Razgovor

Dario VUČIĆ

glazbenik, dirigent

Važno je biti zainteresiran za nešto
Kakva nam je umjetnost i kultura uopće, takva nam je država
Razgovarao i snimio: Darko RUBČIĆ ario Vučić, rođen 1980. u Sarajevu, odmalena je pokazivao veliki talent za glazbu. Diplomirao je, a potom i magistrirao na Muzičkoj akademiji u Sarajevu na odsjeku za dirigiranje. Trenutno je na četvrtoj godini odsjeka za kompoziciju. Na Akademiji je zaposlen kao viši asistent za oblast dirigiranje. Koncem prošle godine postao je prvim domaćim i ujedno najmlađim dirigentom Opere u Narodnom pozorištu u Sarajevu od osamostaljenja BiH. Što je za Vas obrazovanje? Obrazovanje je ne samo za mene, nego za većinu ljudi – sve. Bilo da je riječ o zanatskom obrazovanju, bilo o nekom visokom obrazovanju, od obrađivanja zemlje do visokih političkih funkcija ili zvanja doktora. —1—

D

Kakvo je stanje s obrazovanjem kod nas? Mislim da nismo baš sasvim na niskim granama kako se često zna čuti, jer mi imamo dobrih stručnjaka i od prije rata i poslije rata. Mislim da tko hoće učiti, može učiti bez obzira na sistem obrazovanja. Naravno, može biti puno bolje, ima itekako rupa, ali je problem što mi ne znamo svoje cijeniti, pa onda ljudi misle da je sve loše. I drugi je problem što ljudi većinom ne rade ono što vole. Većina mladih studira samo da bi na koncu imali na papiru da su nešto završili. Mislim da je to pogrešno, trebali bi studirati i raditi ono što vole jer je žrtva raditi ono što ne voliš a moraš. Je li po Vama stranačka politika previše upletena u obrazovanje? Politika stoji iza svega, ona određuje kako jedna zemlja diše. Međutim, obrazovanje se može riješiti samo stručnim kadrom, a kod nas ipak mnogi stručni kadrovi ne pripadaju nijednoj stranci. Mislim da obrazovanje ne bi smio biti teren za stranačka nadmetanja, ali, naravno, politici je stalo da bude prisutna u svakoj pori života. Vrlo ste mladi, a toliko ste toga već postigli u životu. Recite nam čime se sve bavite. U Narodnom pozorištu sam stalno zaposlen kao dirigent Opere. Također sam i korepetitor Baleta s obzirom da nemaju svoga korepetitora. Na Muzičkoj akademiji u Sarajevu tri sam godine bio angažiran kao asistent na odsjeku za oblast dirigiranja, a od nedavno sam promoviran u višeg asistenta, na istom Odsjeku. Dopredsjednik sam HKD Napredak u Sarajevu i Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, za oblast umjetnost. Oformio sam 2003. Trio Magis, u kojemu sviramo Ivana Papišta, Boris Lončar (violine) i ja (klavir/ orgulje), a od 2006. pripojili smo se HKD Napredak. Djelujemo već sedmu godinu, a repertoar nam je klasična i moderna klasična glazba. Upravo pregovaramo da u rujnu imamo koncert u Beogradu. Izašao je CD uživo s jednog od naših koncerata. Imali smo koncerte u Italiji, Njemačkoj, Hrvatskoj, BiH. Od 2007. vodim Komorni orkestar 2007. Članovi orkestra su moje kolege s fakulteta, ili čak i mlađe kolege, još uvijek studenti, željni muziciranja. U početku je bilo osam članova orkestra, a sad ih ima oko 15. Taj sam orkestar osnovao iz želje da steknem praksu u dirigiranju, jer ranije nisam imao mogućnosti budući da u Sarajevu imamo samo jedan orkestar, Sarajevsku filharmoniju. Prvi put smo nastupili 2007. na prvi dan korizme. Tada smo izveli Stabat Mater Giovannija Battiste Pergolesija gdje su solisti bili Melisa Hajrulahović i Zana Staniškovska. Nalazimo se s vremena na vrijeme, nemamo stalne probe i nemamo svoj prostor, pa nam u susret izlazi direktor Pozorišta Gradimir Gojer koji nam ustupa prostorije Pozorištu. Za tri godine imali smo 9-10 koncerata. Mislim da je taj orkestar bogatstvo za grad, ali je, nažalost, neprimjetan u odnosu na neke druge orkestre. Ali, eto, mi radimo i, što je najvažnije, lijepo se družimo. Namjerno sam okupio sve mlade glazbenike i studente ne zato što su oni vrhunski glazbenici, jer sam mogao uzeti i bolje, nego da bi oni stekli neko iskustvo. Mislim da je to za njih bogatstvo, a meni je čar raditi s mladim kolegama željnim muziciranja. Vodim zbor u župi sv. Ignacija u Sarajevu. Riječ je o starijim osobama i njih ne bih mijenjao ni za što na svijetu. I vodim zbor crkve Sv. Vinko Paulski u Sarajevu. Godine 2008. otvorili smo festival Glazba i riječ u Konavlima. U prvom dijelu koncerta izveli smo sakralna djela, a u drugom dijelu bosanske narodne pjesme. Ljudi su poludjeli za bosanskim pjesmama, tri puta smo izlazili na bis. U Dubrovniku sakralne glazbe ima na svakom koraku, a ove su im bosanske pjesme bile nešto novo. Riječ je o pjesmama koje su urađene na umjetnički način. Nastupili smo i na festivalu u Jajcu gdje se svaka od tri naše religije predstavila sa svojim repertoarom sakralne glazbe. Problem je što nemamo stalni prostor pa se sastajemo s vremena na vrijeme. Od 1995. do danas sviram u sarajevskoj katedrali kao katedralni orguljaš, a od 1996. do 2007. svirao sam kao orguljaš katedralnog mješovitog zbora Josip Stadler. Nedavno ste postali dirigent Opere Narodnog pozorišta u Sarajevu. Da. Prije toga sam bio šef Hora Opere. Prije mene bio je Ognjen Bomoštar, a naslijedio me je Danijel Žontar. Nakon šest i pol godina, 2009. unaprijeđen sam na veću funkciju kao dirigent Opere. Od rata do tada imali smo samo gostujuće dirigente. Tako da sam ja prvi dirigent Opere od samostalnosti BiH. —2—

Prije rata imali smo poznate dirigente poput Miroslava Homena, Mladena Pozajića, Ivana Štajcera, Nikole Debelića, Teodora Romanića i dr. Iz dva razloga mi je drago što sam postao dirigent. Prvo, meni samom to mnogo znači jer mi je to bila vodilja u radu, ali važno je i za Pozorište da ima svog domaćeg dirigenta. Jedna od osnovnih stvari je da svaka operna kuća u svijetu ima jednog ili dvojicu svojih dirigenata. Vrlo impresivna biografija s obzirom na Vaše godine. Ima li u drugim zemljama tako mladih dirigenata? Koliko znam, bio sam najmlađi šef Hora u povijesti Narodnog pozorišta, a evo sad i najmlađi dirigent Opere. Za šefa Hora došao sam s 23 godine, a za dirigenta s 29 godina. U svijetu danas ima dosta mladih dirigenata, to sada postaje „trend“. Mladima se daje mogućnost da se dokažu na konkretnim radnim mjestima. Tako u Splitu imamo mladoga maestra Ivana Repušića koji je s nekih 29-30 godina bio čak i ravnatelj Opere, a još je ranije postao dirigent. Ima li zavisti među Vašim kolegama? Znam da neki znaju o meni reći u smislu: lako je njemu, on je sve postigao, radi pa mu je sad lako pričati. Ali nije to tako. Obrazovao sam se šesnaest godina: šest godina niže glazbene škole, četiri godine srednje, četiri akademije, dvije godine magisterija. Nikad nisam imao raspuste kao što ima većina djece, mjesec-dva ništa ne rade. Ja sam morao konstantno vježbati i dan danas moram. Kod većine mladih ljudi vlada opća bezvoljnost. To nije slučaj samo kod nas, već je, nažalost, opći trend. Što mislite što je najvažnije za mladog čovjeka? Prvo, mislim da svi mi moramo misliti pozitivno koliko god nam bilo crno ispred očiju. Tek tada moći ćemo nešto napraviti kako valja. Trebamo ustrajno ići prema svom cilju, naravno, s ispravnim odnosom prema tom cilju, jer ambicije znaju biti itekako bolesne. Zatim, za mladog je čovjeka najvažnije da bude zainteresiran za nešto. Nikad mi se nije sviđala ona „formula“ za uspjeh: 90% je rad, a 10% talent. Ja mislim da je, recimo, 50% rad, 10% talent, ali je —3—

40% zainteresiranost za ono što radimo, i to troje je nerazdvojivo. Ako netko radi ono što ne voli, on će odraditi posao, ali tu nema ni zadovoljstva, a uglavnom ni kvalitete. Ja uvijek kažem da sam sretan čovjek jer nemam neki drugi posao a da mi je glazba hobi. Meni je glazba i posao i ljubav u jednom. Najveći problem kod mladih je što oni nisu zainteresirani za većinu stvari ili uopće ne razmišljaju o tome što će raditi. Tako talent propada ili se radi na jedvite jade. Tko je sve odgovoran za takvo stanje? Za to je odgovorna prvenstveno obitelj, jer su mladi najčešće kopije svojih roditelja. Ako tu ne vide nešto što bi ih zainteresiralo za rad, već su tu „znakovi bolesti“, anomalije. Zatim, društvo. Sve je inertno, mladi gledaju druge kako su „uspjeli“ lako, preko noći. Gledaju kako se netko nakrao i ima sve, a netko se muči čitav život i na kraju ne može zaraditi ni poštenu plaću. Naravno, da će se onda povoditi tim lošim primjerima. U tom smislu ih razumijem, ali s druge strane ne treba se predavati, treba imati svoj cilj, svoju želju, treba pronaći ono što voliš i pokušati do toga doći, a ne gledati sa strane što tko radi. Kao što kaže moj profesor, svatko treba gledati u svoj pinjut, tanjur. Ako se previše gleda sa strane, onda to čovjeka odvuče na krivu stranu, rijetko kad na dobru. I pogotovo se ne treba uspoređivati s gorima od sebe. Treba gledati pozitivne primjere i samo misliti pozitivno. Kakav je naš odnos prema kulturi? Mislim da je kod nas problem nepoznavanja vlastite kulture, tj. nesvjesnosti svoje kulture, identiteta, prepoznatljivosti. Kad ovo govorim, mislim na cijelu BiH, bez obzira na nacije i religije. Ne znamo je prepoznati, cijeniti i vrednovati, a itekako je imamo, i upravo je specifična iz razloga što se stoljećima miješala. Mislim da je upravo to jedno veliko bogatstvo, a mi ništa od toga nismo profilirali. Naravno da onda to ne znamo prezentirati svijetu. Sve velike europske države imaju dobru kulturu, znaju je cijeniti i zahvalni su. Zahvalnost proistječe iz kulture. Ima sjajna misao Samuela Johnsona: „Zahvalnost je plod velike kultiviranosti; nećete je pronaći među nekulturnim svijetom.“ Kultura je osnova za civilizaciju, za bolji napredak, za duhovnu održivost ljudi. Aristotel je rekao: „Kakva nam je glazba u državi, takva nam je država“. Ali ja bih to sad rekao: kakva nam je umjetnost i kultura uopće, takva nam je država, na svim razinama i u svim aspektima života. Kako se država odnosi prema kulturi? Prije se mnogo više ulagalo u kulturu, bilo iz političko-interesnih ili civilizacijsko-kulturnih razloga. Danas se gotovo ni u što ne ulaže, pa tako ni u kulturu; imamo samo velike trgovačke centre, kafiće i to je to. Mislim da je odnos prema kulturi na niskim granama, za razliku od obrazovanja. A kultura je jedan veliki stup, temelj jedne države, bez obzira koliko ljudi mislili da to ne utječe na čovjekovu egzistenciju. Naravno, čovjek neće umrijeti ako danas ne čuje neki koncert klasične glazbe, ali nije sve u onom što uđe na usta. Postoji i duhovna hrana koja daje „šmek“ životu. To je kultura, to je umjetnost: književna, likovna, glazbena, građevina, arhitektura. Ali neki kulturu uopće ne smatraju važnim vidom zdrave države, zdravoga društva i civilizacije. Pa uzmimo samo drevne crteže po špiljama ili današnja plemena koja imaju crteže po tijelu, svoju vrstu glazbe, svoje ritmove. Sve je to kultura i njima to izuzetno mnogo znači. Kako to da mi koji smo u odnosu na njih, gledano s naše strane, civiliziraniji, nemamo takav odnos prema svojoj kulturi? Kod nas u BiH, kao i u svemu, pojedinci iz sva tri naroda odbacuju sve što ima drukčiji predznak i glorificiraju samo „svoje“. Tako je, nažalost, i u umjetnosti. Jedan vozač autobusa mi je rekao da je glavni problem naše države što je velika većina ljudi koji u njoj žive ne vole. Samim time koče je u njezinu napretku. Što se tiče glazbe, nema tu ničega što je moje, a nije tvoje. Sve je to naše zajedničko. Sevdalinka je i moja kao Hrvata katolika i Srbina pravoslavca i Bošnjaka muslimana. Sevdalinka je zajednička jer je proistekla iz ove države. Isto kao kad bi netko iz Slavonije rekao da je kulen samo njihov. Mislim, taj kulen jedu i Dalmatinci i ljudi iz kontinentalne Hrvatske i dr. Tako je i s guslama i tamburicom, sve je to naše zajedničko, bosanskohercegovačko. Ni govora da je to samo bošnjačko, srpsko ili hrvatsko. Sve je to s istih prostora, s iste zemlje. Pa bilo —4—

je pjevača koji su pjevali sevdalinke a nisu bili Bošnjaci. Uzmimo Jozu Penavu, a bilo je i danas ima ljudi koji se bave tom vrstom glazbe a nisu Bošnjaci, ni imenom ni prezimenom ni opredjeljenjem. Mislim da je to kod nas više stvar politike a ne naroda. Pogotovo to nije stvar umjetnosti. Umjetnost nema granica. Pa Šantić je napisao Eminu, a mogao je napisati Zoru ili Ljeposavu. On tada nije gledao na to kao što se danas gleda. Mislim da to zakuhavaju političari, a zapravo oni se međusobno jako vole, da budemo iskreni. Može li se živjeti od umjetnosti? Ako ste sami, možda i može, ali ako imate obitelj, to je već teže. Onda treba naći i neki dodatni posao vezan za umjetnost. U jednu ruku, mislim da je to i dobro jer je posao raznovrsniji ali iz iste oblasti – umjetnosti. Ali ima i ljudi koji kao drugi posao rade nešto mimo svoje branše i to nije dobro. Neki studenti Akademije znaju „tezgariti“ po kavanama, rade ono što ne vole. Sviraju da bi zaradili dodatni novac za egzistenciju. A to je zato, opet se vraćamo, što umjetnost kod nas nije cijenjena prvenstveno radi nje same, a kamoli da ti ona može pružiti egzistenciju. Ali mislim da je to problem i s drugim zemljama u svijetu, samo kod nas je to gore jer nam je sve na nižim granama. Kad ste već spomenuli turbofolk, zar mladi umjetnik sviranjem takve glazbe ne izdaje i umjetnost i sebe? Zašto ne bi mogao raditi nešto drugo? Mogao bi on, naravno, raditi i nešto drugo, ali zašto bi se mučio s učenjem novih poslova ako može zaraditi dodatni novac radeći ono što zna, a to je sviranje. On to ne voli, da budemo jasni, ali će svirati jer mu je to lakše i bliže njegovom pozivu od nekog drugog posla. U tom smislu to opravdavam. Ali s druge strane, toga imamo svugdje. Zašto imamo novine, žutu štampu koja se bavi samo tračevima? Ima toga, dakle, i u tiskanim medijima, i na televiziji što je kulturno nisko i što zatupljuje. Zašto se sve to prikazuje ako se od toga ne može ništa naučiti ili te neće pozitivno razonoditi? Isto je i u —5—

likovnoj umjetnosti. Prave se neumjetničke slike koje se „štancaju“ kao one sličice na bombonjerama i to se prodaje. Dakle, imamo situaciju da se svi prilagođavaju tržištu, a nitko ne želi tržište prilagoditi nekom kulturno-umjetničkom nivou. Sve se prilagođava primarnom doživljaju onoga što publika želi i što momentalno osjeća. Nitko to ne želi kanalizirati, usmjeriti ka dobrom. Gdje je granica između umjetnosti i kiča? Granica zna biti veoma blizu, ali i veoma daleko. Veoma je blizu u smislu da je umjetnik zna nekad nesvjesno prijeći, možda u nekoj zanesenosti. A daleko je kada umjetnik tu granicu svjesno prijeđe jer u tome vidi neku korist. Mislim da je kič bliži onom čovjekovom naturalnom jer ne traži napor. A umjetnici godinama uče, stječu iskustvo i svojim djelima oplemenjuju ljude. Ljudi bi se trebali dati mijenjati kroz umjetnost, međutim idu za kičom jer ne moraju razmišljati, ne moraju se udubiti i jeftinije je. Uzmimo ponovno turbofolk, to je uglavnom ista melodija s par varijacija, par akorda, s malo drukčijim stihovima. I to bolje prolazi jer danas većina ljudi kad dođu umorni s posla kući nije im do toga da još razmišljaju, da slušaju neku operu, razmišljaju o tekstu, temi, radnji, da odu u muzej. Nego uključe tv, slušaju narodnjake, mogu zapaliti i popiti. Međutim, kad to prijeđe u naviku, njima to postaje vrstom umjetnosti, za njih je kič umjetnost. Mislim da je veći problem u ljudima koji proizvode ili prezentiraju taj kič javnosti nego u konzumentima. Ja kao konzument mogu a i ne moram to gledati ili slušati i nisam „kriv“ za to što se događa na tv-u, radiju ili novinama. Urednici bi trebali znati odlučiti što je umjetnost a što kič, što bi trebalo ići, a što ne. Vidite, sva klasična glazba, vijesti iz kulture na tv-u idu uglavnom iza ponoći, a sav kič ide u udarnim terminima, kad su djeca i mladi budni. I još nešto: klasičnu glazbu preko dana možemo čuti jedino kad netko važan umre, kad je dan žalosti. Žalosno je što onda samim time ljudi poistovjećuju klasičnu glazbu s nečim negativnim. On će radije upaliti narodnjake jer misli da je to veselo, lijepo. Je li umjetnost za elitu? Ne, ne mislim tako. Imam kolegu glazbenika koji mi je pričao da njegov frizer, stariji čovjek, ima veću kolekciju klasične glazbe od njega samoga. I sluša i poznaje ta djela. Možda ih ne pozna dovoljno stručno, ali ih zna prepoznati i u njima uživa. Danas nije situacija kao u srednjem vijeku kada je umjetnost bila samo za elitu, za probrane. To nije nikakvo opravdanje. Danas imamo po svijetu mladih talenata, vrhunskih svjetskih umjetnika iz neke prosječne ili ispodprosječne obitelji, i u kulturnom i financijskom smislu, jednako kao i onih iz iznadprosječne obitelji. Mi ne znamo gdje se sve krije talent; talent nije stvar probranih, bogatih i obitelji plave krvi. Njega samo treba otkriti. Mislimo li pod glazbenom umjetnošću samo na klasičnu glazbu ili i druge glazbene izričaje? Pod glazbenom umjetnošću prvenstveno se misli na klasičnu, ozbiljnu glazbu, ali tu spadaju i druge vrste glazbe. I u narodnoj, i u jazz glazbi, i u drugim glazbenim formama ima umjetnosti jednako kao što ima i kiča i pogrešnih stvari. Pod glazbenom umjetnošću, dakle, podrazumijevamo svu glazbu koja je umjetnički profilirana i obrađena, koja ima umjetnost u sebi samoj. To može biti obična narodna pjesma ili napjev iz nekog zaseoka, ali ima umjetničku crtu, bilo historijsku, bilo kulturnu. Isto tako postoje napisane simfonije poznatih umjetnika koje danas nemaju gotovo nikakvu vrijednost jer ih nitko ne sluša i ne izvodi, ta djela jednostavno nisu zaživjela. Ali i izvođači turbofolka se nazivaju estradnim umjetnicima? Jesu li oni umjetnici? Mislim da je to stvar navike, jer i televizija i novine njih nazivaju estradnim umjetnicima. Naravno, da se onda ljudi naviknu na to. Ali daleko da je to umjetnost. Umjetnost oplemenjuje čovjeka. U kojem smislu to glazba čini? Prvenstveno duhovno, iznutra. Glazba ulazi izvana kroz uši, ali iznutra sazrijeva i djeluje na čovjeka, bilo da ga smiri, uzbudi, ljuti, razmekša, uspava, potiče na razmišljanje, na pitanja, na molitvu itd. Nezahvalno je da ja kao glazbenik to govorim, ali kaže se da je glazba umjetnost nad —6—

svim umjetnostima. To je zato što ona jedina sama od sebe ulazi u čovjeka, ne trebate se truditi oko nje i nije taktilna. Ona mijenja čovjekovu dušu i njegovo mišljenje. Međutim, ona utječe i na tijelo. Dokazano je da muzikoterapija kao posebna grana medicine liječi i mentalne, ali i fizičke probleme, jer su mnoge bolesti psihofizičke naravi. Glazba posebno pomaže i kod teških demencija. Kako gledate na današnju modernu, atonalitetnu glazbu? Današnja moderna klasična glazba najčešće nema melodioznosti ili neku divnu harmoniju. Naglasak je prvenstveno na ideji, što sve čovjeku može pasti na pamet i što sve može iskoristiti od onoga što mu Bog ponudi na ovoj zemlji. Ta je glazba prvenstveno odraz današnjeg vremena i događanja u svijetu, i dobrih ali više loših. Kao što je npr. renesansa ili barok bio odraz ondašnjeg vremena. Sjećam se, bio je koncert za propeler, preparirani klavir, psa i sat, gdje se propelerom udara po klaviru, sat kuca, a pas je zavezan za nogu klavira. Dakle, ima svakakvih djela, ali je bitna ideja. Kako se mijenjaju vremena, prilike i ljudi, samim time mijenja se i umjetnost. Prije su bile slike gdje se točno vidi da je to npr. kuća, a danas imaš slika gdje ništa ne razumiješ, ne znaš kako bi je okačio na zid. Ali je bit u ideji. Da, ali ako slušamo npr. Palestrinu, njegova je glazba skladna, a vrijeme u kojemu je on živio nije bilo nimalo idealno. Točno, ali tada su postojala pravila kako se pisala glazba. Zbog određenog intervala mogli ste otići na lomaču. Riječ je o tritonosu, prekomjernoj kvarti. Da je Palestrina bio posve slobodan, možda bi svoje mise napisao sasvim drugačije. Danas uopće nema pravila i mislim da upravo zbog potpune slobode kompozitori danas pišu djela baš onako kako oni doživljavaju vrijeme u kojemu žive. Ali također ima i djela napisanih u retro stilu, neobaroknom, neoklasičnom i to lijepo zvuči, a kompozitor je rođen npr. 70-ih, 80-ih godina prošloga stoljeća. —7—

I još nešto, prije su kompozitori imali naručena djela. Neki grof, vladar naručio je npr. neko veselo djelo i kompozitor je morao napisati takvo djelo, bez obzira što je tada možda vladala kuga, djelovala inkvizicija ili jednostavno nije bio raspoložen za jedno takvo djelo. Ili npr. na tekst psalma „Kličimo Bogu svi radosno“ kompozitor je morao napisati radosnu kompoziciju, takav je tekst, a možda nije imao prebijene pare i nije mu bilo ni do čega. Ali postoje i djela koja su napisana baš onako kako se umjetnik tada osjećao, bilo je i tu tužnih komada koji su predstavljali odraz toga vremena. Čini se da se u tom financijskom, dakle, egzistencijalnom smislu može povući gruba paralela između starih kompozitora koji su radili po narudžbama i današnjih umjetnika koji su prisiljeni svirati turbofolk? Tako je. Nemojte misliti da su stari kompozitori voljeli svako svoje djelo. Neki bi se najradije odrekli nekih svojih djela, ali su ih napisali jer su bila naručena i od toga su živjeli. Naravno, većinu svojih djela su voljeli, ali ima i ta druga strana. Pa Bach je svake nedjelje morao napisati jedno novo djelo za misu. Mislite da mu je svako djelo bilo drago i da je za svako bio dovoljno inspiriran? Ne! Možda nije imao dovoljno svijeća, a morao je navečer raditi, jer je preko dana držao nastavu, imao je dvadesetero djece. Kad je mogao stići napisati svako djelo s jednakom inspiracijom i voljom? Tko zna, možda je on 50% svoga života bio neraspoložen, ali mu zato ne zvuči sva glazba tužno. To je tada bio prvenstveno posao. Isto kao i danas. Ti dođeš na posao i moraš uraditi sve kako treba, bez obzira jesi li možda neraspoložen, nenaspavan. Nitko te za to ne pita, ti moraš odraditi svoj dio posla. Što mislite kako su npr. Palestrinini ili Bachovi suvremenici doživljavali njihova djela, jesu li zvučala previše modernistički? Vjerojatno su djela kompozitorâ, ne sva, zvučala ispred svoga vremena. Pogotovo kad se vremenom počelo oslobađati pravila i kada su kompozitori bili slobodniji, djela su im zvučala „futuristički“. Ali umjetnost je upravo zadužena da participira u budućnosti, da nagovijesti što bi trebalo biti, da pokrene ljude u nekom boljem duhovnom i kulturnom svijetu, da proširi vidike običnog svijeta. Upravo su zato svi umjetnici, književnici, glazbenici, slikari, bili najneshvaćeniji ljudi kroz čitavu povijest. Uvijek su bili „čudaci“. Tako je i s današnjim modernim umjetnicima. Mislite li da će današnja moderna klasična glazba za stoljeće-dva zvučati jednako kao što nama danas zvuči Mozart ili Beethoven? Vjerojatno da hoće. Mislim da će ljudi tu glazbu slušati najnormalnije kao što mi danas slušamo Bachovu ili Schubertovu Ave Maria ili Mozartovu Simfoniju u g-molu. Mi mislimo da je s nama kraj, ali to nije istina. Mi naše doba zovemo modernim, ali i barok je u ono vrijeme bio moderan. Tko zna što će biti kasnije, možda postmoderno ili ultramoderno doba, a naše moderno doba bit će staro. Možda će se glazbeni ukusi apsolutno promijeniti, možda će ljudi tada npr. neke današnje poznate zabavne grupe slušati samo na određenim mjestima ili kod kuće i to iz neke nostalgije jer su im to slušali prabaka i pradjed. A možda se neće slušati nikakva glazba, tko zna. Rekli da ste da je kod moderne klasične glazbe naglasak na ideji, ali gdje je onda razlika između talenta i ideje, jer postoji ljudi koji nisu umjetnici, a puni su ideja? E tu upravo dolazi ona razlika između umjetnosti i kiča. I u modernoj glazbi ima stvari koje su logične, iako se ljudima ne čine takvima. Umjetnik će napraviti moderno djelo, ali ono mora imati svoju logiku. Upravo zahvaljujući toj logičnosti određena moderna djela spadaju u umjetnost i priznata su u cijelom svijetu. Ja sam nedavno s profesorom klarineta Rajmundom Likićem izvodio djelo Vinjeta Josipa Mandića koje on napisao prije nego sam se ja rodio. I dan danas to djelo zvuči moderno, eksperimentalno, ali sve ima svoj točan niz, povezanost, unutarnju logiku, početak i kraj, i to je djelo hvaljeno jednako i danas kao i kad je premijerno izvedeno. U tom djelu npr. klarinetist puhne u žice klavira dok ja držim pedal, tako da zapravo klarinet zavibrira žice i nastaje zvuk. To je prije 100-200 godina bilo nezamislivo, a danas se izvodi i atraktivno je. Mandić se tada sjetio toga —8—

što se nitko prije njega nije i danas se to izvodi. Dakle, bitna je ideja, a dug je period da umjetnost zaživi. Kakav je Vaš stav s obzirom na današnju modernu zabavnu glazbu (pop, rock, heavy metal, dance, hip-hop, techno...)? Na sve to gledam pozitivno. Svaka vrsta glazbe ima neku svoju vrstu umjetnosti i svaka oplemenjuje na svoj način. Većinu od ovog nabrojanog i ja slušam, nešto više, nešto manje, ali u svaku sam upućen. Čovjek mora biti raspoložen za određenu vrstu glazbe. Isto tako ne može se svaki dan jesti kavijar ili grah koliko god on bio kvalitetan. Mislim, može, ali onda ti više ne predstavlja zadovoljstvo. Evo i ja kao glazbenik nisam svaki dan raspoložen da slušam samo klasičnu glazbu. Meni ponekad godi i tišina. Sve je dobro poslušati, ali je pitanje u kojoj se mjeri što sluša. I u svim ovim nabrojanim glazbenim smjerovima ima dosta kiča, nekvalitetnog, ali ima i onoga što može oplemeniti. I te su glazbene forme odraz svoga vremena, može se točno pratiti njihov razvoj. Nijedne od ovih vrsta ne bi bilo da nije bilo ili klasične ili etno glazbe. Zapravo, većina klasične glazbe jest narodna glazba određenih naroda ali urađena na umjetnički način. Točno je da u zabavnoj glazbi ima šunda i banalnosti, ali postoje pjesme koje potiču i angažiraju ljude da razmisle o određenim problemima, temama. Tako je. Evo uzmimo hip-hop. I on je ultramoderna glazba, nema tu neke melodije ili harmonije, ali ima nešto, ima tekst. Forma je nabrajanje, nabijeni ritam, manje više u tom je smislu svaka pjesma ista, ali tekst je bitan. On te može produhoviti, oplemeniti, potaknuti. Dakle, nisam pobornik mišljenja da samo klasična glazba može produhoviti čovjeka, iako sam po profesiji klasičar. Svaka glazba koja je kvalitetna, umjetnička, može to. Moj profesor Julio Marić kaže: „Od svakog možete nešto naučiti, od onog koji zna – kako treba, a od onog koji ne zna – kako ne treba“. Iz dobre glazbe možemo naučiti ono što je dobro i kako treba, isto tako iz loše. —9—

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful