finalna verzija

UNIVERZITET U TUZLI Ekonomski fakultet Visoka poslovna škola

Mustafa Ganibegović

DIPLOMSKI RAD
Upravljanje bankarskim rizicima

Upravljanje bankarskim rizicima
Tuzla, novembar 2010. godine SADRŽAJ

Diplomski rad

UVOD …………………………………………………………………………………………… 2 1. POJAM I PODJELA BANKARSKIH RIZIKA …………………………………………… 3 2. UPRAVLJANJE RIZIKOM LIKVIDNOSTI …………………………..………………….. 4 2.1. Proces upravljanja rizikom likvidnosti ………………………………………….. 4 2.2. Bazelska načela i smjernice upravljanja rizikom likvidnosti ………………….. 2.3. Zakonska regulativa ……………………………………………………………… 6 8

3. UPRAVLJANJE RIZIKOM KAMATNE STOPE ………………………………………… 9 3.1. Oblici kamatnog rizika …………………………………………………………… 10 3.1.1. Rizik ročne neusklađenosti ……………………………………………. 10 3.1.2. Rizik krive prihoda ……………………………………………………. 10 3.1.3. Temeljni rizik ………………………………………………………….. 11 3.1.4. Rizik opcije …………………………………………………………….. 11 3.2. Proces upravljanja kamatnim rizikom .....……………………………………. 11 3.2.1. ALM koncept ………………………………………………………….. 12 3.3. Modeli mjerenja kamatnog rizika ………………………………………………. 13 3.3.1. Revalorizacioni model ………………………………………………… 13 3.3.2. Model ročnosti …………………………………………………………. 13 3.3.3. Duracioni model ……………………………………………………….. 14 3.4. Strategija zaštite banaka od kamatnih rizika …………………………………… 14 3.4.1. SWAP aranžmani ……………………………………………………….. 15 4. UPRAVLJANJE DEVIZNIM RIZIKOM …………………………………………………. 16 4.1. Pojam deviznog rizika ……………………………………………………………. 16 4.2. Proces upravljanja deviznim rizikom …………………………………………… 17 4.3. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banke ………………………………………………………………….…. 18 5. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZICIMA …………………………………………….20 5.1. Pojam i klasifikacija ……………………………………………………………….. 20 5.2. Proces upravljanja operativnim rizicima ………………………………………... 23 5.3. Zaštita od operativnih rizika ……………………………………………………… 24 6. OSTALI BANKARSKI RIZICI……………………………………………………………... 26 6.1. Rizik solventnosti…………………………………………………………………... 26 6.2. Rizik cijene…………………………………………………………………………. 27 6.3. Rizik zemlje………………………………………………………………………… 27 ZAKLJUČNA RAZMATRANJA …...………………..………………………………………. 29 2

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

LITERATURA …………………………………………………………………………...……. 30

UVOD
Pri pisanju ovog rada bilo je relativno teško napraviti najbolji koncept, prevashodno zbog toga što je tema jako obimna. Ipak, mišljenja smo da napravljeni koncept rada upravo na koncizan način ukazuje na poslovanje banaka u uslovima rizika i neizvjesnosti. U prvom dijelu razmotren je sam pojam te podjela bankarskih rizika. Sljedeća cjelina obuhvata rizik likvidnosti, pojam, upravljanje i zaštitu. Naravno jako je bitno bilo posvetiti pažnju zakonskoj regulativi te savremenom upravljanju ovim rizikom – bazelskim načelima. Rizik kamatne stope, koji je predstavljen u trećem podnaslovu, je rizik sa kojim se banke susreću najviše u poslovanju sa vrijednosnim papirima, ali i kod operacija sa datim ili, pak, primljenim kreditima. U četvrtom podnaslovu obrađen je devizni rizik. Tu je malo više pažnje posvećeno upravljanju ovim rizikom, te zakonskoj regulativi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Potom je nešto rečeno o operativnim rizicima, upravljanju te zaštiti od istih. I na samom kraju, posljednji, šesti podnaslov, odnosi se na rizik solventnosti,rizik cijene i rizik zemlje, koji se rjeđe spominju, ali ipak banke se sa njim susreću, kako kod nas, tako i u svijetu. Osnovni cilj ovog rada, bio je, na detaljan, ali i jasan način objasniti kako to izgleda bankarsko poslovanje sa aspekta rizika sa kojima se banke susreću, što smo, nadamo se i uspjeli postići.

3

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

1. POJAM I PODJELA BANKARSKIH RIZIKA Sa pojmom rizika jako se mnogo susrećemo u svakodnevnom životu. Rizik bi mogao predstavljati neku opasnost, gubitak. Jedna od definicija, nešto više usmjerena na finansije, glasi: «Mogućnost materijalnog i/ili nematerijalnog gubitka. Pojam rizika u širem značenju označava i pojam opasnosti.»1 Pojam rizika u bankarstvu, ali i u drugim finansijskim institucijama označava između ostalog i mogućnost finansijskog gubitka koji može imati mnoštvo uzroka. Razum nam nalaže da rizik treba izbjegavati, međutim bez rizika nema profitabilnog poslovanja. Šta onda učiniti? Ako posmatramo osiguranja, banke, investicione fondove, svi oni se susreću sa rizikom. Njihov zadatak jeste pravilno ga usmjeravati i upravljati njime, kako bi prije svega iskoristili sve prednosti poslovnog poduhvata, a gubitke sveli na minimum. Peter Rose i Sylvia Hudgins u svojoj knjizi ističu da se banke susreću sa sljedećim rizicima: 2 1. kreditni rizik – vjerovatnoća da će pasti vrijednost nekih sredstava, naročito zajmova i da će možda postati bezvrijedni; 2. rizik likvidnosti – opasnost od nedostatka likvidnih sredstava; 3. tržišni rizik – podrazumijeva nestabilnost tržišnih vrijednosti elemenata bilansa stanja banke; 4. rizik kamatne stope – uticaj promjena visine kamatne stope na novčane tokove banke; 5. rizik zarade – mogućnost ostvarivanja dovoljnog iznosa prihoda da bi se pokrili troškovi u jednoj banci; 6. kapitalni rizik – rizik kojem je izložen dugoročni opstanak banke;

1

Andrijašević, Sanja i Račić-Žlibar, Tatjana, Rječnik osiguranja, Masmedia, Zagreb, 1997. godina, str. 186
2

Beograd, 2005. godina, str. 160.

Rose, Peter i Hudgins, Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status,

4

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

2. UPRAVLJANJE RIZIKOM LIKVIDNOSTI Likvidnost predstavlja sposobnost i spremnost finansijske organizacije da izvršava preuzete obaveze o rokovima njihovog dospijeća dok rizik likvidnosti predstavlja mogućnost nastanka problema za finansijsku organizaciju uslijed nelikvidnosti. Izvori rizika likvidnosti su najčešće drugi rizici i to kreditni ili tržišni. Pored ova dva rizika, kao osnovnih uzroka za lošu likvidnost banke, mogu se pojaviti i drugi razlozi kao što su:3 •

ročna i valutna neusaglašenost pozicija aktive i pasive u bilansu stanja, uvođenje novih usluga bez prethodne iscrpne procjene potencijalnih uticaja na likvidnost,

• • •

nagli rast izloženosti banke rizicima po osnovu vanbilansnih pozicija, nagli rast aktive koji se oslanja na promjenjivu depozitnu strukturu, trend pada poslovne dobiti u određenom vremenskom periodu.

Gubljenjem likvidnosti tj. pojačanim uticajem rizika likvidnosti banka ne gubi samo novac, ona gubi reputaciju, klijente što u krajnjoj liniji može dovesti i do sankcija od strane regulatornih organa. Za jednu banku, jako je bitno da ima odgovarajuću strukturu bilansa stanja, aktive, ali i pasive, koja joj omogućava nesmetano i sigurno poslovanje.

2.1. Proces upravljanja rizikom likvidnosti Najbitniji segment upravljanja i zaštite banaka od rizika likvidnosti jeste stalno mjerenje i praćenje same likvidnosti banke. Na taj način, rizik se može na vrijeme uočiti te se može sprovesti adekvatna zaštita. Jedan od načina za mjerenja i upravljanje ovim rizikom jeste stalno praćenje gapa likvidnosti što će biti objašnjeno u nastavku. Drugi način mjerenja likvidnosti jeste indeks likvidnosti
3

http://www.ubs-asb.com/s/bankarstvo/2008/matic 5-6.pdf, pristupljeno 20.10.2010. godine

5

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

koji mjeri veličinu mogućeg gubitka banke u slučaju nagle prodaje imovine u odnosu na normalnu tržišnu cijenu koju bi ista imovina mogla postići. Što je veća razlika između stvarne cijene i cijene koju imovina može postići u slučaju iznenadne prodaje to je manja likvidnost banke tj. veći je rizik likvidnosti banke. Također, postoji i način mjerenja likvidnosti banke prema modelu planiranja rizika likvidnosti LaR (Liquidity at Risk). Ovakav način planiranja likvidnosti trebalo bi vršiti uz tri pretpostavke i to: pretpostavke normalnih ekonomskih uslova, uslova krize likvidnosti i opšte tržišne krize. Pomoću ovog modela banka lakše može predvidjeti, a samim tim i upravljati ovim rizikom. Pored tri spomenuta još jedan način mjerenja rizika likvidnosti jesu indikatori likvidnosti i to: pokazatelj pozicije gotovine, pokazatelj ukupnih depozita, pokazatelj depozita te pokazatelj rezervi. Nakon mjerenja likvidnosti banke i sagledavanja svih bitnih segmenata poslovanja, u slučaju potrebe za dodatnom likvidnošću banka može istu obezbijediti na više načina:4 • upravljanjem aktivom – uticaj na veličinu likvidne aktive, npr. pretvaranje manje likvidnih oblika imovine u novac; • upravljanjem pasivom – povećanje obaveza u situacijama nelikvidnosti novim zaduživanjem na tržištu kapitala, povlačenjem depozita komitenata; • upravljanjem aktivom i pasivom – kombinacija prethodne dvije metode.

Kod upravljanja rizikom likvidnosti jako je bitno obratiti pažnju na balans između zadovoljenja potreba za likvidnošću i oportunitetnih troškova prevelike likvidnosti s obzirom da banka u tom slučaju umjesto držanja viška likvidnih sredstava ista može plasirati na finansijska tržišta te na osnovu toga steći zaradu. Najbolja zaštita po pitanju rizika likvidnosti jeste u pripremi planova vezanih za budućnost, a taj proces naziva se projektovanje likvidnosti. Projektovanje likvidnosti sastoji se u praćenju kretanja depozita i kredita te utvrđivanju trenda kretanja stope njihovog rasta i njenog projektovanja za budućnost. Nakon što se procjene obave utvrđuju se određeni gapovi likvidnosti tj. razlike između stopa rasta depozita i kredita. U zavisnosti od veličine tih gapova banke prave planove pribave i strukture potrebnih sredstava za budućnost. Postoje dvije osnovne determinanate koje utiču na projektovanje likvidnosti, a to su očekivano kretanje kamatnih stopa te dužina predviđenog gapa. Po pitanju
4

Ţivko, Igor i Slijepčević, Sunčana, Upravljanje rizikom likvidnosti banaka u tranzicijskim državama, Ekonomski anali br. 168, mart 2006. godine, str. 141

6

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

kamatnih stopa, možemo reći da će banka koristiti više kratkoročnih sredstava ako smatra da će kamatne stope pasti. Naime, njihov cilj je izvršiti refinansiranje po nižim kamatnim stopama, a to u dogledno vrijeme, mogu učiniti koristeći kratkoročna sredstva. Također, oni će koristiti dugoročna sredstva onda kada smatraju da će kamatna stopa rasti upravo iz razloga da trenutnu, nižu, kamatnu stopu na određeni način fiksiraju. Kada je u pitanju vrijeme projektovanog gapa postupci su očiti. Naime, što je period projektovanog gapa duži to će se banka orjentisati na pribavljanje dugoročnih sredstava. U slučaju kraćeg projektovanog gapa radi se o obrnutoj situaciji. Sam rizik likvidnosti najčešće je posljedica izloženosti banke nekom drugom riziku, a strategija upravljanja rizikom likvidnosti sastavni dio strategije upravljanja ostalim rizicima. Adekvatno upravljanje i zaštita od ostalih rizika umnogome doprinosi i stabilnoj likvidnosti banke.

2.2. Bazelska načela i smjernice upravljanja rizikom likvidnosti Bazelski odbor za superviziju banaka određuje osnovne principe, smjernice i standarde za djelotvornu superviziju banaka. Banke u našoj zemlji su većinom prihvatile ove smjernice i uspješno ih implementiraju, jednim dijelom i zbog toga što kompanije majke posluju na razvijenim, zapadnim tržištima i samim tim njihovi zakoni zahtijevaju apsolutno prihvatanje ovih standarda. Ono što je jako specifično za rizik likvidnosti jeste što ne postoje dvije banke na koje bi se mogle primjenjivati iste politike i procedure likvidnosti. Upravo zbog toga upravljanje ovim rizikom i zauzima posebno mjesto kod regulacije i supervizije banaka. Bazelski odbor je izdao dokument pod nazivom „Sound Practices for Managing Liquidity in Banking Organizations“ koji obuhvata osam grupa principa čije osnovne karakterisike su navedene ispod. a. Principi usmjereni razvijanju strukture za upravljanje likvidnosti Svaka banka ima svoju politiku upravljanja likvidnosti. Ono što je bitno jeste da ta politika bude dobro i uspješno implemetirana za što treba postojati struktura koja omogućava efikasnost izvršavanja tih politika te fleksibilnost. Struktura kao takva podrazumijeva ljude, procedure te informacione sisteme koji osiguravaju pravovremene informacije prema banci kao i iz banke prema okruženju.

7

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

b. Mjerenje i praćenje likvidnosti Da bi upravljanje rizikom likvidnosti bilo uspješno bitno je stalno mjeriti i pratiti novčane tokove banke kako bi se na vrijeme mogle uočiti potencijalne opasnosti. Također, bitno je provoditi različite „what if“ scenarije koji će pokazati ispravnost pretpostavki te eventualne mogućnosti i ishode. c. Upravljanje pristupom tržištu Da bi upravljanje rizikom likvidnosti bilo uspješno banka mora imati pristup finansijskim tržištima i koristiti isti uspješno kako bi obezbijedila sredstva ili plasirala višak. Bitno je naglasiti da je u našoj zemlji ovaj princip jako teško ispoštovati u cijelosti zbog stanja kada su u pitanju finansijska tržišta. d. Alternativno planiranje Jako je bitno da banka uvijek ima alternativne planove za slučajeve kriza likvidnosti koje bi implementirala u hitnim slučajevima u kojima prvobitno zamišljeni planovi ne mogu biti sprovedeni. e. Upravljanje deviznom likvidnosti Zbog poslovanja banaka na više tržišta i sa više valuta jako je bitno da svaka banka ima posebne sisteme mjerenja, praćenja i kontrolisanja glavnih valuta u kojima vrši svoje transakcije. Naravno, bitno je da banka ima i posebne strategija za upravljanje valutnim rizikom kada su sve glavne valute u pitanju. f. Interne kontrole za upravljanje rizikom likvidnosti Svaka banka mora imati sisteme interne kontrole i vrednovanja samih politika likvidnosti i njihovog efikasnog provođenja. g. Uloga objavljivanja podataka o poboljšanju likvidnosti Još jedna stavka koja je jako bitna kod upravljanja rizikom likvidnosti jeste to da banka redovno izvještava javnost kao i svoje velike klijente o svom stanju likvidnosti. Naravno za takve aktivnosti potrebno je imati mehanizam koji osigurava sprovođenje ovog principa. h. Uloga supervizora Supervizori u svim zemljama u kojima bankarski sektor posluje po ovim načelima su dužni provoditi nezavisno vrednovanje bankarskih strategija, politika, procedura i praksi te zahtijevati od banke da ima efikasan sistem za mjerenje, praćenje i kontrolu rizika likvidnosti.
8

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

2.3. Zakonska regulativa Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine postoji Odluka o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti u kojoj su «...propisani minimalni standardi koje je banka dužna da osigura i održava u procesu upravljanja rizikom likvidnosti...»5. Između ostalog u navedenoj odluci naglašeno je kako su nadzorni odbor i uprava banke direktno odgovorni za adekvatno osiguranje likvidnosti te kako su dužni redovno pripremati programe koji uključuju politike likvidnosti te ih provoditi nadzirati njihovu primjenu. Naravno, propisani su i minimumi koje ti programi moraju sadržavati. Ono što je najvažnije za provođenje politike likvidnosti jeste poštivanje principa racionalne diverzifikacije porijekla i ročne strukture izvora sredstava i plasmana te uzimanja u obzir posebno: strukture instrumenata aktive i pasive, velikih stavki pasive, strukturu stabilnih i nestabilnih stavki pasive, stavki pasive banke sa ponovo ugovorenim rokovima dospijeća, strukturu i postojanost cijena stavki pasive, valutnu strukturu instrumenata aktive i pasive te raspoložive tržišne izvore sredstava banke. Naravno banke su dužne usklađivati rokove dospijeća stavki aktive i pasive kao i održavati prosječni desetodnevni minimum likvidnosti u novčanim sredstvima. Ono što je već spomenuto, a na što su banke u Federaciji obavezne i po zakonu jeste stalno pripremanje projekcije budućih novčanih priliva i odliva za što je jako bitno postojanje adekvatnog informacionog sistema. Pored projekcija potrebno je vršiti i planiranje u slučaju neočekivanih situacija te razradu mogućih rješenja u slučaju lošeg stanja likvidnosti banke. Naravno, sve naprijed spomenuto treba biti kontinuirano podvrgnuto internoj kontroli i reviziji, a izvještaji o poziciji likvidnosti trebaju biti podnošeni FBA dekadno. Na samom kraju, poredeći Bazelske principe i Odluku o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti možemo zaključiti kako je naše zakonodavstvo zaista u velikoj mjeri naslonjeno na Bazelske principe te samim time potvrđujemo tezu kako se Bazelski principi i načela zaista primjenjuju i u bankarskom sektoru naše zemlje. Međutim, u samom procesu upravljanja likvidnošću treba imati na umu sposobnost banke da se zadužuje, njen kreditni rejting kao i kreditnu sposobnost na međubankarskom i ostalim finansijskim
5

Odluka o minimalnim standardima za upravljanje rizikom likvidnosti banaka, Član 1., www.fba.ba, pristupljeno 20.10.2010. godine

9

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

tržištima. Kada je u pitanju upravljanje rizicima domaće banke su ipak uskraćene za mnogo toga. Dovoljno je spomenuti kako Centralna banka BiH nema ulogu posljednjeg utočišta te kako u našoj zemlji još uvijek ne postoje adekvatno razvijena finansijska tržišta koja bi bankama pružila povjerenje i sigurnost poslovanja. Međutim, neophodno je naglasiti da je u jeku aktuelne finansijske krize, Centralna Banka BiH smanjila stopu obaveznih rezervi na 14% kako bi komercijalnim bankama obezbijedila veću likvidnost.

UPRAVLJANJE RIZIKOM KAMATNE STOPE Promjenjive i nepredvidljive kamatne stope s tendencijom porasta zamjenjuju dugogodišnje relativno niske, stabilne i predvidive kamatne stope. Prikupljajući depozite, izvore sredstava i usmjeravanjem u kreditne plasmane, vrijednosne papire i druge oblike pozajmica, banke se izlažu uticaju kamatnog rizika. Izloženost kamatnom riziku nastaje zbog promjena kamatnih stopa i ročne neusklađenosti plasmana i izvora Kako bi banke uspješno poslovale, naglašava se potreba za mjerenjem izloženosti banaka kamatnom riziku i pronalaženjem efikasnih načina za upravljanje kamatnim rizikom.6 Rizik kamatne stope je opasnost od neočekivane promjene vrijednosti duga zbog promjene vrijednosti nominalnih kamatnih stopa. Kamatni rizik je izuzetno važan za banke, jer promjena kamatne stope na aktivu i pasivu utiče na visinu kamatne marže u pozitivnom ili negativnom pravcu. Na ovaj način promjena kamatne stope može uticati na profitabilnost i neto imovinu banke. Kamatni rizik je uglavnom vezan za ročnu transformaciju sredstava jer banke daju kredite sa relativno dužim rokovima u odnosu na rokove izvora sredstava. Porast tržišnih kamatnih stopa brže utiče na prilagođavanje kamate koju banke moraju da plate na izvore sredstava nego na prilagođavanje kamatne stope na kredite. Rizik kamatne stope predstavlja jedan od ključnih finansijskih (tržišnih) rizika za banke. Kako se banke ne mogu izolirati od uticaja kamatnog rizika, a da bi se mogle zaštiti od nepovoljnih uticaja kretanja kamatne stope, uprava mora spoznati oblike, odnosno izvore kamatnog rizika.

6

Madura, J., Financial Markets and Institutions, 6th ed., Thomson - South-Western, Ohio, USA, 2002., str. 534-544.

10

Upravljanje bankarskim rizicima
3.1. Oblici kamatnog rizika

Diplomski rad

Promjene kamatnih stopa utječu na prihode banaka zbog promjena neto kamatnih prihoda, kamatno osjetljive aktive i operativnih troškova. Učinkovit proces upravljanja rizikom kamatnih stopa u bankama zahtijeva upoznavanje s oblicima (izvorima) kamatnog rizika. Temeljni oblici (izvori) rizika kamatnih stopa kojima se banke izlažu jesu:7 1. rizik ročne neusklađenosti (muturity risk, repricing risk) 2. rizik krive prihoda (yield curve risk) 3. temeljni rizik (bassis risk) 4. rizik opcije (optionality) 3.1.1. Rizik ročne neusklađenosti Rizik ročne neusklađenosti podrazumijeva vremensku neusklađenost dospijeća (za fiksne kamatne stope) i rizik ponovnog vrednovanja kamatnih stopa na imovinu, obaveze i izvanbilansne pozicije (za promjenjive kamatne stope). Postojanje ročne neusklađenosti izlaže zaradu banke i njezinu neto vrijednost (kapital) neočekivanim promjenama kamatnih stopa. Ako banke finansiraju date dugoročne kredite kratkoročnim depozitima, rast kamatnih stopa može uzrokovati pad zarade. Rast kamatnih stopa umanjuje vrijednost takvih kredita, a s druge strane uzimanje novih depozita po višim kamatnim stopama djeluje na rast troškova banaka. Pad prihoda i rast troškova imat će za posljedicu smanjenu zaradu banaka. 3.1.2. Rizik krive prihoda Rizik krive prihoda se javlja kao vjerovatnost nepredviđene promjene oblika i nagiba krive prihoda, koja djeluje negativno na zaradu ili neto vrijednost banke. Kad bi se banke od promjena vrijednosti desetogodišnjih državnih obveznica zaštitila kratkom pozicijom petogodišnjim državnim obveznicama, iznenadno zauzimanje strmog nagiba krive prihoda može imati posljedice na poslovanje banke. Nagib krive prihoda normalno je rastući, no izmjena nagiba nosi rast kratkoročnih kamatnih stopa nad dugoročnim, što u ovom slučaju predstavlja gubitak za banke.

7

Basel Committee on Banking Supervision, Principles for the Management and Supervision of Interest Rate Risk

11

Upravljanje bankarskim rizicima
3.1.3. Temeljni rizik

Diplomski rad

Temeljni rizik predstavlja vjerovatnost nepostojanja savršene korelacije prilagođavanja promjenama kamatnih stopa koje se naplaćuju ili plaćaju na različite finansijske plasmane, a mogu imati utjecaja na poslovanje banke. 3.1.4. Rizik opcije Rizik opcije je oblik kamatnog rizika koji se ogleda u postojanju mogućnosti korištenja pravom opcije na imovinu kupovinom ili prodajom novčanih tokova vezanih za pojedine finansijske instrumente ili ugovore, npr. obveznice s opcijom kupovine ili opcijom prodaje, krediti s pravom dužnika da izvrši prijevremenu otplatu kredita ili depoziti s mogućnošću povlačenja.

3.2. Proces upravljanja kamatnim rizikom Temeljni element u ocjeni pouzdanosti i sigurnosti svake banke jest i postojanje sistema upravljanja rizicima kojima se banke izlažu. Upravljanje kamatnim rizikom uključuje prudencijalno upravljanje strukturom aktive i pasive banke, kako bi se konstantno nadzirao uticaj koji promjena kamatnih stopa ima na finansijski rezultat banke. Zato se praksa kojom banke optimiziraju način na koji preuzimaju kamatni rizik, naziva upravljanje rizikom. Sveukupnost napora na upravljanju rizikom kamatnih stopa treba biti pretočena u politiku i procedure upravljanja rizikom kamatnih stopa. Značenje i posebnosti upravljanja rizikom kamatne stope razlikuju se od banke do banke, a ovisi o: 1. veličini banke 2. prirodi i složenosti njezinih pozicija aktive i obveza 3. visini njezinih pozicija izloženih riziku kamatne stope 4. toleranciji banke prema riziku (rizičnost profila) Upravljanje kamatnim rizikom banke obuhvata: 1. utvrđivanje i provedbu pouzdane politike kamatnih stopa, 2. razvijanje i primjenu prikladnih tehnika mjerenja izloženosti pozicija kamatnom riziku, 3. razvijanje i primjenu sistema učinkovitog upravljanja kamatnim rizikom,
12

Upravljanje bankarskim rizicima
4. utvrđivanje i primjenu procedura kontrole.

Diplomski rad

Da bi sistem upravljanja kamatnim rizikom funkcionirao, potrebno je osigurati prikladne informacije kako bi se poduzele prikladne mjere, i to u relativno kratkom vremenu. Ako je potrebno više vremena za identificiranje rizika i poduzimanje mjera za njegovo uklanjanje ili izbjegavanje, banci prijete veći gubici u poslovanju. Kontrola procesa upravljanja kamatnim rizikom u banci trebala bi biti povjerena internoj kontroli koja revidira poslovanje odbora za upravljanje aktivom i pasivom, riznice i drugih organizacijskih odjela. Temeljna pretpostavka u upravljanju kamatnim rizikom je činjenica da se kamatne stope stalno mijenjaju. Upravljanje kamatnim rizikom traži jasno razumijevanje veličine rizika kojem su banke izložene i utjecaja promjene kamatnih stopa na rizičnu poziciju. Upravo iz tih razloga, upravljanje aktivom i pasivom može se definirati kao stvaranje najboljeg mogućeg izbora – „trade off“ između povrata i rizika. Zapravo se upravljanje aktivom i pasivom banke može svesti na dvije faze – „maksimizirati profit“ i „minimizirati rizik“. Savremeni način upravljanja upravljanja aktivom i pasivom poslovnih banaka, te time i rizikom kamatne stope, naziva se ALM konceptom (Asset and Liability Management). S obzirom na njegovu važnost, i činjenicu da je ovaj koncept nezaobilazan u upravljanju rizikom svake banke, u nastavku ćemo ukratko objasniti ovaj model u kontekstu upravljanja kamatnim rizikom. 3.2.1. ALM koncept Ukoliko se posmatra strategijski nivo poslovne banke, tada je menadžment banke u obavezi da prati globalnu poziciju svih rizika, pa tako i kamatnog, uz primjenu ALM koncepta. Upravljanje aktivom i pasivom putem ALM koncepta znači određivanje prihvatljivog odnosa kamatne izloženosti u odnosu na kapital banke. Operativni nivo praćenja kamatnih stopa podrazumijeva praćenje kratkoročnog i dugoročnog rizika kamatnih stopa koji se vrši analizom jaza (gap-a) i analizom senzitivnosti. U uslovima kada se očekuje porast kamatnih stopa, menadžment banke koristi ALM koncept, povećava kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu pasivu. Za ALM se može reći da je u posljednje tri decenije doživio punu primjenu i dinamičan razvoj. U početku je ovaj upravljački koncept predstavljao upravljanje aktivom banke, da bi kasnije prešao i na upravljanje pasivom. Koncept ALM-a se u primjeni pokazao kao adekvatan odgovor na rizike i neizvjesnosti. Ovaj koncept je omogućio da banke aktivnije koriste svoje ukupne obaveze i plasmane radi bržeg reagovanja
13

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

na promjene koje su se pojavljivale na finansijskom tržištu. Uvođenjem i primjenom ALMkoncepta stvorene su fleksibilnije bankarske strukture, koje su u stanju da se brže prilagode svim potencijalnim promjenama na finansijskom tržištu.

3.3. Modeli mjerenja kamatnog rizika Prema Milutinu Ćiroviću, postoje tri modela mjerenja kreditnog rizika:8 • •

revalorizacioni model model ročnosti duracioni model

3.3.1. Revalorizacioni model Revaloriozacioni model polazi od ročne neravnoteže pozicija na strani aktive i obaveza banke, imajući u vidu da te veličine mogu biti revalorizovane u narednom periodu uslijed promjene kamatnih stopa. Radi se samo o kamatnim stopama na aktive i obaveze koje po ugovorima treba da budu revidirane u sukcesivnim periodima, imajući u vidu promjene kamatnih stopa na finansijskom tržištu. Sve aktive i obaveze banaka su uređene po kriteriju ročnosti. U okviru svakog segmenta ročnosti izračunava se iznos aktiva i obaveza banke i visina neravnoteže sa pozitivnim i negativnim znakom. Na toj osnovi banke za svaki ročni segment izračunavaju efekte promjene kamatnih stopa na neto kamatnu maržu. 3.3.2. Model ročnosti Ovaj model zasniva se na promjeni tržišnih vrijednosti aktiva i obaveza banke koje nastaju uslijed promjene kamatnih stopa. Model karakterišu dva principa: 1. porast kamatne stope smanjuje tržišnu vrijednost aktive i obaveza banke i obrnuto, 2. dužina roka dospijeća aktive i obaveza utiče na promjenu tržišne vrijednosti aktive i obaveza banke. Model se naročito primjenjuje na obveznice koje banke imaju u svojim aktivama i pasivama, s tim da se ove vrijednosti stalno revalorizuju u skladu sa promjenama tržišnih kamatnih stopa. Ovo znači da se primjenjuje permanentna revizija vrijednosti aktiva i obaveza banke u skladu
8

Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina, str.349

14

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

sa kretanjima tržišnih kamatnih stopa. U ovaj model je ugrađen princip da porast kamatnih stopa smanjuje tržišnu vrijednost aktiva i obaveza banke, dok pad kamatnih stopa povećava tržišnu vrijednost bankarskih aktiva i obaveza. 3.3.3. Duracioni model Duracija ili trajnost je prosječna dužina trajanja novčanih tokova po osnovu aktiva i obaveza. Što je duracija veća to je veća osjetljivost cijena aktive i obaveza na promjene kamatne stope. Kod ovog modela naglasak je na tajmingu novčanih tokova kredita i depozita. Kod duracije se mjeri ponderisano prosječno vrijeme do ročnosti putem korištenja relativnih sadašnjih vrijednosti novčanih tokova kao pondera. Posebno je značajno što duraciona analiza uzima u obzir da kredit, koji se otplaćuje u polugodišnjem ritmu, stvara mogućnost da banke reinvestiraju po tržišnoj kamatnoj stopi primljene anuitete poslije svakih šest mjeseci.

3.4. Strategija zaštite banaka od kamatnog rizika Osnovna strategija zaštite banaka od kamatnog rizika jeste revizija kamatnih stopa u određenim intervalima koji su unaprijed utvrđeni i najčešće iznose tri ili šest mjeseci. Za banke je naročito važno da povremeno vrše reviziju kamatnih stopa na plasmane i kamatnih stopa na na izvore sredstava. Posebno je važno da banke provjeravaju kamatne stope na kredite sa dužim rokovima kako bi se što više smanjio debalans između kamatne stope na plasmane i kamatne stope na izvore sredstava. Pri tome kao odrednicu mogu koristiti referentnu kamatnu stopu koja se formira na finansijskom tržištu (npr. LIBOR ). U savremenim tržišnim ekonomijama, banke imaju povećane mogućnosti da izvrše povećanje/smanjenje kamatnog rizika tj. kamatne izloženosti. Visina kamatne izloženosti zavisi od strategije koju banke izaberu. Banke mogu izabrati između dvije strategije.9 1. strategija averzije prema riziku - teži da smanji kamatnu izloženost na relativno mali iznos, 2. strategija namjernog ulaska u relativno veće stepene rizika – povećavaju nivo kamatne izloženosti.

9

Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina, str.353

15

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

Ukoliko banke koriste agresivan pristup, njihova strategija zavisi od toga da li će doći do porasta ili pada kamatnih stopa. Ako se očekuje da će doći do porasta kamatnih stopa banke će težiti da povećaju kamatno osjetljivu aktivu u odnosu na kamatno osjetljivu pasivu. U tom slučaju će doći do suprostavljenih interesa između banke i dužnika. U uslovima kada se očekuje porast kamatnih stopa dužnici preferiraju fiksne kamatne stope i duže rokove otplate, dok je interes banke suprotan. Već smo naveli da banke moraju imati stalni monitoring u pogledu kamatne strukture instrumenata na strani aktiva i pasive bilansa, da bi upravljale kamatnim rizicima. Pri tome je najvažnije da banke posebno grupišu kamatno osjetljive aktive i obaveze prema roku dospijeća ili ponovnog utvrđivanja kamatnih stopa. U cilju redukcije kamatnog rizika, a bez povećanja drugih rizika, banke primjenjuje i druge metode zasnovane na vanbilansnim operacijama kao što su: fjučersi, opcije i swap.

3.4.1. SWAP aranžmani Swap aranžmani predstavljaju još jedan način zaštite , odnosno reduciranje kamatnog rizika, a nastali su 1980-tih godina na tržištu eurobond obveznica. Swap omogućava da dvije institucije koje od nekog posuđuju sredstva (uključujući i banke) pomažu jedna drugoj tako što će razmjenjivati neke od najboljih karakteristika svojih kredita.10 Npr. subjekt koji posuđuje može imati tako nizak kreditni rejting da nije u mogućnosti stupiti na otvoreno tržište i prodavati obveznice po fiksnim, niskim kamatnim stopama. Taj subjekt može biti prisiljen na korištenje kratkoročnog kredita i prihvaćanje relativno visokih troškova kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Za razliku od njega, drugi subjekt može imati visok kreditni rejting i biti u mogućnosti dugoročno posuđivati na otvorenom tržištu po relativno nižim kamatnim stopama. Ta dva subjekta se mogu jednostavno dogovoriti, uz pomoć banke ili drugih posrednika, da zamjene kamatne stope koristeći se najboljim karakteristikama svojih sredstava. Swap kamatnih stopa tada je način da se promjeni izloženost neke institucije promjenama kamatnih stopa i da se postignu niži troškovi na posuđena sredstva.

10

Beograd, 2005. godina, str.355

Rose, Peter i Hudgins, Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status,

16

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

3. UPRAVLJANJE DEVIZNIM RIZIKOM 4.1. Pojam deviznog rizika Rizik deviznog kursa nastaje usljed promjene deviznog kursa, ukoliko banke imaju neravnotežu devizne aktiva i pasive. U savremenom bankarstvu je valutni rizik znatno porastao iz dva razloga: • zato što su banke danas sve više uključene u devizne transakcije i time su više devizno izložene,

u današnjem sistemu promjenjivih deviznih kurseva stalno dolazi do oscilacija što se onda prenosi na devizne pozicije u bankarskim bilansima.

Uvođenje Eura kao zajedničke valute u okviru Evropske unije u januara 1999. godine, predstavljalo je jak udar na profitabilnost banaka, jer je znatno smanjen profit iz reduciranih deviznih transakcija, koje su se do tada obavljale u valutama zemalja. Kada dođe do promjene deviznog kursa neke valute koje se nalaze u bilansnoj strukturi banke efekti te promjene zavise od dvije komponente: •

da li je i koliko ta valuta apresirala ili depresirala da li je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan ili negativan.

Ako dođe do apresijacije neke valute u bilansu banke, to će imati pozitivan imovinski efekat na banku ukoliko u toj valuti ima veću aktivu od pasive (pozitivan bilans). To znači da će rast vrijednosti strane valute u aktivi banke, izražena u domaćoj biti veća od rasta vrijednosti strane valute u pasivi banke izražena u domaćoj valuti. Obratno, ukoliko se apresijacija posmatrane valute odnosi na banku koja u toj valuti ima veću pasivu od aktiva (negativan bilans), to će imati negativan imovinski efekat. Ista logika važi i za efekte depresijacije neke valute: to će imati negativan imovinski efekat na banku, ukoliko je aktiva veća od pasive (pozitivan bilans), a pozitivan efekat ukoliko je bilans banke u toj valuti negativan. Preduzeće je izloženo deviznom riziku: • kada posjeduje novčana sredstva u jednoj valuti i očekuje da izvrši konverziju u drugu valutu, da bi realizovalo profit;
17

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

kada su potraživanja denominirana u jednoj valuti, koja mora biti konkretizirana u drugu, po nekoj očekivanoj vrijednosti;

kada posjeduje novčana sredstva u nekoj valuti, i u trenutku vraćanja mora izvršiti konverziju vlastite valute u stranu, da bi se dug vratio;

kada kupuje robu u jednoj valuti, prodaje u drugoj, a ostvareni prihod treba konvertovati u treću, da bi ostvarilo planirani profit

4.2. Proces upravljanja deviznim rizikom Upravljanje deviznim rizikom predstavlja poduzimanje određenih radnji kako bi se smanjile ili minimizirale vjerovatnoće gubitaka usljed promjena deviznog kursa određene valute. Navedene radnje mogu se sprovoditi na nekoliko načina. Jedan od načina je da se odredi visina valutnog rizika koji banka prihvata u skladu sa svojom poslovnom politikom. Pri tome postoji: • "dealing" pozicija koja označava deviznu poziciju nastalu na osnovu tekućeg deviznog priliva i odliva, • "strukturalna" devizna pozicija koja je dugoročnijeg karaktera i rezultat je djelovanja menadžmenta banke.

Teoretski minimum dnevne izloženosti bio bi da banka ima potpunu ravnotežu aktive i pasive u svakoj valuti sa kojom posluje, ali bi to išlo na račun fleksibilnosti i poslovnosti banke. U praksi banka bira između dvije osnovne strategije. Prva strategija se sastoji u korištenju hedžing transakcija kojim banka pokriva valutni rizik. Druga strategija sastoji se u namjernom formiranju kontrolisanog nivoa devizne izloženosti sa namjerom da se ostvari špekulativna dobit iz očekivane promjene deviznih kurseva. Zaštita od valutnih rizika se može izvršiti i putem derivatnih instrumenata kao što su finansijski fjučersi i opcije. Finansijski fjučersi su standardizovani ugovori o isporuci ili prijemu tačno određenih finansijskih instrumenata po precizno utvrđenom iznosu, odnosno cijeni na određeni datum. Opcija je ugovor je ugovor koji njegovom vlasniku daje mogućnost ali u isto vrijeme ne stvara obavezu da se kupi (call-options) ili proda (put-options)određena
18

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

roba, odnosno vrijednosni papiri po prethodno utvrđenoj cijeni na dan ili prije fiksnog dana istjecanja. Banka može koristiti ova dva instrumenta kako bi se zaštitila od deviznih rizika.11 „devizni svop“ (fx swap) je ugovor dviju strana o razmjeni iznosa (glavnice i kamate) u razliĉitim valutama po unaprijed ugovorenim kursevima; „devizna opcija“ (fx option) oznaĉava pravo kupovine ili prodaje neke valute po unaprijed ugovorenoj cijeni na ili prije dogovorenog datuma dospijeća;

4.3. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banke Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje deviznim rizikom banaka bliže se propisuju minimalni standardi koje je banka dužna osigurati i održavati u upravljanju deviznim rizikom, odnosno minimalni standardi za donošenje i provedbu programa, politika i procedura za preuzimanje, praćenje, kontrolu i upravljanje deviznim rizikom. Devizni rizik, prema ovoj odluci, predstavlja izloženost banke mogućem utjecaju promjena deviznih kurseva i opasnost da nepovoljne promjene rezultiraju gubicima banke u KM (domaćoj valuti), pri čemu razina FX rizika predstavlja funkciju visine i duljine trajanja izloženosti banke mogućim promjenama deviznih tečajeva i zavisi od visine zaduženja banke u inostranstvu i stepena devizne usklađenosti aktive i pasive bilansa i vanbilansa (u daljnjem tekstu: aktive i pasive) banke, odnosno stepena usklađenosti njezinih deviznih novčanih tokova. Procedure za upravljanje i kontrolu FX aktivnosti i FX rizika, proporcionalno veličini, složenosti i frekvenciji FX aktivnosti banke, koje treba da uključe najmanje sljedeće oblasti: a) sisteme knjigovodstva i informisanja uprave i nadzornog odbora, vezane za praćenje i procjenu: zaduženja u inozemstvu, devizne pozicije banke, preuzetog FX rizika, ostvarenih dobitaka i gubitaka, a koji su podobni za mjerenje, ocjenu i izvještavanje o: • stepenu zaduženja banke u inostranstvu u odnosu na osnovni kapital banke i u odnosu na druge elemente poslovanja banke uključujući bilansne i vanbilansne pozicije banke, •

11

neto preko-noći i terminskoj poziciji svake valute (aktiva/pasiva) s kojom banka posluje, neto preko-noći i terminskoj poziciji ukupno svih valuta s kojima banka posluje,
Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina, str.357

19

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

dobicima i gubicima vezanim za FX aktivnosti i izlaganja banke FX riziku.

b) kontrole FX aktivnosti koje obuhvaćaju najmanje: • organizacijske kontrole za provjeru je li uspostavljeno i provodi li se jasno razdvajanja mjerodavnosti i odgovornosti između osoba koje donose odluke za obavljanje FX aktivnosti (transakcija) i osoba koje su odgovorne za njihovu realizaciju, odnosno ugovaranje, izvršavanje i knjigovodstveno evidentiranje,

proceduralne kontrole za provjeru jesu li sve transakcije u potpunosti evidentirane istog dana kada su obavljene, korektno obavljene i za hitno otkrivanje propusta i neovlaštenih poslova,

kontrole za praćenje i česte provjere poštuju li se propisana i od organa banke postavljena ograničenja za preuzimanje FX rizika.

“Individualna devizna pozicija” (otvorena pozicija) predstavlja razliku između stavki koje se odnose na pojedinu stranu valutu (u daljnjem tekstu: stavke) u aktivi i pasivi bilansa banke (zlato i drugi plemeniti metali smatraju se stranom valutom), denominiranih (izraženih) u KM, s potencijalnom dobiti ili gubitkom (pozitivnom ili negativnom deviznom razlikom). Potencijalna dobit ili gubitak se pojavljuju u slučaju kada se devizni kurs po kojem je izvršeno knjiženje stavki (u poslovnim knjigama banke) razlikuje od deviznog kursa, kojeg objavljuje Centralna banka Bosne i Hercegovine, na dan na koji se utvrđuje njihova devizna pozicija. Individualna devizna pozicija obračunava se kao zbroj iznosa stavki aktive uzetih s predznakom + (plus) i stavki pasive uzetih s predznakom - (minus), pri čemu se u obračun obvezno uključuju i vanbilansne obveze banke da kupi ili proda određene valute. Banka ima “dugu poziciju” određene valute ako je vrijednost stavki aktive veća od vrijednosti stavki pasive, tj. ako je njihova razlika s predznakom + (plus). Banka ima “kratku poziciju” određene valute ako je vrijednost stavki aktive manja od vrijednosti stavki pasive, tj. ako je njihova razlika s predznakom – (minus). “Devizna pozicija” banke predstavlja zbroj vrijednosti svih dugih i svih kratkih individualnih deviznih pozicija banke. “Devizna pozicija u toku dana” banke predstavlja deviznu poziciju banke u nekom trenutku u tokom radnog dana.

20

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

“Devizna pozicija preko-noći” banke predstavlja deviznu poziciju banke nakon zaključenja radnog dana i koja se prenosi na sljedeći radni dan. Ograničenja FX aktivnosti banke u odnosu na osnovni kapital, u smislu ovog članka, iznose: 1. za Individualnu deviznu poziciju preko-noći banke najviše do iznosa 20%; 2. za Deviznu poziciju banke najviše do iznosa 30%.12

4. UPRAVLJANJE OPERATIVNIM RIZICIMA 5.1. Pojam i klasifikacija U skladu sa ''Odlukom o minimalnim standardima za upravljanje operativnim rizikom'' Agencije za bankarstvo FBiH, operativni rizik predstavlja kao mogućnost nastanka gubitaka za banku i negativnih efekata na kapital banke zbog neadekvatnih internih sistema, procedura i kontrola, slabosti i propusta u izvršavanju poslovnih aktivnosti, nezakonitih radnji i vanjskih događaja koji banku mogu izložiti gubitku. Definicija operativnih rizika uključuje pravni rizik i rizik usklađenosti s regulativom, dok su iz nje isključeni strateški i reputacijski rizik. Pravni i rizik usklađenosti se definišu kao rizici smanjenja profita zbog kršenja ili neusklađenosti sa zakonskim propisima, pravilima, ugovorima, definiranim praksom ili etičkim standardima. Operativni rizici se prema Bazelu II dijele na sedam osnovnih kategorija koje se dalje dijele na podkategorije. 1. Upravljanje izvršenjem, isporukom i procesima: • • Ljudske pogreške u procesiranju – greške i propusti u transakcijama do kojih može doći bilo kada u okviru ciklusa trajanja transakcije; Upravljanje podacima – konkretno kreiranje i održavanje podataka, blagovremeno osiguravanje kvalitete podataka (korištenje loših ili neadekvatnih podataka u ciklusu obrade);
12

http://www.fba.ba/old/novosti bin/podzakonski_39_2.pdf, pristupljeno 20.10.2010. godine

21

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

Izvještavanje i objavljivanje – lažno, neadekvatno ili neblagovremeno izvještavanje po pitanju regulative i usklađenosti ka eksternoj kompetentnoj instituciji ili nadređenom tijelu;

2. Prakse vezane za klijente, proizvode i poslovanje: • • Fiducijarna pitanja – nemogućnost zaposlenika da ispuni sve fiducijarne odgovornosti i obaveze prema klijentu; Neispravne prakse – nemogućnost zaposlenika ili same organizacije da ispuni svoje obaveze po ugovoru ili statutu (nemogućnost poštovanja procedura, pogrešne procedure i procedure koje ne ispunjavaju standarde date privredne grane); 3. Prekid poslovanja: • Infrastruktura i sistemi – nemogućnost vršenja usluga ili neizvršenje istih za interne sisteme i infrastrukturu; 4. Interna pronevjera i krađa: • Neovlaštena tržišna aktivnost – neovlašteno preuzimanje tržišno osjetljivih pozicija, uključujući obavljanje trgovine putem neovlaštenih oblika transakcija ili proizvoda te namjerno prikrivanje izvršene transakcije; • Interna pronevjera i krađa – svi oblici interno izvršene krađe ili pronevjere u cilju otuđenja sredstava (uključuje i situacije tajnog dogovora sa spoljnom stranom) koji rezultiraju novčanom koristi po internu stranu; 5. Prakse zapošljavanja i zaštite na radu: • • Diversifikacija i diskriminacija – neusklađenost sa propisima i smjernicama vezanim za diversifikaciju ili diskriminaciju zaposlenika; Odnosi sa zaposlenicima – štrajkovi i svi oblici aktivnosti zaposlenika koji vode značajnom prekidu poslovanja ili povećanju nezadovoljstva klijenta (interne sabotaže, agresivne osobe); • Sigurno okruženje – neusklađenost sa propisima i smjernicama vezanim za zdravlje i sigurnost zaposlenika ili trećih strana na radnom mjestu;
22

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

6. Oštećenja na imovini: • Prirodna nepogoda i nesreća – oštećenje ili gubitak imovine uzrokovan prirodnom nepogodom ili nesrećom;

Namjerno nanesena šteta – oštećenja ili gubitak imovine uzrokovan namjernim djelovanjem određene spoljne strane (uključuje djelo industrijske špijunaže i terorizma);

7. Eksterna pronevjera: • Upad u sistem (hacking) i prekid rada sistema – eksterni neovlašteni pristup ili manipulisanje ili prekid rada sistema, infrastrukture ili podataka, a što se odnosi i na onemogućavanje usluga;

Eksterna pronevjera i krađa – svi oblici izvršene krađe ili pronevjere imovine.

Moguća je i klasifikacija operativnih rizika prema poslovnim linijama u okviru kojih obavljanjem aktivnosti može doći do određenih šteta: 1. Korporativno finansiranje – spajanja, akvizicije, izdavanje vrijednosnih papira; 2. Trgovina i prodaja – upravljanje sredstvima, trgovanje za vlastiti račun i vlastito finansiranje; 3. Retail bankarstvo – kreditiranje i depoziti, finansijske garancije, leasing/factoring; 4. Poslovno bankarstvo – kreditiranje i depoziti, finansijske garancije, leasing/factoring, finansiranje izvoza i prodaje; 5. Plaćanje – sistemi plaćanja; 6. Agencijske usluge – usluge depozitne banke, custody; 7. Upravljanje imovinom – upravljanje portfolijima i štednim depozitima klijenata; 8. Zastupanje u maloprodaji – prikupljanje i transfer te izvršavanje naloga za klijente retail bankarstva, «privatne» klijente te mala i srednja preduzeća.

5.2. Proces upravljanja operativnim rizicima

23

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

Upravljanje operativnim rizicima je dio dodijeljenih odgovornosti svih rukovodilaca banke unutar njihove poslovne domene. Sam sistem upravljanja operativnim rizicima obuhvata alate i mehanizme za kontinuirano praćenje šteta koje banka trpi te izloženosti banke ovim rizicima, procjene operativnih rizika u proizvodima i procedurama te definisanje načina za izbjegavanje, kontrolisanje ili prenošenje na treće osobe. U praćenje operativnih rizika uključene su i situacije u kojima su operativni rizici povezani sa drugim rizicima, a posebno tržišnim i kreditnim rizicima. Funkcija upravljanja operativnim rizicima provodi sljedeće aktivnosti: • provjera redovnog prikupljanja podataka o štetama, ključnim indikatorima rizika i analizama scenarija;

provjera usklađenosti sa standardima za upravljanje operativnim rizicima; redovno izvještavanje rukovodstva banke o slučajevima nastanka rizika; predlaganje mjera za sprečavanje i ublažavanje rizika; edukacija o kontroli i praćenju operativnih rizika.

• •

Najkraće rečeno – banka upravlja operativnim rizicima kontrolirajući ih, prihvatajući, prenoseći na treće osobe, izbjegavajući ih te formirajući adekvatan iznos kapitala za ovu vrstu rizika. Upravljanje operativnim rizicima distribuirano je kroz cjelokupnu hijerarhijsku strukturu banke i dijeli se na: 1. redovno (primarni nivo) – dio dodijeljenih odgovornosti svih rukovodilaca banke koje je opisano politikama, procedurama i drugim dokumentima te se kontinuirano provodi kao dio standardnog poslovnog procesa; 2. nadzorno i revizijsko (sekundarni nivo) – nadzor rezultata upravljanja te izvještavanje o postojećim i potencijalnim izvorima operativnih rizika s ciljem prikupljanja informacija na temelju kojih će biti moguće efikasno upravljati na svim nivoima; 3. strateško – donošenje planova i odluka od strane rukovodstva o akcijama koje će se poduzeti kako bi se izbjegli i/ili umanjili operativni rizici. U cilju upravljanja operativnim rizicima određuju se granične veličine u smislu da ekonomski efekti (šteta, rezervacija, otpis rezervacije, storno transakcije, profit, procijenjena šteta, šteta bez finansijskog efekta, potencijalna šteta, nadoknada štete) uzrokovani ovim rizicima jednaki
24

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

ili veći od određenog iznosa moraju biti evidentirani u bazu podataka o operativnim rizicima. Ova mjera je propisana od strane Agencije za bankarstvo FBiH. Nužno je i da se svaki štetni događaj pojedinačno evidentira u ukupnom ''bruto'' iznosu štete, a posebno se evidentiraju nadoknade štete od osiguravatelja ili trećih lica. Pri prikupljanju podataka o događajima uzrokovanim operativnim rizicima uočava se povezanost uzroka sa drugim tipovima rizika, posebno sa kreditnim i tržišnim rizikom. Povezanost sa kreditnim rizikom ispoljava se u smislu nemogućnosti naplate kreditnog potraživanja uzrokovane nekim od vidova operativnih rizika, dok se povezanost sa tržišnim rizikom manifestira u slučaju kada je osnovni uzrok greška u tipu ili količini odabranog finansijskog instrumenta.

5.3. Zaštita od operativnih rizika U cilju zaštite od operativnih rizika provode se sljedeće aktivnosti: 1. analiza scenarija – procjena izloženosti banke operativnim rizicima koja se izražava u obliku procjene najgoreg mogućeg ishoda, kritičnih procesa te prijedloga za smanjenje rizika; 2. praćenje indikatora operativnih rizika – cilj je rano uočavanje povećanja rizika određenog procesa, definisanje prioriteta i sugestija za upravljanje rizicima te utvrđivanje efikasnosti akcija za ublažavanje rizika; 3. procjena rizika – vrši se na nivou banke i uključuje sve kategorije operativnih rizika i poslovnih procesa. Kao što je već spomenuto, Agencija za bankarstvo FBiH propisuje minimalne standarde i kriterije koje je banka dužna da u svom poslovanju osigura i primjenjuje kako bi se na što adekvatniji način zaštitila od operativnih rizika te upravljala njima. Između ostalog, banka je dužna da uspostavi sistem koji obuhvata obavezu periodičnog preispitivanja te obavezu Nadzornog odbora banke da najmanje jednom godišnje vrši analizu i ocjenu adekvatnosti tog sistema. Banka je dužna i da prije uvođenja novih proizvoda, sistema i procedura ili prije preduzimanja novih poslovnih aktivnosti, identifikuje i procijeni operativne rizike povezane sa njima. U slučaju kada gubici nastali iz operativnih rizika ukupno prekorače iznos od 2% neto kapitala banke, banka je dužna da o tome u pismenom obliku obavijesti Ageciju za bankarstvo FBiH
25

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

najkasnije u roku od osam dana od dana prekoračenja navedenog iznosa. Obavijest mora sadržavati strukturu izvora-uzroka sa pripadajućim iznosima gubitaka, aktivnosti koje je banka već poduzela za pokriće tih gubitaka kao i aktivnosti koje je banka već preduzela u cilju sprječavanja nastanka sličnih gubitaka u budućnosti. Potrebno je i da banka sačini plan za vanredne situacije u pisanoj formi, a sa ciljem osiguranja kontinuiranog rada u slučaju nastanka ozbiljnih poremećaja u poslovanju uzrokovanih situacijama koje su van kontrole banke kao i za slučaj nesavjesnog rada zaposlenika. Ovo se posebno odnosi na zaposlenike sa visokim stepenom raspolaganja sredstvima i upravljanja bankom.

5. OSTALI BANKARSKI RIZICI 6.1. Rizik solventnosti Solventnost je sposobnost banke da svoje ukupne obaveze može pokriti svojom ukupnom aktivom čija se vrijednost može potvrditi na tržištu, po tržišnoj cijeni. 13 Ovaj rizik je također povezan sa svim ostalim rizicima poslovanja banke. Osnovni zadatak banke jeste da definiše nivo kapitala koji je potreban da bi se prevazišli određeni rizici. U tome se banke moraju voditi sljedećim:
13

Hadžić, Fikret i Efendić, Velid, Bankarstvo – pregled predavanja i vježbi, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2006. godine, str. 184.

26

Upravljanje bankarskim rizicima
• • •

Diplomski rad

potrebno je u cijelosti shvatiti da svi rizici stvaraju određene gubitke i da je jedna od osnovnih funkcija kapitala pokriće određenih gubitaka te da zbog toga kapital treba prilagoditi potrebi da se apsorbuju gubici nastali pod uticajem bilo koje vrste rizika.

Bazel II, sporazum između centralnih banaka vodećih industrijskih zemalja, ima za zadatak da odredi iznose kapitala koje bi banke tih zemalja trebale da posjeduju u cilju što lakšeg suočavanja sa rizikom i njegovog suzbijanja. Također, kao i kod likvidnosti i kod solventnosti banke postoji zakonska regulativa kojom se regulišu nivoi kapitala potrebni za normalno i kontinuirano poslovanje banke. Odluka o minimalnim standardima za upravljanje kapitalom banaka reguliše odgovornost nadzornog odbora banke kao i uprave te nužnost pripremanja i sprovođenja stalnih planova i procedura kojima će se pratiti kvalitet i kvantitet kapitala banke. Također, naglašeno je kako kapital banke treba da joj omogućava upravljanje preuzetim i potencijalnim rizicima. Pored navedenog u ovoj Odluci definisani su još i vrste kapitala banke, rizična aktiva, stopa adekvatnosti kapitala te način izvještavanja i kontrole kapitala banaka.

6.2. Rizik cijene Rizik cijene odnosi se na dio bilansa banke u kojem se nalaze vrijednosni papiri. Rizik cijene predstavlja mogućnost ili vjerovatnoću da se vrijednost portfolia banke smanji, usljed nepovoljnih kretanja na tržištu vrijednosnih papira. Za mjerenje rizika cijene koriste se parametri delta, gamma i vega. Portfolio je ograničen za pojedine instrumente, iznosom po pojedinim emitentima vrijednosnih papira te po ukupnoj poziciji. Za mjerenje rizika cijene mjeri se i VAR za portfolia vrijednosnih papira banke.

27

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

6.3. Rizik zemlje Rizik zemlje predstavlja slučaj kada dužnik ne može izmiriti svoju obavezu prema inostranom kreditoru zbog političkih, socijalnih, pravnih ili ekonomskih previranja koja se dešavaju u njegovoj zemlji. Dakle, ovaj rizik se pojavljuje kada određena banka ima potraživanja prema inostranim dužnicima po osnovu kredita, garancija, akreditiva ili u slučaju finansiranja izvoza. Sasvim je jasno da je rizik zemlje najizraženiji u slučajevima kreditiranja strane vlade ili njene agencije, s obzirom da takvo posuđivanje najčešće nije osigurano kolateralom. Naime, odobravanje zajmova komitentu koji se nalazi u inostranstvu je mnogo rizičnije od odobravanja zajmova u matičnoj zemlji prvenstveno zbog činjenice da su izvori informacija u inostranstvu manje pouzdani od onih u matičnoj zemlji, a i lakše je pratiti zajam koji je odobren u blizini, nego zajam koji je odobren hiljadama kilometara daleko. Sljedeća otežavajuća okolnost mogu biti sudski sistemi, neophodni za izvršenje ugovora i vođenje stečajnih postupaka, a koji ne postoje u mnogim inostranim zemljama ili su neefikasni i nepouzdani. Osnovne odrednice rizika zemlje su: • političke – značajne političke promjene unutar neke zemlje (npr. promjene vlade i vladine politike, politički neredi, ratovi); • ekonomske – nepovoljna privredna kretanja u nekoj zemlji (npr. veliki deficit platnog bilansa). Rizik zemlje se ispoljava u raznim oblicima, ali se kao bazni mogu navesti:14 • rizik neplaćanja – dužnik nije u mogućnosti da uredno izvršava svoje obaveze, odnosno nije solventan;

rizik transfera – dužnik, unatoč svojoj solventnosti, nije u mogućnosti da otplati dug u ugovorenoj valuti zbog određenih previranja u njegovoj zemlji;

rizik garancija – karakterističan kod banaka koje izdaju garancije za plaćanje u trećoj zemlji. U slučaju da dužnik ne može uredno izmiriti svoje obaveze, a garancija je aktivirana, dolazi do gubitka za ovu banku.

14

http://www.ekof.bg.ac.yu/nastava/analiza_rizika/4.%20UpravljanjeFinanRiz.ppt, pristupljeno 20.10.2010.

28

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

Kada se banke odluče za poslove koji ih u velikoj mjeri izlažu rizicima zemlje one u cilju zaštite koriste podatke agencije poput Moody's-a, koje vrše rangiranje zemalja prema njihovoj kreditnoj sposobnosti. Banke nerijetko sprovode i sopstvene procjene zemlje dužnika u cilju što veće zaštite od tržišnog rizika. Vrši se i redovno izvještavanje nadležnih, kao i kontinuirani monitoring kako bi se sve promjene uočile na vrijeme te reagovalo u skladu s tim.

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Sa pojmom rizika susrećemo se u svakodnevnom životu. U bankarstvu, ali i u drugim finansijskim institucijama rizik, između ostalog, predstavlja mogućnost finansijskog gubitka koji može imati mnoštvo uzroka. Poznavanje rizika kojim je izložena je od ključne važnosti za svaku finansijsku instituciju. Banke koje izbjegavaju svaki rizik će prestati biti finansijske institucije te se s vremenom i ugasiti. S druge strane, uspješna banka, odnosno njen menadžment, je upoznat sa bankarskim rizicima, te ih na vrijeme identificira, umanjuje ili otklanja. To naravno podrazumijeva adekvatan način upravljanja i zaštite od rizika.
29

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

U ovom radu je obrađeno sedam osnovnih rizika s kojim je banka svakodnevno suočena. Svaki od njih karakterišu posebna svojstva, okolnosti i načini ispoljavanja, a zajednička karakteristika im je da mogu ozbiljno ugroziti solventnost banke i njen opstanak na duži rok. Bazel II poseban naglasak stavlja upravo na bankarske rizike te je u skladu sa tim i Agencija za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine donijela niz odluka i standarda o načinu upravljanja i zaštiti od rizika. Ovom aspektu je posebna pažnja data i u radu, kako bi se što više naglasio značaj bankarskih rizika, posebno u današnjem turbulentnom okruženju.

Sasvim je jasno da je nemoguće da banka u potpunosti izbjegne gubitke koji nastaju iz rizika. Međutim, poštivanjem odluka, standarda i procedura te uz dobar risk management, koji obuhvata kako identifikaciju tako i upravljanje i zaštitu od rizika, banke su u poziciji da svoje gubitke proizišle iz djelovanja rizika svedu na minimum.

LITERATURA
I KNJIGE I PRIRUČNICI 1. Andrijašević, Sanja i Račić – Žlibar, Tatjana, Rječnik osiguranja, Masmedia, Zagreb, 1997. godina 2. Ćirović, Milutin, Bankarstvo, Bridge Company, Beograd, 2001. godina 3. Hadžić, Fikret i Efendić, Velid, Bankarstvo – pregled predavanja i vježbi, Ekonomski fakultet, Sarajevo, 2006. godine 4. Hempel, George i Simonson, Donald, Bank management – text and cases, John Wiley and Sons Inc., 1999. godina
30

Upravljanje bankarskim rizicima

Diplomski rad

5. Miller, Roger i VanHoose David, Moderni novac i bankarstvo, Mate, Zagreb, 1997. godina 6. Rose S. Peter, Money and Capital Markets, Irvin/McGraw – Hill, 1997. godina 7. Rose Peter i Hudgins Sylvia, Bankarski menadžment i finansijske usluge, Data status, Beograd, 2005. godina 8. Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod, Zagreb, 1980. godine 9. Ostali izvori: II INTERNET • • • • • • www.ircgonline.com www.londonexternal.ac.uk/current_students/programme_resources/lse/lse_pdf/further units/fin inter/financial intermediation chapter2.pdf www.chicagofed.org/banking_information/risk_management.cfm en.wikipedia.org/wiki/VaR www.ekof.bg.ac.yu/nastava/analiza_rizika/4.%20UpravljanjeFinanRiz.ppt www.abrs.ba www.fba.ba

31

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful