ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET SARAJEVO INŽENJERSKA FIZIKA I Predavanja za 6.

sedmicu nastave
5. ZAKONI OČUVANJA U PRIRODI 5.1. Uvod U prirodi postoje nekoliko zakona održanja, neki su od njih točni, a neki približni. Zakoni očuvanja su obično posljedica određene temeljne simetrije svemira. Postoje zakoni očuvanja koji se odnose na energiju, impuls, moment impulsa, naboj, broj bariona (protona, neutrona i težih elementarnih čestica), stranost (engl. strangeness, novi kvantni broj) i različite druge veličine. Zakoni očuvanja imaju niz prednosti u odnosu na Newtonove aksiome, koji imaju ograničenu važnost. Spomenimo neke od tih prednosti: • Zakoni očuvanja ne ovise od oblika putanje, niti od karakteristika sila koje djeluju u nekom prirodnom procesu, pa je zbog toga, iz njih moguće dobiti općenitiji i precizniji zaključak o tom procesu, nego iz diferencijalnih jednadžbi gibanja. Pošto zakoni očuvanja ne ovise od karakteristika sila, oni se mogu primijeniti i na one prirodne pojave čije sile nisu poznate. Na primjer u fizici elementarnih čestica. Dakle, zakon očuvanja ustanovljava da neka fizička veličina u jednom momentu i jednom položaju mora biti jednaka vrijednosti te veličine u drugom momentu i položaju. Što se odigrava između tih trenutaka? Kako je tekao proces? Na osnovu zakona očuvanja ne može se dobiti odgovor. Ukoliko je taj odgovor neophodan moramo se uputiti na jednadžbe gibanja. Zakoni očuvanja su invarijantni na transformacije koordinata pa se najčešće primjenjuju za objašnjenje novootkrivenih prirodnih pojava. I kad su sile potpuno poznate, zakoni očuvanja mogu nam uveliko pomoći pri rješavanju gibanja čestica. Najprije upotrijebimo odgovarajuće zakone očuvanja, jedan po jedan, a tek nakon toga, ako je ostalo nešto neriješeno, prilazimo rješavanju diferencijalnih jednadžbi, varijacionih postupaka, kompjutera itd.

Na osnovu izloženog može se zaključiti da se mehanika može postaviti i drugačije nego što je to učinio Newton. Postoji analitička mehanika u kojoj osnovnu ulogu igraju fizikalne veličine energija i impuls. Takva je na primjer mehanika Hamiltona i Lagrangea. Poslije saznanja o ograničenosti Newtona mehanike i prednostima analitičke mehanike, koja počiva na zakonima održanja energije i impulsa, pitanje je zašto se ne koristimo ovom drugom koja je općenitija. Postoji više razloga. Pojmovi energije i impulsa su složeniji od pojmova i sile ubrzanja, a također i matematički aparat je složeniji od aparata u Newtonovoj vektorskoj mehanici.

5.2. Rad i energija
5.2.1. Rad sile

Pomjeranje materijalne točke po nekom pravolinijskom putu s pod djelovanjem sile F u mehanici se naziva radom. Rad sile se određuje sa skalarnim produktom sile i rastojanja po kome se pomjerala materijalna točka, tj.

r

36

→ → ⎛ → →⎞ W = F ⋅ s = Fs cos⎜ F , s ⎟ = Fs cos α (5.1) ⎝ ⎠ → r π Rad je pozitivan ako sila F i rastojanje s zaklapaju oštar kut, α < . Sila ne vrši rad kada sa 2

pomjeranjem zaklapa prav kut α =

π

2

ili ako se čestica ne pomjera s =0. Sila vrši negativan rad ako

sa pravcem vektora s zaklapa tup kut α >

π
2

, crt. 5.1.
→ → →

Ukoliko je sila promjenljiva i zavisi od rastojanja F = F ⎜ s ⎟ , a pomjeranje se vrši duž proizvoljne krivulje, onda se ukupni rad sile u prvoj aproksimaciji može izraziti kao zbroj elementarnih radova učinjenih na konačnom broju pravolinijskih dijelova Δsi , na koje je podijeljeno pomjeranje s :
→ → → → ⎛ → →⎞ W ≈ ∑ ΔWi = ∑ Fi Δ s i = ∑ Fi Δ s i cos⎜ Fi , Δ s i ⎟ ⎝ ⎠ i =1 i =1 i =1 n n n →

⎛ ⎞ ⎝ ⎠

(5.2)

gdje je Fi srednja konstantna vrijednost sile na i-tom podioku pomjeranja Δsi , a n- broj tih podioka.

Crt. 5.1. Prava vrijednost izvršenog rada dobiva se iz jednadžbe (5.2) kao granični slučaj kad Δs i → 0 a n → ∞ , pa imamo:

W = lim ∑ Fi Δ si = ∫ F d s
Δs →0

n

s2

i =1

s1

Rad je jednak integralu projekcije sile Fs = F cos α i pomaka ds. Ako je početna i krajnja točka putanje zadana vektorima položaja r1 i r2, rad se definira izrazom:

W = ∫ Fd r
r1

r2

(5.3)

gdje je d r = d s elementarni pomak. Jedinica za rad je jedan džul (u čast engleskog fizičara P. Joule, 1818-1889), oznaka J. Prema definiciji 1J=1Nm=1kgm2s-2

5.2.2. Energija

37

Energija je sposobnost vršenja rada: što tijelo ima veću energiju, to je moguće od njega dobiti veći rad. Kad tijelo vrši rad, energija mu se smanjuje, i obrnuto: ako okolina vrši rad na tijelu, energija mu se povećava. Rad lako prelazi u energiju i obratno. Jedinica rada i energije je identična (1J ) Postoji više oblika energije: mehanička, elektromagnetska, kemijska, termička, nuklearna itd. Energija može prelaziti iz jednog oblika u drugi. Mehanička energija pojavljuje se u dva oblika: kinetička i potencijalna energija. Kinetička energija uzrokovana je kretanjem, a potencijalna položajem tijela. Kinetička energija. Neka sila F ubrzava tijelo na nekom putu. Izračunajmo rad potreban za ubrzanje tijela od početne brzine v1 do konačne brzine v2:
2 2 → → dv→ dv → v dt = m ∫ v d v d s = m∫ W = ∫ Fd s = ∫ m dt dt s1 s1 v1 v1

s2

s2

v

v

odnosno

nakon integriranja:

W=

1 1 2 mv 2 − mv12 2 2 1 mv 2 = E k 2
(5.4)

Veličinu

nazivamo kinetička energija tijela mase m i brzine v2. Tijelu, koje je na početku imalo kinetičku

mv12 , obavljenim radom povećali smo kinetičku energiju na konačnu vrijednost energiju E k1 = 2 2 mv 2 . Promjena kinetičke energije jednaka je, dakle, izvršenom radu: Ek 2 = 2

W = E k 2 − E k1 = ΔE k

(5.5)

Ako tijelo izvrši rad (W < 0), kinetička energija mu se smanjuje ( ΔE k < 0 ), kad se nad tijelom vrši rad (W > 0), kinetička energija mu se povećava ( ΔE k > 0 ). Kad je rad jednak nuli, kinetička energija tijela ostaje konstantna. Relacija (5.5) koja povezuje rad i promjenu kinetičke energije i zove se teorema o radu i kinetičkoj energiji. Potencijalna energija. Potencijalna energija je sposobnost vršenja rada zbog toga što tijelo ima osobiti položaj. Tako npr. tijelo mase m podignuto na visinu h iznad Zemljine površine ima određenu potencijalnu energiju i sposobno je, spuštajući se s te visine, izvršiti određeni rad. Slično: i nategnuta opruga ima potencijalnu energiju i, vraćajući se u položaj ravnoteže, izvrši rad. Gravitacijska potencijalna energija. Zamislimo česticu mase m koja se kreće pod djelovanjem sile teže (crt. 5.2) Rad sile teže na putu od A do B jednak je:
→ → → → → ⎛ ⎞ W = ∫ F d r = m g ⎜ rB − rA ⎟ ⎝ ⎠ rA

rB

(5.6)
→ → → → →

Budući da je F = m g = −mg j i j ⋅ rB = y B , j ⋅ rA = y A Dobili smo da je rad u polju sile teže jednak razlici dviju funkcija položaja

W = −(mgy B − mgy A )

(5.7) (5.8)

Veličinu

E p = mgy

38

zovemo gravitacijska potencijalna energija tijela na visini y iznad površine Zemlje. Pri tome smo pretpostavili da je na površini Zemlje (y=0), potencijalna energija jednaka nuli, te da je sila F = m g konstantna, što je ispunjeno za visine koje su malene u usporedbi s polumjerom Zemlje.
→ →

Crt. 5.2. Rad sile teže (5.7) ne ovisi o putu već samo o početnom i konačnom položaju tijela. Isti rezultat bi dobili kad bi se tijelo iz točke A do točke B kretalo bilo kom putanjom. Tako npr. kreće li se tijelo od točke A preko C do B (crt. 5.2) rad je:

W=

ACB

∫F ⋅d r =

AC

∫ F ⋅d r+

BC

∫F ⋅d r =

AC

∫ F ⋅ d r = −mg ( y B − y A )

dakle dobili smo rezultat isti kao pri integriranju po krivolinijskoj putanji AB. Sila koja ima osobinu da joj rad ne ovisi o putu već samo o početnoj i konačnoj točki zove se konzervativna sila. Rad konzervativne sile po zatvorenom putu jednak je nuli:

∫F ⋅d s =0
k

(5.10)

Kružić preko integrala označava da je put po kojem vršimo integriranje zatvoren. Rad sile trenja, naprotiv, ovisi o putu: što je put duži, rad je veći. Rad sile trenja po zatvorenom putu različit je od nule, rad je veći što je put duži. Nekonzervativne sile, kao što je sila trenja, zovemo i disipativne sile. Rad svake konzervativne sile možemo izraziti razlikom potencijalnih energija:
rB

rA

∫ Fk ⋅d r = − E p (rB ) − E p (rA )

[

]

Crt. 5.3.

39

5.2.3. Zakon očuvanja mehaničke energije
U zatvorenom (izoliranom) sustavu/sistemu u kojem nema disipativnih sila (trenja) mehanička energija je konstantna. To je zakon o očuvanju mehaničke energije, tj. (5.11) E = Ek + E p Razmotrimo ukupnu mehaničku energiju pri slobodnom padu. Tijelo mase m u početku je na visini H i miruje (crt. 5.3), te je potencijalna energija E p = mgH , a kinetička Ek = 0 i ukupna mehanička energija E = mgH . Kad tijelo slobodno padajući prevali put s, potencijalna energija mu je

E p = mg (H − s )
1 m 2 gs 2

a kinetička

Ek =

(

)

2

te je ukupna energija

E = Ek + E p =
odnosno

1 m2 gs + mg (H − s ) 2

(5.12)

E = mgH

Ukupna je mehanička energija pri slobodnom padu očuvana: zbroj kinetičke i potencijalne energije jednak je u svakoj točki.

E = E k + E p = konst .
Ako sistem nije zatvoren, promjena ukupne mehaničke energije jednaka je radu vanjskih sila koje djeluju na sistem: E 2 − E1 = E p 2 − E p1 + (E k 2 − E k1 ) = W (5.13)

(

)

Potencijalna i kinetička energija mogu se transformirati jedna u drugu, crt. 5.4.

Crt. 5.4 Uzmimo za primjer vodopad. Ovdje je očit primjer pretvorbe energije iz jednog oblika u drugi 5.2.4. Potencijalno polje sila. Konzervativne sile Ako je tijelo postavljeno u takve uvjete da je u svakoj točki prostora podvrgnuto djelovanju drugih tijela sa silom koja se zakonomjerno mijenja od jedne točke do druge, kaže se da se to tijelo nalazi u polju sila. Tako se, na primjer, tijelo u blizini površine Zemlje nalazi u polju sila gravitacije, tj. u svakoj točki prostora na njega djeluje sila G = m g , usmjerena prema dolje. Za sile koje ovise samo od položaja tijela može se desiti da rad, koji vrše nad tijelom, ne zavisi od puta, već se određuje samo početnim i završnim položajem tijela u prostoru. U tom slučaju polje sila se naziva potencijalnim poljem, a same sile konzervativnim.
→ →

40

Sile čiji rad zavisi od puta, po kojem tijelo prelazi iz jednog položaja u drugi, nazivaju se nekonzervativnim silama. Polje centralnih sila, F = F ⎜ r ⎟ , polje kod kojeg pravac djelovanja sile u proizvoljnoj točki prostora, prolazi kroz neki centar, a veličina sile zavisi samo od rastojanja od tog centra. Polje sila gravitacije, elektrostatska sila: su primjeri centralnog polja sila. Rad konzervativnih sila na bilo kojem zatvorenom putu jednak je nuli.
→ → →

⎛ ⎞ ⎝ ⎠

Crt. 5.5 Razložimo, zatvoren put po kojem se giba tijelo, koje se nalazi u potencijalnom polju sile, na dva dijela: put A po kojem tijelo prelazi iz točke 1 u točku 2, i put B po kojem tijelo prelazi iz točke 2 u točku 1, pri čemu su točke 1 i 2 izabrane potpuno proizvoljno, crt. 5.5. Rad na čitavom zatvorenom putu biće jednak sumi radova koji se vrše na svakom od dijelova. W = (W12 ) A + (W21 )B (5.14) Lako je pokazati da rad, koji se vrši na bilo kojem putu, na primjer na putu B, pri prelaženju tijela po njemu iz točke 1 u točku 2 jednak radu, sa obrnutim predznakom, koji se vrši na istom tom putu pri obratnom prelaženju iz točke 2 u točku 1. Promatrajmo dio putanje Δ s . Pošto u potencijalnom polju sila F ovisi samo od položaja tijela u prostoru i ne zavisi od stanja gibanja tijela (posebno od smjera gibanja), elementarni rad na putu Δ s pri gibanju u jednom pravcu jednak je ΔW = F Δ s , a pri gibanju u drugom pravcu on je jednak ΔW ′ = FΔs ′ . S obzirom da je Δ s ′ = −Δ s , tada je i ΔW ′ = − ΔW . To je ispravno za svaki elementarni dio puta, a prema tome i za rad na čitavom putu, te je (W21 )B = −(W12 )B (5.15) Koristeći se dobivenim rezultatom, jednadžba (5.14) može se napisati u slijedećem obliku: W = (W12 ) A − (W12 )B (5.16) Međutim, u potencijalnom polju sila, rad ne ovisi od puta, tj. (W12)A = (W12)B. Prema tome izraz (5.16) jednak je nuli, što je i trebalo dokazati. Prema tome, potencijalno polje sila može se definirati kao polje onakvih sila čiji je rad na svakom zatvorenom putu jednak nuli, onda na jednim dijelovima zatvorenog puta sile vrše pozitivan rad, a na drugim dijelovima - negativan. Dokazat ćemo da je i polje gravitacionih sila potencijalno , crtež 5.6
→ → → →

r r

41

Crtež 5.6

W = ∑ F ⋅ Δ s = F ∑ Δs cos α = F ∑ Δh
Pošto je F = G = mg, i

∑ Δh = (h

1

− h2 )

dobivamo

(5.17) Izraz (5.17) očito ne ovisi od puta, slijedi da je gravitacijsko polje potencijalno.

W = mg (h1 − h2 )

5.2.5. Rad sila u gravitacijskom polju. Centralno polje sila
Gravitaciono polje sila je centralno polje. To je polje karakteristično po tome da pravac sile, koja djeluje u bilo kojoj točki prostora, prolazi kroz neki centar, a veličina sile ovisi samo od rastojanja do tog centra F = F ( r ) .Gravitaciona sila ima oblik
→ →

F = −γ

m1 m 2 → r0 r2

Elementarni rad dW, koji izvrši gravitacijska sila pri pomjeranju tijela m1 za rastojanje d s jednaka je (crt. 5.7)

dW = F d s = −γ
→ →

m1 m 2 dr r2

gdje r0 ⋅ d s = dr , integriranjem od r1 do r2 dobivamo:

⎛1 1⎞ ⎛ 1 ⎞ r2 W = −γm1 m 2 ⎜ − ⎟ r1 = −γm1 m 2 ⎜ − ⎟ ⎜r ⎟ ⎝ r⎠ ⎝ 2 r1 ⎠
ili

⎛1 1⎞ W = γm1 m 2 ⎜ − ⎟ ⎜r ⎟ ⎝ 2 r1 ⎠

(5.18)

42

Crt. 5.8 Iz jednadžbe (5.18) vidimo da je za r2 > r1, rad negativan. Promjena potencijalne energije sistema jednaka je negativnoj vrijednosti rada kojeg vrši gravitacijska sila pri premještanju tijela

m1 m 2 mm −γ 1 2 r1 r2 Obično se uzima da je r2 → ∞ , tada E p (∞ ) = 0 , pa potencijalna energija tijela m2 je:
p 2 p 1

(E ) − (E )
E p = −γ

= −W = γ

m1 m 2 r

(5.19)

Razmotrimo tri specijalna slučaja, crt. 5.8, za tri različite ukupne energije E = Ek + Ep. Ovi slučajevi su interesantni kod ispaljivanja vještačkog satelita sa Zemlje. Nakon što dostigne maksimalnu visinu h satelit dobiva početnu brzinu vo. Ukupna energija satelita je tada

E=

mM 1 2 mv0 − γ 2 Rz + h

Crt. 5.8 U slučaju elipse E < 0, putanja po kojoj će se kretati satelit, je elipsa u čijem se jednom fokusu nalazi Zemlja, satelit u ovom slučaju pada na Zemlju. Uvjet da bi satelit se kretao po paraboli tj. E = 0, odnosno kinetička energija satelita mora biti jednaka potencijalnoj energiji. Da bi se satelit kretao po putanji hiperbole, tj. oslobodio Zemljine teže, potreba uvjet je, da kinetička energija satelita bude veća od potencijalne energije odnosno E > 0.

43

5.2.6. Rad elektrostatske sile Elektrostatska sila je također centralna sila. To znači da rad ne ovisio put, nego o krajnjem i početnom položaju tijela. Uzmimo dva istoimena(pozitivna naboja) crt. 5.9. Sila međudjelovanja je:

F (r ) = k

q1 q 2 → r0 r2
Crt. 5.9

Elementarni rad dW, kojeg vrši elektrostatska sila pri pomjeranju tijela m1 za rastojanje d r

r r qq dW = F ⋅ dr = k 1 2 2 dr r
jer su F i r0 kolinearni. Integracijom od r1 do r2 dobivamo
→ →

W = ∫k
r1

r2

q1 q 2 qq dr = − k 1 2 2 r r

r2 r1

odnosno

⎛1 1⎞ W = −kq1 q 2 ⎜ − ⎟ = ΔE p ⎟ ⎜r ⎝ 2 r1 ⎠
gdje je Ep potencijalna energija

E p = −k

q1 q 2 r

(5.20)

5.2.7. Veza između potencijalne energije i sile
Svakoj točki potencijalnog polja odgovara, s jedne strane, neka vrijednost vektora sile F koja djeluje na tijelo, a s druge strane, neka vrijednost potencijalne energije tijela Ep. Prema tome, između sile i potencijalne energije mora postojati neka veza. Za utvrđivanje te veze izračunat ćemo elementarni rad ΔW koji sila polja pri malom pomjeranju tijela Δs , koje se vrši duž proizvoljno izabranog pravca u prostoru, crt. 5.10. Taj rad je jednak ΔW = Fs Δs , gdje je Fs projekcija sile F na pravac s.

Crt. 5.11 Pošto se u danom slučaju rad vrši na račun smanjenja potencijalne energije − ΔE p , na djelu ose s, imamo:

ΔW = −ΔE p
Izjednačavanjem gornjih izraza dobivamo:

Fs = −

ΔE p Δs

(5.21)

44

Izraz (5.21.) daje srednju vrijednost Fs na odsječku Δs . Da bi dobili vrijednost Fs u danoj točki, potrebno je izvesti granični prijelaz tj.

Fs = − lim
z.

ΔE p Δs

Δs →0

=−

∂E p ∂s

(5.22)

Izraz (5.22) točan je za svaki pravac u prostoru, posebno za pravac Descartesovih koordinata x, y i

∂E p ∂x ∂E p Fy = − ∂y ∂E p Fz = − ∂z
Fx = −
→ ⎛ ∂E p → ∂E p → ∂E p → ⎞ ⎟ F = −⎜ ⎜ ∂x i + ∂y j + ∂z k ⎟ ⎠ ⎝

(5.23)

Izrazi (5.23) određuju projekcije vektora sile na koordinatne ose. Ako su poznate te projekcije, može se odrediti i sam vektor sile. (5.24)

U matematici se vektor

grada =

∂a → ∂a → ∂a → k j+ i+ ∂x ∂y ∂z

gdje je a skalarna funkcija od x, y, z naziva gradijent tog skalara i označava se simbolom grad a ili ∇a (nabla). Prema tome, sila je jednaka gradijentu potencijalne energije, sa suprotnim znakom:

F = − gradE p

(5.25)

Kao primjer uzmimo gravitaciono polje sile. Osu z usmjerimo prema gore. Pri takvom izboru osa potencijalna energija će imati oblik. Ep=mgz+const. Projekcije sile na zadane ose Fx=Fy=0 , Fz=-mg Prema (5.24) dobivamo da je sila F = −mg k
→ →

Crt. 5.11

5.3.

Zakon očuvanja impulsa

Produkt mase čestice i njene brzine naziva se impuls ili količina kretanja/gibanja čestice (5.26) Ako se impuls čestice mijenja u toku vremena, to znači da postoji djelovanje neke sile, koja prema drugom Newtonovom aksiomu glasi:

p=mv

⎛ →⎞ d⎜m v ⎟ → dp ⎠= = ⎝ F dt dt

(5.27)

Gornja jednadžba izražava najopćenitiji slučaj drugog Newtonovog aksioma i u tom obliku važi ne samo za klasičnu nego i za relativističku mehaniku, i zove se zakon promjene impulsa. Prvi Newtonov aksiom izražava svojstvo svih tijela da u odsustvu sila zadržavaju konstantnu vrijednost brzine, odnosno, impulsa, jer je m = const. (u klasičnoj fizici), tj.

45

(5.28) Ovo svojstvo predstavlja specijalan slučaj jednog općeg fizikalnog zakona o održanju količine gibanja. Za to nam može poslužiti slijedeći pokus: neka međudjeluju dvije kuglice masa m1 i m2 preko sabijene opruge koju u tom stanju održava konac, crt. 5.12

p = m v =const.

Crt. 5.12 Ukoliko u jednom trenutku prekinemo konac, kuglice će se razletjeti. Uzajamno djelovanje kuglica karakterizirano je trećim Newtonovim aksiomom:

F1 = − F2
ili
→ →

d v2 dv =0 m1 1 + m 2 dt dt
→ ⎛ → ⎞ d ⎜ m1 v1 + m2 v2 ⎟ ⎝ ⎠ =0 dt

(5.29)

S obzirom da su m1 i m2 konstantne veličine, tada se jednadžba može napisati u obliku (5.30)

Dakle, promjena impulsa ili količine gibanja u toku vremena za sistem m1 i m2 jednaka je nuli, pa se može pisati: (5.31) Odnosno, impuls sistema m1 i m2 ne može se promijeniti pod djelovanjem sila njihovog uzajamnog djelovanja. Ovaj zaključak može se proširiti na izolirani sistem od proizvoljnog broja čestica. Ukupna količina gibanja zatvorenog sistema je konstantna bez obzira kakvi se procesi i međudjelovanje događali u sistemu. To je zakon o očuvanju količine gibanja, jedan od najvažnijih zakona u fizici. Možemo ga napisati i u matematičkom obliku:

m1 v1 + m 2 v 2 = p1 + p 2 = const.

p ukupni = p1 + p 2 + ⋅ ⋅ ⋅ + p n = m1 v1 + m 2 v 2 + ⋅ ⋅ ⋅ + m n v n

ili

p ukupni = ∑ mi v i = const.
i

(5.32)

Ovaj je zakon direktna posljedica Newtonovih aksioma. Drugi Newtonov aksiom za sistem čestica glasi:

d pu Fu = dt
gdje je Fu rezultanta svih sila koje djeluju na sistem, a p u ukupna količina gibanja sistema. Ako je sistem izoliran, nema vanjskih sila, budući da se unutrašnje sile prema trećem Newtonovom aksiomu poništavaju, to za izolirani sistem Fu = 0 .
→ → →

46

5.4. Sudari tijela
Na osnovu zakona očuvanja energije i impulsa mogu se proučavati fizikalne pojave kod kojih su nepoznate bilo priroda i intenzitet sila bilo samo intenzitet sila koje djeluju u ovim pojavama. Takve pojave su sudari tijela. Sudar dvaju tijela može biti elastičan, djelomično elastičan i neelastičan. Sudar je savršeno elastičan kada nema gubitka energije, već je ukupna kinetička energija očuvana. Da bi sudar dvaju tijela bio savršeno elastičan, ta tijela moraju biti savršeno kruta (da ne dožive nikakvu deformaciju) ili idealno elastična, tako da nema rada unutarnjih sila. Pri savršeno neelastičnom sudaru tijela se nakon sudara deformiraju, spoje zajedno i nastave gibanje kao jedno tijelo; tu se jedan dio kinetičke energije izgubi i pretvori u druge oblike energije. Većina makroskopskih sudara su između ova dva ekstremna slučaja, dakle djelomično elastični.

5.4.1. Savršeno elastičan sudar
Promatrajmo centralni savršeno elastičan sudar dvije kuglice, tj. Sudar pri kojem brzine jedne i druge kuglice leže na istom pravcu nosiocu koji prolazi središtem obiju kugli. Dvije kugle (ili dvije čestice), imaju brzine v1 i v 2 sudaraju se elastično i, nakon sudara, imaju brzine u1 i u 2 (crt. 5.13). Ovaj sistem je izoliran za vrijeme čitavog procesa, na kuglice ne djeluju vanjske sile (odnosno zbroj vanjskih sila je nula) i, zbog toga, vrijedi zakon očuvanja količine gibanja/kretanja:
→ → → →

m1 v1 + m 2 v 2 = m1 u1 + m 2 u 2

(5.33)

Crt. 5.13 Budući da je sudar savršeno elastičan, ukupna je kinetička energija prije i poslije sudara ista:
2 2 m1 v12 m 2 v 2 m1 u12 m 2 u 2 + = + 2 2 2 2

(5.34)

Napišimo jednadžbu (5.34) na drugi način, dobivamo:

⎛→ →⎞ ⎛→ →⎞ 2 2 m1 ⎜ v12 − u12 ⎟ = −m 2 ⎜ v 2 − u 2 ⎟ ⎟ ⎜ ⎟ ⎜ ⎠ ⎝ ⎠ ⎝
odnosno

⎛ → → ⎞⎛ → → ⎞ ⎛ → → ⎞⎛ → → ⎞ m1 ⎜ v1 − u1 ⎟⎜ v1 + u1 ⎟ = −m 2 ⎜ v 2 − u 2 ⎟⎜ v 2 + u 2 ⎟ ⎠ ⎠⎝ ⎝ ⎠ ⎠⎝ ⎝
Napišimo jednadžbu (5.33) u obliku

(5.35)

⎛→ →⎞ ⎛→ →⎞ m1 ⎜ v1 − u1 ⎟ = −m 2 ⎜ v 2 − u 2 ⎟ ⎠ ⎝ ⎠ ⎝
te desnu stranu jednadžbe (5.36) uvrstimo u (5.35) dobivamo:

(5.36)

⎛ → → ⎞⎛ → → → → ⎞ ⎜ v1 − u1 ⎟⎜ v1 + u1 − v 2 − u 2 ⎟ = 0 ⎠ ⎠⎝ ⎝

(5.37)

Budući da su pri centralnom sudaru brzine kolinearni vektori, uvjet (5.37) je ispunjen samo ako je jedan od faktora jednak nuli. Ako je prvi faktor u (5.37) jednak nuli, brzine se nisu mijenjale te se ni sudar nije dogodio; zato taj slučaj ne uzimamo u obzir. Dakle drugi faktor mora iščeznuti, što daje:

47

→ → ⎛→ →⎞ v1 − v 2 = −⎜ u1 − u 2 ⎟ ⎠ ⎝

(5.38)

Relativna brzina primicanja kugli prije sudara jednaka je po iznosu, a suprotna po smjeru relativnoj brzini odmicanja kugli poslije sudara. Relativne brzine promijenile su samo smjer, a ne iznos. Iz jednadžbi (5.37) i (5.38) možemo izračunati brzine poslije sudara u1 i u 2 :
→ →

u1 = u2 =

(m1 − m2 ) v1 + 2m2 v 2
m1 + m 2

(5.39)

(m2 − m1 ) v 2 + 2m1 v1
m1 + m 2
→ → → →

(5.40)

Posebni slučajevi 1. m1 = m2 = m. U slučaju jednakih masa u1 = v 2 i u 2 = v1 , tj. čestice jednostavno izmijene brzine. Ako druga kugla miruje (v2 = 0), tada je u1 = 0, a u 2 = v1 ; poslije sudara prva kugla se zaustavi, dok druga odleti brzinom koju je imala prva kugla prije sudara. 2. m1 << m2; v2 = 0. Savršeno elastična kugla mase m1 i brzine v1 udara u vrlo veliku kuglu ili savršeno elastičan zid. Iz (5.39) dobivamo u1 = − v1 , tj. kugla se odbija jednakom brzinom kojom je došla. Zid pri tome dobiva impuls sile 2m1 v1 ; naprotiv zid ne dobiva nikakvu energiju jer kugla prilikom sudara ne mijenja energiju. 3. m1 >> m2 i v2 = 0. Iz (5.39) i (5.40) slijedi u1 ≈ v1 i u 2 ≈ 2 v1 . Kada vrlo velika kugla udari kuglicu koja miruje, brzina joj se vrlo malo promijeni dok lagana kuglica odleti brzinom koja je dva puta veća od brzine upadne kugle. Predana energija pri centralnom elastičnom sudaru dva tijela (v2 = 0) Na osnovu jednadžbi (5.39) i (5.40), za slučaj da je v2 = 0, može se izračunati energija koju tijelo m1 preda tijelu m2 pri udaru. Predana energija iznosi: ΔE = E1 − E1, (5.41) gdje je E1 prije sudara i E1, energija tijela mase m1 poslije sudara. Da bismo izračunali energiju E1, obrazujemo
→ → → → → → → → → →

Koristeći se jednadžbom (5.39), gornju jednadžbu možemo dobiti u obliku:

1 2 mu 2 E1′ 2 1 ⎛ u1 ⎞ = =⎜ ⎟ E1 1 2 ⎜ v1 ⎟ mv1 ⎝ ⎠ 2
2

(5.42)

⎛ m − m1 ⎞ E1′ = ⎜ 2 ⎜ m + m ⎟ E1 ⎟ 2 ⎠ ⎝ 1
Zamjenom (5.43) u (5.41) dobivamo:

(5.43)

ΔE =

(m1 + m2 )2

4m1 m 2

E1

(5.44)

Predana energija pri udaru dva tijela imat će maksimalnu vrijednost kada je m1 = m2 i iznosi prema (5.44) ΔE = E1 . Pri gornjim uvjetima udara, tijelo koje se kreće brzinom v1 predaje cjelokupnu energiju tijelu koje ima jednaku masu a prije udara nalazilo se u miru.

48

5.4.2. Savršeno neelastičan sudar
Pri savršeno neelastičnom sudaru kugle se nakon sudara deformiraju, slijepe i gibaju zajedno brzinom u1 = u 2 = u . Pri ovom sudaru kinetička energija nije održana, jedan dio se utroši na deformaciju kugla, odnosno zagrijavanje (promjena unutrašnje energije). Pomoću zakona o očuvanju količine gibanja odredit ćemo brzinu nakon sudara:
→ → →

m1 v1 + m 2 v 2 = (m1 + m 2 ) u

m v + m2 v 2 u= 1 1 m1 + m 2

(5.45)

Kinetička energija se smanjuje prilikom neelastičnog sudara. Ukupna kinetička energija poslije sudara:

′ Ek =

1 (m1 + m2 )u 2 = (m1v1 + m2 v2 ) 2 2(m1 + m2 )

2

5.46)

Kinetička energija prije sudara

Ek =

1 1 2 m1v12 + m 2 v 2 2 2
1 m1 m2 (v1 − v 2 )2 2 m1 + m 2

(5.47)

Razlika kinetičkih energija daje gubitak mehaničke energije:

E k − E k, =

Posebni slučajevi.

1⎛→ →⎞ ⎜ v1 + v 2 ⎟ . Ako je druga kugla prije sudara na miru, tada, nakon 2⎝ ⎠ r → → → v sudara, obje kugle nastave gibanje brzinom u = 1 . Ako je v1 = − v 2 , tada nakon sudara, obje kugle 2
1. m1 = m2 = m, slijedi da je u = stanu, u1 = u2 = 0. 2. m1 << m2, v2 = 0, slijedi da je i u = 0. Kad kugla od blata padne na tlo, tu i ostane.

5.5.Snaga
Snaga je brzina vršenja rad ili brzina prijenosa energije:

P=

dW dt
→ →
→ → →

Budući da je dW = F ⋅ d s , to izraz za snagu možemo pisati:

Fd s →d s → → P= =F = F⋅ v dt dt
Snaga je skalarni produkt sile i trenutne brzine. To je skalarna veličina. Jedinica za snagu je 1W = 1 Js-1.

49

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful