Smisao patnje

Raspravljajui o pitanju smisla ivota razluili smo posve openito tri mogue vrijednosne kategorije. Govorili smo o stvaralakim vrednotama, doivljajnim vrednotama i stanovinim vrednotama. Dok prvu kategoriju ostvarujemo djelatnou, doivljajne vrednote realiziraju se pasivnim primanjem svijeta (prirode, umjetnosti) od strane ovjekova Ja. Stanovine vrednote ostvaruju se pak tamo gdje treba neto nepromjenjivo, sudbinsko prihvatiti kao takvo. U nainu kako se netko postavlja prema tim stvarima otvara se nepregledna punina vrijednosnih mogunosti. A to znai da ljudski ivot nalazi ispunjenje ne samo u stvaranju i radosti nego i u patnji! Takav slijed misli protivi se svakoj trivijalnoj etici uspjeha. No podsjeanje na izvorni, na na svagdanji sud o vrijednosti i dostojanstvu ljudskog ivota otvara odmah onu dubinu doivljavanja u kojoj stvari uvaju svoju vrijednost bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, posve neovisno o efektu uope. To carstvo nutarnjeg ispunjenja unato vanjskoj neuspjenosti postaje tek pravo dostupno kroz vienje koje nam moe pruiti umjetnost. Trebamo se samo prisjetiti opisa poput onih iz Tolstojeve pripovijetke Smrt Ivana Iljia. Ovdje je prikazana graanska egzistencija, iji duboki besmisao njezinu nosiocu postaje oit tek neposredno prije neoekivane smrti. Uviajui tu besmislenost, taj se ovjek ipak u posljednjim trenucima svoga ivota uzdie iznad sama sebe, do unutarnje veliine koja povratno - unato prividnoj uzaludnosti - posveuje sav njegov ivot i daje mu smisao. Pa tako ispada da ivot moe dobiti svoj smisao ne samo - kao kod toga junaka - smru nego i u smrti; da ivotu dakle ne daje smisao samo njegovo vlastito rtvovanje nego da se ivot moe ispuniti i u neuspjehu. Neuspjenost ne znai besmislenost. To postaje jasno i kad se promatra vlastita prolost, npr. u pogledu ljubavnog ivota. Ako bi se ovjek poteno zapitao bi li se spremno odrekao nesretnih ljubavnih doivljaja i izbacio iz svog ivota neugodna i bolna iskustva, zacijelo bi odgovorio odrino. Punina bola nije mu nikada znaila neispunjenost. Naprotiv, u patnji je sazrio, uz nju je odrastao, ona mu je dala vie nego to bi mu to mogao dati neki romantini uspjeh. ovjek je uope sklon precjenjivati pozitivan ili negativan predznak ugodnog odnosno neugodnog obiljeja svojih doivljaja. Vanost koju pridaje tim predznacima stvara u njemu neopravdanu osjetljivost prema sudbini. Ve smo uli u koliko mnogostrukom smislu ovjek nije na ovom svijetu za uivanje i da uitak nije u stanju dati ljudskom ivotu smisao. Dokle god je tako, ne moe ni odsutnost uitka ivotu oduzeti smisao. Ponovno nam se potvruje da umjetnost ukazuje na nain kako se u jednostavnom, iskrenom i neposrednom doivljaju ispravno otkrivaju injenice. Pomislimo samo na to koliko je za umjetniki doivljaj irelevantno pitanje je li neka melodija skladana u duru ili u molu. Unato tomu ne spadaju samo nedovrene simfonije u najvrednija muzika djela, na to smo jednom prilikom ukazali, nego i patetine. Rekli smo da ovjek djelovanjem ostvaruje kreativne vrednote, doivljavanjem doivljajne vrednote a patnjom stanovine vrednote. No pored toga patnja ima takoer imanentan smisao. Na paradoksan nain i sam jezik nas vodi do tog smisla: mi trpimo zbog neega zato to to ne trpimo -zbog toga dakle jer to neemo prihvatiti. Raiavanje s onim to je sudbinski dano posljednja je zadaa i pravi predmet patnje. U patnji zbog neke stvari mi se u sebi od te stvari udaljujemo, stvaramo distancu

izmeu svoje osobe i nje. Dokle god trpimo zbog stanja koje ne treba biti, dotle smo u napetosti izmeu faktinog bitka s jedne strane i onoga to treba biti s druge strane. Vidjeli smo ve da to vrijedi i za ovjeka koji oajava nad samim sobom: ba zbog te injenice oajavanja on vie nema razloga za nj jer vlastitu realnost vrednuje i mjeri prema idealnosti. injenica da je uope uoio vrednote (koje su dodue ostale neostvarene) implicira ve i odreenu vrijednost samog tog ovjeka. Ta on ne bi mogao sam sebi suditi kad ne bi unaprijed posjedovao posveenost i dostojanstvo suca - kao ovjeka koji je shvatio ono to treba biti nasuprot onomu to jest. Patnja dakle stvara plodnu, mogli bismo rei revolucionarnu napetost, time to osposobljava ovjeka da uope osjeti ono to ne treba biti kao takvo. Tako se u ovjekovim emocijama oituje duboka mudrost, koja stoji iznad svake racionalnosti, koja ak proturjei racionalnoj korisnosti. Promatrajmo, recimo, afekte alosti i kajanja: s utilitaristikog stanovita morala bi nam oba izgledati besmislena. Jer aliti za neim nepovratno izgubljenim mora nam sa stanovita zdravog ljudskog razuma izgledati isto tako nekorisno i besmisleno kao i kajati se zbog nepopravljive krivice. Ali u ovjekovu nutarnjem zbivanju alost i kajanje imaju svoj smisao. U naoj alosti za ovjekom koga smo voljeli i izgubili on ivi i dalje, a kajanje oslobaa na neki nain krivca njegove krivice. Predmet nae ljubavi, odnosno nae alosti, koji se objektivno, u empirijskom vremenu izgubio, ostaje subjektivno, u unutarnjem vremenu sauvan: alost ga uprisutnjuje. Kajanje pak moe, kao to je pokazao Scheler, izbrisati krivicu. Krivica se, dodue, ne skida s njezina poinitelja, ali sam poinitelj - svojim moralnim preporodom - prestaje to, tako rei, biti. Ta mogunost da se ono dogoeno oplodi u nutarnjem zbivanju nije ni u kakvoj suprotnosti s odgovornou ovjeka, ve u dijalektikom odnosu: da se moe postati krivim, pretpostavlja se odgovornost. A ovjek je odgovoran s obzirom na injenicu da ne moe povui ni jedan korak uinjen u ivotu. Najmanja i najvea odluka ostaju konane. Nita se ne moe izbrisati od onoga to ini ili proputa. Samo za povrni nain promatranja tomu proturjei to se ovjek inom kajanja ipak moe u sebi udaljiti od nekog postupka i tim inom, dakle nutarnjim dogaajem, na neki nain postii kao da se vanjski dogaaj na moralnom planu nije ni dogodio. Kao to je poznato, Schopenhauer je sa aljenjem izjavio kako se ljudski ivot njie amo-tamo izmeu nevolje i dosade. U stvarnosti obje imaju dubok smisao. Dosada je stalni memento. to uzrokuje dosadu? Nedjelatnost. Rad, meutim, ne postoji moda zato da umaknemo dosadi, ve je dosada zato tu da umaknemo nedjelatnosti i ispunimo smisao naeg ivota. ivotna borba nas dri u napetosti jer ivotni smisao bitno ovisi o zahtjevu za ispunjenje zadataka. Ta je napetost dakle bitno razliita od one koja karakterizira neurotinu tenju za senzacijama ili histerinu glad za podraajima. Smisao nevolje takoer lei u svojevrsnom mementu. Ve na biolokoj razini bol je razumni uvar i opominja u naem organizmu. Na duevno-duhovnom podruju ima analognu funkciju. Patnja treba ovjeka zatititi od apatije, duevne mrtvake ukoenosti. Dokle god patimo, ostajemo psihiki ivi. tovie, u patnji sazrijevamo, po njoj rastemo - ona nas ini bogatijima i boljima. Kao to smo vidjeli, mo i smisao kajanja jest da vanjsko dogaanje poniti u nutarnjem zbivanju (u moralnom smislu). Smisao i mo alosti jest uiniti da prolo i dalje nekako postoji. Oboje dakle na neki nain korigira prolost. ovjek koji se pokuava odvratiti od neke nesree ili se pokuava omamiti, ne

rjeava problem, ne uklanja nesreu. On uklanja samo posljedicu nesree: puko osjeajno stanje neugode. Odvraanjem ili omamljivanjem postie da nita ne zna. Pokuava pobjei od stvarnosti. Bjei, recimo, u opijenost. Time ini subjektivistiku, upravo psihologistiku pogreku: ponaa se tako kao da s emocionalnim aktom koga omamljenou uutkuje, uklanja i predmet emocija. Kao da sve to potiskuje u nesvjesnost samim time tjera u nestvarnost. Meutim, in upiranja pogleda ne stvara predmet, a in odvraanja pogleda ne unitava ga - pa tako ni potiskivanje osjeaja alosti ne ponitava ono za im se ali. Zdrav osjeaj ovjeka u tuzi obino se protivi uzimanju, recimo, tableta za spavanje - umjesto da proplae noi; onaj tko ali prigovorit e banalnom propisivanju sredstava za spavanje, da time to e on bolje spavati, nee probuditi umrlog za kojim plae. Smrt - ta paradigma nepovratnog dogaaja - nikako se dakle ne moe ponititi time to se za nju ne eli znati, ali isto tako ni time ako oaloeni sam bjei u apsolutnu nesvjesnost - u nesvjesnost vlastite smrti. Kako je duboko u ovjeku ukorijenjen osjeaj za smisao emocionalnog, pokazuje sljedea injenica. Postoje melankolije kod kojih simptomatoloki nije najistaknutije (kao obino) stanje alosti, ve se pacijenti upravo tue da ne mogu biti alosni, da se ne mogu isplakati, da su osjeajno hladni i iznutra kao obamrli. U pitanju je takozvana melancholia anaesthetica. Tko pozna takve sluajeve, znade da jedva postoji vei oaj od oaja tih ljudi zato to ne mogu biti alosni. Ovaj paradoks opet pokazuje koliko je naelo ugode puka konstrukcija, psiholoki artefakt, a ne fenomenoloka injenica. Iz emocionalne logike srca, logique du coeur, ovjek u stvarnosti uvijek tei, bilo u radosnom ili alosnom raspoloenju, da u svakom sluaju bude i ostane duevno iv, da ne potone u apatiju. Paradoks to onaj koga mui melancholia anaesthetica pati zbog svoje nesposobnosti za patnju, samo je dakle psihopatoloki paradoks. No on se moe egzistencijsko-analitiki razrijeiti. U egzistencijskoj analizi otkriva se smisao patnje, pokazuje se da patnja smisleno pripada ivotu. Patnja, nevolja pripada ivotu kao i sudbina i smrt. Nijedna se od njih ne moe odvojiti od ivota a da se pri tom upravo ne razori njegov smisao. Nevolju i smrt, sudbinu i patnju odvojiti od ivota, znailo bi ivotu oduzeti formu, oblije. Tek pod udarcima malja sudbine, u uarenju patnje njome izazvane, ivot dobiva lik i oblije. Smisao sudbine koju podnosi neki ovjek jest dakle da je on, prvo, oblikuje - gdje je to mogue - i, drugo, da je podnosi - kad je to nuno. Ne zaboravimo s druge strane da ovjek ne smije prerano poloiti oruje, da ne smije neko stanje stvari prerano shvatiti sudbinski danim te se predati tobonjoj sudbini. Tek kad ovjek nema vie nikakvih mogunosti za ostvarivanje stvaralakih vrednota, tek kad zaista nije vie u stanju oblikovati sudbinu, tek se tada mogu ostvarivati - vrednote zauzetog stava, tek tada ima smisla prihvatiti svoj kri. Bit vrednote stava lei u nainu na koji se ovjek miri s neim to se ne da izmijeniti. Preduvjet istinskog ostvarenja stanovinih vrednota jest dakle stvarno postojanje neeg nepromjenjivog. To je ono to Brod naziva plemenita nesrea za razliku od neplemenite nesree, koja zapravo nije sudbinska, nego izbjeiva ili (ako se pojavila) skrivljena. Svaka situacija na neki nain nudi priliku za ostvarenje vrednota, bilo u smislu stvaralakih vrednota, bilo u smislu stanovinih vrednota. Nema situacije koja se ne bi mogla oplemeniti bilo stvarajui, bilo trpei (Goethe). Viktor Frankl, "Lijenik i dua"