Hana Arent Prisiljena bjeati iz nacistike Njemake, potom i iz okupirane Francuske, Hannah Arendt po dolasku u SAD poinje s istraivanjem

totalitarizma. Njime je zaokupljena cijeloga ivota, sve do svojega posljednjeg, nedovrenoga djela Life of the mind, u kojem se vraa filozofiji. Hannah Arendt postavlja pitanje: Ima li, na posljetku, politika uope vie smisla? (Arendt, 1995.: 63). ini se da totalitarizam, shvaen kao potpuna politizacija cjelokupne ljudske egzistencije, svjedoi o nespojivosti politike i slobode. Hannah Arendt, smatra i pokazuje da je smisao politike upravo sloboda. Njezino se stajalite temelji na specifinoj analizi totalitarizma i shvaanju politikoga kojima pokazuje da totalitarizam ne predstavlja potpuno ovladavanje politike sfere svim ostalim sferama ljudske egzistencije. Hannah Arendt totalitarizam interpretira kao ambiciozan projekt preobrazbe ljudske prirode koji smjera liavanju ovjeka slobode. Totalitarizam razara politiko koje Hannah Arendt shvaa kao onu sferu u kojoj ljudska sloboda zadobiva zbiljnost. Totalitarni teror, ali i svi manje ekstremni oblici nasilja, politikom ostaju izvanjski ako bi njegov smisao trebao biti sloboda. Totalitarizam je, drugim rijeima, potpuna oprjeka politikome. Nacizam i staljinizam kao totalitarne poretke, prema miljenju H. Arendt, odreuje originalna sprega ideologije i terora. Totalitarna ideologija proizlazi iz uvjerenja da je povijesno-politiki proces definiran deterministiki kao neto to je od poetka odreeno, to slijedi vlastite zakone i stoga je spoznatljivo Glavna prepreka totalitarizma jest slobodno ljudsko djelovanje s ijom nepredvidljivou totalitarizam mora raistiti. Sredstvo ostvarenja te namjere jest teror. Totalitarni teror nije puki instrument u borbi protiv neprijatelja sustava kojim se, kao u svakoj tiraniji, razara javni prostor. On je sredstvo kojim se mijenja ljudska priroda kako bi se prilagodila zahtjevu konzistencije fiktivnoga svijeta:

. Sredinja institucija totalitarizma stoga je koncentracijski logor. Arendt totalitarizam identificira kao radikalno Zlo. Istraivanje totalitarizma za H. Arendt je znailo otvaranje novih problema. Ona se, vjerujui kako je staljinizam mogue dovesti u vezu s marksizmom, uputa u kritiko propitivanje kako marksizma, tako i tradicije politike filozofije iz koje je potekao. Osnova njezine kritike Marxa jest u razlikovanju triju ljudskih aktivnosti kojima ovjek odgovara na uvjete pod kojima mu je dan ivot na Zemlji. To su: rad kojim ovjek zadovoljava potrebe koje proizlaze iz biolokog procesa kojem je podvrgnut, proizvoenje kojim stvara umjetan svijet nasuprot prirodi i djelovanje kojim se ukljuuje u ljudski svijet ija je glavna karakteristika pluralnost Pojam jednakosti kod H. Arendt nema veze s prirodnom ili ekonomskom jednakou. . Da bi djelovanje doista bilo slobodno, ono mora biti razrijeeno hijerarhijskih odnosa. Hannah Arendt zbog toga naglauje vanost razdvajanja politikoga od ekonomskog prostora u kojem ovladavanje nunou zahtijeva uspostavu hijerarhijskih struktura. Logika funkcioniranja politike i ekonomije dijametralno je suprotna: Brojni kritiari napali su njezino radikalno razdvajanje politike I ekonomije Prouavanje staljinizma navelo je H. Arendt na zakljuak kako je totalitarizam na neki nain povezan s tradicijom politike filozofije koja je natopljena platonizmom4. Glavna karakteristika te tradicije radikalno je razdvajanje miljenja i djelovanja i uspostava hijerarhijskog odnosa meu njima . Hannah Arendt pokazuje da ljudska sloboda nije iluzija i da je slobodu mogue pomiriti s autoritetom u obliku trajnih institucija. Istodobno U okviru te tradicije Arendt priznaje Aristotelu poseban poloaj. U odnosu na Platona, Aristotel je reafirmirao svijet ljudskih stvari Nadalje, Aristotel je svojim razlikovanjem bios politikos i bios theoretikos utvrdio postojanje zasebne politike sfere kojoj odgovara i zaseban tip teorije politike teorije. (MolombEbebe, 1997.)

Poslije propasti grkoga polisa i rimske republike sloboda prestaje biti oznakom djelovanja i poinje se odnositi na vie ili manje neometano izvravanje nepolitikih djelovanja. Tek u revolucijama18. stoljea sloboda ponovo zadobiva znaenje politikog naina ivota. Iako te revolucije poinju kao reakcije na pogaena prava i slobode, one u konanici smjeraju na neto potpuno drukije. Revolucionarno iskustvo oivljava slobodu kao politiki pojam prema kojemu bit slobode nije samo u tome da se bude slobodan, nego u tome da se u slobodi i djeluje. Hannah Arendt u revolucijama zanima ono to naziva sustavom vijea (sovjeta). Vijea su organizacije graana za djelovanje i upravljanje koje se uvijek iznova spontano pojavljuju u revolucijama od 18. stoljea nadalje. U sustavu vijea H. Arendt nazire zametak nove dravne forme koja stvara trajni prostor za djelovanje graana. Vijea, poput minijaturnih republika u sklopu federacije, otvorena su svim graanima koji ele sudjelovati u politikom ivotu. Osobitu pozornost Hannah Arendt posveuje odnosu miljenja i djelovanja. To je odnos napetosti budui da miljenje i djelovanje podrazumijevaju iskustva koja su, na prvi pogled, meusobno iskljuiva povlaenje iz svijeta ljudskih stvari i djelovanje u njemu. Spoznajom istine filozof moe iskoristiti svoje znanje kako bi unio red u kaos koji vlada ljudskim stvarima. Istina filozofa ne podlijee raspravi, nego zahtijeva poslunost te je zbog toga nespojivas pluralnom naravi politike. Platonov filozof nije samo diskvalificiran za politiko djelovanje zbog svoje odvojenosti od ljudskih stvari, nego je i opasan kao potencijalni tiranin. Miljenje doista zahtijeva povlaenje iz neposrednog djelovanja jer samo tako ovjek moe dogaaje promatrati u cijelosti i otkriti njihovo znaenje. Meutim, ovjek se povlai iz svijeta samo na trenutak kako bi dobio bolji pogled na ono to se u njemu zbiva. Ovako shvaeno miljenje nije nespojivo s djelovanjem Za razliku od Kanta, Hannah Arendt smatra da je mo suenja sposobnost razlikovanja ne samo lijepoga i runoga nego i dobroga i loega. Arendt mo suenja izvlai iz podruja estetike i ini temeljem politikoga kao one sfere zajednikoga ivota ljudi u

kojem nitko ne vlada niti se itko pokorava, u kojem ljudi jedni druge uvjeravaju5. Arendt razmatra mo suenja na dva naina: iz perspektive vitae activae i iz perspektive vitae contemplativae. Politiko miljenje H. Arendt pokuaj je obrane ljudske slobode od razliitih totalitarnih . U tom pokuaju ona se okree jednostavnoj injenici da ljudi, a ne ovjek u jednini, nastanjuju svijet. Ona nas poziva da ponovno promislimo osnovne kategorije politike tako da ih dovedemo u odnos prema ljudskoj pluralnosti Da bi pluralnost doista i bila kljuan pojam politikoga prostora, taj prostor mora biti osloboen odnosa vladanja i pokoravanja. Politika je sloboda mogunost da ovjek napusti sferu nunosti, nejednakosti i sile te stupi u politiku sferu u kojoj se nesmetano kree meu sebi jednakima i pridobiva ih u slobodnoj komunikaciji za inicijative koje pokree. Drava jest sila, ali nije samo to. Ona je i zakonska vlast kojoj se pojedinac moralno obvezuje kao legitimnom autoritetu. Poimanje politikoga H. Arendt cijepa dravu na dvije meusobno strogo odvojene sfere i oduzima joj njezin sredinji dio cijelu pravnopolitiku sferu preobrazbe sile u zakonsku vlast, zajedno s mogunou politikoga subjektiviranja svih graana kroz sudjelovanje H. Arendt se prikljuuje republikanskoj tradiciji shvaajui republiku ne samo kao projekt obnove ljudskih prava koja postoje samo dok su ih graani spremni jedni drugima jamiti, nego i kao projekt organiziranja politikoga prostora tako da u njemu mogu sudjelovati svi graani izravno Arendt dijeli pesimizam republikanske tradicije koja je svjesna teine zadatka ouvanja politike slobode i zato naglauje vanost graanske vrline. Ona se okree pojedincima koji su spremni za sobom ostaviti svoje privatne interese i upustiti se u politiko djelovanje koje nije usmjereno na ouvanje ivota nego svijeta. Njezini heroji su iznimni pojedinci koji djeluju u nestabilnim prostorima slobode na margini moderne dravnosti (Antonini, 2002.: 192) s tragino malim izgledima da svoje iskustvo javne sree obrane od navale automatskih procesa modernoga doba i proire ga na sve lanove politikoga tijela.