- 1

-
Alma Lazarevska






SMRT U MUZEJU MODERNE
UMJETNOSTI










Tebi i djecaku


- 2 -
DAFNA PEHFOGL PRELAZI MOST IZMEÐU TAMO I OVDJE
Prelazak je najzad dogovoren. Momak koji joj je donio dobru vijest nije grubo lupao na vrata. Nju, sitnu
i mrsavu, nije kao svi oni prije njega, osiono odgurnuo i ne skidajuci vojnicke cizme upao u stan. Imao je
stidljive oci koje je prepoznala, i naklonio se prije nego je potvrdila da shvata kad i kako ce obaviti
prelazak. Zaustila je da ga ponudi casom vode i usecerenom ruzom, ali njega vec nije bilo pred vratima.
- Karo zandar, prosaputala je.
Sve treba da se obavi tiho i sa sto manje svjedoka. Ovakvi su prelasci zabranjeni.
Mjeseci su prosli u iscekivanju od dana kad su prestale raditi telefonske veze izmedu ove i one strane.
Mostom izmedu dviju obala prode tek poneka zalutala macka ili pas lutalica. Ali ona je znala da ce njeni s
druge strane sve poduzeti da je prevedu sebi. Neka su blagosloveni. Evo i sad, noc prije prelaska, kad
pomisli na njih i desnom rukom napipa domali prst na lijevoj, bude postidena. Samo da i ovaj put ona ne
bude za nesto kriva. Samo to ne! Makar zauvijek ostala na ovoj strani.
U mraku, sa zida, otkucava starinski sat. Uzvracaju mu tek otkucaji starackog srca. Da svijeca koja
tinja nije ovako tanka, i da Dafnu oci bolje sluze, bacila bi karte i u njima vidjela sutrasnji dan.
Njena je pokojna mater za duga zivota cesto znala reci:
- Kad se Dafna radala izgorjelo je posljednje pola kile kafe u kuci.
Velika se gospoda poradala dugo i bolno. Susprezuci vrisak jakim je zagrizom iskrivila lijevi sjekutic. Od
tada je on u njenom lijepom zenskom smijehu ciji je zvuk krasio svetlu kucu, djelovao kao zalutali znak.
Kao Dafna u toj mnogoclanoj i zadovoljnoj porodici sa dobrom srecom, dovoljnom za bar jos tri
pokoljenja.
Sluskinja koja je tog jutra przila kafu uplasila se kad su iz velike sobe do nje poceli dopirati sve zesci
krici porodilje, njene lijepe gospode. Zaboravila se i tupo zagledala u bespomocne ruke. Kad ju je dozvao
miris preprzene kafe, vec je bilo kasno. Znajuci da je lijepa gospoda osjetljiva na zao znak, neko je
pokusao naci povoljnije objasnjenje. Mada je u danu kada je najmlada kci svijetu pokazala svoje velike oci
kao prevucene mutnom mrenom, u gospodskoj kuci izgorjelo posljednje pola kile kafe, dobar je znak
prevagnuo u zvuku rijetke ptice koja se tri puta oglasila sa rane visnje, iz porodicnog dvorista.
Poslije podne, kao svakog dana, iz carsije je stigao veliki gospodin. Prije njega je dotrcao momak sa
zembiljima punim ponuda i cak dva kilograma sirove kafe. Gospodinu su javili da je rodena djevojcica.
Voleci ljepotu svoje zene, on je unaprijed volio ljepotu zenskih potomaka. Muskih je glava vec bilo
dovoljno.
Pa ipak, desilo se! Iako je sve neko vrijeme zaboravljeno i onaj zao znak od sebe nije davao znaka.
Lijepa je gospoda naprasno primjetila da je Dafna ruzna. Vec joj je, birajuci ime, ucinila osvetu.
Primijetivsi dan poslije poroda, kad su joj u krevet prinijeli srebreno ogledalo (prvi se dan ne pristoji i nije
za dobru srecu), iskrivljeni sjekutic ispod punasne gornje usne, znala je. Rodila je baksuza. Iz zle joj je
volje dala ime. Dafna! I bila ozarena zadovoljenom zlocom dok su ukucani zblanuti osluskivali sudar dva
glasa u cudnom imenu kojeg nema ni u jednom kalendaru.
Kad se Dafni desio prvi maler a potom uslijedili sve cesci i veci, uglavnom oglaseni zvukom
skupocjenog porodicnog porculana, cudno je ime dobilo i svoje obaska prezime. U knjigu rodenih upisana
je Dafna pod porodicnim prezimenom, dugim, zvucnim i sa ic na kraju. Ovo prezime pamti ponosne dane.
Izgovara se za dugim porodicnim stolom, uz zveckanje porodicnog srebra i porculana sa zlatnim zigom Alt
Wien.
Kad je prsnuo prvi komad, kad je ciknuo po samoj sredini zlatnog ziga, tetak lijepe gospode, ne iz zle
volje, vise po nadahnucu preostalom iz dana kad je momkovao po Pesti i Becu, rekao je kratko:
- 3 -
- Pehfogl!
Tako je Dafna dobila svoje obaska prezime. Ime joj je darivano rijecju koju je naociti tetak, jedinu i
kratku, za dana kada je jos imao bujan mladicki zuluf i vatricu u ocima, izgovarao kao statista u
posljednjem cinu neke becke predstave. Na sceni je bilo vec petoro mrtvih kada bi on ulazio sa
helebardom u desnoj ruci i gromko izgovarao:
- Pehfogl!
Ovaj put bez helebarde, bez bujnog zulufa i vatrice u ocima, ali jednako gromkog glasa, rekao je
zagledan u Dafnu koja je zbunjena zmirkala nad upropastenim Alt Wien komadom:
- Pehfogl!
Svi prisutni pogledase u Dafnu. Kao u svecanoj tisini, kad svecenik izgovara ime djetetu. I vidjese da je
sa velikih ociju, doduse, nestala mutna mrena, ali su one same ostale plosne i bez dubine. Nelijepe.
Bezvrijedni, okrugli zetoni preostali iza izgubljene igre.
Da li zbog ociju ili neceg drugog, ostala je Dafna neudata. Njeno se obaska prezime proculo i izvan
velike kuce.
Nije da nije imala momaka. Ali su oni uvijek bili ispod mjere ove kuce. Nedorasli prezimenu koje se
izgovara sa cak dva uzdaha. Kad je Dafna zasla u godine stare cure, presutno je velika kuca odlucila
spustiti svoju mjeru. Makar dok se Dafna uda. U meduvremenu je vrijeme, ne samo Dafnin baksuzluk, iz
nje odnijelo mnoge znake bivseg blagostanja. Ostao je dugi stol i teske stolice uz njega. Ali je nestao i
poslijednji komad Alt Wien-a, ovaj put ne zbog dviju lijevih ruku sirote Dafne.
Trebalo se, dakle, desiti da se Dafna uda. Da momak dode u kucu, predstavi se i posjedi. Sve bi islo
bez buke koja ne prilici ovoj kuci, jos manje kad se iz nje udaje stara cura.
Bilo vec uveliko proljece i vec je rana visnja u dvoristu donijela lijepa ploda. Ali se taj dan zadesio
hladan, vlazan. Po zloj volji zalutao u kalendaru.
Sjede ukucani, sjedi Dafna, sjedi i onaj momak, nizi bankovni cinovnik. Ako je porijeklom i prezimenom
nedostojan ove kuce, makar mu je celo visoko i blijedo. Oci mu bas po mjeri stidljive. Prsti tanki i dugi.
Otmjeno prihvata soljicu sa kafom, mada ona ne nosi onaj slavni zig. Uljudno klima glavom nizi
bankovni cinovnik. Lijepo kaze Da, hvala! Lijepo kaze i Ne, hvala! Ne puse u vrelu kafu. Ne srce. Otpija
bas po mjeri gutljaj. Kad spusti soljicu na tacnu pred sobom zvecne bas kao u vrijeme kad je u ovoj kuci
zveckao Alt Wien. Smjerno uzima usecerenu ruzu i ne oblizuje srebrenu kasicicu. Pravi lijep luk rukom
prije nego kasicicu spusti u kristalnu casu odakle je odpio gutljaj vode. Poslije toga tiho i otmjeno
uzdahne.
Zagledali se zadovoljni ukucani u srebrenu kasicicu kao u luksuznu ribicu u akvarijumu. Jos samo dva-
tri uzdaha i na ovu ce scenu biti stavljena jedna lijepa, kuce dostojna tacka. Ali, bas tada u sobu ulazi
Dafnina najstarija sestra, najizdasnije darivana majcinom ljepotom. Evo neuvjezbanog statiste koji je
pobrkao raspored slika i scena i u zao cas vitla helebardom.
Voda je u casi postala mutna, a srebrena kasicica izgubila sjaj. Ulazi sestra sa mrzovoljom bivse
ljepotice. Gleda negdje iznad blijedog cela i samo sto pozdravi, pita.
- Ciji je ono drajfirtl na civiluku?
Kraj! Niti je Dafna vise htjela da vidi nizeg bankovnog cinovnika niti je na silna nagovaranja i pitanja
ukucana znala odgovoriti zasto. Samo joj je u uhu odzvanjalo drajfirtl. A nizi bankovni cinovnik joj pred
unutrasnje oko izlazio u mantilu koji doseze tek tri cetvrtine mjere. Kako vrijeme prolazi, sve je sigurnija
da je onog zlog dana sestra-ljepotica u desnoj ruci imala helebardu a niz ruzicasti joj se obraz spustao
- 4 -
crveni zuluf, doduse ne bujan. Kad je Dafna pocela bacati karte, ljepotica-sestra joj se ukazivala kao herc-
zandar. Zaboravila Dafna davno umrlog tetka koji je nekoc, zaradujuci dzeparac ili ljubav hirovite glumice,
statirao u posljednjem cinu pozorisne predstave.
Tako se nad djevojastvom Dafne Pehfogl sklopila skromna knjiga iscekivanja a na stolu se otvorio spil
karata stare cure. Dafna naucila citati znake u kartama i po njima otkrivati buduce dana. Vec joj je
niknula tamna nausnica. Bilo vec kasno za bracna pregovaranja. Na dno kristalne case onog je dana
srebrena kasicica pala kao zaludo baceno sidro. Kad je otisao nizi bankovni cinovnik i za njim se,
smanjenim u drajfirtl mantilu, zatvorila teska ulazna vrata, Dafna je ispila umlacen i bljutav ostatak vode
iz kristalne case. Poslije je casu u nespretnosti razbila. Preostala joj je srebrena kasicica. Od onog dana,
kao nemusta tajna pociva medu Dafninim djevojackim sitnicama.
Maleri su joj se i dalje desavali, ovakvi i onakvi. Cak i onda kad je iz ponosne kuce iscilio zvuk imena
Alt Wien. Najgori je bio onaj sa elektricnim mlinom za kafu. Evo i sad, noc prije prelaska na onu stranu,
kad na to pomisli, Dafna desnom rukom brze-bolje stisne lijevu.
Usnula je pred zoru. Prenuli su je isprekidani otkucaji starinskog sata.
Kad je izmedu ove i one strane ustanovljena cvrsta granica, i od sve porodice ovdje ostala samo Dafna,
porodica je zabrinuto vijecala. Bivsa ljepotica mrzovoljno je rekla:
- Od svih nas bas njoj da se desi.
Drugi su sutjeli, neko je uzdahnuo i prosaptao:
- Jah, Pehfogl!
Ali se nad scenom nije spustila plisana zavjesa. Sve su poslije ucinili da Dafnu prebace na svoju stranu.
U sest i trideset, dva momka sa oruzjem i uniformama dovode Dafnu Pehfogl do mosta. Jedan je visok,
usiljenog nosa sa kojeg visi kapljica. Kad momak smrcne kapljica padne ali je ubrzo zamijeni nova i veca.
- ´Em ti jesen, psuje visoki.
Drugi suti. Sitan je i taman. Kad mu se obratila, tek toliko da iskusa srecu, pogledao ju je poprijeko. I
njen kisni mantil i staromodni sesiric i plosne oci. Tri metra do mosta Dafna osjeca neprijatelja i zao znak.
Otvorio joj se herc-zandar, premda ovaj u ruci ima tek pusku.
Doveli su je do mosta i izmakli se. Onaj sto kise gurnuo ju je i prosiktao:
- Hajde sada, zuri!
Zakoracila je Dafna kao u velikoj sobi pred zimske praznike kad su djeca pravila zive slike. Uvijek je
najvise vjezbala i uvijek bi smrcanjem, kasljanjem ili saplitanjem, bas ona pokvarila zivu sliku. Po mostu
izmedu tamo i ovdje. Cvrsto steze svoju torbicu.
Koraca krepko i odlucno. Oslobodena tudih pogleda i dugih uzdaha. Lake su joj noge na pustom mostu
izmedu tamo i ovdje. Vec se priblizava sredini mosta i bliska joj se cini druga obala.
Ali, vrijeme zive slike jos nije isteklo a ona osjeca golicanje u nozdrvama. Treba sto prije da se pokloni,
da napravi ljupko kniks i izmami pohvalu ukucana.
Srce joj otkucava isprekidano, iako vise ne uzvraca zvuku starinskog sata. U nosnicama joj je miris
preprzene kafe. Da dolazi iza nje, pozurila bi i izmakla mu. Ali on stize sa obale kojoj se priblizava. Tamo
su i bljesak krivog sjekutica ispod punasne usne, zlatni zig raspolucen po sredini, zlokobno zveckanje
davnog porculana. Ako pozuri, mozda preduprijedi pucanje lijepog znaka. Mozda izmakne pogledu onog
sto je, sa helebardom u ruci, gleda u leda.
- 5 -
Okrenut ce se i napraviti kniks. Mahnut ce mu. Na pola je puta i pokusat ce umilostiviti srecu. Mozda
vise ne bude Pehfogl. Maler - to je stvar djelica sekunde a onda ispastati godinama.
Okrenula se. Digla lijevu ruku. (Od svih nas bas da ona jedina bude ljevoruka, znala je reci sestra-
ljepotica). Onaj sto ju je prijeko pogledao, sinoc je izgubio na kartama, ljut je kao gladna zvijer i njusi
kako bi namirio losu srecu. Jos se Dafna nije uspjela nasmijestiti. I jos sa nosa onog sto kise nije kliznula
nova kapljica. A on se masio pistolja.
- Sto ubi staru, zivotinjo? Pita visi i pocinje bez prekida da kise.
- Jesi vidio sto nam je pokazala, nesreca stara!
Dafna Pehfogl je ovaj put u nesreci imala srece. Metak je stigao do samog srca. Mozda je izdahnula u
uvjerenju da je pred njom tek kratak zastoj, mala pauza potrebna da se njen zivot sa maleroznog prebaci
na sretniji kolosijek. U velikoj sobi djeca prekidaju jednu zivu sliku i brzo se prestrojavaju u drugu.
Na sredini mosta lezi Dafna Pehfogl. Strazarima koji je gledaju s obje obale, djeluje kao velika, cudna
ptica koju je pogodio zalutali metak i nema lovca da je pokupi.
Prenijeli su je nakon duge i mucne procedure. Zena koja ju je ritualno kupala, na trenutak je
ustuknula. Prelazeci mokrim sunderom preko sparusenog starackog tijela, stigla je do domalog prsta na
lijevoj ruci, skaradno iskrivljenog i ukocenog. Onako kako obicno rade muskarci kad rukom hoce nesto
uvrijedljivo da kazu.
- Svasta, prosaputala je zena koja kupa mrtve i nastavila obavljati svoj posao.
Na ovaj prst nikad nije stigao vjerenicki prsten. Ali je on, domali prst na lijevoj ruci Dafne Pehfogl,
stigao u elektricni mlin za kafu. Onog dana kad se u velikoj kuci udavala jedna od njenih lijepih sestricni,
zeleci biti od koristi, a izbjegavajuci staklo i porculan, Dafna se ponudila da melje kafu. Dok je u desnoj
ruci drzala elektricni mlin i palcem pritiskala crveno dugme, zagledala se u saru na porculanskoj tacni koju
je neko odlozio na kuhinjski stol. Lijevom je rukom odsutno skinula poklopac sa mlina i u trenu se u
zrvnju, sa polusamljevenim zrnima kafe, nasao i domali prst. U ambulantu su je poluonesvijescenu odvezli
kolima za mladence.
Svadba je vec nekako okoncana. Mladenci su putovali skromnije ukrasenim kolima. Sestricna se nakon
dvije godine loseg braka razvela. Sestra-ljepotica je rekla:
- Opet je Dafna bila pehfogl.
Dafna je od onog dana imala skaredno povijen domali prst na lijevoj ruci. Kada bi slagala karte, on je
djelovao kao cudna zlokobna udica.
Sahranili su je u danu koji je, zacudo, bio miran. Nisu stizali pucnji sa druge obale. Bila je jesen, a dan
u njemu svijetao i topal, zalutao u kalendaru. Nad sveze iskopanom rakom plakali su clanovi porodice.
Zene su uzdisale i rupcicima otirale nos i oci. Tek na povratku sa groblja, neko je primijetio da je na
osmrtnici sa koje gledaju velike plosne oci, uz prezime sa dva uzdaha, umjesto Dafna pisalo Danfa.
- Hoces da ljudi u ovoj zbrci od vremena ne pogrijese kod takvog cudnog imena, odgovorio je neko.
Posjedili su u velikoj sobi porodicne kuce. Pili caj umjesto kafe koje vec odavno, od kada je grad
podijeljen na tamo i ovdje, nema. Kad su otpili prvi gutljaj u istom trenutku su soljice spustili na tacne.
Zvecnulo je na davni, vec zaboravljeni nacin. I nastupila je posebna, svecana sutnja. Da je neko usao
pomislio bi da je to pred njim ziva slika. Onda su se oglasila dva-tri duga uzdaha.
- Sirota Pehfogl!
- 6 -
Sestra ljepotica je pogledala u torbicu koja pociva u kutu. U njoj je juce pronasla srebrnu kasicicu,
sidro preostalo iza davnog, potopljenog broda. Bilo je kao u posljednjem cinu pred scenu kad treba da
utrci statista sa helebardom i bujnim zulufom. Nad glavama visi plisana zavjesa.
I sutjelo se u velikoj sobi jos dugo. Kao u zebnji i zlom predosjecanju. U koga ce sada pogledati statista
kad gromko vikne Pehfogl? Nakon sto je izdahnula nesretna ptica Dafna, na mostu izmedu tamo i ovdje?
POZDRAV IZ OPKOLJENOG GRADA
Trinaest za deset!
Da je od one veceri proslo dvadeset, a ne dvije godine, jos uvijek bih bila sigurna da je pjevuckao bas
ovakvu ponudu. Imao je lice koje nadahnjuje naslove kao sto su Djecak u plavom, Djecak sa suzom u
oku, Djecak s ruzom... Pred takvim licem je tesko odoljeti sentimentu.
Ali nas dvoje zaziremo od takvih osjecaja. Dobro nam je poznata nelagoda koja uslijedi kad oni naglo
splasnu. Cak i na ljetnoj plazi mi citamo ozbiljne knjige. Kad Sunceva zvijezda oboji nebo u narancasto,
purpurno, ljubicasto, crveno, neko od nas dvoje (cini mi se da se izmjenjujemo iz veceri u vecer, kao
savjesni redari) kaze suho:
- E, je li bilo dosta Pozdrava sa Jadrana?
Mislimo na razglednice sa zalascima sunca i natpisom Pozdrav sa Jadrana. Uvece ih turisti kupuju kod
ulicnih prodavaca i salju na kontinent, u gradove gdje vrelina ljeta topi asfalt te u njega bespomocno
upadaju tanke zenske potpetice.
Mi ne kupujemo takve razglednice, cak ni po cijenu da se, u nedostatku drugacijih, ne javimo
prijateljima i rodbini. Nismo podlegli sve do one veceri kad smo ih, te grozne razglednice, ugledali u
rukama djecaka koji je stajao na ulazu u Dubrovnik, kod Onofrijeve cesme. Trinaest razglednica, sve i
jednu rasporedio je u dvije nejednake lepeze. Vecom je hladio zajapureno lice, drugu je ispruzio svom
duzinom tanke ruke, kao nevazeci saobracajni znak. Bio je Djecak sa razglednicama! Djecak kod
Onofrijeve cesme. Djecak na ulazu u Dubrovnik. Djecak koji dovodi u prvo iskusenje!
Doduse, bilo je vec slicnih iskusenja. Kao ono kojem sam nekoliko mjeseci prije ovoga, neslavno
podlegla. Nas djecak je u to vrijeme vec odlicno raspoznavao slova ali je uporno odbijao da sam cita.
Pripije se uz mene, tutne mi u ruke zeljenu knjigu, promrsi:
- Citaj!
Predano suti. Dok ja citam naglas i suse mi se usta, on mirno gleda u jednu tacku i ne skrece pogled ka
knjizi.
Citala sam mu tog proljeca pred Dubrovnik (bilo je nezdravo i bolecivo proljece koje umjesto da mami
pupove iz starih stabala u razumnim ljudima budi sentiment!) knjizicu Paul-Jacques Bonzona Seviljska
lepeza, preostalu jos iz vremena moje djecije biblioteke. Originalni naslov joj je L´eventail de Seville. Bile
su to prve strane rijeci koje sam zapamtila ne uspijevajuci prije toga nikako ponoviti ceske pjesmice koje
je, brijuci se, pjevusio moj otac. Tako je svakodnevno obnavljao jezik svog cetvorogodisnjeg momkovanja
u zemlji s najljupkijim glasom c. Zapamtila sam francuski naslov Bonzonove knjige jer bi mi, dok sam je
citala, prilazila moja mlada tetka, romanticna i vec rodena kao stara cura, te svaki put izrazavajuci
pokretom obrva prijatno iznenadenje, pitala:
- Ah, da li to moja plava djevojcica cita L´eventail de Seville? Plave djevojcice treba da citaju L´eventail
de Seville. L´eventail de Seville...
Nadnosila se nad moju glavu i odjednom bi me zapahnuo miris lavande i vrijeska. Sklopila bih oci i
kako god bi tetka ponovila L´eventail de Seville, ja bih obrazima i trepavicama osjecala milovanje svjezeg
- 7 -
vazduha, kao kad kratko i brzo ispred lica mahnes lepezom. Od tada, kad je zagusljivo i tjeskobno (kad to
osjecam vise sluzokozom nego kozom) ja u polusapatu dva-tri puta ponovim:
- L´eventail de Seville.
O, Boze, hocu li uspjeti pred konacno i neodlozno... pred onaj cas u kojem ne vazi moc niti jednog
zemaljskog jezika!? Onda kad se nepovratno sklope sve lepeze?
Ali, ovo pitanje nema veze sa danom u kojem sam svom sinu citala Seviljsku lepezu. Ako ima, ona ce
se vec ispostaviti i bez rijeci. Dakle, desilo se da je vec odrasla, bivsa plava djevojcica svom sinu citala
knjigu ciji se glavni junak zove Pablo. Siroti djecarac prodaje orcitu, neku vrstu boze, dakle spansku bozu,
a zaljubi se djecacki nevino u Juanitu koja prodaje lepeze... I tako dalje, i tako dalje... Pablo na kraju
pogine. Desava se! Kako u zivotu tako i u knjigama. Ali je nezgodno da to procitas djecaku koji dok te
slusa, andeoski suspreze dah i gleda u jednu tacku, jos uvijek vjerujuci tudem pogledu koji prelazi po
ispisanim stranicama knjige. Ali, ne pise li u nekom znacajnom pedagoskom stivu da knjige djecu, izmedu
ostalog, navikavaju na cinjenicu smrti. Poduka blijedi kad se ispostavi da se na djecije navikavanje na
smrt jednako bolno mora navici i njegov roditelj. Jednom su se roditelji naseg djecaka (da izbjegnem
sentimentalno mi!) uveliko upustili u ovu vrstu spekulacije te je jedan od njih skratio raspravu (zureci da
pogleda snimak fudbalske utakmice na TV!):
- Bit ce najbolje da mu damo da cita knjigu Smrt Vladimira Jankelevicha. I to obavezno na
francuskom. U originalu.
Tako ce se, prije nego se navikne na smrt, navici na francuski jezik. Poslije sve ide k´o mlijeko...
Ovo k´o mlijeko nije neki strani izraz i otac naseg djeteta ga obicno upotrebljava kad je iznerviran i kad
hoce reci da sve vec ide kako treba i da ne treba huliti. A ono sa knjigom Smrt i Vladimirom
Jankelevichem... to je dug cinjenici da je majka naseg djeteta studirala svjetsku knjizevnost i da jos od tih
dana ima golem spisak literature ciji naslovi u sebi sadrze rijec smrt. Jankelevichev je naslov podvucen
crvenom olovkom. To znaci da knjiga jos nije prevedena na nas jezik. Pisana je na francuskom a ja, avaj,
poslije onog L´eventail de Seville nisam uspjela nauciti vise od dvjesto francuskih rijeci. Pisci se, na zalost,
jos uvijek nisu navikli da pisu u tako oskudnom okviru. Zbog toga je Jankelevicheva knjiga na mom spisku
jos uvijek dragocjena tacka nepotrosenog iscekivanja.
Na srecu (ili ne!), Seviljska lepeza je vec odavno prevedena na nas jezik. Ali, sta ta olaksica u
navikavanju djeteta na smrt znaci pred cinjenicom da se priblizavas stranici na kojoj gine glavni junak, a
pri tome tijelom osjecas neponovljivu toplinu svog djeteta.
Da ne duljim i da ne lazem... priznajem da sam taj put podlegla. U trenutku sam odlucila da
promijenim kraj knjige. Bez prethodnih priprema! Trebalo je dosta prisebnosti (mislim da se ovo ne uci na
studiju svjetske knjizevnosti) da djecak ne primijeti promjenu u tempu citanja i nesigurnost u glasu koja
je vise posljedica nenaviknutosti na laganje nego na improvizaciju.
I tako je Pablo uspio da ne pogine na sto se, ipak, nije navikao. Jer, kad sam odahnula i odlozila
sklopljenu knjigu, on je u njenim ispisanim redovima ostao mrtav. Dok sam napamet izgovarala recenice
kojih nije bilo u knjizi, ucinilo mi se da je nas djecak, prvi put od kada znam za nase citalacke seanse,
skrenuo pogled sa svoje tacke. Pogledao je sumnjicavo u knjigu pa u moje lice. Pedagosko bi stivo reklo
da se poceo navikavati na cinjenicu da roditelji lazu. Ili, da se navikavaju na sentiment!
Ja sam odahnula na nacin prilicniji osobi kojoj se cini nepravda nego osobi koja je zbog necega
grijesna. Prvi sam put sa razumijevanjem pomislila na Otiliju T., crvenokosu, inteligentnu i mastovitu, ali
sa tragom nezdrave vatrice u ocima. Proslo je od naseg upoznavanja dobrih godina. Poznavale smo se
kratko, bile smo zajedno na prvoj godini studija i tek polovini druge. Ipak je se sjecam zivlje nego ijedne
osobe sa zajednicke fotografije pred dodjelu diploma. Otilijino napustanje studija svjetske knjizevnosti,
ako mi je dato da sudim, bilo je sudbinski podstaknuto dogadajem koji se desio na drugoj godini, tokom
januarskog ispita, u kabinetu visokog, sjedokosog profesora. Ovaj je tokom predavanja volio da osluskuje
svoj glas prilican teatarskim daskama. Gledao je uvijek iznad nasih glava kao da provjerava da li mu glas
- 8 -
suvise izmice. Napravio bi malu pauzu, iskasljao bi se kao da sjedi na grckom Olimpu jos u vrijeme kad su
tamo stanovali naprasiti bogovi. I opet bi govorio teatralno ali tako da ne rasipa dragocjeni glas.
Bilo nas je onog dana petoro u njegovom kabinetu. Vani je kisilo i o prozorska stakla uporno i dosadno
je, pod naletom vjetra, udarala neka suha grana koju vrtlar nije uspijevao odsjeci u vrijeme proljetnog
kresanja. Bila je suvise visoko.
Odgovarala je Otilija T. Ona je bila nekako narocito drugacija. Kao pahulja u ljetni dan, rekao bi onaj
veliki austrijski pisac cije su knjige odlicno oruzje u borbi protiv plitkog sentimenta. Otilija je bila neka
posebna pahulja. Krupna, crvenokosa. Ali, ipak, bas pahulja u ljetni dan, crvena pahulja u ljetni dan.
Dakle, nije tog dana bila sesta. Bila je jedna. Prosto - jedna. Bila je neobicna Otilija T. koju smo od prvog
dana zvali Otikica. I upravo je zavrsavala svoj odlicni odgovor. Odjednom je profesor iz samozaljubljene
visine pao u plicak jetke netrpeljivosti. Kasnije sam shvatila da se to s njim desavalo kad bi osjetio da
pred sobom ima nekog ko bi jednom mogao iskazivati mnogo vise znanstvenog zara nego ga je godinama
rasipao njegov hladni glas, tek tu i tamo jalovo pero.
Upitao je profesor, bas u trenutku kad je ona suha grana opet pocela lupkati o staklo:
- I sta ono, djevojko, bi na kraju sa Anom Karenjinom? Mozete nam reci?
Tad jos nismo znali da je u ovom pitanju sazeta njegova jalovost i slabost. No, i da smo znali, time
onog dana nismo mogli utjestiti Otiliju T. Ona je odjednom postala malo ostrvo do kojeg je tesko doplivati
sa drugog kopna. Ten i kosa su joj se izjednacili u boji. Ali izvor te boje nije bila kosa vec ona nezdrava
vatrica u ocima. Kosa je bila sasvim neduzna, ma sta mislili teoreticari koji boju zenske kose dovode u
vezu sa karakterom i temperamentom. Da li bi moja tetka koja je Seviljsku lepezu preporucavala
citalackoj paznji plave djevojcice jednako rekla:
- ...Ah, i crvene djevojcice trebaju da citaju L´eventail de Seville.
Do Otilije T. ionako nije mogla stici nikakva preporuka. Bila je baklja, a u baklju ne mozes da duvas.
Glasom kakav nismo poznavali, sa zarom koji ispoljavaju nesretni likovi koji hoce da mijenjaju svijet,
sami i usamljeni, rekla je:
- Udala se za Vronskog. Da sam ja pisac, svaka bi knjiga imala srecan kraj!
Pisac, cak ni poslije ove izjave, nije postala. Prepisala se ubrzo na drugi studij, smjesten u zgradu o cija
prozorska stakla ne udaraju suhe grane.
Odlicno je okoncala novi studij i srecno se zaposlila. Knjige su i dalje imale krajeve takve kakve imaju.
Uglavnom nesrecne, kad bi se pitalo Otiliju T.
Srecno se, doduse, zaposlila. Ali, to jos uvijek nije bio kraj. Neko sam je vrijeme izgubila iz vida a onda
saznala da je rodila. Za razliku od Ane Karenjine za cije se dijete, mada rodeno mimo braka, zna da je
blagoslovljeno ljubavlju i tijelom Vronskog, za dijete Otilije T. niko nije znao reci ko mu je otac. A Otilija T.
je sutjela. Samo po sebi, to sa djetetom i ocem, ne mora biti preporuka za nesrecan kraj. Ali mi je Otilija
T., kad sam je, najzad, slucajno srela na ulici dok je gurala velika djecja kolica, djelovala bas tako. Kao
nesrecna heroina koja gura svoje breme ka posljednjoj stranici knjige.
Tamo, kod Onofrijeve cesme, opet sam pomislila na Otiliju T. Ona bi rado primila razglednicu Pozdrav
sa Jadrana. Ne zato sto je ispoljavala raznjezenost nad zalascima sunca. Prosto zato sto je na razglednici
bilo obilje crvene boje koju je Otilija T. rado birala za boju odjece. Boja kose joj je bila prirodom data, ali
nije presudivala u biranju odjece. Uz crvenu kosu i ten kakav je imala Otilija T., tvrde zenski casopisi,
ljepse idu boje vode i mahovine... Izborima Otilije T. vec je uveliko rukovodila ona oslobodena vatrica u
ocima.
Razglednice, naravno, nismo kupili. Kad smo se udaljili od Djecaka sa razglednicama, naprasno smo
pozeljeli sladoled.
- 9 -
- Najbolji su tamo kod Onofrija!
Ovo je rekao otac naseg djecaka. Majka se slozila klimanjem glave. Djecak je jurio onemocalog goluba
oko Orlandovog stupa. Vec je bio zaboravio Onofrija. Kad se otac vratio sa tri sladoleda, majka je zaustila
da upita da li je onaj djecak jos tamo. Ali je odustala sjetivsi se razlozno da ce se ionako vratiti istim
putem. Zbog pet minuta neutazene radoznalosti ne vrijedi otkriti probudeni sentiment.
Djecak je sjedio uz cesmu. Sad je bio Djecak sa sladoledom. I izgledao je zadovoljan kao svaki djecak
koji lize sladoled. Djecak sa sladoledom - to je jedan rijetko upecatljiv iskaz bezazlene samozadovoljnosti.
I sve je uopce, bilo lijepo i plemenito, tamo na potezu od Orlanda do Onofrija.
Samo je Otilija T., gurajuci tamo na kontinentu kolica pred sobom, ostavljala tuzan trag. Uz trag kolica
koji se utiskuje po rastopljenom asfaltu, ide trag njenih potpetica. Trag kolica podsjeca na napustene
tracnice. Uz njih jedna potpetica ostavlja dublji, druga plici trag. Otilija T. je koracala bas tako. Jednom
nogom jace, u nadahnucu podstaknutom vatricom ociju. Drugom nogom - kao da se u meduvremenu
predomislila.
Na jesen, kad su pale prve sive kise i izblijedila nasa ljetna osuncanost, saznala sam da je vatrica u
ocima Otilije T. dobila svoju dijagnozu. Otisla je po nju, odveli su je naime, poslije necega strasnog sto se
desilo s njom i djetetom.
Smjestena je u bolnicu na kraju grada, a mene put bas nikako nije do tamo vodio. Tek kad grad
postane opkoljeni grad steknes zarku zelju da stignes do njegovih krajeva. Tada te vuce silna zelja da
prekoracis obruc koji ti namece sila. Tad shvatis da uvijek postoje neki obruci, makar nevidljivi i ne uvijek
zlom nametnuti. Presijecas ih i sasvim obicnim putovanjima ciji je cilj ljetovanje ili daljina koja se moze
doseci prostom kupovinom putnih karata. Pri tome te zanima samo onaj kraj grada od kojeg takvi putevi
vode. Nikako onaj na kom su kao u corsokaku smjestene tuzne bolnice.
U proljece je Otilija T. opet bila sa svojim djecakom. Vec ga je vodila za ruku. Kad sam je prvi put tako
srela, pozdravila sam je, ali mi je ona odgovorila suho, ne kao onaj sjedokosi profesor, vec kao
automatska telefonska sekretarica:
- Hocete li me podsjetiti? S kim imam cast?
Zbunjeno sam gledala za njom dok se udaljavala, ne osvrcuci se. Uporno je vukla djecaka, jednako
crvenokosog kao sto je i ona. Cak je i na njemu odjeca bila crvena. On je u jednoj ruci - onoj koju nije
stezala ruka sa noktima premazanim zarkocrvenim lakom, drzao kraj konopcica na cijem je drugom kraju
lebdio prenapuhani ruzicasti balon. Mora da ga je napuhala Otilija T. Svom silinom daha. Cinilo se da svaki
cas treba puci. Mozda sam upravo zato jos neko vrijeme stajala i gledala za Otilijom T. Neke prizore
naprosto moras vidjeti. Ponekad je i nesreca zavodljiva, ne samo prizor koji prijatno raznjezuje.
Balon ipak nije pukao. Bar ne tamo dokle je mogao doseci moj pogled. Dosezao je do daljine dovoljne
da onaj tuzni prizor postane idilicna slicica. Daljina je iz mog pogleda izmakla iskrzane ivice laka na
noktima Otilije T. I musavost svojstvenu djecacima o kojima nema ko da brine. I skramicu na uglovima
usana kakvu obicno imaju pacijenti bolnice sa kraja grada. Kad su nestali ovi detalji i vise nije bilo jasno
da li je ono dijete u daljini djecak ili djevojcica (prilici li mu crvena boja, dakle?), daljina mi je podarila
lijep prizor. Kao preporucen za srecan kraj. Dvije crvenokose glave, ruzicasti balon... Jedna glava onu
drugu predstavlja kao materinski skrbnicku. Ova nju, opet, kao svoj dugorocni produzetak na beskonacnoj
stazi roditeljskog umnozavanja. Ne, bas nikako nije nedostajala jos jedna glava. Oceva. I ovako je
djelovalo lijepo. Majka i Dijete sa ruzicastim balonom. Lijep naslov! Jos nisu bile nastupile nesnosne ljetne
vrucine, asfalt se nije topio i iza Otilije T. i njenog djeteta nije ostao tuzan trag.
Uskoro sam je opet zaboravila. Onoliko koliko se ista zaboravlja.
Godinu dana poslije grad je opkoljen i izvan obruca kojim je nemilosrdno stegnut, ostalo je nekoliko
njegovih krajeva, u jednom od njih i ona bolnica ciji je pacijent bila Otilija T. Nikad nisam saznala gdje se
zatekla u presudnom trenutku. Buduci je imala dijagnozu koja od zivota cini izmjenu boravka tamo i
- 10 -
ovdje, mogla sam tek predpostavljati. Moglo je biti i jedno i drugo, jer ritam smjenjivanja nije predvidljiv i
pravilan. Najbolje bi, uostalo, bilo da se Otilija T. najzad nasla izvan svake price o ovdje i tamo. Negdje
izvan prostora njihovog bolnog preplitanja. Negdje gdje se zivot odvija kao laka i ljupka smjena motiva,
kao jednostavni kadril: Djecak s ruzom, Majka i djecak sa ruzicastim balonom, Djevojcica u plavom,
Djevojcica u crvenom... I tako bez kraja. Kadril nema kraj. Ni srecan ni nesrecan.
Ali, mimo pustih zelja, grad je bio opkoljen i to, samo po sebi, nije slutilo srecan kraj. Po gradu su
padale usijane kugle. Od njih se ljudska tijela za tren pretvore u krvavu hrpicu mesa. Najstrasnije, ali
nazalost ne i najrjede, je kad nad takvom hrpicom majka krikom doziva dijete. Tad pozelis da je svijet
knjiga ciji kraj pise Otilija T. Ako je Otilija T. u opkoljenom gradu, onda je ona ostrvo u ostrvu. Kad
steknes glas automatske sekretarice, od tebe vise niko ne ocekuje da se navikavas na cinjenicu da zivo
dijete u trenu postaje krvava hrpica. Ne navikavas se ni na cinjenicu smrti, obicne ako je ima, niti na
stanicu na kojoj se Ana Karenjina baca pod voz. Ako se to zove ludilo, onda zavidim Otiliji T. Ona je svoje
ludilo na vrijeme smirila. Udomila! Ne cekajuci da ga potaknu krvave hrpice djecijeg mesa. Otilija T. je na
vrijeme otputovala u ludilo.
A mi? Mi smo ostali. Premda smo koji mjesec nakon sto je grad opkoljen pakovali nasa dva velika
kofera. Ne zato da bismo izasli iz grada nego da bismo ono nesto neophodnih stvari prenijeli u podrum, za
slucaj da vatra zahvati stan. U opkoljenom gradu cesto gore kuce, sprat po sprat, najcesce od krova. S
onu stranu obruca stizu fosforni meci. Mozda oni koji ih ispaljuju zele posmatrati ogromnu baklju? Kao sto
neko voli vidjeti zalazak sunca? U baklji ponekad nestane citava porodica i sve manje-vise tricave
uspomene. Mozda i poneka razglednica Pozdrav sa Jadrana.
Od zalaska sunca ne strada cak ni riba koja pliva ispod tacke gdje sunce tone u more. Tamo, iza obruca
kojim je stegnut opkoljeni grad, stoji covjek sa ocima u cijoj boji bi mogle da se kote zle zabe. Gleda u
daleku baklju, hladi cijev iz koje je prethodno ispalio fosforni metak, i kaze onome do sebe (on nema oci,
ima dvije zmije koje proviruju iz uskih rupa):
- E, je li bilo dosta paljevine?
Skinuli smo nase kofere sa ormara u spavacoj sobi. Njegov i moj kofer. Moj je stariji. Kupila sam ga u
Londonu gdje sam na nekoj stanici prethodno izgubila staru torbu. Ne znam tacno u kojem dijelu grada
sam ga kupila, ali se sjecam da sam u jednom trenutku s njim stajala na Piccadily Circusu i gledala u lice
momka koji mi je govorio:
- Imate krasnu kosu? Putujete li za Irsku?
Bio je pjegav a engleske rijeci koje je izgovarao bile su lake, metalne. U engleskom jeziku nema ti i Vi
te nisam bila sigurna da li je drzak ili ne. Ono s kosom nisam shvatila kao laskanje. Sve djevojke koje su
tog casa prolazile pored mene, imale su masnu i ravnu kosu. Moja je bila svjeze oprana griva.
Da li je samo zbog toga vrijedilo putovati u Irsku, ne znam. Ali mi ponekad bude zao sto nikad nisam
bila u toj zemlji-ostrvu.
Vec su cetiri slova sa metalne plocice na mom koferu izbrisana. Kosa mi je jos uvijek svjeze oprana
griva, premda je tesko doci do vode u opkoljenom gradu. Dok sam predodzbe o zivotu skupljala iz knjiga,
slika nesrece utisnula mi se u svijest kao slika podsjecanja duge zenske kose. Nesreca se desila, a moja je
kosa jos uvijek duga. Ipak, poneke predodzbe zadrzis kao ljupke slicice djevojackog herbarijuma.
Opkoljeni je grad ostrvo i to ne prilici herbarijumu. Sad je Irska sve dalji dio jedinstvenog kontinenta do
kojeg ne plovi lada. Mozda na Piccadily Circusu opet stoji neka djevojka sa novim koferom i sa grivom
kose. Prilazi joj neko ciji glas oblikuje rijeci kao lake metalne novcice i pita:
- Imate krasnu kosu. Putujete li u Opkoljeni Grad?
Sa mog su kofera od onda spala tri tockica. Djecak ga vuce za remen i vice:
- Mrdni konjicu! Mrdni kljusino!
- 11 -
U svom koferu drzim stvari koje vise nemaju svakodnevnu svrhu. Djecakovu okracalu odjecu, stare
igracke... tricarije od kojih mi se tesko rastati. Kad putujem, ispraznim kofer, gledam hrpu koja ispada iz
njega i sama sebe korim:
- Zar ovim starudijama nije mjesto u podrumu?
Njegov je kofer moderniji, ocuvaniji. Cesce putuje, te mora uvijek biti spreman. U njega ne odlazemo
starudije. Samo on zna da ga otvori i zatvori. Djecak i ja volimo da ga tada posmatramo. Stane nad kofer
i gleda mimo njega. Rasiri ruke, pa srednjim prstima pritisne plasticne kvacice sa obje strane kofera.
Kvacice skljocnu, te on kljucicem koji drzi u maloj futroli otkljuca bravice na vrhu. Jednu pa drugu. Kljuc
okrene cetvrtinu kruga. Dva puta skljocne. Opet rasiri ruke i palcevima povuce plasticne plocice pored
bravica. Kofer postaje velika otvorena skoljka. Koliko god posmatrala kako to cini, nikako nisam
uspijevala ponoviti iste pokrete. Jednom sam, kad je trebao putovati daleko, na sjever, htjela u kofer
tajno staviti nesto sto ce mu se otkriti kad stigne u pustu hotelsku sobu. Nesto sto ce ga podsjecati na
djecaka i mene. Nisam uspjela. Uostalom, neuspjeh me je samo postedio jedne, u sustini, sentimentalne
geste.
Petnaest dana poslije toga, stigla je razgledni-ca sa finskim pejzazem i s porukom:
- Daljina je cudo. Nedostajete mi.
Koferi koji su trebali putovati u podrum (osim sto postoji put na sjever, jug, istok, zapad, postoji i put
u podrum), zadrzali su nase stare navike. Moj je ostao pun onoga sto i inace, to-kom godine cuva.
Dodata je samo knjizica Seviljska lepeza. Na policama su ostale nase ozbiljne i znacajne knjige. Mnogo
knjiga o smrti. Nedostaje Smrt Vladimira Jankelevicha koja, da bi te navikla na cinjenicu smrti jos uvijek
zahti-jeva savrseno poznavanje francuskog jezika.
U njegov smo kofer spakovali neophodnu odjecu, nase diplome, fotoalbum i dokumenta. Oba smo
kofera stavili u hodnik i danima is-cekivali. Hoce li stici pozar s onu stranu obru-ca.
Uskoro su nam koferi, tamo u hodniku po-celi smetati. A iz njegovog nam je kofera ubrzo zatrebala
jedna, pa druga, pa treca neophodna sitnica. I uvijek je zbog toga trebalo ponavljati slozenu operaciju
otvaranja i zatvaranja kozne skoljke. Odlucili smo da ga ispraznimo, da stvari vratimo na staro mjesto, a
oba kofera (moj i dalje pun starudija) na ormar u spavacoj sobi. Dobra strana ovog poduhvata je bila sto
je Seviljska lepeza najzad dospjela van domasaja djecakovih ruku. Vec je uveliko poceo da sam cita
knjige. Lako je mogao saznati za prevaru sa krajem price o djecaku Pablu. Cini mi se da bi Pablo, samo da
se djecaku knjiga nade pod rukom, iskocio iz nje, papirnat i izrezan kao silueta. Pogledao bi naseg
djecaka i rekao:
- Tvoja majka bezocno laze. Ja sam ovdje beznadezno mrtav!
Premda zivis u opkoljenom gradu u kojem na dan zna poginuti i na desetine ljudi od udara jedne
vatrene kugle, jos uvijek se tesko odlucujes da svog djecaka pocnes navikavati na cinjenicu smrti. Koju
literaturu pri tome koristiti? Premda, kad sravnis dva plana, postaje besmisleno. Nas djecak zna da mu je
prije nekoliko mjeseci poginuo drug. Komadic usijanog metala koji se oslobodi kad se vatrena kugla
rasprsne, prosao mu je kroz samo srediste mozga. Prosut je djeciji mozak po asfaltu, a da se u njemu jos
uvijek nije nastanila navika na cinjenicu smrti. A mi, eto, djecaka jos uvijek stedimo od cinjenice da je
junak knjige poginuo.
Ali ima, evo, cinjenica koje govore o izvjesnom napretku. Uspjela sam, naime, otvoriti njegov kofer.
Htjela sam ga isprazniti, ne cekajuci da se on vrati u stan. Dugo izbiva te necu da ga opterecujem
sitnicama koje u meduvremenu mogu sama rijesiti. Tek kad sam otvorila kofer sjetila sam se:
- Ja ga ne znam otvoriti!
Ali, bilo je kasno. Vec je bio otvorena skoljka. Krcata skoljka iz cije je pregrade (on tamo kad putuje
stavlja dokumenta i carape) ispala velika koverta i u njoj dvanaest razglednica Pozdrav sa Jadrana.
- 12 -
Djecak sa razglednicama, potonji Djecak sa sladoledom, ako se ne varam (nikako se ne varam!) nudio
ih je trinaest za deset. Trinaest razglednica za deset dinara. On se one veceri vratio po sladoled da bi
kupio razglednice.
Ali gdje je trinaesta razglednica? Trinaesti Pozdrav sa Jadrana. On je, dakle, nekome, a da ja to nisam
znala, tu razglednicu onda poslao iz Dubrovnika. Karenjina i Vronski! Ovaj put obratnog spola! A to ne
sluti dobar kraj.
U opkoljenom gradu sve je neobicno a sve je ipak svakodnevno. Dok bjesomucno ginu ljudi ja sam
zahvacena frivolnim zapletom. Bas kao stvoreno za petparacki roman. Na meni je da ga obuzdam, taj
nenadani zaplet. Pokazat cu mu razglednice i suho upitati:
- Bilo ih je trinaest, ako se ne varam?
Tako se i desilo. Ali je njegova reakcija bila nenadana. Cak nije ispoljio zacudenost: otkud razglednice
koje su dvije godine pocivale skrovite u koferu odjednom u mojim rukama.
- Jeste, bilo ih je trinaest.
- Pa gdje je trinaesta?
- Poslao sam je onda.
- Kome?
- Mojim roditeljima. Ljeti im to nesto znaci. A ne smeta im ako je na razglednici zalazak sunca. Oni
nisu studirali svjetsku knjizevnost.
Pocivaju nasi koferi na vrhu ormara. Ne odlazi se na ljetovanje iz opkoljenog grada i ne stizu u njega
sarene razglednice. Po asfaltu i dalje ostaju tragovi. Ne samo kad przi sunce. I kad je cica hladnoca, a
padne usijana kugla koju s tamnog brda salje covek sa zabokrecinom umjesto ociju, u asfaltu ostane
cudan otisak. Zovu ga ruzom. Opkoljeni je grad jezivi ruzicnjak u cijim ruzama, kad procvjetaju, nerijetko
bude i krvava lokva. Jednom smo na jednu takvu svjezu ruzu naisli djecak i ja. Upitao me je sasvim
mirno:
- Mama, je li ovoliko krvi isteklo i kad je Pablo poginuo?
- Koji Pablo?
- Pablo... Juanitin. Onaj iz Seviljske lepeze.
Bas tako je pitao. Neke recenice pamtim mjesecima, godinama. Kao one izgovorene u kabinetu o ciji je
prozor udarala suha, previsoka grana. Kao ponudu kod Onofrijeve cesme. Kao recenice koje sam cula na
Piccadily Circusu i od tada u meni kljuca zelja da odem u Irsku. Kao recenice koje su bile pune uzdaha i
mirisale na lavandu i vrijesak. Kao priznanje da je daljina cudo. Kao strasno pitanje:
- Hocete li me podsjetiti? S kim imam cast?
Vrijeme je da ih sve, rasute po godinama i razlicitim mjestima, slozim u jednu pricu. Razlog se
ispostavio u snu. Sanjala sam sinoc svoju mladu tetku. Bilo je hladno, ja sam joj uporno pokusavala prici,
ona me je odgurivala i kad sam zaplakala, najzad me je pogledala (imala je sasvim drugacije oci nego one
u javi i nije mirisala na lavandu i vrijesak) i rekla prijekorno:
- Moze li plava djevojcica necim da se zabavi. Tetka prevodi Smrt Vladimira Jankelevicha.
Uzdahnula je tuzno, a onda pogledala na rucni sat (nikad nije nosila rucni sat, nego uvijek okrugli sat-
medaljon na lancicu oko vrata!) i nastavila buljiti u prazan stol pred sobom.
- 13 -
Probudila sam se s osjecajem da se gusim i nisam ovaj put prosaputala L´eventail de Seville. Otvorila
sam prozor i disala ubrzano.
Negdje oko podne potrazila sam svoje stare sveske i papire i medu njima onaj spisak naslova koji u
sebi sadrze rijec smrt. Crvena linija kojom obiljezavam knjige neprevedene na nas jezik, izblijedila je
ispod Smrt, Vladimir Jankelevich.
Ostala je tek crvena crtica ispod Jan i crvena tacka ispod h.
Da mozes naruciti san, ja bih narucila onaj od sinoc. Neka se ponovi. Tada bih ukljucila telefonsku
sekretaricu u svom glasu i rekla tetki:
- Hocete me podsjetiti. S kojim to naslovom, s kojom temom imam cast?
Zurim da ispricam pricu. Ona mora imati srecan kraj. Otilija T. je to zasluzila.
Samo, kad bih ja znala sta je srecan kraj! Jesam li znala pa zaboravila? Kao Ana Karenjina kojoj je
Tolstoj najzad dopustio da ne skoci pod voz. I sad ona stoji na peronu... stoji, stoji, stoji... i sta?
Suncano je poslijepodne. Prizvat cu, kao u spiritualistickoj seansi, slicicu Majka i Djecak sa ruzicastim
balonom. Dvije crvenokose glave, ruzicasti balon, ruka u ruci... ali sta dalje. Sta dalje!
TAJNA KASPARA HAUSERA
Ona je strana ipak dosla po ovu.
Rastale su se jos onog dana kad je covjeculjak sa ocima kao sastavljenim iz uskih koncentricnih
krugova, stajao kod prozora u vrhu prazne sobe, lupkao metrom po dlanu i gledajuci u neodredenom
pravcu rekao:
- Spavaca soba ide na sjevernu stranu!
Poslali su ga iz arhitektonskog biroa koji nam je preporucen zbog renoviranja stana. Ne sjecam se da je
rekao ista osim ove recenice. Cak ne znam da li se predstavio kad smo se sreli. Ponekad mi se ucini da
sam ga onog dana zatekla kako vec stoji tamo pored prozora. U nepoznatom prostoru, narocito kad je
pun tragova bivseg tudeg boravka, tesko je odrediti strane svijeta. Vaznijom ti se cini zelja da sa zidova
uklonis tapete sa dugim poderotinama i nepravilnim klobucima. Po popucalom, pozutjelom laku vrata
utisnuti su tragovi tudih dodira. Kao sicusne zvijezde davno zgasnule galaksije na prozorskim staklima su
preostali upljuvci muva od proslog ili ko zna kojeg bivseg ljeta. U slivniku kade su vlasi tude kose. U
umivaoniku rastocen opusak sa tragovima ljubicastog ruza za usne. Djeluje kao ispljuvak grudobolnog
bolesnika. Crvotocni parket skripi kao pod tudim koracima. U kupatilu, pored klozetske solje, leze
zguzvane novine sa starim datumom. Velika zuta mrlja razlivena je po naslovu Proradio karipski vulkan.
Ali, prije nego sam navukla gumene rukavice i pokupila vlasi kose, opusak i stare novine, saznala sam
da spavaca soba treba biti na sjevernoj strani. To je neko ustaljeno pravilo do kojeg arhitekti drze?
Premda mi je ovaj vise licio na starog klovna koji stoji na pozornici iznad ispraznjenog gledalista i
lupkanjem o dlan zalud doziva aplauz. Vise se nije pojavio. Nestao je nakon sto je u sicusnu svesku nesto
pomno zapisivao i zavirio u svaki kutak stana. Vec mi se ucinilo da nesto trazi u crvotocinama a on se lako
naklonio i krenuo ka ulaznim vratima. Umalo mu nisam uzvratila pljeskanjem. Sjurio je niz stepenice kako
ne prilici ni starom klovnu, nekamoli arhitekti koji je stigao na preporuku uglednog biroa.
Nisam ga uspjela ponuditi kafom iz termos-boce. Popila sam je sama. Tri plasticne case pune sasvim
gorke kafe. Staklenka sa secerom se prevrnula. Ispijala sam kratke gutljaje vrele tecnosti i zurila u hrpicu
kristala secera prosutog po podu sobe koja je od tog trenutka postala spavaca. Soba s pogledom na
sjever. Prvi put sam osjetila umor u nasem novom stanu.
- 14 -
Opet smo nazvali ured i opet je zenski glas odsjecno i u zurbi pitao za nasu adresu, izdiktirao datum i
sat kad mozemo ocekivati arhitektu.
Ovaj put je bio visok, s ocima sivim i neprozirnim, presavijen u pojasu kao zbog neke trajne stomacne
boli. Nije pominjao sjever niti bilo koju drugu stranu svijeta. Govorio je o povrsini, kubaturi, zidanju u
kant, pregradnom zidu, lamelnom parketu, podnim lajsnama. Ove su rijeci djelovale kao antisepticno
sredstvo u prostoru punom bezimenih crvotocina. Kao da ga zamara ono sto govori ili je i sam iznenaden
dejstvom svojih rijeci, otpuhivao je glasno. Od toga mu se dizao tanki cuperak sa oznojenog cela.
Poslije su kroz stan prosli mnogi majstori te se u njega najzad uselile nase stvari i na stolu prvi put
osvanuo stoljnjak. Ispostavilo se da je spavaca soba bas ona u kojoj je covjeculjak s koncentricnim
krugovima umjesto ociju, lupkao metrom o dlan. Htjedoh to reci za doruckom ali sam osjetila strepnju da
bi se dok budem govorila, ispod bijelih, svjezih namaza mogla poceti pojavljivati stara crvotocina.
Osim sto gledaju ka sjeveru, prozori nase spavace sobe gledaju i u bolnicu. Od nje nas dijeli sirina
ulice, dva uska trotoara i bolnicki park ograden niskom zelenom ogradom. U parku je uredno podsisana
trava, bokori ruza koje cvjetaju mjesecno i rijetka egzoticna stabla cije raskosne cvjetove sredinom ljeta
zamijene plodovi jos raskosnijeg izgleda. Nejestivi su, mozda cak i otrovni. Ponakad privuku ceznutljivi
pogled sutljivog djeteta. Kazu da neke bolesti kao egzoticni plodovi, u skrovitim bolnickim smocnicama
plivaju u staklenkama sa formalinom.
Zagledam se ponekad jutrom u bolicka stabla. Cetkam kosu uz prozor spavace sobe. Jednim je
pokretom ruke zabacim ka ledima i ona sklizne niz ramena. Stabla se opet blagotvorno udalje.
Dijeli nas mir ulice. Njom prolaze samo stanovnici ovog kvarta. Ponekad zaluta namjernik koji se ne
snalazi u gradu. Osvrce se i zastajkuje. Nedeljom, u podnevni cas, pred bolnickom kapijom se okupe
sutljivi posjetioci sa ponudama za bolesnike. Kad se kapija otvori i posjetioci nestanu iza nje, pomislim da
sam bila svjedokom nestanka. Jednako bespomocna kao nestali. Ipak se vrate, u manjim grupicama ili
pojedinacno. Poneko od njih se osvrne i mahne u pravcu bolnickih prozora. Iza spustenih zaluzina
promakne sjena.
Ulicom povremeno projure bolnicka kola. Njihova sirena zapara tisinu. Prodorni zvuk utihne i ona se
opet sklopi kao voda nad utopljenikom.
Za sunacnih dana ulica podsjeca na prozirne morske plicake u kojima bljesne hrbat vitke ribe, kao
srebreni usklicnik.
Paralelno sa ovom, stotinjak metara udaljena, tece glavna gradska ulica. Jure automobili, zvone
elektricni tramvaji. Zure i galame stanovnici grada. Dok prede iznad sjenovitih dvorista i starinskih fasada,
buka se pretvori u zvukove akvarijuma.
Na prozorima nase spavace sobe nema zavjesa. U sobi po cijeli dan vlada hladovina sjeverne strane.
Oci nam ujutro ne vrijeda ostra svjetlost sunca na izlasku. Ne brinemo da nas neko iz bolnice, uvece, dok
se krecemo po sobi pri svjetlosti elektricne lampe, gleda. Tamo su spustene zaluzine. Uostalom, bolesnici
imaju svoje unutrasnje prozore i nad njih se nadnose kao nad svoje bolesti.
Ponekad se pred san, sjetim covjeculjka, kao sto se sjetis neznanca koji je zakucao na tvoja vrata i
zamolio te da mu neko vrijeme cuvas neku sitnicu. Obecao je da ce doci po nju. Vrijeme prolazi a njega
nema.
To sto je ostavio ne zauzima mnogo mjesta niti zahtijeva paznju. Ali, kako vrijeme prolazi, u njemu se
gnijezdi klica tude tajne. Svaki cas moze nepovratno pocinuti na tvom umoru.
Da mu ispricam ono sa covjeculjkom, spavacom sobom i sjeverom, djelovalo bi kao neprilicna
ispovijed. Tim prije sto bih se pozivala na nekoga ko je djelovao kao neuspjesni klovn. Mada, kad su
klovnovi u pitanju, ja uvazavam i razloge tuge. Ali cemu ovi razlozi za jutarnjim objedom?
- 15 -
On bi me pogledao upitno i strogo. I rekao bi da naknadne price treba baciti sa jutarnjim smecem.
Uvece spakujem otpatke koji se nakupe tokom dana. Slozim ih u crnu kesu i odlozim pred ulazna vrata.
On ujutro ranije odlazi. Sjuri s kesom niz stepenice. Prethodno je i ne pogleda. Kesu s otpacima, opet je
ne pogledavsi, snaznim zamahom ruke prebaci u metalni kontejner. Pogleda ka nasem prozoru i mahne
mi rukom. Prede zatim na ovu stranu, ne znam da li iz istih razloga kao i ja. Ja onu stranu izbjegavam od
dana naseg useljenja u novi stan.
Na ovoj strani, tacno preko puta bolnicke kapije je prodavnica voca i povrca. U velikom izlogu su kutije
sa narancama i limunom. Nikad nema sezonskog voca. Kupci navracaju samo nedjeljom kad posjecuju
bolesnike i nose im ponude. Tad ih posluzuje djevojka sa uskim zelenim ocima. Kad nema kupaca ona
sjedi i cita. Desilo se da me pogledala dok sam prolazila sa kesama punim socnih plodova kupljenih na
sarenoj pijaci. Sklopila je knjigu, pogledala u moje kese i u moje lice. Gledala me je kao neprijatelja.
Racuni i razlozi tek su trebali da se ispostave.
Ali, zivot je jos uvijek bio red bez osipanja. Pocivao je u ladicama sa slozenim, bijelim rubljem i
vrecicama suhe lavande. Jos je bio iz jednog dijela, makar ga ponekad jutrom prekidao neprijatni zvuk
budilnika. U jedno takvo jutro soba s pogledom na sjever je stekla novu tajnu. Probudila sam se prije
svitanja da bih popila neki antibiotik. Odlazuci bocicu iz koje sam prethodno na dlan istresla crveno-zutu
tabletu ugledala sam lelujavu, svijetlu mrlju kakvu ranije u ovoj sobi nisam vidjela. Treperila je po hrbatu
velike knjige koju sam citala prethodne veceri. Tako sam saznala da se u sobu s pogledom na sjever, u
rani jutarnji cas uspije probiti tracak sunceve svjetlosti.
Ni o ovome mu, kad se probudio, nisam pricala. Lijekovi ponekad gube blagotvorno svojstvo, kad im
izgovoris ime.
Mi se budimo suvise kasno ili se onaj rijedak suncev tracak u nasu sobu probija suvise rano. A ja sam
onog dana, navlaceci gumene rukavice, povjerovala da je dovoljno ukloniti sve tude tragove iz naseg
novog stana i da nicim vise neces biti zatecen.
Ipak je, za doruckom, nesto neobicno primjetio na mom licu. Povrsinom noza je poravnavao namaz
maslaca po prepecenoj kriski kruha i pitao:
- Nesto se desilo?
Staklena doza sa secerom za kojom sam bila posegnula, prevrnula se u tom casu. Ali, to mi se desava
redovno, gotovo svakog jutra. Secer koji se prospe po stolnjaku stresem na dlan, pazljivo i strpljivo, do
posljednjeg sicusnog kristrala. Istresem ga u sudoper, odvrnem slavinu i gledam dok mlaz hladne vode
spira preostale kristale sa mog dlana. Rastvoren u vodi, secer nestane u slivniku.
- Opet sladis rijecni sliv?
Svaki put kad ovo radim, on me tako upita. Ne odgovorim mu. Pijem nezasladen caj. U toploj tecnosti
tako jace osjecam aromu caja. Na savrsenom namazu maslaca pred njim, vec su otisnuti tragovi njegovih
zuba. Kad zavrsimo s doruckom, zurim da uklonim tragove sa stola. Istresem krusne mrvice. Uvijek ih
vise bude pred njim. Operem porculanske salice, kasike i nozeve. Jednom smo bili u posjeti kod K-ca. Na
papiru istrgnutom iz djecakove sveske, po povratku sam zapisala:
»Sta je bilo na stolu kod K-ca? Pet salica za kafu. Skoreni smedi tragovi u njima. Tri velike case sa
razlicitom sarom na rubu. U jednoj skoreni tragovi jogurta. Plavo-bijela kutija Gingavil-C, bioloski gel za
masazu desni, Galenika, 15g. Otvoreno malo pakovanje stapica za ciscenje usiju. Jedan stapic izvan
pakovanja. Neupotrebljen. Novine. Naslov »Dvostruka dilema«. Ukrstene rijeci djelimicno ispunjene.
Plavom olovkom. Rijec pikado upisana zelenom. Macka.«
Papir je dugo lezao uz telefon gdje ostavljamo ceduljice sa porukama. Olovkom druge boje, ali cini mi
se istim rukopisom, dopisano je duzinom lista: Tajna Kaspara Hausera.
- 16 -
Mozda me je on ovim htio podsjetiti da se prikazuje film istog naslova. Tada obicno uz naslov zapise i
termin prikazivanja te tri usklicnika. Ali, iza rijeci Tajna Kaspara Hausera nema cak ni tacke. Tek sicusna,
razlivena, narancasta mrlja. Mozda bi ovaj papir jos dugo lezao uz telefon da ga on jedno poslijepodne
nije primijetio dok je uporno, a bezuspesno pokusavao nazvati neki vazan broj. Izmedu dva pokusaja
ovlas je pogledao papir i upitao:
- Je li ovo spisak za namirnice? Kupljene?
Zguzvao ga je i bacio u pepeljaru. Papir je sa opuscima nesto u crnoj kesi za smece. On je sljedeceg
jutra sjurio niz stepenice, i bilo je vec kasno da ga zamolim. Gladala sam ga sa prozora kako baca kesu u
kontejner. I povukla se prije nego je on uspio pogledati u mom pravcu.
Koji mjesec poslije, kolegica u redakciji je, ispunjavajuci uz jutarnju kafu, ukrstene rijeci, pitala:
- Ko ono bijase Kaspar Hauser?
- Hauser se 1828. pojavio u Nürnbergu, govoreci jedva nekoliko rijeci, kadar da napise jedino svoje
ime, a od hrane je uzimao samo hljeb i pio samo vodu. Na pocetku je prihvacen kao skitnica, a potom
bacen u tamnicu i postao atrakcija ucenjaka...
- De, ohladi ti se kafa... Da nisi jutros doruckovala enciklopediju? A kako se ono zvase zeleni plod
koji...
Nisam joj odgovorila. Kao sto onog jutra nisam odgovorila na pitanje:
- Nesto se desilo?
Upitnik sa njegovog pitanja je iscilio dok sam obavljala svoj svakodnevni postupak sa prosutim
secerom. Kad sam se vratila za sto, on je vec bio nadnesen nad zdjelu sa kuhanim jajima. Izabrao je
najmanje i po njegovom tjemenu lupkao srebrenom kasicicom. Kad ovo radi ne vidi me i ne cuje. Mozda
od onog dana kad nas je djecak pitao:
- Je li u kuhanom jajetu kuhano pile?
Grad je opkoljen i pocele su ciliti stvari, dragocjena rekvizita nasih jutara. Ostala je srebrena kasicica
ali su nestala jaja i fino pakovane vrecice sa cajem. Ponekad, na mjestu gdje je nakad bila sarena pijaca,
nabavim dva-tri jajeta. Platim mnogo, onoliko koliko kosta svih dvanaest srebrenih kasicica. Jaja cuvam
za djecaka. Prije nego ih skuhana pojede, po jedno svaki treci dan, on po tjemenu jajeta sara vrskom
obojene olovke. Ne pominje pile ali i dalje, dok jede jaje, ima sazaljiv izraz lica.
Ostala je staklena doza, ali u njoj nema secera.
- Sad bi nam dobro dosao onaj zasecereni sliv na kojem si tako vrijedno radila mjesecima.
Nema ni vode u cesmi. Po vodu odlazimo u drugi dio grada i donosimo je u plasticnim posudama. Kad
presahne tamo, trazimo novu cesmu u nekom drugom dijelu grada. Vrata prodavnice u kojoj je sjedila
djevojka sa uskim zelenim ocima, polupana su i njihov se okvir klati kad duva vjetar ili padaju granate.
Unutra je praznina u koju zalaze psi lutalice ili ulicne macke.
Djecak sada rijetko izlazi. U opkoljenom gradu djecu vreba hiljadu i jedna opasnost. Stane uz prozor
spavace sobe i ceznutljivo gleda bolnicki park. Jos u njemu cvjetaju i ploda donose egzoticna stabla. Da ih
zagrizes, osvojili bi ti krvotok. Mozda se onda smanjis i mozes stati u staklenku sa formalinom. U
opkoljenom gradu nije lose pocinuti u skrovitoj hladovini bolnicke smocnice. Kad se probudis postajes
tajna, zagonetka, atrakcija ucenjaka.
U bolnicu dovoze ranjenike. Ponekad su to samo krvava trupla bez ruku i nogu. Pa ipak se sve jos
uvijek cini daleko. Bolno, ali daleko.
- 17 -
A onda je ona strana dosla po ovu. On je ranjen negdje u glavnoj ulici. Odvezli su ga u bolnicu, ocistili i
previli ranu. Stigao je u predvecerje. Tamo u bolnici su mu rekli da je rana pet centimetara udaljena od
mjesta cije bi ranjavanje bilo kobno. Mora da je, dok mu je to govorio, neko cvikerom lupkao o dlan. Mora
uzimati antibiotike ali ih u opkoljenom gradu nema ni za teze ranjenike.
Zaspao je lezeci na boku. Tako je stitio ranjeno mjesto. Muklo je i tuzno jecao. Ja sam uspjela zaspati
tek pred svitanje. Probudila sam se nakon pola sata spavanja i ugledala ga kako lezi na ledima, tako da
pritiska ranu. Ne samo da nije jecao nego se cinilo da vise i ne dise. Lice mu je bilo mirno i daleko kao u
odlasku u kojem nema mjesta ni za koga osim za njega. A bio je toliko blizu da sam mu doticala bok.
Ako pogledam u suprotnom pravcu, mozda odlozim njegov odlazak, pomislila sam. Tamo je bila zelena
knjiga, a na njenom hrbatu sa srebrenim slovima ona jednom videna lelujava svijetla mrlja. Ako budem
brza i tiha, mozda je uhvatim.
Znam, svjetlost nije osjetljiva na dodir niti zvuk. Ipak sam joj se primicala kao zivom leptiru. Moj dlan
se spustio na hrbat zelene knjige i sad je mrlja, kao proziran, asimetrican leptir treperila na nadlanici. S
dlanom okrenutim prema gore vratila sam se do kreveta. Kleknula sam jednom nogom, a drugom se
oduprla tako da u rukama imam vise snage. Slobodnom rukom sam ga pogurala i kad se na njegovoj
pidzami ukazalo mjesto ispod kojeg je rana, pazljivo sam mu prinijela dlan kojim sam dotakla svjetlost.
Pogurala sam ga snazno i uspjela prevrnuti na bok. Probudio se.
- Sta to, zaboga radis?
- Gledam da li te boli?
- I... boli li me?
Doruckovali smo tog jutra tanke kriske kruha premazane skoro neprimjetnim slojem margarina. Pili
smo, ovaj put oboje, nezasladen caj, naime mlaku vodu u koju smo prethodno spustili vec nekoliko puta
upotrijebljenu cajnu kesicu. Kad se ovakav caj prospe po stoljnjaku na njemu ne ostaje obojen trag. Tek
mokrina koja se brzo osusi.
- Dok su mi juce cistili i previjali ranu gledao sam u prozore nase spavace sobe. Tacno preko puta...
Vidio sam te kako dva puta ulazis i izlazis iz sobe. Otvarala si ormar. Cinilo mi se da ti je hladno, jako
hladno... Necim si se ogrtala.
- I... je li mi bilo hladno?
Gledamo se preko stola. Laktovima se naslanjamo na njegovu povrsinu, sakama sklopljenim u pehare
pridrzavamo porculanske salice u visini usta. Sad cu, bas sad cu reci zasto nasa spavaca soba gleda na
sjever. Reci cu mu i za tracak svjetlosti koji me je jutros postedio nekoliko desetina sekundi njegovog
odlaska.
- Znas zasto nasa spavaca soba gleda na sjever?
Srebrnom kasicicom lupkam po dlanu i u njegovoj salici koju je odlozio na sto vidim koncentricne
krugove koji podsjecaju na necije oko.
- Zar gleda?
Zaranja kasicicu u caj. U bezbojnoj tecnosti bez ijednog secernog kristala, ona djeluje kao beznadezno
zabacena udica. Daleko negdje mora da postoji onaj mocni sliv u koji su dospijeli svi sicusni kristali s mog
dlana.
I sama odlazem salicu. Sad je i u njoj srebrena udica. Kad se opet pogledamo preko stola, vec ce isciliti
upitnici sa nasih pitanja. Prije nego se djecak probudi uklonit cu mrvice sa stoljnjaka i stresti ih na
prozorski pleh na koji slecu ptice. Uklonit cu i salice, kasicice. Ostat ce tek bijeli stoljnjak koji svako jutro
- 18 -
prostrem po stolu i poslije dorucka ljubomorno uklonim. Na njemu ovaj put nece biti cak ni tragova
prosutog caja. Kad bismo nas dvoje nestali ovog trenutka, kad bi naisao pa se povukao veliki val, kad bi
se nenadano izlio vulkan kojeg i ne slutimo, te jednom, sto godina poslije, neko ispod njegovog ohladenog
nanosa otkrio tragove bivseg zivota, nista ne bi bilo zapisano na papir. Nista se ne bi moglo nabrojati pod
ispisano pitanje: Sta je bilo na stolu kod K-ca?
Ipak, i na prazan papir, uvijek i bilo kakvom olovkom, mozes dopisati, bez usklicnika, bez upitnika ili
tacke:
Tajna Kaspara Hausera
U Nürnbergu je zapisnicar Velikog vijeca iza ovih rijeci stavio dvije tacke. Jednu iznad druge, kao onda
kad se ocekuje nabrajanje. Zapisnicar je potom digao pero od hartije. Svecano je drzao pero u visini prsa,
spreman da ga odmah i brzo spusti. Cekao je. Cekao! Cekao je da uvazena gospoda, sa skalpelima u
rukama, dovrse vazan posao. Trazili su odgovor u otvorenoj lobanji Kaspara Hausera, prethodno mucki
ubijenog.
Mozak pred njima je izgledao kao krvlju zaliveni karfiol. Ili ogromna orahova jezgra u malinovom soku.
Ili... bas kao svaki mozak koji su do tada imali pod rukama i skalpelima.
Ali oni su u ovom trazili odgovor. Trazili su nesto drugacije, narocito. Nesto sto bi bilo objasnjenje.
Nesto sto bi objasnilo tajnu koja ih je mucila.
Zapisnicar je vec osjetio kako mu trne ruka u zraku. Ali je, svecan i savjestan, jos uvijek pripravno
stezao pero i osluskivao sta ce velika gospoda reci.
A veliki su najzad odlozili okrvavljene skalpele. Brisali su ruke lanenim krpama. Jednom se ucinilo da je
krv na njegovim rukama nekako posebno masna.
Zapisnicar je jos bio pripravan a one tri rijeci spremne da prihvate nabrajanje.
Ali ozbiljni su clanovi Velikog vijeca samo zamisljeno klimali glavom. Utrnula zapisnicareva ruka vec je
bila poduprta drugom.
Nije bilo nista!
ZEÐ NA BROJU DEVET
- Hristos se rodi!
Znala sam! Slutila sam ovo. Kao sto sam danima, mjesecima, prolazeci pored ovih ubogih sivih vrata
osjecala da iza njih zivi lice sa plavim ocima.
Nikad na njih nisam pokucala. Niti na bilo koja vrata u ovom ulazu, osim na ona u suterenu. Na njima
je velika plasticna plocica i kitnjasto ispisana rijec: KUCEPAZITELJ.
U njihovom okviru, kao da zauvijek i oduvijek tu stoje: kucepazitelj i troje djece. S lijeve oceve strane
je jedno. S desne dvoje. Da se otac izmakne i djeca priblize, bila bi jedno drugom do uha ili obrve.
Ono najmanje, s lijeve strane, jednom rukom se pridrzava za oceve pantalone. U drugoj ruci ima
komad suhog kolaca. Neobicno je velik, zlokobno velik. Dok sam pozdravljala kucepazitelja i bojazljivo mu
se predstavljala, sicusno lice iza velikog komada kolaca se vec grcilo u bolnu masku.
- Ako sam dobro shvatio...
Nisam uspjela do kraja cuti kucepaziteljevo pitanje, vec sasvim obuzeta strepnjom. Dijete bi se moglo
ugusiti? Ono je brzo spustilo preostali komad kolaca, tuzno uzdahnulo i pocelo da stuca. Kako god zaustim
- 19 -
da nesto kazem, ono stucne. Grlo mi je suho. Kao da su se odjednom i nepovratno u njemu izravnali svi
fini, sicusni nabori sluzokoze koja se pretvorila u bolnu, zategnutu opnu. Ako potraje, mogla bi da iskoci.
Napeti, prozirni mjehur koji se pojavi kad rasjeces svjezu ribu. Ali ja nemam peraja. Tek bespomocno
opustene ruke i u jednoj od njih, u zgrcenoj oznojenoj saci, komad papira koji trebam predati
kucepazitelju. Papir potvrduje da su u ulaz broj devet doselili novi stanari: nosilac stanarskog prava su
dva clana domacinstva. Ispod sedam kratkih, masinom otkucanih recenica, plave se dva potpisa i pecat.
Ali, kucepazitelj je temeljit i spor. Pomno zagleda obavijest, a onda, kao da nesto sravnjuje: moje lice,
ruke, noge. Svecano progovara i najmanje dijete se jos jace pripija uz njegove pantalone.
Za to vrijeme drugo dijete ravnodusno grize preostali komad kolaca. Opet bolni grc i opet stucanje. I
najstarije je dijete doslo na red. Guta mirno i ravnodusno. Zvuk koji se javlja iz dubine njegovih prsa je
najjaci u novonastalom troglasu. Najmlade me dijete strogo gleda. Nesto od mene ocekuje? A ja sam
sasvim nespremna zakucala na ova vrata!
Otac im se nakasljava. Jednako svecano kao sto je i progovorio. U jednoj ruci drzi moj papir, u drugoj
sivu dvolisnicu. Govori mi da je neobicno lijepo (...i krasno se poklopilo...) to sto je doseljenje novih
stanara palo u vrijeme donosenja vazne odluke na broju devet. Zbor stanara broj devet je odlucio da
energicno reagira na ucestale, nezeljene posjete nepoznatih i neodgovornih nocnih prolaznika. Oni
navrate cesto u ovaj ulaz (kucepazitelj se dok ovo govori bolno nakasljava i povjerljivo naginje ka meni te
vidim kako mu rumenilo obliva suhe obraze) da se (kucepazitelj sada sapuce) da se pomokre. On licno je
predlozio da se kupi nova brava i kljuc za svakog stanara. Ulaz broj devet bi se nocu zakljucavao.
Prijedlog je vec izglasan i novim stanarima predstoji da se pridruze...ili... mozda ne?! Zajapureni obrazi
predlagaca postaju blijedi a njegova usta se grce. Glas odaje razocarenje.
- Na vama je da odlucite da li cete uzeti ucesca u realizaciji jednoglasne odluke stanara broj devet!
Nema vise kolaca. Sva tri djeteta bulje u mene a njihov otac mi svecano predaje olovku i papir polozen
na komad cvrstog kartona. Potpisujem se ispod teksta odluke stanara broj devet. Samo da sto prije
izmaknem sve zaraznijem troglasu! Bas ni mrva nije preostala od onog zlokobnog kolaca. U dubini prsa
osjecam slabu bol. Ne mogu da se sjetim: od kada i od kuda poznatu?
Dok sam dugim koracima grabila uz stepenice, preskacuci ih sve po dvije, sjetila sam se da suhe kolace
djeci ne treba davati bez gutljaja mlijeka. To negdje pise. Ako pronadam taj papir, mozda isjecak iz
nedjeljnog dodatka novinama, pokucat cu na ona vrata i ukoriti nemarnog oca. Hoce li se opet pojaviti sa
sva tri djeteta?!
Ah, ta nova lica koja se pomaljaju iza nepoznatih vrata. Moj cudni tetak koji je rado gladio vrh lijevog
brka (desni brk nije ni imao) znao je reci:
- Nova su lica lazni mamci. Niti ih gledati. Niti ne gledati. Onô iz tebe ionako izroni! Plop!
Zadihana sam se uspela do posljednjeg sprata, u zurbi otkljucala vrata, ubrzo pod bosim nogama
osjetila prijatnu hladnocu podnih plocica u kuhinji. Povukla sam vrata na hladnjaku, ali me docekala tek
poluispraznjena plasticna boca ulja. Makar vode ima na cesmi, mogla sam se sjetiti da je ovo bila sasvim
obicna zed. Ali, ja sam u hladnjaku trazila tetrapak mlijeka. Plavo-bijeli tetrapak sa utisnutim datumom
roka upotrebe. Ovaj put ne bih zahtjevno pogledala u datum. Da li bi mi ruka znala napraviti onaj kratak,
precizan rez nozem po jednom od gornjih coskova tetrapaka?
- Zed je visi oblik gladi, govorio je moj ljevobrki tetak.
Zurila sam u bijelu unutrasnjost hladnjaka osvijetljenu sicusnom bljestavom sijalicom i znala da ce mi
porodicni cudak na um padati bezmalo svaki dan.
- Na koga prvog pomislis u novom stanu, s njim ti je u mislima vjekovati!
I ovo je on rekao. I sukao je pri tome lijevi brk.
- 20 -
Opet on!
Ipak, uslijedili su mirni dani i mjeseci. I nije bilo novih lica. Niti laznih mamaca. Niti sam vise kucala na
nepoznata vrata. Smirio se u mom sjecanju lik ljevobrkog tetka. I zed je bila sasvim obicna.
U skladu sa jednoglasnom odlukom stanara broj devet, imali smo kljucice za bravu na ulaznim vratima.
Poceli smo se navikavati na novi stan, hladnjak je bio pun, a u ulazu broj devet zavladao je dug period
bez donosenja novih, vaznih odluka.
Navikli smo se na raspored raznobojnih vrata, na mirise i zvukove po kojima smo i zmireci raspoznavali
spratove. Obznanili su se oskudni znaci zivota stanara ulaza broj devet. Zaboravila sam troglas stucanja.
Iza vrata u suterenu tek ponekad, u prolazu, cula bih djecije glasove i smijeh. I ocevo nakasljavanje!
Mora da kucepazitelj na broju devet smislja novu, vaznu odluku.
Ulaz broj devet je postao obicna navika. Kao kratka vjezba razgibavanja pred ulazak u stan sa mirisom
mentola. Pauze koje traju izmedu dva zvuka ili mirisa zavise od umora i brzine koracanja.
Na prvom je spratu zvuk sivace masine. Neumorno radi metalna pcela. Preko puta su vrata iza kojih se
cuje muzika. Necija ruka klizi po radio-skali. Na drugom spratu je mesingana plocica sa velikim debelim
klobucima na slovu B. Pricvrscena je na vrata iza kojih se cuju zenski i muski glas. Njen je glas jak i po
nekoliko puta ponavlja istu recenicu. Kad utihne ponavljanje, oglasi se muski glas.
- Ne vici. Cujem te. I zatvori vrata. Propuh je. Boze dragi, ima li ikoga u ovoj kuci da me cuje?
Preko puta su vrata sa zvucima kuhinje. Zacudo, nema njenih mirisa. Tek zveckanje emajla, porculana,
escajga...
Na trecem spratu nema zvukova. Iza desnih vrata stize miris svjezeg kruha, ponekad cimeta i vanile.
Preko puta su vrata koja kriju nesto sto zaudara na bolnicu. Ponekad namjerno skrenem blize njima.
Osjetim vrelo probadanje u potiljku i ubrzam uz stepenice koje slijede. Zurno udem u nas stan ali u
potiljku jos neko vrijeme osjecam lako peckanje.
Na cetvrtom spratu nesto struze po vratima. Cvili, laje. Kad se vrata otvore pojave se djecak i pas.
Sustize djecak psa niz stepenice. Osvrne se tek na sljedecem odmoristu i u zurbi promrsi:
- ´Bar dan!
Preko puta je tisina. Najtisa vrata u ulazu broj devet. Bez mirisa koje bih prepoznala. Ovo nije tisina
praznog stana. Niti ona koja vlada u stanovima pretrpanim teskim, starim namjestajem. Ja moram da je
prepoznam! Tu narocitu, pritajenu tisinu!
Mozda bi na ovakva vrata trebalo spustiti uho. Ili metalni krug stetoskopa. Moze li se stan osluskivati
kao sto se osluskuje dubina ljudskih prsa?
Ali, nisam to ucinila! Kao sto sam se uvijek bojala ruku zavuci u utrobu ociscene peradi i odatle, jednim
pokretom, naglim i kratkim, iscupati preostalo, modro srce.
Ubrzo su se uboga vrata pocela oglasavati bojom. Pojavila se u stakalcu kroz koje se viri iznutra. Kao
laka, plava sjena. I bilo je tako dan za danom. Bas tako da pomislim kako me iznutra, skriven i pritajen,
neko plavook posmatra. Gleda me dok se uspinjem do posljednjeg sprata i u prsima osjecam uzbrzane
otkucaje srca.
Nije dijete. Odalo bi se vec smijehom ili sumom. A plavooka su vrata i dalje bila savrseno tiha. Uz njih
je, s unutrasnje strane, priljubljen neko navikao da dugo i strpljivo ceka. Neko ko vise ne mjeri vrijeme.
Starac? Starica? Usamljene stare zene cesto ovako vire. Na njihova vrata rijeto ko zakuca.
- 21 -
Pocela je moja igra s plavim. Zastanem kod vrata i dignem ruku kao da hocu nekoga pozdraviti. Onda
je naglo spustim ka kosi i popravim frizuru. Plavo besumno nestane.
Ili se osmjehnem. Gledam u plavo. Onako kako se ponekad nasmijesim starcima koji sjede na klupama
u parku. Plavo tad ostane uokvireno u krugu stakalca. Ne odaje se cak ni slabim sumom.
Desava mi se da koracam odsutno, narocito jutrom kad je dan hladna voda u koju treba zagaziti.
Prodem tad pored plavookih vrata, ali se brzo sjetim, zastanem. Pozelim da se vratim. Cini mi se da je
bez plavog moj dan uskracen za pocetak.
- Dan bez pocetka, dan bez kraja!
Govorio je, ah, opet, moj ljevobrki tetak.
A ja volim kraj dana. Volim senoviti mir posljednjeg sprata i miris mentola. Pred vece je jaci i
blagotvorno miluje suhe nosnice. Bilo bi strasno da dan nema kraja a u grudima, iz dubine, nesto
nepoznato i razapinjuce narasta.
Ponekad pomislim: mozda je nestalo ono plavo.
I odahnem: tu je!
A sta ako se vrata otvore? Na to nisam racunala.
Ipak se desilo.
Prije nego se plavo obznanilo u dva sitna oka s rijetkim, svijetlim trepavicama i zarobljenom suzom,
osoba koja me je mjesecima, tiho i postojano posmatrala, oglasila je svoje neobicno, rusko ime i prezime.
Ruskinja na broju devet.
Zvuk njenog imena stigao je prozet troglasom stucanja. U jedan glas su tri kucepaziteljeva djeteta
rekla:
- Tata ljubazno pozdravlja nove stanare. Ljubazno moli da potpisete ovdje. Zbor stanara odlucuje o
kupovini nove kante i metle za ciscenje stubista.
- Zute kante!
Prvo se odvaja glas srednjeg djeteta. Slijedi ono najmlade:
- Stara kanta se raspala! I metla!
Najstarije dijete se bolno nakasljava. Stoje jedno drugom do uha. Gledaju u mene i ja osjecam bol u
dubini prsa.
Pocinje poznati troglas. Ali nema kolaca. Mora da su ga, kucajuci od vrata do vrata, vec pojeli. I mora
da je to komad uvijek istog kolaca. Suhi se kolaci dugo odrze i teze ih zahvati plijesan. Do posljednjeg
sprata su tri kucepaziteljeva djeteta, glasnici vazne odluke stanara broj devet, pojela i zadnju mrvu
odlomljenog komada. Preostao je tek grozni troglas.
- Iza tetke Galine, reklo je najstarije dijete pruzajuci mi olovku, papir i komad cvrstog kartona pod
njim.
- Tetka Galine Nikolajevne, dodaje srednje dijete a najmlade usluzno klima glavom.
- 22 -
I tako sam se potpisala ispod dugog i necitkog potpisa Nikolajevne Galine. Pri tome sam osjecala sve
jacu bol u prsima i pomislila da bi djeci trebalo dati po gutljaj mlijeka. Barem pet plavo bijelih tetrapaka
sa svjeze utisnutim datumom bilo je u hladnjaku. Ali, kako tudoj djeci ponuditi mlijeko? Ispicali bi to ocu.
Bilo bi sumnjivo, uvrijedljivo.
Otisla su, stucajuci, tri kucepaziteljeva djeteta. Ocu ce javiti da je odluka jednoglasno potpisana. On ce
ovo ispisati svecanim rukopisom. Papir ce priljepiti na oglasnu plocu kod ulaznih vrata. A ime Galine
Nikolajevne preostalo je u nasem stanu zajedno sa zvukom stucanja. Kao lice videno u smrskanu
ogledalu. Prevedeno u zvuk pokvarenog muzickog automata.
- Kad uselis u kucu u kojoj zivi Ruskinja, tu ti je docekati starost.
Govorio je moj cudni tetak. Preostale su poslije njegove smrti dvije debele sveske ispisane sve ovakvim
besmislicama. I bas mi one na um padaju od kada smo doselili u ulaz broj devet. U porodici se saputalo
da mu je jedna Ruskinja pojela desni brk, zagrcnula se i umrla. I da je tetak poslije toga odustao od
pravila da se u kuci s Ruskinjom docekuje starost. Starost i smrt (nju nije rado pominjao ljevobrki tetak)
docekao je u kuci bez Ruskinje. U kuci u kojoj nikad nije zivjela niti se od pohlepe za muskim desnim
brkom zagrcnula niti jedna Ruskinja.
Oni koji su ga pred smrt posjecivali uglavnom su sutjeli i slusali njegov neumorni glas i cudne
besmislice. Ipak je bilo zanimljivo slusati ljevobrkog tetka.
Neko je, doduse, tvrdio da je tetak desni brk svaki dan izbrijavao. Desnom rukom je cinio vazne
pokrete. Nije mu preostajalo vremena za besmislice kao sto je zavrtanje brka. Lijeva ruka i lijevi brk - to
je vec islo!
U ulazu broj devet jos nisam docakala starost (tetak nije rado pominjao smrt) ali sam docekala prvi
veliki prasak koji je pao na grad i ovaj ubrzo postao opkoljen.
Sva su se vrata skoro u istom trenu otvorila i stanari sjurili u podrum. Strasni zvukovi covjeka tjeraju u
dubinu, makar ona bila smrdljiva i vlazna kao podrum u ulazu broj devet.
Pod jedinom sijalicom u podrumu, slabom i treperavom, ugledala sam dva sitna plava oka i znala: To
mora da je ona! Galina Nikolajevna!
Jedno je oko sitnije. Smanjilo se od povirivanja kroz sicusni stakleni krug? Iz drugog oka treba svaki
cas da krene zarobljena suza. Od dugog se cekanja pretvorila u mutnu, gustu kap, neprilicnu plavom oku,
makar ono bilo i staracko. Preda mnom je sitna, mrsava, neugledna starica, neslicna privlacnom zvuku
svoga imena. U satenskoj je kucnoj haljini po cijoj su smedoj podlozi otisnute modre i zelene ruze. Pod
podrumskom sijalicom koja podrhtava od snaznog praska, oci Galine Nikolajevne djeluju kao dva
iskrzana, sinteticka smaragda. Tuzna, anilinska imitacija. To nikako ne mogu biti oci tajanstvenih
Ruskinja, onih iz dugih, romanticnih romana koje citaju djevojke uz dnevnu svijetlost, kod odskrinutog
prozora.
Preko haljine je ogrnula ruzni sivi prsluk. Galina Nikolajevna!? Moja prva Ruskinja. Ovakve sigurno
nemaju skupocjenog kovcega u kojem iz daleke Rusije nose krasnu balsku haljinu sa dugim, predugim
slepom, dostatnim da se od njega iz godine u godinu siju sve nove raskosne haljine. Kad se istrosi slep, u
dubokoj starosti umre Ruskinja. Preostane balska haljina donijeta iz Rusije. U njoj pokopaju Ruskinju.
Ali, sve je to neka luda bajka ili, opet, neka od besmislica mog cudnog tetka. Ne, ovo nikada nije rekao
ili zapisao niti u jednu od one dvije sveske. Ali je rekao bas toliko i bas tako da ja, evo, u vlaznom i
mracnom podrumu tragam za praznim listom u nevidljivoj svesci. Je li tetak izmisljao? Lijevi mu je brk bio
sasvim stvaran!
Lijepa pitanja u noci u kojoj po opkoljenom gradu padaju usijane kugle. Grlo mi je suho. Cujem djeciji
vrisak. Djecak kaze:
- 23 -
- Mama, ja sam zedan.
To je, dakle, to. To sto treba da bude! Spustis se u podrum, osjetis silnu zed a gore, iznad tebe, u
hladnjaku, nedokucivo, mnogo je tetrapaka punih mlijeka. Mnogo je boca sa sokovima. U ovom je
podrumu tek strasna zed i ruzna satenska haljina.
Nikad se uspeti do mentola i plavo-bijelog tetrapaka. Iz mracnog ugla cvili pseto. Ruskinja stoji ispod
jedne zarulje i sapuce:
- A sto to... sto to...
Glas joj kao da je tek stigla iz Rusije. A vec je potrosila dugi slep! Cak i haljinu!
Poslije deset dana je pokucala na nasa vrata. U meduvremenu su u opkoljenom gradu prestali raditi
telefoni. Svi osim onih sa kombinacijom cifara kakvu je imao nas broj. Galina Nikolajevna je nekako
saznala da u ulazu broj devet radi telefon novih stanara. Zvala je sina koji zivi u drugom dijelu grada.
- Kolja, Kolja...
Dugo i meko je ponavljala to ime, a onda bespomocno sputila slusalicu. Zahvalila nam se a djecaku u
ruku tutnula krzljavu jabuku koju je izvadila iz dzepa na onoj groznoj satenskoj haljini.
I pocela je navracati. Povremeno i nakratko. Uvijek telefon i »Kolja... Kolja...« I uvijek bi prije odlaska i
»Hvala velika« (cini mi se da je jednom rekla ,Spasiba") tutnula djecaku nesto u ruku. Bombon, gumu za
zvakanje, komadic cokolade... Jednom je u djecakovoj ruci nakon »Kolja, Kolja...« preostao sjajni ukras
kojim se kiti novogodisnje i bozicno drvce. A bilo je ljeto, prvo ljeto u opkoljenom gradu. Jednako vruce
kao i vatrene kugle koje su padale po gradu. Djecak je neko vrijeme ukras koristio ogledajuci lice u
njegovoj sjajnoj povrsini, a onda ga je jednom, ne htijuci, nagazio. Ukras se pretvorio u stotine sicusnih,
sjajnih krhotina. Pokupio ih je djecijom lopaticom i rekao:
- Nova Godina nece stici! Gotovo!
Uskoro je presahnuo ubogi dzep Galine Nikolajevne. U njega je po navici zavukla ruku i odatle je
izvukla praznu. Bespomocno je pogledala u mene i rekla:
- A... a znate da sam ja tamo u Rusiji imala dvije tetke, obje Agdofje?
Galina Nikolajevna nam je tog dana kao zeton kojim se placaju telefonski razgovori ostavila pricicu o
dvije sestre, obje Agdofje.
Donijela tamo, daleko i davno, u Rusiji, zena na svijet djevojcicu. Pa djevojcicu odnijeli u crkvu na
krstenje. Svestenik stao uz jos uvijek bezimenu, nadnio se nad njeno sicusno lice, zanjihao kosmatom
glavom i gromko zapjevao:
- Imenujem te Agdofjom!
Za koju godinu ista majka donijela na svijet opet zensko dijete. Pa i njega odnijeli u istu crkvicu. I nad
ovo se lisce, zbrckano i ruzicasto, nadnijela ista kosmata glava i zapjevao glas:
- Imenujem te Agdofjom!
Neko se od ukucana bojazljivo nakasljao i dosapnuo u uho na kosmatnoj glavi:
- Imamo vec jednu kod kuce!
Ne zbunjujuci se i ne uzvracajuci pogleda, glava se gromko oglasila:
- 24 -
- Neka bude jos jedna!
Nekako u vrijeme kad nam je ostavila pricicu o dvije Agdofje, prestala je Galina Nikolajevna kucati na
nasa vrata. Na mom radnom stolu je danima lezao neki stari racun na cijoj je poledini pisalo: Dvije
Agdofje.
Nastupila je prva strasna zima u opkoljenom gradu. Stigla je vec u vrijeme jesenjih mjeseci. Smetovi
snijega su bili visoki i mocni kao oni koje je Galina Nikolajevna zapamtila kao djevojcica. A nije bilo struje
ni ogrijeva. Lozio se u gradu i u ulazu broj devet parket. Lozio se stari papir. Namjestaj. Knjige. Neko je
cak izlozio jedino stablo iz dvorista a da za to nije trazio jednoglasnu odluku stanara broj devet. Uostalom,
kucepazitelj je vec bio napustio opkoljeni grad, sa sva tri svoja djeteta. Bilo je to u vrijeme dok se iz
opkoljenog grada jos moglo otici. Ubrzo je oko njega stegnut strasan, neprobojan obruc koji su jedva
uspijevali svladati odrasli, nekmoli djeca, nekmoli ona kojih, jedno drugom do uha, ima troje. Nestale su
sa oglasne ploce u ulazu broj devet sve vazne i jednoglasne odluke. Nestao je miris vanile i cimeta.
Preostao je miris ambulante. Iza vrata sa debelim klobucima na slovu B, cuje se samo muski glas:
- Nesto si rekla?
Njenog glasa nema.
Nema ni psa, ni djecaka. Preostali se stanari sretnu u zurbi. Zive svoju prvu strasnu zimu u opkoljenom
gradu. Griju se uz mlake peci. U jednoj takvoj peci, u nasem stanu, izgorio je i stari racun »Dvije
Agdofje«. U opkoljenom gradu prestaju vaziti stari racuni. Vrijednost mu ne daju cak ni znakovi cudnih
pricica, ispisani po poledini. Ipak, dok su gorjele »Dvije Agdofje« ucinilo mi se da plamen lize po necemu
slicnom jednoj od one dvije sveske ljevobrkog tetka. Ali sam uskoro prestala misliti na njega. Niti jedna
od njegovih cudnih i blesavih recenica nije nasla povoda u strasnim danima koje smo zivjeli u opkoljenom
gradu. Preostala je bol u prsima i pomisao da bi svaki slep, ma kako dug i raskosan bio, vec davno
sagorio u peci Galine Nikolajevne koja se bezuspjesno nosila sa ovom zlom zimom. Uostalom, Galina
Nikolajevna iz Rusije nije donijela balsku haljinu sa dugim slepom. Sve je na njoj bilo tako obicno, cak
ubogo. Osim glasa i zarobljene suze.
Opet je pocela dolaziti. Obicno u predvecerje. Bez razloga. Posjedi koji minut, suti, trlja promrzle ruke i
povjerljivo se nagne prema meni.
- A telefoni... ne rade?
Ruke vise ne zavlaci u dzepove. Niti ostavlja pricice slicne onoj o dvije Agdofje. Pocela je da pita. Tiho
zapitkuje.
- A znate li sta se priblizava... sta nam se ubogima priblizava?
Suza joj je jos uvijek zarobljena i cini mi se da iznutra izjeda plavetnilo oka. Kao da jedno oko Galine
Nikolajevne vise nije plavo! U njemu je nesto mutno i razliveno. Nesto tuzno, neizrecivo tuzno. Da klizne
ona zarobljena suza niz staracki obraz, cini mi se da bi Galina Nikolajevna opet bila tiha i razlozna.
Ali ne klizi suza. A Galina pita. Pita besmislice.
- Imate li mlijeka?
Gleda odsutno, u neodredenom pravcu, i sapuce:
- Cuvajte, ubogi, mlijeko! Uskoro ce zatrebati!
Mlijeka, onog tecnog, nema. Nestao je vec odavno zadnji tetrapak. Ponekad nabavimo mlijecni prah.
Ljubomorno ga cuvam za djecaka. Za casu mlijeka na dan. I zasto bas za mlijeko da me pita? Uvijek isto!
Uvijek to mlijeko! I ta besmislena opomena u glasu.
- 25 -
Sad stoji preda mnom u hladno jutro. Cula je moje korake i izasla da me susretne. Opet je u onoj
satenskoj haljini. Ogrnula je tanko sivo cebe. Drhturi, zmirka i sapuce pred odskrinutim vratima.
- Hristos se rodi? I vama?
Gledam je bespomocno. Osjecam opet bol u prsima. Kao ucestalo, ostro probadanje. Nesto krece iz
dubine prema povrsini, tragom uboda. Sad, najzad, prepoznajem ovu bol. Prvi sam je put osjetila prije
osam godina kad sam sicusnim usnama svog tek rodenog djecaka prinijela dojku.
Galina Nikolajevna ne zna da sam prethodnu noc sanjala zvuke. Kao kad sledene ptice padaju iz
gnijezda. I kakve to veze ima s njenim Hristom koji se, evo, rodio u nevrijeme? Bas sad se rodi?
Gleda me tuzno Galina Nikolajevna. Davno je nestala luckasta igra sa plavim. Ovo je nesto ozbiljno i
tesko. Gledam u staricu Galinu, pa u svoje ruke i prsa. Kao nevoljna primalja, nespremna da primi tek
porodeno dijete. Cime da ga nahranim?
- Rodi se, rodi... tetka Galina...
Trcim niz stepenice u strahu da bi me mogla dostici zarobljena suza. Ucinilo mi se kako popusta
Galinino oko i suza najzad pocinje da klizi. Trcim ulicom. Bez predaha i ne osjecajuci umor. Trcim sve do
redakcije. Vec s vrata kolegi koji je ovdje proveo noc, govorim:
- Hristos se rodi!
Htjela bih ga osloviti, tog promrzlog, pospanog covjeka, ali se ne mogu sjetiti kako se zove. On trlja
ukocene ruke, gleda u osmrtnice rasute po stolu, i ne osvrcuci se odgovara:
- Zar je jutros nekom do radanja?
Ulazi drugi. Stize iz susjedne sobe u kojoj tinja vatra u limenoj peci. Smijem se i kazem:
- Hristos se rodi!
On me gleda umorno. Rukom mi pokazuje papire koji su tokom noci stigli na redakcijski stol, i u
poluglasu odgovora:
- Bas se rodi?
Onda sve troje sutimo. Onaj kojem se jos ne mogu sjetiti imena, lupka olovkom po jednoj osmrtnici.
Drugi trlja koljena, gleda nas i kaze:
- Niski ili visoki start? Niski ili visoki?
Izlazi iz sobe i ne sacekavsi odgovor na pitanje koje ionako nisam shvatila. Ni onaj se drugi, sudeci po
izrazu njegovog lica, ne sprema da odgovori. Uporno lupka olovkom.
Listam papire sa stola, a iz prstiju mi cili toplota koja se u tijelu nakupila dok sam trcala od kuce.
Trljam ruke, jedu od drugu. Na papiru koji uzimam, pise:
- Juce je u Parizu umro slavni baletan Rudolf Nurejev, u pedeset cetvrtoj godini.
- Umro Nurejev!
- Zar je nekome do umiranja?
- 26 -
Osvrcem se da vidim ima li nekoga drugog u sobi. Samo ovaj kojem se ne mogu sjetiti imena! U
prolazu do malog redakcijskog toaleta vidim oglasnu plocu i na njoj ceduljicu koju je neko ostavio prije
nekoliko dana.
- Molimo gradane ili medicinske ustanove koje imaju lijek UDANFEN za epilepsiju da ga hitno dostave
na portirnicu RTV doma za S. Dugarica.
Preko lijevog gornjeg coska ogledala u toaletu, neko je od juce zalijepio slicicu junaka animiranog
filma. Velike ruzicaste usi i isplazen ljubicasti jezik. Ovakve su se slicice u vrijeme dok grad nije bio
opkoljen, pakovele i prodavale sa zvakacom gumom. Djeca su ih sakupljala i lijepila u albume. Ispunjen
album se slao u tvornicu slatkisa, i odatle bi, nakon petnaestak dana, stizao paket pun cokolada, bombona
i zvakacih guma. Djecaku je cini mi se, nedostajala bas ova slicica da bi sasvim ispunio album. Slicica broj
dvadeset devet. Jos se sjecam. Kad bih uspjela slicicu sa ogledala donekle odlijepiti, na poledini bih nasla
broj. Ispod kreature sa ruzicastim usima i ljubicastim jezikom neko je cijelom sirinom ogledala, plavim
flomasterom ispisao: zanimacija! U redakciji nema zena koje imaju obicaj pisati ruzem za usne po
ogledalu. Ali ima momak iz sportske rubrike, s velikom bradavicom pored desnog oka, koji povremeno
ostavlja ovakve znakove na ogledalu u toaletu. Prekjuce je u kulturnoj rubrici objavljen tekst u kom pise
da u opkoljenom gradu zivimo susti postdiznijevski svijet. Zavrsne recenice su prije odlaska u stampariju
glasile. Zavrsni potez je milost granate, tog krajnje radikalnog oruda u dekomponiranju svijeta. Nakon
njenog dejstva ni poslovicno svemocna animacija ne uspijeva rastavljeno sastaviti. Neko je u stampariji
rijeci animacija dodao slovo z te je potpisnica ovog teksta, kad je otvorila novine, tamo zatekla poslovicno
svemocnu zanimaciju. Vijest je prosla kroz redakciju kao katastrofalni pozar. Kao greska od cijeg
ispravljanja zavisi sudbina opkoljenog grada. Vrhunac je nastupio nakon sto je momak iz sportske,
iskoristivsi trenutak kad je uzrujana autorica sudbinskog teksta bila prisutna u prostoriji, kolegu do sebe
najozbiljnije upitao:
- Kako se zvase junak onog zanimiranog filma...
Prisutni tvrde da su se kulturnjakinji od bijesa rasplakale ogromne naocale, znak njene »poslovicno
svemocne hladnokrvnosti«.
Ruzicasti junak mi i dalje plazi svoj ljubicasti jezik. Gledam ga uporno. Zahvalna sam ruci koja ga je tu
zalijepila. I onom zlocestom momku iz sportske. Njegova slova mi titraju pred ocima. Ljubicasti jezik
njihovoj boji daje dodatnu snagu. Pomazu mi da izdrzim ne spustajuci pogled.
Necu ga spustiti. Cak ni do visine mog lika koji je tu negdje, izvan domasaja direktnog pogleda.
Osjecam bol u prsima. Struja koja je krenula iz dubine grudi, najzad stize ka povrsini, ka dvjema vrelim
tackama iz kojih svaki cas treba da procure tanki, mlaki mlazovi.
Necu spustiti pogled. Niti cu dlanovima iskusati da li je tkanina na mojoj odjeci, tamo u visini prsa
zaista vlazna. Ponekad, zbog velikih a neizrecivih razloga, moras vjerovati svojoj utrobi, ne samo ocima.
KAKO SMO UBILI MORNARA
1.
Ako ga upozorim, reci ce da je to sitnicavost koja me je nedostojna. Zazmirit ce i reci, kao da govori o
nekom ko nije u sobi:
- Evo, brojat cu do tri da zaboravim. Kao da nista nije rekla. Jedan, dva, tri. Zaboravljeno!
Ucinio je ovako kad sam ga opomenula da po kriskama kruha maze suvise debeo sloj margarina; kad
sam glasno primijetila da je razdijelio skoro cijeli sadrzaj paketa kakve u ogranicenom broju, povremeno
dobijaju stanovnici opkoljenog grada. Nama je ostavio samo kesicu zelenih mentol-bombona. One me,
rekla sam mu jednom, podsjecaju na moju davno umrlu nanu, plavooku i nikad gladnu majku moje
majke. Preostala nam je, doduse, kartonska ambalaza paketa. Mada dobro gori, necemo je izloziti. Natpis
na njoj i popis sadrzaja mozda jednom nahrani neku buducu pricu.
- 27 -
Zazmirio je i brojao do tri kad je primjetio da... ali ovo necu reci. Mozda time, kad mine stid, nahranim
neku oporu pricu. Za sada, neka je zaboravljeno.
Soba je izgubila oblik kutije. Svjetlost tanke svijece ne dopire do njenih uglova. Stvorila je mutan,
nepravilan oval koji se lijeno pomjera kad nenadana struja vazduha odnekud dodirne sicusni fitilj. Nad
nama je prozirna, drhtureca opna. Ovi malobrojni predmeti preliveni mutnom svjetloscu, i nas dvoje,
cinimo unutrasnjost dzinovskog paramecijuma. Njegovi smo organi koji ujednaceno pulsiraju, ali se ne
doticu. Je li paramecijum ona jednocelijska zivotinjica prozirne opne koju smo gledali pod skolskim
mikroskopom? Vrskom igle dotaknes kap u kojoj lebdi i ona se lijeno povija. Sad u opkoljenom gradu, u
kom nocas ne padaju vatrene kugle i ne oglasava se fijuk metaka ispaljenih s onu stranu obruca, lebdi
hiljadu ovakvih opni. Ljudi u njima sute. Uplaseni, umorni ili ravnodusni - sute. I osluskuju. Nadaju se
snu. Treba da ih svlada i postedi gluhog bdijenja.
On je veceras zapalio pet cigareta i svaki put kresnuo novo palidrvce. Ugaseno palidrvce odlozi u
tanjuric sa svijecom. U pepeljari su opusci i tanka crvena vrpca skinuta sa kutije sa cigaretama.
- Zasto to radis?
Slutim da san jos dugo nece stici. Ali, dok izgovaram ovo pitanje i samoj mi se cini nedostojnim.
Ne odgovara.
Sad vec imam razloga za ljutnju i za rijeci.
- Zasto to radis?
Svejedno mi je sta je dostojno, a sta nedostojno. On me gleda i cini pokret rukom, kao da skida
nevidljive slusalice sa usiju. Na trenutak ce ih odloziti i meni, nestrpljivoj, pokloniti paznju.
- Sta... radim?
- Pripaljujes cigarete sibicama!
- A cime bih?
Sad je vec spreman da sasvim odlozi nevidljive slusalice. Zainteresiran je da sazna nesto novo,
necuveno. Ocekuje da mu kazem gdje sunce moze izlaziti osim na istoku. Da putem kojim prolazi svaki
dan, dnevno pogine jedan covjek - to vec zna.
- Svijecom! Znas i sam da nemamo dovoljno sibica. Tesko ih je nabaviti. Kad vec gori svijeca, pripaljuj
njom cigarete.
Vec je previse rijeci u nasoj gluhoj opni. Ovako slozene i izgovorene, sve su nedostojne. Bez njih, bili
bismo dva organa koja ujednaceno pulsiraju dok ih, nijeme, ne savlada san.
On me gleda kao da je stao pred blesavo dijete koje nista ne shvata i sve mu treba potanko
objasnjavati.
- Ne mogu!
- Sta... ne mozes?
- Pripaljivati cigaretu svijecom!
- Zasto?
- Svaki put kad to neko uradi, negdje u svijetu umre neki covjek.
- 28 -
Da je ovo izgovorio pri dnevnoj svijetlosti, ili da u sobi svijetli sijalica, nasmijala bih se. Volim kad je
soba osvijetljena kao operaciona sala. Tada bih se cak sjetila i nekih filmskih slika u kojima On svijecom
koja obasjava veceru za dvoje pripaljuje cigaretu. Prvo Njoj, zatim sebi. Sve vrijeme gleda Nju u oci i
publika iz mraka uzdahne jednoglasno i duboko.
Uostalom, ma sta radio, svakog sekunda u svijetu umre bar jedan covjek. Postoji i neka hladna
statistika koja govori o tome. Tamo je, u knjigama do kojih ne dopire svjetlost svijece. To je razlog sto me
njegov odgovor odjednom i nenadano pocinje obavezivati kao sveto pravilo izgovoreno nevoljnom
iskuseniku na uho.
2.
Mozda mu jednom prospem na dlan sva ova palidrvca i kazem:
- Evo koliko si ljudi postedio umiranja!
Tada nece padati usijane kugle po opkoljenom gradu i ljudi u njemu nece ginuti sa sicusnim komadima
vrelog zeljeza u tijelu. Umirat ce opet od bolesti i starosti. Svijetlit ce opet sijalice i niko nece biti primoran
da cigarete pripaljuje svijecom. Bit ce toga jos samo u filmskim slikama.
Vec tri dana skupljam posvecena palidrvca. Odlazem ih u ispraznjenu kutiju Solea kreme. Na njoj pise:
Vsebina 250 ccm. A i da ne pise, mogu po njenoj velicini pretpostaviti da moze primiti jos stotinjak
palidrvcadi. Poneko promakne i u pepeljaru. Isceprkam ga ujutro ispod opusaka. Jagodice kaziprsta i
palca mi poslije toga cijeli dan zaudaraju pa se djecak mrsti kad mu dotaknem vrh nosa.
Palidrvca koja odlozi uz tanjiric sa svijecom ne smrde. Cak prija blago razdrazujuci miris fosforne
glavice, preostao i nakon sto je sagorila. Kad skinem poklopac sa limene kutije i brojim palidrvca, osjecam
samo preostali miris kreme. Slatkast je, kao dezodorisana ljetna zenska pazuha. U njima, scucurene,
pocivaju spasene duse. Za sada ih je dvadeset i pet. Kad zatvorim kutiju, ozive. Osluskujem im sumove
dok mi kutija pociva na dlanu. Dvadeset i pet spasenih dusa pociva mi na dlanu. Danas je u opkoljenom
gradu od jedne vatrene kugle (stigla je sa tamnog brda na koja su se ispeli zli ljudi) poginulo petnaest
ljudi. Njih niko nije htio da spase. Sutra cu im lica vidjeti u novinskim osmrtnicama. A ove spasene duse,
na mom dlanu? Koliko su one stare? Kakva lica imaju? Koliko je dobra u njima? Znaju li da negdje na
svijetu postoji opkoljeni grad i u njemu cuvari njihovih zivota?
3.
Saznala sam otkud mu ovo sa svijecom i cigaretom. Jutro je bilo mirno ali kao ukleto. Tada nasumice
posezem za knjigama na polici. Otvaram ih, ovlas listam, odlazem... Iz jedne je knjige ispao neki stari
racun. Na stranici s koje je skliznuo, u posljednjem redu, pise da svaki put kad cigaretu pripalis svijecom,
negdje u svijetu umre mornar. Ovo je knjiga Darija Dz., naseg bivseg susjeda. Pusio je mnogo i cigaretu
pripaljivao jednu na drugu. Sada je Dario Dz. negdje u svijetu. A mornari su u nekoj luci, negdje na moru,
na nekom brodu, u nekoj luckoj krcmi, u nekom naplacenom zagrljaju neke lucke dame... Ima li ih tamo
gdje danas zivi Dario Dz.? Uostalom, da danas piscu poturis njegovu davno objavljenu recenicu, mozda se
ne bi ni sjetio da je njegova.
Kao u onom filmu... zvao se Noc? Zena i muskarac izlaze iz kuce nakon duge i puste noci koja ih je
ucinila strancima. Sjede na travnjaku. Svice. Ona iz torbice vadi neko staro pismo. Cita ga glasno.
Naglasava svaku recenicu. Ljubavne izjave, rijeci njeznosti, predane zakletve, prizivanje vjecnosti... Kad
sklopi pismo, vrati ga u torbicu i pogleda upitno muskarca. On pita:
- Ko ti je to pisao?
- Ti!
Darijevo »negdje u svijetu« je sad Amerika. Svako ima svoju muku, makar i nije u opkoljenom gradu.
Ali, ne mora misliti o sibicama i svijecama. Moze ukljuciti deset sijalica i od sobe naciniti bljestavu
- 29 -
operacionu salu bez mutnih uglova koji nagrizaju prostor i u njima se gnijezde mucna pitanja. Cigarete
pripaljuje upaljacem. Prvu jutanju upaljacem, a onda tokom dana cigaretu od cigaretu. Kad potrosi
upaljac ili ga izgubi, kupi drugi. Moze svaki put izabrati novu boju i oznaku. A nama je ostavio sve
mornarske duse. Svu njihovu tezinu je svalio na nase umorne duse koje vise ne stedi ni san.
- Znas li Darijevu adresu u Americi?
- Kojeg Darija?
- Pisca Darija, Darija pisca.
- Pisca? Ne znam. Sto ce ti?
- Onako.
4.
Jutros sam u limenu kutiju odlozila samo tri palidrvca. Sva tri smrde na opuske. U kutiji ima jos
slobodnog prostora. Kad je prebacujem iz ruke u ruku, iz nje dopiru vedri zvuci, zvuci sicusnih dusa koje
se klizu i lako sudaraju. Uzivaju u gubitku tezine. Djecak je, kad me je juce vidio kako se igram kutijom,
rekao:
- Sad si ti dijete. Imas zvecku. Bas ruznu zvecku imas.
Sad moram imati i drugu kutiju. Dok ne nadem bolju, posluzit ce ispraznjena kutija u kojoj su nekad
bila duga, debela palidrvca sa zutim fosfornim glavicama. Pise: Budapest. Bila sam jednom u tom gradu
ali se gradevine sa slike ne sjecam. Nije ruzna. Ali zbog nje ne bi vrijedilo ponovo putovati u taj grad.
Ova ce se kutija uskoro raspasti. Vec je iskrzana po ivicama. Za sada, u njoj pociva parafinska kuglica.
On ih, dok sjedimo uz svijecu, napravi po tri ili cetiri tokom jedne veceri. Prstima prihvati parafin koji
curi. Mora da mu tada prija vreli dodir, nedovoljan da opece, a sasvim dovoljan da prohladnu sobu ucini
prisnijom. Dio parafina sklizne na tanjiric. Od onog sto preostane izmedu prstiju, on jagodicama palca i
kaziprsta oblikuje kuglicu. Napola oblikovanu je spusti na dlan i valja kaziprstom druge ruke. Uzme moju
ruku, prihvati je u zglobu, na dlan mi spusti kuglicu, vec sasvim ohladenu i glatku. U njoj nije preostala
cak ni kratkotrajno primljena toplina njegovog dlana.
Kuglicu na mom dlanu opet dodiruje kaziprstom. Osim lakog golicanja parafinske kuglice, sad osjecam i
dodir jagodice njegovog prsta. Ujutro pokupim parafinske kuglice sa stolica i odlozim ih u teglu na cijoj
naljepnici pise Kompot svetsky. Ispod prve rijeci su nacrtane dvije modre sljive. Kad skupim mnogo
kuglica, pretopim ih u usku svijecu.
Jutros sam, medutim, parafinsku kuglicu, jednu, odlozila u onu kutiju na kojoj pise Budapest. Desilo
se!
Nista narocito nije prethodilo. Dan nije bio narocit. On je stigao kasno. Bez znakova narocitog umora.
Vec je ona gluha opna bila u sobi. Oko ponoci je uzeo cigaretu iz poluprazne kutije, prinio je ustima i prije
nego je usne odvojio jednu od druge, ucinio je grimasu koju ljudi prave kad ih svrbi nos, a ruke su im
zauzete. Donju vilicu pokrenu ka gore i usne krenu ka vrsku nosa. Gornja usna, smijesno napucena,
dodirne nos. Nista narocito.
Ne sjecam se niti jedne filmske slike sa glumcem koji to radi prije nego nekoga ubije.
Desnom je rukom posegnuo za svijecom. Podigao ju je zajedno sa tanjiricem za koji je prionula
sirokom parafinskom stopom. Na tanjiricu je slika rokoko dame, u tri boje. Sivo, ljubicasto, zlatno. Dama
sjedi u ljuljacki i dugi je luk dijeli od kavalira koji ju je, valjda, odgurnuo pa sad ceka da mu se vrati.
Parafinska stopa krije dio slike. Ne nazire se dio daminog lica. Vidi se perika, komicno ukovrcana. I
- 30 -
damine noge. Obojene su u ljubicasto i sivo. Stopala su odmaknuta jedno od drugog i na njima se
kocopere uske cipelice. Zlatne cipelice rokoko dame. Kad je slika sasvim otkrivena i u sobu dopire dnevna
svijetlost sve djeluje nekako drukcije. Liseno boje i dogadaja.
Svijeca u njegovoj ruci je prinesena vrsku cigarete. Niz tanko stablo slio se parafinski mlaz iz
udubljenja koje okruzuje fitilj. Pokrio je daminu lijevu nogu. Neko se vrijeme ispod prozirne parafinske
barice nazirala, sve dok se ona nije ohladila, ukrutila i postala neprozirna zakrpa. Zabavljena daminom
nogom zaboravila sam mornara koji je stajao na palubi broda na putu sa jednog na drugi kontinent.
Sirokim je palcem natiskivao duhan u lulu. Okrenuo je leda vjetru. Kresnuo sibicu? Prinio ju je luli. I pao.
Kao pokosen. Kao kad igrac pionom kvrcne drugog igraca i ovaj mu vise ne stoji na putu.
5.
On pusi. Tri dana i dvije noci je bio odsutan. U opkoljenom gradu muskarci imaju obaveza zbog kojih
mnogo izbivaju iz kuce. Da li da mu kazem da je noc prije posljednjeg izbivanja ubio jednog mornara?
Reci cu mu. Sutradan cu mu reci:
- Ispruzi ruke. Dlanovima prema gore.
Spustit cu mu na lijevi dlan limenu kutiju, na desni kutiju u kojoj su nekad bila duga palidrvca.
Odmaknut cu se i reci:
- To su duse koje si postedio i jedna koju nisi.
Hoce li osjetiti njihovu razlicitu tezinu?
Boze, kako u ovim dzinovskim paramecijumima, u njihovim gluhim opnama, rijeci i igre sticu tezinu
koju jutrom treba zaboraviti.
- Daj mi cigaretu!
- Od kada pusis?
- Od veceras... eto.
Lako potresa kutiju i iz nje klizi jedna cigareta. Prihvatam je prstima desne ruke, lijevom podizem
svijecu i tanjuric. Parafinski mlaz curi niz usko stablo i u trenu nestaje i druga noga rokoko dame. Viri tek
vrh jedne cipelice, ne veci od uboda iglom.
Dama je sasvim zagusena parafinskom stopom. Uostalom, i njen smijesni klavalir koji je ceka da mu se
u luku, na ljuljacki vrati... Evo je nestao. Njihova koketna igra pritisnuta je sada krutom parafinskom
stopom.
Sad smo spokojni. Bar koji trenutak. Nevjesto udisem duhanski dim i kasljucam. Nema vise mornara
ciji zivoti i duse zavise od nasih sitnih postupaka i odluka, umora i zaborava. Nema kavalira i dama cija je
igra u nasim rukama. Nas dvoje sami, iscekujemo san. Danas su opet ginuli ljudi u opkoljenom gradu.
Mozda njihova imena i slike u osmrtnicama, jednom nahrane neku buducu pricu. Kao parafin koji oblikujes
u kuglicu pa je ohladenu spustis na neciji otkriveni dlan.
Necu bacati one dvije kutije. Necu ih isprazniti. Ostavit cu ih negdje, u nekom od mracnih kutova koji
nagrizaju cetvrtasti oblik sobe. Hocu li jednom, kad sve opet bude bljestavo osvijetljeno, na njih naici?
Hocu li upitati:
- Ko je ovo ovdje ostavio?
- 31 -
Hocu li znati reci:
- Ja!
SMRT U MUZEJU MODERNE UMJETNOSTI
- Kako biste zeljeli umrijeti?
- Sta... kako bih?
- Pise: how would you like to die?
- Umrijeti?!
Pod papir na koji zapisuje moje odgovore podmetnuo je Timesov Atlas svjetske povijesti. Ovako ga
koristimo kad pisemo nocu. Djecak ga lista kad padaju granate.
Ceka moj odgovor i gleda moju ruku koja pociva na krilu. Podsjeca ga, rekao mi je juce, na sicusnu
bebu. Previjena je, presvucena, i spokojna. Na stolicu izmedu nas lezi moja fotografija. Snimljena je
ispred rusevina stare bolnice. Fotoreporteri koji stizu u opkoljeni grad rado snimaju rusevine. Ruka kojom
pisem mi je jos uvijek bila neozlijedena ali sam je duboko zavukla u dzep. Uvukla sam vrat i uzdigla
ramena, kao da mi je hladno ili neugodno. Cini se da izlazim iz fotografije. Ili se to kaze: silazim?
- Dakle, kako bi zeljela umrijeti? Kako biste zeljeli umrijeti?
Pozuruje me tudim pitanjem, kao konobar ili prodavac koji opsluzuje neodlucnu musteriju. Nedostaje
jos obracanje sa gospodo. Pitanja su mi dostavljena prije petnaest dana. Odlagala sam da odgovorim na
njih, dan za danom. U meduvremenu mi se desilo ovo sa rukom. Tako on sada mora da zapisuje moje
odgovore. Svoje je predao jos prije dvanaest dana.
Ovakve je upitnike dobilo jos devedeset osam stanovnika opkoljenog grada. Prije nego stignu do
pitanja kako biste zeljeli umrijeti? odgovaraju sta je sreca, cega se boje, gdje bi zeljeli zivjeti...
Ovo podsjeca na ispovjednike-svescice u koje se upisuju djevojcice i djecaci, a svrha im je da upitane
ohrabre, ne bi li priznali u koga su zaljubljeni. Ali, ovdje ne pitaju u koga si zaljubljen nego - kako bi
zeljeli... voljeli... umrijeti.
Odgovori ce se, ilustrirani nasim fotografijama, stampati u luksuznom casopisu sa sjajnim koricama.
Dio tiraza bit ce pohranjen u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.
Sta hoce od nas? Nesto kao oni ljekari koji izliju dvije-tri kapi mastila po papiru i pitaju pacijenta:
- Na sta lici ova mrlja? Sta vidis pred sobom?
- Nista!
- Sta... nista?!
- Nista ne vidim!
- Ne pita te se sta vidis i sta ne vidis, nego kako bi zeljela umrijeti... ili, voljela umrijeti. Evo ti, pa
sama prevedi kako hoces!
Zna za moju nelagodu pred prodavacicama i sad namjerno podrazava njihov glas ne bi li me pozurio. U
ormaru lezi par cipela koje nikad nisam obula, osim onda kad sam ih isprobavala u prodavnici, prije cetiri
godine. Dok sam stajala pred ogledalom, uhvatila sam u njemu pogled prodavacice koji me je unaprijedio
- 32 -
u osobu od cije odluke zavisi sudbina pitomaca Doma za sirocad. Imala je velike naocale, visoko
podignute, do samog korijena nosa. Stakla u njima nisu djelovala kao ona sa dioptrijom, vec kao dva
prozorska okna, netom oprana. Iza njih su izvirivale mrzovoljne bliznakinje.
- Dakle, gospodo, jesmo li se odlucili? Cekaju me druge musterije!
- Kod Kristine Vercek!
- Koje Kristine?
Muskarci nisu citali rubriku koja je godinama, svakog utorka, izlazila u lokalnim novinama. Gospoda
Kristina Vercek, diplomirani kozmeticar, vanredni predavac Vise kozmeticarske skole, bila je omiljeno
stivo mojih redakcijskih kolegica. Ja sam rubriku Biseri moje kozmetike citala rijetko i nezainteresirano,
sve dok u tri uzastopna teksta nisam primijetila recenicu koja se ponavlja.
- Opce je poznato da svi zelimo dugo zivjeti, niko stariti.
Lektorka je rijec opce jednom izmijenila u opste. Ali, cetvrti sam tekst zeljno iscekivala iz sasvim drugih
razloga.
Iscekivana je recenica ovaj put bila izmedu obracanja Drage moje citateljke i savjeta Jedna kasika
zobenih pahuljica, prethodno samljevena u rucnom mlinu za kafu... Da li je u onoj jedinoj vaznoj recenici,
rijec opce postala opste, nisam primijetila. Ne sjecam se da sam primijetila. Ja sam tad, naime, ocekivala
i, eto, dobila poziv!
U petak sam ucinila sve da me u redakciji odrede kao dezurnu za ponedjeljak, dan kada portir donosi
ruzicasti koverat i u njemu tekst Kristine Vercek. Zapravo se i nisam morala truditi oko te dezure jer je
kolegica spremno prihvatila zamjenu. Namjeravala je tako produziti vikend odakle ce mi (coknula je
usnama dok mi se zahvaljivala) donijeti nesto slattttko ...ccc... slatttko! Odgristi prste!
U ponedjeljak sam sjedila u pustoj redakciji i odazivala se pozivu koji je bio samo meni upucen. Rijec
stariti sam premazala korekturom. Otvoreni ruzicasti koverat je lezao na redakcijskom stolu i mirisao na
opore tinkture kakve sam kao dijete voljela posmatrati doticuci staklenke u kojima su bile pohranjene;
tamo u vjestackim svetlom osvetljenoj laboratoriji, prostoriji bez ijednog prozora, kamo me je nakon
dugih i upornih moljakanja, odvodio moj otac. Kako je samo njegova strogost i hladan izraz lica tamo
postajao nesto sasvim drugo. Radna maska carobnjaka. Ali, moj otac nije pravio kozmeticarske tinkture;
nadgledao je smjese i boje u proizvodnji porculana. Ipak se nisam dala zbuniti mirisom ruzicaste koverte.
Namaz korektorom je vec bio suh i ja sam po sloju ispod kojeg je pocivala rijec stariti crnom olovkom
ispisivala rijec umrijeti. Nisam se osjecala kao lektor koji opce prevodi u opste ali ni kao lopov sa cudnim
predmetom interesa. U polusapatu sam ponavljala umrijeti, onako kako je moj otac, nadnesen nad
tinkture, saputao formule pohranjene u knjige cudnog, oporog mirisa.
Iz dubine, iza betonskih pregrada i zidova, odgovarao mi je tek postojani huk stamparije. Nije se ovaj
put mijesao sa zamorom glasova iz susjednih soba. Trajao je u mom uhu cak i onda kada je kroz naglo
otvorena vrata svom silinom svog krupnog tijela hrupio redakcijski veseljak i gromkim glasom upitao:
- Pises nesto za... odgristi prste? Nesto slatttko...ccc?
Sutradan je telefon u redakciji zvonio vec u 8 i 30. Tad su tamo oni koji pokusavaju izbjeci neku kucnu
mukicu (izraz krupnog veseljaka) ili oni, koji kao ja ovaj put, ocekuju vazan poziv.
Na liniji je, naravno, bio glas gospode diplomiranog kozmeticara, vanrednog predavaca Vise
kozmeticarske skole i uvazene saradnice lokalnog lista s tradicijom njegovanja kozmeticarske tematike -
sve u glasu gospode Kristine Vercek. Odmah sam se izvinila u ime redakcije i objasnila da se greska,
vjerovatno, potkrala, u stampariji. Ali, ona kao da je zvala zbog drugih razloga. Sopranom mi je izdiktirala
kakav tip koze imam; upozorila me, zrelim zenskim altom, na podocnjake; i, najzad, nesumnjivim
baritonom, zavrsila:
- 33 -
- Onda gospodo, ocekujem vas sutra. Tacno u osamnaest casova. Zapamtili ste adresu? Pazite, na
cetvrtom sam katu, a stubisna rasvijeta ne radi!
Moje da nije uspjelo preteci metalno klik u slusalici.
Do vrata na kojima svetluca fluorescentna plocica sa natpisom dipl. kozmeticar, K. Vercek stizem kroz
dugo i mracno stubiste, u dva navrata pokolebana i spremna da odustanem, ne odazvavsi se pozivu.
Osoba koja mi otvara vrata ima jaku, tamnu nausnicu.
Ne tako davno je citateljkama poklonila cak tri savjeta kako se depilira maljavo zensko lice. Ali, brcici
vanrednog predavaca vise kozmeticarske skole me se nisu dojmili kao obucareve poderane cipele.
Podsjetili su me, ti fini brcici, na necije zenske likove (moj prijatelj pisac koji kaze da ne vidi vec slusa
lica, tvrdi da likovi uopce i ne postoje). Mislim, cini mi se, na likove M. Pavica. Cesto imaju brkove i
ponosno ih nose, ponekad cak i u svecane kike splicu.
Ali, ovo je bila scena iz mog zivota (mozda ni zivot pa ni moj ne postoji?) i na nju je bilo tesko
primijeniti razloge literature.
Ali, sta je - tu je, stala sam ispred osobe, nesumnjivo gospode, koja je imala jace izrazenu nausnicu.
Ponosno ju je nosila, kako kad se ukazala iza zatvorenih vrata, gdje onoga ko je ugleda iz stubista
zaslijepi jaka unutrasnja svijetlost, tako i u sobi, improviziranom kozmeticarskom salonu, gdje u punoj
svjetlosti oko razabire najsitniji detalj.
Ponosno mi je ponudila i svoju brosuru Biseri moje kozmetike. Ne cekajuci da se osmijeh ispod
ponosne nausnice hladno ugasi, kako to biva kod razbudenih carobnjaka, odmah sam pocela kopati po
torbici i novcaniku. Ali je Kristina Vercek naglo sklopila svoj osmijeh, kao laku lepezu. Jer, vrijeme
neumitno tece u ovom salonu kamo dolaze one koje hoce dugo zivjeti ali ne stariti... umrijeti?
- No, poslije cemo o knjizi. Prvo kompletan tretman!
- Bojis li se ti smrti?
- Ne bojim!
On lupka olovkom po poluispisanom papiru i Atlasu svjetske povijesti pod njim. Tjesi me ili pozuruje?
Ali, ja se ne bojim. Ipak, htjela bih mu reci za onaj strasan osjecaj da kasnim... da sam pretecena i
gubim osjecaj prisutnosti. Ni tamo si, ni ovamo. S nogama koje se klate. Kao onog davnog dana, dok sam
cekala majku. Kroz mracno stubiste smo stigle do vrata sa mesinganom plocicom. Na njoj je, valjda,
trebalo biti izgravirano Dentista... Visoki muskarac u bijelom mantilu je otvorio vrata i sirokim pokretom
ruke pokazao majci u pravcu gdje je ona nakon samo dva-tri koraka nestala. On je usao za njom i druga
su se vrata za razliku od onih teskih, besumno zatvorila. Ja sam ostala u cekaonici, stijesnjenoj izmedu
dvoja vrata. Sjela sam na plasticnu stolicu i neko vrijeme uzalud pokusavala da ne klizim niz njenu
povrsinu. Oslonila sam se svom tezinom i najzad uspjela. Prelistavala sam ilustrirani casopis koji je majka
kupila na dolasku ovamo. Bio je pun fotografija djevojaka sa bujnom kosom, zacesljanom od lica. Sklopila
sam ga, rukama pocela dodirivati kosu i onda naglo savila gornji dio tijela ka koljenima. Ispod koljena
sam nazirala noge. Klatile su se ne doticuci zute vinas-plocice. Na stopalima - uske cipelice sa modrim
satenskim masnicama. Odjednom je na svijetu postojao samo njihov jednostavni, uporni pokret. Lijeva
masnica, pa desna masnica, lijeva, pa desna... dvostruko klatno.
Ka stolici, od stolice, ka stolici, od stolice.
Zacuo se prodoran zenski vrisak.
Nisam zeljela pobjeci. Niti sam osjecala sazaljenje. Cak ni onaj sebicni osjecaj koji dijeli srecne od
nesrecnih, zdrave od bolesnih, zive od mrtvih. To se ne desava meni, pomislimo kad se vracamo sa
- 34 -
pogreba. Blatnjave cipele otiremo o travu, vrat uvucemo izmedu ramena, sake skupimo u pesnice i
porinemo duboko u dzepove.
Nista od svega toga! Osjecala sam tek uzas bica koje jos nije savladalo tesku i konacnu obavezu. Da
kazem: kao ucenik koji bulji u slozen zadatak a svi su ostali ispisali zadacnice i napustili ucionicu... bilo bi
nedovoljno i mlako. Nedoraslo uzasu djevojcice cije se noge klate.
- Onda djeco, ko ce prvi primiti vakcinu. Hajde da vas vidim.
Nasmijana, lijepa mlada zena sa bijelom kapicom uglavljenom u krutu frizuru koja se zlatasto
presijava, gleda iznad nasih glava.
- Ja!
Ne znam da li sam vec tada bila prerasla one uske cipelice, ali se sjecam da sam, prelazeci kao lunatik
cijelu duzinu prostorije, jednom rukom zavrtala rukav na drugoj.
Pred iglu sam stala sa tankom, golom misicom cija je blijeda koza bila lako najezena. Odlicna je ali
nekako odsutna... cula sam jednom kako majka prenosi ocu ono sto joj je o meni rekla uciteljica. Neka u
tome bude razlog sto sam, javljajuci se da prva primim vakcinu, presutala da je majka, pethodno
obavijestena, porucila uciteljici (sve je pisalo na ceduljici koja je bila skrivena u mom dzepu) da vakcinu
ne smijem primati jer sam godinu dana mlada od ostalih u razredu, i imam alergiju...
Tako sam pretekla uzas iz cekaonice sa zutim vinas-plocicama. Sutradan sam imala ruku cija je misica
podsjecala na unutrasnjom vatrom napuhan duguljasti balon. Koliko me je boljelo, koliko je sve to trajalo,
i koliko sam prijekora u vrucici cula... vise nije vazno, niti se sjecam. Samo znam da sam nakon duzeg
izbivanja, u ucionicu usla ponosna. Prisutna! Cak i ne trazeci potvrdu ovom osjecaju u pogledu uciteljice
ciju boju ociju ne pamtim, ali pamtim guste crne siske nad njima.
- E sad moje dame, koja ce prva?
Gospoda Kristina Vercek stala je izmedu dva lezaja. Na lijevom sam ja, na desnom mlada zena koja je
stigla dva-tri minuta poslije mene i unijela u sobu miris nepoznatog parfema.
Vlasnica ponosne nausnice stoji izmedu nas dvije. U desnoj ruci drzi vlaznu kozmeticarsku masku, i
ceka da odlucimo na cije ce je lice prvo spustiti.
- Ja!
Zena s druge strane nije mogla znati da je ovo prisvajanje prvenstva vise posljedica jednog davnog
dogadaja, nego zurbe. Ipak mi je, kad sam se osvrnula, uzvratila izrazom savrsenog razumijevanja.
Gledamo se onako kako se gledaju svijetla i tamna zena, svjetlokosa i tamnokosa, kako se nikada ne
gledaju zene koje su jedna drugoj podvarijanta i podvrsta. Gledamo se kao zene u porodiljskoj sali, svaka
sa svojim cedom u sebi.
Iz salona Kristine Vercek sam izasla u prohladno, ljubicasto vece, ali mi je koza bila zazarena zbog
kompletnog tretmana. U salonu je ostala maska i pod njom lice tamne zene. Tijelo joj je bilo ispruzeno
kao lezeca figura na sarkofagu.
Opet sam postala neredovan citalac rubrike Biseri moje kozmetike. Brosuru koja je krunisala kompletan
tretman i utrostrucila cijenu boravka u salonu autorice, nisam citala. Poklonila sam je koleginici koja se sa
produzenog vikenda vratila kao leptirica, ali bez obecanog poklona. Kad je grad opkoljen, protjerali su je
iz njenog stana, s onu stranu obruca. Stigla je bez icega u rukama i dzepovima. Od cipela, imala je samo
desnu. Preko noci je ostarila. Vise nije leptirica.
Lice tamne zene sam srela jos jednom.
- 35 -
- Zar ona ne lezi jos uvijek tamo, pod maskom, pomislila sam, ugledavsi je na aerodromu, u trenutku
kad je glas spikera najavljivao moj let.
Sjedila je sa trojicom muskaraca koji su nesto zivo raspravljali i sve vrijeme gledali u njenom pravcu.
Cak su se preko stola naginjali prema njoj ali ona nije uzvracala onom tipicno zenskom gestom uzmicanja.
Izmedu kaziprsta i srednjeg prsta je imala nepripaljenu cigaretu. Jagodicom palca je dodirivala gornju
usnu. Podbradak joj je bio priljubljen uz vrat. Kao da je iskusavala koliko moze saviti glavu, mirujuci pri
tome tijelom. I smjeskala se. Onako kako rade zene kad puste da muskarci govore, govore, govore. Onda
samo uzdahnu i kazu Molim. Spuste ruke s nepripaljenom cigaretom i jagodica palca mazno sklizne sa
ovlazene gornje usne.
Prolazim kroz dugi ostakljeni tunel. Stezem torbicu. Osvrcem se. Opet se gledaju tamna i svijetla zena.
Jedna zuri. Druga sjedi i smjeska se. Ima li iza ovog, Molim i uzdah.
Fotografiju ovog lica, uslikanog kao za pasos ili licu kartu, vidjela sam u osmrtnici, godinu dana nakon
sto je grad opkoljen.
Gledamo se. Sad: odsutna i prisutna dama!
Osmrtnica je obavjestavala da je mlada zena preminula u Rimu, nakon teske i kratke bolesti. Pod
ozalosceni su bila upisana tri imena. Kao kad umre neko iz onih rijetkih, gradskih porodica koje se
godinam tanje i cekaju da se konacno okupe s onu stranu i da se vise niko ne potpisuje kao ozalosceni.
Tri mjeseca poslije, opet isto lice u osmrtnici. Ovaj put fotografija slicna onima sto se vade iz
porodicnog albuma. Na jednom ramenu se vidi necija ruka. Lik je meksi i blazi nego na prvoj osmrtnici.
Kao da se osvrce u pravcu ruke koja joj je obgrlila rame.
Osmjehivala se kao ono vece kad su nam se pogledi sreli a izmedu nas je stajala ruka sa
pripremljenom maskom.
Osmrtnica je ovaj put obavjestavala da su njeni kremirani ostaci, prevezeni iz Rima, polozeni u
grobnicu na gradskom groblju Lav. Kao ozalosceni oglasavala su se dva imena. Jos samo dva i konacno ce
se okupiti.
On ponekad putuje iz opkoljenog grada. Za to trebaju specijalne propusnice. Putuje avionom-
transporterom koji leti za Anconu odakle se iz svih krajeva dalekog svijeta u opkoljeni grad salje hrana i
medicinska pomoc. Uz hranu i pomoc stizu fotoreporteri, i upitnici - slicni onom koji pita How would you
like to die?
Na aerodromu u Anconi, mora satima cekati na mjesto u avionu. Ali, dok ceka, on moze mnogo toga da
vidi. Vidi ljude koji dolaze, njihove razloge i nemanje razloga.
Covjeka koji je sve vrijeme cekanja sjedio izmedu dvije torbe, a na krilu stezao kutiju neobicnog oblika,
vidio je onaj dan kad je na let u opkoljeni grad cekao deset sati.
Kad je glas spikera, najzad, objavio let i imena deset od stotinjak prijavljenih putnika, one su dvije
torbe medu prvima stigle do vojnika koji provjerava propusnice i mjeri tezinu prtljaga. U opkoljeni grad,
osim tezine svog tijela, putnik smije unijeti jos trideset kilograma prtljaga. Dvije torbe nisu bile teze od
trideset kilograma, ali je vojnik koji ih je mjerio, ocito mrzovoljan, trazio da se uz njih na vagu prilozi
neobicna kutija. Pocela je tiha ali zustra rasprava, vojnik je bio sve uporniji i mrzovoljniji te je nastao
zastoj zbog kojeg se mrzovolja pocela prenositi i na ostalih devet putnika u redu. Neko se pazljivo
zagledao u onu kutiju, a onda je zbunjeno nesto dosapnuo prvom putniku do sebe. Uskoro je tihi sapat
prosao redom i okoncao se cudnom sutnjom. Samo je vojnik istrajavao u prvobitnom raspolozenju te se
ona kutija ubrzo nasla na vagi, stijesnjena izmedu dvije torbe. S njom je ukupan prtljag tezio nesto vise
od trideset kilograma. Prije nego je slavodobivi izraz vojnikova lica presao u glasnu objavu, ruka koja je
deset sati cekanja pocivala na cudnoj kutiji je vec otvorila prvu torbu i odatle nasumice izvukla veliku
limenku kompota sa ananasom i veliko pakovanje cigareta koje sadrzi deset kutija. Tezina je najzad bila
- 36 -
manja od dozvoljene. Mozda su cigarete bile nepotrebno izdvojene. Ali putnik vise nije gledao vagu i
vojnika. Zgrabio je svoje dvije torbe. U jednu od njih ubacio je onu kutiju.
Cudna kutija putuje ostaklenim tunelom koji vodi do aviona. Prah mlade zene koja je jednom lezala sa
moje desne strene, u kozmeticarskom salonu gospode Kristine Vercek, putuje za opkoljeni grad. Na ustrb
velike limenke kompota od ananasa! Ili na ustrb deset kutija cigareta.
- Bilo bi dobro ovako i zaspati, rekao je onaj dan, u kozmeticarskom salonu zenski glas. Moj ili glas one
zene? Svijetle ili tamne dame? Glas Kristine Vercek sigurno nije bio. On je iz soprana vec bio presao fazu
zrelog zenskog alta i postao bariton. Ali, ne moze biti ni da je bio moj. Jer, vec mi je na licu bila vlazna
maska i usne pod njom cvrsto stisnute.
Ali, kad jednom zades u prostoriji bez prozora, a punu tajanstvenih tinktura pohranjenih u staklenku
lijepih oblika, kad jednom oslusnes pustu prostoriju i postojani huk iza dalekih pregrada, kad osjetis laku
jezu koja se spusta iz potiljka niz kicmu dok se susi namaz korektora po vec ispisanoj rijeci... tad ipak
moze biti. Moze biti da je onaj glas ipak stigao iza stisnutih usana i da nije rekao zaspati nego umrijeti.
- Onda?
- Moram li?
- Sta... umrijeti?
- Ne... moram li odgovoriti na ovo pitanje?
- Ne moras. Ali, vec si na tri pitanja odgovorila kao i da nisi. Ne znam, ne mogu reci, ne razumijem
pitanje... evo ti pa sama pogledaj.
- Znam, znam... neka onda bude kako sam vec rekla: kod gospode Kristine Vercek.
- Ovo je namijenjeno ljudima vani. Oni ce ovo citati. Bojim se da ni ovdje niko, ili rijetko ko zna ko ti je
ta gospoda... rece li...Vercek? Ali, hajde da vidimo sta se iz toga da napraviti... kako to izgleda... Sta to
znaci...
- Ne znam tacno. Unutra si i vani si. I pokriven i otkriven. I ne vidis nikoga i tebe vide ali ti to ne
smeta... nekako...
- Da ti napisem: u snu?
- Moze. Kako si ti odgovorio?
- U snu...
Ponavlja moje pitanje kao eho ili mi potvrduje da je upravo tako i on odgovorio?
- Dobro, neka bude - u snu.
- Nemoj - neka bude. Poslije se predomislis a odgovor je vec u stampariji i to daleko, gdje ne mozes
zanovijetati i moljakati... onda cu ti ja biti kriv.
- Ne, bas sam to htjela reci... u snu... Ali, zar nisu mogli pitati kad zelis a ne kako zelis umrijeti?
- Mogli su da su tebe pitali. Ali nisu! Hajde dosta, vec je kasno.
Pise odgovor pored odstampanog pitanja. Sklapa papir i njime obuhvata moju fotografiju koja je lezala
na stolicu izmedu nas. Fotografija i odgovori su najzad u ruzicastoj koverti. On je zatvorenu, ovlas rukom
poravnava, kao da joj provjerava debljinu. Ostavlja je uz olovku i upaljenu svijecu.
- 37 -
- Da gasimo? Skoro ce ponoc.
- Idi ti. Ja cu brzo. Samo da...
On je vec u spavacoj sobi. Odnio je i Timesov Atlas svjetske povijesti. Mozda mi je, pozurujuci me,
iznudio nezeljen odgovor? Koverat je vec zatvoren.
Naginjem se glavom ka koljenima i gledam niz noge na cijim stopalima, ovaj put spustenim na tle
nema modrih satenskih masnica. Tek tople krznene papuce koje mi je donio iz Ancone nakon one prve
strasne zime u opkoljenom gradu. Sutra, cim on ode iz stana, potrazit cu u ormaru nenosene cipele,
kupljene prije cetiri godine.
***
Nekako u vrijeme kad smo dobili dva primjerka casopisa sa fotografijama i odgovorima stotinu
stanovnika opkoljenog grada (moja preko noci ostarjela kolegica-leptirica je casopis nazvala za prste
odgristi... ccc poduhvatom sezone u opkoljenom gradu) srela sam Kristinu Vercek. Nije me prepoznala. Ja
nju, dakle, jesam.
Mimoisle smo se a ja sam se iznanadena osvrtala. Na zalost, po necijim ledima ne mozes suditi ni da li
lice s onu stranu, ima obicne brkove, nekmoli ponosnu nausnicu. Ali, dok mi je nekadasnja vlasnica
ponosne nausnice isla u susret, u djelicu sekunde mi se ucinilo: nema je. Moji su podocnjaci od one veceri
preostali. Ako je ovo doista bila Kristina Vercek, izgleda da joj je mnogo mjeseci zivota u opkoljenom
gradu podarilo ubrzanu starost a oduzelo: gordu nausnicu. Da li se njen glas jos uvijek onako trostruko
prelijeva, nisam mogla znati gledajuci joj u odlazeca leda.
Nisam taj dan na nogama imala cipele kupljene iz nelagode pred prodavacicom. Ali sam ih vec bila
pocela obuvati.
U opkoljenom gradu se gazi po srci i krhotini. Cipele se brzo trose. Dobro dodu i one nevoljno kupljene.
Prodavacicu sa strogim bliznakinjama iza velikih naocala, nisam srela. Ili je nisam prepoznala. Ali sam
jednom, u redu za vodu (voda se ovdje ceka u dugim redovima) cula kratak razgovor dviju zena:
- Radis li?
- Ne radim. Prodavnica nam je zatvorena. Na cekanju sam.
Rijetko koja prodavnica radi u opkoljenom gradu. Uglavnom one sa kruhom i s ponekom besmislicom
preostalom, iz vremena kad grad nije bio opkoljen. Tuzno bi, ipak, bilo da je na cekanju ona osoba koja je
onomad tako nestrpljivo rekla:
- Dakle, gospodo, jesmo li se odlucili? Cekaju me druge musterije?
Prelistam ponekad casopis u koji sam ulozila svoje odgovore. Kad pogledam svoju fotografiju ucini mi
se da upravo sa nje silazim. Utisak se moze provjeriti u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Kolega,
redakcijski veseljak, je nekako dospio do Atlante. Ponekad nazove, kad telefonske veze sa opkoljnim
gradom rade. Vidio je onaj casopis, mada i dalje ne posjecuje muzeje. Po nekoliko desetina primjeraka
otputovalo je u sve znacajne svjetske novinske agencije. Pitala sam ga kako izgledam na fotografiji.
- K´o osoba s mukicom, k´o u osam i trideset... a i sako ti ima mukicu...
On ne zna da sam ja, pitajuci ga kako izgledam na onoj fotografiji, htjela znati ima li me uopce na njoj.
Zato ne zna ni zasto se ovaj put nisam lecnula na njegovu opasku o sakou u ciji je dzep, dok smo radili u
istoj redakciji, znao cesto ostavljati papiric sa porukom:
- Tri broja veci? Jesam li pogodio!?
- 38 -
Za odgovore ga nisam pitala. Ne moram provjeravati u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku.
Tamo i ovdje, uz pitanje Kako zelite umrijeti konacno lezi moj odgovor:
U snu.
Na isto pitanje ruka koja je zapisivala moj odgovor, kao svoj je zapisala: Ne znam.
Umrla je vec jedna osoba od stotinu ispitanih stanovnika opkoljenog grada. Umrla je od teske bolesti. U
opkoljenom se gradu teske bolesti brze razviju. Kao da je nas zivot gramofonska ploca ukljucena na
neodgovarajuci, brzi, broj okretaja. Kao traka koju neko, nestrpljiv, odvija na quick motion.
Provjerila sam u casopisu. Tamo pise da je hteja umrijeti bez dugog bolovanja i sa lijepim sjecanjima.
Mozda je teska bolest trajala kratko. Premda, tesko je u teskoj bolesti i u opkoljenom gradu, odrediti sta
je kratko a sta dugo. Nadati se da je bar sa lijepim sjecanjima umrla. Jos uvijek joj je lik na fotografiji, uz
odgovore. Ne djeluje kao osoba koja ima namjeru sici. Simpaticna starija dama, ponosno nasmijana, tijela
sapetog u gordu bundu.
Moj prijatelj pisac koji kaze da likovi ne postoje, i lektorima objasnjava da svako lako nije lahko, na
pitanje Kako biste voljeli umrijeti odgovorio je: lahko. Ali, Amerikancu je svako lako lahko (ili obrnuto), jer
mu je i jedno i drugo easily. Zato posjetilac Muzeja moderne umjetnosti moze procitati da moj prijatelj
pisac zeli umrijeti easily. Citalac to razumije, ali ne razumije pisac. Ta rijec unosi smutnju u piscev
odgovor. Mogu li se zelje ove vrste iskazivati tudim jezikom, narocito onim koji ne razlikuje lako i lahko?
Mozda vise ne treba odgovarati na slicne upitnike, cak ni uz obecanje privlacne mogucnosti da nam lik,
fotografisan, bude izlozen pogledima velikog, dalekog svijeta. Ne ohrabruju te da priznas koga volis,
nemaju lijepi ucinak djecijih ispovjednika, a poslije ti odgovori leze kao nevoljno kupljene cipele u ormaru.
Grad je jos uvijek opkoljen. Noci su cesto duge i puste. Tad imam nesanice i podocnjaci su mi duboki.
On kaze da mu se cini da se ja otimam snu a ne san meni. U narocito pustim i gluhim nocima, pricini mi
se maska ispod koje se pojavljuje lijepo lice tamne zene. Osmehuje se. Ne govori nista. Ali ja sam vec
naucila poziv citati izmedu redova. Hocu da je upitam ciji je glas one veceri rekao da bi bilo dobro zaspati.
Maska se pretvara u premaz korektorom. Ispod njega se pomalja prebrisana rijec... Preplavi me uzas
djevojcice cije se noge klate iznad zutih vinas-plocica, pred vratima iza kojih dopire strasan vrisak. Vrisak
bude prebrisan tisinom i uzas u meni jos je jaci.
Jedno sam ga jutro, poslije takve noci, pitala:
- Koliko bi tezio pepeo kad bi se moje tijelo kremiralo?
- Imas li lakse pitanje?
Ustinuo me ja za resicu uha, poljubio u usta i ostavio bez odgovora ali s vrelinom, u resici, i s oporom
aromom paste za zube, u ustima.
Uostalom, ruka kojom pisem je zacijelila. Ako ikada stignu nova pitanja, sama cu pisati svoje
odgovore. I ovo sto pisem, sve ovo, pisem svojom rukom. Pod listove papira podmecem Timesov Atlas
svjetske povijesti. Noc je. U Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku nocas bdije moj iznudeni odgovor.
Sarajevo 1995.



- 39 -
BILJEŠKA O AUTORICI
Alma Lazarevska zivi i radi u Sarajevu.
Objavila je knjigu eseja Sarajevski pasijans i roman U znaku Ruze. Knjiga Smrt u muzeju moderne
umjetnosti je 1996. nagradena godisnjom nagradom Udruzenja BiH pisaca kao najbolja knjiga.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful