DOKAZIVANJE

PREDMET: PROFESOR: ASISTENT: STUDENT: SMJER:

Novembar, 2010. SADRŽAJ:
1. UVOD.......................................................................................................................3 2. DOKAZIVANJE.......................................................................................................4 2.1. Podjele dokaza..................................................................................................5 2.2. Procesni tijek dokazivanja.................................................................................6 2.2.1. Otkrivanje dokaza...................................................................................6 2.2.2. Izvođenje dokaza.....................................................................................7 2.2.3. Provjeravanje dokaza..............................................................................8 2.2.4. Ocjena dokaza.........................................................................................9 2.3. Saslušanje osumnjičenog kao dokaz...............................................................10 2.4. Iskaz svjedoka kao dokaz................................................................................13 ZAKLJUČAK.............................................................................................................14 LITERATURA...........................................................................................................15

2

1. UVOD
Pojam dokaza ne definira se po pravilu u zakonskim aktima, već se koristi kao poznat pojam. Stoga se sama definicja prepušta pravnoj teoriji u kojoj postoji više shvaćanja. Ipak, kao definicija dokaza može se upotrijebiti ova: "Dokazi predstavljaju podatke činjenične prirode koji proizlaze iz krivičnoprocesnih radnji koje su poduzeli subjekti kaznenog postupka, a prije svega sud, koji jedini izvodi dokaze u kaznenom postupku, na temelju kojih se utvrđuje činjenično stanje, a na temelju koga se izvode krivičnopravno relevantni zaključci u pogledu bitnih elemenata kaznenog djela i kaznene odgovornosti, te izbora, odnosno mjere konkretne kaznene sankcije, kada su za to ispunjeni potrebni materijalni i procesni uvjeti, ili se na temelju tih podataka izvlače određeni krivičnoprocesni zaključci, pri čemu se takvi zaključci suda u procesnom smislu uobličavaju u okviru odluke kojom se na zakonski reguliran način rješava predmet kaznenog postupka.1"

1

Preuzeto sa: http://sh.wikipedia.org/wiki/Dokaz

3

2. DOKAZIVANJE
Dokazivanje je u neposrednoj vezi s dokazima, dokaznim sredstvima i činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku. Naime da bi se ostvario osnovni zadatak kazneno procesnog prava - rasvjetljenjem i rješenje kaznene stvari - potrebna je određena aktivnost glavnih krivičnoprocesnih subjekata i drugih sudionika u kaznenom postupku. Da bi se utvrdila određena pravno relevantna činjenica u konkretnoj kaznenoj stvari mora postojati aktivnost kako stranaka, tako i kaznenog suda, koja je zakonom predviđena u uređena. Ova aktivnost krivičnoprocesnih subjekata je složena i raznovrsna2. Dokazivanje predstavlja složenu i raznovrsnu procesnu djelatnost krivičnoprocesnih stranaka i kaznenog suda u cilju utvrđivanja pravno relevantnih i drugih činjenica u kaznenom postupku, tj. radi činjeničnog i pravnog oformljenja kaznene stvari. Sam proces dokazivanja sastoji iz više sistematskih procesnih aktivnosti krivičnoprocesnih subjekata, koje se mogu putem sinteze klasificirati u: otkrivanje dokaza, izvođenje, provjeravanje, i ocjena dokaza. Ove djelatnosti predviđene su u jednom ligičkom redoslijedu, s tim što se neke od njih odvijaju skoro istovremeno, npr. otkrivanje i ocjena dokaza odnosno oktrivanje i izvođenje dokaza i slično. U procesu dokazivanja dolazi do aktivnosti različitih subjekata. Tako, na planu otkrivanja dokaza dolazi do aktivnosti stranaka, na kojima u prvom redu leži teret pružanja dokaza, tj. pravo i dužnost da otkrivaju izvore dokaza i predlagati njihovo izvođenje. Aktivnost kaznenog suda dolazi više do izražaja na planu izvođenja, provjeravanja, a naročito kod ocjene dokaza. Baš zbog ove složene, ali ipak skladne aktivnosti krivičnoprocesnih subjekata u procesu dokazivanja, uobičajeno je da se dokazivanje označava i kao dokazni postupak. Inače i sama sadržina pojedinih aktivnosti u sustavu dokazivanja je različita. Tako, otkrivanje dokaza predstavlja aktivnost stranaka, pa i kaznenog suda usmjerenu u pravcu pronalaženja izvora dokaza, tj. u saznavanju da određeni činjenični podaci postoje u jednom ili više izvora, koji se mogu upotrijebiti kao dokaz spornih
2

Grubač M.: Krivično procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd 2004.

4

činjenica u jednoj krivičnoj stvari. Konkretnije rečeno, stranke i kazneni sud, otkrivaju lica stvari i predmete u kojima se nalaze činjenični podaci, koji se u daljnjem procesu dokazivanja mogu uspješno iskoristiti kao dokazi. Izvođenje dokaza u suštini, predstavlja prihvaćanje otkrivenih izvora dokaza i njihovo dalje procesno uobličavanje, tj. pismeno fiksiranje činjeničnih podataka, da ni se uspješno upotrijebili kao dokaz spornih činjenica. Primjerice, pošto je otkriveno da je jedno lice bilo očevidac kaznenog djela i kao takvo posjeduje određene činjenice u vezi s izvršenjem kaznenog djela, kazneni sud će tu osobu pozvati i saslušati ga kao svjedoka, kako bi se sadržina njegovog iskaza mogla iskoristiti kao dokaz određenih spornih činjenica. Provjeravanje dokaza znači utvrđivanje vjerodostojnosti, kako samog izvora činjeničnih podataka, tako i samih činjeničnih podataka. Do ove aktivnosti kaznenog suda doći će samo u slučaju ako se posumnja u vjerodostojnost osobe koje trebaju iskazuje, kao iu vjerodostojnost sadržaja njegovog iskaza. Najzad ocjena dokaza predstavlja takvu aktivnost kaznenog suda kojom se utvrđuje vrijednost dokaza u odnosu na spornu činjenicu, tj. u tvrđuje se u kojoj mjeri jedan kazneni podatak utvrđuje postojanje ili nepostojanje sporne činjenice. Isto tako, u procesu dokazivanja dolazi do aktivnosti različitih subjekata. Tako, na planu otkrivanja dokaza dolazi do aktivnosti različitih subjekata. Tako na planu otkrivanja dokaza dolazi do aktivnosti stranaka jer je na njima leži teret pružanja dokaza, one imaju pravo i dužnost da otkrivaju izvore informacija i predlagati njihovo proceso fiksiranje. Aktivnost kaznenog suda dolazi više do izražaja na planu izvođenja, provjeravanja i ocjene dokaza. Zbog ovr složene, ali skladne djelatnosti krivičnoprocesnih subjekata u procesu dokazivanja, uobičajeno je da se proces dokazivanja označava i kao dokazni postupak. 2.1. Podjele dokaza Dokazi se u teorijskom smislu mogu podijeliti na posredne i neposredne. Posredni dokazi su oni koji samo posredno, neizravno ukazuju na postojanje određene krivičnopravno relevantne činjenice (takav bi na primjer bio iskaz svjedoka da je čuo
5

pucnje i video određeno lice kako se poslije izvjesnog vremena brzo udaljava sa nekog mjesta) dok neposredni dokazi omogućuju da se na temelju njih izravno utvrdi postojanje određene činjenice (tako bi bilo kada bi u prethodnoj situaciji svjedok vidio kako neka osoba puca)3. Posredni dokazi nazivaju se još i indicije. Neposredni dokazi se u teoriji smatraju kredibilnijim, međutim pošto vrijedi načelo slobodnog sudačkog uvjerenja na sudu je da odluči da li je i šta dokazano određnim dokazom. Posebno se to odnosi na slučajeve kada postoji takozvani niz indicija, kada više posrednih dokaza ukazuju na neku činjenicu. Ipak, sud je dužan u presudi obrazložiti svoj stav glede iznijetih dokaza. Dokazi se u teoriji ponekad dijele na dokaze obrane, dokaze optužbe i indiferentne dokaze, a kriterij te podjele je značaj za određenu stranu, tj.. podupiranje njenih navoda. Naravno, postoji mogućnost da određeni dokaz (recimo iskaz svjedoka) podupire djelomično i navode tužbe i navode obrane. 2.2. Procesni tijek dokazivanja 2.2.1. Otkrivanje dokaza4 Otkrivanje stranaka predstavlja takvu aktivnost stranaka i kaznenog suda kojom se utvrđuje postojanje činjeničnih podataka u jednom ili više izvora dokaza. Ovo je prva i veoma važna aktivnost, koju prvenstveno poduzimaju kazneno-procesne stranke, na kojima kao što smo vidjeli, leži teret pružanja dokaza. Međutim, na postojanje određenih dokaznih izvira može ukazati bilo koje nezainteresirano lice, pa i sam kazneni sud po službenoj dužnosti. Dokazi se mogu otkrivati u tijeku cijelog kaznenog postupka s tim što se na izvore informacija može ukazivati iu pretkrivičnom postupku. Zakonodavac je predvidio obvezu za radne ljude zaposlene u državnim tijelima, poduzećima i drugim organizacijama, prijavljujući kaznena djela za koja se goni po službenoj dužnosti, ukazuju i na izvore dokaza. Međutim, krivičnoprocesni stranke su dužne i imaju
3

Eckert G William, James H Stuart, Interpretation of Bloodstain Evidence at Crime Scenes, second Edition, 1999. 4 Stanojević P., Stevanović Č.: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Priština, 2010.

6

zakonsko pravo otkrivaju dokaze i predlagati njihovo izvođenje kaznenom sudu, odnosno drugom nadležnom državnom tijelu. Odnosno, da bi se postigli što rezultati u otkrivanju dokaza, koriste se znanja iz područja kriminalističke taktike. Ova znanja posebno koriste organi unutarnjih poslova, koji poduzimaju organiovanu djelatnost na planu otkrivanja kaznenih djela i pronalaženja počinitelja djela u pretkrivičnom postupku. 2.2.2. Izvođenje dokaza5 Izvođenje dokaza predstavlja prihvaćanje otkrivenih dokaza, saznavanje čieničnih podataka i procesno fiksiranje na zakonom predviđen i uređen način, čime se postiže i njihovo osiguranje. Ovom aktivnošću krvičnog suda postiže se prikupljanje činjeničnih podataka i njihovo osiguranje, a ova aktivnost poduzima se na zakonom predviđen i uređen način. To znači da je zakonodavac predvidio procesnu formu i način izvođenja dokaza, ovisno o tome o kakvom se izvoru informacija radi. Tako da je predviđeno da će osoba koja posjeduje određene činjenične podatke o djelu i učiniocu biti saslušana od strane organa kaznenog postupka u svojstvu svjedoka i rezultat njegovog iskaza biće zapisnički fiksiran. Slična je situacija i kada se radi o predmetu kao izvoru informacija. Tom prilikom postoji obveza da se točno fiksira mjesto i položaj nađenog predmeta, a posebno da se fiksiraju tragovi na njemu. Ovom prilikom može se koristiti i posebno stručno znanje ili umijeća, ako je to potrebno. Najzad, predviđen je postupak čuvanja predmeta koji mogu poslužiti kao izvor materijalnih dokaza. Dokaze u kaznenom postupku izvodi, po pravilu, nadležan kazneni sud i to u inokosnom ili zbornom sastavu. U izvođenju dokaza mogu sudjelovati krivičnoprocesni stranke, tj. ovlašteni tužitelj i okrivljenik sa svojim braniteljem, kojom prilikom svojom aktivnošću mogu dosta doprinijeti postizanju boljih rezultata jer imaju pravo da postavljaju pitanja, da stavljaju primjedbe i prijedloge.

5

Stanojević P., Stevanović Č.: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Priština, 2010.

7

Kazneni sud može izvoditi dokaze u tijeku cijelog kaznenog postupka, s tim što u prethodnom kaznenom postupku dokaze izvodi istažni sudac nadležnog suda, a izuzetno dokaze može izvoditi i ovlaštena službena osoba organa unutrašnjih poslova i istražni sudac drugog kaznenog suda na temelju pružanja pravne pomoći, a u glavnom krivičnom postupku dokaze može izvoditi predsjednik vijeća pred kojim će se održati glavni pretres, odnosno samo sudeće vijeće tijekom glavne rasprave. Iznimno pojedini dokazi mogu se izvoditi iu pretkrivičnom postupku i to u slučaju kada postoji opasnost od odgode, na primjer uviđaj, pretresanje stana i slično. Da bi se postigli što bolji rezultati u izvođenju dokaza, kazneni sud mora primjenjivati znanja iz nekih vanpravnih znanosti, kao što je psihologija, logika, kriminalistika, s tim što u primjeni ovih znanja kazneni sud može pomoć posebnih stručnih osoba. 2.2.3. Provjeravanje dokaza6 Kazneni sud će pristupiti provaravanju dokaza ukoliko bude posumnjao u njihovu vjerodostojnost. Ako postoji osnovana sumnja da je određeno saznanje o postojanju ili nepostojanju činjenica neistinito, u tom slučaju kazneni sud će biti dužan ovu okolnost utvrdi. Ovo se postiže izvođenjem drugih dokaza čime se potvrđuje ili negira sporni dokaz, ili se to može izvršiti usporedbom s drugim, već izvedenim dokazima. Utvrđivanje vjerodostojnosti dokaza i izvora informacija, nužno je jer se može ocjenjivati samo onaj dokaz koji je vjerodostojan. Dakle, provjeravanje dokaza i izvora informacija ponekad je uvjet za aktivnost suda na planu utvrđivanja vrijednosti dokaza. Kazneni sud može utvrditi i vjerodostojnost i prilikom same ocjene dokaza, kojom prilikom se detaljno analizira sadržaj iskaza jednog lica, odnosno isprave. Najzad, provjeravanje dokaza može izvesti i rekonstrukcijom kaznenog događaja, odnosno suočenjem između dva svjedoka, između svjedoka i okrivnjenog, ili između svjedoka i vještaka.
6

Stanojević P., Stevanović Č.: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Priština, 2010.

8

2.2.4. Ocjena dokaza7 Ocjena dokaza predstavlja posljednju, završnu i najvažniju aktivnost kaznenog suda, zbog toga što se tek ocjenom dokaza postiže krajnji cilj dokazivanja, tj. utvrđivanje spornih pravno-relevantnih idrugih činjenica u kaznenom postupku. Sama ocjena dokaza predstavlja utvrđivanje vrijednosti otkrivenih i izvedenih dokaza u odnosu na sporne činjenice, koje su predmet dokazivanja i koje čine sadržinu kaznene stvari. Ova djelatnost ovisi od prethodnih djelatnosti u sustavu dokazivanja zbog toga što od uspješne djelatnosti suda u otkrivanju, izvođenju i provjeravanju dokaza neposredno ovisi samo utvrđivanje vrijednosti dokaza. Ocjena dokaza kao posebna djelatnost odvija se istovremeno s izvođenjem i provjeravanjem dokaza, s tim što može biti i potpuno odvojena djelatnost. Kazneni sud često biva primoran da prilikom izvođenja dokaza odmah vrši provjeravanje i ocjenu dokaza, kako bi utvrdio potrebu za izvođenjem još nekih dokaza, pošto izvedeni dokaz nije dovoljan da se utvrdi postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice. Konačnu vrijednost dokaza, sud utvrđuje prilikom izricanja sudske odluke, zbog toga što su pravno-relevantne činjenice osnova svake sudske odluke, odnosno presude. Utvrđivanje vrijednosti dokaza se vrši od strane kaznenog suda tijekom cijelog kaznenog postupka, s tim što stupanj izvjesnosti o postojanju ili nepostojanju spornih činjenica nije uvijek isti. Tako se postojanje ili nepostojanje spornih činjenica utvrđuje s najnižim stupnjem izvjesnosti, tj. s osnovanom sumnjom koja je potrebna za otkrivanje i vođenje kaznenog postupka. Za podizanje optužbe i vođenje glavnog kaznenog postupka potreban je viši stupanj izvjesnosti. Najzad za donošenje konačne odluke o jednoj krivičnoj stvari kojom se okončava sam kazneni postupak, potreban je najviši stupanj izvjesnosti, tj. istinitost postojanja ili nepostojanja pravno relevantnih činjenica. Prilikom ocjene dokaza kazneni sud se služi logičkom metodom dedukcije i indukcije, s tim što mu na ovom planu može pružiti pomoć i tehnički metoda, tj. utvrđivanje vrijednosti dokaza primjenom znanstvenih i tehničkih metoda iz oblasti kriminalistike i drugih pravnih i vanpravnih nauka.Takođe, razmatranje dokaza i
7

Stanojević P., Stevanović Č.: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet, Priština, 2010.

9

utvrđivanje njihove vrijednosti u odnosu na sporne činjenice primjenom logičkih i tehničkih metoda, dopunjuje se i psihološkom ocjenom dokaza, zbog čega kazneni sud u svojoj djelatnosti na ovom planu primjenjuje i znanje iz oblasti psihologije, osobito sudske psihologije. 2.3. Saslušanje osumnjičenog kao dokaz Postoji uvjerenje da kad god se izvrši neko kazneno djelo, pažljivim pregledom lica mjesta policija može pronaći neki trag, koji ne samo da će je dovesti do izvršitelja kaznenog djela, već će i dokazati njegovu krivnju. Kada se do izvršitelja dođe on je odmah spreman ispričati sve detalje o svojoj umiješanosti u kazneno djelo, čime priznaje svoju krivnju. Nažalost u stvarnosti situacije je malo drukčija. Vještina otkrivanja kaznenih djela i njihovih izvršitelja i pored velikog razvoja znanstvenih i tehničkih dostignuća i njihove primjene u oblasti kriminalistike još uvijek nije na tom nivou, da uvijek omogući pronalaženje materijalnih dokaza koji bio doveli do počinitelja i dokazali njegovu krivnju. Postoje i kaznena djela za koja ne postoje materijalni dokazi (špijunaža, kleveta)8. U takvim slučajevima jedini način rasvjetljenjem i rješenja krivične stvari je dobivanje iskaza od lica koja imaju korisna saznanja. Takvi iskazi mogu potvrde ili demantiraju činjenice od značaja za rasvjetljavanje krivičnih djela i dokazivanje krivnje njihovih izvršitelja. Oni mogu veoma uspješno da posluže i za pronalaženje materijalnih dokaza. To je veoma značajno jer ako se posjeduju osobni i materijalni dokazi oni će svojim uzajamnim dopunjavanjem te međusobnim potvrđivanjem, ili demantovanjem sigurnim putem voditi ka krajnjem cilju-utvđivanje istine u kaznenom postupku. Do takvih iskaza se dolazi neposrednim kontaktom ovlaštenog pripadnika policije s osobom koja raspolaže korisnim saznanjem putem informativnog razgovora9. Informativni razgovor kao jedan od načina prikupljanja obavijesti morao bi se definirati kao vid komunikacije između pripadnika policije, s jedne strane, i građanina, s druge strane. Takva komunikacija je neformalnog karaktera jer zakon ne propisuje nikakve obveze u pogledu mjesta, vremena i načina njenog poduzimanja, a iskaz dobiven na taj način nema nikakav dokazni značaj veh se koristi isključivo u
8 9

Grubač M.: Krivično procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd 2004. Dimitrijević Dragoljub, Krivično procesno pravo. Beograd, 1982.

10

operativne svrhe. Međutim, kada je u pitanju informativni razgovor s osumnjičenim licem (što je i predmet ovog rada) postoji izvjesno odstupanje koje se ogleda u tome da ispunjenjem određenog uvjeta ta radnja može dobiti formalni karakter, što znači i da iskaz dobiven na taj način ima dokazni značaj . u tom slučaju, shodno najnovijim zakonskim promjenama, ta radnja dobiva i novi naziv - saslušanje osumnjičenog. Naime, osumnjičeni će prije početka razgovora, između ostalog. biti poučen da ima pravo da njegovom saslušanju prisustvuje branitelj. Ako osumnjičeni u prisustvu branitelja pristane dati iskaz, policajac će ga saslušati prema odredbama ZKP koje važe za saslušanje okrivljenika iu tom slučaju dobiveni iskaz se može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. Činjenice da saslušanju osumnjičenika prisustvuje branitelj i da dobiveni iskaz može biti upotrijebljen kao dokaz u kaznenom postupku, transformiraju raniji neformalni karakter ove radnje u formalni. Ukoliko policijskom saslušanju osumnjičenika ne bi prisustvovao branitelj, tada bi ova radnja izgubila formalni karakter i trebalo bi ako se prihvati navedeni stav, umjesto naziva saslušanje osumnjičenog upotrijebiti naziv informativni razgovor s osumnjičenim. Taj informativni razgovor se formalno gledano ništa ne bi razlikovao od informativnog razgovora sa ostalim kategorijama građana (oštećeni, očevici ...) s obzirom da se i jedan i drugi mogu podvesti pod definiciju "vid komunikacije između pripadnika policije s jedne strane, i građanina s druge strane ", pri čemu ni jedan ni drugi nemaju nikakav dokazni značaj. Izvjesne pripadajuće razlike, međutim, postoje, jer je drukčiji odnos tijekom informativnog razgovora između pripadnika policije s jedne, i presumptivnog svjedoka s druge strane (oštećeni, očevici ...), nego što je to slučaj između pripadnika policije i osumnjičenog. U prvom slučaju, atmosfera je opuštenija, postoji dobar kontakt između ispitivača i ispitanika, dobro je međusobno ppoverenje i šire je područje tema o kojima se raspravlja. U drugom slučaju postoji atmosfera službenog odnosa, uzajamno nepovjerenje, osumnjičeni je u izrazito podrešenom odnosu iu stanju teške unutarnje napetosti. Drugim riječima, komunikacijska situacija i nesuglasnost interesa su drugačiji. Saslušanje osumnjičenog kao radnja dokazivanja predstavlja procesnu radnju dokazivanja, pod uvjetom da je o poduzimanju ove radnje obaviješten javni tužitelj, da saslušanju prisustvuje odvjetnik, odnosno branitelj i da je osumnjičenom predočeno da sve što izjavi tom prilikom može biti upotrijebljeno kao dokaz protiv
11

njega. Najzad, ako osumnjičeni u prisustvu odvjetnika pristane iskazuje, policija će ga saslušati prema. odredbama koje važe za saslušanje okrivljenika. Prema tome, saslušanje osumnjičenog je veoma važna krivičnonrocesna radnja, koja predstavlja odstupanje od pravila da se procesno validni dokazi prikypljaju samo u formalnom kaznenom postupku, i to od strane sudskog organa. Zbog toga je zakonodavac nredvideo postupak i procesnu formu, koja se mora poštovati prilikom izvođenja ove radnje. Naime, da bi se osumnjičeni saslušao, najprije se mora pozivom osigurati njegovo prisustvo. U tom smislu je izričito predviđeno da policija u pretkrivičnom postupku može pozivati osobe u svojstvu osumnjičenika10. U samom pozivu osumnjičeni se mora upoznati sa svojstvom u kome se poziva i upozoriti da ima pravo da njegovom saslušanju prisustvuje odvjetnik. Saslušanju osumnjičenika koje poduzima policija mogu prisustvovati javni tužitelj (koji se izjašnjava o tome da li će prisustvovati saslušanju), oštećeni i branitelj. Zbog toga se javni tužitelj uvijek mora obavijestiti o saslušanju osumnjičenika, a samo saslušanje ne može se početi prije njegovog dolaska ukoliko se izjasnio da će mu prisustvovati. Samo ukoliko se javni tužitelj izjasnio da neće prisustvovati saslušanju osumnjičenika, saslušanje se može obaviti i bez njegovog prisustva. Osumnjičeni tijekom saslušanja u svakom slučaju može imati branitelja, ukoliko to želi. Saglasno tome,. osumnjičeni može biti saslušan u odsutnosti branitelja samo ako se izričito odrekao tog prava, a obrana nije obvezna. Ovom prilikom organ policija nema obvezu osumnjičenom osigurava branitelja po službenoj dužnosti. Međutim, tako pribavljen iskaz osumnjičenog ne predstavlja dokazno sredstvo i mora se izdvojiti iz spisa. predmeta po okončanju istrage, odnosno pasle davanja suglasnosti za podizanje neposredne optužnice. Prema tome, bez obzira da li je riječ o slučaju obvezne obrane ili ne, osumnjičeni pred orranom unutarnjih pasla uvijek može imati branitelja ako to želi, dok će saslušanje osumnjičenog imati značaj nrocesne radnje dokazivanja samo ako branitelj prisustvuje saslušanju .. Branitelj je dužan podnijeti punomoć, s tim što ga osumnjičeni može dati branitelju i usmeno na zapisnik kod tijela pred kojim se vodi postupak. Ovlaštena službena osoba dužna je provjeriti identitet branitelja i izvrši uvid u njerovu odvjetničku leritimaciju.
10

Dimitrijević Dragoljub, Krivično procesno pravo. Beograd, 1982.

12

2.4. Iskaz svjedoka kao dokaz Iskaz svjedoka je u praksi najčeši dokaz u krivičnom postupku, ali je ocjena dokazne vrijednosti svjedočkog iskaza najteža od svih ocjena dokazne vrijednosti radnji dokazivanja. Procjena da će novi tehnički dokazi za utvrđivanje činjenica zamijeniti subjektivne iskaze svjedoka, pokazala se nerealnom, jer su oni ograničeni samo na određene slučajeve. Kod takvog stanja stvari, ostalo je jedino da se korišćenje svjedoka i ocjena vrijednosti njihovih iskaza postave tako da se uočeni nedostaci otklone ili svedu na što manju mjeru, što zavisi od tužioca, odnosno sudije, koji treba, najprije, da pravilno čulno primi iskaz svjedoka, a zatim da ocijeni njegovu vrijednost. To otežava rad tužioca, odnosno sudije i pretpostavlja da, osim pravnih znanja, on poznaje i psihologiju i logiku. Osnovni problem pri ocjeni iskaza svjedoka jeste utvrditi u kojoj mjeri se izjava svjedoka o činjenicama podudara sa stvarnim stanjem. Najveći broj svjedoka koji su vidjeli neki kriminalni događaj potiču iz kruga poznanika optuženog ili oštećenog, prijatelja ili rođaka od kojih je a priori teško očekivati potpun i pouzdan iskaz11. Osim istinitog iskaza (kada postoji podudarnost između iskaza i realnosti činjenica), postoje i lažan i pogrešan iskaz. Iskaz je pogrešan kada postoji nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću iz razloga koji su van volje i svijesti svjedoka. Pogrešan iskaz može naslati zbog grešaka" prilikom primanja utisaka (greške u percepciji) i njihovog pamćenja, kao i zbog izlaganja onoga što je svjedok primio (greške u reprodukovanju). Nepodudaranje iskaza svjedoka sa realnošću može da nastupi iz razloga koji zavise od volje\svijesti svjedoka, i tada je iskaz lažan. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka tužilac odnosno sudija mora uzeti u obzir više elemenata, koji se cijene subjektivno i objektivno.

ZAKLJUČAK

11

Dimitrijević Dragoljub, Krivično procesno pravo. Beograd, 1982.

13

Činjenice, na kojima se zasniva sudska odluka, moraju biti utvrđene istinito, onako kako su se dogodile. Mora se pronaći pravi krivac i samo on kazniti, odnosno mora se utvrditi puna i prava istina o krivičnom djelu i krivcu. Zbog toga u krivičnom postupku postoji opravdan zahtjev za dobijanje istine o činjenicama u najpotpunijoj mogućoj mjeri. Dokaz (personalni i materijalni) je samo ona činjenica koja je iznutra povezana sa krivičnim djelom i koju prouzrokuje samo izvršenje krivičnog djela u procesu uzajmnog djelovanja, uzajmne veze između između učinioca, sredstava izvršenja, objekta napada, lica mjesta. Personalni dokazi koriste se kao važno sredstvo ne samo zbog toga što u nekim slučajevima nikakvih drugih dokaza nema, već i zbog toga što mogu poslužiti za provjeru vjerodostojnosti i istinitosti drugih dokaza. Materijalni dokazi mogu biti, u određenim slučajevima, jedini pouzdani dokaz za otkrivanje, istraživanje, utvrđivanje i dokazivanje istine, a to iz razloga što se značaj tih dokaza ogleda prije svega u njihovoj objektivnosti, za razliku od personalnih dokaza.

LITERATURA:

14

Knjige:
1. Bošković A.: Radnje tijela unutarnjih poslova u pretkrivičnom i prethodnom

kaznenom postupku i njihova dokazna vrijednost, Sveučilište u Kragujevcu, Kragujevac, 2005. 2. Dimitrijević Dragoljub, Krivično procesno pravo. Beograd, 1982.
3. Eckert G William, James H Stuart, Interpretation of Bloodstain Evidence at

Crime Scenes, second Edition, 1999.
4. Grubač M.: Krivično procesno pravo, Uvod i procesni subjekti, Beograd

2004.
5. Grubač M.: Krivično procesno pravo, Posebni dio, Beograd, 2004. 6. Stanojević P., Stevanović Č.: Kazneno procesno pravo, Pravni fakultet,

Priština, 2010. Internet:
1. http://sh.wikipedia.org/wiki/Dokaz 2. www.forenzika.com

15