You are on page 1of 2

Tehnologija

Europski austronaut i ruski kozmonaut sudjelovali su na pokusu Mars-500

akon 520 dana potpune izolacije od 3. lipnja 2010. iz zapečaćena prostora izišla su šestorica u modrim kombinezonima. Bila su to tri kozmonauta ruske svemirske agencije, dva europska astronauta i kineski tajkunaut. Završen je pokus Mars-500 Instituta za biomedicinske probleme Ruske akademije znanosti. Njegov je cilj bio na međunarodnoj posadi provjeriti kako će se psihološki odraziti dugotrajna izolacija simulirana putovanja prema Marsu. SVEMIRSKI SU PUTNICI bili zatvoreni u kompleksu valjkasta oblika od ukupno stotinjak četvornih metara. Zabavljali su se zadanim pokusima uzgoja biljaka za prehranu i iznenadnim uzbunama. Sve je bilo vrlo vjerno: kako su se od Zemlje udaljavali, razmjena poruka išla je sa sve većim zaostatkom u vremenu, spuštanje na Mars, izlazak istraživača na površinu u skafanderima, povratak izraživačkog broda matičnom, njihovo spajanje, povratak na Zemlju… Na kraju, proglašen je uspjeh, nisu se potukli, razboljeli, izvrijeđali na nacionalnoj osnovi. Dvije se stvari, međutim, nisu simulirale: umanjena gravitacija i raznospolna posada. I dok se o medicinskim aspektima mikrogravitacije iskustva mogu crpiti od pripadnika stalnih posada Međunarodne svemirske stanice, koji ondje borave u smjenama od 150 do 200 dana, izolirana posada bez žena sasvim je sigurno psihološki i socijalno prikraćena, pa na neki način i devijantna. Marsonautima je bio službe62

N

— Život na Marsu—

Bestežinski seks homo sapiensa
Ljudski putnici u svemir nisu otporni na seksualne porive i puritanske svemirske agencije moraju rješiti taj problem ako se želimo množiti i živjeti na drugim planetama
tekst MIROSLAV AMBRUŠ KIŠ foto NCL

no uskraćen seksualni aspekt njihove dugotrajne misije, što ne znači da se u prostoru simulatora seks nije pojavljivao kao problem s kojim su mladi, zdravi muškarci nekako morali izlaziti nakraj. Ako su bili ozbiljni, istraživači koji su ih promatrali morali su u obzir uzeti i taj aspekt ljudske prirode. Općenito, svemirske su agencije prema samoj temi seksa protuprirodno puritanski odbojne. Ono što činovnici ne žele vidjeti ipak izbije, jer to je dio ljudske prirode. Uostalom, zašto čovjek putuje na druga svemirska tijela? Kako bi se ondje jednom stalno nastanio

i naša vrsta postala multiplanetarna. Pretvarati se da ljudska seksualnost ne postoji može postati uzrok žestokih komplikacija na stvarnim misijama. Da astronauti na seksualne porive nisu ništa otporniji od drugih smrtnika, svjedoči i poznati incident iz 2007. kad je astronautkinja Lisa Nowak, majka troje djece, iz puke ljubomore bez prestanka vozila 1500 kilometara da otme, a možda i ubije seksualnu konkurenticu, astronautkinju Colleen Shipman, jer je doznala da konkurira njezinoj izvanbračnoj vezi s astronautom Williamom Oefeleinom, ocem dvoje dje-

ce. I Nowak i Oefelein su iskusni astronauti, zajedno su letjeli u 13-dnevnoj misiji na ISS. Iz policijskih se zapisnika u Orlandu moglo saznati da je Oefelein u snu u krevetu s Colleen Shipman Lisu Nowak zvao po imenu… Što bi se dogodilo da je njih troje dugo boravilo u svemirskoj stanici ili, ne daj, bože, u misiji na Mars od 18 do 30 mjeseci? Možda ih upravo zbog takve slutnje o nasilju ne šalju zajedno? No lako za iskrice koje izbijaju u konkurentskoj borbi za seksualnog partnera. Na dugotrajno svemirsko putovanje mogu se poslati uhodani bračni parovi. S njima bi se eventualne seksualne komplikacije odvijale mnogo sporije, dok bi god laži "držale vodu", a dotle bi se misija možda i završila. Mnogo je važnije ne isključivati seks kao važan generator čovjekovih postupaka. Iskustvo iz antarktičkih znanstvenih ekspedicija ozbiljno upozorava. Između 1989. i 2006. samo na australskim znanstvenim stanicama zabilježeno je devet trudnoća. Ako muški i ženski članovi posada nisu potpuno otvoreno unaprijed razriješili sve svoje seksualne tenzije, bit će neizbježno da seksualne tenzije nekontrolirano rastu i u muškaraca i u žena. Muškarci će pokazivati sklonost prema ženama, koje takvo pokazivanje može smetati. Ako ga prihvate, prilično snažno upravljaju ponašanjem involvirana muškarca u ostatku aktivnosti, kažu seksološka istraživanja antarktičkih posada Palinkas (2002.), Rosnet & drugi (2004.) i Stuster (1996.). Privremene seksualne veze na antarktičkim stanicama vrlo su česte, a općenito stabiliziraju samo istraživanje, dok vrlo brzo izblijede s povratkom u svakodnevni život. Na temelju tog istraživanja čini se da bi na povratno putovanje najsigurnije bilo slati posadu koja bi bila pripremljena na otvorenost i promiskuitetnost, a u jednom smjeru parove koji su stabilni otprije. Bez kontrole tog aspekta, pokazuje se na antarktičkim stanicama, ženski izbori partnera u takvim su okolnostima suprotni onima u civilstvu: umjesto mišićavka s izraženim pločicama trbušnih mišića, žene na izoliranu opasnu mjestu biraju mnogo češće iskusnije partnere, nerijetko starije više desetaka godina. Žene starije od 50 godina u sličnim okolnostima posve zanemaruju mlađe koji bi im se eventualno nametali. ZA RAZLIKU OD ozbiljnih socijalno-psiholoških aspekata dugotrajna boravka i potrebe homo sapiensa za seksualnošću, mehanički su aspekti seksa u svemiru neistraženi, a teorijski su modeli zapravo komični. Kako bi se u uvjetima mikrogravitacije izvodili "smiješni pokreti", pokušala je u simulatoru iskušati spisateljica Vanna Bonta. Iskustvo pokušaja zagrljaja i poljupca ona opisuje da je više sličilo hrvačkim zahvatima umjesto razmjeni nježnosti. Ljubitelji raznih oblika vezivanja sigurno će biti skloni seksu u svemiru jer će ono biti neizbježno pri svakom pokušaju. Pozna15/1 1 /2 0 1 1

ti pisac znanstveno-fantastičnih romana Isaac Asimov opisivao je cilindre na napuhivanje koji bi seksualne partnere držali na okupu, već spomenuta Vanna Bonta izumila je kombinezon "2suit" čiji se prednji dio pričvršćuje velkrom, "čičkom", kako u svakodnevnom položaju, tako i za partnerova leđa u trenutku seksualnog klinča. MA KAKVA BILA seksualna mehanika u mikrogravitaciji svemirskog broda, ili u trećini Zemljine gravitacije na Marsu, partneri će sasvim sigurno biti inventivni i neće imati previše primjedbi na umjetnički dojam te koreografje. Od toga je mnogo ozbiljnija nevolja funkcioniranje reproduktivnih organa. Poznato je da nakon četrdesetak dana boravka u mikrogravitaciji raskoštavanje (dekalcifikacija) kostiju u odraslih postaje zamjetljivo i rutinskim testovima gustoće kostiju. Što mikrogravitacija znači za pravilan razvoj plo-

Kineski tajkunaut (gore) bio je 520 dana izoliran s četvoricom astronauta u pokusu simulacije putovanja prema Marsu

da, danas je poznato na malim sisavcima. Dijete koje bi se anatomski neoštećeno rodilo na Marsu možda bi mu se bilo prilagodilo, ali bi njegov eventualni dolazak na matični planet svoje vrste sasvim sigurno bio pustolovina opasnija od putovanja njegovih roditelja na Mars. Druga i treća generacija homo sapiensa na Marsu vjerojatno bi počele evoluirati u vlastitu podvrstu. Za koloniziranje nekog drugog nebeskog tijela doista je ključno temeljito istraživanje reprodukcijskog ciklusa čovjeka. Što se u svemiru događa tijekom menstruacije i ovulacije, kako fiziološki tako i psihološki? Koliko je normalno da traje? Kako djeluje mehanika produkcije i putovanja jajne stanice do njena izbacivanja? Kako se u mikrogravitaciji produciraju spermiji, izlučuje li se ista, veća ili smanjena količina testosterona i estrogena? Najveći problem dugotrajnih svemirskih putovanja, poput onoga na Mars, neovisno o spolu putnika, jest svemirsko zračenje. I dok se gravitacija može simulirati raznim centrifugalnim napravama za vježbanje, galaktičko i solarno zračenje, od kojeg nas na Zemlji čuvaju atmosfera i magnetosfera, ne može se izbjeći. Ta zračenja već su izazov za očuvanje zdravlja putnika, a kamoli na dijeljenje začeta ljudskog zametka. Kako god bilo, za stotinu godina o tome će se sve znati, jer će čovjek postati interplanetarna vrsta. Možda i dvije potpuno odvojene vrste, upravo zahvaljujući mutaciji naših interplanetarnih potomaka. A neizbježnu evoluciju današnjeg krutog seksualnog morala u svemirskim agencijama da i ne spominjemo.

63