niza moˇe biti bilo koji neprazan skup. ili skup realnih ili c s c kompleksnih funkcija.1. ∀n ∈ N. Uobiˇajena oznaka za niz je (an )n∈N c c ili (an )n ili samo (an ). Niz (an )n je rastu´i ako ∀ n ∈ N.1 Niz i podniz Funkciju a : N → S zovemo niz u S. monotonost je vaˇno svojstvo koje niz moˇe z z zadovoljavati. C. je niz u R. an < an+1 . pa za n ∈ N piˇemo c c c s a(n) = an i nazivamo n-tim ˇlanom niza. an ≥ an+1 . an > an+1 . i 2. Niz (an )n s an = n + n . U ovom sluˇaju odstupamo od c uobiˇajenog naˇina oznaˇavanja funkcijskih vrijednosti. an : R → R funkcija definirana s an (x) = sin nx. ∀x ∈ R. an ≤ an+1 . gdje je ∀n ∈ N. Evo nekoliko primjera nizova: 1 1. Kao i kod drugih funkcija. ∀n ∈ N. Niz (an )n s an = n . Niz (an )n je niz realnih funkcija.

Neka je (pn )n strogo rastu´i niz u N. Zadatak 2. m ∈ N. Pojam konvergencije u R ima slijede´i oblik: c Definicija 2. Tada vrijedi ∀ n ∈ N. Za niz b : N → S kaˇemo da je podniz niza a : N → S. slijedi an ≤ an+1 ≤ · · · ≤ am−1 ≤ am . c a samo ”malen” broj ˇlanova daleko. tj. Vaˇno je uoˇiti da podniz nekog niza dobijemo tako da z c izbacimo neke ˇlanove polaznog niza. an ≤ am . 2. U situaciji kada radimo s beskonaˇnim c c (prebrojivim) skupom. c c c c moˇemo re´i da niz (an )n konvergira ili teˇi broju a ako su gotovo svi ˇlanovi z c z c po volji blizu broju a.1) . Pretpostavimo da za n ∈ N vrijedi n ≤ pn . (n < m) ⇒ (an ≤ am ). tj. pa mora biti pn+1 ≥ n + 1. ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)).1. U tom smislu fraza ”gotovo c c svi ˇlanovi” znaˇi ”svi ˇlanovi osim eventualno njih konaˇno mnogo”. (2.2. Rjeˇenje: Dokaˇimo tvrdnju matematiˇkom indukcijom. Tada je n < n + 1 < · · · < m − 1 < m pa iz definicije 2. Neka su c z n. Ako je zadan ε > 0. tj.2 Limes niza u R Intuitivno poimanje konvergencije ili teˇenja ˇlanova niza (an )n u R k nekom z c broju a ∈ R sastoji se u tome da je ”puno” ˇlanova niza po volji blizu broju a. oni se nalaze u intervalu a − ε.42 POGLAVLJE 2. a pod ”malo” samo konaˇno njih.1. pn+1 > n. Jasno je da vrijes z c di 1 ≤ p1 tako da imamo bazu indukcije. tj. a + ε . niza kao funkcija je rastu´i ako c vrijedi: ∀ n. c U oznakama (bn )n i (an )n za nizove pisali bismo bn = b(n) = (a ◦ p)(n) = a[p(n)] = ap(n) = apn . onda je prihvatljivo pod ”puno” shva´ati beskonaˇno c c mnogo ˇlanova. ekvivalentna s definiz c cijom monotonosti niz kao funkcije. y) = |x − y|. c (∀ε > 0).3. a preostali ˇlanovi zadrˇavaju prijaˇnji c c z s medusobni poredak. NIZOVI Pokaˇimo da je ta definicija. c onda brojevi x koji su od a udaljeni za manje od ε zadovoljavaju |x − a| < ε. Dakle. ako z postoji strogo rastu´i niz p : N → N u N takav da je b = a ◦ p. c n ≤ pn .1. iako se ˇini slabijom. Naime. Definicija 2. Dokaˇimo da vrijedi obrat. (∃nε ∈ N). Niz realnih brojeva (an )n konvergira ili teˇi k realnom broju z c z a ∈ R ako svaki otvoreni interval polumjera ε oko toˇke a sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. Jasno je da iz toga slijedi da je niz rastu´i u smislu definicije 2. m ∈ N takvi da je n < m. Tad je pn+1 > pn ≥ n. Prethodna definicija se realizira u skupu R tako da blizinu realnih brojeva mjerimo pomo´u razdaljinske funkcije d(x. (∀n ∈ N).

z Uzmimo ε > 0 po volji. (∃nε ∈ N). nb ∈ N takvi da vrijedi ε ε (n > na ) ⇒ (|an − a| < ) i (n > nb ) ⇒ (|an − b| < ). +∞ .3 vrijedi za neki konkretan niz i konkretan limes sastoji se u tome da se za po volji zadani ε > 0 pronade ili barem dokaˇe z postojanje prirodnog broja nε takvog da svi ˇlanovi s indeksima ve´im od nε c c leˇe u intervalu a − ε. a + ε .4. Konvergentan niz u R ima samo jednu graniˇnu vrijednost.2.1. z 1 1 Primjer 2.1) postojali na .1. 1 <ε n ⇒ 1 −0 n < ε. n→∞ n→∞ (2. Kaˇemo da niz (an )n u R konvergira k +∞ ako svaka okolina z od +∞ sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. c 2. z c (∀E > 0). a = b. tj.6) slijedi postojanje m ∈ N tako da vrijedi mε > 1. z Provjeravanje da li definicija 2. 2 2 . Pokaˇimo da niz ( n )n konvergira i limn n = 0.2. (∀n ∈ N). Dakle nε = m je traˇeno rjeˇenje. Naime. z Jedan sluˇaj divergencije niza moˇemo podvesti pod pojam konvergencije.2) U tom sluˇaju govorimo o konvergenciji niza (an )n u R = [−∞. Konvergentan niz u R je ograniˇen. +∞] i piˇemo c s lim an = +∞. 1. Definicija 2. a Ε a1 a4 a6 a a5 a3 a Ε a2 Ako niz ne konvergira onda kaˇemo da on divergira. z s (n > nε ) ⇒ (nε > nε ε > 1) ⇒ Teorem 2. Pretpostavimo da konvergentan niz (an )n ima dvije graniˇne c vrijednosti a. ∀ n ∈ N. b ∈ R. gdje je E > 0. c Dokaz: 1. Iz Arhimedovog aksioma u teoremu (1. Tada bi za ε = |a − b| > 0 zbog (2. Analogno moˇemo definirati lim an = −∞. c z U tu svrhu definiramo okoline od +∞ kao intervale oblika E. Sada za n > m vrijedi nε > mε > 1. LIMES NIZA U R 43 n→∞ Tada a zovemo graniˇna vrijednost ili limes niza (an )n i piˇemo a = c s lim an ili a = limn an . ((n > nε ) ⇒ (an > E)).

∀n ∈ N. a = limn apn . Svaki ograniˇen i monoton niz u R je konvergentan.1) uzmimo ε = 1. dakle. . pa postoji c c c a = sup A ∈ R. . a + ε uvijek se nalazi beskonaˇno ˇlanova niza. pn ≥ n. i neka je (apn )n bilo koji njegov podniz.2. Primjer 2. ∀n ∈ N. Neka je M = max{|a1 |. 2 2 ˇto je oˇita neistina. 1 + |a|}. Iz definicije supremuma skupa A imamo: 1. Sada za n > nε imamo |an | ≤ |an − a| + |a| ≤ 1 + |a|. taj interval ne sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. Odatle c slijedi (∀n ∈ N). z c Za oˇekivati je da podnizovi niza nasljeduju dobra svojstva originalnog c niza.D. c c Dakle. 2. Uzmimo bilo koji ε > 0. s c 2. je oˇigledno ograniˇen. |an | ≤ M.44 Sada za nε = max{na . c Dokaz: Neka je (an )n konvergentan niz u R. ali niti jedan realan c c broj nije mu graniˇna vrijednost. Svaki podniz konvergentnog niza u R i sam je konvergentan i ima istu graniˇnu vrijednost kao i niz. nb } imamo (n > nε ) ⇒ (|a − b| ≤ |a − an | + |an − b| < POGLAVLJE 2. pa postoji nε ∈ N tako da (n > nε ) ⇒ (|an − a| < 1). Sama ograniˇenost nije dovoljna za konvergenciju niza. |anε |. Niz c n definiran s an = (−1) . n ∈ N} odozgo. imamo ∀n ∈ N. a = limn an . ∃nε ∈ N. (n > nε ) ⇒ (pn > nε ) ⇒ (|apn − a| < ε). Ograniˇenost c c rastu´eg niza znaˇi ograniˇenost skupa A = {an .1) postoji nε ∈ N takav da (n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε).3. Tada vrijedi ∀ n ∈ N. Naime.E. NIZOVI ε ε + = ε = |a − b|).2. . za 0 < ε < 1 i bilo koji a ∈ R izvan c 2 otvorenog intervala a − ε. limes mora biti jedinstven. ∀n ∈ N.D. tj. Tada iz a = limn an i (2. . an ≤ an+1 . . U definiciji (2. c Q.1. Q. Teorem 2. a − ε < anε . an ≤ a. Teorem 2. tj. Od interesa je na´i jednostavno provjerive dovoljne uvjete za konvergenc ciju niza. Zbog toga ˇto je niz s (pn )n strogo rastu´i niz u N i zadatka 2. Dakle. niz je ograniˇen.E. ∀ε > 0. c Dokaz: Neka je niz (an )n rastu´i.

limn→∞ bn n→∞ n→∞ 4. Monotonost nije nuˇna za konvergenciju niza.3 Operacije s konvergentnim nizovima Za nizove u R kao funkcije s vrijednostima u R moˇemo definirati sve operaz cije po toˇkama. Niz (|an |)n je konvergentan i lim |an | = | lim an |. n→∞ n→∞ n→∞ 2. Teorem 2. Q. Niz (an ± bn )n je konvergentan i lim (an ± bn ) = lim an ± lim bn . (an )n · (bn )n = (an · bn )n . . (n > nε ) ⇒ (a − ε < anε ≤ an ≤ a < a + ε) ⇒ (|an − a| < ε). Analogno se za padaju´i niz pokaˇe c z n→∞ n→∞ lim an = inf{an . U sluˇaju nizova to znaˇi da je suma (razlika) nizova (an )n c c c i (bn )n niz oblika (an ± bn )n . O K M 2. n ∈ N}.3. lim an = sup{an . Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi u R.4. a nije monoton. n ∈ N}.D. bn = 0. pa je skup nizova vektorski prostor (algebra). Ako je ∀n ∈ N. Sada ´emo prouˇiti kako se limes ponaˇa kod navedenih operacija c c s s nizovima.2. tj. i 2. (−1)n n z Primjer 2. ∀ n ∈ N.3. Tada vrijedi: 1. onda je i niz n→∞ an bn konvergentan n i lim n→∞ an bn = limn→∞ an . i rasta niza (an )n imamo ∀ε > 0. 45 Dakle. Npr. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA Iz 1.E. Na desnoj slici prikazan je odnos svojstava monotonosti (M) i ograniˇenosti (O) nizova u odnosu na c konvergentne (K) nizove u R. za λ ∈ R je λ(an )n = (λan )n . tj. n→∞ n→∞ n→∞ 3. Isto tako je produkt nizova (an )n i (bn )n niz oblika (an · bn )n . niz konvergira k 0. Specijalno. Niz (an · bn )n je konvergentan i lim (an · bn ) = lim an · lim bn . i lim bn = 0. (an )n ± (bn )n = (an ± bn )n . ∃nε ∈ N.

Za ε = b |b| 2 > 0 imamo n0 ∈ N tako da |b| |b| ) ⇒ (|bn | ≥ ). slijedi 3. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (|an bn − ab| ≤ |an ||bn − b|| + |an − a||b| < ε).1) postoje n1 . pa ∀n ∈ N imamo (n > nε ) ⇒ ( 1 |bn − b| 1 − ≤ < ε). c 4. n→∞ n→∞ POGLAVLJE 2. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N.11). niz (an )n je ograniˇen. Tvrdnja slijedi jednostavno pomo´u nejednakosti (1. 3. Za ε > 0 zbog (2. Prije svega. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N.46 Dokaz: Neka su lim an = a i lim bn = b. bn b |bn ||b| 2ε ). n2 }. Tada je za bilo koje λ. Sada za ε > 0 zbog (2.E. Korolar 2.1. tj. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (|an + bn − (a + b)| ≤ |an − a| + |bn − b| < ε). ε ε (n > n1 ) ⇒ (|an − a| < ) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − b| < ).D. |an | ≤ M. 2 2 Sada za nε = max{n1 . Q. Pokaˇimo da vrijedi lim z ∀n ∈ N. zbog toga ˇto je konvergentan. M + |b| M + |b| Sada za nε = max{n1 . s c postoji M > 0 takav da ∀n ∈ N. |b|2 Odatle pomo´u 2. (n > n1 ) ⇒ (|an − a| < ε ε ) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − b| < ). n→∞ . Neka su lim an = a i lim bn = b.1) postoje n1 . 2 2 Sada za ε > 0 postoji n1 ∈ N tako da ∀n ∈ N vrijedi (n > n0 ) ⇒ (|bn − b| < (n > n1 ) ⇒ (|bn − b| < Uzmimo nε = max{n1 . NIZOVI 1. 2. 1 n→∞ bn = 1 . µ ∈ R n→∞ n→∞ niz (λan + µbn )n konvergentan i lim (λan + µbn ) = λa + µb. c (n > nε ) ⇒ ||an | − |a|| ≤ |an − a| < ε.

5 (teorem o sendviˇu). ∀n ∈ N. ˇto nije mogu´e zbog c + |c| < 0. Osim operacija na skupu R imamo zadan uredaj ≤.3) . c + |c| 2 2 n→∞ bili gotovo svi ˇlanovi niza. n→∞ Dokaz: 1. Neka je niz (xn )n definiran rekurzijom xn = 1 2 xn−1 + b xn−1 . Kada bi bilo c < 0. Neka su (an )n i (bn )n konvergentni nizovi c u R. 1. n2 ∈ N takvi da vrijedi ∀n ∈ N. i teorema 2. (n > n1 ) ⇒ (|an − c| < ε) i (n > n2 ) ⇒ (|bn − c| < ε).1.E. Tada iz teorema 2. ∀n ∈ N. onda je lim an ≤ lim bn . an ≤ cn ≤ bn i lim an = n→∞ n→∞ lim bn = c. Za ε > 0 zbog (2. Neka je niz (cn )n konvergentan i takav da vrijedi ∀n ∈ N.4 2. Napomena 2. 1. Ako je (cn )n niz za kojeg vrijedi ∀ n ∈ N. 2. cn ≥ 0. onda je (cn )n konvergentan i lim cn = c.E. Konvergencija nizova je u skladu s tim uredajem. tj. n2 } imamo (n > nε ) ⇒ (c − ε < an ≤ cn ≤ bn < c + ε) ⇒ (|cn − c| < ε).1) postoje n1 . Skup svih konvergentnih nizova u R je vektorski prostor (algebra).1 Primjeri konvergentnih nizova Propozicija 2. 2.3. Tada postoji a > 0 takav da je √ b = a2 . c s c 2 Sada za cn = bn − an . Sada za nε = max{n1 . a = b (surjektivnost kvadratne funkcije). Q. ∀ n ∈ N.D. slijedi tvrdnja.D. an ≤ bn . Odatle i iz aditivnosti limesa imamo n→∞ linearnost.1. Tada je lim cn = c ≥ 0. (2.4.3. Teorem 2.2. Neka je b > 0 realan broj. Q. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 47 Dokaz: Za bilo koji λ ∈ R uzmimo konstantni niz bn = λ. onda bi u okolini c − |c| . Dokaz: Pretpostavimo da je b > 1. n→∞ n→∞ 2. slijedi lim λan = λa. Ako je ∀ n ∈ N.

Dakle.5. k = 1. (∀n ∈ N). √ Zbog strogog rasta funkcije x → n x na 0. Primjer 2. Za 0 < b < 1 imamo 1 > 1. Iz (2. . 1 = c2 . 2xn−1 (2. Sada iz (2. 2 odakle slijedi b = a2 . Sada je za a = 1 b b c imamo tvrdnju.4. b slijedi xn > 1. postoji a = limn xn .4) imamo x2 − b > 0. n→∞ Za bilo koji ε > 0 po binomnom teoremu imamo: (1 + ε)n = 1 + nε + n(n − 1) 2 n−1 2 ε + · · · + εn > n ε. .48 POGLAVLJE 2. Tada vrijedi (n > nε ) ⇒ (1 + ε)n > n odnosno (n > nε ) ⇒ 1 < n < (1 + ε)n . 2 2 Uzmimo nε ∈ N za koji vrijedi (nε − 1)ε2 > 2.3) i 0 < (xn−1 −1)2 + b−1. Iz (2. 2.4) (2. n x2 − b xn − xn−1 = − n−1 .3) imamo a = 1 a + a . Vrijedi lim √ n n = 1.3) imamo c x2 − b = (xn − xn−1 )2 .5) slijedi xn −xn−1 < 0.5.E. (∀n ∈ N). Dokaˇimo indukcijom da je niz (xn )n c z padaju´i i odozdo omeden s 1. pa je n→∞ lim √ n a= lim 1 n n→∞ 1 a = 1. n→∞ n−1 2 nε − 1 2 ε >n ε > n.5) Baza indukcije slijedi iz x1 = 1 (b + 1) < b = x0 i x1 > 1.D. Q. √ Primjer 2. . c Prvo uoˇimo da iz (2. . n−1 a onda iz (2. ∀n ∈ N. +∞ slijedi √ (n > nε ) ⇒ 1 < n n < 1 + ε. Sada tvrdnja slijedi iz teorema 2. Pretpostavimo 2 da vrijedi 1 < xk < xk−1 . NIZOVI uz poˇetnu vrijednost x0 = b > 1. Za a > 0 vrijedi lim n a = 1. . 1 Ako je a < 1 onda je a > 1. 2 2 U sluˇaju 1 < a je 1 < a < n za gotovo sve n ∈ N. n − 1. odakle imamo √ c√ 1 < n a < n n za gotovo sve n ∈ N. pa postoji c > 1.

s Sada za bilo koji ˇvrst p ∈ N i svaki n > p imamo c p an > k=0 1 k! 1− p 1 n ··· 1− k−1 n . Zbog 1 − c ≥ 1 − .3. ∀n ∈ N. k! Odatle slijedi lim an ≥ lim bn . 2 an = k=0 n n 1 = k nk 1− 1 n n k=0 n(n − 1) · · · (n − k + 1) = k!nk k−1 n n 1 = bn . niz (bn )n je konvergentan. ∀n ∈ N. Prethodna nejednakost za n → ∞ daje n→∞ lim an ≥ k=0 1 = bp .71828182. imamo rekurziju bn+1 < 2 + 2 (bn − 1). ∀n ∈ N.2. ∀p ∈ N. Dakle. b1 = 2 < 3. . Sada primjenom binomne formule na niz (an )n imamo n 1 1 1 1 1+ + +···+ 2 2 3·2 n···2 1 = 2 + (bn − 1). ∀n ∈ N. bn < 3 ⇒ bn+1 < 2 + 2 (bn − 1) < 1 2 + 2 (3 − 1) = 3. n+1 n vrijedi ··· 1− < n 1 k! an+1 = k=0 1 k! 1− 1 k−1 ··· 1− n+1 n+1 + 1 > an . i ∀n ∈ N. k! k=0 k=0 p p pa je i niz (an )n odozgo ograniˇen. n→∞ n→∞ ∀n ∈ N. Odatle indukcijom slijedi 1 tvrdnja. n n 49 1 . i bn = k=0 Niz (bn )n je oˇigledno strogo rastu´i.6. imamo lim an ≤ lim bn . Pokaˇimo da vrijedi bn < 3. (n + 1)n+1 ˇto kazuje da je i niz (an )n konvergentan. Zbog ranije pokazane nejednakosti an < bn . c c z Vrijedi 1 1 1 bn+1 = 1+ + +···+ 1! 2! (n + 1)! <2+ = 2+ 1 2 1+ 1 1 + ···+ 3 (n + 1) · · · 3 < 1 tj. Nizovi an = 1 + n konvergentni i imaju isti limes. OPERACIJE S KONVERGENTNIM NIZOVIMA 1 Primjer 2. su k! . ˇto daje lim an = lim bn = e ≈ s n→∞ n→∞ n→∞ n→∞ 2. Naime. za 0 ≤ p ≤ n.

6) n Definicija 2. NIZOVI 2. zadovoljava : 1. +∞ → 0.6). +∞ → 0. +∞ . 3. je jasno. y ≥ 0 imamo 1+ Vrijedi x 1+ n n x n 1+ y = n 1+ x + y xy + 2 n n ≥ 1+ x+y n n . definirane s (2. (2. ∀n ∈ N. Za podniz (fnm (m))n strogo rastu´eg niza (fn (m))n c m imamo fnm (m) = fn (1) . +∞ . Za x. f (0) = 1. Neka je m ∈ N takav da je x ≤ m. Niz funkcija (fn )n . konvergira na skupu [0. U tu svrhu za svaki n ∈ N definiramo funkcije fn : [0. gdje su fn : I → R. I ⊆ R. +∞ . z konvergira obiˇno ili po toˇkama k funkciji f : I → R na intervalu I. ∀n ∈ N.6. n+1 (n + 1)n+1 pa je (fn (x))n strogo rastu´i niz. y 1+ n n x+y − 1+ n n = x + y xy 1+ + 2 n n x+y − 1+ n n = . z c Vrijedi n fn (x) = k=0 n n xk = k nk 1 n+1 n k=0 1 k! 1− 1 n · 1− k−1 xk < n < k=0 1 k! 1− · 1− k−1 xn+1 xk + = fn+1 (x). Svojstvo 1. +∞ . Propozicija 2.5.3. ako c c niz brojeva (fn (x))n konvergira k f (x).6. Funkcija f : [0. Tada je c fn (x) ≤ fn (m). Kaˇemo da niz funkcija (fn )n . slijedi fn (1) ≤ 3. ∀n ∈ N. Odatle slijedi konvergencija niza (fn (x))n . Kako iz primjera 2. n ∈ N. y ∈ [0. +∞ .) U ovoj toˇki definiramo eksponencijalnu funkciju exp : R → 0. f (x + y) = f (x)f (y). f = limn→∞ fn . imamo fn (x) ≤ 3m . ∀n ∈ N. 2. gdje su fn : [0. ∀x ∈ I. +∞ → 0. +∞ . ∀x ∈ [0. +∞ kao c limes niza funkcija. +∞ tako da vrijedi x n fn (x) = 1 + .2. ∀x ∈ [0. a svojstvo 2.2 Eksponencijalne funkcije na R (II.50 POGLAVLJE 2. Dokaz: Uzmimo x ≥ 0 i pokaˇimo da je niz fn (x)n strogo rastu´i i omeden. ∀x. f (1) = e. slijedi iz primjera 2.

1.4 Limes superior i limes inferior Lema 2. c Poˇnimo s n = 1 i medu svim k > 1 takvim da je ak > a1 uzmimo c najmanji i oznaˇimo ga s p1 . x + y > 0.E. 1. Promatramo dva sluˇaja: c 1. tj. To znaˇi da ∀n ∈ N ∃k ∈ N. Sada promatramo skup Ap1 . ∀m ∈ N skup Am ima maksimum. +∞ na slijede´i naˇin: c c   f (x) . k > n i ak > an . Svaki niz (an )n u R ima monoton podniz. 2.  f (−x) (2. pa je exp(x + y) = f (x + y) = 1 f (x) f (−y) = exp(x) exp(y). n ≥ m}. x ≥ 0. ∃m ∈ N tako da skup Am nema maksimum. pa zbog prethodne nejednakosti imamo xy n 1+ x+y n n−1 ≤ 1+ x n n 1+ y n n − 1+ x+y n n ≤ xy x 1+ n n n−1 1+ y n n−1 . x + y > 0 i x > 0. ve´ A1 c c c nema maksimum.7) Pokaˇimo da vrijedi exp(x + y) = exp(x) exp(y). Ako su x i z c y istog predznaka.4. Jedini interesantni sluˇajevi su x > 0.2. onda bi i prethodni A1 imao. 2. jer kada bi ga imao. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR xy = 2 n n−1 51 x+y 1+ n k k=0 x + y xy 1+ + 2 n n n−1−k .   exp(x) = 1   . sluˇaj: Bez smanjenja op´enitosti uzmimo da je m = 1. x < 0. Sada iz prethodne nejednakosti za n → ∞ dobijemo n→∞ lim 1+ x n n 1+ y n n − 1+ x+y n n = 0. y ∈ R. Medu svim k > p1 takvim da je ak > ap1 uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s c . y < 0. onda je jednakost jasna. Sada definiramo funkciju exp : R → 0. a drugi ide analogno. Dokaz: Neka je Am = {an . ∀x. Ovaj c skup isto nema maksimum.D. tj. ap1 > a1 . Q. U prvom sluˇaju imamo c f (x) = f (x + y + (−y)) = f (x + y)f (−y). odakle slijedi svojstvo 3. y < 0.

52 POGLAVLJE 2. U teoremu 2. α + ε sadrˇi beskonaˇno ˇlanova niza. koji su svi monotoni. podniz (apn )n je padaju´i.D.6. medu podnizovima a ◦ q ◦ q (2) . gdje je p = q (1) ◦ q (2) ◦ · · · ◦ q (n) . Korolar 2. podniz (apn )n je strogo rastu´i. z s ako postoji podniz (apn )n niza (an )n takav da vrijedi lim apn = α. da je apn ≥ apn+1 . .7.E. a(n) ◦ q (1) od kojih je prvi monoton. . Zbog toga ˇto je podniz mos (1) (1) notonog niza i sam monoton. Q. c z c Poˇto je niz ograniˇen. a(2) ◦ q (1) ◦ q (2) . . . tj. a ostali ne moraju biti. ap2 > ap1 . Medu onim k ∈ N za koje je ak = b1 c uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s p1 . c Q. 19. c z ali ne i dovoljna za konvergenciju toga niza. slijedi konvergencija. sluˇaj: Neka je b1 = max A1 . ∀n ∈ N. postoji strogo rastu´i niz q (2) : N → N takav da je c a(2) ◦ q (1) ◦ q (2) monoton podniz od a(2) ◦ q (1) . Jasno. 31. ∀n ∈ N.6 (Weierstrass1 ). . b2 ≤ b1 . (j < p1 ) ⇒ (aj < ap1 ). smo vidjeli da je ograniˇenost niza nuˇna. a(2) ◦ p.E. Dokaz: Iz leme 2. Ograniˇen niz u R ima konvergentan podniz. Tim postupkom dobijemo strogo rastu´i niz (pn )n u N takav c c Q.E. . veljaˇa 1897. Sada glec damo Ap1 +1 i neka je b2 = max Ap1 +1 . Slijede´i teorem govori o tome c ˇto se ipak moˇe zakljuˇiti iz ograniˇenosti niza. Definicija 2. NIZOVI p2 . Jasno je da vrijedi c ap2 ≤ ap1 . . n→∞ Iz definicije slijedi da je α ∈ R gomiliˇte niza (an )n ako i samo ako ∀ε > 0 s okolina α − ε. Medu svim k > p1 za koje je ak = b2 uzmimo najmanji i oznaˇimo ga s p1 .1. Za konaˇno nizova a(1) . moˇemo na´i monoton podniz zadanog niza. . onda je i svaki njegov podniz ograniˇen.2. a(n) postoji strogo rastu´i niz c c (1) (2) (n) p : N → N takav da su svi podnizovi a ◦ p. Ovim postupkom u n koraka dolazimo do podnizova a(1) ◦ p.Berlin. s z c c Teorem 2. Ovim postupkom dobivamo strogo rastu´i niz (pn )n u c c N takav da je apn < apn+1 . . . a ◦ p monotoni. i primjeru 2. . c Dokaz: Pomo´u leme 2.1. itd. a ◦ p. tj. z c c Primjer 2. . a(2) . .1. a(2) ◦ q (1) . . . . Sada po lem1 2. Sada za taj s c c ograniˇen i monoton podniz iz teorema 2. . Kaˇemo da je α ∈ R gomiliˇte niza (an )n realnih brojeva. Sada gledamo podnizove a(1) ◦ q (1) . a ostali ne moraju bit monotoni. . a(n) ◦ p.1.) njemaˇki matematiˇar c c c 1 . .2. 2. tj.3.D. a(n) ◦ q (1) ◦ q (2) su prva dva monotona. postoji strogo rastu´i niz q (1) : N → N takav da je c (1) (1) (1) a ◦ q monoton podniz od a . listopad 1815. itd. . Karl Theodor Wilhelm Weierstrass (Ostenfelde. .D. tj.

je L − ε < an za beskonaˇno ˇlanova niza. c Broj L ∈ R je limes superior niza (an )n ako i samo ako vrijedi: 2. iv. α = lim an . Svaki konvergentan niz ima toˇno jedno gomiliˇte. Skupovi N i Q su ekvipotentni. c c 1. Tada je R skup svih gomiliˇta niza (rn )n . c c Dokaz: Ako je niz (an )n konvergentan. gotovo svi c ˇlanovi niza su < α + ε. tj. α + ε . gotovo svi ˇlanovi su u intervalu α − ε. je an < L + ε za gotovo sve ˇlanove niza. ako vrijedi gornja jednakost. Q.7.2. postoji bijektivni niz r : N → Q. n→∞ Infimum skupa A zovemo limes inferior niza (an )n i oznaˇavamo s c lim inf an ili limn an . ∀ε > 0. a to je graniˇna c s c vrijednost. ∀ε > 0. pa je skup svih gomiliˇta niza c s jednoˇlan.7. n→∞ .2. s Supremum skupa A zovemo limes superior niza (an )n i oznaˇavamo c s lim sup an ili limn an . Neka je (an )n ograniˇen niz realnih brojeva i A ⊂ R skup c svih gomiliˇta tog niza. a iz definicije limesa superiora. iz definicije limesa inferiora. LIMES SUPERIOR I LIMES INFERIOR i. je ℓ − ε < an za gotovo sve ˇlanove niza. . Niz iz primjera 2. svaki realan broj je limes s nekog niza racionalnih brojeva. ∀ε > 0. iii. c c Dakle. n→∞ 1. je an < ℓ + ε za beskonaˇno ˇlanova niza. Svaki ograniˇeni niz ima barem jedno gomiliˇte u R. onda je po teoremu 2. c gotovo svi ˇlanovi niza su > α − ε. tj. tj. c Broj ℓ ∈ R je limes inferior niza (an )n ako i samo ako vrijedi: Teorem 2. v.4. s Definicija 2. Tada ∀ε > 0. ima toˇno dva gomiliˇta jer je (−1)2n → 1 i c s (−1)2n−1 → −1. Niz (n)n nema niti jedno gomiliˇte u R. svaki njegov podniz ima istu graniˇnu vrijednost kao i niz. n→∞ n→∞ 2. c Obratno.E.D. . Niz (an )n u R je konvergentan ako i samo ako je lim inf an = lim sup an . onda je skup svih gomiliˇta jeds noˇlan i neka je α njegov element. c s 53 ii. ∀ε > 0.2.

Augustin Louis Cauchy (Paris. z Obratno. Uzmimo ε > 0 po z volji. Dokaz: Neka je (an )n konvergentan niz i a = limn an . a = limn an . c postoji a = limn apn . m > nε . dakle uvjet (2. 21. pomo´u njega moˇemo ispitati c z konvergenciju niza a da nemamo kandidata za njegov limes. tj. Sada je M = max{|a1 |. z c Iz (2. .E. tj. 2 ′ ′′ Neka je nε = max{nε . Odatle za n > n1 imamo |an | ≤ |an − an1 +1 | + |an1 +1 |. Teorem 2. |an1 |. m > nε ) ⇒ (|an − am | < ε)). kao u Aksiomu 15. – Sceaux-Paris. ε (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|an − a| < )). neka je (an )n Cauchyjev niz. gdje nismo u mogu´nosti pomo´u uredaja definirati pojam potpunosti c c skupa. 2 2 tj. . (n. 1 + |an1 +1 |} takav da vrijedi |an | ≤ M. Dakle. Iz konvergencije podniza (apn )n imamo n′ε ∈ N takav da ε ((n > n′ε ) ⇒ (|apn − a| < )). Cauchyjevo svojstvo je posebno vaˇno u op´enitijim strukturama od skuz c pa R. svibanj 1857. 23. 2 ε ε Neka je n.D.5 Cauchyjev niz Sada navodimo nuˇan i dovoljan uvjet za konvergenciju realnog niza koji u z sebi ne upotrebljava pojam limesa. Definicija 2. nε } pa za n > nε .8. . .) francuski matematiˇar c 1 (2. skup kompleksnih brojeva C o kojem govorimo u slijede´oj toˇki. ∀n ∈ N. m ∈ N. pa imamo |an − am | ≤ |an − a| + |a − am | < 2 + 2 = ε. 2 ′′ Zato ˇto je niz (an )n Cauchyjev imamo nε ∈ N takav da s ε ′′ ((n > nε ) ⇒ (|an − am | < )).6. Niz u R je konvergentan ako i samo ako je Cauchyjev. kolovoz 1789. Pokaˇimo da je taj niz ograniˇen. Q. ograniˇen (an )n niz ima konvergentan podniz (apn )n .8) za ǫ = 1 imamo n1 ∈ N takav da ∀n.8. Takav je npr. Po teoremu 2. slijedi ε ε |an − a| ≤ |an − apn | + |apn − a| < + = ε. zbog pn ≥ n.54 POGLAVLJE 2. m > n1 ) ⇒ (|an − am | < 1). Kaˇemo da je niz (an )n realnih brojeva Cauchyjev1 ili funz damentalan niz ako (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n.8) . NIZOVI 2. m ∈ N)((n. Pokaˇimo da vrijedi a = limn an . Tada se kaˇe da je skup potpun ako svaki c c z Cauchyjev niz iz skupa konvergira u tom skupu.8) je nuˇan.

b ∈ R. 1b+0a) = (a. b + 0) = (a. 0) = (a1−b0. (0. = (1. i A 4. b). d) = (ac − bd. a2 aa − b(−b) a(−b) + ba . Za bilo koji par (a. d) ∈ R × R. Jedinica z ili neutralni element za mnoˇenje je par (1. nizovi u C Polje kompleksnih brojeva C Neka je R × R Kartezijev produkt skupa R sa samim sobom.2. b). (c. c Teorem 2.1 Polje C. Neutralni element za zbrajanje je par (0. 0) i (−a.9) i mnoˇenja (2. b) = (−a + a. 0). POLJE C. b)(1. z Neka je ⊕ : (R × R) × (R × R) → (R × R) operacija zbrajanja definiran s ∀(a. 0) + (a. Dokaz: Pokaˇimo da za skup C i operacije zbrajanja (2. za svaki par (a.E. 0). b) a −b . Aksiomi A 1. (c. (a. −b) + (a. tj. b) suprotni par −(a. ad + bc). Q.10) z z vrijede aksiomi A 1. d) ∈ R × R. a0+b1) = (a. b) ⊕ (c.D. b) = (1a−0b. (2. −b).10) z zovemo skup kompleksnih brojeva i oznaˇavamo s C. d) = (a + c. NIZOVI U C 55 2. b) gdje su a. (a. b) = (0. a2 + b2 = 0. b) + (−a. b)−1 = Vrijedi (a. b + d). a2 + b2 a2 + b2 . tj. slijede direktno iz istih aksioma za R i definicije operacije zbrajanja. b) imamo z (a. Sada na R × R definiramo operacije zbrajanja i mnoˇenja. 0)(a. Asocijativnost i komutativnost mnoˇenja i distributivnost mnoˇenja na z z zbrajanje slijede direktnim raˇunom iz asocijativnosti i komutativnost mnoˇenja c z i zbrajanja na R.9) i mnoˇenja (2. −b + b) = (0. 0 + b) = (a + 0. b). tj.6 2. + i ·.9. s tim da je uvijek jasno kada su operacije s parovima realnih brojeva ili sa samim realnim brojevima. b + (−b)) = (0. Za svaki (a. (2. Skup R × R snabdjeven operacijom zbrajanja (2. te distributivnosti mnoˇenja na zbrajanje u R. R × R je skup svih uredenih parova (a. do A 9. 2 a2 + b2 +b a2 = a −b .9) i neka je ⊙ : (R × R) × (R × R) → (R × R) operacija mnoˇenja definiran s z ∀(a.6.10) U daljnjem tekstu ´emo umjesto oznaka ⊕ i ⊙ koristiti iste oznake kao i za c operacije u R. 0). definiramo (a. b) ⊙ (c. b) i (1. 0).6. Skup kompleksnih brojeva C je polje. b) = (0 + a. tj. 2 a2 + b2 +b . b) = (−a. −b) = (a + (−a). Vrijedi (a. b). 0).

(a. z ′ = x′ + iy ′. 0) = (a+b. ∀ x. y. Tako za svaki kompleksan broj vrijedi (a. tj.11). 0) = (ab. Pokaˇimo da to proˇirenje zadovoljava osnovnu funkcijsku z s jednakost koja karakterizira eksponencijalnu funkciju. b) = a + bi. y ′ ∈ R. pa se operacije s kompleksnim brojevima svode na operacije s binomima. 0) i (a. 0)+(b. U tom smislu piˇemo (0. b) = (a. z ′ ˇ U skupu R vrijede aksiomi A 1.56 POGLAVLJE 2. Tako vrijedi i2 = (0. (2. za modul vrijedi nejednakost trokuta |z + v| ≤ |z| + |v|. 0)(b. y ∈ R. 0) = −1 s .2 Eksponencijalna funkcija na C f (x + iy) = ex (cos y + i sin y). (2. (1. Za z. Za komleksni broj z = a+bi definiramo njegov konjugirani broj z = a−bi. ∀ x.12) Definiramo funkciju f : C → C na slijede´i naˇin: c c Za y = 0 dobijemo f (x) = ex . Ako je z = a + bi ∈ C. (1. Za z = x + iy. gdje su x. 0) = 1 i op´enito c s c (a. √ Odatle zbog rasta funkcije · na R+ slijedi (2. v ∈ C. b) (c. NIZOVI def Na C moˇemo definirati uredaj ((a.11) 2. jer npr. ∀ z. Taj skup je zatvoren na opec racije zbrajanja i mnoˇenja.6. dakle. Uoˇimo podskup R′ = {(x. Stoviˇe. imamo f (z)f (z ′ ) = f (x + iy)f (x′ + iy ′) = ex (cos y + i sin y)ex (cos y ′ + i sin y ′) = ′ . 1) = (−1. d)) = (a ≤ c) ∧ (b ≤ d). 0)(0. moˇemo z z ga izjednaˇiti s R. v ∈ C vrijedi z + v = z + v. x′ . 0) = a. 0) i(0. 0). 1) pa piˇemo (a. y ∈ R. 1)(0. 1). do A 9. pa je f proˇirenje eksponencijalne s funkcije s R na C. 1) nisu usporedivi. 1) zovemo imaginarna jedinica i oznaˇavamo ga s c i = (0. Takoder. onda je a = Rez realni dio i b = Imz imaginarni dio od z. restrikcija relacija parcijals ′ nog uredaja na C daje na R linearan uredaj koji je u skladu s operacijama zbrajanja i mnoˇenja. Vrijedi |z + v|2 = (z + v)(z + v) = |z|2 + |v|2 + zv + zv = |z|2 + |v|2 + 2Re(zv) ≤ ≤ |z|2 + |v|2 + 2|Re(zv)| ≤ |z|2 + |v|2 + 2|zv| = (|z| + |v|)2 . 0 = −(1. Tako je R′ uredeno potpuno polje. 0) = 0. Taj z uredaj je samo parcijalni uredaj. x ∈ R} ⊂ C. 0)+(b. √ √ Realni broj |z| = a2√ b2 = zz zovemo modul kompleksnog broja z. zv = zv i |zv| = |z||v|. + √ Vrijedi |Rez| = |a| ≤ a2 + b2 = |z| i |Imz| = |b| ≤ a2 + b2 = |z|. 0). Kompleksan broj (0.

y ∈ R. POLJE C. 2i ez + ez . limes niza u C Neka je (an )n niz u C . ∀z ∈ C.14) (2. 2i eiz + e−iz . Takoder.3 Nizovi u C. 2 ez − ez .24). ˇto je nemogu´e zbog s c (1.16) (2. NIZOVI U C = ex+x [cos y cos y ′ − sin y sin y ′ + i(sin y cos y ′ + cos y sin y ′)] = = ex+x [cos(y + y ′ ) + i sin(y + y ′)] = f (x + x′ + i(y + y ′)) = f (z + z ′ ). za svaki z ∈ C moˇemo definirati z sin z = cos iz = shz = chiz = eiz − e−iz . (2.12) vidimo da vrijedi f (z) = f (z).13) iz koje slijedi veza trigonometrijskih funkcija i eksponencijalne funkcije eiy − e−iy .6.6. cos y = 2 sin y = Takoder. Za x = 0 dobije se Eulerova formula eiy = cos y + i sin y. . Dakle imamo funkciju f : C → C \ {0} koju oznaˇavamo s f (z) = ez .18) (2.15) Lako se vidi da vrijedi cos iz = chz. gdje je an = αn +βn i. Sada moˇemo kompleksnu eksponencijalnu funkciju pisati u obliku z ex+iy = ex (cos y + i sin y). 2. 2i eiy + e−iy . Tako imamo pridruˇena z dva realna komponentna niza (αn )n i (βn )n . ′ ′ 57 Iz (2. sin iz = ishz. 2 (2.2. ∀n ∈ N. ako je f (x+iy) = 0 onda zbog ex > 0 iz (2.12) slijedi cos y = sin y = 0. ∀ y ∈ R. ∀ x.17) (2.19) (2. c ∀z ∈ C.

2 imamo njihove monotone podnizove s istim c indeksima (αpn )n i (βpn )n . Teorem 2. Neka je (an )n niz u C .9. z c Ε a (∀ε > 0).E. Zato ˇto se operacije s kompleksnim nizovima svode na operacije s realnim s komponentnim nizovima. gdje je a = α + βi.10. . n n n n n n Takoder vrijedi i teorem 2. bn = γn + δn i. (2. neka je α = limn αn i β = limn βn .D. (∀n ∈ N). NIZOVI Im z Definicija 2. te je stoga za oˇekivati c da vrijede svojstva koja vrijede za konvergentne nizove u R. odakle odmah imamo α = limn αn i β = limn βn . an = αn + βn i. pa smo u mogu´nosti konstruirati konvergentan c podniz (apn )n = (αpn + βpn i)n kompleksnog niza (an )n . sada je odmah jasno da i u kompleksnom sluˇaju c vrijedi teorem 2. Za konvergentne nizove (an )n . ∀n ∈ N. Vrijedi limn an = a = α + βi ako i samo ako je α = limn αn i β = limn βn . Obratno. Dokaz: Ako je a = limn an i a = α + βi. tj. Ako je kompleksni c niz (an )n = (αn + βn i)n ograniˇen. To se moˇe z dokazati koriste´i definiciju limesa (2.6.20). gdje je an = αn +βn i. ((n > nε ) ⇒ (|an − a| < ε)). i za mnoˇenje imamo z lim(an bn ) = lim((αn γn − βn δn ) + (αδn + βn γ)i = n n = (lim αn lim γn − lim βn lim δn ) + (lim α lim δn + lim βn lim γ)i) = n n n n n n n n = (lim αn + lim βn i)(lim γn + lim δn i) = lim an lim bn . (∃nε ∈ N). onda vrijedi |αn − αn | ≤ |an − a| i |βn −β| ≤ |an −a|. ∀n ∈ N i (bn )n . o ograniˇenom nizu. n n n n n n Naravno. Q.58 POGLAVLJE 2. Sada pomo´u korolara 2. onda su ograniˇeni njegovi komponentni c c nizovi.20) Re z 0 Definicija limesa niza u C je formalno ista kao i u R. Niz kompleksnih brojeva (an )n konvergira ili teˇi ka kompleksnom broju a ∈ C z ako svaki otvoreni krug polumjera ε oko toˇke a c sadrˇi gotovo sve ˇlanove niza. Mi ´emo to uˇiniti tako ˇto ´emo c c c s c dokazati da konvergiraju komponentni nizovi (αn )n i (βn )n . ∀n ∈ N.4. imamo lim(an + bn ) = lim((αn + γn ) + (βn + δn )i) = lim(αn + γn ) + lim(βn + δn )i = n n n n = (lim αn + lim βn i) + (lim γn + lim δn i) = lim an + lim bn . Zbog |an − a| = |αn − αn |2 + |βn − β|2 slijedi a = limn an .

α ≤ a . NIZOVI U C Primjer 2. niz (an )n je strogo padaju´i. Sada iz c n→∞ α n ∀n ∈ N. Tada je lim an = 0.8. ∀n ∈ N. Iz svojstva infimuma slijedi a α ≤ α ⇒ α(1 − a) ≤ 0 ⇒ α ≤ 0 ⇒ α = 0. POLJE C. |a| < 1. lim an = α = inf{an . Tada vrijedi an+1 < an . a . Po teoremu 2.2.6.3. n→∞ 59 Zbog |an − 0| = |an | − 0 = |a|n − 0 bez smanjenja op´enitosti moˇemo c z uzeti 0 < a < 1. n ∈ N} ≥ 0. tj. imamo ∀n ∈ N. ≤ an−1 . Neka je a ∈ C.

60

POGLAVLJE 2. NIZOVI

Poglavlje 3 Limes funkcije i neprekidnost funkcije
U ovom poglavlju obradujemo vaˇne pojmove limesa funkcije i neprekidnosti z ˇ funkcije. Zelimo intuitivno promiˇljanje o tim pojmovima pretvoriti u strogi s matematiˇki jezik, tako da omogu´imo egzaktno koriˇtenje tih pojmova na c c s funkcijama s kojima radimo.

3.1

Limes funkcije

1 Neka su zadane funkcije a : N → R, a(n) = n , ∀n ∈ N i f : 0, +∞ → R, 1 f (x) = x , ∀x ∈ R. Prva funkcija je niz i u prethodnom poglavlju smo 1 ˇ = 0. Sto se tiˇe funkcije f , priliˇno je jasno c c dobro prouˇili ˇto znaˇi lim c s c n→∞ n 1 = 0. Malo je manje jasno kako u vezu intuitivno poimanje pojma lim x→∞ x 1 dovesti lim = 1 i analognu priˇu s nizom. Kod niza nismo u mogu´nosti c c x→1 x konstruirati proces pribliˇavanja argumenata n k broju 1, dok kod realnih z brojeva je to mogu´e. U slijede´oj definiciji dana je veza limesa funkcije i c c limesa niza.

Definicija 3.1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes u toˇki c jednak L ako za svaki niz (cn )n z c u I vrijedi: ( lim cn = c) ⇒ ( lim f (cn ) = L).
n→∞ n→∞

Tada piˇemo lim f (x) = L. s
x→c

Iz definicije je vidljivo da je pribliˇavanje broja x prema c ekvivalentno z pribliˇavanju svih nizova koji konvergiraju k c. Dakle, u definiciji je potrebno z 61

62

POGLAVLJE 3. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE

promatrati sve takve nizove, a ne samo jedan niz ili njih konaˇno mnogo. c Tada se slike tih nizova po funkciji f moraju pribliˇavati istom broju L. S z druge strane, nizovi koji konvergiraju k c imaju toˇke i lijevo i desno od c, c pa je prirodno pretpostaviti da je toˇka c iz nekog otvorenog intervala koji c je sadrˇan u domeni funkcije f . z Prethodni pojam je mogu´e opisati i bez upotrebe nizova. To je sadrˇaj c z tzv Cauchyjeve definicije limesa funkcije u toˇki, koju dokazujemo u sljec de´em teoremu. c Teorem 3.1 (Cauchyjeva definicija limesa). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f : I \ {c} → R. Limes funkcije f u toˇki c postoji i lim f (x) = L c x→c ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)). (3.1)

Dokaz: Neka vrijedi (3.1). Uzmimo bilo koji niz (cn )n u I \ {c} takav da je c = limn cn , tj. (∀δ > 0)(∃nδ ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nδ ) ⇒ (|cn − c| < δ)). Pokaˇimo da je tada limn f (cn ) = L, tj. z (∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|f (cn ) − L| < ε)). (3.3) (3.2)

Za ε > postoji δ > 0 tako da vrijedi (3.1). Za taj δ postoji nδ tako je ispunjeno (3.2). Uzmimo sada nε = nδ i za ∀n ∈ N imamo (n > nε ) ⇒ (|cn − c| < δ) ⇒ (|f (cn ) − L| < ε), a to je upravo (3.3). Obratno, neka je lim f (x) = L, tj. vrijedi definicija 3.1. i neka ne vrijedi
x→c

(3.1), tj.
1 Sada za svaki n ∈ N uzmimo δn = n u 3.4. i dobijemo cn = x 1 . Tako smo n 1 doˇli do niza (cn )n u I \ {c} za koji vrijedi |cn − c| < n i |f (cn ) − L| ≥ ε > 0, s dakle, limn cn = c, a niz (f (cn ))n ne konvergira k L (kontradikcija s definicijom 3.1.). Dakle, ako je lim f (x) = L, onda vrijedi (3.1). Q.E.D. x→c

(∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃xδ ∈ I)((0 < |xδ − c| < δ) ∧ (|f (xδ ) − L| ≥ ε > 0)). (3.4)

Napomena 3.1. Cauchyjeva definicija limesa funkcije ima jednostavnu geometrijsku interpretaciju koja glasi: Za svaku okolinu L − ε, L + ε broja L postoji okolina c − δ, c + δ broja c koja se, s izuzetkom toˇke c, preslikava u okolinu L − ε, L + ε , tj. c f ( c − δ, c + δ \ {c}) ⊆ L − ε, L + ε .

3.1. LIMES FUNKCIJE

63

Limes funkcije je u skladu sa operacijama zbrajanja i mnoˇenja s funkciz jama. To je posljedica ˇinjenice da je limes niza u skladu s tim operacijama c i definicije 3.1. Teorem 3.2. Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i f, g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x). Tada vrijedi:
x→c x→c

1. Funkcija f ± g ima limes u c i lim(f (x) ± g(x)) = lim f (x) ± lim g(x).
x→c x→c x→c

2. Za svaki λ ∈ R funkcija λf ima limes u c i lim λf (x) = λ lim f (x).
x→c x→c

3. Funkcija f g ima limes u c i lim(f (x)g(x)) = lim f (x) lim g(x).
x→c x→c x→c

4. Ako je g(x) = 0, ∀x ∈ I \ {c} i lim g(x) = 0, funkcija
x→c

f ima limes u c g

i lim

lim f (x) f (x) = x→c . x→c g(x) lim g(x)
x→c

5. Funkcija |f | ima limes u c i lim |f (x)| = | lim f (x)|.
x→c x→c

Dokaz: Sve tvrdnje slijede iz odgovaraju´ih tvrdnji u teoremu 2.4. za nizove c (f (cn ))n i (g(cn ))n . Q.E.D.

Teorem 3.3 (teorem o sendviˇu). Neka je I ⊆ R otvoren interval, c ∈ I i c f, g : I \ {c} → R za koje postoje lim f (x) i lim g(x).
x→c x→c

1. Ako je f (x) ≤ g(x), ∀x ∈ I \ {c}, onda je lim f (x) ≤ lim g(x).
x→c x→c

2. ako je h : I\{c} → R takva da vrijedi f (x) ≤ h(x) ≤ g(x), ∀x ∈ I\{c} i lim f (x) = lim g(x) = L, onda funkcija h ima limes u c i lim h(x) = L.
x→c x→c x→c

Dokaz: Tvrdnje slijede iz odgovaraju´ih tvrdnji u teoremu 2.5. za nizove c (f (cn ))n ,(g(cn ))n i (h(cn ))n . Q.E.D.

Odatle imamo nejednakost sin x < 1. Zbog parnosti funkcija s obije 4 strane nejednakosti isto vrijedi za sve x = 0. −E . slijedi α < tg α. usporedimo li povrˇinu c s s kruˇnog isjeˇka POAD = 1 α i povrˇinu trokuta z c 2 P△OBD = 1 tg α.1. . c gdje je E > 0. Zbog neparx nosti brojnika i nazivnika. 1. za x sve 0 < |x| < π . s tim da prilagodimo pojam okoline novim situacijama.1 Limes u R Pojam limesa funkcije moˇemo proˇiriti na sluˇajeve kada argument funkcije z s c teˇi k ±∞ ili kada vrijednost funkcije teˇi k ±∞ ili oboje. c c gdje je E > 0. 4 x→0 sin x = 1.1. tj. +∞ → R kaˇemo da ima limes u toˇki +∞ jednak z c L ∈ R ako vrijedi: (∀ε > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ a. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Tada piˇemo lim f (x) = f (+∞) = L. Ve´ smo kod c z limesa niza vidjeli da kao okoline toˇke +∞ mogu posluˇiti intervali E.64 POGLAVLJE 3. Za funkciju f : a. tj. cos x < sin x 2 x za 0 < x < π .2..1. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes u toˇki c jednak +∞ ako vrijedi: z c (∀E > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < |x − c| < δ) ⇒ (f (x) > E)). x y A B Primjer 3. s x→+∞ 2. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE sin x = 1. +∞ .3. ta nejednakost vrijedi za sve x = 0. Sliˇno. sliˇno. Najprirodnije je z z to uˇiniti tako da iskoristimo geometrijsku interpretaciju limesa iz napomene c 3. Pokazati da je lim x→0 Na trigonometrijskoj kruˇnici je vidljivo da je luk z koji odgovara vrijednosti kuta x > 0 u radijanima ve´i od tetive toga luka koja je hipotenuza pravoc kutnog trokuta △ACD ˇija je jedna kateta duljine c sin α. slijedi lim x→0 x Α 0 y 1 C D 1 x sin x x cos x 0 Π 2 x 3. za x > 0. Dakle. Zbog lim cos x = 1 i teorema 3. Definicija 3. za okoline toˇke −∞ uzimamo intervale −∞. +∞ ) ((x > ∆) ⇒ (|f (x) − L| < ε). imamo nejednakosti cos x < sin x < 1. sin α < α za α > 0.

a → R kaˇemo da ima limes u toˇki −∞ jednak z c −∞ ako vrijedi: (∀E > 0)(∃∆ > 0)(∀x ∈ −∞. x→+∞ Q.1. limesa funkcije f u toˇki c promatrali samo c nizove koji konvergiraju k c s lijeve strane. LIMES FUNKCIJE Tada piˇemo lim f (x) = +∞.1. c c c vrijede svi rezultati u teoremima 3. Na isti naˇin bismo c definirali i limes zdesna funkcije u toˇki c. +∞ . Za funkciju f : −∞.D.4. Tako i neki c c x→+∞ ˇ rezultati koji vrijede za nizove imaju svoj analogon u ovom sluˇaju. ∃xε > a. +∞ → R rastu´a funkcija na a. Tada piˇemo lim f (x) = f (−∞) = −∞. Neka je f : a. . L − ε < f (xε ). Stoviˇe. tj.2 Jednostrani limes u R Kada bismo u definiciji 3. s x→c 65 3.1.+∞ Tada vrijedi: (i) ∀x > a. c Posebno. c = +∞ ili c = −∞. +∞ . c a. imamo (x > ∆) ⇒ (L − ε < f (xε ) ≤ f (x) ≤ L < L + ε) ⇒ (|f (x) − L| < ε).2 i 3. s x→−∞ U sluˇaju 1. c Definicija 3.3. 3. c Teorem 3. c s i tehnika dokaza je jednaka. Odatle za ε > 0 i ∆ = xε .+∞ Dokaz: Neka je f ograniˇena na a.3. konaˇnog limesa u beskonaˇnosti. sluˇaj lim f (x) = L direktno poop´ava limes niza.E. zbog rasta funkcije f . postoji L = sup f . Limes od f u +∞ postoji ako i samo ako je f ograniˇena na a. ili samo rastu´e nizove u I \ {c}. +∞ . f (x) ≤ L. tj. c Sada ´emo dati Cauchyjevu definiciju jednostranog limesa funkcije. kao i u sluˇaju kada je c ∈ R. lim f (x) = L. c c dobili bismo definiciju limesa slijeva funkcije u toˇki c. c Tada vrijedi lim f (x) = sup f . (ii) ∀ε > 0. tj.3. x→+∞ a. a ) ((x < −∆) ⇒ (f (x) < −E).

i 3. onda za dano ε > 0 uzmimo minimalnog δ > 0 od onih koji postoje po (3.6).5) i (3. ali je zato lim sgn(x) = −1 i lim sgn(x) = 1. x→0− x→0+ 0 x 1 Veza izmedu limesa funkcije i jednostranih limesa funkcije dana je slijede´im teoremom.2.5) i (3. To znaˇi da funkcija sgn nema limesa u nuc li. vrijede teoremi 3. a za one s desna je jednak 1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 1. Obratno.5) Tada piˇemo lim f (x) = lim f (x) = f (c−) = L. Neka je I ⊆ R otvoren interval i c ∈ I. Primjer 3. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes zdesna u toˇki c jednak L ako vrijedi: z c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < x − c < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)). a za x > 0 je sgn(x) = 1. ako vrijede (3. Za funkcija f postoji lim f (x) ako i samo ako postoje i jednaki su lim f (x) i x→c x→c− x→c+ lim f (x). s xրc x→c− 2. onda vrijedi (3. c ∈ I i f : I \ {c} → R. pripadni niz funkcijskih vrijednosti ima limes jednak −1. Za funkciju f : I \ {c} → R kaˇemo da ima limes slijeva u toˇki c jednak L ako vrijedi: z c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 < c − x < δ) ⇒ (|f (x) − L| < ε)).1).3 ako u njima limes zamijenimo s lijevim ili desnim limesom.5. c Teorem 3.6) s istim L. s xցc x→c+ Jednostrani limes funkcije ima ista svojstva kao i limes funkcije. (3.6) Tada piˇemo lim f (x) = lim f (x) = f (c+) = L. ali ima i lijev i desni limes u nuli i oni su razliˇiti. Za taj . sgn(x) =  0 x = 0.66 POGLAVLJE 3. Neka je I ⊆ R otvoren interval. y 1 nema limes u nuli.2. Funkcija signum (predznak) definirana s  x  |x| x = 0. x→c Dokaz: Ako postoji lim f (x) = L. pa onda (3. dakle.6)) vrijede s istim L. Odatle zakljuˇujemo da za svaki niz koji konvergira k c nuli slijeva. (3.5) i (3. Za svaki x < 0 je c sgn(x) = −1.

∀x ∈ I. onda je c f (c−) ≤ f (c) ≤ f (c+).D. tj. ali je toˇka (c. (x < c) ⇒ (f (x) ≤ d). Sluˇaj kada je f padaju´a funkcija se dokazuje tako da se pretc c hodni sluˇaj primijeni na funkciju −f .1).6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R monotona funkcija. (c − δ < x < c) ⇒ (|f (x) − d| < ε). Dokaz: 1. x > c}. Skup S = {f (x). f (c)) izc c x dvojena. x < c} je odozgo c ograniˇen s f (c). 3.2 Neprekidnost funkcije u toˇki c Intuitivno geometrijsko poimanje pojma neprekidnosti funkcije povezano je s ˇinjenicom da od takve c funkcije oˇekujemo da joj je graf krivulja povuˇena c c y u jednom potezu. c Q.2.ˇ 3. c f prekidna u toˇki 0. x ∈ I. d − ε < f (xε ). Poˇto je d = sup S imamo s a) ∀x ∈ I. tj. I to je vrsta prekida. iako uklonjiva. Interesantno je slijede´e svojstvo monotonih funkcija. ∃δ > 0.E. tj. Teorem 3. x ∈ I. Dakle. b) ∀ε > 0. U tom smislu f c je za oˇekivati da je funkcija sgn iz primjera 3. limes nije jednak vrijednosti funkcije. a ako pada f (c−) ≥ f (c) ≥ f (c+). ∃xε ∈ I. Ta 0 c funkcija ima limes u toˇki c. c 67 Q. . Uzmimo sada δ = c − xε > 0 pa zbog rasta funkcije f imamo: (c − δ < x < c) ⇒ (xε < x < c) ⇒ (d − ε < f (xε ) ≤ f (x) ≤ d < d + ε) ⇒ (|f (x) − d| < ε). xε < c. c z ∀ε > 0. Ako f raste. Analogno se dokazuje postojanje f (c+). za oˇekivati je da je posc c tojanje limesa u toˇki nuˇan uvjet da bi funkcija u c z toj toˇki bila neprekidna.E. pa postoji d = sup S. Prethodna razmatranja vode nas na sljede´u definiciju pojma neprekidnosti c funkcije. Pokaˇimo da je d = f (c−).2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI δ > 0 vrijedi implikacija u (3. U svakoj toˇki c ∈ I funkcija f ima lijevi i desni limes. Neka je f rastu´a na I. Tada je f (c+) = inf{f (x). Iz grafa funkcije na slic ci desno je vidljivo da to nije i dovoljan uvjet.D. nije pokidana.

. z Primjer 3. onda je svaki 0 < δ < δ0 dobar s c i za taj ε.D.4.E. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Definicija 3. Obratno. c Teorem 3. ako s c smo za neki ε > 0 naˇli odgovaraju´i δ0 > 0.7 (Cauchyjeva definicija). (3. Pokaˇimo da je konstantna funkcija f : R → R. f je neprekidna u c. onda je taj δ dobar i za svaki ε > ε0 .7) upotrebljava kod provjere neprekidnosti funkcije u toˇki? Uzmemo ε > 0 po volji i trebamo na´i ili barem dokazati postojanje c c δ > 0 tako da vrijedi gornja implikacija. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Funkcija f je neprekidna u toˇki c ako i samo ako vrijedi c (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. f (x) = d. Neka je I ⊆ R otvoren interval.4. Tada c vrijedi implikacija (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ = ε) ⇒ (|x − c| < ε)). Jasno je da uvijek vrijedi implikac cija (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (0 = |d − d| < ε)).7) ima jasnu skupovnu interpretac ciju koja glasi: Za svaki interval polumjera ε oko slike f (c) postoji interval polumjera δ oko c koji se u njega preslikava. ∀x ∈ R.4. Funkcija je neprekidna na skupu I ako je c x→c neprekidna u svakoj toˇki c ∈ I. c ∈ I i funkcija f : I → R. f (c) + ε . tj. f (x) = x. neprez kidna u svakoj toˇki c ∈ R. Primjer 3. tj. i teorema 3.68 POGLAVLJE 3. ako smo za neki ε0 > 0 naˇli odgovaraju´i δ > 0. Njihovu neprekidnost dokazujemo upotrebom Cauchyjeve definicije.1. c + δ ) ⊆ f (c) − ε. ∀x ∈ R.7) Q. f ( c − δ. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R. f c Ε f f c f c Ε 0 c ∆ c c ∆ x Dajemo nekoliko primjera neprekidnih funkcija. Primijetimo. Dokaz: Slijedi direktno iz definicije 3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇka c ∈ I. Kako se uvjet (3. y Cauchyjeva definicija neprekidnosti funkcije u toˇki (3. Za funkciju c f : I → R kaˇemo da je neprekidna u toˇki c ako postoji limes funkcije z c f u toˇki c i lim f (x) = f (c).3.

∀x ∈ R. 5|c| }. z 2ε neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R. Primjer 3.9. x c Primjer 3. . Funkcija f : I → R ima prekid u toˇki c ∈ I ako nije neprekidna u c. f (x) = x . je jasno da je neprekidna u svim toˇkama osim u toˇki 0. x ∈ Q. ∀x ∈ R. ∀x ∈ R. f (x) = x2 . Funkcija je prekidna u nuli jer ne c c postoji limes funkcije u nuli. f (x) =  0. Zbog nejednakosti c 1.2. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 69 Primjer 3. c 2 Vrijedi    (|x − c| < |c| ) ⇒ (|x + c| < 5|c| ) ⇒ ( 2ε < ε )   2 2 5|c| |x+c|  (|x − c| < δ) ⇒ ⇒     (|x − c| < 2ε 5|c| ⇒ (|x − c| < Pogledajmo sada nekoliko primjera funkcija koje imaju prekid.2.6.8) ε ) ⇒ (|x − c||x + c| < ε) ⇒ |x2 − c2 | < ε).8. Funkcija f : R → R. f (x) = |x|. neprekidna je u svakoj toˇki c ∈ R.5. |x + c| |x − c| <ε |x||c| ⇒ 1 1 − <ε . x ∈ Q.7. Funkcija f : R → R definirana s   1. Imamo    (|x − c| < |c| ) ⇒ ( |c| < |x|) ⇒ ( ε|c|2 < ε|x||c|)    2 2 2 (|x − c| < δ) ⇒ ⇒    (|x − c| < ε|c|2  2 ⇒ (|x − c| < ε|x||c|) ⇒ Primjer 3. Uzmimo ε > 0 po volji i neka je δ = ε. Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = min{ |c| . 1 Primjer 3. Negacija Cauchyjeve definicije glasi (∃ε > 0)(∀δ > 0)(∃x ∈ I) ((|x − c| < δ) ∧ (|f (x) − f (c)| ≥ ε)).11 imamo (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ = ε) ⇒ (||x| − |c|| ≤ |x − c| < δ = ε)). Pokaˇimo da je funkcija f : R → R. Pokaˇimo da je funkcija f : R → R. z neprekidna u svakoj toˇki c ∈ R \ {0}. To znaˇi da c c moˇemo na´i niz (cn )n u I ⊆ R takav da je limn cn = c i da niz (f (cn ))n ne z c konvergira k f (c). Za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = c |c| ε|c|2 min{ 2 . 2 }. (3. Za funkciju sgn definiranu u primjeru 3.ˇ 3.

Q. Za c ∈ Q i f (c) = 0. onda za niz (cn )n koji konvergira k 0 i niz (f (cn ))n konvergira k 0. Iz prethodnih primjera je vidljivo da prekidnost ili neprekidnost u nekoj toˇki nema utjecaj na prekidnost ili neprekidnost u ostalim toˇkama.70 POGLAVLJE 3. c . pa niz (f (cn ))n ne konvergira k c. Neka je c ∈ Q i f (c) = 1. uzmimo niz (cn )n iz Q koji konvergira k c. c tj. Tada je f (cn ) = 0. ˇinjenica da je funkcija neprekidna u nekoj toˇki ima utjecaj na c c ponaˇanje funkcije u okolini te toˇke. postoji δ > 0 tako da 1 U sluˇaju (f (c) > 0) vrijedi (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) > 2 f (c) > 0). Dakle. Naime. za c ∈ Q i f (c) = 0. Tada je f (cn ) = 0. O tome se radi u slijede´im lemama. uzmimo niz (cn )n iz Q koji konvergira k c.1. tvrdnja vrijedi za η = δ i M = 1 + |f (c)|. c c Ipak.10. Neka je I ⊆ R otvoren interval. Funkcija f : R → R definirana s   x. pa niz (f (cn ))n ne konvergira k 0. tj. Primjer 3. c c Da je f prekidna u svakoj toˇki c = 0 vidi se sliˇno kao u prethodnom c c primjeru. za c ∈ Q uzmimo niz (cn )n iz R \ Q koji konvergira k c. s c c Lema 3. Analogno. Tada je f lokalno ograniˇene oko c. Tada je f (cn ) = 1. Ako je c = 0. c 1 a u sluˇaju (f (c) < 0) vrijedi (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) < 2 f (c) < 0). x ∈ Q. x ∈ Q. Dokaz: Iz Cauchyjeve definicije za ε = 1 postoji δ > 0 takav da vrijedi (∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x)| ≤ |f (x) − f (c)| + |f (c)| < 1 + |f (c)|)). LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE je prekidna u svakoj toˇki. Uzmimo niz (cn )n iz c R \ Q koji konvergira k c. Tada je f (cn ) = cn . ∃η > 0 i ∃M > 0 c tako da je ∀x ∈ I. c ∈ I i funkcija f : I → R neprekidna u c. (|x − c| < η) ⇒ (|f (x)| < M).D. c ∈ I i funkcija f : I → R neprekidna u c. gdje je neprekidna. Neka je I ⊆ R otvoren interval. je prekidna u svakoj toˇki osim u toˇki 0. pa niz (f (cn ))n konvergira k c.2. pa niz (f (cn ))n ne konvergira k 1. f (x) =  0.E. a ne k 0. Lema 3. Ako je f (c) = 0 onda funkcija lokalno oko c ˇuva predznak.

Svaka racionalna funkcija je neprekidna na cijelom podruˇju c definicije.8. Dokaz: Racionalna funkcija f (x) = pa je neprekidna po teoremu 3. Neka je I ⊆ R otvoren interval. c 3. 2 2 2 1 U sluˇaju f (c) < 0 uzimamo ε = − 2 f (c) > 0 i postupamo analogno. g : I → R neprekidne u c. Za svaki n ∈ N je funkcija f : R → R. Q. Tada vrijedi: 1.81.3. Ako je g(x) = 0. To je posljedica ˇinjenice da je limes funkcije u skladu s tim operacijama.D. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 71 Dokaz: U sluˇaju f (c) > 0 uzmimo ε = 1 f (c) > 0 pa iz (3. pa je neprekidan po teoremu 3. Za svaki λ.E. f (x) = xn . Korolar 3. Slijede´i rezultat se odnosi na uskladenost neprekidnosti i operacije komc pozicije funkcija.7) dobijemo c 2 δ > 0 takav da ∀x ∈ I. ∀x ∈ R neprekidna na R. Korolar 3. 1 (|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < f (c)) ⇒ 2 1 1 1 ⇒ (− f (c) < f (x) − f (c) < f (c)) ⇒ (f (x) > f (c)). Svaki polinom je neprekidna funkcija na R. Dokaz: Polinom P (x) = a0 + a1 x + · · · + an xn je linearna kombinacija potencija. c ∈ I i neka su funkcije f.D.D.2.1 Neprekidnost i operacije s funkcijama c Neprekidnost je uskladena sa uobiˇajenim operacijama s realnim funkcijama.2. ∀x ∈ I. Q. 2. P (x) Q(x) je kvocijent neprekidnih funkcija. Q.83. c Teorem 3. c Stoga bez dokaza navodimo slijede´i teorem. Funkcija f g je neprekidna u c. onda je funkcija f g neprekidna u c. . µ ∈ R je funkcija λf + µg neprekidna u c.E. Korolar 3.E.ˇ 3.1. 3.2.

iz pretpostavke o neprekidnosti funkcije f u toˇki c za svaki η > 0 postoji δ > 0 tako da vrijedi (∀ x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < η)). n−1 n n−1 c − 1+ n n x−c = n 1+ k=0 x n n−1−k 1+ c n k . Dokaz: Za x. dakle. c}) 1+ max{x. Q. Dokaz: Da bismo dokazali neprekidnost funkcije g ◦ f po Cauchyjevoj definiciji. g ◦ f je neprekidna u c.9. J ⊆ R otvoreni intervali. Sada imamo (∀ x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < η) ⇒ (|g(f (x)) − g(f (c))| < ε)). +∞ → 0. = |x − c| fn (max{x.2 Neprekidnost eksponencijalne funkcije na R Eksponencijalnu funkciju exp : R → 0. tj. c}).2. dobro je definirana funkcija g ◦ f : I → R. Teorem 3.c} n . uzmimo ε > 0 po volji.10. onda je g ◦ f neprekidna u c. g : J → R funkcije za koje vrijedi f (I) ⊆ J.6). Ako je funkcija f neprekidna u toˇki c ∈ I i funkcija g neprekidna u c d = f (c) ∈ J.E. .72 POGLAVLJE 3. c Isto tako. +∞ je neprekidna na R. +∞ definirali smo u (2. Neka su I.7) pomo´u c rastu´e funkcije f : [0. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Teorem 3. c} |fn (x) − fn (c)| ≤ |x − c| 1 + n Za n → +∞ dobivamo nejednakost |f (x) − f (c)| ≤ |x − c|f (max{x. c ≥ 0 vrijedi x fn (x)−fn (c) = 1 + n a odatle imamo max{x.D. Funkcija exp : R → 0. f : I → R. Po pretpostavci o neprekidnosti funkcije g u toˇki d za svaki ε > 0 postoji η > 0 tako da vrijedi c (∀ y ∈ J) ((|y − d| < η) ⇒ (|g(y) − g(d)| < ε)). 3. +∞ koja je limes niza funkcija (fn )n iz c (2.

+∞ . 2 pa je exp neprekidna na 0. lim exp(x) = x→0− x→0− f (−x) x→0 lim f (−x) lim f (x) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ |x − c|f ( x→0− x→0+ exp(0). pa imamo 3c 2 73 (|x − c| < δ) ⇒  c  (|x − c| < 2 ) ⇒ (x <  (|x − c| < ε f ( 3c ) 2 3c ) 2  ⇒ (f (max{x. 0 . Dokaz: Funkcije sh i ch su linearne kombinacije funkcije exp i njene kompozicije s funkcijom x → −x. Teorem 3. 2 2 2 Q. Funkcije tg i ctg su kvocijenti neprekidnih funkcija pa su neprekidne po teoremu 3. 2 Dokaz: U primjeru 3. Q. |x| < Sada za bilo koji ε > 0 uzmimo δ = ε pa imamo (|x−c| < δ) ⇒ (| sin x−sin c| = 2| sin( dakle.D.D.D. s Q. Funkcije th i cth su neprekidne kao kvocijenti od sh i ch po teoremu 3. 0 .ˇ 3. sin je neprekidna u c. Korolar 3.E.8. pa je cos kompozicija neprekidnih funkcija 2 te je neprekidna po teoremu 3.11. Nadalje. pa su neprekidne po teoremu 3.3. exp je neprekidna na −∞. tj.2.1.D. Q. tj.E.4.1. pa je onda i funkcija f (−x) neprekidna na −∞. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI c Uzmimo sada ε > 0 po volji i neka je δ = min{ 2 . f (ε ) }. x−c x+c |x − c| )|| cos( )| ≤ 2 < δ = ε). Trigonometrijske funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju c definicije. Funkcija sin : R → [−1. . ˇto pokazuje neprekidnost u 0. 1] je neprekidna na R.3 Neprekidnost trigonometrijskih funkcija π .5.E. funkcija f (−x) je kompozicija 1 neprekidnih funkcija.8. koristili smo nejednakost | sin x| ≤ |x|. Dokaz: Vrijedi cos x = sin(x+ π ).2.83. Hiperbolne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju definic cije. 3. Korolar 3.9. Za funkciju exp vrijedi lim exp(x) = lim f (x) = 1 i x→0+ x→0+ 1 1 1 lim exp(x) = lim = = = 1. c}) < f ( 3c ))  2  ⇒ 3c ) < ε).E.

Da bismo definirali neprekidnost i u rubnim toˇkama segmenta [a.1. Iako se ˇini da zahtjev za neprekidnoˇ´u funkcije na segmentu nije bitno c sc razliˇit od zahtjeva za neprekidnoˇ´u na otvorenom intervali. Niz (xn )n je u [a. g je neprekidna na I. xM ∈ [a. M postoji c ∈ [a. Neka je [a. Omedenost odozdo funkcije f se dokazuje tako da se prethodni dokaz primjeni na funkciju −f . b] c posluˇimo se slijede´om definicijom. Teorem 3. gdje je [a. b]. . niz (xpn )n je konvergentan.: Kada bi funkcija f bila neograniˇena odozgo. Dokaz tvrdnje 1.b] 2. b] ⊆ R. b]) = [m. Uskladenost limesa niza i uredaja na R povlaˇi c ∈ [a. Neka je funkcija f : [a. Kaˇemo da je funkcija f neprekidna na [a. b] tako da je C = f (c). tj.74 POGLAVLJE 3.4 Neprekidnost funkcije na segmentu Neka je funkcija f : [a. b]. Analogno definiramo neprekidnost na skupovima oblika [a. tj. 2.6. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 3.5. To je kontradikcija s c izborom niza. g(x) = f (x). Za toˇke c ∈ a. b] i 3. Dokaz: Tvrdnja teorema moˇe se razdvojiti na tri dijela: z 1. tj. s f (xpn ) > pn ≥ n. pa je prema teoremu 2. ∀n ∈ N. Tada je f ([a. za svaki c n ∈ N bi postojao xn ∈ [a. c [a. ∀x ∈ [a. b i a. ograniˇen. funkcija f je odozgo omedena. Po teoremu 2. slijede´i vaˇni c sc c z teorem to opovrgava. f je ograniˇena na [a. b] ako postoji z otvoren interval I ⊆ R i funkcija g : I → R takva da vrijedi: 1. b]. b]. M] takoder segment. Za svaki C ∈ m. Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi limn f (xpn ) = f (c). b] ⊂ R segment. f (xm ) = m i f (xM ) = M. b] pa je ograniˇen.12 (Bolzano-Weierstrass). [a.b] [a. jer smo pojam neprekidnosti s c definirali za toˇke koje leˇe u nekom otvorenom intervalu sadrˇanom u domeni c z z funkcije.2. b] takav da vrijedi f (xn ) > n. b]. postoje m = inf f i M = sup f . b] → R neprekidna na segmentu [a. b] ⊂ I. 3. postoje z xm . b] → R. tj. z c Definicija 3. Funkcija f postiˇe svoj minimum i maksimum na [a. b] → R razliˇita od c konstantne funkcije. postoji njegov konvergentan podniz (xpn )n i c c neka je limn xpn = c. Dakle. b c je jasno ˇto znaˇi neprekidnost te funkcije u c. b] ⊆ R i funkcija f : [a.

Zbog odredenosti pretpostavimo da je xm < xM .) postoji m ∈ N takav da je f (0) = 0 < C < m < f (m). Tada po Arhimedovom aksiomu (teorem 1. Dakle.7.D. b]. z Neka je sada n < 2n . Uzmimo niz (cn )n u A takav da je c = limn cn . No. Zbog C < f (xM ) je c < xM . Tada postoji n ∈ N takav da vrijedi exp(0) = 1 < C < n < exp(n). Pretpostavimo [a. Pokaˇimo neke jednostavne primjene prethodnog teorema. z Korolar 3. R(f ) = [0. Tada postoji njegov podniz (xpn )n koji je konvergentan. Analogno se dokazuje da je m ∈ R(f ). U dokazima surjektivnosti logaritamske. Tada vrijedi n + 1 < 2n + 1 < 2n + 2n = 2 · 2n = 2n+1 .E.E. NEPREKIDNOST FUNKCIJE U TOCKI 75 Dokaz tvrdnje 2. +∞ vrijedi exp(x) 0. f (x) < C}. [exp(0). Zbog neprekidnosti funkcije exp na segmentu [0. Dokaz: Za bilo koje prirodne brojeve n. Dakle. Sada smo u stanju to dokazati.6. +∞ ⊆ R(exp). +∞ → [0. exp(n)] ⊆ R(exp). ∀n ∈ N. pa je m < f (m). Q. xM ]. Dokaz: Pokaˇimo najprije n < 2n . Q. Zbog f (cn ) < C i neprekidnosti funkcije f vrijedi f (c) = limn f (cn ) ≤ C.12. ∀n ∈ N. Zbog exp(−x) = . c tj. hiperbolnih i area funkcija koristili smo pretpostavku da je eksponencijalna funkcija surjekcija. ∀x ∈ [0. tj. imamo niz (xn )n u [a.: Neka je C ∈ m. limn xpn = c ∈ [a. pa je i C ∈ R(f ). pa je c. +∞ definirana s f (x) = xn surjekcija. b] koji je ograniˇen. onda postoji niz (an )n u R(f ) takav s [a. Neka je C > 0 bilo koji broj. Korolar 3. pa je A = ∅. To je istina za n = 1.b] da je M = limn an . je [0. Oznaˇimo A = {x ∈ [xm . Poˇto je M = sup f . Funkcija exp : R → 0. tj. +∞ je surjekcija. vrijedi C ≤ f (y). Zbog neprekidnosti funkcije f vrijedi limn apn = limn f (xpn ) = f (c). Za bilo koji n ∈ N je funkcija f : [0.E. Zbog an = f (xn ). +∞ .2. b takav da je c = limn yn . Neka je c = sup A.D. Dokaz tvrdnje 3.6. m > 1 vrijedi m < mn .D. b = ∅. Tada vrijedi f (c) = limn f (yn ) ≥ C. Sada uzmimo bilo koji C > 1. Za svaki y ∈ [a. 1] ⊆ R(exp).12. podniz konvergentnog niza ima isti limes kao i niz. n] je po teoremu 3.b] da M ∈ R(f ). [1. Uzmimo niz (yn )n u c. M = f (c) ∈ R(f ) (kontradikcija). M bilo koji broj. ∀n ∈ N. m] po teoremu 3. . Q. pa je i C ∈ R(exp).: Ako je M ∈ R(f ) onda je M = max f . 1 tj. 1 < 21 . Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentu [0. y > c. Zbog strogog rasta potencija na R+ imamo n < 2n < en = exp(n). f (m)] ⊆ R(f ).ˇ 3. C = f (c). Zbog c f (xm ) < C je xm ∈ A. b].

c z c Teorem 3.7). Uzmimo bilo koju toˇku c c ∈ I i pokaˇimo da je f neprekidna u c. ta se ˇinjenica egzaktno dokazuje na sliˇan naˇin kao u c c c prethodnom korolaru. Provjerimo Cauchyjevu definiciju neprekidnosti (3. U slijede´im teoremima interc c val nije nuˇno konaˇan skup. M2 = f (c) − f a+c 2 . M2 }. Neka su M1 = f c+b 2 − f (c). funkcija f : I → R monotona na I i I ′ = f (I) otvoren interval. b ⊆ I konaˇan interval z c takav da je c ∈ a. koji sada dokazujemo. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Iako je iz geometrijske definicije funkcije sinus moˇda jasno da je njena z slika segment [−1. Korolar 3. 1] je surjekcija. pokazat ´emo da svaki od tih pojmova .3 Neprekidnost i monotonost. Monotonost je definirana pomo´u uredaja na skupu R. 2 . Neka je a. Uzmimo bilo koji c+b 0 < ε < min{M1 .E.12. 1]. neprekidnost inverzne funkcije Uvjet monotonosti i uvjet neprekidnosti funkcije na nekom skupu su razliˇitog tipa.D. dok je c c za neprekidnost dovoljno imati pojam okoline toˇaka skupa.13. povlaˇi onaj drugi. Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da f raste na I. π ] pa je po teoremu 2 2 3. Tada je f neprekidna funkcija na I. Obratna inkluzija slijedi iz ge2 2 ometrijske definicije funkcije sin. Q. Funkcija sin : R → [−1. Zapravo. Sluˇajevi M1 = 0 i M2 > 0 c c 2 ili M1 > 0 i M2 = 0 su kombinacija prethodnog sluˇaja i sluˇaja M1 > 0 i c c M2 > 0. odnosno. Neka je I ⊆ R otvoren interval. pa je onda neprekidna u toˇki c. Dokaz: Funkcija sin je neprekidna na segmentu [− π . odnosno pojam c konvergencije nizova.8. [sin(− π ). b . Zbog rasta funkcije f vrijedi M1 ≥ 0 i M2 ≥ 0. 1] ⊆ R(sin). 3. ta dva pojma primijenjena na funkciju ˇesto dac ju isti rezultat. Vrijedi ε < M1 = f − f (c). uz jedan c dodatni uvjet na funkciju.76 POGLAVLJE 3. U sluˇaju M1 = 0 i M2 = 0 funkcija f je konstantna na segmentu c a+c c+b . 2 . sin( π )] = [−1. Ipak. Svojstvo intervala koje istiˇemo je da za svake z c c svoje dvije toˇke sadrˇi i sve toˇke izmedu njih.

E.7). vrijedi (3. U tu svrhu je koristan slijede´i rezultat. Primjena prethodnog teorema u dokazivanju neprekidnosti konkretnih funkcija je oteˇana ˇinjenicom da je ˇesto vrlo teˇko dokazati da je neki skup z c c s slika funkcije. NEPREKIDNOST I MONOTONOST f (c) < f (c) + 77 ε c+b < f (c) + ε < f . 2. a1 < a. odnosno. Q.3. Neka je f strogo rastu´a na I. 2 2 2 Isto tako ε (x ∈ c − δ. f < 2 2 ε ε f (c)−ε < f (c)− < f (c). s 2 2 ε to postoji δ ′ ∈ R tako da vrijedi f (c) + 2 = f (c + δ ′ ). a′ = f (a). Mi smo ve´ dokazali neprekidnost nekih osnovnih funkcija. Ako je f strogo monotona i neprekidna funkcija na I. Tada je f (a1 ) < f (a) = a′ ˇto je kontradikcija s definicijom s ′ ′ infimuma. Uzmimo δ = min{δ ′ . −δ ′′ }. Neka je −∞ ≤ a′ = inf I ′ i c sup I ′ = b′ ≤ +∞. Pokaˇimo da vrijedi a′ ∈ I ′ . pa je f neprekidna u c. zbog ε < M2 = f (c) − f . Kada bi vrijedilo a′ ∈ I ′ = z f (I) postojao bi a ∈ I. Imamo ε (x ∈ c. Poˇto je I otvoren interval. onda je f strogo monotona funkcija na I i f −1 : I ′ → I neprekidna funkcija na I ′ . onda je I ′ otvoren interval i f −1 : I ′ → I neprekidna funkcija na I ′ . c pa nas interesira dokazivanje neprekidnosti njihovih inverznih funkcija. Neka je I ⊆ R otvoren interval. Dokaz: 1. Zbog toga ˇto je c ∈ I izabran s po volji. a+c c+b Analogno. c + δ ) ⇒ (f (c) ≤ f (x) ≤ f (c + δ) ≤ f (c + δ ′ ) = f (c) + ) ⇒ 2 ε ε ε ⇒ (− ≤ f (x) − f (c) ≤ ) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ < ε). funkcija f : I → R i I ′ = f (I). imamo δ ′′ ∈ R takav da vrijedi f (c)− 2 = f (c+δ ′′ ).14. 1. c Teorem 3. c ) ⇒ (f (c) ≥ f (x) ≥ f (c − δ) ≥ f (c + δ ′′ ) = f (c) − ) ⇒ 2 ε ε ε ⇒ ( ≥ f (x) − f (c) ≥ − ) ⇒ (|f (x) − f (c)| ≤ < ε). 2 2 2 Dakle. .3.D. Analogno se dokazuje b ∈ I . Zbog toga ˇto je I ′ = f (I) interval. f je neprekidna na I. Ako je f neprekidna bijekcija sa I na I ′ . Zbog rasta funkcije f mora biti δ ′ > 0. to postoji s a1 ∈ I. 2 Zbog rasta funkcije f je δ ′′ < 0.

y] ⊂ I je f neprekidna na [x. b′ . LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Neka je z ′ ∈ a′ . y ′ ∈ I ′ takvi da vrijedi x′ < z ′ < y ′. To je kontradikcija s pretpostavkom o bijektivnosti funkcije f . x2 .78 POGLAVLJE 3. b′ bilo koji element. Dakle. +∞ → [0.1 Neprekidnost korijena.12. pa je njena inverzna funkcija g −1 : R → R neprekidna na R. x3 ∈ I takve da je x1 < x2 < x3 i c (f (x1 ) < f (x2 ))∧(f (x2 ) > f (x3 )) ili (f (x1 ) > f (x2 ))∧(f (x2 ) < f (x3 )). jer joj domena nije otvoren interval (konaˇan ili beskonaˇan).14. y]. tj. Proˇirimo funkciju f do s funkcije g : R → R na slijede´i naˇin: c c xn . postoje c′ ∈ x1 .D. +∞ . area i arcus funkcija Primijenimo rezultate prethodne toˇke za dokazivanje neprekidnosti inverzc nih funkcija. slijedi neprekidnost od f −1 . Kada f ne bi bila strogo monoz tona na I. x2 i c′′ ∈ x2 .14. Sada imamo funkciju g koja zadovoljava uvjete teorema 3. Funkcija f : I → I ′ je neprekidna bijekcija pa postoji f −1 : I ′ → I. Sada iz 1. c Zbog neprekidnosti funkcije f na segmentima [x1 . f je restrikcija neprekidne funkcije. pa postoji inverzc 1 na funkcija f −1 : [0.12. postoje x′ . logaritamske. Dakle. 2. y ′] ∋ z ′ . y]) = [x′ . pa gledamo njenu restrikciju f : [0. Pokaˇimo da je f strogo monotona na I. Zbog strogog rasta funkcije f . Parna potencija nije bijekcija. vrijedi f ([x.14. f ne isg 1 punjava pretpostavke teorema 3. Q..E. Neprekidnost od f −1 slijedi iz teorema 3. +∞ → [0. pa po teoremu 3. 3. x2 ] i [x2 . x ≥ 0. x3 ] prema teoremu 3. x. imamo x < y.13. pa su korijeni neparnih potencija neprekidne c funkcije po teoremu 3. Neparne potencija su neprekidne i strogo rastu´e bijekcije s otvorenog c (beskonaˇnog) intervala R na R. U prvom sluˇaju postoji C tako da je (f (x1 ) < C < f (x2 ))∧(f (x3 ) < C < f (x2 )). a onda i f −1 . Analogno se dobije kontradikcija i u drugom sluˇaju. x ≤ 0. Zbog [x. tj.+∞ . Zbog toga ˇto je s −1 −1 −1 f = g |[0. c c g 0 No. posluˇimo se trikom koji ´e omogu´iti primjez c c 1 nu spomenutog teorema. Dakle I ′ = a′ .3. funkcija f −1 g(x) = x . +∞ koja je neprey kidna i strogo rastu´a bijekcija. Tada z ′ nije niti minoranta niti majoranta skupa I ′ . f je strogo monotona funkc cija na I. Neka je x = f −1 (x′ ) i y = f −1 (y ′ ). x3 takvi da je C = f (c′ ) i C = f (c′′ ). postojale bi toˇke x1 . z ′ ∈ I ′ .

+∞ restrikcija neprekidne funkcije g −1 .5 79 Zbog toga ˇto je exp : R → 0. 1 koje su neprekidne bijekcije. +∞ . π . Restrikcije Tg : − π . +∞ → [0. +∞ po definiciji 3. x + 1.5. x > 1 + cth− (x) . s slijedi neprekidnost njene inverzne funkcije ln : 0. 1] nema podruˇje definicije interval. +∞ → [1. Isto vrijedi i za hiperbolne funkcije sh : R → R i th : R → −1. −1 i cth+ : 0. −1 → −∞. pa su takve i njihove inverzne funkcije sh−1 : R → R i th−1 : −1. π . y Funkcija cth : R \ {0} → R \ [−1. vrijedi cth(x) = a odatle slijedi cth−1 (x) = cth−1 (x) . π → R.3. Medutim. +∞ neprekidna bijekcija.14. 1 → R. 0 g 1 1 x Tada je Ch : [1. x < 0 . neprekidan inverz cth− : −∞. pa nezadovoljava uvjete c teorema 3. NEPREKIDNOST I MONOTONOST je neprekidna na [0. svaka njena restrikcija cth− : −∞. π → R i Ctg : 0. pa je neprekidna po definiciji 3. +∞ ima po teoremu 3.14.3. x < −1 − . x ≥ 0.14. x ≤ 0. +∞ → R. 0 i cth−1 : 1. Ctg−1 = arcctg : R → 2 2 0. imaju po teoremu 3. +∞ → 1. . 2 2 neprekidne inverze Tg−1 = arctg : R → − π . iz teorema 3. x > 0 cth 1 Arccth 0 x Bijektivna restrikcija od ch je Ch : [0. cth+ (x) . +∞ → + 0. cth−1 (x) . Zato ˇto su i domene i slike funkcija cth− s i cth+ disjunktni skupovi. +∞ i nju proˇirujemo do funkcije g : R → R s tako da stavimo g(x) = −1 y 1 g ch(x).14. 0 → −∞.

logaritamske funkcije.D. Dokaz: Sve funkcije od kojih gradimo elementarne funkcije (potencije. π ≤ x.15. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE y i Da bismo dokazali neprekidnost funkcija arcsin = Sin−1 i arccos = Cos−1 moramo funkcije Sin : [− π . Kaˇemo da z f ima u toˇki c ∈ I prekid prve vrste ako u c postoje i lijevi limes f (c−) c i desni limes f (c+) funkcije i ako su oni razliˇiti. π] → [−1. π ] → [−1.E. Budu´i da operacije kojima od tih funkcija c c gradimo elementarne funkcije ˇuvaju neprekidnost (teoremi 3. 1] proˇiriti do neprekidnih bis jekcija sa otvorenog intervala na otvoren interval.80 POGLAVLJE 3. area i arcus funkcije) su neprekidne su na cijelom podruˇju definicije. . Elementarne funkcije su neprekidne na cijelom podruˇju dec finicije.1] neprekidne funkcije po definiciji. h Π 2 1 g 1 g 0 1 Π x 2 y 1 Π Π 2 1 0 Π 2 1 x h Po teoremu 3. 1 Teorem 3. pa su i njihove restrikcije Sin−1 = g|[−1. hiperbolne. x ≤ −π . trigonometrijske funkcije i njihove inverzne funkcije korijeni. to c su elementarne funkcije neprekidne. x ≤ 0.  −x + 1 h(x) = cos x .9. funkcije g i h imaju neprekidne inverze.14. h : R → R tako da stavimo   x + π − 1 . −π ≤ x ≤ π. g(x) = 2 2  x − π + 1 . eksponencijalna funkcija. Ostali prekidi su prekidi c druge vrste. 2 2 sin x .  −x + π − 1 .6.8. 2 2  . Definicija 3. −π ≤ x ≤ π . π ≤ x. Q.).) i 3. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Tako definiramo g.1] i Cos−1 = h|[−1. U sljede´em teoremu se vidi kako sam uvjet monotonost ima utjecaj na c vrstu i broj prekida kod funkcije. 1] i Cos : 2 2 [0.

Dakle. pa toj toˇki pridruˇujemo c c z otvoreni interval Ia = f (a−). Naime. Isto tako. U teoremu 3. 1. x ∈ I. z 2. s Q. c (3. (a < b) ⇒ (f (a+) ≤ f (b−)).4. x ∈ I. x < b} je f (b−) ≥ f (b − b−a ) = f (a + b−a ). Dakle. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R monotona funkcija. tj.3. 2 2 Ia ∩ Ib = ∅. Ako f ima u toˇki c prekid. onda je zbog postojanja c c f (c−) i f (c+) taj prekid prve vrste. u sluˇaju a < b.10) Veza jednostrane neprekidnosti i neprekidnosti funkcije u nekoj toˇki dana c je slijede´im teoremom.D.6. a = b. Neka je I ⊆ R otvoren interval i toˇka c ∈ I. Funkcija f je neprekidna c x→c− zdesna u toˇki c ako postoji limes zdesna funkcije f u toˇki c i lim f (x) = c c x→c+ f (c). onda je Ia ∩ Ib = ∅. jer su intervali otvoreni.4 Jednostrana neprekidnost funkcije c Definicija 3. Ako su a. Sada za svaki a ∈ J uzmemo ra ∈ Ia ∩ Q pa imamo injekciju a → ra s J u Q.E. Za svaku toˇku a ∈ J imamo f (a−) < f (a+). J je najviˇe prebrojiv skup. zbog f (a+) = inf{f (x).7. tj.16. 3. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je neprekidna slijeva u toˇki c ako postoji limes z c slijeva funkcije f u toˇki c i lim f (x) = f (c). Neka je f rastu´a funkcija i neka je J skup svih toˇaka prekida te funkcije. s Dokaz: 1. i f je neprekidna zdesna ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ x − c < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). c c 2. f (a+) . J ima manji ili jednak kardinalni broj od Q. zbog f (b−) = sup{f (x). a < x} c b−a je f (a+) ≤ f (a + 2 ). b ∈ J. JEDNOSTRANA NEPREKIDNOST FUNKCIJE 81 Teorem 3. Monotona funkcija ima najviˇe prebrojivo mnogo prekida. Ako u Cauchyjevu definiciju jednostranog limes uvrstimo vrijednost limesa jednaku f (c) dobijemo Cauchyjevu definiciju jednostrane neprekidnosti: f je neprekidna slijeva ako i samo ako vrijedi (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c − x < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). Monotona funkcija moˇe imati samo prekide prve vrste. (3. je dokazano da monotona funkcija ima u svakoj toˇki lijevi i desni limes.9) .

17. neka je f neprekidna i slijeva i zdesna u c. Obratno. x ≥ c. i posebno (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((0 ≤ c − x < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). Funkcija f je neprekidna zdesna u c ako i samo ako postoji funkcija ˜ ˜ f : I → R neprekidna u c i takva da je f (x) = f (x). b . gdje je g iz definicije 3. x ≤ c. Tada postoje lijevi i desni limes funkcije i jednaki su f (c).E. onda ju po teoremu 3. i 2.5. Ako postoji neprekidna funkcija f : I → R takva da je f (x) = f (x). Q. Korolar 3.E.. te neprekidna zdesna u a i slijeva u b.17. ∀x ∈ I. b]. ako i samo ako je neprekidna na otvorenom intervalu a. iz teorema 3. Funkcija f je neprekidna u c ako i samo ako je neprekidna i slijeva i zdesna u c.. ˜ onda f = g. x ≤ c.D. c ∈ I i funkcija f : I → R. Funkcija f : [a. Dokaz: Ako je funkcija neprekidna na segmentu u smislu definicije 3. ∀x ∈ I. . funkcija je neprekidna u c. 3. b] → R neprekidna na otvorenom intervalu a. ∀x ∈ I. Funkcija f je neprekidna slijeva u c ako i samo ako postoji funkcija ˜ ˜ f : I → R neprekidna u c i takva da je f (x) = f (x). ∀x ∈ I. tj. LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE Teorem 3. onda funkcija f : I → R defini˜ ˜ rana s f (x) = f (x). Neka je I ⊆ R otvoren interval. Obratno.5. 2.5. f je neprekidna slijeva u c. i f (x) = f (c). pa po teoremu 3. x ≤ c.17. postoji njeno neprekidno proˇirenje i lijevo i desno od segmenta [a.82 POGLAVLJE 3. ∀x ∈ I. onda vrijedi ˜ ˜ (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f(x) − f (c)| < ε)). s Q. Ako je f neprekidna u c onda f = f zadovoljava uvjete iz 1. se dokazuje analogno kao 1. i 2. ˜ 3. b] → R je neprekidna na segmentu. b . z 2. te neprekidna zdesna u a i slijeva u b. ako je f neprekidna slijeva u c. zadovoljava traˇena svojstva. ˜ ˜ Dokaz: 1. tj.D. ako je f : [a. pa je neprekidna i slijeva i zdesna u c. zadovoljava uvjete tvrdnji 1. 1. ˜ Obratno.9. postoji limes funkcije i jednak je f (c). x ≥ c.

a ∪ a. Dokaz: Ako je S ⊆ R otvoren skup. Primjer 3. Za svaki a ∈ R je jednoˇlan skup {a} zatvoren u R jer je {a}C = c −∞. +∞ otvoren skup. b] zatvoren jer je [a. c z c Naime. Propozicija 3. x + εx pa je stoga otvoren skup. Obratno. n + 2 . +∞ = n.1.12. Tada vrijedi .5. OTVORENI SKUPOVI U R 83 3.5 Otvoreni skupovi u R U svim razmatranjima u vezi s pojmom neprekidnosti funkcije u toˇki ili c limesa funkcije u toˇki bilo je vaˇno da se toˇka nalazi u otvorenom intervalu. n + 2 i −∞. ako je S ili z prazan skup ili unija po volji mnogo otvorenih intervala. onda za svaki x ∈ S iz definicije 3. x∈S Skup T koji sadrˇi sve otvorene podskupove od R naziva se topologija z na R.3. a ∪ b. a i a.2. za svaki a ∈ R. R je otvoren jer je R = n∈Z ∞ n=0 ∞ n=0 n. b − x} i imamo x − εx . −n su otvoreni skupovi. +∞ . Definicija 3. Tada je S = x − εx . Za sve a. Slijede´i skupovi su otvoreni u R.E. b ∈ R. 0 = −n − 2. a < b. Neprazan skup S ⊆ R je otvoren ako i samo ako za svaki x ∈ S postoji εx > 0 tako da je x − εx . b]C = −∞. kako bismo bili u mogu´nosti s obje strane promatrati c nizove koji konvergiraju k toˇki. 2. x+εx ⊆ S. c 1.11. x + εx ⊆ S. b ⊆ S. a takvi su i skupovi −∞. Primjer 3. c 1. bilo je vaˇno da s obije strane te toˇke imamo toˇaka koje se nalaze z c c u domeni funkcije. Otvoreni intervali nisu jedini skupovi s c takvim svojstvom. je segment [a. 2. x + εx ⊆ S. Skup F ⊆ R je zatvoren skup ako je komplement otvorenog skupa. Skupovi 0. slijedi postojanje otvorenog intervala takvog da je x ∈ a. Slijede´i skupovi su zatvoreni u R. +∞ . Propozicija 3. Uzmimo εx = min{x − a.D. Za skup S ⊆ R kaˇemo da je otvoren skup. neka za svaki x ∈ S postoji εx > 0 tako da je x−εx . Neka je T topologija na R.8.8. Q.

n k = 1. za sve k = 1. . Q. . R ∈ T.11. k = 1. . skup k=1 Sk otvoren. n.84 1. . postoji εx > 0 takav da je x − εx . x + εx ⊆ n Sk . . . Dokaz: Tvrdnja 1. . . (k) Uzmimo εx = min{εx . n. λ∈Λ n λ∈Λ Za dokaz tvrdnje 3. Zbog otvorenosti skupova Sk . . . ∅. pa je prema propoziciji k=1 3. x + εx ⊆ Sk . k = 1.1. Sada zbog otvorenosti skupa Sλ . k = 1. n.E. . . i primjera 3. x + εx ⊆ Sλ . . Da bismo dokazali tvrdnju 2. . Po definiciju λ∈Λ unije postoji λ ∈ Λ takav da je x ∈ Sλ . Tada vrijedi x − εx . n. . ∀λ ∈ Λ. .8. POGLAVLJE 3. n 3. onda je k=1 Sk ∈ T. . . Ako je Sλ ∈ T. . k = 1. k = 1. x + εx ⊆ Sλ . . prema propoziciji 3. . . n} pa vrijedi x − εx . n. onda je λ∈Λ Sλ ∈ T. . LIMES I NEPREKIDNOST FUNKCIJE 2. n. (k) (k) (k) postoje εx > 0.D. takvi da je x−εx . . . Po definiciju presjeka vrik=1 jedi x ∈ Sk .1. slijedi iz definicije 3. uzmimo x ∈ Sλ po volji. . . Ako je Sk ∈ T. . uzmimo x ∈ Sk po volji. x+εx ⊆ Sk .1 skup Sλ otvoren. pa je po propoziciji 3. . Odatle je x − εx .

funkcija koja mjeri put z koji je proˇla materijalna toˇka u vremenskom intervalu [0.London. posebno polinomi prvog stupnja ˇiji su grafovi pravci. Kako je u matematiˇkoj analizi od c c interesa prouˇavanje funkcija. I ⊆ R otvoren interval. da li je mogu´e neku c c funkciju dobro aproksimirati pomo´u funkcija koje dobro razumijemo. t ≥ 0. x ∈ R. interesantan problem koji je polinom prvog stupnja oblika g(x) = k(x − c) + l. (Woolsthorpe. 4. c Jedan od njih je fizikalni problem definiranja pojma brzine za ˇije rjeˇenje c s 1 je zasluˇan Isaac Newton.1 Motivacija. 31. x−c Povijesno su dva po prirodi razliˇita problema bila glavna motivacija za c razvoj diferencijalnog raˇuna. problemi brzine i tangente c Jedna od ˇesto upotrebljavanih metoda u rjeˇavanju matematiˇkih problema c s z c je aproksimacija ili pribliˇno odredivanje nekog sloˇenijeg matematiˇkog z objekta pomo´u jednostavnijih objekata. ˇto daje l = f (c). oˇujka 1728. g(c) = f (c). matematiˇar i astronom c c 1 85 . U tom sluˇaju je prirodno zahtijevati da c se te funkcije podudaraju u toˇki oko koje lokalno aproksimiramo funkciju. c tj. lokalno oko toˇke c c najbolja aproksimacija funkcije f .Poglavlje 4 Derivacija funkcije 4.). aproksimacija funkcije. Stoga je za c neku funkciju f : I → R. sijeˇnja 1643. t]. Na c taj naˇin bismo iz ponaˇanja jednostavnih funkcija mogli neˇto zakljuˇiti c s s c o sloˇenijoj funkciji. . Neka je s(t). to je razumno pitanje. Sada iz zahtjeva da je f (x) ≈ g(x) kada je s f (x) − f (c) x ≈ c imamo k ≈ . Prosjeˇna s c c brzina te materijalne toˇke u vremenskom intervalu [t0 . engleski c z fiziˇar. t] definira se kao c Isaac Newton. Funkcije koje svi dobro poznajemo i razumijemo su z polinomi.

onda njenu derivaciju (f ′)′ (c) c Gottfried Wilhelm Leibnitz (Leipzig. x→c x−c (4. Odnosi se na pitanje postojanja jedinstvene tangente u nekoj toˇki c y f d grafa Γf funkcije f . Tada je na I dobro definirana funkcija x → f ′ (x) koju c prirodno oznaˇavamo s f ′ i takoder zovemo derivacija od f na I. To je neˇto ˇto nije mogu´e mjeriti. 14. odnosno. No pitanje je kako definirati pojam brzine u trenutku t − t0 t0 . Ako je sada c ta funkcija diferencijabilna u nekoj toˇki c ∈ I. f (c)) i D = (d. c Mogu´e je promatrati ponaˇanje prosjeˇne brzine na intervalima oko toˇke c s c c t0 ˇija duljina se smanjuje. t0 ] duljine 0. Taj x→c x−c broj zovemo derivacija (izvod) funkcije f u toˇki c i piˇemo c s f ′ (c) = lim Joˇ se koriste oznake Df (c) ili s f (x) − f (c) . d→c d−c t s f f c 0 c d x U sva tri prethodna problema kao rjeˇenje se name´e broj kojem teˇi izraz s c z f (x)−f (c) oblika x−c kojeg nazivamo kvocijent diferencija za funkciju f u toˇki c c. Sekanta kroz toˇke C = c (c. ako t→t0 t→0 t − t0 taj limes postoji. f (d)) ima koeficijent smjera f (d) − f (c) ks = . a njegovo rjeˇenje je naˇao G. Taj proces opisujemo pomo´u limesa funkcije. c c s(t) − s(t0 ) moˇemo re´i da je brzina u toˇki v(t0 ) = lim v(t0 . tj. DERIVACIJA s(t) − s(t0 ) . ako postoji lim c . Stoga je od interesa slijede´i pojam. c Definicija 4.W. diferencijabilna ili derivaz f (x) − f (c) bilna u toˇki c otvorenog intervala I ⊆ R. t) = POGLAVLJE 4.1. s s 1 Leibnitz. t) = lim z c c . lipanj 1646. Dakle. tj. Drugi problem je geometrijske naravi. Kaˇemo da je funkcija f : I → R. a toˇka predstavlja vremenski interval [t0 . 21. ako se d−c toˇka D po grafu Γf pribliˇava toˇki C. jer mi znamo mjeriti prosjeˇnu brzinu s s c c na nekom intervalu. studeni 1716.) njemaˇki matematiˇar c c 1 .1) df (c). dx Kaˇemo da je f diferencijabilna na intervalu I ako je ona diferencijabilna z u svakoj toˇki iz I. f (d) − f (c) kt = lim . koeficijent smjera sekante prelazi u koeficijent smjera tangente. Ako d → c. onda sec z c kanta s postaje tangenta t.86 v(t0 . – Hanover.

MOTIVACIJA zovemo druga derivacija od f u c i oznaˇavamo s f ′′ (c). ˇiji put u vremenu t opisuje funkcija t → c c ′ s(t). Op´enito. dana je s v(t) = s (t). mogu´e je c c −1 c odmah zadati i funkciju h(x) = f ′ (c) (x − c) + f (c). brzina je prva derivacija funkcije puta po vremenu. Funkcija g definirana s g(x) = f ′ (c)(x − c) + f (c). a(t) = v ′ (t) = s′′ (t). x→c x→c x − c x−c dakle. ∀ x ∈ R u toˇki c c c ∈ R.2. f ′ (x) = 0. c Primjer 4. Brzina materijalne toˇke. Vrijedi f (x) − f (c) α−α f ′ (c) = lim = lim = 0.1. x ∈ R.1. tj.4. Tangenta na graf funkcije f za toˇku c (ili u toˇki grafa (c. ∀ x ∈ R. c c Vrijedi f (x) − f (c) x−c f ′ (c) = lim = lim = 1. . c f ′′ (c) = lim f ′ (x) − f ′ (c) . f : I → R onda moˇemo definirati z f (n+1) f (n) (x) − f (n) (c) (c) = lim . Na´i derivaciju funkcije f (x) = x. x→c x−c uz uvjet da navedeni limes postoji. tj. ˇto dokazujemo u teoremu koji slijedi. ako postoji n-ta derivac c (n) cija od f na I. Jasno. f (c))) je c c pravac koji je graf linearne funkcije g it toˇke 1. s 2. x→c x − c x→c x−c dakle. Analogno se ubrzanje definira kao derivacija brzine po vremenu. f ′ (x) = 1. U terminima derivacije funkcije. Primjer 4. tj. x→c x−c 87 Analogno se definira tre´a derivacija itd. 3. ˇiji graf je normala na graf funkcije u toˇki c. ∀ x ∈ R u toˇki c ∈ R. je lokalno najbolja aproksimacija funkcije f oko c medu polinomima stupnja ≤ 1. Na´i derivaciju konstantne funkcije f (x) = α. problemi navedeni kao motivacija imaju sljede´a rjeˇenja: c s 1. ∀ x ∈ R. tj.

je neprekidna na R. Naime.4) Drugim rijeˇima. c c Primjer 4. polinom g je medu svim polinomima stupnja ≤ 1 lokalno c oko c najbolja aproksimacija funkcije f . Obratno. Q. x ∈ R. Neka je funkcija f : I → R diferencijabilna u toˇki c otvorenog c intervala I i neka je g(x) = f ′ (c)(x − c) + f (c). onda je f neprekidna u c. Naime. Ako je funkcija f : I → R diferencijabilna u toˇki c otvorenog c intervala I. (4.D.E. |x| |x| = −1 i lim = 1. sth ≤ 1. . (4. Ako je h polinom. lijevi i desni limes kvocijenta diferencija su razliˇiti. ω(x) = x−c  0 . a diferencijabilna na R \ {0}. slijedi tvrdnja.2. ω(c) = 0 = limx→c f (x)−f (c) − f ′ (c) = limx→c ω(x). Dokaz: Zbog diferencijabilnosti funkcije f u toˇki c je funkcija c   f (x) − f (c) − f ′ (c) . i h = g. c Teorem 4. pa derivacija ne c postoji.2) neprekidna u c. ona ne mora nuˇno biti diferenc z cijabilna u toj toˇki. za x = c (4. za x = c .1. (0 < |x − c| < δh ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < |f (x) − h(x)|).88 POGLAVLJE 4.3) odakle zbog neprekidnosti u c funkcija na desnoj strani jednakosti (4. No.3). ∀ x ∈ R. diferencijabilnost povlaˇi neprekidnost. To se vidi u sljede´em primjeru.5) (4.3. x→0+ x x→0− x lim dakle. Funkcija f (x) = |x|. DERIVACIJA Sada razmotrimo vezu izmedu diferencijabilnosti i neprekidnosti funkcije f . Sada egzaktno dokazujemo tvrdnju vezanu za problem aproksimacije Teorem 4. onda postoji δh > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I. x−c Sada je f (x) = f (c) + (f ′ (c) + ω(x))(x − c). x ∈ I. f nije diferencijabilna u 0. Ako je funkcija neprekidna u nekoj toˇki.

11) 2 Takoder. c U sluˇaju (l = f (c)) iz neprekidnosti funkcije f − h i zbog (f − h)(c) = 0 c iz leme 3.5). U sluˇaju ((l = f (c)) ∧ (k = f ′ (c))) iz (4.8) Takoder. 89 (4.12) .7) Uvjet h = g je ispunjen u dva sluˇaja: (l = f (c)) ili ((l = f (c))∧(k = f ′ (c))).4. za δh = min{δ1 .8) i (4. l ∈ R.9) Zbog lim |f ′ (c) − k + ω(x)| = |f ′(c) − k| > 0. Sada. (4.3.13) s |x − c| dobivamo (4.6) (4. MOTIVACIJA Dokaz: Polinom h moˇemo pisati u obliku z h(x) = k(x − c) + l.6) i (4.3) dobivamo f (x) − h(x) = [f (c) − l] + [f ′ (c) − k + ω(x)](x − c).E. iz leme 3.8) postoji δ2 > 0. slijedi x→c postojanje δ1 > 0 tako da 1 (|x − c| < δ1 ) ⇒ (|f ′ (c) − k + ω(x)| > ε) gdje je ε = |f ′(c) − k| > 0.10) (4. z (4.A.7) imamo c |f (x) − h(x)| = |f ′(c) − k + ω(x)||x − c|. Pomnoˇimo li (4.3.I. iz neprekidnosti funkcije f − g u c i zbog (f − g)(c) = 0 za ε iz (4.I. gdje su k. (4.9) slijedi (4. Iz (4.1.D. slijedi postojanje δ1 > 0 tako da vrijedi 1 (|x − c| < δ1 ) ⇒ (|f (x) − h(x)| > ε) gdje je ε = |f (c) − l| > 0. δ2 } imamo (|x − c| < δh ) ⇒ (|ω(x)| < |f ′ (c) − k + ω(x)|). Iz (4. δ2 } iz (4.13) Q. tako da vrijedi (|x − c| < δ2 ) ⇒ (|f (x) − g(x)| < ε). iz neprekidnosti funkcije ω u c i ω(c) = 0 dobivamo δ2 > 0 tako da (|x − c| < δ2 ) ⇒ (|ω(x)| < ε). ∀ x ∈ R.A.12) za δh = min{δ1 . (4.5). iz M. iz M.11) i(4. 2 (4.

3.14) (4. 1. Ako je funkcija f g (4.90 POGLAVLJE 4. Funkcija f g je diferencijabilna u toˇki c i c (f g)′(c) = f ′ (c)g(c) + f (c)g ′(c). DERIVACIJA 4.2 Diferencijabilnost funkcija i operacije s funkcijama Od interesa je istraˇiti kako se svojstvo diferencijabilnosti funkcije u toˇki z c ponaˇa kod uobiˇajenih operacija s funkcijama s c Teorem 4. g(c)2 (4. 2. onda je i diferencijabilna u toˇki c i c f g ′ (c) = f ′ (c)g(c) − f (c)g ′(c) .15). x−c x−c x−c x−c h(x) − h(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = lim lim g(x) + f (c) lim . 3. x→c x→c x→c x→c x−c x−c x−c lim ˇto zbog neprekidnosti funkcije g u c (teorem 4. Funkcija f + g je diferencijabilna u toˇki c i c (f + g)′ (c) = f ′ (c) + g ′ (c).15) definirana na I. Za funkciju h = f g imamo h(x) − h(c) f (x)g(x) − f (c)g(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = = g(x)+f (c) . x→c x→c x→c x−c x−c x−c lim odnosno vrijedi (4.14). g : I → R diferencijabilne u toˇki c otvoc renog intervala I.) daje (4.1. x−c x−c x−c x−c h(x) − h(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = lim + lim . Neka su funkcije f. s Odatle je Odatle je . 2. Za funkciju h = f + g imamo h(x) − h(c) f (x) + g(x) − f (c) − g(c) f (x) − f (c) g(x) − g(c) = = + .16) Dokaz: 1.

Q.18) Dokaz: Uzmimo funkciju ω iz (4. g : J → R i neka je f (I) ⊆ J. Teorem 4.E.1.19) y−d  0 .15) i dobivamo (4. kompozicija g ◦ f : I → R je dobro definirana na I. Uzmimo prvo h = g .E. neka je ω1 definirana s   g(y) − g(d) − g ′ (d) . z c ′ a pridruˇivanje f → f (c) je linearan funkcional na tom prostoru. Zbog neprekidnosti funkcije g u c slijedi limx→c g(x)−g(c) h(x) − h(c) x−c lim =− . . onda je kompozicija g ◦ f diferencijabilna u c i vrijedi c (g ◦ f )′ (c) = g ′ (d)f ′(c). ′ ′ Korolar 4. ∀ x ∈ R. za y = d.4.17). (4. (Derivacija kompozicije funkcija) Neka su f : I → R. Tada je h′ (c) = 0 u svakoj toˇki c ∈ R.4. (4.2) tako da vrijedi (4. Q.3) i analogno. tj. µ ∈ R funkcija λf + µg diferencijabilna u toˇki c i c (λf + µg)′(c) = λf ′ (c) + µg ′ (c). x→c x−c g(c) limx→c g(x) g ′(c) f 1 1 odnosno h (c) = (c) = − . pa imamo 91 h(x) − h(c) = x−c 1 g(x) x−c − 1 g(c) =− g(x)−g(c) x−c g(c)g(x) . Tada je za sve λ.2.17) Skup svih funkcija s I u R koje su diferencijabilne u toˇki c je vektorski prosc tor (uz operacije zbrajanja i mnoˇenja sa skalarom definiranim po toˇkama). Sada na funkciju = f · g g(c)2 g g primijenimo pravilo za deriviranje produkta funkcija (4.D. Ako je funkcija f diferencijabilna u toˇki c ∈ I i funkcija g diferencijabilna c u toˇki d = f (c) ∈ J. DIFERENCIJABILNOST I OPERACIJE 1 3.16). Primjenom prethodnog rezultata i formule za deriviranje sume dobivamo (4. Sada formula za deriviranje produkta daje (λf )′ (c) = c (hf )′ (c) = h′ (c)f (c) + h(c)f ′ (c) = h(c)f ′ (c) = λf ′ (c). Neka su funkcije f. z Dokaz: Uzmimo konstantnu funkciju h(x) = λ. za y = d ω1 (x) = (4.D. g : I → R diferencijabilne u toˇki c otvoc renog intervala I.

Sada je h′ (c) = lim x→c odakle slijedi (4.E. funkcija c ω1 ◦ f je neprekidna u c i (ω1 ◦ f )(c) = ω1 [f (c)] = ω1 (d) = 0. y→d y−d f (c) Q. odnosno J.92 tako da vrijedi POGLAVLJE 4. x→c x→c x−c x−c Q.2). I. y−d f (c) + ω(f −1 (y)) ˇto daje jednakost s (f −1 )′ (d) = lim f −1 (y) − f −1 (d) 1 = ′ . f (x) − f (c) h(x) − h(c) = lim[g ′ (d) + ω1 (f (x))] lim . Stavimo d = f (c) i y = f (x) pa dobivamo y − d = [f −1 (y) − f −1 (d)][f ′ (c) + ω(f −1(y))]. onda je f −1 diferencijabilna c u toˇki d = f (c) i vrijedi (f −1 )′ (d) = f ′1 .21) x−c x−c Zbog neprekidnosti funkcije f u toˇki c i neprekidnosti ω1 u d = f (c).5. J ⊆ R otvoren interval. pa imamo h(x) = g[f (x)] = g(d) + [g ′ (d) + ω1 (f (x))][f (x) − f (c)]. (4. gdje je ω funkcija neprekidna u c definirana s (4. ˇto daje s (4. f (f (x)) . Neka je h = g ◦ f . DERIVACIJA g(y) = g(d) + (g ′ (d) + ω1 (y))(y − d).D.E. bijekcija i neka su f i f −1 neprekidne na I. c (c) Dokaz: Iz diferencijabilnosti funkcije f u toˇki c slijedi c f (x) − f (c) = (x − c)[f ′ (c) + ω(x)]. Teorem 4. (Derivacija inverzne funkcije) Neka je f : I → J.18). Prethodnu formulu ˇesto koristimo u obliku c 1 (f −1 )′ (x) = ′ −1 . Ako f ima derivaciju u toˇki c ∈ I i ako je f ′ (c) = 0. Odatle dobivamo f −1 (y) − f −1 (d) 1 = ′ .20) h(x) − h(c) f (x) − f (c) = [g ′ (d) + ω1 (f (x))] . y ∈ J.D.

x−c x−c 2 2 ˇto daje s sin x−c sin x − sin c x+c = lim x−c2 lim cos = cos c. Odatle slijedi lim sin x = 1. deriviranje kvocijenta dobijemo (x−n )′ = ( x1n )′ = −nx x2n Neka je za n neparan f −1 : R → R ili za n paran f −1 : 0. Tada se indukcijom pomo´u formule c ′ n−1 za deriviranje produkta funkcija lako dobije f (x) = nx .1 Derivacije elementarnih funkcija Potencije i korijeni Neka je n ∈ N i f (x) = xn . iz prethodnog i pomo´u formule za deriviranje kompozicije imamo c m 1 1 m m 1 (x n )′ = [(xm ) n ]′ = n (xm ) n −1 mxm−1 = m x n −m+m−1 = m x n −1 . Nadalje. ∀x ∈ R.3. Iz prethodnog i formule za n−1 = −nx−n−1 . derivacija f ′ (c) = cos c za ∀c ∈ R ili u drugoj oznaci (sin x)′ = cos x. π \ {0} 2 2 2 vrijedi nejednakost cos x < sin x < 1. 2 sin x sin x sin x sin x ′ cos x cos x − sin x(− sin x) 1 ) = = . za q = m . +∞ definirana s f (x) = xq . x x Sada za ∀c ∈ R vrijedi 2 sin x−c cos x+c sin x−c sin x − sin c x+c 2 2 = = x−c2 cos . Sliˇno. +∞ −→ √ 1 1 0. Tada vrijedi (f −1 )′ (x) = f ′ (f −1 (x)) = √1 n( n x)n−1 = 1 n−1 nx n 1 = n x n −1 .4. m ∈ Z i z n n ∈ N. n n 4. c neka je n ∈ N i f (x) = x−n . +∞ −→ 0. x ∈ R \ {0}. x ∈ R.2 Trigonometrijske i arcus funkcije x→0 Za 0 < x < π vrijedi sin x < x i tg x > x.3. +∞ definirana s f −1 (x) = n x = x n . 2 2 Pomo´u formule za deriviranje kvocijenta imamo c (tg x)′ = ( Analogno slijedi (ctg x)′ = ( cos x ′ − sin x sin x − cos x cos x 1 ) = =− 2 . Pokaˇimo da vrijedi formula (xq )′ = qxq−1 .3 4. za x ∈ − π . DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 93 4. iz cos x = sin(x + π ) dobivamo (cos x)′ = cos(x + π ) · 1 = − sin x. Odatle. Naime. 2x cos x cos cos2 x .3. 1 Neka je q ∈ Q \ {0} i f : 0. x→c x→c x→c x−c 2 2 lim Odatle je za f (x) = sin x.

pa formula za deriviranje inverzne funkcije daje (Sin−1 x)′ = 1 = cos(Sin−1 x) 1 1 − [sin(Sin x)]2 −1 =√ 1 .3 Eksponencijalna funkcija x c (1 + n )n − (1 + n )n = x−c x x c x c c 1 = (1 + )n−1 + (1 + )n−2 (1 + ) + · · · + (1 + )(1 + )n−2 + (1 + )n−1 . c}) ≤ f0 (x) − f0 (c) ≤ f0 (max{x. za x ≥ 0 x 1 f (x) = e = . DERIVACIJA Za f (x) = Sin x je f −1 (x) = Sin−1 x. 1 − x2 Za f (x) = Cos x je f −1 (x) = Cos−1 x. . −1 2 1 + x2 1 + [tg (Tg x)] −1 −1 . pa formula za deriviranje inverzne funkcije daje (Cos−1 x)′ = −1 = sin(Cos−1 x) 1 1 cos2 (Tg −1 1 − [cos(Cos x)]2 −1 −1 =√ −1 . Sada je eksponencijalna funkcija definirana s   f0 (x) .94 POGLAVLJE 4. ∀x ∈ R. c} n n−1 ≤ x c (1 + n )n − (1 + n )n ≤ x−c 1+ max{x. c > 0 vrijedi 1+ min{x. n n n n n n n Odatle imamo x Za x ≥ 0 definirali smo f0 (x) = limn (1+ n )n . x−c . ∀x ∈ R.3. c}). = −1 1 + x2 1 + [ctg (Ctg x)]2 (Ctg−1 x)′ = 1 sin2 (Ctg −1 −1 = x) 4. za x < 0  f0 (−x) Za x. 1 − x2 (Tg−1 x)′ = = x) 1 1 = . c} n n−1 Prelaskom na limes dobivamo f0 (min{x.

Primjer 4. pa je f ′ (x) = x . Odatle je (xα )′ = eα ln x α x = αxα−1 . x→c x−c 1 . za x < 0 imamo f (x) = f ′ (x) = − pa je ′ f0 (−x) 1 f0 (−x)(−1) = = = f (x). Op´a eksponencijalna funkcija za x > 0 i α ∈ R\{0} definirana c 1 je s xα = eα ln x . 2 . Tada za x > 0 imamo f (x) = 1 1 1 ln x. f0 (−x) Sada.3. −x→0+ −x lim−x→0+ f0 (−x) pa je f ′ (0) = f (0). ∀x ∈ R. lim x→0+ x Za x < 0 je f (x) − 1 lim = lim x→0− x→0− x 1 f0 (−x) x −1 = lim f0 (−x) − 1 1 = 1 = f (0). Dakle. Njena inverzna funkcija 1 loga x ima derivaciju (loga x)′ = aloga1x ln a = x ln a .4.3. za ∀x ∈ R je (ex )′ = ex . 4.5.4.6. ∀x > 0. Za logaritamsku funkciju f −1 (x) = ln x kao inverznu funkciju od eksponencijalne imamo 1 1 (ln x)′ = ln x = . pa je f ′ (x) = −x (−1) = x . Za x < 0 je f (x) = ln(−x). e x Primjer 4. Neka je f (x) = ln |x| za x = 0. Za c x x > 0 imamo 1 ≤ f0 (x)−1 ≤ f0 (x). Eksponencijalna funkcija s bazom a > 0 definira se kao ax = ex ln a za ∀x ∈ R. c} su neprekidne pa za x → c slijedi ′ f0 (c) = lim f0 (x) − f0 (c) = f0 (c). DERIVACIJE ELEMENTARNIH FUNKCIJA 95 Funkcije x −→ min{x. 1 Dakle ∀x = 0 je (ln |x|)′ = x .4 Hiperbolne i area funkcije ex − e−x 2 ′ (sh x) ′ = = ex + e−x = ch x . ˇto zbog neprekidnosti od f0 u 0 i f0 (0) = 1 s x daje f (x) − 1 = 1 = f (0). c} i x −→ max{x. Odatle je (ax )′ = ex ln a ln a = ax ln a. Primjer 4. 2 2 [f0 (−x)] [f0 (−x)] f0 (−x) U sluˇaju c = 0 moramo posebno gledati lijevi i desni limes od f (x)−1 .

definirana s h(x) = f (x)g(x) . ∀x ∈ R \ {0}. diferencijabilna u toˇki c otvorenog intervala c ′ I ⊆ R. ∀x > 1. ∀x ∈ I. diferencijabilna. +∞ . c + δ ) ⇒ (f (c) < f (x)) . = Primjer 4. 2 sh x (sh x) sh x 1 1 1 = .1. pa deriviranjem lijeve i desne strane ove jednakosti ′ (x) ′ imamo: h (x) = g ′ (x) ln(f (x)) + g(x) f (x) .96 (ch x)′ = (th x)′ (cth x)′ (sh−1 x)′ ′ POGLAVLJE 4. Tada je i funkcija h : I → R. 2 2 ′ ch2 x − sh2 x 1 sh x = = = 2 . (Logaritamsko deriviranje) Neka su f : I → 0. 1 . 1]. g : I → R. DERIVACIJA ex + e−x ex − e−x = = sh x . (x ∈ c. . c ) ⇒ (f (x) > f (c)) . ∀x ∈ R. Naime. f (x) 4. ln(h(x)) = g(x) ln(f (x)). −1 1 − x2 1 − [th(th x)]2 1 1 = . 2 ch x (ch x) ch x ′ 2 2 ch x sh x − ch x −1 = = = 2 . Neka je f : I → R. ∀x ∈ R \ [−1. diferencijabilne funkcije. Ako je f ′ (c) < 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c. ∀x ∈ R. = =√ −1 ch(sh x) −1 1 + x2 2 1 + (sh(sh x)) 1 = sh(Ch−1 x) 1 ch2 (th−1 x) 1 sh2 (cth−1 x) −1 1 (Ch−1 x)′ = (th−1 x)′ = (cth−1 x)′ = 1 (ch(Ch −1 x))2 = 1 1 = . ∀x ∈ R. Odatle je h(x) f h′ (x) = f (x)g(x) g ′(x) ln(f (x)) + g(x) f ′ (x) . (x ∈ c − δ. Ako je f (c) > 0 onda ∃δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c − δ. ∀x ∈ −1. I ⊆ R otvoren interval.4 Teoremi srednje vrijednosti i primjene Lema 4. c ) ⇒ (f (x) < f (c)) . c + δ ) ⇒ (f (c) > f (x)) .7. −1 2 1 − x2 1 − [cth(cth x)] −1 =√ 1 x2 − 1 .

. Takve toˇke zovemo toˇkama lokalnih ekstrema.D. c) lokalni minimum f (c). .2 (Fermat). To daje (x ∈ c − δ. za x = c . Dokaz: Neka f ima u c lokalni maksimum. b) strogi lokalni maksimum f (c). ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < |x−c| < δ) ⇒ (f (x) < f (c)). Neka f : I → R u toˇki c otvorenog intervala I ⊆ R c ima lokalni ekstrem. Q. Definicija 4. tj. f ne bi imala lokalni maksimum u c. Ako je f diferencijabilna u c. pa f opet ne bi imala lokalni maksimum u c.4. d) strogi lokalni minimum f (c).1. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (0 < |x − c| < δ) ⇒ (f (x) > f (c)). x−c f (x) − f (c) > 0 ⇒ (f (x) − f (c) > 0) . mora biti f ′ (c) = 0.I. U sluˇaju f ′ (c) < 0 ∃δ > 0 takav da c (x ∈ c − δ. Dakle. TEOREMI SREDNJE VRIJEDNOSTI 97 Dokaz: Sliˇno kao u dokazu teorema 4. strogih lokalc c nih ekstrema. iz M.E. ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I 1 (|x − c| < δ) ⇒ g(x) ≥ 2 g(c) > 0. c ) ⇒ (x ∈ c.2. za x = c Zbog g(c) = f ′ (c) > 0. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≤ f (c)). . odnosno. Lema 4.A. onda je f ′ (c) = 0. iz diferencijabilnosti funkcije f u c c slijedi neprekidnost u c funkcije g : I → R definirane s g(x) = f (x)−f (c) x−c ′ f (c) .3. po lemi 3.E.D. Kada bi bilo f ′ (c) > 0 onda bi postojao δ > 0 takav da (x ∈ c. c ) ⇒ (f (x) > f (c)). c + δ ) ⇒ (f (c) < f (x)).4. ako ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ I (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≥ f (c)). x−c Q. c + δ ) ⇒ f (x) − f (c) > 0 ⇒ (f (x) − f (c) < 0) . Za funkciju f : I → R kaˇemo da u c otvorenog intervala z I ⊆ R ima a) lokalni maksimum f (c).

E. Ako je m = M onda je f konstantna funkcija na tom segmentu. Neka je f : I → R. . z c Q. b−a Takoder je g(a) = g(b) = 0.98 POGLAVLJE 4. Za funkciju f (x) = x3 je f ′ (x) = 3x2 . ∀c ∈ a. DERIVACIJA Uvjet da je derivacija u toˇki jednaka nuli nije dovoljan da bi u toj toˇki c c funkcija imala lokalni ekstrem. ′ Teorem 4. tj. b−a 1 Michel Rolle (Ambert. ∃ c ∈ a. talijansko-francuski matematiˇar c . b ∈ I. tj. b ∈ I. Onda se barem jedna od tih vrijednosti poprima unutar intervala a. b . f ′ (0) = 0. Tada ∃ c ∈ a. je f ′ (xM ) = 0. b] ⊂ I.– Paris. ∃xM ∈ a. travanj 1813. Dokaz: Neka je funkcija g : I → R zadana s g(x) = f (x)−f (a)− f (b)−f (a) (x− b−a a).6 (Rolle1 ). a < b. sijeˇanj c 1736. Q.2. Toˇke iz otvorenog intervala u kojima je dec rivacija jednaka nuli nazivamo stacionarnim toˇkama. Dokaz: Budu´i da je funkcija f neprekidna na segmentu [a. 10. a < b. vrijedi f (a) = f (b) = 0. c Teorem 4. 8.8. tj. 21. tj. – Paris.7 (Lagrange2 ).D. b takav da je f ′ (c) = 0. b takav da je f (b) − f (a) = f ′ (c)(b − a). c = xM je traˇena toˇka. pa g zadovoljava sve uvjete Rolleovog teorema. c Primjer 4. pa je f (c) = 0. travanj 1652. studeni 1719. Tada ∃ c ∈ a. i pretpostavimo da je to M. M = f (xM ). Neka je f : I → R. Pretpostavimo da je m < M. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka su a. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka za a.D. ali f nema lokalni ekstrem u 0 jer je f strogo rastu´a na R. b .E. Sada po lemi 4. ∀x ∈ I.) francuski matematiˇar c 2 Joseph Louis Lagrange [Giuseppe Lodovico Lagrangia] (Turin [Sardinija] 25.onda ona c poprima minimum m i maksimum M na tom segmentu (B-W teorem). Funkcija g je diferencijabilna na I i g ′(x) = f ′ (x) − f (b)−f (a) . b takva da je 0 = g ′(c) = f ′ (c) − f (b)−f (a) . b .

Tada je f neprekidna slijeva (zdesna) u c. Ako realna funkcija f ima derivaciju f ′ na otvorenom intervalu I ⊆ R. Postoji nekoliko sliˇnih. Odatle je x→c− x−c tada je lim f ′ (x) = lim f ′ (cx ). njena derivacija f ′ : I → R definirana s (f ′ )(x) = f ′ (x). Neka je f : I → R. x→c− x→c− x→c x−c x−c Interesantna je sljede´a posljedica. odnosno. z Teorem 4. ne moˇe biti bilo kakva funkcija.5. b] → R. 1 . ∀x ∈ I.D. b .4. zbog postojanja f ′ (c) vrijedi x→c− x→c− 0 a c b x f (x) − f (c) f (x) − f (c) lim f ′ (x) = lim = lim = f ′ (c). Po pretpostavci postoji lim f ′ (x). ali u nekim detaljima razliˇitih. Dokaz: Neka je x ∈ I. onda se pretpostavlja njena c neprekidnost na [a. c takva da vrijedi f (x) − f (c) = f ′ (cx )(x − c). Funkcija f raste na I ako i samo ako je f ′ (x) ≥ 0. f (b)) na grafu Γ(f ) funkcije f postoji tangenta s diraliˇtem (c. 4.E. f (c)) na gras fu Γ(f ) koja je paralelna s tom sekantom. x < c. pa po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti postoji toˇka cx ∈ x.8. Naime. jednakost iz Lagrangeovog teorema moˇe se pisati kao z f ′ (c) = f (b) − f (a) . b piˇe u obliku c = a + σ(b − a). Korolar 4.5 Monotonost i derivacija funkcije Teorem 4. Neka je f : I → R diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊂ R i neka funkcija f ′ : I → R ima u toˇki c ∈ I limes slijeva (limes c ′ zdesna). Ako je f : [a. Funkcija . formulacija Lac c grangeovog teorema. c f (x) − f (c) = f ′ (cx ). nekada se toˇka c ∈ a. ∀x ∈ I. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE Geometrijska interpretacija Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti kaˇe da za svaz ko a. b ∈ I i sekantu koja prolazi toˇkama c (a. f (a)) i (b. b−a 99 y f b t s f f c f a a to je upravo jednakost koeficijenata smjera tangente i sekante. Takoder. σ ∈ 0. s Sada ´emo dokazati da za funkciju diferencijabilnu na otvorenom intervalu c I ⊂ R. onda funkcija f ′ nema prekida prve vrste na I. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R.2.9. No. b] i diferencijabilnost na a. c Q.

∀x ∈ I. x1 < x2 . c Teorem 4. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R i neka je S = {x ∈ I. z Pretpostavimo sada da je f ′ (x) > 0. To pokazuje primjer funkcije f (x) = x3 . ∀ x ∈ R. c postojao δ > 0 takav da vrijedi (x ∈ c − δ. takve da je f (x1 ) = f (x2 ). Uvjet da je f ′ (x) > 0. x2 . ∀x ∈ S. c − δ. Tada bi funkcija bila konstantna na intervalu x1 . ali f ′ (0) = 0. x1 . f ′ (x) ≥ 0. ali taj uvjet nije nuˇan. ∀x ∈ I \ S i da S ne sadrˇi interval.9. x1 < x2 . Kada bi postojale toˇke x1 . tako da onda f ima u toˇki c strogi lokalni maksimum. z Zbog f ′ (x) ≥ 0.D. tj. c + δ ) ⇒ (f ′ (x) < 0). f (x1 ) ≤ f (x2 ). a to je suprotno pretpostavci o strogom rastu funkcije f na I. a to je u suprotnosti s rastom funkcije. neka je f ′ (x) ≥ 0. ∀x ∈ I. Kada bi postojala toˇka c ∈ I takva da je f ′ (c) < 0. f pada na I ako i samo ako je f ′ (x) ≤ 0. Neka su x1 . Kada bi postojao otvoren interval I0 ⊂ S.D. skup S ne sadrˇi interval. Po prethodnom teoremu vrijedi f ′ (x) ≥ 0. onda bi po lemi 4. ta je funkcija strogo rastu´a.E. Sada smo u mogu´nosti opisati dovoljne uvjete za lokalne ekstreme difec rencijabilne funkcije pomo´u njene derivacije.1.100 POGLAVLJE 4. . Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃ x ∈ x1 .E. x2 vrijedilo f (x1 ) ≤ f (x) ≤ f (x2 ). Neka je f : I → R. 1. s Q. ∀x ∈ I. Obratno. Q. Dakle. f ′ (x) = 0}. tj. onda bi c zbog rasta funkcije f za svaki x ∈ x1 . x2 ∈ I (x1 < x2 ) ⇒ (f (x1 ) ≤ f (x2 )). je dovoljan za strogi rast funkcije f na I. x2 ∈ I0 . x2 takav da je f (x2 ) − f (x1 ) = f ′ (c)(x2 − x1 ) = 0. c ) ⇒ (f ′ (x) > 0) i (x ∈ c. Nuˇan i dovoljan uvjet c z dan je u sljede´em teoremu. c Teorem 4. ˇto se protivi pretpostavci. funkcija f raste na I. Dokaz: Neka f strogo raste na I. ∀x ∈ I. ∀x1 . prema teoremu 4. x1 < x2 postojao c ∈ x1 .11. z Naime. z ∀x ∈ I \ S. tj. f (x) = f (x1 ) = f (x2 ).10. tj. x2 tako da je f (x2 ) − f (x1 ) = f ′ (c)(x2 − x1 ) ≥ 0. x2 ⊆ S. Ako je c ∈ I. Neka je f : I → R. diferencijabilna na otvorenom intervalu I ⊆ R. f ′ (c) = 0 i ako ∃δ > 0. c ) ⇒ (f (x) > f (c)). ∀x ∈ I. Dakle. c (x ∈ c − δ. Druga tvrdnja dobije se tako da se prva tvrdnja primijeni na funkciju −f . onda bi ∀ x1 . x2 ∈ I0 . c + δ ⊆ I. Funkcija f strogo raste (pada) na I ako i samo ako skup S ne sadrˇi otvoreni interval i f ′ (x) > 0 (f ′ (x) < 0). DERIVACIJA Dokaz: Neka f raste na I. x2 ∈ I.

Prema Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∀x ∈ c − δ. f ′ (c) = 0 i ako ∃δ > 0. c 101 Dokaz: 1. Stoga je f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x) > 0. Sada. odakle slijedi f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x) > 0.2 -6 -4 -2 -0. f u c ima strogi lokalni maksimum. c + δ ⊆ I. slijedi iz 1. c + δ ∃t izmedu c i x tako da vrijedi f (c) − f (x) = f ′ (t)(c − x). c Zbog f ′ (−2) < 0 funkcija pada na ∞. 1 1 Stoga imamo lokalne ekstreme: min(−1. zbog f ′ (0) = 1 f raste na −1. 1 i zbog f ′ (2) < 0 f pada na 1. pa je f ′ (t) > 0. Za x ∈ c.2 -0. ∀x ∈ c − δ. c + δ ) ⇒ (f ′ (x) < 0). c + δ .5. za x ∈ c − δ. 0. − 2 ) i max(1.4.4 f’ f −∞. −1 . Ispitati lokalne ekstreme i na´i intervale monotonosti funkcije c x f (x) = . 2 ). c imamo x < t < c. tako da (x ∈ c − δ. pa je f ′ (t) < 0.9. c ) ⇒ (f ′ (x) < 0) i (x ∈ c. 1 + x2 1 − x2 . 1 + ր 1. c ) ⇒ (f ′ (x) > 0) i (x ∈ c. tj. c + δ ) ⇒ (f ′(x) > 0). (1 + x2 )2 Funkcije f i f ′ su definirane na R i f ′ (x) = Stacionarne toˇke su x1 = −1 i x2 = 1. je f (x) < f (c). Q. Sluˇaj 2. ∞ – ց 0.E. Ako je c ∈ I. c − δ. Primjer 4. +∞ . c + δ je c < t < x. MONOTONOST I DERIVACIJA FUNKCIJE 2. −1 – ց −1.4 2 4 6 . Neka je f ′ (c) = 0 i (x ∈ c − δ. c zamjenom f s −f . onda f ima u toˇki c strogi lokalni minimum. Dakle.D. x = c.

f ′ (− 1 ) = 9 . x ∈ R. a funkciju c Rn (x) = f (x) − Tn (x) . Neka je c ∈ I i Tn Taylorov polinom za f u toˇki c definiran s (4.23) f (n+1) (cx ) (x − c)n+1 . Funkcije f i f ′ su definirane na R i f ′ (x) = x3 − 3x2 − 4x = (x2 − 3x − 4)x. 2 8 Lokalni ekstremi su: min(4.3. max(0. −1 – ց −1. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R ima n-tu derivaciju na I.22). (Taylor) Neka je I ⊆ R otvoren interval i neka f : I → R. DERIVACIJA Primjer 4. 1).102 POGLAVLJE 4. 0 + ր 0. x2 = 0 i x3 = 4. ima derivaciju n + 1-vog reda na I. c Vrijednosti derivacije izmedu stacionarnih toˇaka c su f ′ (−2) = −12. Stacionarne toˇke su x1 = −1. Ispitati lokalne ekstreme i na´i intervale c 1 monotonosti funkcije f (x) = 4 x4 − x3 − 2x2 + 1. ∃cx izmedu c i x. (Lagrangeov oblik ostatka). Lagrangeov teorem srednje vrijednosti ima sljede´e uop´enje. −∞.6 Taylorov teorem srednje vrijednosti i primjene Definicija 4. 18. studeni 1731. -4 -2 2 4 6 20 40 -20 f’ f 4.10. (n + 1)! (4. Za c ∈ I polinom n Tn (x) = f (c) + k=1 f (k) (c) (x − c)k . f ′ (1) = −6. 30. k! (4. 4 – ց 1 min(−1. tako da je c Rn (x) = 1 (4. Tada ∀x ∈ I.12. 4 ). ∞ + ր 4. kolovoz 1685. x ∈ I. −31). zovemo n-ti ostatak funkcije f u c.22) zovemo Taylorov1 polinom n-tog reda za funkciju f u toˇki c. c c Teorem 4.24) Brook Taylor (Edmonton.– London.) engleski matematiˇar c .

To povlaˇi da je A = f (n+1) (cx ). f : I → R. Neka je I ⊆ R otvoren interval. x ∈ I. Sada ´emo dati c c dovoljan uvjet za lokalne ekstreme pomo´u derivacija viˇeg reda u toˇki c. Nadalje. k! (n + 1)! (4. a zbog (4.25) (n + 1)! A= f (x) − f (c) − (x − c)n+1 n k=1 f (k) (c) (x − c)k k! .1.1 c s Odredivanje ekstrema pomo´u derivacija viˇeg reda U proˇlom teoremu pokazali smo da je f ′ (c) = 0 nuˇan uvjet za postojas z nje lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije f u toˇki c.6. onda je funkcija ωn c definirana s Rn (x) . ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) > 0. za x = c neprekidna u toˇki c i vrijedi f (x) = Tn (x) + ωn (x)(x − c)n . TAYLOROV TEOREM 103 Dokaz: Za ˇvrsto x ∈ I. . tj. definirajmo funkciju F : I → R formulom c n F (t) = f (x) − f (t) − gdje je k=1 f (k) (t) (x − t)n+1 (x − t)k − A .13. Ako je f (n+1) lokalno ograniˇena oko c.26) vrijedi F (c) = 0. . n} vrijedi f (k) (c) = 0 i f (n+1) (c) = 0.24).25) daje (4. c 4. . n! Iz Rolleovog teorema srednje vrijednosti zakljuˇujemo da ∃cx strogo izmedu c ′ c i x takav da vrijedi F (cx ) = 0. Neka je c ∈ I stacionarna toˇka. f ima strogi lokalni minimum u c. n F (t) = −f (t) − ′ ′ k=1 f (k+1) (t) f (k) (t) (x − t)n (x − t)k − (x − t)k−1 + A k! (k − 1)! n! = (x − t)n A − f (n+1) (t) . c s c Teorem 4. tada je u sluˇaju c I. ˇto pomo´u c s c (4.E.4. .6. f ′ (c) = 0. . za x = c (x−c)n ωn (x) = 0 .26) Lako je provjeriti da je F (x) = 0. Ako postoji n ∈ N. Napomena 4. f ∈ C (n+1) (I). takav da c ∀k ∈ {1.D. Q. (4. x = c.

f ima u c strogi lokalni minimum. f nema lokalni ekstrem u c (ima horizontalnu infleksiju). f ′ i f ′′ su definirane na R..104 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA II.E. c Po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti. f ′′ (0) = −4 < 0. III. Sluˇaj II. x2 = 0 i x3 = 4. ∀x ∈ c − δ. 1). 1 ). 1 Primjer 4. U sluˇaju III. 4 Primjer 4. f ′ i f ′′ su definirane na R. pa su toˇke c lokalnih ekstrema: min(−1. c Vrijedi f ′′ (−1) = 5 > 0. Funkcije f . tj. Dakle. ako je n+1 neparan broj. Imamo f ′ (x) = x3 − 3x2 − 4x = (x2 − 3x − 4)x i f ′′ (x) = 3x2 − 6x − 4. c + δ ∃cx izmedu (n+1) (c c i x tako da je f (x) = f (c) + f (n+1)!x ) (x − c)n+1 > f (c) (zbog parnosti eksponenta n + 1).11. Dokaz: Pretpostavimo da je nastupio I. se c dokazuje analogno. Stacionarne toˇke su x1 = −1. na razliˇitim stranama c c od c vrijednost od f (n+1) (cx )(x − c)n+1 ima razliˇite predznake. min(4.12. max(0. Funkcije f . f ′′ (4) = 20 > 0. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f (x) = 4 x4 − x3 − 2x2 + 1. c + δ vrijedi f (n+1) (x) > 0. Ispitati lokalne ekstreme funkcije f (x) = x4 e−x . Tada zbog neprekidnosti c (n+1) f u toˇki c ∃δ > 0 takav da ∀x ∈ c − δ. f ′ (x) = e−x (4x3 − 2x5 ) f ′′ (x) = e−x (4x6 − 18x4 + 12x2 ) f ′′′ (x) = e−x (−8x7 + 60x5 − 96x3 + 24x) f (4) (x) = e−x (16x8 − 176x6 + 492x4 − 33612x2 + 24) 2 2 2 2 2 .D. sluˇaj. ako je n + 1 paran broj i f (n+1) (c) < 0. zbog neparnosti eksponenta n + 1. u c nije c lokalni ekstrem funkcije f . f ima strogi lokalni maksimum u c. Q. −31).

f ′′ (0) = 0.2 0. Primjer 4. 105 0. 2 (4. x2 ∈ I) f ( x1 + x2 f (x1 ) + f (x2 ) )≥ . Odatle je x→0 x Dakle. odnosno. ∀n ∈ N.1 f ′′′ (0) = 0. za x = 0 da f ima u toˇki 0 strogi lokalni minimum (nacrtaj graf). max( 2. pa iz toga slijedi 0 .27) Funkcija f je strogo konveksna ako u (4. 4e−2 ). -4 4 -2 2 √ ′′ f (− 2) =< 0.4 0. za x = 0 1 je klase C (∞) (R) i 1 − 12 e x = 0.28) . c 4. f (4) (0) = 24 > 0. 0). TAYLOROV TEOREM √ Stacionarne toˇke su x1 = − 2. za x = 0 ′ 3e x trema. c √ x2 = 0 i x3 = 2. Medutim. min(0. ako f (x1 ) + f (x2 ) . √ √ pa imamo lokalne ekstreme: max(− 2.3 0. lim n = 0.4.6.27) za x1 = x2 vrijedi stroga nejednakost. Za realnu funkciju f kaˇemo z da je konveksna na intervalu I ⊆ R. za x = 0 . x2 ∈ I) f x1 + x2 2 ≤ f x1 2 f x2 f x1 f x1 2 x2 O x1 x1 2 x2 x2 Funkcija f je konkavna ako vrijedi (∀x1 .6. Funkcija f (x) = vrijedi f (n) (0) = 0. infleksija f x2 Definicija 4.2 Konveksne funkcije. vrijedi f (x) = . Upravo su toga oblika i limesi lim P x→0 x pomo´u kojih se raˇuna derivacija f (n) (0).5 0. 2 2 (4. n ∈ N. √ Vrijedi f ′′ (− 2) =< 0.13. 4e−2 ). (∀x1 .4. To slijedi iz lim x e x→∞ n −x e− x2 0 1 . tu nije mogu´e primijeniti prethodno pravilo za odredivanje eksc 1 2 − x2 . za svaki polinom P . c c e− x = 0.

1]. ˇto je kontradikcija s ˇinjenicom da je g(c) > 0 maksimum. ∀ t ∈ [0.D. vrijedi g(t) ≤ 0. 2 (4. Q. 1 − c}.31) slijedi g(c − δ) + g(c + δ) = 0. onda jednakost vrijedi ∀ t ∈ [0. c + δ] ⊆ [0. Neka je δ = min{c.31) Budu´i da je g(c − δ) = 0 ili g(c + δ) = 0. x2 ∈ I definirajmo neprekidnu funkciju g : [0.E. x2 . Neka je f : I → R diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R. (∀ t ∈ [0. jednakost u (4. segmenti [c − δ. 1 . 1]. x3 ∈ I. iz (4. x1 < x3 < x2 . x2 ∈ I). Dokaz: Za bilo koje x1 . (Jensenova nejednakost) Ako je f neprekidna i konveksna funkcija na intervalu I ⊆ R. ∀ t ∈ [0. Pretpostavimo suprotno.30) ˇ Zelimo dokazati da je g(t) ≤ 0. to je desna strana od (4. 1 . s c Dakle. Zbog g(0) = g(1) = 0 z c je c ∈ 0.29) tada vrijedi za svako t ∈ [0. Zbog g(c − δ) ≤ 0 i g(c + δ) ≤ 0. ako i samo ako je njena derivacija f ′ rastu´a funkcija na I.29) za t = x3 −x1 x2 −x1 x2 −x1 x2 −x1 x2 −x3 x3 −x1 dobivamo f (x3 ) ≤ x2 −x1 f (x1 ) + x2 −x1 f (x2 ). neka g postiˇe svoj maksimum u toˇki c i neka je g(c) > 0. 1].31) strogo c manja od g(c). (4. tj. Iz toga slijedi da je c g(t) = 0. onda vrijedi (∀ x1 . tj. Ako je g(c) = 0 za neko c ∈ 0. c Dokaz: Neka je f konveksna na I i neka su x1 . tj. DERIVACIJA a strogo konkavna ako u (4. 1]. Teorem 4. Vrijedi x3 = x2 −x3 x1 + x3 −x1 x2 . 1]). Teorem 4.29) vrijedi za neko t ∈ 0. 1].29) Ako jednakost u (4. onda za izbor δ > 0 takav da vrijedi [c − δ. Odatle je f (x3 )−f (x1 ) ≤ x2 − x3 x3 − x1 x3 − x1 − 1 f (x1 )+ f (x2 ) = (f (x2 )−f (x1 )) ⇒ x2 − x1 x2 − x1 x2 − x1 . (4. Iz Jensenove nejednakosti (4.15. 1]. f ((1 −t)x1 + tx2 ) ≤ (1 −t)f (x1 ) + tf (x2 ). Sada c g(c) = g (c − δ) + (c + δ) 2 ≤ g(c − δ) + g(c + δ) . 1 . ∀ t ∈ [0.14. ∀ t ∈ [0. c + δ] i [0.28)za x1 = x2 vrijedi stroga nejednakost. to povlaˇi g(c − δ) = 0 i g(c + δ) = 0. 1]. 1] → Rs g(t) = f ((1 − t)x1 + tx2 ) − (1 − t)f (x1 ) − tf (x2 ). Funkcija f je konveksna na I.106 POGLAVLJE 4. 1] imaju barem jedan zajedniˇki rub.

a zatim na limx3 →x2 . x1 < x3 < x2 vrijedi f (x3 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ ≤ . x1 +x2 i 2 ∃c2 ∈ x1 +x2 .E. x2 − x1 tj. (x1 < x2 ) ⇒ f ′ (x1 ) ≤ f ′ (x2 ). dobivamo nejednakost f (x2 ) − f (x1 ) f ′ (x1 ) ≤ ≤ f ′ (x2 ).6.D. Po Lagrangeovom teoremu srednje vrijednosti ∃c1 ∈ x1 .Q. TAYLOROV TEOREM f (x3 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x1 ) ≤ .4. x3 − x1 x2 − x1 Analogno se dobije nejednakost f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) ≤ . c . x3 − x1 x2 − x1 x2 − x3 107 (4. ∀x ∈ I. 2 Zbog (c1 < c2 ) ⇒ (f ′(c1 ) ≤ f ′ (c2 )) i x2 − x1 > 0 vrijedi 1 f 2 odakle slijedi f x1 + x2 2 1 1 ≤ f (x1 ) + f (x2 ). Dokaz: Po prethodnom teoremu f je konveksna na I ako i samo ako je f ′ rastu´a na I. x2 takvi da je 2 f x1 + x2 x2 − x1 −f (x1 ) = f ′ (c1 ) i f (x2 )−f 2 2 x1 + x2 2 = f ′ (c2 ) x2 − x1 . x1 + x2 2 − f (x1 ) ≤ 1 f (x2 ) − f 2 x1 + x2 2 . f je konveksna funkcija na I.3. x2 . 2 2 Q. a to vrijedi onda i samo onda ako je f ′′ (x) ≥ 0. neka je f ′ rastu´a funkcija na I. Korolar 4.D. x2 ∈ I.32) prvo predemo na limx3 →x1 . Dakle. f ′ je rastu´a funkcija na I. Uzmimo po volji x1 . Funkcija f je konveksna na I ako i samo ako je f ′′ (x) ≥ 0. c Obratno.32) Ako u (4.E. c x1 < x2 . ∀x1 . x2 − x1 x2 − x3 Dakle. x3 ∈ I. tj. ∀x ∈ I. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R.

Ispitati lokalne ekstreme i toˇke infleksije funkcije f (x) = c .4 0. max(0. f ′′ (0) < 0. Ispitati lokalne ekstreme i toˇke infleksije funkcije f (x) = c −x2 e . 1) odreduju konveksnost i konkavnost u intervalima izmedu toˇaka infleksije. c + δ je f strogo konkavna ili obratno. Funkcije f . Dokaz: Neka je f strogo konveksna na c − δ. neka f ima u c strogi lokalni maksimum.2 -3 -2 -1 x2 x1 x3 1 2 3 Stacionarna toˇka je x1 = 0.16. Toˇka c ∈ I c je toˇka infleksije ili prijevojna toˇka. √ c Mogu´e toˇke c c √ infleksije su x2 = − 22 i x3 = 22 . c i strogo konkavna na c. 1 + x2 √ 2 .14. a na intervalu c. konkav.D. c + δ .5. x . c + δ . tj. c −∞. c funkcija f strogo konveksna. f ′ i f ′′ su definirane na R.konkav. Tada f ′ strogo raste na c − δ. − √ 2 . Q. Vrijednosti f ′′ (−1) > 0.0 2 0. konv. Tada je f strogo konveksna na c−δ. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Tada je f ′′ (c) = 0 i ∃δ > 0 takav da f ′ strogo raste na c − δ.8 0. − 22 + + ր s. Neka je f : I → R dva puta diferencijabilna funkcija na otvorenom intervalu I ⊆ R.E. konv. Teorem 4. c i strogo pada na c. ako postoji δ > 0 takav da je na c c intervalu c − δ. c i strogo pada na c. Primjer 4. Obratno.∞ 2 Primjer 4. DERIVACIJA Definicija 4. 2 2 + – ց s. f ′ (x) = −2xe−x 2 1 f ′′ (x) = (4x2 − 2)e −x2 0. f ′′ (1) > 0. √ – – ց s.108 POGLAVLJE 4.6 0. √ f” f’ f – + ր s. f (c)) toˇka infleksije s z c c grafa funkcije f .15. f ′ ima strogi lokalni maksimum u c. Toˇka c ∈ I je toˇka infleksije funkcije f ako i c c ′′ ′ samo ako je f (c) = 0 i funkcija f ima u c strogi lokalni ekstrem. c+δ . Joˇ kaˇemo da je toˇka (c. c i strogo konkavna na c. c + δ .

4.6. TAYLOROV TEOREM Funkcije f , f ′ i f ′′ su definirane na R. f ′ (x) = f ′′ (x) =
1−x2 (1+x2 )2 2x(x2 −3) (1+x2 )3
-3 -2 0.4 0.2 x3 x1 -1

109

x4 -0.2 -0.4

1 x2

x5 2

3

Stacionarne toˇke su x1 = −1 i x2 = 1. c √ Mogu´e toˇke infleksije su x3 = − 3, c c √ x4 = 0 i x5 = 3.
′′

Vrijednosti druge derivacije izmedu toˇaka infleksije su: f ′′ (−2) > 0, c f (0) < 0, f ′′ (1) > 0, a jedini lokalni ekstrem je max(0, 1).
f” f’ f √ −∞, − 3 – – ց s. konkav. √ − 3, −1 + – ց s. konvek. −1, 0 + + ր s. konvek. 0, 1 – + ր s. konkav. √ 1, 3 – – ց s. konkav. 3, ∞ + – ց s. konvek. √

4.6.3

Okomite i kose asimptote na graf funkcije

Definicija 4.6. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R funkcija ˇiji je c graf Γf ⊂ R × R. Kaˇemo da je pravac p asimptota na graf funkcije Γf , ako z udaljenost izmedu pravca i toˇke T ∈ Γf teˇi k 0 kako se toˇka T beskonaˇno c z c c udaljava od ishodiˇta. s

Graf Γf ima okomitu asimptotu u rubnoj toˇki podruˇja definicije c ∈ R c c ako je lim f (x) = ±∞.
x→c±

Graf Γf funkcije f : I → R ima kosu ili horizontalnu asimptotu y = kx+l u ±∞, ako je
1. a, +∞ ⊆ I za neko a ∈ I, 2. 3. lim
x→+∞ x→+∞

1’. −∞, a ⊆ I za neko a ∈ I, 2’. 3’. lim
x→−∞ x→−∞

f (x) = lim f ′ (x) = k ∈ R, x→+∞ x

f (x) = lim f ′ (x) = k ∈ R, x→−∞ x

lim (f (x) − kx) = l ∈ R

lim (f (x) − kx) = l ∈ R

110

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

Primjer 4.16. √ Ispitaj tok i nadi asimptote x+1 funkcije f (x) = . x 1. Prirodna domena funkcije je D(f ) = [−1, 0 > ∪ 0, +∞ .
x+2 2. f ′ (x) = − 2x2 √x+1 , x ∈ D(f ).
-1 -0.5

60

40

20

0.5

1

1.5

2

3. lim

x+1 x+1 = −∞ , lim = x→0− x→0+ x x +∞. Dakle, f ima asimptotu u 0. 0, ∞ – ց

-20

-40

Primjer 4.17. Ispitaj tok i nadi asimptote x2 − 3 . funkcije f (x) = x−2 1. Prirodna domena funkcije je D(f ) = R \ {2} x2 − 4x + 3 2. f ′ (x) = , x ∈ D(f ). (x − 2)2 Stacionarne toˇke su x1 = 1 i x2 = 3. c x2 − 1 x2 − 1 = −∞ , lim = +∞. x→2− x − 2 x→2+ x − 2 lim Dakle, f ima okomitu asimptotu u 2.

[−1, , 0 > f’ – f ց

-60

20

15

10

5

-2 -5

1

2

3

4

6

-10

-15

x2 − 1 x2 − 1 2x − 1 = 1 , lim − x = lim = 2, tj. x→±∞ x(x − 2) x→±∞ x − 2 x→±∞ x − 2 lim y = x + 2 je kosa asimptota u ±∞. −∞, 1 + ր 1, 2 – ց 2, 3 – ց 3, +∞ + ր

f’ f

4.6. TAYLOROV TEOREM

111

4.6.4

L’Hospitalovo pravilo

Teorem o limesu kvocijenta funkcija f u toˇki c ∈ R podrazumijeva posc g tojanje limesa obje funkcije u toj toˇki i limx→c g(x) = 0. Slijede´i teorem c c predstavlja uop´enje tog rezultata, ali uz odredene uvjete na derivacije funkc cija f i g. Teorem 4.17. (L’Hospitalovo1 pravilo) Neka su f i g funkcije definirane na I \ {c} ⊂ R i neka su diferencijabilne na tom skupu. Neka vrijedi
x→c

lim f (x) = 0, lim g(x) = 0, g ′(x) = 0, ∀ x ∈ I \ {c}, lim
x→c

f ′ (x) = L. x→c g ′ (x)

Tada je lim

f (x) = L. x→c g(x)

Dokaz: Dokaz provodimo uz jaˇe pretpostavke na funkcije f i g, tj. da one c imaju neprekidne derivacije na I, te da je f (c) = g(c) = 0 i g ′(c) = 0. Iz Taylorovog teorema srednje vrijednosti i napomene 4.1. slijedi: f (x) = f ′ (c)(x − c) + ω(x)(x − c), g(x) = g ′(c)(x − c) + ω1 (x)(x − c), gdje su ω i ω1 neprekidne funkcije u c i ω(c) = ω1 (c) = 0. Sada imamo f (x) f ′ (c) + ω(x) = ′ , ∀x ∈ I \ {c}. g(x) g (c) + ω1 (x) (4.33)

Sada desna strana jednakosti zadovoljava uvjete teorema o limesu kvocijent jer limesi brojnika i nazivnika postoje u toˇki c i limes nazivnika je = 0. c Dakle, f (x) f ′ (c) + ω(x) limx→c (f ′ (c) + ω(x)) f ′ (c) f ′ (x) = lim ′ = = ′ = lim ′ . x→c g(x) x→c g (c) + ω1 (x) limx→c (g ′(c) + ω1 (x)) g (c) x→c g (x) lim Q.E.D. Napomena 4.2. Ako su funkcije f, g ∈ C (n+1) (I), te vrijedi f (c) = f ′ (c) = · · · = f (n) (c) = 0 i g(c) = g ′ (c) = · · · = g (n) (c) = 0, g (n+1) (c) = 0, tada iz Taylorovog teorema srednje vrijednosti imamo f (x) f (n+1) (x) = lim (n+1) . x→c g(x) x→c g (x) lim
Guillaume Franois Antoine Marquis de L’Hospital (Paris, 1661. – Paris, 2. veljaˇa c 1704.) francuski matematiˇar c
1

112

POGLAVLJE 4. DERIVACIJA

4.7

Svojstva konveksnih funkcija

′ Napominjemo da treba razlikovati f− (c) od limesa s lijeva derivacije ′ f ′ (c−), odnosno f+ (c) od limesa s desna derivacije f ′ (c+)

Definicija 4.7. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. Kaˇemo da f z f (x) − f (c) ′ ima u toˇki c ∈ I lijevu derivaciju ako postoji f− (c) = lim c , x→c− x−c f (x) − f (c) ′ odnosno desnu derivaciju ako postoji f+ (c) = lim . x→c+ x−c

Teorem 4.18. Neka je I ⊆ R otvoren skup i f : I → R neprekidna i konveksna funkcija na I.
′ ′ 1. U svakoj toˇki x ∈ I funkcija f ima lijevu f− (x) i desnu f+ (x) desnu c ′ ′ derivaciju, te vrijedi f− (x) ≤ f+ (x). ′ 2. Funkcija x → f− (x) je rastu´a i neprekidna slijeva na I, a funkcija c ′ x → f+ (x) je rastu´a i neprekidna zdesna na I. c

3. Funkcija f ima derivaciju na I\J, gdje je J ⊂ I najviˇe prebrojiv skup. s Dokaz: Za a < x1 < x3 < x2 < b, kao u dokazu teorema 4.15., vrijedi f (x2 ) − f (x1 ) f (x2 ) − f (x3 ) f (x3 ) − f (x1 ) ≤ ≤ . x3 − x1 x2 − x1 x2 − x3 (4.34)

1. Neka je c ∈ I bilo koja toˇka. Za x2 = c, x1 = c − s i x3 = c − t desna c nejednakost u (4.34) daje f (c) − f (c − s) f (c) − f (c − t) ≤ s t (0 < t < s). (4.35)

Za x1 = c, x3 = c + t i x2 = c + s lijeva nejednakost u (4.34) daje f (c + t) − f (c) f (c + s) − f (c) ≤ t s Zbog f (c) = f (c + t) + (c − t) 1 ≤ [f (c + t) + f (c − t)] ⇒ 2 2 ⇒ f (c) − f (c − t) ≤ f (c + t) − f (c). (0 < t < s). (4.36)

Odatle, dijeljenjem s t i upotrebom (4.35) i (4.36) dobivamo: f (c) − f (c − t) f (c + s) − f (c) ≤ t s (0 < t < s). (4.37)

2. Analogno se ′ dokazuje neprekidnost slijeva funkcije f− .A. t→0+ t→0+ −t→0− t −t ′ Analogno.36) dobivamo egzistenciju f+ (c). Neka je x < y (x.37) i onda ′ ′ s → 0+ slijedi f− (c) ≤ f+ (c). pokazano f− (x) ≤ f+ (x) i c c ′ ′ f− (y) ≤ f+ (y) imamo ′ ′ ′ ′ ′ ′ (x < y) ⇒ (f− (x) ≤ f− (y)). onda iz (4. imamo: x→c+ ′ lim f+ (x) ≤ f (c + t) − f (c) . y ∈ I). padaju´a c funkcija ima limes zdesna u 0. (4. funkcije f− i f+ su rastu´e na I. Dakle. Iz vanjske nejednakosti u (4. odnosno f− (x) = f+ (x). ′ ′ ′ vrijedi limx→c+ f+ (x) = f+ (c).34) za x1 = x. Prema teoremu 3.42) ′ ′ ′ S druge strane. tj.41) Odavde za t → 0+ dobivamo: x→c+ ′ ′ lim f+ (x) ≤ f+ (c). rastu´a funkcija f− ima najviˇe prebrojivo c s ′ prekida na intervalu I. c ′ Pokaˇimo da je f+ neprekidna zdesna na I. c . f+ je neprekidna s desna. y ∈ I) imamo ′ ′ ′ f− (x) ≤ f+ (x) ≤ f− (y).38) t t ′ ′ Lijeva strana od (4. postoji F (0+) i f (c) − f (c − t) f (c − t) − f (c) ′ = lim = f− (c). (f+(x) ≤ f+ (y)). 3.26. Q. Ako je f− neprekidna u toˇki x ∈ I.40) t Prelaskom na limes x → c+ u (4.35) slijedi da funkcija definirana s F (t) = 113 f (c) − f (c − t) pada na t intervalu 0. Budu´i da je u toˇki 1.7.38) je ve´a od f+ (x). ′ f ima derivaciju u svakoj toˇki u kojoj je f− neprekidna funkcija.40). SVOJSTVA KONVEKSNIH FUNKCIJA Iz (4. (4. (4.I. z c Za svaki x ∈ I i dovoljno malo t > 0 imamo: ′ f+ (x) ≤ f (x + t) − f (x) . zbog neprekidnosti funkcije f .I. tj.D. (4. Za x < y (x. zbog rasta funkcije f+ je limx→c+ f+ (x) ≥ f+ (c).E.43) ′ Prema teoremu 3. (f+(x) ≤ f− (y)). iz M. iz (4. Dakle.A. c ′ ′ ′ ′ pa je f+ (x) ≤ f− (y).39) ′ ′ tj. x2 = y i x3 = x + t = y − t slijedi: F (0+) = lim F (t) = lim f (x + t) − f (x) f (y) − f (y − t) ≤ . Neka je c ∈ I bilo koja toˇka. (4. Za t → 0+ u (4. ε za neki ε > 0.43) za c ′ ′ ′ ′ ′ y → x+ dobivamo f− (x) ≤ f+ (x) ≤ f− (x). a desna strana manja od f− (y).4.36. iz M. t (4.

44) Takav polinom zovemo interpolacijski za parove (xk . 1. n). . 1. . p2 ∈ Pn interpolacijski polinomi. n). . . . n) su kao i prije.19. (4. . . xn pa je nuˇno oblika c c z Li (x) = α(x − x0 ) · · · (x − xi−1 )(x − xi+1 ) · · · (x − xn ) . Teorem 4. tj. n) . . . s Koeficijent α odredujemo iz uvjeta Li (xi ) = 1 ˇto daje α = 1/(xi − x0 ) · · · (xi − xi−1 )(xi − xi+1 ) · · · (xi − xn ) . 1. 1. . 1. . . n). . c Postoji toˇno jedan polinom p ∈ Pn tako da je c p(xk ) = fi (k = 0. Oˇigledno vrijedi (p1 −p2 )(xk ) = 0. .114 POGLAVLJE 4. n) z tako da vrijedi 1 za i = k . . n). . fk ). fk ). gdje su x0 < x1 < x2 < · · · < xn ˇvorovi interpolacije. Zadani su uredeni parovi realnih brojeva (xk . . 1. .8. . an . xi−1 . . (k = 0.8 Primjene derivacije U ovoj toˇki pokazujemo kako se ideje povezane s derivacijom primjenjuju na c neke prektiˇne zada´e kao ˇto su numeriˇko rjeˇavanje nelinearnih jednadˇbi c c s c s z i aproksimacija funkcija pomo´u polinoma. . . . . . 1. . . Li (xk ) = δik = 0 za i = k . 1. . fk ). Tada je p1 −p2 ∈ Pn jer je Pn vektorski prostor.1 Lagrangeov interpolacijski polinom n Neka je Pn skup svih polinoma s realnim koeficijentima stupnja ≤ n oblika p(x) = k=0 ak xk . Promatrajmo specijalni interpolacijski problem: ˇvorovi interpolacije c xk (k = 0. . Lagrangeovih polic noma. Dakle. . Dokaz: (jedinstvenost:) Neka su p1 . Neka su zadani parovi realnih brojeva (xk . c 4. . . . a traˇimo polinome Li ∈ Pn (i = 0. . . . Nadi p ∈ Pn tako da c vrijedi p(xk ) = fi (k = 0. xi+1 . . c (k = 0. DERIVACIJA 4. . gdje su x0 < x1 < x2 < · · · < xn ˇvorovi interpolacije. . . (k = 0. (k = 0. . . s realnim koeficijentima a0 . . . . Znaˇi Li ∈ Pn ima nultoˇke x0 . n). p1 − p2 ∈ Pn ima n + 1 nultoˇku. (egzistencija:) Egzistenciju dokazujemo pomo´u tzv. vrijedi c p1 − p2 ≡ 0.

. 1. Definirajmo pomo´nu funkciju c G(x) = f (x) − P (x) − α(x − x0 ) · · · (x − xn ) .D. Prirodno pitanje je koliko toˇno polinom P aproksimira funkciju f u c toˇkama koje se razlikuju od ˇvorova. . Tada c c po Rolleovom teoremu srednje vrijednosti derivacija G′ ima na [a. b] . . Oˇigledno vrijedi G(xk ) = 0 (k = c 0.3.20. . b tako da vrijedi f (ξ) − P (ξ) = 1 f (n+1) (x(ξ))(ξ − x0 )(ξ − x1 ) · · · (ξ − xn ) . Tada za svaki ξ ∈ a. .8.46) gdje je α ∈ R za sada proizvoljan. . n). S tom svrhom dokazujemo slijede´i teorem srednje vrijednosti. b]. Zbog P ∈ Pn vrijedi P (n+1) ≡ 0. PRIMJENE DERIVACIJE Polinom fi Li ∈ Pn ima svojstvo fi Li (xk ) = fi δik = fi 0 za za i=k . b . .4. c Teorem 4. Q.45). funkcija G ima u [a. b] n + 2 razliˇite nultoˇke. xk+1 −xk = h c (k = 0.45) Dokaz: Neka je ξ = xk (k = 0. x ∈ [a. Istim naˇinom dolazimo do zakljuˇka da n + 1-va c c c c (n+1) derivacija G ima barem jednu nultoˇku u a. . trivijalno c zadovoljena. pa imamo 0 = G(n+1) (x(ξ)) = f (n+1) (x(ξ)) − α(n + 1)! . Tada za svako n ∈ N vrijedi |(x − x0 )(x − x1 ) · · · (x − xn )| < n!hn+1 . . Lema 4. Njega z i=0 moˇemo zapisati u tzv. . 1. n − 1). 115 pa je polinom p = n fi Li ∈ Pn traˇeni interpolacijski polinom. a odatle slijedi tvrdnja teorema. . .E.E. b postoji x(ξ) ∈ a. i=k . 1. Zbog ξ = xk . xi − xj Q. n) neovisno o izboru α. Neka je a ≤ x0 < x1 < x2 < · · · < xn ≤ b i funkcija f ∈ C n+1 [a. . inaˇe je jednakost (4. b] barem n + 1 razliˇitu nultoˇku. Oznaˇimo tu nultoˇku c c c s x(ξ). Neka su ˇvorovi interpolacije jednoliko udaljeni. dakle treba ocijeniti f (x) − P (x) za c c x = xk . Izaberimo α tako da vrijedi g(ξ) = 0. (4. Lagrangeovom obliku: z n n n p(x) = i=0 fi Li (x) = i=0 fi j=0(j=i) x − xj . tj. (n + 1)! (4.D.

. x3 = 3 c i x4 = 4. . i − n) i |x − xi+k | < |k|h (k = −1. f (x) = sin(4x) + . f (x) = . f (x) = 3 sin(x + ) + 2x − . xn ] postoji i ∈ {1. Neka su zadani ˇvorovi interpolacije x1 = 1. . . 1. . Interpolacijski polinom za funkciju f je oblika 1 1 p(x) = − f (1)(x − 2)(x − 3)(x − 4) + f (2)(x − 1)(x − 3)(x − 4)− 6 2 1 1 − f (3)(x − 1)(x − 2)(x − 4) + f (4)(x − 1)(x − 2)(x − 3). Zbog n+1 ≥ n + 1 (i = 1. . . a grafovi interpolacijskih polinoma puni. 2 5 1 1 2 5. x2 = 2. Dakle. 2. . Q. 2 2 5 5 1 1 6. n} tako a je x ∈ [xi−1 .E.18. 2 4 x s tim da su na slikama grafovi funkcija isprekidani. f (x) = 3 cos(x) + . . . y f x 2sin x 1 2 x 3 2 y f x 3cos x y 1 2 f x 1 x x2 2 x3 3 x4 4 0 x1 1 x 0 y x1 1 x2 2 x3 3 x4 4 x 0 x1 1 x2 2 x3 3 x4 4 x f x ln x y f x 1 sin 4x 2 1 2 y f x tg 1 5 x 2 2 1 0 0 0 1 2 3 4 x 1 2 3 4 x 2 3 4 x . . f (x) = ln x. n) slijedi tvrdnja. xi ].D. . f (x) = tg ( x − ). 3. 2 6 U slijede´im primjerima smo interpolirali funkcije c 2 1 4. . DERIVACIJA Dokaz: Za 0 = x ∈ [x0 . . .116 POGLAVLJE 4. Primjer 4. −i). Tada vrijedi |x − xi+k | < (k + 1)h (k = 0. . i |(x − x0 )(x − x1 ) · · · (x − xn )| < i!(n + 1 − i)!hn+1 .

promatrajmo jednadˇbu koja se z dobije tako da se funkcija f zamijeni s najboljom lokalnom aproksimacijom funkcije f u blizini x∗ . 2 min[a. b]) i neka vrijedi f (a) · f (b) < 0. 0 = f (x0 ) + f ′ (x0 )(x − x0 ) . geometrijski smisao ove metode dan je idu´om slikom. barem bolja od x0 . I = [a. f ′ (x0 ) Nastavljanjem tog postupka dobije se niz (xn )n∈N0 definiran rekurzijom xn = xn−1 − f (xn−1 ) . tj. Prema Taylorovom teoremu srednje vrijednosti c postoji η izmedu x0 i x∗ tako da vrijedi 1 ′′ 0 = f (x∗ ) = f (x0 ) + f ′ (x0 )(x∗ − x0 ) + f (η)(x∗ − x0 )2 .49) (4.48) konvergira k jedinstvenoj nultoˇki x∗ funkcije f na [a. PRIMJENE DERIVACIJE 117 4.50) Tada za x0 ∈ [a. ∀x ∈ [a. tj. niz definiran s (4. b] takav da vrijedi f (x0 ) · f (x0 ) > 0. f ′ (xn−1 ) (4. tj. Neka je f ∈ C 2 ([a. f (x∗ ) = 0. za (x0 − x∗ )2 << 1.47) biti doc c c s z bra aproksimacija rjeˇenja originalne jednadˇbe.51) max[a. c Vrijedi ocjena pogreˇke s |xn − x∗ | ≤ C|xn−1 − x∗ |2 . (4. b] .b] f ′ .8. funkcija klase C 2 ( a. 2 Ako je x0 blizu x∗ .b] f ′′ gdje je C = .8. mogu´e je to rjeˇenje x1 dobiti u obliku c s x1 = x0 − f (x0 ) . Teorem 4. Neka je x0 ∈ a. Naime.n ∈ N .47) U tom je sluˇaju razumno oˇekivati da ´e rjeˇenje jednadˇbe (4. b ). ′′ (4. ′′ f ′ (x) = 0 . Taj postupak nalaˇenja aproksimacije rjeˇenja c z s naziva se Newtonovom metodom ili metodom tangenti. b c aproksimacija nultoˇke x∗ .4.48) s poˇetnom vrijednosti x0 . b nultoˇka funkcije f . (n ∈ N). b].2 Newtonova metoda Neka je f : I → R. f (x) = 0 . b]. Ako je s z f ′ (x0 ) = 0.21. (4. Pretpostavimo da je x∗ ∈ a. c Slijede´i teorem se zasniva na geometrijskim svojstvima Newtonove mec tode.

sluˇaj 4.21. Razlikujemo sluˇajeve c 1. m−1 m xn−1 (4. f (b) < 0. Pretpostavimo da tvrdnja vrijedi za n. f > 0 ′′ ′′ ′′ ′′ y f x 0 x2 x1 x0 x Dokazujemo samo sluˇaj 4. f > 0 3. Ocjena pogreˇke slijedi iz (4. koji odgovara slici. f (a) > 0. Zbog xn+1 = xn − xn+1 − x∗ xn+1 − x∗ f (xn ) . b].118 POGLAVLJE 4. ˇto zbog jedinstvenosti nultoˇke s c daje x∗∗ = x∗ . n ∈ N. ′′ Zbog f ′ (x) · f (x) > 0 je x∗ < x0 . f ′ < 0. f ′ > 0.49).48) za funkciju f (x) = xm − b uz poˇetnu aproksimaciju x0 = b. Pokaˇimo indukcijom da za (xn )n∈N0 z vrijedi x∗ < xn . s Q.4. xn ] . tj. Tvrdnja vrijedi za n = 0. f ′ > 0.Weierstrassovog teorema c i uvjeta (4. f ′ (xn ) f (xn ) f (x∗ ) − f (xn ) − f ′ (xn )(x∗ − xn ) = . tj. f (a) < 0. Zbog neprekidnosti c c funkcija f i f ′ iz (4.48) slijedi f (x∗∗ ) = 0. f (b) = b − b > 0. f < 0 4. f (x) = mx > 0 i f ′′ (x) = . Neka je niz (xn )n definiran rekurzijom (4.52).D. a ostali se dokazuju anac logno. f (b) < 0. Zbog xn+1 = xn − Korolar 4. (∀n ∈ N). = xn − x∗ − ′ f (xn ) f ′ (xn ) ′′ f (ηn )(x∗ − xn )2 > 0 . (4. f (a) < 0.E. Za svaki m ∈ N i svaki realni broj b > 0 postoji a > 0 takav da je b = am . DERIVACIJA Dokaz: Egzistencija nultoˇke slijedi iz Bolzano . f (b) > 0. Zbog f ′ (x) = 0 funkcija je strogo monotona pa je nultoˇka c jedinstvena na [a. f < 0 2. f (b) > 0. Dokaz: Neka je m > 1 i b > 1. b] → R zadovoljava uvjete teorema 4. ηn ∈ [x∗ .52) = 2f ′ (xn ) f (xn ) < xn niz (x)n∈N0 je padaju´i. slijedi x∗ < xn+1 . f ′ < 0.53) Funkcija f : [1. f (a) > 0. c m ′ m−1 f (1) = 1 − b < 0. c (m − 1)xm + b n−1 xn = . c f ′ (xn ) Za padaju´i i odozdo ograniˇen niz postoji x∗∗ = lim xn .

70997594667669698935310887254386010986805511055 . (n ∈ N). c c x0 = 5 x1 = 2. Izraˇunajmo 3 5 Newtonovom metodom na 50 decimala. Funkcije f ′ i f ′′ su rastu´e na [1.0643062857645366549205092932833336474017123008021 x3 = 1.709977924257737717994546579193826487753056762840 x6 = 1.4. Q.D.E. c Zbog ocjene pogreˇke (4. Odatle slijedi ocjena pogreˇke s [1.70997594667898405119733103179107967836688376517 x7 = 1. ∀x ∈ [1.b] |xn − a| ≤ (m−1)bm−2 |xn−1 2 − a|2 .7708333333333333333333333333333333333333333333333 x2 = 2.711816182730850357259567369723776592320652455091 x5 = 1.b] f ′ = m. b . s z Kvadratna brzina konvergencije u pravilu znaˇi da je u svakoj novoj iteraciji c dvostruko ve´i broj toˇnih znamenaka. pa niz konvergira k jedinstvenoj nultoˇki c funkcije f u intervalu 1.767315594852839675630814501991099802877564157758 x4 = 1.51) kaˇemo da niz konvergira kvadratnom brzinom. b]. PRIMJENE DERIVACIJE 119 m(m − 1)xm−2 > 0.8. √ Primjer 4. b] pa je c max f ′′ = m(m − 1)bm−2 i min[1.19.70997594667669698935311193144763560051192536599 x8 = 1.

120 POGLAVLJE 4. DERIVACIJA .

2. Funkciju koja zadovoljava gornja svojstva zovemo mjera. kvadrata. P1 ∩ P2 = ∅ ⇒ µ(P1 ∪ P2 ) = µ(P1 ) + µ(P2 ).Poglavlje 5 Riemannov integral 5.1 Problem povrˇine i rada sile s Znamo odrediti povrˇinu nekih jednostavnih likova u ravnini. 121 . npr. µ(P ). trokuta. b a a P a2 P a ab P b b a ab 2 h P a h a b 2 Postavlja se problem odredivanja povrˇine lis kova koji imaju sloˇenije granice. s Od te funkcije oˇekujemo slijede´a svojstva. c c 1. P1 ⊆ P2 ⇒ µ(P1 ) ≤ µ(P2 ) = 0. 0 a f P b 3. Oznaˇimo s µ c funkciju koja dijelu ravnine P pridruˇuje rez alnu vrijednost koju zovemo povrˇina. s pravokutnika. µ(P ) ≥ 0. trapeza itd. Takav je z dio ravnine omeden grafom funkcije (pseudotrapez) kao na slici desno.

Dakle. . Razliˇitim podjelama segmenta [a. (k = 1. Ako funkcija f nije konstantna. . Mk visine upisanih i opisanih pravokutnika. n). koja c djeluje na materijalnu toˇku izmedu x = a i x = b. – Selasca[Italija]. . odnosno odozgo. 20. s c P1 P2 pravokutnika. Tako za rad sile W na tom putu dobivamo donju i gornju n aproksimaciju k=1 mk (xk −xk−1 ) ≤ W ≤ n Mk (xk −xk−1 ). . < xn−1 < xn = b kao na slici desno. Odatle imamo n µ(pk ) = n mk (xk −xk−1 ) ≤ µ(P ) ≤ n Mk (xk − k=1 k=1 k=1 xk−1 ) = n µ(Pk ). To znaˇi da postoje m = inf f i M = sup f . s µ(Pk ) = Mk (xk − xk−1 ). . . studeni 1826. c povrˇina µ(P ) ´e imati smisla ako moˇemo po volji blizu na´i jednu gornju i s c z c jednu donju aproksimaciju oblika kao u prethodnoj nejednakosti U klasiˇnoj mehanici se rad konstantne sile f (x) = c za sve x. b]. b] na n(∈ N) dijelova toˇkama a = x0 < x1 < c p4 p5 p3 p6 p1 p2 p7 p8 . < xn−1 < xn = c b. a < b. Pravokutnici koje smo tako dobili imaju svojstvo ∪n pk ⊆ P ⊆ ∪n Pk . b]. Pojam rada k=1 sile na putu ´e imati smisla ako moˇemo dobiti po volji bliske donje i gornje c z aproksimacije.2 Riemannov1 integral ograniˇene funkcije c na segmentu [a. onda pokuˇajmo aproksimirati dio s ravnine P pomo´u jednostavnijih likova ˇije c c P5 P6 P7 P4 P3 P8 povrˇine znamo jednostavno izraˇunati.b] [a. RIEMANNOV INTEGRAL Ako ve´ odmah nismo u mogu´nosti nepoc c sredno odrediti µ(P ) (ako taj broj uop´e ima c smisla). Dakle. a na tim dijelovima silu aproksimiramo odozdo i odozgo konstantnom silom mk i Mk . tj. 17.b] Neka je [a. problem odredivanja rada sile na putu je istovjetan problemu odredivanja povrˇine ispod grafa funkcije. npr. onda ˇitav put podijelimo na manje dijelove a = x0 < x1 < . m ≤ f (x) ≤ M. tj. ∀x ∈ c [a. b] → R funkcija ograniˇena c na segmentu [a. Sa slike je jasno da s ´e aproksimacija biti u pravilu bolja ako je podjela segmenta finija. Njihove pok=1 k=1 a x0 x1 x2 x3 x4 x5 x6 x7 b x8 vrˇine su jednake µ(pk ) = mk (xk − xk−1 ). Georg Friedrich Bernhard Riemann (Breselenz. Podijelimo segment [a. .122 POGLAVLJE 5. b] dobivamo razliˇite c c k=1 aproksimacije povrˇine lika P odozdo. segment u R i neka je f : [a. s 5. gdje su mk .) njemaˇki matematiˇar c c 1 . b]. srpanj 1866. . na putu duljine c s = b − a. definira kao W = c · s.

b]. Tada je I∗ (f . b) ≤ I ∗ (f .1) inf f i Mk = sup f .4) Definicija 5.) francuski c matematiˇar c 1 . b). I ∗ (f .1) i toˇaka tk . Sve te sume dobiju se variranjem broja n ∈ N. Prema c aksiomu potpunosti postoje I∗ (f . c Teorem 5. B i C ograniˇeni odozdo s m(b − a) i odozgo s M(b − a). 14. Iz prethodnog je jasno da donji i gornji Riemannov integral postoje za svaku funkciju f : [a. b]. B je skup svih gornjih Darbouxovih suma S. . . b′ ]. . . onda vrijedi ∀x ∈ [a′ . n). S = 1 k=1 Mk (xk − xk−1 ). c ∗ neka su I∗ i I donji i gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a.1. < xk < . Dakle. . m ≤ c m ≤ f (x) ≤ M ′ ≤ M. Iz nejednakosti (5. (5. Za [xk−1 . . S je gornja Darbouxova suma.5. svim razliˇitim c izborima subdivizije (5. σ = k=1 f (tk )(xk − xk−1 ). b]. b] → R koja je ograniˇena na segmentu [a. a σ je integralna suma. ako je [a′ . . INTEGRAL 123 Uoˇimo. b) = inf B. gdje je m′ = inf′ f i M ′ = sup f . (5. infimum ′ ′ [a . n). a. b] podsegment. xk ]. definirajmo sume: c n n n s= k=1 mk (xk − xk−1 ). Broj I∗ zovemo donji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. b] → R funkcija ograniˇena na segmentu [a. .b ] [a′ . Sada ´emo provesti konstrukciju koju smo najavili u prethodnoj toˇki. Neka je f : [a. b) = sup A.xk ] po volji izabrane toˇke tk ∈ [xk−1 . . c c Za n ∈ N podijelimo (izvrˇimo subdiviziju) segment [a. b] toˇkama s c a = x0 < x1 < . (5. a C je skup svih integralnih suma σ funkcije f na segmentu [a. a.b′ ] na podsegmentu je ve´i ili jednak infimumu na segmentu i supremum na c podsegmentu je manji ili jednak supremumu na segmentu. a broj I ∗ zovemo gornji Riemannov integral funkcije f na segmentu [a. (5. Neka je mk = [xk−1 .Paris. b].2) Broj s zovemo donja Darbouxova suma. Jasno je da vrijedi m(b − a) ≤ s ≤ σ ≤ S ≤ M(b − a). a.1. (k = 1. (k = 1. . .5) Jean Gaston Darboux (Nmes.xk ] (5.3) slijedi da su c skupovi A. b]. b]. kolovoz 1842. 23. b′ ] ⊆ [a. .3) Neka je A skup svih donjih Darbouxovih suma s. < xn−1 < xn = b na n dijelova. veljaˇa 1917.2. . a.

S ′ ≤ S. a gornja ne pove´a.xk ] ′ Definicija 5. neka su Σ1 i Σ2 dvije subdivizije i neka je s1 donja Darbouxova suma odredena subdivizijom Σ1 i S2 gornja Darbouxova suma odredena subdivizijom Σ2 . Za funkciju f : [a. a odatle sup A ≤ inf B. c ′ s ≤ s . tj. RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Dokaz provodimo u tri dijela. xk ].xk ] ′ da su [xk−1 . Napravimo sada novu subdiviziju Σ3 od unije toˇaka iz c subdivizija Σ1 i Σ2 i oznaˇimo pripadne Darbouxove sume sa s3 i S3 . x ] i [x . Analogno. . Pripadne Darbouxove sume oznaˇimo s s′ c i S ′ . pa je stoga S ′ ≤ S. jer su obje Darbouxove sume na s istoj subdiviziji Σ3 . s′ ≥ s. tj.6) Tada se broj I = I∗ = I ∗ naziva integral ili R-integral funkcije f na seg- . I∗ ≤ I ∗ . Primijetimo sada da isti zakljuˇak vrijedi ako nekoj subdiviziji dodamo c konaˇan broj novih toˇaka. Dac kako. < xk−1 < xk < . b] → R ograniˇenu na segmentu [a. c Sada pokazujemo da je svaka donja Darbouxova suma manja ili jednaka svakoj gornjoj Darbouxovoj sumi. gdje je Mk = sup f i Mk = sup f . to vrijedi Mk ≤ Mk i ′′ ′ ′ ′′ ′ ′ Mk ≤ Mk .D. a odatle m′k (x′ − xk−1 ) + m′′ (xk − k k k ′ [x . s ≤ S.2. (5. Suma S ′ nastaje iz S tako da pribrojnik Mk (xk − xk−1 ) zamijenimo s ′ ′′ ′ ′′ Mk (x′ − xk−1 ) + Mk (xk − x′ ). . b). tj. < c xn−1 < xn = b zadana subdivizija Σ i neka su s i S pripadne Darbouxove sume. a. Prvo pokaˇimo da se donja Darbouxova suma pove´a ili ostane jednaka. b] ako je I∗ (f . Odatle zakljuˇujemo c (∀s ∈ A) s ≤ inf B. a z c gornja Darbouxova suma se smanji ili ostane jednaka ako subdiviziji dodamo jednu toˇku. Dakle. moˇemo zamisliti da te toˇke dodajemo c c z c jednu po jednu pa svaki put vrijedi zakljuˇak iz prethodnog razmatranja. imamo s1 ≤ s3 ≤ S3 ≤ S2 . Dakle. . Dakle. Tada je Mk (x − xk−1 ) + Mk (xk − x ) ≤ Mk (x − xk−1 ) + Mk (xk − x′ ) = Mk (xk − xk−1 ). Budu´i c [xk−1 .x ] ′ ′ x ) ≥ mk (x′ − xk−1 ) + mk (xk − x′ ) = mk (xk − xk−1 ).124 POGLAVLJE 5. za m′k = inf ′ f i [xk−1 . c To znaˇi da se donja Darbouxova suma s′ na novoj subdiviziji ne smanji.E. tj. b] c kaˇemo da je integrabilna u Riemannovom smislu ili R-integrabilna na z segmentu [a. bez obzira na subdivizije na kojima su nastale. neka je sa a = x0 < x1 < . Naime. Poˇto vrijedi s3 ≤ S3 . Σ3 je nastala iz Σ1 dodavanjem (konaˇno) toˇaka iz Σ2 ali takoder i c c iz Σ2 dodavanjem (konaˇno) toˇaka iz Σ1 . b) = I ∗ (f . xk ] podsegmenti od [xk−1 . Iz prethodnog zakljuˇka slijedi c c c s1 ≤ s3 i S3 ≤ S2 . a. dokazali smo (∀s ∈ A) (∀S ∈ B) .x′ ] [x′ . Q. . m′′ = inf f vrijedi m′k ≥ mk i m′′ ≥ mk . Napravimo novu subdiviziju Σ′ tako da subdiviziji Σ dodamo toˇku c x′ takvu da je xk−1 < x′ < xk .

. Odatle je sup A′ ≤ sup A ≤ inf B ≤ inf B ′ . Iz ovog zadatka zakljuˇujemo da je za integrabilnost funkcije na segmentu c dovoljno da supremum nekog podskupa A′ skupa svih donjih Darbouxovih suma A bude jednak infimumu nekog podskupa B ′ skupa svih gornjih Darbouxovih suma B. ∀x ∈ R. Tako je ponekad dovoljno gledati samo tzv. Za bilo koju subdia viziju uvijek vrijedi mk = Mk = C. Primjer 5. B ⊂ R takvi da je sup A ≤ inf B. A = B = {C(b − a)}. b] → R+ integrabilna funkcija na [a.5. . k = 0.2. a < b. h = b−a . Dakle. (5. n. Neka su A. . Neka je C ∈ R+ i f (x) = C. . b]} pseudotrapez. 0 ≤ y ≤ f (x). Rjeˇenje.b] a f (x)dx = [a. Zbog A′ ⊆ A imamo sup A′ ≤ sup A. .b] f= a f. tj. . y) ∈ R × R. ekvidistantne subdivizije. a zbog B ′ ⊆ B imamo s inf B ≤ inf B ′ . b ∈ R+ . imamo I∗ = sup A = inf B = I ∗ = C(b − a). c n Izraˇunajmo direktno iz definicije integrale nekih jednostavnih c funkcija. 1. Ako postoje A′ ⊆ A i B ′ ⊆ B takvi da je sup A′ = inf B ′ onda je i sup A = inf B.1. INTEGRAL mentu [a. Sada povrˇinu s µ(P ) pseudotrapeza definiramo s b µ(P ) = a f (x)dx. Zadatak. a . pa je b Cdx = C(b − a). Odatle je n n s= k=1 mk (xk −xk−1 ) = S = n k=1 Mk (xk −xk−1 ) 0 a b =C k=1 (xk − xk−1 ) = C(b − a). b] i neka je P = {(x. ∀k ∈ {1. tj. n}.7) Neka je f : [a. izraˇunajmo c b b f (x)dx = a Cdx. Za a. za n ∈ N su toˇke oblika xk = a+kh. . ˇto daje sup A = s inf B. b] i oznaˇava jednom od slijede´ih oznaka c c b b 125 I= f (t)dt = [a. . ∀ x ∈ [a.

Budu´i n da f raste na R. 1. . n ∈ N} = − + . n ∈ N} = B′ b2 a2 (b − a)2 − − . h = b−a . k = 0. . te visinom b−a. ∀x ∈ R. c xk = a+kh. n} mk = f (xk−1 ) = a + (k − 1)h. 2 2 2n sn = Analogno se dobije Sn = Neka je sada b2 a2 (b − a)2 − + . 2 2 2n b2 a2 (b − a)2 = {Sn . b]. Lik na slici desno je trapez (okrenut) s bazama duljine a i b. Odatle je n n 0 a b sn = k=1 (a+(k−1)h)h = nah+h 2 k=1 (k−1) = = nha + h2 (n − 1)n b − a (b − a)2 (n − 1)n = na + ⇒ 2 n n2 2 b2 a2 (b − a)2 − − .n ∈ N . RIEMANNOV INTEGRAL Primjer 5. . . Njegova povrˇina je a+b (b−a). tj. a < b. 2 2 2n b Odatle imamo sup A′ = inf B ′ = a xdx = b2 a2 − . 2 2 2n A′ = {sn . b ∈ R+ . Mk = f (xk ) = a + kh . 2 2 . .n ∈ N .126 POGLAVLJE 5. i a. .2. 1. Neka je f (x) = x. . n. s 2 Izraˇunajmo integral: c Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a. . to je ∀ k ∈ {0.

. Tada ∀ε > 0 vrijedi 0 ≤ I ∗ −I∗ ≤ S −s < ε i stoga je I ∗ = I∗ . 1. h =. n} mk = f (xk−1 ) = (a + (k − 1)h)2 . b] → R ograniˇena funkcija na [a.3. tj. tj. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε. .3 Osnovna svojstva Riemannovog integrala Teorem 5. I ∗ = I∗ . 1. Obratno. OSNOVNA SVOJSTVA Primjer 5. Neka je f (x) = x2 . c Funkcija f je integrabilna na [a. sup A′ = inf B ′ = (b − a)3 b3 a3 + a(b − a)2 + a2 (b − a) = − . b]. b]. Neka je f : [a. b] ako i samo ako ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a.2. 3 3 3 (b − a)3 3 1+ 3 1 + 2 2n 2n + a(b − a)2 1 + 1 n + a2 (b − a). Iz svojstava infimuma i supremuma slijedi da ∀ε > 0 postoje Darbouxove sume S1 i s2 (op´enito na razliˇitim subdivizijama) takve da vrijedi S1 < I ∗ + ε/2 i c c . . . Dokaz: Neka ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a. . 0 < a < b. xk = a + kh. Raˇunamo c n n n 0 a b 127 sn = k=1 (a + (k − 1)h) h = na h + 2ah = na2 h + 2ah2 2 2 2 k=1 (k − 1) + h 3 k=1 (k − 1)2 = = (b − a)3 3 (n − 1)n (n − 1)n(2n − 1) + h3 = 2 6 3 1 1 1− + 2 + a(b − a)2 1 − + a2 (b − a) 2n 2n n i analogno Sn = Odatle.5. Budu´i da c f raste na R. i a. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S −s < ε. .3. b ∈ R. 5. b] ⊂ R. to je ∀ k ∈ {0. . Uzmimo bilo koji n ∈ N i uzmimo pripadnu ekvidistantnu subdiviziju segmenta [a. neka je f R-integrabilna na [a. ∀x ∈ R. Mk = f (xk ) = (a + kh)2 . . k = 0. n.

g : [a. b]. Sg vrijedi Sf − sf ≤ Sf − s′f < ε/2 i Sg − sg ≤ Sg − sg < ε/2. b] onda je a f ≤ a g. Na subdiviziji koja je g g odredena unijom toˇaka iz prethodnih subdivizija za pripadne Darbouxove c ′ ′′ ′′ sume sf . za Darbouxove sume funkcija f. Sf . Takoder vrijedi . Odatle slijedi aditivnost integrala. Odatle. f + g imamo sf + sg ≤ sf +g ≤ Sf +g ≤ Sf + Sg .2. g. Sada za Darbouxove sume funkcije f + g na toj subdiviziji imamo Sf +g − sf +g ≤ Sf + Sg − (sf + sg ) = Sf − sf + Sg − sg < ε. Ako je f ≤ g na [a.3 postoji subdivizija segmenta [a. Zbog inf K αf = α inf K f i supK αf = α supK f za svaki K ⊆ [a. b] i vrijedi b b b b b (αf + βg) = α a f + β a g. b] vrijedi sαf = αsf i Sαf = αSf . b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε/α. Uzmimo novu subdiviziju koja je odredena unijom toˇaka c iz subdivizija od S1 i s2 . Po teoremu 5. b] → R integrabilne funkcije na [a. s′′ . RIEMANNOV INTEGRAL s2 > I∗ − ε/2. b] ⊂ R.3 zakljuˇujemo da je funkcija f + g integrabilna na [a. Dokaz: Iz inf K f +inf K g ≤ f (x)+g(x) ≤ supK f +supK g za svako x ∈ K ⊆ [a. b] slijedi inf K f + inf K g ≤ inf K (f + g) ≤ supK (f + g) ≤ supK f + supK g za svaki K ⊆ [a.E. Sada imamo S − s ≤ S1 − s2 < I ∗ + ε/2 − I∗ + ε/2 = ε. pa imamo Sαf − sαf = α(Sf − sf ) < ε. Za bilo koje α.3 za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije segmenta [a. Sada po teoremu 5. Sf . Q. c Teorem 5. b]. a b b Takoder vrijedi | a f | ≤ a |f | ≤ (b − a) sup[a. Sg vrijedi Sf − s′f < ε/2 i Sg − s′′ < ε/2.b] f . s daje integrabilnost funkcije αf .3. | a (f + g) − a f − a g| < ε. Neka su f. Iz dokaza prethodnog teorema znamo da je s2 ≤ s ≤ S ≤ S1 . b b b (f + g) = a f + a g. sg .D Glavna svojstva Riemannovog integrala dana su slijede´im teoremima. β ∈ R funkcija αf + βg je integrabilna na [a. na bilo kojoj subdiviziji a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b segmenta [a. b b tj. Takoder. a Za α > 0 i bilo koji ε > 0 prema teoremu 5. b]. b] tako da za pripadne Darbouxove sume ′ ′′ ′ ′′ s′f . ˇto po teoremu 5.128 POGLAVLJE 5. za bilo c koji ε > 0 i prethodno konstruiranu subdiviziju. imamo b b b (f +g)− a a f− a g ≤ Sf +g −sf −sg ≤ Sf +Sg −sf −sg = Sf −sf +Sg −sg < ε i b b b (f +g)− a b a f− a g ≥ sf +g −Sf −Sg ≥ sf +sg −Sf −Sg = sf −Sf +sg −Sg > −ε. tj. te neka su S i s pripadne Darbouxove sume.

To povlaˇi a αf = α a f . Posljednja tvrdnja slijedi iz −|f | ≤ f ≤ |f | i prethodno dokazanih svojstava. b b Za f ≤ g je g − f ≥ 0. Pokaˇimo da integrabilnost funkcije f povlaˇi integrabilnost funkcije |f |. ako je f ≥ 0 na K.3. 0}. To pomo´u c teorema 1. Jasno. b] vrijedi supK f+ − inf K f+ ≤ supK f − inf K f .5. b tj. 0} i f− = max{−f. daje integrabilnost funkcije f+ . Za α = 0 prethodna tvrdnja je a oˇita. S ′ − s′ = n (Mk − mk )(xk − k=1 xk−1 ) < ε/2. Teorem 5. b] i a f = a f + c f . iz aditivc b b b nosti slijedi a −f = − a f .E. OSNOVNA SVOJSTVA 129 b b −ε < α(sf −Sf ) = sαf −αSf ≤ b b a αf −α a b f ≤ Sαf −αsf = α(Sf −sf ) < ε. za bilo koji ε > 0 postoje subdivizije a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = c segmenta [a. realan vektorski prostor (reˇetka). Uzmimo subdiviziju a = x0 < x1 < · · · < xn+m−1 < xn+m = b segmenta [a. Sada iz f− = f+ − f dobivamo integrabilnost funkcije f− .4. Q. Ako je funkcija f integrabilna na segmentima [a. b]. pa je supK f+ −inf K f+ = supK f −inf K f . c]. b]). Odatle je S − s = . b] → R ograniˇena funkcija na [a. b]). S ′′ − s′′ = n k=n+1 (Mk − mk )(xk − xk−1 ) < ε/2. z c Definirajmo funkcije f+ = max{f.2. Dokaz: Po teoremu 5. onda b c b je f integrabilna na [a. pa zbog linearnosti imamo a g − a f ≥ 0. | a αf − α a f | < ε. ˇto uz aditivnost daje linec s arnost integrala. i c = xn < xn+1 < · · · < xn+m−1 < xn+m = b segmenta [c. c] i [c. onda je supK f+ = supK f i inf K f+ = inf K f .D. a onda i |f |. U sluˇaju f ≤ 0 c je f+ = 0 pa je supK f+ − inf K f+ = 0 ≤ supK f − inf K f . integral je homogeno preslikavanje. ˇto daje s supK f+ − inf K f+ = supK f ≤ supK f − inf K f . dakle. b Ako je f ≥ 0 onda su sve Darbouxove sume nenegativne pa je i a f ≥ 0. b]. Pokaˇimo z da na bilo kojem podskupu K segmenta [a. Dovoljno je dokazati integrabilnost funkcije f+ . Naime. Za pripadne Darbouxove sume vrijedi S = S ′ + S ′′ i s = s′ + s′′ . Ako je supK f ≥ 0 i inf K f ≤ 0 imamo supK f+ = supK f i inf K f ≤ 0 = inf K f+ . b]. b]. Prethodni teorem kaˇe da je I([a. Iz ovoga zakljuˇujemo da c je na svakoj subdiviziji razlika gornje i donje Darbouxove sume za funkciju f+ manja ili jednaka razlici Darbouxovih suma za funkciju f . Vrijedi f = f+ −f− i |f | = f+ + f− . b . pa za α < 0 po prethodnom vrijedi a αf = b b b −(−α)f = − a (−α)f = −(−α) a f . a integral je linearan i monos ton funkcional na I([a. skup funkcija integrabilnih na segz mentu [a. b] ⊂ R i c c ∈ a. Neka je f : [a.

1]. . Specijalno. Stoga su pripadne Darbouxove sume oblika s = n f (xk−1 )h i S = n f (xk )h. Odatle je a f = a f + c f . 1] → R za koju je f (x) = 1 ako je x ∈ Q ∩ [0. .3 f Q. . Sada na prethodnoj subdiviziji imamo b a c b f− a c f− c b f ≤ S − s′ − s′′ = S ′ + S ′′ − s′ − s′′ < ε f ≥ s − S ′ − S ′′ = s′ + s′′ − S ′ − S ′′ > −ε. integral je aditivan po podruˇju integracije. . n).). Stoga pretpostavimo da je f (b) − f (a) > 0. b] ⊂ R. Za svaki [α. b] → R monotona funkcija na [a. n. Tada je ona R-integrabilna na [a. Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju xk = a + kh. < ck−1 < ck < .2.4 Integrabilnost monotonih i neprekidnih funkcija Prirodno je pitanje koje od do sada prouˇavanih svojstava funkcije je doc voljno za Riemann integrabilnost.E. . Promatrajmo f : [0. Neka je f : [a. β] ⊆ [a. b] → R kaˇemo da je monotona po dijez lovima na segmentu [a.D Svaka funkcija koja je ograniˇena na segmentu nije i Riemann integrabilna c na tom segmentu. . . β] ⊆ [0. Dokaz c zujemo da su monotonost na segmentu ili neprekidnost na segmentu svojstva koja povlaˇe integrabilnost c Teorem 5. b] pa je integrabilna (primjer 5. Vrijedi S − s = n (f (xk ) − k=1 k=1 k=1 f (xk−1 ))h = h(f (b) − f (a)) = (f (b) − f (a))(b − a)/n < ε. Dokaz: Pretpostavimo da je f rastu´a na [a.130 POGLAVLJE 5. RIEMANNOV INTEGRAL S ′ − s′ + S ′′ − s′′ < ε.ck ] monotona funkcija za sve k = 1.β] f = f (α) i sup[α. . 1] vrijedi inf [α. b] vrijedi inf [α. b].β] f = 0 i sup[α. 1] i f (x) = 0 ako je x ∈ Q ∩ [0. tj. . c Q. .D je R-integrabilna. Definicija 5. 1. Po teoremu 5. Neka je ε > 0 bilo koji i n ∈ N takav da vrijedi nε > (f (b) − f (a))(b − a). . b] ako postoji subdivizija a = c0 < c1 < .β] f = 1.E. (k = 0. ˇto po teoremu 5. I∗ = I ∗ s 5. Ako je f (a) = f (b) onda c je f konstantna funkcija na [a.3. b]. Za funkciju f : [a. h = (b − a)/n. b c b i a b a b f− c a a f− b c c tj. tj.1. Za svaki [α. . < cn−1 < cn = b takva da je f |[ck−1.β] f = f (β). daje integrabilnost funkcije f na s [a. jesu li su elementarne funkcije R-integrabilne na segmentima koji su sadrˇani u podruˇju definicije. ˇto daje I∗ = 0 i I ∗ = 1. . | f − f − f | < ε. b].5.

Zbog neprekidn nosti funkcije f u c imamo limn f (apn ) = limn f (bpn ) = f (c). x′′ ∈ I (|x′ − x′′ | < δ) ⇒ (|f (x′ ) − f (x′′ )| < ε).D. i svojstva aditivnosti integrala po podruˇju integracije. b] → R neprekidna funkcija na [a. Tada je ona R-integrabilna na [a.1.5.6. ˇto zbog s |f (apn ) − f (bpn )| ≥ ε > 0 daje kontradikciju. Definicija 5. b] ⊂ R. onda bi funkcija f bila neprekidna na [a.4. Tada je ona jednoliko neprekidna na [a. c Zbog |apn − bpn | < p1 . INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA131 Korolar 5. Sada dokazujemo Riemannov teorem o integrabilnosti neprekidne funkcije. b].b] . b] takva da je c f (x)dx = f (c)(b − a). U tu svrhu potrebno je profiniti neka saznanja o neprekidnim funkcijama. b]. Teorem 5. b] → R neprekidna funkcija na [a. Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5. Tada je ona R-integrabilna na [a. b] ⊂ R. Niz (an )n∈N je u segmentu [a. Takoder. Neka je f : [a. Neka je f : [a. tj. b] ⊂ R. b]. vrijedi limn bpn = c. Teorem 5. ∀n ∈ N. Q.7.D. Q. Bitno je sloˇenije dokazati integrabilnost funkcije neprekidne na segmenz tu.4. tj.5. b]. x′′ ∈ [a. b] → R po dijelovima monotona funkcija na [a.E. b] i vrijedilo bi ∃ε > 0 ∀δ > 0 ∃x′δ . Dakle. postoji toˇka c ∈ [a. c b n ck f (x)dx = a k=1 ck−1 f (x)dx. [a. b] (|x′δ − x′′ | < δ) ∧ (|f (x′δ ) − f (x′′ )| ≥ ε). δ δ δ 1 Sada za n ∈ N uzmimo δ = n pa imamo an = x′δ i bn = x′′ takve da vrijedi δ 1 (|an − bn | < n ) ∧ (|f (an ) − f (bn )| ≥ ε). pa je ograniˇen. te ima konvergentan podniz (apn )n∈N .E. Dokaz: Kada tvrdnja teorema ne bi bila istinita. tvrdnja teorema je istinita. Neka je f : [a. limn apn = c ∈ [a. b]. Za funkciju f : I → R kaˇemo da je jednoliko (uniformno) z neprekidna na intervalu I ⊆ R ako ∀ε > 0 ∃δ > 0 ∀x′ .

RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Prema teoremu 5. . Naime. za c ∈ a.D.I. b]. Neka su sada m = min[a. Ako h : [a. Dokaz: Zbog odredenosti uzmimo da je M = h(c) > 0. Neka je ε > 0 zadan po volji.A. gdje je x1 = c + h. (|x′ − x′′ | < δ) ⇒ (|f (x′ ) − ε f (x′′ )| < b−a ). h < min{ M . s . Zbog c neprekidnosti funkcije f na segmentu [xk−1 . Zbog (|x′k − x′′ | ≤ h < δ) imamo Mk − mk < b−a . (|x − c| < δ) ⇒ (f (x) ≥ 1 f (c)). Tada ∀x ∈ [a. Tada je [c − h. Zbog monotonosti integrala slijedi m(b−a) ≤ [a. n.132 POGLAVLJE 5. iz M. Ako za svaki segment [u. . k ε k = 1. Uzmimo ε > 0 po volji i pokaˇimo da z postoji subdivizija tako da za njenu gornju Darbouxova sumu vrijedi S < ε.b] f (x)dx ≤ M. n. Odatle je S − s = n (Mk − mk )h < b−a nh = ε. b − c}. Propozicija 5. Neka je h = min{δ. Uzmimo n ∈ N takav da je h = b−a < δ i napravimo n ekvidistantnu subdiviziju s toˇkama xk = a + kh. . bi postojao δ > 0 tako da vrijedi ∀x ∈ I. c + h] ⊂ I 2 i zbog neprekidnosti funkcije f postoji t ∈ [c − h . f je k=1 integrabilna na [a. 1. gdje ε je x1 = c − h. b vrijedi u f (x)dx = 0. x′′ ∈ I. Q. k = 1. Neka je f : I → R neprekidna funkcija na otvorenom intervalu v I = a. onda je h integrabilna na [a. . m ≤ b−a [a. b − c}.E.b] f .xk ] f i Mk = f (xk ) = ε sup[xk−1.b] f (x)dx. . Dokaz: Kada bi postojala toˇka c ∈ I takva da je f (c) > 0. c + h ] tako da vrijedi 2 2 c+ h 2 U sluˇaju da postoji toˇka c ∈ I takva da je f (c) < 0 zakljuˇujemo anac c c logno. b] postoji δ > 0 tako da ∀x′ . b] i a f (x)dx = 0. b]. . n.b] f (x)dx ≤ 1 M(b − a). Q. c − a. b]. . x2 = c + h. c− h 2 f (x)dx = f (t)h > 0. b uzmimo subdiviziju a = x0 < x1 < x2 < x3 = b. . .3. . .1. postoje toˇke c ′ ′′ ′ ′′ [xk . xk ]. b] tako da je f (c) = b−a [a. . U sluˇaju c = a uzmemo subdic ε viziju a = c = x0 < x1 < x2 = b. . Za pripadnu gornju Darbouxovu sumu vrijedi S = 2hM < ε.b] f i M = max[a.E.D. c − a. h < min{ 2M .2 dovoljno je pokazati da ∀ε > 0 postoji subdivizija segmenta [a.2. b − c}. n. .xk ] f . v] ⊂ a. po lemi c 3. . Korolar 5. k = 1. Zbog jednolike neprekidnosti funkcije f na [a. xk ∈ [xk−1 . ˇto je suprotno pretpostavci. b] takva da za pripadne Darbouxove sume vrijedi S − s < ε. onda je f (x) = 0 za svako x ∈ I. b . xk ] takve da je mk = f (xk ) = inf [xk−1 . Jasno je da vrijedi za svaku donju Darbouxova sumu s = 0 jer je na svakoj subdiviziji mk = 0 na svakom podsegmentu od [a. Dakle. b] imamo m ≤ f (x) ≤ M. Po Bolzano-Weierstrasseovom te1 oremu postoji c ∈ [a. b] → R iˇˇezava svugdje osim moˇda u toˇki sc z c b c ∈ [a. tj. k = 0. .

4.D. gdje je x1 = c − h. b] → R (k = 1. . funkcija f − k=1 fk ima na [a. 1] ∩ Q c c 1 1 vrijedi f (xn ) > ε. gdje je m < k. ck−1 < ck < . . 1] i bilo koji injektivan niz (xn )n u [0.8) b a ck ck−1 Uzmimo bilo koji c ∈ [0. c − a}. Dokaz: Tvrdnja slijedi iz teorema 5. Primjer 5. . . Ovdje definiramo funkciju f : [0. < cn ≤ b toˇke u kojima f ima prekide prve vrste. c k pokazuje da takvih xn ima konaˇno mnogo. U suprotnom sluˇaju bi z c n→∞ n→∞ postojao ε > 0 sa svojstvom da za beskonaˇno mnogo ˇlanova xn ∈ [0. . x = . x ∈ [0. neka su a ≤ c1 < c . pa k > ε ⇒ k < 1 . . . b]. 1]. Korolar 5. c ε h < min{ M . i prethodne propozicije imamo fk (x)dx = fk (x)dx n za sve k = 1. f (ck +). Neka ograniˇena funkcija f : [a.5. prethodne propozicije i svojstva aditivnosti integrala po podruˇju integracije. . S druge strane xn = m . f (xn ) = k za neko k ∈ N. b] jednak c c Q. 0 < m < n.D. 0. za x = ck−1 f (x) . 1] \ Q. 1] takav da je lim xn = c. m i n su relativno prosti . k = 1.3. b] → R ima na segmenc tu [a. a to su c ∈ [0. 1] u kojima je c f (c) = 0. ε ima samo konaˇno mnogo takvih k. za x = ck    0 . za ck < x ≤ b 0 a ck 1 ck b Iz teorema 5. To daje sup A′ = inf B ′ = 0. pa je njen integral na [a. za ck−1 < x < ck fk (x) =   f (ck −) . Tako je opet S = 2hM < ε. 1].7.E. . za a ≤ x < ck−1  0 fk     f (ck−1 +) . n n (5. b] samo konaˇno mnogo vrijednosti razliˇitih od 0. n)) definirane s  . . Tada je ona Rs c c integrabilna na [a. .4.. Nadalje. n. c postoje f (ck −). . . . 1] \ Q 1 m . No. ˇto je kontradikcija. tj. c s Odatle slijedi da je f neprekidna samo u toˇkama c ∈ [0. Q. . Pokaˇimo da je lim f (xn ) = 0. INTEGRABILNOST MONOTONIH I NEPREKIDNIH FUNKCIJA133 u sluˇaju c = b subdiviziju a = x0 < x1 < x2 = c = b. Neka su fk : [a. 1] → R koja ima prebrojivo toˇaka prekida koje ˇine gust skup u [0. Tvrdnja korolara sada slijedi iz aditivnosti integrala. n. . a koja je ipak integrabilna na c c [0. Neka je f (x) = 0 . tj. Naime.E. b] ⊂ R najviˇe konaˇno toˇaka prekida prve vrste.7. .

9) Pokaˇimo da je F primitivna funkcija od f na I. H(x) = C. pa je integrabilna u Riemannovom smislu. Tada postoji primitivna funkcija od f na I. ∀ x ∈ I.134 POGLAVLJE 5. ∀x ∈ I. to je S < ε. z Za bilo koju toˇku c ∈ I i svaki x ∈ I. svojstava integrala i c c . Teorem 5.Q. gdje je H = G − F . Sada pokaˇimo da za bilo koji z ε > 0 moˇemo konstruirati gornju Darbouxovu sumu S < ε. Dokaz: Ako je F ′ = f i G′ = f . . tj. Tada je funkcija F : I → R dobro definirana formulom x F (x) = a f (t)dt.5 Primitivna funkcija Definicija 5. pomo´u (5. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R zadana funkcija. 2M nε s s gdje je n > ε . . k = 0.5. to je suma ˇlanova u gornjoj Darbouxovoj sumi S koja njima odgovara manja c nε M ε ε od n < 2 . . Jasno je da je svaka donja Darbouxova suma s = 0.E. Slijede´i teorem daje dovoljne uvjete za postojanje primitivne funkcije c Teorem 5. 1] i z 0 f (x)dx = 0. onda je (G − F )′ = G′ − F ′ = f − f = 0. tj. ∀x ∈ I. Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R funkcija neprekidna na I. n. Zbog c ′ H (c) = 0 dobivamo H(x2 ) = H(x1 ). Dakle. . gdje je toˇka c izmedu x1 i x2 . bilo koje dvije toˇke. nε ) sve toˇke za koje vrijedi f (αk ) > 2 (vidjeli smo da ih ima c konaˇno mnogo) i neka je M = max{f (αk ). H ′ (x) = 0. ∀ x ∈ I. ∀ x ∈ I. . Ako su F i G bilo koje dvije primitivne funkcije od f na intervalu I. onda postoji konstanta C ∈ R takva da vrijedi G(x) = F (x) + C. . Poˇto ima najviˇe nε segmenata u kojima je neki od αk .D. Za bilo koju toˇku x ∈ I je restrikcija c c funkcije f na segment [a. k = 1. To dokazuje tvrdnju. a] neprekidna funkcija. . Dokaz: Uzmimo toˇku a ∈ I po volji. . ∀x ∈ I. onda iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imac mo H(x2 ) − H(x1 ) = H ′ (c)(x2 − x1 ). Prema tome je H konstantna funkcija na I. ∀x ∈ I. vrijedi G(x) = F (x) + C. tj.9. . x1 = x2 . Kako je ostatak sume manji od 2 . . Neka je I ⊆ R otvoren interval i f : I → R. . Neka su αk z ε (k = 1.9). Ako su x1 . xk = n . 1. c k Uzmimo ekvidistantnu subdiviziju segmenta [0.8. . 5. RIEMANNOV INTEGRAL 1 Pokaˇimo da je f R-integrabilna na [0. x] ili [x. (5. x1 ∈ I. F ′ (x) = f (x). nε }. Primitivna funkcija ili antiderivacija funkcije f na skupu I je svaka funkcija F : I → R sa svojstvom F ′(x) = f (x). 1].

a Q. PRIMITIVNA FUNKCIJA Riemannovog teorema 5. Prethodni teorem je istinit i bez pretpostavke da je f neprekidna na I. F (x) − F (c) = f (c + θx (x − c)). b] ⊂ I vrijedi b a f (x)dx = F (b) − F (a).5. x→c x→c x→c x−c Q. gdje je θx ∈ [0. onda imamo C ∈ R tako da vrijedi G(x) = F (x) + C. Ako je f neprekidna funkciju na otvorenom intervalu I i F bilo koja primitivna funkcija funkcije f na I. vrijedi formula (5.10) Dokaz: Ako je F primitivna funkcija definirana s (5. Ako je G bilo koja druga primitivna funkcija od f na I. Sada je b G(b) − G(a) = (F (b) + C) − (F (a) + C) = F (b) − F (a) = F (b) = f (x)dx. x−c Iz neprekidnosti funkcije f u toˇki c dobivamo c F ′ (c) = lim F (x) − F (c) = lim f (c + θx (x − c)) = lim f (x) = f (c).5.D.10. Naime.1. tada za bilo koju subdiviziju a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b segmenta [a. ∀x ∈ I. onda za svaki segment [a.7.9). Napomena 5. onda zbog F (a) = 0. 1]. b] iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti imamo n F (b) − F (a) = k=1 (F (xk ) − F (xk−1 )) = . Dovoljno je pretpostaviti da je f integrabilna funkcija i da postoji F primitivna funkcija od f na I.E.10).E. imamo θx ∈ [0. 1] tako da je x c x 135 F (x) − F (c) = Odatle imamo a f (t)dt − f (t)dt = a c f (t)dt = f (c + θx (x − c)). Sada dokazujemo Leibniz-Newtonovu formulu koja daje vezu izmedu primitivne funkcije (odnosno pojma derivacije) i Riemannovog integrala funkcije.D. Teorem 5. (5.

. za pripadne Darbouxove sume imamo s ≤ F (b) − F (a) ≤ S. ˇto zbog pretpostavke I∗ = I ∗ daje tvrdnju. U pravilu pokuˇavamo nalaˇenje primitivnih funkcija za sloˇenije funkcije raznim poss z z tupcima svesti na te jednostavne funkcije. Ne postoji op´i naˇin kako utvrditi je li primitivna c c ln x x funkcija elementarne funkcije opet elementarna funkcija. Ako je F primitivna funkcija od f na otvorenom intervalu I. za neke tk ∈ [xk−1 . Ako iskoristimo Leibniz-Newtonovu formulu dobivamo b a f (x)dx = f (c)(b − a). za bilo koju donju D-sumu s i bilo koju gornju D-sumu S.. ˇto odgovara integralnom teoremu srednje vrijednosti iz Riemannovog teores ma 5. k = 1. b . Odatle je I∗ ≤ F (b) − F (a) ≤ I ∗ .136 n POGLAVLJE 5. a < b. Navodimo tablicu osnovnih elementarnih funkcija i njihovih primitivnih funkcija. n. onda je ona diferencijabilna na I. c √ 1 . c tako da je F (b) − F (a) = F ′ (c)(b − a). s tim da je ovdje a < c < b 5. onda je s ≤ F (b) − F (a) ≤ S. x sin x itd. xk ]. RIEMANNOV INTEGRAL n = k=1 F (tk )(xk − xk−1 ) = ′ k=1 f (tk )(xk − xk−1 ) = σ. Pri2 mjeri elementarnih funkcija ˇije primitivne funkcije nisu elementarne su e−x .1 Metode integriranja Direktna integracija Derivacije elementarnih funkcija su opet elementarne funkcije. no poˇto broj u s sredini ne ovisi o subdiviziji. .7. pa iz Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za bilo koje a. b ∈ I. sin x .6 5. Na ˇalost to z nije istina kada se radi o primitivnim funkcijama ili antiderivacijama.6. . gdje je σ integralna suma. Dakle. . slijedi egzistencija toˇke c ∈ a. . s Napomena 5.2.

koje se. ˇesto se koristi oznaka za neodredeni integral funkcije c f u oznaci f (x)dx. kao ˇto znamo. METODE INTEGRIRANJA 137 f x α F xα+1 α+1 (α = −1) e sin x cos x 1 cos2 x 1 sin2 x 1 x x shx chx 1 ch2 x 1 √ ln |x| ex − cos x sin x tg x −ctg x chx shx thx −cthx Sin−1 x Tg−1 x sh−1 x th−1 x ch−1 x sh2 x 1 1−x2 1 1+x2 √ 1 1+x2 1 1−x2 √ 1 x2 −1 Kod upotrebe Leibniz-Newtonove formule ˇesto se upotrebljava oznaka c b F (x) a = F (b) − F (a). .6. medusobno razlikuju samo za konss tantnu funkciju.5. Zbog upotrebe primitivnih funkcija u raˇunanju integrala pomo´u Leibnizc c Newtonove formule. U oznaci neodredenog integrala to piˇemo kao s (αf (x) + βg(x))dx = α f (x)dx + β g(x)dx. Teorem 5. onda je αF + βG primitivna funkcija od αf + βg na I.11. Tako prvo navodimo pravilo koje je posljedica linearnosti derivacije i integrala. Ako je F primitivna funkcija od f na I i G primitivna od g na I. Osnovna pravila za nalaˇenje primitivnih funkcija su zapravo obratno z interpretirana pravila za deriviranje funkcija. Ta oznaka zapravo predstavlja skup svih primitivnih funkcija od f .

β ∈ I vrijedi β ϕ(β) f (ϕ(t))ϕ′ (t)dt = α ϕ(α) f (x)dx.6.E.12) Sada primitivnu funkciju F nalazimo uz supstituciju x = ϕ(t). na sljede´i naˇin: c c F (x) = f (x)dx = f (ϕ(t))ϕ′(t)dt = G(t) + C = G(ψ(x)) + C. Neka su I i J otvoreni intervali. gdje je C konstanta po volji. Ta je metoda posljedica pravila za deriviranje kompozicije funkcija. Vrijedi G′ (x) = F ′ (ϕ(x))ϕ′ (x) = f (ϕ(x))ϕ′ (x) ˇto daje s β α ϕ(β) f (ϕ(x))ϕ′ (x)dt = G(β) − G(α) = F (ϕ(β)) − F (ϕ(α)) = −1 f (x)dx.D. Na´i primitivnu funkciju od f (x) = 9 7 1 1 √ √ 3 x5 −2x4 +3 x− x2 +5 √ . 11 9 7 2ax + b dx. Druga metoda je supstitucija ili uvodenje nove varijable. Q. ∀ α. RIEMANNOV INTEGRAL Dokaz: Funkcija H = αF + βG ima derivaciju H ′ = αF ′ + βG′ = αf + βg. Teorem 5. odnosno t = ψ(x).5. Vrijedi f (x) = x 2 − 2x 2 + 3 − x 6 + 5x− 2 pa je s f (x)dx = Primjer 5. ϕ diferencijabilna funkcija na J i F primitivna funkcija od f na I. ax2 + bx + c . 1 2 11 4 7 6 1 x 2 − x 2 + 3x − x 6 + 10x 2 + C. onda uz oznake a = ϕ(α). Ako je ϕ strogo monotona funkcija J na I i ψ = ϕ inverzna funkcija od ϕ.E.D. f ◦ ϕ je definirana na J.12. tj. b = ϕ(β) iz (5.11) dobivamo b ψ(b) f (x)dx = a ψ(a) f (ϕ(t))ϕ′ (t)dt. Takoder.11) Dokaz: Zbog ϕ(J) ⊆ I je funkcija G = F ◦ ϕ definirana i diferencijabilna na J. c Primjer 5. x Rjeˇenje. ϕ(α) Q. (5. Neka je ϕ(J) ⊆ I. (5.138 POGLAVLJE 5. Tada je G = F ◦ ϕ primitivna funkcija od (f ◦ ϕ)ϕ′ na J.

2(m − n) 2(m + n) 1 − cos 2mx x sin 2mx dx = − + C.5. Supstitucijom t = ln x dobivamo s ln x dx = x Primjer 5. Za m = n i m = −n imamo 2 sin mx sin nxdx = = Za m = n imamo 1 2 [cos(m − n)x − cos(m + n)x]dx = sin(m − n)x sin(m + n)x − . F (x) = t2 ln2 x tdt = + C = +C 2 2 Rjeˇenje. y sinn x cos xdx Rjeˇenje. Rjeˇenje.6. dx = − adt dobivamo s t t2 F (x) = 1 a t dx √ . n ∈ N.8.10. U tu svrhu koristimo trigonometrijsku formulu: sin α · sin β = s 1 [cos(α − β) − cos(α + β)]. Na´i c y n dy = 1 1 y n+1 + C = sinn+1 x + C. x Rjeˇenje. x x2 − a2 ( a )2 t − a2 · − adt t2 =− 1 a √ dt = 1 − t2 1 1 a = − Sin−1 t + C = − Sin−1 + C. METODE INTEGRIRANJA 139 Rjeˇenje.7. 2 2 4m (sin mx)2 dx = Primjer 5. Supstitucijom x = a . n+1 n+1 sin mx sin nxdx. Uz supstituciju y = ax2 +bx+c imamo dy = (2ax+b)dx pa imamo s 2ax + b dx = ax2 + bx + c Primjer 5. ln x dx. za sve m. a a x . Supstitucijom y = sin x imamo dy = cos xdx ˇto daje s s sinn x cos xdx = Primjer 5.9. 1 dy = ln |y| + C = ln |ax2 + bx + c| + C.

13) uz uvjet da integrali u (5. onda se pomo´u supstitucije x = c sin t. b ∈ I vrijedi b b b u (x)v(x)dx = u(x)v(x) a a ′ − u(x)v ′ (x)dx. Rjeˇenje. zbog strogog rasta funkcije ϕ : [0.13) postoje. 2 2 Sada je ϕ(α) = r sin α = 0 i ϕ(β) = r sin β = r. Teorem 5.11. Izraˇunajmo povrˇinu kruga radijusa r.140 POGLAVLJE 5. 0 Tre´a je metoda parcijalne integracija koja je posljedica pravila za deric viranje produkta funkcija (uv)′(x) = u′ (x)v(x) + u(x)v ′ (x). P = 4 c s 0 √ r 2 − x2 . te vrijedi 2 r P =4 0 √ r2 − x2 =4 0 π 2 sin 2t r cos tdt = 2r (t + ) 2 2 2 2 π 2 = r 2 π. . odnosno x = c tg t.13. Stavimo x = tg t. s F (x) = = c2 √ r 2 − x2 = c2 2 x = ϕ(t) = r sin t dx = r cos tdt (1 + cos 2t)dt = = r 2 − r 2 sin2 t r cos tdt = cos2 tdt = c2 sin 2t (t + ) + C = G(t). a u sluˇaju x c c stituciju x = c cht Primjer 5. Takoder je u sluˇaju c2 + x2 mogu´e s c c √ 2 − c2 mogu´e koristiti supje koristiti supstituciju x = c sht. a (5. v : I → R i za svaki par a.12. r] postoji njen inverz. 1 + x2 r dt = (1 + tg 2 t) 1 + tg 2 t cos2 t cos tdt = sin t + C = √ Primjer 5. (1 + x2 ) 1 + x2 dt cos2 t Rjeˇenje. dx √ . tj. π ] → [0. RIEMANNOV INTEGRAL √ √ Ako su u podintegralnoj funkciji korijeni oblika c2 − x2 ili c2 + x2 ili √ x2 − c2 . Za funkcije u. odc √ c nosno x = cos2 t rjeˇavamo korijena. dx = s 1 pa zbog 1 cos2 t = 1 + tg 2 t imamo x + C.

Primjer 5. pa je u(x) = s 1 sin βx i v ′ (x) = αeαx . pa je u(x) = αeαx . β β Uvrˇtavanjem u prvi integral dobivamo s F (x) = 1+ 1 αx α 1 α e sin βx − − eαx cos βx + F (x) β β β β 1 αx α e sin βx + 2 cos βx eαx β β β + β2 sin βx + α cos βx eαx β ⇒ ⇒ α2 F (x) = β2 F (x) = α2 . Stavimo u′ (x) = ex i v(x) = x. cos βxdx = Rjeˇenje. METODE INTEGRIRANJA 141 Dokaz: Funkcija F (x) = u(x)v(x) je primitivna funkcija od f (x) = u′(x)v(x)+ u(x)v ′ (x) pa vrijedi b b b b u(x)v(x) a = a (u′ (x)v(x)+u(x)v ′ (x))dx = a u′ (x)v(x)dx+ a u(x)v ′ (x)dx.14. Stavimo u′(x) = cos βx i v(x) = eαx .5. Odatle je xex dx = xex − Primjer 5. eαx cos βxdx. ex dx = ex i Rjeˇenje.13.E. Odatle je β F (x) = eαx cos βxdx = α 1 αx e sin βx − β β eαx sin βxdx Sada ponovimo prethodni postupak za u′ (x) = sin βx i v(x) = eαx . Tako dobivamo eαx sin βxdx = − 1 αx α e cos βx+ β β eαx sin βxdx s tim da uzmemo 1 sin βxdx = − β cos βx i v ′ (x) = eαx cos βxdx = − 1 αx α e cos βx+ F (x). F (x) = ex dx = xex − ex + C = (x − 1)ex + C. pa je u(x) = s ′ v (x) = 1.6.D. Q. xex dx.

17) .16) Q(x) Qi (x) i=1 Posebno. . . stPi < stQi . tj. + 1)n (x2 Rjeˇenje. Prisjetimo se da svaku racionalnu funkciju mogu´e napisati kao sumu c polinoma i prave racionalne funkcije. . . n). . an ∈ R. k) takvi da je P (x) = Q(x) k i=1 Ai . xp su realne nultoˇke polinoma P . .+an−1 xn−1 +an xn .14. n ∈ N.14) dx = Tg−1 x + C. nemaju zajedniˇkih nultoˇaka. (5. RIEMANNOV INTEGRAL dx . Sada bez dokaza navodimo teorem koji nam omogu´ava rastav prave racionalne funkcije na jednostavne prave c racionalne funkcije Teorem 5. . n) u parovima relativno prosti polinomi. x1 . c c Tada postoje i jedinstveni su polinomi Pi . z c c F1 (x) = x2 5. . . n ≥ 2. . . . (i = 1. .14) raˇunati ostale Fn . s). polinom stupnja n s koeficijentima a0 . . +1 pa sada moˇemo rekurzivno pomo´u (5. .15. neka je stP < stQ i neka je Q = Q1 · · · Qn . pa imamo u(x) = x i s ′ v (x) = −2nx(x2 + 1)−(n+1) . (j = 1. . a1 . Polinom P je mogu´e faktorizirati na c polinome s realnim koeficijentima prvog i drugog stupnja na slijede´i naˇin: c c P (x) = an (x − x1 )k1 · · · (x − xp )kp (x2 + a1 x + b1 )l1 · · · (x2 + as x + bs )ls . . . (n ∈ N).142 Primjer 5. .15) gdje je p ki + 2 s lj = n. aj < 4bj . ako je Q(x) = (x − x0 )k i stP < k tada postoje i jedinstveni su Ai ∈ R. . takvi da je n P (x) Pi (x) = . an = 0. bj ∈ R. (x − x0 )i (5.2 Integracija racionalnih funkcija Neka je P (x) = a0 +a1 x+a2 x2 +. (i = 1. gdje su Qi (i = 1. . . te c i=1 j=1 2 vrijedi aj .6. Fn (x) = POGLAVLJE 5. . . (5. . Uzmimo u′ (x) = 1 i v(x) = (x2 + 1)−n . Odatle je Fn (x) = x +2n 2 + 1)n (x Fn+1 (x) = Za n = 1 imamo x2 x dx = 2 +2n[Fn (x)−Fn+1 (x)] 2 + 1)n+1 (x (x + 1)n 1 x 2n − 1 + Fn (x). Neka su P i Q polinomi. . 2 + 1)n 2n (x 2n ⇒ (5.

. (5. +1 gdje je Fn zadana rekurzijom (5. (n ∈ N). n (x − a) 1 − n (x − a)n−1 a za n = 1 je dx = ln |x − a| + C. + px + q)i (5. k) takvi da je P (x) = Q(x) k i=1 (x2 Ai x + Bi . A ln(x2 + px + q) + 2 2x + p 4q − p2 4q − p2 . . (i = 1.14). Bi ∈ R. METODE INTEGRIRANJA 143 Ako je Q(x) = (x2 + px + q)k .20) Sada za n > 1 imamo 1 1 dx = + C. . + px + q)n (5. (p2 < 4q). p2 < 4q i stP < 2k tada postoje i jedinstveni su Ai .6. . x−a Drugi integral moˇemo za n ≥ 2 rastaviti na z (x2 Ax + B A dx = n + px + q) 2 =− i dalje (x2 2x + p Ap dx+(B− ) n + px + q) 2 (x2 (x2 dx = + px + q)n A 1 Ap + (B − ) 2 + px + q)n−1 2(n − 1) (x 2 dx 2 2x+p √ 4q−p2 n dx + px + q)n (x2 dx 1 = 2 n + px + q) (q − p4 )n = 1 (q − p2 n− 1 ) 2 4 Fn 2x + p 4q − p2 .19) (x − a)n (x2 Ax + B dx.18) Prethodni teorem svodi integraciju prave racionalne funkcije na integrale oblika: dx . (n ∈ N). Za n = 1 imamo Ax + B A dx = x2 + px + q 2 = 2x + p Ap dx + (B − ) x2 + px + q 2 2B − Ap F1 dx = x2 + px + q .5.

Integralne sume su oblika n k=1 P x P (tk )(xk − xk−1 ). stolje´u. b] kao na slici desno. f (xk )) aproksimiramo duljinom Lk = d(Tk−1 . n. . f (xk )). Naˇinimo subc f diviziju Tk a = x0 < x1 < · · · < xn−1 < xn = b (5. b]. .21) Primjer 5. Specijal0 z a b no. . pripadne toˇke na grac fu. Tom c c problemu moˇemo pristupiti na slijede´i naˇin: z c c Neka je krivulja dio grafa funkcije f na segy mentu [a. ˇto daje s b x V =π a f (x)2 dx. c k = 0. ako je tijelo nastalo rotacijom povrˇine s ispod grafa funkcije f oko osi x. 1. .7 5. Uzmimo subdiviziju segmenta [a. Izraˇunati volumen kugle radijusa r. ˇto predstavlja aproks b simaciju volumena tijela.144 POGLAVLJE 5. < xn−1 < xn = b. 3 3 3 5.1 Primjene Volumen rotacionog tijela y Neka je P (x) povrˇina presjeka tijela i ravs nine okomite na os x. a = x0 < x1 < . Funkcija koja opisuje c √ r kruˇnicu na segmentu [−r. b] i oznaˇimo s Tk = (xk .2 Duljina ravninske krivulje Problem odredivanja duljine luka (rektifikacija) kruˇnice i nekih drugih kriz vulja ve´ je zaokupljao paˇnju starih Grka.22) segmenta [a. onda je P (x) = πf (x)2 . (5. r] je f (x) = r 2 − x2 pa je V = π −r (r 2 −x2 )dx = z 2r 3 4r 3 π 3 3 π[r 2 (r − (−r)) − ( r3 − −r )] = π[2r 3 − ]= .16. . RIEMANNOV INTEGRAL 5. Tada je volumen tijeka jednak V = a P (x)dx. Tk ) = Lk Tk 1 1 Lk Tk 1 0 xk 1 xk xk 1 x (xk − xk−1 )2 + (f (xk ) − f (xk−1 ))2 = . . a bio je i jedan od problema c z na kojima se razvijao diferencijalni i integralni raˇun u 17. f (xk−1 )) i Tk = (xk . Duljinu krivulje izmedu toˇaka Tk−1 = c (xk−1 .7.7.

xk − xk−1 Pomo´u Lagrangeovog teorema dobivamo c f (xk ) − f (xk−1 ) = f ′ (tk ). b ˇto daje formulu za raˇunanje oploˇja s c s O = 2π a f (x) 1 + [f ′ (x)]2 dx. z r Dakle. (5.25) Pomo´u (5. x ∈ [a.24) Poˇto je udaljenost Lk = d(Tk−1. xk − xk−1 2 145 (5. . r] je f (x) = r 2 − x2 .22) funkcije g(x) = Ako je funkcija g integrabilna na [a. b]. to je donja aproksimacija L za duljinu krivulje c L dana s n n L= k=1 Lk = k=1 1+ f (xk ) − f (xk−1 ) xk − xk−1 2 (xk − xk−1 ) ≤ L. Dakle. < xn−1 < xn = b.28) 5.23) (5. a = x0 < x1 < . (5. b]. b]. .25) dobivamo c n L= k=1 1 + [f ′ (tk )]2 (xk − xk−1 ).17. .29) Primjer 5. PRIMJENE f (xk ) − f (xk−1) = 1+ (xk − xk−1 ).27) L= (5. Za zadanu subdiviziju segmenta [a. Funkcija koja opisuje kruˇnicu na segmentu [−r. integralna suma je n 2π k=1 f (tk ) 1 + [f ′ (tk )]2 (xk − xk−1 ).7. n). O = 2π −r rdx = 2πr(r − (−r)) = 4πr 2 .26) a to je integralna suma za subdiviziju (5. aproksimacija dijela rotacione povrˇine na segmentu [xk−1 . a 1 + f ′ (x)2 = √r2r−x2 . Izraˇunati oploˇje kugle√ c s radijusa r. onda je duljina krivulje dana s b 1 + [f ′ (x)]2 .3 Povrˇina rotacione plohe s Neka je ploha nastala rotacijom oko osi x grafa funkcije f na segmentu [a. . Tk ) izmedu toˇaka manja ili jednaka s c duljini luka izmedu tih toˇaka.24) iz (5. a (5. . .7. b]. xk ] je oblika s ′ (t )]2 (x − x 2πf (tk ) 1 + [f k k k−1 ).23) i (5. 1 + [f ′ (x)]2 dx. (k = 1.5. . (5.

30) Τ x 0 Α x Neka je I ⊆ R otvoren interval. Tangenta na graf Γf u toˇki M = (x.4 Zakrivljenost ravninske krivulje y Oznaˇimo s α(M0 . Kada x → x0 . M) µ(M0 M) prosjeˇna zakrivljenost luka M0 M krivulje Γ.31) 1 + [f ′ (t)]2 Za duljinu luka imamo formulu (5. x].32) gdje je s ∈ [x0 .146 POGLAVLJE 5. M) = τ (x) − τ (x0 ) = τ ′ (t)(x − x0 ) za neko f ′′ (t) t izmedu x0 i x. Zbog τ ′ (t) = [Tg−1 f ′ ]′ (t) = [Tg−1 ]′ (f ′(t))f ′′ (t) = 1 + [f ′ (t)]2 je f ′′ (t) (x − x0 ) za neko t izmedu x0 i x. M) duljina luka krivulje Γ izmedu toˇaka c M0 i M.32). (5.31) i (5.33) gdje su t i s izmedu x0 i x. c Ako prosjeˇna zakrivljenost teˇi nekom broju kada c z toˇka M po krivulji Γ teˇi k M0 . f : I → R funkcija koja ima neprekidnu drugu derivaciju na I i neka je Γf graf funkcije f .7. [1 + [f ′ (x0 )]2 ] 2 . Pomo´u teorema srednje vrijednosti za taj integral dobivamo c µ(M0 M ) = ⌢ 1 + [f ′ (s)]2 (x − x0 ). Tada je α(M0 . onda taj broj c z zovemo zakrivljenost krivulje Γ u toˇki M0 . f (x)) ima koeficijent smjera f ′ (x) i sa osi apscisa zatvara c kut τ (x) = Tg−1 f ′ (x).30) dobivamo formulu za prosjeˇnu zakrivljenost c f ′′ (t) · 1 + [f ′ (t)]2 1 . (5. pa (5. Pomo´u Lagrangeovog teorema srednje vrijednosti za c funkciju τ = Tg−1 f ′ imamo α(M0 . Iz formula (5. M) = (5. Neka je c µ(M0 . α(M0 .33) poprima oblik f ′′ (x0 ) κ(M0 ) = 3 . onda t → x0 i s → x0 .28): µ(M0 M ) = x0 ⌢ x 1 + [f ′ (u)]2 du. M) kut ˇto ga zatvaraju tanc s gente na krivulju Γ u toˇkama M0 i M. 1 + [f ′ (s)]2 (5. c ⌢ ⌢ M M0 (5. RIEMANNOV INTEGRAL 5.

f (x)). x > 0. da bi se uop´e mogla c c razmatrati njena integrabilnost. x ∈ R. pravcem x = 1 i grafom funkcije pridruˇiti broj koji bi z i taj limes zovemo nepravi integral.35) 1 Neka je zadana funkcija f (x) = √ . Sada ´emo proˇiriti pojam integrabilnosti c s na intervale koji nisu zatvoreni. [1 + [f ′ (x)]2 ] 2 5. Poˇto je interval [0. a.8 Nepravi integral Do sada smo koristili pojam Riemann integrabilne funkcije na segmentu. B] mogla aproksimirati traˇenu povrˇinu (ako tako neˇto ima smisz s s la). NEPRAVI INTEGRAL 147 Dakle. b . je f ′′ (x) κ(x) = (5. Tako z dobiveni integral ´emo zvati nepravi integral. Takvi su c intervali [a.8. b s tim da moˇe biti a = −∞ ili b = ∞. a. 0 (5. b]. pa je razumno broj lim B→∞ dijela ravnine S. Tada piˇemo s ∞ 0 0 e dx = lim (1 − e B→∞ ) = 1 proglasiti povrˇinom s B e dx = lim −x B→∞ e−x dx. B B Povrˇina skupa SB je dana sa s B 0 −x e dx = −e −B −x −x 0 = 1 − e−B . ∞ neogras s niˇen.34) 3 . No iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno ve. Za tu funkciju vrijedi lim e−x = 0. x→∞ Da li je mogu´e osjenˇanom dijelu ravnine c c S omedenom koordinatnim osima i grafom y funkcije pridruˇiti broj koji bi imao smisao z f x e x povrˇine. Ta je funkcija morala biti ograniˇena na segmentu.5. Za tu funkciju vrijedi x 1 lim √ = 0. to nije mogu´e upotrijebiti pravokutc c SB nike kao aproksimaciju tog dijela ravnine. c x ∈ I. Je li mogu´e osjenˇanom dijelu ravnine S omedenom koordic c x→0+ x natnim osima. a ne moraju biti ni ograniˇeni. c Neka je zadana funkcija f (x) = e−x . . zakrivljenost krivulje Γf (grafa funkcije f : I → R) u toˇki (x.0 x B liki B povrˇina dijela ravnine SB ispod gras fa na segmentu [0.

b .38) Takoder se kaˇe da integral (5. b i oznaˇava s c →b a f (x)dx. . s s 0 Ε f x 1 x SΕ 1 x 1 Povrˇina dijela ravnine Sε dobije se kao s Sada piˇemo s ε 1 0← √ 1 √ dx = 2 x x 1 ε √ = 2(1 − ε). 1] funkcija neograniˇena. x Definicija 5. b bilo koja toˇka. Ako limes u (5. definiramo →b a← c A→a+ B B→b− f (x)dx = lim f (x)dx + lim A f (x)dx. (5. b → R integrabilna na svakom segmentu [a. Ako postoji konaˇan limes c B B→b− lim f (x)dx. (5. onda. b] : b b f (x)dx = lim a← A→a+ f (x)dx. z Analogno definiramo integral na a. B] ⊂ a. Neka je funkcija f : [a. Poˇto je na intervalu s s 0. 1] mogla aproksimirati traˇenu poz vrˇinu (ako povrˇina ima smisla). No iz slike desno je vidljivo da bi za dovoljno mali ε > 0 povrˇina dijela ravnine Sε ispod grafa na segs mentu [ε.37) ne z postoji kaˇemo da integral (5.148 POGLAVLJE 5. uz uvjet da svi limesi postoje.38) divergira. A Ako je f integrabilna na svakom segmentu [A. c gdje je c ∈ a. a (5. to nije mogu´e c c upotrijebiti pravokutnike kao gornju aproksimaciju tog dijela ravnine.6.38) konvergira. RIEMANNOV INTEGRAL y imao smisao povrˇine. Moˇe se pokazati da prethodna definicija c z ne ovisi o c.36) dx √ = lim x ε→0+ 1 ε dx √ = 2. B] gdje je B < b ≤ +∞.37) onda se taj limes zove nepravi integral funkcije f na [a.

15. Integral 0← dx konvergira za 0 < p < 1 i divergira za p ≥ 1.8. 2 Primjer 5. NEPRAVI INTEGRAL 149 Napomena Zato ˇto su i limes funkcije i R-integral monotoni i linearni. a1−p (1 − p < 0) p−1 2. Za p = 1 je B a dx = xp 1 1 1 − p xp−1 B = a 1 (B 1−p − a1−p ). xp dx divergira za svako p ≥ 0. B→+∞ pa integral divergira k +∞.19. ta s svojstva ima i neodredeni integral. Za p = 1 imamo +∞ a dx = lim (ln x B→+∞ x B a ) = lim ln B − ln a = +∞. Integral a a dx konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1.20.18. Primjer 5. ε→0+ x . ne postoji. xp 2. +∞ 1. a limB→+∞ sin B Teorem 5. 1−p Zbog lim xα = x→+∞ +∞ (α > 0) . 2 1 − x2 ε→−1+ F 0 Primjer 5.5. +∞ 0 dx = lim 1 + x2 B→+∞ B 0 dx = lim (Tg−1 x 1 + x2 B→+∞ B ) = lim Tg−1 B = 0 B→+∞ π . imamo 0 (α < 0) +∞ a dx = xp a +∞ (1 − p > 0) . xp +∞ 3. cos xdx divergira jer je cos xdx = sin B. Neka je a > 0. 0 −1← √ dx = lim 1 − x2 ε→−1+ +∞ 0 0 ε √ dx π = lim (−Sin−1 ε) = . Integral 0← Dokaz: 1. Za p = 1 je ε→0+ lim ε dx = ln a − lim ln ε = +∞.

40) i vrijedi a +∞ +∞ f (x)dx ≤ x ϕ(x)dx. a (5. Odatle slijedi tvrdnja teorema. +∞ → R pozitivne i neka postoji f (x) = c (0 ≤ c ≤ +∞).39). (1 − p > 0) Q. Neka su funkcije f.4. RIEMANNOV INTEGRAL lim ε dx 1 = (a1−p − lim ε1−p ) = p ε→0+ x 1−p 1 a1−p 1−p ∞ (1 − p < 0) . Za rastu´u funkciju limes u beskonaˇnosti c c F (+∞) = limx→+∞ F (x) postoji ako i samo ako je ta funkcija ograniˇena c odozgo.150 Za p = 1 imamo a ε→0+ POGLAVLJE 5. Q. 5.41) Ako je integral (5.E. odnosno. Korolar 5.1 Kriterij konvergencije nepravog integrala Teorem 5.40) divergentan. Neka je a > 0 i neka su funkcije f.D. ako divergira integral (5.16. B B (ii) za svako B > a postoje integrali a f (x)dx i a ϕ(x)dx.E. i 2. x→+∞ ϕ(x) lim (5.40).42) x Ako je c < +∞ i ako konvergira integral (5.39) divergentan.39) onda konvergira i integral (5. za svaki x > a. . ϕ : [a. ϕ : [a. Dokaz: Funkcije F (x) = a f (t)dt i Φ(x) = a ϕ(t)dt rastu i vrijedi F (x) ≤ Φ(x). +∞ → R takve da vrijedi (i) 0 ≤ f (x) ≤ ϕ(x) za svaki x ≥ x0 > a. Ako je integral a +∞ ϕ(x)dx konvergentan. onda je konvergentan i integral +∞ (5.40) onda divergira i integral (5.39) f (x)dx a (5.D.8. 3. Slijedi iz 1. onda je i integral (5.

odnosno.40) povlaˇi konvergenciju (5. +∞ → R funkcija koja je za svaki b > a in+∞ tegrabilna na segmentu [a. c > 0 i 0 < ε < c daju postojanje ∆ > 0 tako da f (x) f (x) (x > ∆) ⇒ (| ϕ(x) − c| < ε) ⇒ ( ϕ(x) > c − ε) ⇒ ((c − ε)ϕ(x) < f (x)). onda kaˇemo da integral (5.D.40).40). pa konvergencija (5.2.38) konvergira ali ne konvergira apsolutno. onda kaˇemo da uvjetno konvergira z Propozicija 5.16. Ako je konvergentan nepravi integral +∞ a |f (x)|dx. b]. +∞ → R definirane s f+ (x) = max{0. c . Analogno. Ako integral (5. Neka je f : [a. f− (x)dx. za svaki b > a.39).39).39) onda divergira i integral (5.39) istovremeno konvergiraju ili divergirac Q. Obratna tvrdnja od tvrdnje u prethodnoj propoziciji nije op´enito istinita.38) z apsolutno konvergira. Ako je 0 < c < +∞ onda oba integrala istovremeno konvergiraju ili divergiraju.39) povlaˇi konvergenciju (5. →b Ako konvergira integral a |f (x)|dx.8.40) povlaˇi dic c vergenciju (5. integrabilna na segmentu [a.E. NEPRAVI INTEGRAL 151 Ako je c > 0 i ako konvergira integral (5.40). b]. tada je konvergentan i nepravi integral a f (x)dx. Funkcije f+ i f+ su takoder. ako je integral ap- solutno konvergentan.39) c f (x) povlaˇi divergenciju (5. onda je i konvergentan. (5. zbog limx→+∞ ϕ(x) = c c c ⇔ limx→+∞ ju. f− : [a.40) onda konvergira i integral (5. Sada je f (x)dx = a a f+ (x)dx − Q. ako divergira integral (5. daju konvergenciju nepravih integra+∞ +∞ +∞ a la a +∞ a f+ (x)dx i f− (x)dx. −f (x)} za x ≥ a. Dokaz: Prisjetimo se da je po teoremu 5.5. Zbog 0 ≤ f+ (x) ≤ |f (x)| i 0 ≤ f− (x) ≤ |f (x)| za x ≥ a.3 i funkcija |f |. Tad je f (x) = f+ (x) − f− (x) i |f (x)| = f+ (x) + f− (x) za x ≥ a. Neka su f+ . odnosno divergencija (5. konver+∞ gencija +∞ a |f (x)|dx i teorem 5.E. integrabilna na segmentu [a. Dokaz: Ako je c < +∞ onda ∀ ε > 0 ∃ ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒ f (x) f (x) (| ϕ(x) − c| < ε) ⇒ ( ϕ(x) < c + ε) ⇒ (f (x) < (c + ε)ϕ(x)). ϕ(x) f (x) = 1 . za svaki b > a. odnosno divergencija (5. i f− (x) = max{0.40) i (5.39).D. f (x)} za x ≥ a. pa konvergencija (5. b]. U sluˇaju 0 < c < +∞. tj.

Naime. zbog |1+xx| ≤ 1+x2 konvergira 2 c drugi. parcijalnom integracijom dobivamo: t 0 t t e x dx = −e −x α −x α x +α 0 0 e−x xα−1 dx.15. (Gama funkcija) Za α ≥ 1 definiramo nepravi integral +∞ Γ(α) = 0 e−x xα−1 dx. tj.152 POGLAVLJE 5. Sada konvergencija integrala (5.43) slijedi pomo´u teorema 5. +∞ → R zovemo gama funkcija.4.22. 0 2 +∞ cos x dx. (α ≥ 1). Gama funkcija je poop´enje faktorijela.44) Γ(α + 1) = αΓ(α). RIEMANNOV INTEGRAL Primjer 5. Vrijedi +∞ Γ(1) = 0 e−x dx = 1.21.16. su konvergentni. (5. xp (a > 0. Za gama funkciju vrijedi rekurzija: (5. c .44).1. p > 1).43) Konvergencija integrala (5. Odatle zbog limt→+∞ e−t tα = 0 dobivamo (5. Ta funkcija se javlja u mnogim c matematiˇkim problemima u raznim granama matematike. 1 + x2 +∞ a cos x dx. c Funkciju Γ : [1. i prethodne propozicije: 2 cos 1 zbog e−x ≤ e−x za x ≥ 1 konvergira prvi. To slijedi iz korolara 5. Nepravi integrali +∞ 0 e−x dx. pa za n ∈ N imamo Γ(n + 1) = nΓ(n) = · · · = n(n − 1) · · · 1 · Γ(1) = n!. i teorema 5.43) vidi se na slijede´i naˇin: c c Za α ≥ 1 vrijedi limx→+∞ e−x xα+1 = 0 pa za ε = 1 postoji ∆ > 0 takav da (x > ∆) ⇒ (e−x xα−1 x2 = e−x xα+1 < 1) ⇒ (e−x xα−1 < x12 ). xp Primjer 5. a zbog | cos x| ≤ x1p konvergira tre´i nepravi interval za p > 1.

1 Definicija reda Definicija 6. . Primjer 6. Oznake za red su c c an ili n∈N (6. Element an zovemo op´i ˇlan reda. .1) an ili N an ili ∞ n=1 an ili a1 + a2 + · · · + an + · · · .1. . Red je uredeni par ((an )n .Poglavlje 6 Redovi 6. Neka je (an )n niz realnih brojeva. 1 1 10 = 9 10 9 1 = + 10 1 = + 10 1 1 1 + 2 10 9 102 1 1 +···+ n 2 10 10 153 + 1 1 9 10n . Pretvaranje racionalnih brojeva u decimalne. a sn je n-ta parcijalna suma reda.1. Nizu (an )n pridruˇujemo z niz (sn )n definiran s: s1 = a1 s2 = a1 + a2 s3 = a1 + a2 + a3 . . (sn )n ) nizova (an )n i (sn )n . sn = a1 + a2 + · · · + an .

. . zbog lim POGLAVLJE 6. . 1−x n→∞ Za |x| < 1 je lim xn = 0. . a odatle slijedi 1 = lim (1 + x + x2 + · · · + xn ) = 1 − x n→∞ ∞ n=0 xn . Traˇimo funkciju u obliku polinoma neodredenog c z stupnja f (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + a3 x3 + · · · + an xn + · · · . a2 = .2) (n + 1)an+1 = an .2) izjednaˇimo koeficijente uz iste potencije dobivamo c a1 2a2 3a3 4a4 = = = = . Geometrijski red. 1 1 1 1 1 1 = 0. .3) Derivacija je oblika f ′ (x) = a1 + 2a2 x + 3a3 x2 + · · · + nan xn−1 + · · · . 1 1 1 1 . a0 a1 a2 a3 a1 a2 a3 a3 = a0 1 = 2! a0 1 = 3! a0 1 = 4! a0 . . . Za x = −1 imamo 1 1−x+x x = =1+ 1−x 1−x 1−x 2 2 x2 x−x +x = 1+ = 1+x+ = ··· 1−x 1−x xn = (1 + x + x2 + · · · + xn ) + . . pa kad zbog (6.2. Uvjet f (0) = 1 daje a0 = 1. x ∈ R. REDOVI . . (6. .154 Iz prethodnog. . a1 = an+1 = . Pokuˇajmo na´i funkciju f : R → R koja je rjeˇenje diferencis c s jalne jednadˇbe z f ′ (x) = f (x). s poˇetnim uvjetom f (0) = 1. 1 a (n+1)! 0 Primjer 6. (6. an = . . dobivamo = lim + 2 +···+ n n n→∞ 9 10 9 n→∞ 10 10 10 ∞ ∞ 1 1 1 1 a to piˇemo = s i govorimo da je suma reda . . .3. . 1! 2! 3! n! . a3 = . n 9 n=1 10 9 10n n=1 Primjer 6. .

DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA 155 ˇto pokazuje da ne postoji polinom koji bi zadovoljavao traˇenu diferencijalnu s z jednadˇbu sa zadanim poˇetnim uvjetom. Budu´i da je sn = σn +iτn to niz (sn )n konvergira ako i samo ako konvergiraju c nizovi (σn )n i (τn )n . s z pa moˇemo oˇekivati da ∀ x ∈ R vrijedi z c ex = ∞ n=0 xn .5) konvergentan onda broj s = lim sn n→∞ (6.7) Red (6.2.2 Definicija konvergencije reda ∞ n=1 Definicija 6. n! S druge strane znamo da je funkcija ex rjeˇenje diferencijalne jednadˇbe (6.5) realnih ili kompleksnih brojeva kaˇemo da je konvergentan (sumabilan. τn = β1 + · · · + βn . n! (6. (6.2. Za red an (6.4) 6. z zbrojiv). σn = α1 + · · · + αn . n=1 n=1 n=1 s parcijalnim sumama sn = a1 + · · · + an .2). Za niz kompleksnih brojeva (an )n = (αn + iβn )n moˇemo promatrati tri z reda ∞ ∞ ∞ an . n→∞ n→∞ . βn . Stoga je razumno oˇekivati da za z c c ∀ x ∈ R vrijedi x x2 xn f (x) = lim (1 + + +···+ ) = n→∞ 1! 2! n! ∞ n=0 xn .5) i oznaˇavamo sa c s= ∞ n=1 an = a1 + a2 + · · · + an + · · · . αn . ako je niz (sn )n parcijalnih suma reda (6.5) je divergentan ako je niz (sn )n divergentan.5) konvergentan.6. Tada vrijedi n→∞ lim sn = lim σn + i lim τn . Ako je red (6.6) zovemo sumom reda (6.

156 odnosno
∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1

POGLAVLJE 6. REDOVI
∞ n=1

an =

(αn + iβn ) =

αn + i

βn .

Pitanje konvergencije reda, a pogotovo sume reda, moˇe biti vrlo kompliz cirano. Za poˇetak dajemo primjer u kojem je na oba pitanja mogu´e lako c c odgovoriti 1 konvergira i nadimo njegovu n(n + 1) n=1 1 1 1 sumu. Prvo uoˇimo da za svaki n ∈ N vrijedi c = − , pa n(n + 1) n n+1 imamo n n 1 1 1 1 = − =1− . sn = k(k + 1) k=1 k k + 1 n+1 k=1 Primjer 6.4. Pokaˇimo da red z Sada je jasno da vrijedi lim sn = 1, tj.
n→∞ ∞ n=1 ∞

1 = 1. n(n + 1)

Teorem 6.1. (Nuˇan uvjet konvergencije reda) z Ako red

an konvergira, onda niz (an )n konvergira k nuli, tj. vrijedi
∞ n=1

n=1

(

an konvergira ) ⇒ ( lim an = 0).
n→∞

(6.8)

Dokaz: Ako red (6.5) konvergira k broju s, onda vrijedi
n→∞

lim an = lim (sn − sn−1 ) = lim sn − lim sn−1 = s − s = 0.
n→∞ n→∞ n→∞

Q.E.D. Obratna implikacija u (6.8) nije op´enito istinita, ˇto je vidljivo iz sljec s de´eg primjera c Primjer 6.5. Harmonijski red
∞ n=1

1 n

(6.9)

divergira k +∞.

6.2. DEFINICIJA KONVERGENCIJE REDA Uoˇimo da vrijedi sn+1 = sn + c

157

1 > sn pa je niz (sn )n strogo rastu´i. c n+1 Pokaˇimo da je podniz (s2n )n odozgo neograniˇen. U tu svrhu indukcijom z c 1 dokazujemo da ∀ n ∈ N vrijedi nejednakost s2n ≥ 1 + 2 n. Za n = 1 imamo 1 s s2 = 1 + 2 ˇto daje bazu indukcije. Sada s2n+1 = s2n + 1 1 1 1 1 + n +· · ·+ n > s2n + n +· · ·+ n = 2n + 1 2 + 2 2 + 2n 2 + 2n 2 + 2n 1 2n+1 = s2n + 1 1 1 1 ≥ 1 + n + = 1 + (n + 1). 2 2 2 2

= s2n + 2n

Odatle zakljuˇujemo lim s2n = +∞, a to povlaˇi lim sn = +∞. Primijec c n→∞ n→∞ 1 timo, red divergira, a vrijedi lim = 0. Dakle, konvergencija niza op´ih c n→∞ n ˇlanova k nuli nije dovoljan uvjet za konvergenciju reda. c Primjer 6.6. Alterniraju´i harmonijski red c
∞ n=1

(−1)n−1

1 n

(6.10)

1 konvergira. Nuˇan uvjet konvergencije je ispunjen, tj. lim (−1)n−1 = 0. z n→∞ n Nadalje, vrijedi s2m = 1− 1 2 + 1 1 − 3 4 +···+ 1 1 − 2m − 1 2m

ˇto pokazuje da je podniz (s2m )m strogo rastu´i. Nadalje, s c s2m = 1 − 1 1 − 2 3 − 1 1 − 4 5 −···− 1 1 − 2m − 2 2m − 1 − 1 < 1, 2m

pokazuje da je niz (s2m )m odozgo ograniˇen. Prema teoremu o rastu´im c c nizovima taj niz je konvergentan. Neka je lim s2m = s ≤ 1. Zbog s2m+1 = s2m +
1 2m+1 m→∞ m→∞ n→∞

imamo lim s2m+1 = s, dakle i lim sn = s, ˇto pokazuje da je s

red (6.10) konvergentan. Konvergencija redova je u skladu s operacijama zbrajanja redova i mnoˇenja z redova sa skalarima.

158 Teorem 6.2. Neka su
∞ n=1

POGLAVLJE 6. REDOVI an i
∞ ∞ n=1

bn konvergentni redovi sa sumama A i B.

Za svaki par λ, µ ∈ C je red
∞ n=1

(λan + µbn ) konvergentan i vrijedi
∞ n=1 ∞ n=1

n=1

(λan + µbn ) = λ

an + µ

bn .

(6.11)

Dokaz: Oznaˇimo An = a1 + · · · + an , Bn = b1 + · · · + bn , Cn = (λa1 + µb1 ) + c · · · + (λan + µbn ). Zbog Cn = (λAn + µBn ) za sve n ∈ N, lim An = A i
n→∞ n→∞ n→∞ n→∞ n→∞

lim Bn = B imamo lim Cn = λ lim An +µ lim Bn , tj. vrijedi (6.11).Q.E.D.

z Sada ´emo prouˇiti konvergenciju geometrijskog reda koji igra vaˇnu uloc c gu u narednim rezultatima o konvergenciji redova. Teorem 6.3. Za q ∈ C, |q| < 1, geometrijski red
∞ n=0

qn = 1 + q + q2 + · · ·

(6.12)

konvergira i ima sumu

Dokaz: Za |q| < 1 imamo odakle slijedi

1 . Za |q| ≥ 1 red (6.12) divergira. 1−q

1 − q n = (1 − q)(1 + q + · · · + q n−1 ) sn = 1 + q + · · · + q n−1 = 1 − qn 1 1 = − qn. 1−q 1−q 1−q

odatle zbog lim q n = 0 dobivamo lim sn =

1 . n→∞ n→∞ 1−q Ako je |q| ≥ 1, onda je ∀ n ∈ N, |q n | ≥ 1, pa niz op´ih ˇlanova reda (6.12) c c ne teˇi k nuli, dakle taj red divergira. z Q.E.D.

6.3

Usporedivanje redova, apsolutna konvergencija redova
an kaˇemo da je red s pozitivnim ˇlanovima ako z c

Definicija 6.3. Za red je ∀ n ∈ N, an ≥ 0.

6.3. USPOREDIVANJE REDOVA, APSOLUTNA KONVERGENCIJA159 Teorem 6.4. 1. Red an s pozitivnim ˇlanovima konvergira ako i samo c ako je njegov niz parcijalnih suma (sn )n ograniˇen. Tada je ∞ an = c n=1 sup{sn ; n ∈ N}. 2. Ako red
∞ n=1 an

s pozitivnim ˇlanovima konvergira, onda njegova suma c
∞ n=1

ne ovisi o poretku ˇlanova, tj. vrijedi c N bijekcija (permutacija).

an =

∞ n=1

aσ(n) , gdje je σ : N →

Dokaz: 1. Neka je (sn )n niz parcijalnih suma reda ∞ an . Jasno, sn+1 = n=1 sn + an+1 pa je niz (sn )n rastu´i. Takav niz je konvergentan ako i samo ako c je ograniˇen. c 2. Oznaˇimo s (s′n )n niz parcijalnih suma reda ∞ a′n , a′n = aσ(n) . Za c n=1 bilo koji n ∈ N postoje p, q ∈ N takvi da je σ(1) < p, σ(2) < p, . . . , σ(n) < p, τ (1) < q, τ (2) < q, . . . , τ (n) < q, gdje je τ = σ −1 . Odatle je s′n = aσ(1) + aσ(2) + . . . + aσ(n) ≤ a1 + a2 + . . . + ap = sp i sn = a1 + a2 + . . . + an = ′ aσ(τ (1)) + aσ(τ (2)) + . . . + aσ(τ (n)) ≤ aσ(1) + aσ(2) + . . . + aσ(q) = sq . To daje sup{s′n ; n
∞ m=1

∈ N} = sup{sm ; m ∈ N}, odnosno

an = lim sn = lim s′m =
n→∞ m→∞

n=1

a′m . an ,

Q.E.D. bn redovi s pozitivnim (6.13) an ≤ K bn .

Lema 6.1. (usporedivanje redova) Neka su ˇlanovima i neka postoji K > 0 tako da je c

an ≤ K bn , ∀n ∈ N. Ako konvergira red bn , onda konvergira i red an i vrijedi Ako red an divergira, onda divergira i red bn .

n n Dokaz: Neka je sn = k=1 ak i tn = k=1 bk . Nizovi (sn )n i (tn )n su rastu´i i zbog (6.13) vrijedi sn ≤ Ktn , ∀n ∈ N. Niz (tn )n konvergira ako i c samo ako je ograniˇen. Tada je i niz (sn )n ograniˇen, pa konvergira i vrijedi c c lim sn ≤ K lim tn . Ako je niz (sn )n neograniˇen, tada je i niz (tn )n neograc niˇen. c Q.E.D. ∞ n=1

Primjer 6.7. Red

1 je konvergentan jer (n + 1)2 > n(n + 1) povlaˇi c n2
∞ n=1

1 1 < ⇒ (n + 1)2 n(n + 1)

1 ≤ (n + 1)2

∞ n=1

1 = 1. n(n + 1)

9.4.5. Ako konvergira red ∞ n=1 |an | ∞ n=1 (6. c n=1 n=1 σ(n) n=1 σ(n) . Neka je (an )n niz u C.15) Budu´i da po pretpostavci red ∞ |an | konvergira i da ∀n ∈ N vrijedi c n=1 a+ ≤ |an |. Prema teoremu 6. n2 1 n Primjer 6.1. np a red ∞ n=1 1 divergira. onda konvergira i red ∞ aσ(n) i vrijedi ∞ an = aσ(n) . 1. np 1 ≤ n ∞ n=1 1 . imamo A+ = n=1 a+ i A− = ∞ a− . Tada po teoremu 6. n Teorem 6. n n n n (6. red n=1 an je konver∞ gentan. tj. Red ∞ n=1 POGLAVLJE 6. REDOVI 1 konvergira za p ≥ 2.160 Primjer 6. ako je an < 0 Za nizove (a+ )n i (a− )n s pozitivnim ˇlanovima vrijedi c n n an = a+ − a− . ako je an < 0 a− = n 0 −an ako je an ≥ 0 . a− ≤ |an |. 2. odnosno np ∞ n=1 ≤ 1 . jer je np ≤ n. Pretpostavimo da je (an )n niz u R i definirajmo a+ = n an 0 ako je an ≥ 0 . n n n=1 n n=1 n Neka su A+ i A− nizove sume. jer je np ≥ n2 ˇto povlaˇi s c p n ∞ n=1 ∞ n=1 1 ≤ np ∞ n=1 1 . redovi ∞ a+ i ∞ a− konvergiraju. Ako konvergira red (6.14) an | ≤ ∞ n=1 onda konvergira i red ∞ n=1 an i vrijedi | ∞ |an |. |an | = a+ + a− (∀ n ∈ N). iz n=1 σ(n) σ(n) ˇega slijedi ∞ an = A+ − A− = ∞ (a+ − a− ) = ∞ aσ(n) . n=1 n=1 n=1 Dokaz: I. po lemi 6. Red ˇto povlaˇi s c 1 divergira za p ≤ 1.8. vrijedi A+ − A− = ∞ ∞ ∞ ∞ ∞ + − + − n=1 an − n=1 an = n=1 (an −an ) = n=1 an .2.14) i ako je σ : N → N bijekcija.

Iz prethodnog slijedi ocjena s2m < A < s2m−1 . tada red (6. an . Q. Nadalje je s2m = a1 − (a2 − a3 ) − · · · − (a2m−2 − a2m−1 ) − a2m < a1 . Zbog s2m+1 = s2m + a2m+1 je = limm s2m+1 = A. (Leibnitzov kriterij) Ako niz (an )n realnih pozitivnih brojeva strogo pada i limn an = 0.E. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 161 II.17) konvergira k broju A za koji vrijedi 0 < A < a1 . Dakle. Red ∞ an je uvjetno konvergentan ako n=1 konvergira. bn apsolutno konvergira. an ne konvergira apsolutno .D. Zbog |αn | ≤ |an |.D. onda apsolutno konvergira i red an . pa je takoder i limn sn = A.6. Za red ∞ an kaˇemo da je apsolutno konvergentan ako z n=1 ∞ je red n=1 |an | konvergentan. Vrijedi s2m = (a1 − a2 ) + (a3 − a4 ) + · · · + (a2m−1 − a2m ). . an = αn + iβn . ∀n ∈ N (alterniraju´i red) c Teorem 6. βn ∈ R. podniz (s2m )m je konvergentan.17). pa za k → ∞ dobivamo | ∞ an | ≤ ∞ |an |. Neka su je Ako red Ako red apsolutno. a n=1 n=1 odatle i redova ∞ αn i ∞ βn .6. Q. podniz (s2m )m je strogo rastu´i.4. n=1 n=1 Definicija 6. ali red ∞ |an | divergira. ∀m ∈ N. Dokaz: Neka je (sn )n niz parcijalnih suma reda (6. tj.7. |βn | ≤ |an |. Neka je (an )n niz u C. αn .16) |an | ≤ K |bn |. neka je A = limm s2m . ∀n ∈ N.E. slijedi konvergencija redova ∞ |αn | i ∞ |βn |. n=1 Teorem 6. onda niti red bn ne konvergira 6. Nadalje. bn redovi u C i neka postoji K > 0 tako da (6. ∀n ∈ N.4.4 Neki dovoljni uvjeti za konvergenciju reda ∞ n=1 Promotrimo (−1)n−1 an (6. za svaki k ∈ N imamo | k an | ≤ n=1 n=1 n=1 k |an | ≤ ∞ |an |. n=1 n=1 n=1 n=1 ∞ Konaˇno. ∞ an = ∞ αn +i ∞ βn = n=1 ασ(n) +i ∞ βσ(n) = c n=1 n=1 n=1 n=1 ∞ (ασ(n) + iβσ(n) ) = ∞ aσ(n) .17) red u R gdje je an > 0. Odatle opet slijedi konvergencija reda n=1 n=1 ∞ (αn + iβn ) = ∞ an . c c pa je podniz (s2m )m ograniˇen odozgo.

Tada konvergira i red ∞ |an |. Tada podniz (apn )n ne konvergira k nuli. onda red an n=1 2. m ∞ q Dokaz: 1. Iz drugog uvjeta imamo |an | ≥ |am | > 0. odakle slijedi ∞ |am+k | ≤ |am | ∞ q k = 1−q . Ako postoji m ∈ N takav da vrijedi ∞ an divergira. Tako nije ispunjen nuˇan uvjet konvergencije z reda. 1.D. Jean le Rond d’Alembert (Paris. 29. z Q.Paris. n n=1 2. pa red ∞ |am+k | k=1 k=1 k=1 konvergira (jer je majoriziran s konvergentnim geometrijskim redom). (D’Alembertov1 kriterij) Neka je (an )n niz u C i an = 0. tj. REDOVI Teorem 6. kaˇe da za podniz (apn )n niza (an )n vrijedi n |apn | ≥ 1. Teorem 6. Ako postoje m ∈ N i q ∈ 0.9. ∀n ∈ N. pa niz (an )n ne teˇi z k nuli. 1 ⊂ R takvi da vrijedi onda red ∞ n |an | ≤ q. odnosno. Za n ≥ m imamo |an | ≤ q n . n=1 n=1 2. . Za n = m + k. an apsolutno konvergira. nije ispunjen nuˇan uvjet konvergencije reda. ∞ an apsolutno konvergira. an+1 ≥ 1.8. pa je n=m |an | ≤ ∞ q n = 1−q . |apn | ≥ 1.D. listopad 1783. (Cauchyjev kriterij) Neka je (an )n niz u C. ∀n ≥ m. imamo |am+k | ≤ q|am+k−1 | ≤ · · · ≤ q q k |am |.E. ∀n ∈ N. odnosz no. matematiˇar i fiziˇar c c 1 . a onda niti niz (an )n ne konvergira k nuli. an apsolutno konvergira. tj. Ako vrijedi ∞ n=1 |an | ≥ 1 za beskonaˇno mnogo indeksa n ∈ N. 16. ∞ an apsolutno konvergira. Q.E. onda red ∞ an+1 an ≤ q. n=1 n=1 2. 1 ⊂ R takvi da vrijedi ∀n ≥ m. ∀n ≥ m. ∀n ≥ m. Uvjet 2. 1. studeni 1717. Ako postoje m ∈ N i q ∈ 0.162 POGLAVLJE 6. n=m Tada konvergira red ∞ |an |. k ∈ N. n=1 Dokaz: 1. onda red c an divergira.) francuski filozof.

Naime.1. a za 1 < r red divergira. ali D’Alembertov kriterij ne daje odluku o c . onda ju daje i Cauchyjev kriterij.9. n=1 n=1 U sljede´em primjeru se vidi da korolar 6. Ako D’Alembertov kriterij daje odluku. postoji m ∈ N takav da (k ≥ m) ⇒ m+k |am+k | ≤ q ′ . Tada pomo´u lijevih nejednakosti i teorema 6. an Sada iz desnih nejednakosti i teorema 6. U sluˇaju 1 < r uzimamo ε > 0 takav da je c ∞ r − ε > 1.4. ako je |am+k | ≤ q k |am |. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 163 Korolar 6. Tada za ε > 0.11.D. slijedi apsolutna konvergencija reda ∞ an . onda imamo k k→∞ m+k |am+k | ≤ m+k |am | q m+k −→ q. Sada za taj ε postoji m ∈ N sa svojstvom ∀n ∈ N (n ≥ m) ⇒ r − ε < an+1 < r + ε = q ili (n ≥ m) ⇒ r − ε < n |an | < r + ε = q . 1 n = 1 √ nn → 1. Neka je (an )n niz u C i an = 0.8 ili teorema 6. = n n+1 → 1. ˇto pokazuje slijede´i primjer. u sluˇaju r = 1 ne daje c c odluku. Obratna tvrdnja nije istinita. Primjer 6. Dokaz: Ako je 0 ≤ r < 1. q ′ = q + ε < 1. Dajemo primjer reda ˇija konvergencija se moˇe ustanoviti c z pomo´u Cauchyjevog kriterija. onda postoji ε > 0 takav da je r + ε < 1.6. s c Primjer 6. onda za 0 ≤ r < 1 red an an n n n=1 apsolutno konvergira.10.1. c zakljuˇujemo divergenciju reda c an . Napomena 6.1. Redovi za koje niti D’Alembertov niti Cauchyjev kriterij ne daju odluke o konvergenciji ili divergenciji: ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 ∞ n=1 1 konvergira i n(n + 1) 1 divergira i n an+1 an an+1 an = n(n+1) (n+1)(n+2) = n n+2 → 1. 1 √ nn n 1 konvergira i n2 1 divergira i n n n 1 n2 = → 1. Q. ∀k ∈ N. |an | konvergira k r ∈ R+ . ∀n ∈ N. Ako neki od nizova ∞ an+1 n .E.9.8 ili teorema 6.

(Integralni Cauchyjev kriterij) Neka je f : [1. n! Primjer 6. Naprotiv.12. n+1 Po korolaru 6.8.10. ∞ neprekidna i padaju´a funkcija na [1. Tada je a2n+1 = 2 i a2n−1 = 4n 2 = 1 . n! = |z| n→∞ −→ 0 = r < 1. Ako red konvergira onda vrijedi 1 +∞ f (x)dx ≤ ∞ n=1 f (n) ≤ f (1) + f (x)dx. 4n a2n+1 = an+1 a2n 2 . C(z) = (2n + 1)! ∞ n=0 ∞ n=0 (−1)n z 2n .1.164 POGLAVLJE 6. 2 4n−1 konvergenciji ili divergenciji. tj. limn an = 1 . E(0) = 1. Za svako z ∈ C red an+1 = an z n+1 (n+1)! zn n! ∞ n=0 zn apsolutno konvergira. 2n |a2n | = 2 c 2 n→∞ 1 1 i 2n+1 |a2n+1 | = 2 · 2 2n+1 −→ 2 . . (2n)! Ti su redovi apsolutno majorizirani s redom zn .13. +∞ . red apsolutno konvergira i definira funkciju E : C → C. ∀x ∈ [1. Za svaki z ∈ C apsolutno konvergiraju redovi S(z) = ∞ n=0 (−1)n z 2n+1 . ∀n ∈ N. c 1. Neka je niz (an )n definiran s a2n = Primjer 6. ali ni po teoremu 6. Red gira. +∞ → [0. ∞ n=1 +∞ f (n) konvergira ako i samo ako integral 1 f (x)dx konver- +∞ 2. nije mogu´a odluka. REDOVI 1 . niz ne 4n a2n 8 an n 1 konvergira. +∞ . tj. 1 n Dokaz: Neka je sn = x 1 k=1 f (k) parcijalna suma reda i neka je F (x) = f (t)dt. E(z) = ∞ n=0 zn . E(1) = e. n! Teorem 6. Naime.

15 i red ∞ n=1 1 dx konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. k + 1] imamo f (k + 1) ≤ c k+1 f (t) ≤ f (k). Funkcija f (x) = +∞ Prema teoremu 5. onda je niz +∞ n=1 n=1 (sn )n ograniˇen. Obratno. tj. Ispitaj konvergenciju reda 1 za p > 1. Zbog rasta funkcije F c c je i ta funkcija ograniˇena. tj. pa postoji sup F = lim F (x) = c x→+∞ f (x)dx. red c c ∞ f (n). tj.4. Neka konvergira 1 f (x)dx. x ∈ [2.15. Tada xp 1 je neprekidna i padaju´a na [1. 1. Odatle je f (k + 1) ≤ n+1 k n f (t)dt ≤ f (k). ∀n ∈ N imamo F (n + 1) ≤ sn ≤ f (1) + F (n). c c Tada vrijedi sn ≤ f (1) + sup F . n−1 Dakle. Poˇto je F s rastu´a funkcija. np ∞ n=2 Primjer 6.D.6. pa ∀k ∈ N i ∀t ∈ [k.14. a tada je i niz (F (n))n ograniˇen. +∞ je neprekidna i padaju´a. ∃ sup F . Vrijedi c x lnp x x F (x) = 2 dt = t lnp t ln x ln 2 y = ln t dy = dt/t ln x = ln 2 dy = yp =− x→+∞ 1 y 1−p p−1 =− pa je lim F (x) = konvergira za p > 1. taj limes postoji ako i samo ako je F ograniˇena. Primjer 6. 1 1 = p−1 p − 1 ln 2 1 1 1 1 + p−1 p−1 . Vrijedi k+1 k n F (n + 1) = 1 2 f (t)dt = k=1 3 f (t)dt ≤ n k=1 f (k) = sn ≤ ≤ f (1) + f (t)dt + 1 2 +∞ f (t)dt + · · · + + f (t)dt = f (1) + F (n). pa je i rastu´i niz (sn )n ograniˇen. +∞ . red x lnp x ∞ n=2 1 n lnp n . postoji limx→+∞ F (x). Funkcija n lnp n 1 f (x) = . konvergentan. UVJETI ZA KONVERGENCIJU REDA 165 Funkcija f je padaju´a. ako red ∞ f (n) konvergira. p − 1 ln x p − 1 ln 2 +∞ 2 dx . Dakle. 1 Q. c xp 1 konvergira za p > 1 i divergira za p ≤ 1. ∀k ∈ N.E.

Neka je sada a > 0. to postoji M > 0 tako da ∀n. . . Budu´i da je lim Bn = lim (Bn −B) = z c n→∞ n→∞ n→∞ ∞ ′ 0. onda red ∞ n=0 an apsolutno konvergira k A i red bn konver- cn definiran s (6. a tada je A = 0 i cn = 0. gdje je Cn = a0 Bn + a1 Bn−1 + · · · + an B0 . 2a Zbog konvergencije reda an n=0 vrijedi lim an = 0. Cn = An B + Cn . .5. ∞ n=0 pa je tvrdnja istinita.166 POGLAVLJE 6.11. ∀n. Za n > nε imamo: > 0 postoji q ∈ N (q ≥ p) takav da ′ ′ ′ ′ ′ |Cn | ≤ (|B0 ||an | + · · · + |Bp ||an−p |) + (|Bp+1 ||an−p−1| + · · · + |Bn ||a0 |). REDOVI 6. ∀n ∈ N0 i |an |. Bn = Bn − B. Ako je a = 0 onda je an = 0. ′ ′ ′ ′ ′ tj. Ako red gira k B. Definirajmo niz (cn )n sa n cn = k=0 ak bn−k . . cn zovemo produktom redova ∞ n=0 (6. k = 0. 1. ∀n. pa za parcijalne sume reda cn imamo: Cn = a0 b0 + (a0 b1 + a1 b0 ) + · · · + (a0 bn + a1 bn−1 + · · · + an b0 ) = ′ ′ ′ = a0 Bn +a1 Bn−1 +· · ·+an B0 = a0 (B +Bn )+a1 (B +Bn−1 )+· · ·+an (B +B0 ). pa za ε2 = ∀n (n > q) ⇒ (|an | < ε2 ). .18) b ∞ n=0 0 0 a0 a1 a2 a3 x Red ∞ n=0 an i ∞ n=0 bn .5 Produkt redova ∞ n=0 Definicija 6. |Bn | ≤ M. ∞ n=0 Teorem 6. Uzmimo sada nε = p + q. 2. Neka su an i ∞ n=0 y bn redovi u R ili b3 b2 b1 C. ′ ′ Pokaˇimo da vrijedi lim Cn = 0.18) konvergira k AB. n n Dokaz: Oznaˇimo An = c a= ∞ n=0 k=0 ak . Takoder. Bn = k=0 ′ bk . za bilo koji ε > 0 postoji p ∈ N takav da (n > p) ⇒ n→∞ ′ (|Bn | < ε1 = ε 2(p+1)M ε ).

Re z 0 . REDOVI POTENCIJA 167 ′ ′ ′ Zbog n − p > q vrijedi |Cn | ≤ ε2 (|B0 | + · · · + |Bp |) + ε1 (|a0 | + · · · + |an−p−1 |) < ′ ε2 (p + 1)M + ε1 a = ε. E(x)E(y) = ∞ n=0 1 1 ≥ . ∀k ∈ {1.6 Redovi potencija ∞ n=0 Neka je (fn )n niz funkcija fn : I → R( ili C).19). ∀x. z ∈ K} i nazivamo ga radijus konvergencije reda (6. Q.D.19) c r naziva red potencija oko toˇke c. Naime. . n + 1} 1+n k(2 + n − k) imamo |cn | ≥ 1. Kvadrat toga reda ima op´i ˇlan c c cn = (−1)n Zbog 1 1 √ + √ +···+ 1 1+n 2n 1 k(2 + n − k) +···+ √ 1 1+n .12. funkcija E je eksponencijalna funkcija. pa kvadrat polaznog reda divergira. x ∈ I. n! Dakle. . red (6. I ⊆ R( ili C). 2. . onda se red ∞ n=0 Im z fn an (x − c)n (6. 6. lim Cn = 0. ∀n. Neka je c K = {z ∈ C. a odatle lim Cn = AB. Red zovemo redom funkcija. Primjer 6.6.19) konvergira u z}. red konvergira po Leibnit1+n n=0 zovom kriteriju.6. Ako je ∀n ∈ N0 . fn (x) = an (x − c)n . xn n! 1 n! ym = m! m=0 n ∞ ∞ n n=0 k=0 xk y n−k k! (n − k)! ∞ n=0 = ∞ n=0 1 n! n k=0 n! xk y n−k k!(n − k)! = = ∞ n=0 k=0 n k n−k x y k = (x + y)n = E(x + y). Sada definiramo r = sup{|z − c|.E. n→∞ n→∞ Napomena. y. Dakle. U prethodnom teoremu nije mogu´e izostaviti uvjet apsolutne c ∞ (−1)n √ konvergencije kod oba reda.16. vrijedi E(x)E(y) = z E(x + y). . Pokaˇimo da za funkciju E iz primjera 6.

|z| < r. 2. Ako je ρ = lim supn n 1 |an |.20). |u| < |z0 | < r.22) imaju jednak radijus konvergencije. ∀n. a red c c ∞ n=0 an n+1 x . tj. (6. r).168 POGLAVLJE 6.23) prvo s |u| . n=0 |z| < r. gdje je (6. Pokaˇimo sada konvergenciju redova (6. n=0 (6. Sada imamo |z0 |n |an un | ≤ Mq n . onda svi redovi apsolutno konvergiraju za ∀z ∈ C.20) apsolutno konvergira ∀z ∈ K(0. (o radijusu konvergencije) 1.22) zovemo antiderivacijom (neodredenim integralom) reda (6.20) ˇlan po ˇlan. 3. ∀n.20) r > 0 i neka je u ∈ C.20) i r > 0.20) Red ∞ n=1 nan xn−1 .20) ˇlan po ˇlan. apsolutna konvergencija n=0 reda ∞ an un . (6. odnosno u n+1 1 n+1 ≤ cn+1 q.12. gdje je q = |u| < 1. Dakle. a zatim s n+1 . ∞ n 0 < |u| < r. |z0 | (6. c c Teorem 6. i divergiraju za ∀z ∈ C. Ako je r radijus konvergencije reda (6. |an z0 | ≤ M.21) i (6. ρ Dokaz: Neka je radijus konvergencije reda (6. onda je r = . n+1 (6. tj. imamo red potencija oko nule ∞ an xn . tj. tj. red (6.24) . red n=0 an z0 n konvergira.21) zovemo derivacijom reda (6. a odatle je |an | ≤ . |z| > r. Tada postoji z0 ∈ K. pa imamo: z |nan un−1 | 1 n−1 an n+1 ≤ bn−1 q. U tu z |u| n svrhu pomnoˇimo (6.21) i (6. REDOVI Zbog jednostavnijeg pisanja uzmimo c = 0. Redovi (6. c M n ∃M > 0. tj.22) na istom skupu.23) Odatle slijedi konvergencija reda ∞ |an un |. Zbog toga niz (an z0 )n konvergira k nuli pa je ograniˇen.

3. Tada za n > nε iz (6. red sve ˇlanove niza ( |an z n c n apsolutno konvergira po Cauchyjevom kriteriju. cn+1 = M . a tada niti niz (an z n )n ne konvergira 1 k nuli. r = ρ .22). Ako je r > 0 radijus konvergencije redova (6. tj. red divergira u svakoj toˇki z ∈ C. dakle.27) (6. |u| (n + 1)q Vrijedi limn bn−1 = limn cn+1 = 1.28) . Za q < 1 ∃ε > 0 tako da je q ′ = (1 + ε)q < 1.a za |z| > r c c redovi divergiraju. pa redovi (6. red (6. |z| > ρ . |z| < ρ i divergira 1 1 ∀z ∈ C. Uzmimo podniz pn |apn | > ρ − ε. Tako smo dokazali tvrdnje 1. Q. (6. ρ podniz (apn z pn )n ne konvergira k nuli.21) i (6.21) i (6. Dakle.24) imamo 1 n−1 nan un−1 an n+1 ≤ (1 + ε))q = q ′ < 1. pa po prethodnom vrijedi r1 ≥ r2 .22) vrijedi r = r1 ≤ r2 i r1 ≤ r3 . a beskonaˇno ˇlanova je ve´e od ρ − ε. Ako je 0 ≤ ρ < +∞ onda su za svaki ε > 0 gotovo svi ˇlanovi niza c n ( |an |)n manji od ρ + ε. nan z n−1 .20).22) apsolutno konvergiraju po Cauchyjevom kriteriju. Red (6. pa za |z| > 1 vrijedi pn |apn z pn | ≥ (ρ − ε)|z| ≥ 1. n(n − 1)|an ||z|n−2 (6.6. REDOVI POTENCIJA 1 1 169 n+1 nq n−1 |u| bn−1 = M . jer bismo u suprotnom imali kontradikciju s definicijom radijusa konvergencije kao supremuma. i 2.21) ˇlan po c ˇlan. |z| > ρ . |z| < 1 i ε > 0 tako da je (ρ + ε)|z| < 1.E. pa je r1 ≥ r3 . Sada za gotovo ρ n n |) vrijedi n |a z n | ≤ (ρ + ε)|z| = q < 1. 1 Pokazali smo da red apsolutno konvergira ∀z ∈ C.20) je antiderivacija reda (6. a takoder postoji nε ∈ N tako da (n > nε ) ⇒ (bn−1 < 1+ε)∧(cn+1 < 1+ε). Dakle r = r1 = r2 = r3 .6. onda su sa f (z) = f1 (z) = f2 (z) = M2 (z) = ∞ n=0 ∞ n=1 ∞ n=2 ∞ n=2 an z n . tj.20) je derivacija c reda (6. Analogno. c c c 1 Sada za |z| > ρ odaberimo ε > 0 tako da je (ρ−ε)|z| ≥ 1. i u n+1 1 n+1 ≤ (1 + ε)q = q ′ < 1. n(n − 1)an z n−2 . Iz prethodnog slijedi da za radijuse konvergencije r2 i r3 redova (6.21) i (6.22) ˇlan po ˇlan.26) (6. c Uzmimo z ∈ C.25) (6.D.

REDOVI Lema 6. u = z i |u| ≤ r1 . r → R definirane s (6. c . |z| ≤ r1 . Funkcija f ima derivaciju svakog reda na −r. Neka su f : −r. Za svaki 0 < r1 < r i svaki par u. .25) i (6. Korolar 6. ∀k ∈ N. r .2. r → R i f1 : −r. r . 2 Odatle slijedi f (z) − f (u) − f1 (u) = z−u = ∞ n=2 ∞ n=0 an z n − an un − nan un−1 = z−u n=1 ∞ n=2 ∞ an z n − un − nun−1 z−u ≤ |z−u| n(n − 1) n−2 |an |r1 = |z−u|M2 (r1 ). imamo b ∞ a n=0 an x dx = n ∞ n=0 b an a x dx = n ∞ n=0 an n+1 x n+1 b = a ∞ n=0 an (bn+1 −an+1 ). n+1 Dokaz: Iz leme 6. . .).2. a < b. (n = 2. tj. (6. ∀x ∈ −r. r . b ∈ −r. z−u 2 Dokaz: Vrijedi k−1 uk −z k = (u−z)(uk−1 +uk−2z · · ·+uz k−2 +z k−1 ) ⇒ |uk −z k | ≤ kr1 |u−z|.26). vrijedi nejednakost f (z) − f (u) 1 − f1 (u) ≤ M2 (r1 )|z − u|. r ). Takoder za a. Tada je f1 (x) = f ′ (x).2 slijedi je f1 = f ′ na −r. f ∈ C ∞ ( −r.25).D. POGLAVLJE 6. r ).170 definirane funkcije na K(0.29) a odatle je z n − un − nun−1 = |z n−1 − un−1 + (z n−2 − un−2)u + · · · + (z − u)un−2| ≤ z−u n−2 n−2 n−2 n−2 ≤ |z−u|[(n−1)r1 +(n−2)r1 +· · ·+1r1 ] ≤ |z−u|r1 n(n − 1) . a onda rekurzivnim zakljuˇivanjem slijedi da je f ∈ C ∞ ( −r. r) ⊆ C.E. z ∈ C. r . 3. Neka je r > 0 radijus konvergencije reda (6. 2 Q.

7 Taylorovi redovi Neka je f : c − r. k=0 k! (6. . n→∞ Q.).30) f (n) (c) (x − c)n n! (6. c + r ) i vrijedi f (c) = a0 f ′ (c) = a1 f ′′ (c) = 2a2 . 1 . Dokaz: Za svaki x ∈ I. δ > 0. Ako postoje n0 ∈ N.6. postoji cx izmedu c i x tko da vrijedi f (x) = Tn (x) + Odatle je |f (x)−Tn (x)| = Za x ∈ I ′ ∩ c − ∞ f (n+1) (cx ) (x − c)n+1 . (n + 1)! (n + 1)! 1 . takvi da je onda red (6. gdje je r > 0 n=0 radijus konvergencije reda. c + δ ∩ I. Neka je funkcija f ∈ C ∞ ( c − r. 1.c M + 1 M n→∞ lim Tn (x) = n=0 f (n) (c) (x − c)n = f (x). . po Taylorovom teoremu srednje vrijednosti.7. tj. Red an = ∞ n=0 (6. ∀x ∈ I ′ ∩ c − |f (n) (x)| ≤ CM n n!. f (n) (c) = n!an . c + r → R zadana s f (x) = ∞ an (x − c)n . . .D. . (n = 0.6.E. Neka je I ⊆ R otvoreni interval. . M > 0 i C > 0. TAYLOROVI REDOVI 171 6. n! Definicija 6.c M zovemo Taylorov red funkcije f oko toˇke c. Formula za koeficijente je f (n) (c) . (n + 1)! |f (n+1) (cx )| M n+1 (n + 1)! |x−c|n+1 ≤ C |x−c|n+1 = C(M|x−c|)n+1 . .31) Teorem 6. Tada je f ∈ C ∞ ( c − r. c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). Taylorovi polinomi Tn (x) = c n f (k) (c) k (x − c) su parcijalne sume Taylorovog reda. . n! je M|x − c| < 1 pa je lim |f (x) − Tn (x)| = 0.32) + 1 M . ∀x ∈ I ′ = c − δ. c + r ).13.31) konvergira k f (x). ∀n ≥ n0 .

pa red konvergira k funkciji na ˇitavom R c i cos x = ∞ (−1)n n=0 x2n . Neka je f : −1. 1 . postoji δ > 0. c + δ ∩ I. δ je |ex | < eδ = C.31) konvergira k f (x).D. Za δ > 0 vrijedi (x < δ) ⇒ (ex < eδ ).14. (6. 1 → R funkcija definirana s f (x) = (1 + x)α .33) Q. za |x| < 1 red apsolutno konvergira. (n + 1)! (n + 1)! ∞ xn n=0 n! .19. ∀x ∈ I ′ = c − δ. k! α α n s tim da je = 1. Binomni red Za α ∈ R i k ∈ N definiramo ∞ α = k α(α−1)···(α−k+1) . Primjer 6. Po D’Alembertovom 0 n n=0 kriteriju imamo an+1 = an α |x|n+1 n+1 |α − n| n = |x| −→ |x| = r. Dokaz: Vrijedi |f (x) − Tn (x)| = zbog konvergencije reda |f (n+1) (cx )| |x − c|n+1 n |x − c|n+1 ≤ C −→ 0. REDOVI Teorem 6. a za |x| > 1 divergira. Ako postoje δ > 0 i C > 0 takvi da je |f (n) (x)| ≤ C. x ∈ R i c = 0 je f (n) (0) = 1. Za funkcije f (x) = sin x i f (x) = cos x je |f (n) (x)| ≤ 1. δ . n n=0 . pa vrijedi x2n+1 sin x = (−1) (2n + 1)! n=0 n ∞ Primjer 6. (2n)! za sve x ∈ R. ∀x ∈ I ′ . Vrijedi f (n) (x) = f (n) (0) α α(α − 1) · · · (α − n + 1)(1 + x)α−n . c ∈ I i f : I → R klase C ∞ (I). n=0 n! ∀x ∈ −δ. Promatrajmo red potencija x . pa je n Taylorov red oko nule ∞ x .172 POGLAVLJE 6. Primjer 6. ∀n ∈ N. Sada. ∀n ∈ N. takav da je x ∈ −δ. ∀x ∈ − 2 . Pokaˇimo z n n! ∞ α n 1 da je f (x) = x . za svaki x ∈ R.E. Za funkciju f (x) = ex . pa je = . tj. Neka je I ⊆ R otvoreni interval.18. ∀x ∈ R. n+1 α |x|n n dakle.17. onda red (6.

7. za x ∈ −1. za x ∈ −1. 2 } i M = 2. i korolaru leme 6. ∞ 1 (−1)n x2n . c 2 1 Stoga na intervalu − 2 .12. Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = Sin−1 x i ispitati c njegovu konvergenciju.33) iz teorema 6.14 za C = α max{1.2.13 za C = 2 α 3 α α max{( 2 ) . No. = |α||1 − α+1 | · · · |1 − n0 −1 |(1 − α+1 ) · · · (1 − α+1 ) ≤ 2 n0 n n n0 − 1 f (n) (x) α α Odatle je = (1 + x)α−n ≤ (1 + x)α−n . Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = ln(1 + x) i c ispitati njegovu konvergenciju. 1 vrijedi uvjet (6. 2n + 1 n=1 2n − 1 n=0 Primjer 6. za x ∈ −1. ∀n ∈ N. 1+x n=0 Tada po teoremu 6. 1 . 1 ispunjen uvjet (6. Na´i Taylorov red oko c = 0 funkcije f (x) = Tg−1 x i ispitati c njegovu konvergenciju.22. za x ∈ −1. n0 − 1 Primjer 6. Odatle c slijedi da je na intervalu [0.2. TAYLOROVI REDOVI 173 Neka je n0 ∈ N. ∞ 1 ′ Vrijedi f (x) = = (−1)n xn . 2α}. za x ∈ −1.20. 1 (geometrijski Vrijedi f ′ (x) = = 1 + x2 n=0 red). i korolaru leme 6.32) iz teorema 6. n n0 − 1 n! U sluˇaju x ≥ 0 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)−n ≤ 1. imamo f (x) = Tg−1 x = ∞ ∞ 2n+1 x2n−1 n x (−1) = (−1)n−1 . Tada za n > n0 imamo n − α > 1. ∀n ∈ N.21. (−1)n 1 −2 n = 1 · 3 · · · (2n − 1) 1 · 3 · · · (2n − 1) (2n − 1)!! = = . n n! 2 2 · 4 · · · 2n (2n)!! . n + 1 n=1 n n=0 Primjer 6. n0 > α + 1. n0 − 1 1 U sluˇaju |x| ≤ 2 je 1 + x ≥ 1 pa vrijedi (1 + x)−n ≤ 2n . Tada po teoremu 6. 1 (binomni n n=0 red). ∞ 1 1 − 2 2n ′ 2 −2 Vrijedi f (x) = (1−x ) = (−1)n x .12. imamo f (x) = ln(1 + x) = ∞ ∞ n+1 xn n x (−1) = (−1)n−1 . α α α+1 pa .6. 1 . 1 (geometrijski red).

36) gdje je sn = k=0 ak parcijalna suma polaznog reda. Pomnoˇimo (6.37) ε ε ε (n ≥ nε ) ⇒ (|sn − s| < 2 ).174 pa imamo f (x) = ′ ∞ n=0 POGLAVLJE 6.15.34) s z 1 = 1−x dobivamo f (x) = 1−x n ∞ n=0 ∞ n=0 xn (6.35) sa z s(1 − x) te (6.35) sn xn .34) definirana funkcija f : −1. |x| < 1. |x| < 1. Mnoˇenjem (6. Desnu stranu od 2 n=0 (6. Dokaz: Trebamo dokazati (∀ε > 0)(∃δ > 0)(∀x)((0 < 1 − x < δ) ⇒ (|f (x) − s| < ε)). Tada za 0 < 1 − x < δ imamo Uzmimo sada ε > 0 bilo koji. Oduzimanjem dobivenih rezultata slijedi f (x) − s = (1 − x) ∞ n=0 (sn − s)xn . (6. Zbog limn→∞ sn = s ∃nε ∈ N takav da nε |f (x) − s| ≤ (1 − x) n=0 |sn − s|x + (1 − x) n ∞ n=nε +1 |sn − s|xn ≤ . 1 . |x| < 1. an xn . 1 → R i vrijedi s = lim f (x). (2n)!! 2n + 1 ∞ n=0 ∞ n=0 Teorem 6. n −1 (6. za x ∈ −1. Odatle je (2n)!! ∞ n=0 f (x) = Sin−1 x = (2n − 1)!! x2n+1 . REDOVI (2n − 1)!! 2n x . (Abelov teorem) Ako red onda je s f (x) = an konvergira i ima sumu s.36) s 1 − x. x→1− (6.37) rastavimo na sumu od 0 do nε i od nε + 1 do ∞. Neka je δ = |sn − s| .

g(x) = n ∞ n=0 bn x . Vrijedi h(x) = f (x)g(x). |x| < x→1− 1.20. Primjer 6. Zelimo tu funkcic ju prikazati pomo´u jednostavnijih funkcija istog perioda.D.D. ∞ Korolar 6. ∀n. r → R.3. h(x) = n ∞ n=0 cn xn . cn konvergiraju k A. 6. 2 2 Q. onda je C = AB.6. Naime.15. na inQ. definirana s f (x) = ∞ an xn . A = lim f (x). 1 . i prethodni red zadovoljavaju uvjete Abelovog teorema. funkcija f iz primjera n n=1 6.4.E. FOURIEROVI REDOVI ε (1 − x) |sn − s| + (1 − x) 2 n=n n=0 nε ∞ ε +1 175 xn < ε ε + = ε. bn . 1 .D.23. B = lim g(x). B. Tada je f (r−) = n=0 ∞ n=0 n=0 Dokaz: Red potencija tervalu −1. Vrijedi (−1)n−1 = ln 2. x→1− x→1− x→1− x→1− Q. Korolar 6. ∀x ∈ −1. pa po teoremu o jednostranom x→1− x→1− limesu produkta vrijedi C = lim h(x) = lim (f (x)g(x)) = lim f (x) lim g(x) = AB. Takve funkcije c .8. Dokaz: Oznaˇimo f (x) = c ∞ n=0 an x . Prema teoremu 6. neka postoji f (r−) i neka red an r n . C i ako je n cn = k=0 ak bn−k . ∞ n=0 ∞ an r n konvergira.15 je C = lim h(x).E. Neka je f : ε. Ako redovi an .E.8 Fourierovi redovi ˇ Neka je f : R → R periodiˇka funkcija s periodom 2π. gdje je 0 < ε < r. an r n xn zadovoljava uvjete teorema 6.

π] → R zadana s f (x) = 2 n=1 bn sin nx). e2 . m ∈ N. vrijedi π −π π −π π −π π −π π −π zovemo trigonometrijski red. . Za funkcije −π cos nxdx = 0 sin nxdx = 0 sin nx cos mxdx = 0 sin nx sin mxdx = πδn. n ∈ N}. 21. Red oblika k=0 a0 + (an cos nx + bn sin nx) 2 n=1 ∞ (6. 16. . oˇujak 1768. π] → π f (x)g(x)dx. Neka je f : [−π. ∀n. REDOVI su oblika A sin(ωx + ϕ). f (x) sin nxdx. 1 1 To pokazuje da je skup funkcija { √1 . (6. . n. en } onda su koeficijenti u tom prikazu oblika (f |ek ). ∀n ∈ N. . .) z francuski matematiˇar c 1 . ω je kutna frekn vencija. ∀n ∈ N. (n ∈ N). – St Petersburg [Rusija]. ∀n. a ϕ je fazni pomak.176 POGLAVLJE 6. 18. . koeficijenti u c c tom prikazu su oblika an bn 1 = π 1 = π π −π π −π f (x) cos nxdx. Funkciju k=0 n Ak sin(kx + ϕk ) zovemo trigono- metrijski polinom. ∀n. . gdje A nazivamo amplitudom.m . Ako u konaˇno dimenzionalnom unitarnom prostoru c V ˇelimo vektor x prikazati kao linearnu kombinaciju vektora neke ortonorz mirane baze {e1 . ∀n ∈ N ∪ {0}. Trigonometrijski polinom mogu´e je napisati u obliku c (ak cos kx + bk sin kx). . – Paris. ∀n ∈ N. √π sin nx.38) R snabdjeven sa skalarnim produktom (f |g) = sin nx. m ∈ N. . rujan 1783.) ˇvicarski matematiˇar s c 2 Jean Baptiste Joseph Fourier (Auxerre. . . √π sin nx. cos nx. Promotrimo vektorski prostor V svih neprekidnih funkcija f : [−π. travanj 1707. svibanj 1830. ∞ a0 + (an cos nx + k = 1. 15. Leonhard Paul Euler (Basel. . ortonor2π miran skup vektora u V . m ∈ N.39) i nazivaju se Euler1 –Fourierovi2 koeficijenti. Po analogiji s konaˇno dimenzionalnim sluˇajem.m cos nx cos mxdx = πδn.

π]. ∀n ∈ N.D. Odatle je |an | ≤ 2M . Odatle slijedi n2 n2 1 da je Fourierov red apsolutno majoriziran s redom 4M ∞ n2 . Parcijalnom integracijom dobivamo an = 1 π π f (x) cos nxdx = −π π −π f (x) sin nx nπ π −π − 1 nπ π f ′ (x) sin nxdx = −π π = f ′ (x) cos nx n2 π − 1 n2 π π −π f ′′ (x) cos nxdx = − 1 n2 π f ′′ (x) cos nxdx. onda je S(x) = . Neka je S : R → R suma Fourierovog reda. 13. 0 . ∀x ∈ R. π] → R takva da vrijedi (i) Funkcija f ima najviˇe konaˇno prekida i to prve vrste na [−π. Q. ∀x ∈ [−π. i neka je po peri1 x ∈ [0. π]. π]).6.E. Takoder je S(−π) = 2 f (π−) + f (−π+) S(π) = . π . π]. πn Johann Peter Gustav Lejeune Dirichlet (Dren. Ako f ima f (x−) + f (x+) prekid u x ∈ −π. Ako je f neprekidna u x ∈ −π. Imamo c s Primjer 6. veljaˇa 1805. c o svibanj 1859. (Dirichlet)1 Neka je f : [−π. 2 Dokaz: Dokazujemo samo konvergenciju reda i to uz jaˇi uvjet da je f ∈ c (2) C ([−π. onda je S(x) = f (x). −π π 1 π π f (x) sin nxdx = −π sin nxdx = 0 −2 cos nx πn π = 0 2 [1 − (−1)n ]. f (x + 2π) = f (x).24. ∀n ∈ N. Zbog neprekidc ′′ ′′ nosti f postoji M > 0 tako da je |f (x)| ≤ M.16. π odiˇnosti proˇirena na R. tj. s c (ii) Funkcija f je po dijelovima monotona na [−π. 5. FOURIEROVI REDOVI ∞ 177 a0 Oznaˇimo sumu Fourierovog reda s S(x) = + c (an cos nx + bn sin nx) 2 n=1 Teorem 6.8. −1 x ∈ [−π.) njemaˇki matematiˇar c c . – G¨ttingen. Analogno se dobije |bn | ≤ 2M . a potonji je n=1 konvergentan. π . Neka je f (x) = an = bn = 1 1 π 2 π π f (x) cos nxdx = 0. −π gdje su prethodni sumandi jednaki nuli zbog periodiˇnosti. Tada Fourierov red funkcije f konvergira ∀x ∈ R.

n ≤x≤1 n→∞ 1 Vrijedi f (x) = lim fn (x) = 0. b2n−1 = Dakle. c z tj. 1] i f (0) = lim fn (0) = 1.17. onda je f neprekidna na I. ∀n ∈ N0 . ako ∀x ∈ I. (6.25. s tim da je S(x) = f (x) za x = nπ i 2n + 1 = 0. S(x) = s(nπ) = 4 . Neka je za n ∈ N funkcija fn : [0.40) Definicija 6.7. Niz funkcija konvergira (obiˇno ili po toˇkama) k funkciji f : I :→ R. 0 ≤ x ≤ n . 1] → R definirana s y fn (x) = 1 −nx + 1 .9 Uniformna konvergencija nizova i redova funkcija Neka je (fn )n niz funkcija fn : I → R. . I ⊆ R. fn : I → R. Neka su ∀n ∈ N. tj. 6. ∀x ∈ 0. (6.178 tj. c Cauchyjev oblik definicije limesa niza funkcija po toˇkama glasi: c x (∀x ∈ I)(∀ε > 0)(∃nε ∈ N)(∀n ∈ N)((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < ε)). Za niz funkcija (fn )n . fn : I → R. ako (∀ε > 0) (∃nε ∈ N) (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < ε)). Ako niz (fn )n uniformno konvergira na I k funkciji f : I → R. I ⊆ R. c c f (x) = lim fn (x) n→∞ Primjer 6. (∀ε > 0) (∃δ > 0)(∀x ∈ I) ((|x − c| < δ) ⇒ (|f (x) − f (c)| < ε)). 1 0 . n=0 f (−kπ+)−f (kπ−) 2 sin(2n + 1)x . funkcija f ima n→∞ 1 1 n prekid u toˇki 0. I ⊆ R. Dokaz: Uzmimo bilo koju toˇku c ∈ I i dokaˇimo da je f neprekidna u c. b2n = 0. kaˇemo z da uniformno ili jednoliko konvergira k funkciji f : I → R na I. obiˇni limes niza c c 0 funkcija ne ˇuva neprekidnost. Dakle. (2n−1)π ∞ POGLAVLJE 6. REDOVI n ∈ N. ∀n ∈ N0 .41) Teorem 6. neprekidne funkcije na I.

∀x ∈ I. |un (x)| ≤ an . ako niz (sn )n uniformno konvergira na I. 3 (6. ∀n ∈ N.44) un uniformno konvergira na I. I ⊆ R. njegove parcijalne sume. un red funkcija.44) je red redom ∞ n=1 un (x) apsolutno majoriziran s konvergentnim ∞ n=1 an . a onda i na I.42) Zbog neprekidnosti funkcije fn u c vrijedi ε (∃δn ) (∀x ∈ I) ((|x − c| < δn ) ⇒ (|fn (x) − fn (c)| < )). Dakle. un (x). Tada red un (x) apsolutno konvergira ∀x ∈ I ∞ n=1 i definira funkciju f : I → R. a sn = k=1 uk .18. f (x) = uniformno konvergira k f .43) Q. postoji nε ∈ N tako da ε (∀x ∈ I) (∀n ∈ N) ((n > nε ) ⇒ (|fn (x) − f (x)| < )). Red ∞ n=1 un uniformno konvergira na I. Neka je ∀n ∈ N.E. pa imamo (|x−c| < δ) ⇒ (|f (x)−f (c)| ≤ |f (x)−fn (x)|+|fn (x)−fn (c)|+|fn (c)−f (c)| < ε).6. i neka je n ∞ n=1 (6. Dokaz: Zbog (6. ∀x ∈ I. f je neprekidna u c. n ∈ N. tj. UNIFORMNA KONVERGENCIJA 179 Neka je ε > 0 bilo koji.D. onda red ∞ n=1 ∞ n=1 n=1 (6. Dokaˇimo da niz (sn )n z . un : I → R. Ako je svaki ˇlan reda funkcija c ∞ ∞ n=1 un po apsolutnoj vrijed- nosti manji ili jednak od odgovaraju´eg ˇlana konvergentnog reda s pozitivnim c c ˇlanovima c an . 3 Uzmimo sada bilo koji n > nε i stavimo δ = δn . Iz uniformne konvergencije niza (fn )n k f .9. Teorem 6.

Korolar 6. Uk (x) = . n=1 un uniformno konvergira na I k f : I → R. pa po teoremu 6.D. c c z 0 |x|n Sada imamo |an xn | ≤ |an xn | ≤ Mq n . uk (x) ≤ |uk (x)| ≤ ak < ε. n=0 Korolar 6. Q. ∞ k=n ak < ε). 1 takav da vrijedi |x| ≤ q|x0 |. Ako je za svako n ∈ N. te neka red za svaki x ∈ I red vrijedi ∞ n=1 x a ∞ n=1 x a ∞ n=1 ∞ n=1 a x un uniformno konvergira na I k f : I → R. red 0 |x0 |n ∞ n=0 an xn uniformno konvergira na I. Tada x un (t)dt uniformno konvergira na I k a f (t)dt. za n > nε . Neka je za svaki n ∈ N.6. ∞ n=0 uniformnu konvergenciju. ∀n ∈ N. un : I → R neprekidna funkcija na I = [a. un : I → R neprekidna funkcija na I.E. vrijedi ∀x ∈ I. |x0 | .5. njegov 0 op´i ˇlan teˇi k nuli. Oznaˇimo sa sn = c a k=1 u k i s Vn = k=1 Uk . REDOVI Tada postoji nε ∈ N takav da ∀n ∈ N. b]. (n > nε ) ⇒ ( ∞ k=n ∞ k=n ∞ k=n POGLAVLJE 6. Ako red potencija an xn konvergira za neko x0 ∈ R. Poˇto red s ∞ an xn konvergira.180 Uzmimo bilo koji ε > 0. (6. zbog ∀x ∈ I. Tada postoji q ∈ [0.45) Dokaz: Po prethodnom korolaru je f : I → R neprekidna na I. te ako red ∞ neprekidna na I. Dakle. ∀x ∈ I.E. |x0 | . |sn (x) − f (x)| < ε. pa postoji M > 0 takav da je |an xn | ≤ M.19. Dokaz: Uzmimo bilo koji segment I ⊆ −|x0 |. onda je f Teorem 6. onda on uniformno konvergira na svakom segmentu I ⊆ −|x0 |. imamo Q. tj. tj. pa za svaki x n n x ∈ I postoji f (t)dt. un (t) dt = un (t)dt. ∀n ∈ N.18.D.

ako konvergenc cija niza nije uniformna. UNIFORMNA KONVERGENCIJA x 181 ∞ n=1 uk (t)dt. Primjer 6.E.6.9. ∀t ∈ I. f (x) = lim fn (x) = 0. ∀n ∈ N.n ≤x≤π π y n Funkcije fn su neprekidne na I. π 0 . c c x g(t)dt = a ∞ n=1 a x u′n (t)dt = . b−a postoji nε ∈ N takav da ∀n ∈ N. Dokaz: Funkcija g = u′n je suma uniformno konvergentnog reda nepre- kidnih funkcija na I.20. n ∈ N. 0 ≤ x ≤ π n . b]. n π f (x)dx = 0 i 0 0 Π n Π x fn (x)dx = 0 0 π n n sin nxdx = 2. (n > nε ) ⇒ (|f (t) − sn (t)| < Tada za F (x) = a f (t)dt i ∀x ∈ I imamo x x x |F (x)−Vn (x)| = Dakle. Zbog uniformne konvergencije reda a x un za bilo koji ε > 0. tj. Definirajmo fn : [0. ∞ n=1 ∞ n=1 ′ un = ∞ n=1 u′n . ∀x ∈ I. Tada je g = f ′ na I. Neka za svaki n ∈ N. Po teoremu 6. Un uniformno konvergira k F .D. red ∞ n=1 a f (t)dt − a sn (t)dt ≤ a |f (t)−sn (t)|dt ≤ ε x−a < ε. ∞ Teorem 6. pa je i sama neprekidna na I. funkciju g smijemo integrirati ˇlan po ˇlan. neka red red ∞ n=1 n=1 un konvergira k f : I → R na I i neka u′n uniformno konvergira k g : I → R na I. tj. Integral i limes niza funkcija op´enito ne komutiraju.26. π] → R. funkcija un : I → R ima neprekidnu derivaciju na I = [a. na slijede´i naˇin: c c fn (x) = n sin nx .19. b−a Q. ε ).

Sada za 1 Dokaz: Neka je s = lim sn i neka je ε > 0 bilo koji. listopad 1906. g = f ′ na I. sa fn (x) = sin nx. REDOVI [un (x) − un (a)] = ∞ n=1 un (x) − ∞ n=1 un (a) = f (x) − f (a). n ∈ N.D. tj. b ∈ S je λa + µb ∈ S. π] → R.27. onda i niz n→∞ (σn )n konvergira i s = lim σn . tj. pa postoji m ∈ N takav da ∀n ∈ N.182 ∞ n=1 POGLAVLJE 6. (n > m) ⇒ (|εn | < 3 ). Ako niz (sn )n konvergira i ako je s = lim sn . S je vektorski prostor.1. 6. tj. e n→∞ Propozicija 6. ∀x ∈ I = [−π. L(λa + µb) = λL(a) + µL(b). Neka je S ⊂ RN c skup nizova (an )n za koje red an konvergira.12. Oznaˇimo εn = sn − s.8. Funkcija L : S → R koja nizu pridruˇi sumu odgovaraju´eg reda. 12. Dakle. n ∈ N.10 Sumiranje redova u smislu C´sara e ∞ Oznaˇimo s RN vektorski prostor svih nizova realnih brojeva. Neka je (sn )n niz u R i (σn )n niz definiran s (6.E. µ ∈ R i ∀a. ∀λ. µ ∈ R i ∀a. gdje su sn = n→∞ k=1 ak . ∞ za ∀λ. Q. b ∈ S. Vrijedi lim fn = 0 uniformno n n ′ na I. . π]. onda σ zovemo limes niza (sn )n u smislu C´sara1 . n→∞ ε n ∈ N. travanj 1859. L : a = (an )n → s = z c n n=1 an je linearan n=1 funkcional. (6. 1 n ∈ N. parcijalne sume reda. Derivacija i limes funkcija op´enito ne komutiraju.46). Definirajmo fn : [−π.46) Definicija 6. ako koc nvergencija niza derivacija nije uniformna.) talijanski matema- tiˇar c . Primjer 6. Neka je s = lim sn . c n→∞ Ernesto Cesaro (Napulj. Definiramo niz (σn )n sa σn = 1 n n k=1 sk . ali niz (fn )n ne konvergira na I. Ako niz (σn )n konvergira i σ = lim σn .

Uzmimo nε > m + 1 takav da vrijedi Primjer 6. n n n 3 s1 + . 1−x n=0 . . n ∈ N. + sm+1 | m + 1 n−m−1ε + |s| + . + εn s1 + . 2 Primjer 6. Geometrijski red konvergira u smislu C´sara ∀x ∈ [−1. 1 i e vrijedi formula ∞ 1 xn = . . Naime. . Neka je an = (−1)n−1 . tj. .10. + sm+1 sm+2 + . s2n = 0. nε 3 nε 3 Sada ∀n ∈ N.´ 6. . SUMIRANJE REDOVA U SMISLU CESARA n > m + 1 imamo σn = = a odatle |σn − s| < |s1 + . Q. c e n−1 1 n ∈ N i σ2n = 2 i σ2n−1 = 2n−1 . . . limn σn = 1 .D. n n n ε (m + 1)|s| ε |s1 + . (n > nε ) ⇒ |σn − s| < ε. .29. . .28.E. ali konvergira u smislu C´sara. n ∈ N. s2n−1 = 1. + sn + = n n 183 εm+2 + . + sm+1 | < i < . . + sm+1 n − m − 1 + s+ . . Red ∞ n=1 an ne konvergira u obiˇnom smislu.

184 POGLAVLJE 6. REDOVI .

1 Izjave i veznici Mnoga razmatranja u teoriji skupova postaju preglednija ako koristimo logiˇke simbole i logiˇke zakone konstruirane u toj logici. ⇒. onda) implikacija. 0 Logiˇki zakoni ili tautologije su izjave sastavljene od slova p. . ⇔. Od izjava se z z pomo´u logiˇkih veznika i operatora negacije. . slaˇu druge izjave. ali ne i oboje. logiˇki veznici i operator negacije definirani su slijede´om tabelom: c c p 0 0 1 1 q 0 1 0 1 p∧q 0 0 0 1 p∨q 0 1 1 1 p⇒q 1 1 0 1 p⇔q 1 0 0 1 p 0 1 ¬p 1 . Iz tog razloga navoc c dimo osnovne pojmove iz matematiˇke logike na koje ´emo se pozivati. (onda i samo onda) ekvivalencija. onda. .Dodatak A Algebra izjava A. z Osnovni veznici su i. uz upotrebu lijevih i desnih c c zagrada. istinitim ili laˇnim. c c . takve da kad slova zamijenimo bilo kakvim c izjavama. . q. Operator negacije je ¬p (ne p). q. ∨. i c logiˇkih simbola ∧. r. a s 0 vrijednost neistinite c izjave. c (ako. onda i samo onda: p∧q p∨q p⇒q p⇔q (i) konjunkcija . . Ako s 1 oznaˇimo vrijednost istinite izjave. . r. ili. ¬. ako. uvijek dobijemo istinitu izjavu. logiˇka suma. c (ili) disjunkcija . c c Osnovni objekti matematiˇke logike su izjave koje oznaˇavamo p. . z 185 . logiˇki produkt. . od kojih svaka moˇe biti ili istinita ili laˇna. .

0 1 1 0 1 1 1 0 0 0 1 1 1 0 1 0 1 1 1 1 0 1 1 1 1 1 1 1 1 1 U zadnjem stupcu tabele su samo jedinice. ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ . p ⇒ p ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ . (p ∧ 1) ⇔ p (p ⇒ r) p ⇔ ¬¬p ¬p ∧ ¬q ¬p ∨ ¬q (¬q ⇒ ¬p) (¬p ∨ q) (p ∧ ¬q) p⇒1 komutativnost disjunkcije asocijativnost disjunkcije komutativnost konjunkcije asocijativnost konjunkcije prvi zakon distribucije drugi zakon distribucije idempotentnost apsorpcija tranzitivnost implikacije dvostruka negacija de Morganovi zakoni kontrapozicija .186 DODATAK A. (p ∧ 0) ⇔ 0 ((p ⇒ q) ∧ (q ⇒ r)) (p ∨ ¬p) ⇔ 1 ¬(p ∨ q) ¬(p ∧ q) (p ⇒ q) (p ⇒ q) ¬(p ⇒ q) 0 ⇒ p. ⇒ . Ako za objekt x stavimo z ime nekog objekta i ako tako dobivena izjava bude istinita onda kaˇemo da . ˇto znaˇi da je gornja izjava s c tautologija. . uvrˇtavamo sve mogu´e c s c istinosne vrijednosti za ulazna slova. Slijede´e tautologije su osnovni zakoni algebre logiˇkih izjava: c c (p ∨ q) ((p ∨ q) ∨ r)) (p ∧ q) ((p ∧ q) ∧ r)) (p ∧ (q ∨ r)) (p ∨ (q ∧ r)) (p ∨ p) ⇔ p (p ∨ 1) ⇔ 1.2 Izjavne funkcije i kvantifikatori Promatramo izjave s promjenjivom varijablom Φ(x). koriste´i z c definicione vrijednosti za logiˇke operatore iz tabele. Taj postupak za izjavu (p ∧ q) ⇒ (p ∨ r) ispisujemo pomo´u tabele: c p q r p ∧ q p ∨ r (p ∧ q) ⇒ (p ∨ r) 0 0 0 0 0 1 0 0 1 0 1 1 0 1 0 0 0 1 . A. (q ∨ p) (p ∨ (q ∨ r)) (q ∧ p) (p ∧ (q ∧ r)) ((p ∧ q) ∨ (p ∧ r)) ((p ∨ q) ∧ (p ∨ r)) (p ∧ p) ⇔ p (p ∨ 0) ⇔ p. ALGEBRA IZJAVA Ako za neku izjavu ˇelimo provjeriti da li je tautologija onda.

4).6) (A.2) (A.11) (A.7) U sluˇaju kada je izjavna funkcija konstantna u implikacijama (A.2. p ∧ (∃xΦ(x)). Φ(a) ⇒ ∃(x ∈ A)Φ(x). . (∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇒ ∀x(Φ(x) ∨ Ψ(x)). ¬(∃xΦ(x)) ⇔ ∀x(¬Φ(x)).12) (A. i c (A. ∃x(Φ(x) ∨ Ψ(x)) ⇔ (∃xΦ(x) ∨ ∃xΨ(x)). c c c Ta se ˇinjenica opisuje pomo´u kvantifikatora. Prethodne relacije govore o distributivnosti univerzalnog kvantifikatora na produkt i kvantifikatora egzistencije na sumu. .1). (A.(A. (A. Imamo dva kvantifikatora: c c ∀ ∃ univerzalni kvantifikator. ∃(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔ 0. IZJAVNE FUNKCIJE I KVANTIFIKATORI 187 taj objekt zadovoljava izjavnu funkciju Φ.5) Za prethodne dvije implikacije ne vrijedi obrat. (∀x)p (∃x)p ∀x(p ∨ Φ(x)) ∃x(p ∧ Φ(x)) (p ⇒ ∀xΦ(x)) (∀xΦ(x) ⇒ p) ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ ⇔ p. p ∨ (∀xΦ(x)).13) . a mogu´e je da nema ograniˇenja.9) (A. U nekim sluˇajevima je varijabla c te funkcije ograniˇena nekim skupom A. an } onda c c vrijedi: ∀(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a1 ) ∧ Φ(a2 ) ∧ · · · ∧ Φ(an ).5) vrijedi ekvivalencija.1) (A. . ∃(x ∈ A)Φ(x) ⇔ Φ(a1 ) ∨ Φ(a2 ) ∨ · · · ∨ Φ(an ). (A. Ako je neka funkcija ograniˇena konaˇnim skupom A = {a1 .10) (A. ∃x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇒ (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)). (A. ∀(x ∈ ∅)Φ(x) ⇔ 1 . kvantifikator egzistencije.4) (A.8) (A. ∀(x ∈ A)Φ(x) ⇒ Φ(a) . ∃x(Φ(x) ⇒ p). Vezu kvantifikatora i operatora negacije daju izjave: ¬(∀xΦ(x)) ⇔ ∃x(¬Φ(x)). p.A. .3) Nadalje vrijedi: Za a ∈ A imamo: Pravila koja daju vezu izmedu kvantifikatora i logiˇkih operacija su: c ∀x(Φ(x) ∧ Ψ(x)) ⇔ (∀xΦ(x) ∧ ∀xΨ(x)). ∀x(p ⇒ Φ(x)).

y. y) ∀x.13) moˇe se uzeti izjavna z funkcija koja ne zavisi o x. y) ∀x∃yΦ(x.(A. (A. y) ∃y∀xΦ(x. y) ⇔ ∃y∃xΦ(x.13). a umjesto ∃x∃y piˇemo s c s ∃x. y).16) (A. Ψ(x. Φ(x. yΦ(x. y) ∃xΦ(x. npr. ∃x∃yΦ(x. Vrijedi : (∀xΦ(x) ∨ ∀xΨ(x)) ⇔ ∀x∀y(Φ(x) ∨ Ψ(y)).15) Iz tog razloga umjesto ∀x∀y piˇemo skra´eno ∀x. yΦ(x. a u (A. y) Slika A. y).7) .1: Dijagram implikacija za kvantifikatore .1). (∃xΦ(x) ∧ ∃xΨ(x)) ⇔ ∃x∃y(Φ(x) ∧ Ψ(y)). y) ∃x. ALGEBRA IZJAVA Izjavne funkcije mogu imati viˇe argumenata. gdje je Φ(x. Imamo slijede´a pravila: c ∀x∀yΦ(x. (A. y.188 DODATAK A. y) izjavna funkcija. ∃x∀yΦ(x. y) ⇔ ∀y∀xΦ(x. Za s njih vrijede isti zakoni (A.17) Za sluˇaj kombinacije kvantifikatora egzistencije i univerzalnog kvantific katora imamo dijagram kao na slici (A.14) (A.1) . y).(A. y) ∀xΦ(x. y) ∀y∃xΦ(x. y).

z ∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)))). (A) Aksiom unije: Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi svi elementi skupa A i svi elementi skupa B i koji ne sadrˇi druge elemente. tj. Boole-ove algebre skupova. A = B onda i samo onda ako vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇔ (x ∈ B)). Osnovni ili primitivni pojmovi su skup i element skupa.1 Skupovi i operacije sa skupovima U ovoj toˇki uvodimo najjednostavniju aksiomatiku koja nam omogu´ava c c zasnivanje Boole-ove algebre skupova. tj. AKSIOMI ELEMENTARNE TEORIJE SKUPOVA (O) Aksiom obuhvatnosti: Ako su A i B skupovi sastavljeni od jednih te istih elemenata onda se oni podudaraju. B. strukture u kojoj su definirane samo binarne i unarne operacije sa skupovima. (B) Aksiom razlike: 189 . Uvodimo i jednostavnu aksiomatiku dostatnu za izgradnju tzv. tj.Dodatak B Elementarna teorija skupova U ovom dodatku cilj je definirati osnovne operacije sa skupovima i ispitati njihova svojstva.

imamo mogu´nost uvodenja c jedinstvenih oznaka za uniju A ∪ B i za razliku A − B. Odatle po aksiomu (O) slijedi C1 = C2 .1. Tada vrijedi ∀x ((x ∈ C1 ) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ((x ∈ C2 ) ⇔ ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒ ((x ∈ C1 ) ⇔ (x ∈ C2 )). Napomena B. (C) Aksiom egzistencije (postojanja): Postoji barem jedan skup.2. Presjek skupova A i B je skup A ∩ B = A − (A − B).D.E. (B. ∀A∀B∃C(∀x((x ∈ C) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)))). c Dokaz: Pretpostavimo da postoje dva skupa C1 i C2 koji zadovoljavaju uvjete aksioma (A). Iz definicije razlike slijedi x ∈ A ∩ B ⇔ (x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A − B) ⇔ (x ∈ A) ∧ (¬(x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇔ ⇔ ((x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B). Analogno pretpostavimo da postoje dva skupa D1 i D2 koji zadovoljavaju uvjete aksioma (B).1. Q.1.1) .190 DODATAK B. Dakle x ∈ A ∩ B ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B). Skupovi ˇije postojanje slijedi iz (A) i (B) su jedinstveni. Odatle po aksiomu (O) slijedi D1 = D2 . Teorem B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA Za bilo koje skupove A i B postoji skup kojem su elementi oni i samo oni elementi skupa A koji nisu elementi skupa B. Napomena B. Definicija B. Kao posljedicu Teorema B. tj. Tada vrijedi ∀x ((x ∈ D1 ) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ((x ∈ D2 ) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇒ ((x ∈ D1 ) ⇔ (x ∈ D2 )).1. Pomo´u unije i razlike moˇemo definirati dvije nove operacije sa skupoc z vima.

A ⊆ B ⇔ (A ∪ B = B) ⇔ (A ∩ B = A).6).2. c odatle zbog (B. skup A zovemo pravim podskupom skupa B.B. ˇto dokazuje A ∪ B ⊆ B.6). Tada postoji i skup A − A. Po aksiomu (B) postoji barem jedan skup A. A ⊆ A ∪ B .2.2) Definicija B. Unija skupova sadrˇi svaki pojedini skup. INKLUZIJA I PRAZAN SKUP 191 B. A ∩ B ⊆ A . Anas logno. z Propozicija B. Pomo´u c tautologije (p ⇒ q) ⇒ ((p ∨ q) ⇒ q) slijedi ((x ∈ A) ∨ (x ∈ B)) ⇒ (x ∈ B). Oˇigledno vrijedi (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ A) ⇒ A = B.4) slijedi prva ekvivalencija u (B. z z Tranzitivnost inkluzije (A ⊆ B) ∧ (B ⊆ C) ⇒ (A ⊆ C). Za skupA kaˇemo da je podskup skupa B ako z Tada piˇemo A ⊆ B ili B ⊇ A. (B. Relaciju inkluzije moˇemo definirati pomo´u jednakosti i z c jedne od operacija ∪ ili ∩. (B. s Ako je A ⊆ B i A = B.5) imamo drugu ekvivalenciju u (B.2) i tranzitivnosti implikacije.4) slijede iz tautologije p ⇒ p ∨ q.5) Inkluzije (B. Kada bi postojala dva skupa Z1 i Z2 s prethodnim z svojstvom. (B.1. (B.5) slijede iz p ∧ q ⇒ p.4) (B. Razlika dva skupa je sadrˇana u skupu kojeg umanjujemo : A − B ⊆ A.3) slijedi iz (B.6) Dokaz: Ako je A ⊆ B onda vrijedi ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)).2 Inkluzija i prazan skup ∀x((x ∈ A) ⇒ (x ∈ B)). B ⊆ A ∪ B. a inkluzije (B.E. koriste´i tautologiju (p ⇒ q) ⇒ (p ⇒ (p ∧ q)) imamo A ⊆ A ∩ B. c Navedimo i dokaˇimo najvaˇnija svojstva inkluzije. A ∩ B ⊆ B. a presjek je sadrˇan u svakom z z pojedinom skupu. izjava ∀x(x ∈ Z1 ⇔ x ∈ Z2 ) bi bila istinita jer su obje strane . tj. Q. Zbog (x ∈ A − A) ⇔ (x ∈ A) ∧ ¬(x ∈ A) ⇔ 0 slijedi da taj skup ne sadrˇi niti jedan element. Zbog (B.D.

. Odatle po aksiomu (O) slijedi Z1 = Z2 . s Skupovi A i B su disjunktni ako nemaju zajedniˇkih elemenata. Napomena B.3 Zakoni unije.4) daje A∪∅ = A. Zakoni distributivnosti: (A∪(B ∩C)) = (A∪B) ∩(A∪C) . (B. (x ∈ ∅) ⇔ 0. . A ∩ B = B ∩ A. Zakon komutativnosti : A ∪ B = B ∪ A . c A ∩ B = ∅. (Ai ∪ Bj ). Iz x ∈ (A ∪ ∅) ⇔ (x ∈ A) ∨ (x ∈ ∅) ⇒ (x ∈ A) ∨ 0 ⇒ (x ∈ A) zakljuˇujemo c A∪∅ ⊆ A. (A ∩ (B ∩ C)) = ((A ∩ B) ∩ C). ˇto zajedno s (B. Dakle.8) Dokaz slijedi iz zakona asocijativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri sudova. Zbog jedinstvenosti skupa s z prethodnim svojstvom koristimo oznaku ∅ za taj skup. (A∩(B ∪C)) = (A∩B) ∪(A∩C). n) i Bj (j = 1. Za konaˇan broj skupova Ai (i = 1. . ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA laˇne. . (B. Analogno dobijemo A∩∅ = ∅. tj. . . B. . Zakon asocijativnosti: (A ∪ (B ∪ C)) = ((A ∪ B) ∪ C) .9) Dokaz slijedi iz zakona distribucije disjunkcije prema konjunkciji i obratno. tj. ( i=1 Bj ) = j=1 i=1 j=1 . m) c imamo n m n m ( i=1 n Ai ) ∩ ( Ai ) ∪ ( Bj ) = j=1 m n m i=1 j=1 (Ai ∩ Bj ). ∀x(x ∈ ∅). presjeka i oduzimanja Slijede´e zakonitosti za operacije sa skupovima prvi je istraˇio John Boole c z (1813-1864). Budu´i je implikacija s laˇnom premisom uvijek istinita to vrijedi ∀x(x ∈ c z ∅ ⇒ x ∈ A) iz ˇega zakljuˇujemo c c ∀A(∅ ⊆ A).7) Ovi zakoni slijede iz zakona komutativnosti za disjunkciju i konjunkciju u algebri sudova. . (B.3.192 DODATAK B.

B.16) (B.12) x ∈ (A−(A∩B)) ⇔ (x ∈ A)∧(x ∈ A∩B)) ⇔ (x ∈ A)∧((x ∈ A)∨(x ∈ B)) ⇔ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ A) ∧ (x ∈ B)) ⇔ Zakon distributivnosti mnoˇenja prema oduzimanju oblika z A ∩ (B − C) = (A ∩ B) − C. Vezu izmedu relacije inkluzije i operacija unije. Nadalje vrijedi ˇto slijedi iz: s A − B = A − (A ∩ B). 193 (B. Jednakosti u (B. PRESJEKA I ODUZIMANJA Zakoni idempotencije: A ∪ A = A . (B.17) (B.14) (B.13) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ⇔ x ∈ (A − B). A − (B ∩ C) = (A − B) ∪ (A − C).18) (B.20) .15) (B. ˇto slijedi iz s x ∈ A ∩ (B − C) ⇔ (x ∈ A) ∧ x ∈ (B − C) ⇔ (x ∈ A) ∧ (x ∈ B) ∧ (x ∈ C) ⇔ Zakoni de Morgana za oduzimanje glase: ⇔ x ∈ (A ∩ B) ∧ (x ∈ C) ⇔ x ∈ ((A ∩ B) − C).10) slijede iz zakona idempotencije za sudove. ((A − D) ⊆ (A − C)). (B. ((A − D) ⊆ (B − C)).3. presjeka i razlike daju jednakosti: (A ⊆ B) ∧ (C (A ⊆ B) ∧ (C (A ⊆ B) ∧ (C (C ⊆ D) ⊆ D) ⊆ D) ⊆ D) ⇒ ⇒ ⇒ ⇒ ((A ∪ C) ⊆ (B ∪ D)). Takoder vrijede jednakosti : (A ∪ B) − C = (A − C) ∪ (B − C).19) (B. A − (B ∪ C) = (A − B) − C. A − (B ∪ C) = (A − B) ∩ (A − C). ((A ∩ C) ⊆ (B ∩ D)). Oduzimanje skupova nije obratna operacija uniji ˇto se vidi iz s A ∪ (B − A) = A ∪ B.11) (B.10) (B. A ∩ A = A. ZAKONI UNIJE.

Iz aksioma (B) je oˇigledno c A − B = A ∩ (U − B) = A ∩ −B = −(−A ∪ B) Propozicija B.E. U zamijeniti simbolima ∧. Naime. {x|x ∈ A}.26) Dokaz: Za dokaz relacije (B. − (A ∪ B) = −A ∩ −B.3.4 Univerzalni skup i komplement Za neki skup A moˇemo promatrati sve objekte koji nisu ˇlanovi tog skupa. Takav objekt op´enito nije skup. c Q. suviˇe je opseˇan. a (B. −. A ⊆ B ⇔ −B ⊆ −A A ⊆ B ⇒ A ∩ −B ⊆ B ∩ −B = ∅ ⇒ A ∩ −B = ∅. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA B.25) (B. A ∪ U = U. ∨. A ∩ U = A . ⊆. (B. Relacija (B. (B.194 DODATAK B. U konc s z kretnim situacijama prouˇavamo samo one skupove koji su podskupovi nekog c konkretnog skupa ˇiji ˇlanovi su objekati koji nas interesiraju (atomi). Za skupove u idu´im rezultatima ove toˇke pretpostavljamo da su podc c skupovi univerzalnog skupa U. U tom sluˇaju oˇigledno c c c vrijedi: ∀A A ⊆ U . Vrijede slijede´e ekvivalencije: c A ⊆ B ⇔ (A ∩ −B = ∅).24) su de Morganovi zakoni za komplement. ⇒. a simbole ∩. ∪. −(A ∩ B) = −A ∪ −B . ⇔. Neka su A i B skupovi.26) slijedi iz logiˇkog zakona o kontrapoziciji. 0.23) je pravilo dvostrukog komplementa. =. Tada je A ∩ −A = ∅ . −(−A) = A. samo je c potrebno shvatiti skupove kao izjave.22) (B.2. Takav c c skup zovemo univerzalni skup i oznaˇavamo s U. (B. ¬.24) Jednakost (B. Obratno. .D. c Propozicija B. z c tj. ∅. 1. A ∪ −A = U. Vrijede slijede´e osnovne jednakosti.25) koristimo monotonost inkluzije na presjek Napominjemo da su formule koje se dobivaju u Booleovoj algebri podskupova ekvivalentne odgovaraju´im izjavama algebre sudova. ako je A ∩ −B = ∅ onda A = A ∩ U = A ∩ (B ∪ −B) = (A ∩ B) ∪ (A ∩ −B) = A ∩ B ⊆ B. Neka su A i B skupovi.23) (B.21) Skup U − A = AC = −A zovemo komplement skupa A (u odnosu na skup U).

X × Y = {(x. Tada po (B. U sluˇaju (i) oˇito vrijedi (a = c) ∧ (b = d).D.4.28) (ii) {a} = {c. 20.32) (B. (A × C) ∩ (B × C). b) = (c. Teorem B. Neka su A. {a. (B.29) (B. d) nuˇno je i dovoljno da bude z istinita izjava (a = c) ∧ (b = d). C i D skupovi. B. Da bi vrijedilo (a. (C × A) ∪ (C × B). listopad c 1987.31) (B. b} = {c}.5.33) (B. Q. b) = (b.E. Propozicija B.3. Tada je C × D − A × B = ((C − A) × D) ∪ (C × (D − B)). (Kolmogorov1 ) Za bilo koja dva a i b definiramo skup koji nazivamo uredeni par elemenata a i b.36) Andrej Nikolaeviˇ Kolmogorov (Tambov. b) = (c. (C × A) − (C × B). Jednostavna posljedica teorema B. Definicija B. 25.34) Nadalje. (C × A) ∩ (C × B).5 Kartezijev produkt (a. Dokaz: Neka je (a. 1 (B.30) (B.) ruski matematiˇar c . Vrijedi (A ∪ B) × C C × (A ∪ B) (A ∩ B) × C C × (A ∩ B) (A − B) × C C × (A − B) = = = = = = (A × C) ∪ (B × C). b}} (B. KARTEZIJEV PRODUKT 195 B. Za bilo koje skupove X i Y oznaˇimo c Taj skup zovemo Dekartov ili Kartezijev produkt skupova X i Y . Dekartov produkt je monoton na ⊆. d} i {a. d}.27) Definicija B.B. a) ⇔ a = b. (A × C) − (B × C). Jasno je da za svaki skup X vrijedi X × ∅ = ∅ i ∅ × X = ∅. tj. travanj 1903. b) = {{a}. y)|(x ∈ X) ∧ (y ∈ Y )}. Navodimo neka jednostavna svojstva Dekartovog produkta. – Moskva.35) (B. za C = ∅ vrijedi A ⊆ B ⇔ (A × C) ⊆ (B × C) ⇔ (C × A) ⊆ (C × B). U sluˇaju (i) imamo a = c = d i c c c a = b = c.27) i aksiomu (O) imamo dva mogu´a sluˇaja: c c (i) {a} = {c} i {a. je (a.4. d). b} = {c. neka su A. B i C skupovi.2.2. (B.

196

DODATAK B. ELEMENTARNA TEORIJA SKUPOVA

Dokaz: Za (B.29) imamo (x, y) ∈ (A∪B)×C ⇔ (x ∈ A∪B)∧y ∈ C ⇔ ((x ∈ A)∨(x ∈ B))∧(y ∈ C) ⇔ ((x ∈ A)) ∧ (y ∈ C)) ∨ ((x ∈ B) ∧ (y ∈ C)) ⇔ ((x, y) ∈ (A × C)) ∨ ((x, y) ∈ (B × C)) ⇔ (x, y) ∈ (A × C) ∪ (B × C). Jednakosti (B.30), (B.31), (B.32), (B.33) i (B.34) dokazuju se analogno. Dokaˇimo (B.35). z (x, y) ∈ C × D − A × B ⇔ ((x, y) ∈ C × D) ∧ ((x, y) ∈ A × B) ⇔ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D)) ∧ ((x ∈ A) ∨ (y ∈ B)) ⇔ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (x ∈ A)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ D) ∧ (y ∈ B)) ⇔ (x ∈ (C − A) ∧ (y ∈ D)) ∨ ((x ∈ C) ∧ (y ∈ (D − B))) ⇔ ((x, y) ∈ ((C − A) × D)) ∨ ((x, y) ∈ (C × (D − B))) ⇔ (x, y) ∈ ((C − A) × D) ∪ (C × (D − B)). Posljednja tvrdnja slijedi iz A ⊂ B ⇔ A−B = ∅ ⇔ ∅ = (A−B)×C = A×C −B ×C ⇔ A×C ⊆ B ×C. Q.E.D.

B.6

Relacije i funkcije

Definicija B.5. Podskup R kartezijevog produkta X ×Y nazivamo relacija. Da su dva elementa a ∈ X i b ∈ Y u relaciji R piˇemo s < a, b >∈ R ili aRb. Skup D(R) ⊆ X zovemo domena relacije. Kodomena relacije je K(R) = Y . Prazan skup ∅ je relacija. s Ponekad se ˇinjenica da < x, y >∈ R piˇe x Ry. c Medu najvaˇnijim relacijama je relacija ekvivalencije. Ona se javlja kod z nastojanja da elemente skupa identificiramo na osnovi nekog njima zajedniˇkog svojstva. Na taj naˇin se skup raspada na podskupove elemenata c c koji su identiˇni u pogledu tog svojstva. Poˇto usporedujemo elemente istog c s skupa A jasno je da za relaciju ekvivalencije R vrijedi R ⊆ A × A.

B.6. RELACIJE I FUNKCIJE

197

Definicija B.6. Relacija R ⊆ A × A je relacija ekvivalencije ako vrijedi: (i) R je refleksivna na A: ∀x(< x, x >∈ R). (ii) R je simetriˇna: c ∀x, y((< x, y >∈ R) ⇒ (< y, x >∈ R)). (iii) R je tranzitivna: ∀x, y, z((< x, y >∈ R) ∧ (< y, z >∈ R)) ⇒ (< x, z >∈ R). Takoder, medu najvaˇnije relacije ubrajamo relacije uredaja ili poretka. z Definicija B.7. Relacija R se naziva relacijom poretka ili uredaja ako vrijedi (1) ∀x(xRx) refleksivnost, (2) ∀x, y, z((xRy) ∧ (yRz) ⇒ (xRz)) tranzitivnost , (3) ∀x, y((xRy) ∧ (yRx) ⇒ (x = y)) antisimetriˇnost . c Relacija s gornjim svojstvima joˇ se naziva parcijalni uredaj . s Uredaj R je linearan ili jednostavan ako vrijedi ∀x, y(x = y ⇒ (xRy ∨ yRx)). Standardna oznaka za relaciju uredaja je ≤ ili . Ako relacija nije antisimetriˇna onda se zove poluuredaj. c Pojam funkcije svakako je jedan od najvaˇnijih pojmova u matematici. z Intuitivno, pod tim pojmom podrazumjevamo jednoznaˇno pridruˇivanje elec z menata jednog skupa elementima drugog skupa. Funkcija je specijalni sluˇaj c medu relacijama. Definicija B.8. Relacija F je funkcija ako vrijedi ∀x, y, z(((< x, y >∈ F ) ∧ (< x, z >∈ F )) ⇒ (y = z)). Zbog jedinstvenosti, umjesto oznake < x, y >∈ F ili xF y piˇemo y = F (x). s

Indeks
A aksiom – Arhimedov, 7, 32 – Peanovi, 2 – potpunosti, 32 antisimetriˇnost c aproksimacija, 7, 85 – funkcije, 87, 113 – nultoˇke, 116 c – povrˇine, 120 s apsorpcija – logiˇka, 184 c asocijativnost – disjunkcije, 184 – konjunkcije, 184 – presjeka, 190 – unije, 190 B binarna operacija – zbrajanje, 3 brojevi – cijeli, 4 – decimalni, 7 – racionalni, 4 brojevni pravac, 7 brzina, 85 – prosjeˇna, 85 c D de Morganovi zakoni – logiˇki, 184 c – za skupove, 191 derivacija, 86 disjunkcija, 183 distributivnost – kvantifikatora, 185 – logiˇka, 184 c – presjeka na uniju, 190 – unije na presjek, 190 E ekvipotentni skupovi, 36 ekvivalencija, 183 Eulerova formula, 57 F funkcija, 9, 195 – apsolutna vrijednost, 12 – arcus, 27 – area, 23 – bijekcija, 18 – derivabilna, 86 – diferencijabilna, 86 – domena, 9 – eksponencijalna, 20, 35, 50 – – na C, 56 – gama, 150 – graf, 9 – hiperbolne, 22 – injekcija, 17 – inverzna, 17 – izjavna, 185 – – viˇe argumenata, 186 s – kodomena, 9 – korijen, 20 – kvadratna, 14 – linearna, 11 198

INDEKS – logaritamska, 21 – monotona, 10 – – po dijelovima, 128 – neprekidna, 68 – – uniformno, 129 – op´a potencija, 22 c – padaju´a, 10 c – polinom, 15 – prekidna, 69 – primitivna, 132 – racionalna, 16 – rastu´a, 10 c – razlomljena linearna, 15 – restrikcija, 9 – surjekcija, 18 – trigonometrijske, 24 G gomiliˇte niza, 52 s graniˇnu vrijednost, 43 c greˇka s – apsolutna, 13 – relativna, 13 grupa – komutativna, 4 I idempotentnost – logiˇka, 184 c – skupovna, 191 implikacija, 183 infimum, 34 integral – donji, 121 – gornji, 121 – neodredeni, 135 – nepravi, 146 – Riemannov, 122 interpolacija – ˇvorovi, 113 c – polinomom, 113 K Kartezijev produkt, 8, 193 Kartezijeva ravnina, 8 kompozicija funkcija, 16 komutativnost – disjunkcije, 184 – konjunkcije, 184 konjunkcija, 183 kontrapozicija, 184 konvergencija – niza, 42 – – uniformna, 176 – reda, 153 – – apsolutna, 159 – – uniformna, 177 koordinatni sustav, 8 kvantifikator – egzistencije, 185 – univerzalni, 185 kvocijent diferencija, 86 L limes – – limes – – – limes – – – –

199

inferior, 53 superior, 53 funkcije, 61 Cauchyjeva definicija, 62 jednostrani, 65 u R, 64 niza, 42 funkcija, 50 u C, 57 u R, 43 u R, 42

M majoranta, 31 maksimum, 32 matematiˇka indukcija, 2 c metoda tangenti, 117 minimum, 34

32 T . 153 – kriterij konvergencije INDEKS – – Cauchyjev. 81 niz. 121 – reda. 195 – kodomena. 189 – prebrojiv. 154 – konvergentan. 55 – realnih brojeva. 151 – – u smislu C´sara. 42 polinom. 39 – otvoren. 6 – komplement. 83 – podskup. 5 – kompleksnih brojeva. 165 – produkt redova. 41 c O obuhvatnost. 42 – rastu´i. 183 P podniz. 194 – ekvivalencije. 174 – funkcija. 170 – Fourierov. 159 – parcijalna suma. 83 sljedbenik. 37 – presjek. 15 – interpolacijski. 180 e supremum. 29 – uredeno. 174 refleksivnost. 195 S sekanta. 192 – neprebrojiv. 54 – funkcija. 194 – poretka. 162 – – Leibnitzov. 119 N nepravi integral – kriterij konvergencije. 188 – univerzalni. 41 c – podniz. 102 polje. 192 – zatvoren. 113 – Taylorov. 160 – – D’Alambertov. 31 poluuredaj. 33 – gust u sebi. 42 – padaju´i. 2 suma – Darbouxova. 41 – Cauchyjev. 194 – domena. 165 – geometrijski. 148 neprekidnost funkcije. 195 R radijan. 50 – konvergentan.200 mjera. 160 – – integralni. 113 – Lagrangeov. 152 – harmonijski. 151 – potencija. 54 – fundamentalan. 164 – Taylorov. 151 – binomni. 169 – trigonometrijski. 121 – integralna. 165 – – radijus konvergencije. 24 red. 187 operator negacije. 86 skup – gust. 153 – – parcijalna. 195 – uredaja. 68 – jednostrana. 195 relacija.

195 – linearan. 5. 86 tautologija. 86 – koeficijent smjera. 193 201 . 3 – jednostavan. 184 U uredaj.INDEKS tangenta. 195 uredeni par. 195 – implikacije. 183 tranzitivnost. 5. 195 – parcijalni.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful