You are on page 1of 5

Razvoj stilističke kritike

Proučavanje stila kao oblik antipozitivističke reakcije
Nauka o književnosti – utemeljena u drugoj polovici XIX st.; početkom XX st. bila je u dubokoj krizi jer je književno djelo shvaćeno kao umjetničko ostvarenje, a ne kao dokument nacionalne kulture, historijske epohe, društvene sredine ili individualne psihe Metodi koje je bila razvila pozitivistička nauka o književnosti u središte pažnje su dovodili: ono što djelu prethodi što je izvan njega ili što je sporedno u odnosu na njegovu umjetničku prirodu

U općoj antipozitivističkoj reakciji književnokritička svijest je svoj interes odlučno okrenula od društvene i psihološke situacije u kojoj književno djelo nastaje na samo to djelo kao proizvod umjetnosti. Nauka o književnosti se tako počela odricati svih vanjskih pretpostavki književnog djela i usmjeravati se na tumačenje njegovih unutrašnjih svojstava i njegove egzistencije u sferi umjetnosti. Zbog te posvećenosti umjetnosti, kritičarima se sam od sebe nametnuo jedan stari pojam – stil. Stil se ukazao kao istraživačko polje koje je izloženo provjerljivom analitičkom promatranju i tumačenju te su zbog njega mnogi smatrali da je u stilu nauka o književnosti našla svoj osnovni naučni predmet. Za Schopenhauera stil je bio “fiziognomija duha”. Za Flauberta stil je bio “jedan apsolutan način gledanja na stvari”. Za Stendhala stil se sastojao u tome da se “datoj misli pridaju sve one okolnosti koje su sračunate da proizvedu ukupan efekt koji ta misao treba da proizvede”. Pomenuta shvaćanja stila su prevazilazila tradicionalnu retoričku ideju o stilu kao ruhu u kojem se odijeva misao. Za Gustava Lansona stil je bio put kojim se dolazi do “cilja”. Tek početkom XX st. javila se misao da se stil učini središnjim predmetom nauke o književnosti. Wolfgang Kaiser je u svojoj čuvenoj knjizi “Jezičko umjetničko djelo” definirao književno djelo kao “u sebi zatvorenu jezičku strukturu”. U tom poimanju poezije kao “jezičke organizacije višeg reda” stil se sam od sebe nametnuo kao glavni pojam jedne nove “nauke o pjesništvu”. Da je u pitanju bilo jedno sveopće raspoloženje kritičke svjesti, koja se od pozitivistički koncipirane historije okrenula jeziku i stilu, svjedoči nam i izjava A.G. Matoša, koji je 1908. godine zaključio: “Kritika je, dakle, proučavanje stila.”

Utemeljenje stilistike kao nauke o izražajnim vrijednostima jezika Saznanje da je jezik stvaralački medij koji i izvan poezije predstavlja svrhovit sistem prirodno je vodio povezivanju nauke o književnosti i lingvistike. jezičke forme i duhovnog sadržaja. Stilistika kakvu je Bally zamislio nije se bavila stilskim osobenostima cjelovitog iskaza – teksta. pa čak ni književnog djela. omogućilo je da se on izučava kao u sebi organiziran sistem. Zbog toga je on odbacio tradicionalnu retoričku klasifikaciju stilskih sredstava. izražavanje osjećajnosti pomoću jezika i utjecaj jezika na osjećajnost. emociju u izražajni oblik. Stilistika. To shvaćanje jezika. Croceova estetika i Vosslerov metod “stilske analize” Benedetto Croce je ustvrdio da svako bavljenje jezičkim izrazom znači suočavanje sa estetičkim fenomenom. jer pretvara impresiju u ekspresiju. Do tog povezivanja je moglo doći ne samo zato što je moderna književnokritička svijest razvila izuzetan interes za jezik. Uveli su i pojam stilističke varijante – u jeziku uvijek postoji više od jedne mogućnosti izražavanja neke misli. odvajanje stila od psihe koja ga je odredila i koja je njime dovedena do izražaja nužno znači nedopustivo razgraničavanje ekspresije i intuicije. tvrdnje ili osjećanja. već i zato što je moderna lingvistika napustila tradicionalan pristup jeziku. Croce je stil shvatio kao dvostruko jedinstvo: jedinstvo intuitivnog saznanja i njegovog ekspresivnog oblika i jedinstvo svih izražajnih sredstava u cjelini jednog jezičkog iskaza. Ballyjevi učenici su svoja istraživanja usmjerili na proučavanje konkretne realizacije općih jezičkih mogućnosti u individualnom govornom činu. Po njegovom mišljenju. On je jezik shvaćao više kao kreativnu aktivnost pojedinca nego kao sistem znakova koji je svojina i tekovina čitave jedne zajednice. proučava ekspresivna sredstva jezika kao sistema sa stanovišta njihovog afektivnog sadržaja. U tom smislu on je zasnovao stilistiku – nauku o izražajnim vrijednostima jezika. Njegovi sljedbenici su pojam afektivnosti zamijenili širim pojmom ekspresivnosti. Upravo na toj osnovi je Charles Bally proširio interes nauke o jeziku na one jezičke pojave koje stoje u službi izražavanja ličnih stavova i emocionalnog stanja onog koji govori. uključujući u oblast stilistike sve ono što povećava prodornost i snagu govora ili doprinosti njegovoj dosljednosti i čvrstoj organizaciji. Odlučno je odbio da se bavi jezikom u književnim djelima. po njegovom mišljenju. ali i da se na nov način postavi staro pitanje “stila”. tj. Tako je stilistika počela tretirati književnost kao najdosljedniju i najsistematičniju upotrebu jezika. smatrajući da ih ona odvajaju od žive forme izraza. Tek poslije “Opće lingvistike” De Saussurea jezik je postao utvrđeni i normirani sistem znakova koji je izgradila i usvojila jedna jezička zajednica i koji postoji u svijesti svakog njenog člana. . Nastojao je dokazati kako je jezik u svim svojim formama estetički fenomen.

Pod utjecajem ovog učenja. U jeziku poezije. Stilistika i psihoanaliza Psihologija nije mogla doprinijeti razumijevanju stila kao očitovanja individualne svijesti. Croceovo učenje je imalo snažnog odjeka u Njemačkoj. Za razliku od klasičnog tumačenja simbola kao slike koja izražava jednu misao ili osjećanje. ali je ona svojim razumijevanjem dinamičkog karaktera psihičkih procesa dala nove sugestije za tumačenje njihovog manifestiranja u jeziku. arhetipovi – motivi koji se jednom vrstom naslijeđa provlače kroz cijelu historiju kulture i prožimaju kolektivni mentalitet svakog društva. stil se u Vosslerovom tumačenju javlja kao stvaralačka energija kojom pojedinac preobražava i mijenja potencijalne izražajne mogućnosti zajednice kojoj pripada. neki književni kritičari su počeli primjenjivati psihoanalitički metod i u tumačenju književnih djela. U studiji “Manifestni i latentni sadržaj sna” Freud je postavio princip psihološkog tumačenja simbola kao oblika indirektnog prikazivanja. “arhetipska kritika”. Freud je protumačio symbol kao sliku koja je određena čitavom psihičkom situacijom čovjeka i koja u sebi sadrži svu dinamiku njegovog psihičkog života. gdje su pristupili tumačenju stila na način na koji psihoanaliza tumači snove. On je istakao da se u psihi jedinke stiču ne samo individualni simboli. već i tzv. Ovom idejom. gdje je kritikovao racionalistički pozitivizam i njegov princip kauzaliteta. Po njegovom učenju. Još u Freudovo vrijeme javilo se uvjerenje da književno djelo čak i u psihološkom smislu predstavlja nešto više od izraza subjektivne autorove ličnosti. ta suština podrazumijeva i težnju ka jednom estetskom idealu. Teorijsku osnovu svoje “stilske analize” izložio je u djelu “Pozitivizam i idealizam u nauci o jeziku”. već je ucjelovljeno ospoljenje čovjekova duha. Njegova estetička misao odigrala je značajnu ulogu u razumijevanju književnosti kao “umjetnosti riječi” i stvorila je teorijsku osnovu za tzv. U tom smislu. Karl Gustav Jung je odlučno ustvrdio da se psihološki sadržaj umjetničkog djela mora tumačiti na jednoj drugoj razini nego što je individualna psiha njegovog tvorca. kao vrijednosti koje se razabiru u njihovoj vlastitoj situaciji. Shvaćen kao čin čovjekovog duha i njegove volje. jezički iskaz nije zbir jezičkih činjenica koje “vuku” jedna drugu. U jeziku se odražava suština čovjeka. ljudska jedinka se prvenstveno vidi kao Čovjek. za čije stvaralačke aktivnosti su faktori kolektivnog naslijeđa barem isto toliko značajni kao i faktor individualne psihologije.Najveći značaj Croceove estetike je u tome što je povezala misaono-emotivni sadržaj i njegov iskaz. gdje je Karl Vossler razvijao svoj metod “stilske analize”. On je sebi postavio zadatak da interpretira jezičke činjenice u književnom djelu kao tekstualno određene stilske funkcije. . razvila se i neko vrijeme bila popularna tzv. tj. “književnu kritiku” ili “stilističku kritiku”.

u čijem središtu je smješten duh njegovog tvorca. Stilistička kritika Lea Spitzera Leo Spitzer je najznačajniji predstavnik one škole koja je sebe nazivala “novom stilistikom” i koja je težila približavanju lingvistike i književne historije kroz tumačenje stila kao fenomena koji je istovremeno i lingvistički i književnoestetski. Taj metod je nazvao “kružnim postupkom”. Godine 1916. Predmet njegovih analiza bilo je “unutrašnje biće djela”. uvjerena da je upravo stil predmet te nauke. stilistika je sama sebe vidjela kao središnji dio nauke o književnosti.Proučavanje stila epohe i Wolfflinov pojam historije umjetnosti Tokom dvadesetih godina XX st. već je mora provjeravati i produbljivati daljnjim zapažanjima i dedukcijama. On je Wolfflinove kategorije shvatio u širem smislu. stil nije drugo do “jezik upotrebljen kao umjetnost”. Spitzerov metod je zasnovan na uvjerenju da je svako pravo književno djelo jedna cjelina. pristupili su proučavanju onih stilskih obilježja književnih djela po kojima ona pripadaju određenoj epohi. Istraživanja “stila epohe” su skretala pažnju stilističke kritike na činjenicu da je stil historijski fenomen. Stil kao totalitet djela Četrdesetih godina XX st. Takva se istraživanja rijetko kad koncipiraju kao čisto stilističke studije. kao stilske tipove koji nisu omeđeni određenom epohom. Stricha i Spoerrija. Pristupanje interpretaciji književnog djela predstavlja samo po sebi vrijednosni čin koji je zasnovan na vjeri da je to djelo istinski umjetničko djelo. Kritičar se ne smije zaustaviti na toj početnoj intuiciji. a zatim uvjerenje da je taj detalj u osnovi povezan sa umjetničkom prirodom djela”. jer nije određen samo individualnošću stvaraoca. Dresdenu je stil bio naziv za “totalitet djela”. “taj prvi korak je svijest da nas je dojmio jedan detalj. . Po njegovom mišljenju. Po njegovom mišljenju. kritika treba da bude imanentna djelu i da iz njega samog izvlači svoje kriterije. kritičari poput Walzela. Proučavanje “stila epohe” je nužno zasnovano na historijskim istraživanjima. a Wolfflinovi razvojni principi su svedeni na Schlegelovu binarnu opoziciju između klasike i romantike. Neposredan podsticaj za istraživanja te vrste dala je knjiga “Osnovni pojmovi historije umjetnosti” Heinricha Wolfflina. koji ujedno predstavlja i princip njegove unutrašnje kohezije. do kojeg se dolazi pažljivim razmatranjem njegovih stilskih svojstava. kao stalnih i univerzalnih tipova umjetnosti. koja je pokazala da u historiji umjetnosti postoje nadlične šeme u kojima se očituju stilske tendencije cijele jedne epohe. Umjesto “historije stilova” dobili smo “stilsku tipologiju”. Walzel pokušava Wolfflinova iskustva iz historije umjetnosti prenijeti u historiju književnosti. već i općim težnjama epohe. Za njega.

ritam. To je pogotovo slučaj sa onom vrstom stilistike koja se bavi književnim izrazom. stilistička istraživanja sui danas plodna i brojna.način na koji ono proizvodi određeni estetski užitak Osnovni zadatak stilistike bi bio da otkrije “modus operandi” – način djelovanja onih stvaralačkih sila koje oblikuju arhitekturu djela. Najznačajnija imena stilistike danas su: Viktor Vinogradov. Prema njegovoj zamisli. Robert Sayce i drugi. emocije. . jer je postala svjesna da književnost pred nauku postavlja mnoštvo problema koji izlaze iz okvira njene interesne sfere. Cvetan Todorov. metafore i slike. Viktor Žirmunski. već paralelna disciplina. stilistika nije grana lingvistike. Stilistika danas S jedne strane. stilistika se danas uspješno kreće unutar nekoliko specifičnih područja. On je shvatao stil kao “cjelovit ekspresivni sistem” književnog djela kojeg obuhvataju misli. . savremena stilistika se više ne identificira ni sa naukom o književnosti.od istraživanja stila pojedinih djela i stila jednog pisca u cijelom njegovom opusu . Roman Jakobson. S druge strane. Postavši svjesna toga. stilistika bi proučavala književno djelo u dva različita smjera: .način na koji je ono ostvareno kao struktura .do pokušaja izgradnje jedne “opće poetike” koja bi bila utemeljena na modernim saznanjima i o književnosti i o jeziku U svim tim pravcima. iako usmjerena na jezik. koja vode: .Španski kritičar Amado Alonso je na toj osnovi htio zasnovati stilistiku kao nauku o umjetničkoj prirodi književnosti. koja jezički fenomen promatra u njegovom posebnom aspektu.preko uporednih stilističkih proučavanja grupa djela.