JUDTTH KRANTZ DO PONOVNOG SUSRETA Uvod Zar je moguće da joj je danas već šezdeseti rođendan, upitala se Eve, vikontesa

de Lancel, prva dama pokrajine Champagne. Još od jutra duša joj je bila obuzeta osjećajem uzbudljiva zanosa, svečanog kao što je voćnjak u punom cvatu kad mu vjetar raznosi latice prazničkim nebom. Prije doručka iskrala se, kao i svakog jutra, da pregleda vinograde nadomak dvorca Valmont, sjedišta Lancelovih. Toplo proljeće travnja 1956. probudilo je iz pupoljaka neobično mnogo grozdova. Posvuda diljem plodne krajine, od malih seljačkih vinograda do velikih posjeda znamenitih proizvođača šampanjca kao što su tvrtke "Lancel", "Moet et Chandon" i "Bollinger", glas novog obilja širio se od jednog zelenog brežuIjka do drugog. Njezina današnja sreća nije imala nikakve veze s mogućnošću obilate berbe, pomislila je Eve de Lancel, kad se kasnije počela odijevati za svečanu večeru u čast njezina rođendana. Berbe su oduvijek neizvjesne, obilje proljeća nije bilo jamstvo za jesen. Dan je otpočela plešućim koracima zato što se cijela obitelj okupila u Valmontu radi njezine proslave. Još sinoć, minutu prije ponoći, bilo joj je pedeset devet. Minutu kasnije navršila je šezdeset. Zašlo danas nije imala pedeset devet godina i još nekoliko sati? Eve se pitala mora li čovjek napuniti šezdeset da bi doznao, apsolutno, kako on nema nikakva posebna smisla bez obzira na to kakve sve besmislenosti simbolizira svijetu? Je li to bila tajna s

kojom će se upoznati svi kad dosegnu šezdesetu-" da se osjećaju kao da imaju... možda trideset dvije? Ili se Eve osjećala još mladom... možda u dvadeset petoj? Da, dvadeset pet godina, to bi bilo baš zgodno, zaključi Eve kad se suočila sa sobom u dobro osvijetljenom zrcalu svog toaletnog stolića- Brzo Je izračunala. Kad je bila u dvadeset petoj, njezin je suprug služio kao Prvi tajnik francuskog veleposlanstva u Australiji, njezina kći Delphine imala je tri godine, mlađa kći Freddy" krštena kao Marie-Frederique navršila je tek godinu i pol. Bila je to godina materinskih briga koje nikad više ne bi sebi poželjela, zaključila je zahvalno. Freddv i Delphine bile su sad u Valmontu, kao udane žene s vlastitom djecom. Prispjele su u dvorac jutros, Delphine iz Pariza, a Freddy iz Los Angelesa, okružene svojim muževima, djecom i dadiljama, pa se moglo očekivati da su jamačno tek sada sredile svoju prtljagu- Zetovi su obećali Evi da će djecu zadržati u igri, vani, što je dulje moguće. Ovaj čas boravile su u zamku samo žene Lancelovih, pa je Eve osjetila neodoljivu želju da se pozabavi kćerima. Ona pozvoni i na vratima njezine spavaonice pojavi se sobarica. "Josette, hoćete li, molim vas pozvati moje kćerke da mi se pridruže u salonu. 1 zamolite Henrija da donese čaše i šampanjac, naravno onaj ružičasti, godište 1947." Kćerima nije bilo posve Poznato da je ružičasti šampanjac iz te glasovite berbe bio najrjeđi pjenušac ikad proizveden ali Evinu je raspoloženju odgovaralo ponuditi ga bez objašnjenja. Večera će biti poslužena neuobičajeno rano, budući da su za nju bili

predviđeni " svi njezini unuci- Siltla u Pct P"P"dnc, okrepljujuća čaša Sjimp""K" tlobro čc ""Punili ptw"Ntiilih polu l, |""l|c- burnog ,*>V"llk" u ku^ mulklMC" 1 cljrrr. Eve je obukla široki ogrtač s dubokim volanima u osobitoj nijansi ružičastog tafta; možda je to donekle - ali ne posve -bila ružičasta boja plamenca na kojoj se odražavalo ukošeno proljetno svjetlo i zamalo vraćalo njezinoj kosi onaj plavi ton kakav je imala još prije koju godinu. Ostarjela je... Eve je uviđala da se ne smije stidjeti te uznemirujuće ali neizbježne riječi - ali upravo sjajno. Njezino fino saz-dano tijelo kretalo se otmjenošću i prirođenom dražesti žene koja je izrasla do djevojaštva u posljednjim godinama edwardi-janske ere, kad je držanje bilo gotovo jednako važno kao i neporeciva ljepota koju joj njezini strogi roditelji ipak nisu osobito hvalili. Eve je podigla visoko obrve u času kad joj je jedan skrovit, pomalo prijetvoran smiješak prešao usnicama kad se prisjetila odavno izgubljene nevinosti u onim gorko-slatkim danima prije Prvoga svjetskog rata. "Majko?" začu se glas Delphine na vratima salona. "Uđi, draga", Eve pozva stariju kćerku dok je sama žurila iz spavaonice u salon. Delphine je uplovila u nj, noseći raskošnu opravu od bijele svile, nabavljenu, kao i sva njezina garderoba, kod Diora. Utonula je u doboki naslonjač od brokata. "Tako je divno biti ovdje", uzdahnu, pomalo žalobno. "Čini se kao da si izmorena na rubovima,

draga." "Oh, majko, zašto sam morala imati toliko djece?" Delphine je to rekla glasno, premda očito nije očekivala odgovor. "Hvala Bogu, blizancima je već deset godina i zabavljaju se sami - ali ostali! Paul-Sebastian i Jean-Luc tuku se cio dan. Kad bi barem ono što slijedi bila djevojčica!" Ona se potapše po trbuhu, puna nade. "Ne zaslužujem li konačno djevojčicu, ne bi li to bilo pošteno?" Pogledala je Evu, kao da bi joj majka mogla zajamčiti odgovor. Umor nije načeo Delphininu transcendentnu ljepotu. Ništa nije moglo poremetiti magnetički smještaj njezinih velikih očiju, usađenih podaleko ispod mirnoga štita njezina širokog čela. Ništa nije moglo promijeniti način kako su se njezine usnice zavii umri i kkantz jule oko uglova ii vječito ziigoiuinoin smijcSku, niti dragocjenu ru/diiljinii iznic-du razdjeljka i điažesno male brade, Sto je tvorilo srcoliki oblik lica koji su milijuni obožavali. Dclphine je bila najglasovitiju lilmska glumica u Francuskoj. U trideset devetoj godini života ona je bila na vrhuncu svoje karijere, budući da racionalni Francuzi nalaze privlačnijom ženu od trideset pet nego nedozrelu privlačnost prve mladosti. "Kći bi sada doista bila neizbježna", odgovorila je Eve dotaknuvši kratko i nježno Delphinine smeđe vlasi. Henri je unio pladanj s čašama i šampanjcem. "Da ga otvorim, gospođo?" upita Evu. . "Ne, to ću ja učiniti, hvala vam", odgovori ona, davši mu rukom znak da ode. Tradicija je htjela da gospodarica dvorca Val-mont bude prva

koja će u svakoj svečanoj zgodi otvoriti butelju i nasuti vino. A upravo ovaj intimni trenutak s kćerima bio je za Evu svečaniji od kasnije večere, bez obzira na to koliko će ona biti gala. "Gdje je Freddy?" upita Delphine, koja je uživala u dragocjenom trenutku opuštanja, s rukama i glavom nemarno zabačenima na brokatne jastučiće. "Sada kupa djecu. Jedva mogu zamisliti da je Freddv bila u stanju donijeti na svijet dva sinčića u manje od dvije godine. Ona očito nadoknađuje izgubljeno vrijeme." "Zar ih ne bi mogla okupati dadilja?" upita Eve. "Bilo bi to normalno", odgovori Delphine vedro. "Tu jadnu ženu dovukli su iz šest tisuća milja daleke Kalifornije. Ali Freddv se trenutačno ne može odvojiti od svoga potomstva." "Tko to spominje moje ime uzalud?" začu se njezin glas dok je hitro ulazila u sobu, lako lelujajućim korakom koji je za nju bio znakovit. U trideset šestoj godini, njezina je sličnost nekom ženskom Robin Hoodu bila upadljivija nego ikad. Bilo je neke duhovite neposrednosti u njezinim zaigranim očima uličnog lopova, bezbrižne slavodobitnosti u načinu kako je bila pripravna odbiti svaki izazov, neke mjesečarske odsutnosti u njezinu smi16 in > PONOVNOG SUSRETA ješku. Mahnula je četkom za kosu. "Delphine, smiluj mi se. Učini nešto s mojom kosom, bilo što! Ti si tako spretna i znaš da sam sasvim bespomoćna." Fredđv se gipko spustila u naslonjač. Njezine

noge u vodom poprskanim bijelim platnenim hlačama zamahnule su visoko iznad tapeciranog naslonjača, opisavši kratku ali uzbudljivu arabesku u zraku. Već po načinu kako se Freddy kretala, pomisli Eve, bila je kao stvorena da leti bilo kojim zrakoplovom na svijetu. Kosa njezine kćeri bila je riđa poput neke staromodne, dugo upotrebljavane kuhinjske posude, tako napadna da je privlačila svačiji pogled gdje god se pojavila, i toliko buntovnički nepokorna da je nijedan vlasuljar nije mogao pokoriti. Tijekom uzbudljive karijere jednog od velikih svjetskih pilota, koja je gospodarila novinskim stupcima, tijekom svih onih izazovnih ali slavnih godina Drugoga svjetskog rata, samo je avijatičarska kaciga uspijevala pokoriti tu kosu, a i to tek do trenutka dok ne bi kacigu skinula. Eve je promatrala svoje kćeri, začudno različite no podjednako nepokorne, odvažne, svojeglave i izazovne, koje je vrijeme blagonaklono pretvorilo u žene. "Hoćete li mi se pridružiti s čašom šampanjca?" reče ona i poče otvarati butelju Lancela "47 hitrim zamahom već otupjelog vadičepa koji je prije mnogo generacija bio stvoren upravo za tu svrhu. Ona nasu nekoliko centimetara u svoju čašu, iskusno je zanjiha kako bi probudila vino iz sna i promotri bijelu pjenu kako se gubi na površini blijedo-ružičaste tekućine. Eve proguta gutljaj, utvrdi da je vino plemenito kao što je i očekivala, a zatim napuni sve tri čaše do vrha, pružajući jednu Freddv, a drugu Delphini. "Nikad neću zaboraviti svoj prvi gutljaj šampanjca", reče Freddy. "Bilo je to ovdje, na vanjskoj terasi, kad smo prvi put došli u

posjet iz Kalifornije. Koje je to godine bilo, majko?" Pogled joj se ispuni neuobičajenom nostalgijom. Oči su joj bile 17 nmrni krantz lako intenzivno plavo da se činilo kao da se u njima odražavaju sva nebesa. "Tisuću devetsto trideset treće", odvrati live. "Bilo ti je tek trinaest godina, ali tvoja je baka odlučila da za vino nisi odviše mlada." "A što je na to rekla moja prabaka?" Bio je to glas Annie, četrnaestogodišnje kćeri Freddv, koja je ušla u salon odjevena u hlače od džinsa i mušku košulju sa zavrnutim rukavima. "I zašto ja nisam pozvana na ovaj skup?" "Zar nije dogovoreno da budeš s ostalima, Annie?! U načinu kako je Freddv pitala osjećalo se nešto majčinsko. "Nalikujem li kakvom tatici ili nekom nespretnom dječarcu?" Visoka i obijesna Annie upitala je to uz svoj ushitni i nesuzdr-žani smiješak. "Ja sam jedina djevojka u ovoj generaciji svoje obitelji i ne bih htjela gubiti s njima vrijeme. Bila sam u svojoj sobi. Zaspala sam pola sata, zato što kanim ostati budna cijelu noć i plesati s nekim, ako ima bilo koga tko mi nije rođak." Annie je promatrala sve tri žene s užitkom. Držala je sebe nadaleko najzrelijom i najbistrijom od svih Lancelovih žena, uključujući među njih i svoju dragu baku. "Što ćeš odjenuti za večeru, Annie?" upita je Eve. "Nemam što", odgovori Annie i zatrese bolno svojom kovr-čavom glavom. "Ali ponijela si sobom dva kovčega puna haljina", nasmija se Freddv.

"Ništa za ovu priliku, bako. Mogu li potražiti nešto u tvom ormaru?" "Najprije uzmi čašu šampanjca", predloži Eve. Svojoj unuci ništa nije mogla uskratiti, čak ni Balenciaginu toaletu, ma kako joj se to činilo neprikladnim. Annie se približi radoznalo vinu. Još ga nikad nije kušala, ali sve je valjalo jednom učiniti. Prema francuskoj tradiciji, ovom je prigodom mogla nešto poželjeti. Njezin se lijepi nos namršti i 18 IX) PONOVNOG SUSRETA ona ispi velik gutljaj. Iskuša ga sa svih strana, kako je vidjela da rade ostali, i proguta ga zamišljeno. "Hmmm." Ona poželi nešto u sebi i sagnu se da uzme drugi gutljaj. "Jesi li nešto posebno osjetila?" upita je Eve. "Da. Na jedan način osjetila sam ga u ustima, a kad sam ga progutala bio je to drugi okus i neki žar u dnu vrata." "To je moguće jedino zato što je to savršen šampanjac", objasni joj Eve. "Taj drugi okus zove se "Zbogom"." Annie ispi još jedan gutljaj, odloži čašu i zaputi se do najvećeg ormara u spavaonici. "Od sve vaše djece ona je jedina s prirodnim nepcem", reče Eve oduševljeno svojim kćerima. "Ni jedna od vas dvije nije osjetila "Zbogom" svih ovih godina. Freddv, što misliš o tome da sljedećeg ljeta pošalješ Annie ovamo kako bi počela učiti sve o proizvodnji šampanjca? Jednog dana netko će morati preuzeti kuću Lancel." "Mislim da će dogodine učiti letjeti, ali ako želi ovo što ti kažeš - zašto ne?"

Annie se vratila iz spavaonice držeći u ruci vješalicu na kojoj je bila haljina od crvenog sifona, s tankim naramenicama i laganim porubljenim prslukom. Naramenice i pojas koji se uvijao oko uskog struka bili su urešeni šarenim staklom. Ti lažni dragulji bliještali su neočekivano svježe, kao da je snop svjetla bio uperen upravo u njih. Suknja crvene haljine lepršala je; slojevi sifona tvorili su svjetlucav rub nejednake duljine. Čak i na vješalici oprava je djelovala upravo čarobno, kao da je imala neki vlastiti život, kao da je bila bogata doživljajima i nekom tisuću-strukom osobnošću. "Bako, pogledaj! Još nisam vidjela takvo što čarobna je! Mogla bih se okladiti da će mi biti po mjeri." Annie je to izrekla vrlo znakovito. "Gdje si je pronašla?" upita osupnuto Eve. "U samom dnu ormara. Jednostavno - namigivala mi je." 19 IIIDiril KliANI "Susvim siiin na nju zabotsivila. 10 n siara buljinu, Annic, moru joj biti barem četrdeset godina." "Nije me briga koliko je stara, bolja je od nove. Kojom prigodom si je nosila?" "Nosila ju je Maddv." I Delphine i Freddv nagnule su se udivljeno. To je dakle bila ona glasovita haljina koju je nosila Maddv, pomisli Delphine, haljina koja je bila dijelom obiteljskog skandala o kome je slušala prije mnogo godina. Još je nikad nije vidjela, iako je o njoj toliko slušala, i više nego što je željela. Freddv se zamislila. Naravno, znala je za Maddv, ali nije mogla zamisliti da bi jedna haljina mogla biti toliko

živa, kao da je i ona bila jedna osoba u salonu. I njoj samoj dopadale su se crvene haljine, i nikad ih ne bi bacila, ali još nije vidjela svoju majku toliko obuzetu haljinom koju je nosila Maddv. Eve ponovno napuni čaše. "Mislim da bismo trebali nazdraviti Maddv", zapovjedi ona dok su joj oči zasvijetlile i zaigrale, a na obrazima se ukazalo blago rumenilo. Sto god su njezine kćerke znale o Maddv, one nikad ne bi razumjele zašto je sačuvala tu haljinu. Ima stvari koje se nikad ne mogu izreći... niti bi joj to ikad palo na um. Žene iz obitelji Lancel podigle su čaše. "Za Maddv", rekoše. "Tko god ona bila", dodade Annie i podiže čašu. 20 DO PONOVNOG SUSRETA Glava 1 ve Coudert pružila je prodavaču ulaznica novčanicu od pet franaka. Nemarno mu se nasmiješila plaćajući let balonom s vrućim zrakom koji je još lebdio nad poljanom La Maladiere, na rubu Dijona, posljednjeg dana velike zračne smotre 1910. godine. "Gospođice, vi ste sami?" upitao ju je on iznenađeno. Bilo je doista neobično vidjeti tako mladu osobu bez pratnje, pogotovo tako zgodnu. Promatrao ju je znatiželjno, slažući u sebi na brzinu popis njezinih krasota. Ispod velikog slamnatog šešira promatrale su ga sive oči, dovoljno tamne da namame u stupicu i samog vraga, ispod obrva koje su bile ukošene prema gore kao par krila. Kosa, uvijena na zatiljku, otkrivala je neki teško opi-siv, ali u svakom slučaju zavodljiv ton između crvenoga i zlatnoga, dok su njezine pune, nasmiješene usnice

bile ružičaste kao i njezini obrazi. "Moj muž plaši se visina, gospodine", objasni ona dajući mu smiješkom do znanja kako je potpuno svjesna da on osobno nema toga straha te da ona cijeni njegovu hrabrost. On pomisli zadovoljno kako ta mlada zaluđujuća supruga iz provincije jamačno nije ni izdaleka prostodušna koliko bi to htjela pokazati. Čeznutljivim pogledom, ali bez dodatnih pitanja, pruži Evi ulaznicu koja joj je davala pravo na jedan let balonom. On joj galantno pridrža ruku u rukavici dok je ulazila u 21 kkant. gondolu od pletenoj" šiblja, dovoljno veliku dn primi petoro putnika. Ona skupi jednom rukom svoju suknju od prugaste pamučne tkanine, dok je drugom pridržavala šešir široka oboda, ukrašen cvijećem načinjenim od ružičaste svile. Lupkala je nervozno svojim šiljatim visokim cipelama s vezicama, dok su ljudi uklanjali vreće s pijeskom koje su pridržavale balon uz tlo. Pazila je da joj se pogled ne susretne s ostalim putnicima. Zapravo, oslo-nivši se o rub gondole okrenula im je leda i zabila bradu duboko u visoki kruti ovratnik, tako da su se krajevi čipke oštro odvajali od njezine nježne kože i zamalo zakrivali lice. Bila je nedjelja 25. kolovoza i osobito vruće popodne, ali je Eve ipak drhtala od potisnutog nestrpljenja dok su radnici trčkarali okolo, dovikujući jedan drugome. Golemi crveni balon odjednom se diže u zrak, iznenađujuće brzo i tiho. Zbunjena čarobnim letom u visine, Eve je propustila promotriti grad ispod sebe, ljupku

staru prijestolnicu Burgundije o kojoj je kralj Frangois I. jednom uskliknuo: "Kojeg li lijepoga grada sa stotinu crkvenih tornjeva!" Eve je gledala prema dalekom plavom horizontu, iznenađena prvim pogledom na daleki potez zelenih i žutih polja što su se svakim časom širila. Svijet je tako bezgraničan, pomisli ona, svladana istim onim djetinjim uzbuđenjem što su ga osjećali svi u gondoli. Zabora-vivši čas na oprez što ju je naveo da se odlučno odvoji od trojice muškaraca koji su također kupili ulaznice za vožnju, Eve se počela okretati, zarobljena panoramom koja ju je tako čudesno okruživala. I nesvjesno, ona raširi ruke pokušavajući obgrliti nebesa. Upravo u tom času njezine neobuzdanosti, balon je bio zahvaćen snažnim udarom vjetra. Igla, kojom je bio pričvršćen za kosu, nije mogla zadržati njezin šešir koji je otplovio zrakom. "Oh, ne!" uskliknu Eve ne vjerujući onome što se dogodilo, i u tom času pogledaše je sva tri muškarca. Ugledali su prestrašenu djevojku kojoj je vjetar raspleo kosu, tako da je sada leb22 I DO PONOVNO* ■ SUSRHTA djela u svim smjerovima vjetrokaza. Izgled njezina lica kao i kosa duga do struka odavali su mladost koju je šešir dotad prikrivao. "Gospođice Coudert!" "Eve!" "Dobar dan, gospodine Blondel i gospodine Martineux", reče im Eve drhćućim usnama, pokušavajući izvući iz sebe ljubazan smiješak

kojim je obično pozdravljala prijatelje svoga oca u onim rijetkim trenucima kad ih je susretala. Evi Coudert bilo je tek četrnaest godina, pa još nije došla u dob kad bi joj njezina majka dopustila da pomogne nuditi kolače na popodnevnim susretima uz čaj. "Nije li to uzbuljivo?" dodade ona, pokušavajući to izreći sabranim glasom odrasle osobe. "Dosta je gluposti Eve", prekide je neraspoloženo Blondel. "Sto ti radiš ovdje? Gdje je tvoja guvernanta? Imaju li tvoji roditelji pojama... ne, naravno da nemaju!" Eve zatrese glavom. Nije bilo smisla pokušavati uvjeriti ga kako je jednostavno morala krenuti balonom, kako je s rastućim uzbuđenjem čekala sva tri ludo uzbudljiva dana na početku zračne smotre. Sad je iskoristila priliku, kad je njezin otac bio pozvan bolesniku, a majka po običaju uživala u popodnevnom snu, da izbjegne pažnji guvernante, gospođice Helene. Ne, nije imalo smisla to mu objašnjavati. "Ovdje sam", reče mirno, sad kad je shvatila da će morati platiti neizbježnu cijenu, "jer svatko kaže da smo mi Francuzi konačno osvojili atmosferu. Željela sam se u to sama uvjeriti." Blondelova usta ostadoše otvorena, a ostala dvojica nisu ni pokušavala svladati smijeh. Jedinica doktora Didiera Couderta bila je očito drsko čeljade, pomisli Marineux, ali njezina je nazočnost učinila osobito privlačnim ovaj iznimni trenutak. Imao je dovoljno iskusno oko da zapazi njezin uski struk i nježne zglobove, kao i tek primjetne ali sasvim očite mlade grudi koje su se nadimale pod kratkim bolerom od prugasta pamuka i čipkastom bluzom - onim najboljim u njezinoj garderobi. 23

JUDITU KHANTZ "Blondelc", reče Manincux odlučno, "gospođici Couđert neće se ovdje ništa dogoditi. Kad se vratimo na zemlju, pobrinut ću se da je otpratim kući." "Ne mislite li, gospodine, da bismo prije toga mogli potražiti majčin... oprostite, moj šešir?" "Šešir još lebdi zrakom. Krenuo je prema NuitsSaint-Geor-geu, ako se ne varam. No dobro, pokušat ćemo." "Zahvaljujem, gospodine", reče Eve. Kad bi samo uspjeli pronaći negdje taj šešir, njezina se majka jamačno ne bi toliko naljutila. Ali sve da ga je progutala neka koza, vrijedilo je to pokušati - lebdjeti zrakom i konačno doživjeti veličinu svijeta. Sto god da joj se zbog toga dogodi. Nije mogla ni zamisliti kako su se osjećali svi oni piloti koji su iz cijele Francuske došli u Dijon na veliku zračnu smotru, piloti poput Marcela Henriota, tek šesnaestogodišnjaka, koji je već osvojio zamalo sve nagrade. Taj nacionalni junak letio je već brže od kilometra u minuti. Ipak, pomišljala je Eve dok se balon počinjao spuštati a ona promatrala gomilu od barem dvadeset pet tisuća ljudi koji su miljeli duboko dolje, ipak - i ona se već vinula u atmosferu, i ona je već vidjela one daleke krajobraze svoga djetinjstva. Osjećala se kao jedno sa svim osvajačima neba, zahvaljujući ovim nezaboravnim trenucima. Doktor Didier Coudert, Evin otac, bio je vrlo zaposlen čovjek. Specijalizirao se za bolesti jetre, dobro odabrano polje djelatnosti u zemlji čiji su stanovnici patili od jetre četiri puta više nego u bilo kojoj drugoj

zemlji. Užitke dobrog života morali su nečim platiti. Otac je volio Evu, premda mu je bilo žao što nema sina, ali njegova mu praksa nije dopuštala baviti se njezinim odgojem. To je bilo povjereno njegovoj ženi, pa ako bi nakon Evina bijega na zračnu smotru ona smatrala potrebnim suzbiti Evine neprikladne radoznalosti tako što bi zaključala sve knjige u doktorovoj knjižnici tijekom djevojčinih osjetljivih godina, on sigurno ne bi imao ništa protiv toga. Obitelj Coudert živjela je u vrlo zgodnoj kući na Rue Buffon, 24 DO PONOVNOG SUSMTA otmjenoj ulici u srcu starog Dijona. Doktor Coudert, moderan čovjek, bio je prvi vlasnik automobila "Dion-Bouton" u gradu. Ipak, i dalje je imao unajmljena kočijaša i dva lijepa konja kako hi njegova supruga, Chantal, mogla obavljati uobičajene posjete u sjajnom tamnozelenom dvosjedu, što je redovito činila još od njihova vjenčanja. Chantal Coudert, nasljednica velikog bogatstva, upravljala je kućanstvom čvrstom rukom. Još prije nego što je Eve u četrnaestoj godini postala temom sablažnjiva ogovaranja, bilo je izvan rasprave da ide bilo kamo sama. Nakon one njezine nezamislive pustolovine, sve što joj je njezina guvernanta dopuštala bilo je da popije čašu popodnevne čokolade s jednom prijateljicom, i to tijekom posjeta koji je bio ugovoren među majkama. Bila je pod pratnjom i kad se šetala s još jednom djevojkom u Pare de la Colombiere, u vrtovima Arquebuse; bila je pozorno promatrana dok je igrala jednu od rijetkih partija tenisa na travi, bila je

praćena čak i kad je išla na ispovijed u obližnju katedralu Saint Benigne. Mislilo se da je Eve, zbog ispada njezine naravi, bila djevojka u trajnoj opasnosti. Poput većine djevojaka njezina staleža, i Eve je živjela isključivo u ženskom svijetu. Držalo se prijeko potrebnim da školu shvaća najozbiljnije. Nastavnici su joj dolazili u kuću, glavna među njima bila je neka dominikanka koja ju je poučavala francuskom i površno - matematici, povijesti i zemljopisu. Imala je također učiteljicu plesa, pa glazbe i slikanja, a sva se ta nastava odvijala pod okom gospođice Helene. Samo je lekcije pjevanja, koje joj je davao uvaženi profesor konzervatorija Dutour, dobivala izvan roditeljske kuće. U jesen 1912. Chantal Coudert ispijala je toplu čokoladu u svome raskošnom, plinom osvijedjenom budoaru, raspravljajući o uvijek otvorenom problemu kćeri sa svojom sestrom, barunicom Marie-France de Courtizot, koja joj je doputovala u posjet iz Pariza. U nastupima obiteljske srdžbe Evina se majka pitala zašto je 25 momi krani MrtHe-l"mnir, čiji brak nije bio blagoslovljen niti jednim djete-lom, odlučila sebe smatrati autoritetom ni odgoj i skrb nad Evom, koju je ona zvala "svojom najdražom nećakinjom", kao da joj je pružala tu čast među ne zna se koliko suparnica? Naravno, Marie-France imala je svoje hirove - to je bilo uobičajeno za bogatu građansku kćer koja se uspjela udati za baruna i tako se uzdići među aristokraciju - od nje se to moglo očekivati i ona je imala puno pravo na

njih, ali brak joj ipak nije davao pravo da se bavi stvarima u koje se svojim iskustvom mogla razumjeti jedino majka. "Draga Chantal, uznemiravaš se bez potrebe", reče barunica dotičući usnicama ubrus od finog platna i uzevši potom još jedan kolačić. "Eve je sjajna djevojka i vjerujem da je nadrasla ludosti svog djetinjstva." "Voljela bih kad bih mogla biti tako sigurna kao ti, pogotovo jer nitko ne zna što joj se sve mota po glavi." Rekavši to, Chantal Coudert uzdahnu. "Je li naša majka znala što mi mislimo, Marie-France? Ti zbilja imaš slabo sjećanje." "Gluposti. Majka je s nama bila odviše stroga. Naravno, nismo joj ništa govorili - iako se imalo ponešto reći." "Pokušavam odgajati Evu onako kako smo mi bile odgajane. Pozornosti nikad dovoljno." "Misliš li ozbiljno, Chantal," uskliknu barunica, "da bi sve što bi trebala reći kćeri o njezinu budućem životu u braku -neka radi samo ono što joj suprug zaželi?" "A zašto bi tebala znati nešto više? Zar to ne bi bio dovoljan savjet? Marie-France, ti si postala previše Parižanka." Barunica brzo prinese šalicu ustima. Njezina usukana starija sestra nikad nije propuštala da joj daje ćudoredne savjete. "Kad Eve navrši osamnaest, hoćeš li mi dopustiti da za nju priredim ples u Parizu?" "Naravno, Marie-France. Ali prvo mora imati ples u Dijonu, jer bi se ljudi inače uvrijedili. Moram misliti o Amiotima, Bouehardima, Chauvotima..." 26 DO PONOVNOG SUSRh"Il

"Gauvinima, Clergetima, Courtoisima, Morizotima - draga moja, već točno znam tko će biti na tom plesu, štoviše, već vidim svako lice. Mogu zamisliti svježe nalickane mlade diplomante škole St. Francois de Salles, kako tvore falangu nove brkate mu-ževnosti. A onda će uslijediti ludo zabavna zima, kakvu samo Di-jon može pružiti. Ples Crvenog križa! Ples SaintCyr! Kakva luda zabava! Da ne kažem ništa o dobrotvornim prodajama, koncertima pa čak budući da Eve jako dobro jaše - i o pozivu da se priključi lovu u šumi Chatillon. Kako će preživjeti sva ta uzbuđenja?" "Ismijavaj se koliko hoćeš, Marie-France. Mnogo djevojaka dalo bi sve za izglede kakve ima Eve." Gospođa Coudert izrekla je to osjećajući se nadmoćno. Uostalom, koja je od njih dvije imala kćer? "U koji bi se sat dijete trebalo vratiti kući?" upita barunica pogledavajući prema sve tamnijem nebu. "Ubrzo. Objasnila sam gospođici Heleni da im profesor Du-tour mora ostaviti dovoljno vremena za povratak prije nego se smrači." "Misli li on još uvijek da ona ima izvrstan glas?" "Točno, no budući da ga ona nikad neće trebati osim za neku muzičku večer ili za zabavu uz glasovir, pitam se nisu li te lekcije gubitak vremena. Ali Didier to želi." Gospođa Coudert izrekla je to glasom žene udane za silnika, u čemu su obje sestre uživale dok su razgovarale o svojim urednim muževima. "Teta Marie-France!" Eve se javila sva sretna čim je upala u sobu. Dok je oduševljeno ljubila tetku, Parižanka je zamijetila da je prirodna boja njezine nećake izrazita kao u bilo koje

pomodne kokete, a da njezina gusta kovrčava kosa, koja je padala niz leđa, ima upravo nedostižnu boju, da neće izblijedjeti kao u većine riđokosih niti posivjeti kao u brineta; bila je to kosa s tonom jagode, blistava, prirodno ulaštena, kosa koja bi i neku 27 JUDITU KKANV/ siiHvim običnu djevojku učinila očaravajućom. A tek njezine oči! Bile su tamne kao ugljen koji gori. Kvc je tako rasla da je bila već za glavu viša od majke, što je Marie-France de Courtizot utvrdila pomno je promotrivši. U djevojčinu osjećaju za sebe bilo je neke zagonetne neskromnosti i nedvoumne upadljivosti. Eve je nosila svoju do gležnjeva dugu suknju i jednostavnu bluzu s toliko prirođene sigurnosti i stila da je izgledala prije kao neka mlada vojvotkinja nego kao obično dijete u šesnaestoj. Ona jednostavno mora dovesti Evu u Pariz prije navršene osamnaeste. Odijevat će je Paquin, duhovitošću i maštovitošću kakvu je zasluživala, a plesnu opravu na-činit će joj Worth. Zašto se Eve ne bi sjajno udala? Da, još bolje nego što je to učinila ona. U klaustrofobičnom i konzervativnom okolišu Dijona samo je gubila vrijeme. "Zlato moje", promrmlja barunica dok je uzvraćala poljupce. "Takvo je zadovoljstvo pogledati te." "Nemoj je kvariti, Marie-France", upozori je sestra. "Eve, možeš nam se pridružiti na večeri zato što je tvoja tetka ovdje, ali samo ovaj put." "Hvala, mama", odvrati Eve naizgled skromno. "A sada nam možeš nešto otpjevati", zaključi

gospođa Cou-dert, zadovoljna što se može iskazati pred čangrizavom sestrom. Eve se zaputi do pijanina u kutu, sjede, razmisli trenutak, a zatim poče svirati i pjevati uz vragolast smiješak koji nije mogla zatomiti: Vrati se nebu Argentine Gdje sve su žene divne Zvuku punom miline Daj, zapleši svoj tango! "Eve! Zar te profesor Dutour tome učio?" uzviknu tetka, zbunjena čulnim ritmom Evina prigušena glasa, glasa koji je bio nalik sirovoj svili ili tamnome medu, kao i sama skladba. "Naravno da nije. On želi da pjevam arije iz La Boheme, ali 28 do roNovNoa susrhta ovo je mnogo uzbudljivije. Čula sam je na ulici dok sam se vraćala kući, Teta, zar ti se ne dopada?" "Ni najmanje", odgovori barunica. Ne bi to htjela rado priznati, ali možda Chantal ima razloga što se brine za kćerku. Jednoj djevojci bilo je dovoljno čuti tango, ali još da ga pjeva! I to kakvim glasom, tako... izazovnim1. "I tuce tuceta maramica od najfinijeg platna, urešenih budućim inicijalima." Louise, sobarica Coudertovih, nabrajala je zaneseno sve to, dok su ona i Eve šetale botaničkim vrtom iza katedrale, jedne subote u rano proljeće 1913. godine. "A što će joj to ako se nikad ne prehladi?" Eve je prekinula nabrajanje svih pojedinosti opreme za udaju koja je bila naručena za skorašnju nevjestu Diane Gauvin, kćer Coudertovih su-

sjeda. Louise kao da nije čula primjedbu. Bila je promaknuta na mjesto Evine pratiteljice kad je gospođica Helene, prije nekoliko mjeseci, na sveopće iznenađenje napustila kućanstvo kako bi se udala za nekog obudovjelog namještenika tvrtke "Kod siromašnog đavla", najveće robne kuće u gradu. "Šest tuceta krpa za posuđe, šest tuceta ubrusa samo za čišćenje kristala, četiri tuceta pregača za poslugu, a kad je riječ o stolnjacima možeš samo zamisliti..." "Budi uvjerena da mogu", reče Eve strpljivo. Još otkako je prije deset godina došla u kućanstvo, Louise joj je bila najdraža među poslugom. U ono doba Louise je bila godina kao Eve sada. Bila je tek nadomak sedamnaeste, ali je slagala rekavši da ima dvadeset četiri kako bi mogla dobiti posao. Imala je istrošeno lice, čvrsto tijelo sposobno za rad šesnaest sati dnevno bez umora, i podvoljak koji joj je davao strog izgled. Eve je smjesta prepoznala meko srce i toplu narav pridošlice među poslugom, pa se od prvoga Louisina dana u kućanstvu između njih dvije začelo prijateljstvo koje nije bilo neuobičajeno u svijetu u kojemu su djeca glavninu vremena provodila u kući, viđajući malo vlastite roditelje. Postale su saveznice protiv sve29 IUDIT11 KRANTZ moćne gospođice Helene, urotnice u kući gdje im je neprekidno govoreno što moraju činiti, pa i dugogodišnje prijateljice - jer objema je bila prijeko potrebna sugovornica kojoj bi se mogle povjeriti otvorena srca.

"Ne shvaćam zašto se Diane udaje", reče Eve nježno dodirujući granu forzicije, jedinog cvijeta koji se već mogao vidjeti. "Njezin je zaručnik tako ružan." "Gospođica Diane je razumna djevojka koja zna da je važno pronaći pravog, a ne zgodnog supruga." "I ti to kažeš! Louise, ne vjerujem da si mogla tako što izreći. Što ga čini pravim suprugom osim bogatstva njegova oca? Želiš li mi reći da svatko tko ima dvije noge, dvije ruke, ne baš velike bradavice - i bogatstvo, može biti poželjan suprug?" "Voljela bih kad bih nekoga našla, makar i s bradavicama", reče Louise uz komičnu grimasu, pomirena s činjenicom da se sobarica od dvadeset sedam godina neće više moći udati. "Ne zanima me suprug. Više bih voljela biti opatica, njegovateljica, misionarka, sufražetkinja ili... ne znam što, zapravo!" Eve je to izrekla u ljutnji. "Dobit ćeš supruga željela to ili ne, jer će te majka udati prije nego što napuniš devetnaest. Ako ne majka, onda sigurno tetka, pa je bolje da se pomiriš s time, moja jadna gospođice." "Zašto? Zašto?" Eve je povikala, otrgnuvši jednu žutu grančicu okrutnom gestom koja je zabrinula Louisu. "Ako se ti nećeš udavati, zašto bih ja? Zašto me ne puste na miru?" "Kad bi u tvojoj obitelji bilo pet ili šest kćeri, možda bi ti to bilo dopušteno - svakoj obitelji potrebna je jedna stara djevica koja će se brinuti o stvarima za koje nitko nema vremena. Ali ti si jedino dijete i tvoji roditelji neće imati unučadi dok se ne udaš. Zašto se dakle opirati nečemu što je neizbježno?"

"Oh, Lousie, mrzim pomisao na život kakav ima moja majka. Sav se sastoji od odlaženja u posjete i primanja gostiju, a jedina je promjena u izgledu cipela. To jednostavno nije podnošljivo. 30 DO PONOVNOG SUSRETA Život u kojemu nema druge nade osim da rađam djecu koja će veseliti moje roditelje - jesam li za to rođena?" "Kad se dogodi to o čemu pričaš, na sve ćeš zaboraviti i postati majka, kao sve žene. Bit ćeš više nego zadovoljna", odvrati joj Louise. "Kad te za tri godine budem podsjetila na ono što sada govoriš, nećeš mi htjeti povjerovati. Zapravo, sve ćeš zaboraviti." "To nije pošteno! Ako s vremenom počinješ voljeti ono što si dotad mrzila - tvrdim da je vrlo loše to što rasteš! Morat ću učiniti nešto čudesno, nešto veliko, odvažno i uzbudljivo, nešto ludo, Louise, luđe nego što bih mogla i zamisliti!" "Katkad osjećam to isto, gospođice Eva - ali znam da se to događa zato što je sad u zraku proljeće i večeras će biti pun Mjesec. Ako brzo ne krenemo kući, tvoja majka počet će se brinuti." "Onda barem potrči sa mnom. Krenimo se utrkivati, pa da vidimo tko će stići prije... Umrijet ću ako ne budemo sad potrčale!" doviknu Eve. "Ne možemo... Gospođa Blanche i njezin suprug upravo su zamakli za ugao." Ali Louisino upozorenje otišlo je uprazno, "jer Eve je već odjurila tako daleko da je nije mogla čuti. Evine fantazije hranile su se knjigama koje joj je majka davala na čitanje. Pomodni časopis La

Gazette du Bon Ton također joj je bio dopušten, a on kao da se bavio ženama s drugog planeta, ženama koje su u Poiertovim i Doucetovim kostimima fantastičnih boja nalikovale egzotičnim pticama. Te su se haljine spuštale niz tijelo meko, bezgranično šarmantno, od visokih strukova do stopala koja su podsjećala na ona u haremskih žena. Eve je otkrila da je njezin otac ostavljao nemarno odbačeni lokalni list Le Bien Public nakon što bi ga svakog jutra pogledao. Te su novine postale njezin prozor u svijet. Usavršila se u vještini da ga pokupi iz očeve sobe prije nego što bi u nju došla sobarica, a zatim bi ga u svojoj sobi proučavala čim bi uhvatila slobodan trenutak. 31 JUDITU KRANT/ kao što si ti. Bude li ti se 10 toliko dopadalo, moći ćeš odlaziti u varijete svaki dan, ali dobro znaš, kao i ja, da je to sada nemoguće. Dopusti mi dakle da dovršim krevet." "Znači, ne ideš sa mnom?" "Ne govorim li ti to još otkako ti je došla u glavu ta luda zamisao?" "Mislila sam da ćeš se predomisliti kad se potvrdi vijest o dolasku varijetea Riviera." "Sad sam u to uvjerenija nego ikad", zaključila je Louise bez predomišljanja. "Onda idem sama." "Zaista? Mogu li pitati - kako?" "To ti neću reći", zabrza Eve. "Prije tri godine, kad sam još bila u četrnaestoj, letjela sam balonom. Ako sam to mogla, jadnice moja, zar misliš da ne bih bila u stanju kupiti ulaznicu u Alcazaru i otići na predstavu? Vjerujem da me podcjenjuješ."

Louise sjede očajna izraza na krevet koji je pokušavala dogotoviti. Znala je da se mora odlučiti. Ili će zaboraviti na poslušnost koju je dugovala naredbama gospođe Coudert, premda joj do mnogih nije bilo stalo, i povesti potajice svoju štićenicu na matineju u kazalište, ili će se morati pomiriti s time da Eve ode sama, a sam dragi Bog zna kako. Od dviju mogućnosti, druga joj se pričinjala mnogo gorom. Lijepa djevojka u Alcazaru, bez pratnje, ne bi mogla izbjeći pogledima, nagovorima ili čak prijedlozima. Nema te žene vrijedne poštovanja, pa i obične djevojke iz puka, koja bi otišla sama u varijete. Louise je shvatila da je svoju odluku već donijela, što je i Eve savršeno razumjela sudeći po njezinu pogledu i lukavom smiješku. Zauzele su svoja mjesta pola sata prije nego što se podigla šarena zavjesa. Evina bajoslovna kosa bila je čvrsto zamotana u pundu pod dobro pričvršćenim šeširom, koji joj je Louise posudila. Orkestar je već svirao skladbu Čest pour vous, za koju dvije posjetiteljice nisu znale da ju je skladao Irving Berlin. Ljudi oko 34 Do roNovNoa susrhta njih toptali su noj>ania i glasno razgovarali u iščekivanju. I posljednje sjedalo u dvorani bilo je zaposjednuto, a Louise je olakšano utvrdila da još ima mnogo nazočnih žena, pa i s djecom. Eve, toliko uzbuđena da su joj se noge i ruke smrznule usprkos zagrijanoj dvorani, proučavala je raspored koji je obećavao sve o čemu je ona tako dugo sanjala: pjevače, sve vrste pjevača. Profesor Dutour običavao je govoriti svojoj ženi kako mu je Kve Coudert slomila srce. To da

je jedna djevojka, tako nadarena da je mogla otpjevati bilo koju skladbu napisanu za contralto, s dubokim i bogatim glasom koji je mogao bez napora doseći i visine mezzosoprana, pjevajući bez ikakva napora a prima vista - da je takva djevojka željela pjevati popularne melodije za običnu publiku, nije mu išlo u glavu. Činila mu se upravo perverznom ta slabost za lagane i neob-vezujuće skladbe, objašnjavao je svojoj strpljivoj ženi, padajući sve više u bijes. Te skladbe nisu bile vulgarne, on bi ih jedino nazvao jeftinima. Eve Coudert nikad nije u njegovu radnu prostoriju donijela nijednu vulgarnu skladbu, ali skladbe koje nisu bile vrijedne jednoga daha njezina glasa - to da. Eve je već poodavno izgubila želju da svom profesoru objašnjava zašto voli svakodnevnu glazbu. On je bio njezino jedino slušateljstvo, a slušateljstvo joj je bilo potrebno makar se sastojalo od jednog čovjeka. Sto je više pjevala ulične pjesme, to više je željela čuti kako ih izvode profesionalci na pravoj pozornici, vidjeti točno kako to oni čine, kakav im je izraz, što čine svojim rukama i nogama, kako se odijevaju i kako uspostavljaju vezu s gledateljstvom. U kući je često sama pjevala kad su roditelji bili odsutni, a da posluga za to nije ni znala. Bila je pritom tiha koliko god je mogla, izvlačeći iz svoga glasa svu toplinu i prisnost, a zatim bi uhvatila tremolo do točke kad ga je jedva uspijevala držati pod uzdom. Napokon bi Eve digla istu melodiju oktavu više, sve dok njezin alt ne bi počeo odjekivati poput vihora. Dok je pjevala pučke popijevke osje35 JUDITU KRANI7,

";ilii se slobodnom i nesputanom, sposobnom da skladbe izvodi u skladu s vlastitim fantazijama - što je bilo moguće dotle dok nije znala kako to rade drugi. A sada, kad je program započeo i ona se usmjerila samo na ono što se zbivalo na pozornici, smetnula je s uma sve ostalo oko sebe, Louisu koja je strogo sjedila pored* nje i publiku koja je požudno reagirala. Ritam varijetea bio je namjerno dvodijelan, pa ako se prvi čin ne bi dopao odmah je slijedio drugi, prije nego što bi publika postala toga svjesna. Četvoricu muškaraca na uniciklima koji su začudnom vještinom dobacivali jedan drugome zlatne kolutove slijedila je neka sićušna ženica u blistavo zelenoj odjeći, koja je naizmjenično pjevala i recitirala tragične i dramatične monologe. Zatim je nastupilo četrnaest plesača u kostimima s ružičastim čipkanim ovratnicima, s cilindrima i lažnim mačjim repovima koji su prohujali pozornicom i ustupili mjesto nekom debeljku koji je visokim i prodornim glasom pjevao dvosmislene dosjetke, i to tako brzo da su tek najiskusniji gledatelji mogli shvatiti na što cilja, iako bi ih miganjem redovito upozorio da slijedi nešto škakljivo. Akrobatska plesačica u tobožnjimegipatskim draperijama izvela je niz skokova nakon kojih su velovi padali jedan za drugim ostavši napokon u trikou boje puti, od čega su građani Dijona zanijemjeli. Napustila je pozornicu pre-pustivši mjesto šestorim zgodnim djevojkama u vojničkim bluzama, koje su, pokazujući noge koliko god je to bilo moguće, promarširale pjevajući domoljubne koračnice. Veliki orkestar nije prestajao svirati ni časa, pa ni u trenutku dok su se. izmjenjivale

kulise. Evu je počela obuzimati razočaranost i zbunjenost. Odlazila je u cirkuse dok ih nije nadrasla, ali nije očekivala takvu vodvilj-sku mješavinu svega i svačega u varijeteu od kojega je očekivala... zapravo i nije znala što je očekivala, ali to sigurno nije bio ovaj spektakl radi spektakla, neprobavljiva gomila prizora nabacanih na hrpu radi izazivanja što veće konfuzije. 36 DO PONOVNOG SUSRELA Orkestar odjednom prestade svirati i zavjesa ostade časak Hpuštena. Kad je podignuta, samo jedan reflektor bio je uperen u glasovir na mračnoj pozornici. S lijeve strane ušao je neki mladi čovjek i sjeo za glasovir. Okrenuo se gledalištu, naklonio ■se časak i ozbiljnim glasom najavio skladbu koju će otpjevati. "Folie," reče, "jedna od mojih najdražih, od besmrtnog Fy-shera." Kad je počeo, polagano i sanjivo, riječima "Snivam samo o njoj, o njoj, o njoj", baritonom čiju su snagu naglašavale i uljepšavale emocije, Alcazar je utihnuo. Zamor varijetea izgubio se, jer su gledatelji bili očarani onom tajanstvenošću koju stvara ljudski glas. Nije se zapravo moglo razumjeti što je činio pjevač, koji je posjedovao snagu "unutarnjeg lika" kojim se klasična ali ne osobito dojmljiva Fvsherova skladba o neuzvraćenoj ljubavi preobrazila u doživljaj koji nikoga u dvorani nije ostavio nedirnutim. Ali to je bila stvarnost, stvorena glasom i glasovirom na kojemu se pjevač pratio. Nakon što je otpjevao Folie, na red je došla skladba Reviens, polagani valcer s tužnim

refrenom "Vrati se srce, vrati se radosti koju sam izgubio, vrati se, vrati se". A zatim je otpjevao, nasmi-ješivši se napokon, "Znam jednu plavku" i cijela je dvorana odjeknula pljeskom. Ustao je i naklonio se, besprijekoran u svome tamnom odijelu, zakopčanom prsluku, sa zlatnim lančićem od ure-što je virio iz džepa, s visokim bijelim ovratnikom i zagasitom kravatom. Strogost njegove odjeće i bjelina košulje naglašavale su crninu kose koja je bila kratka i čvrsto začešljana. Eve i Louise sjedile su odviše daleko da bi mogle jasnije razabrati pjevačevo lice. Za njih je on bio tek udaljena pojava u crnom i bijelom. Gledateljstvo je tri puta zahtijevalo bis i pjevač je otišao tek kad je orkestar zasvirao polku, a radnici odgurali glasovir s pozornice. "Sad i ja priznajem, gospođice Eva, da je zbog njega vrijedilo doći. Moram priznati, to su bili trenuci za pamćenje." Louisin glas bio je takav da se u njemu nije moglo naći ni traga pre37 fUDITII KRANT/ thođnih prigovora, čak je pogledom zatražila Evinu suglasnost. Ali djevojčino sjedalo bilo je prazno. "Eve!" Louise je viknula prestravljeno, no kako je upravo otpočela stanka, svjetina je nahrupila u prolaze u potrazi za svježim zrakom prije nego što počne drugi dio predstave. Eve je pohitala prolazom, toliko obuzeta oduševljenjem i od-lučnošću da nije nimalo oklijevala kad se našla pred vratima koja su vodila u prostor iza kulisa. Još jedanput je pogledala program, pronašla ime koje je tražila

i gurnula vrata potraživši pogledom nekoga tko bi joj mogao biti od pomoći. Ispred nje naišao je čovjek sa svežnjem papira u ruci. "Očekuje me gospodin Marais", reče mu ona. "Možete li mi reći gdje je njegova garderoba?" Njezin glas, iako toga nije bila svjesna, podsjećao je na samosvjesnu tetu Marie-France. "Tamo prijeko, na drugom katu lijevo, gospodo....ili gospođice?" "To se vas ne tiče, gospodine", presiječe ona, kao da je znala kako se mora ponašati ako želi ostati uvjerljiva. Pokuca na vrata. "Naprijed!" doviknuo je Alain Marais. Ona upade naglavce u garderobu, a zatim zastade ukočena od uzbuđenosti. Pjevač, gol do pojasa, stajao je okrenut joj leđima. Kaput, prsluk, ovratnik, kravata i oznojena košulja, sve je to bilo odbačeno na stolac pored stola za šminkanje. Brisao je vrat ručnikom. "Dobaci mi neki veći ručnik, Jules. Još jedan bis u ovoj parnoj kupelji i pretvorio bih se u ilovaču. Bože, za gostovanje u vrelom ljetnom Dijonu trebalo bi platiti dvostruki honorar." "Gospodine, vi se izvrsni!" Eve je to izlanula dok su joj oči bile uperene u pod. On se okrene i pogleda iznenađeno. Onda se nasmiješi, uze ponuđeni veliki ručnik i nastavi se trljati. Kad se Eve odvažila dignuti pogled, samo su je vrata iza njezinih leđa spriječila da ne zatetura ugledavši njegove gole grudi, snažnih mišića i s crnim dlačicama koje su išle od bradavica do pojasa. Podigao je 38 DO PONOVNOG" SUSRHTA ruku, pa se i pod pazuhom vidio bokor dlaka koje je snažno trljao ručnikom. Ona u životu

još nije vidjela gole muške grudi. Čak i za najvrućih ljetnih dana radnici po ulicama Dijona nosili su barem potkošulje. A još nikad nije bila ni blizu oznojenu muškarcu. Sirova senzualnost vonja tog znoja u malenoj prostoriji zgromila ju je. Eve se osjetila napadnutom, i to duboko, ali to nije bio svjestan osjećaj. Jedino je znala da se žestoko zaru-menjela. "Izvrstan? Doista? Hvala vam, gospođice, ili možda gospođo?" "Gospođice. Morala sam vam to reći, iako vas nisam htjela ometati. Nisam znala da se presvlačite... ali ipak, kako ste pjevali! Još nisam čula nešto tako sjajno, tako veličanstveno!" "Ne dolazim iz pariške opere, kao što znate, nego samo iz varijetea, ali vi me zapanjujete." Bio je ponesen njezinim pohvalama, s kojima se u sebi slagao. Alain Marais bio je naviknuo na posjetiteljice iza kulisa, žene koje su obično dolazile u skupinama hihoćući se, okladivši se prethodno da se na takvo što neće odvažiti. Ali ova djevojka iz Dijona, sa svojim užasnim šeširom, imala je u sebi nešto zanosno, i to ga je zagolicalo. On je brzo navukao svježu košulju i na nju stavio svjež tvrdi ovratnik. "Zašto ne biste sjeli dok se ne obučem. Evo vam stolac", reče on udvorno, jer je ona stajala kao ukočena na vratima. Primaknuo je stolac i stavio blizu svojeg, ispred stolića za šminkanje. Eve je sjela, promatrajući zaneseno dosad neviđen prizor muškarca koji stavlja ovratnik na košulju. Intimnost, koja ju je obuzela dok ga je promatrala kako se muči s dugmetima, bila je tek nešto manja nego onog trenutka kad ga je

vidjela kako se trlja ručnikom. On je ubrzo pričvrstio ovratnik, a zatim je zavezao kravatu i ponudio joj čašu vode, natočivši je iz vrča uz koji je bila samo jedna čaša. "Morat ćete se poslužiti ovom, u Alcazaru nisu osobito rastrošni", reče joj, pružajući joj čašu, kao da je bilo posve prirodno da se posluži njegovom. Eve ispi dubok gutljaj i prvi 39 JUDITU KKANTZ put ga pogleda ravno u lice. Imao je najtamnije moguće vlasi, najtamnije oči i izraz uličnog lopova u dobrom raspoloženju". Lice nm je bilo izvan običnoga, ponosito, čak nadmeno, no ipak spremno na smijeh. Bio je mlađi nego što joj se pričinjalo dok ga je promatrala s udaljenosti, vjerojatno u kasnim dvadesetim. U strastvenoj radoznalosti pogled joj je bio požudan. S čovjekom koji je mogao stajati tako bestidno polugol pred jednom ženom, koji ju je ponudio vodom iz vlastite čaše, koji je pjevao kako to nikad nije mogla ni sanjati.- s takvim čovjekom morala je iskoristiti svaki časak njihova susreta. Razljutila se shvaćajući da drugi čin tek što nije počeo. "Skinite šešir", zapovjedi joj Alain Marais. "Ne mogu vidjeti kako izlgedate dok nosite tu strahotu." Zaključujući po izgledu šešira i lakom ogrtaču koji je morala posuditi od Louise, on je pomislio kako je Eve sigurno došla na predstavu za popodnevne radne stanke. Vjerojatno je neka prodavačica u trgovini, pomisli Alain Marais. Eve otkopča pribadaču sa šešira koji je bio ukrašen čapljinim perom, i spusti ga na pod. Pokrivao joj je kosu sve do vrhova ušiju, pa i dobar dio čela. Skinula je šešir s toliko

olakšanja, da joj je odjednom postao nepodnošljiv i ogrtač. Spustila je i njega na tlo, pa se tako našla pred mladim pjevačem u svoj svojoj mladenačkoj ljepoti, no ipak nesvjesna snage svoje ženstvenosti. Eve je bila nesvjesna svog izgleda kao i divljak koji je stasao bez ogledala. O njezinu izgledu nikad se nisu pohvalno izrazili ni njezini roditelji, kao ni nastavnici ili služinčad. Među stare dijonske običaje spadalo je i to da se pred djevojkom počne govoriti o njezinim dražima tek kad dosegne osamnaestu. "Moj Bože!" uskliknu Alain Marais i zašuti zadivljen. S pojavom Eve izgubio se i neugledni dojam njegove sobe za presvlačenje - vidio je pred sobom djevojku ljupku poput bijelog ljiljana koji cvate na uglu neke prostačke ulice. Bio je očaran djevojkom koja kao da je došla iz nekog zatvorenog vrta. 40 DO PONOVNOG SUSRETA Primaknuo je bliže svoj stolac, nagnuo se naprijed i podignuo joj bradu jednom rukom, kako bi je mogao bolje pogledati. Prvi put joj se zagledao ravno u oči i susreo njezin pogled u kojemu je svjetlost nevinosti bila čudno pomiješana sa smio-nošću koja ga je zbunila i učinila nijemim. Njegovi su prsti polagano putovali od krivulje brade do ruba jagodice, do vrška uha, pa zatim uz obraz do vlažnog korijenja njezine kose. A onda, pokorivši se odviše jakom poticaju da mu se suprotstavi, podigao je i drugu ruku te sa svim prstima uronio u vlasi uz sljepoočnice, obuhvativši čvrstim rukama njezinu glavu. Eve se strese, ali nije se bunila dok ju je doticao ondje gdje još nikad nije osjetila mušku ruku. Bila je

njegova zarobljenica; ne bi mogla pomaknuti glavu sve da je to i htjela. "Tako je ljepše, zar ne?" Na njegov upit ona čak nije potvrdno kimnula glavom. "Recite "da, Alaine"", inzistirao je on. "Da, gospodine." Usne su joj se kočile dok je to šaptala. "Alaine", ponovio je on, ne shvaćajući da bi to za Evu bio tabu, kao što je bio i ulazak u njegovu sobu gdje ga je zatekla sama. "Alaine, Alaine... Alaine", uzdisala je ona, skupivši hrabrost. "Da, Alaine. Tako je bolje." "Ali, gospođice, kako me možete zvati mojim imenom a da mi niste rekli svoje?" On je to rekao tobože ozbiljno, igrajući se vršcima njezinih vlasi, uzimajući i puštajući ih kako mu se činilo zgodno.. "Zovem se Eve", reče ona, a zatim poskoči jer je netko naglo otvorio vrata. "Alaine, Claudettu su opet uhvatili njezini hirovi... kao obično, kaže da ne može dalje. Možda bi je ti mogao prizvati razumu." Glas inspicijenta Julesa zvučao je ozbiljno. "Žao mi je što te ometam, ali znaš kakva je. To je valjda zbog ove paklene vrućine. Tuljani u menažeriji galame kao da su slonovi." 41 KRANT7. "Zn ime božje, Julcse, zar nema nikoga drugoga?" Alain je bio bijesan. "1 hoćeš li se naučiti kucati na vrata?" "Poslušat će samo tebe. Dođi, Alaine, i prodrmaj je. Ako ne dođeš, stanka će potrajati do večeri." "Tko je Claudette?" upita Eve. "Pjevačica ozbiljnih stvari, vrag ga odnio." "Ona stara mršavica u zelenom?"

"Upravo ona. Na žalost, ona smatra da je podsjećam na njezina pokojnog sina. Eve, hoćete li me doći ponovno posjetiti večeras, za vrijeme stanke?" "Da." "Onda dobro." "Alaine, makni se!" Jules se razgalamio. "Onda doviđenja večeras", reče Alain i nestade za inspicijentom. Eve se zbunjeno osvrnu po prostoriji. Nije mu mogla obećati da će doći večeras, ali nije mogla to ne učiniti. Nije se moglo dogoditi ništa od onoga što se dogodilo. To se jednostavno nije moglo ne dogoditi. Riječi su se gubile oko nje. Ona oprezno dotaknu predmete na toaletnom stoliću: četku, prašak, britvu, iglu za kravatu, uru s lancem. Alain se odviše žurio da ga uzme. Ona podiže i prinese licu ručnik kojim je brisao vrat kad ga je ugledala. Mirisao je na njega, bio je natopljen njegovim znojem. Ona stavi usnice na mokru tkaninu i uzdahnu duboko. Od čežnje izazvane vonjem zanesvijestila se. Prvi plimni val fizičke želje što ju je ikad iskusila ponio ju je kao da pliva u nepoznatu moru, obujmio je, bacao je amo-tamo sve do bezdanih dubina, u slijepim i sablažnjivim trenucima koji su je toliko iscrpli da se zamalo utopila. Nagonom nekoga tko se bori za preživljavanje, Eve je pograbila šešir i nabila ga na glavu, prebacila ogrtač preko ramena, istrčala iz garderobe, projurila kroz kazališno predvorje i sjela na svoje mjesto prije nego što je bio kraj stanke. Dvije minute kasnije došla je i Louise, sva uspuhana i bijesna. 42

DO WNOVNOG SVSRHTA "Kako si to mogla učiniti! Kako si me mogla toliko prestrašiti? Bila sam izvan sebe, svugdje sam te tražila - gdje si bila, ti nemogući stvore?" "Oh. Louise, tako mi je žao! Upravo pri kraju posljednje lučke naglo mi je pozlilo - morala sam odmah odjuriti u toalet. Možemo li sad kući? Još uvijek se strašno loše osjećam. Ovdje je tako mnogo svijeta, ne mogu podnijeti tu vrućinu. Daj, pođimo prije nego što ponovno počne." "Izgledaš čudno, blijeda si i treseš se, to je jasno. Pođimo, ovo nije mjesto za tebe i sad ti je to valjda jasno. Nadam se da te ova nevolja učinila pametnijom." "Jest, Louise, budi sigurna u to." 43 JUDITH KRANTZ I DO PONOVNOG SUSRETA Glava lain Marais nije bio neiskusan u tim stvarima. U svakom gradu gdje je nastupao redovito bi se našla neka zanesena i podatna žena, spremna zadovoljiti njegove raspusne zahtjeve. No, dok nije susreo Evu, nije poznavao nijednu koja bi mu odbijala čak i to da nakon predstave iziđe s njim na večeru. "Alaine, ždrijebao poput tebe ne bi trebao s njom gubiti vrijeme", rekao mu je podrugljivo Jules. "Ovog tjedna vraćao si se u svoju iznajmljenu sobu redovito sam... Još te nisam

vidio da gubiš toliko vremena bez žene. Ova tvoja nova poznanica ne čeka ni da se nakon posljednje točke spusti zavjesa, a već juri kući. Kladio bih se da ima ljubomorna supruga koji radi do kasno u noć. Trebao bi se nadati da je neće doći uhoditi čak dovde." "Nije me za to briga", reče Alain namignuvši. "Ona još nikad nije bila s muškarcem." "Pričaj to drugome." "Istina je. Potpuno je neiskusna. Netaknuta, djevica. Jesi li još čuo za takvu rijetkost, prijatelju? Ili si u svome turobnom životu bio lišen tog doživljaja?" "Zbog toga si dakle bio tako uspaljen i zabrinut, zar ne? Pitao sam se zašto si tako strpljiv. Djevice nisu po mome ukusu." • "Jadni Jules, zar nisi nikad bio u prilici da budeš prvi čovjek u životu neke djevojke? To je vrijedno čekanja, vjeruj onome tko zna." "Uhvatio si vraga za rep, Alaine, ali nešto mi govori da je nećeš namamiti u stupicu." "Bi li se sa mnom okladio, stari prijatelju?" "Svakako. Dajem pedeset franaka da je se nećeš domoći prije odlaska iz Dijona." "Vrijedi", reče Alain, nasmijavši se samopouzdano. Njegov prijatelj Jules već je s njim izgubio mnogo sličnih oklada. Ali ni to ga nije sprečavalo da ulaže novac u siguran gubitak. Nije čudno što Jules nije mogao shvatiti kakav je izazov jedna djevica, pomisli Alain. Kao i većina muškaraca, inspicijent je bio odviše grub, previše mu se žurilo. Nije mogao zamisliti koju je snagu jednom spolnom činu davala činjenica što na tijelu neke žene još nije bilo muške ruke i usana. Alaina je ta mogućnost zapalila već kad bi na nju samo

pomislio. U svijetu varijetea djevice zapravo nisu postojale. Alain se mogao nadati kojoj samo kad bi družina Riviere krenula kamo na turneju. A i to je bilo rijetko, jer žene koje su nasrtale na njega iza kulisa bijahu obično udane. One su poznavale običaje ovog svijeta, čemu su se mogle nadati od Alaina i što će dobiti zauzvrat. Davale su njegovu životu neku raznolikost, no sve je to ipak bilo dosadno, jer se ishod mogao znati unaprijed. U životu je tako malo iznenađenja, pomisli nujno Alain, da treba iskoristiti svako na koje čovjek naleti. Ova tajanstvena djevojka iz Dijona bila je posebno privlačna sa svojom gotovo opipljivom nevinošću, nevinošću koju joj je on i dalje dopuštao, budući da bi je svaki prenagli potez s njegove strane samo uplašio, i lovina bi pobjegla. Tri dana nakon oklade s Julesom, Alain još nije poduzeo ništa odlučno, mučeći sebe vlastitom suzdržanošću. Eve ga je po44 45 ItlDITH KRAN"IV I 1)0 PONOVNOG SVSRHTA sjećivnlii svake večeri, i čim-bi došla, prašnjavi svijet onih tamnih prostora iza kulisa za nj bi nestajao. Pjevač je čak zaboravljao da sva šarolika gomila našminkanih plesačica, životinja i akrobata čeka svoj red za nastup pod svjetlima pozornice. Čak nije ni čuo svu tu gungulu iza vrata, psikanje gomile muškaraca i žena s kojima je inače cijelog dana izmjenjivao šale i psovke. Maleni prostor u kojemu je sjedio s Evom postao je za nj jedina

stvarnost; skrovit šareni vrt koji je zamišljao u času kad ga je Eve prvi put pohodila. Sve je to za nj bilo gotovo opipljivo, a bolna želja što je u njemu rasla stvarala mu je užitak kakav ne bi osjetio ni od putenog zadovoljstva. Kad bi samo, pomisli, neka iskusna koketa mogla u njemu pobuditi istu želju kao ova pomno čuvana vrlina jedne šarmantne provincijske gospodične! Kako bi sladak tada bio život! Ovo iščekivanje, kojemu nije bilo usporedbe, bilo je na svoj perverzan način jednako poticajno kao i njezina predaja. Ali Ri-viera je ostajala u Dijonu još samo nekoliko dana, pa je valjalo misliti na okladu koju je sklopio s Julesom. Alain je zamalo zažalio što se upustio u tu prokletu okladu. Gotovo je poželio da se vrati u Pariz i ostavi Evu netaknutu, njezino neznanje nepro-svijetljeno, njezino tijelo neuznemireno. Ipak, bila je odviše poželjna i on je morao opravdati svoj glas. Teška rezbarena drvena vrata, zaključana noću, odvajala su dvorište Coudertovih od ulice izvana. Tijekom dana, čuvar kuće, Emil, i njegova žena, Jeanne, koji su živjeli u kućici na početku dvorišta, otvarali su vrata kad bi netko dolazio ili odlazio kočijom. No pješaci su trebali samo pozvoniti i bila bi im otvorena vratašca ugrađena u velika drvena vrata. Ključ tih vra-tašaca, koja su noću također bila zaključana, visio je na prstenu iza ulaza u stan pazikuće koji je vazda bio otključan. A i zašto bi trebalo zaključavati? Coudertovi su odlazili spavati u deset. Doktor Coudert dizao se u šest kako bi se pripremio za obilazak bolnice, a gospođa Coudert organizirala je kućanski ritam u skladu s time. Za ljet-

46 nih mjeseci često su nakon večere ostajali kod kuće, dok je društveni život grada trpio zbog vrućine. U svakom Jačaju, Eve još nije bila uključena u njihove večernje posjete. Evi je bilo vrlo jednostavno pričiniti se kao da odlazi u krevet, a zatim, kad se kuća utiša, iskrasti se iz sobe, uzeti ključ iz predvorja pazikuće i umaći put Alcazara. Ništa je u tom nije priječilo, budući da se nepoštivanje kućnih pravila nije moglo ni zamisliti u svijetu krutih propisa kojih se svatko pridržavao dosljedno i bez pitanja. Alain se dogovorio s Julesom da propušta Evu kroz scenska vrata u sporednoj ulici, tako da je mogla drugi čin promatrati sa strane iza kulisa. Te prve noći došla je u Alcazar dok je predstava još bila na vrhuncu. Eve i Alain sjedili su na dva stolca koji su u sobici bili jedino pokućstvo, osim toaletnog stolića, i pričali. Eve se držala ponosito kako bi mu dala do znanja da joj se ponovno ne približi. "Zašto ne možeš sa mnom otići u kavanu nakon predstave?" upitao ju je. "Zašto moraš odmah žuriti kući?" "Ne živim u blizini", odgovori Eve ne oklijevajući, jer je već imala pripremljenu priču. "Radim u trgovini ženskih cipela na drugom kraju grada. Vlasnica, gospođica Gabrielle, daje mi, uz plaću, i stan i hranu. Ona je stara usidjelica, strašno pobožna, vrlo staromodna i nemoguće joj je udovoljiti. Zaključava stan u ponoć i loše bih se provela kad to ne bih poštivala." "Zar nemaš obitelji?" "Siroče sam", šlaga ne oklijevajući. Znala je da bi Alain smio o njoj doznati što manje, iako

nije bila svjesna otkuda joj ta sigurnost. Eve nije ni sebi mogla objasniti što se s njom događa. Bila je do krajnosti zbunjena, veze između njezina mozga i tijela bijahu zauzete nekim jedva razumljivim porukama. Cijelo njezino biće postalo je nerazmrsiv splet divljih uzbuđenja. Dok je večerala s Louisom nakon povratka iz Alcazara, kao da se učila nekom novom jeziku. Svjesna da te noći mora po47 niDI"l"lI KRAN"I"/ novno u kazalište, zaboravila je na sebe, zaboravila je da je djevojka koja se zove Eve Coudert. Mogla je držati nož i vilicu i dodati sol, ali to su bile njezine granice. Sve su se njezine snage slile u klupko neizmjernog, a sve njezine misli usmjerile su se na izvor tog zanosa. Na Alaina Maraisa. Dani što su slijedili bijahu potpuna zbrka. Katkad bi odlazila na tenis s momcima i djevojkama koje je poznavala cijelog života, dvaput su priređeni piknici u šumi izvan Dijona, kamo su odlazile cijele obitelji, zajedno sa služinčadi, u kočijama ili automobilima koje su nazivali omnibusima. Jela su služena u izobilju, ali pred Evom je sve to lebdjelo, jer misli su joj bile obuzete prethodnom večeri i onom što upravo slijedi. Prestala je odlaziti na lekcije profesoru Dutouru. Bilo joj je nemoguće i zamisliti da se prisili pjevati klasične skladbe, kad su joj misli bile obuzete isključivo Alainovim refrenima. Prisnost s Louisom iščiljela je kao uspomena iz djetinjstva, jer s njom nije mogla razgovarati o jedinom čovjeku koji joj je bio na umu. Ne samo što se udaljila od svoga

dosadašnjeg društva; postala je zapravo nejasna prikaza nekad ljupke, poslušne i tihe Eve Coudert. Noću, kad bi šmugnula kroz ulična vratašca i pohitala Dijo-nom do Alcazara, bila je tako neobuzdana, toliko obuzeta iščekivanjem kad će moći pokucati na vrata Alainove garderobe, da je s mukom zadržavala ujednačen dah, prisiljavajući se da joj glas zvuči normalno. Zatekla bi ga gotovo odjevena za nastup u drugom činu, u odjeći engleskog sportsmana koja mu je osobito omiljena za nastupe. Otkako ga je Eve počela pohoditi, odjeća je bila na vješalici a nije više bila bačena preko stolca. Eve se nije usuđivala napustiti kuću prije nego Što bi se u deset uvečer ugasila plinska svjetla u roditeljskoj spavaonici. Alai-nov drugi tour de ehant započinjao je upravo prije jedanaest, i to je bila posljednja točka u programu. Premda je razdaljinu od kuće do kazališta prevaljivala što je brže mogla, nije to mogla učiniti za manje od petnaest minuta. Tako im je svake večeri preostajalo tek pola sata da budu zajedno, a tmurna najava što 48 / "< > PONOVNi "< ■ SVSKITA bi joj gospođica Gabrielle mogla učiniti ako zakasni vratiti se prije ponoći, djelovala je na Evu kao strašan san, dok je Alaina ometala u njegovim namjerama. Ali ona je ustrajala na svojoj izmišljotini istim onim nerazumnim nagonom koji ju je naveo i da je izmisli. Gospođa Chantal Coudert pročitala je pismo svoje sestre, a zatim ga uz zagonetan izraz lica pružila suprugu. "Pogledaj ga, dragi", reče mu. On pročita pismo i vrati ga. "Zvuči izvrsno.

Mogao bih pronaći vremena. Moj asistent mogao bi se baviti bolnicom, a ja bih odgodio susrete s pacijentima. Nitko još nije umro od jetre u nekoliko dana. Bilo bi za nas dobro da malo otputujemo - što se toga tiče, udala si se za pogrešnog čovjeka. Na žalost je tako, ali malo vremena ipak bih mogao pronaći." "Možda, ali pomisli na Evu." "Pa i ona je pozvana, što ima tu nezgodno?" "Jednostavno rečeno, stvar je odviše zamršena", usprotivi se Chantal Coudert. "Prije svega, ona nema odjeću potrebnu za Deauville. Sve što ona nosi radi se kod gospođe Clotilde, a ona je odsutna do rujna. U svakom slučaju nema dovoljno vremena da se sve napravi u zadnji čas." Prešla je pogledom stranice pisma s rastućom razočaranošću. "Cak i kad bi Eve imala potrebnu garderobu", uzdahnu ona, "ne vjerujem da bismo je mogli povesti sa sobom. Marie-France piše da će u društvu biti samo osobe naše dobi. Ljubazno je od nje što je uključila i Evu, ali ništa ne kvari raspoloženje kao činjenica da se u blizini vrzma mlada djevojka s velikim ušima. Gospoda ne znaju kako da joj se obrate, pa često kažu i nešto neprilično, a dame žele tračati u miru. Ona bi tu bila neprikladna. I tebi je to jasno. Kad bi u društvu bilo mladog svijeta... ali ne, jednostavno ne možemo doći." Ona s bolnim izrazom vrati pismo u omotnicu. "Draga, mislim da nisi u pravu. Neka Eve ostane ovdje s Louisom. Ima već predviđene teniske susrete, i jedan ili dva 49 lUDITH KHAN"i: piknika, mislim. Zašto bismo dakle morali

odustati od nekoliko dana na svježan morskom zraku, i to zbog djevojke čiji će život uskoro ionako biti ispunjen domjencima i novim haljinama?" "Čini se da joj nije lako", reče gospoda Coudert bez mnogo uvjerenosti. "Besmisao. Piši odmah i javi da dolazimo sutra. Odmah ću obaviti rezervacije za vlak do Deauvillea." "Kako ti kažeš, Didier." • "Kažem tako i sve je jasno." On poljubi suprugu i navuče u dobrom raspoloženju rukavice za vožnju. Chantalini obziri potpuno su joj dolikovali, bez sumnje, no ipak bijahu malo smiješni. Na sreću, on je volio takve žene i uvijek će ih voljeti. Nakon naporna radnog dana one su mu donosile olakšanje, što neka ozbiljna osoba nikad ne bi mogla. "Večeras se ne moram žuriti kući", reče Eve olakšano dok je ulazila u Alainovu garderobu. Shvatila je nagli i neočekivani odlazak svojih roditelja kao jasan znak da usluge gospođice Ga-brielle više neće biti potrebne. "Možda se stara krokodilica onesvijestila od prevelike svetosti?" upita Alain. "Ili si konačno odlučila da više ne budeš Pepeljuga?" "Ni jedno ni drugo. Gospođica Gabrielle otišla je u posjet sestri nekoliko dana. Ostavila mi je ključ od kuće. Ne mogu ostati odviše kasno, jer bi susjedi to mogli primijetiti i reći joj kad se vrati, ali vrata barem neće biti zaključavana u ponoć." Eve mu radosno pokaže ključ od malih vrata u ulici Buffon. Alain ju je promatrao oborenih očiju. Uza sve Evine vještine u izmišljanju priča o gospođici Gabrielle, on je posumnjao u njih. Dok su pričali jedno uz drugo svake večeri, on je po-

stupno shvaćao da Eve nije ono za što se izdaje. Večeras, prvi put otkako ga je počela pohoditi iza kulisa, pojavila se u novom šeširu sa širokim rubom, načinjenim od fine svijetle slame i ukrašenim vrpcom od crnog baršuna. Posudila ga je iz majčine garderobe čim je ona otputovala u Normandiju. 50 DO P( >VN( ><: SUSRETA " "im lo nije shvatila, pomisli Alain, ali taj je šešir samo potvrdio M|<igove sumnje. Po izboru riječi, po svemu što odgoj neumitno daje izgledu i ponašanju, Eve je bila iz bogate obitelji, koliko god to prikrivala. Alain je u to bio siguran. Pripadala je višem društvenom sloju, što nije htjela priznati zbog ovog ili onog razloga, ali nad je s ovim skupocjenim šeširom tako i izgledala. Ako je i imala nekog iskustva s trgovinama cipela, bila je ondje samo kupac koji nabavlja robu po narudžbi. Dosad je nije iskušavao a neće to ni ubuduće. Neka čuva svoju tajnu - tako je bolje. Nije se plašio ničega što bi mu mogle učiniti žene, osim da ga pokušaju uvući u svoj svakodnevni život. To je valjalo izbjegavati po svaku cijenu. Svojim draga-nama nije dopuštao da mu pričaju o svojim stvarnim teškoćama, o supruzima i djeci, jer je klopka vrebala i pri samom slušanju. "Možeš li nakon predstave navratiti sa mnom na večeru?" Bio je prvi put uvjeren u njezin pristanak, a bio je za to i krajnji čas, budući da je valjalo ispuniti okladu s Julesom. Kad bi je povalio na brzinu u garderobi ispunio bi uvjete oklade, ali bi se lišio posebnog užitka što ga je očekivao još otkako je prvi put

pomilovao vlasi djevojke od koje su mu curile sline. "Samo ako pođemo na neko tiho i diskretno mjesto. Znaš čemu je nalik mali grad. Iako je gospođica Gabrielle odsutna, mogla bi me primijetiti neka od njezinih mušterija koja bi me odala. Znaš li neki nevelik, ne osobito svijetao lokal?" "Pronaći ću ga, obećavam." "Jesi li imala na umu nešto ovakvo?" Alain ju je to upitao dok je razgledao prostoriju debelih zidova i niska stropa. Bila je hladna, prednost u usporedbi s činjenicom da je bila vrlo obična, upravo nalik na sve one koje je iskusio za svog umjetničkog života. Odlučio se za stol u uglu s izlizanom klupom, koji je bio najdalje od bara, i naručio najbolje jelo i piće što se moglo pronaći uz ne baš prevelik izbor. 51 JUDITU KKANTZ DO PONOVNOli SUSRUTA "Savršeno je", reče Eve. Prvi pm u životu našla se navečer u gostionici, prvi put je sjela na istu klupu s muškarcem i prvi put je pila vino koje je bilo naručeno za nju na nekom javnom mjestu. Pogleda okolo i zaključi da medu gostima nema nikoga tko bi pripadao svijetu njezinih roditelja. Ona olakšano odahnu. "Popij gutljaj", reče joj. "Dopusti mi da ispijem iz tvoje čaše", odgovori mu tiho, dok je njega presjekao nagli nastup požude. Je li Eve imala pojma što takve riječi mogu značiti jednom muškarcu? Naravno da nije, pomisli on. Ona nije shvaćala koliko zapaljivi mogu biti takvi nepromišljeni istupi, inače bi bila opreznija.

On joj pruži čašu i poče je promatrati dok je ispijala vino, uživajući kao da je to bio premier eru. Čaša je ostala gotovo prazna; koliko god je bila hrabra kad se odlučila doći ovamo, toliko joj je još trebalo hrabrosti. Već je upoznala Alaina iza kulisa, čovjeka koji joj je pričao o Parizu i o tome kako je postao zvijezda Riviere bez formalne glazbene naobrazbe i unatoč protivljenju svojih radničkih roditelja. U kazalištu je promatrala sa strane Alaina Maraisa, koji je pjevao ljubavne balade i zarobljavao je svojim glasom tako da bi se zamalo obeznanila. Ali sad je upoznala i jednoga trećeg Alaina, dotjerana i profinjena čovjeka pod tvrdim slamnatim šeširom i u zgodnom, prugastom ljetnom odijelu s mekanom košuljom. Bio je pravi Parižanki, svjetski čovjek u ophođenju sa ženama koje su se okretale za njim na ulici. On je ovdje bio čovjek kakvoga nikad ne bi mogla upoznati tijekom svog urednog života u Dijonu: bio je stranac, sasvim neuobičajen, egzotični putnik u zemlji prostijoj od njegove. Pitala se što nalazi u njoj da joj dopušta posjećivati ga svaki dan, upozoravajući pritom Julesa da nikom ne dopusti niti zakucati na njegova vrata. Odjednom je osjetila da nije ravna ovom trećem Alainu Maraisu, tom došljaku iz nekog nepoznatog svijeta. O čemu je mogla s njime razgovarati? Onih pola sata u njegovoj garderobi redovito je protjecalo brzo, jer su znali da će se točno 52 u petnaest minuta do jedanaest pojaviti Jules i upozoriti ga da jr pred njim njegov drugi tour

de ehant. Tad bi se morali ra-Nliiti, ali ovaj put im nije prijetio nagli oproštaj. "Mogu li dobiti još jedan gutljaj vina?" upita ona i ispi pohlepno ponuđenu čašu. "Ima li gospođica Gabrielle barem dobar vinski podrum?" Alain ju je pitao da vidi dokle može ići njezina dosjetljivost. Takvo nadzemaljsko biće pilo je s pravim užitkom. "Izvrstan, to je njezina jedina raskoš. Ali ne, to ne bi bilo pošteno. Ona ima i vrlo dobru kuhinju. Otkako radim kod nje ni-kiid nisam bila gladna." "To još nije dovoljna nadoknada za tvoju mladost. Eva, ne želiš li za sebe nešto bolje? Ne možeš ostatak života provesti prodajući cipele, zar ne?" "Naravno", odgovori ona neoprezno se nadurivši. Zašto nije izmislila nešto bolje, nešto uznositije, dok je s njim provodila vrijeme? "Shvatit ćeš", proslijedi ona brzo, "da je to najpomod-nija trgovina cipela u našem dijelu grada. Imamo samo najbolju klijentelu, najzgodnije žene." "Zar ne pomišljaš na udaju? Brine li se gospođica Gabrielle i o tome?" Njezine su ga izmišljotine toliko zabavljale da je nastavio postavljati pitanja i više nego što je to bilo mudro. "Oh!" Evi je zastao dah od tog prepada. Sve u njezinu životu podučavalo ju je koliko je ona plemenit primjerak čovječanstva, pa je bila i odgajana za neku divnu buduću vezu. Nije, ni u kom slučaju, kanila udovoljiti svim nadama i namjerama svojih roditelja, jer joj je neovisnost bila najvažnija, pa je i sama pomisao da bi netko mogao raspolagati njome bila izvan rasprave.

"Ispričavam se što sam te to upitao", zabrza Alain, shvativši da ju je uvrijedio. S druge strane, volio bih znati." "Zašto? Kakve to ima veze?" nakostriješi se ona. "Ništa, samo radoznalost", odgovori on nehajno. "Uvijek razgovaramo samo o meni. O tebi ne znam ništa što bi bilo vrijedno saznanja. Naše je prijateljstvo vrlo jednostrano". 53 I umni KRAN"l. f no PONOVNOG SUSRETA "()h". Odjednom live shvati da njegova neuobičajena, pomodna odjeća nije izbrisala Alaina kakvog je poznavala iz njegove garderobe. Pogleda ga postrance. "Kad jedna djevojka pješaci zamalo preko cijelog Dijona da bi te svake večeri slušala i kad onda mora u mraku bježati natrag kući - ti to zoveš prijateljstvom?" "Kad jedna djevojka provodi svaku večer uza me, sjedeći na neudobnoj drvenoj stolici i pritom izgleda tako kao da bi pobjegla vrišteći ako bih joj se samo malo približio i dotaknuo je prstom - kako bih to mogao nazvati?" "Ne znam", odvrati Eve polagano. "Zaista, ne znam. Ali ti si mnogo iskusniji od mene, pa ako ti to nazivaš prijateljstvom, mora biti da je to." "Ne čini to!" uzviknu on, mičući njezinu ruku kojom je pokrila njegovu. "Ne čini - što?" prošapta ona. "Moj Bože, ti si gora od najgore zavodnice koja je ikad postojala." On je zgrabi za ruku. "Daj, popipaj moje srce i osjeti kako bije - misliš li da tako bije i inače? Zar misliš da me možeš

doticati kad ti to padne na um, a da mi ni jednom ne dopustiš poljubac?" "Ja bih... dopustila da me poljubiš", odvrati Eve polagano, "ali još nikad nisi pokušao." "Dakako da nisam pokušao. Ne pokušavam poljubiti djevojku koja sjedi čvrsto prekriženih ruku i nogu priljubljenih gležanj uz gležanj, da ih ni otpiračem ne bih mogao razmaknuti, ponašajući se kao da je netko kani napasti." Suza sklizne niz Evin obraz, no nije se usudila pomaknuti da je obriše. Pomisli na njegovo srce koje tako divlje kuca. Sigurno se na nju ne ljuti toliko da joj ne bi htio oprostiti. Osjećala se kao da će joj prepući srce. Nagonskim pokretom okrenu se prema njemu tako da mu je mogla rukama obujmiti oba ramena, pripi se uza nj i čvrsto ga poljubi. Naišao je konobar i ona se brzo povuče. Uviđavno je okrenuo glavu, što je Evu i upozorilo da se nalaze na javnome mjestu i da ih manje dis-K i fini gosti za drugim stolovima sigurno radoznalo promatraju. "Kvc, pođimo", reče Alain i stavi novac na stol. Povede je is-l""d ruke i oni krenuše ne dotaknuvši jelo. Ona mu je bez riječi il< "pustila da je izvede iz gostionice, na napučenu ulicu gdje su gnidani Dijona uživali u svježem noćnom zraku. Ali nije vidjela nikoga, bila je kao začarana - djevojka koja je prvi put poljubila. Sve iz njezine prošlosti odjednom se izgubilo; zaputila se mi opasno more fizičkih želja, more čije je pogibeljne struje oprezno izbjegavala od prve noći kad je upoznala Alaina. live se ljuljala kao nikad u životu, jer su

dvije čaše jakog crnog vina i pomanjkanje jela učinili svoje. Ulicom kao da su se kretale neke prikaze, gomila oko nje nalikovala je beživotnim uivarama. "Želim te još jednom poljubiti", ču Eve sebe kako govori. Želim... želim..." "To je nemoguće, bilo bi smiješno", reče on poprilično grubo. "Ovdje ne možemo biti sami. Pođimo u moj iznajmljeni stan, nije daleko. Imam dvije sobe, sve je savršeno pristojno." Ona potvrdno kimnu bez riječi. Na časak joi je kroz glavu prošla pomisao što bi na to rekle njezina majka, tetka ili Louise. Zatekla se u nepoznatom području, pomisli zaneseno, ali zatirr zaboravi na sve dok su hitali k Alainovu kazališnom prenoćištu. Druga od dviju soba koje je Alain iznajmljivao kad je dolazio na gostovanje iz Pariza, bila je gotovo nakrcana viktorijanskim pokućstvom, presvučenim tamnocrvenim baršunom. Eve je sjela na široku i gizdavu sofu, pokušavajući se ponašati kao da je došla nekome u posjet. Ali osjećala se kao da je pala s neba, preplašena i istovremeno zanesena, zahvaćena radoznalošću i bojaž-ljivošću u isti mah. Alain je bacio šešir i skinuo kaput, promatrajući posjetiteljicu na sofi s pomiješanim osjećajima erotskog uzbuđenja i neodoljive zabave, jer Eve je još uvijek nosila rukavice koje je i nesvjesno navukla kad su izišli iz gostionice. Ali kad je sjeo pored 55 JUDITU KRAN17, nje i zagledao se u nje/ine oči, vidio je u njima, pored očitog straha i tvrdoglavu odlučnost koja ju je dovela ovamo. Skide joj šešir, rasplete kosu i raširi je po

njezinim ramenima. Skide joj rukavice i brzo raskopča nekoliko gornjih gumba na njezinoj bluzi. Ona je šutjela, pa i onda kad se sagnuo i svukao joj cipele s visokim potpeticama i zašiljenim vrškom, kad ju je obgrlio i položio na sofu. Da nije ubrzano dahtala, pomislio bio da je sve to ne zanima. Sve do trenutka dok je nije poljubio. Strastvenom nevinošću kojom je primila njegov poljubac bio je kao zapljusnut. Usnice su joj bile stisnute, ali ih je žarko i nesuzdržano pritiskala uz njegove. Nije bilo dvojbe da je hlepila za poljupcima više od ičega na svijetu, ali je pritom bilo očito da u ljubljenju raspolaže tek iskustvom djeteta. Eve je obujmila njegovu glavu tako čvrsto da jednostavno nije mogao maknuti usne s njezina lica. Oči su joj bile čvrsto zatvorene. Na plišanoj sofi našli su se u takvu položaju da bi bez sumnje pali s nje da su se makar malo pomaknuli. "Pričekaj", došapnu joj Alain u trenutku kad ga je prestala ljubiti. On joj nježno odmaknu ruke, što je ona prihvatila nevoljko ali poslušno. "Eve, pogledaj me." Ona poviri, nestrpljiva da se vrati poljupcima. Željela je ponovno zatvoriti oči i ustremiti se na njegove usne, koje su je doticale tako različito od svega što je dosad iskusila, čvrste i nabrekle, nježne pa ipak tako snažne. "Htio bih te naučiti kako se ljubi", prošapta joj i jednim svojim prstom ocrta oblik njezinih usnica s toliko pažnje i osjećajnosti kao da je nekom vrelom olovkom izvlačio savršen crtež. Onda poče među njezinim usnicama pomicati prst naprijed i natrag, ne pokušavajući ih namjerno razdvojiti, ali je, naizmjenično potiskujući

donju usnu prema dolje a gornju prema gore, malo-pomalo popuštao njezin grčeviti stisak. "Sada", reče joj i nagnu se nad nju. "Ne miči se." Vrškom svog jezika ponovio je prethodne kretnje svoga prsta, ocrtava56 PO PONOVNOG SUSRETA jući dvaput, triput, oblik njezinih usana, dok se ona borila za duh čvrsto obuhvaćena njegovim rukama. Glavu nije mogla ni pomaknuti. On zatim ponovno poče vrškom svog jezika, učinivši ga čvrstim koliko god je to mogao, požudno putovati lijevo i desno po njezinim usnicama, dok nije dospio do njihova spojišta, osjetivši kako pomalo popuštaju i njihovi mu se unutarnji rubovi otvaraju. Ponovno se vratio ljubljenjusvojim iskusnim ritmom, tako da je svaki sljedeći poljubac bio novi mali prodor. Tek kad je u njegovim rukama zadrhtala u groznici nestrpljivosti, ponovno se prikradao; bile su to invazije tako kratke pa ipak toliko prodorne da je ona jecala od zanosa. "Daj da osjetim tvoj jezik", zapovjedi joj on. "Želim ga u svojim ustima." "Ne! To ne mogu!" "Možeš, pokušaj samo jednom. Pokazat ću ti." Bio je ustrajan i ulazio u nju svojim jezikom sve dublje - ali polagano, pažljivo, povlačeći se čim bi ušao unutra, sve dok nije osjetio jedan njezin drhtaj koji mu je govorio da je stekla traženu hrabrost. Pričinjao se kao da nije ništa zapazio, a ona ga je ovaj put dotakla malo snažnije nego čas prije. On je i dalje nije primjećivao. Kad je Eve treći put uvukla jezik u njegova usta, on ga poče sisati kao da je to njezina bradavica. Alain je gorio od pohlepe, ali se držao strogo

na uzdi. Sada samo usta i jezik, govorio je sebi, zasad samo to, uvjeravao je sebe dok je divlja strast u njemu bujala. Još prije jedan sat Eve se nije znala ljubiti. Sad je po nehotičnim trzajima njezinih bokova shvatio da nema toga što s njom ne bi mogao učiniti večeras. Pomalo joj je počeo izmicati dok je ona bila obezna-njena od strasti koju nije shvaćala kao strast, luda od pohlepe o kojoj nije ništa znala, pohlepna u požudi koje još nije bila svjesna. "Ne, Alaine", zavapi ona. "Ne odlazi..." "Pričekaj malo, odmah se vraćam." On nestade u svojoj spavaonici. Sigurno je sigurno, pomisli on dok je otkapčao razrez 51 umnu krantj hlačii i izvlačio iz njcgii svoje golemo udo, uvijek na oprezu da ne đodi- prenino do vrhunca. Stao je ispred umivaonika u uglu i počeo baratati rukom, imajući pre.d očima Evino još neviđeno tijelo. Za nekoliko časaka završio je i tako dobio priliku da uživa u potpunosti u onome što je sebi uskraćivao toliko noći. Dršćući, on nasu malo vode iz vrča, opra se i obrisa, ponovno zakopča razrez i vrati se u sobu gdje ga je čekala Eve, ležeći na sofi. On je nježno obujmi i poče ponovno ljubiti. Sada je mogao biti smireno nježan, bio je zadovoljan svojim samosavlađiva-njem. Drugi put bit će sigurno bolje i trajat će mnogo dulje, što bi mu se događalo čak i sa ženom koja je bila svjesna što čini. Zahvaljujući onim kratkim izlascima u drugu sobu stjecao je glas ljubavnika bez premca. Alain je spretnim i iskusnim prstima otkopčao još nekoliko gumba na Evinoj bluzi. Ubrzo su

bili svi raskopčani i on je oslobodi pojasa, tijesno zavezanog oko struka. Dok ju je između poljubaca pomalo razodijevao, ležala je nepokretna u njegovim rukama. Neznanje, kao i vino što ga je popila, učinili su je nesposobnom da mu pomogne, ali joj nije bilo ni na kraj pameti da ga zaustavi. Nije ni slutila što bi on s njom mogao učiniti, no što god to bilo, znala je da je njezina sudbina u pokornosti. Eve je bila odviše skromna da bi spustila pogled na vlastito tijelo, no osjetila je da su joj grudi oslobođene čipkastog rublja te da ih je sada pokrivala tek raskopčana bluza. Kroz prozirnu tkaninu nazirale su se njezine otkrivene bradavice, koje su joj se podigle a da toga nije bila ni svjesna. Dok je slušala kako joj suknja i podsuknja šuškaju dok su padale na pod, zatvorila je oči. Slijepo se potčinjavala Alainu dok ju je on postupno lišavao svega osim bluze, ne žureći s polaganim otkrivanjem novih i čudesnih dijelova njezina mladog tijela. Bio je sve uzbuđeniji, osjećajući kako mu raste požuda kojoj nije bilo kraja. Čuvao se da je prestane ljubiti, pripremajući je tako postupno za skidanje dijelova odjeće. Žurba bi mu mogla oteti zadovolj58 DO PONOVNOG SUSRETA stvo, toga je bio potpuno svjestan, a Eve je bila toliko neobavi-ještena da su je poljupci mogli hipnotizirati. Čak je zaboravila tla je u tim godinama golotinja bila zabranjena. Ostavio je na njoj bluzu jer je tako dobila na sigurnosti. I kroz nju je mogao jasno vidjeti njezine iznenađujuće pune dojke s malim,

ružičastim, uzbudljivo ispupčenim bradavicama koje su se probijale kroz raskopčanu bluzu. Bila je savršeno sazdana, .pomisli dok je očima otkrivao privlačnu krivulju donjeg dijela njezina trbuha i plavkaste dlačice koje su prekrivale spoj među čvrstim i bujnim stegnima, meke i guste kovrčave dlačice, sasvim po njegovu ukusu, jer on je volio da brežuljak užitaka bude dobro pokriven. "Kako si lijepa, kako si lijepa", mrmljao je Alain. "Alaine", odvraćala mu je ona šaptom. "Šuti, neće te boljeti, obećavam ti. Dopusti da ti pokažem jer o tome ne znaš ništa... shvaćam... samo dopusti da te volim." Alain je spustio pogled na njezina stegna. I nesvjesno, ona ih je stiskala na baršunu sofe, trljajući jedno o drugo. Ne, ne smije joj dopustiti da nastavi ovako, pomisli, jer bi mogao biti lišen svog užitka. "Lezi mirno, ljubavi", promrmlja on i dotaknu rukom jedno njezino stegno, kako bi shvatila što joj hoće reći. Ona se opusti i on vidje kako joj rumenilo oblijeva obraze. "Stvorena si za ljubav", prišapnu joj. "Kako si mogla tako dugo živjeti bez nje? Ne, ne govori ništa... daj da ti pokažem." On ispruži šaku i poče punom rukom trljati njezine nabujale dojke, pazeći da zastane samo časak na njezinim tvrdim bradavicama, draškajući ih lako prstima i uživajući u svojoj okrutno nametnutoj suzdržljivosti. Eve je jeknula svaki put kad bi je povukao za bradavicu. Ona to još ne zna, pomisli Alain, ali ona želi da joj tu dođem ustima. Još ne zna. On navlaži prste slinom i poče milovati te ružičaste točkice brzim potezima, bez prekida,

sve dok nije ponovno olakšano spustio ruku na njezino stegno. "Želiš li da ti ljubim grudi?" prošapta joj u uho. "Neću, ako ti to ne želiš." Kad mu je ki59 jin nm kranl mnula u znak zbunjena i bespomoćna pristanka, on je gotovo oklijevajući sagnuo svoju tamnu glavu nad djevičansku put. Usnice su joj bile slatke, dojke još slađe, i kad bi još mogao ostati u Dijonu, odgodio bi za jedan dan sljedeći korak. Doveo bi ih ponovno oboje do novih vrhunaca. Ako se dulje zadrži na njezinim bradavicama, znao je to, toliko bi se ukrutio da mu ne bi više bilo odstupa. Jednom rukom Alain je podržavao njezinu desnu dojku, tako da joj je bradavica mogla ostati zarobljena među njegovim usnama, izložena učestalim napadima njegova palucava jezika. Prsti druge ruke kao da su putovali besciljno, od struka preko trbuha do početka plavičastih dlačica među nogama. Znao je da će biti toliko opčinjena njegovim jezikom da neće shvatiti što radi njegova druga ruka: taj put prema donjem dijelu tijela morao je biti vrlo postupan. Mora se na to priviknuti, mora biti ukroćena da to prihvati - ili bi još uvijek mogla umaknuti, a uz toliku njezinu stidljivost propao bi i sav užitak. Sisao joj je dojku, sretan što je bradavica tako narasla i ukru-tila se, dok je druga ruka nehajno istraživala nježnu kožu iznad i ispod plavičastog trokuta, pomno pazeći da ne dotakne same dlačice. U prvi mah, Eve je stisnula trbuh i mišiće stegna na dodir te pažljive ruke, a zatim se i nevoljko uzvrpoljila. Ali odmah potom potpuno ju je obuzeo čudan i čudesan

osjećaj tople i opojne težine što ju je osjetila među nogama, te više nipošto ne bi učinila ništa da navede Alaina na povlačenje ruke. Nije znala što on zapravo hoće, kakve su mu bile namjere, ali svaki put kad bi je dotaknuo došlo bi joj da razmakne bedra, pozivajući ga k sebi. Alain je sad obratio pažnju njezinoj lijevoj dojci, a novo i prodorno uzbuđenje u drugoj bradavici poslužilo je da odvrati pažnju od kretanja druge ruke, koja se pomicala tako lagano i polako doticala njezin brežuljak, da bi postala svjesna što joj čini tek kad bi podigao ruku. Vrlo je vješto čekao i cijele minute prije nego što bi je ponovno dotaknuo, podjednako lagano 60 DO PONOVNOG SUMI i i kao i prethodni put, ali uz znalačku preciznost koja mu je omogućila da u jednoj zapanjujućoj sekundi gurne najduži prst u samo središte njezinih uzbuđenja. Odmah potom povuče prst, znajući da je obavio svoj zadatak, pa počeka dok se brežuljak s kovrčavim dlačicama nije počeo pomicati prema gore, zahtijevajući još. Prst je zatim opet dotaknu, dobivši nagradu u pojavi vlažnosti, no ovaj put je ostao unutra malo dulje i protrljao je kao da je pitao za dopuštenje. On podiže glavu s dojke. Oči su joj i dalje bile zatvorene, a usta otvorena, pa na časak pomisli da se zanesvijestila. "Neću to učiniti, ljubavi, ako ne želiš", šapnu joj. Ona ne reče ništa, no on je dobro znao da je to dovoljan znak odobravanja, kao i da ga je izričito iskazala. On se ponovno zaputi dolje, razdvoji kovrčice i po vrelini opet točno prepoznade mjesto među nogama koje je hlepilo

za njegovim doticajem. Nježno je milovao, zadržavajući sada kontakt između njegovih prstiju i njezina mesa, dok su mu se prsti micali sve brže i brže požudno je promatrao njezino lice, kako je grizla usnice, kako je hvatala dah, kako se grčila dok je stremila nečemu, ni sama ne znajući čemu. Sad je svih pet njegovih prstiju zahvatilo dragocjenu put htio je osjetiti svaki njezin drhtaj, svaki potres, svaki divlji i neobuzdani spoticaj u prvom grču djevice. Kad je napokon dosegnula trenutak o kojemu nije ni sanjala, kad je vrisnula njegovo ime, on gurnu svoj srednji prst duboko u nju - tako da zauvijek upamti tko joj je bio prvi gospodar i nikad ga ne zaboravi. To je bio posljednji užitak koji je želio za sebe. "Jules, za ime božje, moraš mi pomoći", reče Alain, zgrabivši inspicijenta za ruku i povukavši ga u svoju garderobu. Htio je s njim razgovarati a da ih nitko ne prisluškuje. "Stari prijatelju, u nevolji sam!" "Što je posrijedi?" Jules još nije vidio Alaina tako neuredna i neobrijana, niti se Alain ikad pojavljivao u kazalištu tako rano. 61 imuni kuantz "Za Krista, Jules, zašto mi je došla luda zamisao da se okladim s tobom?" "Jesi li dobio ili izgubio?" "Ni jedno ni drugo odnosno oboje - nema tu nikakve razlike. Evo, uzmi taj prokleti novac. Moram prvim sljedećim vlakom iz Dijona u Pariz." "Smiri se, Alaine! Danas imaš matineju i večernju predstavu, a kazališna družina napušta Dijon tek u ponedjeljak ujutro, to dobro znaš.

Još četiri dana moraš biti ovdje." "Sve mi je to poznato, ali to ne mijenja ništa. Moram odavde nestati, Jules, i to prije večeri. Opravdat ćeš me pred upravom i pred Evom." "Koješta! S djevojkom, to možda, ali što da radim s upravom! Što im mogu reći? Nemoj biti lud, ti si ovdje zvijezda. Ne želim zbog tebe izgubiti posao. Sto se dogodilo? Silovao si je, zar ne?" "Ne, nisam je ni pritisnuo. Pripremio sam je za sve, kažem ti, pripremio do savršenstva. Ali zatim su je oblile suze i rekla mi je da me voli, da sam divan i sve što je željela u životu. A onda mi je rekla tko je ona, zapravo. Otac joj je najpoznatiji liječnik u gradu - oni će me uništiti, Jules, to su moćni ljudi. Pred upravom će početi vrištati da je to bilo silovanje, tko zna kako bi sve svršilo? Silovanje, oni će to sigurno tako nazvati. Čak i ti si na to pomislio časak prije. Ne bi nikad povjerovali da je na to pristala. Oh, Kriste! Jules, za ljubav nebesa, pomozi mi!" Inspicijent nevoljko sjede i pogleda prestrašenog prijatelja. "Ti i tvoja djevica. A što si očekivao?" "Bio sam lud, Jules, što još mogu reći? Otpremio sam je kući što sam mogao prije, tek što sam doznao u kakvoj sam nevolji. Jules, ako odavde smjesta ne nestanem, to će loše završiti!" "Jesi li barem izmislio neku priču kojom bih te mogao opravdati?" upita ga Jules nakon što je časak razmišljao. "Cijelu noć sam pokušavao dosjetiti se. Reci im da mi je majka iznenada umrla, da sam u kazalištu dobio brzojav i da 62

DO /V >VI\ SUSRETA m ga ti vidio vlastitim očima. Naravno, morao sam odmah otići na pokop. Uprava se protiv toga neće moći buniti. Majčin pokop - to je sveta stvar. Reci im da ću doći ponovno na posao čim se vratite u Pariz. Evu samo obavijesti o smrti moje majke. Ona ne zna gdje živim u Parizu. Ako te upita kako će me pronaći, reci da nemaš pojma, da se u ovoj struci ljudi uvijek seljakaju. Objasni joj kako sam imao tek toliko vremena da joj poručim kako je nikad neću zaboraviti... da, to joj moraš reći. Da ću je se sjećati cijelog života, i vjeruj mi da hoću!" "Što ako se pojavi u pariškom kazalištu?" "Neće, to je nemoguće. Rekla mi je koliko je dobro čuvana cijeli dan. Ona nema slobode, nad njom bdije pratiteljica - zamisli, pratiteljica! - kamo god krene. Znao sam da mi je lagala kad je pričala da prodaje cipele, ali nisam mogao ni pomisliti..." "Alaine, moraš održati barem matineju. Sve do noći ionako nema vlaka za Pariz. Reći ću upravi da je brzojav došao u vrijeme matineje i ja sam ti ga predao odmah nakon predstave." "Što god ti rekao, Jules, ti si ipak pravi prijatelj. Što bih bez tebe?" "Padni na koljena i moli za čudo." Cio taj dan Eve je sjedila za glasovirom u majčinu budoaru. Erotska čuvstva opsjedala su je u valovima i ispunjala gotovo nepodnošljivo. Iscrple su je pomisli na ekstaze koje joj je podario Alain, a o kojima nije mogla ni sanjati. Još nije potpuno razumijevala, ali bila je to očito jedina važna stvar u životu. Alain, Alain, Alain... dok ga ponovno ne ugleda, htjela je zubima trgati predmete,

trčati i trčati dok ne padne od umora, gristi usnice dok ne prokrvare... bilo je gotovo neizdržljivo čekati do večere! Izbjegavala je Louisu, svjesna da je ovaj iznimni događaj morao ostaviti traga na njezinu licu. Naposljetku je satima svirala na glasovir, odabirući one popularne napjeve koje je čula na ulici, ali nije ih ni pokušala pjevati jer je znala da bi joj to slomilo živce. Nije zasvirala ni jednu Alainovu pjesmu, 63 JUHI ni KKAI jer ju je čežnja za njim toliko opsjedala da mplašila kako bi mogla početi zavijati poput životinje. Nakon beskonačnog ljetnog predvečerja napokon je pao mrak. Čudnovato uznemirena Louise se odlučila smiriti dobrim tračem s kuharicom, pa je u svoju sobu krenula kasnije nego obično. Bilo je već zamalo pola jedanaest kad je Eve uspjela za sobom zaključati vrata u ulici Buffon i pojuriti prema Alca-zaru. Nije ni pokušala pokucati na Alainova vrata, nego je u sobu upala istom divljom hitnjom kojom je jurila ulicama. Nevelika prostorija bila je prazna, nigdje nije bilo ni njegove odjeće. Upala je u drugu prostoriju, pomisli i vrati se u uski hodnik. Na obje strane ugledala je poznate garderobe, pored kojih je prolazila svake večeri, napučene već poznatim joj izvođačima. "Jules!" doviknu Eve inspicijentu koji joj se približavao. "Gdje je Alain? Zašto nije u svojoj garderobi?" "Otputovao je. Iznenada mu je umrla majka... brzojav je stigao poslije podneva. Morao je otići u Pariz na pokop - večeras nije mogao

nastupiti. Ostavio je poruku za vas." "Recite mi!" "Rekao je da vas nikad neće zaboraviti, da će vas pamtiti cijelog života." "To je sve? Zar ništa više?" "To je sve." Jules je izrazio žaljenje. Ona nije bila prva žena koja je pjevača poistovjetila s njegovim pjesmama, ali je sigurno među njima bila najmlađa i najljepša. "Jules, gdje on živi? Dajte mi njegovu adresu, molim vas, morate mi reći kako da ga pronađem!" "Ne znam... nikad mi to nije rekao. Nemam pojma." Eve se okrenu i izjuri iz kazališta, krećući se a da nije znala kako ni zašto. Ubrzo je došla do ulice koja je vodila prema kolodvoru. Za nekoliko časaka našla se ispod goleme metalne rotonde, tražeći očajnički pogledom tablu na kojoj su bili ispisani 64 DO PONOVNOG Stim/iTA odlasci i dolasci vlakova. Znala je da se između kasnog popod-neva i noći u Dijonu zaustavlja samo jedan pariški vlak. "Vlak za Pariz?" upita ona preklinjući nosača koji joj je pojurio u susret. "Četvrti peron. Ali požurite, vlak tek što nije krenuo", doviknu joj on. Eve pojuri prema dugom peronu gdje je vlak još stajao i uskoči u posljednji vagon. Kad se jednom našla unutra, pokušala je povratiti dah. Začula se zviždaljka i vlak je krenuo hvatajući brzinu. Tek kad je počeo sigurno soptati kroz Tranchee des Perrieres na rubu grada, smogla je dovoljno snage da počne potragu duž vlaka. Pronašla je Alaina u vagonu drugog razreda, daleko na početku kompozicije. Stajao je u

hodniku, s rukama u džepovima i pognute glave, promatrajući mračno tračnice pored kojih je vlak promicao. Cim ga je prepoznala pojurila je prema njemu, dok ju je ljuljanje vagona bacalo s jedne na drugu stranu hodnika. Eve se napokon uhvati za Alaina kako ne bi pala. Reagirao je žestoko. "Poludjela si!" On odgurnu njezine ruke. "Hvala Bogu da sam te pronašla!" "Sići ćeš s vlaka već na sljedećoj postaji!" "Ne, nikad te neću ostaviti!" "Moraš! Tvoja obitelj..." "Kakve veze oni imaju s nama? Nitko me neće odvojiti od tebe." "Ti ništa ne razumiješ" presiječe je on grubo. "Ja nisam čovjek za ženidbu. Nikad se neću smiriti." "Jesam li ti što govorila o braku? Jednu jedinu riječ?" "Nisi, ali si na to mislila. Zar ti se čini da ne poznajem žene?" "Prezirem brak, prezirem sve u vezi s njim", reče mu Eve istino, a divlji žar u njezinim očima, ponositi i samosvjesni pokret 65 JUDITU KRANTZ DO PONOVNOG SUSRHTA glave, njezina neukrotivost i nepokornost - sve mu je to potvrđivalo da ona govori ono što misli. "Zna li itko da si me slijedila?" upita je, odjednom zanesen uzbudljivim sjećanjem na njezino tijelo. "Nitko. Nitko iz mog svijeta ne zna da ti postojiš." "U tom slučaju - odluka je tvoja." On prekrati raspravu i privuče je k sebi. Bila mu je odviše potrebna da bi je sad ostavio,

pogotovo kad je pomislio na nedovršen posao što ga je očekivao. Glava 3 66 I rvo Evino pismo prispjelo je samilosno već dva dana nakon njezina odlaska. Premda je bilo adresirano na roditelje, izbezumljena Louise smjesta ga je otvorila. No u njemu je bilo rečeno tek toliko da je sigurna, sretna do nevjerice i da - po vlastitim neuvjerljivim riječima - živi s čovjekom kojega ljubi. Sobarica, odviše prestravljena da ikom drugom u kućanstvu zucne o katastrofi, odjurila je na poštu da pošalje brzojav Coudertovima u Deauville, priopćivši im tek toliko da shvate kako , moraju hitno krenuti kući. , "Louise, ti pokvareni stvore", izderala se gospoda Coudert na nju čim su doputovali. "Reci mi sve što znaš, ili ću te strpati u zatvor!" "Chantal, smiri se!" prekinuo ju je nestrpljivo doktor Coudert. "Na tri mjesta u ovom pismu naglašeno je kako Louise ni o čemu nema pojma, Eve izjavljuje da je lagala Louisi i da Louise nije ni za što kriva." Njegova žena još nije shvatila da im je, bez obzira na to što Loiuse zna ili ne zna, prijeko potrebna njezina pomoć kako bi se tajna sačuvala dok se Eve ne vrati doma. "Louise, sada dobro promisli", obrati joj se doktor Coudert. "Kakav je to čovjek s kojim je Eve pobjegla? Nećeš biti kažnjena ako nam to kažeš, obećavam ti, ali moramo pronaći Evu 67 nn>rm kkant/. prije nego što joj se dogodi neko zlo. Molim

te, Louise, reci nam kako se Eve upoznala s tim čovjekom, kad si je vidjela da s njim razgovara? Kako on izgleda?... Ispričaj nam sve što si zapamtila o njemu." "S gospođicom Evom nikad nije razgovarao nepoznat čovjek. Kunem se Djevicom Marijom. Nikad nije bila nasamo s muškarcem osim kad se išla ispovjediti, a i lađa sam redovito bila u blizini, kao i gospođica Helene prije mene. Sa mnom nikad nije razgovarala o muškarcima, niti me pitala što se s djevojkama događa kad se udaju - jedino mi je napominjala da se ne želi udati, nikad." Louise je briznula u plač, sjećajući se njihovih šetnji gradskim vrtom prije samo nekoliko mjeseci, onih prvih hladnih proljetnih dana. "Ona ne zna ništa, prisežem." "Ništa." Chantal Coudert prijezimo otpuhnu. "Pogledaj ovo pismo! Pobjegla je s nekim muškarcem! Posrijedi je ili jedno ili drugo. Ne može biti oboje.": "Molim te, Chantal, smiri se." Doktor Coudert uzeo ju je čvrsto za ruku. "Bude 1 sreće, Eve će biti kod kuće za dan ili dva. To je neka vrsta ludila, problem adolescenata kakvom su sklone djevojke njezine dobi. Kad se vrati doznat ćemo što se dogodilo, ali prije ne. U međuvremenu, dok se ne vrati, bitno je da nitko ne zna ništa osim nas troje. Louise, slušaš £ me pozorno?" "Da, gospodine." "Louise, objasnit ćeš kuharici da je gospođica Eve bolesna i da ja mislim kako su posrijedi zaušnjad. Strogo ću naredili da nitko od ostale posluge ne smije u njezinu sobu. Reći ćeš im da je ona u karanteni Samo ti ćeš joj odnositi hranu - samo juhu i kruh s medom. Neće imati apetita. Ja ću je pohoditi u sobi četiri do pet

puta na dan. Ako itko od posluge otkrije istinu, odmah ću te otpustiti, bez ikakve preporuke, a pobrinut ću se da nikad ne dobiješ drugi posao u Dijonu. Jesi li razumjela?" "Da, gospodine.": "Chantal, ako se zbog bilo kojeg razloga Eve ne vrati prije IX) PONOVNOG SUSRETA nego Sto Marie-France otputuje iz Deauvillea u Pariz, zamolit cTjno je da odmah dođe ovamo. Potreban nam je njezin savjet. A onda, ako dođe do toga, trebat će nam i njezina pomoć." "Na što misliš, Didier?" O čemu to govoriš... kakva pomoć?" "Pomišljaš li da jedan doktor ne zna što se događa na ovom svijetu, draga moja? Eve neće biti piva djevojka koja je provela nekoliko mjeseci izvan Dijona, a kad se bude vratila, bit će sigurno mudrija." "Moj Bože, kako možeš govoriti o svojoj kćeri tako bezosjećajno? Kako se odvažuješ govoriti o mjesecima, Didier?" "Pokušavam biti razuman, a savjetujem isto i tebi Budemo li dalekovidni izbjeći ćemo skandal, a to je, nakon Evina povratka kući, najvažnije od svega. Jednoga će nam dana na tome biti zahvalna, vidjet ćeš. A sada, Louise, pođi u svoju sobu i prestani jecati Umij lice i promijeni pregaču. Kao što si čula, to su samo zaušnjad, a ne propast svijeta." Govoreći to, Coudert je uvjeravao i sebe a ne samo sobaricu. Istoga dana kad je barunica de Courtizot doputovala u Dijon iz Pariza, prispjelo je drugo pismo. Frankirano je u Parizu i priopćavalo im je nešto više od onoga što je bilo rečeno u prvome. Eve ga je poslala s namjerom

da utješi roditelje i uvjeri ih kako joj je dobro - znala je što bi se dogodilo kad bi otkrili njezino "Pročitaj ovo, Marie-France", reče joj doktor Coudert mračno. "Red mi što o tome misliš." "Mogli biste unajmiti detektive", reče barunica nakon što je pročitala onih nekoliko redaka, "ali dvojim da bi joj ušli u trag. Nema za to izgleda, Pariz je golem." "Upravo to sam i ja mislio. Unajmit ću ih, ali nemam velike nade." "Sto nam je raditi?" Chantal Coudert zajecala je u očaju. "Ako se Eve ne vrati do kraja sljedećeg tjedna, neću više moći glumiti da ima zaušnjake. Ne traju toliko dugo. Marie-France morat će ostati ovdje dok se Eve ne bude osjećala bolje, a 68 69 umnu kkantz onda cr nas uvjeriti kako hi bilo lijepo da povede svoju nećakinju u Pariz. Louise će pripremiti Evinu prtljagu i njih dvije će otputovati, neočekivano i ne pozdravivšvi se ni sa kim osim s tobom, Chantal. Ja ću ih odvesti do kolodvora, na noćni vlak." "A zatim, Didier?" upita ga Marie-France. "A zatim, dok se ne vrati ovamo, Eve će biti s tobom u Parizu. Sto bi bilo normalnije? Nitko od naših prijatelja neće biti začuđen kad im to tako objasnimo. Eve će se oporaviti, što ćemo sa zadovoljstvom priopćiti prijateljima, i uskoro će joj biti tako dobro da će moći uživati u ljepotama Pariza, sve dok joj budemo dopuštali da živi po tvojim nadzorom, dok... pa, dok se ne vrati kući, što mora, prije ili kasnije.

"Što te čini toliko sigurnim?" upita ga njegova žena. "Mislim da je čovjek koji je pobjegao s djevojkom poput Eve tako loš, da će to i ona sama uvidjeti. Ili će se od nje umoriti. Pripazi što ti kažem: na osnovi svega što sam doznao kao dugogodišnji liječnik, ona će se vratiti onamo kamo pripada čim joj život postane težak. Naposljetku, Eve nema novca, ne može zarađivati, niti se u što razumije niti ima neki zanat. Ona je još uvijek dijete. Vratit će se, i to s netaknutim ugledom ako budemo znali igrati svoje uloge. Bit ćemo za to tebi obvezni, Marie-France." "Oh, dragi moj, to nije ništa. Učinit ću sve što je moguće. Jadna mala Eve... neprekidno sam mislila da ste s njom odviše strogi, Chantal, ali bila sam u krivu. Sada shvaćam da ne možete biti prestrogi. Zahvaljujem Bogu što nemam djece, to je sve što mogu reći." Proslavljajući priliku koja joj se pružila da ljenčari, Eve se ispruži pod platnenom plahtom i zaječa od silne ugode. Pospano se osvrnula za Alainom, iako je već po jakosti sunčeva svjetla mogla zaključiti da je opet prespavala trenutak kad se on digao i otišao na pokus. Kasno ustajanje još uvijek je Evi bila silna novost. Ritam njezinih dana u Parizu bio je potpuno različit od onih u Dijonu, kao što 70 DO PONOVNOG SUSRHTA jr i novostečena svijest o mogućnostima njezina tijela bila različita u iiNporedbi s danima kad se morala zadovoljiti partijom tenisa. live je postala robinjom seksualne strasti za Alainom. Premda je u mnogo čemu on bio sebičan, točno je znao kako treba poticali prohtjeve

jedne neiskusne djevojke - a to je umijeće koje je malo ljudi htjelo dotjerivati ili usavršavati. Jednu noć za drugom, on je vodio Evu putem erotskih spoznaja kojih nisu bile svjesne ni mnoge kurtizane. Bili su prvi dani listopada. Mjesec u kojem su se čeznutljivosti i mirisi ljeta i dalje probijali s toplim zapusima do prozora; osunčanim danima slijedile su noći u kojima se jesen tek naslućivala. Bio je to blažen, plahovit i ljubavnički listopad koji se pričinjao kao da bi mogao potrajati do proljeća - posljednji listopad Belle Epoque. Eve je zamalo ponovno zaspala, no čim je sklopila oči prisjetila se da je obećala zajednički doručak jednoj novoj prijateljici, ili nekom tko bi joj mogao postati prijateljicom. Živjela je u stanu s druge strane istog kata, a zvala se Vivianne de Biron. Alainu se takav izbor imena učinio dobrim, ne odviše aristokratski nadmenim. Jedva da je ikad ijedna žena iz varijetea upotrebljavala autentično vlastito ime. Tako je i Eve postala poznata kao gospođica Laforet, jer je uostalom dobro znala da će je roditelji pokušati pronaći. Zijevnuvši, skliznula je iz velikog kreveta i stavila na sebe kućni ogrtač od meke tkanine. Dok se prala i dotjerivala, počela je dolaziti do zaključka da se osjeća udobno u svojoj novoj koži, ne više kao pilence koje je upravo tog trena izišlo iz ljuske. Do Alainova malog stana na petom katu neke sporedne ulice uz Boulevard des Capucins, dakle u susjedstvu Offenbacha i Mi-stinguette, dolazilo se nepouzdanim dizalom. Neupadljivo ali prikladno namješten, stan je imao salon,

spavaonicu, kuhinju, kupaonicu i mali polukružni prostor za jelo u koji je Alain smjestio glasovir. Iz salona se kroz visoke francuske prozore izlazilo na nevelik balkon koji je ubrzo postao Evino omiljeno mjesto 71 nmrni krant/. boravka, pa je na njemu uživala i u jutarnjem, debelim slojem maslaca namazanom kruhu i kavi koju je Alain već ranije priredio. Ponekad bi se zagledala u ružičaste oblake što su dolazili nad Pariz s otvorenih nebesa He de Francea, ili bi promatrala kako se kasno popodne, boje marelice, zaodijeva u ljubičasto. No često bi Eve sjedala za glasovir te satima svirala i pjevala. Glazba je bila jedina od njezinih spona s prošlošću koju je htjela sačuvati, iako je redovito svakog tjedna pisala roditeljima. I da su na nju bili toliko ljutiti da ne bi htjeli pogledati pismo, pomišljala je da će ih već pogled na njezin rukopis uvjeriti da je živa. Evine domaće dužnosti bile su beznačajne. Čistačica koja je već godinama radila za Alaina dolazila je svako popodne pospremiti krevete i očistiti stan, prihvaćajući Evinu nazočnost uljudnim naklonom koji nije davao poticaja razgovoru. Evina jedina briga bila je izbor neke od sjajno skrojenih košulja koje je Alain naručivao kod Charveta u Rue de k Paix, kao i to da mu priredi neko od britanskih odijela s prslukom, nabavljenih u magazinu "Old England" na Boulevardu de la Maddeine, kako bi se mogao prikladno odjenuti prije odlaska na predstavu. Svaki drugi dan odnosila je njegove skupocjene košulje na pranje i glačanje, jer je Alain davao veliku važnost svojoj strogoj eleganciji.

Objašnjavao je Evi kako se želi izdvajati iz gomile time kako se odijeva, što je Snio još u vrijeme dok je bio statist u Moulin Rougeu. Tada, prije pet godina, kupio je dvije pjesme u glazbenoj radionici Delormela i Gamiera, i nakon svoje prve audicije dobio je malu ulogu u nekoj kavani gdje su nastupali pjevači. Eve se nije mogla naslušati pojedinosti o njegovu poslovnom usponu. Svaku novost koju bi joj ispričao ona je prožimala osjećajem prve ljubavi, koji je nemoguće opisati kao i miris gardenije. Sve to, ma koliko banalno, bilo je za nju dragocjeno i svemu tome davala je neki dublji smisao. "Old England" i Charvet njoj nisu bili tek nazivi trgovina, nego pojmovi što su odjekivali romancom i tajanstvom. 72 IX) PUN(WNOC; SUSRETA Kvc nije poznavala nikoga u Parizu. Alainovi dani bili su uglavnom ispunjeni pokusima, predstavama i rastrošnim zabavljanjem, što je bilo prijeko potrebno ako je želio uspijevati u svom zanatu. Eve mu se pridruživala tek nakon predstave, a brojni njegovi prijatelji prihvaćali su je ne pokazujući nikakvo iznenađenje. Ona je jednostavno bila Alainova nova djevojka, mala Madeleine, ljupka lutkica, privlačna, iako odviše tiha i stidljiva. To je bilo sve što su htjeli ili trebali znati o njoj, shvaćala je prirodno i sama, jer je bilo očito da ne pripada njihovu svijetu, premda im je činila društvo u noćnim terevenkama po bučnim kavanama i pivnicama, gdje je prisno prijateljstvo bilo važnije od ozbiljnih razgovora. Iako je dane provodila sama, Eve se nikad nije osjećala osamljenom. Dolje, na ulici, tekao je

život velikih bulevara, gdje su zapravo živjeli svi oni koji su nastupali po varijeteima. Istraživala je taj vanjski svijet širokih ulica, pomalo i piešući duž pločnika u sinkopiranim ritmovima koji su došli iz Amerike - maxixe, bunny hug i turkej trot - i gotovo istisnuli tango. Još se nije usuđivala popiti kavu na terasi kavane premda je za tim čeznula, jer bi pojava mlade žene koja sjedi sama na javnom mjestu, upozoravao ju je Alain, mogla biti krivo shvaćena. A nije se usuđivala ni napustiti svoju četvrt radi šetnje po Rue de la Pais, po Elizej-skim poljima ili po bilo kojoj od onih elegantnih promenada, jer se plašila da bi mogla naletjeti na tetku Marie-France. Uostalom, poznate žene ne šetaju danju velikim bulevarima, toga je mogla biti svjesna. Već se približilo podne i Eve je zastala pred ormarom s njezinom novom garderobom, pokušavajući se odlučiti hoće li danas odjenuti svoj najbolji jesenski kostim. Dosad ga je samo isprobavala u privatnosti spavaonice. Još se nije navikla na nove sputavajuće suknje, koje su se sužavale odozgo nadolje. Da bi se u njima uopće moglo hodati, te su suknje imale visok postrani prorez, pokazujući "tango cipele" s vezicama. Koliko god je to bilo naporno djevojci navikloj na široke edwardijanske suknje, 73 IIIDITII KKANTZ live je bila ludo sretna i/f.Iedom odrasle osobe što joj ga je davala ta suknja i odgovarajuća plisirana tunika, koju je opet pole rivao kockasti bolero ogrtač s mekanim ovratnikom oko golog vrata, koji joj je davao silan osjećaj slobode nakon što je odrasla u

visokim i krutim ovratnicima. Odjenut će živahno zeleni kostim ma kako dan bio topao, odluči napokon, jer Vivianne de Biron ima po Evinoj procjeni trideset pet i odisala je vrhunskom pariškom elegancijom. Evi je bila potrebna sigurnost koju su joj davale njezine nove haljine, jer će ovo biti prvi put otkako je pobjegla iz Dijona da se sastaje s nekim tko nije Alain. Eve je tom prilikom bila oduševljenija nego što je to shvaćala. Alain joj je davao dovoljno novca da bude lijepo odjevena pred njegovim prijateljima, nije zahtijevao od nje da obavlja kućanske poslove, ali kad bi ujutro otišao na pokus nove predstave, ona je za nj prestajala postojati. U Evinu neuobičajenom životu punom ljenčarenja, sve njezine misli vrtjele su se oko njega. Sa svoje strane Alain Marais bio je zadovoljan Evom, više nego zadovoljan. Još je mnogo toga trebala naučiti prije nego što postane iskusnom ljubavnicom, a on je upravo to želio. Kao što se često događalo, tek tada će je se zasititi. Vivianne de Biron rođena je kao Jeanne Sans, u tmurnom predgrađu Nantesa gdje je živio niži srednji sloj. Zahvaljujući svome savršenom tijelu dobila je prvu audiciju u jednom varijeteu, te je, iako se odmah pokazalo da ne zna držati takt s orkestrom, hodala samosvjesno kao carica. Dvadeset godina nosila je teške i napirlitane kostime šougerla veličajnom uzvišenošću i nekom neodredivom zavodljivošću. Dobro je znala da je u svijetu varijetea ona s ostalim šougerlama bila isto što i navodni maharadžini slonovi majestetična, nekorisna ali neizbježna. Bila je ponosna na činjenicu što je kao šougerla

"prodavala salatu" kao bilo koja njezina kolegica, zapravo mnogo bolje od većine njih. Sada, već pet godina u časnoj mirovini, Vivianne de Biron po74 DO PONOVNOG SUSRHTA stigla je jedan od triju ciljeva svakog veterana u njezinu zanatu. Nije postala zvijezda (o tome nije moglo biti ni govora), nije postala suprugom nekog uglednog muškarca (za čim nikad nije težila), ali je, ipak, stekla dva sredovječna, ne odviše zahtjevna, protektora. Zahvaljujući njihovim savjetima mogla je izvrsno iskoristiti svoje raskošne čari. Prihod joj je bio više nego dostatan za miran, povučen ali i život u obilju, u središtu upravo onog pariškog predjela gdje je oduvijek nastojala obitavati. Varijete, dugo vremena Viviannin jedini svijet, bio je njezin glavni interes, pa nikad nije propuštala vidjeti nekog novog glumca ili novu revue a spectacle. Njezino poznavanje života bilo je golemo, jer se njezin bistri duh nije inače imao čime baviti tijekom tisuća i tisuća sati provedenih iza kulisa. U četrdeset petoj godini počela se baviti vlastitom budućnošću, koja će otpočeti možda za pet godina, kad se bude morala rastati od svojih protektora i živjeti dalje spokojno sedam dana u tjednu. U međuvremenu, njezinu je radoznalost pobudila mlada žena koja se doselila u stan tik do njezina. Bila je toliko različita od svih prethodnih Alainovih ljubavnica. Istovremeno istančana i lijepa, prostodušna ali s vrlo jasnom samosviješću -unatoč tome što je podrijetlom očito bila provincijalka.

"Kako vam se dopada Pariz, Madame?" upita ona Evu kad su počele doručkovati u Cafe de la Paix, kavani s velikom i raskošnom dvoranom čije bi blijedozelene boiseries i oslikani strop sigurno zadovoljili i ukus markize de Pompadour. "To je najljepši grad na svijetu. Silno mi je drag!" Evine su se obrve podigle u žaru. Vivianne je pozorno promotrila svoju novu susjedu. Eve je bila odjevena po posljednjoj modi. Na svakom od njezinih obraza nalazila se kovrča koja je upravo ušla u modu, no sveukupno iskustvo uvjeravalo ju je da je elegantna Madeleine Lafo-ret neiskusna kao da je prodavačica pilića na tržnici. Ako je ona bila "Madame", kakvo je oslovljavanje zahtijevala uljudnost, 15 JUDITU KKANTZ IX) PONOVNOG SUSRETA onda je i Vivianne bila majka mnogo djece. Pa ipak... pa ipak., bilo je nešto u vezi s glazbom. "Uživala sam vas slušali kako pjevate, Madame, više nego što mogu i izreći" "Kako pjevam?" "Vi i ne znate da vas mogu čuli u svojoj kuhinji." "Ne, nemam o tome pojma." Eve je bila zbunjena. "Mistik sam, zapravo bila sam sigurna da neću nikom smffari, da su zidovi dovoljno debeli. Zao mi je, mota da ste zbog toga izhidjeli, ali mi je drago što ste mi to rekli." Ispričavala se, duboko pogođena. Doznati da je neka nepoznata osoba, koja je jamačno željela kuhati svoj ručak u miru, morala slušati njezino izvođenje popularnih napjeva koje je pokupila

po ulici - to ju je toliko oneraspoložilo da jednostavno nije znala što na to reći. "Takvi su zidovi u ovim najamnim zgradurinarna. Redovito možete čuli susjede, ali uvjeravam vas da mi ništa od onoga što sam čula nije pričinilo takvo zadovoljstvo. A čula sam često i gospodina Manrisa, u njegovim privatnim izvedbama.": "No niste mu nikad ništa rekli?" upita Eve. "Naravno, ne. On mora uvježbavati svoje nove pjesme, to je sasvim razumljivo. Divim se njegovu glasu. Vi, Madame, niste profesionalka, u to sam sigurna." "Ne, naravno da nisam, Madame de Biron. Svatko to može zaključiti po tome kako pjevam, zar ne?" "Uopće ne. To sam naslutila po tome što nisam nikad za vas čula, a ja bih sigurno znala da ste profesionalka. Znala bi za vas i cijela Francuska. Sve što se događa u životu varijetea poznato mi je. Danas nemam razonode. Varijete mi je bio život, sad mi je tek razonoda, ali i strast, ako hoćete, i nema boljeg poznavatelja od mene." "Znala bi cijela Francuska? Kako ste na to došli?" "AH to je očito! Morate shvatiti da je vaš glas čaroban - i više od toga. A vaša izvedba! Pjesmicama, koje sam bezbroj puta već 76 i ćula, vi ste mi izmamili suze na očL Ja valjda trs am prva koja vam to kažem." Evi je to ipak bio prvi otvoreni i nesuzdržani kompliment. Mrzovoljni profesor Dutour nikad s njom nije bio posve zadovoljan, a majka je zamišljala njezin glas tek kao damski

instrument, koristan radi stvaranja dobrog dojma. Nije znala kako odgovoriti na te pohvale. Videćl to, Viviaime de Biron je promijenila temu. "Jeste li dosad posjetili mnogo varijetea, Madame Laforet?" upita ona. "Ne, nažalost", objasni Eve. "Vidite, gospodin Marais nastupa u Rivijeri svake noći osim nedjelje, a ja ne bih voljela odlaziti u varijete sama. Postupam li glupo?" "Naprotiv, to je pametno. AK, što mislite o matinejama?" "Nisu mi pale na um." "Kada dobijem ulaznice - znate, uprava mi redovno daje besplatne ulaznice - biste li voljeli poći sa mnom?" "Oh, da. molim vas. Toliko bih u tom uživala, Madame de Biron. Čudno, kad sam tek upoznala gospodina Maraisa držala sam sasvim prirodnim da ga gledam iza kulisa, ali sada, nekako, mislim kako nije u redu visjeti ondje dok on nastupa. Nije mi tamo mjesto - ali... mislim da mi to nedostaje." Eve je to tužno priznala. "Točno znam što hoćete reći", dodade Vivianne. Jednom davno i ona je voljela nekog mladog pjevača. Neka slomi ruku, neka razbije nos, neka dobije nepodnošljiv svrab, ali neka joj se takvo što više nikad ne dogodi! Isprva raj, pa oluje, i napokon konačno, gorko razočaranje. Tako se Eve počela uvoditi u svijet prvorazrednih varijetea. Kad je 1858. godine podignut raskošni Eldorado, bio je to prvi pravi teatar koji će odmijeniti kavane s pjevanjem, onu jedinstvenu francusku mješavinu pjesme i pića, za što su obične kavane postale premale. Eve i Vivianne de Biron prešle su uskoro na "ti": iskusna žena vodila je djevojku u La Scaki i Va-riete, u Bobino i Casmo de Pariš.

Pri tome je uho opčinjene dje77 JUDITU KHANTZ vojke upijalo iskustva žene koja se tim poslom bavila dvadeset p.odina. "A sada da ti ispričam o Dranemu. Malo je pjevača koji me mogu tako nasmijati kao on. On može sam napuniti cijeli teatar iako nije vrijedan pogleda, zar ne, s onim golemim kaljačama i smiješnim malim šeširom, obojenim zlatno. On ga naziva Pou-poute i nema tog novca u Parizu za koji bi ga prodao. Jesi li zapazila kako on pjeva bez i najmanje geste, zatvorenih očiju i bez ruža na nosu ili obrazima - on je izumio taj način i nitko to nije činio nikad bolje, iako su ga oponašali godinama. Dranem, Polin i Mayol, to su tri velika originala, draga moja, oponašani od tisuća mladih pjevača. Polin nema pojma o publicitetu. Običavao je reći: "Tajna uspjeha je u tome da se iziđe s pozornice pet minuta prije nego što to zaželi publika." I tako on odlazi kući svake večeri rano, kao da je poštanski činovnik, pa o njemu nema ni riječi u novinama. Uvjerena sam da zbog toga zarađuje manje novaca od onih koji nemaju ni pola njegova dara. A što se tiče Mayola, onoga golemog ružičastog stvorenja, bio bi popularniji kad bi volio žene a ne muškarce žene u gledalištu odmah pogađaju da on ne pjeva njima. Pogledaj treću djevojku s lijeve strane, onu s grimiznim perjem i riđom kosom. Jučer mi je netko prišapnuo da je već četvrti mjesec trudna sa svojim impresarijem, ali njezin je trbuh ravan poput daske. I to je dokaz kako ne treba vjerovati tračevima. Koliko shvaćam, ti cijeniš Maxa Dearleva. Obožavam ga, uvijek sam ga zvala

"moj stari Max": on je bio prvi komični pjevač koji je prestao mazati lice kao da je klaun ili nositi šaljivu odjeću -zamisli kakvu je senzaciju izazvao! Komični pjevač koji je ehic, a uz to i dobro pleše, što drugi ne umiju. Sve su žene lude za njim, a on ih voli zamalo jednako kao konje. Voljela bih kad bih imala sav onaj novac što ga je on izgubio na konjskim utrkama." Eve je kao začarana slušala svaku riječ Vivianninih opaski. Nije ju zanosilo samo njezino poznavanje ljudi, nego su i nove 78 DO PONOVE >(: SUSRETA mogućnosti ljudskog ponašanja, što su ih otkrivale riječi iskusnije žene, privlačile Evinu pozornost. Trudna sa svojim impresarijem, muškarac koji voli muškarce, gubici na konjskim utrkama - bi li itko iz svijeta varijetea mogao podnijeti bezbojan život kakav je ona dosad imala? "Pogledaj mladog Chevaliera", reče joj Vivianne. "Nadahnjivao se po mom mišljenju Dearlvjem, ali otad je silno napredovao. Jesi li ikad čula što ga je gurnulo u prvi plan? On i Mistin-y,uett izveli su ples La Valse Renversante - skakali su preko cijele scene i završili umotani zajedno u jedan sag. Naravno, jedno je vodilo drugome, i on je postao njezin ljubavnik. Pogledaj, Ma-đelcine! Sljedeća je na rasporedu Viviane Romance. Još uvijek! mislim da je svoje ime uzela od mene. Odvažna je to žena, rekla bih. Usudila se potući s Mistinguettom, nakon što ju je ova oglobila zato što se smijala tijekom jedne velike scene. Rekla je Missi da ona nije ništa drugo doli njezina baka i da će jednog dana plesati na

njezinu grobu. Za to je dobila dobru pljusku, pa su ih dva muškarca jedva razdvojila. Voljela bih da sam to mogla vidjeti! Sljedeći tjedan otići ćemo vidjeti Polaire sigurno si čula kakav ima struk. Nisi? Tako je uzak da ga može opasati muškim ovratnikom širokim svega četrdeset centimetara. Za moj ukus ima prevelik nos i pretamnu kožu, podsjeća me na kakva malog Arapina. Ali divim se njezinim očima. Gotovo zastrašuju svojom veličinom. Zamisli, kad je bila na turneji po Americi imali su smjelosti da je najavljuju kao "najružniju ženu na svijetu". Oni šašavi Amerikanci zahtijevali su nakon predstave povrat novca! U istoj je predstavi s Paulettom Darty. Ona je prava ljepotica, ako mene pitaš. Obilata gdje treba biti obilata, i ružičasta gdje je tome mjesto. Zovu je "kraljicom polaganog waltza", i to ne bez razloga. Pronašla je pravog Bečanina Rodolpha Bergera da joj piše glazbu - nimalo bedasto, zar ne?" "Vivianne, pitala sam se", prekide je Eve, "bi li teško dobila ulaznice za Olvmpiju. Umirem od želje da odem tamo." 79 JUDITI I KRANT/ "Želiš li vidjeti Polaire?" "Naravno, ali toliko sam čitala o novoj predstavi u Olvmpiji Sestre Dotly, pa Vemon, pa Irene Časte i Al Jolson! U svim novinama piše da još nije bilo tako uspješne predstave. Zar ih ne bi i ti željela vidjeti?" "Pa što, to je gomila novih Amerikanaca i ništa više. Moj nekadašnji gazda Jacques Charles otišao je na Broadway i unajmio ondje svakoga koga je uspio pronaći. Nije glupo, priznajem ti to, ali nije od njega osobito patriotski. Što

se mene tiče, ja ću to bojkotirati Mene nećeš onamo odvući", namrštik se Vlvianne.. i time je tema skinuta s dnevnog reda. Eve je ipak odlučila otići u Olvmpiju, bez obzira na Vivianne, a već je bua dovoljno samostalna da može otići sama na predstave. Bio je kraj studenoga, i blagi, nježni dani listopada odstupili su pred neobično hladnom i mokrom jeseni No Eve je imala novi debeli ogrtač, golemi muf i krznenu kapu, u čemu se mogla odvažiti na hladnoću. Alain je dobio nešto novca na kartama, pa je bio darežljiviji nego inače. Mije se usudila pitati ga kofiko je dobio, jer oa nije volio radoznalost te vrste, ali sudeći po tome kako je svakom prijatelju plaćao ostrige i šampanjac, bit će da svota nije bik mak. Sada, kad su pokusi za novu predstavu završeni, Alain je sva svoja slobodna popodneva provodio kartajući Eve je to shvatila, ali je pomisao brzo potisnula u zaborav. Qn je uostalom radio tako naporno, da je zasluživao svaku razonodu. Eve je sebe u to uvjeravak dok se odijevak za odlazak na matineju. Vivianne je trebak doći bez obzira na svoj patriotizam, pomisli Eve kad se zavjesa i deseti put dignuk nakon nastupa Irene Castle. Kako je mogk propustiti tako nešto! Tu lehijavu graciju, taj svježi šarm! Evu su ruke zaboljele od pljeskanja, ali je još morala odslušati posljednju točku u kojoj je nastupao neki pjevač Fragson. Spominjući bezbroj zvijezda, Vivianne nije o njemu rekla ni riječi, premda je sada publika u dvorani ušutjek, što se obično 80 / H) PONOVNOG SUSRhTA

događalo kad je slijedio nastup nekog ljubimca, koji od publike nije mogao očekivati ništa drugo osim obožavanja. Zavjesa se podigla ispred potpuno tamne pozornice, a zatim je snažan re-I lektor upozorio na figuru visoka i tamnokosa muškarca u tamnom engleskom odijelu, s visokom uškrobljenom ogrlicom i lancem od ure koji se jedva zapažao pod čvorom njegove zagasite kravate. Čim je sjeo za glasovir i počeo prebirati prve note skladbe Folie publika ga je prekinula gromoglasnim pljeskom, koji se utišao tek kad je počeo pjevati. Eve je začula Alainove poznate joj riječi "Sanjam o njoj, o njoj, o njoj" i zanijemjela, zapanjena, i ne razumijevajući ništa. Zna li Alain da je neki Fragj son ukrao njegovu pjesmu? Kako je to mogao dopustiti? Kako je Olvmpia smjela dopustiti nastup tom Fragsonu kad je samo nekoliko ulica dalje, u Rivieri, Alain izvodio iste pjesme - onu novu, koju je Eve tako voljela, Adieu Grenade, pa rugalicu koju je upravo uvježbao, La Petite Femme du Metro, a zatim, dragi Bože, čak i Alainovu najdražu skladbu Reviens, koju je redovito izvodio prije završne Je Connais une Blonde. Zagledala se preneraženo po dvorani, kao da je očekivala policiju koja bi morala smjesta uhititi Fragsona - ali vidjela je samo stotine ozarenih lica koja su s užitkom odobravala nakon svake pjesme, tako dobro poznate publici da nisu bile potrebne nikakve najave. Žena koja je sjedila pored nje znala je sve pjesme napamet; usne su joj se tiho pomicale dok je slijedila Fragsona. Eve se na to užasnula. Pokušavala ga je što bolje promotriti, pa je zaključila da mora biti mnogo stariji od Alaina, da ima manje vlasi, duži nos te da

pjeva s natruhom engleskoga. Inače bi to mogao biti i Alain Marais, ali na pozornici Olympije. Čim se začuo završni pljesak i počela stanka, Eve je pohitala iz teatra, idući kao u transu. Fragson. Fragson još veća atrakcija od Polina, Dranema ili Chevaliera. Sve njih Eve je već čula, ali ni jedan nije izazvao toliko oduševljenje publike, kao sada Fragson. Fragson, koji je pjevao Alainove skladbe, Fragson, koji je 81 IUD1TII KKANTZ pjevao u Alainovu stilu što ga inače nije čula nigdje u varijeteima. Fragson, Fragson - to ime je odjekivalo u Evinoj glavi neumitno poput bubnja, sve dok nije morala priznati istinu. Zapravo je Alain Marais izvodio Fragsonove pjesme, on je pjevao u Fragsonovu stilu, čak se i odijevao kao Fragson. Da je mogla vidjeti etiketu na Fragsonovoj košulji to bi sigurno bio Charvet, kao što je i na njegovu odijelu sigurno stajalo da je kupljen u magazinu "Old England". Fragsonovom pojavom objasnilo se sve što se Eve u osami pitala još otkako je s Vivianne počela obilaziti kazališta barem dvaput tjedno. Objasnilo se i to zašto je Alain pristajao nastupiti u drugorazrednoj kući, premda je sad već znala da je ona zapravo trećerazredna. Fragsonov nastup bio je objašnjenje zašto se Alain, sa svojim sjajnim glasom, nikad nije odvažio otići na audiciju nekom velikom impresariju. Sada, kad joj se prvo uzbuđenje malo stišalo, morala je sebi priznati da je Fragsonov nastup bio iznimno samosvjestan. Pjevao je autoritetom velikog gospodina, posebnim šarmom jedne osobnosti koja se nije

mogla - i nije smjela - oponašati. Fragson je bio nešto realno. S Fragsonom se objasnilo sve o Alainovoj karijeri, jedino nije bilo jasno zašto je on odlučio oponašati Fragsona. Je li uopće u stanju biti originalan? To ga naravno nikad ne bi mogla pitati. Ne bi smjela ni dati mu do znanja da je čula Fragsona. Sto god je nagnalo Alaina na odluku da živi kao puka kopija jednog od najvećih francuskih zabavljača, nije bilo na njoj da propitkuje. Mogla je nagađati, mogla je pomišljati da mu je možda bilo lakše dobiti tako prvi posao te da se poslije nije usuđivao skrenuti s toga prvog uspjeha, ali to ga nikad, nikad nije smjela pitati. Evino je srce zamalo prepuklo kad se prisjetila kako joj je on pričao da je izmislio Fragsonov način pjevanja, a zamalo joj je prepuklo i kad je pomislila kako mu je slijepo vjerovala. Je li moguće da se to dogodilo tek prije pet mjeseci? Sad se osjećala 82 IH) PONOVNOG SUSRETA tlr"rl godina starijom. Nije ništa čudno što ju je Vivianne poku-irtvtilu udaljili od Olympije. S njezinim svestranim poznavanjem Nvijelu varijetea, ona je to sigurno znala već prije. Ciolovo automatski, Eve je ušla u dizalo do svoga kata. Čuvši |c kuko se vraća, Vivianne je promolila glavu i upitala: "Je li šetnja uklonila glavobolju, mala moja?" "Ne baš, Vivianne, ali proći će nekako", reče Eve. "Ni glavo-l>olja ne može trajati vječno." Kad se prosinac spustio na Pariz, dani studenoga pričinjali su se tropskima. Samo su reklame u izlozima davale nešto boje i vedrine gradu u kojemu je i prelazak preko ulice postao

pogibeljan. Ljudi su tvrdili da još nikad nije bilo tako hladno, tako vjetrovito, tako turobno - riječju, nepodnošljivo. Svatko je očekivao Božić, kao da bi on mogao donijeti promjenu vremena koje je učinilo Pariz neizdržljivim. Nebesa su pritiskala njegova siva pročelja gotovo osvetoljubivo, pa su Parižani spuštali zavjese i držali upaljene svjetiljke od jutra do počinka. Dva dana prije Božića Alain je navukao prehladu koja je već tjednima harala među osobljem Riviere. Otišao je kao i obično u kazalište i izveo svoj tour de ehant, ali nakon mukotrpna povratka kući stanje mu se naglo pogoršalo. Sljedećeg jutra već je imao visoku temperaturu i bio tako slab da je Eve, ogrnuvši kućni haljetak, zakucala na Viviannina vrata s druge strane stubišta i upitala je zna li nekog liječnika u susjedstvu. "Mogla bih prisegnuti za doktora Jammesa. On će ga oporaviti u tren oka. Pozvat ću ga, mala moja, nemoj se brinuti. A ti bi trebala telefonirati u Rivieru i reći im kako Alain neće dolaziti na posao barem tjedan dana. Božične su prehlade na zlu glasu." Nakon što je pažljivo pregledao Alaina, doktor Jammes zatrese glavom. "Možda su ostali u Rivieri doista samo prehlađeni, ali bojim se da su ovo znaci upale pluća. On mora biti smjesta odveden u bolnicu, jer ne može biti prepušten samo vašoj brizi", objasnio je Evi. 83 JUDITI I KRANTZ DO PONOVNOG SUSRETA Na riječ "upala pluća" Evu je obuzeo strah. Kako je često njezin otac gubio svoje jetrene bolesnike nakon upale pluća! Protiv strašne

pneumonije moglo se bolesniku samo pustiti krv i zatim moliti da bude jači od bolesti. "Nemojte se uzrujavati, to vam sigurno neće pomoći", reče doktor Jammes hitro, vidjevši Evino lice. "Morate se dobro hraniti i čuvati vlastite snage. Ovaj mladi čovjek", reče on pogledavši Alaina, "radio je odviše naporno, mogao bi se okladiti. Previše je omršavio. Kad ovo svlada, morat će o sebi povesti više računa. To uvijek govorim svojim pacijentima, ali me ne slušaju. U svakom slučaju, gospođo, poduzet ću odmah sve što je potrebno." "Je li... je li bolnica jako skupa, doktore?" Eve se prisilila na to pitanje. "Svi se tuže da jest, gospođo, ali vi sigurno imate neku ušteđevinu?" "Da, da, pitala sam samo... znate, svaka bolest..." "Nemojte se previše brinuti, gospođo. On je mlad, i u svakom je slučaju bolja mršavost nego pretilost. Moram sada otići, prije ručka očekuje me još pacijenata. Doktori nemaju vremena ni da sami dobiju pneumoniju, i to je dobro. Doviđenja, gospođo, i pozovite me ponovno ako vam budem potreban. Naravno, obilazit ću ga u bolnici." "Vivianne, znam da će izgledati kao da sam dijete, ali ja nemam pojma o Alainovim novcima. On mi daje novac za garderobu, ali sam plaća kućnu pomoćnicu i nikad ne jedemo kod kuće ništa osim doručka. Ne znam čak ni koja je njegova banka." Eve se povjerila prijateljici nakon što je obišla Alaina u bolnici. Više za nj nije mogla učiniti. "Morat ćeš ga upitati, mala moja. Ne brini se, on je godinama dobro zarađivao i sigurno nije glup", odgovori Vivianne, čestitajući sebi još

jedanput na vlastitoj financijskoj neovisnosti. Nije uopće dvojila da. žene njezinih protektora nemaju pojma o finan• umuti svojih supruga, jednako kao što Madeleine ne zna ništa o iHivcu svoga ljubavnika. Čitav mjesec dana Alaina se jednostavno nije moglo upitati i""lje čuva svoju ušteđevinu, ili bilo što drugo. Nakon što je bio primljen u bolnicu, već tri puta je bio blizu smrti. Vivianne je održavala Evu zdravom hraneći je vlastitim dobrim jestvi-nama, i da nije bilo novca što ga je Evi tutnula u ruku, Alain bi se morao preseliti u bolnicu za uboge. Potkraj siječnja je naposljetku stupio na put oporavka, i Eve, iznurena ali odlučna, odlučila je upitati ga kako bi mogla doći ilo novca iz njegove banke. > "Banke!" on se slabašno nasmija. "Banke! Vidi se da sa 11 inom govori bogataška kći." "Alaine, pitanje je sasvim normalno. Zašto to kažeš?" "Da nisi rođena u bogatoj obitelji, shvatila bi da ja trošim svaku paru koju zaradim, tako je bilo dosad a bit će i ubuduće... Takav sam život za sebe odabrao još prije mnogo vremena. To bi shvatila svaka malograđanka. Uštede! One su podobne samosvjesnom malom čovjeku sa samosvjesnom malom ženicom i, Bog im budi na pomoć, gomilom samosvjesne male dječice. Ha! Radije bih izgubio sav novac pri nekoj dobroj partiji karata nego što bih ga čuvao u banci. Ti se na mene ne možeš potužiti, zar ne? Kad sam ga imao, trošio sam ga, ali ti se nisam došao jadati kad sam sve izgubio."

"Sve izgubio?" "Malo prije bolesti, dobio sam zaredom loše karte." On slegnu ramenima. "Bit će dovoljno za Božić, a onda će mi se valjda sreća osmjehnuti... ili ću čekati do plaće, što bude prvo. Nikad se nisam zbog takvih stvari uzrujavao. I neću se, vidjet ćeš da sam u pravu. Bit ću ubrzo ponovno u Rivieri, sada kad je ta prokleta pneumonija na izmaku." "Ali, Alaine, pitala sam doktora Jammesa kad ćeš se moći vratiti kući. Odgovorio je - možda za nekoliko tjedana, ali je i do84 85 lUDITtl KKANTZ dno kuko će nakon toga biti nužni mjeseci... mjeseci oporavka prije nego što se vratiš na posao!" "On je napuhani stari šašavac." Alain se okrenuo od Eve i pogledao kroz prozor na snijeg koji u Parizu, inače, tako rijetko pada. "Dopuštam ti da je napuhan, ali nije šašav. Mislim da ti je spasio život", odvrati mu uvrijeđeno Eve. "Slušaj, imam za tebe jedan savjet", reče Alain gorko. "Idi kući. Vrati se u Dijon." "Alaine!" "Znam što govorim. Ti nisi prilagođena ovom načinu života i to ti mora biti jasno. Imala si svoju pustolovinu, no ne shvaćaš li da je sada tome kraj? Vrati se roditeljima, što brže možeš. Ti ne pripadaš ovom svijetu. Sam Bog zna kako te nikad nisam molio da budeš sa mnom - to je bila tvoja zamisao, sjećaš li se? Meni odgovara moj način života, ali ne mogu biti odgovoran za drugoga, barem ne dulje vrijeme. Ti si sama sebe pozvala, i sad je vrijeme da

odeš. Eva, reci mi zbogom i sjedi na vlak." "Sad ću te ostaviti nasamo, premorio si se. Vratit ću se sutra, ljubavi. Pokušaj se odmoriti." Eve je pobjegla iz bolnice ne osvrnuvši se, u nadi da nitko neće primijetiti njezine suze. "I, to je sve što ti je rekao?" upita je Vivianne. "Zar to nije dovoljno? Više nego dovoljno?" "Možda je on u pravu", odgovori polagano starija prijateljica. "Zbilja to misliš? I ti?" "Da, mala moja. Pariz nije prikladno mjesto za djevojku koja nije u solidnim prilikama svoje vrste, a to ti gospodin Alain Ma-rais ne može nikad pružiti. Što više o njemu mislim, to prije dolazim do istog zaključka. Sto je on rekao o povratku u Dijon, je li moguć?" "Ne! Apsolutno ne! Ja volim Alaina, Vivianne, i što god kažeš ti ili čak on, ja ga neću ostaviti. Kad bih se vratila kući, oni bi očekivali... dragi Bog zna što bi očekivali. Ne mogu to ni zamisliti." 86 Du rONOVNOC SUSRETA "Onda postoji još jedno rješenje, ali samo jedno." "Zašto me gledaš tako", reče joj Eve pozorno. "Pitam se jesi li sposobna za to?" "Za što, za ime božje?" "Da se zaposliš." "Naravno, mogla bih naći posao. Kakvom me ti smatraš? Mogla bih biti prodavačica, mogla bih naučiti pisati na stroju, mogla bih raditi s telefonima, mogla bih..." "Madeleine, prestani. Ne predlažem ti rad u trgovini ili uredu, za što si sposobna kao još

milijun djevojaka. Ne, mala moja, mislim na posao vrijedan tvoje darovitosti. To je posab na pozornici varijetea." "Ti nisi ozbiljna!" "Naprotiv, mislim o tome već mjesecima. Otkako sam te prvi put čula kako pjevaš, zapravo, pitam se kako to gospodinu Ma-raisu nije palo na um, ali onda sam shvatila da ti i nisi nikad pjevala kad je on bio kod kuće. Zna li on uopće da ti umiješ pjevati? Ne? Sumnjala sam. Ti si bila puna strahopočitanja kad je riječ o njegovu... profesionalizmu... da bi se usudila pred njim iskazati svojim bijednim pjevuckanjem. Tako je to, zar ne?" "Šališ se, Vivianne, ali nije me briga. Nisam pjevala pred njim jer sam mislila kako on, možda, ne bi volio da i ja pjevam. Možda bi pomislio kako želim nastupati s njim u duetu, ili neku sličnu glupost." "Ili, možda, misliš kako imaš više izgleda na uspjeh nego on? Jesi li možda na to mislila?" "Nikad!" "Zašto ne, ako je to istina? Nemoj to nijekati. Ja sam toga svjesna, a vjerujem da si i ti." Među dvjema ženama zavlada mučna tišina. I jedna i druga znale su da se kreću po samom rubu pitanja o kojemu nisu namjeravale razgovarati. U isti mah, ni jednoj ni drugoj nije bilo jasno kako je ona druga to shvatila. Pa ipak, ovo nije bilo vri87 IIJMTH KRANTZ I DO PONOVNOG SUSRHTA jeme diskrecije. Naposljetku se Eve odvaži da progovori, ostav Ijajući posljednje Viviannino pitanje bez odgovora.

"Zašto misliš da bih mogla pjevati na pozornici? Nikad nisam nastupala pred publikom, samo pred samom sobom ili... u kući. I pred tobom, nakon što si me otkrila." "Dva me razloga na to navode. Prvo, tvoj glas. On ima snagu koja je potrebna da te čuju čak i na balkonima najvećeg kazališta u Parizu; ima ton koji prenosi emocije kao da ih sa svojih usana unosiš u srce svakog slušatelja; ima neku posebnu kvalitetu kojoj ne mogu naći pobližu oznaku, a koja me tjera da te uvijek ponovno slušam bez umora; što je najvažnije, kad ti pjevaš o ljubavi, ja ti vjerujem svaku riječ. A inače ne vjerujem u ljubav, kao što dobro znaš." "Drugo, ti imaš genre. Ti si određeni tip. Sama nadarenost, posjedovanje glasa nisu dovoljni u varijeteu - za uspjeh moraš imati određeni tip glasa." "Kakav tip ja imam?" upita Eve radoznalo. "Svoj vlastiti. Najbolji mogući, mala moja, najbolji mogući! Sjećam se što mi je jednom rekla Mistinguett: "Nije važan moj talent, nego činjenica da sam Mistinguett. Bilo tko može imati talent." Ah, ta Miss, kako ona voli pričati o sebi! Mala moja, ti si veliki talent, ali povrh toga ti si jedinstvena, ti si Madeleine! S te dvije prednosti možeš osvojiti svaki varijete." "A što ako griješiš?" "Nemoguće. U takvim stvarima ne mogu pogriješiti. Uostalom, moraš sama pokušati." "Pokušati - naravno da hoću, ja uvijek pokušavam." Eve se zagrcnu, dok su joj oči zasvijetlile. "Moramo dakle pronaći prave pjesme i prirediti ih za audiciju. Što prije to bolje. Hvala Bogu,

još imam poznatih u Olym-piji. Ako te ja dovedem, Jacques Charles sigurno će te htjeti poslušati." "U Olvmpiji?" "Naravno, a gdje drugdje? Počet ćemo od vrha, što bi učinio svatko razuman." Iako su mu bile tek trideset dvije, energični, ambiciozni i dosjetljivi Jacque Charles bio je iskusan producent u varijeteima. Smjestio se, cupkajući svoje zgodne crne brkove, s očima punim radoznalosti koja ga nikad nije iznevjerila, na svom uobičajenom mjestu za audicije, u dnu gornjeg balkona Olvmpije. Ako odatle nije mogao čuti nekog izvođača, on je za nj bio otpisan, koliko god inače imao talenta. "Patron, što se to danas događa?" To ga je upitao Maurice Appel, jedan od njegovih pomoćnika, iznenađen jutarnjom audij čijom na dan koji je inače bio predviđen za popodnevne pokuse. "Činim uslugu, Maurice. Sjećaš se Vivianne de Biron, moje vodeće statistice u varijeteu Folies Bergere, zar ne? Ta Vivianne bila je pravo čudo - nikad nije kasnila, nikad bolesna, nikad trudna, nikad zaljubljena i nikad umorna. Štoviše, bila je dovoljno pametna da se povuče prije nego što su joj se grudi ovje-sile. Otkako je otišla, nije bilo nijedne da onako paradira pozornicom, odjevena tek u stručak perja na glavi. Zamolila me da poslušam neku njezinu prijateljicu. Kako bih joj mogao odbiti?" Dva čovjeka ugledaše Evu koja je upravo prilazila sredini pozornice, odjevena u kopiju tada najrazglašenije haljine u Parizu, kreacije Jeanne Lanvin od tamnoplavog serža. Ali ta je, već historijska oprava, bila kopirana od

Viviannina krojača u sjajnom crvenom krepu, čija se raspjevana boja izvrsno poklapala s Evinom kosom boje jagode, začešljanom na dvije strane, sa svake strane lica. Na mračnoj pozornici podsjetila je na bljesak sunca jarkog ljeta. Eve se pribrano zaustavila, dotaknuvši desnom rukom glasovir za koji je netom sjeo pratitelj, s notama skladbi koje će izvesti Eve. Prema njezinu držanju, tako prirodnom za nekoga tko je bio učenik profesora Dutoura, nije se moglo zaključiti da je bila nervoznija nego ikad u životu. "Evo, možeš je vidjeti", reče Jacques Charles. /umru kranvz "D;i se okladimo, Valron? Za njezin genre nadalinut će je Po-I airc. "Kad je već riječ o tome, zašto to ne bi bio genre Mistin-guett?" "Možda Yvonne Printemps", suprotstavio mu se Maurice. "Zaboravio si Alke de Tender." "Da i ne govorimo o Eugenie Buffet." "To bi uglavnom bile sve mogućnosti. U onoj šugavoj haljini očito neće moći plesti ivaltz, prema tome držim da Paulette Darty ne dolazi u obzir. Ja se kladim na Alke de Tender. A ti, Maurice?" "Naslućujem da će biti Printemps." "Za pet franaka?" "Dogovoreno." "Gospođice, možete početi", doviknu joj Charles. Eve je pripremila dvije pjesme. Namjeravala je dati sve od sebe da dobije nove skladbe, u vrijeme kad je svaki pristojan skladatelj radio samo za zvijezde. Vivianne je predložila

drukčije rješenje. "Meni je naprotiv jasno, mala moja, da ti ne smiješ nastupiti s nečim originalnim. Oni ne bi trebali zapaziti skladbu, nego tebe. Samo tebe i tvoj genre. Predlažem ti da pjevaš skladbe koje nisu samo glasovite nego i koje pripadaju nekome, onima koji su ih lansirali, skladbe koje su neodvojive od Mistinguette i Yvonne Printemps, a to su Mon Homme i Parlez-moi d"amour. Tako ćeš ih izazvati na njihovu vlastitom terenu; pokazat ćeš da nije važna pjesma nego pjevač." "Vivianne, neće li mi to samo otežati zadatak? Izgledat će kao da nemam u glavi ni jedne svoje ideje." Eve se pobunila. "Kad nastupaš na pozornici, nikoga ne zanimaju tvoje moždane vijuge, draga moja. Ti se moraš ondje nametnuti, učiniti sebe nezaboravnom." Učiniti sebe nezaboravnom, pomisli Eve, kad je stala pod reflektore. Ne preostaje mi drugo nego da se učinim nezaborav90 DO PONOVNOG SUSRET I i u im, a za to imam na raspolaganju pet minuta. Ona udahnu duboko i prisjeti se beskrajnog prostora kako ga je vidjela iz crvenog balona, onog trenutka kad se našla zajedno s letačima velike zračne smotre. Dobro, zašto ne? upita se. Naposljetku, zar je tako teško učiniti sebe nezaboravnom? U svakom slučaju, pokušat ću. Eve dade pratitelju znak za početak, i kad su se u praznom gledalištu začule prve note Parlez-moi d"amour, Maurice ispruži ruku prema svome gazdi, a Jacques Charles poče prekapati po džepovima. Ali prestao je kopkati i počeo slušati kad je začuo contralto koji je bio tako

intiman, tako neposredan. Bio je trj glas koji mu je ulazio ravno u uho, premda je udaljenost između pozornice i stražnjeg balkona bila velika. Jacques Charles osluškivao je glas koji je u njemu izazvao žeđu kakve maloprije nije bilo, glas koji je zadovoljavao tu njegovu žeđu a u isti mah je poticao: nalikovao je otkucajima srca ljubljene, poučavao je o nečemu što je bilo neprocjenjivo i nepoznato. Impresario je shvatio kako dosad nije obraćao pozornost na riječi pjesme koju je izvodio čeznutljivi i treperavi sopran Yvonne Printemps. Nježnosti za kojima je čeznula pjesma pobudile su sada u njemu sjećanja na nekad doživljene nježnosti, one kojima se nekad nadao. Već za nekoliko časaka svladala ga je ljubavna čežnja koja se rodila u grlu djevojke u crvenom. Kad je Eve dovršila pjesmu Maurice je nešto zaustio, ali je producent stavio prst na usta. "Nastavite, gospođice, molim vas", doviknuo joj je. Eve je započela pjevati Mon Homme. Pjevala je riječi koje su obojica poznavala, a koje su apsolutno pripadale velikoj i ćudljivoj Missi, kao što su joj pripadale i njezine noge, ili kao što joj je pripadao mladi Chevalier. Maurice pomisli kako je sretna okolnost što sada nije nazočna Missi, da ne čuje kako netko s toliko uspjeha prisvaja njezino vlasništvo. Shvatila bi da ta pjesma više nikad neće biti samo njezina, a to bi je učinilo sposobnom za umorstvo. Sa svoje strane, Jacques Charles pomisli kako je šteta što sada nije nazočan Chevalier, 91 JUDl"m KRANTSS dobar niotnak koji bi sad mogao iskoristiti

prigodu da umaknc Mistinguetti. Ili, barem, da padne u novo sužanjstvo, jer nitko tko bi čuo djevojku u crvenom ne bi mogao ostati ravnodušan. Kad je Eve prestala pjevati, obojica joj počeše pljeskati i tražiti još nešto - sve dok se nisu zastiđeno pogledali. To su mogli zahtijevati gledatelji, ali ne i oni. U ovom zanatu oni nisu bili obična publika. Vivianne de Biron zaključi trijumfalno kako je Madelaine doista zaslužila izvesti još koji bis. Madeleine će jednog dana doista pjevati na bis, ali sve u svoje vrijeme. Prvo je valjalo pregovarati o ugovoru. Da se nisu toliko zanijeli, mogli bi postići za sebe povoljne uvjete, ali sada... bila je to neka druga stvar. "Na posao, Maurice", promrmlja Jacques Charles. "Vivianne bi mogla pomisliti da smo došli ovamo samo iz uljudnosti." "Uvijek joj to možeš reći, Patron." "Ne Vivianne de Biron. Ne bih se to nikad usudio." "Zato što je bila tako vrsna šougerla?" "Ne, nego zato što bi mi se nasmijala u lice, idiote. Rekao sam ti da nikad nije zatrudnjela, ali nisam rekao da je glupa." 92 DO i"ONOVNOG SUSRlfl i Glava 4 ožda je bila okrutna i u svakom slučaju zločesta, pomišljala je Vivianne de Biron, ali nije bilo ničega lošeg u tome što se Alain Marais nije oporavljao onako brzo kako se tome nadao. Štoviše, bilo je u tome sreće. Liječnici su zahtijevali da ostane u bolnici dok ne budu zadovoljni njegovim stanjem. Budući da je zima

bila i dalje hladna i vlažna, pa je izgledalo da neće prestati ni do dana pada Bastilje, nije bilo opasnosti da bi mogao doći kući i otkriti kako se Madeleine upravo pretvara u debitanticu na daskama Olvmpije, one slavne Olvmpije u koju bi se on mogao nadati da će stupiti tek kao posjetitelj s ulaznicom. Vivianne je upozorila Madeleine da mu ne govori ništa o svome novom poslu, i djevojka je spremno prihvatila njezin savjet, ne pitajući zašto. Napokon je čula Fragsona kako izvodi svoje skladbe. Bilo je to neizbježno, jer su radili na istoj pozornici, u istoj predstavi, a Madeleine je uvježbavala svoj tour de chant svaki dan u kazalištu. No ona nije o tome govorila ništa, pomisli Vivianne. Ponečemu ne treba komentar, osobito ne među prijateljima. Vivianne je slegnula ramenima i razmišljala o tome kakvu će 93 IUDITH KHANTZ budućnost imati Maddy - jer uprava je odlučila dati takvo ime Madeldne. Kao što je to objasnio jacejues Charles, "Madeleine" je zvučalo odviše religiozno, a Madeleinine su izvedbe imale više veze s Venerom negoli s nekom sveticom. Odlučio je lansirati svoju debitanticu tijekom prve polovice predstave koja se već izvodila. Nova je predstava bila na rasporedu tek sljedećeg ljeta. "Ne želim čekati tako dugo", rekao je Vivianne kad je ugovor potpisan i kad su postali opet samo prijatelji. "Ona je već spremna za nastup, a sigurari sam da su i kritičari već čuli za nju. Nova atrakcija uvijek dobro dolazi da ih ponovno privuče u kuću usred sezone. Maddy će nastupiti nakon Hoffmannovih djevojaka, a prije

čarobnjaka. Zatim pjeva Fragson i onda je stanka. To je savršen raspored." "Kako ćeš je odjenuti?" Vivianne ga je to odmah upitala, spremna da krene u bitku ako ustreba. "U crveno, kao što si i ti učinila, naravno. Tvoj instinkt je bio ispravan. To što si ti na sceni bila golišava, ne znači da se ne razumiješ u haljine. Sa svojom kosom ona mora biti uvijek u crvenom, ali to ne smije biti košulja bez struka. Nema te žene koja bi smjela obeščastiti moju pozornicu pojavivši se na njoj bez struka. U takvoj odjeći žena nije zavodljivija od jastuka. Maddy ima tijelo, hvala Bogu, koje upotpunjuje njezin glas. Kanim prema njoj biti pravičan, kao što sam bio prema tebi, Vivianne, prije nego što si se preobratila u profesionalnog menadžera." "Nezahvalniče!" "Ah, ti si klasična statistica", nasmija se on i poljubi je u ruku. "Šteta što nisi mogla držati korak s plesačicama, ali sad vidim da si nadarena za nešto drugo. Vrlo sam ti zahvalan, Vivianne, i tebi je to poznato, zar ne?" "I trebao bi biti. Malo ću pripaziti na njezine kostime, Patron, nemoj misliti da neću." "Imam u tebe povjerenje." 94 no ponovnog "Ali pripazit ću i na tebe", reče ona strogo. "Sasvim ispravno. Zašto bi ti bila prva osoba u povijesti koja je* povjerovala jednom producentu?" "A sada", reče Jacques Charles Evi u garderobi nakon njezina prvog nastupa, jednog dopodneva sredinom ožujka, "sad si zbilja spremna." "Ne razumijem vas." Ona ga pogleda iznenađeno. "Pariz te je jučer prigrlio. Publika se

odlučila, ona se zaljubila u tebe, draga Maddy. Samo je publika sposobna za takvu ljubav, a kad je jednom nekom pokloni, od nje više ne odustaje. Bila je to pobjeda, bezuvjetna pobjeda. Pogledaj što piše u no- j vinama - ti si slavna, Maddy, ništa manje nego slavna. Zato i tvrdim kako si sad spremna za posao." "I dalje ne razumijem." Nakon ovacija kojima je popraćen njezin prvi nastup, ona je očekivala cvijeće i poruke kojima je njezina garderoba već bila ispunjena, očekivala je komplimente koje je primila od ostalih izvođača, no njegove su joj riječi još uvijek bile nejasne. "Od prvog trenutka kad sam te ugledao na pozornici, Maddy, nisam te zamišljao samo kao pjevačicu. Naravno, tour de ehant je prvi korak u tvojoj karijeri, apsolutno potreban. Bez toga publika neće biti tvoja. Ali to se može pretvoriti i u tamnicu velikog talenta. Ti imaš sposobnosti kakve nisam, zapazio godinama. Možeš postati zvijezda, ona vrsta zvijezde oko koje se odvija cijela revija, za koju se revija stvara. To znači da nećeš samo pjevati, nego i plesati i glumiti. Očekuju te lekcije, djevojko, lekcije!" "Ali..." "Zar ne želiš postati zvijezda?" Eve sjede na kauč u svojoj garderobi i pogleda zbunjeno im-presarija. "Shvaćam te", reče on. "Ti zamišljaš da si već zvijezda. Nije ni čudo, nakon onakvog dočeka publike. Ali, Maddy, postoje zvijezde i zvijezde. Ti si već sada zvijezda, ne doduše velika, 95 JUDITI! KRANT/ ;ili bez sumnjo blistaš. Ubuduće ćeš dijeliti

svoje mjesto s oniin;i koji su držali Olvmpiju na svome dlanu." Pogledao ju je pozorno i shvatio da ju je povrijedio. "Nemoj me pogrešno razumjeti, Maddy", zabrza on. "Ti se s punim pravom nazivaš zvijezdom ako tebi "zvijezda" znači samo jedno ime na programu, jedno među ostalima. Ali ako sanjaš o nečemu drugom, ako sanjaš da će jednog dana ljudi navirati u Olvmpiju samo zato da te vide Maddy, bez obzira u kojoj predstavi, ako sanjaš da jednog dana Maddy postane poznata diljem svijeta te će se i turisti otimati za ulaznice samo da te vide, ako zamišljaš plakate s likom Maddy na svakom gradskom uglu -onda mislimo jednako što to znači biti zvijezda. Dakle! Što kažeš na to?" Eve je u njegovim očima ugledala nepogrešivo iskreno uzbuđenje čovjeka koji joj nudi svijet. Taj producent, koji bi po volji mogao angažirati bilo kojeg umjetnika, mislio je - ne, on je to znao - da ima velikih izgleda. I više od toga. "Zasad ne mogu reći ništa. Veoma sam vam zahvalna, Patron, ali trenutačno ne mogu ništa reći." "Ništa?" upita on ne vjerujući. "Molim vas, nemojte pomisliti da sam nezahvalna ili glupa. Ja sam... samo zbunjena. Bila sam toliko uzbuđena prošle noći, da nisam mogla zaspati. Sad mi... jednostavno nije jasno što mi je raditi." "Shvaćam te, Maddy, to je* normalno. Gledaj, dat ću ti vremena da o svemu promisliš. Uzmi dan, uzmi dva dana, i kad se odlučiš dođi u moj ured. Morat ćemo o tome još mnogo pričati." On joj se poticajno nasmiješi i odjuri, pomišljajući mrzovoljno kako onaj tko ne zna

što mu je činiti postupa zamalo jednako loše kao i onaj koji ne zna uopće ništa. Ako Maddy doista želi postati zvijezdom, bilo joj je dovoljno pola minute da odgovori na ponudu. Ako zaista želi postati zvijezdom, morala bi pokucati na njegova vrata već rano ujutro, onog časa kad on dođe u teatar, i upitati ga što ima na umu. 96 DO PONOVNOG SUSRl"TA Kasno tog popcnlneva, ostavivši za sebe pola sata prije nego što se morala početi odijevati za odlazak na predstavu, Eve je sjedjela sklupčana u naslonjaču, ispred visokih francuskih prozora kroz koje je još prije nekoliko mjeseci mogla promatrati zalazak jesenskog sunca. Sad je već pao mrak, ali prethodni dan bio je sunčan, jedan od onih svijetlih ožujskih dana koji bodri Parižane nakon zimskog skapavanja, kad konobari hitro iznose stolove na pločnik nadajući se mnoštvu gostiju, iako dobro znaju da će ih već sutra morati ponovno unijeti. Eve je drhturila, pa je držala šalicu vrelog čaja ne bi li barem ugrijala ruke. Cijelo popodne, tijekom pokusa, osjećala se pro-) mrzlom do kostiju unatoč ustajalom teatarskom zraku. Ni sada, umotana u najtopliji kućni ogrtač, nije se osjećala mnogo ugodnije. Zašto je, pitala se već stoti put, morala čuti one riječi Jac-quesa Charlesa, zašto je osjetila iskrenost u njegovu glasu, zašto joj je uzavrela krv kad je on počeo govoriti o Maddy koja će postati slavna, o Maddy koja bi mogla postati zaista velika zvijezda? Pa ona nije bila kriva što se nije nadala drugom osim onoj skromnoj slavi o kojoj joj je on govorio s

toliko ljubaznosti. Zar je sebi ikad dopustila da sanjari o nečem većem? Zar nije bilo dovoljno pjevati u Olvmpiji? Zašto bi morala težiti nečemu višem? Svaki uspjeh veći od onoga što ga je upravo postigla značio bi obavezni gubitak Alaina. Zar je zaslužila tako okrutnu kušnju? Eve se diže iz naslonjača da potraži topao šal kojim će se ogrnuti. U spavaonici se zaustavila ispred velikog ormara u kojem su u impresivnom redu bila poslagana Alainova odijela. Otvori vrata ormara i udahnu miris skupe vunene tkanine, koji je bio sve što je u posljednja dva i pol mjeseca preostalo od njezina ljubavnika. Iako ga je u bolnici posjećivala što je češće mogla, to nije bilo isto. Aroma duhana, njegove kolonjske vode, ulja za kosu i njegova tijela - sve se to pretapalo u privlačan vonj koji ju je sad bacao u očaj. Zavuče hladnu ruku pod ogrtač i 97 JUDITU KKAN"IV, protrlja dojke, pokušavajući dozvati u sjećanje njegov doticaj. Do hola je čeznula za njim. "Kva!" Iz hodnika se začu glas i ona vrisnu. "Alaine! Moj Bože, Alaine! Prestrašio si me, Što radiš ovdje?" On se nasmija njezinoj zaprepaštenosti i čvrsto je zagrli. "Liječnici su me pustili prije sat vremena. Htio sam te iznenaditi. Daj mi poljubac. Ah, to je tako dobro. Tako dobro -dok sam ležao u bolničkom krevetu nisam tvoje poljupce osjećao, zamalo mi je zaprijetila opasnost da ih zaboravim. Tako mi je drago što te ponovno vidim, draga moja. Drago mi je što te nisam morao tražiti u Dijonu." On je uze za ruke i

zagleda se u lice. "Izgledaš drukčije, Eva. Prije nisi stavljala sjenilo na očne kapke. Tako izgledaš starija, to mi se ne dopada. Tko te tome naučio - Vivianne?" Eve kimnu potvrdno. "Alaine, dragi, jesi li dovoljno jak da se vratiš kući? Jesu li te liječnici prethodno pregledali? Tako si mršav!" "Govoriš kao moja majka. Pokazat ću ti koliko sam jak", reče joj, podiže je uvis i odnese do kreveta. "Daj da osjetim tvoja usta, najprije njih, a onda ću od tebe uzeti i sve ostalo. Vidjet ćeš koliko sam jak." Glas mu je zvučao pobjednički. Kad ju je položio na krevet i nadnio se nad nju, skidajući kaput, Eve vidje na budilici koliko je sati. Morala je najkasnije za deset minuta krenuti u kazalište. Ona se diže. "Alaine, ljubavi ne sada." "Sto to znači "ne sada"? Je li to tvoja dobrodošlica?" "Moram... moram izići. Imam jedan sastanak i ne smijem zakasniti. Ne smijem zakasniti. Kad se vratim... onda ćemo..." "Onda što? Kojeg mi vraga sad pričaš, kakav sastanak? Otkad izlaziš noću iz kuće sama?" On bijesno navuče kaput i ode u salon do mjesta gdje je stajao njegov konjak. "Možda sam ti trebao javiti da dolazim", dobaci joj on preko 98 DO PONOVNOG" SUSRETA rumena. "Ali čini mi se da je bilo koji sastanak manje važan od,.. Eva, docti ovamo! Dođi, odmah!" live se grčevito zaputi prema salonu, prinoseći ruke ustima u Otstupu iznenadnog straha. Alain se zaustavio ispred goleme kožare s crvenim

ružama koje joj je jutros donio dostavljač. "Zar si toliko bogata da možeš potrošiti sto franaka za ruže? I to od Lachaumea, ni manje ni više. Što se tu događa, do-vraga? Tko je poslao ruže?" Mišići na njegovu desnom obrazu JSgrčiše se, a usne stisnuše. Ono njegovo razbojničko lice, koje je Eve upoznala uz ljubav i smiješak, sad je postalo prijeteće lice, jednog neznanca. Zanijemjela je dok je Alain razgledao posjetnicu od krem kartona koja je ležala na stolu ispred ruža. Na posjetnici je bilo ugravirano ime i prezime Jacquesa Charlesa, ali je prezime bilo prekriženo perom kako bi se ukazalo na prisnost odnosa. Maddy, hvala ti na prethodnoj noći. Donijela mi je vise nego sto sam se mogao nadati. A večeras nećeš morati biti nervozna. Do tada, ]acques. Alain je to pročitao naglas. On joj se približi jednim korakom, zgrabi joj obje ruke jednom svojom, a drugom rukom opali joj pljusku što je jače mogao. "Kurvo! Kurvetino! Donijela si mu više nego što se mogao nadati - sigurno ono čemu sam te naučio. Kako si ga uopće upoznala? Vivianne, sigurno Vivianne! Ona je bila tvoja svodnica. Ubit ću je, a onda ću ubiti tebe." On joj ponovno opali pljusku. "Stani, nije to bilo, za ime božje. Stani i dopusti mi da ti objasnim." Eve je vrištala, otimajući se njegovu stisku. "Ti zbilja misliš da sam glup! Ti ćeš mi objasniti? Zar je potrebno to pročitati dvaput? Ševila si se njim, to je sve. Maddy iz Dijona, najnovija javna žena u Parizu." Alain je počeo siktati,

99 JUDITE MANI. mišići na obrazima grčili su se, disao je teško i brzo i tek što nije još jedanput udario Evu. "Ja nastupam kao pjevačica, sinoć sam imala svoj prvi tour de ehant!" vrisnu ona u očajanju. Na taj njezin vrisak, Alain se povuče i spusti ruku. "Gubi se odavde. Nije vrijedno truda da te još jednom plju-snem. Kurva je jedno, luđakinja drugo. Gubi se odavde, i to brzo, dok još možeš hodati." "Ne, Alaine, ne! Molim te, saslušaj me. Kazala sam ti istinu. Morala sam ti to još prije reći... i pogriješila sam što nisam... Morala sam učiniti nešto da dođem do novca za nas oboje... i tako, javila sam se na audiciju gospodinu Charlesu... nije to mnogo, svega nekoliko pjesama." "Tvoj tour de ehant? U Olvmpiji? U kazalištu Jacquesa Char-lesa? Koješta, ti nemaš pojma o pjevanju, kurvo jedna. Znaš se samo ševiti. Tjeraš me na bljuvanje. Zar misliš da sam toliko glup? Dajem ti pet minuta da se odavde izgubiš." On se okrenu s izrazom odvratnosti i ode do ormarića u kojemu je bio konjak. "Što je sad ovo? Još cvijeća, ovaj put orhideje? Ti se doista baviš svojim poslom! Ako može s jednim, zašto ne bi s dvojicom? A s dvojicom kao i desetoricom? Tko je bio taj zahvalni kupac?" upita on oporo, zagledajući s prijezirom drugu posjetnicu. Eve je znala što on čita, jer je zapamtila tih nekoliko riječi. "Tisuću puta bravo, Maddy. Ponosio sam se tobom prošle noći. Tvoj kolega s posla." Bespomoćno je promatrala Alaina dok se on spremao da joj opali i treću pljusku. Na

posjetnici je bilo ime Harrvja Fragsona. Ovaj put je nije pogledao, nego je spustio posjetnicu na ormarić i izišao bez riječi. Plačući grčevito, Eve je upala u spavaonicu kako bi se mogla presvući za nastup. Što je još mogla učiniti, što još? To se neprekidno pitala dok je izlazila iz stana u koji se, znala je to, više nikad neće vratiti. 100 DO PONOVNOG SUSRhTA "Madđv, učini mi uslugu, hoćeš li? Pobrini se za moga dječačića dok izvedem svoju točku. Jutros mi nije došla služavka." To je rekla Suzu, jedna od šougerla, povjeravajući Evinim ru-kutna svoje djetešce. Izgubila se šuškajući perjem prije nego Slo je Eve mogla prihvatiti ili odbiti. Svatko iza Olvmpijinih kulisu znao je za Evino meko srce. Prošla su već dva mjeseca od njezina prvog nastupa. Ne samo šio joj uspjeh nije zavrtio glavom, nego je i dalje ostala ona dobra, draga djevojčica koja nije umišljala da je zvijezda. To je bilo opće mišljenje. Sjela bi i jela odrezak s prženim krumpirom ti obližnjoj gostionici, i tko god se pojavio iz teatarskog društva) bio joj je dobrodošao, od statista do akrobata. U teatar je uvečer ulazila prva, a odlazila posljednja. Nikom nije bilo jasno zašto odbija pozive na večere u elegantnim restoranima, pozive na gala priredbe, plesove i u noćne klubove - koje je primala danomice, s buketima cvijeća, od obožavalaca iz gledateljstva. Maddy im, štoviše, nije dopuštala da se pojave u njezinoj garderobi i osobno predstave - pričale su među sobom šougerle, tresući glavom. Ili je imala vrlo ljubomornog zaštitnika, što se nije činilo

vjerojatnim budući da nije nosila nakit, ili je nisu privlačili muškarci, što je bilo još manje moguće. Eve je nježno njihala djetešce i zabrinuto razmišljala. Sada je spavalo, ali što ako počne plakati usred predstave, a Suzu je još na pozornici? "Julie," doviknu ona garderobijerki, "dođi brzo i pomozi mi." Ali Julie, odgovorna da šougerle iziđu na pozornicu u sekundu točno, nije se javljala. "Julie", zovnu ponovno. Nije se mogla pomaknuti da potraži ženu, jer je bila odjevena tek u triko koji je nosila ispod kostima. "Oh, Julie, gdje si?" Eve je već bez nade osluškivala buku što je do nje dopirala - prigušeni smijeh, neprekidno brbljanje, posvemašnju konfuziju. Napokon shvati da je nitko neće čuti sve dok šougerle nastupaju uz najglasniji zvuk orkestra. 101 JUDITU KRANT/. "Maddy, jesi li odjevena? Imaš posjet." To joj je doviknuo pomoćnik inspicijenta i bez suzdržavanja širom otvorio vrata. "Probudit ćeš dijete", prošapta Eve, gledajući ga uznemireno. "Dijete?" psiknu zaprepašteni glas neke žene. Eve skoči na poznati joj glas, a dijete poče iz sve snage plakati. "Teta Marie-France?" "Dijete! Još gore nego što sam mislila! Oh, Bože, što ću reći tvojoj majci?" "Reći ćeš joj da nije moje", odvrati Eve, počevši se smijati tako glasno da je morala predati svoj teret pomoćnom inspicijentu. "Slušaj me, Marcele, mogao si barem pričekati da kažem je li ulaz slobodan. A sad, brzo nosi

to dijete i predaj ga Julie. Pazi da mu se što ne dogodi, jer je Suzino. Sjedni, teta MarieFrance, i osjećaj se udobno. Hej, Marcele, kad predaš dijete, donesi nam kavu." "Anđele, od jučer si mi još dužna dva franka", prigovori Marcel, izražavajući se prisno kao i svi u glumačkoj ekipi, osim kad su razgovarali s producentom. "Ljubavi, daj mi još malo kredita", reče mu Eve. "Maddy, za tebe uvijek. Bilo što i bilo kada. Želiš li i moje tijelo jednako kao moje srce? Samo pitaj. Želite li i šećera, moje dame? I malo kolačića?" On nestade u dobrom raspoloženju, zaboravivši zatvoriti vrata, dobacujući dvjema ženama poljupce i balansirajući s djetetom u jednoj ruci. "Ne uzrujavaj se zbog njega, teta Marie-France. Misli da je neodoljiv. Zašto da ga razočaram?" "Eva, hoćeš li, molim te, staviti nešto iznad svoga donjeg rublja? Još nikad nisam vidjela nešto tako nepristojno. I što si umišljaš, da možeš samo tako govoriti "ti" jednom mladom bezobrazniku?" "U svakom slučaju to nije bilo moje dijete. Smjesti se, i reci kako si me pronašla." "Pronašao te tvoj tetak. Vidio je jutros u novinama Semovu karikaturu, koja je bila potpuno nalik tebi. U potpisu je stajalo 102 DO PONOVNOG SUM<i" >r-i Lijepa Maddy, najnovija učenica sa sveučilišta Olvmpia". Tako Niim doznala gdje ću te potražiti. Tvojim roditeljima nisam priopćila ni riječi, jer ih ne bih željela uzbuditi. Još otkako sam te čula kako pjevaš onaj tango u majčinu budoaru, plašila sam se tlu će ti se

dogoditi nešto strašno, ali ovo je gore od onoga što sam zamišljala." Barunica se zamalo rasplaka. "Kako ću im priopćiti tu novost?" "A što je tu tako strašno? Dat ću ti ulaznice za večerašnju predstavu. Vidjet ćeš da sam vrijedna svakog poštovanja - pjevam potpuno odjevena." "Zar nastup u varijeteu može biti vrijedan poštovanja?" Barunica je taj upit izrekla uz prijezirnu nevjericu. "Nije to bilo koji varijete, nego najbolji u Francuskoj, čak najbolji u svijetu. A i ja uživam dio te slave. Mogla bi na mene biti ponosna, teta Marie-France!" "Ponosna? Ti si upropaštena, potpuno upropaštena! Zar ne shvaćaš u što si upala, ti glupa djevojko? Nećeš mi valjda poreći da živiš u grijehu?!" "Ne više", odvrati Eve hladno. "Sada živim sama." "To više nije važno - nitko ti neće vjerovati. Sada, kad ugledaju tvoj crtež koji je .načinio najglasovitiji francuski karikaturist, svatko će doznati da Eve Coudert, kći doktora Didiera Couderta, pjeva u varijeteu. Za djevojku iz dobre obitelji to je gore nego da ima ljubavnika, mnogo gore." Vrata se ponovno otvoriše. "Gdje je moje deriste, Maddy?" upita Suzu. "Oh, dobar dan, gospođo", dodade ona, ispruživši ruku barunici, koja ju je prihvatila gotovo automatski, zapanjena ženinim golim grudima. "Uzela ga je Julie. Ona zna s njima postupati, a ja se u djecu ne razumijem. Ne zaboravi to sljedeći put, draga." "Svakako, Maddy." Tek što je to rekla, začu se neki žestoki glas na hodniku, odmah iza vrata.

"Oh, ta govna, ti smrdljivci, platit će mi ovo. Uhvatit ću ih i 103 IUDITI1 KHANTZ ostrugati im stražnjice na brusnorn papiru. Maddy! Maddy! Jesi li vidjela što su mi učinile one ništarije?" "Što su ti učinili, Baldy?" doviknu mu ona. "Pribili su mi čavlima cipele za pod. Što kažeš na to? Učinili su to isto prošlog tjedna, na istom mjestu. Kladim se da znaš tko su oni!" "Da se nisi izuo i ostavio cipele na hodniku dok si se pripremao za nastup, ne bi ti se to dogodilo", odgovori Eve, pra-snuvši u smijeh. "Samo se strpi, ljepotice, dok ne dobiješ žuljeve. Tada ćeš me razumjeti. Julie, donesi mi odmah drugi par cipela. Nastupam za dvije minute, za ime božje!" "Dolazim, dolazim!" Julie upade u sobu, držeći dijete pod jednom rukom. "Suzu," doviknu ona preko ramena, "dođi ovamo i pokupi svoje nedonošče ili će se Patron razbjesnjeti." Ona dodade Baldvju cipele i odmah odjuri, a na vratima se pojavi Marcel s kavom i kolačićima. "Voild, moje dame. Bilo mi je veselje, Maddy", reče on udvorno i poljubi Evu u svaki obraz. "Budući da imaš gošću..." "Bio si sladak. Oh, zaboravila sam na bolje ponašanje, oprostite. Ovo je barunica de Courtizot, ovo je Marcel." Mladi čovjek nakloni se barunici. "Očaran sam, gospođo barunice", reče zanosno. "Dopustite mi da se predstavim. Ja sam vojvoda de Saint-Cloud." Barunica nije mogla izustiti ni riječi, a kamoli kimnuti tobožnjem vojvodi. "Marcele, vidjet ćemo se kasnije, u redu?" Eve

mu pokaza izlaz, a on se udalji s razumijevanjem. "Eva", reče joj tetka prijekim glasom, "još nije kasno! Ako kreneš kući/a? danas, noćnim vlakom, ja ću te pratiti. Sutradan, svatko tko nešto vrijedi u Dijonu vidjet će da ti ne možeš biti osoba s karikature. Ako itko što spomene, kazat ćeš da nemaš o tome pojma, a tvoj otac i majka potvrdit će da to mora biti neka glumica koja ti nalikuje. Uostalom, nitko neće moći ništa 104 IX) PONOVNOG dokazati. Zahvaljujem Bogu šio se nisi služila svojim pravim imenom, a sa svom tom šminkom na licu nitko te nije prepoznao. Oh, Eva, nitko ne smije doznati!" Njezin je glas preklinjao. "A zašto bi to trebalo učiniti?" upita Eve. "Zašto? Ako to ne učiniš, djevojko, s tobom je svršeno. Ti si poslala potpuno declasse razorena, obeščašćena. Ali još uvijek nije neizbježno tvoje izopćenje iz društva! Kako to ne razumiješ, da još ima vremena, dovoljno vremena!" "Ti si ona koja ne razumije, jadna moja tetko. Ja nisam ona djevojka koja je otišla iz kuće prošlog kolovoza. Pisala sam roditeljima svakog tjedna, kao što znaš, ali sam izostavila sve bitno." "Misliš li da tvoji roditelji neće moći podnijeti što si imala ljubavnika? Misliš li da je to jedino važno? Ako je s time gotovo, utoliko bolje", zaključi barunica ljutito. "Zaboravi da se to ikad dogodilo. Bila si uvijek tako dobro čuvana da se ne čudim što te je netko izrabio. Ali kako si, tako čuvana, uspjela doći do muškarca, to nitko od nas neće

nikad shvatiti. Nemoj biti luda, djevojko. Nemoj upropaštavati svoju budućnost." "A što ako ja svoju budućnost vidim ovdje?" "Ovdje? U ovoj zapuštenoj, neurednoj sobici? S ovim neote-sancima? U ovoj štali? To nije moguće, to jednostavno ne dopuštam." Dok je to govorila vrata se otvorište, opet bez kucanja. Unutra uleti neka šougerla, četveronoške na dlanovima i koljenima, dok su joj se gole obješene grudi ljuljale. Lajala je poput psa. Zatim poče njuškati baruničino stopalo, kao da se na nj nakanila pomokriti. Eve skoči. "Sada dosta! Mortone, ovaj put si pretjerao!" vrisnu ona. "Odvedi smjesta ovu djevojku odavde, jesi li me razumio"? Najslavniji čarobnjak i hipnotičar u Francuskoj poviri stidljivo kroz vrata. "Mislio sam da si sama, ljubljena. Tisuću isprika, gospođo. Alke vjeruje da je pas. Dođi Alke, čeka te zgodan štenac, dođi i ne dosađuj ovoj gospođi." 105 JUDITU KHANT/ "Žao mi je, teta Marie-France. Morton je genijalan, ali katkad se ponaša kao dijete. Ali nikom neće naškoditi." Oči Marie-France bile su razrogačene od šoka. "Eva, ne mogu ic ostaviti u ovom... odvratnom društvu. Moraš poći sa mnom." "Draga teto, za koga me ti držiš? Nisam više djevojčica kojoj možeš svaki čas davati naredbe. Misliš li da bih se zaista mogla vratiti u Dijon, pridružiti se ostalim udavačama i čekati nekog uglednog građanina da mi učini čast tako da se oženi mnome? Misliš li da bih sada, nakon što sam upoznala slavu nastupanja u Olvmpiji, mogla prihvatiti sudbinu

svoje majke?" "Slava? To su ispraznosti! Prijevare! Ta tvoja slava je ogavna, prostačka i vrijedna prijezira!" Marie-France se ražestila. "Za deset godina shvatit ćeš da si odbacila sve što je vrijedno u životu zbog trenutačnog hira. Sad uživaš u jeftinom pljesku, u životu... društvenog otpada." Eve se podiže, lica ukrućena od bijesa. "Molim te da se tako ne izražavaš o mojim prijateljima. Možda bi bilo bolje da odeš, teto Marie-France. Ovaj ti okoliš očito ne odgovara." Barunica de Courizot diže se i pođe k vratima. "Ako se predomisliš, ako se urazumiš, Eva, bit ću kod kuće ostatak današnjeg dana i sutra. Nakon toga bit će prekasno. Sad se žurim da odlučim što ću javiti tvojoj jadnoj majci." "Reci joj istinu. Reci joj da sam sretna. Zamoli moje roditelje da dođu u Pariz i sami se uvjere. Nemaju se zbog čega stidjeti." "Još si gora od one budale koju je pokupio taj muškarac." Barunica izađe ne osvrnuvši se. Jednog svibanjskog jutra, Eve je zatražila razgovor s Jacque-som Charlesom. "Patron, prije dva mjeseca rekli ste mi kako bih mogla postati velika zvijezda", reče mu. "Dali ste mi dva dana da razmislim." "Sjećam se", reče on zamišljeno. "Čudim se što tek sad dolaziš." 106 DO PONOVNOC SUSRHTA "Nisam bila spremna. Ne mogu vam to pobliže objasniti, ali ••ada, ako vas i sad to zanima..." "Dakle?" "Želim to! Spremna sam raditi sve što je

potrebno, koliko god treba, i dvadeset četiri sata na dan. Mjesecima, godinama... nije važno ako mi pružite priliku." Eve ušuti, oborena pogleda, sva drhtava od napetosti očekivanja. Ona je upravo za to rođena, a dosad je odbacivala priliku jer okolnosti vjerojatno nisu bile pogodne. Još je osjećala ljubav za Alaina, još je pokušavala održati svoj život cjelovitim. No kad ju je odbacio, duša joj je bio zamalo uništena njegovim riječima i udarcima. Njegovom mržnjom. Propustila je zgrabiti prvi trenutak i nikad neće sebi oprostiti ako je producent izgubio interes zbog njezina pomanjkanja ambicije. Od časa kad joj je tetka Marie-France i nehotice pokazala koliko joj mnogo znači svijet pozornice, shvatila je da bi joj bilo kakav drukčiji život bio neprihvatljiv. Bila je sva obuzeta pomislima na sjajnu, daleku i beskrajno zavodljivu budućnost koju joj je Jacques Charles jednom ponudio. Pripadala je varijeteu, pa i varijete mora pripasti njoj. Ali impresario joj nije ništa odgovorio. Promotrila ga je kako sjedi za svojim stolom i nešto pozorno piše. Je li otpuštena? Kad je dovršio s pisanjem i odložio pero, pružio joj je komad papira. "Ovo je tvoj raspored lekcija", reče. "Požuri, jer na prvu već kasniš!" Bilo je to proljeće blagih povjetaraca, mekih oblaka i plahih pljuskova, posljednje vedro proljeće edwardijanske ere. Eve je bila odviše zaposlena da bi primjećivala kakvo je vrijeme, dok je jurila od jedne lekcije do druge - u akrobatici, plesu i glumi, pri čemu joj je ostajalo tek malo vremena da se našminka prije predstave. Nije više imala slobodnih trenutaka

koje bi mogla posvetiti čitanju novina, druženju s kolegama na poslu, gozbama, tračevima i šalama. Jela je što bi dospjela i gdje bi uhva107 IIIDITH KRANTZ tik priliku, a kad bi se zavjesa spustila jurila je kući, u svoj mali apartman, padajući ubrzo u san i odviše umorna za snatrenje. Dok je njemački car Wilhelm II. provodio posljednjih dvadeset dana mjeseca srpnja odmarajući se na svojoj jahti Hohenzol-lern, Eve se, kao i sav ostali svijet, bavila svojim poslovima. Paklenski stroj koji je otkucavao dane tog mjeseca u Beogradu i Beču, eksplodirao je 28. srpnja 1914. kad je Austro-Ugarska navijestila rat Srbiji. Sljedeći tjedan diplomati i ratni stratezi europskih velesila zabavljali su se igrom suprotnih namjera, u luđačkom kolopletu totalnih laži, arogancije, nerazumnosti, nesposobnosti, dvoličnosti, poluistina i potpuno različitih ciljeva, sve dok nisu zapali - ne neizbježno ali u svakom slučaju fatalno - u rat koji nije htio nitko osim nekolicine krajnjih nacionalista. Četvrtog dana kolovoza, sir Edward Grey, britanski tajnik za vanjske poslove izjavio je: "Svjetiljke se trnu širom Europe; za naših života nećemo ih vidjeti ponovno upaljene." Pomoćni inspicijent Marcel, Jacques Charles i Maurice Che-valier bili su tek trojica od četiri milijuna muškaraca koje je Francuska mobilizirala na početku kolovoza. Budući da je svatko sposoban za vojnu službu pozvan pod zastavu, poslovi su zastali, a vlakovi puni loše opremljenih ali vedrih i ponesenih vojnika kretali su put fronte svakih sedam minuta.

Nakon bitke na Marni, sredinom rujna, kad su Francuzi odbili njemački napad na Pariz, prolaznu nacionalnu euforiju obilježilo je ponovno otvaranje kazališta, varijetea i kavana. Ipak, samo tog mjeseca izginulo je dvjesta tisuća Francuza, mnogi od njih u jarkocrvenim hlačama koje su pripadale odorama još iz 1830. godine - što je bio simbol pomanjkanja realizma s kojim je zemlja krenula u rat za koji se općenito vjerovalo da će biti kratak, viteški i slavodobitan. Do kraja toga prvog ratnog rujna obje vojske, njemačka i saveznička, ukopale su se u rovove duž rijeke Aisne kako bi se oporavile i ponovno opskrbile. Tako nastali rovovi u Cham-pagni bili su prva utvrđenja na zapadnoj fronti. Ona se u slje108 DO PONOVNOG SUSRHTA deće tri godine pomicala naprijed ili natrag najviše deset milja, s jedinim učinkom pokolja više milijuna ljudi. Na oniskom brežuljku Champagne stajao je zamak Valmont, obiteljsko sijelo vikonta de Lancel. Smjestio se u srcu šampanj-skog vinogorja, na vapnenastom tlu reimskih brda koje je zadržavalo sunčanu toplinu, protežući se otprilike između dvaju glavnih gradova pokrajine, Reimsa i Epernava. Različito od glavnine dvoraca po Champagni, Valmont je preživio revoluciju, invazije i ratove. Dizao se kao u bajci iznad nevelike ali guste šume, ponoseći se trima okruglim kulama sa šiljastim krovištima. Deseci prostorija s visokim prozorima s vitrajima otvarali su se prema polukružnoj kamenoj terasi koju su već stoljećima ukrašavale velike kamene posude s

obrezanim grmljem. Valmont je bio okružen pravim bogatstvom vinograda, koji su činili dio strogo ograničenog područja gdje se uzgajala loza od koje se proizvodilo bijelo pjenušavo vino koje je, jedino na svijetu, imalo pravo na naziv champagne. Loze ehardonnav te pinot noir i pinot meunier kriju jednu od najvećih tajni u proizvodnji vina. Iako je Noa zasadio prvi vinograd nakon što je izišao iz arke, ni on ne bi mogao ustvrditi da može proizvesti šampanjac. Mnogi dvorci diljem Francuske bili su pred izbijanje Prvoga svjetskog rata tek muzejski spomenici povijesti svojih obitelji, odavno izgubivši vitalnost predrevolucionarnih vremena. Valmont je, međutim, bio neprekidno napredno, živahno i gostoljubivo utočište. Preživio je mnoge promjene od razdoblja kad su Lanceli, odani grofovima Champagne, pomagali ovima da se domognu francuske krune. Ti su se sukobi stišali tek 1284. kad se Ivana od Navare i Champagne udala za budućeg francuskog kralja Filipa Lijepog. Vikonti de Lancel počeli su u sedamnaestom stoljeću, poput svojih susjeda, proizvoditi vino. Njihovi prostrani vinogradi bili su okruženi malim posjedima seljaka koji su im također prodavali grožđe iz vlastitog uzgoja. Ubrzo su počeli proizvoditi to109 I JUDITU KRANT/ IH) PONOVNOC SUSRETA liko Šampanjcu tlu su ga mogli početi prodavati na veliko. Sredinom devetnaestog stoljeća, karakteristične zelene boce sa zlatnom etiketom u obliku štita na kojoj je većim slovima bilo

ispisano lumccl, a manjim Chateau de Valmont postali su znamenit proizvod, Grande Marque. Zajedno s proizvodima tvrtki Moet et Chandon, Mumm, Veuve Clicquot Ponsardin i još nekoliko njih, ohlađene butelje Lancela bile su najomiljeniji napitak među svim civiliziranim ljudima svijeta. Glava obitelji Lancel, vikont Jean-Luc de Lancel imao je dva sina. Stariji, Guillaume, trebao je nastaviti voditi kuću, dok je mlađi, Paul-Sebastian postao diplomat u službi Quai d"Orsava. Kad je izbio rat bilo mu je tek trideset i služio je kao prvi tajnik francuskog veleposlanstva u Londonu. Bijaše to očito čovjek kojemu je namijenjen značajan uspjeh u ministarstvu vanjskih poslova. Prvog kolovoza 1914. kad je započela mobilizacija, on je odbio priliku pruženu diplomatima da ne idu u rat i prijavio se kao dobrovoljac. U činu satnika, Paul de Lancel ostavio je kod kuće mladu ženu Laure de SaintFraycourt, krhku parišku ljepoticu od dvadeset dvije godine, koja je očekivala svoj prvi porod. Preklinjala ga je da je ne ostavlja. "Dijete će biti rođeno za pet mjeseci, a svatko kaže da će ovaj glupi rat završiti prije." Laure de Lancel rekla je to plačući od slabosti i straha. "Prekli-njem te, ostani sa mnom - potreban si mi ovdje." Ipak, Paul je osjećao obvezu da odmah ode u rat. Znao je da Francuskoj treba svaki borac, kako bi se mogla suprotstaviti njemačkim vojskama koje su bile vrlo djelotvorno mobilizirane i posjedovale zaprepašćujuću nadmoć kako brojem tako i oružjem. Zakučasta obličja bližeće se bitke Paul de

Lancel je proučavao još na mjestu diplomata. Znao je da je francuski glavni stožer opsjednut kompleksom superiornosti. Misao da hrabrost, polet i žar francuskog vojnika - a to je bio onaj priprosti ali ne110 I ustrašlvi poilu - mora odnijeli prevagu nad ouK>m vatrenom moći, bila je simbol vjere u glavama vojnih profesionalaca. Paul je, različito od prosječnog Francuza, živo sumnjao da će sam elan donijeti pobjedu. Ali poput svih ljudi onoga prostodu-šnog ljeta 1914. vjerovao je da su pričuve neiscrpne. Paul de Lancel bio je zamršen čovjek. Često se pitao ne bi li bio sretniji da mu je igrom sudbine bila namijenjena uloga vinogradara umjesto diplomata. Kao što mu je majka Anette de Lancel često govorila, više je nalikovao trudbeniku iz vinograda negoli činovniku za pisaćim stolom. Paul je naime bio čvrst čovjek, visok i širokih ramena, sa snažnim mišićima kao netko tko živi od svojih ruku. Njegova plava kosa kao da je bila izblijedjela pod suncem dok je radio. Iako su njegove tamnoplave oči bile od Lancelovih, a bile su i duboko usađene kao na portretima predaka što su visjeli u dvorcu, pa i jagodice su mu bile istaknute kao u predaka, sve ostalo na njegovu licu nije odavalo finu strukturu kostiju Lancelovih, niti je imao traga one riđe kose koja se generacijama pojavljivala u obitelji. Paulov velik i snažan nos nije imao ništa od poznate vitkosti, dok su mu usta i brada odavale snažnu jednostavnost. Sve u svemu, duhovno biće Paula de Lancela bilo je takvo da se on često pitao ne bi li se

najradije bavio jednostavnim brigama o suncu i kiši. Uistinu, uzgajatelj grožđa i proizvođač vina mora svaki dan otpočinjati brigama o vremenu, no budući da o tome ne može zapravo ništa odlučiti, u njegovu se duhu obično zacari neka vrsta ravnodušne filozofije. A takvo stanje pričinjalo se Paulu blagoslovljeno temeljitim i utješnim. S druge strane, jedan diplomat nije mogao a da ne postane profesionalni cinik, jer bi se bez opreznog i višeznačnog duha koji ga štiti, izložio opasnosti da postane bena, nekorisna za domovinu. Paul de Lancel nije sebi mogao predočiti nijednu istinu u koju bi apsolutno vjerovao, izuzevši ljubav za Francusku i svoju ženu. A među njima dvoma, morao je priznati da mu je domovina na prvom mjestu. 11 JUDITI I KRANTZ Potaknuta mobilizacijom, Eve je odlučila da se ne vrati u ()lympiju, koja je ponovno otvorila vrata pod vodstvom Berette, prijašnjeg dirigenta orkestra i Leona Volterre, koji je uštedio nemalo novca prodajući programe u predvorju Olympije. Eve je odlučila svoje osobne ambicije podrediti završetku rata. Ako je Jacques Charles ffiogalo služiti u vojsci, mogla je i ona na svoj način. Čim je osnovan Le Theatre aux Armees de la Republique, Eve je pristupila tom kazalištu za vojsku, postavši jedna od onih zabavljačica koje su obilazile bojišta na radost vojnika. Neki od njih, poput Charlesa Dullina, nastupali su i u pravim rovovima na fronti Lorraine. Eve je pristupila družini koju je osnovao Lucien Gilly, komičar iz Olvmpije. Godine 1915., godinu dana nakon bitke na Marni,

počela je nova ofenziva u Champagni. Odviše optimistički general Joffre objavio je svojim trupama "Votre elan sera irresistible!" I ljudi su koračali usprkos kiši koja ih je zasipala, uz takt frulaša i vojnih kapela koje su svirale Marseljezu. Nakon deset dana, sto četrdeset pet tisuća Francuza izginulo je a da nije bila postignuta nikakva strateška prednost. Zadnjeg dana ofenzive satnik Paul de Lancel bio je ozbiljno ranjen. Dok je ležao u bolnici nije mislio na vlastitu smrt, nego na sve one pogibije kojima je bio svjedokom u posljednjoj godini dana. Najviše su ginuli vojnici njegove, Prve armije. Njegova žena nije preživjela porod sina Bruna, o komu su se brinuli Laurini roditelji u Parizu. Paul je vidio dijete samo jednom, za kratkog dopusta koji mu je bio omogućen da prisustvuje Laurinu pokopu. Pomisao da ima sina od devet mjeseci nije ga činila ni tužnim ni sretnim, osjećao je tek ravnodušnost. Znao je da su njegovi izgledi za preživljavanje rata tako mali, da nisu vrijedni razmatranja čovjeka koji vodi računa o stvarnosti. Nije pritom brinuo o sebi, nego o djetetu - i to je bio intelektualni a ne emocionalni stav - za koje je bio siguran da će odrasti kao siroče. Paul de Lancel već je sebe gledao kao mrtvaca, kao i oni osuđenici koji su znali da će biti strijeljani u 112 no i"onovncm, susrhta zoru. Živjet će dok ne bude ponovno sposoban voditi druge ljude u smrt. Pomisao na umiranje nije ga uzbuđivala. Brinuo je jedino za ljude kojima je zapovijedao, ljude koji su bili toliko priprosti da su se još nadali i bili dovoljno sretni da još vole. Ljude koji su bili

tolike neznalice da nisu imali pojma kako, zapravo, nemaju budućnosti. Čim su mu rane zacijeljele, Paul de Lancel pridružio se svojoj satniji koja se sastojala gotovo isključivo od pričuvnika. Satniju se nalazila u rovu ispred grada Festuberta, usred flandrij-ske fronte što se protezala od Ypresa do Arrasa. Festubert je bio jedan od rijetkih gradova za koji su se borile suprotstavljene armije tijekom jednogodišnjega, gotovo općeg zatišja. Sad je bila duboka jesen, no znalo se da će proljeće donijeti nove i još okrutnije bitke. Trenutačno, vojnici obiju strana zatekli su se u razmjernom zatišju kakvo se događa i za najžešćih bitaka; bilo je to razdoblje za ukop poginulih, za čišćenje rublja od ušiju, a te hladne kasnojesenske noći u sjeveroistočnoj Francuskoj i za posjet improviziranog teatra Luciena Gillvja. Vojnici su slušali izlizane glumačke dosjetke, pjevušili uz zvuk harmonike, pljeskali šestorim djevojkama koje su zaplesale sa šestoricom vojnika, hitrih dragovoljaca za tu zabavu. Napokon je trebala zapjevati Maddy, koja je već postala legenda u Theatre aux Armees, u svojoj upadljivoj crvenoj opravi i jarkocrve-nim cipelicama. Njezina kosa, kao suncem opaljena, podsjećala je na ljetne dane koje su, jednom, svi proveli negdje u Francuskoj. Eve je bila sve više zabrinuta. Kad je krenula iz svratišta u Saint-Omeru, daleko iza fronte, vožnja prema Festubertu počela je još za danjeg svjetla. Ostali iz Gillvjeve trupe krenuli su prije nje, vojnim vozilima koja su im bila dodijeljena. Ona je krenula kasnije zato što je trebalo zašiti poderotinu na šavu njezine

suknje. Sad ju je vozio neki vojnik, toliko mlad da se pitala kako je 113 lUDITII KRAN77 moguće da je već zreo za vojnu službu. Vožnja se oduljila, a Fe-stubert još nije bio na vidiku. "Jeste li sigurni da je ovo pravi put?" upita ona zabrinuto. "To je cesta na koju me naputio moj kaplar, ako to uopće možemo nazvati cestom", odgovori vojnik. Sa svakom minutom nastupajuće tmine cesta se pričinjala sve gorom. "Zašto ne biste stali i pogledali zemljovid?" "Nemam ga. Zemljovide imaju samo generali. A i kad bih ga imao, od kakve bi mi pomoći bio bez prometnih znakova?" "Zaustavite se kod prve seljačke kuće i raspitajte se", reče mu Eve strogo. Već je mnogo puta pjevala nadohvat neprijateljske vatre i tada je nije bilo strah, ali sad ju je počela uznemirivati ova pusta cesta, pusti krajobraz gotovo bez drveća, razorena krajina bez živih ljudi. Nije smjela gubiti vrijeme na popravak haljine, pomisli sad zlovoljno, i pokuša bolje navući ogrtač. "Gledajte, eno neke kuće!" doviknu Eve mladom vozaču. "Sudeći po njezinu izgledu, pogođena je granatama", odgovori vojnik. Doista, nije bilo znakova života, nikakva dima, svjetla ili ljudskih i životinjskih zvukova. "Čini se da su je Nijemci pogodili prošle godine", nastavi on ravnodušno. Dok je to govorio, na poljani sa strane bijesnu vatra i začu se zvuk topovskog hica.

"Isuse!" viknu vojnik, dok se začuo prasak i druge granate, čije su krhotine proletjele u blizini vozila. Vojnik je zamalo izgubio kontrolu nad vozilom, no uspio se zadržati na cesti. Sto je mogao brže, pojuri ka seoskoj kući i zaustavi se usred kaljuže u dvorištu. "Silazite!" doviknu on Evi, no ona je već trčala, sagnuvši se, prema kući. Upadoše kroz otvorena vrata i počeše pužući tražiti bilo kakav zaklon. Evi se mozak naglo razbistrio i ona odmah shvati da u prostoriji nema ničega osim nešto porazbijane drvene grade i ostataka poda. Zgrada je očito bila teško pogođena iako je krov čitav, zidovi su bili puni rupa. To se više nije moglo nazvati kućom, zaključi Eve. Izvana začuše zvižduk DO PONOVNOG SUSRETA |nš jedne granale, ali nisu mogli zaključiti je li eksplodirala bliže ili dalje od ostalih. Ne nalazeći nikakva boljeg zakona, oni se skutriše pored nekadašnjeg ognjišta. Da je bilo veće, bili bi se uvukli u njega. . . "Nećemo se odavde nikad izvući", reče Eve, najmirnije što je mogla. "Krenuli ste pogrešnom cestom." "Ne shvaćam kako se to dogodilo", reče vozač patetično. "Ne bi nas poslali ovom cestom da su pretpostavljali mogući n;ipad." "Može biti", odvrati vojnik mračno. "Ali Nijemci znaju napa-sii baš kad zavlada zatišje. To mi je rekao moj kaplar." "Voljela bih da je on sad ovdje, pa bih mu objasnila što mislim." Ona shvati kako će očito morati pričekati danje svjetlo i možebitnu pomoć. Nije imalo smisla pomišljati na najgore.

Navuče suknju što je mogla čvršće oko gležanja i osloni se na kameni zid nekadašnjeg ognjišta. Bez obzira na strah i bijes na <>voga glupog vojnika, nije mogla zanemariti bol u nogama što su joj ga pričinjale nove crvene cipele. Ako je već morala poginuti od granate, bilo joj je bolje da se dotad osjeća ugodno, umjesto da je žuljaju cipele predviđene za tour de ehant a ne za frontu. "Imate li cigaretu?" upita je momak. "Ne pušim, ali evo vam jedna kutija." Ona mu pruži ono što je redovito nosila za prvog vojnika koji naiđe. "Ugasite tu šibicu!" Eve vrisnu i skoči.U kuću je upala skupina vojnika. Dopuzali su do nje tako tiho, da ni ona ni vozač nisu primijetili njihovo približavanje. Skamenjena od straha, ona se osloni na zid očekujući smrtonosni ubod bajunetom. No čim se pribrala, shvatila je da vojnici međusobno govore francuski. "Hvala Bogu, hvala Bogu, otkud ste znali da smo ovdje? Hvala Bogu što ste nas spasili", prošapta ona. "Spasili? Tko ste vi, dovraga? Sto radi ovdje jedna žena?" "Krenuli smo prema Festubertu... na predstavu..." 114 115 IUDITH KRANT/. "Ludi ste. Ludi! Kakva glupača od žene! Festubert je u drugom smjeru. Vi ste gotovo na fronti, nasuprot Lensu." "Luns? Gdje je to?" "Lens je na njemačkoj strani fronte, ako je još uvijek." Paul de Lancel rekao je to odsječno, a

zatim se okrenuo svojim vojnicima da im izda zapovijedi. Bili su upravo odbačeni jednim iznenadnim neprijateljskim napadom iz strojničkog gnijezda koje je štitilo njemačke topove. Četiri vojnika bijahu ranjena, trojica od njih tako teško da nisu mogli hodati. Preostala trojica bila su neozlijeđena. Situacija je bila teža nego što je isprva mislio, utvrdi Paul, dok je nešto ispitivao vojnike. Uz puni Mjesec i jasnu vidljivost nije bilo moguće prebaciti ranjenike do rovova i prve liječničke pomoći. Mogao bi u prvo praskozorje pokušati poslati nekoga da obavijesti o klopci u kojoj su se našli. U međuvremenu, mogao je samo čekati i nastojati pomoći ostalima da prežive noć. "Mogu li ja pomoći?" upita Eve, idući oprezno između vojnika kako bi se približila satniku. "Samo ako ste bolničarka." Glas mu je bio zabrinut i odbojan. Eve se povuče do ugaslog ognjišta. Nije pohađala tečaj Crvenog križa, kao mnoge žene. Bila je odviše zauzeta nastupima duž fronta, a u stankama između njih angažirala bi se koji tjedan u bilo kojem varijeteu, tek toliko da zaradi za najamninu. U nastaloj tišini osluškivala je šapate vojnika, riječi koje su bile tako odsječne i pritisnute umorom da su mogle potjecati i iz nekog drugog jezika. Uskoro su oni koji nisu bili ranjeni učinili sve što su mogli za ranjenike, pa je svih osam ljudi, uključivo i njihova satnika, polijegalo po onome što je nekad bio čist pod i ponos neke uredne žene. Tu su nekad plamsali panjevi, pomisli ona, ne bi li od sebe odagnala grozu ove hladne listopadske noći, a djeca su pisala svoje

zadaće koje su dobila u školi. Na ognjištu se sigurno kuhala gusta juha, šunke i kobasice visjele su sa stropa, a domaćin 116 DO PONOVNOG SUSRETA I" vuni završavao obilazak domaćih životinja, u želji da se što |ni|e vrati domaćoj ugodi koju je tako dobro poznavao. Žetva |"" već bila spremljena, a slijedila je razmjerno neradna zima, u kojoj će se izmjenjivati noć za noću uz obilje hrane, društvo Nvojc žene i užitak promatranja djece koja rastu. Nekad je mogla bez teškoća zamišljati takav jednostavan i uredan život, ali ga za sebe sigurno ne bi prihvatila, jer je odviše grub. Život seljaka, život bez vjerojatnosti promjene, život koji I "i se od života do smrti mogao opisati trima kratkim rečeni-t uma. U njemu nije bilo mjesta za odvažnost, nije bilo moguće krenuti put nebesa velikim crvenim balonom, nije bilo prilike za bijeg do Pariza s prvim čovjekom kojega je ikad poljubila, ni mogućnosti za šetnju velikim bulevarima uz ritam maxixea, kao ni izgleda za nastup u Olvmpiji. Nije bilo moguće odvažiti se i pobijediti. Koliko je bilo sreće u njezinu životu! Nije bila toga svjesna, barem ne potpuno kao što je sada, kao što ni seljak sa svojom ženom nije bio svjestan svoje sreće dok granate dvaju zaraćenih naroda nisu razorile njegov posjed i opustošile njegova polja. Kako je noć odmicala, a mjesečina sve jače obasjavala hrpu kamenja koje ih je štitilo, Eve je mogla bolje promotriti nazočne vojnike. Nitko nije spavao. Ranjenici su toliko patili da nisu dopuštali ni zdravima sklopiti oči,

makar na časak. Njihovi su vapaji bili prigušeni, javljali bi se povremeno, a Eve je i bez ure znala da do jutra ima još mnogo vremena. Ona ljutito reče sebi kako bi morala nečim pomoći, premda nije bolničarka. Nije smjela tu tek tako sjediti i pustiti ih da pate ne pokušavajući ublažiti njihov bol. Onaj neugodni časnik rekao joj je da ne može pomoći. Ali ne znači da je bila sasvim bespomoćna ako nije znala staviti zavoj. Napokon, Vincent Scotto nedavno je skladao pjesmu koja je stekla golemu popularnost - Le Cri du Poilu. "Što našim vojnicima treba? Da viču do neba: žene! žene!" Svakako malo priglupo, ali jasno i izravno, reče Eve sebi, i ne 117 JUDITU KKANT/, pitajući za dopuštenje poče pjevati istina, ali onim njezinim glasom koji se mogao čuti i u posljednjem redu balkona. No sad je dopirao tek do zgurenih vojnika u polurazorenoj prostoriji. Zapjevala je prvu pjesmu koja joj je došla na usta, pjesmu s njezine audicije Parlez-moi d"amour. Na taj glas satnik je iznenađeno nešto progunđao, no Eve se nije osvrtala i nastavila je s Mon homme, postigavši upravo pun pogodak: "Kad me dotakne, ja sam gotova, jer pod kožom sam samo žena." "Želite li još nešto, gospodo?" zausti ona čim je dovršila Mi-stinguettinu besmrtnu himnu bespomoćnosti zaljubljene žene i moći muškarca nad njom. Sedmorica su joj odgovorila, izražavajući svaki svoju želju tako tiho da ih je jedva mogla č^uti. Ali svaki je htio nešto. Eve je sjela na ognjište. Cijeli ostatak noći pjevala je i pjevala, sretna što pamti melodije

i stihove koje je naučila nekad davno, idući ulicama Dijona na lekcije iz glazbe. Gotovo svi vojnički zahtjevi odnosili su se na skladbe njezina ranog djevojaštva. Vojnička lica mogla je vidjeti samo kad bi zraka mjesečine provirila kroz probijenu stijenu. Lica su im bila prekrivena, a oni koji nisu mogli glasno progovoriti, došaptavali su svoju želju najbližem do sebe. Otpjevala je nešto i onom nespretnjakoviću zbog kojega je zaglavila na ovom izgubljenom mjestu. Paul de Lancel skinuo je svoju časničku kapu i ljuljuškao vojnika čije su noge bile već obamrle. Sa svakom pjesmom te žene u njemu je pomalo zacjeljivala jedna unutarnja rana. Njezin je glas širio njegovo srce, dajući mu naslutiti neko mjesto gdje je još postojala ljubav i smiješak. Duboki, nježni timbre toga glasa, njegova raskošna čovječnost, ono što je bilo duboko žensko u njemu, toplina koja je bila izgnana s fronte - sve mu je to vratilo u pamćenje ono što je već bio zaboravio. Samo prolazna vizija? Bez sumnje, ali svaka od tih pjesama, njihove često sasvim obične riječi o ljudskim potrebama i nadama, o varkama ljubavi ali i njezinoj radosti - počela je u njemu oživljavati vjeru u vlastitu opstojnost, vjeru koju je već odavno izgubio. Hoće li 118 DO PONOVM VA titi ove trenutke? Hoće li zaspale emocije koje je ova i na razbudila dok ga je ovijala magijom svoga glasa potrajati • luljc od ove noći? Jamačno ne, pomisli, no kako su divni bili iii-iiiici zaboravljenog zadovoljstva i nježnosti!

l"aul de Lancel nije zatražio za sebe ni jednu pjesmu, jer nije htio uzimati mjesto vojnicima. Naposljetku se njihovi zahtjevi itišaše i on progovori. "Znate li neku englesku vojničku pje-iimu?" "Naravno, "The Roses of Picardv" i Tipperarv" poznaju ih i ■ ini koji ne govore engleski." "Znate li također Tili We Meet Again"? DO PONOVNOG SUSRETA?" ""Nasmiješi se malo kad kažeš mi zbogom". Je li to ta?" "Da", odgovori on željno. "Molim vas." Nasmiješi se malo kad kažeš mi zbogom, Kad oblaci zaplove opet ću bit" s tobom. Nebesa će tad još jednom bit" plava, U Ljubavničkoj uličici ti bit" ćeš mi draga. Zvona vjenčanja vedro će zvoniti, Suze rastanka zauvijek će minuti, Svake noći molit ćeš i čekati... DO PONOVNOG SUSRETA. Eve podiže pogled nakon posljednjeg stiha, a on je zamoli: "Još jednom... samo još jednom." Prije nego što je dovršila kratku, jednostavnu i nezaboravnu melodiju, satnik je već bio zaspao, sa smiješkom na usnama. 119 JUDITU KRAN"I Glava <s" W/L\ ad samo pomislim da su se neki sretnici ^M V rodili kao Švicarci", reče Vivianne de Biron Hi \ zamišljeno, dok je posljednji tjedan prosinca 1916. u svojoj kuhinji ispijala s Evom šalicu običnog biljnog čaja. "Kao Švicarci? Zar nisi uvijek govorila da ta zemlja više nalikuje oporavilištu za nemoćne?" odvrati joj Eve u nevjerici. Dvije i pol godine rata proizvele su tek male promjene u izgledu

njezine izvrsno očuvane prijateljice. Vivianne je bila neodoljiva Parižanka kao i dosad, poput kovine koja je već toliko plemenita da se više ne može oplemeniti nikakvim sredstvima "Schultess im je obećao "tihu neutralnost". Uz to i svježe vrhnje u pravoj kavi. Oni ne piju*ovaj dosadni biljni čaj." "Schultess?" Evine obrve uzdigoše se pod astrahanskom malom kapom, koja je zamalo zakrivala njezinu sirensku kosu. Bila je, posve elegantna, nešto mršavija nego prije tri i pol godine kad je doputovala u Pariz. Dok je hodala ulicom kretala se sa samopouzdanjem žene koja je pripadala ovom gradu, žene kojoj je grad zapravo pripadao. "Tko je Schultess?" "Novi predsjednik Švicarske, što bi sigurno znala kad bi čitala novine, Maddy. A naša vlada nema pametnijeg posla nego da povisuje kazne zbog bluda! Ne, nemoj mi se smijati, 120 IH) I"ONOVNOU SUSKU1A r.ovnrim ozbiljno. Prije ovog odvratnog rata globa zbog bluda i /nosila je dvadeset pet franaka. Danas su je povisili na sto fra-imkn i još nekoliko dana zatvora! Pitam te, je li to razumno? Ima nekog smisla to što su racionirali plin, struju i hranu -ili zar bi malo bluda ugrozilo pobjedu u ratu? Je li to logično, r li racionalno? Je li to dostojno Francuske? Mislim da te nove i"lobe nisu doprinos patriotizmu." Vivianne nalije još jednu šalicu čaja i mrzovoljno ga pogleda. "Promisli o tome, Maddy. Ako je neki vojnik daleko od doma pa se malo utješi s nekom koja nije njegova žena - ili ako žena pati za mužem, ali nadomjesti donekle njegovu odsutnost malim užitkom - zašto bi netko zbog toga trebao platiti globu?"

"Ja nisam u stanju to razumjeti, Vivianne, to je iznad mojih mogućnosti. Zar ne misliš da je podjednako besmisleno što vlada ne dopušta ljudima da se pojave u kazalištu drukčije odjeveni osim u dnevnim odijelima? Nema više večernjih haljina i odijela... kao da će se Nijemci od toga prestrašiti, progutati nekoliko porcija vlastitog otrovnog plina i pobjeći sve do Berlina! Vrijedilo bi pokušati", reče Eve odsutno. Čitala je novine i bila potpuno svjesna, jednako kao i Vivianne, da su bitke na Sommi kod Verduna, tijekom 1916. godine, najstrašnije u ljudskoj povijesti, odnijevši toliko života da se to jednostavno nije moglo razumjeti. Ona skrenu svoje misli kako bi se prilagodila prijateljičinu čavrljanju. "Vivianne, i ti ćeš morati priznati da naši saveznici čine sve u svojoj moći. Britanski kralj zarekao se da neće ništa piti, pa ni vino ili pivo, kako bi pomogao ratne napore. Zamisli što će se dogoditi ako sva zemlja bude slijedila njegov primjer. Svi Englezi bez viskija - kamo bi to dovelo?" "Dovelo bi do sigurne pobjede - ali Nijemaca", odvrati Vivianne. "Zasad barem nitko ne predlaže ukinuće varijetea. Ni u jednom pariškom kazalištu nema ni jednoga slobodnog mjesta, s tolikim vojnicima na dopustu koji se žele razonoditi." "Znam. Otkako je Jacques Charles izišao iz vojne bolnice i 121 JUDITU KRANTZ preuzeo Casino de Pariš, poduzetniji je no ikad - u Olvnipiji nikad nije bilo tako raskošnih kostima i bogatih kulisa. Samo pričekaj, pa ćeš

vidjeti desetke djevojaka koje imaju na sebi samo vrpce za čarape, kako se pentraju uz deset metara visoke ljestve. Kapele sad sviraju nešto američko što dosad nisam čula - to se zove ragtime." Vivianne kao da nije bila uvjerena, jer je nerado slušala tvrdnje da Casino de Pariš nadmašuje kazalište u kojemu je postigla svu svoju slavu. "I, voliš li ti pjevati taj ragtime?" "To se ne pjeva, to se pleše - više ili manje. Ali sad moram krenuti, draga Vivianne. Moram obaviti neki poslić. Sad te barem mogu mirno obići, otkako je obala čista." Eve kimnu prema drugoj strani stubišta, prema stanu u kojemu je nekad živjela. Zahvaljujući slabosti pluća nakon bolesti, Alain Marais nije bio vojnik, pa je služio u nekom skladištu daleko od Pariza. Eve se diže. Vivianne pomisli kako ona sad izgleda živahnije i zavodljivije no ikad, u ogrtaču od parmski ljubičaste vune, pod golemim ovratnikom i s astrahanskim mufom. No, prije nego što je pritisnula kvaku na vratima kuhinje, predomisli se i okrenu ponovno Vivianni. "Dopusti mi da te nešto upitam, Vivianne. Kad si me odvela na audiciju u Olvmpiju, nisi li pomislila da bih ondje mogla čuti Fragsona i tako otkriti istinu o Alainu?" "To je bilo prije više od tri godine", pobuni se Vivianne. "Nisi mi odgovorila na pitanje." "Možda mi je ta misao prošla kroz glavu... možda jest, a da nisam toga bila svjesna. Uostalom, zar bi bilo nešto loše u tome, ako sam te navela da uvidiš kako gospodin Marais i nije tako sjajan gospodin? Možda sam pomislila

kako bi ti to pomoglo da ne postaneš o njemu odviše i predugo ovisna. U svakom slučaju nije to bila neka svjesna zloba - ali ne bih se danas stidjela ako sam to učinila." 122 IH) PONOVNOG SUSRETA "1 prije te audicije znala sam sve o Fragsonu. Otišla sam jednog dana sama u Olvmpiju." "Ah!" "Upravo tako. Zaljubljene su žene obično velike glupače, Vivianne. Zaljubljenost je nalik strašnom napadaju dragovoljnog sljepila. A kad ih jednom zaljubljenost prođe, pitaju se kako su mogle tako krivo prosuđivati, činiti očite pogreške, ali nikad ne nalaze odgovor. Nakon Alaina zaključila sam kako će biti mnogo mudrije da se nikad više ne zaljubim - i još nisam, ni najmanje. On mi je zapravo učinio uslugu, iako tada to nije tako izgledalo." "Ah!" "To je sve što imaš reći? "Ah"?" "Uskoro ćeš navršiti dvadeset jednu godinu. Kad budeš trostruko starija, ponovit ćeš to što si mi rekla i ja ću ti možda povjerovati." "Kao da si profesionalni cinik, Vivianne." "Jesam, ako je riječ o muškarcima. I romantični cinik kad su posrijedi žene." "On kaže da te poznaje, Maddy, ali tvrdi da mu ne znaš ime. Da ga pustim unutra?" Čuvar na glumačkom ulazu u Casino de Pariš bio je već navikao na gomile vojnika koji su tražili dopuštenje za ulazak iza kulisa. Odvraćao ih je riječima da moraju počekati dok Maddy ne iziđe. Ovaj mu je čovjek očito dao dobru napojnicu, kad ga je ipak propustio. "Kako izgleda?" upita ona nevoljko. Skinula je već sa sebe svu šminku i upravo je

raščešljavala kosu. U mjesecu svibnju 1917. bilo je već vruće, pa je odjenula samo ogrtač od lagane žute svile. S aureolom svijetle kose boje jagode, nalikovala je toplom ljetu, ali je bila poželjna kao proljeće. "On je časnik, ima hrpu odličja. Izgleda dobro, kad me već pitate." "Francuz, Englez ili Amerikanac?" 123 IUDITH KRAN"17, "I""rancu/, naravno, inače vam ne bi dosađivao. Naposljetku, Amerikanci su ovdje samo gosti, iako se u Parizu dobro snalaze. Toliko o njima." "Pusti ga unutra", odluči Eve. "Pričekaj samo trenutak dok se odjenem." Nakon jedne minute čuvar se vratio. Pratio ga je visok i jamačno nestrpljiv čovjek s pukovničkim oznakama, držeći kapu ispod ruke. "Vjerujem da vam ne smetam, gospođo." Taj uglađeni izraz bio je u neskladu sa žestinom1 kojom je pukovnik izrekao tradicionalnu ispriku. "Ni najmanje, mon colonel." U njezinu glasu osjetilo se pitanje. Nije se mogla sjetiti da je ikad susrela tog visokog i svjetlokosog muškarca, s licem izboranim od nevremena i duboko usađenim plavim očima. U njemu je ipak bilo nešto blisko, kao da ga je jednom sanjala, zatim zaboravila na san, a sad ga se opet prisjetila. "Sve do večeras nisam imao pojma tko ste vi", reče on. "Nisam znao ni kako bih vas pronašao ali kad sam vas čuo kako pjevate, već od prve note... ja... one noći..." On ušuti, kao da nije znao što bi još rekao, kao da je ono što je imao priopćiti Evi bilo odviše zamršeno da

bi se izrazilo riječima. "One noći?" upita Eve. "Otkako je rat počeo proteklo je toliko noći..." "Sigurno niste zaboravili, iako su otada protekle zamalo dvije godine." "One noći? Oh, da, one noći na seoskom imanju! Vi ste... da... onaj časnik. Naravno da se sjećam, kako bi itko mogao zaboraviti onu noć? Sad se prisjećam vašeg glasa, samo sam zaboravila vaš izgled. Dok sam pjevala, pali ste u san." "I sanjao o miru", nastavi on. "Bio je to lijep san, držao me danima. Da nije bilo vas, dva moja čovjeka ne bi preživjela noć. Moram vam to reći." "Kako se zovete, mon colonel?" 124 DO PONOVNOG SUSRKTA "Paul de Lancel. Biste li večerali sa mnom, gospođo?" "Bilo bi mi zadovoljstvo." "Večeras?" upita on, toliko obuzet nadom da mu se njegov duboki glas zamalo presjekao. "Zašto ne? Koliko se sjećam, one noći ostali smo gladni. Pjevala sam umjesto da ručam... i da doručkujem. Mislim dakle da ste mi dužni večeru. Ali morate mi obećati dvije stvari." "Bilo što", odgovori on ozbiljno. "Sto god zatražite." "Ne smijete mi ponoviti da sam luda i glupača." "Nadao sam se da ste zaboravili koliko sam bio neoprostivo grub." "Naprotiv, tako što ne može se nikad zaboraviti." U proteklih nekoliko godina, Evu su nakon predstave izvodili na večeru vojnici iz svih krajeva Francuske. Oni su u restoranu tražili

razonodu, grozničavo uzbuđenje i blještavilo koje ih je razvedravalo. Paul de Lancel odlučio je izvesti je na večeru u Ritz. Bila je to vrlo otmjena dvorana, visokog stropa, s visokim reljefnim vijencima, dubokim sagovima i zavjesama od brokata koje bi prista-jale i nekoj kraljevskoj spavaonici. Stolovi su bili naširoko razmaknuti, a jedan zid otvarao se prema polukružnom vrtu u kojemu su grmovi jasmina i obrezane piramide geranija okruživale vodoskok. Sve službe u restoranu nadzirao je maitre d"hotel, konobari i njihovi pomoćnici obavljali su svoj posao tako tiho da ničim ne izazivaju buku, dvorana je bila diskretno osvijetljena bez blještavila, svaki stol je pozivao goste malim svjetiljkama s ružičastim zaslonima. Svim svojim uresima dvorana u Ritzu bila je ogrnuta čarom slavlja i vedrine, i taj je svoj ugođaj očuvala i tijekom rata. Premda je ta prostorija bila najsjajnije mjesto za večeru u cijeloj Francuskoj, Paul de Lancel osjećao se ondje kao kod kuće. Naručio je večeru smireno, ali s autoritetom koji je bio podjednako uvjerljiv koliko i blag. Dok je maitre d"hotel slušao što mu gost 125 JUDITU KRANTZ govori, Eve se opuštala uz osjećaj sigurnosti koji je najavljivao ugodnu večeru. Pod blagim svjetlom, Paul je pomno promatrao Evu. Sjela je u brokatnu stolicu svojom uobičajenom samopouzdanošću. Njezine duge naušnice svjetlucale su. Kosa joj je bila razdijeljena po sredini, a zatim začešljana po posljednjoj modi, tako da joj je obvijala uši. Haljina je imala četvrtast izrez oko vrata,

ukrašen čipkastom vrpcom, a još dvije čipke urešavale su joj ramena. Njezin jaki i glatki vrat kao i vitke ruke bijahu potpuno otkriveni. On je smjesta zaključio da obnaženost pristaje Evi kao malo kojoj ženi, jer je naglašavala fino zaobljenu čeljust i prekrasnu svježu boju njezina tena. Uz onakvo neupadljivo osvjetljenje bilo mu je nemoguće vidjeti svu dubinu njezinih očiju, ali lagano treptanje trepavica pod visoko uzdignutim obrvama bilo je zamalo misteriozno. Bujnost njezina tijela, koju je njezina tetka Marie-France zapazila još prije sedam godina, sad je samim životom dotjerana do savršenstva. No to tijelo nije bilo ničim ukroćeno, pa je sada odražavalo upadljivu neovisnost njezina duha, slobodu i pribranost što su Evi davale neku plemenitost upravo odsutnošću bilo kakve konvencionalnosti. Dok su razgovarali, on zapazi lepršav polet njezina duha i neku opsjednutost unutarnjom zaigranošću. "Tko ste vi?" upita je ubrzo Paul de Lancel. "Na što mislite?" odvrati mu Eve, premda joj je pulsiranje krvi u venama jasno odavalo na što misli. "Vi ste još netko, a ne samo glasovita Maddy, Maddy bez prezimena koja je zvijezda Casina de Pariš. Znam da sam u pravu...recite mi tko ste vi zapravo." On kao da joj je zapovjedio. Dok je ispijala gutljaj vina, Eve je smišljala odgovor. Otkako je došla u Pariz prije četiri godine, nije nikom govorila o svojoj prošlosti, pa ni Vivianni. Neki duboki instinkt uvjerio ju je kako ni s kim iz svijeta varijetea ne smije dijeliti spoznaje o podrijetlu 126 DO PONOVNOG SUSRETA

iz kruga kojemu su se ljudi varijetea podsmijevali, a zauzvrat dobivali s druge strane samo prezir. Ali taj čovjek, neznanac zapravo, po svemu što je doznala o njegovoj hrabrosti, smirenosti i ustrajnosti, taj Paul de Lancel potaknuo je u njoj odvažnost i neku čudnu potrebu, neku vrstu želje koja ju je tjerala da pred njim govori o sebi. U osjećaju izazova što ga je on potakao bilo je i neke neusiljenosti. Pouzdavala se u njega, ona odjednom shvati, toliko nagonski pouzdavala da ju je od toga obuzeo strah. Poznavala ga je tek neznatno. Ali nakon one noći provedene zajedno u razorenoj seoskoj kući upoznala ga je već toliko da se pred njim nije mogla sakrivati iza identiteta koji je bio tek dio nje. "Rođena sam u Dijonu", poče ona s uzdahom, "i ime mi nije Maddy niti me se može oslovljavati gospođom. Određenije rečeno, ja sam gospođica Eve Coudert, što je građansko ime kakvo se obično ne drži prikladnim za varijete. Kao mlada djevojka čeznula sam - možda odviše žarko - da vidim što se zbiva iza vidokruga. Došla sam u Pariz, točnije, pobjegla sam od kuće kad mi je bilo sedamnaest, s jednim muškarcem kojega sam jedva poznavala. Bila sam podjednako krajnje nevina koliko i nesmotrena. Bolje rečeno - luda. Odgajana sam da postanem damom i dobro se udam. Pomisao na to bila mi je odvratna, no to je bila jedina budućnost koju mi je moja obitelj namijenila. Zaljubila sam se smiješno i vrlo šašavo. Uskoro mi je taj čovjek slomio srce, što se moglo i očekivati. Osramotila sam svoju obitelj i sebe samu. Roditelji me nikad nisu došli obići, iako sam im pisala svakog tjedna. Moj otac glasoviti je

liječnik, majka je jedna od najuglednijih žena u Dijonu. A ja... ja sam tek poznata kao Maddy." "Slomio vam je srce, rekoste?" Paul ju je prekinuo, obuzet žestokom ljubomorom nakon tih Evinih riječi. Od tog časa nije ga zanimalo ništa drugo. "Tako sam onda mislila. Osjećala sam se tako." "Jeste li se u međuvremenu smirili?" upita je. 127 JUDITU KRANT/. "Vjerojatno jesam. No možda se to stanje tijekom godina samo Ziiinrznulo... Zar se srce djevojke koja ima sedamnaest godina uopće može smiriti?" "Mislim, nakon tog muškarca?" Paul je napeto inzistirao na odgovoru. "Pazila sam da nakon njega više nikom ne poklonim svoje srce." "Jeste li u to potpuno sigurni?" Paul je odjednom osjetio poriv da joj makne kosu s čela i vidi kako izgleda kad se probudi ujutro. "Samo časak, mon colonel, je li ovo neka istraga?" "Je li to važno?" "Možda i nije", odvrati Eve nakon kratke stanke. Otkriveni vrat vidljivo joj je pulsirao. "Vi znate da nije. Pružite mi svoju ruku", zatraži on. "Na javnom mjestu?" Sagnula se prema njemu, da bi mogao čuti njezino pitanje glasom koji je tremolirao. "Pobjegli ste s nekim ništavnikom koji vas je ponizio, a sad mi ne želite ni pružiti ruku?" "Ponavljam, da mi je srce bilo zamrznuto." "Morat ćete to zaboraviti", reče joj Paul

strogo. "Hoću li?" Usne joj se razmaknuše a očni kapci zamalo za-tvoriše. Val emocija oduzeo joj je dah, učinio je nepokretnom, dok je čekala što će dalje reći. Zapanjio ju je svojom izravnošću, otvorenom iskrenošću, kakvu nije osjetila još otkako se uzdigla velikim crvenim balonom nad plavim vidokrugom. Od ushita joj se dvorana Ritza zamračila, kao da je bila tek kulisa na kazališnoj pozornici. "Vi znate da hoćete. Znate to savršeno dobro, gospođice Eva Coudert." "Vrlo spremno izdajete zapovijedi", reče mu Eve, posljednjim snagama otpora koliko ih je još imala. "Bit će vremena da se na to priviknete." "Koliko... koliko dugo?" prošapta ona. 128 DO PONOVNOG SUSRETA "Koliko traje život", reče joj i prinese obje njezine ruke svojim loplim usnama. "Obećajem vam - cijeli život." Maitre d"hotel, koji je s uljudne udaljenosti promatrao Paula i l".vu, nije se iznenadio kad ga je pukovnik de Lancel pozvao da plati račun za večeru i to prije nego što je bila konzumirana njezina polovica. Pukovnik i njegova lijepa družica zapravo su je jedva dotaknuli. Poznavao je pukovnika još kao dječaka, kad je s roditeljima prvi put posjetio Pariz. Obitelj je redovito odsjedala u Ritzu, ali još nikad nije vidio mladog vikonta zaljubljenog. Otvoreno govoreći, maitre d"hotel okladio se sam sa sobom da taj par neće dospjeti pojesti ni glavno jelo prije nego što ih napusti bilo kakva želja za večerom. Izgubio je okladu, jer je pukovnik ipak progutao

nekoliko zalogaja, ali istovremeno i izgubio, dobivši peterostruku napojnicu od uobičajene. Našavši se izvan Ritza, Paul je dozvao otvorenu kočiju. "Vozite duž rijeke", naredi on kočijašu, nakon što je uveo Evu u fijaker. Raspoloženi kočijaš poveo je konja oko Place Vendome a zatim duž Rue de Castiglione prema Seini, laganim kasom koji je odgovarao ugođaju svibanjske večeri. Kao da je vožnja duž obale bila neko putovanje otkrića, a ne uobičajena vožnja kakvu je sa svojim konjem učinio već bezbroj puta. U restoranu Ritza Paul i Eve mogli su neusiljeno razgovarati, jer su bili okruženi okolicom koja je nametala granice njihovoj intimnosti. To ograničenje bliskosti i potreba da se pretvaraju kao da su zauzeti jelom ubrzo su postali nepodnošljivi. Sada, kad su uz njih bila samo ravnodušna kočijaševa leđa, odjednom im se zavezao jezik. Postali su nespretni i zbunjeni. Obećao joj je cijeli život, pomisli Eve. Sto je to značilo? Je li to bio samo govornički ukras? Ili vojnička hvalisavost? Jesu li to bile tek riječi nekoga tko se zaželilo brzog uspjeha prije nego što se vrati na ratište? Je li Paul de Lancel bio od onih ljudi - a takvih je doista bilo mnogo - koji su rabili velike riječi zarad malih želja? Dok ga je pozdravljao maitre d"hotel, shvatila je da je on vikont i pripadnik poznate obitelji proizvođača šam129 i umru k ra niz panjca. Ako joj je čovjek takva podrijetla obećao cijeli život, nije li je zamišljao tek kao ljubavnicu, ženu koju bi držao u svojoj pozadini? Sto je on zapravo očekivao, taj

čovjek kojemu je dopustila da je pozove na večeru - na polovicu večere, točnije rečeno - i to samo večeras? Čovjek koji je već znao o njoj više nego itko drugi? Obećao joj je cijeli život, pomisli Paul. Je li shvatila da se želi oženiti njome? Je li bio dovoljno jasan? Da bude jasniji, omeo ga je konobar koji je upravo donio prvo jelo za stol. Riječi su mu nekako ostale u zraku, a kad je jelo bilo servirano, sve se poremetilo pa se nije mogao vratiti pravoj temi razgovora. Zar može očekivati da će žena, koja ga je još prije nekoliko sati jedva poznavala, razumjeti njegove osjećaje? Kako bi mu mogla uzvratiti svojim osjećajima? Je li Eve možda od onih žena koje bi mu dopustile da se izjasni, a zatim bi se s njim poigravale uživajući u svojoj nadmoći? Nije o njoj znao ništa osim kratkih životnih podataka koje je nekako iz nje iscijedio, a ona je o njemu znala još manje. Sjedili su u tišini, ne dodirujući se, dok je kočija, došavši do obale, skrenula ulijevo prema najstarijem dijelu Pariza, srcu grada gdje su nekad davno ribari iz plemena Parisi osnovali naselje na otoku usred Seine. Da je kočijaš krenuo udesno, prošli bi prostorima imperijalne Francuske gdje su se isticali Place de la Concorde i Grand Palais, monumentalni simboli nedostižne veličine. Skrenuvši ipak lijevo kočijaš ih je brzo uveo u skromniju, živahniju četvrt po ljudskoj mjeri, u kojoj nema drugih simbola osim crkvenih tornjeva. "Stanite ovdje, molim vas", reče Paul kad su dostigli Pont Neuf. "Biste li željeli prošetati mostom?" upita on Evu. "Da." Moralo se nečim prekinuti ovu nespretnu šutnju, nerazumijevanje koje ih je zahvatilo,

dok su joj glavu opsjedale stotine pitanja, ali su usne bile nesposobne izraziti ih. Pont Neuf, najstariji most u Parizu ide upravo preko vrška otoka, a to je Ile de la Cite, na kome su Parisiji podigli prve 130 IX) PONOVNOG SUSRETA kolibe. On je okružen nekom nježnom magijom kakva postoji irtino ondje gdje ljudi vrlo dugo borave. Kamenim pločnikom kito da su kretali neki prijateljski duhovi, držeći korak s Paulom I Evom. On ju je pridržavao za lakat. Dugački most bio je go-lovo pust i kad su došli do njegove sredine smjestiše se u jednom od polukružnih istaka nad Seinom. Naslonivši se na ogradu istaka, vidjeli su rijeku u njezinoj dužini kako hrli kroz grad prema svom utoku. Mjesečina je tako snažno obasjavala rijeku, da se pored nje grad gotovo izgubio. "Kao da smo na brodskoj palubi, ne čini li vam se?" upita Paul. "Još nikad nisam putovala morem", odvrati Eve. Ponovno zavlada tišina, ali tih nekoliko razmijenjenih riječi otopilo je ukočenost i oni se istog trena okrenuše jedno drugome. Paul obgrli Evu i poljubi je, prvi put u životu. Ona se trgnu i pogleda ga u oči, koje su bile tako duboko usađene pod obrvama da nije mogla odgonetnuti što hoće reći. "Zašto... zašto ste zaželjeli u onoj seoskoj kući da vam otpjevam "DO PONOVNOG SUSRETA"?" Eve je bila toliko zbunjena brojnim pitanjima, da nije ni shvatila kako ga sada pita nešto posve beznačajno, što se dogodilo dok još nije znala ni kako se on zove. "Možda... je to bilo glupo, no budući da ostali vojnici nisu znali engleski, želio sam da

otpjevate nešto samo za mene, nešto čega ću se zauvijek sjećati, ne dijeleći to ni sa kim." Paul je odgovarao polagano. "Zaljubio sam se u vas... dok ste pjevali na francuskom. U toj pjesmi ima riječi koje sam zamišljao da ćete ih reći samo meni. Sjećate li se tih riječi? "Zvona vjenčanja vedro će zvoniti, suze rastanka zauvijek će uminuti, svake noći molit ćeš i čekati... do ponovnog susreta"." "Zvona vjenčanja?" prošapta Eve. "Da, i ona. Već tada sam znao da je to jedino što želim. Zvona vjenčanja - Eva, hoćete li se sa mnom vjenčati?" Ona zastade, preplašena načinom kojim ju je Paul de Lancel 131 JUDITU KRANT/. I DO PONOVNOG SVSRHTA lišio teško stečenih samozaštttnih poriva. Pa ipak., pa ipak... zar bi sada smjela odustati od svoje smjelosti? Smije li uzmaci pred pothvatom? Smije li pokušati izbjeći... ljubav? Jer upravo to je osjećala prema njemu, ništa manje od ljubavi. "Protekla su tek tri sata otkako ste stupili u moju garderobu." Eve je još malo odugovlačila, još jedan ovozemaljski trenutak. "Zašto ste čekali tako dugo?" "Trebale su mi dvije godine da vas opet pronađem." "Ah... u tom slučaju..." "U tom slučaju?" "Da, mon colonel, da!" Vikont Jean-Luc de Lancel, Paulov otac, podiže pogled s pisma koje je upravo otvorio. "Sjajne novosti, draga!" objavi on radosno

svojoj ženi Anetti. "Paul se ženi - sudeći zapravo prema nadnevku pisma, mora biti da se već oženio." "Hvala Bogu! Oh, kako sam se molila za to! Bojala sam se da se on nakon smrti jadne Laure neće više nikad nasmiješiti. Pokaži mi pismo! Tko je ona? Gdje su se upoznali? Kad su se vjenčali?" Vikontesa je obasipala supruga radoznalim pitanjima. "Samo časak - dok pročitam. Ah, ona je iz Dijona, gotovo smo susjedi! Eve Coudert - Bože, to je kći doktora Didiera Couderta, specijalista kome odlazi svaki jetreni bolesnik. Tvoj šurjak konzultirao se s njim prije samo nekoliko godina, zar se ne sjećaš? Njih dvoje poznaju se - to je čudno - od kraja prve ratne godine, kad su se nakratko sreli, a sad su se ponovno sreli, tek prošlog tjedna! Prije rata nitko nije mogao doći do braka za samo tjedan dana, ali sad su se pravila promijenila. Piše da je dobrodušna, hrabra i lijepa - ne možemo tražiti više, zar ne? Naravno, neće biti medenog mjeseca, no koga je za to briga? Važno je da će boraviti u Parizu, sada kad je Paul časnik za vezu s Amerikancima. Kad bismo im mogli otići u posjet, Anette? Želim što prije vidjeti svoju snahu." 132 ►"Ku?,eš da je kći doktora Couderta?" "Dti. Zar ih on ima više?" "Sumo jednu, koliko ja znam", reče ona zabrinuto. "Ti poznaješ tu djevojku?" "Svatko zna za nju." "() čemu to govoriš? I zašto izgledaš tako kiselo? O njoj ni-kiui nisam čuo." "Godinu dana prije početka rata samo se o tome

govorilo -barem u nekim krugovima. Pobjegla je od kuće, odselila se, ne-itttlu, nazovi to kako hoćeš, s nekim strašnim čovjekom, nekim neuglednim i nečasnim. Coudertovi su o tome šutjeli koliko god mi mogli. Njezina tetka, Marie-France de Courtizot upoznata je -i slučajem. Moja nećakinja Claire prijateljica je s barunicom de ( ourtizot, i kad se sve otkrilo - bilo je to još gore nego što su hsprva zamišljali. Moj jadni Paul!" "Sto to znači - "još gore"? Ima li možda dijete?" "Ne, koliko mi je poznato. Takve se žene već znaju pobrinuti da nemaju djece. Ona je... pjevačica. Nastupa u nekom pariškom varijeteu." "U varijeteu? Sigurna si?" "Apsolutno. Coudertovi nikad ne govore o njoj, no čini se da je ondje postigla velik uspjeh i postala famozna, kako se to kaže. No to je isto kao infamna. Nema o tome dvojbe. Imaju samo jednu kćer, i to je žena s kojom se naš sin vjenčao." Vikontesa poče jecati. "Anette, Anette... prestani, molim te. Uzmi u obzir da je Paul ljubi. Sjeti se samo koliko je bio nesretan - zar nije važnije što sad ima nekoga koga voli?" "Ali takvu ženu! Zar ne možeš sebi predstaviti zašto se za nj udala? To je bio njezin očajnički pokušaj da sebi povrati ugled, posljednje utočište žene koja je pala tako nisko. Ali vara se ako misli da će ikad ovdje biti primljena. I što je najgore od svega, kad jednom rat svrši, njegova će karijera time biti upropaštena." 133 JUDITU KRANTZ "Aik-ii:c, zar treba suda na to misliti? Bitno

je da Paul nije na Ironti, da će preživjeti rat. Kakve su to besmislice o njegovoj karijeri? Ja se pouzdajem u njegovu prosubu da je ona dobrodušna, hrabra i lijepa. Pa što onda ako pjeva? U varijeteu? I kraljevi su se ženili pjevačicama iz varijetea." "I zbog toga gubili prijestolja i bili ismijavani do kraja života... Ti uostalom dobro znaš da se oni nisu vjenčali s takvim stvorenjima, oni su ih samo držali. Ta žena izazvala je veliki skandal. Njezina prošlost pratit će je cijelog života. Misliš li ozbiljno da bi se diplomat s takvom ženom mogao nadati nekoj karijeri?" "Diplomatu je njegova žena važna kao i njegov mozak -možda i više." Jean-Luc de Lancel rekao je to uz dubok uzdah. Anette je, uobičajeno, bila od njega praktičnija. "Ta... osoba... kojom se oženio ne može nikad biti žena jednog veleposlanika, to ti je jednako dobro poznato kao i meni. Naš izvanredni sin uništio se zbog nje, žrtvovao je svoju karijeru. Quai d"Orsav neće mu to nikad oprostiti." "Pitam se što je znao o njoj prije toga iznenadnog vjenčanja?" "Vrlo malo, očito." Vikontesa je to izrekla s dubokim prezirom. "Možda doista nije. No možda je ipak sve znao, ali ju je smatrao vrijednom sebe, unatoč svemu." U tim riječima vikonta de Lancela uistinu nije bilo neke uvjerljivosti. "On je zaljubljen, i to u ratu - što znači da je budala", reče ona prezirno. "Onda je bio obmanut. U mirnim vremenima ne bi se njome nikad oženio." Dok je pogledom prebirao pismo, glas Paulova oca postao je

oštriji. "Pitaš li se još uvijek zašto su se tako brzo vjenčali?" "Ne, sad mi je sve jasno. I odviše." "To nije ozbiljno, Maddy?" reče joj Jacques Charles. "Odbijam u 134 IH) PONOVNOG SUSRETA ("" povjerovati. Kako možeš samo tako otići? Da ti je neki drugi producent učinio bolju ponudu, shvatio bih čemu smjeraš, iako mi se to ne bi dopalo. Zgrabio bih te i odalamio po stražnjici - ali napu-Itlli pozornicu? Zbog čega? To jednostavno nema smisla." "Je li Casino de Pariš možda angažirao tvoju ženu?" "Nije... ali kakve to ima veze? Ona jednostavno nema sluha." "A kad bi ga imala? Kad bi se svake večeri vraćao kući da nešto pojedeš, bi li volio čuti da je gospođa Charles upravo Otišla u kazalište, ili je još navlačila kostim, ili je bila na pokusu, ili ju je upravo intervjuirao nekakav novinar? Bi li uživao čekati je do iza ponoći, svakog dana u tjednu osim onoga kad je Casino de Pariš zatvoren?" "Ne, ne bih. Dovraga, Maddy!" "Znači da si razumio, premda ti se to ne dopada." "Dobro, priznajmo da to mogu shvatiti kao mušakarc koji je nalik svima ostalima. Ali ti - jedna zvijezda? Ne bi to nikad smjela učiniti! Shvaćaš li što gubiš samo zato da bi kod kuće bila na večeri? Zar ne bi s tim čovjekom mogla jednostavno ljubakati? Tko te je tjerao u brak? Misliš li da netko može prestati biti zvijezda, a onda to opet postati kad mu padne na um? Bez obzira na to što ti sad osjećaš za svoga hrabrog pukovnika, mogla bi jednog dana otkriti da ti je s njim strašno dosadno i da očajnički čezneš za publikom, za

aplauzima, za odanosti ljudi koji bi te došli slušati?" "Patron, još prije tjedan dana sve to što si rekao imalo bi nekog smisla. Nekom poput mene rekla bih to isto. Možda i manje obzirno. Ali sada... ja upravo želim biti kod kuće svake večeri, to je sve što želim." "Ne mogu podnijeti što si toliko sretna. Dovraga!" "Patron, ti to shvaćaš odviše ozbiljno." Eve se vedro nasmija. "A sad me ostavi. Ali kad budeš spremna, ako ikad budeš na to spremna, hoćeš li doći natrag? Publika je vjernija od svakog ljubavnika, svakog supruga. Reviju samo za tebe, kakvu sam 135 JUDITU KRANTZ upravo zamislio, to ti više neću moći dati ali, Maddy, ako se nešto ipak promijeni, hoćeš li se vratiti?" "Naravno", Eve mu odgovori i dalje u smijehu, zagrli ga i poljubi u oba obraza - za oproštaj. Nije je ništa stajalo takvo obećanje. Uostalom, to se nikad neće dogoditi. Godine 1912., kad se Paul-Sebastian de Lancel vjenčao s Laurom de Saint-Fraycourt, jedinim djetetom markiza i markize de Saint-Fravcourt, njegova je obitelj bila ozarena, dok su se Saint-Fraycour-tovi nevoljko pomirili sa sudbinom. Laure - tamnoputa, krhka i iznimno elegantna bila je smatrana jednom od najljepših djevojaka svoje generacije. Bila je jedina nasljednica svega što su njezini roditelji posjedovali, pa će i sve njihovo bogatstvo pripasti njoj, bogatstvo koje je, doduše, bilo

staro i načeto. Međutim, novac je Saint-Fraycourtovima bio nevažan. Mar-quisat Saint-Fraycourt bio je tako izniman i drevan, toliko isprepleten s poviješću Francuske, da je već to bio teško dostižan miraz. Dakako, plemićka titula odumrijet će sa sadašnjim mar-kizom, no Laurina djeca, za koga god se udala, bit će držani Saint-Fraycourtovima. U uskom krugu visoke francuske aristokracije, činjenica da je njihova majka bila rođena Saint-Fray-court omogućit će im pristup i najviši status. SaintFraycourtovi bijahu uvjereni kako se vrijednost stare krvi jednostavno ne može precijeniti, a u svijetu u kojemu su se oni kretali, u kojemu je svatko znao svakoga, imali su pravo. Dakako, redovito se pretpostavljalo da će se Laure udati na svojoj razini. Kao posljednja rođena Saint-Fraycourt odrasla je poput idola bila je njegovana, pažena, zamalo obožavana. v Cim su se počeli pokazivati znaci njezine buduće ljepote, roditelji su bili opijeni svojim djetetom kako to samo Francuzi mogu biti. Odabir vikonta Paul-Sebastiana de Lancela njih je duboko razočarao. Točno, on je potjecao iz stare obitelji, ali nije bio najstariji sin. Istina, Lanceli su bili bez dvojbe aristokrati, što136 DO PONOVNOG SUSRETA oni od starog režima, uli nisu posjedovali onu transcen-ilriunu kvalitetu aristokracije kakvu su Saint-Fraycourtovi očekivali. Njihovo ime značilo je mnogo u Champagni, no nisu bili ni vojvode ni perovi Francuske. Prije revolucije

Lanceli nisu svoje dane provodili u Versaillesu, nisu bili kraljevi inti-musi. Da, Paul je imao pred sobom blistavu karijeru, no na nju je još trebalo čekati. On će naslijediti kuću Lancel, nemalo bogatstvo, no njima je to malo značilo. Ipak, Paulu de Lancelu nije se moglo ništa stvarno prigovoriti, pa nisu ni pokušali uvjeriti Lauru da nije u pravu. Nije ih utješio Paulov budući posjed svjetski poznatih vinograda, što će ga morati dijeliti s bratom. Da njihova kći bude vezana uz dvorac čije se ime pojavljuje na šampanjskim buteljama! Saint-Fraycourtovi nisu dijelili uobičajeno francusko strahopoštovanje prema posjednicima vinograda - oni su cijenili tek izravne potomke kuće Huguesa Capeta, prvoga francuskog kralja, i malobrojnih potomaka onih koji su imali visoke položaje na nekadašnjem dvoru. Laure je tijekom prve godine braka bila sretna, i Saint-Fray-courtovi bi se možda smekšali spram svoga zeta. No on se pokazao prijestupnički bezumnim kad je stupio u vojsku, unatoč Laurinoj trudnoći. Njihovo domoljublje, kao i svi njihovi drugi osjećaji, imali su svoje mjesto tek iza Laurine dobrobiti. Paul je bio prvenstveno odgovoran za svoju ženu i dijete, pa je bez gubitka časti mogao pričekati da ode u rat nakon rođenja djeteta. On ju je ubio, govorili su roditelji jedno drugome, ubio ju je kao i da je slomio njezin krhki vrat svoji grubim seljačkim rukama. Nakon što je on otišao na frontu, Laure se potpuno izmijenila; u svojoj nevolji loše se hranila, nije izvodila propisane vježbe, jednostavno je okopnjela za mužem, pa kad se dijete rodilo bila je preslaba da preživi. Tako je zbog njega

nestalo njihovo jedino blago, zbog njegove okrutnosti koja je bila usporediva s torturom. Slomljeni, toliko ogorčeni da se nije mogla naći prava riječ za 137 JUDITU KRANTZ njihovu tugu, djed i baka poveli su sa sobom malog Bruna u Švicarsku. Ondje barem neće biti nikakve prijetnje njihovu dragocjenom nasljedniku, jedinoj Laurinoj ostavštini za koju je dala svoj život. U ratu kao i u miru glasine putuju brže od pošte. Do trenutka kad je Paulovo pismo kojim je najavljivao dan sklapanja braka stiglo do Fravcourtovih u Ženevu, oni su već bili obaviješteni o svakoj pojedinosti, pa i o nijansi crvene boje haljine koju je Eve nosila na pozornici. Skandal u redovima višeg sloja građanstva kojemu je pripadala obitelj Coudert ne bi normalno nikad dospio do njihovih ušiju, jer taj sloj nije zanimao ni njih ni one s kojima su oni bili u dodiru. Ipak, barunica Marie-France de Courtizot postojala je na rubu njihova svijeta, unatoč činjenici da je njezin otac bio tek bogati trgovac. Barunica je uspjela ostvariti poznanstva s nekim pripadnicima najužeg kruga aristokracije, svijeta iz Faubourga SaintGermain. Barun Claude de Courtizot trošio je najveći dio svojih prihoda na lov. Courtizotovi konji i lovački psi jurili su krajinom koja je obilovala divljači. Barun je tu bio široke ruke, a ta činjenica nije mogla a da ne bude prihvaćena s pohvalama od strane aristokrata ludih za lovom, no čije su se lisnice s

vremenom bile ispraznile. Njihovi su preci gubili glave i posjede, ali se s koljena na koljeno prenosila plemićka titula kao i ljubav za lov. Courti-zotovo plemstvo bilo je skorojevićko, kako su to oni držali, što je bilo gore nego da plemstva nije ni bilo - jer ga je dodijelio tek mrski im Napoleon. No barun je o tome šutio. Odjednom, salonima Faubourga Saint-Germaina počeo se širiti trač. Posjednici nekih od najstarijih titula u Francuskoj doznali su 1914. da barun de Courtizot ima i nećakinju koja - nezamislivo i nevjerojatno - nastupa u nekom bijednom varijeteu, još malo pa bordelu. Nastupala je okružena golim šougerlama, 138 IX) PONOVNOG SUSRJSTA uko i sama nije bila takva. Skandal koji se proširio stajao se (lourtizotove zamalo njihova malog mjesta u visokom svijetu. Oprošteno im je samo zato što su bili odviše niska roda da bi ih se moglo proglasiti otpadnicima. No sad je ta nećakinja, o kojoj se pred barunicom de Courtizot iz ljubaznosti nije govorilo, postala maćehom jedinog unuka SaintFraycourtovih. Skandal se odjednom proširio u njihov vlastiti svijet. Nije li to odviše dobro da bi bilo vjerojatno, upitala je jedna vojvotkinja drugu. Dakako, za Saint-Fraycourtove bila je to strašna tragedija. Moglo ih se samo žaliti. Tko bi ikad pomislio da bi se tako nešto moglo dogoditi ljudima tako ponositima, premda im rang nije bio različit od onoga s kojima su sad razgovarali? Nisu nikad bili odviše omiljeni, ruku na srce, no valjalo im je priznati pravo na njihov ponos. Oni su oduvijek bili ljudi na

glasu, koliko god inače bili hladni i arogantni. Bi li bilo bolje pretvarati se kao da nitko nije ništa čuo o skandalu, ili pak, što je bilo moguće taktičnije, pokazati pred Saint-Fraycourtovima sućut? Bi li trebalo poslati pisamce, samo nekoliko riječi? Ili se povući u suzdržljivu tišinu, kao da se ništa nije dogodilo? Kako fascinantna, kako autentična dilema - bi li to trebalo priznati i pred samim sobom? "Kako ćeš odgovoriti na pismo Lancela?" upita markiza de Saint-Fraycourt svoga supruga. "Nisam još siguran. Dok je bio na fronti, molio sam se svaki dan da čujem vijest o njegovoj pogibiji." Markiz je govorio suho i odsječno. "Poginuli su milijuni Francuza, a Lancel je samo ranjen. Pod nebesima doista nema pravde." "Što ako zatraži Bruna, sada kad ima ženu?" "Ženu? On je oskrnavio grob naše kćeri. Molim te, draga, nemoj o toj osobi govoriti kao o njegovoj ženi." "Svejedno, mogao bi zatražiti Bruna, sada kad se smjestio u Parizu." "Pariz je i dalje pod napadom. O tome ne može biti ni riječi." 139 JUDITU KRANTZ "Ali jednog dana", reče mračno markiza, "rat će biti gotov." "I ti i ja znamo da Bruno pripada nama. Sve da se Lancel oženio osobom dostojnom da bude Brunova maćeha, nikad ne bih dopustio da se on vrati tom čovjeku." Glas mu je bio slabašan, kao zvuk vjetra koji huji preko mrtvog lišća. "Kako možeš biti tako miran?" "Daga moja, neke stvari u životu tako su očite, da ne ostavljaju prostora za pitanja. Takva je

i Brunova budućnost. On nije Lancel nego SaintFraycourt, i nikad neće biti onečišćen dodirom s tim ubojicom i osobom s kojom je odlučio živjeti. Paula de Lancela prije bih sam ubio nego što bih mu u ruke dao Bruna. Sto nas manje on razumije, to ćemo manje teškoća imati s njime. MisHm da ću ipak odgovoriti na njegovo pismo." "Sto ćeš mu kazati?" "Pa, naravno, zaželjet ću mu sreću u braku." "Zar ćeš se moći na to prisiliti?" "Da bih zadržao Bruna kod nas, mogao bih zagrliti i... njegovu kurvu." Potkraj rujna 1918., dva mjeseca prije nego što je primirjem završen rat, Eve je rodila kćer, Delphine, prema imenu Paulove bake s majčine strane. Paul je bio demobiliziran tri mjeseca nakon svršetka rata. Vrativši se na početku 1919. u diplomatsku službu, poslan je u Canberru kao prvi tajnik francuskog veleposlanstva u Australiji - što je po nazorima Quai d"Orsava bilo isto što i Sibir. Evu je silno obradovao odlazak u Australiju upravo zbog Delphine. Dijete je zahvatila neka vrsta gušobolje, posve naglo, s kašljem što je podsjećao na lavež kao jedinim prethodnim upozorenjem. Nakon napada kašlja slijedilo bi grčevito hvatanje daha. Jedina pomoć Delpini bila je držati dijete u struji vodene pare, što bi dovoljno proširilo grlo da je mogla normalno disati. Ali vodena para bila je začudo vrlo skupa u prvoj godini nakon rata. Nestašica ugljena bila je još veća nego prije primirja, a 140 DO PONOVNOG SUSKh"TA električna struja bila je tako oskudno isporučivana da je podzemna željeznica i dalje

vozila prema ratnom rasporedu. Australija je sa svojim obiljem bila pravi blagoslov prestrašenim roditeljima. U udobnoj viktorijanskoj vili u Canberri, gdje su se smjestili, s njezinim širokim verandama i prostranim vrtom, Eve je mogla olakšano već za nekoliko minuta napuniti punu kadu vruće vode. Najbolji pedijatar u Canberri, doktor Henry Head, pregledao je Delphine i utvrdio da je inače potpuno zdrava. "Nemojte se odviše uzrujavati zbog te gušobolje, gospodo de Lancel", rekao joj je. "Ni vi ni ja ne možemo učiniti više od onoga što već znate, no ja vam jamčim da će dijete ubrzo ozdraviti. Prema jednoj teoriji, uzrok oboljenju je prekratak vrat. Čim joj vrat naraste i postane malo dulji - a to će se dogoditi samo od sebe - prestat će i kašalj. Nakon svakog napada držite u djetetovoj sobi kotao iz kojega se podiže para tri dana zaredom, i pozovite me kad god to budete držali potrebnim." Ni godinu i pol kasnije, 9. siječnja 1920. Evi i Paulu Lancelu rodila se još jedna kći, MarieFrederique. Doktor Head, koji je također bio pozvan da pregleda novorođenče, usrdno se nadao da neće i ono biti žrtvom vratobolje. Bilo mu je poznato koliko je Delphinino stanje zabrinjavalo oba roditelja, pa se u sebi pitao zašto su se tako brzo odlučili za još jedno dijete. Pričinjalo mu se da gospođa de Lancel ionako ima dovoljno briga, izazvanih neprekidnim krizama prvorođenog djeteta. Još jedno dijete bilo je dodatna briga. Za svoje dvoje djece Eve je unajmila vrsnu dadilju. Ali u prvoj godini nakon rođenja Marie-Frederique rijetko je kad spavala dulje

od sat ili dva u mahu. Tijekom noći budila se da osluhne Delphinino disanje, a vraćala bi se u krevet uz Paula tek kad bi uz Delphinu provela barem pola sata. Isprva je Eve bila zabrinuta i za zdravlje Marie-Frederique, no dijete je pokazivalo onu vrstu dobrog zdravlja koje Britanci nazivaju "neotesanim". Već sam njezin izgled poticao je pouz141 jumm khant/ DO PONOVNOG SUSRETA danost. Imala je rklu kosu kao i plave oči Lancela. Bila je čista suprotnost sestri: debdjuškasta, čvrsta, crvenih obraza i nasmi jiinn, dok je Delphi ne bila osjetljiva i blijeda, zapadajući u plač a da nitko nije mogao objasniti zašto. No Delphine je bila dijete rijetke ljepote koja je plijenila, ljepote koja nije u sebi imala ničega djetinjastog, tako iznimne -no roditelji ipak nisu mogli uživati, stalno zabrinuti njezinim noćnim kašljem. U prve četiri godine nakon rata, Paul je morao prihvatiti argumente markiza de SaintFraycourta da Bruno treba ostati s djedom i bakom u Švicarskoj. Dvije godine nakon rođenja Ma-rie-Frederique, Paul je preko volje priznao da bi i treće dijete bilo za Evu odviše težak teret. Ipak, 1922. godine, kad je Bruno navršio sedam godina, Paul je napisao bivšem tastu kako je vrijeme da i njegov sin dođe u krug obitelji, i to što prije. "Poslao je pismo", rekao je markiz de SaintFraycourt svojoj ženi, odmjereno i škrto, po običaju stisnutih usana. "Kaže kako je došlo

vrijeme da se njegov sin pridruži njegovim kćerima." "Upravo tako se izrazio?" upita markiza prijezirno. "Upravo tako. Kao da su svi dio istog stada, naš Bruno i one dvije male koje je dobio s onom osobom." "Što ćeš mu odgovoriti?" "Nemam uopće namjeru. Njegovo je pismo putovalo koliko tjedana, što znači da se u međuvremenu zagubilo negdje na pošti. Lancel će očekivati moj odgovor nekoliko tjedana. Onda će odlučiti da čeka i dalje, zaključivši da smo možda na putu, a nakon još jednog mjeseca pisat će ponovno. Draga moja, tad ćeš mu odgovoriti ti i potužiti se na moje loše zdravlje. Objasnit ćeš mu kako su ti liječnici priopćili da mi više nema dugog života, pa ćeš zatražiti da Bruno provede s nama još neko vrijeme. Čak ni jedan grubijan poput Lancela neće moći odbiti taj zahtjev. Moja bolest će trajati i trajati... zapravo, ja ću venuti." Markiz je dopustio sebi mali smiješak. "Ti ćeš mu, namvno, pisati o mom stanju, i to često. Ne smij"* mu se dopustiti < !u razmišlja o našim namjerama." "Dragi moj, kad ćeš naposljetku biti prisiljen da se oporaviš?" "Ožujak je blizu. Bit će to negdje sljedeće jeseni, što je ka-ftiiijc moguće. Pisat ću mu i sam, objašnjavajući kako se i dalje osjećam loše, ali sam na putu oporavka. Na neki način predat (ii mu se na milost i nemilost. Reći ću mu kako su mi jedina radost tijekom moje bolesti - ispričavam ti se što ću to napisati bili svakodnevni Brunovi obilasci moje postelje. Zamolit ću ga /a još nekoliko

mjeseci, do moga potpunog oporavka. A tad će proći i božični blagdani, počet će 1923., a ja ću obećati da ću poslati Bruna u Australiju negdje u to vrijeme." "A onda?" "Bojim se da ćeš ti biti sljedeća na redu. Bit ćeš bolesna mnogo ozbiljnije od mene. I dugotrajnije." "Ne možeš natjerati Lancela da beskonačno čeka samo zato što je netko od nas dvoje bolestan", usprotivi se markiza. "To je čovjek koji je krenuo u rat upravo dok je Laure očekivala dijete." "Upravo na to i računam. Sigurno nije zaboravio da ga je naša jadna kći preklinjala neka je ne ostavlja. Nije zaboravio ni to kako bi, da je s njom ostao još samo nekoliko mjeseci, ona danas bila živa. Ako je ipak zaboravio svoju krivnju, ja ću ga već podsjetiti. Sigurno neće poželjeti još jednu smrt na svojoj savjesti. Uz to, reći ću mu, ako to možda ne razumije, da Bruno dosad nije imao druge majke osim tebe. Nemoguće je zamisliti da bi otrgnuo dijete od njegove stvarne majke, kad ta majka upravo umire." "Koliko dugo možemo razvlačiti s mojom terminalnom bolešću?" Markiza je to upitala, praznovjerno se pritom stresavši. "Srećom, vrlo dugo. Imaš najbolju liječničku skrb u Europi, a fizički si jaka žena. Imat ćeš komplikacije - komplikacije će zapravo slijediti jedna drugu - ali i dalje ćeš disati zahvaljujući 142 143 JUDITU KKANTZ samo čudotvornoj Bninovoj nazočnosti, koji ti daje smisao životu. Tako ćemo dobiti - oh,

barem godinu i pol, možda i dvije. A do 1925. tko zna što bi se moglo dogoditi?" "Šio ako Lancel odluči doći bez oklijevanja, bez upozorenja i pokupi Bruna?" "Besmisao. Ne može doputovati iz Australije dok trepneš okom. To je dugo putovanje. Poput svih prvih tajnika, i on je vrlo zauzet svojim dužnostima - ja sam se već potrudio obavijestiti se o tome što on radi, i uvjeravam te da mu moji prijatelji iz Quai d"Orsava neće dati višemjesečni dopust samo zbog osobnih razloga. Ali..." "Sto?" "Jednog dana on će neizbježno doći." "Brunu je sada sedam godina. Možemo li se nadati četirima godinama odgode prije nego što Lancel zatraži izvršenje svojih prava?" "Najviše četiri, tako računam. Ali tada će Brunu biti već jedanaest. Neće više biti dijete, draga moja. I bit će Saint-Fray-court u svakom mogućem smislu." Godine 1924., nakon gotovo pet godina provedenih u Australiji, Paul de Lancel premješten je u Cape Town na položaj generalnog konzula. Gužva oko preseljenja na novi položaj još jednom je odgodila njegov put u Pariz, koji je već dugo planirao, da obiđe bolesnu markizu de Saint-Fraycourt i napokon uredi sve što je potrebno da se Bruno pridruži svojoj obitelji. Česta pisma i fotografije što ih je dobivao od markiza i od samoga Bruna, uvelike su olakšala Paulova razmišljanja o sinu. Dečko je po svemu sudeći bio sretan i zauzet pariškim životom, gradom u koji su se djed i baka vratili godine 1923. Nije mu manjkalo ni prijatelja ni obiteljskih zadovoljstava, a i među brojnim unucima u široj obitelji zauzeo je svoje

mjesto. Paulu se bilo sve teže priviknuti na pomisao da zapravo ima i jednog sina. On je vidio novorođenče samo jednom, tijekom prve godine rata, a zatim je dijete živjelo devet godina ne vi144 DO PONOVNOG SUSRETA djcvši oca. Da Paul nije bio diplomat od karijere, prisiljen da ide s kraja na kraj svijeta na zapovijed svoje vlade, dječak bi se vratio u krilo obitelji čim je rat prestao. Bolesti markiza i tnarkize što su uslijedile stvorile su nemoguću situaciju, no Paul je osjećao kako im je i odviše obvezan za brigu o djetetu, da bi ga sad mogao tek tako odvesti. Time bi na tragičan kraj bili osuđeni ljudi koji su ionako već toliko propatili. Svakim njihovim pismom on je bio podsjećan na gubitak Laure. Saint-Fraycourtovi su se držali stoički, no pisma su ipak bila prožeta njihovom suzdržanošću na koju su se, kako je Paul sumnjao, oni prisiljavali da ne otvore ponovno njegove rane. No Bruno je ipak bio njegov sin. Mjesto mu je bilo uz oca. Situacija je bila neprirodna, koliko god je bila neizbježna. Nikoga se nije moglo kriviti, no u isti mah moglo se svakoga. Stoga, čim se smjesti u Cape Townu, čim poslovi u uredu krenu glatko, čim se Eve i njihove dvije kćeri usele u novi dom, poći se u Pariz i neće se vraćati prije nego što dovede Bruna. Zabrinut, Paul de Lancel koračao je niz Rue de Varenne, gdje je bila Brunova škola. Bio je lipanj 1925. On je upravo prispio u Pariz i odmah posjetio markizu de Saint-Fraycourt. Koliko ju je napora moralo stajati, pomisli on,

što ga je primila u svojoj bolesničkoj sobi! Tako ponositoj ženi moralo je biti poniženje da bude viđena bespomoćna u krevetu, pod pokrivačem koji je skrivao njezin noćni ogrtač, iako je sama zahtijevala da ga smjesta vidi. Bila je tako blijeda, govorila je tako sporo, očito u bolu, iako ju je Paul pokušao uvjeriti kako je jamačno na putu oporavka. Mora biti da je to rak, pomisli on. U svojim pismima markiz se ustručavao pobliže progovoriti o naravi njezine bolesti, a to je prema Paulovu iskustvu, uvijek značilo - rak. Markiz je i dalje tvrdio kako njegovu suprugu održava na životu samo Brunova nazočnost, no Paul je u sebi mislio kako bi i markiza morala staviti dječakovu budućnost ispred osobne patnje. Bila je vrlo nesretna kad joj je Paul priopćio svoju na145 IIJDITII KRANTZ mjeru da mu se sin pridruži, ali ga nije pokušavala odgovoriti. Je li to značilo da je i sama vidjela svoj skori kraj, te je stoga bila pripravna na žrtvu? Je li bila već toliko iscrpljena da nije mogla dječaka držati uza se, ili je ipak bila nesebična? Nije ju shvaćao i nikad neće, Paul je razmišljao dok se približavao školi. Markiza de Saint-Fraycourt pripadala je ovom dijelu Pariza, tom zatvorenom, obzidanom i tajnom srcu, znakovitom za Ancien Regime, gdje su se visoke palače uzdizale kao veličanstvene sure tvrđave, zaštićene pristupnim dvorištima iza zida, kamo nepozvani nikad nisu imali pristupa. Njihovi su nepregledni vrtovi bili zatvoreni za poglede svih osim njihovih plemenitih vlasnika, koji su živjeli u golemim salonima otmjenih

razmjera i škripavih parketnih podova. Koliko je to bilo različito za njega, koji je rastao na svježem zraku Champagne, jureći sa svojim psima oko Valmonta, koji je bio tek dijelom vječito obnavljajuće se prirode! Lanceli su bili odviše obuzeti nadzirući vinogorje i čast zaštitnog znaka, da bi izvodili neke rituale iz puke tradicije. Tako je razmišljao Paul koračajući sedmim ar-rondissementom u kome su sveudilj prebivali nasljednici najvišeg plemstva Francuske, gdje se obožavanje predaka osjećalo u zraku kao sveti miomiris. Paul je zašao iza ugla i stao na okuci. Za nekoliko minuta trebao bi se Bruno pojaviti iz škole. Bruno je znao da će ga otac uskoro pohoditi, ali Paul mu još nije pisao o namjerama da se sjedine. Odlučio je kako će mu to priopćiti osobno. Masivna vrata otvorila su se i prva gomila dječaka izjurila je na sunčano svjetlo. Bili su odviše mladi, pomisli Paul, i Bruno neće biti među njima. Paul je bio napet od iščekivanja. Pomišljao je da će njihov prvi susret biti prikladniji ovako, na otvorenome, no sad je odjednom počeo žaliti za formalnostima salona Fravcourtovih, za nazočnošću ostalih, kako bi se omekšale oštrice ovoga teškog, previše odgađanog susreta. Iz škole je izletjelo i drugo jato učenika, svi u plavim blejze-rima i sivim flanelskim hlačama, sa školskim kapama na gla146 PONOVNOG SUSRETA iiiiiu i teškim uprtnjačama na leđima, punima knjiga. Zastadoše u\ izlnzit iz zgrade, šaleći se bučno, prije nego što su se raspršili i("/,lkxilim smjerovima, rukovavši se svaki sa

svakim prije ra-iMiiku. Najviši dječak pristupi Paulu. "Dobar dan, oče", reče Bruno pribrano, pružajući ruku. Paul Hl je prihvatio gotovo nesvjesno, jer je bio odviše iznenađen da bi mogao odmah progovoriti. Nije mogao ni zamisliti da je de-•rttogođišnji Bruno tako visok, poput četrnaestogodišnjaka koje ie Paul dosad viđao. Njegov jasan, visok i ujednačen glas bio je I uji dječji, ali stisak ruke bio je snažan i osobne crte već su mu bile izrazite. Dok je promatrao sina, Paulove oči počeše treptati. Imune vlasi, lijepo podšišana i njegovana kosa, crne oči sa ze-Irnim bljeskom koje su radoznalo gledale oca, visok, tanak i zaobljen nos kao u svih Saint-Fraycourtovih i neočekivano -mala nasmiješena usta, jedina ponešto razočaravajuća crta na zgodnom licu koje je inače bilo obilježeno odlučnošću i usmje-renošću. Već je prošao trenutak koji bi bio prikladan za zagrljaj, pomisli zbunjeno Paul, dok su koračali jedan pored drugoga. No to je možda bilo dobro, jer je dječak očito bio vrlo samopouzdan, .1 jedan zagrljaj ili čak poljubac to bi pokvario. "Bruno, ne možeš ni zamisliti koliko sam sretan što te vidim", reče naposljetku Paul. "Jesam li izgledom onakav kako si se nadao, oče?" upita Bruno uljudno. "Mnogo bolje, Bruno, mnogo, mnogo bolje." "Baka kaže da nalikujem na majku", produži Bruno mirno, i dok je govorio Paul shvati da su ona mala, puna usta zapravo Laurina. Bilo je neobično vidjeti ih na muškom licu. "Sigurno, sasvim sigurno. Reci mi Bruno, voliš li školu?" Jedva da je to izgovorio, a sam je

sebe prokleo zbog glupog pitanja koje jamačno svaki odrasli postavlja djeci. No Bruno se razvedri, a njegova se zrela pribranost pretoči u oduševljenje svoj147 JUDITU KKANTZ I no PONOVNOG SUSRETA si veno dobi. "To je najbolja škola u sedmom arrondissementu, a ja sam najbolji učenik u svom razredu." "To me veoma raduje, Bruno." "Hvala, oče. Neki dječaci moraju učiti mnogo dulje od mene, a ja ipak dobivam najbolje ocjene. Ničega se ne treba plašiti nakon dobre pripreme. Moja dva najbolja prijatelja, Geoffrev i Jean-Paul ujedno su mi najveći suparnici, ali zasad sam ispred njih. Jednoga dana nas trojica upravljat ćemo Francuskom." "Sto mi kažeš!" "Da, to tvrdi i Jean-Paulov otac, a on je predsjednik Državnog vijeća. On kaže kako se do vrha mogu uspeti samo oni koji započnu kao mi. Svi budući predvodnici Francuske dolaze iz samo nekoliko škola, što znači da imamo sve izglede. Oče, moja je ambicija da jednog dana budem predsjednik vlade." "Nije li još prerano da donosiš zaključke o svojoj karijeri?" "Nipošto. Kad ne bih već sad odlučio, bilo bi možda prekasno. Geoffrev i Jean-Paul nisu od mene stariji. Već znamo sve što treba učiniti do bakalaureata - a dotad je još samo nekoliko godina. Zatim ćemo morati položiti prijamni ispit Instituta političkih znanosti. Ali kad jednom dobijemo njegovu diplomu... znači da smo na konju. Uslijedit će natjecanje među

pojedinim diplomantima, ali zasad neću o tome brinuti." "Dobro", odvrati Paul suho. Tijekom godina provedenih izvan zemlje zamalo je bio zaboravio elitistički duhovni ustroj francuske vladajuće klase. Sustav zasnovan na kombinaciji intelektualne nadmoći i pristupa malobrojnim odabranim školama bio je prihvaćen bez dvojbi. Tako je, vrlo djelotvorno, svatko drugi udaljavan od sudjelovanja u vladavini državom. Sustav je temeljito odbacivao svakog autsajdera, a privlačio je najbistrije umove i formirao ih već u ranoj dobi. Tko zna zašto, ali Paul nije nikad zamišljao da bi Bruno mogao biti djelićem tog sustava. U svakom slučaju njegova pisma nisu odavala ambiciju koju je on nedvojbeno osjećao, no ta su pisma i inače bila kratka i bezlična. 148 li ipak vremena /a zabavu, ili se sve svodi na školu?" > Hitila ga je ta mogućnost. <vc na školu?" nasmija se Bruno. "Imam vremena, naravno. I i put tjedno pohađam tečaj mačevanja. Učitelj mačevanja vrlo i dovoljan mojim napretkom, ali od svega mi je važnije jahaNije li ti djed poslao moju fotografiju na konju? Već učim uru jer - nemoj mi se smijati, oče - želim jednog dana biti lunom francuske olimpijske momčadi. To mi je naveća ambi■ tj"." "Nisi li rekao da želiš postati predsjednik vlade?" "Ismijavaš me!" Bruno se naljutio.

"Ne, Bruno, samo te zadirkujem." Čini se da njegov sin nema smisla za humor, pomisli Paul. Morao bi ipak uvažiti da je Bruno samo dijete, unatoč tome što se trudi govoriti kao odrastao. "Možeš, uostalom, postići oboje." "Tako je. To mi je rekao i djed. Jašem svakog vikenda i tijekom školskih praznika. Naravno, previsok sam za ponije, ali moj rođak Francois, bakin nećak, ima ergelu vrsnih konja, a on živi blizu Pariza. Odlazim onamo kad god mogu proveo sam u njegovu dvorcu cijele uskrsne blagdane, a ovog me ljeta ponovno pozvao k sebi, da ostanem koliko god hoću. Sva njegova djeca dobri su jahači. Sljedeće zime pratit ćemo i lov, iako smo još premladi da u njemu sudjelujemo. Jedva čekam!" Dok su prolazili ulicama, Bruno je objašnjavao Paulu tko su žitelji pojedinih kuća, pa je to bio očit znak da je to njegovo područje kretanja. Kao da nije bilo kuće - izuzevši one u kojima su bila veleposlanstva - u kojoj nije živio neki od njegovih suučenika, u kojoj se on nije igrao po osamljenim vrtovima i zalazio u potkrovlja i podrume. "Svatko bi volio živjeti u ovom dijelu Pariza, zar ne, oče?" "Čini mi se", odgovori Paul. "Siguran sam u to", reče Bruno uvjereno, kao da je markiz de Saint-Fraycourt. "Sve što je važno ovdje je, čak i Institut političkih znanosti u koji ću uskoro poći." 149 JUDITH KHANT/ "Bruno..." "Da, oče?" Paul je zastao, oklijevajući trenutak prije nego što je odlučio reći mu da će od sljedeće godine živjeti u Cape Townu. "Donio sam ti

nekoliko fotografija." On zastade na ulici i izvadi iz džepa snimke Eve s kćerima u kućnom vrtu. "One su tvoje sestre." Bruno se zagleda u dvije nasmiješene djevojčice. "Zgodne su", reče uljudno. "Koliko im je godina?" "Delphine ima sedam a Marie-Frederique - ona sada želi da je zovemo Freddv - pet i pol. Kad je načinjena ova fotografija bile su nešto mlađe." "Lijepa djeca", dometnu Bruno. "Ne znam mnogo o djevojčicama." "Ovo je moja žena." Brunove oči skliznuše brzo s Eve. "Tvoja te maćeha veoma želi upoznati, Bruno." "Ona je tvoja žena, oče. AJi ne moja maćeha." "Sto to znači?" upita ga Paul. "Ne dopada mi se riječ maćeha. Imao sam majku, imam djeda i baku, ali nemam potrebe za maćehom." "Otkuda ti ta pomisao?" "To nije pomisao nego osjećaj. Nisam ga dobio tako sam uvijek osjećao, koliko pamtim." Brunov glas prvi put je zadrhtao od uzbuđenosti. "Zato što je ne poznaješ, Bruno. Kad bi je upoznao, drukčije bi osjećao, uvjeravam te." "Siguran sam da si u pravu." Brunova kratka primjedba, koja je bila znak povlačenja, pokazala je ujedno da tu temu želi ostaviti što dalje od sebe. Paul se zagleda u poluokrenuto sinovo lice, još izrazitije u profilu, i vrati fotografije u džep. "Gledaj, Bruno, vrijeme je da dođeš k meni i živiš sa mnom", reče on čvrstim glasom. "Ne!" Dječak ustuknu i prekide oca. "Shvaćam tvoj postupak, Bruno, i očekivao sam ga. Tebi je to

150 DO PONOVNOG SUSRETA ncftlo novo, ali meni nije. Ja sam tvoj otac, Bruno. Tvoj djed i lutku nisu mogli biti bolji nego što su bili, ali ne mogu zamijenili oca. Dok ne odrasteš, trebao bi biti sa mnom." >|u sam već odrastao!" >Ne, Bruno, nisi. Nema ti još ni jedanaest godina." "Kakve veze ima s time moja životna dob?" "Ciodine nešto znače, Bruno. Za svoju dob ti si zreo, ali biti odrastao - to znači nešto drugo. To znači imati šire životno iskustvo, veće poznavanje sebe i ostalih ljudi nego što ga imaš lađa." "Ali ja nemam1 vremena za to! Sigurno uviđaš da bih ispao iz Utrke kad bih živio kod tebe i godinu dana! Prestigli bi me Gcoffrev i JeanPaul, i tu godinu ne bih mogao nikad nadoknaditi. Život bi mi bio uništen! Ne misliš valjda da bi me oni htjeli čekati?" "Ne govorim o jednoj godini, govorim o jednom novom životu." "Nije mi potreban neki drugi život!" Brunov je glas odjednom postao strastven. "Već imam najbolji život na svijetu -svoje prijatelje, svoju školu, nacrte za budućnost, rođake, djeda i baku - i ti mi kaniš sve to oduzeti zato da bih živio s tobom. Izgubio bih sve od sadašnjeg života! Nikad neću steći priliku da vodim svoju zemlju!" zajeca on histerično. "Neću moći ni jahati na Olimpijadi za Francusku, zato što me želiš sa sobom, kao da sam tvoj posjed. Neću! Odbijam to prihvatiti! Ne možeš me natjerati! Nemaš pravo!" "Bruno..." "Zar te nije briga što bi mi to značilo?"

"Jest, naravno, ali to je za tvoje dobro." Paul zastade, nesposoban da nastavi. Kao da je čuo vlastite riječi i uvjerio se koliko su promašene. Što je on mogao ponuditi Brunu u zamjenu za ono što je dječak već imao, pri čemu Brunu očito nikad nije manjkao otac. Istrgnuo bi ga iz okoline kojoj je pripadao, iz života što ga je poznavao, od svih veza, vrijednosti i uvjerenja što 151 JUDITU hRANT/, su mu bili svojstveni od rođenju, iz svijeta kojega nije bilo drug tlje na Zemlji. Bilo bi to kao odvesti neku životinju iz zoološkog vrta i izručiti je divljini. Svugdje, osim u profinjenom ozračju sedmog arrondissementa Bruno bi bio krajnje nesretan. "Bruno, nemojmo više o tome. Promislit ću o svemu što si mi rekao. Ali ovoga ljeta moraš doći u posjetu i biti kod nas barem mjesec dana. Zahtijevam to. Možda će ti se svidjeti tko zna?" "Naravno, oče", promrmlja Bruno, odjednom popustljivo. "Dobro", zaključi Paul. Mjesec dana života u obitelji - to bi možda donijelo presudnu promjenu. Morao je to predložiti kao prvo. Nije smio potresti dječaka takvom neočekivanom zamisli. Morao bi... morao bi... "Oče, ovo je naša kuća. Hoćeš li doći na čaj? Dočekat će te djed." "Zahvaljujem, Bruno, ali moram natrag u hotel. Doći ću sutra, ako smijem." "Naravno - povest ću te zatim i na moj mačevalački tečaj, ako želiš." "Uživat ću u tome", reče Paul tužno. "Dakle?" Markiz de Saint-Fraycourt upitao je

dječaka kad je ušao u salon. "Bio si u pravu, djede." "Kako je proteklo?" "Više ili manje upravo onako kako si očekivao. Sve sam mu rekao onako kako smo dogovorili. Htio je da vidim sliku one osobe... ali to je bio samo djelić onoga što od njega nisam očekivao. Nikad ne bih pomislio da će se usuditi pokazati mi tu fotografiju. Ali dao sam mu do znanja... rekao sam ti već da ću to biti u stanju. Nisi se trebao brinuti." "Ponosim se tobom, moj dječače. Pođi do bake i reci joj da može ustati iz kreveta i pridružiti nam se. Nismo znali hoće li ipak navratiti na čaj, pa nismo htjeli riskirati. Osim toga, Bruno..." 152 DO PONOVNOG SUSR/iT. i • Da, djede?" -Ne misliš li da bi trebao biti marljiviji u školi, kad si već od-Im. io voditi našu zemlju?" ■ Francusku vode funkcionari i birokrati", reče Bruno premio. "Ne aristokrati. Zar mi to nisi uvijek govorio?" "Jesam dječače." >Ali zbilja kanim jahati na Olimpijadi." Bruno je to dometnuo uz ulagivački smiješak svojih malih usana. "Nadao sam se li ćeš možda pomisliti kako bi bilo lijepo da mi pokloniš konja. Svi moji rođaci ih imaju." "O tome sam već razmišljao." "Hvala ti, djede." 153 IUD1TH KRANTZ Glava e r.

N aše novo odredište moglo je biti i Ulan Bator. Pokušaj, draga moja, razmišljati na taj način." Paul je tim riječima pokušao odvratiti Evu od pogleda na beskrajnu pustinju, što se ukazivala kroz prozor vagonskog odjeljka. Godine 1930. njihov vlak bio je najbolji u toj zemlji, no ipak se kretao naizgled vrlo sporo. "Ulan Bator?" upita ga ona, skrećući pogled s prozora. "Glavni grad Vanjske Mongolije." "Vanjske ili Unutarnje? Svejedno, ne očekujem od tebe odgovor. U drugu ruku, mogao bi to biti i Godthaab." "Na Grenlandu? Ne bih se tome nikad nadao odviše je blizu Europi." U Paulovu odgovoru osjećao se sardonički humor. "A što misliš o Fidžiju?" upita ona. "Ne bi li ti se to dopalo? Taj otok je tako zelen, osobito u usporedbi s ovim." Ona odmahnu rukom, zagledavši se u žar pustinjskog pijeska. "Suva ima zgodnu klimu, kako sam čuo, ali su kulturne mogućnosti tamo prilično ograničene." "Ipak, to je njihov glavni grad. Bio bi ondje Monsieur l"Ambassadeur." 154 IX) PONOVNOG SUSRETA "Ambasador? Tek mi je četrdeset pet i premlad sam, ne čini li li se?" "Zaista, previše mlad i odviše zgodan. Ne bi to bilo pošteno Npram dama na Fidžiju. Rečeno mi je da one ne mogu odoljeti I ""ni ne uzima", odgovori Eve, stisnuvši muževu ruku. "Sto to znači da ne mogu odoljeti Francuzima?" odjednom upita Freddv, razrogačenih očiju, koje su još maloprije bile uklopljene od umora.

"Ah... to znači da one misle kako su Francuzi toliko šar-iiinntni da će za njih učiniti sve što oni zažele", reče Paul nasmi-javši se i promatrajući Evu. "Kako su šarmantni?" Freddv je inzistirala. "Šarmantni su... evo, ja sam Francuz i zbog toga si ti dobra djevojčica koja će učiniti sve što joj kažem." "Tatice," reče mu Freddv smijuljeći se, "nemoj biti smiješan." "Primjer nije bio dobar", dometnu ozbiljno Delphine. "Freddv nikad ne čini ništa kako treba, tatice. Ja sam ona koja ne može odoljeti Francuzima." Ona se nasmiješi Paulu ženskim osmijehom, poput one koja je već rođena kao neodoljiva. "Ja činim sve kako treba", bijesnu Freddv. "Sjećaš li se kako si me izazivao da skočim s najviše odskočne daske u klubu, i kako sam to savršeno izvela? Sjećaš li se kako si ustvrdio da neću moći jahati novog ponija bez sedla, a ja sam to uspjela a da se poni uopće nije usprotivio? Sjećaš li se kako si se okladio da se neću usuditi sudjelovati u šakačkom dvoboju s Jim-myjem Albrightom, a ja sam skočila na njega i pobijedila ga? Sjećaš li se kako si tvrdio da se neću odvažiti na vožnju automobilom, a ja sam..." "Freddv, Delphine! Prestanite, i to odmah!" reče Eve strogo. "Uskoro ćemo prispjeti. Neki ljudi će nas dočekati. Freddv, treba da ppereš ruke, lice i koljena, i pogledaj kakvi su ti laktovi! Kako si ih mogla toliko zaprljati? Bože, što se dogodilo s tvojom opravom? Kako si je to zgužvala? Šuti, ne zanima me. Po155

lUDlTH KKAN) DO PONOVNOG SUSRETA ću urediti tvoju kosu. Delphinc, daj da te pogledam. Dobio, možda bi mogla oprati ruke, ali nije neizbježno." "Čiste su." "Čini mi se. Kako si ih uspjela sačuvati tako čiste cijelo popodne u vlaku - ne, ne pričaj mi ništa, već znam sve." Delphine je doista bila u stanju sjediti satima, nepokretna i smirena, obuzeta svojim snatrenjem, dok je Freddv rijetko bila nepomična dulje od minute. Eve pogleda Paula, zakoluta očima i uzdahnu. Put od Cape Towna do njihova novog odredišta vodio ih je zamalo preko polovice globusa. Sada, na posljednjem dijelu njihova tjedan dana dugog putovanja, bili su stisnuti u odjeljku vagona sa svojim kćerima, možda i više nego ikad otkad su bile sasvim malene. Bilo je neprirodno da roditelji i dvije djevojčice, jedna od dvanaest i druga od deset i pol godina, provedu tri puna dana stiješnjeni na putu. Situaciju je dodatno otežavao pogled na golemu, zastrašujuću pustinju kojom su putovali beskrajne sate. Je li uopće moguće da ih na kraju putovanja dočeka nešto nalik na civilizaciju koju su poznavali? Canberra i Cape Town nisu bili nikakve metropole, ali britanska tradicija je bila jaka u oba mjesta, pružajući osjećaj kontinuiteta poznatog i sređenog svijeta. Eve je zavoljela njihov dom u Cape Townu, s pogledom na planinu Table i brojnu, ugodnu poslugu, ali jedan diplomat od karijere nije mogao odbiti novi radni raspored, jednako kao što se nije mogao odreći fraka, jutarnje

garderobe i triju večernjih odijela. Shvatila je da ovu promjenu mora smatrati promaknućem. Istina, grad prema kojemu su sada putovali bio je tek peti po veličini u zemlji. Istina, Paul će i dalje biti samo generalni konzul, daleko od veleposlaničkog položaja kao i dosad, no bit će, ipak, glava tamošnje francuske zajednice, koliko god ona bila mala. Paulu nikad nije uzmanjkao filozofski pristup njegovoj, ne osobito slavnoj karijeri, premda joj je bilo očito da je razočaran činjenicom što ga premještaju od nemila do ne draga, još jedanput vrlo daleko od sjedišta bilo kakva stvarnog utjecaja. Dakako, nastojat će se snaći, kao i dosad. Gospoda koja donose odluke imaju dugo pamćenje i nesavitljiva pravila... za njih je ona i dalje bila ona dedasse djevojka koja je pjevala po varijeteima. No ona i Paul imali su jedno drugo i djecu, a to im je jedino bilo uistinu važno. Vlak je usporio ritam, pa se četvero Lancelovih počelo ogledavati kroz prozor za bilo kakvim tragom nekog grada na kraju pustinje. Počele su se ukazivati kolibe, pa manje zgrade, za njima vrlo ružne veće zgrade, nekoliko automobila na ulicama, i napokon, gotovo niotkuda, iznenađujuće velik kolodvor. Vagonskim hodnikom pojurila su tri nosača, noseći brojne komade njihove prtljage, dok se Freddv uspravila na sjedalu, izvijajući vratom na svoj znakovit način, pun nestrpljivosti, tako da joj je čak pao šešir. Delphine je međutim pažljivo namjestila svoj šešir gledajući se u ogledalu na unutarnjoj strani svoje torbice. Kako je vlak neprekidno usporavao, što je bio siguran znak prispijeća,

Eve odjednom osjeti neku strepnju. Australija, pa Jugoistočna Afrika i sad ovo - nešto sasvim neobično, daleko od stvarnosti i najmanje što bi Jacques Charles mogao zamisliti kao dekor za Casino de Pariš. "Svršetak vožnje, narode", najavi željezničar. "Stigli smo." "Evo nas, ljubavi", reče Paul Evi, prihvaćajući je za ruku. "Tatice," reče Freddv, "mogu li te još samo nešto upitati prije nego što iziđemo?" "Je li to isto što si me pitala tijekom cijele vožnje?" "Otprilike." "Zašto onda ne upitaš nosača?" "Gospodine", obrati mu se ona. "Zovu li ovo mjesto zbilja gradom anđela?" "Da, gospođice, svakako. Dobro došli u L. A." Nakon dva mjeseca, jedne večeri kad se trebala spremati za izlazak, Eve je sjela pored prozora spavaonice i počela slušati 156 157 JUDITU KHANT/ golubove koji su se pripremali za počinak. Ptice su obitavale u drvoredu naranči duž pristupnog puta njihovoj kući u predgrađu Los Feliz, ljupkom naselju sjeverozapadno od poslovne četvrti Los Angelesa. Nježnost narančina cvata miješala se s mirisom tek otvorenih pupoljaka jasmina i stotina ruža Što su cvale u njezinu vrtu. Je li bilo još nekog mjesta na svijetu gdje bi proljeće trajalo tako dugo i mirisalo tako božanstveno? Je li možda Los Angeks^ bio tvornica mirisa za cijeli svemir? Bila je obuzeta nastupaju-ćim sumrakom, kad su stabla i cvjetovi

najmirisniji. Kad su ovamo prispjeli u veljači, već je bilo proljeće, s prodorno slatkim mirisom limuna, golemih žutih i skrletnih maćuhica, malih ljubičica, engleskih jaglaca i posvuda prisutnih neza-boravaka. No proljeće se produljilo i u ožujku, kad su procvje-tali prvi irisi i tulipani, visoki ljiljani gurajući se i ondje gdje nisu bili željeni, i veliki grmovi gardenija, prekriveni bijelim cvjetićima, od kojih bi svaki mogao namirisati cijelu sobu. Proljeće je zatim zašlo i u treći mjesec, kad se dah orlovih pandži počeo na njezino zadovoljstvo miješati s dahom naranče i jasmina, kandilki, grahorica, naprstaka i raznog grmlja - kao da je to bilo proljeće u Sussexu. Naprsci i palme na istome mjestu? Vrtno bilje iz engleske pokrajine u sjeni stabala tropskih krošnji? Plavkasta i skrletna stabla džakarande - više nego što ih je ikad vidjela u Australiji - u istom vrtu s tipično francuskim grmovima hortenzije? Proljeće bez kraja i završetka? Još malo, pa bi bilo previše. Evinu francusku dušu zbunjivala je zemlja u kojoj se obilje cvjetova i stabala nije moglo usporediti s bilo kakvom botaničkom realnošću. Eve je pomišljala na travanj u Parizu: na kišu, hladnoću, utjehu prvih rukoveti mimoza uzgojenih negdje na brežuljcima kod Cannesa, kupljenih kod cvjećarke uz metro, tih uzbudljivih i zbunjujućih cvjetića nostalgičnog mirisa žutog paperja, kojemu se valjalo diviti već zato što se usudilo procvasti. Takvo je proljeće nekad poznavala, ubogo i bijedno sa svojim skromnim radostima, proljeće 158

DO PONOVNOG SUSRETA koje je imalo nekog smisla tek kao nagovještaj lipnja. Je li ova zemlja bila bolja nego što se uopće moglo zamisliti? Ali nije uputno propitkivati se o darovima bogova. Prvi Francuz koji je 1786. doplovio u Kaliforniju, La Perouse, sigurno nije patio od takvih upita, a kad su Louis Bouchette, a za njim i Jean Louis Vignes zasadili prve vinograde duž Macy Streeta 1831. godine, nisu gubili vrijeme na filozofska nagađanja o toj nepojmljivoj raskoši klime. Do 1836. u Los Angelesu nije prebivalo više od desetoro Francuza. Nepuno stoljeće kasnije, francuska je zajednica brojila više od dvjesto tisuća ljudi. Sve je to očito neko srodstvo, reče Eve umorno sebi i protegnu se, iscrpljena danom provedenim s damama obdarenima takvom energijom i entuzijazmom kakve još nije srela u svom životu. Što se Eve tiče, te dvije stotine tisuća kao da su bila dva milijuna. Provela je dugo jutro na sjednici u direktorskoj sobi Francuskog dobrotvornog udruženja, gdje se raspravljalo o upravljanju Francuskom bolnicom čemu je slijedila još jedna sjednica ženske grane Udruženja Saint Vincent de Paul. Popodne je posvetila skupu Societe de Charite des Dames Frangai-ses. Jedine obveze koje je uspjela izbjeći bile su Grove Gaulois, tj. lokalna druidska družba, Cercle Jeanne d"Arc i Societe des Al-saciens-Lorraines. Kad bi se samo druidi, sljedbenici Djevice Orkanske i zemljaci iz Alzasa mogli ujediniti s još desetak drugih francuskih organizacija iz Los Angelesa u jedan jedini golemi klub, život bi joj bio manje naporan, pomisli Eve tmurno.

Društveni mentalitet i poduzetni duh Amerikanaca, kombinirani sa živahnom obdarenošću za beskrajne konverzacije, svojstvenom svim Francuskinjama, pridonosili su beskrajnim obvezama koje nije mogla izbjeći Madame la Consule Generale. U usporedbi s ovim velegradom, Canberra i Cape Town bili su provincijalna gnijezda. No koliko god je bila umorna, bila je podjednako i sretna. Paul je neprekidno radio cio dan, upravljajući velikim konzula159 JUDITU KHANTZ DO PONOVNOG SUSRkTA tom na Pershing Squareu, a djevojke, koje su polnuliile školu Presvetog srca, kao da su se prilagodile kalilornijskoni načinu života prije nego što su zaspale prve noći boravka u novom domu. Eve je pomislila da je njihova trenutačna transformacija započela dolaskom Čovjeka Dobrog Raspoloženja, čije je zvono odjeknulo na vratima netom su se uselili. Sva četiri člana obitelji dobila su Medalju dobrog raspoloženja, a Delphine i Freddv primile su na poklon i "Sretne štapiće" nakon što su pojele sladoled od vanilije prekriven hrskavim čokoladnim omotom. "Sretni štapići" bili su zaštitni znak dana što su slijedili, u zemlji u kojoj je svaki dan počinjao neograničenim mogućnostima. Delphine je s prijateljicama dolazila mirno iz škole, pretvarajući se kao da joj Freddv nije sestra. Freddv je pak skakala, jurcala i lutala okolo. Eve je pomišljala da je Freddv dijete koje će prije ili poslije pobjeći od kuće. Njezina je prva riječ bila "tamo", prvo čime se počela

baviti bilo je pentranje po svemu što joj je bilo na putu. Čim je prohodala, počela je osvajati svaku prepreku oko kuće i kretati prema vanjskim prostorima. Samo su je pozorni susjedi spašavali, govorio je Paul u očaju, i izmislio za nju neku vrstu orme koja joj je dopuštala da se kreće svugdje osim da iziđe na ulicu. Ona je moj nasljednik, reče Eve sebi uz pomiješane osjećaje potajnog užitka i javne preneraženosti. No ubrzo joj je postalo jasno da je gospođica Eve Coudert bila uzorna ponašanja u usporedbi s gospođicom MarieFrederique de Lancel. Dijete je htjelo letjeti. "Ona mi je izričito rekla da želi letjeti", rekao je Paul Evi prije nego što je Freddv napunila treću godinu. "Ponovila mi je to pet puta, oponašajući pritom zvuk malih sportskih zrakoplova iz aerokluba - a zatim je odjurila iz sobe mašući rukama." "To je samo jedna šašava zamisao. Nije isključeno da sva djeca žele letjeti, poput vila iz bajki koje sam joj čitala." ►"( )iui doista želi letjeti zrakoplovom", usprotivi se Paul. "Počinješ je jeđn;iko dobro kao i ja. Kad to kaže, ona to i kani učinili," "Kako bi u tim godinama mogla imati takve ideje? Ona vje-ii>|iiino želi reći da bi voljela letjeti u zrakoplovu." "()tkud bi ona uopće znala da se ljudi voze zrakoplovima?" upita Paul. "U svakom slučaju, ja joj nisam usadila tu zamisao u glavu, < li agi, Ona uopće ne zna da ljudi kjte zrakoplovima. Ne treba •>"• uzrujavati, Freddv sebi jednostavno umišlja da je ona zrakoplov." Prošla je godina dana i Eve je gotovo

zaboravila događaj. Sve do jednog dana kad je Freddv, za koju su vjerovali da se igra u Ivojoj sobi", zgrabila četiri ugla nekog malog pokrivača i skočila, a njim u rukama, s prozora drugog kata, vjerojatno u nadi da će joj pokrivač poslužiti kao nekovrsni padobran. Dobila je jake ogrebotine, ali je pad bio ublažen gustim grmljem ispod prozora. Zapanjena Eve istrčala je da spasi kćer, koja je sama izronila iz grmlja, razočarana ali ne i prestrašena. "Trebala sam skočiti s krova, onda bi stvar uspjela", rekla je Freddv zamišljeno. Eve je ispunila trideset četiri godine. Dok je slušala golubove u blizini, osjetila se istovremeno i starijom i mlađom. Starijom, zbog svojih svakodnevnih službenih dužnosti, mlađom zato što je živjela u prekrasnoj kući na vrhu brda, koja bi sa svojim lukovima i balkonima, dvorištima i vodoskocima kao i krovom pokrivenim kupama mogla biti i neka španjolska hacijenda. Starijom, zato što je imala dvije lijepe kćeri koje su brzo rasle, no koje su je, svaka na svoj način izluđivale, mlađom, zato što se večeras spremala na ples u dugoj crnoj satenskoj haljini otkrivenih leđa, kreaciji Howarda Greera, senzualnijoj od bilo koje večernje oprave koju je dosad vidjela, s naramenicama samo od šarenih ukrasnih stakalaca. Starijom, jer je morala udovoljavati zahtjevima položaja žene francuskog generalnog konzula, a mlađom zato što joj je kosa s razdjeljkom padala gotovo do ramena 160 161 JVDITH KRANT. DO PONOVNOG SVSKh"TA dr

gn čc pi bi di bi čil d( hi b< ta bi ći je ni h b V n je g d t: n I r z v u mekanim, lakim sirenskim valovima, zato što je moda nutka zahtijevala da na usnama ima jarko rumenilo a na obilnu maškaru te da boji obrve olovkom i zatamnjuje o kapke, da pod opravom ima što manje donjeg rublja. Mlađe također, zato što je živjela u mjestu koje se zvalo Hollywoi gdje je apsolutno svatko bio apsolutno mlađi od apsolu bilo koga na Zemlji. Eve je zanosno plesala po svojoj garderobi, nesvjesna da vučka Le dernier tango, melodiju sa šokantnim refrenom "u daj, pleši svoj, tango!" koji je prije mnogo godina zapanjio nj zinu tetku. Grevstone, dovršen 1928. godine, bijaše velika gospods kuća kojoj nije bilo ravne u Los Angelesu. Da je prije nekoli] stoljeća podignut u Francuskoj ili Engleskoj, držali bi ga j udobnu rezidenciju koja se ipak ne može smatrati dvorcem, f! deset pet soba imalo je ukupno 46.000 četvornih stopa, i tu živjela obitelj naftnog bogatuna Dohenvja s trideset šesto: osoblja posluge. Nije to bio Newport Cottage ili Vanderbilt ladanjski dom, jer se uzdizao svega stotinjak jardi daleko od ste u predgrađu koja se zvala Sunset Boulevard. Najupadlji susjedni objekti bili su jedna benzinska crpka i zalogajnica prodaju sendviča pod imenom Gates" Nut Kettle. Klask Grevstone,

pokriven lijepim pločama velškog škriljevca, sa st tinama akara terasastih vrtova uobličenih u formalnom renes snom stilu, kojemu je nedostajalo samo veliko umjetno jez uzdizao se izazivajući strahopočitanje susjedstva. Na plesove gospođe Dohenv dolazio je svatko tko je neš značio. I Eve se pridržavala za Paulovu ruku, osjećajući neočekivan stidljivost. Bio je to prvi veliki prijam nakon njihova dolaskj u Los Angeles, a kako je dotad bila odviše zauzeta svojim oti vezama spram Francuskinja u gradu, nije dospjela sklopi druga prijateljstva. j Bračni par Lancel nije poznavao one koji su se obogatili nalj 162 umnu, vodom ili zemljom, nisu poznavali bogataše iz I"mi kn ili 1"usađene, nisu poznavali moćne i utjecajne, ove večeri zaredom okupili kod Dohenvja. Eve je prelu lek nekoliko vrhunskih filmskih glumaca koji su bili u! 11" zabave bogatune, a oni naravno nisu poznavali Lankw neposrednost, premda u europskom ugođaju ovog li, nije priječila međusobno nepoznate da se brzo i4)ii, pa je svatko odmah shvatio kakvo mjesto zauzima ■iliioj hijerarhiji. Bilo je to nešto nalik neljudskom i < ".atch-As-Catch-Can, kako je to Eve sama sebi rekla "ii se spuštali niz stepenice prema plivaćem bazenu. ni krovu kuće uz bazen, bio je smješten orkestar koji i" za plesače na drvenom podiju, podignutom uz bazen /. i ovu prigodu. Bilo je sasvim moguće, zaključila je ■ Ih ona i Paul ne

upoznaju nikoga osim onih pored kojih i n|rdili za večerom, no čija im imena ionako ništa nisu značila. i nii ic ljudi uostalom više zabavljali dobacujući pozdrave po-iMildma za susjednim stolovima, nego što bi ih zanimao jedan u "linnaca. I ni se Eve udala za Paula tijekom rata, nije imala vremena se što će njemu osobno taj brak značiti u budućnosti. Go-ili 1917. nitko još nije razmišljao "što će biti nakon rata". O m voj prošlosti nije znala gotovo ništa, a nije ju ni zanimala. I.,i.i se impulzivno opredijelila za njega i zbog toga napustila viiiijctc, nije imala nikakvih tajnih primisli o tome što će joj donijeli ograničena budućnost domaćice - u usporedbi s ulogom "ijc/de za koju je sebe pripremala i koju joj je namijenio Jaci ipn Charles. A kasnije, kako su godine prolazile, imala je dovoljno prilike 11 shvati kako su se ona i Paul morali nečega odreći da bi bili i|cđno. Paulova obitelj primila ju je s krajnjom suzdržanošću i iimnjičavošću. Njegova majka nije štedjela riječi da joj objasni, uvijenim diplomatskim jezikom, kako Paul zbog svoje ženidbe 163 JUDITU KKANTZ DO PONOVNOG SUSRETA nikad neće moći "ući u karijeru", što je označavalo put koji no iko mora prevaliti da bi postao veleposlanik. Eve je otkrila kako nije samo njezina duboko provincijska i predano građanska obitelj doživjela sramotu zbog njezinih pjevačkih

nastupa, nego i ostali svijet - barem onaj kojemu su pripadali Lanceli i koji je odlučivao u Quai d"Orsavu. Oba ta svijeta nisu vidjela nikakve razlike između onoga što je bio njezin tour de ehant i praćakanja golih šougerla. Žena koja je radila za varijete bila je tek nešto malo bolja od obične uličarke. No ona je uvidjela i to da Paul nije bio posve prostodušan kad je odlučio oženiti se njome. Bio je već iskusan diplomat u trideset prvoj godini života, upućen u zahtjeve i stajališta vanjskopolitičke službe. Mora biti da je shvaćao, pa ipak ju je odabrao. Ne samo "odabrao", mislila je i uzdigla prkosno bradu -nego i inzistirao, zahtijevao i preklinjao je, svladavši je napokon svojom strašću i željom. Oženio se njome sasvim otvorenih očiju. No Eve se ipak osjećala, ne zapravo krivom, nego odgovornom. Nikad više nije zapjevala na javnome mjestu, nikad više nije ni spomenula godine provedene u varijeteu. Tu prošlost nije mogla izbrisati, ali nije bilo nikakve potrebe da na njoj in-zistira. U Canberri i Cape Townu, koliko joj je bilo poznato, nitko nije slutio da je gospođa Paula de Lancela, ta mlada, odana, ispravna i obljubljena žena i majka ikad nastupala pred publikom. No kako se prevarila! Jacques Charles imao je pravo. Povremeno ju je hvatala čežnja za nastupom na pozornici, za pljeskom publike, za reflektorima. A više od svega nedostajala joj je sama glazba. Pjevala je i glumila pred djecom, ali to nije bilo isto, pomislila je Eve u trenutku dok se s Paulom pridruživala stotinama uzvanika kod Dohenvja, koji su plesali na sjajnom podiju ispred zgrade na kojoj su nastupali glazbenici.

Polagano su se prilagodili jednostavnim koracima fox-trota, tada na vrhuncu mode, okruženi parovima koji su međusobno 164 i ■ l"-nuiliivali i razgovarali preko ramena dok su plesali. Privlač-ii-"h| rir džeza već je pripadala prošlosti i počinjala je era glaiiiiiin/iic obuzetosti - noćni zrak odisao je njome, kao i blještavih "u rubina koji su prekrivali Mary Pickford i dijamantima na tildu (Ilorije Swanson. Eve je zapazila još sedam žena koje su hohIIc potpuno istu opravu od crnog satena, ali su na sebi imale mimozo više dragulja. Eve se, kao nikad dosad, ponovno osjetila Mrisluisnom djevojkom iz Dijona u posuđenom šeširu. ■"Mogu li imati čast da zaplešem s vašom suprugom, monsieur tvtisul?" upitao je odnekud poznat glas. huil pogleda preko ramena, a onda, uz mali smiješak iznena■ !• nju, predade Evu. "Dobra večer, gospodine", odvrati. "Jedni zemljaku to ću svakako dopustiti." "1 onda, madame la consule generale, kako vam se dopada • )Ilywood?" upita Evu Maurice Chevalier. "Svatko me pita isto", odgovori Eve gotovo automatski. Nije prije srela, kao ni on nju, ali se osjetila neka prisnost, kao da i nastavili ranije prekinut razgovor. •>I, što odgovarate na taj upit?" •>Odgovaram da mi se sviđa." ■>Vi ga zbilja volite?" upita je Chevalier nepatvorenom radoM.lloŠĆU.

•>I da i ne. On je... nešto specijalno. Ali treba vremena da se i ovjek na nj privikne." "Osobito onda kad se prisjetimo svjetala velikih bulevara." "Velikih bulevara..." Eve je uspjela izgovoriti te riječi tako da nisu zazvučale ni kao upit ni kao potvrda, pa čak ni kao moguća tema razgovora. Pustila ih je lebdjeti u zraku, između njezinih usana i dobroćudnog, svjetski glasovitog lica njezina plesnog partnera, kao da u njoj ne pobuđuju nikakvo sjećanje. "Da, velikih bulevara", ponovi Chevalier, "i reflektora, Maddy... reflektora." "Maddy...?" Glas joj je odavao nevjericu. "Čuo sam vas kako pjevate. Onaj tko je jedanput čuo Maddy, 165 JUDITU KRANT/ nikad je neće zaboraviti. Svi su to govorili i svatko je bio u pravu." "Oh." "Bilo je to u Olvmpiji 1914., prve godine rata, a zatim ponovno, iste godine, kad ste došli pjevati vojnicima na fronti. Kakva je to bila noć! Vi u svojoj lijepoj crvenoj opravi i malim crvenim cipelama, s kosom iste boje kao večeras, kao da ste stavili tri zrele jagode u čašu šampanjca, a zatim je pogledali prema svjetlu... ah, Maddy, vi ste one noći usrećili nas, obične vojnike. Prošlo je šesnaest godina, no ja se toga i danas savršeno sjećam." "Kao i ja, kao i ja!" Eve zaplaka. "One noći na fronti? Ali vi ste pjevali posvuda po frontama. Kako to da se sjećate one posebne noći?" "Sjećam ih se svih", odgovori Eve jednostavno, dok su joj suze tekle licem.

Maurice Chevalier, koji je prvi put zapjevao u pariškom predgrađu kao jedanaestogodišnjak da bi zaradio za večeru, dobro je razumio njezine suze. Bio je zvijezda već dvadeset dvije godine, usavršavajući se neprekidno, sve dok nije utisnuo svoj osobni pečat cijelom pjevačkom stoljeću. Dobro se sjećao Maddy. Shvatio je da je ona nestala i pretvorila se u mMadame la con-sule generale, no ujedno je i dobro razumio koliko ju je ta promjena morala stajati. "Poznajete li riječi Mirni?" upita je on, kao da nije primjećivao suze. "Mirni? "Moje slatko srdašce Mimi"? Ima li koga na svijetu tko ne zna Mimi?" "Biste li voljeli da to zapjevamo, ili bi vam bila draža Aimez-moi ce soir? Mogli bismo pjevati na engleskom. "Voli me večeras"." "Da zapjevamo? Ovdje? S vama? Ne, to ne mogu!" "Ah! Qa alors! Ne događa mi se svake noći da me odbiju. I to tako brzo..." 166 DO PONOVNOG SUSRlil ••Ninwti htjela biti gruba. Ja jednostavno ne pjevam... više ne j >)• VUI11." -<Miulcly to nikad ne bi rekla." ■ Mmlily nikad ne bi propustila priliku da zapjeva s Mauri. <iii (ihevalierom - nikad u milijun godina." Evino priznanje u" alo se podjednako nje i njega. "()nda, mMadame la consule generale, budite večeras Mnd"ly! Zašto ne?" l".ve pogleda okolne plesače koji su svi promatrali njezin razgovor s najvećom međunarodnom zvijezdom koja je ikad došla u I

lollywood. Oni koji su je ignorirali tijekom cijele večeri, promatrali su je sad fascinirano. Ljudi, odmah je to shvatila, koji nikad ne bi odbacili nekoga zato što je pjevao u varijeteu, ljudi koji su pripadali jednom novom, neobičnom, nekonvencionalnom i nepredvidljivom svijetu u zemlji gdje su zabavljači imali kraljevski ugled. "Gospođa Doheny zamolila me da nešto zapjevam, ali ja sam odbio", nastavi Chevalier. "Ipak, ako pristanete nastupiti sa mnom... promislit ću ponovno." "Vrijedi." Eve odmah pristade, kako se ne bi mogla predomisliti. Nije mogla ne usuditi se. Ne sada i ne ovdje. "Ali oslovite me kao Eve a ne kao Maddy", zamoli ga. Ruku pod ruku sa Chevalierom Eve se probijala kroz gomilu plesača prema glazbenicima. Šef orkestra požurio je doći im u susret, a plesači su se sklanjali da ih propuste. Chevalier mu je nešto kratko rekao, a zatim poveo Evu uza stepenice. Obratio se ušutjeloj i željnoj gomili. "Dame i gospodo, radio sam naporno, pjevajući danas, cijeloga tjedna i cijeloga mjeseca. Večeras sam došao samo na poziv gospođe Doheny, kako bih vas promatrao dok plešete. Nisam kanio pjevati. Ali tad još nisam mogao ni pomisliti da ću ovdje naići na sjajnu zvijezdu, zemljakinju i kolegicu, koja je imala pod svojim nogama cijeli Pariz kad sam je prvi put čuo. Hrabru i patriotsku zvijezdu koja je pjevala za nas na fronti tijekom 167 JUDITU KRANI7 DO PONOVNOG SUSKtiTA 11 ■

rata, zvijezdu koja je isiko lijepa da ssini joj oprostio što je na pustila svoju karijeru. Zbog čega? Zbog udaje! Pitam vas, dame i gospodo, nije li to golema šteta? I ona još ima smjelosti reći mi kao je sretna! Predstavljam vam Evu, čudesnu Evu, koja je postala gospodom Paula de Lancela, novoga francuskog konzula ovdje. Za sreću da mogu zapjevati s Evom, odbacio bih svoj glumački šešir i štap. Na sreću, nije to od mene zatražila." On se okrete Evi i prošapta joj "Chantons, Maddy, ehantons!" zatim se obrati glasno, pred željnom i uzbuđenom publikom: "Eve, ma belle, počnimo!" "Neću ići na krizmu", najavi Freddv, "prije nego što budem letjela u avionu." "To je i previše - ucjena s religijom!" Paul je eksplodirao. Freddv kimnu glavom kao da daje nekakvu svečanu izjavu. Naposljetku, ništa drugo ne bi koristilo. Svaki put kad je zahtijevala vožnju avionom čulo bi se obećanje, koje bi jednako brzo bilo zaboravljeno. Dugo odgađana krizma mogla bi pričekati dok joj se ne ispuni ta najveća želja. "Odvest ću te u zračnu luku ovog vikenda", obeća Paul oklijevajući. Nije htio popustiti ucjeni, ali Freddv je s jedanaest i pol godina ionako bila zamalo prestara za krizmu. Želio je da to bude već jednom obavljeno, ako ni zbog čega drugog onda zbog mogućeg otrežnjujućeg učinka koji bi ceremonija mogla imati na njegovu mlađu kćer. Triput u posljednjoj godini policajci su doveli Freddv kući, nakon što su je zatekli kako se punom brzinom vozi koturalj-kama po najstrmijim ulicama, držeći u rukama pokrivač koji se iza nje izvijao kao jedro. "Dijete je prijetnja

prometu", objašnjavali su policajci, "a jednoga dana mogla bi biti ozlijeđena." Kuća Lancelovih bila je visoko na brdu Los Feliza, i Freddv je mogla juriti miljama nizbrdo prije nego što bi bila uhvaćena. Kad su joj koturaljke bile zaplijenjene nakon najnovijeg sukoba sa zakonom, Freddv je nabacala sve svoje lutke u dječja lutlini i odnijela ih na prodaju na ulicu - u nadi da će tako za-i ni lili dovoljno novca za nove koturaljke. Potencijalni kupci bili ii susjedi, među njima Walt Disnev i Cecil B. DeMille. "Ona je samo nestašna", komentirala je tu pustolovinu Eve. "To je samo jedna faza iz koje će već izrasti." Nije mogla mhi priznati da joj je bilo drago vidjeti Freddv kako juri okolo, ounko kako njoj to nikad nije bilo dopušteno. Neke stare i još iHiiioljene emocije bile su zadovoljene tek sada, kad je vidjela •.vi )jc dijete kao neukrotivu i sretnu otpadnicu od reda i zakona. l"irdđv je za svoje doba bila visoka, nekoliko inča viša od I "clphine, i već dugokraka. Bila je spretna akrobatkinja i već ilnvoljno neustrašiva da bi se mogla uputiti niz Niagarine slapove u gumenom čamcu. Ruke i noge, prekrivene ogrebotinama i tragovima udaraca, bile su suncem opaljene, čvrste i mi-Sićave, pa ipak nježno zaobljene, kao i njezin dugi vrat. Od Paula naslijedila je iznimno duboko usađene oči, također neuobičajeno razmaknute, pod debelim obrvama koje su, kao u Eve, "trcmile uvis prema snažnim sljepoočnicama. Oči, tako upadljivo plave i tako živahne da se činilo nemogućim da pripadaju djetetu. Je li to bila samo njezina fantazija, pitala se

Eve, ili je Freddv doista vidjela dalje i bolje od bilo koga? U Canberri i Cape Townu mogla je prije svih vidjeti ptice ili divljač na obzoru; I os kao dijete bi vikala i tako upozoravala na svoja otkrića. Nikad nije morala začešljavati kosu s očiju kao druga djeca, jer je ona rasla ravno s čela u čvrstim, zapletenim i uzgibanim valovima vrlo napadne crvene boje. Njezin je nos već bio ravan i čvrsto uobličen, osobina koja je njezinu licu već davala izgled koji nije bio dječji, snažan i odlučan izgled koji bi sve izvrgnuo u šalu čim bi se nasmijala. Njezina mlađa kći neće biti, Eve se pribojavala, neodoljiva ljepotica kao Delphine, no jamačno će se uvijek naći oni koji će je proglasiti čak ljepšom, zarobljeni njezinom neukrotivom naravi i strogošću koja bi se pojavljivala na licu čim bi nešto po- 168 169 JUDITU KRANT/. željela - što se često događalo. Bila je divljamo stvorenje-, i;i njezina Freddy, s lopovskim i vragolastim osmijehom kao i liva slavim hodom, pa bi se pomislilo da se Robin Hood pojavio preobražen u liku ženskog djeteta. Poput Robina Hooda, i ona je ucjenjivala svoga oca. Te večeri Paul je telefonirao Johnu Madduxu, vlasniku prve zrakoplovne veze između Los Angelesa i San Diega, s uposlenim mladim pilotom koji se zvao Charles Lindbergh. Te, 1927., godine poduzeće je već cvalo, pa je Maddux bio vlasnik četrnaest tro-motornih putničkih zrakoplova Fordove proizvodnje koji su redovito letjeli iz Los Angelesa u San Francisco, Agua Caliente, Mexico i Phoenix. "Paule, što mogu za vas učiniti?" upita ga John

Maddux. "Htio bih povesti curu na vožnju avionom. Imate li kakav prijedlog?" "Sretni ste. Upravo smo uveli automobilsku vezu između South Olivea i zračne luke. Gospođica će sigurno u tome uživati", reče Maddux glasom koji je odavao sklonost humoru. "Mislim da je zanima samo let, Jack. Zahvaljujem, u svakom slučaju." "Povežite se prema Burbanku, a zatim skrenite prema glavnoj zračnoj luci. Da vidimo - mislim da bi vam najbolji izbor bio de luxe ekspresni let za San Francisco. Odavde krećemo u dva i pol, tri sata kasnije bit ćete na cilju, pa ćete imati dovoljno vremena za piće i ugodnu večeru u Chinatownu, ili možda rakove na obali. Noć ćete moći provesti u apartmanu hotela Mark Hopkins, doručkovat ćete kod Ernieja ili možda kod Jacka, a zatim ćete se istim letom vratiti u L. A. Do vremena za večeru bit ćete već kod kuće. Povratna karta doći će vas sedamdeset dolara po osobi, što je nedostižno dobra cijena za takvu zabavu." "To zvuči malo...preobilato, Jack. Djevojčica je zapravo moja kći od jedanaest godina." 170 DO PONOVNOG SUSRETA "Oh, shvaćam. Dobro, vjerujem da bi vam u tom slučaju odgovarao kraći let s razgledavanjem?" "Upravo tako." "Bit će u redu, ja ću osobno sve prirediti. Možda u subotu popodne, oko tri i pol? Sunčano svjetlo najbolje je u kasno poslijepodne." "Izvrsno. I hvala, Jack, cijenit ću to." Paul de Lancel završio jr razgovor, pomišljajući još jednom kako sigurno nitko u Quai d"Orsavu nije mogao ni zamisliti da se u Gradu anđela ljudi

koji su se jedva upoznali obraćaju jedan drugome krsnim imenom te tla ondje nema tog posla koji se ne bi mogao dogovoriti jednim jedinim telefonskim razgovorom. Bili bi sigurno duboko pogođeni tom spoznajom: kad bi to postala svjetska navika, diplomatski zbor bi bio nepotreban. "Da, gospodine de Lancel", reče službenik zrakoplovne kompanije. "Gospodin Maddux već je sve odredio. Rekao je kako je put na njegov račun, bit će mu zadovoljstvo. Zrakoplov je u blizini, možete ga vidjeti." On pokaza blistavi i novi dvomotorac na stajalištu nedaleko od pristanišne zgrade na velikoj poljani kod Burbanka. U repu pred avionom stajalo je već šestero ljudi koji su također uplatili razgledanje iz zraka. Paul htjede povesti Freddv prema zrakoplovu, ali ona je stala kao ukopana. "To je veliki zrakoplov i u njemu će biti još ljudi", reče ona duboko razočarano. "Slušaj, Freddv, nisam ti obećao vlastiti avion. Samo jedan let za razgledanje, a ovo je najbolji trenutak dana." "Tatice, kako ne razumiješ? Ja sam htjela letjeti sama." "Hajde, molim te, kako možeš biti sama? Ti ne možeš upravljati zrakoplovom." "Znam, morao bi biti nazočan i pilot. Samo ja i pilot. Molim te, tatice, tako ću moći zamisliti da letim sama." Gorljivo ga je gledala. Paul se sjetio sebe u tim godinama i 171 JUDITI I KM A/77 svojih dječačkih snova. Ne snova samih po sebi, nego potpunog pomanjkanja razumijevanja za bilo

kakav kompromis u njima. "Reći ću gospodinu Madduxu da ste sa mnom bili vrlo ljubazni", obrati se on službeniku, "ali moja kći želi letjeti malim zrakoplovom. Što mi predlažete?" "Kad iziđete iz zračne luke, skrenite lijevo i zatim vozite ravno do gradića koji se zove Dry Springs. Skrenite s glavne ceste, provezite se kroz grad, i uskoro ćete ugledati znak letačke škole, McGuireove zrakoplovne akademije. Ne izgleda baš tako, ali nemojte brinuti. Potražite Maca i on će je provozati. Tamo su najbolji piloti, mislim da su letjeli u ratu." "Hvala." Paul krenu, dok je Freddv uza nj tako brzala da ga je i pretjecala, onako dugokrakog. Kad su za dvadeset pet minuta prispjeli, pokazalo se da je McGuireova zrakoplovna akademija tek niska drvena građevina, nalik na oveću garažu. Bilo je više parkiranih zrakoplova, ali inače je golemi prostor bio pust. Paul i Freddv naposljetku otkriše na jednoj strani zdanja neki mali ured, otvorenih vrata. Paul pogleda unutra i pozva: "Ima li koga?" "Odmah dolazim", začu se glas iza njih i ubrzo se ukaza čovjek koji je dotad radio ležeći pod avionom. Preko raskopčane košulje nosio je mehaničarski kombinezon. Smeđa kosa, ugodne boje tamnoga kruha bila je razbarušena i Paulu se učinilo da čovjek nema više od trideset. Imao je dobroćudno i izražajno lice, što se Paulu učinilo tipično američkim - samopouzdano, ljubazno i pjegavo. Hodao je vrlo sigurno, kao da je profesionalni gimnastičar. "Tražim Maca", reče mu Paul. "Ja sam Mac", odgovori čovjek uz razoružavajući smiješak, otirući ruke čistom krpom kako bi se

rukovao s Paulom. "Terence McGuire." "Paul de Lancel." Paul je oklijevao i suzdržao se od smiješka. Nije mu bilo drago povjeriti Freddv pilotu u radničkom kombinezonu. 172 PONOVNOG SUSRETA "Sto mogu za vas učiniti?" upita ga Mac. "Molim, željela bih vožnju zrakoplovom", upade Freddv bez (laha. "Samo časak, Freddv", prekide je Paul. "Kako sam obaviješten, bili ste ratni pilot, gospodine McGuire?" "Tako je." "To je vrlo zanimljivo, zar ne, Freddv? Recite mi gdje ste le-ijcli?" "U Francuskoj." "Hoću reći - s kim, u kojoj skupini?" Paul ga je i dalje iskušavao, daleko od toga da bi bio uvjeren. "Najprije, 1916. godine u Eskadrili Lafavette. Da sam htio čekati vojnu ponudu za letača, ostao bih dovijeka na zemlji. A zatim, kad su Sjedinjene Države napokon stupile u rat, prešao sam u Američke zrakoplovne snage - 94. jato." "Znači da ste oborili neke njemačke zrakoplove?" "Pa, naravno, sredio sam ih nekoliko. Petnaest, da budem točniji. Posljednja četiri kod SaintMihaela. Svi smo dali doprinos pobjedi. Eddie Tickenbacker imao je dvostruki učinak od mojega. Jeste li vi možda neki reporter? Već godinama nisu sa mnom razgovarali. Mislio sam da to više nikoga ne zanima." "Ne. Samo sam zabrinuti otac." "Shvaćam. Ne biste željeli da vaša kći ode u zrak s nekakvim mehaničarom? Ne grdim vas, vaša je briga opravdana. Bit će joj lijepo sa mnom."

"Molim te, tatice, nemoj gubiti vrijeme na priče!" povika Freddv, već sasvim nestrpljiva, skakućući, dok joj je kosa lepršala a oči plamtjele. "Dođi, dijete. Uzet ćemo Piper Cub, predviđen za jednu lekciju popodne. Ali, otkazana je, tako da je avion već napunjen benzinom i spreman za let", reče McGuire, pokazujući sićušni zrakoplov izvan hangara. Freddv se okrenu i pojuri prema avionu, a pilot za njom. Paul se zaustavio na stajalištu, osjećajući se glupo. Čovjek je 173 JUDITU KKANTZ bio zrakoplovni as, trostruki as, i borio se za Francusku dvije godine. Evo što se znalo dogoditi barem nekima od onih viteških i romantičnih junaka, kad su došli kući i svukli sjajne čizme, konjaničke hlače i kožnate ogrtače. Paul se smjestio na izletnički stolac pored hangara, prepuštajući se nevoljko iščekivanju Freddvna povratka. Taj Piper Cub pričinjao se pogibljeno malenim. Terence McGuire smjestio je Freddv u lijevo sjedalo zrakoplova, a onda ga zaobišao i sjeo u desno sjedalo. Oba su sjedala bila opremljena svim uređajima i polugama za let. Nije bilo potrebe za provjerom stroja, jer je to već bilo učinjeno sat prije. On se zagleda u prazna nebesa i pokrenu stroj, vodeći letjelicu do kraja prašnjave staze za uzlijetanje. Popodnevno svjetlo u Dry Springsu podsjećalo je na klasičnu Grčku - nebo bijaše uzbudljivo plavo, zrak čist i gostoprimljiv, kao da je sobom nosio neko prekrasno obećanje. Freddv je zanijemjela i on je promotrio njezin profil, da vidi nije li možda prestrašena.

Doista se rijetko događalo da netko dovodi tako malu djevojčicu na zračni izlet. Većinom su to bili dječaci, i to stariji od ovog djeteta. No kako je sjedalo bilo gurnuto naprijed, Freddv je nogama s lakoćom dosegnula pedale za bočno kormilo. Ne, nije bila prestrašena, no ne bi bilo prvi put da se netko u zadnji čas predomisli i odustane od leta. Izgledala je, ne baš uzbuđeno, nego kao netko tko je duboko odlučan, kao da se na ovaj zabavni let usmjerila svim svojim čulima. Mac je zadržao zrakoplov časak na početku uz-letne staze, provjerivši sve što je bilo potrebno. Prije nego što je počeo rulati stazom, još jednom je pogledao svoju suputnicu. Poblijedjela je i izgledala kao da zadržava dah. "Dijete, je li sve u redu?" Mac joj doviknu nadjačavajući buku stroja. Ona kratko kimnu, ali ga nije pogledala. Oči su joj bile uperene na vjetrobran i Mac bi se mogao okladiti da nije ni trepnula. Kad su se podigli na petnaest stotina stopa, McGuire je izrav174 IX) PONOVNOG SUSRETA uho letjelicu i skrenuo prema istoku, okrenuvši leda sjajnim zra-Iuiimu sunca na zalazu. Držao je ujednačenu branu. Zrakoplovni početnici imali su prve teškoće već prilikom odljepljivanja od tlu, pa im razonoda nije bila ni na kraj pameti. Različito od mnogih pilota, Mac nije običavao praviti se važan pred putni(ima. "Sviđa li ti se pogled?" upita on Freddv. Sad kad su dostigli predviđenu visinu, nije bilo potrebe da viče. "Sjajno je. I bolje od toga! Kad će početi

lekcija?" upita ona. "Lekcija? Kakva lekcija?" "Lekcija. Moja lekcija." "Čekaj, dijete. Tvoj otac nije mi ništa rekao o lekciji." "Nije dobio priliku, sve vrijeme razgovarali ste o ratu. Želim imati danas svoju prvu lekciju. Sto mislite, zašto smo inače došli u letačku školu?" "Da sam to znao, još bismo bili na tlu, gdje bih ti pokazivao kako se provjerava rad zrakoplova. Tako ne počinje prva lekcija." McGuire se naljutio. "Obavit ću to sljedeći put", reče mu Freddv i nasmiješi se prvi put otkako su uzletjeli. "Hoćeš, dovraga, i to ne sljedeći put. Počinjemo odmah. Dobro, stavi ruku na polugu. Sada, polako, gurni je naprijed. Sto se događa?" "Spuštamo se", reče zamalo izbezumljena Freddv. "U redu. Sad je povuci prema sebi. Sto je bilo sad?" "Uzdigli smo se." "Kad je gurneš naprijed spuštaš se, a kad je povučeš natrag letiš gore. To je prvo i najvažnije. Sve je doduše važno, ali dizanje i spuštanje je glavno. Dijete, je li jasno?" "Da, gospodine McGuire." "Zovi me Mac, kao svi moji učenici. Kako se ti zoveš?" "Freddv." "Dječačko ime, kako to?" "Nije na francuskom. To je skraćeno ime od Marie-Frederi175 JUDITU KRANT, quc% ali ja nikom ne dopuštani da me tako zove.

Što je sljedeće, Maci1" "Stavit ćeš noge na papučice. Njima se upravlja smjerom zra koplova, a ne polugom. Poluga nije isto što i upravljač automobila, ali papučice jesu. Sad pritisni - nježno! - lijevu papučicu. Sto se događa?" "Skrenuli smo ulijevo." "Kako ćeš sada izravnati zrakoplov?" "Desnom papučicom?" "Hajde, pritisni. Dobro. Sada pazi da letiš vodoravno. Posluži se samo lijevom rukom, opušteno, ovo nije hrvačko takmičenje. Dobro. Sad pogledaj ovaj brojčanik, Freddv. To se zove altimetar i pokazuje na kojoj smo visini. Ovim gumbom pokreće se priklopac. Kad ga gurneš, avion poleti brže. Kad ga povučeš natrag, usporit će. To je kao kad u automobilu daješ više ili manje gasa. Shvaćaš?" "Da", odvrati ona, i u tom časku njihova iznenađenog razumijevanja, sve snage njezine prirodne koordinacije usmjeriše se na upravljačku ploču zrakoplova. "Pogledaj altimetar, Freddv, i pokušaj se dignuti dvjesto stopa. Morat ćeš dakle gurnuti priklopac i polugu privući k sebi. Hej! Ne tako brzo. Nježno - nježno - nježno. To je važno i nemoj to nikad zaboraviti. Pokušaj ponovno, još dvjesta stopa uvis. Hmmm... sad je bilo bolje. Sad kreni dolje - nježno! - četiri stotine stopa da bismo došli do visine na kojoj smo bili. Što ćeš učiniti?" "Gurnuti palicu naprijed i povući priklopac. Nježno." "Dobro, kreni!" Freddv se zvonko nasmija. Ona može letjeti! Macove ruke nisu bile na poluzi. Sjedio je prekriženih ruku i ona je upravljala

zrakoplovom. Oduvijek je znala da će to moći, premda to sebi nikad nije pokušavala razjasniti. Bilo je drukčije nego što je očekivala... nekako... praktično, jer još nije znala sve o kazaljkama 176 DO PONOVNOG SUSRETA na upravljačkoj ploči. Ali bilo je to / čudesno - neki dar vjetrova, da, bilo je čudesno! "Bilo bi dobro da se okrenemo i vratimo", reče Mac. "Sad ću ja upravljati, ali ti drži ruku i noge na uređajima, pa prati što ja radim." Freddv nevoljko prepusti zrakoplov. "Koliko moram imati godina da bih smjela letjeti sama?" "Pa, prvo moraš sve naučiti, a još nisi. Možeš letjeti sama tek s navršenih šesnaest godina." "Što? Tko je to naredio?" "Vlada, takvi su propisi. Oni su budale - ja sam letio sam već s dvanaest godina, ali to su bila dobra stara vremena. U to doba još nije bilo dvostrukih upravljača, tako da si morala sama letjeti čim si sjela za upravljač. Bilo je to u stilu - leti ili padni." "Znači, morat ću čekati još četiri i pol godine", zavapi Freddv. "Zar ću moći čekati tako dugo?" "Nema druge. Možeš naučiti letjeti, ali ne smiješ letjeti sama." "Četiri i pol godine", ponovi pokunjeno Freddv. "Sudjeluješ li u školskoj radionici?" "U školi Presvetog srca nemaju radionice", prigovori Freddv. "Promijeni školu i zabavljaj se u radionici. To samo za početak. A onda dolazi matematika, koja je vrlo važna. Jesi li dobra u računu?" "Jesam", promrmlja Freddv. "To je moj najbolji predmet."

"Nemoj ga zapustiti. Ne možeš letjeti bez matematike. Vjerovala ili ne, ima ljudi koji ne mogu naučiti matematiku i kad bi im se radilo o životu." "Poput moje sestre Delphine", dometnu Freddv, malo se raz-vedrivši. "Ona barem ima žensko ime. Freddv, možeš li odavde vidjeti zračnu luku?" "Naravno". Ona zaškilji prema suncu i pokaza precizno položaj aerodroma, koji je upravo bio nevidljiv i vrlo daleko u do177 JUDITU KRANT/ lini Sun Fcrnando. "Vidjela sam je- prijiminute, možda i više vremena." "Hmmm." On, Terence McGuire znao je gdje se luka nalazi, ali ne bi dao ni prebijene pare da će njezin položaj pogoditi netko tko je prvi put u zrakoplovu. To dijete je imalo dobro oko, i više od toga. Prije nego što su se počeli spuštati on je zapita kako se osjeća. "Na što mislite?" "Kako se osjećaš u avionu sad kad se počinjem spuštati." Zbunjena, Freddv kao da je očekivala neku objavu s visine, dok se Piper približavao sletnoj stazi, leteći svake sekunde sve niže i niže. "On se prizemljuje", uskliknu ona. "Prizemljuje se, sam od sebe!" "Kako to znaš?" "Osjetila sam, osjetila sam to, Mac!" "Gdje si osjetila?" "Dolje, u suknji." "Tako je, tu si i trebala osjetiti. Kad sljedeći put budeš letjela, obuci hlače." On spusti avion i zaustavi ga pred školom. Sav

razbješnjen, Paul pojuri do njih dok su izlazili iz letjelice. "Shvaćate li da ste bili u zraku cijeli sat? Nevjerojatno! Bio sam izvan sebe. Dovraga, McGuire, gdje vam je razum?" "Stanite malo. Jedna lekcija traje jedan sat. Kad je o tome riječ, spustili smo se tri minute prerano." "Lekcija?" upita Paul u nevjerici. "Kakva lekcija? Zatražio sam od vas da malo provozate Freddv. Nije bilo govora o lekciji." Terence McGuire pogleda Freddv. Ona mu uzvrati pogled očima koje su - on je već to znao vidjele dalje nego što bi se moglo povjerovati. Čvrstim i ponositim usnama ona priznade kako je svjesna krivnje za laž, ali laž koja je bila vrijedna te cijene. "Žao mi je, ali mogao bih prisegnuti da ste rekli kako treba 178 IX) PONOVNOG SUSRETA !r/uti lekciju", reče pilot. "Žao mi je zbog nesporazuma, a i • Slo sle se zbog mene zabrinuli. Cijena je šest dolara - četiri njjam aviona i dva za lekciju - ali neka bude četiri jer ste rli samo vožnju. Ah, još treba da donesem radni dnevnik mlade gospođice." >n požuri u svoj ured, pronađe bilježnicu za dnevnik, i vrati mijevši prvu bilješku. "Freddv, ovdje ćeš se potpisati. I čuvaj ■vnik, nemoj ga izgubiti." I loću." Freddv udahnu duboko dok joj je zahvalnost ozarila . "Čuvat ću ga. I doći ću ponovno, ne znam kada, ali doći čim budem

mogla." Nikad nisam ni sumnjao u to, dijete. Vidimo se us• -u), Freddv." •Doviđenja, Mac." 179 JUDITU KHANTZ Glava 7 ilo je ljeto 1933. U Champagni, na terasi dvorca Valmont, vikont Jean-Luc i vikontesa Anette de Lancel primili su u posjet Paula i Evu, prvi put u pratnji njihovih dviju kćeri. Prema tradiciji Lancela, posjednica dvorca bila je ona koja je u prvu čašu točila šampanjac iz butelje, prilikom svakog skupa u Valmontu. A danas je doista bila sentimentalna i simbolična prigoda. "Freddy nije premlada za šampanjac", reče Anette, "pogotovo u tako velikoj prigodi." Ona napuni čašu trinaestogodišnje Freddy i jednako visoko kao i ostalima. Kad je ispio čašu, Paul je smjesta uvidio koliko mu je nedostajao Valmont, kako je već navikao sebe da ne misli na godine dječaštva. Gotovo je zaboravio da se nigdje, gdje je u međuvremenu živio, nije mogla osjetiti gotovo opipljiva harmonija između zemlje i njezinih plodova, nevidljiva veza koju bi mogao, učinilo mu se, dohvatiti rukom i dotaknuti. Blagostanje, srdačnost i izvanredna gostoljubivost osjećali su se u svakom dašku zraka Champagne. Nije bilo oceana koji bi mu mogao dati takav osjećaj širenja preko fizičkih i emocionalnih granica, kao što ga je pružalo ovo smireno i raskriljeno more vinograda. Tijekom berbe iznad svakog od njih vijorio se plavi i crveni stijeg 180 DO PONOVNOG SUSRETA 1 ttiu rlit, kno Sto je i tvrtka Pommerv

isticala svoj bijeli, a Veuve ( IK tjout svoj žuti stijeg. Dok su sjedili na suncu, Paul je s ponosom promatrao Evu, |)rl|>liinc i Freddy. Upravo su doputovali automobilom iz Pa-il/u, za što im je trebalo manje od dva sata vožnje. Prije dva l| ctlna krenuli su vlakom iz Los Angelesa i proputovali preko S|ctlinjenih Država, a zatim se ukrcali na prekooceanski brod ■/n Francusku. Dobivši dvomjesečni dopust, Paul je zaključio Kuko je naposljetku došao trenutak da dovede obitelj domu svo-)ih predaka koji još nije vidjela. Na početku lipnja cvjetala je vinova loza uz miris što je pod"•Ifćflo na dašak cvijeta gospodinove krunice, ovaj put bez omraniih proljetnih mrazeva. Cvjetovi su se zatim oprašili uz ide.iluo mlako i vlažno vrijeme, a sad su se grozdovi već punili šii<>in doline ispod dvorca. Valmont je ležao sjeverno od Hautvillersa. Negdje oko go-.Inic 1600. tu se doselio Dom Pierre Perignon i smjestio u ti-miću godina staroj opatiji Saint-Pierre d"Hautvillers, vodeći sre-"Ion redovnički život pun obveza tijekom kojega je, u narednih četrdeset šest godina, između satova posvećenih Bogu, uspio izumiti način kako se izvrsno domaće vino pretvara u šampanjac. Dvorac je nekad bio okružen hrastovom šumom bogatom divljači, koju su gospodari Valmonta dijelom raskrčili i zasadili vinovu lozu kako bi mogli proizvoditi vino na radost svoju i svojih prijatelja. Sada, dok se obitelj smještala na uzdignutoj terasi očekujući

doručak, pogledu su se nudila tek preostala stabla u dolini. Bio je sjajan dan na početku srpnja. Dokle je pogled dopirao prostirali su se vinogradi u ugodnom i preciznom redu. Blago zavaljana brda, koja su nosila bogatstvo dozrijevaju-ćeg šampanjca, tvorila su krajolik što je pružao dojam mira i sigurnosti. Ipak, u posljednjih stotinjak godina dva velika rata što su bila izmijenila povijest Europe vodila su se upravo na ovim bogatim ali ranjivim padinama duž istočne francuske granice. 181 JUDITH KRAN"I/ Rat, pa i sama pomisao na ral bili su danas daleko od Paula, Gorčinu kojom su njegovi roditelji dočekali brak s Evom napokon je splasnula. Upravo prethodne zime pisala mu je majka i ispričala se za oštre riječi kako će ga njegova ženidba stajati karijere. "Kako su godine prolazile", napisala mu je, "došla sam do zaključka da bez Eve i vaše djece ti nikad ne bi mogao biti sretan - sve da si bio imenovan veleposlanikom na Dvoru svetog Jakova." Razlog tom ublažavanju nije bila ona legendarna, iako uglavnom nepostojeća, mijena naravi nastala tijekom godina. Francuske patricijke obično su sa starošću postajale još kruće i nepopustljivije, što je uostalom svojstveno svim ženama na svijetu. Da se Guillaume, stariji sin Lancela, ikad oženio i dobio djecu, Anette de Lancel vidjela bi trajnost obitelji čvrsto u njegovim rukama. Možda, u tom slučaju, i dalje ne bi podnosila Evu. Ali Guillaume je bio zakleti neženja, koji nije podnosio djecu jednako kao što je uživao što nema uza se ženu. Vikon-tesa je naposljetku

shvatila da se unucima može nadati jedino od Paula. Premda nikad nije krila razočaranost zbog sebičnog i kratkovidnog ponašanja svoga starijeg sina, znala je kako nastupa posljednji trenutak kad se mora pomiriti sa svojom, jamačno jedinom snahom. Sada, dok je promatrala Paula i obitelj, još u putnoj odjeći, okupljenu oko sebe, osjećala je duboko zadovoljstvo što je ipak upriličila taj posjet. Guillaume i Jean-Luc podjednako uvjerljivo slušali su što im Eve priča o putovanju. Svoj kaputić od plavog piquea, dio ljetne oprave koji je bio Adrianova kreacija, prebacila je preko naslona vrtnog stolca od lijevana željeza, skinula je svoj neveliki šešir s naherenim rubom i prebacila nehajno nogu preko noge pod suknjom od teleće kože slika i prilika dobrog i ugodnog raspoloženja. Anette de Lancel pozorno je promotrila Evu i priznala, koliko god joj je to bilo teško, da je to snaha kojom se može ponositi. No osobito su joj se dopale unuke, posebno Delphine. 182 PO PONOVNOG SUSRHT. i Upitala se može li biti ljupkije petnaestogodišnjakinje od nje. I Mplrine nije bila neka napuhana ljepotica, pred kojom se pada prvi dojam. U njezinoj nježnoj ljupkosti bilo je toliko delikatni i dirljivosti, da je to svatko morao odmah shvatiti. Njezine kuipne oči, tako misteriozno zelenkaste da su se sjajile poput opalne izmaglice morskog sutona, bijahu usađene zamalo previše razmaknuto pod visokim, lučnim obrvama. Imala je razdje-ljnk s kojega se meko spuštala njezina valovita kosa, duboko obuhvaćajući vrat, koji kao da je bio od nekog visoko ulaštenog i dragocjenog drva. Ruke

su joj bile profinjene, a svi su joj delikatni razmjeri bili tako dobro odmjereni kao da ju je sklapao netko s najvećom pažnjom. Razdjeljak, široko čelo i omalena brada tvorili su srcoliko lice u kojem se osjećalo podrijetlo plemenitih dama, nekadašnjih vlasnica dvorca, čiji su se likovi vidjeli na portretima u zgradi. Delphine je bila umjereno visoka i tako vitka, da su se u njezinoj baki probudili svi zaštitnički instinkti čim ju je ugledala. Bijaše to rijetka djevojka, savršena jeune fille, pomisli ona. Trebala bi izrasti u Francuskoj. Marie-Frederique ili Freddv, kako su inzistirali da je se zove, po mišljenju Anette de Lancel ne bi mogla biti ništa drugo doli Amerikanka. Nije mogla pojmiti kako to, budući da su joj oba roditelja bili Francuzi. Bio je to valjda utjecaj kalifornijskog zraka, jer ni jednoj Francuskinji od tek trinaest i pol godina ne bi bilo dopušteno da bude tako krakata i živahna, toliko nazočna u svakom smislu. Visinu i plavetnilo očiju sigurno je naslijedila od Paula - bila je izrazito viša od sestre - a upadljivu samopouzdanost od majke. Ali njezina kosa! Ta sjajna, neuredna i nepokorna kosa! Da, bila je lijepa, to se nije moglo poreći, ali tako... neprilagođena, tako vatrena. Tako crvena. Dakako, bilo je i crvenokosih Lancela, katkad u ovoj ili onoj generaciji, ali zar je još itko imao takvu kosu koja se nametala svima? Zašto je Eve nije pokušala ukrotiti? Ili, ako je to bilo nemoguće, zašto nije uznastojala da njezina mlada kći dobije nešto više damskog izgleda? No Freddv je ipak bila iznimno 183 JUDITU KRANTZ

ljupku, dok je gutala svoju prvu čašu šampanjca i promatrala okolinu sa strahopočitanjem. Freddv je znala da joj je otac odrastao u dvorcu, ali stvarnost Valmonta ipak ju je očarala. Nabrojila je tri romantična tornja i pitala se tko živi u njima. I što su stanari, nagađala je, mogli činiti s toliko soba? Sudeći po slikovitim dimnjacima od cigle, koliko je tu kamina moralo biti? Još nije shvatila da bi dvorac mogao biti i zamak, a ipak, baka je ustrajala u tvrdnji da je Val-mont samo omanji zamak, jedan od njih pet u Champagni, dok je najveći bio Montmort, s umjetnim jezerom, mnogo većim parkom i spiralnim stubištem koje je bilo tako veliko da se njime mogao kretati i jahač na konju. Kakve li razmetljivosti! Anette de Lancel pogleda uru. Predvidjela je da ručak bude najavljen deset minuta prije, ali to se još nije dogodilo. Pa dobro, ručak može pričekati. Prošlo je pet minuta i oni su se još odmarali, a Guillaume je otvorio već drugu butelju. Uto se iz šume s desne strane pojavi konjanik u galopu. Sumu je od zgrade odvajao samo uredno iz-grabljani potez šljunka. Konjanik očito nije očekivao nikoga na terasi, jer je gledao mimo njih, prema štalama. Čim ih je ugledao on se naglo zaustavi, udaljen tek nekoliko koraka. Jašući na golemom doratu, on promotri nazočne bezizražajno. Zavladala je takva tišina da se slabašna struja povjetarca nad vinogradom pričinila kao udaranje valova oceana o bok broda. Glas Anette de Lancel prekide nespretnu tišinu. "Siđi s te nemani i pozdravi se s gostima, dragi. Kad sam ti obećala iznenađenje za ručak, nisam pretjerala, zar ne, Bruno?"

Brzo, no ipak krećući se kao pod teretom nekog nevidljivog oklopa koji ga je sapinjao, visoki i snažni osamnaestogodšnji Bruno skoči s konja i uputi se, namjerno odmjereno, prema skupini čiji mu je dolazak baka tako sračunato zatajila. Kad se približio, svaki od gostiju promotrio ga je uz različite emocije. Freddv i Delphine bijahu jednostavno izbezumljene od rado184 IX) PONOVNOG SUSRETA /nnlosli za pol uh ratom kojima nikad nisu vidjele osim na starim I Dl <"nm lijama. Bruno! Napokon! Paul je osjetio napad gorkog jedu, no nije mogao izbjeći da ne pomisli u kakvog sjajnog mladog čovjeka je izrastao. Eve se ukrutila kao da ju je netko udario po licu; to je dakle bio sin koji je slomio Paulovo srce svojim tvrdoglavim i nerazumljivim postupcima, svake godine obećavajući da će doći u posjet, a onda pronalazeći svaki put razloge zašto je to bilo nemoguće, sve dok nije postalo bolno očito kuko nema nikakve namjere obići svog oca i svoje polusestre. Anette de Lancel osjetila se djetinjasto ponositom što je omogućila ovaj susret, ne posavjetovavši ni sa kim osim s mužem, kojega je konačno uvjerila da je to prava stvar. Što se Bruna tiče, što god da je osjećao bilo je prekriveno savršenom i automatskom uljudnošću na koju se mogao osloniti u svakoj neprilici, uljudnošću koja plemenitoj gospodi nije uz-manjkala ni kad su ih vodili pod giljotinu. Zagrlio je Paula kao da se s njim vidio prošlog tjedna, poljubio je Evinu ruku propisno promrmljavši Bonjour, madame, a Delphini i Freddv stisnuo je ruke kao

vršnjakinjama. "Mogla si mi ipak reći", prigovori on oprezno baki dotaknuvši usnama njezin obraz. "Bruno, mislila sam da će ovako biti najbolje. Lakše svima nama", objasni ona, odbacujući njegov prigovor toliko sigurno i jasno da mu nije preostalo drugo doli prijeći preko toga. Anetti de Lancel bilo je posve jasno da Bruno odbija i naj-površnije poznanstvo sa svojom maćehom i svojim polusestrama. Nakon Paulova šokantnog vjenčanja, ona te markiz i markiza de Saint-Fraycourt bijahu jednodušni kad se razgovaralo o Evi Coudert. Bila je njihov zajednički neprijatelj. Postavši pripadnicom njihovih obitelji duboko ih je ranila, i to tako da je rana morala ostati neprolazna. Vrijeme nikad neće izbrisati mrlju te mezalijanse. Iako su Saint-Fraycourtovi pristali da dijele Bruna s djedom i bakom Lancel, nikad nisu ni pokušali raspraviti mogućnost da Bruno obiđe Paula. 185 JVD1TH KKANT. Za njih je Biunova važnost rasla kako su godine prolazile, ;i Guillaunic tvrdoglavo ustrajao na svom statusu neženje. Kao šio je Bruno bio posljednji muški potomak s krvlju SaintFraycour tovili, tako je bio i posljednji muški Lancel u toj grani obitelji. Jednog dana, u dalekoj budućnosti, Bruno će biti posljednji vi-kont de Lancel u Valmontu. Djed i baka Lancel često su razgovarali o toj budućnosti, dok su u svojoj omiljenoj sobi sjedili nakon večere u brokatnim naslonjačima. Kad oni umru, Guillaume i Paul podijelit će u jednakim dijelovima nasljedstvo kuće i vinograda. Ako bi Guillaume bez potomaka umro

prije Paula, ovaj bi naslijedio sve. No kad Paul umre, njegova udovica - ako tada još bude živa - i troje djece podijelit će vlasništvo nad posjedom. Njihov ljubljeni Bruno nikad neće biti isključivi vlasnik posjeda. Morat će podijeliti dragocjene hektare s dvjema diplomatskim cigančicama, dvjema strankinjama koje nisu uživale ni tu prednost da odrastu u Francuskoj. Dvjema djevojkama koje će se jamačno udati za neke nove strance sumnjiva podrijetla i izroditi djecu koja će također naslijediti dio posjeda... sve dok ne bude tako usitnjen da će nestati onaj identitet Lancela koji je bio dijelom tla Champagne. Dok je Bruno otišao u svoju sobu da presvuče jahačko odijelo, a Eve povela Freddv i Delphine da operu ruke prije ručka, srce Anette de Lancel počelo je radosno igrati. Delphine i Freddv, koje su s roditeljima razgovarale samo francuski i imale nepogrešiv akcent, jedva su dočekale da vide djeda i baku, bile su tako srdačne i iskreno zanesene izgledom dvorca. Nisu dakle bile nikakve cigančice nego dio stabla Lancela, vrativši se nakon mnogo godina lutanja dalekim zemljama. Da, postupila je mudro što ih je sve zajednički pozvala i što nije ništa rekla Brunu. Neproziran. Eve to pomisli tijekom ručka dok je promatrala Bruna. Potpuno neproziran, zatvoren u svojoj uglađenosti koja je bila toliko ulaštena i čvrsta da je podsjećala na komade teške obiteljske srebrnine uz tanjure. Prije je mogla pomisliti da 186 ONOVNOG SUSRETA > <i joj uspjeti saviti onaj teški srebrni nož nego to da će se Umno iskreno nasmiješiti,

umjesto da samo pomiče usne. Bez i Kakva poteza ili riječi što bi itko od nazočnih mogao naslutiti, <>n joj je davao do znanja nešto apsolutno: ona za nj ne postoji, nikad nije postojala i nikad neće postojati. Nije ju zamjećivao ni Kad se pričinjalo da joj odgovara na ono što je rekla. Kao da je i:.pod živahne površine njegovih smeđih očiju živio neki potajni ■lijepac, leden i nepristupačan. Je li to bio samo njegov prije-ivorni smiješak ili ona, doista, s razlogom nije voljela ta usta, ustanovivši da su ona, onako duboko zaobljena i prilično debela, čista proturječnost njegovu čvrstom, muškaračkom licu? Zar mu je ona ikad učinila nešto nažao, upita se ljutito Eve. Shvaćajući običaje francuske aristokracije - ili barem pokušavajući shvatiti ih - Eve je oprostila Lancelima što im je trebalo toliko vremena da je prihvate, ali Bruno je pripadao drugoj generaciji, onoj njezine djece. Njezini vlastiti roditelji već odavno su joj oprostili skandal koji im je učinila. Upravo im je Evin sjajni brak omogućio da ponovno podignu glave. Prije nego što su umrli - oboje u razmaku od godine dana potkraj dvadesetih pohodili su ih u Australiji i Cape Townu i oba puta ondje dugo boravili. Ispod površine razgovora za ručkom, koji je bio onako živahan kako to već mora biti među vinogradarima, Eve se pitala bi li pokušala uspostaviti neki odnos s Brunom, ili bi bilo mudrije jednostavno se povući i prihvatiti njegovu neobjašnjivu ne-prijaznost. Uzbudljiv. To je mislila Delphine dok je promatrala Bruna kako razgovara načinom koji nije mogla ni zamisliti u jednog

osamnaestogodišnjaka. Nitko od starije braće njezinih školskih prijateljica nije se držao tako uspravno, kao da je bio važan prostor što se zauzima, pa niti oni koji su se držali jako važnima i moćnima samo zato što su imali automobil da se odvezu na plažu, u otvoreno kino ili u sladoledarnicu da kupe za petnaest centi sladoled s voćem ili visoki kornet. Delphine se desecima 187 JUDITU KHANTZ njih ismijavala i zabavljala se njihovim izrazima kad bi odbila njihove pozive. Eve je naime naredila da ne smije ići na sastanke s momcima prije nego što navrši šesnaestu. Dclphinc je zaključila da Bruno izgleda kao da je već đvađe-setogodišnjak. Imao je tamne, jake obrve pod širokim i lijepo uobličenim čelom, dok je na licu najupadljiviji bio zgodno savijen gospodski nos. Bilo je to tako različito lice od onih američkih na koje je bila navikla, toliko... toliko... pokušavala je naći pravu riječ, toliko civiliziranije. Iako još nije vidjela obiteljske portrete, osjetila je da to lice pripada dugom nizu predaka, da je to lice s poviješću. Imam li ja takvo lice, upita se Del-phine. Zadovoljna, shvati da zna pravi odgovor. Stranac, reče Paul u sebi. U ovom Brunu nije više mogao prepoznati onoga previsokog, premršavog, odviše ambicioznog i željnog dječaka kojega je upoznao prije osam godina, dječaka oduševljena glasa koji je snivao na javi. Bruno je postao još viši, ali i mišići su mu se razvili razmjerno visini. Kao što je i njegov nos, nekoć previše savijen, sada postao još

veći i još dominantniji. Dok je razgovarao izgledao je snažno, kao da zapovijeda, sa svojim muškim i otuđenim glasom, hladnokrvnom i dotjeranom lakoćom, dodvoravajući se svojoj baki, odajući poštovanje djedu i stricu Guillaumeu, držeći se šarmantno pred Delphinom i Evom, pa čak, kako se učinilo Paulu, toj njegovoj hladnoj ljubaznosti nije izmakla ni Fr-eddy. Sigurno je bio svjestan toga da je u središtu pozornosti, iako su gosti, zapravo, bili četvero novopridošlih Lancela. Pričinjalo se kao da su svi došli vidjeti njega, a on im to ljubazno dopušta. Nije uopće bio zbunjen što vidi oca nakon toliko godina. Nije prozborio ni riječi, čak ni nešto usputno, o njihovoj dugoj razdvojenosti, o godinama što su protekle u iznevjerenim obećanjima. Paul je u sebi prisegnuo da nikad neće pitati za razloge. Sto god bio povod, nije ga želio doznati, jer bi mu to donijelo samo bol. I DO PONOVNOG SUSRETA "Reci mi, Bruno, kad ćeš u vojsku", upita ga Paul. "Ove godine, oče, odmah nakon ljetnih praznika. Bit ću u konjaništvu, kao i mnogo mojih prijatelja. Trebalo bi biti zabavno." "Pazi da ne uništiš one vojničke rage", upozori ga Guillaume. "One nisu jake kao moj Emperor, pa ipak, i on je bio posve iscrpljen kad si ga doveo u štalu." "Žao mi je, striče. Na Emperoru se dugo nije jahalo, pa mu je trebala dobra vježba. Osjetio sam da bi bilo okrutno suzdržavati ga - ali ti imaš potpuno pravo. To se neće ponoviti, uvjeravam te. Tvoji ga konjušari na jašu dovoljno." "Upozorit ću ih", reče Guillaume, donekle

smiren. "Konjaništvo", pomisli u sebi Delphine, koje se rijetko kad nešto tako dojmilo. "A nakon vojske, momče," upita ga vikont de Lancel, "jesi li se već odlučio?" "Zapravo i ne, djede. Još razmišljam o više mogućnosti." "Hoćeš li reći da si odbacio pomisao na Institut političkih znanosti?" upita ga Paul oštrim glasom. "Što je bilo od tvoje namjere da vodiš ovu zemlju?" "Gledaj, oče. Socijalistički kabinet PaulBoncourta trajao je svega pet tjedana. U novoj Daladierovoj vladi nalaze se same budale. S njegovim radikalima poput Herriota, slabićima kao što je Laval i ostalim bezveznim liberalima i sindikalnim vođama deficit samo raste, a nezaposlenih imamo već stotine tisuća. U međuvremenu Daladier ne može izmisliti ništa bolje nego da podiže porez na dohodak. Ne, zahvaljujem, kao idealist odbijam sudjelovati u tome." "Ako si toliko siguran da griješe, što bi ti predložio na njihovu mjestu? Lako je kritizirati, pogotovo kao idealist", reče Paul, bijesan zbog napuhanog tona kojim je Bruno odbacivao svoju prvotnu ambiciju, a s kojom je pridobio Paulovu sklonost. "Predložio bih jakog čovjeka, jednoga jakog čovjeka, umjesto dvadeset trojice kretena." 188 189 nmrni kkantz "Misliš li da je to tako jednostavno? Što misliš, Bruno, odakle hi došao taj jaki čovjek? I kako bi došao na vlast?" "Ne moramo tražiti daleko, oče. Hitler je to učinio u Njemačkoj prošlog siječnja, kad je postao kancelar."

"Hitler! Ti se slažeš s tim... tim... nemogućim prijestupnikom?" "Moram li reći da o njemu ne razmišljam tako jednostavno? Naravno, ne volim ga - koji bi ga Francuz volio? - ali mislim da moramo priznati njegovu političku genijalnost. Sredio je zemlju u nekoliko mjeseci. Komunističku partiju je stavio izvan zakona, Zidovima je odredio njihovo mjesto. Njegove su metode jake i pozitivne, ne dopušta da mu se bilo što suprotstavi." "Tvrdiš li da Francuskoj treba njezin Hitler?" povika Paul, digavši se sa stolca. "Polako, polako", zapovjedi Anette de Lancel. "Apsolutno vam zabranjujem razgovarati o politici za stolom. Osobito danas. Ovo je za nas veliki dan, i vi ga ne možete tek tako uništiti! Jean-Luc, dodaj Paulu još vina. I djevojkama, također. Imam za vas specijalni desert." Ona pozvoni batleru, zadovoljna što su se muškarci primirili. "Ako želite, reći ću kuharu neka vas nauči kako se to radi. Uvijek sam tvrdila da se gospodarica kuće mora razumjeti u kuhanje, ma kako dobrog kuhara imala. Slažeš li se, Eve? Naposljetku, kako biste mu inače objasnili da nešto ne radi dobro?" "Potpuno se slažem", prihvati Eve hitro, promatrajući kako se Paulove ruke tresu od bijesa. Pomisli kako joj i ne bi bilo osobito stalo da joj se Bruno divi. Zar je moguće da je on Pau-lov sin? Kad je dugotrajni ručak napokon dovršen, Delphine i Freddv odoše se presvući u svoje sobe. "Nije li uzbudljivo imati brata, Freddv? Mislim da je on apsolutno sjajan, slažeš li se?"

Delphine je to rekla sestri čim su se našle nasamo. "Za tebe nije ni izdaleka dobar", odgovori Freddy. 190 fX> PONOVNOG SUSRETA Delphine se okrenu prema njoj u nevjerici. Freddy se pokapala odviše stidljivom da makar što zucne pred Brunom, ali lo joj nije davalo pravo da se sad duri na najzgodnijeg momka kojega su njih dvije ikad vidjele. "Sto to pričaš?" "On je vruće govno", odvrati Freddy prkosno. "Marie-Frederique! Upitat ću baku mogu li imati sobu za sebe. Ne želim s tobom ništa dijeliti. Odvratna si." "Govno na štapu", ponovi Freddy. "Posuto šećerom." Nekoliko dana kasnije, Eve se rano ujutro, dok je još trajala noćna svježina, zaputila narezati ruže. Ponijela je stoga dvije duguljaste i ravne engleske košare i oštre škare. Sve je to pronašla u prostoriji za cvijeće, u prizemlju Valmonta, gdje je vidjela i tri udubine za odlaganje cvijeća koje još nije bilo aranžirano. Njezina joj je svekrva povjerila tu zadaću prethodne večeri. "Inače to sama činim", objasnila joj je dok su sjedili uz jelo, "jer ne volim to povjeravati vrtlarima. Valmontski ružičnjak bio je uvijek nešto čime sam se ponosila - bi li to sutra učinila za mene?" "Bit će mi vrlo drago", odvrati zadovoljno Eve, svjesna da je to što joj je povjerila posao koji inače nije nikom drugom prepuštala bio najbolji znak koliko se spram nje promijenio odnos njezine svekrve. "Vjerojatno znaš..." reče vikontesa

oklijevajući. "... da stabljike treba ponovno podsjeći pod vodom?" "Kako si znala što kanim reći?" "Majka me tome naučila dok sam bila dijete", objasni Eve. "Je li ti također rekla da staviš u vodu s ružama nekoliko kapi plavila za rublje i malo šećera, kako bi cvjetovi dulje trajali?" "O tome nikad nisam čula. Mi smo običavali staviti u vrč jedan centim. Ima li to učinka?" "Ne odviše, ali i ja to činim ponekad." Dvije žene izmijeniše prijateljske poglede koji su zbunili muškarce za stolom. Oni nisu imali pojma o obrezivanju cvijeća, o pokušajima da se izračuna hoće li ruže biti u svome najboljem izdanju prigodom 191 JUDITU KKANTZ nekog prijama ili će biti upravo u nepovoljnom prijelaznom i .w. dobiju, kad su grmovi pokriveni pupoljcima, ali još nisu dobili boju, ili, podjednako loše, kad su ruže već procvjetale upravo onog dana kad su bile potrebne. Do valmontskog ružičnjaka dolazilo se kroz labirint stvoren od visokih obrezanih grmova, gdje su se Lanceli kao djeca igrali skrivača stoljećima. Eve je šetala ružičnjakom s otvorenim škarama, uzimajući samo ruže koje su bile dozrele, jer se prerano odrezani pupoljci u zatvorenom prostoru obično ne bi rascvali. Dvije košare ubrzo su bile pune ruža, ali ona nije mogla odoljeti napasti da odreže još koju, znajući da će svaka ruža koja predugo ostane na stablu biti izgubljena za užitak. Držeći jednu od

košara ispred sebe, a drugu iza sebe, Eve se zaputi uskim puteljkom prema dvorcu. Kad je zaokrenula iza ugla što su ga stvarali visoki obrezani grmovi na nju naleti Bruno, koji je krenuo u štalu. Eve zastade, iznenađena. Košara koju je držala ispred sebe prevalila se i ruže popadaše po šljunku puteljka. "Oh, preplašili ste me", reče ona zbunjeno, odlažući drugu košaru na tlo. "Nadam se da ruže nisu stradale." Eve kleknu i poče kupiti ruže što je brže mogla. Uto primijeti da je nekoliko ruža palo na Brunove jahače čizme koje je on bio ostavio na puteljku. Ona diže pogled, zapanjena što joj on ne pomaže oko rasutog cvijeća, i vidje da stoji s podbočenim rukama, stisnutih usana, zureći ravno pred sebe s izrazom nestrpljivosti pomiješane s prijezirom, kao da je Eve bila sluškinja koja ga je slučajno poprskala, pa sad nastoji popraviti kvar. I dalje klečeći, Eve je nastavila skupljati ruže, nadajući se da će je u međuvremenu proći nalet bijesa. "Bruno! Zašto tako stojiš? Zašto ne pomogneš Evi?" Vikon-tesin glas začuo se u trenutku dok se ona približavala mjestu događaja. Eve se podiže. "Sve je u redu, Anette. Pomislila sam da se 192 IX) PONOVNOG SUSRETA Hmno plaši trnja, kao da se skamenio od straha pred njim. Pro-• luzi, Bruno, i zabavi se svojim jahanjem kao dobar dečko." Anette de Lancel se dogovorila s Brunom da to popodne po-vrdr Freddv i Delphine u obilazak katedrale u Reimsu. Freddv ic međutim izjavila kako bi joj bilo draže malo jahati sa strkom (Jiiillaumeom nego obilaziti bilo koju

katedralu. Zapravo, željela je posjetiti Reims, ali nije mogla zamisliti da provede popodne kao zarobljenica koja promatra kako se Delphine divi Brunu. Da je on slučajno filmski glumac, pomisli Freddv s od-bojnošću, Delphine bi sigurno bila osnivač i predsjednik kluba njegovih fanova. Freddv je duboko emotivno voljela Delphinu, osjećajem koji je zamalo bio materinski, toliko u njoj usađen da se nije mogla zamisliti bez njega. Nije bilo ni trenutka kad Delphine ne bi bila u samom žarištu njezina života, čak bliže nego što su joj bili majka ili otac. Ali kad bi se Freddv učinilo da se Delphine ponaša šašavo, to bi je razljutilo. Bila je uvjerena kako je rođena da štiti Delphinu, kao da je ona bila starija a ne mlađa sestra. Freddv je njegovala svoju sestru. No Delphine je po njezinu mišljenju ipak bila šašava, tako svojeglava i tvrdoglava, tako uporna i navikla da sve bude po njezinu - da nije ni pomišljala kako joj je potrebna se-strina zaštita i nije je cijenila kad ju je Freddv pokušavala nametnuti. Morale su se dakle boriti, a budući da je Freddv bila mnogo jača, mogle su ratovati samo riječima a ne udarcima. Najradije bi Delphini opalila dobru pljusku, razmišljala je Freddv dok je hodala uz strica koji je šutio. Tek reda radi. Delphini je silno odgovaralo što uz nju nije bilo sestre. Da je bila tu, nikad se ne bi usudila povući svoj prvi dim. Bruno joj je pružio već upaljenu cigaretu i podučio je kako da udahne. Vozio je polagano automobil što mu ga je djed bio posudio za ovu priliku. "Ne dopada mi se", priznade ona, razočarana jetkim okusom. "Ipak, s cigaretom ću izgledati

starija." 193 IUDITII KRANI "Koliko ti je godina?" upita Bruno nehajno. "Blizu šesnaest", odgovori ona, pretjeravši za nekoliko mjeseci. "Približujcš se dakle opasnoj dobi." Bruno se nakratko nasmija. "Opasnoj sa šesnaest? Majka me do sljedećeg rođendana neće puštati na sastanke s dečkima", usprotivi se Delphine. "Šesnaest će biti tek početak." "Tvoja majka ima dobrih razloga što te drži zaključanom. Mislim da se ona pita nisi li naslijedila njezine tendencije." Bruno je to kazao kao usput. "Bruno, nemoj biti tako smiješan", zahihota se Delphine. Još joj nije bilo jasno bi li se trebala osjećati polaskanom ili ne. "Sto misliš pod "tendencijama"?" "Sigurno si čula... hm... o njezinoj prošlosti." "Prošlosti? Ona je iz Dijona. Misliš li na to?" "Zaboravi što sam rekao. Nije važno." "To zbilja nije pošteno!" reče Delphine uvrijeđeno. "Ne možeš mi nešto natuknuti, a onda zahtijevati da to zaboravim." "Besmislice, Delphine. Rekao bih samo toliko da mislim kako se tvoja majka izvanredno rehabilitirala. To pokazuje što može donijeti tijek vremena - pa i kratkoća pamćenja većine ljudi, naravno. Naravno, prošlost tvoje majke bila je težak teret ocu. U drugu ruku, dobio je tebe i Freddv kao nadoknadu. Siguran sam da je time samo dobio." "Prošlost? Bruno, moraš mi to objasniti", zahtijevala je Delphine, goreći od

radoznalosti. "Pitaj je sama, ako ti je toliko stalo." Bruno je pripalio novu cigaretu, kao da je time smatrao razgovor dovršenim. "Mislim da ti samo glumiš" reče Delphine prezirnim tonom koji po njezinu iskustvu nikad nije zakazao. Ona povuče malo dima iz svoje cigarete i poče sa zanimanjem promatrati krajolik. "Koliko još imamo do Reimsa?" 194 DO PONOVNOG SUSRETA •"Mislim da znaš gdje je ona počela pjevati?" reče Bruno, na-tuiii nekoliko minuta potpune tišine. ••I) Dijonu, naravno. Uzimala je privatne lekcije kod najboljeg M.mltivnika u gradu. Majka nam često pjeva, pa Freddv i ja /umno većinu njezinih pjesama napamet. Naravno, ona ne na-hiiipn nigdje profesionalno, ali od nje neprekidno zahtijevaju c ln nastupi na najvažnijim dobrotvornim priredbama u Los An-|M lesu", odgovori Delphine ponosito. "Je li moguće? Na dobrotvornim priredbama? To zvuči vrlo i .isno." Bruno se kratko nasmija. "Je li ti pričala o tome kako je pobjegla od kuće u Pariz?" "Bruno, ne!" Delphine vrisnu od užitka. "Nije moguće! Kako uzbudljivo." "Bilo je uzbudljivo u svoje vrijeme", upozori je Bruno. "Bilo je to sasvim... nema druge riječi... prljavo. Imala je tek sedamnaest godina kad je pobjegla s nekim jeftinim, trećerazrednim pjevačem iz varijetea. Živjeli su zajedno u Parizu - kao ljubavnici - dok nije upoznala našeg oca i navela ga da se oženi njome. Tvrdi se da je imala i drugih ljubavnika."

"Tko ti je napričao te gnusne laži!" vrisnu Delphine udarivši ga šakom po nozi. On je odgurnu. "Obje moje bake, evo tko. Baka Lancel rekla mi je kako je to razlog što je karijera našeg oca napredovala tako loše. Sa svojim ratnim zaslugama i sa svojim prezimenom dosad bi već bio veleposlanik, umjesto da bude izgnanik daleko od Francuske." Bruno promotri Delphinu. Lice joj je bilo odbojno. "Majka moje majke, baka Saint-Fraycourt ispričala mi je kako nitko u Parizu nije htio primiti tvoju majku zbog toga što je skandalozno živjela s čovjekom za kojega nije bila udana i što je nastupala u varijeteu dakle ondje gdje klauni pričaju prljave šale i paradiraju polugole djevojke. Nakon njih bi se pojavljivala i tvoja majka, pjevajući popularne ljubavne pjesme u jarkocrve-noj haljini i crvenim cipelama - što je bio, koliko shvaćam, njezin zaštitni znak. Bila je poznata kao "Maddy". Eto, zato sam re195 JUDITI I KIMN"i: i kao kako je značajno to što se uspjela pretvoriti u savršenu damu nakon što se udala za oca. Zbog toga bi joj se trebala diviti." "Ne vjerujem ni jednu riječ od svega toga! Ti si sve to izmislio!" Delphine je na nj vikala, u bijesnom nastupu odbojnosti i šoka. "Onda pitaj koga hoćeš. Ako misliš da sam lažljivac, pitaj baku ili djeda. Pitaj vlastite roditelje. Svaka je riječ istinita, ja sam rastao uz tu priču. Čudi me kako su uspjeli to utajiti pred tobom. Možda je u tome objašnjenje zašto su čekali tako dugo da te dovedu u

vlastitu zemlju." "Bili smo premještani iz mjesta u mjesto. Morali smo ići." Rekavši to, Delpine poče jecati. Bruno skrenu kola i zaustavi motor. "Žao mi je, Delphine. Nemoj plakati, molim te. Slušaj, ja sam zbilja mislio da ti je sve to poznato - uostalom, to se dogodilo jako davno, pa više nije važno. Daj da ti obrišem lice. Ni ja se nisam dobro osjećao, shvatit ćeš, što nikad nisam vidio svoju majku i što nisam imao oca zato što je on neprekidno prebivao odviše daleko. Osjećao sam se gotovo kao siroče. Zar bi ti voljela da te odgajaju djed i baka?" "Ako si trebao oca, zašto nisi došao živjeti s nama?" "Trebao sam ga! Ali djed i baka SaintFraycourt nisu mi dopuštali ni odlazak u posjet. Oni su vrlo staromodni. Bili su sigurni da bi tvoja majka na mene loše utjecala." "To je nešto najgluplje što sam ikad čula!" "Oni su takvi. Morala bi ih poznavati da to shvatiš." "Takve ljude nikad ne bih mogla razumjeti!" "Nećeš ni morati. Gledaj, bilo bi bolje da ti nisam rekao ništa. Bismo li se mogli pretvarati da me nikad ništa nisi upitala, a da ti ja ništa nisam rekao? Vrlo važno što misle stari ljudi. Dođi, Delphine, obrisi nos. Već smo na rubu grada. Otići ćemo u kavanu na limunadu i poslije ćemo prošetati. Mogli bismo i razgledati katedralu, neka baka bude zadovoljna." 196 DO PONOVNOG SUSRETA Upitat ću majku o svemu, zaključi Delphine dok je Bruno pokretao kola. Neće povjerovati ni Brunu ni vlastitoj baki. Ali Uo ako joj je majka doista pobjegla kao sedamnaestogodišnjaki-ujn iz Dijona? Sto ako je

majka doista imala ljubavnike i živjela s njima? Nikad joj nije pričala o svojoj mladosti, kako se sretala s momcima i odlazila na plesove, pa ni kako je upoznala oca -Mio bi se inače moglo očekivati. Nešto... nešto je tu bilo. Zapr-iivo ne nešto tajno, nego nešto... neizgovoreno, nešto misteriozno... ono što je nedostajalo... ono što ne bi mogla imenovati... neka praznina... koja je upućivala Delphinu na to da joj je majka bila različita od majki njezinih školskih prijateljica. Sto ako je istina ono što je rekao Bruno? Sto ako je ona uistinu bila... Maddy? Naravno, nije mu povjerovala, ali o tome neće nikome reći baš ništa. Nije htjela o tome ništa doznati, zaključi Delphine. Nije se to nikoga ticalo, pa ni nje same. Nije to bilo važno. Cak i kad bi bila istina, nije bilo važno. Nakon jedne večere, tijekom prvog tjedna boravka gostiju, Jean-Luc de Lancel zamolio je svoje sinove i Bruna da zajedno prošetaju. "Morat ćete ponijeti vunene maje", reče im. "Čini se da će večer biti hladna." Paul i Guillaume izmijeniše poglede. Otac je očito odlučio povesti ih u obilazak svojih podruma, koji su, kao u cijeloj Champagni, bili izdubljeni tako duboko u kredastom tlu da je temperatura za najhladnijeg kao i najvrućeg dana bila jednaka - deset Celzijevih stupnjeva. "Ne bih se pridružio, djede", reče mu Bruno, koji nije primijetio kako je Jean-Luc izvadio teški ogrtač iz ormara pri ulazu u dvorac, uz vunenu maju koju je već nosio. Bruno još nikad nije obišao podrume, pomisli Paul dok su njih četvorica išli ukorak. Ili je otac možda ipak prihvatio da on nije dovoljno

star. Napokon, nije pozvao Delphinu i Freddv, 197 JUDITU KRANTZ pa ni Evu, a podrumi Lancela bili su sigurno ono najprivlaenije na posjedu. Nisu bili prostrani kao šesnaest milja dugi podrumi goleme tvrtke Moet et Chandon, niti tako zanimljivi kao podrumi tvrtke Pommerv, u kojima su podrumske galerije bile različito nadsvedene, u romaničkom, gotičkom i normanskom slogu, no Paul je ipak bio siguran da bi ih djevojke rado obišle. Posjet podrumima bilo koje velike šampanjske tvrtke morao je biti pravo otkriće svakomu tko je te podrume zamišljao tek kao mračne i vlažne prostore, prekrivene paučinom. Ni podrumi tvrtke Lancel nisu u tom smislu bili iznimka. Njih četvorica ubrzo su se našli u pravom podzemnom gradu, dobro osvijetljenom, prozračenom i popločenom, sa širokim i obzidanim prilaznim avenijama koje su vodile do užih, također obzidanih ulica s kojima su se križale druge ulice. Naposljetku bi se svatko osim poznavaoca izgubio među sedam stopa visokim zidovima što su ih tvorile tisuće šampanjskih butelja poslaganih na podlozi od tankih dasaka. Te su naslage bile duboke deset stopa, zaštićene na rubovima podruma vapnenačkim isklesanim potpornjima. Uz prijetvoran izraz lica, Bruno obuče ogrtač koji mu je djed dodao. Guillaume i Jean-Luc koračali su među gomilama šampanjca kao da je to obična živica, zastajući povremeno i izvlačeći iz gomile pojedine, osobito zanimljive butelje, da bi ih pokazali Paulu i Brunu. "Svaki naš vinograd bio je ponovno zasađen nakon epidemije filoksere - koliko mi je

poznato, u cijeloj Champagni nije ostavljena ni jedna bolesna loza," reče Jean-Luc zamišljeno. "Ne bismo se smjeli tužiti, ali nesreća je što su se nakon depresije cijene grožđa stropoštale. Izgleda da ljudi ne mogu sebi više priuštiti da piju naše vino. Narudžbe su sve manje, zar ne, Guillaume? A ni prohibicija u Americi ne ide nam na ruku. Ipak, mi u Champagni vidjeli smo već gorih dana, a ne sumnjam da ćemo uskoro doživjeti bolje." Dok je to govorio, zaustavi se pred stijenom koja je označa198 IX) PONOVNOG SUSRHTA vulu krnj podruma. Bruno se poče osvrtati, nesposoban da na-wluli gdje je bio ulaz i zanesen golemošću podruma. On lako /mlrhta i odstupi korak, pokazujući očitu nevoljkost da u tolikoj hladnoći i dalje sluša djedova razglabanja. "Samo trenutak, Bruno, nešto bih ti želio pokazati. Svaki l.unccl mora biti upoznat s našim obiteljskim skrovištem, jer iko zna što nosi budućnost? Ili kad će se što dogoditi. Guillaume?" Vikont upre prstom u stijenu i Guillaume čvrsto pritisnu ko-mad vapnenca koji se nije ničim izdvajao osim jednim sitnim za- rezom. Komad stijene ovješen na skrivenoj šarci pomaknu se i otkri metalnu bravu. Jean-Luc de Lancel izvadi omanji ključ, gurnu ga u bravu i otvori vrata u zidu načinjenom od nekoliko stopa debelog sloja vapnenačkih blokova. Iza vrata bilo je potpuno mračno. On stupi pred ostalima u tminu i uključi bateriju svjetiljki. Pred njima se ukaza još jedan golem podrum, posve ispunjen izuzev pristupne staze - bedemima šampanjskih

butelja. Po dvadeset butelja davalo je visinu gomila. Mogle su to biti i opeke od zlata, tako su pažljivo butelje bile poslagane, sa po dvije zlatne etikete na boci i čepom koji je bio pokriven zlatnim listićem. "Uglavnom su to butelje normalne veličine", reče Jean-Luc uz gestu koja je pokazivala razumijevanje za njihovu šutnju punu strahopočitanja. "Tamo prijeko su magnumi, boce od dva kvarta, i zatim u raznim veličinama, sve do najvećih metu-zalema. Moram priznati, nažalost, da potražnja velikih boca nije više onakva kakva je bila. Uvjeti za uskladištenje su savršeni, ali ja ipak potpuno odstranjujem svaku berbu nakon dvanaest godina i šaljem je na tržište, budući da je i najbolji šampanjac nakon dvadeset godina nepitak. Čim naiđe nova berba uklanjam onu staru, bez obzira na to koliko to utjecalo na naše profite. Kad godište nije osobito dobro, takve boce uklanjam svake četiri godine. Ali ovaj je podrum uvijek pun. Uvijek. Čak i kad bismo imali neku nesretnu godinu s nepitkim vinom, skladište 199 JUDITI I KKANl, \ PO PONOVNOG SUSRHTA se ne hi ispraznilo - pa ni kad bi više loših godina došlo zare-doiii. U tome je snaga kuće Lancel. To je naše blago. Ovaj dio podruma zovemo Le Tresor." "Kakva smisla ima golemi podrum kad ono što je u njemu uskladišteno stalno prodaješ i nadomještaš novim vinom? Čemu to gomilanje?" Bruno je svojim pitanjem pokazao koliko je bio zbunjen. Jean-Luc de Lancel nasmiješi se unuku i zagrli

ga. Sve je to, naposljetku, služilo obitelji i on mu zadovoljno pruži objašnjenje. "Godine 1918., Bruno, kad je rat bio gotov, vratio sam se kući i ustanovio da je talijanski general sa svojim stožerom, koji je prebivao u dvorcu, ispraznio sve butelje šampanjca u podrumu. Tko zna, možda su se Talijani kupali u šampanjcu, jer je nestala i posljednja butelja od njih nekoliko stotina tisuća. Isto to dogodilo se i u vrijeme moga djeda, 1870. godine, kad su Valmont zauzeli Nijemci tijekom francusko-pruskog rata. Naši su vinogradi 1918. bili u žalosnom stanju - razneseni eksplozijama granata u posljednjim mjesecima rovovskog rata. Prije nego što smo uspjeli obaviti prvu sljedeću berbu, Bruno, trebalo nam je tri i pol godine neumornog rada i velik dio obiteljskog bogatstva. Uglavnom smo se uspjeli oporaviti, ali sad kad su naši bankovni računi zdravi, mnogi naši vinogradi nažalost su već sredovječni." "Oh?" zausti upitno Bruno, ne znajući ono što je Paulu i Guillaumeu bilo potpuno jasno. "Do desete godine starosti vinova loza je najbolja", produži Jean-Luc. "S petnaest godina ona je sredovječna, ali nakon dvadeset godina vinograd obično nije koristan. Treba sve iskopati i nanovo zasaditi. Vinogradi zasađeni 1919. sada su u najboljoj dobi, ali pred njima je još najviše osam ili možda deset godina plodnoga života." "No ipak ne znam zašto držiš ovdje u skrovištu tolike butel|c." Bruno ga je prekinuo, željan što prije napustiti studene podrume, ali djed je odmjereno nastavio svoju priču. "Tko zna što nam nosi budućnost? Hoće li biti

moguće izve-■.ii novu sadnju? Tko zna - i to je povod najvećoj neizvjesnosti što će se dogoditi izbije li novi rat? Njemačka se ponovno naoružava. Kad Nijemci počnu marširati na Francusku, prva je na u-du Champagne - tako je bilo oduvijek. Naša zemlja je naš l"lagoslov, a njezin položaj naše prokletstvo. Ne dvojim da gos-I <odin Hitler već ima nacrte za osvajanje našeg naslijeđa. I stoga sam poduzeo sve što je bilo u mojoj moći. Velik dio najboljih vina izdvajao sam svake godine i uskladištavao ih koliko je to smjelo trajati. Ako izbije novi rat i kad se Lanceli vrate nakon njega, pronaći će blago za koje nitko ne zna osim trojice rođaka Martinsa, podrumara za koje bih mogao jamčiti svojim životom. Oni su donijeli sve ove butelje ovamo. Bude li potrebno, moći ćemo sve ponovno izgraditi i ponovno zasaditi vinograde prodajući ovaj šampanjac. Što se toga tiče ne plašim se - za šampanjac će biti tržišta dok bude civiliziranog svijeta." "Zna li i majka?" upita Paul. "Naravno. Žene su umjele upravljati vinogradima katkad i bolje od muškaraca. Prisjeti se samo udovice Clicquot i neumorne gospođe Pommerv. Danas je djelatna gospođa Bollinger i markiza de Suarez d"Aulan u tvrtki Piper-Heidsieck. Da, tvoja majka je sa svime upoznata, a ti ćeš možda to morati reći jednog dana Evi. Djevojke su još odviše mlade da bismo ih opterećivali mojim tmurnim pretkazanjima budućnosti. A sada, prije nego što se vratimo, popijmo po času zajedno - vino će biti dovoljno hladno i bez hladnjaka." Vikont se okrenu stolu blizu ulaza u tajni podrum, na kojemu su bile poslagane čaše, preokrenute i pokrivene lanenim platnom. On

izvuče jednu butelju rijetkog ružičastog šampanjca, kakav se najteže proizvodi, i otvori je oprezno kliještima koja su bila izumljena za tu svrhu. Pokaza se i odmah nestade spirala nečega nježnog kao dim. Tek tada je nalio dva inča šampanjca u 200 201 JUD1TH KRANTZ svoju čašu, polako zakruži njome kako bi probudio vino iz sna. (iuillaumc, Paul i JcanLuc promotriše zadovoljno snježnobijelu pjenu koja se: ubrzo izgubi. Dok je vikont držao svoju čašu prema svjetlu, oni su se divili neusporedivoj blijedoružičastoj boji tekućine i brojnim mjehurićima koji su se živahno i jednoliko uzdizali prema površini, obećavajući izvrsno vino. Vikont je samo pomirisao i onda pružio čašu Brunu, rekavši mu neka osluhne šum mjehurića. "Ima ih koji ne znaju da vino govori", reče mu. Onda napuni i ostale čaše, ponovno zakruži i napokon okusi vino. "Za budućnost!" nazdravi, i svi ispiše. Kad je Bruno došao do dna čaše, djed ga upita. "Jesi li primijetio da šampanjac ima jedan ukus u ustima, a drugi na dnu grla, kad ga progutaš?" "Reći istinu, nisam." "Drugi put moraš biti pozorniji, sinko. To je više neki žar nego određeni okus, a posjeduju ga samo izvrsni šampanjci. Taj žar zove se "zbogom"." Nekoliko dana kasnije, jednog maglovitog popodneva u Parizu, vikont Bruno de SaintFraycourt de Lancel - kako je pisalo na njegovoj posjetnici, iako mu u krštenici nije bilo upisano prezime obitelji njegove majke - odbaci svoje karte za kartaškim stolom i reče

prijateljima s kojima je igrao u klubu: "Gospodo, za danas je dosta." "Bruno, napuštaš nas tako rano?" upita ga Claude de Ko-ville, njegov bliski prijatelj. "Baka me zamolila da dođem rano na čaj očekuje neke goste." "Izvrstan si unuk", reče mu Claude podrugujući se. "I to baš sada kad ti je krenula karta. Šteta, Bruno, ali kad ti odeš možda će krenuti meni." "Želim ti mnogo sreće", reče Bruno dižući se i opraštajući. Kad je izišao iz kluba uze taksi i krenu u Rue de Lille. Nakon 202 IX) PONOVNOG SUS"RETA susreta s Evom bio je napet i lako se uzrujavao, što sebi inače nije dopuštao. Morao se nekako olakšati. "Dobar dan, Jeane", reče Bruno batleru koji je otvorio vrata velike kuće. "Je li gospodin Claude kod kuće?" "Ne, gospodine Bruno, izišao je ovog popodneva", odgovori šef posluge. Bio je u službi obitelji Koville cijelog života, pa je prošlih godina znao često isprašti tur Brunu i Claudeu. Stoga je s osamnaestogodišnjim Brunom razgovarao kao da je i sada onaj dječačić od prije. "Šteta. Želio sam popiti šalicu čaja." "Gospođa grofica upravo pije čaj. Sada je sama. Da je izvijestim o vašem dolasku?" "Oh, nemojte se brinuti... u drugu ruku, da. Učinite to, Jeane. Upravo umirem od žeđe." Koji čas kasnije batler je uveo Brana u mali salon na drugom katu, gdje je Sabine de Koville sjedila na sofi uz čajni stolić. Njezine duge noge bile su ukrštene ispod popodnevne Vionet-

tove haljine, načinjene od bademastozelenog svilenog krepa. Od bijelog vrata tekao je prsluk, a jedna je kopča držala haljinu postrance stegnutu na boku, kako su to činile antičke Grkinje. Sabine de Koville bijaše elegantno stvorenje u trideset osmoj godini, s kacigom od ravne i tamne kose koja joj se zavijala iza ušiju, i tankih usana pod svijetlocrvenom šminkom. Oči joj bijahu duge i lijene, s nekim nestašnim izrazom u kutovima, a njezin duboki glas odavao je nestrpljivost i nemir, s kim god je razgovarala. Redovito se odijevala u zavodljive Vionettove oprave, budući da joj je inače čvrsto tijelo bilo malko pretilo za dječački Chanelin stil, a Schiaparellija se po njezinu mišljenju lako oponašalo i bio je odviše lakomislen da bi ga nosio netko tko drži na umu haute couture. Groficu de Koville držalo se jednom od najinteligentnijih žena u Parizu, iako inače nije imala prisnih prijateljica ili možda upravo zato. Na njezine prijame odazivao se svatko pozvan, ali je često običavala piti čaj sama. 203 JUDITH KRANT "Bruno, ako tražiš moga sina Clauden, ne mogu ti pomoći... on mi nikad ne govori kamo kreće i kad će se vratiti." Kad je Jean izišao, Bruno se približi sofi i zastade malo udaljen, dok su mu oči iskazivale poštovanje. "I prije nego što sam došao, znao sam da on nije kod kuće", reče Bruno. "Rastao sam se od njega u klubu. Mislim da će do njegova povratka proteći još dosta sati." Nastupi stanka dok ga je promatrala kako stoji, kao da očekuje od nje

neku naredbu. Potapše se po ustima lagano svojom širokom, zamalo četvrtastom rukom, zamišljena kao da želi donijeti neku odluku. Ras-križi noge, odloži šalicu s čajem koju je držala, i zagleda se u Bruna kao da joj je on upravo ispričao neku zgodnu dosjetku. Kad se ponovno javila, u njezinu glasu kao da više nije bilo traga kratkoj razmjeni riječi o njezinu sinu. "Dakle tako, Charles?" Pitanje je iznenada postavljeno. "Da, gospođo", odgovori Bruno potčinjeno, dok mu se glava nagnula u znak krajnje obzirnosti. "Charles, jeste li sklonili auto?" upita ga ona. "Da, gospođo." Glas mu je bio ponizan, krotak, a njegove tamne obrve skupljene. "Je li opran i izglačan?" "Da, gospođo, kao što je gospođa naredila." "Jeste li donijeli sve pakete po koje sam vas poslala, Charles?" "Upravo su ovdje. Gdje bi gospođa htjela da ih ostavim?" Bruno je to upitao dok mu je gornja usnica bila visoko istaknuta, na inače podložnom licu. Sabine de Koville diže se dok je lelujava svila na njoj šuštala, bez riječi ili osmijeha, i krenu prva od malog salona prema tamnoj spavaonici, u kojoj je sobarica već navukla zavjese. "Možete ih ostaviti ovdje, Charles", reče mu, a nemir u njezinu glasu se produbi. Bruno se okrenu i zaključa vrata spavaonice. "Treba li me još gospođa?" 204 DO PONOVNOG SUSRHTA "Ne, Chiirlcs. Možete otići." Bruno uze njezini

ruku kao da je želi poljubiti. No, umjesto toga, on je okrenu i prinese otvoreni dlan svojim usnama, sišući meku kožu svojim debeljuška-stim usnama, da ona osjeti pritisak zubi i vreli dah. Zadrža ruku kao zarobljenicu i podiže glavu. Oči joj se suziše u naglom nastupu nenamjernog užitka. "Možete poći, Charles", reče mu ona zapovjednički. "Ne bih, gospođo", reče Bruno i držeći njezinu ruku i dalje, poče je vući naprijed i gurati natrag, dok se nije smjestila na rašljama među njegovim nogama, dok mu je penis pod hlačama nabrekao. "Prestanite, Charles", reče grofica pokušavajući se izvući, no on joj je nemilosrdno privlačio ruku, tako da je morala njom prekriti penis. Ona spusti očne kapke i zadrža ih tako zatvorenima, kao da je osluškivala neki sićušni i neprimjetni zvuk. Brunovo se spolovilo naizmjence trzalo i ukrućivalo, pritisnuto njezinim dlanom i dugim prstima, sve dok nije naraslo golemo. Njezine su se tanke usne nehotice razdvojile, ona udahnu oštro, a na njezinu strogu i sofisticiranu licu pojavi se izraz užitka. "Gospođa mora biti apsolutno mirna, gospođa mora činiti što god joj naredim, i ništa drugo." Bruno postade grublji. "Razumije li me gospođa?" Ona kimnu teško, osjećajući kako joj se steže nešto teško i vrelo među bokovima dok je gledala u mladićevo odjednom razjareno lice. Na sljepoočnici mu skoči vena, i njegove slatkaste usne postadoše tako ružne da ona poželi poljubiti ih, ali nije se ni pomakla. "Gospođa se mora prisloniti uza zid", promrmlja on. "Gospođa neće skinuti cipele." Ona se pokori, dok su joj se leđa ukrutila, a dojke stajale izazovno uspravno. Stajao je iza nje,

tek malo odmaknut, dok su mu ruke vagale težinu njezinih dojki, a oba palca i kažiprsta tražila bradavice pod tankim nabo-rima svile. Našao ih je i uštipnuo, ponovivši to znalački tvrdim prstima koji su je svojim pritiscima približili opasnoj granici bola. Njezine ukrućene bradavice čeznule su za dodirom njegovih usana, ali njega nije bilo. Unatoč poslušnoj odlučnosti ona 205 JVD1TH KRANI ipak odmaknu tijelo od zida prema njegovu, no on je gurnu natrag. "Rekao sam gospodi da se ne miče", zapovjedi joj on nemilosrdno. Nastavi jednom rukom draškati bradavice dok je drugu prijezirno sporo spuštao po svili koja je pokrivala njezino puno, napeto tijelo, dok nije pronašao brežuljak koji je tražio. Zaustavi se ondje i poče trljati tvrdi izdanak istražujućim i nepodnošljivo čvrstim prstima. Ona se ponovno pokuša izviti kako bi joj karika došla u kontakt s isturenim vrškom njegovih rašalja, ali Bruno ju je prisilio na nepokretnost dok su njegovi prsti i dalje nabirali svilu, sve dok se nije srozala duž njezinih nogu. Pritiskao ju je i povlačio se od izluđujućeg dodira, sad laganog, sad bijesnog, zatim naizmjence popustljivog i nametljivog. Dah joj postade plitak dok je čekala, zabačene glave u apsolutnoj predanosti. Svila je postala vlažna. "Neka gospoda klekne na stolicu pored kreveta", naredi Bruno. "Ja..." "Gospođa će učiniti ono što sam joj rekao." Ona pođe duž spavaonice, očiju oborenih prema sagu, odviše uzbuđena da bi dopustila mladiću vidjeti izraz njezina lica. Ogrtač se u

valovima njihao oko njezina punog tijela, zatim je kle-knula na stolicu, pridržavajući naslonjač. Bruno kleknu na sag iza nje i diže joj suknju do struka. Njezina okrugla, isturena stražnjica bila je sad naga, noge, još uvijek u cipelama s visokim potpeticama, bile su tek napola pokrivene svilenim čarapama, puna bijela bedra razdvojena tek tankim potezom crnih dlaka. Cijelu jednu dugu minutu on ju je gledao i uživao u njezinu položaju bespomoćnosti, dok se naposljetku nije sagnuo naprijed i pritisnuo usnama, koje su mogle pripadati i nekoj lijepoj ženi, duboko u dlakama prekriveni prostor među njezinim nogama. Ona jeknu. "Ako budem još jednom čuo gospođu, odmah ću prestati." Prijetnja je djelovala i ona kimnu u znak apsolutne pokornosti, prisiljavajući se da ostane nepomična, suzdržavajući se od bilo kakva odgovora, tako da su joj sva čula bila usmjerena prema vrelom maču njegova jezika, na ugrize i patnje što 206 DO PONOVNOG SUSRETA su ih izazivali njegovi zubi i njegova usta, moć njegovih ruku kojima joj je držao razmaknute noge da bi je mogao sasvim slobodno upotrijebiti. Čula je kako Bruno jednom rukom raskapča hlače i žestoko se strese od već beznadnog očekivanja. Povukao ju je do samog ruba stolice tako da joj je trbuh počivao na sjedalu a koljena na sagu. Njezin se otvor našao u istoj visini kao njegov prenapeti, nabrekli penis. Ona zadrža dah kad je osjetila kako je zajahuje i gura svoje glatko i pohlepno udo u njezino gladno tijelo. Dobro je znala da ne smije ni pokušati potisnuti mu se ususret; morala ga je

očekivati nepomično, obuzdavajući svoju strast snagom svoje volje, sve dok se on nije slomio pod tom torturom i gurnuo se naprijed, ispunivši je cijelu. Ruke su mu grabile njezin struk, pritišćući je uz stolac da se nije mogla ni pomaknuti, dok se on uvlačio u nju i izvlačio iz nje, brutalno i nemilosrdno, kao zvijer. Prodirao je u njezine širom otvorene korice bez misli i obzira, u bestijalnom i ubojitom bijesu, dok napokon nije, u dugom i žestokom grču, s licem izobličenim u bezglasnom kriku, Bruno našao svoje dugo, strašno i beskonačno razrješenje. Tek nakon što se potpuno zadovoljio, otrgnuo ju je od stolice i bacio na sag, licem nagore. On grubo zagnjuri svoje lice među njezine noge. Kad je osjetila kako je njegove usne sišu počela je drhtati i tresti se u monstruoznom klimaksu. Koji trenutak ležali su bez glasa na podu. "Ima li gospođa još kakve želje?" Glas mu je bio pokoran, glas poslušnog sluge. "Ne, Charles, ne večeras", presiječe ona. On ustade, zakopča otvor među nogavicama, otključa vrata i iziđe bez riječi. Sabine de Koville ležala je i dalje na sagu, nemoćna da se podigne, dok su joj se duge i zavijene usne smiješile - usne koje Bruno nije ni poljubio. On je dobro znao obaviti svoj posao, pomisli ona sneno, mnogo bolje nego da je to pokušao. 207 IUDIIII KRANTZ Clava tratokumulus, stratus, kumulus, kumulonimbus... govorila je Freddv sama sebi, premećući te riječi po glavi, mljackajući ih s dubokim zadovoljstvom kakvo nikad nije osjetila za bilo koju pjesničku kiticu. Ti meteorološki

pojmovi različitih oblika niske naoblake nisu za nju bili apsolutno ni od kakve praktične koristi. Kao petnaestogo-dišnjakinji i polaznici tečaja letenja ne bi joj bilo dopušteno letjeti po ikakvom izuzev savršeno vedrom nebu, ali nije mogla odoljeti kušnji da potraži te nazive u školskoj knjižnici, budući da ih u njezinu udžbeniku nije bilo. "Molim vas, hoćete li mi dodati tu vrećicu?" začuo se ljutiti gras. Freddv se osvrnu uz ispriku i dodade kupcu pola funte Woolworth"sovih žele bombona. Okušala je zatim još ljupkije nazive - altokumulus, altostratus i nimbostratus, vrste oblaka kakvi se nalaze na visinama iznad 6.500 stopa - i upitala se tko li ih je izmislio dok je u drugu vrećicu sipala funtu čokoladom presvučenih bombona od bijelog sljeza. Bila je odsutna duhom, ali je ipak radila brzo, jer je bila jedina poslužiteljica za pultom sa slatkišima, a kupci su čekali nestrpljivo. Dok je radila tog jutra, Freddv je počela računati stanje svojih 208 DO PONOVNOG Sl/SM/fJ.I financija. Nakon petnaestog rođendana, prošlog siječnja, džeparac joj je podignut s dvadeset pet na trideset centa tjedno, pravo bogatstvo u ovo vrijeme depresije. Sad je bio početak studenoga 1935. i ukupna svota njezina džeparca te godine popela se na trinaest dolara i pedeset centa. Freddv još jednom zatrese glavom nad raskoši kojoj nije mogla odoljeti, iako joj je oduzimala znatan dio džeparca. Bila je luda za filmovima. Pet puta je već gledala Posljednji eskadron u kojem je glavnu ulogu igrao Joel

McCrea, a po šest puta Centralni aerodrom i As asova. Ispiti su je spriječili da ne vidi više od četiri puta Orao i sokol s Fredericom Marchom i Carvjem Grantom, ali je tijekom ljetnih ferija vidjela Noćni let s Clarkom Gableom čak devet puta. Sljedećih tjedana pojavit će se u kinima Visina nula i Divlji psi zraka, što ju je prilično oneraspoložilo budući da je znala da će za svaku predstavu potrošiti po deset centa. Ove godine već je spiskala - ne, nije spiskala nego uložila - cijela tri dolara na kinopredstave. Još tri dolara otišla su na rođendanske darove Delphini i svakom od roditelja. Kad bi samo imala vremena, pomisli Freddv, da te darove izradi u školskoj radionici umjesto da ih kupuje, ili kad bi naučila plesti, kukičati ili siti. Freddv se naljutila kad je pomislila da je od svog džeparca uspjela sačuvati samo sedam dolara i pedeset centa. To-■ liko o nezarađenim prihodima. Slika zarađenih prihoda bila je mnogo zdravija. Posao u Woolworth"sovoj trgovini, svake subote, donosio joj je trideset centa na sat, ili dva dolara i osamdeset centa tjedno. Bez znanja obitelji, tamo je radila protekla tri mjeseca. Uštedjela je cijeli iznos osim izdatka za voznu kartu do središta grada, pedeset centa kojima je kupila par muških levisica, potrebnih za tečaj letenja, i novca za sendvič tijekom rada. Zarađeni prihod popeo se dakle na dvadeset šest dolara i pedeset centa, što je s onih sedam i pol dolara od džeparca iznosilo ukupno trideset četiri dolara. Bio je to golem iznos - osim 209 KRANTZ

za onoga koji uči letjeti, pomisli ona pokajnički. Dosad je imala ukupno tri sata pilotskih lekcija, po pola sata svakog tjedna, i za to je izdala dvanaest od onih dragocjenih dolara. Mac joj je, hvala nebesima, umanjio cijenu letenja sa šest na četiri dolara, što je bila njegova cijena za one "ispod šesnaest", kako joj je objasnio. U torbici je još imala dvadeset dva dolara, dovoljno za pet sati letenja ako bude i dalje autostopirala do Dry Springsa i natrag, svakog petka. To bi ukupno bilo osam sati letačke nastave. Ako bi zadržala posao, mogla bi kupiti skromne božične poklone obitelji. Je li moguće da s tih osam sati bude osposobljena za samostalan let? Možda će joj Mac dopustiti da leti samostalno i s manje nastavnih sati, reče ona sebi puna nade, dok je sipala jujube. Naposljetku, zar nije Mathilde Moisant naučila letjeti za trideset jednu minutu? I postala druga žena s pilotskom dozvolom u Americi? Ali to je bilo još davne 1911. godine, prije nego što su utvrđena dosadna pravila i propisi kako bi se ljude što više obeshrabrilo. Usto, nekadašnji su avioni bili tako jednostavni da su podsjećali na leteće bicikle. Nisu imali ni priklopac, ni kočnice, ni ploču s instrumentima; nalikovali su nekakvoj gimnastičkoj spravi s kotačima negdje po sredini doista nisu nimalo nalikovali Macovu novom i crvenom Tavlor Cubu sa zatvorenom kabinom, osim što su svi imali krila i mogli se odlijepiti od tla. Doista joj je žao što mora toliko lagati, pomisli dok je punila vrećicu dugačkim slatkim korijenjem gospine trave. Da je i dalje pohađala školu Presvetog srca, ne bi pred

radoznalim Delphini-nim nosom mogla sve to skriti, ali roditelji su joj dopustili da se preseli u javnu školu John Marshall, ne protiveći se previše. Nastava u Presvetom srcu bila je tako dobra da je Freddv, uz ljetni tečaj, mogla preskočiti prvi razred srednje škole. Sada, s petnaest godina, bila je u prvom semestru višeg razreda. Prije tri mjeseca, kad je počela nastava, počela je lagati. Da bi objasnila zašto je odsutna cijelu subotu kad je radila u 210 DO PONOVNOG SUSMiTA trgovini, izmislila je redovite subotnje posjete najboljoj prijateljici u Beverlv Hillsu, koja je u roditeljskom domu imala plivački bazen, pa je Freddv ondje mogla trenirati za školski plivački sastav. Ovoj su laži lako povjerovali, jer je Freddv već bila vodeća članica ronilačkog sastava, jedina djevojka u školi koja je bila sretna kad je mogla skakati s visoke odskočne daske. Da bi objasnila zašto je svakog petka u proteklih šest tjedana dolazila tako kasno iz škole, izmislila je da sudjeluje u izradi kulisa za božičnu predstavu - iako je zapravo odlazila na lekcije letenja. A da bi Macu objasnila zašto uzima samo polusatne lekcije iako mu je odlučno najavila da kani izvesti prvi samostalni let kad joj bude šesnaest, dakle sljedećeg siječnja, izmislila je gomilu domaćih uradaka, premda ih je, zapravo, na brzinu dovršavala još između školskih sati. Dugotrajno učenje nakon večere, kad se pripremala za zemaljsku nastavu kod Maca, objasnila je željom da postigne što bolje ocjene u školi. To su bile samo četiri laži,

ili pet ako se doda i zatajeno auto-stopiranje, zaključi Freddv. Nije joj, doduše, nikad bilo izričito naređeno da ne smije autostopirati, ali je znala kakav bi odgovor dobila kad bi upitala. Ona poče ponovno pjevuckati - cirus, cirokumulus, cirostra-tus. Bijahu to oblaci koje će jednog dana susresti kad se popne iznad 16.500 stopa. Bili su to kraljevi i kraljice atmosfere. Jedino nije mogla izmisliti laž s pomoću koje bi petkom mogla ranije otići iz škole, kako bi što prije došla do zračne luke Dry Springs. Nastavnici u srednjoj školi John Marshall mogli bi se usporediti s moćnim cirostratusima. Unaprijed su znali svaku izliku koju bi učenici mogli izmisliti, pa je za njih vrijedila samo roditeljska ispričnica. Koliko bi njezinih ispričnica djelovalo uvjerljivo, čak i da je ukrala majčin papir za pisanje na kojem je mogla oponašati njezin rukopis? A što ako neki nastavnik provjeri ispričnicu telefonom? Ne, to jednostavno nije bilo moguće. Dok je vagala vrećicu s gumenim bombonima, Freddv se 211 JUDITU KHANTZ ne prvi put - upitala ne bi li bilo bolje da je roditeljima rekla istinu od satnog početka. Ali odgovor je vazda bio isti. Sto ako om ne bi dopustili? Pothvat je bio odviše opasan. Bilo je već dovoljno loše što je lagala o nečemu što službeno nije postojalo. Bilo bi deset puta gore da je bila primorana lagati o nečemu što joj je bilo izričito zabranjeno. A druga mogućnost -odustati od letenja dok ne bude dovoljno stara da učini što ju je volja - nije bila zapravo nikakva mogućnost. U tom bi slu-

čaju morala čekati još pet godina, dok ne naraste do dvadeset prve. Samostalan let bio je legalan počevši od navršene šesnaeste godine, pa će 9. siječnja 1936. moći - dapače morati obaviti prvi takav let. Nakon dodatnih deset sati nastave moći će pristupiti ispitu za privatnu pilotsku dozvolu. Tek tada, i samo tada, moći će uzeti dodatne letačke satove koji bi je osposobili za zrakoplovne utrke ili za neki podvig koji još nitko nije pokušao. Bilo je očito još odviše rano za takve ambicije, dok još nije znala ni kako će priskrbiti novac za onih deset sati nastave. Druge su žene u tome već uspjele, objasni Freddv sebi, odlučno odbacujući tmurne primisli. Kako je pisao Aviation Year-book, časopis koji je pronašla u javnoj knjižnici, više od četiri stotine Amerikanki već je posjedovalo privatnu letačku dozvolu. Kako su te žene uspjele, uspjet će i ona, obeća Freddv sebi, okrećući se prema vagi za pultom. Olakšano vidje da je već vrijeme za podnevni predah. Kod Woolworth"sa postojao je i pult za kojim su se prodavali sendviči. Momak za pultom dao joj je uz naručenu tunu i besplatnu čašu mlijeka. Zauzvrat ona mu dobaci zahvalan pogled, očima za koje nije znala da su tako čarobno plave kao da odražavaju nebesa. Dok je jela sendvič, Freddv svrnu misli sa svojih novčanih nevolja na zemaljsku nastavu. Mac ju je upozorio. "Ti ćeš jednoga dana sigurno letjeti, ali prije toga zamrzit ćeš zemaljsku nastavu." Mrzila je ekonomiju kućanstva, pomisli Freddv uz osmijeh, ali I DO PONOVNOG SUSRHTA

vuljclii je zemaljsku nastavu. Bila je luda za predmetom teorije Idu, U/gon! Nije li to bila jedna od najljepših mogućih riječi? Naravno, i ona je znala da zrakoplov može letjeti - to su znali ( Leonardo da Vinci kao i braća Wright, ali do početka zemaljske nastave nije znala da se uzgon događa zahvaljujući vertikalnoj komponenti zračnog pritiska na avion, koja djeluje protivno sili te/c. Uzgon, taj divni uzgon! Podjednako uzbudljiv bio je i napadni kut, izraz koji je označavao kut pod kojim se krila sudaraju sa zračnom strujom - što je bilo podjednako važno kao i ona vertikalna komponenta, ali ovo je mogao ponekad kontrolirati samo pilot. Ako je napadni kut bio pogrešan, avion bi se mogao srušiti. O tome je razmišljala satima. A što da se kaže o ^>reenwichkom srednjem vremenu, vremenu onog meridijana na kojem se nalazi opservatorij u Greenvvichu? S dubokim zadovoljstvom, jedući sendvič s tunom, utvrdila je da svatko u svijetu avijacije, od najboljih pilota koji lete najmoćnijim strojevima do Freddv de Lancel, ovise o greenwichkom srednjem vremenu. "Nisam to naručila, zar ne?" reče ona momku za pultom koji joj je pred nos gurnuo još jedan sendvič s tunom. "To je "sendvič Barbare Hutton"", objasnio joj je on, pitajući se je li svjesna da je svoj prvi sendvič smazala u šest velikih zalogaja i još je izgledalo kao da umire od gladi. Zar može dopustiti da takva cura ostane gladna? Čekao je točno tjedan dana da je ponovno vidi kako guta svoj sendvič, no mora biti da je zaljubljena, jer je izgledala tako izgubljeno i nikad nije htjela s njim pričati. Često, kad nije imao posla, momak je čeznutljivo gledao prema pultu sa slatkišima,

znajući da će je i izdaleka odmah prepoznati po dugoj kosi boje novog mesinganog novca, po nečemu što je blistalo u prenapučenoj trgovini. A i bila je dovoljno visoka, pa se smjesta izdvajala od ostalog svijeta. Kad je zagrizla drugi sendvič, Freddv svrnu misli na Del-phinu koja je, kako se približavala osamnaestoj, postajala još ljepša nego što je bila, čak i u očima mlađe sestre. Ona njezina 212 213 IUDITH KKAN"I nedostižnu krhkost nije se izgubila, kako se to obično događa djevojkama dok dozrijevaju. Savršen luk njezinih usnica, cijela nasmiješena usta misteriozno su dolazila do izražaja na način koji Freddv nije mogla razumjeti niti se mogao objasniti samo njezinom suzdržanom uporabom crvenila. Oči su joj postale još veće, smeđa kosa padala je u očaravajućoj zvonolikoj krivulji, a visoke jagodice i nevelika brada postale su još izrazitije. Na obiteljskim fotografijama kao da je uvijek stajala u sredini, čak i kad je zapravo bila na rubu, jer je svačiji pogled bio smjesta privučen iznimnom igrom svjetla i sjene na njezinu obličju. Ali Delphine je ipak bila dosadna, kao i uvijek. Kad je jednog dana vidjela Freddv kako čita neku knjigu o zrakoplovstvu, pomislila je da ona želi postati - stjuardesa. Delphine je negdje pronašla uvjete kojima moraju udovoljiti kandidatkinje za stjuardese, pa ih je naglas pročitala pred sestrom s neskrivenim veseljem. "Moraš imati ispit za medicinsku sestru, moraš biti mlađa od dvadeset pet godina, teška manje od sto petnaest funti, visoka najviše pet stopa

i četiri inča - jadnice, već zbog toga bila bi isključena - i neudana, što ti ne bi bilo odviše teško. Ali sav će ti užitak propasti jer si previsoka: tu kaže da bi trebala putnicima servirati njihovo jelo, pomagati posadi kod opskrbe gorivom, biti na usluzi u prijenosu prtljage, držati čistim pod putničke kabine, imati uvijek uza se željeznički red vožnje u slučaju da avion prinudno sleti, i - što je najbolje od svega- držati na oku putnike kad odlaze u toalet, kako ne bi otvorili pogrešna vrata i ispali iz aviona!" "Šaljivo, Delphine, zbilja šaljivo." Freddv se zacrvenjela jer je bila uhvaćena kako čita knjigu o podvizima nekoga mladog pilota u Kanadi, dok bi bilo normalno da čita roman Antonio Ad-verso, kao sve djevojke koje je poznavala. Freddv nije znala riječi najnovijih pomodnih pjesama, nije trošila džeparac da bi mogla jecati zbog Grete Garbo u Kraljici Christini ili plakati nad Katharinom Hepburn u Malim ženama, nije kupovala rumenilo Tangee niti bila članica kluba fanova 214 DO PONOVNOG SUSRETI Josin Grnwforđ, nije trgala dlake iz obrva niti je potajno navlačila majčin grudnjak kad su roditelji bili izvan kuće. A to je bio tek početak popisa onoga što ona nije činila ili za što se nije zanimala i što ju je - Freddv je to dobro znala - činilo dragovoljnom autsajdericom u njenu razredu. Nije se zanimala za sastanke s momcima, za plesove i haljine. I neka tako bude, pomisli filozofski ispijajući čašu mlijeka. One ipak ne znaju letjeti. "Sto mislite o čokoladnom napitku?" upita je

momak za pultom. "Mogli biste ga ponijeti kući!" "Zahvaljujem, ali ipak ne. Ja radim za pultom sa slasticama i već mi ih je preko glave", objasni mu ona žalosna lica. Pomislila je kako je šteta što nema hrabrosti da ga zamoli za još jedan sendvič. Terence McGuire sjedio je za stolom u uredu. Nakanio je srediti svoje račune, ali se uhvatio u razmišljanju o žutokljunoj Freddv de Lancel. Dosad je naučio vještini letenja mnoštvo odraslih ljudi i momaka, kao i jednu ili dvije žene, ali Freddv je bila prva djevojka među njegovim učenicima. Vještini su se mogli naučiti, bio je u to uvjeren, svi koji su imali imalo smisla za temeljnu logiku, te dovoljno želje i strpljenja za učenje. Različito od nekih vještina, letenje nije zahtijevalo urođene sklonosti, jer nitko od njegovih učenika nije imao gene letenja, barem ne više od njega samoga. Čovjek nije rođen da bude leteća, životinja, pa ipak, sve i kad na planetu ne bi bilo ptica koje bi pokazivale kako se leti, McGuire je bio uvjeren da bi ljudi naučili letjeti, kao što bi čovjek naučio plivati i da nije bilo riba kao zornog primjera. U ovom stoljeću još ne bi bilo letača, vrlo vjerojatno, ali prije ili poslije, netko od onih koji su se osvrtali prema nebesima još otkako je čovjek počeo hodati uspravno, razotkrili bi tajnu leta -jednako kao što je bio netko tko je izumio kotač, netko tko je razapeo prvo jedro, netko tko se dosjetio kako podići piramide i netko tko je načinio prvi barut. Bilo je to u naravi ljudske ži215 JUDITU KHANTZ

votinje, govorio je sebi, ela stalno nešto pokušava, bez obzira na to je li zamisao izgledna ili nije. Nema sumnje, niste morali biti rođeni kao leteći mladi Mo-zart da biste postali pilot, pa ipak... pa ipak... pa ipak, malo je bilo ljudi koji su po svojoj prirodi bili leteće životinje. Golema većina onih koje je naučio letjeti, nisu to bili. Ali bilo je među njegovim učenicima i nekoliko onih koji su odmah znali što je to. Kao da su imali neko dodatno čulo, sedmo čulo, jer za šesto čulo Terence McGuire je već znao da postoji, premda ga ne bi mogao potanje opisati. On sam ga je posjedovao, osjetio je to onog trenutka kad se prvi put digao u zrak, a vjerovao je da ga ima i Freddv de Lancel. Nije posrijedi bila samo njezina gorljivost. Gorljivost, sama po sebi, nije bila dobra u poslu kojemu je strpljivost jednako bitna kao i sposobnost da se razlikuje lijevo od desnoga. Nije posrijedi bila ni njezina neustrašivost. Bilo je mnogo neustrašivih pilota koji su u nesretnim okolnostima ipak pali na zemlju. Ne, za sedmo čulo bilo je prijeko potrebno nešto drugo, za što nije mogao naći pravu riječ, neka vrsta energetske kondicije s kojom je ulazila u proces letenja. Kad je ta visoka mlada djevojka ušla u njegov ured da mu s radošću priopći kako je došla na vrijeme, bilo je odmah jasno da je po nečemu suptilno različita. Takva je bila Freddv koja je upravo krenula prema Tay-loru Cubu, na vježbu prije letenja. Dio toga svakako je bila koncentracija. Uvijek ju je slijedio ukorak dok je provjeravala stroj, i bio je siguran da joj ni udar munje po uzletnoj stazi ne bi prekinuo koncentraciju dok

je očima i vrškovima prstiju tražila na propeleru moguće pukotine, kao da je vlastitom kožom osjećala što bi se moglo dogoditi na metalnoj površini. O nekome ste mogli mnogo toga doznati samo po tome kako se priprema za let, pomisli Mac. Bilo je ljudi koji su pritom činili previše, presporo ili čak dvaput, u potihoj nadi da bi ih nešto moglo osloboditi od obveze letenja. Takvi to ne bi trebali ni 216 DO PONOVNOG SUSRET/l pokušavati. Uz mnogo strpljivosti i njih se možda moglo naučiti vjfšiini, pa bi s vremenom, možda, izgubili svoj strah. S druge strane, bilo je ljudi koji su prekraćivali postupak kontrole, ne razumijevajući da svoj život povjeravaju uređaju n kojemu svaka zakovica, matica i vijak imaju neku presudnu lunkciju. Takvim se ljudima letenje ne bi smjelo dopustiti, pa im je nakon prvog upozorenja obično uskraćivao daljnje usluge. Većinu pogrešaka koje bi učinio neki učenik moglo se preživjeti, ali površno ispitivanje zrakoplova uoči leta nije bila takva pogreška. Tih dana, nakon što je već sedam puta vidio kako Freddv kontrolira letjelicu, bio je voljan prepustiti se njezinu nadzoru i bez vlastite naknadne provjere. Ne bi joj to, naravno, nipošto rekao. A možda i bi, tko zna. Dovraga, sviđalo mu se kako Freddv leti nebesima, pomisli Terence McGuire dižući se od stola koji mu je išao na živce. Njegovi su učenici običavali juriti po nebesima, kližući i pužući, grabeći i kočeći, uspinjući se i stropoštavajući se, pretjerujući u ispravljanju

svojih pogrešaka i zatim ponovno ispravljajući ono što su već bili ispravili, nervozni i neukrotivi kao da su divlji konji. Bio je uvjeren da za sve njih ima sasvim dovoljno prostora na nebesima, no mnogi medu njima približavali su im se kao da je posrijedi neprijatelj, nešto u što ne mogu imati povjerenja. Nebo je voljelo da se čovjek spram njega odnosi s poštovanjem, da se njime kreće koliko podatnom toliko i odlučnom rukom sa štapom, te da pleše, pleše i pleše nogama po papučicama. Što se tiče Freddv, bilo je važno vidjeti kako ona svakom lekcijom ide korak dalje. U tom poslu najvažnija je bila preciznost... bez preciznosti, nikakva druga letačka sposobnost ili kombinacija raznih sposobnosti nisu imale smisla. Na svakom satu nastave Freddv je pokazivala sve bolju predvidljivost i lakoću kretanja pod potrebnim uglom uspinjanja i skretanja, odr217 JUDITU KRANTZ ći upravo onu brzinu i visinu koju je želio, u sve boljim vremenskim granicama. Točno to McGuire nikad nije oklijevao I "uopćiti svojim učenicima: nitko nema pravo odstupiti od zada-i toga. Sve češće uspijevalo joj je izvesti savršen pravokutni niz točnih elemenata koordinacije duha i tijela. Bilo je neopisivo važno naučiti kako se to radi, razmišljao je McGuire, kao što je bilo i nepodnošljivo čekati dok se to ne dogodi. I slijetanje je Freddv izvodila sve skladnije: bilo je to lebdeće poniranje sukladno brojkama iscrtanim pri kraju sletne staze, i napokon brz

i nježan spust pri čemu je stražnji kotač morao dodirnuti tlo istovremeno kad i prednja dva, pretapanje sa zemljištem pri kojemu običan putnik ne bi mogao razlikovati je li letjelica odlučila izgubiti brzinu i onda se bilo kako prizemljiti, ili je pak pilot sve to izveo upotrebom svih složenih znanja kako tijela tako i glave. Bio je to niz sasvim običnih i logičnih postupaka, no McGuire ipak pomisli kako je - bez obzira na to koliko je već učenika tome podučio i još će podučiti - u dobrom slijetanju bilo uvijek nešto čarobno. Na sreću, u tom djetetu nije bilo ničega pasivnog. Unatoč preciznosti i točnosti, neki pilot ne bi bio vrijedan pišljiva boba kad ne bi vazda bio budan, spreman na hitru reakciju kad god dođe do neke promjene: naglog udara vjetra ili njegova naglog prestanka, neočekivane pojave drugog zrakoplova, prestanka rada stroja ili bilo koje druge nevolje koja je moguća kad čovjek, stroj i zrak djeluju istovremeno... što je cijena leta. Ili cijena izazova, ovisno o stajalištu. Ako u istom času izgubite silu uzgona i brzinu naći ćete se u nevolji, ali ako vam nestane i dosjetljivosti, čeka vas smrt. McGuire je gladio kutiju za zemljovide koju mu je Freddv poklonila za Božić. Nekako je uspjela uvjeriti mjerodavne u školi da izostavi predavanja iz ekonomije kućanstva i prehrane te da to vrijeme provede u radionici, upravo ono što joj je Mac preporučio prije četiri godine, kad ga je besramno navela 218 DO PONOVNOG SUSRETA dii joj održi prvi sat letenja. I dandanas sjećao se slavodobitnog izraza njezina lica kad

je rekao ocu da u tome nije bilo njezine krivnje. Drvena kutija za zemljovide, nastala u školskoj radionici, bila je visoka, duguljasta i uska, načinjena po njezinu nacrtu, s mnogo pretinaca, svaki s ručkom i mjestom za etiketu. Hrpa zemljovida koje je Mac dotad s mukom izbirao, ležala je sada uredno u pretincima koji su se tako lako izvlačili iz kutije da je bio užitak njima se služiti. Zauzvrat poklonio joj je dva sata nastave, a nije se znalo tko je od njih dvoje bio sretniji zbog poklona. Danas neće biti razmjene poklona, pomisli on zviždučući radosno u iščekivanju Freddv i izraza njezina lica kad joj bude rekao da će se dar za njezin rođendan sastojati od neke vrste zračnog krosa, s odredištem po njezinu izboru, dok će on odrediti trajanje leta. Dakako, morat će se vratiti prije zalaska sunca budući da sletna staza nije imala osvjetljenje, a u ovo doba zime mrak će nastupiti ubrzo nakon pet sati. U školi su još bile božične ferije, pa je početak sata letenja bio predviđen za rano poslijepodne. Nakon cijelog tjedna što ga je bio proveo podučavajući zaredom ljude koji su umišljali da nalikuju Charlesu Lindberghu mjesnog liječnika čija je djevojka tvrdila da on nalikuje slavnom letaču, mjesnog bankara čija je žena patila od istih fantazija, pa napokon mjesnog žen-skara koji je nosio kacigu i zaštitne naočari u zatvorenoj kabini McGuire je željno očekivao učenicu koja je djelomice nalikovala Caroli Lombard u njezinoj dobi, a djelomice - dovraga, zašto to ne priznati - Ameliji Earhart prije nego što je skratila kosu. "Kros? Oh, Mac, ne mogu povjerovati!" Freddv

zviznu oduševljeno i poče skakutati od radosti, kao da joj je danas šest a ne šesnaest godina. "To mi je najbolji rođendanski poklon od svih koje sam dosad dobila." "Ali nemoj sada gubiti vrijeme", reče joj on uozbiljivši se. 219 H IDITE KKANTZ "Možei se radovali koliko hoćeš, ali moraš požuriti prije mraka," "Oh, dovraga!" zavapi ona glasom nekoga tko je neočekivano naišao na prepreku neprocjenjivoj nagradi. "U čemu je stvar?" "Ništa zapravo", zabrza Freddv. "Sve će biti u redu. Morat ću se prilično rano vratiti kući kako bih se presvukla. Moji me roditelji izvode kod Brown Derbvja na večeru, budući da nisam htjela pristati na rođendansku zabavu. Možete li me zamisliti na zabavi uz šesnaesti rođendan?" "Iskreno rečeno, ne. Kamo dakle letimo?" Freddv je već letjela nad mnogim zračnim lukama oko Dry Springsa vježbajući pristajanje, pa su joj se neke već svidjele više od nekih drugih. "Burbank", odluči se ona brzo, odabravši najveću, najprometniju i najizazovniju zračnu luku za početak. "Zatim Van Nuys, onda Santa Paula, pa onda preko u Topanga Canvon... zatim..." "Catalina?" Volio bih je vidjeti kako pristaje u toj neugodnoj luci u planinama, s najkraćom i najtežom sletnom stazom u tom dijelu zemlje. "Ne, Mines Field - i onda natrag." "Mines Field? Namjeravaš li se početi pripremati za Nacionalnu zračnu utrku?" "Želim je vidjeti, radoznala sam i to

priznajem. Jesam li pogriješila?" Freddy je to rekla malo rastreseno, dok je izvlačila potrebne zemljovide iz kutije, kako bi mogla načiniti plan leta. Tek u zraku Freddy je uvidjela koliko je napredovala u protekla tri mjeseca. Teren, koji kao da se protezao bez kraja i konca, od horizonta do vršaka njezinih prstiju, nekad joj je bio posve nepoznat. Sad je već bio omeđen poznatim obilježjima: mjestimice farmama, potezima prašnjavih cesta, dubljim i tamnijim brazgotinama gotovo suhih riječnih korita duž kojih su se sterali maslinici, suhom žućkastom zemljom doline San 220 DO PONOVNOG SUSRETA l"Vrnando, upadljivijim oblicima neplodnog tla na kojemu je raslo svojstveno kalilornijsko bilje. Pogled joj je neprekidno obilazio nebo i zemlju ispod nje, kako ju je Mac bio podučio, skretao lijevo i desno kako bi u svakom trenutku bila upoznata sa svime što se zbiva u okolici. Zaboraviti na ostali zračni promet bio je, prema njegovu udžbeniku, nepopravljiv propust, kao i ne pogledati ima li u letjelici dovoljno goriva za siguran povratak. Mnogi iskusni piloti neobjašnjivo su zaboravljali na te temeljne provjere i trenutak zaboravnosti platili glavom. Dok je provjeravala uređaje on je stajao mirno uz nju i nadzirao da nije što zaboravila. Ali nije bilo te opasnosti - ona je uistinu bila leteća životinja, rođena da leti kao što su neki ljudi biti rođeni jahači ili plivači. Okladio bi se za novac koji trenutačno nije imao da će ona jednog dana naučiti sve što je

on znao a možda i više. Iako Mac nije davao uobičajene upute, Freddy je shvatila sve što je rekao. "Ti letiš duž površine zemlje", reče joj. "U mislima ti je izravnavaš i održavaš trup svog aviona paralelno s površinom iznad koje letiš. Horizont nije važan, osim ako je na vidiku neka planina. Uvjek, redovito, moraš biti svjesna da je ispod tebe zemljina površina." Kad je prvi put čula te riječi, Freddy se razočarala. Kad jednom nauči rukovati letjelicom, zamišljala je, pojurit ću poput ognjene strijele u predivno oslobođenje od zemlje. No što je više letjela to više su se zemlja i nebo spajali u jedno, pa je njezina sloboda postojala samo unutar jedne goleme posude u kojoj je sve bilo važno, posude čiji je rub bio horizont što se neprekidno mijenjao - kad bi mu se približila, nestao bi, ali bi se u isti mah pojavio neki drugi horizont. Nije prihvatila Macovu tvrdnju da je horizont nevažan. Njezinim očima gledano, pogled na horizont ispunjavao je jednu temeljnu potrebu ali i izazivao glad da se poleti prema njemu i 221 IUDITH KRANT/ vidi što leži iza njega. Znala je da i on tako misli, ali kao učitelj morao je njezinu pažnju usmjeriti na druge stvari. Kao slučajno, i tako brzo da ona to nije ni primijetila, Mac je povukao priklopac tako da je stroj odjednom prestao raditi. "Stroj ti je u kvaru", reče joj u iznenadnoj tišini. "Gdje ćeš se prizemljiti?" "Iza desnog krila vidim nezaorano polje", odgovori mu. "Gdje još? Zaboravi nezaorana polja. To bi bilo

odviše lako, zamisli da ih nema. Zamisli da je ova dolina zapravo voćnjak naranči. Što ćeš tada?" "Idem do one ceste nalijevo. Dovoljno je široka i na njoj nema prometa." "Zašto se ne bi spustila duž onog poteza između dvaju zamišljenih voćnjaka na drugoj strani?" Mac ju je to upitao pokazujući prstom, dok je Freddv, dignuvši pogled s instrumenata i uperivši ga prema zemlji, počela metodički kliziti pogledom do točke iznad koje bi se počela spuštati radi prinudnog prizemljenja. "Draža mi je cesta... ni iz jednog smjera nema prometa. Nešto je šira, a mogu se zaustaviti brzo, jer letim protiv vjetra. Prije ili poslije naići će netko tko će me prebaciti do najbližeg mjesta odakle mogu zatražiti pomoć." "Hmmm", promrmlja on odobravajući, pridržavajući se rukama za poklopac kabine, dok je ona izvodila udžbenički savršen slučaj prizemljenja s naizmjeničnim vjetrom iza leđa i sa strane. Pedeset stopa iznad zemlje ona se poče približavati točki na cesti, predviđenoj za prizemljenje. U tom trenutku on povuče priklopac i stroju se vrati snaga. Freddv povuče obzirno štap kako bi ponovno zadobila visinu bez posrtanja, ožalošćena - kao i uvijek - što simulirano prinudno slijetanje nije moglo biti dovršeno. Vjerojatno bi se mrgodili u odjelu za ceste, a možda bi prigovorili i okolni farmeri. Oprezno se približila Burbanku. Sve komercijalne linije za Los Angeles služile su se tom zračnom lukom, no dok su ti 222 DO PONOVNOG SUSRETA avioni mogli razgovarati s nadzornim tornjem,

ona nije imala ra-illjuki uređaj i ovisila je isključivo o vizualnom, kontaktu sa živahnim prometom. Nešto u postupku uzimanja ispravnog mje-HtH u redoslijedu slijetanja, sve dok ne bi došla na red, podsjetilo ju je na formalnosti ponašanja u plesnoj školi, kamo su je roditelji uzalud tjerali nekoliko nepodnošljivih mjeseci. Dok me izračunavali potrebnu poziciju na nebu, morali ste biti iznimno uljudni, kao da imate bijele rukavice i najbolju haljinu, kao da plešete valcer u dvorani punoj plesača. Luka Van Nuys, dalje od Burbanka, imala je mnogo manji promet i ona načas pomisli kao da joj je na isključivom raspolaganju. Prizemljila se, samo dotakla tlo a onda ponovno uzletjela bez zadržavanja, krećući prema Santa Pauli. Zračna luka Santa Paula postojala je tek pet godina i imala je samo jednu travnatu stazu duž neke rječice optočene visokim stablima. "Zadržimo se ovdje nekoliko minuta", predloži Mac. "U kavani prodaju najbolje domaće pite u cijeloj dolini." Kad su se prizemljili, Freddv shvati da su jedini letači na stazi. Sve je bilo zapanjujuće tiho: nisu se čuli ni ljudi ni strojevi, samo je vjetar, koji se uvijek osjeća na aerodromima, šuškao lišćem. Bilo je tako toplo da je svukla svoj plavi pulover i svezak ga oko struka, ostavši u levisicama i dječačkoj bijeloj košulji. Teški kožnati remen držao joj je hlače visoko na struku; one su ipak mlatarale na njezinu vitkom tijelu, ali nisu bile preduge, budući da ih je obrezala do visine tenisica. Santa Paula podsjećala je na seosku livadu, ali i zatvorenih očiju znala bi da je na aerodromu. Prazan aerodrom je aerodrom koji nekoga čeka, a

rijetki su letači koji mogu odoljeti da ga ne pohode. Prazan aerodrom pun je obećanja i uzbuđenja, kao i prazna pozornica u kazalištu prije predstave. Freddv i Mac pojeli su u tihoj zamišljenosti po dva odreska pite od jabuka i popili kavu. Čovjek za šankom čitao je novine dok je Freddv nestrpljivo zabacivala kosu iza uha i upadljivo radoznalo razmišljala o sljedećoj etapi leta. Planine Santa Monice, 223 JUDITU KRANT. koje se uzdižu između doline San l;ernnndo i Tihog oceana nisu više od četiri tisuće stopa, lijekom kratkih lekcija koje je dosad imala, l"iedđv nije imala dovoljno vremena za prelet tih planina, pa je njezino letačko iskustvo bilo ograničeno medama doline. "Hej, Mac, hoćemo li dalje ili nećemo?" upita ga Freddv koja je dovršila pitu i uhvatila ga kako pogledom bludi daleko, daleko u vremenu i prostoru. "Ti ćeš mi reći, dijete. Ovo je tvoja predstava." Ponovno u zraku, Freddv brzo usmjeri kompas prema jugozapadu i poče se penjati više nego ikad dotad. Naumila je prijeći planinski vijenac kroz Topanga Canvon. Zapanjujućom brzinom, ravnica kakvu je dosad poznavala rasla je u planine koje su se iznenada pojavile ispod letjelice: divlje i besputne planine s pogibeljnim istacima golih i šiljatih stijena kakve nisu bile svojstvene Kaliforniji. Pogledavši okolo, Freddv shvati da je ovo jedno od onih teških, pogibeljnih i nenastanjenih mjesta na Zemlji. Nigdje nije bilo prilike za prinudno slijetanje. Upitala se ne bi li se

popela još dvije tisuće stopa, kad bi mogla nastaviti dugo kližući ako Mac isključi stroj. Pogledala ga je upitno, no on je gledao mirno naprijed, kao da mu je dosadno. Sigurno je sigurno, pomisli ona i odluči dobiti još na visini. "Ne brini se, obećavam da to neću učiniti", reče on smijući se, jer je pročitao njezine misli. Već nakon dvije minute tijesni planinski prijevoj bio je iza krila. Kao da je planet odlučio izvesti neku gigantsku čarobnu predstavu, ispred nje ukaza se beskonačno prostranstvo plavetnila, divnije nego što ga je mogla zamisliti. Iz zemljovida je bilo jasno da će ugledati Pacifik, ali nikakva priprema ne bi joj mogla predstaviti to čudesno i blistavo prostranstvo koje se ispred nje pružalo do beskraja. Bio je to neki novi i potpuno nepoznati planet. Nekoliko jedrenjaka, daleko dolje, kao da je plovilo prema rubu toga beskonačnog svijeta i Freddv, kao u transu, poleti prema njima. I tamo su bili 224 DO PONOVNOG SILS"RHTA neki pustolovi, ali ne toliki kakav je ona bila, jer ih je ona mogla nadletjeti i ostaviti iza sebe, te jadne beskrilce ovisne o milosti vjetra. Kretala je prema zapadu sve dok se nisu našli točno ispod njih, i još dalje prema zapadu, dok nisu ostali daleko po"..di. "Misliš li do Havaja?" upita je Mac. Čarolija se izgubila i Freddv zinu. Bila je mnogo milja izvan ;idanog pravca budući da je letjela ne razmišljajući, očarana i magnetizirana, ravno prema horizontu.

"Ne znam... kako... dovraga, žao mi je." On ju je promatrao dok je ponovno uzimala ispravan smjer nakon što se svojim ponašanjem bila zbunila. Postoje dvije vrste učenika, pomisli Mac. Oni koji brzo pogledaju ocean kad prvi put dođu nadomak, a zatim zadrže pravac kao da je letenje neka dosadna obveza a ocean samo bara, i oni koji pritom izgube glavu, kao sad Freddv. Iz ove druge skupine većina njih je bila tako uzbuđena kad bi doletjeli do mora, da su zamolili Maca neka preuzme zrakoplov na povratnom letu. Ubrzo su se našli nad petorim hangarima i jedinom stazom Mines Fielda, gdje će se za šest mjeseci održati Nacionalna zračna utrka. Strojevi za prekapanje već su proširivali stazu, a podizane su i tribine. Freddv načini krug oko poljane, a zatim, pogledavši uru, odluči ne spuštati se nego produžiti ravno prema planinama Santa Monice u smjeru Dry Springsa. Izgubila je dragocjeno vrijeme grleći se s Pacifikom. Promijeni smjer na kompasu i malo iza pola pet toga zimskog popodneva prizemljila se u svojoj matičnoj luci. Sunce je ležalo nisko, no bilo je tako vedro da je zrak još bio topao. Kad se zaustavila na mjestu gdje je zrakoplov obično stajao, Mac joj se obrati kao slučajno. "Imam za tebe još jedan mali rođendanski poklon. Idem u ured da ga potražim." "Već sam dobila poklon", usprotivi se Freddv. Bila je začudno prazna od emocija. Kao da je ovaj zračni kros iscrpio sve njezino oduševljenje. 225 JUDITU KRANI "Nemoj se buniti, čovjek ima šesnaest godina

samo jednom u životu. Fredđv, dok budem u uredu, kreni ponovno u zrak, okruži oko poljane tri puta i zatim se vrati." On otvori vrata kabine, iskoči iz letjelice, zalupi vratima ne pogledavši je i krenu brzo put ureda. Freddv je časak bila nepokretna, gledajući kako McGuire odlazi do hangara. Rekao joj je da uzleti sama? Ne, nije baš to rekao, ali je značilo to. "Da!" doviknu sebi pobjedonosno Freddv u kabini ispražnjenoj od suputnika. "Da, da, da", ponovi ona glasno, nesvjesna koliko joj je glas bio ozbiljan i zapovjednički dok je vozila avion do kraja staze i zatim pojurila prema točki uzdizanja s potpuno otvorenim priklopcem, u ekstazi poriva, strastveno potičući stroj dok se približavao onaj podjednako čudesni i logični trenutak kad bude imala dovoljno brzine i uzgona da se krila neodoljivo dignu put zlatnih nebesa, prema suncu na zalazu. Kad se odlijepila od tla, brzo se uspinjući, bila je u isti mah i strijelac i strijela. Još nikad nije desno sjedalo pored nje bilo prazno. Vrijeme je i dalje otkucavalo, ali ne za nju. Ruke su joj se smireno kretale dok nije dostigla prvo visinu i počela obavljati pripreme za kružno kretanje, dok joj je srce divlje udaralo od radosti kao nikad dotad, a laki se avion pokoravao njezinim odlukama kao da je dio vlastitog tijela. Sada, kad je letjela sama, postupci koje je već toliko puta ponovila kao da su bili nedoživljeni. Oznake oko aerodroma doživljavala je kao nešto posve novo. Bilo je nečega božanstvenog u tom trenutku, božanstvenog u oštricama krila koja su već grlila noć, u nezaustavljivom brujanju stroja, u spoznaji da jedan stroj i jedno

ljudsko biće, zajedno i visoko u zraku, čine više od jedne cjeline. Začu sebe kako se smije i primijeti zvijezdu Večernicu na nebu koje je postajalo sve tamnije. Mac je stajao uz rub staze, zureći u visine, ne skrećući pogled s aviona dok su mu se ruke u džepovima nervozno stiskale i opuštale. Zašto joj je dovraga dopustio taj dugi kros prije prvog 226 DO PONOVNOG SUMU i. / leta? Bilo je kasno i ona je već bila umorna, nakon I. i.i ntul oceanom vjerojatno uzbuđenija nego što je on mogao ("ilmijcliti. Još jučer imala je tek petnaest godina, bila je odviše tnliulti z" samostalan let, a tko bi mogao ustvrditi da su je samo ilviultttrt četiri sata učinila bitno starijom? U čemu je pogrije11(11* l"a što ako joj je bio rođendan - mogao je sve to odgoditi /ti neki drugi dan. Mogao je, dovraga, morao je. I"h ipak... ipak... ona je bila potpuno spremna. Kad je danas pioniatrao Fredđv kako leti, oživio je u sebi sjećanje na ono što je doživljavao kad je sam bio učenik, uspomene koje je zamalo već zaboravio. To što je postao nastavnik, pomišljao je, kao da jr u njemu spalilo svu radost letenja, no danas je Freddy obnovila u njemu tu poeziju, navela ga da ponovno udiše zrak koji p je zaludio da ostavi planet i ustremi se k visinama. Ali, Kriste, nebo postaje svake sekunde sve tamnije. Ovo je bio zamalo najkraći dan u godini. Mora biti da je temperatura sad niža za dvadeset pet stupnjeva prema onoj dok su bili u Santa Pauli. Bilo mu je hladno, no nije mogao otići u hangar i odjenuti se dok je Freddv još u zraku. Nije

mogao ni pomisliti da će biti potrebno toliko vremena za tri okreta oko aerodroma. Freddv je i dalje letjela. Ponovno je vidjela zvijezdu Večernicu i znala je da joj ona šalje neku poruku, prijateljsku i važnu poruku kojoj je već shvatila značenje iako je nikad neće moći odgonetnuti, što god ona značila. Kako je čeznula da se uspne nebesima tako visoko da vidi zvijezde u konstelaciji Jarca! Knjige su joj objašnjavale da su one jako daleko, predaleko da bi mogle biti viđene. Nije tome povjerovala i nikad neće, jer je znala da upravo leti pod Jarcem, sa zviježđem njezina rođenja. Pogledavši dolje, ona vidje Macovu spodobu, usamljenu tamnu mrlju uza stazu. Domahnula mu je krilima da bi shvatio kako ga vidi, zatim je dovršila krug i s uzdahom olakšanja pripremila se za slijetanje. Dok se Freddv savršeno prizemljivala Mac se nije micao. Cr227 JUDITH KRANT. veni zrakoplov nježno je prednjim kolačima dotaknuo tlo, a isti čas i malim stražnjim kotačima. Šake mu bijahu stisnute dok je prilazila i sve dok nije zastala nedaleko od mjesta gdje ju je čekao; odahnuli su tek kad je ugasila stroj. Vrata se otvoriše i ona iskoči iz zrakoplova, zamalo srušivši Maca silinom svog ushita dok ga je grlila. Izgarala je u noći, poput iskara 4. srpnja na Dan neovisnosti, dok joj je crvenu kosu raznosio vjetar, a oči su joj bile tako zažarene da je sva sijala gledajući ga. "Uspjela sam! Uspjela sam!" Klicala je ljubeći ga po cijelom licu. Raširila je ruke i

zagledala se u zvijezdu Večernicu kao da je pripadala njoj. "Uspjela sam, Mac! Hvala ti! Hvala ti!" Shvatio je da ne može doći do riječi. Osjećao se mlad, nadmoćan i opijen kao što je to bila i ona; osjećaji koje je već davno bio zaboravio stisnuli su mu grlo zabranjenim suzama. On kucnu po svojoj uri i zatrese glavom, upozoravajući. "Znam," reče Freddy, "moram krenuti ili će biti prekasno. Već kasnim. Oh, Mac, nije me briga. Dobro, poći ću, poći ću. Ali vratit ću se, Mac! Toliko toga još treba naučiti." Zaboravivši unijeti potrebne podatke u letački dnevnik, ona još jednom snažno zagrli Maca i zahvalno ga poljubi, a zatim potrči do ceste ne bi li je netko povezao kući. Mac je i dalje stajao na stazi. Na promrzlim obrazima osjećao je vrelinu njezinih zanosnih poljubaca. Pričinjalo mu se da ga njezine ruke i dalje snažno grle, da mu njezin divlje sretni glas i dalje odzvanja u glavi. Uzdahnu i zatrese glavom. Zastao je dok je raskapčao bluzu, zatim protrlja obraz nasmiješivši se polako, zamišljeno i napola u čudu. Slatkih šesnaest godina, reče sam sebi, slatkih šesnaest - sve se svodilo na to. 228 IX) PONOVNOG SUS"RHTA Glava 9 ve bi najradije rođendansku večeru za Freddv priredila kod Perina, u najelegantnijem francuskom restoranu Los Angelesa, ali Freddv je već jednom bila kod Brown Derbvja, gdje joj se svidjela opuštena atmosfera među filmskim ljudima, sa sjeckanim goveđim mesom, pilićima u umaku, bocama kečapa na svakom stolu i telefonima koji su se mogli priključiti na

stolove. Na takvo što Eve se još nije privikla, koliko god je često posjećivala restorane. Eve se pitala što bi njezina majka ili njezina svekrva pomislile o dovođenju tako mlade djevojke na takvo mjesto. Je li neka od tih časnih dama stare škole mogla i zamisliti restoran u kojemu su, kao večeras, ljudi u večernjim odijelima sjedili pod nadstrešnicama dok je u njihovoj blizini Tom Mix, u odijelu s Divljeg zapada, jeo bouillabaisse iz goleme posude; restoran gdje su se svake noći okupljali lovci na autograme, stojeći u gomili pred nadstrešnicom na ulazu, očekujući pojavu filmskih zvijezda; restoran iz kojega su, kao upravo večeras, mnogi gosti odlazili na boksačke dvoboje na Hollywood Legion stadionu u istoj četvrti, katkad izbjegavajući šakačke obračune među nekim od najuglednijih mušterija kod Derbvja? 229 lUDITU KRANTZ l".vf sr pitala kako je provela svoj šesnaesti rođendan. Sigurno ji- lula priređena neka obiteljska večernja zabava; možda joj je bila dopuštena jedna slavljenička čaša šampanjca Dom Perig-non; možda je održana i neka čajanka s kolačićima za nekoliko njezinih prijateljica. Nije se zapravo mogla sjetiti, jer Francuzima šesnaesti rođendan nije značio mnogo. Sa šesnaest godina djevojku se još uvijek držalo djetetom, kosa joj je još padala prema struku kao u djevojčice, nikamo nije odlazila bez pratiteljica i još nije bila na večeri na nekom javnom mjestu. Pa ipak... pa ipak... sa šesnaest godina nije li ipak bila nešto više od djevojčice?

Eve se potajice nasmijala samoj sebi dok je promatrala svoje kćeri kako sjede uspravno pod oniskom nadstrešnicom i diskretno se zagledaju u zvijezde što su večerale oko njih. Više tih zvijezda pozdravilo je Paula i Evu pri ulasku, budući da su francuski konzul i njegova supruga bili omiljeni u Los Ange-lesu. Kad su bili predstavljeni Delphini i Freddv te su zvijezde pokazivale divljenje i priznanje Paulu i Evi što imaju takve kćeri. Večeras su obje pridonijele njezinu ponosu, pomisli Eve zadovoljno. Delphine, tek sa sedamnaest i pol godina, izgledala je zapanjujuće ljupko u svojoj jednostavnoj večernjoj haljini od sifona, dok su joj jedini ukrasi bili biserna ogrlica i biserne naušnice. Čak i da je nosila neprikladne dijamante, nitko to ne bi primijetio, pomisli Eve, jer bi svi bili zaokupljeni ljupkošću njezina držanja i iznimnom ljepotom crta. Iako je večeras, kao i inače, došla kasno iz škole, Freddv je nekako uspjela nagovoriti svoju kosu da pada uredno, u valovima, oko zajapurenog sretnog lica. Eve je znala da bi ona to uvijek mogla samo kad bi htjela. A zahvaljujući njezinoj prvoj večernjoj haljini od tamnoplavog baršuna, koji je bio ukrašen širokim obrubom od bijelog satena, djelovala je još odraslijom nego što je bila. Evi se učini da bi joj ta svečana večera morala zbilja mnogo značiti, jer Freddv je upravo zračila uzbuđenjem, 230 DO PONOVNOG SUSRETA Si u je za nju bilo nešto novo, uzbuđenjem koje je bilo znatno vt"i"e otl svega što je dosad pokazala u svom životu punom buč-uih otkrića i

željno prihvaćenog entuzijazma. Freddv je bila zapravo toliko uzbuđena da je jedva izustila neku riječ tijekom ci-jrlr večere, a već su bili kod deserta. Ona dotaknu Paulovu Iuku i kimnu s ljubavlju prema svojoj blistavoj mlađoj kćeri, us-jiluintjeloj djevojci s iznenađujuće plavim očima i crvenom kolom. "(iđjc li je ona sada?" upita ga Eve tiho. "To nikad nećemo otkriti", odgovori Paul. "Znamo barem toliko da nije posrijedi neki momak." "Nije, hvala nebesima", odgovori Paul. Delphine, brucošica na Kalifornijskom sveučilištu u Los An-gelesu, odlazila je na sastanke s momcima odviše često da bi ga lo činilo sretnim, pa će i sada, nakon večere otići do svoje najbolje prijateljice Margie Hali, kako bi se zatim zajedno uputile nn neku studentsku veselicu. Ako se Freddv i zanimala za dječake, to nikad nije pokazala. Sada, kad je navršila šesnaestu, morat će joj svakako dopuštati da prihvati neki poziv, kao što su to dopuštali i Delphini. Francuski otac u njemu bunio se protiv toga, ali nakon pet godina provedenih u Kaliforniji shvatio je običaje te zemlje i zaključio kako protiv njih ne bi mogao učiniti ništa. Delphine gurnu Freddv. "Vidiš li što ja vidim? Pogledaj tko je upravo ušao! Marlene Dietrich s dvojicom muškaraca - jedan mora biti njezin muž a drugi je egipatski princ... uvijek se kreću zajedno. Freddy! "Da?" "Pogledaj ih, za ime božje, prije nego što odu u bar. Oh, sad si ih propustila vidjeti. Izići će za nekoliko minuta. Gurnut ću te." "Vidiš li negdje Howarda Hughesa?" upita je

Freddv rastreseno. U Delphinu se moglo pouzdati da će prepoznati svakoga čija je fotografija izišla u novinama, bio filmski glumac ili ne. 231 ///D/77/ KKANT/. "Ne, a zašto bih ga vidjela?" "Sumo sam radoznala", odgovori ona neodređeno. "Izgledaš nekako neobično", reče Delphine kritički. "Majko, znr ti se ne čini kao da Freddv ima groznicu?" "Imaš li temperaturu, draga?" upita je Eve. "Delphine je u pravu... obrazi su ti vrlo crveni i imaš neki čudan pogled. Oči su ti odviše sjajne. Možda patiš od nečega. Paule, što ti mi-sliŠ?" "Ona pati od nečega što se zove "rođendanska groznica", draga - jednostavno je očarana što napokon ima šesnaest godina. To nije groznica, nego znak da je odrasla - više ili manje." Dok je njih troje promatralo Freddv uz različite osjećaje nježnosti, ona shvati da svoj trijumf ne može tajiti ni sekundu dulje. "Danas sam letjela samostalno", najavi Freddv drhtavim glasom. "Što?" reče Eve. "Sto to?" upita Delphine. "Ti si - što?" grmnu i Paul, premda je on bio jedini za stolom koji je znao što to znači. "Uzletjela sam avionom, okružila tri puta poljanu i spustila se." "Sama?" upita Paul koji je već znao odgovor. "Morala sam biti sama, oče. Inače to ne bi bio samostalan let." Freddv je pritom pokušavala djelovati sigurno i zrelo. "Ali to jednostavno nije moguće, Freddv, jednostavno nije moguće!" Eve zamalo zaplaka. "Ti uopće ne znaš letjeti. Kako si mogla

uzletjeti avionom a da to ne znaš? Kako si mogla izložiti život opasnosti? Jesi li poludjela?" "Freddv, bilo bi bolje da to objasniš." Paul je bio bijesan, ali je uzeo Evinu ruku da je primiri. "To je potpuno legalno", zabrza Freddv. "Sa šesnaest godina svatko može letjeti samostalno." "Ali to nije objašnjenje." Paulove riječi zvučale su sasvim bijesno. 232 no PONOVNOG SVSRHTA "Pa... Majko, sjeti se koliko si nam puta pričala kako si se is-kmla iz kuće i uzletjela balonom kad ti je bilo tek četrnaest?" "To nema veze, Marie-Frederique. Ja želim činjenice!" Paul |c bio onoliko glasan koliko je sebi mogao dopustiti a da ne privuče pozornost ljudi u krcatom restoranu. "Avion je model Tavlor Cub sa..." "Činjenice! Kako si naučila letjeti?" "Uzimala sam lekcije. Osam sati." "Kada? Kad si imala vremena za lekcije?" Paul upita proci-jedivši riječi. "Petkom popodne." "Rekla si nam da si tada oslikavala kulise za školsku predstavu", javi se ljutito Eve. "Lagala sam." Delphine uzdahnu, Eve zatrese glavom u nevjerici, a Paul ponovno krenu u napad. "Otkud ti novac za lekcije?" Radila sam kod Woolworth"sa subotom, za pultom sa slatkišima. Taj novac sam zaradila." "Ali što je bilo s plivanjem, s prijateljicom u Beverlv Hillsu... s treninzima u bazenu?" Eve se opet javi ljutitim glasom.

"Lagala sam i o tome", priznade Freddv, gledajući majku u oči. "Gdje si pohađala tečaj letenja?" inzistirao je Paul. "Tamo, kod Dry Springsa." "Kod čovjeka koji te povezao prije četiri godine?" "Da." "Kako je to mogao učiniti, ta hulja, a da nas ne obavijesti?" Paulovo lice zgrčilo se. "Lagala sam i njemu. Rekla sam mu da ti plaćaš lekcije. Krivnja uopće nije na njemu." "I kako si, reci mi kako si dolazila do tog aerodroma svakog petka popodne?" Paulov glas udarao je Freddv, koja se nadala da barem to pitanje nitko neće postaviti. 233 JUDITU KRANTZ "Ju... p;i, svatko to čini, to je savršeno sigurno. Autostopirala Niiin, ali s;iiiio ljude koji su izgledali sasvim pristojno." "Autostopirala?" Paul i Eve eksplodirali su u isti čas. "Nema drugog načina nego autom", promrmlja Freddv, manja nego ikada, zureći u stol. "Oh, Freddv!" Delphine uzdahnu, konačno pogođena. Laganje nije bilo nešto strašno, svako je dijete lagalo o ovom ili onom, ali autostopirati - to je zaista bilo nešto vrlo loše. Nijedna pristojna djevojka ne bi to nikad pokušala. Zapazila je Ja-mesa Cagneva kako prolazi pored njihova stola, ali nije ga slijedila pogledom. Ovo ovdje bilo je mnogo zanimljivije. Za stolom zavlada zloslutna, potpuna i duga tišina. Eve i Paul bili su odviše bijesni da bi im još bilo stalo do riječi.

"Eve! Paul! I lijepe gospođice de Lancel! Ah, kakvo iznenađenje, kako lijep prizor!" Maurice Chevalier stao je pred njih, zračeći svojom pojavom. "Oh, gospodine Chevalier, slavimo moj rođendan, nije li to divno? Danas mi je šesnaest." Freddv je očajnički lupetala ko-ještarije. "Ah, to moram proslaviti s vama! Dopuštaš li mi, Paule?" On sjede na kraj stola pored Eve. "Konobar, donesite šampanjac za sve, naravno Lancel. Ružičasti, ako ga imate. Da, Paule, ja inzi-stiram." On se okrenu prema Freddv. "Ovo je veliki događaj, gospođice Freddv. Mora biti da ste večeras sretni. Od vas očekujemo velika djela, mala moja, zar ne, Paule? Nije li to uzbudljivo, Eva?" On se zatim okrenu Evi i prošapta joj u uho. "Ne bi li stanovita Maddy bila sretna da je mogla pogledati u budućnost i vidjeti se večeras, okružena tako valjanim suprugom i tako ljupkim kćerima?" Pojavi se konobar s buteljom Lancela u posudi s ledom. "Evo šampanjca. Sad ćemo svi nazdraviti -gospođici Freddv de Lancel i njezinoj budućnosti! Neka bude slavna!" Freddv ispi čašu. Sve strašno što joj se dogodilo moralo je izgledati bolje nakon čaše šampanjca. Letjeti sa zvijezdom Večer234 IX) PONOVNOG SUSRH"J nicom, pod zviježđem Jarca - ima li cijene koju za to ne bi plu lila? Paul je napokon zaspao, ali je Eve i dalje bila budna. Svečana ro dendanska večera bila je zaključena ubrzo nakon Chevalierovc upn diče, a prešutnim dogovorom nitko nije više govorio o skandalo znom događaju. Restoran Brown Derby

nije bio pogodno mjesi u za prijeki sud, pa će slučaj čekati do sutra. I Eve i Paul bili su od više umorni i uzbuđeni da bi o tome raspravljali dok su se spremni i za krevet, no koliko god bila premorena, Eve sad nije mogla zuspnli Diže se tiho, ogrnu se i sjede za stolac pored prozora, odakle je inu gla promatrati vrt. Kako je, pitala se Eve, tako iskreno, otvoreno i jednostavnu dijete kao što je Freddy, ili je barem tako izgledalo, moglo mirno podići takvu građevinu laži? Mjesecima je zapravo vodila dvostruki život, još od početka školske godine. Kako je mogla lagati roditeljima koji su joj uvijek, pomisli Eve, davali ono najbolje u životu i to otvorenim rukama i nepresušnom ljubavlju? Uspjela je svoje tajne prikriti i pred Delphinom, što nije bilo lako, a lagala je očito i čovjeku koji ju je učio letenju. Što je on pritom mislio? Kakva je on neodgovorna i bezobzirna osoba morao biti, kad se odlučio podučavati petnaestogodišnju djevojku tako opasnim stvarima, za novac? Kako se usuđuje nazivati se učiteljem? Privuče noge poda se i priveza čvršće ogrtač oko struka. Bilo je nemoguće i pokušati srediti sve te misli, jer mnogo toga uopće nije shvaćala. Sjedeći ponosito za stolom Freddv je pokušala, ni manje ni više, usporediti gomile svojih laži s majčinim bezopasnim malim letom u balonu kad je to točno bilo? - u Dijonu 1910. godine, prije dvadeset pet godinu ili prije četvrt stoljeća, kako se to obično kaže, ali zapravo u vremenu koje je davno prohujalo i nestalo - kao Atlantida ili cd-wardijanski svijet od prije svjetskog rata. Koliko joj je tada bilo godina, upitala se Eve.

Četrnaest, za235 IUDITII KKANTZ Itljuči nakon brzog računanja. Bila je dakle toliko stara... ili toliko mlada? Iskradanje od guvernante - one sitničave stroge KOflpotlkc Helene - i posudba majčina šešira, to su bile sitnice ii usporedbi s pohađanjem tečaja za letenje avionom, uz gomile prijevara i neistina. Samo zbog jedne sitnice, jednog nenadanog udara vjetra, izgubila je onaj šešir. Da nije bilo toga, nitko ne bi ništa primijetio i nitko se ne bi ljutio. U svakom slučaju, nije bila učinjena nikakva šteta. U mraku, na Evinim usnama ukaza se smiješak dok se prisjećala onog šoka, zbunjujućeg i prosvjetljujućeg iznenađenja što ga je bila doživjela dok je raskriljenih ruku promatrala krajobraz iz gondole balona, kao i ponosa što je bila jedna od rijetkih koje su se uspjele izdići iznad gomile, vidjeti iz zraka kako izgleda veliki svijet. Morala je priznati da je s Fredđv suosjećala ako se radilo o želji da se vidi dalje od nebosklona. Uvijek je shvaćala tu želju, pomisli Eve zavidno. Bilo je nešto potpuno normalno željeti slobodu, posebice u njezinoj dobi. Ali letjeti avionom, sama? Bilo je ženskih pilota, naravno. Svatko je čuo za Ameliju Earhart, Annu Lindbergh i Jackie Co-chrane. Njihovi su podvizi redovito bile velike vijesti, ali to su bile zrele žene a ne mlade djevojke, i bila je to posebna vrsta žena, onih koje su privlačili podvizi što su inače bili svojstveni muškarcima. Ostale su im se žene mogle diviti, ali ne i razumjeti ih.

Istina, Freddv je oduvijek željela "letjeti". To je tako često govorila i demonstrirala svojim vratolomijama, no to su ipak bili dječji hirovi, na koje je jedna djevojka morala zaboraviti čim odraste i ostavi iza sebe bjegove na koturaljkama i pokušaj skoka s prozora. Uzdahnuvši, Eve pomisli da je rijetko kad osjećala toliko samoprijekora. Ona Freddv kakva joj se otkrila večeras nije bila kći koju je poznavala, a to znači da je bila nepažljiva i ne-brižna majka. Koliko je ironije bilo u onom trenutku kad je 236 DO PONOVNOG SUSRHTA Mauricc sjeo za njihov stol i inzistirao na šampanjcu, zamišlja-|ući kako u obitelji Lancel vladaju slavlje i radost. Što joj je ni 10 prišapnuo? Nije to tada zapazila, jer je bila obuzeta šokom i bijesom. "Ne bi li stanovita Maddy bila sretna..." Stanovita Maddy. live skoči sa stolca uz prozor, zbunjena uspomenama. Bila je potpuno nepokretna osluškujući teške udare srca. Maddy! Mađdy koja je bez razmišljanja prouzročila težak skandal u kojemu je živjela više godina, skandal koji je donio toliko boli i sramote svakom u njezinoj obitelji i zbog kojega je, to je morala priznati, Paulova karijera zapala u slijepu ulicu. Maddy u crvenoj haljini i crvenim cipelama, s ljubavnim pjesmama, divljim odobravanjem publike pod narančastim reflektorima pozornice, Maddy koja je žudjela za slavom varijetea. Bila je samo godinu dana starija od današnje Freddy kad je varala svoje roditelje i svake večeri odlazila u Alcazar da čuje pjevača

Alaina Maraisa. Sasvim nezamislivo - da se sretne s njim nasamo. Iako u tami, Eve se zacrveni kad se prisjetila one noći kad je ušla u njegovu garderobu. Dvije čaše crnog vina nisu bile isprika za ono što mu je tada bila dopustila -pa ipak, pa ipak - on je tražio njegovo dopuštenje za sve što je činio. Ne! Ne smije pomišljati na ono što se dogodilo te noći, barem ne namjerno, iako to nikad neće zaboraviti. Bila je samo godinu dana starija od Freddy kad je nestala i otišla živjeti u Pariz. Živjeti u grijehu, kako su bez sumnje svi šaptali zapanjeno... u najcrnjem i najdubljem grijehu, koliko god se to jednoj bezbrižnoj djevojci nije pričinjalo kao grijeh, djevojci koja se zvala Madeleine i smatrala velike bulevare svojim poprištem, Madeleini koja je imala toliko smjelosti da ode na audiciju kod Jacquesa Charlesa, onoj Maddy, opet pod novim imenom, koja je kao zvijezda izvodila svoj tour de ehant u Olympiji, tako sigurna u sebe i u svoje pravo da čini što god joj se svidi, da je iz svoje garderobe izbacila tetku Marie-France kad ju je došla zamoliti neka se vrati kući. Je li joj tada bilo 237 JUDITU KRAN"IV. još sedamnaest ili već osamnaest? I sad je još mogla čuti svoje prkosne riječi. "Nisam više djevojčica kojoj možeš naređivati što te volja... Zar bih mogla biti zadovoljna životom poput majčina... Nemam se čega stidjeti." Maddv, koja je bila tako odlučna da postane zvijezda, bez obzira na sve, i koja nikad ne bi ostavila pozornicu da nije bilo rata i Paula. Kada je naposljetku zaboravila

Maddv? Kada, u kojem je zapravo trenutku ona zaista postala Madame la consule de France, koja je pjevala samo pred prijateljima na privatnim zabavama ili na brojnim, svečanim, dobrotvornim priredbama u Los Angelesu? Kad je izgubila Maddv? Hodajući po spavaonici, s tek malo mjesečine koja joj je osvjetljavala korak, Eve se kretala u snoviđenju probuđenih uspomena. Mnogo vremena ostala je izgubljena u vlastitoj prošlosti, a onda se vrati u stvarnost. Paul je i dalje spavao, no nekako je osjetila da je Freddv budna. Eve iziđe iz spavaonice i krenu hodnikom do sobe svoje kćeri. Ispod vrata vidio se trak svjetla. Pokuca i začu slabašno "Uđi". "Nisam mogla zaspati", reče promatrajući kćer skvrčenu na krevetu u flanelskoj pidžami, izgubljenu i zapravo odsutnu, dok je grčevito držala neku knjižicu s plavim i crvenim koricama. "Ni ja nisam mogla." "Sto to čitaš?" "Pilotski udžbenik." "Je li dobar?" Freddv se pokuša nasmiješiti. "Nema zapleta ni dijaloga, samo mnoštvo iscrpnih opisa." "Freddv, reci mi... taj čovjek, taj instruktor letenja... je li on mlad čovjek?" "Mac? Nikad nisam o tome mislila. Letio je u ratu, u eska-drili Lafavette, bit će dakle... oh, ne znam. Mogla bih ga upitati." N 238 DO PONOVNOG MKRtiTA "Ne, nije važno. Zanimalo me samo zato što sam se pitala... koliko iskustva ima."

"Više od ikoga. Počeo je letjeti još kao dječak. Naučio je le-lenju stotine ljudi. Znaš, majko, doista nije neobično letjeti samostalno sa šesnaest godina. Mnogi momci to čine. Pitaj koga hoćeš." "Sigurna sam da si u pravu. Za mene je to ipak bilo... iznenađenje." "Kao da se više ne ljutiš", zausti Freddv oprezno. "Ne, razmišljala sam o tome. Letenje ti mnogo znači, zar ne?" "Više nego što mogu objasniti. Ne bih izmislila toliko laži da je bilo drugog načina. Znala sam da mi ne bi dopustila da sam te zamolila", reče Freddv ozbiljno. "Hmmm." Eve je razmatrala tvrdnju. "Sigurno ne bi, zar ne?" "Ne bih, u pravu si. Rekli bismo ti da čekaš." "Ne bih mogla čekati." "Znam." "Kako znaš?" "Jednostavno znam. I ja sam jednom bila mlada." "Ti si još mlada", pobuni se Freddv. "Ne tako mlada. Nikad više... i to je možda dobro. Sigurno je dobro... i u svakom slučaju, neizbježno. Oh, što ćemo sada s tobom, dijete?" "Moram dobiti dozvolu za letenje. O tome ne mogu lagati. Uostalom, obećavam da više neću lagati... osim toga, morala bih dobiti tvoje pismeno dopuštenje da bih mogla pristupiti ispitu za stjecanje dozvole. Čeka me barem još deset sati lekcija." "Sto si namjeravala? Raditi dok ne zaradiš dovoljno da to platiš?" "Da. Razmišljala sam o još ponečemu... ali neću ti više lagati da bih opravdala izostanke iz kuće."

"Tenisko društvo? Uskrsna parada? Kraljica svibnja?" 239 I UPITU KHANT/ IH") PONOVNOG SVSRHTA To su dobre zamisli - osim ove s kraljicom svibnja. "Da nisam bila toliko ponosna na svoj samostalni let i priznala vam ga, mislim da bih i dalje mogla sve tajiti." "Mogla bi načiniti i pismeno dopuštenje?" "Krivotvorinu", reče Freddv ozbiljno. "Da, mogla bih." "Ne sumnjam", promrmlja Eve. "Ipak, sad barem znamo. Sve u svemu, mislim da je tako bolje." "Znači li to da ću smjeti i dalje raditi kod Wollworth"sa?" U pitanju se osjećala žudnja. "Morat ću razgovarati s tvojim ocem. Mislim da ću ga nagovoriti. Ali nikakvo autostopiranje, Freddv, nikakvo. Obećaj mi to čvrsto." "Naravno, ali kako ću doći do zračne luke?" "Ako umiješ letjeti, bit će da si dovoljno dobra i za cestu. Dječaci dobivaju dozvolu većinom u šesnaestoj, zar ne? Delphine mi o tome neprekidno govori." "Oh, majko!" "Kad naučiš voziti, posuđivat ću ti svoja kola." "O, majko, tako si dobra!" Freddv joj poleti u zagrljaj i poče je tapšati. Iako je bila razvijenija od majke, priljubila se uz nju čeznući za dodirom i sigurnošću što joj ga je donosio. Ipak, nije bila toliko zločesta da je izbace iz obitelji, kao što je sa strahom pomišljala posljednjih sati u svojoj sobi. I jednoj i drugoj pojaviše se suze u očima. "Recimo tek to da sam ti zahvalna na tvojoj

ljubavi. A sad moraš na spavanje, Freddv. Vidimo se sutra ujutro." "Laku noć, majko", reče Freddv, gledajući je kao da kani ostati budna cijelu noć, plešući u znak zahvalnosti svojoj dobroj sreći. "Laku noć, draga. Samostalni let bio je izvrstan, zar ne? Mogu samo zamisliti... ne, mogu se prisjetiti, na svoj način mogu se prisjetiti kako si se osjećala. Čestitam ti, draga moja. Vrlo se ponosim tobom." 240 L "Dođi, Freddv, vrijeme je", reče Delphine. Freddv je kroz prozor promatrala ledenu kišu koja je uslijedila nakon njezina rođendana i potrajala punih sedam dana. Delphine je te nedjelje prispjela kući iz zgrade svoga sestrinstva i odmah najavila kako je došao trenutak za "preokret" koji je bila obećala Freddv kao svoj rođendanski poklon. l"Veddv nije zapravo znala kako uljudno odbiti taj pokus, riječima da je odviše zauzeta domaćim radovima. Očito je naime bilo da nije odviše zauzeta pa da mora prihvatiti Delphinin poklon - ili biti okrivljena zbog nezahvalnosti, pomanjkanja sestrinskih osjećaja i odbijanja suradnje. "Ogrnut ću te ručnikom iz kupaonice", najavi Delphine nakon što je Freddv smjestila u svojoj sobi ispred toaletnog stolića s ogledalom. "Imaš li četku za kosu?" Freddv je dodade sestri uz uzdah nestrpljenja. Ipak, koliko bi Delphininih prijateljica dalo sve na svijetu za ovakav znak pažnje? Obuzeta poslom i ozbiljna izgleda, Delphine okrenu sestru tako da je sada bila okrenuta leđima ogledalu. Iščešljala je sav vodopad

njezine kose s lica, i pričvrstila je otraga plastičnim kvačicama. Uze bočicu s tonikom, navlaži njime komad vate i istrlja lice. Vata je na kraju bila čista kao i na početku, jer Freddv nije običavala bilo što nanosili na kožu. "Tako", reče Delphine. "Sad mogu početi." Ona izvuče iz ladice kutiju s Max Factorovim temeljnim nanosom i pokri izrazite sestrine crte tankim i stručno nanesenim slojem, dobivši tako za nekoliko nijansi svjetliji ten nego što ga je Freddv prirodno imala. Napraši je zatim lakom bež boje i poče proučavati učinak, okrećući sestru s jedne strane na drugu. Freddv je izgledala kao kip, pomisli ona. Živi kip, naravno, odlučnih i tvrdih crta poput svoda neke velike katedrale. Ali ona joj je bila sestra a ne dečko, a dečki - bili oni sasvim obični ili pak iznimni - ne ugovaraju sastanke s djevojkama koje nalikuju živim kipovima. Takvo što ih kod djevojaka nije zanimalo. Premda to Delphine nikad nije kazala sestri, zabrinjavala ju je činjenica što je ona rijetko imala sastanke s momcima. Rijetko? 241 ]UDITH KHAN"L Praktički nikad. Ako neka djevojka nije bila privlačna sa šesnaest, čemu se još mogla nadati? Mnogo subotnjih noći Freddv je provela kod kuće, nastojeći stvoriti dojam kako je savršeno sretna s onim svojim nemogućim knjigama o letenju, no Del-phine je znala da joj je sestra sigurno duboko zabrinuta, ali i odviše ponosita da to prizna. Cesto su njih dvije iskušavale nove plesne korake, pa je znala da je Freddv izvrsna plesačica, ali tko

bi ikad doznao koliko je lagana u pokretima i ritmična kad je tako rijetko izlazila? Delphine uze jastučić i okruglu pločicu crvenila. Pomičući jastučić vrlo lagano, nanese obzirno crvenilo, miješajući ga s temeljnim nanosom tako da je sve izgledalo potpuno prirodno. Zatim uze zašiljenu olovku za obrve i vrlo lagano povuče dva tanka svijedosmeđa poteza na rubovima njezinih bakrenastih obrva, potamnivši ih tek toliko da čine prikladan okvir dubokim udubinama njezinih divlje plavih očiju, u kojima se zrcalila nepopusdjivost. Freddv se pomaknu nestrpljivo. "Nisam mogla ni zamisliti da posjeduješ sav taj pribor. Koristiš li se njime?" "Naravno. Svatko to čini." "Nisam imala pojma." "U tome je stvar. Očito je da si to propustila. Ali u tome je sva razlika, Freddv, a nauči se sasvim lako. Kad ovo dovršim točno ću te sve naučiti. Skinut ću sve nanose i onda ću dotjerati polovicu tvoga lica, a tebi ću prepustiti drugu. Vježbat ćeš sve dok se ne usavršiš... nije važno koliko će to trajati. Moraš se opustiti i hrabro podnijeti ako pogriješiš. Sve se može lako obrisati." "Delphine, ti si zbilja... draga i plemenita." "Samo se jednom ima šesnaest godina. To je veliki rođendan i morala sam ti pokloniti nešto doista važno." Delphine je to kazala s vidljivim zadovoljstvom. Neko vrijeme radila je bez riječi, a zatim dodade kao slučajno: "Srednjoškolci su stvarno bezveznjaci." 242 DO PONOVNOG SUSRETA l"o snm i ja primijetila." • Srrlnn si što si mogla preskočiti jednu

godinu. Bit ćeš na već sljedeće jeseni, a to je sasvim različito. Tisuće i većina njih nisu bezveznjaci." "To je dobra vijest." Freddv pokuša iz sebe izmamiti najpro-šniji osmijeh što je mogla. Kad je željela Delphine je doista liilit nježna. "Studenti znaju cijeniti vješte pripovjedače. Lijepit će se za tobom." "To je još bolja vijest." "Samo donekle", reče Delphine, služeći se riječima precizno kao kakav pikador, kopljanik u borbi s bikovima. Uze na to ku-lijicu s maškarom, svoj najdragocjeniji toaletni pribor, lim?" Pa, znaš kakvi su već muškarci... Oni vole biti glavni pripo-, ■ Uči čak i kad se susretnu s nekim tko im je ravan." To je glupo. Ne znači li to upropastiti nekoga drugoga?" Zapravo i ne. Kad vodiš konverzaciju, ti činiš onoga drugoga sretnim. Znaš, time ga potičeš, ohrabruješ ga da se sam izrazi, slušaš ga kreativno." Delphine umoči četkicu u čašu vode i protrlja njome stručno komad crne maškare. "Ako hoćeš time reći da ja previše pričam, to je točno", zamijeti Freddv. "Oh, Freddv, nije to posrijedi. Radi se o tome da momci -pa i studenti - ne znaju reći ništa inteligentno o avijaciji. Oni o tome nemaju pojma, a sigurno je da pritom ne žele biti poučeni od neke djevojke." "Dobro, o čemu drugom bih ja mogla pričati?" "O automobilima", najavi svečano Delphine. "Pokušavala sam. Stvarno sam pokušavala, ali auto je smiješna stvar. Hoću reći, što on može osim ići naprijed ili natrag na nekoj glupoj cesti? Sve je to tako jednodimenzionalno. Sto se o tome još može reći?" upita Freddv odbojno.

"Kad bi ti samo mogla... zamisliti na trenutak da nemaš poj243 JUDITI 1 KRANT/ ma o zrakoplovima i početi se pretvarati kao da te privlače automobili, to bi te moglo odvesti i do neke druge teme. Kad je riječ o automobilima ili strojevima općenito, djevojke su većinom praznoglave, tako da tu imaš veliku prednost. A onda... onda će razgovor skrenuti i na nešto drugo." "Što, na primjer?" Freddv je bila zbunjena, ali je željela nešto naučiti. "O njegovu bratstvu, profesorima, nogometnoj momčadi i njezinim izgledima, koje bendove voli, koje je nove filmove vidio i koje su njegove omiljene filmske zvijezde, što kani raditi kada diplomira, što misli o bilo čemu, uostalom - čak i o tome koje stripove čita. Oh, Freddv, muškarce se može navesti da pričaju o milijun stvari, ako počneš s automobilima i zatim samo pitaš." Potez za potezom, Delphine je nanijela crnu maškaru, vješto uspijevajući da ne bude predebela ili odviše zrnata. Onda je pogledala sestrine trepavice, koje su joj se svidjele, a zatim - polagano i dramatično - upozna Freddv sa svojom najvažnijom spoznajom: "Ako neki muškarac prestane pričati, a ti ne znaš što bi ga pitala samo ponovi njegove posljednje riječi u upitnom obliku, kao da ga nisi razumjela. On će onda nastaviti pričati. To uvijek pali. Nisam to još otkrila nijednoj prijateljici, čak ni Margie." Pod pojmom otkrića, ali ne sasvim uvjerena, Freddv upita. "Samo ponavljaš njegove posljednje riječi. I u tome je sva mudrost?"

"To je sve. Vrlo jednostavno, ali za muškarce neodoljivo, ako to činiš na pravi način. Steći ćeš glas strahovitog pripovjedača, a sa svojim izgledom i tim senzacionalnim nogama - dala bih sve kad bih imala takve noge - postat ćeš najpopularnija djevojka među brucošicama." "S mojim izgledom?" "Nemoj se još pogledati u ogledalo, pričekaj dok dovršim. Još ti nisam uredila kosu." Delphine skide plastične kvačice i 244 / u > rONOVNOG SUSRHTA |nifr "Vtknti sestrinu kosu dok nije postala uredna koliko je i>< uopće bilo moguće. Načini joj razdjeljak sa strane, a onda urom kovrčaljkom, koju je zagrijavala za toaletnim stolićem, ičini nekoliko lukavo odmjerenih valova s obje strane lica. Na-| itinljt*ikii nanese ružičastu šminku na usne, ali njome nije bila /"(dovoljna pa preko toga nanese svijetlocrvenu šminku. Del-phine uze veliki crni šal iz ladice, skine ručnik kojim je bila za-ogrnuln sestra, i namjesti šal tako da su se ukazala ogoljena ramenu i duboka udubina iznad grudi. Dclphini zastade dah. "Okreni se!" zapovjedi glasom bajo-.lovne vile i okrenu Freddv na stolici, tako da je ugledala svoje lice. Freddv se zapanjeno promotri. "Dakle?" Delphine duboko udahnu. "Nemam... nemam riječi." "Prekrasna si! Freddv, jednostavno mi zastaje dah. Ne mogu povjerovati da si to ti." "Nisam li malo... prestara?" "Izgledaš kao filmska zvijezda." Delphinine riječi odavale su poštovanje, kao da je to bio posljednji i najveći kompliment. •>Znala sam da

se to može postići s malo kozmetike." Delphine •■c sagnu nad svojom kreacijom i poljubi je u vrh glave. Njezin l<: ukus bio nepogrešiv, pa je Freddv ispala još ljepša nego što se nadala. Osjetila je mali ujed zavisti, ali smirio ju je brz pogled ii ogledalo. Bile su toliko različite, da nisu mogle jedna drugoj smetati. "Pokažimo te nekome", zamoli Delphine, gurkajući sestru. "Ne, ne mogu. Malo sam... dobro, prestrašena. Daj mi vremena da se priviknem. U svakom slučaju, kome bi me pokazala? Majka ne zna da se služiš tim stvarima, je li tako? A otac bi te ubio. I mene. Prvo mene, kladim se." "U pravu si... Toliko sam se uzbudila da sam na to zaboravila. Freddv, kad budeš u koledžu uredit ću ti lice čim to budeš željela - to je drugi dio mog poklona." Delphine je sijala od za245 JUDITU KHANI tlovoljstva, a zatim je odložila gomilu svoga kozmetičkog pribora, koji je dobrim dijelom nabavila narudžbama na oglase što ih je vidjela u filmskim časopisima. "dekaj, daj da pogledam te slike", reče Freddv u iznenadnom napadu radoznalosti, kad je zapazila hrpu sjajnih fotografija na dnu jedne od Delphininih kozmetičkih ladica. "Nemoj!" reče joj Delphine hitro, ali Freddv je već prevrtala fotografiju za fotografijom, na kojima je bila snimljena Delphine, ali s mnogo raznih pratilaca. Fotosi su bili u okvirima koji su nosili imena dobro poznatih noćnih klubova Holly-wooda. Na stolovima pred njom bili su kokteli, u ruci je najčešće držala

cigaretu, a prizori su potjecali iz tako poznatih mjesta kao što su Coconut Grove, Trocadero, plesna dvorana Pa-lomar, Circus Cafe, Omar"s Dome... "Ali ovi ljudi... to nisu studenti, zar ne?" upita Freddv. "Neki jesu, neki nisu", odvrati zbunjeno Delphine. "Čekaj malo... ovaj ovdje ima najmanje trideset godina. Ali ne izgleda loše. Delphine, zar ti piješ i pušiš?" "Ne mnogo. Koliko je dovoljno da ne misle kako sam dijete." "Sto oni misle, koliko imaš godina?" Freddv je to upitala, obuzeta izgledom sestre na fotografijama. Bila je čarobna, zrela, uravnotežena i zavodnička neznanka, smiješeći se u oči ljudima koje nitko u obitelji nije dosad vidio. "Dvadeset jednu." "Kako si to uspjela?" upita zadivljeno Freddv. "Imam krivotvorenu osobnu ispravu, naravno. Svatko je ima." Delphine je to rekla s nelagodom. Pograbivši u hipu fotografije, bacila ih je u ladicu koju je odmah zatvorila. "Reci mi još samo nešto", zamoli Freddy stariju sestru. "Sto?" "Ti ljudi? Vode li te na ples u noćne klubove, kupuju li orhideje kojima te kite, gledaju li te tako kako te gledaju samo zato što si neodoljivo zabavna u razgovoru? Provodiš li s njima 246 I DO PONOVNOG SUSRETA iiii"lii vcČcr pitajući ih što misle o svojoj

nogometnoj momčadi ih (" Nltipovima i o svojim automobilima?" •>Nc* baš", odgovori oprezno Delphine. "Ali to je dovoljno za I u h rt uk." liilo je nedjeljno popodne u lipnju 1936. Dan ranije Freddv je do-Nlit svjedodžbu završene srednje škole, a sad je bila sama, na najdut.i"m krosu što ga je dosad bila poduzela, od Dry Springsa do San I ,iiih ()bispa i natrag. Najkraći put bio je nešto sjevernije i malo zapadnije, preko Big Pine planine lanca San Rafael, zatim iznad doline lni istok od Santa Marije, duž umjetnog jezera Twitchell i preko Ar-it>yo Grandea do zračne luke San Luis. Mnogo bi lakše bilo slijediti iilnilu prema sjeveru i zatim kod Pismo Beacha skrenuti na istok, ali luko ne bi stekla nikakva nova znanja u navigaciji. Proteklih mjeseci, dok je radila s Macom na stjecanju privatne letačke dozvole, koju je i dobila prije nešto više od mjesec dana, radila je na navigaciji koliko god je to mogla. Navigacija, potpuno precizna navigacija bila je sljedeći najvažniji korak za pilota koji je već naučio letjeti. Nije to bilo nešto tajanstveno, pomisli Freddv, kao što se isprva bojala. U biti, to je značilo letjeti tako da svakog trenutka točno zna gdje se na-luzi. Do te spoznaje dolazilo se očitavanjem znakova na zemlji, usporedbom sa zemljovidom što ga je neprekidno držala na koljenima i strogim pridržavanjem smjera kretanja što ga je utvrdila uoči leta na magnetskom kompasu. U nekoliko časaka nepažnje vjetar je mogao skrenuti zrakoplov s predviđenog smjera; zato je Freddv pozorno motrila obilježja na zemlji koja bi se, prema zemljovidu, morala nalaziti

desno, lijevo ili upravo ispod letjelice. Ako bi došlo i do najmanjeg odstupanja, smjesta bi prilagodila kompas da ispravi učinak vjetra. Preletjela je gradić Ojai koji je bio točno ondje gdje se morao nalaziti, pa je Freddv dopustila svojim mislima da malo odlutaju u budućnost. Već sutra započet će novi posao, radeći šest dana u tjednu u pekarnici Van de Kamp na raskrižju ulica Beverlv i 247 n mm i kkantz Wattern. U tenu lancu pekarnica, koji je započeo od dućančića h domaćim kolačima, nalazilo se sad stotinjak trgovina sa zaštitnim znakom vjetrenjače širom Los Angelesa. Posao joj je počinjao u šest ujutro, kad je pekarnica otvarana, i trajao do dva popodne, kad ga je preuzimala popodnevna smjena. Zbog neprikladne satnice i radnog tjedna od šest dana bila je dobro plaćena, dvadeset pet dolara na tjedan, onoliko koliko bi dobila i neka stručna tajnica. Freddv je to značilo da će moći letjeti nekoliko popodneva u tjednu kao i vikendom. Ona uzdahnu. Sudbina joj je dodijelila da prodaje slatkiše i kolače, koje nije podnosila, ali te su slastice omogućivale jedan od rijetkih poslova koji nije stradao od depresije. Svakodnevno udisanje vonja toplog šećera bila je tek mala neugodnost u usporedbi s novcem koji joj je omogućio letenje preko ljeta i još malo - samo malo - za prvu uštedu kojom će moći kupiti zrakoplov. Danas je upravo uživala vozeći novi Macov avion, svijetložuti monoplan Ryan STA sa strojem Menasco C-4 od 125 konjskih snaga. Bio je snažniji od Tavlor Cuba i njime je dosad

letjela tek pet puta. Kao nagradu za dobivenu srednjoškolsku svjedodžbu, otac joj je poklonio ogrlicu od pravih bisera, no majka ju je -neka je blagoslovljena - obdarila čvrstim novcem, dovoljnim da plati tri duga krosa, od kojih je ovaj današnji bio prvi. Biseri su ipak bili prvi vrijedan nakit koji je posjedovala. Freddy se bavila mišlju da ga možda založi. Znala je da od oca ubuduće ne može očekivati financijsku pomoć. On je bio voljan kupiti joj set skupih štapova za golf ili članstvo u teniskom klubu - pa i lekcije iz bridža, ako bi joj to palo na um. Zahvaljujući majci, on se više nije izričito protivio njezinim letovima, ali dao joj je jasno do znanja da za njih ne želi dati ni centa, pa ni u obliku zajma. On se očito nadao kako bi je teškoće mogle navesti da odustane od svega. Nije bilo nikakva smisla pokušati mu objasniti da namjerava kupiti vlastiti avion. Najjeftiniji među jeftinim zrakoplovima 248 DO PONOVNOG SUSRhTA l".ivlor, Porterfielđ Zephyr i Acronanca ighwing - koštali su go-i>vo petnaest stotina dolara svaki, s gotovinskom uplatom pri I upnji od četiri stotine pedeset dolara. Cijelo bogatstvo! Za oj osamnaesti rođendan Delphine je dobila novi Pontiac i oiipe vrijedan šest stotina, što je izazivalo zavist medu mora-• ima 11 okolici. Uspoređujući s cijenama automobila, kupnja jef-iniog zrakoplova mogla se usporediti s kupnjom Packarda, naj-ikupljeg automobila u Americi. Pred njom je očito bio pokušaj da kupi avion iz druge ili treće ruke, koji bi zatim mogla dotjerali, zrakoplov koji bi možda mogla nabaviti uz povoljnu cijenu i

otplatu na dulji rok. Ako ne bi došla do vlastitog aviona, upitala se Freddy hvatajući visinu ispred planine Big Pine, kakvu bi budućnost imala kao pilot. Točnije, kao pilot na utrkama? Utrke. Znala je da nema nikakva izgleda natjecati se u brzinskim utrkama, na razmjerno kratkim udaljenostima, jer su u njima sudjelovali snažni avioni koji su jurili poput trakaćih konja. A ne bi mogla sudjelovati ni u utrkama u zatvorenom krugu oko fiksnih točaka. U bilo kakvoj brzinskoj utrci imali su izgleda samo mnogo snažniji avioni od onoga kojega će ona možda moći nabaviti, i to s pilotima koji imaju iskustvo u toj vrsti utrka. U posljednjih nekoliko godina zanimanje za brzinske utrke toliko je poraslo da su se pojedini rekordi mogli održati samo nekoliko dana - dok ih ne bi oborio neki drugi takmičar. Ipak, u području Los Angelesa održavana su razna kros natjecanja, od jedne do druge točke za opskrbu gorivom, do cilja koji je mogao biti i stotinama milja daleko. Pritom je za svaki zrakoplov utvrđen hendikep, izračunat prema najboljem mogućem učinku, tako da bi pobjeđivao onaj pilot koji je u zraku proveo najmanje vremena, pilot koji je postigao najveću brzinu koristeći se na najbolji način vjetrom, kompasom i zemljovidom, najprecizniji, najdosjetljiviji i najsnalažljiviji pilot katkad i najsretniji. 249 JUDITU KRANi: DO PONOVNO^" Dovruga, ali ona je prekasno rođena! Amy Johnson, britanska lcliiČicii čiju je karijeru Freddy strastveno pratila, počela je letjeti

1928. godine. Kad je ta djevojka iz Hulla imala samo sedamdeset pet sati letenja, uzletjela je iz Croydona, zračne luke na rubu Londona, i nekim se sićušnim i krhkim De Havilland Mutnom, nabavljenim iz druge ruke, zaputila do Australije. Pješčana oluja prisilila ju je na spuštanje usred pustinje, prilikom prizemljenja u Bagdadu slomio joj se jedan potporanj kotača, na putu do Karačija izgubila je zasun, nestalo joj je goriva kod Jansia, pa se morala spustiti na vježbalište među vojnike koji su počeli bježati spašavajući glavu, proletjela je kroz monsun između Kalkute i Ranguna, gdje je morala staviti novi propeler koji je srećom ponijela sobom. Na posljednjoj etapi, duž Indonezije, počeo joj se joguniti stroj, a imala je i vrlo lošu vidljivost iznad Timorskog mora prije nego što je dosegnula Dar-win, gdje je oduševljeno dočekana kao prva žena koja je sama letjela od Engleske do Australije, postavši tako internacionalna heroina. To je dakle ono pravo, promišljala je Freddy, a njezino se obožavanje heroja prometnulo u puku žalost kad je izračunala da je Amy Johnson ostvarila svoj podvig kad je Freddy imala tek devet godina i još nije bila ni zakoračila u zrakoplov. Nakon svoga prvog trijumfa Amy Johnson ostvarila je i drugi, postigavši rekord za lake avione u letu od Londona do Tokija. A zatim, kad je jedan dotad nepoznati pilot, Jim Mollison, postao slavan prevalivši udaljenost od Australije do Engleske u samo devet dana, udala se za njega. Nakon medenog mjeseca koji je trajao samo dva dana, Mollison je oborio niz rekorda preletjevši Atlantik od istoka prema zapadu, dok je Amy oborila za jedanaest sati

vlastiti rekord između Londona i Cape Towna. To vjenčanje je doista bilo slavno, pomisli Freddy uzdah-nuvši. Znala je da joj nitko ne bi odobrio tu zamisao, no ona je snatrila o braku dvoje pilota koji će se odmah nakon vjenčanja zaputiti u različitim smjerovima, u potjeri za novim rekor-< lima. Baš je sretna ta Amy Johnson, naletjevši na muškarca ko-icimi je bilo stalo upravo do onoga do čega je bilo stalo i njoj. Ni jedan od momaka s kojima se u protekloj godini Freddy upoznala i imala s njima sastanke nije pokazivao nikakva zanimanja za avijaciju. Iskušala je Delphinin savjet i pokazalo se da funkcionira. No kao dobra pripovjedačica morala je voditi i dosadne razgovore... po njezinu mišljenju, nije se isplatilo biti popularna. Bilo je dakako i poljubaca, više puta zapravo. Ali nije to bilo bogzna što, pomisli Freddy podsjećajući se razočarano doticaja dviju stidljivih usana, nespretnih ruku koje su grlile podjednako nespretna ramena. Zapravo, te je poljupce dopuštala kako ne bi razočarala Del-phinu, no za nju je bilo i mnogo važnijih stvari s kojima je kasnila - pomisli nezadovoljno Freddy dok je promatrala vidokrug. Prije šest godina Ruth Nichols oborila je brzinski rekord svoje prijateljice i suparnice Amelije Earhart, dvije godine kasnije, 1932., Earhart je sama preletjela Atlantik, 1934. je Francuskinja Marie-Louise Bastie bila prva žena koja je izvela kružni let između Tokija i Pariza, u rujnu 1935. Laura Ingalls preletjela je bez prekida udaljenost od Los Angelesa do New Yorka, obo-rivši rekord Amelije Earhart gotovo za četiri sata. To je zbilja sranje - je li moguće da je sve

već učinjeno? Amy Johnson obletjela je manjim i slabijim avionom od ovog Ryana više od polovice zemaljske kugle, a gdje je bila Freddy osam punih godina nakon tog rekorda? Vrtjela se oko Twitchella, te prljave umjetne baruštine, a ne iznad oceana, mora, pustinja ili makar velikih rijeka. Ovim tempom nikad ne bi izišla iz Kalif ornije! Na malom aerodromu San Luis Obispo Freddy je za ručak pojela sendvič koji je ponijela od kuće i uzela gorivo, zapazivši ^ zabrinuto da gazolin za avione stoji dvadeset centa galon. Kad je napokon stekla letačku dozvolu majka je inzistirala da joj plati zdravstveno osiguranje kao i osiguranje za odgovornost 250 251 JimiTH KHAN"l za učinjenu štetu. Bez toga osiguranja, koje je majku stajalo stotinu doliira, ne bi više mogla letjeti, ali je gazolin morala kupovati samu. Bila je- to paklenski skupa strast, pa je Freddy zavidjela ženama iza kojih je netko stajao. Floyd Odlum pomagao je svojoj supruzi Jackie Cochrane, lord Wakefield sponzorirao je veliku letačicu s Novog Zelanda Jean Batten, a pomagao je i Amy Johnson. Annu Morrow naučio je letjeti njezin suprug Charles George Putnam. Zar se ne bi mogao pronaći neki muškarac, bogat i po mogućnosti vrlo star, u svakom slučaju bez romantičnih natruha, koji bi potpomagao američko zrakoplovstvo plaćajući njezine račune? Ne, takvoga nije bilo, odgovori Freddy sama sebi. Možda bi se i našao da je započela prije deset godina, kad su žene ostvarivale svoje prve podvige u zraku, ali danas su veliki

pionirski dani prošlost. Dobro, za stjecanje slave je prekasno, ali nešto bi se ipak moglo učiniti. A što - to će već otkriti. Znala je to jako dobro, kao što je uostalom znala sve kad je posrijedi letenje. Bilo joj je sve savršeno jasno, pomisli dok je pogledom obilazila tu malu zračnu luku koju nikad prije nije vidjela, a koju je ipak pronašla ne potrošivši ni milju leta uzalud, kao da su na nebesima bili istaknuti putokazi i prometne strijele. Prošlog ljeta još nije bila počela obuku, a sad je već školovan pilot. Kad bi samo imala vremena, zemljovide i novac za gorivo i hranu, mogla bi se ovim Ryanom uputiti ravno do Aljaske, ili u suprotnom smjeru, do donjeg vrška Južne Amerike. Mogla bi to učiniti već ovog časka, jer je već znala sve što je trebalo znati. Znala je dovoljno, to je bitno. Ostalo će se već dogoditi i ona će tome pridonijeti. Freddy zahvali momku koji je nasuo gorivo, prođe rukom kroz kosu i pope se natrag u žuti zrakoplov, olakšana srca. Nakon nekoliko sati Freddy je već bila blizu Dry Springsa. Povratni let bio je tako dosadan da je pomislila kako bi bilo 252 DO PONOVNOG SUSRHTA zgodno poći zaobilaznim putem, pa se spustiti u Santa Mariju i Santa Barbaru, tek toliko da doživi tamošnje raspoloženje, porazgovara bilo s kime tko se nađe na stazi. No znala je da je Mac već izračunao koliko joj vremena treba za taj kros, pa će se uznemiriti ako zakasni. Letjela je tako točno i vjetrovi su bili tako povoljni da je bila dobrih dvadeset minuta ispred vremena predviđenog za povratak.

Može dakle još nešto učiniti, pomisli ona uz osjećaj napetog zadovoljstva. Dan je bio prekrasan, vidljivost potpuna. A bila je još dovoljno daleko od Dry Springsa da je nitko neće vidjeti što radi. Nigdje na vidiku nije bilo nijednog zrakoplova. Bio je to poziv sudbine, reče Freddy sebi, upravo poziv sudbine da pokuša učiniti nešto što je već mjesecima proučavala u svom omiljenom udžbeniku autora Jacka Hunta i Raya Fahringera. Pred sobom kao da je jasno vidjela prvu stranicu poglavlja "Akrobat-ska faza". Iz njega je znala napamet svaku riječ. Prije svega, učenik mora shvatiti da je "sastavni dio zrakoplova" od trenutka kad zategne sigurnosni pojas. Od tog trenutka, bez obzira na poziciju aviona, normalnu ili obrnutu, pilot uvijek sjedi u istom položaju o odnosu na zrakoplov... i pokreće poluge u skladu s tim. Kad se to shvati, očito je da pilot mora samo "promatrati" gdje se nalazi i na odgovarajući način "letjeti". Uostalom, tako se ponaša i tijekom normalnog letenja. Izvrsno, ima li od toga što jasnije? Ili poticajnije? U mislima je već izvela na tisuće petlji, pomisli Freddy dok se uspinjala do visine od pet tisuća stopa, apsolutno sigurne za taj manevar. Mogla bi u snu ponoviti popis uobičajenih učeničkih pogrešaka. Sve je to bilo ucrtano u njezinu mozgu. Još nije izvela petlju, barem ne avionom, ali danas je letjela serijskim zrakoplovom sa serijskim strojem kojemu je davao prednost i nacionalni letački akrobat Tex Rankin. Nije li upravo Rankin ustvrdio da sigurnost pilota ovisi o preciznoj akrobatici? Nije li upravo sebi dugovala neku

specijalnu 253 umiru kranl proslavu? Proslavu stjecanja letačke dozvole prošlog mjeseca. I pro-shivit tliiiinSnjcg zaključka da je neće zastrašiti podvizi što su ih bile ostvarile Amy Johnson, Earhart i Cochrane. Tako je! Frcdc.lv poče oprezno ponirati zrakoplovom, a čim je dostigla potrebnu brzinu poče se izvlačiti prema gore. Postupno je gurala priklopac tako da je postigla maksimalnu snagu. Pokoravalo joj se sto dvadeset pet neiscrpnih konjskih snaga, galopira-jući naprijed na najmanji pritisak njezine ruke. Nakon puno sati provedenih u opreznoj navigaciji, s čistim i strogim matematičkim užicima, kakvo je to sad blaženstvo bilo zajuriti se u nebesa! Vodila je zrakoplov kružnicom, a kad je dosegnula točku u kojoj je letjela naglavačke, osvrnu se da pogleda kako se nos zrakoplova izravnava s horizontom. Dokazala je sebi da može letjeti naglavce, da može nadvladati ograničenja zemljine teže makar u jednom časku zanosa. Kad je zrakoplov izveo petlju i krenuo ponovno k visinama, uspravivši se, Freddv se poče smijati kao dijete, ali dijete koje potpuno vlada zrakoplovom. Načini još jednu petlju. Pa još jednu i još jednu. Tek nakon desetak izvedenih manevara uvjerila se da će ih biti dovoljno, pogotovo jer se prisjetila da je Dry Springs vrlo blizu. Sasvim trijezno, leteći poput postarijeg gospodina u nedjeljnoj vožnji - izuzev smiješka na njezinu licu koji nije mogla zaustaviti Freddv poče ponirati i prizemlji se, po običaju besprijekorno. Zagleda se po poljani. Sve je

bilo mirno. Nekoliko letača međusobno je razgovaralo. Neki od njih pripremajući se za kratak let u zalaz sunca, a drugi pospremajući svoje zrakoplove. Ali pred hangarom McGuirove škole nije se moglo nikoga vidjeti. Ona pričvrsti zrakoplov i krenu prema uredu, šepureći se i triput ponovivši refren pjesme "DO PONOVNOG SUSRETA". Dok je ispunjavala dnevnik leta začula je Macov Tay-lor Cub kako se prizemljuje i zatim gasi stroj. "Koga vraga ti sebi dopuštaš!" zaurlao je Mac upadajući bijesno u ured, dignuvši ruku kao da će je udariti. Freddy ustu254 DO PONOVNOG SUSRET knu prestrašena, postavivši se lako da je stol bio između Maca i nje, našlo on spusti ruku. "Odgovori mi", izdera se, žestinom koju nije u njega mogla ni zamisliti. "Vježbala sam... petlje", promuca Freddy. "Kako si se usudila na takve vratolomije! Mogla si se ubiti, ti glupo, glupo derište, zar ti to nije jasno?" "U knjizi piše..." "Kakvoj prokletoj knjizi?" "U mom Priručnom udžbeniku letenja... Mac, tamo je sve opisano, svaka sitnica... Točno sam znala kako ću to izvesti. U cijeloj knjizi to je najlakši manevar, poduzela sam sve mjere opreza, a zrakoplov je osposobljen i za najteže akrobacije..." Riječi su joj zastale kad je vidjela pogibeljan izraz njegovih očiju. "Vrag te odnio, Freddy! Nitko, nitko ne smije izvoditi takve vratolomije bez učitelja pored sebe i bez padobrana! Nisi bila dovoljno bistra ni da shvatiš kako se iz svakog aviona koji je letio u krugu od pedeset milja moglo vidjeti

što radiš, ti glupo i bezobrazno derište! Još nikad nisam doživio takvu neodgovornu i kriminalnu predstavu! Zbog onoga što si učinila mogla bi izgubiti letačku dozvolu. Moglo ti se zamračiti pred očima i mogla si se srušiti, ti prokleta glupačo! Pri dnu petlje Ryan ostvaruje brzinu od 280 milja na sat. Je li ti bila poznata ta pojedinost, Freddy? Vrag te odnio!" Mac stisnu šake, kao i usne, dok je zurio u nju očekujući odgovor. Freddy poče kružiti pogledom po uredu u potrazi za pribje-žištem, no kako ga nije pronašla, stisnu se uza zid. Nije mogla zaustaviti napad bolnih jecaja koji su je bili obuzeli. On je imao pravo, ona je pogriješila i nije mogla reći ništa u svoju obranu. Osjećala je tek sramno poniženje. Bilo bi sasvim besmisleno kad bi sad rekla kako joj je žao. Zločin je bio prevelik. On je na nju bio bijesan. Plakala je sve jače i jače, slomljena gorkim osjećajem krivnje, udarajući šakama po zidu u beskorisnom i kukavnom kajanju. Naposljetku, nakon nekoliko dugih minuta, Fr255 JUDITU KHANT/ eddy pokri lice rukama i poče šepesati iz ureda što je brže mogla, nadajući se skrovištu u majčinu automobilu. "Natrag ovamo!" prodera se Mac. Ali nije stala. Nije više mogla podnositi njegov bijes. Okomi se na nju, i okrenu je prisilivši je da spusti ruke s lica. "Hoćeš li to ikad ponoviti?" Nije mogla izustiti ni riječi, ali je odlučno zatresla glavom, što nije ostavilo znaka sumnje o njezinim namjerama. Zatim se odšulja do automobila. On je ponovno pograbi. "Nećeš sjesti za upravljač dok se ne oporaviš, za ime

božje. Dođi, sjedni i pre-satni jecati." Ona obrisa oči i ispuha nos, i dalje dršćući uz jecaje koji su se stišavali. Stajao je uz nju okrenut joj leđima, promatrajući kroz prozor zrakoplove koji su se spuštali jedan za drugim. Nedjeljni letači nevoljko su se vraćali na zemlju. Napokon je mogla progovoriti. "Mogu li sada kući?" "Ne, ne možeš. Ne prije nego što se budemo posve jasno razumjeli. Zašto si izvodila te petlje?" "Bila sam... sretna." "Pa si se odlučila za vratolomije?" "Da." "Zašto toliko mnogo?" "Osjećala sam se lijepo i to mi se dopalo." "Obećavaš li da nećeš nikad više?" "Obećavam." "Ne vjerujem ti." "Mac! Prisežem da neću. Kako da te uvjerim? Naučila sam svoju lekciju - nisam lažljivica i hoćeš li mi povjerovati?" "Ne, neću. Ne mislim da si nepoštena. Mislim da stvarno vjeruješ kako više nećeš krenuti u vratolomije, ali jednog dana, kad se negdje budeš osjećala sigurnom, kad budeš znala da si dvjesto milja daleko, kušnja će biti prejaka i nećeš joj se moći oprijeti. Kad si jedanput počela, nećeš se moći zaustaviti. O tome znam ponešto. To se mora dogoditi, što god sad rekla." "Ne mogu te spriječiti da misliš ono što si naumio", reče Fre256 DO PONOVNOG SUSRHTA đđy potišteno. To znači da joj više nikad neće predati u ruke zrakoplov Ryan. Vratit će se na

sporijega i slabijega Tavlora, ako joj uopće dopusti letjeti njegovim avionima. "Akrobatika je znanost, Freddy, a ne glupa igrarija. Tu nema mjesta lakomislenosti. Nju se ne može ni oprostiti ni zaboraviti. Više od bilo kakva drugog letenja, akrobatika zahtijeva više rada, više ponavljanja i precizne prakse." "Razumijem te, Mac. Nikad ne bih ni sanjala..." poče Freddy beznadno. On podrugljivo diže obrve. "Nikad ne bi ni sanjala? Upravo to bi učinila, poznajem te odviše dobro. Ako u nešto mogu biti siguran, onda su to tvoji snovi. Ali zato ću te ja naučiti akrobatici. To je jedini način kojim se mogu uvjeriti da ćeš znati što radiš kad to budeš izvodila." "Mac?... Mac?" "Sad se gubi odavde. Idi kući." Dok je promatrao Freddy kako odlazi, McGuire pomisli kako nikad nije bio toliko blizu da udari neku ženu. A kad je počela onako jecati, nikoga nije htio toliko utješiti kao nju. Kriste! To derište proizvodilo je više nevolja nego što je bilo vrijedno. Ali, dovraga, njezine su petlje izgledale sasvim dobro. Ako je ne nauči akrobatici, učinit će to netko drugi. 257 JUDITU KHANTZ Glava 1 c ok se odmarala u osunčanoj sobi za doručke, Eve je prelistavala jutarnje novine. Paul je već otišao u konzulat, obje kćeri bile su u školi, uspješno osoblje u kuhinji već je pripremalo ručak na koji će danas doći dame iz francuske zajednice. Još jučer je narezala ruže u vrtu i razmjestila ih po cijeloj kući, pa se

sad mogla prepustiti dokonom proučavanju vijesti iz svijeta, ili barem onome što su losangeleski listovi držali važnim. Bio je svibanj 1936. godine. Francuska je bila paralizirana štrajkovima nakon izborne pobjede Narodne fronte u kojoj je bilo mnogo socijalista i komunista. Mussolinijev rat protiv Etiopije bio je završen i talijanski potkralj vladao je milijunima ljudi u tom dijelu Afrike. Hitlerov Wermacht zaposjeo je prethodno razvojačeno područje Porajnja, usprkos Društvu naroda, što su izričito osudile Belgija, Engleska, Fracuska i Italija - ali ništa nije učinjeno da bude zaustavljen. Glavna vijest iz Los Angelesa bilo je vjenčanje Douglasa Fairbanksa starijeg s lady Svlvijom Ashlev. Eve se olakšano usmjeri na priču o vjenčanju. Ta žena je prema glasinama bila kći sluge, a zatim nakratko "zvjezdica" u nekoj londonskoj reviji, što god to značilo. Kasnije se uspjela 258 IX) PONOVNOG SUSKHTA i"inil m nu.sljcđnika titule i bogatstva carla od Shaftsburyja. Hititi, usitni godinu kasnije, već razvedena od lorda Ashleva, na-niiilrt je osvojili jednog od najvećih filmskih glumaca Holly-ii "uja. l"(vc je zadivljeno promotrila novinsku fotografiju njihova ci-< ilnog vjenčanja u Parizu. Lady Ashley bila je iznimno eleKrtiilua, nije se moglo poreći. Njezin svijetli vuneni ogrtač bio |r ukrašen ovratnikom od tamne samurovine, dok su četiri go-" i tur orhideje bile pričvršćene ispod bogate ogrlice od dijamant si i bisera. Nokti su joj bili obojeni tamnocrveno, kao i na-tniješene usne.

Pod tankim obrvama njezine su oči bile duge i /.Minulo orijentalne. Usprkos klasičnim crtama ne bi se baš moli" nazvati ljepoticom, a Eve je zap&zila i neku hladnoću lica. I Iz nju je stajao od sunca potamnjeli Fairbanks, uz radostan iz-Ijled čovjeka koji je ostvario želju svoga srca. Par je izgledao pobjedonosno. Uspjeli su se bez nevolja izdignuti iznad skandala što ga je bio izazvao Fairbanksov razvod od Mary Pickford, cijelu godinu krstarili su jahtom prije vjenčanja, i cijena takva ponašanja bila je podjednako obožavanje kao i avist. Dok je promatrala snimku te žene okružene raskoši i obožavanjem, koja je toliko zaluđivala muškarce da bi za nju učinili baš sve, Eve se priupitala koliko bi Amerikanki, koje u navodno bile šokirane tim brakom, rado promijenilo svoj životni položaj s njezinim. Milijuni? Deseci milijuna? Baci novine u košaru za otpatke. Vremena i običaji promijenili su se, pa ona, koja je bila tako strogo osuđivana, ne bi sad smjela sama postati sudac. U drugu ruku tu su bile Delphine i Freddy, pa ako nije bilo na njoj da presuđuje Svlviji Ashley, imala je obveze spram kćeri. Delphine je plovila tako lako kroz godine koje je sama Eve doživjela kao razdoblje ugušene pobune. Morala je priznati da je Delphine bila ponešto lakoumno i sebično dijete s osobinama rođene kaćiperke, ali u njezinoj ličnosti ipak nije bilo ničega prostog. U odnosima s muškarcima bila je pravi majstor, no 259 JUDITU KRANTZ ipak nije izgledalo da uživa kad bi neki

muškarac zbog nje patio. Bila je osjećajna i živahna djevojka, svakako kapriciozna, ali u biti dobra. Kako se činilo, Delphine nije imala jakih moralnih uvjerenja, ali u njezinoj dobi i pogotovo u ovome gradu, tko ih je imao? Evi je nedostajala Delphine, koja se preselila u dom svog se-strinstva na sveučilištu. Paul je isprva želio da svoje studentske godine proživi kod kuće, ali fakultet je doista bio predaleko za svakodnevna putovanja tamo i natrag. U svakom slučaju Eve je imala dojam da će njezino starije dijete biti mnogo sretnije ako bude okruženo vršnjakinjama. Da je ostala živjeti u roditeljskom domu, propustila bi priliku da pronađe stvarno dobre prijateljice. Kako kaže uzrečica, studentska prijateljstva su najbolja prijateljstva. Bila je sretna što joj je barem mlada kći još u srednjoj školi. Kad se i ona upiše na fakultet sljedeće jeseni, i Freddv će se jamačno pridružiti nekom sestrinstvu i živjeti ondje, iako se Eve potiho nadala da možda i neće. Eve je mrzila američki običaj da djeca gotovo automatski odlaze od kuće, no protiv toga nije mogla ništa. U najmanju ruku Freddv se neće htjeti upisati na fakultet koji bi bio daleko od njoj dragoga Dry Springsa. Eve se pribojavala da Freddv nema mnogo od onog sjajnog života u kojem je Delphine uživala. Koliko joj je bilo poznato, tijekom školskih godina nije pronašla neku prisnu prijateljicu -ako se izuzme ona, izmišljena, s Beverlv Hillsa. Njezini su interesi bili sasvim različiti od interesa njezinih vršnjakinja. Bila je premlada za letačku strast koja ju je bila obuzela, premlada za toliku svojeglavost. Kad bi samo Freddv bila malo nalik Del-phini, a

Delphine Freddv... Baš si glupa, reče Eve samoj sebi, i uputi se do kuhinje da pogleda ide li sve u redu. Hvala nebesima, pomisli dok je pregledavala posudice s vodom za pranje prstiju, što se od domaćice nije očekivalo da nosi šešir, kao od uzvanica. Bila je to za nju jedna briga manje. 260 DO PONOVNOG SUSRBTA IMphinc uguši cigaretu i zagleda se po spavaonici svoje najbolje imjiiirljicc Margic Hali, također pripadnice sestrinstva. Prostorija lek preuređena u ružičasto i bijelo uz veliki izdatak novca, bila je niilik na hram neokaljanog djevičanstva. Nije nikako bila u skladu n kratkim i krom-žutim kovrčama stanarke, njezinim bujnim mladim tijelom i lovorastozelenim očima, ali, kako je Margie rekla, ako je to odgovaralo njezinoj majci, ona je mogla podnijeti i takav dekor. Ta majka već se triput razvela i sad je bila u četvrtom braku. < "ikako su se Margie i Delphine sprijateljile prije šest godina, ova je soba u kući u Bel Airu bila iznova dekorirana već treći put. Gospođa Hali mislila je nekad da će tako moći stišati kćerine emocionalne nelagode, a što se Margie tiče to je bilo sigurno prikladniji postupak nego da se od nje zahtijevala simpatija za nove majčine muževe. A možda će nakon sljedećeg razvoda nova dekoracija više biti po kćerinu ukusu? Majka je bila u Europi na svom najnovijem medenom mjesecu, a rođeni otac živio je negdje u Meksiku, ali se za njega nije čulo već godinama. Bračni par pazikuća koji je upravljao kućom, no inače nije postavljao nikakva pitanja, slušao je, kao i obično, radio u svom

stanu iznad garaže. Delphine i Margie još jednom su prespavale u toj kući, što su i inače često činile, jer je Eve dala dopuštenje nadzornici sestrinskog doma. Eve nije imala razloga da se protivi Margie samo zbog neurednog obiteljskog života njezine majke ili zbog odviše živahnih kozmetičkih boja. Prema izjavama časnih sestara iz Presvetog srca, kod kojih se Eve zanimala za kćerinu prijateljicu, Margie Hali bila je poslušna, točna, uljudna i marljiva, s dobrim školskim ocjenama. Živahna, to da, ali s obzirom na njezinu majku bio je pravi blagoslov što dijete nije bilo depresivno. Boja njezine kose? Pa, bila je prirodna a ne umjetna, nažalost odviše upadljiva, no protiv toga se nije moglo učiniti ništa. Da je Eve mogla zaviriti u prebivalište Delphinine prijateljice, njezine bi se neugodne slutnje potvrdile. Margie je imala deset puta više kozmetičkih pomagala nego prijateljica, neuredno na261 JUDITH KRANTZ bacanih u stolu garderobe. U njezinim ormarima nalazilo se pravo mnoštvo nakićenih i pomodnih večernjih toaleta, večernjih ogrtača i cipela s visokim petama, sve to prikladnije nekoj zreloj mladoj ženi negoli djevojci od osamnaest. U tajnoj ladici njezina ružičasto-bijelog pisaćeg stola nalazila se gomila novca, stečenog u kockarskim igrama s njihovim muškim pratiteljima po ilegalnim lokalima širom Los Angelesa, grada pod upravom koja je svake godine bila sve korumpiranija. Te dvije ljepotice donosile su im sreću, tako su barem tvrdili brojni elegantni muškarci iz

njihove pratnje. Margie i Delphine doista su bile dekorativne maskote, kojima su davali povelike svote uz mogućnost da dobitak zadrže za sebe, a kad izgube, da se jave darodavcima za novu svotu. Sve haljine koje je nabavila s pomoću tog novca Delphine je držala u prijateljičinim ormarima. Doba prohibicije zaključeno je, pa su ljudi mogli piti bez rizika, a strast za kockanjem bila je proširenija nego ikad. Svatko s dobrim vezama mogao je u desecima tajnih igračnica dobiti ili izgubiti mnogo novca. Bilo je svakakvih igračnica - od elegantnih klubova na Sunset Boulevardu do neurednih koliba duž obale. Vodeni taksiji odvozili su zainteresirane i do plovećih igračnica Monte Carlo i Johanna Smith. U klubovima koje su Delphine i Margie posjećivale, točio se šampanjac i služio kavijar, a večernje odijelo bilo je obvezno. Širile su se glasine da je istočna banda počela preuzimati kockarnice na zapadnoj obali, što je samo povećalo privlačnost te zabranjene djelatnosti. Delphine je, naravno, učinila sve potrebno da roditelji ne doznaju ništa o njezinu noćnom životu. Stoga je bilo nemoguće da muškarci dolaze po nju u sestrinski dom. Oštrooka i sumnjičava nadzornica doma, gospoda Robinson, telefonirala bi majci istog časa ako bi vidjela da po Delphinu dolazi itko osim studenata s koledža, nespretnih momaka Delphinine dobi, često bez no262 IX) PONOVNOG S"US"RtiTA vtuit. Ti su momci za nju ubrzo postali nezanimljivi, budući tla su bili premladi i

nedovoljno dotjerani. Dvije djevojke bijahu nerazdvojne. Obje su uspijevale i dalje ilobivati zadovoljavajuće ocjene, tako što su jedna drugoj poma-Hiilc u pripremama za ispite, iako su plesale i kockale se tri ili (ctiri noći u tjednu. Njihove noćne zabave svršavale su tek I "red jutro, obično kajganom kod Sardija. Zatim bi ih prijatelji iskrcavali u Bel Airu, kako bi mogle odspavati koji sat prije po-. t-tka predavanja. Nerijetko su preskakale predavanja, jer su obje imale izvrsnu memoriju, pa su propušteno nadoknađivale s nekoliko dana studiranja. Subotom su Delphine i Margie uzimale kockom zarađeni novac i odlazile u najbolje trgovine, zabavljajući se kupnjom novih haljina i rublja, osjećajući se uz kasni ručak tako nadmoćnima nad ostalim djevojkama iz sestrinstva, čije su se ideje o dobroj zabavi iscrpljivale odlaskom na nogometni susret i čašom punča nakon toga, u studentskom domu s gomilom kolega. Dvije prijateljice pomagale su jedna drugoj kad bi koja odviše popila, iskušavale su nove lijekove protiv mamurnosti i nisu oklijevale međusobno razmjenjivati muškarce koji bi ih pozivali, jer ionako nisu do njih mnogo držale. Savjetovale su se o novim frizurama kao i o najsvježijim slengovskim štosovima, dotjerivale su zajednički nokte, izmjenjivale iskustva o ljubljenju i tetošenju i upozoravale se međusobno na muškarce koji su pokušavali "otići predaleko" - one su i dalje bile "prave" djevojke koje su držale do svoga djevičanstva. Omiljena tema njihovih razgovora i zapravo jedino u njihovim životima što im se nije činilo idealnim, bila je neizbježiva činjenica da su bile tek dodatna točka u drami što se

svako-noćno odvijala po hollywoodskim restoranima i noćnim klubovima: one nisu bile filmske zvijezde. Koliko god bile zgodne i dobro odjevene, nitko nije zurio u njih niti od njih tražio autogram. Bile su doduše dobri poznavatelji svijeta o kojemu je ostatak zemlje tek čitao u novinama, no jedno je biti poznat glav263 JUDITU KRANTZ nom konobaru u Coconut Groveu, a nešto sasvim drugo biti meta fanova i fotoreportera. "Pokušaj to ovako promatrati", reče jednom prilikom Mar-gie. "Kad bi tvoja fotografija izišla u novinama, obitelj bi te zaključala u kući i ostavila na kruhu i vodi." "Kad bi se moja slika pojavila u novinama", usprotivila se Delphine, "to bi značilo da sam slavna, a protiv toga se ne bi usudili buniti ni moji ukućani." Ušutjele su pred argumentima. Da, poznavale su glumce, no one su same po sebi bile beznačajne. Oni koji su ih izvodili na ples i kockanje bili su mladi momci koji su se preko dana bavili svojim poslovima - u svoje društvo običavali su pozivati glumce samo zbog nadobudnih zvjezdica koje su ih pratile. "Razvedri se, Delphine", pokuša je posavjetovati Margie dok je vadila snop od pet stotina dolara koji je potom podijelila na dva jednaka dijela. "Filmske zvijezde moraju jako rano ustajati i redovito se zaljubljuju i odljubljuju, što je, morat ćeš priznati, klopka za svakoga tko se želi dobro zabaviti. Ne znam kako je trenutačno s tobom, ali ja za večeras nemam što odjenuti, pa samo gubimo vrijeme jer se ti osjećaš bijedno zato što nisi neka Lupe

Velez a ja nisam Adrienne Ames." "Ukus ti je pao nisko, Margie. Zašto ti ne bi bila Myrna Loy a ja Greta Garbo?" "Daj, molim te, pred nama je velika noć. Nakon večere odlazimo na obalu, gdje je otvoren novi ploveći kasino samo dvanaest milja daleko od zaljeva Santa Monica. Svatko tko nešto znači bit će ondje. Delphine! Prestani se jadati, vrijeme je za kupovine!" Freddv je uranila na lekciju, pa joj je McGuire rekao neka pričeka dok obavi razgovor s posjetiteljem. Freddv je toga čovjeka već vidjela. Bio je to Swede Castelli, čovjek kojemu je bila povjerena koordinacija svih vratolomnih letova u razmjerno malom studiju I.W. Davidsona nedaleko od Pića. Dolazio je često u Dry Springs 264 DO PONOVNOG SUSRUI kuko bi se posavjetovao s Macom o problemima što ih je izazivalo Niiimanjc ovog ili onog filma o svjetskom ratu, prema kojima je publiku i dalje pokazivala sklonost. Kiid je veliki rat 1918. godine bio završen, Terence McGuire je bio heroj u dobi od dvadeset jedne godine. Vratio se iz Francuski- kući čvrsto uvjeren da je budućnost prometa u zraku, no utvrdio je, nakon više razočaravajućih pokušaja da pokrene Hiniti zrakoplovnu kompaniju, kako ni jedan industrijalac ne proizvodi avione za duge letove između velikih gradova koji bi usto bili isplativi. Kad su htjeli putovati, ljudi su se još služili željeznicom. Napokon se McGuire suočio sa stvarnošću, pa je i posljednji preostali novčić uložio u kupnju Curtissa JN-4. S tim malim i čvrstim

zrakoplovom zarađivao je za obično preživljavanje, radeći na sajmovima gdje je letna staza nerijetko bila igralište bej-zbola, konjsko trkalište ili čak običan pašnjak s kravama. Nakon što bi izveo akrobatsku točku, nudio je publici kratku vožnju zrakoplovom, za pet dolara po glavi, ali je ubrzo ustanovio da su ljudi voljni platiti najviše dolar. Samo dvadeset godina nakon prvog leta braće Wright zrakoplovom na strojni pogon, zanimanje za avijaciju bilo je uvenulo. Vojska i ratna mornarica nisu htjele ulagati u održavanje svojih jjračnih snaga, pa je za čovjeka koji nije mogao zamisliti da se bavi ičim drugim osim letenjem, jedino rješenje bilo zaputiti se u Hollywood i postati vratolomni pilot pri snimanju filmova. Godinama je radio za Foxove studije gdje se okupilo petnaestak filmskih kompanija. Ondje su njegova vještina, živci i mladost našli uposlenje zajedno sa sličnima njemu. Bijahu to ljudi spremni na sve vratolomije, počevši od leta naglavačke samo nekoliko inča iznad tla za stotinu dolara, pa do pravog podviga s eksplozijom aviona u zraku i padobranskim skokom za tisuću pet stotina dolara. Nitko od njih nije zaradio ni centa a da pritom nije izložio život pogibelji, pa su za život doslovce zarađivali svojim tijelima. McGuire je letio zajedno s Dickom Gra265 JUDITU KRANT/ ceom i Charlesom Stoflerom, s Frankom Backcrom, Lonnijem Hayem, Clementom Phillipsom, Frankom Clarkom i Frankom Tomickom, s Mauriceom Murphvjem, Leom Nomesom i Ros-som Cookom. Od više desetaka tih prijatelja do godine 1930.

ostalo ih je još samo nekoliko na životu. Nijedan od mrtvih nije umro prirodnom smrću. Živjeli, su vedro i hrabro, iz dana u dan, i umirali mladi - kao da je to bio njihov izbor. Tada, na početku novog desetljeća, McGuire je uvidio koliko je njegovih veselih prijatelja izgubilo utrku sa smrću, pa je odlučio ušteđeni novac uložiti u letačku školu. Njegova je odluka bila zapravo pitanje postotka: uz toliko sjajnih pilota koji su izginuli, znao je da će i njegov red doći prije ili poslije. Preživio je gotovo četrdeset majstorski režiranih lomova, ali je to platio i ponekom slomljenom košću. Možda se razlikovao od ostalih, jer je htio poživjeti dovoljno dugo da vidi budućnost. Ipak, nije mogao potpuno okrenuti leđa Hollywoodu: premda nije više izvodio vratolomije, uspio je stvoriti zbirku oldtajmera, među kojima su bili 220 Spad, njemački Fokker D.VII i engleski Camel. Te je avione iznajmljivao filmskim studijima i tako dopunjavao nesigurnu zaradu letačke škole. Zahvaljujući McGuirevoj sposobnosti da planira i organizira simulacije zračnih bitaka, filmske kompanije tražile su njegove usluge. No nije mogao zanijekati da čezne za starim vremenima, pogibeljnim danima, gadnim ali velikim danima. Poput Maca, i Swede Castelli bio je prije povlačenja vratolomni pilot, ali, različito od Maca, on se uputio u smirene službeničke vode koje su mu donijele izvjesnu pretilost. Pored ovog čovjeka u izlizanom poslovnom odijelu Mac je bio pravi mladić. Štoviše, izgledalo je da Mac pripada nekoj drugoj generaciji, više onoj kojoj je pripadala i Freddv negoli Castellijevoj.

Freddv je imala dojam da se Mac nije promijenio ni za dlaku otkako ga je prvi put srela prije pet godina, kad je njoj bilo jedanaest i pol. Kad joj je majka potakla tu temu, pitala ga je koliko mu je godina i on je odgovorio da mu je četrdeset. Usput 266 DO PONOVNOG SUSKHTA joj je objasnio i to kako je bilo moguće da bude toliko mlađi od njezina oca, premda su se obojica borila u istom ratu. Stekla je hrabrosti da ga upita je li bio ikad oženjen, no on joj je objasnio kako svi vratolomni piloti moraju ostati nevjenčani i nevezani, a sad kad mu je već prošlo vrijeme za ženidbu, ne bi se mogao odreći navika starog momka. "Je li to kraj ispitivanja, mala?" To je bilo najprisnije pitanje koje mu je ikad bila postavila, pomisli ona dok je zamišljala kako je morala izgledati bitka še-storih zrakoplova. On joj je bio najbolji prijatelj na svijetu. Dakako, smiješno je zamišljati najboljim prijateljem nekoga tko ne dijeli iste osjećaje, ali bilo je tako. Freddv je pozorno promatrala McGuirea, iskoristivši rijetku priliku koja joj se pružila. Tijekom lekcije bila je odviše obuzeta onim što joj je govorio a da bi se mogla koncentrirati još i na to da ga promatra. Za nju je on jednostavno postao dijelom zrakoplova. A kad bi se nakon leta vratili u školu, imala je na raspolaganju svega nekoliko minuta za ponavljanje lekcije, prije nego što bi odjurila kući. Kako joj je sada sve objasnio, lako je mogla zamisliti putanje svih šest zrakoplova, koje joj je on živahno predočavao za svojim pisaćim stolom.

Terence McGuire bio je mješavina Skota i Irca, kako je svatko mogao zaključiti pogledavši gustu grivu njegove svijetlo-smeđe kose s malom natruhom boje đumbira kao i svijetloze-lene oči okružene neočekivano dugim trepavicama. Imao je očaravajuće dobroćudno lice, na kojemu tamnoputost nikad nije uspjela prikriti pjege. Bio je mršav i čio, visok nepunih šest stopa, s mišićima gimnastičara. Freddv je zaključila kako je njegov život bez sumnje ostavio traga na njegovu licu. Svatko tko se za njega zanimao morao je zaključiti da je više budnog vremena proveo u zraku negoli na zemlji. Bilo je nečega... nečega tako slobodnog u načinu kako je poskakujući hodao; bijaše to čovjek spreman za svaki izazov, slobodan u izravnosti pogleda, u brzini i potpunosti smiješka. Njoj je Macov smiješak oduvijek donosio obećanje da će usmjeriti svoju pažnju onome što je naj267 lunrni krantz više voljela i - kad bi pravo promislila nikad to svoje obećanje nije iznevjerio. Usprkos otvorenom i lakom nastupu on je bio tvrdoglav čovjek sa samodisciplinom i samokontrolom. Pitala se je li ikad vidjela nekoga sa smiješkom poput Macova, sa smiješkom kojemu bi mogla povjeriti i svoj život. "Freddv, budi dobro dijete i donesi nam malo kave", reče joj Mac pokazujući lonac koji je vrio na plinskoj grijalici postavljenoj na ormarić za dokumente. Ona donese lonac na njegov stol. "Mogu li i ja malo", upita ga"Ne, premlada si", odgovori on automatski. "Moja mi majka dopušta kavu", pobuni se ona. "Ali ja ne."

Dovraga, pomisli Freddv, što sam ja, možda imam dvije godine? Već mi je zamalo sedamnaest a pila sam cafe au lati za doručak otkako sam krenula u srednju školu. Ovaj me klipan smatra derištem. I obraća mi se s "dijete", što ne volim. Mrzovoljna ali tiha, slušala je razgovor koji ju je prestao zanimati. U proteklom mjesecu, otkako se posvetila akrobatici, uvidjela je da se sve spektakularne i komplicirane vrste vratolomnih akrobacija svode na pet osnovnih naginjanje na krilo, ljuljanje, petlju, kolebanje zbog gubitka brzine, vrtnju oko osovine - ili na njihove kombinacije. Mnogi su piloti stradali upravo zato što nisu mogli dobro izvesti ove dvije posljednje akrobacije. Freddv je imala tešku i monotonu praksu, no ona ju je ipak učinila mnogo sigurnijom u letu. Ta praksa joj je također omogućila da čvrsto sjedi u avionu, a prilikom manevra bilo je važno upravo to, "osjećati" avion. Osim toga valjalo je znati da će Ryan moći izvesti svaki manevar, ali različitim brzinama. Za jedan brzi zaokret morala je letjeti brzinom od devedeset milja na sat, za dvostruki zaokret sto osamnaest milja, a vertiklani zaokret zahtijevao je brzinu od sto četrdeset milja na sat. To je bilo uglavnom sve znanje o vratolomijama u zraku. Fre268 DO PONOVNOG SUSKin.l ddy je odjednom dobila želju da zalupi vrata cređa i ostavi Maca s Castellijem u njihovu razgovoru, da uskoći u prvi zrakoplov koji ugleda i odleti. Patila je i čeznula da se nekamo zaputi, kamo god, ne zanimajući se ni za

navigaciju ni za preciznost, ni za vjetrove ni orijentire ili bilo što između nje i ekstaze, sjećanja na njezin prvi samostalni let kad ju je prizivala zvijezda Večernica a namigivalo joj zviježđe Jarca. Znala je da se ne bi mogla samo tako zaputiti, da bi to bilo nestvarno, ali kako bi to htjela, kako bi mogla! - kad bi samo imala svoj zrakoplov. "Probudi se, Eve, probudi se!" Paul je zbunjeno pozvao ženu nakon što je telefon bio zazvonio u četiri ujutro. "Što...? Koliko je sati? Što se dogodilo?" upita ona sanjivo, s očima koje su se u prosvjedu same zatvarale pod snopom svje-tla. "Javila se Delphine iz policijske postaje u središtu - nisam razumio ni polovicu od onoga što mi je rekla, ali moram odmah krenuti da je odande izvučem. Dovest ću je čim budem mogao, ali nisam htio otići a da te prethodno ne obavijestim što se dogodilo." "Iz policijske postaje? Je li neka prometna nezgoda?... Nije valjda ozlijeđena?" upita prestrašeno Eve. "Ne, ne, ništa od toga. Nije bila osobito jasna. Malo se kockala negdje, to je sve, ali joj je glas bio histeričan... i još nešto." "Sto?" "Pijan", reče on mračno. Nakon više od dva sata Paul se vratio s Delphinom koja se već rastrijeznila i obrisala s lica svu kozmetiku, koliko joj je to pošlo za rukom. Ali bila je još odjevena u skupu večernju haljinu od crnog i bijelog krepa, s odgovarajućim krznenim bolerom. Tako je uhićena na palubi kockarskog broda, zapravo pregrađenog teretnjaka koji se zvao Rex. Ušla je u kuću držeći se onoliko dostojanstveno

koliko je to 269 JUDITU KHANTZ mogla, no čim je ugledala Evu briznula je u plač i sjela, bacivši se na sofu u dnevnoj sobi gdje ih je Eve čekala. Eve upitno pogleda Paula, ali on samo zatrese glavom s ne-vjericom i dubokom ožalošćenošću u očima. Eve se približila Delphini i rukama joj obgrlila očajno lice, čvrsto je pridržavajući. "Daj, što god se dogodilo, ne može biti tako strašno", pokuša je umiriti. Kad je u takvom stanju ugledala Delphinu, inače uvijek suzdržanu i samopouzdanu no ipak ranjivu i krhku, nije mogla učiniti drugo doli pokušati je utješiti. "Mislim da je ipak bilo nešto gadno", reče Paul tiho i načini gestu kojom je dao Evi do znanja da želi s njom razgovarati nasamo. "Delphine, pođi gore u svoju sobu i stavi na sebe neki stari ogrtač, a zatim siđi u kuhinju. Napravit ću nešto za doručak." Eve je to rekla gurkajući Delphinu prema stubištu. Čim je začula da su se zatvorila vrata djevojčine sobe, okrenu se Paulu. "Zaboga, što se dogodilo?" "Dogodila se policijska racija na jednom od onih kockarskih brodova. Delphine i Margie strpane su u veliku ćeliju s dese-cima drugih žena. Sve su bile odjevene svečano kao i ona, a mnoge su bile i pijane. Muškarci su bili u drugoj ćeliji. Prava ludnica - posvuda odvjetnici, novinari, fotoreporteri... da nisam diplomat, ne bih je uspio tako brzo izvući." "Ali tko ju je mogao odvesti na takvo mjesto?" "Rekla mi je ime tog čovjeka, ali mi ono ništa ne znači. Uspio sam izvući i Margie. Morao sam

je odvesti doma - nije bilo druge. Sumnjam da će se otrijezniti do sutra. Uvjeravala me kako je to vrlo pomodno mjesto s mnogim igrama na sreću i tri stotine kockarskih automata. U najmanju ruku, nešto bolje od Tijuane. Margie je govorila kao stručnjak. Inzistirala je da se ne bismo trebali uzrujavati jer je na brodu bilo mnogo čamaca za spašavanje, pa je potpuno "siguran"." Uzalud se pokuša nasmijati. "Bila je toliko pijana da me nije prepoznala. Neprekidno je 270 IX) l"()N()VN(h //SRBI"A klepetala da su ona i Delphine već bile dobilf: nekoliko tisuća dolara, a policija im je taj novac ukrala. Sve dou: nismo došli do njezinih vrata pitala me hoću li zatražiti povrat tog novca. Pokušavala je udariti policajce." Paulov glas bio je pun odvratnosti. "Ali, Paule, to je nevjerojatno... zar nije?" Eve je mumljala u konfuziji. "Zar je moguće da se momci iz koledža odlaze kockati i da opijaju djevojke? Kakva je to domaćica ta gospođa Robinson, kad ih pušta izlaziti s takvim ljudima?" "Bojim se da nisi potpuno razumjela, već zato što nisi čula što mi je sve napričala Margie. Osim ako sve to nije izmišljotina - a bila je pijana, pa ne vjerujem da je lagala - ona i Delphine pripadnice su visokog društva koje uživa u hollywoodskom noćnom životu i ljubaznostima kakve odgovaraju njihovu položaju. Zalaze samo u najbolje noćne klubove, u kojima nema policijskih racija. Nije mogla shvatiti kako se netko usudio uhititi ih." "Noćni život? Noćni klubovi?" "Kockarski klubovi, među najekskluzivnijima. U

njih nitko ne bi pustio momke iz koledža. Njih dvije odlaze tamo sa zrelim muškarcima. Sam Bog zna tko su oni, ali ti ljudi daju im novac za kockanje." "Oh, Paule, u to nije umiješana Delphine! Margie možda, ali ne i Delphine." "Jest, umiješane su obje, mislim da tu nema dvojbe. I to se zbiva već cijelu godinu. Sto god se dogodilo, one su bile zajedno." "Ne vjerujem joj! Ne vjerujem toj djevojci dok ne porazgova-ram s Delphinom. Toj Margie nikad nisam vjerovala i nisam se smjela osloniti samo na ono što kažu opatice." Eve se i dalje opirala, ali srce joj je govorilo kako nije u pravu. "Prije bismo trebali doručovati", reče Paul, umorno slegnuvši ramenima. "Kad doručkujemo, možemo Delphini odnijeti nešto na pladnju. Ne želim da posluga o tome što čuje." 271 lUDlTH KKANT "Moram odmah razgovarati s Ddphinoin. Ne bih mogla prije doručkovati." Kad je ušla u kćerinu sobu, zatekla je Delphinu kako suši kosu nakon što se istuširala. Stavila je na sebe stari kupaonički ogrtač od baršuna, i sad je sjedila za toaletnim stolićem. Razdijelila je kosu po sredini pa joj je ona sada, kao i uvijek, uokvirivala lice od čela do podbratka. Bila je bljeđa no obično, ali već je izgledala oporavljeno. Njezine sive oči gledale su smireno, nije bilo traga suzama. "Draga, tvoj otac mi kaže da je ... Margie... On misli..." "Bila sam u automobilu, majko, i znam što mu je Margie rekla." U njezinu glasu bilo je neke suzdržanosti, kao da se već udaljila od

trenutačne stvarnosti. "Ali, draga, to nije... ti nisi..." "Majko, mislim da ste ti i otac to odviše uzeli k srcu... Da je bilo drugog načina za izlazak iz zatvora, vjeruj mi, ne bih vas zvala. Da će policija poduzeti raciju mogućnosti su jedan prema milijun, a noćas smo bili na krivome mjestu u krivo vrijeme, to je sve. Sčepali su nas čim su stupili na palubu. Barem tisuću ostalih mirno je otišlo kući. To jednostavno nije bilo fair." "Što mi to govoriš?" Eve je zastala u nevjerici. "Sinoć se moglo dogoditi da budu uhićeni svi najpoznatiji ljudi iz Hollywooda. Na brodu su bili šefovi studija, sve najveće zvijezde, svi koji nešto znače. Margie i ja jednostavno nismo imale sreće. Vijest o raciji možda će se pojaviti u novinama, ali imena neće biti spomenuta. To se nikad ne dogodi, možeš dakle s tim računati. Bila sam prestravljena, priznajem to, što sam se našla u zatvoru, ali to mi se neće više dogoditi." Ona se sagnu da pogleda jedan slomljeni nokat, pa uze pločicu sa smirkom da ga dotjera. "Prestani s tim pričama, Delphine, i pogledaj me! Zar misliš da želim tako razgovarati? Reci mi što si radila na takvu mjestu? Baviš li se ti kockom? Tko su ti muškarci koji su te 272 DO PONOVNOG SUSKh"T.-l lamo odveli? Odakle ti ta haljina i ogrtač? Sto se, za ime božje, događa s tobom, Delphine?" "To zvuči tako mračno, majko! Margie i ja poznajemo mnogo ugodnih i zabavnih ljudi s kojima noću izlazimo. Oni su nam samo prijatelji, ništa više", Delphine je pokušala

umanjiti značenje događaja. "Sve je to zabava... kockanje je samo dio zabave, kao što su to odlasci na večeru, plesanje ih" gledanje neke zabavne točke na podiju. Svatko to radi. Ne vidim kakva zla ima u tome - mi nismo izgubile novac koji bi nam bio prijeko potreban. Stekla sam toliko novaca da imam dovoljno za oblačenje. A ti znaš da to nije štetilo školovanju, jer dobivaš izvještaje o mom uspjehu." "A pijanstvo?" "Mislim da mi je netko nasuo nešto jače od onoga što sam htjela. Morale smo biti opreznije, i Margie i ja." Delphine pogleda Evu ravno u oči, iskreno kao i uvijek. Eve ustade, nesposobna i dalje podnositi spoznaju kako joj Delphine laže, kako nije prvi put da se opila i kockala. "Koliko godina imaju muškarci s kojima ste vas dvije izišle?" "Jed i Bob? U dvadesetima su, čini mi se." Delphine je to odgovorila naizgled nemarno, tražeći nešto u ormaru što će obući. "Koliko ih dobro poznajete?" Eve je inzistirala. "Prilično. Odlični su momci. Mislim da su i oni već izišli iz zatvora." Delphine se naizgled skrušeno nasmiješila, odabravši haljinu od ružičastog pamuka i ostavivši je na krevetu. "Sreća je što sam ovdje ostavila toliko stare odjeće", reče nasmiješivši se smireno, kao da je rasprava dovršena. "Delphine, reći ću gospođi Robinson kako više nemaš naše dopuštenje da odlaziš spavati kod Margie. U tome neće biti nikakvih izuzetaka. Ne mogu ti zabraniti da s njom prijateljuješ, ali ne želim više podnositi tvoj način života. To

da se pridržavaš pravila sestrinstva i vraćaš se u pristojno doba noći, najmanje je što otac i ja možemo od tebe očekivati." 273 JUDITH KRANTZ, "Ne možeš to zahtijevati! Uništit ćeš mi život!" Delphinino lice odjednom se iskrivilo u nastupu bijesa. "Sama sebi uništavaš život, barem ti to mogu reći." Evin glas bio je čvrst i odlučan. Nikakva rasprava nije više imala smisla, Delphinu valja staviti pod nadzor. Delphine otrča do vrata i prihvati ih čvrsto tako da Eve nije mogla izići. Nagnu se prema majci i prosikta: "A tko si ti da mi to pričaš?" "Sto?" To je bilo sve što je Eve u nevjerici mogla izreći. "Budući da se ponašaš kao da sam dijete, imam za tebe nekoliko pitanja. Koliko ti je bilo godina kad si počela živjeti s ljubavnikom u Parizu? Bila si mlađa nego što sam ja danas, zar ne? Koliko je godina otada proteklo dok se nisi udala za oca? I koliko mnogo ljubavnika si u međuvremenu imala?" Eve je shvatila skrovitu namjeru iza riječi i prije nego što ih je njezin mozak mogao razabrati. Nije ništa odgovorila, samo je dobro pritisnula vrata kako nitko ne bi čuo ono što Delphine govori. Na Delphininim usnama ukaza se znak pravičnog suda. "Sve o tome čula sam od Bruna, onog ljeta koje smo proveli u Francuskoj. Kako si licemjerna, majko. Kad je već do toga, zašto me ne zaključaš u ovoj sobi? Tako bi mogla biti potpuno sigurna da neću učiniti ono što si ti učinila. Ja sam djevica, ako te baš zanima, i

namjeravam to ostati. Ali to nećeš postići tako što ćeš zahtijevati od gospođe Robinson neka nam ne dopušta noćenje izvan doma. Ni tvoji roditelji te nisu mogli spriječiti da radiš nešto po svojoj volji. Ili možda jesu?!" Koliko mnogo ljubavnika, pomisli Eve, zapanjena pitanjem. Sto god rekla Delphini, ona nikad ne bi razumjela istinu. U njezinim mislima bio je otrov, šteta je već bila učinjena. Pokuša se natjerati da govori smireno. "Delphine, nisam ti dužna davati objašnjenja o svom životu. Ne mogu spriječiti da slušaš tračeve koji se još okolo šire i da 274 DO PONOVNOG SUSKHTA lm vjeruješ koliko te volja. Ali time se moja odgovornost prema Icbi ne mijenja. Smjesta ću nazvati gospođu Robinson." "Licemjerko! Licemjerko!" Dok je Eve izlazila iz sobe Del-phinin glas dobivao je na histeričnosti. Nikad neće moći kazati Paulu što je Delphine rekla, zaključi Kve dok se spuštala niza stube pridržavajući se za ogradu, kao đa je starica. Koliko mnogo ljubavnika? Delphine nikad ne bi povjerovala u istinu - bi li Paul? Nakon Alaina Maraisa nije više bilo nikoga sve dok nije upoznala svoga današnjeg supruga, no o tome ionako nisu nikad razgovarali nakon one njihove prve večere u Ritzu. Mislila je da je on ispravno shvatio njezine mučne, daleke i nepristupačne godine. Sto ako ga je bilo strah pitati? U dvorcu Valmont postojalo je deset velikih gostinjskih soba. U trenutku kad je Anette de Lancel primila pismo od svoje snahe iz Kalifornije, većina njih bila je već za nekoga

predviđena svakoga vikenda ovog ljeta. Nije tu bila posrijedi francuska gostoljubivost nego trgovina šampanjcem: zbog toga su Lanceli ugošćivali ljude tako često i tako raskošno. Već nekoliko stoljeća prije nego što su francuski parfemi i francuska moda počeli odlučno sudjelovati u robnom izvozu, naizgled prirodnu ljudsku želju da piju što više šampanjca počeli su lukavo promicati neki mladi plemići u Champagni, koji su posjedovali vinograde još u vrijeme krunidbe Louisa XIV. 1666. godine. Udruživši se, markiz de Sillerv, vojvoda od Mortmarta, vikont de Lancel, markiz de BoisDauphin i markiz de Saint-Ever-mond, uz još neke, krenuli su u Versailles i uspjeli svojim šam-panjskim vinima opčiniti dvor. Počevši od gumba pa do veličajnih građevina, dvor je bio onaj koji je određivao modu diljem Francuske. Nakon trijumfa u Versaillesu, proširili su se i osvojili Englesku, gdje je potražnja šampanjca postala tako velika da su mu cijene silno porasle* Podjednako poduzetni sinovi i unuci tih ve275 li/DITH KRANI. likaša prevaljivali su tisuće milja da bi prodavali šampanjac velikim knezovima Rusije kao i utemeljiteljima Sjedinjenih Američkih Država. Naposljetku su se tržišta proširila na Južnu Ameriku i Australiju. Slična namjera potaknula je i gospodina Moeta kad su ruske, austrijske i pruske vojske zaposjele Champagnu nakon Napoleonova poraza kod Waterlooa. Potaknuo je pljačku svojih butelja za časničku blagovaonicu, uvjeren da će im ostati strast za šampanjcem i nakon okupacije. Uzrečica kaže:

"Kad su se časnici vratili svojim kućama, doista su postali dobre mušterije." Usporedo s tim duhom uspješnog trgovanja i promicanja, među vinogradarima razvio se i nimalo francuski odnos prema gostoprimstvu. U Champagni nikad nije bilo mnogo hotela, pa su stotinama godina vinogradari primali u svojim domovima i dvorcima posjetitelje iz svih dijelova svijeta gdje se pio šampanjac. Doista se rijetko događa da vlasnik bilo velike ili male marke šampanjca objeduje sam, osim tijekom pet zimskih mjeseci. "Slušaj ovo, Jean-Luc", reče vikontesa de Lancel, toliko uzbuđena da je naglas čitala tek svaku drugu rečenicu iz Evina pisma. "Za Delphinu je važno... doživjeti svijet u kojemu tradicija ima tako važnu ulogu, svijet u kojemu ona ima svoje mjesto i svoju obitelj... a što joj je posve nemoguće u tako mladom gradu kakav je Los Angeles... Oboje mislimo kako je još dovoljno mlada... i da će boravak kod vas uvelike pridonijeti promjeni njezina ponešto nezrela ponašanja..." "Posjet? Naravno. Kada?" "Odmah! To me zapanjuje. Normandie isplovljuje iz New Yorka za tri dana, a čini se da može onamo doputovati zrakoplovom za dan ili još manje. Kao da je sve naprečac, ali ti mladi ljudi danas... Eve pita bismo li mogli zadržati Delphinu cijelo ljeto - zar možeš u to sumnjati! Naravno, zbog toga će svi ostali naši dogovori biti poremećeni, ali već ću to nekako sre276 no ponovnog susRin"A lili, |rnn Luc, moramo im odmah telefonirati. Koliko je sada ,ili u Kalilorniji?"

"Jedanaest u noći?" pokuša on izračunati, vraćajući u milima uru natrag. Ali njegova se žena već uputila u predvorje f.ilje je bio telefon, premećući usput u glavi raspored gostiju po sobama. Ponešto nezrelo ponašanje, doista! Sto je još Eve očekivala od toga dragog djeteta? 277 JUDITU KKANTZ Glava 11 Svakoj dobro vođenoj privatnoj banci nužni su jedan ili više službenika posebne i vrlo osobite vrste, ljudi kojima je poznavanje bankarskih poslova najmanje važna kvalifikacija. Poput onih savršenih i profinjenih gejši u Japanu, zadatak je tih bankovnih službenika privlačiti bogatu klijentelu i sačuvati njihovu vjernost zabavljajući i šarmirajući ih. Kad je Bruno de Lancel 1935. godine završio službu u vojsci, utvrdio je kako mu je prijeko potrebno pronaći neki posao, što je bila dosadna cijena činjenice da nije bio predak Saint-Fray-courta, čija je jedina briga bila što ugodnije se zabaviti. Na nesreću, on nije imao nikakva privatnog prihoda, a nije bio voljan više živjeti s djedom i bakom. Ipak, ubrzo je ustanovio kako ga položaj što ga je bio prihvatio radeći za La Banque Duvivier Freres ne razlikuje mnogo od položaja nekog markiza de Saint~Fraycourta prije revolucije. Morao je što češće odlaziti u lov tijekom lovne sezone, bilo je važno igrati karte dobro - ali ne odviše dobro - s pravim ljudima u pravim klubovima, poželjno pojavljivati se u operi i kazalištu, na baletima i otvorenjima važnih likovnih izložaba, bilo je bitno ne propustiti

ni jednu važniju konjsku utrku na hipodromima Francuske, Engleske ili Irske, a izvan mogućnosti ra278 DO PONO VN( / \RHTA "prave bijaše obveza biti viđen na svim značajnijim društvenim događajima pariških visokih krugova. Banka mu je u tu svrhu pokrivala sve troškove, pa se mogao punom pozornošću posvetiti tim događajima. Uz to je išla nevelika plaća i provizija za svaku novu mušteriju koju je privukao banci. Tada, u lipnju 1936., Bruno nije mogao provesti više od nekoliko minuta u bankovnom uredu sve da je to i htio - uzimajući u obzir obveze koje je nametao njegov položaj. Tri brata Duviviera njime su se oduševila. Bio je više negoli vrijedan svojih troškova: već je uspio privući veći broj novih mušterija s kojima oni osobno ne bi nikad mogli ostvariti vezu. Unajmivši Bruna nisu se mogli ni nadati kolike će im dodatne koristi donijeti činjenica što je on još bio neoženjen. Kako je zapazio najmlađi od braće Duvivier, Brunu je to udvostručilo vrijednost. "Utrostručilo", usprotivi se najstariji brat. Srednji brat je kao obično zaključio da su obojica u krivu: "Sve dok se ne vjenča, Lancel je za nas neizmjerno vrijedan. A kad se to dogodi, ponovno ćemo ga procijeniti." Hoće li se odlučiti za djevojku čiji su roditelji i rođaci bili, poput SaintFraycourtovih, ograničena imovnog stanja? Hoće li se udostojiti uzeti u brak novac, ali izvan svijeta iz kojega je potjecao? Ili će - što bi bilo najbolje za banku - uspjeti sklopiti brak s bogatom nasljednicom podrijetlom iz neke

velike , obitelji, no roditelji takve nasljednice mogli bi s pravom očekivati da će se njihova kći udati za nekoga podjednako bogatog. Dok su Duvivieri procjenjivali najnovije učinke svoje investicije u Bruna, nisu ni slutili da imaju saveznicu u markizi de Saint-Fraycourt, koja je danomice sebi postavljala ista pitanja. Jedini koji se nije zabrinjavao za uspjeh svog poduzeća bio je sam Bruno. Nije ga zabrinjavala budućnost, jer je s potpunim samopouzdanjem procjenjivao svoje izglede da se oženi idealnom djevojkom. Odakle god došla - budući da je sad Brunu bila tek dvadeset jedna godina - mora biti da je još boravila 279 JUDITI I KRANTZ u nekom samostanu gdje djevojke uče sve što je važno za njihovu budućnost. U nešto je Bruno bio apsolutno siguran: ma tko bila djevojka kojom će se oženiti, ona mu mora jamčiti da će biti nasljednica zemljoposjeda. Sam novac nikad ne bi dostajao. Za pristojan zemljoposjed, za veliki zemljoposjed, obiteljski zemljoposjed Bruno bi bio voljan vjenčati se i s đavoljom kćeri... uz uvjet, naravno, da je đavao Francuz. Saint-Fraycourtovi su izgubili svoju plemićku zemlju i najveći dio prihoda propašću Banque de l"Union Financiere 1882. godine. A posjed Lancela podijelit će se među Brunom, ženom njegova oca i kćerima. Premda je, s financijskog stajališta ohrabrivala činjenica da će jednog dana u dalekoj budućnosti - jer stric Guillaume i njegov vlastiti otac potjecali su iz stabla dugovječnih - dijeliti prihod od prodaje šampanjca Lancel, sami vinogradi nikad mu neće

u cijelosti pripasti. I stoga, kao što se neki moraju oženiti novcem, on se mora oženiti zemljom. Osjećao je glad za šumama i poljima, za vlastitim dvorcem, za stotinama i stotinama hektara kojima će moći pješačiti i jahati kao nesporni posjednik. U međuvremenu imao je svakodnevno toliko važnih sastanaka da je jedva dospijevao posvetiti dio svoga dragocjenog vremena za odlazak košuljaru i odabir tkanine za košulje, za postolara ili odlazak krojaču kako bi isprobao novo večernje odijelo. Ima stvari koje ni najbolji sobar ne bi mogao za nj obaviti, pomisli Bruno nestrpljvo iščekujući dok je krojač podešavao šav na ramenu. Na um mu pade Sabine de Koville i on se mlako nasmiješi. Na svoj način bila je savršena, čim ga je precizno podučila što zapravo želi. Učinila mu je veliku uslugu kad mu je bilo tek sedamnaest i još nije posjedovao ženu, domišljao se Bruno. I sad ju je katkad viđao, jer njezine su želje bile jednostavne i neposredne. Možda će joj danas otići na čaj. Možda neće. Bilo je još mnogo drugih žena, u svojim zahtjevima manje jednostavnih od Sabine, podjednako nadarenih i podjednako... pikantnih. Koliko je uživao 280 DO PONOVN* ii svakom svježem iznenađenju šio su mu ga pružale &n Nlusno razvratnim dosjetkama jedruprinčevske kćeri, hu\ jedne visokoučene gospodarice literarnog salona da bude ki njavana, u Sabini de Koville, koju je mogao ljubiti samo nel tko joj je bio služnik. Degradacija je bila njezin hobi.

Nakon Brunova prvog iskustva s majkom njegova školik prijatelja, ubrzo je ustanovio kako on nije klasičan primjer tu dunca kojega zavodi neka svjetska žena. Njegovu najdublju n< sualna želja, štoviše njegova jedina seksualna želju bile mi fon kasnim tridesetim i ranim četrdesetim godinama. Nije shvatiti zašto bi muškarac jeo zelenu jabuku kad je n" r ganju bilo zrelih. Bez prethodnog treninga moglo se uzeti samo konja, kako bi ga se potom naviklo vlastitim pol bama. Ali žene? Koliko je ugodnije bilo uzimati ih kad su već n\ što žele, duboko i kriomice. U devet slučajeva od deset nisu pijevale udovoljavati svojim zabranjenim potrebama s vlastil muževima. Kako je to bilo jednostavno omogućiti im njih" fantazije i promatrati ih kako postaju potpuno pokorne-, tol pokorne da je i najponosnija od njih nerijetko postajala naj> slušnija njegovoj volji. Bila je to podjednako nezahtjevna koliko i pogodna kombi čija, razmišljao je Bruno. Uz tolike poslovne obveze, jed stavno nije imao vremena za udvaranje. Na svu sreću, njej." neutoljivi apetiti za dobro održavanom puti koja je već ptv dala nespretnosti i neznanja mladosti, poklapali su se m s kom i jednostavno isporučivom ponudom. Nikako nije mo razumjeti svoje prijatelje koji su trošili vrijeme i novae ju za djevojkama, kao da su one posjedovale tko zna Slo. M li itko inteligentan davati prednost nedozreloj puti? "Hej, Bruno!" Glas se začuo iza leđa. "Guy! Ne mogu se pomaknuti, bit ću ubrzo gotov", <>< vori Bruno na pozdrav. Dogovorio je s Guyem Mairhaui prijateljem odnedavna, teniski susret oko podneva. S;ul bi,

JUDITU KRANT/ ih > it)NOVNOGSUSRI i " misli Bruno, Guy bio u prilici da objasni svoj zanos za mladim ženama, jer je redovito bio zaljubljen u neku takvu. Ali Bruno ga to ipak nije mogao pitati, jer bi time odviše zašao u njegov privatni život. "Što misliš o pobjedi Schmelinga koji je jučer nokautirao Joea Louisa?" upita Guy privlačeći stolicu. Bio je to visok i mršav mladac, s ugodnim smiješkom, koji je zahvaćao tek jednu stranu lica, i bistrim pogledom. "Nije me iznenadila, zar tebe jest?" odgovori Bruno. "Zapravo, boks me osobito ne zanima. Sljedeći mjesec odlazim na Wimbledon - hoćeš li mi se pridružiti? Nastupit će Gott-fried von Cramm i Fred Perry - ne bi to smio propustiti." "Vidjet ću mogu li napustiti ured", odgovori Guy. "Nije to uvijek moguće." "Gospodine de Lancel, ako ne zamjerate, okrenite se malo prema meni", reče krojač, uzimajući još nekoliko pribadača. Bruno se okrenu i vidje se ravno u ogledalu. Pogledao se tek površno, jer nije patio od samodopadnosti. Znao je sasvim dobro kako izgleda, pa nije imao potrebe da se ohrabruje promatrajući se u ogledalu, kako je mnogo muškaraca činilo. To što su ga žene veoma cijenile zadovoljavalo ga je, ali ne i iznenađivalo. Bilo je važno nešto drugo - to što su ga muškarci cijenili zbog njegovih osobina. Bruno je na svoje iznenađenje došao do zaključka da mu se dopada posao u banci, ili, bolje rečeno, to je bio jedan od rijetkih poslova za zarađivanje novca dostojan džentlmena. Kad je počeo raditi za braću Duvivier bilo je to zato što mu je bilo po-

trebno neko uposlenje. Prvi uspjesi u pridobivanju novih klijenata za tvrtku došli su zamalo sami od sebe; na terenu gdje se igrao squash, tijekom nekog lovačkog vikenda kod Toursa, nakon dražbe čistokrvnih konja u Newmarketu. Provizije što ih je zaradio na tim klijentima dale su mu prvi put osjećaj gospodarske slobode. Pronašao je stan po svom izboru u privatnoj kući u Rue de l"Universite. Bio je vlasništvo 282 nekog dalekog rođaka koji je, poput mnogih, r/gubio sav im spekulacijama na burzi, pa je bio prinuđen polovicu • !",rade pregraditi u stanove s posebnim ulazimn. Nove provi; i kojima je Bruno sada živahno tragao, omogućile su mu .kinju, najboljeg krojača, usluge sobara i prva dva konju koj nabavio. Tijekom prve godine rada za banku ambicije su inu tu\n porasle. Premda je još bilo mnogo novca do kojegu nv im doći ne napuštajući međe svoje klase, on je uvidio tlu \< mnogo više novca kolalo u onom poslovnom Nvijclu kt>) djelovao izvan strogih i nepromjenjivih granicu Inuibot Saint-Germaina, u onom bogatom građanskom nvijelu ko|f je pripadao i Guy Marchant - trenutačno vrlo nestrpljiv u i kivanju da stupi na tenisko poprište. Da bi došao nadomak tom novcu Bruno je morao pnhv. pozive, točnije, morao je činiti sve da bude pozvan u kiuj koji ga inače nikad ne bi pozvali upravo zato šio je l>i< što je bio. Takve su se misli vrzmale po njegovoj glavi đ<: krojač preciznošću opsjednutoga pribadao savršeno skrojer vratak. To je nametalo veću pristupačnost u ponašanju u ni suzdržanosti

ukočenog aristokrata, odabir starijih ljudi inače nikad, doslovce nikad ne bi smjeli stupiti u salon nje bake de Saint-Fraycourt, postupno otvaranje prema njima, da su mu i njihove žene počele upućivati pozive što se iniu" bi usudile učiniti iz straha da ne budu odbijene. Prvi pozivi odnosili su se, zapazio je to, na velika prim pozivi koji su mogli - u teoriji biti i odbijeni a tla se pa čiča ne osjeti uvrijeđenom. No kako ih je Brano prihvaćao, govi su domaćini bili počašćeni i, potaknuti svojim žen ohrabrili se. Pritom je njegova mladost bila ulog bez premca. Dvn tjednogodišnjeg vikonta de Saint-Fraycourta de Lancelu u se pozvati čak i kad se ne bi ni sanjalo da se pozove neki ; pripadnik aristokracije Ancien Regimea. Brunove. su prti IUDIT1I KRANTJ rasle. Među brojnim pozivima on je odlučio davati prednost onima za intimne večere, putovanja jahtom, vikende u pokrajini pozivima koji su mu davali priliku da ostvari ono za čim je žudio. Ubrzo je Brunova plaća postala smiješno mala u usporedbi s prihodom od provizija. Guy Marchant, kojega je upoznao prije manje od šest mjeseci, bio je sin jedinac Pierrea Marchanta, vlasnika i proizvođača najunosnijeg filmskog žurnala u Francuskoj, Marchant Actualites. Bio je distribuiran diljem svijeta, pa je imao veću prođu nego zajedno FoxMovietone* Pathe Journal i Eclair-Journal. Bruno je upoznao gospodina i gospođu Marchant u polo klubu u Bulonjskoj šumi. Ubrzo je upoznao i Guya, samo tri godine starijeg od njega, no Guy je već bio duboko zauzet vođenjem velikog

obiteljskog poduzeća. Bruno je zaključio da je Guy prilično ugodan momak, dobro odgojen i bistrouman proizvod gornje srednje klase, koji bi se možda ženidbom - jer to je naravno bio jedini mogući put -mogao uzdignuti do niže razine višeg sloja. Kada doživi pedesetu mogao bi se nadati da će udati kćer za čovjeka s dobrom titulom, možda i izvrsnom, ako mu do toga bude stalo. A njegov sin mogao bi u tom slučaju biti već rođeni aristokrat. I Guy Marchant pripadao je, kao i Bruno budućnosti. Njih su se dvojica sprijateljila, iako to nije bio onaj način koji bi Bruno dopuštao samo polaznicima iste škole u koju je i sam išao. Marchant još nije uložio sredstva u banku Duvivier, no Bruno je zbog toga imao o njima samo bolje mišljenje. Da su pohitali ući u poslove s njegovim gazdama, što su toliki već učinili, Bruno bi manje cijenio Guya i ne bi mu više bio toliko privlačan. Marchantovi su željeli Brunovo društvo već zbog samih sebe. To je bio povod da ih više poštuje, jer je to u najmanju ruku bio dokaz samopoštovanja. "Bruno, koliko ću te još čekati?" upita Guy pogledavši uru. "Gospodine, hoćete li biti brzo gotovi?" upita Bruno nestrpljivo krojača. 284 no ponovnog ■Sve u svoje vrijeme, gospodine de Lancel", odgovori krojač ih uzbudivši se. I on je čovjek koji zna svoju vrijednost, shvati Hi t ino, i pomiri se s gubitkom još četvrt sata. Hila je sredina srpnja. Delphine je sjedila na podu najbolje gostinjske sobe dvorca Valmont. Okružila se haljinama izvađenima iz jednog

golemog prekooceanskog kovčega koji je prispio u dvorac tek prije sat vremena. Margie, odana Margie, spakirala je sve Delphinine večernje oprave i poslala ih brodom u zaludnom pokušaju da je utješi. Delphine je pretražila kovčeg i polom izvukla jednu haljinu za drugom, ogrtač za ogrtačem, uzimajući ih zaljubljeno u ruku i odlažući ih zatim pažljivo na sag - cijelu gomilu svečanih boja i tkanina. Unatoč stotinama godina kulturne superiornosti, bistri Francuzi nisu uspjeli izmisliti komoru za odjeću, a Delphinin ormar već je bio prekrcan. Nigdje nije bilo mjesta kamo bi mogla pospremiti desetke prispjelih večernjih oprava. Kovčeg je već bio ispražnjen, što je Delphinu ispunilo još većom boli. Ona otvori jednu večernju torbicu i izvuče iz nje crno-bijelu kutijicu za puder, pribadaču s biserom koja joj je pridržavala haljinu na ramenu, dva novčića od četvrt dolara, Cotvjevo rumenilo za usnice, šibice iz Trocadera i preostalu kutiju za cigarete. Sa strahopočitanjem, kao da promatra ostatke neke mrtve civilizacije, ona stavi te stvari u krilo i poče nad njima melankolično razmišljati. Otvori kutiju za cigarete i pronađe u njoj jedini preostali "Lucky Strike". S ljubavlju provalja cigaretu među prstima, omirisa je, a zatim - prisjetivši se da su vrata prostorije zaključana - zapali cigaretu šibicom iz Trocadera. Udahnu dim duboko i smjesta brižnu u plač. Taj uobičajeni potez prizvao ju je u prošlost: podsjetio je na plesnu glazbu koja je ispunjala zrak, oprezno ljubakanje, redovito na rubu da postane opasno, prvi gutljaj ohlađenog koktela, urotničko namigivanje prijateljice Margie, zvuk igraćih kocaka, krupjeov oštri glas ... jedno

uzbuđenje za drugim, našto je 285 JUDITH KRAN17, DO PONOVNOG SUSRli"JA već bila navikla znajući da će jedna zanosna večer slijediti drugu i da ništa neće biti ni jednolično ni predvidljivo. Zamrzila je Champagnu, pomisli dok su joj suze tekle niz obraze, mrzila ju je! Ovdje nije bilo nikakve zabave, nije se imalo kamo otići, nije bilo sugovornika osim bake, koja je vjerovala da se njezina unuka zanima za davne pojedinosti iz obiteljske prošlosti, i djeda, koji joj je beskonačno objašnjavao tajne pripravljanja vina, sve dok se zamalo ne bi obeznanila od dosade. A morala je i večer za večeri uljudno sudjelovati pri jelu s mnogim uzvanicima, zaredom prestarim da bi je mogli privući, a koji nisu razgovarali ni o čemu doli o vinskim godištima i hrani. Delphine je pritom morala igrati ulogu američke unuke u posjetima, kojoj bi se postavilo nekoliko dobrohotnih pitanja a potom bi bila zaboravljena - čim bi bila otvorena nova butelja. Mrzila je sve to! Bit će ovdje zarobljenica sve dok se ne bude morala vratiti u koledž, gdje ju je očekivao tmuran život u domu sestrinstva pod strogim nadzorom gospode Robinson. Delphine ugasi cigaretu nakon prvog dima, jer ju je morala čuvati za drugu priliku. U kući nije bilo drugog duhana osim onoga za djedovu lulu i stričevih cigara; oni su uostalom pušili samo nakon večere, povlačeći se pritom u pušionicu, kamo Delphine nikad nije bila pozvana. Oni ne bi mogli ni zamisliti da Delphine kupi u selu francuske cigarete - tu ogavnu tvar - i pridruži im se pušenju.

Ne, od nje se očekivalo da sjedi s bakom i uči se čipkati, da čita Balzaca ili sluša klasičnu glazbu na automatu, dok ne bude vrijeme za krevet. Bilo je presudno važno, Delphine je to shvatila, da postane uzorom svih vrlina u bakinim očima, nakon što je doista pretjerala u posljednjem razgovoru s majkom. Učinila je veliku taktičku pogrešku, pa bi samo bakino povoljno izvješće kako joj je unuka uzor ponašanja i dobrote moglo potaknuti neke olakšice u budućim roditeljskim namjerama glede njezinih sljedećih dviju godina na sveučilištu. Svake noći odlazila je u krevet, rano i trijezna, u ovoj golemoj 286 |H,i/.noj sobi gdje su zidovi bili presvučeni tapetama blijedo-pliivc i svijet lograhoraste boje, dok je posteljina odgovarajućeg ilgndsija u boji bila već izlizana, a parket je škripao. Tu nije bilo ni komore za odjeću, u plaču je utvrdila Delphine osjećajući se sve više ojađenom, nije bilo komore, ali su zato parketi Rkiipali i presvlake bile izlizane. Jamačno u cijeloj toj vinarskoj pokrajini nije bilo ni kapi džina, a i kad bi ga bilo, ne bi bilo nikoga da joj ga ponudi. Prolazeći hodnikom ispred sobe, Anette de Lancel začula je Delphinine jecaje iza zatvorenih debelih vrata. Ona neodlučno zastade. Nije htjela biti uhodom, ali zar je mogla poći za svojim poslom čuvši ojađeni plač svoje ljubljene unuke? Bit će da osjeća čežnju za domom, naravno, što je bilo vidljivo još od početka, no inače je bila tako slatka i pažljiva, pokazujući veliko zanimanje za sve što je čula o dvorcu, obitelji i vinogradima,

te se učinilo kako je Eve bila potpuno u pravu kad je najavila potrebu kćerina dubljeg povezivanja s obitelji. Odluči se i pokuca na vrata. "Tko je?" začu se Delphinin prigušen glas. "Tvoja baka, draga. Mogu li što učiniti za tebe?" "Ne, hvala ti, dobro mi je." "Nije ti dobro, draga. Molim te, dopusti mi da uđem." Delphine obrisa maramicom suze, uzdahnu i otvori vrata gospođi de Lancel. Čim je ušla u sobu, naglo je zastala ugledavši sag prekriven svilenim i satenskim blistavim dugim haljinama. "Odakle su dopremljene?" upita ona zadivljeno. "Iz Los Angelesa. To su moje večernje haljine... pogledaj, bako... kako su zgodne." Delphine ponovno brižnu u plač, pri-noseći grudima ogrtač od bijelog krzna i ljuljajući se amo-tamo u boli. Anette de Lancel zagrli djevojku i poče je tješiti, tapšući je kao da je dijete. Zapanjeno je promatrala gomilu večernjih oprava kakve, po njezinu mišljenju, ne bi mogla posjedovati ni neka dama iz visokog pariškog društva. 287 tUDlTU KKANTZ "Ali, Delphine, draga moja, zar ti je sve ovo potrebno ovdje?" "Oh, da", odgovori Delphine u plaču. "Potrebne su mi... tako sam uživala... tako mnogo, bako." "Onda se ovdje sigurno strahovito dosađuješ, draga. Nisam to mogla ni pomisliti." Anette de Lancel bila je zaprepaštena spoznajom da je Delphine zapravo prognana iz života u kojem su joj za tako bujan društveni život bile potrebne i tolike večernje haljine. Eve ju je u najmanju

ruku trebala upozoriti... a Delphine je zaista bila silno uviđavna što im nije dala do znanja koliko se ovdje dosađuje. "Nije riječ o tome... uopće ne... nedostaju mi moji prijatelji. Ne bih smjela plakati... svi ste vi tako dobri", reče Delphine, patnički poniknuvši svojom ljupkom glavicom i pokušavajući se uzalud nasmiješiti. "To nam je bilo vrlo lako, draga, ali trebali smo shvatiti da ti manjkaju prijatelji tvoje dobi. Ne mogu to sebi oprostiti. Iako, zapravo, ne znam gdje bih mogla pronaći mlade ljude ovdje u provinciji. Iskreno rečeno, ne znam gdje su oni. Ali nazvat ću svoje prijatelje i vidjeti bi li možda njihovi unuci... Delphine, učinit ću sve što budem mogla, obećavam ti." "Hvala, bako." Iako se zahvalila, Delphine nije mogla zamisliti kako izgledaju ovdašnji mladi ljudi. "Ali to nije važno... Misliš li da bih mogla dobiti još jedan ormar u sobu?" "Draga moja! Dat ću ga odmah dopremiti. Sve te lijepe stvari sada su na podu!" Anette de Lancel bila je obradovana mogućnošću da učini nešto praktično za Delphinu. A što se tiče unuka njezinih prijatelja, i njih će morati stvoriti. Jamačno, ljeti dolazi kući na odmor mnogo prikladnih mladića i djevojaka. Obavijestit će sve obitelji u Champagni i pronaći ih i... prirediti ples! Da, ples za mlade ljude, ples uz vrhunac ljeta kakav je rijetko kad bio priređen, ako je uopće, tijekom sezone u Champagni. "Jean-Luc, na kraju sam snaga", priznade Anette de Lancel svome mužu nakon što je cio dan provela uz telefon. "Unuci 288

1)0 PONOVNOG SUSRETA (".handon upravo posjećuju Englesku, Lansoni imaju pet, zamisli pet unuka, ali nitko od njih ne dolazi kući ovih tjedana, svi mladi Roedereri su u Normandiji jer ih ništa ne može odalečiti od jahanja, gospođa Budin iz tvrtke Perrier-Jouet kaže kako je njezin unuk nažalost još odviše mlad, gospođa Bollinger ima dva nećaka ali oba su odsutna, svi Ruinarti u posjetu su Bor-deauxu - pronašla sam naposljetku četiri djevojke i dva momka i sve sam ih pozvala. Sve!" "Pravo vrijeme za plesove je oko Božića", objasni vikont de Lancel. "To je silno korisna primjedba, Jean-Luc." "Anette, uzrujavaš se bez razloga. Ako se Delphine dosađuje, tu ne možemo pomoći. Ona je drago dijete, ali prisjeti se da nije bila naša zamisao pozvati je ovamo usred ljeta." "Kako možeš biti tako bez srca? Jadna djevojka, s toliko krasnih oprava... možeš li uopće zamisliti vedri život na kakav je navikla?" "Možda je i odviše navikla? Nije li u tome objašnjenje zašto ju je Eve poslala ovamo? Da joj dade malo vremena za razmišljanje? Čini mi se da je tako nešto natuknula u pismu." "Imala je dosad šest tjedana za razmišljanje. Moram za nju upriličiti neki prijam, Jean-Luc, pa makar i ne bio ples. Ali četiri djevojke pet, računajući i Delphinu - i dva momka... ne, ■ to je nemoguće." "Mogla bi pozvati samo djevojke", predloži on. "Važno je da se nađe s nekim njezine dobi, zar ne?" "Jean-Luc, čudim ti se, doista čudim. Zar se ne sjećaš vremena kad si i sam bio mlad?" "Otprilike koliko i ti, usuđujem se reći. Oboje

se približavamo osamdesetom rođendanu." "Jean-Luc, nije potrebno podsjećati me. U svakom slučaju, ja sam dosta mlađa od tebe." "Samo tri godine i dva mjeseca." "Oh, zašto sam se udala za tebe?" 289 JVDITH KRANTZ "Bio sam najprivlačniji momak u susjedstvu." "I ja sam bila najprivlačnija djevojka. Zar si zaboravio koliko sam jutara vinograda donijela u miraz?" "Dvjesto šezdeset." "Dvjesto šezdeset jedno!" "Tvoja te memorija dobro služi, kao uvijek, ljubavi. U svakom slučaju, prije večere sam telefonirao Brunu. Izvukao sam od njega obećanje da će dovesti nekoliko mladaca kad god to zaželimo. I to prikladnih. Hoću li sada dobiti poljubac?" "Bruno! Kako se njega nisam sjetila?" "Vizija je ono, draga moja, što razlikuje muškarca od žene, širina vizije, sposobnost da se vidi i dalje od Champagne, da se uoči prilika i naum hitro ostvari i... Anette, znaš da ne volim kad mi bacaš jastuke u glavu... smiri se, pomisli koliko ti je godina..." Pariški gosti koji su bili pozvani na večeru u Delphininu čast zamoljeni su da prenoće u dvorcu. Bruno je doveo tri prijatelja bez mane. Od šest mladih Francuza što su se našli tom prilikom na večeri, pet ih se odmah zaljubilo u Delphinu. Bruno je morao priznati da mu je njegova američka polusestra bez sumnje bila na čast. Ali najviše od njih petorice zaljubio se Guy Marc-hant. Zurio je kroz prozor u mjesečinom obasjanu noć dugo nakon što je zatvorio vrata svoje spavaonice, tako ponesen

ljubavlju da je čak zaboravio razvezati kravatu i izuti cipele. Još nikad nije bilo takve djevojke niti će je biti. Umrijet će ako se ne uspije vezati s njom za cijeli život. On ustade i poče koračati sobom, ali nakon nekoliko krugova vrati se prozoru i zvijezdama. Guy Marchant imao je amaterski interes za astronomiju, pa je na putu do Valmonta zabavljao Bruna filozofskim refleksijama o usponima i padovima svemira do kojih je došao pročitavši knjigu jednog Engleza, sira Jamesa Hopwooda Jeansa. "Jeans", objašnajvao je on Brunu, "procjenjuje na osnovi onoga što se od svemira može vidjeti teleskopom na Mount Wilsonu, kako ima toliko mnogo zvijezda da 290 nO PONOVNOG SVSHHTA lu kml bi se usporedile sa zrncima pijeska i razastrle širom I uglcskc - stvorile sloj visok stotinama jarda. Stotinama jarda, Hi ni 10. A naša je Zemlja tek milijunti djelić takva jednog zrnca i, milijunti djelić, Bruno, shvaćaš li to? Milijunti djelić zrnca pijeska što se prostire širom Engleske u sloju visokom stotinama jarda. A toliki bi sloj otprilike bio i nad Francuskom. U tom smislu, Bruno, ništa što činimo nije osobito važno, f,\v ne? Nismo li mi u biti smiješni?" No ta je razmišljanja izrekao dok još nije bio upoznao Del-pliinu. Sad ne samo što je obujam svemira bio zaboravljen, iii-go je postao i potpuno nevažan, dok su najveću važnost dobile njegove emocije. Kako su sati prolazili, on je i o tome počeo razmišljati kao bistar poslovni čovjek, što je inače bio. Očito, pomisli on, od Lancela.ne

može očekivati da bude njihov uzvanik do kraja ljeta. Očito je dakle da će se morati oženiti Delphinom prije nego što dođe predviđeni trenutak njezina povratka u Ameriku, gdje su se sigurno stotine mladića bavili istim namjerama. Očito, morat će privući Delphinu ne gubeći ni časka, budući da je instinktom zaljubljenog čovjeka shvatio kako su i ostala četvorica uzvanika na večeri očarani njome. Sto je on posjedovao a oni nisu, upitao se, pokušavajući biti racionalan koliko god je to moguće. Je li se možda njemu smiješila više nego ostalima? Je li s njim češće plesala? Je li mu govorila o onome što je zanima, na čemu bi mogao graditi svoje planove? Ne, bila je podjednako naklona svoj petorici smiješkom, plesom i šalama, to je bilo jednako loše kao da ni prema jednom nije obraćala pozornost. Ali... ali... ona je došla iz Hollywooda. Živjeti u Los Angelesu bilo je isto što i živjeti u Hollywoodu - to su ga naučili filmski žurnali koje je proizvodio njegov otac. A od svih nazočnih u Valmontu samo on je znao što to znači živjeti u Hollywoodu. Samo je on znao da će onaj tko živi u Hollywoodu neizbježno biti fasciniran filmom, jednostavno zato što je pripadao tom svi291 JUDITH KRANI jetu. Što bi Delphinu najviše privuklo - da vidi slavni dvorac Maxovih roditelja na Loiri, da razgleda glasovite konjušnice Henrijeva oca, da se zabavi na Victorovoj obiteljskoj jahti ili da obiđe njegove filmske studije? Kao i ostale velike studije koje bi joj mogao pokazati u Billancourtu i Boulogneu? Da, tu je bila njegova prednost! Još mu je jedino

preostalo da sve to upriliči, pomisli on, sada već toliko smiren da se mogao raz-odjenuti. Sutra će sve to srediti, još za doručkom. Ne, prije doručka, prije nego što se šansa ukaže ostalima. Za nekoliko dana potvrđen je dolazak u goste gospodinu i gospođi Marchant u Pariz, čemu je prethodio dug i uvjerljiv razgovor Bruna sa svojom bakom kao i pismo gospođe Marchant vikontesi. "Ne, Jean-Luc, sigurna sam kako Eve nije željela da Delphine ostane ovdje sve do svoga povratka u Sjedinjene Države, to bi bila glupost. Ona nije naša uhićenica, a ti se ponašaš odviše vik-torijanski, dragi moj." Anette de Lancel je to rekla svome mužu prilično oporo, ali je istovremeno bila zadovoljna što će Delphine doći u priliku da doživi nešto od bučnog života u glavnom gradu. "U svakom slučaju, što si očekivao kad si zamolio Bruna da dovede ovamo na večeru nekoliko svojih mladih prijatelja?" "Jesi li sigurna da će Delphine imati dobru pratnju?" "Gospođa Marchant uvjeravala me je da će na nju paziti kao na vlastitu kćer, a uz nju će biti i Bruno. Jean-Luc, ti me stvarno zapanjuješ." "Ti i ne poznaješ gospođu Marchant", prigovori vikont nezadovoljan što će biti lišen zadovoljstva upoznavanja Delphine s uzgojem grožđa, našto se već bio sa zadovoljstvom navikao. "Bruno tvrdi da je ona ugodna i kulturna žena, potpuno pouzdana." "A zar je Bruno uvijek u pravu?" upita on oštro. "Kakvo je to pitanje?"

"Glupo, draga moja. Možda doista starim, no u tom slučaju 292 !>O PON()VNO(, MISRHTA tnoiiim uzeli nešto što sprečava starenje, n to je čaša šampanjca. Mof.u li ga i tebi ponuditi?" "Svakako, dragi, svakako." I )clphinin urođeni šarm i krhka ljepota bijahu tisuću puta pojačani njezinom potpunom ležernošću. Francuzi, već stolje-i ima priviknuti na strance koji su pokušavali nekako nadoknadili nedostatak što nisu Francuzi, pa su se stoga dovijali svim mogućim dosjetkama ne bi li ih Francuzi prihvatili kao pripadnike ljudskog roda, bili su smjesta privučeni Delphininim držanjem. Ona zbilja nije primjećivala, niti ju je bila briga hoće li je l"Vancuzi u Francuskoj prihvatiti ili ne. Delphine je odrasla u tri zemlje u kojima je francuština bila nešto čime su se njezini roditelji razlikovali od domorodaca, ali što nije moralo neizbježno biti nešto bolje. Francuština je bila-posao kojim se bavio njezin otac i jezik kojim su govorili u kući, također i način kako je majka odgajala novu kuharicu, ali ta francuština nije bila nešto sveto. Biti Lancel za nju je bilo isto kao i biti Selznick ili Goldwyn ili Zanuck, a takav svjetonazor ne bi promijenilo ni deset godina boravka u Champagni. Marchante je oduševilo pomanjkanje ukočenosti u nje, kakvu su mogli očekivati od jedne pripadnice stare aristokracije. Oni ne bi nikad povjerovali kako je jedina aristokracija koju je Delphine priznavala bilo onih nekoliko obitelji koje su u posljednjih nekoliko

desetljeća zgrnule milijune, kao i oni glumci i glumice čije su se slike pojavljivale na stranicama američkih filmskih časopisa. Zbunili su ih Guvevi planovi oko Delphinina posjeta. Ona bi sigurno rado vidjela Eiffelov toranj, Napoleonov grob, trg Ven-dome i Louvre. Kakva su tu smisla imali Gaumont, Pathe-Ci-nema i Kodak-Pathe? Zar su turisti ikad obilazili Billancourt? Zašto bi ona morala obilaziti mjesta što su bila istovjetna onima koje je već poznavala u Hollywoodu? "Ne, gospođo Marchant, uvjeravam vas da ih zbilja želim vi293 JUDITU KRANTZ djeti", odvrati joj brzo Delphine. Više puta, dok je još bila srednjoškolka, prijatelji njezine obitelji koji su pripadali filmskom biznisu pozivali su ih u obilazak studija. Nekoliko njezinih brzih pogleda na pozornice za snimanje zvuka - zamalo pokvarenih strahom da ometa kretanje važnih osoba koje su se tako samopouzdano kretale - dali su Delphini uvid u raj što ga je bila osuđena upoznati tek kao stranac. "Onda, kako želite", odvrati rezignirano gospoda Marcahnt. "Dopustite mi samo trenutak da stavim šešir". Ona poravna svoju plavu kosu dobro njegovanim rukama na kojima su blistali dijamanti. "Majko," upade Guy, "ti ne moraš ići ako nisi raspoložena. Ionako će nas ondje dočekati Bruno." "Kad je tako... imala bih mnogo drugih poslova", odvrati Guveva majka u čijim se očima vidjelo olakšanje. I sama pomisao da bi morala provesti cio dan promatrajući ljude koji sni-

maju filmove bila joj je neopisivo odbojna. Jednom, prije mnogo godina i ona je pomišljala da bi se mogla zabaviti tim prizorima, ali nekoliko provedenih sati u studiju oslobodilo ju je te zablude. U svakom slučaju, pomisao da bi morala odigrati ulogu pratiteljice činila joj se posve besmislenom. Guy, njezino najmlađe i najdraže dijete bio je savršen džentlmen, pa mu se mogla povjeriti briga nad bilo kojom djevojkom... osobito onom u koju je bio tako zaljubljen. Nepotrebna zabrinutost vikontese de Lancel za svoju posve samopouzdanu unuku kao da je potjecala iz nekog drugog stoljeća. Provincijski aristokrati bili su iza svog vremena, premda je u tome bilo nečeg privlačnog. Što je bilo još važnije, ako danas ne obavi probu svojih novih haljina u salonu Chanel, neće biti dogotovljene za početak sezone. Ona ih isprati neodređeno dobrodušnim smiješkom, obuzeta pomislima na tvid, gumbe na haljinama i podstave. Vožnja od velikog stana Marchantovih na Avenue Foch do studija Gaumont u Billancourtu pričinila se Delphini beskraj294 DO PONOVNOG SUSRETA liom. Govorila je malo, no (!ny je vidio da je drhtala, obuzeta emocijama, a on se ponadao da bi to moglo biti zato što joj je drugo da je nasamo s njim. Katkad bi joj kradomice pogledao profil, no iako je osjećala na sebi njegov pogled, Delphine je odlučila ponašati se kao da to ne primjećuje. Danas bi mogla biti i s Maxom, Victorom ili Henrijem, jer svi su oni nakon večere telefonirali ponudivši laskave pozive, no Guyev naum pokazao se uspješnim.

Zagrizla je udicu koju joj je dobacio. Zasad je i to bilo dovoljno da ga učini sretnim. Bruno im se pridružio u studiju, više zbog radoznalosti negoli osjećaja obveze da drži pod okom Delphinu. Marchanti još nisu postali klijenti banke Duvivier, a nakon golemih usluga što ih je bio učinio Guyu, držao je takvo pomanjkanje zahvalnosti krajnje neprihvatljivim. Pozvao ga je na večeru u dom svojih djedova, posredovao je kod bake da ona odobri Delphinin posjet - je li Guy shvaćao koliko mnogo duguje Brunu? Ili on možda nije imao tolik utjecaj u poslovima svog oca, da bi mu mogao sugerirati plasman novca? Obje su mogućnosti bile neprihvatljive. Možda se odviše požurio poticanjem prijateljstva s Guyem, prihvativši privid kao stvarnost? Guy je bio skorojević, pomisli on ljutito jer nije volio biti uhvaćen u pogrešnim procjenama. Dok su njih troje čekali pred ulazom u studio da im bude dopušten pristup, Bruno je zadovoljno ustanovio da je Delphine bila nekako odsutna, zamišljena i mnogo manje sklona flertu nego što je to bila one noći prilikom večere u Valmontu. Dopala mu se njezina nedostižna elegancija u haljini od crvenog šantunga, dopunjena dijelovima tamnoplave boje, koju je kupila kod Bullocka uoči odlaska na konjičke utrke u Santa Aniti. Učini mu se da izgleda starija nego što je inače bila, pod malim šeširom od plavo obojene slame, nabijenim koso na oči. "Evo mog prijatelja", reče Guy, predstavljajući nevisoka i plavokosa mladog čovjeka s ugodnim smiješkom, koji je do-brzao do glavnog ulaza. "Jacques Sette, gospođica de Lancel, 295

JUDITU KRANTZ vikont de Lancel - Jaccjucs je Bluiorđov asistent i on će biti naš vodič." "Zao mi je što ste morali čekati, Guy, ali znate kako je to. Gospođice i gospodine slijedite me, Guy već zna put. Danas nismo svi zauzeti ovdje. Nažalost, više filmova snima se vani na terenima, a mnogi su tek u pripremi, ali Jean Gabin i Michele Morgan rade na pozornici broj pet. Redatelj je Rene Clair. Pomislio sam da bi vas to moglo najviše zanimati za početak." Izgovorio je ta velika imena kao slučajno, kao da su mu pripadala, pa ga Delphine zavidno pogleda. Pred ulazom u pozornicu broj pet bilo je upaljeno crveno svjetlo, pa su morali pričekati dok se ne ugasi. Kad su ušli, našli su se u zbunjujuće golemom prostoru. Dijelovi pozornice bijahu mračni, a neki tako jarko osvijetljeni, da se pričinjalo kao da iluminacija proizvodi neki duboki šum. "Pazite kako hodate", upozori ih Jacques Sette i uze Del-phinu bez mnogo obzira za ruku, kako bi je poveo preko kabela i oko skela na podiju. Ona se osvrtala oko sebe, ali nije shvaćala ništa, sve dok ih Sette nije zaustavio na samom rubu zone u kojoj je koncentracija bila podjednako opipljiva kao što je i osvjetljenje bilo blistavo. Dok joj je srce brzo udaralo, Delphine se učini da bi mogla omirisati uzbuđenje. Zaustavili su se dvadesetak koraka daleko od scene koja je predstavljala interijer blagovaonice u kojoj su za stolom sjedili Jean Gabin i Michele Morgan zajedno s četvero drugih glumaca koje Delphine nije prepoznala. Snimanje je bilo prekinuto i žena kojoj je bila povjerena šminka obilazila

je stol naprašujući čela, dotjerujući crvenilo na usnama i popravljajući valove na kosi. Glumci su strpljivo sjedili kao da su se tog trenutka nalazili u nekakvu čistilištu; Gabin je očito promrmljao neku šalu i ostali su se tiho nasmijali, no nitko se nije micao dok su razgovarala dva čovjeka, jedan u stolici redatelja a drugi stojeći uz njega. Napokon je taj razgovor dovršen, žena sa šminkom napustila je pozornicu, čovjek koji je stajao uz 296 DO PONOVNOG SVSKHTA ic "lutriju pristupio je kameri, U dubokom muku što je zavladao prolomio se glas nekog u pozadine: "Tišina! Snima se!" Delphine se stresla od uzbuđenja. Prije nego što ju je Sette .tpn/.io, učinila je kao u snu nekoliko koraka naprijed. On brzo skoči, pograbi je za rame i povuče natrag u prostor za posjetitelje. Ona se zbunjeno ispriča - nije bila svjesna da se pomaknula. Koji časak kasnije snimanje je ponovno bilo prekinuto. "Pođimo", prišapnu joj Bruno u uho. "Više nije zanimljivo." Delphine zatrese glavom, odbijajući. Snimanje je opet započelo i ovaj put je potrajalo manje od dvije minute, kad ga je Rene Clair, nezadovoljan, prekinuo kratkim "Dosta". Stupio je na scenu i počeo nešto nadugačko objašnjavati glumcima, no odviše tiho da bi ga se moglo čuti. Gabin kimnu nekoliko puta a Michele Morgan slegnu ramenima i nasmija se. Delphini se pričinjalo kao da su se bogovi s Olimpa udostojili pojaviti u ljudskom obličju. Reflektori su bili premješteni, snimatelj je uzeo svjetlomjer i dao upute svom pomoćniku.

Bruno i Guy nemirno su čekali, dok se Delphine ukočila kao da je vrtni ukras. Prizor je još jednom započeo i napokon dođe do kraja, što je i Rene Clair zadovoljno potvrdio. Svjetla su se ugasila, glumci su se podigli i nestali u svim smjerovima. "Vrijeme je", reče Bruno uz uzdah dosade. "Snimanje će se nastaviti cijelo popodne", objasni Sette. "Sad je stanka za ručak. Ovo je bio prvi uspjeli prizor. Imam dojam da vam je svega dosta." "Do kraja mog života", suglasi se Bruno. "Upozorio sam vas", dometnu Guy. "Nedovoljno uvjerljivo. Dođi, Delphine, vrijeme je da krenemo." "Ne", usprotivi se ona. "Što hoćeš time reći? Nemamo više što vidjeti." "Želim ih vidjeti ponovno." 297 JUDITU KKANTZ "Kako želite, gospođice", reče Jacques Sette, pogledavši začuđeno Guya. "Ali ništa se neće snimati još najmanje dva sata. Ručak je sveta stvar, osobito kad se snima. Mogu li vas pozvati u kantinu?" "Oh, da, molim vas", upade Delphine. "Pretjeruješ, Delphine", pobuni se Bruno, no budući da je ionako bilo vrijeme jelu a on je ogladnio stojeći beskorisno u studiju, valjalo je negdje nešto pojesti - pogotovo što nije imao nekih drugih dogovora za ručak. U kantini je, kao što je bilo uobičajeno u filmskim studijima, bio predviđen poseban prostor za šefove i uglednije glumce. Delphine se znatiželjno osvrtala okolo, no oni su se odlučili pojesti svoj obrok u privatnosti garderoba, nakon što su proveli cijelo jutro

tobože jedući u blagovaonici. Sette ih je poveo do stola i smjestio Delphinu na najbolje mjesto, odakle je mogla promatrati cijelu dvoranu. "Najprije, čašu vina", predloži on i odmah naruči od konobara. "Molim vas, recite mi tko je ovdje tko", zamoli ga ona. On se osvrnu, nadajući se da će ugledati neku glasovitu zvijezdu kako bi udovoljio Delphininim očitim željama, ali osim redatelja poput Jeana Renoira, Pierrea Preverta, Marcela Car-nea, Nica Amberta i Autant-Lare, nije vidio nikog od karakternih glumaca kakvi su inače bili nepoznati u Sjedinjenim Državama. Delphine promotri sve redatelje na koje je on upro prstom, no to bijahu sasvim obični ljudi a ne glumci, pa Delphi-ninoj žudnji nije bilo udovoljeno. Razočarana, ona ispi nešto vina i poče kružiti pogledom po dvorani, očima koje su bile čeznutljive no ipak budne. Za stolom nedaleko od njihova jela su tri muškarca. "Pogledajte onu djevojku", upozori Nico Ambert ostalu dvojicu. "Onu što sjedi sa Setteom." Trojica se osvrnuše neupadljivo i istražiše Delphinin izgled od glave do pete, kao da je bila kakav naslonjač na dražbi. 298 IX) PONOVNOG SUSRKTA "Imaš li pojma tko je onu", upita Jules LeMaitre, Amberov pomoćnik za glumce. "Očito nije glumica", zaključi Yves Block, snimatelj u Am-bertovu Majerltngu koji će se početi snimati za mjesec dana. Njih su se trojica zapravo i sastala da razmotre pojedinosti filma, čije je planiranje bilo

zamalo već dovršeno. "Zašto to misliš Yves?" upita ga LeMaitre. "Manjka joj samopouzdanja", zaključi snimatelj. "Osvrće se okolo kao turist... što sebi ne bi dopustila nijedna glumica, čak ni ona koja ne poznaje studio. Uz to, još nikad nisam vidio njezino lice. Da je glumica, zar ne misliš da bi je netko od nas prepoznao, zapravo svi mi?" "Da je glumica, ona bi prepoznala mene", dodade Nico Ambert. Taj redatelj bio je čvrst čovjek na početku tridesetih, ma-slinaste puti, crne kose i sa svojstvenim toplim pogledom čovjeka koji je potjecao s juga Francuske i bio zapravo više Talijan nego Francuz. Pokazivao je veliku snagu i dok je bio opušten, imao je gospodski izgled, istaknut orlovski nos, oštar pogled i nemirne usne. Bio je čovjek navikao na vlast, koju je znao dobro upotrijebiti, čovjek kojega su se muškarci nerijetko plašili a mnoge ga žene obožavale. Delphine je bila svjesna da je ona trojica promatraju, ali poput ostalih u ovoj skromnoj kantini, za nju nisu bili značajni. Bila je već navikla da muškarci u nju zure, pa se spram njihove pozornosti odnosila jednako ravnodušno kao neka šarena tropska ribica u akvariju. "Nije Francuskinja", reče Ambert. "Ima nešto odviše uredno u načinu kako se ponaša, kako gleda svoje cipele... to jamačno nije francuski način." "Ali, Nico, ona govori francuski", dometnu Jules LeMaitre. "Pokreti njezinih usana, to kako drži ruke... što ti misliš, Block?" Snimatelj je bez riječi procjenjivao Delphinino lice. Bio je poznavatelj sintakse ljudskih crta. Zašto su ljudi, pitao se često, 299

JUDITE KKAN"L nalazili neobičnim to što nikad dvije pahuljice snijega nisu istovjetne, kad se i sva ljudska lica međusobno razlikuju, čak i u jednojajčanih blizanaca? Block nije vjerovao u ljepotu. Znao je da se i besprijekorno lice može pod svjetlom reflektora pretvoriti u dosadno ravan krajobraz. Vidio je već mnogo iznimnih očiju iz kojih se izgubilo svjetlucanje zvijezda kad bi se u njih uperila kamera. Moćne lučne svjetiljke i leće njegove kamere kao da su se bile urotile u đavolskoj zavjeri brisanja izgleda muškaraca i žena koji su prirodno imali besprijekorne crte. No obratno, katkad bi reflektori i kamere požalili zbog svoje stroge osude, pa bi učinili čarobnim i lice koje je bilo samo umjereno lijepo. I najzanosnija žena koju bi snimao mogla je na nosu imati neuklonjivu ružnu sjenu, kako god je osvijetlio. Već je snimio i neku ženu čija je privlačnost bila pretežno banalna, no ispred kamere su njezine crte poprimile misteriozan izgled velike svećenice posvećene ritualnoj šutnji. Block je i bez mnogo razmišljanja mogao u sekundi pročitati ljudske crte: procijeniti jesu li oči dovoljno razmaknute, utvrditi ima li nos neki od bezbrojnih nedostataka ljudskih nosova, izmjeriti obujam brade i dužinu vrata, bitnu i apsolutno važnu geometriju odnosa usta i očiju, no prije nego što bi se upalila svjetla i proradila kamera on nije volio donositi sudove. "Ne mogu o njoj zasad ništa reći", priznade napokon Yves Block, slegnuvši ramenima pred redateljevim pomoćnikom za glumce.

"Želiš li je isprobati?" ustrajao je Jules LeMaitre. "O tome neka odluči Nico." "Yves, dovedi tu djevojku pred kameru", odluči smjesta Nico Ambert. "Za ulogu Marije, Nico?" "A koga drugoga?" "Mogli bismo uzeti Simonu", podsjeti ga Jules. "Samo ako bismo to zaželjeli... s njom nije još ništa potpisano, zar ne? Znaš kakav je Sette." 300 IX) PONOVNOG "Da, on je pravi Blul"orđov asistent." "Otiđi do nje i predstavi se. Ukoliko nema neki nemoguć akcent, reci joj što želimo. I dogovori potrebno za ovo popodne. Vidjet ću se sa Simoninim agentom za dva dana." "Pričekaj malo, Nico. Zašto bi uzeo neku neznanku za ulogu Marije?" "To bi mi čak bilo draže. Majerling je već snimljen za film i prikazan u kazalištu, pa svatko zna priču o Mariji Vetseri, nad vojvodi Rudolphu i njihovu samoubojstvu u Maverlingu. Jedna neznanka dala bi toj poznatoj priči dah neizvjesnosti." "Pa, neće biti štete ako je iskušamo, čini mi se." Jules se suglasio ali bez oduševljenja. U njegovoj glavi film je već imao konačne obrise, a on nije volio upadice u radnju koju ju je već zamislio. Ipak, s redateljem se nije moglo šaliti. S Ambcrtoni ne samo što se nije moglo šaliti, nego mu se valjalo pokoravati. On odloži vilicu i pristupi stolu za kojim je sjedio Sette. "Jacques, znači li to da si danas turistički vodič?" "To mi je čast. Da vas upoznam - gospođice de

Lancel, dopustite mi da vam predstavim Julesa LeMaitrea, pomoćnika za glumce koji nema ni iluzija ni skrupula, drugim riječima, jednog od najvećih. Jules, naši ostali gosti su vikont de Lancel i Guy Marchant - od kompanije Marchant Actualites." Dok se pozdravljao s Delphinom, LeMaitre je zapazio da je njezin francuski akcent dobar kao i njegov. No ipak, po sitnicama koje se ne bi mogle opisati riječima shvatio je da ona nije Francuskinja i da ne pripada svijetu filma. "Jeste li u posjetu Parizu, gospođice?" upita je on uljudno, okrenuvši se od trojice muškaraca čim se s njima rukovao. "Samo nekoliko dana, zatim se vraćam u Champagnu." "Živite dakle u Champagni i ondje uzgajate svoja izvrsna vina?" pokuša on doznati malo više. "Živim zapravo u Los Angelesu", odgovori Delphine nasmi-ješivši se. Ugodan je čovjek, pomisli. "Ah. Znači, imate veze s filmom." 301 JUDITU KRAN"i: "Ne." Delphinc se opet nasmija, polaskana unatoč prisnosti njegova ponašanja. Još nikad nije čula nešto od čovjeka s takvim zanimanjem. "Zapravo, ja sam studentica." "Znači, intelektualka. Šarmantno. Imam za vas još jedno pitanje, ako nije odviše indiskretno, gospođice. Moj šef, redatelj Nico Ambert pita se ne bi li vas zabavilo da načini s vama mali snimateljski pokus. Ovog popodneva, ako biste našli koju minutu." "Dovraga! Znao sam da nešto smjeraš, LeMaitre!" Sette se naljutio na preuzetnost spram njegovih gostiju. Pa što onda ako njegov gazda želi

obaviti pokus? Morao je na to misliti već ranije. "Delphine, to je nemoguće" pobuni se Guy Marchant. "Bruno, objasni Delphini da to apsolutno ne može učiniti. Siguran sam da bi se vaša baka jako ljutila." "Nemoj biti tako glup, Guy", odvrati mu smjesta Bruno. "Zašto to ne bi mogla učiniti, za ime božje? Koliko ja znam, u snimateljskom pokusu nema ničeg nemoralnog." Sto sebi Marchant umišlja tko je on, da može odlučivati je li za Del-phinu nešto dobro ili nije i da mu on objašnjava što će baka o tome misliti. Netko tko je iz nižeg sloja uvijek će se pokušati praviti važan. To valja upamtiti. "Ali, Bruno, zar samo zato što ju je neki momak vidio i ona mu se dopala? U tome ima nečega nepristojnog - to bi bilo kao da ju je potapšao po ramenu i rekao joj "Slijedite me". To nije comme il faut." Guy se sav uzbuđen digao sa stolca. "Nije comme ilfauft Mislim da mogu i sam o tome prosuditi, Guy. To što ti radiš uistinu nije comme il faut." Bruno mu se počeo izrugivati. "Guy, i ti, Bruno, mogu li vas obojicu upitati kakve to ima veze s bilo kime od vas dvojice?" ubaci se u svađu Delphine. "Gospodin me je nešto zamolio i moj je odgovor da bi me to vrlo zabavilo." 302 IH) PONOVNOG SUWI i I "Delphine, molim te, promisli još jedanput. To će potrajati • i jelo popodne." Guy se bespomoćno pokušao Kvući. "To je moje popodne, Guy, a ne tvoje. Gospodine Sette, uživala sam u ručku. Hvala vam na gostoprimstvu." Delphine se podiže i pogleda

ravno u oči LeMaitrea. "Spremna sam za pokus odnosno bit ću to čim me netko kozmetički dotjera. Da krenem za vama?" "Molim vas, gospođice." "Samo časak, LeMaitre", javi se Sette. "Na kojoj ćete pozornici obaviti pokus?" "Broj sedam, za jedan sat otprilike." "Svi ćemo se tamo naći." "Mislim da bih radije sudjelovala na pokusu bez nazočnosti prijatelja i pripadnika obitelji. Guy, budi dobar i nađi se sa mnom kad sve bude gotovo, hoćeš li? Bruno, ti zbilja ne moraš čekati. S gospodinom LeMaitreom bit ću potpuno sigurna." "Naravno da hoćeš. Nazvat ću sutra. Dobro se zabavi." Bruno je poljubi u obraz i napusti brzo kantinu u pratnji Guya Marchanta, koji je i dalje prosvjedujući gestikulirao. Jac-ques Sette potpisao je račun za ručak u pomućenom raspoloženju. Bluford će ga već čuti, jer će on biti kriv bez obzira kako se pokus završio. Kozmetičarka je bila debela i ljubazna, izvrstan stručnjak za šminku. Obratila se Delphini prisno i odmah se zadivila njezinu šeširu, čim ga je skinula da joj dotjera kosu. Opustila je njezine valove i prošla četkom tako da joj je sad padala ravno do ramena. Izvela je i nezamislive trikove s maškarom i na nov način ocrtala Delphinine obraze, čeljusne kosti i očne udubine tamnim sjenama, naglasivši tako prirodne crte njezina lica mnogo upadljivije nego što bi Delphine to željela ili držala mogućim. Djevojci koja se pobunila objasnila je da će na crno-bijelom filmu njezino lice djelovati prirodno kao da je normalno zasjenjeno. Počela joj je pjevuckati o širini Delphinina čela, širini

303 UJDJTH KRANTZ očiju i savršenom ovalu brade. "Lice vam ima oblik srca", ponavljala je ona pjevuckajući. Napokon je imala crvenilo na usnicama pa je mogla izići iz garderobe. Pred vratima čekao je strpljivo LeMaitre. "Dobro. Vrlo dobro. Dođite sada da se nađete s gospodinom Ambertom." Povede je kroz polumrak pozornice broj sedam do redateljeva stolca. Nico Ambert ustade i dok se rukovao s njom odmjerio ju je ponovno prešavši pogledom od glave do pete, sasvim grubo, ali glas mu je pritom ipak bio ljubazan. "Drago mi je što ste prihvatili moj poziv, gospođice. Nadam se da niste napeti." "Zar bih trebala biti?" Delphine se začu u udvorničkoj pozi. Bilo joj je jedino žao što Margie ne čuje sve ovo. Samo u tom slučaju to bi bila neporeciva stvarnost. Još otkako joj je tijekom ručka pristupio glumački šef osjećala se grozničavo, kao u nekom čudesnom snu. Svaki je djelić stvarnosti bio naglašen opojnim ozračjem studija, gdje su i neka posve obična vrata možda vodila u svijet čudesa. Jedva da je pomišljala na okolnosti što je očekuju na snimateljskom pokusu, toliko je bila uzbuđena izgledom i vonjem onoga što je ona konfuzno zamišljala kao svijet iza kulisa. Pokušavala je u sebe upiti i upamtiti sve što ju je okruživalo, utopiti se u to, kao da je sudjelovala u prizoru s Gabinom i Michele Morgan. "Zar biste trebali biti?" ponovi Ambert njezine riječi. "Ne, naravno da ne biste. Sjednite ovamo, pored mene, i pokazat ću vam što ćete pročitati. Sve je vrlo jednostavno - vi ćete

čitati samo ono što je podvučeno crveno, a ja ću čitati ostalo... bit će to mali dijalog među nama. Ako možete, nemojte gledati u kameru. Biste li željeli najprije pročitati u sebi?" "Budući da nisam glumica", odvrati Delphine, "kakve bi koristi bilo od toga?" "Možda da se malo snađete." "Vi ćete mi pomoći, gospodine. Mislim da bi to bilo bolje." "Poznajete li priču o Majerlingu?" 304 DO PONOVNOG SUSRHTA "Ne zapravo - " "Ne smeta. U ovom se prizoru opisuje susret mlade plemki-njc i habzburškog prestolonasljednika. Zbiva se na nekom plesu... oni plešu zajedno... i zaljubljuju se jedno u drugo." "To zvuči poznato", reče Delphine nasmiješivši se. "Gdje želite da stanem?" "Tamo prijeko. Zašto ne biste ostavili ogrtač ovdje? Bit će vruće pod reflektorima." Delphine skine crveni ogrtač i prebaci ga preko naslona stolca. Sad je bila samo u uskoj suknji i bijeloj svilenoj bluzi. Zaputi se petnaestak koraka do visoke stolice bez naslona, koju joj je Ambert pokazao. Čim je sjela redatelj dade znak i svjetla se upališe. Ona nagonski zakloni lice rukom uz krik iznenađenja. "Recite mi kad budete vidjeli dovoljno dobro da možete čitati", objasni joj on, govoreći na udaljenosti koja ih je razdvajala tako razgovijetno kao da sjedi uz nju. Delphine pričeka, prvi put potpuno svjesna težine mnogih muških pogleda koji su je odmjeravali s požudnim no ipak profesionalnim interesom. Poput upaljenih svjetala i to joj je nanijelo neki udarac, ali u oba slučaja bio je

to dobrodošao znak iskonske pozornosti. Nikad se još nije osjećala tako živahno, tako puna sebe, gospodaricom svojih čula. U minutama koje su morale proteći da bi se navikla na blje-štavilo reflektora, osjetila je da nešto toplo i uzbudljivo buja u njoj. Nije to bila toplina svjetlosnog mlaza koji joj je grijao kožu. Bijaše to žar što se stvorio u njezinu trbuhu i počeo se brzo i neodoljivo širiti sve dok se nije spustio i zahvatio je između nogu, natjeravši je da prekriži bedra kako se ne bi odala nehotičnim i iznenadnim drhtanjem njezinih donjih usana. Sjedila je prikovana svjetlima i držala se za stolicu. U trenutku kad ju je obuzeo snažan orgazam rukopis joj je pao na pod. Grizla se za usnice, sjedila što je mogla čvršće s grudima naprijed i povučenim ramenima, pritisnuvši nogu o nogu svom snagom, 305 JUDITU KRANTZ kako se ne bi odala pred onima koji su je promatrali. Reagirajući na njezino uzbuđenje, penis Nica Amberta ukrutio se, što mu se nije dogodilo već godinama. Na sceni je zavladala potpuna tišina. "Jules, dodaj joj rukopis", promrmlja Ambert kad je vidio da se Delphine donekle pribrala. Udo mu je bilo odviše kruto da bi se sam mogao pomaknuti. LeMaitre dodade Delphini rukopis. Nico je počeo čitati, oda-bravši namjerno neki dulji odlomak kako bi se glumica opustila. Delphine je slušala - oči su joj vidjele ali riječi nije razumjela, dok je nakon orgazma bila i dalje tako zadihana da nije mogla progovoriti. Zar u njoj još je tinjao, vruć i zahtjevan, ali je

znala da joj neće trebati mnogo dok se pribere. Mora biti da su to ta svjetla, pomisli, mora biti da su svjetla. "Gospođice?" "Da", reče ona slabašnim glasom. "Možete li sada čitati?" "Pokušat ću." Udahnu duboko i usmjeri se žestoko na rukopis. Ubrzo je u recima našla neki smisao i onda poče čitati, ne primjećujući ni kameru ni publiku, bacivši se svom snagom na čitanje redaka podvučenih crveno, jer jedino tako mogla je držati pod nadzorom svoje tijelo. Na njezine riječi odgovarao je Ambert. Kako je mogla i pomisliti, upitao se, da se ševi pred kamerom? Ona nastavi čitati, on joj odgovori, pa onda opet produži ona, repliku za replikom. Plesom riječi dovršili su prizor. Redatelj dade znak da se svjetla ugase. U tmini što se odjednom stvorila on ustade i pođe do Delphine koja je i dalje sjedila, pogođena naglim prekidom. Uze je za ruku, ondje gdje je bila gola ispod kratkog rukava. "Bili ste sjajni, bojim se da vam je bilo teško", reče on tiho, a njoj se učini kao da sve počinje iznova. "Bilo je tako... blještavo." 306 DO PONOVNOG SUSRETA "Shvaćam. Sigurno bi vam odgovaralo da malo mirno sjed-m-lc prije nego što se pridružite prijateljima." "Da." "Dođite". Povede je brzo s pozornice kroz cijeli labirint pro-lorija do svoje garderobe. Okrenu se, s leđima na vratima i privuče je k sebi. Poljubi je u otvorena usta barbarskim i žestokim poljupcem. "Znaš li... znaš li...?" pokuša je on upitati glasom obuzetim grubošću.

"Što?" dahnu ona, iako je znala sasvim dobro. "Znaš li što si mi učinila. Popipaj me." On je pritisnu tako da |c na svom trbuhu osjetila njegovo muško udo u punoj i snažnoj duljini. Muškarci su se već mnogo puta pokušavali stiskati uz I )elphinu, ali ona bi ih vazda izbjegla. Sad se uz Amberta zamalo onesvijestila, zatvorenih očiju i s usnama koje su hlepile za njegovim grubim poljupcima. On je ponese do ležaljke, položi je na nju i raskopča joj bluzu. Dok joj je skidao komade odjeće usne mu se nisu micale s njezinih dojki. Delphine je i prije dopuštala momcima da je diraju za bradavice ali nikad ih nisu smjeli poljubiti, pa ni vidjeti. Sada, ogoljena, izložena i blaženo posramljena osjetila se kao da je ponovno pod reflektorima. Zbog njegova neumorna i iskusna jezika ovlažila se, ali on ju jeć dovoljno upoznao da bi joj dopustio još jedan orgazam. Povuče je bolno za kosu. "Još ne", prošapta. "Još ne, ti mala kurvo, nećeš još jedanput bez mene." Raširio joj je stegna i gurno među njih glavu da osjeti vonj njezine podatnosti, ali dobro se čuvao da je i ne dotakne u blizini stidnih dlaka. Ona se uspravi, odjednom beskrajno daleko od bilo kakve čednosti, no on je gurnu i kleknu nad njom, obuhvativši penis rukom. Gurnuo ga je u nju razbludnom polaganošću muškarca koji je već dovoljno čekao da bi sad sebi dopustio prebrz pokret. Uđe u nju polagano, polagano, poročnom i sebičnom sladostrašću, koja je bila zakrinkana kao obzirnost. Bila je tako vlažna, tako rastvorena i tako željna da bude uzeta, da je probio tanku pregradu njezina djevičanstva i prije nego što su toga postali 307

JUDITH KRANTZ svjesni. Ušao je u nju svom svojom dužinom. Sve do tog časa držao ju je čvrsto za kosu i tek sad je popustio taj stisak kako bi se mogao usredotočiti na onaj svoj pohlepni štap koji joj je ispunjao trbuh. Oboje su jedva disali, osjećajući kako štap raste, raste do nemogućnosti u njezinoj nutrini. Ležeći na njoj on promrmlja: "Svatko u studiju držao je ruku na udu, i ti si to znala, znala si, mala kurvo." Delphine kriknu. "Ne mogu čekati, ne mogu..." Ona dođe do svog završetka u dugom jednoličnom kraju popraćenom valovima koji su natjerali i njega na njegov žestok, bolan i strastven kraj. 308 PONOVNOG SUM< I I"A Glava 12 ■j oči 3. rujna 1936. Los Angeles je bio spreman da postane središte međunarodnog zrakoplovstva, čiji je skup trebao potrajati četiri dana. Dotjeran i proširen, Mines Field postao je službeno općinskom zrakoplovnom lukom. Mjesni organizatori šesnaestih godišnjih Nacionalnih zračnih utrka zaključili su kako je njihov grad - u kojemu su se utrke održavale prvi put prikladniji od bilo kojega drugoga na svijetu za taj spektakl. Freddv je držala u glavi mnogobrojna novinska izvješća o događaju koji se imao održati. Znala je da će glumac Harold Llovd predvoditi paradu do aerodroma, točno je znala kad će u zraku iznad luke eksplodirati bomba koja će najaviti dolet tek proizvedenih lovačkih jata sa zadatkom da prikažu formacijski let i razne vratolomije u napadu i obrani, znala je kad će

se pojaviti akrobati koji će skakati s motocikla u zračne jedrilice, kao i to kad će se održati natjecanje u padobranskim skokovima. Znala je da će Douglas Fairbanks stariji sa suprugom i Benitom Hume upriličiti piknik prije glavne utrke na kojem će sav ugostiteljski pribor biti žuto obojen. Također se očekivala pojava Adrienne Ames, u smeđem tvidu, s bivšim mužem 309 JUDITH KRANTZ Bruceom Cabotom a Carole Lombard i Kay Francis bit će među počasnim uzvanicima. Znala je čak imena pa i fizionomije djevojaka iz visokog društva Beverlv Hillsa koje su odabrane kao pratnja vojnim pilotima na vojničkom i mornaričkom plesu što će se održati na prvi dan utrka. Ali do svega toga nije joj bilo stalo, jer su to bili tek ukrasi uz ono glavno, utrke. Tri su događaja obuzimala njezinu strastvenu pozornost: Ben-dixova transkontinentalna utrka od istočne obale do Los Ange-lesa, derbi Ruth Chatterton za "sportske avijatičare" koji je prije šest dana počeo u Clevelandu i odvijao se uz predviđene hendikepe do Los Angelesa i, napokon, trofej Amelije Earhart, brzinska utrka oko kružne staze obilježene pilonima, koja je bila predviđena samo za žene i za koju je bilo prijavljeno osam na-tjecateljki. Od tih triju utrka najveću njezinu pozornost privukao je Chatterton. Čeznula je da sudjeluje u toj utrci kao ni za čim nakon svoga prvog samostalnog leta. Kad bi imala zrakoplov, mogla bi pristupiti utrci. Mogla bi. Htjela bi. Mogla bi čak pobijediti kad bi imala čime. Sudjelovala su trideset dva natjecatelja oba

spola, a zadatak im je bio pobijediti u utrci s vlastitom najboljom mogućom brzinom. Novine su bile pune reportaža o Kineskinji, Katharini Sui Fun Ceung koja je letjela malom Cessnom, te o Peggy Sa-laman, djevojci iz visokog londonskog društva, čija je majka objasnila reporteru da joj kći sudjeluje u natjecanju zato što ne može sve vrijeme provoditi plešući. Dovraga, pomisli zavidno Freddv, ona je mrzila Peggy Salaman i njezinu prokleto plemenitu majku! Pomisli na Chatterton tako su je mučile da je hodala okolo kao u transu. Pokušala se stoga usmjeriti na nemilosrdni i nedostižni Bendix, s cijelom gomilom glasovitih zrakoplovaca koji su i sada, sve do posljednjeg trenutka, iskušavali svoje letjelice u 310 no PONOVNOG SUSRHTA zračnoj luci Floyđ Bennett, nakon cijelih tjedana glasina i protu-glasina, naklapanja o dotad neviđenim aerodinamičkim letjelicama, tajnim pokusima modela u zračnim tunelima, novim strojevima dotad nepoznate snage, očajničkim pokušajima da se, makar i radeći noću, svim mogućim dosjetkama doda još nešto brzine, tajanstvenim pristupima utrci u posljednji čas. Histerija u tisku bila je potpuna. Bendix je bio utrka otvorena za sve, uz jedino pravilo da valja poletjeti s Floyd Bennetta u zoru četvrtog rujna i prispjeti u Los Angeles do šest sati popodne istog dana. Aviation Magazine, Freddyna Biblija, najavio je kao favorita Bennvja Howarda, koji je dobio prošlogodišnju utrku svojim glasovitim zrakoplovom Mister Mulligan. Časopis je izdvojio i Ameliju Earhart s njezinom novom

Lockheed Electrom, kao najbolju natjecateljicu na dugim potezima, a nju je na malom razmaku slijedila Jacqueline Cochrane. Howarda Hughesa časopis je proglasio najboljim sportašem, budući da je odbio sudjelovati u Bendixu s obrazloženjem da je njegov eksperimentalni avion nedostižan za pilote koji su imali manje novca za strojeve. Uvježbavajući dan uoči utrke Immelmannove zaokrete i svijeće Macovim Taylor Cubom, u najboljem slučaju s prosječnom brzinom od devedeset milja na sat, Freddy je razmišljala o sto dvadeset milijuna dolara u posjedu Howarda Hughesa i o avionu Amelije Earhart na koji je kompanija Lockeheed ne štedeći potrošila osamdeset tisuća dolara. Ona je nepopravljivo u nižem razredu, pomisli ljutito dok je upravljala starim i pouzdanim Taylorom. Popodneva tijekom lipnja, srpnja i kolovoza provodila je uvježbavajući osnove vratolomnog letenja. Uz Maca koji je sjedio postrance, ona je napokon svladala i komplicirane vratolomije: oregonsku morsku zmiju, kubanski valjak, kubansku osmicu, preokrenuti valjak Franka Clarka i Rankinove sanjke. Sve je to dobro načinila, pomisli Freddy, ali time se ni za korak 311 JUDITH KRANT/. l>0 PONOVNOG SUSRETA nije približila mogućnosti uštede novca za vlastiti zrakoplov. Nije mogla odoljeti a da i posljednji novčić ne potroši na lekcije iz akrobatike. Za dva tjedna počet će kao brucoš na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Već je primila primjerak rasporeda sati. Majka joj

je nabavila odjeću za koledž. Kad će moći letjeti osim vikendom? Bilo je stoga važno što bolje iskoristiti ljetne mjesece, premda joj je to odnosilo svu zaradu. Brucoška godina, podsjeti se ona nevoljko, značit će predavanja na jednom dobronamjernom sveučilištu kako bi stekla zaokruženu naobrazbu u slobodnim umjetnostima. "Dovraga, nije mi potrebna zaokružena naobrazba", razbjesni se Freddv pred ravnodušnim altimetrom, pred bespomoćnim brzinomjerom i polugom koja joj se ionako mogla samo pokoravati. No što bi drugo mogla učiniti? Pristupiti Mornarici i vidjeti svijet? Ili Legiji stranaca? Pobjeći s cirkusom? Sranje, za sve to bilo je nužno biti dečko, a ne djevojka od nepunih sedamnaest godina. Njezina je sudbina bila omeđena zagušljivom učionicom na koledžu i predavanjima iz engleskog. Da je mogla maknuti noge s papučica, jamačno bi tako udarila da bi probila rupu u podnožju zrakoplova. No ipak, izvela je posljednju i besprijekornu svijeću, uspevši se pod kutom od 180 stupnjeva i zatim se prizemljila u Dry Springsu. Mac i Swede Castelli, koji je ponovno došao u zračnu luku da razgovara s McGuireom o vratolomnom biznisu, bijahu izvan hangara da vide kako se Freddv spušta. Ona iskoči iz zrakoplova, skine zaštitne naočale, otkopča padobran i prebaci ga preko ruke. Bakrenastu kosu zahvatio joj je vjetar dok se obješenjačka i vitka figura ljuljala u hodu nalik na Robin Hoodov, naglašen jahaćim hlačama i niskim čizmama što ih je bila kupila kad su joj se levisice izlizale. Zavrnula je rukave na dječačkoj bluzi koju je uvijek nosila prilikom

letenja. "Hej, mala gospođice, ona svijeća je zbilja uspjela", pozdravi |f Swcdc Castelli pokroviteljski, kako je to smjesta zaključila. Svi stari akrobatski piloti bili su duboko uvjereni da nitko ne može izvoditi vratolomije tako dobro kao oni. Dobro, možda ne baš svi, možda Mac nije bio takav. Osim toga, mrzila je kad bi je oslovljavali s "mala gospođice". "Samo ukrasna figura, gospodine Castelli", odgovori Freddv kratko. "Sitnica." "Dijete, bilo je sasvim dobro", dodade McGuire. "Slušaj, Mac, jedva podnosim te silne pohvale, možda ću se čak zacrvenjeti", odvrati ona kiselo i nestade u uredu. Svi su oni isti, reče Freddv u sebi gorko. "Što je to grize?" upita Castelli. "Želi biti druga Amelia Earhart", objasni Mac. "Tako nešto bih i ja želio. I svatko." "Ona je emotivno dijete", reče Mac i slegnu ramenima. "Dijete? Slušaj, Mac, ta djevojka nije više dijete. Ona je poslastica, ona je kao iz sna." "Ona je dijete, Sivede! A ti si običan prljavi starac." U Ma-covu glasu osjetila se neočekivana ljutnja. "Nemoj tako, nemoj se uzrujavati, McGuire", reče Castelli, dobro raspoložen kao uvijek. Freddv je izišla iz hangara i uputila se prema svom automobilu. Castelli domahnu Macu, spremajući se na odlazak. "Nećeš li se ipak predomisliti?" doviknu on Macu, krenuvši do automobila. "Sigurno ne", odvrati Mac. "Zarada bi bila dobra", doviknu mu Castelli, iako s malo nade da bi mogao promijeniti Macov odbojni zaključak. "Nemoguće, Buddy, ne bavim se više tim poslom." "Ahh", dometnu Castelli

gorko djevojci koja je ulazila u kola. "Učinio bi to za mene, siguran sam, ali ga sprječava to što bi morao na glavu staviti vlasulju. Ali vrijedilo bi." "O čemu je riječ?" Njezin upit bio je ravnodušan, jer je Mac obično odbijao ponude koje su mu davali koordinatori vratolo312 313 umiru kkan mnih akrobacija, ne vjerujući da se on doista odlučio povuci iz tog posla. "O filmu Strmoglavce repom. Ponudio sam mu mogućnost da dublira Alice Faye, Constance Bennett ili Nancy Kelly... mogao bi oponašati bilo koju od njih. Redatelj Roy Del Ruth posebno je tražio Maca. Nije zaboravio kako je on nevjerojatno dobro dublirao Jean Harlow u Anđelima pakla." "Ali to je bio nijemi film - sjećam se da sam ga vidjela prije sedam godina." "Tako je, ali od njega ionako ne zahtijevaju da govori. Zahtijevaju samo da stavi na glavu vlasulju i tako leti. Zar je to pretjerano? Zar je to uvredljivo?" "Nipošto", zahihoće Freddy, istrgnuta iz zlovoljnog raspoloženja pomišlju na Maca pod platinastom vlasuljom. "Dobro, odlazim u potragu za nekim drugim. Prihvatio bih se toga i sam, ali bojim se da više nemam stas djevojke. Posjećujete li zračne utrke?" "Svakodnevno", objasni ona i odjednom se prisjeti utrka. "Slušajte, mala gospođice, dogodine ili za dvije godine sudjelovat ćete sigurno u njima. Sve je moguće", reče on ljubazno, dok je

pogledom tražio oblak koji joj se zasjenio lice. "Hvala vam, gospodine Castelli. Ali ne vjerujem." "Čekajte časak. A kako bi bilo da uzmu vas? Mogli biste biti sjajna vratolomna dublerica Mac mi je već ispričao što ste sve naučili. Sve što je zamišljeno u tom filmu mogli biste i vi izvesti. Sto mislite?" "To je zbilja nemoguće", nasmija se Freddy njegovoj poduzetnosti. "Još manje moguće od mog sudjelovanja u utrkama dogodine." "Zašto? Recite mi što vas priječi?" Freddy pristupi Evinu sjajnom La Salleu s pomičnim krovom. Uđe u kola i ogrnu se oko vrata vestom od blijedoplavog kašmira. Rukavi, omotani na brzinu oko brade, ukrotili su vjetrom 314 DO FONUVNlKt JUMUJJSi rastresenu kosu koja je tako načinila plameni okvir oko njezina ozbiljnog lica. "Za dva tjednu počinjem studirati, to je prvo", reče mu ona oslonivši se na vrata automobila. "Zatim, imam čvrsto dogovoren susret s Beowulfom, gospodine Castelli. I napokon, moj otac, koji je vrlo konzervativan čovjek, ubio bi me, zatim bi me ubila moja majka, a ako bi od mene išta preostalo, posao bi dovršio Mac." Čvrsto izraženo stajalište uvjerilo ga je i više od skupocjenih kola da pokušava uzalud. Ta osobita mala gospođica bila je zapravo pripadnica visokog društva s neobičnim hobijem. "Shvaćam, nemojte se ljutiti." "Sve je u redu, gospodine Castelli." "Pozdravite Beowulfa. On

je sretan momak." Deveti rujna, dana kad su završavale utrke, Eve je upriličila veliki prijam za poručnika Michela Detroyata, jedinog francuskog sudionika u natjecanju. Freddy je bila obuzeta tolikim emocijama da se jednostavno nije mogla prepoznati. Srce joj je teško kucalo kad je Louise Thaden prešla završnu crtu Bendixa, spustivši se na pogrešnom kraju uzletišta. Bijaše uvjerena da je prispjela posljednja, tako da je zamalo uklonila letjelicu s poljane prije nego što su joj tisuće uzbuđenih glasova počele dovikivati da je zapravo pobijedila. Preletjela je SAD za manje od petnaest sati, ostavivši iza sebe sve istaknute i supero-premljene natjecatelje. A pobijedila je s Beechcraftom - pomisli Freddy, razapeta između divljenja i otrovne zavisti - s običnim malim Beech Staggenvingom, avionom kojim bi svatko mogao letjeti i koji bi za nekoliko tisuća dolara svatko mogao kupiti. One noći kad je završio Bendix, Freddy se motala oko šatora ; što ga je podiglo udruženje žena letačica "Devedeset devet". Ugledala je desetke žena pilota - među kojima su bile i Louise Thaden, druga u natjecanju Laura Ingallss, pa Earhart i Cochrane - kako ulaze u šator da proslave pobjede, ali nije imala 315 JUDITU KRANTZ hrabrosti da im se pridruži, koliko god to bilo jednostavno. Frc ddy je odjednom postala zarobljenica paralizirajuće stidljivosti, nedostižno jače od njezine želje da se pridruži i čestita pobjed-nicama. Pilotska dozvola bila

joj je u torbici, ali nije imala snage da uđe i predstavi se, premda je znala da bi odmah bila propuštena. Sama nemam sto pokazati, reče ona sebi, bijedno se osjećajući. Osluškivala je koju minutu vesele zvuke što su dopirali ispod šatora, a onda je, ne mogavši izdržati, pobjegla. U Chattertonu je, hvala budi Bogu, pobijedio muškarac, no ona to odmah smetnu s uma. "Freddv, jasno ti je da te očekujem na svom prijamu večeras", reče joj Eve ušavši u kćerkinu sobu gdje ju je zatekla kako bulji u zid. Eve je bila zabrinuta vidjevši kako joj se kći sve više oneraspoložuje iz dana u dan tijekom utrka. Vjerovala je da će se Freddv oduševiti i uzbuditi zrakoplovnim događajima u njezinu gradu. Novine su njima bile toliko ispunjene da su i Eve i Paul morali doznati baš sve. No Freddv je cijele dane provodila u zračnoj luci i vraćala se iz nje izgubljena u svojim mislima i zamućenih očiju, što je Eve pripisivala dugim danima provedenima na suncem obasjanim tribinama. "Naravno da ću doći, majko", odvrati joj. Istaknuti nazočnici iz francuske kolonije pomoći će joj da odagna tmurne misli, zaključi ona. Osim toga, bilo bi joj drago upoznati glasovitog počasnog uzvanika, vladara u svijetu pilotskih akrobacija. Freddv uz njega nije mogla osjećati zavist, kao da je posrijedi bio Charles Lindbergh. Ili Saint-Exupery, uostalom. Michel Detroyat učinio je Francuze ponosnima postavši pobjednik mnogih utrka, sa svojim izvanrednim Caudronom i Re-naultovim strojem, trkaćim zrakoplovom za čiji je razvoj francuska vojska potrošila milijun dolara. Bio je to prvi ikad sagrađen potpuno aerodinamički zrakoplov.

Njime je Detroyat pobijedio u Thompsonovu trofeju vrijednom dvadeset tisuća dolara, međunarodnom otvorenom natjecanju za muškarce, i to ostavivši 316 PO PONOVNOG SU.WfJ":■/ diilcko iza sebe sve ostale. Nadmoć njegova zrakoplova bila je tolika da je odustao od mnogih utrka kako bi dao "i drugima priliku da pobijede." "Draga, obuci svoju novu haljinu od lanenog platna", upozori je Eve. "Ali, majko - " pokuša Freddy prigovoriti. "To je najprikladnija odjeća koju imaš." Eve je zaključila razgovor glasom koji se od nje čuo samo kad je nastupala službeno kao žena diplomata. Freddy je shvatila da se više ne može protiviti. U predvečerje se vrt oko doma Lancelovih ispunio stotinama uzvanika. Toliko ih je čekalo u repu da stisne Detroyatovu ruku, da ga je Freddy mogla samo obzirno promatrati stojeći iza Eve, koja je stajala uz zrakoplovnog junaka. Nije zgodan, pomisli ona, s predugim i preširokim nosom kao i dvostrukim podbratkom, ali te nedostatke nadoknađivale su oči pod ravnim i neuobičajeno teškim i crnim obrvama. Izgledao je posve bezbrižno, kao sretan dječak, sasvim navikao da bude čovjek kojemu se dive, pa je i na trivijalne opaske odgovarao ne gubeći pribranost. "Da, gospođo, namjeravam se vratiti sljedeće godine radi obrane trofeja, hvala, gospođo, drago mi je što ste uživali u ekshibicijama, da, gospodine, držim da je Los Angeles zabavan, hvala, gospodine, da, gospođo, u pravu ste, moj otac je zaista zapovjednik francuskog ratnog

zrakoplovstva, uručit ću mu vaše pozdrave, hvala, gospođo, da, gospodine, ovdje imate savršenu klimu i svakako ću se vratiti, hvala, gospodine, da, gospođo, Kalifornija je zaista prekrasna zemlja, hvala, gospođo." Obično brbljanje, pomisli Freddy kad se red skratio a uzvanici pojurili po osvježenja, no ono je cijena slave. Naposljetku, kako se to već događa svim počasnim uzvanicima, Detroyat se našao potpuno sam, dok su se mnogobrojni ljudi, nakon što su 317 IUDITH KliANTZ mu izrazili poštovanje, počeli baviti sobom. Ona istupi naprijed, kao da se pojavila niotkuda. "Poručnice Detrovat" poče ona brzom francuštinom, "možete li objasniti je li na brzinu vašeg uzlijetanja povoljno utjecalo to što ste raspolagali na svome Caudronu dvobrzinskim i dvaput premazanim Ratierovim propelerom kao i pomičnim postoljem na pogon zrakom?" "Molim?" "Rekoh - " "Shvatio sam što ste rekli, gospođice. Odgovor je - da." "To sam i pomislila. Recite mi, koliko je stupnjeva razlike između pozicije propelera pri uzlijetanju i one pri punoj brzini?" "Dvanaest stupnjeva, gospođice." "Pitala sam se. Hmmm... dvanaest stupnjeva. Ne čudi me što ste svaki put pobjeđivali. Što bi se dogodilo kad bi pomično postolje zakazalo? Pomiče ga komprimirani zrak, zar ne?" "Tako je, gospođice. Na sreću, imam u pričuvi ručnu pumpu."

"A tunel karburatora za klipove - proteže li se on naprijed sve do nosa Caudrona?" "Možda biste..." On zastade, nesposoban da zadrži ozbiljno lice, no ipak se oporavio od napadaja smijeha. "Možda biste voljeli razgledati letjelicu, gospođice?" "Da, voljela bih", odvrati spremno Freddy. "No mogu li vas prije upitati što vam je toliko smiješno?" "Jedina osoba na ovom prijamu koja mi je postavila inteligentno pitanje jest une jeune fille. Oh, onaj tunel karburatora..." I on zapade u nezadržljiv smijeh. "Ja sam letačica, gospodine, a ne une jeune fille." Freddv je to izrekla tako dostojanstveno da se on smjesta prestao smijati i pogledao je s poštovanjem. "Da, morao sam to shvatiti", reče naposljetku. "Doista, morao sam." 318 DO PONOVNOG SUSRETA "Ipak, niste to mogli samo hiko pogoditi", reče mu ona u znak oprosta. "Ne, morao sam shvatiti. To je očito. Preplanuli ste kao pravi pilot." On pokaza prstom široki vratni izrez i kratke rukave njezine haljine gdje se preplanulost odjednom prekidala, a počinjala svijetla koža. "Čak i ruke", reče on, koje su odjednom po-bijeljele iznad lakta, na mjestu do kojega je običavala posuvratiti rukave svoje letačke bluze. "Pokušala sam na to upozoriti majku, no ona je inzistirala da odjenem ovu haljinu." "I piloti imaju majke. Kojim avionom letite?" "To je jedan Ryan... kad mi dođe u ruke." "Tiens, poznajem taj zrakoplov, Tex Rankin i ja jednom smo se natjecali u dva identična Ryana,

tek tako, i ja sam zamalo izgubio utrku." "Jeste li izvodili oregonsku morsku zmiju koja je Rankinov izum? Upravo sam naučila kako se to radi." Detroyata je to zbunilo. "To nije manevar za mladu letačicu, gospođice, zapravo nije baš pametno što ste to učinili. Želio bih vas od toga odgovoriti." "Ali... ja se bavim akrobacijama", reče Freddy onoliko skromno koliko je to mogla, budući da je razgovarala sa svjetskim šampionom. Ali nije mogla spriječiti da joj oči ne zabli-staju od ponosa: "Ja sam samo učenik u letenju, ali..." "Ali učenik koji je već naučio izvoditi morsku zmiju?" "Da." "Moram vam čestitati, gospođice", reče on sasvim ozbiljno, pod dojmom onoga što je čuo i bez traga ikakve podrugljivosti. "Pozdravljam vas, kao pilot pilota." Uze je za ruku i poče se s njom rukovati u trenutku kad se pojavila Eve. No ona ga odvede bez mnogo obzira. "Gospođo de Lancel, tko je ova nerazumno romantična dje319 JUDITU KRAN"17 vojka u bijeloj lanenoj haljini?" upita je Detrovat. "Htio bih je pozvati da razgleda moj zrakoplov." "Ne mislite valjda na moju kćer, poručnice?" Eve je odjednom postala oprezna. "Vaša kći - pilot?" "Da, točno. Zapanjujuće, zar ne, budući da ima samo šesnaest godina." "Samo šesnaest?" "Samo šesnaest", ponovi ona tvrdo. "Još je dijete, poručnice." "Ah."

"Dođite, poručnice, predsjednik Francuske bolnice želi vas pozdraviti." "Zanimljivo", dometnu udvorno časnik. "Jedva čekam." U noći nakon prijama u čast Detrovata Freddv nije mogla zaspati. Krv joj je bjesnjela a živci treperili. "Pozdravljam vas, kao pilot pilota", rekao joj je. Kao pilot pilota! Nije više bila "mala gospođica" niti "dijete", nego pilot. Zašto je dosad nitko nije zamišljao kao pilota? Macu je ona bila tek vječiti učenik. Vidio je njezine prve neiskusne poteze i nije ih mogao zaboraviti. Niti će njoj dopustiti da ih zaboravi. Doista bi ga rado opalila! A što se njezina oca tiče, ona je bila njegova kći i to je bilo sve. Kao pilot bila je samo trpljena, i o tome on najradije ne bi mislio, a ponajmanje bi htio čuti o tome od nje. Kad joj je majka posudila kola kao da je zaboravila kamo se njima vozila i što je radila kad se njima nekamo odvezla. Ni otac ni majka nisu imali pojma o njezinim akrobacijama, već zato što su joj dali jasno do znanja da ih ne zanimaju izvješća o stručnom napretku. Pošteno rečeno, da je bila sigurna u sebe kao pilot, bila bi se uputila ravno pod šator udruženja "Devedeset devet" i pridružila jedinima koje su osjećale istu strast. Bila je jedna od njih, zar nije? Zar nije? Dovraga, jeftino se prodavala i podnosila ocjene i osude onih IH) PONOVNOG SUSRETI i do kojih joj je bilo stalo, ne dopuštajući ni samoj sebi da shvati - osim na časak - kako daleko je dospjela. Ona je pilot. I to dobar pilot!

Možda zato što još nije bila dovoljno iskusna? Imat će sedamnaest godina za samo nekoliko mjeseci - a to je dovoljno da čovjek shvati, makar samo u svojoj nutrini, što je zapravo. Pogledajte samo Delphinu, niti godinu i pol stariju od nje, Delphinu koja je uvijek trebala nečiju zaštitu a inače nije razlikovala automobilsku svjećicu od krumpira, Delphinu koja se znala kretati samo od jedne manikirke do druge - kako sad postaje zvijezda nekog francuskog filma a da nije rekla ni hop! Prvo se dogodio bakin histerični telefonski poziv, a zatim je stiglo i dugo očekivano Delphinino pismo - u međuvremenu se do nje nije moglo doći telefonom - sa sretnom obaviješću da je potpisala ugovor sa Gaumontom. Počela je raditi na filmu i prije nego što su primili njezino pismo. Svima se učinilo kako bi za to morao biti kriv Bruno, ali nitko nije ništa učinio da to spriječi. I tako se Delphine zaputila u veliki svijet, dok je ona, Freddv, odbila čak i poziv da sudjeluje u akrobatskom letu koji bi sasvim sigurno mogla uspješno izvesti, samo zato što su njezini roditelji ostali tvrdo uvjereni da Freddv mora ostati student, dok su Delphinin uspon do uloge filmske glumice promatrali posve nemoćno. Neka ide sve dovraga! Ne, nije ona na to spala. Ured Swedea Castellija u studiju I.W. Davidsona bio je neuredan onako kako je to Freddv i zamišljala, ali ipak nešto širi od zamišljenog. Uz uredski stol tu je bio i jedan veliki konferencij-ski stol, čija je površina bila prekrivena modelima aviona. Na svakom slobodnom komadiću zida visjeli su zemljovidi, dok su fotografije aviona iz svjetskog rata bile

nabacane u gomilama po uglovima. Tu i tamo mogli su se vidjeti i snimci Swedea Castellija u svojim slavnim akrobatskim danima. "Zgodno", reče mu Freddv, ispruživši se u stolcu nasuprot 320 321 JUDITI 1 KRANTZ uredskom stolu. "Dopada mi se ovdje." Bila je u jahaćim hlačama i čizmama visokim zamalo do koljena. Zapravo, udobnosti radi, nije u njima letjela, ali je znala kakav pruski učinak moraju proizvesti na promatrača. Preko glave je navukla stari crni pulover i opasala se najdebljim kožnim remenom koji je posjedovala. Od vrata naniže, pomisli zadovoljno, bila je nalik barunu von Richthofenu. "Vrijedi li još vaša ponuda?" upita ona izravno. "Možeš se okladiti da vrijedi. Ali, što je ono bilo od sastanka s Beowulfom? A što kažu tvoji roditelji, mala gospođice?" "Dopustite meni da ja o tome brinem", odvrati mu Freddv. "Osim toga, zovem se Freddv, a ne "mala gospođica"." "Nije li to samo šala?" upita on nepovjerljivo. "Swede, ja ne zbijam šale. Ja sam pilot. I vidjeli ste koliko dobar pilot. Gledala sam Maca dok je planirao stotinu vratolomnih letova, pa ako mi je išta poznato, onda je to činjenica da možete montirati kameru na moj zrakoplov bliže nego što biste mogli s ijednim momkom. Stavite mi na glavu vlasulju i bit ću više nalik Alici Faye ili Constanci Bennett nego itko drugi u ovom biznisu. Je li istina ili nije?" "Potpuna istina. Ali Mac... odnosno ti si mi

rekla da će on prigovoriti ako se odlučiš za to. Ne želim tu izazivati gužve, mi neprekidno radimo zajedno i on je najbolji prijatelj kojega poznajem." "Razmišljala sam o tome, Swede. Mac me naučio letjeti ali i on se prema meni odnosi kao kvočka s pilićima." "Tako je, Freddv. Zapazio sam to." "Ali znači li to da bih morala prilagođavati svoj život kako bih njega činila sretnim? Koliko ima kvočki koje žele da im se pilići raziđu? Nema takve, zar ne? No pilići ipak ne ostaju dovijeka s kvočkom, to je prirodni zakon. Vrijeme je da odem i Mac će to morati razumjeti. Potreban mi je taj posao. 322 PO PONOVNfh, SUSRHl/i Siviirno mi je potreban i učinit ću sve da ga dobro obavim. < )l)c6iv;im vam." "Djevojka iz bogate obitelji kao što si ti? Daj, molim te. Za-■ilo ti je potreban taj posao?" "Radila sam ranu jutarnju smjenu u Van der Kampovoj pekarnici cijelo ljeto kako bih mogla platiti letenje. A sada želim nabaviti vlastiti zrakoplov. Moram ga imati, Swede, ne samo Ja ga želim." Freddv se nagnula naprijed, s laktovima na koljenima i bradom obuhvaćenom rukama. Pogledala ga je u oči mirno i čvrsto. Izrasla je preko noći. "Zamišljao sam te kao bogatu djevojku." "Biti bogat znači imati novaca. Pogrešno. Moji roditelji žive udobno, ali za letenje ne daju mi ni pare. Automobil sam dobila na zajam, ako se možda pitate. Gledajte, Swede, ako me vi ne trebate, trebat će me netko drugi. U svakom kutku Hollywooda snimaju se avijatičarski

filmovi. Došla sam prvo k vama jer vas poznajem, ali ako imate neke dvojbe, samo recite i ja odlazim." "Dobila si posao, Freddv. Dovraga, dobila si ga već jučer." Ona se razgaljeno nasmija. "Hoću li glumiti Alke Faye ili Constance Bennett?" "Obje, a također i Nancy Kelly. Koristit ću te što više budem mogao. "A novac?" upita Freddy ustavši s rukama na bokovima. "Novac?" "Rekli ste mi da sam dobra, ali niste kazali koliko." "Pedeset dolara na dan, koliko dajem i Macu. Kad jednom započnemo snimati, radit ćeš možda i pet ili šest dana na tjedan." "I dodatni novac za specijalne vratolomije?" "Freddy, mislim da poznaješ tarifu za vratolomije koliko i ja. I dodatnog novca dobivat ćeš koliko i ostali. Stotinu za let naglavačke, čak i kad to ne piše u scenariju, do tisuću ili dvije tisuće za okomitu vrtnju prema zemlji s lažnim pogocima i tisuću 323 JUDITH KRANTZ pet stotina za eksploziju u zraku s iskakanjem - na to možeš računati. To je u scenariju. Nisu predviđeni padovi na zemlju, niti bi ih dopustio. To nikad nisu izvodile žene. Tako stoji u tradiciji. A što se tiče kupnje zrakoplova - kad dovršiš ovaj film moći ćeš kupiti cijelu flotu." "Sraaa-nje", promrmlja Freddv polagano. "Nije to sranje", odvrati Castelli uvrijeđeno. "To je prokleto mnogo novca." "Htjela sam reći sranje - zašto sam čekala tako

dugo?" Kad god da odabere trenutak da im to priopći, neće im se dopasti, razmišljala je Freddv. Ali inteligentan izbor trenutka možda bi pomogao. Najbolje razdoblje dana bilo je uoči večere, dok su roditelji ispijali veći dio butelje šampanjca u svojoj sobi. Kako je njezin otac tvrdio, šampanjac se ne pije samo u tri slučaja: prvo, ako ste sami, drugo, ako je vrijeme za doručak, i treće, ako niste rođeni u pokrajini u kojoj se proizvodi to plemenito vino. Kako je to bio davnašnji običaj, nekoliko kapi šampanjca dobio je na jezik čim se rodio, dok je majka ispila ostatak čaše, sretna što je i njezin novorođeni sin, poput sve djece u Champagni, prestao plakati čim je osjetio prvu kapljicu. Neće im ništa govoriti o novcu, odluči Freddv. Ako bi sudjelovala samo u nekoliko filmova godišnje, zarađivala bi više od oca. Dakako, obećat će im kako neće napuštati kuću osim kad bude na snimanju. "Draga moja, izgledaš... iznimno dobro večeras", reče Eve čim im se kći pridružila za večeru. Nije rado govorila svojim kćerima kako su lijepe, ali ovaj put bi bilo teško izbjeći tu pohvalu. Freddv se očito oporavila od zlovolje koja ju je držala tijekom zrakoplovnih utrka. Onaj čudni prestrašeni izraz izgubio se, a ljupka plava haljina koju je obukla odražavala se u plavetnilu njezinih očiju, pod obrvama usmjerenima uvis, toliko nalik Evinim. Bilo je nečega čudnog u njezinu odlučnom i energičnom dr324 IX) PONOVNOG SUSRhTA žitnju, premda je stajala nepomično, oslonjena

na kamin i smiješeći se Evi. Gotovo nije mogla prepoznati smiješak što se širio djevojčinim istaknutim i lijepo oblikovanim usnama, gubeći se pomalo na njihovim krajevima. Bio je to neki nutarnji osmijeh, jedva potisnut, očevidan, osvjetljujući cijelo njezino lice pobjedničkom radošću, sasvim različitom od ozbiljnosti kojom ih je promatrala. "Kakve nam dobre novosti donosiš?" Eve se nije mogla suzdržati da ne upita, što joj je uostalom bila jedna od najpri-vlačnijih osobina. "Nadam se da nije posrijedi poručnik De-trovat?" "Jedva, iako mi se on sviđa. Ne, vijest je mnogo bolja: dobila sam posao." "Freddv, molim te budi ozbiljna. Radila si cijelo ljeto. Ne možeš sada uzeti novi posao kad odlaziš na koledž, moraš to shvatiti." "Tvoja je majka u pravu", upade Paul. "Raspravili smo o tebi i odlučili plaćati tvoje letove vikendom dotle dok budeš imala dobre ocjene. Ne možemo ti dopustiti da se baviš dvjema stvarima, a s druge strane jasno nam je da ne bi htjela potpuno prekinuti s letenjem." "Cijenim to, tata, znam kako se pritom osjećaš. Ali to nije posao s ograničenim radnim vremenom, to je posao u pravom smislu riječi." "Što to zapravo znači?" upita Paul i spusti čašu. "Posao s punim radnim vremenom." "To ne dolazi u obzir", procijedi on. "Freddv, što nam to pričaš", vrisnu u isti mah Eve. "Ne idem na koledž, majko. Zaista ne mogu. Bila bih bijedna studentica, shvatila sam to prošle noći. Trebala sam i mnogo ranije, ali još nisam bila posve uvjerena - nisam bila sigurna u

sebe, što bi za mene bilo najbolje, što bi bilo ono pravo." "A zašto misliš da si dovoljno stara, pa znaš što je za tebe 325 JUDITH KRANTZ najbolje?" uzvrati Paul, pokušavajući obuzdati bijes koliko god je to mogao. "Znam, oče, jednostavno znam." "Paule, pričekaj časak. Freddv, još nam nisi rekla kakav je to posao." "Letački, naravno. Radi se o preciznom letenju prilikom snimanja filmova." "Oh, Bože! Izgubila si razum! Što je to "precizno letenje", što hoćeš time reći? Evin je glas drhtao od uzbuđenja. "Precizno letenje je letenje za koje sam uvježbana, to je ekshi-bicijsko letenje, ako hoćete. Nadarena sam za to i to radim dobro." "Nije to valjda ono što radi Detrovat?" izusti Eve dahćući. "Ne, majko. On je najbolji na svijetu. Ja sam dobra, ali ne tako dobra. Još ne." "Prokletstvo, Freddv, ne želim to! To jednostavno neću dopustiti. Ne dolazi u obzir, apsolutno i jednom zauvijek, ne dolazi u obzir. Ja ti to ne dopuštam, čuješ li me, ne dopuštam ti to. Nemaš moje dopuštenje1." Paul je grmio, ustavši i nadnijevši se nad nju. "Učinit ću to i bez tvoga dopuštenja", odgovori Freddv, ko-raknuvši prema njemu bez straha. "Nema načina da me zaustaviš." "Marie-Frederique, upozoravam te i neću to više ponoviti. Dovoljno mi je već ono što se dogodilo s Delphinom. Neću ponoviti istu pogrešku. Ako zamišljaš da možeš činiti što te je volja, teško se varaš. Ili ćeš učiniti ono

što ti kažem, ili ćeš se odseliti iz ove kuće i nećeš se vratiti prije nego što dođeš k razumu. Moja kći me mora slušati. Jesi li to razumjela?" "Da, oče." Ona se okrenu i pode prema izlazu iz sobe. "Freddv! Kamo ćeš?" "Spakirati se, majko. Neće trajati dugo." Freddv je užurbano napunila mali kovčeg najpotrebnijim 326 IX) PON( \i"SKI i I ivinima, ostavivši sve košulje koje s. nose izvan hlačsi, pastelne pulovere i suknje kao i svu tek nabavljenu garderobu za koledž, u.i kojoj su još visjele ceduljice s cijenama. Navuče kožnatu le~ i.irku jaknu i posljednji put pogleda sobu. Nije je više osjećala I .10 svoju, pa je ni odlazak nije uzbudio. Znala je da se Eve neće popeti stepenicama kako bi je utješila. Kad je posrijedi dis-i iplina, roditelji su se redovito držali zajedno. Jedini put, koliko ■.c Freddv mogla prisjetiti, kad je majka zauzela drukčije stajali-,ic od očeva, bilo je kad se pokazala suosjećajnom nakon njezina prvog samostalnog leta. Bili su u blagovaonici kad je Freddv tiho napustila kuću, os-lavivši ključ od kuće i Evina automobila na stolu pored ulaznih vrata. Dok je autostopirala do doline San Fernando, u njoj nije bilo nikakve neodlučnosti. Znala je kamo ide, i tri četvrt sata kasnije već je koračala prema kućici blizu zračne luke Dry Spring, u kojoj je McGuire živio. Još nikad nije bila ondje, ali je zapamtila mjesto gdje se kuća nalazi.

Već se smračilo, ali iz kuće nije dopiralo nikakvo svjetlo. No garaža je bila jarko osvijetljena. Kako se približavala, Freddv je mogla čuti Macovo zviždanje i udarce čekićem. Mac je bio uposlen oko jedne od svojih posljednjih nabava, rijetkog, dvadeset godina starog Fokkera D.VII, koji je na repu kao i na dugom krhkom trupu imao oslikan željezni križ. Umjesto Fokkera, u filmovima je često nastupao Curtiss Hawks ili M.B.3, no kako ništa nije moglo nadomjestiti pravu stvar, autentične letjelice silno su dobivale na vrijednosti, pogotovo otkako ih je Howard Hughes upotrijebio u Anđelima pakla. Macova velika zbirka zrakoplova iz prošlog svjetskog rata u proteklih je šest godina stalno rasla. Dok se ne bi raspao u komadiće nakon pada, svaki od tih zrakoplova korisno je služio. McGuire je upošljavao više pomoćnika koji su se brinuli samo o tim letjelicama, ali posebno osjetljive poslove, poput trc nutačnoga, povjeravao je samo sebi. 327 JUDITU KRANTZ Freddv spusti kovčeg i nemarno zaviri u garažu, držeći šake u džepovima svoje kožne jakne. "Hej, Mac. Trebaš li pomoć?" On ispusti čekić. "Koga vraga radiš ovdje?" "Druga je mogućnost bila da odem u hotel, što ne bi bilo osobito pametno." "Napustila si kuću?" upita on nepovjerljivo. "Zatražili su to od mene. Izbačena sam. "Da mi se više nisi pojavila pred vratima" - takav je to bio odlazak." Freddv je to izgovorila razmetljivo i sa smiješkom koji bi nekoga drugoga možda i obmanuo. "Samo časak. Što se dogodilo? Roditelji te

nikad ne bi izbacili samo tako u noć. Sto si učinila da zamijesiš tu kašu?" "Priopćila sam im svoju odluku da neću na koledž. Ne bih to mogla, Mac, zaista ne bih mogla. Bila bih živa zakopana u prašini knjižnice. To nije za mene." "Kriste", reče on ne odobravajući. "Pretjerali su. Mogu razumjeti njihovu razočaranost, ali postupiti s tobom na taj način -to je zbilja ludo." On odloži čekić i ugasi svjetiljku u garaži. "Pođimo u kuću, pa ćeš mi sve ispričati. Siguran sam da ćeš s njima sve srediti i tako izbjeći melodramu. Znaju li oni gdje si sada?" "Ne. Nisu me pitali kamo idem, a ja im nisam rekla." "Dobro, ja ću im javiti, da se ne brinu... ali popričajmo prije toga o svemu." Uze njezin kovčežić, odvede je do neosvijetljene kuće i upali svjetlo u dnevnom boravku. "Sjedi i osjećaj se ugodno. Želiš kokakolu? Ne? Dobro, morat ću onda piti sam." "Imaš li slučajno kakav sendvič?" upita ga Freddv dok je sebi lijevao viski i dodavao vodu. "Napustila si kuću prije večere? Loše odmjereno vrijeme. Pođi sa mnom u kuhinju, da vidim imam li koricu kruha." Freddv se radoznalo osvrtala. Kuća je bila besprijekorno čista 328 DO PONOVNOG SUS"KhTA i uredna, zamalo bezlična. Svoj život Mac je živio u zraku, no ipak je ovdje očekivala nešto poput Castellijeva ureda, neuredno muško obitavalište, puno uspomena. Ali ovdje nije bilo fotografija, kao ni crteža ili zemljovida.

Police su bile pune mnogo čitanih knjiga koje nikad nije vidjela u njegovu uredu, a prostorija je bila udobno namještena, štoviše, dobro namještena. No, očito je bilo da se on njome nije služio. Kuhinja je bila uredna kao i dnevni boravak, no ovdje su se ipak mogli vidjeti neki znaci života: udoban, uljenom bojom oličen stari kuhinjski stol na kojemu je bio vrč s blagom mješavinom džina, oveći štednjak i kuhinjski pribor na tezgi. Na štednjaku je bio teški lonac ispod kojega Mac zapali plin. "Pirjano meso. Imaš sreću, dijete. Podgrijat ću ga." Freddv sjede na jednu od četiri stolice uza stol. Tek ovog časa shvatila je koliko je zapravo umorna i gladna. Bila je još toliko ponesena svojom odlukom, tako odlučna i uporna da nije imala prilike učiniti ništa drugo osim kretati se nekamo nakon sukoba s roditeljima. "Mogu li malo kušati?" upita ona pokazujući prstom Macovu času. "Jesi li poludjela, Freddv? To je viski. Ako si žedna, imam za tebe kokakolu." Freddv odjednom osjeti u sebi iskru bijesa. "Već mi je preko glave i umorna sam od upita jesam li poludjela, jesam li izgubila razum. Prisebnija sam nego što sam ikad bila u životu i stoga želim gutljaj viskija, profesore." Mac se okrenu da promiješa sadržaj lonca i pogleda je stisnutih očiju. "Sit sam toga da me oslovljavaju "profesorom"." "Dosad te nisam tako nazivala." "I jedanput je previše. Nemoj više." "U redu, oldtajmeru." 329 JUDITU KRANTZ "Oh, tebi je do sukoba, zar ne?" upita je

blago. "Ne čudim se što te otac izbacio. Jesi li i njega nazvala "oldtajmerom"?" "Nisam, ali tebe se to ne tiče." "Učinila si da me se tiče, došavši ovamo. A sad pojedi to meso i ušuti. Samo si gladna." Freddv pohlepno isprazni dva tanjura nečega što joj se svidjelo kao rijetko što u životu. Mac je sjedio nasuprot njoj, ispijajući viski i promatrajući njezinu glavu nagnutu nad tanjurom. Kad se najede, pomisli, pokušat će je urazumiti i potom nazvati roditelje. Morat će u koledž, pomisli, koliko god mu se to činilo glupim uništavanjem jednoga velikog pilota. Ali i veliki piloti moraju stalno letjeti da održe svoju vještinu - nije to bilo nalik vožnji automobilom. Kada Freddv bude jednom uvučena u koledž, između studija i ostalih obveza neće joj ostati vremena za letenje. Postat će tek pilot vikendom, nalik onima kojima se redovito bavio, a naposljetku će posve prestati letjeti, kako se već dogodilo tolikim ženama. Umjesto da slijedi oblake odlazit će na nogometne utakmice - takvi su bili izgledi. Život će tako odrediti... a zatim će doći muž, i jednog dana, možda djeca... Bila je to očigledna priča s predvidljivim završetkom. Nije znao zašto je to osjetio kao osobni gubitak, zamalo kao neku ranu, čak mu se činilo da to ćuti kao strah. Imao je najbolje namjere, uostalom. Ona je bila ročtena kao leteća životinja, jednako kao i on, no u isti mah je bila i ženska životinja i zato kao letač nije imala izgleda. I muškarcu je bilo teško održati se u struji, što je sam najbolje znao. Vic je u tome, reče sam sebi, i osjeti se poražen djevojčinim budućim izgledima. Morao je zadržati dah kako bi suzbio napad emocija. Ovo

je bio trenutak kad je morao biti čvrst i bezličan. "Je li sada bolje?" upita je Mac dok je skupljala mrvice s tanjura. "Mnogo bolje. Gdje si naučio kuhati?" 330 / >< > PONOVNI u; MMHTA "Jedina druga mogućnost za samca je da umre od gladi. Kao što ćeš ti morati u koledž, tako sam se i ja morao naučiti kuhati." "Bilo je lijepo, vrlo dobro načinjeno, ali sad bez cigare, Mac." "Gledaj, Freddv, jasno mi je kako se osjećaš, ali ti imaš obveze, ozbiljne obveze, i s tvrdoglavošću one neće nestati. Koliko novca uopće imaš?" "Tri dolara i pedeset, to je sve na svijetu. Također, odjeću na sebi i u kovčegu. Oh, i četkicu za zube, sjetila sam se da je ponesem." "Ne znam zašto misliš da je to smiješno." "Volim putovati bez velikog tereta." "Koliko daleko možeš doputovati s tri dolara i pedeset?" "Riješit ćemo to, zar ne?" Ona podiže ruku i odbaci kosu s potiljka ljupkim potezom u kojemu je bilo ponosa - kao da je poručivala Constanci Bennett i Alici Faye "Evo me, dolazim, bila za to spremna ili ne." "Slušaj me, dijete, večeras si malo preuzetna. Znam kako je to. Ali sutra će biti nešto drugo. Sutra ja odlazim na letenje, a ti ćeš otići kući i pokušati s roditeljima postići neki sporazum... Ako budeš išla u školu, možda će ti davati dovoljno novca da možeš letjeti vikendom. To je jedini način, u svakom slučaju to je bolje nego ništa. Znaš to jednako dobro kao i ja." "Već su mi to ponudili", promuca Freddv. "A ja sam odbila."

"Dovraga, je li moguće? Nakon što si godinama skupljala sitniš za lekcije, sad odbijaš njihovu pomoć?" "Tako je." Ona ustade i uze pribor za jelo da ga opere. "Mac, imaš li krpu za brisanje? Ili puštaš da se otkapaju? Kakav je ovdje običaj ili obveza?" "Freddv, večeras se ponašaš kao magare i ne želim gubiti vrijeme da te privedem razumu. Što god ti kažem, ti nećeš poslu331 JUDITU KRANTZ sati. Koji ti je kućni telefonski broj? Smjesta ću ih nazvati da ih barem umirim. Nećeš mi reći? Dobro, pitat ću centralu." On podiže slušalicu s kuhinjskog zida. "Čekaj, ne zovi ih! Molim te, Mac!" "Zao mi je, Freddv, ali moram." No ona mu istrgne slušalicu iz ruke i ponovno je objesi. "Ima još nešto... o čemu ti nisam govorila. Nije posrijedi samo koledž." "Mogao sam i misliti", reče on bez osjećaja za humor. "Što je to još?" "Imam posao. Mogu se izdržavati." "Želiš li se upropasiti u nekakvoj pekarnici ili nečem sličnom? Nećeš valjda." "Letjet ću." "Sto hoćeš time reći? Za djevojke nema baš mnogo letačkih poslova." "Nešto ipak ima. Radit ću za Swedea Castellija. Unajmio me da dubliram AJice Faye, Constance Bennett i Nancy Kelly u filmu Strmoglavce repom. "Da dubliraš u vratolomijama?" "Pa, to si ti odbio - " "U vratolomijama}" "Ja mogu sve to izvesti. Ako itko zna, to znaš

ti." "Pročitao sam scenarij, Freddy. Ti to ne smiješ izvesti, taj pad u spirali! Niti eksploziju u zraku s iskakanjem - .r iskakanjem. Ne dolazi u obzir!" "Vraga ne dolazi u obzir", vrisnu ona, dok joj se lice pretvorilo u obrazinu tvrde odlučnosti. McGuire se okrenu i opali joj pljusku što je jače mogao. "Nećeš dok sam ja živ!" prodera se. Freddy ga odgurnu, poče ga udarati cipelom po nogama i po licu svojim snažnim rukama. Napokon je uspio pritisnuti joj ruke uz tijelo i zadržati je u svom stisku, ne obraćajući pažnju 332 DO PONOVNOG SUSRETA na njezine udarce sve dok se nije umolila. I rlaljt ju je čvrsto držao, ne dopuštajući joj ni da se pomakne. S/aja"i su tako barem minutu, kao zarobljenici, nepokretni, teško dišući, promatrajući se uzajamno upitnim pogledima. Onda se Freddy, kad ju je zbunjenost prošla, nagnu naprijed i priljubi čvrsto svoja usta uz njegova. "Neću to", zagrmi on, ali je ipak poče ljubiti svom onom gladnom, čeznudjivom i ludom ljubavlju s kojom se tako dugo pokušavao ne suočiti. Nisu mogli prestati. Svaki put kad bi se odmaknuli da udahnu, pogled na drago lice, na usnice kojima su oboje odbijali priznati svoje snove, svoje čežnje, dulje nego što je oboje moglo pojmiti - ponovno ih je zbližilo u oluji burnih i teških poljubaca, toliko dugo željenih da je to bila u isti mah i najslađa i najprodornija bol. Jedno drugome nije se moglo dovoljno približiti onoliko koliko su željeli, da im se tijela stope u jedno, da posjeduju

usne onoga drugoga, da budu skupa prikovani, da imaju jedno drugo više nego što je to ljudski moguće. Okretali su se i posrtali, toliko pijani od poljubaca da nisu mogli stajati uspravno, posred kuhinjskog poda. Ona jeknu. "Molim te, uzmi me", a on ponovi: "Ne mogu, znaš da ne mogu." "Ali ja te toliko volim... uvijek sam te voljela... sad je prekasno reći ne. Ne možemo se zaustaviti." "Ne bih mogao... ne bi bilo dobro..." "To je nešto najbolje na svijetu. Ti me voliš koliko i ja tebe." "Više nego što možeš i zamisliti, više nego što sam zamišljao da je moguće voljeti. Ti si ljubav mog života, umro bih za tebe." "Zašto onda ne bi bilo dobro?" upita ga uz takav pogled neumoljive nježnosti, takvom zanosnom i ustrajnom radošću da je shvatio kako više nema snage za otpor. Štoviše, nije se htio opirati. Nisu mogli odustati. No u krevetu se ponovno osjetio nespretno i nezgrapno, počevši odjednom oklijevati, dok je ona predvodila. Njezina pot333 JUDITH KRAN"I, puna nevinost bila je poput dubokog tona violoncella što je iz vodio melodiju koju su samo njih dvoje mogli čuti. Sad se vec smirila obijesna želja da se stope jedno s drugim, koja ih je bila obuzela u kuhinji. Sad su si međusobno obećali da će ljubav trajati godinama. Odjednom im se pričinilo kao da imaju beskrajno mnogo vremena, kako bi ostvarili, jedno za drugim, ona otkrića za kojima su čeznuli prije samo nekoliko minuta. Nježnom začuđe-nošću

doticali su se. Freddv je nalazila da je svaka Macova vlas čudesna, bila je dragocjena svaka oštra dlaka na njegovim obrazima. Vlastitim je usnama morala istražiti sve kutke njegovih očiju, njegovih obrva koje jel vršcima prstiju tjerala u suprotnom smjeru. Nije dosad znala baš ništa o muškom licu, pa je bila obuzeta golemom radoznalošću u kojoj ipak nije bilo žurbe. Razuzdano ga je milovala, u čemu on nije sudjelovao: Mac je ležao poleđuške i dopuštao joj njezina istraživanja, odviše sretan da bi mislio na bilo što s one strane ovog sretnog trenutka. Promatrao ju je dok se nesuzdržano nadvijala nad njega, i primoravao se na strpljivost dok su njezini osjetljivi prsti klizili njegovim ramenima. Gotovo stidljivo, ona mu poljubi vrat. "Nemoj", prošapta on, "još ne." Njezino je nago tijelo bilo tako dražesno, da ga nije smio odviše dugo promatrati. Njezine su se bradavice već uzdigle, primijeti on zapanjeno, tamnoružičaste, odudarajući veličanstveno od bjeline njezinih dojki koje nije još ni dotaknuo. Ali sad bi već morao, zar ne bi? One su ga za to molile, pomisli zbunjeno. Okrenu se i položi Freddv na plahtu, dodirnuvši je glavom. Freddv se ukoči od zbunjenosti. Sklopi čvrsto oči. Ništa u njezinu životu još nije bilo tako dobro. Dotad nije mogla ni slutiti da je moguće nešto tako ludo dobro. Ležala je na leđima, ne mogavši doći do daha, želeći da je nastavi tako pobožno milovati. Udar električne struje poput munje joj se spustio s grudi, 334 DO PONOVNOG SUSRETA dolje, ilo bedara, o kojima dosad kao da nije imala pojma. Koliko će još dugo moći ležati

nepomično i trpjeti te užitke prije nego što poludi, upitala se. A onda, kad je osjetila kako se njegovi prsti lako i oprezno miču po njezinim bokovima, shvatila je kuko nema tog zakona koji bi je mogao prisiliti da ostane nepomična. Podiže se da mu dođe u susret. Vrijeme, koje se još maločas pričinjalo beskonačnim, neiscrpnim, odjednom se poče gubiti s provalom pulsirajuće i strastvene nužde da ga upozna potpuno i da bude potpuno upoznata. Ona nestrpljivo razmaknu noge, dajući tako znak koji prije nije mogla ni zamisliti. Mac ju je razumio, ali je oklijevao i nećkao se, sve dok se ona nije toliko stisnula uz njega da je u nju ušao. No odmah stade. Naišao je na prepreku koju je gotovo bio zaboravio. "Ne, ne više. Ozlijedit ću te", promrmlja. "Hoću da to učiniš", jeknu ona, gubeći se od ljubavi i želje. "Trebam te, trebam te", jeknu ona ponovno. On je i dalje bio odlučno nepokretan, pa ona prikupi svu snagu, grubo i nestrpljivo. Leđima, nogama i bokovima usmjeri se u njega, pa odluka više nije bila na njemu. Sad su se oboje napregnuti, s jednom voljom, željom i ciljem. Nevina djevojka i iskusni muškarac dosegnuli su cilj u isti mah, toliko je duboka bila njihova ljubav, toliko dobro su se poznavali i tako često je prethodno jedno drugo podučavalo što je to najvažnija stvar na svijetu: sad su se usmjerili jedno na drugo svom istinom svoje ljubavi. 335 JUDITH KRANTZ DO PONOVNOG SUSRETA Glava 13 H| N aul de Lancel nije bio čovjek kojega je oblici J kovao bijes. Njegovo izrastanje

u Cham-^Kr pagni bilo je obilježeno svakodnevnim utjecajem mirnoće što se uzdizala poput maglice s blagih padina toga plodnog krajolika. Dozreo je mirnim godinama prije svjetskog rata. Bijaše dobro uvježban u kompromisnim vještinama diplomacije, dok je u radosti živio sa ženom koju je obožavao zamalo puna dva desetljeća. . No sada, nakon Freddvna prkosnog čina, počeo ga je obuzimati bijes, nezaustavljiv i neobuzdan bijes. Bio je to apsolutan bijes, utoliko neshvatljiviji jer dosad nije imao prilike naučiti se kako je i najbezobzirnijem čovjeku nekorisno ustrajati na vrhuncima bijesa dulje vrijeme. Bijes ga je toliko preobrazio da Eve više nije mogla s njim raspravljati - ne bi joj dopustio ni da samo spomene Freddvno ime. Ukopao se u svoj bijes slijepom odlučnošću zatočenika koji kopa podzemni prolaz radi bijega. Poput kakva zatočenika, nije imao drugog načina da izbjegne stvarnost. Mora joj dati lekciju. Lekciju koju nikad neće zaboraviti. Netko ,iy napokon mora slušati! li lim se riječima nalazio sav njegov l>i|i"., kao da nije l>i<> i:iziini!ii) pripadnik jedne prsip,m;i!ične proVWV Icsijc ncp,o nećerjmedtii krotitelj Ihvovii Hulje otl io^h nije htio razmišljali Frcddy je zapravo plaćala svu onu potisnutu i ucznđovoljenu ljutnju koju je Paul osjećao spram Bruna, sinu koji je za nj pokazivao tek uljuđenost kakva dolikuje nekom strancu, sina koji ga je zapravo odbacio zbog razloga u koje bi bilo bolje ne ulaziti. Freddv je plaćala i za svu gorčinu i razočaranost koju je Paul

odnedavna osjećao zbog Delphine, kćeri čije je ponašanje bilo tako dvosmisleno i dvojbeno, kćeri koja mu je uskratila bilo kakvu mogućnost da promijeni fait aceompli načinjen ugovorom s Gaumontom. Nemoć koju je osjećao kao otac zbog troje potomaka toliko ga je obuzela da više nije mogao svjesno razmišljati. Bilo mu je jednostavnije potpuno izbaciti Freddv iz svoga života, odbaciti je jednom zauvijek. Izjavila je kako može živjeti bez svoje obitelji, zar nije? Pa dobro, neka bude tako. Netko ga mora slušati! Freddv kao da je postala žarište svih njegovih neizrecivih frustracija zbog Bruna i Delphine. Freddvn postupak - pobuna koja joj se nije mogla oprostiti - bio je onaj konačni ustanak kojemu će se oduprijeti svim snagama, koliko god ga to stajalo. U tjednima nakon Freddvna odlaska Eve je jedva mogla prepoznati svoga supruga. Počeo se dizati tako rano da bi često otišao u konzulat i prije nego što bi se ona spustila na doručak, ostavljajući za nju tek neku poruku kod kuharice Sophie. Kad bi se vratio kući, ostajao bi ukopan u novine sve do večere. A za večerom bi sebi lijevao triput više vina nego dotad, i zadržavao se na beznačajnoj konverzaciji o rutinskim dnevnim događajima. Nakon večere odlazio je u usamljeničku šetnju, nakon koje bi joj dospio reći tek to da je prošle noći slabo spavao, pa će odmah u krevet. Otkako je Freddv otišla nije se ni jednom glasno nasmijao, a Evu bi poljubio kao da mu je to dužnost. Je li možda bio ljutit i na nju, pitala se Eve. Učinilo joj se da jest, premda to sebi ne bi nikad priznala. Naposljetku, ona ga je

DO PONOVNOG SUSRETA nagovorila tla Freddv dopusti nastavak pohađanja letačkog tečaja nakon prvog samostalnog leta, ona je kćeri dala na uporabu svoj automobil. Paul je dakle nije mogao držati nevinom, no budući da on nije dopuštao da se o Freddv progovori riječ, Eve nije mogla na sebe preuzeti svoj dio krivnje za događaje koji su doveli do kćerina anarhičnog čina. Nije se usuđivala ni obavijestiti supruga što se događa s kćeri. Fređdv ju je redovito nazivala jedanput tjedno, u doba kad je Paul bio na poslu... Freddv ju nije upućivala u pojedinosti, nije joj rekla ni gdje stanuje, ali je uvjeravala zabrinutu majku da joj je dobro i da je sigurna. Po njezinu glasu bila je očito sretna. Eve je pokušavala priopćiti novosti Paulu, no on bi je zaustavio čim bi shvatio što mu hoće reći. "Ne tiče me se", rekao bi joj on, i to s takvim bijesom u glasu da bi bez riječi izlazila iz sobe, prvi put u životu prestravljena čovjekom za kojega se udala. Eve je trpjela takav bijedni život zamalo do Božića 1936. godine. Da je htio, Paul je mogao bilo kada doznati gdje mu kći radi, potraživši telefonom nekog od svojih znanaca u studijima. No shvatila je da on to nikad neće učiniti. Nakon što su tako prohujala tri mjeseca, zanemarila je njegov ponos i sama nazvala. Čeznula je da vidi kćer, htjela je zagrliti svoje dijete. Dan kasnije već je dobila odgovor, pa je krenula automobilom do neke farme blizu Oxnarda gdje je bila utaborena filmska ekipa. "Da, gospođo?" upita je čuvar uz vrata žičane ograde podignute oko poljana na kojima se

snimalo. Među mjesnim stanovništvom bilo je mnogo radoznalaca. "Očekuju me", odvrati Eve kratko, a čuvar je ne pitajući više otvorio prolaz. Ostavila je automobil među šatorima gdje su bili parkirani i ostali automobili, i uputila se čvrstim korakom prema najvećem šatoru. Nije osjećala nikakvu suzdržanost zato što je upala na mjesto snimanja. Netko tko je bio zvijezda Olvmpije nije mogao zadrhtati na ulazu u spectacle, inače nepristupačan JUDITU KKAN"I za javnost. Prostor ha kulisa odavna joj je pripadao, danas jednako kao i u danima vladavine Jacqursa Charlesa. "Je li Freddy de Lanccl tu negdje?" upita prvu osobu koja joj se učinila sposobnom za odgovor. "Freddv? Morat ćete upitati tamo prijeko. Nije mi poznat raspored izvedbe vratolomija", odgovori čovjek i zaputi se do šatora u kojemu je bio producentov ured. "Raspored vratolomija", ponovi Eve uspjevši prikriti iznenađenost u glasu. "Tako je." "A što je s preciznim letenjem? Ne bih li se trebala raspitati za to?" "To vam dođe na isto, gospođo." "Nešto tako... akrobacije? Ekshibicijsko letenje?" "Vratolomije - ekshibicije... malo jedno, malo drugo." "Hvala vam." Okrene se šatoru što ga je bio pokazao. Ne bi htjela o tome dalje razmišljati prije nego što dozna nešto više, pomisli ona zapanjeno. Tehnička terminologija o onome čime se Freddv bavila bila je toliko neuredna da je jedna stvar mogla značiti drugu, treću ili

četvrtu. U producentovu uredu uputili su je do građevine udaljene nekoliko stotina jarda. Ona krene onamo dok joj je vjetar sjeverac zanosio zgodnu tamnozelenu haljinu i zamalo joj odnio šešir. Nebesa su bila daleko, bezizražajna, intenzivno plava i bez oblaka - posljedica vjetra koji je u Kaliforniji bio ono što je mistral za jug Francuske. Tlo kojim je hodala bilo je žuto i nabrano tlo kalifornijske zime, u očekivanju siječanjskih kiša koje će najaviti proljeće. Dok je hodala, vitka i elegantna u četrdesetim kao što je bila i u dvadesetim, s tamnosivim očima koje su još uvijek fascinirale i kosom koja je i dalje bila romantične boje jagode, Eve je privlačila pohvalne i radoznale poglede zaposlenih tehničara, ljudi koji su uvijek umjeli pronaći slobodan trenutak da promotre zgodnu ženu. 10 DO PONOVNOG SVSRBTA Eve pogleda imiiii.isiijosl hangura koji se učinio mračan nakon jarkog sunčanog svjetla. Nekoliko ljudi bilo je okupljeno oko zrakoplova koji joj se pričinio moderan i snažan kao i bilo koji s novinskih fotografija prilikom nedavnih zračnih utrka. Približivši im se, prepoznala je Alke Faye u košulji krem boje, s toliko mnogo džepova i džepića kao da je bila dio vojne odore. Košulja je bila uvučena u najpripijenije hlače koje je Eve ikad vidjela. Oko uskog struka bio je zategnut svijetli kožni remen, bijeli svileni šal bio joj je nemarno omotan oko vrata, a ispod svijetle kožne kacige izvirivala je dobro poznata platinasta kosa. Kovrče su bile povučene postrance od kacige, pa se otkrivalo cijelo lice, s poznatim crnim

obrvama i velikim očima koje su bile zaokružene pretjerano tamnim trepavicama. Bujne usnice s jarkim crvenilom činile su pravi kontrapunkt napadno plavoj kosi. Dva čovjeka bila su nagnuta nad njom u otvorenoj kabini zrakoplova, od kojih je jedan bio podebeo, zamalo sredovječan, a u drugome je Eve prepoznala Spencera Tracvja. Bijaše viši nego što ga je zamišljala. No potom, kad se još uvijek neprimijećena približavala, zaključila je da to nije Tracy nego neki glumac nalik njemu. Dvojica su živahno razgovarala o tome kakav bi sigurnosni pojas trebalo dati pilotu da ostane čvrsto vezan uz sjedalo trkaćeg zrakoplova. Mlađi čovjek, očito, nešto nije odobravao. "Swede, ne dajem ni prebijene pare za tvrdnju da je ovo najbolja moguća oprema na svijetu. Daj načiniti novu. Ili će sigurnosni pojasovi biti triput jači, ili Freddy neće letjeti", inzistirao je dok im se Eve približavala. "Izgubit ćemo cijeli dan", pobunio se Castelli. "Možda i dva." "Swede, čuo si što ti kaže čovjek", javila se Alke Faye. "U svakom slučaju, danas je odviše vjetrovito za letenje. Zrakoplov s kamerom počeo bi skakati." "Freddy", začu se Eve. 11 JUDITH KKANl Alice Faye se okrenula. "Majko! Oh, bože, kako mi je drago što te vidim! Majko, majko, kako si? Poljubi me. Kako je tata? A Dclphine? Pričaj mi o svemu! Kako si me uspjela pronaći? Poljubi me još jednom. Oh... ovo je Swede Castelli, a ovo Mac, Terence McGuire. Momci, ovo je moja dugo izgubljena

majka. Niste ni mislili da je imam, zar ne, Swede? Majko, cijelu sam te namazala crvenilom. Dopusti da ga obrišem. Daj mi svoj rupčić, na ovom glupom mjestu ima prostora samo za mene." Freddv je od radosti počela plesati oko Eve, tapšući je. Zatim se od nje odmakla da je bolje pogleda, pa je opet počela tapšati. Dijete sigurno nije gladovalo, pomisli začuđeno Eve ne samo što je izgledalo da je porasla nego se i popunila, pa je njezina još nedavno visoka i mršava figura sada dobila obline filmske zvijezde. Freddv shvati majčinu iznenađenost. "To je podstava, to nisam ja. Ispod kostima ja sam i dalje tvoja mala djevojčica." "Dovela si me u zabunu", reče Eve bez daha. "Nisam te prepoznala, pomislila sam da si Alice Faye." "Upravo tako, gospođo de Lancel", upade Swede Castelli, zračeći od radosti. "Trebali ste je vidjeti u ulozi Connie Bennett, ista ona." "Swede, pozovimo moju majku na šalicu kave. Ovdje smo ionako završili, zar ne?" upita Freddv. "Morat ću poći da naručim sigurnosne pojasove, Freddv. Moram još razgovarati i s Rovom Del Ruthom. Pođite ti i Mac. Vidjet ćemo se ovdje sutra ujutro, pa makar ih morao i sam napraviti." "Kamo se žuriš, Swede? Valjda imaš vremena za jednu kavu?" Freddv ft bila uporna, pa se svih četvero zaputilo do privremene kantine izvan hangara. "Morat ću ipak poći. Drago mi je što sam vas upoznao, gospođo de Lancel. Doviđenja, nadam se." On pođe užurbano, 12 DO PONOVNOG SUSRI"TA

kuko bi porazgovarao s redateljem prije nego što načne problem sigurnosne opreme. Budući da je Mac ravnao svim djevojčinim letovima, Castelli je vjerovao da su već čitavi dani izgubljeni na udovoljavanje sigurnosnim zahtjevima i mjerama opreza. U drugu ruku, otkako je Freddv počela letjeti, uštedjeli su više vremena nego što su ga izgubili. Nikad u povijesti svoje struke nije letačke vratolomije pratio s manje zabrinutosti, niti je u povijesti filma bilo uvjerljivijih letačkih prizora s jednom ženom. Dok je ispijala kavu i jela kolačiće na kojima je Freddv inzi-stirala, Eve se borila s mnoštvom dojmova koji su je zbunjivali. Nije samo napadna kozmetika i platinasta vlasulja bila razlogom što joj je Freddv odjednom postala strana. Bilo je nešto... nije mogla reći što... ali. na njoj se vidjela neka promjena. Glas joj je bio isti, osjećajna pažnja spram majke bila je ista, ali nešto bitno se promijenilo. Nije bilo posrijedi samo to što je postala odrasla, što je počela sama sebe izdržavati i voditi vlastiti život doduše, obje su prešutno odbijale o tome progovoriti -nego i nešto što Eve nije mogla shvatiti. Nešto novo. Eve se odvažila postaviti nekoliko pitanja McGuireu ne bi li tako došla do nekog zaključka o promjenama svoje kćeri, no njegovi su odgovori bili onakvi kakve je mogla i očekivati od čovjeka koji je kćer podučavao letenju odmjereni, smireni i razumni. Objasnio joj je mehaniku nekoliko vratolomnih akrobacija, tako da je ona mogla to razumjeti. Djelovao je iznimno uvjerljivo, pomisli ona dok ga je slušala. Da ga je prije srela bila bi sigurna

kako je Freddv u pouzdanim rukama tijekom letačke obuke. Pokušat će navratiti drugi dan, pomisli, kada Freddv bude sama i kad ne bude nosila kozmetičke namaze koji su na njoj djelovali kao kakva krinka. No već je bila sigurna u jednu bitnu činjenicu - da je Freddv dobro. Možda bi mogla izmisliti neki način da u isto uvjeri i Pauk. Pa i kad joj to ne bi uspjelo, barem su ona i Freddv sad opet bile jedna uz drugu. 13 JUDITU KRAN"12 Eve je pomno pazila da se prema kerri ne odnoii odviše mnj činski. Ne samo što su prošln već tri mjeseca otkako je Freddv jasno obznanila svoju neovisnost, nego je njihovu razgovoru bio nazočan i jedan stranac, gospodin McGuirc. O obiteljskim stvarima moči če razgovarati samo kad njih dvije budu same. Nije upitala Freddv gdje živi, tko joj kuha ili kako pere rublje, što kani činiti kad film bude završen. Bila je zadovoljna što može uz nju sjediti, unatoč neodređenoj ali očitoj zbunjenosti, i pustiti da se sreća njezine kćeri prelijeva i na nju. Freddv je radila ono što je voljela, a kako je ustvrdio i gospodin McGuire, radila je to izvanredno. Za danas joj je ta spoznaja bila dostatna, pomisli dok se vozila kući. Na povratku iz Oxnarda kretala se obalnom cestom, pozorno upravljajući automobilom. Još je bila malo potresena emocijama nakon ponovnog sjedinjenja s kćeri, ali se počela odlučno oslobađati tih misli, kako bi tijekom vožnje stekla uobičajen izgled i pojavila se smirena pred Paulom - ne objašnjavajući mu gdje je provela cijeli dan. Pjevuckala je odlomke pjesama koje je gotovo

već zaboravila i razmišljala o ljudima iz varijetea koji su ih učinili slavnima. Eve je odjednom nestala i ponovno se pojavila Maddv. Sjetila se Chevaliera i jednog od njegovih prvih hitova "Je n"peux pas vivre sans amour". Maddv je dalje pjevala "J"en reve la nuit et lejour". Uspomene, stare gotovo dvadeset pet godina, izronile su i povlačile jedna drugu. Eve naglo skrenu kola u stranu i zaškripi kočnicama. Sjedila je nepomično u svome malom coupeu, dok joj je srce udaralo, obrazi se zarumenjeli a ruke drhtale. Bože, kako je bila glupa! Sad joj je to bilo tako jasno kao da su joj otvoreno najavili. Jasno koliko i upadljivo crvenilo na Fre-ddvnim usnicama. To dvoje bili su ludo zaljubljeni. Ljubavnici. Oh, o tome nije moglo biti dvojbe. Jasno. Jasno... unatoč pogledima koje nisu razmijenili, rukama koje se nisu dodirivale, riječima koje nisu izgovorili. Kako je mogla ne primijetiti tako očitu 14 DO K)N()VN(X; SUSHHTA ni rast? Tako... čvrstu. Nedotjeranu. Neporecivu. Nije li je možda zaslijepila krinka Alice Faye na kćerkinu licu? Ili ";ato što je u njoj još vidjela tek malu djevojčicu? No Freddv je bila već duboko u tome, već tako duboko, tako zanesena, daleko sve do krajeva u kojima je njezina majka nije mogla slijediti. A on, jadnik, nikad se neće oporaviti od Freddv. To je bila njegova sudbina. Eve napokon ponovno pokrenu kola, s uzdahom koji je podjednako bio znak rezignacije koliko i neke nove pomirenosti. Kako se sve to dogodilo, nije bilo važno. A što će se dogoditi, to ni ona ni itko drugi neće moći

predvidjeti. Freddv je bila zaslijepljena svojom srećom. A ona sama... da, morala je priznati da ju je taknula zavist. Morala je sve priznati... pa i zavist zbog ludosti prve strasti doživljene jedanput u životu... priznati samoj sebi, dok je još bila nijema od udarca spoznaje, sasvim pojmljivu žensku zavist zbog posjedovanja onog čovjeka. Onoga silno privlačnog muškarca, s njegovim tihim ali moćnim šarmom, sa snažnim i mišićavim tijelom... iznimno poželjnog muškarca. Njezina je kći dobro odabrala. Dok je ležala još napola usnula u krevetu, Delphine pomisli u nekom nejasnom zadovoljstvu kako la matinee grasse, "debelo" jutro nipošto nije isključivo francuski izum, iako su mu Francuzi dali naziv i neku vrstu službenog statusa. Bijaše to ono jutro koje nije namijenjeno ničemu drugom osim ljenčarenju, dangubljenju bez riječi. U svakom slučaju, ona je zaslužila matinee grasse, nakon što je mjesecima snimala filmove, jedan za drugim. Dala je uputu osobnoj sluškinji Anabelli da će jutro provesti u spavaonici te da ne želi ni od koga biti smetana pa ni od donositelja cijelog stabla orhideja, ako takvoga bude. Toga 10. travnja 1938. kišilo je, no u dvije godine pariškog života Delphine se već navikla na kišu koja je više nije smetala. Nije zbog nje bivala potištena, zato što je na nju bila ravnodušna. Vozač ju je svugdje vozio njezinim golubljesivim Dela15 [UDiril hsivein, većinu svojih (lana provodila jr u studiju gdje ionako nije bilo nužnog vremena, kuća joj je redovito bila ispunjena poklonjenim

cvijećem. I, različito od većine francuskih domova, njezina je kuća redovito bila ugodna i topla. Nakon golemog uspjeha s Majerlingom, dok je njezin agent pregovarao s Gaumontom o mnogo povoljnijem ugovoru od prvotnoga, Delphine je krenula u potragu za obitavalištem. Nedaleko od Avenue Foch, u šesnaestom arondismanu koji je najbogatiji na desnoj obali Seine, podignut je oko sredine prošlog stoljeća niz malo poznatih i izrazito šarmantnih ulica bez izlaza, poznatih kao "vile". Zgrade u tim posve nefrancuskim ulicama nalikuju zapravo engleskim - malene su, ugodne, sa zajamčenom privatnošću i stražnjim vrtom. Delphine je pronašla jednu koja se iznajmljivala u Villi Mozart, a koja ju je podsjetila na viktori-janske kuće lutaka. Bila je podignuta od ružičaste i bijelo omaIjane cigle, dok je vanjska drvena građa vila obojena tirkizno. Ukrasna loza penjala se po prednjem pročelju, zasjenjujući prozore, dok je stražnji vrt obilovao grmljem, a u njemu je rasla i jedna žalosna vrba. Sunce, kad ga je bilo, obasjavalo je dopodne pročelje, a popodne stražnji dio zgrade. Na svakom od gornjih katova bile su po dvije sobe s kupaonicom, dok su na prvom katu bili soba za objedovanje, salon i kuhinja. Ispod kuće postojao je omanji ali dobro izoliran podrum. Uređaj za zagrijavanje bio je nov i djelotvoran. Delphine je kup^a k*ću s prvim zarađenim novcem. Neka druga osamnaestogodišnjakinja koja bi se probudila kao zvijezda, makar s tek jednim snimljenim filmom, jamačno bi potrošila novac na krzna, dragulje i nova kola, ili bi, naprotiv, odbila potrošiti ga na bilo što. Jedino za čim je Delphine čeznula bio je

osjećaj sigurnosti, tvrđava po njezinu ukusu i mjeri. Uvijek je živjela po kućama kojima je upravljao netko stariji, tko se držao mjerodavnim da određuje što će ona činiti. Kuća u Villi Mozart bila je jamstvo 16 DO PONOVNOG SUSHIHA d" će sve većim zahtjevima svoj> tijela moći udovoljavati u potpunoj privatnosti. Na ulazu u zgradu nije bilo radoznalog kućepazitelja, kakav je po zakonu morao postojati u svim pariškim stambenim zgradama, a koji bi motrio na dolaske i odlaske njezinih posjetitelja. Na prostoru Ville Mozart živjeli su samo vrtlar i njegova žena, Louis i Claudine, a njihovo prebivalište je uz to bilo na samom ulasku u naselje, više stotina koraka daleko od Delphinine kuće. Od njihova pogleda odvajala ju je i jedna ulična okuka. Delphine ih je obavještavala o svakom svom posjetu, a čim bi se gost pojavio oni bi dizali brklju na ulazu u naselje, ne postavljajući nikakva pitanja. Davala im je napojnice često i obilato. Premda se nisu nalazili neposredno pod njezinim očima, Delphine je bila dovoljno dugo Parižanka, pa je znala koliko joj je potrebna njihova dobronamjernost. Unajmila je služničad, ali je zahtijevala da ne žive kod nje. Vozač Robert, njezina osobna sluškinja, kuharica i femme de ehambre dolazili su na posao rano ujutro i odlazili kad bi ga dovršili. Dobro ih je plaćala - mnogo više nego da im je uz plaću davala stan i hranu - ali to joj se isplatilo. Kad god bi netko od njih vidio neki znak da Delphine nije noć provela sama, oni su bili odviše zadovoljni dobro plaćenim poslom da bi izlagali opasnosti

njezinu privatnost do koje joj je bilo toliko stalo. Inače, mogli su? uzajamno mnogo toga priopćavati o gospodinu Niču Ambertu i njegovoj ljubavnici odnosno njihovoj gazdarici. Vrtlar Louis je zadivljeno obavijestio svoju ženu da je Ambert proveo prošlog tjedna pet noći u kući. Štoviše, dobio je i ključ od ulaznih vrata. Čim bi na ulazu u naselje dobila nove obavijesti od Claudine, osobna sluškinja Annabelle odmah ih je priopćavala kuharici Heleni. Claudine je dovela svoju sestru Violet kao femmme de ehambre, a budući da je ona pospremila cijelu kuću, znala je i sve pojedinosti u vezi s Delphininim krevetom, kad je morala promijeniti posteljinu - i zašto. Taj Nico 17 JUD1TH KRANT. Ambert mora biti neki grubi jan, priopćavala je ostalima u kućanstvu uz zavidan izraz lica. Nije ga bilo lako zadovoljiti, a pritom je jamačno bio grub kao lučki radnik, što se lako moglo naslutiti. Uostalom, bio je mlad. U tvrđavi Ville Mozart Delphine je bila u središtu mreže obavijesti, čak i više nego da je živjela u stražnjem dvorištu tračerske novinarke Hedde Hopper. Ipak, da bi to shvatila, još nije bila dovoljno Parižanka, a jamačno to neće ni postati. Nico Ambert trajao je šest mjeseci, dok nije završen Mayer-ling, a zatim je Delphine potpisala ugovor kao zvijezda zajedno s Claudeom Dauphinom u filmu Rendez-vous d"amour. Ambert ju je podučio i više nego što je namjeravao. Tek što bi izišla iz njegova zagrljaja, Delphine bi, došavši u studio,

počela polagano šetati scenom kao da razmišlja o sljedećem prizoru, a zapravo pitajući se kolikim se sve scenskim radnicima ukrutilo udo dok bi je promatrali. Kad bi se povremeno susrela s nekim mlađim asistentom, počela bi iskusnim pogledom procjenjivati njegov obujam ispod proreza hlača, dok bi tobože nešto ispitivala o njegovu radu. Dok bi joj on odgovarao ona bi razmišljajući grizla usnicu, no čim bi se on od požude vidljivo zacrvenio, ona bi ponovno spustila pogled na hlače da vidi koliko je narastao. A onda bi ga otpravila uz ljubazan smiješak, zamišljajući ono golemo udo koje bi tako rado izvukla iz njegova skrovišta, ono kruto i prokrvljeno tkivo koje bi tako rado prihvatila, pripravna da ga usadi duboko u svoje tijelo. Ali nije to sebi nikad dopustila. Silno je uživala u pohoti osoblja, zapaljujući ih a da im pritom nije davala nikakva stvarnog povoda. Delphine je postala rob seksualne želje. Obožavala je blaženi, opojni i čulni bol rastuće napetosti, ludo maštanje, provodeći cijele sate u neizdržljivoj želji, mokra i požudna, dok se napokon svjetla ne bi upalila i redatelj je pozvao. Tek u tom trenutku dopustila bi sebi orgazam koji je tako dobro prikrivala. Redatelj filma Kendez vous d"amour odmijenio je Amberta. 18 DO PONOVNOG SUSHHTA ()n je tek oklijevajući pristao vratiti ključ ulaznih vrata, pa tu pogrešku više nije ponovila. Kad je započela novi film, Affaire de coeur s Charlesom Boverom, bacila se u producentov zagrljaj, budući da redatelj nije

izazivao kušnju. Na glumce nije obraćala pozornost, jer su oni bili odviše usmjereni na sebe. Sto su bolje izgledali, to su je manje privlačili. Njezini scenski poljupci nikad nisu imali senzualnu realnost pogleda na ručetine kakva električara na poslu. Strast koju je kamera hvatala pri najdirljivijim romantičnim prizorima bila je nadahnuta spoznajom kako bi se osoblje najradije izredalo nad njom, kad bi za to imalo priliku. Uživajući i dalje u krevetu, ona željno pomisli da bi na to bila spremna. I više nego spremna. Ali oni nisu smjeli imati pristupa. Hvalisali bi se. Jedna zabuna, jedan pogrešan korak i svi bi znali. Za jednu zvijezdu, prihvatljivi ljubavni partneri bili su redatelji, producenti, skladatelji, scenografi i pisci, no ona se nije mogla izložiti opasnosti ogovaranja među radnicima, koliko god ju je njihova sirova i gruba muževnost tjerala na unutarnje drhtaje. Margie je o tome doznala tek nešto malo. Prijateljica joj je došla u božićni posjet i Delphine je zamišljala, prije nego što je Margie doputovala, da bi staroj prijateljici mogla povjeriti nešto o svome novom životu. Ali odmah shvati da bi to bilo vrlo loše. Margie Hali je bila toliko vidljivo impresionirana Delphininim usponom među zvijezde, da više nije bila sposobna za neposredno drugarstvo koje bi Delphine i dalje dopuštala i željela. Još gore, Margie je u dvadesetoj godini, koliko je imala i Delphine, i dalje bila djevica, nastavljajući živjeti prema strogim propisima djevojaštva kojima su obje bile vjerne u koledžu. Margie je bila pred završetkom studija, no već je bila zaručena za nekog

izglednog doktora iz Pasadene. Kako se činilo Delphini, bila je već duboko uzbuđena prizorom vjenčanja zakazanog za lipanj. Nakon što je jedan ili dva puta posjetila studio, priznala je kako bi u Parizu radije provodila vrijeme naručujući ručno ra19 iBilvI ""II <OT>lIl"> lUDITH KRAN, đeno rublje za svoj miraz, kupujući rukavice i parleme, naručujući stolni platneni pribor za buduću blagovaonicu. Njezinu blagovaonicu, pomisli Delphine u nevjerici. Da, Margie Hali će već za nekoliko mjeseci postati matrona u Pasadeni. Jednog dana, za malo godina, ona će otkriti prve sive vlasi u svojim žutim kovrčama i to je čak neće mnogo zasmetati. I ne bi moralo, u Pasadeni. Kako je mogla izrasti tako bezvezno, pitala se Delphine. Ljubav je za Margie bila potpuna nepoznanica. Ljubav. Hoće li se ona ikad zaljubiti? Vjerovala je da neće. Ljubav je mijenjala ljude, a Margie u svom životu nije htjela ništa promijeniti, Ona je s Delphinom sada imala tako malo zajedničkoga, kao i oni ljudi pred kinematografskim blagajnama koji su išli gledati njezine filmove. Nakon Majerlinga snimila je još sedam filmova, i svi su bili uspješni. U očima francuske publike ravne su joj bile samo Michele Morgan i Danielle Darrieux. Te dvije glumice bile su i razlogom zašto je odbijala ponude koje je primala iz Hollywooda. Obje su u Francuskoj snimale filmove tempom ravnim njezinu. Bile su starije od nje, obje zanosne i ambiciozne kao i ona. Ako bi se makar

nakratko odvojila od svoje trijumfalne karijere, kako bi nešto snimila u Kaliforniji, jedna od njih zauzela bi Delphinino mjesto u nekoj ulozi. Bila je duboko uzbuđena kad je M. Morgan dobila ulogu za kojom je toliko težila, zajedno s Gabinom u Quai des Brumes. Taj film Marcela Carnea bio je pred premijerom i svatko do koga joj je bilo stalo govorio je o njemu već mjesecima, rabeći pritom riječ koja ju je uzrujavala - remek-djelo. Delphine uze primjerak dnevnika Le Figaro što joj ga je An-nabelle ostavila na pladnju za doručak, i otvori stranicu s Car-neovim intervjuom koji je prethodno već pročitala od vrha do dna. Dosad još nije radila ni s Carneom ni s Gabinom, i dok to ne postigne neće biti zadovoljna. Svrnu pogled s intervjua namrštivši se. Da bi prestala misliti 20 DO PONOVNOG SUSRETA im nj, okrenu prvu stranicu novina. Devedeset devet zarez se-• luin postotaka Austrijanaca izjasnilo se za Anschluss s Hitlero-vom Njemačkom. Ta brojka je zaista luda, pomisli ona. Zapazi vijest da Otto von Habsburg nije mogao glasovati jer je prethodno zatvoren kao osumnjičeni veleizdajnik, nakon što je zatražio da europske velesile istupe protiv Njemačke. Habsburzi nisu pokazali osobitu ljubaznost spram male Marije Vetsere, zar ne? U Francuskoj je s čela vlade odstupio Leon Blum a došao je Daladier - no tko bi ih mogao razlikovati? Kakve je razlike bilo među njima? I komu je do toga bilo stalo? U Francuskoj je politika bila još konfuznija nego drugdje u svijetu, no ona je držala da ipak mora biti upoznata s

prilikama, budući da su ljudi o tome naveliko pričali. Ne bi imalo smisla biti potpuna neznalica. U Tunisu su izbili neki neredi... ali zar nisu ondje oduvijek izbijali neredi? Otvorila se nova mogućnost putovanja - William Boeing sagradio je golemi zrakoplov, model 314. Bijaše to zapravo jedina zanimljiva vijest u novinama. Kako je pisalo, putnici će se unutarnjim stubištem moći spustiti do bara... što je navede da se upita čime se sada bavi Freddv. Otišla je pogledati Strmoglavce repom i u filmu nigdje nije prepoznala sestru, koliko god se trudila. Iz majčinih pisama znala je da Freddv snima jedan film za drugim, otprilike kao i ona. Ali Freddv ipak nije bila zvijezda. Delphine baci dosadne novine na pod. Uz matinee grasse nikako ne idu novine, morat će na to upozoriti Annabellu. Danas ima večeru s Brunom, sjeti se Delphine, i njezina se trenutačna nestašnost izgubi. Bilo je sjajno imati brata u kojega se može pouzdati. Njihov je međusobni odnos bio različit od odnosa s bilo kojim drugim muškarcem. On nikada nije čačkao, nikad se nije raspitivao o njezinu privatnom životu, nikad je nije prosuđivao niti se pokušavao ponašati kao da je ovlašten motriti na nju. Mogla je od njega zatražiti bilo kakav savjet i biti sigurna da će joj dati nepristrano mišljenje. 21 JUDU 11 KKANl/ Bruno je razumijevao suptilne nijanse francuskog života, kako ili ona nikad neće shvatiti. Znao je koje privlačne pozive ne smije nikad prihvatiti, ni u kom slučaju, kojemu bi krojaču trebala dati prednost, gdje naručiti papir za dopisivanje i kako na nj dati

ugravirati svoje ime, zašto je za njezinu karijeru bilo važno prisustvovati dodjeli nagrada Prix de L"Arc de Triomphe i Prix Diane te zašto je važno ne odlaziti u Monte Carlo. Brinuo se o njezinu vinskom podrumu, preporučio najboljeg postolara u Parizu, inzistirao je da odbaci svu svoju američku garderobu i odabrao automobil koji najbolje odgovara njezinu položaju. Del-phine je znala da je on za nju pravi blagoslov te da su svi, od njezina agenta, njezinih producenata do posluge znali da je ona pod zaštitom svoga brata, vikonta de Saint-Fraycourta de Lancela. Sam Bog zna koliko su Francuzi opsjednuti titulama. Zauzvrat, ona je Brunu igrala ulogu domaćice kad god bi je on za to zamolio. "Cherie," običavao bi je on nazvati, "možeš li mi učiniti uslugu i biti stoloravnateljica sljedećeg tjedna? Dolazi mi na večeru jedan stariji gospodin kojega ću ti postaviti zdesna - ima silno mnogo novca o čijoj se namjeni još nije odlučio". I ona bi obukla najzavodljiviju haljinu i šarmirala čak samu sebe igrajući u uzbudljivoj ravnoteži dvostruku ulogu za Brunovim stolom, gdje su se odvijale njegove očaravajuće male večere; ulogu filmske zvijezde Delphine de Lancel i ulogu gospođice de Lancel, potomka stare aristokracije iz Champagne, koja je u potpunosti ovisila o savjetima svog brata. Samo bi je njezini povremeni pogledi na Bruna uvjerili koliko je on uživao u njezinoj ulozi. No i on je bio sjajan partner. Bili su dobro usklađen par, pomisli Delphine, a možda najbolji dokaz toga bio je s koliko je on odobravanja prihvaćao njezin način ljubavnog života. Bila je to krajnje nekorisna, neudobna emocija, tako ju je on ocrtavao, koju je

izmislio netko odviše dosjetljiv i bez drugog posla. Neki nezaposleni malograđanski trubadur. Najkasnije tjedan dana nakon takve večeri, a nerijetko i prije, 22 DO PONOVNOG SUSRETA primila bi kakav prekrasan Cniiierov nakit s porukom od Bruna ili! je stari gospodin - vrlo inteligentno uostalom - odlučio kako • < plasirati svoj novac. Bilo je zabavno imati Bruna s kojim je mogla voditi takve igre, razmišljala je Delphine, a to što su pripadali istoj obitelji činilo je njihove interese uzajamnima. Naposljetku, ona, Bruno i Freddv posjedovat će jednog dana lvriku Lancel. Na sreću, on je znao kako valja upravljati vinogradima, budući da ni ona ni njezina sestra ne bi mogle preuzeti takvu odgovornost. Premda, u drugu ruku, ne bi bilo loše posjedovati vlastiti dvorac. Ni Michele Morgan ni Danielle Darrieux nisu bile vlasnice dvorca, pa i kad bi ga neka od njih dvije kupila, to ne bi bilo isto što i naslijediti ga. Valmont je doduše odviše dosadan, zaključi Delphine nakon što je izišla iz kreveta i protegnula se. Njezina mala kuća bila joj je draža od svega, pa ju je napuštala samo radi kratkih odmora između snimanja. Pozvonila je djevojci shvativši da je njezinu lijenom jutru došao kraj. Popodne ima prvi sastanak s redateljem novog filma Jour et nuit. Zvao se Armand Sadowski i svatko u filmskom svijetu pričao je o njemu i o njegova tri filma. Sjajni su, objašnjavao bi netko, teški, govorili su drugi, on je genij, on je nemoguć, isticali bi treći i četvrti. Ali kako izgleda, pitala se Delphine dok je čekala Annabellu.

Hoće li ga poželjeti u krevetu? Kakav bi bio pritom? O tome nije mogla pitati svog agenta. Uobičajeno je bilo da se Delphine upozna s novim redateljem u nekom restoranu, po izboru njezina agenta Jeana Abela. Abel je rado držao svoj biznis pod okom, koliko god je to moguće, a čovjek koji je odabirao restoran, naručivao vino i na kraju sve plaćao, mogao je to sebi priuštiti uz pretpostavku da je sve to obavljao dobro. Pregovori o Delphininu sudjelovanju u filmu Jour et nuit bili su već odavno dovršeni. Dakako, nije bilo potrebe za audicijom. Ugovori su potpisani, no pri snimanju svakog filma postojala je mogućnost izbijanja sukoba, pa je stoga Abel htio biti na sigurnom što se tiče Sadowskog. No budući da je redatelj bio vrlo zauzet dovršava23 JUHU U KKANT/ njeni prethodnog filmu, nije htio pristati tla napusti studio zbog ručka. Umjesto toga, zakazao je Delphini sastanak potkraj popod-neva u svom uredu u Billancourtu. Na to je Abel morao pristati iako uz veliko oklijevanje, budući da je između prethodnog filma Sadowskoga i novoga, s Delphinom, bila predviđena stanka samo za vikend. Abel je namjeravao otpratiti Delphinu na taj odviše poslovni sastanak, bez jela i pila, ali ona je to odbila. Više je voljela da bude dovezena vlastitim kolima do studija, odakle će potom krenuti na dugo odgađanu probu kod krojača donjeg rublja. Abel je može pričekati u Billancourtu. Delphine se pažljivo obukla za susret sa Sadowskim. U filmu Jour et nuit trebala je glumiti vjetropirastu bogatu djevojku,

osumnjičenu za ubojstvo, koja se zaljubljuje u policijskog inspektora. Već je doznala da su kostimi koje je izradio Pierre Goulard bili inspirirani Schiaparellijevim nadrealističkim, dosjetljivim, često i posve šašavim kreacijama. Inspirirani? Ona zaključi kako bi bilo ispravnije reći da su njihova kopija. Ti kostimi, kreštavi i upadljivo agresivni, odgovarali su prirodi lika iz filma, ali ona nije htjela da je neki nepoznati redatelj zapamti po tome. Delphine je postala majstor u vještini prikrivanja neupadlji-vošću. Kako je njezina slava rasla, tako je ta vještina dobivala na važnosti u njezinim odnosima. Svatko je očekivao da filmska zvijezda izgleda kao filmska zvijezda. Ali to je bio lagan i odviše ortodoksan pristup. Očigledan. Nekome se mogla oprostiti orto-doksnost, ali ne i očiglednost. Filmska zvijezda odjevena u najnoviju opravu Jeana Patoua, s Pauletinim najekstravagantnijim šeširom i srebrnom lisicom u ruci - ne, to nikad. To je možda bilo dobro za javne nastupe, ali ne za početak neizvjesnog okršaja u kojemu će morati upotrijebiti sve svoje naoružanje. Zašto pobuditi redateljeve obrambene mehanizme tako rano? Naposljetku, moglo bi se dogoditi da ga zamrzi. Što se i dogodilo. Odabrala je sasvim jednostavnu maju od tanke vune u neod24 1 DO PONOVNOG SUSRETA i ritmom i neupadljivom ionu sivoga, tako neupadljivu da je na-pjiišiiviila bjelinu njezine puti više nego da je odjenula nešto <

mio. Tomu je dodala vrlo jednostavnu ali sjajno skrojenu suknju od sivog tvida, nešto tamniju od maje, blijedosive svilene čarape, obične crne cipele s niskom petom i klasični engleski kišni ogrtač s opasačem. Male naušnice od crnog jantara i crna baršunasta beretka, poput onih što su ih nosile studentice, upotpunjavale su taj ansambl. Mogla je izgledati anonimno, mogla je biti nitko ili bilo tko - no taj bi površni dojam nestao čim bi se shvatilo da je jedna od najljepših žena na svijetu, pomisli be-strasno Delphine. Bila je vrijedna truda. Njezin izgled valjalo je procjenjivati i odmjeravati hladnokrvno, kao da je to četverogodišnji izvještaj koje velike kompanije. Neki rezač dijamanata iz Amsterdama s podjednakom bi pozornošću promatrao kamen, kao što je Delphine ocjenjivala nagib svog nosa, savršenu krivulju gornje usnice i sjene ispod jagodica. Zadovoljna, zategnu opasač na kišnom ogrtaču i privuče beretku kako je po njezinu čelu ne bi odmah prepoznali. Došavši u studio krenula je prema redateljskom odjelu. Abel ju je trebao čekati na parkiralištu, ali je zakasnio, vjerojatno zato što je kiša poremetila promet. Prošla je mimo brojnih poznatih lica koja je površno poznavala, ali nitko od tih ljudi nije ju prepoznao, osim onih kojima bi kimnula i nasmiješila se. Kišni ogrtač učinio ju je neprepoznatljivom, pomisli zadovoljno. Povratak u studio dobro je na nju djelovao. Ovdje je nije bilo dva tjedna, otkako je dovršila prethodni film. Trebalo joj je vremena da se pobrine o svim pojedinostima svoje zamršene osobne garderobe. Ta dva slobodna tjedna podsjećala su na povlačenje u kakav

preparfimirani i prezagrijani svjetovni samostan, pomisli ona, svijet lakoumnih, brbljavih i uzbuđenih žena, koje su u glavi imale samo jednu misao. Sada je, hvala Gospodinu, ponovno bila u svijetu muškaraca. Delphine je zastala pred otvorenim vratima scene koja je 25 JUDITI I KHAN"I, upravo bila postavljena. Mogla je omirisati znakovit metalni vonj svjetiljki koje su se hladile. Promotrila je električare i radnike na kulisama, koji su obavljali svoj posao, dok joj se dah ubrzao kad je vidjela s koliko su snage podizali, gurali i vukli predmete, i ne primijetivši je pritom, jer su se žurili da što prije obave posao i krenu kući. Povukla se s vrata u hodnik kako je ne bi očešala neka golema kulisa koju su nosili. No, ipak, nije sve izbjegla: šakom ju je slučajno udario neki prolaznik koji je živo gestikulirao u skupini s još trojicom ljudi. "Hej! To boli", viknu ona nepažljivom prolazniku, koji se i dalje brzo kretao i već je bio nekoliko koraka daleko. On se na njezin povik osvrnu i zaprijeti joj prstom. "Zao mi je, ali vi se vrlo glupo motate ovuda", reče joj i ponovno se okrene, nastavljajući živahni razgovor. "Bit će da si pijan", reče Delphine glasno na engleskom. Ogledavala se ljutito za nekim kome bi se mogla potužiti na toliku grubost, ali hodnik je već bio prazan. Abelu neće oprostiti njegovu nemarnost, pomisli, sad već nezadovoljna što je uspjela sebe učiniti nepoznatom. Uputi se niz predvorje, pronađe napokon redateljski odjel, gurnu vrata bez

imalo obzira i nađe se pred tajnicom. "Gospodina Sadowskog, molim." "Ne može biti ometan. O čemu se radi?" "On me očekuje", reče ozlojeđena Delphine. "Vaše ime, molim?" "Gospođica de Lancel", uzvrati Delphine hladno. Tajnica žmirnu. "Oprostite, gospođice, ali nisam vas prepoznala. Odmah ću ga obavijestiti. Hoćete li sjesti?" "Ne, hvala." Delphine poče lupkati nogama od nestrpljenja. Nije htjela sjesti, kako ne bi izgledalo da nema drugog posla doli čekati Sadowskog pored vratara. Trebala ju je odmah uvesti u njegov ured. Abel bi to već izveo, vrag ga odnio. 26 DO PONOVNOi. SUSRETA "Gospođica de Lancel je ovdje, gospodine Sadovvski", reče tajnica u kućni telefon. "Da, razumijem". Okrenu se Delphini. ■"Primit će vas čim završi sastanak, gospođice." Delphine ju bijesno pogleda. Vidje na svojoj uri da je kasnila. Da je došla na vrijeme, morala bi ga čekati već deset minuta. Izgledala je glupo, pomisli, kao netko tko moli milost. Sjede u neudobnu stolicu i poče se osvrtati po hodniku, vjerujući da će se Abel pojaviti svaki čas uz tisuću isprika. Prošlo je još pet dugih minuta, dok je tajnica nešto čitala. Delphine ustade jer nije htjela više čekati ni sekunde. Ovo je. doista prešlo sve granice. Nekoliko ljudi iziđe iz ureda razgovarajući, i ne pogledavši je pritom. "Sad će vas primiti, gospođice", reče tajnica. "Ma nemojte", uzvrati Delphine. Tajnica je bila zbunjena, ali je uvela Delphinu u omanji ured i

zatvorila za sobom vrata. U sobi je sjedio muškarac okrenut leđima Delphini, držeći prema prozoru dugu filmsku vrpcu koju je pozorno proučavao. Pro-kune uz nekoliko dosjetljivih prostota, dok je Delphine stajala ispred njegova stola. Bio je to čovjek koji ju je udario u predvorju. Jedva je čekala da se okrene, kako bi mu pokazala kako se ne smije ponašati spram jedne zvijezde. Već se odlučila i njezinu odluku ništa neće promijeniti. Gledajući i dalje filmsku vrpcu, dobaci joj preko ramena nekoliko riječi. "Delphine, curo, sjedi. Pričeka] još časak. Sreća što te nisam jače udario - trebala si biti opreznija. Inače, žene udaram samo kad za to imam razloga..." Glas mu se gubio dok je promatrao film. "Dovraga! Neka je proklet taj snimatelj - kreten, neandertalac! Smoždit ću ga kad ga vidim. Ne, to što je napravio zbilja nije moguće, jednostavno nemoguće i, naravno, nepopravljivo. Morat ćemo iznova snimiti cijeli prizor. Izgubit ćemo na to vikend. Sranje!" On odloži film, okrene stolicu i nasmije se. Redatelj se napola 27 m KliANT, DO PONOVNOG SUSRETA dignu, nagnu se preko stola i pruži ruku. Sadowski se na brzinu rukovao. "Prljav je to zanat, zar ne, curo?" Bio je vrlo visok, primijeti Delphine, s glavom koja ju je iznenadila. Gomila crne i smiješno duge kose letjela je u svim smjerovima. Bio je mlad, ne više od dvadeset pet, a lice mu je podsjećalo na sokola, s očima i nosom koji su odavali energiju. Iz njega je izbijalo toliko snage kao da je upravo sudjelovao u nekom

dvoboju. Goleme naočale s rožnatim okvirom upravo je odložio i protrljao nažuljano mjesto na nosu. "Abel još nije došao? Dobro, ionako mi nije potreban, ali je sam inzistirao." Govorio je brzo i silovito. Delphine je ostala bez riječi. Taj redatelj joj je od prve počeo govoriti "ti" i oslovljavati je imenom. To se moglo dopustiti između redatelja i nekog starijeg pripadnika ekipe s kojim je bio jako dobar, ali inače ne. Nipošto između redatelja i jedne zvijezde, osim ako bi bili davnašnji prijatelji. Što on sebi umišlja? Sadowski je sjedio i bez riječi promatrao kroz naočale njezino lice, složivši ruke u trokut koje su mu tako djelomice zakrile lice. Ponašao se kao netko tko je upravo kupio sliku za koju još uvijek nije siguran dopada li mu se. "Skini svoju beretku i kišni ogrtač", reče napokon. "Mislim da neću", odvrati Delphine ukočeno. "Jesi li prehlađena?" "Sigurno ne." * "Onda skini kapu i ogrtač", reče nestrpljivo. "Da vidimo kakva si." "Niste li vidjeli moje filmove?" Ona je upadljivo dala do znanja da mu se obraća s "vi", ali on to nije ni primijetio. "Svakako da jesam, inače te ne bih unajmio. Htio bih sada vidjeti kako izgledaš meni, a ne drugim redateljima. Hajde, curo, požuri se. Nemam na raspolaganju cijeli dan." I dalje sjedeći, Delphine skinu kapu i smaknu ogrtač koji joj je pao do struka. Očekivala je da se u njegovim očima pojavi 28 li

/nak divljenja. Ali nepovjerljivi, sumnjičavi i mrzovoljni izraz Sa-dowskoga nije se promijenio. Uzdahnu. Ona je čekala, nepokretno. "Ustani i okreni se", naredi joj odjednom. Kad nije imao naočale, vidjelo se da su mu oči crne, s golemim šarenicama i malim zjenicama, kao da je hipnotičar. "Kako se usuđujete! Ja nisam šougerla!" "Očekuješ li da kleknem i počnem te moliti?" Pogleda je ravno u lice. "U tom slučaju bio bih prihvatljiv, zar ne? Ah, te glumice! Zaboravi, curo, došla si na pogrešno mjesto. Ja radim filmove a ne držim govore. Nemaš grudnjak?" "Nikad ga ne nosim", šlaga Delphine. "O tome ću ja odlučiti." Ponovno joj pokaza rukom da ustane. Delphine se podrugljivo nagnu i odluči ipak dignuti se, uvjerena da će njezina ljepota biti konačan argument protiv njegova grubog postupka. Okretala se pomalo, dajući mu vremena da postane skromniji. Kad ga je ponovno pogledala, nije sebi dopustila trijumfalan izraz, nije štoviše ni maknula obrve. Raz-maknuo je trokut sastavljen od ruku i naslonio se na jednu šaku, kimajući mrzovoljno. "Ne znam, zbilja ne znam, možda da, a možda i ne... vrijedi pokušati, čini mi se." "Što to pričate?" "Pričam o tvojoj glumi, sa suknjom i majom u stilu Shirlev Temple. Moglo bi ići. Nije tako glupo kako izgleda, možda imaš nešto... Uzet ćeš kostim predviđen za Chloe, našminkat ćeš se, pa ćemo vidjeti." "Molim?" On pucnu prstom. "Probudi se, Delphine! Chloe je lik koji ćeš glumiti, bogata kurva. Nisi li zbog toga došla? Shvatila si valjda da bi se Chloe mogla svući kako bi zavela policijskog inspektora nakon zločina. To je zamisao.

Zgodna. Djetinjasta, priznajem, pa bi je mogao prokužiti svatko s malo mozga, ali do-. bro, zgodna je. Izgledat ćeš kao pravo nevinašce. Volim glumice 29 IIID1TH KUANI koje daju kreativan doprinos. Ne odviše često, naravno. Nemoj se zanijeti, srce." "Ja ću..." "Dobro, obavili smo posao. Možeš otići." On se ponovno okrene u stolici i nastavi razgledati film, pokazavši joj ponovno leđa. "Trebali biste se ošišati", siknu Delphine. "Znam, čuo sam već. Šišanje će pričekati dok ne napravim ovaj jebeni film. Donesi škare i učini taj posao, ako te moj izgled toliko smeta. Budi moj gost." "Seronja", procijedi Delphine engleski. Sadowski se okrenu na mjestu i u njegovu pogledu ukaza se iskrica istinskog zadovoljstva. "Tako je! To je ono pravo! Zaboravio sam da si Amerikanka. Imam rođake u Pittsburghu - jesi li ti možda odande? "Seronja" - u francuskom nema prave riječi za to, zar ne?" On joj domahnu. "Vidimo se u ponedjeljak. Ustani rano i budi bistra. Kad kažem rano, curo, doista mislim rano. Nemoj prespavati, upozorio sam te. I to je bilo posljednje upozorenje koje si dobila." "A ako slučajno ipak zaspim?" upita Delphine, dahćući od bijesa. "Ne brini se, nećeš. Ti mi nećeš stvarati probleme, curo, jer znaš da od toga ne bi bilo koristi. U redu? A sad, idi. Zar ne vidiš koliko sam zauzet?" 30 />O PONOVNOG SUSRETA

Glava 14 F reddy provjeri je li joj kaciga čvrsto pritegnuta. Tamne kovrče vlasulje koja je trebala podsjećati na Brendu Marshall vijorile su joj oko lica, škakljale je po nosu i ulazile u oči dok je sjedila u modificiranom otvorenom pilotskom prostoru starog zrakoplova Gee Bee. Nakon dvije godine vratolomnog letenja dobro je znala - ali u to je uzalud pokušavala uvjeriti kostimografa - kako nema te žene pilota koja bi bila spremna letjeti dok joj kosa ispada ispod kacige i dotiče ramena. Ali ona kradljivica dragulja sa zlatnim srcem i čeličnim živcima koja je s mjesta zločina redovito bježala zrakoplovom, a koju je Freddv imala utjeloviti u filmu Lady u opasnosti, bila je sposobna za sve pa i za let u večernjoj haljini, kako je to Freddv učinila upravo prethodnog tjedna. " Provjeri visinu. Bila je točno na četiri tisuće stopa, kao što je i naumila. Maknu ruke s poluge. Prethodno je pažljivo pregledala zrakoplov. Tog ranog kolovoskog dana 1938. nije bilo turbulencije u zraku i zrakoplov je letio mirno i ravno. Mogao bi tako produžiti još dugo vremena. Na unutarnju stranu rukava bilo joj je ušiveno ogledalo, kako bi mogla provjeriti rumenilo na usnicama. Sve je bilo u redu, kao i onda kad je bila kod kozme-tičarke prije jedan sat. Spremna za snimanje, osvrnula se za če31 JUDirn KHANTZ tiri zrakoplova s kamerama, od kojih je jedan bio blizu s lijeve strane, a ostali ispod nje, na različitim visinama. Letjeli su blizu jedan drugome, kako bi mogli u cijelosti snimiti njezin skok. Mahnu krilima upozoravajući ih

tako da je spremna, i još jedanput promotri sva četiri zrakoplova. Ovo je vratolomija koju nije bilo moguće još jednom snimiti. Sva četiri zrakoplova s kamerama odgovorila su znakom da je snimanje započelo. O.K., Brenda, trenutak je za pokret, reče Freddv sebi i poče glumiti zaprepaštenu osobu koja je brzo donijela spasonosnu odluku. Pograbi baršunsku torbu punu dragulja, gurnu je u letačku bluzu, povuče brzo patentni zatvarač i pomaknu se zajedno s padobranom u stranu. "Doviđenja, momci i djevojke, ništa me neće omesti!" Freddv je doviknula tu rečenicu iz scenarija, koja je po njezinu mišljenju bila podjednako neuvjerljiva kao i sam zaplet. Mogla je vidjeti kameru u avionu sa strane kako snima pokrete njezinih usana koje će kasnije u studiju ponoviti Brenda Marshall. Pritisnu upadljivi crveni gumb postrance u pilotskom prostoru, koji bi za petnaest sekundi trebao aktivirati dinamit, nakon što bude već dovoljno daleko da je ne mogu zahvatiti krhotine uništenog aviona. Čim je pritisnula gumb iskoči iz aviona, vješto se izma-knuvši, i poče padati. Kad izbroji do deset otvorit će padobran. "Jedan... dva... tri..." poče ona brojki, uhvativši se za potezač. Iznad nje, avion je eksplodirao dvanaest sekundi prerano i preblizu. Udarni val preuranjene eksplozije zanesvijestio ju je. Zapaljeni gazolin i krhotine zrakoplova letjeli su u svim smjerovima, pa i oko njezina tijela koje je poniralo. Izbačeni teški stroj promašio ju je na korak udaljenosti, a zapaljeno krilo proletjelo je još bliže. Padala je kao komad ukočenog mesa u letačkom

odijelu i jurila ka zemlji. Kad je došla k sebi, nije bila svjesna koliko je već padala. Prvo što joj je došlo na um bilo je da povuče prsten po-tezača. Čim se za nekoliko trenutaka iznad nje otvorio pado32 IH) PONOVNOG SUSRETA bran, padanje se usporilo. Nije ga zahvatila vatra, pomisli ona uz olakšanje. Gazolin u plamenu nije ga još dotaknuo. Ljuljajući se: s jedne strane na drugu, uspjela je pogledom obuhvatiti svih 560 stupnjeva oko sebe, kako bi vidjela lete li krhotine odviše blizu. Zrak oko nje bio je ispunjen komadima koji su padali, ali srećom na prihvatljivoj udaljenosti. Učinilo joj se da tri zrakoplova s kamerama i dalje obavljaju svoj posao. Ovaj su put dobili više nego što su platili, pomisli Freddv, dižući pogled da vidi površinu blaženog padobrana koji se otvorio tako brzo. Ali zapaljene mrlje, koje je na platnu izazvao gorući gazolin, brzo su se širile i izjedale svilu koja joj je značila život. Pogleda prema dolje, i procijeni kako do zemlje ima još kojih dvije tisuće stopa. No do tada bi padobran već izgorio, jer je jaka struja zraka pospješivala plamen. Čak i kad ne bi posve izgorio, takav joj padobran ne bi omogućio sigurno spuštanje. Otvaranje padobrana lagan je posao, ali zatvaranje usred zračne struje bilo je gotovo nemoguće. Freddv je to iskusila očajnički pokušavajući privući objema rukama konopce kako bi smanjila prostor za širenje plamena i tako sebi spasila život. Nakon mnogo muke uspjela je ipak pritegnuti konope i spriječiti da zrak ulazi pod padobran. Padala je sve brže i brže. Sada je njezin pad usporavao tek vršak svilene

površine pod kojom se zadržalo nešto zraka. Svim svojim osjetilima pokušala je utvrditi pravi trenutak za popustiti konope i tako otvoriti padobran na vrijeme - i prije nego što izgori. "Sada!" vrisnu ona iznad zaokružene površine odakle su je snimale zemaljske kamere. Vidjela je Maca kako trči prema mjestu gdje će se spustiti. Raširi ruke i tako otpusti sve konope. Uz trzaj, svila se ponovno počela puniti zrakom, ali tlo se približavalo smrtonosno opasnom brzinom. Prizemljila se vrlo loše, što je osjetila na cijelom tijelu. Slomila se lijeva ruka i desni gležanj, gotovo u isti čas, no zdravom rukom uspjela je zadržati padobran da je ne povuče po tlu. U trenutku kad joj se vratila svijest 33 JUDITU KRAN"IV. Mac se bacio na nju kuko bi je spasio od povlačenja, a kamere su i dalje zujale. Čula je još kako redatelj viče: "Snimajte dalje, unijet ćemo to naknadno u scenarij!" "Obećaj da mi sapunica neće ulaziti u oči", reče Freddv prestrašeno Macu, dok je, gola do pojasa, klečala na podu kupaonice. Gležanj i ruka još su bili u gipsu. Kad je napuštala bolnicu prije nekoliko dana, upozorili su je da se gips ne smije vlažiti pri pranju. Mac je zaključio da će joj moći oprati kosu samo ako bude nadnijela glavu nad kadu, oslanjajući se na koljena i prislonivši ramena uz kadu. "Zašto bih ti stavljao šampon u oči?" "Slučajno... koliko god ljudi pokušavali nekome bezbolno oprati kosu, šampon se uvijek nade u očima. Ništa ne mrzim više od toga", priznade ona.

"Voliš skakati iz aviona, a ne voliš kad ti peru kosu? Drži glavu nad kadom, stisni oči i ne brini se." "Stani", viknu mu. "Nije opasnost u šamponiranju, nego u ispiranju. Kako ćeš to učiniti?" "Ovim kuhinjskim loncem. Napunit ću ga toplom i hladnom vodom i sasuti je na glavu. Isuse!" "Nađi neki vrč s kljunom", naredi mu ona. "Samo bi muškarcu moglo pasti na um da se posluži loncem." "A da uzmem kantu za zalijevanje? Malo vode amo, malo onamo, tako bih mogao najbolje isprati kosu." "Sjajno. Ali ne, trajalo bi predugo. Uzmi ipak vrč." "Ostani ovdje, Freddv. Odmah ću se vratiti." On otrča niza stepenice do kuhinje i pronađe vrč. Uzalud je pokušavao da se spram nje ne odnosi odviše majčinski, ali je bio toliko sretan što se nakon nesreće ipak vratila u jednom komadu, da je bio pripravan oprati joj kosu i četkicom za zube, ako bi to zaželjela. Uz teške gipsane kalupe još više su do izražaja dolazile njezine duge noge i zglobovi. Skakutao je oko nje u strahu da ne padne 34 DO PONOVNOG SUSRKTA i Nlomi još nešto. Bila je hrabra, srčana i nepobjediva, ta njegova dragocjena djevojka pomisli on dok se vraćao jureći uza stepenice, preskačući po tri odjednom. Kad je oprao kosu, Mac ju je, unatoč njezinim prosvjedima, podigao u zrak i odnio do kreveta, a zatim počeo brisati vlasi ručnikom. Imao je teškoća s buntovničkim pramenovima, iako je l"reddv, srećom, dala skratiti kosu prije nego

što je započela vratolomne letove. Kad je napola osušio kosu, počeo ju je iščeš-ljavati, postupajući nježno sa svakom kovrčom. Ona ga pogleda velikim i sanjivim očima, napola žena a napola još dijete, poput da Vincijeva anđela u prizoru Navještenja. "Kad si naučio tu tehniku?" upita ga ona. "Kad sam bio dijete imao sam velikog, vonjavog i kudravog psa." "Nisi mi to još rekao", reče mu ona prijekorno. "Pobjegao je." "To je vrlo tužna priča", jeknu ona i brižnu u plač. Zapanjen, jer bio se samo našalio, Mac je pokuša zaustaviti. No što ju je više tetošio i dokazivao joj kako se to zapravo nije dogodilo, to više je plakala. Napokon se primiri uz nekoliko jecaja i štucajući. "Jadni, jadni psić", žalila je, dok se napokon nije smirila, ležeći nepokretno u njegovu zagrljaju. "Otkuda sve to?" upita on kad su jecaji prestali. "Ne znam", reče ona prigušeno, i dalje u njegovu zagrljaju. "Mislim da je to bila zakašnjela reakcija na incident." Ona ustade, nasmiješi mu se krajičkom svoga starog osmijeha i zatrese glavom. "Ne, nije to. Promislila sam temeljito o incidentu", pokuša ga ona razuvjeriti, kao što je to već činila toliko puta tijekom jednotjednog boravka u bolnici. "Stručnjaci koji su slagali dinamit jamačno su krivo izračunali dužinu fitilja, iako to nikad neće priznati. To je jedini mogući uzrok. Sve ostalo teklo je savršeno." "Shvatiti nešto to je jedna stvar, Freddv, ali

uhvatiti se u ko35 KRANTZ štac emotivno, prihvatiti da se to tebi stvarno dogodilo, to je nešto drugo. Doživjela si strašan šok, koliko god odbijala da to prihvatiš." "Nisam rekla da nije bio šok, uostalom, uništila sam svoj najbolji padobran. Ali imala sam već i drugih incidenata, već sam bila slomila pokoju kost." I dalje se junačila. "Ne mislim na incidente te vrste", upade Mac mračno. "Fre-ddy, kad ćeš prestati s vratolomnim letovima?" "Kad ćeš se vjenčati sa mnom?" Zavlada tišina. Još od svog osamnaestog rođendana, prije više od pola godine, mnogo je puta spominjala brak, ali neizravno, neobvezno, u hipu, što je McGireu ipak davalo priliku da pri-ječle preko toga usiljenim podizanjem obrva, da to shvati kao jednu od njezinih drskih šala i prijeđe na drugu temu razgovora. A sada je to upitala otvoreno i bez ustručavanja, pa je i odgovor bio neizbježan. Plašio se tog trenutka. Već je mjesecima bio neizbježan. On je ipak nastavio oklijevati, i zatresavši napokon glavom poče riječima: "Slušaj, Freddv, ja..." "Ne volim odgovore koji tako počinju. Kada, Mac?" "Freddv, ljubavi, ja..." "Pogledaj me. Kada, Mac, kada?" "Ne mogu to", reče on potišteno. "Ne mogu." "Nisi oženjen, pa što to znači "Ne mogu"? Naravno da možeš, ništa ne bi bilo jednostavnije. Mogli bismo odletjeti do Las Vegasa i već prije zalaska sunca biti u braku.

Htio si reći da nećeš, zar ne?" "Neću, doista. Ne bi to bilo u redu, Freddv. Bilo bi zapravo neoprostivo. Tebi je samo osamnaest, a meni su četrdeset dvije godine. Pripadamo različitim generacijama, za tebe sam jednostavno prestar!" "Tebi je jasno da mi je to potpuno nevažno", odgovori ona vatreno. "Osim tebe, nisam voljela nikoga. Neću se vjenčati ni sa kim osim s tobom. Prisežem da neću. Koliko god bio star, ne36 do ponovnck; svsruta rW me se nikad osloboditi. I ti to znaš. Mac, opsjedat ću te kad li bude sto n meni osamdeset. Sto stariji budemo, razlika će biti to manja." "Freddv, to je najsmješniji razlog, to je čista glupost. Time preskačeš sve godine između osamnaeste i osamdesete. Ti si još uvijek dijete - znam, znam, ali to je istina - sa životom mlade žene koji je još ispred tebe, a ja sam sredovječan muškarac koji je svoje najbolje godine već proživio. To je stvarnost. "Nisi pošten", usprotivi se ona strastveno, svjesna nepravde. "Dovraga, zar misliš da to ne znam! Nije bilo pošteno kad sam s tobom prvi put spavao. Da sam se tada navrijeme zaustavio, ne bi se ništa dogodilo. Proklinjem sebe dan za danom zbog te svoje slabosti, ali nije bilo pomoći, već sam te volio predugo da bih ti se mogao oduprijeti. Kao što ti se ni sad ne mogu oduprijeti... osim ovoga. Neću se s tobom vjenčati, Freddv, jer ne bi bilo pošteno." "Ne čudi me što ti je pas pobjegao", odvrati mu posprdno Freddv. "Ali sad se ni ja ne želim

vjenčati. Mislila sam da bi mogao biti pošten čovjek, ali ti si samo moralističko staro zanovijetalo. Predomislila sam se." "Znao sam da ćeš uvidjeti", reče Mac, lažući jednako lako kao i ona. Zar je ona zamišljala da tijekom svih tih godina nije proniknuo u nju? Freddv je bila djevojka koja nikad, nikad u životu nije odustala od onog što je htjela. Zar bi on mogao i pomisliti da bi ona okolišala oko braka? "Hoćeš li da te operem spužvom?" "Neću. Cista sam od jučer. Ako ne vjeruješ, možeš me pregledati. Samo naprijed, nisam škakljiva." "Delphine me jutros upitala nešto vrlo čudno", obavijesti Anette de Lancel svoga supruga i odmah ušuti. Vikont Jean-Luc de Lancel uzdahnu uz zadovoljnu rezignaciju kakvu omogućuje tek vrlo dugi brak. Sto god čudno Delphine 37 JUDITU KRANTZ izjavila, znao je da će o tome čuti svaku pojedinost, i to s uresima spekulacija i komentara o ljudskim naravima. Sve bi to bilo jednako nevažno, kao što je nevažno jedno jedino slovo na dugačkom srednjovjekovnom rukopisu. No to će doznati tek ako se pokaže dostojan tako važnih podataka, usrdno ih izmolivši od svoje žene. On se baci na tu domaću zadaću, olakšanu tek dobro ohlađenim šampanjcem što su ga uživali kao večernje osvježenje te iznimno tople noći u kolovozu 1938. U manje vremena nego što je bilo uobičajeno, on je postigao što je htio. "Željela je doznati, samo hipotetički, naravno, jesam li čula za neki siguran način da čovjek prestane biti zaljubljen."

Anette de Lancel otkrila je tu tajnu, riječima koje su bile mješavina oduševljenja i zabrinutosti. "I, što si joj odgovorila?" upita on, privučen temom unatoč svojim uvjerenjima. "Jean-Luc, nisi ništa shvatio. Očito, ako želi prestati biti zaljubljena, to znači da je sada zaljubljena u nekoga neprikladnog. A to što je mene upitala za savjet, znači da je iscrpla svoju dosjetljivost. Netko tko je nezavisan kao što je Delphine, ne bi ni u kojem drugom slučaju pitao baku za savjet." "Nisam mislio da je u stanju zaljubiti se", reče Jean-Luc, blago iznenađen. "Jean-Luc!" Anette je bila prestrašena. "Nisam vidio djevojku koja bi manje od nje mogla biti ponesena emocijama, pogotovo ne onim neželjenim. Već se dovoljno pravila važna time što se sama pozvala u posjet. Mislim da to ima neke veze s njezinom kazališnom karijerom." "Ne kazališnom, dragi, filmskom." "Sve je to isto, gomila gluposti. Još očekujem da čujem što si joj savjetovala." "Rekla sam joj neka zamisli kako je netko, neka hipotetična osoba, zaljubljena u nekoga a ne bi to htjela. Neka samo zamisli kako je muškarac o kojemu je riječ prepun krajnje odvratnih 38 1)0 PONOVNOG SUSRETA osobina, koje će se otkriti tek kad bude prekasno. Odmah mi |c* odgovorila kako je to dobra zamisao iako je sama nikad ne hi pokušala primijeniti. I ja se slažem da je to bio dobar savjet, ne misliš li i ti? Zahvalila mi je na svoj umiljato žalosni način, i odmah se zaputila na dugu vožnju automobilom jadnog Guillau-

tnea." "Hmmm". Jean-Luc uze Anettu za ruku. Njihov stariji sin, čvrst do kraja, umro je od raka prije samo tri mjeseca. Nisu ga ožalili ni žena ni djeca, jer ih nije ni imao, ali su za njim bili neutješni roditelji, a žalili su ga i radnici iz vinograda koji su ga poštivali iako ga nisu jako voljeli. "Nemoj se zbog nje uzrujavati, draga", reče. "Za djevojke njezine dobi ljubav nije ozbiljna stvar. Delphine će ga već preboljeti, tko god to bio." "Dvadeset joj je, Jean-Luc, a ne četrnaest. To je sasvim dovoljno... za bilo što. Ne mogu izbjeći zabrinutost." "Nemoj se u to upletati, Anette, molim te. Posljednji put kad smo se umiješali u njezin problem priredili smo za nju večeru, a vidiš do čega je to dovelo", upozori je on i poče se pripremati da se popne u visoki stari krevet koji su dijelili gotovo šezdeset godina. Delphine je sjedila uz prozor svoje sobe gledajući puni kolovoski Mjesec, a onda prokune. Nešto takvo nije joj se smjelo dogoditi. Bilo je to protivno svim njezinim čvrstim uvjerenjima kako treba živjeti svoj život uz maksimum užitaka; protivno godinama uvježbavanja u postizanju i održavanju vlasti nad muškarcima; protivno svim lukavštinama koje je stekla počevši od koledža i zatim usavršavala sve dok nije postala svjetska žena u Parizu pod Brunovim vodstvom; protivno svemu što je naučila o svom tijelu i o tome kako ga zadovoljiti uz pomoć priličnog broja ljubavnika. Bilo je protivno njezinoj volji, za koju je bila tako sigurna da joj može poslužiti radi zadovoljavanja njezinih interesa. Najgore

od svega, bilo je protivno njezinim najdubljim nagonima samozaštite. 39 JUDITU KRANTZ Nije moguće zaljubiti se u čovjeka poput Armanda Sadow-skog! Ona poče udarati šakama po stolici uz prozor, sve dok je nisu zaboljele. Čovjeka kao što je Armand Sadowski ne može se ni voljeti. A ona se ipak zaljubila. Da, zaljubila se! Kad se dogodilo to čudo? Možda nakon prvih nekoliko tjedana snimanja filma, kad je uvidjela da joj je to dotad najbolje odglumljena uloga te da ta gluma nije bila posljedak bujanja nesputane seksualnosti tijekom glume, na što se oslanjala još od prvog pokusa za Majerling s Nicom Ambertom. Možda je povod bila upravo ta spoznaja - da uistinu može glumiti, da nije bila, kako se katkad plašila ne usuđujući se to sebi priznati, tek narcisoidna djevojka koju su uzbuđivali muškarci iz ekipe i reflektori. Je li neko značenje njezinoj glumi davala tek spolna uzbuđenost? Ovaj put, već od prvog dana zajedničkog rada, Delphine je potpuno zaboravila ostale u ekipi. Oni su tu bili zato da izvrše naredbe koje su im davali drugi. Reflektori su se palili samo radi osvjetljenja, kamere su se okretale zato što je to bio način da se snimi film. Otkako je počela raditi na tom filmu, u nje nije više bilo uobičajenih uzbuđenja. Možda su ti osjećaji bili tek izraz profesionalnosti, sasvim shvatljivog divljenja spram čovjeka koji je njom ravnao kao nitko dotad. Neka vrsta klasičnog divljenja Galateje spram Pigma-liona? Ne bi se dogodilo prvi put

da je to divljenje pogrešno shvaćeno kao ljubav. Čula je neke glumce da taj fenomen nazivaju emotivnom transferencijom. Svakom je jasno da glumica mora biti malo zaljubljena u svog redatelja. Redatelji su morali biti vrlo zavodničke osobe, na ovaj ili onaj način, inače ne bi dobili taj posao. Bio je to dio one igre koja se naziva snimanjem filma. Malo zaljubljena, pomisli, samo malo zaljubljena. To bi bilo prihvatljivo. Da je bila samo malo zaljubljena, to je trebalo prestati kad je film bio završen, u lipnju, još prije nekoliko mje40 DO P()NOVN(X; SUSRHTA "cei. Danas bi već imala novog ljubavnika i izliječila bi se od toga, kad bi bila samo malo zaljubljena. Možda su se njezini osjećaji razbujali kad je shvatila da je Armand Sadowski njome najmanje impresioniran od svih muškaraca koje je dotad upoznala. Najmanje nije prava riječ, pomisli i ispravi se. On nije bio njome manje impresioniran, nije bio uopće impresioniran. Nije li u ljudskoj prirodi da osobu koja je navikla izazivati ljubav sada upravo mazohistički privuče muškarac kojega je, kako je to Margie Hali običavala govoriti, bilo teško dobiti? Bit će da je to posrijedi. Da je pokazao i najmanji znak zaljubljenosti, poput onih koje je tako dobro poznavala, njezina bi takozvana ljubav već nestala. Hoće li? Nije to mogla odgonetnuti. Delphine je koji časak zamišljala Armanda Sadow-skog kako pokazuje za nju romantično zanimanje, i ta ju je pomisao tako opila da se Mjesec nad njom počeo ljuljati, kao dječji zmaj na užetu nekog vjetrovitog dana.

Sve je to započelo nekog nepoznatog trenutka tijekom snimanja filma, kao posljedak njegove manipulirajuće osobnosti, zaključi ona svrćući brzo pogled s Mjeseca. Kako ga drukčije označiti ako ne manipulirajućim? Točno je znao koje psihološke konce treba povući, kojim se riječima i postupcima poslužiti da bi nekoga pridobio za se. Promatrala ga je kao i ostali pripadnici ekipe. On ih je zastrašivao, razveseljavao, nagovarao i usmjeravao, služeći se svojom drskom energijom da postigne ono što želi. Ali zašto se onda druge glumice iz ekipe nisu u nj zaljubile? Provodila je sate brbljajući najmerno s njima o svakakvim tračevima, iskazujući ljubaznosti na koje nisu bile navikle. Svaka je otvoreno govorila o Sadowskom. On ih je sve privlačio, ali samo kao redatelj, ni više ni manje. Bile su prilično sigurne da nije oženjen, nisu mogle zamisliti da ima neku prijateljicu, znale su da su njegovi preci došli davno iz Poljske u Francusku i pretpostavljale su da je Židov, ali tko bi to mogao znati s tim Polja41 JUDITU KRANTZ cima? Nije im davao povoda za tračeve, ni za jednu nije pokazivao neku posebnu naklonost i time je njihovo zanimanje za njega prestajalo, što je u Delphine izazvalo ljutnju koju je ona ipak dobro prikrivala. Možda je Židov, možda nevezan, svakako poljskog podrijetla. Sve u svemu, nije mnogo. Pokušaj jedanput u životu biti poštena, priprijeti ona sebi. Počelo je onda kad je skinuo naočale i pogledao te. Ali i ta je sitnica bila dovoljna da se u nj zaljubiš. Okrenuo

se u svojoj stolici i pogledao te. Slaba žena. Obična slaba žena, to si ti. Sto ćeš sad učiniti? Potkraj kolovoza gipsam zavoji bijahu skinuti s ruke i gležnja, pa je bilo očito da će se Freddv uskoro oporaviti do pune snage. Unajmila je nekoga gimnastičara koji je radio s njom cio dan, čovjeka iz akrobatske skupine koji ju je već naučio mnogim trikovima za održavanje ravnoteže. Sada, kad se mogla kretati bez straha da će pasti, Mac ju je mogao ostaviti kod kuće i vratiti se uobičajenim poslovima, davanja lekcija, održavanja oldtajmerskih zrakoplova i vođenja letačkih vratolomija za Univerzalovu jutarnju subotnju seriju As Drummond, nadahnutu pustolovinama Eddieja Rickenbackera. Posljednjeg dana rujna 1938. Freddv je opet mogla poletjeti. Prvim većim novcem što ga je bila zaradila uplatila je početni obrok za ekstravagantni trkaći zrakoplov Rider, nesposobna da odoli lijepo zamišljenom novom zrakoplovu, jednom od prvih potpuno aerodinamičkih, sa strojem Twin Wasp Junior tvrtke Pratt and Whitney od 450 konjskih snaga. Bio je bijelo obojen, s nisko ugrađenim krilima i postoljem koje se uvlačilo. Iz svoga pilotskog prostora Freddv je imala bolju vidljivost nego iz bilo kojeg aviona kojim je dotad letjela. Njime je osvojila prve trofeje na Međunarodnom akrobatskom natjecanju u St. Louisu, u svibnju 1937. Hrabro se borila tijekom utrke Istres - Damask - Pariz u kolovozu 1937., ali je stigla tek treća, zbog neočekivane oluje nad Alpama. U studenom 1937. preletjela je utrku od 42

DO PON()VN(X} SUSRM"A Vancouvera do Agua Caliente u Meksiku za pet sati i osam minuta, četrnaest minuta iza Franka W. Fullera. Zbog tog se vremena nije trebala stidjeti, ali je ipak trebalo petnaest minuta za pobjedu. Tako je ipak osvojila trofej drugog mjesta, a prva je mjesta osvojila u brojnim manjim utrkama na početku 1938. Ali već od ranog proljeća imala je toliko vratolomnih filmskih letova, da nije dospjela sudjelovati na natjecanjima. Sada, dok je letjela duž obale prema Santa Cruzu, razmišljala je bi li bilo pametno odustati od nekih filmskih vratolomija i početi se pripremati za nove trkačke rekorde. Zbog svoje nezgode morala je odustati od Nacionalnih zrakoplovnih utrka, ali sad je više nije bilo briga. Vrlo važno ako je Cochrane osvojio Bendix! Letenje je bilo dovoljno i samo po sebi. Nisu joj bile potrebne potvrde te vrste, pomisli dok je nadlijetala polja s tratinčicama nad kojima su se izmjenjivali oblaci. Nije joj više bilo žao one jedne minute zakašnjenja, nije brinula izračunava li presporo svoju navigaciju dok je lijeno letjela nad Tihim oceanom, ovog jutra obojenog tonom lavande, i prepuštajući mu se potpuno, bez obzira na zemljovide. To je bila ista ona radost koju su osjećali piloti napuštajući hangar uz riječi "Sad odlazim letjeti". U tim riječima nikad nije manjkalo oduševljenja. Freddv je bila iznenađena koliko joj je to zadovoljstvo bilo potrebno. Kad ne bi bila u fizičkom kontaktu sa svojim avionom, on bi joj manjkao i više nego što je to bila u stanju pojmiti: manjkao joj je ustrajni zvuk stroja - to nije bilo ni

grmljenje ni rezanje ni drndanje ni lupanje, nego nešto neusporedivo s bilo čime, zvuk stroja jednog pouzdanog zrakoplova. Manjkao joj je i miris njezina kožnog sjedala, opip sigurnosnog remena na tijelu, manjkali su joj priklopac, poluga i papučice. Manjkao joj je cijeli njezin stroj. Sve do danas nije potpuno shvatila razliku između letenja i letenja. Mogla je ispuniti cijele stranice lirskim opisima neba i beskrajno podrobnim otkrićima izgleda zemlje promatrane odozgo, 43 HlDlTll KRANTZ ali bez njezina osobnog kontakta s letjelicom to bi bilo isto što doživljava i bilo koji putnik u zrakoplovu. Mogla je biti slobodna samo ako je imala upravljače u rukama. Eto, to je bilo tako jednostavno. To je bila jedina stvarna sloboda koju je dosad upoznala, i stoga je se nije mogla zadugo lišavati. Neko vrijeme letjela je ne razmišljajući, automatski se povjeravajući kontrolnim uređajima, prepuštajući se refleksima dok je tonula u bezimenu i primitivnu emociju koja ju je vezivala uz njezin brod. Napokon osjeti da je ogladnjela i osvrnu se za zemljovidom kako bi pronašla najbližu zračnu luku gdje bi mogla ručati. Za manje od pola sata bila bi u Santa Cruzu. Bijeli Rider mogao je letjeti dvjesto pedeset milja na sat, a kantina u Santa Cruzu bila je dobra. Usmjerila je zrakoplov prema malom obalnom gradu, zažalivši što nije ponijela sendvič. Na dan poput današnjeg taj kratki let bio je suvišan, ali bolje i to negoli ostati gladan. Kako je bila sretna! U tim mislima Freddv se

poče pripremati za spust. Nije to bilo samo zato što je mogla letjeti. Bilo je i zato što je imala Maca. A što ako ga ne bi bilo? Prošle noći, nakon večere, odjednom je skočio u kola da donese kući sladoleda, jer ga je iznenada poželjela, i kad se vratio donijevši ga više nego što su mogli pojesti, ona je dometnula, u šali i bez nekih osobitih aluzija, da bi bio izvrstan otac. Nije se ni namrštio, nije se uzrujao i počeo prosvjedovati kako je za to odviše star ili kako to ne bi bilo pošteno nije pribjegao ni jednoj od svojih smiješnih ograda. Samo je jednom rekao: "Pored tebe, nije mi potrebno drugo dijete". Ali nešto mu se pokazalo u očima i ona je shvatila da ga je pogodila u živac, vjerojatno je umirao od želje da dobije dijete, ali nije to htio sebi priznati. Napokon se uvjerila, upravo u tom času, da će ga uspjeti navesti na brak jednog dana, pa makar radi toga morala i zatrudnjeti. Jednog dana, uskoro. 44 I)O PONOVNOG SUSRliTA Posljednjeg dana rujna 1938. Paul de Lancel pročitao je vrlo pozorno večernje novine. Cijeli protekli mjesec bio ;e usmjeren samo na krizu u Europi, krizu koju je većina ljudi u Kaliforniji držala tek previranjem u nekim dalekim zemljama, čije su beskonačne zadjevice bili odlučni ignorirati koliko je god to moguće. Tri puta tijekom mjeseca ukazale su se ratne prijetnje. Na početku rujna Hitler je napokon zatražio pripojenje čehoslovačkih Sudeta Njemačkoj, odbacivši ranije tvrdnje kako zahtijeva samo zaštitu prava njemačke manjine koja je živjela u području tako bogatom rudama,

industrijom i utvrdama. Triput je britanski premijer Neville Chamberlain letio u Njemačku da primiri prijetećeg diktatora. Česi su se htjeli boriti za svoju zemlju, ali oni su bili jedini u Europi koji se nisu ustručavali od bitke, izuzev Staljina koji je bio ignoriran. Saveznice Ce-hoslovačke, Britanija i Francuska, nisu pokazivale ni traga borbenog duha samo dvadeset godina nakon što su milijuni njihovih ljudi izginuli nizašto u prethodnom velikom ratu. Tridesetog rujna Hitler i Chamberlain potpisali su Munchenski sporazum uz suglasnost francuskog premijera Daladiera. Ovaj put dakle neće biti rata, govorilo se, zdrav razum je pobijedio. "Hvala Bogu", reče Paul Evi. "Zar zbilja misliš da se više ne moramo uznemiravati?" "Naravno da ne mislim. Ima mnogo toga što navodi na brigu... ali taj komad papira pokazuje barem neku dobru volju. Poslušaj što kažu", reče on i pročita naglas iz novina. ""Sporazum potpisan prošle noći i anglonjemački pomorski sporazum držimo simboličnim znakom želje naših dvaju naroda da više nikad ne krenu u rat jedan protiv drugoga." Htio bih reći, premda sam diplomatski cinik, da to zvuči kao korak u pravom smjeru." "A što će biti s Česima?" "Francuska i Britanija obvezne su braniti svoju cjelovitost. Česi su uvijek bili problem, ali ne takav da bi zbog njega trebalo otpočeti novi rat. Dobro, sad se barem možemo pozabaviti svo45 JUDITU KRANl jim namjerama. Što misliš, draga, bismo li se

odlučili za put u Francusku potkraj listopada ili bi bilo bolje pomaknuti to za rano proljeće?" "Koliki dopust možeš uzeti?" "Dijelom sam ga već koristio ove godine. Ako bismo pričekali do proljeća mogao bih dobiti više mjeseci, ali ako odemo već sljedećeg mjeseca moglo bi biti malo kasno za najbolje godišnje doba u Champagni." "Žalim što nismo mogli otići kad je umro Guillaume", reče Eve zamišljeno. "I ja. Ali iz očevih pisama proizlaze sasvim jasno njegovi osjećaji. Ne želi ni čuti da napustim diplomaciju kako bih mu pomogao u vođenju poslova. Čini se da osjeća kako bih mu bio od veće štete nego koristi." Paul je to rekao ožalošćenim glasom. "Istina je da ne znam mnogo o proizvodnji šampanjca ili o njegovoj prodaji, ali nikad nije prekasno da čovjek počne učiti. On tvrdi da predradnici mogu bez teškoća odmijeniti Guillaumea. Njihovi su očevi radili za njega, a njihovi djedovi za njegova oca, i tako u prošlost dokle sjećanje seže. Isti je slučaj s trojicom podrumara Martina u koje se potpuno pouzdaje. Otac je još odviše čio da bi odustao od vođenja poslova na svoj način, u svakom slučaju odviše je u to uvjeren." "Zar misliš da bi se s pedeset tri godine ti mogao početi baviti poljoprivredom", upita Eve sumnjičavo. "U mjestu koje može potkraj listopada biti neugodno hladno, a proljeće je pet dugih mjeseci daleko?" "Hoćeš li reći da me Kalifornija pokvarila?" "I najboljima se to može dogoditi, pa i Francuzima. Kad živiš ovdje dulje, događaju se neke kemijske promjene u krvi, kao da su ovo

tropi. Jednog dana - u svakom slučaju prerano kuća Lancel i Valmont pripast će tebi, htio ti to ili ne. Ili voljela ja to ili ne, kad je već o tome riječ." "Pošteno govoreći, bojim se toga. Zašto dakle požurivati? Mi46 DO PONOVNOG SUSRI"TA slim da bismo s posjetom trebali pričekati do pro^ća Mogli bismo provesti jedan mjesec u Parizu s Delphinom i lipanj u Champagni s mojim roditeljima, kad ću moći točno doznati kako to pčele vode ljubav s pupovima vinove loze", zaključi on brzo. Eve pomisli kako mu je još jednom uspjelo obaviti razgovor o svemu i svačemu osim, možda, o Kini i Japanu, a da nije primijetio kako ima još jednu kćer koja živi, možda, samo nekoliko milja daleko. Ona mu nije mogla ništa priopćiti, jer on doista nije o tome htio ni čuti. Morala je biti zadovoljna već time što je Paula dobila natrag, nakon što se oporavio od okrutnih emocija koje su ga bile obuzele u prvim mjesecima nakon što je Fre-ddy otišla, zadovoljna što se toliko oporavio da ponovno može voljeti svoju ženu kao što ju je volio prije. Freddv je kao tema bila nalik nekakvu neizgovorenom i nenapisanom Miinchen-skom sporazumu - odlučili su da zbog toga neće međusobno ratovati. Na početku rujna Delphine je započela snimati novi film, ovaj put zajedno sa Jean-Pierreom Aumontom. Nadala se pritom da će se dogoditi nešto što bi moglo promijeniti njezinu opsjednutost. Shvatila je da to nije ljubav nego opsjednutost. No već prije kraja mjeseca došla je do

zaključka da je u još većim teškoćama nego što je to znala. Doduše, mogla je i dalje glumiti. Mogla se osloniti na svoju prirodnu nadarenost i tehniku koju je stekla tijekom dvogodišnjega, gotovo neprekidnog rada, pa je mogla uspješno ploviti od jednog prizora do drugog. Koliko god prizor bio zamršen, ona je uvijek spremno hvatala loptu koju bi joj dobacio partnerski glumac. Umjela je dobro slušati, što je bilo već pola dobivene bitke. Kamera je i dalje na njoj otkrivala mnogo više emocija nego što ih je stvarno osjećala. I novi redatelj bio je njome zadovoljan, a ona je našla da je 47 JUDITU KRANTSS njegovo redateljstvo zadovoljava, iako ne oduševljava. Abel je pripremao film s Gabinom i budućnost joj se smiješila. Ali ono što je smrdjelo bila je sadašnjost. Zbog toga što je stalno mislila na Sadowskog odlazila je u krevet prekasno i teško bi zaspala. A budila bi se pak prerano, izlazeći naglo iz podsvjesnog stanja, opterećenog Sadowskim. Danju, kad ne bi bila zaposlena snimanjem, mislila je samo na Sadowskog. Tako ne može dalje. Bio je tek jedan način da se nekog čovjeka istjera iz svog duha: suprotstaviti mu se. Njezina opsjednutost ne bi mogla podnijeti sukob sa stvarnošću, ali da bi je se riješila morala ju je najprije iznijeti na danje svjetlo, na iscjeljujuće danje svjetlo. Bit će to nešto neugodno, ponižavajuće i nemoguće, bit će nešto što proturječi svim njezinim načelima, ali kad mu bude jednostavno objasnila kako se osjeća, on će sigurno biti tako neosjetljiv i nepristupačan da će se ona konačno osloboditi

svoga neprirodnog stanja. U najboljem slučaju, mogao bi je požaliti. Bit će, naravno, dovoljno nizak da joj to ne da do znanja. Šteta! To bi djelovalo. Telefonirala mu je i objasnila da želi njegov savjet o svome novom filmu. Teškoće s redateljem. "Slušaj, curo, imam paklenski mnogo posla, ali ako imaš neki problem pokušat ću pronaći vremena za tebe. Srest ćemo se kod Lippa u pola devet navečer - ne, bit će bolje da nešto pojedem u studiju, jer presnimavamo nešto komplicirano. Dođi k meni u deset navečer. Ako me tada ne bude kod kuće, bit će to zato što sam ubio nekog glumca. Znaš li gdje stanujem? Dobro, vidimo se kasnije." Zna li gdje stanuje? Znala je to već šest mjeseci, prošla je onuda barem deset puta, nadajući se da će naletjeti na njega. Onamo može stići autobusom, metroom ili pješice. Bila bi voljna i doplivati, preko cijelog Pariza. Delphine je ipak naručila taksi; nije htjela da njezin vozač nagađa kamo to odlazi u deset nave48 1)0 PONOVNOG SUSRHTA čer i vraća se već nakon pola sata, poput nekog drugorazrednog filmskog junaka koji nije uspio. Bilo je nepotrebno razmišljati kako se obući. Njemu to ionako ne bi ništa značilo. U drugu ruku, za ritual istjerivanja duha bila bi prikladna samo crna haljina. Nešto nalik svećeniku, strogo i ozbiljno. Njezin novi Chanel, s jednostrukom bisernom ogrlicom. S onim vrlo dobrim biserima koje je kupila prošle godine na Brunov savjet. Ili one druge, lošiji biseri stajali bi joj sasvim dobro, no tad bi

bila više... opet radiš isto, ti nepodnošljiva glupačo! Delphine se prekori, dok su joj zubi cvokotali iako je soba bila topla. Pokušavaš odjećom šarmirati čovjeka kojega se ne može šarmirati. Ali novi Chanel pomogao bi njezinu vlastitom moralu, poče ona sebi dokazivati dok je navlačila crnu koktel haljinu koja je bila hit jesenske revije. Časnici su pred prijeki sud izlazili u svojim najboljim odorama. Čak je i Mata Hari nastojala izgledati lijepo u trenutku svoga smaknuća, pomisli ona dok je nanosila kozmetiku drhćućim ali vještim rukama i dotjerivala frizuru. Sad je izgledala kao da ima manje od dvadeset i bila je ljepša nego ikad - zato što su joj oči bile tako prestrašene a srcoliko lice tako tužno. Umotala se u Chanelin međusezonski ogrtač i odlučila ne staviti šešir, jer je već bilo dovoljno kasno. Nakon što je sjela u taksi koji je prešao Seinu prema lijevoj obali, ona zažali što nema nekakav scenarij za tu prigodu. Postupak istjerivanja duha zahtijevao je scenarij, i to onaj koji je s vremenom već posvećen, a ona nije imala ništa osim vjere da se mora osloboditi svoje opsjednutosti - ili će joj se dogoditi nešto zlo. Armand Sadowski stanovao je odmah iznad Lippova restorana, u nekoj staroj i oronuloj zgradi koja kao da se naslanjala na Boulevard SaintGermain. Delphine je tužno pogledala gomilu na terasi kavane Flore preko puta, sretne ljude koji su pili, dozivali konobare, čavrljali i bili naizgled puni vedrih vijesti dok su uživali u posljednjoj toploj jesenskoj noći. Okrenula je 49 IVDITU KHANT7.

glavu od toga ugodnog i čudesno običnog prizora i prisilila se da zazvoni na vanjskim vratima. Upitala je kućepazitclja gdje on stanuje i potom se uputila stubištem do vrha zgrade. Čim je pozvonila na njegovim vratima, Armand Sadowski ih je otvorio naizgled čudnovato uzbuđen. Bio je u košulji zavrnutih rukava, bez kravate i očito mu je bilo potrebno brijanje. Nije zapravo zapamtila da je toliko visok, pomisli ona zbunjena naglim ulaskom sa stepeništa u stan. "Što misliš o ovome", upita je on odmah, bez pozdrava, držeći u ruci večernje novine. "Nisam imala vremena pročitati ih." "Čini se da će biti mira. Nijemcima je stalo do rata jednako kao i nama. Hitler je napokon potpisao sporazum." "Možda se nije usudio napasti Liniju Maginot." "Gak i ti znaš za Liniju Maginot! Čudno." On se nasmiješi i pokaza joj put do sobe. "Cijeli svijet zna za Liniju Maginot. Francuzi samo o tome govore. Ah, zašto sam došla?" "Radi savjeta. Rekla si da imaš teškoća sa svojim novim redateljem." "Nije baš to." "I ja sam posumnjao. Bit će da imaš teškoće sa samom sobom. Piće?" "Dina, samo ga nalij u čašu." "Ti Amerikanci", reče on zatresavši glavom. "Samo Amerikanci piju đin bez ikakva dodatka." "I Englezi", odgovori ona umorno. Iz nje kao da je nestala sva pronicavost. "Hej, curo, sjedi ovamo. Zaboravio sam na pristojnost." On joj pruži čašu i pokaza veliki kožnati naslonjač. Nije se ni osvrnula po velikoj i neurednoj prostoriji. Potonu u naslonjač i ispi gutljaj.

"Zašto si dakle došla? U čemu je problem?" 50 DO PONOVNOG SUSRETA "Volim te." Bilo joj je to lakše reći nego što je očekivala. Govorila je liancuski, a s pomoću log jezika, kao i svih ostalih osim engleskoga, mogla se navući krinka. Te iste riječi bile bi na engleskome nepodnošljive. Isprazni čašu i zagleda se u prazno dno. Sadowski je odložio naočale i promatrao je nekoliko časaka /umišljeno. "I izgledaš tako", prozbori on napokon, potvrđujući svojim izrazom ono u što je sebe tako polako uspjela uvjeriti. "Zar nisi ni iznenađen? Moj Bože, kakav je to ego!" Delphine je to izrekla uz neočekivan, ali dobrodošao bijes. "Trebalo ti je dugo vremena da se na to natjeraš", reče on kao da je uopće nije čuo, kao da je nastavio neku drugu konverzaciju. Možda, štoviše, s nekim drugim? "Jesi li to govorio o meni?" upita ona sumnjičavo. "A zašto bih?" "Svejedno. Sada barem znaš. Imaš li mi što reći?" "Ti si neizrecivo pokvarena." "Svjesna sam toga. Još nešto?" upita Delphine odsječno. Time što joj je rekao da je pokvarena neće joj pomoći da iz sebe istjera njegov duh, koliko god bila ljutita. Da se samo na nju sažalio! Dovraga, zašto je skinuo naočale! Sad je zaželjela pomilovati njihov slabi trag na njegovu nosu, među onim značajnim očima, kratkovidnim, dalekovidnim ili bilo što. Zaželjela je očešati lice o njegovu ružnu, jedan dan dugu bradu, zaželjela je napuniti ruke njegovom neurednom i odviše dugom kosom,

privući ga k sebi i pritisnuti ga svojim usnama. "Ti si zastrašujuće povlaštena žena. Ništa nisi učinila da tu sreću zaslužiš, osim što si izazovno upadljiva. Uvijek si bila takva i uvijek ćeš biti, vazda se koristeći time." "To nije moja pogreška. Ne mogu ništa protiv toga." "Nisam ni rekao da jest, ali sam rekao da to zastrašuje." On ušuti razmišljajući. "Kakve to ima veze s mojom ljubavi?" Delphine se prisilila da 51 kranit: ponovno upotrijebi tu riječ. Kao da je prvi put nije posebno zapazio? "Kao prvo, dočuo sam da si mnogim muškarcima učinila nešto nažao." "Sto ja mogu ako se ljudi zaljube u mene? Ne mogu ih zavoljeti po zapovijesti." Delphine se pokušala obraniti. Sto je on zapravo dočuo? Koliko loš dojam je ostavila na njega? "Koliko shvaćam, ti si, kad je seks posrijedi, vrlo opasna. Čim si na slobodi, curo, moralo bi se pred tobom svirati na uzbunu." "Dosad uopće nisam bila zaljubljena", reče Delphine, nadajući se da će to biti shvaćeno kao isprika. "Ali to nije isprika." "Podsjećaš me na moju majku." "Pa što onda? Koliko čujem, specijalizirala si se za redatelje, uz nekog producenta kao dessert. "To zvuči ogavno." "Ali je istina. Rekao sam to. Ne želim postati predmetom tvojih fantazija, još jedan redatelj kojemu si ukazala čast."

"Nikad nisam to od tebe zatražila! Dok smo radili zajedno, nisam ti se ni pokušala približiti. Bilo bi mi drago kad bi to bila samo fantazija. Ti nisi više moj redatelj. Zar me ne razumiješ? Ja te volim!" "Razumijem to jako dobro, curo. U tebi ima nešto demonsko. Iskreno govoreći, prestravljuješ me." "Ti si mekušac, to je to. Odlazim." Delphine se diže. Nije rekao dovoljno da bi pomogao istjerivanju duha, a ona nije mogla više ništa poduzeti. Boljelo je biti ovdje a ne moći dotaknuti ga, iako je govorio o njoj. To je ipak bilo bolje nego da ju je ignorirao. "Sjedi, još nisam gotov s tobom. Zar se ne pitaš otkud znam da me voliš?" "Nije me briga. To je tipično za tebe, da pokušavaš sve analizirati", primijeti ona gorko. To je upravo tvoj posao, da odgo52 DO I"ONOVNOC SUSRETA nctttl kako se ljudi osjećaju. Ja sam se vjerojatno predala barem deset puta. Kakve tu ima razlike? Hoćemo li sada održati seminar o emocijama neželjene ljubavi, kako ih vidi jedan vrsni reda-lelj, Armande Sadowski?" "Ušuti, Delphine. Previše pričaš." Kao da je potražio spas u nekoj tajnoj dosjetki. "Ti si odviše zadovoljan sobom, od toga me boli glava. Zao mi je što sam uopće došla ovamo, ali morala sam to znati i prije." "I ja tebe volim", izgovori on polagano. Dosjetka se izgubila. "Volim te više nego što sam od tebe zastrašen. Otuda znam da mi govoriš istinu." "Ti? Voliš me?" zabrza Delphine u očitoj nevjerici. "Ne voliš me. Kad bi me volio, rekao

bi mi to. Ne bih morala zbog tebe dolaziti ovamo... i... baciti ti se pod noge." "Ako me voliš, mislio sam, reći ćeš mi to onda kada sama odlučiš." "Ako?" Gdje se izgubio poriv za istjerivanjem duhova? Zašto su uopće razgovarali, cjepidlačeći oko ljubavi koja nije postojala i koje nije moglo biti - da je bilo, zar bi je mogao prikriti? Zašto se više nije uzrujavala? Zašto ga je uopće slušala, kao da joj o tome ovisi život? "Zar sam mogao biti siguran dok sam ti bio redatelj? Mogao je to biti samo dio tvoga dobro poznatog ponašanja." "Oh." "Upravo tako." Sjedili su sučeljeni, gledajući u pod, zaneseni, postiđeni pa ipak oholi, zavezanih jezika, s izbrisanom prošlošću i nepoznatom budućnošću, dok se svijet oko njih okretao tako da se sve oko njih izmijenilo. "Kada?" upita napokon Delphine. "Kad si se u mene zaljubio?" "Nije važno." 53 JUDITU KKANTZ "Moraš mi reći." "Preglupo je." "Kada?" Bila je nepopustljiva, dugovao joj je odgovor. "Kad sam se u svom uredu okrenuo i prvi put te ugledao, onoga prvog dana - nisam dotad o tebi ništa znao. Ni Holly-wood se ne bi odvažio na tako jednostavan preokret." "Ja bih, ušla bih u to. Ali zašto? Zašto si se zaljubio?" "Tko sada pokušava sve analizirati?"

"Imam na to pravo", reče ona, žarko uvjerena u to svoje pravo. "Zašto?" "Osvojila si me, curo, ne znam kako. Nije bilo nekog posebnog razloga, samo ljubav na prvi pogled. Bog mi pomogao, vjeruj mi, došlo je samo od sebe. Dođi ovamo." "Sto me na to potiče?" Ako bi ga mogla pomilovati, pomisli, opsjednutost bi nestala. Sad je to bila obična, jednostavna, dragocjena i savršena ljubav. Nešto čarobno. "Te glumice!" On ustade, snažno zakorači naprijed i podiže je. Zagrli je oko vrata i otkopča ogrlicu. "Stavi je negdje, biseri su predragocjeni da se izgube u ovoj gužvi." "Zar me ne kaniš poljubiti?" "Sve u pravi čas. Najprije ću te razodjenuti. Gumb za gumbom. Moram biti oprezan s tvojom haljinom, ona je baš prava." "Prava za što?" "Za prizor u kojem cura kaže momku da ga voli, naravno. To je pametna haljina, tako stroga, tako bespoštedna. Netko neiskusan ne bi tu nikad imao izgleda." Freddv je otišla na počinak neuobičajeno rano, nakon što je uz-letjela svojim Riderom prvi put nakon nezgode. Mac je sjedio za kuhinjskim stolom, ispred lista papira, dok je novine koje je upravo pročitao odgurnuo umorno neraspoložen. Tukao se u zraku s odviše neustrašivih i odvažnih njemačkih pilota da bi mogao pomisliti kako će se oni ikad predati. Posljednjih dvadeset godina bilo je. tek 54 DO PONOVNOG SUSRliTA jedno dugo, nelagodno poluprimirje, a Miinchen još jedna bitka koju su oni dobili. Gdje će napasti sljedeći put? I kako brzo?

Tempo se ubrzavao počevši još od 1933. kad je prvi put jasno čuo zvuk kanonada. Više se nije radilo o tome hoće li, sada kad su Sudeti bili, žrtvovani, nego samo kada. Svatko, pomisli umorno, tko je doživio kako granice nestaju kad se pokušaju pronaći iz zraka, znao je da izolacionizam neće moći potrajati. Za godinu dana? Možda i manje? Novost iz Miinchena samo je učvrstila odluku koju je donio još jučer, kad mu je Freddv počela govoriti kako bi mogao biti dobar otac. Te su riječi došle kao upozorenje i gurnule ga preko ruba one crte duž koje je oklijevao proteklih nekoliko tjedana, slomljena srca i mrzeći sam sebe. Freddv nije bila trudna, znao je to. Još nije bila, ali kao i budući rat, to je bilo samo pitanje vremena. Uze pero i poče pisati, tražeći s mukom svaku riječ koju je bio osuđen napisati, izostavivši napokon sve osim onoga bitnoga. Draga Freddy! Moram te ostaviti, to činim zbog nas. Znam da se želiš udati. Znam, također, da shvaćaš kako bih se s tobom vjenčao kad bi zatrudnjela. Stoga odlazim, kako bih ti omogućio da živiš svoj život onako kako bi trebalo. Ti ga zapravo još nisi ni započela živjeti. Ne smijem podrezati tvoja krila. Znaš što mislim o vjenčanju. Koliko god sam bio nepošten prema tebi, bilo bi još mnogo gore ako bih ti oduzeo te izglede. Već sam ti to, rekao, najizravnije što sam mogao, i ponovit ću ti još bezbroj puta, ali od toga neće biti koristi. Nikad ne bi povjerovala da zbilja mislim tako. I nikad ne bi sa mnom raskinula osim ako te ostavim. Sve što posjedujem tvoje je, kuća, zrakoplovi, posao. Vodi ga i dalje ili prodaj,

kako hoćeš. 55 JUDITI 1 KHANTZ Nikad ne bi smjela pomisliti da te nisam dovoljno volio. Da sam mladi, već bih se tobom oženio. Ostavljam te žuto sto te tako mnogo volim. Ja nisam tvoja budućnost, moja draga djevojko. Mac Pročitao je još jednom pismo, odložio pero, uzeo papir, pre-savio ga i s vanjske strane napisao njezino ime. Pritisnu zatim jedan kraj vrčem s divljim cvijećem što ga je ona redovito držala na stolu i ode do ormara da uzme torbu koju je pripremio dok je ona letjela. Da je bilo nekog boljeg izlaza, pomisli Mac, on bi ga dosad već našao. Ali nije ga bilo. Ona će se već oporaviti od boli, a on ne bi. Kad je prošlo mnogo sati, on shvati kamo ide dok je jurio automobilom prema sjeveru. Već stotinama milja njegova je jedina namjera bila da se što više udalji prije nego što se predomisli, a njegovo jedino odredište - neko mjesto bez uspomena. Smirio se tek kad je granula zora. Ona će uskoro pročitati njegovo pismo. Mogao se poslužiti i jednim od svojih zrakoplova, pomisli. Zaposlit će se u Vancouveru, s druge strane granice. Ondje bi morala postojati baza Kanadskih zračnih snaga. Ili ako ne ondje, onda u Torontu. Instruktori su im bili prijeko potrebni, i pritom se nisu mnogo raspitivali o njihovoj životnoj dobi. Rijetko tko je želio taj posao počevši od časa kad bi sam naučio letjeti. Mogao bi im barem pomoći, u najmanju ruku ostalo je nešto vrijedno što bi mogao učiniti snagom koja mu je

još preostala u životu. 56 DO PONOVNOG SUSRETA Glava reddy je jurila letnom stazom Dry Springsa, vozeći automobil najvećom mogućom brzinom. Pritisnuvši kočnice, naglo se zaustavi dva koraka od svoga zrakoplova. Iskoči iz vozila, odveza avion, gurnu nogom podmetače pod kotačima, pope se u kabinu, pritisnu gumb za paljenje, krenu i odletje za nekoliko sekunda. Prvi i dosad jedini put u životu nije provjerila sklopove letjelice niti je ispitala ispravnost rada stroja prije uzleta. Prije manje od pola sata našla je Macovo pismo. Odmah je shvatila kako će se oduprijeti boli jedino ako se vine u visine. Nije bilo drugog načina. Ne bi mogla izdržati uništavajući pad u nepodnošljivo trpljenje. Ili će odmah odletjeti ili će poludjeti. Usmjerila je avion uvis koliko se mogao uspinjati, i dala mu najveću moguću brzinu - sve više prema natmurenom i oblačnom nebu, dok ju je alarmni uređaj upozoravao kako se uspinje prenaglo i da mora smanjiti uspon ako ne želi da se avion strmoglavi. Teško je dahtala, poput životinje, jureći prema sivilu koje je bilo obasjano nekim bijelim sjajem. Zaboravila je uzeti zaštitne naočale, imala je na sebi samo levisice, košulju i vestu u kojoj se spustila na doručak. Ubrzo je počela drhtati od visinske hladnoće, no i dalje se uspinjala jer su joj visine bile jedini 51 IUDIT11 KKANT7. cilj. Odjednom se probi kroz oblake i nađe se iznad njih. Plavo nebo bio je znak prema kojemu

je jurila poput trkača koji se nastoji domoći završne crte utrke. Sva joj je snaga iščiljela i ona ispusti polugu. Rider je bez nadzora ubrzo zauzeo poziciju za koju je bio i predviđen - Freddv je letjela vodoravno, nekoliko stotina stopa iznad bijelog beskraja. Sunce ju je zagrijalo, pa je nakon nekog vremena prestala drhtati. Podiže glavu i poče ponovno upravljati zrakoplovom. Ispod nje ukazivale su se rupe u oblacima i ona zaroni kroz jednu, poput dupina, uspe se preko leđa oblaka, pa nekoliko puta zaroni i ponovno se uspe, pri čemu joj je jedina namjera bilo kretanje bez nekog osobitog smisla. Primijeti oblak neobična oblika pa poče oko njega kružiti, jednim krilom u oblaku a drugim izvan njega. Pronalazila je uske, vijugave i jarko osvijetljene plave prolaze između bijelih nakupina što su se uzdizale i slijedila ih kamo god je vodili, ulazila je u oblake i ostajala u njima skrivena, s vidljivošću manjom od pedeset stopa u bilo kojem smjeru, dok odjednom nije izronila ogledajući se oko sebe. Freddv se igrala oblacima koliko god je mogla, prolazeći kroz njih, omeđujući im rubove, sijekući ih prema dolje i poprečno, katkad se probijajući kroz njih kao kroz mjehure od sapunice, katkad ih jedva dotičući kao da su načinjeni od stare čipke, ne gledajući nikad dolje. Kad je napokon provjerila instrumente, ustanovila je da joj je gorivo na izmaku. Nije imala pojma koliko je letjela. Sada, pronašavši u svojim postupcima opet neki smisao, spusti se ispod razine oblaka da utvrdi gdje se nalazi. Ispod nje protezala se u svim smjerovima pustinja. Nije bilo cesta, stabala, ni bilo

kakvih zemaljskih obilježja. Piloti koji poznaju dolinu San Fernando znaju da samo nekoliko minuta dalje počinje golema pustinja koju čovjek još nije istražio. Freddv je nad njom bila izgubljena kao da se našla nad oceanom, tisuću milja daleko, no ipak je imala pri ruci kompas. Pridržavajući DO PONOVNOG SUSRETA sc starog zakona koji moraju uvažavati svi koji su željni pustolovine, ali pritom ipak žele preživjeti, ona usmjeri Rider prema zapadu i pronađe Dry Springs samo nekoliko minuta prije nego što bi joj nestalo goriva. Na tlu potjera avion do kraja staze i onda ga zaustavi. Ugasi stroj, ali se nije mogla primorati da iziđe iz kabine. Dok je bila u letjelici, pomislila je, osjećala se sigurnom. Dok je u pilotskom prostoru, ništa se neće dogoditi. Ali čim joj je to došlo na um, ona shvati da se vratila u stvarnost. Čim je shvatila da joj je avion utočište, on je to prestao biti. Lagano, kao da je duh, ona dotaknu sve uređaje zahvalivši im. Danas su joj sve oprostili, danas joj nisu naplatili ludi let. Potištena slutnjama što joj se sve moglo dogoditi, ona pođe s Riderom do crpke za gorivo, a potom ga doveze do parkirališta i pričvrsti ga ne baš temeljito. A što sada, pomisli kad je svaki čvor bio dvostruko zavezan. Sto sada? Stala je uz letjelicu i počela doticati njezino vitko obličje, nemajući pojma što joj je sad činiti. Prekriži ruke i osloni se na karoseriju Ridera, promatrajući prljavštinu na cipelama. "Freddv, gdje je Mac?" "Što?" Ona podiže pogled i vidje ispred sebe Gavina Lud-wiga, jednog od Macovih pomoćnika.

"Ne znam što želi da učinim sa Štukom koju sam dotjerao", reče Gavin. "Da pozovem Swedea i kažem mu da je gotova, ili da pričekam dok je Mac pregleda?" "Jesi li zadovoljan njome?" "Bolja je nego kad je bila nova, rekao bih." "Onda nazovi Swedea i pitaj ga kamo ćeš je otpremiti." "Ipak, bolje da pričekam. Mac je zaljubljen u svoje avione." "Mac će biti odsutan neko vrijeme. Dok se ne vrati, prepustio je posao meni. Samo nazovi Swedea." "Dobro, Freddv... kad ti kažeš. Kad će se Mac vratiti? Nije mi spominjao da kani otputovati." "Za tjedan ili dva. Obiteljske stvari, znaš kako je to." 59 JUDITU K.RANT/, "Tko ne bi znao? Ti ćeš dakle voditi posao?" "Svim silama, Gavine, svim silama i svaki dan." "Na njegovu stolu je mnogo poruka koje su stigle jutros. Možda mogu pričekati do sutra, ali kad si već ovdje..." "Kamo bih mogla otići, Gavine?" "Već si letjela." "Tako je." "Nije bio baš povoljan dan", reče on, gledajući u natmureno nebo. "Nije bilo loše", uzvrati Freddv. "Baš je bilo dobro što sam letjela, sigurno." Na putu od zračne luke do kuće, kasno popodne, Freddv je navratila u trgovinu i kupila sve potrebno za Macov najkompliciraniji recept, pirjanu govedinu sa sedam vrsta povrća i crnim vinom. Pri-segnula je da će naučiti kako se to pripravlja prije nego što se on vrati. Zašto bi

on trebao biti jedini koji to zna pripraviti? Zašto bi se i dalje trebala zadovoljavati jednostavnim jelima koja joj je on prepuštao, kao što su hamburgeri i prženi pilići? Zastala je pred mesarovom tezgom. Da zatraži kosti za juhu, kosti s moždinom i raskoljenu teleću koljenicu, od čega bi mogla napraviti juhu? To je bio još jedan od Macovih specijaliteta, koji joj on nikad nije prepuštao. Da, pomisli ona dok je razgovarala s mesarom, ovo je bila sjajna prilika da nadoknadi sve propušteno u kuhinji. Kad je dospjela do kuće, Freddv istovari u kuhinji sve vrećice s kupljenim namirnicama. Macovo pismo ležalo je i dalje presavijeno na stolu. Ona ga uze, upali plinski plamenik i zapali pismo, ne pogledavši ga ponovno. Zatim se brzo pope u spavaonicu da uredi krevet koji je ujutro ostavila nepospremljen. Kad je spavaonica bila savršeno uređena, ode u kupaonicu. Jedna kanta bila je puna Macovih košulja. Stavi ih u vrećicu praonice, kamo će ih odnijeti sutra. Kad se on vrati, zateći će sve košulje uredno poslagane na policama. Otvori garderobu, kako bi se uvjerila da su sve cipele u ravnoj crti, a onih nekoliko 60 DO PONOVNOC SUSRETA njegovih kaputa uredno obješeni. Ponovno je složila veste i pokupila njegove čarape i donje rublje koje će kasnije oprati. Kad je sve to dovršila, već se spustio mrak. Zapali sva svjetla u spavaonici a onda i u dnevnom boravku, zapazivši da bi trebalo srediti knjige. Mac nikad nije shvaćao da knjige moraju biti uredno poslagane po policama. Ovo je bila prilika da i to dovede u

red. Mogla bi napraviti i nekoliko novih polica za višak knjiga. Ni za ono što je već posjedovao nije bilo dovoljno prostora, a kad u budućnosti nabavi još knjiga ležale bi valjda po podu. Bio je krajnji čas da učini nešto, dok je on odsutan. Ulije sebi malo viskija i zatim ode u kuhinju i počne priređivati povrće. Freddv je bila stručnjak za guljenje, rezanje i sjeckanje. Tome ju je podučio Mac čim se kod njega smjestila. Dok je brzo strugala mrkve pitala se koliko će dugo on biti odsutan. Sigurno tjednima, ako uopće može prosuditi. Manje od dva tjedna ne bi bilo dovoljno za njegovu neodlučnost. Osobito ne nakon takvoga, nepotrebno dramatičnog pisma. Ako bi se vratio za manje od dva tjedna samo bi se učinio smiješnim, i to su oboje znali, bez obzira na to koliko bi to jedno pred drugim prikrivali. Mjesec? Možda. Čak vjerojatno, sada kad je o tome promislila. Bio je tvrdoglavi klipan koji bi dopustio da ta šašava situacija potraje i mjesec dana ili čak više, ali ne mnogo više. Ne bi mogao dulje izdržati. Dok je ljuštila grašak, a govedina dobivala lijepu smeđu boju u velikoj posudi, zaključila je da bi se mogao vratiti tek nakon Svih svetih. Prošle godine napravili su divlji oganj ispred ulaza, na radost okolne djece. Neće ih smjeti zaboraviti ni ove godine, da se djeca ne bi razočarala. Baci se zatim oštrim nožem na celer i brzo ga dogotovi. Kuhinja bi svakako trebala biti svježe obojena, pomisli Freddv dok se bavila krumpirima. Zapravo bi cijelu kuću trebalo prebojati, iznutra i izvana. To je jedna od onih stvari koje bi Mac najradije ostavio za

kasnije, ako bi ovisilo o njemu. Trebat će to učiniti za 61 JUDITU KKANTZ njegove odsutnosti. Kad se vrati, morat će priznati da je sada sve mnogo bolje. Dok je o tom razmišljala, učini joj se da bi trebala nabaviti neku tkaninu i promijeniti zavjese u spavaonici, možda i napraviti nove presvlake u dnevnom boravku. Tako bi izgledalo mnogo ljepše nego što je sada. Kad bi ta soba bila zgodnija provodili bi i više vremena u njoj, umjesto da se samo sele iz kuhinje u spavaonicu i natrag. Bilo je toliko toga za napraviti prije njegova povratka, da nije bila sigurna hoće li sve dospjeti. Ali to nije bilo važno. Kad jednom krene s tim poslovima, on je neće moče zaustaviti ni kad se vrati kući. Mrzio je promjene. Taj je čovjek zbilja bio rob navika. Otkako ga pozna nije pomaknuo ni jedan komad pokućstva u svome neudobnom uredu, osim što je dodao kutiju za zemljovide koju je za njega načinila u školskoj radionici. Kad bi joj to pošlo za rukom, dotjerala bi i njegov ured. Nikakve zavjese od cica, to bi bilo previše, ali jedan sag i nekoliko pristojnih stolica ne bi bilo na odmet. Tako bi joj mogao udobnije objašnjavati sve u vezi s poslom. Naučio bi se da joj ne prepušta sve na volju kad je u lošem raspoloženju, kao što je sada, jer što bi se drugo moglo reći o časnom čovjeku Macu koji se tako iznebuha iskrao iz kuće usred noći? Netko bi za njegove odsutnosti trebao privremeno preuzeti njegove učenike, inače će ih izgubiti. Mogla bi uostalom i sama do konca tjedna nabaviti dozvolu za podučavanje. Trebalo

se samo dogovoriti o potrebnom ispitu. Nije mogla shvatiti zašto nije već prije na to pomislila. Morat će obavijestiti učenike da pričekaju dok ih ne bude mogla preuzeti. Dotle dok ne preuzme neki posao na sebe, mogla bi obavljati i pripreme za vratolomije u subotnjoj filmskoj seriji. Sve u svemu, za nju bi bilo bolje da ovdje vodi posao, nego da preuzima nešto vani. Željela je da Mac prizna, kad se jednom vrati nakon što je tako bezglavo pobjegao, da ga je u odsutnosti dobro zamjenjivala. Freddv stavi sve povrće u visoki lonac od lijevanog željeza, DO PONOVNOG SUSRHTA dodadc slasne narezane rajčice, meso koje je već dobilo boju, tri lovorova lista i malo domaće juhe koju je Mac čuvao u zamr-zivaču. Podbočivši se rukama, pogleda sadržaj lonca. Vino i začine dodat će kasnije. Čini se da joj nije preostalo drugo nego da pričeka dok se sve skuha. Pogleda uru. Devet sati. Kud prije? Kad je čovjek u poslu, vrijeme leti. Večera će dakle biti gotova... u ponoć. Za recept s pirjanim mesom bila su potrebna tri sata kuhanja. Štoviše, po Macovu mišljenju nije ga trebalo jesti kad je svježe priređeno. Jelo je trebalo pričekati dan ili, još bolje, dva, i onda ga podgrijati kako bi se iz njega izmamili svi mirisi. No dobro, ona će ga pojesti još ove večeri, neka mirisi idu do-vraga. Sad će imati vremena da se pozabavi knjigama u dnevnom boravku. Nalije sebi još malo viskija a onda se baci na police s knjigama. Dok se Delphine zabavljala s nizom ljubavnika u svojoj maloj pariškoj kući, žene koje su radile

za nju ustanovile su kako je Delphi-nino opušteno ponašanje za njih izvorište vrlo ugodnog zanimanja i nesebične zabave. Uostalom, nešto manje nisu ni očekivale od jedne filmske zvijezde. Imala je doduše mnogo ljubavnih veza, ali je to obavljala pristojno, pod vlastitim krovom, i, koliko je bilo do njihovih komentara, nisu imale nikakva razloga za moralnu kritiku. Otkako je Delphine počela provoditi noći izvan kuće, pri čemu nisu imale pojma gdje im se gazdarica nalazi, Delphine im se pričinjala gorom i od obične djevojčure. Čistačica Annabelle nagađala je prijezirno s koliko se muškaraca ona spetljala. Claudine, žena pazikuće, pitala se u kakvim je sve prljavim obi-tavalištima boravila, otpuhujući pritom bijesno. Tko zna s kim je sve ljubakala. Delphinina osobna djevojka Violet sumnjala je da je Delphine već podlegla svakojakim opačinama, jednoj težoj od druge. Delphine, priopćavale su jedna drugoj u časnoj indignaciji, bijaše kriva za grijeh koji se u njihovu govoru označavao kao de62 63 JUDITH KRANV/ coucher, što je u doslovnom prijevodu značilo "spavati negdje drugdje a ne u svome domu", ali s jasnim nemoralnim prizvukom. Te, 1939., godine za dćcoucher bijahu optuživane samo one Francuskinje kojima nije ni najmanje bilo stalo do njihova seksualnog ugleda. Naime, taj je glagol u prenesenom značenju ukazivao na grješnicu koja se seljakala iz jednog kreveta u drugi i imao je izričito pogrdan smisao. Te tri žene, kao i kuharica Helene bijahu

jednodušne u svome novom stajalištu spram Delphine. Bile su i osobno uvrijeđene što je Delphine izmakla njihovu nadzoru, što više nisu posjednice podataka koji su im dugo davali osjećaj nadmoći nad njom, a time su bile i duboko pogođene. Još gore, postojala je opasnost da se nova Delphinina sloboda osjeti i na debljini njihovih novčanika. I tako, Delphine nije boravila u vlastitoj kući, a one su gubile novac. Dakako, i dalje ih je plaćala, ali mnogih dodatnih nagrada više nije bilo otkako joj je postalo nevažno da se kuća održava u onako raskošnom redu kao dotad. Izgubile su i dodatni novac do kojega su dolazile zakidanjem na kućnim izdacima, o čemu Delphine, u svome američkom prostodušju, nije vodila računa. Osim toga, običavala je često davati im darove i napojnice, odnoseći se spram navodnih čuvara njezine privatnosti bezbrižno i naivno plemenito. A i to je nestalo otkako se odselila, jer je zamalo nikad nije bilo kod kuće. Prirodna zavist četiriju žena, koju su one neizbježno morale osjećati spram nekoga tko je bio tako bogat, tako mlad, tako lijep i tako slobodan kao što je bila Delphine, postajala je sve većom kako su mjeseci prolazili, a ona provodila noći u nepoznatim krevetima. Nitko na svijetu ne zna gdje se nalazimo, pomisli Delphine obuzeta srećom koja je morala ostati trajna, srećom koja je bila tako potpuna da je nije mogla prisiliti na bilo kakvu praznovjernu po-pusdjivost. Prvi put u njezinu životu sreća je bila potpuna, tako 64 1)0 PONOVNOG SUSKhTA potpuna da nije mogla ni sanjati o njoj - reče Delphine sebi dok |e udobno ležala pod toplim

pokrivačem u dnevnoj sobi apartmana na Boulevardu Saint-Germain, promatrajući Armanda kako čita scenarij svoga novog filma, najkompliciranijeg u karijeri. Više se nije bavila kalkulacijama, nije ju bilo briga za ambicije, nije više morala stalno motriti na druge, što je sve bilo dio nje otkako zna za sebe. "O čemu razmišljaš?" upita je on ne dižući pogled sa stranice. "Ni o čemu", odgovori. "Apsolutno ni o čemu". "Dobro je. Samo nastavi tako", odvrati on i produži čitati. Koliko god se udubljivao u svoj posao, nije više mogao izdržati ni četvrt sata a da na neki način ne dođe s njom u doticaj. Ako je bila blizu njega ispružio bi ruku i letimice je dotaknuo, ako je bila na drugoj strani sobe rekao bi nešto i svaki njezin odgovor zadovoljio bi ga. Delphine se pitala sluša li je on zapravo, ili mu je bilo tek do toga da čuje njezin glas. Nije ga to pitala, jer joj nije bilo važno. Sto se nje tiče, bilo je dovoljno da je ona tu i da je on tu. Dok se bavio svojim čitanjem mogli su proteći i sati, a da ona ne osjeti potrebu da se pozabavi ičim drugim osim da bude zajedno s njime i da, možda, održava vatru u kaminu. Kad bi on otišao u studio ona bi zapravo dangubila, sanjareći vrlo mnogo i čisteći prašinu vrlo malo, u napetom iščekivanju kad će se on vratiti. Jedino što joj je manjkalo iz prethodnog života bio je uređaj zahvaljujući kojemu je njezina kuća bila tako topla. Toplina koju su širili radijatori u Armandovu stanu bila je takva da bi se osjetila tek kad bi čovjek stao korak do njih. Delphine je iznosila nekakvu teoriju prema kojoj su stanari s nižih katova uzimali

svu toplinu, sprečavajući je da dospije do njih. Armand je naprotiv tvrdio da se toplina uvijek širi prema gore i da oni stoga najbolje prolaze. No to je bila jedina tema u kojoj se nisu slagali, a kako je već bio konac ožujka, kućepazitelj je prekinuo grijanje pa se izgubio i povod za razgovor. "Čim se vjenčamo pronaći ćemo stan s boljim zagrijavanjem", 65 IUDITH KHAN"17 običavao je on govoriti tijekom zime, ali Delphine je u sebi odlučila kako bi se radije smrzavala nego da napusti ovaj stan, u koji je za petogodišnjeg boravka Armand utisnuo svoju ličnost. Po zidovima su bile obješene brojne avangardističke slikanje koje je kupio od trgovaca u susjedstvu, ondje je bio veliki glasovir za kojim je s podjednakim oduševljenjem svirao, sa živim nadahnućem ragtimea i (sasvim loše) Chopina, svuda je bilo izlizano ali udobno pokućstvo što ga je bio našao kod antikvara i sagovi koje su mu poklonili roditelji kad je opremao stan. Tu je bila soba u kojoj je rekao da je voli, kao i spavaonica u kojoj su spavali i vodili ljubav. Ne, nema toga doma koji bi joj u budućnosti mogao značiti nešto više. Ona ustade i stavi još jedan panj na vatru. Ubrzo će se oboje spustiti i nešto pojesti u malom susjednom restoranu, što su činili gotovo svake večeri. Ni ona ni on nisu kuhali. Kad ne bi objedovali vani, jeli su salate, sireve i kobasice iz nekog od brojnih delikatesnih dućana u blizini i napravili neku vrstu piknika pred vatrom u kaminu, koja je bila potrebna gotovo svaki dan još od početka listopada.

Svako jutro Armand bi joj donosio žemlju dok se još gnijezdila u krevetu, uz šalicu cafe au lait koju je nekako uspio pripraviti. Bio je to, pomisli Delphine, život u kojem joj više nisu bile potrebne haljine koje je nekad nabavila, život u kojem joj nije trebao ni krojač ni postolar. Činilo joj se da će haljine što ih je bila malo-pomalo donijela iz Ville Mozart potrajati do kraja života; vrijeme je uglavnom provodila u starim Chanelinim mornarskim hlačama i Armandovim puloverima, često noseći dva ili tri odjednom. Kad bi navratila na nekoliko sati u Villu Mozart, da plati osoblje i uvjeri se da je kuća još na svome mjestu, stavila bi na se pristojnu haljinu i šešir, ali nikad se nije poslužila svojim autom i vozačem da je prebaci od vile do Boulevarda Saint-Ger-main. Nije prodala kuću i auto samo zato što je znala da je potrebno zadržati ih kao neku vrstu fasade. 66 IX) PONOVNOG SVSRKI"A Delphinc je vjerovala da je svoj život s Armandom Sadowskim "nilitila od očiju svijeta. Kad joj je rekao koliko mu je odbojno Ito je postao tek jedan medu tolikim njezinim ljubavnicima, zaključila je kako njihova veza mora ostati tajnom sve dok ne bude Mprcmnu za brak. Nakon prve noći što su je proveli zajedno odbijala je sve ponuđene filmove, dajući svom agentu jednu domišljatu ispriku za drugom. Abelu nije mogla reći istinu: da je odviše emotivno vezana uz svoju ljubav da bi mogla smoći snage za glumu, za učenje uloge i sve one napetosti što ih nameće život glumca. Odbila je snimiti i film s Armandom, znajući kako bi svoje osjećaje neizbježno pokazala pred cijelim

studijem. Takve igre skrivača nisu je više privlačile. A nije ju privlačila ni stvarnost. Nakon što je Franco osvojio Španjolsku priznale su ga Francuska i Engleska, ali Delphine je uspijevala o tome ne čitati u novinama, kao što nije čitala ni o uspjehu filma Marcela Pagnola Pekarova žena. Uspjeh Katharine Hepburn u Odgoju djeteta bio joj je podjednako nezanimljiv kao i razlozi zašto je Enrico Fermi dobio Nobelovu nagradu za otkriće atomske reakcije. Nije o tome htjela znati ništa. Čak bi i vjenčanje bilo događaj zbog kojega bi se morala suočiti s javnošću. Kad god bi joj Armand predložio da se vjenčaju, ona bi uspjela otkloniti razgovor. Sve Delphinine percepcijske sposobnosti bijahu usmjerene na to da se odaleči od svijeta, da ostane nedodirljiva u toj špilji prave ljubavi koju su ona i Armand bili stvorili, i u kojoj je jedina njezina briga bila opskrba gorivom, odnosno davanje napojnice momku iz obližnje prodavaonice gorivom da donese cjepanice na kat. Čak bi prešla preko ulice samo da ne mora proći pored novinske trafike, nije zagledala plakate izlijepljene po zidovima, odabirala je samo one restorane u kojima se nije mogao čuti razgovor ljudi za susjednim stolom, nikad nije popila nešto u kavanama, inače punima ljudi koji su razgovarali o politici, nije slu67 JUD1TH KKANTA šala radijskc vijesti, a Armand je znao da ne smije donijeti kući novine. Tijekom te sudbonosne zime i turobnog proljeća 1939. Del-phine se uspjela održati izvan

svijeta, proživljavajući svoju životnu radost s Armandom Sadowskim, koji ju je dovoljno volio da bi shvatio njeno ponašanje; koji ju je, zapravo, volio i odviše da bi tu građevinu njezinih iluzija ugrozio makar jednom riječju. "Gospođice de Lancel", reče joj Violet tjedan dana kasnije, kad je došla posjetiti Villu Mozart. "Gospodin vikont telefonirao vam je dvaput prošlog tjedna. Rekla sam mu da niste kod kuće i obećala mu da ću vam predati poruku o njegovu pozivu. Što ću mu reći kad ponovno nazove? Bio je uzbuđen što ništa ne čuje o vama." "Sve je u redu, Violet, nazvat ću ga sama", reče Delphine oklijevajući. Uspijevala je izbjeći Bruna još od rujna, pronalazeći za nj druge ali jednako domišljate izgovore, poput onih kad je odbijala snimati filmove. Ali Bruno je bio uporniji od Abela i, za razliku od Abela, njegovi zahtjevi da je vidi bili su osobne a ne profesionalne prirode. Znala je da ga neće moći dulje izbjegavati, iako su joj najdublji porivi govorili kako ne bi smjela nikome, pa ni Brunu, dopustiti da prodre u čvrsto sagrađenu idilu njezine egzistencije. Ali u njegovu slučaju razum joj je govorio kako bi trebala pristati. Možda na ručku, pomisli dok ga je nazivala u banku. "Delphine, moram te vidjeti", reče joj. "Prošli su već mjeseci." "Bijedno se osjećam što sam te zanemarila, Bruno, anđele moj, ali ova mi je zima zbilja protekla ludo. Poslovi bez kraja, pa konferencije, producenti, svi oni žele nešto. Nisam imala ni sekunde za sebe, osjećam se kao zatočenik. Ah, taj film! Ali ne-dostaješ mi. Možemo li negdje ručati? Večere ne dolaze u ob-

zir." "Kako bi bilo prekosutra?" DO I"ONOVNOG SUSRETA "Izvrsno. Gdje ćemo se vidjeti?" "$lo misliš da to bude kod mene? Nisi još vidjela moj stan, a imuni izvrsnog kuhara. Ne volim ručati u restoranima - to moram lako često činiti zbog poslova." "Ti stanuješ u Rue de Lille, zar ne? Imam adresu." "Znači, u jedan. Doviđenja do srijede." Odlažući slušalicu Delphine teško uzdahnu i uputi se do garderobe da vidi što će odjenuti za Bruna. Još nije kupila ništa proljetno, ali u garderobi su bili poslagani deseci lanjskih haljina, u savršenu redu. Ona uze mornarskoplavu Molyneuxovu haljinu i bluzu od bijelo-plave tiskane svile koja je pristajala liniji kapula. Ovratnik je prianjao uz tijelo, široka suknja dopirala je upravo ispod koljena, a malo pretjerano upadljiva ramena još su bila u modi. Molyneux nije mogao izići iz mode, pomisli ona, a bijelo i plavo oduvijek su značili proljeće. Violet uze Re-bouxov slamnati šešir sa širokim obodom, s repom od svile od koje je bila načinjena i bluza, cipele s visokim petama, rukavice i čarape koje su nabavljene da pristaju uz haljinu. "Hoćete li mi sve ovo složiti, Violet, i pozvati taksi?" "Nemate li potrebe za drugim haljinama, gospođice? Samo 0 ovo? Ništa za večer, na primjer?" upita je Violet. "Ne danas", odgovori Delphine glasom koji je ušutkao nova pitanja. Kad se dva dana kasnije našla u Rue de Lille, iznenadila se vidjevši da Bruno stanuje u

cijeloj, poprilično velikoj zgradi. Na zvono se javio batler u fraku koji ju je pripustio u predvorje, s podom od crnog i bijelog mramora. Oklopi i tapiserije s prizorima bitaka bili su jedina dekoracija u ovom izrazito muškom prostoru, nalik muzeju. Delphini se pričinilo kao da je ušla u srednjovjekovni dvorac. Povedena je uza široke stube u sredini predvorja do veličanstvene knjižnice u crvenilu i zlatu, gdje ju je Bruno već čekao. 68 69 KHANT/ "Napokon", reče on, ljubeći je u oba obraza. "Elegantnija nego ikad." "Hvala ti Bruno, anđele, tako sam sretna što te vidim. To je ta tvoja "kućica", ti šaljivče?! Mora biti da ti ide dobro." "Ide mi uistinu dobro, iako to ne zahvaljujem tebi, zločestoćo jedna." "Kad si počeo skupljati oklope?" "Pripadali su precima Saint-Fraycourt. Kad je djed umro, ostavio mi je sve. Ovdje sam im konačno našao prikladan dom." "Ah, zaboravila sam Saint-Fraycourtove. Žao mi je što nisam upoznala tvoga djeda i baku." "Kad bi samo znala koliko su bili staromodni! Nikako nisu mogli svladati ono što su osjećali spram tvoje majke." "Bilo je to možda na njihovu štetu", odvrati bezbrižno Del-phine, ne pristajući da bude pogođena apsurdnom snobovšti-nom ljudi do kojih joj nije bilo stalo. Što je to učinila njezina majka, a da nije učinila i ona, i to deset puta više? Zaželjela je to jednog dana priopćiti Evi u nekom od pisama što ih je slala kući, ali time

bi se možda odviše razotkrila. "Bilo je sigurno na njihovu štetu", dometnu Bruno pružajući joj čašu sa šampanjcem. "Da nazdravimo zajedničkim djedovima? Lancelima!" "Baki i djedu", prihvati Delphine osjećajući se krivom. Zapustila ih je zbog svoje ljubavi, kao i sve ostale. Protekle zime katkad bi im telefonirala, ali u Valmontu nije bila još otkako je ondje pokušala svladati osjećaje za Sadowskog. Kao je da to bio neki potpuno drugi život, iako se zbilo tek prošlog kolovoza, prije osam mjeseci. Mnogo, u njihovoj životnoj dobi to je bilo premnogo, pomisli ona i prisegnu da će uskoro tamo otputovati, makar na jedan dan. Delphine je bez apetita jela ručak koji se sastojao od pet jela što su ih servirala dva poslužitelja. Bruno joj je u međuvremenu pričao o najnovijim nabavkama konja, o svojoj novoj strasti za IX) PONOVNOG SUSRHTA i Ni|iiush, svojim putovanjima za banku Duvivier Freres. Jamačno jr /.dio da ona za nj nešto učini, bilo joj je jasno, jer otkud inače žurba da se s njom vidi? No dok još nije došlo do toga da je upita, ona je zadovoljno sjedila u svojoj zanosnoj toaleti i odgovarala mu ushićujućim smiješkom, pitajući se usput zašto je jedan neoženjen čovjek odlučio živjeti tako zamršeno. "Ti si velika ljepotica, Delphine", reče joj on odjednom, dok su nasamo pili kavu u knjižnici. "Ima ljudi koji tako misle", odvrati ona. Bila je dakle u pravu, pomisli. Trebao je njezinu pomoć, morala bi nešto učiniti s muškarcem kojega je htio pobijediti.

"Velika ljepota i nadarenost. Uz to, ti si i velika šarmerica, što je rjeđe od ljepote a podjednako vrijedno kao nadarenost. Štoviše ti si Lancel, aristokratkinja iz jedne od najstarijih obitelji provincijskog plemstva. Imaš sve što jednoj ženi treba. Nema •.tog muškarca kojega ne bi mogla potčiniti." "Bruno, pokušavaš li me to nekome prodati?" Delphine se morala nasmijati njegovoj ukočenosti. "Ne smiješ se više upropaštavati, Delphine. To je zločin." "O čemu to govoriš?" upita ga ona, zbunjeno. Je li možda doznao da već mjesecima nije ništa snimila? "Govorim o tvom odnosu s Armandom Sadowskim." "Ali to se tebe ne tiče, Bruno! Kako se usuđuješ? Otišao si predaleko!" Delphine spusti bučno šalicu za kavu. "Ne, Delphine, moraš me poslušati! To je za tvoje dobro. Svatko u Parizu zna da s njim živiš. Čuo sam o tome od različitih ljudi." "Kako bi oni to mogli znati?" Upitala je to iznenađena, zabo-ravivši na bijes. "Ne možeš se sakriti ni od koga u susjedstvu. Živiš samo nekoliko ulica odavde - vaš apartman, koji vam se pričinja boem-skim, nalazi se u šestom arondismanu. Hranite se u obližnjim gostionicama i niste jedini gosti u njima, uvjeravam te. Kupujete 70 71 JUDITU KRANTZ hranu u trgovinama gdje zalaze i drugi kuhari, živite u apartmanu koji je u neposrednoj blizini restorana Lipp, gdje će, prije ili kasnije, navratiti svatko tko se bavi filmom, kazalištem ili politikom." "Pa što onda, Bruno? Gube li oni vrijeme na to

da gledaju prolaznike? Zar nemaju pametnijeg posla?" "Ljudi te moraju prepoznati, Delphine, zar to ne shvaćaš? Imaš tako slavno lice, pa ne možeš proći ulicom a da ne izazoveš pozornost. Bez obzira na to kako si odjevena, oni će te prepoznati čim te ugledaju, a kad iziđeš iz dućana gdje si kupila jaja ili sir, reći će "Jeste li vidjeli filmsku zvijezdu Delphine de Lancel? Spetljala se s redateljem Sadowskim, bili su ovdje neki dan, ponašajući se kao dvoje zaljubljenih golubova". Vlasnik dućana reći će to vojvotkinjinom kuharu, kuhar će reći njezinoj osobnoj djevojci, a već sljedećeg tjedna o tome će me obavijestiti vojvotkinja. To je vrlo jednostavno. Kad je riječ o svijetu filma, Guy Marchant je za to doznao još prije nekoliko mjeseci. Čuo je to od trojice ljudi, koji se hrane kod Lippa. On mi je to prvi kazao." "Neka se uguše u svojim tračevima! Sve te vojvotkinje koje spominje Bottin Mondain i svi Marchanti iz filmskog svijeta. Uguše! A što se toga tiče, i ti!" "Dovraga, poslušaj me! Kad bi to bila samo neka ljubavna pustolovina ne bih te pokušavao privesti razumu, ali taj Sadow-ski je Židov, Delphine - kako si to mogla?" Obuzeo ju je hladni prijezir. Bila je pogođena kao da joj je neka vucibatina bacila smeće u lice. Ne, Bruno nije mogao misliti ono što je rekao. "Taj Židov? Nisi valjda tako mislio, Bruno?" "Da, mislio sam tako. On je Židov, poljski Židov, ne možeš to poreći." "Sto bih tu imala poricati? Naravno, on je Židov. Pa što onda? A što se njegova poljaštva

tiče, roditelji su mu rođeni u 72 DO PONOVNOG SUSRHTA I ""i su u uskoj i on se osjeća Francuzom više nego ja. On je Francuz koliko si to i ti Bruno." Delphine se tresla od bijesa. ■ I Vk prije dvije generacije oni su izišli iz nekog poljskog geta. Ali sve da su njegovi preci ovdje živjeli stoljećima, ne bi bio manje Židov!" "Prema tome, protiv njega je uperen samo tvoj antisemitizam? Bruno, zar te nije stid? Kako možeš podnijeti da se tako ponašaš?" "Znao sam da ćeš me krivo shvatiti. Nisam veći protivnik židovstva od bilo koga s ulice. Ako mi oni ne smetaju, neću ni ja njima. Ali moja je dužnost da te zaštitim, ti si moja sestra... polusestra, ali od moje krvi. Ako se spetljaš s nekim Židovom, to će samo tebi štetiti. Sigurno si čitala što je Hitler učinio protiv njemačkih Židova. Valjda si dočula da dolaze u Francusku iz svih europskih zemalja, ne samo iz Njemačke, pokušavajući naći za sebe sigurno mjesto. Neki među njima, oni najdosjetlji-viji, uspijevaju otići u Ameriku ili Švicarsku. Misliš li da je tvoj Sadowski manje Židov zato što je Francuz? Misliš li da će Nijemci s njim drukčije postupati zato što je rođen ovdje?" "Nijemci će s njim drukčije postupati? Kakve on veze ima s Nijemcima?" Delphine je to izrekla glasom u kojemu su se miješali strah i bijes. "Bože, Delhpina, ne mogu shvatiti da si tolika neznalica! Morat ćemo se tući s Nijemcima i izgubit ćemo." "Ti si lud. Odlazim kući." Delphine se podiže i uze svoju torbicu. "Sjedi i poslušaj me." Bruno stavi obje ruke na

njezina ramena i gurnu je natrag u stolac. "Ostani ovdje. Budući da si... u nekim odnosima s jednim Židovom, dužna si ga upoznati s onim što se priprema. Prošlog mjeseca Chamberlain je zajamčio da će Engleska ući u rat za Poljsku. Daladier se pridružio Chamberlainovu obećanju. To znači da će i Francuska ući u rat za Poljsku. Rat, Delphina, rat - " 73 JUDITU KRANTZ "Zašto za Poljsku? Zašto bismo se morali boriti za Poljsku?" Delphine kriknu, dok su joj oči bile pune jeze. "Sam Bog zna. Prije šest godina mogli smo zaustaviti Hitlera. Sad je prekasno." "Ne možeš tako govoriti, Bruno. Ti si defetist, nasjeo si glasinama. Imamo Liniju Maginot i najjaču vojsku u Europi." Del-phinin glas bio je divlji, jer se morala natjerati da razgovara o nečemu o čemu tako uporno nije htjela ni misliti. "Linija Maginot neće ga zaustaviti." Bruno prijezirno zatrese glavom. "Belgija je neutralna. Luksemburg je neutralan, Rusija je neutralna. Amerikanci su uvjereni da rat dolazi, ali oni neće ući u nj. Vaš Charles Lindbergh, koji o zrakoplovstvu zna više od bilo koga u Francuskoj, obišao je Njemačku i vidio njihovu Luftwaffe. On tvrdi kako je Njemačka toliko jaka da je nitko neće moći potući - " "Ali, Miinchenski sporazumi?" "Delphine, poštedi me Miinchena." Brunov prijezir spram njezinih riječi djelovao je poput kiseline. "Munchenom je Hi-tleru samo dopušteno da krene naprijed. Rata će biti, i mi ćemo ga izgubiti - "

"Jesi li ti vojnički genij - ili možda pogađaš sudbinu?" Kao da je na nj ispljuvala te riječi. "A kad izgubimo rat, moja draga Delphine, spram tvoga židovskog prijatelja odnosit će se kao i spram Židova u Njemačkoj. Neće imati posla, mjesta gdje bi živjeli, državljanstva, čak ni vozačke dozvole. Morat će bježati iz Francuske ako bude imao sredstava za to. Želiš li s njim podijeliti takvu sudbinu? A to će ti se dogoditi ako ostaneš s njim, upozoravam te." "Lažeš! To se neće dogoditi. Bude li rata, Francuska i Engleska pobijedit će Hitlera. Ti si prljavi i odvratni kukavelj, Bruno, stidim se što smo u srodstvu." Delphine se diže i pođe k vratima. "Zašto ne siđeš dolje i ne uvučeš se u neki oklop svojih 74 DO PONOVNOG SUSRITA Imibrih predaka? Možda bi te to ohrabrilo. U drugu ruku, siko te Hitler ikad potraži, u oklopu bi se mogao dobro skriti." "Ideš li u New York na svjetsku izložbu, Freddv?" U svibnju 1939. Gavin Ludwig došao je u ured u Dry Springsu da popije ko-kakolu i zatekao ondje Freddv dok je plaćala račune. "Nemam novca za gorivo", odgovori mu Freddv. On je zamalo pukao od smijeha, jer je samo Freddv znala koliko su njezine riječi istinite. Bila je prisiljena unajmiti tri muška pilota da daju lekcije iz letenja. Amerikanci su više nego ikad bili zainteresirani da nauče letjeti, ali nitko od njih, doslovce nitko, nije bio pripravan prihvatiti ženu kao nastavnika. Freddv je mogla zadržati Macove učenike tek kad im je obećala da će ih podučavati muškarac. U proteklih osam mjeseci otkako je on otišao unajmila je još dvojicu nastavnika i kupila za

gotovinu još jedan zrakoplov, Waco N&C s Jacobsovim strojem i udobnim stražnjim sjedalom, pa je mogao služiti kako za nastavu tako i za specijalnu vrstu leta kojoj se dosjetila - "ekspres za vjenčanje" do Las Vegasa i natrag iste noći. Mrzila je dosadu u svom poslu, pa i u ovome, ali morala je postati zračni taksist za vjenčanja ako je htjela jesti. Zašto su ljudi imali povjerenja da ih prevozi do crkve, pitala se Freddv, a nisu htjeli da im bude nastavnik letenja? Bila je jedna od rijetkih žena u Sjedinjenim Državama, jedna od njih sedamdeset tri koje su imale pravo na komercijalne letove, no ipak je svaki muškarac, bez obzira na to kad je dobio letačku dozvolu, ulijevao više povjerenja kandidatima nego žena koja bi načinila i stotinu manevara pri kojima bi se njezin suparnik jednostavno stropoštao. Jesu li ti ljudi mislili da se leti s pomoću one stvari između nogu? Trojici nastavnika koji su u teoriji radili za nju trebalo je platiti svaki sat, avione je valjalo održavati, mehaničar je morao dobiti svoju plaću svakog tjedna, osiguranje je stajalo cijelo bogat75 JUDITI I KRAN"IV. stvo, a najamnina za hangar i ured prispijevala je mjesečno, gorivo nije bilo jeftino - Freddv je zaključila da njezina letačka škola samo podmiruje troškove i, možda, izdatke za njezina Ri-dera. Povremeni svadbeni letovi u Las Vegas osiguravali su joj hranu i otplatne obroke za novi avion Waco. Inače bi morala zatvoriti školu. Ona se nemirno dignu od stola i uputi se do

hangara gdje je bila zbirka oldtajmera - svi izglačani i blistavi, bez trunke prašine ili hrđe, svježe oličeni kao da su posve novi: Curtis Pusher iz 1910., Fokker D.VII, dva Nieuporta 28, Thomas Morse Scout, Garland Lincoln LF-1 i Štuke. Zar ne bi bilo probitačnije držati konje i kočije, pomisli ona mrzovoljno i udari nogom kotač jednog Nieuporta. Ili možda jednoroge ili čak jednokolica? Sve bi bilo korisnije od ovih starih ptičurina, za kojima tvorci filmova nisu u posljednjih godinu dana osjećali nikakvu potrebu. Kako se bližila sjena novog rata, tržištu više nisu trebali filmovi iz prošlog rata. Sav posao oko održavanja tih krntija obavljala je sama Freddv, jer nije bila u stanju platiti nekoga da ih održava. No ipak joj je i to bilo draže nego da ih baci u otpad. Krila mornarice, film koji je stajao milijun dolara, počeo se prikazivati prošlog siječnja, a za nj su producenti Warner Brothers unajmili od vojske četiri stotine pedeset lovačkih i školskih aviona, kao i pedeset golemih hidroaviona Catalina PBY-1. Ne, ovi njezini stari pačići očito nisu nikom trebali. Ta prastara eska-drila nekad slavnih aviona bila je potrebna producentima jednako koliko i glumci iz ere nijemog filma. A ona je imala onoliko veze s mornaričkim pilotima koji su nad Pensacolom izvodili akrobacije za Krila mornarice koliko bi je imala i nijema glumica Lilian Gish. Mogla bi možda poslužiti kao kaskaderska zamjena za Oliviju de Havilland koja je u filmu glumila zaljubljenu ljepoticu, ali vojne vlasti nikad ne bi dale svoj avion u ruke jednoj ženi. Stvari su krenule šugavo i nije bilo nade u boljitak.

76 DO PONOVNOG SUSRhTA Uza sve to, još jo mogla uživati u letenju, koliko god je to skupo stajalo. Ali trebalo joj je to, i te kako trebalo. Kad god bi je svladala ljutnja, uskočila bi u svoj Rider i uzle-ijt-la prema plavom obzorju, kružeći nebesima dok se ljutnja ne bi toliko slegla da je ponovno mogla stupiti na čvrsto tlo. Nekako joj je uspjelo izdržati prvih nekoliko mjeseci Macova izbivanja jer je vjerovala da će se vratiti svaki dan, ali kad je shvatila da od toga nema ništa, ni sada niti možda još dugo vremena, obuzeo bi je bijes kojega se pokušavala osloboditi radeći mahnito bilo što. Bio je to bijes iz dubine utrobe, prejak da bi se mogao opisati riječima. Kako mi je to mogao učiniti? - bile su jedine riječi što su joj padale na um i ona bi ih neprekidno ponavljala, poput svećenica nekog istočnjačkog kulta koje su od takva ponavljanja nakon nekog vremena izgubile razum. Samo tih šest riječi, ponavljanih u emocionalnom rasponu od dubokog samosažaljenja do ubilačke mržnje protiv čovjeka koji ju je ostavio, odbacio je i prisilio je da se bori za život bez ikoga na koga bi se mogla osloniti. Kako mi je to mogao učiniti? Odgovor na to pitanje Freddv nije mogla potražiti ni od koga, jer jednostavno nije smjela priznati da je on otišao. Rekao joj je kako je toliko voli da je mora napustiti... Što god to značilo, nije ju naravno moglo umiriti, mišljaše ona sva usplamtjela od bijesa koji nikako nije prestajao niti se smanjivao. Što god to značilo njoj nije bilo dobro, i sad je

jedino željela da joj se on vrati na koljenima - kako bi mu mogla reći koliko ju je ranio, koliko obmanuo, koliko ga sad mrzi... i da ga onda ostavi jednom zauvijek. Kad bi uvečer Freddv bila kod kuće, našla bi nakon večere neku utjehu pijuckajući viski i Čitajući novine, pogotovo časopise o zrakoplovstvu, sve do kojih je mogla doći, dok se ne bi tako uljuljala u san. Odviše često je pomišljala kako bi u nekom od tih magazina mogla naići na Macovo ime. 77 IUDJTH KKANTZ Nije doduše naišla na njegovo ime, ali je stekla široke spoznaje o svjetskim zbivanjima. Sad je zrakoplovstvo dobilo svjetsku važnost i ona je oduševljeno pratila vijesti o ubrzanom razvitku zrakoplovstva u europskim zemljama kao i u Sjedinjenim Državama. Vrativši se s putovanja po svijetu, urednik časopisa Aviation Magazine svrstao je Njemačku i Rusiju kao prve po broju vojnih zrakoplova, za njima je bila Italija, pa Velika Britanija i Sjedinjene Države; na samom dnu popisa bila je Francuska. Gledajući samo kvalitetu, Njemačka i Sjedinjene Države bile su prve, dok je brojem proizvedenih ratnih zrakoplova opet prednjačila Njemačka. Dan nakon Miinchenskog sporazuma Englezi su odlučili osnovati Civilnu zrakoplovnu gardu i počeli su za pilote uvježbavati i žene i muškarce, primajući svakoga između osamnaeste i pedesete ukoliko je prošao medicinski pregled. Freddv je to sa zanimanjem pratila, osobito nakon što se u tisku digla bura o novačenju žena za pilote. One su trebale služiti svugdje osim u borbenim postrojbama RAF-a, što je vlatn-Ao glasne i ljutite primjedbe.

C. C. Grey, urednik britanskog časopisa The Aeroplane napisao je komentar koji je razljutio Freddv, ali to je bila ljutnja sasvim različita od one u vezi s Macom. Opasnost je u ženi koja misli da bi mogla upravljati bombarderom velike brzine premda nema dovoljno inteligencije ni da opere pod u bolnici, ili u onoj koja zabija nos u Službu za uzbune iako ne zna mužu skuhati ručak. Sto bi učinile one dvije stotine Engleskinja koje su već pripadale Civilnoj zrakoplovnoj gardi i kojima je podtajnik za zrakoplovstvo Balfour rekao kako će u slučaju potrebe prevoziti ratne zrakoplove, kad bi se mogle dočepati gospodina Greya? Problematična stajališta C. C. Greya potaknula su je na razgovor s majkom, tijekom ručka prošle veljače uz devetnaesti rođendan. Posljednjih mjeseci nastojala je što manje viđati majku, 78 DO PONOVNOG SUSRIfl"A zabrinuta da bi Eve mogla počeli postavljati pit?nja o Macu na koja ona ne bi mogla odgovoriti, ali konverzacija .1 majkom bila je na sreću laka i neobvezna. Svaki put kad bi se srele, majka se zapravo suzdržavala da kopka po njezinu privatnom životu, na čemu joj je Freddy bila zahvalna. Nije joj dakako mogla reći bilo što o svojoj tuzi i bijesu - majka bi vjerojatno umrla od uzbuđenja kad bi doznala da joj kći više nije djevica, a da se i ne govori o zajedničkom životu s muškarcem. No mrzila je i pomisao da joj mora lagati onako kako je lagala kad bi joj telefonirao ili je posjetio Swede Castelli, malo odviše često za njezin ukus. Očinski se

raspitivao kako joj idu poslovi s letačkom školom, a bio je ili odviše tup ili odviše zabrinut prihvaćajući Freddvne priče o Ma-covu produljenom boravku na istočnoj obali. Freddy je dobro znala da Mac nigdje nema obitelji, ali ona je izmislila priču o ostarjelim roditeljima negdje u Maineu, a blaženi Swede vjerovao je svakoj riječi koju bi čuo. Swede Castelli bio je jedini čovjek s kojim je Freddy mogla razgovarati opušteno. Morala je dati otkaz mnogim letačkim instruktorima koji su počeli pokazivati preveliku prisnost, što je izazvalo problem njihove zamjene. Kad je Mac otišao prestala se gledati u ogledalo, ali emocije koje su je mučile iznutra očito nisu ostavile traga na njezinu izgledu: samo nekoliko čvrsto ože-njenih muškaraca, od onih koji su radili za nju u posljednjih osam mjeseci, nije pokušalo na brzinu približiti joj se. Sto bi morala učiniti - da stavi papirnatu vreću preko glave? Freddy je i dalje lutala hangarom, nalazeći neku malu utjehu u tim prekrasnim aristokratskim avionima koje je voljela zamalo kao i Mac, kad začu zvuk automobila koji se zaustavio ispred njezina ureda. Ona iziđe, žmirkajući pod blistavim proljetnim suncem, i zakloni oči rukom. Swede Castelli teško se izvlačio iz svoga starog Sedana, pa Freddy zaključi kako se i odviše udebljao za nekoga tko je još nedavno bio vratolomni pilot. 79 JUDITU KRAN17, DO I"ONOVNOG SUSRETA No, dobro, bit će barem sretan kad vidi da su sva tri nastavnika na poslu. Kad bi slučajno zatekao nekoga kako gubi vrijeme čekajući

učenika, odmah bi pomislio da poslovi idu loše. Iziđe mu u susret s dobrodošlicom, dok joj je vjetar tako rastjerivao kosu da joj je zamalo pokrio oči. Ona se nagnu da ga poljubi u obraz. "Zdravo, Freddv", reče joj obgrlivši je. "Sama si ovdje? Mjesto je strašno tiho." On se zagleda po letalištu kojim su vrvjeli ljudi i avioni, a zatim po praznoj školi. "Nemoj biti tako mračan, Swede. Moji su nastavnici na poslu, zarađuju dolare. Pričekaj malo pa ćeš vidjeti neki užasan početnički spust, obećavam ti." "Ne bi li sa mnom popila šalicu kave?" upita je. "Zar je letačka škola moguća bez nje?" odvrati Freddv, kojoj se učinilo da Swede želi nešto jače od kave. Taj teški oćelavjeli čovjek izgledao je tako masno da se zabrinula za nj. Izgledao je godinama stariji nakon posljednjeg posjeta prije samo tjedan dana. Možda je bolestan - u svakom slučaju nije bilo ni traga njegova uobičajenog vedrog izraza. "Pođimo u moj prekrasni ured", reče mu Freddv, pokušavajući ga razvedriti. "Isprobaj neku od novih stolica." Ona pruži Swedeu veliki vrč kave koju je imala stalno na raspolaganju. Studenti su drhtavim glasom tražili malo kave uoči leta, a pogotovo nakon njega, redovito oduševljeni onim što su naučili. Freddv je ocijenila da je na učenike, nastavnike i Gavina trošila više kave nego što je svojedobno zarađivala na kolačima kod Van de Kampa. Morala bi je početi naplaćivati, što bi malo povećalo zaradu škole umjesto da bude izvor izdataka. Freddv se smjesti u jednu od jeftinih ali udobnih stolica koje je nabavila kako bi

učinila mjesto ugodnijim. Zagleda se u neobično tihog čovjeka koji je ispijao kavu iz vrča. Nije prestajao sve dok ga nije ispraznio, a zatim ga odloži na stol, obzirno, kuo da je posrijedi porculan. "Slušaj, Freddv, morao bih s tobom razgovarati." On uze maramicu i obrisa čelo. "O Macu." "Ne bi li s time pričekao, Swede?" Freddv mu je to rekla ulagujući se, pokušavajući zatajiti osjećaj nestrpljenja. Nije bila baš raspoložena za tko zna već koju priču o Macovim sinovskim obvezama u Maineu. Swede Castelli kao da nije čuo što ga je upitala. "Riječ je o Macu", ponovi on teško. "Bio sam s njim u vezi, Freddv." "Nije moguće!" Riječi su joj izletjele nasumce. "Mac mi se javljao telefonom svakog tjedna... još otkako je otišao. Želio je... doznati kako si... htio se uvjeriti da si dobro." "Ti si znao za nj a nisi mi htio reći!" Ona skoči i stade pred njega, dok su joj se u očima zrcalile optužbe ali i osjećaj da je izdana. "Mac je zahtijevao da mu obećam kako ću šutjeti. I prisegnuo sam na to. Nisam ga mogao iznevjeriti, Freddv. Mi smo stari prijatelji shvatit ćeš što to znači. Ovisio je o tome hoću li održati obećanje, i zato sam ga održao. Nije to bilo lako, vjeruj mi. Bilo mi je odvratno što sam se morao pretvarati da ne znam istinu Isuse, bilo mi je nepodnošljivo što sam morao slušati one tvoje priče, ali morao sam izdržati. Kad bi me Mac nazvao, umirao je od želje da sazna jesi li dobro. Oh, Freddv..." "Pa što onda?" Freddv je to rekla izvan sebe, ne znajući zašto je baš to rekla. Nadnijela se

prijeteći nad Swedea. "Čekaj, Freddv, dopusti mi da ti kažem svojim riječima... Mac... Freddv, Mac je u Kanadi." "Gdje u Kanadi?" uzviknu ona. Morala bi krenuti do njega, biti s njim već sutra. Ako bi odmah poletjela punom brzinom, mogla bi ga zateći već za nekoliko sati. "Blizu Ottawe, u letačkoj školi Kanadskog ratnog zrakoplov80 81 JUDITH KMNTZ stva", odgovori Swede. Freddv krenu prema vratima, ali je Swede zaustavi rukom. "Ne, Freddv, saslušaj me. Moram ti još nešto reći." "Još nešto?" ponovi ona, dok ju je obuzimala panika zbog načina na koji joj je to rekao. "Mac je mrtav, Freddv", izusti on bolno, dok mu se suze uka-zaše u očima. "Dogodio se sudar i on se srušio... bilo je gotovo u sekundi. Jutros sam dobio pismo od njegova zapovjednika. Mac nije imao nikoga od rodbine, pa im je dao moje ime, za svaki slučaj. Kaže da se dogodilo dok je podučavao nekog momka koji se preplašio i izgubio nadzor nad strojem. Oni barem misle da je bilo tako. Ili to, ili se nešto pokvarilo na zrakoplovu. Još nisu sigurni. General kaže da možda nikad neće ni doznati. Pokop... je bio jučer. Vojnički pokop... za obojicu." "Pokop", ponovi Freddv. "Pokop? Mac! Mac! Moj Mac? La-žeš mi, zar ne? Molim, reci mi da lažeš. Swede, molim te!" Glas joj se slomio u trenutku kad se šok pretvorio u razumijevanje. Swede Castelli nespretno je zagrli, kao da bi je to moglo zaštititi od njegovih riječi. "Kriste, da je barem bila laž", začu ga ona. "Mac mi je zapravo bio kao brat."

"Oh, Swede", jeknu ona gotovo bezglasno mectu teškim jecajima. "Kako mogu živjeti ako je Mac mrtav? Kako, Swede, kako? I zašto bih željela živjeti?" "Oh, Freddv, tako mi je strašno žao. Bilo je lijepo vidjeti... vas dvoje zajedno." "Nisi me smio ostaviti, Mac, nisi smio otići." "Bio je uvjeren da mora otići, Freddv. Objašnjavao mi je kako je uvjeren da čini pravu stvar. Strašno te volio i bio je zbog toga kao razapet." Oboje podigoše glave kad se izvan ureda začuo glas nastavnika koji je nešto govorio svom učeniku. Mora biti da se u me82 DO PONOVNCKi SUSMiTA đuvrcinenu spustio zrakoplov. l"reddv žurno zaključa vrata svog tunlsi. "Ne bi li se možda vratila svojoj obitelji, Freddv?" Swede joj je t<> rekao prestrašeno, jer je njezin plač postajao sve teži. "Sje-ćnfS li se da sam upoznao tvoju majku? Bilo bi za tebe dobro da budeš s njima." "Swede... kako bih mogla napustiti ovu našu kuću?" Iako joj se srce lomilo, pokušavala je uzvratiti njegovim naporima da je utješi. "Poznaješ našu kuću, zar ne... našu slatku malu kuću... kuko bih je mogla napustiti? To je sve što mi je ostalo od njega." "Shvaćam te", reče. "Ali kad budeš u stanju... obećaj mi da ćeš o tome razmisliti." "Kad ću to biti? Nikad neću biti u stanju otići odavde, Swede, nikad do kraja života." "Molim te, Freddv, hoćeš li mi dopustiti da učinim nešto za tebe?" "Bi li... htio doći sutra navečer i ispričati mi sve što ti je Mac govorio? Sve što se s njim

događalo u Kanadi? Hoćeš li doći i još jednom mi ispričati... koliko me volio?" Te večeri, nakon što je zatamnjelo, Freddv se vratila u hangar gdje su bili poredani stari zrakoplovi. Jednoga za drugim, izgurala je te krhke, veličanstvene i ljubljene brodove na travnjak, s druge strane letne staze. I danas se još svakim od njih moglo letjeti, svaki je mogao ponijeti muškarca - ili ženu - daleko put plavog obzorja. Kad su svi bili na gomili, ona najlakše od njih nekako gurnu na one teže. Freddv zatim donese kantu s gazolinom i naštrca njime pažljivo zrakoplove i okolo njih. Obišla ih je polagano, pomilovavši posljednji put njihova krila i njihove trupove, za-krenu još jednom svaki propeler i ponovi glasno njihova legendarna imena, koja je Mac tako rado izgovarao. Nad svakim od 83 JUDITU KRANTZ tih brodova proveo je stotine sati vraćajući ih njihovu nekadašnjem sjaju. Naposljetku, oklijevajući ali i odlučno, ona zapali žigicu i dotaknu njome najbliži zrakoplov. Kad se plamen proširio, a plemenito jato zamalo u njemu nestalo, ona reče samo tri riječi prije nego što se okrenula. "Dobar let, Mac." DO PONOVNOG SUSRHTA L eiava 16. j ane, daješ li ti svojim ozeblinama ime ili samo brojeve? - Freddv je to upitala svoju cimericu dok su se izvlačile ispod hladnih pokrivača kako bi se našle u još ledenijoj sobi. Bilo je

jutro 6. siječnja 1941. Freddv pogleda kroz razmaknute zavjese tamno, smrznuto britansko praskozorje, i odmah ih namaknu. 84 "Imena, imena od milja, imena momaka, naravno, i to samo onih koji su mi predložili ljubav." Plemenita Jane Longbridge zijevnu, nastojeći dobiti na vedrini dok se spotičući približavala umivaoniku. "Brojke bi bile depresivne. Zar je zbilja važno znati koliko ih čovjek ima?" "Ali na njih se nikad nisi tužila", reče Freddv pospano i ne-raspoloženo. Ozebline, ta bolna upaljena mjesta, crvena, vrela na dodir i probadajuća, stvarale su se zbog studenog vremena i izgledom bile nešto između žulja i bradavice. Izbijale su na prstima ruku i nogu, iako je nosila par vunenih čarapa ispod letačkih čizama, a rukavice nije skidala kad bi bila vani. "Tužila sam se u školi. Gadno sam se tužila, ali nije bilo koristi. Nadzornica je na njih obraćala pažnju tek kad bi se pretvorile u čireve. Izgledale su prljavo, ali sam dobila nekoliko tjedana poštede od obveznih igara. Zamalo se isplatilo, jer sam mrzila te 85 JUDITU KRANTZ 1)0 PONOVNOG SUSRKTA igre." Smeđokosa Jane umi se na brzinu, opra zube i dobaci sebi odobravajući pogled u ogledalu, diveći se kao i obično svojoj ravnoj kosi, ravnim zubima i ravnom nosu, što je, zajedno s njezinim nemirnim i velikim smeđim očima pridonijelo dojmu -kako je zadovoljno ali

prilično točno dometnula - da je jedna od najzgodnijih djevojaka u cijeloj Britaniji. "To me bolesno podsjeća na Dickensa", dometnu nevoljko Freddv kad je na nju došao red kod umivaonika. "Što, ozebline?" "Ne, nego kad se djecu šalje u školu gdje ih dobivaju. Kakve koristi od toga što si plemićka kći? Zar nisi rekla svojoj majci?" "Nije ju bilo briga. Bio bi to gubitak vremena. Majka voli igre, njoj su ozebline vjerojatno bile dio njezina ponosa." Jane otrese svoju pidžamu, jednu polovicu za drugom, i poče se hitro uvlačiti u dragocjeno predratno vuneno donje rublje. Freddv je spavala u svom vunenom rublju, što joj je bio jedini poznat način da zadrži tjelesnu temperaturu na podnošljivoj razini u jedva zagrijavanoj spavaonici njihova zajedničkog stambenog prostora. Bila je to jedna od najtežih zapamćenih zima. Proteklog mjeseca čak je i njemačka Luftwaffe morala privremeno odgoditi svoje "bliceve". Ciča zima nad Britanijom zaustavila je masovne noćne bombaške napade, koje su Nijemci započeli kad im nije uspjelo pobijediti RAF u bici za Britaniju, prethodnog ljeta. Freddv je bila u Britaniji blizu godinu i pol dana, od kraja lipnja 1939. kad je otišla iz Kalifornije. Nakon Macove smrti nije više bilo razloga da drži letačku školu. Kad se upitala što joj je činiti, nametao se kao moguć tek jedan odgovor: učiniti nešto za stvar za koju je on umro. Sjedinjene Države bile su još neutralne, u svakom slučaju u američkim oružanim snagama nije bilo mjesta za ženu. Ali postojala je britanska Civijna zrakoplovna garda, s četiri tisuće unovačenih osoba koje su željele

letjeti. Oporukom koju je predao Castelliju, Mac je zavještao Freddv nvc što je posjedovao. Prodala je njihovu kuću i sve školske avione, pa i dragi bijeli Rider koji joj je bio toliko srcu prirastao. Prije nego što se zaputila kao dobrovoljka u Britaniju, oprostila se s Evom i Paulom, pomirivši se napokon s ocem. U programu •m obučavanje pilota, Freddv je smjesta primljena kao nastavnica. Tri mjeseca kasnije, u rujnu 1939. Hitler je napao Poljsku, a nakon dva dana Engleska i Francuska objavile su rat Njemačkoj, povukavši tako potez s kojim su kasnile već godinama. Prvoga siječnja 1940. odabrana je mala grupa iskusnih žena pilota koje su, poput Freddv, bile nastavnice u Civilnoj zrakoplovnoj gardi. One su potpisale ugovor s Pomoćnom službom zračnog prijevoza (ATA), organizacijom u kojoj su dotad radili samo muškarci. ATA je prema zapovijedima Kraljevskog ratnog zrakoplovstva (RAF) prebacivala zrakoplove iz tvornica gdje su proizvedeni do zračnih luka u kojima su ih nestrpljivo iščekivali. Sada, godinu dana kasnije, ATA je raspolagala većim brojem ženskih pilota koje su tako omogućivale muškarcima odlazak u borbu. Te su žene dokazale da mogu uspješno djelovati u podjednako teškim uvjetima kao i muškarci, radeći zaredom trinaest dana prije nego što bi dobile dva dana odmora. One su radile i po vremenu koje je bilo tako loše da se lovački avioni nisu mogli dignuti radi zaštite u zrak; upravljale su povjerenim zrakoplovima bez radija i bilo kakve navigacijske opreme osim

kompasa, leteći krajolikom nad kojim su bili razapeti deseci tisuća bara-žnih balona čija je čelična užad bila jednako pogibeljna za neprijateljske kao i za vlastite zrakoplove. Nad britanskim otokom vrijeme je teško predvidljivo, pa se moglo promijeniti i u nekoliko sekundi; k tome, postojalo je mnoštvo RAFovih zračnih luka zaštićenih protuzrakoplovnim topovima čije su posade ponekad pucale i prije nego što bi se raspitale tko to leti. Neprijatelj je bio tako blizu da su žene piloti često vidjele neprijateljske 86 87 JUDITU KHANTZ Messerschmitte kako napadaju zračnu luku prema kojoj su upravo letjele. Zimi se sunce dizalo u devet a zalazilo u pet pa je, kako bi se što bolje iskoristila prirodna vidljivost, u Britaniji cijelo vrijeme rata vrijedilo "dvostruko britansko ljetno vrijeme". U vrijeme kad su Freddv i Jane dolazile starim Janeinim automobilom do njihove baze u Hatfieldu, još je bilo mračno. Danas je bila prva godišnjica otkako su žene piloti počele raditi za ATA-u, pa je njihova zapovjednica Pauline Gower odredila da se navečer održi proslava. Dan prije vrijeme je bilo užasno - naizmjenično zaleđeno, snjegovito, maglovito, kišno i oblačno, pa su u Hatfieldu ubrzo nakon podneva svi letovi obustavljeni. Freddv i Jane provele su popodne u toj iznenada poklonjenoj ugodi, kuhajući čaj, dremuckajući i sanjareći. U nekim drugim bazama ipak su odlučili letjeti, pa je tako poletjela i Amy Johnson - sada razvedena od Jima Mollisona - koja je pristupila ATA-i

nedugo nakon Fre-ddy. Ta slavna letačica, koja je godinama bila Freddyna junakinja, poletjela je iz Blackpoola na lancashireskoj obali upravljajući dvomotornim školskim zrakoplovom tipa Oxford, onim modelom kojim su često letjele Freddy i Jane. Predviđeno mjesto slijetanja nije bilo daleko: Kidlington, baza ratnog zrakoplovstva na obali Somerseta. Freddy i Jane smjestile su se u razmjerno toploj dvorani za operativne poslove, gdje su se upoznale s nalozima koje bi avione trebale preuzeti ako se vrijeme popravi. Pregledavši naloge, smjestile su se u drvenoj baraci kantine, gdje se moglo čavrljati, piti čaj i kavu, bacati sulice na ploču, igrati biljar i čitati novine. Neki piloti donijeli su čak ploče za igranje šaha i dame, a govorkalo se i o pokretanju škole bridža u časničkoj sobi, no Jane i Freddy unaprijed su odbile da joj se pridruže. Jane se odlučila za sulice, dok je Freddy slagala karte, što je po njezinu mišljenju DO PONOVNOG SUSRETA /.iihtijcvalo mnogo koordinacije i vještine. Kad je bila dežurna nije se zapravo mogla koncentrirati na neku složeniju igru. "Nešto se dogodilo", reče Jane uskoro. Piloti su se naglo okupili, ostavivši kavu, i počeli o nečemu tiho razgovarati, dok im se na licima očitovao šok. "Što se dogodilo?" upita Freddy Helen Jones. "Amy Johnson srušila se jučer u ušće Temze." "Bože, ne!" kriknu Freddy. "Jučer je već jako kasnila", objasni joj Helen. "Mora biti da se izgubila u oblacima i da joj je nestalo goriva, jer je pala stotinjak milja od Kidlingtona. Sad je i službeno potvrđeno -

izvukli su iz vode njezinu letačku vreću. Dignula se iznad oblaka a zatim se spustila u vodu. Zamalo su je spasili - iz broda u ophodnji vidjeli su kako njezin Oxford tone i pokušali je izvući, ali je potonula upravo pod krmom." Freddy se okrenu od ostalih i ode do prozora. Našla se u dubokom šoku. Amy Johnson, koja je preživjela pješčane oluje i monsune, nebrojena prisilna slijetanja, prva žena koja je sama letjela do Australije, neustrašiva žena kojoj su milijuni pjevali "Amy, čudesna Amy", ludo odvažna Amy čija upornost nije poznavala granice kad je ostvarila rekordni let lakim zrakoplovom od Londona do Tokija, smiona Amy koja je postigla rekord na putu od Pariza do Cape Towna i natrag, odjevena u Schiaparellijevu haljinu i odgovarajući ogrtač - bilo je nemoguće da je ta Amy Johnson, njezina Amy, najiskusnija engleska letačica, morala umrijeti prva. "Shvaćam te, Freddy", reče joj Jane zagrlivši je. "Kad mi je bilo devet godina, ona je preletjela do Australije u starome malom Mothu. Ja sam sad blizu dvadeset prvoj godini, a ona je poginula pokušavajući prebaciti obični dvomotorac od Blackpoola do Kidlingtona. Tek joj je trideset osam. Ne mogu shvatiti kako se to dogodilo." 89 JUDITH KRANT/. "Možda nećemo nikad doznati, Freddy. Dođi, idemo slagati karte, pobjednik plaća ručak", prekinu je Jane. "Da se nije našla nad vodom, da nije bilo tako hladno..." "Nemoj nagađati, lutko. Amy je jučer sama

odlučila može li letjeti. Mogla je i ostati u Blackpoolu. Kad god letimo, odluka je zapravo na nama. Možemo se spustiti kad nam se čini da je vrijeme loše i pričekati dok se ne razbistri. To znaš ti, kao što je znala i ona. Jučer je ona odlučila da će letjeti, iako bi to rijetko tko učinio. Taj je pravac iznad kopna letjele smo i same mnogo puta. Ona se digla iznad oblaka, Freddv, i izgubila se. Da je bilo drukčije, ne bi se našla nad vodom. Od nas se obično ne očekuje da se penjemo iznad oblaka. Bila je to stvar njezina karaktera kao i lošeg vremena." "Da, karaktera", ponovi Freddv zamišljeno. "Ne leti li svaka od nas sukladno svom karakteru?" Freddv se zagleda po prostoriji u kojoj se okupilo mnogo žena pilota. Tu je bila Winifred Crosslev, koja je nekoć izvodila zrakoplovne vratolomije, pa Rosemarv Rees, baletna plesačica i istraživačica novih zračnih ruta, Gabrielle Patterson, udana i majka, koja je još 1935. bila nastavnica letenja, Joan Hughes koja je počela letjeti kad joj je bilo tek petnaest a sad nije bila starija od Jane i Freddv, Margie Fairweather, kći lorda Runci-mana čiji je brat bio glavni ravnatelj Britanske zrakoplovne korporacije BOAC, a suprug također pilot ATA-e. Sve su one tvorile sjajnu i časnu družinu žena pilota kojoj nije bilo ravne na svijetu; no svaka od njih uistinu je imala vlastiti karakter letača, koji se ogledao u tome s koliko je hrabrosti a koliko pak opreza kretala na let, s koliko natjecateljskog duha a koliko pridržavajući se letačkih propisa, s koliko preciznosti i koliko oslanjanja na slučaj. Koja bi od njih poletjela jučer iz

Blackpoola? Jamačno ni jedna, ili ipak jedna ili dvije... Nemoguće je reći, nemoguće čak i nagađati. "Jane, počinjem shvaćati zašto si bila prva u razredu." 90 /)() PONOVNOG SUSHHTA "Hoćemo li slagati karte ili ćeš mi se i dalje ulagivati?" "Prijeđimo na karte. Zaključujući po jutru, danas nećemo leijcti. Jesam li ti ikad pričala kako se sunce diže u Kaliforniji? Vidi se svakog dana u zoru, vjerovala ili ne, pa i zimi. Jesi li znala da je Engleska na istoj geografskoj širini kao i Labrador? Čudno mjesto za život." "Još jednu riječ, i potražit ću drugu cimericu." Predviđena proslava godišnjice ATA-e otkazana je. Freddv, Jane i još nekoliko letačica okupile su u mjesnoj krčmi u Hatfieldu, ispile po jednu čašu u znak uspomene na Amy Johnson i zatim se kroz zamračeni grad uputile do svojih spavaonica. Devetog i desetog siječnja 1941. Freddy i Jane imale su dva slobodna dana. Prvi put otkako su se upoznale Freddy je mogla prihvatiti Janein stalni poziv da posjeti njezinu obitelj na plemićkom dobru u Kentu. Longbridge Grange bio je dom Janeina oca, lorda Geralda Henryja Wilmota, četrnaestog baruna Long-bridgea, i njezine majke, lady Penelope Juliet Longbridge, rođene Fortescue. Pod teškim mornaričkim ogrtačima nosile su dobro skrojene ali strogo muške odore: mornaričke hlače i tuniku s po dva džepa na

grudima i dva ispod opasača koji je imao bakrenu kopču. Iznad desnoga grudnog džepa nalazio se letački znak -par zlatnih krila koja su zlatnim resama bila našivena na tuniku. Na ramenima su imale dvije zlatne vrpce mlađeg časnika, jednu širu i drugu užu. Freddy je na rukavu nosila crveno-bijelo-plavi znak za Amerikance. Pod tunikama obje su djevojke imale RAF-ove plave košulje i crne muške kravate. Zbog hladnoće, obje su putovale u hlačama i letačkim čizmama, koje su inače bile predviđene samo za uzletište. Ali su u torbama nosile mornaričku suknju s odgovarajućim crnim cipelama i čarapama -službenu odoru kad nije bilo predviđeno letenje. Njihov izgled 91 JUDITU KRANT/, dopunjavale su mornaričke kape koje sli vragolasto nakrivile na čelo. Uspjele su se ugurati u čvrsti Anson, jedan od onih zrakoplovnih taksija koji je prevozio pilote ATA-e na zadatak i vraćao ih u bazu sa zadatka. I Freddv i Jane već su upravljale tim Ansonima, dovoljno velikima da prime do petnaest pilota s opremom i padobranima. Kako bi gubitak jednog Ansona bio prava katastrofa za vojnu logistiku, njima su pilotirali samo najiskusniji letači. Izišle su iz aviona u nekoj zračnoj luci u Kentu, gdje ih je s automobilom već čekala Janeina majka, uspjevši prikupiti dovoljno bonova racioniranog benzina u čast toga dugo najavljivanog posjeta. Lady Penelope potapše kćer i pruži ruku Freddv, ali se zatim predomisli pa potapše i nju. "Tako mi je drago što vas napokon vidim, draga moja. Jane mi je o vama neprekidno pisala.

Mislim da je konačno našla nekoga tko na nju dobro utječe." Zgodna žena kestenjaste kose rekla je to zagledajući s ponosom svoju kćer. "Zapravo, Jane utječe pozitivno na mene", usprotivi se Freddv, nasmijavši se. "Besmisao. Nemoguće. Poznajemo našu Jane, ona je nepopravljiva... iako ponekad može biti umiljata. A sad, ulazite u kola prije nego što se smrznete. Ne smijemo zakasniti na ručak." Vozila je brzo i vješto, pokazujući mjesta na zasnježenim poljima gdje su za najgorih trenutaka Blitza pale njemačke bombe. "Sigurna sam da zapravo nisu ciljali nas - mi uostalom nismo opasni - ali kuća je zamalo ispod letnih pravaca između Londona i luka u Kanalu. Zbilja nezgodno... nakon jedne eksplozije otpala nam je žbuka u sobi za primanje. Naravno, tenisko igralište stradalo je prošle jeseni od zapaljive bombe, a na putu do sela još uvijek leži jedna neeksplodirana bomba. Nadam se da će je netko onesposobiti prije nego što se otopi snijeg. Zbilja glupo. Ipak, to me podsjetilo kako vas moram upozoriti na potpuno zamračenje kuće." 92 IX) PONOVNOG SVSRI"TA "Tko nadzire zamračenje, majko?" upita je Jane. "Ja, naravno. Ne bih se ni na koga drugog mogla osloniti. Koliko god to pokušavao, tvoj jadni otac ne vidi u mraku. Novi vrtlar Small - sad mu je barem sedamdeset pet - doduše je sasvim dobar. U slobodno vrijeme pravi Molotovljeve koktele, za slučaj invazije. Imamo ih već cijelu gomilu. Pokušala sam mu objasniti da je prijetnja invazije prošla - zar ne, Jane? - ali on je gluh, pa niti čuje niti sluša. Ona se osvrnu prema Freddv. "Jane nam je pisala da su

vaši roditelji u Londonu. Kako im je bilo?" "Prilično neudobno i zastrašujuće, ali ništa gore od toga. Obišla sam ih u Londonu prilikom posljednjeg dopusta; jedna kuća na kraju ulice pogođena je bombom, ali inače su dobro." "Kako sam čula, vaš je otac došao da se pridruži generalu de Gaulleu?" "Krenuo je iz Los Angelesa na prvi de Gaulleov poziv iz Londona, u lipnju 1940. i pridružio se ovdje Slobodnim Francuzima. Radi s Gustavom Moutetom i skupinom novinara koji su pokrenuli dnevni list France. Moja majka radi kao vozačica ambulantnih kola... upravo je ovog vikenda na dužnosti." "Sigurno se pritom dobro osjeća", dometnu lady Penelope, pazeći da ne zapita ništa o Delphini, o kojoj nisu čuli od dana kad je Pariz okupiran. Kola su brzo prošla kroz seoce i usporila pred velikim ulaznim vratima. "Dobro došle, drage moje, stigle smo." Lady Penelope prošla je kolima duž pristupnog puta obrubljenog hrastovima i stade pred kućom koja kao da je izronila iz snježnih zapuha toliko se dobro bila uklopila među sada gola ali lijepa stabla i zimzelene grmove tise kojima je bila okružena. Kuća je bila građena na kanat, s jakim hrastovim gredama i žućkastom ciglom, uklapajući se tako u krajolik s kredastim dom i šumom pokrivenom brežuljcima. Jedva da je ikad netko pokušao izbrojiti različite krovne plohe Longbridge Grangea, za93 JUDITU KKANTZ bate pokrivene crijepom i pravo mnoštvo dosjetljivo građenih dimnjaka. Mnogobrojni asimetrični prozori bili su pokriveni malim plohama od stakla, već toliko starog da je

dobilo boju lavande. Zadnji put kad je lady Penelope dala nešto preurediti u jednoj ostavi, pronađena su dva kovana novčića iz 1460. Vrijeme je u Grangeu bilo vrlo ćudljivo, čuvajući samo ono što je ugodno oku. Zgrada Longbridge Grange imala je pet krila podignutih tijekom vremena u različitim slogovima i odražavajući uspone i padove obiteljskog blagostanja. Unatoč svojoj veličini, ništa na toj sjajnoj građevini nije bilo ukočeno klasično. Ona je od davnine bila tek ladanjski posjed, središte oko kojeg su bile okupljene farme Longbridgeovih, pogon za proizvodnju jabukovače, velika štala, kolnica, golubarnik te više štagljeva i ostalih seoskih zdanja. Kad je Freddv ušla u Grange osjećala se kao da stupa u neku prijaznu i mirisnu šumu. Borove grane ukrašavale su vrata i kamine, a božična imela još je visjela u predvorju. Mnogobrojni psi lajali su od radosti pozdravljajući goste. Jane Longbridge bila je druga po dobi između sedmero djece. Dva njezina mlađa brata školovala su se izvan mjesta, ali troje mlađe djece, sve djevojčice - blizanke od devet i najmlađa kći od sedam godina - još su pohađale školu u obližnjem selu. U čast dolaska gošća danas su imale slobodan dan. Stidljivo su se rukovale s Freddv, a zatim se baciše na Jane, zamalo je obo-rivši na tlo. "A sad pođite svi, ručak je u kuhinji." Lady Penelope prekinula je pozdravljanje, gledajući svoje potomstvo i pse s dra-gošću, kao da nije mogla zamisliti otkud svi odjednom ovdje. "U kuhinji?" upita iznenađeno Jane. "To je najtoplija prostorija, draga. Veći dio kuće sad je zatvoren, pa će biti velikog

skidanja prašine kad dobijemo rat. Ali o tom ću misliti kasnije." 94 DO PONOVNCOG SUSRETA Jane i Frcddy provele su veći dio popodneva igrajući se s djevojčicama, uživajući u njihovim zadivljenim pogledima. Freddy se naposljetku uputi u svoju sobu da malo otpočine prije večere, navu-kavši najprije tamne zavjese radi zamračenja. Čvrsto je odspavala jedan sat, a prije nego što je usnula zahvalno je pomislila kako je prostorija ipak topla, iako ne odviše. Pet punih sati ugode... možda i pet i pol? Probudilo ju je kucanje na vratima. Ušla je Jane noseći ogrtač za kupaonicu, debele sokne i papuče za spavaonicu. "Pripremila sam ti kupku", reče ona tihim urotničkim glasom. "Kupku?" "Toplu kupku. Pravu kupku. Onu predratnu. Strogo nezakonitu. Računam na tebe da nećeš nikom reći ni riječi. To mora ostati naša tajna." "Hoćeš reći..." "U kadi ima više od tri i pol inča vode", najavi svečano Jane. "Oh, Jane, kako si uspjela?" kriknu Freddy. "Znaš da to nisi smjela. To je protiv svih propisa." "Ne postavljaj glupa pitanja. Kreni za mnom. Tiho... ostali su zauzeti drugdje po kući. Ne želim čuti ni šapat." Ona stavi prst na usta i pruživši Freddy ručnike povede je niz hodnik do vrata iza kojih je bila velika kupaonica s viktorijan-skom kadom na mjedenim lavljim šapama. Freddy dođe

na vr-šcima prstiju do kade i uzdahnu. Unutra je bilo valjda i petnaest inča tople vode koja se isparavala. Još otkako je objavljen rat nije vidjela kadu s toliko vode. U njihovu vojničkom boravištu mrzovoljna gazdarica im je dopuštala mlaku kupku jedanput tjedno s propisanom visinom vode od tri i pol inča. Sva ostala pranja odvijala su se djelomično, pred umivaonikom u sobi. Ovo je bila prava raskoš! Freddy se razodjenula i brzo se spustila u vodu, utvrdivši da joj dopire točno iznad struka. Uze komad sapuna koji joj je pru95 JUDITU KMN"17. DO PONOVNCK* SUSKI"TA žila Jane, nasapuna kosu i ispere je prije nego što se počela trljati golemom spužvom koja ju je čekala na klupi pored kade. "Bože, kako je ovo dobro! Izvrsno! Ostat ću u kadi dok se voda ne ohladi. Dok se ne smrzne. Ništa me neće istjerati!" "Zar se voda već hladi?" upita je Jane zabrinuto. "Da, zapravo, ali malo. Ne, Jane, što god se dogodilo, nemoj odvrnuti slavinu. Ne bi bilo pošteno prema drugima, osjećam se ionako dovoljno krivom. Kako mogu pogledati u oči tvojoj majci?" Mokra kosa cijedila joj se niz lice obuzeto zadovoljstvom. Koža joj je bila ružičasta od trljanja. "Nemoj biti smiješna. Mama ima još cijelo brdo drva." Jane odjednom krenu prema vratima i otvori ih. "Sretan rođendan!" začu se cijeli zbor glasova. Uđoše tri Ja-neine sestrice, svaka s kotlićem kipuće vode. Iza njih ušla je i lady Penelope, široko nasmiješena, također s kotlićem iz

kojega je izbijala para. One zaokružiše Freddv i uz rođendansku pjesmu počeše lijevati vodu u kadu. Kad se posljednji srok pjesme počeo stišavati, pridruži se i jedan muški glas. Svih petoro Long-bridgeovih ispustiše kotliće, zaboraviše svoju gošću. "Tony!" počeše klicati uglas. Bio je to njihov najstariji brat. Skrivši se pod vodom, zamalo zgrbljena, Freddv je promatrala prizor u kojem su odzvanjali glasovi. Je li Jane i ovo isplanirala? Zar bi moglo biti slučajno nešto toliko tipično za nju? "Tony, uđi i pozdravi se", zapovjedi Jane. "Mlađa časnice Marie-Frederique de Lancel, smijem li vam predstaviti svoga brata, zrakoplovnog bojnika, plemenitog Antonvja Wilmota Ali-staira Longbridgea? Freddv, ovo je Tony." "Sigurna si?" Freddy upita sumnjičavo prijateljicu, dok je rukama pokrivala grudi. "Sasvim, dobro ga poznajem", odvrati Jane. "Dobra večer, bojniče Longbridge." Freddy pokuša ljubazno kimnuti, ali ipak nije podigla glavu. "Dobra večer, mlađa časnice. Koliko vidim, bez odore." 96 1 "Na dopustu, gospodine." "Svi to kažu." "Gospodine, uvjeravam vas da je istina." "Možete li to dokazati?" "Ne." "Onda vas držim za riječ." "Zahvaljujem gospodine." "Nemojte pretjerivati. Možete biti voljno."

"Antony, da si smjesta izišao iz kupaonice", javi se lady Penelope. "Pusti Freddy da se okupa na miru." "Ali danas je njezin rođendan, mama, zar ne shvaćaš da joj je potrebno društvo? Sjest ću ovdje i pričati s njom. Jane, možeš nas ostaviti. Djeco, donesite mlađoj časnici još tople vode." "Antony, nemoj iskušavati moje strpljenje", upozori ga majka. "Dobro, mama, ako već zahtijevaš", reče on oklijevajući, ali ne odmičući se od kade. "Ti znaš da je rat, zar ne? Stari običaji moraju ustupiti pred novima, tako je to. Dobro, majko, ne moraš me štipati. Odlazim." Mrmljajući nešto u sebi, Jane je prekapala po svom ormaru, razgledajući red predratnih večernjih haljina. "Nisam mislila da se ljudi još presvlače za večeru", reče Fre-ddy koja ju je promatrala. "Zar misliš da bi ti se dopustilo pojaviti se na rođendanskoj večeri u odori?" "Nakon javnog izlaganja prilikom kupke, ne znam više što misliti... ili očekivati", Freddy je četkala kosu pokušavajući je ukrotiti, ali danas je, jamačno zbog hladnog vremena, bila još manje ukrotiva nego inače. Imala je doduše ATA-inu propisanu dužinu, tako da se ovratnik odore mogao vidjeti, ali ono što je ostalo nije se dalo natjerati u red. "Baš lijepo što se Tony pojavio", zahihota se Jane. "Mislim da si mu se dopala." 97 JUDITI I KHANTZ "Uz onoliko vodene pare jedva me mogao vidjeti. U svakom slučaju, ja ga se nisam usuđivala pogledati."

"Jesu li svi Amerikanci tako suzdržani?" "A jesu li svi Britanci tako poduzetni?" "Tony? On je apsolutno bezopasan", odvrati Jane preko ramena, ali s izrazom poštovanja mlade sestre spram dvadesetpe-togodišnjeg brata. "Nije bio nasrtljiv, zar ne? Možda je odviše poduzetan, nepristojan ili čak sirov - možda je pokazao da se ne zna uljuđeno ponašati. No ipak, samo se želio s tobom sprijateljiti. Naš Tony je društven momak, dobroćudan. Neće ti dosađivati, lutko. Osim ako ti ne bude do toga stalo. Dakako, bila bi druga priča da si njemački pilot u Messerschmittu ili Jun-kersu 8, tad bi ga se doista morala čuvati. Ah! Evo je, pitala sam se gdje je." Jane izvuče iz ormara vješalicu na kojoj je visjela haljina od srebrnaste tkanine, bez naramenica, zabljesnuvši odjednom cijelu prostoriju. Suknja je bila tako bogata da je izgledalo kao da bi sama mogla otplesati valcer. Struk je bio naglašen širokom vrpcom od crnog baršuna, s čvorom na jednoj strani, odakle su baršunske vrpce dopirale gotovo do poda. Na drugoj vješalici bio je crni baršunski plašt u obliku široko drapiranog luka, ćhrubljen srebrom. "Prilično svečano, rekla bih", dometnu Jane držeći vješalice. "Plašt će poslužiti bude li ti hladno. Probaj kako ti stoji." "Stajat će mi izvrsno! Ništa me neće spriječiti da obučem tu haljinu." Freddv je bila bez daha, s osjećajem neshvatljiva užitka. Sve što se dogodilo otkako je nogom stupila u Longbridge Grange nalikovalo je nekakvu prekrasnom pikniku na travi, zanosu trenutka koji je bio u potpunom neskladu s Engleskom u doba rata. Bila je obuzeta nekom vrtoglavicom, nepristojno uz-

buđena i nedopustivo zadovoljna sobom. Nisu je više smetale ni ozebline. "Cipele!" Jane se lupi po glavi i poče prekapati po garderobi, 98 DO PONOVNOG SUSKhTA i/,vukavši par srebrnih cipela i rublje od tankog platna. "Jesam li Sto zaboravila?" "Imaš li tijaru?" "Nije baš nužna za večeru. Iako... uzme li se u obzir..." "Šalila sam se." "Negdje su zametnute. Zasad nema tijare. Šteta, ali... vrijeme je da se odjenemo. Tata je vjerojatno već došao, a ako ne dobije svoje piće prije večere, mogao bi se namrgoditi. Zovi me ako za-ttrbaš pomoć. Vidimo se u prizemlju za pola sata, u redu?" "Naravno. Hvala ti što si pronašla haljinu, Jane." "U njoj sam bila zaprošena već pet puta... to je sretna haljina... ali ne za momke, naravno. Žalim ih." "Za njih je to bila slaba sreća", usprotivi se Freddv, okrećući se zanosno s haljinom i promatrajući uzbibanu tkaninu. "Treba ih šarafiti, Jane." "Jesam, lutko." Kad je Freddv uspjela navući na sebe nepoznatu odjeću, staviti rumenilo na usne i, neuspješno doduše, srediti jarkocrvenu kosu, odrasli Longbridgeovi već su se okupili u knjižnici, ispred širokog kamina, razgovarajući uglas a ponekad i istovremeno, dok je lord Gerald u srebrnom šejkeru pravio martini za društvo. Freddv je zastala neodlučno pred vratima, osjećajući se zbrkano. Svi nazočni su obitelj,

samo je ona stranac - ali ovdje su je dočekali kao nitko prije. Bilo joj je jasno da poznaje Jane bolje i od vlastite sestre, ali još nikad nije vidjela Janeina oca, a Tonvja je vidjela tek izdaleka u odori RAF-a. Bez sumnje, osjećala se stidljivo - što joj se nije dogodilo već godinama - ali ne i bojažljivo, jer je znala da joj ova izazovna haljina izvrsno pristaje. Ovo je bio,njezin dvadeset prvi rođendan. Bila je počasni gost i, dragi Bože, svi su je već iščekivali. Uz tu pomisao odvažila se na dugi i poletni korak koji ju je uveo u sobu. Janein otac tresao je džin s vermutom, i po zvuku 99 khant/. što je dopirao iz šejkera mogla je zaključiti da će piće ubrzo biti spremno. Ona zastade jer ju je stidljivost ponovno svladala: svih četvoro nazočnih u sobi prestalo je razgovarati i okrenulo se prema njoj. Zavlada tišina koja je bila dokaz divljenja, ali Freddv to nije shvatila. Lord Longbridge odloži šejker i pristupi joj. "Sretan rođendan, gospođice de Lancel", reče, uzevši je za obje ruke i zagledavši se u pobjedonosno plavetnilo njezinih neukrotivih očiju. "Sin mi kaže da sam propustio događaj dana, štoviše godine. To zbilja nije bilo u redu. Nakon takva mog postupka, ne znam hoćete li mi što još uzeti za dobro. Morat ću za vas učiniti iznimku ili, još bolje, kako bi bilo da ponovite predstavu sutra? Ali upozorite me na vrijeme, da je ne propustim. Pitam se pijete li martini." "Sa zadovoljstvom. Zovite me Freddv, molim vas", nasmiješi se ona dok joj je stidljivost

potpuno iščezla u susretu s tim sjedokosim i zgodnim šarmerom čije su oči bile vragolaste kao i Janeine. "Dobro, Freddv", odgovori on i ponudi joj ruku. "A sada, dođite do vatre." On je povede kroz prostranu, polumračnu i visoku prostoriju do Jane, nimalo skromno odjevene u haljini od skrletnog satena, i do lady Penelope, veličanstvenoj u sme-đem baršunu s čipkama boje stare slonovače. Neprimijećen od žena, Tony se provukao do ukrašenog božičnog drvca u uglu, pretvarajući se kao da nešto na njemu dotjerava, a zapravo s namjerom da može bolje promotriti Freddv prije nego što je pozdravi. Kad je ušla u prostoriju, učinilo mu se kao da plovi na nekom svijetlom nimbusu. Bilo je nečega zamalo nebeskog u njezinoj tihoj i srebrnastoj pojavi; ona ga je podsjetila na pojavu zvijezde Večernice. Je li moguće da je to ona ista šaljiva pojava iz kade u kupaonici? Zar je metamorfoza bila tako laka? Hoće li se prije kraja večere pretvoriti u nešto nalik cvjetnom stablu? 100 DO PONOVNOG SUSRHTA "Tony, pomosri mi", zamoli ga otac. "Dodaj Freddv njezin marini." Dok je prinosio čašu s ledom do kamina, bojnik Antonv Longbridge zamalo se spotaknuo o sag koji je tu stajao već pet generacija prije nego što se on rodio. Freddv ga pogleda. "Dobra večer, bojniče", reče. "Sada bez odore, koliko vidim." ■>Ah, ovo." On pogleda svoje večernje odijelo. "Mislio sam... u ovom posebnom slučaju... a moja bi odora ionako morala biti izglačana. Ovo mi se čini udobnijim... napokon, na dopustu šum..."

"Oni uvijek nađu neku izliku, zar ne Jane?" Freddv zatrese glavom ne odobravajući. "Ovo je šokantno. Tipovi iz RAF-a kao da nemaju nikakva morala. Za njih, svatko bi drugi morao biti uglačan. Vjerojatno se nije ni obrijao prije večere", suglasi se Jane. Freddv se suzdrži da ne ispita rukom prijateljičinu tvrdnju. Freddv je znala da je Tony pravi Englez, u što bi bila sigurna i da ga je samo na sekundu ugledala na Sumatri ili Antarktiku. Imao je onu nedvosmislenu, čistu strukturu lica, uvjerljive pokrete tijela, poput noža oštru odlučnost koja nije ostavljala mogućnost dvojbe. Čelo mu je bilo visoko, a glatka smeđa kosa s razdjeljkom spuštala se prema zatiljku u jednom lakom valu. Oči su mu bile blijedoplave pod svijetlim obrvama, nos zašiljen i izrazit kao da je od nekoga križarskog viteza, usta čvrsta, široka i tanka, obrazi ravni i rumeni, uši velike i priljubljene uz glavu. Nije bilo ničega ni opuštenog ni taštog na njegovu mršavom i upečatljivom licu. Tony je bio snažno građen, no unatoč tome, zahvaljujući svojoj visini stvarao je dojam vitkosti. Bio mu je prirođen autoritet i zapovjednički odnos. U njegovim britanskim svojstvima nije bilo ničeg pretjeranog, zaključi Freddy i nasmiješi mu se kao što nije još nikom u posljednje tri godine. "Uspio sam se obrijati", reče Tony odbijajući insinuaciju svoje sestre, "iako voda nije bila topla koliko je trebala biti." 101 JUDITI I KRANT/ "Vjerujem vam na riječ", odvrati Frcddy nestašno i, ponesena potrebom za flertom kakvu još nije osjetila u životu, okrenu se lady

Penelope da je upita nešto o podrijetlu njezine čipke. U prostoriji zagrijanoj dvama velikim kaminima, večeru je servirala jedna postarija žena uz pomoć dečka od četrnaest godina, oboje iz susjednog sela. Njih dvoje su i dalje bili na raspolaganju kuharu u iznimnim prilikama, a ta je čudna kombinacija domaće ispomoći bila - uz radosnu i vedru večeru - jedini znak da je Engleska u ratu. Svatko za stolom blagoslovio je teški mraz koji je zaustavio neprijateljstva - ali nitko za večerom nije spominjao vrijeme, kao da su se svi bojali uroka. Konverzacija što se uz svijećama osvijetljeni stol odvijala među tim ljudima ne bi bila različita ni da se braća Wright nisu rodila, da su potomci Georgea III. još uvijek vladali Amerikom a oni Louisa XIV. Francuskom. Da se šampanjac nije više proizvodio u Champagni, da Mozart ili Gershwin nisu nikad živjeli, da konji nisu više bili uzgajani, da Bloomsbury nije više cvao ili da Fred Astaire nikad nije plesao - oni bi morali naći neke druge teme razgovora. Kad se ugodna večera počela bližiti kraju, lord Longbridge nestade u kuhinji iz koje se vratio s golemom buteljom Dom Perig-nona. Koliko se Freddy mogla sjetiti, otvorio je bocu jednako stručno kao i njezin djed, a zatim poslužio sve uz Tonyjevu pomoć. "Ovo je sasvim posebna zdravica", reče on. "Danas gospođica Marie-Frederique de Lancel Freddy za prijatelje - počinje vrlo zanimljivo životno razdoblje. Alexander Pope pisao je o "žustrom mladuncu" koji "čezne za dvadeset prvim rođendanom", Samuel Johnson o "rastućem samopouzdanju u dvadeset prvoj"... Thackeray je spominjao "divne dane kad mi je bila dvadeset i

jedna". Svi ostali u prostoriji već su proživjeli taj čarobni trenutak, Jane tek prije nekoliko mjeseci, a ja prije mnogo godina, ali svejedno. Važno je da Freddy neće više morati žudjeti 102 DO PONOVNOG SUSHlil"A •m dvadeset prvom - ona je već doživjela taj divni dan i zaslužuje da mu se raduje. Neka ta radost raste sa svakom sljedećom mulinom. Živjela!" Frcddy se zacrvenjela u trenutku kad su svi ispijali čašu u nje-fcinu Čast. Rumenilo se još pojačalo kad je lady Penelope zazvonila i iz kuhinje se pojavio dječak koji je očito čekao iza vrata, noseći više šarenih omota koje je stavio ispred Freddy. "Ne, ne!" počela je prosvjedovati. "Već ste bili tako dobri sa mnom. Ona fantastična kupka Kila je poklon." "Glupost, draga moja. Ovo su samo improvizacije - nismo mogli dospjeti do trgovina, ali za tako važnu prigodu moraš dobiti darove." Lady Penelope bila je neumoljiva. "Hajde Freddy, otvori ih", javi se Jane. Dar lady Penelope bio je debeli i mekani, nebeskoplavi pulover, a jedina je Jane znala da ga je darodavka isplela zapravo za nju. Lord Longbridge donio je srebrnu bočicu s monogramom koju je redovito nosio u lov te uz nju i bocu skupocjenog viskija od slada. "Nosi je uvijek sobom", objasni joj on, "u slučaju brodoloma ili ako na te nasrne pobjesnjeli slon." Jane je iz svog čudesnog ormara izvukla noćni ogrtač od crnog sifona s čipkama, za koji je odlučila da ga ne treba nositi osim u

specijalnim prilikama, koje joj se dosad neobjašnjivo nisu ukazale. "Vjerovala ili ne, draga moja, zatrebat će ti sad kad si dovoljno ostarjela", prišapnu ona Freddy. Freddy je bila dovoljno mudra da se ne pokušava dosjetiti kad je posljednji put bila tako sretna. Bila je već odavno prošla ponoć kad se Freddy napokon našla u krevetu. Formalno gledano, njezin rođendan već je bio prošao, ali oduševljenje je još uvijek poput vina kolalo njezinom krvlju, tako da nije mogla zaspati. A nije to ni željela. Ovo emotivno slavlje • "" *" 103 JUDITU KKANTZ DO I"ONOVNOG SVSKHTA h bilo joj je odviše dobrodošlo da bi mu dopustila da se samo tako istopi u snatrenjima. Ležala je pod pokrivačem otvorenih očiju, odjevena u noćnoj tmini u ogrtač od crnog sifona s plavim puloverom preko njega i u debelim vunenim čarapama, smiješeći se prema stropu koji nije mogla vidjeti. Netko lagano pokuca na vrata. Freddv pomisli da to dolazi Jane na mali trač nakon svečanosti, ali kad ju je pozvala da uđe pojavio se - Tony, sa svijećom u ruci. Pod njezinim treperavim svjetlom vidjela je da je još u hlačama i košulji, ali platneni prsluk zamijenio je kaputom. Ostao je stajati na vratima, ne ulazeći u sobu. "Donio sam vam rođendanski poklon", reče on. "Nisam znao da vam je rođendan, a nisam znao ni da ćete biti ovdje, pa ga nisam mogao

pripremiti za večeru... možda će vam se svidjeti?" "Ne bismo li s tim pričekali do jutra?" predloži Freddv. "Ovo je poklon upravo za noć", objasni on držeći nekakav duguljasti predmet, dobrim dijelom pokriven ukrasima s božičnog drvca, tako da se nije moglo razaznati što je posrijedi. "Ujutro od njega ne bi bilo koristi." "Onda bih ga ipak mogla prihvatiti sada." "To sam i ja pomišljao... najbolje odmah." Priđe njezinu krevetu i pruži joj tajanstveni predmet. Bio je vrlo topao i migoljio se u rukama. "Bože..." uzviknu ona. "Što...?" "To je moja krevetna grijalica", objasni joj on, razgaljen njezinom zapanjenošću. "Napunio sam je prije nekoliko minuta, ali mi je zamatanje oduzelo vremena." "Oh, Tony... nije valjda vaša vlastita krevetna grijalica? Ne mogu vam je oduzeti." "Za nju sam snažno sentimentalno vezan, ali sad mora pripasti vama. Provela je sa mnom mnoge hladne noći, ali pronaći ću neku drugu i pripitomiti je... to valjda neće biti odviše teško. čini zazvižditc, obično se odmnh pojave. Molim vas, zadržite je." "Ako ste sigurni - bilo bi mi vrlo drago. I mislit ću na vas svake noći kad je napunite vodom. A sad idem spavati. Laku noć, Tony." "Laku noć, Freddv", reče on, ali pritom ipak primakne stolac uz njezin krevet, odloži svijećnjak na pod i sjedne pored nje. "Još samo nešto... budući da još niste zaspali, htio bih

s vama izmijeniti koju riječ." "Samo jednu riječ", reče ona, skidajući nespretno načinjen omot s grijalice. Stavila ju je pored sebe pod pokrivačem, koji je privukla sve do brade. "Vidite, upravo sam premješten i postavljen za zapovjednika jednoga novog jata, gomile momaka koje dosad uopće nisam vidio. Hm, pomislio sam da biste me mogli uputiti kako postupati s momcima." "Objasniti časniku RAF-a što da radi sa svojim pilotima? Ha! Laku noć, Tony." "To su Amerikanci iz Orlovog jata. Oni su ovdje još od prošlog rujna, ali nisu mnogi sudjelovali u akcijama. Dok je trajala bitka za Britaniju nije se za njih mogao izdvojiti nastavnik... otkako se vrijeme pogoršalo ostali su po strani, a sad se i njihov zapovjednik razbolio... evo, ti klipani sad su moje novo jato, pa sam pomislio, budući da ste više ili manje Amerikanka, da biste me mogli posavjetovati kako s njima postupati. Zbunjen sam što mi je činiti, to mi je prilično nejasno, pa ćete shvatiti što vas molim za pomoć." "Nemojte ih zvati "klipani" nego "momci", i to bi bilo dovoljno. Laku noć, Tony." ""Momci", to mi se čini odviše nježno. Jeste li sigurni, Fre-ddy?" "Da - "momci" ili "dječaci", to bi bilo sve što se tiče lingvističke strane. Sto se svega ostalog tiče, pridržavajte se slanga RAF-a ili prihvatite njihov. Laku noć, Tony." 1Ć4 105 JUDITU KKANTZ "Zahvaljujem, Freddv. Učinili ste me mnogo sigurnijim." On ustade sa stolca i sjede na rub

kreveta. "Lijepo je od vas što ste mi posvetili ovih nekoliko trenutaka, Freddv." "Uvijek sam spremna pomoći. Laku noć, Tony." "Laku noć, Freddv", reče on, nagnu se preko kreveta i poljubi je u njezina puna, nasmiješena usta. "Oh, Freddv, draga i lijepa Freddv, mogli bismo pokušati još jednom", mrmljao je on prinoseći je k sebi i ljubeći je neprekidno. Oboje je zapravo žeđalo za međusobnom bliskosti, oboje je bilo obuzeto porivom da se dotiču, drže i grle - što je postalo neizbježno još onog trenutka kad je prethodne večeri Freddv ušla u knjižnicu. Bili su zapanjeni dugo odgađanom eksplozijom poljubaca, koja je bila neizbježna, krajnjeg čeznuća odgađanog sve do boli. Tony je glasno uzdisao, ponesen srećom, dok je ležao na pokrivaču i grlio je, pritišćući je uz grudi. Za dugih i nježnih trenutaka što su slijedili predavali su se uzajamnim otkrićima ljubljenja bez riječi, još uvijek razdvojeni s više slojeva vune, promatrajući se međusobno uz slabašno svjetlo svijeće na podu. "Tony... osjećaš li se udobno?" prošapta ona napokon. "Ne baš osobito..." "Mogao bi... skinuti cipele." "Već jesam." "I prsluk... košulju... hlače..." "Tada bih se smrznuo." "Ja ću te grijati." "Jesi li sigurna? Ne bih mogao... ne bih smio... oh, draga, ako uđem u tvoj krevet..." "Jesi li ti zbilja pilot?" upita ga ona dosjetljivo, shvaćajući kako je odviše džentlmen da bi je pokušao obljubiti pod vlastitim krovom, a da prije toga ne dobije

nedvosmislen poticaj. "Sasvim sigurno." "Onda se prestani ponašati kao kakav kukac", reče ona, upotrijebivši podrugljiv izraz u RAFu za neletačko osoblje. 106 DO PONOVNOG SUSKHTA Prije nego što je to izgovorila, svijeća na podu ugasila se, os-i uvijajući ih u.potpunoj tmini. "Prokletstvo", promrmlja Tony dok je tražio svijeću po podu, no pokret mu je bio tako nagao da je svijeću i nehotice odgurnuo do udaljenog kuta sobe. Poku-šsio je pronaći drugu svijeću na noćnom ormariću - ali jedina posljedica bila je da je svjetiljka glasno pala na pod i razbila se u komadiće. "Oh, dovraga", jeknu on i podiže se skidajući sa sebe odjeću što je brže mogao, razbacujući je po podu. Gol, skoči u njezin krevet i pokuša je obujmiti. "Ah!" jauknu ona kad su im se čela glasno sudarila. "Boli li te?" upita on zabrinuto. "I te kako, a što je s tobom?" "Kao da sam slomio nos. Evo, popipaj ga, ne, dovraga, to je moje uho." "Bolje da ne tražim tvoj nos, jer bih ti mogla iskopati oko", pobuni se Freddy. "Zar imaš tako lošu noćnu vidljivost", prigovori on, pokušavajući joj skinuti pulover. "Dereš mi noćnu košulju! Pazi! Oh, grubijane, makni se! Raskinuo si mi jednu naramenicu. I miči to koljeno s moga trbuha!" "Mislim da je to moj lakat." "Kud si se to spustio. Dođi odmah gore! Previše si visok..." "Zar nemaš negdje žigicu?" zavapi Tony, čiji se vrat zaglavio ispod njezina pazuha. Ona se

počela savijati od smijeha. "Tony! Ne miči se! Barem ja znam gdje sam! Skinut ću odjeću i, ako se ne budeš micao, već ću te pronaći." "U redu." On je ležao nepokretno dok je Freddy svlačila pulover, skidala noćnu košulju i sokne, osluškujući kako padaju na pod. A zatim se predade njezinim željnim i slavodobitnim rukama, dišući uzbuđeno u skrovištu ispod njezinih pokrivača. "Bože, bojniče, što je ovo? Oh, to je grijalica - malo sam se zabrinula - a što je ovo?" 107 JUDITU KliANTZ "Nemoj to dirati - još ne." "Zašto ne?" upita Freddv prostodušno. "Izgleda tako... prijateljski." "Ne diraj ga", preklinjao ju je on. "Zašto? Zar ne znaš da smo u ratu? Pravilo je da se ne smije gubiti vrijeme." Ona stavi jednu svoju dugu nogu preko njegova bedra, u darežljivom i neodoljivom pokretu. "Je li ti sve jasno?" šapnu Freddv. "Imam jedno mjesto za njega." Te duboke zimske noći Freddv i Tony samo su isprekidano spavali. Budili bi se iznova, uvijek s novom, razbuđenom željom. Na svojim tijelima pronalazili su najtoplija i najskrovitija mjesta, poput strpljivih ali ustrajnih istraživača koji tragaju vršcima prstiju, jezicima, i nosnicama, umjesto očiju što su ostale zarobljene mrakom. Prošaptali bi jedno drugome riječ zahvalnosti i zadovoljstva, a zatim bi opet usnuli, budili se potom ne snalazeći se, dok ne bi pronašli nove granice koje će prijeći i nova pravila koja će prekršiti. Posljednji san učinio se Tonvju

predugim, pa se prisilio da ustane i malo razmakne tamne zavjese za zamračenje. Odskoči od prozora i sakri se pod pokrivač. "Dovraga!" "Sto je?" upita ga zbunjena Freddv. "Djeca... već su sva vani... upravo su dovršili snjegovića pod tvojim prozorom, jer ga još jučer nije bilo ovdje. Sam Bog zna koliko je sati." "Pogledaj uru, dragi." "Ostala je u mojoj sobi." "Dobro, zaključit će da smo otišli kasno spavati." "Neće, Jane", reče on uvjereno. "Nije me briga", izjavi Jane. "Poljubi me, ti šašavče." "Želim da doznaju! Reći ću svima!" reče on u nastupu zanosa. "Ne! Da se nisi usudio!" 108 DO PONOVNOG SUSRHTA "Koja je adresa tvojih roditelja u Londonu", unita Tony. "Sto kaniš učiniti - nazvati ih i kazati im da si proveo noć sa mnom?" Freddy se odjednom uplaši, jer je izgledao sposoban za sve. "Bit ću u Londonu sljedećeg tjedna. Želim vidjeti tvog oca." "Zašto, za ime božje...?" "Želim ga upoznati sa svojim namjerama, naravno. Želim dobiti njegov pristanak." Tony je to izrekao s toliko dostojanstva koliko je dopuštao njegov trenutačni skromni izgled. "Bože", prošapta Freddy, zamišljajući prizor. "Mislim da to nije dobra zamisao, mogao bi ga... prestrašiti." "Ali želim se s tobom vjenčati, mislim da si

toga svjesna. Prema tome, moram s njim razgovarati." "Zar ne bi prije toga trebao razgovarati sa mnom?" "I hoću, ali sve u svoje vrijeme. Prije svega, moram mu se predstaviti. Hoće li mi prigovoriti što baš ne govorim osobito francuski?" "Neće", nasmija se Freddy. "Ne vjerujem. Ti zbilja kaniš... zatražiti od njega dopuštenje da smiješ... ah... hodati sa mnom?" "Svakako. Ako nemaš ništa protiv." "Ne izrazito, ne bih to mogla." "Prema tome, otići ću ga vidjeti. U redu?" "Zapravo, kad promislim... nakon toliko godina on zaslužuje jedno ugodno" iznenađenje." "Sto hoćeš time reći, draga?" "Možda ću ti objasniti jednog dana. A možda i neću." "Jednog dana reći ćeš mi baš sve", uzvrati on samopouzdano. "Tek nakon dugotrajnog i ustrajnog udvaranja. A možda ni tada. Pribojavam se da su te posljednja zbivanja uvjerila kako sam već tvoja." "Oh, Freddv, ja te obožavam - potpuno i zauvijek. Voliš li me?" 109 JUDITU KMNTZ "Malo." "Ništa više od toga?" "Mnogo više od toga." "Koliko mnogo?" upita on željno. "Rekla bih ti... ali iz grijalice curi voda." I 110 DO PONOVNCKi SUSRETA Glava 17

elphine je kao omamljena stajala na vratima stana u Boulevard Saint-Germain, osluškujući Armandove korake koji su se gubili silaskom niza stube. Još prije jednog trenutka grlio ju je, štiteći je svojim rukama i bedemom svoje ljubavi, iako se stvarnost odlaska uvukla u njezino srce. A sad je već bila potpuno sama u trenutku odlaska on se pretvorio u jedinku među više milijuna Francuza koji su napuštali domove na neodređeno razdoblje, odazivajući se općoj mobilizaciji 2. rujna 1939. Odviše tužna da bi mogla plakati, lutala je nekoliko očajničkih sati sobama stana, prebirući melodije na glasoviru i pokušavajući zatim, umotavši se u ogrtač, zamišljati kako bi on svakog trenutka mogao ponovno uzaći uza stube, okrenuti ključ u vratima i pojaviti se pred njom. U trenutku kad je Armand otišao, izgubila se i Delphinina sposobnost da se suprotstavlja stvarnosti. Ta ju je sposobnost mjesecima jačala, omogućujući joj da održava ravnotežu poput hodača na žici. Ali ta je ravnoteža ovisila o njegovoj nazočnosti; zahvaljujući toj ravnoteži uspijevala je iz misli udaljiti izvjesnost trenutka za koji je znala da će doći. Pritekao joj je u pomoć tek osjećaj samoodržanja: Delphine je 111 JUDITU KKAN1V, shvatila kako joj je prijeko potrebno vratiti se u svoju malu tvrđavu, Villu Mozart, pribrali se u novim okolnostima, okružena svim onim oružjem što ga je oko sebe bila prikupila u vrijeme dok još nije susrela jedinog čovjeka kojega je ljubila.

Nakon što se zaključala u spavaonici svoje ružičaste i tirkizne viktorijanske kuće, pristupila je pisaćem stolu, otključala ladicu i izvukla iz nje stolnu blagajnu. U njoj se medu ostalim dokumentima i baršunastim kutijicama s nakitom nalazila njezina plava, francuska, i zelena, američka, putovnica. Prije više godina, kad je Paul de Lancel shvatio da će njihov boravak u Los Angelesu potrajati dulje, odlučio je objema kćerima osigurati dvojno, francusko i američko, državljanstvo. Iako su obje bile rođene Francuskinje i od francuskih roditelja, od najranijeg djetinjstva živjele su izvan Francuske, a de Lancel je kao diplomat dobro znao vrijednost američke putovnice. Mora se odlučiti, shvati Delphine dok je u dlanovima vagala obje putovnice. Mogla bi napustiti Europu, što je već načinila većina Amerikanaca u Parizu, i otići kući u neutralnu Ameriku. Ubrzo, možda već za dva tjedna našla bi se ponovno u Los Angelesu. Odsjek bi u hotelu Beverlv Flills - mogla bi ih nazvati i rezervirati sobu već ovog trenutka. Bavila se tom zamisli nekoliko trenutaka, već zamišljajući kako naručuje salatu kod Brown Derbvja, kako ruča s nekim filmskim agentom i raspravlja s njim o predloženim scenarijima. Ništa u toj sceni nije bilo nemoguće, nije bilo tek proizvod njezinih želja. Naprotiv, sve je to bilo iz-vedivo i dostižno, a za početak je trebala samo nabaviti putnu kartu. Ipak, odbila je tu viziju svoje budućnosti svim porivima svoje osjećajnosti. Kakva je bila druga mogućnost, ako ne rezervira sebi mjesto na prekooceanskom brodu? Već na dan mobilizacije francuska filmska industrija

gotovo je prekinula poslovanje, kao i glavnina ostalih civilnih djelatnosti. Poput Armanda, i ostali glumci, tehničari i pomoćno osoblje otišli su u vojsku. Obustavljen je rad 112 DO PONOVNIM SUSKHTA na dvadeset filmova. Nije imala posla niti je itko ovisio o njoj, u zemlji koja je u ratu nije mogla raditi ništa korisno. Pa ipak, jednostavno nije mogla otići. Armand Sadowski bio je tu negdje, u njezinoj blizini, na istom francuskom tlu kao i ona, udisao isti zrak. U ovom trenutku nije se moglo doznati točno boraviše bilo kojeg vojnika, ali jamačno će sve uskoro postati jasnije. Možda će joj moći telefonirati iz vojarne, pretpostavljajući da je u vojarni a ne u rovu. Možda će za dvatri mjeseca dobiti dopust, budući da, barem zasada, nigdje nije bilo velikih bitaka. Svaki dan nadala se Armandovu prvom pismu, obećao joj je da će se javljati koliko god bude mogao. Dotle, dok je boravila ovdje, u Parizu, bili su na neki način povezani i imali zajedničku budućnost. Zar bi ikad mogla otputovati od njega šest tisuća milja daleko? Delphine s olakšanjem vrati putovnice u blagajnu. Nije se imalo zapravo o čemu odlučiti. Tijekom zime 1940. dok je trajao drole de guerre odnosno smiješni rat kako su ga Francuzi nazivali, dok su armije bile nepokretne a čak je i RAF bacao samo letke, Armand Sadowski bio je u svojoj postrojbi na sjeverozapadu Linije Maginot. Ali u travnju su Nijemci zauzeli Norvešku i Švedsku, a "smiješni rat" Hitler je prekinuo napavši nezaraćenu Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg, navijestivši tako pohod za

osvajanje Francuske. Demoralizirana francuska vojska, koja se raspadala, odstupala je zajedno s Englezima pred nadi-rućim neprijateljem. Ali već za dva tjedna obje savezničke vojske našle su se pred plažama Dunkerquea. Čudesna evakuacija iz tamošnjih luka tijekom svibnja, kojom su se britanske snage spasile za neke buduće bitke, ostavila je poražene Francuze na obalama svoje domovine, odsječene, bez ikakve mogućnosti daljnjeg povlačenja pred vodama Kanala koji se pred njih bio ispriječio. Armand Sadowski, zajedno sa stotinama tisuća Francuza, bio je zarobljen. Već za nekoliko dana poslan je na prisilni rad u neku njemačku tvornicu oružja. 113 JUDITU KHANT/. Dok je trajala bitka za Dunkerque, Delphine je ostala u Parizu, čekajući novosti. Nastavila je čekati i kad su Nijemci ušli u Pariz, čekala je i onog dana u lipnju kad je između Francuske i Njemačke potpisano primirje, a ostatak francuske vojske bio demobiliziran. Čekala je tvrdoglavo i ustrajno tijekom kaotičnog srpnja i kolovoza. Tek potkraj rujna bila je nagrađena: stigla je dopisnica iz Njemačke kojom je Armand javljao da je živ i da ima što jesti. Sada, kad Nijemci više nisu bili u ratu s Francuskom, bilo im je važno izbjeći napetosti i nerede u okupiranom dijelu Francuske. Stoga je ratnim zarobljenicima dopušteno da se javljaju kući svaka dva tjedna. Poput ostalih francuskih građana koji su primali te dopisnice, i Delphine ih je shvaćala tek kao dokaz da je ratni zarobljenik još živ i da može držati olovku u rukama. Brojili su dane između

pojedinih dopisnica, koje su stizale sve neredovitije. U jesen 1941. Delphine je na svom stolu imala već devetnaest tih dragocjenih dopisnica. Četiri mjeseca ranije, u lipnju 1941. zamrla francuska filmska industrija ponovno se pokrenula. Za manje od četiri mjeseca počelo se raditi na trideset pet novih filmova, pod vodstvom organizacije COIC, a djelovala je uz potporu industrije koja je surađivala kako s vladom u Vichvju tako i s njemačkim okupatorima. Delphine je sasvim jasno vidjela da na filmovima više ne radi ni jedan Židov, no buđenje filmske industrije poklopilo se s puštanjem velikog broja ljudi iz ratnog zarobljeništva. Iako Armand ne bi mogao raditi kao redatelj dok Njemačka ne bude poražena, postojala je mogućnost njegova povratka u Francu-sku.Ta joj je nada omogućivala da se održi. Najjača, najaktivnija i najbolje financirana u filmskoj proizvodnji bila je nova kompanija Continental. S Continentalom su potpisali ugovore najugledniji redatelji kao Marcel Carne, George Lacombe, Henri Decon i ChristianJaque, kao i najslav114 /><> l"ONOVNCKl SUSHUTA niji glumci medu kojima su bili Pierre Fresnav, Danielle Dar-ih"iik, Jcan Louin Barrault, Louis Jourdan, Fernandel, Michel Sinu me i Lulwigc l"cuillere. Potpisala je i Delphine de Lancel, koja jr kao i ostali bila nepolitična i neupoznata s činjenicama. Niti nii znali niti su se brinuli što je Continental bio u potpunosti pinl njemačkim nadzorom/ a njegov je

šef, autokratični Alfred < .rcven raportirao izravno Goebbelsu i bio prisni osobni Gorin-;<>v prijatelj. Lakrdije, priglupe misterije i napuhane komedije bijahu Con-imcntalov omiljeni izbor, načinjen s namjerom da se nadomjeste američki filmovi koji su bili tako uspješni prije nego što su zabranjeni. Continental je snimao i krimiće koje je Georges Sime-non pisao o svome besmrtnom inspektoru Maigretu, kao i pri-u-ilbe klasičnih djela Zole i Balzaca. Prema filmskoj tradiciji kakva je postojala svugdje, Continental je proizvodio onakve filmove kakve je publika željela vidjeti. Bio je to ratni ekvivalent onog Hollywooda koji je snimao popularne filmove o bogatašima tijekom najveće gospodarske krize. U (lontinentalovim filmovima nije bilo propagande za Nijemce: ruta kao da nije ni bilo, svatko je imao jela u obilju, duhan nije bio racionaliziran, alkohol se točio po želji, svima je bilo toplo i nigdje se nije čula njemačka riječ. Vremenski okvir tih filmova bile su idealizirane tridesete, a u Francuskoj su živjeli samo Francuzi. Delphine je bila sretna što je mogla ponovno raditi; rad joj je oduzimao toliko vremena da je malo kad stigla razmišljati. Snimala je vrlo popularnu seriju u kojoj je glumila Milu-Malou, djevojku inspektora Wensa kojega je igrao veliki glumac Pierre Fresnav. Delphine, koja nikad nije osjetila zavist spram drugih žena, sad je odjednom postala zavidna lakoumnoj, šaljivoj i vedroj Mili-Malou. Ta ju je luda djevojka podsjećala na nju prije tri godine. 115 JUDITU KRANT/ Kad je Brunov elitni oklopni zbor, koji nije

sudjelovao ni u jednoj bitki nakon primirja demobiliziran, on se vratio u Pariz što je prije mogao. Nije ga tješilo to što je dobro naslutio ishod rata -problem je sad bio kako učiniti što ugodnijom svoju budućnost, za koju je bio uvjeren da će je proživjeti pod tisućgodišnjim Rei-chom. Da je bio pametan smjestio bi se u Švicarskoj još prije nekoliko godina, ali sad nije bilo koristi od jadikovanja za propuštenom prilikom. Banka Duvivier Freres nije nakon primirja otvorila svoja vrata, a u velikoj konfuziji kakva je vladala neposredno nakon primirja Bruno nije mogao predvidjeti budućnost bilo koje banke. Sto bi, pitao se, morao jedan razuman Francuz raditi u takvim okolnostima? Koje bi bilo najbolje mjesto po ukusu bilo kojeg Francuza ili Francuskinje dok se oko njih ruši politički poredak? Gdje je prirodno utočište kamo se valja skloniti dok se život ne vrati svakodnevici? Gdje se to uvijek moglo nešto pojesti i nešto prodati? Na obiteljskom dvorcu ako je takav postojao. Zemlja. Zemlja je naposljetku bila jedina važna, domišljao se on dok je putovao u Champagnu. U vrijeme kad je Bruno prispio u Valmont, okupacijske snage već su imenovale vodu oblasti: bio je to Herr Klabisch, pripadnik ugledne vinarske obitelji iz Porajnja. Kad je vikont Jean-Luc de Lancel priopćio svome unuku kako su Nijemci naredili da se iz Champagne svakog tjedna mora njemačkim oružanim snagama isporučiti tri do četiri stotine tisuća boca šampanjca, on je samo slegnuo ramenima. To se moglo i očekivati, pomisli on, no to je ujedno ukazivalo da je Nijemcima bilo veoma stalo zadržati stanovnike Champagne u proizvodnji, a

vlasnike vinograda u punom pogonu. Odlučio je naučiti sve što je mogao o poslu koji ga dotad uopće nije zanimao. Ratna je sudbina takva, razmišljao je on dok se odlučivao steći sva potrebna znanja o novom poslu, da nakon loših stvari slijede dobre. Imajući neprekidno na umu da je Wehrmacht njegova najveća mušterija, Bruno je za samo godinu dana uspio steći veliko zna116 IX) PONOVNOG SUSRHTA uje o proizvodnji šampanjca. Obilazio je pozorno vinograde l.uncdu jašući vrsnog konja kojemu nikad nije manjkalo hrane. A ni sam nije nikad gladovao. Sjećajući se prethodnog svjetskog rutu, Anette de Lancel je još prije njemačke svibanjske ofenzive nmrđila da se* njezin ružičnjak s plodnim tlom pretvori u povi (ujak, dok je nekoliko starijih slugu vodilo brigu o pilićima, kunićima, svinjama, jednom biku i nekoliko krava koji su bili Ninješleni u krišom podignutim drvenjarama na čistinama šumarka što je pripadao dvorcu. Ukućani Valmonta prihvatili su hv tih zadataka s voljom, uvjereni da pritom ni oni neće ostati gladni, premda se nisu mogli nadati gozbama kakvih je bilo prije ruta. Tri Jean-Lucova podrumara, rođaci Martin, bili su odviše stari da bi ih zahvatila mobilizacija. Budući da su bili važni za taj osobiti posao, dopušteno im je ostati kod kuće. Nijemci su dvaput godišnje na određeno razdoblje puštali ljude iz zarobljeništva, kako bi u ožujku obavili podrezivanje a u rujnu berbu. Unatoč tome, Lanceli, kao i svi ostali proizvođači šampanjca, ovisili su u doba rata o prorijeđenoj radnoj snazi koja se uglavnom

sastojala od žena, djece i staraca. Pod budnim Brunovim okom ti su seljaci, potaknuti odanošću kući Lancel, uspjeli održati vinograde. Nakon početka rata stari vikont naglo je oslabio, pa su vinogradari prirodno prihvatili Bruna kao autoritet. Dok je jahao obilazeći imanje, Bruno je došao do zaključka kako bi bilo odviše glupo pretpostaviti da je njemački karakter monolitan. Ljudska je narav sa svim svojim inačicama postojala jednako među njemačkim pobjednicima kao i u krugovima pariških bogataša koji su se bavili bankarstvom. Istina, njegova je osobna valuta izgubila vrijednost; njegova titula i podrijetlo nisu više izazivali trenutačno poštovanje niti je njegov dolazak na neki poziv bio dovoljan da mu osigura prednosti koje bi mogao iskoristiti u poslovne svrhe. Ipak, nije li i među ovim osvajačima bilo ljudi koji bi se smek117 JUD1TH KKANTZ šali kad se čovjek prema njima ne bi odnosio s pritajenim neprijateljstvom kao ostalo pučanstvo? Oni bi, dakako, postali sumnjičavi kad bi se jedan Lancel ili bilo koji Francuz počeo prema njima ponašati izrazito prijateljski... ali neka vrsta uljudnosti, samo uljudnosti, mogla bi otvoriti put kakvoj prilici. Neka prilika je morala postojati, uvjeravao je sebe, prilika koju se još nije moglo sasvim jasno razabrati. Onome tko je bio pozoran uvijek su se ukazivale prilike, u miru kao i u ratu, a sada, u ovom dvosmislenom i nejasnom razdoblju nakon primirja, prilika je moralo biti više nego ikad. Francuska je izgubila rat, ali Bruno nije kanio izgubiti

primirje. Njemački vođa u Champagni redovito je slao svoje nadzornike, u blistavim crnim Citroenima i sjajno ulaštenim čizmama, da provjere obavljaju li vinarske tvrtke sve potrebno kako bi udovoljile svojim kvotama. Zrakoplovstvo i mornarica imali su prioritet pri isporuci šampanjca - a jamačno i veliku žeđu -pa je bilo neizbježno držati pod nadzorom nepouzdane vinogradare. Zapravo, njemački su nadzornici nerijetko i sami potjecali iz vinarske struke, pa je bilo nemoguće obični bućkuriš podvaliti im kao Pinot Meunier. Bruno se pitao kako bi bilo moguće iskazati uljudnost spram osvajača a da se pritom ne padne u servilnost. Bilo bi nemoguće pozvati ih na čašicu nekog posebnog vina, kad im je ono ionako pripadalo. Sama uglađenost malo je vrijedila, jer se bez uglađenog ophođenja mogao izgubiti život. No ne bi li bilo moguće, a da se pritom ne potakne sumnjičavost, zatražiti savjet od tih ljudi, koji su bili iskusni vinogradari, pogotovo ako savjet traži netko tko nije podrijetlom iz Cham-pagne? Tražeći savjet moglo se stvoriti dojam da se čovjek povjerava nekomu tko je bio - ne doduše prijatelj, to možda nikada - ali svakako netko ravnopravan. Dok se promatrao u ogledalu brijući se, Bruno je sam sebe uvjerio kako ima vrlo malo ljudi koji ne bi uživali pružiti nekom savjet. Koliko je Ni118 DO PON()VN(X* SVSRHTA koji ne bi uživali da ih kao ravnopravne tretira jedan ari-•iioknit, makar i pobijeđeni aristokrat? /u kratko vrijeme predstavnici njemačkog vođe

iz Reimsa do-■niili su da se mladi Lancel iz Valmonta razmjerno slabo razumije u uzgoj vinove loze. Bruno im je objašnjavao, dok ih je pratio u njihovim nadzorničkim obilascima, da obavlja taj posao lamo zbog osjećaja odgovornosti spram onemoćalog djeda koji više nije mogao na konju obilaziti vinograde. Zaključili su da je taj bankar ovdje u neprilici - nisu ga dakako žalili, jer su i sami bili u neprilici našavši se u Champagni no on nije bio tako težak u ophođenju kao što su bili ostali s kojima su imali posla. Štoviše, Lancel je bio toliko uljudan da i raži od njih savjet kad ga je trebao, što mu se često događalo, a pritom se nije ponašao kao da će ih zaboraviti čim njihov savjet iskoristi. Kad bi se više Francuza ponašalo kao što se ponaša Lancel, njihov bi posao bio znatno lakši. Ruku na srce, i ugodniji. Nije im bilo nimalo ugodno boraviti tako daleko od obitelji i doma, nije im se dopadalo nepodnošljivo dosadno dopisivanje s Berlinom ni udovoljavanje zahtijevanim kvotama, jedva su podnosili otvoreni prijezir što su ga spram njih pokazivali uglavnom svi žitelji Reimsa i Epernava. Bruno de Lancel nije se pred tim nadzornicima ponašao kao da su okupatori, nitko od njih nije mogao zapaziti njegovu urođenu ali dobro skrivenu nadmenost i aroganciju. Ipak, nitko od Francuza u susjedstvu nije mogao prozreti Brunove namjere. One su se mogle zapaziti tek u ponekoj nijansi ponašanja, u ugodno nepristranom držanju, u urođeno ugodnom glasu, u spremnosti da ih pogleda ravno u oči, da izmijeni s njima kakvu malu i bezopasnu šalu, u stvaranju dojma kako svi oni napokon pripadaju

istom čovječanstvu, sve to zaglađeno otmjenim držanjem koje mu je nekad pomagalo i u bankarskim pothvatima. 119 IUDJTH KRANT/ Samo nekoliko mjeseci nakon dolaska u Valmont, Bruno je uspio dobiti njemački Austveis, papir koji mu je dopuštao putovanje do Pariza i natrag. Nije mu bilo teško dobiti tu dozvolu, jer je djelovao vrlo uvjerljivo s objašnjenjem da mora obilaziti svoju kuću. Kad se približio ulaznim vratima pariške kuće, ugledao je pred njima njemačkog stražara. Vrata je otvorio njegov stari ba-tler Georges, uskliknuvši pritom od iznenađenja i sreće. "Gospodin vikont, hvala budi Bogu." "Kako ste se uspjeli vratiti, Georges", upita ga on, nakon što su se smjestili u sobici uz kuhinju. "Kad sam nakon primirja prolazio kroz Pariz, kuća je još bila prazna." "Svi smo pobjegli iz Pariza", objasni mu Georges. "Kad smo se uspjeli vratiti, doznali smo da ste otišli u dvorac. Shvatili smo i zašto - na vama je ležala odgovornost za vinograde." "Tko sada živi ovdje", upita Bruno, primijetivši brzim pogledom da Bruno upravo glača njegov najbolji srebrni pribor. Iz kuhinje je dopirao miris pečenog mesa. "Kuću je rekvirirao general von Stern. On radi u uredu zapovjednika Pariza, generala von Cholitza, u odjelu za kulturne odnose i govori izvrsno francuski. Sretni smo, gospodine vikonte, što je general zadržao svu poslugu, čak i vašeg sobara Borisa, koji je uvjeren da general von Stern nikad prije nije imao sobara. General je, hvala Bogu, vrlo miran čovjek koji

se zanima za antikvitete i veoma mu se dopadaju vaša knjižnica i zbirka oružja. Gospodine, kuća je onakva kakvu ste je vi ostavili, ništa se u njoj nije promijenilo. "Nema ni žene ni djece?" "Sumnjam. Nema takvih fotografija, a to je po mom iskustvu siguran znak. Često dovodi kući neku uličarku, ali je nikad ne zadržava preko noći." "Prima li goste?" "Katkad neke časnike, koji su mirni ljudi kao i on. Ne razgovaraju o ratu, nego o slikarstvu i arhitekturi." Georges je sleg120 IX) PONOVNOG SVSKUTA mu) rumenima. "Večere ini nisu bogzna što, gospodine, ali ledu od srca i uživaju u najboljim buteljama iz vašeg podruma." "Mala je to cijena, Georges. Vi me ohrabrujete. Možda bi za ■•v"" vas bilo dobro kad bih generalu osobno zahvalio što se brine > mojim zbirkama." "To je privremena briga, htjeli ste reći, gospodine vikonte?" 11 Georgesovu glasu bilo je neke nade. "Naravno, samo privremena, zar uopće možete postavljati takva pitanja?" Bruno pruži svoju posjetnicu batleru. "Odnesite ovo von Sternu. Pitajte ga bih li mogao doći da mu zahvalim, u sat koji njemu odgovara. Htio bih se osobno uvjeriti kakav je to rovjek koji spava u mom krevetu." "Shvaćam vas, gospodine vikonte. Imate li kakvih novosti o gospođici de Lancel? I o njezinu djedu i baki, ako smijem pi-lati?" "Loše vijesti, Georges, loše. Gospođica Delphine zaključala se pred svima... čak ni ja

nemam nikakvih vijesti o njoj. Moj djed napokon počinje osjećati svoje godine. Nešto od starog dobrog raspoloženja sačuvala je još samo moja baka." "Svi računamo na vas, gospodine vikonte. Vi ste u našim mislima." "Hvala, Georges. Ostavite mi poruku vašega generala u hotelu." "Nikad "moga generala", gospodine vikonte", pobuni se Georges dok je pratio Brana do izlaza. "Šalim se, Georges. Moramo se i malo nasmijati, zar ne?" Bruno je za nekoliko časaka uzeo mjeru generalu von Sternu. Bio je sitni pruski aristokrat, procijenio je, iz odavno osiromašene obitelji, čovjek koji je zasluživao čin generala podjednako malo koliko i Bruno, učenjak u srednjim godinama kojega je, zahvaljujući njegovu osobitom znanju, Goring odabrao s nekolicinom stručnjaka koji su imali zadatak pronalaziti velika umjetnička djela u Francu121 KRANTZ skoj, namijenjena maršalovoj osobnoj zbirci. Umjeren čovjek, zaključio je Bruno, ne neprivlačan i dovoljno dobro odgojen da bi se osjećao nelagodno pred Brunom jer je znao - bio osvajač ili ne - da nema pravo na tu veličanstvenu rezidenciju u Rue de Lille. Bruno se požurio da mu smiri nelagodu. "Čuo sam strašne priče o pojedinim palačama, generale, povijesnim palačama koje su pretvorene u vojarne - možete sad i sami zamisliti koliko se olakšano osjećam videći da cijenite i razumijete ovu ljepotu." Bruno je to rekao razgledajući knjižnicu kao savršen gost

koji tu nema nikakvih vlasničkih osjećaja, ali se ipak osjećao ponukanim da se divi onome što je zasluživalo divljenje. "Ovo je jedna od najljepših zgrada u najljepšem od svih gradova, vikonte", reče von Stern s prikrivenim zadovoljstvom koje se ipak zrcalilo iz njegovih očiju. "Podignuta je za mladosti Louisa XV. Držim da je sretnicima koji žive u njoj namijenjeno da se o njoj i brinu, kao da su kustosi u kakvu muzeju." "Vi posjećujete muzeje, vikonte?" "Bila je to moja strast, smisao mog života. Prije rata provodio sam svaki slobodni trenutak u muzejima, svaki odmor bio je namijenjen putovanjima - u Firenzu, Rim, London, Berlin, Miin-chen, Madrid, Amsterdam. Ah, to su bili sretni dani, zar ne generale?" Von Stern uzdahnu. "Uistinu. Ali vratit će se, uvjeren sam. Uskoro će, pod Fuhrerovim vodstvom, cijela Europa uživati u miru." "Nadajmo se da će mir posvuda zavladati, generale, jer će inače sva ljepota ovog svijeta biti razorena. Mislim da se u tome možemo u potpunosti složiti." "Da ispijemo čašu u slavu mira, vikonte?" "Vrlo rado, generale, vrlo rado, prihvati Bruno. Pravila o zabrani bratimljenja s neprijateljem ticala su se njemačkih vojnika i 122 DO PONOVNOd SUSRliTA iKiiu uskih kurvi, ne i gospodi* koji su rm>)>li jedan drugom ponudili nešto od zajedničkog interesa. Von Stern nije bio čovjek koji bi podnosio usamljenost, u to se uvjerio dok se opuštao u naslonjaču, očekujući poziv na večeru za koji je bio uvjeren da (V uskoro

stići" Volim te, volim te, pomisli Freddv u nastupu oduševljenja. Volim svakog od tisuću dvjesto pedeset tvojih vatrenih i snažnih konja, volim tvoj gotovo nevidljivi zaklopac, volim tvoja krila zaobljena u obliku elipse, tvoj bučni ispuh i zgodni, tijesni pilotski prostor, volim bezbrojne instrumente na pilotskoj ploči, volim čak i odviše dug pokrov tvoga sjajnog Merlina, stroja koji mi ometa vidik pri uzlijetanju i spuštanju, tvoj odviše teški prednji dio zbog kojega te moram kočiti kao da su dječja kolica, volim te deset puta više od bilo kojeg, inače pouzdanog Hawker Hurricanea, dala bih sve da se mogu s tobom razmahati po nebesima, da mogu s tobom krenuti u bitku pod punim gasom uz dvije tisuće osamsto pedeset okretaja u minuti i zatim s tobom zaroniti do potpunog zajedničkog užitka, napokon, za dessert, letjeti četiri stotine šezdeset milja na sat. Znam da bi to mogao, kao što to svatko zna - ti bi to mogao čim se odlijepiš od tla. Mačkica! Ti si jednostavno jedna ljupka mačkica, Mark 5 Spitfire, jer govorim o tebi. Sto imaš na to reći? "Prokletstvo", reče glasno kad je ugledala šaroliki krajolik Engleske ispod sebe, što ju je podsjetilo da ona tek rutinski isporučuje jednog Spitfirea iz tvornice Vickers Supermarine u East-leighu do vojnog uzletišta Lee-on-Solent. S visine na kojoj se trenutačno nalazila mogla je ugledati preko Kanala zelena polja Francuske, odakle su Nijemci kretali u svakodnevne napade na Englesku. Danas, toga rujanskog dana 1941. vrijeme kao da je bilo stvoreno za letenje. Nad Engleskom nije bilo ni magle ni izmaglice, tek nekoliko

velikih raspršenih oblaka s druge strane vode. Kasno popodnevno sunce, pod oštrim kutom i neobično toplo, 123 IUDITH KRANTZ grijalo joj je vrat na uskom potezu između kacige i ovratnika. Toga tako rijetkog dana, nakon dva prethodna leta, Freddy je za svoj ukus uživala prekratko, leteći tek pola sata. Što je još gore, prema naredbi koju je dobila ATA njezini su letači mogli u Spitfireima letjeti samo standardnom brzinom od dvjesto milja na sat, što je Freddy jako uzrujavalo iako se na tu naredbu već bila navikla. Sada je letjela Spitfireima svaki dan. Ona i Jane bile su privremeno dodijeljene bazi ATA u Hambleu, čiji je zadatak bio iz Vickersove tvornice prebacivati te vitke i profinjene zrakoplove koji su, iz mjeseca u mjesec, bili proizvođeni u sve većem broju. Bilo je opasno držati dovršene zrakoplove na uzletištu uz tvornicu, jer su mogli poslužiti kao dobar cilj njemačkim jurišnim bombarderima. Nakon što je Freddy isporučila novi Spitfire budućim korisnicima, zrakoplov je dobio identifikacijski broj, bio je naoružan, možda i opremljen dodatnim spremnicima goriva za duge letove ili kamerama ako su mu bile namijenjene špijunske misije, na nj je stavljena oznaka nacionalnosti pilota, a ako je posrijedi bio vođa jata, ili skupine jata, i njegovi inicijali na repu. Tako bi zrakoplov postao vlasništvo pilota, njegov najdraži posjed koji je mogao biti predan na upotrebu nekom drugom tek ako dotadašnji korisnik oboli ili pogine. Zrakoplov je pripadao Freddy samo ovih kratkih pola sata.

Tek što je pogledala ulijevo da procijeni udaljenost od obale, vidjela je dvije točkice iza novog, uglačanog zaklopca. Privukle su odmah njezinu pozornost i ona napregnu vid da ih promotri što bolje. Čak i na tolikoj udaljenosti shvatila je da se ondje zbiva nešto nenormalno. Kao većina Engleza, i ona se već bila navikla na promatranje zračnih bitaka s tla, pa je odmah zaključila da jedan zrakoplov progoni drugi. Trebala bi letjeti niže i maknuti se, reče sama sebi, ali se ipak podignu da bolje promotri prizor. Sunce joj je udaralo u leđa, 124 IX) PONOVNOG SUSRETA |)U je za one pilote bila nevidljiva. Zrakoplovi su se brzo približili, možda samo milju daleko, pa ih je mogla prepoznati. Prvi ni roj, čiji se pilot borio za život, bio je još jedan Spitfire kojemu je jedno krilo bilo nagnuto, što je bio siguran znak da mu je pogođeno poprečno kormilo. Drugi avion, Messerschmitt 109F koji je svojim sposobnostima bio usporediv sa svakim Spitfi-irom, približavao se engleskom avionu iza leđa. Spitfire je snažno krivudao nastojeći izbjeći njemačke metke koje je Freddy dobro vidjela, budući da je to već bilo streljivo koje je ostavljalo dimni trag, s namjerom da upozori pilota kako mu je streljivo pri kraju. "Ne!" zavapi Freddy u trenutku kad je pogođeno Spitfireovo spremište goriva, pa su plamenovi počeli lizati od stroja prema pilotu. Zaklopac pilotske kabine odjednom se podiže i pilot iskoči iz gorućeg zrakoplova. Freddy je zadržavala dah, čekajući da se otvori padobran. Pobjednički Messerschmitt, s vidljivim

njemačkim križem na trupu i svastikom na repu, kružio je okolo. Hoće se uvjeriti da je uspio, pomisli Freddy. Ali umjesto da krene kući kad je Spitfire pao u more, nastavio je, ne otvarajući vatru, kružiti u silaznim spiralama nad pilotom koji se spuštao. Ta ga hulja kani ustrijeliti dok je još u zraku, pomisli ona, shvativši da se Nijemac, kojemu je streljivo već bilo na izmaku, namješta kako bi mu pogodak bio što sigurniji. Freddy pritisne priklopac do kraja i njezin avion počne smjesta hvatati maksimalnu brzinu. U tom trenutku, sve što je od Maca doznala o zračnim bitkama, sve što ju je Tony naučio o tome kako se bori RAF i sve njezine vještine u vratolomnim letovima stopilo se u jednu odluku: jedina je nada u čeonom napadu. Svojim nenaoružanim zrakoplovom, imala je samo jednu mogućnost da otjera Messerschmit. Morala je naletjeti punom brzinom ravno pred njegove cijevi. Morala ga je uvjeriti da mu se približava čekajući do posljednje sekunde da otvori vatru. 125 JUDITU KHAN17 Zapazio je da mu se ona približava, jer je prestao kružiti i pri slonio glavu uz vjetrobran ne bi li što bolje vidio. Bili su među sobno udaljeni tek kojih tri stotine jarda, procijeni Freddv automatski. Za precizan pogodak trebalo se približiti na dvije stotine pedeset jarda. Ona se nastavila bezobzirno približavati, sve dok Nijemac nije u posljednjem trenutku skrenuo i počeo se udaljavati prema istoku. "Sredila sam te, jebivjetru, sredila sam te!" uzviknu ona, nastavivši progoniti Nijemca.

Prošlo je nekoliko minuta prije nego što se sabrala i shvatila da se ponaša kao manijak. Bilo joj je snažno tuklo i adrenalin se jamačno popeo na višu razinu nego ikad, pa ona nevoljko posluša glas razuma i okrenu se natrag prema zapadu, ugledavši pilota kako se upravo spušta u vodu. Opremljen pojasom za spašavanje, on se iskobeljao iz padobrana. Dok je letjela zaštitnički nad njim, uključio je uređaj za napuhavanje sićušnoga gumenog čamčića koji je spasio život već tolikim savezničkim letačima. Pilot joj je domahnuo svojim dvostrukim veslom, ali ona je nastavila kružiti sve dok nije ugledala kako se brod za spašavanje odvaja od obale. Nije mogla odoljeti da ne smanji brzinu Spitfirea do najniže moguće granice, samo šezdeset milja na sat. Ona gurnu zaklopac i pokuša domahnuti spašenom pilotu, osjetivši odjednom snažnu struju zraka. No vidljivo joj je bilo tek njegovo ozareno lice. Freddv je shvatila da joj on pokušava nešto doviknuti, ali ga naravno nije mogla čuti. Gurnu natrag kacigu kako bi joj se otkrile uši, ali je i dalje bila prebrza da bi shvatila njegove riječi. Spasilački brod već mu se zamalo približio, pa nije imala izlike za oklijevanje, zaključi ona ožalošćeno. Freddv ponovno navuče kacigu i poveća brzinu, krećući predviđenim smjerom koji joj je bio toliko poznat da je zamalo znala svakog farmera koji je kosio sijeno. 126 no ponovnog suskuta ■>l"icddy, je li ti što o tome poznato?" upita je Lydia James, zapovjednica ženske letačke skupine. Držala je u ruci novine Stu kojima je

bio vidljiv glavni naslov MISTERIOZNI SPITFIRE SPASIO PILOTA RAF-A. Reportažu je napisao novinar koji se Statckao u spasilačkoj postaji na obali kad je onamo prebačen Ipašcni pilot, sav mokar ali neozlijeđen. "Ništa ne shvaćam, Lydia." "Pitali su me o tom incidentu, tom "misterioznom Spitfireu". Ti si jučer letjela nad tim područjem, jesi li zapazila išta neobično?" "Ne, Lydia, ništa." "Čudno, ne mogu pronaći svjedoka događaja. Spašeni pilot izjavio je da nije vidio identifikacijske znakove na avionu koji mu je spasio život, ali tvrdi da je njegov pilot imao crvenu kosu. Misli se da bi to mogla biti neka od naših." "To je malo vjerojatno, da nenaoružani zrakoplov napadne Messerschmitt. Tko bi načinio tu ludost... osim ako nije bio neki muškarac? Zašto su te uopće pitali? Na jednu ženu dolaze tri muška pilota, da i ne govorimo kako bi to bilo protivno propisima ATA-e. Spašeni pilot bio je vjerojatno u šoku." "To sam im i ja rekla", reče časnica James držeći se ukočeno kako i dolikuje. "Dobro, Freddy, mnogo sreće sutra. Nije li ovo pravi trenutak da to zaželim skorašnjoj nevjesti?" "Sasvim prikladno, Lydia. Zahvaljujem na dobrim željama i na izvanrednom dopustu." "U ovim okolnostima, on je sasvim normalan, zar ne?" "Normalan, ali čudesan", odvrati Freddy krenuvši iz ureda zapovjednice. "Oh, Freddy, samo još nešto." "Da?" "Ako želite ostati u ATA-i..."

"Da, Lydia?" "Nemojte to ponoviti." 127 JUDITU KRANT/ Pod lijenim rujanskim suncem Freddyna vjciuaiio^ dana Lonj> bridge Grange drijemao je prekriven mirisima kasnih žutih ruža pc njačica. Eve i Paul de Lancel kao i Nigcl i Andrcw, dva Tonyjcvn mlađa brata doputovali su već prethodne večeri. Svi su Longbridgci nestrpljivo iščekivali kad će kolima prispjeti Freddv i Jane, vozeći se benzinom što ga je Freddv dobila kao vjenčani dar od svojih letačkih kolegica. Kao što je Freddv već prethodno bila upozorila Tonvja, razdoblje udvaranja potrajalo je, budući da ona nije htjela ući u brak a da prethodno dobro ne promisli o svim mogućim posljedicama. Nije bila inficirana onim čestim osjećajem da je njezina dužnost učiniti nekog borca sretnim, što se događalo mnogim ženama u civilu, budući da je bila među rijetkim ženama koje su bile prijeko potrebne ratnom naporu. Iako se dva dana dopusta koje je Freddv imala nakon trinaest dana na dužnosti rijetko poklopilo s kojim Tonvjevim slobodnim danom, mogli su katkad provesti noć zajedno. Napokon je kapitulirala pred njegovom odlučnošću i strasti. Zaljubila se tek oklijevajući, s mnogo unutarnjih pitanja i mnogo potajnih misli, što je po Tonvjevu mišljenju bilo tek privlačno oklijevanje. Iz automobila se jedva izvukla ususret pozdravima i poljupcima, zarobljena rukama djevojčica što su joj se plele oko nogu. "Gdje je moj Antonv", upita ona njegovu majku, začuđena što ga ne vidi.

"Na putu je, telefonirao je upravo prije deset minuta... čudno je to, draga moja, ali čini se da će ti kum morati biti netko koga jedva poznaješ. Patrick je dobio zaušnjake, i to upravo danas!" "Bolje danas nego sutra", odvrati Jane. "Koga Tony dovodi uza se?" "Nekog momka iz svog jata. Mislim... da su imali loše veze, pa se sad moraju žuriti." Freddy se okrenu da poljubi Evu i Paula, koji su se osjećali sasvim ugodno okruženi sitnom djecom. Prethodno su već 128 DO PONOVNOG SUSKKIA puta posjetili Longbridgc Grangc, dolazeći vlakom iz Londonu tijekom proljeća i ljeta 1941. Bili su uzvanici lady Pe-liclope, pa se medu dvama starijim bračnim parovima razvilo toplo prijateljstvo. Jedni drugima svidjeli su se, a svih četvero gajilo jc nadu da će Freddy i Tony napokon sklopiti brak, što ■ sad i ostvarilo. •>Smije li nevjesta biti gladna?" upita Freddy, ne usmjerivši pi-i .u i je nikom posebno. Paul je zagrli i poljubi u čelo. Valja zahvalili Bogu na ovom djetetu, pomisli on i izmijeni brz pogled s livom. Što se događa s Delphinom? Oni izmijeniše poglede uz misao koja ih je mučila tako dugo vremena. Razgovarali su o njoj što su manje mogli, jer Delphine je u okupiranoj Francuskoj bila nedostižna kao da je na drugoj strani Mjeseca. Ipak, to pitanje ih je stalno oblijetale Eve se okrenu, pokušavajući se usmjeriti na Freddy. "Morat ćeš biti jaka da sve to izdržiš", posavjetova ona kćerku. Eve je bila u tijeku svih priprema, počevši od obreda vjenčanja u

seoskoj crkvi, na koji su bili pozvani svi iz okolice, do primanja u Longbridge Grangeu, na kojemu se zbog ratnih zbivanja očekivala samo obitelj - sve u svemu šezdesetak ljudi. Freddy je pomišljala da je i to strahovito mnogo. Freddy i Jane bacile su se na sendivče uz učešće djevojčica, najmlađe Sophie kao i blizanki Šarah i Kate. Uživale su u sobici do kuhinje, jer se nisu smjele ni približiti kuhinji u kojoj su lady Penelope i Eve davale završne upute o svečanoj večeri. Vjenčanja su se tradicionalno održavala u podne, no budući da ni mlada ni mladoženja nisu mogli prispjeti do tog sata, dogovoreno je da se vjenčaju u tri popodne, kako bi se sve moglo obaviti za danjeg svjeda i svi gosti mogli stići prije mraka i zamračenja. "Mislim da to nije bila najbolja zamisao", promrmlja Freddy dovršavajući posljednji sendvič. 129 JUDITU KRAN17. "Što nije u redu... zabolio te želudac? |"-la si prebrzo. Odviše si uzbuđena, to je sve." "Uzbuđena? Koješta, u panici sam. Prestravljena sam. Ne mogu na to pristati, Jane. To je bila pogreška. Jedva poznajem Antonvja. Nisam smjela dopustiti da me nagovoriš na to." "Ja?" Jane se razljutila. "Nikad ti nisam rekla ni riječi. Zar misliš da te ja zbilja želim za šogoricu, ti obična Amerikanko? Moj brat mogao bi imati za ženu i vojvodinu kćerku...a sad je spao na jedno lice koje je samo zgodno. U mirno vrijeme ne bi imala s njim ni najmanjih" izgleda. Što je još gore, ti si zapravo Francuskinja, a naša obitelj nikad nije smetnula s uma što je načinio Vilim Osvajač. Mogao je

ostati na svojoj strani Kanala i prepustiti Britaniju Anglosasima. Gledaj, ako to zbilja želiš, reći ću majci neka obustavi sve. Već smo izgubili djevera, pa zašto ne bismo i mladu? Zenidbeni darovi ionako nisu bogzna što...mogli bismo ih vratiti u trgovine. Ljudi bi razumjeli, otkako je izbio rat svi smo se naučili fleksibilnosti. Da mi Antonv nije brat mogla bih se za nj i udati, tek da ne razočaramo uzvanike. Reci još samo jednu riječ i vratit ćemo se u Hamble i prije nego što primijete da smo otišle. Još bolje, mogle bismo se odvesti u London i pokupiti ondje par punokrvnih i seksa gladnih vojnika. Zbilja bismo se dobro provele." "Dobro, dobro, pristajem na sve", reče Freddv sumračno. Odjenula se u Janeinoj spavaonici, dok su nad njom bdjele Eve i lady Penelope. Potkrovlje kuće bilo je pretraženo u potrazi za vjenčanicama, ali je Freddy bila previsoka za sve što su ostavile ranije generacije Longbridgeovih. Zbog ratnih ograničenja i pomanjkanja kupona za tekstil kupnja nove vjenčanice bila je nemoguća, ali lady Penelope nije popuštala u odlučnosti da nevjesta njezina najstarijeg sina bude doista odjevena kao nevjesta. Uslijed rata njezina se vještina u goblenskom vezu razvijala gotovo do profesionalnog savršenstva. Za gornji dio haljine lady Penelope je iskoristila neku kasnoviktorijansku opravu s ni130 IH) l"ONOVNOG SUSRHTA ikllii 1 širokim ovratnikom, obrubljenim vrpcama, i nabranim tukttvimu koji će otkrivali

Fređđyna gola ramena. Bez imalo ob-"lirt žrtvovala je dvije haljine iz vremena Georgea III., od kojih Jr ledim imala plisiranu satensku suknju, pridržavanu na struku lltukitn pojasom. Nije za Freddy bila dovoljno duga da dosegne jttul, ali je dobro poslužila ispod čipkaste nadsuknje, iza koje se vukla četiri stope duga povlaka. Sophie, Šarah i Kate provele su (iji"lo jutro praveći girlandu bijelih ražinih pupoljaka koja je priili"Aaviila veo dug do ispod ramena, obiteljsko naslijeđe koje je lulo čuvano dulje od tri stotine godina, još od vremena < harlesa II. l"Ycddy, koja je mirno podnosila svoju preobrazbu promatrajući se u ogledalu, pomisli kako će joj vjenčanje biti lakše uz toliko ekstravagancije stoljetnog sjaja; što je manje sebe prepozna-vnlii u tom izdanju bez odore, to joj se zamisao o vjenčanju činila prihvatljivijom. Jedino što je još prepoznavala u ogledalu bila je njezina crvena kosa koja se kao vatromet izdizala iznad •a"c te odjeće u boji stare slonovače. Pa što, toliko se žena vjenčava, govorila je sebi. Udala se nje-ina majka, udala se i lady Penelope koju će odsad zvati samo IVnelope, ali nikad Penny... poznavala je stotine udanih žena loje svoj položaj nisu držale ni neobičnim ni teškim. Zašto joj ■.<• dakle vjenčanje tog ljupkog popodneva pričinjalo toliko čudnim? U drugu ruku, to je bilo pravo vrijeme za let... "Je li i Antony tako dotjeran? Odora izglačana i sve ostalo?" Upitala je Freddy Jane iz puke radoznalosti. "Antony?" Jane ju se odsutno pogledala, odviše zauzeta svojom blijedozelenom haljinom. "Tvoj brat Antony. Mladoženja, kako mi je

rečeno." "Oh, moj Bože!" uskliknu Jane i pojuri da provjeri. Nakon nekoliko minuta vratila se, gotovo histerična. "Od njega nema ni traga. Nitko ne zna ništa!" "Sto si ono maloprije pričala o vojnicima u Londonu?" 131 JUDITU KRAN"VZ "Jane, smiri se", upadne Eve utješno. "Telefonirao je da je na putu, zar ne?" "Prije nekoliko sati!" "Možda se predomislio?" upita Freddv zagonetno. "To se događa i u najboljim obiteljima." "Razgovarala sam s njim", dometnu šestogodišnja Sophie. "Kada, ti mali vraže?" upita je majka. "Prije nekoliko minuta. Bila sam uz telefon baš kad je zazvonio i javio se Antonv. Dao mi je poruku." "Zašto nam nisi rekla? upita lady Penelope gotovo šaptom, kako bi se prisilila da ne zavrisne. "Jednostavno, dao mi je poruku. Nije kazao da je ikome priopćim", odgovori Sophie važnim glasom. "Probušila mu se guma, pa će zakasniti. Rekao je da ga čekamo pred crkvom." Lady Penelope pogleda uru. "Sophie, Kate i Šarah, obucite se u odjeće djeveruša. Krećemo odavde točno za dvadeset minuta." "A što ako budemo morale čekati pred crkvom?" upita Sophie važnim glasom. "Sophie Harriet Helena Longbridge... vi... iskušavate moju strpljivost!" Na te odlučne riječi tri djevojčice nestadoše uz ciku i vrisku. Svadbena povorka, u kojoj su bile kočije a

zatim i cijelo selo pa i poznanici iz grofovije, stigla je pred crkvu upravo kad se ondje pojavio mladoženja. Tony i njegov djever izišli su iz kola i požurili se u stražnji dio crkve malo prije nego što su na tornju izbila tri sata. Kad se zaputila niz crkveni brod prema oltaru, s Paulom ispod ruke, Freddy je nalikovala nekoj figuri iz goblena. Kretala se uz zvuke poznate plemenite koračnice, no ni ona ni ostali u crkvi nisu pritom prestali misliti da bi mogli začuti i prijeteći zvuk bombardera. "To je dakle tvoja djevojka", uzdahnu djever Jock Hampton 132 IX) P()NOVN( h , SUSRHTA 1 I )c ugledao visoku i veličanstvenu limuni pod velom koja |iiil)ližavu. "Sad razumijem čemu tolika žurba." Zaveži", prišapnuymu Tony krajičkom usana, ne želeći da se I > čiji glas ispriječi između njega i pogleda na Freddy koja je I velom bila zapravo neprepoznatljiva. Koliko god bio visok i 11čuvan, Tony je za dobra dva inča bio niži od te vitke crveno.1* Kalifornjanke, koja se našla u Orlovu jatu još od samog po. 11 ka postojanja te postrojbe, mjesecima prije nego što je Tony poslao zapovjednikom. Dva mlada čovjeka u plavim odorama KAP a čekala su bez riječi da Paul dovede Freddy pred oltar i Ni uvi njezinu ruku u Tonvjevu.

|ock Hampton zaostao je korak iza njih i slušao ih kako ponavljaju prisege vjernosti. U polumračnoj crkvi jedva je mogao razaznati Freddvno lice pod velom. Starodrevna čipka bila je tako gusta da je prekrivala boju njezine kose, pa tek kad je zabacila veo u stranu kako bi poljubila Tonvja, mogao ju je pravo pogledati. Jedva se uspio sabrati, ne samo zato što je bila tako lijepa, nego i zato što ju je već jedanput vidio, znajući tog trenutka da je nikad neće zaboraviti. Bilo je to prije samo dvadeset Četiri sata, kad je smaknula svoju kacigu da mu domahne, nakon što mu je bila spasila život. U čast vjenčanja otvorena je najveća dvorana u najstarijem krilu zgrade. Freddy je otplesala sa svakim od svojih novih srodnika prije nego što je na red došao Jock Hampton. "Htio sam vam reći hvala", reče on kad ju je obujmio. Freddy je već bila skinula veo, pa joj je sjajna kosa sad lebdjela oko lica, nakon toliko otplesanih plesova s muškarcima od dvadesete do osamdesete godine, od kojih je svaki tvrdio da joj je sad bliski rođak. Djever je bio posljednja osoba za kojega bi mogla pomisliti da će joj praviti neke komplikacije. No njegove su je riječi zbunile, pa ga pogleda u oči. Odmah je pomislila da Jock Hampton mora biti iz Kalifornije. S tipovima ka133 JUDITU KHANT/. kav je on išla je u srednju školu - bili su to junaci ragbijaških st;i diona, viši od bilo koga u blizini, atletičari i zlatni momci, ne mnogo mlađi od ovoga ovdje, čija je opaljena plava kosa lebdjela po čelu, što nije bilo samo

protupropisno nego i suprotno dnevnoj modi koja je od muškarca zahtijevala da uz pomoć neke navlake drže kosu pripijenu uz glavu. Bio je naizgled čvrst, pomisli ona zaključivši istovremeno s olakšanjem da pleše izvrsno, jak i neukrotiv, dok su mu se svijetloplave oči na neki čudan način lako smiju-ljile, okružene suncem opaljenim borama, tako dubokim da ih je mogao imati samo netko tko je pilot. Taj vikinški vitez, koji se neočekivano pojavio na njezinu vjenčanju, nije se mogao ni ukrotiti ni pokoriti. Freddv je u to bila sigurna. Sve crte njegova lica oda-vale su neku vrstu neotesanosti, kao da je bio sav ćoškast. Zapravo je grubijan, pomisli Freddv. Gdje ga je Tony pronašao? Ona ga pogleda upitno. O čemu je to govorio? "Bilo je to neki dan", objasni on. "Htio sam vam zahvaliti što ste mi spasili život... sjećate se onog momka u čamčiću... zar me ne pamtite? Činite li to svaki dan?" "To ste vi?" "Da. Bio je to vraški let, gospođo Longbridge." "Što? Vi, nitkove! Brbljavče! Kretenu! Zbog vašeg jezika zamalo su me izbacili iz ATA-e. Zar niste mogli držati jezik za zubima? Ne, otandrkali ste sve nekom novinaru... glupane..." Ona u hipu prestade plesati i zamalo se sruši, zaprepaštena tim otkrićem. "Imate odličan dar izražavanja", reče Jock pridržavajući je da vrati ravnotežu. "Sretan sam što danas niste naoružani." "Nisam bila naoružana ni neki dan, mi letimo bez streljiva, mudrijašu." "Blefirali ste Messerschmitt?" "Nisam o tom dospjela promisliti, da kažem istinu."

"Ah, gospođo Longbridge. Nisam siguran moram li zavidjeti bojniku. Zna li on s kakvom se luđakinjom vjenčao?" 134 IX) PONOVNOO SVSKHTA ""/itvežite, painrinjakoviću! Moralu sam za promjenu sebi pri-(ili 1(1 mulo vest-ljii. Vi, muškarci, prisvojili ste sebi svaku mogućakcije, i osiavih\ženama da plaze isporučujući im avione, biste rekli da ste na to prisiljeni? Uostalom, kako se uopće •►|mk llampton, gospođo." "Dobro, Hamptone, da se niste usudili ikad reći mom mužu Slu suhi učinila. Da se niste usudili to spomenuti bilo kome na kugli zemaljskoj, jeste li me čuli? Ili ću vas udesiti, i to dobro. Ktnl ja nekog udesim, on je gotov!" •Obcćajem vam. Strah me je na to i pomisliti." -Pomisliti... na što?" upita ona dok su joj se oči sumnjičavo . .kale. •Pomisliti na ono što sam ionako posve zaboravio." •>Možda niste toliko glupi koliko mi se učinilo." •>Vrijeme je razrežete tortu, gospođo Longbridge." •>Nc pokušavajte promijeniti temu." >>Ne, ne pokušavam, čekaju vas da to učinite. Ali, mogu li viim nešto objasniti, nešto u smislu olakšavajućih okolnosti i tako dalje? I nakon toga ću ušutjeti zauvijek." "Dobro, da čujem." "Nisam rekao novinaru da je to bila žena. Spomenuo sam je-ilino crvenu kosu, iako mi je bilo jasno da tako dugu kosu ne može imati muškarac." Freddy se zamisli.

"Bit će da doista niste rekli novinaru", progovori ona polagano. "Znači li to da vam se moram ispričati zbog svega onoga što sam rekla?" "Nevjesta se nikad ne mora ispričavati." "Ipak, učinit ću to. Nisam vam smjela reći da ste nitkov. Ne na dan svog vjenčanja." Oh, kako želim tu djevojku, pomisli Jock Hampton. Morala bi biti moja. 135 JUDITU KRAN"IV. Glava 1§ Na plakatu što je početkom 1943. bio izlijepljen širom Francuske vidio se jedan mišićavi i dobro uhranjeni mladi Francuz, odjeven u radnički kombinezon, ponosita držanja pod narančastim nebom i ispred gomile alata. U udaljenosti mogao se vidjeti sitni Eiffelov toranj, a proglas crvenim, bijelim i plavim slovima objavljivao je: RADOM U NJEMAČKOJ TI PREDSTAVLJAŠ FRANCUSKU VRIJEDNOST. Francuska vrijednost, razmišljao je Bruno dok je prolazio ispod plakata, uvijek će biti poželjna roba u bilo kojem obliku... premda je sam sebi čestitao što nije bio prisiljen zastupati francusku vrijednost prisilnim radom u Njemačkoj, što ga je plakat tako žarko propagirao. Zahvaljujući Valmontu bio je izuzet od takve obveze. Kad je njegov djed Jean-Luc de Lancel 1942. umro od upale pluća, Bruno je postao gospodar kuće Lancel, dvorca Valmonta i svih vinograda. Nakon smrti svoga supruga, ojađena Anette de Lancel povukla se u svoje prostorije i nije više pokazivala nikakvo zanimanje za upravljanje imovinom. Usprkos razmjerno dobrim odnosima koje je Bruno

održavao s njemačkim vođom u Champagni, nije mogao promijeniti temeljnu činjenicu da je njegov šampanjac zapravo njemački ratni 136 DO PONOVNOG SUSKliTA plijen, Istina, Nijemci su naposljetku dopustili uzgajivačima da ((lodaiu gotovo četvrtinu svoje godišnje proizvodnje civilnim Uiipt ima u Francuskoj, Belgiji, Finskoj i Švedskoj, ali ta je po-piiNtljivost omogućavala tek održavanje proizvodnje, i ništa više. Štunpanjac više nije bio unosan posao, razmišljao je Bruno lju-liio nakon pokopa djeda, promatrajući vinograde što su se unedogled širili po valovitim dolinama ispod dvorca. Bila je to fran-" uska vrijednost, to nije poricao, ali jednako tako mogao je to I "ili i neki mesar koji stoji pred svojom tezgom s iznutricama tripicama, jetricama, mozgovima i gušteračama bez obzira nu estetski užitak što mu ga je pružao pogled iz zamka. Nakon dvije godine provedene u Valmontu znao je sve što je bilo potrebno za uzgoj vinove loze, u svakom slučaju daleko više nego što je ikad mislio da će mu trebati. Nije imao ni najmanju namjeru ostati nakon svršetka rata u ovom neizmjerno dosadnom kutku Francuske - a rat će, kad •.(■ sve zemlje iscrpe, naposljetku morati prestati. No tko bi mogao znati kad će se dogoditi? Tko bi mogao znati gdje će se nalaziti buduća središta moći? U Parizu su ljudi malo znali o razvitku ratnih događaja, ovdje u Champagni, daleko od ratišta, još manje. Poput milijuna drugih ljudi i on je zamišljao da Francuska naposljetku neće biti smatrana za poraženog neprijatelja, nego će kao

podređeni partner biti na neki način priključena Njemačkoj. Bruno popipa ključ golemih podruma sa skrivenim šampanjcem, što je ležao netaknut još otkako je rat počeo, budući da o tom skrovištu Nijemci nisu imali pojma. Tajna je bila u posjedu njega i trojice podrumara Martina, koji su posljednji put unijeli u podrume berbu iz 1939. godine. Djed mu je tek dan prije smrti dao u ruke taj dragocjeni ključ. Bruno se sjećao da mu je djed, kad su prvi put zajednički obišli te podrume 1933. godine, rekao kako će Lanceli u slučaju rata moći nakon svršetka neprijateljstava obnoviti vinograde za137 JUDITU KHANTZ hvaljujući tim golemim zalihama šampanjca. Međutim, šio se njega tiče - razmišljao je Bruno - dvorac bi se mogao pretvoriti u ruševinu, a na plemenitim tlima oko njega mogao bi se uzgajati i kupus. Nije mu bilo ni najmanje stalo da se bavi vinogradima i nadzire berbu. Neka ide dovraga ta francuska vrijednost! Bi li više volio ovo tlo kad bi mu jednog dana pripalo u cijelosti, kad ne bi bio prisiljen dijeliti vlasništvo sa svojim polusestrama? Ne, zaključi on, ni u tom slučaju. Bio bi dakako sretan zbog vlasništva, ali nikad ne bi mogao cijeniti tu zemlju kao takvu, zemlju koja je zahtijevala toliko truda. U zemlji treba uživati, ne služiti joj. Dvorac bi valjalo cijeniti zbog obilja divljači oko njega, zbog konja i odlazaka u lov, zbog veličajnosti umjetnina i same građevine, zbog uspomena na davno umrle kraljeve i sjaj prošlih stoljeća -

što su sve bili dvorci Saint-Fraycourtovih prije nego što su izgubljeni. Valmont, međutim, nije bio dovoljno sjajan, njegovo umjetničko bogatstvo sastojalo se od obiteljskih portreta i dobrog, ali nipošto osobitog pokućstva. A ovo tlo u Champagni bilo je isključivo poljoprivredno, bez obzira na plemenitost loza što su ovdje rasle. Kad bi bio isključivi vlasnik, namjestio bi nekog upravitelja koji bi iz svakog hektara iscijedio najveći mogući profit, a u Valmont bi svraćao samo da provjeri varaju li ga. Kakve je koristi imao kao aristokrat, kad je u Valmontu morao raditi kao bilo koji seljak, jedan od onih malih posjednika patuljastih vinograda? Ali ono brdo šampanjca u podrumu - to je bilo nešto posve drugo. To je bilo bogatstvo, danas dragocjenije i od zlata, i ono mu mora poslužiti. Nakon djedove- smrti mogao bi sve to prodati. Morat će se požuriti jer je rat svakim danom dok su ondje ležale zaspale zelene boce sa svojim blistavim etiketama -bio za jedan dan bliži svome kraju. Bez obzira na to hoće li Nijemci postati neupitni gospodari Europe, s primirjem će nastu138 DO PONOVNOCi SUSRHTA pili razdoblje neizvjesnosti, kako se to dogodilo i nakon pada I i mu uske. Ali ovaj će se put tjolje pripremiti, obećao je sebi Bruno. Sam-pMiijiii" će dotad biti pretvoren u sigurnu valutu koja će biti sklonjenu u sigurnoj zemlji, pa će moći uhvatiti prvu zgodnu priliku koju mu mir bude pružio. Imao je već dvadeset osam godina, od kojih je tri upropastio u Champagni. Doista, i to mi je neka francuska vrijednost!

Bruno je krenuo u posjet generalu von Sternu, koji se u Rue de Lille već osjećao kao u vlastitom domu. Bruno ga je posjećivao što je češće mogao, pa im nije trebalo mnogo da postignu džentlmenski dogovor o sudbini onih stotina tisuća boca, uskladištenih u gomilama visokim po dvadeset stopa, koje su imale značiti snagu kuće Lancel i njezinu budućnost. Tijekom svojih potraga za umjetničkim djelima general je stekao daleko veće spoznaje o tome što tko u okupiranoj Francuskoj prodaje nego što mu je, strogo uzevši, bilo potrebno za njegovu misiju. Odmah je shvatio u čemu je Brunov problem, pa je uz nekoliko telefonskih dogovora podijelio s njim plijen na obostrano zadovoljstvo. Sporazumjeli su se da konvoj teretnjaka, koji je bio na generalovu raspolaganju, povremeno neupadljivo navraća u Valmont. Uredni njemački vojnici prenosili su boce šampanjca u rukama od podruma do pristiglih teretnjaka, s istim onim poštovanjem spram plijena što su ga pokazivali i za slike ili kipove. Ništa nije bilo razbijeno, nije bilo ni pljačke ni vandalstva, ništa što bi moglo privući pozornost nekoga iz dvorca: O dogovoru nisu imali pojma ni njemački časnici iz Reimsa, koji nisu običavali navraćati u podrume preko noći. Mjesec za mjesecom, skriveno blago Valmonta postupno je nestajalo, sve dok se bogatstvo kuće Lancel nije zauvijek izgubilo na crnom tržištu, a Bruno, zahvaljujući svojim vezama u Švicarskoj, uspostavio ondje osnovu svoga bogatstva. Nitko 139 JUDITU KKANTZ DO I"ONOVNCK! SUSRETA

nije bio pogođen, osim trojice podrumara iz obitelji Martin čija je nesreća bila to što su znali o postojanju tajnog skladišta. Bruno je zaključio kako bi bilo prijeko potrebno osloboditi se tih neugodnih ljudi. Oni ne smiju ugledati prazan Tresor. Kad je jedan"časnik iz Reimsa navratio sljedeći ,put u inspekciju vinograda, zatekao je Bruna duboko uznemirenog. Trebao mu je savjet, kao i često prije toga. "Držim svojom dužnošću upoznati vas s činjenicom da su tri moja najpovjerljivija čovjeka pristupila pokretu otpora", reče mu Bruno. "Ne znam što mi je činiti, budući da su ti ljudi bili dragi mom djedu, ali ne mogu ih, po svojoj savjesti, štititi jer bi to značilo da im se pridružujem." "Vikonte, vaša odluka je razborita i domoljubna. Dajte mi njihova imena i ne mislite više na njih. Obavijestit ću Gestapo u Reimsu." Nedostajat će mi njihovo iskustvo, pomislio je Bruno kad je dočuo da su tri Martina ubijena. Ipak, priznao je sebi, i Gestapo može nečemu koristiti. Dala bih sve kad bih ponovno mogla čuti Carvja Granta kako se ironično smije, vidjeti Freda Astairea kako skakuće plešući uza stepenice ili Mirnu Loy kako od nekog muškarca pravi budalu, pomisli Delphine dok je sjedila kod vlasuljarke. Namještala joj je periku koja će joj prikriti kosu i pretvoriti je u filmsku caricu Josephinu. Ali američki su filmovi bili tek nostalgična uspomena, jer je njihovo prikazivanje zabranjeno 1940., odmah nakon okupacije. Sad se pripremala da nastupi u tko zna već kojoj raskošnoj povijesnoj drami, kakve su posljednjih godina stekle toliku popularnost

među proizvođačima francuskih filmova. "Prestiž" i "visoka umjetnost" bile su im riječi vodilje, pa su producenti gubili vrijeme u kantinama procjenjujući veliča li neki novi scenarij dovoljno francusku kulturu i tradiciju. Okupirana Francuska bila je doduše odvojena od ostalog svijeta, ali je stekla priliku da uživa u vlastitoj slavnoj prošlosti. Kinematogralija se okrenula nsiira^, prema ponositom nacionalizmu prošlosti, |iirmn vizijama nekadašnje slave. Mnogi su producenti tvrdili kako su tim epovima uzdizali n.ulu i nadahnuće među Francuzima nakon poraza, ostali pak, koji su otvoreno prihvatili novi režim, priznavali su da im je bi-)i"H u povijest dobrodošlo utočište. Mitovi i legende bijahu neizbježni, tvrdili su, jer tragičnu stvarnost današnjice ionako nitko ne smije prikazati na platnu. Osvajač je bio dovoljno lukav da zna kako predstava mora ići dalje, osobito za ljude jednog poraženog naroda koji su hrlili u kinematografe više nego ikad ranije. Delphine je nosila stilske perike i haljine duge do poda u svih pet svojih posljednjih filmova. Svi su snimani u dvorcima koje su Nijemci prepustili filmašima, ili na pažljivo uređenim prostorima za zvučno snimanje. Scenariji su bili prepuni uznositih literarnih izraza, a filmska akcija odvijala se uz strogost forme i sklonosti perfekciji sentimenta, što je bio povratak klasicizmu koji nije ostavljao prostora spontanosti kakva je vladala u prvim Continen-talovim filmovima. Delphine je profesionalno okrutno ispitivala svoje lice u ogledalu garderobe. Da, još je

mogla izdržati istraživačku strogost krupnog plana, iako se pitala kako je to uopće moguće, budući da od Armanda nije primila dopisnicu zamalo već četiri mjeseca. Kad bi se našla sama kod kuće, bez šminke, primjećivala je bore oko očiju koje su bile posljedica dugih noći provedenih u plaču, očaju i besanici. Ako ona vidi bore danas, kamera će ih vidjeti već sutra, pomisli zabrinuto - a nije si smjela dopustiti da ostane bez posla. Morala je potražiti savjet, razgovarati s nekim, zaključi ona dok su joj na periku stavljali tijaru s lažnim dijamantima i smaragdima. Ne uspije li pronaći utjehu, slomit će se pod rastućim teretom straha za Armanda. Ali kome bi se mogla obratiti? Još od 1940. neprekidno se dopisivala s bakom u Valmontu i to otvaranje srca staroj ženi pružalo joj je utjehu, kao da je vodila kakav dnevnik. Odgovori 140 141 JUDITU KKANTZ na ta njezina pisma pristizali su sve rjeđe kao da ih je nasumce slala zatvorene u boci ali ta korespondencija ipak joj je davala neki osjećaj obiteljske prisnosti i topline, poput onih malih grijalica što su ih u mufovima nosile dame viktorijanskog doba. Dakako, osamdesetogodišnja Anette de Lancel nije više mogla pružati utjehu svojoj unuci, kao što je to činila nekad, kad je bila priredila ljetnu večeru prije sedam - ili sedam stotina - godina i tako promijenila tijek njezina života. Oklijevajući, Delphine shvati kako je nastupio trenutak da potraži Bruna. Pokazalo se da je bio u pravu kad je govorio o ratu i o progonima

francuskih Zidova nakon okupacije, pa je zažalila što nije bila dovoljno razborita da ga posluša. Sada, promatrajući unatrag, shvatila je koliko su ona i Armand bili ludi što su nastavili živjeti kao da se oko njih ništa ne događa. Bili su uostalom nerazumni kao i golema većina ostalih - izuzev nekoliko opreznih pesimista među kojima i Robert Siodmak, Max Ophiils, Boris Kaufman i Jean-Pierre Aumont, koji su navrijeme napustili Francusku. Kad je Delphine potražila Bruna telefonom u Valmontu, rečeno joj je da on upravo provodi nekoliko dana u Parizu. Potražila ga je u njegovu hotelu, iznenađena što je njegov glas tako ugodan, kao da se posljednji susret među njima nikad nije zbio. "Naravno da imam vremena vidjeti te, guščice, zar je moguće da to ne učinim?" uskliknu on, i oni smjesta ugovoriše susret, sutradan u Villi Mozart. Delphine se obukla i dotjerala, i kad je bila gotova s pripremama zaključi da se nije mnogo promijenila u usporedbi s djevojkom koju je on posljednji put vidio prije zamalo četiri godine. Ne smije pred njim pokazati da ju je uhvatila panika: svi instinkti uvjeravali su je da joj slabost ne bi bila dobar saveznik. Elegantna je kao uvijek, pomisli Bruno kad se s njom pozdravljao. Delphini je bilo već dvadeset pet godina, i svojim se izgledom razvila iz djevojke u ženu. Opčinjavajući šarm njezina 142 IX) PONOVNOG SUSKHTA "reolikog lica, njezine velike ukošene oči sva se ta magična lje-pohi s vremenom samo uvećala. Sto bi je osim neke nevolje ili "uzdržavanja moglo lišiti snage koju je prije posjedovala, pitao hc on prodirući u njezine

maglovite sive oči. Odmah shvati da je zbog nečega prestrašena. Pružila mu je aperitiv, pa su zatim počeli čavrljati o nevažnim stvarima. Delphine odmah zaključi da je Bruno bez predrasuda kao što je bio i prije, da je lak za razgovor kao što je bio nekad, dok su bili prisni i činili jedno drugome usluge ne pitajući se o njihovim razlozima. "Zabrinuta sam, Bruno", upade ona odjednom. "Armand je zarobljen kod Dunkerquea i poslan u Njemačku na prisilni rad u tvornicu. Do prije četiri mjeseca javljao mi se dopisnicama da je dobro... no otada od njega ni riječi." "Što si poduzela da doznaš gdje se nalazi?" upita je Bruno poslovno. Tako dakle, pomisli on, i dalje je posrijedi onaj prokleti Židov. Bilo je to nesretno i glupo s njezine strane. Potpuno nepotrebno. "Što mogu učiniti, Bruno? Ne znam otkuda početi." "Pa sigurno imaš neke prijatelje... ljude koji bi imali interesa..." "Imam prijatelje u studiju, i više nego dobre prijatelje, ali kako mi oni mogu pomoći?" "Ne mislim na njih, cherie, ali pretpostavljam da dobivaš pozive za salone njemačkog ambasadora Obetza i gospodina Ep-tinga iz Njemačkog instituta..." "Naravno da ih dobivam, ali da odem onamo? Nikad nisam na to ni pomislila." "Pogriješila si, guščice, ako mi dopuštaš taj izraz. Odsjekla si se od mogućih prijatelja, važnih kontakata, ljudi koji bi ti mogli pomoći." "Nijemaca?" 143

IIIDITII KHANTZ "A koga drugog? Oni upravljaju Europom, tko bi to moj;;u> biti ako ne Nijemci?" "Zašto bi mi neki Nijemac pomogao u potrazi za nekim Židovom?" "Ah, Delphine, ti sve vidiš crno-bijelo, kao nekad. Bila je to šarmantna osobina u doba mira, ali je vrlo prostodušna u trenutačnim okolnostima. Godinama si dobivala vijesti od Sadow-skog, što znači da su ga uzeli kao Francuza poljskog podrijetla, kao i bilo kojega ratnog zarobljenika. Je li on obrezan? Nije? Znači da je imao sreće. Bilo bi sasvim nerazumno u ovim danima tražiti obavijesti o nekom Židovu koji se zove Sadowski, ali o francuskom građaninu koji je k tome dobro poznati filmski redatelj Sadowski, zašto ne? Svatko bi shvatio kad bi upotrijebila svoj utjecaj u potrazi za njim." "Moj utjecaj? Kakav utjecaj?" "Delphine, danas si slavnija nego što si ikad bila, shvaćaš li to? A slava znači utjecaj, ako se pravilno iskoristi. Ne iskoristiti taj utjecaj bilo bi isto kao i spaliti svoj novac, draga djevojko. On ne traje vječito, kao zlatne poluge u bankovnim podzemljima." "Ne znam kako bih počela." "Jesi li me 2ato zvala?" "Htjela sam... čuti tvoj savjet." "Prepusti se u moje ruke, Delphine." "Oh, Bruno, vjeruješ li zbilja da ima neke nade?" Delphine zaplaka, nesposobna prikriti svoje emocije. "Naravno da ima nade", reče on ohrabrujući je. "Još ću razmisliti odakle bi bilo najbolje krenuti, ali ako budeš sa mnom surađivala i slijedila moje savjete, učinit ćeš najviše što

se u današnje vrijeme može učiniti za Sadowskog." "Naravno, Bruno, naravno. Učinit ću sve što kažeš!" 144 IH) PONOVNOi IJSRETA Dok je brzo koračao prema svome lioteiu na lijevoj obali, Bruno l>- ziulovoljno pjevuckao. Kad je Delphine izišla iz njegova života, "mino je bez važne potpore. Takva sestra bila je dragocjena u prolomi, a sad bi mogla biti još dragocjenija. Očito mora ostati u uvje-irujti da je Židov još živ. To je šteta - bila bi mnogo korisnija kad hi uvidjela kako bi bilo bolje da je mrtav. Ali ako bude lišena te nude, postat će bezvrijedna. Dobro, on će joj već dati neke nade tiiida je besplatna - ali što bi ona mogla učiniti za njega? Nisu mu bile potrebne usluge njemačkog ambasadora u Parizu ili predstavnika njemačke kulture i umjetnosti, razmišljao ic Bruno prelazeći Seinu. Nije bilo važno što Delphine nije njegovala veze s Obetzom, ili Eptingom, pa ni s Grevenom, svojim icfom u Continentalu, premda je to mogla učiniti vrlo lako. S druge strane, njegov general von Stern... da, von Stern bio je nešto sasvim drugo. Taj čovjek pokazao se vrlo umješnim kad |e posrijedi bio šampanjac. Zašto ne bi s njim uglavio još koji posao? Hodajući pariškim pločnikom Bruno je razmišljao o novostima, točnije o glasinama, budući da tisak gotovo nije objavljivao novosti, o posljedicama poraza goleme njemačke vojne sile prije nekoliko mjeseci kod Staljingrada, na početku 1943. godine. Pitao se je li to znak

mogućnosti da Nijemci ipak neće preostati jedina velesila u Europi, ili je to bio tek pogrešan potez u nizu pobjeda? Naposljetku, ni Napokon nije uspio pobijediti rusku zimu. Uostalom i nije bilo važno što nije mogao odgonetnuti kakve će biti posljedice Staljingrada - što god taj događaj sobom nosio, zaključi on, bio je pravi trenutak da sada, prije svršetka rata, počne graditi svoje bogatstvo. Von Stern je bio odviše tan-koćudan čovjek da se s tim ne bi složio. Obojici je bilo potrebno isto: bogatstvo u budućnosti. Ali von Sternu je bilo potrebno još nešto, čemu su stremili svi osvajači velikih i sjajnih gradova: priznanje. Njegova moć i polo145 IUD1TII KliANT. žaj porasli su, pa mu večere nisu više bile ograničene na uzak krug šutljivih časničkih prijatelja. Već je počeo pozivati i neke Francuze, kao što su to činili ambasador i predsjednik Instituta, a neki - iako ne svi odazivali su mu se i dolazili na večere u Rue de Lille. On je već više puta natuknuo Brunu kako bi volio da mu bude učinjena čast time što će biti predstavljen Delphini. Bruno je morao izmišljati izlike, neugodne u svoje vrijeme, no sad su postale nepotrebne. Mnogo je bolje što će sad moći predstaviti Delphinu, nakon tolikih von Sternovih iščekivanja, umjesto da je to učinio dok su podrumi Valmonta još bili puni. Da, Delphinom se moglo upravljati iskorištavajući njezine nade. Ona će sigurno staviti na sebe najblistavije dragulje i najljepšu haljinu. Kad bude sjela uz von Sterna, on će joj kazati nekoliko riječi koje će podgrijati njezine nade. Svako od njih dvoje

dobit će ono što je željelo... ništa više... ali to će im biti dragocjeno kao što je njemu bio Tresor, sada zaključan i zaboravljen, kao da ga nikad nije ni bilo. Voljela je Freddy sve više i više, pomisli lady Penelope dok je u svojoj kamenom popločanoj kuhinji jedne vruće nedjelje na početku svibnja 1944. pripremala piknik za svoju obitelj. Ali nije li ipak usput previše razmišljala o golemim bombarderima koji su neprekidno letjeli iznad nje? Već prije godinu dana Freddy i Jane kvalificirale su se za upravljanje tim četveromotornim nemanima do odredišta u Marston Mooru, a ti su letovi po mišljenju lady Penelope bili malo... neprikladni za žene. Nelagodno se osjećala dok je pomišljala kako te dvije djevojke upravljaju same bombarderima, iako bi im katkad prilikom leta bio dodan inženjer ili čak kopilot. Bila je sjajna stvar kad su te žene upravljale jednosjednim Spitfireima od tvornice do uzletišta, isporučujući ih borbenim pilotima, kao što je bilo lijepo zamisliti nekog momka iz štale koji u laganom galopu dovodi konja do džokeja koji će ga voditi u trci. Ali ovo priznat će to doduše samo šaptom dragom Geraldu - nije bilo nimalo podobno za žene. Upravljati tim gole146 DO PONOVN(X; SVSRhTA mini Stcrlinzimn i 1 l.ililaxim;i, pa Lancasterima, da se i ne go-vnti o divovskim Lcleeim t vrt lavama Boeing B-17 koje su od ptoftloK ljeta tutnjalc nad Engleskom! Nije mogla ni zamisliti i U ćv morati uz doručak slušati kćerku i snahu kako razglabaju ucru/umljive tehničke pojedinosti o

elektroničkom turbo-super-kornpresoru - što god da su značile - dok su gutale kajganu napravljenu od jaja u prahu što ih je jučer, za vikend, bio donio |(itk I lampton na poklon. Nalikovale su dvama starim mehani-t tiritna u kakvoj garaži. Vrlo bi rado doznala što Freddy kani raditi nakon rata, kad se I nule morala posvetiti normalnom životu. Sudeći po napetim li-i ima Tonvja i Jocka, Freddy i Jane, invazija na kontinent nije I tila daleka. Prošla je cijela vječnost otkako ih je vidjela sve če-i veru zajedno, shvati Penelope Longbridge, dok je rezala rijetku i bajoslovno dragocjenu usoljenu govedinu iz konzerve. I to je I iio poklon Jocka Hamptona. A zašto se brine o Freddvnoj budućnosti, dok je budućnost vlastite kćeri ostavlja ravnodušnom? Možda zato što će se Fre-<ldy morati suočiti s drukčijim životom u novoj sredini, dok "e se Jane vratiti u uobičajenu kolotečinu? U drugu ruku, nije vjerovala da će se Freddy preko noći prilagoditi engleskom na-i inu života i pretvoriti se u uzornu Engleskinju. Sa svojom vatrenom kosom, ljuljajućim hodom i živahnim gestama više je nalikovala gusaru, pa je bilo teško zamisliti da će se tek tako preobraziti u gospodaricu posjeda. Pa ipak... jednog dana ona će postati vlasnica Longbridge Grangea, kao žena petnaestog baruna u plemićkom nizu, i osoba od koje se u tom dijelu Kenta očekuje da utvrđuje pravila ponašanja. Ne bi se moglo ustvrditi kako Freddy nema ključ za obavljanje onoga što se bude od nje očekivalo - iako su joj, dakako, bile tek dvadeset četiri godine. Freddy će se jednostavno morati prilagoditi i početi

pokazivati više zanimanja za crkvene proslave, za lovačke balove, za Žensku gildu i bolnice, za vrtne sve147 JUDITU KKAN"IV čanosti, mjesnu izložbu konja i plesove po grofoviji - oh, nakon svršetka rata bit će toliko stvari koje će trebati ponovno oživjeti! Je li Freddv uopće znala kako treba rasporediti vrijeme i poslove prilikom priprema za neku svečanu večeru? Zna li sastaviti popis nabavki? Je li pripravna naučiti bridž? Morat će shvatiti da je bridž presudno važan kad bude jednom živjela s Tonvjem, ovdje na ladanju. Penelope Longbridge uzdahnu a da to nije ni primijetila. Sto se tiče Jane, ona je bila tako neobuzdana da je njezina majka mogla samo prekrižiti ruke - inače bi poludjela. Ne bi bilo nikakve koristi da se čovjek šokira - oh, ona je sve znala o Jane i muškarcima, ali s time nije htjela uznemirivati dobroga Geralda. Iz svake dobre obitelji pokatkad izbija kakva legendarna Jane - ta zločesta, zločesta djevojka ipak će se jednog dana udati, nema bojazni, i to vrlo dobro. Imat će i pola tuceta sretne djece - da, Jane je fenomenalna i za nju se ne treba brinuti, kao za Freddv. Bit će još dosta vremena da o tom razmišlja kad rat bude gotov, prekrati svoja razmišljanja Penelope Longbridge. Kolačići za desert, boca viskija za piće prije ručka, mnogo sendviča od usoljene govedine na tankim odrescima ratnog kruha, oplemenjenog namazima maslaca iz konzerve, salata od hladnoga kuhanog krumpira, prokulice i luka u vlastitom umaku, u kojem je nedostatak ulja nadoknađen obilatom količinom

papra; osim kruha i salate sav je objed priređen zahvaljujući Jockovoj darežljivosti. Sada, kad je Orlovo jato bilo uključeno u američku Osmu zrakoplovnu armiju, nikad ne bi došao u Longbridge bez pune kante hrane koju mu je spremio narednik iz kantine, čineći sve što je mogao za zapovjednika svoga jata, dopukovnika Hamptona. Dragi Jock, pomisli Penelope Longbridge, kako bi izišli na kraj bez njega? 148 DO PONOVNOG SUSHl-TA I,mio voli ]"Ye(lcly, pomisli bojnik, plemeniti Antonv Longbridge ili"k |r za piknik slagao od moljaca izjedaic pokrivače pod rascvje-i.iliin kruškama uz golubarnik, ali ona je sad ipak različita od dje-vtijkc kojom se nedavno oženio. Ili, zapravo, nije li se promijenio ni i otkako ga je počeo mučiti taj sinus? To ga nije uznemirivalo tiMin kad bi se uspinjao do dvadeset tisuća stopa ili kad bi ronio i, ic visine prema zemlji; u svakom slučaju, nije više bio sposoban ai aktivnu borbu, privezan je za stol odakle je zapovijedao jatom <><l trideset šest lovačkih zrakoplova. Ako čovjek nije mogao letjeti, nije zapravo bio koristan. Sinus! Kakva je to glupa predstava! Kad bi čovjek htio biti fer, sasvim fer ili čak odviše fer, nije li upravo ta ruzlika između njega kao ovozemaljca i letačice Freddv prouzročila razliku u njegovim osjećajima prema njoj? U čemu je bila ta razlika, zapravo? Sigurno, ona nekad nije posjedovala auru... zapovjedništva, čega li?... koju ima sada. Izgledala je tako smiono, na vrhu svijeta, u odori koju je on osobno namjeravao spaliti one sekunde kad rat bude gotov. Spalio bi njezinu

odoru, napunio njezine crne cipele kamenjem i bacio ih u rijeku, isjeckao njezinu službenu kapu u milijun komadića, uzeo njezina službena krilca i krio ih tisuću godina, a zatim bi pustio da joj kosa raste do koljena, odjenuo bi joj haljinu ispod koje bi se vidjele njezine bradavice, što god ljudi rekli o tome, i napokon, dobro bi je istukao po stražnjici da se vidi tko je gospodar - kako je bio nestrpljiv! Nije valjda oduvijek bila toliko opčarana onim što je radila; kad bi napokon uspjeli uskladiti svoja dva dana dopusta, ona bi neprekidno lupetala o svojim bombarderima, sve dok ne bi pao u kušnju da joj kaže neka zaveže! Ponosio se njome, dakako - tko se ne bi ponosio tako hrabrom ženom? - ali jedan bombarder ipak je samo običan autobus s krilima, kako to ne shvaća? Zar nije mogla razumjeti da Nordenov uređaj za ciljanje bombi nije bogomdano otkriće? Zar ne bi mogla biti... taktičnija... umjesto što se neprekidno hvališe svojim poslom, dok je on od svoga morao odustati, premda to nije želio? 149 JUDITU KHAN"17 U biti, pomisli Tony dok je sjedio na pokrivaču prekriživši ruke preko koljena, zar ne bi bilo normalno da je ona odustalu od letenja kad je prije dvije godine rodila Annie? ATA je civilna organizacija i nitko joj ne bi mogao prigovoriti što je otišla. Ali ne - nastavila je letjeti sve do šestog mjeseca trudnoće, kad se više nije mogla uvući u letački kombinezon, koliko god popuštala na njemu vrpce za zatezanje. Tek tad je odlučila ostati u Grangeu, tjerajući njegovu jadnu majku u ludilo kao što je otjerala i njega. Istina, priznao

je, nisu planirali dijete usred rata, ali u braku se takve stvari događaju. Što je očekivala od njega, da joj se ispriča? A onda je donijela dijete na svijet već u osmom mjesecu, kao da nije htjela čekati ni sekundu dulje nego što je bilo prijeko potrebno, i već nakon tri mjeseca vratila se u postrojbu, živahnija i jača nego ikad, prepuštajući jadnu malu Annie njegovoj majci, Evi i njegovim trima malim sestrama. Jadna mala Annie, zamišljala je vjerojatno da ima šest ili sedam majki. Pomisao na Annie izvuče mu na lice smiješak: bila je radoznala mala nestašnica koja nikad nije hodala ako je mogla trčati. Poznavala je već sve vrste povrća u priručnom vrtu uz kuhinju, svako stablo i svaki grm tise oko kuće, svaku ružu, svakog psa i svakog konja kojega bi ugledala u blizini. Za sve živo oko sebe pokazivala je ozbiljan, reklo bi se preuranjen interes, i živa bića su je privlačila mnogo više od igračaka. Osjećala se tako sigurno na svojim nogicama, graciozna kao vitko stabalce i hirovita kao mače, takva je njegova mala Annie. Nije ju zanimalo letenje, čak ni baloni, i što se njega tiče i neće. Ne, izrast će ozbiljna i nježna kakva je i sada, duboko u tom zelenom i miroljubivom krajoliku, učit će jahati i plesti kao i njezina baka, a naučit će i francuski, naravno, kojim je već počela razgovarati s Evom, koja je navraćala u Longbridge Grange da je vidi kad god je to mogla. Ah, njegova Annie bit će prava engleska plemenitaška. Čim završi rat, iste minute učinit će da Freddv ponovno zatrudni, i tako će nastaviti rađati djecu, pa će se početi pitati na što je gu150

IX) PONOVNOG SUSRHTA i vrijeme u ratu. Boinlt.udciir" Lovci? Šio je to bilo, čudit će /ni bi strojevi uopće nio}>li zanimati majku tolike djece... po-giilovu Sto će joj njezin suprug biti na prvome mjestu, kao svaku) dobroj ženi. Voli Freddv, zaista je voli, pomisli Jane dok je pomagala majci l/iiijcli hranu za piknik. Ali što ju je dulje poznavala to više je uviiliil" kako Freddv ima nešto što je priječi da postane dijelom jedne jedinstvene obitelji, u pravom smislu riječi. Ponekad bi se site naInicale o svemu što može dvije žene zanimati, pogotovo kad su šo-noiice i piloti u istoj postrojbi, a onda bi Freddv odjednom nekamo n.lluiala s pogledom kakav Jane još nikad nije vidjela, kao da je razmišljala o nečemu što Jane nikad neće pojmiti. Nikad nije upitala I"ieddv što je posrijedi, no znala je da u njezinoj prošlosti mora pobojati neka tajna - u vezi s nekim muškarcem, jamačno, što bi i li ugo moglo biti? Ta joj je tajna morala značiti toliko mnogo da |c nikad nije htjela otkriti. Ono uvijek iznenađujuće plavetnilo Fre-dtlvnih očiju zamutilo bi se, a brzi, sportski smiješak od kojeg bi joj ic nabrao nos nestao bi odjednom bi izgledala kao da nije ona stara Freddv. Što god ta tajna bila, njom se objašnjavalo zašto je letenje Freddv značilo toliko mnogo, mnogo više nego što će njoj ikada. Na neki način zavidjela je Freddv na toj njezinoj neprekidnoj silastvenosti, onako kao što bi udana žena kojoj vlastiti suprug nije odveć dosadan, zavidjela prvoj divljoj mladoj ljubavi. Jane nije mogla ni zamisliti da bi nakon svršetka rata ikad pogledala neki

zrakoplov. Uskoro će biti pet punih godina otkako se bavi njima - bilo je uzbudljivo i izazovno obavljati taj posao, pogotovo otkako je postao nešto složeniji; bez sumnje, to je za jednu djevojku bio najizravniji način pomoći nekom muškarcu da ode n borbu. Katkad bi to bila i dobra zabava, osobito kad je prebacivala bombardere. Freddv je bila potpuno u krivu kad je govorila o Minnespolis-Honeywellovu superkompresoru - to je doista bio najpouzdaniji mehanizam, ali tko bi s njom mogao izići 151 JUDITH KHAN"17 na kraj s tim teorijskim argumentima? Možda se s njom prepi rala samo zato da podrži međusobnu društvenost? Jane odloži pladanj sa sendvičima od usoljene govedine i brižno ga pokri da ga sačuva od kukaca. Okrene se prema To nyju, koji je sjedio izgubljen u mislima, i pomisli da se on si gurno osjeća upravo onako kako i izgleda. Snuždila se kad se sjetila Margie Fainveather, s kojom je zajedno letjela još od prvih dana, a koja je poginula kad se na Proctoru kojim je letjela pokvario stroj. Uspjela se spustiti na poljanu, ali je stroj eksplodirao prije nego što ga je dospjela ugasiti. ATA je bilježila i druge smrti, mnogo pogibija, ali Margie ju je najviše ražalostila jer je iza nje ostalo malo dijete. Njezin muž Douglas, također ATA-in pilot, poginuo je u dobrovoljačkoj misiji po lošem vremenu nad Irskim morem, četiri mjeseca ranije. Je li Freddv ikad pomislila na Annie kad je sjedala za upravljače najtežih zrakoplova koji su ikad letjeli u ovom ratu? Nije ju to mogla pitati, jednako kao što nije mogla

pitati Jocka zašto i dalje leti u svojem jatu kad je već imao dovoljno letova da se časno povuče za pisaći stol - i deset puta više nego što bi bilo potrebno. Valjalo je prihvatiti činjenicu da je Freddv spremna za rizike, imala dijete ili ne. Gdje bi mogao biti Jock, upita se. Ovog rijetkog dana kad su se svi mogli okupiti u Grangeu, on je jamačno pričao s Freddv -o čemu drugom ako ne o bombardiranju Njemačke, koje će otvoriti put za skoru invaziju. Kad ju je promatrala odozgo, cijela je Engleska nalikovala radionici za bitku koja će doći. Ljudi i tvorivo bili su na tlu i u lukama naslagani tako gusto da je bilo pravo čudo da otok nije potonuo pod njihovom težinom. A nakon invazije, nakon pobjede u koju su svi bili uvjereni, što će Jock sa sobom? Bez sumnje, Tony i Freddy smjestit će se ovdje na imanju, vodeći isti život kao i petnaest generacija posjedničkih i džentlmenskih predaka prije njih. Ona sama otići će u London i do152 DO I"ONOVNOG SUSRI"TA li bezbroj pustolovina, jednu uzbudljiviju od druge, dok ko-iiiuno ne pronađe muškarca s kojim će se smiriti, onako kako je in majka od nje očekivala. Ali Jock? Jane Longbridge smjesti se na pokrivaču okrenuvši I mitu leđa, kako ne bi pomislio da ga želi ometati u mislima, i l"tu\* razmišljati o Jocku Hamptonu. Možda je ipak sretna što ih I Yeđđy nije uspjela u svojim lukavim i domišljatim pokušajima I "i ibližiti. Što bi se dogodilo da se zaljubio u nju, kako je to Fre-• ltly smjerala? Sad bi se morala brinuti o tome kako će joj biti u

iliforniji s mužem Amerikancem, kako će se prilagoditi novoj i iilji i novim običajima. Bila bi još jedna ratna nevjesta. Ne, sreća što se to nije dogodilo. Još malo pa neće više biti .(ljubljena u njega - Jane se molila da se to što prije dogodi. Kad bi joj itko najavio da će učiniti takvu djevojačku glupost i zaljubiti se u čovjeka koji je ne voli, bacila bi mu u glavu bocu... no, nažalost, još ga je voljela, i to apsurdno strasno i bolno intenzivno, premda to nitko nije znao, pa ni Freddy. Ljekarija za koju se odlučila bila je ponižavajuća ali pouzdana. Trebalo je samo pogledati Freddy i Jocka zajedno, pa shvatiti da je taj kalifornijski šašavac - čije je lice posljednji put dotaknula prilikom bratova vjenčanja, a tako je to željela - još uvijek zaljubljen u njezinu šogoricu, iako ona o tome nije imala pojma. Ta je ljekarija djelovala na nju. Još malo, još vrlo malo vremena, i pomisli na Hamptonove oči i usne, njegovo vikinško lice, neće više burkati njezine noći i uznemirivati njezine dane. Što se Freddy tiče, Jane je mogla sebi čestitati da nikad nije bila ljubomorna na neku djevojku, pa neće ni ubuduće. Jadni Jock... kad rat završi on će sigurno otići iz Engleske, pa iako je postao počasni član njihove obitelji, nitko ne bi mogao reći hoće li se ikad vratiti. A ako se to i dogodi, pa ugleda Freddy u ozbiljnoj odjeći gospođe s gomilom djece oko sebe i kućom koja joj je povjerena na upravljanje, tko zna hoće li i tada biti u nju zaljubljen? Freddy će dotad već malo okrupnjati, bez sum-

153 JUDITU KRANTZ IX) roNOVNCKt SUSKHTA nje, a i kosa će joj se malo smirili, možda će i posijedjeti; bit će sva obuzeta novim djetetom ili bolesnim psom ili kuharom koji je nešto pokvario - da, takva će biti Frctidv za nekoliko godina. Izrast će iz svojih neozbiljnih godina, Engleska će ju svu obuzeti. S druge strane, pomisli Jane odobravajući, sama će još uvelike uživati u ludorijama. Deset godina ludorija bit će tek mala nadoknada za lišavanje tijekom mnogo puta ponovljenih trinaest dana na dužnosti i samo dva dana bez obveza. Koliko će vremena morati proteći nakon rata, pomisli ona, da se u prodaji pojave pristojne čarape? Još volim Freddv, pomisli Jock Hampton oslanjajući se na dopro-zornik svoje sobe i promatrajući Jane i Tonvja kako u ugodnoj šutnji sjede na pokrivaču pod rascvalom kruškom. Dovraga, zašto Freddv ne prestaje pjevati njegovu kumčetu "Do ponovnog susreta"? Dok je Orlovo jato bilo još u punom broju, godinu dana nakon svog vjenčanja, Freddv i Tony pridruživali su im se u omiljenoj krčmi zrakoplovaca kad god su bili slobodni. Svake noći, dok su ispijali i pušili, pokušavajući ne misliti na one koji se nisu vratili sa svoga posljednjeg zadatka, Freddv im je satima pjevala, kako one današnje, tako i skladbe iz doba Prvoga svjetskog rata što ih je bila naučila od Eve. Večer nije mogla biti zaključena dok Freddv ne bi otpjevala posljednji srok "Do ponovnog susreta", riječi za koje je Jock bio uvjeren, svakoj logici

usprkos, da se tiču njega i nje. Ona o tome nije znala ništa, ali znao je on - i to je za nj bilo važno. Do njegove sobe bila je Annina soba, pa je i kroz debele zidove mogao čuti pjevuckavi Freddvn glas koja je plesala s malom. Freddv nije mogla razumjeti da mu se ona melodija vrti u glavi i da zbog nje ludi već mjesecima. Zašto ne pjeva neku drugu, glupu pjesmicu? Mogao bi je naravno zamoliti neka prestane, ali kako se može reći jednoj majci neka prestane pjevati svome djetetu, zato što to nekomu smeta? Zar bi joj mogao objasniti da mu se po glavi vrti ta stara melodija, dok bi se zapravo Heliuo prisjećati brojnih zgodnih rnclodnjki u Londonu? Ona pili "Inku značka s krilima bila je u dosjetkama poznata kao "širite-l|i" u nogu"... i to s razlogom. Najprivlačniji su im bili potporuč-iin i, ali i viši činovi imali su svoje prednosti. Mo^ao bi ovaj čas otići i sjesti s Jane i Tonvjem, ili pomoći Ltily Penclope u kuhinji stara kuharica nije više mogla učiniti (ko zna što - ali nešto ga je sprečavalo da se pomakne sa svoje jnomatračnice. Valjda je krivo bilo vrijeme. Svi u Engleskoj tvrdili su da je to najvrući svibanj otkako se zna; dakako, doma u Kaliforniji, u San Juan Capistranu, to bi bio tek ugodan dan kad se ne biste mogli odlučiti hoćete li daskati ili igrati tenis, pa biste se naposljetku odlučili za oboje. To je bio upravo onakav dan kad se iz ljubavi za brzinom, opasnostima, uzbuđenjima i letovima odlučio kupiti voznu kartu do Kanade, steći ondje potrebna znanja i priključiti se Orlovu jatu u Engleskoj. Upravo takvog dana, prije četiri godine, rekao

je zbogom obitelji i otisnuo se - možda je sada zbog toga tako nemiran. Ne Samo nemiran, nego i zadovoljan. Osjećao se kao da je pokisao, što je bilo prilično glupo, jer mu je u nekoliko mjeseci to bila prva prilika da se pojavi u Grangeu, pa bi već zato morao uživati u svakoj sekundi boravka na posjedu. Nije li to bila odšteta za letove njegova jata kroz nebo zasuto protuzrakoplovnim mecima, sve dok ne biste ugledali obalu ispod sebe pa ste se još jedino morali brinuti da vas ne obore nad vodom, koja je bila samo mokra i hladna? Nikad dok je bio na zadatku nije se osjećao tako pokislim kao sada. Mogao se osjećati mučno, mogao je biti prestrašen, bijesan ili pun pobjedničkih ushita, ali kad je posrijedi Mustang P-51, taj sjajni leteći stroj, zapravo leteća platforma s ubojitim oružjem, njegov pilot nikad nije mogao biti pokisao. Biti pokisao značilo je imati neku tihu groznicu, srdžbu, uzbuđenje, svrbež koji niste mogli iščešati, žeđu koju niste mogli utoliti koliko god pili. Jedan od razloga zašto je i dalje letio bio je u spoznaji da bi u 154 155 JUD1TH KRANi,. nekom stožeru bio neprekidno pokisao, umjesto samo ponekad. Iz stožera skupine često je dobivao nalog da ostane na zemlji, uz objašnjenje kako mu je prijeko potreban odmor, ali ne bi ga mogli dugo zadržati. Ako ste željeli letjeti i niste bili ni bolestni ni ludi, morali su vas pustiti da obavljate svoj posao, s činom do-pukovnika ili bez njega. Kad se priključio Orlovu jatu bio je tek jedan od onih divljačkih ali neiskusnih školaraca,

ludih za nebesima, koji nisu htjeli propustiti priliku. Sad su mu bile dvadeset četiri, iskoristio je priliku i rat više nije bio ono što je doživio prilikom svoje prve misije, ali bio je duboko zadovoljan što je došao na pravo mjesto, makar pogrešnim povodom. Do trenutka kad je Orlovo jato uključeno u Američki zrakoplovni korpus, njegovi su pripadnici oborili ukupno šest njemačkih jata, dakle do 1942. godine - što je moglo biti i prije dva stoljeća. Nije loše, pogotovo što tada još nisu imali Mustange. Dovraga, zašto ovdje sjedi i gubi vrijeme na filozofiranje, umjesto da pomogne u kuhinji? Naravno, Freddv nije bila u kuhinji, ona jamačno nije znala ni kako se pravi pristojan sendvič sa šunkom. Kao Tonvjeva žena, bit će nakon rata beznadan slučaj - bilo mu je tužno i pomisliti na to. Taj sjajni momak Tony zasluživao je nešto bolje. Njemu bi dolikovala djevojka koja bi znala biti ljupka, djevojka s nekim tradicijama u krvi, koja bi uronila u mirnodopske užitke s jedinom željom da ga učini sretnim. Njegov najbolji prijatelj - najbolji prijatelj kojeg je ikad imao - imao je pravo na ženu koja će mu u svemu davati prvenstvo. A jedino takvom bi se i on oženio, sasvim sigurno. Jadnom Tonyju ona se već popela navrh glave, jer je najgore derište kakvo se uopće moglo zamisliti. Sve s njom u vezi bilo je naopako. Odviše tvrdoglava, samovoljna i agresivna, odviše usmjerena samo na ono što je ona htjela, ma što to bilo. Pa što ako mu je spasila život? I to je uostalom bio dokaz koliko je nerazumna. Kako su samo jadna Eve i Paul izlazili s njom na kraj

156 IH) PONOVNOG SUSRETA lolike godine, dok se učila letenju, nije mogao pojmiti. Bilo bi im bolje da su imali dječaka umjesto muškarače Freddv, koja nije znala što znači biti- majka, još manje supruga. Jock svrnu pogled na travnjak i ugleda Freddv i Annie kako se veselo utrkuju. Odjenula ju je u nekakav plavi kombinezon -nije li to bilo tipično za nju, nije li i od njegova kumčeta htjela napraviti muškaraču kakva je ona bila? Zar jedna muškaraca nije dovoljna jadnoj obitelji Longbridge? Pogledaj samo što ona radi u toj haljini za plažu, kao da je na nekakvoj jebenoj francuskoj rivijeri? Dovraga, ima na sebi i sandale s visokom potpeticom -mora biti da je opet poharala šogoričin ormar. No, dobro, ovo je bila barem neka promjena u usporedbi s tamnoplavom odorom u kojoj se šepurila praveći se važna. I sad kao da je očekivala da je on prvi pozdravi, smiješeći se od uha do uha i sva ozarena, što ga je moglo samo razbjesniti. I ne shvativši što je učinio, Jock se podiže sa svoje promatrač-nice uz doprozornik i poče slijediti Freddv. Nije joj se mogao oduprijeti, kao ni njezinu glasu dok je pjevala kćeri. Freddv se ispružila punom dužinom na starom pokrivaču - bila je vitkija verzija onih bujnih riđokosih Renoirovih ljepotica, u haljini koja kao da je bila posuđena od Matissea. Obnaženim rukama pokrila je oči kako bi se zaštitila od sunčeva svjetla na koje nije bila navikla, zatim je odbacila i sandale kako bi golim nogama mogla uživati u toplom danu. Viski s usoljenom govedinom i kolačićima bio je vrlo zadovoljavajuća kombinacija, zaključi ona; sve je to i svako za sebe bilo nešto izvrsno,

ali zajedno su činili cjelinu koja se nije mogja objasniti zbirom sastavnih dijelova. Je li tako duboko zadovoljstvo osjećala zato što su se našli na okupu svi oni koje je toliko voljela? Za nekoliko sati stići će vlakom iz Londona i njezini roditelji, i onda će društvo zaista biti potpuno... osim Delphine. Čim je pomislila na nju raspoloženje joj je splasnulo, što joj se doga157 JUDITU KHAN17 dalo svaki put kad bi se sjetila koliko dugo od nje nisu dobili nikakvih vijesti. A Francuska je bila tako blizu! Rijetko je kad prošao i dan a da iz zrakoplova nije vidjela njezinu obalu, no između nje i Francuske kao da je bio podignut visoki betonski zid, dosežući do oblaka, zatvorski zid kroz koji se nije moglo prodrijeti i vidjeti što se ondje događa. Da se nešto ozbiljno dogodilo Del-phini, njezin bi otac svakako bio obaviješten preko glavnog stožera Slobodnih Francuza u Londonu, koji je održavao radijsku vezu s pokretom otpora u domovini. Ali od nje nije dobio nikakve vijesti već godinama. Međusobno su se uvjeravali kako Delphine ipak izlazi na kraj s teškoćama, ali pomanjkanje bilo kakva kontakta bilo je ipak bolno. Delphinini roditelji razgovarali su o tome isključivo međusobno, budući da ne bi bilo pravedno opterećivati time i Longbridgeove, koji su imali dovoljno djece da se brinu o njima, a da se o maloj Annie i ne govori. Draga mala Annie, pomisli Freddv dok je slušala Jocka, To-nyja i Geralda koji su je pokušavali privući u svoj razgovor, stvarala je svojoj okolici manje teškoća nego ikoje dijete ikad rođeno. Pomalo je nalikovala Delphini; imala je

istu malu bradu i usne zavijene na uglovima prema gore, čak i kad se nije smijala. Dobila je ime po Anetti de Lancel, na veliko zadovoljstvo njezina pradjeda, ali Freddv je to ime kao i svakoga u ATA-i uvijek podsjećalo na vjerne Ansone, kojima su se prebacivali do tvornica gdje su preuzimali nove ratne zrakoplove i zatim njima preletjeli gotovo četrdeset milijuna milja otkako je rat počeo. Jock je ležao pored nje, namrštena pogleda prema nebu. Što se to događa s Jockom, upita se ona na trenutak. Kad samo ne bi bio toliko zaposlen, on i Jane mogli bi biti krasan par, kako je to ona zamišljala. Onda bi svi bili kao jedna sretna obitelj. I ona je legla na leđa i zatvorila oči, pomišljajući kako neki ljudi -među kojima je vjerojatno bio i Jock - ne odobravaju njezinu 158 DO PON()VN(Xi SUSKt/IA odluku da se tako brzo nakon poroda vrati letenju, ostavljajući Annie u Longbridgeu svojoj svekrvi i gomilici tetaka koje tek što nisu ušle u pubertet. Ali u Englesku je došla 1939. da obavi jedan posao - nije bilo važno zašto je ovamo došla, izvršavajući ono što je htio učiniti Mac, a što, zapravo, nije imalo veze s njezinim namjerama - i taj posao neće biti završen prije pobjede u rutu. Zar je mogla, kao jedna od tek trinaest žena koje su se osposobile za upravljanje četveromotornim zrakoplovima, napustiti ratne zadatke i posvetiti sve svoje vrijeme djetetu, kad je Penelope, sa svojom praksom i iskustvom već bila tako ljubazna da se brine za nju. Kad god je imala dva slobodna dana dolazila je

vidjeti kćerku, a činila je to i kad bi je preko noći neki ATA-in pilot mogao prebaciti do nedavno podignutog malog uzletišta u blizini Gran-gea, uz sigurnu pretpostavku da će se sutra ujutro moći javiti na dužnost u White Walthamu. Ima li još koja zemlja na svijetu u kojoj su zračne luke tako gusto poredane, kao da su postaje podzemne željeznice? Na svakih desetak milja nalazila se po jedna, mnoge prilagođene, na livadama uz velike posjedničke kuće, na igralištima za kriket, polo ili nogomet, mnoge tek dovršene tako da nisu bile ni unijete u priručne zemljovide. Kao svaki pilot ATA-e, i ona je provodila mnogo vremena u uredu za zemljovide i veze, pamteći pozicije najnovijih zračnih luka duž pravaca kojima bi se obično kretala, kao i karakteristična obilježja na zemljištu uz njih. Stirlinge je prebacivala u Keevil, Spitfire u Brize Norton, Warwicke u Kemble, Mosquite u Shawbury, Halifaxe u York-shire... tako su joj prolazili dani, pomišljala je sneno. Jedini zrakoplov za čije prebacivanje nije bila osposobljena bio je Flying Boat, ali mogla bi se okladiti da bi joj i to pošlo za rukom kad bi zatrebalo. Ležeći zatvorenih očiju, Freddv je zamišljala engleski otok kao golemi zamršeni zemljovid, ispresijecan putovima koji su joj bili 159 JUDITI I KKAN"I/ 1 duboko urezani u pamćenje, željezničkim prugama, n si uma, šu mama, tvornicama, rijekama, dvorcima i ladanjskim boravištima, tijesnim koridorima što su ih tvorile tisuće

zaprečnih balona koji su štitili velike gradove, crkvenim tornjevima pa čak i tragovima prastarih rimskih cesta koje su se još mogle vidjeti iz zraka. Hoće li se ta Engleska za nju ikad pretvoriti u nešto trodimen zionalno, nešto više od ovog doma s mnogo bogatog zemljišta omeđenog živicama i zidovima, ili će zauvijek ostati dvodimen-zionalna? Čemu takva pitanja? Što god se nakon rata dogodilo nije bilo vrijedno brige, jer sad je jedino važno bilo pobijediti. Kada? Kad će započeti invazija? Izležavati se ovako lijeno na suncu bilo je isto što i baviti se budalaštinama, premda joj se umor posljednjih trinaest dana nakupio duboko u kostima, pa je znala da ovu priliku mora što više iskoristiti za odmor. I Jane je bila jednako umorna... ili se ona možda nije mogla umoriti? Bila je vrlo raspoložena za doručkom. Nije li joj manjkalo još jedino to da je netko povali? Kad bi samo Tony izgledao sretnije. Onaj umorni, napeti, gotovo ljutiti pogled na njegovu mršavom i izboranom licu kao da je svaki put bivao sve teži, nakon dugih međusobnih rastanaka nametnutih njihovim zadacima. Bit će da mu je uzrok težina odgovornosti što leži na njemu. Kako je to bilo slati trideset šest aviona svake noći u borbu, nakon cijelog dana provedenog u planiranju s časnicima odgovornima za streljivo, gorivo i održavanje? Čemu je slijedio tek kratki isprekidani san kad bi avioni odletjeli - zar je neki zapovjednik mogao mirno spavati dok mu ljudi lete nad Europom? Prije predviđenog povratka već je bio na nogama, znojeći se u iščekivanju dolaska aviona rano sljedećeg jutra. Freddv ga je pokušavala razonoditi

razgovorima kad god je to mogla - njezin je posao bio tako jednostavan u usporedbi s njegovim, ali ni to nije mnogo pomagalo. Hvala Bogu da imaju Grange gdje su se katkad mogli opustiti. DO PONOVNOG SUSRETA ane i još nekoliko djevojaka živjele su u iznajmljenoj ko-ihi nedaleko od Wliitc Walllianm, dok je Tony prebivao u bazi. Bio je to vrlo bijedan način bračnog života, ali i rat je bio bijedan način za cijeli svijet, pa će se svi morati strpjeti dok ne svrši. "Annie", progovori ona napola otvorivši oči. "Misliš li da bi mogla napustiti tu ljubaznu gospodu i doći na trenutak poljubiti svoju majku?" 160 161 JUDITU KRANTZ Glava 19 elphine je vrlo odlučno izišla iz svoje kuće u Villi Mozart, ali kad je ugledala golemi crni Mercedes parkiran na uskoj potaracanoj ulici odjednom je zastala - nešto ju je odbijalo da ne uđe u automobil što ga je general von Stern bio poslao po nju. Nosila je crni šifonski ogrtač, obrubljen krznom od srebrne lisice. Prebacila ga je hitro preko ramena i čvrsto prihvatila objema rukama, kao da je taj tanki komad odjeće može zaštititi. "Izvolite, gospođice", reče joj uljudno vozač u nacističkoj odori, otvarajući vrata. Tek ju je taj uobičajeni uljudni izraz oslobodio napetosti, pa se mogla prisiliti da zakorači u kola. Tijekom vožnje do kuće u Rue de Lille sjedila je ukočeno, pripijena uz naslon kako ne bi bila viđena izvana, osjećajući pritom nevoljko tkaninu sjedala stranog automobila.

Disala je plitko, pogled joj je bio ukočen i uperen na kacige što su ih nosili vozač i njegov pratitelj sa strane. Morala je pristati da general pošalje po nju svoja kola. Od početka okupacije Delphina nije imala ni automobila ni vozača; tada, u proljeće 1943. nije više bilo ni goriva za taksije, pa se prijevoz odvijao jedino pješice, biciklom ili podzemnom željeznicom. Kako bi drukčije, u večernjoj haljini s otkrivenim rame162 DO PONOVNOG SUSRETA minu i dijamantima k<>|c i< na selu- slavila na Brunov savjet, mo-ylrt duci na tu formalnu vi"čenir* Bruno joj je obećao da će do-Itin odgojeni i iznenađujuće uljudni general, koji je rekvirirao n|i"govu kuću, saslušati njezine bojazni i pokrenuti potragu za A i minulom. Uvjerio je Delphinu kako ne smije biti napeta, jer ("uh je počasna gošća i naći će se uostalom među ljudima iz "vogu svijeta. Premda je sve bilo uređeno da se osjeća kao kod kuće, Del-|ilsinc je zanijemjela i osjetila odvratnost čim je ušla u zgradu. Nije se osjetila nespretno zbog nervoze, nego zbog odbojnosti. Kiul ju je Georges, Brunov batler kojega je tako dobro poznavala iz ranijih dana, toplo pozdravio i uzeo joj ogrtač, nije ga mogla pogledati u oči, a ogrtač je predala tek oklijevajući. Hiiino, zadovoljan zbog uspjeha svog nauma, dočekao ju je na-"iniješen u predvorju i ponudio joj ruku da je povede na kat do Balona, ali njezina perolaka šifonska oprava pričinila joj se odjednom teška kao lanac. General von Stern pozdravio ju je staromodnom udvornošću, sagnuvši se propisno nad njezinom rukom, ali usne su joj ostale bez

riječi, a usiljeni smiješak imala je zahvaliti stručnoj uvježbanosti. Za večerom je Delphine sjedila ukočeno uspravna kao kakva cilwardijanska princeza, u stolici koju je već prije toliko puta koristila. Pogled joj je bio tmuran i duboko zapanjen. Pitala se može li išta osim čistog kanibalizma poremetiti mondenu ugla-denost jedne pariške formalne večere. Arlettv, šarmantna tamnokosa glumica neprekidno je na svoj ncusiljen i vedar način zabavljala društvo dosjetkama o pripremama za snimanje svoga sljedećeg filma, Les enfants du Paradis, koje je trebalo početi za nekoliko mjeseci u Nici. S druge strane bio je Sacha Guitrv, redatelj Delphinina napoleonskog filma Le Destin Fabuleux de Desiree Clary. Uzalud je pokušavao skrenuti razgovor na sebe dok su Albert Prejean, Junie Astor i Viviane Romance, koja je upravo trebala biti zvijezdom s Jeanom Marai163 JUDITU KRANT, som u filmskoj inačici Carmen, pozorno slušali Arlctivne opise nacrta za najskuplji film koji je dotad snimljen u francuskoj ki nematografiji. Mogla bi to biti i 1937. godina, pomisli Delphine ispijajući iz vinske čaše čiji su joj težina i oblik bili tako dobro poznati, sve bi bilo kao i prije šest godina da pored nje nije sjedio mladi časnik u nacističkoj odori, za kojega su svi u Parizu znali da je Ar-lettvn ljubavnik. Mogla bi to biti tek vedra večera s nekoliko kolega, da Junie, Albert i Viviane nisu kao Continentalove zvijezde otišli prošle godine u Berlin i ondje se sastali s Goebbelsom

u znak francusko-njemačkog jedinstva. Samo pomisao na Ar-manda spriječila ju je da se ne digne sa stolice i odjuri iz kuće u kojoj su "ljudi iz njezina svijeta", kako joj je to Bruno obećao, bili zapravo najgori kolaboracionisti iz francuskog filmskog društva. Nakon večere Bruno ju je poveo u knjižnicu gdje je general von Stern, sjedeći zasebno, ispijao konjak. Kad se Delphine pojavila pridržavajući skute svoje haljine, digao se i ponudio joj stolicu pored sebe. "Veoma se divim vašoj umjetnosti, gospođice", reče joj poletno i nagnuvši se naprijed da joj ponudi cigaretu. "Hvala, generale, pušim samo u filmovima, kad to od mene zahtijeva scenarij." "Čini mi se da imate ugovor s Continentalom. Izvrsno, gospođice." Omjeri vrške njezinih grudi, tako brzo da je zamalo propustila njegov pogled. "Da, generale, radim za Continental", odvrati ona suho. "Greven je moj dobar prijatelj. Učinio je prava čuda, zar ne?" upita on udvorno, dotaknuvši lako njezinu obnaženu nadlakticu. "Mislim da su filmovi onoliko dobri koliko se to od njih može očekivati", odvrati Delphine, nagnuvši se ljupko prema udaljenijem kraju svoje stolice i držeći ruke u krilu. 164 DO PONOVNIK", SUSKUTA "(irnenile", poče ona odjednom, nesposobna da podnosi i •luljr silnu konverzaciju. "Moj brat rekao mi je - " "Ku/.jusnio sam generalu tvoje brige", prekide je Bruno. "On potpuno razumije tvoj položaj."

*Kno što vam je poznato, gospođice, mi smo uvijek poticali lilitinkc talente", reče joj general von Stern raširivši ruke. Nasmi-|e8io joj se ravno u oči. "(Imerale, možete li mi pomoći da pronađem Armanda Sadoiv-\kog?" Glas joj je bio odviše glasan, zamalo je to uzviknula, pi-Imije je bilo odviše otvoreno i nastup prenagao. Sve se to uvelike m/likovalo od delikatne transakcije kako ju je Bruno bio zamiNlio. "Vilo bih vas rado razvedrio, gospođice, kad bi to bilo u mojoj moći", reče general, čiji je smiješak, međutim, i dalje ostao onaj isti. "Moja je sestra htjela reći kako bi vam bila duboko zahvalna nit svakoj obavijesti koja bi potaknula njezine nade, generale." Bruno je upao u razgovor, prihvativši Delphinu za rame. "Razumjet ćete da je takvu informaciju, koja bi... potaknula nude... obično nemoguće dobiti", reče general. "Čak i meni." "Moja sestra je svjesna problema, generale. Ona zna koliko bi vum bila obvezna", odgovori Bruno. "Ona shvaća da je ono za Sto vas moli vrlo neobično, čak neredovito." "Hoćete li ipak pokušati utvrditi gdje se nalazi", upade naglo Delphine, odmaknuvši nestrpljivo Brunovu upozoravajuću ruku. "Mogu li se nadati?" General von Stern skupi usne zamišljeno, dok je otvoreno odmjeravao Delphinu od glave do pete. Sa zadovoljstvom je utvrdio dubinu njezina očaja. Dopustio je sebi da vrijeme prolazi bez riječi, držeći se neobvezno kao da je trgovac koji ispituje neki primjerak antiknog srebra, procjenjujući njegove žigove i pokušavajući odlučiti bi li to za nj - uz određenu cijenu,

naravno - bila zanimljiva nabavka. 165 JUDITU KRAN"17, "Naravno, ništa nije sasvim nemoguće", prihvati general na posljetku, a i smiješak mu se potpuno povratio. "To je pitanjevremena...temeljitih potraga... nešto što zahtijeva takt... tankoćutnost...moju osobnu pozornost. Morao bih moliti za usluge... važne usluge... usluge koje bi morale biti uzvraćene. Nažalost, u ovim danima nada se teško stvara. Ali vi ste svjetska žena, zar ne? Moj prijatelj a vaš brat sigurno vam je sve to razjasnio. U međuvremenu, vrlo bih vas rado viđao ovdje što češće, gospođice de Lancel. Vrlo često, štoviše. Vi obasjavate svaku prostoriju u koju ulazite, ukrašavate moj dom." "Hvala vam, generale, ali ako je riječ o gospodinu Sadow-skom - " "Neću zaboraviti ono o čemu smo razgovarali." On joj ponovno dotaknu ruku, milostivo, zapovjednički i milujući je u isti čas. "Popijte malo konjaka. Niste još ni dotakli svoju čašu. Je li vam vaš brat napomenuo da sam pogledao sve vaše filmove? Nije? Dobro, propustio je to. Ja sam vaš silni obožavatelj. Možda ću...tko zna?...ubrzo dobiti za vas neke vijesti...ako sve bude išlo onako kako treba. A sada, gospođice de Lancel, što biste rekli ako bih vas sljedeće nedjelje pozvao u kazalište? U Comedie francaise Raimu bit će premijera Građanina plemića. Imam izvrsna mjesta - nadam se da prihvaćate?" Delphine kimnu glavom u znak lažnog pristanka. Ne, pomisli ona, ne možete računati na mene, generale, kao što ni ja ne mogu računati na vas.

Bruno je predložio Delphini da je otprati do kuće. Vozili su se duž Seine bez riječi. Rekao je vozaču neka pričeka dok se ne uvjeri da je sigurna u kući. "Samo trenutak, Bruno", reče mu Delphine, okrenuvši se prema njemu kod ulaznih vrata kuće. 166 DO P()N()VN(X3 SUSKliTA Momo bih Im-nuti. Ne volim biti vani iuikon redarstvenog i " Neću te dugo zadržati. Kakav si to glupi i prljavi posao uglavio n generalom, Bruno?" "Kako se usuđuješ! Ja nemam s njim nikakva posla." • Ponašao se spram mene kao da sam na prodaju. Odnosno kao da sam već prodana, pa sad očekuje isporuku." .(leneral von Stern ponašao se savršeno pristojno. Kako to .,.i-ilifi - da je ozlijedio tvoju preosjetljivu narav?" •> Bruno, vidio si i čuo si. Nemoj se pretvarati kao da ne znaš ito on očekuje od mene." "Zar zamišljaš da bi se gnjavio s tvojim Židovom potpuno besplatno? Zar si tako prostodušna? Misliš li da si nešto toliko "pecijalno da je on obvezan dati ti nadu? Naravno, moraš mu dati nešto zauzvrat." "Jesi li na to mislio kad si govorio kako treba iskoristiti moj utjecaj?" upita ga ona talco gorko prijezirno da se Bruno razbjesnio. "Ne zaslužuješ moju pomoć. Zar misliš da možeš sebi dopustiti oholost u ovakvim vremenima? Dobro, nešto ću ti reći, ti glupa kučko,

oholost pripada pobjednicima a ne pobijeđenima. Misliš li da je tvoja stražnjica tako dragocjena da je ne bi mogla upotrijebiti radi onoga do čega ti je stalo? Molila si me da ti pomognem, preklinjala si me - "Pomozi mi Bruno, pomozi mi, ima li nade, Bruno, ima li nade?" I sad, kad sam ti pružio priliku kakvu više nikad nećeš imati, nikad, ti je odbacuješ. Htio bih li nešto reći, Delphine - ako od nekoga očekuješ pomoć, budi spremna to i platiti! Ako ti je potrebna nada, prodaj se dok imaš dobru mušteriju!" "Njegova je cijena previsoka." Te riječi Delphine mu dobaci u lice. "Snaći ću se i bez njega. Ali tebi ni jedna cijena nije previsoka, zar ne, Bruno? Još mi nisi rekao kakvim se to prljavim poslom vas dvojica bavite. Nisi valjda samo njegov svodnik. Cime 167 JUDITU KRAN"17 te tako dobro plaća da si spreman poslati mu u krevet i svoju sestru?" "Ti si luda! Neću ti više pružiti priliku." "To je jedina dobra vijest koju sam čula dugo vremena." Del-phine pogleda njegovo zgodno, zlobno lice i nasmija mu se izazovno prije nego što ga je gurnula natrag, da je zamalo pao, i zalupila vrata. Prkos kojim se oduprla Brunu držao ju je nekoliko dana u zanosu, ali uskoro ju je počela progoniti vlastita hrabrost. Rekla je kako će moći izdržati bez nade, čak je povjerovala u to, ali nada nije mogla biti odbačena kao kakva neprikladna haljina. Sad joj je nada postala mukom i morala ju je trpjeti kao kakvu groznicu, neku trajnu i hirovitu groznicu koja se dizala i padala bez upozorenja, nerazumnu i

iscrpljujuću groznicu, na koju nije mogao utjecati nikakav lijek. Naglo bi se budila usred noći, kao da ju je netko pozvao imenom, i osjetila neželjenu zarazu nadom koju je odbacila, toliko grozničava da su joj kapi znoja curile niz vrat i čelo. Sutradan, na pokusu u kostimu, osjetila je kako ta slabašna, tvrdoglava i luda nada curi iz nje kao krv, kao da je kostimografkinja s pri-badačama u ustima odjednom dobila moć da je osudi na smrt. Neka pjesma - Chevalier, koji je na radiju živahno pjevao "Simfoniju drvenih potplata" što je pričala o tome kako više nema kože za potplate - mogla je potaknuti proplamsaj nade, tako snažan da je osjetila kako bi mogla poput iskre poletjeti kroz prozor i izdići se nad Parizom. Ipak, iste noći, slušajući melodičnu tužbalicu Charlesa Trenta "Sto je ostalo od naše ljubavi", srce joj je zahvatio val golemog, neočekivanog i potpunog očaja, straha kakav nikad prije nije upoznala, pa bi tada deseterostruko platila svaki časak nerazumne i neočekivane nade koju je prethodno doživjela. Događalo bi se da su joj praskozorje ili puni Mjesec potaknuli 168 DO PONOVNOG SUSRKTA IidIuii i bezrazložnu nadu, a zatim bi u svakom mrtvom cvijetu, u pijuku ptice i u prašini na stubištu osjetila dah očaja. Bespomoćno je lebdjela između nerazumnog bujanja nade, za koju je pristala da će je se lišiti, i svakodnevice beznađa, tihoga kao tfiob, što ga je prihvaćala premda ga nije mogla u sebi održati. Delphine je postala praznovjerna kao nikad prije; prestala je citati novine, i u

trenutku kad su se Amerikanci iskrcali kod Ansrija a Rusi probili blokadu Lenjingrada, ona se savjetovala s desetak gatalica. Kad su Nijemci zaposjeli Madžarsku a Lufrvvaffe izgubila četiristo pedeset zrakoplova samo u jednom tjednu u veljači 1944., Delphine je tražila savjete astrologa. Kad je general de Gaulle imenovan vrhovnim zapovjednikom vojske Slobodnih Francuza u travnju iste godine, ona je lutala Parizom u potrazi za čitačima iz dlana i vidovnjacima. Jedina nada u koju se mogla pouzdati bila je ona za koju je znala da je potpuno umjetna. Samo su lažni proroci mogli olakšati muke neodoljive nade njezina izmučenog srca. Bila je sve mršavija i sve ljepša. Bila je na rubu ludila. U dugoj povijesti Pariza, nikakva kuga, svečanost krunidbe, revolucija, pučki ushit ili vladavina terora nisu se mogli usporediti s masovnom histerijom koja je zahvatila grad sredinom kolovoza 1944. Ulicama su poput pobjesnjelih pasa mogle kružiti samo divlje glasine i neobuzdane neizvjesnosti, koje su se kao elektricitet širile pod vrelim ljetnim suncem. Nijemci su zabarikadirali mostove pa je kretanje bilo nemoguće. Ipak, ljudi su vrvjeli posvuda iako nisu znali zašto, nestajući jednako brzo kao što su se pojavljivali. Na svim licima osjećali su se iščekivanje, strah i smetenost. Oslobođenje se bliži! Više od dva mjeseca nakon što su se Amerikanci, Britanci, Kanađani i Slobodni Francuzi iskrcali na normandijskim plažama, sloboda se napokon približila Parizu. Ali čuli su se i glasovi kako od oslobođenja neće biti ništa. Ei-senhower će zaobići grad, kaneći prije svega prognati Nijemce

169 JUDITU KRANTZ IX) IH)NOVN(XJ SUSHM"A i ! I ; do Rajne! Ništa ne može spriječiti oslobođenje! General Leclerc neće poslušati Eisenhowera i krenut će na Pariz! Tako su se glasine širile od usta do usta; vjerovalo se u sve i u ništa, no ipak, oduševljenje i konfuzni počeci ustanka bili su posvuda vidljivi. Željezničari su počeli štrajk. I radnici podzemne željeznice stupili su u štrajk. Policajci su osvojili svoju središnjicu upravo u trenutku kad je tisuću zatočenika otpremano u njemački koncentracijski logor. Nedorasli Francuzi, koji su se tek domogli oružja, bili su masakrirani na ulicama. Paljba se čula s krovova, s prozora i ulica, a da nitko nije znao pucaju li to Nijemci ili Francuzi. Na pločnicima i uglovima ulica vidjele su se mrlje krvi. Ljetnim zrakom širio se nezaustavljiv delirij. Zar je itko znao što se događa? Dvadesetog kolovoza general Dietrich von Cholitz dogovorio je predaju, obećavajući da neće razoriti Pariz, što je Hitler od njega zahtijevao, u zamjenu za slobodan odstup svojih ljudi. Ali ustanak se počeo širiti. Neuvježbani ustanici napadali su izolirane njemačke postrojbe. Novine pokreta otpora, koje su se godinama tiskale ilegalno, sad su se usred bijela dana prodavale na ulici, dok su se tisuću koraka dalje borci pokreta otpora nastojali domoći gradske vijećnice. Već devetnaestog kolovoza Comite de Liberation du dnema Frangais preuzeo je Continental i

obustavio svaku proizvodnju. Delphine, koja je živjela nedaleko od gestapovskog stožera na Avenue Foch, gdje se vodila žestoka bitka, držala se kuće gdje je bila potpuno sama. Violet, Helene i Annabelle, odviše oprezne da bi izložile opasnosti svoje živote na ulici, napustile su posao, a susjedi - koji su o događajima znali jednako malo kao i Delphine povukli su se iza zatvorenih prozorskih kapaka. Gledajući kroz prozor nije na praznoj ulici mogla zapaziti nikakav znak života. Do dvadeset drugoga u kući nije više bilo ni mrvice hrane, a sačuvalo se tek nekoliko boca vina. Nije bilo ni pljesnivog kruha. Sutradan je Delphine već toliko ogladnjela da je odlučila l/,it:i do obližnje tržnice i potražiti nešto za jelo. Već godinama nije* kupovala hranu," čak nije znala gdje se nalazi pekarnica. ( Mjenula se u najmanje upadljivu haljinu - pronašla je zaboravljenu predratnu suknju od plavog pamuka, crveni pojas i staru bijelu bluzu bez rukava. Oprez u podsvijesti govorio joj je da ne smije biti prepoznata; nije se stoga našminkala, a kosu je začešljala tako da joj je djelomice pokrivala lice. Dok je prolazila pored prazne i neobjašnjivo zatvorene čuvarove kuće, a zatim skrenula u prometnicu, osjećala se kao da je izložena i ugrožena od nenaravne, nadrealističke tišine što ju je okruživala. Zar su doista svi pobjegli iz grada, pitala se, ili su se samo skrili po kućama očekujući što će se dogoditi? I njima je jamačno već ponestalo hrane, ili su bili toliko oprezni da stvore neke zalihe, ma kako oskudne? U trgovačkoj ulici bila su otvorena samo dva

dućana, pa je Delphine, opremljena knjižicom za racioniranje, uspjela kupiti dvije osušene bijele repe, jednu glavicu luka i tri tvrda kruščića. Dok je jurila kući jednoga je na brzinu sažvakala, držeći se uza zgrade i hodajući što je mogla brže a da to ne nalikuje trčanju. Kad se našla u razmjerno zaštićenoj Villi Mozart, potrčala je kući. Sva zadihana, izvukla je iz džepa ključ ulaznih vrata i baš kad ga je gurnula u bravu odjednom su se iz pristranka pojavila dva čovjeka. Prenerazi se od straha, jer to su bile neke skitnice, u krpama, bradati i očajni. "Ne, molim vas", prošapta ona, previše preplašena da bi vikala, tražeći pogledom pomoć koje niotkuda nije bilo. Ispružila je prema njima torbicu s oskudnom nabavkom, u nadi da bi ih mogla potkupiti hranom. No oni su se i dalje približavali, pa je već osjećala njihov zadah. "Sve je u redu", javi se promuklim glasom jedan skitnica. "Što?" Delphine ustuknu, ali je znala da su morali vidjeti ključ u njezinim rukama. Bilo je prekasno. 170 171 JVDITH KHAN"17 DO PONOVNOG SUSKliTA u i i "Tvoja odjeća", dometnu skitnica skršenim glasom. "Tako jednostavna, domoljubna - to je ono pravo, curo..." "Armand!" "... u čemu se dočekuje jedan vojnik... na povratku kući..." On joj pade u zagrljaj. Dvadeset petog kolovoza general Omar Bradlev

naredio je dvjema skupinama da uđu u Pariz: 2. francuskoj diviziji pod generalom Leclercom i 12. pukovniji američke 4. divizije koja je bila ojačana 102. motoriziranom skupinom. Plačući od oduševljenja i kličući, građani Pariza u ekstazi su izjurili iz kuća na ulice. S crkvenih tornjeva odjekivala su zvona; kad su u Gradskoj vijećnici od njega zatražili da proglasi republiku, general de Gaulle je odgovorio: "Republika nije ni prestala postojati." Pukovnik Paul de Lancel bio je u skupini koja je pratila de Gaullea. Pomogao je ostvariti nadahnutu zamisao Gustava Mou-teta da se za invazijske operacije iskoriste Michelinovi automobilistički zemljovidi iz 1939. godine, koji su savezničkim snagama pružili neizmjerno korisne podatke. Paul nije mogao doprijeti do Champagne telefonom, jer je još bila okupirana od Nijemaca. Ali tri dana kasnije, čim je doznao da je Pattonova Treća armija oslobodila Epernav, posudio je američki džip i krenuo vidjeti roditelje. S Delphinom je uspio provesti tek nekoliko sati. Kad je otvorila vrata na neočekivani zvuk zvonca, pala mu je u zagrljaj takvom silinom da ga je zamalo oborila s nogu. Njezine su emocije bile potpune ali ponešto suzdržane, no kad ga je povela do prvog kata da upozna Armanda Sadowskog, uzrok njezine sreće Paulu više nije bio nepoznat. Delphine je bila lagana i krhka kao labuđe paperje, no Paul se mogao uvjeriti kako ipak neumorno njeguje svog vojničkog povratnika i njegova prijatelja, Normandijca po imenu Jules. Svaki irtl slala je u susjedstvo svoju poslugu da

odnekud pribavi sa-"lojke za juhu kojom je, žlicu po žlicu, hranila visokog, strahovito mršavog i umornog čovjeka koji je ležao u njezinoj spavaonici, i kojemu nije dopuštala ništa drugo doli da jede i odmara "Zar se uvijek ponašala tako, kao gospodarica?" Armand Sa-dowski upitao je Paula želeći ga uvjeriti kao muškarac muškarca da je ipak u stanju sam se obrijati. "Da, uvijek je bila takva", odgovori mu Paul, "ali njezine namjere pritom ipak su redovito plemenite." Brzo je sklopio prisan odnos s tim čovjekom o kojem sve do sada nije imao ni pojma. I )clphine je željela da Armand ispriča Paulu pojedinosti svog bijega iz njemačkog zarobljeništva, ali jedino što je dospio reći prije nego što je pao u san bilo je "Imali smo vrašku sreću". Kasnije je Delphine upoznala Paula s mršavim pojedinostima što ih je doznala od Armanda o njegovu bijegu iz goleme tvornice ku-gličnih ležaja u Schvveinfurtu, gdje je godinama radio, a sačuvao je život zahvaljujući njemačkim potrebama za robovskim radom. Nakon jednog od uzastopnih američkih zračnih napada na tvornicu, Sadowski i njegov drug Jules uspjeli su pobjeći preodje-nuvši se usput u odore poginulih njemačkih čuvara. Kako su nešto natucali njemački, uspjeli su se probiti pješačeći kroz Njemačku i Francusku. Uslijed ratne konfuzije i gužve koju su stvarali milijuni bjegunaca iz gradova srušenih savezničkim bombardiranjem nitko ih nije primijetio. Tek kad su se našli na francuskom tlu pomogli su im seljaci i pripadnici pokreta otpora koji su im dali građansku odjeću. Idući od jedne točke pokreta do druge, mučno su se probijali put Pariza, krijući se od

njemačkih ophodnji koje bi mogle od njih zatražiti dokumente. "Nije to bila sreća, oče, nego pravo čudo" - Delphine mu je to rekla u zanosu svoje ljubavi za Armanda. Paul je shvatio da je ta, nekoć izvještačena, lakoumna i 172 173 JUDITU KRANTZ svojeglava djevojka postala zrela žena od dvadeset šest godina čiju će snagu morati tek odmjeriti. Paul je uspio poslati kratku poruku Evi u London, priopćivši joj kako je Delphine dobro, a onda je rano ujutro krenuo prema Champagni. Put je potrajao dulje nego što je pretpostavljao, jer su u svakom selu njegov džip zaustavljali oduševljeni mještani, kao da je neki bajoslovni junak koji jaše zmaja. Tek popodne Paul je ugledao ulazna vrata dvorca Valmont. Pričekao je časak, sjetivši se u tom trenutku razgovora s Evom 1938. godine, nakon Miinchena, kad je glupo ustvrdio kako će posjetiti Francusku sljedećeg proljeća. Zbog diplomatskih obveza morao je odgoditi taj posjet nekoliko mjeseci, a onda je zemlja uronila u dugu i strašnu noć okupacije. Bilo je proteklo već deset godina otkako je posljednji put stupao tlom Champagne. Paul je odmah pomislio da nešto nije u redu s Valmontom, jer se provezao pored pustih vinograda na kojima nigdje nije bilo radnika. Ulazna vrata okrenuše se na svojim snažnim šarkama, ali nitko mu nije došao u susret. Paul stupi preko praga doma svoga djetinjstva i uputi se prema kuhinji, samom srcu zgrade, ali ni u njoj nije našao nikoga. Pohitao je kroz

salone za primanje i napokon spavaonice, ali podjedanko bez uspjeha. Dvorac je bio tih i prazan, zapravo netaknut i nepromijenjen, pa se činilo da ga je netko začarao iako je sve govorilo da tu ljudi i dalje žive. Očito je da ga nisu bili zaposjeli Nijemci. On se vrati do ulaznih vrata i ostade ondje neko vrijeme, kad napokon ugleda povorku ljudi odjevenih u crno koji su polagano pješačili. Neka starica izdvoji se iz gomile i potrča mu u susret. "Gospodine Paul, jeste li to vi?" Stade preda nj sa svojim izboranim licem, kao da se nadala da je to ipak netko drugi. "Jeste li to zbilja vi?" On prepoznade u joj Jeanne, kućepaziteljicu koja je bila punašna mlada djevojka dok je on još bio dječak, prije više od četrdeset godina. 174 DO PONOVNOG SUSRHTA ", draga Jeanne, naravno da sam 10 ja! Sto se događa, i,u> je dvorac prazan? (ulje su moji roditelji?v "Vraćamo se s groblja, gdje smo pokopali vašu majku, gospodine Paul", reče ona i brižnu u plač. "A moj otac, Jeanne, gdje je on?" upita je, iako je iz njezinih ori ju već slutio odgovor. "Već su dvije godine otkako je otišao od nas, neka mu Bog da miran počinak." Paul se okrenu. Pusti vinogradi, prazan dvorac - to mu je već bio dovoljan povod da shvati istinu. Tako se uvijek događalo kad su suseljani Valmonta pokapali nekoga od svojih. Do maloprije se nadao da to ipak nije netko od njegovih roditelja. Jeanne mu se osloni na ruku. "Gospodine Paul, živ je barem gospodin Bruno",

reče ona, pokušavajući ga utješiti. "Bruno..." On se okrenu i poče pretraživati pogledom mnoštvo, čija se bol počela miješati s iznenađenjem kad su ugledali francuskog časnika u odori. "Da, Bruno, zašto ga nema ovdje?" "Otišao je odmah nakon pokopa. Rekao je da ima posla u Parizu, ali će se vratiti večeras. On je dobro, gospodine Paul, živio je ovdje sasvim sigurno još od primirja. Bila su to okrutna vremena, najgora koliko se sjećam... jedva vjerujem da su prošla. Dođite unutra, gospodine Paul, naći ću vam nešto za jelo. Sigurno ste gladni." "Kasnije, Jeanne, hvala vam. Najprije... moram otići na groblje." Nakon što je cijeli sat stajao uz grobove svojih roditelja, Paul se provezao uz vinograde, zastajući čim bi ugledao radnike koji su ga pozdravljali. U pedeset devetoj godini, u odori koju je nosio još otkako se pridružio de Gaulleu 1940. godine, Paul de Lancel imao je već sijedu kosu, ali držanje mu je bilo uspravno, njegovo tijelo snažno kao i uvijek, a pogled u isti mah odlučan i skeptičan. Izgle175 JUDITI I KHANTZ dao je lijepo i smireno zapovjednički. Mnogi radnici koje je s.u\ zn tekao u vinogradima nisu ga dosad ni vidjeli. Izuzev nekoliko kratkih boravaka, Paul nije bio u Champagni još od početka Prvoga svjetskog rata, prije trideset godina. Stariji radnici upamtili su ga kao mladića. Pozdravljali su ga kao junaka, kao Lancela koji se vraća kući. Nitko od njih nije radio ni za koga osim za Lancele, kao i njihovi očevi i očevi njihovih očeva.

Razgovarajući s ljudima u vinogradima Paul je prikupio podatke o minulim događajima. Na početku 1944. Nijemci su potpuno preuzeli vođenje kuća Moet et Chandon i Piper Heidsieck, proteklih godina mnoge je namještenike kao i šefove ostalih kuća zatočio Gestapo pod optužbama za protunjemačku djelatnost; više stotina pripadnika pokreta otpora ubijeno je ili odvedeno; snažnim savezničkim bombaškim napadima na Maillv uništena je cijela von Stauffenova divizija koja se ondje koncentrirala uoči invazije na Normandiju; saveznici su iz zraka napali i tunel kod Rillva, ispod Reimske planine, gdje su Nijemci bili uskladištili rakete V-2. Tek prije deset dana iz Reimsa je otišao za Njemačku posljednji vlak nakrcan šampanjcem. U cijeloj Cham-pagni osjećala se nestašica šampanjskih boca; no radnici su obavijestili Paula da su protekle tri godine inače bile iznimne po kakvoći vina. Uglas su mu potvrdili kako su vinogradi teško trpjeli tijekom rata, nije sađena ni nova loza - ali pogledajte, gospodine Paul, grožđe koje dozrijeva, zar ne izgleda izvrsno? U godini oslobođenja, berba će očito biti dobra. Tako je, pomisli Paul, Champagna je preživjela još jedan rat, zahvaljujući tome što je njezin puk bio neukrotiv. Oči su mu se ispunile suzama dok je promatrao radnike kako rukom plijeve osjetljive podloge loza, što je bio tek jedan od obveznih dvadeset sedam svakogodišnjih poslova što su osiguravali berbu. Tek jučer su bili oslobođeni, jutros su pokopali njegovu majku, a već sada, popodne, njegovanje loze bilo je važnije od svega. Samo njima uspjelo je održati lozu tako daleko na sjeveru Francuske, 176

DO PONOVNOG SUSRETA zahvaljujući njihovoj ustrajnosti, upornosti i hrabrosti. Bez njihove odanosti Champagni, vino poznato kao šampanjac već odavno bi prestalo postojati. Paul je večerao s Jeanneom u kuhinji, a zatim je satima lutao dvorcem nad kojim je odgovornost, sada, smrću Anette de Lan-cel, prešla na njega. Nije mogao ni sanjati da će u međuvremenu sve ovisiti o Brunu. Bio je jamačno pouzdan i hrabar kad je bio u stanju preuzeti djedovu ulogu, koju je on držao tako dugo, te održati vinograde, dvorac i kuću Lancel kroz sve teškoće proteklih četiri godine. Svom sinu duguje tako mnogo, pomisli on obuzet srećom. Zar je smio podcijeniti ga toliko? Je li moguće da će se on i Bruno napokon sjediniti kao otac i sin, radeći na obnovi vinograda, što je bila pred njima? Bili su jedina dva preostala muškarca u kući Lancel. Poduzeti sve da uspiju u tom naporu bila je njihova dužnost, koja im je pripala u naslijeđe, pa će morati ujediniti napore na korist obitelji, kuće Lancel, kao i svih onih odanih radnika u vinogradima. Paul je bio svjestan da su pred njima naporne godine obnove, no držao je kako ima dovoljno energije i osjećaja obveze. Morao je pritom još mnogo naučiti - sve, zapravo - ali proizvodnja šampanjca nije bila nekakav misterij, valjalo je tek udovoljiti strogim pravilima što ih je utvrdio Dom Perignon još otkako je 1668. u Hautvilliersu postao podrumarem. Paulov chef de cave, i predradnici u vinogradima bili su svi živi, spremni da ga poduče svemu što je morao naučiti.

Koračao je gore i dolje kroz dugi salon, svakim trenutkom sve oduševljeniji. Bože dragi, pred njim je novi život, nakon toliko godina provedenih na službi u inozemstvu! Od svega srca mu se radovao, životu što će od njega zahtijevati energiju kojom je još raspolagao u obilju, kao i svu inteligenciju. On će se s Evom u Champagni ponovno pomladiti! Ona će biti sjajna gospodarica dvorca. U četiri godine, koliko je vozila ambulantna 177 JUIHTH KKAN"i: kola u bombardiranom Londonu dokazala se kao žena koja je u stanju sve svladati. Uz Bruna, započet će novi život u milosti i dostojanstvu, kakav je bio svojstven Lancelima kroz stoljeća. Paul je tek sad shvatio da mu je predviđanje bilo dosad tućLi osobina. Zauzet svojim poslovima, daleko od Francuske desctlje cima, nije razmišljao o tome što ga čeka. Uopće nije zamišljao cl;i će jednoga dana postati isključivi vlasnik stare kuće Lancel, vinograda što su se prostirali dokle je sezao pogled, dragoga mu dvorca i svega što ga je okruživalo, gospodar šuma, štala i svega ostalog, do posljednjeg jaja što ga je upravo snijela neka od koka kojima se Jeanne toliko ponosila. Otišao je iz Champagne odviše mlad i nedozreo da bi mogao sanjati o budućnosti koja se sada pred njim ukazala kao nevjesta. Iz minute u minutu njegovo je oduševljenje raslo. Vođenje kuće Lancel dat će smisao ostatku njegova života. I on je uostalom rođen u Champagni, pa duga odsutnost s rodnog tla nije smjela značiti da se prekasno vratio kući. Paul je odlučio da se svim silama prihvati izazova što je bio pred njim. A s takvim

raspoloženjem, kako to već biva s ljudima iz Champagne, rodila se i žeđa, pa se on poče osvrtati za najboljom buteljom. Bruno se vratio u Valmont iz Pariza usred noći, tek jedan sat prije ranog kolovoskog praskozorja. Krenuo je na put da pogleda kako stoje stvari u Rue de Lille. General von Stern ostavio je iza sebe kuću u onakvom stanju u kakvom ju je zatekao; sve je bilo u najboljem redu, pa je Georges, njegov stari batler, već dao osoblju upute kako da dočeka gospodara. General je trenutačno bio u rukama vlasti koje su prihvatile predaju njemačkoga garnizona u Parizu, ali Bruno se nije plašio za njegovu budućnost. Taj čovjek bio je podjednako snalažljiv koliko i filozofski nastrojen; tijekom protekle godine on i Bruno ujedinjenim su naporima i vezama stjecali bogatstvo na crnom tržištu. Neuspjeh s Delphinom nije omeo von Sternove želje 178 DO PONOVNOG SVSRHTA *tt profitom, pa je sad njegov novac bio na sigurnom u Švicar-ikoj, kao i Brunov. Dok je ulazio u dvorac u kojemu je proveo ratne godine, Umno je pomišljao kako se radije ne bi u nj vratio, pa ni Mino na koji tjedan, ali prilike u Parizu su trenutačno odviše ekiplo/ivnc. Različite skupine pokreta počele su se međusobno gložiti, ozračje je bilo ispunjeno optužbama i protuoptužbama, njemački kolaboracionisti odvođeni su u zatvor, ulicama su lutali ljudi usijanih glava koji su obavljali prijeke presude i, najgore od Nve^a, neprekidno su denuncirani oni za koje je postojala ikakva Niimnja da su bili odviše skloni bivšim osvajačima. Četiri godine .11 aha

i bijesa izazvale su sada erupcije u Parizu. Na dnevnom i< du su bili les reglements de comptes, svođenje računa za ono Mo je netko radio u vrijeme rata. Bruno se nije morao plašiti, I "idući da su on i von Stern bili vrlo diskretni - ali je li čovjek mogao biti potpuno siguran? Ljudi su imali neugodnu osobinu <l a znaju i više nego što bi se moglo očekivati. Obični ljudi bili su zavidni onima koji su prolazili bolje, tako je bilo oduvijek, a denuncijacije su bile način osvete. Bruno se pitao zašto bi se izložio i najmanjoj opasnosti kad mu je razum govorio kako je poželjan oprez. Ne, još nije bilo sigurno smjestiti se u svoje lijepo pariško boravište, još nije bio čas da se iziđe iz zakloništa u pokrajini. Kako je samo čeznuo za trenutkom kad će sve ponovno biti potpuno normalno! Još samo nekoliko kratkih tjedana i pred njim će biti sjajna budućnost. Pariz će ponovno postati ono što je bio u prošlosti, i on će doživjeti taj trenutak. On, vikont Bruno de Saint-Fraycourt de Lancel opet će zauzeti svoje mjesto u svijetu u kojemu je i za koji je bilo jedino vrijedno živjeti. Neće više morati tražiti posao niti biti obvezan raditi išta drugo osim dopustiti svom novcu da stvara novi novac i uživa u džentlmenskoj lagodi, zabavi i sjaju, krećući se onako kako 179 JUDITU KKANTZ mu se bude dopadalo, od salona do salona na Bnulrvard Saint Germain, zabavljajući se u svojoj lijepoj kuci, uživajući u novini ženama - ponovno Parižankama, nakon ograničenog ali nipošto nezanimljivog posta s provincijalkama nabavljajući slavne slike, sjajno pokućstvo i

dragocjene predmete od glupih novih siromaha koje je rat bacio u bijedu. Kupit će za sebe neki bivši dvorac Saint-Fraycourtovih i živjeti u njemu, kao da se povijest nakon Francuske revolucije nije dogodila. Tako je, pomisli Bruno dok se hitro uspinjao do svoje sobe u Valmontu. Uzevši sve u obzir, on je imao vrlo uspješan rat, i za samo nekoliko tjedana, samo nekoliko tjedana, vratit će se kao kraljević na dan svoje krunidbe u svijet aristokracije koji je, nakon što je bilo sve razmotreno i kazano, ipak bio jedina ljubav njegova života. On uđe u svoju sobu, upali svjetlo i istog trenutka se skameni. "Sto, dovraga!" uskliknuo je i nehotice. Paulova visoka spodoba diže se sa stolca, u kojemu je iščekivao sina. "Moj Bože!" "Jesam li te preplašio, Bruno?" "Ali, to je nemoguće... kako si mogao... kada... otkuda?" Bruno je mucao na mičući se. "Stigao sam jutros." "Vrlo dobro, štoviše izvrsno, to je veliko iznenađenje, došao si zamalo jednako brzo kao Patton - sigurno si vidio Jeanne? Nadam se da ti je dala dobru večeru." Bruno je bio odviše sna-lažljiv da bi zadugo ostao preneražen. Sabrao se pred ocem kojega nije vidio, niti je želio vidjeti, jedanaest godina. "Večera je bila izvrsna. Ne bi li me ponudio čašom šampanjca, Bruno?" "Hoćeš reći da Jeanne nije otvorila jednu bocu? Kasno je za šampanjac, već je zamalo jutro... ali naravno, u čast tvoga povratka, zašto ne? Kao svi ostali, i mi smo morali prodati Nijem180 IX) PONOVN(X1 SUSRETA

< 1111,1 gotovo sve što smo proizveli - siguran sam da ti je Jeanne in rekla - ali pronaći ću ipak nešto vrijedno." "Zašto ne ružičasti šampanjac, Bruno, ružičasti šampanjac iz nrke dobre godine, kakvim se tvoj djed toliko ponosio? Mogao hi me ponuditi najboljim Lancelom." "Izgledaš čudno, oče, kao da nisi pri sebi. Razumijem... šok /.bog bakine smrti... tako tužan povratak... morao sam to i umu već shvatiti. Pokušaj se malo odmoriti." Paul izvuče iz džepa ključ sa zlatnim lancem. "Moj otac dao mi ga je kad sam odlazio u rat 1914. kako bi me sjećao na Valmont gdje god bio. Poslužio sam se njim veče-THs da otvorim Le Tresor." Bruno i nehotice ustuknu korak natrag. "Ne", odvrati Bruno hladno. "Nemoj se naprezati." "Ondje je nekad bilo pola milijuna butelja, Bruno." "Iskoristio sam ih kao što bi ih iskoristio svaki inteligentan čovjek. Dok si ti vodio iz Londona svoj udobni rat, daleko od zemlje, slijedeći svoga hrabrog i govorljivog generala, daleko od Nijemaca, ja sam učinio ono što sam morao učiniti." "Za koga si to učinio?" Paulov suhi glas bio je bez emocija, kao da je tek radoznao. "Za sebe." "Čak niti za Nijemce?" "Ponavljam, za sebe. Nemam namjere naprezati se laganjem." Onaj davni prijezir u Brunovu glasu ponovno je ošinuo kao bič po nezaštićenom mesu. "Naravno, na crnom tržištu." "Ako želiš. Tržište je tržište - pitanje je jedino tko prodaje i tko kupuje."

"A novac koji si dobio?" "Na sigurnom je mjestu. Nikad ga nećeš pronaći." "Kako to misliš, da bi ga mogao sakriti?" 181 JUDITU KRANTA "Kako mislim? Već sam to učinio. Gotovo je, oče. One boce ne možeš dobiti natrag, je li jasno? A ne možeš niti bilo što dokazati. Nitko na ovom svijetu osim nas dvojice ne zna za ono skladište?" "Znači - tvoja riječ protiv moje?" "Upravo tako." "Napusti Champagnu", zapovjedi mu Paul. "Vrlo rado." "Napusti Francusku." "Nikad! To je moja zemlja." "Ti više nemaš svoje zemlje. Ako ne odeš iz Francuske, optu-žit ću te i meni će se vjerovati. Obećavam ti gubitak časti kakav ne možeš ni zamisliti. Obeščastio si svoje ime, obeščastio si svoju obitelj, svoju tradiciju, svoje mrtve. Tebe će u Francuskoj pamtiti samo s užasom. Mi imamo dugo pamćenje. Tvoja zemlja je za te izgubljena." "Nećeš nikoga moći uvjeriti u to." Bruno se i dalje podsmjehivao. "Bolje da se ne izlažeš toj opasnosti. Čovjek koji je mogao prodati ono najvrednije u Valmontu, jamačno se nije zaustavio na tome. Kakve si još zločine učinio tijekom rata? Svi zločinci ostavljaju iza sebe neki trag, pogotovo ako nisu djelovali sami. Zar misliš da bi Vlada slobodne Francuske mogla propustiti uzeti te na odgovornost? Ne dajem ti mogućnost izbora." Bruno se okrenu i pohita do pisaćeg stola, u

kojemu je čuvao revolver. Zavuče ruku u ladicu ali ondje ga više nije bilo - Paul je pretražio sobu dok je očekivao sinov povratak. "Je li moguće da bi i to učinio?" Paul uze palicu za jahanje s Brunova noćnog stolića i s nadnaravom snagom čovjeka koji uništava opaku i smrtonosnu zmiju, udari Bruna po gornjoj usni iz koje je procurila krv. "Gubi se!" reče on, stišavajući glas koliko god je to mogao. 182 DO PONOVNi Hi SUSRETA Pmil j",:i pocV udarati palicom sve dok Bruno nije počeo bježati niza sk-pcnicc. Paul ga je slijedio, spreman uništiti podlog izdajniku ako ne ode iz zemlje koju je obeščastio. 183 JUD1TH KRANTZ < IclVcl JA €no što radim izvrsno - i u tom se svatko slaže - jest prodavanje kolača", reče Freddv Delphini, dok joj se smiješak širio od oduševljenja. "Stekla sam vrlo vrijedna iskustva u Van de Kampovoj pekarnici u Los Angelesu, a stečeni smisao za prodavanje slastica ne gubi se nikad. To je moju svekrvu razveselilo - kaže da ne pamti tako uspješnu prodaju kolača na zimskim crkvenim sajmovima. Na stolu nije preostao ni jedan škotski kolačić, a prvi su otišli kolači od jabuka koje sam sama pravila. Za doktora Barnarda zaradile smo dvadeset pet funti." Delphine se lijeno izležavala na jastučićima sofe u salonu prostranoga novog stana koji su ona i Armand, napokon vjenčani, iznajmili u Rue Guvnemer, nadomak Luxemburškog vrta. Freddv i

Tony Longbridge proveli su s njima nekoliko dana prije nego što su krenuli u posjet Evi i Paulu u Valmont. Bilo je to njihovo prvo putovanje izvan Engleske od svršetka rata prije godinu dana. "Tko je doktor Barnardo?" upita Delphine, tek iz lijene radoznalosti. "On upravlja sirotištima - novac je namijenjen božičnim darovima za djecu. Imala sam posla i na sajmu održanom u korist podizanja novog krova na seoskoj crkvi. Dok sjedimo u crkvi 184 DO PONOVNOli SUSRin"A za nedjeljnih jutara i pjevamo himne što tiše možemo, samo čekamo kad će nam krov pasli im glavu. Neka uzbudljivija misa sigurno bi prouzročila nesreću." "Bila bi to strašna smrt, nakon toliko godina što ti nijedna bomba nije pala na glavu", promrmlja Delphine nehajno se slažući sa sestrom. "Upravo tako! Zato sam se i javila kao dobrovoljka za prodaju", izusti Freddy vatreno. "Budući da još nema benzina, čak i kad raspolažeš kuponima, unajmila sam malu konjsku zapregu i prošla s njom gotovo svuda - nemaš pojma što su mi sve ljudi darovali za sajam! Prevrnuli su sve po svojim potkrovljima - bilo je u njima svakakvih tričarija, starih knjiga, porculana koje nisu ni pamtili, starih haljina, ne mogu se ni sjetiti čega ne. Nisam odbila nijedan dar - nikad ne možeš znati što će se dopasti ljudima - i gotovo sve smo prodali. Čudesno je što sve čovjek može izvući iz neke stare kuće... Tony se ponosi mnome." "A i trebao bi, plemenita Freddy", zaključi Delphine dobrohotno.

"U lipnju će ljetna crkvena svečanost biti održana na vikaro-voj livadi. Svi mi govore da je to sjajan događaj", reče Freddy, puna iščekivanja. "Plesat će se oko svibanjskog stupa, jahat će se na ponijima i održat će se izložba kućnih ljubimaca, ali najveće atrakcije bit će natjecanja za najljepše cvijeće i najbolje povrće. Kako čujem, ta su natjecanja obično vrlo žestoka. Posrijedi je ugled! Još nisam odlučila hoću li se baciti na božure ili rajčice, ali pitam se zašto ne bih na oboje. Moram se odlučiti i početi raditi čim se vratimo u Englesku. To je nešto više od običnog izazova, zar ne, ako se ne specijaliziraš samo za jedno?" "Svakako, potpuno se slažem. Osobno, ja bih najradije plesala oko svibanjskog stupa." "Ah, Delphine! To je nešto za djecu, a ne za starije udane dame kao što smo mi." 185 JUDITU KRANI. ¥ DO l"ONOVNCKt SUSKHTA "Pripazi koga nazivaš starijom uclunom damom", pobuni se Delphine mlako, tapšući sa zadovoljstvom svoj irbuh. "Stara, udana - i trudna dama." "Izbaci ono "stara" i s ostalim ću se složiti." "Uvijek si bila tako umišljena... ali priznajem da zaslužuješ taj popust. Dvadeset osam godina nije previše." "Nije ni dvadeset šest", zaključi Delphine. "Pogotovo kad već imaš malu Annie." "Oh, ja nikad ne pomišljam na godine", dometnu Freddy vedro. "Na Longbridge Grangeu ima toliko poslova. Već sam imala lekcije iz bridža, a sad kad se nešto osoblja vratilo na posao, Penelope

me podučava o svim finesama svečanih večera. Učim se vezu, kako bih mogla vesti podloške za tanjure, pa i pletenju da mogu napraviti pokrove za čajnike i meko kuhana jaja za sljedeći sajam - kolači od jabuka i nisu neki veliki posao. Naravno, imam i nedjeljnu školu." "Ti održavaš nedjeljnu školu?" upita Delphine, pokazujući onoliko iznenađenja koliko joj je to njezin ležeći položaj dopuštao. "Svakako. To je tradicija Longbridgea - za djecu do desete godine života. Nakon škole odlaze u vikarijat da se pripreme za krizmu. Vodim evidencijske knjige - ako dijete dođe u školu šest tjedana zaredom dobit će lijepi pečat, ali ako propusti makar jednu nedjelju, mora sve početi iznova, od samog početka. Inače od pečata nema ništa." "To mi se čini prilično grubo", prigovori Delphine. "Ako je nešto zaredom, onda mora biti zaredom", ustrajala je Freddv ponosito. "To je dobra vježba za jačanje značaja. Penelope svira na glasoviru himne, djeca pjevaju, potom im čitam biblijske priče. Prilično sam dobra u tome." "Nikad nisam pomišljala da bi ti bila neki religiozni stvor... ali ljudi se mijenjaju, zar ne? Uostalom, nismo se vidjele tako 186 dugo... ti u međuvremenu postaješ savršena engleska plemenitaška." "Nadam se da je tako... uostalom, udala sam se za ladanjskog plemića. Oh, skoro sam zaboravila obavijestiti te o onom najvažnijem - pripremam vlastiti potpourri! Penelope ima svoj tajni recept koji se u obitelji čuva već stotinama godina, pa sam se odlučila za nešto vlastito. Počela sam s lavandom i ružama, dakako, a zatim

kao da sam poludjela: peteljke nevena, različci, vrijesak, žalfija, ševina mamuza, klinčići, sporiš, majčina dušica, rumenevijet, lišće od paprene metvice, slatka lazarkinja, muškat, cvijeće kamilice, prah korijena od perunike - ali samo dašak -pa ljubičice, lišće iglice, dašak praha malajskog oraha - da vidim, jesam li nešto zaboravila u toj mješavini suhoga mirisnog bilja? Nebesa! Štapići od cimeta! Nemoj ni pokušati učiniti potpourri bez štapića od cimeta. Naravno, tajna je u pravom trenutku branja cvijeća za sušenje, to treba činiti samo ujutro nakon što rosa ispari i samo onda kad je cvijeće savršeno. Zatim ih izmiješaš, vrlo oprezno, i na kraju dodaješ uljne esencije. Cijeli je proces mnogo kompliciraniji nego što se pričinja. Moj će potpourri biti savršen kada dovoljno odstoji. Zasad mu je miris malo... nedovršen... ali moja svekrva nada se najboljemu. Kad budem zadovoljna njime poslat ću ti malo. Delphine... Delphine?... Zar si zaspala?" Sat kasnije, kad se Armand vratio sa šetnje s Tonvjem, zatekao je Delphinu kako četka kosu prije večere, sasvim osvježenu popodnevnim snom. "Jesi li imala ugodan, prisan i sestrinski razgovor s Freddv?" upita je on. "Sjajan. A ti s Tonyjem?" "Vrlo informativan. Doznao sam i više nego što sam htio o glupostima laburističke vlade, o nestašicama, pomanjkanju sredstava, nadzoru cijena, niskoj proizvodnosti, visokim porezima i, 187 JUDITH KRANTZ sveukupno, o nemogućnosti da se u Engleskoj

išta učini. Zažalio sam što nisam bio s vama dvjema, osluškujući tihi i seksi razgovor." "Nemoj se osjetiti napuštenim, nisi izgubio mnogo, osim što si mogao uživati u jednoj vrlo lošoj glumici." "Kojoj lošoj glumici?" Delphine zijevnu. "Riječ je o mojoj sestrici, bedače jedan. Ja sam bila sjajna pretvarajući se da joj vjerujem." "Sjajna kao obično?" "Možeš se u to okladiti, Sadowski. Nakon svega, ostavit ću te na cjedilu." Freddv diže pogled sa svog okvira za vez i ugleda Tonvja kako trga pismo zračne pošte i baca ga u neveliku vatru kamina koja je jedva što zagrijala u njihovoj spavaonici u Longbridge Grangeu. Bili su smrznuti do kostiju toga kišovitog travanjskog popodneva 1946. Pupoljci su se tek otvorili, ali je zato procvjetalo novo racio-niranje. "Nije li bilo od Jocka?" pobuni se ona. "Rado bih ga i sama pročitala." "Nisam htio da gubiš vrijeme", odvrati Tony, očito razljućen prijateljevim pismom. "Nove vijesti o njegovu ljubavnom životu? Uživam u tim njegovim ogavnim opisima. Uz Troloppea, to je ipak neka promjena." "Nije ni to posrijedi, draga, nego još jedna njegova luda zamisao. Sada kani unajmiti nekoliko zrakoplova preostalih u ratnim viškovima i početi njima prevoziti teret." "Drugim riječima, Jock još nema posla", reče Freddv zamišljeno. "Sto on misli, koliko će mu potrajati novac koji je dobio na pokeru?" "Neće još dugo, ako nastavi ovako. Sasvim je pošašavio s tim

188 DO rONOVNCK! SUSKHTA naumom - kaže kako može unajmiti Dnuglase DC-3 po četiri tisuće dolara po avionu na godinu. To je poseban popust za veterane, zamisli što kaže - "samo četiri tisuće". On štoviše predlaže da pokidamo naše korijene ovdje i postanemo njegovi partneri u Los Angelesu. Mi! Upravo tako! Kaže kako ondje ima sva sila demobiliziranih pilota i zemaljskih posada, oni bi, navodno, radili praktički nizašto, samo da dobiju posao u zrakoplovstvu. Tvrdi kako bismo uhvatili početnu prednost u jednom potpuno novom poslu. Kažem ti, on je običan popišanac." "On se zbilja ne mijenja", složi se Freddv. "Je li rekao, kakav bi to teret bio?" "Znaš već Jocka - misli na svježe proizvode. Možeš li zamisliti jedan DC-3 pun povrća? Jock tvrdi da avion može ponijeti tri i pol tone tereta. To je zbilja smiješno... nešto kao leteći piljar." "Prilično neobično, zaista", reče Freddv zamišljeno. "Kao da mi se upalila svjetiljka." "Što hoćeš reći?" upita Tony, iznenađen neobičnom zamišlje-nošću njezina glasa. "Na zapadnoj obali uzgaja se mnogo povrća upravo onda kad na istoku nije sezona, ali ono ne može izdržati dugi put vlakom. Pa ipak, moglo bi se izvrsno prodavati." Freddv je odložila svoj okvir za vezenje i zagledala se u vatru očima sanjara i vizionara, kojima je vidjela upravo onu zemlju o kojoj Tony Longbridge nije imao pojma. "Stani malo, draga. Kao prvo, drugo i treće, kad bi to doista bio tako siguran naum i kad bismo se za nj odlučili, što nismo i nećemo, iz ove zemlje ne bismo mogli iznijeti novac za

partnerstvo, pa ni s Jockom, tim šašavim klipanom. Pamtiš li da je promet valutama zabranjen? Ne bismo mogli otići ni u Pariz da nas nije ugostio Sadowski." "Ali ti savršeno dobro znaš da u Los Angelesu imam petnaest tisuća dolara, koji skupljaju kamate još od 1939. godine." "To je tvoj privatni posjed." 189 JUD1TH KMNTZ IH) PONOVNOG SUSRETA "To je moj miraz, moj bračni udio... nisi se oženio mladom praznih ruku." "Nisam to nikad prihvatio. To je tvoj novac - i nema veze sa mnom." Freddv nije obraćala pozornost na te obiteljske prosvjede. "Ako", reče ona, "i ja samo kažem "ako". Tony, govorim samo primjera radi i zato nemoj odmah skočiti na mene, ako bismo, na primjer, iskoristili taj novac, mogli bismo unajmiti nekoliko tih aviona i još bi nam ostalo dovoljno za životne izdatke prije nego što bismo mogli očekivati dobit. Ako bi Jock unajmio još dva, možda i tri aviona, samo na primjer, imali bismo zajedno pet aviona - " "Nastavi!" "Dopusti da završim misao - pitam se što je Jock mislio kad je rekao da bi momci radili praktički nizašto. Koliko bi to "ništa" uistinu iznosilo?" "Freddv! O kakvim to glupostima sanjariš? Flota od pet teretnih aviona! Ne misliš to valjda ozbiljno, zar ne?" "Hmmm... samo preokrećem neke činjenice u glavi, samo iz veselja, puštam ih lagano kuhati..." "Doista?"

"Koliko je to bolno zamišljati, Tony, samo zamišljati onih pet Douglasa, krcatih do vrha, koji lete za New York, Boston ili Chicago... Naravno, to su samo šale, jer ne bismo mogli napustiti Grange." "Mislim, doista ne bismo." "Proživio si ovdje cijeli život. Kako bi sad najednom mogao pokupiti svoje krpice i odseliti se u čudno mjesto gdje sunce zajamčeno šija svaki dan ili ti vraćaju novac?" Freddy ode do prozora i poče promatrati sumornu kišu koja je neprekidno padala tjednima, i to tijekom engleskog proljeća. "Pitam ste kakvo li je vrijeme tamo gore?" promrmlja ona. "Postoji li još zvijezda Ve-černica?" 1 "O čemu je riječ, draga?" "Ništa, ništa." Ona mu se ljubazno nasmiješi. "Ako se kani baviti teretnim zrakoplovima, Jocku ionako nismo potrebni. Kao što je rekao, Kalifornija je puna pilota. A naš je život ovdje - ti se moraš baviti zemljom, ja imam Annie, moje sajmove, lekcije iz bridža i nedjeljnu školu. Ipak... ako ne bismo za sebe zahtijevali nikakvu plaću... ne, nije važno." "Nije važno - dvije riječi koje me najviše smetaju u engleskom jeziku, kao što dobro znaš. Ako ne bismo zahtijevali plaću, što onda?" "Samo sam razmišljala o... dobro... o dobiti. Neko vrijeme sigurno je ne bi bilo. Ne bi to bila nikakva poslastica. Najprije, morali bismo onamo otputovati, pronaći mjesto gdje bismo živjeli, pa kupiti auto, unajmiti ured, pronaći hangar, platiti uredsko osoblje, razgovarati s mogućim pilotima i posadom... a i samo gorivo za DC-3 stajalo bi poprilično." Glas joj se počeo stišavati dok je kroz prozor promatrala

grmlje s kojega se cijedila voda. Kao da nije bila u ovoj sobi s kaminom - njezina čežnja bila je tako snažna da se osjećala u zraku. "Pet Douglasa? Zar su ti oni zbilja tako realni?" Tony je to upitao uz zagonetan ton u svome glasu. "Sjećam se samo svih onih financijskih nevolja što sam ih imala s letačkom školom." "Bilo je gadno, zar ne?" "Da. Zaista gadno." Dok se okretala da odgovori na Tonvjev upit, u njezinim se očima pojavi strasno i neukrotivo dijete puno nade. Trajalo je to samo sekundu, prije nego što je spustila očne kapke, ali prekasno da ga Tony ne bi vidio. "Je li bilo teže od prodaje kolača?" "Nije to bila ista stvar." "Gadnije?" "Prilično." "Ali ipak si uspjela, zar ne?" 190 191 I JUDITH KRANTZ "Uspjela sam." "Je li bilo tako napeto kao sada, kad si radila potpourri?" "Prestani se izrugivati, Tony. To je kao kad bi htio usporediti... letenje sa... oh, s njime se ništa ne može usporediti, zar ne?" Uz odlučan izraz što joj se vidio na usnama, Freddv zakopča vunenu vestu, sjede i uze ponovno u ruke okvir s vezivom. "Draga, koga to obmanjuješ? Umireš od želje da se baciš na taj posao. Zar misliš da ne vidim kako, svaki put kad neki zrakoplov proleti iznad tebe, prestaješ sa svime što si dotad

radila i pažljivo osluškuješ?" "Običaj, samo običaj", reče Freddv, ali se od ljutnje zacrveni. "Glupost! Kad bi ušima mogla lepršati kao krilima, već bi to učinila." "Pa dobro, i da me Jockova zamisao toliko uzbudila, kako bismo se mogli odlučiti na tako golem korak? To bi značilo odseliti se od tvoje obitelji, bila bi to potpuna promjena tvog načina života. Zamrzio bi me, Tony, sigurna sam da bi. Nemojmo o tome više razgovarati." "Ali ti umireš od želje da pokušaš, zar ne? Ne pokušavaj me uvjeravati kako to nije istina." "Tebi ne znam lagati. Ali vremena su se promijenila. Rat je završen, Tony. Ja sam se... smirila na ovom kraljevskom otoku... tome drugom edenu... otoku koji je napola rajski." "Gluposti, ljubavi. Zaboravila si neke njegove osobine, tako to neće ići. Ti si doista učinila nešto veliko, priznajem ti, ali kakve je veze rat imao s onim što osjećaš kad letiš? Moje jadno prizemljeno djetešce, reducirano na jednu bijednu konjsku snagu i jednu dosadnu farmu." "Nikad se nisam žalila", prigovori Freddy jedva čujno. "Ne, i u tome je nevolja. Ne nalikuje ti biti smirena - to smeta i mene. Slušaj me, Freddy, ja doista ne bih imao ništa protiv neke promjene. Ja ne mogu slijediti očeve običaje. On 192 I IM) PONOVNIM SUSRETA je mnogo manje nestrpljiv ncm> j" kud je rijrr o birokraciji, i uz to je mnogo iskusniji. Kad bi me on zaista trebao ovdje, ne bih se mogao opirati, doista ne bih mogao, ti to znaš, ali

ne treba da ostanem zauvijek zašto, dovraga? Stari Jock nije lud, ima u sebi poduzetničkog duha. A kad spiskamo sav nova" i vratimo se podvučenih repova - " "Bit će to moj novac", uskliknu Freddy, još mu ne vjerujući. Tony kimnu supruzi. "Huraaa!" Freddy skoči sa stolca tako visoko da je prstima očešala grede na stropu. Začu se tiho kucanje na vratima i pojavi se Annie, odjevena za spavanje u dugu, cvjetićima ukrašenu, flanelsku košulju. "Zašto vičeš huraaa?" upita je. "Znaš što, mala Annie, odlazimo svi u posjet našem prijatelju Jocku, u mjesto gdje je mama odrasla - ona ga je obično zvala Grad anđela", objasni joj Tony. "Bit će to kao odlazak u nedjeljnu školu?" upita Annie, oprezna ali spremna za zabavu. "Ništa nalik tome. Bit će to nalik velikom, toplom ljetnom danu, taj put do morske obale, i znaš li što je najbolje u svemu? Tvoj tata neće više morati igrati bridž s tvojom jadnom mamom zato što - ali nemoj joj to reći - još uvijek ne razlikuje adute od pikova, i vjerojatno nikad i neće." "Kako ćemo je konačno prozvati?" upita Jock ulijevajući sebi pivo u stražnjem dvorištu kućice koju su Freddy i Tony jedva uspjeli pronaći i unajmiti blizu zračne luke Burbank. "Treba biti nešto što ulijeva povjerenje", odvrati Tony. "Sto mislite o "Nacionalnoj ekspresnoj kompaniji za prijevoz zračnih tereta"?" "Malo napuhano, stari prijatelju, ako ne zamjeraš." "Ti imaš sigurno bolji prijedlog, stari prijatelju?"

193 Uf nm i kkanta "Nešto kao "Brza dostava tereta"." Jock se ponosito nasmiješi svojoj dosjetljivosti. "Ne bih povjerila posao poduzeću s takvim imenom", pobuni se Freddv. "Zvuči kao nogometni klub u srednjoj školi... drugorazrednoj srednjoj školi." "Zašto, Freddv? Ja, naprotiv, mislim da je Jockovo ime upravo bajoslovno", usprotivi se Brenda, najnovija Jockova djevojka i dobrovoljna tajnica poduzeća u osnutku. "Čak biste mogli kompaniju nazvati "Fabulozno brza dostava tereta"." "Brenda, ti nemaš pravo glasa", prekide je Jock. Freddv promotri pozorno Brendu. Njezina tamna kosa bila je duga i sjajna, pa je izgledala kao perika koja joj pada do ramena. Bradavice na grudima odavale su punu žensku zrelost, no Freddv se upitala je li po godinama mogla završiti srednju školu? Gdje Jock pronalazi takve cure? Prisegnuo je da može tipkati na stroju, ispisivati diktate, odgovarati na telefonske pozive i bilježiti ih, no ipak, izgledala je kao da još nikad nije sama uredila svoje duge tamnocrvene nokte. I zašto je imala južnjački izgovor, kad je ustvrdila da potječe iz San Francisca? "Draga, imaš li kakvu ideju", Tony upita Freddv. "Orlovi", Freddv izusti naprečac. "Orlovi? Kakvo je to ime", odmah prigovori Jock. Još je bio pod dojmom činjenice da je Freddv potrošila nekoliko dana obučavajući njega i Tonvja upravljanju onim velikim i nepoznatim dvomotorcima, nakon što je za

vlastitu obuku trebala samo pola sata. Šest godina letjela je Spitfireima i sad on mora od nje uzimati lekcije, kao da je kakav dječak. "Gledajte", Freddv ih pokuša strpljivo uvjeriti. "Vi ste obojica veliki junaci, a to ste postali kao pripadnici Orlova jata. Ima stoga nekog smisla da se na to podsjetimo. Orlovi - to je kratko, pogađa bit stvari, lako se pamti i nema zbunjujućih inicijala." "To ima i sentimentalnu vrijednost", suglasi se Tony. "Šaljite svoju cvjetaču na tržište Orlovima - doista se može upamtiti." 194 1)0 PONOVNOG SUŠIH-TA "Jock?" upita ga Freddv. "Što ti misliš?" "U svakom slučaju, vi ste većina. Dobro, Orlovi, to je sasvim u redu." "Jock, što je to bilo Orlovo jato?" upita Brenda otežući. "Gdje se jutros izgubila naša majka zaštitnica", upita Jock Tonvja dok su sjedili u uredu pretrpanom stvarima, listajući žute stranice losangeleskog telefonskog imenika u potrazi za potencijalnim klijentima. Dođe je, u prostoriji za primanje stranaka, Brenda bezuspješno pokušavala osloboditi se brojnih posjetitelja uz objašnjenja da još ne unajmljuju personal. "Izgubila se." "Izgleda. Sada, kad ste pronašli pouzdanu djevojku da čuva Annie, vjerojatno je odlutala u kupnju. Freddy bi doista mogla sebi kupiti neku novu odjeću, jesi li to zapazio? Možda je kod frizera ili ima doručak s prijateljicama... možda je na nekakvoj matineji ili se zakartala... žene mogu učiniti manje i usput potrošiti više nego što se to uopće može zamisliti. Hoće li doći popodne?"

"Otputovala je na nekoliko dana", procijedi Tony. "Je li moguće? Kamo?" "Iskreno rečeno, ne znam. Pogledaj ovu ceduljicu koju mi je ostavila." On pruži komad papira i Jock pročita naglas. ""Dragi, molim te nadziri kako Annie večera i ostani u međuvremenu sjediti s njom. Večeru će pripremiti Helga. Okupaj Annie svaku večer, čitaj joj iz crvene knjige na noćnom ormariću, ali ne dulje od dvadeset minuta, stavi je u krevet, može ostati upaljena noćna svjetiljka ako ona to želi. Do pola osam navečer Helga će ti pripremiti večeru. Molim te pogledaj Annie više puta tijekom večeri, ostavi otvorena vrata svoje sobe ako se slučajno probudi. Ujutro provjeri je li Annie pojela cijeli doručak. Helga će je odvesti u vrtić i vratiti odande. Prije nego što odeš u ured, reci Helgi što želiš za večeru. Nemoj se uznemiravati zbog 195 JUDITU KHAN"i: mene, vidimo se za nekoliko dana. Annie će shvatiti. Volim te, ljubavi. Odoh letjeti. Freddv"." "Našao sam to jutros, kad sam se probudio", objasni Tony bijesno. "To mi je nekakvo milo za drago." "Jesi li zapazio da je dvaput napisala "molim"? Vraški pristojno od nje. Što to znači - "odoh letjeti"?" "Kad bih znao, rado bih ti rekao." "Kako je otputovala?" "Nijednim od naših aviona, to sam odmah provjerio. Možda je nekoga nagovorila da joj posudi svoj zrakoplov", odgovori Tony mračno. "Ili ga je ukrala", uzvrati zamišljeno Jock.

"Kod kuće, u Engleskoj, to nikad ne bi učinila... nikad u milijun godina. Ne mogu ni zamisliti da bi ondje samo tako kid-nula. Mora biti da je krivo ovo prokleto mjesto! Otkako je ponovno stupila nogom u Kaliforniju, nije više ona ista. Ne bih mogao to pobliže objasniti, ali ona je jednostavno... različita. Kao da je cijeli taj ludi svijet njezin. Dragi Bože, tako bih je rado izmlatio!" "Brenda se ne brine za nju. Kaže da se osjećala inferiornom." "Hajde, Tony, ona je takva kakva jest." Brzim trkaćim zrakoplovom što ga je unajmila, Freddy se nekoliko puta digla i spustila u dolini Imperial u pustinji Colorado, najjužnijem dijelu poljoprivrednog dijela Kalifornije, a zatim se uputila prema sjeveru do vlažnog područja u delti, gdje su šparoge i rajčice davale rod tijekom deset mjeseci u godini. Odatle je krenula u Sa-linas, sa stotinama tisuća jutara plodne zemlje, pa natrag u Fresno, krcat smokvama i vinogradima, da bi se zatim mnogo puta približila tlu u općinama Imperial, Kern i Tulare, vrhunskima u cijeloj zemlji po svojim farmerskim proizvodima. Gdje god je prolazila, zapažala je nepregledne farme i voćnjake koji su se uvelike proširili otkako je zadnji put obišla taj predio. Slijedila je hiroviti plan leta koji je ovisio isključivo o ćudi i 196 / H ) IH )N()VN( H; SUSRflTA raspoloženju. Lutala je, obilazila, skukutiihi, verala i stropoštavala ;c, naganjala vlastiti rep i plesala avionom od jednoga kraja dr-",avc do drugog. Dok ima goriva nije brinula za

proračune; nje-/.ina je navigacija ovisila o instinktu i memoriji, o mašti koja ju je nagonila da krivuda i luta do mile volje. Bijaše slobodna od hirova ali i slobodna za sve što je bilo hirovito, pjevala je samoj sebi, dok se gubila u deliriju ponovnog letenja, letenja bez pravila i propisa, letenja u zanosu slobode koje se odrekla prije sedam godina, ponovno slobodna da uroni u pustolovinu nalik starim dobrim vremenima - zajedno s vjetrovima, nebesima, oblacima i prostorima. Prostor! Bože, koliko joj je prostor nedostajao u Engleskoj! Rute koje je odredila ATA bile su tako ograničene da joj se činilo kao da plazi kroz travu kako bi isporučila zrakoplov. Kalifornija je pak bila ekstaza sjajnog, beskonačnog i otvorenog prostora, prostora koji je pripadao samo njoj. Pitala se kako je mogla živjeti tako dugo bez dodira s horizontom. Kako je samo mogla izdržati, kako je sebe zaluđivala vjerovanjem da išta može nadomjestiti uzvišenu nepredvidljivost nebesa? Čim bi ugledala glavnu građevinu nekoga velikog poljoprivrednog imanja, načinila bi nekoliko spektakularnih petlji dodala Immelmannove zaokrete i zapanjujuće svijeće. Kad bi tako najavila svoj dolazak, spustila bi se elegantno na neko napola popunjeno parkiralište ili makar na poljanu, što je bio smiješno lagan pothvat za svakoga tko je prošao ATA-inu školu. Nakon ulaska u ured pokazivala bi, osvrćući se za gazdom, bilježnicu službenog izgleda i novo novcato Parkerovo nalivpero s debelim zlatnim vrškom. Nosila je odoru po vlastitoj mjeri, koja se sastojala od ATA-ine suknje i RAF-ove plave bluze, bez kravate i raskopčane zamalo do grudnjaka, sa četiri inča širokim letačkim

znakom našivenim iznad desnog džepa. Zapaljiva kosa bila joj je poslovno zabačena unatrag i pričvršćena lažno ozbiljno oko ovratnika, ispod kojega je zatim letjela na sve 197 JUDITU KRANT/. strane. Suknju je skratila za četiri vrlo upadljiva inča, a oko struka stavila opasač od lažne crvene kože, stegnut tako žestoko da bi je zbog toga mogli pozvati na zakonsku odgovornost. ATA-ine stroge cipele sa žnirancima i crnim čarapama zamijenila je najlonskim čarapama i crvenim cipelama s najvišom petom koju je mogla pronaći u Los Angelesu. Ako gazde slučajno ne bi bilo u njegovu uredu, brzo bi došao čim bi se do njega proširio glas o neobičnoj posjetiteljici. Za četiri dana Freddv je uspjela sklopiti topla i zadivljujuća prijateljstva s najvećim isporučiteljima farmerskih proizvoda u najvećem uzgajateljskom području na svijetu. Postigla je to najavivši im, uz obzirno ali istovremeno i drsko odstupanje od istine, kako se osniva velika kompanija za zračni prijevoz tereta. Pritom se više puta pronicavo pozvala na veliku skupinu pilota koji su nekad pripadali američkom Orlovu jatu, koji su svi zajedno i svaki za sebe, nekad bili među onima "rijetkima kojima su mnogi dugovali toliko mnogo" - kako se to nekad govorilo. Novi Orlovi mogli bi prevesti sve što farmeri proizvedu, objašnjavala je ona zainteresiranima, dok se ozbiljno naginjala prema njima te su joj grudi napinjale tkaninu bluze, sa svojom ponudom gotovo u njihovim zagrljajima. I tako se njezina bilježnica ispunila potencijalnim narudžbama, korisnim činjenicama i podacima o

najkrupnijim veletrgovinama po velikim gradovima diljem zemlje, koji su čeznuli za kalifornijskim voćem, povrćem i cvijećem. Sve to oni bi mogli prodavati po najpovoljnijim cijenama, uz pretpostavku da cijena zračnog prijevoza ne bude previsoka. Nezajažljivo newyorško tržište cvijeća, koje je ovisilo o staklenicima, moglo bi samo progutati brojne tone svježeg rezanog cvijeća svakog tjedna, ukoliko bi postojale dobre veze s Kalifor-nijom. Freddv je to zaključila dok je sjedila u aerodromskoj kavani Santa Paule, razmišljajući nad dva komada svježeg kolača od jabuka, trenutak prije nego što će napokon krenuti kući. Ko198 DO PONOVNOG SUSHITA liko bi iona svježih btesaka mogli prodali u Chicagu? Ako bi, recimo, Van dc Kamp pretvorio te breskve u kolače, koliko bi im usred zime plaćale za to pekarnice na istočnoj obali? Ali kako prevoziti kolače od bresaka a da se ne polome? Mani se pekarskih proizvoda, glupačo! Kad ćeš se opametiti? A kako prevoziti i breskve a da se ne oštete? Kako ćeš prevoziti grožđe, jagode, nježnu salatu iz Bibba i svježe losose iz Monterev Baya? Kako ćeš prevesti orhideje? Orlovi bi mogli promijeniti ljudske običaje. Sve je to ipak drugorazredan problem, reče ona sebi vedro, dok je od vlasnika kavane pokušavala doznati recept za kolač. Neka se o sitnicama brinu Tony i Jock. Oni će se tako uzbuditi kad čuju sve njezine zamisli - ali pritom je bilo bitno da sama o tome odlučuje. Njezin je suprug, dakako, letio tijekom cijele bitke za Britaniju, ali plemeniti Antonv

Wilmont Alistair Long-bridge ipak nije bio nikakav Jenki. Jock je, doduše, stopostotni Amerikanac, ali on opet nije letio tijekom bitke za Britaniju. Njezinu stilu ne bi odgovaralo kad bi moćna pilotska skupina nekadašnjih Orlova bila predstavljena ljudima koji su joj sada samo poslušnici... ne, oslobodi Bože. "Gdje je nova Brenda?" Jock je to urliknuo i istovremeno pritisnuo obje telefonske slušalice na prsa, kako tu njegovu upadicu ne bi čula dva uzgajivača grožđa s kojima je razgovarao istovremeno. "Potrebna mi je pomoć, i to hitno!" Freddv, zaglavljena iza svoga pisaćeg stola dok je objašnjavala trojici bivših bombarderskih pilota kako je dvjesto pedeset dolara mjesečno najviše što im Orlovi mogu zasad ponuditi, prodera se preko njihovih glava. "Otišla je jučer, a novu još nisam pronašla." Zašto ona mora tražiti nove Brende, upita se bijesno? U protekla dva tjedna promijenjene su četiri žene kao uredske tajnice, otkako je otišla prvotna Brenda nakon što je slomila i posljednji obojeni nokat na ruci. Brende se nisu mogle oprijeti 199 JUDITU KRANTZ histeriji, Brende nisu mogle svladati paniku, a za vrijeme Fre-ddyna zračnog putovanja nahrupila je lavina mušterija s kojima ne bi mogli izići na kraj ni uz pomoć pet ili šest uredskih tajnica. "Tko odgovara na telefonske pozive u sobi za razgovore? Ovo nalikuje nekoj newyorškoj novogodišnjoj terevenki", ispali Jock bijesno. "Mogao bih se zakleti da sam čuo i Annie."

"Čuli ste je, dopukovniče. Telefonima se bavi Helga, a Annie je uz nju." "Gdje je Tony, za ime božje?" ponovno vrisnu Jock. "Bojnik se upravo vraća iz Newarka, gdje je isporučio tri i pol tone karanfila. Pukovnici Levine i Carlutti prevezli su jagode i rajčice u Detroit i Chicago - i oni se uskoro vraćaju." "Je li bilo veselo?" upita Jock, posluživši se riječima kojima su piloti RAF-a pitali jedan drugoga jesu li oborili neprijateljski avion. "Ništa", objasni Freddv, a to je značilo da ni jedan od pilota nije uspio pribaviti nikakav teret na povratnom letu, što je bio neizbježan preduvjet bilo kakva profita. Tri zrakoplova vraćala su se u L. A. kao "mrtvaci", što je bio najpogrdniji izraz uz "ruševine". "Momci, biste li pričekali koji čas vani?" zamoli Jock pilote koji su sa zanimanjem pratili razgovor. "Moram se hitno posavjetovati s partnerom." "Ovako više ne ide", reče on gnjevno Freddv kad se soba ispraznila. "Kako ćemo obavljati posao ako istovremeno gubimo novac? Kako? Sto misliš, koliko dugo možemo ovako još nastaviti? Koliko? Sad smo ukopani ovdje pod tonama birokratskog papira, iako je prvotno bilo zamišljeno da ćemo nas troje letjeti bez plaće. Ove tvoje Brende nestaju preko noći, još nemamo dovoljno mehaničara, pun teret bresaka čeka na prijevoz iz Bakers-fielda - možeš li zamisliti kako brzo one propadaju? Osim To-nyja, Levinea i Carluttija nemam drugih pilota, a danas sam dobio tri nove narudžbe za sutra - dovraga! Ja i moje glupe 200 IX) PON()VN(X* SUSKISTA

zamisli! Za nekoliko tjedana nećemo moći ilati ljudima ni plaće. Past ćemo u dug!" Freddv zabaci stolac tako da je u njemu zamalo ležala, položi svoje prekrasne noge na stol, podigne suknju nekoliko inča iznad koljena i prekriži noge u špicastim crvenim cipelama. Dok je Jock žestoko bubnjao po stolu očekujući od nje neki odgovor, ona kao da se u tišini savjetovala sa stropom. Zavuče ruku u torbicu, u potrazi za toaletnim priborom, i oprezno nanese na usne svježi sloj svijetlocrvenog rumenila, promatrajući sa zadovoljstvom svoju sliku. Onda položi noge na pod, ustade i uputi se lako, gipko i obijesno prema vratima. "Ne možeš me ovdje ostaviti samoga! Kamo sad odlaziš, dovraga. Opet bi letjela? To će nam sigurno biti kraj!" "Dopukovniče Hamptone", zausti Freddv uz namješten, neprikladan i nepravično groteskan osmijeh. "Pokušajte se primiriti. Mrzim vas vidjeti u takvu stanju, dobit ćete čir na želucu. Udahnite duboko. Mislite o lijepim stvarima... čak i vaš um mora biti sposoban misliti ponekad o lijepim stvarima. Zasad ne izgledate tko zna kako, što vam se čini?" Ona ga pogladi po kosi i štipnu mu uši. "Jeste li jeli kako treba, dopukovniče? Uzeli dovoljno vitamina? Evo, pojedite doručak namijenjen Annie... ham, ham, pojedite lijepo sve. Ja ću je odvesti nekamo i nahraniti." "Ti zbilja odlaziš", poče on u nevjerici opterećenoj bijesom. "U to jednostavno ne mogu povjerovati." "Helga će bdjeti nad vama. Ja odlazim kupiti ogrtač od krzna kune zlatice." "Kujo, kujo, kujo!" poče se derati Jock dok su njegova dva i Freddvna dva telefona odjednom

zazvonila. "Sad znam zašto me nisi ostavila umrijeti kad si za to imala priliku. Poštedjela si me da bi me mogla sama ubiti!" "Ne postajete li malo paranoični? Nisam tada znala ni tko ste vi", reče ona slađahno i zatvori obzirno vrata za sobom. 201 JUDITH KRANTZ Jock pusti telefone da zvone, ne odgovarajući. Tresao je žestoko glavom, što je bio izraz zaprepaštenja kojim je obuzdavao ono što je u njemu bilo neukrotivo. Zašto se odjednom osjetio tako očajnički osamljenim? Zašto mu se pričinjalo da je napušten? "Paranoja"? Kad bi barem to bio odgovor, molio bi za nj. Pristao bi biti samo paranoičan, ma kada to bilo. Ured Swedea Castellija bio je kao i uvijek nakrcan fotografijama, modelima aviona i letačkim uspomenama, ali Swede je, tako se Freddy učinilo, bio sada manje vedar nego što ga je bila upamtila. Radosno ju je pozdravio prilikom iznenadnog posjeta, ali pod izrazom zadovoljstva njegovo je lice i dalje bilo izgubljeno. Digao je Annie u zrak i promatrao zadivljeno njezina mala savršenstva, tresući pritom glavom pomišljajući na protok vremena. "A sada, mala gospođice, sjedi ovamo", reče joj on spuštajući je pažljivo. "Ja nisam gospođica", primijeti Annie razočarano. "Moja baka Penelope je barunica, a druga baka Eve je vikontesa, moja teta Jane udat će se za markiza što znači da će jednog dana biti vojvotkinja, ali ja sam samo obična mala Annie." "Jadno dijete, to je zbilja sramota! Ali možda će te jednog dana sresti neki kraljević." "Kakav kraljević?" upita Annie zainteresirano.

"Annie, ne bi li se malo poigrala ovim avionskim modelima?" upade Freddv užurbano. "Radije bih razgovarala s gospodinom Castellijem, mama." "Kasnije, Annie." Freddv je maknu u stranu. "Pitao sam se kad ćeš me napokon posjetiti, Freddv. Ovdje si već tjednima." Swede je to rekao blago prigovarajući. "Sve je isprva bilo tako komplicirano, Swede, ne mogu ti to ni opisati." "Ne brini, mogu to zamisliti. Svaki je početak težak, kakav god bio posao. Sjećaš li se onih godina kad sam planirao toliko zrakoplovnih vratolomija da sam zamalo morao noćiti u uredu? 202 IH) I"()N()VN(X•" SIISKHTA l"umtiš li kad si snimala l"ilm za lilinoin, bez slobodnog vikenda kao i svi ostali? Je li ti ostala u uspomeni ona velika mala organizacija koju sam vodio? Svemu je došao kraj, Freddv. Nitko više ne snima filmove s vratolomijama. U vrijeme rata imao sam posla preko glave s filmovima o ratnom zrakoplovstvu -a sada? Zaboravi sve to. Sad je doba ljubavi u cvijetnjaku, ladanjskih kuća u ružičnjacima i nitko, doslovce rečeno ni jedan jedini studio ne želi se više baviti vratolomijama u dalekom plavetnilu. Sjedim ovdje, zurim u zidove i čekam da netko nazove. Ali mjesecima se ne javlja nitko. Možda ću odustati od svega. "Zar je tako loše, Swede. Žao mi je, doista." "Zapravo, i nije tako loše. Nikad nisam pomišljao da ću imati toliko mnogo novca uz toliko malo veselja. Nešto nije u redu." On potonu malodušno u svoj uredski stolac. "Toliko mnogo novca? Bez rada? Kako je to moguće?" "Vidi se da si dugo bila odsutna! Dok

je trajao rat svatko je zarađivao, a neki su i sačuvali novac. Kao ja. Sve u što sam uložio pretvaralo se u zlato. Ja sam bogat, dijete, zaista bogat. Kao da imam neki dar za stjecanje dolara. Volio bih kad bi se našlo i nešto sitniša, ali ne mogu se potužiti. Dobro me to obradovalo." "Znači da sam došla u pravi čas", dometnu Freddv. "Imam posao za tebe!" On podiže obrve. "Gdje? Ne valjda u tvom prijevozu tereta? Freddv, znaš li koliko je malih kompanija poput tvoje počelo raditi u Los Angelesu i ubrzo potom propalo? Stotine." "Poznato mi je. Kako stoje stvari, Jock Hampton nije bio jedini veteran kome je palo na um prevoziti teret. Ali malo će tih kompanija preživjeti. To je neizbježno. Orlovi će biti jedna od kompanija koja će se održati i ojačati." "Zašto si tako sigurna?" "Zato što ja tako kažem." Ona ga presretne svojim osmijehom i sigurnim plavetnilom očiju. "Ista si stara Freddv. Ponašaš se kao gazda, tvrdoglava si i 203 JUDITU KRANT, uporna, vladaš svojom okolinom - kad ne bi bila i toliko zgodna, bila bi zaista nemoguća." Swede uzdahnu sjećajući se. "Ponešto ostaje ipak isto, hvala Bogu." "Potreban si nam, Swede." "Za što? Ne kanim se baviti teretima, čak i ako dobiješ neku narudžbu. Za to sam odviše star i bogat, dijete. Vjerojatno i predebeo." "Želim da upravljaš Orlovima, da budeš operativni šef. Naš je problem u tome što imamo previše posla koji bismo morali obaviti dovoljno brzo. Naših šest telefona zvoni cijeli dan bez prestanka. Da ti voda pode na usta! Oh,

Swede, to bi tebi bilo zabavno, to bi bilo nešto na što si navikao. Silno će te veseliti da uvodiš red u tu gužvu - gotovo ti zavidim. Najprije ćeš morati odlučiti koliko ćemo novih aviona morati unajmiti i koliko pilota uposliti - ako sad ne preuzmemo poslove koje nam nude, preuzet će ih netko drugi. Morat ćeš zatim i riješiti problem održavanja - time si se također nekad bavio - morat ćeš pronaći nekog momka koji će se baviti tehnikom, pa drugoga koji će se baviti ugovorima. Morat ćeš smjesta uposliti ljude u uredu, nadzirati rasporede letova do pojedinih gradova - " "I to je sve?" S njegova okruglog lica nestao je mračni pogled i on ustade. "To je tek početak. Mogao bi u slobodnim trenucima odgovarati na telefonske pozive, ali nećeš ih imati." "Otkuda novac?" "Ostalo mi je još nešto dolara. Naravno, kao predsjednik našeg upravnog odbora morat ćeš se pozabaviti i proširenjem djelatnosti jer, rekao si, sve što dotakneš pretvara se u zlato. Lijepih izgleda nam ne manjka." Castelli pogleda oštro Freddv. Ta cura kao da ima na sebi čizme od sedam milja. Bila je toliko samopouzdana da bi sada, možda, mogla skočiti iz aviona bez padobrana i letjeti vlastitim snagama - nije sumnjao da bi to učinila. Dovraga, nikad nije bio 204 DO PONOVNOG SUSRETA u stanju oduprijeti joj se, a ona mu je, uostalom, u svoje doba zaradila i mnogo novca. Što bi mu se najgore moglo dogoditi? Mogao bi izgubiti nešto dolara, u kojima ionako nije uživao. Za posao dizanja telefonskih slušalica

riskirao bi i više. "Dobro, dovraga... računaj na mene. Trebat će mi nekoliko dana da sredim stvari ovdje." Freddv ga snažno potapše po ramenima i izljubi u oba obraza. "Nećeš požaliti, obećavam. Oh, Swede ti ćeš zavoljeti taj posao. Jedino što imamo to su problemi!" Ona uze sa stola karton na kojemu je pisalo "Vraćam se za pet minuta" i reče zamišljeno: "Parkirala sam se dolje u drugom redu. Hajde Swede, moramo se požuriti! Stavit ću ovaj natpis na vrata automobila. Ne želiš da platim prometnu kaznu, zar ne? Osim toga, za jedan sat moram otpremiti do New Yorka teret bresaka. Kad se vratimo, pomoći ću ti da se odlučiš." Iznenađen, bivši vratolomni pilot ispratio je Freddv iz ureda, dok joj se Annie motala uz noge. Već su bili došli na pola puta do Burbanka kad je shvatio da Freddv nije mogla zaraditi prometnu kaznu na parkiralištu studija, ali bio je i odviše oduševljen da sad o tome razmišlja. Najgora je osobina Diorova New Looka bila to što je krio noge gotovo do gležanja - pomislila je Freddv dok je graciozno izlazila iz Buicka. S druge strane, taj novi modni stil naglašavao je uskoću struka kao i obujam bokova i grudi. Ali noge, gospodine Dior, muškarci su najprije zapažali noge! Ipak, kad bi žena već legla u krevet, kakve veze imaju noge s ljubavlju? Mogli biste njima obujmiti momka, ali ako nije fetišist koljena ili napola peder, čemu noge? Koračala je polagano, svjesna sve one podgradnje ispod njezine pomodne odjeće, koja se sastojala od kaputića s gumbima, načinjenog od prirodnog šantunga, i goleme crne suknje, također od šantunga. Najprije je tu bio korzet

od tula koji je ujedno služio i kao grudnjak bez naramenica, varavo lagani komad koji 205 JUDITU KRANTZ kao da se ponašao po svojoj volji, zahvaljujući desecima uskih rebara što su ležala skrivena u tulu. Zbog tog korzeta Freddv se osjećala kao da je u željeznom oklopu od grudi do bokova. Zatim su tu bile krinoline različitih debljina, kojih je zadatak bio držati suknju u pravim dimenzijama, suknju koja je i sama bila načinjena od tri sloja što je nisu smjeli grepsti po čarapama. Pitala se je li njezina baka ikad nosila nešto što ju je tako zarobljavalo? Kad bi dublje uzdahnula, pomisli Freddv, sigurno bi se otkinulo nekoliko gumba. Nije mogla ni pomisliti da digne ruke iznad glave. Morala je biti zahvalna što je još uvijek mogla saviti ruke u laktu. Ne, u toj opravi mogla je samo lelujati i prenema-gati se, ali ne i šepiriti se ili praviti ludorije. To je bila cijena elegancije 1949. godine. Freddv je shvatila zašto su Diora, kad je prvi put došao obići Sjedinjene Države, opsjedale ljutite žene s natpisima "Diore idi kući" ili čak "Spalite Diora". Kad je shvatila da je New Look trenutačno neizbježna moda, nevoljko ju je prihvatila, ali je odbila staviti na glavu šešir. Nije nosila šešir još otkako je skinula vojnu odoru i nije se sad kanila predomisliti. Kosu joj je podrezao, počešljao i uobličio jedan skupi frizer, ali već sutradan oduprla se bilo kakvu pokušaju dotjerivanja, ustrajući na nepredvidljivom izgledu koji je bio nekakva čudna kombinacija valova, kovrča i općenito zbrke kakvu je već dugo poznavala. Ona prijekorno zatrese kosu koja se opirala

zahtjevima mode i koja je trenutačno više nalikovala kakvoj golemoj i sjajnoj daliji bakrenaste boje. "Gospođo Longbridge? Ovdje su glavna ulazna vrata, gospođo Longbridge", reče joj Hal Lane, prodavalac nekretnina, pokušavajući je nagovoriti da se pomakne. Već drugi dan je s njom obilazio kuće na prodaju, pitajući se kani li ona doista nešto kupiti. Ipak, važna je bila čvrsta namjera gospođe Longbridge, što ju je razlikovalo od onih neodlučnih mušterija s kojima je samo gubio vrijeme. Ona se jednostavno morala iseliti iz one bijedne kuće koju je sa svojim suprugom unajmila prije tri 206 DO PONOVNI ><. SUSRETA godine. Ta kuća nije više odgovarali! ugledu dviju glavnih partnera u najvećem poduzeću za zračni prijevoz t< eta u cijeloj zemlji. Ostavljajući po strani njihov osobni komfor, u toj zapuštenoj i prenapučenoj četvrti nisu više mogli primati goste. Nije se moglo ni zamisliti da pozivaju na večeru u toj jeftinoj kuće-rini. Obitelj Longbridge se po njegovu mišljenju već odavna morala smjestiti u zgradu koja će vjerno odražavati njezin društveni položaj. Nije mogao shvatiti zašto su čekali tako dugo. "Ovo je vjerojatno jedan od najljepših objekata u Hancock Parku", najavi Hal Lane dok su ulazili u kuću. "Na svoj osobit način on podsjeća na kvalitete starog svijeta." Freddv se trgnu iz razmišljanja i zastade na pločniku. "Gospodine Lane, rekla sam vam jučer kako imam samo dva dana na raspolaganju da pronađem kuću i upozorila vas pritom da lažni engleski stil uopće ne dolazi u obzir. Zašto mi onda trošite vrijeme?"

"Ali... ovo nije lažni engleski stil, gospođo Longbridge, to je... ah... stvarno u stilu kraljice Elizabete. Strpite se samo da vam pokažem unutrašnjost, iznimna je. Kupaonica je tako divna da biste za nju umrli." "Zasad vidim drvenariju koja nema nikakva smisla, odurne male crvene opeke i pločice na prozorima koje samo ometaju prolaz sv