Živorad Mihajlović Slavinski

ASPEKTIKA
Gnoza Četvrte Dimenzije

2 UVOD Sistem izložen u ovoj knjizi, Aspektika, predstavlja nov i značajan stvaralački proboj u oblasti Spiritualne tehnologije. On se razvio iz moje prakse sa sistemima koje sam prethodno sintetizirao ili stvorio: Intenzivom Gnoze, Ekskaliburom-1 i Ekskaliburom-2, Zlatnom Meditacijom i Kreatonom; na osnovu proučavanja brojnih sistema Neurolingvističkog Programiranja, Nezavisne Sajentologije i iz moje suradnje i razmjene iskustava sa mnogim individualnim kreativnim istraživačima široko razgrananog područja Perenijalne Filozofije. Dok sam kroz brojne eksperimente stvarao i provjeravao Aspektni Proces, kao i procese koji su mu prethodili, imao sam neporecivo osjećanje da sam u dosluhu sa brojnim anonimnim tragačima, samotnjacima, na različitim točkama ove planete ili kozmosa, tako da i njima mnogo dugujem. Za razliku od većine sistema djelovanja na ljudsku svijest, Aspektni Proces ne predstavlja kompliciran pristup obremenjen suhoparnom i teško razumljivom tehnologijom, već je to sistem prožet sa jedne strane bezvremenim Gnosticizmom, a sa druge sveprisutnom ljudskom težnjom da složeno i daleko učini jednostavnim i bliskim. Aspektika, kao i svi djelotvorni gnostički sistemi, savršeniji u odnosu na prethodne, predstavlja sintezu na višem nivou. U njoj Praktičar može da uoči šest elemenata. 1. Rad sa Aspektima ličnosti Operacionalnu osnovu ovog sistema čini rad sa Aspektima ličnosti u ciljnoj strukturi i općenje sa njima kao sa komponentama našeg Bića koje su obdarene manjom ili većom sviješću o sopstvenim ciljevima, odnosima sa drugim Aspektima i cjelinom Bića. 2. Pozitivno usmjerenje i vrijednost takozvanih nepoželjnih Aspekata Slijedeći element nove sinteze je sagledavanje naših nedostataka, neželjenih stanja i poremećaja ne kao neprijatelja koje treba staviti pod kontrolu, pobijediti ili zauvijek ukloniti iz života, već kao privrženih saveznika koji nam nose na poklon dragocjene darove - ključeve slobode i Spiritualnog razvoja. U učenjima prethodnih perioda neposredno je isticano ili prešutno podrazumijevano da su nedostaci ličnosti i karaktera, bolesti, poremećaji i nepoželjna stanja od kojih patimo naši neprijatelji. Neprestana borba sa njima ili točnije rečeno sa samim sobom, smatrana je za vječiti usud Ljudskog Bića. U orijentalnim učenjima to su zli duhovi, u kršćanskim demoni ili djelo Satane, u psihoanalizom inspiriranim školama kompleksi; srednjovjekovna magija i magija novoga vremena gledaju na njih kao na zle Inteligencije, a humanistička psihologija kao na slabosti koje treba prevazići. Kod svih je zajedničko da u našim nepoželjnim Aspektima vide u manjem ili većem stupnju neprijatelje ili bar buntovnike u našem subjektivnom svijetu. Aspektika pomjera granice dosadašnjih saznanja i ruši ustaljene zaključke mnogih prethodnih generacija. Sticanjem novih iskustava na osnovu novorazvijene metodologije, po prvi put ćete vidjeti u njima najbolje prijatelje, bezmalo an ele, koji ne samo da vam žele dobro, već vam žele najbolje. Oni vas uporno i neumorno gone ka najvišem i najdragocenijem što Ljudsko Biće može da doživi, alkemijskoj integraciji Bića, Praznini, Spiritualnoj suštini života, Bogu ili Istini, Jednom ili Apsolutu, nazovite to kako hoćete. 3. Ciljna struktura Poznavanje zakonitosti ciljne strukture, detaljno izloženo u "Kreatonu", doprinijelo je nastanku Aspektike. Za razumijevanje i primjenu Aspektnog Procesa neophodno je držati na umu slijedeća svojstva ciljne strukture. Ona ima dva bitna elementa: trenutno stanje osobe i cilj kome teži. Dok cilj ne postigne osoba osjeća tenziju. Kada cilj ostvari, ciljna struktura se raspada, tenzija nestaje i javlja se kratkotrajno osjećanje olakšanja i satisfakcije, a potom osjećanje ispraznosti i besciljnosti. Zdrava osoba potom postavlja nov cilj, javlja se nova tenzija itd. Najvažnije od svega je saznanje da ostvarenje cilja dovodi do raspadanja i nestanka ciljne strukture! 4. Kretanje po lancu sve viših ciljeva U Lančanoj Tehnici, koja je osnova Aspektnog Procesa, mi se krećemo po Lancu sve viših ciljeva do Najvišeg Cilja (Megistostelosa). Kada sagledamo i potpuno iskusimo prvi, neposredan cilj Aspekta sa kojim radimo, postajemo sposobni da vidimo slijedeći, viši cilj. Kada njega u potpunosti osjetimo i tako iscrpimo njegov kapacitet, u stanju smo da sagledamo slijedeći, viši cilj i tako sve do Najvišeg Cilja, koji je jedan i uvijek isti za sva Bića i sva ispoljenja u ovom univerzumu. To kretanje po lancu sve viših ciljeva omogućava nam da ih sagledamo u slijedu, sve do Najvišeg Cilja. Ono nalikuje na kretanje čovjeka do krajnje granice njegovog horizonta. Sa svog trenutnog stajališta čovjekovo vidno polje ograničeno je linijom horizonta. To su krajnje točke koje on, sa svog stajališta, može da vidi. Ako čovjek iscrpe taj prostor ome en horizontom tako što do e do krajnje točke koju je vidio, on postaje sposoban da sa novog stajališta vidi mnogo dalje. Odatle vidi novu najdalju točku. Kada do e do nje, otvara mu se nov prostor i tako još dalje i dalje, sve do točke sa koje se sve vidi.

3 Posmatrajući svijet sa te točke, čovjeku postaje jasno da su prethodni ciljevi na Lancu, koje je doživljavao kao krajnje, doživljavao tako zbog ograničenja svoje percepcije. 5. Dinamička Praznina kao operacionalni činilac Aspektnog Procesa Ovo nas dovodi do slijedeće komponente Aspektike. U većini sistema orijentalne i Perenijalne filozofije govori se o Praznini ili Velikom Neispoljenom kao o praizvoru čitavog ispoljenog univerzuma. Ali su ta ulaganja uvijek i isključivo teorijska. Korištenje Dinamičke Praznine kao operacionalnog činioca prvi put je ostvareno u Aspektici. Možete naći pisane izvore sa raspravama i spekulacijama o Praznini, ali ćete tek u Aspektici naučiti kako da je koristite u procesu. 6. Ostvarenje cijeva u svijesti U svojim prethodnim sistemima istakao sam jednu od osnovnih aksioma Perenijalne filozofije: Biće može da ima iskustva u fizičko-socijalnoj realnosti i u svojoj svijesti. Posljednja komponenta Aspektike svodi se na mogućnost proživljavanja iskustava u svijesti. U Aspektnom Procesu čovjek, kao psihonaut, prolazi kroz niz ciljeva ostvarenih u svojoj svijesti i na taj način omogućava ubrzanu evoluciju Aspekta sa kojim radi. Ako bi Praktičar, koji teoretski zna da je Praznina Najviši Cilj do kojeg može da dosegne, pokušao da odmah u svijesti ostvari taj Najviši Cilj, on bi doista poricao postojanje nižeg cilja pred kojim se u tom trenutku nalazi i ostao bi vezan za to što je potisnuo, jer potiskivanje dovodi do vezivanja pažnje za to što smo potisnuli i do njegovog istrajavanja. Na taj način nužno bi doživio neuspjeh. Tome nasuprot, Praktičar mora da se što potpunije emocionalno unese u ostvarenje ciljeva na lancu i da ih na taj način ubrzano proživi. Tek kada jedan cilj tako “ostvari” u svojoj svijesti, on može da ga napusti i pre e na slijedeći. Tako se kreće po Ciljnom Lancu sve do Najvećeg i Konačnog Cilja, Dinamičke Praznine i tada se cijeli lanac raspada, a sa njim nestaje i polazno nepoželjno stanje. Točnije rečeno, to nepoželjno stanje ili Aspekt doživljava svoju integraciju sa Prazninom kao suštinom Bića. Već poslije prve primjene ovog sistema, svaki Praktičar će se uvjeriti da Aspektika predstavlja stvaralački iskorak u osvajanju novih prostora velikog igrališta na kome se odigrava vječita igra ljudskog postojanja i da, kao svaki živ Gnostički sistem vrijedan spomena, omogućava Biću neprekidno samoprevazilaženje. Njeni elementi nisu novi i korišteni su, sa izuzetkom Dinamičke Praznine, u mnogim tehnikama, metodološkim postupcima i sistemima. Naravno, načini koji su u njima korišteni umnogome se razlikuje od onoga što ćete naučiti u Aspektici, jer spajanje komponenata u novu sintezu dovodi do mijenjanja samih komponenata. Spomenuo sam da općenje sa Dijelovima ili Aspektima ličnosti srećemo u mnogim sistemima: u tisućama godina starim šamanističkim postupcima kao što je “Povratak Duše”, u egzorcizmu, orijentalnoj i zapadnoj magiji, a u novije vrijeme u brojnim tehnikama Geštalt sistema, Transakcionoj Analizi i Šapirovoj Ego Terapiji, potom u šestostepenom preramljivanju koji su razvili Ričard Bender i Džon Grajnder i naročito u Psihosintezi Roberta Asa olija. Kretanje uz lanac sa dejstvujućim stanjima razvio je i prvi primijenio Robert Dilts u postupku “Hijerarhija Kriterija”. Isto tako postupak “Usaglašavanja logičkih nivoa” vodi Klijenta ka Spiritualnim stanjima i potom ta stanja prizemljuje na aktivnije nivoe egzistencije. Po načinu djelovanja preteče Aspektnog Procesa su i postupci “Usuglašenog Ja” i “Suštinske Transformacije” sestara Andreas, a tako er “Lično Ure ivanje”, koje su razvili Grajnder i DeLozie. To je metodi koji koriste “optimizirana stanja” veće neurološke i psihološke integracije, da bi preko njih bila ostvarena transformacija problemskih ili nepoželjnih stanja. Vrijedni podaci mogu se naći kod istraživača i pisca A.H. Almasa, koji na Ljudsko Biće gleda kao na dijamant sa bezbroj pljosni koje istu svjetlost prelamaju i reflektiraju na različite načine. Najzad, Praktičari Kreatona imali su prilike da rade sa Aspektima svoje ličnosti u tehnikama Kreatona “Malom Ja” i “Velikom Ja”. Premda sam kao tvorac svog sistema vjerojatno subjektivan, moje je uvjerenje da je Aspektika, u ovom trenutku, sveobuhvatnija i neusporedivo efikasnija od svojih prethodnika i suvremenika. Uzrok tome su novi proboji koje su iznjedrili dugotrajan rad i iscrpno eksperimentiranje sa Kreatonom, posebno sa ciljnim strukturama i poznavanje strukturalnih i metafizičkih zakona koji vladaju procesima ljudske svijesti. Jedno treba da bude odmah jasno svakom Praktičaru: Aspektika nije stvorena kao još jedan sistem za uklanjanje nepoželjnih stanja. Ona je prevashodno sistem Spiritualnog razvoja i integracije Bića, a uklanjanje nepoželjnih stanja, premda se Aspektikom može postići brže i efikasnije nego u drugim metodama, predstavlja samo korisnu, ali uzgrednu mogućnost. Osnov Aspektike je znanje da je Megistostelos ili Najviši Cilj u ovom univerzumu Iskonska Praznina koja je istovremeno kozmička maternica svih ispoljenja, i njeno korištenje u procesima. O njoj se govori u mnogim orijentalnim filozofskim sistemima kao o Svepostojanju; to je Ain drevne Kabale, Veliko Neispoljeno u hermetizmu, Sunjata u Zenu, Tao u Taoizmu itd Upravo je nepoznavanje te mistične činjenice navelo stvaraoce prethodnih sistema na plićake podbačajnih ciljeva. Primjera radi, Psihosinteza, izuzetno vrijedan sistem Roberta Asa olija, zastala je, nažalost, na drugom cilju Ciljnog Lanca, pri čemu praktičari tog sistema nisu ni imali svijest da takav lanac postoji. Kod Klijenta, čiji je prvi cilj na Ciljnom Lancu moć, Praktičari Psihosinteze traže viši cilj i najčešće otkrivaju da je to ljubav. Tada, umjesto da nastave po Ciljnom Lancu do Apsolutne Praznine ili Neispoljenog, oni se upuštaju u beskrajne analize sa Klijentom o tome kada je želio ljubav pa je nije dobio, tko ga je odbacio, kada i gdje se

4 to odigralo i tome slično. Psihosinteza je do tog nivoa došla prije 30 godina i na njemu je ostala do danas. Neki nezavisni istraživači naslutili su operacionalnu vrijednost Praznine ili Ništavila, ali su vjerojatno zbog nepoznavanja ciljnih struktura, ostali u plićaku, umjesto da se otisnu na beskrajnu pučinu Praznine, do koje vodi Ciljni Lanac. Primjera radi, Rodžer Blater u andergraund časopisu “Creepcomm” broj 35 od 26. juna 1995. piše: “Kada čovjek otkrije da on jeste onakav kakav je oduvijek bio, Ono što nikada ne umire, Ono što je nešto drugo a ne ono što opažamo, Ono što je izvor svih stvari, Ništavilo koje nije drugo već živo stvaralaštvo, tada može...da izmijeni svoj život i da ima onakav život kakav želi.” Kao postupak uklanjanja nepoželjnih stanja navodi slijedeći: “Kod navika koje su snažno opterećene energijom, kao što su kronični bolovi. prepoznajte... da je to samo energetska kreacija i zatim u imaginaciji raspršite tu energiju u okolnu atmosferu. Ponovite to nekoliko puta... “Zatim zamislite Ništavilo i sa njim prekrijte nepoželjno stanje ili kreaciju. Naporom volje zamislite da je ona ništa. Nepoželjno stanje će izblijediti ili oslabiti bar za jedan trenutak. Nastavite da zamišljate da je ono ništa sve dok ne osjetite olakšanje.” Naravno, čitalac koji posjeduje znanje izloženo u mojim prethodnim sistemima lako će vidjeti da se nepoželjna stanja na ovaj način mogu kratkotrajno oslabiti, skrajnuti i potisnuti, ali se ne mogu ukloniti, jer Praktičar u ovom postupku vrši Poricanje Postojećeg, a poricanje dovodi do istrajavanja stanja koje se poriče. Najdalje su dospjeli Robert Dilt, Džon Grajndler, Delozije i sestre Andreas. Različitim procesima oni su dosegli do graničnih stanja: Bića, Unutrašnjeg Mira, Ljubavi, Sve-je-kako-treba-da-bude (“OKness”) i Jednosti, Zastali su pred samim konačnim rješenjem, na pragu Praznine, koja se nalazi iza tih Spiritualnih stanja i iza svega ispoljenog, koja je, kao što sam rekao, Veliko Neispoljeno. Trebalo je napraviti taj odlučujući metodološki proboj sa dalekosežnim posljedicama, koji je dugo vremena lebdio u zraku. U Aspektici neke davno uočene istine dobile su nov i dragocjen kvalitet - operacionalnu primjenjivost! Moj sistem predstavlja metodološko ovaploćenje tog proboja i ja sam sretan što sam ga učinio. Tako je nastala Aspektika, sistem Spiritualne i psihološke integracije koji, u ovom trenutku, nema premca na našoj planeti. Aspektika nam omogućava do sada nedoživljen uzlet optimizma: izgleda nevjerojatno, ali je neporecivo, jer je zasnovano na neposrednom iskustvu, da naše najgore mane i najveći nedostaci žele isto što i naše dobre osobine i vrline - povratak u Iskon ili naš prapočetni Spiritualni zavičaj, koji je istovremeno i naš najviši Cilj. Aspekti to čine uporno i neumorno, nekada dramatično i bolno. Kada svi, apsolutno svi Aspekti ostvare svoj Konačni Cilj, spoj sa Prazninom ili našom najdubljom suštinom, Biće će postati potpuno integrirana cjelina. Jednost ili Sve Jednost i Spiritualni razvoj na tom nivou biće završen. Kroz Aspektni Proces svaki Praktičar biti će svjedok čudesnog alkemijskog preobražaja ličnosti. Naši nedostaci, slabosti i nepoželjna stanja doživljavaju metamorfozu i nestaju u Praznini kao u zasluženoj zlatnoj mirovini, pošto su, na našu sreću, obavili svoju plemenitu i doskora neshvaćenu misiju. CILJNA STRUKTURA LANČANA TEHNIKA Od pamtivijeka ljudi pokušavaju da uklone svoje nedostatke, razviju sposobnosti i ubrzaju svoj Spiritualni razvoj. U Novo Doba stvoreni su mnogobrojni terapeutski, psihološki i Gnostički metodi koji teže takvim ciljevima, a svakodnevno nastaju i usavršavaju se nov. Neki naglašavaju voljni napor u savla ivanju slabosti, drugi pokušavaju da prevladaju negativne sadržaje pozitivnim, ili se naglasak stavlja na razumijevanje problema. Predstavnici treće grupe ovih metoda tvrde da potpuno razumijevanje problema dovodi do njihovog iščezavanja. Ipak, često je problem intelektualno obra en i u potpunosti shvaćen, ali žilavo istrajava ili se, poslije kratkotrajnog povlačenja, ponovo javlja. Neki psihološki sistemi i NLP pokušavaju da emocionalni naboj koji postoji u nekoj oblasti preobraze tako da za Klijenta “radi” na cjelishodniji način. Takvi pokušaji svode se na preusmjeravanje energije koncentrirane u problemu, tako da služi Klijentu umjesto da djeluje protiv njega. Pojednostavljeno rečeno, svi ti metodi prilaze rješavanju problema spolja i teže da se probiju do njegove suštinske srži i da nju na jedan ili drugi način nadvladaju. Pri tome je većina tih metodoloških postupaka opterećena ograničavajućim vjerovanjima njihovih tvoraca ili usavršivača o tome što čini suštinu problema i stoga svoje sisteme zasnivaju na pretpostavkama da će, na primjer, glavne nevolje nestati kada se osvijeste nesvjesne seksualne težnje Klijenta ili kada se on u potpunosti suoči sa svojom poro ajnom traumom ili kad shvati svoju težnju sa afirmacijom i moći itd. Kod Aspektnog Procesa, odnosno Lančane Tehnike koju u njemu primjenjujemo, polazi se od nepoželjnog stanja, slabosti ili nedostatka koji je u nama, koji tretiramo kao jedan svoj Aspekt i slijedi se njegovo ciljno usmjerenje, od jednog cilja do drugog, od drugog do trećeg i tako po Ciljnom Lancu sve više u sebe do konačnog, najvišeg cilja, iza kojeg nema ničeg - a to je Ništavilo ili Apsolutna Praznina, koja je kozmička maternica čitavog ispoljenog univerzuma i svih njegovih vidljivih i nevidljivih manifestacija. U Aspektnom Procesu ne pokušavamo da shvatimo problem, niti da ga prevladamo, već da procesom svjesnog uživljavanja u situacije ostvarenih ciljeva na Ciljnom Lancu dovedemo Aspekt do Konačnog Cilja, kada Aspekt biva integriran u Prazninu kao suštinu Bića, a čitav Ciljni Lanac raspada i nestaje. Konačni Cilj je uvijek Spiritualne prirode, Iskonsko Stanje Praznine. Ciljni Lanac koji njemu vodi podsjeća na drevni simbol zmije koja guta sopstveni rep, jer smo u ispoljeni univerzum došli iz Praznine i u nju se konačno

5 vraćamo. Ona je alfa i omega naše egzistencije. Na kraju Ciljnog Lanca mi stupamo u Iskonsko Stanje Praznine koje je suština svih suština, koje je praizvor svega postojećeg i uvir svih ispoljenja. Da bismo valjano razumjeli što se zbiva u Aspektnom Procesu, treba da se podsjetimo bitnih svojstava Ciklusa ostvarenja i ciljne strukture, koje sam detaljno izložio u svojoj prethodnoj knjizi “Kreaton: Majstor igre stvaranja”. Potpuna asimilacija podataka o ciljnoj strukturi i Ciklusu ostvarenja Biti-Činiti-Imati je potrebna da bismo razumjeli zašto je Lančana Tehnika efikasna. Ljudska egzistencija na ovom svijetu izražava se kao niz igara. U svakoj igri, kao i u svakom stvaralačkom procesu, čovjek prolazi kroz Ciklus Ostvarenja koji ima tri elementa ili faze: Biti (identitet), Činiti (aktivnost) i Imati (ostvarenje). Da bi napravio cipelu, on prvo mora biti u identitetu obućara, pa praviti cipelu, da bi je konačno imao kao konačni produkt. Obično je druga faza - činjenje - najduža. Faza posjedovanja ili ostvarenja najkraće traje, praćenja je kratkotrajnim olakšanjem i osjećanjem ispunjenja, a potom slijedi praznina u svijesti i upitanost - što dalje? Što sada da činim? Najvažnije je shvatiti da se cijela ciljna struktura raspada kada se cilj ostvari! Ovo sam istakao više puta, jer je izuzetno važno. Ostvarenjem cilja igra je završena, struktura se raspada i poslije emocionalnog olakšanja javlja se reakcija koja je posljedica praznine u kojoj se čovjek našao. Ukoliko se radi o zdravoj individui, ona će poslije nekog vremena početi slijedeću igru, uspostaviti novu ciljnu strukturu i težiti ostvarenju novog cilja. Takva zbivanja u kontekstu ovog izlaganja imaju značajne posljedice. Sve ljudske težnje, svi napori, sva htijenja, bilo da izgledaju pozitivna ili ne, usmjerena su ka tom konačnom i Najvišem Cilju, premda do njega najčešće ne dosežu direktno, već preko posrednih ciljeva. Ti posredni ciljevi čine lanac sve viših ciljeva koji vode Najvišem, Spiritualnom Cilju. Kada kažem “sve ljudske težnje”, upravo to i mislim. Najvišem Cilju teže i svi naši nedostaci, mane, nepoželjna stanja, negativne emocije svi bez ijednog izuzetka. A kada ih dovedemo do tog najvišeg cilja, koji je po svojoj suštini Praznina ili Ništavilo, oni se integriraju u cjelinu Bića i nestaju, jer se čitava struktura raspada kada je cilj ostvaren! Sasvim je logično da će zaustavljanje Aspektnog Procesa na nekom od hijerarhijski nižih ciljeva dovesti do djelomične integracije Aspekta, djelomičnog raspadanja ciljne strukture i djelomičnog nestanka tenzije koja u takvoj strukturi postoji. SAMO DOSEZANJE NAJVIŠEG CILJA DOVODI DO POTPUNOG RASPADANJA CILJNE STRUKTURE, POTPUNOG NESTANKA STRUKTURALNE TENZIJE I POTPUNE INTEGRACIJE ASPEKTA U SINTEZU VIŠEG NIVOA. Davno je to bilo naslućivano i odavno je to nagovještavano. Ali se smatralo da je neophodno veoma dugo vrijeme, koje se mjerilo godinama napornog rada, da bismo svoje nedostatke i nepoželjna stanja doveli do Najvišeg Cilja i tako ih transformirali i integrirali. Zahvaljujući Lančanoj Tehnici i Aspektnom Procesiranju, sada je transformaciju pojedinačnog nedostatka ili nepoželjnog stanja moguće postići za nekoliko minuta, ponekad nešto duže. DINAMIZMI I HIJERARHIJA CILJEVA Sve naše težnje, nedostaci, mane i vrline, kao i neutralna stanja, teže nekim ciljevima. Obično je uočljiv samo prvi, neposredni cilj, premda ne kod svih ljudi, jer neke osobe vode naizgled besciljan život i potpuno su nesvjesni ciljeva koji njihova trenutna stanja imaju. Za razumijevanje Lančane Tehnike važno je znanje o hijerarhiji ciljeva. Postoji osam dinamizama preživljavanja, koji imaju svoje najviše ciljeve (vidi “Kreaton: Majstor igre stvaranja”). Oni istovremeno predstavljaju igrališta na kojima se odigravaju igre tih dinamizama. Osmi i najviši dinamizam je Spiritualni, a to je težnja da se postoji kroz Boga, Apsolut ili Beskonačnost i njemu su svi ostali dinamizmi podre eni. Tako er su mu podre eni svi ciljevi nižih dinamizama koje Ljudsko Biće može da ima u ovom univerzumu. Ljudsko Biće može da ima naizgled mnoštvo ciljeva, ali su svi oni podre eni Najvišem Cilju i u krajnjoj analizi vode njegovom ostvarenju - spajanju sa Istinom, Prazninom ili Svepostojanjem. Možemo to predstaviti sa mnoštvom potočića i potoka, rječica i rijeka koje se sve negdje ulijevaju i mjesta na kojima se ulijevaju smatrati za njihove ciljeve. Ali se konačno svi ti potočići i potoci, rječice i rijeke ulijevaju u ocean, koji je njihov Megistostelos, Najviši i Konačni Cilj. Iza prvog neposrednog cilja postoji viši cilj, iza njega još viši itd. Na taj način postoji hijerarhija ciljeva koje čovjek nije svjestan. Oni su povezani u lance ciljeva, koje možemo otkriti idući od nižih ka višim ciljevima u hijerarhiji. Kako se penjemo po vertikalnoj hijerarhiji ciljeva, oni postaju sve apstraktniji i njihov broj se smanjuje, sve dok ne dospijemo do najvišeg Najvišeg Cilja, Apsoluta, ili kako smo ga u okvirima ovog sistema nazvali, Dinamičke Praznine. Ona je zajednički cilj svih Aspekata, svih Ciljnih Lanaca i svih hijerarhijski nižih ciljeva. Čovjek mora da u velikoj mjeri iscrpiti niže dinamizme, odnosno da odigra igre na tim nivoima i ostvari njihove ciljeve, prije nego što može da pre e na više dinamizme i njihove ciljeve. Ako je uspješan na prvom dinamizmu (a to znači, ako je naučio životne lekcije koje se stiču u toj oblasti), on može prijeći na drugi. Ukoliko ne slijedi ljestvicu sve širih sfera uzročnosti i odgovornosti, čovjek će imati mnogo više teškoća nego što je nužno i vjerojatno će pretrpjeti neuspjeh. Na primjer, ako teži samo mističnim stanjima svijesti, zanemarujući sve ostalo, on će skoro sigurno imati kaos na nižim dinamizmima (nerazumijevanje sa porodicom i okolinom, prebacivanja, razočaranja i sukobe), koji će u njemu izazivati nedoumice i stalnu

6 upitanost: “Što ne valja u meni, kada hoću Istinu i samo Istinu, a stalno mi se doga aju ovakve stvari?” Ozbiljni neuspjesi na dinamizmima dovode do obrnute kompenzacije. Neuspjeh na prvom dinamizmu dovodi do ekstremnog usmjeravanja pažnje na osmi. Individualni životi religioznih fanatika su izuzetno siromašni, bezmalo prazni. Oni ga, u stvari, i nemaju. Neuspjeh na drugom dinamizmu dovodi do usmjeravanja pažnje isključivo na sedmi. Porodični život i seksualni odnosi kod mistika i umjetnika su najvećma kaotični, ili ih nema. Neuspjeh na trećem dinamizmu dovodi do pretjerane pažnje na šesti, a to je fizički univerzum. To je lako uočiti. Nesposobnost neke osobe da uspostavi odnose humanosti i ljubavi u grupama kojima pripada dovodi do opsesije materijalnim dobrima, vremenom, energijom i sličnim stvarima koje predstavljaju komponente materijalnog univerzuma. Neuspjeh na četvrtom dinamizmu (čovječanstvo, čitav ljudski rod) dovodi do posvećivanja pretjerane pažnje petom dinamizmu. Uočljivo je da ljudi koji pretjerano vole svoje kućne ljubimce i sve njima podre uju, imaju loše mišljenje o ljudima i uglavnom ih mrze. Uobičajeno sticanje iskustava u životu je ekstenzivno i sastoji se iz dugotrajnog proživljavanje iskustava u fizičkom i socijalnom svijetu. Tome nasuprot, čovjek koji je krenuo Spiritualnom Stazom ušao je u najvišu ciljnu strukturu i teži Najvišem Cilju i to čini ubrzano, po skraćenom postupku, pa se njegova evolucija vremenski sažima. Ona se odvija kroz procese koji se u velikoj mjeri odigravaju u svijesti: ulaženjem u iskustva, identifikacijom sa njima i ostvarenjem njihovih ciljeva, ili, pak, dupliranjem odluka i njihovim diskreiranjem. Na primjer, u Metodu -1 Ekskalibura čovjek može za dvadesetak minuta da uživljavanjem u osjećanje straha iscrpi sav njegov kapacitet i diskreira strah koji je godinama trajao i koji bi možda istrajao sve do kraja njegovog života. U kretanju ka ciljevima sve viših dinamizama dolazi do ekspanzije Ja. Početak tog procesa jeste Gnoza “Tko sam ja” i u tom trenutku čovjek ima utisak da je sve riješeno, da su svi ciljevi ostvareni. Oni i jesu u velikoj mjeri na prvom dinamizmu, dinamizmu Ja-preživljavanja. Ali se ubrzo na Spiritualnom vidokrugu pojavljuju viši i dalji ciljevi koji uključuju Druga Ljudska Bića, prvo članove porodice ili osobe za koje je emotivno vezan, pa potom sve šire grupe i on u sve većoj mjeri nalazi sebe u njima. Ti viši i dalji ciljevi nisu ostvarivi sa Ja-pa Ja stajališta. Me utim, i Ja-pa Ja stajalište je mnogo šire nego što je čovjek prvobitno vjerovao, jer je mnoge Dijelove svoga ja davno potisnuo i naizgled zaboravio. Oni se sve vrijeme javljaju, uporno ga podsjećajući na sebe na različite, često neprijatne načine: nervozom, depresijom, osjećanjem bezvrijednosti i razdraženosti, ljutnjom na sebe i druge, oboljenjima itd. Sva ta ispoljenja nisu ništa drugo do uporni zahtjevi naših potisnutih Dijelova ili Aspekata da se spoje sa Istinom ili Prazninom kao Najvišim Ciljem. SA ONE STRANE DUGE: DINAMIGKA PRAZNINA Duboko Prosvjetljenje dovodi do uvida da je osnova svih ispoljenja i njihov napiši cilj Praznina iz koje se sve stvari neprekidno uzdižu i u koju se beskonačno vraćaju. Ona je alfa i omega, početak i kraj, kolijevka i grob svega što je postojalo, što postoji i što će ikada postojati. Ona je i najviša Istina o našem Biću, Srž naše srži. U različitim mističnim, Spiritualnim i filozofskim sistemima za Prazninu se koriste različiti termini, ali se stavovi prema Praznini poklapaju u visokom stupnju. I hinduizmu to je Brama. U Taoizmu Praznina je Tao. U Budizmu i njegovim izdancima Zenu i Čanu koristi se izraz Sunjata. Klasična Kabala koristi termin Ain (Ništa ili Ništavilo). Suvremeni hermetisti govore o Praznini kao o Velikom Neispoljenom. Ron Habard je u Sajentologiju uveo termin Statik. Neki okultisti i mistici izjednačavaju Prazninu sa Bogom. Ja ću u okviru Aspektike većinom koristiti izraz Praznina, ili još uže Dinamička Praznina, a alternativno ću upotrebljavati neki od gore navedenih termina. U vezi sa isticanjem istovjetnosti Praznine i Boga zanimljiva je kabalistička numerička analiza koju navodi Alister Kroli u svom dnevniku: ”...I hebrejskom AL i LA su kabalistički identični kroz njihovu brojčanu vrijednost 31. AL znači Bog, a LA znači “ne”. Bog je Ne ili Ništa. Ono nije poricanje Božjeg postojanja; to jednostavno znači da On nije ništa što ljudski duh može da shvati.” U klasičnom Budizmu, Zenu i Čanu Praznina se, kao što sam rekao, naziva Sunjatom ili Šunjatom i suština Prosvetljenja je dostizanje stanja svijesti u kome se ona sagledava u svemu. Ona je živa, lišena mase, položaja u prostoru, oslobo ena je individualnosti i ličnosti. Ona je matrica svih ispoljenja. U odnosu na Sunjatu razlikuju se dva nivoa prosvetljenja. Stanje svijesti u kome se svijet Praznine još uvijek sagledava kao različit od ispoljenog svijeta, svijeta formi i kreacija, naziva se u Zenu “slabim Kenšo stanjem”. Viši nivo Prosvjetljenja je postignut kada se oni dožive nedjeljivo, kao jedno, bez razlike. Praznina je pozitivna i živa, kao ocean koji je izvor i osnova svih kratkovječnih valova koji se iz njega uzdižu i od kojih je nedjeljiv, iako svaki val ima svoju individualnu i kratkotrajnu egzistenciju. Praktičari na nižem nivou Prosvetljenja doživljavaju odvojeno svet ispoljenja i Prazninu. Taj dualitet je iluzoran i tek sa dubljim nivoima Direktnog Iskustva Istine on nestaje i Jedno se sagledava u svemu. Filip Kaplo dočarava Jednost Praznine i ispoljenog svijeta ovakvim pore enjem.

7 Pretpostavimo da ste zanatlija koji pravi stvari od srebra i da želite da napravite malu figuru Bude. Kada rastopite srebro i ono pre e u tečno stanje, istopljeno srebro ima praktično beskonačne mogućnosti da se aktualizira u bilo koji objekt - to je Praznina, bezobličnost. Kada vi sipate istopljen metal u kalup i on očvrsne - to je ispoljeni svijet, svijet formi. Pretpostavimo da niste zadovoljni oblikom koji vaša figura Bude ima i da od istog srebra želite da napravite nešto drugo. Vi ćete da istopite figuru i srebro će se vratiti u bezobličnost ili Prazninu. Po svojoj suštini ova Praznina se ne razlikuje od forme. O suštinskim svojstvima Praznine kao osnove ispoljenog svijeta moderni kabalisti imaju bezmalo identično mišljenje. Garet Najt, pišući o Praznini ili Neispoljenom kaže: “Prije prvog ispoljenja postoji Neispoljeno, koje kroz zgušnjavanje Velova Negativne Egzistencije konačno luči prvu ispoljenu točku, Keter, prvo ispoljenje manifestnog univerzuma.” “Neispoljeno je to što jeste, prije nego što je bilo što postojalo i kome će se sve što postoji vratiti. Ono je Alfa i Omega, Početak i Kraj. Ono nije stvar koja se može objasniti, jer je izvan domašaja racionalnog duha. To je pojam koji prkosi razumu, zato što je iznad razuma”. “Ono je tako er klica kozmičkog jajeta iz koje se javlja sve što je stvoreno. Ono je stanje u kome su suprotnosti izmirene. Ono je savršen početak, zato što se polariteti još nisu razdvojili i savršen završetak, zato što su se polariteti ponovo spojili u cjelinu. Ono je istovremeno prvobitna klica i konačna sinteza svega stvorenog.” Premda se Praznina ne može vjerno opisati, već samo iskusiti, Diona Fočun pokušava da je opiše ovim riječima: “Neispoljeno je čista egzistencija. Mi ne možemo za njega reći da Nije. Premda je Neispoljeno, ono Jeste. Ono je izvor iz kojeg sve potiče. ONO je jedina “Realnost”. ONO je jedina suština. ONO je jedino stabilno: sve ostalo je pojava i nastajanje. O Neispoljenom možemo jedino reći “ONO JESTE”. Ono je glagol “biti” vraćen na samog sebe (“Postoji postojanje!”). ONO je stanje čistog ”Bića”, bez svojstava i bez prošlosti. Sve što možemo reći o TOME je da to nije ništa što mi znamo, jer da bismo bilo što saznali to mora biti ispoljeno, a ako je ispoljeno, ono nije Neispoljeno. Neispoljeno je Velika Negacija; u isto vrijeme ONO je beskonačni potencijal koji se nije dogodio. Najbolje se može predstaviti slikom me uzvijezdanog prostora” A da bi Praktičarima dočarala proces u kome se iz Velikog Neispoljenog (Ain) javlja prvo ispoljenje (Keter), ona u svojoj knjizi “Mistična Kabala” savjetuje ovakav opit: “Ako je čovjek imao prilike da posmatra kako se rastvor, zagrijan do točke zasićenja, hladi i kristalizira, vidio je veoma koristan simbol Ketera. Ispunite sud sa ključalom vodom i rastvorite u njemu onoliko šećera koliko može da se rastvori i kada rastvor počne da se hladi, posmatrajte kako se pojavljuju kristali šećera. Kada to doista učinite, a ne samo da čitate o tome, moći ćete potom da razmišljate o Prvom Ispoljenju koje stupa u egzistenciju iz Primordijalnog Neispoljenog. Tečnost je providna i bezoblična, ali se promjena dešava unutar nje, a kristali, čvrsti, vidljivi i sasvim odre enog oblika, počinju da se pojavljuju. Na isti način možemo da razmišljamo o promjenama u Beskonačnoj Svjetlosti Ništava i kristalizaciji Ketera iz nje.” Iz ovakvog i sličnih stavova proishodi da Praznina nije prazna u apsolutnom smislu, ona je kao i sve riječi ljudskog jezika relacioni pojam, jer kad god upotrijebimo izraz Praznina postavlja se pitanje “praznina od čega?” Po riječima Hui Nenga, Šestog Patrijarha, “Kada govorim o Praznini, nemojte pogrešno shvatiti da ja govorim o ništavnosti... Bezgranična praznina univerzuma sadrži u sebi bezbroj različitih formi, kao što su sunce, mjesec i zvijezde, kao i riječi... nebeski i pakleni svjetovi, oceani i planine... Praznina sadrži sve to, a sve to sadrži i praznina našeg Bića.” Praznina je dinamička osnova svega postojećeg. Svi fenomeni su u suštini prazni ili lišeni supstance u tom smislu što su oni samo prolazna ispoljenja u toku beskonačnih preobražaja. Premda je Praznina bez oblika, ona daje oblik svemu. Spoznati ovu ne-stvarnost ispoljenog svijeta Direktnim Iskustvom znači u biti nestanak dvojstva, odjeljenosti i opozicije. Dinamička Praznina nagovještava nesuštastvenu prirodu svijeta ispoljenih fenomena, kao i me uodnosa svih bića i stvari. Stoga Anagarika Govinda predlaže izraz “providnost” ili “transparentnost”, jer taj termin izbjegava klopke čiste negacije, koje nam nameću izrazi “ništavilo” ili “ništa”. Tibetanska joga poredi Prazninu najčešće sa prostorom, jer on sadrži u sebi sve stvari i pojave, a istovremeno je sadržan u svakoj od njih. Budući da se Praznina ne može opisati i definirati, već samo neposredno iskusiti, u ezoteričnim sistemima pribjegava se korištenju simbola da bi se posredno izrazilo neizrecivo. Jedan od ključnih simbola Zapadne hermetičke tradicije Sveti Gral je sasvim nedvosmisleno simbol Praznine. O njemu se govori kao o kapiji raja ili točki kontakta sa natprirodnim i Spiritualnim svjetovima, koja omogućava neposredno shvaćanje Božanskog. Gral kao prazna sveta posuda je univerzalni simbol moći i izvor čuda. Takve posude, kao simbol ženskog principa kozmosa, srećemo u vedskoj, egipatskoj i keltskoj mitologiji. U mnogim misterijskim tradicijama Gral je pehar inspiracije, ponovnog ro enja i regeneracije. Savršena paralela Gralu u alkemijskoj tradiciji je Kamen Mudrosti ili Eliksir, čija realizacija predstavlja spajanje sa Bogom. Kao da je anticipirao upotrebnu vrijednost Grala, Karl Gustav Jung je pisao da je Sveti Gral živ simbol prisutan u naše vrijeme. Traganje za Gralom je traganje za Istinom i Jastvom. U kontekstu Aspektike značajan je Jungov sud da traženje Grala predstavlja metaforu putovanja čiji je cilj obnavljanje opustjele zemlje, odnosno ponovno uspostavljanje cjelosnosti Bića. Zadržati ćemo se nakratko na Dinamičkoj Praznini kao konačnom cilju svih naših htijenja i ispoljenja, bez pretenzija na filozofske spekulacije, a iskušenja za takav pristup su velika. Mene je interesirala suštinska posljedica svjesnog stupanja u to stanje putem identifikacije, koje u okviru mog sistema nema ni dubinu, ni

8 posljedice koje to iskustvo ima u Zenu, Čanu ili klasičnom Budizmu, gdje neki mislioci razlikuje sedamnaest ili osamnaest vrsta Sunjate (počev od “Prazne Praznine samog sebe” do “Velike Praznine” i “Apsolutne Praznine). Praznina kojoj težimo kao konačnom cilju nema negativno značenje, već je ona oslobo enost od smetnji i ograničenja, stanje spontane prijemčivosti u kome se otvaramo na najdublju realnost. Praznina kao Megistostelos, Najviši Cilj na svakom Ciljnom Lancu, nije izraz nihilističke filozofije, ona je ispražnjenost od pojmovnog mišljenja i suprostavljenih, uzajamno isključivih polariteta i istovremeno prihvaćanje više i nesamerljive realnosti koju je nemoguće definirati, već je moguće potpuno iskusiti samo u stanju Gnoze. Za Prazninu u tom smislu neki Praktičari koriste izraz “Praznina obilja”, jer je ona Sve-sadržajna i Sverodna Praznina. U metafizičkom smislu to je praosnova svega postojećeg, začetna maternica svakog ispoljenja. Stoga je možda najbliža Istini slijedeća definicija Dinamičke Praznine, koje sam se držao tokom rada u Aspektnim procesima: Dinamička Praznina je bespojmovnost i obestvarenost, istovremeno početak i kraj svega postojećeg. Ako želimo iskusiti Prazninu, umjesto da je doživljavamo kao relacioni pojam, moramo da Lančanom Tehnikom pro emo kroz proces stvaranja, rastvaranja i nove sinteze. Svjesno stvarajući i rastvarajući ciljna iskustva na Lancu, kretanjem u oba smjera, postati ćemo svjesni da su sva iskustva u svojoj biti Praznina. Vršeći jednostavne procese za procesom, Aspekt po Aspekt, konačno ćemo apsorbirati sve u suštinu svoga Bića, koja jeste Praznina. Riječ “materija” potiče od latinske riječi “mater”, majka. Svet materijalni, Ispoljeni, označava majku, a Neispoljeno je otac. Za neprosvijetljenu osobu to dvojstvo nameće tiraniju podijeljenosti. Kada se, tokom procesa, sa Prazninom koju smo prethodno dostigli spustimo niz Ciljni Lanac i ona prožme Ispoljeni svijet, kažemo da dolazi do Mističnog vjenčanja Oca i Majke i tiranija dualiteta je okončana za jedan kratak period. U njemu nema opsjednutosli ispoljenjima materijalnog svijeta, niti, sa druge strane, opsesivnih pokušaja da se kao Spiritualno Biće iskobeljamo iz njega, jer u njemu sviće spoznaja Jednog i nedjeljivog. Zašto to stanje sa kojim operiramo u Aspektnom Procesu nazivamo Dinamičkom Prazninom? Zato što se mi poistovjećujemo sa njom i potom je koristimo za kretanje po Ciljnom Lancu. Postoji prividna kontradikcija u našem pristupu, jer je Dinamička Praznina po svojoj prirodi Statik, Brama ili Sveprisutna osnova svega što postoji u ispoljenom univerzumu i naša sopstvena najdublja suština. Kako je onda možemo koristiti? Neki misle da to nije moguće. Jedan poznati hermetista, u pismu koje mi je uputio, iznosi da je nemoguće koristiti Prazninu, jer ona je najdublja suština našeg bića, u njoj ne postoji dvojnost - onaj koji bi koristio i ono što bi se koristilo, jer su i jedno i drugo Praznina: “Na tvoje pitanje je teško odgovoriti, zato što čovjek ne može da ”upotrebi” Prazninu; čovjek JESTE PRAZNINA. Ako tretiraš Prazninu kao nešto što možeš da iskoristiš, tada stvaraš od nje objekt, a ona to nikada ne može biti. Ona jeste “JA”, jedan jedini mogući Subjekt, čista svijest. Ta svijest nije nikakva stvar i nemoguće je načiniti objekt od nje, čak i u obliku Praznine...” U apsolutnom smislu to je točno. Me utim, da postoji mogućnost da se Dinamička Praznina iskoristi kao ključni element procesa integracije otcjepljenih Aspekata u cjelinu Bića pokazuje praksa Aspektnog Procesa. Kada, idući po Ciljnom Lancu, neki svoj Aspekt dovedemo do Praznine kao njegovog konačnog cilja, Ciljni Lanac se raspada, a Aspekt se reintegira u Prazninu od koje je nekada bio otcjepljen. Identificirajući se sa Prazninom, čovjek postaje svjestan sopstvene suštine od koje je nekada davno bio odsebljen. U kratkom periodu identifikacije sa Prazninom on kao da biva ozračen tom sviješću o njoj kao svojoj suštinskoj prirodi i to ozračenje istrajava još neko vrijeme. Kada se tako ozračen prostrelno vraća niz Ciljni Lanac (on sve vrijeme putuje po svojoj svijesti), on postaje svjestan na potpuniji način raspadanja posrednih ciljeva ili njihove promjene i nastanka više sinteze. Postavlja se pitanje, da li je stupanje u stanje Praznine po svojoj prirodi Gnoza ili Direktno Iskustvo Istine? Ili je to dramatičan fenomen, Vrhunsko Iskustvo Abrahama Maslova ili nešto treće. Ovo je pogotovu značajno za ljude koji su učestvovali na različitim Intenzivima Gnoze, jer su tu čuli, a često i doživjeli, da se komunikacijom prazni svijest od duhovnih masa, odnosno sadržaja i da u jednom trenutku ulaze u stanje prazne svijesti. Istovremeno su bili upućivani od Majstora da stanje prazne svijesti nije Gnoza, već da je to stanje samo najpovoljnije za doživljaj Gnoze. Kod manje iskusnih Praktičara stanje Praznine ostvareno Aspektnim Procesom je katkad istovjetno sa Direktnim Iskustvom Istine postignutim meditacijom ili na Intenzivima Gnoze. Nekada ono ima svojstvo Vrhunskog Iskustva o kome govori Mastov. Najčešće je ono proces mirne integracije odcijepljenog Aspekta Bića, odnosno razrješenje njegove ciljne strukture koja se raspada ostvarenjem cilja. Kod ljudi koji su u stabilnom stanju svijesti, Meuni, stupanje u Prazninu dovodi do dalje ekspanzije svijesti. Oni ne mogu imati klasično Iskustvo Gnoze koje su ranije imali na Intenzivima, jer oni JESU stalno u takvom iskustvu. Ovo pitanje sam podrobno obradio u poglavlju “Iskustvo Gnoze i Aspektika”. Na makro planu, gledajući čitavu historiju Atmana, ostvarenje Najvišeg Cilja jeste završetak njegove evolucije i napuštanje ovog ispoljenog univerzuma. Na mikro planu, svaki naš Aspekt ima svoju Spiritualnu evoluciju i on vječito teži njenom najvišem cilju, a to je spajanje sa Prazninom mikrokozmosa ili Ljudskog Bića. Kabalista Viljem Grej kao da je znao za neki vid takvog ispunjenja, jer je u knjizi “Ljestve svjetlosti” napisao: “Razumijevanje samo djelića istinitog značenja Ništavila (Aina) znači stupanje u novu egzistenciju”. I dalje: “Kada bi Ja moglo da postane Ne ja, ono bi bilo SVE. Kada se Ja i Ne ja spoje, mi smo istinski ispunjeni. Materijalistički usmjeren čovjek provodi svoj život grabeći gomile materije kao što dijete grabi

9 pijesak ili blato, misleći da je važniji i veći zbog takvih privremenih sticanja. Prosvijetljeno Biće sagledava najveću važnost u sticanju NIŠTAVILA u istinskom smislu i posvećuje svoj čitav život tom najvećem zadatku.” “Sve dok ne naučimo da cijenimo istinsku vrijednost Ništavila i ne otkrijemo kako da živimo kroz njega, nećemo načiniti odlučujući napredak na Stazi. Ovo je ustvari glavna razlika izme u istočnjačkog i zapadnjačkog pogleda na svijet. Istočnjački sistemi su shvatili značaj pojma Ništavila, a zapadnjački su zamutili njegovo značenje tako da mu je nemoguće prići, niti ga shvatiti. Kabala njemu daje vrhunsko mjesto nad svim ispoljenjima života, a dalja istraživanja ostavlja pojedinim Posvećenicima. Svatko mora otkriti Ništa na svoj sopstveni način”. Moj način je, u ovom trenutku, kroz Aspektni Proces, ali mnoge priče i slične metafore u mističnoj tradiciji Istoka govore o pojedincima koji su znali upotrebnu vrijednost Praznine. Jedna stara priča govori o kraljevstvu koje je patilo od mnoštva nesreća, tako da su ljudi vjerovali da ga ništa ne može spasti osim najveće žrtve koju, u glavnom hramu kraljevstva, treba prinijeti Bogu. Imućni ljudi donosili su zlato, prinošene su životinjske, pa čak i ljudske žrtve, ali sve je to bilo uzalud. Konačno je stari slijepi prosjak dopuzao do ulaza u hram i podižući svoje ruke sa praznim šakama sastavljenim u kupu, počeo da moli: “O, Svemoćni, ja mogu da ti ponudim samo ništa. Uzmi ništa, jer to je sve što ja imam!” Ova molitva je uslišana i nesreće su prestale. Smisao ove priče je u najvećoj vrijednosti Praznine. Druga priča teče ovako. Jednom je neki lopov ukrao dragi kamen iz ikone u svetilištu. Svećenici, čuvari hrama, bili su veoma nesretni, ali im njihov Poglavar reče: “Budalasti lopov uzeo je samo ono što će svuda izazivati samo nevolje i zločine zbog ljudske ludosti. On nije uzeo naše najveće blago, jer tko može ukrasti potpunu Prazninu? Vi ste veći lopovi od njega koji je ukrao samo kamen, jer vi bezrazložno odbacujete naše najveće i neprocjenjivo blago!” Prilazeći Praznini sa drugog stajališta, možemo reći da je njena vrijednost u tome što je ona psihičko težište ili precizna Nulta-točka izme u polariteta. Ona je apsolutno mirovanje usred kretanja. Ona je suština Boga i Ljudskog Bića. Pokušavajući da je opišemo, mi se samo igramo riječima. Tko je ikada uspio da riječima opiše miris ruže ili zvuk trube? Kao što piše u svetom kineskom tekstu: “Tao se ne može riječima opisati. Ako ga opišemo, onda to nije Tao”. Riječi imaju vrijednosti utoliko što mogu da ohrabre pojedinca da sam potraži takva iskustva, a ako se to postigne, izvjesno čudo se zaista doga a. Viljem Grej kaže dalje o Praznini: “Trend u našoj civilizaciji nas nagoni da tretiramo Ništa na pogrešan način i stoga treba da izmijenimo svoj stav prema njemu. Mi zanemarujemo Ništa na našu najveću štetu, jer je ono Univerzalni element, najviša Misao i jedinstveni izvor sve energije. Kada jednom dostignemo dovoljno visok Spiritualni status da smo u stanju da usmjeravamo energiju iz Praznine, mi postajemo “nalik na Bogove”. Kada u svemu vidimo Ništa, sve nam postaje moguće.” Može se reći: čovjek ne može biti svjestan ničega, već samo nečega. Stoga moramo postati Nitko, svjesni preko Ništa i kroz Ništa. To je kao svjetlost bez čula vida. Svi Spiritualni sistemi tragaju za metodama dosezanja Praznine. Od jednostavnih metoda pražnjenja svijesti do najrazra enijih rituala čišćenja psihološkog prostora, sve škole Perenijalne Filozofije teže Praznini, bez obzira koje ime koristili za to Najviše Stanje. L.K. Beket u svom ogledu “Razmatranja o Praznini i suvremenoj fizici” piše: “Svi najveći mistici iz prošlosti, koji su dospijevali do nivoa na kome su postajali svjesni da je “Bog” (Šiva ili Alah) jedna ljudska zamisao zasnovana na ideji neke vrste Nadbića, stvorenog prema čovječjem liku, spoznavali su u trenucima najdubljih uvida da iza svake pojave postoji stanje koje se ne može razumjeti drugačije nego kao “Ništa” ili “Praznina”. U “Kata Upanišadi”, jednom od najstarijih tekstova ljudskog roda, piše: “Sa one strane čula postoje predmeti; sa one strane predmeta postoji duh; sa one strane duha um; sa one strane uma Veliki Atman; sa one strane Velikog Atmana Nepojavno; sa one strane Nepojavnog Puruša. Sa one strane Puruše ne postoji ništa, to je kraj, Krajnji Cilj.” Lao Ce u “Tao Te Džingu” piše: “Sve pod kapom nebeskom nastaje iz onoga što jeste. Ono što jeste nastaje iz onoga što nije.” U Taoizmu, Praznina je Tao, živi sud iz koga u svakom trenu sve što postoji izlazi i u koji se vraća. Govoreći o Praznini u tom, taoističkom, smislu, Lilijan Silbern piše: “Ona nije prazna, a opet u njoj nema ničeg u tom smislu što u svoju istinsku nerazlučenost neumorno usisava razlike i osobenosti. Zadovoljstva i boli u njoj se gube kao lake snježne pahuljice koje lepršaju nad morem i tope se u njemu, ne ostavljajući nikakvog traga.” Praznina, Nula, Statik, jeste jedino istinito, vječito postojanje. Sve ostalo je samo ravnotežne prividne vrijednosti u jednadžbi koja se konačno svodi na nulu. Ova misao je tu a, nekada zastrašujuća za zapadnjački um. Me utim, nema ničeg što bi trebalo da nas plaši u Praznini. Ona nije tama, nesvjesna, zaboravljena i mrtva. Ona jeste totalna svijest. Ona je Ja, ona je Ti, ona je Mi, ona je Sve što postoji. U njoj je sve moguće. Ona je izvor beskonačnih mogućnosti ispoljenja. Iz nje potiče i naše pojedinstvo ili individua i sva njena iskustva. Kada se u nju vraćamo ne dolazi do gubitka individualnosti, premda Ja nestaje, jer Praznina je totalna individualnost. I totalno sve ostalo. INVESTIRANJE PAŽNJE I NJENO OSLOBA ANJE

10 Psihička energija se sastoji od jedinica pažnje. Spiritualni poslenici nove generacije ih različito nazivaju, ali se do sada nije ustalio jedan termin. Neki Nezavisni Sajentolozi nazivaju ih “Teta česticama” ili “Teta kvantima”. Sva je prilika da im najviše odgovara naziv psihotroni. Psihotroni ili jedinice pažnje su veoma sićušne čestice duhovne mase ili psihoenergije. Njihovo postojanje može se demonstrirati Elektrometrom koji služi za oditiranje. Ako zatražimo od Subjekta da usmjeri pažnju na neki objekt ili čak na dio praznog prostora, na Elektrometru će se pokazati reakcija. Na koji god objekt da osoba usmjeri pažnju, ona ga energizira energetskim tokom koji se sastoji od psihotrona. Pažnja, gledano energetski, nije ništa drugo do taj tok čestica pažnje ili psihotrona. Atman ili Istinsko Biće u stanju je registrirati svoje nekada investirane čestice gdje god da se nalaze, bez obzira na prostor i vrijeme. Budući da on nema položaj u prostoru, već samo zauzima različite točke gledišta i tako ostavlja utisak da se kreće. Svaki psihotron, bez obzira na svoju sićušnost, sadrži otiske Atmanovih odluka i emocija koje su te odluke pokrenule u vrijeme kadar je stvoren, odnosno usmjeren ka odre enom cilju. U svojoj evoluciji Atman će se prije ili poslije usmjeriti na njega i diskreirati ga. U toku procesiranja Atman registrira koncentrate svojih psihotrona u iskustvima koja su se dogodila prije mnogo milijuna godina i u galaksijama udaljenim milijunima svjetlosnih godina od Zemlje. Tako se naslućuju i otkrivaju tanane veze Bića sa mnogolikim svjetovima, čudna snovi enja i zagonetne iskre koje nagovještavaju kontakte sa nekom Višom Sviješću, prepletanje živog i neživog, prošlog sa sadašnjim i budućim. Na taj način Atman diskreira svoja iskustva u kojima je djelomično zarobljen, a to su nepoželjni stavovi, osjećanja, tjelesne senzacije ili bol. Kada se u procesima koristi E-metar, on reagira kao Gajgerov brojač na radioaktivno zračenje: pokazuje gdje će Klijent da se usmjeri da bi pronašao koncentrate svojih čestica pažnje, konfrontira se sa njima i neprijatno iskustvo iščezava u Praznini. Tako on postepeno rastvara i zbacuje svoje nabojno breme, postaje sve više prazan od nanosa i ljuštura, sve više ono što jeste, čista svijest bez granica, svojstava i sadržaja. Svakodnevni život je, energetski gledano, neprestano usmjeravanje i investiranje pažnje u različite dijelove subjektivnog univerzuma: u materijalne objekte, druge osobe, sopstvene planove, sukobe, osjećanja ljubavi, kritike itd. Sve te psihičke investicije, koje sačinjavaju koncentrate psihotrona, služe kao me aši koji uobličavaju subjektivni univerzum individue i omogućavaju joj da se u njemu orijentira. Ron Habard ih je nazivao sidrištima (“anchor points”), a taj termin su od njega preuzeli praktičari NLP-a. Kao što sidra daju stabilnost ukotvljenom brodu, tako i psihološka sidrišta daju osobi stabilnost u njenom svijetu. Upravo zato insistiram da Praktičari Ekskalibura-1 i Ekskalibura-2 održavaju sklad izme u kreiranja i diskreiranja iskustava i stanja, jer nesrazmjerno veće diskreiranje dovodi do nestajanja orijentacionih točaka i uslijed toga do otežane orijentacije u vremenu i prostoru, što se ispoljava u vidu rasijanosti, zaboravljanja činjenica, brkanja naših namjera sa onim što smo zaista uradili i slično. Isti problem imaju svi ostali sistemi koji omogućavaju relativno brzu diskreaciju. Svoja psihološka sidrišta ljudi prihvaćaju zdravo za gotovo, ne razmišljajući mnogo o njima. To su nečiji posao, njegovi roditelji, ljubavni ili bračni partner, djeca, kuća, prijatelji, nacionalnost, hrana, muzika i knjige koje voli, znanje da je zemlja okrugla, da je zimi hladno a ljeti toplo, da ćemo se opeći ako stavimo ruku u vatru i slično. Da su to zaista sidrišta pokazuje njihov iznenadni gubitak - raspad bračne zajednice ili gubitak bliskog srodnika dovodi do urušavanja subjektivnog univerzuma i tada je potreban napor da bi se on održao. Čovječja pažnja, odnosno njegova psihička energija, blokirana je protiv njegove volje u nezavršenim aktivnostima, prekinutim ili nedovršenim komunikacijama, traumama, pitanjima na koja nije dobio odgovor i mnogobrojnim potisnutim sadržajima. U svakoj od tih situacija osoba je uspostavila ciljnu strukturu koju uvijek prati strukturalna tenzija. Budući da do cilja nije došla, ciljna struktura se održava i uz nju tenzija koja je prati. U njoj je nužno blokirana izvjesna količina psihičke energije. Zbog toga je u Spiritualnom razvoju neophodno što prije odrobiti pažnju odnosno završiti igre koje smo nekada započeli i ostavili nedovršenim. Postoje specifične tehnike kojima se to postiže, kao što je Formula rasterećenja pažnje u Kreatonu, ali većina aktivnosti u Gnostičkom procesiranju čine to posredno. Aspektni Proces je jedan od tih posrednih načina. PRIPREMA ZA LANČANU TEHNIKU Praksa je pokazala da neke osobe bez ikakvih teškoća mogu raditi sa svojim Aspektima. Takve sebe doživljavaju kao skup osobina, Dijelova ili Aspekata i općenje sa njima doživljavaju kao nov, ali logičan proces. Postoje, me utim, osobe koje imaju početnih teškoća u takvom pristupu svojoj ličnosti. To su većinom intelektualno nastrojene osobe koje se u takvom stavu, bar na početku, osjećaju sputano, nelogično i nemaju osjećaj realnosti. Da bi se te smetnje uklonile koristimo nekoliko vježbi. One daju realnost općenju sa Aspektima ličnosti kod osoba koje bi u tome mogle ili imaju problema, a ljudima koje takve teškoće nemaju, vježbe ne mogu naškoditi. Te vježbe zahtijevaju veoma malo vremena, jednostavne su i lake za rad U osnovi uvodnih vježbanja su sposobnosti uživljavanja u polarna osjećanja i sposobnost naizmjeničnog identificiranja i raspoistovjećenja, tako da će osobe koje su prošle Ekskalibur i Kreaton vjerojatno imati osjećanje već vi enog.

11 Prva vježba Zamislite da ste veliki i zreo suncokret. Osjetite kako vam zraci sunca padaju na glavu i tijelo, tako da osjećate njihovu toplotu. Vlada suša i zemljište iz kojeg rastete je suho, ispucalo, bez vode. Identificirajte se sa suncokretom, osjetite kako se on osjeća. Osjećate jaku že . Tada čujete korake. To vam prilazi jedna osoba. Svejedno je dali je znate ili ne. Ona nosi veliki sud pun svježe, hladne vode. Počinje da sipa tu vodu vaš korijen. Vi osjećate veliku prijatnost i osvježenje kada ta hladna voda krene da vam se penje uz tijelo i cijelo ga prožima prijatnom svježinom. Osjetite zahvalnost prema toj osobi i uputite joj bezglasnu poruku: “Hvala ti za vodu!” Druga vježba Opustite se koliko najbolje možete. Neka taj proces traje 10-30 sekundi. Tada počnite šetati po svom tijelu koncentriranom pažnjom, počinjući od tjemena glave, naniže sve do stopala. Kako se krećete tijelom, zastanite na mjestima gdje vam bilo što privuče pažnju: bol, svrab, napetost, mreškanje u tkivu, treperenje, bilo što. Kada na takvo mjesto nai ete, prvo ga dobro osjetite, a potom stupite u komunikaciju sa njim. Pitajte ga, kao da je posebno biće, što se sa njim doga a? Radite to nonšalantno, bez ikakvog naprezanja i bez pridavanja velikog značaja odgovoru. Prihvatite prvi odgovor koji dobijete u bilo kojoj formi da do e: kao misao, telepatska poruka, glas koji dolazi od Dijela kome se obraćate, opće osjećanje ili intuitivan utisak. Čim ste ga dobili, ma koliko slabašan ili neodre en bio, recite tom svom Dijelu ili Aspektu “Hvala”, a potom nastavite sa daljim pretraživanjem. Ako od nekog Dijela ne dobijete odgovor za desetak sekundi, primite to kao da ne želi da vam ga da i to potvrdite: “Dobro, ne želiš mi odgovoriti. To je u redu, idem dalje” i nastavite šetati tijelom do slijedećeg Dijela u kome nešto osjećate. Ukoliko se Dio tijela osjeća sasvim dobro, pitajte ga o razlozima za dobro osjećanje i zahvalite mu se na odgovoru. Kada okončate proces sa stopalima, ova vježba je završena. Treća vježba 1. Zatvorite oči i opustite se koliko najbolje možete. Stvorite osjećanje da tonete u dubinu sebe, kao da se unutar sebe spuštate. U tom spuštanju do ite pred tamna drvena vrata sa svjetlom metalnom bravom. Vizualizirajte vrata što življe možete. Obratite pažnju na materijal od kojeg su napravljena, na boju i izgled vrata. Zamislite da svi Aspekti vaše ličnosti žive u sobi iza tih vrata, od najznačajnijih do sićušnih. 2. Otvorite vrata i pustite da pred vas iza e nekoliko glavnih Aspekata, za koje ste svjesni da u vama postoje. Samo ih neutralno posmatrajte tridesetak sekundi kao objektivan posmatrač. 3. Usredsredite pažnju na Aspekt koji vam je u toj skupini najinteresantniji ili najvažniji. Obratite mu se, pitajte ga što on želi i zašto? Zahvalite mu se na odgovoru. 4. Sada promijenite točku gledišta, identificirajte sa tim Aspektom, osjetite u potpunosti kako se on osjeća i što želi. Zapitajte se (sada ste vi taj Aspekt): “Što ja želim i zašto?” 5. Vratite se u prvu iskustvenu poziciju, sada ste opet stari Ja. Pogledajte za trenutak sa pažnjom taj Aspekt i zapitajte se: “Kakav bih život imao, ako bih ja bio sve vrijeme taj moj Aspekt? Da li bi me zadovoljio taj njegov cilj?” 6. Obratite se Aspektu riječima: “Ja ću ti pomoći da ostvariš svoj cilj!” Obratite pažnju kako on doživljava tu vašu izjavu. Osjetite u sebi spremnost da mu pomognete i pomislite, sa zadovoljstvom, da on sasvim sigurno ne sluti da je njegov pravi, najviši i konačni cilj vrijedniji nego što on misli. Ukoliko je Klijent bez teškoća prošao kroz ove vježbe i u stanju je da opći sa svojim Aspektima bez problema, možete preskočiti slijedeću vježbu, ali ako je on intelektualno nastrojena ili rigidna osoba, dobro je da i nju savlada. Ta vježba će mu pomoći da prevazi e svoju početnu nesposobnost da na Aspekte svoje ličnosti gleda kao na bića sa posebnom sviješću i ciljevima. Četvrta vježba 1. Nacrtajte na listu papira oveći krug, a u njegovom centru drugi, sasvim mali, oko 1 centimetar u prečniku. Izdijelite veliki krug tako da liči na veliki kolač sa komadima spremnim za posluženje. Kružić u centru predstavlja vas kao neutralnog posmatrača, a komadi kolača sfere u kojima borave vaši pojedini Aspekti. Razmišljajte neko vrijeme o svojim glavnim Aspektima, onima koji vam najčešće padaju u oči i privlače vašu pažnju, ili vam najviše smetaju. 2. Zatvorite oči i usmjerite pažnju na jedan svoj Aspekt. Stvorite svojom maštom vizualnu predstavu tog Aspekta koja treba da izražava suštinu i svojstva tog Aspekta. Vizualna predstava Aspekta može imati oblik odraslog ljudskog bića, djeteta ili neke životinje; to može biti geometrijsko tijelo, oblak ili bilo što drugo. Ukoliko se slika spontano javi, prihvatite je i nemojte je mijenjati. Gledajte je neko vrijeme (20-30 sekundi, ili ako želite duže), pa je nacrtajte u jedan segment kruga. Crtež treba biti jednostavan, “dječji”, i da otprilike prenese ono što se javilo u vašoj svijesti. Učinite to i sa svim ostalim segmentima, jedan za drugim. Ne treba da ih bude više od 6-8, a slijedećom prilikom možete staviti druge Aspekte na krug. Jedan segment ostavite prazan, tako da simbolički predstavlja mogućnost javljanja drugih Aspekata u polju svijesti. Kružić u središtu velikog kruga uvijek ostavite praznim, jer on predstavlja vaše Biće, kao neutralnog posmatrača zbivanja u polju svijesti.

12 3. Ako niste u stanju stvoriti sliku koja predstavlja neki Aspekt, znajte da niste obavezni da takvu sliku imate. Ukoliko vam se umjesto vizualne predstave javi osjećanje, jednostavno nekom bojom (upotrijebite flomastere ili drvene bojice) obojite neodre enu mrlju u segmentu. Ona će predstavljati to osjećanje. 4. Sada zamislite da se nalazite u malom centralnom kružiću kao posmatrač, a da se Aspekti obraćaju jedni drugima, razgovaraju itd. Vi samo slušajte i posmatrajte njihove odnose. Koji su od njih u konfliktu, a koji su bliski? Da li neki od Aspekata dominira ili se trudi da zauzme središnji položaj u vašoj svijesti? Da li se neki povlači pred drugima? Možda prepoznajete neke modele ponašanja u svom svakidašnjem životu? 5. Identificirajte se sa jednim Aspektom, osjetite kako se on osjeća i što on doista hoće. Iz te točke gledište pogledajte neki od ostalih Aspekata i sebe kao cjelinu u središtu svijesti. Zatim se vratite u središte kruga, zauzimajući opet stajalište neutralnog posmatrača. Ponovite proces identifikacije sa drugim Aspektom i, ako to želite, sa svim ostalim Aspektima koji se nalaze u krugu. Cilj ovih vježbanja je da vas (ukoliko radite sami) ili vašeg Klijenta (ako ga vi vodite) pripremi za općenje sa Aspektima bez uplitanja kritičke svijesti, razmišljanja da li je to moguće i slično. Intelektaalno nastrojenim osobama često dolazi misao da je to prazna igrarija. Me utim, slike, osjećanja i tjelesne senzacije su jezik Nesvjesnog. Ne samo dječje igre, već i igre odraslih prihvaćene su kao efikasan način postupanja sa veoma realnim problemima. Koristeći slike, osjećanja, tjelesne senzacije i intuiciju mi uspostavljamo dvosmjernu komunikaciju sa našim Nesvjesnim i omogućavamo primjenu Aspektnog Procesa, što daje neslućene rezultate kako za uskla enje ličnosti, tako i za ubrzanje Spiritualne evolucije. Peta vježba Ljudi obično nemaju teškoća da stvore u svojom mašti željenu situaciju. Me utim, da bi predupretio i takvu teškoću, Voditelj treba da Klijenta provede kroz nekoliko vježbi koje liče na vježbu stvaranja polaritetnih realnosti iz uvodnog dijela Ekskalibura. Klijent treba da se naizmjenično uživljava u situacije koje stvara u svojoj mašti. Pri tome ga vodite iz jedne situacije u njoj suprotnu, od prve do posljednje. “Stvori u svojoj mašti situaciju...” - da se dobro osjećaš. - da se loše osjećaš. - da je tebi sve jasno. - da si zbunjen. - da si sretan. - da si nesretan. - da si potpuno miran. - da si uznemiren. Obično je 4-5 alternativnih realnosti dovoljno. Pošto ste prošli kroz ove vježbe, a to ne traje dugo, spremni ste za primjenu Lančane Tehnike u radu sa svojim Aspektima, ili za takav rad sa svojim Partnerom. ASPEKTNI PROCES I LANČANA TEHNIKA Potrebno je da na početku definiramo termine. Aspektni Proces je širi pojam od Lančane Tehnike. U Aspektni Proces spadaju uvodne vježbe, sama Lančana Tehnika, povratno kretanje niz Ciljni Lanac sa sviješću o Dinamičkoj Praznini kao suštinskom svojstvu našeg Bića, primjena na mnogobrojne oblasti itd. Lančana Tehnika čini srž Aspektnog Procesa. Ona je tehnički postupak kretanja po Ciljnom Lancu od ponašanja ili ispoljenja nekog Aspekta koje hoćemo transformirati, odnosno integrirati u cjelinu svog Bića, do konačnog Spiritualnog Cilja, Dinamičke Praznine. Kada do emo do konačnog cilja čitav Lanac Ciljeva i polazno ispoljenje nestaju, jer bivaju integrirane u Prazninu kao suštinu Bića. Polazna osnova Aspektnog procesa jeste razumijevanje da su Aspekti naše ličnosti sa kojima radimo nesvjesne tvorevine. Mi smo često u stanju da svoje probleme jasno opišemo i mnogo toga o njima kažemo, ali oni i posle takvog opisa i razumijevanja istrajavaju. Mnoge naše odluke, koje smo donijeli kao svjesna i razumna Bića, nerijetko su kratkog daha. Razlog je u tome što je svjesna instanca naše ličnosti po svojoj snazi inferiorna u odnosu na nesvjesne Aspekte, čije se djelovanje ispoljava automatski, sa dubljeg i jačeg nivoa. Mi o njima malo znamo, izuzev što vidimo njihovo djelovanje u obliku nepoželjnih ispoljenja. Prva faza Aspektnog Procesa sastoji se u uspostavljanju kontakta i komunikacije sa našim Aspektima. Zato radimo pripremne vježbe da se naviknemo na takav pristup. Zatim prelazimo na rad sa odre enim Aspektom koji pokreće neki oblik ponašanja ili neko ispoljenje. Nema objektivnog dokaza da u nama postoje jasno odijeljeni dijelovi ili Aspekti koji se ispoljavaju kroz mnogobrojne oblike ponašanja, ali se pokazalo korisnim da tako pri emo čitavom procesu. Kada imamo pomiješana ili suprotstavljena osjećanja o nekoj stvari, to znači da jedan naš Aspekt želi jednu stvar ili ponašanje, a drugi dio naše ličnosti hoće nešto drugo. Na primjer, jedan Aspekt roditelja osjeća želju da sa razumijevanjem prihvati nestašluke svoga djeteta, a drugi Aspekt ima jaku potrebu da vikne na dijete ili da ga kazni. Ma koliko čudno izgledalo, oba ta Aspekta, na kraju svih krajeva, žele isto: iskustvo Praznine koje roditelja čini cjelovitijom osobom.

13 U radu sa jednim od mojih Klijenata primijenio sam Aspektni i Proces na ovakav Aspekt njegovog ponašanja, koji je on nazvao “netolerancija na djecu”. Premda ih je jako volio, često je bio netolerantan i ispoljavao agresiju u odnosu na neka njihova ponašanja, poslije čega bi osjećao grižu savjesti što nije otac kakav je mislio da treba bit. Proces je ovako tekao: Prvi cilj tog njegovog Aspekta, koji je otkrio na Ciljnom Lancu, bio je: “Da mi djeca postanu valjani ljudi”. Slijedeći cilj bio je “Da budem smiren”, zatim “Oslobo enje od nevolja”, pa “Da mi sve bude jasno”, potom “Prosvjetljenje” i pretposljednji cilj, prije Iskonskog Stanja Praznine, bio je “Da budem Jedno sa Bogom”. Iza njega nije bilo ničega, odnosno bio je konačni cilj - Praznina ili Ništavilo. U toj točki Aspektnog Procesa Klijent je otkrio što je Aspekt sa kojim je radio zaista želio više od svega ostalog: iskustvo Praznine kao najviše suštine svoga Bića, spoj sa njom, gubljenje u njoj. Taj Spiritualni cilj naizgled nema nikakve veze sa nepoželjnim stanjem od kojeg je Klijent krenuo - netolerancije na djecu - ali je on uporno istrajavao upravo zbog toga što se na kraju Ciljnog Lanca nalazio tako uzvišen cilj, vječni Spiritualni Ocean. Kada je, u drugom djelu Aspektnog procesa, sa osjećanjem Dinamičke Praznine u sebi krenuo suprotnim smjerom, niz Ciljni Lanac, od Iskustva Praznine do nedostatka od kojeg je pošao, svi prethodni ciljevi u Lancu su se ili raspadali ili usuglašavali sa Dinamičkom Prazninom, a netolerancija prema djeci se raspršila kao nestvarna magla. Nije mogao da vjeruje da je ikada imao to osjećanje. Premda nisam mogao da na em nijedan izvor koji bi ukazivao na operacionalno korištenje Dinamičke Praznine onako kako ga ja koristim u Aspektici, u literaturi postoje mnogi rasuti podaci koji daju teoretske nagovještaje o djelovanju Praznine na strukturu ličnosti i integraciju Bića. Lilijan Silbem u svom ogledu “Praznina, Ništavilo, Bezdan” piše o Praznini koja se doživljava u Budizmu poslije mnogo godina naporne prakse: “Čim se isprazne kaverne mišljenja i zamišljanja, ukazuje se božanska suština;... i suviše tanano da bi se razabralo, stvara utisak čudne praznine; zatim, prepoznato, postaje punina; odveć silno izaziva opijenost, ushićenje, opčinjenost. Ali, jedno za drugim, sva stanja koja su najprije bljesnula puninom, nadmašena, ukazuju se kao Praznina.” “...Upravo ta praznina ne samo da omogućava prosvjetljenje i otvara put ka punini, nego igra i ulogu u radikalnom i progresivnom preobražaju čitave ličnosti. Tu, i jedino tu, sve se rastače, sve se mijenja, tu se nove klice primaju, rastu i cvjetaju. Praznina i suptilnost se istovremeno produbljuju.” “Mišljenje je zahvaćeno već od početka: gube se predrasude, zablude, ograničenja; razu ena, jedinstvena vizija čovjeka i vaseljene izbija na površinu, jasno se ukazuje, ukidajući tjeskobu i zbrku. Kasnije i samo to saznanje, svakako intuitivno, ali još dvojno polarizirano, izbrisati će se, kad na njega do e red, pred čistim otkrovenjem Sopstva, koje ispunjava duh više nego ijedno drugo saznanje.” “Na planu srca, osjećajnost i intuicija bivaju istančanije, osjećanja se smiruju; žestoka strast, ljubomora prema voljenom biću i potreba za posjedovanjem se stišavaju i ustupaju mjesto zreloj ljubavi u kojoj ostaje izvjesna vezanost.” Iskustvo sa Lančanom Tehnikom pokazuje da se ciljna struktura Aspekta raspada kada ga privedemo Praznini, a da se završno čišćenje i osvješćivanje tog procesa doga a kada se vraćamo niz Ciljni Lanac. Taj proces pokazuje da uranjanje u Prazninu, koje nalikuje smrti, osloba a vezanosti za Ja i za stvari, a te veze padaju same od sebe. U prostrelnom kretanju niz Ciljni Lanac dolazi do razlaganja i iščeznuća inferiornih ciljeva i istovremeno do usaglašavanja etički i Spiritualno viših ciljeva sa Najvišim. Budući da Dinamička Praznina sve izjednačava, ona neprestano satire i upija u sebe sve što nije esencijalno; ukida dualitet Ja i Ne-ja i otvara pristup bezmjernosti i slobodi. Lijepa metafora Lančane Tehnike, odnosno kretanja po lancu sve viših ciljeva do konačnog cilja, jeste priča iz drevne joga tradicije o bjegstvu u slobodu nevino optuženog čovjeka. Jedan od indijskih maharadža imao je poštenog ministra koji ga je godinama vjerno služio. Ali su ga jednog dana njegovi neprijatelji oklevetali kod maharadže i ovaj ga je osudio na laganu smrt. Naredio je da ga stave na vrh visoke kule, na kojoj nije bilo stepenica, bez hrane i vode, tako da je morao da umre. Na svoju sreću, on je imao vjernu suprugu. Ona po noći do e ispod kule i upita ga kako može da mu pomogne. On zatraži od nje da slijedeće noći donese malo meda, jednog jelenka, tanak svileni konac, jak laneni konac, jak konop i debelo uže. Premda je takav zahtjev začudio, vjerna supruga je uradila kako joj je naloženo. Ministar je tada uputi da veže jedan kraj svilenog konca za bubu, da joj namaže rogove medom i da je stavi na zid kule uspravno, sa glavom okrenutom naviše. Žena je učinila kako joj je rečeno i jelenak je, idući za mirisom meda sa svojih rogova, krenuo na dug put uz kulu. Konačno je došao do vrha, gdje ga je ministar uhvatio i tako se dočepao svilenog konca. On tada viknu svojoj supruzi da za njegov drugi kraj veže debeo laneni konac i kada je na vrh kule izvukao kraj lanenog konca, istu stvar je ponovio sa tankim konopom i, konačno, sa debelim užetom. Tada se spustio niz uže sa kule i tako se dočepao slobode. Praktičaru Aspektike, a to je takva osoba koja ovaj sistem redovno upražnjava, mnoge ovakve i slične alegorije, legende i bajke će postati jasne. Točnije rečeno. Praktičar će u njima otkriti dublje slojeve značenja i spoznaje. Takve pokretačke metafore sadrže mnoštvo naznaka i natuknica da su mudri ljudi u davnoj prošlosti znali za Ciljni Lanac. To su bajke u kojima junak, da bi osvojio princezu ili kraljevsku krunu, ubija zmaja. Iz njega izlazi lav; kada ubije lava iz njega se pojavljuje vuk, iz njega lisica i konačno ptica (koja je simbol nebeskih visina) i kada se nje dočepa sloboda je njegova. Ovakva pokretačka metafore utkana je i u roman “Alkemičar” Paula Koelja, koji je posljednjih godina postao svjetski bestseler, Učitelj alkemije dovodi svog Učenika, u situaciju da mora naučiti da se za 3 dana pretvori u vjetar, jer mu od toga zavisi život. On prvo moli vjetar da mu dozvoli da se pretvori u njega, ali ga

14 vjetar upućuje na pustinju. On nagovara pustinju da mu pomogne i ona mu daje svoj pijesak da bi vjetar po njemu mogao puhati. Pijesak ga dalje upućuje na sunce, čijim posredstvom dolazi do Najvišeg, a to je u romanu Ruka Koja Je Sve Napisala. Na kraju, piše u “Alkemičaru”, Učenik je zaronio u Dušu Svijeta i vidio da je Duša Svijeta dio Božje Duše, a da je Božja Duša njegova sopstvena Duša. I da je zbog toga mogao činiti čuda. Uvidi Praktičara neće ostati ograničeni na Lančanu Tehniku. Nekima će postati jasno da je odnos ispoljenog univerzuma i Velikog Neispoljenog davno naznačen u Hermesovom zakonu na Smaragdnoj Ploči: “Kako je gore, tako je dolje; a kako je dolje, tako je gore, radi čuda ostvarenja Jedinstvene Stvari”. Aspektni Proces je tako er skoro savršen vid alkemijske operacije Velikog Djela. Kada se dostigne Praznina (Statik, Tao, Sveizvor...), ona, kao Kamen Mudrosti, alkemijski preobražava sve elemente ispoljenog svijeta koje nalazimo na Ciljnom Lancu, tako da sagledavamo da je sve što postoji vid ispoljavanja Praznine, a nepoželjno stanje iščezava i u svijesti sviće spoznaja da postoji samo Sve Jedno. U Lančanoj Tehnici držimo na umu da ne mažemo da dosegnemo viši nivo dok ne prevazi emo niži, a to činimo tako što iscrpljujemo sav njegov kapacitet putem emocionalnog uživljavanja. Lančana tehnika nam omogućava da iz jednog doživljenog i time nadmašenog stanja lako i brzo pre emo u drugo, još neistraženo i nedoživljeno. Polazimo od neželjenog stanja ili nedostatka kojeg hoćemo da se oslobodimo i tražimo njegov prvi cilj. Kada ga otkrijemo i u svijesti doživimo kao ostvaren, on nam omogućava da sagledamo slijedeći cilj i tako od jednog do drugog cilja u lancu dolazimo do oslobo enja od ropstva bilo kojem nedostatku ili slabosti. Ova tehnika može da izgleda brutalno uprošćena, ali je u praksi iznena ujuće efikasna. U tekstu vam je dat detaljan opis Lančane Tehnike korak po korak, uz pretpostavku da radite sa Kijentom koga vodite kao Praktičar. Prije toga potrebno je da “otvorite proces”. Samo otvaranje nije sastavni deo Lančane Tehnike, ali joj povećava efikasnost, jer otvara Klijenta i uklanja otpore na promjenu koji potiču od njegovog Ega. Otvaranje Klijenta za Lančanu Tehniku Na ideju “otvaranja” Aspektnog Procesa usmjerila me je sopstvena dugotrajna nesposobnost da radim Lančanu Tehniku. Stvorio sam proces i postepeno ga usavršavao na članovima svoje porodice kao Klijentima, ali sam bio neuspješan kada bih ga primijenio na sebe, odnosno kada sam pokušavao solo procesiranje. To je dosta čest fenomen. Srećemo ga, na primjer, kod psihoiscjeljitelja koji mogu pomoći stotinama ljudi, ali sebe ne mogu izliječiti. Potom sam primijetio da se Aspektni Proces odigrava mnogo uspješnije ako emocionalno podstaknem Klijente da uspiju u procesu, a tako er da otvorene osobe postižu uspjeh bez teškoća. Uvjeriti ćete se kroz praksu da ćete pozitivne ishode postići daleko lakše ako je Klijent emocionalno otvoren. Ta priča sa otvaranjem Klijenta ponavlja se u svim procesima u kojima se cilja na poboljšanje psihičkog stanja i Spiritualni razvoj osoba sa kojima radite, od Intenziva Gnoze, u kome sam to prvi put izričito naglasio, preko Ekskalibura i Kreatona do Aspektike. Otvaranje Klijenata, odnosno uspostavljanje snažnog emocionalnog transfera (kako se, počevši od Frojda, to stanje naziva u psihoterapiji) predstavlja moćnu polugu za postizanje maksimalnog efekta i Praktičar koji to zapostavi nepotrebno smanjuje svoj uspjeh. Što su Klijenti manje iskusni, to je otvaranje važnije. Kod iskusnih Klijenata ono nije neophodno, upravo zato što se oni po volji emocionalno otvaraju i otvoreni ulaze u proces. Tu tako er leži objašnjenje zašto je solo procesiranje manje efikasno od rada sa partnerom ili Voditeljem, jer je teško samog sebe emocionalno otvoriti. Najbolji način da se zatvorenost, ukočenost i strah od promjena kod Klijenata prevazi u, a oni emocionalno otvore, jeste pozvati ljude da žrtvuju svoje inferiorne komponente i budu cjelovitiji, potpuniji i bolji; da budu Spiritualnije i bolje integrirane osobe, jer će tada u većoj mjeri željeti da čine dobro drugima i biti će u većoj mjeri sposobni da ga čine, budući da su, kroz Iskonsko Stanje, preobrazili inferiorne tendencije u Spiritualne. LANČANA TEHNIKA KORAK PO KORAK 1. Odredite Aspekt sa kojim ćete da radite: ispoljenje koje Klijent želi izmijeniti, nepoželjno ponašanje, nedostatak, manu, slabost, tjelesni poremećaj itd. Na primjer, netolerancija na djecu, ljutnja na neku osobu, ljubomora prema partneru, strah od ispita, strepnja, visok krvni pritisak, nesanica, depresija, prejedanje, agresivno ponašanje, napadi bijesa, napetost u prisustvu autoriteta, trema kada treba da se govori pred grupom itd. 2. Recite Klijentu da u komunikaciji sa Aspektom poruke Aspekta mogu doći u obliku ljudskog glasa, misli, tjelesnih senzacija, osjećanja ili intuitivno, jer to je govor kojim se Aspekti služe. Tako er mu recite da klimne glavom ili kaže “da” kada je uradio ono što tražite od njega. 3. Na početku neka vam Klijent, sa punim uživljavanjem, saopći negativnu alfu (alfa je individualna istina). Na primjer: “Ja sam napet u kontaktu sa nepoznatim ljudima!” 3. Potom neka zatvori oči i opusti se. 4. Pitajte ga: “U kojim situacijama se to ispoljenje javlja? Sjeti se KARAKTERISTIČNIH situacija

15 u kojima dolazi do tog ispoljenja”. Neka vam u nekoliko riječi opiše takve situacije. 5. Slijedi vaš zahtjev: “Sada na i jedan KONKRETAN doga aj kada je došlo do tog ispoljenja. UKLJUČI se u taj doga aj u mislima: Vidi svojim očima ono što si tada vidio, čuj što si tada čuo i osjeti što si tada osjećao. Istovremeno, počni da primjećuješ kako se ispoljava taj tvoj Aspekt”. 6. Zatim recite Klijentu: “Lociraj gdje taj tvoj Aspekt “živi”. Ako je u tijelu, u kojem djelu tijela ga najjače osjećaš? Ako živi izvan tijela, gdje se nalazi?” 7. Slijedi komanda Klijentu: “Odredi karakteristike tog Aspekta: Koje je veličine? Kako izgleda? Kakve je boje? Koje je težine? Koliko je star?” (Ako Klijent kaže da se to ne vidi, recite mu: “Ti mu daj te karakteristike! Kada bi Aspekt imao veličinu, koliko bi bio velik?... Kada bi imao izgled, kako bi izgledao?... Kada bi imao boju, kakve bi boje bio?... Kada bi imao težinu, koliko bi bio težak?... Kada bi mogao da mu odrediš starost, koliko bi bio star?”). 8. Recite Klijentu da se zahvali Aspektu zato što se javlja i neka ga pozove da se ispolji što jače i potpunije. Neka mu se obrati u mislima: “Znam da mi želiš dobro. Hvala ti. Ispolji se slobodno, što jače i potpunije, tako da možemo komunicirati. “ 9. Slijedi instrukcija: “Sada pitaj taj svoj Aspekt: “Što ti želiš za mene sa tim ispoljenjem (ili ponašanjem)?” Koji cilj hoćeš postići?”A odmah potom recite Klijentu: “Obrati pažnju na sve što se javlja kao odgovor: slike, glas, osjećanja ili tjelesne senzacije”. Ako Klijent brzo progovori, vrlo dobro. Ukoliko pro e 10-15 sekundi u šutnji, recite mu: “Odgovor može da do e trenutno, a nekada je Aspektu potrebno vrijeme da na e svoj CILJ. Daj mu vremena ako mu treba, jer je to za taj Aspekt novo iskustvo:” Ako Klijent i dalje šuti, recite mu: “Možeš ponoviti pitanje svom Aspektu: “Što ti želiš za mene sa tim ispoljenjem? Koji CILJ hoćeš postići?”(Naglasite riječ “CILJ”. 10. Zapišite odgovor koji Aspekt daje. To je Prvi Cilj na Ciljnom Lancu. Prihvatite i negativan cilj koji Klijent navede, na primjer, želju za smrću, mržnju, agresiju, želju da se sveti, da kažnjava druge ili sebe itd. Obično već slijedeći cilj na Ciljnom Lancu biva pozitivan, logičan, etički ili Spiritualno usmjeren. 11. Neka se Klijent zahvali svom Aspektu na odgovoru koji mu je dao. Navedite Klijenta na to riječima: “Kaži “Hvala ti, svom Aspektu na odgovoru koji ti je dao.” 12. Slijedi nova instrukcija Klijentu: “Stvori u svojoj svijesti situaciju u kojoj je taj cilj ostvaren, stvori iskustvo ostvarenog cilja. Osjeti to u potpunosti. U i u to iskustvo zajedno sa svojim Aspektom i osjeti ga u potpunosti. Proširi se do krajnjih granica tog osjećanja!” Kada Klijent klimne glavom ili kaže “Da”, recite mu: “Budi sve vrijeme u stanju tog ostvarenog cilja i iz njega se obrati tom svom Aspektu i pitaj ga: “Kada imaš taj cilj ostvaren u potpunosti, tako kako ti želiš, koji cilj hoćeš ostvariti za mene koji je još važniji i VIŠI.?” Čekajte odgovor i zapišite ga. To je drugi cilj na Ciljnom Lancu. Neka se opet Klijent zahvali svom Aspektu na odgovoru. 13. Ponavljajte to pitanje i proces koji ga prati na isti način sve dok Klijent ne do e do posljednjeg cilja na Ciljnom Lancu, koji predstavlja PRAG Iskonskog Stanja Praznine. To je, po svojoj prirodi, Spiritualno stanje. Klijenti ta stanja iskazuju različitim riječima. Najčešće kao “Mir”, “Potpuni Mir”, “Pomirenost sa čitavim svijetom”, “Istina”, “Istinsko Biće”, “Istinsko Ja”, “Ja Jesam”, “Bog”, “Božja Milost”, “Sve-jekako-treba-biti”, “Jedno”, “Jednost”, “Jedno sa čitavim svijetom”, “Svepostojanje”, “Ljubav”... Ponekad će navesti stanje koje lični na okultni fenomen, ali ima u sebi neopisivu Spiritualnu suštinu: “Svjetlost”, “Zlatna Svjetlost”, “Toplota koja se iz mene beskonačno širi”, “Metalna kugla u stomaku koja beskonačno zrači”, “Bezgranična razlivenost i slične”. 14. Premda kažem “posljednji cilj na Ciljnom Lancu”, to je ustvari pretposljednji cilj. Da je Klijent došao do pretposljednjeg cilja, odnosno Spiritualnog stanja, znati ćete po tome što on nedvosmisleno saopćava da iza tog cilja nema ničega. On u tom trenutku vjeruje da je to posljednji cilj. Na vaše pitanje, “Kada imaš taj cilj ostvaren u potpunosti, tako kako ti želiš, koji cilj hoćeš ostvariti za mene koji je još važniji i VIŠI?”, Klijent će vam odgovoriti: “Nema više ničeg”, “Ništa”, “Ne postoji ništa značajnije”, ili neku varijantu tog odgovora. Ako duže vrijeme oklijeva sa odgovorom, sa izrazom nedoumice ili ču enja na licu, pomozite mu sa pitanjem: “Da li postoji još nešto više ili nema ničega?” Tada će odmah odgovoriti: “Nema ničega” ili nešto slično. 15. Trebate navesti Klijenta da riječima definira Prazninu na čijem se pragu nalazi, koja izmiče opisu i definicijama, jer je natpojmovna i neizreciva. Zato ga pitate: “Kako bi ti nazvao to ništa? Samo kao “Ništa” ili “Praznina”... “Ništavilo”... “Vakuum...ili “Muk”, “Tišina”...? Prihvatite bilo koji odgovor koji ukazuje da to jeste Najviši Cilj. A potom mu recite: “Sada u i u tu Prazninu (Ništa, Ništavilo...) i osjeti je u potpunosti! Identificiraj se sa njom, budi ona! Neka ti ona prožme čitavo Biće do najsitnijih atoma! Reci mi, ili klimni glavom, kada si to učinio.” Dajte vremena Klijentu da se identificira. da osjeti i proživi Iskonsko Stanje Praznine (od dvadesetak sekundi do minut ili dva). Ako Klijent oklijeva da u e u Prazninu, ili kaže da ne zna kako da to učini, dajte mu podršku sa nekoliko jednostavnih riječi, na primjer: “Jednostavno u i u to” ili “Zakorači u mašti u tu prazninu”,

16 “Uklizaj u nju”, “Zaroni u nju”, “Prepusti se i nestani u njoj” itd. 16. Kada Klijent kaže ili naznači da je to učinio i pošto je proveo neko vrijeme u toj identifikaciji, kažite mu slijedeće: “Da vidimo kako će tvoja svijest o Praznini (Ništa...i dr.), koja je suština tvog Bića, utjecati na prethodne ciljeve na Lancu. Kako tvoja svijest o Praznini (o Ništavilu, Ništa i dr.) utiče na.. (prethodni cilj na Ciljnom Lancu) i kako ga mijenja?” Ponavljajte to pitanje spuštajući se niz Ciljni Lanac i kod svakog Cilja napravite pauzu da bi Klijent mogao da integrira iskustvo. On će većinom reći da Praznina pojačava stanje koje je bilo na Lancu kao pozitivan ili etički prihvatljiv cilj ili da je to isto, a ako je cilj bio negativan reći će da mu se taj cilj sada čini suvišan, glup ili besmislen ili da ga više nema, da ne postoji, da nestaje i slično. 17. Kada, idući niz Lanac, Klijent do e do Aspekta ili nepoželjnog ponašanja od kojeg ste pošli u procesu, treba da vidite kako će Praznina utjecati na njega i izmijeniti ga. Pitate Klijenta: “Kako svijest o Praznini, kao suštini tvog Bića, utiče i mijenja tvoj Aspekt od kojeg smo pošli, to jest... (navedite polazno ograničenje ili nedostatak?”) Ako je Lančana Tehnika ura ena kako treba, to ograničenje će se raspasti ili već u tom trenutku neće postojati. Klijent će reći da je nestalo, da ga nikada nije ni bilo, ili, što je veoma često, da mu ono sada izgleda glupo, besmisleno ili prazno. 18. Ako Klijent osjeća polazno neželjeno stanje makar u tragovima, znači da integracija nije potpuna. Zato kažite Klijentu: “Pusti da ti Praznina (...upotrijebite njegov izraz) prožme čitavo tijelo! Od glave do pete, svaku ćeliju tvog tijela. Neka nekoliko puta ide gore dolje kroz tebe, tako da te čitavog ispere i preplavi.” 19. Slijedi konačna provjera. Tražite da vam Klijent da istu negativnu Alfu koju vam je dao na početku (u ovom primjeru to je bila alfa: “Ja sam napet u kontaktu sa nepoznatim ljudima.” Klijent neće biti u stanju to učiniti! Ili će moći to izgovoriti, ali sasvim bez emocionalnog pokrića i to će biti jasno i vama i njemu. 20. Sljedeći korak je izuzetno važan. To je provjera da li ima opozicionog Aspekta. Naglašavam je zbog toga što Praktičari imaju tendenciju da je zaborave kada se nepoželjni Aspekt integrira. Recite Klijentu da se usmjeri unutar sebe i postavi pitanje: “Da li bilo koji moj Aspekt osjeća otpor ili se protivi da ovaj prethodni Aspekt, koji stvara (navedite nepoželjno ispoljenje), doživi integraciju sa cjelinom moga Bića?” Ako se ispolji neki takav Aspekt, sa njim se počinje novi proces Lančanom Tehnikom. Iznova se Klijentu postavljaju pitanja gdje ga najjače osjeća, odnosno gdje “živi”, odre uju se njegove konkretne karakteristike i pita se koji cilj Aspekt hoće da postigne sa takvim ispoljenjem? NAPOMENE, ZAPAŽANJA I SAVETI ZA PRAKTIČAN RA D 1. Svaki Aspekt treba da uzmete u rad potpuno čist i jasno definiran, očišćen od nanosa, primjesa i ljuštura. Kada ga definirate, možete mu pridati ljudske osobine, tj. zamisliti ga kao Umanjeno Ja sa odre enom karakteristikom. Na primjer, ako je Aspekt ljubomora koja “živi” u pleksusu, možete zamisliti sebe onako kako se doživljavate kada ste ljubomorni, a to znači umanjenu verziju ljubomornog Ja u pleksusu. 2. Kako Klijent stiče iskustvo u radu sa Lančanom Tehnikom, mnoga uputstva otpadaju, jer ih je naučio i automatski ih primjenjuje ili može ih preskočiti, a da proces od toga ne trpi. 3. Pojava koju sam nazvao Ukrštenim Lancima se doga a kada Proces stane, jer Klijent ne može vidjeti koji je cilj Aspekta, ili osjeća barijeru pred sobom, nevidljivi zid, nemoć, osjeća se da nije u stanju da radi dalje i tome slično. Kada se to desi, to ispoljenje (tj. osjećanje nemoći, nemogućnost da se radi proces i dr.) uzima se kao Aspekt od kojeg se počinje novi proces. Taj Aspekt se po Lancu sve viših ciljeva dovede do Praznine, potom vratimo Klijenta niz Ciljni Lanac do početnog ispoljenja i kada ono nestane, nastavljamo da radimo prvi Lanac Ciljeva od mjesta gdje smo stali, jer sad možemo da radimo. Veoma često kada se raspadne drugi Ciljni Lanac istovremeno sa njim raspada se i prvi. 4. U početnom stadiju, ukoliko proces ne teče glatko, to je siguran znak da postoji neki Aspekt koji je u konfliktu sa prvim Aspektom ili se opire svakoj promjeni i sabotira je, ili postoje misli i osjećanja koje sprečavaju laku primjenu Lančane Tehnike, na primjer: “Neću uspjeti”, “Ovo nije za mene”, “Zašto mi Aspekt ne kaže jasno što hoće?”, “Ja sve ovo izmišljam, nema tu realnosti” i tome slično. Tada se Lančana Tehnika primjenjuje na konfliktni Aspekt ili na te ometajuće misli i osjećanja koje uzimamo kao Aspekte i kada se oni integriraju proces dalje teče glatko. Takve Aspekte treba bezmalo uvijek na početku uraditi intelektualno nastrojene osobe, jer im glavne smetnje u radu potiču od njih. 5. Tokom rada sa Lančanom Tehnikom, obratite pažnju na to da imate naizmjenično približavanje Aspektu i udaljavanje od njega. Kada sa njim komunicirate, postavljate mu pitanja i zahvaljujete mu se, vi ste donekle distancirani od njega. Kada u svijesti stvorite situaciju ostvarenog cilja i u tu situaciju ulazite, vi ga u nju uvodite sa sobom, kao da ste u tijesnom dodiru sa njim. Držite na umu da on jeste djelomično isto što i vi, jer je dio vas, u nekim situacijama dominantan dio, a u nekim potisnut. 6. Kada god imamo malo složeniji ili trajniji Aspekt trebamo procesirati polaritete. To znači da u odnosu na Aspekt sa kojim smo radili na emo suprotan ili polarni Aspekt i da i njega dovedemo do Najvišeg Cilja. Na primjer, ako procesiramo “loše odnose sa roditeljima”, treba odmah potom uraditi proces na “ljubav

17 prema roditeljima”. Ukoliko radimo Aspekt “netrpeljivost prema nekom susjedu”, trebamo naći polaritetni Aspekt, na primjer “ljubav prema ljudima” i da i njega procesiramo. Često se polaritetni Aspekt javlja na završetku primjene Lančane Tehnike, kada vršimo provjeru, kao opozicioni Aspekt u odnosu na prvi Aspekt: “Da li bilo koji moj Aspekt osjeća otpor ili se protivi da ovaj prethodni Aspekt koji stvara (... nepoželjno ponašanje) doživi integraciju sa cjelinom Bića?” 8. Ciljevi na Ciljnom Lancu su, po svom sadržaju, situacije ili stanja kojima teži neki Aspekt. Promjenljivost tih situacija i stanja utoliko je veća ukoliko smo bliže početku Lanca. Početna stanja svijesti i emocionalna stanja, koje tretiramo kao Aspekte sa kojima započinjemo Lančanu Tehniku, jesu primarna stanja i ona su u najvećem stupnju podložna promjenama. Tokom dana ona se neprestano mijenjaju. Ne ostajete zauvijek ljutiti, smireni, tužni, veseli, uplašeni, već se ta stanja nastaju, nestaju i preobražavaju se jedno u drugo. Kako se, tokom Aspektnog Procesa, vertikalno uspinjemo uz Ciljni Lanac, stanja koja ti ciljevi teže da ostvare sve više se osloba aju okova vremena, u sve veće stupnju postaju bezvremena. Spiritualna stanja, koja odgovaraju višim ciljevima na Lancu, egzistiraju nepromijenjena, a više od svih Praznina, najsuštastvenija srž vaše suštine. Ona je u apsolutnom mirovanju, potpuno oslobo ena vremena, prostora, materije, energije i bilo kakvih svojstava i odre enja, iako sva ona nastaju iz nje. 9. Kada je Klijent u izuzetno lošem stanju, depresivan, očajan i istovremeno u jakoj konfuziji, uzeti ćemo to njegovo stanje kao Aspekt sa kojim ćemo raditi. U takvoj situaciji on često kaže da ne dobiva odgovor ili da ne vidi što Aspekt hoće. Ako se to dogodi, možemo izuzetno da zatražimo da postavi pitanje Aspektu: “Da li je tvoj cilj moja smrt?” (To je jedini izuzetak, jer u normalnom postupku mi Klijentu ništa ne sugeriramo, mi tražimo da Klijentu njegov Aspekt saopći koji cilj ima). U takvim teškim situacijama, kada problemi prevazilaze nosivost jedne osobe, često Aspekt ima baš taj cilj, smrt kao smirenje i nestanak svih problema. Ukoliko je odgovor potvrdan, Procesor ne treba pokazati iznena enje, već prihvaća smrt kao prvi neposredni cilj na Lancu i tehniku dalje radi uobičajenim postupkom. Pozove Klijenta da zajedno sa Aspektom u e u situaciju ostvarenog cilja i tada postavlja Aspektu slijedeće pitanje: “Kada imaš taj cilj - moju smrt- ostvaren u potpunosti, tako kako ti želiš, koji cilj hoćeš postići za mene koji je još važniji i viši?” Ponekad Aspekt navodi kao svoj cilj smrt Klijenta iako situacija ne izgleda bezizgledna. I tada prihvaćate smrt kao bilo koji drugi cilj i normalno radite Proces. 10. Istaknuo sam da se na Ciljnim Lancima prije Najvišeg Cilja ili Praznine javlja nekoliko Spiritualnih ciljeva kao što su “Ja”. “Ja jesam”, “Jednost”, “Spoj sa Svepostojanjem”, “Bog”, “ Jednost sa svim što postoji” i slični. Nekada, a to se doga a vrlo rijetko, umjesto Spiritualnog cilja Klijent saopći naizgled banalan ili prozaičan cilj. Jedna Klijentkinja je navela kao Spiritualni cilj, iza kojeg je postojalo samo Ništavilo, “da čini dobro svojoj kćeri”. Na ponovljeno pitanje Aspektu, koji je još viši značajniji i viši cilj, uporno je odgovarala “Nema ništa više, samo Ništavilo”. Objašnjenje postojanja ovakvog izuzetno rijetkog cilja je bilo u tome što je ta osoba u svoju kćerku gledala kao u Boga, tako je tretirala i u odnosu na nju se tako ponašala čitavog života. Drugi Klijent je najveći dio svog života živio u obilju. Simbol tog dobrog života bila mu je elegantna i skupa odjeća. Kada je naišla ekonomska kriza, on je o prošlom vremenu mislio kao o izgubljenom raju. Voditelj je bio iznena en ciljevima na Ciljnom Lancu koji su ovako izgledali: Osjećanje nesreće - Učiniti nešto za sebe - Sreća - Novac - Lijepa odjeća. Iza lijepe odjeće nije bilo ničega, samo Praznina! Ali to su izuzeci, znam samo za ta dva. U svim ostalim slučajevima prije Praznine je nedvosmisleno doživljavano Spiritualno stanje. Pokazatelj da ste došli do posljednjeg cilja na Ciljnom Lancu prije Praznine uvijek je izjava Klijenta da nema ničeg više, da je to kraj i slično. 11. Aspektni Proces najčešće trajno uklanja aspekt sa kojim radimo. Me utim, nekada je Aspekt veoma složen i višeslojan. Kada uklonimo jedan sloj Aspekta, poslije nekog vremena javljaju se njegovi novi slojevi koji su bili dublje potisnuti i na kojima su bili veći naboji. Kada u terapeutskim situacijama kažemo da duh ne trpi prazninu, tj. vakuum, na to ukazujemo kao na činjenicu koja ima neprijatne posljedice, jer praznina ima tendenciju da usisa nov problem na istom mjestu ili da obnovi stari. Ni u situaciji integriranja jednog sloja Aspekta, aksioma da duh ne trpi prazninu pokazuje se kao veoma dobra. Jer ta praznina, koja je nastala kada smo integrirali odre eni Aspekt u cjelinu Bića, sada kao vakuum usisava u sebe dublje, neosvješćene slojeve iskustava ili druge sa njima povezane Aspekte koji su bili jače potisnuti i oni se javljaju restimulirani u polju svijesti, tako da je moguće na njih usmjeriti pažnju. Njihovo djelovanje je znatno slabije, to su sve finije vibracije, ali se ipak rad sa njima mora nastaviti. Druga mogućnost za istrajavanje Aspekta jeste da ga nismo zahvatili sa svih točaka gledišta iz kojih je stvoren. Da bismo to postigli, koristimo holistički pristup u kome su obuhvaćene sva relevantna stajališta. O tome vidi detaljno u slijedećem poglavlju, “Holističko Procesiranje”. 12. U Aspektnom Procesiranju nestaju konflikti, trajne energetske mase (TEM), nerazumijevanja, problemi, rascjepi ličnosti, barijere i slična nepoželjna stanja i ispoljenja koja su posljedica otcjepljenosti jednog Dijela od cjeline Bića. Ne nestaju vaši kvaliteti, sposobnosti i točke gledišta koje ste stvorili, jer izme u njih i cjeline nema rascjepa, oni su integrirani u cjelinu Bića i liče na različite pljosni istog dijamanta. 13. Završni fenomen je integracija Aspekta koji je stvarao nepoželjno ispoljenje u cjelinu Bića. Ona je obično veoma suptilna, meka, kao dašak povjetarca. Vi jednostavno primijetite da u vama više nema prethodne polarizacija na Ja i vaš Aspekt i na neki način osjetite se smirenim u vezi sa tim. Najčešće nema dubokih uvida, niti jačih izliva energije, iako su ponekad mogući. To je blag i lak doživljaj. Često osoba isprva ne osjeća neku značajnu razliku, ali je stvar sre ena i ostaje trajno integrirana kroz ostatak njenog života.

18 Nastale promjene i razlike u ponašanju lakše uočavaju osobe iz okoline Klijenta nego on sam. Rascjep izme u cjeline Bića i Aspekta jednostavno nestaje kada se Aspekt integrira u cjelinu Bića, kao da rascjepa nikada nije ni bilo. Ako upotrijebim još jedno pore enje, proces nalikuje na tiho ulijevanje rijeke u more - to nije bučni vodopad, niti snažni gejzir, to je jednostavno spajanje i nestajanje manjeg u većem. Na izvjestan način u svijesti osobe dolazi do mijenjanja doživljaja realnosti, tako da u njoj ostaje samo nejasno i daleko sjećanje da je problem ikada postojao. Neposredno poslije integracije, ili poslije kratko vremena, njoj se čini da je ona problem bila izmislila ili ne može se sjetiti na čemu je u procesu radila. 15. U prvim iskustvima sa Aspektnim Procesom Klijent će doživjeti Prazninu kao praznu i odijeljenu od ispoljenog svijeta. Drugim riječima, postojati će očita razlika izme u Ispoljenog i Neispoljenog, izme u manifestnog svijeta i Praznine. Kako bude sticao sve više iskustva i integracija njegovog Bića bude sve potpunija, postepeno će doći do njihovog pretapanja i osoba će neprimjetno ulaziti u stanje Satorija. Kada kasnije, na poodmaklom stadiju integracije, Klijent dosegne ciljeve kao što su “Bog”, “ Ja”, “Istinsko Ja”, “Ja jesam,” i slična Spiritualna Stanja i mi zatražimo da iz njih u e u Prazninu, on će odgovoriti da to već jeste Praznina ili da je to isto. Klijent će često, poslije više iskustava, reći kao sasvim jasan cilj: “Hoću Prazninu”, “Hoću to Jedno koje je Sve” ili nešto slično. Kada Lančanom Tehnikom dostignemo Prazninu i njome ozračeni prostrelno se spuštamo nazad niz Ciljni Lanac, mi uvodimo Veliko Neispoljeno u stvorene forme Ispoljenog svijeta i prožimamo ih Prazninom. Na taj način, kada se sa sviješću o Praznini kao suštini svoga Bića spuštamo niz Ciljni Lanac, mi postižemo da Praznina briše granice izme u nevidljivog i vidljivog svijeta, izme u Neispoljenog i Ispoljenog, izme u beskonačnog i konačnog. Krajnji cilj, ne jednodnevnog Seminara Aspektike, već praktičnog rada sa Aspektnim Procesom, jeste Satori nasuprot “slabog Kenšo stanja”. Kada nema više razlike izme u Ispoljenog i Neispoljenog, kada se oni spoje i pretope u Jedno, tada je došlo do mističnog vjenčanja Brame i Atmana, Statika i Dinamika, Ovostranog i Onostranog. Na tom nivou Meuna stanje biva prevazi eno, individua postaje svjesna otvaranja novih prostora i stiče Gnozu četvrte dimenzije. Pripaja se jedan potpuno novi svijet, odnosno beskrajno veća “polovina” ili dio, Veliko Neispoljeno, Statik. Na višem nivou integracije Bića, u Satoriju, nikakva granica više ne postoji, jer je Sve jedno. HOLISTIČKO PROCESIRANJE Kao uvod u ovo kratko poglavlje može dobro vam poslužiti materijal izložen u “Kreatonu” na stranama 188 i 189 o primjeni Prvog Metoda za uklanjanje trajnih problema. Tu sam holistički postupak nazvao vrteškom. Takav metodološki pristup doista podsjeća na vrtešku ili ringišpil, jer se jednom problemu prilazi sa više različitih stajališta sa kojih je stvoren ili podržavan. Praksa u posljednjih godinu-dvije dana pokazala je da holistički pristup treba primijeniti u većini terapeutskih i Spiritualnih postupaka da bi ostvareni efekti bili trajni. Zato treba da ga primijenite i u Aspektici.. Da bismo integrirali neki Aspekt, nekada nije dovoljno da ga Klijent procesira samo iz svoje pozicije, već treba da ga radi iz metapozicija, a to znači iz točaka gledišta svih Bića koje učestvuju u stvaranju ili aktiviranju tog Aspekta. Individua stvara druge točke gledišta i zauzima ih kroz identifikaciju da bi iz njih imala neko iskustvo. Ona nije vezana samo za točku gledišta koja se nalazi u njenom fizičkom tijelu, već stiče iskustvo i sa drugih točaka, tako da se prostire dalje i šire nego što je vjerovala. Ovo posebno važi za osobe koje su prošle Intenzive Gnoze, Ekskalibur-1, Ekskalibur-2, Zlatnu Meditaciju i Kreaton. Takve osobe doživjele su ekspanziju svijesti, premda je često nisu svjesne, tako da su iznena ene kada nalaze sebe u drugim Bićima, bilo da su to ljudi, životinje ili dijelovi prirode. Stoga, da bi sebe potpuno obuhvatio, Praktičar mora zahvatiti i sve druge točke gledišta koje učestvuju u nastanku i ispoljavanju nekog iskustva. Te točke gledišta ispoljavaju se u njemu kao Aspekti, Ako se ograniči samo na sebe u najužem smislu, odnosno na stajalište iz svog fizičkog tijela, on će zahvatiti samo mali dio sebe i njegove šanse da integrira Aspekt biti će umanjene. Naravno, ako tokom Aspektnog Procesa do e do potpune integracije na prvoj iskustvenoj poziciji, što se najčešće doga a, proces ne mora dalje da se radi. Ali kako Praktičar integrira sve više svojih nekada otcjepljenih Aspekata, on kao Biće biva u sve većoj mjeri integriran. Ovo dovodi do ekspanzije njegove svijesti, tako da postaje nužno da se zahvate i druga stajališta. Kada god do integracije ne do e na prvoj iskustvenoj poziciji, radi se holističko procesiranje (postupak vrteške ili ringišpila), a to znači da se zahvaćaju sve točke gledišta koje utiču na Aspekt. Tada postižete najbolje moguće rezultate i niste prinu eni da ponovo radite Proces sa istim Aspektom. Uzmimo primjer da ste udarili nekog. Vi ste u toj igri nasilnik koji je nanio bol i poniženje drugoj osobi. Poslije tog doga aja u vama istrajava osjećanje stida, kajanja ili možda bijesa i zaostale agresivnosti. Bilo koje osjećanje da istrajava u vama, tretirate ga kao Aspekt i radite sa njim Aspektni Proces. Ukoliko do e do potpune integracije i nema opozicionog Aspekta Proces je završen. Ukoliko postoji opozicioni Aspekt, ili više njih, trebate i njih integrirati. Ali ako poslije takvog rada ostaju neki tragovi Aspekta (još ga osjećate u maloj mjeri), trebate raditi Aspektni Proces holistički, a to znači i sa drugih točaka gledišta. U konkretnom slučaju vi ćete se identificirati sa udarenom osobom i raditi ćete Proces sa Aspektom koji se kod nje javlja u toj situaciji. Ako su u tom primjeru uloge obrnute, tako da ste vi žrtva, treba naravno da radite Aspektni Proces sa osjećanjem žrtve do potpune integracije. Ukoliko nije došlo do potpune integracije, treba da ga radite sa

19 točke gledišta nasilnika i da integrirate osjećanje koje on ima. Ukoliko je treća osoba kao posmatrač prisustvovala tom doga aju, treba raditi Proces sa njene točke gledišta ukoliko do integracije nije došlo sa prethodna dva stajališta, što je malo vjerojatno, ali može se dogoditi. Čak kada je do integracije došlo prilikom Aspektnog Procesa na prvoj točki gledišta, vi možete raditi Proces i sa drugih točaka, premda neće biti naboja. On će trajati kratko, već poslije nekoliko sekundi vidjeti ćete da su druge točke gledišta prazne. Ali ako nisu, samo holističkim pristupom možete steći potpuno razumijevanje onoga što se tada dogodilo! Jedino na taj način spoznati ćete da ste u tom doga aju vi bili jedno sa svim točkama gledišta! Neprijatna iskustva, traume, nelagodnost koja se javlja prilikom razmišljanja o nekoj osobi ili doga aju, nepoželjna stanja koja se ponavljaju i tome slično jesu iskustva iz kojih životne lekcije nisu potpuno naučene. Stoga se iskustva i životi iz kojih se iskustva stiču nužno ponavljaju sve dok znanje iz njih nije u potpunosti iscrpljeno. U doživljaju sukoba sa nekim svojim dotadašnjim prijateljem, koji vas je uvrijedio, da biste iskusili taj doživljaj u potpunosti i iscrpjeli njegov kapacitet, dobro je da zahvatite obje točke gledišta. A ako Aspekt nije sasvim integriran sa prve iskustvene pozicije, onda je to nužno. Jer vi ste u tom doživljaju i uvrije ena osoba i osoba koja je nanijela uvredu. To je neophodno, zato što ste vi stvorili taj doga aj i kao uvrije eni i kao osoba koja vrije a. Ako vi, tokom Procesa, u trenutku restimulacije iskustva nanošenja uvrede, odbijete biti onaj koji uvredu nanosi, vi nećete biti u stanju da to iskustvo integrirate u potpunosti. Vi ste to iskustvo stvorili kao uvrije eni i kao onaj koji vrije a, pa ga sa oba stajališta integrirajte. Kada vi stvorite neko iskustvo (da se podsjetimo! Sva svoja iskustva ste vi sami stvorili, ili ste učestvovali u njihovom kreiranju ili ste dozvolili drugima da vam ga stvore!) i odbijete da ga iskusite u potpunosti, u vašoj svijesti nastaje jedna zatamnjena zona. Niz takvih neosvijetljenih zona čini karmu. Kako budete stjecali iskustva u radu sa Aspektnim Procesom i integracija vašeg Bića bude sve potpunija, postajati ćete u većem stupnju svjesni i drugih točaka gledišta koje prethodno niste bili u stanju zahvatiti. Riskirajući da vam dosadim, poslužiti ću se još jednim primjerom. Na ulici je na vas naletio auto. Izgubili ste svijest i bili povrije eni, ali ste preživjeli. Raditi ćete integraciju tog iskustva sa različitih točaka gledišta:. Sa svog stajališta ili prve iskustvene pozicije, jer ste osjetili bol od udarca i izgubili svijest. Došlo je do pomračenja i vrijeme je stalo. Kao Aspekt ćete uzeti ono što u vezi sa tim doga ajem osjećate (strah, bol itd.). Sada treba da se integrira i drugi Aspekt, točka gledišta vozača automobila koji vas je udario. Zatim, tu je možda bila osoba-posmatrač ili svjedok koji je to užasnuto gledalo. I sa njegove točke gledišta treba da se ostvari integracija.. Ali tada mogu da se jave nove točke gledišta i kako vaša integracija napreduje one će se neumitno javiti: Atman ili Biće koje kao neutralni posmatrač gleda sve to iz visine, ili sa strane. Iskustvo sa te točke ni najmanje ne invalidira prethodno iskustvo pomračenja svijesti koje doživljavate iz točke gledišta tijela. Oba su se dogodila istovremeno. Zatim može da se javi viša točka gledišta, točka gledišta grupne svijesti koja to doživljava radi sticanja iskustva za čitavo čovječanstvo. Potom može da se javi stajalište, koje uistinu i nije točka gledišta, već je to Apsolutna Cjelina. a to je Sve Što Postoji koje smo nazvali Prazninom u nedostatku boljeg izraza. To iskustvo može da se doživi i sa točke gledišta Praznine koja je beskonačna i sveprisutna, a to znači da sadrži sve točke gledišta i sva iskustva koja su se ikada desila i koja će se ikada desiti. Me utim, da se u početnim fazama primjene Aspektike ne biste rasplinuli, zapamtite da je Proces završen kada je integracija ostvarena. Kako integracija bude napredovala, nove točke gledišta će se same javljati i morati ćete i njih zahvatiti. U ovakvom holističkom pristupu iskustvu i njegovom proživljavanju na ovaj način leže istinski uvidi, viša svijest i istinska životna mudrost, jer neće više biti potrebno da se takvo iskustvo ponavlja! MOGUĆE GREŠKE U PRIMJENI ASPEKTNOG PROCESA 1. Tokom primjene Lančane Tehnike Praktičar treba da obrati pažnju da izbjegne slijedeću grešku: U situaciju ostvarenog cilja, koju stvara u svojoj svijesti, on mora da u e zajedno sa Aspektom. Ako u e smo on; kao cjelina, a zaboravi Aspekt, doći će samo do djelomične integracije Aspekta, a ne potpune i poslije nekog vremena Aspekt će se ponovo javiti. 2. Veoma česta je greška da Klijent ne iscrpi u potpunosti kapacitet jednog cilja. On to čini stvarajući u svijesti situaciju ostvarenog cilja i potpunim uživljavanjem u njega. Ako se Klijent ne uživi potpuno u to osjećanje, on neće iscrpiti sav kapacitet tog stanja (ili okolnosti) i ono će se vući za njim uz Ciljni Lanac. Posljedica takve greške biti će da će se Ciljni Lanac samo djelomično raspasti, doći će do djelomičnog nestanka tenzije i djelomičnog nestajanja nepoželjnog, polaznog Aspekta. 3. Spomenuo sam da Praktičar može, kada kroz primjenu potpuno ovlada Lančanom Tehnikom, da donekle izmijeni riječi koje koristi i da neke dijelove Tehnike zanemari. Ali je velika greška, koja utiče na rezultate Aspektnog Procesa, ako ispusti bitne elemente Lančane Tehnike. Jedna od mogućnosti da napravi tu grešku jeste da previdi da Aspekt ne ostvaruje ciljeve za sebe, nezavisno od cjeline Bića. Naprotiv, Aspekt služi cjelini i ostvaruje svoje ciljeve za Klijenta, odnosno Praktičara (ako ovaj radi solo-proces). Zato se u verbalizaciji Lančane Tehnike to uvijek naglašava: “Kada si taj cilj ostvario u potpunosti, kako ti hoćeš, koji

20 cilj hoćeš ostvariti ZA MENE, koji je još vredniji i viši?” Navesti ću primjer iz svoje prakse sa kojim sam se susreo na početku primjene Aspektike. Dajući komandu Klijentu, propustio sam da navedem njen bitni dio. “Za mene”. Klijent mi je naveo kao četvrti cilj koji je Aspekt imao na Ciljnom Lancu: “On hoće da postane Ja, da se izjednači sa mnom.” Kada je u svijesti stvorio situaciju ostvarenog cilja, na Klijentovo slijedeće pitanje “...koji cilj ti hoćeš da ostvariš koji je još vrijedniji i viši?”, Aspekt odgovara: “Neću ništa više. Sada sam ja ti.” Bio sam prinu en prekinuti proces i početi rad sa Aspektom od početka, naglašavajući dio komande “za mene”. Poslije toga integracija je ostvarena brzo i lako. Druga mogućnost da se napravi velika greška nepreciznom formulacijom komande nastaje ako se u komandi dovoljno ne naglasi viši cilj. Riječ “viši” mora doći na kraj komande i mora da bude najjače naglašena: “Kada si taj cilj ostvario u potpunosti, kako ti hoćeš, koji cilj ti hoćeš da ostvariš za mene koji je još vrijedniji i VIŠI? Čak i mala promjena, kada izmijenimo mjesta riječima “vrijedniji” i “viši”, pa riječ “vrijedniji” do e na kraj komande, može da značajno utiče na rezultat procesa. Zato izbjegnite grešku “...koji cilj ti hoćeš ostvariti za mene koji je još viši i vrijedniji?”, već koristite jedino ispravnu komandu “...koji cilj ti hoćeš ostvariti za mene koji je još vrijedniji i viši?” Ako proučite strukturu Lančane Tehnike u Aspektici, uvjeriti ćete se da u njoj koristimo vertikalni proces otkrivanja ciljeva, umjesto linearnog i horizontalnog procesa koji srećemo kod većine drugih sistema. Mnogi istraživači su rano postali svjesni vrijednosti cilja za mobilizaciju energije individue. Još u američkim priručnicima za postizanje životnog uspjeha sa početku ovog stoljeća insistira se na otkriću pravog cilja. Ali se to čini “horizontalno”, tako da taj način daje predvidljivo ograničene rezultate. Jedan pisac takvih priručnika opisuje kako je uspješno otkrio pravi cilj svog Klijenta. Na pitanje koji cilj ima, Klijent (koji živi u Njujorku) odgovara da hoće da se preseli u Kaliforniju. “Zašto u Kaliforniju?” “Da bih dobio bolje plaćen posao, tamo su ljudi bolje plaćeni.” “Zašto hoćeš bolje plaćen posao?” “Da bih mogao da obezbjedim ljepši život svojoj porodici”. “Zašto hoćeš ljepši život za svoju porodicu?” “Zato što to hoću, nema drugog razloga”. “Znači tvoj pravi cilj je ljepši život za tvoju porodicu?” “Da, naravno!” Do takvog cilja Klijent je došao jer mu je Procesor postavljao pitanja koja su ga usmjeravala da traži ciljeve na horizontalan način. Da je Procesor primijenio Aspektiku, odnosno da je koristio vertikalan način za otkriće sve viših ciljeva, on bi htio-ne htio morao da do e do Najvišeg Cilja vrlo brzo, poslije nekoliko sve viših ciljeva na Ciljnom Lancu. Mnogi istraživači Spiritualne tehnologije bili su zavedeni besplodnošću horizontalnog procesa traganja za ciljevima, pa su odustali od svakog istraživanja u toj oblasti. Takav pogrešan stav usvojio je i Fleming Fanč, jedan od najplodnijih istraživača Spiritualne metodologije. Govoreći o uklanjanju polariteta on piše: “Mi ne treba da pitamo koji cilj neki naš Dio ima, niti što je njegov osnovni cilj, jer to bi nas uvelo u beskrajnu seriju pitanja i odgovora”. Malo iskustva sa Aspektnim Procesom pokazuje da upravo usredsre enost na niz sve viših ciljeva na Ciljnom Lancu vodi do njihovog otkrića za kratko vrijeme i sprečava javljanje niza pitanja i odgovora kome se ne vidi kraj: Vertikalna usmjerenost ima izuzetan potencijal za dalji razvoj. Tako je moguće primijeniti ga na neku vrstu skraćene tehnike Intenziva Gnoze, čiji je cilj, naravno, Gnostičko Iskustvo. U tom postupku, koji sam poslije dugih istraživanja nedavno razvio, krećemo se ka hijerarhijski sve višim idejama i objektima Prosvetljenja. O tome vidite detaljnije u poglavlju “Iskustvo Gnoze i Aspektika”. ENTROPIJA I SINTROPIJA Za razliku od mističnog doživljaja svijeta, koji u svemu postojećem sagledava Jedno, nauka teži da otkrije sve elementarnije dijelove cjeline, da bi na taj način riješila zagonetku života. U takvoj fragmentaciji nauka nalazi polarne suprotnosti u većim cjelinama. Tokom vremena nauka je polarnost sagledala kao sveprisutnu pojavu i napori mnogih naučnika usmjereni su na to da otkriju fundamentalni polaritet u univerzumu. Takav polaritet sagledao je Sigmund Frojd u Ljudskom Biću u obliku dva suprotstavljena nagona: erosa ili nagona za životom i tanatosa ili nagona smrti. Neko vrijeme potom neki naučnici počeli su da govore o polaritetu entropija sintropija kao fundamentalnom činiocu univerzuma. ENTROPIJA je tendencija organiziranih oblika, organizama i organizacija da se postepeno dezintegriraju na sve niže nivoe strukture i funkcioniranja. Entropija nas navodi da gledamo na svijet u cijelosti kao na organizam koji se postepeno troši i raspada. Ta tendencija je dominantna kod takozvane nežive materije i posmatranje entropskih fenomena je najlakše na njoj izvesti. Na primjer, mašina se postepeno kvari i konačno raspada, energija nekog sistema biva iscrpljena itd. U srednjoškolskoj fizici kao jednostavan primjer entropije navodi se slijedeći opit. Ako je staklena posuda podijeljena pregradom na dva dijela, pa je u jednom djelu vakuum, a u drugom djelu neki gas, imamo princip najveće sre enosti. Ukoliko se pregrada ukloni, uspostavljen red se kvari, jer će doći do miješanja vakuuma i gasa tj. do opadanja sre enosti na niži nivo. Nešto kasnije naučnici su našli mnoštvo dokaza za postojanje suprotnog principa: SINTROPIJE, a to je težnja oblika, organizama i organizacija da dostignu sve više nivoe strukture, reda i funkcioniranja. Kao što entropija dominira kod nežive materije, princip sintropije je dominantan i lako uočljiv kod živih

21 organizama. Kako se ide uz evolucionu ljestvicu, sintropija se u sve većem stupnju ispoljava kod razvijenijih vrsta živih bića, kod kojih je svijest u većem stupnju razvijena, kulminirajući, bar na ovoj planeti, u čovjeku. Albert Sent-Djerdji, jedan od rijetkih naučnika koji je dva puta dobio Nobelovu nagradu, sintropiju definira kao sveprisutnu “uro enu težnju žive materije da samu sebe usavrši”, ukazujući na mogućnost da se takav sintropijski princip može uočiti i na subatomskom nivou materije. Sintropija je tijesno povezana sa procesom sinteze i u osnovi je psihološke i Spiritualne težnje ka sintezi, razvoju, cjelini i samoprevazilaženju. SentDjerdjijeva koncepcija ima stoga dalekosežne posljedice ne samo za fiziku i biologiju, već znatno veće za humanističku i traspersonalnu psihologiju i Neognostičke sisteme razvoja. Pokušavajući otkriti tajnu života naučnici idu u pogrešnom smjeru, kaže Sent-Djerdji. Oni se rukovode idejom da se bilo koji nivo organizacije materije može najbolje razumjeti ako ga rastavimo na sastavne dijelove i proučimo njegove komponente, a to znači ako izučavamo slijedeći niži nivo. To ih nagoni da zaranjaju u sve niže i niže nivoe u nadi da će konačno otkrili tajnu života. Rješenje leži u suprotnom smjeru, a na takav zaključak naučnike danas navodi otkriće da većinu bioloških reakcija čine lančane reakcije. Ovo naglašavam, jer je metodološki pristup u Aspektici zasnovan na principu sintropije, odnosno sastoji se iz kretanja po lancu sve viših ciljeva. Premda sintropija tek u posljednje vrijeme privlači pažnju širih naučnih krugova i još je daleko od potpunog prihvaćanja, neki izuzetni mislioci svoju sliku čovjeka i svijeta zasnivaju upravo na tom principu. Tako Bakminster Fuler kaže: “Historija čovjeka ukazuje, kako se čini, na njegovo progresivno svjesno učešće u donedavno spontanoj evoluciji.” Činjenica da je sintropiju daleko teže uočiti i posmatrati nego entropiju predstavlja smetnju njenom širem prihvaćanja kao vladajućeg principa u prirodi. Oštroumno objašnjenje te teškoće dao je talijanski matematičar Luidji Fanatapije. Ljudska svijest, kaže on, nalazi se na vrhu hijerarhijske ljestvice životnih formi u prirodi i intimno je povezana sa sintropskom stranom polariteta entropija-sintropija. Zato je svijest normalno orijentirana i privučena prema svojoj polarnoj suprotnosti, entropiji, i sposobna je entropske fenomene posmatrati sa najobjektivnijeg stajališta, sa lakoćom i preciznošću. Teže uočavanje sintropije dovelo je do toga da je princip kretanja lancem sve viših ciljeva tek posljednjih godina počeo da se nazire u svijesti avangardnih istraživača ljudske psihe. Me utim, ta pojava je samo novo otkriće davno uočenih i primjenjivanih znanja. Još prije oko dva milenija Patandžali je sistematizirao Radža-jogu, koja se naziva i Astanga-jogom, što znači joga ljestvica. Taj sistem joge sastoji iz osam stupnja, sve veće složenosti i sve veće apstraktnosti i sintropske organizacije. Prvo se pod kontrolu stavljaju moralni nedostaci ličnosti, zatim tijelo, ostvaruje se kontrola prane preko disanja, a potom misli, dok se ne postigne oslobo enje. Drugim riječima, u jednom drevnom sistemu kao što je Radža-joga moguće je uočiti vertikalno i sintropsko kretanje lancem sve viših i apstraktnijih ciljeva. DVA SMJERA KRETANJA: “ŠTO” I “ZAŠTO” U historiji Spiritualnih i terapeutskih sistema moguće je, u procesima koji se koriste, uočiti dva smjera kretanja ka ostvarenju Spiritualnih, odnosno terapeutskih ciljeva. Ako kretanje Bića iz Apsolutnog Jedinstva u ispoljeni univerzum i nazad iz ispoljenog univerzuma u Veliko Neispoljeno prikažemo kružnom linijom, kao brojčanik sata, a trenutni položaj Bića bilo gdje na toj kružnoj liniji, onda se jedna vrsta procesiranja svodi na kretanje unazad, ka sve ranijim uzrocima poremećaja, a to znači ka Izvoru postojanja, odnosno Iskonskoj Praznini. Takvi su procesi psihoanalize i mnogih psihodinamičkih škola, regresivna terapija, prepora anje, procesi zasnovani na dijanetici i mnogi drugi. Ovim smjerom još nijedan terapeutski niti Spiritualni sistem nije operativno dosegao do Praznine, premda su neki mislioci iznosili takve tvrdnje. Jedan od njih bio je Džim Talmidž (umro 1994. godine), tvorac sistema Primordiologije, ili, kako je on definirao, nauke a prvim uzrocima. Tek kada otkrijemo i dupliramo najranije uzroke, govorio je on, moći ćemo ukloniti kasnije nepoželjne posljedice. Ovakav stav je logičan, iako nije originalan, jer ga je davno iznio Habard. Najraniji uzroci su, po Talmidžu, odluke sa kojima je Biće prvi puta stupilo u univerzum materije, energije, vremena i prostora i započelo igre sticanja iskustava. Na osnovu njegovih materijala i korespondencije koju sam vodio sa njim, Talmidž me nije uvjerio da je Primordiologijom moguće dosegnuti do prvih uzroka. U kretanju ka sve ranijim uzrocima postojećih stanja nužno je raskopavati i rastvarati sve dublje slojeve u deponijima nesvjesnih iskustava. Takav smjer možemo nazvati entropskim. Drugi smjer je kretanje naprijed, ka sve višim nivoima, višim idejama i ciljevima u hijerarhiji ideja i ciljeva, sve do najvišeg Spiritualnog nivoa, odnosno cilja, Dinamičke Praznine, koja je izvan i iznad ovog univerzuma materije, energije, prostora i vremena. Tako usmjereni sistemi su malobrojni. Možemo ih nazvati sintropskim. Naizgled postoji i treća grupa sistema usmjerenih na OVDJE i SADA, me u kojima je najpoznatiji Geštalt. Ali oni ustvari samo naglašavaju sadašnji trenutak u kome procesiraju prošle doga aje. Svako procesiranje može se vršiti samo sada, jedino što Geštalt to posebno naglašava. Galeb Džonatan Livingston u istoimenom romanu kaže: “Savladamo li prostor, ostaje nam samo OVDJE. Savladamo li vrijeme, ostaje nam samo SADA.” Geštalt ustvari koristi obratan pristup: sasre ujući se na OVDE i SADA pokušava staviti pod kontrolu prostor i vrijeme. Moguće je uočiti da se u osnovi dva glavna smjera kretanja nalaze pitanja “Zašto” (kauzalni smjer, smjer kretanja unazad ka najranijim uzrocima) i “Što” (teleološki smjer, smjer kretanja unaprijed ka konačnim

22 ciljevima). Entropski ili kauzalni stav Zašto podrazumijeva da postoje prošli uzroci za čovjekovu sadašnju situaciju, poremećaj, oboljenje ili nepoželjno stanje. Što, sa druge strane, nagovještava budući ishod ili cilj koji sadašnja čovjekova aktivnost stvara. Stoga je kretanje unaprijed ka sve višim ciljevima, superiornije od kretanja unazad, ka sve dubljim razlozima. Ukoliko ste primorani da se ponašate na odre en način uslijed prošlih razloga, vi ste u položaju posljedice. Smjer unaprijed proishodi iz uzročne točke gledišta - vi činite nešto da biste ostvarili neki cilj, da biste prouzrokovali neku posljedicu, vi ste uzrok. Čovječji pokušaji da riješi svoje duševne probleme bivaju ili neuspješni ili daju samo kratkotrajne rezultate dokgod se drži kauzalnog pristupa i traga za objašnjenjima svog stanja. On je tada u oscilatornoj strukturi (vidi “Kreaton: Majstor igre stvaranja”) u kojoj je nemoguće postići trajno rješenje. Ono je moguće kada se problem ili nepoželjno stanje prevazi e, a to se postiže osvješćivanjem ciljne strukture - Što je cilj tog stanja? Otkrivanjem cilja izlazi se i prevazilazi struktura problema i postavlja se struktura razrješenja. Posmatranje svakodnevnog života većine ljudi uvjerava nas da su oni uglavnom usmjereni na besplodno razmišljanje o razlozima svojih stanja. Ako osjeća strah, čovjek se pita otkud to osjećanje u njemu i kako je do njega došlo? Rijetki su ljudi koji postavljaju pitanje: što je cilj tog njihovog straha? Većina ne zna ni prvi cilj nepoželjnog stanja u kome se nalaze ili, kako bismo preciznije rekli, ne znaju cilj, svog Aspekta koji stvara to nepoželjno stanje. Iz tog razloga većina ciljeva koji se nalaze na Ciljnom Lancu su meta-ciljevi, ciljevi koji su prikriveni iza linije psihološkog i vidnog horizonta. Klijent ih je većinom nesvjestan. Ali, premda su nesvjesni, ti ciljevi djeluju na njega. Razumljivo je da će negativni ciljevi na Ciljnom Lancu na prikriven, ali moćan način, djelovati onesposobljavajuće i saboterski na Klijenta, dok će ga pozitivni, viši ciljevi, motivirati u velikoj mjeri. U tradicionalnim Spiritualnim učenjima istican je značaj osvješćivanja Najvišeg Cilja, što se drugim riječima naziva svjesno kretanje Stazom. Vremenska razdoblja kojima su ta zbivanja mjerena bila su veoma duga, protezala su se na desetine godine ili više života. Me utim, u posljednjih nekoliko godina postalo je moguće operacionalizirati kretanje unaprijed, u obliku primjenjivih procesa. Prvi put to imamo, teorijski potpuno obrazloženo i operacionalno do kraja izvedeno, u Aspektici. A povratno prostrelno kretanje niz ciljeve na Ciljnom Lancu, sa sviješću o Praznini kao suštini Bića, dovodi do nestanka i integracije nižih ciljeva i istovremeno do usaglašavanja viših ciljeva sa Najvišim ili do prepoznavanja njihove suštinske istovjetnosti. Na taj način se otvaraju nove dimenzije slobode Bića i ukazuju putevi koji vode u njih. ASPEKTI I NJIHOVA INTEGRAGIJA Rad sa Aspektima i njihovo poznavanje ukazuje da ih ima različitih, od snažnih, složenih, postojanih i lako uočljivih, do sićušnih, kratkovječnih i teško primjetnih. Neki su tako trajni i snažni da predstavljaju naše “podličnosti”, koje postojano traže mogućnost ispoljenja. Neki su duboko potisnuti, i stoga nesvjesni, ali su u stanju stvoriti jake i neprijatne konflikte. Aspekte možemo uvjetno podijeliti na nekoliko vrsta, pri čemu nam kao kriterij podjele služi nivo njihove složenosti. Podličnosti su psihološke formacije visokog nivoa organizacije, odmah ispod cjelovite ličnosti kao takve. One su stvorene od većeg broja elemenata, me u kojima su najbrojnije crte ličnosti, pa potom navike i kompleksi. Crte ličnosti su jedan nivo ispod podličnosti u organizacionoj hijerarhiji psihe. To su, na primjer, agresivnost, strepnja, stidljivost, skromnost, osjećanje odgovornosti, ekstrovertnost, introvertnost i slične. Na istom nivou organizacije kao crte ličnosti jesu navike (koje su ustaljeni modeli ponašanja) i kompleksi. Crte ličnosti, navike i kompleksi, premda nekada izgledaju kao nezavisne komponente ličnosti, uglavnom su grupirani u različite podličnosti. Ispod njih u hijerarhiji postoji veliki broj sićušnih psiholoških elemenata kao što su pojedinačna iskustva, osjećanja, misli (naročito opsesivne) itd. Na taj način posmatrana ljudska ličnost nalikuje na stablo drveta, podličnosti na najveće korijenje, kompleksi, crte i navike su veći korijeni koji nastaju spajanjem sićušnog korijenja, odnosno pojedinačnih iskustava i osjećanja. Identiteti su na neki način šetajući ili pokretni Aspekti, koji čine srž kako većih, tako i malih elemenata ličnosti. Oni podsjećaju na uloge koje igramo na pozornici života. Kao što se sjećamo iz Ekskalibura, identitet je način na koji osoba postoji u odre enom trenutku da bi ostvarila neki cilj. On je točka gledišta plus cilj koji ona hoće ostvariti. Identitet je aktiviran kada osoba igra neku ulogu. Kada tu ulogu napusti, ona je u nekoj drugoj ulozi, odnosno u drugom identitetu. Osoba je bez identiteta samo u kratkotrajnim trenucima, kada preskače iz jednog identiteta u drugi i kada postoji kao čisto Biće. Podličnosti, kompleksi, crte ličnosti i navike su prisutne bilo da su aktivirane ili ne. Ti elementi ličnosti su postojaniji od identiteta. Izuzetak su identiteti u koje je osoba zakovana, na primjer kod duševnog bolesnika koji je sve vrijeme u identitetu Napoleona ili Krista. Čovjek obično ulazi u jedan identitet u jednom trenutku, ali su podličnosti i ostali elementi tu sve vrijeme. Neki od njih su veoma aktivni van pozornice svijesti, ostaju neizraženi i nikad ne aktiviraju identitet. Da bismo mogli da primijenimo Aspektni proces, mi naglašavamo i izdvajamo pojedinačne Aspekte sa kojima radimo. Potrebno je da ih jasno identificiramo i da ih sebi opišemo, prikažemo i osjetimo na najkonkretniji način, da se na njih ne bi nalijepili drugi slični elementi i tako zamaglili i otežali proces. Na taj

23 način oni postaju realniji i lakše je raditi sa njima. Stoga ne uzimamo strah uopće, već se strah od novih situacija ili strah koji se javlja u prisustvu nepoznatih osoba, ili još konkretnije strah koji se javlja pred šefom na poslu, strah od oca itd. Treba da utvrdimo MESTO gdje ga Klijent osjeća u najvećem stupnju, odnosno gdje Aspekt živi, a tako er njegova svojstva: OBLIK, VELIČINU, TEŽINU, BOJU, TEMPERATURU i STAROST. Ukoliko nam sam Aspekt ne nameće takve podatke, mi mu te osobine naporom mašte pridajemo. Na taj način Aspekt postaje čist, oslobo en drugih nanosa, primjesa i sadržaja koji bi zamutili sliku i otežali integraciju. Rad sa Aspektima ne podstiče cijepanje ličnosti, premda tako može izgledati u prvom trenutku, već naprotiv, dovodi do njene psihološke i Spiritualne integracije, Raznolikost je prirodna tendencija u univerzumu, primjetna u prvoj fazi evolucije svega postojećeg. Proces počinje izdvajanjem iz Jedinstva i tokom njega nastaje beskonačno veliki broj oblika i ispoljenja. Me utim, znanje zasnovano na iskustvu da svi Aspekti u najdaljoj perspektivi imaju zajednički Najviši Cilj dovodi do toga da na postojanje različitih Aspekata ličnosti možemo gledati kao na rezultat suprotne tendencije u čovječjoj psihi i prirodi: da se formira cjelina od različitih psiholoških elemenata. Javljanje u psihi Aspekata predstavlja izraz težnje za grupiranjem na sve višim nivoima organizacije, ka konačnoj integraciji u kojoj će doći do pretapanja ličnosti sa Istinitim Bićem. Aspekti su često toliko brojni, različiti i proturječni da zadugo nisu u stanju da se grupišu u bilo koju koherentnu strukturu. Ali sintropska tendencija postepeno dobiva prevagu unutar psihe i oni se grupiraju u veći broj različitih struktura, koje predstavljaju prijelaznu mijenu prema organizaciji cjelovite ličnosti kao spoljašnjeg izraza jedinstvenog Istinitog Bića. Ova tendencija prema sintezi na višim organizacionim nivoima već postoji u prirodi i u osnovi je procesa evolucije, kao što je ukazao već citirani Sent-Djerdji. Stoga naš rad tokom Aspektnog Procesa ne povećava fragmentaciju ličnosti, već nasuprot tome, vodi prvo do prihvaćanja postojeće situacije i potom do naše svjesne suradnje sa sintropskom tendencijom Spiritualne evolucije prema većoj harmoniji i integraciji. Aspektnim Procesom mi se uključujemo u evoluciju i ubrzavamo je tako što joj dajemo svoj svjesni doprinos. Činjenica da je konačna težnja svakog Aspekta ostvarenje Najvišeg Cilja nameće jednostavan zaključak da, gledano sa najvišeg stajališta, nema loših Aspekata ličnosti. Postoje samo Aspekti koji mogu izgledati nepoželjni dok im ne damo priliku da otkriju svoje najviše težnje. Kada se neki Aspekt razvije i prvi se put pokuša ispoljiti, on teži to učiniti na sasvim direktan način. Ali najčešće, zbog konfliktnih težnji drugih Aspekata, uslijed barijera pred kojima se osoba nalazi ili zbog prošlih trauma koje je doživjela, Aspekt biva spriječen da izrazi svoju težnju prirodno i neposredno. Od tada nadalje on pokušava to učiniti posredno i zaobilazno. Srž svakog Aspekta je njegova osnovna težnja prema Iskonskoj Praznini. On liči na zrak svjetlosti koji pokušava da zrači ka svom krajnjem odredištu. Ako je prostor do cilja čist, svjetlost zrači u svom izvornom, neizmijenjenom obliku. Ali ako nai e na barijeru ili suprostavljenu energetsku struju, on se prelama, raspršuje i uzima oblik koji se bitno razlikuje od izvora iz koga je krenuo. Drugim riječima, ukoliko Aspekti budu spriječeni da izraze svoje tendencije direktno, oni ih izražavaju na preobražen, izvitoperen i rigidan način. Oni to čine uporno, sa vječitom ustrajnošću. Izraz “vječit” koristim u doslovnom smislu, jer Aspekti ne mogu tokom vremena nestati sami od sebe. Oni mogu biti potisnuti, ali da bi nestali oni moraju da ostvare svoj cilj ili da budu diskreirani. Barijere na koje nailaze mogu samo da ih zaustave i izobliče na duže ili kraće vrijeme, ali ne konačno i popuno. Svaka od mnogih smetnji na koje nailaze doprinosi njihovom zamućenju. Upravo ta zamućenja i iskrivljavanja mi doživljavamo kao ono što je loše kod Aspekata. Ali ako ih stavimo pod lupu Lančane Tehnike, biti će nam objelodanjena, bez ikakvog izuzetka, njihova najviša Spiritualna aspiracija. Bilo da su složeni ili jednostavni, pozitivni ili negativni, osnovna karakteristika Aspekata je težnja ka cilju. Posljedica ostvarenja Najvišeg Cilja svih pojedinačnih Aspekata jeste, ponoviti ću, integrirana ličnost, koja predstavlja spoljašnji instrument izražavanja Jastva. Integriranje sve većeg broja Aspekata kroz praksu Aspektnog Procesa uzrokuje porast naše slobode u izboru načina ponašanja. Na prethodnom stadiju, dok takvu mogućnost slobode izbora nismo imali, mi smo bili pod kontrolom bilo kojeg Aspekta ličnosti sa kojim smo se u tom trenutku identificirali. Na taj način sloboda izbora bila nam je ograničena. Ali kako se proces integracije razvija, sve više nam postaju dostupni Aspekti ličnosti koji su za ispoljenje Bića najadekvatniji u odre enim situacijama. Mi stičemo najveću moguću slobodu izbora, jer bilo što od onoga što je u nama može se aktivirati i ispoljiti. Lančanu Tehniku počinjemo prihvaćajući svaki Aspekt, ma koji bio njegov prvi neposredni cilj i omogućavamo mu da ga ostvari na planu svijesti, odnosno stvarajući u mašti i osjećanjima situaciju kojoj on teži. Kako se približavamo Najvišem Cilju, posredni ciljevi koji njemu vode bivaju etički sve prihvatljiviji, logički sve apstraktniji, a u Spiritualnom smislu sve viši. Bez obzira koliko ružnih nanosa prekriva Aspekt ili koliko u etičkom smislu prvi cilj na Ciljnom Lancu izgleda neprihvatljiv, njegova osnovna motivacija je uzvišena, jer takav je njegov Konačni Cilj. Samo kada procjenjujemo njegov prvi, neposredni cilj, možemo se prevariti i doživjeti Aspekt kao necjelishodan, nepoželjan ili štetan. Stoga je granica koja dijeli ubrzani Spiritualni razvoj i stagnaciju upravo spremnost da prihvatimo u svijesti neposredne ciljeve naših Aspekata, bez obzira kako izgledaju. Jer u praktičnom radu suočavamo se sa operacionalnom zakonitošću: kada Aspekt prihvatimo, sa ciljem kome teži, on se kreće linijom najmanjeg otpora, Ciljnim Lancem, ka Iskonskoj Praznini. Ako ga potisnemo, on kao dijete čije normalne potrebe nisu zadovoljene, postaje zao i počinje stvarati probleme. Ne postigavši ništa na neposredan, zdrav i cjelishodan način, on želi sve na način koji je nezreo, štetan i izvitoperen.

24 Ako smo neki Aspekt potisnuli kada nam je bilo 5 godina, on je ostao na tom nivou, jer je psihološki i Spiritualno bio izgladnjivan, nikada prihvaćen i podržan. Kada mu prihvaćanjem dozvolimo ubrzan pristup zrelijim nivoima ponašanja, koji karakteriziraju više točke gledišta, odnosno više ciljeve, on će ispoljiti pozitivne težnje i ponašati će se upravo kako bismo mi to željeli. Tokom primjene Lančane Tehnike neprestance ćemo sagledavati taj isti model ponašanja Aspekata. Kada god prihvatimo Aspekt koji izgleda negativan ili po nas štetan, utvrditi ćemo da su njegovi ciljevi korisni, pozitivni i uzvišeni. Oni prosto čine najbolje što im je u datom trenutku moguće unutar ograničenja koja smo im tokom života postavili. To zaista podsjeća na Sokratovu izreku da nitko neće odabrati da čini zlo ukoliko može birati izme u zla i dobra. Konflikt Aspekata Kada govorimo o potiskivanju nekog Aspekta, moguće je steći utisak da mu se mi kao cjelina protustavljamo i potiskujemo ga. To se ponekad doga a, me utim češći je slučaj da potiskivanje vrši neki drugi naš Aspekt sa kojim se u tom trenutku identificiramo, a koji je sa njim u konfliktu. Kako nastaje konflikt Aspekata? U izvjesnoj fazi svog razvoja individua se snažno identificira sa jednim Aspektom i čvrsto vjeruje da ona jeste taj Aspekt, na primjer da je dobro dijete koje sluša roditelje. Najveći dio psihičke energije u tom periodu usredsre en je u taj Aspekt i kroz njega protiče. Drugi Aspekti se razvijaju lagano, u sjenci, neprepoznati ili neprihvaćeni (primjera radi, Aspekt koji hoće da se suprotstavi roditeljima) i najčešće su gurnuti u nesvjesno. Neko vrijeme individua je pošte ena konflikata, ima jasno odre ene neposredne ciljeve i u stanju je da ih ostvari. Spolja gledana, to je dobro prilago eno i relativno sretno dijete. Ali su ciljevi tog djeteta ograničeni samo na neposredne ciljeve koje ima Aspekt sa kojim se ono identificira i stoga je dijete sposobno da izrazi samo mali dio kvaliteta koji u njemu postoje, a to su ona svojstva koje taj dominantni Aspekt doživljava kao svoje. Ostali će biti potisnuti. Oni mogu biti potisnuti, ali ne mogu biti eliminirani. Po metafizičkom zakonu Poricanja Postojećeg, poricanje ne dovodi do nestanka, već naprotiv, do istrajavanja. Kao što kaže naša narodna poslovica, pritisnuto jače sve više odskače. Tražeći da ostvari svoje ciljeve i budući spriječen od tada dominantnog Aspekta, potisnuti Aspekt će sasvim logično postati njegova opozicija. Kako vrijeme prolazi, ovaj Aspekt će, tražeći da se ispolji, “sve više odskakati”. I tako nastaje konfliktna situacija, najčešće na nesvjesnom nivou. Sve dok je dominantni Aspekt jači od potisnutog, on će uspijevati da ga drži podalje od svijesti. Potisnuti Aspekt će uslijed toga potražiti indirektne načine da se izrazi. U neuobičajenim okolnostima, kao što su stresne situacije, potisnuti Aspekt će iznenada izbiti na površinu i izazvati pomak u identifikaciji individue. Na primjer, ona će se identificirati sa bijesom koji osjeća prema roditeljima. Kada stresna situacija pro e, osoba će to tumačiti kao izbijanje nepoželjnog, njoj stranog ponašanja (“Ne znam što mi je bilo, kao da to nisam bio ja”). Ali kako do tada potisnuti Aspekt dobiva snagu, ispoljavajući se kroz fantazije, snove i sanjarenja, on će početi utjecati na donošenje odluka osobe i ona će početi da brine. To je znak da je unutrašnji konflikt izme u dva Aspekta ličnosti dospio u polje svijesti. Jedna od posljedica takvog konflikta, veoma čestog kod ljudi našeg vremena, jeste da osoba nikada nije u potpunosti prisutna u onome što radi, jer je podijeljena, nekada toliko da je moguće nazvati je pocijepanom. Upravo Lančana Tehnika na najbrži i najbolji mogući način razrješava takve i slične konflikte u ličnosti. Kada otkrijemo da je osnovna težnja oba Aspekta istovjetna, sagledati ćemo da je konflikt postojao jedino oko puta kojim je istovjetni cilj trebalo da se ostvari. Mnogi ljudi ne prihvaćaju različite Aspekte svoje ličnosti, tretirajući ih kao nešto tu e, neprijatno i neprijateljsko. Kada ispolje agresiju prema poznaniku, pa je potom savladaju, ljudi kažu: “Bio sam bijesan na njega, ali sam se poslije smirio. Kao da sam tada bio drugi čovjek.” Bliže je istini reći da je on ispoljio dva svoja Aspekta u različitim trenucima. Aspekt koji je kasnije ispoljio nije isti Aspekt sa kojim se okolina suočila pola sata prije toga. Razlog je u tome što čovjek u mnogobrojnim životnim situacijama manifestira svoje različite Aspekte. Težeći svom konačnom cilju, Aspekti se kao polusvjesne ili nesvjesne formacije ispoljavaju kroz mnoštvo posrednih ciljeva. Kao što je do sada znatan broj ljudi otkrio, prihvaćanje naših različitih Aspekata i njihovo operacionalno usmjerenje Lančanom Tehnikom ka Konačnom Cilju dovodi do otkrića njihove istinske, savezničke prirode i predstavlja izuzetno efikasan način ucjelovljenja Bića. Budući da je individua preko Kolektivnog Nesvjesnog povezana sa ostalim pripadnicima ljudskog roda i još šire, sa čitavim ispoljenim svijetom, privodeći komponente svoje ličnosti Iskonskom Sveizvoru, ona utiče na čitav ljudski rod, dajući svoj doprinos njegovoj evoluciji. O tome filozof Kajzerlink nedvosmisleno govori: “Svaka fundamentalna tendencija ličnosti je doista nezavisan entitet, a njihove kombinacije i transmutacije stvaraju... unutrašnju faunu, životinjsko carstvo koje se po bogatstvu može usporediti sa onim koje postoji u spoljašnjem svijetu. Zaista se može reći da se u svakome od nas mogu naći, razvijeni i aktivni u različitom stupnjevima, svi instinkti, sve strasti, sve mane i sve vrline, sve tendencije i aspiracije, sve sposobnosti i darovi čitavog čovječanstva.” Istu misao je sa još manje riječi izrazio Mišel Montenj: “Svaki čovjek nosi u sebi cjelokupnost ljudskog postojanja”. Aspektna raznolikost može da promakne laicima, premda ih u energetski nabijenim situacijama i oni uočavaju, ali je, pored filozofa, privlačila pažnju i velikih i pisaca, tako da je umjetnički obra ena: Šest Ličnosti kod Lui i Pirandela, Stepski Vuk i njegovo magično kazalište. Dr Džekil i Gospodin Hajd u djelu Roberta Luisa Stivensona, da nabrojim samo neke. Čak i Sveti Augustin, opisujući svoju unutrašnju borbu, otkriva u sebi dva dominantna Aspekta: ”Životinjskog čovjeka” i “Spiritualnog čovjeka”.

25 Razumijevanje ovakvih zbivanja u psihoemocionalnim iskustvima je polako sazrijevalo, kako u dinamičkoj psihologiji, tako i u alternativnim Neognostičkim učenjima. Sajentologija nezaobilaznog Rona Habarda uči da su sva naša nepoželjna ponašanja nekada bila cjelishodna, ali su kasnijim razvojem prevazi ena i pretvorila se u nedostatke i opterećenja. Ona su ranije rješavala neke probleme, da bi se, kada su prevazi ena, sama pretvorila u probleme na višem nivou. Na primjer, plakanje bebe koja je gladna, kojoj je hladno ili leži u vlažnim pelenama je na njenom nivou sasvim svrsishodna reakcija na takve situacije. Ali ako to Biće kasnije, na uzrastu od 30 godina, pokušava probleme rješavati plakanjem, takvo ponašanje se kvalificira kao duševni poremećaj ili bar kao emocionalna nezrelost. Od Habarda su tu ideju preuzeli avangardni sistemi humanističke i alternativne psihologije. Tako je jedna od osnovnih hipoteza Neuro Lingvističkog Programiranja da “svako ponašanje ima pozitivnu intenciju”. Ono je u danim okolnostima najbolje što Ljudsko Biće može učiniti. Ali nevolje počinju kada se okolnosti izmjene. Tada se takva ponašanja pretvaraju u konfliktna i samosabotirajuća. Me utim, ako ih, kroz lanac sve viših ciljeva, privedemo Najvišem mogućem Cilju, iza kojeg nema ničeg drugog, ona će se integrirati, odnosno doći će do stapanja sa cjelinom Bića. Nastanku Lančane Tehnike doprinijelo je zapažanje da je jednostavnije i efikasnije raditi ne sa cjelinom Ljudskog Bića, već sa njegovim Dijelovima ili Aspektima. Sebe najčešće doživljavamo na taj način, na što nam svakodnevni govor neposredno ukazuje. “Nešto u meni nije mi dalo mira”. kažu ljudi. Ili “Ta želja me je savladala.” “Što je to u Ljudskom Biću, što ga goni prema piću?”, glasi naslov poznate komedije. Narkoman zna da svojim poremećajem srlja u nesreću, ali se pravda da je “to” jače od njega. Znači postoji jedan Aspekt koji hoće uzimati drogu i drugi ili više njih koji se tome opiru. Kada on kaže. “Želja za drogom je jača od mene”, on ukazuje na jedan Aspekt svog Bića koji je za njega nerazumljiv i nesvjestan. Dobra vijest je u tome što čovjek može, kada odbaci krutu i štetnu racionalnost, da opći sa svojim Aspektima namjerno i cjelishodno, u što se brzo uvjerava Praktičar našeg sistema. POLARITETI U ljudskoj misli davno je prisutno učenje o polaritetima. Svijest o tome da živimo u dvopolnom univerzumu srećemo kod Pitagore, u iranskom Gnosticizmu u učenju o borbi svjetlosti i tame, a možda je dostigla svoj filozofski vrhunac u Taoizmu. Danas je širom svijeta popularan simbol Janga i Jina, koji predstavlja taoističke polaritete aktivno-pasivno ili muško-žensko i mnogi mislioci ga uzimaju kao simbol kozmičkih polariteta. Mistične škole i religije uče da postoji samo Jedno i da je mnogolikost ispoljenja u svijetu prividna. Ali u svakodnevnoj realnosti, gdje god čovjek pogleda, nužno uočava da je cjelina razdvojena na dijelove. Svaki od tih dijelova je sa izvjesne točke gledišta cjelina, koja dalje može da se dijeli na svoje sastavne dijelove. U Aspektici Dijelove svega postojećeg tretiramo kao da imaju izvjesnu svijest. To je hologramski odraz cjeline čiji su oni Aspekti. Svaki Dio ima u sebi potencijal da se vrati u cjelinu i težnju da to učini u odre enom trenutku, kao što je težio u nekom trenutku da se odjeli od cjeline. Put tog Dijela nazad vodi kroz reintegraciju u cjelinu. Osnovnu podjelu ovog univerzuma čine JESTE i NIJE ili podjela na Ja i Ne Ja. Vi prihvaćate jedan dio kao Ja, a to nužno podrazumijeva da sve ostalo, bilo u vama, bilo izvan vas, sačinjava ne Ja. Muškarac se identificira sa svojom muškom stranom i istovremeno potiskuje svoju pasivnu ili žensku komponentu. Kod jakih ličnosti slabosti su duboko potisnute, ali postoje. Upravo postojanje polariteta čini osnovu za životne igre. Najjednostavniji metod Spiritualnog razvoja sastoji se, sudeći na osnovu sadašnjeg znanja koje nam je omogućila Aspektika, u tome da se omogući Aspektima koje doživljavamo kao odvojene i strane da se ponovo integriraju u Ja. Istini za volju i većina drugih sistema procesiranja čini to isto, samo im je potrebno više vremena: pomažu Biću da povrati odvojene dijelove Sebe, izgubljene sposobnosti i zaboravljena iskustva, da bi moglo da u većoj mjeri bude ono što zaista jeste. U nekim procesima čovjek sebe može tretirati kao Dio, što u apsolutnom smislu nije istina, ali je u tim procesima korisno. No, mnogo je djelotvornije ako na sebe gleda kao na cjelinu u potrazi za svojim otcjepljenim Aspektima. Kao što je odavno uočeno i što sam više puta naglašavao u svojim tekstovima, riječ “religija” potiče od “re-ligere” ili “re-ligare”, što znači ponovo spojiti. Stoga možemo reći da Praktičar Aspektike, kao i sličnih sistema sa istim ciljem, jeste istinski religiozan čovjek, koji upražnjava religiju u pravom smislu riječi. U većini Neognostičkih procesa Dijelove na koje se usmjeravamo možemo podijeliti u dvije glavne grupe: 1. Prvu čine naši željeni Aspekti, odnosno svojstva, sposobnosti i vrline koje smo nekada imali, pa smo ih kroz neko iskustvo neprijatno ili traumatsko iskustvo izgubili. 2. U drugu spadaju neželjeni Aspekti koji su u nama, kojih bismo htjeli da se oslobodimo, odnosno da ih reintegriramo. Na prvu grupu primjenjujemo (naravno, pored ostalih) Proces poznat kao Povratak Duše, a na drugu Aspektni Proces. Razumijevanje različitih načina na koji cjeline i dijelovi mogu postojati i da se mijenjaju daje polaznu osnovu za razumijevanje tehnologije procesiranja.

26 Postojanje i djelanje u ovom svetu može da se prikaže kao igranje igara različite složenosti. Da bismo imali igru mi moramo imati polaritete. Bez njih igre nema! Polariteti se stvaraju polarizacijom ili dijeljenjem nečeg što je cijelo. Igra traje sve dok polariteti postoje. Igra počinje polarizacijom, a završava se integracijom. Kada se jedna igra završi, druga mora da započne, inače će osoba zapasti u stanje apatije i besmisla. Razdvojenim polaritetima možemo dati različite nazive: dobro-zlo, aktivno-pasivno, lijepo-ružno itd., ali naši sudovi zavise u potpunosti od točke gledišta i ako bismo vršili procjenu sa potpuno neutralnog stajališta, ne bismo bili u stanju da dajemo vrijednosne sudove, nijedan od polariteta ne bi nam izgledao vrijedniji od drugog. Upravo to se doga a kada, idući uz Ciljni Lanac, stupimo u Dinamičku Prazninu i potom ozračeni njom, kao suštinskim svojstvom svoga Bića, počnemo da se spuštamo nazad od jednog do drugog cilja: oni se ili usuglašavaju sa Prazninom ili se rastaču i gube u njoj ili izgledaju besmisleni. Igru možete okončati samo kada rastvorite i integrirate suprotnosti, odnosno polaritete. Nijedan polaritet nikada ne može imati potpunu i konačnu pobjedu. Ma koliko bila duga serija pobjeda jedne strane, druga strana neće nestati iz egzistencije. To je nemoguće, jer jedan polaritet stvara drugi samim svojim razvojem. Jedan test inteligencije može da nam baci malo više svjetla na suštinu polariteta. To je ozbiljan test, nije šala, i ima sasvim odre eno rješenje, premda je ono u priličnoj mjeri zasićeno faktorom znanja. Evo kako glasi. “Lovac je krenuo iz svog logora i išao ravno na jug točno 3 kilometra. Skrenuo je pod pravim uglom i išao na istok točno 3 kilometra. Tu je ubio medvjeda. Budući da nije mogao sam da ga nosi, vratio se, pod pravim uglom, točno 3 kilometra na sjever do svog logora, da bi pozvao svoje drugove da mu pomognu. Postavlja se pitanje: Koje boje je medvjed?” Ako vas zanima, možete probati riješiti ovaj test. Me utim, bez obzira da li ga riješili ili ne, on nam mnogo govori o polaritetima. Rješenje testa je ovo: Medvjed je bijele boje! Bijeli medvjedi žive samo na sjevernoj hemisferi, na južnoj ih nema. Lovac i njegovi drugovi imali su logor točno na sjevernom polu. Jedina točka na zemljinoj kugli, sa koje je moguće ići 3 kilometra na jug, pa pod pravim uglom 3 kilometra na istok i nazad pod pravim uglom 3 kilometra na sjever, jeste sjeverni pol. Na svakoj drugoj točki to bi bilo nemoguće. Sjever kao strana svijeta je relacioni pojam. On ne može da postoji bez juga. Ako uzmemo sjever kao polaritet koji želimo da razvijemo da bismo uklonili drugi polaritet iz egzistencije, moramo da se krećemo sve dalje na sjever. Kada, krećući se sve dalje na sjever, stignemo do najsjevernije točke na kugli zemaljskoj, a to je sam sjeverni pol, tada, kuda god da krenemo-idemo na jug! Bilo u kome pravcu da nastavimo kretanje, ono se neizbježno pretvara u kretanje na jug! O nužnom me uodnosu polariteta govore i mnoge izreke. Najmračnije je prije svitanja! Kada je tama tokom noći došla do svog vrhunca, javlja se svjetlost, označavajući da počinje dan. Kada hoćemo da u emo najdublje u šumu, možemo to samo do njene sredine. Ako nastavimo još dalje, mi počinjemo izlaziti iz nje. Stvarajući nešto poželjno i pozitivno, Ljudsko Biće istovremeno stvara nešto negativno. To se doga a na nesvjesnom nivou i za individuu ostaje neprimjećeno. O tome govore mnogi znalci. Ne možemo imati i slijediti Mesiju Svjetlosti, a da se odmah u našoj svijesti ne javi misao o Antikristu ili Velikom Majstoru Tame. Postoje An eli i postoje demoni. Suvremeni Neognosti izražavaju to posebnom terminologijom: Kada stvori bilo koju intenciju, Biće istovremeno stvara suprotnu ili kontraintenciju. Šon Morton, suvremeni prorok i ufolog piše: “Uz svaku intenciju koju stvaramo u našim životima mi stvaramo i kontraintenciju, koja mora biti savladana. Što je veće dobro koje želimo ostvariti, to je veće zlo koje moramo savladati da bismo ostvarili svoj cilj. Sve je u ravnoteži. Pozitivno stvara negativno, Jang stvara Jin, bijelo stvara crno.” O polaritetima govori i Ralf Valdo Emerson, poznati filozof iz prošlog stoljeća, nazivajući polaritetna ispoljenja Zakonom kompenzacije. A Njegoš je taj zakon ljudskog Bića izrazio pjesničkim riječima: Čašu meda još nitko ne popi, Što, je čašom žuči ne zagrči. Čaša meda ište čašu žući, Smiješane najlakše se piju. Igra polariteta je najočiglednija upravo u vječitoj borbi dobra i zla. “Dobro” nikada ne može da u potpunosti iskorijeni “zlo”, niti je moguć suprotan ishod. Pretjerano dobro prelazi u slabost, a ona je zlo. O tome govori izreka: “Predobar nedobar!” Nemoguće je postojanje samo dobra, kao što pokazuje poznat primjer iz Zena o aplauzu jednom rukom. Jedan polaritet ima smisla samo uz prisustvo drugog. Jedina mogućnost okončanja igre polariteta dobro-zlo jeste neutralizacija ili mirenje jednog sa drugim, a to u praksi znači da zlo treba da postane u većoj mjeri dobro, a dobro da postane u većoj mjeri zlo. Tada nijedno ne postoji više kao takvo, a Ljudsko Biće je naučilo jednu novu lekciju. Iz postojanja polariteta proishodi aksioma, koju treba držati na umu u primjeni Aspektike: Ako se Biće usredsredi samo na jedan način postojanja, jedan polaritet egzistencije, ono automatski stvara suprotan način postojanja, suprotan polaritet. Ukoliko Biće ne preuzme odgovornost za obje strane koje

27 je stvorilo, ono će izazvati nepoželjno stanje igre, koja je započela čim je došlo do stvaranja polariteta. Rješenje ovakvog problema je u tome da se obuhvate obje strane i da se one integriraju u cjelinu Bića. Zato u većini slučajeva kada primijenimo Aspektni Proces na jedan svoj Aspekt, odmah tražimo njemu suprotan Aspekt da bismo i njega integrirali, premda on u tom trenutku ne mora da bude restimuliran i aktivan. To je pristup u kome postoje dva protustavljena Aspekta i Biće kao Praznina koje predstavlja ravnotežnu točku u odnosu na oba ta Aspekta. Drugi pristup je ovaj. Ako Klijent ima neko nepoželjno ponašanje ili stanje, odnosno nepoželjan Aspekt, to znači da postoji Dio njega koji se tako ispoljava, koji to čini, i Dio njega koji to ne čini. Neželjeni Aspekt istrajava zato što nije bio izmiren i neutraliziran sa suprotnim Aspektom. U trenutku kada Klijent primijeti da ima nepoželjno ponašanje, on je već u izvjesnoj mjeri izvršio razdvajanje. Dio njega koji smatra to ponašanje kao nepoželjno nije isti Dio koji to ponašanje ispoljava. Mnogi psihoterapeutski sistemi koji pokušavaju da riješe ljudske probleme trpe neuspjehe upravo zbog nepoznavanja odnosa polariteta. A suvremeni sistemi koji posjeduju to znanje ulažu najveće napore da suprotnu intenciju, koja automatski biva stvorena, eliminiraju i tako okončaju neku nepoželjnu igra. Kako da postupite, u primjeni Aspektike, budući da imate znanje o postojanju i odnosu polariteta? Kada imate jednostavan problem, na primjer, kada se iznervirate jer ste izgubili neku stvar do koje vam je stalo, integrirajte taj Aspekt ljutnje ne tražeći njen polaritet. Ali kod svake trajnije nepoželjne tendencije ili ponašanja koje vam stvara problem treba da na ete suprotni polaritet i da i njega integrirate, premda može da vam se učini da je to nepotrebno. Ukoliko se vi jako nervirate kada god nešto izgubite i to stanje vam truje život dugo vremena, onda treba da uradite Aspektni Proces i sa odgovarajućim polaritetom. To, u vašem slučaju može da bude radovanje kada nešto na ete ili kada nešto dobijete; to može da bude i osjećanje filozofskog mira koji ste osjetili u nekim situacijama kada ste nešto izgubili itd. Polaritete jedino vi odre ujete na osnovu svog iskustva, premda postoje neki opće prihvaćeni. Ako sada pomislite, “Zašto bih ja uklanjao osjećanje filozofskog mira, koje sam osjetio dva-tri puta u životu kada sam nešto izgubio? Ja hoću razviti takvo osjećanje”, znajte da ga vi integracijom putem Aspektnog Procesa nećete izgubiti. Vi ćete ga integrirati, a to znači da ćete biti u stanju da taj oblik ponašanja ispoljite po volji. Integracija polariteta vam daje slobodu izbora: vi možete da budete iznervirani, ako to hoćete! Vi tako er možete da budete smireni, ako to hoćete. Vi jednostavno imate slobodu izbora, slobodu ZA neko ponašanje i slobodu da budete BEZ takvog ponašanja. Slobodu u Aspektici definiramo kao sposobnost da se po volji zauzimaju točke gledišta i da se iz njih imaju iskustva. Obratite pažnju na slijedeće. Vaš problem, iznerviranost kada nešto vrijedno izgubite, potiče, stvoren je i stalno se iznova stvara iz suprotnog polariteta: zato što se radujete kada nešto na ete ili dobijete! Kada biste bili sasvim ravnodušni kada nešto dobijete ili na ete, vi biste bili i sasvim ravnodušni kada nešto izgubite! Problem čovjeka koji se nelagodno osjeća u društvu nepoznatih osoba postoji zato što je nekada pretrpio poniženje u takvom odnosu, ali prvenstveno zato što on želi odnose i kontakt sa drugim ljudima! Da taj čovjek ne osjeća težnju za kontaktom sa drugim Ljudskim Bićima, ne bi se osjećao nelagodno, već bi mu bilo svejedno. Kada uradi oba polariteta - nelagodnost u društvu nepoznatih ljudi i težnju da bude sa njima (ili težnju da bude voljen od drugih ili težnju da bude prihvaćen od ljudi i dr.), on će moći birati kako će se osjećati u društvu nepoznatih ljudi. Prije toga on je morao da se osjeća nelagodno! Veoma čest nepoželjni Aspekt je strah od autoriteta. On je svakako izazvan neprijatnim iskustvima koje je osoba imala sa autoritetima, počevši od roditelja, pa nadalje, ali on ne bi istrajavao kada ta osoba ne bi željela da bude prihvaćena od autoriteta kao ravnopravna, simpatična ili voljena. Neki Aspekti su složeniji od drugih. Aspekt “Biti bijesan” može da ima više identiteta u svojoj osnovi: “ostavljenog ljubavnika”, “otpuštenog službenika”, “gubitnika na kartama”, “osobu koju supruga prekida dok govori” i sličnih. Za taj Aspekt mogu da se zakače lanci sličnih doga aja u kojima je osoba doživjela ljutnju. U Aspektici nas ne interesira struktura Aspekta ljutnje. Mi uzimamo jedan njegov vid, nekoliko općih situacija u kojima se javio taj Aspekt i jednu konkretnu u kojoj je došlo do njegovog ispoljenja, pa ga Aspektnim Procesom dovodimo do Najvišeg Cilja. Ako postoji njemu suprotan Aspekt, koji se protivi njegovom dosezanju Najvišeg Cilja, Aspektni Proces primjenjujemo i na njega. Kada se kasnije opet javi ljutnja, radimo sa novim Aspektom koji se tako izražava itd. Razlog zbog kojeg pripisujemo ljutnju Aspektu, a ne osobi, jeste u tome što na taj način uspostavljamo diferencijaciju i omogućavamo rad sa Aspektnim Procesom. Ako ne bismo naglasili da se to Aspekt izražava ljutnjom, Klijent bi mogao da insistira na svom pravu da bude ljut, jer je bio provociran, da tvrdi da on i jeste ljut, jer ga bračni drug uvijek iznova nervira, a ne da se u njemu javlja ljutnja kao Aspekt itd. Posljedica takvog stava bila bi nemogućnost da se Aspekt integrira. Jedan moj Klijent mi je, poslije uspješnog izvedenog Aspektnog Procesa, rekao: “Ovo je sada u redu, ali imam kritičke misli o tome što će se desiti poslije nekog vremena”. Na moje ukazivanje da se to javlja opozicioni Aspekt, kritičnost, koji će skoro sigurno potkopati uspjeh ura enog procesa, tako da je neophodno uraditi Aspektni Proces i sa njim, odgovorio mi je: “Kritičnost nije moj Aspekt. Ja sam kao osoba kritičan.” Bilo je jasno da se on identificirao sa tim Aspektom i da nije mogao da radi Aspektni Proces, jer se on radi na odijeljene Aspekte. Filozofska osnova Aspektnog Procesa je u činjenici da se nešto što je bilo cjelina razdvojilo u dva Dijela ili Aspekta koji predstavljaju suprotstavljene polaritete. Taj rascjep stvara stanje igre izme u polariteta.

28 Cilj Aspektnog Procesa je da reintegrira ta dva Dijela u cjelinu. Nijedan od ta dva Aspekta nije cijeli, niti savršen, iako, tokom procesa, kao jedan od polariteta možemo da tretiramo cjelinu Bića. Klijent najčešće doživljava da je jedan Aspekt u potpunosti nepoželjan i želi da ga se oslobodi, odnosno da ga reintegrira u cjelinu, osjećajući da je ta cjelina njegovo istinsko Jastvo. Upravo je odijeljenost jedan od razloga zašto on ima problem sa tim Aspektom. Problem će istrajavati sve dok ga ne reintegrira tamo odakle se nekada izdvojio, a to je cjelina Bića. Obratite pažnju na to da proces reintegracije Aspekta započinje sa prvim ciljem na Ciljnom Lancu i da je reintegracija sve potpunija kako se krećemo uz Lanac sve viših ciljeva. Kada je prvi cilj osviješten, dolazi do djelomične reintegracije i smanjivanja tenzije, pa ako bismo tu prekinuti proces, Klijent bi se neko vrijeme osjećao kao da je problem riješen i tenzija bi djelomično splasnula. Ali bi se problem iznova javio u drugoj formi, a sa njim i tenzija, premda bi bila nešto slabija od prvobitne, jer Najviši Cilj nije ostvaren i reintegracija nije potpuna. Uskoro počinje nova igra uspostavljena izme u trenutnog stanja u kome se čovjek nalazi i cilja koji se pred njim ukazuje i kojeg do tada nije bio svjestan. Kada teoriju igre prihvatimo kao osnovu našeg rada, uočavamo da su polariteti bitni elementi u nastanku igre i u isto vrijeme glavni mehanizam stvaranja poremećaja i nepoželjnih stanja sa jedne strane i poželjnih igara sa druge. Postoje četiri glavna načina kako nastaju polariteti i sa njima igra. U prvom, osoba razdvaja svoj identitet i intenciju od nekog poželjnog cilja. Ona se s vremena na vrijeme osjeća ucjelovljenom i potpunom. Iz te cjelovitosti osoba u jednom trenutku izdvaja neko stanje, kvalitetu, objekt ili okolnost koje želi stvoriti, staviti pod kontrolu ili imati. To je jedan pol. Drugi pol čini Ja koje želi taj ishod ili to stanje, Ja koje se jedno vrijeme osjećalo cjelovitim, ali se više tako ne osjeća. Interakcija koja se uspostavlja izme u ta dva pola stvara tenziju i formira igru. U drugom slučaju polariteti nastaju kada je osoba kao cjelina izložena negativnom spoljašnjem djelovanju koje stvara kod nje neprijatno iskustvo. Ona se opire tom iskustvu tako što istura jedan svoj Dio ili Aspekt kao energetsku branu koja drži distancu prema tom iskustvu! Otpor se sastoji iz napora da porekne postojanje iskustva koje osoba nije voljna da doživi. Napor i energija ulažu se u održanje distance izme u sebe i nepoželjnog iskustva. Me utim, otpor vezuje pažnju, a to znači energiju individue, i tako održava u postojanju Aspekt na koji je otpor usmjeren. U prvom slučaju cilj Bića je da IMA nešto. U drugom slučaju cilj Bića je da NEMA nešto, točnije rečeno da spriječi doživljaj nekog iskustva. Treći način na koji dolazi do polarizacije Aspekata jeste postojanje prevazi enih oblika ponašanja. Na odre enom nivou razvoja jedan oblik ponašanja je bio primjeren, ali na višem stupnju razvoja više nije. Tada postoji nepoželjan Aspekt, koji se ispoljava kao problem. Na primjer, u ranim fazama razvoja zavisnost djeteta od roditelja je logična i primjerena, jer mu omogućava zaštitu, sigurnost i razvoj. Ali ako je odrastao čovjek zavisan od svojih roditelja, to jeste problem i zavisnost jeste Aspekt na koji treba primijeniti Aspektiku. Četvrti način na koji dolazi do polarizacije i nastanka Aspekata jeste opiranje unutrašnjim iskustvima kada čovjek ne saopćava vjerno ono što je u njemu, već nešto drugo. Na primjer, čovjeka vrije a nečiji stav prema njemu i umjesto da to iskomunicira, on saopćava nešto drugo - da je ta osoba u pravu, da je razume ili, pak šuti, odnosno prekida komunikaciju. I u ovom slučaju osoba podiže energetsku branu izme u sebe i svog iskustva, samo sada ta brana sprečava komunikacija prema spoljašnjem svijetu. Ako u formuli stvaranja Biti-Činiti-Imati razdvojimo “Biti” od “Imati”, tada stvaramo “Činiti” kao fazu kroz koju moramo proći da bismo dosegli “Imati”. Ukoliko su barijere koje odvajaju Biće od cilja približno jednake slobodi izbora koje Biće ima, tako da omogućavaju da se kroz ulaganje napora ostvari cilj, igra teče optimalno. Nevolje počinju u dva slučaja. Kada osoba počinje igru u kojoj je cilj ili suviše lako ostvariti, pa postaje ravnodušna i apatična ili ako je cilj nemoguće ostvariti i tada postaje osujećena i nezadovoljna. U drugom slučaju čovjek počinje nove igre, a da prethodne nije dovršio, a to znači da nije postigao njihove ciljeve ili, pak, nije svojevoljno od njih odustao. Podatke o poželjnom i nepoželjnom stanju igre ponavljam zato što izlaganje materijala Aspektike može da zavede na pogrešan zaključak da su Aspekti našeg Bića nešto loše u apsolutnom smislu. Oni to nisu. U životu koji vodimo integracija Aspekata se smjenjuje sa njihovom polarizacijom. Da li ćemo se odlučiti za integraciju ili polarizaciju zavisi od situacije u kojoj se nalazimo i kakvu igru želimo. Na primjer, kada god hoćemo ostvariti neki poželjan cilj, mi uspostavljamo polarizaciju izme u tog cilja i svog trenutnog stanja. U periodima i situacijama kada u našem životu ima premalo aktivnosti, vlada apatija i besmisao jer nema ciljeva kojima bi težili, nama je potrebno više polarizacije, da bismo stvorili potrebnu tenziju za aktivnost i tako izašli iz apatije. To se na najbolji način postiže kada postavimo veće i značajnije ciljeve ili kada se usmjerimo na ciljeve koji su u ostvarivi u daljoj budućnosti. Sa druge strane, ako imamo nepoželjnu vrstu energije, tj. emocionalni naboj u nekoj oblasti, koji izaziva negativne emocije i nepoželjna stanja, ako se osjećamo podijeljeni i necjeloviti, treba da se oslobodimo polariteta i izvršimo integraciju. Važno je zapamtiti, to ponovo ističem, da se ne možemo osloboditi polariteta odbacivanjem, potiskivanjem, gušenjem, pobjedom, kontrolom nepoželjnog Aspekta, već samo njegovom integracijom u cjelinu Bića, tako da me u njima više ne postoji razlika u potencijalu i u vezi sa njom tenzija.

29 ENERGETSKI FENOMENI ASPEKTNOG PROCESA Rad sa Lančanom Tehnikom otkriva nam energetske pojave koje su i ranije bile uočene kod psiholoških i Spiritualnih procesa, ali su ovdje naglašene zbog toga što se najveći dio vremena radi sa polaritetima. Pri tome jedan Aspekt ličnosti predstavlja jedan polaritet, a drugi Aspekt drugi, suprotni, ili ulogu drugog pola ima preostala cjelina ličnosti koja se za neko vrijeme sa njim identificira. Na ovome mjestu izložiti ću izvjesne iskustvene činjenice koje djeluju kao aksiome, odnosno očigledne istine. Svaka polarizacija jedne stvari, pojave ili Bića na suprotstavljene polaritete stvara u njima potencijalnu energiju koja teži da se izjednači. Ako do e do približavanja polova jednog drugom, ta potencijalna energija prelazi u kinetičku. Kada se polariteti spoje i na taj način neutraliziraju, dolazi do nove ravnoteže, a kinetička energija se osloba a u vidu toplotne ili emocionalne energije ili, pak, kao tendencija ka aktivnosti i može se upotrijebiti za obavljanje korisnih psihičkih funkcija. Kada se dva ili više elemenata uzajamno približe, energija se osloba a. U kontekstu Lančane Tehnike značajno je uočiti slijedeće: kako se proces približavanja nastavlja i elementi u sistemu prilaze jedni drugima, osloba ajući pri tome sve veću količinu energije, oni se ne raspore uju slučajno i kaotično, već sintropično, stvarajući nove sinteze, u kojima je moguće primijetiti potpuniju harmoniju, bolje funkcioniranje i veću ljepotu. Taj proces je očigledan u društvenim grupama. Kada nekoliko pojedinaca formira skladnu grupu, približavajući se u psihološkom smislu jedni drugima, osloba a se velika energija koja može da se preusmjeri u korisne ciljeve. Aspekt ima svoj prvi cilj, koji u tom trenutku izgleda jedini i konačni. Kada se taj cilj realizira, ostvarena je sinteza, blokirana energija se osloba a i cjelina Bića funkcionira na višem i skladnijem nivou. Iza prvog postoji drugi cilj, ali dok prvi cilj ne realiziramo u svijesti nismo u stanju da vidimo slijedeći prikriveni cilj, jer se prvi cilj ispriječio izme u nas kao neprozirna barijera. Kada u potpunosti u emo u iskustvo ostvarenog prvog cilja (premda se realizacija postiže samo u svijesti) i do emo do njegove krajnje granice, tek tada, a ne prije tog trenutka, postaje moguće sagledati slijedeći, viši cilj. Ulazeći u potpunosti u iskustvo prvog cilja, mi ga iscrpljujemo, kao da smo pokrili čitavu površinu njegovog polja i tako stigli do krajnje točke njegovog vidokruga, sa koje možemo da jasno vidimo slijedeći cilj. Kada se on ostvari, osloba a se vezana energija i dolazi do nove, više sinteze, do višeg uskla enja elemenata ili Aspekata Bića i ekspanzije njegove svijesti u do tada nesvjesne oblasti. Ono kao cjelina bolje funkcionira, razvija se i pomjera se na viši nivo. Sada je u stanju da sagleda slijedeći cilj i da se na njega usmjeri, i tako... sve do konačnog cilja, koji je Praznina. Tada se konačno čitava ciljna struktura raspada, sva se energija osloba a, do tada polarizirani Aspekt konačno biva integriran u cjelini Bića i ono počinje funkcionirati na evolutivno višem, skladnijem i efikasnijem nivou. Me utim, saznanje da je, u konačnoj viziji, svaki naš Aspekt, od masivnih struktura kao što su podličnosti, do sićušnih težnji i trenutnih impulsa, usmjeren na Najviši Cilj, ne znači da čovjek može da ga neposredno dosegne, pri čemu bi preskočio posredne ciljeve koji do njega vode. To je nemoguće, kao što čovjek koji teorijski zna da iza linije horizonta postoje još nevi ene teritorije, ne može da takvim znanjem sagleda te daleke prostore, već treba da uloži mnogo napora ako hoće da ih vidi. Da bi dosegao do Najvišeg Cilja Klijent mora proći Ciljni Lanac i iscrpiti iskustvo svakog cilja na njemu, premda on to čini ubrzano, putem svjesnog uživljavanja u iskustva ostvarenih ciljeva. Uslijed toga, iako je tehnički postupak izuzetno jednostavan, moramo da ga se precizno i dosljedno pridržavamo, inače ćemo umjesto Najvišeg Cilja i integracije Aspekta od koga smo pošli doživjeti razočaranje. Za nas je značajno da nova psihička i Spiritualna sinteza u Biću ne samo da ne zahtijeva energiju izuzev na početku da bi se proces pokrenuo - već osloba a energiju koja je do tada bila vezana u nižim organizacionim oblicima i stavlja je Biću na raspolaganje, a psihološka struktura Bića dobiva u skladu i efikasnijem rasporedu komponenata. Kratko rečeno, kroz integraciju nekada odvojenih Aspekata u Biću dolazi do nove sinteze na višem nivou. Energija koja se osloba a u kretanju ka višoj psihološkoj i Spiritualnoj sintezi osjeća se odmah i sasvim nedvosmisleno kao emocionalni uzlet, ushićenje, stanje sreće, ponekad kao “vrhunsko iskustvo” ili kao težnja da se djela, a često kao kreativni impuls. Kada god takva energija postane dostupna, a naročito ako se to dogodi iznenada ili je oslobo ena u velikim količinama, ona se može namjerno kanalizirati i iskoristiti za nastavljanja procesa Spiritualne sinteze i njeno ubrzanje. Ako se to ne učini, ona biva raspršena, pri čemu je potencijalna mogućnost psihološkog proboja beskorisno protraćena ili može postati činilac koji ometa druge vidove unutrašnje sinteze u psihološkom polju. Polariteti stvaraju energiju, odnosno energetski tok. Za Lančanu Tehniku to je značajno, jer iz te aksiome slijedi praktičan savjet. U prethodnom poglavlju to sam spomenuo, ali sada to naglašavam: Ako hoćete stvoriti energiju, odnosno pokrenuti energetski tok, trebate izvršiti polarizaciju! Drugi izraz za energetsko stanje izme u dva pola je tenzija, najčešće uočljiva izme u željenog cilja i trenutnog stanja (vidi “Kreaton”). Sa druge strane, (ovaj podatak ponavljam zbog pravilnog razumijevanja), ako imate nepoželjnu energiju, odnosno emocionalni naboj, da biste je eliminirali morate ukloniti polarnost, na primjer izme u jednog svog Aspekta koji hoće nešto i nekog drugog koji teži drugom cilju, ili izme u nekog Aspekta i cjeline svog Bića. Očito je da upravo to činimo u Lančanoj Tehnici. Metafizički zakon Poricanja Postojećeg ukazuje da se ne možemo osloboditi nepoželjnog polariteta (na primjer, izme u sebe i nekog svog neprijatnog stanja) tako što ćemo odbaciti jedan od polova, već to postižemo njihovom integracijom u cjelinu, tako da me u njima više ne postoji razlika u potencijalu.

30 Za razumijevanje energetskih zbivanja psiholoških i Spiritualnih procesa značajno pomaže znanje o prirodi igara, strukturama i ciljevima, zato je dobro da proučite materijale objavljene u “Kreatonu”. Čim čovjek počne jednu igru, kada god postavi sebi neki cilj, on uspostavlja strukturu polariteta, odnosno dijeli se na dvoje, izme u kojih vlada tenzija: TRENUTNO STANJE BIĆA

TENZIJA

CILJ

Izme u trenutnog stanja i cilja postoji strukturalna tenzija dokgod se cilj ne ostvari. Kada se cilj ostvari, ciljna struktura se raspada, polaritet nestaje, a sa njom i strukturalna tenzija. Nastaje stanje ravnoteže, izjednačenje potencijala izme u dva pola, u stvari oni nestaju, jer kada je cilj ostvaren izjednačeni su trenutno stanje i cilj, razlike nema, nema energetskog toka i nema tenzije. Kreacija ili ispoljenje se doga a kada se jedna stvar, ideja ili Biće podijeli u dvoje, u dvije stvari, ideje ili ispoljenja koje djeluju i reagiraju jedna na drugu. Ta ista kreacija se okončava kada to dvoje bude integrirano, a to znači sjedinjeno ili apsorbirano u jedno. To zbivanje nazivamo diskreacijom ili rastvaranjem. Sjetite se diskreiranja jednostavnih osjećanja u Ekskaliburu. Da bismo diskreirali strah, mi ulazimo u to osjećanje i identificiramo se sa njim, to jest, postajemo jedno sa njim. Da bismo spustili bilo koju stvar ili ideju sa više ravni na nižu, treba da je raščlanimo na polarne činioce koji su u ravnoteži u njoj - treba da zamislimo suprotne ekstreme u njenom ispoljenju i da ih predstavimo odvojeno, držeći istovremeno u svijesti njihovo fundamentalno jedinstvo kada su u ravnoteži. Primjer je analiza vode na vodik i kisik. Da biste uzdigli bilo koju stvar ili ideju sa niže ravni na višu, zamislite njenu suprotnost i izmirite taj par suprotnosti u svojoj svijesti. Dvije ideje ili energije moraju se spojiti i stabilizirati dovoljno dugo u tom obliku da bi odgovarale ideji ili energiji više ravni, koja će privući tu energiju i povući je gore. Diskreacija se doga a u kretanju sa nižeg plana egzistencije na viši. Tome nasuprot, kreaciju imamo u spuštanju na niži plan sa višeg. Iz toga proishodi praktičan zaključak: Sve što doživljavamo stvoreno je na višem nivou nego što je nivo na kome ga doživljavamo. Spoj ili sinteza dvije suprotstavljene ideje ili entiteta pora a nešto novo, treću ideju ili entitet, koji je na višem nivou egzistencije nego obje prethodne. Kada se spoje vodik i kisik daju novu sintezu - vodu. Bilo koje dvije stvari ili ideje koje su prethodno podijeljene radi stvaranja djelovati će i reagirati će jedna na drugu. Isprva će njihovi magnetizmi biti suprotne polarnosti, tako da će potom one željeti da ponovo postanu jedno. U aktu spajanja one prenose magnetizam i energiju. Kada je njihova energija prenijeta i magnetski polaritet se izjednači, one će odbijati jedna drugu, težeći da se udalje i ponovo stvore svoju odvojenu individualnost. I tako dalje. Ta neprekinuta serija igara čini život. U ovakvom odnosu, energiju će emitirati ona strana koja je više ima, a strana sa manjom energijom će je primati. Taj energetski naboj nije statičan niti fiksiran, već zavisi od energetskog napona ili vitalnosti ideje ili stvari. Ono što je važno jeste da energetski tok ide naprijed-nazad kao naizmjenična struja, nikada jednosmjerno. Aksiome stvaranja i rastvaranja i cikličnih promjena važe za sve aspekte egzistencije. Nepoznavanje tih aksioma i naša težnja da sve ostane isto u situaciji izmijenjenih okolnosti dovodi do stagnacije u mišljenju, štetno je za naše odnose i usporava našu evoluciju. U procesima diskreiranja mora se držati na umu da priroda i ljudski duh ne podnose vakuum. Oboje imaju težnju da ga popune i ona istrajava dokgod se to ne postigne. Stoga u procesima diskreiranja nepoželjnih stanja na mjestu diskreirane strukture uvijek stvaramo novu, poželjnu (vidi “Ekskalibur”). U Aspektnom Procesu najčešće nismo prinu eni da to činimo i to je njegova velika prednost. Zašto? Objasniti ću sasvim kratko, jer je čitaocima koji su prošli moj jednodnevni Kurs Aspektike to jasno. Kao osnov za objašnjenje poslužiti će nam opet Ciklus Ostvarenja Biti-Činiti-Imati, koji odre uje ponašanje svakog pojedinačnog Aspekta, isto kao i cjelovitog Bića. Aspekt je nastao u jednom trenutku odjeljivanjem od cjeline. On, kao i sve što postoji u ovom univerzumu, ima svoj Najviši Cilj, Prazninu. Drugim riječima, on teži da se vrati u cjelinu iz koje je potekao, iz koje se izdvojio. Njegova evolucija odvija se unutar faze Činiti. Da bi dospio do svog konačnog i Najvišeg Cilja, Praznine, Aspekt treba proći kroz niz posrednih ciljeva na Ciljnom Lancu. Ako ga mi diskreiramo prije konačnog cilja, rezultat je isti kao da smo u rijeci prije njenog uviranja stvorili prazan prostor. U tom praznom prostoru će se napraviti energetski vir i on će uvući duhovne mase u sebe da bi ispunio prazninu. One će stvoriti novu tvorevinu, koja će najčešće biti slična prethodnoj. Da bismo to spriječili, mi na mjestu diskreirane tvorevine (obično problema ili nepoželjnog stanja) stvaramo novu, poželjnu ili “pozitivnu” tvorevinu. Iz tog razloga sam insistirao da u primjeni Ekskalibura Praktičar kreira svoju novu realnost otprilike u istoj mjeri u kojoj je diskreirao elemente stare. Kod Aspektnog Procesa to je nepotrebno, jer je Aspekt, penjući se Lančanom Tehnikom, od jednog do drugog cilja, završio svoju normalnu evoluciju tako što se konačno spojio sa Najvišim Ciljem. Nigdje na njegovom putu uz Ciljni Lanac nije ostavljena praznina koja bi kao energetski vrtlog usisala duhovne mase i tako uzrokovala nastanak neke nove tvorevine koja bi mogla biti nepoželjna. Tako er je značajno ono što se doga a prilikom povratka niz Ciljni Lanac, kada Praktičar, ozračen

31 Prazninom i svjestan nje kao svoje suštinske prirode, prolazi povratno kroz ciljeve na Lancu, svi “negativni” i inferiorni ciljevi raspadaju se i nestaju ili izgledaju besmisleni i nestvarni, kao da ih nikada nije ni bilo. A “pozitivni” i Spiritualno viši ciljevi, koji odražavaju sintezu višeg nivoa, veći sklad, red i ljepotu bivaju doživljeni potpuno uskla eno sa Najvišim Ciljem ili suštinski istovjetni sa njim. Praznina ih pojačava ili ih Praktičar doživljava kao jedno sa Njom. Na taj način vraćanjem niz Ciljni Lanac munjevito se vrši indirektno i automatsko kreiranje - u subjektivnom univerzumu Praktičara stvaraju se nove sinteze kao psihološka sidrišta veće snage i harmonije i višeg nivoa Spiritualnosti. Premda mi operiramo sa mnoštvom Aspekata, njihovo postojanje je iluzorno. Postoji samo Jedno kao realnost. Sve ostalo je iluzija i zato je sve što postoji samo vid ispoljenja Jednog. Podjela nečega u dva suprotna polariteta je iluzija koju čovjek prevazilazi u iskustvu Gnoze, a to je spoj sa Istinom, Prazninom, Taom... Sredstva ili načini kojima se to postiže namjerno i svjesno jesu različiti sistemi koji omogućavaju doživljaj Gnoze. U svakodnevnom životu to sredstvo je ljubav, jer ona ukida iluzorne granice i podjele. SOLO PROCESIRANJE Kod većine Gnostičkih sistema postavlja se pitanje da li je njegove procese moguće raditi individualno? Želja da se to čini je razumljiva i odraz je potrebe svjesnog Bića da bude nezavisno od okoline. Kod nekih sistema razvoja to nije moguće i takva nemogućnost predstavlja jedan od njihovih nedostatka. Značajna vrijednost Aspektike je u tome što je moguće i poželjno raditi solo procesiranje. Individualno ili solo procesiranje je aktivnost kojom Praktičar u sebi spaja uloge Voditelja Procesa i Klijenta. Time se ne negira rad sa partnerom ili Procesorom (Voditeljem). Na protiv, rad u dijadi je vrijedniji i efikasniji. Mi živimo u dvopolnom univerzumu i kada se dvije svijesti ujedine u naporu osvješćivanja nesvjesnih Aspekata i njihovih ciljeva, proces brže i efikasnije teče nego ako to čini pojedinac. To je slučaj kod svih sistema procesiranja. Tako er, istrenirani Voditelj može, neutralno posmatrajući Klijenta, jer nije sam zaronjen u duboke slojeve duhovnih masa, lakše sagledati probleme koji se javljaju i zaobići podvodno stijenje na koje se može naletjeti tokom procesa Nekada solo Praktičar ima tendenciju da odustane tokom procesa i tada je uloga Voditelja neprocjenjiva. Tako er, rad u dijadi često daje udvostručen efekt, jer kada se Aspekt integrira kod Klijenta, ista stvar se doga a i kod Voditelja, ukoliko taj njegov Aspekt nije prethodno bio integriran. Ali je solo procesiranje moguće i vrijedno, a tako er ima neke prednosti. Da bi se prakticirao solo proces, moraju se zadovoljiti jednostavni uvjeti. Praktičar treba prethodno proći Jednodnevni Tečaj Aspektike pod vodstvom validiranog Majstora Aspektike, jer se na Tečaju vrši obuka za solo proces, ili da ima iza sebe najmanje 10-15 Aspektnih Procesa ura enih sa obučenim Procesorom ili vrlo iskusnim partnerom. On tako er mora savladati Aspektni Proces sa tehničke strane u tolikoj mjeri da je u stanju da ga radi automatski. On se ne smije prisjećati što treba učiniti u nekom trenutku, kojim riječima se obraća Aspektu i nikako ne smije pobrkati redoslijed aktivnosti, niti da neku od njih ispusti. Čak i ako napravi neku od takvih grešaka, on može postići izvjestan uspjeh, ali će on biti manji od optimalnog. Solo Aspektno procesiranje, kao što sam spomenuo, ima svoje prednosti. Praktičar ne mora plaćati honorar za rad Voditelja, može da radi kada i gdje mu najviše odgovara i može da se upusti u sopstvena kreativna istraživanja novih mogućnosti Aspektike, jer je njen potencijal za dalji razvoj veoma veliki. Aspektni Proces nije opasan, bilo da se radi solo, bilo u dijadi. Ako može uopće da se govori o opasnosti, ona se sastoji u tome da se on, kao i mnogi metodi meditacije, može izmetnuti u povlačenje od svijeta. Dobro je da se Praktičar, usporedo sa radom na integraciji Aspekata, upusti u trenje sa problemima svakodnevnog života. Tek tada će moći da uoči pravu vrijednost ovog sistema. Praktičar će pametno uraditi ako da sebi dovoljno vremena da se izvrši varenje i asimilacija novih iskustava. Najefikasnije je ako radi redovno, jednom dnevno ili jednom u nekoliko dana. Ambiciozni početnici ponekad pretjeruju, pa obave desetak Aspektnih Procesa jedan za drugim. Posljedica takvog pretjerivanja može da bude javljanje blagog osjećanje nerealnosti i “lebdenja”. To osjećanje ćete lako ukloniti ako 5-10 minuta radite kreativne procese. Oni se sastoje u tome da u svojim mislima nešto stvarate: zamišljate, sa uživljavanjem, da zidate kuću, obavljate neki posao, bilo što što bi u realnom životu predstavljalo stvaralački akt. U tehničkom smislu solo proces se radi na isti način kao sa Voditeljem, jedino što sam Praktičar obavlja oba posla. Osnovna stvar je da uspostavite što potpuniju i jednostavniju komunikaciju sa Aspektom. Ako u tome imate teškoća na početku, treba da sami ponovo uradite osnovne vježbe komunikacije sa Aspektima. Zatim, bez kritičkog procjenjivanja prihvatite PRVI ODGOVOR koji vam do e od Aspekta ili za koji vam se čini da je došao od njega. U takvom postupku ne možete da napravi značajniju grešku. Budući da sve što postoji vodi Najvišem Cilju, ako skrenete u izvjesnoj mjeri sa Ciljnog Lanca koji direktno vodi do Konačnog Cilja, vaša greška izazvati će malo obilaženje i vrlo brzo ćete mu se vratiti. Jer i greške koje napravimo i pogrešni ciljevi teže da se spoje sa Najvišim. Za svaki odgovor koji dobijete od Aspekta treba da se zahvalite Aspektu, da ga zapišete, a zatim ulazite sa njim u situaciju ostvarenog cilja (ostvarenog u svijesti i osjećanjima). Tada se trudite da ostvaren cilj osjetite što potpunije, da iscrpite njegov kapacitet do krajnjih granica. Potom se, osjećajući se sve vrijeme u situaciji ostvarenog cilja, obraćate Aspektu i pitate ga za slijedeći cilj. I tako dalje do Najvišeg Cilja. Zatim

32 se, sa stanjem Praznine kao suštinskom karakteristikom svoga Bića, vraćate niz Ciljni Lanac kroz ciljeve na njemu sve do Aspekta od koga ste pošli. Pazite da na kraju Procesa uvijek provjerite da li postoji opozicioni Aspekt (ili Aspekti) koji se suprotstavlja tome da prethodni Aspekt do e do svog Najvišeg Cilja i integrira se u cjelinu Bića. Da bi integracija bila potpuna i da se nepoželjno stanje ne bi povratilo, dužni ste uraditi Aspektni Proces sa svakim opozicionim Aspektom. Tako er, ukoliko je Aspekt jači ili se ispoljava duže vrijeme, potražite njegovu polarnu suprotnost i sa njom uradite Proces. Trebate voditi kratke bilješke o ura enim Procesima. U njih unesite datum, Aspekt sa kojim ste radili, da li je bilo opozicionog Aspekta i svoju procjenu uspješnosti Procesa. LANČANA TEHNIKA I HIJERARHIJA IDEJA Kretanja procesa mišljenja možemo arbitrarno razgraničiti na horizontalno i vertikalno kretanje. U kontekstu Aspektike horizontalno nas ne interesira. Ljudi na taj način misle čitavog života i malo što vrijedno postižu. U Aspektici imamo vertikalno usmjerenje misaonih procesa koji se kreću kroz veliki raspon nivoa od specifičnih do apstraktnih ideja. Svaka ideja, osim što ima različit sadržaj, razlikuje se od drugih po svojoj specifičnosti (konkretnosti) ili apstraktnosti (općenitosti). Nazvati ćemo kretanje od specifičnog ka apstraktnom “apstrakcijom”, a kretanje od apstraktnog ka specifičnom ili konkretnom “konkretizacijom”. Nas ovdje interesira hijerarhija ideja kao osnova Lančane Tehnike. Ako izdvojite bilo koju ideju u univerzumu, u odnosu na nju možete naći drugu ideju, ili konkretniju ili apstraktniju. Izuzetak je ideja Apsoluta ili Praznine kao ekstrem na apstraktnoj strani. Kada, tokom Aspektnog Procesa do ete do nje, vi nedvosmisleno uvi ate i saopćavate da nema ničeg višeg. Ako po emo od ideje televizora i hoćemo da postanemo specifičniji, tj. da vršimo konkretizaciju televizora, moramo da govorimo o vrstama ili kategorijama televizora ih o njegovim dijelovima, koji svi spadaju pod općiju ideju televizora. U tom procesu možemo da mislimo ili govorimo o Tošibi, Sanjo, Filipsu, Telefunkenu i sličnim markama televizora itd, odnosno o bilo kojoj vrsti ili kategoriji televizora. Ako hoćemo da nastavimo sa procesom konkretizacije na jednom tipu televizora, na primjer na televizoru Sanjo, misliti ćemo o crnobijelim Sanjo televizorima i kolor Sanjo televizorima. Ukoliko nastavimo sa procesom konkretizacije na kolor Sanjo televizoru, misliti ćemo o portabl televizoru, kućnom i restorantskom itd. Obratite pažnju da u kretanju naniže svaki nivo postaje sve specifičniji, sve konkretniji, a da je broj jedinica ili primjeraka u svakoj kategoriji sve manji. Ima manje Sanjo televizora nego televizora uopće, manji je broj Sanjo portabl televizora nego svih Sanjo tipova itd. Možemo vršiti proces konkretizacije na drugi način, tako što ćemo govoriti o sve manjim dijelovima jedne cjeline. Ako se vratimo na ideju televizora i izvršimo ovakvu konkretizaciju, sada ćemo da mislimo o ekranu, programatoru, tranzistorima, kutiji... Dalje, vršeći konkretizaciju na programatoru, doći ćemo do dugmadi programatora, električnih veza, prekidača, osigurača itd. Dalje, postoje dijelovi osigurača koji su manji od osigurača kao cjeline itd. Na taj način, u konkretizaciji mi mislimo o manjim dijelovima većih dijelova. Da sada pogledamo proces uopćavanja na televizorima, u kome ćemo se kretati ka sve općijim ili apstraktnijim idejama. Da bismo otkrili ideju koja je apstraktnija ili općija od ideje televizora, trebamo postaviti sebi pitanje: “Kojem cilju služi televizor?” Ili “Što mu je cilj?” Naravno, on je sredstvo za širenje informacija, odnosno cilj mu je informiranje. Znači dolazimo do ideje informiranja. Sa li primjećujete da je ideja informiranja šira i obuhvatnija od ideje televizora? U nju spadaju i informiranje preko radija, novina, knjiga, usmene informacije itd. Ideju televizora možete staviti u ideju informiranja, jer je ideja televizora uža od ideje informiranja. Da nastavimo sa uopćavanjem. “Što je cilj informiranja?” Znanje” I dalje, da biste mogli stjecati znanje mora postojati svijet - materijalni, socijalni i duhovni - o kome stječete znanje, jer je znanje sticanje informacija o svijetu. Svijet je apstraktnija ideja od znanja, jer o nekim dijelovima svijeta možete u ovom trenutku dobiti znanje, a o nekima ne. Dalje, postoje Bića koja žele znanje i koja ga ne žele ili su neutralna u tom pogledu. Daljim uopćavanjem doći ćemo do ideje postojanja. To je još apstraktniji pojam od pojma svijeta, ili viša ideja, jer možda postoji i “onaj” svijet. Postojanje sadrži u sebi prostor, materiju, energiju i vrijeme, sve svjetove koji su ikada postojali i koji će postojati i kada ovaj isčezne. Možemo se upitati zašto uopće razmišljamo o hijerarhiji ideja? Zato što mi najveći dio vremena provodimo komunicirajući, bilo sa drugim ljudima, bilo sa svojim Aspektima, a jedan od problema koji se javljaju u komunikaciji je taj što ljudi često u svojoj komunikaciji propuste da konkretno definiraju odre eni Aspekt i da izvrše proces uopćavanja. Može se javiti pitanje, “A kakva je korist od uopćavanja?” U procesu komuniciranja i u procesu procjenjivanja važnosti informacije veoma vrijedna je procedura provjeravanja više ili apstraktnije ideje. Tome nam služi pitanje “U kome cilju?” ili “Što je cilj toga?” U svakoj organizaciji koja valjano i djelotvorno funkcionira cilj manje strukture jeste da služi veću strukturu. Svrha bilo kojeg dijela je da služi cjelini, bilo da se radi o fizičkoj strukturi, socijalnoj grupi ili psihi individue. Slično tome, svrha bilo koje klase, kategorije ili dijela organizacije ili organizma jeste da služi klasu, kategoriju ili dio organizacije ili organizma koji je neposredno iznad njega. Na primjer, svrha kotača je

33 da služe automobilu. Oni mu služe tako što mu omogućavaju da se kreće sa mjesta na mjesto. Svrha volana je da omogući automobilu da mijenja pravac u kretanju itd. Svrha nekog tjelesnog organa je da služi tijelu, svrha pojedinih crta ličnosti je da služi cjelini ličnosti itd. Ali se s vremena na vrijeme u organizmu, organizaciji ili psihi doga a da njihovi dijelovi zaborave ciljeve višeg reda i počinju da služe sopstvenim ciljevima, koji nekada nisu i ciljevi veće cjeline. Oni kao da stiču poseban život. Kada imamo posla sa bilo kojom strukturom, bilo da je to grupa ljudi ili psiha individue, treba držati na umu da je evolutivni cilj ili svrha svakog manjeg dijela te strukture da služi veći dio strukture. Hijerarhiju ideja srećemo kod mnogih filozofskih i mističnih sistema. Na primjer, Plotin koji je razvio Platonovo učenje i stvorio Neoplatonizam, uči da se iz Najvišeg, koji je Jedno, procesom emanacije ili radijacije stvaraju niži nivoi egzistencije. Prva emanacija je Nus ili Duh, iz kojeg proishodi Svjetska duša koja je veza izme u čulnog svijeta i nadčulnih svjetova, a potom daljom emanacijom razvijaju se sve niži oblici. Postoji hijerarhija stupnjeva kojima se Ljudsko Biće vraća u Jedno obratnim putem. Nužno je prvo se pročistiti, a pročišćavanje se svodi na osloba anje Duše od tjelesnih veza i prakticiranje glavnih vrlina. Na drugom nivou Duša se uzdiže iznad čulne percepcije do Nusa kroz kontemplaciju. Treći stupanj, koji je neizreciv, vodi do spoja sa Nusom. Konačno, uzdizanje se završava ekstatičkim spajanjem sa Jednim. “Jedno” kod Plotina predstavlja bezmalo savršenu paralelu Brami u hinduizmu i Statiku u Sajentologiji, Sunjati u klasičnom budizmu, Zenu, Čanu i Praznini u Aspektici. Ono je izvan realnosti i izvan ljudske ličnosti. Plotin piše o Jednom: “ Jedno je prije Ono nego On... Sa Jednim su sve stvari povezane i njemu teži čitava egzistencija... Ono je bez želja, dovoljno samo sebi, izvan misli, izvan definicija, izvan shvaćanja i realnosti. Povratni put Duše ide obrnutim smjerom sve do Jednog, Najvišeg.” U Kabali model Drveta Života služi za prikaz hijerarhijske strukture univerzuma, a tako er za mentalnu operaciju poznatu pod imenom uspinjanje na planove, u kojoj se Praktičar kreće od najkonkretnijeg nivoa, ovozemaljskog, koji predstavlja Sefirot Malkut, do najapstraktnijeg, čiji je simbol Keter. Iza Ketera nalazi se Ain ili Ništavilo. Obratnim smjerom teče proces spuštanja od najapstraktnije ideje Ništavila do najkonkretnijeg ispoljenja od kojeg smo pošli. Hijerarhije idejnih nivoa koristi tako er Alister Kroli kao objašnjenje zašto efikasna magija mora biti bijela. Ritualna magija nema moći, kaže Kroli, ukoliko operator ne prizove kozmičke sile, odnosno Kozmičku Inteligenciju koja vladar sferom pod koju spada cilj magijske operacije. Postoji hijerarhija tih Inteligencija, od najnižih elementarnih sila do Svemogućeg Boga. Da bi ga odgovarajuća Inteligencija slušala, operator mora prizvati njoj nadre enu Inteligenciju. Ali, i od nje postoji superiornija, tako da je u slijedećoj operaciji prinu en prizvati i nju. Pri tome, kako se operator penje u hijerarhiji, Kozmičke Inteligencije su u moralnom i Spiritualnom smislu sve savršenije. Pri vrhu hijerarhije jesu sile Pravde, Dobra i Svjetlosti. Da bi njih prizvao, operator mora da se usmjeri na Inteligenciju koja je i u odnosu na njih superiorna, a to je Apsolut, iznad koga nema ničeg. Stoga se najviša i najefikasnija magija pretvara u Teurgiju, odnosno direktno obraćanje Apsolutnom Božanstvu. U “Kreatonu” sam naveo Habardovu strukturu dinamizama po kojima ljudsko Biće preživljava u ovom univerzumu. Tih osam dinamizama su hijerarhijski strukturirani od najkonkretnijeg - samoodržanja - do najapstraktnijeg, a to je postojanje i preživljavanje kroz Apsolut i Beskonačnost. Drugi dinamizam je očito apstraktniji od prvog, jer porodica uključuje pored pojedinca i bračnog druga, djecu, roditelje i ostale srodnike. Na taj način drugi dinamizam je obuhvatniji i apstraktniji od prvog. Socijalne grupe, kao što su pripadnici jednog grada, jednog udruženja ili nacije su apstraktnije od porodice, jer one obuhvaćaju porodicu, a porodica je uža od njih. Ideje koje odgovaraju višim dinamizmima su apstraktnije od ideja nižih. Ideja čitavog fizičkog univerzuma je apstraktnija i obuhvatnija od ideje živog svijeta, jer pored njega obuhvaća i takozvani neživi svijet. A Apsolut ili Beskonačnost je apstraktnija od svih ideja nižeg nivoa, jer ih ona sve obuhvaća i od nje nema apstraktnije. Jedini način da prona ete da li i kako manja struktura služi veću strukturu jeste pitanjem “Što je njen cilj?”, odnosno nekom varijantom tog pitanja. To vam je neophodno da biste mogli prepoznati specifično i da se krećete od specifičnog ka apstraktnom. U Lančanoj Tehnici, pošto utvrdimo koji je prvi cilj Aspekta, krećemo se vertikalno od specifičnog ka apstraktnom postavljanjem pitanja Aspektu sa kojim radimo: Koji cilj je tebi još vrijedniji i viši? Verbalizacija pitanja je važna da bismo se najbrže kretali po vertikali. U početnoj fazi formiranja Aspektike nisam na to obraćao pažnju, pa sam varirao verbalizaciju komandi. Ali se pokazalo da je to važan činilac. Značajniji ili važniji cilj utjelovljen je u apstraktnijoj, odnosno hijerarhijski višoj ideji, a do nje se najbrže stiže naglašavanjem vrijednijeg i višeg cilja. Primjenjujući na Klijenta Lančanu Tehniku, nemamo potrebe da mu spominjemo hijerarhiju ideja, ali se on, slijedeći pravilno datu komandu, spontano kreće uz hijerarhiju sve općijih ideja. Kao prvi cilj nekog neželjenog ponašanja obično se navodi zaštita od neprijatnih iskustava, izolacija i slični. Ponekad se navode i negativni ciljevi, kao što su osveta, samokažnjavanje ili kažnjavanje drugih i smrt. Potom se Klijent, obično bez jasne svijesti o tome što se dešava, penje hijerarhijom sve apstraktnijih ideja, a to su u Aspektnom Procesu istovremeno stanja veće neurološke i psihološke integracije. On se kreće po Ciljnom Lancu sve do nekoliko najapstraktnijih ideja (“Istinsko ja”, “Ja jesam”, “Mir”, “Totalna Sreća”, “Jednost”, “Sve-je-kako-trebabiti”, “Bog”, “Istina” itd.), koje predstavljaju prva ispoljenja iz Iskonskog Stanja ili Praznine i konačno ulazi u Nju, najvišu i najapstraktniju od svih ideja. Tokom Aspektnog Procesa možemo se uvjeriti u hijerarhijske odnose o kojima smo prethodno govorili,

34 tj. da je u svakoj strukturi cilj manje organizacije da služi veću. Tako er, kada razmišljamo o svom nepoželjnom ponašanju ili bilo kojem ispoljenju koje nam smeta, možemo da vidimo da se takav jedan Aspekt često osamostaljuje, uzurpira vlast i nameće se višoj organizaciji, čitavoj ličnosti, iako je samo jedan njen dio. Hijerarhija ideja značajna nam je i kod Kreatonskih operacija kao što je uklanjanje konflikta izme u dvije Vrijednosti. Ako imate bilo koje dvije ideje (Vrijednosti ili Aspekta ličnosti) koji su u konfliktu, utvrditi ćete da možete ukloniti konflikt ako, tražeći njihove sve više ciljeve, konačno do ete do Najvišeg Cilja, koji je zajednički za obje Vrijednosti ili Aspekta. U pogledu vrijednosti i snage ili moći postoji sasvim jasna zakonitost: Ima više moći i veća je vrijednost u apstraktnoj ideji nego u specifičnoj. Razlog je u tome što apstraktnija ideja kontrolira specifičniju ideju, jer je uključuje u sebe, ima viši emocionalni ton i zahvaća veći prostor. U to će se uvjeriti svaki Praktičar. Više snage i viši emocionalni ton, a tako er veću prostornost, ima ideja” Ja sam ja” ili “Sveopća ljubav” nego “ja sam liječnik”, “Ja sam otac dvoje djece” “Pošten čovjek”, osjećanje mržnje ili napetosti pred nepoznatim ljudima. Kretanje uz hijerarhiju ideja uočljivo je u ponašanju Majstora na Intenzivu Gnoze. Na samom početku on Učesnicima ukazuje da je jedini cilj Intenziva Gnoza ili Prosvjetljenje. Na taj način on stavlja grupu u ciljnu strukturu. Potom počinje voditi Intenziv obraćajući pažnju Učesnicima na veoma specifične stvari. Ukazuje im na veliki broj detalja, počevši od pravila ponašanja, pa do toga kako da postupaju da bi što prije naučili tehniku, kako da se ponašaju prema partneru, kako da meditiraju u šetnji i tome slično. Tokom odvijanja Intenziva Gnoze u njemu je primjetno kretanje od pojedinačnog i konkretnog ka sve apstraktnijem. Majstor usmjerava pažnju Učesnika na sve više ideje: na ljubav prema partneru i ljudima uopće, na dobrotu, žrtvovanje za druge, na vrijednost toga što rade, na savla ivanje osjećaja krivice itd. Odlučujući trenutak nastaje u trenutku takozvanog Otvaranja Intenziva, kada im nedvosmisleno i naglašeno ukazuje na konačni i najvrijedniji cilj - Iskustvo Gnoze! Nekada Majstori zaborave Najviši Cilj Intenziva i usmjeravaju Učesnike na učenje tehnike kao na glavni cilj. Kada Učesnici nauče tehniku, odnosno ostvare taj cilj, njihova ciljna struktura se raspada, oni ostaju u praznom prostoru i gube svaku motivaciju. Stoga, kada je tehnika naučena i neko vrijeme prakticirana, Majstor mora otvoriti Intenziv, a to znači da Učesnike snažno emotivno pokrene ka ostvarenju osnovnog cilja, Gnoze. Od tada nadalje, u završnom djelu Intenziva, on im govori samo o Istini, jer ta ideja ima tada najveću moć. A na početku im je o njoj malo govorio, koliko da ukaže da je Istina njihov konačni cilj na Intenzivu, da su zbog nje ovdje i da im stvori motivaciju da izdrže kroz teškoće. Na taj način Majstor svojim Učesnicima stvara ciljnu strukturu koja ih najefikasnije gura ka ostvarenju. Hijerarhiju ideja možemo tako er predstaviti kao hijerarhiju točaka gledišta. Postoje niže točke gledišta i više, sve više i više... i najzad Najviša. Bol i nepoželjna osjećanja kao što su strah, ljubomora, mržnja i slična čovjek osjeća na nižim točkama gledišta. Na višim i sveobuhvatnijim točkama gledišta bol je nevažan i zanemariv (kao i nepoželjna stanja), a na vrlo visokim, koje odgovaraju Spiritualnim stanjima, on ne postoji. Sa uspinjanjem uz hijerarhiju točaka gledišta emocionalni ton postaje sve viši: na najvišim točkama gledišta i u Spiritualnim stanjima koja im odgovaraju (na primjer, Ja Jesam, Bog, Sve Je Jedno, Sve Je Kako Treba Biti, Ljubav, Svjetlost) čovjek ne može osjećati mržnju, zavist, ljubomoru i slične negativne emocije. U vezi sa položajem u hijerarhiji točaka gledišta jeste ne samo njihov emocionalni ton, već i njihova prostornost, odnosno prostor koji obuhvaćaju. Niže i negativne točke gledišta imaju uske granice, koncentrirane su na ograničen prostor i u tom suženom prostoru sabijena je njihova energija. Pozitivna stajališta imaju viši emocionalni ton i istovremeno su prostranija i obuhvatnija. Kada osoba osjeća bol ili ljubomoru, taj osjećaj i ili osjećanje (prožeto odgovarajućim idejama) koncentrirani su u skučenim dijelovima fizičkog tijela: u glavi, sinusima, stomaku i tome slično. Takvom osjećaju i emociji odgovaraju hijerarhijski niske točke gledišta. Kada osoba osjeća radost, to osjećanje i ideje koje sa njim idu su mnogo šire nego tijelo, ispunjavaju veliki prostor, a u hijerarhiji su mnogo više. Nekada osoba ima utisak da se njena radost ili ljubav prostiru i obuhvaćaju čitav svijet. Isto važi i za ostale više ideje i emocije: sreću, žrtvovanje za druge, ushićenje pred prirodom Ljudskog Bića, ljepotom itd. Što je viša ideja i viši emocionalni ton osjećanja, ona obuhvaća veći prostor, stajalište je više i šire. Na to nas upućuje i osnovno značenje riječi “ekstaza” “izvan tijela”. Što je viša točka gledišta to više života ona zahvaća, ima veću energiju i veću moć psihološke i Spiritualne integracije. Znanje o hijerarhiji ideja pomaže nam da u primjeni Lančane Tehnike izbjegnemo moguće greške. Na početku Aspektnog Procesa moramo Aspekt sa kojim radimo definirati najkonkretnije. Ako to ne učinimo, pogriješiti ćemo, jer će granice tog Aspekta biti preopširne i u njih će ući mnoštvo detalja koji tu ne spadaju, tako da će nam zamagliti sliku. Apstraktne ideje, premda su moćnije od pojedinačnih, ne sadrže dovoljno detalja. Stoga moramo poći uvijek od sasvim specifičnog Aspekta, očišćenog od svega što u njega ne spada, jer ako nismo dovoljno specifični Klijent će morati izmišljati detalje ili će ih uzimati od sličnih pojava, a takvi detalji su za konkretnu operaciju štetni ili opterećujući. Druga mogućnost da pogriješimo jeste ako zastanemo na nekom nižem, podbačajnom cilju i tako ne dospijemo do Najvišeg Cilja, odnosno Praznine. Da bismo te greške izbjegli, uvijek na početku uzimamo Aspekt u njegovoj najvećoj specifičnosti, tražimo njegov neposredni cilj i krećemo se dalje po Lancu Ciljeva od konkretnih ka općijim, sve do najopćije i tada vodimo Klijenta u Prazninu. U tom kretanju, dok radimo Aspektni Proces, ne treba da sebe

35 opterećujemo razmišljanjem koliko su ciljevi na koje nailazimo konkretni ili apstraktni, ali ako poslije završenog Procesa analiziramo čitav postupak i konkretnost, odnosno apstraktnost ciljeva na Lancu, možemo vidjeti da smo se vrlo brzo kretali od najkonkretnijeg do najapstraktnijeg. On predstavlja konačan cilj iza kojeg nema ničeg višeg, a izražava se najapstraktnijim mogućim idejama: Apsolut, Praznina, Apsolutna Praznina, Vakuum, Bog, Ništa, Ništavilo ili Istina. OBLASTI PRIMJENE ASPEKTNOG PROCESA Budući da sve što postoji u ovom univerzumu, prvenstveno sva ispoljenja Ljudskog bića, teži Stanju Praznine, Praktičar može da radi sa bilo kojim svojim Aspektom ili ispoljenjem. Stanje egzaltacije i sreće je tako er težnja ka Najvišem Cilju, kao i stanje depresije i nesreće, premda je sa relativnog ljudskog stajališta nešto čemu Biće teži. Ono je prijatno i poželjno, za razliku od depresije koja je neprijatna i nepoželjna. Malo je vjerojatno da ćete poželjeti ukloniti prijatna emocionalna stanja, ali je sasvim moguće da sa njima eksperimentirate. Ona su većinom bliža Praznini, jer su to hijerarhijski više točke gledišta, tako da ima manje beočuga na Ciljnom Lancu do Nje. Aspektni Proces ne možete uspješno da primijenite na svoje sposobnosti, osjećanja, točke gledišta, stanja i iskustva koja su već dobro integrirana u cjelinu Bića. Ne možete puniti čašu koja je već puna! Na primjer, ako je neka osoba doživjela Gnozu na pitanje “Tko sam ja?” i ako je to iskustvo u potpunosti integrirala, besmisleno je raditi Aspektni Proces sa Aspektom koji se ispoljava kao osjećanje “ Ja”, jer je suština tog procesa integracija, a sa tim Aspektom proces integracije je već završen. Ako, pak, osoba nije imala takvo iskustvo, ili ako ga je imala, ali ga nije potpuno integrirala, otvara se veoma plodno polje eksperimentiranja sa “Ja” Aspektom (vidi poglavlje Iskustvo Gnoze i Aspektika). Ponekad, kada Praktičar eliminira dva ili tri oblika ponašanja koji mu smetaju, imati će utisak da nema više što da uklanja i transformira. Me utim, ukoliko sistematski pregleda nekoliko glavnih oblasti u kojima se najčešće javljaju nepoželjna ispoljenja, lako će naći brojne Aspekte sa kojima je rad koristan i poželjan. Napominjem da čovjek sam odre uje što mu smeta i što treba da mijenja u sebi, a nikako njegov Voditelj, partner ili neko treći. Ne postoje opća pravila za sve ljude. Ovdje su vam navedene neke oblasti radi lakše orijentacije, a vi ih slobodno izostavite ako vam ne odgovaraju ili dodajte nove, koje ovdje nisu navedene. Aspekti moralne inferiornosti To su Aspekti koji nam smetaju sa moralnog stanovišta. Na primjer, želja za ogovaranjem i pasivno učestvovanje u ogovaranju - slušanje kada to neko čini. Želja da se laganjem privuče pažnja na sebe ili prida sebi značaj. Osjećanje da nam je krivo kad neko drugi postigne uspjeh u nečemu, odnosno zavist. Osjećanje ljubomore. Ograničavanje slobode ponašanja bliskih osoba, naročito partnera i djece. Netrpeljivost prema pripadnicima drugih narodnosti ili religija itd. Bez čega ne mogu (Aspekti koji me drže ovdje) Bez slobode, ljubavi, pravde, bez uloge majke ili oca, domovine, seksa, novca, udobnog ili “pristojnog” života itd. Neke osobe ne žele da rade sa ovim Aspektima, jer osjećaju strepnju da će ih izgubiti ako ih integriraju. Takav stav je neosnovan. Logika koja je u osnovi rada sa njima je ova. Ljudsko Biće treba da ima beskonačne mogućnosti ponašanja, a veći broj opcija ima osoba koja može da živi bez ljubavi, nego osoba koja osjeća da joj bez ljubavi nema života. Da ponovim ono što sam prethodno istakao. Kada integrirate osjećanje ljubavi, to ne znači da ćete izgubiti sposobnost da volite, već nešto sasvim drugo: moći ćete da volite, ali nećete morati da volite. Imati ćete slobodu izbora izme u te dvije mogućnosti. Kada postanete sposobni i voljni da usvojite bilo koju točku gledišta, biti ćete u stanju uvijek odabrati onu koja najbolje odgovara danoj situaciji. Aspektno Procesiranje je, u biti, vraćanje individui njenog nekadašnjeg Spiritualnog determinizma i slobode. Nepoželjne navike Prejedanje ili pretjeran nedostatak apetita, pušenje, alkoholizam, narkomanija, uklanjanje napetosti kroz prenaglašen seks ili masturbaciju. Predugo spavanje ili nesanica, predugo ležanje u postelji poslije bu enja zbog kojeg se čovjek osjeća krivim. Kronično zakašnjavanje. Nemogućnost da se posao obavi do kraja i odustajanje prije konačnog ishoda. Nemogućnost da se počne sa provo enjem sopstvenih odluka. Grickanje noktiju. Nervozno smijanje u prisustvu drugih osoba, prisilno lupkanje prstima po stolu, prisilno održavanje čistoće (ako je pretjerano). Prisilno provjeravanje da li su vrata zaključana i struja isključena. Prekidanje drugih u govoru itd. Osjećanja

36 Svaki normalan čovjek je s vremena na vrijeme izložen nepoželjnim emocijama, ali kada savlada Aspektni Proces on ne mora da ih trpi ako to ne želi. Razmislite da li ste podložni strepnji, da li vam se često javljaju strahovi od mogućih nesreća, depresije, nastupi agresije ili bijesa, tuga i nesrazmjerna patnja, osjećanja uvrije enosti, besciljnosti i usamljenosti? Odnosi sa drugim ljudima Da li vam je teško tražiti usluge od drugih ljudi? Je li vam teško da drugima odbijete uslugu kada vam traže? Osjećate li ustezane kada treba da kažete “ne” drugima? Da li vam je teško da iznesete sopstveno mišljenje, suprotno od osobe sa kojom razgovarate? Imate li problema da u društvu preuzmete inicijativu? Da li obično činite stvari da biste zadovoljili neku osobu, iako je to na vašu štetu? Da li ste na neke osobe ili situacije posebno osjetljivi? Da li izbjegavate ljude? Imate li teškoća da stupite u razgovor sa nepoznatim osobama ili da ih nešto pitate? Da u ste vi osoba koja ima tremu kada treba da govori pred grupom ljudi, pogotovu nepoznatih? Da li se priklanjate željama drugih i kada vi želite nešto sasvim drugo? Imate li strah da će vas osobe za koje ste emotivno vezani napustiti? Da li vas nervira kada se neko pred vama hvališe i razmeće itd. Odbojnost prema korisnim stvarima i aktivnostima Matematika i sve što je povezano sa računanjem (ukoliko vam je to potrebno u životu). Nesposobnost da održite urednost u svom stanu ili radnom mjestu. Osjećanje odbojnosti prema učenju nekog stranog jezika (ili svih), prema tehničkim novitetima i kompjuterima, prema doškolovavanju i usavršavanju u struci i životu uopće, prema fizičkim vježbama ako su vam neophodne itd Tjelesni poremećaji i oboljenja Aspektni Proces nije zamjena za liječenje i njegu pod nadzorom kvalificiranog liječnika i ja ga nipošto ne savjetujem u tom smislu. Vjerovati da je bilo koji psihološki, gnostički ili Spiritualni proces lijek za sve nevolje, naročito tjelesne, bilo bi sasvim pogrešno! Tijelo ima svoje zakone i podložno je kako psihičkim tako i fizičkim nepoželjnim djelovanjima, ali je prevashodno pod kontrolom Genetskog Entiteta (o Genetskom Entitetu vidi kasnije). Težnje Genetskog Entiteta se ispoljavaju u najvećoj mjeri kao tendencija održanja vrste i samoodržanja. Te tendencije se mogu samo privremeno potisnuti, a ne mogu se eliminirati. Na primjer, vi možete da osjećaj gladi dovedete po Ciljnom Lancu do Praznine, ali će se taj osjećaj ponovo javiti poslije nekog vremena, jer ga Genetski Entitet neprestance stvara da bi tijelo preživjelo. To važi i za druge osnovne životne nagone. Sa druge strane, budući da Aspektni proces djeluje na cjelinu Ljudskog Bića, sasvim je logično da na taj način možete ukloniti većinu nepoželjnih psihičkih komponenata oboljenja ili poremećaja kao što su alergije, glavobolje, migrene, crvenjenje pred drugima, ekcemi, proljev i zatvor, čir u stomaku ili dvanaestercu, visok krvni pritisak, bolovi u kičmi, vratu, ramenima, bol u nogama, brzo zamaranje i slični. Dosta osnova ima stav da je bolest poruka koja nam dolazi od dijelova našeg tijela ili duha. Ta se poruka prvobitno ispoljila na neke druge načine, ali smo je mi ignorirali. Zato je poruka postepeno postajala sve drastičnija. U javljanju različitih oboljenja postoji izvjestan uočljiv sistem. Različita oboljenja koja zahvaćaju odre ene organe znače različite stvari. To značenje nije apsolutno, ali postoji velika korelacija izme u odre enog tipa ljudi i ponašanja i vrste oboljenja. Ljudi koji potiskuju ljutnju i bijes vjerojatno će oboljeti od upalnih oboljenja kao što je čir u stomaku. Neprihvaćanje drugih često izaziva srčana oboljenja. Neprihvaćanje sebe sreće se kod mnogih bolesnika od raka. Stalni umor i iscrpljenost ukazuju da se osoba opire nečemu ili poriče to. Problemi sa grlom nagovještavaju da osoba nije u stanju prevaliti preko usana ono što bi htjela itd. Tako er postoje životne situacije kada oboljenja učestalo izbijaju ili se pogoršavaju ukoliko su već bila prisutna. To su situacije kao smrt voljene osobe, gubitak posla ili društvenog ugleda, razvod braka, odlazak iz roditeljske kuće, preseljenje i slične. Oboljenja nam otvaraju oči za činjenicu koliko mogu biti uporni potisnuti ili zanemareni Aspekti da bi privukli našu pažnju. Izazivanje oboljenja je za njih mučan i naporan način da skrenu pažnju na sebe da bismo im omogućili da ostvare svoj Najviši Cilj. Oni istrajavaju ka tom cilju, iako ih mi nekada godinama odbacujemo. Držite na umu slijedeće. U nastanku i istrajavanju oboljenja učestvuje obično grupa Aspekata: jedan ili nekoliko Aspekata izazivaju bolest, drugi Aspekti je održavaju ili pogoršavaju, treći joj doprinose, neki se odupiru bilo kakvoj promjeni, a postoje i takvi koji od oboljenja imaju koristi itd. Očito je da će bolest biti pogoršana ako bolesnik ima jako osjećanje grižnje savjesti, snažno osjećanje krivice i ako uporno i rigidno potiskuje svoja osjećanja. Tako er ako od bolesti ima sekundarnu korist, na primjer veću pažnju okoline. Posebno naglašavam da kod nekih osoba postoje Aspekti koji žele smrt kao rješenje svih problema i nirvansko spokojstvo i smirenje. Takvi Aspekti svakako doprinose izbijanju oboljenja ili njegovom istrajavanju. Prakticirajući Aspektiku utvrditi ćete da u ovoj oblasti mogu da se dogode čudne stvari. Vi često bez jasnog znanja i svjesne namjere uzgred integrirate neke Aspekte koji izazivaju tjelesne poremećaje. Primjera

37 radi, jedan moj poznanik je godinama patio od teškog oboljenja hemeroida, tako da se podvrgao i operaciji, ali bez velikog uspjeha. Poslije 2 mjeseca od kako je počeo da redovno radi Aspektiku, primijetio je da već nekoliko sedmica nema više nikakvih problema. Rad sa nepoželjnim identitetima Kao Praktičar možete primijeniti Aspektni Proces na bilo koji identitet, jer svi identiteti postoje u nama kao Aspekti. Logično je i vjerojatno da ćete ga primijeniti na nepoželjne identitete koje uočite kod sebe. Kao smjernica može da vam posluži lista nepoželjnih identiteta iz “Novog Ekskalibura”, na primjer “Rugalica”, “Osvetoljubiva osoba”, “Nametljiva osoba”, “Vulgarna osoba”, “Sugestibilna osoba” , “Kukavica” i drugi. Rad sa negativnim vjerovanjima, blokadama i ograničenjima Sa negativnim vjerovanjima, blokadama i ograničenjima radimo direktno ili indirektno. Kada činimo to neposredno, polazimo od liste ograničenja i negativnih vjerovanja koja je data u “Ekskaliburu” ili “Novom Ekskaliburu” (možemo da stavimo na listu i druga, koja tu nisu navedena). Redom se usredsre ujemo na jedno po jedno negativno vjerovanje i pokušavamo da otkrijemo da li ono postoji u nama, makar u maloj mjeri. Na primjer, vjerovanje “Ja nisam u stanju ukloniti svoje nedostatke”, ukoliko postoji u nama je ispoljenje koje nam svakako smeta, a ispoljava se kao Aspekt. Ako u nama nema tragova takvog negativnog vjerovanja, već smo ubije eni da možemo da uklonimo svoje nedostatke, očito da takav Aspekt ne postoji u nama, tako da sa njim ne radimo. Ili je duboko pokopan u našoj ličnosti, tako da će znatno kasnije da se ispolji. Kada takvo negativno vjerovanje postoji, na njega primijenimo Aspektni proces na uobičajen način. Posredno uklanjamo negativna vjerovanja, ograničenja i blokade kada radimo na nekom drugom Aspektu, koji je na različite načine povezan sa njima. Ona su usa ena u naše ciljeve na lancu kao komponente njihove prirode i poslije izvjesnog vremena možemo utvrditi da je neko naše negativno vjerovanje otpalo, kako nam se čini, “samo od sebe”. Uistinu, mi smo ga uklonili usput, radeći na drugim Aspektima. Zabrane i zapovijedi Ono što je rečeno za negativna vjerovanja, ograničenja i barijere važi u potpunosti i za zabrane. Uzmite listu zabrana datu u Novom Ekskaliburu: “Nemoj!”, “Nemoj osjećati”. “Ne pokazuj svoje emocije”, “Ne plači!” i ostale, udubite se u njih i utvrdite da li neka od njih nalazi odjek u vama, pa na nju primijenite Aspektni Proces. Rad sa Osnovnom Formulom Životnog Neuspjeha Interesantni rezultati mogu se postići ako se Aspektika primjeni na Osnovnu Formulu Životnog Neuspjeha iz Ekskalibura-2 (vidi knjigu “Ekskalibur-2”). Prvo je treba otkriti preko zadržavanja daha, pa onda primijeniti Aspektni Proces radi njene integracije. Nije potrebno dva puta zadržavati dah (kao što se to radi u Ekskaliburu-2,) već samo jednom, jer ovom prilikom ne pokušavamo je savladati, već samo da je otkrijemo da bismo primijenili na nju Aspektni Proces. Možemo pretpostaviti da Osnovna Formula Životnog Neuspjeha nije ista u svim periodima života. U izvjesnom periodu života to je primarni način na koji se povlačimo od svojih ciljeva. Tako er pretpostavljamo da je takva Formula postojala u prethodnim životima i ukoliko u njima nije prepoznata i diskreirana javiti će se i u nekom trenutku ovog života, jer je na dubljem nivou uzročnosti u odnosu na sadašnju Formulu. Rad sa Alfama i uklanjanje Beta Aspektni Proces nam omogućava stvaranje izuzetno jakih i prodornih Alfi. Postupak je jednostavan. Date sebi Alfu ili je saopćite svom partneru i ako se javi Beta, tretirate je kao jedan Svoj Aspekt, što ona svakako jeste. Kada je dovedete do Praznine, ona će nestati i sva njena deblokirana energija biti će vam na raspolaganju za podršku Alfi (vidi energetske Aksiome). Kada tu Alfu iskažete sebi ili partneru, sva oslobo ena energija će joj se pripojiti i učiniti će je izuzetno snažnom. Aspektni Proces treba da primjenjujete samo na izuzetno žilave Bete. Na uobičajene, “normalne” Bete jednostavnije je primijeniti Formulu Ekskalibura-1 ili Prihvaćanje. Primjena Aspektnog Procesa na teške i kronične probleme Pojava Aspektnog Procesa ne znači da je Metoda-1 Ekskalibura postala suvišna, već da imamo na raspolaganju još jedan efikasan postupak. Od Praktičara zavisi koji će metod primijeniti. Trajni problemi su način na koji se ispoljavaju neki Aspekti, koji uporno i na neprijatan način tako er teže Najvišem Cilju. Tehnički postupak je isti kao za bilo koji drugi Aspekt. Kod teških problema primjena Aspektnog Procesa je zahvalna, jer se Klijent odmah i neposredno uvjerava u njegovu učinkovitost. Aspektnim Procesom takvi

38 problemi se rješavaju izuzetno brzo, za nekoliko minuta, koliko je potrebno i za bilo koji dragi Aspekt. Jer restimulirani Dio, koji izaziva nepoželjna stanja, nije ništa drugo do Aspekt koji iza prvog cilja na Ciljnom Lancu ima niz ciljeva sa sve višim nivoom integracije koji vode Napišem Cilju, zajedničkom za sve što postoji u ovom univerzumu. Već dana napomena da se teža nepoželjna stanja obavezno rade u parovima polariteta posebno je naglašena kod kroničnih problema. Navesti ću primjer iz svoje prakse koji se dogodio u periodu kada sam usavršavao Aspektni Proces. Tada nisam imao iskustva sa teškim akutnim problemima i pitao sam se koliko će ovaj postupak biti djelotvoran u takvim slučajevima. Jedna osoba zapala je u teško psihičko stanje zbog porodičnih problema. Ona je imala veliko iskustvo, jer je sama vodila brojne tečajeve i pomogla je mnogim ljudima. Pokušala je primijeniti svoje dotadašnje znanje da bi sebi pomogla, ali nije uspjela. Ušla je u stanje potpune konfuzije, depresiju i očajanje. Kada sam pokušao odrediti Aspekt sa kojim treba raditi i dio tijela gdje se on javlja, odgovori te osobe ukazivali su da je Aspekt zahvatio bezmalo čitavo njeno Biće, ostao je samo mali Dio koji je htio da se izvuče iz nevolje. Rekla mi je za nepoželjni Aspekt da je “Lociran je u grudima, pleksusu, rukama, nogama, glavi...” i najzad je zaključila “Osjećam ga u cijelom tijelu”. Kada je, slijedeći instrukcije, zapitala Aspekt što je njegov cilj, nije mogla dobiti odgovor. Zbog teškog stanja u kome se nalazila, nisam postupio na uobičajen način - da uzmem tu “nemoć da dobije odgovor” kao novi Aspekt od kojeg bismo počeli primjenu Procesa, već sam je donekle usmjerio: “Pitaj ga da nije njegov cilj za tebe možda smrt Fizičkog tijela?” Klijentkinja je poslije nekoliko sekundi dobila odgovor: “Da, on želi smrt mog fizičkog tijela kao olakšanje ovih muka.” Sada je proces tekao glatko i Ciljni Lanac je konačno ovako izgledao: 1. Smrt fizičkog tijela 2. Da pobjegnem iz ovog svijeta 3. Da ostanem zauvijek izvan ovog svijeta 4. Da budem posmatrač zbivanja u ovom svijetu, ali da me ništa ne poga a 5. Da budem Apsolutna Praznina Čim je stupila u Apsolutnu Prazninu kao Najviši Cilj, čitava ciljna struktura se raspala. Klijentkinja je osjetila ogromno olakšanje praćeno napadom zdravog smijeha. Nije imala nijedan opozicioni Aspekt, a integrirani Aspekt, koji je bio izvor problema, više se nije ispoljio. Od tada je prošlo dosta vremena. U nekoliko navrata sam razgovarao sa njom i sve što joj se javljalo u vezi sa tom situacijom bilo je ču enje kako je tako težak problem nestao na tako brz, jednostavan i lak način. Čitav postupak trajao je pet i po minuta. A koliko bi trajale patnje te osobe da nismo imali na raspolaganju Aspektni Proces? I koje bi sve bolesti stvorio Aspekt da bi ostvario svoj prvi cilj - smrt fizičkog tijela? Kao pomoćno sredstvo u primjeni drugih metoda Veoma zahvalna oblast primjene Aspektnog Procesa je uklanjanje emocionalne nestabilnosti Klijenata poslije upražnjavanja drugih tehnika. Mogućnost da se takva nestabilnost ispolji kod Učesnika različitih seminara i tečajeva činila je mnoge Voditelje nervoznim. Uvijek je bila prisutna strepnja da neka osoba poslije dubokih iskustava “odlijepi”, postane nestabilna, prestrašena ili u e u stanja koja su na granici psihoze. Na jednom 14-dnevnom Intenzivu Gnoze, čija je jedna komponenta bila sjećanje prošlih života, kod jednog Učesnika došlo je do vrlo jake restimulacije identiteta majmuna. Ispoljavanje te restimulacije bilo je neprijatno i za ostale Učesnike zastrašujuće. Ta osoba je počela da se ponaša kao majmun i, štoviše, njen fizički izgled se izmijenio tako da je doista ličila na majmuna. Majstor se namučio dok je uspio smiriti tu osobu i ukloniti restimulaciju. U to vrijeme nije postojala Aspektika. Da jeste, stvar bi se drugačije odvijala. Aspektni Proces takve probleme rješava izuzetno brzo, za nekoliko minuta, koliko je potrebno i za bilo koji drugi Aspekt. Čišćenje prošlosti U mnogim terapeutskim sistemima na čovjeka se gleda kao na zbir njegovih iskustava iz prošlosti. Premda je čovjek u suštini Spiritualno Biće ili Atman, njegova ličnost je svakako produkt prošlih iskustava. Postoji više Neognostičkih postupaka za čišćenje negativnih iskustva iz prošlosti i njih Praktičar treba birati prema prilici i na osnovu svog iskustva. Me u najefikasnijim su Ekskalibur-1, Ekskalibur-2 i Kreaton, ali se u iste svrhe veoma djelotvorno može primijeniti Aspektika. Postupak je jednostavan. Postavimo Klijentu 2-3 pitanja koja nisu striktno odre ena, već treba da na najbolji način otkriju Aspekt sa kojim ćemo raditi. Na primjer: “Da li postoji srodnik koji je na tebe negativno utjecao u prošlosti, tako da ti još uvijek osjećaš taj negativan utjecaj (otac, majka, brat, sestra)? Kako se on ispoljava u tebi, kako u tebi živi?” “Da li postoji doga aj iz prošlosti koji je na tebe negativno utjecao, tako da ti to još uvijek osjećaš? Kako se on ispoljava u tebi?” “Da li si ti sam učinio nešto što na tebe još uvijek negativno djeluje? Kako se to ispoljava u tebi?”

39 Buduća iskustva (strepnja za buduće doga aje) Ne bi trebalo da bude mnogo nejasnoća oko primjene Aspektike u ovoj oblasti. Utvrdi se kako se kod Klijenta ispoljava strepnja od neprijatnih budućih doga aja i to ispoljenje tretiramo kao Aspekt sa kojim se radi proces. Primjena na uklanjanje konflikta Vrijednosti u Kreatonu Proces Kalemljenja izložen u Kreatonu, sada dobiva veoma vrijednu dopunu. Kod Kalemljenja je ključni problem konflikt Vrijednosti, koji potkopava rezultate tog procesa. Kada je konflikt očigledan, Praktičar ga uklanja tako što dovodi obje Vrijednosti do zajedničkog cilja. Ali on je najčešće prikriven. Sa Aspektnim procesom mi veoma lako utvr ujemo koji se Aspekt protiv podizanju ranga neke Vrijednosti u hijerarhiji Vrijednosti. Sve što treba uraditi jeste dovesti Vrijednosti koje su u konfliktu do Najvišeg Cilja koji je zajednički za obje i tada konflikt trajno nestaje! Na primjer, jednom prilikom radio sam sa Klijentkinjom Kalemljenje elemenata njenog doživljaja osobe koju je voljela na novac. Kalem je bio vrlo jak i izgledalo je da će rezultati biti trajni. Ali kada je, po mojoj instrukciji, postavila pitanje “Da li se neki moj Aspekt protivi ovakvoj Vrijednosti novca?”, osjetila je jak otpor u stomaku. Primijenili smo Aspektni Proces na otpor kao Aspekt i dobili Ciljni Lanac od samo dva cilja. Drugi cilj na Lancu bio je Bog, a za Boga je odmah rekla da je isto što i Praznina. 1. Želim vrijednije stvari od novca - Spiritualni razvoj 2. Boga (“Izme u Boga i Praznine nema razlike”) Otpor na novu strukturu novca i njegov viši položaj u hijerarhiji Vrijednosti je nestao i to stanje bilo je trajno. Suština konflikta Vrijednosti jeste u javljanju polariteta. U poglavlju o polaritetima naglasio sam da svaki ozbiljniji problem treba rješavati kao par polariteta da bi djelovanje bilo relativno trajno. U praktičnom radu utvrditi ćete da konfliktne tendencije uvijek imaju isti cilj (Najviši), a da konflikt nastaje u vezi sredstava ili načina na koji taj se cilj treba ostvariti. Primjena na rad sa čakrama Ova oblast primjene biti će jasna osobama koje su prošle bar jedan napredni Intenziv Gnoze na čakre. Na Intenzivu Gnoze radi se na nekoliko čakri: vrh nosa, povije, pleksus solaris, osnova potiljka i tjeme glave. Primjena Aspektike je sasvim logična, jer vrh nosa je tako er Aspekt koji Učesnici doživljavaju kao nešto odijeljeno od Bića. Na Intenzivu je bilo potrebno dva dana da se do e do Direktnog Iskustva sa realizacijom “Nema vrha nosa, postojim samo Ja!”, ili nekom sličnom. Sada je integracija moguća za mnogo kraće vrijeme. Moje dosadašnje iskustvo u ovoj oblasti pokazuje slijedeće. Ako je neki dio tijela dobro integriran besmisleno je na njega primjenjivati Aspektni Proces, jer je cilj integracija - već ostvaren! Treba ga raditi samo na dijelove koji nisu integrirani u potpunosti ili u situacijama kada se prethodno integriran dio polarizira, na primjer u bolesti, prilikom javljanja akutnog bola, ili kada nam taj Aspekt hoće uporno poslati neku poruku, tako što stalno skreće pažnju na sebe. Ključni Aspekti necjelovitosti Obavezno primijenite Aspektni Proces na ključne Aspekte na kojima počiva necjelovitost Bića. Zanemarite samo one od slijedećih za koje ste sigurni da se kod vas ne ispoljavaju. To su Aspekti slični stavkama u Završnom procesu Ekskalibura. Neke sam već spomenuo u instrukciji za čišćenje prošlosti. Na primjer, vaš otac koji živi u vama na način koji vam smeta da se osjećate kao cjelovita osoba - ako osjećate da vas prekorava zbog nečega ili da se ne bi složio sa nekim vašim postupkom i slično. Svakako da nećete raditi Aspektni Proces na oca sa kojim ste imali ili imate dobar i zreo odnos, tako da vas vežu većinom lijepe uspomene, jer on već jeste integriran u vaše Biće na najbolji mogući način. Aspektni Proces ćete primijeniti tako er na majku, ili bilo kojeg bliskog srodnika ako za to imate razloga, a tako er na različite situacije. Opći princip je ovaj: Ključni Aspekti necjelovitosti jesu značajni Aspekti odijeljeni od Ja kao cjeline na takav način da vam ta razlika smeta. 1. Da li su neki prizori na tebe negativno utjecali, tako da ti taj utjecaj još uvijek osjećaš? 2. Da li postoji neki činilac (odnosno Aspekt) u tebi koji te sprečava da u potpunosti izraziš svoje Biće osobi koju voliš, djeci, prijateljima ili poznanicima? 3. Da li osjećaš strah od sopstvene smrti ili smrti bliskih osoba? 4. Da li imaš utisak da je materijalni svijet na bilo koji način odijeljen od tebe? 5. Da li imaš utisak da vrijeme postoji nezavisno i odijeljeno od tebe? 6. Da li imaš utisak da bilo koji oblik energije postoji nezavisno ili odijeljeno od tebe? 7. Da li imaš utisak da bilo koji dio prostora postoji odvojen od tebe? 8. Da li imaš utisak da je sudbina na bilo koji način i u bilo kojoj mjeri činilac izvan tebe?

40 9. Da u postoji u tebi utisak da su druga Ljudska Bića odijeljena od tebe? 10. Da li imaš utisak da Bog postoji odvojeno od tebe? 11. Da li osjećaš u sebi snažnu nacionalnu ili religioznu pripadnost koja te odvaja od ljudi čija se nacionalna ili religiozna pripadnost razlikuje od tvoje? 12. Da li u tebi postoji otpor na tvoju spolnu pripadnost (ako si žena, da li ti to smeta, ili te to nervira)? Kod stavki kao što su “odijeljenost vremena od tebe” ili “odijeljenost Boga od tebe” Aspekt nije vrijeme, niti Bog, već samo osjećanje odvojenosti! Praktičar treba sam da na ovu listu za rad stavi nove Aspekte necjelovitosti koje osjeća u sebi. Primjena Aspektnog Procesa na Ideniku Idenika je jednostavan metod rješavanja problema putem osloba anja Klijenta od identiteta u koje je ukopan, tako da ne može po volji da ih se oslobodi. Premda je Idenika jednostavna, primjena Aspektnog Procesa na nju čini je još jednostavnijom. Kratko rečeno, kada Voditelj na e pomak kod Klijenta i oba identiteta (prije i poslije pomaka), treba primijeni Aspektni Proces na oba identiteta. Tako će ih dovesti do zajedničkog Najvišeg Cilja i osloboditi Klijenta vezanosti za bilo koji od njih. Oni najčešće izražavaju polaritete u problemskoj situaciji. Primjena Aspektnog Procesa na uklanjanje Entiteta iz aure To je posebna oblast primijene o kojoj detaljno govorim u jednom od slijedećih poglavlja. Aspektika i Iskustvo Gnoze Ovo je sasvim nova i neistražena oblast koja mnogo obećava Majstorima Intenziva Gnoze koji su spremni uložiti napore u istraživanja. Posebno sam je obradio u slijedećem poglavlju. Rad sa heksagramima Ji Džinga Ovakav rad daje veoma zanimljive i vrijedne rezultate, ali trebate se upustiti u ovu oblast samo ako vas privlači. Postupak je jednostavan. Uzimate jedan po jedan heksagram (ne više od jednog dnevno) i iz dobrog priručnika čitate smireno i pažljivo njegovu značenje. Heksagrami su arhetipske situacije i žive u svakom Ljudskom Biću. Neki od njih su duboko pokopani, neki su blizu površine budne svijesti. Ukoliko bilo koju situacija, o kojoj govori neki heksagram, doživite kao odvojenu od sebe, primijenite na nju Aspektni Proces i tako je integrirajte. Na primjer, ako je savjet da se povučete a vama je teško da tako postupite, primijenite Proces na taj vaš Aspekt! Potpuna asimilacija svih arhetipskih situaciju, do koje treba da do e postepeno da bi se ostvarila trajna integracija, izazvati će značajne promjene u vašoj ličnosti. Druga mogućnost za rad sa heksagramima je nekima privlačnija. Koristite je u problemskim situacijama, kada dobijete loš heksagram koji govori o problemu u kome ste se našli. Ne uvijek, ali dosta često, kada tretirate svoje osjećanje problema kao Aspekt i integrirajte ga Aspektnim Procesom, problem će nestati iz egzistencije, ili će vam se nametnuti jednostavno rješenje koje vam je prethodno izmicalo. Nužni prethodni uvjet jeste da problemsku situaciju prihvatite bez otpora, jer otpor na nju dovodi do polarizacije. Moguće objašnjenje ovakvog ishoda je slijedeće. Problemi, teškoće i nevolje predstavljaju prilike da naučimo neke lekcije u životnoj školi. U društvenoj i fizičkoj realnosti učenje jedne lekcije traje veoma dugo, ali kad je lekcija naučena, ona je integrirana u naše Biće i nema više potrebe da se ući. Aspektni Proces omogućava da Dio koji hoće nešto naučiti, proleti kroz ta iskustva u obliku ciljeva ostvarenih i doživljenih u svijesti. Potrebno vrijeme je mnogo kraće, ali je ishod isti - integracija. Rad sa Tarot kartama Tarot karte tako er predstavljaju arhetipske situacije u obliku praslika. To su vječni pralikovi koji ukazuju na stanja i okolnosti kroz koje putnik mora proći na svojoj Stazi do konačnog cilja. Princip rada sa njima sličan je kao kod Ji Džinga. Rad za druga Bića Metodologija svih valjanih Spiritualnih sistema može se primijeniti za pomoć drugim Bićima. Mnogo puta smo ponovili da je osnovni mehanizam kojim to postižemo identifikacija ili poistovjećenje sa drugima. Na taj postupak sam uzgred ukazao kada sam opisao holističko procesiranje. ISKUSTVO GNOZE I ASPEKTIKA Vertikalno kretanje po Ciljnom Lancu dovodi nas, vidjeli smo, vrlo brzo do Spiritualnih stanja. Na izvjesnom stupnju razvoja Aspektike postavilo se pitanje, kakav je odnos Gnostičkog iskustva postignutog na

41 Intenzivima Gnoze i spajanja sa Prazninom kao suštinom Bića do kojeg dolazi na Aspektici? Da li je to, po svojoj suštini, isto iskustvo, slabije samo po intenzitetu, pliće i površnije? Naravno, jedini vrijedan kriterij za prosu ivanje jeste bitno svojstvo Gnoze - nestanak razlike izme u subjekta i objekta. Da li do takvog spajanja subjekta i objekta dolazi u posljednjoj fazi Lančane Tehnike, kada Klijent u e u Prazninu i sa njom se identificira. Pitanje koje se ovdje prevashodno nameće jeste: koliko je potpuna identifikacija koja se doga a tokom Aspektnog Procesa? Ako su subjekt i objekt jedno, a to se dešava u potpunoj identifikaciji, onda u okviru Aspektike imamo metodu za namjerno i voljno ulaženje u Iskustvo Gnoze! U prvoj fazi razvoja Aspektike ta ideja se nije javljala. Tada sam eksperimentirao sa osobama koje su odavno bile u Meuni, a one svakako nisu mogle doživjeti ništa slično probojnom Direktnom Iskustvu, koje su nekada ranije doživljavale na Intenzivima Gnoze. Me utim, takve osobe nisu mogle doživjeti takvo Direktno Iskustvo niti na Intenzivima Gnoze, jer su stalno u neposrednom dodiru sa sobom, Drugim Ljudskim Bićem i životom. Ono što Meunu čini Stabilnim Stanjem Svijesti jeste nepostojanje duhovnih masa u polju svijesti, koje bi spriječile čovjeka da neposredno doživljava svoj objekt. Početnik ili manje iskusan čovjek razlikuje se od osobe u Meuni samo po tome što mu je polje svijesti ispunjeno duhovnim masama koje ga sprečavaju da stvari doživi neposredno. Kada takva osoba hoće da dožive sebe, Drugo Ljudsko Biće ili život, umjesto neposrednog iskustva tih objekata ona nailazi na masu (identitete i identifikacije, sjećanja, traume, patnje, lijepe uspomene, bilo što...) i ima indirektno iskustvo, jer ne doživljava svoj objekt, već duhovnu masu koja mu se u svijesti ispriječila i koja ga odvaja od objekta. Neke od emocionalnijih Meuna-osoba imale su jači doživljaj Praznine od neemocionalnih osoba, ali razlike nisu bile toliko značajne da bi nagovještavale javljanje pretpostavki o srodnosti ili istovjetnosti tog stanja i probojnog Iskustva Gnoze sa Intenziva. Situacija se dramatično izmijenila kada sam počeo eksperimentirati sa osobama koje nisu imale Direktno Iskustvo (nisu ni učestvovale na Intenzivu), ili su imale samo dva-tri takva Iskustva, odnosno nisu bile u Meuni. U tim eksperimentima nisam radio sa nepoželjnim Aspektima koje je trebalo integrirati, već sa koanima sa Intenziva, koje sam tretirao kao Aspekte. Prva osoba sa kojom sam radio imala je prethodno na Intenzivima jedno iskustvo na Tko sam ja i jedno na Drugo Ljudsko Biće. Uzeli smo Drugo Ljudsko Biće kao objekt njene Gnoze i radili sa njim Aspektni Proces. Tehnika koju sam primijenio predstavljala je kombinaciju tehnike Intenziva Gnoze i Lančane Tehnike (ta kombinacija opisana je kasnije u ovom poglavlju). Za nekoliko minuta osoba je ušla u stanje koje bih ja kao Majstor na Intenzivu uvijek validirao kao Direktno Iskustvo. Sva u suzama ona mi je saopćila svoju realizaciju: “Drugo Ljudsko Biće je Praznina, isto kao i ja, isto kao i sve drugo”! Zatim je ispoljila očitu potrebu da govori o tom svom iskustvu, da ga stabilizira. Premda je nisam ništa pitao, rekla mi je: “To je nesumnjivo Iskustvo Gnoze. Nema suštinske razlike izme u ovog iskustva i onog prethodnog sa Intenziva. Samo je druga realizacija. Tada sam doživjela da sam ja Drugo Ljudsko Biće, a sada da je Drugo Ljudsko Biće Praznina, isto kao i ja, isto kao i sve ostalo.” Kada sam primijenio isti postupak na osobu koja je bila u Meuni (premda nije bila toga svjesna), ona je pokušala raditi tehniku, ali je morala odustati: “Ne mogu. Drugo Ljudsko Biće je Drugo Ljudsko Biće! Nema što drugo.” Isti ishod imao je moj pokušaj eksperimenta sa osobom koja je imala punu svijest da je u Meuni. Naravno, nemoguće je integrirati ono što je već integrirano. Ne može se puniti puna čaša. Rad sa novom, potpuno neiskusnom osobom, ukazao je na mogućnost da takvi ljudi imaju Direktna Iskustva na brži i jednostavniji način. Ona je tako er imala iskustvo koje bih kao Majstor na Intenzivu bez ustezanja validirao kao Direktno. I opet je u svojoj realizaciji došla do Praznine. Ustezao sam se od donošenja preuranjenih zaključaka, jer je situacija izgledala zavodljivo, a u takvim situacijama najprije se pogriješi. Jedan od razloga za moje ustezanje bio je taj što nisam mogao isti postupak primijeniti na sebi, a u taj način sam se vazda najviše pouzdavao. Nastavio sam eksperimentirati i, u ovom trenutku, sa dosta osnova mogu kazati slijedeće. Ljudi koji su u Meuni ne mogu imati Direktno Iskustvo na ovaj novi način, koji je kombinacija tehnike Intenziva Gnoze i Aspektike. Ali oni ne mogu da ga imaju ni na Intenzivima. Oni sve vrijeme neposredno doživljavaju sebe, druge osobe i život. Osobe koje nisu u stabilnom stanju mogu da dožive Iskustvo Gnoze na ovaj način. U takvom doživljaju utoliko više energije biva oslobo eno ukoliko su manje Direktnih Iskustava prethodno imale, odnosno ukoliko imaju više duhovnih masa. Me utim, u Iskustva Gnoze doživljenom na ovaj način uglavnom ima malo emocionalnog pražnjenja, jer to su tiha iskustva, iskustva do kojih dolazi postepenim “uklizavanjem”, a ne naglim probojem. Istini za volju i današnji Intenzivi Gnoze većinom su tihi, bez emocionalnih pražnjenja i katarzi. U prilog zaključka da je takvo iskustvo moguće doživjeti identifikacijom sa Prazninom na vrhuncu Aspektnog Procesa ukazuje zapažanje mnogih Majstora Ekskalibura, da početnici ili neiskusni ljudi ponekad doživljavaju Iskustvo Gnoze u završnom procesu Ekskalibura, kada dožive sebe kao Prazninu. Prosječno jedna od svakih sedam-osam takvih osoba ima Direktno Iskustvo. Moram naglasiti i slijedeće. Nije svako dosezanje Praznine prilikom kretanja po Ciljnom Lancu istovjetno sa Iskustvom Gnoze. Nekada jeste, a nekada nije. U ovom trenutku nisam u stanju da kažem od čega sve zavisi da li će konačni ishod biti Direktno Iskustvo ili ne. Ja koristim izraz Praznina kao da je ona jedna i uvijek ista. Ali iskusni Majstori Zena razlikuju 17 vrsta Praznine i koriste za njih različite termine. Izrazi “Prazna Praznina samog sebe” i “Apsolutna Praznina” djeluju apstraktnije i Spiritualnije od izraza “Praznina materije” i “Praznina svojstava”. Sasvim je moguće da se u nekim slojevima Praznine doživljava Gnoza, a u nekima ne, pa ishod zavisi od toga u koji je sloj Praznine Praktičar prodro. Tome u prilog govori i to što neki

42 avangardni istraživači Spiritualne tehnologije, kao što je Roland Bakli, radi procese sa Statikom i SuperStatikom, što znači da razlikuje najmanje dvije vrste Praznine (Statik je, kao što sam ranije napomenuo, sajentološki termin adekvatan Praznini, Brami i dr.). Ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da sva iskustva koja na Intenzivu Gnoze Učesnici prijavljuju Majstoru nisu Direktna, niti su to sva iskustva koja je Majstor validirao, jer on može da se prevari u procjeni. To su iskustva koja spolja liče na Direktna: katarze, “mistična iskustva”, vrhunska iskustva i, najčešće, duboki uvidi o sebi, drugima i životu. Što više, mnogo su češća ovakva indirektna iskustva, za koja Učesnici Intenziva zabludno vjeruju da su Iskustva Gnoze, nego istinska Direktna Iskustva. Ono što može zbuniti manje iskusne ljude je slijedeće: Na ovaj način, Lančanom Tehnikom, bivaju zaobi ene realizacije tipa “Ja sam Ja”, “ Ja sam Drugo Ljudsko Biće”, Ja sam sve”, “Život je sve”, “Život to sam Ja” i slične. Uvijek se dolazi do realizacije koja se izražava riječju “Praznina”, a ponekad “Svjetlost”, “Tišina”, Ništa”, Ništavilo”, “Zaborav” i sličnim, premda se ponekad javlja i “Istinsko Ja” i “ Ja jesam”. Pometnja se može stvoriti i iz slijedećeg razloga. U jednoj fazi klasičnog Intenziva Učesnik bi stupio u stanje Praznine, koje se tretiralo kao jedna od faza kroz koje treba da pro e da bi imao Iskustvo Gnoze. Nameće se slijedeći zaključak: Ako to nije bilo Direktno Iskustvo, ne može biti ni ovo iskustvo Praznine. U takvom zaključku se prenebjegava slijedeće. U stanju prazne svijesti postojala je jasna podjela: jedno je bio subjekt, a drugo praznina. I od osobe se nije tražilo da se spoji sa Prazninom. U Aspektnom Procesu od učesnika tražimo da u e u Prazninu i da se poistovjeti sa njom. Drugim riječima, da subjekt i objekt postanu jedno. Pri tome ne smijemo zaboraviti da je Praznina Najviša Istina o našem Biću. Nije to objekt različit od nas sa kojim se spajamo, već najsuštinskija suština našeg Bića. Drugi problem je u slijedećem. Nisu sve identifikacije sa Prazninom potpune. Neki Klijenti to urade manje ili više površno. Tokom identifikacije oni se pitaju što se sa njima zbiva, da li su ispoštovali Voditeljev zahtjev kako treba i tome slično. Da bi se dogodilo iskustvo Gnoze Klijent bar za trenutak mora biti u totalnom spoju sa Prazninom, odnosno svojom najvišom suštinom. Drugim riječima, to valja naglasiti, bar za trenutak mora da do e do potpunog spoja i nestanka odjeljenosti izme u subjekta i objekta. Bili smo u ubje enju da do Direktnog Iskustva mora da do e iznenada, samo od sebe ili milošću Provi enja i da samo tako dobiveno Direktno Iskustvo ima vrijednost. Sada se nameće zaključak da to ne mora da bude tako. Ovakva diskusija nije od velikog značaja. Sve nedoumice raščistiti će buduća praksa. Ono što sada sigurno znamo jeste da kako integracija polariziranih Aspekata napreduje, osoba sve više i potpunije sebe doživljava kao Prazninu. Tehnika Tehniku kojom dolazimo do Iskustva Gnoze razvio sam kao kombinaciju Tehnike Intenziva Gnoze i Lančane Tehnike u kojoj se vertikalno penjemo ka doživljaju objekta na sve višem nivou Istine. U prvoj verziji tehnike koristio sam izraz “na sve dubljem nivou Istine”, ali se pokazalo da taj izraz zbunjuje Klijenta, jer ga usmjerava naniže, umjesto vertikalno naviše! Zato završni dio komande, bilo da radite solo ili sa Klijentom, uvijek treba glasiti... na još višem nivou Istine! Na početku svakog pokušaja da primjeni tehniku Klijent treba naći konkretan objekt na koji se odnosi njegov koan. Za pitanje Tko sam ja? to je tko on doista jeste u tom trenutku. Za pitanje Što sam ja? objekt je što on jeste za sebe u tom trenutku. Za pitanje Što je život? objekt je ono što za Klijenta jeste život u tom trenutku. Za pitanje Što je Drugo Ljudsko Biće? objekt je ono što je Drugo Ljudsko Biće za njega u tom trenutku. Uzeti ćemo za primjer da Klijent na ovaj način želi da doživi život na najvišem nivou Istine. Procesor mu kaže: “Što je za tebe zaista život?” Kada na e konkretan objekt, Klijent treba da ga osjeti u potpunosti. Odgovor je, na primjer, “Moj pas”. Kada je to učinio, Procesor treba da ga dalje vodi: “Osjeti u potpunosti da je život tvoj pas, (slijedi pauza, da bi Klijent mogao da se potpuno uživi u to)... Dok osjećaš da je život tvoj pas, doživi život na još potpunijem, još istinitijem, još višem nivou Istine!” “Zvuk ptičjeg pjevanja” “Osjeti da je život zvuk ptičjeg pjevanja, osjeti to u potpunosti... (pauza) Dok osjećaš u potpunosti da je život zvuk ptičjeg pjevanja, doživi život na još potpunijem, još istinitijem, još višem nivou Istine!” Kada na e sadržaj koji je za njega život na još višem nivou Istine, Klijent treba da ga osjeti u potpunosti. Dok je u tom osjećanju, on treba da traži što je za njega još istinitije život, na još višem nivou Istine. I tako do samog kraja, kada kaže da nema ničeg višeg. Ukoliko Klijent nije ušao u Prazninu, Procesor treba da traži od njega da opiše to ništa, što je iza posljednjeg sadržaja na Lancu, a potom da u e u to i da se identificira sa tim Ništavom ili Prazninom. Procesor može da provede Klijenta nazad, niz Lanac objekata koji su za njega bili život i svi ti objekti na Lancu usuglasiti će se sa najvišom suštinom života, Prazninom ili će nestati. U primjeni ove tehnike nekim Klijentima više odgovara da umjesto izraza Praznina koriste druge izraze, kao što su: Jedno, Sve, Punoća, Tao itd. Procesor treba da im to dozvoli, jer je Istina neimenjljiva, pa su svi termini arbitrarni i ne odgovaraju suštini Najvišeg.

43 Poslije ovakvih iskustava, neke pokretačke metafore koje smo negda shvaćali na jedan način, dobijaju za nas nov smisao i punoznačnost. Takva je priča o Prosvjetljenju Šimana, najčuvenijeg putujućeg pripovjedača srednjovjekovnog Japana. Za njega se govorilo da je svojim pričama i najtvr im ratnicima mogao natjerati suze na oči. Dok je pričao, pred ljudima su se stvarale vizije bitaka, čuo se zveket mačeva, jauci ranjenih i njištanje konja. Glas o njegovom umijeću dopro je do najudaljenijih sela njegove zemlje. Ali jednoga dana on je poželio da se prosvijetli i otišao je kod ništa manje čuvenog Učitelja Džigora. “Hoću se prosvijetliti”, rekao je Šimano. “Čuo sam da mi ti možeš prenijeti Istinu”. “Mogu”, odgovorio mu je Džigoro, “ali hoću da mi za uzvrat učiniš nešto.” “Samo reci. Učiniti ću sve da bih se prosvijetlio.” “Ispričaj mi priču kao što mi je pričala moja majka kada sam bio dijete. To su najljepše priče koje sam ikada čuo. Star sam čovjek, ali čeznem da čujem glas svoje majke. Ispričaj mi priču kao moja majka i ja ću te prosvijetliti.” Ništa lakše, rekao je Šimano i počeo je da priča. To je bila lijepa priča i on je uzbudljivo pripovijedao. Svi Džigorovi Učenici, koji su okupljeni slušali, bili su uzbu eni. Ali je Učitelj Zena rekao: “Ti lijepo pričaš, no moram da ti kažem da sam sve vrijeme vidio tebe i čuo tvoj glas. To nije bila moja majka.” Šimanu je teško pao neuspjeh i on se zarekao da će ostvariti to što je od njega Majstor tražio. Tri mjeseca je od jutra do mraka lutao selima i gradovima, posmatrao majke sa djecom i slušao što govore. Potom se vratio kod Džigora sa riječima: “Ispričati ću ti priču kao tvoja majka.” Govorio je mekim glasom kao majke kada pjevuše voljenom djetetu i dirnuo je u srca okupljene Učenike. Svima su oči zasuzile, osim Džigoru, koji je netremice gledao u Šimana i najzad mu rekao: “Ovog puta je bilo mnogo bolje. Žao mi je, ali moram da ti kažem, nije to bila moja majka. Sve vrijeme sam vidio tebe kako pokušavaš biti kao ona.” Džigorov ponos bio je povrije en i njegovo samopouzdanje uzdrmano. Odlučio je da pokuša još jednom, pa da odustane ako pretrpi neuspjeh. Čitavu godinu dana samo je tražio majke sa malom djecom i slušao što govore. Slušao ih je dok tješe svoju djecu kada se povrijede i njihovu radost kada dijete načini prve korake. U ljetnim večerima prikradao se ispod otvorenih prozora dječjih soba i slušao kako majke riječima punim ljubavi pjevaju uspavanke. Obilazio je groblja na kojima su majke sa lelekom sahranjivale svoju prerano umrlu nejač i upijao njihov bol. Potpuno je zaboravio na sebe i jednog dana je znao da je spreman. Došao je kod Džigora i rekao mu: “Sada ću ti ispričati priču kao što ti je pričala tvoja majka kada si bio dijete.” I počeo je da priča. Dok je on govorio, veliki Učitelj Zena se sasvim izgubio. Pred njim nije bio pripovjedač Šimano, već njegova majka. On se osjetio kao malo dijete, suze su mu grunule na oči i on je dječjim glasom pozvao: “Mama, mama!” U tom trenutku Šimano se prosvijetlio. Tako je Džigoro prenio Istinu čuvenom pripovjedaču. Koji je bio mehanizam, ili ako hoćete, put i način Šimanovog Prosvjetljenja? Bez sumnje identifikacija, poistovjećenje preko osjećanja! Poistovjećujući se sa majkom koja priča svome djetetu, osjećajući se u potpunosti i bez ostatka kao ona, Šimano je ostvario stapanje objekta i subjekta u jedno, a to je suštinsko i jedino svojstvo Gnoze. Iz ove poučne priče sasvim je jasno da su Majstori Zena koristili ne samo meditaciju za ostvarenje Prosvjetljenja, već i druge postupke, kao što je identifikacija, koje mi danas ponovo otkrivamo. ASPEKTIKA I SRODNA DREVNA I MODERNA UČENJA Premda Aspektika predstavlja nov metodološki proboj, rad sa Aspektima star je koliko i najstarija okultna i mistična učenja. U tim učenjima Aspekti su različito nazivani, ali su u suštini tretirani na dva načina: kao otcjepljeni Dijelovi nekada jedinstvenog Ljudskog Bića i kao Entiteti pridošli od drugih Bića i iz drugih dimenzija, obdareni manje ili više jasnom sviješću, koji su sa čovjekom u odnosu uzajamnog djelovanja. Na osnovu ciljeva koji su im pripisivani, Entiteti dijeljeni su na dobre i zle. Teško je precizno odrediti kada je nastao prvi sistematski pristup Ljudskom Biću preko njegovih Dijelova ili Aspekata. Sva je prilika da se to dogodilo u okrilju šamanizma. Osnov šamanizma je vjerovanje da zli duhovi uzrokuju bolesti i mentalne poremećaje kra om duše osobe ili Dijelova duše. Šaman ih u šamanskom transu nalazi, vraća žrtvi i tako postiže ozdravljenje. Ovakav postupak, znatno osuvremenjen, prakticira se danas u Neognosticizmu pod nazivom Povratak Duše. Sličan pristup kasnije srećemo u egzorcizmu koji je prakticiran u okviru etabliranih religija. Egzorcizam je istjerivanje zlih duhova, utvara, demona i drugih nefizičkih Entiteta. Egzorcistički metodi bili su rašireni u mnogim kulturama u kojima se vjeruje da se bestjelesna Bića upliću u ovozemaljski odnose i izazivaju nesreće, bolesti i opsjednutost. Primjenjuju ih posebno obučeni pojedinci, obično svećenici ili znalci ritualne magije. Sam termin egzorcizam potiče od grčkog “exorkizo” što znači “zakletva”, odnosno “kletva” i sastoji se u prizivanju višeg Spiritualnog autoriteta da prinudi duha ili demona da napusti svijest ili tijelo posjednute osobe. U judaističkoj religioznoj literaturi iz prvog vijeka spominju se egzorcistički rituali i vjeruje se da dibuk ili zao duh posjeda dušu žrtve i da ga je nužno otjerati. U hinduizmu, budizmu, islamu i šintoizmu, i u mnogim manjim religijama, tako er postoje razni religiozni rituali, u suštini egzorcistički, kojima se na sličan način protjeruju zli duhovi. Kršćanstvo povezuje egzorcizam sa demonskom opsjednutošću za koju se vjeruje da je izaziva Satana, a sam akt egzorcizma predstavlja borbu za dušu opsjednutog.

44 U modernom okultizmu, koji je procvjetao u 19. vijeku, dosta pažnje je posvećivalo takozvanim larvama u ljudskoj auri. Larva je umjetno biće koje nema fizičko tijelo, već samo astromentalno. Ona je koncentrat astralne energije, a njena “duša” je ideja čovjeka koji ju je začeo. Stoga ona može djelovati kao programirani automat samo u jednom smjeru, koji odgovara začetnoj misli njenog tvorca. Takva larva će sve vrijeme podsjećati čovjeka, u čijoj se auri nalazi, da ne zaboravi ideju koja čini njenu mentalnu kičmu i da ga navede da je hrani energetskom hranom tako što će često razmišljati o istoj temi. Da bi se čovjek oslobodio štetnih larvi klasičan okultizmu je nudio dva glavna sredstva: 1. Da se svjesnim naporom volje usredsredi na druge teme u meditaciji ili molitvi i tako prestane da hrani larvu. Prestanak obraćanja pažnje na nju dovodi do njenog uvenuća i slabljenja. Ovaj način nas podsjeća na Ekskalibur. Držanje pažnje na nekom objektu predstavlja njegovo konstantno kreiranje. Kada skrenemo pažnju sa njega, mi prestajemo da ga kreiramo, on kopni i gubi snagu. 2. Paracelzusov trozubac, o kome sam pisao prije više od 20 godina u svojoj knjizi “Simboli hermetizma”. Spominje ga više okultnih pisaca, počevši od knjige “Transcendentalna magija” Elifasa Levija, objavljenoj u prošlom stoljeću. Udar metalnim šiljcima trazupca po larvi dovodi do njenog energetskog pražnjenja, kao što se koncentrirani atmosferski elektricitet prazni preko gromobrana. Ti podaci ostali su zadugo u domenu klasičnog okultizma, ali su šezdesetih godina ovog vijeka uskrsli u Sajentologiji. Do ponovnog otkrića larvi, zlih duhova i Entiteta, koje je Habard nazvao tjelesnim Tetanima, došlo je eksperimentalnim putem, oditiranjem u bezbrojnim seansama. Na osnovu prikupljenih podataka, Habard je razvio teoriju o kozmičkoj historiji Atmana (on ih naziva Tetanima), ali je podatke o nastanku tjelesnih Tetana čuvao kao najveću tajnu. I poslije njegove smrti u Sajentološkoj crkvi se održao isti stav prema tom djelu operativne Sajentologije. Tek je nastanak Nezavisne Sajentologije poslije Habardove smrti doveo do značajnih promjena. Nekolicina Nezavisnih Sajentologa objavila je djelomične podatke o galaktičkoj Odiseji Atmana i kozmičkoj kataklizmi koja se dogodila u ovom dijelu univerzuma. Ja sam 1985. godine, prvi na ovim prostorima, objavio dijelove tajnih materijala OT-2 i OT-3 pod naslovom “Galaktička Odiseja Rona Habarda”. Ti materijali činili su jedan od članaka u knjizi “Onostrano je u nama”, koju je priredio i izdao Milan Gligorijević. Osjećao sam se slobodnim da to učinim, jer sam podatke dobio u organizaciji Dejvida Meja (“Centar Naprednih Sposobnosti”) u Santa Barbari, gdje nitko od mene nije tražio obavezu da ću ih držati u tajnosti. Ponoviti ću neke podatke tamo iznijete i ukazati na nove materijale koji su od tada izašli na vidjelo. Materijali stupnja OT-2 i OT-3 predstavljaju za Klijente sajentološkog oditiranja veliko iznena enje. Do tog trenutka sajentološki procesi nalikuju na efikasnu psihoterapiju, premda zahvaćaju oblasti prošlih života i, kod nekih ljudi, sjećanja na druge planete i kozmičke civilizacije. Ali to su bili individualno obojeni podaci. U OT materijalima Sljedbenik se suočava sa engramom koji je zajednički za bezmalo sve pripadnike ljudskog roda. Naime, dijanetika, kao terapeutska metoda, zasnovana je na hipotezi da je neophodno utvrditi najraniji ili bazični engram koji je osoba doživjela da bi se postiglo oslobo enje Bića od traumatske prošlosti. U povjerljivim OT materijalima Habard iznosi tvrdnju da postoji bazični engram u dalekoj prošlosti koji je zajednički za sva Ljudska Bića na ovoj planeti. Sa materijalima OT-2 Klijent kreće u avanturu koja nalikuje na naučno fantastičnu seriju “Zvjezdane staze”. Evo kako glasi početak tih tajnih materijala: “HISTORIJA OT-2: “Prije nekih 95.000.000 godina u ovom dijelu univerzuma osnovana je konfederacija od 76 planeta. Nazvana je Galaktičkom Konfederacijom. “Prije oko 75.000.000 godina Konfederacijom je vladao izuzetno svirepi despot Ksenu. On se suočio sa problemom prenaseljenosti u Konfederaciji (prosječno je živjelo 178 milijardi stanovnika na planeti, a na nekim planetima bilo je 250 milijardi ili više). Njegovo rješenje tog problema i masovno implantiranje čini ga možda najgorim kriminalcem svih vremena. “DOGA AJ br. 2 “Ksenuovo rješenje prenaseljenosti naziva se doga aj br. 2. On se sastojao iz tri faze: hvatanja, pakovanja i implantiranja bića. “HVATANJE: “Ksenu je naredio da njegovi otpadnici pohvataju višak stanovništva. Ovo je značilo da će oni koji predstavljaju taj višak biti ubijeni na neki način. Zatim su pohvatani Tetani bili zamrznuti glikolom ili etanolom. Tako zamrznuti Tetani pakovani su u sanduke i transportirani na Zemlju. Zemlja se tada zvala Tegeak. “Samo implantiranje obavljeno je nekoliko sedmica ili mjeseci kasnije (“implant” je po Habardovoj definiciji, bolno i nasilno sredstvo savla ivanja Bića sa vještačkim ciljem i lažnim pojmovima, koji se u njega usa uju u zlonamjernom pokušaju da se kontrolira i potisne njegova istinska priroda - primjedba moja). Naravno, žitelje Tegeaka nije trebalo hvatati...” Čitalac sa izvjesnim znanjem Neognosticizma može da postavi pitanje kako su Tetani (držite na umu da je to sajentološki termin za Atmane) bili zamrzavani, kada oni nemaju masu, energiju i položaj u prostoru? Nisu bila zamrzavana mrtva tijela iz kojih su Tetani htjeli da se izvuku, već njihova energetska polja oko fizičkih tijela. To je postizano prskanjem mješavine zamrznutog alkohola i glikola u vidu finog spreja, što je stvaralo izuzetno niske temperature koje paraliziraju elektronske vibracije u njihovoj blizini. U ovom slučaju to

45 su bile vibracije energetskog polja Tetana. U OT materijalima slijedi detaljan opis implantiranja. Zamrznuti Tetani stavljani su na ivice i u grotla nekih vulkana u Aziji i na pacifičkoj obali Amerike. Potom su aktivirane nuklearne eksplozije u vulkanima koje su uništavale zamrznuta fizička tijela Tetana. Te eksplozije stvarale su snažne elektronske vjetrove koji su nosili Tetane uvis. Oni su tada hvatani elektronskim instrumentima i lijepljeni su na specijalne trake, a potom su implantirani elektronskom hipnozom i tako im je stvaran prvi, najraniji engram, kojim su sprječavani da postanu slobodna Bića, jer im je svaka misao o slobodnom djelovanju i Spiritualnim ciljevima izazivala patnju, kritičke misli i odbojnost. Za Aspektiku je značajan slijedeći podatak iz sajentološkog učenja OT-3. Na svakom Ljudskom Biću i oko njega, u njegovom psihoenergetskom polju, nalazi se veći broj drugih Tetana, pojedinačno ili u grozdovima. To su Tetani koji nisu uspeli naći odgovarajuća individualna fizička tijela u koja bi ušli i koristili ih kao svoje nosače. Stoga se oni, kao psihičke pijavice, lijepe za auru koja se nalazi oko fizičkog tijela neke osobe i u izvjesnoj mjeri utiču na njeno ponašanje, jer su i oni implantirani. Habard ih je nazvao tjelesnim Tetanima, premda se oni ne nalaze samo u tijelu, već i u njegovoj auri ili psihoenergetskom polju koje okružuje tijelo. Oni svojim psihičkim usmjerenjem utiču na čovjekov proces mišljenja i osjećanja, naročito tako što sprečavaju svaku misao o Spiritualnom razvoju, slobodi djelovanja i mišljenja, a svaka ideja o napuštanju ove planete, životu u kozmosu i tome slično izaziva strah, nervozu ili oboljenja. Pri tome čovjek njihove ciljeve i implantirane stavove doživljava kao svoje, premda ne umije da ih objasni na zadovoljavajući način. Treba držati na umu kako ih je Habard otkrio. Kada je sajentološkim procesiranjem potpuno očistio reaktivni duh nekog Klijenta, on je očekivao da će se takav čovjek ponašati kao zdrava, dobro integrirana, socijalno prilago ena i sretna osoba i da će svoje problemske situacije rješavati kao savršen kompjuter. Ali je utvrdio da i tako očišćeni ljudi ispoljavaju agresivne i asocijalne ideje, opsesivne misli i depresije. Objašnjenje te pojave bilo je u tome što su takvi sadržaji poticali ne od samog očišćenog Klijenta, već od tjelesnih Tetana u njegovom energetskom polju. Budući da Klijent nije bio svjestan njihovog postojanja, on je takva nepoželjna ponašanja tumačio kao svoje otu ene Aspekte. Da bi čovjek nastavio svoj Spiritualni razvoj poslije dijanetičkog čišćenja bilo je neophodno, utvrdio je Habard, u slijedećoj fazi, očistiti oditiranjem njegove tjelesne Tetane od implanata. O tome govore OT-materijali. Cilj OT-2 bio je da ukloni prvobitni implant izazvan u Ljudskom Biću prije 75.000.000 godina. Cilj OT-3 stupnja da oslobodi Ljudsko Biće tjelesnih Tetana, koji su tako er implantirani i utiču na njegovo ponašanje. Implanti, kao i tjelesni Tetani, ne nestaju sa smrću fizičkog tijela, jer su vezani za psihoenergetsko polje čovjeka ili njegovo individualno nesvjesno, koje ga prati iz inkarnacije u inkarnaciju. Me utim, tjelesni Tetani ponekad mijenjaju svoje nosače, odnosno prelaze iz aure jedne osobe u auru druge, tražeći najpogodniji nosač za svoje ispoljenje. Podaci koje sam ovdje naveo zvuče većini zdravorazumskih ljudi kao izljev mašte nekog ljubitelja naučne fantastike. Ali to je fantastika od koje se donedavno moglo ozbiljno razboljeti. Jer izlaganje takvim podacima restimuliralo je mnoge ljude i njihove implantirane ideje bi počele da se aktualizuju u obliku nemira, strepnje, straha, opsesivnih ideja ili, ponekad, tjelesnih oboljenja. Sajentolozi starog kova i danas vjeruju da je odavanje ovakvih podataka široj javnosti opasno. Taj stav je začet instrukcijama samog Rona Habarda, koji je u OT-3 materijalu 28. oktobra 1968. godine napisao svojom rukom: “Taj implant je sračunat da ubije (preko zapaljenja pluća i na slične načine) svakog tko pokuša da ga razriješi. Ova opasnost je uklonjena kada sam ja razvio odgovarajuću tehniku... Decembra 1967. godine znao sam da neko mora da se baci u to. Ja sam to učinio i isplivao sam nokautiran, ali živ. Vjerojatno sam prvi koji je u tome uspio u ovih 75.000.000 godina. Ja sada raspolažem sa svim podacima, ali samo ovi koji su vam dati su neophodni.” Većina Sajentologa tvrdi da je Habard otkrio postojanje tjelesnih Tetana, ali Džefri Filbert u svom neobjavljenom, ali proslavljenom, rukopisu “Obnovljeni ekskalibur” tvrdi da se jedan istraživač sa tom idejom obratio Habardu još 1958. godine, ali da je ovaj odbacio kao izmišljotinu. Da li su ljudi u prvo vrijeme zaista umirali kada bi se izložili materijalima OT-2 i OT-3, ja ne znam. Premda ranije nisam vjerovao nijednu riječ od tih tvrdnji, uvjerio sam se iz ličnog iskustva i iskustava mojih bliskih suradnika da su mnogima izbijala blaža ili teža oboljenja. Najčešće bi se ispoljila preko sluzokože nosa, očiju, desni, grla, anusa i spolnih organa. Neki su dobijali iznenadne i neobjašnjive napade straha i panike, a kod mnogih su se javile jake alergije. Istini za volju, ti poremećaji nisu bili trajni. Prošli bi poslije nekoliko dana ili sedmica. Sada je to malo vjerojatno, tako da mogu mirne savjesti objaviti te podatke. Evo zašto. Opisani doga aji čišćeni su na hiljadama Klijenata, tako da je njihov potencijal za restimulaciju drugih ljudi sasvim iscrpljen preko kolektivnog nesvjesnog. Početkom sedme decenije mnogim oditorima bile su potrebne mnogobrojne seanse solo oditiranja da bi uklonili naboj sa tih doga aja, a sada je za to dovoljno nekoliko diskreiranja Metodom-1 ili dosljednim Prihvaćanjem, ali i bez njih poremećaj prolazi za kratko vrijeme. Tu se iznova srećemo sa fenomenom stotog majmuna: kada dovoljan broj ljudi pro e uspješno kroz izvjesna iskustva, ma koliko bila neprijatna, ostali ih slijede bez teškoća kao dobro utabanim putem. Do ovog trenutka nekolicina Nezavisnih Sajentologa je objavila djelomično OT-2 i OT-3 materijale, a već cirkuliraju i preko elektronske pošte. Pa ipak, L. Kin u svojoj knjizi, u kojoj je do sada najdetaljnije opisano implantiranje Atmana i čitava njegova historija u ovom univerzumu, upozorava čitaoca: Opomena! Svako tko nastavi da čita preko ove točke čini to na sopstveni rizik!

46 A potom daje praktičan savjet: Ako preuzmete na sebe rizik usprkos ove opomene i osjetite neko neprijatno osjećanje, mučninu ili nesanicu na bilo kojem mjestu u tekstu, evo što možete uraditi. “Uzmite vitamine C, E, B1, kalcij i magnezij u velikim količinama... da ojačate energetsko polje tijela” itd. Potom detaljno opisuje postupak koji čitalac treba primijeniti ukoliko ga sadržaj knjige restimulira. Postoji još nekoliko verzija katastrofe koja je zadesila ovaj dio galaksije. Najpoznatija je ona koju je 1987. i 1988. objavilo Markev društvo. Godine 1991. u knjizi “Praktičan kurs Gnostičkog Okultizma” iznio sam podatke o takozvanoj Civilizaciji M, koji potiču uglavnom od te Neognostičke grupe. Premda su Markev materijali u još većoj mjeri od Sajentoloških ličili na naučnu fantastiku, bilo je dosta opipljivih pokazatelja da u njima ima istine. U odnosu na Habardovo učenje, Markev teorija se slaže u pogledu tri stvari: da je postojala Galaktička federacija (u Markev materijalima naziva se Subgalaktičkom federacijom, jer se prostirala na planetima jednog dijela galaksije), da je izvršeno masovno implantiranje bezmalo svih njenih žitelja i da su se ti doga aji odigrali prije oko 75.000.000 godina. Ostali podaci se razlikuju u velikoj mjeri. U Markev materijalima tvrdi se da su žitelji Subgalaktičke federacije imali ne organska, već vještačka, androidna tijela. Ova razlika dovela je do sasvim različitih posljedica, pogotovo u prikazu načina života i nivoa koje je to društvo imalo. Atmani koji su se koristili androidnim, elektronskim, tijelima nisu osjećali bol i glad, niti su bili podložni bolestima i starenju. U toj civilizaciji nije bilo djece, staraca, bolesnih, pa ni liječenja. U izvjesnom smislu nije bilo ni umiranja, jer bi oštećena elektronska tijela lako bila zamijenjena. Vijek tih tijela, mjeren zemaljskim vremenom, kretao se izme u 10.000 i 900.000 godina. U Spiritualnom smislu, Markev civilizacija je bila superiornija od društva koje u svojim materijalima opisuje Habard i većina Nezavisnih Sajentologa, jer su Atmani koji su koristili androidna tijela bili stabilno eksteriorni, odnosno upravljali su svojim vještačkim tijelima iz točke gledišta izvan njih, a dokgod Bića koriste organska tijela ona su veći dio vremena interiorna, odnosno koriste točku gledišta iz tijela. To dovodi do toga da se Atman u organskom tijelu u velikoj mjeri identificira sa njim, a sa androidnim tijelom to nikada ne čini, jer ima prirodnu tendenciju da se od njega raspoistovjeti, kao što malo tko može da se poistovjeti sa svojim automobilom ili drugim prijevoznim sredstvima. Obje teorije govore o masovnom implantiranju, ali se tehnički podaci razlikuju. Markev govori o tu inima koji su došli u ovaj dio galaksije i preventivno razorili Markev civilizaciju, da ne bi previše ojačala i tako ih ugrozila, a dozvoljava se i mogućnost da je to bio pljačkaški pohod. Potom su u prostor oko Zemlje i drugih planeta koje su sačinjavale Galaktičku konfederaciju stavljene implantne stanice, kao neka vrsta elektronskih klopki. Atmani su se, lišeni dotadašnjih tijela i mogućnosti da ih zamijene drugima, usmjeravali u slobodan kozmički prostor i nailazili bi na implantne stanice, koje bi ih privukle svojim zračenjem, kao što svjetlost privlači noćne leptire. Kada bi ušli u implantnu stanicu, njihova budućnost bi bila zapečaćena za veći broj slijedećih inkarnacija, jer bi bili implantirani da osjete strah pri svakoj pomisli na slobodu, odlazak sa Zemlje, razvoj svojih telepatskih i ostalih psihičkih sposobnosti i tome slično. Tada su bili prinu eni da uzimaju i koriste inferiorna organska tijela, na koja je lako utjecati, jer osjećaju bol. Da bi se njihov razvoj kontrolirao na najefikasniji način, me u njima su stvorene podjele po rasama, narodima, jezicima i sličnim kriterijima i implantirani su da osjećaju neprijateljstvo prema pripadnicima drugih grupa, sklonost prema svireposti u odnosu na njih i tome slično. Za razliku od implantnih stanica u Markev učenju, Nezavisni Sajentolozi koji slijede učenje pokojnog “kapetana” Bila Robertsona obznanjuju da su eksperimentalno, putem oditiranja, potvrdili podatke koje Habard daje (izvor tih podataka je takozvana “Audiotraka br. 10”) o postojanju elektronske mreže, koja se nalazi na visini od samo 26,5 kilometara iznad površine Zemlje. Njena debljina bita je 300 metara i podsjećala je na elektronsko saće. To nije bila materijalna, već energetska tvorevina, tako da se nije mogla vidjeti, ali se posljedice njenog djelovanja mogu pratiti. Ona je podsjećala na zavjesu od mlazova toplog zraka koja se instalira zimi na otvorene ulaze u robne kuće. Dok ne stupite u toplu zračnu struju vi je ne vidite, ali je tada sasvim dobro osjetite. Kozmonauti koji su bili lansirani u Zemljinu orbitu ili su letjeli na Mjesec prolazili su kroz tu mrežu ne primjećujući je, ali bi tada bili “ozračeni” implantima. Kao što tijelo strada kada se ozrači velikom dozom “X” zraka, a ne osjeća ih, tako isto ličnost i psiha trpe posljedice od ovakvog nevidljivog implantiranja, jer su u toj elektronskoj mreži koncentrirani svi podaci o implantu i uvijek se aktiviraju kada podložna osoba u e u oblast njenog djelovanja. Kao dokaz da se to doista doga a, pripadnici grupe koju je stvorio Bil Robertson (Ron”s Org) navode da su kozmonauti koji su prošli kroz mrežu postajali ili religiozni mistici ili alkoholičari i narkomani. Iako se ovi podaci prikazuju kao novootkriveni, oni predstavljaju samo osuvremenjena tvr enja koja srećemo u klasičnom okultizmu o postojanju Nahaša ili astromentalne zmije što opasuje planetu Zemlju i, kao neka vrsta energetske bodljikave žice, sprečava nedovoljno očišćena Ljudska Bića da napuste njenu sferu poslije smrti njihovih fizičkih tijela. Štoviše u starovjekovnom Gnosticizmu ta prepreka nazvana je “neprolaznim prstenom”, koji odvaja ispoljeni svijet, pun patnji i gadosti od uzvišenog svijeta Plerome ili Punoće Božje i sprečava neupućene da napuste zemaljsku tamnicu. Perati, pripadnici najmističnije od svih gnostičkih sekti, znali su tajnu prolaza kroz neprolazni prsten. Kao što sam spomenuo na drugim mjestima, ime “Perate” znači “Oni koji znaju da se probiju”, “Oni koji znaju da pro u kroz nebeski svod”. Postoji vrlo malo Ljudskih Bića koja mogu da pro u kroz ovu mrežu nedirnuti. To su Bića koja su dostigla visok nivo svijesti i Spiritualne čistoće, a to znači Bića koja su se raspoistovjetila od tijela, duha, čak i samog postojanja, tako da implantna mreža nema preko čega da na njih djeluje. Kada se takve osobe, koje često na početku nemaju svijest o svom stanju, aktivno angažiraju u nekom od gnostičkih procesa, brzo se

47 otkrije da sa njima ima malo toga da se radi. Obično male teškoće u svakidašnjem životu. One vrlo brzo rehabilitiraju sjećanja prošlih života i doga aja koji imaju mnogo zajedničkog sa OT-3 materijalima, iako nikada nisu imali prilike da to negdje pročitaju ili čuju u ovom životu. Prilikom oditiranja ili drugih gnostičkih procesa sve češće se nailazi na ljude koji su bili članovi takozvane Galaktičke Patrole i kao kozmički misionari došli na zemlju. O takvim osobama L. Kin piše: “Takvi ljudi su obično lišeni ikakve pomisli na to i žive miran i običan život, tako da su obično zaprepašteni doživljenim uvidima o svojim onostranim ciljevima i misiji. Bez obzira koliko uporno pokušavali potisnuti i odbaciti takve spoznaje “naučnim skepticizmom” i “realnim gledanjem na stvari”, oni u tome ne mogu uspjeti i zbog toga se sve gore osjećaju. Me utim, kada jednom prihvate svoju misiju, oni se osjećaju kao da su konačno našli svoj svrhovit put kao Tetani (a ne prosto kao stanovnici Zemlje). Njihovi životi tada imaju tendenciju da se ubrzaju i pretvaraju se u uzbudljivije igre nego ranije.” Većina Bića čija svjesnost nije na tako visokom nivou može proći kroz mrežu kada ulazi, ali ne može da iza e napolje, kao iz neke velike mišolovke. Na našoj planeti u ovom trenutku postoji veliki broj osoba koje su, u stvari, udošlice, Bića sa drugih planeta, koja su došla na Zemlju poslije katastrofe o kojoj govore Habard i Markev društvo, ali su prilikom ulaženja, odnosno prolaska kroz elektronsku mrežu, implantirani i nisu mogli otići sa ove planete. Praktično, većina istaknutih mislilaca, naučnika i umjetnika, kao i mnoštvo samosvojnih individua, pripada toj skupini. Neki imaju nejasna sjećanja na svoju kozmičku prošlost i živote u drugim civilizacijama u kozmosu. Nikola Tesla piše u svojim autobiografskim spisima da je polovinu svog života provodio u paralelnom svijetu u nekoj drugoj civilizaciji. Premda ne kaže kako su Bića sa kojima je prijateljevao izgledala i što su radila, on nedvosmisleno ističe da su ona bila u istoj mjeri realna kao i poznanici iz ovog života. A Wilhelm Rajh je u spisu “Kontakt sa kozmosom” (1957.) doslovno napisao: “Dvadesetog marta 1956. godine, u 10 sati uvečer, misao o izvjesnoj mogućnosti mi se javila u svijesti, koja me, bojim se, nikada više neće napustiti: “Da li sam ja čovjek iz kozmosa?” Da li sam ja pripadnik nove rase na zemlji, stvorene ukrštanjem vanzemaljaca i žena sa zemlje? Jesu li moja djeca potomci prve interplanetarne rase?... Mnogi doga aji iz mog života su, kao posljedica ovog pitanja, došli na svoje mjesto, a samo do prije četiri dana predstavljali su potpunu neizvjesnost; iskušenje da potvrdno odgovorim na prethodno pitanje je neodoljivo. Me utim, ja ću odložiti konačan odgovor sve dok ga činjenice ne potvrde. U me uvremenu nastaviti ću da djelujem na osnovu pretpostavke: Sasvim je moguće da su se ljudi iz kozmosa spustili na zemlju (ili će to učiniti u budućnosti) i početi se ukrštati sa zemljanima iz bilo kojeg svog razloga.” Budući da Rajh nije osvijestio gnostička iskustva o dolasku na zemlju kao Atman, bez fizičkog tijela, on je pretpostavljao da je jedini način dolaska na zemlju bio u takvom tijelu. Me utim, podaci prikupljeni na osnovu različitih gnostičkih procesa ukazuju na to da je većina Atmana došla na Zemlju u astromentalnim tijelima, a ne u kozmičkim letjelicama. Neke istaknute ličnosti današnjice imale su još odre enija iskustva od Rajha, ali su izbjegavale da o tome govore da ne bi privukle pažnju okoline. Ipak, sve je veći broj individua koje su spremne da to učine. Pako Raban, jedan od najradikalnijih i najutjecajnijih modnih kreatora, u svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji “Kraj vremena” piše: “Tokom jednog svog astralnog putovanja vidio sam sve svoje prethodne živote. A imao sam sedam godina i tada, 1940. godine, nisam ni čuo za reinkarnaciju... Došao sam prije 70.000 godina iz sazvijež a Orla, iz jedne veoma stare civilizacije sa planete Altar.” Tisuće sati oditiranja od 1968. godine do danas dovele su do cijepanja i do uništenja implantne mreže u velikoj mjeri, tako da sada Ljudska Bića mogu proći kroz nju neozračena. Tako er, na nivou čitave ljudske rase taj implant je u velikom stupnju potrošen i istanjen, pa podaci o kozmičkoj katastrofi mogu relativno slobodno da se saopće. Markev društvo je vodio čovjek po imenu Džon Lorens, a sjedište mu je bilo u Feniksu, u Arizoni. Nedovoljno upućen čovjek bi mogao pomisliti da su pripadnici društva kao što je Markev čudaci, fantasti i slične osobe koje imaju slab kontakt sa realnošću. Nije tako. Džon Lorens je direktor jedne od najvećih američkih kompanija za proizvodnju kompjutera, čija je godišnja produkcija veća od dvije milijarde dolara. Njegovo ime nalazi se u poznatim izvorima podataka “Tko je tko u USA” i “Tko je tko u svijetu”. On je tipičan američki čovjek od uspjeha, energičan, sposoban i inteligentan. Prije oko tri godine Markev društvo je nestalo sa scene i pisma upućena na njihovu adresu u Feniksu vraćaju se sa naznakom “primalac nepoznat”. Me utim, Džon Lorens je, u pismu koje mi je uputio neko vrijeme prije povlačenja, nagovijestio takav postupak. On je bio uvjeren da je jedini mogući uspješan način da izbjegnemo nov napad, uništenje zemaljske civilizacije i ponovno masovno implantiranje da se, ovdje na Zemlji, primirimo i ne pokazujemo koliko znamo, sve dok nam se sposobnosti toliko ne razviju da budemo u stanju da uklonimo implantne stanice, koje imaju ulogu elektronske bodljikave žice i proširimo se u slobodan kozmički prostor. Glavnu smetnju takvom oslobo enju i napuštanju ovog prostora predstavljao je, sve do sada, ljudski mozak, koji je vrsta elektronskog i perceptivnog interfejsa izme u Atmana/Tetana i tijela. On je tako programiran (u implantnim stanicama u kozmičkom prostoru) da njegova čula ne mogu da sura uju sa elektronskim, androidnim mozgom. Ta neusuglašenost je jedino sigurno sredstvo koje nas sprečava da se pojavimo u galaktičkom društvu i do ovog perioda djelovala je kao izuzetno efikasna barikada. “Ali mi ćemo to izmijeniti”, obećao je prije nekoliko godina Lorens, “i okrenuti ćemo tok historije u svoju korist. Pridružite nam se. Potrebna nam je vaša pomoć.” To je sada teško, jer se Markev društvo, kao što sam rekao, povuklo sa javne scene. Nijedan od mnogih istaknutih Nezavisnih Sajentologa sa kojim sam u kontaktu ne zna što se sa

48 Sljedbenicima Markev organizacije u ovom trenutku zbiva. Ono što sam napisao o posljedicama restimulacije OT-3 materijalima, važi u većoj mjeri za “Markev Rundown”, odnosno Markev materijale. One se ispoljavaju najčešće u vidu jakih, iznenadnih alergija, oboljenja sluzokože i napada straha ili panike kod inače smirenih, sre enih i spokojnih osoba. Za rješenje tih problema Sljedbenici Markeva razvili su poseban postupak oditiranja, čiji je cilj destimulacija Bića od implanta usa enog prije 75.000.000 godina. Premda je bio jeftiniji od sajentološkog OT-3 stupnja, ipak je bio skup. Koliko je bio efikasan, ja ne znam. Habardova zabluda svodila se na vjerovanje da tjelesni Tetani stvaraju nevolje i probleme, da su to paraziti i neprijatelji kojih se moramo osloboditi. Umjesto toga, možemo ih tretirati kao svoje Aspekte i dovesti ih Lančanom Tehnikom do Dinamičke Praznine, jer to je i njihov najviši cilj, premda njihovi prvi, neposredni ciljevi u Ciljnom Lancu mogu biti za čovjeka jako neprijatni. Većina praktičara Neognostičkih sistema danas gleda na problem tjelesnih Tetana šire od Rona Habarda i umjesto izraza tjelesni Tetani koristi izraz Entiteti. Taj termin potiče od latinskog “esse”, što znači “biti”. Rječnici daju više definicija Entiteta. Po svemu sudeći najbolje su slijedeće dvije: “Entitet je stvar ili pojava koja ima odre enu individualnu egzistenciju u realnosti ili ljudskom duhu” i “Entitet je sve što može da se percipira kao individualna egzistencija”. To može biti pisac ili čitalac ovog teksta, to može biti njegovo tijelo, bol u ramenu, pritisak u glavi ili sasvim odre en problem. Me utim, to nije naziv, već aktualna, postojeća “stvar”. Entitet može biti dio veće cjeline i on sam može biti djeljiv na svoje dijelove. Suština entiteta je u tome - vraćam se na prethodne definicije - da on može biti percipiran kao individualna jedinica bilo u materijalnoj i društvenoj realnosti, bilo u ljudskom duhu, svjesnom ili nesvjesnom. Sve je živo, sve što postoji obdareno je manje ili više jasnom sviješću, sve jeste svijest. Stoga će svaki dio velikog oceana svijesti biti za vas entitet ako tako odlučite i ako se tako ponašate prema tom dijelu svijesti. Možete komunicirati sa njim i prihvatiti da ima svoju individualnost i svoj život. To ne znači da oni zaista jesu ili nisu nezavisna Bića i to uopće nije važno. Za praktičan rad važno je da se oni ponašaju kao da jesu, pa smo stoga u stanju da komuniciramo sa njima kao sa individualnim jedinicama. Ćelija ljudskog tijela ima svoju posebnu svijest, grupa ćelija tako er, svijest imaju organi i grupe organa itd. Pored Aspektike, i prije nje, sa Entitetima su radili i rade Šamanizam, različiti sistemi egzorcizma, Ritualna magija, Geštalt Terapija, NLP, Holodinamika, Transakciona analiza i mnogi drugi. Izučavanje različitih starih i suvremenih sistema razvoja svijesti ukazuje da svaki takav sistem, pokušavajući da oslobodi Ljudsko Biće, prije ili poslije mora da se suoči sa Entitetima. To je tako er iskustvo mnogih individualnih istraživača. Robert Monro, biznismen koji se proslavio svojim knjigama o astralnoj projekciji, izdao je posebnu audio traku posvećenu Entitetima. Materijali na toj traci primljeni su čeneliranjem sa planova Više Svijesti. Po njemu, upravo svjesni i nesvjesni Aspekti ličnosti drže naše tijelo zakovano u materijalnoj realnosti. Njihova misaona energija često preplavljuje našu svijest i nama padaju napamet misli koje nas iznena uju, zbunjuju ili ponižavaju. Ovo je drugim riječima izražena ista ideja koja je toliko opsjedala Habarda. Arhetipovi su tako er Entiteti, premda su tokom normalnog života duboko pokopani u nesvjesnom. U odre enim situacijama oni bivaju aktivirani i tada prodiru u svijest i sa velikom snagom opsjedaju individuu, tako da je najčešće primorana da se sa njima identificira. Karakteristični su Vječito dijete, Heroj, Velika svećenica, Mag, Žrtva, Pustinjak itd. “Mali ljudi” je termin koji za Entitete koriste šamani plemena Seminola. Po njihovim tvrdnjama, kada se mali ljudi posva aju ili stupe u sukob, javljaju se tjelesna i duševna oboljenja. Ako prevedemo to na razumljiv jezik, do takvih poremećaja dolazi uslijed konflikta energetskih masa i energetskih tokova. Entitet možemo sebi predstaviti kao ograničeni dio svoje svijesti na koji smo se usredsredili ili dio svoga tijela obdarenog sviješću na koji smo usmjerili pažnju. Najčešće je to koncentrat sopstvenih misli i osjećanja sasre enih u energetsku formu. Drugim riječima, dio nas. Osoba ih postaje svjesna kada oni djeluju negativno na nju. Ali oni tako er omogućavaju druge točke gledišta sa kojih bolje možemo da shvatimo što u nama postoji i što se u nama doga a, tako da smo u stanju da preko njih naučimo korisne lekcije i nastavimo svoj razvoj. Praksa pokazuje slijedeće: Jedina nevolja nastaje kada se sa Entitetima identificiramo! Zanimljivo je da je moguće svjesno i namjerno stvoriti Entitet obdaren sviješću. Takvi veoma komplicirani postupci bili su opisivani još u srednjovjekovnim magijskim tekstovima, ali je moguće to postići na jednostavan i kontroliran način. Dobar primjer za takav postupak je opit grupe kanadskih parapsihologa izvršen sedamdesetih godina ovog vijeka. Eksperiment je izvelo osam članova Društva za psihička istraživanja u Torontu pod vodstvom A.R.G. Ovena. Nijedan od osmoro učesnika eksperimenta nije bio parapsihološki obdaren. Cilj im je bio da stvore, putem intenzivne koncentracije i vizualizacije, kolektivnu misaonu formu ili mentalno-emocionalni koncentrat obdaren posebnom sviješću, drugim riječima Entitet. Na početku su stvorili vještački identitet, fizički izgled i prošlost osobe koju su nazvali Filip Ajlsford. Zamislili su da je ro en 1624. godine u Engleskoj, da je postao vitez sa šesnaest godina i imao značajnu ulogu u Gra anskom ratu na strani rojalista. Bio je prijatelj Čarlsa II i radio kao njegov tajni agent. Doživio je ljubavnu aferu sa mladom Cigankom. Kada je njegova supruga to otkrila, optužila je suparnicu za vještičarstvo i ova je bila spaljena na lomači. Očajan zbog toga, Filip je izvršio samoubistvo u svojoj tridesetoj godini. Ovenova grupa je pokušavala da spiritističkim sredstvima prizove tako stvorenog Filipa. Pored toga uporno su ga vizualizirali, meditirali o njemu i diskutirali detalje iz njegovog života. Tokom spiritističkih seansi neki članovi Ovenove grupe imali su veoma žive slike Filipa. Poslije nekoliko mjeseci javili su se

49 psihokinetički fenomeni: stol koji su koristili u seansama počeo je da podrhtava i da se pokreće naizgled sam od sebe, njegova površina je vibrirala, čuli su se snažni udari i lupa. Filip je na pitanja davao odgovore u skladu sa svojom izmišljenom prošlošću, ali je davao i druge historijski točne informacije o stvarnim ljudima i doga ajima. Oven i njegovi suradnici tumačili su to priticanjem informacija iz kolektivne nesvijesti njihove grupe. Fenomen levitacije koji se ispoljavao u grupi snimljen je na film 1974. godine, a članovi su tvrdili da na svoja pitanja čuju Filipove odgovore izgovorene šapatom. Uspeh Ovenove grupe podstakao je i druge grupe u Torontu i Kvebeku da počnu sa ovakvim eksperimentima, pa su tako stvorene Francuska špijunka iz II. svjetskog rata Lilit. srednjovjekovni alkemičar Sebastijan i čovjek iz budućnosti Aksel. Svi oni ispoljili su osobine slične Filipovim. Ove podatke naveo sam da bih ukazao na činjenicu da ono što Sajentolozi nazivaju Entitetom ima iste karakteristike kao i bilo koji drugi Aspekt sa kojim radimo u Aspektici. To je energetski koncentrat obdaren posebnom sviješću, ma koliko bila na niskom nivou, sa kojim se može stupiti u komunikaciju. Jednostavan i dosta efikasna metoda općenja sa Aspektima je šestostepeno preramljivanje koji su uveli NLP praktičari (vidi “Psihološke vještine menadžera” Sr ana Mihajlovića). Nasuprot raširenom stavu da su Entiteti koji posjedaju osobu uvijek zlonamjerni, osnovna pretpostavka NLP praktičara, koja se pokazala ispravnom, jeste da je svako ponašanje u osnovi dobronamjerno, svaki Entitet hoće da zadovolji neku potrebu, da ispuni želju ili ostvari koristan cilj. Ali neki od načina kojima pokušava da to postigne su prevazi eni i mogu da se zamijene primjerenijim ponašanjem. Koje je to ponašanje govori nam Aspekt preko uspostavljenog sistema komuniciranja. To je postupak u kome na konkretna pitanja koja čovjek postavlja neki oblik njegovog ponašanja (mi bismo rekli Aspekt) daje odgovore o svom prvom, neposrednom cilju. Ali NLP praktičari su se zadovoljili time da im Aspekt saopći efikasniji i primjereniji oblik ponašanja i na tome se priča završila. Mnogi Nezavisni Sajentolozi, NLP Praktičari i Sljedbenici drugih sistema Novog Doba ukazuju da traganje za korijenima, odnosno primarnom intencijom nekog Aspekta (taj smjer kretanja sam nazvao “Kako”) otkriva njegovu pozitivnu usmjerenost. To je nesumnjivo točno. Ali u Aspektici koristimo suprotan smjer kretanja (“Što”): pristupamo Dijelovima Ličnosti ili Aspektima teleološki, tragamo za njihovim ciljevima, koji u Ciljnom Lancu proishode jedan iz drugog sve do Konačnog Cilja koji je uvijek Spiritualne, uzvišene prirode. Entitet ne mora da se ispolji kao osoba, niti vi treba da ga prikazujete sebi antropomorfistički. Ali ako se tako ispolji, prihvatite ga kao osobu. Inače, kao i svaki drugi Aspekt, on može da se javi u vašoj svijesti kao obojeno tijelo, pravilno ili nepravilno, balon, oblak, lopta, čovječuljak ili tijelo promjenjivog oblika kao tekućina koja se komeša. Stupite sa njim u komunikaciju kao sa svjesnim Bićem. Kada god vam da odgovor, zahvalite mu se kao što biste to učinili razgovoru sa bilo kojom osobom. Radite sa njim Lančanu Tehniku i dovedite ga do njegovog prvog cilja na Ciljnom Lancu. Kod Entiteta o kojima govori Habard, kao i kod zlih duhova, prvi cilj je često negativan, na primjer da nanese bol i zlo ljudima, da ih uznemiri, osveta i slični. Već će slijedeći cilj biti pozitivan. Izuzetno rijetko i drugi cilj na Lancu može biti negativan, ali ako jeste, ne uzbu ujte se. Nastavite sa primjenom Lančane Tehnike do Najvišeg Cilja. Me utim, iako možemo prihvatiti da je Aspekt sa kojim radimo ponekad sajentološki Entitet, koji se kao psihička pijavica zalijepio za našu auru ili boravi u tijelu, treba uvijek zadržati kauzalan odnos prema njemu. Mi smo mu dozvolili da bude tu, mi smo ga na ovaj ili onaj način prizvali ili stvorili itd. Postavlja se pitanje, zašto je neka osoba podložna utjecaju nepoznatih Entiteta koji često izazivaju nepoželjne posljedice? Razlog je jednostavan - i ta osoba je Entitet u najširem smislu reći. Kao dio pravila u životnoj igri koju igramo, mi smo se složili da, kao Entiteti, imamo moć ili sposobnost da komuniciramo sa drugim Entitetima ili utičemo na njih, bilo da su u tjelesnoj formi ili bestjelesni, a tako er da oni imaju istu takvu moć i sposobnost u odnosu na nas. U životnoj igri individualni Entiteti – ja, ti, on, ona - složili su se nekada sa pravilom da mogu uzrokovati posljedice na drugima i drugi na njima. Prednost Aspektnog Procesa u radu sa Entitetima nad OT procesima je u tome što u Aspektici Praktičar nikada ne dolazi u položaj posljedice, on uvijek ima kauzalni stav da je on to uzrokovao i da će on tako er uzrokovati uklanjanje ili integraciju nepoželjnog Aspekta. Tome nasuprot, OT praktičar često pravi grešku i tretira implante kao nešto što je njemu učinjeno, čija je on posljedica ili žrtva i za što nije odgovoran (vidi materijale o OT-3 i Markevu). A bez preuzimanje kauzalne pozicije nema ni uklanjanja nepoželjnog stanja. Neprihvaćanje odgovornosti za sva svoja iskustva čini zaludnim svaki pokušaj da se iskorači iz sopstvene sudbine. Ako ste savladali Aspektni Proces, bilo na Jednodnevnom Kursu na brz i jednostavan način, bilo uz pomoć ove knjige i partnera, kada nai ete na restimulaciju koja izgleda kao da potiče od opisanog implanta, od negativno usmjerenih Entiteta ili od poremećaja koji nalikuju na njih, nećete morati razmišljati o hiljadama dolara koji se traži za pomoć te vrste, niti će vam biti potrebne prethodno navedene mjere predostrožnosti o kojima piše L. Kin. Riješiti ćete, taj problem brzo i efikasno preko Aspektnog Procesa. Jer i tjelesni Tetani/Atmani, odnosno koncentrati psihičke energije u auri obdareni sviješću, hoće istu stvar kao i bilo koji drugi Entitet - hoće svoj Konačni Cilj, spajanje sa Prazninom iz koje su potekli. Tjelesni Tetani ispoljavaju se kao bilo koji drugi nepoželjni Aspekti - u obliku blagih zdravstvenih poremećaja kao što su alergije ili bolovi u nekim dijelovima tijela, zatim kao prisilne misli, trajni strahovi i

50 strepnje, nastupi agresivnog ponašanja ili depresije i tome slično. Njihov neposredni cilj je da izazovu takva stanja, ali je njihov Konačni Cilj, ponoviti ću, isti kao kod bilo kojeg drugog Aspekta - praiskonska Praznina. Ljudi koji su primjenjivali Aspektni Proces ponekad su radili sa tjelesnim Tetanima, a da nisu to ni znali. Uzgred rečeno, stara gnostička mitologija predstavlja bezmalo savršenog preteču sajentološke teorije: gnostički Demijurg je očito Ksenu; zarobljavanje Božanskih Iskri u tjelesnu tamnicu i izazivanje zaborava u njima nije drugo do proces implantiranja Bića; tajne gnostičke formule osloba anja od vlasti Arhona predstavljaju jasnu paralelu gnostičkom procesiranju itd. O tehničkom postupku uklanjanja tjelesnih Tetana nemam što da dodam, izuzev da sa njima radite Aspektni Proces kao sa bilo kojim Aspektima. Ja vam ne savjetujem da se upuštate u istraživanja da li je neki Aspekt, sa kojim radite, nastao na ovaj ili onaj način. Ali ako ste voljni da uložite vrijeme i napore u to, možda ćete imati interesantnih iskustva. POVRATAK DUŠE: NAJBOLI I NAJSRETNIJI DIO MENE Strogo uzevši, Povratak Duše nije dio Aspektike, jer je ona originalan i samosvojan sistem. Unio sam ga u sadržaj i često sam ga radio grupno na Kursu Aspektike, zato što se u njemu tako er radi sa Aspektima i zbog dobrih rezultata koje daje. Povratak Duše je proces ponovnog sticanja dijelova ličnosti koje je individua negdje ostavila ili izgubila, ili koje je netko od nje pozajmio ili uzeo. Cilj ovog procesa je učiniti osobu cjelovitijom i u većoj mjeri integriranom. To je u stvari suvremena verzija šamanskog postupka, prakticiranog u šamanskim tradicijama Amerike i Azije. Sastojao se iz manje ili više složenog rituala, koji je u šamanu izazivao stanje transa. U takvom izmijenjenom stanju svijesti šaman bi se identificirao sa Klijentom i odlazio Vremenskom Stazom u njegovu prošlost ili alternativne svjetove da bi našao Dio ličnosti koji je nedostajao Klijentu i pozivao ga da se vrati sopstveniku. Suvremenu verziju ovog postupka razvili su, koliko je meni poznato, Roland Bakli, Dženi Keje i grupa njihovih suradnika u Australiji. Ja sam ga preuzeo, još više pojednostavio i ponekad prakticirao u radu sa individualnim Klijentima. U osuvremenjenom postupku mi šaljemo Klijenta da sam putuje u svoju prošlost, ali se pokazalo korisnim da sazna porijeklo ovog procesa. Većina ljudi bez teškoća prihvaća metaforu o dijelovima sebe koji su negdje ostali. Ona izgleda kao prirodan način gledanja na takvu situaciju. Povratak Duše je jednostavan proces. Obzirom na uloženo vrijeme on je izuzetno efikasan. Ostali Gnostički procesi idu mnogo brže i lakše kada se prethodno uradi Povratak Duše. Neki Praktičari (Roland Bakli i Dženi Keje) tvrde da Klijenti na takav način očiste i do 3/4 svojih problema. Premda je ovakva tvrdnja možda pretjerana metoda je sasvim sigurno djelotvorna. Ako su značajni Dijelovi ličnosti otcjepljeni i u prošlosti blokirani, onda se ne mogu očekivati stabilni rezultati od procesa koji te Dijelove ne zahvaćaju, jer tokom njih nije prisutna cijela osoba. Naročito su neka iskustva praćena gubitkom Dijelova ličnosti, moći ili sposobnosti. To su iskustva koja nagone osobu da odcijepi Dio sebe. Ona to čini da bi lakše preživjela bolnu situaciju, kao što gušter u kandžama grabljivice ostavlja dio repa da bi preživio. Kasnije gušteru izraste izgubljeni dio, ali se za čovjeka tokom daljeg života pokazuju neprijatne posljedice takvog gubitka Dijela sebe, jer on više nije cjelovita ličnost. Treba istaći da i drugi Gnostički procesi indirektno vrše osvješćivanje i povratak potisnutih Dijelova ličnosti. U Povratku Duše to činimo direktno. Čovjek je u osnovi cjelovit, on inherentno posjeduje sve kvalitete koji su mu potrebne. Kada u jednom trenutku nije tako, razlog je uvijek u tome što je nekada podijeljen i svoja iskustva ne doživljava cjelovit. Ako je Klijent “izgubio samopouzdanje”, ono se negdje nalazi. Ono nije nepostojeće. Može da se nalazi na nekoj zabavi, 30 godina daleko u prošlosti, na kojoj je Klijenta odbila djevojka u koju je bio zaljubljen, a okolina zbog toga ismijala. Ta zabava još uvijek traje, muzika još uvijek svira i otcjepljeni Dio svo vrijeme pati. Taj Dio treba naći i povratiti. Budući da mi za Dušu ili Istinsko Biće koristimo termin Atman, postavlja se pitanje da li pod Povratkom Duše mislimo na povratak nekog dijela Atmana? Svakako ne, jer Atman je Individua (In-dividua), što znači “Nedjeljiv” i ne može se svoditi na dijelove. Pod Dušom u ovom procesu podrazumijevamo skup ličnih kvaliteta, sposobnosti ili osjećanja. Najčešće je to emocionalni kapacitet osobe. Na primjer, žena od 45 godina bila je, kao beba ostavljena duže vrijeme u kolijevci, što je na nju traumatski djelovalo i ona je izgubila sposobnost da se osjeća kao beba. A ona kao odrasla osoba treba imati pristupa i takvom osjećanju, pored ostalih. Stoga, kada se javi svijest o izgubljenom osjećanju, slijedi pitanje Praktičara: “Da li je tada Dio tebe otišao?” Ili “Da li si tada izgubila Dio sebe?” I potom: “Da li bi ti željela da ti se on vrati? Moguće je vidjeti nagovještaje o izgubljenim Dijelovima ličnosti kada ljudi govore o svojim bolnim iskustvima. “Tada je sva moja sigurnost nestala.”, “Ona mi je ukrala srce”, “Odnio je moju sreću sa sobom”, “Izgubio sam svoju djetinju nevinost”, “Tada sam izgubio snagu”, “Moja ljubav je zauvijek ostala na tom ljetovanju”. Ponoviti ću da u ovom procesu kao Dio ili Aspekt prihvaćamo skup ličnih kvaliteta, sposobnosti ili osjećanja. Osoba osjeća nedostatak tog izgubljenog Dijela. Taj Dio možemo posmatrati kao skup jedinica pažnje ili Spiritualne energije. Što je najvažnije, praksa pokazuje da on ima sopstvenu svijest i sopstveni život koji živi sasvim odvojeno od cjeline ličnosti. Kada se taj Dio reintegrira sa ostatkom ličnosti, mi ga više

51 ne zovemo Dijelom, već se obraćamo toj osobi kao cjelini. Proces ide ovako. Na početku tražimo od Klijenta da skenira ili brzo pro e u mislima svoj život i na e točke na kojima su se dogodila iskustva poslije kojih iznenada više nije imao moći i sposobnosti koje su prethodno bile prisutne. Prvo treba utvrditi da li je Klijent spreman da slijedi tu metaforu. Pošto se prisjeti takvog iskustva i restimulira ga, postavljate mu pitanje: “Jesi li ti tada izgubio neki Dio sebe?... Da li ti taj Dio nedostaje?” Ukoliko je odgovor odrečan, besmisleno je da radite ovu tehniku. Ako je potvrdan i po Klijentu se to vidi, usmjeravamo Klijenta da taj dio Duše povrati: “Da li hoćeš da ga na emo i vratimo tebi?” Kada Klijent potvrdi slijedi: “Gdje je taj dio sada?” Ako Klijent oklijeva, treba mu dati izvjestan nagovještaj što treba da radi: “Je li taj dio u prošlosti?... Je li sada tu negdje oko tebe?... Da li se taj Dio tebe krije?... Da li ga neko drugi sada posjeduje?...” Najčešće se taj dio nalazi u prošlosti i ostao je istih godina kao kada ga je Klijent izgubio. Druga najčešća mogućnost je da ga je Klijent dao nekoj drugoj osobi, na primjer u nekom odnosu ispunjenom emocijama i da je još uvijek kod te osobe. Ali, sve je moguće. On može biti u bilo kojoj alternativnoj dimenziji. Veoma često su dijelovi ličnosti u poetskim, bajkovitim ili vilinskim svjetovima: “U zalasku sunca na ljetovanju prije 30 godina”, “U očima djeteta”, “U zvjezdanoj noći kada sam bio najsretniji u životu” i tome slično. Ako je Klijent prošao Kreaton, treba da se uputi Vremenskom Stazom u vrijeme u kojem se taj Dio nalazi. Ukoliko nije, jednostavno mu recite da ide u prošlost tamo gdje se Dio sada nalazi. Nalaženje Dijela ličnosti nije stvar logike, već osjećanja. Kada smo se našli na mjestu gdje se Dio nalazi, trebamo utvrditi što on radi. Stoga pitamo: “Što taj tvoj Dio sada radi?” Zanimljivo je da on obično ima svoj poseban život. Mala djevojčica se još uvijek igra u školskom dvorištu, dijete koje je imalo sposobnost da se raduje životu sjedi još uvijek u uglu sobe dječjeg obdaništa, sretno sa svojim igračkama i slično. To je često druga verzija Klijenta, obično sa mla im tijelom i različitim odlikama nego što ih danas posjeduje. Neophodno je stupiti u komunikaciju sa dijelom. Kažete Klijentu: “Usmjeri svu svoju pažnju na njega. Oslovi ga.” Potom slijedi: “Kada gledaš taj Dio sebe, što osjećaš?... Pusti neka tvoja osjećanja slobodno teku ka njemu.” Kada Klijent shvati da je to istinski Dio njega, tuga što ga je izgubio može da se veoma snažno ispolji. Sada je važno ne požurivati Klijenta, neka provede onoliko vremena koliko je neophodno sa tim svojim Dijelom. Klijent može da razgovara sa svojim Dijelom o čemu god želi. Oni mogu da razmijene obavještenja i dobre želje, osjećanja itd. Potrebno je da iznova postanu bliski. Ali glavna stvar na koju ciljamo jeste da navedemo Dio da se vrati Klijentu: “Pitaj taj svoj Dio, da u želi da ti se vrati”. On će vjerojatno željeti, ali ne uvijek. Jer postoje razlozi zašto je on tamo, van cjeline ličnosti. Obično je potrebna neka vrsta pregovora ili nešto treba da se izmijeni u Klijentu prije nego što mogu da se spoje. Otcjepljeni Dio je neka vrsta zabludjelog sina i cjelina Bića pati sve dok joj se on ne vrati. Kada Dio potvrdno odgovori, kažete Klijentu: “Pitaj ga što ti treba da učiniš da bi on zauvijek ostao u tebi?” A potom: “Jesi li ti voljan učiniti to?” Klijentov Dio obično sugerira nešto vrlo pozitivno i valjano. To može biti “Da više vodiš računa o drugima”, “Da imaš više samopoštovanja” ili nešto slično. Često se čitava stvar ne može dovesti do kraja odjedanput. Klijent i njegov izgubljeni Dio možda trebaju raščistiti nešto izme u sebe, na primjer da imaju probni period u kome će biti intimniji. Za nas je to u redu ukoliko to možemo da prihvatimo u procesu i ako smo sigurni da će proces da se nastavi. Ponekad je neophodno provesti Dio ličnosti kroz izvjesne promjene. Možda je potrebno da on odraste, ukoliko je još dijete. On tada treba da pro e kroz PROCES ODRASTANJA sve do sadašnje starosti ličnosti. Taj proces ne treba da traje duže od minut-dva. Klijentu se kaže: “Pozovi ga da odraste i da do e do iste starosti koje si ti sada. Neka nakratko proleti kroz prošla iskustva i pridruži ti se.” Ukoliko je Dio spreman da se vrati odmah i bez uvjeta, kažite Klijentu: “Neka on zna da si sretan što ti se on vraća i da ćeš se dobro starati o njemu. Pruži mu ruke, zagrli ga snažno i unesi ga u svoje tijelo!” Trenutak ponovnog spajanja se obično ispoljava kao slabašan toplotni ili elektro šok. Integracija tako er može da bude vrlo suptilna, tako da mi treba da provjerimo da li je do nje došlo, pa pitamo: “Gdje je Dio sada? Da li ti se vratio?” Ako se Dio vratio, Klijent treba da provjeri reintegraciju (vidi dolje). Kada se integracija dogodi. Klijent je često euforičan ili u stanju ošamućenosti i zaprepaštenja. Često ima utisak da okolina drugačije izgleda. I doista, mnogo toga će se promijeniti za Klijenta. Kažite Klijentu da će se proces reintegracije nastaviti tokom slijedećih dana i sedmica.

52 Druge varijante izgubljenog Dijela mogu imati donekle izmijenjen redoslijed akcija. Ako je Dio bio ukraden i sada je u posjedu neke druge osobe, mi treba da stupimo u telepatski kontakt sa lopovom i da pregovaramo o uvjetima pod kojima će da ga vrati. Ako je neophodno, mi ćemo da ga jednostavno uzmemo, ali je uvijek bolje imati obostrano prihvatljiv dogovor. Sljedeći fenomen na koji možemo da nai emo je duševni poklon. To je slučaj kada je neko drugi dao Klijentu Dio sebe. To se najčešće doga a u emotivnim odnosima i osoba koja je primila Poklon možda toga uopće nije svjesna. U takvom slučaju proces radimo tako da stupimo u komunikaciju sa tim Dijelom, utvrdimo kako se on tu našao i kakve su mu namjere i potom zatražimo da se vrati svom sopstveniku. Povraćaj Duše nije proces koji se često radi. To je akcija koja u značajnoj mjeri mijenja život Klijenta, jer mu vraća ključne emocionalne kapacitete i kada ste sa njim prošli nekoliko glavnih situacija, koje su dovele do gubitka emocionalnog kapaciteta ili moći individue, više ga ne radite, a ako je kasnije potrebno, jednom u 6 mjeseci. Vodite računa o mogućim greškama. Najčešća se sastoji u tome da Klijent ne uzima iskustvo u kojem je izgubio neke Dijelove svoje ličnosti, odnosno svoje kvalitete, sposobnosti ili osjećanja, već se usmjerava na traumatičan doga aj kao takav i počinje da se “ispovijeda”. Osnovni kriterij jeste da li je tada izgubio nešto vrijedno, tako da sada nema ta osjećanja ili sposobnosti koja je do tog iskustva imao? Premda su vam navedene faze i pitanja koja se Klijentu postavljaju, ona su data uslovno, konkretne riječi nisu najvažnije, glavni vodič treba da vam je intuicija. Ovdje ću ukratko ponoviti faze procesa Povratka Duše: 1. Tražimo da Klijent pro e u mislima svoj život i uoči iskustva u kojima su se desile za njega značajne promjene u tom smislu što poslije tih iskustava nije više imao moći, sposobnosti i emocionalne kapacitete koji su do tada u njemu postojali. Kada na e takvo iskustvo i u nekoliko riječi nam ga opiše, slijedi pitanje: 2. “Jesi li ti tada izgubio neki Dio sebe?... Da li ti taj dio nedostaje?” 3. “Da li hoćeš da ga na emo i vratimo tebi? 4. “Gdje je taj Dio sada?” 4. “Što taj tvoj Dio sada radi?” 5. “Kada gledaš taj Dio sebe, što osjećaš?” 6. “Pusti neka tvoja osjećanja slobodno teku ka njemu i oslovi ga.” 7. “Pitaj ga što bi ti trebalo da učiniš (kako da se ponašaš) da bi ti se on vratio i zauvijek ostao u tebi?”, a potom: 8. “ Jesi li ti voljan da to učiniš?... Reci mu da hoćeš.” 9. “Neka zna da si sretan što ti se on vraća i da ćeš se dobro starati o njemu. Pruži mu ruke, zagrli ga snažno i unesi ga u svoje tijelo!” Provjera reintegracije: 10. “Gdje je sad taj tvoj Dio? Da li je sjedinjen sa čitavim tijelom podjednako ili ga jače osjećaš u nekoj oblasti?” Ukoliko ga jače osjeća u nekoj oblasti svog tijela slijedi: 11. “Neka se potpuno razlije po čitavom tijelu, neka se sasvim pretopi!” 12. “Da li osjećaš da ti se... (izgubljeni kapacitet) vratio...Da li ti imaš to...” B. Pošto je Klijent povratio izgubljen Dio sebe, treba da pro e munjevito od tog vremena kada je izgubio Dio sebe, do sadašnjosti i to UKLJUČEN, sa tim dijelom potpuno integriranim, tako da sva svoja kasnija iskustva ozrači kao cjelovita ličnost. Kada do e do sadašnjosti, treba da se isključi i da vidi svoje tijelo kako se kreće u budućnost, kao na ekranu, i kako ozračava sva svoja buduća iskustva kao cjelovita osoba. Na Seminarima Aspektike, u okviru ove tehnike, obično prakticiram povratak “Najsretnijeg i najboljeg Dijela sebe”. Razlog za povratak tog Dijela Bića je u tome što je on u najvećoj mjeri ispunjen emocijama i što bez njegove integracije mnogi odrasli ljudi nisu u stanju da budu sretni. Me utim, redoslijed kojim vraćate izgubljene Dijelove nije od bitne važnosti. Da bi se Praktičari lakše sjetili kada su takav emocionalni kapacitet imali, pa ga potom izgubili, dobro je ukazati im preko primjera drugih osoba na situacije kada su se, iz bilo kojeg razloga, osjećali voljeni, sretni ili sposobni. Jedan Praktičar kaže: “Imao sam 7, 8 ili 9 godina, ne sjećam se točno. Bio sam kod svoje bake na selu. Išao sam putem i bosim nogama gazio po prašini. Sunce je sijalo, pčele su zujale, ptice pjevale. Odjednom sam osjetio strahovitu sreću i prožimanje sa čitavim svijetom.” Ili: “Ležao sam na travi jednog toplog i lijepog dana. Bio sam sasvim sam, opušten i sretan. Gledao sam kako po plavom nebu plove bijeli oblaci. Vrijeme kao da je stalo. Osjećao sam da bih mogao da ostanem zauvijek u tom stanju. Sve je bilo u najvećem skladu, kako treba da bude.” Slično je i ovo iskustvo: “Bio sam na selu i jedne ljetne večeri ležao sam na travi i gledao prelijepo zvjezdano nebo iznad sebe. Obuzelo me je osjećanje strahopoštovanja i sreće prema tim beskonačnim svjetovima. Dok sam se pitao kakva sve čudesa postoje tamo daleko, osjetio sam neizmjerno duboku sreću bez vidljivog razloga. Uvijek kada mislim na sreću, dolazi mi u sjećanje slika tog zvjezdanog neba, ali nema tog osjećanja.” Da biste uzeli u rad neki takav Dio, nužno je da Klijent osjeća da ga nikada poslije tog vremena nije osjetio, ili da ga je nekada kasnije izgubio, a da bi volio da sada ima mogućnost da to isto iskustvo ponovo doživi.

53 NIVOI SPIRITUALNE ZRELOSTI Svi oblici života su Spiritualni, ne postoji nijedno ispoljenje lišeno Istine, ali takva spoznaja ne može da se javi na osnovu intelektualnih spekulacija, već sviće tek u svijesti prosvijetljenog bića. Aspektika to pokazuje u praksi, ali davno prije njenog nastanka u svim Spiritualnim tradicijama je istican takav stav. O tome nam, pored ostalog, govori Zen priča o mladom kalu eru koji se upravo prosvijetlio i sa nove točke gledišta gnuša se ljudi koji ne vide Istinu, već obožavaju njene prazne forme. On je furiozno ušao u budistički hram, u kome su se oko Budinog kipa molili vjernici i pljunuo je na kip. “Bezumniče”, povikali su vjernici, “što radiš to?! Pljuješ na Budu, na samu Istinu!” Na to im je on sa prezirom odgovorio: “Neka mi neko od vas pokaže gdje nije Istina, da tamo pljunem.” O Spiritualnosti u užem smislu govorimo kao o probu enosti za Istinu i moguće je, na osnovu ponašanja ljudi i njihovog pogleda na svijet, zaključiti na kome stupnju Spiritualnog razvoja jesu u nekom periodu vremena. Takva procjena ima i praktične posljedice u me uljudskim odnosima, jer različiti nivoi Spiritualne zrelosti dvije osobe dovode do teškoća u njihovoj komunikaciji i nerazumijevanja. Osjećajući to, neki psiholozi i alternativni mislioci su davali svoje sheme ili mape Spiritualne zrelosti, premda ih nisu uvijek tako nazivali. Najpoznatije takve pokušaje učinili su Erik Erikson, Abraham Maslov, Erik Bern, Ken Vilber i Ron Habard. Vjerujem da su relativno precizno opisani nivoi Spiritualne zrelosti potrebni Sljedbeniku bilo kojeg Spiritualnog sistema da bi mogao da valjano shvati tko je on, kuda ide i da barijerama koje ga čekaju na Stazi pri e sa većim stupnjem razumijevanja. Ovo je posebno važno u vremenima Spiritualnih kriza, kada se Sljedbeniku čini da gubi čvrsto tlo ispod nogu. Ljudsko mladunče neko vrijeme poslije ro enja zavisi u potpunosti od svoje okoline, jer nije u stanju da preživi bez potpore odraslih. Ali vrlo brzo ono otkriva načine za utjecaj i kontrolu svoje sredine. Kada počne da stiče osjećanje svoga Ja, roditelji obično bivaju iznena eni njegovom tvrdoglavošću i upornošću. Kasnije dijete uči da je korisno ne samo potvr ivati se u društvenim situacijama već i da kooperacija sa okolinom ima vrijednost, uči da je davanje drugima jednako vrijedno kao i primanje. Potom u periodu mladalačkog sazrijevanja osoba obično oscilira izme u potpune zavisnosti od drugih i samopotvr ivanja. Da bi izborilo svoje mjesto u svijetu mlado Biće mora da postane nezavisno, a to zahtijeva sticanje i razvoj mnogih vještina i znanja o svijetu i ljudskom društvu. Radeći sa pacijentima različite starosti, Jung je primijetio dr se proces ucjelovljenja individue ubrzava kada ona dosegne srednje doba. I naše vrijeme i u ovoj oblasti vidljive su promjene. Sve je više mladih ljudi kod kojih je uočljivo ubrzano odvijanje procesa individuacije. Ovaj proces zahtijeva djelomično povlačenje i distanciranje od društvenih normi i općeprihvaćenih vrijednosti i usmjeravanje čitavog Bića na traženje novog psihološkog težišta u sebi. On tako er podrazumijeva prihvaćanje tamnih dijelova svoje ličnosti, koji su u periodu socijalizacije gurnuti u dio nesvjesnog koji Jung naziva sjenkom. Ukoliko taj proces teče kako valja, osoba nalazi novu točku ravnoteže i potpunije prihvaća sebe i druge sa vrlinama kao i slabostima. Proces individuacije je posebno ubrzan ako osoba počne prakticirati neki od sistema Spiritualnog razvoja. Tokom takve prakse ključni trenutak jeste Iskusno Gnoze na pitanje “Tko sam ja?” Kroz takvo osoba otkriva da ona nije tok misli koji se konstantno odvija u njenoj svijesti, da nije niz slika, čulnih otisaka ili osjećanja, premda sa svim tim sadržajima može da se identificira i to čini u trenucima jakih iskustava. Čovjek otkriva da on jeste zapravo taj koji se pita i koji traži. Osoba se u takvom iskustvu obično ne identificira sa svjesnim Egom, već ima osjećanje Jastva kao šireg i potpunijeg Bića. U tim trenucima individua ima neporecivo osjećanje da je “sve kako treba biti”, “da je sve jasno, tako da je suvišno bilo kakvo objašnjenje”, da je ona - ona, a ljudi su ljudi, takvi kakvi jesu. Premda ima dalekosežne posljedice, pogotovo na ubrzanje Spiritualne evolucije, ovakvo iskustvo je trenutno ili kratkotrajno. U Zen terminologiji naziva se Kenšo stanjem, a u suvremenom gnosticizmu odgovarajući termin je Lumejo. To stanje svijesti može da bude tiho, ali je obično praćeno pražnjenjem energije. Bilo da je mirno ili burno, uvijek ide sa potpunom satisfakcijom i nalaženjem novog psihološkog težišta u sebi. U suštini to novo težište, koje se izražava kroz spoznaju Ja sam Ja, tako er je nova identifikacija, ali osoba zadugo nije toga svjesna. Ona je uvjerena da su identifikacije prethodile tome stanju svijesti (“dobar”, “zao”, “pametan”, “glup”, lično ime, profesija i dr.), a da je “Ja sam Ja” neporeciva i apsolutna Istina. Sljedbenik koji poha a Intenzive Gnoze i prakticira ostale Gnostičke sisteme Spiritualnog razvoja, kroz veći broj kratkotrajnih Direktnih Iskustava Istine prije ili poslije neumitno stupa u stabilno stanje svijesti koje nazivamo Meunom. Zajedničko je iskustvo mnogih ljudi da čovjek u jednom periodu počinje da prepoznaje u sebi to stanje. On neko vrijeme potiskuje tu pomisao, koja se najčešće javlja kada druge osobe, koje su u tom stanju, u njegovom prisustvu opisuju kako se osjećaju. Poslije nekog vremena očiglednost tog stanja svijesti ne može više da se potiskuje i Sljedbenik ga konačno prihvaća. Na mjestu kratkotrajnih Lumejo iskustava postupno je nastalo i očvrslo trajno osjećanje Ja sam Ja. Čovjek ima snažan utisak da je igra žmurke sa samim sobom konačno završena. Gdje god da se čovjek usmjeri, nalazi sebe: u drugim Ljudskim Bićima, u životu, u Bogu, u svjetlosti i tami. U suštini, Meuna je ograničena na prvi dinamizam, samopreživljavanje individue, ali zahvaća donekle drugi i treći (“Ti” i “Mi”). Čovjek ima jasnu svijest da je on to što jeste, ta svijest je postojana i ne zavisi od toga da li se dobro ili loše osjeća. Prije Meune na osobu su različita iskustva djelovala tako da je ulazila u

54 različite identitete, stalno se pitajući koji od tih identiteta ona doista jeste. Kada je nešto r avo učinila, ona je imala utisak da je zla osoba; kada je učinila nešto dobro - da je dobra. Kada se ponijela kukavički, da je kukavica, a kada je ispoljila hrabrost, da je hrabra osoba. U trenucima objektivnog razmišljanja o sebi javljala se stalna upitanost - Tko sam ja ustvari? Odgovor na to pitanje privremeno bi dalo Lumejo stanje, ili trenutna Gnoza po pitanju “Tko sam ja?”, ali bi to osjećanje brzo ishlapilo i osobu bi opet okolnosti bacale iz jednog identiteta u drugi. Sa ostvarenjem Meune osoba sve vrijeme ima neporecivo osjećanje da je ona ona! Uvijek i u svim okolnostima. Ona je to što jeste, nekad se ponaša kukavički, a nekad hrabro, nekada r avo, a katkad plemenito, ali je to uvijek ona, kao glumac koji ide iz jedne uloge u drugu. Uloge se mijenjaju, ali je glumac isti. Prvih nekoliko sedmica ili mjeseci poslije prihvaćanja Meune ispunjeni su uglavnom osjećanjem satisfakcije. Ovakvo osjećanje djelomično potiče od spoznaje da je završen period neizvjesnosti u kome su se rezultati različitih procesiranja gubili poslije dužeg ili kraćeg vremena i da je osoba konačno uplovila u luku spokoja. Obično je ovakvo stanje praćeno fiziološkim i psihološkim promjenama. Nestaje velika mišićna tenzija, usporava se i gubi neprekidni unutrašnji dijalog i čovjek postaje izoštreno svjestan sopstvenog prisustva i egzistencije. On se dobro i usuglašeno osjeća ovdje i sada. Ponekad i u izvjesnim situacijama svakodnevnog života, pogotovo u konfliktnim ili problemskim odnosima, on automatski ulijeće u identifikaciju sa svojim Egom, ali daleko češće i trajnije se poistovjećuje sa osjećanjem Sebe kao potpunog i ucjelovljenog Bića. Suštinu Meune, pored stabilnosti iskustva o svom Ja-stanju, čini oslobo enost od duhovnih masa ili reaktivnog duha. Ona nije potpuna, ali je značajna i primjetna. Čovjek u Meuni ne može da pati dugotrajno, niti snažno, zbog nesretnih iskustava iz prošlosti. Okolnosti ponekad restimuliraju neprijatna sjećanja, ali su restimulacije znatno slabije nego ranije i kratko traju. Osoba je samousredsre ena u višem smislu riječi: niti prisilno žrtvuje svoj integritet da bi zadovoljila druge, niti je prisilno sebična, već se ponaša primjereno situaciji. Prevelika očekivanja su nestala, istovremeno sa velikim razočaranjima. Stvari su takve kakve jesu, ljudi su ljudi, život je život. Iskustvo pokazuje da osoba koja je Spiritualno ispod stadija Meune nije u stanju da preuzme odgovornost za sva svoja iskustva, pogotovu nepoželjna. Njena neprijatna stanja, problemi, teškoće i neprilike izgledaju joj kao posljedica djelovanja drugih osoba, društvenih okolnosti i sličnih činilaca izvan nje. Kada Spiritualnim razvojem dostigne stadij Meune, čovjek ubrzano počinje da preuzima odgovornost za svoja iskustva, dok u jednom trenutku ne shvati da je on jedini i isključivi tvorac svih svojih iskustva, da ih stvara i rastvara u dugoj igri postojanja u ovom svijetu. Od tog trenutka nadalje čovjek relativno lako može da rastvori neprijatna stanja i iskustva kojih je svjestan. On tada ima jasnu i izoštrenu točku usredsre enja pažnje sa koje može da duplira i rastvori ona iskustva koja je iz te točke stvorio. Stanja svijesti koja ne može da rastvori iz te točke sasvim su sigurno stvorena iz drugih točaka gledišta. Sve što treba da učini jeste da otkrije gdje su, da ih zaposjedne i sa tih točaka iskusi ta stanja svijesti i tako ih rastvori. Na toj točki gledišta osoba se zadržava duže vrijeme, nekada godinama, jer je još uvijek upletena u igru identifikacija sa točkom gledišta Ja sam Ja, koju doživljava kao apsolutnu i konačnu. Ona, na tom nivou, još nije u stanju da učini kvantni skok u višu svijest i prepozna da su sve iskustvene pozicije, sve točke gledišta i svi identiteti arbitrarni i približni, uslovljeni nivoom razvoja svijesti, a nikako apsolutni. Meuna ili Stabilno Stanje Ja sam Ja tako er je identifikacija, jača i trajnija nego prethodne, ali ipak prolazna mijena u Spiritualnom razvoju. Kontakti sa Majstorima Intenziva Gnoze i voditeljima drugih sistema Spiritualnog razvoja uvjerilo me je da mnogi od njih dijele ubje enje da je to kraj iza kojeg nema ničeg višeg. Ono je zabludno, ali je razumljivo, jer ništa osim svoga Ja čovjek ne može da na e. Svijet je postao nalik na sobu sa ogledalima. Kuda god krene, čovjek ide od sebe do sebe. Me utim, to je samo jedan stadij Spiritualne zrelosti, premda stamen i naizgled vječit. Stadiji Spiritualne zrelosti nisu ništa drugo do nivoi ograničenosti naše percepcije i kada se percepcija proširi u nove dimenzije nužno bivaju prevazi eni. I na ovom stadiju čovjek je podložan Ego igrama koje mogu da njegov dalji razvoj uspore ili zadrže duže vrijeme. Neki ljudi će se dokopati ovog stanja kao krune njihovog Spiritualnog života i neće htjeti da ga puste ni po koju cijenu. Ono im daje osjećanje sigurnosti i konačnosti, a iz luke spokoja nerado se isplovljuje na široku pučinu oceana. Stvar se usložnjava i pogoršava ako je osoba na tom stanju svijesti i na Spiritualnoj metodologiji kojom je do tog stanja došla izgradila osjećanje sopstvene vrijednosti. Moji kontakti sa ljudima koji su stvorili sebi reputaciju kao Majstori Intenzivima Gnoze ili voditelji drugih Spiritualnih sistema pokazuju da Ego spremno koristi novonastalu situaciju. Takvi ljudi ili tvrde da ne postoji ništa više i dalje od Intenziva, da je to posljednja riječ u metodologiji ljudskog razvoja i da je sve što se javi poslije toga zabluda i napuštanje Istine; ili uzimaju sebe kao primjer kako treba i mora da se odigrava proces Spiritualnog razvoja. Ovo drugo se svodi na uvjerenje da svi ljudi koji iza njih dolaze moraju proći kroz iste patnje i uložiti isto vrijeme i iste napore koji su njima bili potrebni. Pri tome zaboravljaju na fenomen 101. majmuna, sveprisutan u svijetu Spiritualnog sazrijevanja: neke individue probijaju led, a oni iza njih “piju vodu”, odnosno postižu to isto sa mnogo manje napora. Primjera radi, meni i grupi mojih najbližih suradnika trebalo je punih deset godina da dosegnemo stanje Meune i da prihvatimo to stanje svijesti. Te godine bile su ispunjene bezbrojnim trodnevnim

55 Intenzivima, mnogim dugim i vrlo dugim Intenzivima i nemalim brojem specijalnih Intenziva. Danas nije ništa neobično da osoba pro e nekoliko dvodnevnih (to su praktično jednodnevni Intenziv) Intenziva, jedan dugi i nekoliko Specijalnih Intenziva, kao što su Intenzivi na zvuk, čakre i Zlatna Meditacija, pa da stupi u stanje Meune. Ista pojava je uočljiva unutar jednog Intenziva. Na starim trodnevnim Intenzivima Prosvetljenja prva Iskustva Gnoze mogla su se očekivati drugog dana uvečer, a većina Učesnika bi ih doživjela tokom trećeg dana. U ovo novo vrijeme nije ništa neobično da početnici dožive Gnozu u prve tri ili četiri dijade. Ponekad Iskusni Majstori stare generacije daju primjedbu da brže stečena iskustva Gnoze nemaju istu vrijednost kao iskustva za koje se Učesnik namučio, kao u njihovo vrijeme. Kao primjer navode ljude koji su brzo i relativno lako doživjeli Iskustvo Gnoze i otišli drugim putem, kao da su pri tom zaboravili na Stazu Istine. Takav stav ispušta iz vida važnu činjenicu da tako er ima mnogo ljudi koji su prošli kroz više kratkih i dugih Intenziva i naizgled ostali nezahvaćeni Istinom, pod krutom dominacijom svog Ega. Tako er se ne uvi a da je takva vrsta Spiritualnog ideološkog sukobljavanja postojala prije nas i da je većinom odražavala sukob generacija. Tako je, primjera radi, Filip Kaplo, prvi rukopoloženi Zen Roši sa Zapada, na pitanje svojih Učenika o vrijednosti Intenziva i sličnih suvremenih tehnika, dao odsječan i nedvosmislen odgovor: To su “instant prosvetljenja” koja ne vrijede dvije pare. U tom svom odgovoru ispustio je da spomene da su pripadnici Zen škole u kojoj je dobio zvanje Rošija istu takvu kritiku upućivali njemu - da je izdao izvorne principe Zena i podlegao zapadnjačkoj opsesiji da je vrijeme novac. Ali priča nije tu počela. Prethodne generacije Zen Majstora kritizirale su kasnije Majstore da radi vremenskog ubrzanja daju manje kvalitetnu obuku. Vjekovima je star ideološki sukob dvije glavne struje unutar Zena, škola Soto i Rinzai. Na osnovu mog petnaestogodišnjeg vo enja Intenziva, učešća na brojnim kratkim, dugim i specijalnim Intenzivima, obuke preko 150 Majstora Intenziva Gnoze i praćenja rada mnogih od njih, nametnuo mi se ovakav zaključak: Jedini kriterij za procjenu da li osoba treba da nastavi sa Intenzivima ili ne, odnosno da li je u Meuni ili nije, jeste da li može da doživi Iskustvo Gnoze na Intenzivu ili ne? Do stupanju u Meunu i njenog potpunog, nesumnjivog prihvaćanja, Intenziv Gnoze je od najveće vrijednosti za Spiritualni razvoj Individue. Tako će biti dokgod ne nastane bolji i efikasniji metod. Kada individua stupi u Meunu i to stanje osvijesti i u potpunosti prihvati, Intenzivi Gnoze postaju prevazi eni i neefikasni. Kakvo Direktno Iskustvo može osoba da doživi kada je ona svo vrijeme u tom Iskustvu? Ona je ona, sve vrijeme i uvijek, točnije rečeno dokgod to stanje ne prevazi e. Ona je ona, Drugo Ljudsko Biće je Drugo Ljudsko Biće. Život je život. U trenutku kada pokuša da Direktno Doživi neki od tih objekata, ona se vraća na sebe. Stigla je na cilj u trenutku kada je krenula sa starta, jer su start i cilj jedno. Ali se i u Meuni, poslije vremena ispunjenog satisfakcijom i osjećanjem da je konačni cilj postignut, javlja osjećanje prikraćenosti potpune slobode. To osjećanje koje karakterizira Meunu javlja se iz nekoliko razloga. Prevashodno zato što Atman koristi fizičko tijelo kao svoj nosač i ne može da trajno djeluje bez njega u fizičkom univerzumu na ovom stadiju evolucije. A fizičko tijelo nije samo gomila tjelesnih ćelija povezanih tjelesnim procesima, već ima sopstvenog kontrolora kojeg Sajentolozi nazivaju Genetskim Entitetom. To je u stvari čovječje psihoenergetsko polje. Budući da u ostalim sistemima nisam našao bolji termin, ja ću nadalje koristiti taj. Genetski Entitet ima ciljeve različite od ciljeva Atmana, a dominantni su mu preživljavanje fizičkog organizma i nastavak vrste. On nalikuje na Genetski Entitet bilo koje razvijene životinje, kao što su majmun, delfin, pas ili mačka. Genetski Entitet ima sopstveni vremenski trag u ovom životu i prošlim životima. Zbog toga, kada doživljava iskusna prošlih života, čovjek može da ih ima jednovremeno dva vremenska traga: jedan čine iskusna Atmana, a drugi iskustva koja je doživio njegov genetski materijal u prošlosti. Suštinski problem odnosa Bića sa njegovim fizičkim tijelom na stadiju Meune je u tome što tijelo ne pripada Prvom dinamizmu. Ja-dinamizmu, već Petom, a to je čitav živi svijet u fizičkom univerzumu. Na taj način Procesiranje po Prvom dinamizmu i osloba anje Ja od reaktivnih masa nesvjesnog duha i njegova ekspanzija u stanje Meune ne zahvaća tijelo. Ono se svakako bolje osjeća kada čovjek počisti mnogobrojne restimulacije iz prošlosti, jer duh utiče na tijelo, kao i tijelo na duh, ali će se tjelesno stabilno stanje, “tjelesna Meuna”, dogoditi tek poslije procesiranja na Petom dinamizmu. Djelovanje duha na tijelo ostvarujemo u Aspektici procesiranjem raznih Aspekata oboljenja, jer neki Aspekti imaju za neposredan cilj izazivanje oboljenja, drugi podržavaju oboljenje, treći stvaraju otpor na izlječenje itd. Sljedeći razlog koji u čovjeku stvara osjećanje da njegova sloboda nije potpuna jesu velike promjene u njegovim emocionalnim i društvenim odnosima. Realnost u kojoj smo se našli nastala je tko-kreacijom ili zajedničkim stvaranjem nas i drugih Bića sa kojima smo u relativnoj suglasnosti. Realnost svake osobe je nalik na kazališnu dramu, a istovremeno to je i igra, sa strukturom na koju sam više puta ukazao. U vašoj drami vi ste i režiser i glavni glumac. Ostale osobe igraju sporedne uloge. Vi ste, istovremeno, sporedni glumac u komadima u kojima oni igraju glavne uloge. To dovodi do toga da vam je teško da izmijenite svoj život kada vas dotadašnji više ne zadovoljava. Jer vi imate nesvjesna slaganja sa mnoštvom osoba o mjestu, vremenu i načinu na koje se vaše isprepletene drame odigravaju. Ako donesete odluku i počnete da djelujete na promjeni svoje realnosti dok ste još uvijek povezani sa osobama sa kojima ste dijelili prethodnu realnost, to nećete uspjeti učiniti, a da pritom ne izmijenite realnost tih ljudi. Svi oni imaju svoje životne programe i nijedan se potpuno ne poklapa sa vašim. Oni veoma često nesvjesno pokušavaju da vas izmjene i da vas uguraju u sporedne uloge koje odgovaraju njihovom komadu

56 na životnoj pozornici. Ali promjene su rijetke i kada jedna osoba pokuša da izmijeni svoju dramu, nailazi na veoma jaku inerciju. Kada ste vi osoba koja je odlučila da izmijeni svoj život, inercija malim dijelom potiče od vas, a velikim dijelom od njih. Kao sporedni glumac u komadu nekog od njih, vi ćete u njihovoj drami stvoriti probleme ako odbacite dotadašnju ulogu i napustite pozornicu. Vi možete otpustiti nekog od glumaca koji je igrao sporednu ulogu u vašoj drami, ili nekoliko njih, čak i sve, ako se ne uklapaju u vaš novi scenarij. Sa druge strane, ako neko sa kim ste se godinama vi ali ili družili na misteriozan način nestane iz vašeg života, budite sigurni da ste vi otpušteni. Ukoliko vi sve manje želite da komunicirate sa starim poznanicima koji su igrali sporedne uloge u vašoj drami i prestanete da to činite, onda ste vi njih otpustili. Sasvim je jasno da težnja da zadržite stare prijatelje u nepromijenjenim odnosima jeste siguran način da zadržite stare modele ponašanja i stari način života. Vi ne možete da održite nekadašnje prijatelje u istim ulogama koje su prethodno igrali i da istovremeno izmijenite svoj život. Zašto? Zato što oni čine bitne elemente vašeg života i ako elementi ostanu nepromijenjeni, ne može ni život da bude drugačiji. U rijetkim i veoma sretnim situacijama čitava grupa ljudi maltene istovremeno stvara novu realnost. To nalikuje na grupu glumaca koji svi skupa počinju da igraju novu dramu. Veze izme u takvih ljudi, premda prolaze kroz povremene krize, postaju još čvršće i uzajamni odnosi se produbljuju. To su sve razlozi zbog kojih poslije prvog perioda ispunjenog satisfakcijom, koja prati svijest o ulaženju u Meunu, čovjek doživljava teškoće u pokušaju da kontrolira sve oblasti svog života i veliki su izgledi da će početi doživljavati nepoželjne emocije i impulse. Ovo ga može navesti da počne podcjenjivati stanje Meune. Tijelo, sa svoje strane, obično počinje ispoljavati neke poremećaje u tom periodu, za čija su uklanjanja nužna fizička sredstva. Ono što većina ljudi nije pretpostavljala kada je težila Meuni jeste da čovjek postaje osjetljiv i ranjiv na spoljašnje utjecaje. To više nisu direktni utjecaji na njega kao individuu, već utjecaji koji su prisutni u mnogobrojnim oblastima života, kojih on sada postaje izoštreno svjestan. Postati će ranjiv na ponašanja svoje najbliže okoline, kao što su članovi porodice, prijatelji i poznanici. Stupanjem u Meunu čovjek se izmijenio, ali njegova okolina nije. Duhovne mase koje je ranije imao bile su za Spiritualni razvoj glavna prepreka, ali su ga na izvjestan način štitile od okolnih utjecaja. Na primjer, neki čovjek je ranije imao unaprijed stvorenu ideju da je moralna osoba; kritičke primjedbe ljudi o njegovom moralu odbijale su se od te rigidne ideje kao od energetskog oklopa. Kada ukloni takvu fiksiranu ideju, koja je smetnja za razvoj Spiritualnosti, on ostaje ogoljen i doživljava kritiku svog morala od strane okoline kao mnogo jaču, nepravedniju i suroviju. Ponašanje okoline nije se izmijenilo, ali je on postao mnogo povredljiviji i nalikuje na novoro enče koje iz sterilne situacije u rodilištu ulazi u svijet prepun bakterija, gljivica i virusa. U osnovi, čovjek počinje da vodi više računa o stvarima koje se dalekosežno tiču čitave planete. Brige oko novca i većine životnih potreba gube snagu, on ih doživljava kao potrebe tijela koje se tiču jedino svijeta fizičkih odnosa. Čovjek će činiti ono što je neophodno da održi fizičku komponentu svoga Bića, ali će to doživljavati kao suštinski nevažno. On će srediti svoje stare odnose iz prošlosti sa drugim ljudima, iz kojih Karma crpe svoju energiju i imati će jasne ciljeve u budućnosti, ali njihovo ostvarenje nije nešto oko čega će mnogo brinuti. Ono što je do tada postigao sada je za njega ravno, plosnato, prežvakano i izigrano do kraja. Svijet mu izgleda prazan, pun poremećenosti i nenormalnosti. Čovjek počinje da gubi strpljenje i motivaciju da pomaže ljudima koji ne žele da im se pomogne, već se grčevito, i zubima i noktima, drže svoje bijede. Tako mu se sada putevi sa mnogima razilaze. Čovjek se odvaja od mnogih prijatelja, poznanika i ro aka koji su igrali značajne uloge u njegovom životu. On ih, kao što sam rekao, otpušta iz svoje nove životne drame koju postavlja na scenu, koju režira i u kojoj igra glavnu ulogu. Zato je to obično teško razdoblje u životu Sljedbenika. Što je najgore, kada hoće da ukloni nepoželjna emocionalna stanja koja prate ovakve doživljaje, on će rezignirano utvrditi da mnogi metodi Spiritualne tehnologije, Intenzivi i drugi sistemi sticanja Direktnog Iskustva Istine više nisu djelotvorni, ili neće imati ni truni volje da njihovu vrijednost provjerava. Čovjek nalazi da je “sam, sam, sam, na širokom, širokom oceanu”. Samoća, makar usred velike gomile poznanika, postaje prevladavajuće osjećanje. Čovjek je sam sa svojim Bogom, bilo koga da je postavio na to mjesto. On je u Spiritualnom i psihološkom bezizlazu. Postaje podložan depresijama, koje kratko traju, ali često dolaze. Samoća, svuda samoća, inercija, nepostojanje ciljeva kojima bi težio i bezgranična dosada. Sada čovjeku više nije tako čudna tvrdnja da je Bog stvorio svijet i sva Bića u njemu, sa njihovim kompliciranim odnosima, jer mu je bilo dosadno u svom vječitom i bezgraničnom savršenstvu. Ne samo da su metodi, sistemi i vježbe izgubili djelotvornost, već sam čovjek najčešće potpuno gubi motivaciju za Spiritualni rad i razvoj. Duhovna disciplina, metodi, vježbe, procesi, posebni načini ishrane i življenja, okultne moći, preobražaji i Spiritualna evolucija... sve ovo u jednom trenutku za Tragača postaje prevazi ena igra. Budući da je sve prožeto Spiritualnošću, meditacija nema veću vrijednost od cijepanja drva, kuhanja ili pranja dječjih pelena. Vrijeme kao takvo postaje jedini Spiritualni proces u kome čovjek učestvuje. To i jeste taoističko djelovanje nedjelovanjem. Ovaj fenomen u prvo vrijeme veoma zbunjuje Sljedbenika u Meuni, ali je njegovo objašnjenje sasvim jednostavno. Čovjek nema motivaciju da nastavi putem Spiritualnog razvoja, jer on već jeste na tom putu i on jeste put. Njega ka krajnjem odredištu nosi postojana struja života i pomisao na naprezanje da bi što prije dosegao cilj liči mu na zaludnu ideju da puše u jedra svog jedrenjaka da bi ubrzao njegovo kretanje. U tom periodu doista se nastavlja Spiritualni razvoj, premda mnogi nisu svjesni promjena koje se dešavaju. Ljudi se sada ne suočavaju sa duhovnim masama, jer su one u velikoj mjeri uklonjene, već sa

57 odlukama. To potvr uje zapažanje zasnovano na iskustvu da najveću korist od Zlatne Meditacije, u kojoj se radi sa odlukama, imaju osobe koje su u Meuni. U takvom radu nema katarzi, jer nema diskreiranja velikog energetskog naboja, već on nalikuje na intelektualnu analizu sa minimumom emocija. Kada čovjek do e do spoznaje da on ispunjava čitav svoj univerzum, da ne postoji nijedan dio bez njega (I. nivo Zlatne Meditacije), onda se sva iskustva u tom univerzumu nameću kao posljedica njegovih sopstvenih odluka (II. nivo). Ekspanzija osjećanja Sopstva daleko preko granica starog Ja, dovodi do preuzimanja mnogih točaka gledišta koje je čovjek ranije doživljavao kao tu e, ili ih nije bio svjestan. Sada on počinje da se suočava sa problemima za koje bi neiskusan posmatrač rekao da ne bi trebalo da ga se tiču, jer pripadaju drugima, bilo da su to Bića (ljudi i životinje) koja imaju fizička tijela, bilo Entiteti, odnosno energetski koncentrati obdareni sviješću. On ekspanzijom obuhvaća i njih, tako da njihove probleme doživljava kao svoje. Neki od Entiteta imaju sopstveni reaktivni duh, koji je bio u stanju mirovanja dok se nivo sresti Praktičara nije podigao. Sada reaktivni duh takvih Entiteta biva restimuliran, premda je on najčešće u jakoj konfuziji u odnosu na to tko su oni i u odnosu na sopstvene ciljeve. Da nije tako Entiteti bi ušli u slobodna tijela i njih bi koristili kao svoje nosače. Na sreću po Praktičare, takvi Entiteti su prije Meune obično u stanju veoma pomućene svijesti i zadaju malo nevolja. Procesiranje ih budi i restimulira u aktivnost. Čak i razgovor o tome, ili čitanje materijala u kojima se spominju Entiteti, kod nekih ljudi je ranije izazivalo neprijatne restimulacije. Oni podsjećaju na uspavanu vojsku apatičnih bića, koji gun aju i stenju, ali ne znaju ni tko su, niti što hoće. Me utim, oni su u stanju da restimuliraju tjelesne poremećaje Praktičara i vezuju veliku količinu njegove pažnje, jer on pokušava da odbije i porekne njihovo postojanje i fenomene koje oni izazivaju. Različite točke gledišta, premda naizgled pripadaju drugim ljudima i bićima, stvorili ste vi sami, da biste mogli da opažate ovaj univerzum iz njih. Vi možete da igrate dugo igru pretvaranja da ta stajališta pripadaju drugim Bićima, ali kad vam jednom ta igra dosadi, potrebno je samo da obrnete proces, zauzmete te točke gledišta i sa njih preuzmete odgovornost za iskustva koja sa njih imate. Tada možete da ih u svojoj svijesti duplirate i uklonite iz postojanja. Postavlja se pitanje, kakve će se promjene dogoditi u vašem Biću u odnosu na stanje Meune poslije duže primjene Aspektnog Procesa? Sa integracijom mnoštva otcjepljenih Aspekata neizbježna je ekspanzija tog stanja i njegovo ucjelovljenje. Postepenim procesom integracije i Spiritualizacije tamo gdje je bio Ego dolazi Jastvo. Stabilna svijest o Ja, koja je suština Meune, širi se na nove prostore i zahvata sve veći broj točaka gledišta, a dvojstvo izme u ispoljenog svijeta i Praznine se gubi, oni se pretapaju i doživljavaju kao Jedno. Čovjek zakoračuje u stanje “Aine”. To je algolijanski i gnostički termin koji znači Sve Jednost, odnosno da je sve što postoji u suštini jedno. Naravno, stupanje u to stanje ne označava jedan trenutak, već je to postepen, ali neizbježan proces. Nužan uvjet za prevazilaženje Meune jeste da se kapacitet identiteta “Ja sam Ja” potpuno iscrpi, da se on proživi do krajnjih granica, jer poslije toga te granice nestaju i dalji razvoj se svodi na ekspanziju čiste svijesti u do tada zatamnjene sfere. Što dalje slijedi? Smjena kratkotrajnih depresija sa blagim euforijama i povremeno zaranjanje u još neosvijetljene dijelove Bića, kojim ono otkida komad po komad hladnog i tamnog kozmosa. U doslovnom smislu čovjek se susreo sa samim sobom. Smrtno Biće sa svojim mukama i besmrtno Biće sa svojom ravnotežom koja izaziva dosadu i on sada treperi izme u to dvoje. On stoji na ivici duboke provalije sa ludostima uskovitlanog svijeta iza sebe, prema kome osjeća ga enje i bezgraničnim prostorima vječnosti ispred sebe. Ukoliko ste vi, koji ovo čitate, prevazišli svoje strahove, i prerasli sirenski zov prošlosti koji vas je dotada zadržavao, ukoliko ste naučiti dosadašnje životne lekcije kako valja i ako ste zaista Spiritualno sazreli, onda je daleko najbolje da prepoznate ovo stanje u sebi i da ga prihvatite, jer to je istina o vama u ovom trenutku. Ukoliko to ne učinite, vratiti ćete se u zaošijane vrtloge vremena i ludorija svakodnevnog življenja i doživjeti ćete da ponavljate stare lekcije, jedino ovoga puta sa manje poleta. Očigledan dokaz da čovjek korača ponovo istim putem jeste stanje depresije i ponekad konfuzije. Jedini način da okonča svoja spuštanja u blato, iz kojeg je odavno prvi put izašao, jeste da prepozna to stanje u sebi i da prestane da se brlja u istoj staroj bari, štogod ona bila. Kada potpuno prihvati da je na ivici provalije pred nepoznatim i shvati da je pokušavao da je izbjegne vraćajući se i igrajući stare igre, smirena radost će se spustiti na njega, koja je uvijek bila tu negdje. To stanje postajati će sve jače i jače kako on potpunije bude shvaćao da je prerastao staro igralište. Ono ne mora da ukloni osjećanje usamljenosti, ali usamljenost će vjerojatno biti posljednje iskušenje na tom nivou, jer mi smo prvenstveno došli u ovaj svijet pretrpan smrtnim Bićima zbog užasnog osjećanja usamljenosti da bismo doživjeli sami sebe kroz druga Bića. Ali za razliku od prethodnog razdoblja, ovo je puno Bića koji su izgradili za sebe most izme u smrtnog i besmrtnog, izme u materijalnog i Spiritualnog i pošto su prije nas proputovali Stazom usamljenosti sada nas kao prijatelji čekaju na drugoj strani. Kada Individua prepozna i prihvati da stoji na ivici bezdana, ona će početi da osjeća toplu i sveprožimajuću ljubav Bića koja je čekaju na drugoj strani. Tada će se ona sjetiti da su je ta Bića tamo oduvijek čekala, ali da je ona bila gluha za njihove pozive. Tako er može spoznati da je oduvijek bila spremna za taj korak, ali da nije to shvaćala. Na ovom nivou čovjek je predodre en da uspije i bolje je za njega da to shvati i ne ponavlja stare greške. Ukoliko Praktičar usmjeri svoju pažnju unutar sebe, na centar svog identiteta, doživjeti će sebe u velikoj mjeri bezlično. Umjesto “jesam”, u svijesti će se sve jače formirati osjećanje “jeste”, Praznina, ništavilo, nešto prisutno, a bez ikakvog svojstva, čista svijest slobodna od sadržaja.

58 Aspektni Proces će, kroz primjenu, doživjeti svoju evoluciju. U prvo vrijeme, tokom Procesa, Praktičar dolazi do Spiritualnih stanja kao pretposljednjih ciljeva na Ciljnom Lancu i sagledava ih odvojeno od Praznine koja je iza njih. Zatim ih sagledava kao istovjetne. U slijedećem razdoblju primjene Lančane Tehnike on će sagledati drugi, treći ili četvrti cilj na Lancu i odmah će imati u svijesti i Najviši Cilj ili Prazninu. Taj doživljaj Sve Jednosti se pomjera sve bliže početku Ciljnog Lanca, dok najzad Praktičar u svemu ne vidi Ainu, to jest Sve Jednost. Čim usmjeri pažnju na neki svoj Aspekt, on će ga doživljavati kao istovjetan sa svim što postoji, ispoljenim i neispoljenim. U jednom periodu, tokom tog procesa, istovjetnost sa Prazninom, Sunjatom, Bićem, Taom, Božanstvom, čistom sviješću, sviješću bez objekta - nazovite to kako hoćete postaje tako jasna, da prestaje svaka identifikacija sa ličnim “Ja -jesam” stanjem i čovjek identifikaciju “ Ja sam Ja” doživljava spolja, kao posmatrač ili svjesni svjedok procesa identificiranja. Elementi ličnog života koji su vezani za Ja ostaju, ali su sagledani iz točaka gledišta izvan Ja-stajališta. To stanje je neemocionalno, stanje prisustva, ali neuključenosti u doživljaje Ja ili svijeta. To nije stanje raspadanja koje karakterizira duševne bolesti, jer je čovjek uglobljen u pojam Sopstva kao čiste svijesti. On više nije vezan za pojedinačni identitet, niti prelazi iz jednog identiteta u drugi. On se tada identificira sa čistom sviješću ili sa osnovom iz koje nastaju svi identiteti. Neki ljudi imali su takva kratkotrajna iskustva na specijalnim Intenzivima, posebno Intenzivima na kojima se radilo na povije i potiljak (“Bezlično Ja”, “ Ja prije svakog ja” i “Ja koje sadrži sva ja”, a u prijelazu iz Meune u Ainu to postaje sve trajnije stanje. Suštinska razlika izme u stanja Meune i Aine izražava se u pomjeranju težišta sa ličnog Ja na Prazninu. Od prvog Direktnog Iskustva Istine sa koanom Tko sam ja? čovjek je doživljavao sebe kao ja. Na pitanje: Tko si ti? uvijek je neizbježno i nedvosmisleno odgovor bio samo jedan: Ja sam Ja! Stupanjem u stanje Meune taj odgovor postaje stabilan i nepomjeriv. Sa ekspanzijom Ja u druge točke gledišta i sve dublje kroz njih ka Praznini, iskustvo samog sebe se mijenja i sa njim i odgovor na to pitanje, jer se ograničeno Ja kao takvo gubi. U stvari, Ja postoji kao funkcionalni Ego u situacijama svakidašnjeg života, kada rješava tekuće probleme egzistencije. U trenucima smirenosti i meditativnog usredsre ivanja čovjek nedvosmisleno zna da je on Praznina. Proces sagledavanja suštine svoga Bića, koji sam spomenuo u odjeljku o primjeni Aspektnog Procesa na pitanje Tko sam Ja, otkriva da će Praktičar sada neminovno doći do odgovora “ Ja sam Praznina”, umjesto prethodnog odgovora” Ja sam Ja”. Stanje Aine je posljedica procesa Spiritualizacije, a on se svodi na sagledavanje sve većeg dijela ispoljenog svijeta kao istovjetnog sa Sveizvorom. Ciljni Lanci postaju sve kraći. Praktičar teži Praznini kao Najvišem Cilju, ali Praznina kao da odgovara na njegove napore i hrli mu u susret. Proces Spiritualizacije se okončava kada osnovni polaritet Ja i Ne Ja nestane u Praznini iz koje je nekada i nastao i Praktičar suštinu svog Bića doživi kao istovjetnu sa suštinom svijeta. Kada potpuno iskusimo tu Istinu, ona nam daje ogromno olakšanje. Tada neposredno doživljavamo da ne možemo nestati, odnosno prestati da postojimo. Drugim riječima, ako prestanem da postojim, Ja sam u još većoj mjeri Ja. Kao što lucidno uvi a pjesnik Mića Danojlić, “Ima me koliko me nema!” Mi možemo da se vratimo u Prazninu, da se sa njom stopimo kroz identifikaciju i nestanemo kao Ja i da se opet vratimo na pozornicu ispoljenog univerzuma bezbroj puta. To nam pokazuje praksa Aspektnog Procesa. Mi smo integralni dio i onoga što je nastalo i onoga što je nestalo. Što god prividno da pati ili se raduje, plaši se ili se junači, nastaje, iščezava ili umire, to nije vaše Istinsko Biće. Vi ste najdublja suština svega postojećeg. Nemoguće je da vi nestanete, jer vi jeste u najdubljoj svojoj suštini Praznina ili Neispoljeno, ono Jedno iz kojeg je sve proisteklo i u koje se sve konačno vraća. Kada se takva iskustva ustale, dostignut je stadij Aine, koji odgovara stanju dubokog Satorija i Aspektni Proces nadalje postaje suvišan i prevazi en. Iz tog stanja je Šesti Patrijarh Zena napisao svoje stihove: Drvo Saznanja nije nikakvo drvo Niti je naš duh ormar sa ogledalima. Kada je sve što postoji Apsolutna Praznina, Na čemu će se prašina nahvatati? U kontekstu teorije igara, promjene se ispoljavaju tako što čovjek sve manje igara koje je nekada započeo ostavlja nedovršenim i započinje sve manje igara koje ne može da završi. Tako er, on se sve manje i sve rje e opire neprijatnim iskustvima, a to znači da ih sve više i potpunije prihvaća i na taj način ih ubrzano proživljava i diskreira. Takva osoba privučena je igrama višeg nivoa. To su, ako su ograničene na ovu planetu, igre spašavanja svijeta, nesretnih Bića ili čitave prirode; igre usmjerena na to da se ovaj svijet učini boljim i pravednijim. U psihološkom smislu, kao posljedica dosljedne primjene Aspektnog Procesa na različite komponente i ispoljenja svoje ličnosti život individue i njeni odnosi sa drugim Bićima bivaju u sve većem stupnju prožeti osjećanjem odgovornosti, brigom za okolinu, skladnom suradnjom, neposesivnom ljubavlju i Spiritualizacijom. Većina takvih osoba, pak, usmjerava svoj pogled preko kozmičkog bezdana ka daljim horizontima. Igre ove planete postaju im dosadne, kao što su djetetu koje je sazrelo za školu nezanimljive igre iz dječjeg vrtića i one se posvećuju igrama čije se polje prostire u daleki svemir.