RANKO MARINKOVIĆ - RUKE

SAMOTNI ŽIVOT TVOJ

I Počinje opisom vrućeg ljetnog dana. Zatim: “Biskup je stigao na naš mali otok.” Ismijava pjesnike: “... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele žene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući lažu u požudi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran!” Nakon što obavi napaljeni posao, jel, okrivljuje svoje ruke: “I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...Rukama se može zadaviti! (…)Svemu su krive ruke, to je jasno.” Stalno prelazi s teme na temu, govori o karanfilu i kako njegov miris i crveni cvijet dolazi iz gnojiva, a preispituje što je izraslo iz njega takvog gada, čime se on izrazio. Zatim čuje cvrška, vidi mrava, pa se sjeti basne o cvrčku I mravu i ismijava preko toga današnje drutvo: “I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. (…)I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri (mravi) vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.” II Na otoku su velike crkvene svečanosti, opisuje vrevu, buku, susrete, psovke, bubnjeve.. Sve gleda I komentira, vidi neku svađu oko magarca I bubnjeve (pravljene od magareće kože) pa počne svoju, kako je sam rekao, Molitvu za magareći rod: “(…)Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko ponižavan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu životinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!” I smije se sebi, tj. svojoj dosjetljivosti.

III Ironizira cijelu Crkvu, tj. svećenike, opisuje gozbe I prazne propovjedi: “Svećenstvno sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup služio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin župnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa.”

ali ona utrči u procesiju tako da je i ovaj morao stati pred biskupom. Tamo obalom. da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ. Znala je ona tko mu je dao krive informacije. a ne osjeća se tako. poprilično kršnu djevojku koja je svako ljeto bila zaljubljena u drugog studentića. ovaj odgovara da nije. na što se ovaj prestraši (valjda mu je ta bila ljubavnica). Jedan se obrati onom žandaru što tuče Toninku da je pusti na miru. Ona ga odvede natrag do škole. a ne tu u pučkoj školi na gozbi.” Don Tome stane mlatiti Toninku. Razmišlja kako je lako postati ubojica. kuharica ga opali po prstima na što njemu ispadne boca vina koju je ukrao I držao pod kaputom. Zatim čuje buku s ulice. upita Toninku. a kad tamo. Ako pobjegne. IV Gleda malog fratra kako dolazi: “Vjerojatno je zakasnio na banket (možda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj žegi tražio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa. desno. Nju tuče podnarednik I pokušava odvući u postaju. Ukipi se na mjestu i baš tad svi izađu: “Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš najžešće sebe lupala po .Ismijava biskupa koji ne zna složiti smislenu rečenicu. prosjaci jedu ostatke one gozbe I pričaju. Počinje opisivati kuhinju. Čuje kako ju zadirkuju djeca. ljubumoran jer je on trebao postati biskup umjesto ovoga. Tad pisac vidi njih kako dolaze I ljutu Toninku. grešan je. Ona ih sve istjera van. ovaj odgovara kako su to englezi pomorci koji svake godine dolaze posjetiti neko svoje groblje tu na otoku (naravno da je I to izmislio). znači da će svi s gozbe izaći van. Zatim se obrati fratru koji se rasplače pa ga ovaj pusti. a kad fratar pogleda I upita je lit u biskup. Toninka se vrati na balkon I pjeva neku ljubavnu pjesmu. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po žilavom stražnjem mesu” Fratar jadan stoji I ne zna što da radi. a pisac gleda u kamen koji je na rubu terase I koji bi ako ga još malo gurne ili ako zapuše vjetar pao Toninki na glavu (on je kat iznad). ali ona pobjegne. Čuje da se unutra odmiču stolice. za put. ona sebe lupa po goloj zadnjici. gleda neke komentare I potpies po njima. Ni sam ne zna zašto mu je sve to slagao. Pusti Toninku da se obračuna s ovim. ne želi se osramotiti jer želi napokon postati narednik. a kad taj pokuša nešto uzeti iz fratrova tanjura. a ona pred svima govori nerazumljivo nešto o “udovici Jakubini” I kako ona zna sve. Trči za njom. vuče ga kroz ulicu.” Baci kamenčić da fratar pogleda gore prema njemu. a zatim izađe opet na balkon: “Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo. što na hrvatskom. ali ona se drži za vrata. čuje Toninku. Kad ga fratar pita kakva se to buka čuje iznutra (a to je bila ta gozba). V Čita knjige. dobiti unaprijeđenje. . Da je u građanskoj. onom kako je već rečeno.. A biskupa gleda don Florio. na što se ovaj naljuti kako mu se netko miješa u posao.ali ta škola ni ne postoji. Njega svi gledaju. baca puste izraze. Fratar hoda obalom I kad dugo ne pronađe kuću. . U kuhinji fratar priča s onim jednim prosjakom. što na latinskom.

Sjeća se priče o stricu kojeg su držali zaključanog u toj sobi. imala je masku I svima je oduzimala dah. Dok su plesali. Boji se da neće zaspati prije ponoći. ali ne može zaspati. ali ona je umrla I on je dugo tugovao. otišao je na ples I tamo ga je za ples pitala najzanosnija dama. mjesečina mu osvjetljuje sobu. Stalno se prevrće I san mu dolazi. Govori kako je stric je bio zaljubljen i zaručen jednom u mladosti. Svjetiljka se već trebala ugasiti. a uvijek će biti tako mlada. za 15 minuta. Boji se ostati u mraku. odvela ga je na groblje. čak se prisjećao glasa. ali nikako neće. a nitko mu nije povjerovao u priču. On je nakon toga poludio. ali nije siguran sanja li još. Kad je završilo. Sad se pjesnik stalno boji duha tog strica da mu ne bi došao prije nego zaspe. Kad se probudi. stalno ju je ispitivao tko je. kad gase ulične svjetiljke. Onda zaspe I sanja čudan san sa svim ljudima od prethdnog dana. dovukla do zaručničinog groba. Kad se ugasi. misli kako zna kako se osjećao onaj dječak kojeg su prijatelji u igri ostavili u otvorenoj grobnici pa je on tamo probdio pola noći dok ga nisu izvukli. skinula rukavicu I on se sjetio da je to njegova zaručnica. tj.VI Probudi se. ali onda bi ga ona jače zavrtila I sve bi mu izletjelo iz glave. plakao I ništa nije jeo. . Kad se malo oporavio. Obećala mu je dolaziti svake godine na ples.

Kad su ga ponovno pitali što je ispod sijena. Uzeo je debelu knjigu “Lurd” koja mu je debela za poludjeti. Silaziš na ulicu. kad dođeš iza ugla ugledaš šjora Bepa. Kapljica tinte padne na papir. Promatra te kroz ključanicu i gleda kako nemaš inspiraciju. da je ovaj sigurno u vrećici skrivao duhan. sifilisu božji?”. od riječi do riječi pa do mrlje. sve je trebalo još jednom okrenuti i shvatiti da je ona “laž” koju su govorili u biti istina. nije bilo). ali sve bi izmislio. kad je imao dvanaest godina. a to se ne smije prenositi). Odjednom šjor Rikardo. Financ se nije želio sramotiti pred prolaznicima pa otjera seljaka s magarcem. ali ništa se ne događa. Na to sui h zaustavili finance i pitali strogo što voze. Zatim obraćaš pažnju na što to financ gleda. Žandar stalno u govor ubacuje “a što ti kao nešto šest-pet (…) ma kakav duhan šest-pet. brijač. A treći put (tad namjerno nisu vozili duhan) on je rekao kako prevoze samo sjeno pa su financi iz sumnje sve sijeno pobacali i ispregledali tražeći duhan (kojeg. Ti si htio pitati financa što bi moglo biti biti u vreći. on je rekao da je duhan i da pogledaju. a oni su ipak otišli misleći kako je sve šala.. Zatim dolazi mrav i šeta po papiru. vozio se na kolima s prijateljem Matom. a seljak kaže da pogleda sam jer nema tog zakona koji mu nalaže da mora pokazati što ima. Ispod njih su bile vreće duhana. Šjor Rikardo kaže kako ne bulji u njega nego u ostalo. financi su mislili da prevoze sijeno). a ovaj ga vuče za nos pred svim prolaznicima. naravno. Ali Bepo samo produži . Žandar i financ odu na pivo preko puta. a dopola trava. Osjeća se kao njihov “Ben-Kur”. Kaže kako dvaput treba okrenuti riječ. Tu staješ. krotko kao ovan”. ali on te ignorira. A ova dvojica su se izvalila preko svega i Mata je pričao kako je video susjedu dok je gola šišala pazuhe. Financ ne padne na foru pa mu ponovno kaže da doda čik s poda. a preko tih vreća sijeno (kako ih ne bi otkrili). a kad su rekli duhan. Zatim se pozdravi sa žandarom i vrati se čvati trafiku. gledaš kako se širi. Financ zatim priča kako je on zaštitnik majci i kćeri trafikanticama jer sui h svi izopčili iz društva samo jer su ostale same i bez zaštite i jer je kći pametna. Žandar ispriča priču o tome kako zna kako prepoznati kad netko laže. Dakle. Financ se ljuti što ga seljak ne sluša. Siromah se pravi ludpa mu ponudi cigaretu iz kutije. malo ih ismijava. Financ ispriča žandaru što se maloprije dogodilo. na što se žandar uvrijedi jer što se to ostalo može osim njega gledati (haha. Nikole koji se nalazi gore pod krovom i vidi se s ulice. Priča s financom malo o kipiću sv. Ponosno hoda. Financi su riječ okretali samo jednom (kad su rekli da je sijeno. Dravu (haha). Gleda u čovjeka siromaha s magarčićem i pozove ga da pita što mu je u vrećici ispod trave. duhan. Nakon nekog vremena napišeš rečenicu “Šjor Keko je sjedio na vratima svog Biroa i gledao na ulicu. Tako je bilo i idući put. Na to ga žandar ismije i kaže kako treba znati čitati znakove kad netko laže. Rikardo samo igra igru). Zatim su se skupa smijali. U to sa stolice ustaje šjor Bepo od prekoputa i uputi se prema brijačnici. Mate je financima ispričao priču o toj susjedi i kako ju je gledao s duda. o starcu i duhanu. Seljak odgovori da je dopola duhan. Ti razmišljaš kakvu bi se priču dalo napisati o toj sceni. On prebacuje glavu kako te ne bi gledao. što žandara vrijeđa i on dolazi Rikardu s pitanjem: “Što buljiš u mene. financi su mislili da je duhan. spasitelj. Pita ga što je u vreći. a žandar misli kako dolazi njega obraniti. prezire te jer je shvatio kako ga svakog dana motriš. prebrojavaju postotak od prodanog. Tako je i financ shvatio da nije trebao pustiti seljaka s magarcem. Žandaru je jako smiješno zamisliti financa i djevojku u ljubavnim scenama. A sebe vidi kao savršenu pojavu. Financ kaže da pokaže. Unutra su slabokrvna kćerka s naočalama i majka. Pouka žandarove priče je da riječ treba dvaput okrenuti kako bi znao istinu. Na vratima trafike stoji finance kao budući zet.”. kao iz šale. Svaki dan tražiš nešto zanimljivo oko sebe u tim ulicama kako bi mogao pisati. Ne znaš o čemu pisati. a financ ga nikad nije primjetio. Siromah pljune čik cigarete pa mu financ kaže da mu odmah doda taj čik (jer sumnja da taj čovjek ispod trave ima škiju. odlažeš pero i pališ cigaretu. je li ti. Pisac uživa u tome kako ti mrav ne može odnijeti ništa od rečenice. Zatim iza ugla dolazi žandar. ima čak i pištolj. a Mate odmah odgovori: duhan! (kao iz šale). gleda u smjeru žandara. On je i sam nataknuo naočale od prozorskog stakla zbog intelektualnog izravnavanja sa zaručnicom i položio dva razreda gimnazije po metodi dopisne škole “Budi čovjek”.ZAGRLJAJ Pisac počinje novelu pišući o pripremama za pisanje.

