RANKO MARINKOVIĆ - RUKE

SAMOTNI ŽIVOT TVOJ

I Počinje opisom vrućeg ljetnog dana. Zatim: “Biskup je stigao na naš mali otok.” Ismijava pjesnike: “... i dalje neće znati od ovoga stiha. A zna da ni taj ne vrijedi, da je tako nešto bilo napisano u nekog pjesnika, pa se ljuti na sve druge pjesnike, sve su već opjevali, sve eksploatirali i prodali za sitne honorare, popili nove rakije pa pijani (cinični gadovi!) zavirili kroz pukotine, kroz rupice i ključanice u kupatila i sobe gdje se kupaju i svlače debele žene četrdesetgodišnje koje bi umrle od stida kad bi za to znale. Dršću za vratima kao majmuni i šapćući lažu u požudi: "Gle, ja sam uzbuđen od toga! Ja sam inspiriran!” Nakon što obavi napaljeni posao, jel, okrivljuje svoje ruke: “I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan...Rukama se može zadaviti! (…)Svemu su krive ruke, to je jasno.” Stalno prelazi s teme na temu, govori o karanfilu i kako njegov miris i crveni cvijet dolazi iz gnojiva, a preispituje što je izraslo iz njega takvog gada, čime se on izrazio. Zatim čuje cvrška, vidi mrava, pa se sjeti basne o cvrčku I mravu i ismijava preko toga današnje drutvo: “I učili su te: budi mrav! Mali tihi neprimjetljivi pametni marljivi strpljivi realist. Sitni štediša. Ljeti skrbi za zimu. A u školi su ti tumačili kako je to isto htio da kaže i veliki francuski pjesnik svojom basnom o cvrčku i mravu. (…)I cvrčak pjeva. Pjeva, uprkos vama i zimama, postojano i žarko kao što sunce sja, pa budite mirni, gospodine Mrave, on će i plesati. A ovdje ovi vaši filistri (mravi) vuku svoju krepanu muhu i misle da je to vrlo važno što oni rade, da im se svatko mora ukloniti s puta, jer oni rade, oni, kamen do kamena i zrno do zrna, ne zijaju u nebo kao ti.” II Na otoku su velike crkvene svečanosti, opisuje vrevu, buku, susrete, psovke, bubnjeve.. Sve gleda I komentira, vidi neku svađu oko magarca I bubnjeve (pravljene od magareće kože) pa počne svoju, kako je sam rekao, Molitvu za magareći rod: “(…)Gospode, molim te za čitav magareći rod, koji je toliko ponižavan i vrijeđan u nadimcima glupih i indolentnih ništarija, koji je stalan predmet ismjehivanja i povod mnogim otrcanim dosjetkama, koje su isto tako dosadne kao i ova posthumna magareća pjesma. - Gospode, oslobodi, otkupi, zaštiti ovu dobroćudnu životinju dugih ušiju barem od ovog prekogrobnog knuta. Amen!” I smije se sebi, tj. svojoj dosjetljivosti.

III Ironizira cijelu Crkvu, tj. svećenike, opisuje gozbe I prazne propovjedi: “Svećenstvno sjedi za banketom. Svećenstvo je umorno. Jutros je biskup služio veliku pontifikalnu misu pod vedrim nebom na improvizovanom oltaru koji je počivao na osam praznih vinskih bačava. Bakhus, koji je jutros još spavao u bačvama dok su na njegovim leđima slavili Jehovu, sada se razbudio i antički raspojasao na gozbi što ju je priredio domaćin župnik don Toma u čast svoga pretpostavljenog presvijetlog biskupa.”

Tamo obalom. Ukipi se na mjestu i baš tad svi izađu: “Taj svečani biskupov izlazak desio se upravo u momentu kad je suluda Toninka baš najžešće sebe lupala po . a ona pred svima govori nerazumljivo nešto o “udovici Jakubini” I kako ona zna sve. ali ona utrči u procesiju tako da je i ovaj morao stati pred biskupom. ljubumoran jer je on trebao postati biskup umjesto ovoga. Čuje da se unutra odmiču stolice.. a kad taj pokuša nešto uzeti iz fratrova tanjura.Ismijava biskupa koji ne zna složiti smislenu rečenicu. čuje Toninku. Pusti Toninku da se obračuna s ovim. gleda neke komentare I potpies po njima. IV Gleda malog fratra kako dolazi: “Vjerojatno je zakasnio na banket (možda su ga i namjerno krivo uputili da bi ga se riješili) pa je onako izgubljen u svojoj ogromnoj crnoj mantiji po ovoj pasjoj žegi tražio gdje su to ti popovi odvukli Presvijetloga na ručak a da o njemu nitko nije vodio računa.” Baci kamenčić da fratar pogleda gore prema njemu. Njega svi gledaju. što na latinskom. onom kako je već rečeno. ona sebe lupa po goloj zadnjici. . Kad ga fratar pita kakva se to buka čuje iznutra (a to je bila ta gozba). poprilično kršnu djevojku koja je svako ljeto bila zaljubljena u drugog studentića. V Čita knjige. Tad pisac vidi njih kako dolaze I ljutu Toninku. Zadigla otraga svoju jadnu poderanu suknju i strahovito nečistu košulju i naprćivši se prema djeci plješće bijesno sebe po žilavom stražnjem mesu” Fratar jadan stoji I ne zna što da radi. Počinje opisivati kuhinju. Toninka se vrati na balkon I pjeva neku ljubavnu pjesmu. dobiti unaprijeđenje. što na hrvatskom. Ni sam ne zna zašto mu je sve to slagao.” Don Tome stane mlatiti Toninku. vuče ga kroz ulicu. za put. kuharica ga opali po prstima na što njemu ispadne boca vina koju je ukrao I držao pod kaputom. Znala je ona tko mu je dao krive informacije. znači da će svi s gozbe izaći van. a zatim izađe opet na balkon: “Mislio si da Toninka najmanje dijeli ćuške i desno i lijevo. Zatim čuje buku s ulice. a ne tu u pučkoj školi na gozbi. Jedan se obrati onom žandaru što tuče Toninku da je pusti na miru. a pisac gleda u kamen koji je na rubu terase I koji bi ako ga još malo gurne ili ako zapuše vjetar pao Toninki na glavu (on je kat iznad). a kad tamo. ovaj odgovara da nije. Trči za njom. A biskupa gleda don Florio. Ona ga odvede natrag do škole. Fratar hoda obalom I kad dugo ne pronađe kuću. . ne želi se osramotiti jer želi napokon postati narednik. upita Toninku. ali ona pobjegne. na što se ovaj naljuti kako mu se netko miješa u posao. a ne osjeća se tako. Zatim se obrati fratru koji se rasplače pa ga ovaj pusti. grešan je. Ona ih sve istjera van. Ako pobjegne.ali ta škola ni ne postoji. na što se ovaj prestraši (valjda mu je ta bila ljubavnica). baca puste izraze. ali ona se drži za vrata. Nju tuče podnarednik I pokušava odvući u postaju. Čuje kako ju zadirkuju djeca. ovaj odgovara kako su to englezi pomorci koji svake godine dolaze posjetiti neko svoje groblje tu na otoku (naravno da je I to izmislio). U kuhinji fratar priča s onim jednim prosjakom. Razmišlja kako je lako postati ubojica. prosjaci jedu ostatke one gozbe I pričaju. Da je u građanskoj. da ne ponavljamo i u biskupovoj prisutnosti tu nepristojnu riječ. desno. a kad fratar pogleda I upita je lit u biskup.

Kad se malo oporavio. Kad je završilo. Dok su plesali. ali ona je umrla I on je dugo tugovao. Sad se pjesnik stalno boji duha tog strica da mu ne bi došao prije nego zaspe. Obećala mu je dolaziti svake godine na ples. za 15 minuta. Stalno se prevrće I san mu dolazi. a uvijek će biti tako mlada. ali ne može zaspati. ali nikako neće. misli kako zna kako se osjećao onaj dječak kojeg su prijatelji u igri ostavili u otvorenoj grobnici pa je on tamo probdio pola noći dok ga nisu izvukli. Boji se da neće zaspati prije ponoći. . ali onda bi ga ona jače zavrtila I sve bi mu izletjelo iz glave. Onda zaspe I sanja čudan san sa svim ljudima od prethdnog dana. Svjetiljka se već trebala ugasiti. čak se prisjećao glasa.VI Probudi se. On je nakon toga poludio. skinula rukavicu I on se sjetio da je to njegova zaručnica. ali nije siguran sanja li još. mjesečina mu osvjetljuje sobu. stalno ju je ispitivao tko je. dovukla do zaručničinog groba. Boji se ostati u mraku. Sjeća se priče o stricu kojeg su držali zaključanog u toj sobi. tj. plakao I ništa nije jeo. Kad se probudi. Govori kako je stric je bio zaljubljen i zaručen jednom u mladosti. otišao je na ples I tamo ga je za ples pitala najzanosnija dama. a nitko mu nije povjerovao u priču. odvela ga je na groblje. Kad se ugasi. kad gase ulične svjetiljke. imala je masku I svima je oduzimala dah.

Financ ne padne na foru pa mu ponovno kaže da doda čik s poda. Pisac uživa u tome kako ti mrav ne može odnijeti ništa od rečenice. Silaziš na ulicu. Kapljica tinte padne na papir.”. Na to ga žandar ismije i kaže kako treba znati čitati znakove kad netko laže. Rikardo samo igra igru). Nakon nekog vremena napišeš rečenicu “Šjor Keko je sjedio na vratima svog Biroa i gledao na ulicu. gledaš kako se širi. Gleda u čovjeka siromaha s magarčićem i pozove ga da pita što mu je u vrećici ispod trave. Seljak odgovori da je dopola duhan. kao iz šale.ZAGRLJAJ Pisac počinje novelu pišući o pripremama za pisanje. a financ ga nikad nije primjetio. Nikole koji se nalazi gore pod krovom i vidi se s ulice. brijač. a seljak kaže da pogleda sam jer nema tog zakona koji mu nalaže da mora pokazati što ima. Zatim dolazi mrav i šeta po papiru. Mate je financima ispričao priču o toj susjedi i kako ju je gledao s duda. financi su mislili da prevoze sijeno). Pita ga što je u vreći. Ispod njih su bile vreće duhana. on je rekao da je duhan i da pogledaju. o starcu i duhanu. Promatra te kroz ključanicu i gleda kako nemaš inspiraciju. od riječi do riječi pa do mrlje. ali ništa se ne događa. Zatim obraćaš pažnju na što to financ gleda. Žandaru je jako smiješno zamisliti financa i djevojku u ljubavnim scenama. da je ovaj sigurno u vrećici skrivao duhan. Tu staješ. sve je trebalo još jednom okrenuti i shvatiti da je ona “laž” koju su govorili u biti istina. je li ti. Kaže kako dvaput treba okrenuti riječ. Tako je i financ shvatio da nije trebao pustiti seljaka s magarcem. a ovaj ga vuče za nos pred svim prolaznicima. A sebe vidi kao savršenu pojavu. Unutra su slabokrvna kćerka s naočalama i majka. krotko kao ovan”. A ova dvojica su se izvalila preko svega i Mata je pričao kako je video susjedu dok je gola šišala pazuhe. ali sve bi izmislio. Uzeo je debelu knjigu “Lurd” koja mu je debela za poludjeti. a dopola trava. Na to sui h zaustavili finance i pitali strogo što voze. a oni su ipak otišli misleći kako je sve šala. Kad su ga ponovno pitali što je ispod sijena. na što se žandar uvrijedi jer što se to ostalo može osim njega gledati (haha. Žandar i financ odu na pivo preko puta. što žandara vrijeđa i on dolazi Rikardu s pitanjem: “Što buljiš u mene. a žandar misli kako dolazi njega obraniti. Financ ispriča žandaru što se maloprije dogodilo. Priča s financom malo o kipiću sv. a kad su rekli duhan. nije bilo). Financ se ljuti što ga seljak ne sluša. A treći put (tad namjerno nisu vozili duhan) on je rekao kako prevoze samo sjeno pa su financi iz sumnje sve sijeno pobacali i ispregledali tražeći duhan (kojeg. Na vratima trafike stoji finance kao budući zet. Žandar ispriča priču o tome kako zna kako prepoznati kad netko laže. U to sa stolice ustaje šjor Bepo od prekoputa i uputi se prema brijačnici. Financ kaže da pokaže. Financ se nije želio sramotiti pred prolaznicima pa otjera seljaka s magarcem. On prebacuje glavu kako te ne bi gledao. Siromah pljune čik cigarete pa mu financ kaže da mu odmah doda taj čik (jer sumnja da taj čovjek ispod trave ima škiju. vozio se na kolima s prijateljem Matom. Siromah se pravi ludpa mu ponudi cigaretu iz kutije. Tako je bilo i idući put.. spasitelj. Ne znaš o čemu pisati. Ponosno hoda. sifilisu božji?”. ima čak i pištolj. kad je imao dvanaest godina. Osjeća se kao njihov “Ben-Kur”. Financi su riječ okretali samo jednom (kad su rekli da je sijeno. a to se ne smije prenositi). Zatim iza ugla dolazi žandar. naravno. gleda u smjeru žandara. Zatim se pozdravi sa žandarom i vrati se čvati trafiku. ali on te ignorira. Ti si htio pitati financa što bi moglo biti biti u vreći. a Mate odmah odgovori: duhan! (kao iz šale). Pouka žandarove priče je da riječ treba dvaput okrenuti kako bi znao istinu. On je i sam nataknuo naočale od prozorskog stakla zbog intelektualnog izravnavanja sa zaručnicom i položio dva razreda gimnazije po metodi dopisne škole “Budi čovjek”. duhan. Šjor Rikardo kaže kako ne bulji u njega nego u ostalo. Financ zatim priča kako je on zaštitnik majci i kćeri trafikanticama jer sui h svi izopčili iz društva samo jer su ostale same i bez zaštite i jer je kći pametna. Svaki dan tražiš nešto zanimljivo oko sebe u tim ulicama kako bi mogao pisati. Zatim su se skupa smijali. Dakle. Ti razmišljaš kakvu bi se priču dalo napisati o toj sceni. prebrojavaju postotak od prodanog. odlažeš pero i pališ cigaretu. Odjednom šjor Rikardo. Ali Bepo samo produži . Žandar stalno u govor ubacuje “a što ti kao nešto šest-pet (…) ma kakav duhan šest-pet. financi su mislili da je duhan. malo ih ismijava. prezire te jer je shvatio kako ga svakog dana motriš. a preko tih vreća sijeno (kako ih ne bi otkrili). Dravu (haha). kad dođeš iza ugla ugledaš šjora Bepa.

Svako jutro mu govori kako je sanjala da ih pljačakaju. smanjio bijes. Bepo priča o svojoj Matiji koja se jako brine za njega jer dopusti da ga ljudi varaju. Iz bijesa ispali metke u vodu. Kad duboko udahne. sve bi bilo u rasulu. Ti si sve to gledao s velikom pažnjom i prikradao mu se s leđa. kao da se pokušavaš opravdavati.Pričaš mu priču o lopovu i ljubavi. ali ne popuštaš stisak. a on se na to razbjesni. Šjor Rikardo (nekad ga pisac naziva i Bernardo)pođe uslužiti mušteriju. Kasnije odlaziš potražiti žandara. a on se otima. Nakon svađe. i vraćaš se u brijačnicu jer šjor Bepo priča zanimljive priče. on ne može pobjeći ili uhvatiti pištolj. Žrtva i autor smrti.mimo njega u brijačnicu kao da ga ne vidi i sjedne na brijačku stolicu. šjor Bepa. Ali na kraju samo kažeš kako si u toj smrti ti žrtva. A ona sav dug pamti. Svađate se. Preispituje se zašto ga ljudi ne vole. Ljut je na sve. Tad se smiri. . one se preplaše. Želiš ga ubiti i znaš da ćeš nakon toga ti umrijeti. a njegova žena je kurva i više ga ni ne pozdravlja. Po izlasku iz zatvora prodaje stvari koje je naučio izrađivati u zatvoru i jedva zarađuje za život. želiš prepasti žandara. očisti pištolj i stavi ga natrag u korice. A da nema njega. više ga nećeš pratiti. Ti si jači od njega. Dlanovima mu s leđa pokriješ oči. Malo se smirio. Nisi više pri sebi. Samo zato što je žandar. Ti ponovno ostavljaš njega nek ide svojim putem. Odjednom osjeti ribice kako ga grizu po nogama i osjeti neobičnu ugodu i spokoj. Ali na kraju lopov shvati da ga je žena života varala dok je on po noći krao te ode na policiju i prizna sve što je godinama radio. a njoj da oduzimaju dostojanstvo. Ti kažeš kako si izmislio priču. Žandar je jako ljut jer ga ne poštuju pa ode šetati obalom loše raspoložen razmišljajući kako će se osvetiti. zatim pričate. Pronalaziš ga gdje hladi noge u moru. zatim ga čvrsto obuhvatiš u zagrljaj ( s leđa). sve računa.on ih čuva. a on (žandar) se na to zgraža. On strese glavom. ne usuđuje se pomaknuti kako ih ne bi otjerao. sjedi na kamenu. Žandar se rasplače na priču i pita zna li tog čovjeka.

. sretna razmišlja kako je slobodna raditi bilo što. rasplače. čudnu žensku čežnju. Gadili su joj se. Sad napiše “Toni”. mikelin. iza onih pritvorenih perzijana.SUKNJA Gospođa Oliva pjevuši neku pjesmicu dok pravi juhu u kuhinji. postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubožnicu bez uobičajenih formalnosti. a gospoja Olivija se osjeća sretno i sigurno kad to gleda sa svog prozora jer zna da to nikada njoj ne bi mogao napraviti. Ona se okružila visokim i sigurnim bedemom prezira. Dvoumi se između čitanja i isprobavanja svog svilenog rublja u ormaru. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Ali ona je htjela ostati samozatajna: “Naklapanja. dakako. koje je upravljalo gradskom ubožnicom. neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi.” Naravno. da je ona njihova zaštitnica: “Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. Međutim. isključivala iz svoga prezira. Na ulici bi glasno prodavao sve i svašta. Kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti". a ono u sjećanju.” Željela ga je na neki način. ogovarale su je. ona je uzvišena. Kada je gotova. Čula ga je vani kako viče: “Ljudi. Naravno. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu. mike. Svim ženama diže suknje. Zbog toga. a svud gdje pogleda je zanimljivo. ugleda.” A ujedno ih je doživljavala kao svoju djecu. Međutim. kojima kasnije pokoljenja dižu spomenike.” “To su za gospoju Olivu bile žene .” Uživala je u slobodi i miru. zatim se jako rastuži. preispitivale razloge zašto se založila za Lintra. bilo je u njemu nešto posebno. A gospoja Olivija je osjećala neku simpatiju prema njemu zbog bijede u kojoj živi. govorili da je vještica i slično. Ona je sebi dala to pravo. Ona ne voli starce. a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima. ipak su pristale na njen prijedlog. u svojstvu predsjednice. i Toni i Vjeko i miš i bimbilin. čujte anđela mene!”. ovdje visoko. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti. kao o djetetu bez budućnosti.žene je doživljavala kao čudovišta u suknjama i zavodnice. Tim drugim je opčinjena. Ali Lintro je bio drugačiji. Počela je s “djelom milosrđa” zbog kojeg bi se on trebao uz nju vezati zahvalnošću. Ona iz stana ima pogled kroz prozore na sve 4 strane svijeta. Ona je izvan dohvata. Lintro je bio hrom. ako ne u kamenu i bronzi. U neodlučnosti sjedne na kuhinjski sanduk. zatim tepa. svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu. ona je bila nešto drugo. a obožava žene: “Ne prodaje se nego daje! Daju l' žene -evo mene!”. Mogla je slobodno izaći na ulicu bez straha da će joj dići suknju i narušiti dostojanstvo. bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. meketavu. osjeti se opet polenta. koljena jedno uz drugo. najdraži joj je prozor koji gleda prema brijačnici: “Gospoja Oliva je.monstrumi u suknjama. dakako. nevino i posebno: “Sebe je.. a voljela je kad bi im vjetar zadigao suknje pa bi se osramotile. Nešto lukavo i otrovno. Svi oni "njeni" mladići. u tvrđavi njena doma. posjećivala je starce koji su bili odvratni i s čudnim zahtjevima.: “I doista. ostale su se gospođe tome usprotivile pa im je ona rekla kako će ih Bog kasniti. iskrivljenih nogu. iz straha. Praznovjerne bablje priče. Ona je prešla četrdesetu i ima muža. jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke. što je kojiput i trajnije od bronze i kamena. i koke.”.. ona je.. kao da žali za nekom ljubavlju. držala pritvorene kapke toga prozora. Nemaju djece i nisu baš vezani. Ništa one nisu shvatile. Uvijek odgovara pjesmicama. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj žar dobročinstva. kao lukave životinje i otrovno cvijeće. muža.. pa je unutra uredila svoje svetište i položila svoj mali raj na gola bijela koljena” Lintro je stariji glavni ulični zabavljač i prodavač. počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja. Pratila je zadivljenim i brižnim okom njihove budalaštine. sebe je doživljavala kao nešto uzvišenije. malog čelavog načelnika. digne suknju preko koljena i briše tragove onog što je prije po koljenima napisala. vezati uz sebe. tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. žene. sjeti se napisati “Vjeko” i razmišlja o toj “pravoj” ljubavi. često ga je doživljavala kao sveca. čista. spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće. moralni način. Kad se malo oporavi. A bio joj je poseban: “Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine.

. Njegov glas je ponovno bio na ulicama. Sad se osjećala u potpunosti poniženom: “Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. lakrdijaški stil. žene. koji su ga i nosili sutradan u sprovodu.” Gospoja Olivija gledala je sprovod s prozora. anđela.. obasjana sjajem nebeskim. kuda stižem suknje dižem!". To je bio znak zahvalnosti udovica i žena za pokojnikovu veselost.sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. pričati besmislice. ali znao je da će je svaki dan dobiti. I načelnik se htio za nešto odužiti. pa je odredio. Ona se onesvjestila od čuda i srama. koje bi sigurno i pokojnik želio da su ga mogli pitati. Mrtva.Čujte anđela. I sad nije imao kamo otići. "A možda je on doista sada anđeo?" . Vidjela je njegov štap i zatražila ga. Sa svilenim rubljem. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem. uz prigodnu šalu. snalazio se po skloništima. čujte anđela mene. da ju stalno podsjeća na njega. da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice. Stavila ga je u ormar. Po noći bi redovno čula njegov glas i strašno se bojala. I htjela je umrijeti. Dok joj nije palo na pamet da je on možda zaista postao anđeo: “Ali glas se jednako javljao: . Jednog zimskog dana je umro. Međutim.” . Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne. U biti. uništena. htjela je vidjeti kako je ona sad u imunitetu. i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i diže je visoko. pretjerivati. a ona je uživala u svakoj pohvali. anđela. anđela. Hrane možda nije bilo puno. s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kržljavog zimskog cvijeća bez mirisa. na svoje sveto mjesto.. Kad se toliko uživio osjetio se ponovno lakrdijaški kao nekad i u zanosu joj štapom digao suknju: “I kako se razmahao živo. A sprovod... do grla!”. kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrižnog uličnog života "ljudi. On ju je stao hvaliti. bio je ogroman i svečan. Bila je osramoćena. ali drukčiji nego prije.. on se jako zanio i počeo naklapati. ne smije dići suknju.Lintro je uživao u miru ubožnice i ritualima svakodnevice. uzdizati do nebesa. jedan dan ospoja Oliva došla je u ubožnicu kako bi osobno primila silne njegove zahvale.” Izbacila ga je iz ubožnice. i tako svu noć. Međutim. naslađivati se time što on sad iz zahvalnosti samo njoj neće. Sprovod je bio velik: “Našli su ga starci iz ubožnice. izjednačena. tj. kao da se ponovo uhodao u svoj stari. koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti".

Preispituje se zašto mu se javlja nakon 11 godina. Tada se dosjetio. objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?"” .dobio je i njegov kućni ogrtač. pa moli Tonka da bude kum. Geometar je s njim zbijao šale. Čudi se zašto mu sad. Skinuo je Toniju omču s vrata... a oni su nakon 5 godina čekanja dobili dijete. On se tada sjeti toga te se počne pokrivati pismima. njenom geometru. Po dolasku u njihovu kuću. bio zatvoren. na tren spokojno. probudio ga je pjetao. Kad je brod uplovljavao u luku. On je odmah u glavi smislio osvetu. djetetu i sebi. Nije mogao zaspati.sačuvao je sva njezina pisma. kao mrtvo tijelo. Ona nije ni slutila kakav je pakleni plan Tonko namijenio njoj. kako se obično radi. i 1948. Svezao je vrpcu oko vrata. Bilo mu je drago. Odlazi u sobu i otvara ga. tapkao gap o ramenu. muž je odmah shvatio što je ovaj pokušao. Kad je legao na krevet.PRAH Tonko plemeniti Jankin dobio je pismo svoje stare ljubavi Ane. odnosno vilu. Tonko je odmah na terasi primjetio geometra. košulju i prevelike papuče.. Osjetio je samo šum u ušima i tupu bol na glavi. Ona ga želi krstiti. a Ana od šoka nije ni primjetila da je Toni gol. a drugi kraj na prozor te samo skočio. ali ona starica je primjetila poklon na podu i ponijela ga njemu da ne zaboravi. Tonko je već pogledom tražio Anu. Čuo je u susjednoj sobi dijete kako plače. i šaptao je povjerljivo geometru: "Vi ste mislili da sam ja nesretan. Ali stao se uznemiren. Bio je to onaj ključ koji mu je dala prije mnogo godina.Anin poklon. uzeo ga u ruke i prenio do kreveta.. kliznuo niz parket. On je skupljao starinske ključeve i bio je jedan stari poseban koji je dobio od Ane. on je svako jutro ustajao kako bi joj mahao bijelim ručnikom s balkona i gledao je dalekozorom dok je odlazila brodom. našao je smotuljak. plakao. ali bez znanja muža. Taj je običaj zadržao svih 11 godina.. I još ga pita skuplja li još ključeve ted a ima iznenađenje za njega. Pozlatila ga je in a njemu ugravirala godine 1937.. Dvoumio se oko bombe. skinuto s vješala. Dok su još bili skupa.kad je nakratko zaspao. osjetio je ljubomoru kad je shvatio da je dijete na njezinim grudima. a i Ana i njen muž bili su pretjerano ljubazni prema Tonku. Za kraj: “On se prepuštao tom samaritanstvu. i njegovo i svoje ime. Nakon što ga je ostavila. Naime. Čulo se Bum i svi su se ustali. bomba će eksplodirati. Njezin muž (geometar) je komunist. skinuo i bacio košulju. Po silasku s broda odmah je uočio zanosnu Anu. Unutra je bila bomba. Na brod je ponio svileni bijeli paketić (poklon) omotan crvenom vrpcom. Neka starica na brodu nosila je grožđe svom oženjenom sinu i stalno komentirala kako će to pojesti njegova proždrljiva žena jer on ne stigne ni jesti koliko trči naokolo.. Ana se trudila da ih zbliži. Htio je nakon krštenja djeteta staviti paketić djetetu u kolijevku. On se prvo vrijeme osjećao kriv. on je dugo žalio. Zatim je počeo čitati sva njezina stara pisma. Osjetio je i Anino i geometrovo skriveno ismijavanje i sažaljevanje. nakon 11 godina šalje jedno. a kad Ana otvori paketić. ušao u sobu gdje su spavali Ana i muž te se približio da još jednom osjeti Anin dah. Muž je vidio od koga su i na koga naslovljena. U pismu stoji kako ga moli za veliku uslugu. Ali na njoj su se već vidjeli znaci starenja. ona je prije rata naglo prekinula njihov odnos i otišla s geometrom. Poslao je brzojav kako dolazi sutradan ujutro. Čak ju je htio namjerno zaboraviti na brodu ili baciti u more. Mislio je da odlazi zbog njega. znojio se. Osjećao se na tren kao u snu. to je bilo kao jutarnja molitva. Kad su Ana i muž dotrčali. i da ću se najmanje.pogledao je koliko je čvrsta svilena vrpca kojom su bila omotana pisma i zaključio je kako se može na nju objesiti..

tehničkim pitanjima ležanja. Sad kad je bolestqan. dosada nepoznat u njenu govoru. govorio je kako to nikad neće moći napisati. Lojza je kod majstora doveo učitelj da izuči klesarski zanat jer je primjetio da ima veliki talent. Budući da majstor sa svojom ženom Magdom nije mogao imati djece. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince. više nije željela dodire i blizinu. osjećao je da u tome ima još nešto.. Upalio je svjetlo i ugledao svog anđela raširenih krila. tik do Lojza.. Anđeo ima lice Lojza. Pogledao je kroz prozor i ispod slike Alojzija Gonzage. mladu. samo neki hladan dodir. a Lojza nije podnosila. nije osjećao bol niti opiranje tijela. Sve je oko njega mokro. On je ipak bio zahvalan što ga ona pokorno poslužuje i ispunjava bolesničke hirove (poželio je odjednom toplu vodu i sapun da opere ruke). Ta žena zvala se Frida i bila je mlada i lijepa. Majstor i Frida su se oženili.i pokornu. u nju se ona sklonila da sačeka kraj. lepljivo i odvratno. Krevet postane zanimljivim i strašnim svijetom.ANĐEO Lojz. prema radionici. gle.. punim teškoća i problema. Tad je digla glas. Majstor je bio pravi umjetnik. Jedne joj je noći stalo srce. lijepe se i sapinju. nije ju prepoznao. Osjećao je tu njenu pokornost kao način predbacivanja.klesarski majstor”i takvog mu ga postavi na grob. a Lojza je zavolio. ona je lagano gubila živce. Njegova je žena došla plačući i tražila nešto simbolično. već je napisao u knjigu ALBERT KNEZ klesarski majstor-umjetnik RODJEN (s datumom) . Nije mu jasno zašto je Lojz u sobi ako su ključevi radionice obješeni ispred sobe. nego samo neka napiše u knjigu koju anđeo drži: “Albert Knez. a majstor ga je tješio. zaštitnika mladih.. mora lupati. ne ljubav. Pogledao je u knjigu koju anđeo drži kao da ispisuje nešto.Kad radi. Nije osjećao mržnju ni bijes. vratiti sebi povjerenje. Izašao je u dvorište. Ali Lojz dolazi vidjeti svog majstora. baš kao i većina majstorovih skulptura (Lojz mu je bio model). Znaš i sam da ne čeha perje. kojom se htio osloboditi težine. Sa srdžbom pokuša ublažiti u sebi teško osjećanje napuštenosti. kao da ona čeka njegov kraj: “On je požali. ali nije mogao pronaći.”.reče zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. Međutim. ulazi svom majstoru u bolesničku sobu. Zar ti nisi lupao kad si klesao? Ovo je bio nov ton. zgužvane plahte omotale mu se oko nogu.. Lojz se rasplakao pomislivši na majstorovu smrt. umjetničko djelo koje mu treba ići na grob. Ponovno se osjećao jakim i ljudskim. a kad su se dolje iz radionice čuli snažni udarci klesanja. vratiti Fridi dobrotu i požrtvovnost. nego kleše. prošao pored svih skulptura anđela bez lica i ugledao u dnu dvorišta u šupi upaljeno treperavo svjetlo. Bilo mu je sada teže. Majstor je jednom prilikom s Lojzom radio kip pastira s frulom za spomenik glazbeniku koji je umro svirajući obou na koncertu.” Nešto ju je ispitivao. nađe opet nju. ali kao preko volje. Je li vam bolje? Majstor je već umoran od takvih pitanja.Što bi lupao! Radi! . ali udaljila se od njega. zarobljavaju kretanje. propada sa svojim teškim mislima. Majstorova žena bila je ljubomorna. “Noć je bolesnikova kao trula daska: gdje stane. ona ga je posluživala. Ustao se. Majstor naređuje Lojzu da ako umre da ne dovršava njegova velikog mramornog anđela.UMRO (bezdatuma) .. ali nije znao kako doći do izvora svoje sumnje. on se zapitao zašto onaj blesan dolje (Lojz) tako lupa. pa je predložio kip pastira s frulom. htio ga je posvojiti. mladić pomoćnik majstora klesara Alberta Kneza. . lijepu . Oznojio se. Govorila je da će ga on odvesti u grob. Frida i Lojz. ali se njegova žena tome protivila jer ga nije trpjela. bijedni anđeo u šupi. Bila je lijepa i zamamna. Krenuo je u mrak. Plakao je na majstorovoj postelji. Postavlja isto pitanje svakodnevno: Dobro jutro majstore. Znojne. on se obrati svojim malim. on je osjećao inspiraciju u takvoj boli. ugledao dvije glave na bijelom jastuku. Majstor se ne usuđuje mislima zakoračiti u noć.tražio je mir ili bar neku svježinu u noći. No u toj srdžbi. Shvatio je gdje je granica njena svladavanja: “.” Majstor je shvaćao da od Fride dobiva samo samilost. I vidio: “A Lojz. Znači. tu je granica njena svladavanja. I bio je ljubomoran i sumnjičav. nešto što će opisati mužev život (i smrt). čak samilost.

ukleše taj datum u anđelovu knjigu kao dan svoje smrti. pisanim s mnogo pažnje i ljubavi. kao da je u njima upisao strašnu bol posljednjeg oproštaja. Nakon posljednjeg udarca čekića zavlada mir nad onima u šupi.” . kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom. ni strašno.sv.krasnim.Lojz!" Majstor se čak i nasmiješi na dodatak umjetnik. klesanim slovima. Borba je svršila. to je sve: Lojz. Banalno i jasno . "Jadan Lojz!" Uzme dlijeto i čekić i potraži datum na zidnom kalendaru: 21.lipnja . "Eto. i ništa više! Ni besmrtno. Majstor odbaci oruđe i preda se svom anđelu. Alojzija Gonzaga Majstor se pridruži Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar .

Sad gradom hoda k’o baraba. nisu htjeli ulaziti u rizik zbog svojih obitelji pa ih je Torquato jedva nagovorio da uđu u grad. Torquato prolazi i vikne Iliji da dođe (priča na talijanskom). kao Pilat. Ponosan je na svoju sablju.A nije lajao. Sad se zamislio. Sad mu je bilo žao.Eto. pa ih kao vojnike poslali da se iskrcavaju po tuđim obalama. Kukavice. nek to Talijani sami rade. ali nije ga više mogao dozvati. Zatim se oprašta sa svojom sabljom. svršeno je s tobom. Mile ode. da kad ode u zaborav da ipak za njim ostane neko priznanje. a onda ga digne kao dijete i krene odnijeti u more. smota je i ponese sa sobom. a Ilija se zagleda u krugove na vodi: . ali Ilija mu na kraju da naredničku bluzu i skine kapu da je ostavi sa stvarima. Tad se pojavi Mile i njemu Đoko umiljavajući se oko nogu. kojima su dali puške u ruke. Pita se kako da hoda. Malo se prepiru. u košulji i čakširama. malo mu tepa i mazi dlaku. Nije znao gdje bi otišao. Pas prođe kraj njega i ne razmišljajući o ničem. nego. da se veru po tuđim krševima..).. ipak je pas. on više nije narednik. U jednom potkrovlju sve izdaleka prati narednik Ilija. da gaze po tuđem kamenju. a na hodniku je vidio svih šest pušaka svojih vojnika. Ilija još Mileta optuži da je izdajica. Sad kad su ovi osvojili otok. Čuvar Manzo ne želi spremiti njegove stvari ako mu ovaj ne da bluzu. brajko. Ilija se složi da nije lijepo da je crkotina na ulici. Ilija je morao otići. a na nogama mu još žandarske cipele. ponosno hoda po svom zauzetom teritoriju.ispalio je prve metke na psa. vikne da se predaju. ne. pomisli.. Ilija dočeka Torquasa u uredu.” . Ilija mu je želio reći kako stvari funkcioniraju. što je on uopće sad. tada ulicom prolazi Torquaso. I obriše dlan o dlan kao da pere ruke. Mile kaže Iliji da se ostavi toga. Torquato je zadigao rukave jer je vruče. te obilježi teritorij. ali sve je bilo pusto tako da nitko ništa nije ni odgovorio. Sjeti se općinskog zahoda pa ode tamo ostaviti stvari. pozdrave se vojnički. Uzme svoju novu posteljinu koja je još mirisala. Torquato se na kopnu osjećao vrlo nesigurno pogotovo zbog ljudi koje su mu dali kao vojnike: “Torquato je imao mnogo muke s onim nesretnim i vrlo ličnim oprezom ljudi odjevenih u jednaka odijela. a torquato je to shvatio kao da se Ilija odmah laća posla pa mu nagradi spremnost i pruži cigaru. a Torquaso si odmah taj ured prisvaja. ali kako mu dođe tko od malobrojnjih otočkih vojnika. pasja ćud u čovjeka”. Manzo gleda to iz zahoda pa se okrene s gađenjem i pljune na taj posao. tražio je neko dostojanstvo. ni krivog ni dužnog. Ušao je Mile i rekao kako su Musolinijevi vojnici zauzeli ćoškove. moj brajko. Ti su vojnici bili bojažljivi. U ljutnji na žandara šutnuo je svog mačka Đoku koji mu se petljao pod nogama. Da mu još jednu i pokupi se radi ugleda. Mladi Torquato bio je osjetljiv što se časti tiče pa se uvrijedio na pasju gestu i započeo rat.pomisli kako nije trebao lajati pa ga ne bi ubili (ni ne zna pravi razlog. bez suza i tepanja zavitla revno njim u zraku i baci ga daleko od obale. A ispred grada je u moru usred luke stajala njihova velika zaštitnička torpiljarka San Marco. kaže sebi u bradu kad je vidio i čuo prizor: “. Voda proguta mrtvo pseto. Torquato mu pokaže ubijenog psa i kaže da g abaci u more. pravi se pametan i otjera ih. Manzo (čuvar općinskog zahoda). Postao je dobar. pomoći mu jer je ipak novi na vlasti. Ilija se spremno odazove.KOŠTANE ZVIJEZDE Drugi je svjetski rat i mladi talijanski narednik Torquato kreće u mali podvig osvajanja jednog našeg dalmatinskog otoka. Odjednom mu se jako spavalo pa pomisli kao bi i mogao kad je sve već gotovo. a Đoko za njim. Oči mu zasuze. Sažali se nad psom. Imao je potrebu učiniti neko dobro djelo. Ni sam iskreno ne zna što treba raditi. naredništvo. pa imao ju je tek 6 mjeseci. Iija odnese štene do mora: “Ilija spusti štene na zemlju i veže mu oveći kamen o vrat pa. dugo je čekao na položaj i pušku. Ilija odmah zaključi kako ih je netko morao izdati kad su znali gdje se nalaze. nismo im sluge. već je vruče. gdje bi ostavio stvari.”.. Čim je stupio na otok. eto.

Ovaj se onesvjestio. svi mi se ujutro budimo s istim nemogućim ciljevima za postići. ostao je i nagluh. Kad se probudio. Benito Floda izjavio mu je kako od ovog trena postaje dio povijesti. Ovaj ga potapša po ramenu i kaže kako može i ostati tu i srešivati neke ezropske poslove. kako zaobići prepreku. vlakove. nije mogao doći k sebi. poljunbi ga i ode. On inače sve broji. izmišljao priče o povijesnim događajima u kojima je navodno sudjelovao. ne sjeća se.nije mogao ni o čemu drugo razmišljati već samo brojati. dok rade. kao da hoda po ljestvama pa se morao rukama prihvatiti za tračnice-puzao je četveronoške. Prošao je prvi kilometarski stup.. ukrućen.BENITO FLODA FON RELTIH U društvo je preko nekog prijatelja došao znanac koji se ubacio u priče o snovima i prepričava svoj događaj koji je gotovo jednako nestvaran kao san. ali nije mu odgovarao. pa kad ga je kolega digao.. ovaj se otimao i uporno ponavljao broj na kojem je stao. Sinoć mu je ponovno na putu kući. nije mogao razmišljati ni o čem drugom nego o broju na kojem je stao i kako nastaviti. kose i obrva i nestao u tramvaju. umjesto njega je bio neki bivši austrijski vojskovođa. prosim? Feldmaršal je. Došao je mladi doktor i pitao ga zašto to govori. vuku naprijed. čekao moj odgovor. Ovaj je znao da ako odbije da će mu uzeti glavu jer zna Flodine tajne. htio je samo brojati. kad je ponovno postao čovjek. a glas odozgo mu se počeo smijati. Govorio je o budućim planovima. . Svi ljudi imaju svoj ritam dok hodaju. Tek tad je shvatio koji broj govori. Skamenjen je šutio i rekao samo: hiljadu devetsto i devet.otkrit će mu svoju tajnu. Dok jedan dan na tramvajskoj stanici na rečenicu Floda je mrtav nije dobio odgovor: Misliš?. Učinilo mu se kao da postaje teže.sve. To je možda trajalo i nekoliko godina. Rekao je kako je izgubio svu kosu kad su mu podvalili bombu. prije nije bio ni svjestan. Jednog dana dok je brojao željezničke pragove na tračnicama nije mogao stati s brojanjem pa je išao sve dalje.želimo postati nešto što nismo. nerazumljivo. bubetali sun a latinskom. Rekao je to sasvim blizu neki poznati glas. Nakon dosta vremena ugledao je prepreku ispred sebe. objašnjava jaji ga brojevi pokreću. Ali ne zato da bi znao broj nego jednostavno da bi brojao. Dugo je hodao ulicama i sretan ponavljao ”Floda je mrtav”. samo mu nije bilo jasno zašto njega tako promatraju kad mnogi ljudi stalno ponavljaju onda. nije ga bilo briga što misle. samo je ponavljao broj. radi na željeznici pa stalno broji tračnice. prišao onaj čovjek. Prvo su s njim u sobu stavii čovjeka koji ga je nervirao jer je neprestano ponavljao: Urugvaj-Paragvaj. Bio je to njegov željeznički kolega. zato je godinama bio odsutan.. čovjek potpuno čelav. pa se nasmijao. ali on tog ritma ne može naći i stalno mora brojati. mislio je da se ovaj šali. razdijeljene sijede brade. No nije ništa moglo pokvariti tu sreću. govorio s oduševljenjem o velikim krvoprolićima. Sad je bio jako uznemiren. a ljudi su se čudili jer su znali tu vijest već dugo. ja ja. Nije pomoglo ni šamaranje. Nije ga smetalo ni kad se doktor naljutio. Krenuo je okolo pa kroz noge. izbacivši prsa i uvukavši trbuh.” Bio je veliki lažljivac.kad prolazi kraj botaničkog vrta svakodnevno broji šipke. bio je u kavezu s debelim šipkama i neprestano ih brojio. Međutim. dok je brojao šipke kod botaničkog vrta. odmah je naglas rekao broj. Sad više neće biti Benito von. Došao je i drugi liječnik. Otada je postao samo papagaj. uvijek nešto dodajemo i zbrajamo in a tom ne možemo stati. On je otpočetka znao da će biti tako. osjećao se povezan s ovim. drugi.Dozvolite da se predstavim. A postao je sretan kad je čuo kako su Flodu opkolile protivničke snage te si je pucao u usta. čuo je da je Floda s japancima uvalio svijet u strašan rat. znači i je li.odaje mu neke svoje tajne po koje će sigurno jednom doći i uzeti mu zbog njih glavu. A s kim ja imam čast. I liječnik neprestano govori ja. Ja sam Benito Floda von Reltih feldmaršal Njegova Cesarskog i Kraljevskog Apoštolskog Veličanstva. odjeven. Ovaj se prepao i u strahu samo izrekao: hiljadu devetsto devet. Nije to ništa neobično. Kad se probudio u bolnici. A brojač se prepao jer je vidio koliko je Benito lud. bez brade. strmije. sad postaje samo Floda Reltih. zbog toga se i bojao Flode. bio je to Floda. hvatao se za prugu pa ga je kolega udario po glavi i odveo u bolnicu. Tražili su simboliku broju 1909. nečije noge. ovaj nije htio stati. poubijao je desetko milijuna ljudi. Preklinjao je dank ad je počeo brojati. Skočio je s kreveta i predstavio se: “. On je brojanjem samo htio stići do kraja brojanja. Benito Floda krenuo je pričati o nečemu iz 1909. novim ratovima i zvao gad a pođe s njim u Afriku.

. ali samo zato što se boji luđaka. udarce. priznat je. ispričava se što im je upropastio večer tom stvarnom pričom. smiješan je. iz straha.korake. Kako se smijemo kad je netko neobičan. luđak je. Da. Kad skuplja buhe. a isti je kao svi.Sada se obraća onoj publici s početka. Govori kako svi mi stalno nešto brojimo s uzbuđenjem i pamtimo. Floda mu je sve uzeo. a kad skuplja kukce. On broji iz potrebe.

one su beskorisne. ona je samo hvataljka. sama mu bradu brijati. Desna iz osvete lupi dječaka. lijeva se smije desnoj kakve poslove čini. jedna do druge. Desna je Negov ponos. što ne zna pisati. Tad se posvađaju i razdvoje. pridižući se. da bi bolje radila nego što sad radi desna da je On ljevak a ne dešnjak. obje su ipak ruke.Zar te boli? . . a lijeva prinosi oblik. Desna kaže da bi bila puno bolja od desne. osramoćene. kad je drhtao u strahu od smrti. Lijeva tvrdi da bi onda mogla i sama sebi rezati nokte.Naravno. sestrinski. Krv je padala i po jednoj i po drugoj ruci. A Obraz tada pljune u njih. Tad Desna spomene kako bi stradala čast (desna stalno spominje neku čast). ali desna govori da su obje ruke. sama šivati. Lijeva se ljuti. Tad i otac pljune. desna Mu daje čašu. Desna daje samo formu. dok je lijeva samo stalak. Prema njima idu dječak i djevojčica.RUKE Skupa su začete i rođene. nisu riječi ubijale već ruka. koji ujutro nisu mogli drhtati od smrti. nerazdvojne su. Desna se smije lijevoj što ne zna čitati.. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. večer prije drhtali su od ljubavi. Ona potpisuje smrtne presude.Pomogni mi da ustanem. zviznula sam ga! . Njegov smisao. Ali ismijavaju jedna drugu. Dječak plačući ode ocu. “. Das u bile samo riječi. diletantski! . Dječak zagrize lijevu ruku da spasi oca te otac pobjegne. nitko ne bi nikad stradao. slaba je i glupa. a ne zna ni ona. Ipak. Lijeva kaže kako ti prsti. da ga krv oblije! . A desna je držala naliv-pero onda kad je On pisao svoju oproštajnu poruku. prsti. a zaista je mislila da to želi.Pa. Uzrokovala je ratove svih stoljeća. Desna se digne iz sve snage.Užasno! Lijeva je bila nježna.. gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom. kad ga nisi znala zviznuti. Ali njegova želja njoj je zapovjed. . više nisu skupa iza leđa dok se On šeta. Desna pomiluje djevojčicu po glavi. Zato ne vjeruje ni jednoj. I još joj ozlijedi palace. i da ako je jednoj povrijeđenda čast i drugoj je.Prokleti deran! . No one se nisu osvrtale. Na to lijeva hvata oca za košulju i daje mig desnoj da udara. Ja mislim da mi je palac prebio. Desna se smije lijevoj što pjeva. nemoćne i odbačene. a mali se još baci pod noge i obje ruke završe krvave u prašini. Lijeva kaže kako ne treba vjerovati rječima.Jest. a lijeva kvrcne dječaka po nosu.” . Desna klizne u džep. otac dođe zasukanih rukava i pita što je bilo. Optuži desnu da ga je jednom pokušala ubiti. Istinu je rekla desna: jedna je što i druga. Ustanu. Za sebe kaže da ne zna mnogo.procijedi Lijeva kroz prste. Zatim obje svaka uz svoj bok. Ona je jača od smrti. On na nju pjlune. ali bar lista stranice. da bi ih oprao od blata i krvi. lijeva. ali otac ju odbije.Ruka! A ona.

Z\^WTSUaWYSbaS[`WZWTYWVS[\^W ^W`WW^W _bS`[S[YS_bS[YVSZS[`^ bSVSZ`^Se ZW `[ SZb[[[_WTWa`aUSSS[T[YS[ \_S`SZ `S_WZWV[YS S Sb^S`S`^SXW_`[XZSZUWS[TaVa  W`Za`^S_a_ST[^bZS W^S_ZS[ SSSSS\^WT^[SbSa \[_`[`S[V\^[VSZ[Y.

ZW_SZS`SZa[ZS[ SW[V\^[ [^_[Y_`SS T[YZ`WW`aSZ[Y ^SbZSbSZS_S S^a ZU[\[[e[VbS^S ^WVSYZS W\[W`[VV[\_ZW [WaV [bW W[WVWTWaZYa  a^V[SaWVWTWS S\[aVW`^S  S SbaT_W\^ aVS[ZS\_S`[`[_UWZS_bWT _[ S`[T^S S \SeZaZS `[`[XZSZUYWVS WVSa [bWS_^[SS_SYS^  W\[ [bWYSVS\`S `[a Wab^W U_\[V`^SbW^[S\aZW UYS^W`W\SaXZSZUSeWVSa[VSV[VS`S W^_aZSVS `S [bW_\[V`^SbWS aVaSZS`[_WZW_W\^WZ[_`^[S_W\^SbaV\Sa\[ZaVUYS^W`a  a`W^SbaSS ZSZUZW\SVZWZSX[^a\Sa\[Z[bZ[SeWVSV[VS _\[VSS[bSYSba W SZ[_ \^WV_b\^[S ZUS ZSZU_Wa` `[YS_WSZW_a S `SYS `[Wab^W WS[VY[b[^VSWV[\[S VaSZSV[\[S`^SbSS[  SW ZSZUSeWVS\[SeWS_WSSeWVS\[YWVS_SW^ZWS`[Y S[ZS[ aZSSeWVS[^S\[S S` `[S ZSZU_WZWeW[_^S[``\^WV\^[S ZUS\S[`W^S_WSS_ SYS^UW_`[\`S`XZSZUS `[T[Y[T`T`ab^W S[Z`WYZ[^^S S` SaYSV[S eSZVS^S S\ `[ [Z[_Z[[VS ^ S_XZSZU[S[[\ a_b [W[_W ZSS Y[^W\[V^[b[bV_W_aUWSXZSZUYSZSVZW\^W`[SZVS^_`SZ[aY[b[^aTSUaWS `[` S[ZW `[ W_`\W`SSSbVaSZ W_`\W`SZVS^XZSZU[VaZS\b[\^W[\a`S ZSZU_\^ SeSZVS^a `[_WS[\^WV[Y[V[[_`S^UaVaSZa S`[YSeSZVS^_WSeWS[`^WTS ZS` `S` ZS[bWSVZW`[SeWVSW[bS_Ya^Z[ab^W U_^bS[VaSZ SeWS[VbS\a``^WTS[^WZa` ^W SZVS^_\^ S\^ a[`[WS[ ZSS[\^W\[ ZS`SVZW`[SeWSVWS[VbSZSW_`Y[VZSb[ [ _WZS[S_\^S`WW S`[ _\[VZ_aTWb^W WVaSZSS\^W[`b^W S_WZ[S[ZWT [`^[bSVb[US_a_W bSS\^W[_bWYS S`SW\^ S[S[WbVW[_a_WVaV[WY[S  SS\S aW S`[_a Sa_`SbXZSZUW\`S_`^[Y[ `[b[ WS S`W[VS[VY[b[^VaSZS[  SWS`_a_W _a\S_S S`WWXZSZUS_\^ S[\^ a[`[_a_WVS[aWYWVS[_VaVS SV_aYS\[Z[bZ[\`S `[W_\[V_WZS[ZW^WS[VSWVaSZVS\[YWVSaS[Z_a\S[` _W S[W_bW SSS[W T[Va \a``^W \a``SVZSW^Z[Z_ab[ VaSZ[ZW^WS[S[\^Wb[ W_S[_WZ[\S_aXZSZU  _aZW_bW_WZ[\[TSUS_\^WYWVS`^SeW VaSZ[WYZS^SbZ[ZWT[ [aSeSZVS^[bW\^ WW VS^W `^WTSVbS\a`[^WZa`S[T ZS[_`Za ZSZU_a^W [^W`S_S[WVZ[SV_a^WVSW _WZ[XZSZU_a_VSWVaSZSSV_a^WVaSZXZSZU_a_VS\^Wb[ W_WZ[SW_bWW `^WTS[[ WVZ[[^WZa`_bS``VSW[ZSSe[a_aY[b[^aT`_`ZSS[WXZSZU_bS`[VSZW `^WTS[\a_``_WSS_SYS^UW ZSZU S`\^ SS[W[Z S ``ZSU W^`^SXSZ`USSW^_a_b [\  V^a `bS_S[W^_a [_`SW_SWTW  S ``WW^W \SW`ZS.

_W S_WS[Z[bWZ a^_\S_`WS`_W\[ V^Sb_S eSZVS^[b^S`_W bS``^SXaSZVS^aWS[_W Z[ S_`XZSZUSVWb[aaaTSbZ_UWZSS S[_SbS_WTWbVS[_Sb^ WZa\[Sba .

VWVZ[ [^S^V[T^S YWVSa_W^aeSZVS^S `[eSZVS^Sb^W S[ZV[S S^Va_\`SZWA`[ Ta aWZWW`_X_aT[eA[^S^V[SeWS[ZWTaaZWYSZWY[a[_`S[ZS `[_WeSZVS^ ab^WVW^ `[_W`[[_`S[[eW[_ZWYSYWVS`SSS^V[_S[Y^SY^a`[_S_`[UWa_`SW [^ W\[[V\^W[\a`Sa\a`_W\^WST^S ZUSeSZVS^_S[V[S ZWYS[T^SZ`W\[_S[\^[Vae .

[ZWYSaT^S ZUaS[VSYSZWbV_WVZWZST^S a_`[UaA[^S^V[ZWSVYS\_SUZS bS W^ZS^V[\[ Wa_ae`a `W^a [^W\S W\[\^ S[_b[[ S`[S_WS[T^ZW SZWYSW^V[\a_`VSYSaVbS^Sa[ZS_SbVaY\S`_bW ^S aZSbS[a`^[aY[b[^S[W_SZSSVS\S SSaSZ[VS[Va SaV[_`[SZ_`b[SZVS^WS[ a`W^YSZW\[ `aa\S[VW W`S`[TS[[ W^S_\[[eWZ^S  Sa S[ W_W[_bW`` a`WZS_bW \[Z[bZ[[_`SbS ZWYSZWVW_b[\a`Wb WYSZW W \^S``b^S S _WaT^S ZUaW^ [^W\[\^ S SZbW\^ W S_ZW[VS  \[`^Se`eSZVS^S ^[ZSS  YSYVWSVZ[YWa[^a_WVZSSWZa S[_W_^[ _SZ[TW_ ^W_\`aW_W S `[YSaVZWb[WS[ S`[ `[WeSZVS^VSZWSZWYS_bWTT[a ^S_aa[Z abS TW_S_\SW`Wab[VaSV_W_^.

VWVZ[[_W`^TUWS[YSY^ a\[Z[YSS[_W`ZW[T Za aY[Va_\[[ZWa_a aW_W\[SZa`S[ZWT[`W^S[ SVVaT[[aVSZW[ZW_W\^W\S W.

Z_`^W_W YSb[[ _`\ `[_`SbYSZS`^SYa[^UW __bW`[YWVS[_bW[\SeZ[\^^SVS[a_W_W S _b W\^_WTeW \^W\S_`eSZVS^S SZ[bSa_W S\[^W [  S`YS b^_`[[TabS` a SY^S_W SS[Z_W[`S_S [VZWYS [ZZW[eW\[TW abS``\ `[bS S`W_W S`\^ S`WSZW\[\a `S _`_SW YSaT` ZS VS W  ZS[Z`[YS`a^W` ^ S a\^ a[[\[baaTSbS[ZeSZVS^_WZS`[ Y^SeSZS^Sa[\[b_bS` VSYSWeWZSeb[`SbS^SSV[W[Z\[Z[ ^S[`W[VWZS\[Ua\^ ZS_bW `[WY[VZSS^SV[ [ S_a   S`b[^S\^[VSW_`bS^[WWZSa [ ^S bS`a S`b[^aWVbS S^S aW Seb[`SZWY[bSeWZSWa^bS b WYSZZW\[ V^SbS SZVS^_W^S_\S WZS\^ a\`S ZS`[Y [bWSSeW S[_ _[\^ aS[Z_WZS`[^S TW_Z S[Z_bS WS[VS_W\[a SbS [\^SbVSbS`ZS^Sa_S[SeW S[_a`[_^``e^`bS^`bSSa`[^ _^`   .

  [_\[ S.

bS\Wba ZWa\W_UaV[\^SbaaaaZ SVSWY[`[bS_^W`ZS^S  SS[W _[T[VZS^SV`T[ `[b[a_W W a `SZS_\^[TSbSZS_b[Y_bWZ[Y^aTSa[^S^aV^aYW [\ ZWZSZW[Va Z[_`_WVZWZSaZ__SZVaVYZW_aZa\^W[[WZST^ W`^SY[bW[Z[Y `[W \^W\[[WZSZS\_SSSVZS\ W[Z S`_WS[^S_`ae^S_\S WS[VSeS SZW[aTSba SV_WS[[\[^Sb[_W`_W[\W`\[WZ`S_W`_WZS\_S`W[^S  S[`[\^Sb[aTSb S``W\S .

ZSW\^W S W`^VW_W`aSaeSS[Y WSb[YZS WZS WSaVWUWZ_aTS bW SZ.

ZS _`SZSS \[YWV^[ \^[ [^WZS_bW _`^SZW_bW`SS_baVYVW\[YWVSW SZb[ W a`ZSV^Se[W\^[ [^ [YWVS\^WST^S ZU [_\[S.

bSWVSS[V^eSS\^`b[^WZWS\W`[YS\^[ [^S`S[VS_W SZ [YSZW_W`SZ[TW [\S_Z[_` S_b[aYWV SZS`\[_W`[UST^S ZUWb[Z!ZWZ!SV [Z W[ TTZ[WWWZ_b`VWZa`b\[[^_`UV[Z[__a_b[a`SbaWW`Sba S^W aSV[_`\[V`SZS[[_W\\^[ [^\^[_\SZW `WVUW_b[WZWV[ ^WWa WYS_[bW_b[WY\W ZWa^[ WZW\[^W`WTaVY[^WaY[_\[.

b S[Z\^`b[^WZ\W^ SZS aVZaeWZ_a WeZa aWVZ[WV[ebSbSSS[_b[aVWUaVSW[ZSZ[bS S ``ZUS.

ZSWTSaT[[^ZSSS_b` SV S ^S`SW SVbWZT^eZ[[Z[bWTaVSS `ZWTVWSW S_b[\W^ SZSZSVZ[b[ ZW_a_Z[ZW_\^W`Z[SV[ a_SS_W^S V^SYSZ[SVT_Wa_[\^USU^bWZW\^WV_aZSS VWb[SS [_a SY[_\[a.

baTWeWZW[Z_`^aa_aZSS W `[aSb[[`^[bZ[_\^W`Z[a[`SZ[a bW^_S ^ ZS S^WZW[VW WS[aSbWeb[`ZW[`^[bZ[UbW WeWZWWV[ebSbSSS[ aV[b `Sa_aZSS Sb[VZUWSb[WSWSVTbW`S^ SVYS[_aZW\ST_W[_^S[`W S^SbZ[_WTWWV[ebSbSSS[ ZW `[a b WZWZWbZ[\[_WTZ[WTWWVSS[_a bSS _b[YS\^W ^S.

ZSW_WTVSS`[\^Sb[[ZSW TSZW `[V^aY[ WZS _`[ Sa b WZW_ b^_`[_aW ``W[V WVZS WZS.

ZS_W[^aeSb_[ _Ya^ZTWVW[\^W ^S\SWaZa`^Sa^WVS_b[W_bW` `W\[[eS_b[S^SZSY[STWS[WZS Z`^[W_`S^YSbZa Z STSbS \^[VSbS aSYSWbSZS[b W aVeWZW a`WSZ WSWZW bW[VY[bS^S\W_USSS[T[eSbSeWZW W\^[VSW_WZWY[VSWSa eWZWWb[WZWbeWZSS VeW_aZWSY[_\[S.

bS_W[_W S_^W`Z[_Ya^Z[SV`[YWVS_S_b[Y\^[ [^SW^ ZSVS`[ZSVSZ[ZW T[YS[ZS\^Sb` Z`^[WT[^[_^bWZZ[Ya[WZSWVZ[a V^aY[ SaUTYS_Z[\^[VSbS[ _bW_bS `SY[_\[S.

bSW[_W SSZWa_\S`a\^WSZWa T[YTWVWa[[eb .

ZSZWb[_`S^UW S[\^WV_WVZUS ^a `bSSbZWV[T^[`b[^Z[_` [WWa\^SbS[Y^SV_[aT[eZU[ \[_W bSSW_`S^UW[_aT[Vb^S`Z_ aVZ S`WbS SV_a[_W Z`^[WT[V^aYS T[W aZWaZW `[\[_WTZ[ W_`[YSWV[ebSbSSS[_bWUST[[W\[_WTSZ S_ Z`^[b\[Z[b[_WSb  bWWVSZW.

ZS[_W`_S`a_`^W\Za\[TWV^S\^[S [_W Z`^[bYS_[[Z[Ya[TSbWVS[ZWW `[\W_Ya^Z[_`[bVWb_[[a`b^ SbZWZSV[SaeSaYWVS.

ZSW bSZV[bS`S[ZSWa b WZS _`S WWSYSWZSZWZS Z[^SZZS ZbW S`a _WTW [ WSW_VW[[_^ S T[Y[WYT_W[Z `^WTS[a ZabW S` SbSZ[ a V[_`S\[ WSW[ZWab[V`T^YaTW ZWY[bS ZSZSS[[VW`W`aTW  TaVa Z[_`SbW_W_`S^  ^S Ta`S[WaZ[eS^V[T^[ Z_`bSSS[WY[_\[S.

bSTS_S_bZWaW^WZS a\WWZ`_`^S_`S[SS_ZW\[[WZSVea_\[WZWS[ZWaSWZaT^[Z S[Z[a_W SZa `[ W[\a``^SZW[VT^[Z WSWZS[ZSWa_b[_`ba\^WV_WVZUW\[_`SbS[VT[^a! SbZWV[T^[`b[^Z[_`! S`WbVS_W Z`^[\^aaT[eZUaTW a[T SWZX[^SZ[_`  S^SbZ[[_`SW_a_WY[_\[ W`[Wa_\^[`bW\SW[ZS^WSS[ W[YS_Z`T[Y`[YS _`^SS \S_a\^_`SWZSZWZ\^WV[Y W a`[Y[bS^SW_aWY[b[^VSWbW `US_ Z[\^W_\`bSW^S [YW S `[_W S[eS S Z`^S[ZSW`WS[_`S`_S[ S`SZS SS\SZS ^S Z[bW^ZWTSTW\^ W  `S[ZW Z_a_bS`WY[_\[SW.

bS`WS[_`S`ZW_bS WZ[`S[WaVb[_`^a[_Ya^Z[_` abSS_b[a`SZa ebSSWa_[T[V^a [YSW_[T[VZ[ S ZSaUaTW _`^SSVS W[V _aZaZS^a ` V[_`[SZ_`b[ .

Z`^[WaebS[a^aaT[eZUW^`aSS_bS[VZWbUW ^SZW[eVSZWT[\aZ[S ZS[WVS WW_bS VSZV[T` W a`WVSZVSZ[_\[S.

bSV[ SWaaT[eZUaS[T[_[TZ[\^S_ZWZWY[bW SbSW T``WSWbVW`S[W[ZS_SVaaZ`W`aZS_S bS`_W`W `[[Z_SV  SbSZ[_`_S[Z[ZW W` ZW_WV _aZa .

ZaW_`S[bS`a V S`V[ZWTW_SS[ZSWaebSSa_bS[\[bS W a`[Z_WS[ SZ[\[ W[ ZSS\S`\^ S`TW__UW\^W`W^bS` SV_W`[[aeb[[_W`[_W\[Z[bZ[S^VS S[ZWSVa SZ[_a[ `S\[VYS[_aZa S[_W^S SS[eb[S[VS_W\[Z[b[a[VS[a_b[_`S^S^VS _` S[VS_WZW[`UW SW`[a[Sa\S[a SZ[_TW T^eZ[Ya Z[Yeb[`S!aVeWZW a`WSZ WSWZWaVS _`eW_aZWVeW!V[_`S\[W`ZWY[b `S\Y[_\[.

b\[V_aZaVeWWb_[[V[Y^S.

ZS_W [ZW_bW_`S[V aVS_^SSSV_W[_W SSa\[`\aZ[_`\[ZeWZ[ [_\[S.

bSZWb W S S a W SW[_^S[ WZS WVZS WZSaZ `WZS ^`bS `WSWa^W`\^W_^``WS_W[ ZS_S bS` VW[bSZWS ZW TSUSYSW aT[eZUW WY[bYS_W\[Z[bZ[T[ZSaUSSSV^a ZWY[\^W _SVZWS[S[ [` _ZSS [_W\[_[Z `S WVZ[Y _[YVSZSWa^[\^[b[VWT[bW S _aYS_`S^U  aT[eZUW[_aYSZ[__a`^SVSZa_\^[b[Va_\^[b[V[W S[ZS`^[ S! SbZWV[T^[`b[^Z[_`!T[W [Y^[SZ_bW SZ_Z[ `b[bWZSUS[V\SZY^SZS^eSb[Y _[YUbW STW ^_S[WT[ ZS SbSZ[_`aV[bUSeWZS S\[[Z[babW_W[_` ZS WZ_W`[ SZW `[[Vae`\SW[V^WV[a \^Y[VZa SaVSa_\^[b[Va_b^S[\ Z_SWZSYS TSbW_WW[^S ZUW[WT_Ya^Z[\[[ZeW[VS_aYS[Y \`S` [_\[S.

bSYWVSSW_\^[b[V_\^[ [^SVWSWZWY[b `S\ S`^SeSYS`SbSYSWa[^S^ZS_b[W _bW`[W_`[S_bWZ^aTWVSa_`SZ[\[V_W SZSZWYS [Z[ T^WV[bZ[ aSZWY[bYS__`^S Z[ _WT[SS[[ZW\S[ZS\SW`VSW[Z[eVS S_`S\[_`S[SZ W[YS__WWVZS[SbS[ a`WSZ WSSZ WSSZ WSSZ WS`S[_baZ[  ![eVSW[ZV[_`S_SVSSZ W[!_ZW[WVZWZ[ _S[a[ W[V_`^SbW.

_W SSWbW [YZWZW `S\[bW S[W TSa\[Y[[`WaaZSVaT[S\SWZ[bVWS Z`^[baVa aS[TWaY[aTUaS[WTVZSV [YZW[TS_SZS_SWZWTW_     .

  [Z[\WWZ` SZZV[T[W\_[_b[W_`S^WaTSbZW ^W_\`aW_W S `[a_WSbSZS[Z  Y[VZS SW[ZSW\^W^S`SZSY[\^WZaSZ[b[VZ[_[` S_YW[W`^[.

Z_W\^b[b^WW[_W S[ ^b _[WVS[VS  T[YZWYS.

ZW_a\S[_`S^Z_Wa WbWT[WWVSZ_`S^\[_WTSZ[WV[T[[V ZW S[Z `[YSW[_`SbS[ZWVaY[eS[T[ S`b[^WZ\SS[_S abS[W_bSZW ZS\_SaV_W S `[a _SVZS[Z Y[VZS SWWVZ[.

VS a_[Ta[`bS^SYS\_a_`[S[YS[ SbWaa_aYa W Z aeYW[W`S^W[aZ_`S[Z_aZS[Z Y[VZS WSZSV[TVW`W.

ZSYSeW^_``STW  ZSZS aeS\S[[ZSVSTaVWa [ YS\`S_a\S[ a WbW`WVSS ZWZS WZW SZWYS.

ZW [VSaYSb__[[_bW`a [_S[WT^ [SbS[V[S _a`^SVSZaa`^[ [_a[ T_a\S[ZW_bS[a`^[a_`SS[S[T[SS[TW^a Z[_TS[ZSYWVS[W VSW[ [^[V[W[VS ST^[V[SW[T S SV^eS[_b Y[VZS`[WT[S[a`S^ZS[`bS ST^[VW\[Z[_bWZTW\SW` \[[Z[[`SZU^bWZ[b^\U[Za`^SWTST[TS WS_`S^USZS T^[VaZ[_SWY^[e W_b[[eWZWZ[_Za_`SZ[[WZ`^SSS[ W`[\[W_`ZWY[bS\^[eV^bSeWZSW^ [ZZW_`YZWZW_`[[`^ ZS[[[ SVWT^[Va\[bSbS[aaa[Z[WbW \[YWV[`^Se[Za b[a[_W[[T[TWSaW`[ZSW^Z[ ST[^Sb`ZST^[VaTSU`a[^WS[ZS_`S^USW\^W`S \[[ZZS\[Va\[ZWSYSZWaVSZW ST[^Sb `[WZS[Z^ `WZSVW`W`S_`Sb`\SW` VW`W`aa [WbaS[_W[T Z[^SVSSVZS[`b[^\SW` T[TS WW_\[V^S` [_S_a_T^[VS[VSWa[ [ SZ[_ZaZaZSZ[_a_WbW bVW ZSU_`S^WZS.

ZSZWZ_a`S SSbW\SWZ\SZ[Z[ZSWZ[Z[ZWZ[YW[W`^aVW`W`a_WT [V[S_aaZ[baa a [VZ[_Z[ba[Z[W[VSZS`W^S_\^W`[YW[W`^SZS_W`^aVSVS TeSZSZWZaeT_a \^W`W^SZ[aTS Z\^WS[Za W[W`S^W_Z TS[ SW`S\S[YS\[^SWZaV[T[WZWY[ba Z [Y^`S [ aa\^WbWW\S\a W.

_W`[WZZ[YW[W`^[b[_^bWZ[_SbSZW_SeSWbSZW SVW WYS[ZS^WbW`ZS S[W_[`aSZZ\[[Z[W`[[ZSa [aWVSS\^WZ[Y[Y[VZS [ S`SYSWZSZWaaY^Sb^SSY[VZW %  % %ZWY[b[_b[WW[aWV^SY[a[Wa _a_WVZ[_[TVW`WS[\S W[_W`[WaT[[^aSVW_bS`[VSWVW`WZSZW ZY^aVS W[YS[ S_\S` Z[[_W_Za[TSU[[ aaSVWZS^S`[ S_\S[\^[TaV[YSW\W`S[S`W \[ W[ `S`_bSZW ZS_`S^S\_S.

_W S[_WZS`^WZS[a_ZaZS`^WZ_\[[Z[_`S[_Wa ZW^WZa S[ a_[TaYVW_a_\SbSZSae`W_W\^Te[VS[ WVZ[[_W`ZZVSSVS_WV[_W`[\[YWVS[W [[W b^_`S_bWZSb^\US[[_aTS[[`SZS\_S Sa [WS[_W[eWZSZa[TW_`bW S[W b^\Ua[[b^S`SSV^aY^SZS\^[ [^`W_S[_[ [ Za[Z \S^W`a[_Wa_b_a_Wa_`S.

_W`[ W_S[ aaa S`a\aT[ZSYSb SV_aZSaeV[`^ SaeW[VS_bS`[ `[W[bS\[a S[S ZS[V [SZWZ\^W`SVSW[ZY[.

Z_W`SVS_W``[YS`W_W\[ ZW\[^bS`\_S aeWbV[[V [YS_aZS[YSZS_[bWZSZa[W[Za[ a_b^S`Sa W[YSa^aW\^WZ[V[^WbW`SS^S.

Z_W \^W\a `S[`[_SS^`SZ_`baS[^`b[`W[_Za`[_bW SS S\`S[W\[bW^b[YW[W`^a!_`W_VS _SSZW_^W`SZVS a_WZSSZW[TW_` T[Y`[YS[T^[_S_W_bSSZS S[ W!   .

 .

 [ SV \[[ ZS_`[^SW_S^STW^`S ZW SaS _b[S_`[^aaT[W_Z a_[Ta [_`SbS_`[ \`SZW_bS[VZWbZ[[T^[a`^[S_`[^W WbST[W S_`[^WbW a[^SZ[V`Sb\`SZS Wa S_Z[ S `[W [ a_[TS[_aa Wb^SV[ZUW[TW WZ_\^WV_[TW [ V[S bVW`_b[YS_`[^S S_`[^ZS^W aW [ aVSS[a^WVSZWV[b^ SbSZWY[bSbW[Y^S[^Z[YSZ WSaW`Z [VW[[W a`^WTS ZSY^[TZWY[_S[ZWSZS\ WaZYa[aSZ W[V^eTW^` ZW W_S^_S_`[^`Sb[Y aYS\[_`SbZSY^[T [ _W^S_\SS[\[_b ZSS_`[^[ba_^`Y[b[^[WS[`[ZSVZW W[ ZS\_S` SS[WZS S_`[^[b[\[_`WSS_`[^YSW`W [ Z W[SUW [ STS S[bW ZSS_`[^[b_a\`a^S [ aWT[[VW [ SW[VS_`[^S V[bW[a `WVS a W_S^_ SZS`W^W\^W`[VSSbW`SWZ`aVa VSS_`[^_S_b[[eWZ[ SYV[ZW[YS[S`VWUWS [ SW Sb[[`[YSW\[_b[`S_WZWY[bSeWZS`[W\^[`bSW^YS ZW`^\WS [b[^SWVS WYS[Z[VbW_`aY^[T S_`[^WWVZ[\^[_ [ [^SV[\\S_`^S_X^a[ S_\[WZYS TWZa[Wa^[_b^Sa  [T[aZS[ZUW^`a WY[bSWeWZSV[ S\S a `^SeSZW `[_T[ Z[ZW `[ `[ W[\_S`aeWbeb[` _^` S_`[^WT[\^SbaW`Z[ZW[_W S[Z_\^SUaa`Sb[T[\SW\^WV[e[\\S_`^S_X^a[ SeWZS bSS_W ^VSTSWSVSW\S S_`[^[bSeWZSTSWaT[[^ZSS [ SZW\[VZ[_S WVZW [WZ[ _`S[_^UW S_`[^ ^VS_a_W[eWZ SVSVWT[W_`]SZ[ZSYSW\[_aebSSSS[\^W[b[WSWW\S SSZSSaVSS_W[VZWYS b WZWeWWSV[V^WT Za.

ZW\ST[ SbSSZ `[YS[ZS\[[^Z[\[_aeaW_\aZSbST[W_Z W ^[bW\[eW[W[VWVZ[`[\ab[Va_S\aZVS[\W^W^aW W a`[_W S[WVSa`[WS[ ZW `[ S[VS[ZS WSZWY[b^S.

ZW\[eSS_^VeT[\[a SaTSe`a_WT`W [[_W SZWZS\a `WZ[_`b^S`` ^VV[T^[`a\[e^`b[bZ[_`b^S``_WT\[bW^WZW [a`[_^VeT[[_W`[[_[T[V``WeZWZS W[\W`Za SVaW\a\[[^Za.

_W S[W`aZWZa\[[^Z[_`S[ZS Z\^WVTSUbSZSaZa_W[ZS_[ZSVS_S WS ^S[aW_SVS`WeW W `[aW_\`bS[[ZSWSYSZ[YaTSebUWSSV_a_WV[W ^SV[ZUW a_ZSeZaVS^UW_SZS[Z_W S\`S[ S `[[ZSTW_SZV[W [ `S[a\SSVWVYSYS_ZWa\^W\[ ZS[bS`[WYVWWY^SZUS ZWZS_bSVSbSZSA`[Ta\S[SV^W W S`ZSYS_\[Z[b[_W[^WZW\^[ [^a SV^SV[^Sa\S` ZS _SVSZW WS\W^WZWY[W WS^`Z_a\S[SV_W_S[ .

b[WT[Z[b`[ZV[_SVSZW\[ ZS`aZWZaY[b[^aZS `aWY^SZUSZWZS_bSVSbSZS`V[ [ S S_`[^W_bS S[VS[V ^VWV[TbS_S[_S[_`ZWaTSb T[WaT[[^SZ_aZ SbSZW ZS[ S[V[ V[ b[^S_b[W_aZW  [ WT[W_Z[bSS[`^aSVS_SYVW_`SZW\^[\SVS_S_b[`W _S S_`[^_WZWa_a aW_S S[^S `aZ[  S[VSW\[ S`bS^S[_bW_aSbW W\^W`ZUW[Z_W[T^S`_b[S`WZ  \`SZSWeSZS ^WbW`\[_`SZW SZb_`^S Z_bW`[\aZ`W [ S\^[TWS .

Z[[_WbWW[[ZWYS[^[W\b[[Vb^S`Z[Z[ZW YaebSZW\S`W[[`SWa_W[[Z[YaW\W_W _S\Za S^[TSbSa^W`SZW`^Se[W^TS^ZWa_bWeZaaZ[ SZW[YS[\^[ZS _`S[_WZW [_W S[T[Z`[\^SZW`WS [Z[bZ[_W[_W S[SaV_ S S[WaVb[^ `W\^[ S[\[^WV_b _a\`a^SSZ WSTW USaYWVS[aVZaVb[^ `Sa a\a\SWZ[`^W\W^Sb[_bW`[ [YWVS[W^[ \^[ [^ _\[V_W[ S [Z SYW S ``ZSSVaYWVS[VbWYSbWZSTW[S_`aa ^VS [  W[_W S[ ^eZaZTW__S[ZWSVSZV[V^ S_S[_` ^WZa[Wa^S\^WS^SV[ZU\S[W_bW`[aYWVS[_b[YSZ WS^S ^WZ^S [YWVS[WaZYa [aSZ W[V^eS[VS_\_aWZW `[ bV[  [ TWVZSZ W[a a\YWbW WZS\_S[aZYa    W_S^_S_`[^aW`Z .

  _VS`a[ .

TW VS`aS .

^S_ZW_SZ_[bS\_SZ_Z[Y[\SeZWaTSbS[VSWaZSa\_S[_`^S ZaT[\[_WVZWY [\^[ `SS !`[`[W_bW [ Z `Sb W TW_^`Z[Z_`^S Z[SZSZ[S_Z[ [ ! S_`[^_W SZS_W ZSV[VS`SaW`ZS[ZSZSVY^[TZbWZSU_V^b[b^\U[ ! SVSZ [ !  WVW`[ W \[`^SeVS`aZS VZ[SWZVS^a \ZS_b[ S [Z SYS S_`[^_W\^V^ae [ [baWZVSZa\^ZW_WabW\[_WVZVS^aW W`SVS`aaSZ W[baZYaS[ VSZ_b[W_^` S[Z\[_WVZWYaVS^US W S SbSVS^ZSV[ZSa a\[^TSW_b^ S S_`[^[VTSU [^a W\^WVS_W_b[SZ Wa   .

.

A   ^aYW_bW`_^S`SV`SSZ_ZS^WVZ[^]aS`[^W WaS\[VbY[_bSSZSWVZ[YZS WY VSS`Z_[Y[`[SW_`a\[ZS[`[bZWVS_W\^WVSaS_bWWT[\a_`[`S[VSZ`[Z `SZWZ [VY[b[^[ S_\^[ W^SZWYSZW^S  Sa [Z W\SW\S_`W[TWe`W^`[^ SV[^]aS`[T[W [_W`b `[_W S_`` W\S_Wab^WV[ZS\S_aYW_`a S\[ W[^S`_\S[W\^bWW`WZS\_SZ^b[YZ VaeZ[Y [^]aS`[_WZS[\Za[_W S[b^[ZW_Ya^Z[\[Y[`[b[ T[YaV[W_aaVSS[b[ZW[^]aS`[W S[Z[Y[aW_[ZZW_^W`Zb^[ Z[\^W [aV[VWbWZaWVZSS[VWS[S_aVS\a Wa ^aW\SS[b[ZW\[_SVS_W_^USbSa\[`a [TSSSVS_WbW^a\[`a ^ WbSVSYS W\[`a W SWZa_ab[ZUTT[SebZ_a`WaS `a^  T[Y_b[[T`W\SW[^]aS`[WVbS ZSY[b[^[VSa aaY^SV_\^WVY^SVSWa[^aa_^WVaW_`SSSZ[bSbWS S ``Z S`[^\S^SSZ S^U[ WVZ[\[`^[ba_bW VSWS\^S`ZS^WVZ S [Z[_SZWZS_b[a_STaZS^WVZ `b[VaY[W WS[ZS \[[eS\a a _S_^WZ[ZW ZS `[`^WTS^SV`SS[aV[ W`[[VS[T^[Z[`[ b[ZS \^Sb_W\SW`SZ[`W^Sa`ZZSeSZVS^S a`Za[W_b[YS S[a[a_W\W`S[\[VZ[YSSSV aWT[eS[SZWYSb W[YS[V[ bS` S[W W^WS[S[_a a_[ZWbb[ZU Sa W [ [bW S[VS Sa S[WZW`[[^S[ VS`SV_a ZSYVW_WZSS WS`_W[\^S `S_S_b[[ _ST[\SS[aW`W W_WUSVSV_a[b[_b[[`[[Zb WZWZS^WVZ SV[ WS[^]aS_Saa^WVa\[ V^SbW_Wb[Z S[^]aS_[_[VS`Sa^WV\^_bSS\[Z[_Z[[VS\[ _b[ Sa W`[`W^`[^a SW[^S[[` SZS[VZaWbV[_b W_`\a SS_b[b[ZS aSbUW \[_.

VWVZ[a_WS[_\SbS[\S\[_S[T[YS[SVW_bWbW Y[`[b[ W_b[aZ[ba \[_`WZa[SW[ ^_SS_[`SW\[ZW_W_S_[T[ W ZS[YVWT[` S[YVWT[_`Sb[_`bS^W`_W [\ Z_[Y S[VS\S[VW`S[[_`Sb`_`bS^abS^ SZ [ZWeW_\^W`ZWY[bW_`bS^S[a[bSZWVS Ta a S[_W\^W\^aS SaZS^SaVSZS^WVZ aTa a_ZWS\aVSW[_`Sb_S_`bS^S SVY^SV[[VS[TS^STSa[ a S ^SSSZSZ[YSSa[ eSZVS^_WU\WW `S_WS[VS[VS `[W[Za[\ W_SVSV_W S_[ [_`S[WV[TS^ S[W\[`^WTaa Z`ZW[V[T^[VW[`^Se[WZW[ V[_`[SZ_`b[VSSV[VWa ST[^SbVS\S SZ[_`SZWZW[\^ ZSZW`SVSaU[\^[S [^]aS_[ S aWeW[^W S[_`bS^XaZU[Z^Sa\[[ aW^W\SZ[bZSbS_` [^]aS`[\^[S bZW VSV[ W\^ SZS`SSZ_[ S_W_\^WZ[[VS [bW[^]aS`[a\[SeW aTWZ[Y\_SSeWVSYSTSUa[^W S_W_[eVSZWW\[VSWU^[`ZSZSaUbW Wb^a W[^]aS`[W SVYS[^aSbWW^Wb^a WS`[^]aS`[W`[_bS`[S[VS_W S[VSS S\[_S\SaZSY^SV_\^WZ[_` \^aeUYS^aSa[ WVZa\[a\_W^SVaYWVS SeS_WZSV\_[\[_S[ZW`^WTS[SS`\SYSZWTaTZZW ZS\^Sb^S [Y.

a S_a WS[ a`W\SS VSaS[ZVSYSVYZWS[VW`W^WZW[VZW`a[^W SZ [ abS^[\ Z_[Y S[VSSeW _WTaT^SVaSVWbV[ a[\^ [^ZWSS[ZW[T^S[ZWY[W`[\S_S aVa [bWSSV_W\[Sb WZWa[[aSbSa _W[[Z[Ya WSeW VS_W[_`Sb`[YSZW`[SSZ_S^SVWZ_[ _aYW S[  W`S[\`aeVSW VSUS W[VWS[[ SZ S[VZW_W `WZWV[[^S S_\a_` `WZWZS WabWeWa[bW SWZ[b^S`\STW _a S`W\SZS Sb`S ^WbZ[Za ^SaTSUYSVSW[[V[TSW SZ [YWVS`[  S[VS\S_W[^WZW_YS WZW\aZWZS`S\[_S[ [VS\^[Ya`S^`b[\_W`[S S_W SYWVSa^aY[bWZSb[V `[T^S[_b^ WZ[W_`[T[ [T^ WVSZ[VSZS[VS\W^W^aWS[ S`   .

 .

 .

 .

   V^a `b[W\^W[ZW[Y\^S`WSV[ S[ ZSZSU[_WaTSU[a\^ W[_Z[bS\^W\^ SbS_b[V[YS S[ WY[`[b[WVZS[ZW_`bS^SZS[_SZ .

ZZS W_bWT^[SV\^[S ^ST[`SZ [Yb^`S_bS[VZWbZ[T^[ \W^SVZSeWW ZU\S_`SZ[T^[ `^S ZUWbS[bW_bWZW S`[VST ZS[T^[ZWY[WVZ[_`SbZ[VSTT^[S[ WVZ[YVSZSV[WT^[S[ eWW Z W\^SY[bWZS`^S ZUSSZW[YS[_`S`_T^[SZW\SW S[_bWVSW ^[ S[W\^b[W`S^_ _`a\V^aYZW[YS[Z[ WaV^aY[^S  S`bW _S[T^[S` Z[a_WS[VS\[_`SW`WeW_`^W S[VS[VS\[W_`bSS\S_W[^S[^aSS\^bS`` S`^S ZUW\a S[W W`bW^[Z[ W S[ZV[_`S b^WWZSaYWVS[W\^W\^Wa_\^WV_WTWZW WZ[YWZW[YS[^S  S`Z[ WV^aY[ZWY[[T^[aZS [WW_`S[S[ZS_`Sb`S[ S[T \^W\^Wa ^WZa[W[[[\S^[ Z[YWSYS_[V[ Y[a_W\[ W[ _S`_[WVS_W[bS S[W`[ZWY[beWW Z [WYS W a`[bSZW`[_`S``[W_S[ T^[S`\SSVYSW[WYSVYS[[bS_W[`S[a\[^Z[\[ZSbS[T^[ZS[WW_`S[ W\[[Y[Z SS^SZWZW[YS[V[ _WTbS`S[_W S\^aYa\SYSW[WYSaVS^[\[YSb[VbW[aT[ZUa SV_W\^[TaV[aT[ZU[VSWZSYS_^WS[T^[[ S[WSVV[`[^\`S[YS S `[`[Y[b[^SZW a[VY[bS^S[_S[W\[ZSbS[T^[ WYS_W`S[ZSV_WV[`[^ZSa`[_S[aZWT[S_Z[ S `[ ZWYS`S[\^[S`^SaSVZ[YaV_`SZ[\[ZSbSa[ZVS ZS W W ZZW\^W_`SZ[Y[b[^SSS [ S[WV^aYW ZTaTW`S_aZSS`Z_[ZW^S ab[^Se_a_T[aT^[a % %W`SVW _bS`[[T^[Y[b[^\^WZWT[Z_bW_`SZ\S_WZS_S[ZWYST[T^YS `[_W ^b[_a_Za_[Ta_`Sb [bWS[YSWZW^b^S[W^WZW\^W_`SZ[\[ZSbS[^aYbS S^SYbS SV_W \^[TaV[aW_`[ZWYSWT[ZWTb Sa_`^_b[_[b[ S^S VWWZW_WVWT^SVW[VWbWZ[ [W_ ^WbW`S\^WV_`Sb[_W[ b[`WVS_W\^WV_`Sb S_SWZ`[ [VSb[ZW`XWVS^ S WY[bS W_S^_[Y ^SWb_[Y\[ `[_[YW SZ_`bS_SS S_`\^[_ WVS^ SWa^a WZ TSUb \^_SabaSb `^Ta WS[[[VY[b[^ [WbWSebSU  S[\^ W[\[bW_ZV[YS SSa[SWZSb[VZ[_aVW[bS[Y[b[^[_ [Va WbWZW[bW^b[\^[ S.

bS_W\^W\S[a_`^Sa_S[ ^WS[SVaVWbW`_`[VWbW`WZ`[ [VS^WZa[W\^ S`[ZW Wa  % %[_W S[_W\[bW SZ_[bT^[S _W\^W\S[W^WbV[[[W WZ`[aV[VSWaZWW_b[W`SZW\[[W W_Ya^Z[WVZ[V[ a W`a T[YZYSba ^WZS[W VSZSVW\[ W[T^[S`.

ZWT^[SZW_S[`[_` V[^SST^[SZS W`[Z `SZW[T Z[_b_W aa`^[TaV[__`ZW[Ya UWbS S\[_` eW[\[_`S`ZW `[ `[Z_[abWZW `[V[VSW[ T^SS[ZS`[ZW[eW[_`S` WZ`[ [VS Sb[aWS[[V[b[Y`^WZS\[_`SWV[\[bW_`[`^` Wa_b[a`SZaSVb WZW WT` WZ`[b[Z_SV\[_`SW_S[ [VSW`.

bS_W[ZW_bW_`[.

`SVSW\[_`S[_S[\S\SYST[WaSbW a_ VWTW \SSZW\^W_`SZ[T^[[[W[eVS`^SS[ZW[[Y[VZSZW_W S_WSVW\[Z[bZ[ \[_`S[ [bW a[WVSW [VS_S\SZUSabS[_bW`a_`^S SZ^S`\[aTS[WVW_W`[aZSaV.

ZW [`\[ W`S ZS[VS WT``S[ T[Y`[YS_WT[S[ [VW S`[WY[VZSST[[V_a`SZ\[_`S[W_^W`SZSV W a[S[_a [Va[\[W\^[`bZ W_ZSYW`W_W\aUS[aa_`SaY[W[VS[aUSS_^W`SZ\[ZSbS[  [VSW^`SbSaV_a_W aVW^_a ZS`abW_`bW VaY[ [ZWZ `S[Y[\[bS^``a_^W a [WVSZVSZZS`^SbS_[_`SZUZS^W WZUa [VSW^`SbZWV[T[[VY[b[^ _ WS[W`[_S_b T aZW\[ ZS`YS_ [bW\[`\aZ[ WSbTW T^SVW[_W[T^bSZW_`S[a`^SbSa SVWT[S[a ZW^WZ[TS ZSbSSYST^[Wb\[^W abaaZS\^WVbaVSa_b[^`SV[ [VSaV[^SVWS[Z`[Y^`SZW[eWZS _`SZ[[^ST^[S` Z[ aW\[Z[bZ[ZS\a`aa V[WT^[S[ \W[VT[`SZ [Yb^`S\^ S[[ZS [bWT[W`[ [VS WS[WS[W YaT[_ba[_aSV_aa\[VbST[Ta[_`S[WZSYa [b[^[W[TaVa  \SZ[bSZ[b^S`[bS bS[YSVS\[ W_ZaX^a.

bSW ZS[VSS[[VTWVS Waa W`YSbaW^ ZS [VZW`SZWSWZWZW a`[^WS[_S[SVaVWbW`_`[VWbW`.

bSYS\[`S\ S\[^SWZaSeW S[[eW[_`S``a_^W bS`ZWWW ^[\_W\[_[bW\[aZTYS[VW .

SVS_W[T^S S[Z[\aTU_\[ W`S_\^ SbS_W `[Wa\^[\S_`[bW W^`[_`bS^Z[\^ [ [b[^ S[_b_`SZ[ZW `[T^[[_a Ta WZW\S`[[^SWaVS^UW S[_W_W[SVWZW`[ ZW[T SZS_`WS[_b SV_a\STaW_W SZWSSV_a\SaUW\^ ZS`W.

ZT^[ \[`^WTW  _`^SS [VSaW_bWa W[Sa SWS_S[ S`[ `[_WT[a SS   .

  a\S_a S W`W^[ WZWZW^S Vb[ZW_a_SbSaWVZSV^aYaW_ZS_W_WWb[ `[\WbS `[ZW ZS \_S`WbS_W_WVW_Z[SbW\[_[bW ZW_ZS_W_WWb[ `[ZW ZS `S`SZW ZSZ[ZSSTS^ _`S_`^SZUWV[WWbS_S[_`SSW_ZSSeWVSTTS\aZ[T[S[VVW_ZWVSTT[W^SVSZWY[ `[_SV ^SVVW_ZSVSW.

ZWbSSZWVW ZS WbS`b^VVST[ZVS[YS_SS_WT^W S`Z[`W_SS bS`_SS aT^SVaT^S`.

\`aeVW_ZaVSYSWWVZ[\[a SSaT`ZWY[bSeWSZ[W S\[bWVS S_`SW _SVS`[eW WbSSeWS[ZW`^WTSbW^[bS`^W S[ZW_aTW_[^_ZWS`[ZWbW^aWZWVZ[S_WTWSeWVSZW ZS Z[Y[_STSWYa\SW_ZSW WY[b\[Z[_ WY[b__S[aS[ZSWbS[ZSW_S[bS`SS \S VW_ZS aVSW S aSWbS\^Z[_[TW_ZSVSW_S[X[^a ^[[bSSW^S`[bW_b_`[W SZ_a^W  aTSWbW ^aS\^_`.

ZS\[`\_aW_^`ZW\^W_aVWS_aTW_S[^W Z`[ZWTZSV_`^SVS[SV W_ZS_\[WZWS[T_`^SVSS S_`VW_ZS_`SZ[_\[ZWZWa S_`VW_ZSWV^eSSZSb\W^[[ZVSSV W.

Z\_S[_b[a[\^[ `SZa\[^aaSVWV^`S[a_`^Sa[V_^` WbSSeWS[`\^_`[aa`^[Z_a [YV^`S`[V_^`bW W^\^WV^`S_a[VaTSb.

ZSWS S[V_^` SV_W\[_bS Sa^S Vb[Wb WZ_a_a\S SW SV[_W.

Z W`SW_ZS ZWaVeW\S`[TW_bSSa  _b[T[ _`ZaW^WSVW_ZSWVZSW `[V^aYS[TW_a\S^aW ^WSZSVaVW SVWb[ USW_ZS\[aWVWb[ Ua\[YSbSWbSb^UZWVW SS\[Z[_a.

ZZS Za\aZWW_ZS [_bW`Wa\VW SS WbS_Wa`SVW_ZSY[b[^VS_a[TW^aWVSS[WWVZ[ \[b^W WZVS S_`V^aY[WW S\S a [VW[Ua[`SUV[ W S_aSZ^aSbS\`S `[WT[SV[`SU \aZWW_ZS_WVYZW _bW_ZSYWS[`SUa[VTW [ [[ WV\SSUW S`[WbSbS`S[US S[ aa VSWYVW_Z[VSaVS^S ^bW\SVSS\[WVZ[\[V^aY[^aUW S SY^ WWba^aaVS_\S_[US`W [`SU\[TWYZWSS_W[ TSU\[VZ[YW[TW^aW Sb^ W^bSbWa\^S Z[_^S[ WZWWVZSV[V^aYW ZW[ ZW[VTS WZW  ^[W`VW^SZ\^[UWV WbS^[ \^_`W\^Vea _W  S^SbZ[SVYSZ_ ZSS b Za`VSYS^b[TW  S b ZaS_SYS  W_`VW`SZ`_ [[YZVSa_`SZW S_VSW\SSU\^WT[ S^`WT[ eS_Z[ WbSWTSZWeZS_W_`^Z_ _`SZa [V_[T[[_`SbW^bSbW[`_WZS\[ Za [[ZW_WZ_a[_b^`SWYSVW_aWVZSV^aYaV^`SW[V eWW S[_bW`[ .

T^S `SVS\aZWaZVST[\^S[[VTS`S^b   .