ELEKTROTEHNIČKI FAKULTET SARAJEVO

INŽENJERSKA FIZIKA I

7.12 Zvuk
Zvuk je osjećaj koji potiče od mehaničkih oscilacija koje prima uho a registrira mozak. U fizici pod zvukom podrazumijevamo sve pojave vezane za mehaničke oscilacije čije se frekvencije kreću u granicama osjetljivost čula sluha. Ova grana fizike naziva se akustika i u najširem smislu riječi obuhvata mehaničke valove koji se prostiru kroz: gasove, tečnosti ili čvrsta tijela u opsegu zvučnih frekvencija kao i valove koji su sa višim i nižim frekvencijama od granice čujnosti. Granica čujnosti nalazi se približno na 20 Hz i 20.000 Hz. Ove granice su individualne i ne treba smatrati da su one strogo određene. Mehaničke oscilacije koje prelaze 20.000 Hz nazivaju se ultrazvuk, a oscilacije čija je frekvencija ispod 20 Hz nazivaju se infrazvuk.

7.12.1 Zvučni valovi
Zvučni valovi u gasovima i tečnostima mogu biti samo longitudinalni dok u čvrstim tijelima mogu biti kako longitudinalni tako i transverzalni. To su obično prostorni valovi koje u najjednostavnijem slučaju možemo smatrati sfernim valovima. Za normalne jačine zvuka ovi valovi imaju malu amplitudu koja se kreće oko 10-11 m, što je manje od promjera molekule. I pored malih pomjeranja čestica iz ravnotežnog položaja pritisak gasa se povećava i smanjuje u odnosu na normalni. Prema Hookeovom zakonu, promjena pritiska ∆p = p − p 0 , izaziva relativnu deformaciju sredine

∆p = − B

∆V V

(7.86)

gdje je B zapreminski modul elastičnosti. Znak minus dolazi zbog toga što se pri porastu pritiska smanjuje zapremina, odnosno relativna deformacija je negativna. Promatrajmo ravni longitudinalni val koji se prostire u plinovitoj sredini (zrak) u smjeru ose x, crtež 7.16 i koji možemo predstaviti jednadžbom ravnih valova (7.15). Ψ Ψ+∆Ψ

Sp

S(p+∆p)

∆x Crtež 7.16 Uzmimo element zapremine ∆V = S∆x , koji doživljava deformacije sabijanja i istezanja. Relativna deformacija je

∆V S∆V ∆ψ . Za slučaj da je ∆x → 0 , relacija (7.86) dobiva oblik = = V S∆x ∆x

86

∆p = − B

Diferenciranjem (7.15) po x, dobivamo izraz za relativnu deformaciju

∂ψ ∂x

(7.87)

odnosno

∂ψ = kA sin (ωt − kx ) ∂x

(7.88)

∆p = − B
ili

ω A sin(ωt − kx) v

(7.89)

∆p = − p 0 sin (ωt − kx )
(7.91)

(7.90)

Izraz kBA predstavlja amplitudu promjene pritisaka po, tj. po=kBA

Iz (7.90) vidimo da je promjena pritisaka pri prostiranju longitudinalnog vala kroz plinovitu sredinu sinusna funkcija. To znači da je u točkama duž pravca prostiranja vala u kojima su elongacije maksimalne, promjena pritiska ∆p = 0 , a u točkama gdje je deformacija slojeva gasa nula, promjena pritiska maksimalna. Prostiranje ovih valova kroz gas izaziva naizmjeničnu kompresiju i ekspanziju gasa. Amplitude promjene pritiska pri najvećoj jačini zvuka ne prelaze 30 N/m2,što je neznatno u odnosu na atmosferski pritisak , koji iznosi oko 10 5

zvuk i kad amplituda pritiska padne na svega 20 µPa . Snaga P koja se prenosi valom, jednaka je količini energije koju prenosi zvučni val u jedinici vremena kroz jediničnu površinu, normalnu na pravac prostiranja vala. Koristeći opće izraze za snagu P = F ⋅ v i sila F = ∆p S, dobit ćemo snagu vala koji se prenosi kroz poprečni presjek S.

N .Čovjekovo uho može da osjeti m2

P = ∆pSv
pošto je

(7.92)

v=

∂ψ = −ωA sin (ωt − kx ) ∂t
P = p 0 ASω sin 2 (ωt − kx )

(7.93)

Uvrštavanjem (7.91) i (7.93) dobit ćemo izraz za snagu (7.94) Da bi izračunali srednju snagu, koristit ćemo gotov rezultat za srednju vrijednost sinus kvadrata,

sin 2 x =

1 . Na osnovu ovoga imamo 2 1 PSR = p 0 AωS 2 ω Koristeći vrijednosti za k = , v = v

(7.95)

B i po=kBA možemo izraz za srednju snagu napisati u ρ

obliku

87

2 1 p0 2 PSR = S = const ⋅ p 0 2 ρv

(7.96)

Srednja snaga proporcionalna je kvadratu amplitude promjene pritiska. Snaga pri emitiranju običnog govora iznosi svega 10-5 W, dok se zvuk može osjetiti (čulom sluha) i do granice 6 10-17 W.

7.12.2 Brzina zvučnih valova u plinovima
Da bi izračunali brzinu zvučnih valova u gasovima (zrak) pođimo od Hookeovog izraza za zapreminsku deformaciju (7.86) napisavši ga u obliku

B=−

Uzmimo da su promjene pritiska beskonačno male, tj. ∆p → 0 tada i ∆V → 0 pa izraz (7.93) prelazi u diferencijalni oblik,

∆p ∆V V

(7.97)

B = −V

dp dV

(7.98)

Pri ovome moramo voditi računa da povećanje pritiska (dp>0) odgovara smanjenju zapremine (dV<0). Oscilacije zvuka vrše se tako brzo da se može smatrati da je sabijanje i razrjeđenje plina adijabatsko1, pa prema tome zadovoljava Poissonovu (Poason) jednadžbu (7.99) pV χ = const gdje je κ =

cp cv

, odnos specifične toplote gasa pri stalnom pritisku i specifične toplote pri stalnoj

zapremini. Diferenciranjem Poissonove jednadžbe dobije se

V κ dp + κV κ −1 pdV = 0
odakle

(7.100) (7.101) (7.102)

dp p = −κ dV V
Zamjenjujući ovaj izraz u (7.97) dobivamo

B =κ ⋅ p

Znači brzina zvuka u plinovitoj sredini jednaka je

v=

B κp = ρ ρ
m RT M

(7.103)

Koristeći izraz za jednadžbu stanja gasa,
pV =

(7.104)

gdje je m - masa gasa, M - molekularna masa, R = 8,314. J/mol K, univerzalna plinska konstanta i T apsolutna temperatura, možemo izračunati gustoću plina

ρ=

pM RT

(7.105)

Konačno izraz za brzinu zvuka dobiva oblik

v=
ili
1

κRT = const T M

(7.106)

Adijabatska promjena je takva promjena stanja plina kada nema razmjene toplote sa okolinom δQ = 0 .

88

v = v0

T T = 331 T0 273

gdje je vo= 331 m/s, brzina zvuka u zraku na temperaturi To= 273 K.

7.12.3 Dopplerov efekt
Kada se zvučni izvor, ili slušalac, ili oboje kreću u odnosu na zrak, visina (frekvencija) zvuka koju čuje slušalac neće u općem slučaju biti ista kao kad bi izvor i slušalac mirovali. Poznat je slučaj naglog pada visine zvuka automobilske sirene kada se susreće ili prolazi pored automobila koji se kreće u suprotnom pravcu. Ova pojava se naziva Dopplerov2 efekt. Neka se brzina promatrača vp i brzina izvora vi nalaze na jednom istom pravcu. Izvor emitira valove frekvencije fi. Vidjet ćemo da će zavisno o relativnoj brzini prema izvoru, promatrač izmjeriti različitu frekvenciju izvora. Definirajmo smjer brzina kretanja tako da vp i vi imaju pozitivan smjer ako su usmjerene od promatrača ka izvoru. Brzina prostiranja vala u uvijek je pozitivna. Uzet ćemo slučaj kad se promatrač nalazi lijevo od izvora valova, tj. i jedan i drugi imaju pozitivne brzine (smjer od lijeva na desno). Izvor se u času t1=0 nalazi u točki A a u trenutku t2=t u točki B, crtež 7.17.. U međuvremenu, val emitiran od izvora u času t1=0 pređe put u ⋅ t . Pri ovome imajmo na umu da brzina širenja ovisi od medija kroz koji se širi val, dakle ne ovisi od brzine kretanja izvora vala u času emitiranja. Za vrijeme t2=t izvor putujući iz A u B emitirao je fi ⋅ t valova gdje je fi frekvencija izvora. Između B i D ti se valovi gomilaju a između F i B su rašireni. Prema tome valna dužina u području gomilanja valova (desno od izvora)

λ* =

ut − vi t u + vi = fit fi

(7.107)

dok je u području gdje se valovi šire valna dužina:

λ=

ut + vi t u − vi = fit fi

(7.108)

Formule (7.107) i (7.108) vrijede za valnu dužinu valova koji dolaze od izvora u kretanju. Koliku će frekvenciju izmjeriti promatrač koji se prema izvoru kreće brzinom vp. Brzina kojom se valovi kreću, prema promatraču je u+vp, frekvencija kojom promatrač sreće valove je

fp =

vp + u

λ

= fi

vp + u u + vi

(7.109)

U slučaju da se promatrač nalazi desno od izvora i kreće se brzinom v * , tada će frekvencija koju p mjeri promatrač biti jednaka

f p* =

u − vp

λ*

= fi

u − vp u + vi

(7.110)

2

Ch. Doppler (1803-1853), austrijski matematičar i fizičar 89

Crtež 7.17 Ova dva slučaja možemo prikazati jednom formulom

f = fi

u + vp u − vi

(7.111)

gdje je vp pozitivno ako se prijemnik približava izvoru, a negativno ako se prijemnik udaljava od izvora. Slično tome, brzina izvora vi je pozitivna ako izvor kreće u pravcu prijemnika a negativna ako se izvor udaljava od prijemnika. Pri tome pretpostavljamo da se izvor i prijemnik kreću duž pravca koji ih povezuje. Uzmimo nekoliko specijalnih slučajeva: 1. Promatrač miruje, izvor se kreće prema promatraču, vp=0, vi>0

f p = fi

u + vp u − vi

; fp>fi

2. Promatrač miruje izvor se kreće od promatrača, vi<0, vp=0

f p = fi

u ; fp<fi u + vi u + vp u u − vp u
, ; fp>fi

3. Izvor miruje promatrač se kreće prema izvoru, vi=0, vp>0

f p = fi f p = fi

4. Izvor miruje, promatrač se kreće od izvora, vi=0, vp<0

U slučajevima 1. i 3. promatrač mjeri veću frekvenciju od one kojom izvor emitira valove, a u slučajevima 2. i 4. izmjerena frekvencija je manja. U slučaju u=vi svi valovi dodiruju se u točki S gdje se nalazi izvor. U toj točki nalazi se akumulirana znatna oscilatorna energija to je tzv. zvučni zid, slika 7.18. Ako je vi>u u dolazi do zvučne eksplozije, slika 7.19. Val koji nastaje pri vi>u na ovaj način nema periodičan karakter nego predstavlja jednu oblast kompresije koja se širi brzinom zvuka. Valovi nisu više sadržani jedan u drugom nego su obuhvaćeni konusom AOB tzv. Machov (Mahov) konus. Da bi došlo do zvučne eksplozije (proboj zvučnog zida) brzina izvora mora biti veća od brzine zvuka, tj. viz>344 m/s.

90

Crtež 7.18

Crtež 7.19

7.12.4 Zvučni izvori
Svaki mehanički oscilator koji pravilno oscilira u opsegu frekvencija zvuka naziva se zvučni izvor. Kao najčešći izvori zvučnih vala susreću se zategnute žice i zračni stupovi. Zategnute žice osciliraju transverzalnim oscilacijama. Ako se na jednom mjestu zategnute žice izvede transverzalna deformacija, ona će se prostirati duž žice brzinom v, koja je jednaka prema (7.41)

v=

F µ

(7.112)
m masa jedinične dužine (podužna masa) žice. Na učvršćenim l

gdje je F sila zatezanja žice a µ =

krajevima žice takav val će se odbiti i krenuti u suprotnom smjeru duž žice. Uslijed interferencije formirat će se stojeći val. Stojeći val će se formirati ako dužina žice iznosi (crtež 7.19)

λ1 2λ 2 3λ3 , , ,... 2 2 2

odnosno

l=n

gdje je λ n valna dužina transverzalnog vala

λn ; n = 1,2,3,⋅ ⋅ ⋅ 2

(7.113)

Crtež 7.20

91

Frekvencija je jednaka

fn =

n 2l

F µ

(7.114)

gdje je n= 1, 2, 3... Za n = 1 imamo osnovni ton. Osciliranje zračnih stupova može se ostvariti u cijevima koje mogu biti otvorene na jednom kraju ili na oba kraja. Ako je cijev otvorena na jednom kraju, onda će se uvijek na otvorenom kraju obrazovati trbuh a na zatvorenom kraju čvor stojećeg vala. Napomenimo da se u zračnim stupovima mogu obrazovati samo longitudinalni stojeći valovi koji su na crtežu 7.21 prikazani točkastim linijama.

Crtež 7.21 Općenito možemo pisati da je valna dužina zvuka u zatvorenim stupovima

λn =
fn =

a odgovarajuća frekvencija

4l , (n = 0, 1, 2...) 2n + 1 2n + 1 ⋅v 4l

(7.115)

(7.116)

Ako cijev otvorena na oba kraja onda će se na njima obrazovati, trbusi stojećeg vala. Analogno prethodnom slučaju imamo, za otvorene stupove vrijedi da je λ n =

2l , pa je frekvencija jednaka: n
(7.117)

fn =

n ⋅v, 2l

(n = 1, 2,...)

gdje je n - broj čvorova a v brzina zvuka.

7.12.5 Osjećaj zvuka
Čovjek prima zvuk pomoću čula sluha: uha. Uho je vrlo složen organ koji zvučne oscilacije prenosi kroz slušni kanal do bubne opne, zatim preko niza složenih opruga do Cortijevog ( Korti ) organa koji se sastoji iz vlakana do kojih dolaze slušni nervi. Vlakna imaju različite dužine i napetosti, pa im odgovaraju određene rezonantne frekvencije. Pod utjecajem zvuka određena vlakna stupaju u rezonantno osciliranje i nadražuju određene nervne završetke, koji te nadražaje prenose od mozga, pa čovjek može odvojeno da osjeti komponente složenoga zvuka. Postojanje dva organa sluha ( uha ) omogućava čovjeku da ocijeni pravac prostiranja zvuka. Ovo je posljedica sposobnosti mozga da

92

registrira faznu razliku oscilacija koje stižu do ušiju. Kod subjektivnog osjećaja zvuka, razlikuju se tri njegove osobine: visina, boja i intenzitet (jačina zvuka). Svaki realni zvuk predstavlja ne jednostavno harmonično osciliranje već superpoziciju harmoničnih oscilacija, koje se nalaze u danom zvuku, naziva se akustički spektar. Ako se u zvuku nalaze oscilacije svih frekvencija u nekom intervalu od f' do f'', tada se spektar naziva kontinuiran ( neprekidan). Ako se zvuk sastoji iz diskretnih oscilacija (odvojenih konačnim intervalima) sa frekvencijama f1,f2,... spektar se naziva linijski ( diskontinuiran ). Na slici je prikazan neprekidni spektar i linijski spektar.

Crtež 7.22 Šumovi imaju neprekidni akustički spektar. Oscilacije sa linijskim spektrom izazivaju osjećanje zvuka sa više ili manje određenom visinom zvuka. Takav zvuk se naziva tonalni zvuk. Tonalni zvuk se određuje osnovnom najmanjom frekvencijom. Različit spektralni sastav zvuka, koje proizvode razni muzički instrumenti omogućuje da se po sluhu razlikuje, flauta od violine ili klavira.

7.12.6 Jačina zvuka
Jačina ili intenzitet zvuka određuje se srednjom snagom koju val zvuka prenosi po jedinici površine normalne na pravac prostiranja vala, odnosno količina energije koju prenosi val u jedinici vremena kroz površinu normalnu na pravac prostiranja vala.

I=

PSR S

(7.118)

Koristeći izraz za srednju snagu (7.96) dobit ćemo da je intenzitet zvuka jednak
2 1 p0 I= 2 ρ ⋅v

(7.119)

tj. intenzitet zvuka je razmjeran kvadratu amplitude pritiska a obrnuto razmjeran proizvodu gustoće sredine i brzine zvuka. U ovom izrazu se ne pojavljuje amplituda A koja se praktično teško mjeri, što nije slučaj sa amplitudom pritiska po. Jedinica intenziteta zvuka u SI - sistemu je W/m2. Korištenje ove jedinice nije pogodno jer je raspon intenziteta zvuka, koji se javlja u svakodnevnom životu izražen u ovim jedinicama 1012 puta veći od onog minimalnog koji se može čuti. S druge strane čulo sluha detektira zvuk po logaritamskom zakonu. Prema zakonu Weber - Fechnerovom (Veber-Fehnerov), psihofizički zakon, čulo sluha osjećaja gradaciju jačine zvuka približno kao logaritam intenziteta zvuka.

93

Na osnovu ove zakonitosti ustanovljena je skala nivoa jačine zvuka. Zvučni val koji još može izazvati osjećaj zvuka mora imati minimalnu vrijednost Io koja se naziva prag čujnosti i iznosi približno 10 −12

W , pri frekvenciji 1000 Hz. m2

Nivo jačine zvuka L, definiran je na slijedeći način

L = k log

I I0 p I = 20 log I0 p0

(7.120)

gdje je k koeficijent proporcionalnosti. Stavljanjem k = 1 nivo jačine je izražen u belima prema Grahamu Bellu (Bel). U praksi se koristi 10 puta manja jedinica koja se naziva decibel oznaka dB

L = 10 log

(7.117)

Ako je jačina jednog zvučnog izvora jednaka I = Io, prema gornjem izrazu njegov nivo jačine je jednak nuli. Zvuk koji je 10 puta veći tj. I = 10 Io ima nivo jačine 10 dB. Jačini od 1

W odgovara m2

nivo jačine 120 dB. Pri ovim i većim intenzitetima, uho prestaje da prima val kao zvuk, a uhu se izaziva osjećaj bola ili pritiska, i naziva se prag osjećaja bola. Prag čujnosti i prag osjećaja bola su različiti za razne frekvencije. Najveća osjetljivost čovjekovog uha je u oblasti frekvencije od 3000 do 5000 Hz. U ovom intervalu frekvencije nalazi se minimum praga čujnosti (-5 dB). Prema proračunima, u tom frekventnom području, zvučni pritiska Brownovog (Braun) molekularnog kretanja je samo za oko 15 dB niži od praga čujnosti (pri temperaturi 270C).

Izvori zvuka

Nivo intenziteta dB 0 40 60 80 100 120

Intenzitet

Amplituda promjene pritiska

W m2
10-12 10-8 10-6 10-4 10-2 1 2 10-5 2 10-3 2 10-2 2 10-1 2 20

N m2

Prag čujnosti Tihi razgovor Glasni razgovor Gust ulični saobraćaj Zakivanje Granica bola

Za ostale frekvencije javlja se veliko odstupanje između fizičke jačine zvuka i subjektivne jačine zvuka. Iz ovih razloga za subjektivnu jačinu zvuka uvedena je također logaritamska skala sa jedinicom koja se zove fon. Kod 1 000 Hz decibel i fon se približno poklapaju.

94

Crtež 7.23

7.12.7 Apsorpcija zvuka
Kada dođe na granicu između dvije sredine, zvučni val se u općem slučaju djelomično odbija od granice, a djelomično prodire u drugu sredinu i produžuje u njoj da se prostire. Val postepeno slabi pri prostiranju kroz danu sredinu i energija osciliranja prelazi u druge oblike energije. U prostorijama srednjih dimenzija zvučni val pretrpi nekoliko stotina uzastopnih odbijanja od zidova dok njegova energija ne opadne ispod granice čujnosti. U velikim prostorijama zvuk se može čuti u toku nekoliko sekundi poslije isključenja izvora, uslijed postojanja odbojnih valova. Suviše sporo prigušenje pogoršava akustičke osobine prostorije i izaziva jako odjekivanje ali i suviše brzo amortizovanje vala također nije pogodno jer se u prostoriji dobije slab zvuk. Pri proračunu akustičkih osobina prostorija upotrebljava se vrijeme u toku koga se energija zvuka smanji na 10-6 dio prvobitne vrijednosti, tj. W=10-6W0, ovo vrijeme se naziva vrijeme reverberacije (jeke). Pošto je prigušenje valova različito za različite frekvencije usvojeno je da se vrijeme reverberacije određuje pri frekvenciji 512 Hz. Optimalno vrijeme reverberacije za koncertne sale i predavaonice je reda veličine 1s.Označimo gustoću zvučne energije u početnom trenutku sa uo. Označimo sa α koeficijent apsorpcije pri odbijanju, i neka je broj odbijanja u jedinici vremena n. Tada je smanjenje gustoće energije du za vrijeme dt jednako (7.122) du = −αnudt Napišimo ovaj izraz u obliku

du = −αndt u
odnosno

(7.123)

(7.124) Pošto su diferencijali dvije veličine međusobno jednaki sami veličine se razlikuju za aditivnu konstantu. (7.125) l = −αnt + C nu Pošto je za t = 0, u = uo to je (7.126) C=lnuo pa jednadžba (7.121) dobiva oblik

d (ln u ) = − d (αnt )

95

ln

u = −αnt u0
(7.127)

odakle je

u = u 0 e −αnt

Iz ovoga slijedi da gustoća zvučne energije opada sa vremenom po eksponencijalnom zakonu. Na osnovu teorije vjerojatnost može se izračunati broj odbijanja zvučnih valova u toku 1s pod pretpostavkom da se valovi prostiru u svim mogućim pravcima, račun daje

n=

v⋅S 4V

(7.128)
αvS t 4V

gdje je v brzina, S površina prostorije a V njena zapremina.

u = u0e

(7.129) (7.130)

Za određivanje vremena reverberacije uzimamo

u = 10 −6 u0
tada je

tr = −

Stavljajući za v = 340 m/s. vrijednost brzine zvuka u zraku, dobivamo praktičnu formulu:

4V ln 10 −6 αvS 4V α ⋅S

(7.131)

t r = 0,163

(7.132)

7.12.8 Ultrazvuk
Da bi dobili usmjereni val, blizak ravnom valu, dimenzije izvora vala moraju biti mnogo puta veće od valne dužine. Zvučni valovi u zraku imaju dužinu otprilike od 15 m do 15 mm. U tečnim i čvrstim sredinama valna dužina je još veća (brzina rasprostiranja zvučnih valova u tim sredinama je veća nego u zraku). Napraviti izvor koji bi stvarao usmjereni val slične dužine praktično je nemoguće. Drukčije stoji stvar sa ultrazvučnim valovima, čija je dužina mnogo manja. Sa smanjenjem valne dužine efekt difrakcije postaje zanemariv. Iz ovih razloga ultrazvučni valovi mogu biti dobiveni u obliku usmjerenih snopova, sličnih svjetlosnim snopovima. Za dobivanje ultrazvučnih valova koriste se uglavnom dva fizikalna efekta: efekt magnetosrikcije i piezoelektrični efekt. Za dobivanje ultrazvuka najčešće korišteni način je baziran na inverznom piezoelektričnom efektu. Pločice nekih metala (kvarca, titanit barija itd.) pod djelovanjem električnog polja deformiraju se (skupljaju i izdužuju ovisno o smjeru polja). Ako stavimo takvu pločicu između metalnih obloga na koje priključimo izvor naizmjenične struje, izazvat će se prinudne mehaničke oscilacije ploče, crtež 7.23.

96

Crtež 7.24

Pri čemu je relativna deformacija ploče razmjerna priključenom električnom naponu U oblogama kondenzatora

( ~ ) na

∆d ~ = kU d

(7.133)

Ove oscilacije postaju naročito intenzivne ako se frekvencija promjena električnog napona podudara sa frekvencijom vlastitih oscilacija ploče. Kao što smo vidjeli osnovni način osciliranja štapa ima valnu dužinu λ = 2d gdje je d debljina pločice između elektroda. Pošto brzina zvuka u kvarcu iznosi v = 5 300 m/s to će npr. pločica debljine jednog milimetra oscilirati frekvencijom

f =

v 5300 = = 1,325MHz λ 2 ⋅ 0,002

(7.134)

Drugi način dobivanja ultrazvuka sastoji se u tome da se feromagnetni materijali (Fe, Ni i neke legure) pri djelovanju promjenjivog magnetnog polja lagano deformiraju. Ta pojava naziva se magnetostrikcija. Ako stavimo feromagnetnu šipku u promjenjivo polje (npr. unutar indukcionog kalema s naizmjeničnom strujom) mogu se izazvati njene mehaničke oscilacije, koje će ponovo biti naročito intenzivne pri rezonanciji.

Crtež 7.25 Relativna deformacija kod magnetostrikcije proporcionalna je kvadratu magnetske indukcije B

∆l ≈ B2 l

(7.135)

97

Osnovno svojstvo ultrazvuka po kojem se on razlikuje od zvuka je gotovo pravolinijsko prostiranje. Dok se zvuk širi gotovo u svim smjerovima u obliku sfernih valova sa izraženim efektom difrakcije, kod ultrazvuka se može napraviti izvor koji emitira ravne valove kod kojih je efekt difrakcije zanemariv. Pored ovoga, intenzitet valova proporcionalan je kvadratu frekvencije, što znači da, energija ultrazvučnog vala visoke frekvencije je znatno veća od energije zvučnog vala niske frekvencije iste amplitude. Pločice kvarca pri frekvenciji 1,5 MHz mogu proizvesti zvučnu energiju jačine i do 20W/cm2. Značajna osobina, koja je bitna za korištenje ultrazvuka, je mala apsorpcija pri prolazu ultrazvuka kroz čvrsta i tečna tijela. Primjena ultrazvuka. Ultrazvuk se u metalima i drugim čvrstim tijelima prostire sa relativno malim gubicima, tj. sa malom apsorpcijom. Na ovoj osobini zasnovane su važne primjene ultrazvuka u ispitivanju homogenosti materijala (defektoskopija). Prijenos informacija u vodi moguć je isključivo ultrazvučnim valovima, jer radio valovi imaju veliku apsorpciju u vodi. Djelovanje ultrazvuka zasniva se na tri efekta: kavitacija, koagulacija i termičko djelovanje. Koje će se djelovanje ispoljiti i u kojoj mjeri, zavisi od više faktora od kojih su najvažniji slijedeći: sredina u kojoj djeluje ultrazvuk, frekvencija, intenzitet zračenja i vrijeme zračenja. Sve primjene ultrazvuka u tečnostima zasnivaju se na djelovanju kavitacije, koja nastupa pri određenom intenzitetu. Pod kavitacijom u hidrodinamici se podrazumijeva obrazovanje mjehurića u fluidu, uslijed vrtloženja i zagrijavanja. Ultrazvučni val dovoljnog intenziteta, proizveden u tečnosti. U fazi dilatacije, stvorit će se potpritisak koji će dovesti do obrazovanja mjehurića u tečnosti koja je pod djelovanjem ultrazvučnog vala. Gasni mjehurići se ponašaju kao mehanički oscilatorni sistem koji mogu biti apsorberi energije. Na osnovu efekta kavitacije ultrazvuk se može primijeniti za: • • • Obrazovanje emulzija kod koloidnih rastvora, pravljenje legura, Čišćenje i odmašćivanje sitnih predmeta, posebno u industriji poluvodiča i preciznoj mehanici. Lemljenje aluminija. Poznato je da se površina predmeta od aluminija brzo obrazuje oksidni sloj koji ne dozvoljava “meko” lemljenje. Ako se predmet od aluminija potopi u rastopljeni kalaj u kojem se intenzivno prostiru ultrazvučni valovi, tada će uslijed kavitacije doći do razaranja oksidnog sloja i kalaj će se vezati na površini. • Obrada metala, stakla i keramike. Ultrazvuk se sa velikim uspjehom koristi za obradu tvrdih materijala (metala, stakla i keramike). Na crtežu 7.26 dana je shema uređaja, baziranog na efektu magnetostrikcije, za obradu tvrdih materijala.

Transdjuser (pretvarač) pretvara električnu energiju iz generatora u mehaničku energiju osciliranje jezgre pretvarača. Pretvarač možemo predstaviti štapom koji je učvršćen u sredini u kojem se formira stojeći val sa trbusima na krajevima štapa. Kraj štapa završava se alatom čija konfiguracija ima željeni oblik. Gustoća ultrazvučne energije, zahvaljujući stojećim valovima, ima maksimum na samom vrhu alata. Između objekata koji se obrađuje i alata stavlja se vodeni rastvor sitnog praha karborunduma3 ili dijamanata. Čestice karborunduma ili dijamanta primaju ultrazvučnu energiju i ponašaju se kao mali “čekići” koji velikom brzinom udaraju u objekt (desetine hiljada puta u sekundi) i razaraju ga na željenom mjestu. Na ovaj način omogućeno je pravljenje najrazličitijih oblika otvora u tvrdim materijalima. Uređaj za ultrazvučno lemljenje zasnovan je na istom principu samo što se alat uranja u kadu sa rastopljenim kalajem. Zahvaljujući kavitaciji razbija se oksidni sloj i rastopljeni kalaj prianja na aluminiju.

3

Karborundum, vrlo tvrdi materijal.

98

Crtež 7.26

99

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful