MIROVNI UGOVORI

1.

MIROVNI UGOVORI Osnova na kojoj su mirovni ugovori trebali biti provedeni bio je program američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona «Četrnaest točaka», koje je usvojio i američki Kongres 1918. godine. Program američkog predsjednika prihvaćen je prvenstveno zbog ugleda koji je on tada uživao, odnosno zbog brojnih kredita kojima su Saveznici bili zaduženi kod SAD-a. Najvažnije odrednice tog programa obuhvaćale su načelo javne diplomacije, načelo ravnopravnosti svih naroda, načelo samoopredjeljenja (prava naroda na stvaranje nezavisnih nacionalnih država) i povezano s tim – načelo određivanja strategijskih (ili prirodnih) granica i načelo vitalnog ekonomskog interesa (osnovni prirodni uvjeti za egzistenciju svake države) te konačno načelo povijesnoga prava. Iako su ta načela prihvaćena, ona većinom nisu provedena u cijelosti, dok neke točke nisu uopće sprovedene. U mirovnim pregovorima koji su 1919. godine počeli u Parizu, sudjelovalo je 27 država i 5 dominiona, bez predstavnika pobijeđenih zemalja. Usprkos načelu koje je propisalo «Četrnaest točaka», diplomacija je uglavnom bila tajna, a vodile su je velesile. U početku je to bilo Vijeće desetorice, zatim Vijeće petorice koje je nakon povlačenja Japana postalo poznato pod nazivom Velika četvorica (predstavnici vlada SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Italije), da bi na kraju glavnu riječ ipak vodila Velika trojica (T. W. Wilson, Lloyd George i Clemenceau). Međutim, i oni su imali različite interese, koji su u osnovi bili imperijalistički.1 Velika Britanija je željela učvrstiti i proširiti svoje kolonijalno carstvo (posebice na Bliskom istoku i u Africi), uništiti njemačku pomorsku, ali sačuvati kontinentalnu moć (zbog politike ravnoteže sila u Europi te obrane od komunizma). Također, Velika Britanija nije željela ekonomski uništiti Njemačku, niti ju prisiliti na prevelike ratne reparacije, jer je računala na nju kao na najvećeg britanskog privrednog partnera u Europi. Francuska je, naprotiv, na mirovnu konferenciju došla s brojnim velikim zahtjevima, a prvenstveno je željela svoje materijalne gubitke u ratu naplatiti od pobijeđene Njemačke nametanjem ogromnih ratnih reparacija. Francuska je željela pridobiti privredno najrazvijenija njemačka područja – Saarsku i Rajnsku oblast, te pokrajine Alzas i Loren prema granicama iz 1814. Zahtijevala je i obnovu poljske države (uključujući njemačke teritorije zapadne Pruske, gornje Šleske te pogodne luke na Baltičkom moru), ali je zabranjivala njemačko pravo primijenjivanja načela o samoopredjeljenju, po kojem bi se sudetski i austrijski Nijemci ujedinili s ostatkom Njemačke; sve s ciljem što većeg slabljenja Njemačke. Francuski interesi
1

Nova Gvineja dodijeljena je Australiji. ali ne i prejake: Englesku. Gubitak tih kolonija Njemačkoj nije predstavljao toliko ekonomski gubitak. uvoza i izvoza oružja. ukupno oko 58. a) Mirovni ugovor s Njemačkom 28. te joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. otrovnog plina ili tenkova. kojima je izgubila sljedeće teritorije: zapadnu Prusiju i gornju Šlesku. ugljen). Istočna Afrika je predana Velikoj Britaniji. Pokrajine Alsace – Lorraine bez referenduma su pripojene Francuskoj. Uvjeti su mirovnog ugovora tako zahtijevali: demilitarizaciju Rajnske oblasti na 15 godina. te su se stajališta SAD-a temeljila na principima Wilsonovih «Četrnaest točaka». sve svoje prekomorske kolonije (Kamerun. nakon čega bi se proveo referendum o tome .000 ljudi i 36 brodova. Njemačku Jugozapadnu Afriku. no ipak je dogovoreno da se ona na 15 godina stavi pod Društvo naroda (tijekom kojih će sirovine koristiti Francuska). Tim mirovnim ugovorom Njemačka je izgubila 13% svoga teritorija i stanovništva. pripao novostvorenoj litvanskoj državi.000 km2 koje je morala ustupiti Poljskoj. polovicu svoje industrijske proizvodnje (željezo. dok su Togo i Kamerun podijeljeni između Francuza i Engleza. a Francuska je tražila i resursima bogatu Saarsku oblast. godine potpisan je mirovni ugovor u Versaillesu između pobjedničkih Saveznika i pobijeđene Njemačke. zabrana proizvodnje. Francusku i Njemačku). zabrana posjedovanja podmornica. Njemačku Istočnu Afriku. čelik. dok je istočni dio Pruske. ograničavanje pomorske sile na 15. Posebno je oštar mirovni ugovor bio po vojnom pitanju. Njemačke su kolonije podijeljene na sljedeći način: Jugozapadna je Afrika pripojena Južnoafričkoj uniji. Glavni cilj politike SAD-a bio je stvaranje čvrstih malih europskih država sa stabilnim režimima građanske demokracije (uz snažne. ograničavanje njemačke vojske na 100. zrakoplovstva ili topništva (artiljerije). s gradom Memelom. oko kojih su vodili pregovore s Englezima još za vrijeme rata. koja ju je zaposjela još za rata. lipnja 1919. a polagali su pravo i na samu Anadoliju. Njemačku Novu Gvineju i Togo).obuhvaćali su i njemačke kolonije u Africi i turske teritorije u arapskom svijetu. Njemačka je najteže podnijela teritorijalne gubitke. koliko oduzimanje statusnog i prestižnog simbola svjetske (kolonijalne) velesile. nad kojima bi SAD mogao održavati svoj ekonomski i politički autoritet. Sjedinjene Američke Države načelno nisu imale izravnih teritorijalnih ni materijalnih zahtjeva od pobijeđenih zemalja.000 ljudi. te baltičku luku Danzig (čime je izgubila teritorijalnu vezu s istočnom Pruskom). gdje je za cilj imao trajno slabljenje njemačke vojne moći.

Mirovni je ugovor s Austrijom potpisan 10. čija konačna visina nikada nije utvrđena. Uz sve navedene uvjete.). a Hrvatska. U sjevernoj Koruškoj. ograničena je na 30. a Italija je dobila i zapadni dio Slovenije (Julijsku Krajinu). Osim toga. konačni je udarac njemačkom gospodarstvu bilo prisiljavanje na plaćanje ratnih reparacija pobjednicima. pa je proveden referendum na kojem se stanovništvo odlučilo za ostanak u Austriji. Svi ti teritorijalni gubitci zajedno iznose 73. 2. Austro-Ugarska monarhija već se bila raspala. a okolna sela Austriji. a od hrvatskih krajeva cijelu Istru. Mirovnoj je konferenciji jedino još ostalo priznati novonastale države i. obje pokrajine sa značajnom ukrajinskom i bjeloruskom nacionalnom manjinom. Slavonija i Dalmacija. što je bilo posebno poniženje. a referendum je proveden i na teritoriju Burgenlanda (mađarsko stanovništvo).000 km2 i oko 7 milijuna stanovnika (internacionalizirane su i njemačke plovne rijeke).hoće li pripasti Njemačkoj ili Francuskoj.3. Lastovo i Palagružu.000 vojnika. Belgija je od Njemačke dobila Eupen i Malmedy (prvenstveno iz strateških razloga).. Lošinj. zabranjeno joj je ime Deutschösterreich (Njemačka Austrija) te ujedinjenje s Njemačkom (što je bilo kršenje prava o samoopredjeljenju). grad Zadar te otoke Cres. gdje je grad Sopron pripao Mađarskoj. proglašena je jedinim i isključivim krivcem za rat. svibnja 1921. prvo stvaranjem nezavisne Poljske.000 austrijskih Nijemaca). 2 Osim toga. u Saint-Germain-en-Laye-u. rujna 1919. Austrija je nakon razgraničenja s novim susjedima postala mala 2 . Preostali dijelovi koji su bili u austrijskom dijelu Monarhije pripali su: Galicija Poljskoj. a Češka s velikim dijelom njemačke nacionalne manjine (Sudeti). a Bukovina Rumunjskoj. zatim mađarskim i čehoslovačkim proglašenjem nezavisnosti. ali je Njemačka bila prisiljena platiti u trideset godina. dok se Velika narodna skupština Transilvanije (Erdelja) odlučila sjediniti s Rumunjskom. a u krajnjem slučaju i neistina (ratnim zločincem je proglašen i njemački car Wilhelm II. Iz toga je ugovora najviše profitirala Italija koja je dobila cijeli južni Tirol (premda ga je nastanjivalo i 300. što je bilo mnogo teže. a sjeverni je Schleswig nakon referenduma priključen Danskoj. 126 milijardi zlatnih maraka (Njemačka nije mogla platiti toliku ratnu odštetu). te Slovenci i Srbi iz bivše monarhije s Kraljevinom Srbijom (i Crnom Gorom) u novu Kraljevinu Srba. Mirovni ugovor s Austrijom Do mirovnih pregovora u Versaillesu. dok je Rijeka proglašena nezavisnom državom. Hrvata i Slovenaca. odrediti granice među njima. počevši od 1. u gradovima Cerovcu (Klagenfurt) i Beljaku (Vilah) slovensko je stanovništvo bilo izmiješano s njemačkim.

točka o manjinama. a svaki je treći Mađar sada živio u nekoj stranoj državi.4. novoj je mađarskoj državi ostalo samo 30 posto od prijašnjeg teritorija (93.5 milijuna stanovnika. 2. Bačke i dijelova Banata i Baranje s Kraljevinom SHS. Međimurja.000 km2 i 6. tako da je izaslanstvo postupno počelo popuštati. Slavonije. godine potpisan mirovni ugovor s Mađarskom u palači Trianon u Versaillesu. a isti je dan proglašena i nacionalna žalost.država površine 84. Zalagali su se za teritorijalni integritet Velike Ugarske.. a Mađarska je morala platiti i ratnu odštetu pobjedničkim zemljama. pa su se prava mađarske manjine posvuda kršila. prihvaćajući jedan ustupak za drugim. Upravo su zato svi dijelovi društva i sve političke stranke (uključujući i radničke) bili jedinstveni u odbacivanju Trianona. zabranjena je opća vojna obveza te posjedovanje teškog naoružanja i zrakoplovstva. dok na kraju nisu prihvaćeni svi uvjeti te je 4. dok ih je polovica bila u kompaktnim cjelinama odmah iza novih granica. prihvatio je uključivanje Transilvanije (Erdelja) i dijela Banata u sastav Rumunjske. Prema Trianonskom sporazumu. Saveznici su odbacili bilo kakve ustupke i počeli prijetiti represalijama. a jedino u čemu se javno mišljenje razlikovalo bilo je kojem stupnju revizije treba težiti (nacionalisti su željeli povrat svih.5 milijuna 3 . Mirovni ugovor s Mađarskom Mađarsko mirovno izaslanstvo.000 km2). ali je to onemogućeno donošenjem deklaracije o zabrani restauracije Habsburga. Trianonski mir službeno je potvrdio ujedinjenje Hrvatske. lipnja 1920. od kojih je više od četvrtine živjelo u glavnom gradu Beču. Mađarski izaslanici su bili uporni u odbijanju prihvaćanja ponuđenog mirovnog sporazuma. također. Važan dio mirovnog sporazuma bila je tzv. u sastavu ugarske države). po kojoj su sve etničke manjine u novim državama imale ista prava kao i većina. Mađarska vojna sila ograničena je na 35. a od svega su priznavali jedino gubitak Hrvatske i Slavonije. otišlo je u Pariz u siječnju 1920. Prekomurja. a priznao je i pripadnost Burgenlanda Austriji. i zahtijevalo je izmjene sporazuma koji im je nametan te održavanje plebiscita u spornim područjima. koje je predvodio grof Albert Apponyi. priznao je ujedinjenje Slovačke s Češkom.000 ljudi. 3 Trianonski mir doista je bio nepravedan jer je izvan matične zemlje ostavljao 3. u koju je uključena i Prikarpatska Ukrajina (dotad. tvrdeći da bi oduzimanjem ostalih teritorija jedna trećina Mađara ostala izvan svoje domovine. no ta se točka nije poštovala. a komunisti samo pretežno mađarskih područja).

a ne pravedno riješiti teritorijalne i druge sporove. Osim toga. a nametao je i niz drugih diskriminatorskih obaveza. Najveći problem ipak je predstavljao gubitak Makedonije. kao i kod drugih poraženih zemalja. Najnepravedniji je mirovni ugovor bio u pogledu odstupanja teritorija Kraljevini SHS. morala platiti i ratne reparacije u iznosu od 400 milijuna dolara. kao što je luka Trabzon na Crnom moru. Bugarska je izgubila: u korist Grčke – zapadnu Trakiju i time definitivno ostala bez izlaza na Egejsko more. Dardaneli i Istanbul morali su biti demilitarizirani te su stavljeni pod međunarodni (de facto britanski) nadzor. 2. vojna je moć ograničena na 50. a Velika Britanija Irak i Palestinu uz najistočniji dio Anadolije (također područje koje je trebalo postati dijelom Kurdistana).000 ljudi. 2. koji je trebao postati Kurdistan) te Libanon i povećanu Siriju. Italija je dobila otoke Dodekaneza te velik dio sredozemne obale te južne i zapadne Anadolije s lukom Antalya.6. Tursko carstvo je u korist Grčke izgubilo istočnu Trakiju i zapadnu Anadoliju s lukom Izmir (Smyrna). Bugarska je. dok je Armenija dobila nezavisnost te dijelove teritorija u kojima nije imala etničku armensku većinu (pogotovo nakon genocida). ograničiti svoju vojsku na 20. . Određivanje novih bugarskih granica nije bilo vođeno ni na kakvim pravnim osnovama. jer su oduzeti gradovi imali apsolutnu bugarsku etničku većinu. a posljedice toga ugovora ostale su zapamćene kao Druga nacionalna katastrofa. a u korist novoosnovane Kraljevine Srba. što je najviše utjecalo na razvoj totalitarizma u Mađarskoj. čija se pripadnost Kraljevini SHS uopće nije dovodila u pitanje. kazniti protivnika. Po mirovnom ugovoru.000 ljudi te predati svoju flotu pobjednicima. Mirovni ugovor s Bugarskom Mirovni ugovor s Bugarskom potpisan je u Neuilly-sur-Seine-u 27. kolovoza 1920. Francuska i Velika Britanija podijelile su turske arapske posjede. studenog 1919. Mirovni ugovor s Turskom Najveće teritorijalna gubitke nakon Prvog svjetskog rata doživjela je Turska potpisivanjem mirovnog ugovora u Sevresu 10. Hrvata i Slovenaca gradove Caribrod. odnosno nije poštivao načelo samoopredjeljenja (koje je bilo jedno od načela Wilsonovih «Četrnaest točaka»).. na način da je Francuska dobila jugoistočnu Anadoliju (s istočnim dijelom. također.5. te manju graničnu ispravku na Timoku.Mađara. jer je cilj bio. Bospor. Bosiljgrad i Strumicu. u korist Rumunjske izgubila je cijelu Dobrudžu. koja je bila dio užeg turskog etničkog i nacionalnog područja.

svega jedanaest ratnih brodova te zabrana ikakvih zrakoplovnih postrojbi. zahvaljujući prvenstveno Mustafi Kemalu Ataturku. Navedeno teritorijalno stanje nije se dugo zadržalo. . godine stvorene turske granice koje su se. zadržale do danas. gotovo neizmijenjene. prisilio Saveznike na povratak za pregovarački stol te su ugovorom u Lausanneu 1923. koji je nakon rata za nezavisnost.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful