zadarska smotra 4, 2011.

Jadran Kale Lokalna kultura za svjetsko čuvenje: prijedlog za uvrštavanje Luna u Popis svjetske baštine

studije, rasprave, eseji

Kutak naše domovine kojem ćemo na ovom mjestu pokušati ocrtati razloge za uvrštavanje u Popis svjetske baštine njegovi vlastiti obitavatelji zovu Lunom.1 Za njih su to danas već približena ili spojena naselja Tovarnela, Luna i Gurijela, Dudića i Mulobednja, te Jakišnice, Gagera, Lokvi i Stanišća, gdje dolazimo na među kulturnog krajolika ustanovljenog 1975. godine. Zadnjih se desetljeća za širi prostor do Šankovih stana pred samom Novaljom češće koristi naziv Lunjski poluotok. U tom, proširenom opsegu konzervatori su 2005. predložili proširenje granice obuhvata zaštićenog kulturnog krajolika. Kako će se vidjeti, temeljna je prirodna pojava značajna u svjetskom razmjeru agrogenetska raznolikost ovdašnjih maslina. Ona je temeljcem agropastoralnog krajolika kakav se već izdaleka može prepoznati po su­ hozidima. Stoga će podrobnija agronomska i biološka istraživanja pomoći u odmjeravanju pravog obuhvata za predloženi status. Na prostoru Luna, velikom oko 13 četvornih kilometara, obitava manje od pola tisuće stanovnika. Širi prostor Lunjskog poluotoka obasiže oko 25 četvornih kilometara, no razlika u obitavanju ovog proširenog prostora je u stalnoj naseljenosti lunjskih zaselaka i povre­ menoj, funkcionalnoj naseljenosti ovčarskih stanova od svojih novaljskih vlasnika (Borović, Vidas, Dabo, Škunca, Šanko). Čitav je ovaj širi prostor u usporedbi s drugim poljodjelskim kulturnim krajolicima na Popisu svjetske baštine malen, a čak je i u usporedbi sa zonom stroge zaštite preventivno zaštićenog kulturnog krajolika Žumberka, Samoborskog gorja i Plješivičkog prigorja manji desetak puta. Glavno su obilježje ovog kulturnog krajolika maslinici na kršu. U ovom su kraju stabla masline, među kojima ima i vrlo starih, najčešće sjemenjaci, tj. izrasla iz koštice. Zbog toga ih resi izvanredna genetska raznolikost.2 Uz ovu živu vrstu, glavna abiotska sastavnica kul­

1 2

Kao Šibenčanin ovaj članak posvećujem uspomeni šibenskog biskupa iz godina Domovinskog rata, rođenog Lunjanina, pok. Srećka Badurine. Za sve agronomske podatke zahvaljujem prof. dr. sc. Đaniju Benčiću. Na vrijednom agronomskom upućivanju također sam zahvalan i Andrei Cantoreu, kao i svojim domaćinima iz udruge i zadruge maslinara u Lunu. U radu mi je pomogao i župnik don Mario Kusić.

60

studije, rasprave, eseji

turnog krajolika su suhozidi. Oni nisu pašnjačkog tipa poput većine preostalih suhozida na otoku Pagu, već su često sagrađeni i održavani radi pojedinih stabala maslina ili maslinika. Suhozidi gromača, ograda, ovčarskih kotaca, kočića i osika, te vrtića okruglog tlocrta građeni su solidno, impresivnih su volumena i s dosljednim pojedinostima, poput izmaknute ozube na vrhu gromača zbog reguliranja pristupa ovaca koje su korisne u maslinarskom uzgoju. Na lokalnu važnost maslinarstva upućuju i arhitektonske pojedinosti iz naselja, poput povijes­ nih tijeskova za maslinovo ulje na otvorenome pred kućama. Prijedlog Luna kao mogućeg kulturnog krajolika od svjetskog značaja najprije ćemo obra­ zložiti pojašnjenjem karaktera i vrijednosti tradicije u kulturnom krajoliku. Od vremena ra­ sprava za uvrštavanje kategorije kulturnog krajolika u Popis svjetske baštine 1992. godine na tu se temu mnogo saznalo i provelo diljem svijeta, umnogome zahvaljujući napredovanjima biotehnoloških istraživanja. Potom će se izložiti kriteriji procjene ovog mogućeg hrvatskog prijedloga, preliminarno primijenjeni na kulturni krajolik u pitanju. Članak završava suge­ stijama za čim bolje odmjeravanje nacionalnog prijedloga za Popis svjetske baštine. U tim crtama tekst može poslužiti i drugim promišljanjima o kulturnim praksama u krajoliku i o upravljanju njime. Inicijalnim objavljivanjem prijedloga krajobrazne baštine povodim se za starijim primjerom jednog takvog objavljivanja, vezanoga za Vinodolsku dolinu nedaleko od prvog hrvatskog zaštićenog kulturnog krajolika bakarskih prezida.3

Kultura u krajoliku
Razmišljajući o kulturi u kulturnim krajolicima vjerojatno bi se lako mogli složiti sa širom konstatacijom kako u našem naraštaju nema važnije teme rasprava od kulturnog identiteta. Nakon državnog osamostaljivanja, u razdoblju europske integracije Hrvatske najširi kulturni proces je retradicionalizacija.4 Čak se i avangardna ažuriranja mogu shvatiti kao obnavljanje tradicije uklopljenosti Hrvatske u svjetske tokove. Obnavljanja tradicija, kao i tradicional­ nih moderniteta, nisu tekla linearno. Primjerice, hrvatska etnologinja je konstatirala kako je najsnažniji regionalni kulturni identitet u federalnoj Jugoslaviji bio dalmatinski.5 Ipak, nakon hrvatskog osamostaljenja najsnažniji je regionalni identitet u novoj državi postao istarski, točnije istrijanski – riječju koju je prije ovog vremena diljem Hrvatske malo tko točno i znao. Kulturni procesi gradili su se u svojim novim društvenim okvirima. Slično tomu, na čitavom otoku Pagu zbog tržišnih poticaja šireg tržišta možemo posvjedočiti reagrarizaciju. Na otoku

3 4

5

Vinodolsku je dolinu za krajobraznu zaštitu obrazložio Maroević 2000. [1997.]; o zaštiti prezida v. Kale 2010: 456. Retradicionalizacija je kontinentalni pandan globalnom pojmu iz socijalno­antropološkog rječnika – “retribalizaciji”. Re­ tribalizacija je kulturna pojava prvi put opisana od britanskih socijalnih antropologa 1950­ih godina u južnoafričkim gra­ dovima gdje su novodoseljeni radnici rudarskih gradova umjesto predvidivog “melting pota” svojih kulturnih identiteta počeli osnaživati osjećaje pripadnosti pojedinim kulturama. Rudarski južnoafrički gradovi kasnije su postali poznati po stasavanju kasnijeg biskupa Desmonda Tutua. Maja Povrzanović u referatu o klapskom pjevanju na 12. međunarodnom kongresu antropoloških i etnoloških znanosti 1988. godine u Zagrebu.

61

zadarska smotra 4 2011.

nikada nije bilo toliko ovaca, a paški sir bio je jedan od pet hrvatskih proizvoda koji su ozna­ ku izvornosti nosili i prije zakona koji je 2003. godine uredio ovo pitanje.6 Naredna je vrsta kulturnih procesa bila naoko proturječna, jer je pripadni društveni okvir bio maksimalno raširen – to su bile raznovrsne reakcije na globalizaciju. Entuzijastička, di­ letantska i politički programatska predstavljanja kulture za pojmom globalizacije obično po­ sežu kao za antipodom i najvećom ugrozom osnaživanja kulturnih identiteta. Usuprot tomu, retradicionalizacija ide među komplementarne procese i posljedice globalizacije. Populacija bez kontakta sa susjedima lišena je razloga činiti svoju kulturu prepoznatljivom, a podrobna kulturna i biološka istraživanja najizoliranijih naroda na svijetu (Saami u Norveškoj, San u pustinji Kalahari, pacifičke populacije) pokazuju razdoblja važnih povijesnih interakcija i ve­ lik udio usvojenoga u njihovim nasljeđima. Kultura bez kontakta naliči čovjeku bez razgovo­ ra, kakav nikada nije ni postojao. Dijaloškim se procesima u svojoj zajednici i narodu uvijek iznova utvrđuju prijašnje i stvaraju nove vrijednosti. Retradicionalizacijom se vrijednosti na­ miču za razmjenu u sve širim i globalnim okvirima gdje se trži originalnim vrijednostima, tj. onima koje se pri kontaktu takvima smatraju. Diljem svijeta su u stotinama studija opisana obnavljanja tradicija kakvih ne bi bilo bez novih zainteresiranosti posredovanih globalizi­ ranim sredstvima kontakta i kulturne potrošnje. U Hrvatskoj je bezmalo klasični primjer obnavljanja najslikovitijih pokladnih običaja, koji su u svojim mjestima (Turčišće, Lastovo i Kastav) u vrijeme prvih dolazaka televizijskih ekipa koncem 1960­ih i početkom 1970­ih go­ dina bili na izdisaju. Običaj na glasu postao je dijelom kulturne iskaznice pred širom zajedni­ com, a na kastavskim se zvončarima kasnije kod nas brusio danas važan pojam nematerijalne kulturne baštine. Ni ovdje nema mehaničkih i linearnih obnavljanja. Kako je pokazao npr. obnovljeni pa opet prekinuti kalendarni običaj svečanog ubijanja vola u Pupnatu, činjenica njegova negdašnjeg postojanja nije u isti mah bila i jamstvo današnje prikladnosti. Također se može vidjeti kako retradicionalizacijski kulturni procesi potaknuti globaliza­ cijom nisu novost. Na isti su način tradicijske kulturne iskaznice u nacionalnim državama tijekom romantičarskih potraga za nacionalnim originalnostima iskovane usporedo s indu­ strijalizacijom. Za to u Hrvatskoj imamo istaknut primjer “narodne nošnje”, pojma koji prije romantičarskih reprezentacijskih potreba u XIX. st. nije postojao jer su se u narodu koristile funkcionalne označnice poput “prteži” (kućnih pokretnina kojima je odjeća bila dijelom) i “ruha” (odjevnih cjelina za ceremonijalne svrhe, poput miraza). U pozadini je vrila društvena i ekonomska emancipacija seljaštva, koje se u stoljeću agrarnih reformi riješilo davanja proiz­ vedenih dobara za feudalne obveze i s novcem u ruci prvi put samostalno pristupilo tržištu, kupujući svileni konac za približavanje kićenosti bivšim gospodarima. Uz takva djela koja držimo vrhuncima narodne umjetnosti išla je i motivacija za kultiviranja otkupljene zemlje u krajobraznim obuhvatima bez presedana.
6 Za usporedbu, u Općini Kistanje na 244 četvorna kilometra danas je manje od 15 tisuća ovaca, dok je na otoku Pagu, velikome 284 četvorna kilometra, oko 40 tisuća ovaca. Kilogram paške janjetine košta 85 kuna, a ovčari za litru mlijeka mogu dobiti gotovo 14 kuna za litru. Prihvat mlijeka omogućen je u moderniziranim postrojenjima triju otočnih sirana. Pri posjetu sa studentima etnologije i kulturne antropologije u sirani Gligora u Kolanu 6. svibnja 2011. godine pojašnjeno je kako su strojevi za sirenje paškog sira, proizvedeni u Španjolskoj, tvornički prilagođeni odlikama lokalnog mlijeka. Među certifikatima kakvoće od ove je godine i oznaka košer­hrane, prikladne za jelo u ortodoksnih Židova. Obična cijena paškog sira je oko 180 kuna za kilogram.

62

studije, rasprave, eseji

Krajobrazno retradicionaliziranje
Na tragu ovih intenzivnih kulturnih procesa stižemo u hrvatski kulturni krajolik. Najstariji održani krški kulturni krajolik predstavljaju sama feudalna selišta, tipično smještena na pri­ sojnim rubovima krških polja ili ponad mora, te oranice samih tih polja i vrtača. Danas se za­ čudnima čine jadranski toponimi kakvi posvjedočuju povezanost pojedinih krških predjela, uključivo i otočića i školja, s ispašom ili plandovanjem krupne stoke (napose volova), kakva je kao tegleća marva služila za oranje. Kultiviranje vinograda i maslinika uglavnom je slijedilo za tim, kako po rubovima polja tako i na prikladnim izdvojenim položajima, a smanjivanje oraničnih površina radi uzgoja isplativijih kultura loze i masline zbiva se u vremenu prostra­ nijih upravnih cjelina i političkih hegemonija, kada je postalo lakše trgovati poljodjelskim dobrima. Završni krupni potez pera nad primorskim pejsažem zbio se s agrarnom reformom. Raz­ doblje seoskih i individualnih otkupa zemalja od prijašnjih feudalnih gospodara poklopilo se s vinarskom konjukturom, jer je potražnja za vinom nerazmjerno porasla nakon epidemije američke filoksere u zapadnoeuropskim vinogradima. Period vinarske konjukture, okončan dolaskom filoksere i kod nas, predstavlja najznačajnije razdoblje nastanka jadranskih rural­ nih kulturnih krajolika. Populacijski uzlet temeljen na toj gospodarskoj konjukturi završio je u iseljavanju i demografskom rasapu, a najveći je dio kultiviranih krajolika prepušten sam sebi. Promjene su se počele zbivati tek u naše vrijeme. I one su, također, nadnacionalnog karaktera. Među njima je najvažnija Zajednička poljoprivredna politika Europske unije, kroz poljoprivredne poticaje zaslužna što su mnoga hrvatska krška zemljišta nakon više desetljeća nanovo vidjela svojeg uzgajivača, ali kroz nacionalnu reartikulaciju i odgovorna za bezob­ zirne plantažne zahvate u neprikladnim krškim krajolicima. Retradicionalizirani kulturni krajolik u temeljito promijenjenim društvenim okolnostima, dakle, ne znači povratak na nje­ gove određene fizičke strukture, već osposobljavanje lokalne zajednice koja je tako vrijedne prizore stvorila, da na održiv način upravlja svojim resursima i pri tome stvara nove kulturne vrijednosti. Zadatak koji je ovom prilikom pred nama – procjenjivanje kulturnog krajolika Luna kao kulturnog dobra koje bi Hrvatska mogla predložiti za uvrštavanje u Popis svjetske baštine – postaje nam jasniji tek nakon ovakvog uvoda. Prostrani i još uvijek prepoznatljivi ruralni kulturni krajolici koji su u Hrvatskoj nastali prije vinarske konjukture iz druge polovice XIX. st. nisu brojni, a oni nastali i prije srednjovjekovne “vinogradizacije” već su i rijetki.7 Među takve idu antičke centurijacije polja, hvarske hore i pulskog agera. U spomenike krajobrazne arhitekture idu i stočarske limitacije, poput Grčkog zida kod Jablanca, te mnoga gradinska naselja po vršcima krških brežuljaka i brda. Dvije su vrijedne pouke. Čak i prije krških padina iskrčenih u XIX. st. i početkom XX. st. naši kulturni krajolici nisu bili resursi samodostatnih kućanstava, već su bili dijelom širih društvenih interakcija. Grčka i rimska centurijacija polja predstavljaju globalne kulturne krajolike onoga doba, kakve i danas možemo uspoređivati npr. s pojedinim krimskim ili afričkim obalama. Pravocrtni Grčki zid kakav je u I. st. nastao
7 S izrazom povijesne “vinogradizacije” slijedim Jurana, 2010: 67.

63

zadarska smotra 4 2011.

po naredbi carskog namjesnika Dollabele podsjeća na afričke granice povučene ravnalom na stolovima kolonijalnih vlasti. Kao što na Zemlji nema krajolika koji nije izravno ili posredno do­ taknut ljudskom rukom, tako se i nad kulturnim krajolicima vrijedi upitati koliko njihov na­ stanak i život duguju lokalnim sadržajima, a koliko onima koji dolaze iz mnogo širih okvira. Čini se da bi tek ovako sročeno pitanje moglo polučiti dobre odgovore. Kakva je global­ na narav lokalnog kulturnog krajolika, tj. zahvaljujući kakvim ekonomskim i neekonomskim razmjenama on uopće može postojati? U ukupnoj bi ljudskoj povijesti striktno lokalni kul­ turni krajolici značili da vinova loza ima ostati na Kavkazu, maslina negdje na Bliskom istoku, krumpir na Andama, a oplemenjujuća merino­ovca kod Berbera u Magrebu. Mnoge među ovim kulturama uzgajivača rastepene su ili zatrte, ali naličju razorne globalizacije velikog ra­ zloga za zahvalnost imaju brojne lokalne kulture – makar kroz usta svih svojih potomaka koji ne bi ugledali svjetlo dana da se kroz granice velikih carstava nisu domogli poljodjelskih kul­ tura čije su im plodine osigurale preživljavanje. Stoga razgovor o autohtonom krajoliku naliči na rasprave o autohtonoj kuhinji. Prije svake takve debate najprije valja povući kronološku crtu kriterija izvornosti, tek da bi bilo jasno drže li se kao sastavnice izvorne domaće kuhinje npr. rajčica, krumpir, kukuruz ili riža. Srećom za naš dio svijeta (usporediti s pismenošću, kršćanstvom, latinitetom itd.), ovdje gdje živimo kulturni su krajolici svojim nastancima i ko­ rištenjima imali naglašeno globalne implikacije. U vremenu svakog od njih ležala je zasebna mjera podmirivanja samodostatnih i širih, razmjenskih potreba. U prostoru svakog od njih iznalaženi su im posebni okusi ili neponovljivi buke. Biolozi to poentiraju konstatiranjem ne­ lokalnoga u lokalnim suvrsticama poljoprivrednih kultura. One mogu biti lokalno karakte­ ristične, ali su razmjenama do kakvih dovode njihovi uzgajivači uvijek bile dijelovima velikih, otvorenih i prepletenih genetičkih sustava spojenih s dinamikom ljudskog habitata. Često ih je teško definirati i svrstati ravnajući se formalnim kategorijama.

Biološka tekstura kulturnog krajolika
Temeljna je povijesna pojava kulturnog krajolika Lunjskog poluotoka (kao i otoka Paga uop­ će) maslinarsko­ovčarski kompleks, kakav je u obalnim krajobrazima 1976. godine utvrdio Gušić. Danas se o ovakvim kulturnim krajolicima obično govori kao o agropastoralnim, za kakve je u Sredozemlju stručna skupina UNESCO­a ustvrdila kako im Popis svjetske baštine do sada nije dovoljno otvorio vrata.8 U nedostatku većeg istraživanja, za polaznu kulturnu karakterizaciju ovog krajolika može poslužiti Dudićev osik, razvedena suhozidna struktura iz vremena agrarne reforme. Važnost mu nije u starosti, već u oličenju povijesno održivog rješenja gospodarenja prostorom. Dudićev osik nam kulturni krajolik daje razumjeti kao da­ tiranu, historiziranu tvorbu, a ne kao evoluciju jednostavnijih suhozidnih ograda, relikt i de­ tradicionalizirajuću žrtvu ekonomske modernizacije. Na takav način valja pristupiti čitavom kulturnom krajoliku. Ovdje je on konzervatorski dokumentiran pri utvrđivanju etnografske
8 Iz preporuka s tematskog skupa stručnjaka za agropastoralne kulturne krajolike na Sredozemlju, koji je od 20. do 22. rujna 2007. godine održan u Meyrueisu (Lozère), u Francuskoj.

64

studije, rasprave, eseji

zone 1975. godine i u pripremi prostornog plana Grada Novalje 2005. godine. Takav konzer­ vatorski status iz 1975. sadržajno odgovara današnjem pojmu kulturnog krajolika. Tada je to bila jedna od prvih krajobraznih zaštita kulturne baštine u Hrvatskoj, a sama je građevina u užem obuhvatu strožeg režima zaštite bila prvim nearheološkim suhozidom u Registru kul­ turnih dobara.9 Je li koincidencija što se biološki rezervat divljih maslina, područje koje je prije toga za­ štićeno u prirodoslovnom smislu, nalazi u istoj pašnjačkoj “kunfini”, na Dudićkim krunama?10 Na tome se mjestu lokalni način ovčarenja susreće s agrogenetskim diverzitetom. Sigurno je kako masline po svojoj starosti većinom prethode diobi, ograđivanju pasišta i pamćenim poljodjelskim praksama, ali su Dudićani u ovom muzeju životne raznolikosti ostali pouzdani kustosi. Isto se mjerilo može razastrti i na ostatak Luna i Lunjskog poluotoka. Poglavita po­ zornost kakvu etnologija od vremena svojeg nastanka usmjerava na pitanja izvora, korijena i nastanka kulture pod maslinama na Dudićkim krunama, a još i snažnije pod brojnim drugim dugovječnim maslinama ovoga kraja, raspršuje se u korist stvarno važnijeg pitanja: zašto su masline u ciklusima svojeg širenja postale upravo ovakvima kakve jesu? Očito je važna bila osunčanost čitavog prisojnog rasprostiranja Lunjskog poluotoka, koji je od uzdignutog hrp­ ta naniže nagnut poput ispravno postavljene ploče solarnih ćelija. Zasigurno je svoju ulogu odigrala i posolica koju je preko strmih kruna donosila olujna bura s Velebita, još važnija na ostatku otoka. Vrlo je važan i krš s poljodjelskom pedologijom. Istraživanja agrogenetskog diverziteta ipak počinju davati za pravo tvrdnji kako je, među svim ovim važnim oblikova­ teljima života, najvažniji bio rad čovjeka. Usuprot stereotipu, u prirodi se raznolikost može smanjivati (usp. osiromašenje biljnih vrsta u staništima širećeg alepskog bora u Dalmaciji) dok se pod poljodjelčevom praksom može povećavati (npr. u istraživanju alpskih livada s po jednim stablom, kakvo počinje bivati genetskim varijetetom za sebe). Svojim poljodjelskim postupcima on naizgled konzervira lokalnu osobitost, no podrobna istraživanja odaju kako im se genetski sadržaj kontinuirano mijenja i kombinira. Vrt andskog seljaka u zapadnoj Bo­ liviji uslijed razmjene gomolja među selima zbog usputnih je bioloških procesa bio rasadište uvijek novih varijeteta krumpira, pa među njegovih osamdesetak vrsta diljem andskih dolina postoje tisuće lokalnih varijeteta. Njihova genetska struktura ne ovisi o razlikama u staništu, već o uzgajanju. Zato važnost krajolika nije toliko u stvorenim oblicima, već uopće u spo­ sobnosti njihovog stvaranja. Konzervacijski zadatak je čuvanje te generativne sposobnosti, pa tek potom i njenih materijalnih rezultata. Dalekosežni poduzetnički interes partnerstvo je s lokalnom zajednicom kao proizvođačem takvog procesa, a ne jednokratna konzumacija tržišnih mogućnosti.11

9 “Etnografske zone” tj. po današnjoj terminologiji "kulturni krajolici", po prijašnjem su Zakonu o zaštiti spomenika kulture registrirani jedino u Konzervatorskom odjelu u Rijeci, u čiji je teritorijalni obuhvat rada uključen i sjeverni dio otoka Paga. Više o ovim zaštitama u Kale 2010: 456. O Dudićevom osiku više u Kale 2011. 10 Biološki rezervat iz 1963. godine obuhvaća oko tisuću i pol divljih maslina na 23,6 ha velikom području. Ukupno se procje­ njuje da na području Lunjskog poluotoka ima oko 80 tisuća maslina. 11 Istaknut je primjer izdvajanja aktivnih supstanci biljke Trichopus zeylanicus koja raste i koristi se u dijelu južne Kerale u Indiji, na osnovu kojih je u istraživačkom institutu napravljen lijek protiv umora. Institut je prava izrade lijeka prenio na privatnu tvrtku uz licencnu odštetu i desetgodišnje tantijeme od 2%, a pola od jedne i druge sume je proslijeđivao lokalnoj zajednici. Takav je odnos bio važan i stoga što je biljka prethodno bila nepoznata van svojeg kraja, a djelotvornost važnih

65

zadarska smotra 4 2011.

U tu bi se temu moglo zaći i putem druge slučajnosti. U istom listopadu 2010. godine, kada je berbu maslina u Lunu pod dvije tisuće godina starim stablom otvorio predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, prenoseći kasnije nadležnom ministru lokalni prijedlog prijavljivanja Luna za Popis svjetske baštine u kategoriji kulturnog krajolika, u japanskom je gradu Nagoyi tragom 12. paragrafa preambule međunarodne Konvencije o biološkoj ra­ znolikosti usuglašen i proklamiran protokol o dobrobiti uzgajivačkih lokalnih zajednica pri biotehnološkom korištenju genetskog naslijeđa kultura i pasmina iz njihovih krajeva.12 Kada Protokol iz Nagoye pristupanjem obvezujućeg broja zemalja­potpisnica stupi na snagu, u biotehnološkoj industriji više ne će biti moguće za isključivo vlastitu tržišnu korist patentirati dio genetskog naslijeđa koji je uzgojen u tradicijskoj baštini neke lokalne zajednice a da se ona s time prethodno ne složi. Kustosi genetskog naslijeđa kulturnih krajolika ujedno su i njegovi vlasnici, a kada se barata s utvrđenim vlasništvom oni se ne mogu zaobilaziti.13 Kao i drugim svojim resursima, na taj način lokalna zajednica može ući u razmjene i tr­ govanja. U industrijalizirajućem XIX. st. pučani su stupili na društvenu scenu samostalnim tr­ žišnim nastupom, za kakav se otvorio prostor dokrajčivanjem feudalizma. Njihove su zajed­ nice uočile zanimanje građana za svoju kulturu koju su nacionalne države počele smatrati škrinjama identitetskih dragocjenosti, odgovorivši na nj novim dosezima reprezentativne narodne umjetnosti. U globalizirajućem društvu druge polovice XX. st. i početka XXI. st., ljudi vangradskog krajolika za biotehnološke su korporacije nanovo utvrđeni kao vlasnici vrijednih baštinskih resursa. Resursi lokalnih zajednica više nisu ornamentalni i ideološki. Sada je to u prvom redu njihovo znanje, kolektivno intelektualno vlasništvo, upravo poput tradicijskog znanja i njegovih folklornih izričaja, te genetskog naslijeđa. Zbog sadržanih bio­ loških otpornosti lokalno kondicionirano naslijeđe biljnih vrsta i životinjskih pasmina dobija na cijeni uslijed klimatskih promjena i globalno širenih bolesti. Tek se mali dio ovih razmjena i trgovina bukvalno obračunava novcem. U folkloru je, na primjer, izlazak s nedjeljnog bogo­ služja u biranoj odjeći lokalnih tradicija u Ćilipima vremenom postao insceniranom i kore­ ografiranom turističkom atrakcijom na koju i bez neposredno naplaćene ulaznice redovito računaju iz obližnjih dubrovačkih hotela, no za koju je lokalna zajednica svoju računicu našla ne samo u neobveznom čuvenju već i u npr. izgradnji prometnica kojima Konavlima lakše putuju i autobusi i domaći automobili. Naravno da je striktni saldo ovakvih razmjena teško uopće i obračunati, jer leži u neekonomskim prostorima kulturnog kapitala.

supstanci ovisi o uzgoju u lokalnom ambijentu. Uspoređujući s drugim rješenjima obeštećivanja, istraživač dvoji kako je ono stiglo do svih u lokalnoj zajednici i ne preporuča novčana obeštećenja kao najučinkovitija ili najprikladnija (Biber­ Klem i Cottier 2006: 138­139). 12 Predsjednik je Republike na “Maslinama od Luna – početku berbe” bio 8. listopada, preporuku za početak državne pro­ cedure uvrštavanja Luna u tentativni popis UNESCO je ministru kulture s mišljenjem agronoma i etnologa poslao 26. listopada, dok je Protokol iz Nagoye donesen na tamošnjem skupu održanom od 18. do 29. listopada 2010. godine. 13 U više primjera diljem svijeta već su sklapane pogodbe lokalnih zajednica i naroda s istraživačima biološke i genetske ra­ znolikosti njihovog prirodnog okružja (projekt PEMASKY kod Kuna u Panami, ugovor federacije naroda Awa iz Ekvadora s Botaničkim vrtom iz New Yorka 1993. godine, objavljena načela inuitske zajednice u Kanadi itd.; Posey i Dutfield 1996: 140­144).

66

studije, rasprave, eseji

Održiva konzervacija “in situ”
Jedini sef ili vitrina u kakvoj se lokalno može sačuvati ovakva vrijednost, kao i jedina burza u kojoj se ovakav kapital može ne samo sačuvati već i genetski množiti na korist budućih uzgajivača, vlasnika i poduzetnika jest njegovo vlastito podneblje, njegov kulturni krajolik. Takva situacija nije imanentna samo Lunu. Svaki kulturni krajolik, osim svetih planina i dru­ gih asocijativnih duhovnih, umjetničkih ili povijesnih pejsaža, ujedno je i bio ili još uvijek jest gospodarski krajolik. Rijetke su ekonomske konjukture koje su svoje krajobrazne resurse na životu održavale trajno i dugovječno. Otisci ekonomije u krajoliku mogu podsjetiti na pre­ slojavanja stilskih razdoblja iz povijesti umjetnosti. Tek slučajno, najdugovječnije strukture kulturnih krajolika upravo su suhozidne – to su terasasta rižina polja jugoistočne Azije u kontinuiranoj obradi i tijekom dva tisućljeća. Ipak je i na njima poljodjelski rad podrazumi­ jevao složene i inovativne postupke, jer su terase ovisile o upravljanom otjecanju vode kroz ustave među terasama a radi njenog zadržavanja suhozidni su podzidi morali biti savjesno održavani. Terase podrazumijevaju i svoj ekosustav, povezan sa životom određenih vrsta riba i ptica. Za ljude iz ovih krajeva kažu da su odgojeni nikad ne kasniti, jer su u selima bila važ­ na vremena međuovisnog otvaranja i zatvaranja brana među terasama. Ovakav je filipinski krajolik pokrajine Ifugao bio prvi upis kontinuirano razvijanog kulturnog krajolika u Popis svjetske baštine, jer su se prethodna dva revidirana upisa odnosila na asocijativne kulturne krajolike svetih planina. Na taj način zadana je intonacija svim upisima koji su slijedili, ponaj­ više koristeći ovu istu podkategoriju, no često se odnoseći na poljodjelske krajolike važnih kultura. Najčešći su vinogradi, a slijede krajolici oblikovani u uzgoju kave, duhana i riže. Takvi tematski krajolici agrarnih kultura istakli su naslijeđe genetske raznolikosti unutar iste obra­ đivane kulture. Za prijavu Luna također je zanimljivo kako među dosadašnjim upisima nema kulturnog krajolika koji bi ponajprije bio maslinik. Stoga Lun ima povoljno distinktivno obi­ lježje kakvo se može povezati i s traženjem da kulturni krajolici osim izuzetnog primjera u isti mah ilustriraju važne faze ljudske povijesti (četvrti od šest kriterija za prijavljivanje). U takvom kulturnom krajoliku organski vezanom za život svojeg stanovništva nije teško ustanoviti njegovu odgovarajuću zaštitu: valja ga prepustiti održivom načinu korištenja lo­ kalne zajednice. Po 8. članku Konvencije o biološkoj raznolikosti, prirodni život stvoren u takvim ambijentima najbolje se štiti konzervacijom “in situ”, na licu mjesta svojeg kondi­ cioniranog oblikovanja. Negdašnji konzervacijski poriv, teleološki utemeljen u interesu za nastanak znamenitosti, a ne za njen život, čitavu bi takvu krajobraznu ljepotu programski preveo u zamrznuti spomenik što bliži svojem “izvornom” izgledu, kakvim se upravlja ad­ ministrativno. Na takav su način, etničkim čišćenjem njegovih stanovnika, utemeljeni i prvi nacionalni parkovi prirode u SAD. Muzealizirani pejsaž u kakvom se preskribiraju određeni materijalni oblici, a ne potiču generativne sposobnosti nastanka poljodjelski funkcionalnog kreativnog kulturnog krajolika u srži je dio anakronog ideološkog programa.14 Tamo gdje

14 Pretresanjem nekritičkog korištenja pojma degradacije otvara se sinteza ekološke povijesti europskog Sredozemlja, a slično je i s postuliranom deforestizacijom (Grove i Rackham 2001: 15­17 i 289­290). Blisko stereotipiziranje učinka stočarskih gospodarstava i lika stočara uopće analizirali su Horden i Purcell (2000: 82­87).

67

zadarska smotra 4 2011.

se baratalo s “nepovratnim gubitkom kulturnog krajolika” napredne se akademske prakse danas uvježbavaju u “održivom upravljanju agroekoloških resursa”.15 Arbitrarno utvrđivanje autentičnosti danas je najočitije napušteno konceptom nematerijalne kulturne baštine, po kakvom kulturnu praksu autentificira sama lokalna zajednica. I u Popisu svjetske baštine više se ne gleda za najvrjednijim dobrima (po čijoj procjeni?), koliko za najreprezentativnijima. Nakon promjena u konzervacijskim konvencijama 1990­ih godina više se ne može reći kako je stereotipni upis u Popis svjetske baštine kakvo europsko monumentalno arhitektonsko zdanje. Na samom koncu XX. st. službe zaštite prirodne i kulturne baštine na više su se strana svijeta u određenim asociranim konceptima počele približavati i stapati, pa je i prirodoslov­ cima i kulturnjacima postalo posve jasno kako su i takvi, naizgled netaknuti prirodni pejsaži u stvari kulturni krajolici. Njihovi su ih korisnici, kako u Sjevernoj Americi, tako i u sred­ njoazijskim stepama, zapadnoafričkim džunglama, južnoameričkoj Amazoniji ili australskim pustarama npr. oko litice Uluru, regulirali vatrom, regulacijom ispaše, sječe, sadnje ili posre­ dovanjem drugih vrsta. Ako bi praktično čitavu površinu Zemlje van mora nazvali kulturnim krajolikom, od izraza opet ne bi bilo koristi. Na koncu, i sam je pojam “krajolika” kulturno uvjetovan novovjekovnim nazorima. Predindustrijski bi se feudalac otišao razonoditi u lovi­ šte, a njegova gospa u ružičnjak, dok industrijski građanin to čini u intenzivno reguliranim krajolicima “netaknute prirode”. Zato se u zajedničkim raspravama prirodoslovaca i kultur­ nih istraživača raznih profila usuglasilo kako se s jednog kraja definicije isključuju urbani kra­ jolici, a s drugoga pasivno kultivirane pustare, za kulturne krajolike uzimajući samo područja gdje su ljudska kultura i priroda doista oblikovali jedno drugo, a čovjek je toga bio svjestan i zadane je ciljeve rješavao na kreativan način. Isključivi krajobrazni ciljevi dostizani na be­ zobziran način, poput otvorenih rudokopa, također ne pripadaju tako shvaćenim kulturnim krajolicima.

Konzervacijski postupak
Današnji standardi konzervacije ravnaju se preporukama IUCN i ICOMOS,16 nakon čijih je rasprava u Popis svjetske baštine 1992. godine UNESCO uveo i naredne godine prvi put koristio novu kategoriju “kulturnog krajolika”. U ovom nas slučaju zanima podvrsta ove ka­ tegorije koja uključuje žive, organski evolvirane agronomske krajolike. Svaka zamisao njihove zaštite iziskuje njihovo razvrstavanje, ocjenjivanje i planiranje upravljanja. Razvrstavanje se ima osloniti na tipologiju krajolika koji su prethodno identificirani kao vrijedan dio nacio­ nalne kulturne baštine, krenuvši od njihovog opisa preko usporedbi do klasifikacije. Iako smo na to obvezani Konvencijom o europskim krajobrazima, u Hrvatskoj još nisu identificirani

15 Iz diplomskog silaba agronomskog studija “Razumijevanje socio­tehnološke inovacije i procesa promjena” koji se predaje na Sveučilištu u Wageningenu u Nizozemskoj. 16 Međunarodna unija za zaštitu prirode (International Union for Conservation of Nature) i Međunarodno vijeće za spome­ nike i znamenitosti (International Council on Monuments and Sites).

68

studije, rasprave, eseji

kulturni krajolici od nacionalne vrijednosti.17 U aktualnoj strategiji kulturnog razvitka zemlje čak se niti ne barata podatkom o broju kulturnih krajolika u Registru kulturnih dobara.18 Na ovom je terenu polazna identifikacija i karakterizacija kulturnog krajolika učinjena obra­ zloženjem njegovog uvrštavanja u Registar kulturnih dobara. Utvrđene su rijetkosti krajo­ braznih segmenata s najboljim primjerima tradicijske arhitekture i graditeljstva, te su na toj osnovi omeđene zone strože zaštite. Izostanak nacionalne referentne mreže identificiranih kulturnih krajolika onemogućuje uspostavljanje njihove tipologije. Također se i na ovom terenu još treba etnografski opisivati, jer krški i suhozidni krajolik ovdašnjih maslinika ima svojih specifičnosti. Za razliku od npr. mreže suhozidnih nasipa sjeverozapadne Vodnjanšti­ ne, karakterističnih kasetnih oivčenja na prostoru povijesne feudalne Bosiljine (područja Pri­ moštena i Rogoznice) ili terasastih podzida Hvara, Huma na Korčuli i drugdje, ovdje je zbog naravi individualnog vlasništva nad stablom unutar kolektivnog zemljišnog posjeda tipična suhozidna struktura ograda pojedinačne masline. Početak etnološkog dijela Konzervatorske podloge za Prostorni plan uređenja Grada Novalje iz 2005. godine i počinje fotografijom i crtežom takve pojedinačno ograđene masline. U tom smislu ima uslijediti deskriptivni etno­ grafski zadatak poput tipološkog pothvata kakav je Kulušić izveo na Kornatima.19 U kulturnom krajoliku ocjenjuje se povezanost kulturnih i prirodnih sastavnica. Za ova­ kvo ocjenjivanje obično se uzima pionirski predložak iz britanske krajobrazno­arhitektonske prakse:
Ocjena Krajolik kao resurs Slikovitost Neoskvrnutost Osjećaj mjesta Sklad s prirodom Kulturni resursi Usuglašenost Predmet ocjene Rijetkost i reprezentativnost Estetski doživljaj Izostanak širih rastakanja krajolika (infrastruktura, urbanizacija, industrijalizacija) Osobitost i zaokruženost topografske i opažajne cjeline Održivost načina korištenja zemlje i zadržavanje biodiverziteta Sačuvanost vrijednih povijesnih ili arhitektonskih zdanja Stručno i javno mnijenje o krajoliku, njegove umjetničke refleksije Lun Agrogenetska raznolikost maslina Morska položenost Izdvojenost od grada, nedovoljna infrastruktura “Poluotočnost” Luna Revitalizacija maslinarstva i sirarstva Prisutnost arheoloških i povijesno­ umjetničkih kulturnih dobara Pozornost javnog mnijenja i poznatost krajolika, slikarska i pjesnička djela

17 Napredak država potpisnica Konvencije o europskim krajobrazima, kako nalaže sadržaj Konvencije, može se pratiti u kom­ pendiju nacionalnih podataka koji se nalazi na www.coe.int/t/dg4/cultureheritage/heritage/Landscape (datum zadnjeg posjeta 1. rujna 2011. godine). 18 Očit je provedbeni problem neujednačene terminologije. U Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara koriste se poj­ movi “područja i mjesta s etnološkim i toponimskim sadržajima” i “krajolika ili njegovog dijela koji sadrži povijesno karak­ teristične strukture, koje svjedoče o čovjekovoj nazočnosti u prostoru”, dok se sam pojam “kulturnog krajolika” zakonski ne rabi. Lun je 1975. godine terminološki ispravno zaštićen kao etnografska zona, no na taj i druge ovakve upise kasnije se često referiralo kao na “etnozone”, dok se u urbanističkom planu iz 2005. godine navodi kao “etnološka zona”. 19 Kulušić 1999.

69

zadarska smotra 4 2011.

Druga vrsta ocjenjivanja vezana je za ugroženost kulturnog krajolika. Da bi se pretposta­ vila ugroženost, mora biti jasno koje su to krajobrazne vrijednosti ugrožene. U tu je svrhu prikaz konzervatorske literature sažet na idući način:20
Ciljevi zaštite Kriterij Mjerila zaštite Uobičajeni područni opseg raznolikosti, brojnost različitih kulturnih, biotskih i abiotskih odlika. Broj i kombinacije zajedničkih i tipičnih obilježja kakva područje čine reprezentativnim za širi kraj kojem pripada. Čitavost i djelotvorno funkcioniranje obilježja unutar područnog standarda. Jedinstvenost i rijetkost pojedinih oblika i krajolika.

Očuvanje ili pridonošenje raznolikosti ekosustava, biotopa i krajolika: što Raznolikost veći broj, tim veća vrijednost. Očuvanje prepoznatljivih i uobičajenih lokalnih ekosustava, biotopa i krajolika: što veći broj karakterističnih topografskih grupa, načina korištenja zemljišta, raslinja itd. tim veća vrijednost. Očuvanje ekosustava, biotopa i krajolika u nenačetim uvjetima. Očuvanje rijetkih vrsta, biotopa i krajolika, s tim većom vrijednošću za područno neobične, istaknute ili jedinstvene krajobrazne oblike, skupine biljaka itd.

Tipičnost

Cjelovitost

Rijetkost

Nakon identificiranih ugroza vrijednih kulturnih krajolika, konzervatorskim se rješenjima adresiraju ciljevi za njihovo upravljanje. Na temelju postojećih europskih praksi uočena su isticanja idućih takvih ciljeva:21 – zaštita poljodjelskih krajolika, habitata, biotopa i pojedinih obilježja krajolika, nadzor odn. zabrana određenih poljoprivrednih postupaka da bi poljoprivreda mogla postići ne samo ekonomske već i društvene funkcije, – poticaji za usvajanje određenih načina obrađivanja zemlje, – prostorno planiranje za održavanje vrijednih kulturnih, estetskih, ekoloških i povije­ snih obilježja krajolika, – načeti, zapušteni i izobličeni krajolici, bilo zbog napuštanja ili industrijaliziranja poljo­ privrede, trebaju se obnoviti na načine kreativne poput njihovog uspostavljanja. Iako obrazloženja o upisu kulturnih krajolika u hrvatski Registar kulturnih dobara u novi­ je vrijeme već sadrže naznake o načinima njihovog budućeg upravljanja, do sada se samo u slučaju uvrštavanja Starogradskog polja na Hvaru u Popis svjetske baštine pristupilo osnutku zasebne Agencije za upravljanje ovim kulturnim dobrom. Obveza jasno predviđenih načina održavanja i postupanja s kulturnim dobrom kao standard Konvencije o svjetskoj baštini koja stoji iza Popisa svjetske baštine postupno se pretače i u nacionalna zakonodavstva i kon­
20 Prilagođen po: Bruns i Green 2001: 124. 21 Prilagođeno iz Wascher 2001: 135.

70

studije, rasprave, eseji

zervacijske prakse. U slučaju živih, organski razvijajućih kulturnih krajolika, kakvi su najčešće poljodjelski krajolici, obično ih se dijeli u preduvjete i smjernice. Zakonski okvir, konzervator­ ska ustanova, lokalno upravljačko tijelo, dijalog sa stanovnicima, postojanje nadzora i mo­ gućnosti revizije idu među preduvjete upravljanja kulturnim krajolicima. O svakoj od ovih točaka mogla bi se napisati zasebna studija. Uspostava povjerenja s obitavateljima ovoga krajolika nad kojim već stoljeće i pol vlada pravno­povijesna anomalija kakva uzgajivačima priječi priznavanje vlasničkih prava nad obrađivanom zemljom, pa time i mogućnost dobija­ nja agronomskih poticaja, nije bezazlen posao. Također obeshrabruje i stav Konzervatorske uprave iz strateškog plana upravljanja nacionalnom kulturom da se stručna skrb o kulturnim krajolicima treba izdvojiti u drugu, samo tome posvećenu ustanovu.22 Ipak su, formalno, sve točke preduvjeta na broju, a dijaloški prostor za njihovo osposobljavanje pred ovakav zada­ tak zasigurno postoji. Teža pitanja dolaze sa smjernicama za upravljanje kulturnim krajolicima. Upravljanje lokalnim kulturnim krajolikom, u stvari, predstavlja upravljanje lokalnim gospodarstvom i njegovim sposobnostima za promjenu i prilagodbu. Postojanje upravljačkog plana za svoje bi najveće odvjetnike moglo poželjeti vlastite obitavatelje, s javnim raspravama planiranja i upravljanja kao respektiranim institucijama. Regulacije trebaju biti prilagodljive novim mo­ mentima iz takvih procesa. Temeljne prirodne i kulturne resurse područja valja bilježiti, pro­ učavati i čuvati, a tradicijsko znanje domaćih ljudi treba biti primijenjeno u održivim nači­ nima korištenja zemlje. Na koncu, eventualna izolacija kulturnog krajolika od područja oko njega jamačno mu smanjuje izglede za opstanak. Svaki se kulturni krajolik sastoji od svojih struktura, funkcija i vrijednosti. Razumljivo je kako se odnos čovjeka i prirode koji rezultira tako osobitom krajobraznom pojavom vidi ponajprije kao nematerijalni dio krajolika a tek potom kao materijalne strukture u prostoru. Zato su kriteriji utvrđivanja vrijednosti kulturnih krajolika funkcionalni, a ne materijalni. Tek s takvim ključem u rukama rastvara nam se razumijevanje ljudske uloge u modificiranju lica zemlje. Ponosi li se čovjek svojim krajolikom, predstavlja li se duhovno i karakterno pove­ zanim s njime? Snaga ovakvih predodžbi znači kulturni kapital krajolika, kakav krajobrazno reputiranim proizvodima osigurava dodanu ekonomsku vrijednost. Ne postoje “prirodne” odlike kakve nepobitno determiniraju ljudsko izricanje sudova i ocjena o nekom podneblju. Primjerice, planine, more ili ikakva druga “netaknuta priroda” nisu oduvijek plijenili ljudsku maštu na načine kako to čine danas, u romanticizmu ili uopće nakon Petrarkinog uspona na Ventoux 1336. godine. Nematerijalna narav važnog dijela sentimentalnog, estetskog i imagi­ nativnog odnosa čovjeka prema krajoliku možda u određenim situacijama može relativizirati klasifikacijski dio pripremnog posla. Uostalom, i UNESCO­vi kriteriji za prijavu su apstraktne, konceptualne naravi: kod organski razvijajućih kulturnih krajolika ne pita se jesu li funkcio­ nalno poljodjelski. Ipak, takvim širim pogledom stječemo uvid u značaj kulturnog krajolika
22 Među potrebama je navedeno kako treba “ustrojiti stručnu ustanovu za identifikaciju, dokumentiranje, vrednovanje, zašti­ tu te izradu programa upravljanja, korištenja i praćenja stanja kulturnih krajolika” (“Strategija zaštite, očuvanja i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje 2011.–2015.”, Ministarstvo kulture lipnja 2011. godine). Za ovakav zadatak Ministarstvo kulture, s Upravom za zaštitu kulturne baštine i Upravom za zaštitu prirode, ima potrebne stručne resurse.

71

zadarska smotra 4 2011.

i kulturnim komponentama otvaramo i put prema kategoriji nematerijalnog kulturnog do­ bra. Na osnovi objavljenih sinteza vrijednosti primijenljive uopće na kulturne krajolike (u na­ šem slučaju, na Lun) mogu se sažeti na idući način:23
Vrijednosti Biološke Sadržaj Raznolikost ekosustava, agrobioraznolikost (u poluprirodnim i kulturnim staništima). Doprinos osjećaju mjesta i pripadnosti; ambijent života; prepoznatljivost. Učionica o pretcima, njihovim društvima i povijesnim okolišima. Podneblje kvalitetnog življenja; turizam. Rješenja održivosti zatečenih struktura. Prostor svakodnevnog i povremenog osvježenja. Obogaćivanje opažajne ugode, skladnost kulturnih struktura. Utvrđivanje za Lun Agrogenetska raznolikost maslina.

Kulturne Edukacijske i istraživačke Gospodarske Vrijednosti resursa Rekreacijske Estetske

Krajobrazni doprinos kulturnom identitetu stanovnika Luna i okolice. Novi maslinarski putevi kao poučne staze s edukativnim tablama; analize DNK. Postojanje tržišno kompetitivnih proizvoda temeljenih na baštini. Funkcionalnost krajobraznih struktura i pri današnjem privrjeđivanju. Privlačnost za posjet i receptivna sposobnost. Skulpturalni doživljaj stabala i njihova sraslost s kršem i suhozidima.

Ima li Lun izgleda za uvrštavanje u Popis svjetske baštine, mogla bi posvjedočiti i primje­ na ekonomskih metoda izračuna privlačnosti posjetiteljske znamenitosti. Kulturne privlač­ nosti poljodjelskih krajolika predstavljaju unikatnu vrstu povijesnih krajobraznih atrakcija čije održavanje podrazumijeva nanovo stvaranje, one se spram prirodnih sila raslinja uvijek iznova trebaju redefinirati. Djelatni dijalog s raznolikošću krajolika i života stvara krajobrazne vrijednosti. Pri njihovom uključivanju u turističku privredu, pored uobičajenih kvalifikaci­ ja kako određena dobra nemaju cijene, posljednjih se desetljeća zna istaknuti kako će im monetizacija (izračun novčane vrijednosti) onemogućiti degradiranje pred drugim ekonom­ skim elementima. Stoga se rekreacijska vrijednost kulturnog krajolika može pretpostaviti pri­ mjenom "metode cijene putovanja".24 Anketiranjem posjetiteljskog uzorka mogu se doznati njihova polazišta, način putovanja s pripadnim troškovima, te socioekonomski pokazatelji potrebni za tumačenje podataka. Pri iznošenju rezultata analize prikupljenih podataka važ­ ne su i kvantifikacije vezane za usporedna odredišta. Za perspektive upravljanja kulturnim krajolikom koji je ujedno i poljodjelski, korisna je i metoda hedonističkog određivanja cije­
23 Fairclough 1999: 34, Vanslembrouck i Huylenbroeck 2005: 43. 24 Tzv. “travel cost method”, ovdje po: Vanslembrouck i Huylenbroeck 2005: 87.

72

studije, rasprave, eseji

ne.25 Njome se nastoji izračunati cijena specijaliziranih proizvoda namijenjenih tržišnim niša­ ma s oznakama zemljopisnog podrijetla i nadzirane kakvoće, ravnajući se učincima njihove prisutnosti na cijene relevantnih tržišnih dobara. Kulturna vrijednost krajolika ulazi među takve dodane vrijednosti proizvoda.

Zaključak
Lun je izdašna krajobrazna retorta genetskog diverziteta, a njegovi su tradicijski biotehničari obitavatelji ovog kraja. Može se reći kako su u ovom uzajamnom procesu dugi vijek uzga­ janih stabala i polučena genetska raznolikost značajni u univerzalnom smislu. Taj je proces kroz svoje povijesne promjene doveo i do izuzetnog krajobraznog rezultata, gusto strukturi­ ranih suhozidnih ograda u dojmljivoj estetskoj cjelini izdvojenog dijela otoka izloženog snazi planinskih vjetrova i pučinske osunčanosti. U tom je smislu autentičan i domorodan krajolik impresivan i po opsegu ljudskog truda uloženog u njegovo kultiviranje. Da bi bilo učinkovi­ to, ono je uključivalo i kolektivne pravno­povijesne ustanove poput neindividualnog vlasni­ štva nad zemljom i efektnih skupnih načina gospodarenja pasištima i maslinicima. Temelj­ no je bogatstvo krajolika agrogenetska raznolikost maslina, koja je prvorazredni predmet znanstvenog interesa. Za planiranje upravljanja ovom kolektivnom riznicom, osim rezultata znanstvenih istraživanja, važna će biti i globalna prepoznatljivost kulturnog krajolika svrsta­ nog u Popis svjetske baštine. Iz ovih razloga, sukladno ranijim inicijativama i mišljenjima, predlaže se Lun uključiti na nacionalni popis izuzetnih dobara univerzalne vrijednosti, i pristupiti izradi nominacijskog dokumenta za status kontinuiranog, organski razvijanog kulturnog krajolika. Takav bi do­ kument Lun mogao prikazati vrijednim upisa iz razloga svjedočenja tisućljetne maslinarske tradicije čovječanstva, koja zbog niza gospodarskih i kulturnih implikacija te agrarne kulture i pripadnih pravnih ustanova predstavlja važan dio ljudske povijesti. Također, u zahtjevnom krškom ambijentu ovaj je kulturni krajolik kvalificiran za uvrštenje i po načinu korištenja zemlje. On je zoran primjer tradicijskog ljudskog uzgoja biljne vrste kakav je mogao razviti i očuvati genetski diverzitet bez premca. Nakon tehnoloških dostignuća i pravnih istančava­ nja, došlo je vrijeme da se u njegovom upravljanju vlasnici tog bogatstva pomognu i ovim sredstvom svjetskog čuvenja.

25 Vanslembrouck i Huylenbroeck 2005: 70.

73

zadarska smotra 4 2011.

Bibliografija Biber­Klem, Susette i Cottier, Thomas (ur.). 2006. Rights to Plant Genetic Resources and Traditional Knowledge: Basic Issues and Perspectives. Berne: World Trade Institute. von Droste, Bernd, Plachter, Harald i Rössler, Mechtild (ur.). 1995. Cultural Landscapes of Universal Value: Components of a Global Strategy. Jena: Gustav Fisher Verlag. Gibson, Johanna. 2005. Community Resources: Intellectual Property, International Trade and Protection of Traditional Knowledge. Aldershot: Ashgate. Green, Bryn i Vos, Willem (ur.). 2001. Threatened Landscapes: Conserving cultural environments. London i New York: Spon Press. Grenville, Jane (ur.). 1999. Managing the Historic Rural Landscape. London i New York: Routledge. Grove, A. T. i Rackham, Oliver. 2001. The Nature of Mediterranean Europe: An Ecological History. New Haven i London: Yale University Press. Horden, Peregrine i Purcell, Nicholas. 2000. The Corrupting Sea: A Study of Mediterranean History. Oxford: Blackwell. Juran, Kristijan. 2010. “Gospodarska i vlasnička struktura zemljišnog posjeda na otoku Murteru u kasnome srednjem vijeku (14.­16. st.)”, u Toponimija otoka Murtera, ur. Vladimir Skračić. Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta, str. 63­84. Kale, Jadran. 2010. “Prijedlog modela inventarizacije suhozida”, Prostor 18 (2), str. 452­467.

Kale, Jadran. 2011. “Dudićev osik kao krajobrazni ključ”, zaprimljeno za objavljivanje u Toponimija otoka Paga, ur. Vladimir Skračić. Zadar: Centar za jadranska onomastička istraživanja Sveučilišta. Kulušić, Sven. 1999. “Tipska obilježja gradnje ‘u suho’ na kršu hrvatskog primorja (na primjeru kornatskih otoka)”, Hrvatski geografski glasnik, 61, str. 53­83. von Lewinski, Silke (ur.). 2004. Indigenous Heritage and Intellectual Property: Genetic Resources, Traditional Knowledge and Folklore. The Hague: Kluwer. Lucas, P. H. C. 1992. Protected landscapes: A guide for policy-makers and planners. London: Chapman and Hall. Maroević, Ivo. 2000. [1997.] “Vinodolska dolina, zaštićeni krajolik sa stanovišta kulturno­ povijesnih vrijednosti”, u Konzervatorsko novo iverje, Petrinja: Ogranak Matice hrvatske, str. 85­86. Posey, Darrell i Dutfield, Graham. 1996. Beyond intellectual property: toward traditional resource rights for indigenous peoples and local communities. Ottawa: International Development Research Centre. Vanslembrouck, Isabel i Van Huylenbroeck, Guido. 2005. Landscape Amenities: Economic Assessment of Agricultural Landscapes. Dordrecht: Springer.

74

studije, rasprave, eseji

Lun – suhozidi

Lun – maslina

75