Ti kažeš kako si izmislio priču. A ona sav dug pamti. Ti ponovno ostavljaš njega nek ide svojim putem.mimo njega u brijačnicu kao da ga ne vidi i sjedne na brijačku stolicu. zatim ga čvrsto obuhvatiš u zagrljaj ( s leđa).on ih čuva.Pričaš mu priču o lopovu i ljubavi. Pronalaziš ga gdje hladi noge u moru. Kasnije odlaziš potražiti žandara. Odjednom osjeti ribice kako ga grizu po nogama i osjeti neobičnu ugodu i spokoj. Svako jutro mu govori kako je sanjala da ih pljačakaju. Kad duboko udahne. Žandar se rasplače na priču i pita zna li tog čovjeka. Tad se smiri. A da nema njega. a on se na to razbjesni. Ali na kraju lopov shvati da ga je žena života varala dok je on po noći krao te ode na policiju i prizna sve što je godinama radio. i vraćaš se u brijačnicu jer šjor Bepo priča zanimljive priče. Nisi više pri sebi. više ga nećeš pratiti. on ne može pobjeći ili uhvatiti pištolj. Malo se smirio. Ali na kraju samo kažeš kako si u toj smrti ti žrtva. one se preplaše. Preispituje se zašto ga ljudi ne vole. sjedi na kamenu. Žandar je jako ljut jer ga ne poštuju pa ode šetati obalom loše raspoložen razmišljajući kako će se osvetiti. sve računa. ali ne popuštaš stisak. Samo zato što je žandar. Svađate se. Nakon svađe. sve bi bilo u rasulu. Ti si jači od njega. . a njoj da oduzimaju dostojanstvo. smanjio bijes. Žrtva i autor smrti. kao da se pokušavaš opravdavati. zatim pričate. Ti si sve to gledao s velikom pažnjom i prikradao mu se s leđa. Želiš ga ubiti i znaš da ćeš nakon toga ti umrijeti. a on (žandar) se na to zgraža. Po izlasku iz zatvora prodaje stvari koje je naučio izrađivati u zatvoru i jedva zarađuje za život. želiš prepasti žandara. On strese glavom. Dlanovima mu s leđa pokriješ oči. Iz bijesa ispali metke u vodu. a on se otima. Ljut je na sve. Šjor Rikardo (nekad ga pisac naziva i Bernardo)pođe uslužiti mušteriju. očisti pištolj i stavi ga natrag u korice. Bepo priča o svojoj Matiji koja se jako brine za njega jer dopusti da ga ljudi varaju. šjor Bepa. a njegova žena je kurva i više ga ni ne pozdravlja. ne usuđuje se pomaknuti kako ih ne bi otjerao.

čista. ako ne u kamenu i bronzi. svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu. Na ulici bi glasno prodavao sve i svašta. držala pritvorene kapke toga prozora. ona je uzvišena. Čula ga je vani kako viče: “Ljudi. kao da žali za nekom ljubavlju. Ona iz stana ima pogled kroz prozore na sve 4 strane svijeta. čudnu žensku čežnju. zatim tepa. Kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti". Lintro je bio hrom. mikelin.. Mogla je slobodno izaći na ulicu bez straha da će joj dići suknju i narušiti dostojanstvo. isključivala iz svoga prezira. govorili da je vještica i slično. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti. Međutim. vezati uz sebe. Ona se okružila visokim i sigurnim bedemom prezira.. A bio joj je poseban: “Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine.” Naravno. da je ona njihova zaštitnica: “Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. meketavu. Kad se malo oporavi. Ona je prešla četrdesetu i ima muža.” Uživala je u slobodi i miru. ovdje visoko. često ga je doživljavala kao sveca. osjeti se opet polenta. Praznovjerne bablje priče. iskrivljenih nogu. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu.” A ujedno ih je doživljavala kao svoju djecu. tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. Zbog toga.” Željela ga je na neki način. Počela je s “djelom milosrđa” zbog kojeg bi se on trebao uz nju vezati zahvalnošću. Sad napiše “Toni”. ogovarale su je. Kada je gotova. što je kojiput i trajnije od bronze i kamena. sebe je doživljavala kao nešto uzvišenije. posjećivala je starce koji su bili odvratni i s čudnim zahtjevima. mike. postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubožnicu bez uobičajenih formalnosti. čujte anđela mene!”. a gospoja Olivija se osjeća sretno i sigurno kad to gleda sa svog prozora jer zna da to nikada njoj ne bi mogao napraviti.monstrumi u suknjama. Nemaju djece i nisu baš vezani. a svud gdje pogleda je zanimljivo. spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće. Uvijek odgovara pjesmicama. ona je bila nešto drugo. Ništa one nisu shvatile. Gadili su joj se. preispitivale razloge zašto se založila za Lintra. i koke.”. iz straha. iza onih pritvorenih perzijana. i Toni i Vjeko i miš i bimbilin. pa je unutra uredila svoje svetište i položila svoj mali raj na gola bijela koljena” Lintro je stariji glavni ulični zabavljač i prodavač. Ona je sebi dala to pravo.: “I doista. a obožava žene: “Ne prodaje se nego daje! Daju l' žene -evo mene!”. kao lukave životinje i otrovno cvijeće. malog čelavog načelnika. počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja. ipak su pristale na njen prijedlog.. koje je upravljalo gradskom ubožnicom. sretna razmišlja kako je slobodna raditi bilo što. Ali ona je htjela ostati samozatajna: “Naklapanja. Ali Lintro je bio drugačiji. Tim drugim je opčinjena. neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi. jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke. žene. dakako. muža. Svim ženama diže suknje. nevino i posebno: “Sebe je. a ono u sjećanju. Dvoumi se između čitanja i isprobavanja svog svilenog rublja u ormaru. ugleda. najdraži joj je prozor koji gleda prema brijačnici: “Gospoja Oliva je. Naravno. kojima kasnije pokoljenja dižu spomenike. u tvrđavi njena doma. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj žar dobročinstva.” “To su za gospoju Olivu bile žene . A gospoja Olivija je osjećala neku simpatiju prema njemu zbog bijede u kojoj živi. u svojstvu predsjednice. koljena jedno uz drugo. zatim se jako rastuži. ona je.SUKNJA Gospođa Oliva pjevuši neku pjesmicu dok pravi juhu u kuhinji. a voljela je kad bi im vjetar zadigao suknje pa bi se osramotile. ostale su se gospođe tome usprotivile pa im je ona rekla kako će ih Bog kasniti. sjeti se napisati “Vjeko” i razmišlja o toj “pravoj” ljubavi.žene je doživljavala kao čudovišta u suknjama i zavodnice. digne suknju preko koljena i briše tragove onog što je prije po koljenima napisala. Ona ne voli starce. rasplače.. kao o djetetu bez budućnosti. . Međutim. bilo je u njemu nešto posebno. Ona je izvan dohvata. dakako. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Pratila je zadivljenim i brižnim okom njihove budalaštine. a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima. moralni način. Svi oni "njeni" mladići. Nešto lukavo i otrovno. U neodlučnosti sjedne na kuhinjski sanduk. bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka.

Međutim. bio je ogroman i svečan. da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice. čujte anđela mene. pričati besmislice.. Dok joj nije palo na pamet da je on možda zaista postao anđeo: “Ali glas se jednako javljao: . žene. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem. anđela. pa je odredio. pretjerivati. i tako svu noć. tj. on se jako zanio i počeo naklapati. Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne. koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti". Bila je osramoćena. i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i diže je visoko. obasjana sjajem nebeskim. Kad se toliko uživio osjetio se ponovno lakrdijaški kao nekad i u zanosu joj štapom digao suknju: “I kako se razmahao živo.” Izbacila ga je iz ubožnice. "A možda je on doista sada anđeo?" . uzdizati do nebesa. koje bi sigurno i pokojnik želio da su ga mogli pitati. uništena. U biti. na svoje sveto mjesto. ali drukčiji nego prije. Vidjela je njegov štap i zatražila ga.Lintro je uživao u miru ubožnice i ritualima svakodnevice. I sad nije imao kamo otići. do grla!”.sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. Mrtva. Stavila ga je u ormar. kao da se ponovo uhodao u svoj stari. Međutim. s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kržljavog zimskog cvijeća bez mirisa. Njegov glas je ponovno bio na ulicama. Po noći bi redovno čula njegov glas i strašno se bojala..Čujte anđela. a ona je uživala u svakoj pohvali. Sad se osjećala u potpunosti poniženom: “Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. I htjela je umrijeti. To je bio znak zahvalnosti udovica i žena za pokojnikovu veselost. Sprovod je bio velik: “Našli su ga starci iz ubožnice. On ju je stao hvaliti. uz prigodnu šalu. Sa svilenim rubljem. I načelnik se htio za nešto odužiti..” Gospoja Olivija gledala je sprovod s prozora. lakrdijaški stil. da ju stalno podsjeća na njega.. kuda stižem suknje dižem!". naslađivati se time što on sad iz zahvalnosti samo njoj neće. anđela. Jednog zimskog dana je umro. koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. snalazio se po skloništima.. ali znao je da će je svaki dan dobiti. htjela je vidjeti kako je ona sad u imunitetu. ne smije dići suknju.. kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrižnog uličnog života "ljudi. izjednačena.” . anđela. jedan dan ospoja Oliva došla je u ubožnicu kako bi osobno primila silne njegove zahvale. Ona se onesvjestila od čuda i srama. A sprovod. Hrane možda nije bilo puno.

košulju i prevelike papuče. Kad je brod uplovljavao u luku.. Preispituje se zašto mu se javlja nakon 11 godina. Na brod je ponio svileni bijeli paketić (poklon) omotan crvenom vrpcom.PRAH Tonko plemeniti Jankin dobio je pismo svoje stare ljubavi Ane. bomba će eksplodirati. Kad su Ana i muž dotrčali. U pismu stoji kako ga moli za veliku uslugu. Osjetio je samo šum u ušima i tupu bol na glavi. Geometar je s njim zbijao šale. a i Ana i njen muž bili su pretjerano ljubazni prema Tonku. Poslao je brzojav kako dolazi sutradan ujutro. Dvoumio se oko bombe. Zatim je počeo čitati sva njezina stara pisma. i šaptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan. Čak ju je htio namjerno zaboraviti na brodu ili baciti u more. Nakon što ga je ostavila. i da ću se najmanje. Naime. Htio je nakon krštenja djeteta staviti paketić djetetu u kolijevku. Po silasku s broda odmah je uočio zanosnu Anu. Osjetio je i Anino i geometrovo skriveno ismijavanje i sažaljevanje. Čuo je u susjednoj sobi dijete kako plače.pogledao je koliko je čvrsta svilena vrpca kojom su bila omotana pisma i zaključio je kako se može na nju objesiti. kao mrtvo tijelo. Tonko je već pogledom tražio Anu. Bio je to onaj ključ koji mu je dala prije mnogo godina.. Ali na njoj su se već vidjeli znaci starenja. Osjećao se na tren kao u snu. on je svako jutro ustajao kako bi joj mahao bijelim ručnikom s balkona i gledao je dalekozorom dok je odlazila brodom. nakon 11 godina šalje jedno. objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?"” . Muž je vidio od koga su i na koga naslovljena. On se tada sjeti toga te se počne pokrivati pismima. našao je smotuljak. Ona nije ni slutila kakav je pakleni plan Tonko namijenio njoj.. Taj je običaj zadržao svih 11 godina. Bilo mu je drago.. Mislio je da odlazi zbog njega. On je skupljao starinske ključeve i bio je jedan stari poseban koji je dobio od Ane. skinuo i bacio košulju.. a Ana od šoka nije ni primjetila da je Toni gol. njenom geometru. kako se obično radi. Svezao je vrpcu oko vrata. I još ga pita skuplja li još ključeve ted a ima iznenađenje za njega. ušao u sobu gdje su spavali Ana i muž te se približio da još jednom osjeti Anin dah.. Čudi se zašto mu sad. Kad je legao na krevet. probudio ga je pjetao. odnosno vilu. a kad Ana otvori paketić. i njegovo i svoje ime. on je dugo žalio.dobio je i njegov kućni ogrtač. Po dolasku u njihovu kuću. kliznuo niz parket.sačuvao je sva njezina pisma. Skinuo je Toniju omču s vrata. znojio se. Pozlatila ga je in a njemu ugravirala godine 1937.kad je nakratko zaspao. pa moli Tonka da bude kum. ali ona starica je primjetila poklon na podu i ponijela ga njemu da ne zaboravi.Anin poklon. Unutra je bila bomba. Neka starica na brodu nosila je grožđe svom oženjenom sinu i stalno komentirala kako će to pojesti njegova proždrljiva žena jer on ne stigne ni jesti koliko trči naokolo. i 1948. Dok su još bili skupa. Nije mogao zaspati. Odlazi u sobu i otvara ga. Čulo se Bum i svi su se ustali. ona je prije rata naglo prekinula njihov odnos i otišla s geometrom. bio zatvoren. On je odmah u glavi smislio osvetu. to je bilo kao jutarnja molitva. ali bez znanja muža. a drugi kraj na prozor te samo skočio. osjetio je ljubomoru kad je shvatio da je dijete na njezinim grudima. a oni su nakon 5 godina čekanja dobili dijete.. Ali stao se uznemiren. Za kraj: “On se prepuštao tom samaritanstvu. Ona ga želi krstiti. muž je odmah shvatio što je ovaj pokušao. Njezin muž (geometar) je komunist. Tonko je odmah na terasi primjetio geometra. On se prvo vrijeme osjećao kriv. djetetu i sebi. tapkao gap o ramenu. na tren spokojno.. skinuto s vješala. Tada se dosjetio. uzeo ga u ruke i prenio do kreveta. plakao. Ana se trudila da ih zbliži.

mladu. zaštitnika mladih. mladić pomoćnik majstora klesara Alberta Kneza. ali kao preko volje. Majstor i Frida su se oženili. tu je granica njena svladavanja. ali nije mogao pronaći.UMRO (bezdatuma) . ulazi svom majstoru u bolesničku sobu. čak samilost. već je napisao u knjigu ALBERT KNEZ klesarski majstor-umjetnik RODJEN (s datumom) . umjetničko djelo koje mu treba ići na grob. . Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince.Što bi lupao! Radi! . Budući da majstor sa svojom ženom Magdom nije mogao imati djece. Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom. Ponovno se osjećao jakim i ljudskim. Lojz se rasplakao pomislivši na majstorovu smrt. No u toj srdžbi. Ta žena zvala se Frida i bila je mlada i lijepa.ANĐEO Lojz. Anđeo ima lice Lojza. Oznojio se. Upalio je svjetlo i ugledao svog anđela raširenih krila. zarobljavaju kretanje. Sa srdžbom pokuša ublažiti u sebi teško osjećanje napuštenosti. više nije željela dodire i blizinu. Zar ti nisi lupao kad si klesao? Ovo je bio nov ton. on se obrati svojim malim.. “Noć je bolesnikova kao trula daska: gdje stane. Znojne. nije osjećao bol niti opiranje tijela.. Majstor je bio pravi umjetnik. a Lojza je zavolio. Majstor se ne usuđuje mislima zakoračiti u noć.reče zatim naglas i ponovo se okrene prozoru.klesarski majstor”i takvog mu ga postavi na grob. Je li vam bolje? Majstor je već umoran od takvih pitanja. Bila je lijepa i zamamna. Govorila je da će ga on odvesti u grob. Sve je oko njega mokro. osjećao je da u tome ima još nešto. Nije mu jasno zašto je Lojz u sobi ako su ključevi radionice obješeni ispred sobe. bijedni anđeo u šupi. ona ga je posluživala. prema radionici. lijepu . Postavlja isto pitanje svakodnevno: Dobro jutro majstore. Bilo mu je sada teže. pa je predložio kip pastira s frulom. Osjećao je tu njenu pokornost kao način predbacivanja.i pokornu. Nije osjećao mržnju ni bijes. ona je lagano gubila živce. a kad su se dolje iz radionice čuli snažni udarci klesanja. Sad kad je bolestqan.Kad radi. Međutim. nego samo neka napiše u knjigu koju anđeo drži: “Albert Knez. Pogledao je u knjigu koju anđeo drži kao da ispisuje nešto. ali se njegova žena tome protivila jer ga nije trpjela. Njegova je žena došla plačući i tražila nešto simbolično.. nije ju prepoznao. Ali Lojz dolazi vidjeti svog majstora. govorio je kako to nikad neće moći napisati. baš kao i većina majstorovih skulptura (Lojz mu je bio model). ne ljubav. kojom se htio osloboditi težine.” Majstor je shvaćao da od Fride dobiva samo samilost. Znači. a majstor ga je tješio. dosada nepoznat u njenu govoru. mora lupati. ali nije znao kako doći do izvora svoje sumnje. Shvatio je gdje je granica njena svladavanja: “. gle. Ustao se. vratiti sebi povjerenje. on je osjećao inspiraciju u takvoj boli. nađe opet nju. I bio je ljubomoran i sumnjičav. nego kleše. Tad je digla glas. Pogledao je kroz prozor i ispod slike Alojzija Gonzage. Krenuo je u mrak. propada sa svojim teškim mislima. prošao pored svih skulptura anđela bez lica i ugledao u dnu dvorišta u šupi upaljeno treperavo svjetlo. Frida i Lojz. Majstorova žena bila je ljubomorna.tražio je mir ili bar neku svježinu u noći. lijepe se i sapinju. vratiti Fridi dobrotu i požrtvovnost. kao da ona čeka njegov kraj: “On je požali. Majstor naređuje Lojzu da ako umre da ne dovršava njegova velikog mramornog anđela.. u nju se ona sklonila da sačeka kraj. Plakao je na majstorovoj postelji. a Lojza nije podnosila.”.. Majstor je jednom prilikom s Lojzom radio kip pastira s frulom za spomenik glazbeniku koji je umro svirajući obou na koncertu. On je ipak bio zahvalan što ga ona pokorno poslužuje i ispunjava bolesničke hirove (poželio je odjednom toplu vodu i sapun da opere ruke). Znaš i sam da ne čeha perje. lepljivo i odvratno. Jedne joj je noći stalo srce. samo neki hladan dodir. zgužvane plahte omotale mu se oko nogu. on se zapitao zašto onaj blesan dolje (Lojz) tako lupa. ali udaljila se od njega. I vidio: “A Lojz.” Nešto ju je ispitivao.. tik do Lojza. Lojza je kod majstora doveo učitelj da izuči klesarski zanat jer je primjetio da ima veliki talent. punim teškoća i problema. Izašao je u dvorište. ugledao dvije glave na bijelom jastuku. nešto što će opisati mužev život (i smrt). htio ga je posvojiti. tehničkim pitanjima ležanja.

"Jadan Lojz!" Uzme dlijeto i čekić i potraži datum na zidnom kalendaru: 21. ni strašno. Banalno i jasno .” .Lojz!" Majstor se čak i nasmiješi na dodatak umjetnik. Majstor odbaci oruđe i preda se svom anđelu. Nakon posljednjeg udarca čekića zavlada mir nad onima u šupi.sv.ukleše taj datum u anđelovu knjigu kao dan svoje smrti. pisanim s mnogo pažnje i ljubavi. kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom. "Eto. kao da je u njima upisao strašnu bol posljednjeg oproštaja. Alojzija Gonzaga Majstor se pridruži Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar . i ništa više! Ni besmrtno. to je sve: Lojz.krasnim. klesanim slovima.lipnja . Borba je svršila.

Imao je potrebu učiniti neko dobro djelo. Sažali se nad psom. Postao je dobar. ali sve je bilo pusto tako da nitko ništa nije ni odgovorio. pomoći mu jer je ipak novi na vlasti. Manzo (čuvar općinskog zahoda). Voda proguta mrtvo pseto. Nije znao gdje bi otišao. te obilježi teritorij. Uzme svoju novu posteljinu koja je još mirisala. nisu htjeli ulaziti u rizik zbog svojih obitelji pa ih je Torquato jedva nagovorio da uđu u grad. pozdrave se vojnički.KOŠTANE ZVIJEZDE Drugi je svjetski rat i mladi talijanski narednik Torquato kreće u mali podvig osvajanja jednog našeg dalmatinskog otoka. Ti su vojnici bili bojažljivi. kojima su dali puške u ruke. Pas prođe kraj njega i ne razmišljajući o ničem. tada ulicom prolazi Torquaso.” . pasja ćud u čovjeka”. Zatim se oprašta sa svojom sabljom. što je on uopće sad. Ponosan je na svoju sablju. Ni sam iskreno ne zna što treba raditi.. a Ilija se zagleda u krugove na vodi: . kaže sebi u bradu kad je vidio i čuo prizor: “. Sad gradom hoda k’o baraba. Ilija je morao otići. Torquato prolazi i vikne Iliji da dođe (priča na talijanskom). ali nije ga više mogao dozvati. svršeno je s tobom. U jednom potkrovlju sve izdaleka prati narednik Ilija. ni krivog ni dužnog. vikne da se predaju. Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gađenjem i pljune na taj posao. a na hodniku je vidio svih šest pušaka svojih vojnika. a Đoko za njim.). gdje bi ostavio stvari.pomisli kako nije trebao lajati pa ga ne bi ubili (ni ne zna pravi razlog. Sad mu je bilo žao. Sad se zamislio. a Torquaso si odmah taj ured prisvaja. Ilija još Mileta optuži da je izdajica. Malo se prepiru. Čuvar Manzo ne želi spremiti njegove stvari ako mu ovaj ne da bluzu. pomisli. u košulji i čakširama. ne. već je vruče. Ilija se složi da nije lijepo da je crkotina na ulici. tražio je neko dostojanstvo.. dugo je čekao na položaj i pušku.. Kukavice. Oči mu zasuze.”. naredništvo. pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuđim obalama. Ilija dočeka Torquasa u uredu. Mladi Torquato bio je osjetljiv što se časti tiče pa se uvrijedio na pasju gestu i započeo rat. Torquato je zadigao rukave jer je vruče. Pita se kako da hoda. I obriše dlan o dlan kao da pere ruke. nek to Talijani sami rade. bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale. Ilija odmah zaključi kako ih je netko morao izdati kad su znali gdje se nalaze. ipak je pas. pa imao ju je tek 6 mjeseci. kao Pilat. Torquato mu pokaže ubijenog psa i kaže da g abaci u more. Čim je stupio na otok. brajko. U ljutnji na žandara šutnuo je svog mačka Đoku koji mu se petljao pod nogama. ponosno hoda po svom zauzetom teritoriju. Ušao je Mile i rekao kako su Musolinijevi vojnici zauzeli ćoškove. Mile kaže Iliji da se ostavi toga. Sjeti se općinskog zahoda pa ode tamo ostaviti stvari. Ilija mu je želio reći kako stvari funkcioniraju.. ali kako mu dođe tko od malobrojnjih otočkih vojnika. Iija odnese štene do mora: “Ilija spusti štene na zemlju i veže mu oveći kamen o vrat pa. Tad se pojavi Mile i njemu Đoko umiljavajući se oko nogu. Ilija se spremno odazove. a onda ga digne kao dijete i krene odnijeti u more. nismo im sluge. A ispred grada je u moru usred luke stajala njihova velika zaštitnička torpiljarka San Marco.A nije lajao. smota je i ponese sa sobom.ispalio je prve metke na psa. a na nogama mu još žandarske cipele. Torquato se na kopnu osjećao vrlo nesigurno pogotovo zbog ljudi koje su mu dali kao vojnike: “Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela. nego.Eto. malo mu tepa i mazi dlaku. da se veru po tuđim krševima. eto. moj brajko. Sad kad su ovi osvojili otok. a torquato je to shvatio kao da se Ilija odmah laća posla pa mu nagradi spremnost i pruži cigaru. pravi se pametan i otjera ih. da kad ode u zaborav da ipak za njim ostane neko priznanje. da gaze po tuđem kamenju. Odjednom mu se jako spavalo pa pomisli kao bi i mogao kad je sve već gotovo. Mile ode. ali Ilija mu na kraju da naredničku bluzu i skine kapu da je ostavi sa stvarima. Da mu još jednu i pokupi se radi ugleda. on više nije narednik.

nije mogao ni o čemu drugo razmišljati već samo brojati. drugi. poubijao je desetko milijuna ljudi. Benito Floda krenuo je pričati o nečemu iz 1909. vuku naprijed. nečije noge.” Bio je veliki lažljivac. I liječnik neprestano govori ja. čuo je da je Floda s japancima uvalio svijet u strašan rat. bubetali sun a latinskom. ostao je i nagluh. prije nije bio ni svjestan. Kad se probudio. a ljudi su se čudili jer su znali tu vijest već dugo. Dok jedan dan na tramvajskoj stanici na rečenicu Floda je mrtav nije dobio odgovor: Misliš?.Dozvolite da se predstavim. odjeven. mislio je da se ovaj šali.. strmije. Rekao je to sasvim blizu neki poznati glas. dok je brojao šipke kod botaničkog vrta. zato je godinama bio odsutan. novim ratovima i zvao gad a pođe s njim u Afriku. bio je to Floda. ovaj se otimao i uporno ponavljao broj na kojem je stao. poljunbi ga i ode. Jednog dana dok je brojao željezničke pragove na tračnicama nije mogao stati s brojanjem pa je išao sve dalje. svi mi se ujutro budimo s istim nemogućim ciljevima za postići. Sad je bio jako uznemiren. Svi ljudi imaju svoj ritam dok hodaju. pa kad ga je kolega digao.kad prolazi kraj botaničkog vrta svakodnevno broji šipke. izbacivši prsa i uvukavši trbuh. On je brojanjem samo htio stići do kraja brojanja. zbog toga se i bojao Flode. Dugo je hodao ulicama i sretan ponavljao ”Floda je mrtav”. vlakove.otkrit će mu svoju tajnu. čekao moj odgovor. Tek tad je shvatio koji broj govori. uvijek nešto dodajemo i zbrajamo in a tom ne možemo stati. Došao je i drugi liječnik. a glas odozgo mu se počeo smijati. Ovaj ga potapša po ramenu i kaže kako može i ostati tu i srešivati neke ezropske poslove. znači i je li. osjećao se povezan s ovim. hvatao se za prugu pa ga je kolega udario po glavi i odveo u bolnicu. umjesto njega je bio neki bivši austrijski vojskovođa. Ovaj je znao da ako odbije da će mu uzeti glavu jer zna Flodine tajne. samo je ponavljao broj. kose i obrva i nestao u tramvaju. radi na željeznici pa stalno broji tračnice. nerazumljivo. ali nije mu odgovarao. odmah je naglas rekao broj. kao da hoda po ljestvama pa se morao rukama prihvatiti za tračnice-puzao je četveronoške. razdijeljene sijede brade. ovaj nije htio stati. Skamenjen je šutio i rekao samo: hiljadu devetsto i devet. bez brade. nije ga bilo briga što misle. Nije to ništa neobično. nije mogao razmišljati ni o čem drugom nego o broju na kojem je stao i kako nastaviti. samo mu nije bilo jasno zašto njega tako promatraju kad mnogi ljudi stalno ponavljaju onda. izmišljao priče o povijesnim događajima u kojima je navodno sudjelovao. Prvo su s njim u sobu stavii čovjeka koji ga je nervirao jer je neprestano ponavljao: Urugvaj-Paragvaj. prišao onaj čovjek. Učinilo mu se kao da postaje teže. Sad više neće biti Benito von. A s kim ja imam čast. Došao je mladi doktor i pitao ga zašto to govori.. Međutim. On je otpočetka znao da će biti tako. prosim? Feldmaršal je. nije mogao doći k sebi.odaje mu neke svoje tajne po koje će sigurno jednom doći i uzeti mu zbog njih glavu. Benito Floda izjavio mu je kako od ovog trena postaje dio povijesti. . pa se nasmijao. Nakon dosta vremena ugledao je prepreku ispred sebe. Govorio je o budućim planovima. objašnjava jaji ga brojevi pokreću.BENITO FLODA FON RELTIH U društvo je preko nekog prijatelja došao znanac koji se ubacio u priče o snovima i prepričava svoj događaj koji je gotovo jednako nestvaran kao san. Skočio je s kreveta i predstavio se: “. Rekao je kako je izgubio svu kosu kad su mu podvalili bombu. On inače sve broji. kad je ponovno postao čovjek. Ovaj se onesvjestio.sve. dok rade. A postao je sretan kad je čuo kako su Flodu opkolile protivničke snage te si je pucao u usta. Kad se probudio u bolnici. A brojač se prepao jer je vidio koliko je Benito lud. Bio je to njegov željeznički kolega. Prošao je prvi kilometarski stup. Ali ne zato da bi znao broj nego jednostavno da bi brojao. Ovaj se prepao i u strahu samo izrekao: hiljadu devetsto devet. Nije pomoglo ni šamaranje. No nije ništa moglo pokvariti tu sreću. sad postaje samo Floda Reltih. čovjek potpuno čelav. ali on tog ritma ne može naći i stalno mora brojati. Krenuo je okolo pa kroz noge. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaršal Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apoštolskog Veličanstva.. ukrućen. To je možda trajalo i nekoliko godina. ja ja. Preklinjao je dank ad je počeo brojati. Otada je postao samo papagaj. htio je samo brojati. ne sjeća se. Sinoć mu je ponovno na putu kući. Tražili su simboliku broju 1909. kako zaobići prepreku. govorio s oduševljenjem o velikim krvoprolićima. Nije ga smetalo ni kad se doktor naljutio. bio je u kavezu s debelim šipkama i neprestano ih brojio.želimo postati nešto što nismo.

Da. a kad skuplja kukce. ispričava se što im je upropastio večer tom stvarnom pričom. Kako se smijemo kad je netko neobičan. ali samo zato što se boji luđaka. . luđak je. Govori kako svi mi stalno nešto brojimo s uzbuđenjem i pamtimo. priznat je. iz straha.Sada se obraća onoj publici s početka. a isti je kao svi. Floda mu je sve uzeo. Kad skuplja buhe. On broji iz potrebe. smiješan je. udarce.korake.

Na to lijeva hvata oca za košulju i daje mig desnoj da udara. Desna kaže da bi bila puno bolja od desne.” . one su beskorisne. Desna se smije lijevoj što pjeva. nisu riječi ubijale već ruka. zviznula sam ga! . . Ali njegova želja njoj je zapovjed. ali otac ju odbije. Desna se digne iz sve snage. a lijeva prinosi oblik. nerazdvojne su. Lijeva tvrdi da bi onda mogla i sama sebi rezati nokte. Optuži desnu da ga je jednom pokušala ubiti.Pa. A Obraz tada pljune u njih.Zar te boli? . “. Krv je padala i po jednoj i po drugoj ruci. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. kad je drhtao u strahu od smrti.Prokleti deran! . Ali ismijavaju jedna drugu. a lijeva kvrcne dječaka po nosu. osramoćene. sestrinski. kad ga nisi znala zviznuti. Lijeva kaže kako ne treba vjerovati rječima. Zato ne vjeruje ni jednoj. slaba je i glupa. Desna se smije lijevoj što ne zna čitati. Lijeva kaže kako ti prsti. I još joj ozlijedi palace. Dječak zagrize lijevu ruku da spasi oca te otac pobjegne. da bi bolje radila nego što sad radi desna da je On ljevak a ne dešnjak.Užasno! Lijeva je bila nježna. Njegov smisao. a ne zna ni ona. Tad Desna spomene kako bi stradala čast (desna stalno spominje neku čast). otac dođe zasukanih rukava i pita što je bilo. Desna je Negov ponos. Ona je jača od smrti. Ona potpisuje smrtne presude. Lijeva se ljuti. Istinu je rekla desna: jedna je što i druga.RUKE Skupa su začete i rođene.. Ustanu.Pomogni mi da ustanem. ali desna govori da su obje ruke. Za sebe kaže da ne zna mnogo. da bi ih oprao od blata i krvi. što ne zna pisati. On na nju pjlune. dok je lijeva samo stalak. Desna daje samo formu. ona je samo hvataljka. Das u bile samo riječi. da ga krv oblije! .. obje su ipak ruke. Tad i otac pljune. nemoćne i odbačene. večer prije drhtali su od ljubavi. koji ujutro nisu mogli drhtati od smrti. više nisu skupa iza leđa dok se On šeta. lijeva. pridižući se. Tad se posvađaju i razdvoje. Desna pomiluje djevojčicu po glavi. prsti. diletantski! . No one se nisu osvrtale. lijeva se smije desnoj kakve poslove čini. a zaista je mislila da to želi. nitko ne bi nikad stradao. Desna iz osvete lupi dječaka. Uzrokovala je ratove svih stoljeća. Dječak plačući ode ocu.Naravno. Desna klizne u džep. A desna je držala naliv-pero onda kad je On pisao svoju oproštajnu poruku. Ipak. a mali se još baci pod noge i obje ruke završe krvave u prašini. gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom. desna Mu daje čašu.Ruka! A ona. Zatim obje svaka uz svoj bok. ali bar lista stranice. i da ako je jednoj povrijeđenda čast i drugoj je. jedna do druge. sama šivati. Ja mislim da mi je palac prebio. .procijedi Lijeva kroz prste. Prema njima idu dječak i djevojčica.Jest. sama mu bradu brijati.

Z\^WTSUaWYSbaS[`WZWTYWVS[\^W ^W`WW^W _bS`[S[YS_bS[YVSZS[`^ bSVSZ`^Se ZW `[ SZb[[[_WTWa`aUSSS[T[YS[ \_S`SZ `S_WZWV[YS S Sb^S`S`^SXW_`[XZSZUWS[TaVa  W`Za`^S_a_ST[^bZS W^S_ZS[ SSSSS\^WT^[SbSa \[_`[`S[V\^[VSZ[Y.

ZW_SZS`SZa[ZS[ SW[V\^[ [^_[Y_`SS T[YZ`WW`aSZ[Y ^SbZSbSZS_S S^a ZU[\[[e[VbS^S ^WVSYZS W\[W`[VV[\_ZW [WaV [bW W[WVWTWaZYa  a^V[SaWVWTWS S\[aVW`^S  S SbaT_W\^ aVS[ZS\_S`[`[_UWZS_bWT _[ S`[T^S S \SeZaZS `[`[XZSZUYWVS WVSa [bWS_^[SS_SYS^  W\[ [bWYSVS\`S `[a Wab^W U_\[V`^SbW^[S\aZW UYS^W`W\SaXZSZUSeWVSa[VSV[VS`S W^_aZSVS `S [bW_\[V`^SbWS aVaSZS`[_WZW_W\^WZ[_`^[S_W\^SbaV\Sa\[ZaVUYS^W`a  a`W^SbaSS ZSZUZW\SVZWZSX[^a\Sa\[Z[bZ[SeWVSV[VS _\[VSS[bSYSba W SZ[_ \^WV_b\^[S ZUS ZSZU_Wa` `[YS_WSZW_a S `SYS `[Wab^W WS[VY[b[^VSWV[\[S VaSZSV[\[S`^SbSS[  SW ZSZUSeWVS\[SeWS_WSSeWVS\[YWVS_SW^ZWS`[Y S[ZS[ aZSSeWVS[^S\[S S` `[S ZSZU_WZWeW[_^S[``\^WV\^[S ZUS\S[`W^S_WSS_ SYS^UW_`[\`S`XZSZUS `[T[Y[T`T`ab^W S[Z`WYZ[^^S S` SaYSV[S eSZVS^S S\ `[ [Z[_Z[[VS ^ S_XZSZU[S[[\ a_b [W[_W ZSS Y[^W\[V^[b[bV_W_aUWSXZSZUYSZSVZW\^W`[SZVS^_`SZ[aY[b[^aTSUaWS `[` S[ZW `[ W_`\W`SSSbVaSZ W_`\W`SZVS^XZSZU[VaZS\b[\^W[\a`S ZSZU_\^ SeSZVS^a `[_WS[\^WV[Y[V[[_`S^UaVaSZa S`[YSeSZVS^_WSeWS[`^WTS ZS` `S` ZS[bWSVZW`[SeWVSW[bS_Ya^Z[ab^W U_^bS[VaSZ SeWS[VbS\a``^WTS[^WZa` ^W SZVS^_\^ S\^ a[`[WS[ ZSS[\^W\[ ZS`SVZW`[SeWSVWS[VbSZSW_`Y[VZSb[ [ _WZS[S_\^S`WW S`[ _\[VZ_aTWb^W WVaSZSS\^W[`b^W S_WZ[S[ZWT [`^[bSVb[US_a_W bSS\^W[_bWYS S`SW\^ S[S[WbVW[_a_WVaV[WY[S  SS\S aW S`[_a Sa_`SbXZSZUW\`S_`^[Y[ `[b[ WS S`W[VS[VY[b[^VaSZS[  SWS`_a_W _a\S_S S`WWXZSZUS_\^ S[\^ a[`[_a_WVS[aWYWVS[_VaVS SV_aYS\[Z[bZ[\`S `[W_\[V_WZS[ZW^WS[VSWVaSZVS\[YWVSaS[Z_a\S[` _W S[W_bW SSS[W T[Va \a``^W \a``SVZSW^Z[Z_ab[ VaSZ[ZW^WS[S[\^Wb[ W_S[_WZ[\S_aXZSZU  _aZW_bW_WZ[\[TSUS_\^WYWVS`^SeW VaSZ[WYZS^SbZ[ZWT[ [aSeSZVS^[bW\^ WW VS^W `^WTSVbS\a`[^WZa`S[T ZS[_`Za ZSZU_a^W [^W`S_S[WVZ[SV_a^WVSW _WZ[XZSZU_a_VSWVaSZSSV_a^WVaSZXZSZU_a_VS\^Wb[ W_WZ[SW_bWW `^WTS[[ WVZ[[^WZa`_bS``VSW[ZSSe[a_aY[b[^aT`_`ZSS[WXZSZU_bS`[VSZW `^WTS[\a_``_WSS_SYS^UW ZSZU S`\^ SS[W[Z S ``ZSU W^`^SXSZ`USSW^_a_b [\  V^a `bS_S[W^_a [_`SW_SWTW  S ``WW^W \SW`ZS.

_W S_WS[Z[bWZ a^_\S_`WS`_W\[ V^Sb_S eSZVS^[b^S`_W bS``^SXaSZVS^aWS[_W Z[ S_`XZSZUSVWb[aaaTSbZ_UWZSS S[_SbS_WTWbVS[_Sb^ WZa\[Sba .

VWVZ[ [^S^V[T^S YWVSa_W^aeSZVS^S `[eSZVS^Sb^W S[ZV[S S^Va_\`SZWA`[ Ta aWZWW`_X_aT[eA[^S^V[SeWS[ZWTaaZWYSZWY[a[_`S[ZS `[_WeSZVS^ ab^WVW^ `[_W`[[_`S[[eW[_ZWYSYWVS`SSS^V[_S[Y^SY^a`[_S_`[UWa_`SW [^ W\[[V\^W[\a`Sa\a`_W\^WST^S ZUSeSZVS^_S[V[S ZWYS[T^SZ`W\[_S[\^[Vae .

[ZWYSaT^S ZUaS[VSYSZWbV_WVZWZST^S a_`[UaA[^S^V[ZWSVYS\_SUZS bS W^ZS^V[\[ Wa_ae`a `W^a [^W\S W\[\^ S[_b[[ S`[S_WS[T^ZW SZWYSW^V[\a_`VSYSaVbS^Sa[ZS_SbVaY\S`_bW ^S aZSbS[a`^[aY[b[^S[W_SZSSVS\S SSaSZ[VS[Va SaV[_`[SZ_`b[SZVS^WS[ a`W^YSZW\[ `aa\S[VW W`S`[TS[[ W^S_\[[eWZ^S  Sa S[ W_W[_bW`` a`WZS_bW \[Z[bZ[[_`SbS ZWYSZWVW_b[\a`Wb WYSZW W \^S``b^S S _WaT^S ZUaW^ [^W\[\^ S SZbW\^ W S_ZW[VS  \[`^Se`eSZVS^S ^[ZSS  YSYVWSVZ[YWa[^a_WVZSSWZa S[_W_^[ _SZ[TW_ ^W_\`aW_W S `[YSaVZWb[WS[ S`[ `[WeSZVS^VSZWSZWYS_bWTT[a ^S_aa[Z abS TW_S_\SW`Wab[VaSV_W_^.

VWVZ[[_W`^TUWS[YSY^ a\[Z[YSS[_W`ZW[T Za aY[Va_\[[ZWa_a aW_W\[SZa`S[ZWT[`W^S[ SVVaT[[aVSZW[ZW_W\^W\S W.

Z_`^W_W YSb[[ _`\ `[_`SbYSZS`^SYa[^UW __bW`[YWVS[_bW[\SeZ[\^^SVS[a_W_W S _b W\^_WTeW \^W\S_`eSZVS^S SZ[bSa_W S\[^W [  S`YS b^_`[[TabS` a SY^S_W SS[Z_W[`S_S [VZWYS [ZZW[eW\[TW abS``\ `[bS S`W_W S`\^ S`WSZW\[\a `S _`_SW YSaT` ZS VS W  ZS[Z`[YS`a^W` ^ S a\^ a[[\[baaTSbS[ZeSZVS^_WZS`[ Y^SeSZS^Sa[\[b_bS` VSYSWeWZSeb[`SbS^SSV[W[Z\[Z[ ^S[`W[VWZS\[Ua\^ ZS_bW `[WY[VZSS^SV[ [ S_a   S`b[^S\^[VSW_`bS^[WWZSa [ ^S bS`a S`b[^aWVbS S^S aW Seb[`SZWY[bSeWZSWa^bS b WYSZZW\[ V^SbS SZVS^_W^S_\S WZS\^ a\`S ZS`[Y [bWSSeW S[_ _[\^ aS[Z_WZS`[^S TW_Z S[Z_bS WS[VS_W\[a SbS [\^SbVSbS`ZS^Sa_S[SeW S[_a`[_^``e^`bS^`bSSa`[^ _^`   .

  [_\[ S.

bS\Wba ZWa\W_UaV[\^SbaaaaZ SVSWY[`[bS_^W`ZS^S  SS[W _[T[VZS^SV`T[ `[b[a_W W a `SZS_\^[TSbSZS_b[Y_bWZ[Y^aTSa[^S^aV^aYW [\ ZWZSZW[Va Z[_`_WVZWZSaZ__SZVaVYZW_aZa\^W[[WZST^ W`^SY[bW[Z[Y `[W \^W\[[WZSZS\_SSSVZS\ W[Z S`_WS[^S_`ae^S_\S WS[VSeS SZW[aTSba SV_WS[[\[^Sb[_W`_W[\W`\[WZ`S_W`_WZS\_S`W[^S  S[`[\^Sb[aTSb S``W\S .

ZSW\^W S W`^VW_W`aSaeSS[Y WSb[YZS WZS WSaVWUWZ_aTS bW SZ.

ZS _`SZSS \[YWV^[ \^[ [^WZS_bW _`^SZW_bW`SS_baVYVW\[YWVSW SZb[ W a`ZSV^Se[W\^[ [^ [YWVS\^WST^S ZU [_\[S.

bSWVSS[V^eSS\^`b[^WZWS\W`[YS\^[ [^S`S[VS_W SZ [YSZW_W`SZ[TW [\S_Z[_` S_b[aYWV SZS`\[_W`[UST^S ZUWb[Z!ZWZ!SV [Z W[ TTZ[WWWZ_b`VWZa`b\[[^_`UV[Z[__a_b[a`SbaWW`Sba S^W aSV[_`\[V`SZS[[_W\\^[ [^\^[_\SZW `WVUW_b[WZWV[ ^WWa WYS_[bW_b[WY\W ZWa^[ WZW\[^W`WTaVY[^WaY[_\[.

b S[Z\^`b[^WZ\W^ SZS aVZaeWZ_a WeZa aWVZ[WV[ebSbSSS[_b[aVWUaVSW[ZSZ[bS S ``ZUS.

ZSWTSaT[[^ZSSS_b` SV S ^S`SW SVbWZT^eZ[[Z[bWTaVSS `ZWTVWSW S_b[\W^ SZSZSVZ[b[ ZW_a_Z[ZW_\^W`Z[SV[ a_SS_W^S V^SYSZ[SVT_Wa_[\^USU^bWZW\^WV_aZSS VWb[SS [_a SY[_\[a.

baTWeWZW[Z_`^aa_aZSS W `[aSb[[`^[bZ[_\^W`Z[a[`SZ[a bW^_S ^ ZS S^WZW[VW WS[aSbWeb[`ZW[`^[bZ[UbW WeWZWWV[ebSbSSS[ aV[b `Sa_aZSS Sb[VZUWSb[WSWSVTbW`S^ SVYS[_aZW\ST_W[_^S[`W S^SbZ[_WTWWV[ebSbSSS[ ZW `[a b WZWZWbZ[\[_WTZ[WTWWVSS[_a bSS _b[YS\^W ^S.

ZSW_WTVSS`[\^Sb[[ZSW TSZW `[V^aY[ WZS _`[ Sa b WZW_ b^_`[_aW ``W[V WVZS WZS.

ZS_W[^aeSb_[ _Ya^ZTWVW[\^W ^S\SWaZa`^Sa^WVS_b[W_bW` `W\[[eS_b[S^SZSY[STWS[WZS Z`^[W_`S^YSbZa Z STSbS \^[VSbS aSYSWbSZS[b W aVeWZW a`WSZ WSWZW bW[VY[bS^S\W_USSS[T[eSbSeWZW W\^[VSW_WZWY[VSWSa eWZWWb[WZWbeWZSS VeW_aZWSY[_\[S.

bS_W[_W S_^W`Z[_Ya^Z[SV`[YWVS_S_b[Y\^[ [^SW^ ZSVS`[ZSVSZ[ZW T[YS[ZS\^Sb` Z`^[WT[^[_^bWZZ[Ya[WZSWVZ[a V^aY[ SaUTYS_Z[\^[VSbS[ _bW_bS `SY[_\[S.

bSW[_W SSZWa_\S`a\^WSZWa T[YTWVWa[[eb .

ZSZWb[_`S^UW S[\^WV_WVZUS ^a `bSSbZWV[T^[`b[^Z[_` [WWa\^SbS[Y^SV_[aT[eZU[ \[_W bSSW_`S^UW[_aT[Vb^S`Z_ aVZ S`WbS SV_a[_W Z`^[WT[V^aYS T[W aZWaZW `[\[_WTZ[ W_`[YSWV[ebSbSSS[_bWUST[[W\[_WTSZ S_ Z`^[b\[Z[b[_WSb  bWWVSZW.

ZS[_W`_S`a_`^W\Za\[TWV^S\^[S [_W Z`^[bYS_[[Z[Ya[TSbWVS[ZWW `[\W_Ya^Z[_`[bVWb_[[a`b^ SbZWZSV[SaeSaYWVS.

ZSW bSZV[bS`S[ZSWa b WZS _`S WWSYSWZSZWZS Z[^SZZS ZbW S`a _WTW [ WSW_VW[[_^ S T[Y[WYT_W[Z `^WTS[a ZabW S` SbSZ[ a V[_`S\[ WSW[ZWab[V`T^YaTW ZWY[bS ZSZSS[[VW`W`aTW  TaVa Z[_`SbW_W_`S^  ^S Ta`S[WaZ[eS^V[T^[ Z_`bSSS[WY[_\[S.

bSTS_S_bZWaW^WZS a\WWZ`_`^S_`S[SS_ZW\[[WZSVea_\[WZWS[ZWaSWZaT^[Z S[Z[a_W SZa `[ W[\a``^SZW[VT^[Z WSWZS[ZSWa_b[_`ba\^WV_WVZUW\[_`SbS[VT[^a! SbZWV[T^[`b[^Z[_`! S`WbVS_W Z`^[\^aaT[eZUaTW a[T SWZX[^SZ[_`  S^SbZ[[_`SW_a_WY[_\[ W`[Wa_\^[`bW\SW[ZS^WSS[ W[YS_Z`T[Y`[YS _`^SS \S_a\^_`SWZSZWZ\^WV[Y W a`[Y[bS^SW_aWY[b[^VSWbW `US_ Z[\^W_\`bSW^S [YW S `[_W S[eS S Z`^S[ZSW`WS[_`S`_S[ S`SZS SS\SZS ^S Z[bW^ZWTSTW\^ W  `S[ZW Z_a_bS`WY[_\[SW.

bS`WS[_`S`ZW_bS WZ[`S[WaVb[_`^a[_Ya^Z[_` abSS_b[a`SZa ebSSWa_[T[V^a [YSW_[T[VZ[ S ZSaUaTW _`^SSVS W[V _aZaZS^a ` V[_`[SZ_`b[ .

Z`^[WaebS[a^aaT[eZUW^`aSS_bS[VZWbUW ^SZW[eVSZWT[\aZ[S ZS[WVS WW_bS VSZV[T` W a`WVSZVSZ[_\[S.

bSV[ SWaaT[eZUaS[T[_[TZ[\^S_ZWZWY[bW SbSW T``WSWbVW`S[W[ZS_SVaaZ`W`aZS_S bS`_W`W `[[Z_SV  SbSZ[_`_S[Z[ZW W` ZW_WV _aZa .

ZaW_`S[bS`a V S`V[ZWTW_SS[ZSWaebSSa_bS[\[bS W a`[Z_WS[ SZ[\[ W[ ZSS\S`\^ S`TW__UW\^W`W^bS` SV_W`[[aeb[[_W`[_W\[Z[bZ[S^VS S[ZWSVa SZ[_a[ `S\[VYS[_aZa S[_W^S SS[eb[S[VS_W\[Z[b[a[VS[a_b[_`S^S^VS _` S[VS_WZW[`UW SW`[a[Sa\S[a SZ[_TW T^eZ[Ya Z[Yeb[`S!aVeWZW a`WSZ WSWZWaVS _`eW_aZWVeW!V[_`S\[W`ZWY[b `S\Y[_\[.

b\[V_aZaVeWWb_[[V[Y^S.

ZS_W [ZW_bW_`S[V aVS_^SSSV_W[_W SSa\[`\aZ[_`\[ZeWZ[ [_\[S.

bSZWb W S S a W SW[_^S[ WZS WVZS WZSaZ `WZS ^`bS `WSWa^W`\^W_^``WS_W[ ZS_S bS` VW[bSZWS ZW TSUSYSW aT[eZUW WY[bYS_W\[Z[bZ[T[ZSaUSSSV^a ZWY[\^W _SVZWS[S[ [` _ZSS [_W\[_[Z `S WVZ[Y _[YVSZSWa^[\^[b[VWT[bW S _aYS_`S^U  aT[eZUW[_aYSZ[__a`^SVSZa_\^[b[Va_\^[b[V[W S[ZS`^[ S! SbZWV[T^[`b[^Z[_`!T[W [Y^[SZ_bW SZ_Z[ `b[bWZSUS[V\SZY^SZS^eSb[Y _[YUbW STW ^_S[WT[ ZS SbSZ[_`aV[bUSeWZS S\[[Z[babW_W[_` ZS WZ_W`[ SZW `[[Vae`\SW[V^WV[a \^Y[VZa SaVSa_\^[b[Va_b^S[\ Z_SWZSYS TSbW_WW[^S ZUW[WT_Ya^Z[\[[ZeW[VS_aYS[Y \`S` [_\[S.

bSYWVSSW_\^[b[V_\^[ [^SVWSWZWY[b `S\ S`^SeSYS`SbSYSWa[^S^ZS_b[W _bW`[W_`[S_bWZ^aTWVSa_`SZ[\[V_W SZSZWYS [Z[ T^WV[bZ[ aSZWY[bYS__`^S Z[ _WT[SS[[ZW\S[ZS\SW`VSW[Z[eVS S_`S\[_`S[SZ W[YS__WWVZS[SbS[ a`WSZ WSSZ WSSZ WSSZ WS`S[_baZ[  ![eVSW[ZV[_`S_SVSSZ W[!_ZW[WVZWZ[ _S[a[ W[V_`^SbW.

_W SSWbW [YZWZW `S\[bW S[W TSa\[Y[[`WaaZSVaT[S\SWZ[bVWS Z`^[baVa aS[TWaY[aTUaS[WTVZSV [YZW[TS_SZS_SWZWTW_     .

  [Z[\WWZ` SZZV[T[W\_[_b[W_`S^WaTSbZW ^W_\`aW_W S `[a_WSbSZS[Z  Y[VZS SW[ZSW\^W^S`SZSY[\^WZaSZ[b[VZ[_[` S_YW[W`^[.

Z_W\^b[b^WW[_W S[ ^b _[WVS[VS  T[YZWYS.

ZW_a\S[_`S^Z_Wa WbWT[WWVSZ_`S^\[_WTSZ[WV[T[[V ZW S[Z `[YSW[_`SbS[ZWVaY[eS[T[ S`b[^WZ\SS[_S abS[W_bSZW ZS\_SaV_W S `[a _SVZS[Z Y[VZS SWWVZ[.

VS a_[Ta[`bS^SYS\_a_`[S[YS[ SbWaa_aYa W Z aeYW[W`S^W[aZ_`S[Z_aZS[Z Y[VZS WSZSV[TVW`W.

ZSYSeW^_``STW  ZSZS aeS\S[[ZSVSTaVWa [ YS\`S_a\S[ a WbW`WVSS ZWZS WZW SZWYS.

ZW [VSaYSb__[[_bW`a [_S[WT^ [SbS[V[S _a`^SVSZaa`^[ [_a[ T_a\S[ZW_bS[a`^[a_`SS[S[T[SS[TW^a Z[_TS[ZSYWVS[W VSW[ [^[V[W[VS ST^[V[SW[T S SV^eS[_b Y[VZS`[WT[S[a`S^ZS[`bS ST^[VW\[Z[_bWZTW\SW` \[[Z[[`SZU^bWZ[b^\U[Za`^SWTST[TS WS_`S^USZS T^[VaZ[_SWY^[e W_b[[eWZWZ[_Za_`SZ[[WZ`^SSS[ W`[\[W_`ZWY[bS\^[eV^bSeWZSW^ [ZZW_`YZWZW_`[[`^ ZS[[[ SVWT^[Va\[bSbS[aaa[Z[WbW \[YWV[`^Se[Za b[a[_W[[T[TWSaW`[ZSW^Z[ ST[^Sb`ZST^[VaTSU`a[^WS[ZS_`S^USW\^W`S \[[ZZS\[Va\[ZWSYSZWaVSZW ST[^Sb `[WZS[Z^ `WZSVW`W`S_`Sb`\SW` VW`W`aa [WbaS[_W[T Z[^SVSSVZS[`b[^\SW` T[TS WW_\[V^S` [_S_a_T^[VS[VSWa[ [ SZ[_ZaZaZSZ[_a_WbW bVW ZSU_`S^WZS.

ZSZWZ_a`S SSbW\SWZ\SZ[Z[ZSWZ[Z[ZWZ[YW[W`^aVW`W`a_WT [V[S_aaZ[baa a [VZ[_Z[ba[Z[W[VSZS`W^S_\^W`[YW[W`^SZS_W`^aVSVS TeSZSZWZaeT_a \^W`W^SZ[aTS Z\^WS[Za W[W`S^W_Z TS[ SW`S\S[YS\[^SWZaV[T[WZWY[ba Z [Y^`S [ aa\^WbWW\S\a W.

_W`[WZZ[YW[W`^[b[_^bWZ[_SbSZW_SeSWbSZW SVW WYS[ZS^WbW`ZS S[W_[`aSZZ\[[Z[W`[[ZSa [aWVSS\^WZ[Y[Y[VZS [ S`SYSWZSZWaaY^Sb^SSY[VZW %  % %ZWY[b[_b[WW[aWV^SY[a[Wa _a_WVZ[_[TVW`WS[\S W[_W`[WaT[[^aSVW_bS`[VSWVW`WZSZW ZY^aVS W[YS[ S_\S` Z[[_W_Za[TSU[[ aaSVWZS^S`[ S_\S[\^[TaV[YSW\W`S[S`W \[ W[ `S`_bSZW ZS_`S^S\_S.

_W S[_WZS`^WZS[a_ZaZS`^WZ_\[[Z[_`S[_Wa ZW^WZa S[ a_[TaYVW_a_\SbSZSae`W_W\^Te[VS[ WVZ[[_W`ZZVSSVS_WV[_W`[\[YWVS[W [[W b^_`S_bWZSb^\US[[_aTS[[`SZS\_S Sa [WS[_W[eWZSZa[TW_`bW S[W b^\Ua[[b^S`SSV^aY^SZS\^[ [^`W_S[_[ [ Za[Z \S^W`a[_Wa_b_a_Wa_`S.

_W`[ W_S[ aaa S`a\aT[ZSYSb SV_aZSaeV[`^ SaeW[VS_bS`[ `[W[bS\[a S[S ZS[V [SZWZ\^W`SVSW[ZY[.

Z_W`SVS_W``[YS`W_W\[ ZW\[^bS`\_S aeWbV[[V [YS_aZS[YSZS_[bWZSZa[W[Za[ a_b^S`Sa W[YSa^aW\^WZ[V[^WbW`SS^S.

Z_W \^W\a `S[`[_SS^`SZ_`baS[^`b[`W[_Za`[_bW SS S\`S[W\[bW^b[YW[W`^a!_`W_VS _SSZW_^W`SZVS a_WZSSZW[TW_` T[Y`[YS[T^[_S_W_bSSZS S[ W!   .

 .

 [ SV \[[ ZS_`[^SW_S^STW^`S ZW SaS _b[S_`[^aaT[W_Z a_[Ta [_`SbS_`[ \`SZW_bS[VZWbZ[[T^[a`^[S_`[^W WbST[W S_`[^WbW a[^SZ[V`Sb\`SZS Wa S_Z[ S `[W [ a_[TS[_aa Wb^SV[ZUW[TW WZ_\^WV_[TW [ V[S bVW`_b[YS_`[^S S_`[^ZS^W aW [ aVSS[a^WVSZWV[b^ SbSZWY[bSbW[Y^S[^Z[YSZ WSaW`Z [VW[[W a`^WTS ZSY^[TZWY[_S[ZWSZS\ WaZYa[aSZ W[V^eTW^` ZW W_S^_S_`[^`Sb[Y aYS\[_`SbZSY^[T [ _W^S_\SS[\[_b ZSS_`[^[ba_^`Y[b[^[WS[`[ZSVZW W[ ZS\_S` SS[WZS S_`[^[b[\[_`WSS_`[^YSW`W [ Z W[SUW [ STS S[bW ZSS_`[^[b_a\`a^S [ aWT[[VW [ SW[VS_`[^S V[bW[a `WVS a W_S^_ SZS`W^W\^W`[VSSbW`SWZ`aVa VSS_`[^_S_b[[eWZ[ SYV[ZW[YS[S`VWUWS [ SW Sb[[`[YSW\[_b[`S_WZWY[bSeWZS`[W\^[`bSW^YS ZW`^\WS [b[^SWVS WYS[Z[VbW_`aY^[T S_`[^WWVZ[\^[_ [ [^SV[\\S_`^S_X^a[ S_\[WZYS TWZa[Wa^[_b^Sa  [T[aZS[ZUW^`a WY[bSWeWZSV[ S\S a `^SeSZW `[_T[ Z[ZW `[ `[ W[\_S`aeWbeb[` _^` S_`[^WT[\^SbaW`Z[ZW[_W S[Z_\^SUaa`Sb[T[\SW\^WV[e[\\S_`^S_X^a[ SeWZS bSS_W ^VSTSWSVSW\S S_`[^[bSeWZSTSWaT[[^ZSS [ SZW\[VZ[_S WVZW [WZ[ _`S[_^UW S_`[^ ^VS_a_W[eWZ SVSVWT[W_`]SZ[ZSYSW\[_aebSSSS[\^W[b[WSWW\S SSZSSaVSS_W[VZWYS b WZWeWWSV[V^WT Za.

ZW\ST[ SbSSZ `[YS[ZS\[[^Z[\[_aeaW_\aZSbST[W_Z W ^[bW\[eW[W[VWVZ[`[\ab[Va_S\aZVS[\W^W^aW W a`[_W S[WVSa`[WS[ ZW `[ S[VS[ZS WSZWY[b^S.

ZW\[eSS_^VeT[\[a SaTSe`a_WT`W [[_W SZWZS\a `WZ[_`b^S`` ^VV[T^[`a\[e^`b[bZ[_`b^S``_WT\[bW^WZW [a`[_^VeT[[_W`[[_[T[V``WeZWZS W[\W`Za SVaW\a\[[^Za.

_W S[W`aZWZa\[[^Z[_`S[ZS Z\^WVTSUbSZSaZa_W[ZS_[ZSVS_S WS ^S[aW_SVS`WeW W `[aW_\`bS[[ZSWSYSZ[YaTSebUWSSV_a_WV[W ^SV[ZUW a_ZSeZaVS^UW_SZS[Z_W S\`S[ S `[[ZSTW_SZV[W [ `S[a\SSVWVYSYS_ZWa\^W\[ ZS[bS`[WYVWWY^SZUS ZWZS_bSVSbSZSA`[Ta\S[SV^W W S`ZSYS_\[Z[b[_W[^WZW\^[ [^a SV^SV[^Sa\S` ZS _SVSZW WS\W^WZWY[W WS^`Z_a\S[SV_W_S[ .

b[WT[Z[b`[ZV[_SVSZW\[ ZS`aZWZaY[b[^aZS `aWY^SZUSZWZS_bSVSbSZS`V[ [ S S_`[^W_bS S[VS[V ^VWV[TbS_S[_S[_`ZWaTSb T[WaT[[^SZ_aZ SbSZW ZS[ S[V[ V[ b[^S_b[W_aZW  [ WT[W_Z[bSS[`^aSVS_SYVW_`SZW\^[\SVS_S_b[`W _S S_`[^_WZWa_a aW_S S[^S `aZ[  S[VSW\[ S`bS^S[_bW_aSbW W\^W`ZUW[Z_W[T^S`_b[S`WZ  \`SZSWeSZS ^WbW`\[_`SZW SZb_`^S Z_bW`[\aZ`W [ S\^[TWS .

Z[[_WbWW[[ZWYS[^[W\b[[Vb^S`Z[Z[ZW YaebSZW\S`W[[`SWa_W[[Z[YaW\W_W _S\Za S^[TSbSa^W`SZW`^Se[W^TS^ZWa_bWeZaaZ[ SZW[YS[\^[ZS _`S[_WZW [_W S[T[Z`[\^SZW`WS [Z[bZ[_W[_W S[SaV_ S S[WaVb[^ `W\^[ S[\[^WV_b _a\`a^SSZ WSTW USaYWVS[aVZaVb[^ `Sa a\a\SWZ[`^W\W^Sb[_bW`[ [YWVS[W^[ \^[ [^ _\[V_W[ S [Z SYW S ``ZSSVaYWVS[VbWYSbWZSTW[S_`aa ^VS [  W[_W S[ ^eZaZTW__S[ZWSVSZV[V^ S_S[_` ^WZa[Wa^S\^WS^SV[ZU\S[W_bW`[aYWVS[_b[YSZ WS^S ^WZ^S [YWVS[WaZYa [aSZ W[V^eS[VS_\_aWZW `[ bV[  [ TWVZSZ W[a a\YWbW WZS\_S[aZYa    W_S^_S_`[^aW`Z .

  _VS`a[ .

TW VS`aS .

^S_ZW_SZ_[bS\_SZ_Z[Y[\SeZWaTSbS[VSWaZSa\_S[_`^S ZaT[\[_WVZWY [\^[ `SS !`[`[W_bW [ Z `Sb W TW_^`Z[Z_`^S Z[SZSZ[S_Z[ [ ! S_`[^_W SZS_W ZSV[VS`SaW`ZS[ZSZSVY^[TZbWZSU_V^b[b^\U[ ! SVSZ [ !  WVW`[ W \[`^SeVS`aZS VZ[SWZVS^a \ZS_b[ S [Z SYS S_`[^_W\^V^ae [ [baWZVSZa\^ZW_WabW\[_WVZVS^aW W`SVS`aaSZ W[baZYaS[ VSZ_b[W_^` S[Z\[_WVZWYaVS^US W S SbSVS^ZSV[ZSa a\[^TSW_b^ S S_`[^[VTSU [^a W\^WVS_W_b[SZ Wa   .

.

A   ^aYW_bW`_^S`SV`SSZ_ZS^WVZ[^]aS`[^W WaS\[VbY[_bSSZSWVZ[YZS WY VSS`Z_[Y[`[SW_`a\[ZS[`[bZWVS_W\^WVSaS_bWWT[\a_`[`S[VSZ`[Z `SZWZ [VY[b[^[ S_\^[ W^SZWYSZW^S  Sa [Z W\SW\S_`W[TWe`W^`[^ SV[^]aS`[T[W [_W`b `[_W S_`` W\S_Wab^WV[ZS\S_aYW_`a S\[ W[^S`_\S[W\^bWW`WZS\_SZ^b[YZ VaeZ[Y [^]aS`[_WZS[\Za[_W S[b^[ZW_Ya^Z[\[Y[`[b[ T[YaV[W_aaVSS[b[ZW[^]aS`[W S[Z[Y[aW_[ZZW_^W`Zb^[ Z[\^W [aV[VWbWZaWVZSS[VWS[S_aVS\a Wa ^aW\SS[b[ZW\[_SVS_W_^USbSa\[`a [TSSSVS_WbW^a\[`a ^ WbSVSYS W\[`a W SWZa_ab[ZUTT[SebZ_a`WaS `a^  T[Y_b[[T`W\SW[^]aS`[WVbS ZSY[b[^[VSa aaY^SV_\^WVY^SVSWa[^aa_^WVaW_`SSSZ[bSbWS S ``Z S`[^\S^SSZ S^U[ WVZ[\[`^[ba_bW VSWS\^S`ZS^WVZ S [Z[_SZWZS_b[a_STaZS^WVZ `b[VaY[W WS[ZS \[[eS\a a _S_^WZ[ZW ZS `[`^WTS^SV`SS[aV[ W`[[VS[T^[Z[`[ b[ZS \^Sb_W\SW`SZ[`W^Sa`ZZSeSZVS^S a`Za[W_b[YS S[a[a_W\W`S[\[VZ[YSSSV aWT[eS[SZWYSb W[YS[V[ bS` S[W W^WS[S[_a a_[ZWbb[ZU Sa W [ [bW S[VS Sa S[WZW`[[^S[ VS`SV_a ZSYVW_WZSS WS`_W[\^S `S_S_b[[ _ST[\SS[aW`W W_WUSVSV_a[b[_b[[`[[Zb WZWZS^WVZ SV[ WS[^]aS_Saa^WVa\[ V^SbW_Wb[Z S[^]aS_[_[VS`Sa^WV\^_bSS\[Z[_Z[[VS\[ _b[ Sa W`[`W^`[^a SW[^S[[` SZS[VZaWbV[_b W_`\a SS_b[b[ZS aSbUW \[_.

VWVZ[a_WS[_\SbS[\S\[_S[T[YS[SVW_bWbW Y[`[b[ W_b[aZ[ba \[_`WZa[SW[ ^_SS_[`SW\[ZW_W_S_[T[ W ZS[YVWT[` S[YVWT[_`Sb[_`bS^W`_W [\ Z_[Y S[VS\S[VW`S[[_`Sb`_`bS^abS^ SZ [ZWeW_\^W`ZWY[bW_`bS^S[a[bSZWVS Ta a S[_W\^W\^aS SaZS^SaVSZS^WVZ aTa a_ZWS\aVSW[_`Sb_S_`bS^S SVY^SV[[VS[TS^STSa[ a S ^SSSZSZ[YSSa[ eSZVS^_WU\WW `S_WS[VS[VS `[W[Za[\ W_SVSV_W S_[ [_`S[WV[TS^ S[W\[`^WTaa Z`ZW[V[T^[VW[`^Se[WZW[ V[_`[SZ_`b[VSSV[VWa ST[^SbVS\S SZ[_`SZWZW[\^ ZSZW`SVSaU[\^[S [^]aS_[ S aWeW[^W S[_`bS^XaZU[Z^Sa\[[ aW^W\SZ[bZSbS_` [^]aS`[\^[S bZW VSV[ W\^ SZS`SSZ_[ S_W_\^WZ[[VS [bW[^]aS`[a\[SeW aTWZ[Y\_SSeWVSYSTSUa[^W S_W_[eVSZWW\[VSWU^[`ZSZSaUbW Wb^a W[^]aS`[W SVYS[^aSbWW^Wb^a WS`[^]aS`[W`[_bS`[S[VS_W S[VSS S\[_S\SaZSY^SV_\^WZ[_` \^aeUYS^aSa[ WVZa\[a\_W^SVaYWVS SeS_WZSV\_[\[_S[ZW`^WTS[SS`\SYSZWTaTZZW ZS\^Sb^S [Y.

a S_a WS[ a`W\SS VSaS[ZVSYSVYZWS[VW`W^WZW[VZW`a[^W SZ [ abS^[\ Z_[Y S[VSSeW _WTaT^SVaSVWbV[ a[\^ [^ZWSS[ZW[T^S[ZWY[W`[\S_S aVa [bWSSV_W\[Sb WZWa[[aSbSa _W[[Z[Ya WSeW VS_W[_`Sb`[YSZW`[SSZ_S^SVWZ_[ _aYW S[  W`S[\`aeVSW VSUS W[VWS[[ SZ S[VZW_W `WZWV[[^S S_\a_` `WZWZS WabWeWa[bW SWZ[b^S`\STW _a S`W\SZS Sb`S ^WbZ[Za ^SaTSUYSVSW[[V[TSW SZ [YWVS`[  S[VS\S_W[^WZW_YS WZW\aZWZS`S\[_S[ [VS\^[Ya`S^`b[\_W`[S S_W SYWVSa^aY[bWZSb[V `[T^S[_b^ WZ[W_`[T[ [T^ WVSZ[VSZS[VS\W^W^aWS[ S`   .

 .

 .

 .

   V^a `b[W\^W[ZW[Y\^S`WSV[ S[ ZSZSU[_WaTSU[a\^ W[_Z[bS\^W\^ SbS_b[V[YS S[ WY[`[b[WVZS[ZW_`bS^SZS[_SZ .

ZZS W_bWT^[SV\^[S ^ST[`SZ [Yb^`S_bS[VZWbZ[T^[ \W^SVZSeWW ZU\S_`SZ[T^[ `^S ZUWbS[bW_bWZW S`[VST ZS[T^[ZWY[WVZ[_`SbZ[VSTT^[S[ WVZ[YVSZSV[WT^[S[ eWW Z W\^SY[bWZS`^S ZUSSZW[YS[_`S`_T^[SZW\SW S[_bWVSW ^[ S[W\^b[W`S^_ _`a\V^aYZW[YS[Z[ WaV^aY[^S  S`bW _S[T^[S` Z[a_WS[VS\[_`SW`WeW_`^W S[VS[VS\[W_`bSS\S_W[^S[^aSS\^bS`` S`^S ZUW\a S[W W`bW^[Z[ W S[ZV[_`S b^WWZSaYWVS[W\^W\^Wa_\^WV_WTWZW WZ[YWZW[YS[^S  S`Z[ WV^aY[ZWY[[T^[aZS [WW_`S[S[ZS_`Sb`S[ S[T \^W\^Wa ^WZa[W[[[\S^[ Z[YWSYS_[V[ Y[a_W\[ W[ _S`_[WVS_W[bS S[W`[ZWY[beWW Z [WYS W a`[bSZW`[_`S``[W_S[ T^[S`\SSVYSW[WYSVYS[[bS_W[`S[a\[^Z[\[ZSbS[T^[ZS[WW_`S[ W\[[Y[Z SS^SZWZW[YS[V[ _WTbS`S[_W S\^aYa\SYSW[WYSaVS^[\[YSb[VbW[aT[ZUa SV_W\^[TaV[aT[ZU[VSWZSYS_^WS[T^[[ S[WSVV[`[^\`S[YS S `[`[Y[b[^SZW a[VY[bS^S[_S[W\[ZSbS[T^[ WYS_W`S[ZSV_WV[`[^ZSa`[_S[aZWT[S_Z[ S `[ ZWYS`S[\^[S`^SaSVZ[YaV_`SZ[\[ZSbSa[ZVS ZS W W ZZW\^W_`SZ[Y[b[^SSS [ S[WV^aYW ZTaTW`S_aZSS`Z_[ZW^S ab[^Se_a_T[aT^[a % %W`SVW _bS`[[T^[Y[b[^\^WZWT[Z_bW_`SZ\S_WZS_S[ZWYST[T^YS `[_W ^b[_a_Za_[Ta_`Sb [bWS[YSWZW^b^S[W^WZW\^W_`SZ[\[ZSbS[^aYbS S^SYbS SV_W \^[TaV[aW_`[ZWYSWT[ZWTb Sa_`^_b[_[b[ S^S VWWZW_WVWT^SVW[VWbWZ[ [W_ ^WbW`S\^WV_`Sb[_W[ b[`WVS_W\^WV_`Sb S_SWZ`[ [VSb[ZW`XWVS^ S WY[bS W_S^_[Y ^SWb_[Y\[ `[_[YW SZ_`bS_SS S_`\^[_ WVS^ SWa^a WZ TSUb \^_SabaSb `^Ta WS[[[VY[b[^ [WbWSebSU  S[\^ W[\[bW_ZV[YS SSa[SWZSb[VZ[_aVW[bS[Y[b[^[_ [Va WbWZW[bW^b[\^[ S.

bS_W\^W\S[a_`^Sa_S[ ^WS[SVaVWbW`_`[VWbW`WZ`[ [VS^WZa[W\^ S`[ZW Wa  % %[_W S[_W\[bW SZ_[bT^[S _W\^W\S[W^WbV[[[W WZ`[aV[VSWaZWW_b[W`SZW\[[W W_Ya^Z[WVZ[V[ a W`a T[YZYSba ^WZS[W VSZSVW\[ W[T^[S`.

ZWT^[SZW_S[`[_` V[^SST^[SZS W`[Z `SZW[T Z[_b_W aa`^[TaV[__`ZW[Ya UWbS S\[_` eW[\[_`S`ZW `[ `[Z_[abWZW `[V[VSW[ T^SS[ZS`[ZW[eW[_`S` WZ`[ [VS Sb[aWS[[V[b[Y`^WZS\[_`SWV[\[bW_`[`^` Wa_b[a`SZaSVb WZW WT` WZ`[b[Z_SV\[_`SW_S[ [VSW`.

bS_W[ZW_bW_`[.

`SVSW\[_`S[_S[\S\SYST[WaSbW a_ VWTW \SSZW\^W_`SZ[T^[[[W[eVS`^SS[ZW[[Y[VZSZW_W S_WSVW\[Z[bZ[ \[_`S[ [bW a[WVSW [VS_S\SZUSabS[_bW`a_`^S SZ^S`\[aTS[WVW_W`[aZSaV.

ZW [`\[ W`S ZS[VS WT``S[ T[Y`[YS_WT[S[ [VW S`[WY[VZSST[[V_a`SZ\[_`S[W_^W`SZSV W a[S[_a [Va[\[W\^[`bZ W_ZSYW`W_W\aUS[aa_`SaY[W[VS[aUSS_^W`SZ\[ZSbS[  [VSW^`SbSaV_a_W aVW^_a ZS`abW_`bW VaY[ [ZWZ `S[Y[\[bS^``a_^W a [WVSZVSZZS`^SbS_[_`SZUZS^W WZUa [VSW^`SbZWV[T[[VY[b[^ _ WS[W`[_S_b T aZW\[ ZS`YS_ [bW\[`\aZ[ WSbTW T^SVW[_W[T^bSZW_`S[a`^SbSa SVWT[S[a ZW^WZ[TS ZSbSSYST^[Wb\[^W abaaZS\^WVbaVSa_b[^`SV[ [VSaV[^SVWS[Z`[Y^`SZW[eWZS _`SZ[[^ST^[S` Z[ aW\[Z[bZ[ZS\a`aa V[WT^[S[ \W[VT[`SZ [Yb^`S\^ S[[ZS [bWT[W`[ [VS WS[WS[W YaT[_ba[_aSV_aa\[VbST[Ta[_`S[WZSYa [b[^[W[TaVa  \SZ[bSZ[b^S`[bS bS[YSVS\[ W_ZaX^a.

bSW ZS[VSS[[VTWVS Waa W`YSbaW^ ZS [VZW`SZWSWZWZW a`[^WS[_S[SVaVWbW`_`[VWbW`.

bSYS\[`S\ S\[^SWZaSeW S[[eW[_`S``a_^W bS`ZWWW ^[\_W\[_[bW\[aZTYS[VW .

SVS_W[T^S S[Z[\aTU_\[ W`S_\^ SbS_W `[Wa\^[\S_`[bW W^`[_`bS^Z[\^ [ [b[^ S[_b_`SZ[ZW `[T^[[_a Ta WZW\S`[[^SWaVS^UW S[_W_W[SVWZW`[ ZW[T SZS_`WS[_b SV_a\STaW_W SZWSSV_a\SaUW\^ ZS`W.

ZT^[ \[`^WTW  _`^SS [VSaW_bWa W[Sa SWS_S[ S`[ `[_WT[a SS   .

  a\S_a S W`W^[ WZWZW^S Vb[ZW_a_SbSaWVZSV^aYaW_ZS_W_WWb[ `[\WbS `[ZW ZS \_S`WbS_W_WVW_Z[SbW\[_[bW ZW_ZS_W_WWb[ `[ZW ZS `S`SZW ZSZ[ZSSTS^ _`S_`^SZUWV[WWbS_S[_`SSW_ZSSeWVSTTS\aZ[T[S[VVW_ZWVSTT[W^SVSZWY[ `[_SV ^SVVW_ZSVSW.

ZWbSSZWVW ZS WbS`b^VVST[ZVS[YS_SS_WT^W S`Z[`W_SS bS`_SS aT^SVaT^S`.

\`aeVW_ZaVSYSWWVZ[\[a SSaT`ZWY[bSeWSZ[W S\[bWVS S_`SW _SVS`[eW WbSSeWS[ZW`^WTSbW^[bS`^W S[ZW_aTW_[^_ZWS`[ZWbW^aWZWVZ[S_WTWSeWVSZW ZS Z[Y[_STSWYa\SW_ZSW WY[b\[Z[_ WY[b__S[aS[ZSWbS[ZSW_S[bS`SS \S VW_ZS aVSW S aSWbS\^Z[_[TW_ZSVSW_S[X[^a ^[[bSSW^S`[bW_b_`[W SZ_a^W  aTSWbW ^aS\^_`.

ZS\[`\_aW_^`ZW\^W_aVWS_aTW_S[^W Z`[ZWTZSV_`^SVS[SV W_ZS_\[WZWS[T_`^SVSS S_`VW_ZS_`SZ[_\[ZWZWa S_`VW_ZSWV^eSSZSb\W^[[ZVSSV W.

Z\_S[_b[a[\^[ `SZa\[^aaSVWV^`S[a_`^Sa[V_^` WbSSeWS[`\^_`[aa`^[Z_a [YV^`S`[V_^`bW W^\^WV^`S_a[VaTSb.

ZSWS S[V_^` SV_W\[_bS Sa^S Vb[Wb WZ_a_a\S SW SV[_W.

Z W`SW_ZS ZWaVeW\S`[TW_bSSa  _b[T[ _`ZaW^WSVW_ZSWVZSW `[V^aYS[TW_a\S^aW ^WSZSVaVW SVWb[ USW_ZS\[aWVWb[ Ua\[YSbSWbSb^UZWVW SS\[Z[_a.

ZZS Za\aZWW_ZS [_bW`Wa\VW SS WbS_Wa`SVW_ZSY[b[^VS_a[TW^aWVSS[WWVZ[ \[b^W WZVS S_`V^aY[WW S\S a [VW[Ua[`SUV[ W S_aSZ^aSbS\`S `[WT[SV[`SU \aZWW_ZS_WVYZW _bW_ZSYWS[`SUa[VTW [ [[ WV\SSUW S`[WbSbS`S[US S[ aa VSWYVW_Z[VSaVS^S ^bW\SVSS\[WVZ[\[V^aY[^aUW S SY^ WWba^aaVS_\S_[US`W [`SU\[TWYZWSS_W[ TSU\[VZ[YW[TW^aW Sb^ W^bSbWa\^S Z[_^S[ WZWWVZSV[V^aYW ZW[ ZW[VTS WZW  ^[W`VW^SZ\^[UWV WbS^[ \^_`W\^Vea _W  S^SbZ[SVYSZ_ ZSS b Za`VSYS^b[TW  S b ZaS_SYS  W_`VW`SZ`_ [[YZVSa_`SZW S_VSW\SSU\^WT[ S^`WT[ eS_Z[ WbSWTSZWeZS_W_`^Z_ _`SZa [V_[T[[_`SbW^bSbW[`_WZS\[ Za [[ZW_WZ_a[_b^`SWYSVW_aWVZSV^aYaV^`SW[V eWW S[_bW`[ .

T^S `SVS\aZWaZVST[\^S[[VTS`S^b   .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful