Berlin pao, Odak nije !!!

Odak dugo Drugog Evropi Osmog svibnja 1945. godine njemaka vrhovna komanda na elu sa admiralom Hitlerovim potpisala je Doenitzom, nasljednikom, 1945 nakon 63 bici rata u godine neto vie o zadnjoj, preuivanoj, svjetskog

bezuslovnu kapitulaciju na svim frontovima. Tog dana je zavren Drugi svjetski rat u Europi, a zvanini datum prestanka svih vojnih operacija bio je 9. svibnja, datum koji se obiljeava u cijelom svijetu kao dan pobjede nad nacizmom i faizmom. Kada je u bivoj Jugoslaviji slavljena jubilarna tridesetogodinjica pobjede nad nacizmom i faizmom beogradski nedeljnik NIN je u brojevima od 1. lipnja i 8. lipnja 1975. godine objavio krai feljton o dugo preuivanoj bici kod Odaka, krvavoj bici koja je trajala od 16. travnja sve do 25. svibnja 1945., ba nekako simbolino sve do roendanskog datuma kasnijeg predsjednika FNRJ, odnosno SFRJ. Dugo su komunistike vlasti krile, a komunistiki historiografi "kao ljutu guju pod kamenom" zaobilazili taj preuivani dogaaj sa kraja Drugog svjetskog rata, tonije jednu veliku i krvavu bitku koja se otegla dugo iza nastupa slubenog mira u Europi. Komunistima je faktiki trebalo tono 30 godina da objave neke nepotpune i selektirane podatke o toj zaista krvavoj bici, koja je preskupo kotala NOVJ, podatke koji su barem simboliki prikazali u pravom svjetlu nepokolebljivu hrabrost i odlunost branitelja Odaka, Hrvata i Muslimana koji su do zadnjeg ovjeka branili taj ustaki Alcazar. U prvom dijelu spomenutog mini-feljtona pod naslovom "Poslednja bitka drugog svetskog rata u Evropi. Kako je sredinom 1945. godine uniten ustaki Alkazar u Bosni." objavljenom u NIN-u 1. juna 1975. godine doslovno ovako pie:

"U trenucima kada je u Berlinu Hitler ve potegao pitolj da ubije Evu Braun, u asu kada su nae trupe ulazile u osloboeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (zloglasni KNOJ, primjedba NF) energino se obraunavali sa ostacima etnikih i ustakih snaga irom zemlje, na uu Bosne u Savu tek su poele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek poinjao rat, s mnogo poginulih na obema stranama. Trajat e sve do 25. maja 1945. godine itavih esnaest dana posle zavretka Drugog svetskog rata. Borbe voene od 16. do 18. aprila bile su estoke, uz stalne jurie na ustaka utvrenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, oajniki otpor ustaa bio je veoma uporan. Naih izbaenih iz stroja bilo je 630, meu kojima i Spaso Mii, komandant 16. brigade 27. divizije, koga je nakon Miieve pogibije zamijenio Omer Dedi. Ustae su ovoj brigadi unitili celi jedan bataljon. Nae snage su od naoruanja izgubile bateriju topova, tri bacaa i jednu protivtenkovsku puku. Borilo se samo juriima i kontrajuriima, prsa u prsa, ogoreno." Neko bi se mogao zapitati: "Kako je dolo do spomenute bitke kod Odaka? " Evo, ovako je to bilo. Nakon osloboanja Sarajeva 6.aprila 1945. godine i povlaenja Nijemaca i ustaa prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u to hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Sremskom frontu, sa kojim bi zatim zajedniki zatim trebali nastaviti gonjenje njemake i hrvatske vojske koja se urno povlaila prema Austriji. Izvrenju tog nareenja Vrhovnog taba NOVJ bila je velika prepreka podruje Odaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobii Odak i krenuti prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, to je oznailo kraj Drugog svjetskog rata. Meutim, Odak se jo uvijek nije predavao partizansko-komunistikim snagama, niti su branitelji uopte imali primisli predati se u partizanske ruke i na milost partizanskoj pravdi. O predaji se nije ni razmiljalo iako su Odak i okolica bili potpuno opkoljeni sa svih strana partizanskim jedinicama. Na veoma uskom prostoru izmeu rijeke Bosne, Save i sela Novigrada, Balegovca, Donjeg Brezika, Dubice, Pruda, Potoana, Posavske mahale koja je u narodu nazvana Vlaka Mala, Odaka i Mrke Ade, nali su se manji dijelovi 12. ustake divizije, odreeni broj pripadnika muslimanskih seoskih milicija, te masa izbjeglica (muhadira) iz Kladnja, epa, Sive,

Graanice, Plehana i drugih okolnih mjesta i sela. Nikada nije tano utvreno ta je ponukalo branitelje Odaka da se ne povuku sa kompletnom glavninom ustaa, domobrana i civila prema Sloveniji i Austriji. O razlozima njihove borbe, tanije zadnje velike bitke na evropskom tlu nakon oficijelnog zavretka Drugog svjetskog rata sada se samo moe nagaati. Na zapadnoj strani Odake optine iz pravca Brusnice i Svilaja pristizala je partizanska ljudska sila i tehnika, a sa sjeverozapada su ve bile upuene velike snage krajikih udarnih proletera s odreenim ciljem primicanja Vujaku, Joevici i dalje prema Odaku. S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modrii, Miloevcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici. Partizani su prije bitku kod Odaka dobili veliku pomo, jer su sve lokalne etnike voe, izuzev Boe Matia koji je sa svojim etnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije stavile na raspolaganje "narodno-oslobodilakoj" vojsci. Tako i ti, kao i prije mnogobrojni etniki "prebjezi", lijepo u zadnji as preokrenue kokardu u petokraku i postadoe partizani. Na Odak su u istom stroju napredovali partizani i dojueranji zloglasni etnici iz vujakog i trebavskog etnikog odreda, koljai koji su poinili teke zloine, ali kojim je kao Srbima sve to su poinili velikoduno oproteno, kako je to uvijek bilo i ostalo kao uobiajeno. Glavni zapovjednik odbrane

Odaka bio je ustaki logornik Petar Rajkovac, tada star samo 26 godina, inae iz sela Bijele Bare kod Odaka. Uz Rajkovca odbranu su organizirali i vodili Pavelievi vitezovi, ustaki pukovnik Avdaga Hasi, inae kotarski predstojnik NDH iz Kladnja, Ibrahim i ustaki iz pukovnik Pjani

Graanice. Pomonik Petra Rajkovca bio je Ivan aui, ustaki tabornik iz Odaka. Od ustakih asnika bili su tu i poznati Perkovi, Mrkanji, piger i picer. Prema slubenim komunistikim podacima, koji nemaju nikakvog materijalnog temelja niti argumentacije, navodno je Petar Rajkovac raunao da moe odrati Odak i okolinu sve do "povratka ustakih glavnih snaga", a te su se "snage" ve u zoru 11.aprila 1945. godine poele u neredu povlaiti zajedno sa ogromnom

masom civila prema Austriji. Veina je dola do Bleiburkog polja i Bleiburga, gdje su na prevaru razoruani od strane Engleza, a veoma mali dio uspio se je probiti dalje i razbjeati po cijelom svijetu izbjegavi tako crnu sudbinu onih koji su vraeni u Jugoslaviju. Poloaje za odbranu Odaka utvrdio je i temeljito pripremio inenjer Bla Jurki, visokokvalificirani ininjerijski (opkoparski) strunjak. Bilo je izgraeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave ice, minskih polja, te oko trideset armirano-betonskih trokatnih bunkera koji su izmeu sebe bili povezani mreama podzemnih tunela. Posebno su bili utvreni rovovi prema rijeci Bosni. Prostor ispred rovova bio je gusto miniran i prekriven neprobojnim spletovima bodljikave ice. Branitelji Odaka raspolagali su sa velikim koliinama dobrog naoruanja, municije i hrane. Ustake postrojbe postavljene su na sve vanije strateke take branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je juno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potoani, Srnava, Penik, Jake, Dobor-kula. Zatim je crta odbrane ila jugoistono uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je ila desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devii i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvreno i osigurano. U meuprostorima su iskopani veoma kvalitetni punoprofilni zakloni sa mitraljeskim gnijezdima. Prema partizanskim podacima u odbrani Odaka i okolice uestvovalo je "stranih" dvanaest hiljada ustaa, a prema prianju rahmetli Ibrahima Pjania nakon rata u Njemakoj, u tom kraju nije bilo vie od tri hiljade branitelja, dok su sve ostalo bili ene, djeca, starci, uglavnom sve muhadiri izbjegli ispred partizana i rezervnih partizana, tanije etnika. Ustae su na raspolaganju imale dvije baterije lakih topova, devet minobacaa i 162 mitraljeza. Centralno mjesto cijele odbrane bila je Vlaka Mala i zato je ovo selo bilo najbolje utvreno. Tu se na elu ustaa nalazio njihov zapovjednik logornik Petar Rajkovac. Sve kue zidane od tvrdog materijala, kao i seoska kola pretvoreni su u tvrde bunkere. Na glavnom seoskom raskru u Vlakoj Mali nalazio se trokatni armirano-betonski bunker ije su pukarnice dominirale svim pravcima spomenutog sela i okolice. Odbranom Odaka, koji se nalazi desetak kilometara od Vlake Male, zapovijedao je tabornik Ivan aui. U Odaku je bila posada od oko 750 ustaa sa trideset mitraljeza i tri minobacaa. Odak je takoer bio veoma dobro utvren, a kako partizani tvrde ustae su navodno na damijsku munaru montirali dva teka mitraljeza, a damija im je istovremeno sluila kao

osmatranica. Ba kao da niko od nas ne zna kolika su dva teka mitraljeza i koliki prostor zahtijevaju za municiju i posluivanje. Bilo je praktiki nemogue postaviti dva teka mitraljeza na erefe Odake damije. I to je samo jedna od nebrojenih partizansko-odgojnih bajki za malu djecu, ba u stilu notornih "Mirka i Slavka". 1. U selu Mrka Ada zapovjednik je bio Ante Bilii sa oko 350 ustaa, koji su imali arsenal od 13 mitraljeza. 2. U selu Balegovac zapovjednici su bili Pavelievi vitezovi, pukovnik Ibrahim Pjani i pukovnik Avdaga Hasi, a uz njih je u zapovjednitvu bio jo i poznati ustaa iz Modrie Dragutin Varga. U Balegovcu je bilo oko 700 ustaa sa 17 mitraljeza i sa jednim tekim minobacaem. 3. U selu Dubica (Gornja) zapovjednik je bio Matija Radi sa oko 400 ustaa, naoruanih sa 16 mitraljeza i dva topa. 4. U selu Prud zapovjednik je bio Anton Mihali na elu grupe od oko 400 ustaa, 13 mitraljeza i jednim tekim minobacaem. I u selu Prud su izgraeni trokatni armirano-betonski bunkeri, a poloaji na uu Bosne u Savu bili su specijalno dobro utvreni, naikani bodljikavom icom i minama. Manje ustake grupe nalazile su se u Svilaji, Deviu, Zorici, Trnjaku, Neteki, Dobor-kuli, Jakeu, Peniku, Srnavi, Potoanima, Prnjavoru, Krevinama, Dugim njivama, Lipniku, Vrbovcu, Toku, Breziku i Rusoj Pustari. Tridesetog aprila Vrhovni tab NOVJ izdao je nareenje da se "po hitnom postupku oisti teren oko Odaka i sam Odak." Naredba je bila sasvim jasna i glasila je "tab treeg korpusa snosie punu odgovornost ako se teren brzo ne oisti od bandi i zavede puni mir i bezbednost. Isto tako odgovornost snose tabovi divizija i brigada, ako u izvrenju zadatka pokau aljkavost...". U sastavu Treeg korpusa bile su 27. divizija kojom je komandovao Milo Zeki, 38. divizija kojom je komandovao Franjo Herljevi i 53. divizija kojom je komandovao ura Predojevi. Odnos snaga u korist partizana bio je takav da je na jednog ustau napadalo jedanaest partizana. Partizanska akcija ili akcija NOVJ zapoela je pokuajem blokiranja ustaa u trokutu izmeu rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vujak sa tree strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. biranska brigada, 14. i 27. srednjebosanska brigada, a sve spomenute brigade pripadale su 53. diviziji. Nareenje je bilo "Opkoli i odmah uniti!"

Ovom su akcijom partizani pokuali na brzinu, kako su se oni izraavali "oistiti teren i unititi svu bandu", no u tome su se grdno prevarili. Komandant akcije Milo Zeki odredio je 4.maj 1945. godine za poetak opkoljavanja i "ienja". Prethodno navedene etiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juri zauzeti ustake bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste veeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u meuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu taku pravog ustakog otpora. Zaista, znajui da im je ovo posljednja bitka ustae su se borili kao lavovi, ba na ivot i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Kada je 4. maja svanulo partizani su krenuli ka Vlakoj Mali i do prednjih linija odbrane spomenutog sela stigli su bez ikakvih problema. esnaesta partizanska brigada krenula je na selo Potoane i od Potoana se sa druge strane primakla Vlakoj Mali. Tada su ustae ne ekajui dalje partizansko napredovanje krenuli u jurini protivnapad, te su obadvije partizanske brigade natjerali u pravo panino bjekstvo. Partizani su se u totalnom neredu i bjeaniji, te uz strane gubitke povukli do sela Lipa. Partizanima su tada odmah upuena snana pojaanja i oni su uz teke gubitke nekako ponovo zauzeli Potoane. Po svemu je izgledalo da je partizanska pobjeda na vidiku. Osmog maja, kada se doznalo da je Njemaka bezuvjetno i definitivno kapitulirala, partizani su od veselja zapucali iz svih oruja slavei prestanak rata. Mislili su da e se ustae nakon tog saznanja odmah izvjesiti bijele zastave. No, strano su se prevarili u svojoj procjeni. Ustae su se tek tada definitvno odluile na borbu do zadnje kapi krvi, odnosno do zadnjeg ovjeka. Kako je tadanji komandant 14. brigade Stevo Kovaevi javio tabu njegova je brigada samo za jedan dan, tanije 8. maja utroila preko 34.000 puanih i mitraljeskih metaka. Kovaevi je dalje u svojoj depei dodao da u dosadanjim bitkama nije bilo zarobljenih, te da su se ustae borile do zadnjeg ovjeka, a sve su zarobljene partizane na licu mjesta strijeljali. Ujutro, 9.maja u pet sati poela je izuzetno snana partizanska artiljerijska priprema. Topovi srednjih i tekih kalibra, kao i preko 240 minobacaa rigali su vatru po ustakim poloajima. Nakon vie od dvosatnog djelovanja teke i lake artiljerije, partizani su krenuli na juri. Ustae su napustile prednje odbrambene linije i povukli se prema koli u centru Vlake Male. Kada su oekivali ustaku predaju, partizani su bili potpuno iznenaeni ustakim kontra-juriem kojim su potjerali partizane ak preko kanala, pri emu se veliki broj partizana utopio.

U slijedeoj depei tabu 53. divizije Stevo Kovaevi pie "Nalazimo se i dalje na polaznim poloajima. Borbe su veoma jake. Poslije dvadeset sati neprekidne bitke zauzeli smo Svilaj, a sada se vodi estoka bitka za Vlaku Malu, a ostala dva bataljona su pred Dubicom. Neprijatelj se oajniki bori, tako da ni stari borci tako neto nikad nisu jo videli. Svaki ustaa mora njepre da se ubije, pa tek onda moe da se osvoji neki objekt." (citirano od rijei do rijei, NF). Taj partizanski napad na Vlaku Malu bio je izuzetno jak. Meutim, ustae su preko noi dobile pojaanje iz Pruda. Kada su se partizani u juriu ponovo primakli prvim crtama odbrane Vlae Male ustae su iskoile iz rovova i zaklona i juriem natjerali partizane u bezglavo povlaenje i pravu paninu bjeaniju. Tu su ih ustae odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovaevi alje tabu Treeg korpusa depeu slijedeeg sadraja: "Hitno nam poaljite municiju. Nemamo vie ni metka. A nemamo vie ni bilo kakva kola da poaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika..." (citirano od rijei do rijei, NF). Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a tab Treeg korpusa je poslao jo jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konano slomi ustaki otpor. Ta 18. brigada bila je smjetena na lijevoj obali Save od Slavonskog amca do Svilaja. Njen zadatak je bio da sprijei ustako izvlaenje preko Save u Slavoniju. Partizanima su stalno pristizali municija i pojaanja. Svakim su danom njihovi poloaji bili sve jai, ali znaanijeg pomaka nije bilo. Naime, prema partizanskim navodima i svjedoanstvima teren je pogodovao ustaama. Zemljite je bilo potpuno ravno, ustae su se prije bitke pobrinuli da trava bude kompletno pokoena, a svo bunje i manje drvee je na vrijeme posjeeno i uklonjeno. Znai, moralo se ratovati na brisanom prostoru, a to partizani nisu znali. Oni su bili naueni na gerilsku borbu, zasjede u umama, brze udare i povlaenja, ali ovde se radilo o pravom frontovskom ratovanju. Konano, iz taba 27. divizije zatraena je hitna pomo avijacije, koja se na izmad Odaka pojavila 22. maja, kada je i otpoela posljednja bitka. Partizanska, tanije ruska avijacija, stalno je u naletima bombardirala i mitraljirala ustake poloaje. Nakon desetina valova avionskih napada partizani su krenuli u opti juri na Odak, ali ustae nisu ni za milimetar uzmicali. Kada su ustae vidjele da se kraj neumitno pribliava pokuali su proboj u zoru 23. maja. Iskoili su iz svojih zaklona i udarili na partizane. Meutim, odnos snaga je bio tako veliki u korist partizana, da su tu ustae doivjeli pravu klaonicu. Gotovo polovica se nije vratila u svoje zaklone. Ipak,

ustae su i pored stalnog djelovanja partizanske artiljerije i avijacije svoje mrtve uspjeli dostojno sahraniti u trideset veih grobova. Ustaka bolnica u selu Prud bila je krcata ranjenicima. Tu je na par sati bio na previjanju i ranjeni ustaki zapovjednik Petar Rajkovac. Napad na selo Prud poeo je 24. maja u sedam sati uvee. Partizani su krenuli na Prud iz tri pravca. Poslije snane artiljerijske i naroito minobacake vatre prva linija ustakih rovova jedva je nekako zauzeta, a selo Prud je konano osvojeno oko ponoi. Tako je u "bratske" partizanske i etnike ruke pala ustaka bolnica i velik broj civila. Oslobodilaka odmazda je uslijedila u svom punom pobjednikom sjaju. Partizani su "hrabro" pobili sve ranjene vojnike i civile koje su u bolnici nali. Tu se danas nalazi zajednika grobnica poznata pod nazivom Nujia Baa. Pobijeni su i skoro svi zarobljeni civili. Zapovjednik odbrane Petar Rajkovac je neposredno pred proboj drugi put teko ranjen u toku jednog avionskog napada. Ustae su htjele na nosilima ponijeti svoga zapovjednika sa sobom u proboj, no on je tu ponudu odbio. On i njegova supruga su se borili i odoljevali iz jedne kue u Prudu, a kada su konano shvatili da e biti zarobljeni, Rajkovac je najprije ustrijelio svoju enu i djecu, te na kraju izvrio samoubistvo pucnjem u sljeponicu. Oslobodioci su oskrnavili tijela njegove ene, djece, a posebno su se iivljavali na njegovom truplu. Partizani su na kraju u bitku ubacili jo dvije kompletne brigade, i to 20. romanjisku, te jednu brigadu za koju ne znam tane podatke. Trebalo je jo zauzeti Odak, Vlaku Malu, Dubicu, Balegovac i Mrku Adu. Nastala je najkrvavija borba prsa u prsa, bodeima, revolverima, bombama, itd. Svi, kako ustae, tako i partizani dobro su znali da ni za koga u tom obraunu nema ni traga milosti. Iza ponoi je opkoljen i napadnut Odak, koji je pao nakon viesatne krvave borbe. Tada su se partizani okrenuli na Vlaku Malu i Balegovac. Ujutro, 25. maja borbe su se vodile za svaku stopu, za svaku tarabu, za svaku kuu. Borbe su trajale cijeli dan do iza

ponoi. Konano je pala i Vlaka Mala, a nakon toga i Balegovac. Tako je nakon 36 dana krvavih borbi, zavrena i posljednja bitka ve slubeno zavrenog Drugog svjetskog rata u Evropi. Jedna grupa od oko 170 ustaa koji su se zadesili u Vlakoj Mali uvidjevi da im se blie posljednji trenuci odluili su pokuati oajniki proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu komandanta Steve Kovaevia tako snano da su odmah probili partizanske linije i nali se partizanima iza lea. Mnoge ustae iz te grupe su se tako spasili, a meu njima su bili Pavelievi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjani i pukovnik Avdaga Hasi. To je za partizane bila golema sramota, jer je aka ustaa probila poloaje itave 14. brigade i pri tome proboju pobila veliki broj partizana, a ostale natjerala u panino bjegstvo.To to se desilo sa elitnom 14. brigadom njenom komandantu, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA, Stevi Kovaeviu nije nikada njemu bilo zaboravljeno i oproteno. To je Stevu Kovaevia pratilo kao tamna sjena cijelog ivota. Nikad se nija tano saznalo koliko je partizana poginulo na Odaku, a njihove arhive su se "friko" poslije bitke "puhale" da su poginula samo tri partizana u tih 36 krvavih dana. No, to je podatak koji su naveli "pobjednici", a poznato je da pobjednici i piu, a i falsifikuju historiju jedno vrijeme dok su na vlasti, ali obino ne zadugo. Mislim da e nekim od vas moda biti interesantan podatak da smo moj rahmetli otac Nedim, moja mati Sedika, te moj mlai brat i ja dugo ivjeli na adresi tadanje Obala Vojvode Stepe broj 16 u Sarajevu, a sada je to Obala Kulina bana broj 16. Mi smo stanovali na drugom katu, a na prvom katu je sve do1965. godine stanovao pukovnik Stevo Kovaevi sa suprugom Stanom i kerkom jedinicom Nataom. To je igrom sudbinskih okolnosti bio ba onaj isti Stevo Kovaevi, inae iz Bravske kod Kljua, komandant 14. brigade 53. divizije NOVJ. Druio sam se sa Nataom Kovaevi. Odrastali smo zajedno sa ostalom naom rajom u dvoritu, ili smo u isti razred tokom etiri razreda osnovne kole, volio sam i potivao nae komije Stanu i Stevu kako mi to naalost jedino i znamo, a i oni su mene tada rado prihvatali kao najboljeg prijatelja njihove kerke Natae. Tada, kao dijete i malehni momi, a i dugo kasnije nisam uspio ni sanjati da je moj komija Stevo bio jedan od glavnih komandanata zadnje evropske bitke, koja se odigrala 16 dana nakon kraja Drugog svjetskog rata. Stevo Kovaevi je bio relativno mlad i uspjean ovjek, jedan dobar ovjek, pravi krajiki seljak-prvoborac, ali nipoto ne onaj "prvoborac" koji je do 1943. godine, ili 1944. ili ak 1945. godine bio prekaljenji kolja-

etniina, a kasnije u Tite prvoborac i ponosni "nosilac spomenice". On je zaista bio jedan pravi prvoborac. Pukovnik Stevo Kovaevi je tri puta polagao generalski ispit, ali je sva tri puta "propao" pred komisijom u Beogradu. Kasnije je nekako na jedvite jade ipak stekao generalski in. Sjeam se dobro tada kad sam bio dijete kad je Stevo Kovaevi sav siv u licu kretao za Beograd na polaganje generalskog ispita, ali se isto tako i sada jako dobro sjeam i neprebolne tuge i razoarenja u Kovaevia stanu nakon njegovih "neslavnih" povrataka iz Beograda. Komije Kovaevii su jednog sunanog jesenjeg dana 1965. godine odselili u Beograd, koji je bio "magnet", san i statusni simbol svakog vieg oficira JNA, pogotovo kada je bio pred penziju. Sjeam se predobro JNA-kamiona u koje su utovarane njihove stvari i pokustvo. Nataa mi je nakon desetak godina javila da je Stevo penzionisan sa inom generala JNA. Nekako se kao kroz maglu sjeam da je moj rahmetli otac Nedim znao mojoj materi poluglasno kazati "Dok je Stevo iv oni njega nee pustiti dalje od aktivnog pukovnikog ina. Prvo, zato to je pravi prvoborac, a ne etnik, pa onda prvoborac, a drugo zato to je njegova karijera zapeeena u Odaku." Ja sam se kao dijete znao ponekad u mislima zapitati "Boe moj, kako se neka generalska karijera moe izgubiti u odaku???" Kasnije sam "mic po mic" sklapao mozaik i teko doao do ovih podataka koji su zaista autentini. Komunisti nikada nisu spominjali bitku kod Odaka. O toj bitci niko nam nije u koli rekao niti jedne rijei, premda je i ta velika bitka dio nae historije. Da bi taj za njih jezivi dogaaj spomenuli trebalo bi im dati iskonstruisati tone i tone lai, a po zakonima fizike lai to su tee na teini lake se "prokue" u jednini ili mnoini. Kasnije sam se sam sa sobom znao zafrkavati matajui da su bogdo oni famozni partizanski kepeci iz "pounog" stripa "Mirko i Slavko" u izdanju "Dejih novina" iz Gornjeg Milanovca trebali biti u Odaku, pa ih ne bi bilo u tom odvratnom stripu gdje Mirko i Slavko na svakoj strani tamane na stotine ustaa i Nijemaca (uglavnom SS-ovaca, Gestapovaca i onih jezivih ika u crnim odorama, sa latininim velikim "U" na kapi i obaveznom kamom u ruci), ali ja kao dijete nikad ne vidjeh da su Mirko i Slavko ubili i jednog "kolegu" etnika. Uostalom, etnika u tom stripu i drugim djeijim stripovaima sa tematikom iz NOB-e nije bilo ba ni u jednoj epizodi. Kako ono bi? "Mirko, pazi metak!!!" "Hvala Slavko!" ODAKA POSAVINA TRAVANJ, SVIBANJ 1945. (RAT POSLIJE RATA)

SADRAJ Uvod...................................................................................................................................... Uspostava vojne obrane u odakoj Posavini.................................................................... Stanje u Odaku, Vlakoj Maloj i okolnim selima u travnju 1945......................................................................................................................................... 7 Borbe u odakoj posavini u svibnju 1945.......................................................................... 17 Zapovjednici odake obrane............................................................................................... 27 Zakljuak............................................................................................................................... 31 Literatura............................................................................................................................... 32 UVOD Tema stvaranja, djelovanja i nestanka Nezavisne Drave Hrvatske kod nas je do sada moglo bi se rei relativno dobro istraena i o njoj je do sada objavljen poprilian broj publikacija i radova koji su varirali u svojoj znanstvenoj i istraivakoj kvaliteti, te koristili ovim ili onim ideologijama.Ta je tema kao i mnoge druge kroz povijest doivjela vie svojih izdanja, a dva glavna izdanja posljedica su reima i vremenskih, politikih, a pogotovo nacionalnih prilika u kojima nastaju. Prva verzija povijesti NDH nastajala je u razdoblju trajanja druge Jugoslavije i bila je optereena ne samo ideolokim pristupima i politikim obmanjivanjem nego je bila i u funkciji stvaranja novog-starog dravnog neprijatelja ije je djelovanje bilo smrtonosno za postojeu dravnu i ideoloku garnituru. U toj verziji povijesti NDH glavni autori piu sa stajalita pobjednikih partizanskih odreda predvoenih Komunistikom partijom Jugoslavije, a uz njihov bok stali su i povjesniari usmjereni velikosrpskom idejom i politikim voama kojima je takoer glavni cilj bio da se NDH naglaavanjem i uveliavanjem njezinih negativnih obiljeja i postupaka njezinih vodeih struktura prikae i pokae vanjskoj, a prije svega unutarnjoj javnosti u to je mogue loijem izdanju. Nasuprot toj pojavi sotonizacije i opeg ataka na sve to potjee iz NDH u novije vrijeme se iako ni priblino u tolikom omjeru i u tako irokim krugovima kao ova prva verzija povijesti javlja 1 3

pojam glorifikacije, drugu stranu, ali i onih koji na objektivan i znanstveni nain pokuavaju sagledati sliku toga vremena, postoji jedan segment povijesti NDH kojim se do danas bavilo malo povjesniara, a to je mikro povijest ovoga vremena, povijest naizgled malih ljudi, ljudi koji se u jednom trenutku svoga ivota nau na razdjelnici kada sami i bez pomoi s vrha moraju odluiti o svome postojanju. Ovaj rad e se dotai upravo jednog takvog povijesnog trenutka iz prve polovine 1945. godine kada se na prostoru Bosanske Posavine u kutu izmeu rijeke Save i Bosne, te planine Vujak nala nekolicina hrvatskih vojnika na elu sa zapovjednikom Petrom Rajkovaiem, koji je kao dvadesetestogodinji vojnik preuzeo ulogu posljednjeg vojskovoe Nezavisne Drave Hrvatske. Na spomenutom prostoru odigrala se posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi. Istono bojite je ve prolost, Berlin je u rukama saveznikih snaga, a na Odaku se lomi partizanska snaga, a sve pod teretom upornosti domaeg posavskog ovjeka, koji odluuje da predaje stvorili ovo je bila tema koje se nije bilo mudro doticati, pa ak ni onda kada se lairanjem povijesnih injenica i pobjednikim prekrajanjem povijesti dan tzv. osloboenja Odaka slavio na 15. travnja, iako partizani u ovaj kraj konano ulaze tek etrdesetak dana kasnije. Upravo zbog toga, a poueni primjerima kojim je Narodnooslobodilaka vlast dala do znanja da je o dogaajima iz travnja i svibnja 1945. u Odaku i okolici najzahvalnije uope ne govoriti, ova tema je za ire slojeve, ali ak i za uu struku do danas u veini nepoznata. Istraivalo se jako malo, a rijetka su istraivanja poput onoga Marka Babia kojim on primjenjujui unato svemu nee biti. Do sada se o ovoj temi Drugog svjetskog rata jako malo pisalo. U reimu kojeg su partizani idealiziranja i uveliavanja vrijednosti NDH. No, unato brojnih do sada objavljenih radova na ovu tematiku, koji su usmjereni na jednu ili

metode oralne historije od zaborava pokuava sakriti injenice i dogaaje kojih se rijetki preivjeli akteri jo sjeaju. Malo je autora koji su uope spominjali Odak u svojim radovima o Drugom svjetskom ratu na prostorima nekadanje Jugoslavije, a jo je manje onih koji su tu temu pokuali sustavno i znanstveno obraditi. U kratkom prikazu ove teme ja u pokuati na temelju trenutno mi dostupne literature prikazati dogaaje i tijek zbivanja koji su iako slabo istraeni postali jo jedan od pokazatelja koji govore to se dogaa kada pobjednici piu povijest. Tada ta povijest postaje povijest prikrivanja, povijest uljepanih i uminkanih injenica koje onda ne slue ni istini, a ni znanosti koja iz njih ne moe dobiti relevantne pokazatelje koji bi onda doveli do moebitne spoznaje, pa bila ona ovakva ili onakva. RAZRADA USPOSTAVA VOJNE OBRANE U ODAKOJ POSAVINI Prvu organiziranu obranu Odakog kraja i okolice formirao je dr. Zdenko Odi, odvjetnik iz Odaka, koji je nakon brojnih etnikih napada i smaknua Jakova Bariia rimokatolikog upnika u Gradacu u svibnju 1942. godine, te niza pustoenja hrvatskih sela i komunistikih proglasa na oruani otpor protiv NDH, organizirao seoske strae i uope obrane hrvatskih sela od etnikih upada i napada. S njim je proradila razborita vlast: bez fanatizma, sukoba i neugodnih drama. Zdenku je cilj bio jasan.1 Odi je kao hrvatski domoljub organizirao tzv. Pripremnu bojnu, iji je zapovjednik osobno bio, a sastavljena je od domaih ljudi, koji su za razliku od onih koji su upade i napade vrili dobro poznavali prostor koji su trebali tititi. Osim zapovjednika bojne, logornika, dr. Odi je obavljao i zadau povjerenika hrvatske vlade u Gradacu. Uspostavio je sustav seoskih straa i pokretnih jedinica, ija je svrha bila tititi napadnuta sela od etnikih ili partizanskih upada. Prema tvrdnjama svjedoka Odi je ubijen 8.oujka 1943. na predjelu zvanom Crvena zemlja kod Dobre Vode i to vjerojatno iz zasjede koju je postavio njegov dojueranji suradnik, a sada komunistiki djelatnik Mato Beli. Nakon ubojstva dr. Zdenka Odia rasformirala se Pripremna bojna, a i seoske strae bile su

uzdrmane i obezglavljene te se hrvatsko puanstvo tih prostora nalo na nezatienom brisanom prostoru. Poslije nekoliko etnikih upada, te partizanskog pljakanja katolike crkve i upne kue u Odaku, gdje su zajedno s muslimanima predvoenim Abdurahmanom Abdurahmanoviem dotadanjim efom kotarske ispostave u Odaku opljakali i obitelj Odi te provodili teror i pljake u hrvatskim selima dolo je do ponovnog zbijanja snaga na hrvatskoj strani. Tada je Petar Rajkovai poeo djelomino preuzimati ulogu dr. Zdenka Odia, te je ve krajem 1943. organizirao obranu hrvatskih sela oko Odaka. Iako vrlo mlad Petar Rajkovai je brzo stekao autoritet i postao uvaen vojni zapovjednik u ovome kraju. On je formirao dva zapovjednitva, na elo jednoga stao je osobno, sjedite je postavio u Vlakoj Maloj, dok se na elu drugog zapovjednitva ije je sjedite bilo u Potoanima naao Ivan alui.2 Petar je pod svojim zapovjednitvom imao oko 850 ratnika, a Ivan alui 1000.3 Inae o Ivanu aluiu svjedoi Mato iak koji za njega kae ovako: On nam je uvijek govorio ako ide na tebe, ne daj na sebe, pucaj i ubij; ali ako je okrenuo glavu nemoj pucati, jer je i on natjeran.4 alui je u svibnju 1945. bio u skupini koja se nije predala nego se probila kroz partizanski obru oko Vlake Male i povukla u ume planine Vujak. Kasnije 1946. njegovo je skrovite otkriveno te je ivot zavrio u tuzlanskom zatvoru. Nekoliko uspjenih akcija Petra Rajkovaia, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i unitavanja etnika u Balegovcu donijele su mu dobar glas koji se prouo irom Posavine. Ime Petra Rajkovaia odjednom postaje uzdanica za koju se hvataju Hrvati ovoga posavskog kraja pritisnuti estim etnikim pljakama i pokoljima. Takve su prilike u prvi plan izbacile dotad nezapaenog Petra Rajkovaia, koji nije imao od koga primati zapovijedi i nareenja te je bio prisiljen brzo i dalekoseno odluivati bez konzultacija s nekim iz vrha. Kao inteligentna i sposobna ovjeka, vrste ruke i stava potpomognutog svojim uspjenim postupcima dotada, odabrali su ga ljudi za vou obrane ovog dijela Posavine. Osim Ivana aliia s kojim je dijelio zapovjednitvo, obranu junog krila odakog kraja Petar je povjerio svom bratu Ivi Rajkovaiu, ije je zapovjednitvo smjeteno u Peniku. Istono krilo obrane petar je povjerio dvojici istaknutih bojovnika: Peji Ilaku, sa sjeditem u Gornjoj Dubici, i Martinoviu sa sjeditem u Balegovcu. Sjeverno krilo obrane od Svilaja uz rijeku

Savu do rijeke Bosne pokrivao je sam Petar s najpokretljivijim i specijalnim jedinicama. Rajkovai i obrana odake Posavine cijelo vrijeme rata bili su na svom pragu, u svojoj kui, na svome polju, u svojim umama i na svojim bregovima. Oni su branili svoje! Kada se kae svoje misli se doslovno na ono to je pripadalo njima, gruntovno, katastarski, ono to je u papirima bilo uknjieno na njihova imena. Imali su iza sebe svoje obitelji, svoju stoku, svoje domove, usjeve i panjake.5 Tvrdnju da su odaku Posavinu branili iskljuivo domai ljudi danas se pokuava pobiti podmetanjem lanih injenica, kojima se navodi da u obrani Odaka i okolice sudjeluje i, prema mnogima legendarni Ibrahim Pjani. Ovo ak navodi i Marjan ordi u svom kratkom tekstu Berlin pao, Odak nije, vjerojatno zbog nedovoljne upuenosti u temu koju je samo ukratko dotakao. Vukoja jasno tvrdi da je Pjani bio u Odaku, no to je prema svemu sudei bilo prije poetaka konanih napada na odaku Posavinu. Na taj nas zakljuak jasno navodi sljedei Vukojin tekst: Kod Petra se nakratko zaustavio i legendarni branitelj Graanice i utvrde Sokol vitez Ibrahim Pjani, s oko 1000 vrsnih boraca. Taj se Musliman osjeao Hrvatom, te prvi obavijestio Petra Rajkovaia da su obojica proglaeni hrvatskim vitezovima. Ibrahim je kod Petra popunio svoje zalihe, odmorio se i sa svojom vojskom otiao u Njemaku. Odatle se poslije redovito javljao, ali uvijek s potpisom vitez.6 Prema Marinkovim tvrdnjama obrambena vojska odake Posavine nije na kapama imala slovo U to bi oznaavalo ustau, nego je na njihovim kapama ak do studenog 1944. slovo V (victoria). Po ovoj tvrdnji Rajkovaieve jedinice Ustakom stoeru pristupaju samo zbog lake opskrbe orujem i streljivom te kako bi stekle ostale povlastice, koje je imala redovna vojska u dravi.7 Pristupanjem Ustakom stoeru odakoj obrani su dodijeljena i dva savjetnika i to natporunik Gorjanac i doasnik Vuglaa.8 Tvrdnju da se u Bosanskoj Posavini vojska formira najvie zbog obrambenih razloga i zbog estih etnikih upada, te da Hrvati nisu zapoeli krvoprolie nad Srbima u ovom kraju potvruje izmeu svih ivih svjedoka i partizanski publicist Mehmedalija Tufeki, koji pie: ...da u naem kraju u 1941. godini nije bilo veih rtava ustakog terora. Sve do mjeseca maja 1942. godine na naem podruju nije stradao ak nijedan Jevrej, mada je, kao to je poznato, na itavoj teritoriji NDH u tim prvim dvjema godinama izvrena prava hajka na Jevreje.9 Ovakva organizacija obrane ovog kraja u Bosanskoj Posavini ostat e sve do konanog pada i

ulaska partizanskih jedinica na ovaj prostor krajem svibnja 1945. kada je hrvatska vojska bila prisiljena ili predati se ili izvriti proboj kroz obru tzv. narodnooslobodilake vojske.

Karta 1. Odaka Posavina s okolicom Slika 1. Ibrahim Pjani branitelj Graanice i utvrde Sokol STANJE U ODAKU, VLAKOJ MALOJ I OKOLNIM SELIMA U TRAVNJU 1945. Nakon pada Sarajeva i njemakog povlaenja prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, u centralnoj dolini oko rijeke Bosne spojili su se korpusi komunistikih formacija s jasnim instrukcijama da se u to kraem roku spoje s jedinicama srijemskog fronta, zatim ujedinjeni nastave gonjenje njemake vojske. Na tom putu velika prepreka bilo je odako podruje u Bosanskoj Posavini, to je natjeralo generaltabske oficire na promjenu plana, tako da su zaobili Odak i krenuli prema sjeverozapadu. Uskoro je pao i Berlin, to je znailo kraj II. svjetskog rata, ali se Odak jo uvijek nije predavao partizansko-komunistikim vlastima.

U isto to vrijeme 12. travnja. 1945. godine 27. divizija 3. korpusa partizanske vojske dobila je nareenje da presijee odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu uz pomo II. armije i 53. divizije, a sve s namjerom da pripremi teren 2. armiji kojoj je u njenom nadiranju na zapad trebalo osigurati nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete.11 U tom vremenu zapovjednitvo vojske NDH uputilo je zapovijed Petru Rajkovaiu i Marku Tomuiu kici da se s vojskom povlae prema Zagrebu. Rajkovai je zapovijed primio 4. travnja. 1945. i odmah izvijestio sve okolne zapovjednike o njoj. Prema kazivanju preivjelog svjedoka Marka Maria zapovijed je glasila otprilike: Ministar oruanih snaga NDH nareuje da se sva vojska povlai prema Zagrebu i dalje prema austrijskoj granici gdje e se predati Amerikancima, a dalje e se vidjeti to e biti.13 Na osnovu te zapovijedi Baja Petar Rajkovai nareuje da se istog dana sva vojska pripremi za pokret, te ponese svoje oruje i potreptine za najmanje dva dana. Da se sva vojska naveer u tiini povue u selo Vlaka Mala, do velikog bunkera i to najkasnije do 12 sati naveer. Pokret prema Zagrebu planiran je oko 1 sat naveer. Takoer je nareeno da se izbjeglo civilno puanstvo istu no vrati u svoja sela i u svoje kue. Iako uz protivljenje vojnika jer njihova rodbina ostaje sama i nezatiena, zahvaljujui autoritetu Petra Rajkovaia zapovijed je ipak izvrena. Do pred no 4. travnja sve je bilo spremno za povlaenje, a narod se nakon zapovijedi o povratku kuama uputio na rijeku Bosnu koji je trebalo prijei skelom i vratiti se svako u svoje selo. S narodom je krenulo i nekoliko bojovnika koji su ve bili odbacili oruje i pokuali se vratiti kui, pa to im bude. Odmah po dolasku na skelu i rijeku Bosnu, bojovnici su su pohvatani i pobijeni pred narodom, ka a narod je puten kuama. Zagrebu. Bojovnici okupljeni u Vlakoj Maloj tu no 4. travnja po zapovijedi Petra Rajkovaia krenuli Prvo su ila tri voda bojovnika, tzv. letea grupa, njih oko 90, sve odabrani mladii, izabrani u vie vodova. Oni su trebali tititi pristupnicu ostaloj vojsci. Prema kazivanju svjedoka Marka Maria bila je to duga i nepregledna kolona, postrojena sve po etiri. Isti svjedok navodi broj od 4.186 bojovnika, a za taj je broj kako kae uo od svog zapovjednika.14 Ovaj je opet znao koliki je broj vojnika jer su svi zapovjednici morali napraviti popise svojih ljudi. Tu se dakle radi o broju bojovnika koji su se tada nalazili u koloni za povlaenje. Prema tvrdnjama svjedoka kojeg navodi Vukoja niti ukupan broj vojnika kojima je zapovjednik odake obrane

raspolagao prije povlaenja nije bio znatno vei, ako se u obzir ne uzmu seoske strae. Vukoja kae: Petru Rajkovaiu i Ivanu aluiu stalno su pristizali novi vojnici, oruje i streljivo. Bila je, naime, javna tajna da u domobranskom asnikom vrhu Dervente i jo nekih mjesta, vlada izdaja u korist partizana. Domobranski su asnici (izdajnici) nareivali hrvatskoj vojsci da se prikljui partizanima. Domobrani koji to nisu htjeli, bjeali su Petru i Ivanu, te u njihovim postrojbama bili izvrsni borci. ovjek koji je vidio posljednju isplatnu listu Rajkovaievih i aluievih vojnih jedinica kae da je na njoj bilo ispisano 4.400 imena izvjebanih ratnika. U taj popis nisu unesena imena ni jednoga seoskog straara, a bilo ih je mnogo. 5. travnja 1945. godine ova kolona hrvatskih bojovnika nala se u Svilaju. Odatle je zapovjednik Petar Rajkovai poslao jedan roj vojnika, njih 30 u izvianje terena do Bos. Broda i uvida u stanje mosta na Savi. Prema tvrdnjama Marka Maria izvidnica je javila da je most sruen i da je prelazak njime nemogu.16 Isti svjedoi da su Petar Rajkovai i ostali zapovjednici tada donijeli odluku o povratku nazad i ekati boju volju. Tada su poslana dva roja bojovnika, da hitno izvre povratak i zauzmu veliki bunker u Vlakoj Maloj, prije nego to ga zauzmu partizani. Ostala vojska je krenula poloajem od rijeke zemunice, Save, preko a Svilaja sve i to pravcem je Vlaka povezano Mala-Prud. tranejima. Odmah po stizanju na poloaj kojeg se planiralo braniti, poela su ukopavanja, pravljene su sklonita, Do 21. travnja 25. partizanska divizija je ovladala selima Vrbovac, Vinska, Jake, Penik, te Odakom, ali je zaustavljena ispred Vlake Male i Potoana.18 Ovakva tvrdnja je sasvim i razumljiva budui da se organizirana obrana usmjerila na Vlaku Malu i na sela Mrka Ada, Balegovac, Prnjavor, Potoani. Jakim i utvrenim poloajima hrvatske vojske na ovom prostoru svjedoi i Ahmed onlagi koji kae U svim tim selima su tokom rata neprijateljske snage izvrile fortifikacijsku organizaciju svoje odbrane: iskopani su rovovi ... Sistem odbrane je ojaan bunkerima ... U Vlakoj Mahali i Prudu postojali su veliki armiranobetonski bunkeri, a zgrade od tvrdog materijala su, takoer podeene za odbranu.19 Vrlo je vjerojatno da se s opisima utvrenja odake obrane ovdje znaajno pretjeruje kako bi se opravdalo nemogunost slamanja hrvatske obrane Odaka i okolice, no unato tomu ukopavanje i utvrivanje poloaja od strane branitelja neosporno je.

Partizani su nakon izvjetaja da je vojska Petra Rajkovaia krenula prema Zagrebu obavljali druge poslove, a nisu se bavili zauzimanjem nekadanjih poloaja hrvatske vojske. Na vijest da su se bojovnici Petra Rajkovaia vratili nazad, partizani su odmah 6. travnja oko 21 sat organizirali estok napad na Rajkovaieve poloaje i to prema kazivanjima svjedoka uz zvuke glazbe i s velikom voljom. Partizani su u napad krenuli juriajui, i uz gromoglasne povike juri, huraaa, a kad bi doli tridesetak metara do hrvatskih rovova bacili bi bombe i zapucali. Na strani hrvatskih bojovnika ekala se samo zapovijed, a ona je bila da se ne puca dok partizani ne dou na 8-10 metara od rovova. Tada je s hrvatskih poloaja prodro glas: Hvataj ive!. Dok se ponovno zaulo hvatajte ih ive strojnice su inile svoje... U taj tren utihnula je glazba, nestalo je partizanske vike, cike i galame. Te noi prema svjedoenju Marka Maria ivote su izgubila tri hrvatska branitelja, a sedam ih je ranjeno. Napadi su se iz dana u dan redali jedan za drugim i to uvijek u zoru i ponekad predveer. ...nastojanja 25. divizije da prodre u ustaki raspored nisu dala oekivane rezultate do 23. aprila. Ti jutarnji napadi su bili uobiajna pojava, i bilo je uobiajno da se nakon braniteljskog hvataj ive i prolomljenih rafala partizani daju u bijeg ne znajui ni kuda ni kako. Ovakve tvrdnje ne pobija ni Ahmed onlagi koji kae: Poslije krae minobacake pripreme taj bataljon (misli na 1. bataljon 25. divizije, 16. muslimanske brigade) je oko 12 asova krenuo u napad. Ustae su ga pustile na blisko odstojanje i doekale jakom vatrom automatskog orua. Naavi se na brisanom prostoru, bataljon je brzo odstupio. U povlaenju neprijatelj ga je pratio vatrom minobacaa i topova koje je zaplijenio... Tokom noi 23/24. aprila borbe su nastavljene na cijelom frontu. Ni u nonim napadima nije bilo mogue savladati ilavog neprijatelja koji je dobro poznavao zemljite i vjeto se branio, vrei este protivnapade i ispade. Ovo potvruje i Mato Marinko koji govori da su branitelji Vlake Male i okolnih sela partizane putali na nekoliko desetaka metara blizu svojih poloaja, a zatim bi progovorilo obrambeno pjeako oruje. Kako on kae posljedica za partizansku vojsku je bila takva da je golem broj partizana ostajao na bojitu ili izbaen iz stroja za stalno ili ranjen, s malom mogunou, da im se doe u pomo. Ovakva zapovijed Petra Rajkovaia uslijedila je vjerojatno s ciljem ouvanja pjeakog streljiva, ali i s ciljem psiholokog djelovanja na

nadirueg neprijatelja. Marinko i o tome govori te kae Strah e zavladati u partizanskim redovima jer e se mnogo puta dogoditi da u jeku najee bitke, kada sve grmi od eksplozija i metaka, s poloaja obranbenih postrojba Odaka, zauje pjesma, koja sve nadjaa hrvatski e bojovnici u jeku same bitke nai snage i zapjevati! Od pjesme Mate Buke i Marka Zelenike 'Srebrenika nema do Travnika' stvarat e se fantomska prividna nesigurnost, tako da e se partizani pitati, koga to oni imaju ispred sebe. Pjesma e se oriti dajui moral i snagu hrvatskim braniteljima, a na drugoj strani utjecaj te pjesme bit e suprotan.25 Ovakve tvrdnje potvruju i drugi svjedoci koji su se tada s jedne ili druge strane bojita nali na tome mjestu. Ako ovu tvrdnju sagledamo s etnoloke strane te pokuamo utvrditi karakter i nain ivota ljudi ovoga kraja, Posavljaka Bosanske Posavine, svi navodi su lako prihvatljivi i objanjivi. Ovakvo ponaanje i pjesmu potvruje i Marko Mari koji kae Bili su to ljudi veseljaci, uvijek spremni za pjesmu i kolo, a esto se i zapjevalo: Ja Posavljak i aa mi bio, i uvijek se sinom ponosio! Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su pokuavali napad za napadom govori i podatak da su tijekom 25. travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvrili prodor od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19. srpskom i dijelovima 16. muslimanske brigade krenuli na Vlaku Malu. Naredba je bila da 16. muslimanska brigada izvri to jai pritisak na branitelje i da ih time onemogui da poalju pomo u obrani protiv jedinica 25. divizije.27 U izvrenju tog zadatka na pravcima napada jedinica 16. muslimanske brigade dolo je do ogorenih borbi. Pojedini poloaji su prelazili iz ruke u ruku po est puta. Vidjevi da se branitelji ovoga kraja ne namjeravaju predati u ruke kako se kasnije ispostavilo svojim krvnicima tab 25. divizije naredio je 16. muslimanskoj brigadi da se ovaj prostor po svaku cijenu mora zauzeti, naglasivi: ...da je to nareenje Tita, Generaltaba i taba 2. armije.29 Tako je naredio maral Josip Broz Tito... U Beogradu su ve uvelike pripremali proslavu roendana vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita, a obrana Odaka jo nije bila slomljena. Partizanski generaltab izdao je zapovijed: Do dana proslave maralova roendana, Odak mora pasti. Nakon te zapovijedi partizani su bili prisiljeni svim snagama krenuti u prodor na braniteljske poloaje s vie strana. Kako bi podigli moral svojih vojnika partizani su odluili da na elu bataljona krenu lanovi taba brigade.31 Pojaali su svoje jedinice te uveli i brigadnu rezervu,

tj. 4. bataljon u borbu. Ponovno je cijela 16. muslimanska brigada angairana za proboj braniteljskih poloaja. Kako onlagi navodi toga 25. travnja napad je bio posebno pripremljen, a meu partizanima su odrani kratki partijski sastanci i skupovi boraca po vodovima i desetinama. U borbu je ukljuen i ojaani 3. bataljon, te 2. bataljon iji je zadatak bio napad s desnog krila. Upravo taj 2. bataljon je imao nekog uspjeha u akciji te je zauzeo dio braniteljskih poloaja kod Balegovca. No nisu branitelji Vlake Male, Balegovca i okolnih sela samo ekali u rovovima i zaustavljali partizanske napade. Bilo je tu i protunapada, onih manjih i onih jaih, esto bi se partizanski napad pretvorio u braniteljski protunapad te su poloaji i prostor kojim je zapovijedao Petar Rajkovai ne samo ostali obranjeni nego i proireni. Upravo se to dogodilo i ovoga 25. travnja 1945. Hrvatski bojovnici su na poetne napade partizanskih vojnika odgovorili estokim protunapadom. Toga dana i tim protunapadom iz neprijateljskog stroja hrvatski bojovnici su izbacili zapovjednika 16. muslimanske brigade kapetana, Spasu Miia, a kasnije i komesara 4. bataljona 16. brigade Matiju Tunjia. Svojim protunapadom hrvatski branitelji ovog posavskog kraja su potisnuli napadae ne samo na poetne poloaje, nego i dalje. Kako su se ti dogaaji odvijali svjedoi ponovno Marko Mari iz Dobrinje koji kae: ...jutarnji napadi ve postadoe na neki nain i dosadni, stoga se nai bojovnici odluie ne samo za obranu nego i za kontranapad. ... Kada smo krenuli za partizanima, i kada su nas uoili, dali su se u bijeg, ali su istodobno iz svoje pozadine poeli strahovitu paljbu svojim bacaima po nama... Partizani nisu oekivali da emo ih goniti sve do Odaka te da emo ui i u sam Odak, ali su se prevarili. Kada su vidjeli da naa potjera za njima nije nikakva ala, oni se dadnu u jo vei bijeg. Naa vojska je tada gonila partizane do iza Odaka, s njegove gornje strane prema zapadu. O ovakvom razvoju situacije govori i onlagi, koji gledajui situaciju s partizanske strane svjedoi o istome, te jasno potvruje priu Marka Maria. On kae da je 2500 ustaa krenulo u napad na cijeloj bojinici te da su se nakon etverosatne borbe jedinice 16. muslimanske brigade povukle iz Odaka i Potoana, a da je neprijatelj nastavio napredovati s ciljem da ovlada skelskim prijelazom na Bosni kod Modrie. On jo kae da su jedinice 16. muslimanske potisnute sve do poloaja iznad sela Jakea i Penika.34 O istim dogaajima pie i beogradski NIN od 1. i 8. lipnja 1975. i kae Borbe voene od 19-

do 28. aprila 1945. bile su estoke, uz stalne jurie na ustaka utvrenja. Iako su u njima s partizanske strane sudjelovale jedinice navikle samo na pobjede 25. srpska i nepotpuna 27. divizija, oajniki otpor ustaa bio je vrlo uporan... Ustae su ovoj brigadi unitile cijeli jedan bataljon. Partizanske su snage od naoruanja izgubile bateriju topova, tri bacaa i jednu protutenkovsku puku. Borilo se samo juriima i protujuriima, prsa u prsa, ogoreno.35 Ovu zapljenu partizanskog oruja potvruje i onlagi koji kae da su ustae zaplijenile, pored ostalog, bateriju topova, 3 minobacaa i drugu opremu. Svjedok Marko Mari koji je kao branitelj bio po slubi artiljerac kae: Kasnije smo u Vrbovcu zarobili jo 14 takvih topova, pretpostavljam da su partizani svu raspoloivu municiju na nas ispucali te otili nabaviti nove granate da nas nastave granatirati, ali kada su se vratili vie nisu topove nali. Obrana Odaka i okolnih sela posljednja je bitka II. svjetskog rata u Europi. Kolika je upornost hrvatskog vojnika u tim trenutcima i na tom prostoru bila priznao je i njihov neprijatelj. Bila je to zaista borba na ivot i smrt; ginulo se mnogo s obiju strana ... neprijatelj je bio mnogo opasniji i podmukliji od njemakoga vojnika ... ustae su se tukle do smrti. U tim borbama nije bilo zarobljenika, ustae su se borile do posljednjega ovjeka ... Neprijatelj se oajniko bori, tako da ni stari borci tako neto jo nisu vidjeli. Svaki se ustaa mora najprije ubiti, pa se tek onda moe osvojiti neki objekt.Ovakvi navodi s partizanske strane vrlo su esti, to bi mogao biti nain prikrivanja broja rtava nastalih nakon sloma odake obrane. Kolike su rtve partizanske jedinice imale tijekom ovih napada teko je tono procijeniti. Njihov broj se kree u rasponu od nekoliko stotina poginulih meu kojima se naao i poneki partizanski visoki dunosnik. Partizanska strana broj rtava jasno ne spominje u dokumentima, a onlagi govori o broju od preko 200 izbaenih iz stroja samo u borbama od 23. do 27. travnja, dok se u beogradskom NIN-u kae Naih izbaenih iz stroja bilo je 630.... Ovaj broj od 630 izbaenih iz stroja odnosi se na period od 19. do 28. travnja. Kod onlagia se postavlja pitanje to on pod pojmom ''izbaeni iz stroja'' smatra? Koristi li taj pojam kao skupni za sve ranjene i poginule ili tu misli samo na poginule. O broju poginulih partizana Marko Mari ne govori, ali navodi: Bilo je to strano vidjeti, izginuli lee na zemlji u krvi, a sve mlade, teta ivota, ali ih njihovi zapovjednici gone u

sigurnu

smrt

bez

ikakve

samilosti.

Koliki je problem novoformiranoj dravi Jugoslaviji, njezinim komunistikim voama i partiji Odak i odaka Posavina predstavljala, ne govori samo broj partizana koje su slali u sigurnu smrt, o tome govore i dokumenti koje osobno Broz Tito izdaje. On je kao vrhovni komadant i maral 30. travnja naredio glavnim tabovima Srbije i Makedonije, operativnom tabu Kosova i Metohije i tabu 3. korpusa da brzo likvidiraju...kvislinke grupe i obezbijede mir i bezbjednost na svim operativnim podrujima. U tom nareenju istaknuta je odgovornost tabova divizija i brigada u izvravanju tog zadatka. Naime potrebno je istaknuti da je upravo tab 3. korpusa bio po zapovjednom lancu nadreen 25., 27. diviziji, 16. muslimanskoj brigadi i drugima ija se snaga unato svoj ponuenoj podrci lomila na Odaku i okolnim selima. onlagi za branitelje Odaka ree vjerojatno isto ono ega se i Tito pribojavao. Njihova dejstva su ne samo ometala normalizaciju prilika u tim dijelovima Bosne, nego su mogla da slue i kao povod za razne pritiske sa strane na novu Jugoslaviju.43 Zbog sloenosti i dramatinosti tadanjih dogaaja gotovo sve su odluke donoene ili odobravane na najvioj razini. Vjerojatno dana 28./29. travnja 1945. s prostora Odaka i iz borbi se iskljuila 25. divizija koja odlazi prema donjem toku Une, a njeno mjesto u potpunosti preuzima ve do tada djelomino prisutna 27. istonobosanska divizija.45 Ovo potvruje i Milojica Panteli koji kae ...tijekom noi 28./29. travnja 1945. 25. srpsku NOU diviziju zamijenila je 27. bosanska divizija. Dogaaji koje opisuje svjedok Marko Mari, a koji se tiu ove promjene na partizanskoj strani u potpunosti se podudaraju, s dvije prethodno navedene tvrdnje. Naime branitelji Odaka su na partizanskoj strani jasno mogli primijetiti promjenu, kako u nainu ratovanja, tako prije svega u razliitim uniformama, opremi i dobi partizana koji su ih napadali. Mari o ovoj promjeni govori na sljedei nain: U osvit dana 30. travnja 1945. primijetimo kako se partizani opet privlae naim poloajima, a kada su bili ve blizu, uoimo da to nisu partizani, nego da je to neka prava vojska, u pravoj vojnikoj uniformi te da nema enskog svijeta meu njima kao ni mladei. Ova promjena nije sprijeila partizane da odmah krenu u novi proboj, uostalom zapovijed s

vrha je bila jasna i jasno je da se vrhu 3. korpusa i 27. divizije nije riskiralo svoje zapovjednike poloaje, a moda i vie te zbog toga nije bilo oklijevanja. Osim 16. udarne muslimanske brigade koja je sada po zapovijedi taba 27. divizije dobila zadatak obaviti posao likvidacije jakog i dobro ukopanog neprijatelja i 19. biranska brigada je imala zadatak pomoi joj u tome. U akciju ruenja obrane odake Posavine 4. svibnja se ukljuila i 20. romanijska brigada. to je ova promjena znaila za hrvatske branitelje na posljednjem slobodnom dijelu NDH ponovno donosi Marko Mari koji kae: Kod nas je nastao tajac te isekivanje kada e napraviti juri prema naim poloajima. I nije dugo trebalo ekati, kad nasta pucnjava iz svih oruja, ali izostao je Juri, huraa!. Kod nas na poloaju mrtva tiina... Vidjevi da im nitko ne odgovara s nae strane zakljuili su, pretpostavljam, da nas tu i nema, da smo taj poloaj napustili. Kad su se oni tako malo opustili prolomi se ono nae: Hvataj ive!. Kod Drugovi Drugi Komunistika zapovijed: Naprijed brao! Za dom i domovinu spremni! Hvatajte ih njih nasta panika, se jauk i me zapomaganje. ili opet Jedan od me njih vie: ubijte! dere: partija! ive! spaavajte

Drugovi naprijed! U bitku, u posljednju bitku! Pobjeda je naa! ivio drug Tito, ivila Takvi glasovi su se prolamali kroz stranu pucnjavu i s jedne i s druge strane dok ne pade Kada su nai bojovnici jurnuli prema njima, meu njima je dolo do potpunog metea. Jedni su odstupali bjeei i svoje ranjene vukui, a oni su vikali, jaukali i proklinjali. Nai im nisu iz svoga ponosa pucali u lea nego njima preko glave, a oni su bjeali to ih noge nose prema svojim poloajima. Kada su doli i preli svoje rovove tu su popadali kao snoplje, jer da nisu nai njih, oni bi nas, ako i nisu uspjeli danas, moda bi im to polo za rukom sutra. ...jer 16. muslimanska zaista je bila ludo hrabra vojska, ali su stradali du cijele nae bojinice, a posebice oko Vlake Male. karta Odaka i okolice BORBE U ODAKOJ POSAVINI U SVIBNJU 1945.

Borbe koje su na ovom prostoru poele jo 6. travnja 1945. nastavljene su kroz cijeli taj mjesec. Dan za danom, a moglo bi se rei i sat za satom smjenjivali su se partizanski napadi na hrvatsku obranu. Partizanski juri za juriom ponekada bi i dao neke rezultate, ali su branitelji ovoga posavskog kraja odmah organizirali protunapade i ne samo vraali izgubljeni prostor, nego i proirivali podruje koje su drali i odmah se na novoosloboenom poloaju vrsto ukopavali. Hrabrost koju su branitelji Odaka, Vlake Male, Garevca, Potoana, Jakea, Penika, Srnave, Mrke Ade i drugih posavskih sela tada pokazali bila je nevjerojatna i ovjeku nepojmljiva. To su jasno priznali i sami partizani koji su se tada nali u udu i pitanju protiv koga se mi to borimo. No ne moe se osporiti niti hrabrost partizanskih jedinica, naroito 16. muslimanske brigade koja je na Odaku i Vlakoj Maloj izgubila prema svemu sudei par stotina svojih vojnika. Ipak upornost i hrabrost branitelja Odaka je jasna. Ona je produkt obrane svoje zemlje, svojih parcela, kua, svojih kunih pragova, svoga golog ivota. Drugog izlaza nije bilo. Kasnije e se opravdanim pokazati zapovijedi Petra Rajkovaia koji nareuje da predaje nema, jer predaja je znaila sigurnu smrt. esta je situacija bila da su se branitelji ovoga kraja puno puta tijekom uzastopnih borbi nali na svome vlastitom pragu, u svome dvoritu i u svojoj kui titei svoje vlasnitvo i goli ivot. Sudionik ovih dogaaja Marko Mari o pogibijama i motivu partizanskih vojnika za borbu kae: Na povratku prema naim poloajima, promatram izginule momke, njihova mlada tijela lee beivotna po zemlji. Oni su svoje zavrili. Svojim kuama, obiteljima, roditeljima, djevojkama, enama, djeci svojoj, prijateljima, znancima, oni se nee vratiti. Za ije su interese oni tu ostavili svoje mlade ivote?To je pitanje na koje za razliku od hrvatskih bojovnika, oni odgovora nisu znali. Odlaskom 25. divizije i smjenom kojom krajem travnja 1945. na ovo podruje dolazi 27. istonobosanska divizija sa 16. udarnom muslimanskom brigadom na elu kao glavnim initeljem napada borba na Odaku i okolici postaje jo intenzivnija i krvavija. Zapovijed je morala biti izvrena, a branitelji Odaka i okolice i dalje nisu odstupali ni metra. Borba koju je vodila 16. muslimanska brigada poetkom svibnja 1945., a naroito 5./6. svibnja bila je jedna od najeih borbi u kojoj se ova brigada do tada nala. Prema onlagievim tvrdnjama te noi izgubili su 18 partizana, a ranjenih je bilo 13. Iste te noi je i 19. biranska brigada imala 7 mrtvih, 11 nestalih i 23 ranjena partizana. No prema

kazivanjima preivjelih branitelja ovoga hrvatskog kraja taj broj poginulih i ranjenih partizana je vjerojatno morao biti znatno vei. Juri pred strojnice, istina, a s druge strane dobro ukopani hrvatski branitelji spremni na borbu do posljednjeg morali su dati vei broj poginulih na neprijateljskoj strani bez obzira na drukije tvrdnje partizanskih zapovjednika. Uostalom svjedoenje Marka Maria o borbama 30. travnja govori upravo o tome. On navodi: Imali smo i mi svoje gubitke: 21 bojovnik bio je ranjen, od toga tri teko te je sutradan jedan od njih umro, i poginulih 6, tj. s ovim ranjenikom koji nije preivio 7. Na drugoj strani izginuli su skoro svi.... Kronologija dogaaja koju donosi Marko Mari kao netko tko je sudjelovao u samim borbama ne podudara se s kronologijom koju s partizanske strane gledajui donosi Ahmed onlagi. Sami dogaaji o kojima govore jedan i drugi u veoj ili manjoj mjeri se podudaraju, naravno ako se uzme u obzir da se radi o dvije razliite strane gledanja, tj. dva razliita gledita iz dvije razliite i sukobljene vojske. Ipak kronoloki razmimoilaenja su velika, posebno oko datuma ukljuivanja partizanske avijacije u napade na branitelje Odaka i okolice. Marko Mari tvrdi da su 5. ili 6. svibnja 1945. iz pravca Broda stigli partizanski zrakoplovi koji su nedugo potom poeli prosipati svoj teret po obrambenim poloajima hrvatske vojske. Kae da su se ta nadlijetanja i uasna pucnjava po njihovim poloajima ponavljala i po nekoliko puta na dan. Tako je bilo toga dana, a dolaskom noi stali su i napadi. Idueg jutra bombardiranje i mitraljiranje hrvatskih poloaja poelo je ponovno, najprije iz visine, pa sve nie da bi bolje pogodili. Uinak ovih bombardiranja prema svjedoenju i nije bio velik. Bombe su padale ne samo du braniteljskih poloaja nego i po partizanima. Partizani su zbog toga ujutro naputali svoje poloaje, a naveer se ponovno vraali. Ovakva bombardiranja i stalni napadi iz zraka trajali su 11 dana, a za to vrijeme nije bilo partizanskih juria. Prema marievim tvrdnjama od silne uzastopne zrakoplovne paljbe po hrvatskim poloajima iz dana u dan poginula su ukupno 3 bojovnika, a 7 ih je bilo ranjeno. Dakle zrakoplovni napadi su po njegovu svjedoenju trajali od 5. do 16. svibnja, a onda zapoinju novi jurii i ponovno borba prsa u prsa. S druge strane onlagi u to vrijeme smjeta najvee i najkrvavije pjeake borbene okraje. Te ih opisuje na sljedei nain: ...6. maja pojaali pritisak na neprijatelja u Odaku, a uvee je brigada (19. biranska) prela u napad sa teitem izmeu Odaka i Vlake Mahale. Njen zadatak je bio da privue na sebe to jae ustake snage i da prodorom prema selu Dubici olaka napad 16. brigade iz pozadine i

razdvajanje ustake grupe na dva dijela. U tekoj borbi su 2. i 3. bataljon prodrli na svom pravcu nastupanja i s prednjim dijelovima izbili u selo Dubicu. Ali, pred svanue neprijatelj je izvrio snaan protivnapad i potisnuo oba ta bataljona na polazne poloaje; ak se 3. bataljon povukao i iz Prnjavora ka Potoanima... U toj borbi 19. biranska brigada je pretrpjela teke gubitke: 21 poginulog, (meu njima komadant Milo Trii) 22 nestala i 32 ranjena... Kako je u toku 7. maja 27. divizija ojaana s 14. brigadom 53. divizije i s dijelom artiljerije te divizije, tab 27. divizije rijeio je da se u toku 8. maja izvre temeljite pripreme i naredne noi u 3 asa izvri opti napad na ustaku grupaciju. ... Neprijatelj se vjeto koristio svojim rezervama i dobro izvedenim protivnapadima potisnuo je sve tri brigade na polazne poloaje. Kakvog su intenziteta i upornosti bili okraji te noi i 9. maja, kada je i zvanino kapitulirala nacistika Njemaka, djelomino se moe vidjeti i po tome to je, na primjer, samo iz 16. muslimanske brigade na ianim preprekama ostalo 10 boraca, mrtvih i ranjenih, koje nije bilo mogue iznijeti. Poslije tog neuspjeha, tab 27. divizije zakljuio je da bez angaovanja avijacije i tenkovskih jedinica ''...ova grupa ustaa i njihova uporita nee moi dugo vremena biti likvidirana''. ... Sa tom ocjenom upoznao je tab 3. korpusa i zatraio da se na podruju dejstva divizije angauju avijacija i tenkovske jedinice. Koliku su vojnu snagu partizani iskoristili u pokuajima da probiju crtu obrane branitelja Odaka u travnju i prvoj polovini svibnja 1945. upravo je nevjerojatno. No jo je nevjerojatnije koliku su tek vojnu silu pripremali za okraje u drugoj polovici svibnja. U najuem jugoslavenskom partijskom i dravnom vrhu su osmiljavane i donoene sve odluke, a one su potom izvravane od podreenih struktura koje je partijski i dravni vrh ve bio ustrojio i drao pod nadzorom. To se najjasnije moe prepoznati iz injenica koje govore o nastanku, postavljenim zadaama i djelovanju jugoslavenskih dravnih organa u ijoj je nadlenosti, izmeu ostalog, bilo i organiziranje i izvravanje najteih oblika poratnih zloina. Radi se o odjeljenju zatite naroda (OZN-a) i Korpusu narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Ve spomenutu ulogu KNOJ-a potvruje onlagi u daljnjem tekstu, gdje kae da se jedan bataljun KNOJ-a nalazi s lijeve obale Save, to znai na slavonskoj strani, koja je njegova uloga moglo bi se zakljuiti iz toga da ne sudjeluje u izravnim borbama nego eka zavretak okraja i tek onda stupa na snagu. Sredinom svibnja partizanske jedinice pod zapovjednitvom taba 27. divizije rasporeene su

na sljedei nain: ...20. romanijska brigada drala je mostobran i skelski prilaz kod Modrie i bila u ulozi divizijske rezerve; 19. biranska brigada, ojaana bataljonom Posavskotrebavskog NOP odreda, na liniji k. 101 (juno od Odaka) selo Srnava; 16. muslimanska na liniji od Srnave (iskljuno) Potoani do zakljuno Duge Njive; 14. srednjobosanska brigada od sela Lipika, preko Vrbovca do Svilaja. Na lijevoj obali Save, od Svilaja do u visinu ua Bosne, nalazio se jedan bataljon KNOJ-a, a na desnoj obali Bosne, od amca do u visinu Mrke Ade, Posavsko-trebavski NOP odred (bez bataljona). Neposredno pred poetak opteg napada, na mjesta gdje su postojali gazovi na Bosni, u raspored Posavsko-trebavskog odreda ubaene su dvije ete 2. bataljona 20. romanijske brigade da sprijee eventualno izvlaenje ustaa na tim mjestima.. Osim ovdje navedenih partizanskih jedinica 19. svibnja je na lijevo krilo partizanskog napada prema Svilaju upuena i 18. brigada 53. divizije, a za njom stie i tab 53. divizije kao logistika potpora. Bilo bi zanimljivo doi do podataka koliko u ovom vremenu gore navedena pojedina partizanska divizija, brigada, ili bataljon posjeduje vojnika, tj. koliki je broj partizana, dakle samo ive sile ne ubrajajui tehniku, topnitvo i zrakoplovstvo bio potreban da ozbiljno ugrozi po njihovoj procjeni 2 do 3 tisue hrvatskih branitelja Odaka i ostalih pripadajuih sela. Zanimljivo bi bilo usporediti omjer partizanskih snaga naspram broja hrvatskih vojnika koji su ostali u okruenju. Ipak presudnim se pokazala odlunost, upornost i vjera u Boga i obranu svoga, a ne matematiki postotci, omjer snaga i koliina oruja, streljiva i druge ratne tehnike. Kakav je sastav branitelja ovoga kraja i tko su oni bili kazuje nam Marko Mari: Bili su to, uglavnom, domai ljudi, dobri ratari, a bio je i poneki zanatlija i nadniar. Bili su to sve poteni ljudi, dobri vjernici, ponosni hrvatski sinovi. Bili su to ljudi veseljaci, uvijek spremni za pjesmu i kolo, a esto se i zapjevalo. ... Mi bojovnici, na tom ratitu bili smo uglavnom s uskog prostora to ga zatvara rijeka Bosna prema svom uviru u Savu te rijeka Sava od Svilaja do Pruda, tj. iz sela odake i modrike okolice. Bili smo svi kao jedan, svi smo eljeli samo jedno, braniti se i obraniti sebe i svoje, a potovati i ne dirati tue.. Kakav je moral i odlunost hrvatskih vojnika ak i u zadnjim danima obrane bio priznaju i partizanske snage: Iako je u proteklim borbama pretrpjela teke gubitke, borbenost i upornost ustake grupacije nije poputala. ... Oko 20. maja iz ustakih rovova i bunkera jo se mogla uti cika, pjesma i povici Paveliu da doe u Vlaku Mahalu.

Koliko je povjerenje zapovjednik odake obrane Baja Petar Rajkovai imao u svoje vojnike govori i injenica da je jo prije pada Zagreba i sloma NDH u ali poruivao dr. Anti Paveliu, da ako se ne osjea sigurnim u Zagrebu, neka samo doe u Odak.58. Uz svu odlunost i nadljudsku snagu koju su branitelji Odaka pokazali ishod je bio neizbjean, a to je znao i sam Petar Rajkovai. Ukljuivanjem neprijateljskog zrakoplovstva u bitku, ma koliko svjedok Mari tvrdio suprotno odnos na bojnom polju se morao promijeniti. onlagi tvrdi: Avijacija je 22. maja poela izvianje, a odmah poslije toga i bombardovanje ustakih uporita u Odaku, Vlakoj Mahali, Dubici, Mrkoj Adi, Balegovcu i Prudu. Direktnim pogocima je poruila armiranobetonske i vei broj drugih bunkera (izuzev velikog bunkera u Vlakoj Mahali) i nanijela znatne gubitke neprijateljevoj ivoj sili. ...bombardovanje je nastavljeno istim intenzitetom i naredna dva dana. Prema njemu 7 je zrakoplova sudjelovalo konstantno u ovim napadima i to sovjetski ''turmovci'' i njemake ''tuke''.. S druge strane Marinko kae Od engleskih ''karavela'' i njemakih ''mesermita'' sastavljene su dvije eskadrile, koje su iz Beograda poslane u Odak. Ti su zrakoplovi na prostoru odake doline djelovali 23. i 24. svibnja 1945. ... Potpuno je uniten vlakomalski obrambeni bunker, te vlakomalska kola, u kojoj je bilo smjeteno zapovjednitvo Petra Rajkovaia.. Situacija u kojoj se tada nala vojska Petra Rajkovaia bila je vrlo teka, te je stoga odluka koju on donosi zajedno s ostalim zapovjednicima bila i jedino mogue rjeenje. Prema svjedoenju Marka Maria, Rajkovai je pozvao sve zapovjednike na vijeanje i dogovor to i kako dalje. Na tom vijeanju konstatirano je da je na mjestu na kojem su se do tada nalazili vie nemogue opstati, te da je jedino mogue rjeenje prodor prema vujakim umama. Odlueno je da se odmah izvre sve pripreme i da se ve sutradan u rano juto vojska zapone povlaiti prema Odaku, zatim da se izvre pripreme za forsiranje preko rijeke Bosne, da se pripremi jedan baca za unitavanje partizanskog mitraljeskog gnijezda, da se pripremi roj od 30 bojovnika, koji e prvi prijei Bosnu te zauzeti poloaje za obranu dok bude druga vojska prelazila, a zatim da se u manjim i veim grupama povlai u ume i eka daljnji razvoj situacije. Ova odluka je pala vjerojatno dana 22. svibnja, a ve 23. svibnja meu bojovnicima je zavladala neizvjesnost, to i kako dalje. Stigla je i naredba da se unite topovi i bacai kako ne

bi dopali u neprijateljske ruke, a branitelji i tako za njih nisu imali vie streljiva.63 U Vlakoj Maloj okupio se najvei broj branitelja sa svojim zapovjednicima. Nitko ne spominje predaju. Odluuju se na proboj u dva smjera. ... U samom Odaku organiziran otpor partizanskoj vojsci trajao je do 24. svibnja 1945. Borbeni okraji trajat e jo cijelu no od 24. do 25. svibnja 1945. Dvije skupine branitelja pod okriljem noi krenule su u proboj partizanskog obrua, jedna prema brdovitom dijelu opine, a druga prema Prudu. U Vlakoj Mali ostaje nekoliko desetina hrvatskih vojnika i to uglavnom oko Nuia tale, gdje je bilo i posljednje uporite obrane. Vie od sedam stotina ljudi pod orujem, koji su se probijali iz Vlake Male u smjeru Potoana i Lipa, izvuklo se iz partizanskog obrua. Druga skupina koja se probijala u smjeru Pruda, probivi jedan obru, nala se u drugom partizanskom obruu, odakle vie nije bilo izlaza.64 Ovdje Marinko citira Zorana Dujaka koji u svojoj knjizi Berlin pa Odak navodi da se ovih sedam stotina ljudi koji su se izvukli u protuudaru susrelo s 19. biranskom brigadom koju su uspjeli razbiti negdje u podruju Prnjavora. Ovakav razvoj dogaaja potvruje i partizanska strana i kae: Prema utvrenom planu, 20. romanijska i 19. biranska brigada krenule su u 23 asa 24. maja u napad na ustae u Odaku. Izloen koncentrinom udaru, ve demoralisani neprijatelj branio se oko 2 sata, a onda u neredu odstupio ka Vlakoj Mahali i Balegovcu. Zauzimanjem Odaka izvren je blii zadatak 27. divizije i stvoreni su uslovi za slamanje ustake grupe koja se branila u Vlakoj Mahali, najjaem neprijateljevom uporitu. Bilo je planirano da se taj opti napad izvri u 4 asa 25. maja. Meutim, glavnina ustaa koja se nala u Vlakoj Mahali, ukljuujui i one koji su se izvukli iz Odaka, rijeila je da se probije iz obrua, i to preko odsjeka na kome se 16. muslimanska brigada nalazila razvijena za predvieni napad. Ovo je za branitelje odakog kraja i Vlake Male kako se pokazalo bila najkobnija odluka jer su ne znajui situaciju s druge strane u proboj krenuli putem na kojem se neprijatelj upravo bio pripremio i usmjerio za napad na braniteljske poloaje. To je proboj uinilo znatno teim u pogubnijim. Prema partizanskim tvrdnjama proboj je krenuo izmeu 2 i 3 sata 25. svibnja i to pravcem preko Krevine i potokom Joevica ka Vujaku. Ustae su otvorile jaku vatru i u prvom naletu mjestimino izbacile jedinice te brigade (16. musl.) iz rovova i zaklona... Do pred svitanje vodila se ogorena borba. Tada je ona preduzela protivnapad i izbacila neprijatelja na jednu veliku istinu. Na tom otvorenom ravnom i bez ikakvih zaklona prostoru nala se masa

ustaa koja se kretala u svim pravcima pod bliskom vatrom oko 200 pukomitraljeza i automata. Prema onlagievu opisu jasno se moe zakljuiti da se ovdje vie nije radilo o borbi i sukobu dviju suprostavljenih vojska nego se izvravala naredba o masovnoj egzekuciji hrvatskih bojovnika. ak i sama njegova terminologija pri opisivanju dogaaja nakon bitke to potvruje. Dok se vodila borba za dva najjaa ustaka uporita, Odak i Vlaku Mahalu, i s ustakom glavninom koja je pokuala proboj, na desnom krilu su dijelovi 20. romanijske brigade forsirali Bosnu i sa jedinicama Posavsko-trebavskog odreda oistili ustake poloaje na lijevoj obali. ... ve u prvim jutarnjim asovima 25. maja ustaka grupacija bila je potpuno razbijena i najveim dijelom unitena. Samo su male grupice uspjele da se probiju ka Vujaku. Tog i naredna dva dana jedinice 27. divizije su nastavile pretres terena i unitavanje i zarobljavanje preostalih pojedinaca i grupica ustaa koje su se krile u umarcima i na drugim mjestima. U tom posljednjem napadu neprijatelj je od jedinica 27. divizije pretrpio gubitke od 881 mrtvog, 104 ranjena, 572 zarobljena. Kolika je vjerodostojnost ovih onlagievih podataka matematiki gledano sasvim je jasno. Prema njegovim navodima poginulih, ranjenih i zarobljenih hrvatskih bojovnika ukupno je 1557. Ako uzmemo u obzir i njegovu tvrdnju: Samo su male grupice uspjele da se probiju ka Vujaku, te takoer tvrdnju da je u obruu bilo ...oko 2000 do 3000 ustaa.68 postavlja se pitanje gdje nestaje vei broj ljudi koji se ne nalazi u njegovoj evidenciji. Naime ili se u tim malim grupicama prema Vujaku povuklo oko 1500 hrvatskih bojovnika, ali koliko su te grupice onda bile male, ili se oko 1500 Hrvata izgubilo negdje na stratitima. Koliko su predano partizani obavljali svoju dunost unitavanja...pojedinaca i grupica govore i svjedoenja rijetkih preivjelih od kojih je i Marko Mari koji svjedoi o zloinima u Buria tali u Garevcu. Grupa od 628 vojnika u kojoj se on nalazio odluila se ne kretati u proboj ka Vujak planini nego su se predali partizanima. Ve 24. svibnja 1945. bili su sprovedeni u Garevac u Buria talu odakle su kamionima po 60 do 70 bojovnika svakodnevno odvoeni na gubilita i ubijani. Do 28. svibnja tala je bila ispranjena, a zatvorenici redom pogubljeni.69 Nije samo Buria tala svjedok pokolja hrvatskoga posavskog ivlja u tome vremenu. Jo je niz mjesta na kojima Hrvati ivote poloie sada nakon pada i Odaka i okolice u partizanske

i komunistike ruke. Partizanska vojska se nakon slamanja otpora kod odake obrane posvetila naroito ienju terena i hapenju svih mukih itelja od 15 godina pa na vie, a bezbroj puta se znalo dogoditi, da nosioci slobode na licu mjesta ubijaju muku djecu u dobi od desetak godina. Svoju muku djecu od 7 do 8 godina majke su morale oblaiti u ensko ruho, kako bi ih zatitile od sigurne smrti, a oni bojovnici odake obrane koji toga dana nisu stali ispred streljakog stroja, morali su pokapati svoju brau, roake i prijatelje, znajui pri tome da e njih sutra pokapati oni, koji e prekosutra biti dovedeni pred partizanske vodove za strijeljanje. U tim danima ivot odakog Hrvata nije vrijedio apsolutno nita. Bilo koji partizan smio je ubiti, koga god je htio, a da pri tomu nikomu nije morao podnositi izvjea. Partizanska mnotvena strijeljanja mnogo su puta nadmaila broj mrtvih u ratnim okrajima i umrlih od zaraznih bolesti, utice, tifusa i drugih bolesti tijekom etiri godine rata.70 Broj rtava odakog kraja teko e ikada tono biti odreen. Partizani su vjeto navodei upornost u borbi i namjeru branitelja da se bore do posljednjeg ovjeka sve rtve ovoga dijela Posavine ubrojili meu poginule u borbi, a kako smo prethodno vidjeli i njihov broj su smanjivali njih oko polovino 80 u odnosu ubrajajui i na realne etiri rtve. bolniara. U noi s 24./25. svibnja partizani su pobili sve hrvatske ranjenike koji su se nalazili u Prudu, Kako se tih dana u Posavini ivjelo govori i ovo svjedoenje: Doli partizani u selo i pobili sve mukarce koje su nali vani i po sokacima. Ubili su i onu trojicu djeaka iz gornjih sela, ubili su starog djeda Marka i on je iz onih strana, ubili su naih puno...ranjenike su sino odveli, a nitko ne zna kamo. ... Tamo je svjea krv, ini mi se do glenja. Vidila sam tamo i tri bajunete, tri sikere, jedan veliki eki i vie nisam mogla gledati to krvavo mjesto. Ovakva je sudbina zadesila sve one koji su se predali partizanskim jedinicama i koji su kasnije naknadno pohvatani. Ona grupa hrvatskih bojovnika koja se probila do Vujak planine i vujakih uma dalje se nastavila sama snalaziti. Meu njima je bio i zapovjednik odake obrane Baja Petar Rajkovai. Prema svjedoanstvima onih koji su tada bili na Vujak planini 26. svibnja popodne Rajkovai je grupi vojnika s kojom se naao odrao krai govor u kojem je rekao da se od sada sami moraju snalaziti i da dalje postupe po svojoj volji i nahoenju. Rajkovai je rekao da on mora na svoju stranu te je zamolio sve one koje partizani budu ispitivali o njemu da kau da je nestao i da ga od tada vie nitko nije vidio.73 O posljednjim danima hrvatskih

bojovnika po umama Vujaka i vrbicima i umarcima Odaka i okolnih sela vrlo je teko bilo to rei, oni koji su se uspjeli spasiti kasnije o tome nisu smjeli govoriti, a danas su rijetki jo meu ivima da bi svjedoili o tome. Duboko u umama ostala je jedna manja skupina od tridesetak zadnjih vojnika odake obrane, koja se nije htjela predati. Nova komunistika vlast slubeno ih je nazvala bandom, pa e naziv banda prihvatiti i stanovnici odakoga kraja. ''Banda'' e djelovati do poetka 1947. godine. Njih e izdati jedan u njihovu skupinu ubaen domai dounik. Posljednji iz te skupine Juro ebei poginuo je u proljee 1947. nadomak potoanskog groblja Lipa, kao posljednji vojnih odake obrane iz bitke za Odak godine 1945. i kao posljednji, koji je pruao otpor novoj vlasti i novoj dravi. Koliki je broj rtava meu Hrvatima Odaka, Vlake Male i niza okolnih sela govore i arhivi kola okolnih gradova prema kojim je stanovnitvo odakog kraja gravitiralo. Naroito je to vidljivo u knjigama kola u Gradacu. Svi uenici (Hrvati) Vie Gimnazije u Gradacu neposredno poslije rata, s prostora Odaka bili su bez oca. Kako bi dogaaje u Odaku i odakoj Posavini sakrila i izbrisala s povijesne scene i iz sjeanja naroda komunistika vlast je za dan osloboenja Odaka u svojim slubenim spisima navela datum 14. travnja 1945., a ne 25. svibnja kada Odak uistinu i pada u partizanske ruke.

Slika 2. Petar Rajkovai zapovjednik odake obrane (sedmi vitez NDH) s pratnjom Slika 3. Branitelji odake Posavine na jednom od postrojavanja. ZAPOVJEDNI CI ODAKE OBRANE Zapovjednici odake obrane, braa Petar i Ivan Rajkovai potjeu siromane iz obitelji

odakih zemljoradnika, koji sa svojih desetero djece ive u Bijelim Barama kod Odaka. U crkvenim knjigama odake rimokatolike upe, brani par Franjo i Mara i sva njihova djeca ukljuujui i Petra i Ivana upisani su pod prezimenom Rajkovai.77 Prema pripovijedanjima starijih govori se da je obitelj Rajkovai bila uglavnom estoke naravi, ali s druge strane poteni i pravedni. Petar Rajkovai roen je i krten 9. svibnja 1919. to znai da zapovjednitvo odake obrane preuzima s tek napunjenih 23 godine, dok posljednju bitku vodi u dane kada puni dvadesetestu godinu. Kako to navodi Boo Vukoja bio je osoba izrazito upadljivog izgleda: visok, mrav, malo veeg i povijenog nosa, mirna pogleda, tih i utljiv. Vojnu slubu u vrijeme Kraljevine Jugoslavije Petar je trebao sluiti u Mariboru, ali je nedugo nakon primanja u vojsku iz nje i otputen kao nesposoban. Prema prianjima govori se da je Petar imao jednu nogu krau te je zbog toga vidna epao. Kao zapovjednik obrane svoga kraja Petar je bio vrlo odluan i vrst. Uveo je elinu stegu. Kako se saznaje prema vojsci je bio krut i bezobziran. Nije podnosio la, kukaviko i podmuklo vladanje, neposlunost i neodgovornost. Neu i ne mogu od svojih vojnika nije elio uti. Vukoja za njega tvrdi da se neprijatelju na spomen Petrova imena ledila krv u ilama, da su zloinci gubili volju za svoj krvavi zanat. O njegovu odnosu prema srpskom

ivlju u zoni njegova zapovijedanja govori injenica da je u Bijelim Barama, Rajkovaievom rodnom mjestu ivjelo pet srpskih obitelji koje su potovale zakon tadanje drave, te im se do kraja rata nita nije dogodilo. Petrova vojska meusobno se oslovljavala rijeju baja, vjerojatno zbog toga se kasnije Rajkovaia naziva Baja Petar Rajkovai, a nakon rata se oslovljavanje s baja otro kanjavalo od nove partizansko-komunistike vlasti. Kakva je Petrova sudbina nakon pada odakog kraja teko se moe sa sigurnou utvrditi. Postoji nekoliko razliitih tumaenja o tome kako zavrava njegov ivotni i vojni put. Marko Babi prema kazivanju Marka Maria donosi da se Rajkovai naao sa svojom vojskom koja je uspjela probiti obru i stigla na Vujak, u subotu 26. svibnja poslije podne. Tu se kraim govorom oprostio od svojih bojovnika i krenuo u vujake ume. Tunim pogledom pogledao je tamo okupljene svoje bojovnike. Podigao je ruku i drhtavim glasom rekao: Za Dom i Domovinu! Svi tamo nazoni su odgovorili: Spremni! ... Tada se okrenuo na suprotnu stranu i krenuo, pa zastao, da jo jednom pogleda svoje bojovnike, ali vie nije imao rijei, nego je i Baja Petar zaplakao... Prema istom kazivanju nedugo nakon to je Petar otiao u umu iz tog pravca ula su se tri pitoljska pucnja. Ovakav rasplet dogaaja djelomino bi podrao teoriju koju su kako Marinko tvrdi plasirali partizani, a to je da je Petar prvo usmrtio djecu i enu, a onda i sebe. S druge pak strane 1958. se po cijeloj Posavini proirila pria da je neki musliman iz Odaka prepoznao Petra Rajkovaia dok je boravio u panjolskoj. Prije nego je odluio poi prijaviti ga policiji, gledao je Baju Petra od glave do pete, a dobro je poznavao ojka toga, a pogledao je i Baja njega i siguran je da ga je prepoznao, ali najednom se Baja Petar okrenuo te mu se iz vida izgubio u masi onog naroda. Vukoja takoer iznosi da se pouzdano nikako ne moe odrediti to je bilo s Petrom nakon sloma obrane, zna se samo da je bio ranjen za vrijeme zrakoplovnih napada, a prema nekim saznanjima nakon toga je hodao na takama, koje su prema nekim tvrdnjama kasnije i naene, ali Petra Rajkovaia ni iva ni mrtva nitko nikada vie nije vidio.82 Ovo Petrovo ranjavanje, ako se uistinu dogodilo moglo je znaajno utjecati na moral i spremnost bojovnika na daljnju obranu. to se tie njegovog brata Ivana Rajkovaia tu je situacija koja se tie zadnjih dana obrane i sloma otpora puno jasnija.

Ivan (Ivo) Rajkovai roen je i krten 10. oujka 1916. i stariji je od svoga brata Petra. Tjelesno bio je plav, zgodan, krupniji, ali nii od brata, po naravi eksplozivniji i opasniji. U vojsci je bio izniman borac, hrabar, nepopustljiv i odluan. Bio je oenjen i otac dvoje djece. Njegovu smrt Vukoja datira na poetak svibnja 1945., kada su on i jo dva asnika Jakov Puelja i Ivica Rodin obilazili svoje isturene poloaje. Tvrdi se da su upali u partizansku zasjedu na njivi Andriki u abarima i da su tu pokoeni mitraljezom. Kad je stigla pomo suboraca jo je samo Ivo Rajkovai pruao otpor, ali nedugo potom i on je preminuo. Umro je na rukama svojih prijatelja hrvatskih bojovnika, a prema kazivanjima zadnje su mu rijei bile: Sve vas volim, a posebno svog brata Petra! Nakon bratove pogibije Petar prema nekim kazivanjima vie nije osjeao samilosti prema zarobljenim partizanima, od kojih je traio da se prekrie, a ako ovi to nisu znali, odmah bi bili ubijeni. Od tri zapovjednika odake obrane najdue je poivio Ivan alui o ijem se kraju zna neto vie i pouzdanije nego o zavretku dva prethodno spominjana brata Petra i Ivana Rajkovaia. Ivan alui roen je 7. oujka 1910. u Potoanima kod Odaka. Redoviti vojni rok u Kraljevini Jugoslaviji sluio je u Virovitici, a tokom cijelog vremena Drugog svjetskog rata boravio je u svojim rodnim Potoanima. Otac je sedmero djece od kojih su njih etvero jo bili ivi 1994. godine. Izgledom alui je bio ovjek srednjeg rasta, smee kose i razvijen. Bio je potpuna suprotnost Petra Rajkovaia, niti je pio niti puio. Bio je ovjek s kojim se moglo razgovarati, po prirodi promiljen i pribran. Prema prianju jako je drao do svoga izgleda. Zbog takve njegove naravi mnogi koji nisu voljeli disciplinu i strogost Petra Rajkovaia prelazili su pod Ivanovo zapovjednitvo. Jo 1941. Zdenko Odi, logornik i povjerenik hrvatske Vlade aluia je imenovao zapovjednikom seoskih straa u Potoanima i iroj okolici. Ako se usporede Ivan i Petar kao ljudi te obitelji iz kojih dolaze jasno je zato do pada odake obrane postoje dva zapovjednika i zato se jedan drugomu nisu htjeli podrediti. alui je bio humaniji prema neprijatelju, kasnije se ispostavilo da mu je to bio nedostatak jer ga se neprijatelj manje bojao, budui da su ga etnike voe Branko, Jefto i Slavko Kovaevi kasniji partizanski prvoborci dobro poznavali. Nakon nemogunosti daljnjeg dranja poloaja u Vlakoj Maloj Ivan alui je bio s onom grupom bojovnika koja se probila iz partizanskog obrua i povukla u vujake ume. No

alui nije dugo ostao tamo, obolio je od tifusa te su ga njegovi suborci u rujnu 1945. donijeli do njegove kue, gdje se skrivao po dvorinim zgradama svoga oca. Prema svjedoenjima tu ga je najmanje tri puta posjetio odaki lijenik Velimir Gojni koji se tome u poetku otro protivio, ali je kasnije ipak pristao. U proljee 1946. alui je ponovno otiao u umu da bi s preostalim bojovnicima dogovorio dalje povlaenje, ali se zbog povratka bolesti ponovno morao vratiti u selo. Ovaj put se sakrio nekih 300 m od potoanske crkve, u pecaru upnog stana, no tu ga je otkrio jedan brani par koji je tim putem sluajno prolazio te su ga odmah prijavili komunistikim vlastima i vojsci. Vojska je opkolila aluievo sklonite i zatraila predaju, a on se budui da od bolesti vie nije mogao niti hodati odluio mirno predati. Unato to je bio iscrpljen i ve u potpunosti onemoao nitko se od partizanskih vojnika nije usudio ui u zgradu u kojoj se Ivan nalazio, na ulaz su primorali nekadanjeg aluievog prijatelja muslimana Agu Salihovia, koji je izveo drugog zapovjednika odake obrane pridravajui ga da od iznemoglosti i teke bolesti ne padne. Kasnije e bivi aluiev prijatelj Salihovi biti proglaen herojem koji je uhitio Ivu aluia, a on e tu titulu ponosno nositi. alui e kasnije u Tuzli biti osuen na 12 godina robije, no na tu e se presudu aliti Srbi iz Lipika i Kadra od kojih se posebno istiu Ljuba Lei, Rosa Mri, Saja Mri, te Mirko Perui, a alit e se i Muslimani, od kojih najvie poreznik Medo Oki. Nakon tih albi Ivan alui je osuen na smrt, to je i sprovedeno u djelo u srpnju 1947. godine u tuzlanskom zatvoru tok. aluieva obitelj nikada nije dobila njegovo mrtvo tijelo! Nekoliko dana nakon aluievog uhienja u Potoanima je ubijeno devetnaest ljudi, sve redom onih koji su na bilo koji nain dobrovoljno suraivali s partizanima. Kao prvi od tih devetnaest smaknut je brani par koji je prijavio aluia partizanskoj vojsci. Kasnije 1948. u Odak je doao partizanski major i jedna partizanka. Raspitivali su se za biveg glavnog ustakog zapovjednika Ivana aluia. I to zato jer ih je u proljee 1945. nakon to su kao jo mladi partizani bili zarobljeni u pijunai hrvatskih poloaja oslobodio i nije pogubio nego im je naprotiv osigurao siguran put naredivi svojim ustaama da ih otprate do partizanskog teritorija. Saznavi za aluievu sudbinu javno su ustvrdili te ak preko novina obznanili da je aluiu i njegovoj obitelji nanesena velika i nepopravljiva nepravda ZAKLJUAK

Dogaaji s podruja odakog dijela Bosanske Posavine iz razdoblja Drugog svjetskog rata do danas su nepoznati kako strunoj tako i iroj javnosti. Malo je toga do danas istraeno o svemu onome to se tih dana u Odaku i okolnim selima dogaalo. Pobjednike partizanske snage omoguile su stvaranje nove Jugoslavije, a ista ta nova Jugoslavija i njeno partijsko vodstvo iduih pedesetak godina stvarala je neku novu povijest, povijest temeljenu samo na uvjerenjima jedne strane, povijest temeljenu na jednom gleditu, na gleditu pobjednika. Upravo takva povijest koju piu pobjednici uspjeno je gotovo pedeset godina prikrivala veliku hrabrost, odlunost i vjeru hrvatskih branitelja odakog kraja da ostanu na svojim pragovima i daju sve to imaju za taj svoj komad njima svete i jedinstvene zemlje. Ista ta povijest koju napisae pobjednici punih je pedeset godina uspjeno skrivala i zloine i pokolje koje partizanske jedinice poinie krajem svibnja 1945. u cijeloj odakoj Posavini. Broj rtava do danas nije tono utvren no iz svega predoenog jasno se moe zakljuiti da se radi o broju od moda i nekoliko tisua muki ubijenih, prema nekim svjedoanstvima i raskomadanih, ukopanih ili u dijelovima baenih u Savu. Rijetki su objavljeni radovi o ovoj temi, pogotovo oni sistematski obraeni, ali se moemo nadati da e se barem sada kada se o temi Odaka slobodno moe govoriti, spominjati je, istraivati i zanimati se za nju, pojaviti ljudi, istraivai, povjesniari, koji e znanstvenom metodom rada doi do brojnih za nas jo nepoznatih injenica i dogaaja. O temi poput ove vrlo je teko govoriti objektivno i bez upliva emocija, jer susretanje s nekim svjedoanstvima, injenicama i dogaajima, ljudskim sudbinama i tragedijama vrlo lako moe dovesti do stanja poveane osjeajnosti pa i suosjeanja s akterima svih ovih dogaaja. Ipak cilj nam je takvu mogunost izbjei i zadrati je na razini koja ne smije imati upliva u historijsko istraivanje koje nas treba dovesti do objektivnih i nepristranih zakljuaka. Cilj svakog pisanja o ovoj temi bi trebao biti upoznavanje javnosti s herojskom odlukom Hrvata odake Posavine, koji su se u kljunom trenutku odluili boriti do smrti branei svoj narod, svoje majke, svoju djecu, svoje kue, svoja dvorita, a sve to na svojoj hrvatskoj zemlji stoljeima prije ostavljenoj u naslijee njihovim djedovima i oevima. Branitelji Odaka su tada ginuli za slobodu hrvatskog naroda u nekom buduem vremenu. Ginuli su s uvjerenjem da to ne ine uzalud, zato smo im mi danas duni uiniti ono najmanje to moemo, a to je omoguiti da se njihova rtva objektivno vrednije, da padne veo pobjednike povijesti i da se

prava istina o ovim velikim ljudima, koji ne postadoe veliki po nainu na koji su umrli nego po ivotu kakvim su ivjeli ipak sazna! LITERATURA
1. Marko BABI, Bosanskoposavski Bleiburg rtve Buria tale u Garevcu, Vidovice-

Zagreb, 2005.
2. Ahmet ONLAGI, 27. istonobosanska divizija, Beograd, 1983. 3. Ahmet ONLAGI, Proleteri istone Bosne esta istonobosanska proleterska

narodnooslobodilaka udarna brigada, Beograd, 1970.

4. Marjan ORDI, Bosanska Posavina, Zagreb, 1999. 5. Josip JUREVI, Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj zloini jugoslavenskih

komunista u Hrvatskoj 1945. godine, Zagreb, 2006.

6. Mato MARINKO, U Odaku se branila hrvatska Drava, Zagreb, 2004.

7. Boo VUKOJA, Hrvat ive vatre krini put hrvatskog sveenika i njegova naroda, Crnac, 1999

Bitka za Odak pisanje br. 2 Bitka za Odak je poznata i kao posljednja bitka 2.svjetskog rata. Za partizansku vojsku u vojnom smislu je bila ono to je za etnike bilo Lijeve Polje, odnosno bitka koja se tamo odigrala nekoliko tjedana ranije. Srpske novine NIN koje broju od 1.lipnja 1975. piu: "U trenucima kada je u Berlinu Hitler ve potegao pitolj da ubije Evu Braun, u asu kada su nae trupe ulazile u osloboeni Zagreb, a bataljoni Korpusa narodne odbrane Jugoslavije energino se obraunavali sa ostacima etnikih i ustakih snaga irom zemlje, na uu Bosne u Savu tek su poele da se rasplamsavaju prave bitke. Ovde je tek poinjao rat, s mnogo poginulih na obema

stranama. Trajat e sve do 25. maja 1945. godine - itavih esnaest dana posle zavretka Drugog svetskog rata. Borbe voene od 16. do 18. aprila bile su estoke, uz stalne jurie na ustaka utvrenja. Iako su u njima s partizanske strane sudelovale jedinice navikle samo na pobede - 25. srpska divizija i 27.divizija, oajniki otpor ustaa bio je veoma uporan". Ovo je zasad jedini poznati pismeni trag o bitki za Odak napisan za vrijeme bive Jugoslavije. Odak se nalazi u ravniarskom dijelu Posavske doline juno od rijeke Save, dananja Bosna i Hercegovina. S istoka i sjevera okruuju ga sela koja su takoer u nizinskom dijelu, a sa zapada i juga sela koja su smjetena na obroncima Vujaka, u brdovitom dijelu opine. to je predhodilo bitci Nakon proglaenja Nezavisne Drave Hrvatske opinsku vlast u Odaku ustrojio je zemljoposjednik i odvjetnik, ustaki logornik i natporunik (kasnije satnik) dr.Zdenko Odi. Zbog svog ugleda meu Hrvatima, katolicima i muslimanima, kao i Srbima odakoga kraja, izabran je za glavnog zapovjednika vojske, redarstva i orunitva. Srbi nisu imali primjedbi na lokalnu vlast, jer su bili zastupljeni u upravi i nitko ih nije uznemiravao. Jugoslavenski partizanski publicist Mehmedalija Tufekovi pie: "U naem kraju u 1941. godini nije bilo veih rtava ustakog terora. Sve do mjeseca maja 1942. na naem podruju nije stradao ak ni jedan Jevrej" No problemi e se pojaviti kad etnici s oblinjih brda ponu hukati Srbe da se suprotstave hrvatskoj vlasti. etnici pljakaju i pale po okolnim selima, ali ih ustaka vojska relativno uspjeno uspijeva zadrati podalje od veih naselja. U borbi s etnicima 8. oujka 1943. gine dotadanji zapovjednik vojske dr.Zdenko Odi. Tada na pozornicu stupaju ustae Petar Rajkovai i Ivan alui. Obojica su, kao uostalom i svi tamonji vojnici, bili "domai" ljudi, Rajkovai je roen u Bijelim Barama 9. svibnja 1919., a alui u Potoanima 7. oujka 1910. godine. Nekoliko uspijenih akcija Petra Rajkovaia, poput zaustavljanja partizana u Bijelim Barama u kolovozu 1943. i unitavanja etnika u Balegovcu, donijele su mu dobar glas koji se prouo irom posavine. Rajkovai preuzima ulogu pokojnog Odia i kao ustaki logornik do pred sam kraj rata vodi mnoge bitke s etnicima, a selu Prudu postavlja im s dvadesetak svojih dragovoljaca zasjedu i zasipa ih unakrsnom vatrom. etnici padaju kao otkosi, a meu njima i njihov poznati zapovjednik Mile Boikovi. Tu Rajkovai potpuno razbija etnike, tako da su i sami partizani napisali: Nakon onog poraza od Rajkovaievih ustaa, Mihailovievi etnici nikada vie nisu predstavljali vaniju vojniku snagu. U zavrnim smo ih borbama lako razbili.

Neposredno prije bitke Cijela Posavska dolina bila je tada jedno od sigurnijih i mirnijih mjesta u NDH, pa e Petar Rajkovai, po usmenoj predaji, poruiti i samomu Poglavniku Paveliu da, ako se ne osjea sigurnim u Zagrebu, neka samo doe u Odak. Rajkovai, inae, poznat po nagloj naravi i u svoje je postrojbe uveo elinu stegu, za ije je nepotivanje slijedila kazna smrti. Nije podnosio la, kukaviko i podmuklo vladanje, neposlunost i neodgovornost. Nitko mu nije smio rei "neu" ili "ne mogu". U borbi je bio hladnokrvan i nemilosrdan i nije poznavao strah. Svojim vojnicima je govorio: "U borbi se ubija. Ako to ne uini, neprijatelj e ubiti tebe. Nemoj se zavaravati kad su u pitanju etnici i komunisti. Kod njih nema milosra i potenja. Da ima, ne bi nas napadali na naim pragovima". Zanimljivo je da su se Petrovi vojnici meusobno oslovljavali s Baja, pa je tako poslije rata i Petar spominjan kao Baja Petar Rajkovai. Poloaje za obranu Odaka utvrdio je i temeljito pripremio inenjer Bla Jurki, visokokvalificirani ininjerijski strunjak. Bilo je izgraeno mnogo rovova, zapreka od bodljikave ice. Posebno su bili utvreni rovovi prema rijeci Bosni. Branitelji Odaka raspolagali su sa velikim koliinama dobrog naoruanja, municije i hrane. Ustake postrojbe postavljene su na sve vanije strateke toke branjenog teritorija. Vanjska obrana postavljena je juno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik, Duge Njive, Potoani, Srnava, Penik, Jake, Dobor-kula. Zatim je crta obrane ila jugoistono uz lijevu obalu rijeke Bosne, na potezu Odak, Balegovac, Mrka Ada, Prud. Sa sjevera crta obrana je ila desnom obalom Save: Svilaj, Donji Brezik, Zorice, Trnjak, Devii i Prud. Svako od ovih sela bilo je posebno utvreno i osigurano. Branitelji nisu imali ak ni vojni zemljovid, ali su svi dobro poznavali svoj kraj. Obrambeni su rovovi iskopani tako da je u svaki rov mogao stati jedan odjel vojnika, a bili su pokriveni drvenim trupcima kao zatitom od minobacakih granata. Obranom je zapovijedao Ivan alui koji je sa svojom vojskom drao sam Odak te sela Srnavu, Joavicu, Potoane, Vrhovac i Svilaj. Petar Rajkovai zapovijedao je ostalim podrujem u odakoj okolici, a obranu junog krila odakoga kraja (Penik) Petar je povjerio svom bratu Ivi (roen 10. oujka 1916.). Istono krilo drali su Pejo Ilak (Gornja Dubica) i Martinovi (Balegovac). Bitka Planovi sukobljenih strana Nakon osloboenja Sarajeva 6.travnja 1945. godine i povlaenja Nijemaca i ustaa prema sjeveru, preko Zenice i Doboja, na prostoru donjeg toka rijeke Bosne spojili su se korpusi

formacija NOVJ s jasnim instrukcijama da se u to hitnijem roku spoje s jedinicama Crvene Armije i NOVJ na Srijemskom frontu, sa kojim bi zatim zajedniki zatim trebali nastaviti gonjenje njemake i hrvatske vojske koja se povlaila prema Austriji. Jedan od razloga velike urbe bio je taj to su Jugoslavenske vlasti htjele saveznicima pokazati da kontroliraju situaciju i teritorij te se jedino sa njima moe razgovarati o budunosti zemlje. Izvrenju te zapovijedi Vrhovnog taba NOVJ bila je velika prepreka podruje Odaka u Bosanskoj Posavini. Zbog toga su donesene instrukcije za promjenu prvobitnog plana, te su partizani prvo bili prisiljeni zaobii Odak i krenuti prema sjeverozapadu. Mjesec je travanj 1945. godine, hrvatska vojska se organizirano povlai iz Bosne prema dogovorenoj "Zvonimirovoj liniji", ali Rajkovai sa svojim vojnicima odluuje doekati Jugoslavensku armiju i braniti Odak. U poetku je i on razmiljao da se s vojskom povue na Zapad, ali su svi zapovjednici taj plan odbili, pa je na kraju dogovoreno da se ostaju boriti do zadnjeg ovjeka. Zato su se odluili na takav, moe se rei samoubilaki, potez teko je sa sigurnou rei. Sigurno je jedino da Hrvate Hitlerov nacionalsocijalizam nije zanimao, ve ih je zanimala jedino opstojnost drave Hrvatske. Odluku o nepovlaenju je obrazloio Petrov brat Ivo rijeima: "Svjestan sam da idemo u borbu koju emo izgubiti i u kojoj emo vjerojatno svi izginuti. No, bit e to i naa najsnanija poruka buduim naratajima i svjedoanstvo, kako se Hrvat bori za svoj opstanak na vlastitoj rodnoj grudi. Unato ovoj naoj naizgled uzaludnoj rtvi, uvjeren sam, da e naa domovina Hrvatska jednom biti slobodna. Kad ne bi bilo tako, onda bi pravda na zemlji bila zauvijek mrtva". Uskoro je pao i Berlin, to je oznailo kraj Drugog svjetskog rata. Meutim, Odak se jo uvijek nije predavao partizanskim snagama. Odnos snaga pred poetak bitke Petar pod svojim zapovjednitvom ima oko 850 vojnika, Ivan alui oko 1.000, a pridruilo im se i nekoliko stotina pripadnika seoske strae. Sa streljivom su dobro stajali jer su se njime opskrbili s njemakog ratnog broda koga su u jesen 1944. savezniki zrakoplovi pogodili i onesposobili na Savi kod Zoria, a bio je pun ratnog materijala. U travnju 1945. na podruju odake opine nala se i vea skupina hrvatskih vojnika iz Bosne i Slavonije, kojima su zapovijedali pukovnici Ibrahim vitez Pjani i Avdaga Hasi. Bitka za Odak poela je 19. travnja 1945. Tjedan dana ranije, 27.divizija, 3.korpusa partizanske vojske dobila je zapovijed da presijee odstupanje neprijateljskih snaga u dolini Bosne, ka Brodu, uz pomo 2. armije i 57.divizije, a sve s namjerom da 2.armiji pripremi teren da bi u njenom nadiranju na zapad

osigurali nesmetane prometne, industrijske i druge preduvjete. U sastavu 3. korpusa JA bile su 27. divizija kojom je zapovjedao Milo Zeki, 38. divizija kojom je zapovjedao Franjo Herljevi i 53. divizija kojom je zapovjedao ura Predojevi. Odnos snaga u korist partizana bio je 11 prema 1. Poetak bitke Partizanska akcija ili akcija NOVJ zapoela je pokuajem blokiranja ustaa u trokutu izmeu rijeke Bosne i Save sa dvije strane, i planine Vujak sa tree strane. U tu akciju su poslane 16. muslimanska brigada, 19. biranska brigada, 14. i 27. srednjebosansbrigade pripadale su 53. diviziji. Zapovijed je bila "Opkoli i odmah uniti!" Ovom su akcijom partizani pokuali na brzinu, "oistiti teren i unititi svu bandu". Kolike su napore ulagale partizanske jedinice i s kolikim snagama su napadali, govori i podatak da su tijekom 25.travnja 1945. godine, 25. divizija, 18. divizija i dijelovi 16. srpske brigade izvrile proboj od sela Svilaja preko Novigrada ka Prudu, a da su s 19.srpskom i dijelovima 16.muslimanske brigade krenuli na Vlaku Malu. Zapovijed je bila da 16.muslimanska izvri to jai pritisak na branitelje i time ih onemogui da poalju pomo u obrani protiv jedinica 25.divizije. Vidjevi da se ustae ne misle predati, tab 25.divizije zapovijedio je 16.muslimanskoj da se taj prostor pod svaku cijenu mora zauzeti, naglaivi: "to je nareenje Tita, generaltaba i taba 2.armije". U Beogradu su ve uvelike pripremali proslavu roendana vrhovnog komandanta Jugoslavenske armije J.B.Tita, a obrana Odaka jo nije bila slomljena. Partizanski generaltab izdao je zapovijed: do Titovog roendana, Odak mora pasti! Hrvatski vojnici su na poetne napade neprijatelja odgovorili estokim protuudarom. Tog dana iz stroja je izbaen zapovjednik 16. muslimanske brigade Spasoje Mii, a kasnije i komesar 4.bataljona 16.brigade Matija Tunji (nekoliko dana kasnije ubijen je i Milo Trii, komandant 19.biranske brigade). U tom protunapadu, partizani su vraeni ne samo na poetne poloaje, nego i dalje. Marko Mari iz Dobrinje, jedan od preivjelih svjedoka kae: "Jutarnji napadi nekako ve postanu dosadni, stoga se nai bojovnici odlue ne samo za obranu ve i za kontranapad... Kad smo krenuli za partizanima i kad su nas uoili dali su se u bijeg, ali su iz pozadine osuli strahovitu vatru iz bacaa po nama. Partizani nisu oekivali da emo ih goniti sve do Odaka i da emo ui u sam Odak, ali su se prevarili. Kad su vidjeli da naa potjera nije ala, dali su se u jo jai bijeg". O ovakvom razvoju situacije govori i Ahmed onlagi koji gledajui situaciju s partizanske strane svjedoi o istom. Josip Broz Tito 30. travnja upozorava

tab 3. korpusa Jugoslavenske armije, da e snositi punu odgovornost "ako se teren brzo ne oisti i ne zavede puni mir i bezbednost".ka brigada, a sve spomenute Poetak najeih sukoba Komandant akcije Milo Zeki odredio je 4.svibanj 1945. godine za poetak opkoljavanja i "ienja". Prethodno navedene etiri partizanske brigade trebale su, svaka na svom pravcu napredovanja, istovremeno na juri zauzeti ustake bunkere, s ciljem probijanja u "srce" neprijateljskih snaga. Iste veeri pojedine partizanske kolone uspjele su stvoriti takozvane "klinove" u meuprostorima, ali nisu uspjeli slomiti niti jednu toku ustakog otpora. Zaista, znajui da im je ovo posljednja bitka ustae su se borili na ivot i smrt. Donesena je kolektivna odluka da predaje i zarobljenika nema. Jugoslavenskim se partizanima pridruio i veliki broj etnika koji su kokardu zamijenili petokrakom. Po ustaljenoj praksi sve su etnike voe, izuzev Boe Matia koji je sa svojim etnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje "narodnoj vojsci" tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivi etnici iz vujakog i trebavskog etnikog odreda, koji su poinili teke zloine nad civilima. Partizani pokreu sve raspoloive snage na Odak s ciljem da slome obranu. Borbe su nemilosrdne, gore nebo i zemlja. Uspijevaju potisnuti ustae iz Odaka u Vlaku Malu. To je selo smjeteno u ravnici bez brdovitih predjela, s izvrsnim pregledom svih prilaznih puteva. Naime, ustae su se pobrinule da prije bitke sva trava bude pokoena i bunje sasjeeno, kako bi se mogli boriti na brisanom prostoru prsa o prsa, to je njima odgovaralo dok su partizani vie navikli na gerilsku borbu, odnosno napade iz busije i brzo povlaenje. Obrambene postrojbe putale su partizane na nekoliko desetaka metara, a zatim bi otvorili paljbu i nanosili im strane gubitke. Preivjeli sudionik, ustaa Marko Mari, svjedoi kako bi se partizani dali u panian bijeg kad bi ustae iz rovova krenuli na njih s povicima: Naprijed brao, Za dom spremni, hvataj ive!! Na Vlaku Malu e se skoro mjesec dana smjenjivati partizanski napadi, ali linija bojinice se nee pomaknuti ni metra. Zapovjednitvo zapadne crte obrane preuzima Ivan alui, a Petar Rajkovai dijeli svoje postrojbe na etiri voda kojima se prikljuuje i Novaka satnija pod zapovjednitvom Nikole anjia. Borbe su nemilosrdne. O tome partizani piu: Borbe od 19. do 28. aprila biu (bijahu) estoke, uz stalne jurie na ustaka utvrenja. Iako su u njima uestovale jedinice navikle na same pobjede (26. Srpska i nepotpuna 27. divizija) oajniki otpor ustaa bio je vrlo uporan. Naih izbaenih iz stroja bio je 630, meu njima Spaso Mii, komandant 16.

brigade 27. divizije. Ustae su ovoj brigadi unitile cijeli jedan bataljon. Borilo se samim juriima i kontrajuriima, prsa o prsa, ogorenoosim manjih dijelova 12. ustake divizije, Odak su branili sve samo domai ustae i zato su bili mnogo opasniji od Nijemaca. Dne 4. svibnja juriaju tri brigade Miloa Zekia, ali su prisiljene na povlaenje; 14. brigada je predveer uspjela doprijeti do mosta na kanalu i u zoru udariti na Vlaku Malu, a 16. brigada nadirala je od Potoana- "ali su ustae odmah uzvratile protivnapadom i izbacile brigadu ak iz Potoana, tako da je morala da otstupa prema Lipi". Tih dana Ivo Rajkovai, Petrov stariji brat, za vrijeme obilaska poloaja s jo dvojicom asnika (Jakov Puelja i Ivica Kneevi) upada u partizansku zasjedu na njivi Andriki u abarima i pada pokoen strojnikom vatrom. Dana 8. svibnja, na dan kapitulacije Njemake, dok je glavnina Hrvatskih oruanih snaga ve napustila Hrvatsku i kree se prema Austriji, 5.000 partizana uspijeva se probiti do Vlake Male koju brani Petar Rajkovai s nekoliko stotina ustaa. Taj partizanski napad na Vlaku Malu bio je izuzetno jak. Meutim, ustae su preko noi dobile pojaanje iz Pruda. Kada su se partizani u juriu ponovo primakli prvim crtama obrane Vlae Male ustae su iskoile iz rovova i zaklona i juriem natjerali partizane u bezglavo povlaenje i paninu bjeaniju. Tu su ih ustae odbacile do sela Vrbovca. Iz tog sela komandant 14. brigade Stevo Kovaevi alje tabu Treeg korpusa depeu slijedeeg sadraja: "On je poduzeo neobuzdani juri i izbacio nae snage iz mjesta, ak preko kanala i mosta. Tog dana mi smo ispalili 34 000 naboja. U ovim bitkama nije bilo zarobljenika; ustae su se borile do posljednjeg ovjeka". Stevan Kovaevi dalje izvjetava: "Neprijatelj se oajniki bori, tako da ni stari borci tako neta nisu jo videli. Svaki ustaa mora najpre da se ubije, pa tek onda moe da se osvoji neki objekt". Sljedeeg dana ustae odbacuju brigadu do Vrbovca, a Stevo izvjetava: "Nalazimo se i dalje na polaznim poloajima. Posle 20 sati neprekidne borbe zauzeli smo Svilaj. Poaljite nam municiju. Nemamo vie ni metka, a nemamo vie ni bilo kakva kola da poaljemo po nju, jer su sva prevozna sredstva upotrebljena za prevoz ranjenika. 9. svibnja u neprekidnim juriima nai borci uspjeli su da prodru kroz meuprostore, sve do sela Dubice, ali poslije podneva neprijatelj je ubacio u borbu nove, jake rezerve". Dolazak avijacije i konaan pad grada Krvave su se borbe nastavile istim intenzitetom, a tab Treeg korpusa je poslao jo jednu i to 18. brigadu iz sklopa 53. divizije, a sve sa ciljem da se konano slomi ustaki otpor. Ta 18. brigada bila je smjetena na lijevoj obali Save od Slavonskog amca do Svilaja. Njen zadatak je bio da sprijei ustako izvlaenje preko Save u Slavoniju. Generali JA Koa Popovi, Ivan Gonjak,

Peko Dapevi i Kosta Na alju 23. i 24. svibnja 1945. iz Beograda na Odak dvije eskadrile najmodernijih engleskih i njemakih zrakoplova. U njihovu napadu biva po drugi put ranjen zapovjednik obrane Petar Rajkovai. "Nad nebom iznad Vlake Male i Odaka pojavili su se nai jurini avioni i poeli mitraljirati i bombardirati neprijateljske postaveU noi od 22. na 23.5. ustae su izvrile etiri uzastopna juriaU praskozorje 23.5 vre jo jedan protivjuri, u kojem pada polovina jurinika. Bolnica u Prudu bila je prepuna ranjenika, meu njima je bio i sam RajkovaiTokom cijelog dana avijacija je bombardiralaDan je produen u no; nastavljaju se estoke borbe, esto prsa o prsa, bombama i noevima"Biranska i Romanijska brigada izvrile su 25. svibnja usredotoeni napad na Odak. Poslije dva sata borbe, krvave i estoke, uporite je bilo zauzeto. Borbe su se vodile za svaki rov, za svaku kuu. Iza ponoi poeli su jurii na posljednja uporita u Vlakoj Maloj i Balegovcu. U borbama tog dana bilo je 332 mrtvih ustaa. Zarobljenika nije bilo. Vlaka Mala pala je nakon etiri sata borbe, u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit e se jo kod Pruda na uu Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda pao je i posljednji slobodni hrvatski teritorij pod komunistiku vlast. Nakon 36 dana krvavih borbi, zavrena i posljednja bitka ve slubeno zavrenog Drugog svjetskog rata u Europi. Proboj Jedna grupa od oko 170 ustaa koji su se zatekli u Vlakoj Mali uvidjevi da im se blie posljednji trenuci odluili su pokuati oajniki proboj. Udarili su kao grom na 14. brigadu komandanta Steve Kovaevia tako snano da su odmah probili partizanske linije i nali se partizanima iza lea. Mnoge ustae iz te grupe su se tako spasili, a meu njima su bili Pavelievi vitezovi pukovnik Ibrahim Pjani i pukovnik Avdaga Hasi. To je za partizane bila golema sramota, jer je aka ustaa probila poloaje itave 14. brigade i pri tome proboju nanjela velike rtve partizanima, a ostale natjerala u panino bjegstvo.To to se dogodilo sa elitnom 14. brigadom njenom komandantu, a kasnijem pukovniku, a na kraju jedva generalu JNA (dobio in generala pred odlazak u mirovinu), Stevi Kovaeviu nije mu bilo zaboravljeno i oproteno od strane komunistikog vodstva. Odlazak u umu No ni nakon bitke otpor nije prestao: u umama je ostala skupina od posljednjih tridesetak odakih branitelja koja se nije htjela predati. Oni su kao kriari djelovali do poetka 1947., kada

e ih izdati jedan ubaeni dounik. Juro ebei, posljednji iz te skupine, poginuo je u proljee 1947. godine kao zadnji vojnik odake obrane. Ivan alui takoer se uspio probiti iz partizanskog obrua i povui se u brda Vujaka gdje je djelovao sa svojom kriarskom skupinom. Obolio je od tifusa i vratio se kui gdje se je potajno lijeio. Izdajom je uhvaen, 1947. osuen na smrt i pogubljen u Tuzli. Obitelj nikada nije dobila pokojnikovo tijelo. Kakva je bila sudbina Petra Baje Rajkovaia nije posve sigurno. Pretpostavlja se da je bio u skupini koja je probila partizanski obru. Postoje dvije verzije o dogaajima nakon proboja. Jedna govori o njegovom oprotaju s preivjelim suborcima i samoubojstvu, druga verzija govori da je uspio prebjei u inozemstvo te da ja navodno vien u panjolskoj, godinama nakon rata. Partizanska osveta Partizani su nakon ulaska u Odak poinili mnoge zloine. Poubijali su sve koje su zatekli u prudskoj bolnici (80 ranjenika i 4 bolniara). Tu se danas nalazi zajednika grobnica poznata pod nazivom Nujia Baa, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske "slobode" na podruju posavske regije. Vrena su masovna strijeljanja zarobljenika i civila (naroito mukaraca iznad 15 godina), a opljakano je sve to se opljakati dalo. Dvjestotinjak boraca Garevake bojne (jedini koji su se predali) odvedeno je u zidanu talu seljaka Pere Buria. Tu su nekoliko dana gladovali i eali, da bi potom bili odvedeni u umu Garevac i tamo jedan po jedan poubijani. U gradu su ostale same udovice, a mukaraca osim djece gotovo da nije ni bilo. Samo je u Peniku ostalo 360 udovica. Svi sudionici (Hrvati) s prostora Odaka koji su pohaali Viu gimnaziju u Gradacu neposredno poslije rata, bili su bez oca. Prema matinim knjigama odakih upa, tada je poginulo oko 2.500 ljudi. Partizanski gubitci se raunaju na nekoliko puta vie, a samo "prvoboraca" poginulo je 1100. Prema posljednjem slubenom popisu stanovnitva iz 1991. godine, opina Odak imala je 30.056 stanovnika, rasporedenih u 14 naselja Odak je grad i sredite istoimene opine na krajnjem sjeveru Bosne i Hercegovine. Grad je 1991. brojao 9.386 stanovnika. Stanovnitvo opine Odak Godina popisa Hrvati Muslimani 1991. 16.338 (54,35%) 6.220 (20,69%) 1981. 15.430 (55,31%) 5.371 (19,25%) 1971. 14.995 (57,89%) 4.777 (18,44%)

Srbi 5.667 (18,85%) Jugoslaveni 1.147 (3,81%) ostali i nepoznato 684 (2,27%) Ukupno 30.056 Odak (naseljeno mjesto), nacionalni sastav Godina popisa 1991. Muslimani 6.205 (66,10%) Hrvati 1.404 (14,95%) Srbi 599 (6,38%) Jugoslaveni 819 (8,72%) ostali i nepoznato 359 (3,82%) ukupno 9.386

5.361 (19,21%) 1.276 (4,57%) 457 (1,63%) 27.895 1981. 5.347 (70,04%) 950 (12,44%) 470 (6,15%) 740 (9,69%) 127 (1,66%) 7.634

5.881 (22,70%) 85 (0,32%) 163 (0,62%) 25.901 1971 4.760 (78,49%) 751 (12,38%) 372 (6,13%) 81 (1,33%) 100 (1,64%) 6.064

Prema popisu stanovnitva iz 1991. naseljena mjesta u opini Odak su: Ada, Donja Dubica, Donji Svilaj, Gnionica, Gornja Dubica, Gornji Svilaj, Joavica, Novi Grad, Novo Selo, Odak, Posavska Mahala, Potoani, Srnava i Vrbovac. Daytonskim sporazumom, u sastav Republike Srpske ula su naseljena mjesta:Gnionica, Joavica i Srnava, te dijelovi naseljenih mjesta: Odak U opini Odak su ostala naselja: Ada, Donja Dubica, Donji Svilaj, Gornja Dubica, Gornji Svilaj, Novi Grad, Novo Selo, Odak (dio), Posavska Mahala, Potoani , Prud, Vrbovac, Vojskova i Zorice. Povijest Dananji grad Odak u povijesnim zapisima spominje se od 1593. godine kao manje naselje i utvrda (Juki, 1850. godine). Te godine u Bosni je sultanovim fermanom uveden odakluk s pravom nasljeivanja koji su se dodjeljivali zapovjednicima turske vojske. Miralem-begu je ovaj kraj dodijeljen kao odak (posjed) i on je izgradio malu utvrdu koristei ostatke ruevina starog rimskog grada. Nakon njegove smrti taj posjed je naslijedio njegov sin Ibrahim i u to vrijeme Odak predstavlja vee naselje i graninu utvrdu s manjim brojem graniara. Austrijska vojska je u nekoliko navrata prelazila rijeku Savu i osvajala Odak sve do potpisivanja Beogradskog mira 1739. godine, kada je uspostavljena nova granica Bosne du rijeke Save. Sljedeih 100 godina Odak je proveo u miru i kulturnom i ekonomskom napretku. Urbana struktura grada zasnivala se na principu organizacije stambenih grupacija-mahala, povezanih s poslovnim zonama. Izgraena je i drvena damija, nazvana Drvenija koja je kasnije bila spaljena. Uspostavljanjem austro-

ugarske vlasti 1878. godine u Bosni i Hercegovini nastaje i novi period za Odak. Uvodi se novi kapitalistiki nain privreivanja i novi nain graenja koji podrazumijeva izgradnju visokih zgrada u kojima je objedinjen poslovni prostor u prizemlju i stanovanje na katu. Gradi se vrstim materijalom (ciglom) po novim propisima, koji uvode regulaciju ulica i graevinsku liniju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Odak je bio pod kontrolom ustakih, njemakih i domobranskih postrojbi. Malo je poznato da je pruao najvei otpor partizanima na kraju rata. Naime, 6. svibnja 1945. bio je pad NDH, dok su se neke hrvatske postrojbe zadrale u gradu i do 22. svibnja 1945.