? uvod u filosofiju

sabiranje putokaza §1. – §19.

davor listopad 2011. (popis literature i sažetci na kraju)

-1-

§1. kome? Kome se obraća Uvod u filosofiju? Za koga je filosofija? Tko može filosofirati? Tko treba filosofirati? Može bilo tko a ne bi trebao nitko, kad već u našim jezicima ”filozofirati” znači nešto poput ”irelevantno brbljati”? Ili bi i mogli i trebali prvenstveno ili isključivo akademski obrazovani filosofi, onako kako se kemijom bave kemičari a postolarstvom postolari? Ili bi čak trebao svatko mada je upitno uspijeva li itko? Navodnu nužnost da se prije baš svakog poduhvata prethodno valja za njega obrazovati Hegel na jednome mjestu ismijava napomenom kako bismo umrli od gladi kada bi najprije trebalo naučiti fiziologiju probavnog trakta da bi se tek onda započelo jesti. Unatoč tome, suprotstavlja se popularnom mnijenju da baš svatko može po svome prirodnom razumu filosofirati jednako dobro kao i bilo tko drugi: U pogledu svih znanosti, umjetnosti, vještina i obrta vrijedi uvjerenje da je potreban mnogostruk trud učenja i vježbanja da bi se ovladalo njima. Naprotiv se čini da u pogledu filosofije sada vlada predrasuda da ipak svatko umije neposredno filosofirati i prosuñivati filosofiju, jer mu je za to mjerilo njegov prirodni um. Dok, naprotiv, nije kadar da napravi cipele, kad bi dobio kožu i alat, premda ima oči i prste – kao da mu noga nije isto tako mjerilo za cipelu. (G. W. F. Hegel 1807.) Ako od stručnjaka-postolara možemo naručiti postole kao gotov proizvod, možemo li od filosofa naručiti neku gotovu filosofiju? Ili je ona fiziološka usporedba pogoñenija od ove specijalističke, pa je filosofija nešto što nitko drugi ne može obaviti za mene, baš kao što ne mogu zadužiti nekog profesionalca da za me diše ili probavlja? Stoljeće i pol kasnije, Jaspers kao da izravno odgovara na onaj Hegelov ulomak. On otklanja pomisao da bi se filosofija trebala ticati prvenstveno onih čiji je ”mnogostruki trud učenja i vježbanja” okrunjen akademskom titulom: O filosofskim stvarima skoro svako smatra da je sposoban suditi. Dok je u znanostima priznato da su uslov njihovog razumijevanja učenje, školovanje, metoda, u pogledu filosofije svatko postavlja zahtjev da je bez daljeg sposoban njome se baviti i kazati svoju riječ. Vlastita ljudska narav, vlastita sudbina i vlastito iskustvo važe kao dovoljna pretpostavka. Taj zahtjev da filosofija bude pristupačna svakome mora se prihvatiti. I najzapleteniji putovi kojim idu stručnjaci u filosofiji imaju svoj smisao tek ako prodiru u ljudsku narav... (Karl Jaspers 1953.) Treba li onda učiti filosofiju, ili svatko može neposredno filosofirati po svojoj vlastitoj pameti? Je li filosofija sličnija govoru kojemu nas je netko morao poučiti, ili uspravnom hodu koji nam dolazi spontano? U svakom slučaju, i ovu drugu vrstu djelatnosti (poput hoda, plesa, čak i disanja,…) moguće je vježbati. Ljudi tu i tamo kažu kako to i to nisu mogli prosuditi, nisu učili filosofiju. To je iritirajuća besmislica; jer pretpostavlja se kako je filosofija neka znanost i o njoj se govori kao, recimo, o medicini. – No može se kazati da ljudi koji nikada nisu obavljali neko filosofsko istraživanje, kao npr. većina matematičara, nisu opremljeni ispravnim gledalima za takvo istraživanje ili dokazivanje. Gotovo kao što onaj koji nije naučen u šumi tražiti cvijeće, bobice ili trave ne nalazi ih jer mu oči nisu za njih izoštrene i ne zna gdje ih naročito mora tražiti. Tako onaj tko je neuvježban u filosofiji prolazi mimo svih mjesta gdje teškoće leže skrivene pod travom, dok onaj tko je uvježban tamo zastane i osjeća da je tu teškoća, iako je još ne vidi. (Ludwig Wittgenstein 1937.) No, može li se filosofija uopće učiti? Ako da, onda u svakom slučaju bitno drukčije no sve drugo pozitivno postojeće znanje. Filosofija i nije nekakav skup negdje postojećih, gotovih i za prenošenje i ‘‘usvajanje’‘ podobnih znanja, pa bile njene istine, kako se obično mni, još ma kako općenite, nužne i ‘‘općevaljane’‘. Kant je jednom, takoreći u ime svih koji su neposredno sami iskusili posao pravog filosofiranja, bio upozorio na to da ono što se ne može tek tako, poput ‘‘filosofije’‘, učiti i naučavati jest upravo – sâmo filosofiranje. (Damir Barbarić 1995.)

-2-

Kako bi se filosofija i trebala dati učiti? – Svaki filosofijski mislilac gradi. mislim da mnogo toga ide u prilog onim ljudima (oni su u mojim očima takoñer jedna vrsta filosofa) koji ne vjeruju akademskoj filosofiji. Znak je toga što nju nitko dostatno ne postiže. st. da tako kažemo. ‘‘Filosofiranje’‘ o kojem govori Kant i do kojega je svakako već bilo i Sokratu. nije dakle ništa drugo nego sam misliti. nego samo filosofiranje. Ako i nisu svjesni da imaju filosofske probleme. (Eugen Fink 1946.) -3- . Ali nikada nije stvoreno jedno koje bi bilo stalno i postojano u svim svojim dijelovima. Ali filosofiranje se dade učiti samo vježbom i samostalnom upotrebom uma. osebujni stil filosofiranja. Slažem se. Budući da nam samo mali broj takvih teorija sasvim dopire do svijesti. iako mogu biti od najveće važnosti za praktično postupanje i za cijeli život ljudi. Jedno je od opravdanja za postojanje profesionalne ili akademske filosofije to što je nužno da se te vrlo rasprostranjene i utjecajne teorije kritički istraže i provjere… Svaka filosofija mora početi od nesigurnih i često pogubnih nazora nekritičkog običnog razuma. Upravo suprotno. pa ipak vlastito mišljenje – kako to razumjeti? Nietzsche je u podnaslovu svoga (nimalo akademskog) glavnoga djela Tako je govorio Zaratustra na naše početno pitanje – za koga je filosofiranje? – odgovorio: ”za svakoga i ni za koga”. u kojemu on čuva i zadobiva svoju interesantnu individualnost. Cilj je … dosezanje stajališta koje je bliže istini i koje ima manje loš utjecaj na ljudski život. kada je svoje sugovornike pokušavao potaknuti na vlastito mišljenje. s tim da postoji nešto poput posebne i ekskluzivne grupe akademskih filosofa. a tome nas nipošto ne vuče samo neodreñenost njezinih predmeta.Ne može se uopće zvati filosofom netko tko ne može filosofirati. ‘‘Bit filosofije je upravo bez tla za osebujnosti…’‘ – kaže Hegel. na neki način. neki njemu svojstven. na koncu je jedino ono što činimo mi sami.Kr. budući da to na koncu možemo činiti jedino mi sami. (Karl Popper 1984. Naprotiv. Filosof je samostalan mislilac par exellence. Nema tu ničega što bi drugi učinili ovako i baš ovako. ali nipošto ne dijelim … oduševljenje djelatnošću i nazorima tih filosofa. stoljeću. kao što je kazao Kant. Stoga. Svi ljudi su filosofi.) Uvijek iznova želimo reći što je zapravo filosofija. (Immanuel Kant 1800. zapravo i ne možemo učiti filosofiju. To su većinom teorije koje prihvaćaju kao samorazumljive: preuzeli su ih iz svog duhovnog okoliša ili iz tradicije.) Ne neko osebujno mišljenje kojemu je do originalnosti. nego duhovni pokret… To da put u filosofiju vodi kroz vlastito filosofiranje ne smije se meñutim krivo razumjeti na taj način kao da bi se time zahtijevala originalnost pojedinca. nego svatko kaže ponešto o naravi… (Aristotel 4. pr.) Budući da filosofirati prije svega znači misliti samostalno nemoguće je nečiju tuñu filosofiju naprosto preuzeti kao gotovu. filosof? Vjerujem da su svi ljudi filosofi. Ponavlja li on time jedno Aristotelovo gledište? Misaono promatranje istine dijelom je teško a dijelom lako. ‘‘Naučiti filosofirati’‘ ne sastoji se u tome da korektno oponašamo ono što čini učitelj. niti je opet u cijelosti promašuje. ne rezultat znanja. Tu samostalnost mišljenja ne treba shvatiti kao neku osebujnu originalnost mislioca: Bez naprezanja vlastita filosofiranja nema puta u filosofiju. (Volker Gerhardt 1999. u većoj ili manjoj mjeri. naravno. u svakom slučaju imaju filosofske predrasude. premda neki više od drugih. kao što je značilo u njemačkom jeziku u 18. Poenta je ove teze da moramo učiti nešto što se strogo uzevši uopće ne da naučiti. Možda je važnije to što filosofija sa svakim čovjekom započinje iznova. svoje vlastito djelo na razvalinama drugog. Filosofirati. Filosofija je najprije filosofiranje. one su predrasude u tom smislu što se zastupaju bez kritičke provjere.) Je li onda baš svatko. Stoga se filosofija ne može učiti već i iz tog razloga što ona još nije dana.

ukratko: Profesor filosofije i istinski filosof nisu jedno te isto. Kako bismo je ugledali. za svakoga svagda ukoliko za sebe u svojoj biti postane dostojan mišljenja. ni teorijsko ni praktično.) Razlučimo jasno dva pojma filosofije izmeñu kojih je titralo ovo razmatranje. ali bez ograničenja neke centralne organizacije. vrlo bliska znanstvenom znanju ali bez matematičkog formalizma i bez iskustvenih i tehničkih sredstava fizike. umjesto da se daju na put njenog mišljenja i prvo sami sebi postanu upitnima. Svi nisu tek trenutno živući čovjek (‘‘ljudi’‘. ali isključivo racionalnim putem. Za prvo je filosofija u biti refleksivno znanje. dakle. vrlo bliska političkom angažmanu. Sve od ranoga 19. ‘‘Za svakoga’‘ to ne znači: za svakoga kao bilo koga. nego tek potencijalno. a drugo filosofija kao neka vrsta potpunog preobraćenja života (ona mogućnost koja ”mora biti dostupna svakome”). ali bez fizičkih sredstava umjetnosti. možda je dovoljno podsjetiti da to što svaki čovjek živi ne znači i da svatko živi kao čovjek. kao još-ne-ozbiljeno. stoljeća javna je slika filosofije u Njemačkoj obilježena dvjema funkcionalnim ulogama ili karakternim maskama: sveučilišnoga profesora i slobodnoga pisca. ‘‘čovječanstvo’‘). da. uključujući i mene. Heideggera i tolikih drugih. ili. mojih vlastitih romana i drama. Primjereni oblik filosofije je neka škola. uvijek iznova zaboravlja. za svakoga ali ne kao nešto što svatko već ima u posjedu. Znanje istine u teorijskim područjima i znanje vrijednosti u praktičnim područjima. ‘‘I ni za koga’‘ – to znači: ni za koga od ljudi koji su posvuda prisutni. kad mi se obraćate s ‘‘profesore Badiou’‘. kroz što. Filosof je profesor. kao mogućnost koju svi čak niti ne vide (pa u tom smislu. filosofiranje slobodnih pisaca izvan sveučilišta donijelo bogatije plodove.’‘ (Martin Heidegger 1951.) Podnaslov Jedna knjiga za sve i nikoga /nijednoga/ podsjeća na ono koje ovaj zagovor života hoće nagovoriti. poput Kanta.Onaj Nietzscheov podnaslov možda ipak treba shvatiti manje demokratično – doista. postoje dva glavna nastojanja. Druga je mogućnost da filosofija nije neko znanje. teturajući slijepo kroz njen jezik. poput Descartesa koji je pisao pisma princezi Elizabeti. mislilac. Ona počiva u izravnoj preobrazbi subjekta. ‘‘Tako je govorio Zaratustra. potpune promjene života. koji se samo opijaju dijelovima i rečenicama iz te knjige. ali se u ‘‘svijetu’‘ kojega univerzitet (‘‘sveučilište’‘) omogućuje. Ona je slobodno obraćanje bilo koga svakome. koje ni kasniji akademski život nije mogao podcijeniti. Njemački je idealizam u sazviježñe velike teorije smjestio niz profesora… Likovi takvoga ranga kao što su Kant. vrlo bliska ljubavi. ali bez silovitosti žudnje. Ugrubo. Hegela. istodobno nitko. Slijedom toga. (Branko Despot 2010. To se doduše razumije samo od sebe. ‘‘Za svakoga’‘ to znači: za svakog čovjeka kao čovjeka. poput Jean-Jacquesa Rousseaua koji je pisao svoje ispovijesti. vrlo bliska moći umjetničkog stvaranja. … je svoje djelo ‘‘Tako je govorio Zaratustra’‘ za put opskrbio podnaslovom koji glasi: ‘‘Knjiga za svakoga i ni za koga’‘. stoljeću – unatoč bogatim aktivnostima tadašnje akademske filosofije. ako mi dopustite narcistički detalj. vrijedi ujedno i za nikoga). Schelling je … -4- . takoñer poput Nietzschea ili Sartreovih romana ili drama. Za ovo drugo nastojanje filosofija nije nužno stvar škole. čega radi živuće-čovjek uopće živi… To je ona mogućnost koju bi u svima i nijednom ova ‘‘knjiga’‘ da nagovori. Poput Sokrata koji je govorio mladim ljudima na ulicama Atene. Potrebno je organizirati učenje i prijenos znanja. ukoliko se u svome biti-čovjekom ne otvore za ono po čemu.) Zapravo je ne tako davno – u XIX. ona je vrlo bliska religiji. ona je neka vrsta korjenitog preobraćenja. Knjiga za svakoga i za nikoga. Nietzsche. svi su čovjek koji je bio i čovjek koji bi možda mogao biti… Svi su. predaje znanja i profesora. (Branko Despot 2009.) Ili./52. Fichte i Hegel doveli su redovite profesore filosofije do prevladavajućih položaja u res publica učenjaka. (Alain Badiou 2006. Husserla. učenja. Jedno je akademska filosofija (za koju je svakako potreban ”mnogostruk trud vježbanja i učenja”).

dok vertikalno kao akademska djelatnost zahtjeva visoka stručna znanja) odražava se i na razilaženja u suvremenoj filosofiji.) Ta dvostrukost filosofije (koja bi se horizontalno trebala ticati potencijalno bilo koga. Marx i Nietzsche bitno su doprinijeli tome da je autorska filosofija nadmašila profesorsku. lako je pogoditi koje me od ova dva nastojanja više privlači.stvorio model za kasnije katedarske proroke. Stirner. (Peter Sloterdijk 2009. Budući da prireñivač ovoga Uvoda u filosofiju nije akademski filosof. u kojoj su u raznolikim omjerima prisutne obje tendencije. filosofski su pisci … razvili nove strategije za literarno i političko općenje s publikom posredstvom suvremenoga tržišta ideja. U oštroj tipologijskoj i idejno-ekonomskoj proturječnosti spram toga. -5- . Schopenhauer. Kao slobodni pisci.

Tako je ovaj način života. umjestan i koristan uglavnom na području praktičnih. svjetskog gospodarskog i političkog nereda. znanost. Isto tako je svaki pojedinac rascjepkan na velik broj odvojenih i sukobljenih odsjeka – prema svojim različitim željama. Zapravo je pokušaj življenja prema poimanju da su fragmenti stvarno meñusobno odvojeni u biti ono što je dovelo do rastućega niza krajnje hitnih kriza s kojima se danas suočavamo. Proces dijeljenja je u biti način mišljenja o stvarima. Rascjepkanost je danas vrlo rasprostranjena ne samo društvom. Ljudi su – sve nezadovoljniji takvim stanjem stvari – doduše zasnovali interdisciplinarne predmete namijenjene ujedinjenju tih specijalnosti.). društvo se kao cjelina razvilo razlomljeno na odvojene narode i različite religijske. Umjetnost. cjelovitost? Odgovorili smo kome (§1. od kojih se svaku smatra u biti odvojenom od drugih. uništavanja prirodne ravnoteže. – u tolikoj mjeri da se neki stupanj živčanosti općenito prihvaća kao neizbježan. izgubivši svjesnost o tome što čini. te tako ozbiljno utječe na jasnoću našega opažanja da nam priječi sposobnost rješavanja većine njih. engl. Već je raniji presudan korak bio prvo čovjekovo shvaćanje da nije jednak s prirodom. ali su ti novi predmeti naposljetku uglavnom poslužili umnožavanju daljnjih odvojenih fragmenata. društva i ekosustave. kod nekog kemičara ili postolara? U skladu s utjecajnom tezom C. koja mu je dopustila nadići neposredno zadane naravne granice. čovjek prestaje smatrati posljedične podjele puko korisnima ili umjesnima. očito bismo bili zatrpani da smo u svojim praktičnim stručnim poslovima pokušavali raditi sa cjelinom zbilje odjednom. gospodarske. To vodi do svojevrsne opće zbrke uma koja stvara beskrajan niz problema. primjerice. itd. ali čemu filosofija. doveo do zagañenosti. političke. i to još potencijalno za svakoga? Što bi to moglo potaknuti zanimanje za filosofiju kod onih koji nisu filosofski profesionalci. prenaseljenosti. dok su mnogi pojedinci prešli ‘‘normalne’‘ granice rascjepkanosti pa su svrstani meñu paranoidne. jer je čovjek. oduvijek bilo potrebno. jer. Fizičar David Bohm nalazi da je rascjepkanost (ili ”fragmentacija”. što je sad dobro poznato. itd. itd. rasne skupine. nadvladavajućom masom raznosmjernih društvenih silnica što ih ljudska bića u njima uhvaćena ne nadziru. i to privid koji ne može nego voditi beskrajnim sukobima i zbrci. poimanje po kojem svi ovi fragmenti postoje odvojeno jest privid. psihotične. proces dijeljenja proširio izvan granica unutar kojih on djeluje primjereno. Lijek može biti samo cjelovito mišljenje (a ne opet neko specijalističko). pa započinje vidjeti i doživljavati sebe i svoj svijet kao doista sastavljene od odvojeno -6- . a donekle i primjereno. Pojedinačno se razvio raširen osjećaj bespomoćnosti i očaja pred. No. na korist raznim skupinama ljudi. te stvaranja sveukupnog okruženja koje ni tjelesno ni duševno nije zdravo za većinu ljudi kojima je u njemu živjeti. fragmentation) kao način mišljenja današnjih specijalistički obrazovanih ljudi izvor većine nevolja koje snalaze suvremene pojedince. tehničkih i namjenskih djelatnosti (primjerice podjela nekog zemljišta na različita polja za uzgoj raznih žitarica). Na neki je način stvaranje posebnih predmeta proučavanja i podjela rada bio važan korak naprijed. primijeni li taj način mišljenja šire. Očito. privrženostima. na svoj nazor na sebe i svijet). da bi svoje probleme sveli na upravljivu mjeru. tehnologija. jer je omogućilo svojevrsnu autonomiju mišljenja. čini se. i uopće ljudski rad podijeljeni su na specijalnosti. Odgovarajuće se i čovjekov prirodni okoliš vidi kao skupina odvojeno postojećih dijelova. Ipak. nego i unutar svakog pojedinca. Nadalje. naposljetku dovela do širokog raspona negativnih i razornih posljedica. P. na poimanje sebe i cijeloga svijeta u kome živi (tj. odgovor ćemo potražiti najprije kod jednog fizičara i jednog pisca.§2. Snowa o intelektualnom rascjepu Zapada na dvije kulture (prirodoslovnu i literarno-humanističku) koje već stoljećima ne uspijevaju naći zajednički jezik. Zapravo je ljudima. duševnim osobinama. shizoidne. namjerama. najprije u mašti. ta je čovjekova sposobnost odvajanja sebe od svog okoliša. težnjama. pa čak i ne razumiju. a potom i u svom praktičnom radu. u mislima dijeliti i odvajati stvari. te dijeljenja i raspodjele stvari.

dakako. ljudskog i božanskog. doveo do te rascjepkanosti koja se sad čini samostalno postojećom. prije. Slično je englesko holy (svet) zasnovano na istome korijenu kao whole (cijelo). Moj je osjećaj da neko idealno jedinstveno obrazovanje poziva na pristup predmetima preko temeljnih ljudskih problema. Uputno je razmotriti da je engleska riječ health (zdravlje) zasnovana na anglosaksonskoj riječi hale što znači cijelo (whole): dakle biti zdrav jest biti cijel. ponekad i opasnija od malo znanja. Pitanje je pronalaska primjerenog rječnika kojim se možemo baviti tim problemima. da bi sve izgledalo odgovarajuće njegovu načinu mišljenja. Ima jedna zanimljiva riječ: pontifex. Zapravo je čovjek oduvijek tragao za cjelovitošću – duševnom. meñu različitim odjeljcima znanja i osjećanja koji su bili proizvoljno razdvojeni i natjerani na život u svojim -7- . umjetnički rječnik koji bi nam omogućio da prijeñemo bez nekog ozbiljnog stresa s jedne točke gledišta na drugu. A celibat nije samo izmeñu različitih vidova intelekta.postojećih fragmenata. Sve to ukazuje da je čovjek oduvijek osjećao cjelovitost ili potpunost bezuvjetno nužnom da bi život bio vrijedan življenja. što. moj omiljeni pisac iz razdoblja dok se još nisam zakačio za filosofiju. imamo povišeni rječnik pjesništva. u nadi da će dobiti vrijedno potomstvo. ugrubo odgovara i hebrejskom shalem. koji imam ono što bi se moglo nazvati enciklopedijskim neznanjem u mnoštvu područja) upravo gradnja mostova izmeñu umjetnosti i znanosti. vrlo probitačna. i imamo apstraktni rječnik znanstvenih teorija. i možemo je razmotriti i iskoristiti na vrlo plodan način. osobnom. Svi znamo da je malo znanja opasna stvar. Ali i puno visoko specijaliziranog znanja je opasna stvar. (David Bohm 1981. i često su projicirali mitove o nekom još ranijem ”zlatnom dobu”. društvenom. prije nego se dogodio rascjep izmeñu čovjeka i prirode. koje pristupa šire ali površnije općeljudskim problemima. mostograditelja. Trenutno imamo veliku raznolikost rječnika: imamo rječnik običnog govora. mada. Tko smo mi? Koja je priroda ljudske prirode? Kako bismo se trebali odnositi spram planeta na kojem živimo? Kako nam je živjeti zajedno na zadovoljavajući način? Kako ostvariti svoje pojedinačne mogućnosti? Koji je odnos izmeñu uroñenog i odgojenog? Započnemo li tim problemima i učinimo li ih središnjima. neovisnom o njegovoj volji ili njegovoj želji. to je takoñer celibat strasti. izmeñu moralnih i znanstvenih prosudbi. Ljudi su od pretpovijesnog vremena bili svjesni toga stanja naizgled samostalno postojeće rascjepkanosti. čovjek tada djeluje pokušavajući razlomiti i sebe i svijet. pak. U svakom slučaju. trebamo urediti brakove. sa zahtjevima za malo znanja. ili mostograditelj. izmeñu objektivno opaženih činjenica i neposrednog iskustva. previña činjenicu da je on sam. Problem je pokušati urediti vjenčanja izmeñu tih raznih predmeta. ili. iz jednog diskursa u drugi. odvojeni jedni od drugih. i naprosto se ne vjenčaju meñusobno i ne dobivaju djecu koju bi trebali dobiti. djelujući u skladu sa svojim načinom mišljenja. Jedan od glavnih problema visokog obrazovanja danas je kako pomiriti zahtjeve za puno znanja. To je latinski naziv za člana svećeničkog reda u Rimu. vratiti ih u njihovo izvorno vjenčano stanje. Voñen rascjepkanim nazorom na sebe i svijet. Čovjek time stječe bjelodan dokaz ispravnosti svoga rascjepkanog nazora na sebe i svijet. U meñuvremenu. očito je da možemo sabrati informacije iz velikog broja trenutno posve odvojenih disciplina. takvo jedinstveno obrazovanje ne postoji. mislim. koje je u biti specijalističko znanje.) Drugi će svjedok biti Aldous Huxley. te izmeñu čovjeka i čovjeka. U sadašnjem je kontekstu funkcija knjiškog čovjeka (poput mene. izmeñu materijalnog i duhovnog. U religijskom kontekstu pontifex znači graditelj mosta izmeñu Zemlje i Neba. tjelesnom. Zacijelo nisam neki pontifex maximus. čiji se poglavar nazivao pontifex maximus. Ono što trenutno nemamo jest oblik riječi kojim bismo izrazili sklapanje znanstvene činjenice i znanstvene teorije s našim izravnim iskustvom. imamo rječnik prozne književnosti. ali i pontifex minimus za sad može ponešto učiniti. Mislim da je to vjerojatno jedini način da stvorimo jedan temeljito jedinstven oblik obrazovanja. celibat instinkta. Problem je sa svim specijaliziranim znanjem to što je ono ustrojeno u neki niz ”intelektualnih celibata”. Različiti predmeti žive u svojim redovničkim ćelijama. Naš je problem nekako pronaći književni. Čitava je ta zamisao pontifexa.

pa reći: ”Ono što je priroda spojila. filosofiji menadžmenta. (Damir Barbarić oko 2000. osim spoznajnih moći (theoria). a to znači prije svega školničku. za ”jedinstvenim obrazovanjem”) nije nazvao ”filosofijom”? Pretpostavljam zbog toga što se i filosofija uobičajeno shvaća kao još jedan od specijalističkih predmeta akademskog obrazovanja. prije -8- . Prihvati li filosof ulogu specijalista na primjer za spoznajnu teoriju.samostanskim ćelijama. Ona je put na kojem čovjek kao biće nedostatka nastoji iz-cijeliti sebe i svijet. etiku. prije drugo nego li isto. kao i stvaralačke moći proizvoñenja novih bića (poiesis). Možemo parodirati Bibliju. Zašto onda nijedan od njih svoje nastojanje (za ”cjelovitošću”. Jasno da jedan od predmeta (i još sa svojim vlastitim nepreglednim specijalizacijama) ne može obaviti traženu zadaću. odnosno. Danas govorimo čak i o filosofiji sporta.) Nasuprot specijalističkoj tendenciji ostalih oblika znanja koja nastoje oko pojedinih područja. uistinu je posljedica prepariranja filosofije za njenu dnevnu. neka proizvoljne akademske podjele na predmete ne razderu usko isprepletenu mrežu stvarnosti i pretvore je u besmislicu. uz sve veće zaostajanje. Schopenhauer je snažno i dostatno zabavno kazao kako nije dostatno samo glavom biti filosof. Stoga filosofija shvaćena kao nastojanje za cjelinom nadilazi čak i najopćenitije shvaćeno znanje i spoznavanje. (Aldous Huxley 1959. već je korak od toga da se ubrzo dalje specijalizira za ‘‘teoriju’‘ neuronskih procesa mozga. gdje je uopće ima. filosofiji organizacije… U znanosti su nove discipline i sve veće specijaliziranje znak napretka. Kasnoantička razdioba u logiku. discipline. koji se i sam opet raspada na uže specijalističke discipline. Ali. pri tom ne bismo smjeli zaboraviti da se sam filosofirajući čovjek ne nalazi negdje izvan te cjeline svega. I tu je zapravo sve u redu. te da nastavi. jasno je da neka vrsta unutrašnje. promatrajući je. spoznajnu teoriju. Čemu? S druge strane. Podjela na ontologiju. Stoga je jasno da nastojanje za spoznajom cjeline podrazumijeva i nekakvo sebespoznavanje. dakako ne u pukom mehaničkom zbroju. fiziku i etiku nije bez temelja. kako stoji s istim u filosofiji? Ovdje bih htio biti što izravniji: filosofija ne treba nikakvu unutarnju podijeljenost u grane. Čini nam se da kretanja u filosofiji (ili barem onime što sebe naziva filosofijom) prate tendenciju znanosti ka uvećanju broja disciplina. osim činjenice da bi on ipak rado htio zadržati ime filosofa. odgojnu i obrazovnu upotrebu.) Možda se takvo nastojanje za cjelovitošću i cjelinom može učiniti suprotnim duhu našeg (tako zvanog ”postmodernog”) doba u kome se. Ta početna i klasična odredba filosofije vrijedi u osnovi i danas i vrijedit će dok ima filosofije. estetiku itd. cjelina kroz čovjeka očituje i moći aktivnog djelovanja meñu drugim bićima (praksis). Besmislenost te ‘‘loše beskonačnosti’‘ bit će doduše često nadoknañena povećanim ugledom i uvažavanjem u društvu očaranom znanošću. Cjelina nije tek ”predmet” promatranja i opisa. sada naglašava prije različitost nego jedinstvo. nasuprot totali(tar)izirajućim ”velikim pričama” prethodnih razdoblja. nužno misli cjelinu svega. trčkarati za najnovijim znanstvenim ‘‘otkrićima’‘ na tom ili sličnom polju. neka nijedan čovjek ne razdvoji”. u izdvojenosti. filosofija nekako ima posla sa cjelinom svega. Groteskne pojave o kojima govorite jasno su svjedočanstvo izumiranja svakog pojma o tomu što je filosofija. kao i spoznavanje uvjeta opisivosti nečega.) Lako prepoznajemo da su pitanja koja razmatraju Bohm i Huxley filosofska. Cilj toga puta nije neka jedinstvena znanost o cjelini svega nego cjelovitost svega – a to najprije znači čovjeka koji se zaputio u filosofiju. područja. recimo tako sistematske raščlanjenosti ipak leži u naravi filosofije. kao ni druge slične… No. a to je svako doista suvremeno društvo. koliko god treba respektirati i iznova promišljati sve mjerodavne uvide u unutarnju nužnost svojevrsne sistematske raščlambe filosofije. prije rubno nego li središnje. U ponešto zaoštrenoj formulaciji: filosofija. danas mi se čini važnijim prije svega odlučno insistirati na jedinstvu i jedinstvenosti filosofije. nego obuhvaća ujedno i svoga ''promatrača'' kao i opis te cjeline – iz samog pojma cjeline slijedi da oni ne mogu biti nekako odvojeni od nje. (Friedrich Nietzsche oko 1870. već s obzirom na uzroke i načela. No.

cjelina nije poravnavajuće jedinstvo koje isključuje iznimke i različitost. kad su suprotnosti izgubile svoj živi odnos i uzajamno djelovanje. pojedinačno.) Ključna riječ je ”ponovno uspostavljanje”: cjelina nije nešto što se tek ima narinuti odvojeno postojećim dijelovima – ona je.pojedinačno nego li opće. i zadovoljava se time da utvrdi odnose izmeñu tih bića. da poduzme nove diobe i suprotstavljanja… Zadaća filosofije biva unaprijed odreñena kao ‘‘ponovno uspostavljanje cjelovitosti’‘ razdvojenog svijeta. duša i tijelo. i kad zadobivaju samostalnost. ograničeno. Svijet mu je poput nekog područja jednoznačnih i izoliranih odreñenosti u kojem je svako nešto spram svakog drugog razgraničeno i osigurano. -9- . (Herbert Marcuse 1932. Hegel 1801. vjerovanje i razum. Cjelina obuhvaća čak i ”suprotnost dijela i cjeline”. (G. nego o sabiranju meñusobno suprotstavljenih ali ujedno i supripadnih momenata. Razum uzima svako biće koje susreće kao mirujuće. Ali. čvrsto. pojam i stvar. sloboda i nužnost. konačnost i beskonačnost … ‘‘razum i osjetilnost. biće i ništa. naprotiv. jednoznačno odreñeno. da ograničenja upotpuni. Kad iz života ljudi iščezava moć sjedinjenja. W. te da ih isto tako jednoznačno fiksira. tlo iz koje su ”odvojeni dijelovi” uopće mogli doći u postojanje. Zadaća filosofije je ponovno uspostavljanje cjelovitosti. za opći pojam: apsolutna objektivnost i apsolutna subjektivnost.) Pitamo se ponajprije: što znači razdvojenost kao situacija i što se razdvojilo? Hegel odreñuje razdvojenost parovima suprotnosti: duh i materija. inteligencija i priroda. Ne radi se o kirurškom odsijecanju neuklopljenih ”viškova” koji strše iz Prokrustove postelje nametnutoga jedinstva. nastaje potreba filosofije… Razdvojenost je izvor potrebe filosofije. F.’‘ U situaciji razdvojenosti ljudski život se kreće u jednom svijetu čvrstih suprotnosti i ograničenja.

10 - . Ona označava čovjeka koji voli spoznaju za razliku od čovjeka koji je sebe nazvao znalcem jer posjeduje znanje. Ako i nije stalno da je Pitagora začetnik toga izričaja. To odgovaranje u skladu je sa sofon. No. ta je harmonia ono čime se odlikuje filein. tmuša. Teško je prevesti što ta riječ znači za Heraklita. znači ovdje što i u Heraklita: homologein. carstvo sjena. st. ljubav). čini se da bi Heraklitovom shvaćanju ljubavi s onim mudrim bila bliža neka smirenija vjenčana ili barem prijateljski postojana veza i zajedničko življenje s onim što nam bitno su-pripada (za takvu su. To da se dva bića uzajamno prilagoñavaju. (Karl Jaspers 1953. tmušoljub? Čitatelj ovoga Uvoda vjerojatno će najprije uočiti ne posve uobičajeni način pisanja riječi filosofija. (prijevod M. Zófos grčki kazuje: tmina. (u dva prijevoda): Ljudi filosofi (filosofous andras) moraju biti znalci veoma mnogih stvari. toliko se zna da se on i prije Sokrata upotrebljavao… ali se po preuzetnoj mudrosti sofista istakao u krugu Sokratovu i njegovih nastavljača. Sklad je harmonia. tj. . odgovarati Logos-u.) Po platoničkoj je predaji Pitagora bio prvi koji je upotrijebio riječ filosofos. ljubavnik). večer. Barbarića) (Heraklit 6. večernjak. sofos (mudrac. Riječ je filosofija po svome postanju grčka te znači isprvice ljubav k mudrosti a pripovijeda se da ju je prvi izrekao i prvi sebe nazvao filosofom Pitagora… Pitagora je u spomenutoj pripovijesti kako je zabilježena u Cicerona prvi sebe nazivao iz čednosti tek ljubiteljem mudrosti veleći: mudar je samo bog. zapad. što sami nismo/nemamo (takvu su ljubav Grci nazivali eros). ljubitelj. i to da bi naglasio jedan nedostatak – manjak mudrosti – kao bitno ljudsko stanje. Hrvatski je učinio svojom riječ ‘‘filozof’‘. (Albert Bazala 1906. voljenje.§3. prijatelj mraka. pa je nalik strasnoj žudnji za onim drugim od nas. pak. govoriti kao što govori Logos. Evo njegovoga fragmenta 35. znalac) i sofia (mudrost). a ne posjedovanje istine. To znači: za Heraklita još ne postoji filosofia. voljeti. koji voli sofon: filein. tmušoljub. mračni podzemni svijet. da se oba izvorno prilagoñuju jedno drugome. Riječ filosofos stvorio je po svoj prilici Heraklit.) Grčka riječ filosofos nastala je kao suprotnost riječi sofos. Aner filosofos nije ‘‘filosofski’‘ čovjek. mišljeno heraklitovski. Sironića) Treba doista da iz vlastita iskustva mnogo toga poznaju muževi što naginju onom mudrom (filosofous andras). Grčki pridjev filosofos znači nešto sasvim drugo nego pridjev filosofski. Kr) Za razliku od platoničke ljubavi spram onog mudrog koja izniče iz spomenutog manjka. Filosofi su onda ljudi koji vole mudrost. Aner filosofos je onaj hos filei to sofon. pr. budući da su upućena jedno na drugo.) Historičari drže da je ipak Heraklit prvi upotrijebio tu riječ. zemlja mraka. Taj smisao riječi očuvao se do danas: bit filosofije je traženje istine. philosophique. ljubav imali riječ filia). Aner filosofos voli sofon. (Branko Despot 2005. Hrvatsko ‘‘filozof’‘ čuto grčki: ljubitelj tmine. težitelj k zapadu. Naglasak da je osviještenje toga stanja preduvjet filosofije vjerojatno je usmjeren protiv ondašnjih samozvanih učitelja životne mudrosti (”sofista”) koji su je smatrali vlastitim posjedom pogodnim za trgovanje na trgu/tržnici. čovjek težeći za mudrošću može da bude tek ljubitelj mudrosti: filosofos. a koji bi trebao naglasiti njenu etimologiju s korijenima filos (prijatelj. filia (prijateljstvo. (prijevod D.

(Martin Heidegger 1955. to sofon znači ovo: Hen Panta. onaj već spomenuti sklad s onim što je harmonia postao je tako težnja za sophon-om… Budući da filein nije više izvorni sklad sa sofon-om. a ostale prepušta braći. na odreñen način izgledaju ‘‘slični’‘. koji su obitavali u jednom usklañujućem prijateljskom uzajamnom ugoñavanju (filia kao harmonia) sa cjelinom svega što jest (Logos. tj. naime. označavaju dva pola društvenog života u aristokratskom svijetu koji zamjenjuje stare kraljevine. Naglasak nije stavljen na jednu ličnost koja upravlja društvenim životom. u okviru zajednice oblik uzajamne povratne veze. Korak prema ‘‘filosofiji’‘. Zašto? Zato što su bili veći mislioci. Ova ‘‘sophia’‘ javlja se u osvit VII. a mnoštvo iz jednog? Moć razdora – moć jedinstva. vezana je uz plejadu dosta neobičnih ličnosti koje krasi gotovo legendarna slava i koje Grčka neće prestati veličati kao svoje prve prave ‘‘mudrace’‘. tako. ”Veći” ovdje nema u vidu iskazivanje nekog rezultata. nego upućuje na jednu drugu dimenziju mišljenja. ma koliko se inače razlikovali po porijeklu.11 - . suprotstavljene i komplementarne. u smjeru sofon-a.]. Predmet [je] ove mudrosti …: koji elementi čine ovaj svijet. nego na mnoštvu funkcija koje su meñusobno sukobljene. kako ih uskladiti. te zahtijevaju da budu razgraničene… To što mit nagoviješta pričom o sukobu meñu braćom … novi [je] problem: kako se poredak može roditi iz sukoba suparničkih grupa. Hen Panta). tj. stoljeća [pr. Heraklit i Parmenid nisu još bili ‘‘filosofi’‘. prije nego se dogodio rascjep izmeñu čovjeka i prirode. Na ovoj sličnosti počiva jedinstvo polisa jer za Grke jedino slični mogu biti ujedinjeni u istu zajednicu (philia). na društvenom planu. eris – philia. nego diobom suverenosti. tako što svaki od njih prisvaja jedan od vidova vlasti. filein to sofon postaje filosofia. Spašavanje najčudnovatijeg … zbilo se na taj način što su neki krenuli na put smjerom tog najčudnovatijeg. Heideggerovi ”veći mislioci” od filosofa jesu oni iskonski ljudi (aner filosofos) s početka povijesti Zapada koji su još bili cjeloviti. koji je pripremila sofistika. s Hen Panta. Kr. ili – preuzmemo li formulu samih Orfika – kako. prvi su napravili Sokrat i Platon. Traganje za ravnotežom. koje ga sile zavañaju sa njim samim. za suglasjem u jednom nemirnom razdoblju dovest će do stanovitog moralnog razmišljanja i političke spekulacije koji će označiti prvi oblik ljudske ‘‘mudrosti’‘. nego osobita težnja za sofon-om. Jer. Tu težnju odreñuje Eros… Tek sada mišljenje postaje ‘‘filosofijom’‘. Heraklit i Parmenid bili su ‘‘veći’‘ u tom smislu što su bili u skladu s Logos-om. Dakle. sa zahtjevom za društvenim jedinstvom… Ljudi koji čine zajednicu. Takvi su ”mudraci” mogli vlastitom sabranošću uravnotežiti raznorodne interese ljudskih zajednica.možemo je protumačiti prema vlastitom Heraklitovom izjašnjenju. kako se zajednički život može oslanjati na različite elemente. iz sudara suprotnih nadležnosti i funkcija. Time su oni postali oni koji teže za sofon-om i svojom su težnjom budili i održavali budnom čežnju za sofon-om u drugim ljudima. Veza čovjeka s čovjekom dobit će. suparništva udružuje se s osjećajem pripadnosti istoj zajednici. jedno može proizaći iz mnoštva. objediniti tako da se iz njihovog sukoba rodi ljudski poredak grada… Sliku kralja koji u svojim rukama drži cjelokupnu vlast zamjenjuje ideja različitih funkcija izmeñu kojih treba uspostaviti sklad. tj. ravnotežu… U velikom broju indoeuropskih mitova o suverenosti … ljudske djelatnosti koje se sukobljavaju u društvu ponovo se objedinjuju u liku suverena. te izmeñu čovjeka i čovjeka”. Atenske legende opisuju suprotan proces: krizu oko nasljednika koja se ne rješava pobjedom jednog od pretendenata nad ostalima i koncentriranjem čitave arche [vlasti] u njegovim rukama.) Smisao Heideggerove pripovijesti možemo naznačiti s obzirom na prethodni zapis (§2. koja će zamijeniti hijerarhijske odnose podreñenosti i nadreñenosti… . a iz kojeg ugoñaja izniče mudro življenje (sofia). te dvije božanske cjeline. konkurencije. Veličanje borbe.): tamo se spominje ”projiciranje mitova o nekom još ranijem 'zlatnom dobu'. položaju ili funkciji. ‘‘Jedno (je) Sve’‘… Meñutim. Grci su čudnovatost toga najčudnovatijeg morali čak spašavati i štititi od dohvata sofističkog razuma koji je za sve imao gotovo svakome otprve razumljivo objašnjenje i na trgu ga iznosio. Philei to sophon. cjelovitost ne znači homogenost nego sabiranje meñusobno suprotstavljenih ali ujedno i supripadnih momenata.

Mag je priziva kao božansku moć. politička i društvena uloga koja se pripisuje mudracima. kao stanje greške i ljage.12 - . Pretpostavka je takva koncepta manjak mudrosti. koji su zapravo izmislili vrline svojstvene grañaninu’‘. suprotstavljeni spram svojih sugrañana kojima nestade sluha za takav govor. u suglasju (‘‘voljeti’‘) i rado ljubazno postupati s nečim – u ovom slučaju s to sofon. vlasti meñu pojedincima i grupama koje čine društveno djelo. političkoj. umjestan i koristan uglavnom na području praktičnih. neovisnom o njegovoj volji ili njegovoj želji”.U jednom danas izgubljenom dialogu O filosofiji Aristotel je govorio o … ljudima koji su … ‘‘uperili oči na organizaciju polisa. volji za moć. sklad elemenata i od njih čini jedinstvenu zajednicu. Epimenida pravog nadahnutog maga… Više-manje mitska predaja o sedmorici mudraca omogućava nam da. nositelji takvog načina mišljenja bijahu sofisti. a koji dovodi to toga da ”čovjek voñen rascjepkanim nazorom na sebe i svijet. to otkriće oni su nazvali mudrost. mudrošću. Do Platonovog doba harmonia je postala nešto drugo od nas. mada. Iz te će krize proizići u oblasti prava i društvenog života reforme u koje će biti uključeni i vidovnjaci pročistitelji poput Epimenida i nomoteti [zakonodavci] poput Solona… Obnoviteljski napor uočljiv je na više razina: vjerskoj. Tek se gubljenjem prvotnoga suglasja i harmonije težište pomiče prema čovjeku i njegovoj žudnji (filia) da dosegne ”idealno” stanje imenovano sofia. Za njega philosophia ne znači ”znanje”. Nakana je antičke filosofia iznaći mudrost. razdoblje koje su Grci na vjerskom i moralnom planu doživjeli kao dovoñenje u pitanje čitavog njihovog sistema vrijednosti. počasti. Ova viša norma je dike [pravednost]. (Jean-Pierre Vernant 1962. Na tom tradicionalnom podatku o postojanju sedam mudraca bilo bi uzaludno zasnovati neki historijski zaključak: popis sedmorice je nepouzdan i promjenjiv. kroz mnoštvo čisto legendarnih podataka. složan grad. nomotet je objavljuje u svojim zakonima… Ona je ta koja meñu grañanima treba uspostaviti pravu ravnotežu koja jamči ono što se zove eunomia: pravednu raspodjelu dužnosti. samo bogovima namijenjenim posjedom istine. Trenutak krize. ekonomskoj. bilo moguće obnoviti spominjanje (anamnesis) na zaboravljeno. da bi sve izgledalo odgovarajuće njegovu načinu mišljenja”. on ne vodi računa o kronologiji niti o vjerojatnosti. kao udar na sam poredak svijeta. nejasnoća istine – naime one mudrosti što ju je za Grke mitskoga razdoblja nosio mythos. Filein znači prijateljski i naklonjeno biti u blizini. dakako. djelujući u skladu sa svojim načinom mišljenja. inicijativi. Solona elegijskog pjesnika. Sveopće okretanje ka vlastitim parcijalnim interesima omogućuje prodor sofističkog shvaćanja ”mudrosti” kao neke suviše ljudske lukavosti. (Franci Zore 2006. to je ”način mišljenja o stvarima. doveo do te rascjepkanosti koja se sad čini samostalno postojećom. omogućuju nam da povežemo odreñene ličnosti koje inače sve razdvaja: jednog Talesa koji uz mnoge druge ima i državničke nadležnosti. Platonovo tumačenje . dosegnuti istinu. U Platonovo doba. U suprotnosti ljudskog i božanskog znanja nalazi se motiv koji se u novovjekovnoj povijesti znanosti uzdignuo do novog značenja. tehničkih i namjenskih djelatnosti”. Dike uspostavlja suglasje. Ipak. nego zahtjev za znanjem. ali. uvijek nastoji suzbiti dynamis [moć] rodova. opet u Bohmovoj formulaciji (§2. Ili. političkih izreka i moralnih klišeja shvatimo odreñeni trenutak društvene povijesti. različito od njihovih prethodnika.) Tek pad iz te mitske drevne ravnoteže održavane posredovanjem ”sedam mudraca” dovodi do potrebe i mogućnosti filosofije. da postavi granicu njihovoj ambiciji. tom mudrošću bilo je obdareno sedam mudraca. težnju za sophia. izmislili zakone i veze koji spajaju dijelove grada. Riječ filosofia dolazi od izričaja filosofos. previña činjenicu da je on sam. dok je u moderno doba takvo raz-cjepkano mišljenje osobito uspješno u specijaliziranim znanostima. ponajprije na zaborav zaborava kao takvog. maksime koje se za njih vezuju. djeluje pokušavajući razlomiti i sebe i svijet. Tek je Platon dao toj riječi jedno novo značenje. arbitra političkih borbi u Ateni koji odbacuje tiraniju. podvrgavajući ih istom pravilu koje kao prinuda djeluje podjednako na sve. za čim tek možemo žudjeti. Ono upućuje na problematičan karakter znanstvenosti filosofije. prema Platonu. iz sabrane bliskosti s onim samim mudrim (sofon). Posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida i dalje govore uravnoteženo. stanje u kojemu bi.) ”Zaborav zaborava”: to znači da raz-umski način mišljenja ”stječe bjelodan dokaz ispravnosti svoga razcjepkanog nazora na sebe i svijet. kako ga očituje sofistički duh svagdašnjice.). što znači onaj koji filei to sofon.

) Tražena moć sabiranja suprotnosti u njihovom živom odnosu od Platona nadalje se vidi kao eros. i kad zadobivaju samostalnost. Ta samokoncentracija velikog svijeta. a prije njega dva i po tisućljeća filosofske tradicije. Svijet se realno obrazujući se. čak korijen svega ‘‘objektivnog’‘ odnošenja. tvorenja ili kao otpor njegovu radu. Schelling. u jednom individualno osobnom duhovnom središtu.) traga Huxley. Leibniz. Dakako. što je drugo od nas samih. filosofija postaje ljubavlju voñeno nastojanje koje se obrće od sofističkog posjedovanja i trženja gotovog parcijalnog znanja na putu povratka onom iskonskom skladu.) . koja vazda žeña za najtješnjim sjedinjenjem i simpatijom sa svjetskim bitnostima svake vrste. (Hans-Georg Gadamer 1989. u uobičajenom smislu riječi. djelovanju.da je philosophia puka težnja za istinom … postalo je iznova virulentnim tek nastankom modernih iskustvenih znanosti. Nakon onog kobnog rasapa. Onaj eros. Definirati pravo filosofije nasuprot novovjekovnoj znanosti postalo je jednako teško i nužno kao što je to bilo nužno u odnosu na grčku ‘‘sofistiku’‘. do svijeta! Izvor toga procesa u čovjeku doista nije ona. Spinoza (‘‘amor Dei intelectualis’‘). nego ona ljubav pravoga Platona. Ne jedno svjetsko područje kao predmet čovjekova znanja. Goethe. Čudnovata ljubav – ljubav koja je žarka žudnja a ujedno prema stvarnoj vrijednosti usmjerena najviša objektivnost. U ovom smislu imaju Platon. pa i ja sam. (Max Scheler 1925. nego svjetska cjelina u kojoj se sve bitne ideje i bitne vrijednosti stvari ponovno nalaze u raščlanjenoj strukturi… Takav univerzum. Goethe. žudnja za sjedinjenjem s onim od čega smo razdvojeni.” (§2. ‘‘platonska’‘ ljubav prema svijetu. ono je pritom ujedno doživjelo i pomak u smislu. Giordano Bruno (‘‘herojska ljubav’‘).13 - . Tek takva ljubav omogućuje jedno uravnoteženo obrazovanje čovjeka i njegovog svijeta za kojim (vidi §2.) Sjetimo se Hegela: ”Kad iz života ljudi iščezava moć sjedinjenja. čovjek to treba. ‘‘Težiti za obrazovanjem’‘ znači ljubeći žarom tražiti imanje udjela u svemu što je svjetski bitno u prirodi i historiji. Schopenhauer. ‘‘makrokosmosa’‘. vinuo do čovjeka. Eduard von Hartmann. koja je nekoć svekolikoj ‘‘philosophia’‘ zauvijek dala ime ljubavi prema bitnome. ‘‘mikrokosmosu’‘. kad su suprotnosti izgubile svoj živi odnos i uzajamno djelovanje. a ne samo slučajno tu biti i tako biti – znači s Goetheovim Faustom htjeti biti mikrokosmosom. nastaje potreba filosofije. idealno. ili to postajanje svijetom neke ljudske osobe u ljubavi i spoznaji – to su samo dva izraza za različite smjerove razmatranje istoga najdubljega procesa oblikovanja što se zove obrazovanje. Kant vazda svoj svijet. Dante. sažimajući se i sažet u jednom ljudskom biću – to je svijet obrazovanja. za pojmovno shvaćanje kojega su se vazda iznova borili Platon. Aristotel.

kao neki razlažući rascjepkani razum. nimalo nalik hrani. Razlog Sokratove kritike zbog njihovog uzimanja plaće bio je tipičan za njega. običaji ili vjerovanja ukorijenjeni u nekom nepromjenjivom redu. da se radilo o davnoj jednokratnoj povijesnoj pojavi ne bismo imali osobitog razloga baviti se danas time. Tko su bili sofisti? Sofistes piše ili poučava jer ima za pružiti poseban dar ili znanje. prvi pokretači onog što se naziva dobom prosvjetiteljstva u Grčkoj. Išao je tako daleko da je to nazvao prostitucijom. Do vremena kad je Platon napisao Sofista oni postaju (zajedno s drugim neželjenim značajkama) tek ‘‘plaćeni lovci na bogate mladiće’‘.) Taj prijelom/kriza u grčkom životu na kojega odgovara filosofija još se od tada naziva sofistikom. kao i na nepostojanju postojane stvarnosti. To je natjecateljstvo postalo opća značajka sofista. no njihovi proizvodi. Vjerujem da se isto to što se sada zbiva planetarno dogañalo (doduše u daleko manjem opsegu) u Grčkoj kada se polis iz male organske zajednice pretvorio u veliko trgovište. ako je naša situacija slična onodobnoj grčkoj. Pojavljivanje sofista na velikim festivalima u Olimpiji i drugdje imalo je natjecateljsku svrhu. možda bi je prisjećanje na sofiste moglo povratno rasvijetliti. Puno je znakova da sadašnje generacije prolaze kroz prijelom svjetskih formi koji je po posljedicama i dubini barem onoliko značajan kao i onaj koji je prije 2500 godina izazvao klasičnu filosofiju.14 - . Za Protagoru je svaka rasprava ”verbalna bitka’‘ u kojoj je jedan pobjednik a drugi svladan – oprečno od Sokratovog ideala ”zajedničkog istraživanja”.§4. bilo na polju ponašanja. U Protagori Sokrat opisuje sofista koji je ‘‘prodavač stvari koje hrane dušu ili um’‘ i objašnjava zašto bi se neki mladić trebao krzmati oko toga da se povjeri nekom takvom: kao prodavači na malo koji prodaju živežne namirnice oni hvale svoju robu a da ne znaju njihov sastav. ulaze izravno u um i ne mogu se pohraniti u staklenke dok ne doznamo koji valja jesti i u kolikim količinama. S druge je strane previše reći da meñu njima nema ništa zajedničko. (Peter Sloterdijk 2009. Od ranog petog stoljeća može ju se izgovarati s omalovažujućim tonom kao danas riječi učenjak ili intelektualac. Dijelili su skepticizam spram mogućnosti pouzdanog znanja temeljen i na nedostatnosti te pogrešivosti naših sposobnosti. Radi se o sad već globalnom prestanku samorazumljivog važenja naslijeñenih životnih formi (najprije tradicionalnih ali danas sve više i bioloških). Njegova je sofia praktična. sofistika Sofistički je duh. Sofisti su bili. No. sa svojom formalnom podukom potpomognutom pisanjem i javnim govorima. iako ne isključivo. za profesionalne podučavatelje koji su za plaću držali poduku mladićima i javno govorili da bi pokazali svoj dar govorništva. politike ili tehničkih vještina. pomoći jedan drugome da oboje mogu doći bliže istini. On je držao da uzimajući novac uskraćuju sebi slobodu: moraju razgovarati sa svakim koji može platiti. Zato se o njima ne može govoriti kao o školi. da se dobije nagrada u organiziranim natjecanjima kakva su se prireñivala i za pjesnike i glazbenike i atlete. Za vrijeme Sokratovog života riječ se upotrebljavala. okrivljen za onaj kobni pad iz cjelovitosti. Ta su vjerovanja – ili nedostatak vjerovanja – dijelili i oni koji nisu bili profesionalni sofisti. Nijedan sofist nije vjerovao da su ljudski zakoni. Tako bi proučavanje tog starog prijeloma moglo nadahnuti i razumijevanje ovoga aktualnoga. Mudrost je nešto što bi trebalo slobodno dijeliti s prijateljima i onima koje voliš. Svi su jednako vjerovali u antitezu izmeñu prirode (fysis) i konvencije (nomos). pa su se namnožile svakovrsne relativizacije. Posve je opravdano govoriti o širem sofističkom mentalitetu ili pokretu. za kojim slijedi ”potreba za filosofijom” (§3. Sofisti su nedvojbeno individualci. Možemo reći da je najbliža riječ toj učitelj ili profesor. ali su pali pod njihov utjecaj. dok je on slobodan birati društvo koje mu se sviña.). . pravi protivnici koji se meñusobno natječu za naklonost javnosti. čime je postalo očito da su mogući i drugačiji vidovi života od tradicijom predanih. Dakako. jer prodavanje svoga uma nije ništa bolje od prodavanja tijela.

Umjesto toga imamo Euripida s dramama punim preljuba. Periklova Atena predstavlja ”podruštvljenje” života – cjelokupni život postaje javan i seli se iz kuća i palača na ulicu. U Grčkoj je uspjeh vrijedio prvo u politici. ako nema postojane stvarnosti?). smo. a sofisti su bili površni. pa i uvjeriti u to da je crno bijelo. kao i odbojnosti spram Platona kao licemjernog reakcionara i diktatora koji je osigurao potiskivanje njihovih pisanih djela ocrnjujući im čast. K. to me ne obvezuje za sutra. Nenaklonjenom suvremeniku poput Aristofana sofističke su zamisli bile simptom propadanja. to je istina za mene. retorika. a potom u sudstvu. istinito. umijeće uvjeravanja. snabdjevači sofizmima (u suvremenom značenju te riječi). Poučavati učenike uspješnoj verbalnoj borbi s obje strane problema bilo je dijelom retoričkog nauka. žalio se.15 - . nego se bavila i sadržajem onoga što je rečeno. . C. svjedočili snažnom pokretu novog proglašenja sofista i njihovih srodnika šampionima napretka i prosvjetiteljstva. i epistemološko gledište koje su svi dijelili. Do nedavno je prevladavalo mišljenje da je u sporu sa sofistima Platon imao pravo: on je zaista bio ono što je i namjeravao biti. Kako bi se moglo pogriješiti. Sada. nezainteresiranog za istinu nego za stjecanje popularnosti u tržišnom nadmetanju (kad bismo dodali ”u fair nadmetanju”. Sve to. Guthrie 1971. meñutim. Kao što reče Protagora ”u svakoj temi postoje dva argumenta koji su jedan drugome suprotni”. ne općenita i postojana. dolazi od nove ateističke znanosti i novog morala sofista. Usporedba s marketingom nam približava taj duh površnoga promoviranja. Kako mi sad imamo poslovne škole i škole za marketing. Veliki dani Grčke bili su doba Perzijskih ratova. ili da ih uvjerim. Neki učitelj dobrog života koji bi čovjeka osposobio za takav društveni uspjeh – danas se to zove npr. nemoralan i kukavički. Pogledajmo dramu: dramatičari više ne biraju uzvišene i plemenite teme kao što ih je pisao Eshil. U takvom ozračju nije začuñujuće da se nauk o spoznaji priklanja ”što se meni čini. Nema istine spram koje sam odgovoran. To je dvoje povezano više nego bi se moglo pomisliti. slab je. Retorička poduka nije bila ograničena samo na formu i stil. …) za te svoje neobvezne hirove. Sir Karl Popper ih je nazvao ”velikim naraštajem”… Za njega oni predstavljaju vrhunac liberalne i demokratske misli u Grka. razmetanja i odvratnosti. a ako i razlikuje priklanja se zlu i prezire dobro. nema neke svete ljepote koja bi nadilazila proizvoljnost onoga što se meni svidi. i oružje mu je bila retorika. kad je čovjek bio čovjek. to bi već podrazumijevalo neku ne-proizvoljnu odredbu o tome što je to fair i time iskakalo iz sofističkog duha). što god da mi sad odgovara. izuzetno krizno razdoblje u kojem je prevladavao način mišljenja kojega bismo mogli nazvati sofističkim duhom. tako su i Grci imali svoje učitelje politike i retorike: sofiste. life coach – doista vrijedi svake kune. s beskrajnim dvoličnim govorom. s obzirom da je istina relativna i da nitko ne zna ništa zasigurno? Istina je individualna i privremena. Na istu bi stvar ukazala i usporedba s današnjim odvjetništvom gdje o tome tko je u pravu odlučuje ”jači argument” kojeg ne zanima istina nego interes klijenta. A budući da živim s drugima. Mladi se naraštaj priklanja luksusu. Retorika ne znači danas u našim životima ono što je značila u Grčkoj. istina za čovjeka je jednostavno ono čime ga se moglo nagovoriti. lijepo i pravo. ovisno o subjektu koji ga stječe. (W. mislio je Aristofan. Od 1930. Uz to. ili mi se hoće. destruktivni. visoki moralni standardi resili su netom prošlu generaciju. Slijedeći tu analogiju. nadjačane u velikim borbama s Platonom i Aristotelom. nego sve jest onako kako meni odgovara. Danas se ”uspjeh” ili ”uspješan čovjek” odnosi prvenstveno na uspjeh u businessu a tek u drugom redu na uspjeh u politici. a to je skepsa po kojoj je znanje relativno. Njegov je cilj bio podučiti učenike da hvale i kude iste stvari i naročito da podupiru slabiji argument na način da se čini jačim. prihvate li se one pretpostavke o tome što u životu (ni)je dobro. dobar život se svodi na uspjeh da se kod drugih izborim (ili da im nametnem. Jakost argumenta počiva na društvenim konvencijama (na čemu bi drugome. svi su se standardi poremetili i nitko više ne razlikuje dobro od zla. Peto je stoljeće za Grke (naročito za Atenjane) vrijeme burnih promjena. pravi filosof zaljubljen u mudrost. incesta i prijevara.Postojalo je umijeće koje su podučavali svi sofisti.) Gdje je tu najavljeno ”ispadanje iz cjelovitosti”? U poricanju svega onoga što je opće pa stoga za sve obvezujuće. ili mi se svidi. Hrabrost i otpornost. nema obvezujuće pravednosti nego imam pravo na što god mi se hoće. a one opet na snazi zastupnika ovih ili onih partikularnih interesa. ondašnjoj bi se retorici danas mogla pripisati uloga marketinga. jednostavnost života. a što se tebi čini to je istina za tebe”.

Sofistika [je dakle] kriza istine. to su opet samo dvije postavke koje se odmjeravaju. moralna očekivanja) po prirodi (fysei) ili po postavci (thesei). Ime sofistes dobilo je pogrdni prizvuk tek preko Sokratove i Platonove kritike sofistike. tu zbiljsku krizu istine sofisti samo teorijski utemeljuju. njezina radikalna kritika predaje probija se i privlači obećanjem da će za sva životna stanja pripraviti odgovarajuće praktikabilno znanje. laktaštva i urotništva. ono što je ispravno i valjano. postavke (thesis). Pravo. Teorija o istini kao postavci ima dalekosežne posljedice: ako smo naime danas postavili jednu istinu tako da smo je logosom uspjeli obraniti. pravu. tako su se suvremenici nad sofistima manje. Na taj je način već u ishodištu praktički nemoguće ozbiljno obraniti tezu o prirodnosti. koja uskoro postaje i predmetom poučavanja. (Franci Zore 2006. moramo upravo sebe pitati što sad valja činiti. No ono što je osnova svega spomenutoga jest kriza istine. Neka prevlada onaj logos koji je jači. dočim se ”mudrost” koleba izmeñu pragmatičnosti i ekscentričnosti. nasuprot čemu se može slobodno postaviti nova teza.gdje onaj tko je najglasniji može svoje mnijenje lako nametnuti mnoštvu. U duhu tog vremena prevladavaju relativizam i kritičnost. Za Grke temeljni zahtjev logon didonai (”dati/podastrijeti logos/razlog”)… ne znači reći istinu nego podastrijeti uvjerljive argumente. kao faza (a ne kao konačni rezultat) sofistika je zacijelo neizbježna. Upravo sofistika. I kad se postavi pitanje je li nešto (na primjer zakoni. Sokratovo i kasnije Platonovo djelovanje predstavlja upravo načelnu borbu za istinu. dakako. namijenjen zabavi i zanimljivosti. Kada neka naslijeñena samorazumljivost postane upitna. Glagoljivost. stvar postaje sasvim drugačija. dočim. Čim se o tome počne raspravljati na takav način. slobodnjaštva. a zahvaljujemo mu nastanak samostalnih znanosti. tada možemo sutra postaviti drugu. te će i ta valjati ako za njenu obranu ponudimo dovoljno jak logos. i oni koji nastoje zagovarati prirodnost prava u maniri starih. što znači da se o svakoj stvari mogu iznijeti (barem) dvije različite besjede. već su samim time upleteni u sofističko utemeljivanje. neovisno o tomu za kakav se odgovor zalažemo. zgražali nego nad njihovim kritičarima. Činiti pravo mora imati svoj izvanjski motiv i mora biti u interesu onoga koji tako postupa. a ne samo odabranima. vjerski običaji. ”crpila je istodobno iz demokracije i demagogije”. tako reći.16 - . Razumljivo je da je u uvjetima demokracije i relativnosti vrijednosti cvala retorika. Periklova smrt u početku 6. dočim su sofisti tad meñu ljudima doista važili za spretne. ili manje ozbiljno. U velikom stilu i sa širokim utjecajem. a što je utemeljeno i u sofističkoj teoriji prava: pravo je pravo jačega. moralu i politici. S dobrim razlozima u njoj prepoznajemo prvo europsko prosvjetiteljstvo. kao što je osvjedočeno kod Protagore. Njezina je trajna zasluga . koja se opet može utemeljivati po postupku logon didonai. reći dvije istine. ne vrijedi dakle više kao nešto što se po sebi razumije. koja se pojavljuje u to vrijeme. odnosno nova istina. U tomu se obzorju pokazuje značenje sofističkoga zahtjeva ”učiniti slabiji logos jačim”. odražava duh tog doba i njegovu mudrost (a ne možebiti Sokrat ili Platon). Podučavajući retoriku. kao i racionalno potkopavanje vrijednosti u religiji.) Ipak. učili su ljude nadasve osposobljenosti za politički život u uvjetima demokracije. politiku i filosofiju. govoriti na dva različita načina. stoljeća znači konačnu pobjedu trgovaca i duha potrošnje. Odatle proizlazi potreba za provjerom onoga što netko drži istinitim. Tako svaka tvrdnja koja želi biti istinita ima status teze. Tako je mudrost postala. ”Umjetnost” prestaje biti sakralnim i biva kulturnim dogañajem. tomu usuprot. Sofisti se obraćaju svima koji su spremni plaćati za vlastito osposobljavanje. Istodobno se afirmiraju spoznaje o relativnosti govora i njegovoj snazi. No. vješte i iskusne. Osnova koja omogućuje takvo razumijevanje leži u postavci o ”dvama logosima”. U povijesti epoha sofistici pripada najveće značenje. otvoreno upućuje na stanovito izvanjsko utemeljenje. opće rasprostranjenom pojavom. To se prvi put dogaña u sofistici. nego postaje nešto što se može staviti u pitanje: što je ispravno/pravično i na čemu se temelji to da je ispravno/pravično? Sofistički upit.

S obzirom na njeno virtuozno postupanje sa znanjem tu njezinu nesposobnost za samokritičku analizu vlastitog medija možemo opisati samo kao tragičnu. Ostala joj je nedostupna spoznaja da i znanje i čovjekovo sopstvo koje se u njemu artikulira ne može jednostavno biti poput našeg znanja o predmetima.) . No njezin je deficit bio (i jest) u tome što je čovjeka. Čovjek joj je bio samo ono što je de facto zahtijevao i postizao. kao i uvidu u mjerodavnu čovjekovu kompetenciju. kojega je prema jednoj Protagorinoj izreci proglasila ”mjerom svih stvari”. on je iz predaje već mogao znati ono što su Protagora ili Gorgija tek morali sami iznaći. jer.17 - . On je otkrio da sve znanje gubi vrijednost ako nije povezano s čovjekovim samosvjesnim zahtjevom. Tu leži Sokratova zasluga.u društvenom osamostaljenju kritičkog intelekta. To je ona tragika koja se u modernoj sofistici Friedricha Nietzschea promeće u komiku. poimala samo kao empirijsku veličinu. (Volker Gerhardt 1999.

To da većina može biti u krivu počiva na tome da ima istine. istini koja nadilazi ljudske (”demokratske”) dogovore. Naime. marketinga. na čemu bi se moglo temeljiti protivljenje pojedinca nekom prevladavajućem stavu? On zapravo ne može smisleno smatrati da je u pravu mada većina misli drugačije – jer u tom slučaju ”biti u pravu” (bilo po pitanju istinitosti. individualizma. filosofija koja legitimira totalitarni politički poredak općenito je neka vrsta evolucijskog ili vitalističkog relativizma. a potom poziva (više nego što ga provodi) na empirijsko opovrgavanje. (Slavoj Žižek 1996. slobodnjaštva. da je sličnija dvorskoj ludi nego propovjedniku”? Je li u pravu Karl Popper kad Platonovu anti-sofistiku vidi kao reakcionarnu volju za jednom konzervativnom revolucijom. odakle bi neka npr.) čitati kao zalaganje za povratak na preddemokratske i pred-znanstvene pozicije? Ne samo kod Poppera: suvremeno je doba (a osobito ”postmoderno” mišljenje) sklono svako shvaćanje o nekom inherentnom redu stvarnosti.) Doista. s druge strane. Tako bi težnja za cjelovitošću navodno ukazivala na totalitarne sklonosti a nastojanje za istinom. u svim svojim socijalnofilosofijskim djelima Platon opetovano ističe da je obilježje dobre vladavine interes čitave države. prosvjetiteljstva. Ili Sokrata. ateističke znanosti. liberalizma. njezine inferiornosti u usporedbi s dijalektičkom (i/ili hermeneutičkom) tradicijom”. na dogmatizam. Što je s Platonovim tobožnjim totalitarizmom? Popper griješi u formuliranju temeljnih Platonovih intencija. Izmeñu silnih banalnosti kojima nas je zadužio Karl Popper. tad ne bi bilo dobrog razloga za bilo kakvu nekonvencionalnost (osim proizvoljnog ”tako mi se hoće”).) ”kriva” za niz pojava koje valjda samo najzatucaniji konzervativci mogu smatrati spornima – poput: demokracije. ili trenutno premoćnog mnijenja. rasprave. ili popularnog. Slavoj Žižek se s Popperovim tumačenjem obračunava po kratkom postupku: najprije ga (nimalo pristojno i svakako pretjerano) proglašava ”egzemplarnim slučajem inherentne imbecilnosti analitičke filosofije. tad pojedinac koji je u skladu s tim redom i tom istinom ne treba potvrdu većinskog. umjetnosti shvaćene kao zabava. dostajat će primjeri Maximiliana Kolbea ili Dietricha Bonhoeffera. a njegove protivnike sofiste kao prave predstavnike političke otvorenosti i znanstvenosti? Treba li onda i suvremeno zazivanje protivljenja sofistici (primjerice u §4. ako postoji neka nad-konvencionalna istina. čak i ako je većina ne vidi. natjecateljskog duha. odnosno svih njenih . pak. osumnjičiti za ideološku nametljivost koja vlastita mnijenja podmeće za Apsolutne Istine.§5. odvjetništva. u iskušenju smo poduzeti ‘‘iskustveno’‘ pobijanje pretpostavke o inherentnoj vezi izmeñu filosofskog ”totalizma” i političkog totalitarizma. ako (meñu)ljudsko dobro počiva na nekom dubljem redu stvarnosti. konzervativnost? Ako je sofistika (§4.18 - . a i to posve slučajno)? Da je istina konvencija. liberalna konvencija primila prednost nad nekom totalitarnom konvencijom? I zašto bi netko riskirao (ili čak žrtvovao) glavu da se suprotstavi tom većinskom mnijenju.… – ima li. Ako ”dobro” nije drugo nego konvencija. da su i istina i svaka etičnost tek puke društvene konvencije. zamisao da um koji smjera na Apsolut time postavlja temelje totalitarne dominacije… Za početak. No. tržišta. Ako Žižek i nije naveo empirijske slučajeve u kojima tvrdnja o ”dodiru Apsoluta legitimira otpor pojedinca zemaljskoj političkoj moći”. upravo tvrdnja o ‘‘dodiru Apsoluta’‘ može legitimirati otpor pojedinca zemaljskoj političkoj moći. S jedne strane. ako njegovo mnijenje nije doista bolje ili ispravnije (nego je tek njegovo. jedna se zamisao izdvaja kao posebno gluplja od drugih: zamisao o inherentnoj vezi filosofskog ‘‘totalizma’‘ (‘‘čvrste’‘ filosofije koja nastoji dokučiti Apsolut) i političkog totalitarizma. Otud je ta veza daleko od neizbježnosti i samoočiglednosti – prije će biti da je obrnuto. ikakvog smisla još i danas filosofiju shvaćati u suprotstavljanju ”sofističkom duhu”? Nije li ”opće mjesto da filosofija ne bi trebala biti konzervativna. bilo po pitanju etičke ispravnosti) ne bi značilo ništa drugo do biti suglasan s većinskim mnijenjem (budući da nema neke nad-konvencionalne istine). onda.

To je takoñer razlog zbog kojega se vrlo često pojavljuje u svezi s nekom utopijskom socijalnom tehnikom. meñu klasnim vladavinama. nije se moguće naprosto vratiti kao da se ništa nije dogodilo. (Mislav Kukoč 1999. Na drugoj stani. kako smatra Popper. i b) da je ‘‘otvoreno društvo’‘ Atenske demokracije dalo pogubiti Sokrata – čovjeka kojemu je Popper namijenio ulogu duhovnog rodonačelnika ‘‘otvorena društva’‘. nego zbog Platonova uvjerenja – je li ono ispravno ili ne. kriterij razdiobe dobrih od loših državnih poredaka upravo je zakonitost. U naporu da potvrdi savršenstvo ‘‘otvorena društva’‘ Atenske demokracije i nasuprotno zlo manihejski joj suprotstavljena tribalističkog ‘‘zatvorenog društva’‘ s njegovim ideologom Platonom. kako navodi Popper. na način da se uspostavi ‘‘prava mjera’‘ izmeñu načela slobode (demokracija) i razboritosti (monarhija). Daleko najveći prostor u Popperovoj knjizi zauzima kritika platonovskog historicizma. budući da vladajuća klasa obuhvaća veći broj grañana države. zakonita vladavina. a Platon je izrijekom smatra lošom vladavinom. U Državniku. čak i kada bi ta superiornost bila potvrñena. prema Platonu. djelovanja i očekivanja. kao svoje zastupnike. Platon. a ne klasna vladavina koju Popper podmeće Platonu. Notorne su činjenice: a) da je ‘‘otvoreno društvo’‘ Atenske demokracije bilo robovlasničko društvo. budući da je ovaj nigdje ne zastupa. Potom se istražuje prikazuje li Popper Platona primjereno svojom interpretacijom. Popper podmeće Platonu. historicizam. Na koncu tada treba nabaciti pitanje zbog čega je Popper promašio taj aspekt Platonove teorije povijesti. ne zbog Platonovih totalitarističkih primisli. ma kako lijepa i funkcionalna ona nekad bila. odnosno vladavina u interesu svih.) Želi li Platon doista restauraciju pred-demokratskih i pred-znanstvenih društava? Jednom razbijenoj životnoj formi. Najbolja država … nastaje kombinacijom ‘‘obaju tih državnih ureñenja’‘. moralno i obrazovno superiorne kandidate. Stoga njegovo iskreno poštovanje spram ranijih oblika zajedničkog života atenskih mu predaka ne valja razumjeti kao nastojanje da se ti oblici obnove. Budući da smatra kako se zakoniti tijek povijesti nastavlja preko sadašnjosti. koji suprotstavlja Platonu. Pri tom se ograničavamo na Popperovu interpretaciju Platonova historicizma. Popper izražava sljedećim navodom: ‘‘Želim izraziti svoje uvjerenje da osobna superiornost. moralna ili obrazovna ne može nikada ustanoviti osnovu za političke prednosti. nego je upravo opasan jer navodi ljude na neprimjerene načine ponašanja. tobožnji neprijatelj ‘‘otvorena društva’‘: a) eliminira ropstvo iz svoje ‘‘idealne države’‘. Platon navodi monarhiju (Perzija) i demokraciju (Grčka). nije samo neznanstven. No. Dobra vladavina je. historicizam polaže pravo na davanje dugoročnih prognoza o tijeku socijalnih zbivanja. . upravo intelektualno. Svoj ideal demokracije. Može se pokazati da Popper promašuje jednu njegovu bitnu točku i u sklopu s time ne prepoznaje jedinstveno historijsko mjesto koje filosofija zauzima za Platona.’‘ … Navedeno Popperovo naivno egalitarističko shvaćanje demokracije [ne] korespondira … sa suvremenom liberalnom demokracijom u kojoj institucija demokratskih izbora omogućuje grañanima da biraju. teoriju otvorenog društva. nepremostive su Popperove aporije problem ropstva i problem Sokrata. Spomenutu ‘‘rasnu superiornost’‘. bilo rasna ili intelektualna. Pod historicizmom Popper podrazumijeva shvaćanje kako se tijek povijesti može izraziti u nekom univerzalnom historijskom zakonu protjecanja. Popper zapada u velike teškoće i aporije s kojima teško izlazi na kraj. U tome kontekstu.19 - .dijelova – polis je zavod za sretan život svih. Kod dobrih. odnosno zakonitih oblika vladavine situacija je obratna. Najprije treba prikazati Popperovu kritiku Platona i njegovu protupoziciju. primjerice. meñutim. U tome kontekstu Platon pokazuje odreñene simpatije i spram egalitarizma jer navodi da je. demokracija bez zakona manje loš poredak od oligarhije i tiranije. o tome se može raspravljati – da će zakonitu vlast u korist svih kvalitetnije obnašati aristokratska manjina ili pojedinac… U Zakonima – svojoj ‘‘drugoj najboljoj državi’‘ – kao dva temeljna državna poretka iz kojih su se razvili svi ostali oblici. i b) najpoznatiji je učenik i štovatelj Sokrata kojemu u svojim djelima daje takav hommage temeljem kojega je Sokrat – koji za sobom nije ostavio niti napisana retka – stekao za sva vremena neupitan status u temeljima zapadne kulture i civilizacije.

20 - . kako Popper želi egzemplarno dokazati na Platonu. naime. ‘‘Ćudoredno držanje otaca’‘ nad čijom naglom propasti jadikuje Platon u Zakonima počiva samo na ispravnu mnijenju (orethes doxa) a ne na uvidu i znanosti (gnome. kao posljedica izazova koji dolazi s njime. Platonov je cilj bio da ‘‘obnovi zahtjeve plemenskog društva razvijajući totalitarnu teoriju morala’‘ i tako izazove ‘‘povratak u harmonično prirodno stanje. tj. To znači da na početku historijskog razvoja stoji idealna država.’‘ Primjenjujući na Platona kategorije ‘‘zatvorenog’‘ i ‘‘otvorenog društva’‘. prema Platonu. episteme). gubitak starih vrijednosti. Ispravno mnijenje. restauraciju iskonskog društva. Ako se u toj povijesnoj situaciji želi ćudoreñu dati novi nosivi temelj. onda se ono mora temeljiti na uvidu i filosofiji. Popper osobito ističe Platonov uvid da se socijalni prevrati pojavljuju uslijed rascjepa unutar vladajuće klase. kao sve veće udaljavanje odslika od njihova pralika. jedino filosof koji misli ideje može od svih napada pobjedonosno obraniti svoje ćudoredne nazore koji trebaju biti utemeljeni i trajni uvidi. No to ćudoreñe u Platonovim očima ima jedan načelan nedostatak: ono je neposredno-nesvjesno. tek u razdoblju krajnjeg propadanja. počiva samo na nekritičkoj navici koju još nisu poljuljala suprotna stajališta. To je razlog iz kojega Platon za idealnu državu. a da nju tijekom povijesti postupno smjenjuju druge. Filosofija je fenomen koji se u povijesnom tijeku pojavljuje kasno. Platon je na ljudima prepoznavao posljedice takvog prelaska (gubitak emocionalnih spona. onda će savršenstvo biti tim veće što se dublje vratimo u prošlost’‘. Iskonsko društvo za Platona dakle nipošto nije idealno. znanstveno doba. ne na svjesnu uvidu i spoznaji. i stoga nije trajno. počiva na tradiciji i navici. Naša teza glasi: Popper neprimjereno interpretira Platonovu teoriju povijesti. nego ulazak u novo. Društvo koje je izašlo iz stadija nevinosti ne može se više vratiti u nj. Prema Platonu. onako kako ju je on razumijevao. u tlačenju i tiraniji. Za Poppera je Platonovo političko htijenje potpuno reakcionarno i restauracijsko: svojom koncepcijom idealne države Platon je kanio iznova uspostaviti iskonsko stanje društva i vratiti se natrag do polazne točke povijesti. teret osobnih odluka). u čijem se protjecanju stvari sve više udaljuju od ideja tako da se vremenski tijek stvari mora pojaviti kao propadanje. nego isto tako i još izvornije učenje o propadanju vrijednosti i normi. u kojem bi se socijalne institucije i javni i privatni moral trebali temeljiti na znanosti. Popper dolazi do sljedećeg tumačenja: u svojoj genijalnoj sociološkoj intuiciji Platon je kod svojih sugrañana vidio patnju koja se javlja s prelaskom iz zatvorenog u otvoreno društvo. Stoga Platonov historicizam nije samo učenje o propadanju države. stanje društva na polazištu povijesnog razvoja. ali se protiv njih borio najneprikladnijim zamislivim sredstvom. tj. vratimo se plemenskom patrijarhatu iz doba prije propasti. Prema Popperovu tumačenju učenja o idejama. a uslijed toga i relativno stabilan socijalni sklop. svaki put sve lošije forme ureñenja. u zlatno doba praskozorja povijesti. zahtijeva vlast filosofa. nipošto nije idealno niti identično stanju idealne države. ne može opravdati svoje razloge.’‘ Platonov politički credo Popper sažima ovako: ‘‘Vratimo se prirodi! Vratimo se izvornoj državi naših predaka.Platonov se historicizam sastoji u teoriji propadanja socijalnog tijela. primitivnoj državi koja je u skladu s ljudskom naravi. Platon je smatrao da ideje uvijek stoje na početku nekog vremenskog razvoja. Ćudoreñe otaca koje počiva na ispravnom mnijenju prema Platonu je u njegovo doba prepušteno naglom propadanju ponajprije stoga što je potpuno nezaštićeno izloženo sofističkom relativirajućem načinu argumentiranja. za razliku od spoznaje. restauracijom iskonskog stanja. gubitak uzora i identifikacijskih mogućnosti. Iskonsko stanje društva. teorija etičkomoralnog propadanja. dakle državu koju treba jednom zauvijek oteti propadanju. Ali takav rascjep unutar vladajuće klase može postojati samo ako su ćudoredna i moralna mjerila za tu klasu izgubila valjanost. prirodno-nereflektirano ćudoreñe. jer ako svijet s vremenom propada. a time i temeljnu misao teorije idealne države. nego već u sebi nosi klicu propadanja. Platon nije imao na umu povratak u nevino prirodno stanje. Popper smatra da je ideal stabilna društva Platon vidio u iskonskom društvu kojim je vladao plemenski tabu. Time je već naveden razlog iz kojega je to ćudoreñe nužno moralo propasti. Svaki takav pokušaj završava. prirodnoj vladavini mudre nekolicine nad neukim mnoštvom. U ranom povijesnom dobu doduše postoji intaktno ćudoreñe. Platon prema Popperu ‘‘vjeruje da uzor ili izvorni oblik savršene države može naći u dalekoj prošlosti. .

prijelazno skeptičko ili sofističko razdoblje.21 - . potom stoici. a potom vjerujemo još dublje. i nipošto nema smisla nastojati zadržati se u (ili se čak vratiti) onom jednostavnom dobu kad smo bili zadovoljni odgovorima odraslih.) … Usporedni razvoj kod pojedinca: ‘‘Za jednostavnošću i povjerenjem djetinjstva slijedi nesmirena i neusmjerena silovitost mladosti. dakako. Naravno. Podjela moralnosti na tri razdoblja: ‘‘najprije. drugo. C. (W. potom.) Popper scientistički kratkovidno čitavu povijest zapadnjačkog mišljenja razdvaja u suprotstavljene tabore proznanstvenih liberala protiv dogmatskih totalitarista. (Rainer Thurnher 1985. K. Guthrie 1971. Najprije vjerujemo jer i drugi vjeruju. samosvjesno ili filosofsko razdoblje’‘. i tome slično. shvaćanjem slobode kao samovoljne ”slobode od…”. Ideje su za Platona nevremenske i transcendiraju svijet. ali u dosta različitom obliku nego smo vjerovali na početku. i ”otvorenih društava”. nego ulazi u ranu odraslost. Da bez Platonovog poimanja episteme ne bi moglo biti zakona moderne znanosti. . Izlaz iz navedenog bipolarnog suprotstavljanja pred-prosvjetiteljskih organskih zajednica protiv kojih nastupa sofistika. Taj manihejski pristup odbacuje ne samo Platona nego i mnoge koji su tijekom stoljeća filosofirali u razgovoru s njim na stranu protivnika progresa u liberalnom i znanošću voñenom otvaranju društava.’‘ Pomislimo li sad na velike stvari koje su uslijedile – filosofije Platona i Aristotela. tri će stupnja istodobno postojati meñu ljudima različitog obrazovanja i intelektualnih sposobnosti. Ali ne vjerujem da će se meñu onima koji su iskoračili iz tog razdoblja u veću zrelost naći mnogo onih koji bi ga smatrali osobito mudrim. (U trećem razdoblju. epikurejci i druge filosofije helenističkog doba – ne može biti dvojbe da sa sofistima grčka misao nije u padu. taj je životni stupanj od goleme važnosti. Za njega je esencijalizam samo suprotan pol moderne znanosti i retardirajući element u njenom nezaustavljivom pobjedničkom pohodu. a potom mudrost zrelog života. nastojanje za vlastitom iznimnošću. Svako konkretiziranje u prostoru i vremenu treba kao fenomen na nepremostiv način razlučiti od ideje. razdoblje pučke ili nesvjesne moralnosti.) I u sofistici i u njenim modernim (a još više post-modernim) nastavljačima prepoznajemo sličnosti s mladenačkim buntovništvom bez razloga (logosa ☺). ta je misao Popperu daleka. da bismo zadobili osobna uvjerenja prolazimo kroz stupanj dvojbe. Učenje o idejama stoga se ne može u smislu Popperove interpretacije koristiti kao teorijski temelj historicizma. može osvijetliti jedna usporedba društvenog razvoja s ljudskim odrastanjem. On vidi samo apstraktnu opreku izmeñu metodologijskog nominalizma izjednačenog sa znanosti s jedne strane. strahom od autoriteta. treće.Ne stoji Popperovo shvaćanje da ideje treba promatrati kao polazište nekog razvoja u vremenu. Na koncu moramo razjasniti gdje leže razlozi tog Popperovog krivog razumijevanja. i esencijalizma izjednačenog s praznovjerjem s druge strane.

Descartes. Augustina bilo je više od osamdeset filosofskih odgovora na pitanje u čemu se sastoji čovjekova sreća. oštro istaknuo i specifičnost filosofijskih metodičkih načela prema matematičkima. Spinoza. Dokaz da je obodni kut nad promjerom kružnice pravi. kako je poznato. Čak i filosofiju u ”svjetovnome” smislu Kant naziva ”znanošću o odnošenju sve spoznaje na bitne svrhe ljudskoga uma”. najužem smislu – to su dialektika u Platona i ”metafizika” (kako ju tradicionalno zovemo) u Aristotela. st. kako je nekad sebi tepala. primjerice. Što biste rekli kad bi bilo više od osamdeset različitih odgovora na isti matematički zadatak? Je li filosofija uopće znanost? Lako je reći da nije egzaktna znanost.-6. upravo se preko znanosti [episteme] uspinjemo do najvišega cilja. znanost? Je li filosofija neka znanost? Ako uopće jest znanost. i u 20. a to je znanost pripadna filosofu. da krene ”sigurnim hodom znanosti”. i to je cilj kojemu služi prethodni. Leibniz. a teorija o vodi kao osnovnoj sastavnici prirode začetak je fizike. onda se – budući da je njen predmet cjelina svega – ne može zadovoljiti time da bude neka znanost (naime.§6. I mudrost je znanost. Matematizaciju filosofije dobro predstavljaju. (Rudolf Brajčić 1999. ”kritički” posao. regina scientorum. stoljeću. Kr. koja počinje s modernom algebrom (Viete) i analitičkom geometrijom (Descartes i Fermat). (Srećko Kovač 2005. kao da filosofiju na razmeñu drugoga i trećega tisućljeća ostavlja pred dilemom ili da se uključi i poveže sa znanstvenim svijetom kao njegov (osobit) dio ili da se iz njega izdvoji (sve do suprotstavljanja). nego o novoj. praktičnu i poietičnu. u Gozbi. i matematiku. vodi napokon ”jednoj znanosti” ljepote o sebi. Teorijska pak filosofija obuhvaća tri teorijske znanosti: znanost o biću kao takvom. matematizaciju filosofije. ako je više malo tko priznaje za ”kraljicu znanosti”. Takvu težnju filosofije ka znanstvenosti nalazimo možda već od Platona. Postanak se kako grčke filosofije tako i grčke znanosti obično vezuje uz Thalesa (7. Nadalje. pr. Prema dialogu Sofist i sama je dialektika znanost – dialektike episteme. koja postaje nepreglednom ne samo kao cjelina nego i teško dostupnom po svojoj metodologijskoj ”softificiranosti”.22 - .). zacijelo jest svojevrsna ”majka znanosti”. Za Platona.) . filosofiju razdijelio na teorijsku. filosofija se nesporno može pohvaliti da su suvremene znanosti djeca takve filosofijske strasti. Za Platona je i Aristotela filosofija gotovo izjednačena sa znanošću. Ljubav prema znanostima. No. Aristotel je. a svakako od Aristotela nadalje. Neovisno o uspjehu tog poduhvata. filosofija postavlja i pitanja koja izlaze iz tih okvira. Podsjetimo na neke važne dionice iz tradicije filosofije koje se tiču pitanja ukoliko je i kakva je to znanost filosofija. Pa. s druge strane.) Znanstvenost se filosofije vidi prvenstveno u logici i njenoj sprezi s matematikom. Napuštanje aristotelovske fizike i matematiziranje fizike u novome vijeku povuklo je za sobom. upravo su matematika i matematička fizika Kantu bile metodologijskim uzorom. jedna od mnogih). Brz razvoj znanosti u 19. začetak je logike i matematike. s jedne strane. geometrijskoj matematici. I za Kanta filosofija teži tomu da postane znanost (sustav). koju Platon nazivlje filosofijom. a s druge strane izdvajanje matematiziranih disciplina iz filosofije. najviša meñu znanostima. a osobito Newton – Newtonova je fizika u ono doba zapravo filosofija (usporedi već i naslov njegova glavnog djela Philosophiae naturalis principia mathematica). Pri čemu nije više riječ o staroj. odustajući od tradicionalne ideje filosofije kao znanosti. fizičku filosofiju. nego bi htjela biti upravo the znanost. No pritom samo one znanosti koje dopiru do prvih načela ili uzroka čine filosofiju u njezinu osobitom. tj. ljepote o sebi – to je put koji vodi od tjelesne i duševne ljepote preko ljepote znanosti (epistemon kalos). iako u znatnoj mjeri intuitivan. a tad usporedba s matematikom ne daje baš laskav ishod. iako je Kant. od Platonove Akademije preko Descartesa i Leibniza do Fregea ili Gödela. znanost o prvim načelima i uzrocima. algebriziranoj. fizičku znanost (fysike episteme) – to je fizika tadašnjega a i kasnijih doba (a ne samo neka izdvojena ”filosofijska” fizika). Za vrijeme sv.

svoju fiziku nazivali philosophia naturalis). se čini da nekadašnja kraljica može imati još samo ulogu služavke znanosti (ancilla scientiae): Ne postoji filosofija kao sustav vlastitih stajališta uz stajališta znanosti. ona koja zastupa neizgubljivi zahtjev čovječanstva za čistom i apsolutnom spoznajom (i što je s tim nerazdvojno jedno: za čistim i apsolutnim vrednovanjem i htijenjem). san je odsanjan”.…)? Mnogi su filosofi tijekom povijesti vjerovali da baš s njima započinje svoñenje te mnoštvenosti na jedinstvo čime filosofija zadobiva pravu znanstvenu egzaktnost. novonastale znanosti više ne pokušavaju steći legitimnost znanstvenosti time da se nazivaju filosofijom (kao što su još Newton u XVII. Ali.) Neki čak drže kako je filosofija rañanjem pojedinih znanosti iscrpla svoj (majčinski) smisao postojanja: . Filosofija se ne može učiti jer ovdje nema takvih objektivno pojmljenih i utemeljenih uvida i. Dokle seže znanost. jedini zreli plod tih nastojanja bio je utemeljenje i osamostaljenje strogih prirodnih i duhovnih znanosti. Kant je volio reći da se ne može učiti filosofija nego samo filosofiranje. F. st. ”stajališta”. st. upravo se negdje nakon Hegela povećava odvajanje filosofije od ”pozitivnih znanosti”. Filosofija ne izučava drugo doli razjašnjenje stajališta i pojmova znanosti logičkom analizom. Ipak. jer ovdje nedostaju pojmovno čvrsto ograničeni i prema svojem smislu potpuno objašnjeni problemi. Surañivati na tome da se filosofija približi formi znanosti – cilju da bi mogla odbaciti svoje ime ljubavi prema znanju i da bi bila zbiljsko znanje – jest ono što sam ja sebi postavio. ali nikada nije sasvim napušten… Ni u jednoj epohi svoga razvitka filosofija nije uzmogla udovoljiti zahtjevu da bude stroga znanost. Ovdje – općenito – nema mjesta za privatna ”mnijenja”. W. ne uzmaže sebe olikovati u zbiljsku znanost. a ne na ukidanje proturječja izmeñu različitih filosofskih polazišta. Zacijelo. štoviše konstituirati kao stroga znanost pomoću medija kritičke refleksije u sve dublje prodirućim istraživanjima o metodi. znanstveno učenje nigdje nije pasivno primanje duhu tuñih materija. upravo je to vladajući ethos novovjekovne filosofije da ona. se čini da je pametnije izbjegavati asocijacije s filosofijom ako se želi biti znanstven. Taj zahtjev je istican čas s većom. U XX. Nitko uman neće sumnjati u objektivnu istinu. a Fechner na početcima znanstvene psihologije novu znanost naziva ”psihofizika”. a zadovoljavajuće objašnjenje toga je jedino prikaz same filosofije. ”nazore”. nije li baš u tome skandal i neznanstvenost. dotle se može podučavati i učiti. čas s manjom energijom. na svom kraju (1935. da ima mnoštvo raznih filosofija (a samo jedna matematika. st. (Rudolf Carnap 1931. (G. hoće se.) Husserl je na posljednje pitanje tada odgovorio da jasnim ”da”. stroga znanost. (Edmund Husserl 1911. fizika. Meñutim.Moglo bi se odgovoriti kako se zahtjev za egzaktnošću u filosofiji odnosi na unutarnju dosljednost odreñene filosofije. metode i teorije. dakle. pa se nove znanosti radije nazivaju ”fizikom”: osnivač sociologije Comte najprije koristi naziv ”socijalna fizika”. prema svojoj hijerarhijskoj namjeri najviša i najstroža od svih znanosti.23 - . Hegel 1807. st. i Bošković u XVIII. i to znanost koja bi udovoljila najvišim teoretskim potrebama i u etičko-religioznom pogledu omogućila život koji je ureñen čistim umskim normama. S oštrim isticanjem neznanstvenosti svekolike dosadašnje filosofije odmah se postavlja pitanje da li filosofija i nadalje želi zadržati cilj da bude stroga znanost. Unutrašnja nužnost da znanje bude znanost leži u njegovoj prirodi. te novih čisto matematičkih disciplina… Filosofija. Već u drugoj polovini XIX. na unutarnjoj reprodukciji umnih uvida do kojih su došli stvaralački duhovi. i utjecaju kojega je imao na europski duhovni život. Doduše. biologija.) Unatoč golemoj grañevini njegovog sustava. Što je to drugo nego priznanje neznanstvenosti filosofije. Dapače. zbiljska znanost. te svuda u istom smislu.) piše bilješku: ”Filosofija kao znanost. Stotinjak godina nakon Hegela slijedi još jedan odlučni pokušaj: Filosofija je od prvih početaka zahtijevala da bude stroga znanost. ono svuda počiva na samodjelatnosti. odnosno utemeljenu vrijednost čudesnih teorija matematike i prirodnih znanosti. što znači isto. kao ozbiljna. da li ona to može i mora htjeti. umjesto da se prepusti naivno filosofskom nagonu.

pa shodno tome nije ništa što bismo mogli saznati na znanstveni način. niti samo moralnost. u načelu ne razlikuje od znanosti. Na području filosofije podjela rada i anonimnost su nebitne. Schelling 1802. činjenicama. čini se. nego ono što je svima njima zajedničko i izvodi ih iz jednog praizvora. niti samo ljepotu. prisjetimo li se početne odredbe filosofije kao nečega što se bavi cjelinom. Filosofija ne napreduje. meñu znanosti o spoznaji počinje se uvrštavati sociologija spoznaje i znanosti. Zajedno s područjem umjetne inteligencije one tvore ”kognitivne znanosti”. Kao cjelina. kao i istraživača cjeline koji ne može izići ”izvan” nje da bi je ”objektivno” promatrao. Ona ima posla sa cjelinom. ona je idea koja nadilazi sve konačne mogućnosti znanja. a filosofija osim toga i onim što treba biti. zagovara ovu potonju alternativu. zapravo utopiti se u znanost o spoznaji. Pogledajmo kao primjer jednu granu filosofije. ”epistemologija je sadržana u prirodnim znanostima. spoznajnu teoriju.24 - . ali znanost takve vrste u kojoj se prožimaju istina. Quine. Ona stoga nema ni isti stil poučavanja ni učenja kao znanosti. dobrota i ljepota. Ali ta cjelina nije samo sveukupnost svih svojih dijelova. Ovo potonje stvar je teorije evolucije. naime. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji. Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja (i u perspektivi teži tome da obuhvati kognitivnu psihologiju). Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i način nastanka i razvitka tih mehanizama. J. naime. Filosofija ne obrañuje niti samo istinu. Ona jest znanost. Meñutim. Očito da ono što zovemo filosofijom nije znanost u istom smislu u kojem su to takozvane pozitivne znanosti.) Je li onda filosofija kao znanost stigla do svog završetka? Čak i da jest. kao jedno poglavlje psihologije. u stvarnom filosofskom poslu apstraktno razmišljanje treba se stalno isprepletati s pozivanjem na znanost. A možda je upravo filosofija ona koja tek pruža znanostima zatvoreni temelj i u iskonskom smislu ih utemeljuje. U tome je njena velika razlika od svih drugih znanosti. nego ono što je zajedničko znanosti. dolazi na vidjelo jedna od tradicionalnih osobitosti filosofije u odnosu na ”pozitivne” znanosti: one se bave onim što jest. Što znanosti o spoznaji mogu reći epistemologu? U prvi mah može se činiti da će posrijedi biti razgovor gluhih – ako je epistemologija normativna disciplina. U njenom slučaju sasvim izvjesno nema nečeg pozitivnog.) Ovo ”i jest i nije znanost” može zazvučati sumnjivo. danog što bi istraživala i čemu bi se onda našlo mjesto uz postojeće oblasti istraživanja ostalih znanosti.Filosofija se. vrlina i umjetnost. Konačno. to ne bi nužno značilo i kraj filosofije. vrijednostima i normama. vrlini i umjetnosti. (Hans-Georg Gadamer 1976. onda ne bi trebalo čuditi da ima vidova cjeline koji izmiču znanosti. U gornjem tekstu.” Kognitivna psihologija proučava ljudske spoznajne sposobnosti i procese. ”U novom okviru”. (Nenad Miščević 1999. W. premda lebdi iznad istine baš kao i dobrote i ljepote ipak ima karakter znanosti i da je istina ono što je za nju najviše. dakle znanje. je li ona time manje od znanosti? Je li to nedostatak filosofije? Možda je sav napredak znanosti moguć samo stoga što one stoje na neupitnom tlu što ga same niti spoznaju niti utemeljuju. obuhvaća i svoj vlastiti opis. Ono tek izriče . kaže on. S tim ”možda” još se ništa ne tvrdi. Ako bismo htjeli postaviti pitanje otkud to da filosofija. trebalo bi primijetiti da je odreñenje filosofije kao znanosti samo njeno formalno odreñenje. filosofska su pitanja samo općenitija znanstvena pitanja. a znanosti o spoznaji jesu opisne ili činjenične onda je moguće samo dvoje: ili epistemologija nema što tražiti od znanosti o spoznaji ili se sama mora odreći svoje normativne naravi i postati sama opisna ili činjenična. zato dakle ona i nije znanost. ona nema neko sadašnje stanje kao jedinstvo objektivne ukupne teorije. tj. drži Quine. Ipak. (F.) Cjelina. a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Filosofija nije znanost. Isto tako.

To su crte koje su u različitoj mjeri svojstvene svim znanostima. nego se odnosi na neko posebno područje onoga što se može znati. potresa dublje nego bilo koje znanstveno znanje. istina koja. (Karl Jaspers 1953. Teorije se jedna prema drugoj nalaze u odnosu dopune naspram sveukupne teorije. s mogućom podjelom rada i s zamjenjivošću svakoga tko spoznaje. Dok su znanosti na svojim područjima izborila nužno izvjesna i općepriznata znanja.25 - . Dok se znanstvena znanja tiču pojedinih predmeta za koje ni u kojem slučaju ne mora svatko znati. Aktualno stanje je sistematska povezanost svih pojedinih teorema.misao da nemjerljivost filosofije na liku teorije pojedinačne pozitivne znanosti ne mora značiti podreñenost. Duhovna tvorba ”matematika” jest kontinuirana sinteza svih dostignuća koja čine ukupnost znanosti u njenom sadašnjem stanju. Nema sumnje: u filosofiji nema jednodušnosti u tome što se definitivno saznalo. dopunjena i usavršena uz nova. U naravi same filosofije mora biti to da je svaki njen oblik. za razliku od znanosti.) Neznanstvenost filosofije naprosto znači da je filosofija nešto sveobuhvatnije od znanosti. lišen jednodušnog priznanja. to je samim tim postalo znanstveno znanje i nije više filosofija. Takav je racionalni proces spoznaje u izvjesnom smislu anoniman: on ne znači faktično mišljenje nekog odreñenog pojedinačno postojećeg nezamjenjivog čovjeka. Stara važeća dostignuća spoznaju se možda kao nepotpune. ali ona ostaju. jednostrane teorije. u filosofiji je uvijek u pitanju cjelina bića koja se tiče čovjeka kao čovjeka. filosofija to nije postigla unatoč naporima tijekom tisuća godina. (Eugen Fink 1946. povezanost utemeljenja. naime nije ista za svaki razum. nego je to osvjedočenje u kome sudjeluje cjelokupno čovjekovo biće. Prijašnji stupnjevi su predstupnjevi (ili pak izlučene zablude) koji mogu biti tek od sekundarnog historijskog interesa. Za čovjeka koji vjeruje u znanost najgore je to što filosofija uopće nema neke općevažeće rezultate. tamo gdje zasvijetli.) . Vrsta izvjesnosti koja se u njoj može steći nije znanstvena. Nova se dostignuća nadograñuju na valjanosti dosadašnjih. Ono što svatko nužno priznaje. Ta temeljna karakteristika unapredivosti matematike najuže je povezana s njezinom objektivnom naučivošću i poučivošću. Stanje je tako u stalnoj preobrazbi koja ima karakter napretka. Matematičko istraživanje završava rezultatima i uvijek novim rezultatima. nešto što se može znati a time i posjedovati. ona su utemeljena na njima. koje je samo opet pretpostavka za buduća sticanja. Znanost poput matematike uvijek ima sadašnje stanje – ono je ukupnost valjanih teorema i stanja otvorenih problema.

) U prošlom je zapisu (§6. Ona bi trebala postati analitička filosofija. sigurno idejama ili pojmovima. primjerice. Te su se discipline shvaćale kao stvar stava i uvjerenja. pod takvim su utjecajima ponajprije filosofija uma i filosofija jezika i one se osobito dobro razvijaju. iako filosof i dalje mora oštro uočavati razlike izmeñu pitanja pogodnih za refleksiju i pitanja pogodnih za promatranje. pokazivati više ili manje detalja. Analitička filosofija je u tom smislu bliža znanostima nego onoj drugoj filosofiji.26 - . a sve je jača i u kontinentalnoj Europi. ”analitički filosof”. Postoji vrsta filosofije koja i dalje cvjeta i koja će nedvojbeno nastaviti cvjetati sve dok ljudi i dalje budu razmišljali o svojoj naravi i položaju. Pod utjecajem pozitivizma i srodnih trendova. ali još spremnije priznaje svoj dug empirijskim znanostima. Tako imamo sliku neke vrste intelektualnog rastavljanja ideja ili pojmova na njihove dijelove. stoljeću pretpostavljalo da se do bitnih rezultata u etici. a djelomice zbog svog vlastitog razvoja. budući da se ne može jasno razložiti što je ”analitičko”. Time je omekšala granice izmeñu filosofije i znanosti.) odnos izmeñu znanosti i filosofije odreñen kao razlika izmeñu ''anonimnog'' procesa spoznaje u znanostima i ''faktičnog mišljenja nekog odreñenog pojedinačno postojećeg nezamjenjivog čovjeka'' u filosofiji. Uz točnu kartu manje je vjerojatno da . (A. Sartrea i Nietzschea i koja je zapravo najvećim dijelom prevladala njihovim djelom – na onu vrstu refleksije koja ponekad može dovesti do nove perspektive na ljudski život i iskustvo. posebno otkad su neki filosofi. R.§7. Ta slika ima svojih dobrih strana. Tako naziv što ga je sam sebi dao. politici i estetici ne može doći racionalnom argumentacijom. odražavati različite pojedinačne interese. U tom smislu posljednjih desetljeća izložena je napadima. koja se služi filosofskom analizom. može shvatiti kao neka vrsta razbijanja ili rastavljanja nečega. otkrivanja od kojih se elemenata neki pojam ili ideja sastoji i kako se ti elementi meñusobno odnose. promatranje može poticati filosofske probleme ali ih nikada ne može riješiti. Njegov je cilj nešto sasvim drukčije. rekli da. u kojemu on označava pokušaj da se filosofskim problemima pristupa korak po korak. No postoji širi smisao izraza ”analitička filosofija”. s druge strane – barem onako kako ga ja shvaćam – ne obećava takvu novu i razotkrivajuću viziju. Djelomice iz tog razloga. uključujući neprekidnu razradu i usavršavanje. pretpostavljam. Analitički filosof. analitička filosofija? Možda je primjereno da već sada navedem razloge zbog kojih će jedan suvremeni i ”uspješni” filosofski pristup na ovom Uvodu ostati uglavnom po strani. Što je onda njegov cilj? Čime se on bavi? Pa dobro. Mogu nam pomoći da se snañemo. u velikom se dijelu filosofije na engleskom jezičnom području u 20. Mape se mogu razlikovati po razmjeru. Izraz analitička filosofija nosi implikaciju da bi se filosofija trebala ograničiti na pojmovnu analizu i ne tvrditi da odgovara na ikakva sadržajna pitanja. Ona se u velikoj mjeri oslanja na tehnike formalne logike. običavao je govoriti o konceptualnoj geografiji ili konceptualnom crtanju mapa ili ubilježavanju u karte. ne možemo koherentno tražiti analitičke istine o pojmovima koje analitička analiza zahtjeva. raščlanjujući probleme na podatne dijelove umjesto da se pokušava izgraditi velike sveobuhvatne sustave iz kojih bi se tada izvodilo rješenja za te probleme. Često se mislilo da bi filosofija jednostavno trebala analizirati pojmove. npr. Mislim na onu vrstu više-manje sustavne refleksije o čovjekovu položaju koja se može naći u djelu recimo Heideggera. poput Quinea. Lacey 1996. Analiza se. prikaz koji je u odreñenoj mjeri apstraktan i takav kakva obično ne dobivamo uobičajenim zamjećivanjem. Profesor Ryle. U tom drugom smislu analitička filosofija je i dalje prevladavajući nazor u filosofiji na engleskom jeziku. i dalje gotovo da se osjeća netrpeljivost prema suprotstavljanju zdravom razumu. kao omiljeni opis njegove omiljene aktivnosti sugerira ”konceptualnu analizu”. Mapa ili karta daje nam prikaz nekog područja. Radi se o tako zvanoj analitičkoj filosofiji. fizici i kognitivnoj znanosti. filosofija je postala mnogo više tehnička nego što je to bila sredinom stoljeća. Premda analitička filosofija danas ipak hrabrije iznosi sadržajne tvrdnje i mnogo je manje izolacionistička.

Ali i samo zanijemljivanje je pseudo-dubokoumno. neovisna o prijeporima o smjeru i cilju puta. niti onome koga zanima ekonomska razvijenost pojedinih regija. Hegela.) Zacijelo svaka filosofija nastoji (izmeñu ostaloga) nekako analizirati i ”mapirati” svijet. informatike ili neurofiziologije. Rečenica da se ono mistično pokazuje kao očito. Filosofija treba činiti jasnima i oštro razgraničavati misli koje su inače tako reći tamne i zamućene. nego takoñer i neosporivo važne teme prepušta pukom mnijenju. Heideggerova ili Benjaminova djela te su unaprijed čvrsto uvjereni u to da razlog za to može biti samo u tim tekstovima. koji je inače vrlo rječit i širi mogućnost govora. objavio epohalnu knjižicu pod naslovom Tractatus logico-philosophicus. Razlog uspjeha tog ”filosofskog terorizma” Adorno je slutio u ”porivu za sigurnošću: ljudi žele imati nešto apsolutno sigurno” pa se onda pouzdaju u logičke trivijalnosti koje teško da bi netko htio osporavati. Osnovni su poticaji analitičke filosofije sumnjičavost spram svakog pojmovnog pretjerivanja. Wittgensteinovim riječima: ”4.27 - . Benjamina ili Adorna.” Analitička filosofija ima nešto poput čvrste jezgre metodoloških uvjerenja: prvo. (Peter Strawson 1992. služe različitim interesima. Ona je. četvrto. možda čak i cilja? Ali. Nuspojave takvog raščišćavanja su goleme. lingvistike. te. kao što kaže Strawson. njezinom bliskošću common senseu i odlučnošću kojom raščišćava teren. Nikole Kusanskog. Različite mape. drugo. već je izrada mape odreñena i njenom namjenom. upućuje na rijetko spominjanu jednostavnu dilemu analitičke filosofije: ona u velikoj mjeri ograničava mogućnosti filosofski odgovornog govorenja. ono je mistično” (6.522). ”O čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti. Zato je analitička filosofija neodoljivo privlačna onima koji ne razumiju Hegelova. a intelektualni ili konceptualni brodolom sigurno je moguć. Prema njoj Wittgenstein razvija naizgled opušten odnos: ”Svakako da postoji neizrecivo. Ono se pokazuje. te tako održava blagotvoran odmak od svih pseudo-dubokoumnih diskursa u kojima ”jezik tulumari”. Analitička filosofija čini imunim na iracionalizme svake vrste. vrlo skromna: ona osiromašuje. Jer sredstvima analize jezika može se u najboljem slučaju pokazati da je jezik neodgovorno pijan i da tulumari. Nije li racionalnije stupiti u neki jezični odnos sprema onome što se pokazuje kao neizrecivo nego se . A ta svrha nipošto nije ''anonimna''. vjerna svojem pojmu. mapa koja dobro služi jedriličaru ne vrijedi onome kome treba plan grada da pronañe restoran. treće. ne može koristiti bilo kome da otputuje bilo kamo? Ipak.” Tako glasi slavna završna rečenica Tractatusa. argumentativni koraci moraju biti jasni. Filosofija postaje skromna. Heideggera. ne samo prirodoznanstvene nego i filosofske teorije moraju biti bez unutarnjih proturječja. Šutnja je temeljni postupak misticizma.ćemo doživjeti brodolom. analitički-argumentativna.11 Ukupnost istinitih rečenica cijela je prirodna znanost (ili ukupnost prirodnih znanosti). Kao njen pravi utemeljitelj slovi Ludwig Wittgenstein koji je 1921. ali da se ne može jezično analizirati jer je ”neizrecivo”. hipoteze koje se izlažu moraju biti provjerljive. Stoga ne vjerujem da je moguće izrañivati upotrebljive mape bez da (barem implicitno) imamo u vidu neku svrhu puta. trezvenost i osnovno uvjerenje da filosofiranje znači analiziranje (problematične) upotrebe jezika sa svim njenim ponorima. svaki njihov pojam mora biti ekspliciran ili ga bar mora biti moguće jasno eksplicirati. konsistentni i razumljivi. Analitička filosofija rasterećuje priproste umove od zahtjeva da moraju prihvatiti sve tamno i presloženo – od tada sve to slovi kao neodrživo mumljanje onih koji nisu u stanju jasno izraziti svoje misli. Filosofija nije nauk nego djelatnost. Nepobitan uspjeh analitičke filosofije mogao bi biti povezan i s njezinim oporim šarmom. 4. Doista? Već u Wittgensteinovu ranom spisu pada u oči koliko je ”logički” argumentacijski postupak sličan misticizmu. Filosofsko djelo u bitnome se sastoji od razjašnjenja. Je li to dovoljno? Spada li u zadaće filosofije i odreñenje smjera putovanja. Ne samo da sve više svojih drevnih kompetencija prepušta stručnim disciplinama poput matematike. Analitička filosofija nastupa kao diskursivna policija: ne smije se misliti i govoriti poput Parmenida.112 Svrha filosofije logičko je objašnjavanje misli. Ona filosofiji dodjeljuje jasno ocrtanu zadaću: filosofija se treba pobrinuti za ”postajanje rečenica jasnima”. zar dobra mapa.

nadam se. obožavanja. tad izgleda kako taj spoj common sense-a i šutnje o golemim područjima ljudskog iskustva zapravo znači jednu samorazumljivost po kojoj je način života u suvremenim english speaking countries ako već ne ”najbolji od svih mogućih svjetova”. pak. daje nam neposredno sadržaje i sadržajne sveze koji za jednu čisto misleću nastrojenost uopće ne postoje. osjećanja. ne može ”racionalno”. zapravo. vjerovanja. a češće podrazumijeva da bi o tome imalo vladati jedno prešutno i neupitno slaganje (navodno ”zdravorazumsko”)? Jer jasnoća nije tek svojstvo analitički izdvojenog iskaza. u jednom dijelu. koje postaje naše u svijesti umjetničkog oblikovanja i estetskog uživanja. čiji pristup upravo nije bitno vezan uz razumske akte – ona nalikuje čovjeku zdravih očiju. pošto tu nema topline… priznajem da analitička filosofija ne pripada meni i ovdje.) Otmjenijim se. putem težnje. Naravno. kad im se uz navodni iracionalizam pribroji i uobičajena optužba za totalitarne sklonosti.) A to ”moje” zacijelo uključuje i mnogo toga što strši izvan isključivih jezično-analitičkih i ”racionalnih” okvira. Pri tomu je načinjena pretpostavka da se svaki drugi odnošaj: putem zrenja. Štoviše.dopustiti od njega izopćiti? Nije li analitički produktivnije koji put riskirati neku uračunatu i osvještenu kategorijalnu pogrešku nego šutjeti? (Jochen Hörisch 2005. uspostavlja tek pomoću posredujuće radnje mišljenja. što ako ta zabrana govora tek rijetko znači da se o tim stvarima naprosto ne može suvislo govoriti. oko 1880. ”analitički” govoriti)? Ali to je sad samovolja kojoj nema ravne: provoditi promatranje samo na mišljenju. neiskorjenjivo osrednji. Filosofija koja izvan akata mišljenja priznaje samo one akte zornog spoznavanja koji nam u oblasti teorije i znanosti priskrbljuju materijal za mišljenje. doima jedan ovakav pristup: Prigovaraju mi mnogi da rijetko govorim a još rjeñe pišem o analitičkoj filosofiji. Dakako. o tim sadržajima. Moja.) Užasna pogibelj: da se spoje amerikansko-političko preganjanje i labava naučenjačka kultura. a ono barem ”najmanje loš” (kako se ta vrhovna vrijednost skromno voli prikazati). I moram reći da ovakav prigovor doista stoji. a uglavnom nejasno ono što govore ljudi iz prostorno/vremenski/kulturno udaljenih svjetova. a više životnoj poziciji. baš kao što neka dotad pouzdana znanstvena teorija u stanovitom kontekstu može postati nejasnom). ljubljenja-mrženja. te polučujemo iskustva u svim. u svijetu. ti utilitaristički Englezi… Sve krućeg koljena i glave. vrstama akta. (Miodrag Živanović 2005. sans genie et sans spirit. ja prenesem studentima neophodne informacije. molitve. (Friedriche Nietzsche. koji zatvara oči a boje bi htio primiti samo kroz uši ili kroz nos! (Max Scheler 1923. Iskustvo koje se otvara samo ćudorednoj borbi s otporima svijeta i naše prirode.) No. nego ovisi i o kontekstu u kojem je nešto izrečeno (pa u nekom kontekstu rečenica ”to!” može biti sasvim jednoznačna i jasna. ljubljenja.28 - . i u ne-logičkim. ako je to uopšte važno. a cijeli preostali dio duha isporučiti psihologiji. Zato će ljudima biti uglavnom jasno ono što govore oni s kojima dijele zajednički svijet života. U tom svjetlu je zanimljivo kako se isključivost koju spominju dva od tri gornja izvadka primjenjuje (uz rijetke iznimke) na skoro pa sva filosofska djela koja nisu izvorno napisana na engleskom jeziku (english or perish!). Ali. neoduševljeni. sasvim jasno izrečenoj mojoj manje filosofskoj. lična stvar. osuñuje sebe samu na sljepilo spram čitavih carstava stvarnih veza. Bilješka bremenita posljedicama iz S onu stranu dobra i zla glasi: .) O čemu to analitički filosof ”ne može govoriti” (odnosno. ni ja ne pripadam analitičkoj filosofiji. nezabavni. koje nam se obrazuje u vršenju religioznih akata. Moje je stajalište takvo da je filosofija. Ali faktički mi živimo cijelom puninom našega duha ponajprije u stvarima. (Friedrich Nietzsche 1885. jedna privatna. Stoga nisam odolio iskušenju da se malo poslužim zloćom iz nepresušne Nietzschove riznice: To je skromna i iz temelja osrednja vrsta čovjeka.

od ovakva se zaokreta u filosofiji nakon Nietzschea može malo toga primijetiti. Koliko daleko filosofi uspijevaju stići pri iskorjenjivanju ispovjednih i autobiografskih tragova u svojim tekstovima.) . dapače. to više padaju u oči autothanatografski spomenici. ukoliko se najviši oblici refleksivnosti moraju uvjeriti i u svoju patogenezu. Ali ovim nalazom nije donijeta nikakva odluka o sadržaju istine Nietzscheove teze.29 - .”Postupno sam shvatio što je bila svaka dosadašnja velika filosofija: naime samoispovijest svoga začetnika i neka vrsta neželjenih i neuračunatih memoires…” Da je ova epohalna Nietzscheova rečenica naišla na opće odobravanje ona bi bila morala temeljito promijeniti sve što se od tada zove filosofijom. od ranog Wittgensteina i analitičkih filosofa – i svega onoga što je od tada do danas uslijedilo. kako znamo. Zbog njih ta rečenica do daljnjega ostaje neopovrgnuta. Bila bi prisilila zanimanje filosof da krene smjerom na kojem bi svaki mislilac bio morao postati autobiografom vlastita mišljenja. (Peter Sloterdijk 1988. to znamo tek od Husserla i Carnapa. jer ona o svojoj dubinsko-dijagnostičkoj tvorbi može biti u pravu čak i protiv samosvijesti dotičnih. možda čak i vlastitim psihoanalitičarem. a ako nedostaju autobiografske geste. Ta moglo se dogoditi da je depersonalizacija filosofske teorije u 20. No. stoljeću sama po sebi nešto kao nedobrovoljna samoispovijest svojih začetnika. mjesečevi krajolici jednog pojma u kojem nema čovjeka. nužno stječemo dojam da su se najjači zamasi prema depersonalizaciji mišljenja dogodili tek u stoljeću koje je prošlo od ove Nietzscheove bilješke. Inače pridjevi ”neželjeno” i ”neuračunato” posjeduju visoku stratešku vrijednost – zapravo je zahvaljujući njima ta Nietzscheova teza dugoga daha.

mada i dalje može izgledati iznenañujuća. da nas oslobodi opsesivnih konfuzija. U te pomutnje zapadamo i na te probleme nailazimo samo kada dopustimo da pojmovi ili riječi postanu odvojeni od njihove zbiljske upotrebe koja im daje njihovo značenje. a kad je dana dijagnoza priroda liječenja je jasna. no tada ne zapadamo u filosofske pomutnje niti nailazimo na filosofske probleme. prema tom poimanju. To je smisao Wittgensteinovog slogana ”Ne traži značenje. on je naprotiv usmjeren na tehniku. traži upotrebu”. no tamo ne štete jer su neutralizirane riječima koje se nalaze u djelovanju. protiv njih filosofija nudi lijek. kako postajemo nesposobni uvidjeti kako je moguće da vrijedi ono za što veoma dobro znamo da vrijedi i tako dalje. nego samo kada besposličare. to jest na način na koji se riječi konkretno i u . To je dakle dijagnoza. Kada se to dogodi. Wittgenstein tako kaže: ”Filosof obrañuje neko pitanje.§8.” (FI §127) i ”Mi svodimo riječi s njihove metafizičke natrag na njihovu svakodnevnu primjenu. tada sve vrste površnih gramatičkih paralela. terapija? Kad je riječ o bolestima uma. tada smo mi (i oni) u milosti tih istih iskrivljavajućih utjecaja. to jest na zbiljsku upotrebu dotičnih riječi i pojmova. Kr. Slika koja je neko vrijeme bila uobičajena. kako postavljamo pitanja za koja izgleda da nema odgovora ili ima samo apsurdnih odgovora. no kad su zapravo naši pojmovi – slobodni od stege svoje konkretne upotrebe – slobodni i za to da od nas naprave budale. besmislenosti. Inače se – upućivanjem na zbiljske ili zamišljene primjere – samo trebamo podsjetiti na ono što smo sve vrijeme znali. a ta se svrha sastoji u tome da se oslobodimo konfuzija i nedoumica u koje zapadamo kad su naši pojmovi u našem duhu besposleni.) S obzirom na početnu odredbu filosofije kao nastojanja za cjelovitošću (§2. Tako. prema tom shvaćanju. Naravno. pojmovi. naići na druge vrste problema. tada. način na koji se pojavljuju. lako možemo zapasti u odreñene opsesivne pomutnje i konfuzije. kada im dopustimo da lebde ili besposleno jure našim duhom. kada pretpostavljamo da veoma ozbiljno i veoma duboko razmišljamo. Valja pokrenuti neobuzdan ali besposlen intelektualni stroj. jest slika analitičkog filosofa kao neke vrste terapeuta koji nastoji izliječiti odreñene karakteristične vrste intelektualnog poremećaja. No kada riječi. da nas zavedu svim mogućim vrstama analogija i slika. Te se analogije i slike u nekom smislu već nalaze u jeziku. Sve dok se naše riječi i pojmovi koriste u onim različitim teoretskim ili praktičnim sferama koje su njihovo pravo područje djelovanja ti su iskrivljujući utjecaji neutralizirani (mada su uvijek latentni).” (FI §116) Mi ne trebamo konstruirati neki sustav. duboko zakopanih figura ili metafora ili pak neprikladnih modela ili slika mogu preuzeti kontrolu nad našim mišljenjem i dovesti nas do paradoksa.30 - . Radi se o Wittgensteinovom shvaćanju filosofije kao terapije. (Epikur oko 300. Vlast opsesivnih. nikakvu teoriju. filosof ne objašnjava ništa osim možda izvor naših konfuzija. mita ili beznadne konfuzije. možemo se zateći kako nas razum navodi na zaključke koje ne možemo ni prihvatiti ni izbjeći. iluzornih modela mora se slomiti tako da se snažno podsjetimo na zbilju. kada riječi koje izražavaju naša poimanja rabimo kako bi obavile posao koji im priliči. lažnih modela koji dominiraju našim mišljenjem i da nam omogući da jasno vidimo što je ispred nas. djelovanju koje im daje sve značenje što ga imaju. pr. nego ”prikupiti podsjetnike” za neku konkretnu svrhu. kao neku bolest. jedan bi nam osobiti analitičkofilosofski pristup ipak mogao biti zanimljiv.” (Filosofska istraživanja §255) Ta slika filosofa kao terapeuta potiče pitanja: kako se ti karakteristični poremećaji pojavljuju? Koje oblike poprimaju? I kako se liječe ili ispravljaju? Općenito: kako zapadamo u tipične filosofske slijepe ulice? I kako iz njih izlazimo? Odgovor koji se nudi jest sljedeći: ti se poremećaji nikada ne pojavljuju kada su naši pojmovi na djelu. nego su pušteni na slobodu u duhu i jeziku. Kada pokušavamo razmišljati na filosofskoj razini. za iz-cjeljenjem sebe i svijeta. On ne nudi nikakav nauk. tada možemo zapasti u druge vrste pomutnji. To je razlog zbog kojeg kaže: ”Rad filosofa jest prikupljanje podsjetnika za neku odreñenu svrhu.). nisu na djelu. Uloga je analitičkog filosofa u tom slučaju da nas vrati na pravi put ili da nam pomogne da se vratimo na pravi put. i u tom se smislu filosofija s pravom smatra lijekom za dušu.

31 - . obuhvatni opis toga kako stvari jesu. Ali. ”Razdvojenost je izvor potrebe filosofije”. sa svime na svojem mjestu – no koja je zapravo konstituirana pod dominacijom nekoga takvog pojedinačnog interesa – da će svaka takva teorija vjerojatno. zapravo sigurno. a Wittgenstein bi valjda dometnuo da nas baš ta ”potreba” za jedinstvom zapliće u kratke spojeve izmeñu meñusobno nespojivih praksa. biolog. Neizbježnosti. i u znanostima i u svakodnevnom životu znala dovesti do uspješnih rješenja. tako da sve valja razumjeti u svjetlu fizike ili biologije ili procesa ekonomske proizvodnje – ili što god to moglo biti. (Peter Strawson 1992. Od Darwina nadalje teorija evolucije preuzimala je modele iz ekonomije i teorije igara.) Strogo razlikovanje situacija kad jezik ”tulumari” i kad ”obavlja posao” ipak je preoštro – često se i na tulumima sklopi dobar posao. pa čak i koristi. usmjerimo li ga na samog skeptika – dobijemo zanimljiv rezultat: . budući da žudnja za jedinstvenim otpiračem koji će otvoriti sve brave izgleda prirodnom za vrstu s čijim je djetinjastim duhovnim navikama teško raskrstiti. oni koji se svakodnevnom životu potpuno prilagode svaki put drugoj jezičnoj igri potpadaju pod sumnju za beskičmenjaštvo i manjak osobnog integriteta. a to znači sve veliko i važno? (Takoreći sve grañevine. fizika. sad biologija. (Peter Strawson 1992. primijenimo li najučinkovitiji oblik terapije protiv skepticizma – naime. Ne pokušavaj izgraditi neku općenitu teoriju. Postoji takoreći neka tendencija intelektualnom imperijalizmu sa strane ili u ime različitih disciplina. pretumačeni u njezinu svjetlu. S druge strane. Ako nam neki eminentni fizičar. U stvaranju i širenju takvih teorija možda ima odreñene neizbježnosti. Wittgenstein pita: ”Odakle naše razmatranje dobiva svoju važnost budući da izgleda da ono samo razara sve zanimljivo. Jer poruka glasi: ne traži ništa temeljno. recimo. zato što te dramatične. nego ljekovita disciplina koja će nas podsjetiti na činjenice upotrebe i možda dijagnosticirati izvore filosofskih iluzija kojima smo podvrgnuti kada nas naš duh odvlači od tih činjenica. Ono što je potrebno. Treba li stoga taj nagon za njihovim sjedinjavanjem prokazati kao svojevrsni protuprirodni blud kojega valja suspregnuti? Ipak su takva ”zabranjena” prebacivanja misaonih modela iz jednog ”svijeta” u drugi. ostavljajući samo komade kamenja i ruševine. Zadobij jasno shvaćanje toga– što doduše nije lako – i bit ćeš slobodan. Nema nikakva jamstva da kompetentnost unutar neke specijalizirane discipline automatski sa sobom donosi sposobnost da se stvori neiskrivljena slika odnosa te specijalizirane discipline prema drugim ljudskim i intelektualnim preokupacijama. Gotovo da i nije potrebno kazati da će svaka teorija koja tvrdi da nudi opću sliku zbilje. sad psihologija. reče Hegel. prema tome. Čini se da je izvor nesporazuma prvenstveno to što istodobno sudjelujemo u različitim ”oblicima života”. ali nas ne zadovoljava da ih držimo razdvojeno. Specijalistička se kompetentnost zapravo može pokazati kao specijalna vrsta hendikepa. sad ekonomija ili sociologija ili antropologija – ili čak lingvistika – osjećati da drže otpirač općeg razumijevanja. tko se tu ne uspijeva sporazumjeti s kim? Najčešće sami sa sobom. kako kaže Wittgenstein) i koji im daju sve značenje što ga imaju.) Svakako.običnom smislu upotrebljavaju. sadržavati pretjerivanje i iskrivljavanje. tako da će sad. traženja analogija i paralela izmeñu raznorodnih područja života. Promatraj pojmove koji te zbunjuju u konkretnoj upotrebi u različitim ljudskim preokupacijama (”oblicima života”.)” I odgovara:”Ali to što mi razaramo tek su kule u zraku” (FI §118). unificirane slike svijeta – te metafizičke slike zbilje – usredištene na pojedinačni interes mogu pomoći da se uzdrmaju ustanovljene misaoni navike u nekom konkretnom području znanstvenog istraživanja te tako pomoći da se otvori put za nove razvoje. Osim toga. podsjećanje na zbiljsku (pred-filosofsku) upotrebu pojmova može mnoga pitanja koja se ljudima nameću kad filosofiraju pokazati kao naprosto nesporazume. koliko je to moguće. nije opća objašnjavajuća teorija. pa čak i ekonomist odluči ponuditi opću sliku zbilje. a da su joj drugi interesi podreñeni ili. jezičnih igara i oblika života. Tada se filosofski problem rješava na jedini način na koji se može riješiti – tako da nestane. nije nevjerojatno da će ispasti kako njegova specijalna disciplina u toj slici zauzima središnje mjesto. mnogi su uspjesi u fizici polučeni prebacivanjem matematičkih modela s jednog područja na drugo. koristi.

Nije li taj nauk, na pomalo paradoksalan način, i sam jedan nauk o onome što je s filosofskog stajališta osnovno, naime o ”oblicima života”? Uistinu, sam Wittgenstein kaže: ”Ono što treba prihvatiti – ono dano – moglo bi se reći – jesu oblici života”-. A sada smo u iskušenju da pitamo: znači li to da o vezama izmeñu oblika života nije moguće uopće ništa kazati? Teško bi bilo dati neki dobar razlog za to. Stoga stavimo tu vrstu skepse na stranu. (Peter Strawson 1992.) Gesta podsjećanja na zbiljsku upotrebu pojmova doista ima terapeutski učinak, osobito meñu nama kojima je nagon za nekom unified theory of everything često suviše jak, pa nam ta vrsta dijete dobro doñe. Ipak, Strawson je u pravu: i ta se gesta mora čuvati od preuzetnog postavljanja same sebe na mjesto idola. Sve što filosofija može učiniti jest uništiti idole. A to ne znači stvarati nove – kao što je, na primjer, ”odsustvo idola”. (Ludwig Wittgenstein) Wittgensteinova filosofska terapeutika svakako nudi više od te formule podsjećanja na zbiljsku jezičnu upotrebu. §109. Filosofija je borba protiv začaranosti našeg razuma sredstvima našeg jezika. §119. Rezultati filosofije su otkriće neke jednostavne besmislice i čvoruga koje je razum dobio nasrćući na granicu jezika. One, čvoruge, omogućuju nam da spoznamo vrijednost tog otkrića. §133. Jer jasnoća kojoj težimo svakako je potpuna. Ali to samo znači da filosofski problemi trebaju potpuno nestati. Pravo je otkriće ono koje me osposobljava da prekinem filosofiranje kad hoću. – Koje filosofiju umiruje tako da više ne bude progonjena pitanjima koja nju samu stavljaju u pitanje. – Rješavaju se problemi (otklanjaju teškoće), a ne jedan problem. Nema jedne metode filosofije, ali zato ima metoda, takoreći različitih terapija. (Ludwig Wittgenstein 1953.) Wittgenstein je djelovao unutar filosofijske tradicije terapije, kojoj pripadaju Sokrat i helenistički filosofi poput epikurejaca, skeptika i stoika. Uvidio je da smo zatočenici varave moći jezika. Lažna snaga riječi može simulirati zbiljske stvari do te mjere da nam nikakva razlučujuća moć riječi ne dopušta razdvojiti istinu od laži. U vlasti smo duboko usañenih načina mišljenja i govora. Nije riječ o pojedinim slučajevima, nego o djelu cijeloga našeg stila mišljenja i izražavanja. Otuda naša opsjednutost pronalaženjem odgovora, rješenja i lijeka našim poteškoćama utječe na pažnju koju sebi pridajemo, te je i sama izvorom privida. Uzvisujemo stanovite vrste diskursa, osobito znanstvenoga i medicinskog, i od njih stvaramo obrazac za rješenje svih poteškoća. Wittgenstein nije razvio tehničku terminologiju i nije ga zanimalo utemeljivanje kakve škole – sve te rabote, naime, mogu voditi daljnjem prividu. ”Bolest jednog vremena liječi se promjenom načina života ljudi, i bolest filosofijskih problema mogla se izliječiti samo putem izmijenjenog načina života, a ne lijekom što ga je izumio neki pojedinac.” ”Nisam sasvim siguran da bi mi bilo draže da drugi nastave moj rad nego da se promijeni način na koji živimo, pa da sva ta pitanja postanu suvišna. (Zbog toga ne bih nikad mogao utemeljiti školu.)” Wittgenstein je smatrao kako je činjenica da nam je istina naprosto rečena beskorisna sve dok greška ostaje na svom mjestu. Moramo pronaći put od greške k istini i stoga uvijek iznova zaranjati u vodu sumnje. ”Čovjek ne može govoriti istinu ako još nije svladao sebe sama. Ne može je govoriti, ali ne zato što još ne bi bio dovoljno pametan. Istinu može govoriti samo onaj tko je u njoj kod kuće, a ne onaj tko još uvijek živi u neistinosti & samo poseže za njom iz neistinitosti.”

- 32 -

On nije proširivao znanja niti ispravljao pogreške: predavanje, pružanje podataka i pisanje rasprava prikladan su način da se to čini. Pometnje s kojima se bavio uzrokovane su opčinjenošću, očaranošću i prividom. One zahtijevaju promjenu stava, odlučnost čuvstva prije no intelekta, promišljenost prije nego pamet. Wittgenstein je pisao i podučavao u skladu s time. On čitatelja poziva da se izravno uključi u tekst, jer je na djelu drama samopropitivanja koja poziva na raspoznavanje želja, kušnji i neprilika, prije nego argumenata za njihovo pasivno prihvaćanje. Njegov duboko praktičan cilj bijaše podučiti vještini pomoću primjera i sprječavanja razumijevanja koje nije popraćeno promjenom u načinu života. ”Filosof teži pronaći oslobañajuću riječ, to jest onu koja nam naposljetku dopušta zahvatiti ono što do tog trenutka neuhvatljivo pritišće našu svijest.” Wittgenstein se koristio alkemijom riječi jer riječi predstavljaju potencijalnu magiju koja ima moć da preobrazi iskustvo. Ona može biti kreativna, ali i moć obmane. Smjer se traži bez vodstva doktrine. Sumnja i očaj su nadasve bitni u nalaženju našeg puta. Moramo se čuvati iskušenja umirujućih objašnjenja. ”Ne smijem biti ništa doli zrcalo u kojemu moj čitatelj vidi svoje vlastito mišljenje sa svim svojim iskrivljenjima & uz čiju pomoć ga može dovesti u red.” (J. M. Heaton 2000.) Isti motiv nalazimo već kod Platona: bez promjene stava/načina života analitički ispravak neke pojmovne zbrke ne liječi pa je beskoristan. U dialogu Harmid nalazimo na metaforičku upotrebu pojmova ”lijek” (farmakon) i ”bajanje” (epode)…: Sokrat tvrdi da ima lijek za bolest mladog Harmida, ali mu ga ne daje budući da je lijek djelotvoran samo zajedno s ”bajanjem”, dok je bez toga potpuno beskoristan, i zato što veli da je prisegnuo tračkom svećeniku, od kojega je dobio i lijek i tu ”basmu”, da se nikad neće dati nagovoriti da preda lijek, a da ne opčara dušu primatelja. Da metaforika farmakona sadrži iskaz o ispravnom načinu predavanja filosofskog znanja, o tome ne može biti nikakve sumnje. Platon daje do znanja da Sokrat kao dialektičar raspolaže uvidima … koje posve namjerno još uvijek ne iznosi, jer bi za Harmida bili bez koristi sve dok ne dobije pravu pripremu za razumijevanje… Za dialektičara postoji dakle obaveza, koju smatra jednako strogom kao religijsku obavezu prisege, da će svoje ”vrednije stvari” predati samo ako su ispunjeni spoznajni i etički uvjeti za primjeren pothvat. (Thomas A. Szlezak 1993.) Očita svrha toga razgovora jest odrediti Sokratov karakter, … njegovu ulogu liječnika psyche… U pripovijesti o tračkome mudracu Sokrat povlači svoju omiljenu paralelu izmeñu liječništva i moralnog odgoja, što je ostavština sofista koju je Platon zadržao počevši od vremena Obrane. Vrhunac velike rasprave o naravi pravednosti u Državi dolazi s tvrdnjom da se činjenje ispravnoga i činjenje krivoga ”ne razlikuju od zdravlja i bolesti: jedno se javlja u tijelu a drugo u duši.” Zapravo je Sokrat još prije nego je rasprava otpočela iskazao svoje gledište o naravi sophrosyne (razboritosti)…: ona nije ništa drugo nego zdravlje duše. (W. K. C. Guthrie 1975.)

- 33 -

§9. svjetonazor? Ako filosofija nije još jedna od znanosti, a morala je odustati i od toga da bude najviša znanost, što joj preostaje? U svakodnevnim se naklapanjima svakovrsni tek napola domišljeni svjetonazori olako časte imenom ”moja filozofija”. Je li filosofija onda neki svjetonazor? Filosofijom se često smatraju stvari subjektivne i privatne poput vlastitog pogleda na svijet koji umišlja da je iznad svih zahtjeva znanstvenosti. Naprotiv, ona … i pored sve razlike u odnosu na pozitivne znanosti ostaje ipak s njima u jednoj obvezujućoj bliskosti koja je odjeljuje od područja svjetonazora zasnovanog na subjektivnim uvidima. Indikativno je da je prodor znanosti kao odreñujućeg obilježja epohe, doduše, okončao klasičnu funkciju filosofije, ali nije spriječio njeno daljnje postojanje u izmijenjenom obličju. Devetnaesto stoljeće je bilo doba svjetonazora, što je izraz koji je u svom izvornom značenju obnovio obećanje tumačenja cjeline za koje znanost više nije bila sposobna. Oni koji su odredili devetnaesto stoljeće bili su veliki autsajderi poput Schopenhauera i Nietzschea. U to doba je ušla u modu riječ Weltanschauung [pogled na svijet, svjetonazor], koja već kao riječ izražava relativnost onih pogleda na svijet koji su se, doduše, pozivali na znanost ali zapravo nisu omogućavali nikakvu punu znanstvenu legitimaciju… Wilhelm Dilthey vidio je filosofski zadatak baš u tome da se mnoštvenost svjetonazora utemelji u ”misaonotvoračkom ['ideacijskom'] radu života”. Ali je za cjelinu tumačenja svijeta … to značilo da filosofija više uopće nije shvaćana ozbiljno u svojoj spoznajnoj pretenziji, nego da je, poput ostalih kulturnih tvorevina čovječanstva (umjetnosti, prava, religije, itd.), važila za izraz života; on je doduše kao fenomen izražavanja morao postati predmet znanstvene spoznaje, ali ne i predstavljati samo znanje. Tako se došlo u situaciju iz koje izvire otuñenje filosofije od znanosti u dvadesetom stoljeću. Samo u obrani od tog svjetonazorskog mišljenja filosofija je, zadržavajući svoj zadatak da ostane znanstvena, sve više postajala filosofijom znanosti, njenih logičkih i spoznajnoteorijskih osnova. Nasuprot tome, na stranu svjetonazorskog mišljenja stupila je umjetnost. (Hans-Georg Gadamer 1976.) Suvremena je podjela filosofije na ”analitičku” i ”kontinentalnu” posljedica rascjepa o kojem govori Gadamer, gdje se prvu nekako svrstalo više na stranu znanosti, a drugu na stranu ostalih duhovnih/kulturnih postignuća – prije svega umjetnosti, ali i politike, religije i uopće traganja za životnim smislom (npr. kroz psihoanalizu). Uzmemo li usporedbu s npr. umjetnošću za ozbiljno, tako da bismo za pitanje o filosofiji trebali najprije odgovoriti na pitanje o tome što je to umjetnost, očito je taj trag preteško slijediti. Ipak bi nam u ovom kontekstu mogla dobro doći dva tipična odgovora na to pitanje: umjetnost se danas često shvaća kao izraz umjetnikove osobnosti, ili, pak, kao izraz trenutnih društvenih napetosti. Oba shvaćanja, primijenjena na filosofiju, znače njenu potpunu relativnost (bila ona kulturna relativnost ili individualna proizvoljnost). Područje općevažeće istinitosti ostalo bi rezervirano za znanost, što bi filosofiju svelo na svjetonazor (pojedinačni, ili zajednički nekog društva). No, odustajanjem od zahtjeva za istinitošću filosofija bi odustala od sebe same – ni znanost ni svjetonazor ne odreñuju filosofiju. Filosofija nema isti stil poučavanja i učenja kao znanosti. Filosofija takoñer nije svjetonazor koji se može proročki objavljivati. Što su to znanosti i svjetonazor, to konačno odreñuje filosofija. (Eugen Fink 1946.) Suprotstavljanje općevažeće istine (koja nije nužno ”znanstvena istina” u novovjekovnom smislu te riječi) spram proizvoljnosti (pojedinačnih i kolektivnih) svjetonazorskih mnijenja (doxa) gesta je za kojom filosofija poseže od svog iskona: Budnima jedan i zajednički svijet/red (kosmos) jest [a oni spavajući svaki se u svoj odvraća]. (Heraklit, 6. st. pr. Kr.)

- 34 -

Nemjerljiva većina povijesnoga čovječanstva nikad nije stajala sučelice zbilji. Duhovno zdanje u kojem je živjelo bilo je svjetonazor, taj posebni svijet o kojem Heraklit kaže da u njemu ljudi drijemaju. Svjetonazor nije drugo nego imaginacija individualnog Ja, drugim riječima imaginacija onoga koji živi u degradiranoj zbilji. Individualno Ja u njoj drijemajući živi svoj život u središtu svjetonazora. Vjera mu je vjera u Ja: taština; obrana mu je samoljublje; briga: zabrinutost. (Bela Hamvas 1943.) Iako je Logos u Heraklita svemu zajednički – logos xynos – većina ipak živi kao da imade vlastitu pamet (fr. 2.) Ljudi žive u prividu (doxa) za Parmenida i nesposobni su, gomila bez rasudbe; za Heraklita su oni nevješti. Ljudi samo sebi uobražavaju da nešto znaju, a uistinu ništa ne misle o onom što im se slučuje, niti shvaćaju ono sa čime se upoznaju (fr. 17.) Oni su ljudi koji ne znaju niti slušati niti govoriti (fr. 6.). Za Parmenida oni su gluhi, ujedno i slijepi (fr. 6.). Doslovno isto tvrdi i Heraklit: oni ne razumiju niti kad su čuli. Tako su kao gluhi. Poslovica za njih veli: prisutni su kao odsutni (fr. 34.) … Tako u pogledu privida postoji gotovo doslovno podudaranje izmeñu Parmenida i Heraklita. (Marijan Cipra 1978.) Ako je istina da je ”nemjerljiva većina povijesnog čovječanstva” živjela u neistinitim mnijenjima, vrijedi li to i za nas današnje, osobito za nas koji smo ipak znanstveno obrazovani? Znanosti su naslijedile (od svoje rodilje filosofije) to razlikovanje izmeñu znanja (episteme) i mnijenja (doxa), te ga prevele u razliku izmeñu znanstvenog znanja specijalista i pukog mnijenja laika (i to ne bez aristokratskog ponosa onih koji znaju). No, budući da smo svi nužno laici u svim područjima osim jednoga (ili, možda, nekoliko njih), tad nam (prihvatimo li prijevod episteme = znanost) ne preostaje nego nezadovoljavajuće ”spavanje, sljepilo, gluhoća,…” na svim drugim područjima. Pa se ipak nadamo da se suprotnost doxi na koju upućuju Heraklit i Parmenid – naime znanje kao budnost – odnosi na nešto drugo, a ne na specijalističko znanstveno znanje. Ta suprotnost, ostane li joj filosofija vjerna, priječi bilo kakvo izjednačavanje filosofije sa svjetonazorom. Razlikovanje ‘‘znanstvene filosofije” i ‘‘svjetonazorske filosofije” posljednji je odjek filosofske bespomoćnosti 19. stoljeća, tijekom kojega je ‘‘znanost” došla do osebujnog tehničkog kulturalnog značenja, a s druge je strane ‘‘svjetonazor” pojedinca kao nadomjestak za nestalo tlo, nedovoljno snažan, još trebao održavati vezu ‘‘vrijednosti” i ‘‘ideala”. ‘‘Svjetonazor” je, jednako kao i vladavina ‘‘slika svijeta”, plod novoga vijeka, posljedica novovjekovne metafizike. U tome je i razlog što se ‘‘svjetonazor” tada pokušava postaviti iznad filosofije. Jer s pojavom ‘‘svjetonazora” mogućnost neke volje za filosofiju nestaje do te mjere da se svjetonazor naposljetku mora odupirati filosofiji. To mu uspijeva tim prije što je dublje u meñuvremenu morala tonuti sama filosofija, postajući samo još učenošću. Ta čudnovata pojava vladavine ‘‘svjetonazora” pokušala je – i to ne slučajno – u svoju službu staviti i posljednju veliku filosofiju: Nietzscheovu filosofiju. To je uspjelo tim lakše stoga što je sam Nietzsche nijekao filosofiju kao ‘‘učenost” i time naizgled stao na stranu ‘‘svjetonazora” (kao ‘‘filosof pjesnik”!). Filosofiji već nedostaje nužnost i to što ju se ‘‘njeguje” ona zahvaljuje svojem karakteru ‘‘kulturalnog dobra”. U naumu ‘‘znanstvene” filosofije još živi poriv same filosofije da spasi svoju najvlastitiju stvar od proizvoljnosti svjetonazorskog mnijenja koje postaje samovoljno i nužno ograničavajućeg i zapovjednog stila svjetonazora uopće. (Martin Heidegger 1936.) Doduše, Heidegger ne poriče shvaćanje da filosofija ima posla sa svjetonazorom, ali odbija njihovo poistovjećenje. Svjetonazor posjeduje čvrstoću od koje filosofija naprosto mora poći, ali samo da bi ga odmah potom pretvorila u problem. U kontekstu takva problematiziranja na vidjelo izlazi onaj ”u pravom smislu nefilosofski karakter svjetonazora uopće”. … Heidegger kaže da filosofija nikad ne pruža svjetonazor i da ni nema taj zadatak, ali da se ”kreće u njegovim mogućnostima”. Filosofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora, ali tako da ga stavlja u pitanje. (Helmuth Vetter 2000.)

- 35 -

No, to svjetonazorsko polazište nije stavljanjem u pitanje napušteno jednom zauvijek, nego se u navodnoj ”prirodnosti” svjetonazorskih ”pouzdanih” samorazumljivosti skriva trajno iskušenje za filosofirajuće mišljenje. To meñutim ne smije biti samo prvi korak mišljenja, to da biva ispostavljen neki filosofijski pojam o predfilosofijskoj ”naivnosti” naivnoga prirodnoga svjetskog življenja, da bi zatim bio ostavljen i iščeznuo iz filosofijskog interesa. Naivnost je stalni problem filosofije. Ona još nije pojmljena time što se karakterizira kao onaj način ljudskog opstanka u kojem on ne filosofira. Filosofija štoviše mora učiniti pojmljivim kako uopće dolazi do čovjekova nefilosofirajućeg temeljnog držanja. Uvod u filosofiju koji se samo otklanja od nedostatnog pojma naivnosti brzo i lako dolazi do neke teme za svoje tobožnje filosofijsko pitanje. Ali tada mu mora nužno promaknuti to da ostaje u velikoj mjeri još obuzet neprovidnim pretpostavkama i predrasudama, bezupitnim samorazumljivostima prirodnoga svjetonazora… Je li dakle ta naivnost samo manji stupanj uvida, skoro nešto poput gluposti, mjereno spram mudrosti filosofije? Dakle nešto kao fatalna nedaća u koju je doveden ljudski rod; neka nedostatnost obične sposobnosti spoznavanja? Počiva li samo na nezgodnoj ograničenosti duhovne snage mnoštva to da filosofija općenito ne pobuñuje i ne ureñuje cijeli ljudski život prema načelima uma? U jednoj takvoj perspektivi nije pojmljen ni problem naivnosti ni bit filosofije. Ovdje se radi o fundamentalnoj tendenciji života … dakle, o nekoj središnjoj životnoj moći, a ne tek o nemoći za znanje… Naivnost je, kao fenomen života, daleko od toga da bude tek nešto negativno, kako bi se to suviše lako moglo pričinjati bahatosti filosofije. Nije li ”veliko zdravlje” ona neslomljena, u sebi počivajuća sigurnost, čista savjest života, njegova izvjesnost da zbiljski jest? Nietzsche, koji je pokušao filosofirati iz ”optike života”, morao je upravo instinktivnu sigurnost života, njegovu bezupitnost u cjelini, njegovu naivnost vidjeti pozitivno, a u filosofiji kao rastvaranju naivne sigurnosti života prepoznati propast i ”negativno kretanje”, simptom dekadencije. A to nije tek neki osobenjački aspekt Nietzschea, koji i opet sve stvari stavlja na glavu. Filosofija je, kao napad na čvrstu sigurnost naivnog svjetonazora, možda opasna stvar i obavijena dubokom dvoznačnošću; ona je, kao i sve stvaralačko, u susjedstvu razaranja. I novim utemeljenjem ljudske egzistencije biva ona samo lomljenjem uvaženih i dozrelih formi… Tendencija prema filosofiji … suprotstavljena je jednako moćna protutendencija života: nemiru duha duboko je suprotstavljena potreba za mirom, sigurnošću i čvrstoćom. Filosofijskom pitanju suprotstavljena je moć samorazumljivoga! Svaki početak filosofije, kao pokušaj da se bezupitnost svemoćne samorazumljivosti … preinači u upitnost, moguć je svagda samo otporom spram naivnosti. Ta protimba obiju fundamentalnih tendencija života: nemirne slutnje duha, koja ljudima ne podaruje boravak u sigurnom i pouzdanom, i sklanjajuće moći zaborava, pod čijom se zaštitom naseljavamo posred bića – ta bi protimba morala i sama biti filosofijski pojmljena kako bi se mogla spoznati cijela dvoznačnost filosofije. Hölderlin pušta svoga Empedokla kazati: ”Boje se djeca zemlje najčešće novog i stranog, teže samo da ostanu kod sebe doma, život biljke i vesela životinja. Ograničeni u vlasništvu brinu, kako da opstanu i smisao im ne seže dalje u životu. Ipak najzad moraju

- 36 -

Pre će biti da stvari stoje upravo obrnuto… Ideologija nije samo nužno upućena na nauku (utoliko što je došla na svet tek u doba kada je logos zadobio potpunu prevlast) nego ona često koketuje s naukom. spoljašnja sličnost. obema je svojstvena težnja da se razvije sveobuhvatan pogled na položaj čovaka u svetu. uskrsavaju narodi kao Ahil iz Stiksa. (Eugen Fink 1946. a u beztemeljnosti filosofije još ne bi mogli prepoznati utemeljenje istinitijeg temelja ljudskog opstanka.plašljivi van. već se. Sazdana je od sasvim različitih delova. ili čak i nihilističkog razaranja. Naivnost je ta ukorijenjenost. da oboje potpadaju pod zajednički imenitelj pogleda na svet… Jer i filosofija i ideologija zahvataju daleko preko granica pojedinačnih nauka.37 - . sama sebe upadljivo često reklamuje kao jedino pravu. No ta se ukorijenjenost u filosofiji počinje kolebati kad ona počne pitati odakle taj samorazumljivi. gdje je sve odlučeno. a zapravo uobičajeno borbenom i isključivom (npr. koji je i sam upitan. ali ti delovi nikad nisu . Za razliku od mita. kratko rečeno s ukorijenjenošću ljudske egzistencije. ukorijenjeni svijet uzima svoje pravo. ideologija se ograničava na ovozemaljske stvari kako bi obezbedila potpuno manipulisanje s čovekom… Ideologija se ne suprotstavlja nužno neprijateljski naučnom odnosu prema svetu. nego mora iznad sebe. Ipak se ona ”moć samorazumljivoga” i danas očituje koliko i nekad. izvorno. Pre svega … ideologija nije ništa prvobitno. iz koje uskrsava novi. gdje se provlače neosviještene sklonosti nekom tobože znanstvenom. pa čak i mitologije i teologije. Ideologija je zatvoreno tumačenje čoveka i njegovog mesta u svetu … [koje] nije prvenstveno usmereno prema istini. kao smrt. i umirući vraća se u element svatko. što je dobro i što je zlo. štaviše. skepticizma. a to izlaženje iznad sebe da je kao propast. polaže pravo na naučnost. obadve se trude oko toga da odgovore na pitanja koja najviše zaokupljaju čoveka… Ma koliko bilo tačno da … ovde doista postoji izvesna formalna. [tako] da mu svesno protureči. nalazi u službi životne prakse. pomlañeni život? … Nagon nad sebe prema vani leži u čovjeku uvijek u sukobu sa htijenjem boravljenja unutar bića. a ponajviše u ideologijama. Ljudima je velika želja dana da se sami pomlade. I mnogi bi možda u pitanjima filosofije htjeli vidjeti samo čin rastrzavajuće sumnje. što je bićevno i nebićevno. Da tako kažemo: ideologija je više sredstvo vladavine nego sredstvo spasenja. da se tu za novu mladost. što je istinito i što je lažno. samobitno. što je uzvišeno i neznatno. scientističkom) svjetonazoru. gdje nosivi temelj dosadašnjeg ljudskog opstanka biva upitnim i gdje sve forme prožima strahovitost krhkosti. kao u kupki osvježi.) Moderno doba voli sebe vidjeti kao kretanje ”od mita ka logos-u”. Filosofija je uvijek moguća tek tamo gdje se potresa čvrsta zemlja na kojoj ponajprije gradimo kuću ljudske kulture. sa htijenjem ostajanja pri stvarima i prianjanja uz ono postojano. kao životinja ili biljka. koji ukazuje na transcedentnu stvarnost kojom je čovek obuzet. napuštanje svjetonazorskih predrasuda u korist znanosti. pozajmljenih iz filosofije i nauke. često upravo kao ”kritika ideologije” ili kao ”borba protiv pseudoznanosti”. I ne samo očituje.” Ne znači li to da čovjek ne može ostati u sebi miran. Iz pročišćavajuće smrti koju su si sami u pravo vrijeme odabrali. nego i skriva. što je pravo i što je loše. čin kritike. jedino stvarnu nauku… Na prvi pogled reklo bi se da su filosofija i ideologija veoma bliske…. ipak je stvarno stanje sasvim drukčije.

38 - . (Mihailo ðurić 1989. ideologija nema nikakav neposredan odnos prema osnovnom filosofskom pitanju. ideologija služi stvari volje. nešto celovito. Ne samo što ne otkriva već ona čak prikriva ono što stvarno jeste i što se stvarno zbiva. ona parališe. tako da svaki pokušaj kritičkog mišljenja da joj se približi shvata kao napad na sebe.strogo povezani u celinu… Za filosofiju je karakteristično da predstavlja nešto osnovno. Štaviše. već samo u tome da mobiliše duhovne energije. a ne stvari mišljenja. slučajno nagomilano… U stvari. I budući da se tako malo brine za istinu. guši i onemogućava svaki misaon pokušaj.) . ona prikriva i svoje vlastito lice. strogo metodički provedeno. uopšte … je ne uznemirava pitanje o pravoj stvarnosti… Svoj glavni zadatak ideologija ne vidi u tome da metodički osigura istinu. ne izvedeno. da podstakne i učvrsti spremnost za borbu… Uopšte uzevši. ne nešto napabirčeno.

da je naše samorazumijevanje kao autonomnih slobodnih djelatnika neka vrsta privida koji nas čini slijepima za činjenicu da smo pribor u rukama velikog Drugog koji se skriva iza scene i povlači konce? Veliki Drugi djeluje na simboličkoj razini. Simbolički red. nikad tek ne meñudjelujemo s drugima. A ima i pravila i značenja koje znam. naime. Lacan stalno ponavlja: ”Le désir de l’homme. c’est le désir de l’Autre”. Pravila koja slijedim označena su jednom dubokom podjelom: postoje pravila (i značenja) koja slijedim slijepo. Čovjek uči žudjeti kao netko drugi. ili u sudnici. iz navike. značenja koja me progone. ali tako da ga stavlja u pitanje. ili drugom nekom zajedničkom skupu mnoštva.39 - . i ne bavi se bavljenjima kojima i oni. uzvikujući glasno i plješćući. (Slavoj Žižek 2006. ili u taboru. u neznanju (kao što su nesvjesne zabrane). da ima neke mladeži koja biva od sofista kvarena i da jesu neki sofisti pojedinci ti koji kvare? I da je to govora vrijedno. on je more u kojem plivam. ako reflektiram. mi ljudski pojedinci puki epifenomeni. st. da bi se zadržalo primjerenost. drugim riječima. To prvenstveno počiva na tome da učimo željeti ono što drugi oko nas žele. kao da je neka druga osoba. zajednička mnijenja? Filosofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora. te da i mlade i stare. nego za tim žudi na isti način.§10. Ili i ti držiš. mogu postati barem dijelom svjestan. za Lacana. a k tome još i stijene i mjesto u kojem su uzvraćaju odjekujući dvostruku buku kuñenja i povlañivanja.) Već je Platon upravo takvo uvjetovanje nazvao ”najvećom sofistikom”. te s mnogo vike nešto kude a nešto opet hvale. pr. njegova je žudnja strukturirana točno kao ona Drugog. govorimo i meñudjelujemo poput lutaka čijim govorom i gestama upravlja neki bezimeni činitelj. i to pretjerujući i u jednome i u drugome. Znači li to da smo. ali se ne smije vidjeti da ih znam – prljave ili nepristojne natuknice preko kojih se prelazi u tišini. Od čega je složen taj simbolički red? Kad govorimo (ili slušamo). subjekti jezika. Jer. ali kojih. čovjek ne samo da žudi ono što Drugi žudi. druga je priroda svakog bića koje govori: on je tu. nepisani ustav društva. Kao da mi. sjene bez stvarne vlastite snage. Potom je tu pozadina sudjelovanja u istom životnom svijetu koji omogućuje meni i mom sugovorniku da razumijemo jedan drugoga. (Bruce Fink 1995. nju će prije od raznolikih eksplicitnih svjetonazora pojedinaca zanimati podloga na kojima oni počivaju.) Čovjek (barem) već od roñenja usvaja taj zajednički svijet od okoline u koju se rodio. što ‘no se kaže. a ima i pravila koja slijedim. Ovdje su mogući sljedeći prijevodi…: ”Čovjekova žudnja je žudnja Drugog”. kao oni mnogi. Onda kad sjede zajedno u hrpu zbijeni mnogi u skupštini. Tu su najprije gramatička pravila kojima moram ovladati slijepo i spontano: kad bih ta pravila imao stalno na pameti. dublja i često skrivena zajednička mnijenja neke ljudske zajednice. a koje na kraju ipak ostaje nepronično – nikad ga ne mogu staviti ispred sebe i uhvatiti. kako držiš da će mladiću. upravljajući i nadzirući moje činove. i ”Čovjek žudi ono što Drugi žudi”. naša je govorna djelatnost utemeljena na tome da prihvaćamo i oslanjamo se na složenu mrežu pravila i drugih vrsta pretpostavki. a ne da su ti koji takvo što govore sami najveći sofisti. A pri tome. Kr. Budući da je usmjerena ka onom općem. nečim daleko zavodljivijim od relativirajuće vještine argumentiranja (koja se obično veže uz sofiste). govor bi mi otkazao.) . biti pri srcu? Ili: kakav će pojedinačni odgoj tome odoljeti a da od takvog kuñenja i povlañivanja preplavljen ne otplovi nošen bujicom tamo kamo ona nosi i ne potvrdi za isto što i oni da je lijepo i ružno. i muževe i žene najdjelotvornije odgajaju i dotjeravaju da budu kakvima ih oni hoće? A kada to? – reče on. ”Čovjekova žudnja je ista kao i žudnja Drugog”. ili u gledalištu. i ne bude isti takav? (Platon 5.

Ako je tvoje opravdanje za liberalizam u tome što liberalna forma društvene organizacije olakšava visoko individualistički oblik života. onda. Želim naglasiti da ontološka teza ne znači zagovaranje bilo čega per se. ”visoko individualizirani oblik života”? ANNE Mislim na zamisao samodostatnog subjekta. ANNE Ne. . filosof koji ti kaže da trebaš podrediti svoju individualnost dobru zajednice. pitanju o tome na koje ćeš se čimbenike pozvati kako bi objasnio društveni život. tim više što samog sebe ne razumije kao svjetonazor. Posebno ću braniti tezu da je ”normalni način egzistencije onaj nereflektiranog djelovanja na način odreñen običajima vlastitog društvenog svijeta”. PHILIP Ne shvaćam posve važnost toga što govoriš. valja pripomenuti da se krećemo prema ontološkom pitanju. jest u tome da liberalna teorija neprestano odaje počast prosvjetiteljskom idealu autonomnog subjekta koji sebe uspješno oslobaña neposrednih sveza povijesti te značajki i vrijednosti koje prate te sveze. Komunitaristička ideja glasi da je ”društvo” ono osnovno u redu objašnjenja – sviñalo se to nama ili ne. nisam još posve gotova sa svojom kritikom liberalnih temelja. Dobra ontološka teza ne može učiniti ništa više nego na jasniji način strukturirati područje mogućnosti pomažući da se definiraju opcije koje je smisleno podržati zagovaranjem.Postavlja li se. PHILIP Nikad nisam rekao da je opravdanje za liberalizam u tome što on olakšava ”visoko individualizirani oblik života”. Slobodni svjesni pojedinac nikad nije polazni položaj. ne. a da tu činjenicu i ne primjećujemo. PHILIP [ne očekujući da bude uvjeren] Reci mi. a moja ontološka teza pokazuje da je visoko individualistički oblik života nemoguć. ako hoćeš na način na koji društveni običaji najvećim dijelom upravljaju onim što činimo. znali mi to ili ne. koji izabire neki životni plan i onda svoju volju nameće svijetu kako bi ostvario taj životni plan. nego nešto što tek (možda) može dozreti kao plod (kojeg nema bez korijena). dakle. Neki je liberalni svjetonazor i dalje samo svjetonazor. kada to činim i kako to činim? ANNE Upravo tako. Evo ga. filosofija nasuprot takvim kolektivnim neosviještenim mnijenjima tad jednostavno na stranu individualnosti i liberalizma? Ne. najvećim dijelom vremena. ANNE Pa. … PHILIP I u čemu se sastoji kritika? ANNE Razmišljati o pojedincima bez znanja o njihovoj specifičnoj situaciji u društvu – o jastvima kao društveno osamostaljenim bićima – besmisleno je. PHILIP Oh. No nemojmo prebrzo ići dalje. oh. Što to znači.40 - . jer bjelodanost onoga što namjeravam reći čini to teško shvatljivim. kako ga ja vidim. … PHILIP Ne razumijem… ANNE Prije nego što nastavim. što ne vrijedi s liberalnim temeljima? ANNE Najdublji problem. Upozorit ću na ”skrivenu ruku zajednice”. onda moraš preispitati svoje opravdanje za liberalizam. duboko smo vezani za društveni svijet u kojem se nalazimo. pogrešnoj pretpostavci ako je ikad postojala neka… PHILIP [zapanjen] Poričeš li da sam ja taj koji obično izabire ono što činim. Ta zamisao počiva na pretpostavci da ono što činimo možemo činiti uglavnom kao rezultat individualnih odluka o tome što da činimo.

PHILIP Dakle. te svakodnevne vještine nošenja sa stvarima koje nam govore što da činimo u danoj situaciji. Što misliš pod ”običajima vlastitog društvenog svijeta”? ANNE Mislim na svakidašnje vještine nošenja sa stvarima u koje smo socijalizirani i koje nam govore što u danoj situaciji treba učiniti. budući da ih priskrbljuje društveni svijet u kojem smo se našli – spadaju načini sjedenja. Filosofija otvara iskustvo. i to je to… [kratka stanka] Moramo si pokušati utuviti u glavu koliku ogromnu količinu svojih života provodimo u ovom stanju. Puštaš da te vode relevantni društveni običaji koje si naučio. PHILIP Ne razumijem. Dok voziš bicikl. Pa što? ANNE Želim naglasiti da društveni običaji. Svjetonazor je uvijek neki svršetak. izgovaranja. Liberali su uzeli tu pretpostavku te postavili ideju samodostatnog subjekta koji nastoji ostvariti životni plan do kojeg autonomno dolazi. ‘‘Svjetonazor” ureñuje iskustvo u neku odreñenu putanju i njezino okružje. a kako malo provodimo na način subjekta koji promišlja. usuñujem se reći. Život prema tebi izgleda jednostavno. oblačenja. stajanja. ispuštajući iz vida činjenicu da kritička refleksija o ciljevima nije ništa drugo nego jedna mogućnost koja se pojavljuje kada je uobičajeni način na koji se nosimo sa stvarima nedostatan za obavljanje stvari. stajanja itd. o sebi ne razmišljaš kao o samodostatnom subjektu koji ima iskustvo vožnje bicikla i time uzrokuje vožnju bicikla. . skloni smo uočiti ovaj način vezan uz ”prekid”. igraš igre itd. i potom se od tud pitanjem otvoriti za moguće budućnosti. formulira različite načine postizanja cilja. ”Polazeći od nekog svjetonazora” znači pokušati razumjeti to gdje jesam. najčešće razvučen i kao takav ne znan. bavljenja sportom. oblačiš se. molim te. naučio sam odreñene načine sjedenja. te je on stoga detaljno proučavan od strane mnogih filosofa koji zatim pogrešno sve djelovanje definiraju kao uzrokovano procesima refleksije. bira izmeñu i prihvaća odgovornost za ishod svojega djelovanja. jednostavno radiš ono što je primjereno kao propisano strukturom te situacije.41 - . svakodnevnim načinom egzistencije tjera te u stanje u kojem moraš razmišljati o sebi kao o subjektu koji se bori s odreñenim predmetom. ANNE Uzmi sljedeći primjer. Isto vrijedi. To je njegova snaga. U takve običaje – zvat ću ih ”društveni običaji”. primjerice. iz svog društvenog svijeta. Filosofija je uvijek neki početak i zahtijeva prevladavanje same sebe. a kamo li dugoročne planove koje bi. a da nisi formulirao nikakve ciljeve ili napravio nikakve izbore. Puko suprotstavljanje uvijek završi u nekom drugom svjetonazoru koji sebi tek stavi prefiks ”anti-”. ali zato upravo ne može neposredno utemeljivati povijest. ANNE To je najvećim dijelom istina… Tek prekid s normalnim. ulaže napor i bira. Naravno. kada hodaš. zato svjetonazor sužava i osujećuje pravo iskustvo. učimo ih i djelujemo prema njima. s njegova gledišta. – obično ćeš činiti ono što moraš činiti. pretpostavio Rawls. svi su ti običaji priskrbljeni iz našeg društvenog svijeta.PHILIP Budi jasnija. (Daniel Bell 1993.) To da se ”filosofija zbiva polazeći od nekog svjetonazora ali tako da ga stavlja u pitanje” ne treba shvatiti naprosto kao suprotstavljanje svjetonazoru. susretanja s predmetima i ljudima… PHILIP [prekidajući] Dobro. uvijek toliko da se svjetonazor nikada ne dovodi u pitanje. obično djeluju takoreći ”iza naših leña” – kada djelujemo na način odreñen društvenim običajima tada ne trebamo imati planove i ciljeve. pozdravljanja. hodanja. te ne postavljamo nikakva pitanja.

ravnodušno daljnje bavljenje filosofijom kao učenošću te ujedno posredno i neposredno kao crkvenom i svjetonazorskom skolastikom. Posvuda nedostaje nužnost onoga što je izraslo. izviru iz svojega skrivenog temelja… Tako se ovdje nalazimo pred neprelaznom teškoćom koja se nikada ne može ukloniti nikakvim mirenjem i nikakvim dogovorom. potpuno. tj. a kamoli bitno. a proizvoljnost je svakome moguće upojedinjenje nečega samo njemu definitivnoga. ono začudno i uvijek neobično. Ne smije nas čuditi što se totalna politička vjera i jednako totalna kršćanska vjera uz svu svoju nespojivost ipak upuštaju u mirenje i taktiziranje. koji dugo nedostaje. Svaki stav koji kao ‘‘totalan” polaže pravo na odreñivanje i davanje pravila djelovanja i mišljenja svake vrste neizbježno mora sve ono što bi se povrh toga još moglo pojaviti kao nužnost ubrajati u ono suparničko i čak omalovažavajuće. Posljedica jest ta da se stvaranje unaprijed zamjenjuje pogonom. ‘‘Svjetonazoru” se mogu suprotstaviti samo pitanje i odlučnost za upitnost. Ta kako bi nekom ‘‘totalnom” svjetonazoru i moglo odgovarati da bude i samo moguće. toliko je ovaj krut u svojoj definitivnosti. Putovi i odvažaji nekadašnjeg stvaranja ureñuju se u divovske razmjere makinacije. Svaki pokušaj posredovanja – ma s koje strane dolazio – slabi stavove i uklanja mogućnost prave borbe na tom području. Prikrivena. sve to dugo će vremena filosofiju kao stvaralačko suutemeljivanje tu-bitka držati daleko izvan uobičajenog i spretnog sveznanstva javnoga mnijenja. Jer čak i u ‘‘liberalnom” svjetonazoru još postoji ta nepopustljivost u tome što on zahtijeva da se svakome dopusti da ima svoje mnijenje. a s time i beztemeljnost stvaralačkoga. to pripada istoj biti svjetonazora uopće. suprotno. nešto što njega samoga ujedno i podranja i nadvisuje i uključuje u druge nužnosti koje mu se ne mogu prinijeti izvana tako da. Ali ovdje se lako može shvatiti ono uzajamno i samoisto: definitivnost je samo jedincatost proširena u potpunost svevaljanosti. Ma koliko da je ono bezgranično u svojoj proizvoljnosti. Totalni svjetonazor mora se zatvoriti za otvaranje svojega temelja i dokučivanje carstva svojega ‘‘stvaranja”. No nema li i filosofija. ‘‘svjetonazor” može nastupati kao totalan i brisati svako vlastito mnijenje.) . i to makinativno privid je životnosti stvaralačkoga. Jer njihova je bit ista. Filosofija se može dugo odgañati i naizgled nestati. pravo na ‘‘ono totalno”.42 - . da zauzvrat. (Martin Heidegger 1936. ali istrošena ‘‘vladavina” crkava. i ona prije svih. sve dok mislimo u formi dosadašnje filosofije… No ukoliko se i čim se filosofija vrati u svoju početnu bit … raskriva se beztemeljnost filosofije koja se mora vratiti u ono početno kako bi u otvorenost svojega osviještenja dovela … sebenadilaženje. A proizvoljnost je ropstvo ‘‘slučajnoga”. ako je odreñujemo kao znanje o biću kao takvom u cjelini? Doista je tako. naprotiv. i odnos spram ‘‘ideja”). Njihova borba nije stvaralačka borba nego ‘‘propaganda” i ‘‘apologetika”. Makinativno-doživljajna bit svjetonazora prisiljava razvoj svakog danog svjetonazora da se koleba u najdaljim suprotnostima te se stoga uvijek i učvršćuje u mirenjima. Da ‘‘svjetonazor” može biti upravo najvlastitija stvar pojedinca i njegova danog životnog iskustva i najvlastitijeg mnijenja. uobičajenost i dostupnost ‘‘svjetonazorâ” za mase (kao nadomjestka za ‘‘duh”. Sumnja i nepovjerenje spram filosofije svaki su put jednako veliki i jednako različiti.Svjetonazor se mora odreći novih mogućnosti kako bi ostao on sâm. Kao totalnim stavovima u temelju im je odricanje od bitnih odluka. njegovo stvaranje nikada ne može ući u bit i postati stvaranjenadilazeći-sebe jer bi se tako morao dovesti u pitanje sam totalni svjetonazor.

To bivanje-skupa potpuno rastače vlastiti tubitak [postojanje] u način bitka ”Drugih”. slavno ”zna se”. čemu se priznaje uspjeh i čemu se on odriče. Ono se zadržava u prosječnosti onoga što se pristoji. pa ipak je moguće reći da nije bio ”nitko”. ”to se ne radi”. Ali zato što to Se unaprijed odreñuje svako prosuñivanje i odlučivanje. Se? Jedan osobito dojmljiv i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. koje nije odreñeno. i naravno. ”Drugi”. Javnost sve zatamnjuje i ovako zakrito izdaje za poznato i svima pristupačno. Tko – nije ni ovaj niti je onaj. Ono ponajlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega. nema ni potrebe za obrazlaganjem razloga. Sam on [čovjek] nije. neodreñeno je tko. Na primjer: ”napio sam se” i ”popilo se” imaju različite subjekte radnje. živi se – nema subjekta. odnosno. Ne samo to. Krade se.. To uvijek ”bijaše” Se. Se može sebi. priča se. propisuje način bitka svakidašnjice. Svaka tajna gubi svoju snagu. Ta prosječnost u skiciranju onoga na što se može i smije odvažiti stražari nad svakom iznimkom koja strši. a koje su svi. subjekt je to Se. Naprotiv. U njemačkome su to dvije posve različite zamjenice. tko to krade. gledamo i sudimo o književnosti i umjetnosti kao što se gleda i sudi. već unaprijed odreñuje kao zajednicu. priuštiti da ”se” stalno poziva na njega. U svakidašnjici tubitka [čovjeka] većinom nešto nastaje putem onoga o čemu moramo reći da nije učinio nitko. Tko to zna? Zna Se. tako reći. Se rasterećuje tako svaki pojedini tubitak [čovjeka] u njegovoj svakidašnjosti. jasno. ali i u hrvatskome je razlika vidljiva kad na nju obratimo pažnju. U toj neupadljivosti i neustanovljivosti razvija Se svoju pravu diktaturu. i u svemu je u pravu. niti je to zbroj sviju. Sve izvorno preko noći je uglačano kao odavno poznato. nema ni odgovornosti. I jer Se s rasterećenjem bitka neprestano ide na ruku svakom pojedinom tubitku . ukoliko u njemu počiva tendencija k olakom uzimanju i činjenju olakim. ono oduzima odgovornost svakom pojedinom tubitku [čovjeku]. Odlučujuća je neupadljiva vladavina Drugih. Sve izboreno postaje svima na dohvat. koje se tako naziva da bi se prikrila vlastita bitna pripadnost njima.§11. ”Priča se”. ”kod nas se suviše krade”. koju je tubitak [čovjek] kao bivanje-skupa nehoteći prihvatio. s tim rasterećenjem bitka ide Se na ruku tubitku.43 - . U svjetlu ovih Heideggerovih misli bi se ta svojedobna predizborna parola mogla čitati kao par exellance antiliberalna – ona je implicirala da na izborima ne glasuju nikakvi pojedinačni politički subjekti koji bi reflektirali o tome za koga glasovati i potom slobodno izabrali. Svako se prvenstvo nečujno potlačuje. Sam se pripada Drugima i učvršćuje se njihova vlast. ”Tko” jest neutrum. čak i ”živi se”. Tko to priča. ono što nas. smatramo ”odvratnim” ono što se smatra odvratnim. jesu oni koji ”su tu” u svakidašnjem bivanju-skupa najprije i najčešće. premda ne kao zbroj. nije netko sam i nisu neki. radi se. ono što bi Heidegger nazvao Se. tko to ne radi. bitak su mu odnijeli Drugi… Pri tome ti Drugi nisu odreñeni Drugi. Tko zna za koga treba glasovati? Zna Se. tko živi? Nitko odreñen. u upotrebi sredstava informiranja svatko je Drugi poput Drugoga. Prvi iskaz jasno govori o sebi. Radi se o neodreñenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Svako izlaganje svijeta i tubitka [čovjekovog postojanja] najprije regulira ”javnost”. što se uvažava a što ne. dok drugi ostavlja subjekt neodreñenim: tko je taj tko je popio? Upravo ”Se” – popilo se. stoga što je neosjetljiva prema svim razlikama nivoa i stupnjevima pravosti. ali mi se i povlačimo iz ”velike gomile” kao što se povlači. To Se. Se. Stoga. nego da se na izborima tek javno očituje ono naše zajedničko. I to ne na temelju nekog osobitog i primarnog odnosa prema ”stvarima”. I uspjeh te parole govori u prilog tome da je doista Se (a ne svjesni subjekt) onaj ”tko” najprije i najčešće djeluje. i to tako da Drugi još većma iščezavaju u pogledu svoje različitosti i izrazitosti. U korištenju javnih prometnih sredstava. Odnosno. bez potrebe za refleksijom i eksplicitnim iskazivanjem. Važno je napomenuti da to neodreñeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). njih može zastupati svatko Drugi. nego na temelju neulaženja ”u stvari”. Mi uživamo i zabavljamo se kao što se uživa. čitamo.

Heidegger: ”Prvotno ‘ja jesam’. no ono ipak. nego i što bezlično ''se'' misli. dakako. ostaje izgubljeno u svijetu koji ga prvotno susreće. prema svojoj prirodi ono bi htjelo sve učiniti lakim. ne u smislu vlastitog Sebe.[čovjeku]. djelovati kao netko. ako sam sebi dokučuje svoj pravi bitak. Kao Se-ličnost. tada se to otkrivanje ”svijeta” i dokučivanje tubitka uvijek ostvaruje kao uklanjanje pokrova i zatamnjenja. nefigurativne plastike: realno. i za Heideggera.” ”Kao bezlično Se već vazda živim pod nezamjetnim gospodstvom Drugoga. nikad ne činim jednostavno ono što većina drugih ne čini – činim ono što ''se'' ne radi. svaki je pojedini tubitak [čovjek] razasut u Se i mora sebe tek naći. dakle. sve uzeti s vanjske strane te se pridržavati konvencionalna privida.” ”Svatko je Drugi i nijedan on sam. nikad stvar nije samo u tome što ja. ali ne ”ja-sam”. kao ens realissimum. jer ono što ono ”samo” jest. . koje ništa ne posjeduje od sebe samoga i samo za sebe. (Martin Heidegger 1927. to da se ”mi i povlačimo iz ‘velike gomile’ kao što se povlači”. Ako je tubitak [čovjek] sam sebi prisan kao Se-ličnost. to ono. najčešće je potpuno na mjestu. U stanovitom pogledu ono se tako odnosi i prema sebi samome. s kojim Heidegger osvaja mogućnost da filosofijski govori o jastvu a da to ne mora učiniti u stilu subjekt-objekt filosofije. Bezlično Se… je Nitko…” Ovo Se. Ili čuti da netko zamišlja autentični život npr. Tubitak [čovjek] je bezlično Se i ponajčešće ostaje on takvim. dapače. Kao nenavlastito jastvo bezlično Se odterećuje od svake vlastite. kao razbijanje izokretanja kojima tubitak [čovjek] zabravljuje sebe pred samim sobom.) Pitanje ”što se radi?”. djeluje poput povratnog prijevoda izraza subjekt u svakodnevni jezik. posve osobne odlučnosti. Ipak. Iz ovoga naovamo i kao ovaj bivam ‘sebi’ prvotno ‘dan’. ti ili drugi pojedinci misle. Što ono jest. Opet je Se to koje biva ”drugačijim” i ”autentičnim”. osim kao Se. to objašnjava njegovu bitnu raspršenost. nego sam doista ja taj koji živim svoj život. nego Drugih na način bezličnog Se. takoñer preuzima baš kao nešto tek zatečeno meñu drugim danostima. a u granicama što su utvrñene prosječnošću Se. Ako tubitak [čovjek] posebno otkriva svijet i čini ga sebi razumljivim. svagdanje. Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti. u kojem ne vrijedi ”živi se”. konkretni dio nekog svijeta. hoće povezati na nešto što je prisutno u svakome od nas. nego ''se''. prije svega. na nekom punk koncertu su baš svi ”drugačiji”. No. Kako to da … pojedinci ne meñudjeluju jednostavno jedni s drugima. nego se uvijek odnose na virtualnoga velikog Drugog? Kad govorim o mišljenjima drugih ljudi. Ali. Kad prekršim neko pravilo pristojnosti. Ono je tu poput moderne. ni u koje vrijeme. a u odnosu na to. ono zadržava i učvršćuje svoju tvrdokornu vladavinu. Tko je ”ispod bačen” misli da sama sebe više ne posjeduje. nego ga. tada to ujedno znači da najprije Se skicira izlaganje svijeta i bivanja-u-svijetu. Tako se ovo bezlično Se dade razumjeti samo kao nešto nesamostalno. ili prosjek drugih. pa time meñusobno jednaki. gdje ono znači ”ispod bačeno” (sub-jacere). ostaje neizbježan. Ono u stanovitoj mjeri prikazuje moju javnu stranu. kao život umjetnika u Parizu baš onako kako se (u američkim filmovima) biva autentičnim. mogu li. (Slavoj Žižek 2006. Bezlično Se je neutrum našeg jastva: svagdašnje ja.) Lacanov ''veliki Drugi'' (§10. Što je to osebujno biće koje Heidegger izvodi pred nas pod imenom bezlično Se? Heidegger naglašava da bezlično Se nije nikakva apstrakcija – primjerice neki općeniti pojam koji obuhvaća ”sva jastva”. individualnim značajem i egzistencijalno odlučujućim smislom. prosječnost je vazda u pravu. kažu mu i daju drugi. Dovoljno je vidjeti razne pripadnike kontra-kultura koji se ponose time da su ”drugačiji” – npr. ne ukazuje na neku pravu osobu. pravim životom. biti odgovoran za to što činim? Zapreka tome je.44 - . ono iznevjeruje očekivanja za osobnošću. vlastitim.) upravo nisu svi drugi. neki ”zbiljski” značaj. taj zahtjev za autentičnim. Ono egzistira ali ništa ”nije iza toga”. ono.

nego samo sudjeluje u općem ”brbljanju” (discours). onog izrečenog i onog neizrečenog. usvojeno i izrečeno a u osnovi ipak nije ili tako ne izgleda a u osnovi ipak jest. nikada nije do zbiljskog razumijevanja nego do njegove opreke. On nas vodi. U brbljanju se prokazuje ”iskorijenjenost” i ”nenavlastitost” svagdanjeg tubitka [čovjeka]. Dakle: ti možeš činiti što hoćeš. koliko god inače ”gaji komunikaciju”. pravo. kroz labirintske vrtove pozitivne negativnosti. Ali ako filosof više ne može davati direktive. izvana upravljani ja-strojevi. Kada bi bilo drugačije. izbjegavanja uvida. od početka. No Heidegger ustrajava na diferenciji te se čvrsto drži uz ono drugo koje nije samo ”kao” nego za sebe posjeduje ono bitno. štoviše.45 - . Za pozitivista sve bi bilo kako jest. kako se čini.” Jezik. opreku svjesno-nesvjesno ne smijemo uzeti u smislu psihologijskog objašnjenja. dakle. kako da ga prepoznamo? Na kome se još vidi je li on ”on sam” ili bezlično Se? To budi penetrantnu brigu egzistencijalista oko tako važnog. morao bi dešifriran glasiti: svjesno. jednom riječju o ”otuñenju”. Otuñenje je naprosto vrst bitka bezličnog Se. njegovoj radoznalosti. u tome spoznaje samo zapalost. podaje onome što je upravo najnovije.Pa čak niti jezik bezličnog Se ne izriče nešto vlastito. On. jer ne pripada naznačivim ”stvarima”. viši. Ovo izbjegavanje Heidegger dokumentira pojmom rastresenosti… Zbiljnošću vladaju utvare. naprotiv. dakako fundamentalni odgovor. Heidegger nasrće na čitatelja s patetičnim pozivom za navlastitom egzistencijom ali se zaogrće šutnjom kada bismo htjeli upitati: no kako? Jedini. koliko i nemogućeg razlikovanja izmeñu onog pravog i onog nepravog. Za izvanjski pogled ni na koji se način ono ”navlastito” ne izdiže iz onog ”nenavlastitog”… Da bi stvar učinio u potpunosti napetom Heidegger povrh toga naglašava da ”zapalost” tubitka [čovjeka] kao bezličnog Se u svijet ne znači nikakvo ispadanje iz nekog višeg ili iskonskijeg ”prastanja”. U brbljanju – s kojim se kazuju stvari koje se već kazuju – zakračunava se bezlično Se protiv zbiljskog razumijevanja vlastitog bitka i tako kazivanih stvari. sve to da je analiza ”u ontologijskoj nakani” a tko govori o bezličnom Se nipošto ne opisuje neko posrnulo sopstvo nego kvalitetu bitka podjednako iskonsku kao i navlastiti samobitak. Na njemu ne nalazimo ništa što bismo u vrednujućem smislu mogli označiti kao loše. puni život. tad ne bi bio moguć Heideggerov pathos navlastitosti. ostaje ona izmeñu odrješitog i neodrješitog tubitka. navlastito. Razlika navlastito-nenavlastito pričinja se zagonetnijom nego što uistinu jest. imitatori. nego egzistencijalne kvalitete. teško razdvaja ono što samo ”tako izgleda” i ono što zbiljski ”tako jest”. onda ipak neku prodornu sugestiju za navlastitost. a izraz otuñenje ne ukazuje unatrag na neki prijašnji. nego da on odvajkada i ”uvijek već” zapada. Metafizički ostatak u Heideggera i njegov otpor protiv čistog pozitivizma odaje se u volji za navlastitošću. izmicanja pred navlastitim pogledom u tubitak [čovjekovo postojanje]. njegovoj zapalosti u pogon. svjesno i nesvjesno ovdje nisu kognitivne opreke. Filosof grize ovaj Kao. Radoznalome bezličnom Se. Mora se priznati da autor Bitka i vremena umije razapeti na muke čitatelja što nestrpljivo očekuje ono navlastito. kada se bez ustezanja sručuje u pogon svijeta. No. fantastično eksplicitno. Tako je. Njemu odgovara radoznalost koja se. znanja ili znanosti. To više nije nikakav konkretni moral što daje naputke da se nešto čini ili ne čini. prolazno i ”bez predaha”. Sve izgleda kao. bitni vlastiti bitak bez tuñosti! Otuñenje. pa niti opreka informacije. no u istom dahu tvrdi da to sve biva uglavljeno bez daška ”moralne kritike”. Heidegger zamjećuje s prijesnom ironijom da se Se uljuljkuje u mnijenje da vodi pravi. ne mnije da bi tubitak [čovjek] bio otrgnut sebi ”samome” nego je nenavlastitost tog otuñenja od početka najmoćnija i najizvornija vrsta bitka tubitka [čovjeka]. Svatko bi mogao biti svojim dvojnikom umjesto sama sebe. Kao posljednja diferencija što se dade misliti. negativno ili krivo. Postoji još neka ”druga dimenzija” – čak i kada se otima naznaci. on govori o Se i njegovom brbljanju. izmeñu onog odlučnog i onog neodlučnog (što je ”tek tako”): ”Sve izgleda kao pravo razumljeno. tako učimo. No ipak. nema diferencije izmeñu biti i pojave – to bi opet bila samo metafizička utvara koju valja dokrajčiti. ali čini to na način da možeš ostati intenzivno svjestan onoga što . želim reći: izmeñu onog svjesnog i onog nesvjesnog. možeš činiti što moraš.

impulsivno-reaktivna.46 - . posjedujemo moć iz vlastitog opstanka: izmeñu svjesnog i nesvjesnog čina. treba biti navlastitost. (Peter Sloterdijk 1983. Ona u svoj čin ulaže svu težinu svoje odlučnosti i energije. Dok jastvo bezličnog Se spava. automatička i neslobodna.) . koja je istodobno i jedino nad čime. Tko sam sebe istražuje u kontinuiranom bitku budnosti iz svoje situacije iznalazi što je za nj činiti. Heidegger će reći: ”Gdje je bilo Se.činiš. bez idealističkih prenaprezanja. jer. pogotovo kao podruštvljeni.” Navlastitost bi bila – slobodno interpretirana – ono stanje koje dosižemo kada u našem opstanku proizvedemo kontinuum svjesnosti. Ako je Sigmund Freud u znamenitom zahtjevu izrekao rečenicu: ”Gdje je bilo Ono treba biti Ja”. Onaj tko zbiljski misli u onostranosti dobra i zla zatječe još samo jedinu opreku od važnosti za život. tubitak navlastitog sopstva budan je prema sebi. Izgleda da je ethos svjesnog života jedini što se može potvrditi u nihilističkim strujanjima moderne. Bezlično Se je moranje. Samo on probija okov nesvjesnosti pod kojim živi ljudski život. u osnovi uzevši. On ne ispunja čak ni funkciju nadomjestka morala. Tome nasuprot izrañuje se svjesna navlastitost – viša kvaliteta budnosti. nije nikakav. budizam govori o tome u usporedivim obratima. rastresena svijest Se osuñena je da ostane diskontinuirana.

U praksi. postižu ili da se bude” – jednostavno je činila ono što je morala. A još uvijek teško mogu vjerovati da ne vidiš važnost izbora. Postavi si pitanje s obzirom na što smatraš vrijednim način života druge osobe. no ono nije ni prisilno – najčešće jednostavno činimo ono što treba učiniti u danoj situaciji i samo ako se pojavi neka vrsta poremećaja koja nas izbaci iz normalnog. pa i dokumentarac iz 2008. pr. iako se možda taj izbor mora vršiti unutar nekog okvira koji sam nije izabran. postižu ili da se bude. Kao što sam već rekla. Neispitan život je nedostojan život. onda je prisilno. Misliš li da njezin način života zaslužuje išta manje poštovanja od načina života nekoga tko je primijenio svoje normativne moći samoodreñenja? Možda je istina da ona za sebe nije odlučila koje su vrste stvari vrijedne da se čine. postiže. Poštovanje se obično osniva na pretpostavci da način života druge osobe utjelovljuje njezin vlastiti praktični sud i izbor onoga što je vrijedno učiniti. ustvrdilo se da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini. o kojima ste me čuli da razgovaram i [vidjeli] kako istražujem samog sebe i propitkujem druge. Ipak. Ipak. ako pod tim mislimo na to da imamo različite mogućnosti i odlučujemo izmeñu njih. svakodnevnog načina egzistencije. takva bi osoba izgubila ono minimalno poštovanje koje obično priznajemo načinu života druge osobe. Ona je bila jednostavna gospoña koja. odnosno da je golema većina naših života ”nepropitana”. nepropitani život? Ako vam … kažem da je čovjeku najveće dobro svakog dana raspravljati o vrlini i drugim stvarima. još ćete mi manje vjerovati. Ali. Pogledaj što se dogaña tamo gdje nije tako – ako vjerujemo da način života druge osobe uopće nije utjelovljenje njezinih moralnih moći. želim te natjerati da priznaš kako postoje barem neki slučajevi gdje je presudno izvršavati normativne . a za nju je to uključivalo voñenje života kojim upravlja neupitni autoritet Katoličke crkve.§12.) Sokratova je rečenica o nepropitanom životu kao nevrijednom življenja trajni filosofski motto tijekom već 25 stoljeća. davanje svoje imovine onima kojima je to doista trebalo. koliko znam. da parafraziram poznatog mislioca. stvari stoje upravo tako kako vam kažem. (Platon 4. i ako potvrdim da život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja.47 - . i §11. u suprotnosti prema prisili da provodiš koncepciju dobrog života nekog drugog? ANNE Pozivaš se na suprotnost izmeñu izbora i prisile. Je li onda najveći dio moga života bezvrijedan? A život nekoga tko uopće ne reflektira u potpunosti bezvrijedan? PHILIP Najbolji je život još uvijek onaj u kojemu pojedinac izabire ono što je vrijedno da se čini. PHILIP Počinješ se prilično ponavljati. da trebamo uskratiti poštovanje onima koji nisu primijenili normativne moći samoodreñenja. meñu ostalim altruističnim činima – svi su je zaista voljeli. to je značilo pomaganje tek pristiglim vijetnamskim izbjeglicama smještenim u Parizu. No jednostavno ne proizlazi da ako je djelovanje neizabrano. da se bude. o ljudi. ono što netko čini obično nije izabrano.) i taj poziv na propitivanje vrijedi propitati. kao da je djelovanje ili izabrano ili prisilno. možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeñenja nekog svjesnog cilja. nikada nije razmišljala o ”stvarima za koje je vrijedno da se čine. o suvremenim filosofima ima naslov Examined Life. ANNE Mislim da je vrhunac arogancije reći da je neispitan život nedostojan. Kr. Uzmi moju baku. samo što mi nije lako u to vas uvjeriti. st. ANNE Što je toliko važno u izboru? PHILIP [podiže glas] Zar ti ne misliš da je važno živjeti život koji utjelovljuje čovjekovu normativnu volju i prosudbu. u svjetlu teza iz zadnjih dvaju zapisa (§10. no njezin neispitan život ipak je bio vrijedan život i vjerujem da je zaslužio poštovanje… PHILIP Bilo bi neukusno da kritiziram način života tvoje mrtve bake pa neću s time nastavljati. da ne utjelovljuje njezin vlastiti izbor i individualnost. Naime.

koji ne uključuju ni izbor. a ti uporno povlačiš suprotnost izmeñu izbora i prisile kao da su to jedine alternative. meñu sirotinju Calcutte. Ipak.48 - . svoju pokojnu baku. valjalo bi me držati odgovornom za ono što činim čak i da moja profesija nije bila izabrana. bez razmišljanja o tome. razlozi koje većina nas smatra legitimnima.moći samoodreñenja. ako nisi uvjeren primjerom moje bake. to… ANNE [prekidajući] Majka Tereza nije izabrala svoj način života. refleksivan poslijediplomski student s Harvarda koji razmatra mogućnosti za svoju karijeru. ANNE To takoñer ne. PHILIP [uzdiše] Trebao sam pretpostaviti. procjenjuje ih u odnosu na pozadinu poželjnih ishoda i postojećih vrijednosti. PHILIP Imaš li na umu nekoga s ”konkurentnim idealom osobnosti”. no otišla je raditi i živjeti. kao što znamo. Još uvijek mislim da je bolje izabrati važne stvari u životu i prihvatiti odgovornost za te izbore. Uz to. te odlučuje postati investicijski bankar umjesto korporacijskog pravnika? (Daniel Bell 1993. primjerice. Uz to. ni državnu prisilu. moraš priznati barem to da postoje konkuretni ideali osobnosti u ”liberalno-demokratskim društvima”. mislim da ideal normativnog samoodreñenja pogaña naše najdublje razumijevanje nas samih kao članova demokratskih društava u kasnom dvadesetom stoljeću i da zajedničko uvažavanje važnosti izvršavanja sposobnosti da se za sebe izabere koncepcija dobrog života opravdava strukturu društva u kojem su ljudima dani resursi da izaberu ono što je za njih važno. PHILIP Konflikt zapravo ne postoji. a ne njezin vlastiti. Majka Tereza poučavala je bogatu djecu. ali možemo raspravljati i o Majci Terezi. Sve dok Majka Tereza izabire svoju vlastitu koncepciju dobra. Pomisli na izbor izmeñu zanimanja – svakako je važno odabrati profesiju za koju se smatra da ju je vrijedno obavljati te prihvatiti odgovornost za taj izbor. to bi moglo imati nedopustive posljedice za one koji ne izvršavaju sposobnost da izaberu stvari koje zaslužuju najvišu vrijednost. Misliš li da bi moj mentor prihvatio kao ispriku za lošu disertaciju činjenicu da sam upisala poslijediplomski studij uglavnom zbog podrške i pozitivnog primjera moje majke? PHILIP Moram priznati da me nisi uvjerila. Činim ono što činim jer je to činila moja majka ili jer je to ono što me oduvijek zanimalo ili jer sam slučajno u to upala i otkrila da mi se sviña. Jednostavno je primila zapovijed od Boga i poslušala… [kratka stanka] … Dopusti da te pitam: je li plauzibilno tvrditi da Majka Tereza ne vodi dobar život zato što sama nije izabrala svoju vlastitu koncepciju vrijednog života? Vodi li Majka Tereza lošiji život nego. u suprotnosti prema tvojem idealu po kojem najvišu vrijednost ima izvršavanje sposobnosti izabiranja stvari koje imaju vrijednost. ANNE Ako te ne mogu uvjeriti da odustaneš od tog ideala. u bilo kojem legitimnom smislu. Postoje razlozi obavljanja posla. i ako tvoju koncepciju osobe treba smatrati konačnim opravdanjem načina na koji bi društvo trebalo biti strukturirano.) . Rekao sam da je važno izvršavati sposobnost da se za sebe izabiru stvari koje imaju vrijednost. Osim u slučaju da ne nalaziš ništa pogrešno u društvu gdje pojedince na odreñena zanimanja prisiljava država koja rasporeñuje posao prema odreñenoj koncepciji dobra koju gaje vladini službenici… ANNE Ranije si rekao da se ja počinjem ponavljati. Njezin nazor ljudsku moralnu transformaciju razumije na način slika izlječenja kakve vidimo u pričama Novog zavjeta. uvijek je tvrdila da je izbor za taj korak bio Božji. Kao mlada redovnica. ”Upala je u to”. tu ”jednostavnu gospoñu” koja je vodila svoj život ”upravljana neupitnim autoritetom Katoličke crkve”? ANNE Da. nego ”upasti u stvari” i djelovati na pretežno nereflektirani način. no konkretna koncepcija dobra što je ljudi izabiru nebitna je. Majka Tereza sebe smatra povezanom s Božjom ljubavi prema ljudskim bićima za koju smatra da ima snagu da zaliječi podjele meñu ljudima i povede ih iza onoga što oni obično prepoznaju kao granice njihove ljubavi prema drugima.

U meni žive tolika neodgovorena pitanja – bojim ih se otkriti – radi bogohule. i dok god dišem i imam snage. (Majka Tereza 1959. a Majka Tereza predstavnica bespogovornog slijeñenja autoriteta tradicije (što odgovara ”običajnosti”)? Ipak ne. istine i duše]. To [mi] zapovijeda bog. odazvati se pozivu. na koji je ikada božja sudnja – kao i u drugim slučajevima – naredila čovjeku da nešto učini. s mladim ili starim. tad je očito da tu ima nekog izbora – naime. Kr. To vrijedi i za pitanje ”izbora zanimanja” – i tu neki od nas osjete svojevrsni ”poziv” (ne nužno od Boga. I tako ću se ponašati sa svakim na koga naletim. To je zacijelo vrijedilo i za naše bake (baš oduvijek su uz ”neupitni autoritet Crkve” postojale i druge ”koncepcije dobrog života”. – Ako Boga ima. odredio da ja tako postupam: i [pokazao mi je to] proročanstvima i znakovima u snu i na svaki drugi način.) To što se na pitanja odvažila pod zaštitom svetosti sakramenta ne mijenja dubinu njihove upitnosti. zar se ne stidiš baviti se zgrtanjem što je više moguće novca. Tama je toliko tamna – a ja sam sama. prianjam. gdje god naiñem na nekoga reći ću mu: ”O dragi moj čovječe. O Atenski muževi. na koji mogu odgovoriti s da ili ne. – Ne usuñujem se izreći misli i riječi što se roje u mojemu srcu – i stvaraju mi neizrecivu agoniju. Nikoga. Ako umjesto ”zapovijed” kažemo kako je Majka Tereza primila ”poziv”. i ja smatram da za vas još nikad nije bilo većeg dobra nastalog u gradu do ove moje službe božje. nego ću ga propitkivati. ja vas poštujem i volim. je li Sokrat pravi primjer ”propitanog života” u smislu kako ga shvaća ”liberal Philip”? Je li on pomno razmotrio sve životne mogućnosti i potom racionalno proračunao ili barem procijenio najpovoljniju od mogućih ”koncepcija dobrog života”? Zapravo je Sokratov ”odabir” vlastite koncepcije života bio vrlo sličan načinu na koji je Majka Tereza ”odabrala” svoj život. poticati vas i opominjati na svoj uobičajen način. Da je život Majke Tereze bio sve prije nego nepropitan. i dalje možemo naći fenomen životnoga poziva. suzdržimo li se ne samo od odgovora. svjedoči i njeno ispovjedno pismo: Stvar ispovijedi U tami… Zazivam. kako sam rekao. čeznem – ali Nitko ne odgovara – nema Nikoga uza koga bih prionula – ne. a pogotovo s [vama] grañanima jer ste mi najbliži po rodu.) Mnogim će čitateljima ovaj govor o božjem pozivu zvučati anakrono. nego već i od pitanja tko ili što nas poziva. oprosti mi. ali radije ću se pokoriti bogu nego vama. ili ne. vi to dobro znate. I ako mi se učini da nije stekao vrlinu. a kaže da je ima. Ako Majka Tereza nije pravi primjer ”nepropitanog život”. – Sama. neću prestati tragati za mudrošću. molim Te. A bog je. – Ne osjećam – čak ni najmanja jednostavna misao ili napast da polažem ikakvo pravo na djelo ne ulazi mi u srce. naime barem one koje su bile označene kao ”grešne” – i nije da ih baš nitko nije odabirao). i sl. iz najvećeg i najslavnijeg po mudrosti i snazi grada. st.49 - . a nekima zacijelo biti i posve odbojan. ukorit ću ga da ono najvrednije cijeni ponajmanje. pr. nego je izbor i odgovor da ili ne.). – …Jesam li pogriješila slijepo se predavši zovu Presvetoga Srca? Djelo ne dolazi u pitanje – jer sam uvjerena da je Njegovo a ne moje. Atenjanin si. I taj izbor nije nužno jednom za svagda – život protkan iskušenjima (a ne znam čiji nije) stalno postavlja čovjeka pred izbor da kaže da ili ne ovim ili onim vrijednostima.Možemo li doista ta dva velika etička uzora uzeti kao primjere propitanog (Sokrat) i nepropitanog života (Majka Tereza)? Oprimjeruju li njih dvoje na najvišoj razini jednu opoziciju sličnu onoj izmeñu Philipa i Anne iz gornjeg dijaloga? Je li Sokrat pravi predstavnik liberalnog autonomnog propitanog života (što odgovara Hegelovoj ”moralnosti”). slave i časti] i kaže da mu je stalo [do mudrosti. ispitivati i sumnjičiti. temperamenta. napuštena… – Nemam vjere. (Platon 4. strancem ili domaćim. . isto tako i slave i časti. dok ti nije stalo do mudrosti i istine: nije ti stalo da ti duša postane najboljom?” I ako netko od vas zaniječe [da mu je stalo do novca. Neželjena. neću ga smjesta pustiti i otići. možda poziv vlastite naravi. Izbor nije samo izmeñu ”različitih koncepcija dobrog života”. Pa ipak.

Ne. To ne znam. npr. prema svom unutarnjem nagonu. Kad ga obavi.Kažete da savjest ovisi o grupi kojoj pripadam. a u pozadini nešto poput potpune spremnosti. Tko se ogriješi o ovaj unutarnji nagon. Više ne vidi samo dijete. Ipak postoje situacije u kojima se moram rukovoditi isključivo prema sebi. Biti s tim u skladu. Nikakvu ulogu ne igra o kojem se području radi. onda se u duši nešto slama. Ono što mi je u terapiji najvažnije je prije svega da klijentima pomognem pri tom samoostvarenju. makar i radio suprotno od onoga što drugi od njega očekuju. on se ostvaruje.50 - . Mnogi u dubini svoje duše čeznu upravo za tim: biti u skladu sa samim sobom. Svi mi imamo unutarnji osjećaj za odreñeno vlastito opredjeljenje ili poziv ili zadatak. Ne može se trenirati niti mu se može težiti. To je ostvarenje. seljak ili majka. Nesvjesno ili svjesno? Uzmite primjer majke i djeteta. i ima težinu na području na kojem je stručan. jer mu se čini previše teškim. Kada se majka posveti djetetu. To je neovisno tome jesu li drugi suglasni s tim ili ne. To je nešto što se ne odnosi samo na dijete već i na vlastitu osobnost… Pravo samoostvarenje se dogaña kad netko prati svoj unutarnji poziv. Tu dolazi do miješanja razina: u prvom planu su srčanost i ljubav.) . otac ili glazbenik. Ovakav čovjek je u miru sa sobom. bez obzira na teškoće. Onaj tko postupa u skladu sa svojim unutarnjim nagonom. To … proizilazi iz našeg životnog puta. to je razina na kojoj joj je potpuno jasno da je u skladu s nečim višim. Taj osjećaj dolazi iz dubine našeg bića koja je iznad savjesti. To onda nema nikakve veze s ljudima koji nas okružuju. Niti se do toga može doći meditacijom. Ali to se osjeća i svatko od nas ima priliku biti u kontaktu s tim osjećajem. zanatlija ili poduzetnik. Ali upravo to i jest najteže. To je iznad svega toga. Važno je ispuniti naš životni poziv. znači imati svoj mir. Na primjer. ako odbije neki zadatak za koji je netko predodreñen. svoj poseban zadatak za koji je pozvan. Ako ga preuzme. pronaći sebe. osjeća se usklañeno. osjeća se dobro. (Bert Hellinger 2000.

kvariti znači zamijeniti oponašanje raspravom i racionalnom kritikom. svoju mitsku dubinu. on je time postavio nov tip. ako primjereno shvatimo to ”kvariti”. slavi ih kao Atenjane. umno. čovjeka u kojem se sva žudnja i sva strast preobrazila u volju za racionalnim raščlanjivanjem i ovladavanjem bića. Eshila. nov ideal i na taj je način postao zavodnik grčkih mladića a prije svega krasnog grčkog mladića Platona. ”Samo ako se pojavi neka vrsta poremećaja koja nas izbaci iz normalnog. naime spontana neposrednost života. historija.) zapravo za ”prekid s normalnim načinom egzistencije”. Ovdje ”kvariti” znači poučavati mogućnost odbijanja bilo kojeg slijepog podvrgavanja ustanovljenim mnijenjima. a koliko naprosto nepropitano činimo to što se čini u takvoj situaciji u našoj životnoj zajednici. kaže Nietzsche.51 - . svoj životni temelj. okarakteriziran potpunim nedostatkom ”instinktivne mudrosti”. svakodnevnog načina egzistencije. tradicijom predani način života? Taj su čin Sokratovi neprijatelji nazvali ”kvarenjem mladeži”. kao odreñen monstruoznim defektom. On je specifični ne-mistik. ”kvarenje mladeži” nije loš naziv za filosofski čin. Sokrat mu važi kao nijekalac ”Homera. Nietzscheov pogled i njegovo za bitne stvari izoštreno oko prepoznaje u liku Sokrata cezuru od najvećeg povijesnog značenja. onda. osuñen na smrt. neposredni. koja poznaje i razumije povijest. odnosno za svjesno odabiranje jednog ”poremećaja”? Kad bismo sve stalno propitivali. U tom procesu cijeli se Grad brani od jednog čovjeka. Sokratovo propitivanje života (§12. Možda je Nietzsche slutio da se ovdje radi o jednom mijenjanju shvaćanja bitka. bi li ostalo vremena i energije za život? Ako sloboda odabira zahtjeva propitivanje mogućnosti. logičko. pa čak. Pindara. bila izražena samo jedna strana duha. Ali izgleda kao da ovo protuslovlje spram grčke tradicije ima svoj izvor u ekstremno psihologijskoj strukturi jednog individuuma. ako su u pitanju principijelna pitanja. zamijeniti poslušnost pobunom. – da se za dva tisućljeća suzilo vidno poprište filosofijskog pitanja: s vladajuće cjeline na unutarsvjetsko biće. No. Fidije. – da tu odista predleži cezura što se teško može precijeniti.) Jesu li Atenjani. Tako [historičar] Edelestand du Meril piše da su Sokratovi tužitelji ”napravili domoljubni čin. kao što znate. ta pobuna nije ni spontana ni agresivna koliko je jedna posljedica principa i racionalne kritike. Sokrat se javlja tako u aspektu jednog demona uma. Po svemu sudeći. ali ga fiksira u kategorijama psihologije. kvariti mladež? Zadnji zapisi kruže oko pitanja u kolikoj smo mjeri svjesni subjekti koji odlučuju na temelju relfleksije o vlastitoj situaciji. ovo drugo je i raniji i češći vid ponašanja. Sa Sokratom je u svijet dospjela predstava ludosti da mišljenje pod vodstvom kauzaliteta dosiže u najdublje bezdane bitka. Perikla. neka ”instinktna sigurnost” nesputana stalnom refleksijom? Sokrat znači za Nietzschea svjetskohistorijsku figuru grčkog prosvjetiteljstva u kojoj nije grčki opstanak izgubio samo svoju divnu instinktnu sigurnost.” Zalaže li se. da sa sofistikom i njenim protuigračem Sokratom u zapadnjačkom mišljenju otpočinje okret k antropologiji i metafizici. Sokrat se javlja Nietzscheu kao unesrećeni Grk par exellence. kad im je tako radikalno remetio normalni. Ali on je bio opsjednut neobuzdanim nagonom da sve preobrazi u mislivo. te ako ih apstraktna i slabovidna filosofija optužuje kao ljude. nego još točnije govoreći. Na kraju. ali ova na ekscesivan način: logičko-racionalni moment. I zbog toga je Sokrat. (Alain Badiou 2006. ispravno procijenili Sokrata? Možda je na kraju sudska optužba da ”kvari mladež” bila na mjestu. Kvariti znači mladim ljudima dati neko sredstvo da promijene svoje mišljenje o svim društvenim normama.” . onda. Sokrat je pronalazač ”teoretskog čovjeka”. Pitije i Dioniza”. (Eugen Fink 1960.§13. Kod Sokrata je. Nietzsche pogaña Sokratov ključni položaj. možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeñenja nekog svjesnog cilja. ne propada li propitivanjem jedna druga sloboda.) Zbog toga mnogi Sokratu nisu mogli oprostiti djelovanje u Atenskoj državi.

Ali ako individuum samo nedužan trpi. Sokrat je bio zločinac i njegova je osuda bila pravedna. zakoni koji važe kao . njegova izbora. Nesreća je samo onda umna ako je proizvedena voljom subjekta. Ćudoredni Athenjanin djeluje po zakonima države. sad je nastupila svijest da je ono što je istinito posredovano mišljenjem. To je period mišljenja koje se vraća na sebe sama. to je njegov karakter. kako je za Durkheima zločin ipak nužan za funkcioniranje Grada. Nadalje se ‘tragičnim’ naziva kad nesreća. da je naime postavljanje i produciranje mišljenja ujedno postavljanje i produciranje [od] nečega takvog što samo nije postavljeno. S time je dakle bliže povezana ta moralna samovolja. U istinski tragičnom smislu moći koje dolaze u koliziju moraju s obje strane biti opravdane. što je njegova krajnja svrha. i to je tragično. nego i njegovoj domovini. to mu je zajedničko sa sofistima.Za sociologa Durkheima Sokrat je bio zločinac. to su zakoni. Drugo je odreñenje da nastupa razlika spram svijesti sofista. odabiratelj onog dobrog. tako da on nedužan trpi. nešto objektivno (to znači ne izvanjski objektivitet nego duhovna općenitost). reflektira o sebi samom. do predstave. To je tužno. neposredna religija. Vidimo kako ta dva principa u Sokratovom životu i u filosofiji meñusobno dolaze u koliziju. to znači s obrazovanjem onoga vremena.” To je neposredna ćudorednost. subjektivne slobode.” (Jean Brun 1960. tj. tako je Sokratova sudbina istinski tragična. Tu su dvije moći koje nastupaju jedna protiv druge. tako se za Sokrata kaže da je osuñen na smrt. no one moraju i znati što je ono dobro. pravo jest. Ako se nasuprot tome radi o svijesti. Sophoklova Antigona kaže: ”Vječni zakoni jesu i nitko ne zna odakle su došli. neposredno ćudoreñe. religija. njegov zločin. ja sam majstor. bio je koristan ne samo čovječanstvu. ne tek njegova tragedija. njegovom slobodom. da subjekt jest pri onom svojem. Duša je Sokratovog principa da ništa čovjeku ne važi i ništa nema istinu za njega gdje duh sam ne posvjedočuje da je on taj koji sebe samog postaje svjestan. Meñutim. tad to nije umna nesreća. spoznati – da do istine mora dospjeti kroz sebe samog. što jest o sebi i za sebe… S jedne strane. Poslužio je za pripremu novog morala i vjere koji su bili potrebni Atenjanima. pravo znanja. kao što se svaka nesreća kad netko umre naziva tragičnom. kriv zbog grijeha individualizma i povrede društva. Od tuda pomalo paradoksalne Durkheimove tvrdnje da je zločin ”dio svakog zdravog društva”. no. To je tragedija Grčke. i to je moment slobode. Sokratov je princip da čovjek mora to što su njegova odreñenja.) Slavni sociolog uvelike ponavlja Hegelovo mišljenje: Sokratov princip čini veliku prekretnicu u svijesti svijeta. da nisu samo ćudoredni. Njegova je sudbina jedinstvo s njegovim principom i krajnje je tragična u istinskom smislu. da je to neka nepravda prema njemu. Stajalište grčke slobode s moralne je strane odreñeno kao neposredna ćudorednost – ćudoreñe. kod njega je utvrñeno što je dobro. To je moralitet i tako je razlučen od ćudorednosti [običajnosti] koja ono pravo čini nesvjesno. Sokratova ”pogreška” bila je zapravo felix culpa. S obzirom na to moramo točno uočiti ono što je stajalištu grčke slobode bilo bitno. daje povoda nadmenosti individuuma. oni su istiniti. um koji sebe zna. koja proizlazi iz njegove svijesti. nego i znaju što je ono dobro – ono pravo čine sa sviješću. ali nije tragično. Jedna moć je božansko pravo. pravi. i u tome je sadržano da sam ja izvrstan čovjek. da on to mora iz sebe naći. koji su identični s voljom… Druga je moć takoñer božansko pravo svijesti. nasilna smrt zadesi neki dostojanstven individuum. tako ja iz proizvoljnosti da se odlučim za ono dobro dobivam svijest svoje izvrsnosti. Ali to je isto tako ono što jest o sebi i za sebe. tad nastupa izbor je li ovo i ono dobro i hoću li ja upravo ono dobro ili ne. postavljeno kroz djelatnost onoga mislećeg. Individue moraju biti dobre. Ona je tragična ne u površnom smislu riječi. neovisnost njegove misli. a zločinac ”regularni pokretač društvenog života”: ”Prema atenskom pravu. On jest tako ne razmatrajući prethodno o tome. i taj odnos mi nazivamo moralitetom. ono je subjektivno. Ta svijest moraliteta postaje tako polako opasna.52 - . koja kroz njega dolazi do zora. to je plod stabla spoznaje onoga dobrog i onoga zlog. Neposredno ćudoreñe. pravo domovine. jer tradicija koju su živjeli nije više bila u skladu s njihovim životnim uvjetima. No.

Partikularitet svrha i interesa zavladao je sad u Atheni. Perikla. (G. kao ono što je samoniklo u njihovom zajedničkom životu i kao takvo se poput ”nepisanog ustava” prenosi već generacijama. nepropitano. i to nije ništa do li princip odreñivanja iz sebe za individuum. on ne smije upotrijebiti silu. prakticira ih se bez daljnje refleksije. jer ću bez njega skliznuti u ništavilo. još nesjedinjen sa životom. tako i religija. da su dakle u Sokratu izopćili samo svoje vlastito. Sokrat je ostao neraskidivo vezan za državu svoga porijekla. (Karl Jaspers 1959. smjerno priznajući zakone polisa./26. s moralnom autonomijom. Tamo gdje vlastiti uvid ne raña odluku.). Druga je individualistička. čiji smisao sebi razjašnjava kroz razmišljanje. tako ni prema domovini. sami sebe. koja potječe iz jednog povijesno zasnovanog samorazumijevanja. tu se treba podvrći religiji otaca. pokoravao se autoritetu Delfa. Sokrat je sad to što je ono istinito postavio u odlučivanje unutarnje svijesti. zakonima države. W. Ironično. nije mladež bila ”iskvarena” Sokratovom problemofilijom. tlo koje uvijek ostaje prisutno. ali ne o javnim zakonima. Taj problem nama danas može biti zanimljiv jer su onodobni sofisti bili posljedica onodobne ”modernizacije” i ”globalizacije”. Iako može nalikovati njima uslijed bezobzirnosti kritičkog dovoñenja u pitanje. za državu Solona.53 - . Platon ga u Apologiji prikazuje kako bira smrt: ”Bio bi to lijep život kad bih u ovim godinama postao iseljenik koji luta naokolo mijenjajući jedan grad za drugi. dohvatili su onoga koji je bio nadohvat ruke. Stavljenog pred izbor: progonstvo ili smrt. te je tako stupio u suprotnost prema onome po sebi pravnom i istinitom athenskog naroda. Otuda velika. da su oni sami već u tom rascjepu. gdje se zbog kretanja roba i ljudi dogaña ”sudar civilizacija”. Sokrat daleko od modernog individualca koji se ne obazire na vlastitu tradiciju. jest ovisno o unutarnjem odreñenju subjekta. što se ima činiti.). s ustrojstvom naroda. Sokrata Atenjani vide kao sofista. korisno u odnosu na sebe kao i na državu. odgovor na sofistiku.) Treba uočiti da su u sporu tri strane. Dakle. doveo ga je u živi odnos. treća strana. Athenski je život tako oslabio.) dotadašnjih samorazumljivosti na kojima počiva sigurno koračanje kroz život. On se u svojoj egzistenciji bespogovorno poistovjećivao s Atenom. Tako se s pravom dogodilo da je bio optužen. živjeli kao svoju ”prirodu” (fysis). i time promašuju poantu: on je. Duh athenskog naroda po sebi. F.) Kad je Atenjanima dozlogrdilo sofističko propitivanje onoga što su neposredno. čak ni onda kada misli da ono što se njemu dogaña nije pravedno. duh. i §10. To je propast athenskog naroda. onih običajnih navika koje su svima već odavno postale second nature. prinosio je žrtve. sudjelovao u svetkovinama. Sofisti su bili uglavnom došljaci i lako su digli sidro u nepovoljnijim okolnostima. jer je ono unutarnje. dobro. Povijesno su Athenjani poslije požalili zbog osude i kaznili tužitelje jer po athenskim zakonima tužitelji su se podvrgavali istoj sudbini kojoj je bio izložen optuženi. a tad su joj pravi predstavnici bili sofisti (vidi §4. To se pojavilo kao propast jer je princip bio još heterogen. kojoj u suvremenoj raspravi uvelike odgovara komunitarizam (kojeg zastupa ”Anne” u dialogu iz §12. S jedne strane su Athenjani dakle time priznali individualnu veličinu čovjeka. njegov ustroj i njegovo cijelo postojanje počivalo je na onom ćudorednom i religioznom. Dapače: Sokrat je vjerovao u bogove predaje. Prva je tradicionalna. sebe same svjesna ”naivnost” Sokratova. Prvo valja priznati tlo na kojem stojim i iz kojeg dolazim. U tome se Sokrat razlikuje od sofista. taj je princip on podučavao. dužnost. ili čak ”instinktno”. Sokratu je upravo privrženost Ateni došla glave. da je princip koji je bio neprijateljski prema duhu njihovih istinskih odnosa i sam postao njihov. Hegel 1825. Ali priznali su i ono daljnje. Ovaj ima sa Sokratovim principom zajedničko to da ono što je pravo. kojoj danas odgovaraju liberali. on sam ipak nikad ne napušta povijesno tlo. bio u sebi podijeljen.sveti običaj. kad su tužitelji otkriveni kao krivi. za državu utemeljene i neprekidno učvšćivane zakonitosti koja je jedina činila njegov život mogućim. naime. Čovjek se još nije tako u sebi reflektirao da sebe iz sebe odreñuje. pri kojem izlazi na vidjelo da je . ustavu i ćudoreñu – da subjekt u sebi smije birati i činiti što mu je pravo. ili joj se čak protivi. s heteronomnim običajnim ćudoreñem (”zakoni su od davnine”). država je postala nemoćna prema vani. persijskih ratova. nego je uhvatilo maha sofističko relativiranje (§4. divna.” Kao ni prema ocu i majci.

(Marijan Cipra 1978. već trudeći se i nastojeći oko besmrtnih. kako se one mogu otkriti i ustanoviti putem bitnog mišljenja. to svako ustanovljavanje nosi na sebi pečat izvjesne proizvoljnosti i pričina i time je već unaprijed osuñeno da očekuje samo čas kad će biti zamijenjeno i opet novim nomosom.) reakcija na to. Tko živi po nomosu i u nomosu. koji se čitavog života nije ni oko čega drugog trudio doli oko istinskog zakona i oko pravednosti postao žrtvom upravo pravde i zakona. Veliki je paradoks Sokratove životne drame što je on. koja za neke druge ne vrijedi. taj je već uvijek unaprijed osuñen da ustanovljuje i postavlja ”zakone” kao ono dobro. Razlika izmeñu zbiljskih ljudskih zakona i vječitih bivstvenih istina. čovjek u nomosu osuñen je na ustanovljavanje i perpetuiranje razdvoja istine i neistine. Sokrat je bio prva ne-konzervativna (§5. dobra i zla.velik dio onoga što ”mi” doživljavamo kao ”normalno” i ”prirodno” tek puka konvencija (nomos). one koji su od boga dani. insistirajući na načelnoj istorodnosti i istinitosti ljudskog i božanskog zakona. a time neizbježno na drugoj strani njihovu drugotnu suprotnost i nehotice potvrñuje i potiče bezakonje kao ono zlo.) . Ali Sokrat se pouzdaje ne u ovaj negativni moment nomosa nego u onaj njegov mogući pozitivni moment po kojemu je svaki ljudski i promjenjivi zakon samo dio i izdanak božanskog i vječitog zakona. ali napetost čijem unutarnjem sukobu taj život naposljetku neminovno podliježe i postaje žrtvom. Tako Sokrat. jest onda ona napetost iz koje se hrani i napaja čitav filosofski Sokratov život.54 - . To je sofistički uvid u relativnost i subjektivnost svih ljudskih mnijenja i ustanova. a ne po fysisu i u fysisu. ali kako napušten od fysisa njihovu pravu mjeru ne može znati. Budući da mu je izgubljeno bivstveno jedinstvo fysisa. Ako su zakoni po kojima je Sokrat osuñen na smrt ”braća onim zakonima u nevidljivom svijetu” – onda Sokrat nema izbora. mora slušati i ove smrtne zakone i pretrpjeti mirno po njima dosuñenu kaznu. on se pouzdaje ne u pisane nego u nepisane zakone. na izvornoj srodnosti bivstva bića i ljudskog mišljenja – a kako bi mislilac drugačije i mogao? – izaziva sam svoju smrt.

karaktera. pa ga taj nepopularni nadimak približava samome Sokratu koji je sebe takoñer usporedio s jednim dosadnim kukcem: Ako me date pogubiti nećete lako naći drugog pored mene. i koja istražuje. na beznačajne i prolazne proizvode duhovnog bića i koje nimalo ne prodiru niti u njegovu bit niti u nutarnju prirodu. potičem.En ti boga tebi i Sokratu. st. poda se. ljudi. Jer. strasti i slabosti. nego bi bio ”postavljen izvan”. gušta je ča starac gnjavi Roka. tj. Ne. pa je zavladao individualizam samovoljnih svrha: ”Zakoji pulastra. junaštvo je vrlina običnog čovjeka: junaštvo je biti velik u onome što bi svatko mogao biti. . podbadam. F.Reka je: upoznaj samog sebe… (Miljenko Smoje 1971. Kad neki čovjek pokaže moralnu snagu. Roko. tj. Ne. Dakle. Čimavica znači stjenica. pjesnik. usmjerenja i nedostataka pojedinca. to je nalog koji niti u sebi samom. radije ga učine genijem. bez prestanka.§14. Spoznaj samoga sebe. Tako se čini da je bog mene poslao u ovaj grad kao takva [obada] da vas. umjetnik. ne bi bio ”obadom”. nikad ništa o tebe.) Rečeni je Antonjo malomišćanski filosof. ne bi se bio bavio opće-ljudskim.) . gnothi seauton! . on je razumio samo ono što svaki čovjek razumije… On je podbadao samo pojedinca. (G. – U se. nikako ne odnosi na slučajnosti.Ajme. filosofija. kako se kaže. čovjeka. on je činio upravo ono što može činiti svaki čovjek. Kr. na se. nego svoj vlastiti. samoga sebe. prisiljavajući ga i mučeći ga ovim općim načelom.A moj Roko. tajne ljudskog srca. ča je reka Sokrat? – dražija ga je Antonjo. bitak su mu odnijeli Drugi”. pr.) Svako naše malo misto jema svoga filosofa. ako ”sam čovjek nije. razbuñujem. premećući se sad ovamo sad onamo. s druge strane. Stoga je on bio i obad koji nadražuje strašću pojedinca i ta mu strast nije dopuštala da se izgubi u neusporedivom i mlitavom udivljenju. nego poznavanje onoga što je bitno istinito u čovjeku… Niti filosofija duha za svoj cilj ne postavlja tu tobožnju spoznaju koja u čovjeku traži njegove individualne osobine. judi. pušćaj me na miru – likar se smija ispod brka. čimavice o čovika! . pa ćemo jist – pušća je dim od španjuleta drito gori i grata trbuj. spoznaju koja s jedne strane nema nikakve vrijednosti ukoliko ne pretpostavlja spoznaju općenitosti. (Platon 4. kao velikom i plemenitom konju. W. no koji je zbog svoje veličine postao mlitav i treba mu neki obad da ga podbode. . Nazivati Sokrata genijem je velika glupost: da je on bio genij. to ti je cila filosofija.A znaš li ti. jer se u svakom našem malom mistu odvija isto što i u Ateni prije toliko stoljeća: tradicionalna je običajnost/ćudoreñe relativirana susretom s modernim/globalnim velikim svijetom. (Søren Kiekegaard oko 1850. da bi ga skinuli s vrata. zvan i ”Čimavica”. Upravo – iako može zvučati smiješno – bog me postavio uz bok ovome gradu. Junaštvo se ne odnosi na različitost izmeñu čovjeka i čovjeka (odnosno na to da je netko genij. presudno spoznati to vlastito. filosofija ti fali. ili ga barem treba.). valjda radi neumornih prigovora svojim sumišćanima da ne čitaju filosofiju i ne vježbaju ñenastiku.).55 - .) Zašto se Sokrat usporedio s obadom? Jer je želio imati samo etičko značenje. čija je ”vladavina neupadljiva” (§11. jednog po jednog.” Poput Sokrata tada. onda je u nastojanju da ne živim život drugih. niti u misli onoga tko je to prvi izgovorio nema značenje jednostavnog poznavanja sebe samoga. Hegel 1807. Nije želio biti samo jedan puki genij kojemu se dive i koji izvana potiče druge i olakšava im život jer bi oni tad rekli: lako je njemu to raditi jer je genij. i Antonjo u takvoj nesigurnosti poziva na spoznaju samog sebe. … a koja se. poznavanja sposobnosti. plemenitog porijekla itd. .

on će se i u tim krizama uvijek iznova smatrati . načine na koje se stvaraju ili nestaju odreñena uvjerenja. koja svoj produžetak vidi u tehnikama učinkovitosti gdje se moć nad čovjekom oslanja na znanost o čovjeku.) Samospoznaja stoga nije i ne može biti nikakvo znanstveno znanje. tome se protivi Sokrat. Tako je etika postala nauk u krizi… Nepotrebno je reći da tu postoje velike individualne razlike. Kada sociolog proučava kako se rañaju i šire glasine. kao zadubljeno prosvjetiteljstvo s proizvoljnim svrhama. No tradicijom predana vjerovanja time nisu iznova stekla svoju samorazumljivost. žele organizirati život čovječanstva. … kada psiholog proučava različite činitelje koji utječu na stvaranje mišljenja. nadvladana je koncepcijom općenito obvezatnog znanja koje ipak svaki pojedinac mora stjecati sam za sebe. reći ćemo. htjeli ili ne. uvijek iznova raspirivano vladajućom nesigurnošću. kojima je čovjek samo predmet proučavanja. uvjete koji povećavaju ili smanjuju moć uvjeravanja neke osobe. onda barem moramo navesti kao što se pod kojim okolnostima razumijevamo da bismo se mogli primjereno služiti svojim znanjem. stare su se vrline uvijek iznova podvrgavale sumnji. sredstava informiranja i propagande održavat će red u umovima i učiniti nezamislivim svaki prosvjed… San o društvu koje je racionalno mehanizirano nije. Harmidu. Kontrola mišljenja. liječnicima i političarima da izbjegnu žalosne greške do kojih je dolazilo u meñuljudskim odnosima. Ako već ne znamo tko smo.56 - . a s njom je ostalo htijenje. No teško je zamisliti da se jednoga dana više nitko neće zanimati za etička pitanja. U našem pozitivističkom stoljeću mogli bismo pasti u iskušenje da u sintagmi ”Spoznaj samoga sebe” vidimo početnu točku jedne spoznaje čovjeka koja bi rezultirala novim znanostima o čovjeku… Sociologija i psihologija. on ga otvoreno odbacuje u jednom Platonovom dijalogu. dakle općenito. nije li to posao za znanosti. Sokratov ideal. ali koje mu pristupaju metodama prirodnih znanosti… Uvijek teže tehničkim primjenama. tada oni. (Jean Brun 1960. već rob samoga sebe. iz naivnosti ili iz gluposti toliko sigurni u sebe da se nikada ozbiljno ne upitaju što zapravo trebaju činiti. možemo reći da sofistička retorika odgovara onome što bismo danas nazvali psihološkim djelovanjem. da se do sigurnosti vlastita voñenja života dospije barem iz vlastita uvida. Možda ima ljudi koji su iz prirodne kompetencije. upravo će nam produbljivanje tog problema pomoći da lakše pojasnimo smisao sokratovskog ”Spoznaj samoga sebe”. spoznaji sebe koja bi se ograničila na specijalizirani inventar. budimo uvjereni. Sokrat je otkrio da sve znanje gubi vrijednost ako nije povezano s čovjekovim samosvjesnim zahtjevom. kako je to želio Descartes. Takva je racionalizacija i tehnizacija u njegovim očima krivotvorina istinske mudrosti. Dakle ništa ne možemo doista znati ako se barem ne trudimo oko samospoznaje i ako pritom stečeno znanje o sebi samima ne činimo polazištem svake svjesne odluke… Sofistika. a to je tehnika manipuliranja čovjekom koja je samo produžetak jedne vrste znanosti o čovjeku. Isto tako različito ispada potražnja za etikom. Drugi osjećaju da ih njihova plašljiva. te su pomogle pedagozima. Eto. sve to stavljaju na raspolaganje stručnjacima za publicitet i propagandu koji te spoznaje koriste da bi unaprijedili tehnike uvjeravanja… Spoznaja čovjeka na koju nas poziva Sokrat ima potpuno drukčiju ulogu i potpuno je drukčije prirode od znanosti koje se danas ponosno nazivaju ‘znanosti o čovjeku’. za ”znanosti o čovjeku”? Kako bismo smjestili problem u domenu aktualnog.Ako se pod ”sebe” ne traže nikakve osebujnosti pojedinca. omogućile su čovjeku da bolje upozna sama sebe. Naposljetku su te humanističke znanosti pronašle svoje polje primjene u ”humanističkim” tehnikama koje čovjeku ipak nisu omogućile da postane gospodar i vlasnik prirode. Vladanje i posjedovanje nisu sinonimi autonomije. naime. Nije se dakle izgubila svijest o krizi. oprezna ili općenito oklijevajuća narav neprestano postavlja pred to pitanje. I prema svemu što znamo o čovjeku. već uvjetovanja i dresiranja. nego ono općeljudsko. Jer ne možemo očekivati da će čovjek opstojati bez kriza.

Netko bi i tu mogao prigovoriti da nam moralna pitanja ipak postavljaju i drugi. koji se u svojoj osebujnosti misleći odnosi na samoga sebe. (Volker Gerhardt 1999. Tada se ne može riješiti vlastitog problema i za njega mora pronaći vlastiti odgovor. usuglasili oko točnog značenja te poruke onome koji je ulazio u hram da bi uspostavio odnos s Apolonom i njegovim proročištem. U njoj postaje izrazita samostalnost mišljenja.” Bruno Snell ispravno piše o tome: ”U arhajsko doba ima sličnih upozorenja. A nju filosof vraća s izviñanja i opisivanja stvarnih sadržaja na samoga sebe. dijeli s umjetnostima. tog poziva mudrosnog boga upućenog svima koji su od njega očekivali prosvjetljenje. Iz gnothi seauton. Ona je postala imperativom svima koji po njegovu uzoru traže objašnjenje za cjelinu sklopa svoga svijeta i pritom su.) Kako to ”potenciranje individualnosti” razumjeti istodobno sa Sokratovom odanošću svome polisu? Nagovor i poticaj – ”Spoznaj sebe samog” (gnothi sauton) – poprimio je kod Sokrata obličje paradigmatskog moralnog upozorenja posve filosofske naravi: njegova poruka u cijelosti se okreće oko ove teorijske osi. Pozivamo se na onog čovjeka koji je izričito svjestan svoje individualnosti. proizlazi vlastita praksa. Iz činova spoznaje i uvida. vjerojatno su uvijek najprije drugi ti koji se obraćaju našoj savjesti. mogli bismo reći da svako filosofiranje na kraju završava u filosofiji egzistencije. sasvim različitim od sebe. Sokrat je učinio svoju životnu maksimu. usprkos ponekim različitostima. Tada si postavlja svoja pitanja sasvim sam. Sasvim svejedno na što se odnosi. Prema tome.izazvanim da djeluje sam prema svojim predočbama. historijsko-biografski promatrano oni su ti koji nam bude savjest. da bi je sublimirao do samospoznaje. kojima itekako zahvaljujemo ljudsku kulturu. elementarni odgoj. naime sama teorija. Osobitost delfijske poslovice je u tome da ona upozorava u najvećoj općenitosti . kao što je već znao Platon. Traži svoj vlastiti uvid i slijedi ga – to je krilatica filosofije… Filosofija dakle doista živi iz samosvjesna forsiranja individualnosti. No ”produbljivanje” svijesti može se iskusiti samo kao porast nekog intenziteta. No svi fiziološki. Jer u samospoznaji kao alfi i omegi filosofiranja produbljuje se svijest o našoj konačnoj egzistenciji. ima u tome moralni problem. geslo poručuje: ”Čovječe. Samo onaj tko doista prihvaća probleme koji se pred njega donose. To geslo mora da je bilo uklesano na pročelje kamenog Apolonovog hrama u Delfima iznad ulaza i upravo je to bila simboličko-figurativna poruka apolinijske religioznosti. Može se reći da su se učenjaci. koji istom stvara etiku. Pa ipak. Apolon je pozivao čovjeka da spozna vlastitu ograničenost i smrtnost jer tek s tom sviješću može uspostaviti odnos s bogom. U pravilu nam treba stanovita dob. Iz nezaobilazne samosvijesti svakoga nastaje emfaza svakog pojedinca. a možda i kakav uzor po kojem se orijentiramo. minimum inteligencije. postali filosofima. i ta inicijalna pitanja drugih postaju izvanjska ako ih ne usvojimo. Neće dakle zaobići vlastito razmišljanje o ciljevima i sredstvima svoga djelovanja. traži se zapravo individuum svjestan samoga sebe. Inače ne bi imalo smisla naglašavati sebstvo mišljenja. leži dakle u individualnoj samoodnosnosti pitanja koje je ozbiljno postavljeno samome sebi. bezbrojni mitovi ocrtavaju opasnosti ovog hybrisa. psihički i socijalni uvjeti postaju izvanjski čim neki individuum stane duboko razmišljati o vlastitu djelovanju. Da taj pojam nije dospio na zao glas. Nije dakle dovoljno što tu neki pojedinac uopće djeluje.57 - . Stoga će uvijek iznova pitati: Što trebam činiti? Naravno da se takvo pitanje ne javlja bez pretpostavki. sjeti se da si smrtan i da se kao smrtnik približuješ besmrtnom bogu. Odlučujući moment. Filosofija preko dvije i pol tisuće godina produbljuje i pojačava individualnost. već u začetku filosofiranja leži potenciranje individualnosti. a to je posebnost koju. Da. znanje u filosofiranju poprima značenje za samog čovjeka. onaj tko ih ozbiljno prikazuje sebi samome. u iskustvu da jedino u samootkrivanju dospijevaju do uvida koji za njih imaju značenje. Dakle.

Upravo je takva pozicija u radikalnoj antitezi naspram Sokratove pozicije. stoga kao obrazovanje i duhovno oblikovanje sebe u zajedništvu s drugima. koji dobro ističe takvu političku dimenziju gesla ”Spoznaj sebe samog”. sposobnog polisom ”dobro upravljati i spasiti ga”. o zidinama. a zadaća je političara pripustiti sve članove polis da u tome sudjeluju. . Njihovo blagostanje ili ‘sreća’ je moguća tek ostvarenjem arete [vrline] u polis. samospoznaja isto kao i briga oko sebe ima prvorazrednu društvenu i političku vrijednost – što je za klasičnog Grka ujedno i moralna vrijednost. a ostao je samo uvid i spoznaja. To znači: tko sam sebe pozna (sebe kao ‘drugoga samome sebi’) pozna takoñer i djelatnosti i potrebe drugih koji podupiru pravedan red zajedničkog života u polis. To posebice znači: ostvarenje pravednosti i umjerenosti. Dakle. kao najbožanskija je sačuvana rečenica: ‘Spoznaj samoga sebe’. A to se pak podudara s djelovanjem onih subjekata koji ‘gledaju prema onom božanskom i svjetlosti… A djelujete li nepravedno promatrajući ono nebožansko i tamno. Zbog čega je Heraklit ograničio geslo ”Spoznaj sebe samog” na tu egocentričnu dimenziju. Kako je Sokrat preveo delfijsku poruku u vlastito filosofsko gledište? (Giovanni Reale 2000. Sokrat sasvim obrće Heraklitovu poziciju: taj težak put ispitivanja i spoznavanja sebe Sokrat je želio prolaziti uvijek i samo zajedno s drugima. kako? Je li ”potenciranje individualnosti” o kojem gore govori Gerhardt suviše nalik hybrisu samodovoljnosti protiv kojega upozorava proročište? Rješenje je. izvor svake spoznaje. Svoje je literarno djelo želio dati javnosti izloživši ga u Artemidinom hramu: napisao ga je tako nejasnim stilom da je bilo razumljivo samo onima koji su već bili inicirani u filosofiju i stoga potpuno nepristupačno puku.” Prije nego se okrenemo Sokratu. sa svim zakučastim posljedicama koje iz toga proizlaze. a još manje o broju pučanstva i proširenosti teritorija. odnosno. nego o vrlini’. Prezirao je svoje efeške sugrañane i odbio je poziv pripremiti nove zakone za polis. ratnim brodovima i sulicama sreća države. Pročitajmo odlomak Wernera Beierwaltesa.i da se poziva na ljudsku spoznaju.58 - . meñu svim stvarima koje su napisane u Delfima. Vrijeme je radije provodio u igri s dječacima nego baveći se gradskom upravom. ‘Ne ovisi. naravno. Živio je skićući se gorama i hraneći se biljem. jer ne poznate sebe same.) Doista. Ovo je najčistiji i najljepši oblik upozorenja od strane nekog grčkog boga pri čemu je nestala misao o kazni i koristi. za koga je istraživanje sebe nemoguće ako nije usko povezano s istraživanjem drugih. ona najpoznatija od Sokratovih maksima (o kojoj u sljedećem nastavku). dobro bi bilo prethodno promotriti iznenadnu pojavu ”Spoznaj sebe samog” u Heraklitovoj misli. tad će i vaše djelovanje sukladno tome biti takoñer istovjetno (nebožanskom i tamnom).’ I doista.” Propitkivanje sebe samog – a ne ispitivanje drugih – bila je Heraklitova metoda učenja. pozivajući se na [platonski dialog] Alkibijad veći: ”Samospoznaja ne označava solipsističko povlačenje iz političke domene. u društvenoj dimenziji sa svim pretpostavkama i posljedicama koje ta društvena dimenzija za sobom povlači. dotjeranu do krajnjih granica? Odgovor na to pitanje proizlazi iz samog pristupa drugim ljudima kakvog je on gajio tijekom svog života i iz njegove potpune socijalne izolacije. moj Alkibijade.’ ” Antička religioznost interpretira geslo ”Spoznaj sebe samoga” u procjepu izmeñu ”besmrtnog” boga i ”smrtnog” čovjeka kao upozorenje čovjeku da uvijek bude svjestan vlastite ograničenosti i da si ne dopusti biti ponešen obiješću da prijeñe svoje granice. Rješenje problema samospoznaje i brige oko sebe je nužan uvjet za pripremu pravog političara. Plutarh izvješćuje: ”Heraklit je govorio smatrajući da je puno postigao: ‘Ja sam istražio samoga sebe. već je zapravo upravo obratno – pretpostavka za smisleno otvaranje k polis.

ima li koga tko bi bio mudriji od mene. ako uopće igdje. Onaj tko ne zna. a zna da ne zna. a zna da zna. dok je ono tvrdilo da sam to ja. ovakve sam misli prevrtao: ”Od ovog sam čovjeka mudriji – izgleda naime da nijedan od nas dvojice ne zna ništa. bijaše to jedan od političara o kojem sam. a u stvari nije.” – Dulje vremena bijah zbunjen tim riječima. odustajanje od vlastite autonomije. Dok sam ispitivao ovoga – ime mu ne trebam spominjati. s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova može izgledati kao neki zahtjev za podvrgavanjem nekome Drugome. Atenjani. ali uz oprez da onaj tko se predstavlja kao mudrac nije ipak budala (koja vjeruje da zna jer ne zna da ne zna). – Moram vam opisati svoja lutanja kao napore učinjene da bih ustanovio nepobitnost proročanstva. tako da . morao sam ići do svih onih koji su mislili da nešto znaju. dok mi se u isto vrijeme činilo nužnim najviše držati do božanskih stvari. Izgleda da sam doista samo u ovoj sitnici mudriji od njega: da ne mislim da znam ono što ne znam. … Pošto sam to bio čuo. a i svi oni koji su bili uz njega. Onaj tko zna. znati da ne znaš? Kao da se u Sokratovom prihvaćanju apolonijskog poziva na samospoznaju (§14.” Sokrat je uvidjevši vlastito neznanje odlučio postati učenikom. Najavljeno je moguće rješenje tog proturječja u jednoj drugoj Sokratovoj maksimi. – Nakon političara obratih se tragičkim. uistinu nije [mudar]. Popularna poslovica (čini se perzijska) kaže: ”Onaj tko ne zna.) otkrila jedna dvoznačnost: s jedne strane se taj poziv tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci. a ne zna da ne zna. tako mi psa. kako rekoh. mudrac je: slijedi ga. budala je: izbjegavaj ga. s druge se kaže da mu je smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. otišavši u Delfe. učinilo mi se da su oni koji su na najboljem glasu gotovo potpuno lišeni mudrosti. oklijevajući.” Nakon toga sam otišao drugome koji se smatrao još mudrijim od onog prvog i stekao sam isto takav dojam – i opet sam se zamjerio i ovome i mnogima oko njega. A da bih saznao što proročište poručuje. niti što je dobro niti što je lijepo. da bih kod njega. Jednom se. Vi ste sigurno upoznali Herefonta … i vidjeli ste kako je bio žustar kad god bi se nečega prihvatio. preispitao proročanstvo i pokazao proroštvu da je taj mudriji od mene. – moram vam reći istinu – ovakav sam stekao dojam: istražujući prema božanskom [naputku]. I stoga sam mu pokušao pokazati kako samo misli da je mudar. Samo što ovaj misli da nešto zna. I. potom se. budući da i sama zvuči paradoksalno.§15. budući da ništa ne znam. Odonda me on zamrzio. niti mislim da išta znam. odvažio pitati proročište – ljudi. motreći [ga] stekao takav nekakav dojam – u razgovoru mi se učinilo da taj čovjek. odnosno. učenik je: pouči ga. iako se mnogim drugima prikazao mudrima i ponajviše sebi samome. čini se da je i njoj najprije potrebno neko tumačenje. dakle. a ne zna da zna. Uzeo sam njihova djela koja su mi se učinila najbolje sastavljenima i ispitivao sam ih o čemu se radi. kojeg se drži mudrim. dok se oni koji se smatraju lošijim razumnije ponašaju. Pitija je odgovorila da nema nikoga tko bi bio mudriji. – Odlazeći od njega. spava: budi ga. nemojte galamiti – pitao je. Onaj tko zna. Nakon toga sam obilazio redom [ljude ispitivajući ih] i primjećujući s tugom i nelagodom da im omrznjujem. odvažih istražiti o čemu se radi. Što pak hoće reći [bog] kad kaže da sam najmudriji? Sigurno ne laže: to bogu nije dozvoljeno. Odoh do jednog. Atenjani. S ovog drugog gledišta se čini da oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka i njegovih moći. ditirampskim i inim pjesnicima da bih se tamo nepobitno pokazao kao veća neznalica od njih. dok ja. naime u ”znam da ništa ne znam”. no. ovakve su mi misli došle na um: ”Pa što to govori bog? Što znače te nejasne riječi? Ja sam pak svjestan da nisam niti jako niti malo mudar.59 - .

ljudi: jedino bog je mudar i upravo to je ono što proročište poručuje – ljudska mudrost ne vrijedi mnogo. Ovo stavljanjena-kušnju boga je jedan od najfinijih ikad izumljenih kompromisa izmeñu pobožnosti i slobode duha. gotovo svi prisutni znali su govoriti bolje o stvarima koje su ti pjesnici bili zapisali. tako da su iz toga nastale mnoge klevete. te upućuje na smion i slobodnjački stav kojim se poslanik postavlja uz bok svom bogu. da nisam niti mudar kako su oni mudri. Atenjani. i u isti mah sam shvatio da oni. zapravo ne vrijedi ništa. beznadno na strani iracionalnosti i religiozne heteronomije? Je li ono tumačenje njegove ”samospoznaje” kao ”potenciranja individualnosti” (§14. uzevši za ozbiljno jedno proroštvo. ali bog je iskoristio moje ime kao primjer želeći reći: ”Najmudriji od vas. onda smisao Sokratovog znanja o neznanju.) naprosto pogrešno? Vrijedi obratiti pažnju na to kako se Sokrat odnosi spram te božje riječi. odnosno da posjedujem i njihovu mudrost i njihovo neznanje. kao što smo gore vidjeli. učinilo mi se da pjesnici i naši dragi obrtnici čine istu grešku: zbog toga što dobro obavlja svoju vještinu svaki pojedni od njih se smatra [ujedno] najmudrijim i u ostalim najvažnijim stvarima – i upravo ova nadutost zasjenjuje onu mudrost [koju već posjeduju]. a isto tako uvjeren da ću kod njih pronaći znanje o mnogim lijepim stvarima. ništa ne znam. Pročitajmo Nietzscheov odlomak: ”Sokrat se takoñer osjeća kao božanski poslanik: ali … stvarna religiozna zadaća koju on osjeća kao svoju.” Nietzsche … u jednoj stvari ima potpuno pravo: Sokrat je doista stavio boga na kušnju kako bi utvrdio govori li istinu. st. jest boga na stotinu načina staviti na kušnju govori li istinu. zapravo je ovako.60 - . prisutni su podrazumijevali da mora da se ja razumijem u sve one stvari koje sam drugome dokazivao da ne zna. Kr. niti neznalica kakvi su oni neznalice. Meñutim. a s druge je strane bio siguran u njegovu istinitost jer ga je podvrgnuo ispitivanju polazeći od uvjerenja da bog ne laže. ali niti sami ne shvaćaju što govore. o ljudi. Sramim vam se. bio sam svjestan da. Zapravo.” (Platon 4. Odoh dakle i odavde. samog boga – Sokrat je podvrgnuo istom onom ispitu kojim je želio utvrditi jesu li nazovimudraci doista takvi. ne radi se tu o kompromisu. reći istinu. ili sam pak poput njih. ukratko. nego o izrazu onog osobitog svojstva dvoznačne i dvojake ironije… Sokrat je zapravo s jedne strane posumnjao u istinitost odgovora proročišta te ga je izložio prilično sveobuhvatnom ispitivanju. Sokrat se uputio na dugo i prilično složeno istraživanje i to tako da je podložio strogom ispitivanju ne samo samog sebe i svoje sugovornike. a i pronio se glas da sam mudrac. ljudi. – Meñutim. misleći da nad njima imam istu prednost kao i nad političarima. Sokrat izvlači vrlo važan zaključak o smislu tog proročkog odgovora: bog. nego što su to sami pjesnici mogli! Nije mi trebalo dugo da takoñer o pjesnicima doznam da ono što čine ne čine mudrošću nego prirodnim darom i zanosom poput vidjelaca i proroka. Zbog toga propitkivanja. saznao da mu vlastita mudrost uistinu ne vrijedi ništa. odnosno. stekao sam mnoga vrlo mučna i žalosna neprijateljstva. I doista se nisam prevario! Saznao sam neke stvari koje prije nisam znao i u tome su mnogi bili mudriji od mene. Učinilo mi se da se slična stvar dogaña i pjesnicima. Na poslijetku sam otišao do obrtnika. sam proročki odgovor – to jest. mora da je označio Sokrata kao ”paradigmu”. Netko bi pomislio da se bog obraća upravo Sokratu. je onaj koji je.bih u isti mah mogao i nešto naučiti od njih. poput Sokrata. Zbog toga sam sebe upitah nad proročanstvom: mogu li prihvatiti stanje u kojem se nalazim. smatraju sebe najmudrijima od svih ljudi – u ovim a i u drugim stvarima u kojima to ne bijahu. odnosno ”idealni primjer” čovjeka koji je spoznao da je mudar samo bog i da ljudska mudrost ima malu ili ništavnu vrijednost… Prihvativši tu božansku sudnju. pr. No. zbog svojih pjesama. i je li to aktualno za nas? . ali istina se mora dovesti na vidjelo! Da tako kažem. Atenjani.) Koji je. U svakom slučaju. I odgovorih sam sebi i proroštvu da je meni korisnije biti onakav kakav jesam. već i samog boga.) Je li Sokrat. pričaju mnoge lijepe stvari. (Giovanni Reale 2000.

o tome što trebam činiti – njega tražimo u samospoznaji. za koje je bio siguran da nešto znaju… Ali ono što je on o njima rekao možda i danas nije posve pogrešno. Ni državnici. Budući da su znali kako se uspješno baviti vlastitim zanatom. Time što zna kako se gradi neki aparat i uspješno programira što će aparat učiniti.) Paradoksalnost naslovnog iskaza tek je prividna: radi se o dva tipa ”znanja”. jednu literarnu i jednu prirodoznanstvenu… Literati vladaju velikom baštinom naše literature. Usred svih tih sofista koji tvrde kako sve znaju. pjesnicima? C. jednom ga označavam kao znanje koje se može naučiti. ona se oslanja na sumnju koja je izraz nečega što je potpuno suprotno od skepticizma. Jedno je stručno znanje koje se može poučavati. stručna znanja. U politici se ne može uspjeti ako se ne izazove dojam da se zna put. što vodi naravno svakojakim pretjerivanjima i žudnjama za moći. Snowa. onda dospijevaju u blizinu filosofskog znanja o kome se radilo kod Sokrata. (Jean Brun 1960. To nadmašuje njihovu kompetenciju kao specijaliziranih stručnjaka. i ne može se poučavati kao ostala.61 - . Jesu li oni u stanju zaista položiti račun … i o jednom pojmu koji upotrebljavaju? Ako znaju da to ne mogu. sposobni za sve. pri čemu nije na raspolaganju specijalizirani stručnjak. Budući da ništa ne zna. to jest. kako sve mogu poučavati. kako sve umiju napraviti. Područje praktičnog djelovanja … ipak se već u svim oblicima civilizacije pojavljuje u dvojakom obliku. U filosofiji se može uspjeti samo onda ako smo svjesni toga da ne znamo put. (C. prirodnjak samim tim nije onaj koji zna kako bi se svijet mogao dovesti u red. da iskoristim terminologiju gornje poslovice. jer oni koji pogrešno misle da znaju put možda nas vode u nesreću… Kako stoji stvar s umjetnicima. pak. Ako danas pitamo političara. na kraju krajeva. . pa ni obrtnici nisu mogli odgovoriti na pitanje o dobru. druga od dviju kultura C. jest razvijanje onoga … što Sokrat govori o zanatlijama. dakle pjesnici. onda su to znanstvenici… Prirodoznanstveni tehnički svijet. kako su.) Ako se sada okrenemo našem dobu.Važno je da spoznaja samog sebe bude svjesna vlastitog neznanja. Ali ako postoji netko tko zna o čemu govori. ali zbog kojeg zaboravljamo razmišljati o pitanjima ljudske sudbine. posjedujemo samo ono znanje koje nam omogućuje da upoznamo i promijenimo ljudske materijalne uvjete. F. von Weizsäcker 1969. usred svega toga Sokrat tvrdi kako ništa ne zna. literati. naime. Ako stručnjaci stoga što imaju prvo znanje (što nije ništa loše. Dobro nam je poznato to nemilosrdno pitanje o dobrome kojime se Sokrat zamjerio svojim sugrañanima. … oni su u stanju govoriti i pisati i tako obilježavaju našu samosvijest. oni su mislili da su i u drugim stvarima veoma pametni i mudri. Filosofija je. rezultat nije drugačiji… Ovdje postoji jedna neophodna i nerješiva napetost izmeñu zahtjeva politike i zahtjeva onoga što ja želim nazvati filosofijom. Na drugoj je pak strani cjelokupno područje u kojemu su praktična sredstva za neku zadanu svrhu prepuštena pojedinčevoj vlastitoj rasudnoj moći i snalažljivosti. istovremeno neophodna za napredak političke svijesti. što su ga Grci zvali techne i u kojem u se majstorstvo pokazuje upravo u tome da se stekla neka odreñena osobitost umijeća. P. A to nisu bili i nisu to ni danas. P. tad je Sokrat. Odnos umješnosti da se nešto čini i smatranja za dobro da se to čini nije nova činjenica svijeta moderne tehničke civilizacije. kao ”učenik” a u nedostatku pravih ”mudraca” ipak mudriji od tih stručnih ”budala”. Snow je … držao predavanje … u kojemu govori o tome da se nalazimo u teškom položaju zbog toga što imamo dvije kulture. dapače) ne znaju da ne znaju ovo drugo. Ono svakom stručnom razumu u njegovim granicama odobrava njegovo pravo te odmah otkriva njegovu inkompetenciju u pogledu onoga što je istinski dobro. kako bismo mi rekli. ni. Sokratova je sumnja zapravo odbijanje vanjskog znanja koje sofist sakuplja kako bi se mogao suočiti sa svim mogućim situacijama i kako bi manipulirao ljudima… Mi smo danas zapravo samo obrtnici znanja. onda je zadatak koji nam se postavlja u osnovi isti. drugo je ”znanje” o tome je li dobro činiti to što činim. Važno je da budemo svjesni te razlike… Taj je sukob očito sadržan u temeljnom ustroju društvenog života. Pred točno istim problemom stajao je grčki svijet i točno na tu situaciju cilja Sokratovo pitanje. ne može ništa poučavati.

stoljeća po kojemu bi za svaki izbor postojao ekspert. life-coachevima. Utoliko glasovito znanje neznanja koje odlikuje Sokrata u stanovitom smislu i nije ništa posebno. tim više samima sebi skrivamo granice takve informacije i nužnost donošenja vlastite odluke. Znanost i njezina odgovornost trebaju stupiti na mjesto vlastite odgovornosti. Ondje gdje postoji znanost treba koristiti njezino znanje. No to nikako ne znači da sve odluke uvijek na kraju ovise o nekome tko zna. ekonomskih) i birokrata nad politički odgovornim odlučivanjem. nego da ne znaju ni eksperti. ili barem ono tek bolje.. (Hans-Georg Gadamer 1989. i 20. Nasuprot tome. To se očituje kao stalna potraga za psiholozima. a više prevelik oslonac na stručnjake/eksperte. terapeutima. i da sve počiva na mojim vlastitim vrlo pogrješivim odlukama – to ”znanje” istodobno ispunjava i ”pobožni” zahtjev za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći. ostaje općenito rizično. nije lako to sebi priznati. guruima. hoćemo li pritom doista pogoditi ono što je dobro.Može li znanost svugdje stupiti na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? Može li postojati znanost o dobrome? Umjesto da sami znamo i da se odlučimo. . Tako se sokratska argumentacija opire temeljnoj čovjekovoj tendenciji koja se osobito zaoštrila u našoj civilizaciji koja se birokratizira. ili bolje: neznanje kao takvo nije ništa posebno. Znanje da ne samo da ja sam ne znam bitne stvari ljudske sudbine. Zapravo uvijek moramo sami birati te to.62 - .) Nakon znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva nama prethodnih stoljeća (baš kao i nakon sofističkog prosvjetiteljstva u Sokratovoj Ateni). dakle da donose ispravnu odluku… Što je izgrañenija neka institucionalizirana forma kompetencije koja kao bijeg iz vlastitog neznanja u pričuvi drži eksperta. To je prije opsjena racionalistički odreñenog prosvjetiteljstva 18. i sl. kao i samosvjesni zahtjev za ”potenciranjem individualnosti”. Prije se čini da ljudi uopće polažu pravo da znaju bolje. prepuštamo se znanju nekog drugog. zahtjev za autonomijom čovjeka u njegovom vlastitom postupanju manje ugrožavaju konzervativne tradicije. stručnjaka. a u zajedničkom životu u prevazi navodnih stručnjaka (npr.

. najprije se naziva ”samoskrivljenom”. kad se radilo o kolektivnom oslobodilačkom poduhvatu – u bilo kojoj borbi nas protiv njih svaka je pomisao na ”samoskrivljenost” nepoticajna. tad mi zacijelo nije potrebno truditi se. nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuñeg rukovodstva. i to čak ”neizbježno”. jer mu nikada nije bilo dopušteno da taj pokušaj učini.63 - . da bi zauzvrat prenaglasio krivnju rečenih ”tutora”. Ta je nezrelost samoskrivljena onda kad njen uzrok ne leži u nedostatku razuma. samo jedan primjer te vrste plaši. Playboya ili Seksa i grada ili reklama o tome što to znači dobro živjeti. Lijenost i kukavičluk su uzroci zbog kojih tako veliki dio ljudi. budući da nije naviknut na tako slobodan pokret. tome da budemo svoji? (Može li se o vlastitosti uopće govoriti u množini. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je dakle lozinka prosvjetiteljstva.§16. Takoñer i to da uklanjanje tutorstva tradicije suviše često ne donosi ništa samostalnije od slijeñenja uputa npr. liječnika koji mi propisuje dijetu. Jesmo li uslijed toga rada nekoliko generacija prosvjetitelja mi današnji bliži onoj zahtijevanoj vlastitosti. osim teškim. mada ih je priroda odavno oslobodila tuñeg upravljanja. naime posljedicom vlastite lijenosti i kukavičluka. sapere aude! Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti. nije toliko velika. …su okovi neprestane nezrelosti. da puko uklanjanje nekog . Znači li takvo sustavno detroniziranje ”tutora” tijekom proteklih dva stoljeća samo po sebi ujedno i to da se ljudi ”služe vlastitim razumom”? Kant je tada vjerovao da jedno slijedi iz drugoga. refren je (još) uvijek isti: ”za sve je to kriva Crkva!” Uz navedenog vječno dežurnog krivca za svačiju nezrelost. Kant je dalekovidno naslutio još jednoga. za to se već brinu oni tutori koji su nadzor nad njima najljubaznije primili na sebe. Možda drugačije nije ni moglo biti. ipak dragovoljno do kraja života ostaje nezreo i zbog kojih drugima biva sasvim lako nametnuti im se za tutore. smatra i vrlo opasnim. Vrlo je udobno biti nezreo. i uopće odvraća od svih daljnjih pokušaja. Ukoliko imam knjigu koja misli umjesto mene. Pravila i formule. Nema potrebe da sam mislim kad mogu samo platiti i netko će drugi za mene obaviti mrski posao. ta mehanička oruña umne upotrebe. pa ipak. Tu početnu dvoznačnost je kasniji prosvjetiteljski pokret jednostavno pokratio zanemarivši uglavnom ”samoskrivljenost”. On je nju čak i zavolio. dakle. itd. Svakom se pojedincu. ipak bi napravio tek nesiguran skok preko uskog jarka. jer bi oni kroz nekoliko zamki konačno naučili dobro hodati. Za prosvjetitelje su omiljene crne figure (bile) religijske institucije. koji takoñer dežura već dobro preko stoljeća – naime tutorstvo muškaraca spram žena. što je glavna tema i samog teksta i pokreta na koga poziva. Da najveći dio ljudi (meñu kojima cijeli ljepši spol) korak ka zrelosti. ”Nezrelost čovjeka”. Nezrelost je nemoć da se svoj razum upotrebljava bez vodstva nekog drugog. dakle. Ta opasnost. ili čak zloupotrebe. Onaj tko bi ih i odbacio. uistinu. Otud je samo malobrojnima pošlo za rukom vlastitim njegovanjem svoga duha izbaviti se iz stanja nezrelosti i svoj hod učiniti sigurnim. (Immanuel Kant 1784. Kad su najprije zaglupjeli domaću stoku. Dawkinsa.) Prosvjetiteljstvo je tijekom prethodnih dva i nešto stoljeća u naš životni svijet ugrañivalo stanovitu liberalnudemokratsku-sekularnu-znanstvenu paradigmu koja je danas nosivi stav mislećeg Zapada. protivnika se najlakše prepoznaje u crno-bijeloj tehnici. dušobrižnika koji umjesto mene ima savjest. Danas po tom pitanju imamo više iskustva a manje optimizma: ateistički su nas totalitarizami prošloga stoljeća na užasan način poučili da sekularizacija sama po sebi ne mora značiti neku prosvjećenost. Izvjesno je. brižno priječeći da se ta mirna stvorenja ne odvaže ni na jedan korak iz tora u koji su ih zatvorili. I tu je prosvjetiteljstvo izgradilo golemu i teško oborivu optužnicu. ti tutori potom ukazuju na opasnost koja im prijeti ako pokušaju ići sami. Od Lessinga i Voltairea do Da Vincijevog koda i R. iz nekoga ”mi”?) Kantov programatski tekst sadrži jednu bjelodanu dvoznačnost. teško izvući iz nezrelosti koja je skoro postala njegovom prirodom. Ipak odmah potom Kant za nju su-okrivljuje i stanovite ”tutore” koji su se radi ovih ili onih interesa pobrinuli da ljudi u toj nezrelosti zaostanu.

A pod »maloljetnošću« shvaća odreñeno stanje naše volje koje nas nuka prihvatiti autoritet nekoga drugoga kako bi nas uveo u područja gdje treba upotrijebiti um. na roditeljima. Kali yugi. rad na našim ograničenjima. za ovo ili ono). ekspertima. Mnogoštošta u našemu iskustvu nas uvjerava da nas povijesni dogañaj Aufklärunga nije učinio punoljetnima. svako zanemarivanje te mogućnosti moja je vlastita odgovornost. opet je i to prepuštanje moja vlastita odluka (čije ću posljedice u svakom slučaju snositi). društveno uklanjanje jedne heteronomije (zakonodavstva drugih) ne znači već i autonomiju. Potrebno je takoñer napomenuti kako taj izlazak Kant predstavlja na poprilično dvoznačan način. Mnogošto od toga nas neporecivo uvjetuje – no. kao Ausgang. Kant kaže da ta Aufklärung ima »slogan« (Wahlspruch): tako je taj slogan znamen razlikovanja po kojemu se prepoznaje. doktrinu. na konzumerizmu i zatupljujućim medijima. kapitalizmu. filosofski život u kojemu je kritika onoga što mi jesmo istovremeno povijesna analiza ograničenjâ koja su nam postavljena kao i dokaz njihovoga moguća prekoračenja… Ne bih znao treba li danas kazati kako kritički posao još uvijek uključuje vjeru u prosvjetiteljstvo. na konzervativnoj sredini. »imaj hrabrosti. Treba dakle pojmiti kako će on iz nje izaći jedino promjenom koju će izazvati sam nad sobom. mišljenja sam. Ipak. Ukoliko se mogu služiti vlastitim razumom. kad liječnik odlučuje mjesto nas o našoj prehrani (zamjetimo uzgred kako se lako prepoznaje registar triju kritika. proces koji se odvija. Bez vlastitoga uvida u ispravnost neke norme.”tutora” samo po sebi ne mora značiti više od otvaranja mogućnosti nekome drugome da zauzme ispražnjeno mjesto. (Michel Foucault 1984. Uostalom. genima niti horoskopu. u protekla dva stoljeća: … svakako [ga] ne treba uzimati kao kakvu teoriju. te da još uvijek mi to nismo. zahtjev samosvijesti za autonomijom je podjednako neporeciv. niti čak kao kakav trajni korpus znanja koje se nakuplja. Karakterizira ga kao činjenicu. premda to tekst ne kazuje izrijekom). na nihilizmu. »ishod«. Oni su istovremeno dijelovi i čimbenici istoga procesa. Potrebno je dakle imati u vidu da je Aufklärung istovremeno proces u kojemu ljudi imaju udjela kolektivno i čin hrabrosti koji treba poduzeti osobno. no on iziskuje. može dati smisao. Kant daje tri primjera: u stanju smo maloljetnosti kad nam knjiga drži mjesto razuma.) Svakako. Bilo kakva ”krivnja” za moju nezrelost nije na bilo kome Drugome: na Crkvi. eksperata. Već od prvoga odjeljka naznačuje kako je čovjek sam odgovoran za svoju maloljetnost. nego najčešće tek vladavinu nekih drugih drugih (npr. … Ne znam hoćemo li ikada postati punoljetni. na društvu ili državi. na muškarcima. a on se zbiva utoliko ukoliko ljudi odluče biti dobrovoljni akteri. to je takoñer i nalog koji se zadaje samome sebi i predlaže drugima. to jest strpljivi trud koji daje obličje nestrpljivosti slobode. autoriteta i upotrebe uma. treba ga zamisliti kao stav. Čini mi se kako upravo taj način filosofiranja nije bio bez značaja. On traži razliku: kakvu razliku donosi danas spram jučer? … Kant odmah naznačuje da je taj »izlazak« koji karakterizira Aufklärung proces koji nas riješava stanja »maloljetnosti«. čemu pozivati na to? Oslonac u vlastitome mišljenju ujedno znači i mišljenje vlastitosti: koji je put moj vlastiti. Kant Aufklärung [''prosvjetiteljstvo''] definira na posvema negativan način. ethos. ako je neizbježno. nepodnošljiv je svaki zahtjev za posluhom. Ne pokušava shvatiti sadašnjost polazeći od nekoga totaliteta ili buduća ozbiljenja. Stoga bi valjalo naposljetku za ozbiljno uzeti onu Kantovu sintagmu: ”samoskrivljena nezrelost”. U drugim njegovim tekstovima o povijesti dogaña se da Kant postavlja pitanja o porijeklu ili da definira svrhu nekog povijesnog zbivanja. U svakome slučaju Aufklärung se odreñuje promjenom već opstojećega odnosa izmeñu volje. na zlim političarima.64 - . tko sam to ja? . na komšiluku. Znakovito. kad nam duhovni voña drži mjesto savjesti. U tekstu o Aufklärungu pitanje se tiče čistoga aktualiteta. Ta koja je to krilatica? Aude sapere. koje je Kant formulirao reflektirajući o Aufklärungu. Ali. danas osobito ”znanstvenih”. odvaži se znati«. Mogu biti njegovi akteri utoliko ukoliko u njemu imaju udijela. a ni bez učinka. ali ga takoñer i predstavlja kao zadatak i obavezu. »izlazak«. čini mi se kako se tom kritičkom propitivanju sadašnjosti i nas samih. zapravo ga ionako ne možemo izbjeći: jer čak i ako se prepustim vodstvu drugih.

bilo (općenito) autoritet tradicionalnih normi ili (konkretno) autoritet roditeljske ili pravne zapovijedi više nema jednoznačne obvezatnosti. Tako težina vlastita opstojanja preteže sve drugo. svatko se treba služiti svojim vlastitim razumom… Samostalnost u biti izražava sposobnost koja se odnosi na pojedinačnog čovjeka. Ne samo da nas privlači. sve ovisi. Naslijeñeni autoritet. Pozivajući na samostalno mišljenje i 18. No u njoj djelovanje subjekata ujedno stječe novu sigurnost i pouzdanost. gledano prema povijesnim epohama. o kojemu za čovjeka.65 - . A to je vlastiti uvid. I čim se izrazito odredi svojim vlastitim uvidom. to ovisi jedino o tome ima li individua koje samostalno misle. znači da sapere aude! nije prošla stvar odreñenoga povijesnog trenutka u europskim društvima (”doba prosvjetiteljstva”). individuum – sam od sebe – podliježe zahtjevu moralnosti… Traži svoj vlastiti uvid i slijedi ga – to je krilatica filosofije. nego čak doživljavamo kao nužnost da idemo vlastitim putevima i da za to imamo vlastite razloge… Smatramo da se takvo sve veće osamostaljivanje individua. No upravo se u takvim razgovorima samo po sebi razumije da skrbimo za to da drugi iznova stekne povjerenje u vlastite snage. obzirno će se raspraviti svaka zapreka ili nesposobnost. Pojam samostalnosti ne znači ništa drugo. bilo to meñu prijateljima. odvijalo s prvim prosvjetiteljstvom u Grčkoj u 5. U njoj individuum dospijeva do samosvjesna jedinstva. onako kako on – barem u tradiciji naše kulture – razumijeva sebe. i koji uvijek iznova mora prolaziti svaki svjestan čovjekov život. Kantovo didaktičko nadomještanje ”filosofije” ”filosofiranjem” samo pokazuje koji je temeljni udio individuum uvijek već imao i ima: postoji li uopće filosofija koja zaslužuje taj naslov. I u tom postupku koji se u razvoju kultura svakako zbio više nego jednom. I u tom elementarnom zahtjevu samostalnosti leži izvor moralnog problema. artikulira se u prvom djetetovu ”ne”. da se uspravno kreće meñu sebi ravnima i da djeluje onako kako to očekujemo od čovjeka s vlastitim stajalištem. Ona pobuñuje sumnju. ipak. gdje najradije ne bismo htjeli postati slučajem za njegu. raste u pubertetskoj tvrdoglavosti mladih i ostaje sve do duboke starosti . No to znači: nadležan je za sebe samoga. čak i kad to čini u faktičkom ili virtualnom razgovoru s drugima… Kriza koja nas stavlja pred moralna pitanja pokazuje se u situaciji u kojoj trajno osjećamo samostalnost: čovjek utvrñuje da on sam mora odlučiti. pokušava sam sebi dati svoj identitet i praktički ga legitimirati. Samostalnost je cilj i ujedno uvjet za ubrojivo individualno djelovanje. U savjetovanju. želi savjet da bi mogao bolje odlučiti. onda odmah možemo spoznati da je . a njegovo se rješavanje ne sastoji ni u čemu drugom nego u razložnu pojašnjavanju upravo te samostalnosti koja stvara problem.A to. sili na otklon i otpor. i tako vodi do erozije starog poretka. postavljen pred svakoga. samonikla samostalnost potencira se do izrazita samoodreñenja. a u toj sadašnjosti stoji sam onaj koji djeluje. Uz krajnja opterećenja ili neprirodno smanjene snage možemo razumjeti takvu slabost. to mora i želi učiniti sam. Kao što to za prosvjetiteljstvo formulira Kant. u obitelji ili na terapiji. Čovjek dakle pita samog sebe što mu je činiti. Naravno da još poznaje stare dužnosti. U normalnom se slučaju dakle od svakog odraslog čovjeka očekuje da je ”punoljetan”. Samostalnost je simptom krize i ujedno njezin remedij. je stoljeće tek obnovilo zahtjev na kojem se već temelji dialoško filosofiranje u Sokrata i Platona. Filosofirati može samo pojedinačan čovjek koji je svjestan samoga sebe. no … sadašnjost sada zahtjeva vlastito pravo. Ako i upita koga drugoga. da stoji na vlastitim nogama. mora donositi svoj vlastiti sud i svoju vlastitu odluku. sada poredak leži u tome što svatko odlučuje sam. stoljeću prije Krista… Ali ta točka u povijesnoj epohi može ostati jednako neodreñena kao i trenutak u kojemu se pojedinačni čovjek budi u svome rastu do punoljetnosti… Nije doduše isključeno da se netko ni u svojim osobnim stvarima ne usudi na vlastiti sud i da se stoga pribojava i samostalne odluke. kao i danas. nego zahtjev koji je oduvijek. Shvatimo li taj pojam na ovaj način. svoj odnos prema sebi i prema svijetu temelji na svojoj najboljoj snazi. pak. Samostalnost se već najavljuje kada se dijete oslobodi ruke odrasloga i kada samo želi odreñivati smjer.

To da se netko dobrovoljno odriče svoje samostalnosti izgleda kao unutarnje protuslovlje – kako moralno tako i politički.66 - . Ako je ne pokazuje. (A gdje bi svršavalo? Možda u prosvjetljenju (enlightenment)?) . Možda je to pravi cilj prosvjetiteljstva? U antičkoj. Iz našega kulturnog kruga nitko se neće moći oteti normativnom zahtjevu punoljetnosti: svatko se treba moći zauzimati za samoga sebe koliko može. I kada bismo pokušali zamisliti da bi se budući naraštaji jednog dana mogli odreći tog prava na samostalnost. teško je zaozbiljno smatrati da bi u ovome smislu svatko bio punoljetan kad navrši 18 ili 21 godinu. mogli bismo to zamisliti samo pod uvjetima kakve političko-socijalne katastrofe. koja se kao punoljetnost ne samo opisuje. To je onaj tko … u javnom sklopu može voditi vlastitu riječ. Kad bismo imali dobar kriterij za utvrñivanje istinske punoljetnosti. U samostalnosti imamo pretpostavku bez koje su nezamislivi i moral i politika. koja mu je kao grañaninu potrebna da bi se u danim okolnostima i sam mogao zauzeti za svoju slobodu i svoje pravo (koje mu jamči jednakost). ili nije dovoljno star ili je bolestan. To upravo znači da od svakog čovjeka očekujemo sposobnost za samostalnost. Bez nje nitko ne može imati vlastito mišljenje. Sve to pokazuje koliko nam je samorazumljiva samostalnost – naša vlastita kao i samostalnost drugih. nego se od odrasla čovjeka i zahtjeva.samostalnost neizostavna i u socijalnom i političkom pogledu. sam misliti i samostalno djelovati smatra se jednom te istom sposobnošću. tad je prosvjetiteljstvo (enlightenment) doista tek započelo. Danas to smatramo samorazumljivim. kao i u istočnim filosofijama. i stoga mu iz psihičkih ili fizičkih razloga treba pomoć.) Naravno. Politika iziskuje ”punoljetnog grañanina”. Pritom se predmnijeva da može i sam misliti i djelovati na vlastitu odgovornost… Govoriti za samoga sebe. (Volker Gerhardt 1999. tad bi otpala razlika izmeñu demokratskog i aristokratskog ureñenja. česta je figura filosofa koji odgaja budućeg vladara. Ukoliko ta zadaća nije naprosto iluzorna. Prosvjetiteljstvo je (bilo?) odvažni pokušaj odgoja demosa da vlada sam sobom. bez nje čovjek ne može graditi privatnu sferu. On mora moći govoriti za samoga sebe. ali je isto tako zahtijevamo. i jasno je kako je ta granica proizvoljna.

to naprotiv znači zauzeti odreñeni stav s obzirom na to kretanje. Njemu se radi o izdvajanju u modi onoga što ona može sadržavati od poetskoga u povijesnome…« Za stav moderniteta visoka je vrijednost sadašnjosti nerazdvojiva od pregnuća da je se zamisli. Tek to ”vječno u trenutku” omogućuje da ”sloboda” koja ”narušava zbiljsko” ne bude puka negatorska samovolja. ”nečega od vječnoga u trenutku”. više ili manje naivna ili arhaična. u mom pokušaju ironične dosjetke. a taj voljni. nego da uslijedi iz pristupa zbiljskome s ”krajnjom pozornošću” i ”poštivanjem”. ironija? Vlastito mišljenje (”sapere aude!”. korak dalje od ”vlastitog mišljenja” je nalaženje ”nečega od poetskoga u povijesnome”. Vlastos razlikuje dva oblika ironije: a) jednostavna ironija. smješta je se u kalendar u kojemu bi joj prethodila predmoderna. dakako.) Dakle. vrtoglavica od onoga što se zbiva. promašivši naznaku da je ”ta heroizacija ironična. općenitije rečeno. biti modernim. Michel Foucault u svom jubilarnom komentaru uz dvjestogodišnjicu Kantovog programatskog teksta o prosvjetiteljstvu (§16.). Poznato mi je da se o modernosti počesto govori kao o epohi ili u svakome slučaju kao sveukupnosti značajki svojstvenih jednoj epohi.§17. ima uzvišeniji. Uopće se ne radi. Ište ono nešto što će nam se dopustiti da nazovemo modernitetom. ne znači prepoznati i prihvatiti to neprestano kretanje. a koji je zapamćen i kao majstor ironije. (Michel Foucault 1984. vazda putujući kroz veliku pustinju ljudi. I pitanje se onda postavlja čini li moderna nastavak Aufklärunga i njegov razvoj. u Kantovom tekstu] može razaznati polazište: oris onoga što bi se moglo nazvati stavom moderniteta. … općenitiji cilj. već je zadržavajući u onome što ona jest. za njega.) rasvjetljava taj početni stav (kojega on naziva ”stavom moderniteta”) jednom naznakom onoga što u njemu može otvoriti (takoñer uz ogradu ”ironije”). Napose se ne radi o tome da bi ga se pokupilo kao izmičuću i zanimljivu rijetkost: … »Sasvim sigurno. već aludirajući na nešto posve drugo. to je htijenje za »heroiziranjem« sadašnjosti… Ta heroizacija je ironična. da je se zamisli drukčije no što ona jest i da je se preobražava ne uništavajući je. kojom se nešto ne izriče u svom običnom značenju. kontingentnim«. o tome da bi se sakralizirao trenutak koji prolazi kako bi ga se zadržalo ili produžilo. §14.) iz sofističkog prosvjetiteljstva (i prosvjetiteljske sofistike). drugačiji od izmičućega užitka okolnosti. niti iza njega. glavnog lika naših nastojanja za korakom dalje (ne natrag. vidi §5. taj čovjek. izmičućim. A to je odista ono što se čini da Baudelaire kazuje kada modernitet definira »onim prolaznim. ili treba li pak tu vidjeti prekid ili zastranu u odnosu na temeljna načela osamnaestoga stoljeća… Često se pokušava modernitet okarakterizirati sviješću o diskontinuitetu vremena: raskid s tradicijom. Ili? Shvaćam li te riječi preozbiljno. a sljedila zagonetna i onespokojujuća »postmoderna«. već u njemu. prosvjetiteljstvo je prvi korak ka prosvjetljenju. dakako”? O kakvoj se ironiji tu radi? U pomoć opet pozivam Sokrata. Baudelaireovski modernitet je vježba u kojoj je krajnja pozornost za zbiljsko sučeljena praksi slobode koja istovremeno to zbiljsko poštiva i narušava. Meñutim. ili. težak stav sastoji se u tome da se uhvati nešto od vječnoga što nije onkraj sadašnjega trenutka.67 - . i to tako da ono što se izriče postaje krivo ako se shvati u običnom značenju . ili. §16. taj samotnik obdaren živom maštom. Modernitet nije čin osjetljivosti za izmičuću sadašnjost. Modernitet se razlikuje od mode koja samo slijedi tijek vremena.) nužno se obrće u mišljenje vlastitosti (”gnothi seauton!”. osjećaj novine. to je stav koji omogućuje da se uhvati ono čega ima »herojskoga« u sadašnjemu trenutku. Čini mi se da se u njemu [naime. u tome stavu moderniteta.

usput rečeno. Primijetimo da se. nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja''. Pročitajmo važnu Patočkinu stranicu: ”U stvarnosti. nije puka terminološka razlika jer iza nje stoji prevrednovanje vrijednosti koje želi ujediniti sve ono čemu čovjek – pa čak i nesvjesno – na kraju krajeva teži.) Svaka ironija živi od višeznačnosti govora. ironija nam se nadaje iz dvojakosti Sokratova života. Sokratova ironija uključuje u tu operaciju cijeli život i naznačuje da je u tom životu važno nešto drugo od onoga što se na prvi pogled pričinja i to onima koji misle da su ga shvatili.” (Giovanni Reale 2000. i koja je pridonijela oblikovanju ”zapadno-europskog senzibiliteta”. s jedne strane. odnosno dvojakost: kad Sokrat i njegovi drugovi misle i govore o dobru.b) ”složena ironija” je ona u kojoj ”ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način. kad tetura. ne misle i ne govore isto. nego insistira na dialoškom promišljanju u kojem svaki novi odgovor izaziva opetovano pitanje. svaka tvrdnja obogaćuje se protutvrdnjom. ali ne baš toliko važna. s druge strane. svaka ironija. dijete zapravo nalazi u svijetu odraslih skoro uvijek u ironičnoj situaciji. Zašto se zapravo smijemo djetetu kad prvi put ulazi u naš svijet. meñutim. predstavljati pravi izazov za bilo koji Turingov test – kako programirati računalo da prepozna kada iskaz znači to što eksplicitno iskazuje. nazočan u istom moralnom svijetu koji obitavaju i ostali – on isto tako poznaje njegova mjerila i njegove pojmove. a ta razlika. da onkraj njih vidi drugu dimenziju od one unutar koje se kreću ostali. Sokrat je.68 - . pa će. a proces promišljanja ostaje otvorenim jer ''posvuda.” Patočka se približio atenskom filosofu … i time da je živio u sukobu s totalitarnim režimom te je dramatično skončao život što je dovelo do toga da ga se prozvalo ”Praškim Sokratom”. da – čak u najboljoj namjeri tog našeg smijeha. Nešto slično je i jedan vid Sokratove ironije: ironija odraslijeg od odraslih.” Upravo je to značenje te složene ironije. ipak ima u tom smijehu sjena ironije: znamo da ono što je djetetu tako ozbiljno nije još uvijek prava ozbiljnost. njegova ga je filosofska misao primorala na to da svim tim pojmovima dade drugi smisao. poznaje ovaj život. Stoga je ta ironija u svojoj srži pedagoška i učiteljska sila. Friedrich Schlegel tvrdi da se ironijom izražava beskonačna napetost izmeñu konačne svijesti i beskonačne istine: sokratovska ironija stvara u nama osjećaj ''nepomirljivoga sukoba izmeñu bezuvjetnoga i uvjetovanoga. (Jure Zovko 2006. Stoga se nesporazum ne može nadići nikakvim terminološkim ili kakvim drugim izvanjskim zahvatom. a kada . Evo njegovih zaključaka: ”Sokratova je ironija ozbiljna. višedimenzionalno) u ”povijesti” (jednodimenzionalnom protoku vremena). i to zato što se kreće u još jednoj dimenziji iz koje se naša stručna jednodimenzionalna znanja vide kao doduše vrlo važna.) Sokratova je ironija odraslija od prosvjetiteljske punoljetnosti kao ”izlaska iz samoskrivljene nezrelosti”. koja pokazuje bez promišljanja. a lažno na drugi. na primjer. koja se smatra Sokratovim izumom. Bljeskovi te druge dimenzije ”vječnog” u ”sadašnjosti” čine ono ”pjesničko” (višeznačno. ograničenosti ljudskog znanja i omogućuje se kritička distanca od svakog dogmatističkog svjetonazora… Dobro u svojoj punini simbolizirano je ironijom sokratovskog neznanja i o njemu se govori samo na metaforičan način. S tim nam je već odreñena prvotna odredba ironije. Ironija ostaje istinska obveza filosofije koja nema pretenzije izraditi apsolutni sustav mišljenja. gdje se nesustavno filosofira u živim ili pisanim razgovorima. a s druge strane. ima temelj u činjenici da je pravi smisao drugi od onog kakav se izvorno pričinja i kakav se pojavljuje u promjenama tog smisla. svaka jednostavna dvoznačnost. iz dvoznačnosti svega što čini i kaže i smisao toga proizlazi opet iz onoga što bismo mogli nazvati Sokratovom transcendencijom. ispunjen je njime. kad uči govoriti? Kad pomislimo na to. Sokratovska se ironija nadaje jednostavno time da cijeli ljudski život za njega postaje pitanje – koje uvijek i nužno vidi u dvojnoj perspektivi: s jedne strane u onoj naivnoj. Platon je cijelo vrijeme u Sokratu dialogičaru i dialektičaru vidio simbol istodobno za stvarnost i za neizrecivost onoga što je posve jednostavno nazivao ''dobrim''. treba provoditi i poticati ironiju''… Sokratovskom ironijom po Schlegelovom tumačenju dolazi do izražaja svijest o konačnosti egzistencije. a s druge u onom obliku koje proizlazi iz temeljnog istraživanja cilja života u njegovoj složenosti. poznamo mijene smisla koje su djetetu još nepoznate.

hvata sugovornika u njegovu vlastitu mrežu. koji se ne da zatvoriti ni u kakav sustav. Bergson smatra da: ”Ironija koju nosi sa sobom ima za cilj odstraniti mišljenja koja se nisu podvrgla promišljanju. već mu želi pomoći. Sada je jasno zašto je Kierkegaard mogao približiti ironiju religioznom osjećaju i napisati: ”Ironija se javlja kada se neprestano povezuju osobine ograničenog svijeta s neograničenim etičkim zahtjevom i kada pustimo da iz toga proizañe kontradikcija. Želi ga osloboditi i otvoriti istini. i zato filosof ironizira. Njegova ironija pokušava stvoriti nelagodu i napetost u čovjekovoj nutrini kako bi odatle krenuo očekivani pokret kod samog sugovornika. nemogućnost da povijesno odredimo Sokrata. Ironija se hvata u koštac sa svim onim što o postojanju govori u terminima zatvorenih koncepata i sustava. ”Filosof ironizira”. upravo u sokratskoj ironiji istinski pronalazimo osobnost postojećeg. Ali je njihovo ozbiljno lažno-ozbiljno. baš kao što je Prometej ‘titan’. baš kao što je njegovo neznanje mudro. Sokratovska ironija svodi lažnu sigurnost na pravu mjeru i. ali čuva u sebi neke tragove Dobra i savršenosti. da skiciramo vjernu sliku njegove osobe i njegove misli nije nevažna . koji odbija da ga se drži za nešto što nije… Sokratovi sugovornici poput Hipije koji sve umije napraviti. ukazujući na njene uzurpatorske pretenzije. a ako njemu ne može pomoći. Ne zaboravimo. pokazujući mu da ta ozbiljnost počiva na neznanju koje nije svjesno da to jest. ali to je sofist koji je ‘skrenuo na krivi put’. njihova loša i dobra savjest istovremeno.ima upravo suprotno značenje? Stoga ironija postavlja stalne zamke svakom jednodimenzionalnom razumu. Trasimaha ili Kalkila koji misle da mogu stvoriti moral ili politiku koji se zasnivaju na ”pravu” jačega. prati svako ozbiljno promišljanje. Sokrat se često suočava s opasnim protivnicima.) koja mu daje smisao. koja izmiče svim pokušajima klasifikacije. do te mjere da nemali broj filosofskih rasprava nalikuje na prave scene iz komedije. govorio je Sokrat. U gotovo svim se Platonovim dialozima zrcali ta ironija koja. a to zahtjeva sudjelovanje i uživljavanje u situaciju sugovornika. Sokratova ironija je ozbiljna. te posramiti ih stavljajući ih u kontradikciju sa samima sobom. zato i nastavlja ukazivati na tamu u srcu svjetlosti i svjetlo u srcu tame na taj način da sugovornik nikada ne bude zadovoljan samim sobom ni stvarima oko sebe.69 - . I tako. Njihov hod nikada nije nesiguran: sigurni u sebe kroče putem kojeg smatraju kraljevskim. Sokrat svojim pitanjima rastvara masivne kosmogonije Jonjana i Parmenidov zagušujući monizam. ona nije ni potpuno jasna ni potpuno mračna samoj sebi. ona ide do kraja vještine koju pokazuje sofist kako bi ukazala na njezinu ispraznost i kako bi je uhvatila na djelu kada sama zapada u kontradikciju. prema Sokratu. ozbiljno koje nije na ozbiljan način ozbiljno. ozbiljne su to osobe. I upravo to napada Sokratova ironija… Kao što je rekao V. Zapravo. Na jednog sofista. oni nisu ironičari. sofist koji se ruga sofistici (kao i znanosti o meteorima). Prepoznavanje ironije uz eksplicitno značenje teksta traži i razumijevanje implicitnog konteksta. Važno je ne poistovjetiti sokratsku ironiju s vježbama nekog satiričkog duha ili sa željom za ocrnjivanjem.” Dakle. ključno je da se ne uzima manje za više niti više za manje. možda će zato ostaviti utisak na slušatelja”. već naprotiv. ”profesionalcima” znanja i elokvencije koji ga nikad ne dočekuju nespremni.” … Dakle. Jankelevitch: ”Sokratovska ironija je ispitivačka ironija. Protagore koji se smatra učiteljem vrline. Na taj način ironija obrće pažnju s doslovne jednoznačnosti nekog iskaza na cjelinu (§2. Sokratovska se ironija smješta u toj pukotini u kojoj se nalazi čovjek. Sokrat je naprotiv čovjek koji se preispituje. Prema opasci Romana Guardinija: ”Sokratova ironija ne teži diskvalifikaciji drugoga. zapravo osobe koje sebe shvaćaju ozbiljno kako bi ih i drugi tako shvatili. svim onim što želi okameniti postojanje zatvarajući ga unutar vrlo uskih granica objektivnog razmišljanja: ona ukazuje na nemoć lažnih moći. u njegovoj ulozi vidimo raskorak tipičan za učinke ironije…” Sokratova ironija sastoji se u tome da se ozbiljna čovjeka uhvati u njegovu vlastitu klopku. sofist i pol: Sokrat osujećuje neumjesnost te eristike… Sokrat je savjest Atenjana. Primijetimo najprije da je Sokrat sofist. To su umješnici koji imaju odgovor na sve i koji ne poznaju oklijevanje onih sa skrupulama što preispituju vlastita mišljenja. … Postojanje je ograničeno i nesavršeno.

” Sokrat se nije trudio postati profesor. Sokratovo je podučavanje. da nas se stavi u prisutnost bliskosti i da nas se odvede prema putu jednostavnog i trenutnog. a da komičnosti koja nema ekvivalenta u patetici nedostaje zrelost. niti plesač.70 - . nego put. ili točnije onome što bi trebali znati. treba i to reći. kada Sokrat ”želi staviti ono beskonačno u prvi plan”. konteksta. da otkrijemo ono što imamo. beskonačnoga) koje ne uspijeva biti potpuno obuhvaćeno nijednim konačnim tekstom. kaže. sve ironično baš zato što ima onoga ”iza” (naime. i zbog čega svaki konačni tekst treba uzeti cum grano salis.” … Kad i optužuje ljudske postupke. naprotiv. suočava s paradoksom naše sudbine i omogućava nam da zaobilaznim putem dolazimo do početne točke koja nije ništa drugo do mi sami… Daleko od običnog smijeha ili lakrdije. . nakon insistiranja na značaju Sokrata kao iznimnog mislioca. koji naše vlastite jezične konstrukcije uzima ironično zato što ”nema ničega iza” njih (pa je smiješan onaj tko ih uzima suviše ozbiljno). koji izmiče našim utješnim klasifikacijskim kategorijama i naporima povjesničara ili stvaratelja raznih sustava koji bi željeli definirati Sokrata na siguran i čvrst način i samim time. insistirao i na dubinskom smislu njegove ironije. tla. … Zbog toga nije izraz rušilačkog nihilizma. upravo backgrounda. podučavao je druge onome što već svi znaju. Kod Sokrata je. dakle. već znak zahtjeva za čistoćom: to objašnjava da ako Sokratova ironija produljuje svoj kredo neznanja. kroz nju i u njoj istinski ozbiljno ruga se ozbiljnome… Kao što je rekao Kierkegaard: ”Ironija nije istina. Sokratovska nas ironija. a ne u filosofskim sustavima koji misle da imaju posljednju riječ mudrosti… (Jean Brun 1960. Iz te druge dimenzije (”duha”) izniče dvoznačnost (”duh-ovitost”) u sve što je taj arhetipski filosof činio i govorio. onoga implicitnoga. Sokrat je za Kierkegaarda tip mislioca koji je shvatio da je ”patetika za koju ne jamči komičnost čista iluzija. dakle. ograničiti ga i učiniti ne-sokratovskim. Dakle. ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronañemo ono što posjedujemo. Ironija se javlja. ona u isto vrijeme najavljuje majeutiku. ironija to čini u onoj mjeri u kojoj se oni lažno predstavljaju za božanske… Pascal je rekao da ”rugati se filosofiji znači zaista filosofirati. smješta nas u samo srce ozbiljnosti u onoj mjeri u kojoj od nas traži polaganje računa. cjeline.osobina ironije ”jednog” Sokrata koji se ”ne da”.) Sokratovsku ironiju ne valja zamijeniti za nama suvremeni ”liberalni ironizam” Richarda Rortyja.” Time je želio kazati da se istinska filosofija nalazi unutar nemirne čovjekove potrage za istinski ozbiljnim. prirodno je da je Kierkegaard. niti kipar.

budući da je mjerenje svijeta kroz novovjekovnu znanost bilo i jest put ovladavanja tim svijetom tijekom proteklih nekoliko stoljeća. u smislu podrazumijevanja da kako god se razni vidovi odnose u našoj zamisli.71 - . koja je kasnije razvijena kod Platona. Jasno. Meñu antičkim se Grcima. držati sve u svojoj pravoj mjeri smatralo bitnom odlikom dobra života (npr. pa je nužno izgubilo jedinstvo i razbilo se na fragmente. kao oblik usporedbe s mjerilom ili mjernom jedinicom). mjera će se točnije iskazati omjerom ili ratiom. zasnovana na istome korijenu.). grčke tragedije općenito prikazuju čovjekovu patnju kao posljedicu njegova prekoračenja primjerene mjere stvari). a ratio je latinska riječ iz koje je izvedena naša suvremena ”razlog”. procjenjivanje ili mjerenje cijeloga zbivanja misli koje bi moglo privesti unutarnje djelatnosti uma nekom stanju skladne mjere. a to pokazuje da se ta vrlina smatrala ishodom prave unutarnje mjere u podlozi čovjekova društvenog djelovanja i ponašanja. koje opisuju neka od najranijih drevnih poimanja vrline. Na Zapadu je pojam mjere od vrlo ranog doba igrao ključnu ulogu pri odreñenju općenitoga nazora na sebe i svijet i načina života podrazumijevanog tim nazorom. u njegovom dvostrukom pojmu mjere. mjera kao ritam. pravi . nego i opću kvalitativnu sličnost. te dovesti do općenito ureñenog djelovanja i skladnog življenja. a E i F bilo kojeg drugog objekta. Slično. Taj se postupak prije smatrao svojevrsnim izvanjskim izrazom ili očitovanjem dublje ”unutarnje mjere” koja je igrala bitnu ulogu u svemu. društveno i duševno. Znanost namjerava otkriti sveopći ratio ili razlog. riječi umjerenost (moderation) i smjernost (modesty). Kad bi nešto prekoračilo svoju primjerenu mjeru. od kojih (preko Rimljana) izvodimo velik dio naših temeljnih poimanja. Ovaj pojam omjera ili ratia primjenjujemo kad god za nešto pronañemo teorijski razlog. kao i njegovo znanje neznanja (§15. bitni razlog ili ratio neke stvari je cjelokupnost unutarnjih omjera u njezinoj strukturi i u zbivanju kojim se oblikuje.). uključuje nekakvo vaganje. svjesnost unutarnje mjere stvari vidjela bitnim ključem zdravog. Prije toga. Tako je latinsko mederi što znači liječiti (korijen suvremenog ”medicina”) zasnovano na korijenu koji znači ”mjeriti”. Uvid u takvo mišljenje donekle se može steći razmatranjem ranijih značenja neke riječi. Opet. Utoliko se mjeru nije sagledavalo u njenom suvremenom značenju. sretnog. nego mnogo više da je iznutra neskladno. i tako zapravo sve.§18. možda je primjereno započeti ovaj zapis o mjeri i mjerenju razmatranjima jednoga suvremenog fizičara. riječ ”meditacija”. Dakako. Prema antičkom nazoru. što ne uključuje samo brojčani omjer (A/B = C/D). tako se odnose i u stvari o kojoj je ta zamisao. U vezi s tim korisno se prisjetiti antičkog grčkog poimanja mjere u glazbi i likovnim umjetnostima. biti jasno. taj ratio nije nužno puki omjer brojeva (mada uključuje i taj omjer). izviru iz jedne bitne dvoznačnosti. Tako se tjelesno. mjera? Sokratova ironija (§17. To odražava nazor po kojem tjelesno zdravlje valja smatrati ishodom stanja prave unutarnje mjere svih tjelesnih dijelova i procesa. skladnog života. održava i konačno rastače… Time se podrazumijeva da je mjera oblik uvida u bit svega i da će čovjekovo opažanje. C i D Mjeseca. tako i Mjesec. Tako bi se ono što je Newton vidio zapažajući uvid opće gravitacije moglo ovako izreći: ”Kako god pada jabuka.” Da bismo još eksplicitnije izložili oblik omjera ili ratia. razlog se vidi kao uvid u cjelokupnost ratia ili omjera i smatra se unutarnje relevantnim samoj naravi stvari (a ne samo izvanjski. slijedi li putove naznačene tim uvidom. prvenstveno kao neku vrstu usporedbe predmeta s vanjskim mjerilom ili mjernom jedinicom. zasnovane su istome korijenu. Dakle. to nije značilo samo da se ne pokorava nekom vanjskom mjerilu ispravnoga. Općenito je to kvalitativna vrsta sveopćeg omjera ili odnosa. Mjera se zapravo smatrala bitnom za razumijevanje dobra. možemo napisati: A : B :: C : D :: E : F gdje A i B predstavljaju uzastopne položaje jabuke u uzastopnim trenutcima vremena. Ta su poimanja isticala da je shvaćanje mjere ključ razumijevanja sklada u glazbi (npr.

nije ni ”više” ni ”manje”. ”nered” ili naprosto ”ono nedostupno”. Stvari u svojoj neponovljivoj individualnosti dijelom uvijek izmiču mjerenju i računanju. no nikad mu ne postaje jednak pa i ako bi umnažao kutove u beskonačno. budući da se svode samo posredstvom prvih.O čemu? . gubiti svoju istančanost i postajati razmjerno grub i mehanički… Opće učvršćivanje i popredmećivanje pojma mjere nastavilo je rasti. nikada ne shvaća istinu tako točno a da ona ne bi mogla biti shvaćena beskonačno točnije. koliko god da su jednaki. sve dok. to što je iskliznulo iz količinske racionalnosti nije tek ”ništa”. (David Bohm 1980. kao što ne-krug ne može izmjeriti krug. u moderno doba. A budući da je znanstvenost danas ”mjera svih stvari” koja odreñuje što se ima smatrati ”stvarnim” a što ne. Dakako. istraživanje poredbeno i služi se razmjerom kao sredstvom. Taj vid količinske mjere danas se uvelike poistovjećuje sa znanstvenošću i racionalnošću uopće. dakle. a da ne bi mogle biti sličnije u beskonačno. to je on sličniji krugu. uvijek ostati različiti. Platon je naglašavao kako je implicitni red koji nadilazi eksplicitnu brojčanu racionalnost ipak mjerljiv jednom drugačijom mjerom – primjerenosti i usklañenosti. (Nikola Kuzanski 1440. znači i ”omjer”. umjetnosti i matematici). Isto tako se u likovnim umjetnostima prava mjera vidjela bitnom za sveukupni sklad i ljepotu (razmotrite primjerice ”zlatni rez”). tako da je jedno jednakije jednom nego drugom po podudarnosti … jasno je da se ne mogu naći dvije ili više tako slične i jednake stvari. Svako je. Stoga je beskonačno kao beskonačno nepoznato. nastaju poteškoća i muka. Ne može stoga konačan um pomoću sličnosti točno dokučiti istinu stvari. No. pravi omjer tonaliteta.) Naše ratio-nalno znanje zasnovano na količinskim omjerima (formulama) mjerljivih veličina nikad ne zahvaća cjelinu. kako je to poznato u matematici. Stoga je. gdje se prvi izvodi lakše mogu svesti na prvotna očita načela.omjer jakosti zvuka. Odavde slijedi da će mjera i ono izmjereno. naime.). ono beskonačno. tad je lak sud shvaćanja. odnosno ”objektiviranju”. Kad trebamo mnoge posrednike. dakle. Svako se. Um. dakle. jer izmiče svakom razmjeru. izmeñu ostaloga. istraživanje. sastoji bilo u lakom bilo u teškom poredbenom razmjeru. iracionalno je ne uzeti u obzir da racionalnost ima svoje granice. Mada izvorno značenje još opstaje u nekim kontekstima (npr. . opaženog i osjetom i umom. Istina. Ipak. niti ”kaos”. On se prema istini odnosi onako kako se višekutnici odnose prema krugu: što više kutova bude upisano u višekutniku.72 - . čije se ”biti” sastoji u nečem nedjeljivom.) Ratio. upravo zatvaranje u racionalizam krajnja iracionalnost: u bezmjernom negiranju svega što izmiče kvantitativnim mjerenjima to mjerništvo bez smjernosti i umjerenosti prekoračuje vlastite granice. vremenom se ovaj pojam mjere postupno počeo mijenjati. dakle. sve ono što izmiče takvom mjerenju gura se u ”iracionalno” i ”zapravo ništa”. paradoksalno. općenito se osjeća da ono ima tek drugotan značaj. koliko god da joj se približavalo (baš kao što nikakva aproksimacija ne svodi pravilni mnogokut s kolikim god brojem stranica na krug). osim ako se ne bi sveo na istovjetnost s krugom. odnosno koliko puta neka mjerna jedinica stane u neku veličinu. Kad se istraživane stvari mogu usporediti s onim pretpostavljenim sigurnim bliskim razmjernim svoñenjem. a kasniji sve teže. onim što nazivamo ”pravom mjerom”. … U tjelesnim stvarima točno povezivanje potpune prilagodbe poznatog nepoznatom nadilazi sposobnost ljudskog razuma tako da se Sokratu činilo da ne zna ništa osim vlastitog neznanja… Budući da jednakost pronalazimo stupnjevitom. Sve to ukazuje kako je daleko pojam mjere nadilazio usporedbu s vanjskim mjerilom. ona se sastoji u nečem nedjeljivom i ne može je točno izmjeriti ništa što nije i samo istinito. itd. Svi koji istražuju prosuñuju ono nesigurno usporedbom i u razmjeru s onim pretpostavljenim sigurnim. koji nije istina. nije došlo do toga da sama riječ mjera uglavnom označava proces usporedbe nečega s vanjskim mjerilom. smjerajući ka sveopćoj vrsti unutarnjeg ratia ili omjera.

pr. Kr. … Sva se naime umijeća čuvaju onoga što prevršuje pravu mjeru ili zaostaje za njom. nikad unaprijed odredivu procjenu prave sredine izmeñu pretjeranosti i manjkavosti u svakom pojedinom slučaju. pa onima kojima je stalo do nje ne preostaje drugo do stalno nanovo ugoñavati samoga sebe toj mjeri. širina i brzina” nego da se mjeri ”u odnosu spram prave mjere. koje se usmjerava na svagda situacijom uvjetovanu. te svakoj vrsti prekomjernosti i nedostatka.O duljini i kratkoći. ona traži da se čitav čovjek ugodi (a ne samo svoj razum i neki vanjski mjerni instrument) primjereno situaciji. ali ne kao nečega što ne postoji. postoji još jedna mjera.) Uz kvantitativnu mjeru (mjerenje ”veličine i malenosti”).Kako? . Kao da je svakoj situaciji svojstvena baš njena vlastita mjera. a opet ono što je manje kako je manje od nečega većega i ni od čega drugoga? .Da. duljina. Ali jasno je da mjera. njena vlastita pravodobnost. nego. treba se radije obazirati u jednu ruku na njihov meñusobni odnos. bilo u riječima ili djelima.Podijelimo ga dakle na dva dijela…: jedan dio prema meñusobnom odnosu veličine i malenosti. Sada možemo načiniti najvažniji korak – podsjetiti na nešto od čega smo se u našoj znanstvenoj kulturi gotovo odučili. možda još teže uhvatljivo. . da prisilimo ono što je više i ono što je manje da se dadu mjeriti ne samo meñusobno.. Stoga ona izmiče pouzdanostima pojmovnog fiksiranja. i onog koje sve mjeri s obzirom na ”bit (ousia) koja je nužna u odnosu na nastajanje”. Ta tim svime bavi se valjda umijeće mjerenja. Da bi se doista razumjelo što je Platon mislio pod pravom mjerom mora se svakako u obzir uzeti dialog Državnik. 4. dubina. a drugi prema nužnoj svrsi postanka.) Nju je teško dohvatiti stoga što. Tamo izloženom razlikom izmeñu onog umijeća mjerenja koje sve mjeri s obzirom na veličinu i malenost. Da u ”odmjerenom” (to metrion) treba prepoznati aluziju na najviše dobro iz Fileba.Zar ti se ne čini prirodnim da treba govoriti kako ono što je veće nije ni od čega drugog veće nego od onog što je manje. kako je sad rečeno. onog doličnog.Očito. prava mjera je odlučno izvučena iz cjelokupnog okružja onog puko kvantitativnog. ili zaostaje za njom. (Damir Barbarić 2005. nego i prema pravoj mjeri koju treba postići? (Platon. po svemu sudeći. ali … ne da se treba obazirati samo na njihov meñusobni odnos. . .A dalje? Zar nećemo kazati: što prelazi prirodnu granicu prave mjere. a u drugu na njihov odnos prema pravoj mjeri. to biva upravo ono po čemu se razlikuju dobri i zli meñu nama? . . st.Meni se barem čini tako. koja je vezana uz ono što je u nečemu dobro i lijepo (naime kvalitativna). A što je činjenica? Citiram riječi Maxa . o tome može biti tako malo sumnje kao i o tomu da je time na mjesto mjernog umijeća koje se služi pukim odnosima brojeva stupilo neko novo i puno suptilnije.Moramo dakle prihvatiti ta dva načina postojanja i dva mjerila za veliko i malo. Za znanost je posljednji temelj ”činjenica”. . u smislu prave mjere. nego kao nečega što postoji kao smetnja njihovu djelovanju i upravo na taj način održavajući mjeru stvaraju sve što je u njima dobro i lijepo. nije naprosto istovjetna s brojem. Tu se dakle ne radi više o tomu da se mjere ”broj. …Treba li. i. kao i svega onoga što se zadržava u sredini izmeñu dvije krajnosti”. pravodobnog i neophodnog.73 - . njen vlastiti pravi trenutak (kairos). dakle.

a sve što mi ovako mislimo smatra suviše neodreñenim. nego u najširem smislu udovi. Tako je i ovdje s pojmom metrion. I sve ono što radi svoje reprodukcijske sposobnosti pokreće u našem ili u svim drugim živim bićima. Platon još rabi lijepe riječi ”dijelovi i udovi”. ”We have facts”. Moramo pokazati. naša se misaona strast uvijek mora legitimirati i naspram odreñenih zahtjeva za preciznosti. da bi rekao: ne. (Hans-Georg Gadamer 1990. sve je ud odgovarajuće cjeline. mjera koju svako biće ima u sebi. Točnost je tu pojam više vrste. Vidimo da ne stoji uobičajeni prigovor kako je sve tako netočno. To je doista osiromašen. Postoji metrička mjera u Parizu – o ne dodirujte. Postoje dvije vrste mjere. moram to čuti stotinu puta ako je riječ o rasprama s nekim tko je inspiriran prirodnim znanostima. što je pokazao već Platon u dialogu o državniku… Postoji mjera kojom pristupamo stvarima. To je ”primjereno” samoj stvari. a u paralelnoj uporabi jezika – hygeia. Tehnički jezični izraz za to ”baždariti” – aequare (izjednačiti) – i znači provjeru ispravnosti… Što ćemo pronaći sada kada govorimo što simetrija znači u ljepoti? Platon kaže da je to metrion. Ali nama je sada važan pojam metrion. Sve mora biti u redu. Tu vidimo o čemu je riječ: tko u sebi ima mjeru po kojoj je sve primjereno… Naravno. Grčka riječ za točnost glasi akribeia – akribija.Plancka: ”Činjenice su ono što možemo mjeriti. jer sve zvuči samorazumljivo. ne. i ono usuglašeno i ono supripadno. sve do točke na i. Nasuprot tome. ne dodirujte je! – i prema takvom čvrstom mjerilu baždareni su svi ostali mjerni sustavi. time je u potpunosti izrazio ono što je zapisano u metodologijskom kodeksu časti modernog empirijskog istraživanja. Što je onda kriterij ispravne interpretacije? Pitaju me to na sto načina. To je dakle pojam mjere o kome je riječ. I svijet je velika životinja koja diše… – tako su osjetilno Grci vidjeli svijet. on pri tom najprije misli na živo biće. još smo točniji od vas i vaših mjerenja… Platon je to prvi vidio. uostalom i znamenit čovjek.) . a ljudi su prilično zaprepašteni kada … kažem da je kriterij za ispravnu interpretaciju to da ona … potpuno nestane. koje takorekuć daje potvrdu: to je tako. mjera koju nešto ima u sebi samome i koju kao harmonia potom susrećemo i u teoriji glazbe. Takvo nešto kažemo za pedante. Jer ništa se od toga ne bi moglo kontrolirati. To je viši pojam točnosti. Kao i svi Grci. akribees auto je osjetljivost za ono usklañeno. Dijelovi tu nisu dijelovi. zdravlje – takoñer je harmonia.74 - . to jest na neki način pretječe samoga sebe kada zausti riječ ”dio”.” Veliki fizičar. To je jedinstvo koje priroda može postići i koje održava. koji od sebe i od drugih zahtijevaju užasnu akribiju. To jest takvo suglasje različitog u jedinstvu koje čini čudo organskog života. Biće je najprije nešto živo. ništa nije tek dio. To potpuno odgovara našoj novovjekovnoj sklonosti mjerenju u modernoj znanosti. više je točnosti nego u svemu što se dade izmjeriti. koji dovodi do izražaja slaganja i uzajamne sklonosti i povezanosti. sklonosti mjerenju naše moderne znanosti. Na primjer kada održava tjelesnu temperaturu i što još sve ne u našem organskom kruženju. Ne! Točnije je i primjerenije od svih izmjerenih točnosti… U svakoj riječi iz ljubavi npr. forsiran pojam točnosti. Ona nestaje u pokazivanju.

(Slavoj Žižek 2006. ”znanje koje ne zna za sebe”. naprotiv. ako ne bi svoj zadatak smatrao graničnim zadatkom i ako ne bi polazio od osnovnog mišljenja da se život neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže te da toj ravnoteži pripada i ravnoteža izmeñu naših nesvjesnih nagona i naših svjesnih ljudskih motivacija i odluka. ironizirajućeg ”učenika” Sokrata koji ”znajući da ne zna” propituje one koji umišljaju da znaju. meñutim. Odnosno postoje stvari za koje znamo da ih ne znamo.) Ako nesvjesna podloga više ili manje uvjetuje baš sve svjesne postupke. 3. odluke i načini ponašanja. ali koje nam ipak predodreñuju postupke i osjećaje. dakako. To su stvari za koje znamo da ih znamo. Samorazumijevanje je uvijek samo uzgred. sofista i drugih ”eksperata” (u politici. racionalno priopćivo znanje. No postoje i nepoznate nepoznanice. Mi se moramo odreći iluzija da možemo potpuno objasniti tminu naših motivacija i naših tendencija. tj. prijetnje od Saddama i njegovih sljedbenika o kojima niti ne sumnjamo što bi mogle biti. odnosno. umjetnosti i tehnici) za koje se u razgovoru sa Sokratom pokazuje da zapravo tek ”ne znaju da ne znaju” (mada znaju svoje ekspertno. To su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.) pokušala je pojasniti tri pozicije: 1. ako su sva tako očita i evidentna mišljenja koja imamo izložena takvoj sumnji — onda samorazumijevanje. da nesvjesno i implicitno nisu jednostavna suprotnost našoj svjesnoj ljudskoj egzistenciji… Svaka se … situacija može zaoštriti do granice očajanja za smislom i prijevare smisla. samo ono polje nesvjesnog na koje stupa psihoanalitičar kao liječnik… S time je usko povezano. ako se svi naši postupci. koje se otvara u nesvjesnom. nagoni. ako sve naše vlastite svjesne pomisli mogu biti maskiranje. na punu prisutnost nas samih za nas same. 2. Ako postoji čitava dimenzija neosvijetljenog nesvjesnog.” Ono što je zaboravio nadodati bio je ključni četvrti član: ”nepoznate poznatosti”. ne možemo jednostavno ignorirati to novo područje ljudskih iskustava. ali po svim pravilima nije riječ ni o potpunom skrivanju i pretvaranju. odnosno. treba se povjeriti liječničkoj pomoći i u zajedničkom analitičkom poslu u nekoliko koraka objasniti pozadinu vlastitog nesvjesnog — sa ciljem da ponovno stekne ono što je izgubio: ravnotežu izmeñu vlastite prirodnosti i onoga što svi imamo: svijesti i govora. ne može značiti samo po sebi razumljivu samotransparentnost našeg opstanka. znak je bolesti.). Samorazumijevanje se ne može … svoditi na potpunu samotransparentnost. dakako. pod kojima naša vitalna energija ili naši društveni interesi na nesvjestan način idu za svojim ciljem. osjećaje i misli. Nema. prema poslovici. negirana uvjerenja i pretpostavke za koje nismo svjesni da ih se držimo. potpunog slaganja izmeñu tendencija našeg nesvjesnog i naših svjesnih motivacija. želje. to predstavlja stalnu zadaću za bilo kakav pokušaj samorazumijevanja ili razumijevanja drugih. Mi. izlike. Ono što se tu metodski istražuje. Postoje poznate nepoznanice. ”nepoznate poznatosti”. ne znaju ”ono lijepo i dobro”. a time i cjelokupnost naše ljudsko-društvene egzistencije svodi na tamnu i zastrtu dimenziju nesvjesnih nagona naše animalnosti. ”pravu mjeru”). onih koji ”znaju da znaju”.75 - . Zapostavljanje četvrte moguće kombinacije (iz naslova) dovodi nas u neugodno društvo: U ožujku 2003. nije dakako. Zato nesvjesno ne može biti posao niti isključivo niti prvenstveno liječnika/terapeuta.§19. ne znati da znaš? Poslovica o (ne)znanju (ne)znanja (§15. Ako netko sam sebe dovede u takvo stanje ili se pretvara toliko da ne zna kako dalje. kako je Lacan uobičajio govoriti… Ako Rumsfeld smatra da su glavne opasnosti u sukobu s Irakom ”nepoznate nepoznanice”. godine Donald Rumsfeld se upustio u jedan kratki pokušaj amaterskog filosofiranja o odnosu poznatog i nepoznatog: ”Postoje poznate poznatosti. grčke filo-sofije kojoj je pretpostavka nedostatak ”mudraca” (§3.) . stvari za koje ne znamo da ih znamo – što je upravo frojdovsko nesvjesno. tad bismo mu morali odgovoriti da su glavne opasnosti. to znači na putu koji je posve nemoguće ikada završiti. [ali] čini mi se da bi se posao psihoanalize krivo legitimirao i da bi krivo ocijenio vlastiti smisao. (HansGeorg Gadamer 1976.

pokaži. iako želim pokušati. Heideggerova fenomenološka raskrivanja onoga što je u svakodnevnom iskustvu ”uvijek već tu”. Doñi ovamo! … . Kuhnovo otkriće često neosviještenih paradigmi u podlozi znanstvenih teorija. starije je i šire od freudovskog ”nesvjesnog”. no ubrzo mu se pokaže (vidljivo. (Sokrat. kao što je ranije učinio s Menonom. Sokrate. .Da. Kantova kritika onoga što prethodi i odreñuje svako iskustvo (apriorni ”tajni sudovi običnog uma”). Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju prema onima koji su svjesni da ne znaju). No. pr. kako ćeš znati da je to ono što nisi znao? . kakvu ćeš stvar od onih koje ne znaš pred sebe staviti kao predmet istraživanja? Jer ako slučajno na nju i naiñeš. Sokrat ga je ”umrtvio”. bilo da uči od mene.… ništa ne priječi da podsjetivši se samo na jednu stvar – a to je ono što ljudi nazivaju učenjem – čovjek sve ostalo sam nalazi. no zna li?” ”ne”. i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju.76 - .) Sokrat se potom upušta u razgovor s neukim dječakom/robom o jednom geometrijskom problemu. ako je hrabar i ako se ne umori istražujući. Nego pozovi mi jednoga od ovih mnogih koji te slijede.) Nakon što se takav kvadrat nacrta dostaje još samo par crta kako bi mu se pokazalo da je njegov odgovor pogrešan. u ovome slučaju Menon može vidjeti da je njegova svijest o neznanju bolje stanje od njegova lažnog umišljaja znanja. bilo da se podsjeća. dati uvjeriti onim erističkim argumentom.Shvaćam što želiš kazati.Filosofsko istraživanje onog implicitnog. kaže Menonu: ”sada on misli da zna. ili čak svako znanje uopće. itd. Gadamerova hermeneutika koja ”pred-rasude” vidi kao konstitutivne za bilo koje razumijevanje. no ovaj nas čini marljivima i voljnima istraživati… . U tom trenutku on odustaje.A na koji ćeš način.… Budući da je sva priroda srodna. Kad mu se pokaže kvadrat sa stranicom od 2 stope. dijagramom) kako bi to dalo kvadrat površine 9. dakle. (Platon 4. kojega god želiš. jer on bi nas učinio lijenima i slabićima ga je ugodno čuti. . a ne traženih 8. nego da ono što nazivamo učenjem jest podsjećanje? … Ako mi ikako možeš pokazati da jest tako kako kažeš. istraživati ono za što uopće ne znaš što je? Naime. kako čovjeku nije moguće istraživati ni ono što zna. kako bih ti na njemu pokazao.Obrati pozornost na što da ti se učini. za što ”ne znamo da već znamo”. marksistička raskrinkavanja društvene konstitucije svijesti. Sokrate? . čime hoće pokazati da će dječak doći do spoznaje ”prisjećanjem” onoga što je već implicitno u njegovom umu (a ne dodavanjem novih informacija). a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju. za roba nečujno. Tu spadaju npr. Ekspliciranje implicitnog trajna je.Možeš li kazati kako to? . da ne učimo.Svakako. .Zar ne misliš da je taj argument ispravan. Kr. .Ali to nije lako. ni ono što ne zna? Jer ne može istraživati ni ono što zna – jer to zna i takvome nije potrebno nikakvo istraživanje – ni ono što ne zna – jer i ne zna što bi trebao istraživati. no kako to misliš. st. Ne smijemo se. tebe radi. vjerojatno beskrajna. Odgovor mora ležati negdje izmeñu 2 i 4 stope pa on predloži 3. Vidiš li da to navodiš kao eristički argument. zadaća filosofije. jer istraživanje i učenje u cijelosti je podsjećanje (anamnesis). . Menone. . rob samouvjereno izjavi da bi kvadrat dvostruke površine imao dvostruko dužu stranicu.Ne mislim. jezičko-analitičke raščlambe usmjerene na neku ”gramatiku uma”. Sokrate.

”Ne. tj. To je skup implicitnih pretpostavki koje podmećemo istraživanju. ili prije nego li se u potpunosti pokaže. Prije bi se moglo reći da na tom listu postoji neki zapis nevidljivom tintom koja čeka na odgovarajući reagens koji bi zapis učinio vidljivim. Sukladno tome učenju ne postoji nešto takvo kao posvemašnje neznanje u smislu da bi um bio tabula rasa. . Budući znanstvenik. (W. Sokrat tvrdi kako dječaku nije rekao ništa. ”prešutno znanje” (tacit knowledge). naime. naše nas prethodno (a sada pritajeno) znanje osposobljuje odbaciti pogrešna i prepoznati pravo ime kada se ono ukaže. predviñanja. premda je to znanje ujedno i djelatno jer nam omogućuje razvoj spretnosti kao i različitih sposobnosti praktičkog posezanja u svijet. Guthrie 1975. u skupini sakupiti novo zbiljsko i potencijalno znanje. tako da skupina nikada neće u potpunosti ostvariti cijeli potencijal znanja… Iz epistemologije znanosti poznat je i drugi pojam implicitnog znanja. ali će se. Znanje kojeg prati i svijest o znanju nazovimo eksplicitnim znanjem. Dio će se tog potencijala ozbiljiti u novom otkriću. pa ga putem dodatka na dijagramu navodi vidjeti da dijagonala raspolavlja kvadrat. postupni pristup ispravnome odgovoru stvar je naporne intelektualne aktivnosti. a učenje o anamnesis oblikovano je tako da to izbjegne. Svatko ga mora shvatiti za sebe i nakon što to učini. bez učitelja.” Glede istina razuma. ne. Bolton. on bi. K. eksperimentiranju. eksperimenata itd. Kada pogrešne sugestije ne bi intervenirale ne bismo imali posla s procesom učenja nego s nemogućim skokom iz čistoga neznanja u znanje. s vremenom. no razmotrimo li konsekvence. ni to neće dati ispravan odgovor. itd. Pojmom implicitnog kolektivnog znanja pokušajmo zahvatiti potencijal zbiljskoga znanja skupine koji je veći od individualnog znanja svih njezinih članova. kako je N.) nego ”znanjem” (koje ne zna za sebe). i kada bi on bio sklon matematici. Pojam implicitnog znanja razvio je M. Tek tijekom naporne i dugotrajne vježbe u korištenju znanstvenih spoznaja. no proces je analogan.) Platon bi početno neosviješteno stanje prije nazvao mnijenjem (§9. postavljen na dijagonalu kao svoju osnovicu sadržavao četiri takve polovice. čime je potaknuo znanje koje se svo vrijeme nalazilo u njegovu umu. u oblikovanju eksperimenata. ili prazan list papira. te da bi kvadrat. kažemo. u meñuvremenu. tek dugotrajnom vježbom postaje sposoban za istinski samostalni znanstveni rad u kojem mnogo znanja i informacija ostaje latentno. Hartmann formulirao.77 - . opažanju. A pokušamo li zapis ishitreno dešifrirati. i §10. Dvostruke duljine? Nakon dodatnog razmišljanja. možemo učiniti pogreške. no to slijedi iz izbora matematičkog primjera. Polanyi kao tzv. no ostaje poanta da spoznaja eksplicira onoga što je implicitno ”već tu” (kao kod prisjećanja). Ono što mu ukazuje na njegove pogreške i ispravne odgovore nisu sama pitanja nego sami dijagrami. U skladu je s njegovim mišljenjem većina ljudskog znanja implicitna i nesvjesna. Dječak ne kaže ”da” ili ”ne” kako bi ugodio Sokratu nego zato što vidi da to predstavlja očevidni odgovor. Možemo pomisliti da su njegova pitanja bila usmjeravajuća. mogao crtati dijagrame i istinu deducirati iz njih. Prvo nam se nameće nekoliko pogrešnih imena i iako još uvijek ne možemo pogoditi ono koje je ispravno. Tako npr. davati savjete itd. teoretiziranju. nego mu je samo postavljao pitanja ispravnim redom. ”Ah – Butcher. Jedna i pol duljina? Još bliže. pojedini istraživač zadobija odgovarajuće ”prešutno znanje” kojim zna razvrstavati različite pojave. procjenjivati i vagati prijedloge hipoteza i teorija. Butler?” Zasigurno dolazimo sve bliže. On povlači dijagonalu kroz prvotni kvadrat. I tako dalje. ”Baxter?”. Matematsko znanje ne može se prenijeti s učitelja poput kemijske formule za vodu ili imena prvoga predsjednika Sjedinjenih Država. ukazuje se iznenañujuća činjenica da on otkriva upravo ono što svatko drugi mora otkriti. to je to. Eksplicitno teorijski posredovano znanje nedovoljno je za oblikovanje ispravnih znanstvenih objašnjenja. kako se kaže da je činio Pascal kad je bio dječak… Riječ anamnesis označava sjećanje i svi znamo što se zbiva kad se nastojimo sjetiti recimo imena koje smo zaboravili.Sokrat sada može otpočeti s konstruktivnim dijelom pouke na koju bi želio navesti Menona. C. koje može biti i individualno. ali su uvijek pohranjeni u pozadini kako bi pomogli u spoznavanju. skupina znanstvenika koja je na putu ka nekom otkriću sadrži potencijal znanja veći od sume aktualnih znanja njezinih članova u odreñenom trenutku. imao površinu jednaku dvostrukoj površini početnoga kvadrata.

zaostaje za implicitnim znanjem. nesvjesno usvajanje novih značenja riječi). uopćenja na osnovi saznanja). dakle. u nesvjesnom razumijevanju logičkih operacija. ustrajanje na usvojenim konceptima nakon što smo ih naučili upotrebljavati). neka vrst prisjećanja. Potencijalno znanje pojedinca nije isključivo individualno.) … . premda ih ponekad svjesno koristimo i ekspliciramo. u svjesnom učenju (npr. u zajedničkom ravnanju prema stanovitim pravilima. U prvom slučaju ne možemo objasniti kako znanje može proisteći iz neznanja [bez da mu išta dodamo]. platonovski Sokrat u tom dialogu spretnim postavljanjem pitanja dovodi nekog sasma neukog dječaka do spoznaje odreñenog geometrijskog poučka. u pouzdanju u različite intuicije koje iskazujemo. Ono je. shvaćanje neizrečenoga. Eksplicitno individualno znanje u najvećem se broju slučajeva razumije kao svjesno znanje pojedinca koje je podvrgnuto odreñenim minimalnim načelima racionalnosti… Za zadobivanje novog eksplicitnog znanja iz implicitnog znanja pojedinac ne treba ništa drugo negoli svjesnost i vjernost logičkim načelima… Za proširenje eksplicitnog znanja na šire područje implicitnog znanja potrebno nam je samo ”podsjećanje” na načela racionalnosti i svijest o nekom znanju. naime. pa čak i spoznavanje. te poteškoće Sokrat razrješava teorijom … [da je] učenje. nakon takvog ispitivanja koje nije ništa dodavalo dječakovom znanju. Od principa racionalnosti najvažniji su logička pravila i elementarne matematičke operacije. ni skupina ne znaju za sve logičke posljedice svojih znanja. kao i eksplicitno znanje skupine osoba uvijek. te u to što nam govore drugi ljudi i tekstovi. Potencijalno znanje i implicitno znanje predstavljaju. paradoksa učenja.Prema Polanyijevom mišljenju u znanosti je riječ o ”prešutnom znanju” na više razina i u više oblika: u neformalnim operacijama razuma (npr. podjednako kao što ne znaju za sve što znaju. već je zbiljska ”svojina” zajednice. otjelotvoreno u praksi zajednice. Nalazimo se pred alternativom: polazimo li u tom slučaju od dječakovog početnog neznanja ili znanja. premda nije potrebno da za njega predstavljaju i eksplicitno znanje. nesvjesne kategorizacije pojava na osnovi odreñene upotrebe riječi. u prihvaćanju skrivenih suglasja (npr. nesvjesne interpretacije govorenog. u emocijama koje prate i djelimice vode proces otkrića. zna nešto o čemu ranije nije ništa znao. u spontanom razumijevanju kompleksnih simboličkih oblika utvrñenih u odreñenoj kulturi. (Andrej Ule 1996. a ne i dodatno znanje. Sokrat postavlja pitanje: kako je moguće da dječak. na razini pretpostavki (nesvjesne pretpostavke koje su osnova naših uvjerenja). Ni pojedinac. dakako. latentno učenje. koje se može aktualizirati posredstvom odreñenih načela racionalnosti.78 - . u povjerenju u jezik. Kako je poznato. Eksplicitno znanje pojedinca. kao i u logikama jezičkih igara. odnosno. u upotrebi jezika (npr. nesvjesno ovladavanje različitim problemskim situacijama i rutinama). koje pojedinac doziva u sjećanje kada su mu potrebni. dok u drugom slučaju ne možemo objasniti iz čega proizlazi to skriveno znanje kojega dječak ranije uopće nije bio svjestan. koja tim individuumima pripada. jednu te istu stvar… Kolektivni su oblici znanja većinom nesvjesni i implicitni. o čemu je u najboljem slučaju imao tek pogrešne predočbe. itd. naime. Kako je poznato. Na taj problem teorija implicitnog znanja odgovara tezom da implicitno znanje postoji kao potencijalno znanje. te u još manjoj mjeri za sve što ne znaju… Pojam implicitnog znanja nudi i jedno od mogućih rješenja znamenitog Platonovog paradoksa iz dialoga Menon.

izvornik: Herakleitos (6. David Bohm. Franci Zore. str. preveo: Dražen Karaman. Was ist das – die Philosophie? (1955. navod iz: Damir Barbarić. navod prema: Žan-Pjer Vernan... preveo: Boris Perić. Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie (1801. D. 1. str. 17. izvornik: Martin Heidegger.) .. Zagreb 2008. Zagreb 1995. Sarajevo 1981.. str. i d. 9.. Alain Badiou. u The Symptom. 30.. Podsjetnik na prisutno koje nije nazočno. Filozofija njemačkog idealizma (Filozofska hrestomatija. izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel.) 3.. ostavština 5. Grčka filozofija (Hrestomatija filozofije.) 2. predavanja na radiju 4. 245. prevela: Mira Vuković. predavanja iz 1951. 2. preveo: Mario Kopić 8. Povijest grčke filozofije III. Poreklo grčke misli. 15.-271. 28.. Tako je govorio Zaratustra.) §4..-278. sv.) 6.com.. Les origines de la pensee grecque (1962. preveo: Šime Vranić.. Hegelova ontologija i teorija povijesnosti. 9. 11. online journal for lacan. Ideja čovjeka i antropologija. Herbert Marcuse. Kraj filozofije i zadaća mišljenja. Zagreb 1996. Guthrie. Hegelova ontologija i teorija povijesnosti. preveo: ja 2. Die Formen des Wissens und die Bildung (1925. 57. st.) 9.. 14. Phänomenologie des Geistes (1807.. Philosophische Temperamente. preveo: V.. B. (Filozofska hrestomatija. 87. Početak i smisao metafizičkih pitanja. 5. Zagreb 1997.. K. str.). U potrazi za boljim svijetom. – 28. str. izvornik: Karl Jaspers. i 69. Einleitung in die Philosophie (1985. A History of Greek Philosophy Volume III (1971. izvornik: Friedrich Nietzsche.). str. 215. Hegels Ontologie und die Theorie der Geschichtlichkeit (1932.. Damir Barbarić. Einführung in die Philosophie (1953... preveli: J. str. prevela: Darija Domić.) 6. Sonnenfeld. 1. Suvremena filozofija II. Auf der Suche nach einer besseren Welt (1984. 56. str. 43. preveo: Damir Barbarić. §2. 176. Beograd 1967. str. Philosophy as Creative Repetition. str.. prevela: Božica Zenko. 45. 11.. Metafizika. pr.). Branko Despot. 27. str. izvornik: Herbert Marcuse. Zagreb 2011.. str.12. Zagreb 1997. Wholeness and the Implicate Order. Karl Jaspers. Vladimir Filipović.). Eugen Fink. str. preveo: Ivan Ivanji. Damir Barbarić./52. – 50. Samoodreñenje: princip individualnosti. Zagreb 2009. Peter Sloterdijk. str.. Zagreb1997. predavanja na radiju 3.) 10. Einführung in die Philosophie (1953. str.... 81.. (1964). .). Povijest filozofije. preveo: Kiril Miladinov.. 269. svezak 6. Bubalo. 8. preveo: ja 13. svezak 1. predavanja u Freiburgu (1946. izvornik: Jean-Pierre Vernant. preveo: Dušan Zorić. Tako kazuje Heraklit.. Zagreb 1995. pr.. Zagreb 1998. Filozofski temperamenti. Meta ta Physika 993a30 (4. str. str. izvornik: Martin Heidegger. svezak 4..-58. prevela: Nadežda Čačinović. str. Beograd 1967. Zagreb 2005.. izvornik: Hans-Georg Gadamer. preveo: Filip Grgić.) 8... str. izvornik: Max Scheler. 277. C... u Friedrich Nietzsche. S puta mišljenja. Martin Heidegger. 68. Kr. 9. Zagreb 2003. 1. Što se zove mišljenje. Zagreb 1998. Klasični njemački idealizam (Filozofska hrestomatija. izvornik: Karl Popper.) 7. Von Platon bis Foucault (2009. The Human Situation: Lectures at Santa Barbara 1959. priredio Rush Rhees 4.. intervju studentskom časopisu ”čemu?” 4.) 6.. st.. navod prema: Karl Jaspers. Zagreb 20011. str. 9. izvornik: isto (1906.. Zagreb 2006. Albert Bazala. i 30. Zagreb 1982. svezak 8. Aldous Huxley. Grčka filozofija (Filozofska hrestomatija. preveo: Tomislav Ladan. – 20. Uvod u Nietzschea. preveo: Ivan Ivanji.. 12.. Selbdstbestimmung: Das Prinzip der Individualität (1999. Malić.. Friedrich Nietzsche. Was heisst Denken?. K. Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju. 1. Damir Barbarić. 1. 1. preveo: Ivan Salečić. C.). str. izvornik: W. izvornik: Eugen Fink. Logik (1800. Zagreb 1980..) 2. Filozofski temperamenti. str. str. Sarajevo 1981. 17. 126.Literatura: §1. Hans-Georg Gadamer. Zagreb 1988. Aristotel.. preveo: Damir Barbarić.. 129. Branko Despot. prevela: Branka Brujić.). str. 408. fragment iz rukopisne ostavštine (1937. Novi sad 1990. -14.. Zagreb 2006. Herbert Marcuse. izvornik: Aristoteles.. prevela: Branka Brujić. str.). – 11. preveo: ja 3. preveo: Milivoj Sironić. Nasljeñe Europe. filozofijom kroz ne-filozofiju.. Martin Heidegger. Guthrie.) §3. navod iz: Damir Barbarić. Z.) 9.)... str. Efežanin. 43. Zagreb 2010. Kr) 5.) 7. Posinovec. Milan Galović.. izvornik: Karl Jaspers.. str. 274. Das Erbe Europas (1989. izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel. 73. izvornik: Volker Gerhardt. 48. Max Scheler.. izvornik: Immanuel Kant. Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju. Zagreb 1996.79 - . Uvod u filozofiju. – 3. Volker Gerhardt. 61. Karl Popper. str. objavljen u Philosophische Bemerkungen. izvornik: Peter Sloterdijk. Peter Sloterdijk. London 1980. Zagreb 1996. str.. London 1980.. W. Zagreb 1988. izvornik: Ludwig Wittgenstein..

preveo: Filip Grgić. Umjesto Prozaka Platon.. Zagreb 2007..) §6. Zagreb 1998.) 4. izvornik: Peter Strawson. Z. preveo: Branko Despot.. 52.. Mislav Kukoč. Um u doba nauke.. Einleitung in die Philosophie (1985. 1. 31. Zagreb 1999. Peter Sloterdijk. izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Zagreb 1980. u Filozofska istraživanja 72. i 122. Zagreb 2001.) 9.) 8. izvornik: Eugen Fink.).) 6. Je li Platon neprijatelj ”otvorena društva”?. str. str. str. izvornik: Ludwig Wittgenstein. Uvod u filozofiju. 7. Filozofija umetnosti. izvornik: F. Friedrich Nietzsche. Szlezak. u Uvod u Nietzschea. Eugen Fink. Edmund Husserl.. Jochen Hörisch... Zagreb 2004.3. 25 i d. 34. Nedjeljivi ostatak. str. str. str. K. izvornik: Lou Marinoff. Teorijska apoteka.) . str.. preveo: Mario Kopić 4. Klasični njemački idealizam (Filozofska hrestomatija. Friedriche Nietzsche. Lacey.. Filozofija kao stroga znanost. 9.-73. str. Banja Luka 2005. Philosophische Untersuchungen (1953. 4.13. J. 43. Zagreb 2003.. 82. Beograd 1967. Zagreb 2007. prevela: Darija Domić. 8. Philosophie als strenge Wissenschaft (1911. 5.).i 61. Analiza i metafizika. 13. Olga Kostrešević . 176. str. S onu stranu dobra i zla. Hans-Georg Gadamer.. 1. C... Thomas A. Max Scheler. Zagreb 1982. 218.) 2.) 6. Selbdstbestimmung: Das Prinzip der Individualität (1999. str.) 3. Zagreb 2003. 2. Einführung in die Philosophie (1953. prevela: Mirjana Stančić. W. izvornik: Hans-Georg Gadamer. preveli: J. preveo: Borislav Mikulić. 95.. izvornik: Rudolf Carnap. str. Posinovec.. – 63. preveo: Dario Borković... izvornik: Thomas A.) 5. preveo: Milan Galović. Rainer Thurnher. predavanja u Freiburgu (1946. Basta. Slavoj Žižek..3) 2. C. Volker Gerhardt. Schelling. 3. preveo: Dinko Telećan. Zagreb 1999.. izvornik: Max Scheler. Zagreb 1999.. str.. Sonnenfeld..-4. A. Plato not Prozac! (1999. 59. preveo: Filip Grgić. Povijest grčke filozofije III.. 11.-37..... i 6. Analysis and metaphysics (1992. Analiza i metafizika. Wittgenstein and Psychoanalisis (2000. – 11. R. i d. preveo: Igor Mikecin. -12. Wittgenstein i psihoanaliza.-12. M.. -57. navod prema: Vladimir Filipović. preveo: Ivan Ivanji. str. preveo: Ante Pažanin. XXIII.) §5. preveo: Nebojša Jovanović. Beograd 2000. Malić. izvornik: John M. Erkenntnis (1931. Ideja čovjeka i antropologija... Miodrag Živanović. 26. izvornik: A. 48.) 2. izvornik: Friedrich Nietzsche. 2. str. Guthrie. Zagreb 2006. str. W. Rudolf Brajičić. str. str. Uvod u filozofiju znanosti i tehnike.. D.. 3. 9. Rječnik filozofije.. 184. u Willard Van Orman Quine. str.. pabirci iz ostavštine. Zagreb1997.) 4. .-84. Hermeneutička fenomenologija kao angažman. Početak i smisao metafizičkih pitanja. Nenad Miščević. članak iz 1985. Zagreb 1999.. 43.) §8. K. Karl Jaspers. Ordo amoris (1923. Logičko-filozofski ogledi. A History of Greek Philosophy Volume III (1971. str. Srećko Kovač. str. preveo: Kiril Miladinov. R.... Filozofija egzistencije/Uvod u filozofiju. 1. Lacey. 125.. 243. Doći na svijet. Philosophie der Kunst (1802.. svezak 4. Beograd 1989. izvornik: Volker Gerhardt. Quineova filozofska revolucija. str. preveo: V. Phänomenologie des Geistes (1807. str. Zagreb 1999. V. izvornik: Slavoj Žižek. izvornik: Peter Sloterdijk. Heaton. izvornik: Rainer Thurnher.). Zagreb 1996..8. Zagreb 1998. prevela: Dubravka Kozina. izvornik: Karl Jaspers.. Riječ i predmet.... dospjeti u jezik. navod iz: Lou Marinoff. izvornik: W. Heaton.80 - . Guthrie. str. . Zagreb 2006... Filozofijska istraživanja. izvornik: Edmund Husserl. str. preveli: Danilo N. prevela: Suzana Spasić. Samoodreñenje: princip individualnosti. str. 1996. Zur Welt kommen – zu Sprache kommen (1988..) 5. Jenseits von Gut und Böse (1886. str. Zagreb 1992. J.. Peter Strawson. Bubalo. Šeling. – 126. 13. navod prema F. 15. J. Platon Lesen (1993. Čitati Platona. Theorie-Apotheke (2005.) 3.) 5. prevela: Božica Zenko.) 10. i d. The Indivisible Remainder (1996. Zagreb 2000. 3. Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976. Ludwig Wittgenstein. Zagreb 2000.) 4. 41. navod prema: Milan Galović. Dictionary of Philosophy (1976. predavanja na radiju §7. prevela: Darija Domić. Peter Strawson. 1. preveo: Goran Vujasinović. 7.. Franci Zore. B. str. Analysis and metaphysics (1992. – 195. Zagreb 2002. Filozofija i filozofije. Szlezak. izvornik: Peter Strawson. – 15. Zagreb 2005. Zagreb 2006. preveo: Šime Vranić 7. izvornik: Jochen Hörisch. Filozofski triptih..

Beograd 1989. Zagreb 1995. Helmuth Vetter. 133. 6. st. Povijest grčke filozofije 4. i d. str. preveo: Hrvoje Šarinić. C.) §9.). 116. prevela: Ana Štambuk. 9.. izvornik: Platon. str. 120.) 5. 87. navod prema: Karl Jaspers. Split 2008. izvornik: Martin Heidegger. Beograd 1980. prevela: Jadranka Damjanov. str. Slavoj Žižek. Metamorfoze metafizike. str. Zagreb 2008.. London 2006. Zagreb 2007. Marijan Cipra. i d. prevela: Beata Vrgoč Turkalj. Gesamtausgabe vol. izvornik: HansGeorg Gadamer. preveo: Boris Hudoletnjak. Peter Sloterdijk. Anerkennen Was Ist (2000.).) 8. str. Sein und Zeit (1927.. 9.-114. 45. Einleitung in die Philosophie (1985. Despota... Zagreb 1995. Eugen Fink. preveo: Vlado Ilić..) 4. Zagreb 2008. prevela: Maja Hudoletnjak Grgić.. Guthrie. 5. posmrtno objavljano.. 78.. str. 63.. Zagreb 1992. 45. 11.) 2. Georg Wilhelm Friedrich Hegel.).-43..-118.) 2. Kritik der zynischen Vernunft (1983. Nietzscheova filozofija. izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel. preveo: ja 3. pr.) §12.. Bert Hellinger. prvo izdanje 1978. Bruce Fink. 130. prevela: Božica Zenko. Prilozi filozofiji (iz dogoñaja). Communitarism and Its Critics (1993. izvornik: Daniel Bell. Zagreb 1981. str. 1.) 3. 59. Teil 2 (1825. Kr. Sironića i B. §10.. 226. Beograd 2000. C. Prilozi filozofiji (iz dogoñaja). online journal for lacan. izvornik: Daniel Bell.-9. izvornik: Martin Heidegger. Netzsches Philosophie (1960. i d.. K. Priznati ono što jest. Eugen Fink.. 101.com. Sokrat.) 4.-126..) 5.. London 2006. preveo: Dražen Pehar. Kritika ciničkoga uma. navodi prema: Hans-Georg Gadamer. Majka Terezija. Mit. Slavoj Žižek.) 2. Mihailo ðurić. 45.6. – 212. pr.. Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) (1936–1938... prevela: Maja Hudoletnjak Grgić.) 4. preveo: ja 3. preveo: Igor Mikecin.. prevela: Aleksandra Marija Chwalowsky. Obrana Sokratova.. preveo: Damir Barbarić. Daniel Bell. Beiträge zur Philosophie (Vom Ereignis) (1936–1938.-60.81 - .. preveo: Luka Boršić. Komunitarizam i njegovi kritičari. str. Martin Heidegger. The Lacanian subject: between language and jouissance (1995. 65 7. str.. prvo izdanje 1978. isto.-129.-107.-132. u The Symptom. How to Read Lacan. izvornik: Eugen Fink. prevela: Suzana Spasić.. izvornik: Bert Hellinger... 1. izvornik: 4. predavanja u Freiburgu (1946. 8. Socrate (1960. Uvod u filozofiju. te str. Daniel Bell. 112. preveo: Branko Despot.) 3. i d. str. Guthrie.. W.. izvornik: Jean Brun. Heidegger und Bultmann (2000. objavljeno 1989. budi moje svjetlo. pisano 1943. st. 117. pr... izvornik: Eugen Fink. Jean Brun.-34. Vorlesungen Über die Geschichte der Philosophie.. i 125. 144. 1. 41... 124. Alain Badiou.).. Gesamtausgabe vol. Doñi. Scientia sacra (1988. Zagreb 2000. str.-30. st. 154.-48. str. str. Scientia sacra. Zagreb 1985. 201. 65 §11. str 29.. izvornik: Bela Hamvas. Zagreb 1999. izvornik: Herakleitos (6. str. preveo: Marinko Mišković. Zagreb 2009. 44. 35. – 44. str. Bitak i vrijeme. Sokrat Buda Konfucije Isus.) 3..... izvornik: Platonos Apologia Sokratous (4. i 116. Zagreb 2004.. Bela Hamvas. izvornik: Karl Jaspers. K. izvornik: Martin Heidegger. nauka. preveo: ja 2.. Ideja dobra. Hermeneutische Phänomenologie und Dialektische Theologie. str. 32. 97. izvornik: Bruce Fink.) 6. Communitarism and Its Critics (1993. Politeia.. Kr. . Metamorfoze metafizike. i 91. prema prijevodima M.) §13. 492a6-c7 (5. str. objavljeno 1989.. Marijan Cipra. Zagreb 2007. 1.. Komunitarizam i njegovi kritičari. navod prema: Damir Barbarić.. preveo: Kiril Miladinov. – 147. Eugen Fink. Predavanja o povijesti filozofije. Platon. 7.-98. str. dio drugi. str. str.-46. Um u doba nauke. str. Die Maßgebenden Menschen Sokrates-Buddha-Konfuzius-Jesus (1959. ideologija. preveo: Kiril Miladinov.. Zagreb 1998..-82.. izvornik: Helmuth Vetter. 75. Martin Heidegger. str. str. How to Read Lacan. Zagreb 1999.. A History of Greek Philosophy (1975. str. izvornik: W. 75. Philosophy as Creative Repetition. 69. Kr. izvornik: Peter Sloterdijk. Zagreb 2005. Zagreb 2004. str. preveo: Slobodan Grubačić... Lakanovski subjekt: izmeñu jezika i jouissance. Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976.. Texta in contextibus. Martin Heidegger. Zagreb 2006. 104.) 2. 1..

. 149. Um i sloboda. W... izvornik: Volker Gerhardt.. Zagreb 2007.-43. Zagreb 2003. Jean Brun...) 2. Državnik.. str. i d. izvornik: Nicolaus Cusanus.. predavanje iz 1990.) 2. preveo: Dražen Pehar. Što je prosvjetiteljstvo?. . Zagreb 1997.) 2. Socrate (1960. izvornik: Hans-Georg Gadamer. Princip individualnosti. 57. London 1980. 85. Zagreb 2003.. – 94. st. str.. 4. str.) 3. Zagreb 2003. Socrate – Alla scoperta della sapienza umana (2000.) 3. navod prema: Giovanni Reale. prevela: Darija Domić. 121. 18. Das Erbe Europas (1989. str. Menon. Journalen (oko 1850. London 2006.. preveo: Luka Boršić. Jedinstvo prirode. Zagreb 2000. Zagreb 2003. Das Prinzip der Individualität (1999.) 3. preveo: Tomislav Medak. izvornik: Giovanni Reale. C. str. Sokrat – K otkriću ljudske mudrosti. str. izvornik: Jean Brun. Split 2004. pr. – 150. De docta ignorantia (1440. prevela: Ksenija Premur . str. prevela: Beata Vrgoč Turkalj. Qu’est-ce que les Lumières? (1984. 17.. 98. str. Hermeneutika kao praktična filosofija...64. izvornik: Giovanni Reale. izvornik: Plato. Zagreb 2007. 5. 63. preveo: Sulejman Bosto. Nasljeñe Europe. preveo: Filip Grgić. izvornik: Jean Brun.. 43. Samoodreñenje... str.). Andrej Ule.) 7. 157. Das Prinzip der Individualität (1999. prevela: Darija Domić. u Vernunft im Zeitalter der Wissenschaft (1976. 227.-141.-92. Sarajevo 1988. Politikos (4.. Damir Barbarić. preveo: Luka Boršić. Selbstbestimmung.) §18. Ogledi o filozofiji umjetnosti. 12. izvornik: Platonos Apologia Sokratous (4.-144.-66. Zagreb 2006. Sokrat.. preveo: Danilo Basta... 117. 49.. 106. navod prema: Carl Friedrich von Weizsäcker. Zagreb 2003. Giovanni Reale. Znanost i realizam. izvornik: Giovanni Reale.) 4.) §17. Wholeness and the Implicate Order.175... 22. str. O učenom neznanju. str. str.-294. preveo: Veljko Gortan. Beograd 2000. prevela: Darija Domić. Zagreb 2007. navod prema: Giovanni Reale.. §19. 45. 67.. str. preveo: Luka Boršić. How to Read Lacan. str. Socrate – Alla scoperta della sapienza umana (2000. Kr. Platon.. Zagreb 2007. prevela: Beata Vrgoč Turkalj..-71. Zagreb 2003. prevela: Marija Čižmek.. 1.) 3. str.-52. izvornik: Michel Foucault.) §15... Qu’est-ce que les Lumières? (1984. Zagreb 2003... 1. 1. David Bohm. Die Einheit der Natur (1971. Guthrie.. Beograd 1974. 344. 70. 44. – 24. Hans-Georg Gadamer.-19. i d. Jure Zovko. Zagreb 1996.-71.) 5. st.. str. 293. Guthrie. 237.. Zagreb 1978. str. str. Socrate – Alla scoperta della sapienza umana (2000. izvornik: Platonos Apologia Sokratous (4.-334.-56. preveo: ja 2. Zagreb 2003.. Što je prosvjetiteljstvo?... izvornik: Carl Friedrich von Weizsäcker.) 4. K. str. izvornik: Georg Wilhelm Friedrich Hegel. Platon. Sokrat.-48. 86. Menon (4. preveo: Luka Boršić. Zagreb 2007. preveo: Luka Boršić. 114. 74. preveo: Kiril Miladinov.. st. str. pr. 1. Zagreb 2005. Ogledi o Platonu. Sokrat. Jean Brun. prevela: Beata Vrgoč Turkalj. C. Kr. Kronika o našem Malom mistu. izvornik: Platon.) 3. A History of Greek Philosophy (1975. Kunst und Kosmologie (2000. str. navod prema: Jean Brun. pr.. Nikola Kuzanski.. preveli: Luka Boršić i Irena Galić. Sokrat – K otkriću ljudske mudrosti. Giovanni Reale. izvornik: Hans-Georg Gadamer. str.. 139. preveo: Luka Boršić. 52. Samoodreñenje. 39. Phänomenologie des Geistes (1807. Michel Foucault. 110.) 4. Kr. Michel Foucault.. izvornik: Jean Brun. Socrate (1960. preveo: Tomislav Medak. izvornik: W.. str..) 6.55. Zagreb 2007. u Čemu još filozofija?.82 - .. Volker Gerhardt. izvornik: Michel Foucault..-72.) 3.-62.. Zagreb 1997.-18.§14. izvornik: isto (1971. Socrate (1960. 60.. Giovanni Reale.... 209. Selbstbestimmung.. 333. Slavoj Žižek. Sokrat. 1. Sokrat – K otkriću ljudske mudrosti.) §16. str.) 5.) 5. pr. Platon.-178. Beantwortung der Frage: Was ist Afklärung? (1784...-241.-58. Kr. Hans-Georg Gadamer.. 65. str. Volker Gerhardt. preveo: ja 2. Jean Brun.) 2. izvornik: Søren Kiekegaard. 1. Povijest grčke filozofije 4. K budućem mišljenju. st. 209. navod prema: Immanuel Kant. izvornik: HansGeorg Gadamer. K.. Princip individualnosti. Miljenko Smoje.. Sokrat. izvornik: Volker Gerhardt. prevela: Beata Vrgoč Turkalj. izvornik: Immanuel Kant. str.-14. Sokrat. Obrana Sokratova. Hans-Georg Gadamer. i 143..-65.) 4.

. Damir Barbarić. Filosofija se. G.sažetci: §1. Hegel. Odreñenje zadaće filosofije kao ponovnog uspostavljanja cjelovitosti pretpostavlja jedno izgubljeno izvorno stanje te svojevrstan ”pad” koji zahtjeva filosofsko iscjeljivanje. ”sedam mudraca”). Peter Sloterdijk. Pritom cjelina ne isključuje iznimke i različitost. Martin Heidegger. Tako je filosofiranje sličnije disanju ili hodanju. U pripovijesti o iskonu filosofije Grci početno življahu u malim organskim zajednicama prema drevnim tradicijama. F. što svatko mora obaviti za sebe. te znalci prirode i psihe (tzv. godine pr. Zadaća filosofije je ponovno uspostavljanje cjelovitosti. Karl Jaspers. postolarstva ili kemije) za koje se neki ljudi specijaliziraju da bi svima ostalima pružali gotove proizvode iz toga područja? Možemo li od filosofa naručiti da nam nešto promisli. Alain Badiou. W. bez disanja ne možemo. kome? 2. Aldous Huxley. Ali i psiha takvih i iz prirode i iz društva iskorijenjenih jedinki prije je neskladno mnoštvo nego li osobno jedinstvo. David Bohm. Herbert Marcuse. Ta usporedba uspijeva samo donekle: dok možemo (pre)živjeti bez da filosofiramo. ne znači i da živi kao čovjek. Ne radi se o kirurškom odsijecanju ”viškova” neuklopljenih u sve-poravnavajuće nametnuto jedinstvo. Kome se obraća ovaj Uvod u filosofiju? Za koga je filosofija? Je li ona jedna od onih djelatnosti (poput npr. Hegel. W.83 - . nego iz vještine trženja i sporenja na tržnici. Damir Barbarić. naprosto onako kako se ”normalno” živi. Cjelovitost znači sabiranje meñusobno suprotstavljenih ali ujedno i supripadnih momenata. nego i jedno i drugo vidimo kao hrpu zasebno postojećih elementarnih čestica (bilo atomskih. pa ima pravih majstora koji nas mogu poučavati toj vještini. Branko Despot. Raskorak izmeñu obraćanja (potencijalno) bilo kojem čovjeku te visokih zahtjeva jedne akademske djelatnosti odreñuje i razilaženja u suvremenoj filosofiji. Karl Popper. No. niti nasljeñuju drevne predaje (koje smatraju neobvezujućim konvencijama). kao nadahnuti umjetnici. nego filosofira svatko tko (nezadovoljan pukim životarenjem) promišlja kako živjeti. No. u skladu s tezom o intelektualnom rascjepu Zapada na dvije kulture (prirodoznanstvenu i literarno-humanističku) koje ne nalaze zajednički jezik. i to istodobno kao politički voñe. onako kako možemo naručiti postole ili kemikaliju? Čak i da nam pomogne neki filosofski ekspert. Aristotel. nego o za-cjeljivanju rascjepa. Naravno. dakle. tmušoljub? 10. Treba li onda uopće vježbati filosofiranje? Možda filosofiramo onako prirodno kako dišemo? Ali. jedan pisac i jedan fizičar. Iz takvog rasapa izniče potreba za iz-cjeljivanjem sebe. G. Kr. Ali. to nije jedini rascjep koji nas pogaña: rascjepkanost (”fragmentacija”) je temeljni način na koji suvremenost sagledava svijet. voñeni mudracima (sofos) ukorijenjenima u božanskome ali i djelatnima u zajednici. Immanuel Kant. Ne samo da su priroda (kojom se bave prirodoznanstvenici) i društvo (kojim se bave humanisti) meñusobno razdvojeni. i disanje se može vježbanjem usavršavati. Friedrich Nietzsche. to da čovjek živi. iz bliskosti s onim samim mudrim (sofon). cjelovitost? 6. njihova nas pouka ipak ne može osloboditi neizbježnosti da nitko drugi ne može disati za nas. zašto nefilosofski život. Ludwig Wittgenstein §2. raspade se to organsko jedinstvo. bilo ljudskih pojedinaca) čije su meñusobne veze sasvim slučajne. ipak svaki korak koji je on promislio opet moramo prijeći sami. Tako da je u naše (”postmoderno”) doba ”normalno” stanje rascjepkanost. pa posljednji od iskonskih filosofuos andras poput Heraklita i Parmenida doduše i dalje govorahu pouzdano. ne tiče tek profesionalnog filosofa. Umjesto pukog životarenja živjeti puninu svojih najviših mogućnosti – to nastojanje pokreće na filosofiranje. F. Negdje oko 600. ne bi mogao biti zadovoljavajući? Svjedoče najprije filosofski ne-profesionalci. ali u suprotstavljenosti spram svojih sugrañana kojima nestade sluha za takav govor. Friedrich Nietzsche §3. Volker Gerhardt. Taj su manjak sluha htjeli nadoknaditi mnogobrojni novi učitelji mudrosti (sofistes) čija mudrovanja ne izniču iz nekog više-nego-ljudskog ”mudrog samog” (čega vjerojatno uopće nema). za-jednice i svijeta.

propada i mnogo toga što je dotad neopravdano sputavalo. nije se moguće naprosto vratiti kao da se ništa nije dogodilo. i praktično-političku djelatnost za dobro svojih mnogostrukih životnih zajednica. Heraklit. ljepota i dobro postaju puke konvencije čiji je jedini kriterij trenutni uspjeh na tržištu. sofistika? 14. W. Iskorjenjivanjem ljudi istodobno iz prirode i iz obiteljski predanih životnih formi raste pustinja u kojoj sve što je bilo prije nas. dakle onim što je zajedničko. začetnika onakvoga shvaćanja filosofske zadaće i klevetnika drugačije misleće konkurencije kao ”lažne filosofije”. tražena cjelovitost čovjeka koji filosofira zahtijeva više od teorijskog/znanstvenog poimanja istine. nego dodatno ras-cjeljuju. ma kako lijepa i funkcionalna ona nekad bila. odnosno ”sofistike”. Potom. Dovoljno je poznata Popperova optužba da se upravo o tome radilo kod Platona. pa bi obnova obnovila i uvjete njihove propasti. Franci Zore §5. pa se sada planetarno zbiva isto ono što se (u daleko manjem opsegu) zbivalo u Grčkoj za vrijeme pojave sofistike. Trebamo životne forme koje će zadržati drevno usmjerenje razuma ka istini. K. Jean-Pierre Vernant. navikom. Karl Jaspers. Hans-Georg Gadamer. W. Žudnju za onim što sami nismo Grci nazivahu eros.No takva ras-pravljanja. popularnost. Branko Despot. osjetilnosti ka lijepom – ali čija trajnost ne će počivati na pukoj predaji nego na uvjerljivim obrazloženjima. volje ka dobru. Franci Zore §4. pa istina. Dok sofisti poučavaju snalaženje u takvim uvjetima. nego onim što to potencijalno beskonačno mnoštvo čini cjelinom. još i neku spoznaju koja nije znanstvena budući nije usmjerena na općenitosti nego upravo na ono meni svojstveno – naime. naravno. vidljiv ne samo u okolišu. ne iscjeljuju. Zato Platonovo iskreno poštovanje spram ranijih oblika zajedničkog života atenskih mu predaka ne treba razumjeti kao nastojanje za njihovom obnovom. čak metaznanošću? Nakon preko dva tisućljeća za tako shvaćenu filosofiju i dalje vrijedi početna Aristotelova oznaka: ”tražena znanost”. K. Jednom razbijenoj životnoj formi. svakako. Zagovara li navedena odredba zadaće filosofije – naime. te se širi dojam oslobañanja. nego i u dušama ljudi. ponovna uspostava iskonske cjelovitosti – svojevrsnu konzervativnu revoluciju? Osobito kad se navodni iskon vidi kao neko organsko jedinstvo zajednice voñene božanski nadahnutim neupitnim mudracima. Volker Gerhardt. Guthrie. a umijeće njenog pobuñivanja i usmjeravanja ka najvišim ljudskim mogućnostima ”ljubav spram onoga mudroga”. Rainer Thurner. kao i stvaralačko-umjetničko suoblikovanje ljepote svoga svijeta (i tko zna što još)… U . samo-spoznaju smislenosti vlastitoga opstanka. Mislav Kukoč. Filosofiju zatječemo kao školski predmet i akademsku djelatnost na sveučilištima. Guthrie. naravno. tako odreñen predmet ne podrazumijeva da se filosofija treba baviti baš svakom pojedinom stvari i dogañajem u beskraju svijeta i vremena. Platon. Platon. odnosno. Konzervativni način održavanja – predajom. opće. No. Pitagora. Zahtjev za davanjem razloga filosofiju čini načelno nespojivom sa svakom konzervativnošću. Pritom. tek ogranak procesa koji sve intenzivnije kruži svijetom zadnjih par stoljeća. negativan. izgleda proizvoljno (jer je. mudroljublje – filosofia. oponašanjem – ne omogućuje im da odgovore na radikalnost sofističkog postavljanja pitanja. Karl Popper. Albert Bazala. To je globalno zbivanje krenulo sa Zapada. Slavoj Žižek §6. radi se o tome da se ti uvjeti ne prihvate. negdje u doba kada se stoljećima vladajuća zapadnjačka duhovna tradicija prestala doživljavati obvezujućom. očito. čak i u ”pobjedi”. C. što je naslijeñeno (”genetski” i ”memetski”). Ali rušenje svih granica je naprosto nered.84 - . Ponajprije. znanost? 22. Čini li je ta sveobuhvatnost svojevrsnom krovnom znanošću. poput npr. Odgovor na početno pitanje je. Martin Heidegger. moguće životariti i bez toga). Naravno. Filosofija započinje u osvješćenju nedostatnosti sofističke ”mudrosti” da zadovolji žudnju za nedostajućom cjelovitosti. Sama činjenica da su se urušili ukazuje na nesavršenost tih oblika. Max Scheler. C. dok se za ”pad” iz tog stanja (su)okrivljuju individualistički pretjerano analitički skeptički mislioci. osim spoznaje. kemije ili povijesti. Stoga se množe svakovrsne relativizacije. konzervativnost? 18. Je li i filosofija onda neka znanost? Teško može biti tek još jedna od znanosti jer svaka znanost ima odreñeno područje dok se filosofija bavi cjelinom svega. Vjerujem da to što se dogodilo u Grčkoj kada se polis pretvorio iz male organske zajednice u veliko trgovište možemo pojmiti po analogiji s našim još uvijek svježim prelaskom iz ”seljačkoga naroda” u ”grañansko društvo” – a što je.

a nejasnim više-manje sve ostalo. nego počiva i na (često implicitnom) razumijevanju životnog svijeta u kojem je iskazan. Edmund Husserl. u english-speaking zemljama zadnjih stotinjak godina).). Rudolf Brajčić. Hegel. C. J. Ali. Epikur. O. Naspram uspjeha pojedinačnih znanosti tijekom proteklih nekoliko stoljeća. J. ta je filosofija postala nepovratno školastička. itd. ne može ozbiljiti. jasnoća nije isključivo svojstvo analitički izdvojenog iskaza. M. Srećko Kovač. S obzirom na depersonalizaciju tzv. G. Jochen Hörisch. bila ona kulturna ili individualna. pa traži blizinu umjetnosti (koju se takoñer obično razumijeva kao izraz ili individualnosti nekog autora. da tog ”problema” zapravo nema. Svjetonazorska slika svijeta doduše ne može biti znanstvena. Potrebno je pojmove vratiti njihovoj zbiljskoj upotrebi. W. a spriječiti konstruiranje fantastičnih teorija. Stoga se analitičkoj filosofiji čini jasnim uglavnom ono što je iskazano u kontekstima njenoga svijeta života (naime. a nema razloga da ih ne bude i ubuduće. W. bliskost umjetničkom stvaralaštvu. Guthrie. Potreba za cjelovitošću je neukidiva. Thomas A. nastojanja filosofije da podjednako strogo sagleda cjelinu svega uglavnom ostavljaju nepovoljan dojam. Peter Strawson. što razum sam. pa ponekad rečenica poput ”to!” može biti savršeno jasna i jednoznačna. F. Rudolf Carnap. ljepota i dobro – ne čudi da je jedan suvremeni oblik filosofije. v. Tipično. Zasluga je to Ludwiga Wittgensteina koji je. analitička filosofija. Lacey. Prvoga od njih je sveo na istinitost iskaza. dok u nekome kontekstu i pouzdana znanstvena teorija može postati nejasna i višeznačna. to ne vrijedi za sve probleme na koje ljudi mogu naići (meñu kojima ima vrlo realnih). A. Dakako. analitička filosofija? 26. Karl Jaspers. proizvoljnost. analitičke filosofije. svjetonazor? 34. političku i moralnu praksu. Schelling §7. terapija? 30. Je li filosofija postala nepotrebna? Dapače. Ludwig Wittgenstein §9. Peter Sloterdijk. Smisao iskaza je su-odreñen kontekstom. tzv. Cjelovitost kao zadaća filosofije priziva (još od Sokrata/Platona) iscjeliteljske analogije. Eugen Fink. upravo one koje liječi filosofska terapija. Takve teorije/modeli/analogije doduše nastaju u nastojanju za cjelovitošću i jedinstvom meñu različitim stranama života svakoga pojedinca. ipak. to se ne dogaña nekim nadahnutim ili lukavim rješenjem nego prije uvidom u to da se radilo o pseudo-problemu. Analitički filosofi i od svih drugih zahtijevaju da šute o onome što ne mogu reći na propisani ”jasni” način. nego za filosofske probleme. Quine. postigao stanovitu akademsku popularnost uglavnom odustavši od druga dva. K. misaonih modela odvojenih od zbilje. Uspješno filosofiranje ne znači oblikovanje neke originalne teorije ili misaonog sustava. Dapače. ili zajedničkih društvenih tendencija nekog razdoblja). čime je postala presudna dotad sporedna (mada svakako važna) vrlina jasnoće iskaza. Ludwig Wittgenstein. nego nestanak problema koji je dotad obuzimao mišljenje. Nenad Miščević. W. stranputica i krivih spojeva. . koliko god dovitljivom jezičnom kombinatorikom. Miodrag Živanović §8. Platon. Friedrich Nietzsche. R. olakih analogija i drugih situacija u kojima ”jezik tulumari”. Hans-Georg Gadamer. F. Neugodna je. ne može zadovoljiti usmjerenost filosofije na obvezujuću općenitost istine.85 - .povijesti je bilo mnoštvo primjera takvih vidova filosofije koji su izvan kako god shvaćenih okvira znanosti. barem u svom kasnijem radu. Max Scheler. dok se manje popularni olako časte imenom ”moja filozofija”. njena predrasuda kako navodna ”nejasnoća” svega drugoga slijedi iz pojmovnog muljanja (moguće s totalitarnim namjerama). Heaton. Rasprostranjeniji meñu njima postanu ideologije. Isključivši takvim asketizmom velik dio onoga što pokreće na filosofiranje ljude izvan sveučilišta (samospoznaju. Peter Strawson. kada to pokušava stvara osobitu vrstu problema. pa se kao nadomjestci filosofije nude svakovrsni totalni svjetonazori. filosofiju shvaćao kao terapiju protiv raznovrsnih misaonih poremećaja. Ali cjelovitost zahtjeva sklad mišljenja. W. koji nastaju neprimjerenom primjenom pojmova. S obzirom na sveobuhvatnost zahtjeva koje postavlja(ju) tradicionalni cilj(evi) filosofije – istina. iznenañuje da se takva tradicija i u njoj nastavila. čuvstava i djelovanja. No. Szlezak.

osobne odlučnosti. premda ne kao zbroj. Friedrich Hölderlin. da je autonomni pojedinac polazni položaj. Mnijenja nisu tek napušteno pred-filosofsko početno tlo. common sense kojemu upravo samorazumljivost i nezapitanost omogućuju prikrivenu vladavinu. tko to zna. sve uzeti s vanjske strane. Daniel Bell. pak. Pretpostavi li se. treba biti navlastitost. nazvanoga ”mnijenjem” (doxa). Bela Hamvas. ”Priča se”. Svjetonazor. Ethos svjesna života: ”Gdje bijaše Se. prvenstveno tako da učimo željeti ono što drugi oko nas žele. nego trajna sklonost zaokruženju. svjetonazoru. dovršenju.86 - . naime. odnosno. zajednička mnijenja? 39. tko živi? Se. ”To Se. Pravog subjekta nema. najprije i najčešće naprosto nereflektirano postupamo onako kako se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji postupa.” Martin Heidegger. Tu uvjetovanost putem naviknutih želja kao naše druge prirode zaborav čini tim više djelatnom. uglavnom nije posve ekspliciran/osviješten pa nastupa kao tzv. nema rasta i zrelosti. Nasuprot takvom zaboravu. Hans-Georg Gadamer. nepisanim/običajnim ustavom društva. dakle. Mihailo ðurić. Heraklit. Martin Heidegger. budući da ona uslijed viška analitičnosti zapostavlja cjelovitost. ”Svaki je pojedini čovjek rastresen u Se i mora sebe tek naći…” To nalaženje sebe (namjesto živi se) ne započinje samospoznajom nego preuzimanjem odgovornosti za svoj život. koje nije odreñeno. eksplicitna ”kritika ideologije” nosi opasnost da prihvaćanjem pozicije ”anti-” u društvenoj borbi svjetonazora sebe predodredimo kao negativ (zrcalno sličan) onoga protiv čega nastupamo. ali tako da ga stavlja u pitanje. Helmuth Vetter §10. nego tek ”budućnosti” unaprijed predodreñenih ”skrivenom rukom zajednice”. Platon. Otkad se rodimo u odreñenu okolinu usvajamo pravila tog životnog svijeta. htjelo bi sve učiniti lakim. Tko priča. filosofija stalno otvara. Eugen Fink. na djelu je to bez-lično Se. Marijan Cipra. propisuje način bitka svakidašnjice. ”Život bez propitkivanja i istraživanja nije vrijedan življenja” – propitajmo i taj prastari ali trajno važeći Sokratov filosofski motto. i pod tom se etiketom provlače neosviještene sklonosti nekom tobože znanstvenom. Ako najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo što se već toj situaciji čini. a zapravo uobičajeno borbenom i isključivom. Martin Heidegger. nepropitani život? 47. Bez priznavanja i razumijevanja tla od kojega sami polazimo. Peter Sloterdijk §12. time se dodatno skriva ionako uglavnom neosviještena i implicitna uvjetovanost ”simboličkim redom” u kojem sudjelujemo. pridržavati se konvencionalne površnosti. Bruce Fink. pouzdanosti i krutosti koja se zatvara spram svega upitnoga – čemu se.Reakcija na proizvoljnosti svjetonazorskih ”filosofija” je depersonalizirana ”znanstvena” analitička filosofija. Lacan ih naziva simboličkim redom. ono oduzima odgovornost… Ono najlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega… Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti…” Ono odterećuje od vlastite. U arhajsko se doba filosofski uvid shvaćalo kao buñenje iz upravo takvog stanja. Se? 43. koji bi se mogli činiti kao očit svjetonazorski odabir pri obratu od nepropitanih samorazumljivosti zajedničkih mnijenja. tad . ali i bez upuštanja u ono otvoreno. Filosofija se zbiva polazeći od nekog svjetonazora. No. a puno više duboka i često skrivena zajednička mnijenja one ljudske zajednice iz koje filosof potječe. Slavoj Žižek §11. nije odreñen. a koje su svi. Jacques Lacan. To polazno tlo manje su eksplicitni svjetonazori pojedinaca. Zamjenicu ”se” Heidegger čita kao ”subjekt” takvoga prosječnog djelovanja. pa prečesto sama postane ideologijom kojoj bi trebala (samo)kritika.” ”Zato što to Se unaprijed odreñuje svako prosuñivanje i odlučivanje. Otud skepsa spram liberalizma i individualizma. čak i ”živi se”. Autonomni pojedinac koji odlučuje iz promišljanja svoje situacije nipošto nije (kako mniju liberali) naš polazni položaj – naprotiv. ”to se zna”. tko to ne radi. koji upravlja i nadzire sve što činimo. ”to se ne radi”. Nasuprot automatskoj i neslobodnoj rastresenosti budi se sabrana navlastitost (sopstvo).

kvariti mladež? 51. Heraklit. Sofističko prosvjetiteljstvo s proizvoljnim svrhama nadvladano je koncepcijom općenito obaveznog znanja koje ipak svatko mora stjecati sam za sebe. Jean Brun. Volker Gerhardt. No. postali filosofima. Alain Badiou. Nemoguće je biti autentični pojedinac – naime. Sokrat . presudno znati to moje vlastito. Bert Hellinger. Zato su sofisti mogli radikalnim propitivanjem nepovratno relativirati one običajne navike koje su svima odavno bile second nature a na koje se oslanjalo sigurno koračanje kroz život. Unutar tog novonastalog medija javnoga raspravljanja na trgu. vodi atensku ”iskvarenu mladež” vrijednostima do kojih je bilo stalo časnom i drevnom ćudoreñu polisa. G. Majka Tereza. Kad već najčešće naprosto nepropitano činimo to što se čini u takvoj situaciji u našoj životnoj zajednici. Eugen Fink.je golema većina naših života ”nepropitana” (npr. u iskustvu da jedino u samootkrivanju dospijevaju do uvida koji za njih imaju značenje. nego su ukorijenjene u nama predanim životnim zajednicama iz kojih tek izrastamo u samosvjesne odrasle ljude. svakodnevnog načina egzistencije. karaktera. a ”samo ako nas neki poremećaj izbaci iz normalnog. ne zalaže li se. ne propada li time jedna druga sloboda. Daniel Bell. čuti poziv da budem najbolje što mogu biti. Hegel. W. možda moramo o sebi razmišljati kao o svjesnim subjektima koji odlučuju o različitim načinima slijeñenja nekog svjesnog cilja”. skoro cijelo djetinjstvo). Kako onda? Ako ikako. usmjerenja i nedostataka pojedinca. Platon. Komunitarist. Ako ''sam čovjek nije'' zbog ''neupadljive vladavine Drugih''. Soren Kierkegaard. vidi da vrijednosti izmeñu kojih bismo uopće mogli birati ne lebde u vakuumu. Onkraj racionalnog planiranja i proizvoljnih maštanja. Emile Durkheim. S tog bi gledišta najveći dio naših života bio bezvrijedan. pak. Ništa ne možemo doista znati ako se ne trudimo oko samospoznaje i ne odlučujemo svjesno iz tako stečenog znanja o sebi samima. pouzdani gut-feeling nesputan stalnom refleksijom? Nije li sa Sokratovom problemofilijom ”grčki opstanak izgubio svoju divnu instinktnu sigurnost”. W. nekoj ”liberalnoj”) čija bi općenitost upravo dokinula pojedinačnost. Friedrich Nietzsche. razgraničenje mene samog od drugih je nejasno i vrijedno propitivanja: zajednica prethodi pojedincu i najčešće radimo ono što se radi. želim li živjeti ne život drugih nego svoj vlastiti. Sokratovo propitivanje života za ”prekid s normalnim”. za svjesni odabir jednog ”poremećaja”? Kad sve stalno propitujemo ostaje li nam vremena i energije za život? Ako sloboda odabira mora propitivati mogućnosti. nije li to posao za ''znanosti o čovjeku''? Samospoznaja ne može biti znanstveno znanje. Težak put ispitivanja i spoznavanja sebe Sokrat je želio prolaziti samo zajedno s drugima. Liberal naglašava da odreñeni način života vrijedi ako je racionalno promišljen i slobodno odabran od svjesnog pojedinca. Platon. F. taj poziv mudrosnog boga upućen onima koji od njega očekivahu prosvjetljenje. tad je. Marijan Cipra. Gnothi seauton. onda. Hegel. Sokrat §13. F. naime spontana neposrednost života. osoba– po nekoj formuli (npr. nego poznavanje onoga bitno istinitog u čovjeku. gnothi seauton! 55. spoznati samoga sebe. onda to netko može otkriti jedino za sebe. naprosto ih usvojivši odgojem. Giovanni Reale. relativirajući sofističke relativizacije. Sokrat. No. Miljenko Smoje. G. Karl Jaspers. postao je životna maksima za Sokrata i sve koji po njegovu uzoru traže objašnjenje za cjelinu sklopa svoga svijeta i pritom su. pa je optužnica da ”kvari mladež” pogoñena? Ali to se pouzdanje već urušilo u onodobnim ”sudarima kultura” koji su očitovali da je ono što ”mi” samorazumljivo doživljavamo kao ”normalno” i ”prirodno” (fysis) drugima tek konvencija (nomos). ako se pod ''sebe'' traži ono općeljudsko. Samospoznaja ne označava solipsističko povlačenje: tko pozna sam sebe (kao ''drugoga samome sebi'') takoñer pozna djelatnosti i potrebe drugih koji podupiru pravedan red zajedničkog života u polis. To ne znači jednostavno poznavanje sposobnosti. Je li stoga i bezvrijedna? Odgovor ovisi o poimanju ”života vrijednog življenja”. Čovjek može živjeti te vrijednosti bez da ih racionalno propita i svjesno odabere. Jean Brun. Sokrat §14.87 - .

Platon. Zato je sapere aude! zahtjev koji je oduvijek.) tumači kao insistiranje na vlastitom uvidu i vlastitoj odluci. s onog prvog gledišta pozivanje na čovjekovu nemoć spram bogova izgleda kao zahtjev za podvrgavanjem. Jean Brun. Načelo toga pokreta Kant odreñuje kao ''izlazak čovjekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti''. ljudska konačnost naspram bogova ne znači samo smrtnost. tad je doista tek započelo. Hans-Georg Gadamer. Zato na pitanje o dobrom životu ne mogu odgovoriti nikakvi eksperti – političari. Je li sustavno detroniziranje ”tutora” (religija. Michel Foucault. kao i samosvjesni za ”potenciranjem individualnosti”. Takva mudrost istodobno ispunjava oba početna zahtjeva: i ”pobožni” za skromnošću pred veličinom onoga što nadilazi moje moći. znati da ne znaš? 59. ironično u svojoj biti jer nam želi pomoći da pronañemo ono što je tu. Jesmo li uslijed rada nekoliko generacija prosvjetitelja. Jean Brun. Friedrich Schlegel. Pa je od njih mudriji ne-ekspert Sokrat. Sokratovo je podučavanje. C. dakle. odnosno. Immanuel Kant §17. ona stvara osjećaj nepomirljivoga sukoba izmeñu bezuvjetnoga i uvjetovanoga. tradicija. gurue. Sokrat apolonijski poziv na samospoznaju (§14. postavljen pred svakoga.§15. Otud njegova osobita ironija: ono što je rečeno u isti mah i jest i nije ono što je mišljeno: površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način. ekonomiju) i birokrate. Zato se nesporazumi koji slijede iz takve dvoznačnosti ne mogu nadići nikakvim terminološkim zahvatima. dok mu je tradicionalni religijski smisao podsjećanje na smrtnost čovjeka spram besmrtnosti boga. njegova ga je filosofska misao primorala da onkraj njih vidi drugu dimenziju. Stoga ''nezrelost'' treba zaozbiljno shvatiti kao ”samoskrivljenu”: svako zanemarivanje mogućnosti da se služim vlastitim razumom moja je vlastita odgovornost (čije posljedice u svakom slučaju snosim). izmeñu nemogućnosti i nužnosti potpunog priopćavanja. S ovog drugog gledišta oslonac na sebe može značiti obijest (hybris) koja zanemaruje uvjetovanost i konačnost čovjeka. Smisao dvoznačnosti svega što čini i kaže proizlazi iz te dimenzije koja ga čini ''odraslijim od odraslih''. Soren Kierkegaard. Ironija ostaje stil filosofije koja.…) dovelo do toga da se ljudi ”služe vlastitim razumom”? Ili to suviše često ne donosi ništa samostalnije od slijeñenja kozumerističke promičbe o tome što to znači dobro živjeti? Uklanjanje jednoga ”tutora” samo po sebi ne mora značiti više od ispražnjenog mjesta za drugoga. Michel Foucault. Filosofski tražena ''zrelost'' ipak nadilazi ''punoljetnost'' kojom postajemo odgovorni grañani. Giovanni Reale. Giovanni Reale. ''Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom!'' – to nije samo poziv na filosofiju kao samostalno mišljenje. Sokrat. Jure Zovko . Ako je prosvjetiteljstvo odvažni pokušaj odgoja demosa da vlada sam sobom. Nakon našeg znanstveno-demokratskog prosvjetiteljstva (kao i nakon sofistike) tu autonomiju više od religijskih tradicija ugrožava prevelik oslonac na stručnjake (koji tobože znaju što i kako) – u osobnom životu na psihologe. lifecoacheve. Sokrat. von Weizsäcker §16. Volker Gerhardt. posljedicom vlastite lijenosti i kukavičluka. koji zna da o bitnim stvarima ljudske sudbine nema stručnoga znanja nego sve počiva na vrlo pogrješivim odlukama jednog konačnog bića (naime samoga mene). danas doista zreliji? ”Nezrelost čovjeka” se naziva ”samoskrivljenom”. a lažno na drugi. Ali. meñutim. kao i danas. ironija? 67. Jer filosof poput Sokrata s jedne strane živi u istom moralnom svijetu s drugim grañanima te poznaje njegova mjerila i pojmove. literati ni tehnolozi – mada ih njihovo ekspertno znanje može navesti da vjeruju suprotno.88 - . već ga želi otvoriti istini. naime jednu liberalnu-demokratsku-sekularnu-znanstvenu paradigmu. patrijarhalnih stavova. Ta napetost ne teži diskvalifikaciji drugoga. odustajanje od vlastite autonomije. bez pretenzija ka apsolutnom sustavu mišljenja. Friedrich Nietzsche. s druge strane. sapere aude! 63.… a u zajedničkom na ''znanost'' (npr. uputiti nas ka jednostavnom i trenutnom. nego i lozinka Prosvjetiteljstva. pokreta koji je tijekom prethodnih dva i po stoljeća izgradio samorazumljivi nosivi stav mislećeg Zapada. Jan Patočka. insistira na dialoškom promišljanju u kojem proces promišljanja ostaje otvorenim. F. nego i konačnost čovjekova znanja. Ironija izražava beskonačnu napetost izmeñu konačne svijesti i beskonačne istine. iz koje ona prva djeluje manje (o)zbiljno. ipak odmah potom Kant za nju su-okrivljuje i stanovite ”tutore” koji su se radi svojih interesa pobrinuli da ljudi u toj nezrelosti zaostanu.

gubitak jedinstva i raspad na fragmente. No. i. K. i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju. Hans-Georg Gadamer. Pretpostavka je grčke filo-sofije nedostatak ”mudraca”. Platon. racionalno priopćivo znanje. Platon §19. Andrej Ule. Hans-Georg Gadamer. S nesvjesnim i implicitnim valja računati pri bilo kakvom razumijevanju sebe ili drugih – to možemo jer oni nisu jednostavna suprotnost našoj svijesti i govoru. To što izmiče eksplicitnoj količinskoj racionalnosti nije nemislivo ”ništa” nego implicitni red. onih koji ”znaju da znaju”. Nikola Kuzanski. to ne znači nepokornost nekom vanjskom mjerilu ispravnoga.§18. Grčke tragedije prikazuju patnju kao posljedicu prekoračenja onoga primjerenoga. David Bohm. na situacijom uvjetovanu. Guthrie. mjerljiv jednom suptilnijom mjerom – primjerenosti i usklañenosti.89 - . njenom vlastitom pravom trenutku (kairos). što Platon naziva ”pravom mjerom. pa i izmeñu nesvjesnih nagona i svjesnih ljudskih motivacija i odluka. Michael Polanyi. nikad unaprijed odredivu procjenu prave sredine izmeñu pretjeranosti i manjkavosti. mjera? Sokratova ironija i znanje neznanja izviru iz bitne dvoznačnosti Platonovog pojma mjere. vjerojatno beskrajna. pravodobnim i neophodnim. ili čak svako znanje uopće. ”znanje koje ne zna za sebe”. C. zapravo ”ne znaju da ne znaju” ono lijepo i dobro. Iako meñu njima nema potpunog slaganja. Četvrta mogućnost. ne znati da znaš? 71. Znanosti su osobito razvile matematički omjer kao usporedbu predmeta s vanjskim mjerilom ili mjernom jedinicom. ona traži da se čitav čovjek ugodi (a ne samo razum i vanjski mjerni instrument) svojstvenoj mjeri baš te situacije. 71. koje se od prošloga stoljeća naziva i ''nesvjesno'': uvjerenja i pretpostavke kojih nismo svjesni. a konačna mjera nikad ne zahvaća beskonačnu cjelinu. Ekspliciranje implicitnog trajna je. Život se neprestano nalazi u nekoj vrsti ravnoteže. još teže uhvatljivo. Iracionalno je to ne uzeti u obzir: bezmjernim negiranjem svega što izmiče kvantitativnim mjerenjima to mjerništvo bez smjernosti i umjerenosti prekoračuje vlastite granice. mada znaju svoje ekspertno.” ”Odmjerenost” se odnosi na ono što je u nečemu dobro i lijepo. Filosofija oduvijek (puno prije Freuda) ima najmanje ima s izravnim prijenosom znanja (od samosvjesno-znajućih prema svjesnima svoga neznanja). onim doličnim. W. Damir Barbarić. nego nesklad iznutra. zadaća filosofije. stvari u svojoj neponovljivoj individualnosti dijelom uvijek iskliznu ”objektivirajućem”mjerenju i računanju. Slavoj Žižek . stoga filosofi poput Sokrata kao ironizirajući ”učenici” koji ”znaju da ne znaju” propituju sofiste i druge ”eksperte” u politici. Nju je teško dohvatiti stoga što izmiče pouzdanosti pojmovnog fiksiranja. ”pravu mjeru”. nije riječ ni o potpunoj skrivenosti. To se količinsko mjerenje svijeta danas uvelike poistovjećuje s racionalnošću uopće. umjetnosti i tehnici koji. a koje nam ipak predodreñuju postupke i osjećaje. je onog implicitno. a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful