You are on page 1of 2

P: Predstavlja li ulazak u EU za kritike lijeve pokrete mogunost boljeg povezivanja s ostalim slinim pokretima koji mogu raditi na promjeni

EU iznutra? Moe li to ojaati/stvoriti neke jae lijevokritike pozicije u Hrvatskoj i ne znai li to na neki nain zapravo prirodan put ljevici koja je po definiciji internacionalna? O: Ljevica nije samo set apstraktnih principa. Ako eli biti politiki relevantna mora polaziti od adekvatne analize ekonomske, politike i socijalne situacije u koju eli intervenirati. U kontekstu EU to znai da pozivanje na apstraktni internacionalizam ne znai puno ako mu ne prethodi adekvatna analitika i strategijska procjena perspektivi djelovanja. A takva analiza otkriva da nadnacionalni karakter EU ne stoji ni u kakvom logikom kontinuitetu s internacionalizmom kakav bi ljevica mogla ili trebala zagovarati. Ova kriza je prije svega otkrila vrlo jasnu podjelu unutar same EU izmeu zemalja centra i EU periferije, s vrlo dramatinom razlikom u utjecaju na politiku Unije. Posebno Njemaka je jasno demonstrirala da se ne libi po potrebi zaobii sve formalne strukture odluivanja i u direktnim zatvorenim pregovorima s Francuzima dogovoriti daljni smjer djelovanja. ak i dosad 'svemona' Europska komisija i politiari toliko velikih zemalja poput Velike Britanije su pritom gurnuti u drugi red gledalita. Dakle, ve na toj razini postaje jasno da je 'nadnacionalni' karakter EU-a vrlo uvjetna i krhka pria. To je ozbiljna lekcija posebno za manje zemlje. No, s gledita ljevice, dugorono je jo i daleko vanije da nacionalne drave i dalje ostaju okvir i instanca unutar koje se rjeavaju pitanja radnikih i socijalnih prava. Tu postoji vrlo specifina 'podjela rada' unutar EU. Na razini Unije se donose odluke o odnosu duga i BDP-a, fiskalne restrikcije i cijeli niz propisa koji trebaju osigurati slobodno natjecanje kapitala unutar jedinstvenog trita, a vladama nacionalnih drava je ostavljena 'sloboda' da onda unutar tog zadanog okvira i pod konkurentskim pritiskom potrebe za privlaenje kapitala odreuju stupanj socijalnih i radnikih prava. U tako postavljenom okviru jasno je da takva politika prije ili poslije mora ii u smjeru smanjenja izdvajanja i sniavanja nadnica. Mjere tednje i u prosincu 2011. dogovorene financijske penalizacije na EU razini za zemlje koje se ne budu pridravale maastrikih propisa, jasno pokazuju koliko daleko ta 'sloboda' de facto see. Monetarna unija taj problem samo pogorava: poto je samostalna monetarna politika otpala kao poluga poboljavanje konkurentnosti, ostaje jedino sredstvo tzv. 'unutarnje devalvacije' - itaj: smanjenje nadnica. U takvom institucionalnom okviru unaprijed je odlueno tko ima platiti cijenu konkurentske prilagodbe - radnici. Jer EU u ekonomskom smislu nije kooperativna zajednica utemeljena na solidarnim principima, nego jedinstveno trite koje se temelji na konkurentskoj borbi - izmeu razliitih jedinica kapitala i, posredno, i izmeu zemalja koje su prisiljene boriti se za njegovu 'naklonost', ako ne ele da, koristei slobode kretanja koje su mu zajamene, ode negdje drugdje. Teka je iluzija vjerovati da je iz logike zaotrene konkurentske borbe nee proizai i politike reakcije koje e tendirati u istom smjeru. A on je socijaldarvinistiki. Da ta politika logika u kontekstu natjecanja meu nacijama unutar Unije onda lako zadobije i nacionalistiki predznak ne bi smjelo nikoga iznenaditi. Pogled na politiku scenu mnogih zemalja-lanica u EU to i zorno ilustrira: desni populisti na ksenofobnim platformama ulaze u parlamente i tako liberalnih zemalja poput Nizozemske i Finske, a u Maarskoj su faisti uli i u vladu. No, oni su odavno faktor i u Italiji, a u Grkoj, uz blagoslov Unije, takoer sudjeluju u novoj vladi, nakon to je EU mimo svih deklarativnih demokratskih standarda, de facto izvrila tehnokratski pu i na elo vlade dovela ovjeka koji je donedavno radio za Goldman Sachs. No, moramo shvatiti da takve tendencije nisu stvar spontanih ideolokih regresija, nego direktno proizlaze iz logike 'integracije' koja velike mase radnika unutar EU gura u sve otriju konkurentsku borbu za radna mjesta. Za zemlje koje u toj utrci gube to u pravilu znai tvrdodokornu strukturnu nezaposlenost, a za one koje dobivaju naalost esto sindikalnu politiku koja je usmjerena iskljuivo na zatitu vlastite prednosti nad radnitvom drugih zemalja. Nacionalizam je tu upisan kao potencijalno 'spontano' plauzibilna matrica percepcije situacije u kojoj su radnici razliitih zemalja Unije doista gurnuti u sve bespotedniju trku prema dnu. A mediji i politike elite nerijetko u tom pogledu dolijevaju ulje na vatru. Otvoreno rasistiki ispadi u njemakim medijima u tretmanu 'lijenih Grka' vie nisu nikakva iznimka. Apeli na apstraktni internacionalizam i solidarizaciju u tom kontekstu ne znae puno, ako ih ne prate i konkretni koraci prema promjeni strukturnih mehanizama koji bi osjetno ublaili konkurentski pritisak na rad. Poto su socijalna prava i radnika prava i dalje velikim dijelom vezana uz institucije nacionalnih drava i status dravljanstva, to je razina na kojoj se i ljevica tim problemom prisiljena baviti. To ne samo da ne smije znaiti ustupak nacionalizmu, nego je adekvatna strategijska artikulacija uloge institucija nacionalne drave osnovni preduvjet da se sprijei hegemonija nacionalistike desnice po tom pitanju. Svidjelo se to nama ili ne, institucije nacionalne drave su i dalje okvir u koji su institucionalno upisana historijski izborena prava radnitva. Na tom smo ih planu, silom prilika, duni i tititi, jer europski ekvivalent ne postoji. Dapae, EU je u velikoj mjeri i pokuaj da se ta prava slabi i zaobie, prebacivanjem realne moi odluivanja na institucionalno nadreenu razinu na kojoj su opasnosti demokratske interferencije bitno manje. Tek kada se postojei okvir institucija nacionalnih drava, na koje je radnitvo svake europske zemlje i dalje nuno upueno, mobilizira kao brana protiv konkurentskog pritiska i interesa kapitala, moemo poeti govoriti o drugom modelu nadnacionalne kooperacije i integracije. No, to bi podrazumijevalo i potpuni zaokret i potpuno novi set pravila unutar EU. Pritom rjeenje ne moe biti da lijeva inteligencija recitira apstraktne apele na internacionalizam, dok se istovremeno ivotna situacija velike veine sve dramatinije pogorava. Tek to bi bio recept za kapitulaciju pred desnicom. I ma to o tome mislili nai lijevi liberali, desnica nee nestati s ulaskom u Uniju. Dapae, jedan pogled na politiku kartu Europe pokazuje suprotno: uspon desnice unutar EU direktna je posljedica postojeeg modela integracije. I europske elite su i u prolosti, i na primjeru tretmana grke demokracije u ovoj krizi, pokazale da su, kad stvari postaju ozbiljne, spremne za svaku vrstu aranmana s njom. To su

perspektive i ulozi koje si ljevica ne moe dozvoliti ignorirati. Taj teren niti je idealan, niti ga je birala, ali se na njemu ipak prisiljena boriti.