ATLAS ARHITEKTURE II.

svezak – od romanike do sadašnjosti
Gotička arhitektonska struktura 2: KONTRAFORNI SUSTAV (Atlas II., 320-321) Gotička sakralna arhitektura preobražava ZID u KAMENI KOSTUR izložen snažnim opterećenjima: potisku svoda, ali i vlastitoj težini. Kako je statička nosivost zidova bitno oslabljena zbog njihovih golemih perforacija, zidove mora ojačavati KONTRAFORNI SUSTAV. Kontrafori i kontraforni lukovi poznati su već u anitci (Marusinac, Staševa memorija, 4. st; Hagia Sophia, 6. st. (Atlas I., str. 259 i 270), no uz rijetke izuzetke (Marusinac) oni tek u gotici počinju oblikovati izgled same građevine. Kontrafori u gotici obično završavaju FIJALAMA. RAZVIJENI KONTRAFORNI SUSTAV koji uključuje kontrafore i nastaje postupno, posve je formiran tek u visokoj gotici. U ranoj gotici ojačanje zida srednjeg broda preuzimaju, uz jednostavne kontrafore bez lukova, EMPORE, tj galerije bočnog broda. OTVORENI KONTRAFORNI SUSTAV pojavljuje se 1194. u Chartresu, ali ne kao čisto tehnička konstrukcija, već i kao element oblikovanja VOLUMENA zdanja. Jedan od razloga njegova razvitka je i IZOSTANAK GALERIJA tj. EMPORA u bazilikama visoke gotike. Sada se, dakle, ZIDNI KONTRAFOR diže u vis i nastavlja u 2 kontraforna luka koji nose srednji brod. Statiku i (ob)likovnu logiku kontrafora osigurava FIJALA - vertikalni „tornjić“ na njegovu vrhu. Dakle, u ranoj gotici volumen građevine nema još vanjske kontrafore. Tek u zreloj gotici započinje dominacija kontrafornog sustava. Vanjština građevine preobražava se u kameni kostur postavljen ispred velikih prozorskih ploha. Takvo rastvaranje tijela građevine međutim drugdje u Europi nailazi na odbojnost. Otvoreni kontraforni sustav uglavnom se izbjegava.

SAMOSTANSKI SKLOPOVI (Atlas II., 358-359) IEALNI plan za Skt Galen pokušaj je prenošenja u arhitekturu pravila Sv. Benedikta, te političkih zadaća Aachenskog sinoda 816. godine. Taj jedini sačuvani nacrt iz ranog srednjeg vijeka vjerojatno je kopija idealnog plana načinjenog u samostanu Richenau, te poslanog opatu Skt Galena. Riječ je o velikom karolinškom kompleksu orijentiranom po osi crkve u smjeru ISTOK – ZAPAD. CRKVA SA SAMOSTANOM kao jezgra nije u sredini, već u prvoj trećini plana. Sklop oko crkve i samostana ima 4 cjeline: - opatov stan - novicijat i bolnica - škole - gostinjci KLAUSTAR SAMOSTANA (pravokutno dvorište okruženo trjemovima, često na arkadama) okružuju: dormitorij (spavaonica), refektorij (blagovaonica) i spremišta.

CRKVA kao središnja i najveća građevina ima dvostruki kor i dvostruke tornjeve s polukružnim atrijem na zapadu, te transept i polukružni otvoreni deambulatorij na istoku. SAMOSTANI RAZVIJENOG SREDNJEG VIJEKA (Atlas II., 360-363) Clunyjevska reforma BENEDIKTINSKOG REDA, nastala u vrijeme borbe između svjetovne i duhovne vlasti za prevlast u Europi, odrazila se i na arhitekturi matičnog samostana reda, koji je pak uzor mnogim drugima. CLUNY II – započet je oko 950. Za razliku od idealističnog Skt. Galena, ovaj plan se temelji na strogoj organizaciji. Umjesto niza manjih građevina, sada postoje sektori oko velikih dvorišta. GLAVNA NOVOST je pojava KAPITULARNE DVRANE i pojava ZGRADA ZA BRAĆU LAIKE koji su odvojeni i predstavljaju novi stalež. CLUNY III – sve zgrade dobivaju reprezentativne, pa i kolosalne dimenzije PRI ČEMU SE GUBI JASNOĆA SUSTAVA. ***CISTERCITI*** Među velikim mnoštvom srednjevjekovnih samostana, opatije CISTERCITA se ističu kao samostalna skupina s VLASTITOM TIPOLOGIJOM. Cistercitski red nastao je reformom iz benediktinskog koji je postao vrlo svjetovan, dok se cisterciti pod vodstvom Bernarda iz Clairvauxa vraćaju siromaštvu, jednostavnosti, ASKEZI i strogosti. Matična opatije CITEAUX nastaje 1098. Jednostavan plan – matrica za sve cistercitske opatije, nastao je još za Bernardova života, te se taj tip širi Europom. Prostorije u samostanskom sklopu su nanizane od crkve do sanitarnih prostorija, bez zanemarivanja bilo koje od tih prostorija. SVEĆENICI-redovnici su ODVOJENI od braće laika koji su smješteni u posebnom krilu koje je smješteno kao svojevrsna ograda samostana od vanjskog svijeta. Braća laici i redovnici upravitelji su odvojeni čak i u crkvi. U hijerarhiji zgrada najvažnije mjesto zauzima crkva (oratorij), potom blagovaonica (refektorij). Ostale zgrade imaju 2 etaže, pa se tako iznad kapitularne i redovničke dvorane nalaze dormitoriji za redovnike svećenika, a iznad refektorija za laike spavaonice braće laika. Bolnica je ugl. na istočnom, a gospodarsko dvorište na zapadnom dijelu sklopa. ***KARTUZIJANCI*** Kartuzijanci povezuju pustinjački način redovničkog života sa životom u zajednici. Kartuzije imaju 3 glavna područja: - 12 pojedinačnih kućica poredanih oko prostranog dvorišta – CLAUSTRUM MAIUS - CLAUSTRUM MINUS – skupina građevina dostupna samo iz velikog klaustra (ZAJEDNIČKE PROSTORIJE: crkva, kapitularna dvorana, refektorij, biblioteka, malo samostansko dvorište). - VANJSKO SAMOSTANSKO DVORIŠTE (vratarska kuća, ćelije braće laika, gostinjac, gospodarske zgrade) Riječ je o AUTARKIČNOJ cjelini s vlastitom poljodjelskom i zanatskom proizvodnjom u skladu s agrarnim feudalnim društvom. ***PROSJAČKI REDOVI – FRANJEVCI i DOMINIKANCI*** Franjevci i dominikanci po želji svojih utemeljitelja (poč. 13. st.) djeluju u gusto naseljenim gradovima, kao dušobrižnici. Zbog odbacivanja privredne aktivnosti otpada gospodarski sklop, a ukidanjem staleških razlika nestaje i kruta podjela samostana. Umjesto

2

zajedničkih spavaonica pojavljuju se POJEDINAČNE ĆELIJE, raspoređene uglavnom oko dvoetažnih klaustara. Prostorije za okupljanje: kapitularna dvorana, refektorij, a kod dominikanaca i biblioteka s jedne su strane središnje prostorije života u zajednici, a s druge strane čine polu javnu prelaznu zonu prema gradu. Njihova arhitektura je sukladno smještaju, urbanog karaktera. Međutim, GOLEMA ZDANJA svakako nisu bila u skladu s učenjem sv. Franje. Ipak, takva se podižu u natjecanju s drugim redovima. Tako nastaje sklop samostana Sta Croce u Firenci. Crkva prvotno s ugrađenim REDOVNIČKIM KOROM služi kao propovjednička crkva za puk. JEDNOBRODNE CRKVE I BAZILIKE RANOG SREDNJEG VIJEKA (Atlas II., 370-371) Nakon antike u Europi se grade drvene ili kamene jednobrodne crkve. Tlocrt brodova uglavnom je u formi izduženog pravokutnika, koji se dopunjava pravokutnim korom ili predvorjem. To je prototip seoske crkve koja se gradi u svim razdobljima. Vrlo česte među njima su JEDNOBRODNE CRKVE S ANEKSIMA, koji poput bočnih brodova okružuju glavni prostor. To može biti npr. trijem kao u regiji CANTERBURY-u u JI Engleskoj, 7. st. (sačuvane u temeljima). Najopćenitiji tip crkve svakako je BAZILIKA (ugl. 3-5 brodova), koja u srednjem vijeku dostiže najveću raznolikost oblika. Karolinzi grade St. Denis kao trobrodnu baziliku sa stupovima koja je imala kontinuirani transept, polukružnu apsidu , te bočne tornjeve na istočnoj strani i pročelje s tornjevima na zapadnoj. Tu se tako postupno formira zapadno zdanje – WESTWERK. CAPELA PALATINA – AACHEN (Atlas II., 372-373) Palatinska kapela je CENTRALNA GRAĐEVINA, no ima os koja je usmjerena prema apsidi, dok je na zapadu WESTWERK. Centralni prostor sačinjava OKTOGON s ophodom, koji u drugoj etaži ima EMPORE za DVORJANE. Obje ophodne etaže su arkadama povezane s centralnim prostorom. Prostor iznad zone prozora zaključuje polukuglasti SAMOSTANSKI SVOD. Car je mogao promatrati mise na svim oltarima s prijestolja nasuprot apside. Neposredni uzor Capele palatine svakako je San Vitale u Raveni, s tim da je prostor u Aachenu posve centraliziran. SAKRALNA ARHITEKTURA - TIPOLOŠKI ELEMENTI (Atlas II., 374-375) Tijekom srednjeg vijeka umnožavaju se LITURGIJSKE FUNKCIJE, pa se šire TRANSEPTI, KORSKI TRAVEJI, PRODUŽENI KOROVI. Kult svetaca i relikvija UMNAŽA BROJ OLTARA, a počinje i gradnja KRIPTI ispod ili iza kora. Također nastaju i WESTWERCI, obzirom da su samostani povremene rezidencije kraljeva. (Izjednačavanje carske vladavine sa zastupanjem Boga – REGNUM et SACERDOTIUM, pa tako biskupske i samostanske crkve postaju odrazom Božje države i BOŽJEG GRADA.) Liturgijskim funkcijama dodaju se simbolička značenja: Nebeski Jeruzalem, Crkva Sv. Groba, Hram.

3

Načelo pribrajanja – ADICIJE – u ranosrednjevjekovnoj i romaničkoj arhitekturi omogućuje povezivanje prostora i elemenata koji ih oblikuju, a koji su različitih veličina usmjerenja i namjena, u kompleksni sklop. Tako nastaju različiti regionalni tipovi. KORSKI KVADRAT, tj. produženi korski travej često je povećan u produženi kor. VIŠEDJELNI TRANSEPT - posljedica je ranosrednjevjekovnog običaja da se uz srednji brod dograde samostalni bočni prostori. APSIDA - gubi funkciju prezbiterija. U Njemačkoj se proširio tip crkve s ANTITETIČKIM građevnim sklopovima koji se sastoje od transepta, korova, tornjeva nad križištem i bočnih tornjeva. WESTWERK se u karolinškoj arhitekturi pojavljuje koncem 8. st. Jezgra mu je toranj s ulaznim trijemom i višekatnom gornjom crkvom. Njoj se, ovisno o projektu, mogu dodati BOČNA KRILA koja podsjećaju na TRANSEPT, galerije tj. EMPORE, predvorja i stubišni tornjevi. Očito je da PROČELJA S 2 TORNJA potječu od ideje WESTWERKA! GOTIČKI KOR S DEAMBULATORIJEM (Atlas II., 396-397) Gotika mijenja prostornu logiku koja ja postojala u romanici: umjesto nizanja (ADICIJE) ona uspostavlja načelo PODJELE, prema kojem svaka pojedinost ovisi o cjelini. U gotici se deambulatorij i vijenac kapela povezuju u sustav međusobno ovisnih nosača i svodova. Uvođenje križnorebrastog svoda omogućuje nova rješenja: u deambulatorijima nastaju trapezoidna svodna polja. GOTIČKA BAZILIKA (Atlas II., 402-403) U gotici se oprečne predodžbe idealne sakralne građevine utjelovljuju u 2 OSNOVNA TIPA: 1) LONGITUDINALNA BAZILIKA S 2 TORNJA NA PROČELJU 2) BAZILIKA S VIŠE TORNJEVA NA KRIŽNOM TLOCRTU 1) LONGITUDINALNA BAZILIKA S 2 TORNJA NA PROČELJU Prva gotička bazilika BEZ TRANSEPTA je katedrala u Sensu (1140.-1160.), čiji su nadbiskupi pripadali krugu reformatora oko Bernarda iz Clairvauxa. Stoga je za razliku od izrazito vertikalnih prostora Clunyevskih romaničkih crkava, ova crkva umjerene visine. Kod katedrale u Bourgesu tip crkve bez transepta povećava se do monumentalnih razmjera. Brodova je 5 i dvostruko su stupnjevani. U srednjem brodu pojavljuje se šesterodijelni svod. 2) Tijekom romanike BAZILIKE S VIŠE TORNJEVA važne su za Njemačku i neke okolne regije. Ponekad na istoku imaju transept, kor, trikonhos s deambulatorijem, 4 visoka tornja (po 1 na svakoj strani transepta) i 1 toranj iznad križišta. Tip kontinuira i u gotici, s novom težnjom vertikalizaciji. GOTIČKA BAZILIKA 2 (Atlas II., 404-405) Katedrala u Chartresu smatra se ključnom građevinom klasične gotike (1194. g.). Tlocrtno, riječ je o trobrodnom uzdužnom tijelu sastavljenom od plitkih traveja, te dvostrukim deambulatorijem, s vijencem kapela, te s TROBRODNIM TRANSEPTOM, koji ima

4

pročelja s po 2 tornja i portalna predvorja na krajevima obiju krila. Za razliku od katedrala rane gotike koje imaju galerije tj. EMPORE, Chartres ih nema, pa nastaje novi troetažni kanon elevacije, u kojoj gornji dio ziđa počiva na otvorenom kontrafornom sustavu (vidjeti ovdje str. 12). Daljnji razvoj također ide u sve većem rastvaranju zidne mase i sve većim otvorima što kulminira u katedrali u TROYESU. GOTIČKA BAZILIKA 3 (Atlas II., 402-403) Biskupska sjedišta u Engleskoj su u gotici bile OPATIJE pokraj gradova, što omogućuje izduljene forme tlocrta tih katedrala, koje su stoga – atipično – više razvijene horizontalno nego vertikalno, što ponekad dodatno naglašavaju i 2 transepta. Vertikalno stremljenje jače odražavaju tek tornjevi koji svojom visinom „drže zdanje na okupu“, kao u Salisburyu gdje je toranj visok 123 metra.
_____________________________________________________________________

Jedinstvo prostora sve se više naglašava, što na koncu dovodi do NAPUŠTANJA BAZILIKALNOG PLANA čije STUPNJEVANJE REMETI JEDINSTVO PROSTORA. GOTIČKE JEDNOBRODNE I VIŠEBRODNE CRKVE DVORANSKE CRKVE 1 (Atlas II., 408-409) Oko 1140. na JZ Francuske stvara se poseban tip križnorebrastog kupolastog svoda, tzv. anžujski svod. On omogućuje i nove konstrukcije DVORANSKIH CRKAVA. Takva je katedrala u Poitiersu, započeta 1162. Nasuprot romaničkim dvoranama s usporednim bačvastim svodovima, riječ je o dvorani s križnim stupcima i križnorebrastim kupolastim svodovima nad travejima i BRODOVIMA PRIBLIŽNO JEDNAKE ŠIRINE. Jednolično oblikovanje svodnih traveja i stupaca postavljenih u velikim razmacima ukida dotadašnju prostornu razdvojenost brodova: nastaje statični prostor za zadržavanje sa slabo izraženom longitudinalnošću. Lagano povišenje glavne dvorene pridonosi sažimanju, ali ne naglašava razliku. Ovakvi veliki objedinjeni prostori osobito su pogodni za PROPOVJEDNIČKE CRKVE. Kor i brod jedinstveni su prostor. Dualizam unutarnjeg prostora i vanjskog kostura se reducira i/ili dokida. DVORANSKE CRKVE 2 (Atlas II., 410-411) Građansko poimanje sakralnog prostora u suprotnosti je s monumentalnošću zrele gotike: više mu odgovara jednostavnost i mjere DVORANSKE CRKVE. One nemaju više naglašeno dubinsko kretanje, već objedinjen prostor s ravnopravnim usmjerenjima. Karakterizira ih opća homogenizacija prostornih odnosa (vidjeti gore). CRKVE PROSJAČKIH REDOVA (Atlas II., 412-413) U 13. st. dolazi do bitnih promjena u društvenom i u vjerskom životu. Novoutemeljeni PROSJAČKI REDOVI posvećuju se vjerskoj pouci puka i dušobrižništvu u gradovima. JAKOBINSKA CRKVA U TOULUSEU (nakon 1260.) matična je crkva dominikanskog reda, u kojoj se održava i godišnji kapitul tog reda. DVOBRODNO dvoransko izduženo tijelo s kružno presvođenim travejima ima između kontrafora plitke zidne kapele. Nema transepta. Dvorana završava LEPEZASTIM SVODOM velikoga raspona. 5

NOVI VIJEK
Novi vijek: Sakralne građevine centralnog tlocrta I (Atlas II., 480-481) Prve renesansne crkve centralnog tlocrta nastaju već u prvoj polovici 15. st. Filipo Brunelleschi od 1419. vodi izgradnju kupole katedrale u Firenci, najvećeg građevnog volumena centralnoga tlocrta nakon rimskog Panteona. Brunelleschi u izvedbi Stare Sakristije San Lorenza stvara prvu renesansnu kocku s polukružnom kupolom na pandantivima, s lanternom na vrhu. U Kapeli Pazzi pored Sta Croce tlocrt proširuje u formu grčkog križa, a kasnije u Sta Maria degli Angeli projektira centralno oktogonalno zdanje. Brunelleschijevu temu i stil do savršenstva dovodi Giuliano da Sangallo u crkvi Sta Maria delle Carceri u Pratu, projektiranoj na križnoj osnovi nad kojom se diže tambur, rebrasta kupola i lanterna. Bramante oko 1500. u kapeli San Pietro in Montorio daje model idealne centralne građevine visoke renesanse: čiste kružne forme, po uzoru na antičke tholose, presvođenu kupolom. Kolonada nosi balustradu i proporcije su vitkije neho antičke. Kupola ima lanternu Novi vijek: Sakralne građevine centralnog tlocrta II. (Atlas II., 482-483) Bramante u svojem planu za Baziliku Sv. Petra u Rimu sintetizira sve ranije spoznaje u teoriji i praksi centralnoga tlocrta. Tlocrt je apsolutno simetričan – križni. Krakovi križa završavaju apsidama. Iznad centralnog prostora trebao se na stupnjevitim prstenovima dizati tambur okružen kolonadama s vanjske i unutrašnje strane, te nositi polukružnu kupolu s lanternom. Michelangelo, koji vodi gradnju 1547. – 1564. sažeo je tlocrt, a vanjske je zidove približio središnjoj jezgri. Pojednostavljuje tlocrt i ojačava zdanje koje mora nositi ogromnu kupolu, koja je po uzoru na Firenzu sagrađena kao rebrasta kupola s dvije ljuske. Dogradnja uzdužne lađe pod Carlom Madernom na nezgodan je način sakrila kupolu. Novi vijek: Sakralne građevine centralnog tlocrta III. (Atlas II., 484-485) Barokni dinamizam iskazuje se i u promjenama idealnih oblika. Novi temeljni lik postaje oval, izduženi krug. IZDUŽENI OVAL koristi J. B. Fischer von Erlach na Karlskirche u Beču (1716. - 37.) s visokim tamburom, kupolom i ovalnom lanternom. POPREČNI OVAL razvija Gian Lorenzo Bernini u crkvi San Andrea al Quirinale.

6

Organička arhitektura (arhitektura koja prelazi na područje skulpture) je odgovor na opći racionalizam INTERNACIONALNOG STILA. Jorn Utzon: Opera u Sydneyu, 1956. – 1976. (Atlas, 510-511)

7

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful