ISSN 1330-7487

BOSNA FRANCISCANA
ČASOPIS FRANJEVAČKE TEOLOGIJE SARAJEVO Godina XIX • Broj 35

35
Sarajevo, 2011.

BOSNA FRANCISCANA Časopis Franjevačke teologije Izdavač Franjevačka teologija Sarajevo Uredničko vijeće Mile Babić, Anđelko Barun, Velimir Blažević, Josip Jozić, Mirko Jozić, Anto Kovačić, Božo Lujić, Luka Markešić, Ivo Marković, Marinko Pejić, Danimir Pezer, Anto Popović, Marko Semren, Miron Sikirić, Slavko Topić, Velimir Valjan, Miro Vrgoč, Benedikt Vujica, Andrija Zirdum Glavni i odgovorni urednik Marko Karamatić Zamjenik glavnog i odgovornog urednika Ivan Šarčević Uredništvo Ivan Bubalo, Stjepan Duvnjak, Petar Jeleč, Miro Jelečević, Marko Karamatić, Vili Radman, Ivan Šarčević Lektor Ivan Nujić Naslovna stranica Ljubomir Perčinlić Grafičko oblikovanje Branko R. Ilić Tisak »Müller« - Sarajevo Adresa uredništva BOSNA FRANCISCANA Aleja Bosne Srebrene 111, 71000 Sarajevo Tel: +387 33 45 32 66; Fax: 46 05 07 E-mail: bosna.franciscana@gmail.com karamat@bih.net.ba ivansar@bih.net.ba

RASPRAVE I ^LANCI

IME ONKRAJ IMENĀ

Jadranka Brnčić
Imena Božja Čitati imena Božja u Bibliji moguće je tek usred nekih pretpostavki jer ona nisu sama po sebi transparentna čak ni kad ih odredimo leksički i etimološki. Temeljna pretpostavka nije samo njihov tekstualni nego i religijski kontekst. Biblijski tekst je karika u komunikativnom lancu, ponajprije životnog iskustva “uzdignuta” do jezika, te gubi na svom smislu odvojimo li ga iz toga lanca. Različita imenovanja Boga tek čitateljev osluh ostavlja otvorenima kao najvišu referenciju teksta. No, to, dakako, ne znači da im se ne može pristupiti i kao pukoj jezičnoj i poetskoj funkciji, ali tek kao jednom od početnih stupnjeva razumijevanja. Boga se u Tori ponajprije upoznaje po imenu. Biblijski pisci rijetko će ga spominjati u formi opće imenice. Biblijski ga pisci zovu: Eloha i Adonaj, no najčešće: Elohim, što su imena izvedena iz božanskih atributa. Vlastito ime mu je JHVH.1 El: Ovo ime pripada zajedničkom rječničkom blagu semitskih naroda. Njegova značenja još se čine proturječna. Lingvisti ga izvode iz korijena koji znači: “jak, moćan kao hrast”, elon. Filolozi raspravljaju o tome da li je ime El u početku bio rôdnī naziv za označavanje sveukupnih božanstava semitskog panteona ili je pak bio ime za kojeg zasebna boga. Kako bilo da bilo, Kanaanci su već Elom zvali oca svojih bogova, glavara njihova panteona. Ovo ime nalazimo na više kanaanskih i aramejskih napisa, čak i na jugu Arabije. U Ugaritu, feničkom gradu, El i Ba’al su predstavljali dva vida božanstva: El, stariji, simbolizira mudrost i iskustvo; Baa’al utjelovljuje mladost junaka koji pobjeđuje u svim pogibeljima. Babilonci i Asirci su koristili oblik Ilu, s istim
1

U leksičkoj i etimološkoj obradi ključnih imena u Tori poslužit ćemo se uglavnom činjenicama kakve izlaže André Chouraqui. Vidi Les Dix Commandements aujourd’hui,Pariz 2000, str. 265s.

6

Jadranka Brnčić

općim značenjem. Odgovara svakom nebeskom božanstvu i u Bibliji, osobito Elohimu Izraelovu (usp. Izl 15,2; Pnz 3,24; Hoš 11,9). Eloha: Neki u tom imenu vide gramatičku jedninu inače množinskoga oblika Elohim, dok ga drugi shvaćaju kao vlastito ime Elohima Izraelova. Izvedeno je iz korijena koji upućuje na značenje: “onaj koji čini da stvorenja dršću”, ili još “onaj koji štiti od svakoga straha”. Ovo ime je isto tako generički termin koji označuje božanstva Izraelu (usp. Ha 1, 11; Dn 11,38-39) susjednih naroda ili kip nekog idola (usp. Job 12,6). Hebrej rado koristi ime Eloha u značenju Boga prisutna u svakom času svojega života. Na arapskome to je Allah. Elohîm: ime u pluralu – posebice u Bibliji Hebreja, označuje Boga Stvoritelja nebesa i zemlje (usp. Post 2,4). U semitskim jezicima to je generički termin koji označuje ukupnost božanstava. Neki lingvisti u njemu vide plural od El ili Eloha pa ta tri imena shvaćaju kao sinonime. Ono ne označuje samo jedinog Elohima Izraelova, nego i mnoštvo poganskih božanstava, čak i utjecajna kakva čovjeka (Izl 4,16; 7,1) ili suca (Post 6,12). Židovska tradicija veže ovo ime s pojmom stroge pravde i oporosti u temeljnim zakonima prirode. Ime Elohim prizivlje ponajprije ideju životne snage, jer korijen te riječi označuje ovna ili hrast, tj. moć, Višnju volju. Ovo ime označuje i bogove poganskih panteona. Ustvari, imenica Elohim u hebrejskome je množina poput života sa svojim mnoštvenim licima. Adon, Adonaj: “Gopodar”, “Gospodari”.2 Tako čovjek Biblije najčešće zaziva svog Elohima (usp. Post 15,2; 20,4). Adonaj je gramatički plural kao Elohim, s kojim se često i spaja kao Adonaj-Elohim. Adonaj se u Bibliji vrlo često, zapravo najčešće pojavljuje (6 823 puta) u kombinaciji s JHVH – Adonaj/JHVH. Stoga možemo reći da je Biblija knjiga Adonaja/JHVH. Moguće je da ovo ime, ili dio tog imena, služilo kao sastavnica vlastitih imena na ugaritskom ili na akadskom. Na jednom nedavno otkrivenom egipatskom zapisu iz vremena Ramzesa II. ime Adonaja/JHVH prikazano je na popisu semitskih imena za beduine s juga Kanaana. Tradicija to ime suprotstavlja Elohimu i koristi ih naizmjenično. Primjerice u dvama susljednim odnosima stvaranja: Elohim, strog i pravedan, u prvom izvještaju, Adonaj/JHVH, pun ljubavi i milosrđa, u drugom. Znano je da je ova naizmjeničnost tvorila jedan od temelja na koje je biblijska kritika izgradila teoriju o izvorima Petoknjižja. Pojedini lingvisti u imenu Adonaj/JHVH vide izvedenicu glagola hava. Oslanjajući se na arapski korijen hawa, koji znači “zrak koji puše”, tumače ime Adonaj/JHVH kao ime onoga koji lebdi i leti zrakom, koji čini da pada
2

Dva ili tri stoljeća prije kršćanske ere Septuaginta ga prevedi na grčki riječju Kyrios. Slijedili su ih drugi europski jezici riječima kao što su “Dominus”, “Seigneur”, “Lord”, “Herr” (“Gospodin”, “Gospod”) itd.

predloženo da se Adonaj/JHVH prevede kao “tribun.3 Prenošenje ovog izgovora prekinuto je već od davnina i ostalo tajnom. dan “Velikog Oprosta”. Jedino veliki svećenik jeruzalemskog Hrama preuzimaše tradiciju ovog Imena smjevši ga izustiti jedanput godišnje u Hramu. Postoje i lingvisti koji u imenu Adonaj/JHVH vide izvedeni oblik drevnih kliktaja jah ili jahu – i Martin Buber u njima otkriva zanosan klik: “Jah On!” Praktički je nemoguće saznati kako su Hebreji izgovarali ime Adonaja/ JHVH u biblijsko vrijeme.4 Izgovarao je veliko i strašno Ime da bi. gromovnik”. Zanimljivo je primijetiti da je Ricœur. u svojim tekstovima do 90-ih godina JHVH pisao kao Yahvhé ili Yahvé. Hebrejska tradicija izgovaranja suglasnika JHVH sa samoglasnicima Adonaj stvorila je u kršćanstvu od XIV. ne objasnivši razlog (ili barem nismo naišli na nj) počeo pisati YHWH. Jasno je da su otada imena Boga ili 3 Septuaginta je transkribirala Adonaj/JHVH Elohim s Kyrios ho Theós ili Kyrios Kyrios ili još Despotês Kýrios. na dan Kipura. No.Ime onkraj imenā 7 kiša i da sijevaju munje. tako prevodeći. ime Adonaj/JHVH čuva tajnu svojih vlastitih značenja. poštujući misterij ovog imena. Posvećeno mjesto u središtu jeruzalemskog Hrama.5 Ovo nepouzdano čitanje vrlo se brzo proširilo jer se izdavalo kao kritički pouzdano. LXX su bila vjerna svojoj nakani da Bibliju uvedu u helenistički svijet te biblijska imena i shvaćanja prilagođuju zahtjevima grčke kulture. Na čelu nosaše Ime Adonaja/ JHVH. molio oproštenje za svoje grijehe.36-38) i sa strahom i drhtanjem pristupaše Svetome nad Svetima. No. pa već dvije tisuće tristo godina čitatelji Biblije u zapadnim jezicima Elohima Izraelova zovu imenima kojima Grci imenovahu svoje idole. Međutim. latinski Deus. pojedini protestantski znalci predlagali su da se JHVH čita “Jahve” povukavši za sobom brojne katolike. Septuaginta je Boga Izraelova označila riječima Theós ili Kyrios. Kada su biblijski ili liturgijski tekstovi sadržavali tetragram Adonaj/JHVH. koji satire i uništava. No. koji gađa praćkom. Uviđajući svoju pogrešku. 4 5 . neizgovorljive esencije jer ono zahtijeva oznaku neiskaziva misterija bića. dokazi na koje se oslanjalo danas su odbačeni i jedini znanstveni stav jest da se transkribira tek u suglasnicima JHVH. Nedavno je pak. to manje što je u ono vrijeme Theós označavao isključivo bogove Olimpa: lingvisti upravo u riječi Theós vide dalekog srodnika sa Zeusom. Hebreji su bili poslušni odredbi po kojoj ime Adonaja/ JHVH nisu smjeli izgovarati uzalud. Neizgovorivo. a onda je. vjeran čitatelj Biblije Jeruzalemske biblijske škole. stoljeća do u naše dane trajnu pomutnju pogrešnim čitanjem “Jehova”. dobrohotno. glasnogovornik. za grijehe svoga i svih naroda. Elohim nije Theós. ili još – kao ime meteora palog s nebesa. osloncem na pretpostavljeno značenje korijena haja. kao Elohima oluja. urezan pečat na blještavu čistom zlatu (Izl 28. zamah je bio dan. on je i onaj koji snagom svojih munja čini da padaju njegovi neprijatelji. izgovarao se Adonaj.

Izakov i Jakovljev. Od svoga prvog susreta s Mojsijem. blago. na njegov zahtjev. 1-17). Elohim će sići da bi ga obodrio i oslobodio njegova ropstva uz Mojsijevo posredništvo. Prva besjeda Dekaloga ujedno 6 U hrvatskome “Bog” dolazi od staroslavenskoga bog’. precizira svoje Ime: ehjé ašer ehjé. mudrosnom) Bog je imenovan na drukčiji način. ipak bi bolje bilo Elohima Izraelova zvati njegovim točno prepisanim imenima i reći što ona znače. Ovo Ime otkriva Biće koje bijaše. Ovo “Ja sâm” koristi se u govornom jeziku kada netko hoće govoriti o sebi. porijeklo grčke riječi theós u značenju duha (usp. Boga se može nazvati i onim kojeg se poziva i zaziva. proročkom. Hrvatski etimološki rječnik. predstavlja kao Osoba koja suosjeća s poniženjem svog naroda koji je u ropstvu u Egiptu. Spekulativno i apstraktno mišljenje strano je biblijskome – ime JHVH izražava djelovanje i nije zamišljeno na konceptualan način. dakle. On otkriva svoje Ime: Ja sâm. U perikopi o Gorućem grmu (Izl 3. odatle. 15).8 Jadranka Brnčić Gospod(in)a u kršćanstvu bila dopunjena biblijskim značenjima. “ja”. za te neće biti drugih bogova doli mene” (Izl 20. U mlađoj sanskrtskoj književnosti riječ bhagah znači i “bogatstvo. čija je značenjska usporednica na iranskome (staroperzijskom): baga – gospodin. najvjerojatnije. procvat. Alemko Gluhak. Svi oni zajedno tvore složene aspekte imenovanja. ovisni o redakciji ili kontekstu. u značenju “nebesnik”. tvoj Bog (Elohim). ljepota”.6 No. Elohim se otkriva osobnim imenom prvog lica jednine. Značenje riječi kakvo je “udjel” razvilo se od indoeuropskoga korijena bhag – dijeliti. Iz indoeuropskoga deiwos “bog” . iz kuće ropstva. bogatstvo). Elohim tvog oca (Izl 3. nego polifonijsko: u svakom od biblijskih diskursa (narativnom. utjelovljenje sreće i imovine. duša”. anokhi. bog. Elohim mu se. . Imenovanje Boga je ponajprije narativno imenovanje te stoga nije monokordno. 6. za razliku od emfatičkog oblika ani. slava. Kako je staroslavenska riječ bog’ značila i “dobrobit”. JHVH Bog i Prvoga i Drugog zavjeta Bog je Abrahamov. što znači “duh. koji je za sebe rekao: “Ja sâm JHVH. sa svim njegovim varijantama u različitim indoeuropskim jezicima (sreća. A budući da je iz te riječi izvedena i dhwes-o-s. U indijskoj je vedskoj mitologiji bhagah bog čije se ime može prevesti kao “udjelslužilo”: on je udjelitelj i darovatelj blaga. Zagreb 1993). Bog Mojsijev. dar. Oko svakog od spomenutih prvozavjetnih imena širi se. Ehjé ašer ehjé Pod tim Imenom On se otkriva svemu Izraelu u teofaniji na Sinaju za kojega sâm proglašuje Deset besjeda (Izl 20. onaj sam koji te izveo iz Zemlje egipatske. specifičan krug značenja. zadovoljstvo. U budizmu je bhagavat epitet Buddhe i bodhisattva. što prevodimo s “Ja sâm”. bit će i čini da jest u trajnoj sadašnjosti stvaranja. “Ja sam koji jesam”.14s) Mojsije čuje glas koji otkriva Božji identitet. preskriptivnom. a onaj koji to ima jest bogat’. junaštvo. za onoga koji toga nema kaže se da je ubog’ ili nebog’. I.2-3).

i to valja naglasiti. monoteizam i panteizam. bezuvjetnost. a koje je posve na strani činjenja. Enigma je u tome što glagol preuzima funkciju subjekta s apelativnom vrijednošću u prvom licu singulara. “Bilo da je Biće ili gospodar bića. vrlo rijetka na hebrejskom. Barem u iskustvu bivanja što ga bilježe drevni Hebreji. Božji odgovor ide daleko onkraj Mojsijeva pitanja i uspijeva potpuno izbjeći njegovu magičnu sferu. Kako navodi André Chouraqui. i komplementarna formula Izraelova prepoznavanja izrečena kroz prorokova usta u prvom (Božjem) licu: “I znat ćete da sam ja JHVH” oblikuju asimetričan par u kojem onaj tko se predstavlja ne preuzima inicijativu.7 proroštvo i bogoštovlje. rehamim) izvedeni su prijevodi Božjeg atributa milosrđa i samilosti u Tori. Postoji. ovo Ime može značiti “Onaj koji je uvijek bio” ili “koji će uvijek biti”. No. “Onaj koji je s ljudima da 7 Iz hebrejske imenice rehem (maternica. kao razlika u disimilaciji”. Osobne jer je “Ja sâm”. je uostalom. obdaren riječju i kaže “ja” [nokhu]. Tako bismo izraz “milostiv” ili “milosrdan” mogli prevesti kao maternični: Božje milosrđe je prema svijetu poput maternice prema ljudskom biću. a prepoznavanje uključuje dimenziju odgovora. tj. Bog jest i pojavljuje se kao onaj koji jest u razlici. Mojsijevo traženje imena još ovisi o magijskoj koncepciji raširenoj u ono vrijeme na Bliskom istoku. a ne na strani pukoga postojanja. 163. L’Écriture et Différence. kao svojevrsno samopredstavljanje Božje. zaštitu. Ime bez slike i bez idola daje se kao slika i same čovjekove transcendencije. koncepciji kojom se rva cijeli Prvi zavjet. a ujedno u sebi sadrži sva moguća svojstva i značenja maternice: nježnost. općenito govoreći.14 i sve druge obrasce u kojima se ime JHVH lijepi uz božansko “ja” bez posredovanja kopule “je”. Hebrejska riječ rehem (maternica) otkriva novi sloj smisla božanskoga milosrđa i utire mogući put teologiji nježnosti. nudeći poganima Bliskog istoka prisan odnos s Bićem i nadahnjujući se iznimnom obdarenošću apstrakcije. Između osobnog politeizma i neosobnog monoteizma hebraizam zacrtava treći put: put osobnog monoteizma. prevoditelj Biblije s izvornih jezika u francuski. Ime protiv idola. stanovita razdaljina između perikope Izl 3. jer se ne dade svesti na kakvu silu prirode. koja. Može li se glagolu “biti” pripisati stanovita polisemija? Očito može. što predstavlja poteškoću za prijevod.14 i biblijskih tekstova koji joj gravitiraju te skupine tekstova koji se. Formula “Ja sam JHVH”. Transcendentne. Jednako tako je znakovita razdaljina koja dijeli Izl 3. odnose na potragu za nepoznatim Imenom.Ime onkraj imenā 9 je proglašenje osobne i transcendentne naravi Bića. On otvara dijalog s cijelim čovječanstvom koje predstavljaju njegovi proroci. 8 . str. “Onaj koji čini biti i objavljuje se”.8 Gramatičku enigmu u izričaju ehjé ašer ehjé Ricœur vidi u suprotstavljanju dvaju semantičkih polja istoga glagola haja: prvi glagol u onomastičkom obliku ponavlja se u drugom slučaju u predikativnoj poziciji. strogost pravde i maternična blagost. množ. Pojavljuje se ravnovjesje među nezdruživim krajnostima u drugim ljudskim sredinama: transcendencija i imanencija. Pariz 1979. veli Derrida. kao i čovjek.

Božje “biti” znači pozivati. Rosenzweig “Ja sam koji jesam” prevodi s “Ja-postojim (za tebe)”. Usp. 352. nego egzistirajuće. Na to Bog. on se odaziva (“Evo me!”). on može značiti i ovo: “Onaj koji čini biti i stvara svijet”. Josipovu povijest koju je ispričao Thomas Mann u svojoj tetralogiji Joseph und seine Brüder (1933-1943).11-17). iz Egipta”). Bog odgovara: “Bit ću s tobom”. suočavanje s Bogom. u hrvatskom prijevodu Legenda o Josipu (Rijeka 1960). 12 . postoji bitna razlika između hebrejskoga glagola haja. ne vječno Biće. spašavati. Ezekielovu (Ez 1-15). potom latinskoga esse.1-4. Mojsije iznosi pet prigovora protiv. Penser la Bible. prvo na grčki (egô eimi ho ôn) i latinski (sum qui sum). Vidi. str. dijeli nas od izvornoga teksta. 47s. str. Problemu objave Božjeg Imena Mojsiju Ricœur pristupa ponajprije kao prevodilačkomu problemu. Mošè”). Dakle. Problem obraćanja Bogu prati sve velike biblijske likove i vezano je uz problem njihova osobna (po)zvanja. kao odgovor na Mojsijev prigovor. zatim ga Bog odašilje (“Hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj.10 Jadranka Brnčić ih štiti i spasi od nesreće” (Izl 3. str. oko kojeg je građena povijest spasenja.14)? Duga povijest prijevoda. Narativni okvir Sa semantičkog motrišta Ricœur prelazi na naratološko: naime. Semantičko je polje hebrejskoga glagola haja trajno povezano sa semantičkim poljem grčkoga einai. Jeremijinu (Jer 1. Penser la Bible. “Onaj koji čini biti i ostvaruje svoja obećanja”. 12-14). Ipak.9 “Biti” znači “činiti”. Međutim. primjerice.17) Ricœur hoće vidjeti izlazi li objava Imena iz uobičajena okvira priče o (po)zvanju. ovaj put. tj.1-13). obrasca tipična za sve priče o poslanju proroka: Gideonovu (Suci 6. Dakle. Obrazac je manje-više shematski – uvodna riječ. uvjeravanje i ohrabrivanje te davanje znamenja. 346. oslobađati. Ali Mojsiju to nije dovoljno te nastavlja: “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem ‘Bog otaca vaših poslao me k vama’ i oni me zapitaju ‘Kako mu je ime?’ – što ću im odgovoriti?”. Izraelce. “Onaj koji će učiniti da bude ono što će učiniti da bude”. Izaijevu (Iz 6. prigovori onoga kome je misija dana. “Stvoritelj”. 9 10 11 Usp.11 U ovom narativnom okviru dio je obrasca koji govori o.12 Okvir je tu: Bog zove Mojsija po imenu (“Mošè. oko kojega je građena povijest zapadne misli. a onda na svjetske jezike. prisutno egzistenciji ljudi – Biće-za-čovjeka. davanje misije zazivanjem proroka po imenu. izbavljati. objava Imena pojavljuje se unutar priče o (po)zvanju. ako je JHVH posljedični oblik istog korijena.10 Kako točno prevesti ehjé ašer ehjé (Izl 3. 3. Na prvi: “Tko sam ja da…”. ili još “Onaj koji čini biti i objavljuje se”. a ljudsko “biti” – odgovarati na Božje djelovanje. Mojsijevu poslanju. i grčkog glagola einai. Analizirajući priču o Gorućem grmu (Izl.4-10). Les Dix Commandements aujourd’hui. Pariz 1998. Usp. objavljuje svoje Ime.

nadilazi svoj kontekst. Budući da ni jedna druga biblijska priča o (po)zvanju nema takav ontološki naboj. paranomazija vezana uz podvostručenje ehjé: ponavljanje prvi put kada mijenja predikativno ime u apelativno te drugi put kada odmjenjuje ime JHVH te preuzima njegovu gramatičku funkciju te kulminira u tetragramu? Ulomak o objavi Imena može se čitati minimalistički ili maksimalistički: kao retoričko ohrabrivanje unutar naracije ili kao neka vrst teofanije kojoj naracija služi tek kao okvir. ne može 13 14 Isto. vjernosti. prolazi kroz hebrejsku i kršćansku Bibliju. kršćanskoj i filozofskoj) ima različite nijanse značenja: od egzistiranja do djelovanja. zapravo. dakle. 347. u Descartesa i kartezijanaca. ne objavljuje svoje vlastito ime. str. str. Zaključak koji Ricœur iz toga izvodi jest da. kao što nema nedužne interpretacije.13 Formulacija JHVH. Penser la Bible. Povijest značenja glagola biti počinje Platonovom i Aristotelovom filozofijom. Ovo nadilaženje stvara posebnu hermeneutičku situaciju koja otvara mogućnost pluralnog tumačenja ovdje upotrijebljena glagola “biti”.14) ne može izmaći ontologijskom čitanju. otkriva pozitivni potencijal objave kao egzistencije. No. jedinstvo Boga je “polifonično” (višeglasno). za takvu svrhu je li potrebno toliko “gomilanje enigmi”? – pita Ricœur.14 Bog. 15 . njezin smisao nadilazi svoju funkciju. potire utilitarno i magijsko korištenje imena kao moći. Ricœur. grčkoj. nego činjenicu da jest kao bit svojega bića izražena u Imenu. potom u radovima skolastika. nalazimo se na kraju ove burne povijesti odnosa između Boga i Bića. Tako ni perikopa o objavi Imena. nema ni “nevina prijevoda”. priča o Gorućem grmu (Izl 3. takva prijevoda koji bi mogao izbjeći povijesti recepcije teksta. Značenje jednoga povijesno bremenita glagola kao što je glagol “biti” svoju puninu zahvaljuje upravo povijesti interpretacije. 241-256). Kao što to ističe i Claude Geffré u svojoj knjizi Profession théologien (Pariz 1999. str. Unatoč nepovjerenju egzegeta i teologa. kaže: “Jer izričaj nadilazi svoj kontekst. nastavlja se u grčkoj i latinskoj patristici. 354. Enigma JHVH negativna je i pozitivna enigma. Mi. Bog-Biće – ontoteološki proces Glagol “biti” u različitim tradicijama (hebrejskoj. njegov smisao nadilazi njegovu funkciju”. S jedne strane. pa u Kanta sve do naših dana. a s druge strane. praćenja kroz povijest. budući da koristi glagol “biti” bremenit značenjem. Je li potrebno takvo razgranano razvijanje semantičkog polja glagola haja: glagol u prvom licu imperfekta.Ime onkraj imenā 11 unutar naracije o (po)zvanju sa svrhom da učvrsti Mojsijev proročki autoritet. današnji čitatelji. povijesti koja je konstituirala intelektualni i duhovni identitet kršćanskoga Zapada.15 tj. od zauzimanja za do apstraktnoga ontološkog stanja. ne zanemarujući “etiku poslanja”.

Ipak. str. sebstvu u riječi i svijesti o sebstvu. Ricœur prati u razvoju tzv. među najradikalnijim kritičarima same filozofije. Temeljna pretpostavka tradicionalne metafizike je biće kao prisutnost: objektu. kao što to naglašava i Pascal. Derrida) negirajući metafizici njezinu (ontološku i epistemološku) utemeljenost. str. da između biblijskoga Boga i metafizičkoga Bića postoji bitna razlika. Bog hebrejske objave i Biće grčke filozofije pridružuju se inteligenciji vjere. dekonstruira takvu metafiziku.12 Jadranka Brnčić umaći ontoteološkom procesu. smislu. zatvaraju logos unutar njega samog. Zanemariti naslijeđe bilo bi kao zanemariti činjenicu da ni preko izvornoga hebrejskoga ne možemo dospjeti do punine autorove intencije – možemo ju samo predmnijevati te da. “izbaciti” biće iz filozofije ne znači li mu se možda vratiti s druge strane? U naše dane ozbiljne kritike metafizike ponovno se nalazimo pred nefilozofskim porijeklom Boga te pred njegovom ne-nužnošću za filozofiju. prijevod pripada samoj povijesti čitanja. nikad se međusobno ne brkajući. Derrida. što nam je poznato još od Platonova Fedra: samo riječ može realizirati trenutačnu prisutnost sebstvu – pismo se tomu opire.17 a radikalizirali suvremeni mislioci (Heidegger. Pariz 1989. No. odnos pojmova Bog i Bića. Ovakva koncepcija počiva na osudi znaka. ali kome se može obraćati. čas se nadopunjujući. pisma. tj. Lévinas. Isto. na kraju krajeva. L’Esprit de la philosophie médiévale. čas sukobljujući. a Derrida hoće prekinuti s takvom zatvorenošću. Usp. Bog opet postaje onaj o kome nije nužno spekulirati.16 Pritom ne zaboravlja. odgurnuto što tvori samu povijest misli. drugi analogije. ono zabranjeno. tj. Toma Akvinski. Proces ontoteologije. tj. jedan apofazije. Ova dva puta. biće i smisao. 50-52. Étienne Gilson. tj. Dionizije Areopagit) i srednjovjekovni filozofi (Bonaventura. otkrivajući tako svoje dosege i ograničenja. Ne postoji metafizika o Bogu. Nietzsche. i nije ona ta koja određenom tekstu može podariti puninu njegova smisla niti je to za očekivati ili tražiti. . u povijesti hermeneutike idu jedan uz drugoga. 359-385. Duns Scotus). a čas isključujući. jedva mogućem prostoru granica: misliti strukturiranu genealogiju metafizičkih koncepata i otkrivati ono “izvan” granica. Prepoznati pismo u riječi značilo bi ostati u tom neutralnom prostoru. održati se u “teškom”. 16 17 Usp. a borba za što bolji prijevod crpi svoju snagu iz naslijeđa. ono vrši svojevrsno nasilje nad riječju. iako polaze iz sasvim drukčijih središta misli. zapadne misli. ali postoji “metafizika Boga” kakvu su razvili crkveni oci (Augustin. Prevesti već znači interpretirati. Temeljni njezini koncepti: prisutnost.

sv. Nasuprot Tibiju. u Damasku). glavni glasnogovornik druge skupine. nego zahtijeva modernizaciju islama u okviru vlastitih tradicionalnih vrijednosti te. 65. eurocentrične skupine profilirao se musliman i njemački politolog Bassam Tibi (r. god. koji je uveo pojam euroislam. lipanj 2011. sekularizma. islamski teolog i švicarski publicist Tarik Ramadan (r. u svezi s tim. individualnih sloboda. u Ženevi). Die Grenzen der Interkulturalität erfordern ein neues Konzept objavljen u: MERKUR. . – Jedan od fenomena globaliziranog svijeta je i useljavanje sve većega broja muslimana u europske zemlje s kršćanskim tradicijama. postavljeno iz europske perspektive. jednakopravnosti spolova etc. ljudskih prava. umjesto eurocentrične integracije traži participaciju muslimana u modernom političkom suživotu bez prihvaćanja sekularizma.KOEGZISTENCIJA RELIGIJA Interkulturalne granice zahtijevaju jedan novi koncept* [Islam i muslimani promatrani u političkom sustavu Savezne Republike Njemačke] Heinz Theisen Uvodna bilješka. 1962. smatra da je useljenim muslimanima potrebna europeizacija u smislu prihvaćanja zapadnoeuropske demokracije. Autor ovdje prevedenoga teksta dobro poznaje oba stajališta toga diskursa i traga za praktičnim rješenjima odnosno “međurješenjima” za suživot ∗ Izvornik pod naslovom Koexistenz der Religionen. 487-495. 6. ne prihvaća Tibijevu eurocentričnost. Deutsche Zeitschrift für europäisches Denken 747. Kao glavni zastupnik tzv. koji potječe iz obitelji usko povezane s Muslimanskom braćom u Egiptu. tako da je govor o islamu odnosno euroislamu postao sastavni dio europskoga političkog diskursa. Prvo pitanje toga diskursa. 1944. str. Tibi. glasi: Što je sve potrebno da bi u Europu doseljeni muslimani bili punopravni građani europskih sekulariziranih političkih sustava i otvorenih društava? Odgovori na to pitanje daju se svrstati u dvije skupine.

ovaj bi tekst mogao biti poučan. Jer u svom izvornom latinskom značenju “integratio” znači “uspostavu cjeline” ili “uključivanje. A ni koegzistencija nije nikakvo prirodno stanje. Sraz različitih vrijednosnih sustava nadmašuje snage mnogih ljudi. Najčešće ekonomski motivirana migracija kida kolektivne veze. Cjelovitost i jedinstvo su naime besmisleni pod pretpostavkom jednake vrijednosti kultura i izdiferenciranosti funkcionalnih sustava modernih društava. U ozbiljnom slučaju izravnoga sučeljavanja između kultura na istoj razini interkulturalni projekti se pretvaraju u vizije o lijepome vremenu. Za zemlje Europske Unije na putu u multikulturalno društvo su rubovi Europe. Jer individualne slobode u praksi zahtijevaju stanoviti “kolektivni okoliš” kao svoju zaštitnu ogradu a do političkoga konsenzusa dolazi se “međurješenjima” a ne nametanjem regulativnih ideja u njihovu “čistom” obliku. nisu predmeti zanimanja. Koncept koegzistencije može funkcionirati kao realističan srednji put između prijetećih sukoba i često obmanama prožete interkulturalnosti i integracije religija i kultura. U svojim razmišljanjima ne zadržava se samo na modernim regulativnim idejama. u kojemu se suprotstavljaju ideje individualističkoga liberalizma raznolikim etničkim (kolektivnim) identitetima. jednako kao i mir. Jer u tim dijelovima svijeta integracija i interkulturalni dijalozi. nego svraća pozornost na povijesni karakter političkih sustava te predlaže “međurješenja” koja su međustupnjevi do idejno savršenijih rješenja i tako omogućuju politički konsenzus hic et nunc. stoljeća. Primijenjen na bosansko-hercegovački diskurs o uređenju Bosne i Hercegovine kao moderne demokratske države. Balkan ili pak Kavkaz postali mene-tekel [tj. u što zapadni Europljani polažu svoje nade. zloguki navještaj propasti]. dok većina pada u regresiju i doživljava gubitak identiteta i kulture. Integracija već kao pojam ukazuje na iluziju. A upravo pluralističko društvo ne teži ni za cjelovitošću ni za jedinstvom. a ne s modernim političkim sustavima u kojima transparentne procedure imaju odlučujuću vrijednost za stvarni politički konsenzus.14 Heinz Theisen muslimana i nemuslimana u europskim društvima. učlanjivanje jednoga dijela u veću cjelinu”. U ovome drugom slučaju imamo posla s ideologijama. iskorjenjuje i usamljuje ljude. Ta nutarnja raskidanost često vodi ili u asimilaciju ili pak u fundamentalizam. koji se onda još zdušnije okreću prema svome izvornom identitetu. Samo nekolicini uspijeva popeti se u novi interkulturalni identitet. Koegzistenciju se mora. Smatra se da je već mnogo postignuto ako se danas na Balkanu ostvari koegzistencija između pojedinih etničkih i religijskih grupa. . kojih smo se nasitili tijekom 20. U zahtjevu za “integracijom” stranih kultura u našu kulturu prisutna je jedna vrsta na glavu postavljenoga univerzalizma. Bliski Istok. uspostaviti. također prožetoga iluzijama.

čija je religija ovostranost u kojoj nema više nikakvih kultura. U interkulturalnim dijalozima ne radi se samo o tome da se respektiraju stvarne ili pretpostavljene razlike. U najnovije vrijeme su se pojavili i transkulturalisti. jer vjeruje da se zapadni kulturalni relativizam može prenijeti i na druge kulture. Sposoban je. Nakon stoljetnih religijskih. demokrati ne vode dijaloge o ljudskom dostojanstvu. Ovaj uzor ne bismo smjeli ugroziti na taj način da se odreknemo razgraničenja prema onima koji još nisu ostvarili pretpostavke dijalektike mnoštva i jedinstva. Toj se regulativnoj ideji možemo samo postupno približiti. nerazumljivo čitanje Kur‘ana.Koegzistencija religija 15 U svome najzahtjevnijem smislu “jedinstva u mnoštvu” integracija izgleda gotovo kao “kvadratura kruga” (Wolfgang Schmale). . višeslojnosti i diferenciranosti. nego se kulturalne granice smatra vrlo fluidnim i promjenljivim. školovanome na logičkome mišljenju.1 To neprekidno postajanje često se sukobljava s potrebom da se nešto bude: s partikularnim identitetima koji se pokušavaju stabilizirati razgraničenjem prema drugima. Zbog toga interkulturalni i interreligijski dijalozi uvijek ne razgrađuju “predrasude” niti uspostavljaju međusobno “razumijevanje”. Interkultur. nije nikada potpuna nego je u neprekidnom “postajanju”. Povijesna drama jedinstva i identiteta nasuprot mnoštvu i identitetima gotovo je nerazrješiva. Zbog toga ni u kojem slučaju nisu dostatni površni dijalozi. Koliko je većini muslimana tuđ naš religiozni relativizam. Za prevladavanje toga nerazumijevanja potrebno je vrijeme usporedivo s vremenom potrebnim za svladavanje jednoga stranoga jezika. onda akteri koji nastoje razjasniti protuslovlja i inkompatibilnosti. Zato se religijski dijalozi uvijek moraju voditi kao politički dijalozi. Dok multikulturalizam traži premalo. doživljavaju otuđenosti koje bi na većoj distanciranosti izostale. 1 Usp. interkulturalizam zahtijeva previše. nacionalnih i ideoloških antagonizama zapadni Europljani su naučili relativizirati svoje identitete do te mjere da se oni međusobno dopunjuju. za koegzistenciju. Mark Terkessidis. I politički dijalog ima svoje granice: tako na pr. Ako se ide dalje iznad općenitosti. u kojima je potrebno jasno razlikovati osobito konflikte između sekularnosti i sakralnosti. doduše. Svađa o vjerskim istinama lako može izazvati agresivnost. Jer onaj tko se definira jednodimenzionalnim identitetom nije u stanju prihvatiti vrijednosni sustav otvorenih društava. Strane kulture su nam zato tuđe jer ih ne razumijemo. Berlin: Suhrkamp 2010. toliko je jednom zapadnjaku. Ta kultura-između u stalnom je previranju. Federalne strukture Europske Unije su na ljestvici međusobnoga približavanja prilično daleko stigle. ako naime respektira strukture otvorenih društava i onda kada se njegove vlastite vrijednosti sadržajno suprotstavljaju tome. temeljnim pravima i sekularnim strukturama – oni ih objašnjavaju i traže njihovo poštivanje.

Srž nekompatibilnosti između zapadne i islamske kulture leži u njihovu različitom odnosu prema religiji i politici. U arapskoj regiji prije religije nije bilo nikakve države. plaća tu zabludu iluzornim odnosom prema drugim religijama. Muhameda te u mnogim slučajevima u šerijat – islam je takav religioznopolitički sustav koji se opire integraciji u sekularno društvo. Mitove se mora interpretirati. Nužno diferenciranje između različitih islamskih vjerskih pravaca ne oslobađa nas od dužnosti da potražimo njihovu esenciju. Po svojoj srži – dakle vjerom u Kur‘an. Tko taj religijskopovijesni revolucionarni model smatra po sebi razumljivim. ni patrijarha da kaže odlučujuću riječ. Ipak se u protuslovlju s time kaže da je islam jedna “miroljubiva religija”. tj. otpor i odvratnost prema kulturi gostoprimaca i vjerojatno vodi u fundamentalizaciju vlastite kulture. čini islam neotpornim prema fundamentalističkim ispadima.. O islamu se može mnogo toga različitoga reći jer se radi o nadređenu pojmu za označavanje raznolikih gibanja. “Islam” nije isto što i “musliman”. To znači da “islama” uopće nema. Dragovoljna asimilacija. ukoliko oni kroz procese individualizacije nauče relativizirati svoj kolektivni identitet. ali je ustrajavanje na tome često štetno jer dovodi u pitanje matičnu kulturu i izaziva radikalne protuidentifikacije. nego religija postavlja na noge državu da bi je držala pod svojom kontrolom. u kojoj nema ni pape. Jer između anatolijskih zemljoradnika. Integracija jednoga vrijednosnoga poretka u drugi pretpostavlja napuštanje jednoga poretka vrednota i vodi u asimilaciju. Zato ne preostaje nijedan drugi put negoli individualno privikavanje vlastitim razmišljanjem na višeznačnost. To zbunjuje i muslimane. Osobito muslimani koji sa svoje strane nastoje integrirati druge kulture. j. Nehijerarhičnost. ali ne i prema brojčanijim manjinama. shvaćaju pokušaje integracije kao asimilaciju. ni biskupa. i 17. da upoznamo bit. t. Muslimane možemo integrirati kao individue. Pod pojmom granicā u migracijskim procesima mi ne shvaćamo fizičke zaštitne zidove nego stupnjeve. Zahtjevom da se demokratske strukture prihvate kao dominantne [Leitstrukturen] koegzistencija postaje više od multikulturalizma kao pukoga usporednoga egzistiranja i time snaži kolektivizam. Laisser-faire jedno društvo može prakticirati samo prema malobrojnim manjinama. nije zločin. koja već preko tisuću godina bez hijerarhijske strukture međusobno rivaliziraju. koji se odvijao u klimi ratova i progona. kao u slučaju kršćanstva. pri čemu neovladavanje jednim stupnjem stvara granicu za daljnje stupnjeve. st. doduše. obrazovanih sekularnih liječnika i u kući zatvorenih žena leže svjetovi. Na arapskom jeziku religija znači “din”. i nas. Tako se jednom “euro-islamu” možemo samo postupno približiti. zakon. jer svakome dopušta da prema vlastitome nahođenju uzima ono što mu se čini prikladnim. Ukoliko se odveć . jedinstvo i mnogolikost islama. Na Zapadu široko rasprostranjeno shvaćanje o vjerskoj slobodi posljedica je zapadnoga crkvenoga raskola tijekom 16.16 Heinz Theisen Židovstvo je kroz tri tisuće godina nadživjelo sva progonstva zato jer se nije integriralo.

tako da su unutar dominantnih struktura na pr. pa je s njima moguća samo koegzistencija – dok s muslimanima koji su u stanju integrirati kolektivni religijski sustav u višeslojni identitet. Institucije i zakone naše demokracije mora se priznavati i onda kada se ne prihvaćaju sadržaji i vrijednosti na kojima te institucije i zakoni počivaju.. odnosno zalagati se da je i drugi imaju. u Velikoj Britaniji kao državna crkva. Prijelaz od koegzistencije na integraciju trajao je unutar kršćanstva dobrih tri stotine godina. Ona je povezana sa stanovitim tradicijama i religijama. Westfalski je mir 1648. Tko zahtijeva vjersku slobodu. a tek u zadnjim desetljećima žive jedni s drugima. Na temeljima političkim putem uspostavljene religijske koegzistencije ljudi su se. Vjerska sloboda uključuje u sebi da religija koja se poziva na nju mora respektirati ljudska prava. u Njemačkoj katolici i protestanti koegzistirali jedni pored drugih. paralelno s opadanjem javnoga značenja religijā. Fundamentalisti se boje toga opadanja značenja i zato se otimaju integracijskim procesima. nego u dominantnu strukturu [Leitstruktur] naše demokracije. mora je i drugima priznavati. A za političku koegzistenciju džamije moraju preuzeti brigu za opsluživanje zakona.Koegzistencija religija 17 upustimo s predstavnicima i institucijama onda otežavamo individualnu integraciju. uspostavio koegzistenciju između religijā kao i koegzistenciju između države i religije. Sekularna država je konfesionalno neutralna. ali ne i do istoga mišljenja. Religijski konflikti o pitanjima istine su besmisleni i u sebi nose potencijale nasilja. Kršćanstvo se uzdiglo do toga respekta. a u Njemačkoj u ugovorom reguliranoj suradnji između Crkve i Države. Na tome području možemo doći samo do konsenzusa. Bez toga međusobnoga priznanja “normativnoga suglasja” (Peter Graf Kielmansegg) nezamislivo je uzajamno samoograničenje dviju spomenutih institucija. Za političku koegzistenciju ne traži se nikakva integracija u dominantnu kulturu [Leitkultur]. međusobno približili postupnoj integraciji. Prirodno pravo jednoga uključuje u sebi dužnost prema drugome: da naime to pravo priznaje i poštiva. Vjerska se sloboda ne može rastaviti od drugih temeljnih prava. Za religijsku koegzistenciju može biti samo dobro ako već preko dvije tisuće islamskih ustanova u Njemačkoj izvučemo iz stražnjih dvorišta na svjetlo društvene javnosti. zahvaljujući svjetovnim funkcionalnim sustavima. Do konačnoga proboja k integraciji došlo je tek šezdesetih godina 20. Osim toga udruge prožete turskim nacionalizmom se suprotstavljaju individualizaciji. Sa svoje strane kršćanstvo može priznati samo takvu državu koja u svome djelovanju prihvaća samoograničenje. za odricanje od nasilja i za propovijedanje tolerancije prema drugim religijama. Europski “zasebni put” koegzistencije države i religije našao je svoj strukturalni izraz u sekularnoj državi koja se realizira u različitim oblicima: u Francuskoj kao laicizam. Od religija s kojima surađuje njemačka . možemo prijeći na integraciju. ali zbog toga ne i slijepa. st.

dakle jednu vrstu “missio canonica” ili “vocatio” kršćanskih crkava. Rauf Ceylan. najprije u Bremenu i Berlinu a onda i u drugim saveznim pokrajinama. oni su samo provizorno tu i jedva govore njemački. Osnabrücku i Tübingenu već je započelo podizanje centara za islamsku teologiju. U pravilu je vjeroučitelj s činovničkim statusom istodobno dužnosnik i svoje religije i temeljnoga državnoga zakona. Umjesto toga imami se bave turskom politikom. Na sveučilištima u Münsteru. ali ne i razlike u njihovim vrijednosnim sustavima. 141 Temeljnoga državnoga zakona donesena su posebna rješenja. od 2009. 7 Temeljnoga državnoga zakona/ Ustava). Teologija na jednoj visokoj školi ne treba se odvijati u diskursu s turskom vladom. Die Prediger des Islam. Time na vidjelo izlaze samo zajedničke vrijednosti kultura. Nasuprot tome Ditib [= Tursko-islamska unija]. jedva se i dotiču socijalnih i kulturnih pitanja muslimana u Njemačkoj. Većinu imama u Njemačkoj obrazovala je turska država. prema kojima je vjeronauk preoblikovan u predmet “oblikovanje života. osnovala vlastito ministarstvo za Turke u europskim zemljama). produžena ruka turske države u Njemačkoj. konzervativni ili pak ekstremistički islam. Država nadgleda obuku i u islamu. etika. Imame – wer sie sind und was sie wirklich wollen. Takav bi utjecaj turske vlade na jedan dio vjeroučitelja u Njemačkoj potkopao prosvjetiteljske ciljeve teološkoga studija i vjerske obuke (turska vlada je 2010. Freiburg: Herder 2010. pričama o osvajanju Istanbula. Njihove teme u većini slučajeva jedva odražavaju životnu stvarnost zajednica. nego zajedno s drugim znanstvenim disciplinama slijediti uobičaje2 Usp. U idealnom bi slučaju međureligijska pouka u etici imala služiti “svjetskom etosu” [“Weltethos”].2 Nema drugoga puta negoli obrazovanje prenijeti na naše visoke škole. ne ostavlja mjesta ni najmanjoj sumnji o tome što on misli o kvaliteti propovijedi mnogih imama. Kao teološka instancija imami imaju velik utjecaj na muslimanske zajednice. Budući da vjerski odgajaju djecu i mladež po džamijama. Rauf Ceylan. Ditib radi na tome da vjeroučitelji na državnim školama moraju imati odobrenje islamskih udruga. time oni suodlučuju da li će mladi muslimani zastupati liberalni. Na temelju čl. Kvaliteta njihova jezičnoga i teološkoga obrazovanja te njihova religiozna i politička orijentacija kao i odnos prema njemačkom društvu odnosno njemačkoj državi odlučit će da li će muslimani s nama samo koegzistirati ili se pak uspješno integrirati. planira osnivanje vlastitih ustanova za obrazovanje imama. slavom šehida i veličanjem Atatürka. vjeronauk je redoviti predmet koji se predaje u “skladu s temeljnim načelima religijskih zajednica” (čl. zastupnik islamske pedagogije na Sveučilištu u Osnabrücku. religija”. Od četiri milijuna muslimana u Njemačkoj su osam stotina djeca školskoga uzrasta.18 Heinz Theisen država očekuje lojalnost prema ustavu. . Petkom u džumama dvije tisuće imama u jednom danu u Njemačko dođu u kontakt s petsto do šeststo tisuća muslimana.

kao što to čini biblijska i religijska kritika u slučaju mnogih kršćana i židova. Prepusti li se turskim islamskim udrugama islamska vjerska nastava i popunjavanje katedri za islamsku teologiju. privikavanje na vanjske načine ponašanja u školi i na radnom mjestu. Njemačko državno pravo na jednoj strani osigurava državnu lojalnost profesora teologije. pojedini učenjaci i osobe iz javnoga života. među kojima bi se imali naći zastupnici različitih islamskih udruga. i rezultate svojih znanstvenih istraživanja stavljati na raspolaganje vjerskim zajednicama. Nijedna džamijska ili islamska udruga u Njemačkoj ne može govoriti u ime islama ili većine muslimana. Islamske udruge zahtijevaju da ih se prizna kao javno-pravne korporacije. što bi onda dovelo do međuislamskih konflikata u našemu školskom sustavu. vrijednosnoga poretka i strukturā. na pr. te poticati i promicati otvorene diskurse na području religije. a na drugoj strani otvara im slobodan znanstveni prostor i omogućuje da unutar svojih religijskih zajednica mognu zastupati svoje stavove. Priznanje dominantne strukture [Leitstruktur] ne bi značilo i preuzimanje dominantne kulture [Leitkultur]. A priznanje statusa javno-pravne korporacije ovisi o prosudbi države. time bi bio povrijeđen ne samo suverenitet Savezne Republike Njemačke. one nisu u stanju analogno kršćanskim crkvama sudjelovati u oblikovanju vjerske nastave.Koegzistencija religija 19 ne znanstvene standarde. S toga razloga je akulturacija kao procesualno uvođenje manjina u kulturu većine problematična. turska država nametnula svoje shvaćanje islama. Zato strukture moraju imati otvoren prostor u kojemu možemo privatno živjeti prema različitim vrijednosnim sustavima. Zasada sudski proces miruje i poduzimaju se napori oko sporazumnoga rješenja. Jednak postupak u nejednakim slučajevima nije utuživ. . Jedan od kriterija je pravna vjernost. Predavanja i publikacije moraju biti slobodni i svima pristupačni. Prosvjetiteljski procesi na visokim školama mogu na mnoge muslimane djelovati trijezno i poticajno. Razlikovanje između kulturalnoga vrijednosnoga poretka i političkih struktura utoliko je potrebnije što nije moguća suglasnost o zajedničkom vrijednosnom poretku. Kod kršćanskih crkava iz toga rezultira isprobana produktivna napetost između sveučilišne teologije i institucionalnih predstavnika. Prema jednom prijedlogu Znanstvenoga vijeća islamsku vjersku nastavu trebali bi koncipirati teološki kompetentni savjetnici. Već bi ovaj pluralistički sastav savjetnika bio izraz otvorenosti islamske vjerske nastave. Nasilno prihvaćanje vrijednosnih mjerila bilo bi protuslovlje u sebi. nego bi na taj način drugim muslimanskim konfesijama. Potrebna je eksterna akulturacija. Centralno vijeće muslimana i Islamsko vijeće u Nordrhein-Westfalenu izišlo je s jednim zahtjevom o provođenju vjerske obuke koji je Zemaljska vlada odbila. alevitima i šiitima. Pojam dominantne kulture je problematičan jer zamagljuje razliku između kulture i politike. A interna akulturacija je prihvatljiva samo kao slobodno urastanje u kulturu većine. Budući da islamske udruge nisu korporacije javnoga prava.

Ustavni poredak u jednoj djelotvornoj demokraciji poznaje i mogućnosti isključivanja stranaka. Da bi se otvorenost i pluralnost sačuvale moraju biti postavljene granice otvorenosti i pluralnosti. Time problemi koegzistencije i integracije bivaju još veći kod onih koji ne prihvaćaju koegzistenciju i pluralnost nego je zloupotrebljavaju. odgovor glasi: U strukture koje mu omogućuju izbor između ovih različitih aktivnosti. nalazi svoj minimalni konsenzus upravo u strukturama otvorenosti i tolerancije. ali se zakonima mora pokoravati: obveza školovanja vrijedi i onda kada se ne prihvaća sadržaje školske obuke. ali ti sustavi moraju priznavati otvorenost i pluralnost. Sa zakonski zagarantiranim pravom na slobodu mišljenja i ispovijedanje religije usko su povezane moralne dužnosti prema slobodi mišljenja i slobodi vjere. udruga i pojedinaca. munara i džamija religijski ili pak politički simboli. da sudjeluje u jednoj ili drugoj aktivnosti ili pak u nijednoj od njih. a ne i vrijednosti na kojima one počivaju. štoviše zahtijeva različite vrijednosne sustave. Tu leži granica koegzistencije i počinje nužno isključivanje: nijedna se udruga ne može odreći prava da svojim članovima dadne do znanja i mogućnost isključenja. Jedna religija mora biti u skladu s ustavom. U otvorenome društvu je kulturna integracija u sebi otvorenih religija nepotrebna. tj. Svaka socijalnomoralna tvorevina nastaje povezivanjem i učlanjivanjem na temelju predodžbi o dobru i ispravnome. bez prihvaćanja odgovarajućih dužnosti. da bi je kada se pruži prilika dokinuli. Pluralističko društvo omogućuje. Otvoreno društvo. A onaj tko se s državom aktivno sukobljava mora računati sa sankcijama. nije lako jasno razlikovati ondje gdje vlada integrizam religije i politike. jer je upravo raznolikost dominantna struktura otvorenoga i pluralističkoga društva. . zakonske sadržaje se ne mora smatrati ispravnim. tu ne može biti mjesta za političku koegzistenciju. Gdje se religiozni simbol zloupotrebljava za protudemokratsku borbu a džamije služe za propovijedanje mržnje. oblik je izrabljivanja. ono zahtijeva razgraničenje prema onima koji zloupotrebljavaju otvorenost i toleranciju. Ako se ti minimalni zahtjevi koegzistencije ne prihvate. u koju se dominantnu kulturu treba integrirati doseljenik – u kulturu razgolićenih posjetitelja loveparade ili pak u kulturu pobožnih sudionika jedne tijelovske procesije. Da li su zar i feredža. Puko ukazivanje na vjersku slobodu potječe iz jednoga vremena kada nositeljima naših odluka još nije bilo poznato da je islam u svojoj biti politička religija. pa isključuje što je u suprotnosti s time. Kulture koje zabranjuju sudjelovanje u tijelovskim procesijama ili u loveparade nisu spojive s našim dominantnim strukturama. naime.20 Heinz Theisen Na ponešto pakosno pitanje. Prihvaćati se moraju samo ustavom normirane strukture. Razlikovanje između struktura i vrijednosti omogućuje diferenciranje između koegzistencije i integracije. Jednostrano pozivanje na prava. u jednoj djelotvornoj demokraciji se moraju povući granice prema političkim i religijskim ekstremistima.

islam ima pravo na zaštitu svoje slobode. u njihovu manjinskom položaju onemogući da. Radi naše vlastite afirmacije moramo te pojmove diferencirati. Ni postmoderna etika se ne može odreći uzajamnosti i obvezatnosti. fundamentalizma. Europljani tek polako uzimaju na znanje progone kršćana u islamskim zemljama. 79 od dokidanja čak i onda kada ustavom propisana većina može mijenjati Ustav. S druge strane. isključuje svako relativiziranje dominantnih struktura [Leitstrukturen] u jednoj “djelotvornoj demokraciji”. jer na tome počiva barem minimalni konsenzus ma kako radikalno zamišljene pluralnosti s izgledom na stabilnost. Ljudsko dostojanstvo (čl.Koegzistencija religija 21 Razlikovanje između islama. stranaka i pojedinih osoba (čl. U jednoj pluralnoj stvarnosti su zakoni o slobodi stupovi zakonskoga poretka utemeljenog na razumu. Činjenice ostaju gotovo nemoćne pred paradigmama. islamizma i džihadizma pada nam na koncu konca zato teško jer su prijelazi fluidni. Promijeniti jednu paradigmu jednako je naporno kao i promijeniti jednu kulturu. Säkularer Staat und Religion. na sličan način kao nekoć političke pojmove socijalan. jer je to u suprotnosti s vlastitom paradigmom o nevažnosti kulture i religije. Na Zapadu široko rasprostranjeni kulturalni relativizam jedva je u stanju prepoznati pakost islamizma. Zato i onda kada vjerski sadržaji islama nisu spojivi sa slobodarsko-demokratskim poretkom. iskorištavajući demokratske mogućnosti. polazeći od iskustva s političkim totalitarizmom. i voditi brigu o tome da sve dotle dok postoje zadrške prema slobodarskoj državi “pripadnicima islama. in: Mut. ErnstWolfgang Böckenförde smatra smislenim da muslimanima usprkos njihovih zadrški prema sekularizaciji i vjerskoj slobodi ostaju prava neokrnjena koja garantira naš slobodarski poredak. Liberalna paradigma bezgranične tolerancije u sebi je protuslovna jer na koncu konca sadrži obveznu moralnu normu: respektiraj drukčijost drugoga. u postmodernom razdoblju ponovljeno prosvjetiteljsko pravilo o toleranciji u sebi implicitno nosi ograničenje. Za premošćivanje raskoraka između slobode i stamenosti potrebni su zakoni koji slobodu istodobno i omogućuju i ograničavaju. Ta neodređenost lako vodi u manipulativnu zloporabu naivnih ljudi. 18 o gubitku temeljnih prava). 20) štiti čl. socijalistički i komunistički. 3 Ernst-Wolfgang Böckenförde.”3 Ustav [Grundgesetz] Savezne Republike Njemačke. Ona omogućuje Saudijskoj Arabiji privrednu i vojnu kooperaciju sa SAD i istodobno financiranje džihadista po cijelom svijetu. prikladnim mjerama o slobodnom kretanju i migriranju. . naime pravo na toleranciju ima samo onaj koji je i sam tolerantan. Donesene su i odredbe protiv ekstremističkih udruga. prosinac 2007. iznutra potkopavaju državni poredak utemeljen na otvorenosti. Time su postavljene granice etičkoj samovolji. država je dužna zahtijevati da se važeći zakoni lojalno opslužuju. 1) i dominantne strukture državnoga poretka (čl.

S njemačkoga na hrvatski jezik preveo i uvodnu bilješku napisao Srećko M. Slična koegzistencija između vlastitih vrednota i drukčije dominantne strukture očekuje se i od muslimana. DŽAJA . Njemački zakon o državljanstvu predviđa da Nijemac gubi svoje njemačko državljanstvo onda kada vojnu obvezu dragovoljno služi u inozemnim vojnim postrojbama. Jer s time povezano odricanje od uzajamnosti ne može nijedna država neograničeno prakticirati. hedonistički vrijednosni poredak društva u Saveznoj Republici Njemačkoj ne sviđa mnogim muslimanima. Broder) stoji u skladu s načelom iz doba hladnoga rata “nema slobode za neprijatelje slobode”. nego opsluživanje zakona. Ta se pravna posljedica može primijeniti i na one koji prihvate obuku u jednome terorističkom kampu. Zato se državljanstvo doseljenicima treba dodjeljivati i oduzimati prema načelu o lojalnosti Ustavu. Vjerske zajednice i njihovi članovi smiju imati unutarnju mentalnu zadršku prema liberalnom zakonodavstvu. “ubojstvom”. koji je pod stanovitim uvjetima dopustiv u Njemačkoj. Tako se na pr. kao što konzervativni katolici smatraju pobačaj. Ipak katolici respektiraju pravni poredak Savezne Republike Njemačke.22 Heinz Theisen Dodjela državljanstva bez jasnoga ispovijedanja liberalne demokracije je čisti poklon. Slobodarska država ne može zahtijevati ispovijedanje vrednota. “Selektivna netolerancija” (Henryk M.

.SARAJEVSKI NADBISKUP JOSIP STADLER I BOSANSKI FRANJEVCI Petar Jeleč S uvođenjem “redovite crkvene hijerarhije” i s austrougarskom okupacijom počelo je novo razdoblje u crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine. u. “Ultramontanizam (fran. 27. primat nad biskupskim kolegijem i koncilom te božansko pravo vladara i njegovu nepovrjedivost. S. kako su se oslanjali na Rim. DŽAJA. u XVIII. Storia della Chiesa da Lutero ai nostri giorni. st. pojmom”. je isticao papinu nezabludivost. katolicima. str. Zagreb 2009. str. u: Hrvatska enciklopedija. Brescia 1995. str. naziv za katolicizam strogo odan papi. U XIX. Nasuprot koncilijarizmu i galikanizmu u. sljedbenici te doktrine nazvani su ultramontanistima. posebno su ga prihvatili oni koji su se opirali galikanizmu i febronijanizmu. koja je do tada. Moderna shvaćanja o odnosima između Crkve i države nakon Drugoga vatikanskoga koncila. s one strane Alpa). Usp. 2 3 . MARTIN. lat. III. S. s one strane Alpa. ultramontanisme. XX st.1 Hrvatsku inteligenciju. ali i s njima skopčani liberalizam. (ur. Za razliku od slovenskoga klera koji je zastupao ultramontanske2 stavove. klerikalizam i antiklerikalizam.. L’età del liberalismo. pod osmanskom okupacijom. sa svim problemima koje je katoličanstvo u Europi općenito imalo. stoljeća zadržao liberalne stavove. M.. /. najveći dio hrvatskoga katoličkog klera imao je i do kraja XIX. i poč. 185. XI. Ravlić). “Ultramontanizam”. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Posrijedi su prije svega odnosi između Crkve i modernoga društva.3 Glasnogovornik katoličkoga 1 Više o temi Crkve i liberalizma. bila prilično izolirana od europskih vjersko-političkih zbivanja. U tom trenutku započinje era organiziranoga katoličanstva. politički katolicizam. činili su uglavnom svećenici. ultramontanus: preokogorski. učinila su ultramontanizam pov./ Umjereniji oblik ultramontanizma prevladao je na Prvom vatikanskom koncilu u definiranju dogme i papinoj nezabludivosti. Inteligencija između tradicije i ideologije. isprva. postao je prevladavajuća struja među franc. između Crkve i države. o borbama između katoličkoga liberalizma i ultramontanizma vidjeti: G. 53-227. prema srednjovj. kako onu u Hrvatskoj tako i onu u Bosni i Hercegovini. Mostar 2002.

“potpuno odana Crkvi i narodu” i potpuno prešućuje njegovu veliku odgovornost za raskol koji je svojom aktivnošću izazvao unutar hrvatskoga naroda i katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. koji ne zna sa svoj ‘ja’. Ultramontanizam i klerikalizam među Hrvatima su ojačali na prijelazu iz XIX. No imao je i neke manje plemenite karakterne osobine. program. str. cilj i ideal. 380. znanosti i vjere. etablirana crkvena historiografija u njemu vidi čovjeka bez mrlje. Premda se protivio dogmi o papinoj nezabludivosti. što imade. pa dan i noć misli. 203. . nedokučiva svetost i nebeska zaštita. Njegovi beskompromisni stavovi u multikonfesionalnom bosansko-hercegovačkom društvu uzrokovali su. O njemu se tako u Katoličkom tjedniku egzaltirano piše: “Stadler postaje. str. u čem i kako bi mogao da što više koristi vjeri i domovini svojoj. Odmah kad si ga ugledao. “Hrvatstvo u političkoj. ali i zaštitu od onih koji su mu bili opozicija.” “Prvi hrvatski katolički sastanak”. ali i poslije toga vremena. prozelitizmom i dvostrukim klerikalizmom (unutar Crkve i unutar društva). Vrhbosna je još za Stadlerova života o njemu pisala kao o “ljubimcu naroda. i veliki sukob među samim katolicima u Bosni i Hercegovini. gdje je zastupao beskompromisni katolicizam u pitanjima odnosa Crkve i države. ovozemaljska dobrota očinska. stoljeće i vladali su javnom sferom kao suprotnost antiklerikalizmu sve do propasti Habsburške Monarhije. Zahvaljujući tim prijateljstvima. str. već sve. narodnoj i crkvenoj viziji Josipa Stadlera”. Imao je dobre organizacijske sposobnosti. što je pokazao izgradnjom sjemeništa u Travniku. Stekao je solidno obrazovanje. postoji kritički pristup njegovu djelovanju.5 To donekle objašnjava odlučnost i neumornost kojom je nastojao provesti svoje ideje i planove na crkvenom i na političkom planu. S druge strane.24 Petar Jeleč liberalizma među hrvatskim klerom bio je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer. pa kojemu bi bilo drago i častno i umrieti za Boga i narod svoj. u: Vrhbosna. u: Katolički tjednik. str. ne prešućuje njegova odgovornost za mnoge negativnosti koje je uzrokovao nekim svojim nesmotrenim potezima. Najistaknutiji i najsposobniji nositelj hrvatskoga klerikalizma bio je upravo Josip Stadler. U modernoj historiografiji razlikuju se dva pristupa liku i djelu Josipa Stadlera. kaptola. ugledao si čovjeka. nezapamćena krjepost. morao je kasnije popustiti pred dominantnim ultramontanizmom. VRANKIĆ. koji živi samo za Boga i narod svoj.” P. uz ostalo.4 Došao je u Bosnu i Hercegovinu s idejama i stavovima koje je formirao tijekom svojega boravka i studija u Rimu. Isto. teologije. 50.6 Sukobio se najprije s bosanskim franjevcima. S prvim vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom započela je takozvana Stadlerova era u povijesti bosanskoga katoličanstva odnosno hrvatstva. koji se profilirao kao vrlo važna figura na Prvom vatikanskom koncilu. ostaje i ne prestaje biti za mnoge utemeljitelj. koji su poslije postali nositelji austrijskoga i njemačkoga političkog katolicizma. stoljeća. Neosporno je da je vrhbosanski nadbiskup Stadler bio vrlo energičan i sposoban čovjek. S jedne strane. zatim s hrvat4 5 6 Usp. Uspostavio je bliske odnose prije svega s isusovcima i kolegama na studiju. čije se posljedice osjećaju i danas. Usp. Stadler je uspio nalaziti financijsku potporu za svoje buduće projekte. u XX. Isto. učitelj. u okviru teologije XIX. za drugoga dade. koje su uzrokovale podjele u Bosni i Hercegovini. 15-I-2006. gdje se uz neosporno pozitivne stvari koje je učinio prvi vrhbosanski nadbiskup. katedrale i sirotišta u Sarajevu. XIV/22 (1910). 38.

7 Na političkom polju Stadler je želio imati pod punom kontrolom sva politička gibanja kod bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika. hrvatski. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Usp.8 U cijelom svom političkom djelovanju Stadler se pokazao kao pripadnik klerikalnoga krila političkoga katolicizma u Europi na prijelazu iz XIX. str. Šarić. Usp. GAVRAN. “Pred proslavu nadbiskupova 50godišnjeg svećeničkog jubileja”. te s idejom i planom kako će uspjeti katolizirati muslimane i pravoslavce. 101. str. stoljeće. bili svjesni opasnosti i problema koje je mogao uzrokovati katolički prozelitizam u zemlji.11 Svi koji su dobro poznavali složenost bosansko-hercegovačke stvarnosti smatrali su taj plan nerealnim i štetnim.. str. samodopadan i arogantan prema onima koji se nisu s njime slagali i često se služio crkvenim sankcijama za postizanje političkih ciljeva. u kojem katolici nisu činili ni trećinu cjelokupne populacije. Zato nije dobio potporu bosanskih franjevaca koji su. formulirao je pomoćni biskup Šarić kad je tijekom dugotrajnih rasprava na Bosanskom saboru 1910. u: Vrhbosna. S. 8 9 10 11 . zajedno s bosanskim franjevcima. u XX. a bilo je to i vrijeme rađanja hrvatske svjetovne inteligencije koja je nastojala izboriti svoju autonomiju u odnosu na crkvene autoritete. J. zahvaljujući svom višestoljetnom iskustvu. op. Tu tezu podržavala je Vrhbosna. Usp. Može ga se okarakterizirati kao integralista koji je došao u Bosnu i Hercegovinu s namjerom da sva područja privatnoga i javnoga života podredi crkvenom autoritetu.) “priznati nikoje drugo ime. 28. XIV sjednica. Stenografski izvještaji. nikoji drugi narod i nikakve druge embleme do li hrvatskih”. Bio je netaktičan u odnosima s drugima. DŽAJA. Tvrdio je kako je “tolerantiam religiosam esse impiam et absurdam”. glasilo nadbiskupa Stadlera. Kao uvjeren sljedbenik velikohrvatske ideologije. 51. 49. uključujući i same bosanske franjevce. U svojim tiskovinama korio je hrvatsku inteligenciju koja je pokušavala. a na kraju i sa samom austrougarskom vlašću. Zagreb 1994. str. Prešućena povijest. Sarajevo 1910. Visoko 1978. str 4. 54.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 25 skom svjetovnom inteligencijom.-1918. s muslimanima i pravoslavcima. “Okružnica nadbiskupa Stadlera svećenicima vrhbosanske nadbiskupije”. u ime Hrvatske katoličke udruge. koji je vjerski podijeljen na različite konfesije.9 što je zapravo bilo nemoguće u multikonfesionalnom bosanskohercegovačkom ambijentu. što je izazvalo burne reakcije ostalih sudionika na tom zasjedanju. M. koje je uređivao njegov pomoćnik Ivan Ev. I. Ovakav stav Vrhbosanskoga ordinarijata. Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850. Stadler je vjerovao kako u Bosni i Hercegovini živi samo jedan politički narod. XXIV/4 (1910). str. u: Katolički tjednik. KRIŠTO. Usp. 7 Usp. Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975). zasjedanje.10 Nastupio je s velikim predrasudama prema franjevcima općenito. 9-VII-1944. Govorio je da su religija i politika nerazdvojive kao tijelo i duša. aut. I. godine ustvrdio kako ta stranka i njezini vođe ne mogu na teritoriju hrvatskoga kraljevstva (Bosnu su smatrali dijelom toga kraljevstva. kako odvajanje duše od tijela znači smrt tako i odvajanje politike od religije uzrokuje opasnost rušenja života. ostvariti tješnju suradnju s muslimanima.

te da je njegova zadaća ukinuti Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu i preuzeti ulogu koju je ona imala u Crkvi i bosansko-hercegovačkom društvu. Isticao je još da se franjev12 13 Usp. Posvuda je osporavao pravo i povlastice bosanskih franjevaca da upravljaju župama. Svoje je stavove.12 I prije samog dolaska u svoju nadbiskupiju. stoljeća. Kako bi postigao taj cilj. Isto. Govoreći. I na kraju krajeva. uzrokovalo je nemale probleme u ionako podijeljenom bosansko-hercegovačkom društvu. Smatrao je da se franjevce treba hitno okupiti u nekoliko samostana. a kasnije je s njima ušao i u oštar sukob koji je naštetio Katoličkoj crkvi i ostavio nesagledive posljedice koje se osjećaju i danas u odnosima bosanskih franjevaca i biskupijskoga klera. pa bi zbog toga mogli izgubiti državne subvencije. naime. Stadler je pokazivao velike predrasude prema franjevcima općenito.13 Stadlerov izvještaj iz 1878. Na kraju. Usp. što mu je dijelom i uspjelo te je tako zadao težak udarac Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Osim toga.. S. s idejama i s planovima koji su joj bili strani. da trebaju otići iz onih najvećih zato što nisu sposobni financijski održavati građevine. umjesto da se moralno uzdižu. Pokušat ću pobliže objasniti uzroke i povode spomenutih sukoba. Bosanski su mu franjevci pružili iznenađujuće čvrst otpor. izazvala je velik sukob s liberalnom hrvatskom inteligencijom u Bosni i Hercegovini. kojima se kasnije vodio u pojedinim odlukama. 202. preosjetljivom na svaki pokušaj vjerskoga prozelitizma. str. Stadler je bio nakanio potisnuti franjevce u samostane i potaknuti mnoge od njih da se sekulariziraju. koje su im tijekom srednjega vijeka i osmanske okupacije dali pape. njegova neskrivena ambicija da potpuno kontrolira svaku društvenopolitičku djelatnost Hrvata katolika. i stalno je poticao Rimsku kuriju da donosi odluke koje bi trebale to pravo ukinuti. Bosnu i Hercegovinu smatrala hrvatskim teritorijem. koji ni do danas s njegovim nasljednicima nije posve završen. bio je uvjeren pristaša velikohrvatske ideologije koja je. Stadler je tvrdio da su franjevci u Hrvatskoj raspršeni po velikim samostanima u kojima.26 Petar Jeleč Josip Stadler došao je u Bosnu sa slikom moćnoga nadbiskupa jedne katoličke zemlje XIX. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). i njegovo uvjerenje da su muslimani i pravoslavci podatan “materijal” za katoličku misiju. Stadler je provodio sustavnu politiku udaljavanja franjevaca ne samo iz župa nego i iz javnoga života općenito. DŽAJA. 50-51. . oblikovao u katoličkom okruženju papinskoga Rima i katoličkoga Zagreba. Stigao je u multikonfesionalnu zemlju koja se tek oslobodila osmanske okupacije. pokazuje njegov stav prema franjevcima. što je izazvalo dubok konflikt s njim. o franjevačkoj reformi koju je podržavao i papa Leon XIII. polazeći od teorije o hrvatskome državnom pravu. sudjeluju u intrigama i skandalima. Sarajevski nadbiskup Josip Stadler bio je čvrsto uvjeren da je povijesna uloga bosanskih franjevaca u Bosni i Hercegovini zaključena. M.

Usp. no teško je ne vidjeti da je Stadler operirao s predrasudama kad je tvrdio da većina franjevaca nije bila dostojna toga naziva. Z... da su “posve degenerirali” i nedostojni franjevačkoga imena. gehorchen sie nicht”. uslijedio je sukob koji će obilježiti crkvenu povijest ove zemlje.14 Takav je bio Stadlerov stav prije upoznavanja bosanskih franjevaca. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture. plastično govori zgoda s njegovim prijevodom Svetoga pisma. 179-181. Zagreb-Sarajevo 2010. ali i o tome na koje se sve sfere širila netrpeljivost između franjevaca i njega. str. LOVRENOVIĆ. napustio franjevački red i otišao u sjevernu Ameriku. te ako to provincijalat ne učini. nakon što mu je uskraćena mogućnost predavanja. Kad je s njim došao u Bosnu i Hercegovinu i počeo istiskivati franjevce iz javnoga i iz pastoralnoga života. 502. weil sich in der That nicht auszahlt so enorme Summen für zwei drei Franziskaner zu geben. lektor biblike na franjevačkom teološkom učilištu u Livnu u lipnju 1895. 179. da ne obdržavaju Pravilo. da ne obdržavaju franjevačko Pravilo i da su “posve degenerirali”. gdje je i umro. str. a oslanja se na protestantske tumačitelje”. bilo franjevaca koji nisu davali dobar primjer franjevačkoga života. sekularizacije bosanskih franjevaca koju je nadbiskup poticao. 589-591. AFBS. O ličnosti Josipa Stadlera i o njegovoj intelektualnoj krutosti. Franziskaner gehen ans Land zu den Pharren zur Aushilfe und wenn ihr Vorgesetzer sie nach Hause ruft. i objavio u zagrebačkom listu Hrvatska. a dr. die sich jetzt mit den Wissenschaften nicht abgeben. str.16 Stadler je zbog toga nekoliko mjeseci kasnije zatražio od provincijala da zabrani Ljudevitu Laušu predavati bibliku “jer je stanovitom sgodom javno pokazao da on u tumačenju sv. Laušovi starješine ispričali su se sarajevskom nadbiskupu što se lektor biblike Lauš “drznuo te /…/ objelodanio njekakvu tobož kritiku na Vaš prevod sv. und mehrere von ihnen den Namen eines Franziskaners wohl nicht verdienen /.15 Poznajući Stadlerovu ćud. bilj. Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera. AFBS. str. Nesumnjiva je činjenica da je. str. Bosanski Hrvati.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 27 ci više ne bave znanošću. 14 “Sie können nicht ihre Gebäude erhalten und sind in größter Gefahr die Unterstützung zu verlieren. Lauša koji se usudio osporiti njegovu prevoditeljsku kompetenciju. Stolice”.17 Stadler je tako kaznio dr.18 Sukob između bosanskih franjevaca i nadbiskupa Stadlera ticao se pitanja župa. premda strukovno osposobljen u Beču (s akademskim gradusom doktora znanosti). o čemu je kritičku recenziju napisao fra Ljudevit Lauš. LOVRENOVIĆ. GRIJAK. Lauš je. I. XIV. Zagreb 2001. die ihnen bis jetzt die Regierung gegeben hat. XIV. I. kao i u svakoj organizaciji. ordinarijat će “biti prisiljen tu zabranu izposlovati od sv. Otce./ Bein uns haben sich die Franziskaner.. 15 16 17 18 . und zumal die barmherzigen Brüder ganz degeneriert. Vom halten der Regeln ist keine Rede. Pisma kojom je drsko napao na osobu Vaše Presvitlosti te tim prezreo i autoritet i dužno poštovanje prema Vašoj i svima nama svetoj osobi”. pisma omalovažava sv. Bosanski Hrvati. 502. 637.

koji ipak. snosi glavnu odgovornosti za izazivanje ovog sukoba. studenog 1881. Josipu Stadleru. inače će katolički narod pretrpjeti velike štete budući da je. GAVRAN. str. Bosnia 1881-1883. 240. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. rujna 1998. f. Život i djelo. 1882-1885. tj. “Nadbiskup Stadler i pitanje župa”. M. prema Stadlerovu uvjerenju. Austria-Ungheria. Zbornik radova međunarodnih znanstvenih skupova o dr. njemu na raspolaganju. ASV. fasc. Sarajevo 2001. Usp. Bosnia 1881-1883. 526. ff. Austria-Ungheria.20 Stadler je iskoristio priliku tijekom svoga prvog boravka u Rimu kao vrhbosanski nadbiskup i napisao 13. AFPBS. ASV. 240. ASV. Usp. kad završe svoj posao. Usp. Za više o pitanju župa usp. Obnova redovne crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini i pitanje pravnog uređenja župa (1881. ali je ponavljao da oni nisu dorasli suvremenom trenutku. ur. DRLJO. Bosanski franjevci ne mogu svu krivnju za ono što se dogodilo u Franjevačkoj provinciji tih godina pripisati isključivo nadbiskupu Stadleru. IVb (Acta Ćavarović). Usp. 8-9. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. instituerentur saeculares clerici.-1883. Sarajevo 1999. ut istis locis. P.22 Kako nije dobio nikakav odgovor od Vatikana.24 19 U to vrijeme franjevci su u Bosni imali 8 samostana i 84 župe. održanih od 21. pos. Jurišić. a u Hercegovini 2 samostana i 19 župa.19 ili će im taj privilegij biti potpuno ili djelomično ukinut. Bosnia 1881-1883. Studia Vrhbosnensia 11. Austria-Ungheria. quum Franciscanorum magna pars scandalo sint popolo”. M. str. 526. do 24. Nadbiskup Stadler nije nimalo sumnjao što bi trebalo učiniti: za njega su franjevci bili tek avangarda i pioniri koji. 240. te nejednake raspodjele ekonomskih subvencija. pos. ff. u: Josip Stadler. Lucerna lucens?. fasc. trebaju prepustiti mjesto dijecezanskom kleru. 437. qui sunt in Bosnia majores numero. u Sarajevu i 12. nunquam fieri possit. 298-299. I. DRLJO. “Nisi hae quoque parochiae declarentur liberae collationis. pos. 4. 168. Usp. Nijedna strana u tom sukobu nije naravno bila sasvim nevina. Stadler je napisao novo pismo 4.28 Petar Jeleč udaljavanja franjevaca iz javnog života Bosne i Hercegovine. 20 21 22 23 24 . prvo pismo21 papi u kojemu traži da sve župe u Bosni budu biskupskoga prava (liberae collationis ordinarii diocesani). Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. studenog u Zagrebu povodom 80 obljetnice smrti prvoga vrhbosanskog nadbiskupa. 2-5. kao što ćemo vidjeti. str. u kojemu je dijelom modificirao svoj zahtjev i zatražio sve župe osim onih koje su bile pod izravnim patronatom franjevačkih samostana. Deklarativno je priznavao da franjevci imaju zasluge za prošla vremena.).23 Isto pismo poslao je i generalu Franjevačkoga reda fra Bernardinu a Portu Romatino. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Pitanje župa Jedno od pitanja koje se pojavilo nakon uvođenja redovne crkvene hijerarhije bilo je hoće li franjevci i dalje uživati pravo na župe. fasc. prosinca 1881. quod certe cederet in damnum catholicorum. većina bosanskih franjevaca bila skandal za vjernike. 526.

NEDIĆ. M. Kultura i bosanski franjevci. str.. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. str. I. te načiniti elaborat kojim će dokazati da ima višestoljetno pravo na upravljanje župama. napisao je pismo provincijalu 22. na što oni nisu pristali. ostavljen je rok od godinu dana da pred Svetom Stolicom dokažu da im pripadaju posebna prava i privilegije u vezi sa župama. Vukovarini 1886. odnosno franjevačkom. JELENIĆ. ukoliko se ne slažu s ovom odlukom. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari.26 Bosanskim franjevcima.28 Svaki je od tih načina izdašno potkrijepljen papinskim aktima i drugim dokumentima od vremena kad su franjevci došli u Bosnu i Hercegovinu. 26 27 28 29 30 . Taj elaborat i drugi dokumenti kojima se dokazuju prava dodijeljena franjevcima napisao je F. fasc. Djakovo 1883. On je nabrojio pet načina: ▪ da su redovnici utemeljili župu tamo gdje ranije nije postajala (titulo fundationis) ▪ da im je župu predala mjerodavna crkven vlast (titulo privilegii apostolici) ▪ da su redovnici sami gradili crkve na pojedinom području (titulo aedificationis) ▪ da su osigurali župi sav potreban inventar (titulo dotationis) ▪ da župom upravljaju u jednom određenom vremenskom periodu – barem 40 godina (titulo praescriptionis).Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 29 Taj put je Kongregacija za izvanredne crkvene poslove izdala 10. Usp. dekret Cum providentia25 kojim je proglasila da su sve župe u biskupiji liberae collationis osim onih koje su vezane uz franjevačke samostane. veljače 1882. ASV. Roma 1882. predlažući nagodbu prema kojoj bi sami franjevci ponudili stanovit broj župa vrhbosanskom ordinarijatu. 59-70. J. gratiarum et favorum provinciae Bosnae Argentinae. prosinca 1881. KARAMATIĆ.. Sarajevo 1992. ff. Austria-Ungheria. Stoga je uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene odlučila odmah skupiti sve dokumente i dokaze o tom pravu. 526. 187. Bosnia 1881-1883..27 franjevačko pravo na župe čvrsto je utemeljeno na kanonskom zakonodavstvu po kojem postoje različiti načini kako neka župa postaje punopravno redovničkom.30 U Rimu je u svibnju 1882. 106. Sarajevo 1912. pos. concessionum. Prema autoru toga povijesno-pravnoga elaborata fra Franji Nediću. Monumenta privilegiorum. 187. Usp. Jura specialia quoad beneficia parochialia Provinciae bosnensium et Custodiae hercegovinensium fransicanorum. Acta Ordinis Fratrum Minorum. M.29 Kada je sarajevski nadbiskup Stadler doznao da franjevci namjeravaju predstaviti ovaj dokument pred Svetom Stolicom. str. Usp. odlučeno da će general Franjevačkoga reda Bernardino a Portu Romatino posjetiti Bosnu i pokušati riješiti pitanje župa s 25 Usp. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. Usp. str. 13-14. KARAMATIĆ. 240.

onih koje su pripadale samostanima. Napisao je pismo generalu Reda fra Bernardinu a Portu Romatinu u kojemu traži polovicu svih franjevačkih župa. . Usp. koja je neko vrijeme bila pod upravom nadbiskupa Stadlera. kolovoza 1882. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Istaknuo je da su franjevci mogli dokazati svoje pravo na župe. nepovjerenje. Josip Stadler. op. kako to sami kažete. Sarajevo 2000. 16. 16.35 General je s indignacijom odbacio Stadlerov prijedlog da radi iza leđa bosanskih franjevaca. V. Na kraju je odlučeno da će nadbiskupu ipak biti dodijeljene 24 župe: 11 članova provincijskoga definitorija podržalo je tu odluku.. aut. te mu je 7. Ono što me najviše boli. pismo nadbiskupu Stadleru i priopćio mu donesenu odluku. 308. ovoga mjeseca (veljača 1882. Usp. još 8 župa predati vrhbosanskom ordinarijatu. Gdje su bili svjetovni svećenici kroz četiri 31 32 33 34 35 Usp.33 Poslije provincijskoga kapitula. BLAŽEVIĆ. nego se. ostavljajući po strani druge točke. AFPBS. str. 300-302. general je 24. te je predložio da njih dvojica “u četiri oka” riješe taj problem. prema njima očituje nepoštovanje. koji sam jučer primio. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. rujna 1882. 3 (1882-1887).).32 Od 24 župe koje su franjevci bili spremni prepustiti.. međutim. Nadbiskup Stadler. Usp. str. i tražio je dodatnih 20 župa. 1882-1885. Pismo je vrlo zanimljiva sadržaja i vrijedi ga ovdje prenijeti u cjelini: Ako Vas je moje pismo. između ostaloga. u Fojnici sazvao provincijski kapitul. ff. Bosanski franjevci i nadbiskup dr.31 Stigavši u Bosnu. i da general Franjevačkoga reda nije despot koji može sam odlučivati o tim stvarima bez konzultacije s braćom franjevcima. Josip Stadler. kako se na taj način ne rješavaju problemi. kojim sam Vašoj Preuzvišenosti dostavio popis župa koje su oci kapitularci Bosanske Provincije voljni ustupiti. i da mu general prepusti još 20 župa bez ikakvih konzultacija s Provincijom.34 No. V. IVb (Acta Ćavarović). 1870.-1891. 55-56. IV. BLAŽEVIĆ. nadbiskup Stadler nije bio zadovoljan tim brojem i htio je da mu franjevci odmah predaju barem polovicu župa. AFPBS. str. Usp. A ipak samo franjevcima pripada zasluga za sve ono što je još ostalo katoličkoga u Bosni. moglo ožalostiti. dok su franjevci isprva predlagali 16. Provincijalni definitorij stoga je održao još jednu sjednicu na kojoj je odlučeno da će uz one 24 župe. naprotiv. premda uopće nije imao svoga klera koji bi mogao upravljati tolikim brojem župa. za to nije htio ni čuti. 16 je dodijeljeno vrhbosanskoj nadbiskupiji. srpnja 1882. osim. naravno. a osam banjolučkoj biskupiji.30 Petar Jeleč nadbiskupom Stadlerom i bosanskim franjevcima. general Franjevačkoga reda napisao je 6. vol. ali da su se pro bono pacis odrekli trećine župa u nadbiskupovu korist. ne manju bol nanio je meni Vaš odgovor od 2. Predložio je da se pro bono pacis nadbiskupu Sadleru dodijele 24 župe. iz Beča odgovorio. AGOFMB. skoro prezir. SK-158. str. a tri su bila protiv. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. jest dakako činjenica da u tom odgovoru ne samo da nema niti jedne riječi koja bi pokazivala dobrohotnost prema braći franjevcima.

General nije apsolutni gospodar. no s pravom zamjera Stadleru njegovo “nepoštovanje. To. uz izraze najodanijeg poštovanja. str. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu. a zatim i meni. Ja moram najprije saslušati dotičnu Provinciju. ostavio da oci odrede koje župe trebaju ustupiti. zašto to niste rekli odmah? Zašto ste najprije ocu Exprovincijalu. a krajnji cilj mu je bio preuzeti ih sve čim se za to ukaže povoljna prilika. 37 . rekli: “Ja ne kažem ni koliko ni koje. Vi. zatim u stvarima od veće važnosti izvijestiti o tome Generalni definitorij i na kraju. ja ne kažem ni trećinu. pa i kad biste dan-danas očitovali i osjećali više dobrohotnosti prema njima. IVb (Acta Ćavarović). biti potrebno da se Vaša Prečasna Preuzvišenost neko vrijeme strpi do konačnog odgovora na Vaš zahtjev. Lucerna lucens?. nije despot. GAVRAN. 309. Tada ću ja o tome raspraviti sa svojim generalnim definitorima. Monsinjore. Nakon što nisu uspjeli postići dogovor. 36 31 General reda u ovom pismu pokazuje spremnost za rješavanje problema. Prema Konstitucijama našega Reda. Provincijalu iz Bosne novi zahtjev Vaše Preuzvišenosti. Bilježim se s dubokim poštovanjem Vaše Prečasne Preuzvišenosti. Kristov sluga.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci stoljeća turskoga tlačenja? Zašto nisu tada išli da zauzimaju župe u Bosni? Zar bi možda mogla biti istina da su svjetovni svećenici proizvedeni da budu župnici samo gdje i kada ne postoji nikakva opasnost? Ah. jer nadbiskup nije bio zadovoljan s 32 župe koje su mu prepustili. što je sasvim prirodno. ja ne mogu učiniti. Oprostite. ni polovinu. str. Stoga će. Monsinjore! Ako ste tako namjeravali. da ste od početka pokazali više poštovanja i povjerenja prema franjevcima. mogli biste pridobiti njihova srca i uraditi da ih učinite boljima. sada tražite da Vam ja ustupim drugih dvadeset župa i želite da se ta stvar riješi između Vas i mene. Priopćit ću o. Vi sada tražite da Vam se ustupi polovina župa. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. dakle. No ja sam. nepovjerenje i prezir” prema bosanskim franjevcima kao i ideju da se njih dvojica nasamo dogovore oko svega bez konzultacija s ostalim franjevcima. franjevci su odlučili obratiti se izravno papi Leonu XIII. međutim. Provincijal fra Ilija Ćavarović37 uputio se u stoga Rim s već pripremljenim 36 AFPBS. filozofiju u Kraljevoj Sutjesci. prema savjetu Definitorija. Tekst je originalno pisan na talijanskog jeziku i ovo je njegov prijevod. I. a teološki studij u Đakovu. Generalni ministar. Monsinjore. 182-183. On će sazvati oce i prikupiti njihove glasove i o tome će meni podnijeti izvještaj. fra Bernardino. Usrdno molim Gospodina da sve privede uspješnom završetku u skladu s poticajima svoje milosne providnosti i na korist duša. Neka to oni predlože!” Ja bih se u tom slučaju načelno dogovorio s Vašom Preuzvišenošću te bi na zasjedanju kapitula učinio da se usvoji odluka o ustupanju. 1882-1885. Tako ću učiniti i u ovome slučaju. donijeti odluku. Fra Ilija Ćavarović (1844-1901) rođen je u Tramošnici kod Bosanskoga Šamca. Nadbiskup je na ovaj način i preko generala htio dobiti na raspolaganje odmah polovicu župa.

595. Zbog napada sarajevskoga nadbiskupa na bosanske franjevce putovao je u Rim.42 U ovom dokumentu bosanski franjevci uspjeli su dokazati svoje pravo na upravljanje župama. “Totius hujus controversionis caput et origo est Archiepiscopus”. AFPBS. Card. str. str. Usp. te su izrazili spremnost da iziđu ususret zahtjevima nadbiskupa Stadlera u bratskom dijalogu. Usp. Della Nunziatura di Vienna. Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene. Arch. S. str. nego i pojedinih župnika. IVb (Acta Ćavarović). čak i da ih dobije. Osim toga smatrao je da je u cijelom sukobu aktivno sudjelovala i austrougarska administracija. 181. U ovom kontekstu treba spomenuti i stav đakovačkoga biskupa Strossmayera koji je uputio jedno pismo nunciju u Beču.41 Nakon što se uvjerio da franjevci i Stadler neće postići dogovor oko pitanja župa. a ostalih 8 u banjolučkoj. 320-326. 38 Usp. 595. 310. kako se ne bi nanosila daljnja šteta katoličkom narodu u Bosni. Card. 101-102. str. Usp. Strossmayer je smatrao neobjašnjivim zahtjev nadbiskupa Stadlera da odmah preuzme toliko župa budući da bi. AFPBS. ff.43 U dokumentu predstavljenom Kongregaciji za izvanredne crkvene poslove navedene su 32 župe koje franjevci prepuštaju nadbiskupu Stadleru. M.40 I sam nuncij u Beču kardinal Vannutelli napisao je nadbiskupu Stadleru pismo u kojemu mu govori da prihvati 8 franjevačkih župa uz već prije ustupljene 32. Usp.32 Petar Jeleč dokumentacijom kojom je želio pred najvišim crkvenim institucijama izložiti svu problematiku vezanu za odnos između Stadlera i franjevaca. Usp. je izabran za provincijala u trenutku kada je u Bosnu i Hercegovinu došao Josip Stadler. koja je preko nadbiskupa Stadlera željela utjecati na imenovanje ne samo drugih biskupa i kanonika. 22-31. morao kao njihove upravitelje opet postaviti franjevce jer nije mogao naći dovoljno klera za upravljanje. 191. 1882-1885. IVb (Acta Ćavarović). f. ASV. kardinalu Vannutelliju. Condicio iuridica paroeciarum in Bosna a franciscanis administratarum.. Beč i Peštu braneći stoljećima stjecana prava i povlastice bosanskih franjevaca. provincijal fra Ilija Ćavarović otišao je u Rim i sa sobom odnio svu potrebnu dokumentaciju koja je potvrđivala njihova prava i privilegije koje su kroz stoljeća dobivali od Svete Stolice. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture. vol XL (1882-1887). Vannutelli. no Stadler je odbio i nuncijev prijedlog. Prema Strossmayerovu mišljenju glavni i odgovorni za taj sukob bio je upravo Josip Stadler39 i zato je tražio da se problem čim prije riješi. str.. Za preostale Za svećenika je zaređen 1867. ASV. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Sarajevo 1991. KOVAČIĆ. Arch. od kojih su 24 u vrhbosanskoj biskupiji. 181-184. Obavljao je odgovorne funkcije u Bosni Srebrenoj. vol XL (1882-1887). KARAMATIĆ. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. 1882-1885. a 1882. Vannutelli. 39 40 41 42 43 . Sarajevo 1936. A.38 On je sukob između Stadlera i franjevaca smatrao štetnim i nepotrebnim. Della Nunziatura di Vienna.

str. nisu bile oduzete župe. pismo Kongregaciji za izvanredne crkvene poslove u kojem traži sve župe. Usp. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. 243. 243. 243. i nadbiskup Stadler se uputio u “vječni grad” kako bi pokušao riješiti pitanje u svoju korist.47 U pismu državnom tajniku 15. Usp. pos. Odnosi između franjevaca i patrijarha uređeni su odredbama Kongregacije za raširenje vjere 1851. ASV. Josip Stadler. str. pos. BLAŽEVIĆ. fasc. Somm. 1882-1885.50 44 Usp. 42. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Bosnia 1881-1883. Usp. str. General reda fra Bernardino a Portu Romatino naveo je primjer Svete Zemlje u kojoj i nakon osnutka Latinskog patrijarhata u Jeruzalemu 1847. i osporava pravo franjevcima da uopće upravljaju župama. 45 46 47 48 49 50 . osim 6 samostanskih. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. u: Josip Stadler. M. Nadbiskup Stadler i pitanje župa. Bosnia 1881-1883. a biskupi nisu imali nikakvih prigovora na njihov rad. jer je postignut dogovor koji je odgovarao objema stranama. ASV. 523. Život i djelo. 459. fasc. ASV. 48. Austria-Ungheria. listopada 1882. Usp. imaju neizmjerne zasluge za opstojnost Katoličke crkve u ovim krajevima. Somm. Usp.46 Intervenirao je i general reda fra Bernardino a Portu Romatino moleći Svetu Stolicu da što prije riješi tu mučnu situaciju. pos. str. koji već više od šest stoljeća upravljaju župama. str. pos. g. koji su se nalazili u sličnoj situaciji kao i bosanski franjevci. Austria-Ungheria. 14. DRLJO. General je naglasio činjenicu kako bosanski franjevci. napisao je. VIII. Austria-Ungheria. AFPBS. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari.. Bosnia 1881-1883.44 Doznavši za taj posjet Rimu. Na kraju toga dugog pisma45 izrazio je mišljenje da bi se pitanje župa u Bosni i Hercegovini najbolje riješilo kad bi se provela sekularizacija franjevaca. 523. kao što to imaju i njihova subraća u Palestini. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. siječnja 1883. ASV. Po povratku iz Bosne izvijestio je državnoga tajnika kardinala Ludovica Iacobinija da je vrhbosanski nadbiskup Stadler odbio 32 župe koje mu je ponudila uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene.48 Franjevački general naveo je slučaj mostarskoga biskupa fra Paškala Buconjića koji nije imao nikakvih problema s franjevcima oko podjele župa. fasc. Austria-Ungheria. gdje su franjevci administrirali 75 župa.. General je naveo i primjer Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja u Dalmaciji. 324.49 Predložio je još da se pitanje riješi po uzoru na slučaj Svete Zemlje. g. str. fasc.. IX. fasc. 243.. VIII. 523. Usp. V. kojima su zaštićena prava i obveze obiju strana. tamošnjim franjevcima. 523. IVb (Acta Ćavarović). pos. Austria-Ungheria. 523. Somm. f. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. između ostaloga. Bosnia 1881-1883. 25. da je – poznajući karakter vrhbosanskoga nadbiskupa i njegov prezir prema bosanskim fratrima – nužno što hitnije riješiti to pitanje u Rimu. ASV.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 33 52 župe u Bosni franjevci su tražili da ostanu njihove i da budu proglašene pripojenima odnosnim samostanima i rezidencijama (mensae respectivorum conventuum et residentiarum). 53. Bosnia 1881-1883. 243. Napisao je 30.

60-61. str. ut omnes parrocchias cedant. 160. koju je odbacio i sam papinski dekret Cum inter. Josip Stadler.52 Iz dekreta je vidljivo da su bosanski franjevci svojom dokumentacijom i intervencijama uspjeli dokazati da imaju pravo na župe i pastoralnu skrb o vjernicima. 193. Usp.55 Nakon dekreta kojim nije bio nimalo zadovoljan.53 Bosanski franjevci nisu bili zadovoljni samo jednom točkom dekreta. str. tako da su bosanski franjevci Stadleru trebali prepustiti 35 župa. Bili su uvjereni da se 51 52 Usp. 53 54 55 56 . Roma 1883.. Nadbiskup Stadler prihvatio je nevoljko ovaj dekret.” AGOFMB. te je Kongregaciji za izvanredne crkvene poslove dao nalog da dobro prouči pitanje i iznese svoje mišljenje. Condicio iuridica paroeciarum in Bosna a franciscanis adminitrataturm. “PP. daju još samo tri dodatne župe. no on nije htio ni čuti za njih. Nakon zaključka Kongregacije papa je naredio da se 14. f. naime. Usp. 29. Zato u vjesniku biskupije Srce Isusovo nije objavljen sam dekret i njegove pravne implikacije. nego samo vijest da je pitanje župa riješeno. vol. dok ostalih 59 župa i dalje ostaje pod njihovom upravom. KARAMATIĆ. M.). Dekretom Cum inter odlučeno je da franjevci. počeo je širiti tezu da franjevci moraju predati sve župe. premda nije uopće bio zadovoljan konačnom odlukom. SK-158. BLAŽEVIĆ. Dekret je neočekivano išao na ruku prethodnom prijedlogu franjevaca: oni su. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914.54 Način na koji je Stadler nastavio koristiti to pravo izazvao je daljnje napetosti i sukobe s bosanskim franjevcima. u: Srce Isusovo. 31. str. čime su osporili tezu nadbiskupa Stadlera da nemaju takva prava. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. odlučio je da se stane na kraj ovoj štetnoj kontroverzi. onom koja je nadbiskupu Stadleru ostavljala pravo da dijeli postojeće franjevačke župe ili da po potrebi osniva nove. izda dekret Cum inter51 kojim je želio napokon i zauvijek riješiti ovo pitanje koje je teško opterećivalo crkveni život u Bosni i Hercegovini. Usp. Usp. ožujka 1883. II/4 (1883. str. nadbiskup Stadler prešao je na novu strategiju vezanu za pitanje župa: kako se više nije mogao služiti argumentom da franjevci nemaju pravo na upravljanje župama. Tim je dekretom rečeno da 35 župa “evadent in posterum liberae Ordinarii collationis. već bili ponudili nadbiskupu Stadleru 32 župe. onda barem polovicu župa. 3 (1882-1887).56 U tom kontekstu treba istaknuti da bosanski franjevci nisu smatrali svoj pastoralni rad u župama protivnim duhu svetoga Franje. Acta Ordinis Fratrum Minorum. V. jer je njihovo upravljanje župama navodno bilo protivno duhu svetoga Franje. “Župsko pitanje riešeno”. Francisci obtinendum necessarium esse.. str. uz 32 župe koje su ponudili sarajevskom nadbiskupu.34 Petar Jeleč Papa Leon XIII. Franciscanis ad spiritum s. 53-54. budući da je za sebe tražio ako već ne sve. a reliqiae parrocchiae in Diocesibus Verhbosnensi et Banjalucensi erunt regulares et ad Religiosos Franciscales spectare pergent”.

siječnja 1898. 58 59 60 . Sarajevski nadbiskup je u pismu objasnio da franjevci upravljaju većinom župa i da mnogi među njima ne žele prihvatiti reformu. 140. Acta Ordinis Fratrum Minorum. Rim 1982. kako je govorio – upravljaju franjevački svećenici. jedno pismo papi u kojemu ponovno traži da mu se dodijele sve franjevačke župe u Bosni. Uostalom.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 35 bit redovničkoga poziva sastoji u navješćivanju evanđelja i da je to važnije od njihova samostanskoga oblika redovništva. Usp. papa je odredio da će provincije koje odbiju provesti reformu ostati bez prava da primaju novake. jednim tajnikom i jednim postulatorom. nego samo pokušaje koji su za cilj imali zauzimanje svih franjevačkih župa te izolaciju franjevaca iz društvenoga i crkvenoga života Bosne i Hercegovine. str. Sada su ujedinjeni pod jednim imenom: Red male braće. kroz mnoga stoljeća djelovanja franjevaca na ovim prostorima. reformati. Mislio je da je pravi trenutak da se ponovno problematizira pitanje župa reforma Franjevačkoga reda koju je apostolskom konstitucijom Felicitate quadam58 izdanom 4. jednim prokuratorom. Storia del francescanesimo. Stadler odlučio je iskoristiti ovu situaciju i nanovo se obratiti Svetoj Stolici problematiziranjem pitanja župa kojima i dalje – protivno duhu sv. listopada 1897. potvrđivala je njihova šestostoljetna pastoralna praksa u ovim krajevima. M. i Rim i bosanski franjevci su se ponadali da je ovo kontroverzno pitanje napokon riješeno. s kojim se možemo složiti ili ne složiti.59 koji će slijediti iste odredbe i imati ujedinjenu upravu s jednim generalom. prednost propovijedanja nad tradicionalnim samostanskim životom prepoznala je i potvrdila najviša crkvena vlast u Rimu u različitim prigodama i na različitim mjestima. zatražio papa Leon XIII. str. Oni su pak u argumentima bosanskoga nadbiskupa o nekompatibilnosti franjevačkoga života i pastoralnoga rada u župama vidjeli ne njegovu dobru volju da podrži njihovu unutarnju reformu. str. pogotovo u vremenima kad osim njih nije bilo drugoga klera na bosansko-hercegovačkom tlu. g. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. Da bi osigurao učinkovito provođenje odluke. KARAMATIĆ. Taj način razmišljanja bosanskih franjevaca. Ali. str. Usp. Ovim dokumentom svečano je proglašeno ujedinjenje franjevaca pod jednim imenom Ordo Fratrum Minorum. bosonogi i rekolekti). Roma 1897. Napisao je stoga 23. IRIARTE. te da mu dobar dio njih dolazi sa željom da se 57 Usp. Usp. dok će svi oni koji se protive toj odluci biti odvojeni od ostalih i uz dopuštenje svoga ordinarija živjeti u posebnim samostanima. Tom je odlukom reformiran cijeli Franjevački red (izuzev kapucina i konventualaca) koji je do tada bio podijeljen u četiri ogranka (opservanti.60 Nadbiskup J. 449. nadbiskup Stadler nije dijelio njihovo mišljenje: nije se mogao pomiriti s papinom odlukom da franjevci mogu i dalje upravljati župama i da im je na raspolaganju ostalo još 59 župa. L. Ovaj put je svoje argumente temeljio na upravo provedenoj reformi Franjevačkoga reda. 164-168. 189-190. KARAMATIĆ. M. Franje.57 Nakon dekreta Cum inter od 14.. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. ožujka 1883.

Stadler je zatim tvrdio da franjevačka vita communis ne može biti kompatibilna s pravom na upravljanje župama.66 Kongregacija je zatim poslala svoje mišljenje držav61 Usp. str. zaključio je Stadler na kraju ovoga pisma. nego zapravo štetni. str. Podnositelja molbe nije pravedan. Prijedlog Preč. pismo generalu reda fra Alojziju Laueru i zamolio ga da zaštiti franjevce u Bosni od novih pretenzija sarajevskoga nadbiskupa. kao što je i određeno dekretom iz 1883. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. VI. AFPBS. Prijedlog nije prikladan i zbog teških posljedica svake vrste a koje bi bile neizbježne čak i u slučaju samog oduzimanja župa”. ▪ u pastoralnom radu u župama sudjelovalo je 120 fratara od njih 217 koliko ih je bilo u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 110-111. nanio veliku štetu duhovnom dobru katolika. 3. 166-169. Stadler je istaknuo da zbog toga treba dobiti sve župe pod svoju upravu. str. 1898-1903. 1898-1903. AFPBS. dok je u obje bosanske biskupije bilo samo 13 dijecezanskih svećenika. Nije razuman. VI.36 Petar Jeleč sekulariziraju. generalni prokurator Franjevačkoga reda fra Pietro da Rocca di Papa napisao je 25.64 Primivši izvještaj bosanskih franjevaca. Lucerna lucens?. veljače 1898. itd63. AFPBS. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 1898-1903. jer mu motivi nisu ni utemeljeni ni dostatni. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Usp. Budući da bosanski franjevci moraju prihvatiti reformu zajedničkoga života. GAVRAN. Nije valjano sredstvo. 181. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae.61 Saznavši za ovo Stadlerovo pismo. AFPBS. 44-45. Usp. VI. str. str. 62 63 64 65 66 . ▪ također su vršili pastoralnu službu u 39 župa nadbiskupa Stadlera jer on nije imao svoga klera koji bi to mogao činiti (od tih 39 župa. Odgovori su poslani 16. naprotiv. 2. str. provincijal fra Anđeo Ćurić napisao je 2. kako bi ih mogao podijeliti svim tim franjevcima koji žele napustiti svoju redovničku zajednicu. str. veljače 1898: ▪ franjevci su upravljali u 59 župa. 4. Usp. Usp. AFPBS. broj franjevaca i svjetovnih svećenika koji upravljaju župama. veljače 1898. a 16 banjalučkoj biskupiji).62 Generalni definitor Reda fra Krunoslav Kosta Bralić zatražio je od provincijala bosanskih franjevaca da generalnoj kuriji Franjevačkoga reda u Rimu pošalje statistički izvještaj u kojem treba biti broj franjevačkih župa u Bosni. ne mogu više ostati na župama te ih trebaju predati svom biskupu. VI. pismo65 Kongregaciji za biskupe i redovnike u kojemu brani bosanske franjevce i zaključuje da novi zahtjevi nadbiskupa Stadlera nisu ni pravedni. I. “Moram reći: 1. ni razumni. 23 je pripadalo vrhbosanskoj nadbiskupiji. ni prikladni. VI. nego bi. koji je počeo poticati bosanske franjevce na sekularizaciju. AFPBS. broj župa liberae collationis u vrhbosanskoj nadbiskupiji i banjolučkoj biskupiji. za kritički osvrt na svaki od argumenata nadbiskupa Stadlera usp. VI. 164-165. jer povrjeđuje legitimna prava bosanskih redovnika. 1898-1903. 1898-1903. jer ne samo da prijedlog ne bi donio nikakvu korist. 1898-1903. 173-181. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 165-166.

67 Državni tajnik kardinal Mariano Rampolla napisao je 14. što bi mu omogućilo da ponovo intervenira u Rim tražeći od Svete Stolice da mu dodijeli franjevačke župe u koje bi mogao smjestiti sekularizirane svećenike. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. uz ostalo. Ukoliko im se oduzmu župe i zabrani pastoralna služba. AFPBS. 1898-1903. str. Usp.69 Provincijal fra Anđeo Ćurić napisao je 27. VI. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Lucerna lucens?. sadržavao i teške optužbe na račun bosanskih franjevaca. nadbiskup Stadler je u ožujku 1898. 46.68 U pismu sarajevskom nadbiskupu državni tajnik Svete Stolice Mariano Rampolla objasnio je zašto smatra Stadlerove zahtjeve preuranjenima i štetnima za bosanske franjevce. Usp. izdao proklamaciju kojom poziva bosanske franjevce da se sekulariziraju. 233-237. po Rampolli. adferrent grave damnum Ordini Fratrum Minorum in Bosnia”. 345/1898.74 U tom dokumentu Stadler je objašnjavao kako želi da se 67 “Necessario agnosci debet tales petitiones esse praematuras et si satisfaceretur talibus.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 37 nom tajništvu koje je zaključilo da je peticija nadbiskupa Stadlera preuranjena i da bi mogla nanijeti veliku štetu bosanskim franjevcima. AFPBS. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. kao što je određeno dekretom iz 1883. VLADIĆ. J. O štetnim posljedicama te njegove akcije bit će govora u daljnjem tekstu. kardinal Rampolla je rekao da postoje dobri razlozi da vjeruje da je broj franjevaca koji ne žele prihvatiti te promjene mnogo manji od onoga o kojem nagađa nadbiskup Stadler. prijetila bi opasnost da odu iz zemlje koja je već toliko natopljena njihovom krvlju. I. okružnicu svim bosanskih franjevcima izvješćujući ih o ovoj odluci.72 Samo trinaest dana nakon odluke kardinala Rampolle. kad bi se franjevcima ostavo samo 10 samostanskih župa. V. ožujka 1898. 1898-1903. Napisao je da franjevci u Bosni žive uglavnom od prihoda koji im dolaze sa župa. 33. ANOS. str. 208. GAVRAN. Josip Stadler. nadbiskup Stadler poslao je novi dopis73 Kongregaciji za izvanredne crkvene poslove u vezi sa župama. 1898-1903. jer im one ne bi bile dovoljne za normalan život.70 Ljutit zbog novoga neuspjeha. AFPBS. U vezi s glavnim Stadlerovim argumentom da bosanski franjevci ne žele prihvatiti reformu Franjevačkoga reda. 199-200. Usp. Congregationi Episcoparum et Regulariun exhibitum a Patribus Franciscanae 68 69 70 71 72 73 74 . Za kritički pristup optužbama nadbiskupa Stadlera protiv franjevaca usp. ožujka 1898. str. Memorandum S. str. godine vezana za pitanje župa. BLAŽEVIĆ. pismo nadbiskupu Stadleru i franjevačkom provincijalu fra Anđelu Ćuriću u kojemu objašnjava svoje i mišljenje Kongregacije za biskupe i redovnike. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. VI. Usp. koji je. str. te da stoga nema nikakvih valjanih razloga da se mijenja već prije donesena odluka Svete Stolice iz 1883. VI.71 Ona je imala precizan cilj: nadbiskup se nadao da će mnogi franjevci prihvatiti njegov prijedlog. Isto bi se dogodilo. prema kojoj je novi zahtjev nadbiskupa Stadlera odbijen i da je ponovno potvrđeno pravo bosanskih franjevaca da upravljaju župama.

1898-1903. Stadler je molbu završio tražeći ponovno od državnoga tajnika kardinala M. mogli pristojno živjeti od Božje providnosti ili prošnje. dekretom Cum inter. 1910. Usp. Josephi Stadeler accusantis eamdem Provinciam eiusque membra in multis. lipnja 1898. i nakon više susreta s bosanskih franjevcima napisao dugi izvještaj. 261-268. Stadler je zaključio da bi franjevci. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. quae nunc a nostratibus administratur. 1900-1910. redovnički duh bosanskih franjevaca gotovo da više nije postojao. 1898-1903. str. odgovor prefektu Kongregacije za biskupe i redovnike kardinalu Vannutelliju. 255-261. 1104. str. u kojem je objasnio stav glavne uprave Franjevačkoga reda u vezi s pitanjem župa u Bosni.76 Pismo je poslano i glavnoj upravi Franjevačkoga reda u Rimu i ponovno je zatražena intervencija Vatikana u rješavanju staroga problema. Memorandum se nalazi u AFPBS. VI. 231. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. str. VI. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 7-27. ili da im se u krajnjem slučaju ostave samo one samostanske. 1898-1903. AFPBS. VI. 1883”. seu observetur decretum S. lipnja 1898. (rukopis). Dodao je zatim da je među njima ipak mnogo onih koji bi mogli postati dobri svećenici. 75 76 77 78 79 AFPBS. Congregationis extraordinariis praepositae 14 Martii an.75 Reformu je smatrao nužnom. General reda Manje Braće poslao je u Bosnu generalnoga definitora fra Davida Fleminga da pokuša riješiti novonastalu situaciju. sive statim sive paulatim Archieppo cedendas. Rampolle da učini sve što je moguće da se franjevcima oduzmu župe. budući da Stadler nije imao dovoljno klera. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. str. Smatrao je da su oni bogati i da krše zavjet siromaštva. U njemu je predloženo da nadbiskup Stadler uzme 39 župa liberae collationis u kojima su franjevci obavljali pastoralnu službu.38 Petar Jeleč u njegovoj biskupiji provede reforma Franjevačkoga reda prema apostolskoj konstituciji Felicitate quadam i zaključio da ju je nemoguće provesti ne budu li mu franjevci prepustili župe. 261. VI.78 zatraživši da se poštuje odluka donesena u ožujku 1883. st. “In decisis. pa je postavio retoričko pitanje: “Ova reforma ili se hoće ili se neće? Ako se hoće. AFPBS. Provincijalat. VI.80 te da Sveta Stolica upozori nadbiskupa Provinciae Bosnae Argentinae in causa Archiepiscopi Vrhbosnensis D. nakon oduzimanja župa.. II. prokurator Rocca di Papa poslao je i izvješće definitora fra Davida Fleminga. ukoliko ostave Franjevački red i postanu dijecezanski svećenici. Vjerovao je da je to pravi trenutak za oduzimanje župa franjevcima. str. 228. Svoj je dopis zaključio riječima: “Sad je najbolje vrijeme za reformu. “Dicit se paratissimum esse ad 39 parrocchias liberae collationis. Fleming je došao u Bosnu 2. jer prema Stadlerovu mišljenju. ita ut jure conqueri non possit 80 . AFPBS.79 Uz taj odgovor kardinalu Vannutelliju. te da ne postoji gotovo nikakva nada da će oni ikad postati dobri redovnici u skladu s reformom. naravno. Izrazio je spremnost da svakom samostanu isplati sumu koju oni dobivaju od župa. AFPBS. jedno je sigurno: franjevcima treba oduzeti župe!”. Usp. str. 1898-1903. Usp.77 Generalni prokurator OFM fra Pietro Rocca di Papa napisao je na temelju toga izvještaja 20. 1898-1903. Sada ili nikada!”.

. 1898-1903. već prezasićena beskonačnim ponavljanjem istoga pitanja. Usp. sjednicu na kojoj se još jednom pozabavila ovom kontroverzom. te je opet poslao dopis Svetoj Stolici. u kojem se najvišu crk venu vlast u Rimu iznova poziva da se opet pozabavi ovom problematikom. Tako je propao i drugi pokušaj nadbiskupa Stadlera da preuzme sve župe od bosanskih franjevaca i potpuno ih udalji iz pastoralnoga života.81 Nakon što je primila izvještaj glavne uprave OFM i pismo vrhbosanskoga nadbiskupa Stadlera. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 1898-1903. još jednom odlučio ponovno pokrenuti pitanje opravdanosti franjevačkoga upravljanja župama u njegovoj nadbiskupiji. VI. Cong. koji se teško mirio s ovom odlukom. quae sunt liberae collationis. 267-268. 268. Usp. respondenum foret Archiepiscopo Stadler: sufficere ut sua Amplitudo sumat sive semel. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. se non habere Parrocchias pro clero suo speculari adhuc in fieri”. te je nekoliko godina kasnije. VI. 268. quaeque adhuc a Franciscalibus administratur. str. No Sveta Stolica. VI.84 Provincijal Ćurić zatim je okružnim pismom od 25. papa je odgovorio da nadbiskup Stadler “pessime fecit”83. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Kongregacija za biskupe i redovnike održala je 28. Episcoporum et Regularium in Congressu 28 Junii 1898. str. str. VI. Ponovno je donesena oduka u korist bosanskih franjevaca. simulque ipsi intimetur S. O toj je odluci Kongregacije provincijala bosanskih fratara fra Anđela Ćurića obavijestio generalni prokurator fra Pietro Rocca di Papa u pismu od 9. srpnja 1898. došao je na audijenciju kod pape Leona XIII. i izvijestio ga o crk venoj situaciji u Bosni i o potezima nadbiskupa Stadlera prema bosanskim franjevcima. VI. 81 “Quae cum ita sint. humili meo judicio. misleći pritom očito na nadbiskupovo poticanje bosanskih franjevaca na sekularizaciju i na njegovo upletanje u pitanja unutarnje discipline. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. sive successive juxta modum cum Ministro Provinciali componendum. Taj zahtjev je otišao u Rim nakon teškoga sukoba koji je izbio između nadbiskupa Stadler i bosanskih franjevaca na političkom području. “Postulata Rssmi Stadler Archiepiscopi Vrhbosnensis exquirenti omnes Paroecias Regulares istius monasticae Provinciae liberae collationis esse a S. jer je na Stadlerovu molbu “ut decisione a s. AFPBS. S. Prema Flemingovim riječima.‘Non expedire’”. AFPBS. Sede omnes Paroeciae monasticae Provinciae Bosnensis declarentur liberae collationis Ordinari” odgovoreno “non expedire!”82 Generalni definitor Reda fra David Fleming dan poslije te odluke. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. izvijestio svoju subraću u provinciji da je kontroverzija oko župa konačno završena. srpnja 1898. 1898-1903. p. 1910. 1898-1903. Usp. nije promijenila svoje prethodne odluke. lipnja 1898. 82 83 84 85 . AFPBS.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 39 Stadlera da se više ne miješa u unutarnje stvari bosanskih franjevaca. AFPBS. 270. tako nije mislio nadbiskup Stadler. Nro 15. 29. triginta novem Parrocchias. lipnja 1898. VI. juxta Decretum anni 1883. AFPBS. 1898-1903. Sede declarandas. Sedem nolle ut in res internas Franciscalium se amplius ingerat”. 269.448/14 respondet . AFPBS.85 No. str. str. 265. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 1898-1903.

str. 49. Nova crkvena vlast utjelovljena u nadbiskupu Stadleru izazivala je konstantne sukobe s bosanskih franjevcima. To se posebno očitovalo u Stadlerovu dijeljenju već postojećih franjevačkih župa i osnivanju novih koje je predavao dijecezanskom kleru. Kontroverza oko sekularizacije postala je još jedan kamen spoticanja u odnosima između nadbiskupa Stadlera i bosanskih franjevaca koji su povezivali fenomen sekularizacije sa Stadlerovim akcijama i njemu su pripisivali najveći dio krivnje za ono što se dogodilo. no ubrzo je nastupilo razočaranje. Bosanskih franjevci i nadbiskup dr. No. Usp. 40-50. da franjevcima oduzme župe. Sekularizacija bosanskih franjevaca Nakon uvođenja redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovinu 1881. pojavio se problem sekularizacije bosanskih franjevaca. Ovdje pak ne treba ulaziti u sve konkretne slučajeve koji su bili dodatni uteg u već ionako narušenim odnosima između sarajevskog nadbiskupa i bosanskih franjevaca.87 Na sve opisano nadovezuje se i problem nejednake raspodjele ekonomskih subvencija između franjevaca i nadbiskupa Stadlera. Sve je to odredilo duhovni 86 87 I. premda je on odigrao značajnu ulogu u tom procesu i njegovo je neiskreno ponašanje dodatno narušilo već ionako narušeno povjerenje između njega i franjevaca. GAVRAN. godine. Lucerna lucens?. V. str. Pod terminom “sekularizacija” ovdje mislimo na prijelaz iz redovničkoga u svjetovni (sekularni kler). BLAŽEVIĆ. Osim toga. str. O Stadlerovu cijepanju franjevačkih župa i stalnim sukobima s franjevcima zbog tih akcija usp. novoga gospodara Bosne i Hercegovine. GAVRAN. posebno u vezi s pitanjem župa. bilo bi nepravedno na Stadlera svaliti svu krivnju za sekularizaciju bosanskih franjevaca. 86 Sukob oko župa između sarajevskoga nadbiskupa Stadlera i bosanskih franjevaca bit će aktualan sve do Stadlerove smrti i teško će opterećivati odnose između dviju strana. franjevci su bili ekonomski slabiji u odnosu na biskupa i nalazili su se po tom pitanju u inferiornu položaju. Josip Stadler. Na sve te probleme nadovezali su se i oni proizašli iz reforme Franjevačkoga reda iz 1897. bosanski su franjevci u početku dočekali s velikim entuzijazmom. Lucerna lucens?. Dok su za vrijeme osmanske vlasti bili glavni kulturni i politički činitelj među katoličkim stanovništvom. i dolaska nadbiskupa Stadlera na čelo sarajevske nadbiskupije. 88 . 56-74. sada su se zbog nekih akcija austrougarskih vlasti osjećali zapostavljeno. a s njegovim je nasljednicima uvijek iznova opterećivalo odnose između vrhbosanskoga ordinarijata i bosanskih franjevaca.40 Petar Jeleč te ih je zadržala i nakon posljednjega Stadlerova pokušaja iz 1918. između franjevačkih i dijecezanskih škola i crkava88 Kontroverzno pitanje župa ostalo je otvoreno i nakon Stadlerove smrti. Austro-Ugarsku Monarhiju. I.

Kustodije su bile podijeljene prema trima najvećim samostanima: Fojnica. No bili su svjesni da očuvanje uloge koju su imali za vrijeme osmanske vladavine više nije moguće. bez unutarnjih kriza i previranja.. Usp. Usp. U Rim su često stizale anonimne optužbe upućene na način života bosanskih franjevaca koje su ponekad dolazile i iz njihovih redova. poslala je u Bosnu i Hercegovinu apostolskoga vizitatora Kazimira Forlanija. godine Usp. vol. f. 83r. APF. str. str. str. poslao je izvještaj Kongregaciji za raširenje vjere.92 mogla se osjetiti i podjela u mnogim sferama života među trima samostanskim distriktima. AFPBS. Ukazao je posebno na probleme unutar redovničkih zajednica. dok su oni željeli sačuvati svoju dotadašnju ulogu u pastoralnom i društvenom životu Bosne i Hercegovine. Uz probleme oko ove unutarnje podjele među franjevcima. 90 91 92 93 .-1892. Kongregacija za raširenje vjere 1878. Usp.89 Franjevci su bili prisiljeni prihvatiti novu situaciju i unutar nje pronaći prostor u kojemu će moći djelovati i preživjeti.93 General reda fra Bernardino a Portu Romatino 3.90 Još prije dolaska nadbiskupa Stadlera u Bosnu i Hercegovinu. 17 (1879-1892). 131. 1898-1903. koji je nakon svoga posjeta sastavio izvještaj sa zaključkom da postoji potreba za unutarnjom reformom među bosanskim franjevcima. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 573-574. Isto. Usprkos defetizmu u trenucima najgore krize. M. bosanski franjevci uspjeli su se prilagoditi novoj situaciji bez gubitka vlastitoga identiteta. No ništa se od toga nije dogodilo bez velikih potresa unutar same provincije Bosne Srebrene. U tako složenoj situaciji unutar bosanske franjevačke zajednice nije se moglo očekivati lagano rješenje. koji su tražili novi identitet unutar izmijenjene političke i crkvene situacije. VI. 17 (1879.). na pitanja discipline i na štetne tendencije podjele među samostanskim distriktima. Kreševo i Sutjeska. SC Bosnia. f. Naziv “kustodija” službeno je promijenjen u “distrikt” na provincijskom kapitulu 1897. travnja 1881. u kojemu govori o potrebi reforme kod 89 Usp. APF.). Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. Generali reda i vizitatori upozoravali su bosanske franjevce na ovu štetnu podjelu koja se nazivala distriktizmom. postojali su i druge nepravilnosti na koje je upozorio vizitator Forlani (klauzura. KARAMATIĆ. SC Bosnia. vol. 133. Bilo je iluzorno očekivati da će Stadler promijeniti stav prema njima. budući da je odnos između njih od početka bio jasno definiran: nadbiskup Stadler htio je učvrstiti vlastiti položaj i utjecaj među katoličkim stanovništvom na štetu franjevaca. među bosanskim franjevcima postojale su pojave koje su zahtijevale reformu. pitanje vlasništva. 16-17. te da će se morati prilagoditi novim okolnostima.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 41 ambijent zajednice bosanskih franjevaca.91 Kako je Franjevačka provincija Bosna Srebrena bila podijeljena na tri kustodije. ophođenje s novcem itd. što se očitovalo posebno u trenucima kad je trebalo poduzeti neke zajedničke akcije gdje bi na površinu isplivale razlike u mentalitetu i interesima pojedinih samostanskih područja.

premda su od te vlasti i udijeljeni. unatoč pokušajima nadbiskupa Stadlera. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 3 (1882-1887). uz poštivanje povlastica koje su franjevcima u Bosni odobrene u prošlosti zbog specifičnih uvjeta života pod osmanskom vladavinom. živeći u okolnostima drukčijima od ostalih franjevaca u Europi. M. zahtijeva reformu Franjevačkoga reda i traži da se naprave nove franjevačke konstitucije koje će stavljati naglasak na potrebu zajedničkoga života i na veće obdržavanje zavjeta siromaštva. VI. pogotovo onoga koji se odnosio na zajednički život (vita communis). Privilegiji koji bi omogućavali upravljanje župama. Za kompletan uvid u sve privilegije i povlastice koje su bosanski franjevci kroz povijesti dobili od najviših crkvenih vlasti u Rimu vidjeti F. SK-158. što se ipak nije dogodilo. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. na raspolaganje osobnom imovinom itd. te je 24. Usp. sazvao provincijski kapitul u Fojnici i zatražio da se provede reforma različitih aspekata franjevačkoga života.95 On je uskoro došao u Bosnu i Hercegovinu. AFPBS. Bosanski franjevci su. Usp. i prije uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini dva su bo94 95 96 Usp. vol. Bosanski su se franjevci uvijek iznova pozivali na ove oproste i privilegije svaki put kada bi u Rimu bili optuženi da ne žive po franjevačkom pravilu. gratiarum et favorum provinciae Bosnae Argentinae. Oni su mislili da će se zbog novih odredaba morati povući u samostane i predati župe. Usp. 1898-1903. concessionum. koji je i sam aktivno sudjelovao u kreiranju ove zbrke.. ali ujedno i započne reformu među tamošnjim franjevcima. mogućnost vlasništva nad dobrima i držanja novca nisu uvijek bili shvaćeni ni u samom Rimu. APF. ova je kongregacija izdala dekret kojim u Bosnu šalje generala reda fra Bernardina a Portu Romatina da riješi pitanje župa. 98-99. koju je izričito tražio general Franjevačkoga reda fra Alojzije Lauer. 97 98 . budući da je taj aspekt bilo nemoguće provesti među franjevcima koji žive na župama. Naime. Nove konstitucije izazivale su konfuziju među bosanskim franjevcima i zbog toga što se malo znalo o posljedicama reforme. Vukovarini 1886. vol. SC Bosnia. NEDIĆ. One su se odnosile na različite aspekte franjevačkoga života. ff. 97 Velik dio franjevaca protivio se provođenju nekih dijelova reforme. tako da su franjevci ponekad morali i u Generalnoj franjevačkoj kuriji objašnjavati važnost i značenje svih ovih povlastica koje su imali. na pitanja zajedničkoga življenja u samostanima.42 Petar Jeleč bosanskih franjevaca. srpnja 1882. tijekom povijesti od Rima dobivali različite dispenze i privilegije koje u normalnim okolnostima zacijelo ne bi mogli dobiti. ff. Monumenta privilegiorum. Treba napomenuti da se ideja o sekularizaciji nije pojavila među bosanskim franjevcima tek s dolaskom Josipa Stadlera niti s reformom iz 1897. sve s ciljem poboljšavanja misionarskoga djelovanja u Bosni i Hercegovini. na klauzuru.98 Mnogi od njih bojali su se da će zbog ove reforme morati napustiti te župe. KARAMATIĆ. Ove oproste su udjeljivali Sveta Stolica i posebno Kongregacija za raširenje vjere. izazvala je veliku zbrku u Bosni Srebrenoj zato što su članovi ove franjevačke provincije najvećim dijelom upravljali župama. AGOFMB. listopada 1897.293-305. 55-58. 142.96 Apostolska konstitucija Felicitate quadam od 4.94 U svibnju 1882. 17 (1879-1892). Reforma. str. str.

Provincijal fra Nikola Krilić. Josip Stadler. napisao je 1. 113. što je postala opća formula i argument za sve franjevce koji će se i u budućnosti htjeti sekularizirati.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 43 sanska franjevca. Premda ova dvojica franjevaca nisu uspjeli u svom naumu. Njihovi unutarnji problemi. svjestan opasnosti sekularizacije među svojom subraćom koja se mogla pojaviti nakon uvođenja redovite crkvene hijerarhije. Oni su nastajali zbog raznih razloga. AFPBS. imala je odlučujuće mjesto u odnosima između Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Vrhbosanskoga ordinarijata. nezadovoljstvo osobnim statusom u Provinciji. V. listopada 1881.100 Kad je u prosincu 1881. uz pitanje župa. Stadler ju nije prouzročio. ali se ne može s druge strane previdjeti negativna uloga sarajevskoga nadbiskupa Stadlera koji je odlučio okoristiti se ovom teškom situacijom koja se stvorila među bosanskim franjevcima kako bi postigao vlastite ciljeve. nego da i dalje vlastitim snagama grade Katoličku crkvu u Bosni i Hercegovini. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. str. Na dan ustoličenja nadbiskupa Stadlera 15. prije svega osobnih. BLAŽEVIĆ. 1880. bio je to početak pojave sekularizacije među bosanskim franjevcima. jer se često radilo o amalgamu raznih motiva. siječnja 1882. 223. Bilo bi stoga netočno tvrditi da je sarajevski nadbiskup Stadler glavni uzrok pojave sekularizacije kod bosanskih franjevaca. fra Rafael Ćaleta i fra Bono Popović. počeli razmišljati o sekularizaciji. nesigurna budućnost uoči uvođenja redovite crkvene hijerarhije i reforma iz 1897. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. str. Josip Stadler. provincijal i cijeli definitorij Bosne Srebrene došli su ga pozdraviti u njegovoj rezidenciji i čestitati mu na novoj službi.101 Razgovarali su. mnogi su franjevci. zbog straha da će izgubiti svoje položaje u župnom pastoralu. IV. animozitet između pojedinih franjevaca i članova uprave itd. jedan od važnih činitelja pojave sekularizacije među bosanskim franjevcima bili su unutarnji sukobi između njih i provincijske uprave. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Argumentirali su to nemogućnošću poštovanja pravila Franjevačkoga reda.99 Osim straha da će biti udaljeni iz župnoga pastorala. Poslije se u zadarskom Narodnom listu pojavio članak anonimnoga franjevca koji je predvidio da će se nakon uvođenja redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini mnogi tamošnji franjevci htjeti sekularizirati zbog želje da i dalje nastave s pastoralnim radom u župama i zbog straha da ih u tome ne istisne dijecezanski kler. BLAŽEVIĆ. donesen prvi dekret Svete Stolice u vezi sa župama u kojemu je stajalo da su sve župe u vrhbosanskoj nadbiskupiji liberae collationis osim onih pridruženih franjevačkim samostanima. i o župama i 99 100 101 Usp. okružno pismo franjevcima u kojem ističe da Sveta Stolica ne želi da se bosanski franjevci sekulariziraju. Sekularizacija bosanskih franjevaca. ali ju je itekako poticao i okoristio se njome kako bi oslabio položaja franjevaca u Crkvi i u društvu. Usp. izrazila želju da napuste Franjevački red i sekulariziraju se. 1870-1891. V. str. . Usp. uz ostalo. 115. kao što su na primjer bili premještanje s jednoga mjesta (položaja) na drugo. bili su primarni razlozi koji su izazvali pojavu sekularizacije.

103 Ta je informacija proslijeđena generalu Franjevačkoga reda fra Bernardinu a Portu Romatinu koji je napisao pismo nadbiskupu Stadleru u kojemu prosvjeduje protiv takve agitacije među franjevcima. Usp. str. 1882-1885. str. IVb (Acta Ćavarović). sam je Stadler ponudio provincijalu fra Iliji Ćavaroviću da se njih dvojica sami dogovore o sekularizaciji bosanskih franjevaca. 243. Josip Stadler. 103 104 105 106 107 . AFPBS. ali da je promijenio mišljenje vidjevši koliko ima takvih kandidata. mnogi su franjevci izgubili redovnički duh i nisu više mogli biti dobri redovnici. str. Umjesto da nastave živjeti kao loši franjevci u samostanima. 77-80. 116-117. pos. 5. Zatražio je dopuštenje da prima takve kandidate u dijecezanski kler obećavajući da neće sam agitirati za sekularizaciju među franjevcima. XI. Tijekom boravka u Rimu. IVb (Acta Ćavarović). može se vidjeti iz njegova stava da bi se u slučaju sekularizacije mnogih franjevaca vrlo lako riješilo i pitanje župa. AFPBS. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Deduzioni di Monsignor arcivescovo di Sarajevo sulla questione delle Parrocchie della Bosnia.102 No Stadler ne samo da nije zadržao izrečeni stav. studenoga 1882. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 77-80. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Koji je bio osnovni cilj ove njegove argumentacije. ukoliko se sekulariziraju. 1882-1885. ASV. nego je i sam započeo kampanju za sekularizaciju među franjevcima preko svojih suradnika Ivana Göszla i Jurja Pušeka. V. str. str. mogli bi postati dobri i odgovorni svećenici. Somm. U travnju 1882.104 Stadler je 30. BLAŽEVIĆ. zaključujući kako Stadler ionako ne bi imao velike koristi od sekulariziranih franjevaca. Usp. 1882-1885. provincijal fra Ilija Ćavarović napisao je pismo državnom tajniku kardinalu Iacobbiniju u kojemu je zatražio da Sveta Stolica zaustavi sve veću agitaciju biskupskog kaptola za sekularizacijom franjevaca i time spriječi štetu koju bi ona mogla donijeti Franjevačkoj provinciji i katoličkom narodu u Bosni.107 102 Usp. 304. fasc.105 te objašnjava kako u početku nije htio prihvaćati među svoj kler sekularizirane franjevce. kad se tražilo rješenje za probleme oko župa. Usp.44 Petar Jeleč sekularizaciji. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Na kraju je zamolio i da se provincijalu i ostalim franjevcima zabrani da priječe sekularizaciju onim fratrima koji to žele učiniti. AFPBS. napisao dugačko pismo Svetoj Stolici u kojemu iznosi svoje stavove o pitanju župa. Bosnia 1881-1883. Usp. Usp. što je provincijal s indignacijom odbio. 1882-1885. AFPBS. 523. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. IVb (Acta Ćavarović). No. prigodom čega je Stadler izjavio da on osobno nema namjeru primati sekularizirane franjevce u dijecezanski kler. Austria-Ungheria. 369. bilo bi bolje da se takvi sekulariziraju i postanu dobri svjetovni svećenici. str.106 Nadbiskup Stadler je u sekularizaciji vidio izglednu mogućnost za oduzimanje župa od bosanskih franjevaca i njihovo povjeravanja dijecezanskom kleru. Prema Stadleru.. IVb (Acta Ćavarović). Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari.

246. 71. Usp. 246. fasc. poželjeli napustiti Provinciju i priključiti se dijecezanskom kleru. fasc. ASV. prije svega zavjeta siromaštva. f. ASV. samo četiri franjevca žele sekularizirati. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. koliko on zna.114 108 Usp. Austria-Ungheria. rujna 1883. distriktizma. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Usp. 73 -79.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 45 Ne zna se je li Sveta Stolica intervenirala u toj situaciji. ASV. a to bi u novim okolnostima mogli najbolje raditi kao svjetovni svećenici. Austria-Ungheria. Bosnia 1883-1886. AFPBS. 246. Bosnia 1883-1886. Preporučio je Svetoj Stolici da odobri sve te zahtjeve. prema Stadleru. fasc. IVb (Acta Ćavarović). a on će se pobrinuti za sve te sekularizirane svećenike. 246. ff. željeli su nastaviti raditi u župama. f. proces sekularizacije nije se mogao zaustaviti. Bosnia 1883-1886. fasc.111 Neki su se pozivali i na siromašne roditelje za koje su se morali brinuti.108 Većina njih istaknula je da su u Franjevački red ušli zato što su htjeli raditi u pastoralu. 68-69. provincijal fra Ilija Ćavarović napisao je 18. ff. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Bosnia 1883-1886. 530-533. pos. kad dolazi do promjena na tom području.112 Uz te zahtjeve Stadler je 29.113 Doznavši za ovo Stadlerovo pismo. srpnja 1883. Usp. 71-94. 76. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Usp. bio je u činjenici što su oni još od davnih vremena pristupali Franjevačkom redu s namjerom da upravljaju župama i raspolažu novčanim sredstvima. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Glavni razlog za sekularizaciju franjevaca. 87. pojavi mržnje. kleveta. 73. 530-533. 1882-1885. Bosnia 1883-1886. pos. fasc. kako je ustvrdio nadbiskup Stadler. pos. nepravednoga premještanja iz župe u župu itd. pos.110 Bilo je i onih koji su svoj zahtjev opravdavali neredom u samoj Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. te su u novonastaloj situaciji. 246. priložio i pismo u kojemu je ustvrdio kako se većina bosanskih franjevaca želi sekularizirati. Usp. što kao pripadnici Franjevačkoga reda nisu bili u stanju činiti. Austria-Ungheria. jedanaest franjevaca poslalo je Svetoj Stolici zahtjeve za sekularizaciju i to preko nadbiskupa Stadlera. str. ASV. fasc. 246. 530-533. ali se boje to javno reći. ASV. 530-533. strančarenja. pismo generalu reda u kojemu ga obavješćuje da se. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Austria-Ungheria. 109 110 111 112 113 114 . pos. Unatoč molbama provincijala i provincijske uprave. Austria-Ungheria. Austria-Ungheria. Tijekom 1883. 530-533. ASV. ff. pos. 530-533. f.109 Drugi dio franjevaca koji je zatražio sekularizaciju kao razlog je navodio nemogućnost obdržavanja redovničkih zavjeta. a ne “većina franjevaca”. U trenutku u kojem se promijenilo crkveno uređenje u zemlji. jer je bila zauzeta rješavanjem drugog velikog problema (pitanje župa) koji je opterećivao odnose između bosanskih franjevaca i vrhbosanskog kaptola. Usp. Bosnia 1883-1886.

ASV. 98-99. fasc. no to se nije dogodilo. jer time pomaže svim onim franjevcima koji više nisu mogli obdržavati zavjet siromaštva. 246. naime. 246. Austria-Ungheria. a na takav njezin stav znatno su utjecale intervencije i izvješća članova središnje franjevačke uprave u Rimu. Kad je nadbiskup Stadler uočio kakva je situacija nastala među franjevcima nakon ove bule i reformi u Rimu. kako je ranije rečeno. godine kad su dodatno narušeni odnosi između bosanskih franjevaca i nadbiskupa Stadlera. Usp. odlučio 115 Usp. prosvjedno pismo Svetoj Stolici u kojem traži da se nadbiskupu Stadleru da do znanja da mora prestati s poticanjem sekularizacije među franjevcima. fasc. siječnja 1884. Stadler je 15. generala reda i drugih crkvenih autoriteta u Rimu u vezi s tim problemom. ASV. Bosnia 1883-1886. da mu je tajnik Kongregacije za izvanredne crkvene poslove Luigi Pallotti rekao da je Sveti Otac odlučio da neće odobriti sekularizaciju bosanskih franjevaca koju je predlagao nadbiskup Stadler. str. Bosnia 1883-1886.115 Vjerojatno i ne znajući za takav stav Rima. 530-533. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. 530-533. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. Felicitate quadam naređeno je da se provede reforma Franjevačkoga reda. prosinca 1883.46 Petar Jeleč Sveta Stolica nije bila sklona masovnoj sekularizaciji bosanskih franjevaca. Ponovio je svoj stav da se. Prefekt Kongregacije za raširenje vjere kardinal Giovanni Simeoni izjavio je 30. pos. ASV. studenog 1883. Usp. kojom se samo pogoršavalo ionako teško stanje među njima.116 Na molbu bosanskoga provincijala general Reda fra Bernardino a Portu Romatino napisao je 11. Tijekom sljedećih godina uslijedile su različite intervencije Stadlera. Austria-Ungheria. premda u prvi mah ni sam nije bio za sekularizaciju. provincijala. Josip Stadler. 530-533. Do 1897. ff. Austria-Ungheria. 100-101. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. fasc. te je tako ukupan broj franjevaca koji su se željeli sekularizirati između 1883. bio 18. napisao novo pismo u kojemu je zatražio hitno rješavanje podnesenih zahtjeva za sekularizaciju. predomislio i da će odsada pružiti podršku svima onima koji su je željeli. izazvala veliku pometnju među bosanskih franjevcima. onima koji nisu bili zadovoljni svojim položajem u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Njihova imena i podaci nalaze se u V. Sacra Congregazione degli affari Ecclesiastici straordinari. Situacija se pogoršala 1897. izdane nove konstitucije Franjevačkoga reda i bulom pape Leona XIII. a od njih su samo četvorica dobila odobrenje za takav čin. BLAŽEVIĆ. Bosnia 1883-1886. jedanaest franjevaca ponovno je poslalo istu molbu. pos. Ta je bula. f. Te su godine. onoj jedanaestorici franjevaca se pridružilo još sedam drugih. Najavio je kako će sekularizacija kod bosanskih franjevaca poprimiti velike razmjere i zatražio od Rima da što prije odobri sve zahtjeve koje je poslao.117 Kako Sveta Stolica nije odobrila njihov zahtjev. i 1897. 246. 116 117 118 . ff.118 Činilo se u prvi mah da će se i ova kontroverza napokon završiti. te da Sveta Stolica ne odobri molbe onih franjevaca koji su se htjeli sekularizirati iz pogrešnih razloga. 125-127. g. 97. pos.

g. te osudila njegov poziv na sekularizaciju bosanskih franjevaca. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. 1880-1918. AFPBS. Usp. Usp. u kojemu Stadlerov proglas naziva proturedovničkim. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. koji je priložio pismu provincijala Ćurića. 202-204.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 47 je iskoristiti tu prigodu kako bi povećao brojnost dijecezanskoga klera119 i usput riješio pitanje župa. U njemu je pozvao sve one franjevce koji ne mogu ili ne žele prihvatiti nove konstitucije i reformu prema Felicitate quadam da prijeđu u dijecezanski kler. str. str. 1898-1903. što potvrđuje pismo generalnoga prokurator Reda koje je 20. ožujka 1898. Nadbiskup Stadler svojim je čuvenim proglasom od 25. Stadler je imao samo 11 dijecezanskih svećenika. KARAMATIĆ. Stadler je zatim 27. str. uputio provincijalu Ćavaroviću u kojemu potvrđuje da je Kongregacija pisala Stadleru i prekorila ga zbog pogrešna shvaćanja značenja i posljedica reforme određene konstitucijama i bulom Felicitate quadam. 1898-1903. M. 1898-1903. javno potaknuo bosanske franjevce na sekularizaciju.126 119 120 121 122 123 124 125 Od svog dolaska u Bosnu 1882.124 Istoga dana intervenirao je i general Reda fra Bernardino a Portu Romatino pismom navedenoj Kongregaciji. vrhbosanski ordinarijat poslao je popis s imenima 31 franjevca. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 1898-1903. prosvjedno pismo Kongregaciji za biskupe i redovnike protiv Stadlerova proglasa. VI.122 Zatražio je od nadbiskupa Stadlera potpun popis svih franjevaca koji su se htjeli sekularizirati: 21. 204-205. str. travnja 1898. VI.125 Ovi prosvjedi naišli su na razumijevanje Rima. nečasnim i protupravnim. str. poslavši ga skupa sa svojim pismom u središnjicu Franjevačkoga reda u Rimu. 206-207. sve do 1898.121 Provincijal fra Anđeo Ćurić službeno je 1. str. napisao jedno pismo kardinalu Marianu Rampolli u kojemu je iznio teške optužbe na račun bosanskih franjevaca. I. ožujka 1898. u protivnom. VI. 361. travnja 1898. str. 195-196. Usp. ožujka. AFPBS. smatra sarajevski nadbiskup.. oni će ostati samo osrednji redovnici. ukoliko im se dopusti sekularizacija.120 Ovakav nepromišljen čin sarajevskoga nadbiskupa dodatno je narušio i ono malo povjerenja preostaloga između njega i članova Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Usp. Usp. 147. VI. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Vrhbosanski ordinarijat. VI. Usp. AFPBS. 126 . travnja 1898. travnja 1898. 1898-1903. Usp. nerazboritim. na kojemu je bilo i 19 onih koji još nisu bili svečano zavjetovani. ali da bi mnogo njih moglo postati dobrim dijecezanskim svećenicima. 207. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. AFPBS. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. AFPBS.123 Prokurator Franjevačkoga reda fra Pietro Rocca di Papa poslao je 4. AFPBS. prosvjedovao protiv Stadlerova proglasa od 25. U tom pismu nadbiskup je ponovio već poznati zahtjev za preuzimanje svih župa i zaključio kako u Bosni ima vrlo malo franjevaca koji će moći postati dobri redovnici po kriterijima koje je nalagala nova reforma Reda.

a 45 ih je uspjelo dobiti odobrenje Svete Stolice za taj čin. I.131 Premda je on odigrao zaista negativnu ulogu u tom procesu. samo 165. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. u novonastaloj situaciji znatan je broj bosanskih franjevaca u Rim poslao molbe za sekularizaciju. te pošalju molbu najprije Franjevačkom provincijalatu koji će je onda proslijediti prokuratoru Franjevačkoga reda. Provincijal je napisao da se sekulariziralo već 40 franjevaca i da je to nanijelo veliku štetu Bosni Srebrenoj. u kojemu objašnjava kako Sveta Stolica želi da franjevci prihvate reformu Reda.128 Kako bi barem zaustavila taj proces. M. Glavni razlozi koji su uzrokovali sekularizaciju bosanskih franjevaca bile su nove konstitucije Reda i apostolska konstitucija Felicitate quadam iz 1897. zatekle su bosanske franjevce nespremne i poprilično dezorijentirane. 157. GAVRAN. Vrhbosanski ordinarijat. te neriješeni problemi unutar same Provincije. koji će se onda posavjetovati s Kongregacijom za biskupe i redovnike. a vanjski činitelji poput nadbiskupa Stadlera i njegovih nepromišljenih reakcija samo su dodatno ubrzali taj proces i povećali već postojeću unutarnju nestabilnost. 1904-1920. 135. Suputnici bosanske povijesti. AFPBS. AFPBS. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. str.127 No svi ovi pokušaji provincijala i središnje uprave Franjevačkoga reda u Rimu da se spriječi sekularizacija franjevaca. srpnja 1902. I. Usp. uprava provincije odlučila je 17. VI. nadbiskup Stadler je 24.129 Tijekom Stadlerova upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom (1882-1918) 70 bosanskih franjevaca podnijelo je zahtjev za sekularizaciju. 1898-1903. ponovno se spominje broj od 40 sekulariziranih franjevaca. BLAŽEVIĆ. Usp. 467-468. kao i stav Svete Stolice da ne podrži masovnu sekularizaciju. VII. travnja 1898.48 Petar Jeleč Nakon ove intervencije Rima. str. napisao pismo franjevcima. Ako. str. poslati pismo nadbiskupu Stadleru u kojemu ga moli da ne prihvati u dijecezanski kler sve one koji žele napustiti Franjevački red. Stadler je obećao da će ih primiti među dijecezanski kler. nisu postigli željene rezultate. 1880-1918. Onima koji se uspiju sekularizirati. što je zacijelo izazvalo bijes i burne reakcije bosanskih franjevaca zbog potpore i poticanja na sekularizaciju koja je konstantno dolazila od strane nadbiskupa Stadlera. str. Većina sekulariziranih franjevaca prešla je u dijecezanski kler nadbiskupa Stadlera. međutim. Godine 1895. ne može ga se smatrati najodgovornijim za sekularizaciju. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Gubitak velikoga broja članova (više od 20%)130 potresao je temelje Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Josip Stadler. Usp. kandidatima za sekularizaciju. 130 131 . 115. KARAMATIĆ. AFPBS. str. a ostali su otišli u druge dijeceze u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Sve to skupa izazvalo je veliku krizu unutar bosanske franjevačke zajednice. Odnosi između 127 128 129 Usp. Stadler ih upućuje da u molbi navedu kanonske razloge svoga zahtjeva. 342. još ima onih koji žele prijeći u svjetovni kler. U izvještaju od travnja 1908.. a 1905. str. V. Usp. Reforme na koje je Rim pozvao 1897. Naime. 150. bilo je 220 franjevaca svećenika. ili barem smanji broj kandidata za nju.

siječnja 1883. Krleža). Usp. XXI-XXIII/21-23 (1991-1993). kojeg su još tijekom kontroverze o župnom pitanju. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. No. a sada pogotovo zbog njegova miješanja u unutarnje stvari Bosne Srebrene. 1882-1885. u: Opća enciklopedija Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda. congrua [tj. Stadler je uskoro započeo sa snažnom kampanjom za uvođenje kongrue u Bosnu i Hercegovinu. u prvom redu župnika. onaj formiran izvan Bosne i Hercegovine i drugi koji je bolje poznavao situaciju u zemlji. Svjedoci i učitelji. 514. izazvalo je dodatne sukobe između nadbiskupa Stadlera i bosanskih franjevaca. KARAMATIĆ. str. M. Kako bilo. Nadbiskup Stadler smatrao je da treba uvesti takvu metodu i u Bosnu i Hercegovinu. str. bosanski franjevci su držali da je nepravedno ionako siromašne vjernike dodatno prisiljavati da plaćaju doprinose za Crkvu. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914.135 Zatim je poslao i molbu austrougarskoj Zemaljskoj vladi (Landesregierung) 132 “Kongrua (od lat. Sarajevo-Samobor 1991-1993. 335. ukupni prihod koji se smatrao primjerenim za uzdržavanje nekoga svećenika. kako je to bilo prakticirano u drugim dijelovima Monarhije. Zagreb 1978. Kongrua je zapravo bio skraćen naziv od latinskoga izraza congrua sustenatio.. portio]: primjeren [dio]. s uvođenjem redovite crkvene hijerarhije pojavilo se i pitanje kako riješiti ekonomsko uzdržavanje klera. smatrali osobom koja zapravo želi uništiti bosansku franjevačku zajednicu. 166. jer je većina franjevaca potpuno izgubila povjerenje u svoga biskupa. 353. što znači dolično uzdržavanje. Naime.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 49 bosanskih franjevaca i sarajevskoga nadbiskupa Stadlera zbog sekularizacije su se dodatno pogoršali.134 što je Stadler smatrao primitivnim i nesigurnim načinom uzdržavanja klera. M. str. Usp. Ako prihodi takva svećenika (beneficij i drugi dohoci nisu dosegnuli kongruu. dok su se bosanski franjevci protivili toj inicijativi inzistirajući na dobrovoljnim prilozima vjernika. M. IVb (Acta Ćavarović). uvođenja crkvenoga poreza. u kat. 16. A. (ur. u: Jukić. pa i uz prisilu državnih vlasti. Njihov je argument bio takav da bi uvođenje jednoga novog crkvenog poreza narušilo povjerenje između naroda i svećenika. 133 134 135 . Usp. BABIĆ. Austro-Ugarska je bila pravna država i pitanje financiranja klera bio je riješeno na način da su svećenici primali novac iz državnoga proračuna. Nadbiskup Stadler je 30. str. str. “Kongura”. crkvenom pravu. i da stoga treba uvesti neku vrstu crkvenoga poreza koji bi svaka obitelj bila dužna davati svećeniku.133 Ponovno su na vidjelo izašla dva različita pristupa i mentaliteta. Pitanje kongrue – načina izdržavanja svećenstva Pitanje kongrue132. Usp. odnosno od doprinosa koji su vjernici izdvajali za Crkvu. onda mu je trebalo materijalno pomoći”. AFPBS. BARUN. napisao pismo svećenicima u kojemu ih izvješćuje o nužnosti da se u Bosnu i Hercegovinu uvede kongrua. tj. “Sedam stoljeća bosanskih franjevaca (1291-1991).

Usp. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. ali je ostavila mogućnost da župnici mogu sami zatražiti intervenciju policije ukoliko se pojave problemi na tom području.136 Stadler nije bio zadovoljan ovakvim odgovorom i poslao je 18. AFPBS. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. str. poštenje i povjerenja kod puka prama redovnicima umanjilo. franjevci bosanski pogodnostim tog zakona nipošto služit se neće. studenog 1885. prosinca 1885. Provincijal fra Anđeo Ćurić napisao je 18. zar bi nas ljubio. ali taj pokret da se puku zakonom pripiše župnička pristojbina te silom utjeruje. SC Bosnia. IV. dapače samoj viri prištetno bilo. /…/ U slučaju da bi oli ordinarijat oli vlada zakonom ustanovila što župnicim od župljana doprinašat ima. g. ff. niti će njihovo starišinstvo ikad dopustit i to pod teškom kaznom da se s njime ikad posluže. rujna 1885. 17 (1879-1892). 1870. 1870-1891. uz ostalo. što bi pravovirnog puka čast. pismom franjevačkim svećenicima i dekanima u kojemu govori. poštenje i povjerenje napram redovnika umanjilo. 318-319. pismo generalu Reda u kojem ga izvješćuje o sukobu oko pitanja kongrue potvrđujući da se Stadlerov nasilni pristup rješavanju ovoga problema uvelike razlikuje od onoga što zagovaraju franjevci kad se protive uvođenju obvezatnoga crkvenog 136 Usp. to ne bi samo čast.-1891. str. a sile se proti njemu poprimit? Toga griha franjevac bosanski ne smije i neće u svoj život na svoju savjest primit.50 Petar Jeleč da izda naredbu policiji kako bi mogla upotrijebiti silu u slučaju da vjernici uskrate župničke godižbine. AFPBS. pa zar odbit ljubav.137 Na to je pismo reagirao provincijal bosanskih franjevaca fra Anđeo Ćurić 1. da franjevci nikada neće sudjelovati u nasilnom uvođenju kongrue u zemlju: Starješinstvo pako ne smije pod najtežu odgovornost činiti šta. 537-539. okružnicu svim dekanima u dijecezi s prijedlogom da se uputi jedna zajednička molba svih svećenika u kojoj bi se od Zemaljske vlade tražilo da zakonski odredi obvezatan iznos koji svaki vjernik mora dati svom župniku. nego iste posve oborilo. 137 138 139 .. koje je zoran pokazatelj da je pitanje kongrue izazvalo još jedan sukob između bosanskih franjevaca i nadbiskupa Stadlera.139 Nismo uspjeli pronaći odgovor na ovo njegovo pismo. nadbiskup Stadler piše Kongregaciji za raširenje vjere 13. IV. Virni puk kroz pet vikova nas je svojom ljubavlju hranio te i nadalje spravan je da nas istom hrani i uzdržaje. str. 167. M. APF. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. studenog 1885. Zar bi nas više virni puk svojim priateljim zvao. protestno pismo protiv provincijala optužujući ga da je prekoračio svoje ovlasti i zaključujući da biskup ima isključivo pravo u pitanjima rješavanja uzdržavanja klera. Usp.. 318. Zemaljska vlada odbila je taj prijedlog. vol. zar bi nam više djetinjski odan bio? Sve bi se to izgubilo. KARAMATIĆ.138 Iritiran ovim dopisom provincijala Ćurića.

str. 513. vol.” Usp. 1575-1940. Usp.146 No. i zauzela je negativan stav prema ovoj Stadlerovoj inicijativi zaključivši da s obzirom na specifične okolnosti ne bi bilo prikladno bilo što mijenjati u toj stvari. Usp. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Smatrao je da je uvođenje kongrue neizbježno i nužno za normalno funkcioniranje crkvenoga života u Bosni i 140 141 142 Usp. siječnja 1892. f. 3 (1882-1887). str. No 1891. ff.144 Drugi provincijal fra Andrija Buzuk napisao je 20. vol. ali da ne daju prijedloge o uvođenju kongrue. misleći pritom na izgradnju novih crkvenih zgrada i rješavanje ekonomskoga položaja klera. u kojem je peticiju nadbiskupa Stadlera nazvao nezgodnom i neprikladnom. u kojem govori o brojnim materijalnim potrebama vrhbosanske crkvene zajednice. ff.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 51 doprinosa za vjernike. kad je Stadler napisao pismo provincijalatu. General se potpuno složio s ovim stavom bosanskih franjevaca i odgovorio je provincijalu da oni trebaju ustrajati u toj odluci. 70.145 Treba reći da je i među franjevačkim župnicima bilo onih koji su podržavali Stadlerovu inicijativu za rješavanje pitanja uzdržavanja klera. vol. 1880-1918. SK-158. str. non vero de oblatis vi extortis’”. SK-158. travnja 1891. in quibus ista archidioecesis versatur. I. pismo dekanima u kojem ponavlja da franjevački župnici mogu poslati biskupu izvještaj o prihodima. AFPBS. Dopisi Svete Stolice. V. AGOFMB.142 Nakon ove odluke iz Rima nadbiskup Stadler kroz pet godina nije poduzimao nikakve nove inicijative za uvođenje kongrue. napisao pismo generalu reda upozorivši ga na novi Stadlerov prijedlog i tražeći da ukori one franjevce koji su bili spremni prihvatiti ovu Stadlerovu inicijativu. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. V. “Perpensis specialibus circumstantiis. censuit pro nunc oportunum non esse aliquid hac in re innovare. 3-4. Usp. Pitanje kongrue ponovno je postalo aktualno 1905.141 Kongregacija je poslala odgovor 14. 143 144 145 146 . 5 (1892-1899). Po pravilima s. reda našega. mi niti smijemo. Vrhbosanski ordinarijat. srpnja 1886. 70-71. trebali dobivati od svojih vjernika. 197. Taj stav nekih franjevaca zabrinuo je provincijala Buzuka koji je 23.140 Sam je napisao pismo Kongregaciji za redovnike u travnju 1886. Usp. 1891-1897. ponovno je postavio to pitanje i poslao 9. pismo provincijalu fra Boni Milišiću u kojemu ponovno govori o kongrui i traži od svih župnika izvještaj o točnom iznosu koji primaju od svojih vjernika. AFPBS. AGOFMB. prema njihovu mišljenju. 528-529. AGOFMB. AFPBS. 517.143 Vrhbosanski ordinarijat je u pismu svim župnicima naredio da su dužni poslati izvještaje o prihodima i odrediti ukupan iznos koji bi. niti možemo na silu zahtijevati od puka našega. SK-160.1887). 3 (1882. Provincijal je tom prigodom napisao: “Sveti naš red temelji se na zavjetu strogog siromaštva. siječnja 1892. problematika se ovoga pitanja stišala u sljedećih nekoliko godina. nego moramo samo živjeti ‘de eleemosynis liberae oblatis. da nam što donese. ali da franjevci ne trebaju imati udjela u takvoj njegovoj inicijativi. 1891-1897. AFPBS. Dodao je kako nadbiskup može tražiti uvođenje kongrue kad bude imao vlastiti kler. str.

sve dok oni ne budu izjednačeni u pogledu subvencioniranja s biskupskim zavodima i ukoliko uprava provincije ne bude aktivno uključena u pregovore o tom pitanju. sjednicu na kojoj je odlučeno da ne treba počinjati pregovore oko kongrue. napisao pismo generalu Reda fra Dioniziju Schuleru u kojem ga upoznaje sa Stadlerovom inicijativom i iznosi svoje mišljenje. nego je 1907. 1904-1920. 194-197. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. srpnja 1909. KARAMATIĆ. Usp. Zatražio je od uprave provincije da još jednom raspravi o tom problemu i pošalje mu svoje zaključke. 1904-1920. str. poslao pismo u Beč. VII.151 Istoga dana poslao je pismo i provincijalu fra Alojziju Mišiću u kojem piše da namjerava primijeniti austrougarski model ubiranja kongrue u Bosni i da mu župnici trebaju dostaviti izvještaj o prihodima potrebnima za pristojan život. pa će se prema tome izračunati završni iznos kongrue. AFPBS. prosinca 1905. zaključila da ne želi više s nadbiskupom Stadlerom uopće raspravljati o pitanju kongrue.148 Zaključci s ovoga zasjedanja poslani su nadbiskupu Stadleru. M. AFPBS.150 Zemaljska vlada odbila je ovaj Stadlerov prijedlog smatrajući da bi uvođenje jednoga novog nameta od 10 % ionako siromašnom katoličkom stanovništvu bilo preveliki teret.147 Uprava Bosne Srebrene održala je 13. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. rekao kako se protivi 147 148 149 150 Usp. 61-62. Usp. travnja 1906. Na ovoj sjednici definitorija franjevci su izmijenili svoje dotad čvrsto stajalište oko odbijanja kongrue. srpnja 1909. lipnja 1909. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. AFPBS. str. prije nego se riješi pitanje uzdržavanja franjevačkih obrazovnih zavoda. tj..52 Petar Jeleč Hercegovini. i obavijestio ga da će se o tom njegovu prijedlogu raspravljati na sljedećem zasjedanju definitorija i da je o svemu zatražio mišljenje generala reda koji je pak u svom odgovoru provincijalu 12. VII.149 Vrhbosanski ordinarijat nije stoga više nastavio pregovarati s upravom provincije. dok su druga dvojica definitora bili protivni takvu rješenju. 71. AFPBS. str. Usp. str.152 Provincijal Mišić je 3. VII. zajedničkom Ministarstvu financija tražeći da se ono zauzme oko uvođenja ovoga crkvenog poreza. 1904-1920. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Usp. srpnja 1909. budući da su se trojica definitora i sam provincijal fra Danijel Ban izjasnili da načelno nemaju ništa protiv uvođenja kongrue pod navedenim uvjetima. 171-172. no Stadler nije odustao. 1904-1920. Čini se da on nije prihvatio prijedloge i zaključke uprave provincije koja je onda na novoj sjednici 2. te je i 18. koje će on zajedno sa svojima poslati austrougarskim državnim vlastima. Isto. str. samostalno iznio prijedlog austrougarskoj Zemaljskoj vladi da nametne taksu od 10 % svim katoličkim vjernicima i da dopusti prisilno ubiranje nameta od onih vjernika koji ne žele dobrovoljno dati svoje priloge crkvenim vlastima. Usp. Na Stadlerovo pismo provincijal je odgovorio 12. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. 60. VII. 151 152 .

funkcionirali najviše zahvaljujući upravo dobrovoljnim prilozima vjernika. dok bi na franjevačkim župama ostao sustav dobrovoljnih priloga. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. str. 1904-1920.154 a provincijal Mišić je obavijestio Stadlera o ovim zaključcima. a ovaj je zatražio i mišljenje franjevaca o tom pitanju. 197. Usp. VII. AFPBS. VII. 211. str. ali i bilo kojega drugog načina uvođenja crkvenih nameta katoličkim vjernicima. listopada 1909.153 Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene održala je još jednu sjednicu 9. uz ostalo. VII. kolovoza 1909. svi gvardijani i definitori jednoglasno su odlučili da u Bosnu i Hercegovinu ne treba uvoditi kongruu. AFPBS. 221-222. VII. donijela je Kongregacija za izvanredne crkvene poslove. na kojoj je obaviještena o stavu generala reda. 286. pita o njihovu stavu glede mogućega prisilnog uvođenja kongrue u franjevačke župe. 173. Stadler je svoje uobičajeno stajalište o potrebi uvođenja kongrue iznio pred Bastienom. listopada 1912. Provincijal Mišić zatim je 12. Usp. Usp. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. ostalo neriješeno prije svega zbog protivljenja bosanskih franjevaca. 1904-1920. M. 223. str. V. poslao okružno pismo franjevačkim župnicima u kojem ih. toliko važno vrhbosanskom ordinarijatu. travnja 1913.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 53 uvođenju kongrue u franjevačke župe koje bi trebale i dalje živjeti od dobrovoljnih priloga svojih vjernika. str. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae.. pismo provincijalu fra Lovri 153 154 155 156 157 Usp. str. AFPBS. Na provincijskom kongresu 12. 1904-1920. 172-173..155 Vrhbosanski ordinarijat nije uopće odgovorio na ovaj dopis. ali i same Zemaljske vlade koja nije željela dodatno financijski opterećivati ionako siromašno katoličko stanovništvo u Bosni i Hercegovini. Stadlerov posljednji pokušaj uvođenja kongrua bio je 1912. Usp.. Znatna većina franjevaca izjasnila se protiv takve mogućnosti. VII. str. 1904-1920.156 Franjevci su zauzeli ovakav stav i zato što su se bojali kako će uzdržavati svoje odgojno-školske zavode.. Usp. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. str.159 Konačnu odluku o kontroverzi koja se pojavila između franjevaca i Stadlera. 158 159 . Josip Stadler. 107-108. 1904-1920. Usp.157 Stadler je ponovno poslao molbu Zemaljskoj vladi modificirajući ga u jednom dijelu: zatražio je da se zakonski propiše namet katolicima od 10 % te da se iz toga fonda financiraju svjetovni svećenici. KARAMATIĆ. KARAMATIĆ. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. AFPBS. VII. za razliku od Stadlerovih. AFPBS. koji su. Usp. a ticala se kongrue. AFPBS. 223-224. str. Papin izaslanik Bastien napisao je 15. M. 1904-1920. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. te je pitanje kongrue.158 No Zemaljska vlada nije odgovorila na ovu Stadlerovu molbu. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. str. Članovi uprave ponovno su se izjasnili protiv uvođenja kongrue u Bosnu i Hercegovinu. kad je u Bosnu i Hercegovinu došao papin izaslanik Pierre Bastien koji je trebao riješiti kontroverzu između franjevaca i Stadlera zbog različitih političkih stavova. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. BLAŽEVIĆ. Usp.

Treći razlog protivljenja uvođenju kongrue bilo je nesigurno ekonomsko stanje u kojem bi se franjevci našli. To se može vidjeti iz polemičkih napisa u njegovim glasilima (posebno u Vrhbosni) u kojima se bosanske franjevce i članove Hrvatske narodne zajednice optuživalo kao glavne i odgovorne za propast ovog projekta. Drugi razlog bio je strah da se kongrua neće pravedno dijeliti između svjetovnoga i franjevačkoga klera.161 Stadler je bio vrlo ljutit na franjevce zato što je propala njegova inicijativa za uvođenjem kongrue. proti Stadleru i kongrui svjet.Z. “Franjevci i kongrua”. Naime. agnoverit.162 Bosanski su franjevci tako uspjeli sačuvati višestoljetnu tradiciju vlastitoga uzdržavanja i branili su je iz više razloga. str. u: Vrbhosna. ideoque decisionem hac de re ad opportunis tempus. str. klera”. Usp. 1904-1920. VII. I.164 Državni novac za održavanje obrazovnih ustanova Stad160 “Haec sacra Congregatio. budući da su uspijevali održavati svoje škole samo dobrovoljnim prilozima vjernika na koje više ne bi moglo računati nakon uvođenja kongrue. remisit”.160 Franjevcima i sarajevskom nadbiskupu Stadleru je naređeno da se suzdrže od daljnjih rasprava na temu kongrue. franjevačke škole dobivale su tek minimalan dio financijske pomoći koja je dolazila iz inozemstva ili od strane Zemaljske vlade. treba odgoditi rješavanje tog pitanja za neka druga vremena kad se ukažu bolji i čvršći razlozi za donošenje takve odluke. str. 73. str. Nakon toga odgovora pitanje kongrue nije više nikada otvarano. 161 162 163 164 . GAVRAN. u: Vrhbosna. Bili su duboko uvjereni da bi uvođenjem kongrue. 299. U njoj se navodilo da. XXIII/24 (1909). Ta se ekonomska neravnoteža najbolje vidjela u podatku da je u Stadlerovo vrijeme 9/10 državne pomoći za naukovne zavode išlo u ruke nadbiskupa.54 Petar Jeleč Mihačeviću kojim ga obavješćuje o odluci Kongregacije. Lucerna lucens?. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. GAVRAN. premda je bilo razloga za uvođenje kongrue. pogotovo na nasilan način od strane državnih vlasti. str. “Centralni odbor H. AFPBS.N. speciatim vero quod attinet pensionem parrocchorum. no oni su ipak bili u apsolutnoj manjini. Treba reći kako je među franjevačkim župnicima bilo i onih koji su podržavali ovakvo Stadlerovo rješenje. tamen ob praesentium rerum adjuncta existimavit necessitatem utilitatemque introducendae congruae loco decimarum minime fuisse probatum. KARAMATIĆ. qui vel ob infirmam valetudinem vel ob senectutem ad ministerium pastorale haud fuerint utiles. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. Usp. str. izgubili poštovanje svoga naroda u Bosni i Hercegovini i na taj način postali neka vrsta državnih činovnika udaljenih od svojih vjernika. Usp. etsi vim rationum pro introducenda congrua. dok su franjevački zavodi bili uglavnom prepušteni samima sebi i dobrovoljnim prilozima vjernika. 394. pogotovo kad se radi o mirovinama župnika..163 Franjevci su se protivili kongrui i stoga što su imali iznimno loše iskustvo s nadbiskupom Stadlerom oko pitanja raspodjele subvencija za obrazovne zavode. XXIV/18 (1910). Lucerna lucens?. 173-174. i ona nije nikad uvedena u Bosnu i Hercegovinu. I. M. videlicet si novis argumentis hujusmodi quaestio melius illustrata fueritque maturior. Usp. 293.. 166-167.

došlo je do velikoga razdora među njima i na političkom području. upućuje oštre i lažne optužbe protiv njih najvišim crkvenim vlastima u Rimu nazivajući ih “kao nepouzdane u katoličkoj vjeri. zaključio da je taj prijedlog potpuno nepravedan i štetan po franjevce. Naime. Usp. GAVRAN. AFPBS. do kongrue i nejednake raspodjele ekonomskih subvencija. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. od pitanja župa. I. Prema njemu. Usp. str. 496-497. Zemaljska vlada je na prvom zasjedanju Bosanskoga sabora 1910.880 kruna bilo bi dodijeljeno nadbiskupu Stadleru za obrazovanje svjetovnoga klera.000 forinti godišnje. 337. Ta je kontroverza usko povezana sa Stadlerovim 165 166 167 168 Usp. smatrajući se jedinim crkvenim i političkim predstavnikom Hrvatakatolika u Bosni i Hercegovini.. str. Svjedoci i učitelji. str. tako da su ovi zastupnici iznijeli nov prijedlog zakona koji je nakon burnih rasprava i usvojen. Isto. 61-63. godine iznijela prijedlog za pomoć pojedinim bosansko-hercegovačkim vjerskim zajednicama.167 Stadler je zatim pozvao Svetu Stolicu da bosanskim franjevcima izričito zabrani korištenje tom svotom koju im je odobrio Bosanski sabor.880 kruna predviđenih za katoličke škole. tako da je nadbiskup u 19.166 Nakon toga zakona. sekularizacije franjevaca. 337.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 55 ler je trošio prije svega na vlastita sjemeništa i škole. . bilj. 1904-1920. stoljeću od austrougarske vlade dobivao oko 70. BARUN. ni obuću ni knjige. str. od ukupno 134. A. Usporedbe radi.000 K koje im je sabor odobrio”. pošto su se složili sa Srbima i Muslimanima i s pomoću njihovom oteli njegovim zavodima godišnje 30. 84. a preostalih 20. franjevački zavodi su od iste vlade dobivali od 2500 do 3000 forinti godišnje i morali su se sami brinuti za uzdržavanje sjemeništa. ni odjeću. 51. tako da svećenički kandidati nisu plaćali ni školarinu. zahvaljujući naporima hrvatske svjetovne inteligencije iz Hrvatske narodne zajednice. No Bosanski je sabor. Stadler. Usp.000 hercegovačkim franjevcima. Nadbiskup je svesrdno podržao taj prijedlog. bijesan na bosanske franjevce. no iz Rima nije stigao nikakav odgovor niti zabrana.165 Jedan dodatni događaj koji se ticao ekonomskih pitanja doveo je do još većega razdora između Stadlera i bosanskih franjevaca. Lucerna lucens?. kojim je izmijenjen prvobitni prijedlog Zemaljske vlade. str. VII. bogoslovije i nastavnoga kadra. Kad je nadbiskup Stadler pokušao udaljiti franjevce iz bosansko-hercegovačkoga javnog života. BARUN.000 kruna biti dotirano odgojnim zavodima bosanskih franjevaca. što je ustvari bila velika svota koja je omogućavala odličnu opskrbu.168 Iz dosadašnjega izlaganja može se lako vidjeti kako se između bosanskih franjevaca i nadbiskupa Stadlera stvorio velik jaz u gotovo svim važnijim područjima crkvenoga života. dok će 30. Vladin prijedlog bio je da se ukupna svota za pomoć katoličkim školama u Bosni i Hercegovini podijeli tako da nadbiskup Stadler dobije gotovo sedam puta više novaca nego bosanski i hercegovački franjevci zajedno. 57. ali i nekih muslimanskih i pravoslavnih zastupnika. Svjedoci i učitelji. ni stan. A.

Nadbiskup Stadler smatrao se jedinim pravim crkvenim i političkim predstavnikom Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini i njegove klerikalne ideje vodile su ga u neizbježan sukob s hrvatskom svjetovnom inteligencijom i iznova s bosanskim franjevcima koji su se u ovom sukobu stavili na stranu hrvatske svjetovne inteligencije. No Stadler se nije slagao s tim stavom.56 Petar Jeleč sukobom s hrvatskom svjetovnom inteligencijom u Bosni i Hercegovini. U ime muslimana sudjelovalo je 50 predstavnika intelektualnoga sloja (studenti i učenici) uz još 200 gledatelja muslimana. Prva iskra toga sukoba pojavila se 1900. Na prijelazu iz XIX. što će i učiniti na Katoličkom kongresu 1900. koja se unatoč svemu održala 2. Stadler se uvrijedio i zabranio cijelom kleru svoje nadbiskupije – dijecezanskom i franjevačkom – da sudjeluje u manifestaciji. stoljeće u Bosni i Hercegovini pojavile su se prve generacije sveučilišno obrazovanih Hrvata koji su počeli davati ton kulturnoj i političkoj organizaciji bosansko-hercegovačkih Hrvata. u kojem su vrlo aktivno sudjelovali i bosansko-hercegovački franjevci. ali nijedan dijecezanski biskup niti svećenik. Njezino osnivanje vezano je uz proslavu 169 Usp. tijekom kojeg bi on mogao iznijeti svoj “klerikalni program 20 stoljeća”. godine ponovio se u slučaju osnivanja Hrvatske narodne zajednice (HNZ). lipnja 1900. Rezultat glasovanja je bio negativan za nadbiskupa i hrvatska liberalna inteligencija odbila je takav njegov zahtjev. Izvršni odbor društva odlučio je glasovati o tom Stadlerovu prijedlogu. bez Stadlerova blagoslova. u Zagrebu. M. nego je zbog svoje nepopustljivosti uzrokovao i veliki sukob s hrvatskom svjetovnom inteligencijom. Povod sukobu bio je naizgled banalan i ticao se instaliranja zastave toga pjevačkog društva. Želio je da u prvom planu bude religiozno (katoličko) posvećenje zastave. S. DŽAJA. Hrvatska liberalna inteligencija željela je toj manifestaciji dati profani karakter kako bi se time olakšalo sudjelovanje hrvatski orijentiranih muslimana. . u XX. što je izazvalo i velike političke podjele među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. osim bosanskih i hercegovačkih franjevaca koji su došli u znatnom broju. Došla su mnoga građansko-liberalna izaslanstva iz Bosne i Hercegovine i iz Hrvatske.169 Bio je ovo nagovještaj i početak teškoga sukoba između Stadlera i hrvatske svjetovne inteligencije u Bosni i Hercegovini. Pogledajmo stoga kako se razvijao taj sukob. kada je u Sarajevu održano okupljanje hrvatskoga pjevačkog društva “Trebević”. Sukob oko Hrvatske narodne zajednice Nadbiskup Stadler nije ušao u sukob samo s bosanskim franjevcima. 204. premda je prilikom njezina osnivanja zamišljeno da ona treba imati prvenstveno gospodarsku i prosvjetnu funkciju. str. Bila je to prva organizacija nacionalnoga karaktera u Bosni i Hercegovini koja se s vremenom razvila u pravu političku stranku. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). Scenarij sličan onome iz 1900.

GAVRAN. 174. Usp. 293. u Docu kraj Travnika. Josip Stadler. potvrdila pravila i statut HNZ.170 Na proslavi su sudjelovali i nadbiskup Josip Stadler. Zbog takva stajališta počinju problemi između HNZ-a i nadbiskupa Stadlera. koji su zapravo smatrani Hrvatima islamske vjeroispovijesti. Svi su se složili oko potrebe za osnivanjem takve organizacije. predsjedništvo HNZ-a treba raditi sporazumno sa svećenstvom i to preko odbora sedmorice svećenika 170 Usp. pomoćni biskup Ivan Evanđelist Šarić. M. hrvatskoga pjevačkog društva “Vlašić”. a nadbiskup Stadler je jednim okružnim pismom od 2. Tijekom siječnja 1908. veljače 1908.171 Pošto je sastavljen dokument o osnivanju HNZ-a.173 U programu HNZ-a govorilo se o opravdanoj želji bosansko-hercegovačkih Hrvata za ujedinjenjem s Hrvatskom. 82. Na toj sjednici je donesen zahtjev za reviziju nekih točaka programa HNZ-a i od predsjedništva je zatraženo sljedeće: ▪ samo Hrvat-katolik može biti član HNZ-a ▪ pri izboru središnjeg i okružnih odbora. 232. održane su kotarske i okružne osnivačke skupštine. sazvao svećeničko vijeće koje je trebalo raspraviti o programskoj orijentaciji HNZ-a. te o Srbima s kojima treba održavati dobre odnose na principu reciprociteta. Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. Usp. te što snažnije profiliranje hrvatske svjetovne inteligencije. KARAMATIĆ. L. Usp. kolovoza 1906. drugi dijecezanski i franjevački svećenici i predstavnici hrvatske svjetovne inteligencije.175 Kad središnji odbor HNZ-a nije postupio kako je želio nadbiskup Stadler. on je 13.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 57 drugoga. HNZ se s vremenom profilirala kao uređena stranka i politička organizacija koja je počela zastupati hrvatske interese u zemlji. molba je predana Zemaljskoj vladi Bosne i Hercegovine koja je krajem 1907. Glavni cilj te organizacije bilo je poboljšanje ekonomskoga statusa hrvatskoga stanovništva. a odlučan poticaj dao je sam Stadler. u: Jukić. str. str. Lucerna Lucens?.172 Odvjetnik i zamjenik gradonačelnika Sarajeva dr.174 Premda je osnovana kao nepolitička organizacija. M. KARAMATIĆ. Nikola Mandić izabran je za predsjednika središnjega odbora HNZ-a. održanu 16. str. o muslimanima. do 1914. Isto. V. BLAŽEVIĆ. Usp. I. ĐAKOVIĆ. VII/7 (1977).”. Organizacija je okupljala predstavnike hrvatske svjetovne inteligencije. Bosanski franjevci i nadbiskup dr. str. 229-237. 171 172 173 174 175 . “Korijeni napetosti unutar Katoličke crkve u BiH od 1878. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. prosinca 1908. str. neke franjevce i predstavnike muslimana koji su se smatrali Hrvatima. pozvao svećenike i vjernike da pristupe ovoj organizaciji. koji je u međuvremenu napisao zahtjev središnjem odboru HNZ-a da se izmijeni taj dio statuta i unese odredba da samo Hrvati katolici mogu postati članovima te organizacije.. HNZ nije bila isključivo katolička organizacija. Usp. nego jednostavno hrvatska i kao takva otvorena pripadnicima drugih vjeroispovijesti koji su se smatrali Hrvatima (mislilo se prvenstveno na muslimane). str. 88.

jer se ona “faktično raspala. Govoreći o razlozima njezina osnutka Stadler je naveo da zbog teških vremena za hrvatski narod postoji velika potreba da se “osnuje jaka organizacija za sve Hrvate katoličke vjere u Bosni i Hercegovini”. jer HNZ ne može više odgovoriti tom zahtjevu. katoličke vjere i katoličkih svećenika ▪ trebalo bi uz središnji odbor HNZ-a osnovati i egzekutivni odbor koji bi trebao biti u Sarajevu i u stalnom kontaktu s episkopatom i redovničkom prelaturom ▪ Potpisni odbor se nada da će do 20. jer je narod gotovo sasvim ostavio njezine redove”. XXIII/2 (1909). 83.177 Kako je HNZ. osnovana Hrvatska katolička udruga (HKU) kao protuteža Hrvatskoj narodnoj zajednici.. siječnju 1910. opasnom i štetnom za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Usp.180 176 Usp.. M. I. To je i učinjeno. M. posebno u dijelovima gdje su zajedničari odbili Stadlerov zahtjev da se nekatolicima zabrani članstvo u HNZ-u i da se organizacije podredi potpuno crkvenim vlastima. kojeg je do jučer sam Stadler smatrao jednim od najvećih katolika i Hrvata u zemlji.178 Prema Stadlerovu mišljenju.?. unatoč svim napadima. str. Stladler i njegovi istomišljenici HNZ su nazivali antikatoličkom i bezbožnom organizacijom. BARUN. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. HKU je dopustila pristup udruzi nekim kandidatima koji nisu bili Hrvati ni katolici (Nijemci i Mađari). jer je bila zapravo interkonfesionalna. Usp. str.176 Vodstvo HNZ-a provelo je anketu među članstvom organizacije i odbacilo ove zahtjeve nadbiskupa Stadlera. 31. str.58 Petar Jeleč ▪ predsjedništvo HNZ-a treba raditi sporazumno sa svećenstvom glede osoba koje će se kandidirati za sabor da ne bi štetovala katolička i hrvatska misao ▪ iz HNZ-a treba isključiti svakog pojedinca koji djeluje protivno interesima hrvatskog naroda. HNZ nije više mogla zastupati Hrvate katolike. KARAMATIĆ. u: Vrhbosna. 296. siječnja 1909. Bosanski franjevci podržali su odluku HNZ-a. str. GAVRAN. Svjedoci i učitelji.Z. KARAMATIĆ. 339. zahvaljujući prije svega podršci koju je imala i od strane bosanskih franjevaca. ali isključivo katoličku organizaciju u kojoj će odlučujuću ulogu imati crkvena hijerarhija. unatoč svom programskom nacionalnom i vjerskom čistunstvu. postajala sve važnijom i snažnijom strankom među bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Lucerna Lucens?. str. a ne katolička organizacija. A. I. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. 295-296.N. Usp. 82. Počeli su diskreditirati vođe HNZ-a. počeo je žestok napad nadbiskupa Stadlera i njegova tiska (u tome je prednjačila Vrhbosna) protiv HNZ-a i njihova vodstva. Nakon ovakve odluke. GAVRAN. Usp. pogotovo dr. Lucerna Lucens?. “Što hoćemo u H. Stadler se odlučio na novi potez: osnovati jednu novu hrvatsku. dobiti povoljan pozitivan odgovor na ove zahtjeve. str. te je 18. Nikolu Mandića. 177 178 179 180 .179 Ipak.

u nijednom od svih svojih pravila ne spominje imena katoličkog. /…/ HNZ tim svojim postupkom odbija na hiljade dobrih katolika i Hrvata u svrhu. da je crkvi svejedno istina ili zabluda. /…/ Imajući sve ovo na pameti. /…/ Napokon se tvrdi u ekspoze-u u 1.… laudare praecepta. da je objava beskorisna. pa ću usvojiti mnijenje sv. a spominje muslimane. da možda za se osvoji nekoliko muslimana. a ne htjede. jer vjerska snošljivost pretpostavlja. pustit ću svoje privatno mnijenje. zagovarati ideju sklada i mira. Ignacij veli: Ako se meni čini. odricanje od vlastita mišljenja i stavova i zabrana uključivanja svećenika u rad HNZ-a: /…/ Pobožnost crkvi prije svega iziskuje. Od nas se dakle iziskuje. pa ćemo sve postići. što se podiže protiv crkve.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 59 Stadler je 11. da se odreknemo svoga privatnog mnijenja i da odložimo svoj privatni duh: depositio omni privato judicio u svim stvarima.t. koji su oni podupirali.Z. Ta spremnost svakog vjernika. kako je on jedno s Ocem.N. sve da nam se ono čini temeljito i sigurno /…/. da crkvu rukovodi Duh Sveti i da ne može pogriješiti. i apsolutne vjerske snošljivosti. – To se protivi vjeri katoličkoj. da budemo jedno. matere crkve. da je tako. kojima za volju prozva se hrvatska. a znam.N. koji su se evo organizovali na temelju islamske vjere isključivši hrvatsku narodnost. da se zove katolička. Tom je okružnicom Stadler želio izvršiti pritisak i na bosanske franjevce kako bi oslabio HNZ. i. stvorena za katolike. Tu djetinju odanost i podložnost iziskuju važni razlozi. da nije tako. Znamo da su zajedničari istina odbili katolika na hiljade. Mi znamo. tako da se često dogagja. jer sv. što na nju ustaju. da je slobodno Bogu ne vjerovati. glavno načelo svih.. da je crno. /…/ H. ter dvojica i najučenijih ljudi često nešto tvrde govoreći: Za glavu se kladim. da crkva tvrdi. što se tiču vjere i stege crkvene. kako su vjerske borbe bile od ubitačnih posljedica po razvitak narodâ. što se tvrdi.Z. Osnovna postavka toga dugačkog pisma (donose se samo kratki izvaci) nužnost je bezuvjetna podređivanja Crkvi i crkvenim autoritetima. jer njezine vogje rekoše: Razdvojimo ih. Ta povjest nam kazuje. a da nijesu za se osvojili muslimana. kako je Gospodin Isus sve učinio. tu assequamur veritatem. tolerantiam religiosam esse impiam et absurdam. u koliko unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru. broju “Hrvatske Zajednice”: Naš će rad ići za tim. da odreknemo svojega privatnoga mnijenja i onda. naša crkva katolička uči. /…/ Protivi se načelima katoličke vjere i to. dočim mi uz najveće oštroumlje i uz najbolju volju možemo pogriješiti. kada što objavi.d. ne će držati načelâ nadbiskupa. da se vazda i prije svega stavimo na stranu crkve i to na toliko. poimence to. napisao okružno pismo u kojem iznosi svoje negativno mišljenje o HNZ-u i govori o nužnosti podređivanja crkvenim autoritetima. osobito svećenika i redovnika treba da ide tako daleko. da smo djetinjom ljubavlju odani crkvi i njoj podložni. /…/ HNH je hotice razdvojila kler svjetovni i redovnički. a priznaje se autoritet njezin. podijeljenoj u tolike vjerske skupine. Ili kako sv. da ćemo u zemlji. veljače 1910. a drugi opovrgavajući isto veli: Za glavu se kladim. Tim se otklanja sve. da je nešto bijelo. prinužden sam ovo . da se vogje H. a i griješimo.

Z kano članovi. Usp. zapovijedam. XXIV/4 (1910).Z. KARAMATIĆ. sablažnjiva i sumnjiva zbog hereze”.. scandalosa et suspecta de haeresi. XXIII/ VI (1909). Svim veleč. da ju opozovu.181 Ova je okružnica imala prvenstveno politički cilj. Učinio je tako s profesorima franjevačke gimnazije u Visokom. 85. “Nepromišljena. da ne smiju preporučiti narodu. u kojem piše kako im se oduzima jurisdikcija.U. u: Vrhbosna. kojih se tiče.” Izjava nadbiskupskoga ordinarijata vrhbosanskoga u Sarajevu”. u kojem se ističe da je tvrdnja visočkih profesora o Vrhbosni “temeraria. koji su poslali prosvjedno pismo protiv konstantnih nepravednih napada Stadlerove Vrhbosne na bosanske franjevce. i poziva velečasne oce. koji su imali velik utjecaj na narod. dekanima ovim se nalaže.N. a u napadima su prednjačili Stadlerov Hrvatski dnevnik i Vrhbosna. dok je Stadlerova stranka HKU osvojila samo 5 mjesta. Kako su franjevci. str. str. Ovaj sukob oko HNZ-a stvorio je izrazitu napetost između bosanskih franjevaca i nadbiskupa Stadlera na političkom planu. u: Vrhbosna. str. travnja 1909. premda se u njoj u mnogim dijelovima koriste teološki termini. jer će inače Crkvena oblast sebi na drugi način zadovoljštinu pribavit”. propovijedati i katehizirati. 300. on je svakom profesoru poslao dopis 5. Željelo se njome utjecati na rezultate izbora za saziv Bosanskoga sabora. Stadler je kažnjavao svoje oponente među bosanskim franjevcima oduzimajući im jurisdikciju.K. Naizmjence su se napadali i kritizirali u javnim medijima. napetost koja je već godinama postojala na crkvenom području. koji su unutra. da kano članovi stupe u H. Što se pak tiče H. da iz nje istupe. predviđenih za Hrvate katolike. neka bi ju megju narodom što više rasprostrli”. Stadler je za ovaj neuspjeh svoje stranke okrivio franjevce i prozvao ih za neposlušnost prema crkvenim autoritetima. te im se naređuje da do konca rujna pred nadbiskupskim ispitnim povjerenstvom moraju položiti jurisdikcijski ispit.N. kao i ispit iz dogmatike. tako da na teritoriju Vrhbosanske nadbiskupije više ne mogu ispovijedati.60 Petar Jeleč izjaviti: Ja kako svjetovnim svećenicima tako i redovnicima u nadbiskupiji vrhbosanskoj zabranjujem pristupiti H. M. 184 Bio je ovo Stadlerov čin ponižavanja ljudi koji su se usudili uspro181 “Okružnica nadbiskupa Stadlera svećenicima vrhbosanske nadbiskupije”. ožujka 1909. ujedno im nalažem. da ne smiju nikome dati dozvole. ta je stranka na izborima nadmoćno pobijedila HKU i osvojila 11 od ukupno 16 mjesta u Pokrajinskom saboru. 182 183 184 .182 pa ju nadbiskupska Crkvena oblast kao takovu osugjuje. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. Taj njihov čin je izazvao oštar odgovor vrhbosanskoga ordinarijata 19.183 Kako visočki profesori nisu ispunili ovaj Stadlerov zahtjev. unatoč ovoj Stadlerovoj zabrani i dalje nastavili surađivati s HNZ-om. a potom pred nadležnim autoritetom moraju položiti ispovijest vjere (professio fidei). to ju ja svima preporučam. da kamo ide prisustvovati kakovoj sjednici H. Usp.. a onima.Z. 49-54.N.

ne videamur scandalis convivere. lumine Spiritus Sancti. str. decisionis res disciplinae in diversa impetuntur. aerem verberari. sinistra mente interpretantur. 234. svome nadbiskupu. Usp.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 61 tiviti njegovoj samovolji. Bosanski franjevci su pak na sve ove optužbe odgovarali obrambenim tekstovima u pojedinim tiskovinama u kojima su branili svoje stavove i kritizirali ponašanje nadbiskupa Stadlera. predbacujući mu da je svojim ponašanjem i osnivanjem HKU kriv za rascjep unutar hrvatskoga nacionalnog pokreta.186 No i franjevci su reagirali i zajedno s predstavnicima HNZ-a pokušali neutralizirati ove optužbe prebacujući krivnju na Stadlera kao glavnoga uzročnika svih sukoba među Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini. Zatražio je od Svete Stolice da ona napokon poduzme energičnije mjere protiv bosanskih franjevaca kako bi postali poslušni i privrženi crkvenoj vlasti. M. ex Statutis revocemus illud sub Nro 96. sve dok to provincijal fra Alojzije Mišić 6. a onda su se tu isprepleli već postojeći sukobi bosanskih franjevaca i sarajevskog nadbiskupa. nije zabranio kako bi smirio uzavrele strasti s obje strane. 187 185 “Ast ne dicatur nobis haerere aliquid. habito consilium gravissimorum et maxime auctoritatis virorum franc. Stadler je svaku opoziciju smatrao opasnom. pisanju Vrhbosne i zloupotrebi biskupske službe u kažnjavanju političkih neistomišljenika. a na drugoj nadbiskupa Stadlera i HKU. jer je njih smatrao glavnim krivcima za neuspjeh svoje stranke. Ordinis. AFPBS. 350. 1904-1920. te ih je prozivao zbog njihova navodnoga udruživanja s neprijateljima katoličke misli. Stadler je pak smatrao da korijen svih problema leži u činjenici što su bosanski franjevci otkazali posluh crkvenoj vlasti tj. str. Stadler se uputio u Rim optužiti franjevce zbog nepoštivanja crkvenih autoriteta. osim crkvene. Hrvatska svjetovna inteligencija stala je na stranu bosanskih franjevaca.lis’. sukob između Stadlera i franjevaca. L. malo non opponi. što nastavljaju davati potporu HNZ-u i protive se da ona poprimi katolički karakter. prudenti ratione ducti edicimus: merito s. ‘In foliis publicis nemo praesumat aliquid scrivere sine venia Ministri Prov. Protocollum Provinciae Bosnae Argentinae. eorum auctoritatis. poprimio i političku dimenziju i put za pomirenje između franjevaca i nadbiskupskoga ordinarijata bio je posve zakrčen te se nije nazirala nikakva mogućnost za kompromis. dakle.. te da su se udružili s protivnicima katoličke misli. eorum persona impetitur et luto irreverentiae maculatur”. 186 187 . obedientiae sub poenis maximis certo infligendis cuique Fratrum nostrae Provinciae prohibetur vel quidquam scribere in publicis foliis. str. Tako je. quibus Praesules ecclesiastici. ĐAKOVIĆ. Nakon što je njegova stranka postigla slab rezultat na izborima za Bosanski sabor. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. a zbog razilaženja na političkom planu oko HNZ-a optuživao je bosanske franjevce da sve više skreću na “protuvjersko i šizmatičko polje”. KARAMATIĆ.185 Bio je to sukob koji je u početku na jednoj strani imao hrvatsku svjetovnu inteligenciju i HNZ. ožujka 1910. 301-302. Usp. VII. a oni su podupirali HNZ u njihovoj borbi za samostalnost u odnosu na nadbiskupa Stadlera. Invocato Dei ausilio. Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata.

KARAMATIĆ. M. S. Sabrana djela. Bosansko pitanje i Austro-Ugarska u svjetlu političkog dnevnika J. MALBAŠA. umjetnost itd. dok su Stadlera i njegove istomišljenike smatrali klerikalcima i tuđinskim elementom u bosansko-hercegovačkom društvu. Usp. smatrajući kako franjevački liberalizam “nije imao nikakvu teorijsko-teološku dimenziju i nije se protezao na cjelokupan spektar društvenog života. Sarajevo 1933. na primjer na književnost. L. godine u kojem traži jednakost i slobodu kršćana unutar Otomanskoga Carstva. Gracić. Oni nisu mogli podržati političke planove vrhbosanskoga ordinarijata jer su ih smatrali protivnima svojim interesima i svjetonazoru. Usp. Knežević. str. poput Luke Đakovića. JUKIĆ. Sarajevo 1973. 205. 154. i XX. A. Baernreithera. M. 324-327. Na vrlo snažnu i 188 Usp. 189 190 191 192 193 194 . I. Usp. str. 27. Nikolić i drugi. dvije varijante hrvatskoga nacionalizma. Bosna i Hercegovina u austrougarskom razdoblju (1878-1918). među kojima i tri oženjena đakona. M. veljače 1910. 306.194 U političkom životu Hrvata u XIX. Martić.. str. nacionalne i liberalne. 169-174.193 Takva shvaćanja u praksi je pokazala i širila cijela plejada poznatih bosanskih franjevaca. Sarajevo 1973. F. DŽAJA. bosanske franjevce prikazivali kao domaće. pogotovo jer su bili uvjereni kako Stadlerovi postupci nanose štetu međukonfesionalnim i međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. JUKIĆ. 306.62 Petar Jeleč Neki su povjesničari. M. M. I. On je svoj korijen imao u povijesnom iskustvu.190 Ova tolerancija na međunacionalnom i međuvjerskom planu o kojoj govori general Aufenberg jest povijesna činjenica koja kod bosanskih franjevaca nije bila nikakva novost i koja seže u prošlost i prije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine.191 Dovoljno je prisjetiti se djela fra Ivana Frane Jukića koji je još za vrijeme Otomanskoga Carstva u svojoj školi u Varcaru osim katoličkih imao i 17 pravoslavnih đaka. I. str. str.192 Dovoljno je zatim sjetiti se njegova poznata manifesta iz 1850. /…/ Franjevački liberalizam imao je isključivo praktično-politički značaj. stoljeću dominantne su dvije glavne ideologije. G. što im je donelo ugleda i kod ovih poslednjih”. istaknuo liberalnu crtu bosanskih franjevaca “koji su uvek bili popularni u narodu i koji su uvek tolerisali pripadnike drugih veroispovesti. ĐAKOVIĆ.. A. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. M. str. 189 Franjevačka povijesna i kulturna tradicija bila je usko isprepletena s predstavnicima drugih konfesionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Usp. kao što su F. I austrougarski general Moritz von Aufenberg u jednom je svom izvješću nadređenim časnicima od 8. Sabrana djela. KARAMATIĆ. Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata. F. analizirajući ovaj sukob. Sučič. u kojemu je neizbježno uzimanje u obzir drugačijih kulturnih i političkih struktura imalo stoljećima dugu tradiciju”. II. str.188 Povjesničar pak Srećko Matko Džaja postojeće stavove diferencira. Usp.

). Viktor Jankievicz napušta HKU uz otvoreno pismo javnosti u kojem govori: “Ako sam Hrvat onda i želim pripojenje Bosne Hrvatskoj. ali ne mogu time zanijekati postojanje bratskog srpskog naroda.197 Kako bi smirio uzavrele duhove. koja bi se pak trebala transformirati u trijalističkom smislu kako bi se slavenskom elementu unutar te države dala veća autonomija. No. nikoji drugi narod i nikakve druge embleme do li hrvatskih”. 73.195 Pomoćni biskup Ivan Šarić je tijekom rasprava na Bosanskom saboru 1910. str. D. bili su uvjereni sljedbenici velikohrvatske ideologije. U “Vrhbosni” je nekoliko desetljeća poslije dr. kao što su to činili Stadler i njegovi sljedbenici. str. 49. str. /…/ HKU je stranka krajnjeg nacionalnog i klerikalnog radikalizma”. bilj. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. 42-43. XIV. Jankievicz je nazvan izdajnikom zbog tog svojeg postupka. Ivan Šarić i ostatak dijecezanskoga klera. reagirao je provincijal bosanskih franjevaca fra Alojzije Mišić.. str. XIV. zasjedanje. I. Biskupi Josip Stadler. I. U svom je govoru podvukao činjenicu kako su franjevci tijekom stoljeća bili kadri živjeti zajedno s braćom pravoslavcima i muslimanima. KAMBER. str.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 63 kompaktnu velikosrpsku ideologiju Hrvati su odgovorili dvjema drugim ideologijama: jugoslavenskom. 322. politički hrvatskoga naroda koji je bio triju vjeroispovijesti: katoličke. dok je među bosanskim franjevcima bilo sljedbenika i jedne i druge ideologije. i velikohrvatskom. Sjednica.198 Obje političke organizacije Hrvata katolika (HNZ & HKU) u svom su nacionalnom i političkom djelovanju zauzele pravaški program da se Bosna i Hercegovina treba ujediniti s Hrvatskom i s njom postati jedno tijelo unutar Austro-Ugarske Monarhije. pravoslavne i muslimanske. koja je tražila suradnju i ujedinjenje svih jugoslavenskih naroda. 96. Stadler i njegovi suradnici propagirali su radikalne stavove u odnosu na nacionalna i vjerska pitanja u Bosni i Hercegovini.-1904. Sjednica.).196 Ovakvi ekstremni stavovi sarajevskoga pomoćnog biskupa i najbližega Stadlerova suradnika izazvali su veliko negodovanje na zasjedanju Bosanskoga sabora. LVIII/7-8 (1944. koja je zapravo postala panhrvatska i koja je u svojim ekstremnim oblicima potpuno negirala političko postojanje drugih naroda na ovim područjima. Stenografski izvještaji. u političkoj praksi nadbiskupskoga ordinarijata početkom stoljeća 195 Usp. “Zastupnik hrvatskog državnog prava”. zasjedanje. Sarajevo 1910. STRECHA. Stenografski izvještaji. Sarajevo 1910. Katoličko hrvatstvo. 185. uz rijetke iznimke. tuđe znaj uvažiti i nikada ne izazivaj”. M. Usp. S druge strane. pa se nada da će tako biti i ubuduće. Dodao ja zatim da je stajalište franjevaca u odnosima s drugima u Bosni i Hercegovini ovakvo: “Svoje čuvaj i ljubi a tuđe poštuj. izjavio kako oni i HKU ne mogu “priznati na teritoriju kraljevstva hrvatskog nikoje drugo ime. KARAMATIĆ. Počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.. 196 197 198 . bosanski franjevci nisu podržavali u Bosni i Hercegovini nacionalnu hrvatsku ideju temeljenu na čvrstoj i isključivoj povezanosti hrvatstva i katoličanstva. Zbog tih radikalnih stavova poznati član Stadlerove stranke dr. M. u: Vrhbosna. osim jednoga.

poput provincijala fra Franje Komadanovića. pogotovo u listu Hrvatski dnevnik. u tolikoj mjeri da je Zemaljska vlada upozorila ordinarijat da učini nešto kako bi zaustavio vrijeđanje drugih naroda i vjeroispovijesti. Toga već pomalo nestaje. i 26. sveta bi to stvar bila. da zavađa međusobno narod. Na srpskoj strani istu je stvar činila Srpska riječ koja je propagirala velikosrpsku ideologiju. nego kad bi ih u skladu držao. pa se ne može onako kao prije baviti drugim nezvaničnim stvarima.64 Petar Jeleč počele su se propagirati radikalne velikohrvatske ideje Josipa Franka. BESAROVIĆ. 297.). koje je u tom listu bilo stalno prisutno. muslimane. u: Serafinski perivoj. “Nešto o našem radu u Bosni”. 125. reagirali su javno upozoravajući na neprikladnost takva ponašanja i pisanja koje samo nanosi štetu zdravim odnosima među ljudima: Nu kad bi Hrvatski Dnevnik radio kao katolički list u duhu kršćanskom na dobrobit našeg naroda. 506-508. S druge strane. da smiri duhove i pomiri sukobljene strane. stoljeća pojavile prve generacije hrvatske svjetovne inteligencije. hrišćane i katolike. str.199 U njemu se sve više širila vjerska i nacionalna netolerancija. On je obišao bosanske samostane i župe 199 Usp. posebno kad su se početkom XX. Iz kulture i političke istorije Bosne i Hercegovine. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. benediktinca Pierre-a Bastiena. te se ne bi natjecao sa Srpskom riječju. Usp. KARAMATIĆ. A ova pojava dapače nije ni ružna. MARKUŠIĆ. “Izjava starješinstva bosanskih franjevaca”. str. To vidimo i iz stavova fra Josipa Markušića: Do danas su se gotovo društva odlikovala time što im je na čelu bilo svećenstvo. Provokativna polemika ovih dvaju listova izazvala je demonstracije u Sarajevu 25. u: Serafinski prijevoj. poslala apostolskoga vizitatora. 202 Zbog sve većih političkih neslaganja između nadbiskupa Stadlera i bosanskih franjevaca reagirala je i Sveta Stolica te je u Bosnu i Hercegovinu krajem 1910. zbog čega je Zemaljska vlada donijela odluku o protjerivanju glavnih urednika Hrvatskog dnevnika (Kerubina Šegvića i Ivana Barbića) i Srpske riječi (Stijepe Kobasice i Petra Kočića) uz prijetnju oduzimanja koncesije za izdavanje tih listova u slučaju da se ponove inkriminirani tekstovi. 61. među njima je sazrijevao stav da političko vodstvo Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini treba biti sve više svjetovno. M. 200 201 202 . Svećenstvu padaju poslovi novih vremena. g. XXIII/4 (1909. J. R. 201 Ova mudra reakcija provincijala Komadanovića pokazuje još jednom kako su bosanski franjevci zbog povijesnoga iskustva i duboke višestoljetne ukorijenjenosti u bosansko-hercegovačku stvarnost bili protiv nepotrebna produbljivanja napetosti i izazivanja sukoba na svim razinama. str. listopada 1906. str.200 Pojedini franjevci.. XXII78 (1908).

KARAMATIĆ.205 Unatoč ovom kompromisnom rješenju. KARAMATIĆ. str.-1918. a on je sa svoje strane raspustio svoju HKU. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. da bi se unutar Crkve stvorila gomila poslušnih podanika. str. da se namjesto njih osnuje treća organizacija kako bi se postiglo pomirenje. M. nego je vizitator Bastien uspio postići privremeno rješenje nakon što su u statut HNZ-a uvedene neke izmjene koje su zadovoljile Stadlera. do 1914.”. Usp. 204 205 206 . M. godine okružnica u kojoj poziva na pomirenje između članova HNZ-a i HKU-a i objavljuje kako papa želi jedinstvo klera i katolika u Bosni i Hercegovini.. a s druge je izrazio zadovoljstvo pastoralnim radom bosanskih franjevaca. 1880.206 203 Usp. ili ako to nije moguće.Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci 65 susrevši se s bosanskim franjevcima. što je imalo nesagledivo štetne posljedice”. M.203 Kao krajnji rezultat ovih dugih razgovora na više strana. a imao je i mnoge sastanke s nadbiskupom Stadlerom i njegovim suradnicima. KARAMATIĆ.. Vrhbosanski ordinarijat. U svome izvješću Svetoj Stolici napisao je kako je s jedne strane agitacija nadbiskupa Stadlera prema franjevcima nepravedna. 91. a te su napetosti ostale aktualne i za njegovih nasljednika.. uz prigovor kako nije bio zadovoljan politizacijom redovnika i sporadičnim čitanjem liberalističkoga tiska. sve se više zaoštravalo u međusobnoj konfrontaciji. VII/7 (1977). 601. 303-304. 304-305. nego i rascjepu u hrvatskom nacionalnom pokretu. Usp. Povjesničar Marko Karamatić u svom je istraživanju ovoga fenomena došao do zaključka da je Josip Stadler svojim ponašanjem srozavao razinu ljudskoga u funkcioniranju crkvenih struktura: “Proklamirajući bezuvjetnu pokornost. Franjevci Bosne Srebrene u vrijeme austrougarske uprave 1878-1914. nosioci crkvene vlasti u BiH svodili su kršćanstvo na religiju kanonskog prava i autoriteta. U takvim okolnostima odsutnost kršćanskog i uopće kritičkog duha bila je neminovina /…/ U takvom ozračju neslaganje između franjevaca i Stadlerova kruga. što je i dalje izazivalo sukobe među njima na mnogim područjima crkvenopolitičkoga života. I. koji će u predstavnicima vlasti gledati utjelovljenje etike i razuma. str. AFPBS. u: Jukić. koja nije vodila samo rascjepu unutar Crkve. str. Istaknuto je kako je papina želja da se HNZ i HKU ujedine.204 No nije došlo do organiziranja neke treće stranke. jaz koji se stvorio između sarajevskoga nadbiskupa i bosanskih franjevaca bio je prevelik. lipnja 1911. izdana je 10. “Korijeni napetosti unutar Katoličke crkve u BiH od 1878.

.

Nakon prvotne prepreke 1 Istraživanje je nastavak teme započete diplomskim radom obranjenim 6. Sanje Cvetnić. stoljeću. stoljeću. u bosansko-hercegovačkoj baštini. sc. – Članak obrađuje do sada nepoznati primjerak Zlatne legende (Legenda aurea sanctorum. Godine u Franjevačkoj riznici na Širokom Brijegu1 Zbirka riznice franjevačkog samostana na Širokom Brijegu2 čuva primjerak Zlatne legende Jacobusa de Voragine iz 1493. godine u izdanju Manfredusa de Bonellisa. stoljeću. Kamen temeljac za izgradnju crkve i samostana položen je 23. Samostanska crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i franjevački samostan na Širokom Brijegu. i ponovno probuđena zanimanja za Zlatnu legendu u XIX.ZLATNA LEGENDA KAO IKONOGRAFSKI IZVOR I INKUNABULA U FRANJEVAČKOM SAMOSTANU NA ŠIROKOM BRIJEGU Ines Tanović Sažetak. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum] iz 1493. ali i ulogu najznačajnijeg srednjovjekovnog hagiografskog štiva u oblikovanju zapadne pobožnosti i utjecaj na ikonografska rješenja u umjetnosti. Zlatna legenda – primjerak iz 1493. dio su Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. godine. osude i teškog preživljavanja dijela u vremenu protureformacije u XVI. sive Lombardica historia) Jacobusa de Voragine iz riznice Franjevačkog samostana na Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini. 2011. 2 . de Monteferrata iz Venecije. kao i njezin povijesni put od srednjovjekovnog bestsellera do prvih kritika koje se javljaju već u XIV. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom dr. Posebna je pozornost posvećena novootkrivenoj inkunabuli Legenda aurea sanctorum. Prikazana je i suvremena recepcija djela. u sklopu kojeg se nalaze galerija i riznica. VII. i XV.

str. http://www.. Zagreb. godine premještena u novu zgradu.] Naslov: Legenda aurea sanctorum. godine sagrađena je današnja trobrodna crkva u romantičnom historicističkom tumačenju romaničkoga stila koja je uslijed razaranja za vrijeme II. Franjevačka knjižnica i Hrvatsko kulturno društvo “Napredak”.franjevci. relikvijari. 1946.. Đuro Basler. raspela. slike i knjige. Privredni vjesnik. 1845. U sklopu franjevačkog kompleksa na Širokom Brijegu nalazi se i galerija koja svoje početke ima u sklopu samostanske riznice. godine. 21/ III.info/index. Odluku Svete Stolice odobrio je fermanom (tur. ili 1230. str. Naziv je prvi puta uporabio Bernard vod Mallinckrodt 1639. Široki Brijeg. † Đenova..). str.. mürasele – odobrenje) mostarski kadija. Robert Francis Seybolt. Aleksandar Stipičević. str. 1846. 1229. monstrance. Bosna i Hercegovina Izdavač: Manfredus de Bonellis. str. narediti) 22. Medieval Academy of America. svjetskog rata više puta obnavljana.]. ciboriji). godine (postav uredio Đuro Basler) u kojoj se čuvaju brojni metalni predmeti (kaleži. 1990. Hrvatski jezik uz naziv inkunabula rabi i naziv prvotisak. Zagreb. (1. P. 1298. Usp. katalozima zbirke i ostalim publikacijama koje ovo djelo zavrjeđuje. 1839 – 25.. Franjevački samostan. godine nakon što su franjevci dobili odobrenje za osnutak samostana dekretom Svete Stolice od 6. Usp. 311.. godine pa do kraja XV. [preuzeto: 29. 4 5 6 . Na mjestu stare crkve koja je porušena 1905. de Monteferrato5 Grad: Venecija6 VII. 142. U prizemlju istočnog samostanskog krila smještena je riznica otvorena 1979. Usp. Putnam’s sons. a potvrdili su je buruntijom (tur. Isti. ispravnim spomenima u literaturi o knjižnoj baštini. V. 5. Cambridge. 1891. Naziv dolazi od latinske riječi cunae što u prijevodu znači kolijevka.. kutije za sveto ulje. 1861. Sažeti bibliografski opis inkunabule Zlatne legende3 iz Širokoga Brijega donosim u obliku kataloške jedinice kako bi poslužio njegovoj obradi. Mostar. kutije za hostije. Andrija Nikić. 8.) i muraselom (tur. 400. Nakladni zavod Matice hrvatske. II. Aleksandar Stipičević u Povijest knjige navodi da je Venecija dugo vremena bila najjače tipografsko središte Europe u kojem je u razdoblju od 1469. buyruldu – pismena zapovijed) hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović (1783.-1851. str. 2011. Blago hercegovačkih franjevačkih samostana. Galerija je 1990. godine sultan Abdul-Medžid I. u: Speculum. Povijest knjige. buyrultu. 1985. New York. 327-338. 1844. Fifteenth century editions of Legenda Aurea. 1993. 8-13. 1993. otvorio se široki istraživački put u analizi komparativnih primjera i pripadajuće literature koji će olakšati njezin smještaj u pravi kontekst velikih hagiografskih zbirki. Gospino svetište Široki Brijeg.?. VII. odnosno početak nečega. VI. Autor: Jacobus de Voragine [1228. ferman – zapovijedati. X. a stalni postav čine slikarska i kiparska djela umjetnika s područja Hercegovine i Hrvatske. stoljeća radilo oko sto i pedeset tiskara u kojima je tiskano preko četiri tisuće knjiga. G. Usp. The Venetian printing press. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum]4 Smještaj: Riznica franjevačkog samostana na Širokom Brijegu.68 Ines Tanović izražene u činjenici da ovaj primjerak nije još nigdje istražen niti objavljen. 3 Inkunabula je naziv za sve knjige tiskane prije 1500. godine.php/galerija. Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. Široki Brijeg. Horatio Forbes Brown. misno ruho.

2008. korice presvučene pergamentom. str.. &8. 1493. Senj. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum]. Usp. dakle sveukupno četiri stupca na jednom listu. Slika 1 Jacobus de Voragine. Kristijan Golubović. IX. str. tiskana goticom Oznake araka: a-z8. 22. Usp. Senjsko muzejsko društvo. 8 ...]. folio). Na svakom listu ima četrdeset devet redova pisanih u dva stupca širine 3. Horatio Forbes Brown navodi da su prve knjige tiskane u Veneciji najčešće bile formata folio [2º] ili quatro [4°].7 x 153... 150. Stanislav Bolača. Horatio Forbes Brown.bl. 2005. Datum: 20. Le edizioni italiane della “Legenda Aurea” (1475-1630). III. str. dj. 1]: 7 Usp. Gradski muzej Senj. 125-146 (125).6 centimetara.uk/search/search. sa svake strane lista. Tehnika: knjigotisak10 8 69 . Tehnologija tiska od Gutenberga do danas u: Miroslav Glavičić (ur. 2r) donosi slijedeći (jako oštećeni) natpis iz kojeg možemo iščitati autora i podnaslov knjige [sl. 2005.) Senjski zbornik.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula. 1891.) folija (lat...html?operation=record&rsid=1137839&q=67. godine. to jest listova.9 Tehnika uveza: knjiga je šivana na izbočene vezice. 2011. http://istc. internet stranica Britanske knjižnice s popisom inkunabula na kojoj se nalaze točni podaci o izdanjima Zlatne legende iz 1493.7 Fromat: 4° [4to]8 Dimenzije: 201.2 mm Jezik: latinski. [preuzeto: 2. Legenda aurea sanctorum. Prvi list (fol. Linda Pagnotta. Firenza. 1493. Prvi list s podnaslovom inkunabule Inkunabula sadrži životopise dvjesto i sedam svetaca i liturgijskih svetkovina na dvjesto trideset i osam (CCXXXVIII. nav. A-C8. Usp. D6. Apax Libri. 8 9 10 .

O. Horatio Forbes Brown.). F. U desnom rezu knjižnoga Slika 2 Jacobus de Voragine. 150. nekog težeg tereta kojim je bila prekrivena ili loše pohranjenosti.. Oštećenja su vidljiva na hrptenom dijelu korice gdje ima okomitu poderotinu i nedostaje joj dio pergamene. reda propovjednika. Numeriranje listova odnosno stranica kod ranih venecijanskih tiskara bila rijetka pojava. Linda Pagnotta. 27r. fol. E i ukrašena su vegetabilnim i zoomorfnim motivima. 113v. E i P i antropomorfnim. dj. T. Pokraj ručno ispisanih brojeva. Šivana je na četiri izbočene vezice i nedostaje recto strana predlista. C. 147v. 1493. 89v. 2005. sadržaj knjižnoga bloka odgovara opisu koji donosi Linda Pagnotta (2005. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum]. List broj 237v sadrži kolofon i sadržaj. Ako zanemarimo naknadno provedenu i rukom pisanu folijaciju. R.. Legenda aurea sanctorum. 159v. P. N. 103v. S. ali opći dojam je da je knjižni blok u sive Lombardica historia dobrom stanju te se može otvarati i listati [Liber sanctorum ac festorum per iako je papir dosta krt. Počinje knjiga svetaca i blagdana kroz cijelu godinu. F [sl. D.” U: Jacobus de Voragine. a samo slova L. I. B. H.”11 Na prvom listu (fol. 2r) nalazi se i uvodni tekst (prolog) koji započinje nešto većim inicijalom nego što su ostali u tekstu. Usp. 40r. 12 13 . margina11 “Prečasnog brata Jacobusa de Voragine. Venecija. nav.. Manfredus de Bonellis de Monteferrato. ali se figuralno ukrašeni inicijali (drvorez) pojavljuju kroz cijeli tekst s manjim varijacijama. ali je praksa navođenja vlastita imena i mjesta izdavanja bila uobičajena od samih početaka. 133v. Na listovima su totum annum]. 2]. M. str. Kao inicijali pojavljuju se slijedeća slova: A. Zaglavna ili kaptilna vrpca šivana je ručno kroz knjižni blok. a list broj 238v registar. đenoveškoga nadbiskupa. primjer arapskim brojevima ručno ispisane straukrašenog inicijala slova F nice – folijacija. nav. 1493. Moguće je da su trebali biti naknadno dodani pa je tiskar ostavio prazan prostor ili je riječ o tiskarskoj grešci.. Na nekoliko mjesta (fol.13 Inkunabula ne sadrži ilustracije.. V. ne. 1891. U gornjem djelu korica je naborana što može biti posljedica doticaja s vlagom. 20-21. L. 68r. 2r.. str. istim rukopisom napisano je još nekoliko opaski. Usp. U hrptenom djelu knjižni blok je odvojen od korice.70 Ines Tanović “Reurendiss(imi) (fr)atris Jacobi d(e) (vora)|gine genuensis ac(hiepisco)pi: ordinis pradica(to)rum (:) (sanctorum ac festor)um per totum annum|Liber incipit.dj. 118v. bloka vidljiva su oštećenja od crvotočiLegenda aurea sanctorum. 172v) nedostaju inicijali.12 Korica inkunabule je sive boje i presvučena je pergamenom.

. Prvi natpis nalazi se unutar hrptenog djela pergamene no nije ga moguće pročitati. Slika 3 Jacobus de Voragine. Legenda aurea sanctorum. Slika 5 Jacobus de Voragine. 5]. ali drugim rukopisom nego prethodni [sl.) je slijedeći račun: 15+33+12 i zbroj 60. 1493. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum]. Legenda aurea sanctorum. Na knjižnom listu sto četrdeset i četiri (CXLIV) nalazi se još jedan natpis ili možda ispravak tj dopuna teksta. ručno napisana ispravka na listu broj LVIII Na knjižnom listu broj stopetnaest (CXV. Na listu broj sto dvadeset i sedam (CXXVII. 4].) također je napravljena ručna ispravka: prekrižen je naziv Domenico i dopisan De sancto Petro ad Vincula (istim rukopisom kao i prethodni ispravak). sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum].. natpis ili ispravak na listu broj CXLIV . 1493.) nalazi se ručno napisana ispravka naslova legende u “živom rubu”: prekrižen je naziv De resurrectione i do njega je ručno dopisano de Annunciatione [sl. 1493. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum]. 71 lija.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula. 3] s teško čitljivim imenom (Melkisedek?).. Legenda aurea sanctorum.. Slika 4 Jacobus de Voragine.. Na listu broj deset (X.) nalazi se natpis [sl. natpis na listu broj X Na listu broj pedest i osam (LVIII.

[preuzeto: 2.].72 Ines Tanović Posljednji ovakav ručno napisani tekst nalazi se na knjižnom listu broj dvjesto trideset (CCXXX. Na stranici http://www.. Nikola confessore Sv. Lucija. godine od utjelovljenja Svemogućega tisućučetiristodevedesettreće. de Monteferrata17 u Veneciji što osim natpisa u knjizi potvrđuje i međunarodna baza podataka europ14 Tekst Zlatne legende podijeljen je na četiri djela koji ujedno odgovaraju i četiri razdoblja liturgijske godine: prvo razdoblje od Septuagesime (Sedamdesetnica. Die vo. 20. III. dana 20. Ambrozije Sv. dj.otago.dj. djelo je tiskano u radionici Manfredusa de Bonellisa. str. Iako je u riznici pored inkunabule napisan datum 20.pdf. Linda Pagnotta. potom razdoblje od Uskrsa do Duhova i završava razdobljem od Duhova do Adventa. deveta nedjelja prije Uskrsa) do Uskrsa. godine. Bernardino Sijenski Primjerak Zlatne legende koji se čuva u riznici Franjevačkog samostana na Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini djelo je dominikanca blaženoga Jacobusa de Voragine. III. Bolfgango Sv. Osvaldo Sv. X. nalazi se popis tiskara i izdavača među kojima se spominje i Manfredus de Bonellis. Na vječnu slavu Božju. Tecla Sv. Afra Sv.pdf. [preuzeto: 2. 2005.ac. 1493. nav. na predzadnjem listu (koji sadrži kolofon) jasno se razabire datum 20. stoljeća bio u partnerstvu s Georgiusom de Rusconibusom. mjeseca rujna. Prvi list započinje naslovom De aduentu. 2011. me(n)sis septe(m)bris| Laus sit semper deo.”16 Dakle. 15 16 17 .ac. Usp. de Monteferrata bila Ezopove Basne te da je krajem XV. De sustreuo: Anno videlicet| ab incarnatione eiusdem omnipotentis su|pra Milesimu(m) quadringentesimum No|nagesimotertio.bodleian.] o inkunabulama koje se čuvaju na području Novog Zelanda nalazi se podatak da je prva knjiga iz tiskare Manfredusa de Bonellisa. 150-151.library. fol. Kunigunda Sv. Na internet stranici http://www.” U: Jacobus de Voragine.ox. djevica i mučenica Sv. godine [sl. 1493. Andrija Sv.uk/__data/assets/pdf_file/0008/48869/ bod-inc_Index_Printers_etc. Toma apostol Na kraju slijede imena: Sv. 1493.nz/SpecialCollections/incunabula/ UnivOtago_Incunabula.. “Tiskano u Veneciji od Manfreda de Monteferato de Sustrevo: tj. 237v.. de Monteferrato i sva njegova do sada poznata izdanja. Dorotea Sv.). 6]:15 “Impressum venetiis per Manfredu(m) de|monteferato. Usp. IX. nav.. 2011. zatim slijedi razdoblje između Adventa i Božića.14 a slijede: • • • • • • • • • • • • • Sv.

stoljeća koja je dostupna na internet stranici Britanske knjižnice. Legenda aurea sanctorum. izdavača i mjesto izdanja. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum]. godine. Richardson. http://www. Izdanje se najčešće nalazi u knjižnicama diljem Italije.]. Ujedinjenom Kraljevstvu. Richardson (1935..seq=13. 1946.W. zatim u Sjedinjenim Američkim Državama. Ernest C.view=image.) u tabeli izdanja Zlatne legende uređenoj prema godini i mjestu izdanja za 1493.19 On navodi ukupno osam izdanja iz 1493. Incunabula Short Title Catalogue) pruža i podatak o mjestima i knjižnicama (sveučilišnim.20 Ernest C. Postojanje izdanja iz 1493. katalog europskih inkunabula. 29.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula.bl. Materials for a life of Jacopo da Voragine.dj. http://babel. godine.html. Linda Pagnotta.. Njemačkoj. jedno izdanje na engleskom jeziku (Westminister) i dva izdanja na francuskom jeziku (Pariz). godine. 150.org/cgi/pt?id=mdp. Francuskoj. str. 19 20 21 22 . nav. The H. 1493. nacionalnim ili gradskim) gdje se danas čuvaju primjerci Zlatne legende iz 1493. 327-338. str. 1935.21 Linda Pagnotta u knjizi Le edizioni italiane della “Legenda Aurea” (14751630) iz 2005. III.].. Predzadnji list inkunabule koji sadrži kolofon skog izdavaštva XV. Venecija. Ibid. 2011. Nürnberg. 73 Slika 6 Jacobus de Voragine.39015031296448.s ize=100.page=root. str. Robert Francis Seybolt. 18 Usp.. 2011. Usp.. godinu navodi šest izdanja. dj. 327-338. nav.18 Pretraživanjem kataloga koji broji preko dvadeset i sedam tisuća izdanja potvrdila sam slijedeće podatke: točan datum i godinu izdanja. Wilson Company.22 Mrežni elektronski katalog inkunabula (eng. [preuzeto: 2. IV.. godine potvrđuje i Robert Francis Seybolt u članku Fifteenth Century Editions of the Legenda Aurea iz 1946. 2005. godine također navodi izdanje iz 1493. str... digitalizirano izdanje u posjedu Library of the University of Michigan. Usp. Usp. New York.uk/catalogues/istc/index.hathitrust. godine od kojih je pet na latinskom jeziku (Basel. [preuzeto: 13. Lyon i jedan primjerak za koji se ne zna točno mjesto izdanja).

bl. Jacobus de Voragine. Venetiis.28 kao ni onoj koja govori samo o blagu hercegovačkih samostana iz 1993. Ljubinko Popović. 60. Bibliotekarstvo. 1993. 4°. 236.. u: Franjevci na raskršću kultura i civilizacija: blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. katalog izložbe. 17-41. Finskoj. godine koje navodi Britanska knjižnica31 te u knjizi Josipa Badalića Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj (1952...dj. BMC II. Time se otvara još jedno pitanje: od kada je u posjedu franjevaca na Širokom Brijegu i kako je tamo dospjela? U potrazi za odgovorom možda može poslužiti podatak da se relativno blizu točnije u Dubrovniku... 1493. III.]. 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 34 . ne spominje je ni Ljubinko Popović u knjizi Popis inkunabula koje se nalaze u Bosni i Hercegovini iz 1956. 13. godine koje govori o blagu franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini. Sarajevo. [preuzeto: 2. 2011. Vjekoslava Hunski. MB ili KMB – kratica za Malu Braću odnosno Knjižnicu Male braće.uk/search/search.. 2011. Usp. Rusiji. BMC – kratica za British Museum Catalog točnije za knjige tiskane u 15. 56-61.26 ne navodi se niti u tekstu kao ni katalogu Vjekoslave Hunski (1988. Zagreb. nav..27 nema je ni u knjizi fra Andrije Nikića iz 1990. got. Australiji i Hrvatskoj.].. [preuzeto: 2. Josip Badalić. Popis inkunabula koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. str. 2011. stoljeću koje se sada nalaze u British Museum. Zagreb.) navodi da su u posjedu riznice franjevačkog samostana na Širokom Brijegu. JAZU. 142-143.29 Teško je povjerovati da navedeni autori ne bi naglasili postojanje tako važnog i raritetnog djela da su znali da postoji.. 1993.”34 23 Usp. [preuzeto: 2. Usp. godine.html?operation=record&rsid=1137839&q=67.html?operation=record&rsid=1137839&q=67. Ibid.dj..32. Usp.25 ne nalazi se ni na popisu knjiga za koje Đuro Basler (1984.24 Da je riječ o dosada nezabilježenoj inkunabuli govore brojni podaci: ne nalazi se na popisu primjeraka Zlatne legende iz 1493. Inkunabule u Narodnoj Republici Hrvatskoj. http://istc. CR 6460. 1956. godine kojim raspolaže Britanska knjižnica. str. za razliku od ovoga iz Širokog Brijega. 1990. 1952. istog datuma i izdavača.74 Ines Tanović Španjolskoj Mađarskoj. Knjižno blago franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini. str. [preuzeto: 2.].uk/search/search. dj.30 Ovaj je primjerak. evidentiran: nalazimo ga na popisu izdanja Zlatne legende iz 1493. nav.) o knjižnom blagu franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine. Manfredus [ de Bonellis] de Monteferrato. Legenda Aurea Sanctorum. str. 20. nav. 504. III. Đuro Basler.23 Na popisu se ne navodi izdanje iz riznice na Širokom Brijegu. 2011. MGC. godine.. Usp. Ink. Dubrovnik MB33.]. IX. III. Usp. III. http://istc.bl. Ibid.) u kojoj se navodi slijedeće: “605. u Franjevačkom samostanu Male Braće čuva primjerak Zlatne legende iz iste godine. Andrija Nikić. Andrija Nikić. str. 1988.

moguće da je netko od njegovih predaka bio iz Varazze.page=root. bivšeg gvardijana samostana Male Braće u Dubrovniku i sadašnjeg provincijala Provincije sv. no otvoreno pitanje dakako ostaje kako je širokobriješka inkunabula došla do tamošnjih franjevaca i kada? Jacobus de Voragine O osobi koja je svojim radom označila prekretnicu u srednjovjekovnoj hagiografiji – Jacobusu de Voragine – podaci su šturi i nepotpuni. Može se naći i podatak da je rođen u selu Casanuova.]. Jeronima u Zadru. Usp.. str. trgovačke i kulturne veze Dubrovnika i Venecije u XV. S obzirom na brojne diplomatske. Jacopo del Bosco) bio je dominikanski prior i nadbiskup Đenove (tal. Ligurija). [preuzeto: 6.org/cgi/pt?id=mdp. Princeton University Press. Mario Caravale.seq=13 [preuzeto: 29. Jacobus de Voragine. 92. Usp. 36 37 38 39 . Instituto della enciclopedia Italiana fondata da Giovanni Treccani. Ernest C.). Varazze je gradić u neposrednoj blizini Savone te nedaleko od Đenove.php?article4. Princeton New York. blaženik te autor i urednik nekolicine knjiga zbog kojih ga često nazivaju najčitanijim piscem srednjeg vijeka.sermones. IV. diplomat. http://www. U: Dizionario biografico degli Italiani.39015031296448.. 1935. Ordo praedicatorum). nav. 2004.36 Kao mjesto rođenja spominju se Đenova i gradić Varazze (Varaggio) koji se nalazi na zapadnoj obali talijanske rivijere.37 što podržava toponim u prezimenu. a ne sam Jacobus). 2004. Roma. Genova. koje su povijesno bile teritorijalno objedinjene.dj. Jacopo da Varazze.. Podatak je preuzet iz predgovora Giovanni Monleonea izdanju Kronike Đenove Jacobusa de Voragine. 2011. IV. 1229. godine dobila sam elektroničkim putem i od fra Joze Sopte. 75 Potvrdu o posjedovanju Zlatne legende iz 1493. Jacobus de Voragine (Jacopo de Varagine ili Voragine. Obje se sada čuvaju u franjevačkim sredinama. (ur.]. Richardson..hathitrust. dokumentima o povijesti dominikanskog reda te administrativnim arhivskim dokumentima koji svjedoče o njegovoj nadbiskupskoj funkciji. godina u Đenovi. Izvore za njegovu biografiju najvećim dijelom nalazimo u autobiografskim djelima (posebice u Chronica civitatis Ianuensis). i 1230. 13.39 Nakon toga slijedi dvadeset godina šutnje 35 Usp. 93. stoljeću – dovoljno je prisjetiti se Lovre Dobričevića i njegovih vezā s Michele Giambonom – možemo pretpostaviti da su obje inkunabule iz Venecije došle u Dubrovnik.siz e=100. koji mi je ljubazno proslijedio informaciju da se spomenuto djelo nalazi u zbirci inkunabula knjižnice samostana sa signaturom A-61. lat. iako je. str. Genua.). Instituto della enciclopedia Italiana fondata da Giovanni Treccani. Usp. Roma. prijevod: William Granger Ryan. naravno.view=image. pouzdani su mjesto i godina smrti – 1298.. http://babel. propovjednik.38 Prvi datum koji se sa sigurnošću može provjeriti je 1244. Golden Legend (Readings on the Saints)..net/spip.. Dizionario biografico degli Italiani. 2011.35 Iako još uvijek postoje dvojbe oko točne godine njegovog rođenja (navode se 1228. str. osnovanom nepuna tri desetljeća prije (1216.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula.). 1995. godina kada se pridružio Redu braće propovjednika (lat.

a njegovi prvi koraci bili su usmjereni ka zakonskoj reorganizaciji gradskog klera. doktora kanonskog zakona podrazumijevalo je obrazovanje u Bolonji. S obzirom na podatak da je 1266. i 1292. Mario Caravale. Philippi et Iacobi da Ianua (napisana u razdoblju između 1286. 93.). no papa Nikola IV.) bilježi da je za vrijeme svog drugog mandata na mjestu priora provincije Lombardije ženskom dominikanskom samostanu u Đenovi poklonio dvije vrijedne relikvije: glavu sv. 2004.”45 Razlog tome bio je prekid primirja između gvelfa i gibelina na kojem je toliko dugo radio i kojeg je tako 40 41 Usp. nav. obnašao je funkciju vojnog kapelana Reda. str. Usp.. U razdoblju između 1281. dj.dj. godine kada u knjizi Chronica civitatis Ianuensis navodi pojavu komete kojoj se divio danima. 2004. Godine 1293. Često se navodi da je studirao u Bolonji i Parizu. a zvanje doktora tj. Ipak..76 Ines Tanović koja je prekinuta tek jednim autobiografskim podatkom iz 1264. Voragine u djelu Historia reliquiarum que sunt in monasterio sororum ss. Ernest C. Često se ističe njegovo posredništvo u mirovnim pregovorima između dvije suprotstavljene sile na razmrvljenoj političkoj sceni srednjovjekovnoga Apeninskoga poluotoka: papinskih pristalica gvelfa i sljedbenika Svetoga rimskoga cara Friedrika II.. Opizo Fieschi (1247-1292) bio je patrijah Antiohije i Aleksandrije.42 U razdoblju od 1283. Na tom položaju ostao je slijedećih deset godina vjerojatno boraveći u samostanima u Milanu (samostan Sant’Eustorgio) ili Bolonji. godine postao prior provincije Lombardije. 95. a zvuci našeg tijela u jadikovku. 93. zatim da je unutar Reda stekao zvanja lektora i magistra teologije41 te da je bio prior samostana u Đenovi.dj.. je prvi put bio kandidat za nadbiskupa Đenove. koja je tada obuhvaćala područje sjeverne Italije kao i Bolonju.44 Krajem 1295. Ursule iz Kölna i prst sv. Mario Caravale.” U: Mario Caravale (ur. Usp. nakon smrti Giovanni da Vercellija pa sve do odabira novog regenta Munia de Zamore. Verbum. Filipa iz Venecije. “Cithara nostra cito versa est in luctum et organum nostrum in voce flentium est mutatum. José Orlandis. nav. odlučio se za Opizza Fieschija. Godine 1288. Split. str.40 Oskudni su i podaci o njegovom obrazovanju i karijeri unutar Reda. str.. Jacobus de Voragine je bio aktivan i na političko-diplomatskom planu. str. Richardson u knjizi Materials for a life of Jacopo da Varagine objašnjava da je zvanje mastera odnosno magistra teologije značilo da se osoba školovala u Parizu. 2004.. možemo pretpostaviti da je i u prethodnim godinama zauzimao bitno mjesto i zaduženja unutar Reda. Povijest kršćanstva. 94. do 1285.. sazvao je provincijski koncil na kojem su pored predstavnika crkvene vlasti sudjelovali i ugledni građani grada Đenove. imenovan je za nadbiskupa Đenove. godine Voragine je doživio politički poraz i duboko osobno razočarenje nakon čega je zapisao: “Brzo se zvuk harfe pretvorio u žalopojku. niti jedan od ovih navoda ne može se u potpunosti potvrditi. 2004.43 Posljednje godine života posvetio je upravljanju Đenovskom dijecezom: godine 1292. godine ponovo je obnašao istu funkciju. nav. gibelina.. i 1286. 42 43 44 45 . godine.

1. Kao prvo potpuno izdanje Biblije na talijanskom jeziku navodi se ono iz 1471.. Lovre (tal. dj. dj. str. godine. Jacobus je ipak najpoznatiji bio po svojim literarnim djelima koja su bila popularna još za vrijeme njegovog života. a sahranjen je u crkvi sv. i XV. godine.. str. nav. U XVIII. Richardson. nav. [preuzeto: 13. te Liber Marialis i Chronica civitatis Ianuensis.48 Voragine se navodi i kao prvi prevoditelj Biblije s latinskog jezika na talijanski jezik. IV. 1965.page=root. srpnja. nav. Usp. te da je Voragine bio jedna od najsposobnijih osoba za tako opsežan zadatak. stoljeća Jacobusu se pripisuje i Tractatus de libris a beato Augustino editis koji prema Giovanni Paolo Maggioniju (1995. 1298. U žestokim sukobima stradala je i katedrala sv. Washingston D. Richardson.49 Ernest C.page=root. Tekst je proučavao i objavio John Aloyse McCormick (1964. IV.org/cgi/pt?id=mdp.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula. 1296. 2004.39015031296448. Pored uloge učitelja i nadbiskupa.) blaženim ga je proglasio papa Pio VII. 1935. VI. Philippi et Iacobi da Ianua..-1816.) potvrdivši Maggionijevu tezu. Ovom popisu valja pridati kritičke studije hagiografske tematike: Legenda seu Vita santi Syri episcopi Ianuensis. Richardson (1935. size=100.. Historia translationis reliquiarum santi Iohannis Baptistae Ianuam.].C.. 93. with Introduction and Commentary. Ernest C. Usp.46 Umro je u noći s 13. Iacobi de Voragine Tractatus de Libris a Beato Augustino Episcopo Editis.. Usp.. Dominika u dominikanskom samostanu u Đenovi. Santa Maria di Castello.].47 Na šestotu obljetnicu dominikanskoga reda (1216. a njegov spomendan se slavi 13. mikrofilm. [preuzeto: 13. Historia reliquiarum que sunt in monasterio sororum ss. Sermones de omnibus Evangeliis que in singulis fertis in Quadragesima leguntur. godina prerana za prvi prijevod Biblije na talijanski50 te da je nevjerojatno i gotovo nemoguće da je prvi prijevod napravio netko iz Đenove i da bi se Voragine sigurno pohvalio tako značajnim 46 47 Usp. http://babel. VII. Mario Caravale. Sermones de omnibus Evangeliis dominicalibus.hathitrust. 1935. U nekim inventarima rukopisā iz XIV. doktorska disertacija. Tractatus miraculorum reliquiarum santi Florentii zajedno s Historia translationis reliquiarum eiusdem i Passio santi Cassiani. str. Charamonti kao “mirotvorca”. Navodi se kao autor slijedećih djelā: Legenda sanctorum (Legenda Aurea).view=image. Richardsonovi protivnici tvrde da je 1260. 2011. godine koje je izdao Nicolo Malermi. 48 49 50 . 83. Ernest C.org/cgi/pt?id=mdp. Edited from the Manuscripts and Unique Printing.. stoljeću je njegovo tijelo premješteno u drugu dominikansku crkvu. ali i stoljećima kasnije. gdje se i danas nalazi. http://babel. Sermones de omnibus sanctoris.) smatra da su gotovo sve prve verzije prijevoda Biblije na talijanski bile u posjedu dominikanaca. San Lorenzo) u Đenovi za čiju je obnovu Jacobus tražio pomoć pape koja je i odobrena 12.view=image.39015031296448.. 2011.seq=13. size=100.dj. John Aloyse McCormick. The Catholic University of America.) odgovara posljednjim dijelovima poglavlja De sancto Augustino koje se nalazi u Zlatnoj legendi.hathitrust.seq=13. 77 energično slavio. na 14.

78

Ines Tanović

postignućem u svome djelu Chronica civitatis Ianuensis.51 Richardson je uspio dokazati da je XIII. stoljeće donijelo prve prijevode Biblije: spominje je u oporuci iz 1302. godine Judita od Forzate, plemkinje iz Padove, koja na popisu ostavštine navodi kopiju Biblije na “narodnom” jeziku.52 Je li to kopija, to jest prijepis prijevoda za koje je Voragine predložen kao autor ili ne, i dalje je predmet rasprava. Kroničari Voraginea opisuju kao oca siromašnih, čovjeka velike darežljivosti koji je dao sagraditi i popraviti brojne crkve, samostane i bolnice.53 Zbog otmjenosti u ponašanju i izraženih diplomatskih sposobnosti djelovao je kao “desna ruka” brojnih papa, a koliko je to doista bio zahtjevan zadatak govori i podatak da se za vrijeme Jacobusovog života na čelu Katoličke crkve promijenilo čak šesnaest papa.54 Jedan je od rijetkih blaženika koji je beatificiran s obrazloženjem osobitog dara za mirotvorno posredništvo i neobična uspjeha u tome. Recepcija Zlatne legende: od srednjovjekovnog bestsellera do “pučke maštarije”
Diutissime in omnium manibus fuit Legenda Aurea Iacobi de Voragine.55 JEAN BOLLAND

Kada je pisao Zlatnu legendu Jacobus de Voragine sigurno nije mogao ni zamisliti da će njegovo djelo preživjeti osam stoljeća. I to kakvih osam stoljeća! Zlatna legenda je prošla zanimljivu krivulju recepcije koji možemo sažeti u nekoliko riječi: od uglednoga srednjovjekovnog bestsellera do prezrene “pučke maštarije”. I nazad. Stoljeće u kojem je nastala donijelo joj je iznimnu popularnost koja je trajala više od dvije stotine godina (do kraja XV. stoljeća) i zbog kojega je i dobila epitet najčitanije knjige srednjeg vijeka nakon Biblije.56 Sherry L. Reames sigurno ne griješi kada kaže da Zlatna legenda nije
51

Usp. http://babel.hathitrust.org/cgi/pt?id=mdp.39015031296448;page=root;view=image; size=100;seq=13; [preuzeto: 13. IV. 2011.], Ernest C. Richardson, nav.dj., 1935., str. 4. Usp. http://babel.hathitrust.org/cgi/pt?id=mdp.39015031296448;page=root;view=image; size=100;seq=13; [preuzeto: 13. IV. 2011.], Ernest C. Richardson, nav.dj., 1935., str. 8., [preuzeto: 13. IV. 2011.]. Usp. Sophie Ientile, La Vierge et la nature dans le Liber Marialis de Jacques de Voragine, doktorska disertacija, Lyon, Université Lumière Lyon 2, digitalizirani tipkopis, 2010., str. 31. Usp. Mario Milić, Pape (od sv. Petra do Ivana Pavla II), Split, Laus, 1998., str. 156.- 172. “Tijekom dugih sati u rukama svih bila je Zlatna legenda Jacobusa de Voraginea.” Citat preuzet iz: Linda Pagnotta, nav. dj., 2005., str. 11. Jean-Baptiste Marie Roze u predgovoru francuskog izdanja Zlatne legende iz 1902. godine navodi:”Le succees de ce livre fut immense, tout el monde le de-vora, et independamment des nombreux manuscrits qui en existent, on compte plusieurs editions incunables. Il serait bien difficile de les signaler toutes; ce fut peut-etre le livre imprime le plus souvent avec la

52

53

54 55

56

Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula...

79

bila samo popularna srednjovjekovna knjiga, nego kulturna institucija. Ernest C. Richardson (1935.) ide još i dalje pa je naziva jednom od najpopularnijih knjiga svih vremena i navodi da joj je upravo zbog tako velike popularnosti koju je uživala dodijeljen pridjev “zlatna”.57 Isti autor navodi podatak da je sačuvano oko stotinjak rukopisa Zlatne legende iz XIII. stoljeća, od kojih je trideset do četrdeset nastalo za vrijeme Voragineova života.58 Kao prilog ranom uspjehu izdanja svjedoči i to da je do današnjeg dana sačuvano preko 1000 rukopisa, od kojih čak tristotine primjeraka iz XV. stoljeća.59 Tektonska promjena koju donosi sredina XV. stoljeća utjecala je i na sudbinu Legende – Gutenbergovim otkrićem tiskarskoga stroja započinje novo poglavlje u povijesti i razvoju knjige i izdavaštva. Humanistički duh rođen u Italiji potkraj XIII. stoljeća obilježen je – između ostaloga – velikim zanimanjem za antiku i antičke pisce. Gutenbergov izum pridonio je njegovom širenju jer je rijetko kada u povijesti knjiga imala tako značajnu ulogu kao u doba humanizma i renesanse.60 Velika potražnja za knjigom omogućila je do kraja XV. stoljeća otvaranje tiskarskih radionica u gotovo svim većim europskim gradovima. Knjiga tako prestaje biti privilegija rijetkih povlaštenih pojedinaca i postaje dostupna širim masama. Aleksandar Stipičević (1985.) navodi:
“ Zapanjujuća brzina kojom tiskarstvo osvaja Europu najbolje govori da je Gutenberg u pravi trenutak riješio jedan od najakutnijih i upravo neodložnih problema tadašnje Europe, problem brže i jeftinije proizvodnje knjige, a time i problem stvaranja mnogo efikasnijeg sredstva za širenje znanstvenih i drugih informacija do dotadašnjeg.”61

Kao izravna posljedica Gutenbergova izuma javlja se širenje pismenosti, afirmacija narodne književnosti, pokretanje znanstvenog napretka te ubrzanje protoka informacija. Za Zlatnu legendu bio je to dvosjekli mač; s jedne strane zahvaljujući Gutenbergu Legenda postaje dostupna svima i u prvim desetljećima nakon izuma tiskarskog stroja zauzima visoko mjesto na ljestvici najtraženijih knjiga onog vremena; s druge strane razlog opadanja zainteresiranost za Legendu možemo tražiti i u činjenici da Voragineovim nasljednicima postaje lakše proučavati
Bible et l’Histoire scholastique de P. Comestor.” U: Robert Francis Seybolt, The Legenda Aurea, Bible and Historia Scholastica, u: Speculum, 21/III, Cambridge, Medieval Academy of America, 1946., str. 339-342.
57

Usp.http://babel.hathitrust.org/cgi/pt?id=mdp.39015031296448;page=root;view=image; size=100;seq=13; [preuzeto: 13. IV. 2011.], Ernest C. Richardson, nav. dj., 1935., str. 41. Ibid., str. 13. Broj sačuvanih rukopisa i tiskanih primjeraka Zlatne legende varira od autora do autora, no većinom se navodi podatak od osam stotina do tisuću primjeraka. Usp. Aleksandar Stipičević, nav.dj., 1985., str. 233.

58 59

60 61

Ibid., str. 270.

80

Ines Tanović

starija djela i izvore za svetačke živote, kao i brojna djela vezana za povijest i Crkvu čime je njihov autoritet u odnosu na Voraginea znatno jači. U prilog im naravno ide i duh vremena koji se sve više okreće znanosti i kritičkom promatranju svijeta, ali i teoloških istina, a time i religiozne književnosti. Gutenbergovim izumom tiskarskoga stroja općenito je omogućeno lakše praćenje učestalosti izdanja određenih knjiga pa tako i Zlatne legende. Pierce Butler (1899.) ističe:
“Kada je započelo tiskanje knjiga Zlatna legenda bila je među najranijim proizvodima i dugo vremena je bila jedna od najčešće tiskanih knjiga.”62

Kolika je zapravo bila proizvodnja pokazuje i podatak Roberta Francisa Seybolta (1946.) koji navodi da je u samo trideset godina tj. u razdoblju između 1470. i 1500. godine bilo preko sto pedeset i šest izdanja Zlatne legende od kojih je osamdeset i sedam bilo na latinskom jeziku, a ostatak na raznim europskim jezicima.63 Iako je uvriježeno mišljenje da je Biblija najčešće tiskana knjiga tog razdoblja, Robert Francis Seybolt iznosi drugačije mišljenje: istražujući knjigu Waltera Arthura Copingera Incunabula Biblica, or the first half century of the Latin Bible došao je do podatka da u XV. stoljeću nije bilo više od sto dvadeset i četiri izdanja Biblije64 (bibličari iz Gesamtkatalog der Wiegendrucke ograničili su taj broj na devedeset i četiri izdanja).65 U istom stoljeću Seybolt navodi čak sto sedamdeset i tri izdanja Zlatne legende što dokazuje da Biblija ipak nije bila prvi izbor svih tiskara,66 te da je potražnja za Zlatnom legendom u XV. stoljeću očigledno bila puno veća.67 Iako mnogi autori opadanje interesa za Zlatnu legendu pripisuju pojavi Reformacije, a zatim i Protureformacije, istina je negdje na pola puta. Shelly R. Reames (1985.) iznosi tezu da je sudbina Zlatne legende ipak bila zapečaćena nešto ranije.68 Prema Seyboltovoj listi izdanja Zlatne legende iz XV. stoljeća u razdoblju između 1470. i 1489. godine Legenda je bila tiskana u petnaest različitih gradova diljem Europe što ukazuje na široku međunarodnu potražnju za Voragineovim djelom. Shelly R. Reames dodaje:
“Kako ne postoji lista izdanja slična Seyboltovoj za razdoblje nakon 1500. godine, vrijedi se zaustaviti i primijetiti da je većina ovih izdanja potvrđena na62 63 64 65

Usp. Robert Francis Seybolt, nav.dj., 1946., str. 339-342. Ibid., 339-342. Ibid., str. 339-342. Usp. Gesamtkatalog der Wiegendrucke ili Union Catalogue of Incunabula Database dostupan je na internet adresi: http://www.gesamtkatalogderwiegendrucke.de/GWEN.xhtml, [preuzeto: 23. V. 2011.]. Više o temi u: Stanko Jambrek, Biblija u doba reformacije, Zagreb. Biblijski institut Zagreb, 2010. Usp. Robert Francis Seybolt, nav.dj., 1946., str. 327-338. Usp. Sherry L. Reames, The Legenda Aurea: A reexamination of its paradoxical history, Madison; Wisconsin, The University of Wisconsin Press, 1985., str. 27.

66 67 68

Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula...

81

šim pomoćnim izvorima, usklađenim katalozima British Library, Bibliotèque National i istraživačkim knjižnicama u Sjedinjenim Američkim Državama. Oslanjajući se samo na kataloge došli smo do brojke od trinaest gradova i izostavljanja ne više od jednog provjerenog izdanja za svakog od njih.”69

Opadanje potražnje bilježi se krajem XV. stoljeća: u razdoblju od 1491. do 1500. godine Seybolt navodi svega dvadeset i tri izdanja (prethodno desetljeće ih je imalo četrdeset i jedan), a broj gradova u kojima se tiskala Legenda smanjuje se na sedam. Naravno, postojale su razlike od države do države: u sjevernom djelu Europe (Njemačka i Nizozemska) pad potražnje očigledan je već krajem XV. stoljeća; u Francuskoj primjerice potražnja ostaje gotovo nepromijenjena sve do polovine XVI. stoljeća. Najzanimljiviji slučaj dogodio se u Italiji gdje je Protureformacija izazvala procvat izdanja Legende, ali samo na talijanskom jeziku:
“Izdanja na talijanskom jeziku potvrđena su u redovitim intervalima prije 1520. godine i postaju veoma rijetka slijedećih trideset i pet godina, i onda, nekoliko godina nakon Tridentskoga sabora, ponovno se redovito pojavljuju.”70

Linda Pagnotta (2005.) u knjizi Le edizioni italiane della “Legenda Aurea”(1475-1630) iznosi podatak da je nadmoć izdanja Zlatne legende na talijanskom jeziku (narodnom) naspram izdanja na latinskom jeziku očita od kraja XV. stoljeća kada je u razdoblju od 1475. do 1490. godine njihov omjer bio 6:5 u korist izdanja na talijanskom, da bi on krajem stoljeća iznosio 5:2 (razdoblje od 1491. do 1500.).71 Dugom izdavačkom životu Legende u Italiji (za razliku od Njemačke ili Nizozemske) u prilog je išla činjenica da je talijansko društvo bilo konzervativnije, tradicija jača, a izdavaštvo repetitivno. Na osnovu datuma objavljivanja i njihove učestalosti tijekom XV. stoljeća, koju možemo pratiti zahvaljujući Seyboltu, dolazimo do zaključka da Legenda nije samo bila žrtva Reformacije i da se njezino povlačenje iz tiska dogodilo i prije nego je Luther zakucao svojih devedeset i pet teza na vrata crkve u Wittenbergu 1517. godine. Ako pratimo povijest “napada” ili negativnih reakcija i publikacija protiv Legende, možemo primijetiti da su većim dijelom dio općeg propitivanja temeljnih postavki kršćanskog nauka i tradicija koje su dugo vremena uživale javno ili barem prešutno odobravanje Crkve, a čiji je Legenda
69

“Since there is no list comparable to Seybolt’s for the period after 1500, it is worth pausing to note that the vast majority of these editions are also attested by our supplementary sources, the combined catalogs for the British Library, Bibliotèque National, and the research libraries of the United States. Relying solely on the catalogs, we would have thirteen cities and omission of no more than one verified edition at any of them.” U: Sherry L. Reames, nav.dj., 1985., str. 28. “Italian vernacular editions are attested at frequent intervals before 1520, become very rare for the next thirty-five years, and then, a few years after the Council of Trent, start appearing again on a regular basis.” U: Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str. 29. Usp. Linda Pagnotta, nav. dj., 2005., str. 11.

70

71

82

Ines Tanović

bila simbol. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća kritike i povici na Legendu bili su brojne: prve javno objavljene pripisuju se Juan Luis Vivesu iz 1531. godine i Georgu Witzelu desetljeće kasnije.72 Sherry L. Reames primjećuje sljedeće:
“Oba učenjaka spominju Legendu kao da su njene greške već bile opće poznate među njihovim čitateljima - kao što su vjerojatno i bile.”73

Vivesova kritika Legende jedna je od najpoznatijih:
“Kako nedostojna svetaca, i cijelog kršćanstva, je ta povijest svetaca nazvana Zlatnom legendom! Ne mogu zamisliti zašto je zovu zlatnom kada je napisana od strane čovjeka željeznih usta i olovnog srca. Što može biti gnjusnije od ove knjige?”74

No nije Vives jedini koji se tako snažno obrušio na Legendu: Claude d’Espence (1511.-1571.) nazvao ju je željeznom knjigom prepunom budalaština; za Andrien Bailleta (1649.-1706.) Legenda je knjiga koja je dobila previše prijekora da bi bila napisana od strane jednog blaženika; Louis-Ellies Dupin (1657.1719.) Voraginea optužuje za lakovjernost i nenaučni pristup u uporabi izvora; Claude Fleury (1640.-1723.) za basne u Legendi ne krivi samo Voraginea nego i loš ukus njegovog razdoblja; Jean de Launoy (1603.-1706.) općenito kritizira srednjovjekovne legende nazivajući ih apsurdnim posebice se osvrnuvši na legendu o životu sv. Dioniza; James Lacop (1566.) navodno je napisao pamflet naslovljen Defloratio aureae Legendae kojeg je Crkva zabranila i proglasila heretičkim štivom zbog Lacopove općenite osude čašćenja i prizivanja svetaca, a ne zbog osude Zlatne legende; Melchior Cano iznosi mišljenje da je Voragine bio sklon bajkama, da nije bio kritičan i oprezan te prednost daje pisanju sv. Bede i sv. Grgura Velikog koji prema njegovom mišljenju zaslužuju veliko poštovanje iako su i sami nekad lakovjerni; Georg Witzel Legendu stavlja na zadnje mjesto svih knjiga kojima je tematika život svetaca, a Voraginea optužuje da se previše upustio u mitologiju.75 Upravo Witzla, uz Vivesa naravno, Ernest C. Richardson navodi kao najodgovornije kritičare čija su djela ostavila neizbrisiv trag na ugled Voragineovog djela.76 Treba uočiti da je najvećim dijelom riječ o veoma cijenjenim katoličkim teolozima, povjesničarima i najškolovanijim ljudima onog vremena. Iako su njihove publikacije
72

Više o Juan Luis Vivesu u: Charles Fantazzi, Selected Works of J. L. Vives: De conscribendis epistolis, Leiden, Brill, 1992. “Both scholars refer to the Legenda as if its defects were already notorious among their readers-as, indeed, they must have been.” U: Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str. 29. “How unworthy of the saints, and of all Christians, is that history of the saints called Golden Legend! I cannot imagine why they call it golden, when it was writen by a man with a mouth of iron and heart of lead. What could be more abominable than this book?” U: Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str. 52. Usp. Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str 11-70. Usp. http://babel.hathitrust.org/cgi/pt?id=mdp.39015031296448;page=root;view=image; size=100;seq=13; [preuzeto: 13. IV. 2011.]., Ernest C. Richardson, nav. dj., 1935., str. 41.

73

74

75 76

Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula...

83

pridonijele općem trendu negativnog stava prema Zlatnoj legendi oni nisu zadali prvi udarac. Početke negativnih reakcija kako predlaže Reames treba tražiti među katoličkim teolozima:
“Legenda nije bila dio Protestantske križarske vojne protiv kulta svetaca, osim možda slučajno i na lokalnom nivou; zapravo, pokret se izdigao unutar matice tadašnjeg katoličanstva.”77

Začuđujući podatak koji Reames također navodi u knjizi jeste da ni dominikanci, čijem je redu pripadao Voragine, nisu bili oduševljeni njegovim djelom. U katalozima glasovitih pripadnika dominikanskoga reda iz XIV. i XV. stoljeća Voragineovo najpoznatije djelo jednostavno se naziva legenda lombardica, a među djela kojima se Red još uvijek služi navode se jedino njegove zbirke propovijedi.78 Također se navode i pokušaji nekolicine dominikanaca da sastave bolju knjigu iste tematike među kojima se ističe Bernard Gui koji je s novom kompilacijom započeo već početkom XIV. stoljeća.79 Njegov legendarij nazvan Speculum sanctorale i objavljen u razdoblju između 1324. i 1329. godine imao je, za razliku od Zlatne legende, kratak rok trajanja.80 Dominikanci su stoljećima nastojali da se Voragineove zasluge kao učenjaka i blaženika odvoje od njegova najpoznatijeg djela, pa tako i u XVIII. stoljeću nailazimo na djelo Anotinea Tourona koji u knjizi posvećenoj poznatim dominikancima navodi da je Zlatna legenda najmanje vrijedno od svih Voragineovih djela.81 Renesansna osuda Legende može se svesti na nekoliko glavnih zamjerki: nedosljednost, nevjerodostojnost i lakovjernost u korištenju izvora, tendencija da se hagiografija miješa s fikcijom i bajkama, korištenje etimologija svetačkih imena koje su lingvistički potpuno promašene, a Voragineovu poprilično jednostavnu uporabu latinskoga jezika mnogi nisu smatrali primjerenom jednom svećeniku njegovog ranga. Problem ugleda Zlatne legende
77

“Legenda was not part of the Protestant crusade against the cult of the saints, except perhaps locally and incidentally; in fact, it arose from within the mainstream of contemporary Chatolicism.” U: Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str. 36. Usp. Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str. 40. Više o Bernardu Gui u knjizi Karen Sullivan “The Inner Lives of Medieval Inquisitors”, Chicago, University of Chicago Press, 2011. Zapravo, niti jedan legendarij nakon Zlatne legende nije se mogao pohvaliti dugoročnim uspjehom iako su autori u XIV. i XV. stoljeću sigurno imali veće šanse da nađu bolje i kvalitetnije izvore nego što je to imao Voragine. Tako u XV. stoljeću nailazimo na dva zanimljiva izdanja posvećena životu svetaca: prvo izdanje iz 1480. godine pripada Boninu Mombriziju, a riječ je o velikom legendariju o životima svetaca koji je Mombrizio kompilirao i objavio gotovo identično kako ih je i pronašao u rukopisima; drugo izdanje objavljeno je 1493. godine u Vicenzi, a djelo je Petera Natala iz XIV. stoljeća pod nazivom Catalogues sanctorum. Usp. Sherry L. Reames, nav. dj., 1985., str. 15.

78 79

80

81

Kao što oni predlažu. izlažući naivnost i teorije folklora i zahtjeva za čistim povijesnim pristupom..dj. indeed.). Sherry L. Reames. 1985. University of Chicago Press. svrha žanra bila je djelomično promotivna. Usp. str. iznosi mišljenje (1981. dj. str. doista. a koja je naravno bila prepuna pučkih praznovjerja. legende o svecima predstavljaju neku vrstu kršćanskog folklora odnosno popularne priče oblikovane i izobličene djetinjastom imaginacijom šire javnosti. legenda je slavila veličinu određenog sveca s ciljem 82 “More important. umjesto s poštovanjem. Vives i Cano tretiraju hagiografiju izričito kao granu povijesnog pisanja.46. Shelly L. Chicago. Hippolyte Delehayea autor je nekoliko značajnih hagiografskih djela: Les légendes hagiographiques (1905. Za Hippolyte Delehayea. discussing its deficiencies in chapters devoted to the characteristics of unreliable historians. nav. godine knjigu Hippolyte Delehaye:Hagiographie.85 Sherry L. 83 84 85 . Peter Brown.. they raise the issue of historical authenticity in saints’ legends.. Sanctus (1927. Reames dodaje: “Povijesne studije. Vives and Cano treat hagiography explicitly as a branch of historical writing..). nav. 51. i Witzel uvjerava čitatelje njegovog legendarija da je učinio najbolje što je mogao da provjeri istinitost svake priče koju prepričava. Reames. and Witzel assures the readers of his own legendary that he has done his best to verify the authenticity of each story he retells. Les Passions des martyrs et les genres littéraires (1921. The cult of the Saints: its rise and function in Late Christianity.).” U: Sherry L.83 Polazište teorije folklora koju je zagovarao Delehaye čini pretpostavka da se religija obrazovane elite može odvojiti od pučke pobožnosti koja je cvjetala među neobrazovanim i siromašnim vjernicima.) da su rituali i legende bili usko povezani. jednog od najistaknutijih bollandista s početka XX. Reames ističe: “Najznačajnije. Witzela i Canoa. 1985.critique et modernisme u kojoj opširnije progovara o njegovoj ulozi istaknutog hagiografa.. povjesničar u čijem su središtu zanimanja kasna antika i rani srednji vijek kao i uspon i uloga kulta svetaca u tom razdoblju. Bernard Joasssart izdao je 2000. 1981. Les origines des cultes des martyrs (1912. stoljeća. kao što su one Petera Browna.84 Ines Tanović bio je zapravo problem ugleda hagiografije općenito što možemo primijetiti kod Vivesa. su neprocjenjive za kritičare jer vraćaju hagiografiju u odgovarajući kontekst u životu crkve.). gledati na sva djela o svecima s podsmjehom i sumnjom.. i Cinq leçons sur la méthode hagiographique (1934. i 1927. Usp. oni postavljaju pitanje povijesne autentičnosti svetačkih legendi. raspravljajući o njenim manama u poglavljima posvećenim osobinama nepouzdanih povjesničara. ali da se niti jedno ne može okarakterizirati kao rezultat popularnog utjecaja.”82 Njihova zabrinutost za budućnost hagiografije proizlazi iz straha da će očite nepravilnosti u određenim legendama utjecati na opće mišljenje publike o ovoj književnoj vrsti odnosno da će učeni kršćani.84 Peter Brown.1906. Benedicta Warda i André Vaucheza.). Prvi dio knjige Cinq leçons sur la méthode hagiographique nazvan je Légendes u kojoj kako i samo ime kaže raspravlja o fenomenu srednjovjekovnih legendarija i njihovoj ulozi u modernoj hagiografiji.

Ward and Vauchez are invaluable to critics because they restore hagioghraphy to its proper context in the life of the church. godine za primjer tipičnih srednjovjekovnih čudotvornih bajki uzima dvije priče iz Claxtonove verzije Zlatne legende. Iako će mnogi pojavu protestantizma staviti na prvo mjesto razloga opadanja popularnosti Zlatne legende i premda je Richardson tako dramatično zaključio da Zlatna legenda i Reformacija nisu mogle usporedo postojati.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula. 87 .-1570. pa je Legenda propala. the purpose of the genre were partly promotional. encouragements to vritue and the love of God .-1571.. Kao i svetkovine s kojima su bile povezane od legendi se očekivalo da istovremeno doprinesu široj zajednici pružajući utjehu i nadahnuće. Svakako su 86 “Historical studies like those of Brown. nav. a legend celebrated the greatness of a particular saint in order to encourage his veneration. bez obzira na činjenicu jesu li o djelu pisali pozitivne ili negativne kritike složit će se oko jedne stvari: etimologije svetačkih imena koje se nalaze na početku svakog poglavlja nemaju nikakvu znanstvenu podlogu.like the festivals with which they were connected.. ali s propovjednoga motrišta onog vremena zaista se mogu nazvati vrlo dobrima. ne treba zaboraviti niti ulogu protestanata u stvaranju općega mišljenja o Voragineovom djelu i stava prema njemu. Usp. ali je ona za njega spoj papinske propagande i izrazite gluposti koja još uvijek sramoti Katoličku crkvu.) priznaje da katolici nisu voljeli Legendu jednako kao ni protestanti. 1985. dj.) umjesto Saints’ lives (svetački životi) naziva je Saints’ lies (svetačke laži).. Ernest C. the legends were expected simultaneously to benefit the larger community by providing comfort and inspiration..in a word. još jedan pripadnik anglikanske crkve William Cave (1637..87 Većina kritičara Zlatne legende. da potakne njegovo čaščenje. exposing the naivete of both the folklore theory an the demand of the pure historicity. smjernice.. Sherry L.. Pa tako Thomas Bacon (1512. Reformatori nisu inicijatori pokreta protiv Zlatne legende.”86 85 Kao što možemo primijetiti pitanje Zlatne legende otvorilo je i neka opća pitanja kao što su čašćenje svetaca.. dj.. instruction. str. George Cruickhank autor djela Catholic miracles objavljenog 1825. Reames. Ipak.) kao primjer štiva prepunog laži i lakovjernih bajki koje se čita na misama u katoličkim crkvama navodi Zlatnu legendu. edification. 1985. Reames. anglikanski biskup John Jewel (1522. ohrabrenje za predanost i za ljubav prema Bogu – jednom riječju – pouku. ali ona im je svakako poslužila kao dobar izgovor za neprestane napade na Katoličku crkvu. legende i svetkovine na koja će Crkva odgovoriti Tridentskim saborom. As they suggest.” U: Sherry L. 60. 49. str. nav. Naravno. takav isključivi stav nije moguće prihvatiti. kao što im se to dugo vremena pripisivalo.-1713.. Richardson pokušava i za njih naći opravdanje pa kaže: “One [etimologije] su tako očajne s kritičke točke motrišta da su ponekad iz očaja izostavljene iz razboritijih izdanja.

“Characterizing him as a very learned and holy professor of theology.]. 1935. jednostavnim. nedovoljnim odnosno oskudnim. br.org/cgi/pt?id=mdp. Ako je njegova namjera bila da priče o svecima približi običnom puku. nav. G.90 Naravno. a takvih je u njegovo vrijeme bilo mnogo. [preuzeto: 13. a njegovo djelo tipičnim za vrijeme u kojem je nastalo. str.. 2011. Richardson. IV. size=100.) ističe da je takav stil velikim dijelom rezultat vjernog citiranja starijih izvora.page=root. lišena akademskog i književnog načina pisanja. no isto tako je moguće da je koristio jednostavnije oblike latinskog jezika da bi knjigu učinio čitljivijom onima koji jezik nisu dobro poznavali.org/cgi/pt?id=mdp. I. the fanciful 89 90 91 . http://babel.hathitrust. size=100.. dj. Jean-Baptiste Marie Roze (1902..” U: Ernest C.seq=13. bibličarom i hagiografom koji je potakao kritička izdanja svetačkih životopisa i osobno je zaslužan za prvih pet svezaka Acte Sanctorum. bila je zanimljiv način da se iskaže nečiji karakter i za njega je takva alegorijska interpretacija u potpunosti u skladu s vremenom u kojem je knjiga nastala. IV. http://babel. onda je ovakva uporaba latinskog jezika. Primjerice: Agatha navodno dolazi od grčke riječi aga – govoriti (govorenje) i thau – savršenstvo (pa prema tome značenje imena Agatha bi bilo savršena govornica). Bolland ga pokušava za početak izdvojiti od očigledne karakteristike Legende – maštovitih etimologija svetačkih imena kojima započinju brojna poglavlja. Obrana Zlatne legende započinje s isusovcem Jean Bollandom (1596. dj. U predgovoru prvog izdanja prvoga sveska ove najopsežnije hagiografske studije 1643.1665.hathitrust. nav. posebice ne znanstvena. Witzelovu tezu da samostani u srednjem vijeku nisu imali niti jedan drugi legendarij osim Zlatne legende Bolland naziva smiješnom. 1935. Ernest C. 237-248. Bolland attempts at the outset to dissociate him from the most obvious peculiarity of the Legenda. prema Richardsonu.view=image. Reames navodi: “Opisujući ga kao vrlo obrazovanog i svetog profesora teologije.). “The purpose of this derivation not being in the least critical or historical but simply to discover allegorical or even punning turns which may express the character of the saint in question. 44.39015031296448.”88 Richardson smatra da svrha etimologija svetačkih imena nije bila niti kritička niti povijesna..89 Pored etimologija Voragineu su zamjerili i lošu uporabu latinskoga jezika. str. bila više nego logičan odabir. godine on prvi put progovara o Voraginevom djelu nazivajući njegove kritičare pregrubima. nego prvenstveno umjetnička.P. Mjerodavni kritičari njegovo su poznavanje latinskoga jezika ocijenili priprostim. slavnim flamanskim filologom. [1888. Dosjetka s igrom riječi imena nekog sveca. Ernest C.This allegorical interpretation was quite in the spirit of time.86 Ines Tanović domišljate. New York. Putnam’s sons.seq=13..]. Richardson. ali mu priznaje da je Speculum historiale Vincenta od Beauvaisa puno bolji odabir od Legende. 44. 2011. [preuzeto: 13.”91 88 Usp..]..view=image. moguće da je Voragine doista neke dijelove Zlatne legende doslovno citirao i prepisivao iz starijih legendarija. The influence of the Golden Legend of Pre-Reformation Culture History u: Papers of the American Society of Church History. 1910.page=root. Richardson.39015031296448. Usp. str.

njega ne treba smatrati njihovim začetnikom. nav. Pored Vivesa i Witzela Bolland kritizira i Erazma Roterdamskog ocijenivši ga kao čovjeka koji je često komentirao ljude i događaje. 1935. copious. str. 1985. njegovo lice i odjeća. “In short. a ne njegova kičma. nav. Voragineov stil ima sve unutarnje odlike. restraint. fokus. jednostavnost. str. detachment. Ipak. 92 “But where. 1985.93 Braneći Voragineov stil Ernest C... and I know for a fact that many of his stories agree with the old and genuine ones. nipošto autora. srce ili mozak. obilan... 93 94 95 . apt selection of material. uredio ih prema kalendaru i objavio. focus. he is not to be considered their originator. a nema ni potrebe kada sam našao izvor da slijedim tok. iako ih nisam sve pročitao. cjelovitost. U: Ernest C. Richardson.”95 etymologies of the saints’ names that preface many chapters. 1985. te iznosi mišljenje da je Voragine podcijenjen zbog uporabe jednostavnije forme latinskoga jezika. dj. nav. apt and far better fitted for popular instruction than the Latin of that disciple of the elegant Erasmus. Dominikanac Jacques Echard jedan je od njih: “Ukratko. that he followe old sources. a da ih nije dobro poznavao. to follow the streams.”92 87 Bolland je naglasio da se vjerodostojnost Voragineova djela može jedino dokazati usporedbom s izvorima. Richardson se još snažnije obrušava na Erazma: “Bio je makar fleksibilan. moj dragi Witzel. nav. my dear Witzel. prikladan i bolje je odgovarao poučavanju naroda nego onaj latinski nekog sljedbenika otmjenog Erazma..Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula. prikladan odabir materijala.. Snažno se isticala Voragineova pripovjedačka. a posebice Witzela: “Ali gdje se. Jacobus upušta u bajke? Ja svakako ne potpisujem sve što je on napisao. structure. heart or brain. Ako postoje neke bajke među njima. Varagine’s style has all the inward merits. I have no doubt.”94 Među Voragineovim zagovornicima najčešći su bili oni koji su ga branili kao učenog i pobožnog čovjeka čije djelo treba promatrati u okvirima vremena u kojem je nastalo obraćajući pozornost na izvore iz kojih je nastalo. jezik je samo vanjska forma stila. Jacobus je skupio djela svetaca kakva su bila u njegovo vrijeme.Language is only the outward form of style-its face and dress..” U: Sherry L. however.. simplicity.. str. 18. dj. Reames. Česti su oni koji su Voraginea predstavljali izričito kao sakupljača i urednika Zlatne legende. If there were any fables among them. humor and the feeling for all personal situations. 1985.” U: Sherry L. humor i osjećaj za sve osobne situacije. integirty. dj. arranged them in the order of the calendar.not its backbone. “It was at least flexible. Reames. Bolland se obrušio i na Vivesa. there is no need. Reames. str.. Reames. U: Sherry L. nemam sumnje da je slijedio stare izvore.. nav. str. 13.. i činjenično znam da se mnoge njegove priče slažu sa starima i izvornima. does Jacobus indulge in fables? I certainly do not endorse everythings he wrote. though I have not read through them all. 14.dj. Usp. a poricala povjesničarska uloga. 54-55. suzdržanost. izdvojenost... 12. Sherry L..dj.. Jacobus collected the deeds of the saints as they were current in his day. strukturu. and published them. when I have found the source.

prijevod: Theodor de Wyzewa.”96 Za njega je osuditi Voragina značilo osuditi sve stare lekcionare. a zajedno s njima i one koji su ih čitali i vjernike koji su ih slušali. Princeton.. the Golden Legend remains one of the most interesting of the period.]. godine kada je Mâle izdao spomenutu studiju L’art religieux de la fin du moyen âge en France. Religious art in France. nav. prijevod: Theodor de Wyzewa. stoljeću potpuno su se udaljile od predmeta. 97 98 99 100 . 1960. Vjernost s kojom je kopirala ranije priče i njen nedostatak originalnosti. Jacques de Voragine. prijevod: Jean-Baptiste Marie Roze. Étude sur l’iconographie du moyen âge et sur ses sources d’inspiration u kojoj je braneći Zlatnu legendu zapravo branio cjelokupnu srednjovjekovnu hagiografiju. Usp. Edouard Rouveyre. The fidelity with which it reproduced earlier stories. optužuje ih da nisu prihvatili pravi duh katoličanstva te ih 96 “The criticism heaped upon Jacobus de Voragine in the seventeenth century was beside the point.” U: Émile Mâle. Such a book admirably represents a whole series of works [. Mâle nastavlja: “Za nas koji tražimo duh vremena u srednjovjekovnim knjigama. 19. čine je posebice vrijednom. le livre du peuple. par excellence. I trebam dodati da možda ne postoji knjiga koja je imala dublji ili blagotvorniji utjecaj na ljude. Mâle piše: “Zamjerke Jacobusu de Voragineu koje su se nagomilale u XVII.]. koju su kritičari nazvali olovnom legendom nije bila djelo jednog čovjeka. godine. 1984. Pariz. Takva knjiga s divljenjem predstavlja čitav niz radova [. 1892.”97 Ponovna naklonost prema Legendi rezultirala je novim francuskim prijevodom kojeg su napravili Jean-Baptiste Marie Roze 1892. Jacobus de Voragine.. non plus. Librairie Académique Perrin. nego cijelog kršćanstva. Pariz.. and its lack of originality. do XVI. 272. La Légende dorée de Jacques de Voragine. str..” U: Jacques de Voragine. the thirteenth century: a study of medieval iconography and its sources.. ni plus bienfaisante.]. Zlatna legenda ostaje jedna od najzanimljivijih iz tog perioda.. str. 1902. stoljeća Zlatna legenda je prije svega je ostala narodna knjiga.. “Du treizième siècle jusqu’au seizième.”100 One koji su napadali Legendu Wyzewa dramatično okrivljuje za napad na kršćanski nauk. Usp.99 Ovaj potonji bio je veliki zagovornik Legende smatrajući je pionirskim pokušajem da se vjerske spoznaje približe laicima. qui ait exercé sur le peuple une action plus profonde..98 i Teodor de Wyzewa desetljeće kasnije. la Légende Dorée reste. “For us who search for the spirit of the time in the medieval books. La Légende dorée. make it particulary valuable.88 Ines Tanović Najzaslužnija osoba za ponovni procvat zanimanja za Voragineovim djelom vjerojatno je Émile Mâle. dj. This golden legend which the critics called a leaden legend was not the work of one man. Et je dois ajouter qu’il n’y a peut-être pas de livre. str. Ova Zlatna legenda. dj. New York.” U: Émile Mâle. nav. 1984. Prekretnica se dogodila 1898. 273. but of all Christendom. Wyzewa piše: “Od XIII. Princeton University Press. [1908.

uglednog glasnogovornika bollandista s početka XX. Mišljenje Hippolytea Delehayea.104 Tijekom XIII. Sophie Ientile i više puta spominjana Sherry L. Reames. a među najpoznatije i najranije pripadaju Abreviatior in gestis et miraculus sanctorum Jean de Maillyja i Epilogus in gesta sanctorum Bartolomea iz Trenta. Usp. Reames. 89 osuđuje zbog neznanja. dj.) dala opširan pregled svih dosadašnjih studija s posebnim osvrtom na razdoblje renesanse. 1985.. nav.105 Ipak. Usp. stoljeća veliki broj skraćenih verzija legendarija našao se u knjižnicama i na tržištu. Stefania Bertini Guidetti. Delehayea i mnogih drugih tijekom XIX. Reames. William Granger Ryan.. Mary Jeremy. Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”. 272. Zagreb. stoljeća obrisala su prašinu sa Zlatne legende i vratili je na police europske i svjetske književnosti. Émile Mâle. 4. 2002. Delehaye (1903. Sherry L. str. str. Usp. iznimno se cijenilo s obzirom na njegov autoritet na području hagiografije.. Helmut Ripperger. nav. 22. str.dj. 1985. nav... Giovanni Paolo Maggioni.) se u manjoj ili većoj mjeri suglasio se s mišljenjem svoga prethodnika Jeana Bollanda naglašavajući da je istinska vrijednost Zlatne legende simbolična i podržavajući tezu koju je iznio Wyzewa da je Legenda bila popularna knjiga čija je glavna namjera bila da potakne pobožnost. dj. i učenjaci su bili veoma tvrdi prema dobrom Jacobusu de Voragineu.).. Richardsona. str.103 Poslije se za knjige koje sadržavaju legende o životima svetaca upotrebljava naziv legendarij.. Reames. Sherry L. Barbara Fleith. Ona je u knjizi The legenda aurea: a reexamination of its paradoxical history (1985. stoljeća. odnosno zbirkama odlomaka iz Svetog pisma koje se čitaju u bogoslužju. a najpoznatiji legendarij srednjeg vijeka je upravo Zlatna legenda. Adalbert Rebić (ur. 20-24.dj. Opći religijski leksikon.. navela najveće protivnike i glavne zagovornike djela te usporedila Legendu s Dijalozima (593.Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula. 510.) svetoga pape Grgura Velikog (540. 1984. stoljeća temom Jacobusa de Voraginea ili Zlatne legende bavili su se i Brenda Dunn-Lardeau. Alfred Aspland. nav. 105 . Tijekom XX. 1985. uspjeh svih legendarija prije 101 102 103 104 Navedeno prema: Sherry L..”101 Iako je rekao da Zlatnu legendu doživljava pomalo komično i da mu često izmami osmijeh na lice.) Zaključak Životi svetaca u više ili manje skraćenoj formi bili su sadržani u lekcionarima. Delehaye ističe: “Zlatna legenda pomno prikuplja hagiografska djela srednjeg vijeka. oštro je kritizirao slabije informirane čitatelje koji su ismijavali djelo.. str. Bez obzira na to dugo vremena je tretirana s velikim prezirom. Johann Georg Theodor Grässe. Alain Boureau.102 Djela Mâlea.. Guy Philippart.-604. Usp. i XIV.

it gave the people of Middle Ages a glimpse of history and geography. dj. The Golden Legend taught Christians to know life. as well as the role of the most important medieval hagiographic text in forming the western devotion and influence it had on iconographic choices in art... to imagine other climates and other countries. de Monteferrato from Venice in the year 1493.108 ona je ostala nezaobilazni izvor za proučavanje srednjovjekovne umjetnosti. 3. 1984. Usp. Koliko su rukopisi Legende bili česti. sive Lombardica historia) by Jacobus de Voragine kept in the treasury of the Franciscan monastery in Široki Brijeg. condemnation of the work and its hard survival during the period of Counter-Reformation in sixteenth century and re-awakened interest in the Golden Legend in nineteenth century. a potom i prva tiskana izdanja Zlatna legenda bila dostupnija široj publici nego što su to bile liturgijske knjige ili Sveto pismo. Particular attention is given to newly discovered incunabula in Bosnian-Herzegovinian heritage . Émile Mâle piše: “Zlatna legenda je učila kršćane da upoznaju život i da upoznaju svijet. da zamišljaju druge klime i druga stoljeća. dvadeset i sedam na Oxfordu. Sherry L.106 Émile Mâle u spomenutoj studiji o srednjovjekovnoj ikonografiji i njezinim izvorima (1984. lako komunicira i s običnim pukom. dj. školovanima i pismenima. SUMMARY The article deals with a previously unknown copy of the Golden Legend (Legenda aurea sanctorum. 108 . dakle. 106 107 Ibid. Reames. str. 273. Uspjeh Zlatne legende on tumači činjenicom da je narativna struktura svetačkih života vrlo jednostavna: iako je bila namijenjena svećenstvu i studentima. nav. četrdeset i šest u Münchenu. its contemporary reception and historical path from the medieval bestseller up to the first critics (which already appear in the fourteenth and fifteenth century)...” U: Émile Mâle. 1985. Jedina novina koju je Mâle uočio u odnosu na prethodne legendarije je dovršetak i cjelovitost određenih svetačkih životopisa te dodavanje novih legendi. str.) iznosi mišljenje da je Zlatna legenda svojevrsna popularizacija lekcionara te da čak slijedi njihov uobičajeni plan i strukturu. sive Lombardica historia [Liber sanctorum ac festorum per totum annum] published by Manfredus de Bonellis. ona je dala ljudima srednjeg vijeka tračak povijesti i zemljopisa. Bosnia and Herzegovina. 39-41. str. the text discusses the original context in which manuscript was made in thirteenth century.90 Ines Tanović Zlatne legende potpuno je potisnut njezinom pojavom na tržištu.Legenda aurea sanctorum.”107 Iako su prve zabilježene kritike Zlatnoj legendi upućene već u XV. nav. Prema njegovu mišljenju Zlatna legenda ne predstavlja izvorno djelo. and it also taught them to know the world. Ključ njezine velike popularnosti Mâle pak vidi u činjenici da je kroz prijepise. a te bismo brojke mogli množiti i dalje.. govori i podatak da je pedeset i pet rukopisa pronađeno u gradskim knjižnicama Pariza. stoljeću. Furthermore.

godine tzv. kojima je naređeno da u kratkom roku napuste “Nemački Beograd”. 1 Z. Prilog rzglednici “baroknog Beograda” ili o stvarnom broju rimokatoličkih crkava u Beogradu tokom austrijske vlasti u XVIII.1 u fokusu pažnje bile su osnovne osobenosti “carskog Beograda” i njegove dvodecenijske istorije. To doba. Takav 2 3 . te da je ulaskom carske vojske u Beograd započeto njegovo zlatno doba. pod pokroviteljstvom Nadbiskupije beogradske. Веселиновић. što je bilo u saglasju sa rezolucijom Karla VI da u Beogradu. године. Prema: Р. godine u Požarevcu. Bosna franciscana 32 (2011). 530. Beogradskim mirom. tako i po broju”. Napomenuto je. Историја Београда 1974. između ostalog. Београд под влашћу Аустрије од 1717. U skladu s politikom Administracije.O LOKACIJAMA RIMOKATOLIČKIH CRKAVA I SAMOSTANA U “CARSKOM BEOGRADU” (1717–1739)* Zoran M. Austrija. nemački narod “mora uvek biti prvi kako po snazi. odatle je prisilno iseljen živalj koji su činili “šizmatici”. i to prvenstveno Nemcima rimokatolicima.2 Rezultat takve politike bilo je i stvaranje “Nemačkog Beograda”. posle ratovanja preuzela od Turaka pojedine delove Srbije. Veku (171-139). obeleženo je kao nikad do tad i od tad snažnim delovanjem Rimokatoličke crkve na području ušća Save u Dunav. књ. Jovanović. 1. publikovanom u Bosni franciscani. kao “bedemu hrišćanstva”. budući da su Austrijanci odmah po preuzimanju vlasti započeli kolonizaciju. kako je mirovnim ugovorom potpisanim u leto 1717. до 1739. Jovanović U nedavno objavljenom tekstu o rimokatoličkim crkvama u Beogradu tokom austrijske vlasti u prvoj polovini XVIII veka. 61–73. čime je dotadašnje naselje podeljeno na dva dela: na “Nemački” ili “Dunavski grad” [“deutsche oder Donaustadt] i na “Savski” ili “Srpski grad” [“Save oder Raitzenstadt”]. s posebnim osvrtom na crkvene prilike. M. okončano već 1739. pre svega Srbi. kako ga neki ocenjuju.3 * Tekst je rezultat rada na projektu Istorija Rimokatoličke crkve na području Srbije.

tačnije Beogradsko-smederevska (nad)biskupija postane važno središte rimokatoličkog sveta pod krunom Habzburgovaca. Mađara. hteo da osigura svoje pozicije i dalji prodor ka Bosforu. Čeha. pored te bogomolje.4 kao i minoriti i kapucini. treba dodati i najmanje jednu crkvu koja se nalazila u sklopu Beogradske tvrđave. Tu je zatim i crkva koja je sada u rukama reformisanih franjevaca [riformati di San Francesco] pod nazivom Blažena Devica postupak vlasti takođe je doprineo do danas tinjajućem neraspoloženju srpskog naroda prema “Švabama”. Pritom. ujedinjene sa sekularnim snagama. Гласник Друштва српске словесности V (1853) 118. Jovanović koji se prostirao od današnjeg Univerzitetskog (Studentskog) trga ka Dunavu. navedenom nizu treba pridodati i “Špansku crkvu”. te ne čudi što je znana i kao “garnizonska crkva” (prema nekim kartama načinjenim pred kraj četvrte decenije XVIII veka. izuzev tri. Istovremeno. potreba za zadovoljenjem verskih potreba novih Beograđana podstakla je dolazak propovedničkih redova. koja se nalazi unutar jednog dvorca [u Gornjem gradu]. Takve okolnosti doprinele su da tek obnovljena Beogradska dijeceza. i to posebno ako se ima u vidu da Španija. zbog čega je poznat i kao “Dunavski Beograd”. tada nije bila omiljena među Austrijancima. nije teško zaključiti šta je mogao biti cilj rečenog poretka. jedna pripada Grcima katoličkog obreda [Jermenima unijatima?]. Hrvata. takođe za pripadnike vojske. kao protivnik Habzburškoj monarhiji. po nekima “samo unijati”. čiji je broj premašio deset hiljada (dosegnuvši broj “šizmatika”. druga je pod upravom svetovnog sveštenika i treća. Ako je suditi prema prikazima tadašnjeg Beograda.. ako se ima u vidu imenovanje Nemaca za natpastire pomenute dijeceze (Antonio Kazimir od Turena i Valzasine i Franc Engel od Vagraina). 4 М. to jest austrijska. bila nemačka. uz činjenicu da je celokupna uprava. među pridošlicama je bilo i Francuza. Pored kultnih objekata u posedu Redova čija pojava nije pod znakom pitanja. Slovaka. koji je i putem crkvene hijerarhije. kako vojna tako i civilna.osam crkava koje su sada u rukama naših vernika. “franciskani oblasti Bosanske [Bosne Srebrene]. nadomak Studentskog trga. Спомен Београда негдашњег Сингидунума. kao kultnom središtu parohije namenjene vojsci.. godine bilo “. Čini se nespornim da je oko 1724. smeštene u Gornjem gradu. Nesporno je da su svoje misije uspostavili pripadnici Franjevačkog reda. planirana je crkva i u Donjem gradu. Slovenaca. tj.92 Zoran M. ako ne i sasvim netačne informacije). Jevreja i ostalih žitelja grada). Катанчић. Italijana. U Beogradu je postojala i crkva koju su koristili Jermeni (Armeni) rimokatolici. s tim što se autori tih podataka nisu pozivali na poreklo te diskutabilne. takođe pod starešinstvom nekog sveštenika. Pored ubedljivo najbrojnijih Nemaca. ali nije utvrđeno da li je sve ostalo samo na želji). sada svetog Jovana Kapistrana”. ma koliko ostaje enigma da li je tog hrama zaista bilo. koja se nalazila na mestu današnje kafane “Proleće”. . te isusovci i trinitarci (u nekim izvorima pominjano je čak i prisustvo benediktinaca i pavlina.

Нова искра VII (1905). godine Eugen Savojski lično izvestio Dvorski ratni savet u Beču da je grad trebalo “očistiti i porušiti sve što je staro i neupotrebljivo”. stoljeće (prir. niti evocirati autentični izgled eksterijera njegovih danas nepostojećih hramova. i 18. bile morfološki slične. čemu se vekovima unazad stremilo. Reč je zapravo o Uznesenju Bogorodičinom (Assumptio corporis Sanctae Mariae). A. Pored popisa koje je periodično vodila Administracija.” Citirano je fragment izveštaja Đulija Tabocija [Tabozzi] i Frančeska Munjosa [Mugnos].”7 (prema šematizmu Rimokatoličke crkve. svedoka u sklopu istražnog postupka o Beogradskoj biskupiji povodom njenog sjedinjenja sa Smederevskom biskupijom. tzv. s obzirom na to da već 1719.8 što ne doprinosi utvrđivanju nespornog broja rimokatoličkih crkava u “carskom Beogradu”. kapucinera i spasitelja.6 Njihov opis završava unekoliko ponovljenom informacijom da je “pet od osam crkava pod upravom raznih vernika.9 što je. Zagreb 1975. I. Zahvaljujući tim predstavama lako je ustanoviti da su crkve minorita.. kao znamenje pobede Krsta nad Polumesecom. Iako. Zagreb 1999. Biskupski procesi i izvještaji 17. godine G. odnosno jezuita. reformisanih franjevaca. Đakovačka i Srijemska biskupija. i to posebno ako se u obzir uzmu pojedine vojne karte. Njihov izgled. Crkve su bile i jedinstveni vizuelni simboli beogradskog pejzaža. pripadnika male braće. Biskupska konferencija Jugoslavije. * * * Jedinstven okvir u kome se odvijao život beogradskih rimokatolika u “carskom Beogradu” smešten je i pod svodove crkava. 190–194. kapucina. pak. Стефановић Виловски. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji 1974. konventualaca. Driš beleži da “ko je video Beograd pod 5 Pomenut izraz se nalazi u Izveštaju. sprovedeno energično. od ogromne pomoći za stvaranje što vernije slike jesu i pojedini planovi Beograda. Београд од 1717–1739. s visokim zvonikom.O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” 93 Asunta [Beata Vergine Assunta5]. iako možda u određenoj meri prikazan idealistički. ipak ukazuje da je stvoren prema normama barokne kulture gajene na području habzburške imperije.. činjenica je. Martinović). čini se mogućim doseći kakav-takav utisak o ambijentu u kome su se crkve i samostani nalazili. 656.. po svemu sudeći. Takva težnja ne treba da čudi ako se ima u vidu da je krajem 1717. kao i “Weils Spanier”. Biskupski procesi i izvještaji 17. načinjene pred pad Beograda). Т. i 18. franjevaca. 272. 6 7 8 9 . Sadržaj istražnog postupka publikovan je u izvornom obliku u: Đakovačka i Srijemska biskupija. K. Ta zdanja istodobno su postala urbanistička i duhovna žarišta novog. stoljeće. 191. u Beogradu je bilo je šest crkava i pet samostana. Dević. ni najbolja rekonstrukcija ne može pružiti stvarnu atmosferu tadašnjeg grada. “baroknog Beograda”. jezuita.

Путовање кроз Србију 1719–1720. 13 14 . М. što se i dogodilo 1729. Kada bi se trebalo u najkraćem pružiti osvrt na rimokatoličke hramove u Beogradu tokom austrijske uprave. dobilo mnoštvo “sjajnih zvonika koji su se dizali u visinu sa zlatnim jabukama na vrhu. Na takvu mogućnost upućuju i nedavno detaljno navedeni tragovi na džamiji. 19. 2 (2010). beogradski krajolik je ostao mešavina različitih elemenata. kada su verovatno učinjene određene promene na zdanju. srebrom i kamenjem delane’”11 Istine radi. 4. Историjа српске књижевности барокног доба. a potom. З. Jer. koja je trebalo da služi preostalom muslimanskom stanovništvu. Car Karlo VI ga je na predlog Dvorskog ratnog saveta imenovao juna 1728.”. pravo prvenstva ima katedrala kao “majka svih crkava” Beogradsko-smederevske dijeceze. kartografskim i drugim izvorima može sa sigurnošću reći da je katedrala nastala od župne crkve date u nadležnost jezuitima.. koja je dolaskom Osmanlija u Beograd nakon Beogradskog mira dobila prvobitnu funkciju. s protivrečnostima koje je moguće sagledati i kroz postojanje visokih tornjeva-zvonika. odnosno (nad)biskup beogradsko-smederevski. 128. koju ima do danas. Od izuzetne vrednosti su i otkrića Todora Stefanovića Vilovskog koji je u jednom bečkom arhivu pronašao plan predat nadležnima u Beču. књ. što je doprinosilo njegovom još živopisnijem izgledu. reč je o jedinom sakralnom objektu muslimana u Beogradu koji je nadživeo sva dodanašnja ratna i mirnodopska razdoblja. a tekovine kulture zapadne i središnje Evrope ubrzano i bez kompromisa zamenjivale nasleđe “turskog Beograda”. potreba za takvim zdanjem ukazala se tek od trenutka kada je postavljen rezidencijalni (nad) biskup u liku Antonija Kazimira grofa od Turna i Valzasine (1729). Зборник Народног музеја. navodeći ljude od pera da zapišu oduševljenje što je naselje. kada je Beograd postao sedište (nad) biskupa – u prvostolnicu. Kada je doputovao u Beograd do danas nije poznato. С. građevini je vraćena prvobitna namena.12 Doduše. tačnije od njegovog dolaska u sedište poverene mu dijeceze. Историја уметности. О Римокатоличкој катедрали током аустријске управе Београдом (1729–1739) и нацртима њеног ентеријера. istovremeno tražeći da se Beogradska biskupija ujedini sa Smederevskom biskupijom. i nalazi se u Gospodar Jevremovoj ulici. osim one zvanične – Bajrakli-džamije”. za natpastira Beogradske dijeceze. Јовановић. Jovanović Turcima.14 To znači da je objekat najpre adaptiran u parohijalni hram i dat na upravu jezuitima.13 Blagodareći pedatnim austrijskim popisima. pa bi ga video sad opet. Београд 1889. Beograd je dobijao oblike evropskog baroknog grada. po kome 10 11 12 К. Povratkom Osmanlija 1739.10 Zapravo. u čijoj blizini su se nalazila neporušena minareta ili njihovi ostaci. М. nakon što je dobila potpunu nezavisnost na Berlinskom kongresu (1878) Srbija je bila nadležna da poruši džamije “ako joj smetaju. 317–329. pre svega padina ka Dunavu. Београд 1970. ne bi nikada rekao da je to isti onaj grad”. tako da grof od Turna i Valzasine postaje biskup beogradski i biskup smederevski. Inače. godine. Reč je zapravo o prenamenovanoj mošeji. Протић..94 Zoran M. Reč je o Bajrakli džamiji. dok su “crkve ’svakojakom lepotom nakićene’ imale oltare ’zlatom. Павић.. Papa Benedikt XIII je dao svoj pristanak nešto kasnije. sv.

M. njima je do neslavne predaje Beograda dato u nadležnost dušebrižništvo nad vojskom. te otuda ne čudi što i oni stižu s vojskom u Beograd. a potom u Beč. odnosno u hram posvećen Svetom Juraju. Стефановић Виловски. kada je katedralna župa preuzela brigu za građansko područje. 16 17 . čini se validnim podatak da je njegova (privremena) rezidencija bilo u novom franjevačkom samostanu kod Duge ulice. što je unekoliko diskutabilno ako se ima u vidu Knjiga krštenih [Liber baptizatorum].16 Blagodareći mnogim saznanjima najlakše je govoriti o isusovcima i njihovoj misiji u “carskom Beogradu”. Naime. koji su se na ratištu našli kao vojni sveštenici i duhovnici. godine isusovci uspevaju da je osnuju. U tom slučaju. godine postao natpastir obnovljene Čanadske biskupije. nadajući se da će se ipak ubrzo vratiti u svoju rezidenciju. navodno. Na memorijalnoj ploči kraj Englovog imena urezano da je bio biskup čanadski. Poznato da je u austrijskoj vojsci bilo mnogo pripadnika Družbe. isusovci su beogradsku župu vodili do 1735. izvršena adaptacija župne crkve u katredralu.O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” 95 je. Нова искра 10 (1905). uz obavezu da vode matične knjige za pripadnike vojske i njihove porodice.15 Ostaće nedoumica da li je (nad)biskup po preuzimanju uprave nad Beogradsko-smederevskom dijecezom. kraj potonjeg groba biskupa Engla. 300 (u prilogu su dati nacrti koje Vilovski pripisuje De Morezu). Vrela i prinosi 4 (1934). Prema Miroslavu Vaninu. Uz plan je predat i nacrt glavnog oltara.. preminulog u Temišvaru. Krstionica katedrale je pak preneta u nekadašnju franjevačku crkvu u Temišvaru. naslednik Antonija Kazimira od Turena i Valzasine. i to neudobnom domu. Vilovski je uveren da je nacrt delo čuvenog Nikole Doksata de Moreza. usled opasnosti od prodora Osmanlija naložio da se popiše inventar katedrale. godine. Ono što je nesporno jeste da je Franc Engl od Vagraina. Pojedine predmete je poneo sa sobom. Ma koliko bili protežirani od uticajnih krugova. a danas u fondu Muzeja grada Beograda. Vanino. Po ulasku u grad imali su nameru da odmah osnuju rezidenciju s crkvom. zamišljenog u tada uobičajenom stilu rimokatoličkih crkava na području Habzburške monarhije. vođena od 1729. osnivanje jezuitske rezidencije nije prošlo bez problema. Isusovci u Beogradu u XVII. novembra 1734. kako su sa žaljenjem konstatovali. u Temišvar. i da je prvostolnicu od konačišta delilo manje od dve stotine pedeset metara. Neke stvari su odnete u Varadin. što se vidi i po tome što su za buduću bogomolju od jedne Bečlijke dobili tri svete slike (koje su oni iz nepoznatog razloga uputili u “garnizonsku kapelu” u sklopu Tvrđave u Gornjem gradu. Nadomak tog objekta bila je turska džamija data im na korišćenje. Бeoгpaд од 1717–1739. i XVIII. Temišvarci danas kazuju da je reč o župnoj crkvi Svete Katarine Aleksandrijske. s istovremenim ciljem da bude i župna crkva a oni nadležni za gradsku župu. što ne treba da čudi ako se ima u vidu da je 1750. do 1739. godine. lično započeo uređenje crkve posvećene Bezgrešnom začeću Blažene Djev(ic)e Marije. Na osnovu istog izvora. Drugi istoričari pominju da su je vodili do 21.17 Postoje snažni 15 Т. tek koncem 1718. stoljeću. za koju su takođe bili zaduženi). kako je navedeno u nekim izvorima. te da li je njegova rezidencija zaista bila udaljena od katedrale tri stotine koraka.

kada je presvođeno i pokriveno crkveno svetište. i to u blizini današnjeg raskršća Dušanove i Dubrovačke ulice. najpre ih je čekalo prikupljanje sredstava koje nije teklo željenom brzinom. Kada je okončana gradnja hrama nije poznato. Na većem broju planova iz 1739. što potvrđuje utisak da planovi i predstave Beograda nisu uvek verni odraz stvarnog stanja. godine preneli u kriptu nove crkve). pa čak i kada su od istog autora. blagodareći generalu Frančesku Ksaveru Bali Maruliju [Xaver Bali Marulli]. Prema šematizmima za 1737. Ne treba sumnjati. do danas nepoznatog. Godine 1727. Tada je car poklonio jezuitima četiri hiljade forinti za izgradnju gimnazijske zgrade. pripadnici Družbe su. u kojoj je bilo mesta za oko dve stotine kovčega (kada su 1739. međutim.96 Zoran M. 18 Jubileji Crkve Sv. i 1740. 31. Tada je u sklopu crkve dovršena i podzemna kripta. u Beogradu. Ploča je slučajno pronađena krajem XIX veka. ali i na izradu konačnog rešenja svih segmenata crkvenog zdanja. godine na severoistočnoj strani trga uz Glavnu ulicu “Nemačkog Beograda” ucrtan je tlocrt crkve uz koji je naznačeno da pripada isusovcima. Njen gabarit se razlikuje od susedne crkve trinitaraca i Jermena katolika. Družba dobija zemljište za gradnju nove rezidencije i crkve. Na vrhu crkve postavljen je i tornjić s pozlaćenom kuglom nad kojom je bio monogram s Hristovim imenom. godine ona bila do pola gotova. imali mnogo problema s lošim stambenim uslovima. na koji je pričvršćena olovna ploča s natpisom. pa čak i da li je do kraja izveden plan projektanta. jula. 1738. što se dovodi u vezu i s okončanjem gradnje jednog trakta jednospratnice sa šest soba kraj novog hrama. u ovom slučaju enterijera.18 Postoje svedočanstva da je građenje crkve brzo napredovalo i da je već 1733. jer predviđeno je da bogomolja bude duga skoro 45 metara i široka oko 20 metara. kada je na dan svetog Ignacija Lojole. Ipak. Jovanović argumenti da je reč o džamiji. svečano položen kamen-temeljac hrama. Njihovom nezadovoljstvu doprinosilo je i to što nisu uspevali da okončaju podizanje rezidencije. ali je zato nalik novoj franjevačkoj crkvi. jednog od najvažnijih središta “Nemačkog Beograda”. što bi se moglo odnositi na rezidenciju. Naredne godine izveden je svod nad dvema kapelama. i 1739. Blagovest (1981). Shvativši da je predviđen građevinski poduhvat i te kako skup. godine. Bio je to zahtevan poduhvat u svakom pogledu. da im je bilo toplo oko srca 1735. velikom dobrotvoru Jezuitskog reda. ispred velikog trga. o kojoj je javnost upoznao Mihajlo Valtrović (natpis pruža izuzetno vredne podatke o ličnostima koje su imale poseban uticaj na život “carskog Beograda”). sve do 1732. a na nekim s polukružnom apsidom. Petra apost. jezuiti napuštali Beograd bila je prepuna što svedoči da su redovnici svoje pokojne koji su umrli pre 1736. danas znanoj kao Bajrakli. koja je nešto kasnije proglašena prvostolnicom Beogradsko-smederevske (nad)biskupije. Na nekim planovima gabarit je u obliku izduženog pravougaonika. 11. . ako im je verovati. godinu uz ime superiora zabeleženo je da su imali “brigu oko gradnje”. 10. Trebalo je do prođe nekoliko godina.

Dirljiviju sudbinu doživeli su svi pokopani u kripti crkve. stoljeću.19 Značaj koji je Družbi pridavan potvrđuje i to što se Glavna straža nalazila tik do njihovog kompleksa. Gdje su isusovci u Beogradu u 18. posvećene Bogorodici. jezuiti su napustili Beograd. in: Isusovci u Hrvata. gde se nalazila sve do bega u Petrovaradin. stavivši je na žrtvenik kraj ikone Tekijske Gospe. na kome je prikazan njihov kompleks u gradnji. sa zdanja koje je sa samostanom ubrzo porušeno. onu koja i danas rasplamsava veru. kada je na svečan način preneta u Beograd u novu jezuitsku crkvu posvećenu svetom Petru Apostolu. pre svega škole. Župnik i ujedno opat Ilija Okrugić. Ž. Kada je reč o franjevcima opservantima. preneta je u župnu crkvu. Slika je čuvena kao Marija Pomoćnica [Maria Hilf]. usred trga i nadomak rezidencije komadantna. Godine 1868. utehu i nadu mnogih Beograđana.O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” 97 Danas je moguće konstatovati da je jezuitski kompleks sa crkvom i školom bio na čelu bloka današnje Dušanove ulice. čuvene “Snežne”. jer “živi odoše. crkvom (“Templum”) i školom (“Schola”). Vanino. koji čekaju drugove. premda svi pripadaju istom – Franjevačkom 20 21 . a potom u preuređenu tekijsku crkvicu na Petrovaradinu (1881). pre potpisanog mirovnog ugovora. ulice cara Uroša i ulice Visokog Stevana. u Makedonskoj ulici. Na planu je predstavljen deo uličnog bloka okrenut Dugoj ulici i trgu s rezidencijom (“Residentia”). Na takav zaključak navodi to što je najdetaljnije predstavljen upravo taj deo plana (s rasporedom i namenom školskih prostorija). a u kripti ostadoše mrtvi. Većina istoričara posvećena istoriji Beograda tokom austrijske vladavine u prvoj polovini XVIII veka obično razlikuje franjevce. godine. Škalamera. 42. Jezuiti su sliku najpre postavili na oltar župne crkve da bi je potom preneli na glavni oltar nove crkve. Potvrđuje to i kartografski dokument iz bečkog Dvorskog arhiva (Hofkammerarchiv). dao joj je počasno mesto. M. koji je do tada bio na vrhu crkvenog tornja. znanstvenom i kulturnom području u Hrvata”.21 prema Ivanu Stražemancu i njegovom spisu Paraphrastica et topographica expositio totius almae Provinciae 19 Smatra se da je taj plan bio segment nekog elaborata koji se odnosio na gradnju jezuitskog kompleksa. noseći sa sobom pozlaćeni monogram sa Hristovim imenom. Smestili su je u župskom stanu a na okvir slike postavili metalnu pločicu u obliku zvezde s natpisom na latinskom: “Iz Beograda izgnana Djevice. crkvu i gimnaziju. slavljenoj u poznatom svetilištu kraj bavarskog grada Pasaua [Passau]. Sklanjajući se pred neprijateljskom vojskom oni odlaze u Petrovaradin. svojom zaštitom neprestano čuvaj Petrovaradince”. U toj crkvici Beogradska Gospa je ostala sve do 1934. Reč je replici ikone Luke Kranaha [Cranach]. što će jednom doći”. Isusovci u Beogradu u XVII. Slika je ubrzo slavljena kao “Beogradska Gospa”.20 Poneli su isusovci i sliku Bogorodice s Detetom. odnosno guvernera “carske Srbije”. 441–447. dok su crkva i rezidencija dati samo u obrisima. i XVIII. stoljeću imali svoju rezidenciju. Zagreb 1992. minorite i kapucine. Pred padom grada u osmanlijske ruke. Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija “Isusovci na vjerskom. gde se i danas nalazi.

Drljić.newadvent. http://www. Radi što boljeg razumevanja strukture Franjevačkog reda čini se bitnim podsetiti da se u XIV veku u Redu pojavljuje skupina zvana “opservanti” (opslužitelji). org/cathen/06281a. 476. Postoji zapis je da je 13.98 Zoran M. F. 550. 2011). Dva stoleća tražena su kompromisna rešenja. Petrovaradinu. a kad to nije uspelo. aprila 1721. Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj. Djevici Mariji na nebo uznesenoj”). Jovanović Bosnae Argentinae (1730). natpastir zajednice beogradskih Jermena unijata. Acta Bosnae. Sarajevo 1933. http://www. tako da se na kraju došlo do tri ogranka: malu braću (koji su poznati i pod imenom “opservanti”. newadvent. Fermendžin. Pokraj tih objekata oni su dobili neku tursku kuću gde je trebalo da upriliče misna slavlja. koja s vremenom stiče sve više pristalica. odnosno kao obaveza koja je bila sastavni deo njihove misije. Zagreb 2001. Franjevačko apostolsko djelovanje u kontinentalnoj Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti. Od Bečkog rata oni su sve do sredine XIX stoleća obavljali tu službu za vojne posade u Zemunu. Mesto za rezidenciju dodeljeno im je u središtu novoformirane “Nemačke varoši”. org/cathen/04340c. Arcivescovo di Cafa]. Kalendar Sv. jer je Administraciji služila kao magacin za vojnu opremu. Slavonskom Brodu. “minoriti”. neposredno uz jednu veliku i dve manje džamije koje su dobili na korišćenje. najpre u slavonskom delu Vojne krajine. pa je dolazilo do nesporazuma s ostalim članovima Reda. pa otuda i proistekla počast. Convent. 170. in: isti. uz mogućnost da je u tom trenutku u hijerarhiji Beogradske dijeceze imao najviši status. džamija svečano pretvorena u crkvu i posvećena Bogorodičinom uspenju (“Bl.23 nego i okolnost da pripadnika Družbe Isusove nije bilo dovoljno kako bi zadovoljili verske potrebe mnogobrojne vojske i drugih pridošlica (problem manjka dijecezanskog sveštenstva mogao je takođe biti razlog koji bi išao u prilog pomenutoj slutnji). 22 Fra R. jednako merodavnoj klasifkaciji. papa Lav X je bulom Ite vos in vineam meam (1517) podelio franjevce u dva Reda: konventualce i opservante.22 Nije poznato da li je duhovno posluživanje značilo i ono koje su imali isusovci. 12. i to kraj Duge poljane. novembra.htm. Krajem 1727. konventualcima (samostanci). Ivana iz Stražemana. s tim što je na adaptaciju velike mošeje u crkvu trebalo da sačekaju. 23 24 . Zagrabiae 1892. 11. odnosno “franjevci”). Zdanje je blagoslovio nadbiskup Ivan Juraj [Giovani Vartabied. petorica pripadnika Bosne Srebrene izabrana je avgusta 1717. godine za misiju u Beogradu. Razlog za takvu počast Jeremeninu ostaje pod velom tajne. Red je podeljen na opservante i konventualce. tzv. U drugoj polovini XVII veka franjevci Provincije svetog Ladislava imali su službu vojnih kapelana u pojedinim naseljima i vojnim središtima današnje Hrvatske. Posle tri godine oni konačno dobijaju dozvolu za početak adaptacije velike džamije. konventualce i kapucine (mada se negde konventualcima zovu i minoriti). E.htm (02. Order of Friars Minor. 27. Hoško. Osijeku i nekim drugim mestima. Prema drugoj. dodeljena im je lokacija zvana “Imareth” za izgradnju rezidencije i nove crkve. godine. Istodobno su zaduženi da “duhovno brinu za cijelu carsku vojsku”. Povijest franjevačkog samostana u Beogradu od o. E. uz prisustvo Aleksandra Virtenberškog i drugih ličnosti u službi Dvora. Na takvu pomisao upućuje ne samo činjenica što su oni do tada već stekli iskustvo kao vojni kapelani. marredu. čekajući odobrenje vlasti da džamiju pretvore u bogomolju. Ante. Tokom hoda vremena došlo je do novih podela.24 Već naredne godine.

Margićev naslednik. jer su pojedini topografski detalji verno prikazani. Prikazujući grad slikar je pred sobom očigledno imao neku od gravira Beograda iz XVII veka. М. od kojih su neke dobile funkciju spavaona. Objavljen u pomenutom Drljićevom tekstu Povijest franjevačkog samostana u Beogradu. Прилози за књижевност. kada je u rimskoj crkvi Santa Marija u Aračeliju podignut oltar (svetom) Ivanu Kapistranu. namenjenu glavnom oltaru Sv. U središtu manastira je bio prostran klaustar. nišanom. [nad]biskup je lako mogao doći do katedrale. Posebnu vrednost i danas ima otisak pečata. Bosna franciscana 29 (2008).. koji je 1862. 195. језик. Otisak pečata publikovan je i radu Katarine Glišić Franjevačke građevine u Beogradu do 1739. s ugaonom kulom i kapijom koja je vodila u Donji grad. историју и фолклор 6/1 (1926). Zanimljivo je da je na slici i panorama jednog dela beogradskog Gornjeg grada. a u levoj zastavu pod kojom je predvodio krstaše. Lokatelli (1660–1741) i J.26 na kome je. sredinom XV veka obnovio samostan Male braće u Beogradu (i uveo bogoslovske studije). 26 27 . Ukazano je da postoji informacija da je pristigli natpastir Beogradsko-smederevske dijeceze rezidirao upravo u tom samostanu (imajući u vidu njegovu lokaciju koja se nalazila tik do Duge ulice i nedaleko od glavnog središta “Nemačkog Beograda”. 26. 56. Костић. prikazan pečat nalik svojevrsnom grbu Beograda. završio kompoziciju s istom temom. U prvom planu središnje mesto zauzima Kapistran kako blagosilja u odeždi svojstvenoj franjevcima. na način koji je dopustilo pečatorezanje (u ikonografskom pogledu Kapistranova figura u beogradskom krajoliku podseća na predstavu koja krasi oltar rimske crkve Svete Marije u Aračeliju [Aracieli]27). Бајаловић-Хаџи-Пешић. načinjen u četvrtoj deceniji XVIII veka.. 169. budući da je crkva predstavljena uprošćeno. Kesler. Tako već 1730. U drugom planu prikazana je borba krstaša i Turaka pod bedemima Beograda. pored svetog Ivana Kapistrana s krstom u desnoj ruci i zastavom s krstom u levoj ruci. Годишњак града Београда XXVIII (1981) 25. Među delima inspirisanim Kapistranom postoji nekoliko predstava na kojima je on prikazan u beogradskom krajoliku. i to spokojno budući da je prolazio kraj rezidencijalnog kompleksa komadantna Beograda i njegovog obezbeđenja). s prikazom pobedonosne borbe protiv Turaka kod Beograda u kojoj je imao zapaženu ulogu. Pod zastavom je franjevačka crkva. kome je posvećen ceo kompleks s budućom crkvom. na koji je postavljena i njegova slika. Pored Gvidotija. u tom trenutku starešina rezidencije. U desnoj ispruženoj ruci drži raspeće. kupolom džamije i tzv. godine.O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” 99 ta. Samostan je imao čak pedeset soba. godine biva u potpunosti dovršen četvorougaoni obod rezidencije. Sećanje na uspešnu odbranu Beograda 1456. Njen izgled navodi na razmišljanje i o stvarnom izgledu franjevačkog kompleksa. delo Frančeska Gvidotija [Guidotti]. autori su A. godine ispoljeno je na posebno upečatljiv način i 196 godina posle te u svakom pogledu velike bitke.25 Ivan Stražemanac. Историја фрањевачког манастира у Београду.. s beogradskom kulom (“Nebojša”). Ivana Kapistrana u Iloku. Juraj Margić. eksdefnitor Bosne Srebrene. postavlja kamen-temeljac samostana. Слика са представом Београда у једној Римској цркви. 25 Na temeljcu je urezan zapis publikovan u М. Planirano je da u samostanu bude i studij filozofije. nastavio je s mnogo entuzijazma rad na gradnji predviđenog kompleksa. što je očito u vezi s činjenicom da je upravo Kapistran.

Badurina. mošeja koja se nalazila ispod današnjeg Univerzitetskog (Studentskog) parka. Leksikon ikonografije. Potom se prešlo na pojednostavljeni naziv “[braća] kapucini”. jednostavno. Jedino izvesno jeste da je njihov boravak okončan nakon ponovnog pada Beograda u ruke Osmanlija. Na prvom generalnom kapitulu (1529) nazivaju se “Manja braća samotnjačkog života”. in: http:// www. Iz 1535. Među šturim izvorima o kapucinima29 izdvajaju se tek objavljeni rukopisi iz njihovog samostana u Beču. Od pape Klementa VII dobijaju kanonski temelj 1528. posle podele Franjevačkog reda. jer su nosili relativno malenu kapuljaču. org/cathen/03320b. ostaje tajna. u blizini kapucinske i franjevačke crkve. osim svete tajne braka 28 Poznati su i kao “mala braća” (“fratres minores”). što bi značilo i podršku u izgradnji samostana. Nazivani su i “opservantima”. A. Capuchin Friars Minor. godine. konventualci i kapucini.htm (02. http://www. da su pripadnici germanskog kulturnog kruga pod minoritima podrazumevali upravo konventualce (taj podatak je i te kako bitan budući da se u Popisu Nemačkog Beograda iz 1728. org/cathen/03320b. Za crkvu su preuredili jednu mošeju. Među takvim su i kapucini. koji je sačinio austrijski službenik. oni su tada već ustanovili hospicij. Capuchin Friars Minor. crkva minorita se nalazila u blizini Velikog trga (sadašnjeg Univerzitetskog parka). na uglu ulica Braće Jugović i Višnjićeve. 11.100 Zoran M. U prvoj polovini XVIII veka svoje delovanje su proširili van granica Evrope. zadržan do danas. kao i tzv. U jednom aktu rečeno je da su od ulaska u grad delili sve sakramente. Njihova pojava dovodi se u vezu s posletridenstkom Crkvom. s težnjom da obnove ideal franjevačkog života. da bi oko 1531. Treba imati u vidu da su kapucini ogranak Franjevačkog reda. Malo je znano.newadvent.htm (02. koji svedoče da su oni već oko 1718. Odraz njenog snaženja je i pojava novih redova. 2011). 2011). tražili dodelu gradilišta u Beogradu. Ostaće nesporno da su manastir i crkva Svetog Ivana Kapistrana spaljeni ubrzo po njihovom napuštanju Beograda. Kamo su potom otišli. U tim trenucima. godine potiču prve konstitucije te zajednice. prevladao naziv “kapucini” (fratres a scapucino). Osnovani su 1525. Septembra 1720. Pripovedači istorije navode da su se franjevci krajem 1739. ustalila su se tri ogranka: mala braća (poznati i kao “opservanti”). Inače. Jovanović Nepoznato je do koje faze je stigla gradnja nove crkve. a posebno minoriti sa svojim zdanjima).newadvent. u svečanoj procesiji uputili ka Zemunu. a potom. u trenucima kada su Osmanlije već bile u njihovom vidokrugu. po kojoj su se razlikovali od opservanata i konventualaca. koji se danas nalazi u zemunskom franjevačkom manastiru.28 kada im je dopušteno da se nastane u “Nemačkom Beogradu”. odnosno stvaranje ogranaka unutar jednog reda. Zagreb 1979. liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva. međutim. ako je suditi prema izveštaju kapucinskog superiora zapisanom sedam godina docnije. ali su im zgrade za stanovanje bile nove. Zidarske kasarne. Tabačka džamija. 231. Odlikuju se jednostavnošću i “snažnim apostolskim obeležjem”. godine. pominju franjevci i njihove građevine. 29 . 1726. Prema pojedinim planovima načinjenim krajem austrijske vladavine. 11. smatrati franjevcima. godine u Beograd su došli i minoriti. Na osnovu dostupnih izvora nije moguće utvrditi kome su bile posvećene minoritske crkve niti broj redovnika. Po svemu sudeći najpre im je data na korišćenje tzv. s krstom na čelu povorke. Grad su napustili s preostalim rimokatolicima. kao što ih je moguće.

u kome je navedeno da im je 1724. umnogome odvojenu grupu hrišćana. u odnosu na one koji su tzv. godine na osnovu pozivanja na revnosnu službu dato nepunih hiljadu forinti za zidanje samostana. tj. koji je zbog progona od Turaka pobegao iz Kafe u Austriju. u kome je navedeno da su nadomak Dunava bile “crkve reda jezuitskog. Zemunu i Novoj Palanki u prvoj polovici 18. sačuvan u bečkom Hofkammerarchiv-u. Miz. 131. danas oivičene Dušanovom ulicom. Mihailo Valtrović se poziva na plan nastao u istom periodu. Izgleda. 25–27. međutim. karmeliti i avgustinci. propovedajući i poučavajući. Zagreb–Osijek 2011. Иcmopucкa скица с документима од Mupocлава IIpeмpoyа.31 Nesporno je da su najpre koristili džamiju. Istočne crkve. Cpбиja и Eвропа од Пожаревачког миpa до Бeoгpaдског миpa (1718–1739). pravoslavni. Sršan). 130. O Jermenima katolicima v. što je moguće zaključiti i iz izveštaja jermenskog katoličkog mitropolita Vartabida. putuju. kapucinskog. Ekumenska trilogija: istočni kršćani. na placu oivičenom današnjom Dušanovom ulicom. s tim što. 31 32 . књ. godine načinio Mateja Sojter [Seutter]. u skladu s pravilima svojih redova. А. Višnjićevom i Kapetan-Mišinom ulicom nije moguće dokazati bez novih saznanja. protestanti. Пoпoвић. i 1739. J. 213–217. franciškanskog i trinitarskog”. Crkva je bila “pod zazivom preblažene djevice Marije”. i: J. Posebno je zanimljiv podatak da je natpastir Jermena katolika (unijata) u crkvi kapucina svakodnevno obavljao misu za “Armene ’prave katolike’”. Jepмeнскa колoнuja y Бeoгpaдy. te odud znani i kao “mendikantski fratri” (mendicare = prositi). Formalno se činilo da su u Beogradu bili bliži pravoslavnima nego rimokatolicima. Novi Sad 1997. Takav vid prikupljanja sredstava svojstven je ne samo kapucinima nego i nekim drugim redovničkim zajednicama. živeći od milostinje. Da li je njihov kompleks ipak bio bliži Dugoj ulici. takođe žive u siromaštvu i bratoljublju (fratres – braća). ističu se dominikanci. Višnjićevom i Kapetan-Mišininom ulicom. Зборник Матице српске за историје 55 (1997). R. koji. Pored jezika i pisma. Cпоменик CKA. S. da su se manje razlikovali od pravoslavnih. po mnogo čemu jedinstvenu.”30 Značajan je i dokument. Арменске колоније у српским земљама. između današnje Vasine i Dobračine ulice. i ur. koja se nalazila na nekadašnjem trgu kod Duge čaršije.. up. Jermeni su se tada izjasnili najvećim delom za rimokatolike. Kolarić. Beogradu. “prisustvujući danju i noću bolesnicima kako u bolnicama tako i u privatnim kućama. Prema beleškama austrijske vlasti. počinju da podižu sebi nove crkve. 191–193. i to na mestu ranijih džamija.32 Imajući u vidu belešku u planu Beograda koji je između 1735. razlikovali su se od većine hrišćana po veri i crkvenom obredu. zavetom zatvorništva ograničeni na manastire (konkvite). Овакимјан. Tako je verovatno bilo sve dok Jermeni nisu podigli crkvu za svoju zajednicu. LXVI (1926). Zagreb 2005. a potom došao u Beograd. nego od katolika. 30 Kapucinski samostani u Osijeku. nameće se zaključak da kapucini i jezuti 1735.O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” 101 i krštenja. Jermeni su oduvek činili posebnu. “prosjačkim redovima”. Београд 1950. Istom prilikom odobreno im je da milostinjom prikupljaju finansijska sredstva za svoje delovanje i poboljšanje životnih uslova. stoljeća (prir.. 191–208. 49–74. Pored franjevaca. te da su kapucini bili južno od pomenutih redova.

Godine 1236. Red Presvetog Trojstva za oslobađanje sužnjeva).. dobili džamiju na prostoru između današnje Nemanjine i Dunavske ulice. prozvanom “Zweibrücken” (danas Obrenovac ili Boleč). Freiburg–Basel–Rom–Wien 2001. najkasnije 1731. godine preneli iz svog samostana u Beogradu u zemunski hram posvećen Uspenju Blažene Djev(ic)e Marije. Španije i Latinske Amerike. tražio da se upravo njima poveri katedralna propovedaonica. 29. te da su u blizini dobili kuće za stanovanje. bolnicama i kaznionicama širom Italije. godine. dvadesetak kilometara nizvodno od Beograda. krajem 1718. Opći religijski leksikon. na desnoj obali Dunava. Zagreb 2002.34 Ostaće za sada tajna da li su kapucini u Beogradu bili vođeni i propovedima svog sabrata Marka Avijana. Bd. 972. E. poput Smedereva. godine Antun Kazimir grof od Turena i Valzasine.. kapucini su imali čak trinaest misija na području kraj ušća Save u Dunav.. Reč je o slici koja je izvesno vreme među Zemuncima bila poznata i kao “Pomoćnica biogradska”. utemeljen je 1198. Opsluživali su i neka druga mesta u “carskoj Srbiji”. Herder. 238. bez upotrebe oružja. te na području sela Grocke.. tj.33 potvrđuje i to što je sredinom 1732. Od osnivanja delovali su u mnogim misijama. čuvenog i po besedema ispunjenih dramatikom i iskrenošću. Lexikon für Teologie und Kirche. gde su bili mnogi novi objekti. s ciljem oslobađanja zatvorenika hrišćanske vere. ili početkom 1719. Osijek 2006. 41. vrsta posvećenja i način delovanja. o čemu svedoči i karta Beograda iz vremena turskog napada 23.. 34 35 36 . Krautsack. godine. 239.102 Zoran M. ma koliko postoje i tumačenja koja ga argumentovano osporavaju. Na planu Nikole Spara [Spear] njihova crkva se po izgledu ističe kao jedna od znamenitijih građevina “Nemačkog Beograda”. biskup beogradski i smederevski. 971.36 Poznato je da su odmah po dolasku u grad. osnovana je ženska strogo klauzurna grana reda (“trinitarke”). 10. Iz Zemuna potiče predanje prema kome su sliku Marije Pomoćnice hrišćana kapucini 1739. koju su nemački kolonisti prozvali “Osterbah”. Članovi tog Reda žive po Pravilu svetog Augustinа. Marko iz Aviana – navjestitelj ujedinjene kršćanske Europe (prir. koja deluje u Španiji. uključujući i oblast ka Surčinu i Zemunu. Mayerl).. Gradnja samostana sa crkvom okončana je već 1730. Jovanović O ugledu kapucina i njihovoj misiji u “carskoj Srbiji”.35 Crkva kapucina je bila na udaru turske artiljerije i tako je srušena. i to isključivo mirnim putem. Pojava trinitaraca u Beogradu posebno je inspirativna ako se imaju u vidu osobenosti tog Reda. tako i brojnošću te dolaskom naroda sve više i više cvjetajući među ostalim [beogradskim] crkvama”. 24. 33 Kapucini su delovali i u današnjoj Ostružnici. pa i oni od verskog značaja. Kapucinski samostani u Osijeku. u Beogradu i njegovoj okolini. jula 1739. Beogradu. u zdanju koje “poput majke odsijeva iznad ostalih dostojanstvom i uresom. Sedište im je u Rimu. kao i mestu zvanom “Palež”. Bez novih saznanja nije moguće potvrditi pomenuto predanje. F. ordo sanctissimae trinitatis de redemptione captivorum [OSST]. Zapravo. Beogradu. Kapucinski samostani u Osijeku. nakon kojih su “svi [pred njim u crkvi] plakali i zazivali glasno Božje milosrđe”. s prikazom teškog razaranja jugoistočnog dela “Nemačkog Beograda”. Red tinitaraca (lat.

od kojih ih je delila samo ulica. poslije barokne rekonstrukcije. kao i katedrale) . Popoviću (s označenim mjestima samostana jezuita. Tlocrt Beograda 1739. Škalameri i M. prema Ž. franjevaca. trinitara i minorita. U kolikoj meri je njihov samostan oštećen tokom rata ponovnog ulaska Osmanlija u grad i danas je pod velom tajne.O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” 103 i to sredstvima iz kameralne kase. Taj plac nalazio se nadomak severnog dela jezuitskog kompleksa.

zadugo neće biti. Fancev. u kojoj personifikovani Beograd tuguje i plače zbog svoje zle kobi. građenim uglavnom od drveta. shvaćen i kao katastrofa po hrišćanstvo. историју и фолклор VII/1-2 (1927) 62–69. oni koji su se odomaćili. . uticao je na nepoznatog rimokatolika da napiše pesmu. Prvih godina po potpisivanju Beogradskog mira u gradu više nije bilo nijedne hrišćanske bogomolje. dok njihovi verski objekti bivaju porušeni. 37 Fr. zadugo bilo mesto s jednospratnim kućama. napustilo područje izgubljeno ratom. Bleštavila nalik onim kojim je Beograd zaiskrio između 1717. ono isto koje je posle kapitulacije 1717. Прилози за књижевност. gusto zbijenim između džamija. S odlaskom austrijske vojske Beograd je ostao pust.104 Zoran M. godine rimokatolici. bedemima i palatama. Njegovog novog gospodara dočekalo je svega četrdeset i pet Jevreja i nekoliko Srba! U grad je ubrzo počelo pristizati muslimansko stanovništvo. godine. kao i oni tek pristigli. ostavljale su putopisce za Zapada rezigniranim. језик. ili pak (opet) pretvoreni u džamije. Jovanović Ono što je izvesno jeste to da je “carska Srbija” trajala po Beč i Vatikan nenadano kratko. jer s ponovnim prelaskom Beograda u turske ruke 1739. 1739. Beogradske ulice s razglavljenom kaldrmom i rupama koje su nakon kišnih dana postajale bare. lamentirajući nad svojim crkvama. i 1739. Gubitak Beograda 1739. napuštaju područje na ušću Save u Dunav.37 Beograd je od tada. Hrvatska pjesma o Beogradu god.

godinu. 238. Marić. Ključne riječi: apostazija.1 Datirao ju je u 1825. u Donjoj Vasti na Uzdolu u Ramskoj župi na sjeveru Hercegovine. Skopje Gornje (Uskoplje) Uvod Na za franjevce Provincije Bosne Srebrene. te da su ga iz njegove obitelji katolici oteli. Sukladno svojoj tadašnjoj praksi. No. kojem je čuvao koze.2 Vrela 1 2 Marić. kao i za sav katolički puk pod osmanlijskom okupacijom.isti. da je pravi musliman. koji je i objavio raspoloživa vrela proistekla iz nje. on je iz nepoznatih razloga ustvrdio ne samo da tamo nije dospio slobodnom voljom. franjevci su postigli da završi u austrijskom zatvoru. franjevci su ga poslali na školovanje u Ugarsku. 2007b: 558. nego da nije ni kršten. fra Pacifik (Šimo) Krnjić. . isti. 2010: 351-354. 2007a: 236-243. g. potencijalno vrlo pogibeljnu apostaziju fra Pacifika (Šime) Krnjića u dva je navrata upozorio don Željko Marić. da potječe iz islamske obitelji Kara-begā. da je i osunećen – tj. Od ranog djetinjstva do pristupanja franjevcima živio je na području Gornjeg Vakufa u zapadnom dijelu središnje Bosne u obitelji oca Antuna Krnjića i majke Marije Ćurčić rečene Džaltić. Prije stupanja u franjevački red bio je najamnik Turčina Agića u Gornjem Vakufu. Kako bi spriječili vlastite i pogibli katoličkog puka te materijalne štete koje su iz ove apostazije mogle proisteći. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini. 242. 2007a: 237.APOSTAZIJA FRA PACIFIKA (ŠIME) KRNJIĆA IZ SKOPJA GORNJEG Ante Škegro Apstrakt Fra Pacifik (Šimo) Krnjić rođen je 1800. Franjevačka provincija Bosna Srebrena.

Natus 23 ejusd(em) Fr(ater) Augustinus Supra dictus Baptizavit Infant(em) natum ex Legit(imis) Conjugibus Antonio Kargnich et Mariae Chirçich /:al(ias) Çsaltich:/ de Sovichi. Dogna Vast. Pandžić. u dobi od oko 38.” Marić. g. br. g. Die 24. Šimo je rođen 23.106 Ante Škegro je djelomice nejasno i nepotpuno transkribirao. U maticu krštenih bio je upisan s imenom Petar. faksimil: “Zatim priselili u Dognu=Vast u Kuçhiu Dauth=Begha Dugalichia i u istoj rodili Scimu od Koga Svidoçi Tetka rogena po Materi Spomenuta Jele dasse Spomigna dase kadje Karschen u Kuchi Kod Vatre Koja Kuchja posli jest izgorila.6 Kršten je pored ognjišta u kući Daut-bega Dugalića u Donjoj Vasti. g. na Vrsima kod Gornjeg Vakufa. 2010: 353. Nakon njegovog rođenja obitelj njegovog oca preselila se na Vrse kod Gornjeg Vakufa. Jele Sestra rogena... MUSG. listopada 1800. 370: Varse obiit Georgius Kargnich initinera sin(e) Conf(essione) et(atis) Suae ann(orum) 38. Najstariji poznati pripadnik ovog roda s prostora pod osmanlijskom okupacijom je Stipo Krnjić (Stephanus Kargnich). g. Kum na krštenju bio mu je Vid Markić (Vito Zovko) rodom iz Goranaca kod Mostara. g. sv. 240. 2007a. Superioris Gorizae 12. Stephanus Kargnich 3-0. I. Kum bio Vid Markiich naodechise onda u Najmu u istomu Sellu. prispio na posjed islamiziranih feudalaca Dugalića na Uzdol u Rami. Marić. 113. 1769. 2007a.4 koji je s Gornje Gorice kod Gruda u zapadnoj Hercegovini iza 1769... faksimil: “Svidoçanstvo od Karzctegna Fr(atr)is Pacifici Karnich.3 Apostata je potjecao iz roda Krnjićâ.7 Nakon što je apostatirao od franjevaštva i Katoličke crkve te širio čudne priče o svom podrijetlu i obitelji. Marić. franjevcima su iskaz o njegovom rođenju i krštenju dale sestra njegove majke Jele žena Marijana Žutića koja je tada i sama živjela u Donjoj Vasti te Kate žena Marka Stojanovića koja je bila prva susjeda obitelji Šiminog oca i koja je vlastitim mlijekom novorođenog Šimu i zadojila. 2003: 48: “V. faksimil: No.. registrirana u popisu tajnika biskupa fra Marijana Bogdanovića u Gornjoj Gorici kod Gruda. kod obitelji njegovog strica Jure Krnjića. Ovo isto potvargiuje Kathe Ud(ovica) pok(oinog) Marca Stojanovichia parva Konshia da Kadseje Scimo rodio na Dognoji=Vasti onna tadda bila s parvim ditetom ter Scimu basc (:a ne drugoga:) zadoila. 240. što je ispravljeno u Šimun. Jure Knjić umro je od kuge 7. u kojoj je u to vrijeme živjela obitelj njegovog oca.” 5 6 7 8 .5 Rođenje i krštenje Sudeći po vrlo dobro čitljivom prijepisu iz Matice krštenih Ramske župe što ga je objavio Marić. Xena Mariana Xuticha koja sestra pok(oine) Marie Xene pok(oinog) Antuna Kargnichia Svidoçi. koji je tada bio najamnik u Donjoj Vasti. 2007a. 236. Ista Jele Tetka bilaje Stanieza u istomu Sellu. studenog 1814. cui nomen impositum est Petrus /:correctum Simon:/ Patr(inus) f(uit) Vitus Zovko de Gorancze.8 3 4 Marić. 8br(is) 1800. Sep(ultus)que fuit ibidem ubi mortuus est. Dan nakon rođenja krstio ga je tadašnji kapelan Ramske župe fra Augustin Jerković. čija je obitelj od tri pričešćena člana.

a bratu mu sedamdeset. zbog toga su teško oglobljavani svećenici i katolički puk. izgorjelom tijekom Domovinskoga rata 1993. 2011: 21-22: “U župnom arhivu. Turčinu je iz Hapstića za oko zapela zgodna Miloš – Švrakina djevojka..10 odnosno ženidbe muslimana katoličkim djevojkama i ženama mimo njihove volje.13 Gdjekad se spas od udaje za muslimane tražio u vjenčavanju 9 Ivan Krnjić umro je 1838. 2003: 214: “Na 18. I ona. prisilno udatoj za nekoga Turčina u Hapstiće kod Kandije i prevedenoj na islam. f/ra/ Pavla Lozića. Prema svjedočenju njezine sestre Jele Žutić. Metodom “reko se poturčit” na islamizaciju su siljeni i bosanski franjevci. Mandu. vraćena je iz Dalmacije pa se pohotni Turčin njome ipak oženio.) kadija Seoničanin Mustafa Buturović napastova nas zarad fra Domina Paveša govoreći da se reko poturčit. koja je bila zaručena i navištena u Duvno za Tomaševića. ne ktijući stat s Hrnjakovićem. S obzirom na činjenicu da im je najstariji sin Ivan (oko 17881838) umro u otprilike 50-toj godini života. sv. koju je oteo za sina niki Hrnjak. ode mu blizu trista groša. a posebice nad Anđinom rodbinom nisu prestajala. 2003: 215: “A prvo toga svega odvede Duran. I bi arča oko 45 groša. O ovom se događaju očuvala predaja među Anđinim potomcima u Hapstićima. Dok se smijeri kadija i emin. 2003: 213: “Na 16. 2003: 214: “U novembru opet nas oglobi kadija Huselja za fra Domina Pavešu 10 groša. I dok se Lozić pusti iz tavnice.” 10 11 12 13 .11 Izbavljenje im nije jamčio ni bijeg na područje pod mletačkom vlašću. sepultus in Caem(eterio) Communi ejusd(em) loci. Kad bi uspjele pobjeći od onih koji su ih na udaju prisilili. Radilo se o prokušanoj metodi prisilne islamizacije. Doznavši za to roditelji su je.12 Uz ogromne izdatke njihovih najbližih.” Lašvanin. Koga obmetnuše da je sinovku pridao u kaure.” Benić. 2003: 228: “ (1748.Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg Obitelj 107 Šimini su roditelji bili Antun Krnjić i njegova zakonita žena Marija Ćurčić rečena Džaltić. br. rijetke su spasili utjecajni muslimani koji su pred islamskim vjerskim sucima (kadijama) odnosno bosanskim vezirom svjedočili njima u prilog.” Benić. praevie omnibus morientium Sacramentis muriitus (sic!).” Lašvanin. uputili rodbini u Dalmaciju. sestri prabake moga oca. kapelana duvanjskoga. Mariju je prije udaje musliman Meša Duranović bio optužio da se rekla poturčiti (pokoina Maria bih potvorena od Meshe Duranovichia dasseje rekla poturçit).” Mišura.) Vrati se delib/aša/ iz Duvna i povede na Kupris o. niti će se poturčit. et benedic(tione) Ap(osto)lica. g. Mijata Vrljkovića ženu. Paša ga oglobi. januara (1787. momak eminov. 738: Gornji Vakuf: die 26 Mai 1838 obiit in D(omi)no Joannes Karnjich aet(a) tis an(norum) 50 circiter. nalazila se i jedna bilješka o Anđi. I. htijući se sam njome oženiti. kao i među potomstvom njezine sestre Ane koja se 1860. bi arča 38 groša. nekrstjanin. u Gornjem Vakufu u dobi od oko 50 godina života: MUSG. kćeri Jakova Miloša – Švrake i Ruže rođene Kolovrat iz Vrlika u Kandiji. Mijat poče iskat žene od emina i na njega ode u Travnik k paši. kako bi izbjegli nasilje i sramotu. Kako zbog toga strahovita zlodjela nad kandijskim katolicima. ciganjin. Benić.9 zaključuje se da se Marija za Antuna udala kad je imala oko 16 godina. uteče u principovu zemlju. udala za Iliju Udovičića – Mišuru u Kandiju. Taj je događaj primjer ćudorednoga i vjerskoga nasilja nad katolicima u Bosni i Hercegovini koji se vršio sve do samoga kraja četiristogodišnje osmanlijske okupacije. februara dođe veliki kadija i potrese opet fra Domina: vodi ga prida se i dade udžet – da nit je govorio.

15 16 17 18 19 . 2003: 155.15 No.18 Do pojave “Povijest Bosne” (“Tarih-i Bosna”) Saliha Sidkija Hadžihuseinovića Muvekkita 1878. ne kti zatajati svoga Isukrsta. a u ovo vrime ne dadijaše nikoga kopat koga bi posikō od sužanja. dovedoše paši.) na početku miseca svibnja izajde paša /sa/ svojom ordijom iz Travnika u polje. Hadžihuseinović Muvekkit. od koje se oslobađalo crkvenim vjenčanjem.-1790. zapovidnik sve Bosne. A on. a nie rekla. 30: od 25. drug. I zato ih Turci obmetnuše da su izdajnici i.108 Ante Škegro katolika kod kadije. A to Pavlu dopusti Isukrst. mihi scripto concessa. Uze na silu 1200 groša: Jajce pulu dade. Brez niednoga navišćena zašto bi taka potriba Turci obvrgoše divoiku da se rekla poturčiti. zašto Boga ne zataja. da ga psi i ptice ne izidu. na 21. združio sam ih u brak pred narodom. I odsiče. zaštobo mu se ne pristoji stat u kućā u vrime rata. i dosti Mukke vidila). 19991: XI. 2003: 216: “Iste god/ine/ (1739. s kadijom oglobi tri župe: Jajce. katoličanskoj. i pitaše uzrok što neće. ni islamski pisci nisu vjerodostojnima smatrali kršćanske autore niti su se služili njihovim djelima. kolovoza.” Lašvanin.1. da ju poturče obećajuć joj gospodsku udadbu. zašto mu je dao malo plaće a manje hrane. hrkać. Koji poče govoriti: “Poturčite se. koji ju sebi dobavi. ali je zbog toga štetu pretrpio njezin otac (Otacz gnezin Schettovo) podmirujući troškove nastale hodanjem po islamskim sudištima u Prozoru (Rama) i Travniku (ter potezana bila do Prozora. nego i gubljenje glave. Prisutni svjedoci su bili Luka Keškić. I dovedoše mu Turci svezana Pavla Pileševića iz Kotora. i ugleda Pavlovo tilo bílo kakono snig. opiranje islamizaciji značilo je ne samo štetovanje katoličkog puka16.. A Pavo reče: “Neću!” Odvedoše ga Turci u sindžir i za tri dni nagovaraše da se poturči. kako rekoh. I tako im se bi potriba parvo u kadie vinčati pa se potle u paroka. Dobivši od njih međusobni pristanak. da vam prostim život!” I Pavlov.17 Mariju je od Duranovićevih optužbi spasio Omer-beg Dugalić iz Rame. Filip Milićević. koji se bio upisao iste godine u sejmene. druge dvi pulu.19 Katoličkom puku i njihovom kleru smrtna je pogibao prijetila i zbog samih optužbi za 14 MVSG 1753. niti ikako na to htede privoljiti. 2003: 59: “Istog vrimena silovahu turci jajački jednu divojku krstjansku imenom Anđu Pilipovića iz Pijavica. Dugalić je u ovaj slučaj bio uključen zbog toga što katolici protiv muslimana na tim sudištima nisu imali nikakvu šansu.14 No zbog toga se automatski upadalo u najtežu crkvenu kaznu – izopćenje.” Benić. Odriješio sam ih od izopćenja zbog sklapanja braka kod svjetovnog suca (kadije). Zapovidi i ukopaše ga krstjani. Odkud Jajčani odpišu paši u Travnik. MVSG 1753. što Turci reku binjiš. ja fra Jozip Ivić iz Duvna ispitao sam Nikolu sina Filipa Marasa i Jakovicu iz Studenaca. i do Travnika. Zato zapovidi paša krvoliji da mu odsiče glavu. Okrutni paša travanjski. Divojka sa svom snagom otimaše se.1778: Propustivši sva navještenja ex facultate ab presvijetlog gospodina biskupa. br. Dobretiće i Kotor. pridade je dizdaru (čuvaocu grada) koja malo posli nikako pobiže u zemlju krstjansku u Sinj. tvrd u viri pravoj. Do nikoliko dana. Mijo Kakelj i Petar Lagatar. Baltić. od prve se riči poturči i zataji Hristusa. Vinča ja fra Ilia Lašvanin Pavla Mialjevića iz Garnice s Katom kćerju Stipana Vodopie iz istoga sela. u Dalmaciju. koju kad ne mogoše niti pritnjam okrutnim niti obećanjem od vire katoličke odvratiti. Svidoci biše Domin Miaćević i Nikola Jurićević iz Voljica. i s njim /bijahu/ niki starovirci. Čak su i za obični islamski puk bili “pasja vira”. pak pobigō od buljuk-baše. g. Na 1760.-1790. idući isti paša na konju na špaš.

br. a da li će ih kasnije vratiti? Na to se čeka. Ali mu drugi Turčin. za lipše izvidit. uključivši i Borovicu. Poznav Turci da je kapelan pobignuo. i Slabogoščići. što krstjani gori rečeni groša 375. drugog Matu (1794). jedni. Ele. et benedic(tione) Ap(osto)lica. prijatelj. Obitelj se. trećeg Matu (1795) i Ružu (1796). i kapelan od Skopja da je je krstio.. treći Mato te sestra Ruža. sepultus in Caem(eterio) Communi ejusd(em) loci. Andriju (1791). za kojim se zaljubivši /k/ćer rečenog spahije. i Borovica. budući se bio poturčio (pusta museveda – vele /li/ ti je ukorijenjena!). ne vodeć ga u Travnik. vjerojatno stoga što su bili njegovi kmetovi. jesu ga Vlasi opet izlal učnili i u crkvu doveli i prikrstio ga pratar iznova. 738: Gornji Vakuf: die 26 Mai 1838 obiit in D(omi)no Joannes Karnjich aet(a) tis an(norum) 50 circiter.21 Marija je za Mešu Duranovića mogla biti udana bez pojavljivanja pred kadijom. koliko ovdi prid džamijom. Pak iz dvije kuće koje su blizu odžaka bile spahije rečenog objesi u Travniku jednoga čovika i dva brata s materom. Čengića nagovori mustaj-paša Skopljak da su tomu krstjani skopaljski sebet. g. drugi Mato. inčije biti će obješen. ništa ne manje. izmiču se Vukanovići. prvi Mato. toliko u Visokomu: “je li oli nije istina to što se istražuje? Je li taki posao ikakav Turčin iz nahije visočke čuo da su Vlasi i fratri učnili?” I premda ni u jednomu mistu ne može se nać – tko bi rekao “jest istina”. jer su muslimani svoje brakove uglavnom i sklapali posredstvom opunomoćenika ili zastupanjem opunomoćenika!22 Nakon udaje za Antuna Krnjića. jerbo su u malićani. – I budući se to porizalo po teskerama na broj 508 /njih/. posli šesnaesat dana strahovite tavnice. Andrija.. jerbo su u zijametu. osim roditelja već su bili umrli: Pero. sv. 2003: 265: “Mato. Jakova (1792). S obzirom na činjenicu da 20 Benić. Matu (1793). sin Stipana (misli se: Matijevića). čak i onih koji su nasilno islamizirani. I. Naumi Mustaj-paša objesit i kapelana od Skopja u istom Skopju. U toj kući. pass. preselila na Vrse kod Gornjeg Vakufa kod Antunovog brata Jure Krnjića. nije jasno koliko je tada imala članova. Al’ ni ovdi još ne svrši drama. pritegnu kajmekan sva tri gvardijana u Travnik prijeteći im.” Bogdanović. praevie omnibus morientium Sacramentis muriitus (sic!). dokaza da biži. u Gornjem Vakufu u dobi od oko 50 godina života: MUSG. 21 22 23 .Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg 109 povratak na katoličanstvo. vjerojatno nakon što je kuća u Donjoj Vasti izgorjela. živjeli su osamnaest godina u Ošljanima na Uzdolu. bi potriba da gvardijan za njih nadomiri 90 groša. rođen je i kršten najmlađe njihovo djete Šimo.20 odnosno za pokrštavanje muslimana. posla mu teskeru da slobodno u župi stoji.” Sidžil blagajskog kadije 1728-1732. koja je kasnije izgorjela. No.. ništa ne manje štetovasmo što mi napose (mi napose – miteći .23 Juru. Prema sjećanju najstarijeg sina Ivana.: groša 90 po prilici. Bi Čengić u Travniku kajmekam paše Daginstanlije. Od koje nesreće dok se oslobodiše. mubašir i kadija jesu htjeli pitati mnogijeh Turaka. kad bi jaspre dužnikom davati. Peru (1790). ja l’ će oni svi obješeni biti. i tako pobiže k Savi. a jedni. Oglobi kajmekan skopaljske krstjane i uze im 800 groša. imenom oca fra Petra Skalja. gdje je Marija rodila devetoro djece: Ivana (oko 1788-1838). Koju stvar. I da ga lašnje ufati. štetovaše 900 groša. 2003: 201: “U augustu najavši još prija jedan skopaljski spahija za momka jednog Dalmatina. utekoše obnoć obodvoje u Dalmaciju. u vrijeme kad je on davao franjevcima iskaz o Šiminom krštenju (Shimo. Ivan Krnjić umro je 1838. i da su je oni pridali. kogase iztraxuje Karsctegne). ja l’ da keplana pridadu. više li?). Potom su se preselili u Donju Vast u kuću Daut-bega Dugalića.

br. MUSG. ondabi Scimu malana sa Sobom uzeo i s gnimse ondi po mlogo vrimena zadarxavo). faksimil: Ibid(em) sub No 1614. MUSG. I. 965: Item obiit Jacobus filius ejusdem parentis e(tatis) s(uae) an(norum) 18. sv. travnja 1795. br. gdje je i u kojim okolnostima Antun preminuo. gdje su djeca danju radila po turskim kućama a noću spavala kod majke (zabavglialabise obdan po Turskim Kuchiama na Sluxbi. ab eodem Antonio Kargnich et Mariae Çurçich natus est Matthaeus anno 1795. S Vrsa se obitelj preselila u Gornji Vakuf. u Gornjem Vakufu od kuge umrli Andrija (23 godine) i Jakov (22 godine). I. o čemu su franjevcima iskaz dali žena Antunovog brata Jure – Pila (Pilipa) Stričević.26 vrlo je vjerojatno da su na Vrse osim oca i majke prispjeli Ivan. sin Marijinog strica Ivan Džalto i najstariji njihov sin Ivan. dok je otac često noćevao kod brata na Vrsima (çesto dolazio K gnima na Konak). I. sv.. odnosi između supružnika Antuna i Marije bili su poremećeni. 25 26 27 . Jakov i Šimo. a u Veçerbi dolazili na Konak K Materi). 238. Marić. izrađujući sàmāre za konje (Otacz pak za 2 god(ine) aman naivishe Zadarxavose Zadarxavose (sic!) Kod Pashina Oxsaka i naçignobi Szamare). Rođak njegove majke neki Filip u svom je iskazu kojeg je franjevcima dao nakon njegove apostazije kazao da mu je ona jednom prilikom (ter naodechise Kod Marie na Konaku) dok je bio kod nje na konaku u Gornjem Vakufu (Kadjeon dotiro jednoç Rakiu u gorgne Skopje) rekla da će ga dati u fratre (baschiuga dat u Fratre). Ivan ne spominje brata Juru. g. MUSG. br. 966: Item obiit Andreas filius ejusdem prentis e(tatis) s(uae) an(norum) 22. Sep(ultus)que fuit in cem(eterio) com(muni). g. Andrija. Franjevci su zabilježili da je Šimo prije 24 Marić. Matične knjige uskopaljskih župa nisu registrirale kada je. br. 467: Gorgni=Vakup obiit Andreas Kargnich Conf(essus) e(tatis) Suae an(norum) 20. kojeg u svom iskazu o Šiminom krštenju navodi sestra njihove majke Jele Žutić. u 46. zbog svađe s vlastitom ženom Antun je napustio obitelj te dvije godine živio kod Pašinog Odžaka u središnjem dijelu Uskoplja. pogotovo stoga jer je napuštao obitelj (çouik pokratke pameti da Kadbise Sctogod sa Xenom pririçio otishobi K Pashinu Ogxaku i dolise zadarxavo).24 prva dvojica sinova s istim imenom morali su umrijeti još kao mala djeca. 2007a. faksimil. 28. 240. Za narušene odnose među supružnicima Džalto je krivio Antuna. MUSG.25 Kako su 1814. 2007a.110 Ante Škegro se treći Mato rodio 28. godini života pokosila kuga u Gornjem Vakufu. Aprilis. sv. I. 964: Item obiit Maria uxor Antonii Kargnich e(tatis) s(uae) an(norum) 46. Prema Pilinom svjedočenju. Očevo napuštanje obitelji i odvođenje najmlađeg sina Šime potvrdio je i njihov najstariji sin Ivan (Kadbi gnegov otacz odlazio K Ogzaku.27 Franjevac Nije sasvim jasno u kojim je okolnostima Šimo Krnjić završio među franjevcima. Mariju je između kolovoza i Božića 1815. sv. U vrijeme boravka obitelji u Gornjem Vakufu.

ili 1816. – fra Bono 3. 10. Svjedoci: fra Ivan Glavadanović. 2. g. lipnja i 5. faksimil: Ovdie Svidoçanstvo Karshtegna Shime. i tajnik biskupa Miletića. rođen 23.33 godinu kušnje u novicijatu završili su početkom siječnja 1821. 1803. sv. veljače 1820. Dana 5. 2009. – fra Mirko (Pacificus) Slijede njihovi potpisi. Drugo glasovanje za navedene. ili 1816. fra Mato Šekimić. 371: Ibidem obiit Philippa uxor eiusdem Georgii improv(isa) mor(tua) et(atis) S(uae) an(norum) 36. Decembris) 1802. odrahnishe. i Turski Koza çuva. Sep(ultus)que fuit ibidem ubi mortuus est. Sina Antuna Kargnichia iz Dogne=Vasti Ramske Xupe. faksimil. – fra Paškal 4. bio je najstariji. fra Marko Ostojić. 6. i delegat.” Jolić. g. 1804.29 Sudeći po činjenici da je iskaz o njegovoj obitelji franjevcima dala i žena njegovog strica Jure Krnjića – Pila (Pilipa) Stričević. 94: „Dana 5. g. Fra Marijan Jakovljević. Marić. Marić. fra Filip Križanović. g. 2007a: 242.31 Šimo se u fojničkom samostanu vjerojatno obreo 1815. 2007a: 238. u S(veti) Reed metnushe pod imenom Fra(ter) Pacificus… MUSG. Sep(ulta)que fuit in cem(eterio) illius loci. sv. 1820. Jolić. listopada 1820) od potrebna tri glasovanja o njihovoj prikladnosti za redovništvo koja su se obavljala svaka četiri mjeseca. I. koja je trajala tri do četiri godine. fra Mato Ivekić. 12. obukao tadašnji kustos franjevačke Provincije Bosne Srebrene i tajnik biskupa fra Augustina Miletića (1813-1831) fra Marijan Jakovljević. Uzevši to u obzir. fra Ivan Perišić. br. 10. onda se to moglo zbiti i ranije. 1820. 1801. g. rođen u mjesecu veljači (prekiženo 17. 2007a: 242. Jolić. Koga Po Visniu za gliubav primishe. Koga Po Visniu za gliubav primishe. MUSG. 30 31 32 33 34 35 . gvardijan. br. kustos. obukao je franjevački habit sljedećim mladićima: 1. u S[veti] Reed metnushe). i Turski Koza çuva. 16. s dopuštenjem provincijala. agregat. faksimil. Od četvorice tom prilikom obučenih franjevačkih novaka Šimo. rođen 5. Između njega i Frane Glavadanovića razlika je bila gotovo četiri godine. Frano Glavadanović iz Fojnice. fra Ilija Glavočević. Prema “Knjizi obučenih franjevačkih novaka” Fojničkog samostana u franjevački ga je habit 5..Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg 111 nego je došao u samostan bio najamnik Turčina Agića u Gornjem Vakufu (Reçeni Shimo stajoje u najmu u Turçina Aghichia u Skopju)28 otkuda su ga oni izbavili te ga othranili prihvativši ga u samostan. vikar. Prvo glasovanje za navedene. koju je kao i njezinog muža30 kuga pokosila 7. studenog 1814.35 28 29 Marić. Nikola Čuić iz Duvna. 1820. rođen 25.32 Sudeći po dvama (5.34 Šimo je u fojnički samostan prispio 1815. 370: Varse obiit Georgius Kargnich initinera sin(e) Conf(essione) et(atis) Suae ann(orum) 38. 10. sadašnji kustos. fra Marijan Jakovljević. Dana 5. fra Mato Kristićević. – fra Andrija 2. g. koji je tom prilikom dobio redovničko ime fra Pacificus. ako su ga franjevci u samostan uzeli sa željom da ga izbave iz najma (koji hoda po naimu. odrahnishe. No. I. 2009. kao i tadašnju praksu izobrazbe prije stupanja u novicijat. meštar. 19. 2009. Šimun Krnjić iz Skopja. koji hoda po naimu. Ivan Marinović iz sela Grahovika.

Ungariu na Studia poslashe). ishodovali su da njegove riječi ne dopru do “do turskih ušiju”. da je sin nekoga velikog Kara-bega paše te da su ga od njegove turske obitelji kršćani zapravo ukrali. a katolički puk je oglobljen sa 800 groša!39 Stoga ne iznenađuje promptno i učinkovito reagiranje franjevaca na ovu apostaziju. Ni krivih ni dužnih petoro katolika zbog toga je bilo obješeno (na višalim obisiše. župnik skopaljski) koga turci biše odredili obisiti i protiv krstjanim svim u Skoplju kano da su oni izdali rečenu dovojku. Premda se nadao biti pobjednik u ovom čudnom sporu kojeg je nametnuo bosanskim franjevcima (a hotioje iza36 Marić. Turci doletivši kući župnikovoj. zbog bijega kćeri nekog muslimana (nikog turčina) iz Draževog Doca u Uskoplju s njegovim najamnikom koji je bio rodom iz Dalmacije.37 Dakako da su takve fra Pacifikove (Šimine) tvrdnje izazvale ne samo konsternaciju franjevaca koji su ga zbog njih smatrali nečasnim klevetnikom (iniquissimus Sycophanta). Kakve su pogibli iz njih mogle nastati razvidno je i iz tragedije koja se zbila 1777. Marić. i damuje ime Kara Suleiman Begh…. Petru Škuljeviću. Tvrdio je da je potomak nekog muhamedskog bega. daje Sin nikakva velika Kara=Bega Pashe. faksimil: Documenta de baptismate iniquissimi Sycophantae Kargnich qui se a quodam Mahumedano dynsto progenitum. Zatim popanu četiri krstjanina i jednu ženu krstjansku iz sela Okolišje. da kršten nije ni bio te da je u Ugarsku bio poslan na okrutan i podmukao način. et recutitum. daje izmegiu Turaka od Karstjana ukraden. da je i obrezan. uskopaljski župnik fra Petar Škuljević spas je potražio u Dalmaciji. daje çircumcisuo. prave-zdrave). 2003: 77: “Miseca kolovoza jedan momak iz Dalmacije najamnik nikog turčina u selu Dražev-do (Skopje) odvede divojku svog gospodara turčina koja se htede pokrstiti i za rečenog momka udati. 2003: 290. Hic quoque ejus epistola reperitur. prave-zdrave. na zapovid kapetana livanjskog. Sudeći po jednom dokumentu iz arhiva Franjevačke provincije Bosne Srebrene u Sarajevu. daje on Turçin. ac nondum baptizatum esse inique et subdole in Hungaria depredicabat. pobiže u Dalmaciu. ac nondum baptizatum esse inique et subdole in Hungaria depredicabat. faksimil: Documenta de baptismate iniquissimi Sycophantae Kargnich qui se a quodam Mahumedano dynsto progenitum. (Prokleti lacmani!) Otac rečene divojke okrenu svu svoju vražiju sržbu protiv župniku (o.112 Apostazija i reakcije franjevaca Ante Škegro Nije jasno koje je godine fra Pacifik (Šimo) apostatirao.” 37 38 39 . njega ne našavši. Hic quoque ejus epistola reperitur. Župnik ovo od nikog svog priatelja turčina pročuvši. koje nikoliko dana u najsmrdljivijem apstu i verugam teškim zatim na višalim obisiše.36 U drugom dokumentu zapisano je da je govorio kako mu je pravo ime Kara Sulejman beg. g. Baltić. et recutitum. 2007a: 236. faksimil: “…. franjevce je o tome sam obavijestio pismom koje im je uputio iz Ugarske kamo su ga nakon novicijata bili poslali na studij (na Svoj araç. da nie karshten. rečenu divojku vratiše i otcu je pridadoše. 2007a: 236. Dojde s njom u Split ali splićanska gospoda. kano bisni psovali su i bili krstjane obližnje. Nakon što su se uvjerili u neistinitost njegovih tvrdnji.38 nego i zebnju zbog posljedica koje su se iz njih mogle izroditi. Benić.” Marić. 2007a: 242.

Džaja. 333: Zaglaviczom obiit Joanna Balinich Dalmata Nationis uxor Simeonis Mandussich eiusd(em) Nation(is) Sine Cof(essione) quia n(on) voluerunt vocare Sacerd(otem) quia o(m)nes Dalmata qui e(rant) apud Saracenos voluit habere apud se unum Saracenum. Sve navedeno itekako je utjecalo na njegovu psihu. sep(ulta) fuit ibidem. Labilnosti njegovog karaktera pridonijeli su i narušeni odnosi između njegovih roditelja što je i sam proživljavao u najranijoj svojoj dobi jer ga je otac od kuće odvodio k Pašinom Odžaku na duže vrijeme. kad je imao 14 – 15 godina. I. Na životu su ostali samo on i najstariji mu brat Ivan! Dakako da je na njegov emocionalni razvitak utjecala i činjenica da je do pristupanja franjevcima bio prisiljen sam skrbiti za vlastiti život kao najamnik odnosno sluga gornjovakufskih Turaka. U matičnim knjigama umrlih župe Skopje Gornje registrirani su slučajevi katoličkih slugu po turskim kućama. Već je u novicijatu pokazivao patološke gangsterske sklonosti: pribavljao je sebi pištolje. Et(atis) s(uae) an(norum) 30. Sep(ulta)que fuit in cem(eterio) com(muni) illius loci. br. MUSG.41 S obzirom na činjenicu da je tvrdio kako je bio osunećen. 251: Bistricza obiit sine Sacramentis Josephus Shola Dalmata quia prius voluit habere apud se unum Saracenum. činjenica da franjevci Šimu prije nego je upućen na studiju u Ugarsku nisu adekvatno procijenili. MUSG. Primjer tomu je fra Franjo (Ivan) Pecikozić. Nije isključeno da ju je iniciralo i nesnalaženje na studiju koji se odvijao u stranoj zemlji na nimalo lakom latinskom jeziku.Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg 113 ch u Bosnu. tj. koji su se više bojali svojih muslimanskih gospodara nego samoga Boga pa se ni u času smrti nisu usuđivali pozvati si svećenika. quam Sacerdotem et isto desiderio animam redidit. međutim. 250: “Junak ove kriminalne priče Ivan Pecikozić od Travnika stupio je u novicijat u Fojnici 23. sv. quam Sacerdotem. Iznenađuje. nakon završetka novicijata. i dobio redovničko ime Franjo. 1971: 151. XII 1789. nema nikakve sumnje da se radilo o složenom slučaju u kojem se na prvom mjestu treba tražiti emocionalna nestabilnost njezinog aktera. I. završio je doživotno u nekom austrijskom zatvoru! Mogući uzroci apostazije Raspoloživa vrela ne otkrivaju zbog čega je fra Pacifik (Šimo) apostatirao od franjevaštva i od Katoličke crkve. nije isključeno da mu se to uistinu i dogodilo dok je bio najamnik kod gornjovakufskih Turaka. Čini se da su gdjekad oči zatvarali i onda kad su kandidati više nego jasno pokazivali da nisu ni za franjevaštvo niti za svećeništvo. bilj. i bit exoridum Fratara Foinski40). uključujući i poticanje na prelazak na islam (turčenje). Nema nikakve dvojbe da je na njegovu emocionalnu nestabilnost utjecala i smrt roditelja te dvojice starije braće u dobi kad je bio najranjiviji. imo prius habuerunt timorem Saracenorum quam timorem Dei o(m)nipotentis Creatori sui Et(atis) S(uae) an(norum) 60. odnosno tijekom studija u kršćanskoj zemlji. noževe i drugo 42 . bodeže. Nije isključeno da je tada preživio i traume. tužitelja odnosno smutljivca. S obzirom na činjenicu da se apostazija zbila u dobi kad je on imao više od dvadeset godina. br.42 Čini se da fra Pacifikova (Šimina) apostazija i nije bila izuzetak 40 41 Exordium u ovom slučaju označava protivnika. sv.

budući je bio svjedokom smaknuća članova vlastite obitelji. XII 1799.” 43 Gavran. veli isti Krističević. Najpoznatiji otpadnik. Tako se završava ova osebujna storija. Pecikozić pođe nekom pravoslavnom popu. Burić osveti Pecikozića. VII 1803. s dvjema kuburama u rukama. Napokon u sporazumu s turskim vlastima. predaju ‘ad brachium saeculare’ (=svjetovnoj ruci). VI 1803. 1796. Provincijala prisiljava. svome pobratimu. da traži dispenzu za njega od iregularnosti i pripusti ga redu đakonata. kao da će ići u rat na bijesne Tatare. bježi iz zatvora i 14. 1990: 89. G. Dok je gvardijan Maroević izdisao. i on je nanio zlo zajednici iz koje je potekao. 18. po kojem su svi drugi i prozvani. 1990: 89: “Tako je dolazilo do čestih otpada i prelazaka u druga zvanja a ponekad i do nemilih izgreda pa oni koji su ostali u Redu nisu mogli nadomjestiti one koji su umrli. 26. pa je Pecikozić pripušten na zavjete i poslan na studij u Bolognu. Samo su živu glavu izvukli harambaša Burić i njegov zamjenik Pecikozić. I dogodilo se ono najstrašnije. da mu saopći da je poginuo. koji je kao Josif oruđe. Pop posumnja da ga je ubio Pecikozić. u kršćanstvu bio odgojen te bio pripreman za svećenićku službu. IV 1803.114 Ante Škegro među bosanskom franjevačkom mladeži u Ugarskoj. ali pod prismotrom civilnih organa. pa ubije Pecikozića. u samostanski zatvor na otoku Daksi. đake prisiljava da ga dvore poput Turčina i s njim zajedno jedu i piju. pa ubije popa. smješten je u sutješki samostan. restaurirao je i grčkorimski politeizam. nijedan se ne može mjeriti s nekadašnjim gruzijskim studentom pravoslavne bogoslovije Josifom Visarionovičem. U mjesecu ožujku 1803. I njegova je apostazija bila posljedica traume iz djetinjstva. straha i sramote. sastavljenu od kojih tridesetak katolika i pravoslavaca. u različitom odgoju i mentalitetu spram đaka s kojima je pohađala nastavu u austro-ugarskim zemljama ali i u pomanjkanju istinskog nadzora zbog čega je gdjekad prepuštana sama sebi. ili jednostavno nije htio vidjeti. Pecikozić bježi i odmeće se u hajduke. primjećuje fra Mato Krističević. VIII 1805. Tu se Pecikozić pritajio i prividno popravio dok nije njegov čuvar postao neoprezan. gdje su se ubrzo upravo rascvale njegove stare razbojničke nastranosti. pristajući na svaku pokoru. Skupa s nekim katolikom Ivanom Burićem osniva hajdučku bandu. Poput niza nadolazećih. Otpremljen je u Dubrovačku Republiku.” Gavran. Tu je smrtno ranio jednog brata laika i utekao u Bosnu. braća ga 20. Banda je operirala oko Zvornika. Krao je samostansko jelo i piće te skupa s još jednim klerikom gostio se i pijančevao. pojavljuje su u Docu kod Travnika kod svoga zeta Ivana Ćurića. S kolegama je bio svadljiv. premda je rođen od kršćanskih roditelja. Ipak. kako su redovnička braća nemilosrdna. pa se zato poturčio. samoinicijativno dolazi u Provincijalat (u Fojnici) i ponizno moli da bude ponovno primljen u zajednicu. koja je fratre stajala mnogo novca. Turci su je uspjeli opkoliti i uništiti. čiji je brat bio član bande. I fratri ga primiše iz bojazni da se ne poturči i da se u javnosti ne bi onda pričalo. je rimski car Julijan Apostata (oko 360363). 44 . nalazimo ga u samostanu Fojnica. Novački magistar to sve nije zapažao. Do zuba naoružan. 12.44 Zaključak Apostazije su znane još od ranokršćanskih vremena.43 Uzroci joj se traže i u tome što je školsko gradivo nerijetko morala prelaziti s djecom “i do devet godina mlađom od sebe”. Osim što je ugnjetavao svoje nekadašnje istovjernike. terorizira sve samostansko osoblje. jednostavno je handžarom iskasapio tadašnjega gvardijana fra Petra Maroevića.

Među njima je bilo i onih koji su obnašali i vrlo odgovorne službe.45 odnosno vikara sutješkog samostana fra Josipa Vukadinovića (Vukeljića)46 koji je 1752. Ovi novi Turčin /u/čini nadit sebi ime Alija. poturčivši se 26. 2003: 184: “Del’Alija. počeo vrat lišaivit ot turskijeh velikijeh jedžeka. unatoč 46 47 48 49 50 . Po zavičajnosti je pripadao Kraljevini. neki. od Sutinske. /ali/ koji je /inače/ bio i u Jeruzolimu. nije mogao biti prijatelj Bosancima.47 Bilo ih je i među franjevcima laicima48. I jest vrlo dobar.” Benić. Rodom je Slavonac. Poturči se. onda fra Jozo uvratio se do kapetana i reče /da će/ se poturčit.. Ima li dvi godine. Talijanac. osobito jerbo je bio savršen botaničar i ljekarnik. pošao je za njom u njezinu vjeru. duša valja. kao i onima u trećoj životnoj dobi. istom nješto fra Jozip rečeni počme ohlađivati i okrmljivati. Indi prisudi kadija – sve što godi je bilo kod vikara. hvala Gospodinu Bogu! Bijaše mu se. apostatirao zbog neke muslimanke. kad se nješto ositi (aman bijaše opčinjen od bule). velim de Juliis. Marije u Srebrenici. delegat da uniđu u skelu. prezimenom de Juliis. 2003: 254: “1611. I tu poče stajat kao od /redovničke/ familije. Tada se usprotiviše gotovo svi oci Provincije i stajahu na tome da se odbije. Ukratko. miseca marta na 26. bez ikakve redovničke pismene naredbe svojih poglavara njeki o. 2003: 173: “Na 7. Čuvši to delegat. fra Ludovik. laik u Fojnici. pustomu Muharemiji. poput primjerice gvardijana srebreničkog samostana koji je 1611. 2003: 181. 182: “Poturči se nesrićno na svrsi aprila (1752. i tako je radi trenutačnog užitka izgubio vječni. m. s Velike rodom. i čovik blizu 70 godina.49 kao Mula-Mustafa nanio veliku štetu svojoj redovničkoj zajednici50 kao i fra Josip 45 Benić. odnosno neokrunjeni car Sovjetskog Saveza (1924-1953). dapače od sviju dobro gledan i milovan. neki ga oci onoga samostana predlože Provinciji da ga primi i da bude kao član ove provincije. fra Benedikt. m. g. Neki gvardijan samostana sv. više li. kad hoti o. kakav je bio 70-godišnji fra Ludovik de Juliis iz kreševskog samostana koji je. velim. No malo iza toga krene u Dalmaciju a zatim u Rim. baš u petak. apostatirao iz istog razloga. koji odonud u Bosnu bijaše došo. jer je drugačije nije mogao imati za ženu. i bıle haljine s njega da more uzeti o. gdje je mnogo govorio protiv fojničke /redovničke/ obitelji pa čak i protiv svih bosanskih fratara.. mala-velika. Međuto. ne znam koji – ali nisu bili svi -. ožujka 1779. jula (1747..” Lašvanin. pak se bio vrat/i/o doli u krstjanluk). uze mu konja i sve osim haljina. A kada bili mimo Žepče. Međutim.). g. O m. onda uteče priko Save.) poturči se. naivčina oliti osobenjak. f/ra/ Martin Bilavić. fra Ludovik iz Pulje. Požežanin. iako nije imao pismene redovničke naredbe. dođe iz Dalmacije.Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg 115 Visarionovič Džugašvili Staljin. delegat. već naprosto od vlastite zloće. jerbo mu se sažalilo i na /njega/ onakoga. a poturči se bez ikakava razloga. Ovi fratar bijaše ovdi sutiškim vikarom . Indi. ni/t/ko ga ne progoneći. fra Jozip Vukadinović. po prilici. od onog kreševskog samostana. o.” Benić. 2003: 45: “1611. g. Za ovoga se poturči gvardijan u Srebrnici. ta/ko/ on /ode/ na mešćemu kadiji. 2003: 204: “Na 26. bivši se zaašikovao za bulom. p. 2003: 300-301: “1779. i to pravo u Kreševo (i prija je bio ondi i liječio fratre.” Benić. ukratko. u krešev/s/komu manastiru primljen.” Bogdanović. ter bi ga zvali ljudi ‘Del'Alija’.” Benić. marca poturči se o. ‘Nije nigdi vuku kao u Bukoviku. gdi odovud i odonud imadući riječi. p. doklem kadija razumio naš posao i kako /mi/ u zajednici živemo.. Ovi kad dođe u našu provinciju.. budući da se ludo zaljubio u neku tursku djevojku. P. Apostate nisu nepoznanica ni među franjevcima Bosne Srebrene. dok smirismo njega i Turke ode nam iz kese 609 groša. Ali onaj koji je bio neprijetelj Kristu. dogodi se čudnovat događaj u manastiru kreševskomu.. odgovoran za smrt više od 40 milijuna ljudi. ter nije htio gola ga ostaviti.

kako se pijanstvo nagrađuje!” Benić. težak p/i/janac bio. i rekao da je Čifutin rođen. I ovi ga degrada. što kadiji. 2003: 122: “Njihov je bog – trbuh. neki o. A bijaše naforao on u tefteru od vest/ij/arija i najma itd. uze sve svoje lijekove i posudice i odnese.” Lašvanin.. p.. 2003: 48: “1672. Turkom izdajući.51 Neki su otpali zbog vlastitih poroka. i drugima. p. al’ prilika je da je još njegdi belaja parao. Na 23. Senet i do drugoga puta (toga – neka nas Bog očuva) more teško valjati manastiru”. 2003: 208: “1736. 2003: 182-183: “Ovi novi Turčin /u/čini nadit sebi ime Alija. u Fojnici. istinoto. ni mubašir. Ama on otiđe pušući u šake prazne /a tako/ i mubašir. kapitō u Fojnici. da je gvardijan morao njemu.. Za ovoga se odmetnu Marunčić (= fra Luka Marunčić “koji prokuravaše biskupat”) u Budimu i staja mlogo apoštatom.. m. Štoviše.. pijanstvo majka. pribave mu od generalnog ministra / Reda/ pismenu redovničku naredbu da može boraviti u Kreševu kao član /redovničke/ obitelji. budući da se sve dogodilo suprotno od onoga što je on govorio da će biti. kako rekoh. Eto. što šaitom. delegat. 299: “1778. Treba zabilježiti. Koji načinismo kod kadije i šaite Turke izvedosmo. dijelom javno (izuzev emina) ispalatiti 405 groša. u onoj opijenosti odrekne se katoličke vjere i prihvati muslimansku. p. to jest rečeni o. dok je u Tuzli u gostionici pio s janjičarima. više od sto i dva/d/es/e/t groša. ne znam pod uplovom koga zloduha. gvardijan Tomić njekako smeo da ne iđu: (crn obraz jasprama!). Ove iste godine. I učini mlogo štete ministru. to jest Musta/j/begovića s Bijelog polja. miseca aprila na 12. dok se otresosmo i senet uzesmo. on iza ručka pobjegne u krešvsku tvrđavu i poturči se pod imenom Mula-Mustafa.52 od kojih ni franjevci Bosne Srebrene nisu bili imuni. ali. džematlije naše. 2003: 258: “1675. Kasnije je u Zvorniku ovaj htio nešto – ne znam već šta – predskazati o turskom ratu i pobjedi. iz Vijake rodom. 2003: 297. Mal ako nješto i fojničkoga gvardijana nije obijedio. jerbo su ga držali) groša 40. poturčenjaku. I dovede /sa/ sobom većil-davudžiju i priteže nas na mešćemu. i sve bi se kao na bašinsku.” Isti. podmeću./njihova/ će im zloća biti grobni kamen. a inače /je/ ove manastijer kupio. I otiđosmo mi trojica. dijelom potajno. On je namučio i poglavara samostana i čitavu onu svetu /redovničku/ obitelj tolikim podvalama i izvrtanjima /usmenim/ i pismenim kod kadije i drugih Turaka. Min/ista/r fr/a/ Marko iz Vasiljeva Polja od Sutinske. više od sedam stotina groša. poturči se Antun (Bolo) Lovrić iz Fojnice i Stevo iz Sutinske. al’ neka nesrića iđe iz kuće! Hotio bo je on da vodi Turke da mu vide ljekarnu. jerbo je ondi njekoliko /vremena/ stajao i liječio njeke fratre. I već ako onako Antikrst usprogoni fratre i 52 53 54 55 . /a/ Fojnica 60. Lašvanin. već da nam je sve zajedničko i da iz zajedničkog se vladamo. kad su ga /poturčenjaka/ pregledali da ga. Ovi /je/ laik. laik fra Nikola Novaković. a na koncu . Koji dojdoše u Visoki s njime zajedno. – Bi. koju je imao u manastiru! Budale fratri /pa hoće/ svakomu birbi virovati! Ele. a nama otiđe..54 Otpadali su i laici55 zbog kojih su suprotstavljanju gotovo svih drugih /otaca Provincije/. komesar rečeni Kamengrađanin. – I napokon. – Malo vrimena potle. smijeri se i bi uzet temesuć od istoga nesrićnika da se naplatio). s golemom mo/l/bom i s prijateljī. Benić. ter bi ga zvali ljudi “Del’Alija”. Dadosmo mi Kreševu u pomoć (a oni su i /za/ sve krivi. I u Ratnju napio se rakije i ostavio habit u Režića Petra (a s p/i/janstva je najviše i utekao)”.116 Ante Škegro Vukadinović (Vukeljić) odnosno Del-Alija prije njega. Turci ga – jadnika – o konop objese.” 51 Benić. svibnja na kvatre po Duhovi. al’ on i prija džerašen lijepo. o. dava golema. niti šta more imati od nas on. (I ovo. I ne može nam učiniti ništa. gore spomenutog dana. gvardijan fra M/ij/o i ja. Petar Bukaraš. No.”. rečeni Del’Alija izvadi dvije fetve i diže na nas pašine mubašire (a Turkom kaza /za/ sve ruvo crkveno i /za/ sve stanje naše). 298. što makuldžijama. i osvidočismo njima prid kadijom i prid mubaširom kako mi zaseno ne imamo nijedan ništa. (s oproštenjem!). od 40 godina otprilike . i o.53 Drugi su to činili zbog neispunjenih ambicija. a malo pobožan..

već drži obidve uza se. s bubnji i sviralam. da je obrezan. poturči se Anica. da kršten nije ni bio te da je okrutno i podmuklo bio poslan u Ugarsku. Koja bi sutradan odvedena u Sarajevo od paše Hadži-Mehmedovića s nadom vinčat ju za se. Da je “došla do turskih ušiju” bez sumnje bi izazvala bijes osmanlijskih vlasti ali i islamiziranog puka. Raspoloživa vrela ne otkrivaju kada je. krstjane! Tu veće dana ne smide se krstjansko čeljade iz kuće pomolit. i zar služi se obidvima za konkubine. oko 14. I gdi koga sritu od uha krstjanskoga. Prijevod Dokazi o krštenju nečasnog klevetnika Krnjića.. no za apostatu tragična.platit. 57 58 .. sin Antuna Čoče. faksimil. kći pok. za konkubinu.56 uključujući i žene – gdjekad i iz vrlo bizarnih razloga. u dobi života od osamnaest godina po prilici. 2007a: 236. koja inače bijaše žena Grge Grgića iz varoši. groša 65. dignu /on/ na manastir pašalije. ac nondum baptizatum esse inique et subdole in Hungaria depredicabat. Hic quoque ejus epistola reperitur. /.). Posto je zatim u Sarajevu momak kadije Čuhadžića i počeo od nas najam za šest godina iskat.Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg 117 franjevci također trpjeli. 2003: 211-212: “U februaru (1786. zaštobo isti paša držao je očito. et recutitum. od /obitelji/ Živkovića iz Jelašaka. a Turčin omalit ne zna!” Marić. koga smo u manastiru od ljubavi držali da po zlu ne ode. 2003: 207: “Iste godine (1760.57 Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića specifična je po tome jer se zbila tijekom bogoslovnog studija u kršćanskoj zemlji. ne ht/i/juć mu dati. Šime Oćevca. gdje i na koji način skončao. pogrđuju. i Stažije./. Ama.. Gvardijan tadašnji fra Gabro Mijatović. kako je najposli otišo. jerbo joj milo bijaše da rečeni pašo imade prijateljstvo s njezinom kćerju. iz Vareša. zato turski ćitab ne ht/i/ju da vinča za pašu. psuju. Takva stvar se ranije nije čula! Da izgubi viru i da to učini aman bi uzrok mati joj Stažija. koji je razglašavao da je potomak nekakvog muhamedanskog bega. zašto s njima iđaše veliko mloštvo turskih brezposlenika. kuće lupaju i govore: “hoćeš /li/ se poturčit?” 56 Bogdanović.” Benić. Koju davu dok smijerismo. Ovdje je međutim njegovo pismo. tj. šćetovasmo 500 groša i najposli /morasmo/ navodni najam poturčeniku 65 groša / . miseca jula. ne samo po sokaci od varoša nego jošter ispod manastira. PRILOZI Dokazi o krštenju Šime Krnjića58 Izvornik Documenta de baptismate iniquissimi Sycophantae Kargnich qui se a quodam Mahumedano dynsto progenitum. od njekoliko godina. drukčije Jeličića. Stoga je reakcija franjevaca bila odlučna i učinkovita. poturčivši se. iste Anice mater. Stražiju.) ali nešto poslije to jest na 10.

Kuma je bila Marija Medvidović od Deževica. Kum bi Vito Markićević. 1006. 113. kojem je bilo dato ime Petar /ispravljeno Šimun/. et Elianae Tokich. Antonius Kargnich genuit et et Maria Chiurgich Jacobum anno 1792. Gore spomenuti brat Augustin [Jerković] krstio je novorođenče zakonitih roditelja Antuna Krnjića i Marije Ćurčić /rečene Džaltić/ od Sovića. 100 Ošljani.. P(atrinus) f(uit) Petrus Markich 174. Isto tamo. 1005 Ošljani. Natus 3 April(is) 1797. Georgius fil(ius) Josephi Kargnich et Elianae Tokich. Die 24. Jozo Krnjić rodio je Matu 1791. Kum je bio Ivan Zovković. Kum mu je bio Vito Zovko od Goranaca. 10015. Ruža kći Antuna Krnjića i Marije Čurčić. 8br(is) 1800. Donja Vast. Petrus fil(ius) Josephi Kargnich. Rođeno 23. 16014. Ego Fr(ater) Vincentius Jurich [. Kuma je bila Ruža Stojanović. 11 studenog. 2007a: 237. Rosa f(ilia) Antonii Kargnich et Mariae Çurçich. travnja 1799. Pod brojem 1806. Dogna Vast. Kum je bio Petar Markić. 808.. Dogna=Vast natus 21 X(ecem)br(is) 17998 Thomas f(ilius) Petri Kargnich et Rosae Markotich. 1793. 1005 Oshgliani 11 9bris nataus 5 Aug(usti) 1796. B(atpizavi) L(egitimam) Joanna(m) et Josephi Petri Kargnich. Josip Krnjić rodio je Anđu 1793. Oshgliani B Die 8 7bris nata Mathia f(ilia) Josephi Kargnich et Elianae Tokich a Rakitno.118 Bilješke o rođenju i krštenju djece Krnjića roda59 Izvornik No. 16014. travnja 1795. istog mjeseca. 1046.] eumque B(aptizavi) Matheum l(egitimum) Antonii Kargnich et Mariae Çurçich. istog dana 28 travnja [179]5. 174. Antun Krnjić rodio je i Marija Ćurgić Jakova 1792. travnja 1797. Franciscus Kargnich genuit Catharinam anno 1792. krstih Ivu zakonitu (kćer) Josipa Petra Krnjića.. Nat(us) 13 April(is) 1799. Toma sin Petra Krnjića i Ruže Markotić. Jure sin Josipa Krnjića i Ilijane Tokić. 10015.. 59 Marić. Donja Vast. .. Kuma je bila Šima Raič. P(atrinus) f(uit) Marcus Knezovich. Dogna Vast. Donja Vast: dana 24. Ibid(em) eadem die 28 Aprilis [179]5. Rosa f(ilia) Francisci Kargnich et Clarae Boscgnak M(atrina) f(uit) Maria Medvidovich a Desevice. 1793. 808. M(atrina) f(uit) Rosa Stoianovich. listopada 1800. 220. lipnja 1796.] i njega krstio sam Matu.. zakonitog (sina) Antuna Krnjića i Marije Čurčić. Rođen 3. Kum je bio Marko Knezović. Joseph(us) Kargnich g(enuit) Angelam an(no) 1793. Natus 23 ejusd(em) Fr(ater) Augustinus Supra dictus Baptizavit Infant(em) natum ex Legit(imis) Conjugibus Antonio Kargnich et Mariae Chirçich /:al(ias) Çsaltich:/ de Sovichi. Rođen 13. Ja brat Vincentije Jurić [. rođen 21 prosinca 1798. rođena 16. 1006. cui nomen impositum est Petrus /:correctum Simon:/ Patr(inus) f(uit) Vitus Zovko de Gorancze. rođena 5 kolovoza 1796. 220. Frano Krnjić rodio je Katu 1792. Petar sin Josipa Krnjića i Ilijane Tokić. Dogna Vast. dana 28. 170 A60. Ante Škegro Prijevod Broj 113. kćer Josipa Krnjića i Ilijane Tokić od Rakitna. M(atrina) f(uit) Simeona Raiç. Ošljani k(rstih) dana 8 rujna rođena. 100 Osh(gliani) nata 16 Junii 1796.. Ruža kći Frane Krnjića i Klare Bošnjak. Donja=Vast. P(atrinus) f(uit) Vitus Markichevich. 170 A60 Joseph(us) Kargnich genuit Mattheum anno 1791. die 28 April(is) 1795. Nro 1806. Matija. P(atrinus) f(uit) Joannes Zovkovich. faksimil. 1046.

Vladić. kaxe daseje posli ovi rodila gnegova Sestra Maria. Reçeni Shimo stajoje u najmu u Turçina Aghichia u Skopju. Jure. nalazi se upisan Jakov. 5. i ovi pribiva u Xupi Skopaglskoj. U istoj knjizi pod brojem 1614. 28. Natus 23. a posli Marije Šimo. od istog Antuna Krnjića i Marije Čurčić. upisan je i Mato. kapelan u Ramskoj župi do 16. i ovaje umarla: a posli Marie Shimo. inscriptus rerperitur Jacobus filius Antonii Kargnich et Mariae Chiurgich natus anno 1792. bilj. listopada 1800. 60 61 Marić. Aprilis. g. g. od istog Antuna Krnjića i Marije Čurčić. 2008: 135. Sinovi Antuna Kargnichia bilisu Ivan Koi-je i sada-xiv. i ova je umrla. Ivan gornji imenovani prvorođeni sin pok(ojnog) Antuna Krnjića pribivajući u Skopju dokazuje da su se posli njega rodili: Pero. kojem je dato ime Petar (:ispravljeno u Šimo:). rođen 28. et Mariae Chiurçich (:alias Gsaltich:) de Sovichi.koji je i sada živ. faksimil. 1753-1805). Kum mu je bio Vito Zovko iz Goranaca. Sinovi Antuna Krnjića bili su: Ivan . kogaje darxo na Karsctegnu Vid zvani Sada Markich.. travnja 1795. ejusdem. 119 Prijevod i transliteracija U Knjizi krštenih Župe Rama nalazi se ovaj upis: Broj 113. Andrija. Andrija i druga tri brata kojim je svima bilo ime Mato. kolovoza 1796. Fr(ater) Augustinus Supradictus (:Pokraiçich:) baptizavit Infantem natum ex legitimis conjugibus Antonio Kargnich. Item sub No 1006. In vetustiori Libro Baptizatorum praedictae Parochiae Rammae. upisana je i kćer Ruža rođena 5. U istoj knjizi pod brojem 1006. rođen 23. Od ovoga Vida imase izvidit zovelise drugkçie Zovko. Kaže da se je posli ovi rodila njegova sestra Marija. 19. Dogna=Vast die 24. kogase iztraxuje Karsctegne. U starijoj knjizi krštenih spomenute Župe Rama. i ovi pribiva u Župi Skopaljskoj. Augusti. Ibid(em) sub No 1614. i druga tri Bratta kojimje svima bilo ime Mato. Rečeni Šimo stajo je u najmu u Turčina Agića u Skopju. sin Antuna Krnjića i Marije Ćurčić rođen 1792. Sub No 1006. Andria. cui nomen impositum est Petrus (:correctum Simon:) Patrinus fuit Vitus Zovko de Gorancze. i ovisu svi pomarli. dana 24. travnja 1801. ab eodem Antonio Kargnich et Maria Çurçich nata est filia nomine Rosa anno 1796. koga se istražuje krštenje. Ivan gorni imenovani parvorogeni Sin pok(oinog) Antuna Kargnichia pribivajuchi u Skopju dokazuje dasuse poslignega rodili Pero. Shimo. istoga mjeseca. . Gore rečeni otac Augustin (Pokrajčić)61 krstio je novorođenče zakonitih roditelja Antuna Krnjića i Marije Ćurčić (:rečene Džaltić:) iz Sovića. Octobris 1800. koji pribiva u Šćipim u Župi Ramskoj. Andria. i jelli doselio iz Goranacza iz Xupe Mostarske u Xupu Ramsku.. Fra Augustin Jerković iz Pokrajčića (o. ab eodem Antonio Kargnich et Mariae Çurçich natus est Matthaeus anno 1795.Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg “Obiteljski list” obitelji Antuna Krnjića60 Izvornik In Libro Baptizmatorum Parochiae Rammae reperitur Sequens posticum: No 113. i jeli doselio iz Goranaca iz Župe Mostarske u Župu Ramsku. koji pribiva u Schipim u Xupi Ramskoj. Donja Vast. Od ovoga Vida ima se izvidit zove li se drukčije Zovko. Šimo – koga držo na kršćenju Vid zvani sada Markić. Jure. Pod brojem 1006. g. 2007a: 238. i ovi su svi pomrli.

i uz Bekij do Gliubushkoga nitje drughi tko poghinuo izvan Momaka i sjednu i drugu stranu. Ružu. sin Nikole Jurićia. uteklase i udalase za Antu Kargnichia na Oshgliane s Kojim stojechi u istomu selu god(ina) 18. Vladić. Jele sestra rođena. 2010: 354. presvjetlom i prečasnom provikaru. od koga svidoči tetka rođena po materi spomenuta Jele da se spominja da se kad je kršćen u kući kod vatre. i Anđe od Đalta sestra pok(oine) Marie Krnjića. damuje jedan put ona rekla od Scime: Rodiaçe ovo moje Dogne=Vashçe çinimise dobro. 2 Ruxu. Pašom i Skopaljskimi nije bila u Skopju nego u Duvnu i uz Bekij do Ljubuškoga. [5. Šimina strina Pile Stričević pok(ojne) Marije svidoči da posli njego je Antun Krnjić bijo odselio u Skopje. žene pokojnog Antuna Krnjića. Ruxu opet 6. ter stao blizu Kassabe na Sellu zvanomu Varse posli i u istoi gorgnoj Kassabi daje on çesto dolazio K gnima na Konak. Otac njezin šćetovo. do 1789. da kad bi se štogod sa ženom priričio otišo bi k Pašinu Odžaku i doli se zadržavo. Kum bio Vid Markiich naodechise onda u Najmu u istomu Sellu. Ivana koji je i sada živ u gornjem Skopju. Neka je znano: Ovo su dokumenti o krštenju Knjićâ. i dosti Mukke vidila. onda se Šimo rodio a u isto vrime bio ditešce od 5 godina Petar sin Joze Krnjića. utekla se i udala se za Antu Krnjića na Ošljane. faksimil. Otacz gnezin Schettovo da naiposli uteklise pod Skut Omer=Beghu Dugaliichiu kojiju obranio. Također Ivan Džalto. g. Nitje drugi tko poginuo izvan momaka i sjednu i drugu stranu. Matu. Marić. Opet Svidoçi Jozo Ivankovich dasse Spomigna da Kadaje poghinuo gniov Jozo Ivankovich. ondase Scimo rodio. 6. Ivan najstariji sin pok(ojnog) Antuna Krnjića zna svu svoju braću. svidoči da njezina sestra pok(ojna) Marija bi potvorena od Meše Duranovića da se je rekla poturčit. 3. Megiu ostalim Svidoçi isti Pilip dase Spomigna Kadjeon dotiro jednoç Rakiu u gorgne Skopje. Ovo isto potvrđuje Kate ud(ovica) pokojnog Marka Stojanovića prva konšia da kad se je Šimo rodio na Donjoj Vasti. koja sestra pok(ojne) Marije. Takoger Ivan Gsalto Striçevich Spomenute Marie Kaxe daje pok(oini) Antun Kargnich Mux gnez(in) bio çouik pokratke pameti da Kadbise Sctogod sa Xenom pririçio otishobi K Pashinu Ogsaku i dolise zadarxavo. Xena Mariana Xuticha koja sestra pok(oine) Marie Xene pok(oinog) Antuna Kargnichia Svidoçi da gnezina Sestra pok(oina) Maria bih potvorena od Meshe Duranovichia dasseje rekla poturçit ter potezana bila do Prozora. Ovo isto potvargiuje Kathe Ud(ovica) pok(oinog) Marca Stojanovichia parva Konshia da Kadseje Scimo rodio na Dognoji=Vasti onna tadda bila s parvim ditetom ter Scimu basc (:a ne drugoga:) zadoila. posli i u istoj gornjoj Kasabi da je on često dolazio k njima na konak i djeca zabavljala bi se obdan po turskim kućama na službi a uvečer bi dolazili na konak k materi. 3. Marić. kaže da je pok(ojni) Antun Krnjić . a u Veçerbi dolazili na Konak K Materi. Zatim priselili u Donju Vast u kuću Daut-bega Dugalića i u istoj rodili Šimu. Ista Jele tetka bila je stanieća u istomu selu. Petra koji su pomrli i svi od pokojnog fra Jere [Jeronim Milasović] kršteni. onda bi Šimu malana sa sobom uzeo i s njime se ondi po mlogo vrimena zadržavo. baschiuga dat u Fratre. Petra Kojisu pomarli i Svi od pok(oinog) Fra Jere Karsteni. koja kuća posli jest izgorila. da mu je jedan put ona rekla od Šime: rodijače ovo moje Donje Vašče čini mi se dobro i prignjato. žena Marijana Žutića. od Koga Spomignase da Kadbi gnegov otacz odlazio K Ogzaku. N(ota) B(en)e Quaedam docum(ent)a de Baptismate Kargnichi. Ivan sin pok(oinog) Antuna Krnjića dokazuje da je Šimin vrsnik Ante. Juru pak 4. Smutgne megiu Duvgnakom Pashom i Skopaglskimi nie bila u Skopju neggo u Duvnu. ter potezana bila do Prozora i do Travnika i dosti muke vidila. Ivan naistarji Sin pok(oinog) Antuna Kargnichia zna svu svoju bratju.muž njez(in) . Njegova tj. Kum bio Vid Markić naodeći se onda u najmu u istomu selu. Otacz pak za 2 god(ine) aman naivishe Zadarxavose Zadarxavose (sic!) Kod Pashina Oxsaka i naçignobi Szamare. ter naodeći se kod Marije na konaku. 62 63 Ante Škegro Transliteracija U donjoj Župi Ramskoj Svidočanstvo od kršćenja brata Pacifika Krnjića. Mathu. Ista Jele Tetka bilaje Stanieza u istomu Sellu. Fra Jeronim Milasović. i prighniato. i diecza zabavglialabise obdan po Turskim Kuchiama na Sluxbi. 1. Predragom prijatelju Velikom. ondabi Scimu malana sa Sobom uzeo i s gnimse ondi po mlogo vrimena zadarxavo. Ivan sin pok(oinog) Antuna Kargnichia dokazuje daje Shimin varsnik Ante sin Nikole Jurichia. faksimil. S kojim stojeći u istomu selu 18 godina. Amico Car(issi)mo Il(umno) Illus(trissi)mo e(t) Rev(erendissimo) Prov(icario) Colen(di) ss(im)o Fra(tri) Aug(ustino) Vesc(ovio) Dauli(ensi) e(t) Vicario Apos(tolico) in Bosna ed Erczegovina. ter naodechise Kod Marie na Konaku. i Sestre po imenu megiu kojim broji i Scimu. ter sta(nova)o blizu Kasabe na selu zvanomu Vrse. ona tada bila s prvim ditetom ter Šimu baš (:a ne drugoga:) zadojila. da najposli utekli se pod skut Omer-begu Dugaliću koji ju obranio.120 Iskazi svjedoka o obitelji Antuna Krnjića6261 Izvornik U dognoj Xupi Ramskoj Svidoçanstvo od Karzctegna Fr(atr)is Pacifici Karnich. izrodila djecu slideću: 1. . Juru pak 4. 2008: 132. od koga spominja se da kad bi njegov otac odlazio k Odžaku. Zatim priselili u Dognu=Vast u Kuçhiu Dauth=Begha Dugalichia i u istoj rodili Scimu od Koga Svidoçi Tetka rogena po Materi Spomenuta Jele dasse Spomigna dase kadje Karschen u Kuchi Kod Vatre Koja Kuchja posli jest izgorila. 2007a: 240-241.] Ružu opet. Ivana Koije isad xiv u gorgnem Skopju.63 Za njima rođen Andrija i Jakov. stričević spomenute Marije. Opet svidoči Jozo Ivanković da se spominja da kada je poginuo njiov Jozo Ivanković. 2. vrlo poštovanom bratu Augustinu biskupu daulienskom i vikaru apostolskom u Bosni i Hercegovini. Među ostalim svidoči isti Pilip da se spominja kad je on dotiro jednoč rakiju u gornje Skopje. izrodila Dieczu slidechiu.bio čovik pokratke pameti. Smutnje među Duvnjakom. i Ange od gialta sestra pok(oine) Marie Kargnichia. a uisto vrime bio ditescze od 5 godina Petar Sin Joze Kargnichia gnegova t(o) j(est) Scimina Strina Pile Striçevich pok(oine) Marie Svidoçi da posli njegoje Antun Kargnich bijo odsellio u Skopje. baš ću ga dat u fratre. i sestre po imenu među kojim broji i Šimu. ramski župnik od 1781. Jele Sestra rogena. i do Travnika. Otac pak za 2 god(ine) aman najviše zadržavao se zadržavao se (sic!) kod Pašina Odžaka i načìnjo bi samare. za gnima rogen Andria i Jacov.

ovdi koega istoga. na svoj arač. bì darovan od sesara dobroga našega dobročinioca Frane. BONO 2003: Ljetopis sutješkog samostana. odraniše. nego i oçito govorit daje Sin nikakva velika Kara=Bega Pashe. poche u Svojoi budalastoj pameti. Fra Ignacije Gavran. poče u svojoj budalastoj pameti. da nije kršten. Sarajevo .Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg Apostazija Šime Krnjića6462 Izvornik Ovdie Svidoçanstvo Karshtegna Shime. da nie karshten. Koji kad se najide. Habsburg-Lothringen (1804-1835). uvod i bilješke napisao dr. daje on Turçin. u Sveti Red metnuše pod imenom brat Pacificus. Sarajevo – Zagreb. SALIH SIDKI 19991: Povijest Bosne 1. SREĆKO M. latinske i talijanske dijelove preveo. fra Ignacije Gavran. 64 65 Marić. sina Antuna Krnjića iz Donje Vasti Ramske župe. na Svoj araç. ovdi koega istoga Zato Kao Sin Pashinski i Begh. odrahnili. nesamo mislit. zaboravise Svoje parvashgne potribe. da je circumcisuo. Doba fra Grge Ilijića Varešanina (1783-1813. a hotio je izać u Bosnu. Bi darovan od Sesara dobroga nashega Dobroçiniocza Frane. i damuje ime Kara Suleiman Begh boglebi ovariso. MARIJAN 2003: Ljetopis kreševskoga samostana. Mostar. odrahnishe. latinske i talijanske dijelove preveo. da je između Turaka od kršćana ukraden. Sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca. da je on Turčin. BENIĆ. Koi Kadse najide. zaboravi se svoje prvašnje potribe. da bude reko Kara Suleiman Esck. Zato kao sin pašinski i beg. i od potribe otresli. koi su ga od koza doveli. 121 Transliteracija Ovdi je svidočanstvo krštenja Šime. JAKO 2003: Godišnjak od događaja i promine vrimena ud Bosni 1754-1882. pomraçnom tavniczom dokje xiv. VRELA I LITERATURA BALTIĆ. i turski(h) koza čuva(še). u S(veti) Reed metnushe pod imenom Fra(ter) Pacificus. 2007a: 242. HADŽIHUSEINOVIĆ MUVEKKIT. ne samo mislit. i od potribe otresli. Koisuga od koza doveli. uvod i bilješke napisao dr. u Ungariu na Studia poslashe.).65 pomračnom tavnicom dok je živ. BOGDANOVIĆ. Priredio.Zagreb. a hotioje izach u Bosnu. odranili. daje izmegiu Turaka od Karstjana ukraden. .. stoljeće. Sarajevo. daje çircumcisuo. Sarajevo. koji hoda po naimu. 1825. uvod i bilješke napisao dr. Sina Antuna Kargnichia iz Dogne=Vasti Ramske Xupe. Priredio. nego i očito govorit da je sin nikakva velika Karabega paše. 1971: Katolici u Bosni i Zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. GAVRAN. faksimil. LAŠVANIN. Sarajevo-Zagreb. Austrijski car Franz I. IGNACIJE 1990: Suputnici bosanske povijesti. Koga Po Visniu za gliubav primishe. koji hoda(še) po najmu. JOLIĆ. i bit exoridum Fratara Foinski. da bude reko Kara Sulejman Ešk. i bit exordium fratara fojničkih. Sarajevo – Zagreb. i Turski Koza çuva. Zagreb. u 19. i da mu je ime Kara Sulejmanbeg. Priredio. fra Ignacije Gavran. Koga po Višnju za ljubav primiše. u Ungariju na studija poslaše. 1825. Bolje bi ovariso. DŽAJA. ROBERT 2009: Novicijat hercegovačkih franejvaca. latinske i talijanske dijelove preveo. NIKOLA 2003: Ljetopis.

. née Džaltić. BAZILIJE 2003: Acta Franciscana Hercegovinae. Mostar – Zagreb. According to their common practice. Ivana Krstitelja Uzdol prigodom obilježavanja 150. Spomenica o župi sv. Franciscan Province of Bosna Argentina. MIŠURA. Before his entry into the Franciscan order. . Spomenica o župi sv. Mostar. From the early childhood until he joined the Franciscans he lived on the territory of Gornji Vakuf – the Western part of central Bosnia. 18-19. 1700. MUSG = Matične knjige umrlih župe Skopje Gornje (Gornji Vakuf). he was a hired hand of a certain Muslim Agić from Gornji Vakuf. ŽELJKO 2010: Kulturno-povijesni prinos uzdolskoga kraja ramskoj baštini. fra Pacificus (Šimo) Krnjić. KEY WORDS: apostasy. 2009. The Apostasy of Franciscan Pacificus (Šimo) Krnjić (Summary) Franciscan Pacific (Šimo) Krnjić was born in 1800 in the village of Donja Vasta (Uzdol) in the region of Rama – northern Herzegovina. ŽELJKO 2007a: Donja Vast – selo s mnogo zaseoka. godine (regesta). But for the unknown reasons he claimed that he had not got to Hungary out of his own free will. his father Antun Krnjić and his mother Marija Ćurčić. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Prozor – Rama. U sjeni križa. Uzdol. obljetnice utemeljenja samostalne kapelanije Uzdol (1856. that he was also circumcised and therefore a true Muslim. lipnja 2009. 351-354. VLADIĆ. Skopje Gornje (Uskoplje) . STIPAN 2011: Biser Uskoplja. with his family. MARIĆ. Šćit-Zagreb.-2006. Svezak II. MVSG = Matične knjige vjenčanih župe Skopje Gornje (Gornji Vakuf) PANDŽIĆ.). ŽELJKO 2007b: Običajnik župe Uzdol. Uzdol. Zagreb – Kandija. as well as any material damage that could arise from the apostasy. and was a shepherd for his goats. that he came from the Islamic family Kara-Beg. the Franciscans have succeded in such a way that the apostate’s life ended in an Austrian prison.-2006. JERONIM 2008: Urežnjaci iz Rame. 553-618. U sjeni križa. In order to avoid their own mortal danger and also that of the local Catholic people under their pastoral care. Rama – nekoć i danas. the Franciscans sent him to attend school in Hungary.-2010). obljetnice utemeljenja samostalne kapelanije Uzdol (1856. = Sidžil blagajskog kadije 1728-1732.122 Ante Škegro MARIĆ. Sidžil blagajskog kadije 1728-1732. Catholic Church in Bosnia-Herzegovina. Obradio HIVZIJA HASANDEDIĆ. Crtice iz prošlosti župe svetoga Ilije Proroka u Kandiji (1875. and that he was kidnapped by the Catholics and taken away from his Muslim family. Prozor-Rama.1849.). MARIĆ. 236-243.. Ivana Krstitelja Uzdol prigodom obilježavanja 150. that he was not even baptized.

). 4. i počeci antičke arheologije u Hrvatskoj. 2 3 . Međutim hrvatski generali u c. Radovi Zavoda JAZU u Zadru. priklonio se njihovim savjetima pa je otputovao 1818. u Zadru 1818. 179-206. Dubrovnik kao središte europske diplomacije u Morejskom ratu. pa je dobio Dalmaciju mirom u Požunu kako bi putem dubrovačke trgovine pribavljao sirovine iz Osmanskog Carstva gdje je imao i saveznika – sultana Selima III. sv. a Osmanlije su doduše imali vojsku koja bi ih mogla napasti. o Dubrovniku (1818 g. Kotor i Francuzi. Ivan Pederin Pitanje austrijskog prodora na jugoistok počinje vjerojatno s Morejskim ratom kad su carski generali uz dubrovačku obavještajnu podršku slobodno šetali Srbijom i Bosnom. 431-463.VOJNE OPERACIJE DOMARŠALA BARUNA STJEPANA JOVANOVIĆA U HERCEGOVINI 1878. 17(1979) str. Godište XVII (2006) br. N. međutim. 205-233. smijenili i zadavili sultana. u Dalmaciju.3 Oni. koji su poticali ustanke u Dalmaciji. došli su do nekog utjecaja na Dvoru u Beču i preporučivali prodor na jugoistok. S. str.1 Napoleon je poslije poraza kod Trafalgara 1805. k.Isti. sv.2 Nije uspio jer su uleme 1809. nisu uspjeli jer je Metternich bio za čuvanje Osmanskog Carstva i u tome je vidio element ravnoteže u Europi. Car Franjo I.. ali ne i novaca da je plate i hrane. shvatio da neće moći dobaviti sirovine iz prekomorja. Franjo I. godine. I U KRIVOŠIJAMA 1882. vojsci. 123-150. Dubrovnik. Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku. 1 Ivan Pederin. Ivan Pederin. sv. 2-3. Isti. Franjo I. o Šibeniku u svom putnom dnevniku iz 1818.. Dubrovnik. Isti. 29-30(1983) str. Dubrovnik. 105-121. str. Putni dnevnik cara Franje I. Dalmacija. XVI (2005) br. 18-41. Franjo I. Bosni i Srbiji i time omeli Napoleonov put do Carigrada. str. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku.. Kačić. Crnoj Gori. godine. 78 (1985). 7(1975) str. Ivan Pederin.

124

Ivan Pederin

God. 1848. Jelačić je isprovocirao mađarsku revoluciju, ugušio je i zaustavio mađarski put prema Jadranu – tengere magyar, a onda je Dvoru savjetovao prodor na jugoistok.4 Dvor se priklonio njegovu savjetu, a Jelačić je odmah poslao svoga pobočnika general bojnika baruna Lazara Mamulu da razgovara s Crnogorcima.5 Kad je Omer-paša Latas došao u Bosnu da smiri konzervativne muslimane, koje su neprestano bunili uleme, i krenuo na Crnu Goru, mladi kralj Franjo Josip požurio je u Zagreb da ga Jelačić savjetuje. Kralj je poslušao Jelačićev savjet i Dvor je zaštitio Crnu Goru tako što je zaustavio Omer-pašin napad.6 Dalmacija je postala odskočna daska za austrijski prodor na jugoistok. Carstvo se 1850-ih godina nalazilo u vrlo teškom položaju jer je mađarska emigracija, potpomognuta slobodnim zidarima, neprestano slala oružje u Mađarsku ne bi li podigla ustanak. Nije uspjela, a tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova grof Buol Schauenstein uspio je s internuncijem Antonom Prokeschom barunom, pa grofom von Ostenom izgurati Francusku i Rusiju s Visoke Porte.7 Napoleon III. osvetio se bitkom kod Magente i Solferina. Međutim austrijski utjecaj sad je bio mjerodavan na Visokoj Porti. God. 1872. Crna Gora je prihvatila austro-ugarsko okrilje. God. 1875. Franjo Josip doputovao je u Dalmaciju i naredio dizanje ustanka u Hercegovini. Ustanike je predvodio don Ivan Musić – on je predvodio Hrvate, a Crnogorce vojvoda Mašo Vrbica, sve s austrijskim oružjem koje je stizalo preko Italije. Osmanlije su poslali regularnu vojsku (nizami džedid), da guši ustanak, ali i neregularne postrojbe bašibozuke koji su počinili brojne okrutnosti. God. 1876. sastali su se ruski i austrijski car u dvorcu Reichstadt u Sedmograđu. Malo su lovili, a malo pregovarali. Potom je 1878. sazvan Berlinski kongres na kojem je Austro-Ugarska dobila mandat da “okupira” Bosnu i Hercegovinu, te protektorat nad Srbijom i Crnom Gorom. Srbija je priznala austro-ugarski protektorat 1881.8
4

Ovdje vrijedi pogledati Jelačićeva pisma caru. Ivan Pederin, Josip Jelačić i Dalmacija kao odskočna daska za austrijski prodor na jugoistok (1850-ih godina), (O 200 obljetnici rođenja), Zadarska smotra, god. L(2001) br. 5-6., str. 11-26. Graf Jelačić und die Südostpolitik der Monarchie - Josip Jelačić i austrijska politika na jugoistoku, Zadarska smotra, god. L(2001) br. 5-6., str. 27-74. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, Zadar, I. MH. 2005. Dalmacija kao odskočna daska za prodor na jugoistok. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar,MH. 2005. Mnogi navodi u ovom radu naći će se u ovoj knjizi i mi ne citiramo svaki pobliže. Isti, Pitanja jezika u upravi za Bachova apsolutizma u Zagrebu, Godišnjak njemačke zajednice DG Jahrbuch 2009. Zbornik radova 16. znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”, Osijek, 07.-09-11, 2008., str. 219. Waltraud Heindl, Die österreichische Bürokratie zwischen deutscher Vorherrschaft und österreichischer Staatsidee (Vormärz und Neoabsolutismus ), u: Österreich und die deutsche Frage im 19. und 20. Jahrhundert, Probleme der politisch-staatlichen und soziokulturellen Differenzierung im deutscher Mitteleuropa, hrsg. von Heinrich Lutz und Helmut Rumpler, Wien, 1982. str. 73-91. Ivan Pederin, Austrougarski prodor na Balkan – protektorat nad Srbijom 1879-1881, Kolo, XIII (2003), str. 130-146.

5

6

7

8

Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića...

125

Odmah poslije Berlinskog kongresa, na ljeto 1898., car je kao vrhovni zapovjednik c. k. vojske dao Ordre de bataille dvojici hrvatskih domaršala – barunu Josipu Filipoviću, koji je prodro u Bosnu iz Slavonskog Broda, i barunu Stjepanu Jovanoviću. Josip Filipović bio je vojni zapovjednik Bohemije. Prijateljevao je i s nadvojvodom Rudolfom i bio njegov pretpostavljeni. Rudolf je naime bio pukovnik.9 U to doba drugi domaršal barun Franjo Filipović – bio je namjesnik i vojni zapovjednik u Zadru, pa vojni zapovjednik u Zagrebu, domaršal barun Gavrilo Rodić namjesnik u Zadru, domaršal barun Marijan Varešanin bit će kasnije vojni zapovjednik u Sarajevu. Može se reći da su visoki hrvatski časnici bili dominantna skupina u vojsci, savjetnici na Dvoru, jer car se najviše savjetovao s visokim časnicima. U ovom radu pozabaviti ćemo se domaršalom barunom Stjepanom Jovanovićem koji je, slijedeći carev Ordre de bataille, najprije smirio Hercegovinu, a za njom Krivošijski ustanak. Prvi je 1849. ugušio tada inženjerijski pukovnik Lazar Mamula10, kasnije general i namjesnik u Zadru, drugi je ugušio Gavrilo Rodić, a treći Sjepan Jovanović.11 Hercegovina “Okupacija” Bosne i Hercegovine nije ipso facto ni načelno bila vojna operacija jer je ona ugovorena na Berlinskom kongresu, a Osmansko Carstvo bilo je potpisnik tog dokumenta. Nije se na Berlinskom kongresu ni opirala toj “okupaciji” jer je bila u dugom sukobu s bosanskim i albanskim muslimanima. Sukob je počeo kad Osmansko Carstvo nije uspjelo ugušiti grčki ustanak, a krivnja za taj neuspjeh pala je na balkanske muslimane. Sultan Mahmud IV, sin Francuskinje, shvatio je da se Carstvo mora osuvremeniti ili će propasti. Počeo je s osuvremenjenjem vojske, pa je u tu svrhu pozvao engleske i francuske časnike da obučavaju vojsku. U islamskoj državi vojska je uvijek vjerska vojska. Engleski francuski instruktori nisu pak bili muslimani i to je za uleme bio izazov.12 Mahmud je ipak uspio stvoriti kakvu takvu suvremenu vojsku – nizami džedid, ali je najžešći otpor stigao baš iz Bosne i Albanije. U izvorima se stalno čita kako muslimani neće da odjenu “nizamsku odjeću”, kako dižu ustanke. S druge strane iz Anatolije stiže vojska koja guši te ustanke, a paše govore Bosancima da su balije, gori od kaura i da će ih dati Francima13. Dali
9 10 11

Brigitte Hamann, Rudolf, Kronprinz und Rebell, München, 1987. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati, ...Poglavlje Pravoslavni ustanak u Boki 1848/49, str. 282-288. Služio sam se spisima Truppen-General-Commando Süddalmatien koji se nalaze u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Oni su u tu pismohranu pristigli iz Beča u okviru vraćanja arhivske građe. Ti spisi nisu arhivistički inventarizirani i nemaju signatura. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati... Poglavlje Obračun Porte s balkanskim muslimanima, str. 182-215. Galib Šljivo je do najtanjih pojedinosti opisao te vrlo česte ustanke, ali nigdje nije napisao razloge ovih trvenja između Visoke Porte i bosanskih muslimana. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1813-1826, Banjaluka, 1985. Isti, Bosna i Hercegovina (1827-1849), Banjaluka, 1988.

12

13

126

Ivan Pederin

su ih na Berlinskom kongresu. Bio je to prvi i jedini slučaj da je kalif dao muslimane pod vlast jedne kršćanske sile. Ovdje valja dodati da u Bosni gotovo da nije bilo državne organizacije, islamsko pravo prestalo se primjenjivati najkasnije u XVIII. st., a odnos muslimana prema kršćanima bio je surov, nasilja je bilo vrlo mnogo, osobito kod ubiranja poreza. Korupcija je cvala.14 Osmansko Carstvo nije bilo centralizirano kao apsolutističke, a i kasnije liberalne monarhije u Europi. Bila je teokratska država, to jest federacija šest mileta, a to će reći da se svaki milet upravljao po svojim zakonima. Prvosvećenik svakog miDomaršal barun Stjepan Jovanović leta bio je odgovoran izravno sultanu. To je dobro funkcioniralo bar do smrti Sulejmana Veličanstvenoga. U njegovo doba Osmansko Carstvo bilo je sjajna i moćna država, kršćani se nisu bunili, a Carigrad je privlačio brojne useljenike koji su se, ne uvijek, obraćali na islam i obavljali poslove. Međutim, u Carstvu koje je stalno slabilo to više nije funkcioniralo; kršćani nisu bili ravni muslimanima u smislu jednakopravnosti proglašene od Francuske revolucije pa su nasilja bila sve češća, osobito kad je Visoka Porta donijela hatišerif od Gülhane i s njim jednakost pred zakonom. Taj hatišerif nikad nije bilo moguće provesti u djelo u Bosni i Hercegovini pa su Turci gušili muslimanske ustanke, a bosanski muslimani tlačili kršćane. Muslimani su govorili kako paše varaju sultane, a Husein kapetan Gradaščević čak je krenuo s vojskom na Carigrad da smijeni “đaur sultana”15. Nasilja su dosegla vrhunac u doba ustanka 1875–1878., a vršili su ih bašibozuci. Zbog svega toga se čini neprimjerenim termin “okupacija” kao termin Berlinskog kongresa jer je Austrija zauzela Bosnu i Hercegovinu i ustrojila suvremenu pravnu državu s kojom su bili zadovoljni jedni, drugi i treći, a au14

Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni na pragu XIX: stoljeća i njihovi utisci o njoj, Sarajevo, 1966. Husein Kapetan bio je jedini odličnik u Bosni koji je namjesniku u Zadar pisao pisma na turskom za razliku od svih ostalih koji su ih pisali latinicom i ikavskom štokavštinom.

15

Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića...

127

strijsku vlast su zadržali u dobroj uspomeni, a to ističe i povjesničar Tomislav Kraljačić.16 Prema tome, zauzimanje Bosne i Hercegovine nije bila, ili nije trebala biti vojna operacija, a Austrija to nije obavila navrat na nos od straha kako je ne bi pretekla Srbija,17 koja nije imala gospodarskih ni vojnih sredstava da zauzme Bosnu, nije imala suvremenu vojsku nego “narodnu vojsku”. Austrija je pak imala mandat da “okupira” Bosnu. Austrija18 je napokon bila i velika sila. Bosnu i Hercegovinu sačinjavali su vilajeti u kojima su godinama bjesnjeli ustanci i rat, a državna organizacija jedva da je i postojala. Austrija je kod zauzimanja Bosne morala biti oprezna. Tako se dogodilo da je muftija Šemsekadić okupio domaće muslimane, zametnuo bitku s c. k. generalom Száparijem kod Tuzle. Porazio ga je, a onda je morao izbjeći u Tursku. Szápari je umirovljen. Zaposjedanje Hercegovine počelo je 28. lipnja 1878. kad je Reichs-Kriegsrat u Beču priopćio domaršalu barunu Stjepanu Jovanoviću da će vojna oprema ići preko Herceg Novog. Jovanović je 30. lipnja javio c.k. namjesniku u kraljevini Dalmaciji, domaršalu Gavrilu Rodiću, da je suradnja na crnogorskoj granici dobra, ali knjaz Nikola je iz nekog razloga ipak bio neraspoložen prema satniku Saueru. U to doba su na Cetinju bili šef austrijske vojne obavještajne službe, tada dopukovnik, Gustav von Thoemmel i ruski konzul u Dubrovniku Konstantin Petković, koji su usmjeravali knjaza Nikolu.19 Thoemmel će kasnije biti konzul na Cetinju, pa poklisar u Beogradu. Tada je u Beogradu djelovala samo jedna ambasada – austro-ugarska, ostalo su bili konzulati. U Kotoru i Risnu su se iskrcavali konji za vuču, a poručnik Theodor Koičić tužio se na sporost policijskih povjerenika u ta dva grada. Tako je počeo razmještaj vojske u južnoj Dalmaciji.20 Dana 17. srpnja Rodić je javio Jovanoviću da je dopukovnik pješačke pukovnije, barun Weber, nadređen Radakoviću, a ovaj zapovijeda utvrdama u Metkoviću, Kuli Norinskoj i Opuzenu. Dana 18. srpnja javio je Rodić Jovanoviću da opskrba vojske, koja će ući u Hercegovinu, ide preko luke Klek. Obalu osigurava kapetan korvete Edoardo Masotti
16

Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovni 1882-1903, Sarajevo, 1987. Kod njega ima kritike austrijske vlasti, ali on ipak nigdje nije spomenuo da je Kalláy Benjamin bio šef civilne uprave, te da mu je bio nadređen vojni zapovjednik domaršal Marijan Varešanin, barun Vareški. Tako to hoće Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, Sarajevo, 1960. Austrija je kolokvijalna riječ. Ta država bila je do 1806. Rimsko carstvo, potom službeno Carsko-kraljevske države, pa Carske ili Austrijske države poslije 1850. i napokon Austro-Ugarska. Mi ovdje pišemo stalno Austrija jer je prodor na jugoistok bio zazoran Mađarskoj, a bečki Dvor provodio je s ovim prodorom politiku koju je sugerirao Jelačić s hrvatskim generalima. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati, poglavlje Uloga Andrássyjevog agenta Gustava von Thoemmel u bosanskohercegovačkom ustanku, str. 485-497. Hrvatski nema precizni i jasni izraz za ovu djelatnost vojske. Engleski se to kaže deploy troops, francuski deployer les troupes, španjolski desplegar tropas, talijanski dispiegare truppe, ruski разворачиват войск, njemački die Truppen gehen in Stellung.

17 18

19

20

128

Ivan Pederin

koji je podređen zapovjedništvu u Puli. To je zapovjedništvo bilo nadređeno lučkom admiralatu u Trstu i Rijeci. Gradila se baterija u Dubokoj koja je pod Masottijem. Tako je počeo razmještaj vojske. Pobjeda je u suvremenoj vojsci manje učinak osobne hrabrosti kao u borbama Homerove στρατια ili križarskih vojni gdje je svako potegao sablju i borio se kako je znao i umio. U suvremenoj vojsci zapovjednik i njegovi dozapovjednici morali su sve brižljivo ispitati, brinuti se da vojska ima sve, do najmanjih sitnica. Onda je ta vojska, zapravo vojni stroj, mogla vojevati. Jovanović je vodio računa o raspoloženju pučanstva pa je 9. srpnja javio Rodiću da su pravoslavci u Hercegovini mirni, ali su Bošković Grkovac (pravoslavac) i Pero Čingrija, oba iz Dubrovnika, napisali pismo u Mostar. Kotarski poglavar u Dubrovniku Nikola Rendić Miočević javio je da je u Gruž uplovila francuska jahta s grčkom posadom. Kapetan se iskrcao i otplovio s Lloydovim parobrodom. Dana 18. srpnja javio je c. k. konzul iz Mostara da su u Mostar stigli neki ruski emisari što je doznao iz francuskih izvora. Dana 11. kolovoza javio je c. k. Truppen-Brigade Commando für Süddalmatien u Kotoru c.k. poklisar u Rimu barun Karl von Haymerle, da se knjaz Nikola sastao sa episkopom Spiče i nekim ljudima iz Lastue koji su poznati kao protivnici Austrije. Već 24. kolovoza javio je Jovanović Rodiću o borbama s ustanicima, a to su bili hercegovački muslimani. On je poslije teških borbi spasio Stolac, ali su ustanici zarobili 80 konja. Potom su se nastavile borbe za komunikacije s Mostarom i Metkovićem, a ponovno su se rasplamsale za Stolac koji ustanici nisu uspjeli osvojiti. Potom je javio 27. kolovoza da je turska vojska u Hercegovini na strani Austrije i da se bori protiv ustanika. C. k. vojska napredovala je od Carine i Brgata prema unutrašnjosti putem dubrovačke trgovine. Bilo je ranjenika koji su zbrinuti i otpremljeni u Dubrovnik. U to doba Dubrovnik je postao sjedište Europskog povjerenstva za razgraničenje s Crnom Gorom koje je promatralo operacije u Hercegovini.21 Već 3. rujna turska se vojska počela povlačiti iz Trebinja. Jovanović je dobio upute da im bude pri ruci. Pregovori s turskim zapovjednikom o predaji Trebinja vodili su se dugo jer je bilo teškoća s opremom topova. Bilo je i borbi se ustanicima, c. k. vojska imala je tri poginula, a ustanici čak 20. Napokon su osvojene i posljednje dvije kule Vinac i Crkvena. A onda, kad je sve izgledalo dovršeno, pojavio se u Trebinju Hadži Lojo, pomalo razbojnik, pomalo vojnik s jakim odredom ustanika22. Dubrovnik je bio u opasnosti. Jovanović je bio iznenađen, morao je naglo krenuti s vojskom i prihvatiti borbu iz nepovoljnog položaja. Razvila se žestoka borba, Jovanović je razbio Hadži Loju, ali je imao čak 100 poginulih. Bila je to najteža bitka u Hercegovini.
21

Ivan Pederin, Dalmacija, Dubrovnik, Kotor i Francuzi, Dubrovnik, N. S. Godište XVII (2006) br. 4, str. 18-41. O borbama u Bosni: Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati... Poglavlje Austrijska putopisna djela o Bosni i Hercegovini.

22

Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića...

129

Hadži Lojo je u tom sukobu bio ranjen. Pokušao je bježati, ali ga je uhitio poručnik Stipetić u okolici Sarajeva. On je smaknut odlukom vojnog suda. Potom je konzul Vuk Vrčević prešao iz Trebinja u Mostar, a u Mostar je došao i dopukovnik Gustav von Thoemmel iz Cetinja. U Hercegovini su se pisale proklamacije koje su tražile da se narod odupre c. k. vojsci. Bilo je malo nade u uspjeh. Onda je car odlikovao turskog konzula Dammisch efendiju u Dubrovniku s Comturkranz des Franz-Josef-Ordens zbog dobre suradnje u zaposjedanju Hercegovine. Veći dio c. k. vojske nalazio se u Trebinju i Ljubinju. Bosna je do 1878. bila turski vilajet; turska se vojska povukla i predala Bosnu i Hercegovinu c. k. vojsci, ali su se muslimani pokušali suprotstaviti zaposjedanju Hercegovine. Oni nisu bili vojska i, ako su se suprotstavili, prema ratnom pravu počinili su kazneno djelo i nisu mogli računati da se s njima postupa kao s ratnim zarobljenicima. Tako su u prosincu 1878. dovedeni u Dubrovnik Hamid Domuščić, Alija Hajdarhodžić, Muhamed Hasanović, Arif Omanović, Husein Kolić, Ibro Babović i Huso Babović. U Dubrovnik je došao auditor Uhl da pribiva suđenju. Sud ih je osudio na smrt i oni su strijeljani. O tome je izvijestio u Beč bojnik Wilhelm Popp Edler von Poppenheim. U Beču su novine komentirale zaposjedanje Bosne i Hercegovine.23 Člankopisac se pitao da li je ova okupacija kraj ili tek prvi korak u ekspanziji na jugoistok. Parlamenti u Beču i Pešti zadovoljni su, ali operacija je bila vrlo skupa. Člankopisac se užasavao da će Austrija sada držati vojne postrojbe u Sandžaku, Novom Pazaru i Mitrovici, dakle mjestima kroz koja prolaze trgovački putovi. Na drugoj strani Italija je gomilala vojsku na austrijskoj granici pa je car otputovao u južni Tirol. Neki krugovi u Italiji obnovili bi politiku koja je dominirala u Italiji 1859. i 1866. Bile su to godine austrijskih vojnih poraza. Ali pokazalo se da je Austrija, inače militaristička i apsolutistička, bila jača i utjecajnija poslije svakog vojnog poraza. Tako je ona 1867/68. s nagodbama riješila mađarsko pitanje, pa je 1872. Crna Gora priznala austro-ugarski protektorat. Tada je u Crnoj Gori inženjer Slade Šilović iz Trogira gradio ceste, a Baldo Bogišić, također austrijski državljanin, uredio je pravne prilike u Crnoj Gori24, Orebićanin Dragutin Franasović je postao vojni ministar u Srbiji koja je, kako naprijed navedosmo, također priznala austro-ugarski protektorat. Svi su to bili austrijski državljani. Člankopisac je pišući o Italiji spomenuo i irredentu.25
23 24

To je izrezak iz novina iz kojeg nije vidljivo koje su to novine. Izrezak se nalazi u fondu. Ivan Pederin, Baldo Bogišić kao veza između austroslavizma i Rusije, Dubrovnik, god. XIX (2008) br. 1. str. 244-167. Suvremeni državni aparat ustrojen je u Crnoj Gori 1878. Ivan Pederin, Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, XLII-XLVIII.(2006), str. 193-212. Crnogorskim pitanjem bavili su se kotarski poglavar u Dubrovniku Nikola Rendić Miočević, konzuli u Skadru i Mostaru Vasić i Linić, kotarski poglavar u Kotoru Mane pl. Budisavljević, Stjepan Jovanović, a i J. J. Strossmayer. Ivan Pederin, Austrijska vlast u dalmatinskoj politici, Zadar, MH, 2009. Poglavlje Italia irredenta i Dalmacija. U austrijskoj politici prema Italiji bio je mjerodavan domaršal Marijan Varešanin, barun Vareški, ta politika je do danas hrvatska politika prema Italiji. Ivan

25

Sad je Austrija počela izgrađivati suvremeni državni aparat u Bosni i Hercegovini. Od Jadrana se preko Bosne nije moglo doći u Mađarsku bez presjedanja. točnije Ministarstvo rata. Jedan časnik razgovarao je u Krivošijama s parohom Jovanom Vasiljevićem koji mu je kazao da u Krivošijama ima oko 400 ustanika koje predvodi Vukalović iz Zubaca. Hrvatska misao. Srce tog saveza bio je očigledno Beč. a pravi tajni savjetnik i namjesnik njegovog apostolskog veličanstva u Kraljevini Dalmaciji postao je 1881. a tako i srednji upravni aparat. Na to je 94. veljače ministar vanjskih poslova grof Kálnoky Gusztáv Szigmond Pederin. Jovanović. Jovanović je dao da se sadržaj brzojava prenese vojci. br. 4(19) str. Od Jadrana u unutrašnjost vodile su uskotračne željeznice. Uloga Hrvatske u upravljanju austro-ugarskom Bosnom i Hercegovinom. 178-181. izrazio zadovoljstvo uspjesima vojske kod zauzimanja Krivošija. Tada je prema vijestima iz Odese 11/24. Međutim 27. 97-102. 9-23. VII(2003).. Ivan Pederin. Varaždinac Kosta Hörmann i Silvije Strahimir Kranjčević tek su najpoznatiji među njima. Onda su neki Milinović i Lucić pucali na žandarmerijsku postaju u Morinju. Ustanici nisu pružali otpora. a i Austro-Ugarska. Nova Istra VI(2001/2002) br. Poglavlje Garibaldijevi pokušaji da pobuni Balkan protiv Austro-Ugarske i Turske. fond pod naslovom Horvat-Dalmat. Austrija nije mogla poslati činovništvo iz Beča jer ti činovnici nisu poznavali jezik. Zapovjednik je bio general bojnik Winterhalter. Zato je Austrija u Bosnu slala za činovnike Hrvate. Paula von Preradović i tradicija hrvatskih generala u austrijskoj vojsci. Jovanović je dobio brzojav od cara kojim on kao vrhovni zapovjednik izražava zadovoljstvo zbog izdržljivosti svoje vojske.26 Bosna i Hercegovina postale su na taj način kondominium više Hrvatske i bečkog Dvora nego li Mađarske. O hrvatskim činovnicima i njihovim “berivima” postoje podaci u arhivu Magyar orszagos leveltar u Budimpešti. Dana 21. Krivošije Operacija zauzimanja Bosne i Hercegovine okončana je za nešto više od dva mjeseca 1878. 27 . pa je car 13. ožujka 1882. veljače 1882. 26 Ivan Pederin. k. trebalo bi im npr. Gavrilo Rodić umirovljen je. Jovanović je naredio da se sadržaj ovog brzojava prenese vojsci. veljače odjeknuli su u Ubli hici na položaje c. pješačka brigada u Risnu počela s potragom ustanika. Mađarska je imala željeznice u Bosni. Austrijsko načelo bilo je da činovnici moraju biti iz odnosne zemlje. nisu htjeli vidjeti Mađarsku na Jadranu. pravnu državu. Ovaj ustanak pobudio je Giuseppe Garibaldi koji se nadao da će se proširiti na čitav jugoistok Europe pa će propasti Osmansko Carstvo. Bio je to savez koji je osiguravao austrijski prodor na jugoistok. Austrijska vlast i dalmatinska politika. str.130 Ivan Pederin A onda je Austro-Ugarska privukla Italiju i Njemačku u trojni savez. Vojni zapovjednik obično je bio Hrvat. Zadar. str. vojske. MH. ali ni jedna pruga nije išla do Jadrana jer Beč i Hrvati. 29.27 Paroh je nabrojio koliko ih ima u kojem mjestu. to bi bilo skupo. 2009. platiti stan i naći ga.

C. Car se veselio. izdao “Obznanu” s kojom je pozvao žitelje sela Donjih Krivošija. Mokrinju. Nije mu javljeno kakvo i koliko oružja voze sa sobom. Perastu. Smokovcu. Tako je javio satnik Wedrarin. rujna car je naredio raspuštanje III. Donjih i Gornjih Ledenica. A politička pobjeda bila je velika. Ublima. rujna raspuštena su vojna zapovjedništva u Donjoj Tuzli. Uspjeh je bio potpun.Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića. Nevesinju. poklisar u Rimu barun Karl von Haymerle. 131 Potom su ustanici pucali s Golog Vrha na vojnike Aleksandra Lazara i Nikolu Bistriana. Grebcima. ali vojni pohod u Bosnu i Hercegovinu bio je više politički. vojska razmjestila se u Crkvicma. Dana 1. Krivošijski ustanak ovim je okončan.. nego vojni. Mrcinama. Banovu Brdu. a to su bili c. . Pješačke trupne divizije i izrazio se o toj operaciji kao “najljepšem događaju njegovog vojničkog života” . Stari urotnik Garibaldi bio je već u godinama i živio je u osami na Capreri. Prema odluci Reichs-Kriegs-Ministeriuma (Državnog ministarstva rata) dana 30. Kuli. Gornjeg i Donjeg Orahovca i Gornjih Pubora koji su pobjegli nakon nasilja i otpora državnoj vlasti i poslije počinjenih nedjela da se u roku od 14 dana vrate i podvrgnu kaznenim posljedicama njihovih zločina. ustanici nisu bili u stanju pružiti otpor vojsci. Ledenicama. Slepenu. Velom Vrhu. k. knez Wreda i sam Jovanović. pobjeda politike koju su pronosili visoki hrvatski časnici što su nekoć služili pod Jelačićem kao poručnici. Tratlo Polju. Jovanović je 20. Knežlacu. a ustanici su ubili dva vojnika i domogli se streljiva i oružja. Ubala. Pozvao je svoje zapovjednike da mu priopće razloge i faze ustanka i vojnim mjerama koje su poduzeli. Herceg Novom. Vod je uzvratio paljbom. bila je to pobjeda politike koju je Jelačić savjetovao Dvoru. Risnu. Kmenom. Grahovcu. Jovanović je 5. Sad je put na jugoistok bio otvoren. surovo podneblje. svibnja Gavrilo Rodić došao u Dubrovnik i preuzeo zapovijedanje. hrabrost i izdržljivost vojnika. Vlasenici. rujna 1882. Spomenuo je težak teren. k. javio da stanovit broj razvojačenih ruskih časnika kreće prema Krivošijama. Garibaldi nije imao uspjeha jer je njegovu djelatnost spriječila austrijska kontra-obavještajna služba..

Dieser Aufstand konnte erst in sechs Monaten niedergerungen werden. denn die Hohe Pforte hatte zuvor den Beschluß des Berliner Kongresses unterschrieben und ihre Truppen räumten Bosnien und die Herzegovina. Stjepan Jovanović marschierte nach der Hercegovina aus dem Süden als Befehlshaber des Truppen-GeneralCommandos Süddalmatien ein. Doch konnte die österreichische Gegenspionage seine Unterwanderungsversuche wettmachen. Feldmaschall-Leutnant Josip Filipović. die österreichisch-ungarische Schutzherrschaft an. Aber im Frühjahr 1882. Der Einmarsch wäre an sich kein Feldzug gewesen. Den Aufstand hat Giuseppe Garibaldi angezettelt. des Kaisers folgend und besetzte Bosnien. Aber die einheimischen Muslime boten den Einmarschierenden stellungsweise entschlossenen und bewaffneten. begann ein Aufstand in Krivošije ob den Bocche.132 ZUSAMMENFASSUNG Ivan Pederin Feldmarschall-Leutnants Freiherrn Stjepan Jovanovićs Feldzug in der Hercegovina 1878 und die Niederwerfung des Aufstandes in Krivošije 1882 Infolge des Beschlusses des Berliner Kongresses 1878. besetzte Österreich-Ungarn Bosnien und die Hercegovina. . in dem das Osmanenreich und Österreich-Ungarn untergehen sollten. Dieser erhoffte sich vom Aufstand einen allgemeinen Aufstand auf dem Balkan. Im Sinne dieses Beschlusses erkannte auch Serbien 1881. Freiherr von Philippsberg. obschon nich gut organisierten Widerstand in Stolac und Trebinje. Doch konnten Bosnien und die Hercegovina in zwei Monaten befriedet werden. setzte sich mit seinem Armeekorps über den Fluß Sava bei Slavonski Brod der Ordre de bataille seines Kriegsherrn.

45. te žrtve koje su pritom stradale.. a preko Kupreških vrata prema Srednjoj Dalmaciji i Splitu. 1 Janko Duić. 98. Srednja Bosna ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. te identificirati počinitelje tih zločina. g. u koju se ulijevaju dvije Lašve: Komarska (Komaršica) koja izvire ispod istomene planine i Karaulske Lašve koja dotiče ispod planine Radalj. poginuli. 2004. g. listopada 1944. 2008. nestali. pokušavaju se otkriti stratišta i grobišta žrtava radi dostojnog obilježavanja tih mjesta. Planine i planinarstvo u Srednjoj Bosni. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga.. . (dalje Srednja Bosna) Zagreb. Drugi svjetski rat. Dolinom Komarske Lašve Travnik održava vezu s Uskopljem. 41. a preko njega na jug s Bugojnom. završne operacije. Ti izvori otkrivaju imena 39 nestalih i 33 poginula pripadnika V. Dalje preko Prozora veze idu prema dolini Neretve.. 82. str. U prvom dijelu se ukazuje na važnost i značenje Travnika. Ključne riječi: Travnik. a njihova su imena dosad uglavnom bila nepoznata. o kojoj se u hrvatskoj historiografiji gotovo ništa ne zna. Ladislav Z.-95../1991. Bugojno. kao njezin lijevi pritok kod sela Janjića. stajaće djelatne bojne I.BORBE ZA TRAVNIK U LISTOPADU 1944. Zagreb. odnosno Donjim Vakufom. str. Sarajevo – Zagreb. g. Fišić. te borbe koje se vode oko i za njega tijekom Drugoga svjetskoga rata. Vjenceslav Topalović. ratni zločini Uvod Travnik je nastao u srednjem dijelu uske doline rijeke Lašve. str. a ulijeva se istočno u rijeku Bosnu. U trećem. posljednjem dijelu. U drugom dijelu predstavljeni su dokumenti s popisima nestalih i poginulih tijekom bitke za Travnik od 20-24. Povijest župe Dolac s osvrtom na ostale župe Lašvanske doline. Stipo Pilić – Blanka Matković U članku se analiziraju borbe za Travnik i njegovo zauzeće 22. Korijeni i život. u blizini željezničke postaje Lašva1. listopada 1944. 2001.

Ranče (1473 m) i Galica (1627 m). g. g. poznate i pod pojmom Bosanska Krajina. 1942. Visoko. g. Radalj (1388 m) i Komar (1510 m). 1942. i nastanka Nezavisne Države Hrvatske 10.. oko koje će i zbog koje će se odvijati veliki niz zbivanja i događaja Drugoga svjetskog rata. 544-545. Vareš. Jajcem. U međuratnom razdoblju Travnik postaje sjedištem kotara.. između planine Radalja na sjeveru i Komara na jugu. Veliku župu Lašva – Glaž činilo je 5 kotareva: Fojnica. travnja 1941. što ostaje sve do 1850. Zagreb. a nakon uspostave NDH sjedištem novouspostavljene velike župe Lašva – Glaž3 što će 2 3 Srednja Bosna. između jezgre srednjovjekovne bosanske države i njezinoga širenja u XIV. visoka 2110 m. Poslije Prvoga svjetskog rata Travnik ulazi u sastav Kraljevine SHS. stoljeću prema zapadu – prostoru Povrbasja i Pounja. . Zagreb. Travnik se u izvorima prvi put spominje 1423. stupnju istočne geografske dužine. str. i XV. Kruščica (1850 m) i Radovan (1485 m). 81-82. g. Slabljenje osmanske središnje vlasti i propadanje Osmanskoga Carstva popraćeno je i padom važnosti ovog grada. preko prijevoja Komar (927 m) gdje je uspostavljena željeznička veza i cesta prema dolini Vrbasa i dalje prema zapadnim dijelovima Bosne. stupnju sjeverne geografske širine i 18. U kotaru Visoko su bile općine: Gračanica (sjedište Veliko Čajno). g. Poslije Velikog oslobodilačkoga rata 1699. Turbe i Vitez. g. Osmansko razdoblje okončano je okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske.134 Stipo Pilić – Blanka Matković Grad se nalazi na 45. okružen planinama: na sjeveru Vlašić (1919 m). Riječ je o najvažnijoj prometnoj vezi Sjeverozapadne Bosne. 279. na zapadu Dnolučka planina (1347 m). Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli Nezavisne Države Hrvatske. Sam se Travnik nalazi na nadmorskoj visini od 510 m. Bosanskim Petrovcem. Prema istoku dolina Lašve se širi i tvori ravno i plodno Travničko polje. str. str. Kraljeva Sutjeska. Vranica. Popis imena mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. a potom i aneksijom 1908. nalazi se najznačajnija i najlakša prirodna prometna veza između dolina rijeke Bosne i Vrbasa. Kiseljak i Kreševo. Fojnica. (dalje Popis). na jugu Mravinac. a u blizini je i jedna od središnje položenih i najviših planina Bosne i Hercegovine. g. g. Srednja Bosna. Drvarom i Ličkom Kaldrmom. U tom se razdoblju i gradi uskotračna željeznička pruga koja povezuje Travnik s Donjim Vakufom. između rijeka Vrbasa i Bosne. Tvrtkovića i mletačkoga dužda Moceniga pod imenom TRAVNICH2. Kotar Travnik činile su općine: Bila (sjedište Guča Gora). odnosno Jugoslavije do osvajanja od Njemačke 1941. Grad uskoro potpada pod osmansku vlast te postaje važno polazište osvajanja zapadnih dijelova bosanske države i prodora prema Hrvatskoj. str. Podgora (sjedište Župča). pa Vilenica (1235 m). Kotar Fojnica se dijelio na općine: Brestovsko (sjedište Gromiljak). u ugovoru Tvrtka II. Ključem. Rafael Landikušić. Visoko. Kvalupi (sjedište Čifluk). Busovača. Mokronoge (sjedište Donje Moštre). Bučići (sjedište Stojkovići). Značaj Travnika određen je njegovim položajem u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Zapadno od grada. Planina ( sjedište Kovačići-Okruglica). Zenica i Žepče i grad Travnik. 17 i 29-56. Travnik postaje središte vezira – upravitelja čitave Bosne. koje završava na njezinom ušću u rijeku Bosnu. Travnik.

prostor Vlašića.. dalmatinska brigada. Gornja Zenica (sjedište Zenica). a u prosincu se oko Novog Travnika smješta 1. Vozuća (sjedište Gare). 12. Isto će naselje partizani ponovo osvojiti 12. 388. Podmilačje i Varcar Vakuf – Mrkonjić Grad. 17. što ukazuje na njegov vojni značaj. proleterska divizija će zauzeti Turbe i pri tome pored ljudskih žrtava nanijeti i velike materijalne štete od kojih se ovo naselje više nije oporavilo. popraćenih likvidacijama zarobljenih pripadnika oružanih snaga NDH. travnja u Travnik ulaze postrojbe 2. Stranjani (sjedište Podbrežje-Strankosi). spremno su dočekali pripadnici Ustaškog pokreta koji su već 8. Sve do dolaska 5. 2009. Korićani.Borbe za Travnik u listopadu 1944. armije Wehrmachta. str. u Petrovom Polju. travnja počeli razoružavati postrojbe kraljevske vojske i organizirati se u rojeve. Dolaskom ove brigade stvara se velika prevaga u korist NOP-a.1. str. Kotar Žepče su činile općine: Novi Šeher. g. 93. Ključ. str. 75-89. crnogorske brigade u srpnju 1942. 22. divizije zauzimaju Zgošće (sjedište Kakanj-Majdan). kolovoza 1943. Komara i Vlašića nalazit će se do kraja rata pod nadzorom raznih odmetničkih vojski. a 47 zarobljenih strijeljano4. proleterske i 5. g. u kojem su pripadnici 5. 12. g. 92. izvode veći broj važnijih akcija. Grahovica (sjedište Nemila). Vraca i Zenica. 5 6 . str. U kotaru Zenica su bile općine: Brnjic (sjedište Seoci – Vrpolje). g. g. Liskovica. 1942. Oružničko krilno zapovjedništvo Dubrovnik. Zavidovići i Žepče. br. poraća i Domovinskog rata na području župa Dobretići. kut. na visoravni Vlašića. krajiška proleterska divizija. Nova Bila. Srednja Bosna. Komara i Radalja kontrolira 3. U gradu se također nalazilo i popunidbeno zapovjedništvo. iako su pripreme komunista za ustanak pod rukovodstvom Ilije Slavnića započele 7. 3. Sredinom prosinca napadnuti su Gornji Korićani (Baltići) prilikom čega je ubijeno 14 pripadnika ustaške milicije. 135 ostati do kraja rata. 1943. Napadi postrojbi Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) na Travnik su kasnili. 4 HR-HDA-1197. Postupno jačanje postrojbi NOP-a oko područja Travnika zbiva se nakon 25. kada postrojbe 1. 90. g.. 26.. Veći dio planinskih dijelova Radalja. čije postrojbe pod zapovjedništvom Save Kovačevića između srpnja i listopada 1942. kolovoza 1941. Žrtve Drugoga svjetskog rata. 1. Travnik u Drugom svjetskom ratu i pripreme za napad na grad Invaziju Njemačke 6. kolovoza 1942. Srednja Bosna. travnja 1941. Isto. na ovom će prostoru zajednički djelovati četnici i partizani. g6. Jajce. Jedna od najkrvavijih svakako je napad na selo Bistru 29. tek. Od studenog 1942. crnogorske brigade strijeljali 79 zarobljenih hrvatskih vojnika5. g. 1941.

g. V. R.136 Stipo Pilić – Blanka Matković Bugojno7 koje je branilo svega oko 1200 ustaša8 i domaće seoske milicije. str.. Bugojno. europskom i užem. str. i to neuspješni.. 9.28-29 i 32-33. 8 9 10 11 . 7 M. str. prosinca 1942. g. bilj. Ustaške vojne postrojbe 1941.1945.. smješten V. 2004. U međuvremenu. bio ranjen ili zarobljen. Ratna hronika Bugojna.. g.. NOP određuje tri osnovna pravca svojih vojnih djelovanja: a) jadranski pravac koji se oslanjao na snage Saveznika i to Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a. sv. sv.. 111. Na domaćem terenu veliki značaj je imao neuspjeh u napadu na Banja Luku u rujnu 1944. studenoga 1942. 1. g. g. koji nije izginuo. sv. u kojoj je strateški ključ bio upravo Travnik. (dalje Borbe za Travnik) Beograd. Vojna enciklopedija. što će se vidjeti prilikom skorog zauzimanja ovog grada po NOP-u. str. g. napad na Travnik izvela je Prva proleterska udarna divizija9 polovicom listopada 1943. str. Osnovana je 22. Osnovana je 01. Od kolovoza 1944.. (dalje V. g. stajaća djelatna bojna I. Churchilom na međunarodnom planu dogovorio daljnje djelovanje na tom prostoru. magistarski rad. 108. Nakon toga nastupa gotovo jednogodišnja stanka zbog okolnosti koje nisu omogućavale napad na grad. 2. kada su u njen sastav ušle: Prva proleterska. prvo sa Staljinom.11. 2. stajaći djelatni zdrug koji se tada premješta u Livno. do 10.352-364. dok. odlaskom zapovjedništva i većine Zdruga znatno je opala vojna obrambena moć Bugojna. Josip Broz Tito je sa Saveznicima. Treća krajiška i Treća sandžačka brigada. od Prve.E. g. studenoga 1942. 1979. kolovoza 1943. u kojem su Prvoj proleterskoj diviziji pomagali i dijelovi Šeste ličke divizije10. Ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga. str. Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu (dalje Zbornik NOR-a). Prvi. g. str. IV. Zagreb. 479. Beograd. smjestio se u Travniku i tamo uključio u obranu grada kao V. planinski bosansko-hercegovački pravac koji bi trebao spajati gornja dva pravca. 1969. Hotić. str. dok. t. dolinom rijeke Bosne. Davor Marijan.g. knj. 1971.panonski pravac gdje su se postrojbe oslanjale i usklađivale s Crvenom armijom i postrojbama kojima rukovodi SSSR. Dio pripadnika oružanih snaga NDH. Milan Inđić. Ubrzo je uslijedio drugi napad krajem studenoga 1943. no ponovo bez uspjeha. bosansko-hercegovačkom i jugoslavenskom prostoru.. ali i pozicionirao svoje mjesto i značenje svoga Pokreta. c) unutršnji. 479.E.2. (dalje: Ustaške vojne postrojbe ).E. 29..). b) podunavsko . Na vojno-političku situaciju u Srednjoj Bosni svakako je utjecalo i kretanje postrojbi njemačke Grupe armija E koje su se iz Grčke povlačile jedinim mogućim pravcem. a potom i W. Napadi koji će uslijediti posljedica su novih prilika i odnosa na širem. 51. Iako su u Bugojnu ostale vojne snage NDH-a. 80. V. Druge i Devete udarne brigade. U Bugojnu je od 15. Borbe za Travnik. 449-453.

337-340 Zbornik NOR-a. g. dok. a spoji vlastite. dok.182. 9.14 Grad je zauzela 7.IV.org/wiki/Raid_on_Drvar. te Fojnica17.532-535. knj. a slobodan je samo pravac prema ušću Lašve u Bosnu. 137 Radi boljeg razumijevanja vojne situacije na širem području Travnika. dok. rujna 1944. Izvješća Ministarstva oružanih snaga NDH-a govore o borbama i čišćenju terena južno od Travnika do Vranice te istočno do prijevoja Komara13. no operacije se intenziviraju početkom rujna.549-565.Borbe za Travnik u listopadu 1944. 4. g. Zauzimanje Gornjeg Povrbasja počinje osvajanjem Gornjeg Vakufa (Uskoplja). g. knj. str.. listopada biti jedna od najznačajnijih postrojbi. sjevera i sjeveroistoka. 6.50.org/wiki/Operation_R%C 3%B6sselsprung_%281944%29. 1987. osvojeni su Kreševo16. str. grad zapadno od Sarajeva i sjeverno od prijevoja Ivan-sedla. do listopada iste godine. Sedma krajiška brigada. posada koja je branila grad povukla se probojem obruča na sjeverozapadu grada i krenula prema Bugojnu u popodnevnim satima 28. smještena južno od Travnika.wikipedia. str. t.8. t.wikipedia. opkoljen sa zapada. http://en. Konačno. http://www. str. Zbornik NOR-a.145-151. S istoka djeluje Visočko-fojnički partizanski odred koji zauzima Kakanj te izvodi niz akcija kojima prekida promet na pruzi Travnik – Lašva i Sarajevo – Zenica. potrebno je analizirati događaje na prostoru dolina rijeka Vrbas. str. 218. (operacija Rösselsprung12). stvarajući tako nesigurnost i strah18. divizije ulazi u Bugojno. brigade 10.29.IV. knj.50. svibnja 1944.. srpnja 1944. krajiške brigade 10. Stoga NOVJ kreće u protunapad s osnovnim ciljem zauzimanja gornje doline rijeke Vrbas i nastojanjem da u daljnjim operacijama osvoji strateški važan spojni prostor između dolina Vrbasa. Beograd.720. Travnik je već u lipnju 1944. bilj.hr/print/id/1624926019/operacija-rsselsprung-1944. Bosne i Neretve i tako presiječe NDH-a snage. izvršenom 25.-22. koji su branile manje 12 Opširnije o ovoj operaciji vidjeti web stranice http://en. Zbornik NOR-a. divizije. 218. t. divizije. dok. dok.28. Lašva i Bosna od ljeta 1944.html. Na taj način veliki prostori ostaju nebranjeni ili branjeni s nedovoljnim brojem oružanih snaga NDH. dok. Isto. 9. Fojnicu su zauzeli dijelovi 10. Daljnjim napredovanjem i udarom na željezničku prugu Višegrad – Sarajevo – Brod prekinuo bi se povratak njemačkih vojnika i njihovo eventualno angažiranje na drugim prostorima i bojištima. rujna 1944.129. g. str. blog. str. bataljun 9.-724.27. Isto. Kreševo je zauzeo 3. Prema općoj bojnoj relaciji Zapovjedništva Brzog zdruga o borbama postrojbi u srpnju. knj. U kolovozu dolazi do zastoja napadačkih akcija NOVJ-e. bataljun 7. 144. zbornik sjećanja. krajiška brigada15 koja će nastaviti djelovati prema planinskom masivu Vranice. jugozapadno i južno od Travnika te će u napadu 20.IV. bilj.. 604-611. njemačke se snage povlače prema zapadu i dolini rijeke Bosne s osnovnim ciljem čuvanja jedine preostale komunikacije za izvlačenje Grupe armija E iz Grčke. Poslije neuspjeha u desantu na Drvar. 13 14 15 16 17 18 .. 26.

stajaćeg djelatnog sdruga. 706-706. U borbama koje su vođene tijekom rujna 1944. i str. 97. iz Travnika povukle sve postrojbe Nijemaca. str. Stavljanjem Travnika u poluokruženje ostvareni su preduvjeti za uspješan napad na sam grad. Borbe za Travnik. dok. divizije. str. Prema izvorima NOP-a. djelatne ustaške bojne 13. a u daljnjem pokušaju protunapada. Isto. tom je prilikom poginulo 5. Situaciju je dodatno otežala činjenica da su postrojbe iste divizije znatno suzile moguću odstupnicu postrojbama oružanih snaga NDH. navodi kako su se vojne snage u Travniku stalno povećavale od 1942. nalaze ostaci 29. g. divizije NOVJ-e ostvarile su značajne rezultate. satnija V. 5. za osvajanje istoga potrebno je bilo nastaviti s daljnjim napadima kako bi se grad našao u okruženju i na taj način bio što lakše osvojen. str. bilj. str. g.138 Stipo Pilić – Blanka Matković oružane snage NDH-a19. Zauzimanjem prostora zapadno i većim dijelom južno od Travnika. dok. ranjeno 12. 708.24 Isti autor također ističe da se ondje krajem rujna i početkom listopada 1944. koje je branila 3. str. Stoga postrojbe NOVJ 13. Isto. Turbe je branila 3. U tim su borbama postrojbe NOVJ-e imale i podršku zrakoplovstva. str. nego su 20 21 22 23 24 25 26 . g. a zarobljen 1 pripadnik bojne. a grad je branila jedna domobranska bojna i jake ustaške postrojbe.. 714. bilj. bojne I. Srednja Bosna. rujna osvajaju Busovaču iz koje se posada povlači u Vitez20.707. Busovaču su zauzeli 1 i 4. str. rujna na juriš zauzele uzvisine koje dominiraju nad samim mjestom”. Mesud Hotić u knjizi “Ratna hronika Bugojna” (Bugojno. str.” U Zborniku NOR-a. 5. Navodi se da je “1. 166. g. brigade 10 divizije ponovo osvojio najznačajniju stratešku točku na zapadu – naselje Turbe22. rujna 1944. 168. što Topalović i drugi izvori negiraju26. Napad na Travnik krajem rujna i početkom listopada 1944. ustaške bojne iz Bugojna. brigade 10. str. str. 97. uključeni u Petu ustašku bojnu Prvog ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga. bojne. Isto. s rasporedom postroj19 Isto. rujna. bilj. Isto. 4. 5. 721 navedene su snage koje su branile Bugojno. sat V. 65) navodi kako su Bugojno tada branile “neznatne ustaške snage. Vrančić kaže kako ne samo da nisu dali pomoć u ljudstvu. bataljun 7. 1969. 713-714. Time je stavljena pod nadzor NOP-a gornja dolina Vrbasa. bilj. Obrambeni sustav grada naročito je oslabljen odlaskom njemačkih vojnih postrojbi23. sat V. naprotiv. 708-709. kada je u grad došla Zagrebačka domobranska konjička pukovnija s oko 2000 vojnika do čak 2600 vojnika 1944. te navodi i posadu od 40 Nijemaca25. dok. bataljun 9. jake snage NOVJ-e napadaju Vitez i njegova posada se povlači u Travnik21. 165. bilj. 3.14. Inđić. str. te su se približile samom gradu i njegovim predgrađima. “Zapovijest” za napad na Travnik. Topalović navodi kako su se njemačke snage povukle 8. Istog je dana 4. 709. Srednja Bosna. uzrokovanim povlačenjem njemačke Grupe armija E i njihovim osiguranjem u Istočnoj i Srednjoj Bosni. str. Autor navodi da su se još 8. dok 172. postrojbe 10. 15.

Washington. krajiške brigade32. dok. 65. rujna i 1. knj. 29 30 31 32 33 34 35 36 37 . str. rujna 1944. 4. Glavni smjerovi napada. U službi domovine. 326. str. 66. Isto. Grad i okolicu napada kompletna 10. 2007. 126. str. 503-504 Borbe za Travnik. t. 67. g. knj. krajiške Narodnooslobodilačke udarne brigade27 28. str. str.. divizija s Jajačkim i Travničkim Narodnooslobodilačkim partizanskim odredom (NOPO) s preko 5000 vojnika31. Autor navodi 800 domobrana i 400 ustaša. Navodi se 350 ustaša (Kupreške bojne). dok. ali se zbog zakašnjelog ulaska u borbu bataljuna 9. izdao je Štab 7. tablica i preslik originala s brojnim stanjem 5. U službi Domovine (dalje U službi domovine). Slične podatke navodi i Vjekoslav Vrančić29. U podacima o neprijatelju navodi se oko 1400 vojnika. shema na str. 37.70-73. listopada36 O ovome napadu sačuvano je svjedočenje tadašnjeg ministra za obrt. IV. U službi domovine. IV. dok. razgovarao sa zapovjednikom njemačkih snaga pukovnikom Schellom koji mu je izjavio da je Travnik već dva dana opkoljen i ići u Travnik znači “ići u susret smrti”37. knj. Borbe za Travnik. 30.. Vjekoslav Vrančić. t. 27 28 Zbornik NOR-a. dok. Odluka o napadu čini se da je ubrzana predajom čitave bojne Zagrebačke domobranske konjičke pukovnije na čelu sa zapovjednikom Kumpom. dok. knj. g. Zbornik NOR-a. 65. Na putu za Travnik svratio je u Zenicu i ondje 29. Put je vremenski potrajao. 202-205. točnije Ministarstva obrane. str. Grad je napadnut 30. IV. koja je s časnicima i dočasnicima brojila 270 vojnika30. pa su tek u zoru uspjeli dobiti zapovjednika obrane Travnika Eduarda Bonu Bunića i s njim dogovoriti način dolaska u grad posebnim oklopnim vlakom. IV. U objavljenim izvorima ustanova NDH-a. Korpusa. Prema opisu ovih borbi čini se kao da su one trajale samo jednu noć. Isto. 7. str. 4. Zbornik NOR-a. odnosno zadnji dan rujna i prvi dan listopada. Doda li se ovome i još oko 400 pripadnika V. 327. str.. Borbe za Travnik. 175. str. bilj. t. 31. Isto. 854.Borbe za Travnik u listopadu 1944. Zbornik NOR-a. išli su s južne i istočne strane. najveći mogući broj oružanih snaga NDH je iznosio oko 2000 vojnika. u realizaciji 7. veleobrt i trgovinu Vjekoslava Vrančića koji je tih dana boravio u Travniku. 29. 500-501. 325-332. odnosno najviše 1500 vojnika28. a demonstrativni sa sjevera33. 139 bi NOVJ-e i obrane Travnika. 450 novomobiliziranih ustaša. t. Ni brzoglasna se veza nije lako uspostavljala. brigade iz rezerve. brigada morala povući35 sa znatnim gubicima. no uskratili i pomoć u streljivu. 30. bojne u donjoj dolini Lašve.126. str. rujna u 18 sati po cijeloj crti obrane od ušća Lašve do njegovih zapadnih prilaza34. str.. 499-506. 500 domobrana i oko 120 pripadnika policije i žandarmerije. S druge strane pretpostavlja kako NOP raspolaže s oko 2000 ljudi koji napadaju grad. Treći bataljun je izvanrednim manevrom uspio zauzeti nekoliko bunkera u zapadnom dijelu grada. listopada 1944.. str. g. uopće nema spomena borbi u Travniku 30.

točnije njih 12 od njih ukupno 26 izgrađenih za obranu Travnika. str. ali i bez ikakve obuće na nogama koje su bile umotane u neke krpe svezane debljim koncem. isto. a isti su se dan pripremali za povratak ostala četiri. ako je ne bude neće biti ni glave. Nijemci su se već pomirili s gubitkom Travnika. dočasnika i časnika Zagrebačke domobranske pukovnije. listopada kada su povraćena i posljednja četiri bunkera. 330. str. uoči samoga napada u listopadu 1944. Isto. Borbe su se već vodile u gradu oko Tvornice duhana39. S istom delegacijom Vrančić se vratio u Sarajevo. te su. 326. Branitelji na čelu sa svojim zapovjednikom bili su odlučni grad braniti do posljednjega. gdje se nalazila i delegacija njemačkih časnika koja je donijela pismo generala Leyersa sa zapovjedi da se Bunić sa svojom vojskom povuče iz Travnika. 328. Vrančić je obišao vojnike i počasnu postrojbu koja ih je dočekala. Isto. u noći 30. a potom u Zagreb. te spominje nekoliko stotina mrtvih partizana i čak dva generala. 329./1. unatoč odličnim pripremama i temeljitosti koju su snage NOVJ-e pokazale. str.140 Stipo Pilić – Blanka Matković naposlijetku su oklopnim vlakom uspjeli ući u dio područja na istoku grada gdje su vođene borbe38. 331. Postrojbe NDH su u jutarnjim satima izvršile protuudar. Isto. Jedino što je Bunić tražio od njega bilo je streljivo44. Prema njegovom sjećanju. No. 10. kao i dva prethodna. ni cipela”41. Na to mu je vojnik uzvratio: “Poderale se cipele gospodine. 1. istome je Vrančić dobacio kako nema opanaka. Kako je bio sav prljav od borbi. Zanimljiv je Vrančićev razgovor s jednim ustašom iz Kupresa u trenutku kada je ovaj istog jutra došao u Zapovjedništvo po zapovjedi. Ali lahko je za cipele. Bunić je čvrsto i odriješito odgovorio kako je za zapovjednika obrane postavljen po Ministarstvu obrane NDH-a i da samo na zahtjev istoga može napustiti to svoje mjesto43. 329. a potom dobio i izvješće o stanju obrane. od kojih se jedan zvao Tento42. Ako bude Države Hrvatske bit će i cipela. a planina Vilenica vraćena pod nadzor postrojbi NDH. odbili isporučiti dodatne količine streljiva40. str. Vrančić je osobno promatrao borbe 2. str. obrana je brojčano znatno oslabljena odlaskom dijela vojnika. 331. poslije održanih političkih zborova. 9. usprkos traženjima hrvatske strane. str. str. dok se pri ranijim napadima obrana Travnika popunjavala. 38 39 40 41 42 43 44 Isto. Vrančić je pozvan kod zapovjednika Bene Bunića. I u ovome napadu. jedna divizija ipak nije bila dovoljna za ovladavanje Travnikom i prostorom oko njega. . a za to je dobio i određenu količinu streljiva. Isto. u borbama. u partizanske ruke su pali svi bunkeri na južnoj i jugozapadnoj strani Vilenice. listopada oružane snage NDH vratile su osam od dvanaest prethodne noći zauzetih bunkera. Isto. U popodnevnim satima.

(dalje Završne operacije). brigade. Drago Karasojević. bataljun 6. divizije zapovijedat će napadom na grad. 23. pa su u noćnim satima udarili po južnoj obrani (postav Vodenica51) i jugozapadnoj (postav Mosti).120-124. a prilikom istih pogibaju načelnik Štaba 6. i to: Četvrtoj. str. Zapovijed za napad na Travnik izdao je Štab Petog korpusa 18. listopada 1944. str. uz osjetne gubitke povukli. g. str. dok. 30.. a Štab 10. knj.31. krajiške brigade 4. brigade nisu uspjeli. Sa sjeverozapada je napadao 3.. 30. Isti: IV. knj. knj. Peti korpus. divizija u pokušaju osvajanja Travnika dao je do znanja rukovodećem kadru Petog korpusa da je ovaj grad nemoguće osvojiti samo s jednom divizijom zbog čega je zapovjedio 4. t. str. 858. 1985.. postrojbe NOVJ-e ovoga su puta bile spremnije za dugotrajnije. str. a partizani su se.98.. 15.175. str. str. brigade. IV. Vjerojatno pisarska ili tiskarska greška. Zbornik NOR-a. str. knj.. Topovskom i bacačkom vatrom izbačene su partizanske posade iz bunkera broj 2-7. Sve su postrojbe pristigle na polazne položaje 11. dok. str. Postav ili crtu obrane Travnika činilo je 30 bunkera koji su između sebe bili povezani rovovima i tako dugo odolijevali partizanskim napadima. Napad je započeo u večernjim satima u 18 sati i 30 minuta. g. Štab 4. sa sjevera Jajačko-travnički odred. Napad na Travnik 20-22. Beograd. 9. skica na str. Divizija. divizije će štititi područje iz pravca Sarajeva i Zenice u čemu će mu pomagati Srednjobosanska divizija sjeverozapadno od Zenice46. Isto. Peti udarni korpus NOVJ. Prvi napadi 3. krajiška NOU divizija. 1988.. 322-323. 12. Borbe za Travnik. Borbe za Travnik. 851-863. 75-76. Zbornik NOR-a. listopada u 5 sati i 30 minuta uslijedio je protuudar 45 Zbornik NOR-a. brigade. 46 47 48 49 50 51 . str. 294-295. Uslijedio je pješadijski napad na “postave” (crtu obrane)50. t. operativni časnik Petog korpusa. 235-242. dok. IV. diviziji da sa svojim postrojbama krene iz Zapadne Bosne prema Donjem Vakufu s ciljem zauzimanja položaja za novi napad na Travnik45. 108-151. Beograd. 339-340. t. I. Ispravno je Vilenica. i 3..Borbe za Travnik u listopadu 1944. Desetoj i Srednjobosanskoj diviziji. prosinca 1944.175. No.101-107. 1957. Topovsko-bacački napad na Travnik nastavljen je tijekom čitave noći kada je na grad palo više od 1000 granata. IV. IV. Beograd. 296-297. Ujutro 21. listopada u 19 sati i trajao do 20 sati. g. kapetan Milan Milovac47 i pukovnik Josip Šoša Mažar48. listopada 1944. str. ali su bunkeri još tijekom noći bili vraćeni. ustaški stajaći zdrug šalje Glavnom stožeru Ministarstva oružanih snaga NDH-a izvješće o bojnoj relaciji na sektoru Sarajevo – Rogatica – Travnik tijekom listopada iste godine49. s jugozapada 1. 4. Borbe za Travnik. jače i intenzivnije napade..116-118. dok. divizije. a s jugoistoka 2. t. 31. bataljun 6. 13 i 16-20. (dalje 4. g. listopada 1944. Napad na Travnik je počeo topničkom (artiljerijskom) vatrom 20. 141 Novi neuspjeh koji je doživjela i 10. divizija) 336-337. str. (dalje Peti korpus). bataljun 7. Zbornik NOR-a. 43. Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944 – 1945. bataljuna 6. Napad nije uspio.

hrvatske su snage u tom trenutku imale snage i vremena pojačati obranu na jugoistoku te zbog zakašnjelog ubacivanja dodatnih postrojbi NOVJ-e odbaciti tijekom dana postrojbe 7. No sve postrojbe koje su branile južnu i juozapadnu crtu obrane povukle su se i sastale su se u Docu. Isto.141. str. događaji s većim dijelom postrojbi V. 2. str. Međutim.-859. Od tog trenutka Penava zapovijeda 1.142 Stipo Pilić – Blanka Matković po 1. sati V. str. str. bojne. . brigade s jugoistoka. sati V. jugoistoka i sjeverostoka 8 bataljuna s Vlašićkim NOP odredom../22. listopada ujutro i trajao je do 2 sata ujutro kada je i on zauzet56. Prva sat V. brigade osvajaju Bilu. poručnik Mate Depolo.31. dok. Taj je upad omogućio ulaz tenkovima iz smjera Han Bile54 što je omogućilo jaču bojevu moć i učinkovitije napade u daljnjim operacijama. brigade na polazne položaje. Uslijedio je prodor postrojbi 7. 31. Ove je položaje branila 2.. a tijekom dana do 20 sati nisu prestajali napadi topništvom i pješadijom.175. Isto. brigade iz grada i s dominantnih kota oko Doca i ponovo uspostaviti svoju obranu. 858. Istog dana postrojbe 11. sat V. ali su zaustavljene u protuudaru na bunker broj 12 između Ilovače i Tarabovca. i 3. t. gdje je stradao dio pripadnika oružanih snaga NDH53. knj.175. 858. brigadu prema zapadu. IV. t. 146. bojne vrši novi protudar i ponovo osvaja Tarabovac. Obrambenu moć hrvatskih snaga znatno je slabilo konstantno smanjivanje broja pripadnika oružanih snaga NDH uslijed izginuća i ranjavanja. Zbornik NOR-a. Borbe za Travnik. ostacima Kupreške bojne i domobranima. Hrvatske su snage vratile izgubljene postave i ponovo zauzele sve bunkere. koja je bila jedina udarna pričuva u Travniku. Han Bilu i Divjak i uspostavljaju potpuni nadzor nad prometnicom prema Zenici55. listopada hrvatske su snage uspješno odbacile postrojbe 6. Protunapad na Tarabovac je uslijedio 22. od Doca prema Travniku i u sam grad. Prema Izvješću Bojne relacije. bojne su se odvijali drugačije. a najviše smirenosti i pribranosti je pokazao njezin zapovjednik. Obrambene položaje hrvatskih snaga u 9 sati i 30 minuta napadalo je i bombardiralo i zrakoplovstvo NOVJ-e. bojne. Noću 21. 140. Riječ je o ukupno oko 10 000 vojnika nasuprot najviše 2000 branitelja. knj. listopada Travnik je sa sjevera zapada i juga napadalo 11 bataljuna potpomognutih Jajačko-travničkim odredom. Vidi priloge 10 i 13. Međutim. postrojbe NOVJ-e kreću u novi napad na postav Tarabovac i uz pomoć topništva i dva tenka zauzimaju te položaje.. a kojima nije pristizala nikakva pomoć u ljudstvu. str.. IV. Tada su se pripadnici Kupreške bojne i domobrani povukli s južne i jugozapadne crte obrane zbog jačine neprijateljskog napada i nestanka streljiva52. a posada se u panici i rasulu povlači prema središtu grada. bojne. U protunapadu 21. U 7 sati i 15 minuta zapovjedništvo nad svim ljudstvom koje je napustilo svoje položaje preuzima satnik Penava. kako su uspješno odbacili 6. dok. a s istoka. U 52 53 54 55 56 Zbornik NOR-a.

željeznička postaja. IV. Dosadašnja istraživanja. ali se i 3. autori. sat povukla u Dolac zbog nedostatka streljiva. Navodi se razlika u iznošenju podataka o poginulima. . tvornica duhana i vojarna. 10. 341. 663 ranjenih i 59 nestalih boraca. Odlučujući napad Petog korpusa otpočeo je 22. a na strani Petog korpusa su 193 poginula. listopada 1944. 54. str.. Borbe za Travnik. kontradikcije su prisutne čak i u različitim radovima istog autora. Posljednja obrambena točka hrvatskih snaga bila je vojarna koju su u tenku napali zapovjednik tenkovske postrojbe Lazar Marin i zamjenik zapovjednika 10. str. dok. divizije Štabu Petog korpusa o borbama za Travnik se navodi da je broj poginulih neprijatelja 1085. 861. U tom je sukobu poginuo jedan partizanski major i 48 partizana. 282. str.62 Zbrojimo li sve poginule oko vojarne i one koji su se predali dobijemo približan broj poginulih koje prije toga iznosi autor. U Zenicu su došli 22.17.63 Izudin Čaušević u radu o 8. ovi brojevi vjerojatno nisu točni. Bukove Glave i Jagodića. Hrvatske su snage imale samo dvije mogućnosti: povući se u Travnik ili prema Zenici. divizija. Isto. No. Zbornik NOR-a. ranjenih 289 i zarobljenih 712. Brajkovića. t. 276-283. 195-205. zatvor. g57. prilikom čega su obojica poginuli60. str. te 700 zarobljenih ustaša i domobrana. diviziji navodi 2120 poginulih ustaša i domobrana. od čega samo oko vojarne 980. knj. g. potom 500 onih koji su se predali. krajiškoj brigadi iznosi preciznije i točnije podatke za borbe oko Han Kumpanije – 8 poginulih i 15 ranjenih i Podbrežja kod Zenice – 29 poginulih i 20 57 58 59 60 61 62 63 Isto. 160. Postrojbe NOV-e odlučno su svim snagama napali posljednje nezauzeto naselje Dolac. Odlučili su se za drugu mogućnost i u 4 sata krenuli preko Guče Gore. U izvješću štaba 4. u 18 sati58. a najmanji dio se uspio probiti iz obruča. Grahovića. manji dio se predao. posebno u pogledu partizanskih gubitaka. 30. a u sljedećim satima su morale biti osvojene unutrašnje obrambene i otporne točke: Kaštel. Uzevši u obzir trajanje i intezitet borbi. Drago Karasojević u svojoj knjizi o 4. str. gdje su morali probijati obruč oko jedan sat. preživjeli svjedoci i predaja se slažu u jednom: bitka za Travnik bila je teška. U knjizi o Petom korpusu isti autor iznosi slijedeće podatke: broj poginulih neprijatelja je 2784.Borbe za Travnik u listopadu 1944. Isto. a broj poginulih i stradalih velik. a vlastiti gubici 42 poginulih i 213 ranjenih61. bilj. ranjenih 1665 i zarobljenih 903. sat je krenula utvrditi položaje kod zgrade velike župe. S padom bunkera broj 7 između Šipovika i Pirote pala je vanjska obrana Travnika59. divizije potpukovnik Petar Mećava. 1944. str. str. Peti korpus. 4. 156-160. 143 3 sata ujutro 1. Nakon toga najveći dio obrane grada je poginuo na čelu sa svojim zapovjednikom Eduardom Bonom Bunićem. 297.

knj. 859. Vjerojatno se radi o izvršnim. dok. ustaških. 64 Izudin Čaušević. divizija. 44. prije napada na Travnik. str. što bi i mogla biti najrealnija procjena. t. bolesnika i među njima dvije časne sestre67. 323. 126. “formirat će se na prostoru Centralne Bosne”73. Srednja Bosna. ranjenih 21 i nestalih 3865. Bugojna i Jajca odvedeno je 600 zarobljenih domobrana koje su “skinuli do gola i zatim zaklali. str. listopada 1944.. str. navodi se brojka od 300 do 400 poginulih partizana69. prije svega OZN-e. 175. g. str. 8.html 4. Topalović navodi kako su u borbama za Travnik ukupni gubici partizana bili oko 4000 vojnika. Zbornik NOR-a. kut. pa ni svećenika kao stradaloga prilikom toga napada i pada Travnika. Autor ne navodi ime ni jedne časne sestre. čije je osnivanje preuzeo kapetan Duško Bojanić. str. Beograd. brigade poslije osvajanja Travnika. Drugi izvor iznosi kako su 24. 501-502. g. ustašku stajaću bojnu ukupno je poginulih 26. zatvorili u gradsko sklonište i minirali70. opširnije piše Drago Karasijević.) sa zadaćom osiguranja pozadine i održavanja reda na oslobođenoj teritoriji.. 329.org/forum/post135211. 31.. Isto. U istom se dokumentu ističe da se na području Bosanske Krajine treba formirati brigada od četiri bataljuna koja će organizacijski i vojno potpadati pod nadzor OZN-e. operativnim postrojbama koje će se kasnije zvati Korpus Narodne Obrane – KNOJ. a u smjeru Donjeg Vakufa.144 Stipo Pilić – Blanka Matković ranjenih pripadnika hrvatskih snaga64. štabu Srednjobosanske divizije i komandama Banjalučkog i Prnjavorskog područja svjedoči o formiranju bataljuna pod zapovjedništvom OZN-e72. stoljeća (dalje: Hrvatski martirologij). g.. str. knj. 501-502. ustaškog stajaćeg zdruga za V. te podređenih joj 6. IV. listopada partizani uhitili oko 800 građana Travnika i zarobljenih hrvatskih vojnika. 27. Dodatak dnevnom izvješću broj 330/25. XI. a što najčešće znači likvidacije imalo sumnjivih koji su se priključili postrojbama NOVJ-e ili se nisu priključili. 346-347. a poginulo je oko 800 branitelja66. Zapovijed štaba Petog korpusa od 28. i 11. c. Prema Bojnoj relaciji I. Prema tome.. t. IV. Naime. str. 1944. O zadacima pozadinskih organa u sastavu 4. dok. Osma krajiška NOU brigada. 11. Ante Baković. ali su predstavljali moguće jače političke suparnike NOP-u71. uz razna mučenja”68. Jedan bataljun.g. 323. divizije. Hrvatski martirologij XX. KNOJ je osnovan nešto kasnije (15. Podaci o stradalima se odnose na borbe 23/24. listopada. Djelovao je 65 66 67 68 69 70 71 72 73 . Srednja Bosna. kolovoza 1944. Ustaška vojnica. g. Navedeni autor navodi stalnu protuobavještajnu djelatnost organa OZN-e protiv špijuna i agenata koji se ubacuju u NOVJ. Dalje ističe da je u bolnici ubijeno oko 70 ranjenika. belogardejskih i drugih antinarodnih bandi”. U dodatku dnevnom izvješću Ministarstva obrane NDH-a broj 330 od 25. te “likvidacije četničkih. Zbornik NOR-a. HR-HDA-250. g. Zagreb 2007. http://hercegbosna. Izvješće I. Broj se odnosi samo na postrojbe koje su se povukle iz Travnika (Doca) u Zenicu 22. srpnja 1944. 1981. 3.

zadatke “čišćenja terena” po zapovjedima OZN-e. Sačuvano je i izvješće štaba 4. u tim su postrojbama osnovane posebne postrojbe koje će u daljnjem razdoblju vršiti najviše i najčešće tzv. Borbe za Travnik. ali to nije uspio “jer su organi OZN-e na vrijeme otkrili nekoliko ubačenih špijuna”. Protuudar hrvatskih snaga 23/24. i V. gubici partizana su bili i do 200 mrtvih77. ustaška bojna I. str.. listopada poslije 15 sati prema Zenici. Prema podacima iz tog dokumenta. 31. 10. bila je teška. divizija. Dokumenti. g. 27. listopada Hrvatske postrojbe nisu se mirile s gubitkom Travnika. a II.. Bojna relacija I. Slavonski Brod. o čemu svjedoči i Milan Inđić navodeći da su “unaprijed osuđeni zbog zločina koje su počinili tokom rata”75. prosinca navodi kako je III. t. bojne je uspjela doći i do željezničke postaje u Travniku. 4. g. Osnovno obilježje navedenih podataka o poginulima je da su vrlo nepouzdani. 126. Bitka za Travnik od 20. 145 u kojem sudjeluju postrojbe iz Bosanske Krajine. IV. u kojemu se spominju borbe koje su vođene s hrvatskim snagama sjeveroistočno pod zapovjedništvom vrhovnog zapovjednika NOV i POJ koji tim postrojbama izravno zapovijeda preko načelnika OZN-e. str. Na drugom mjestu autor spominje kako su pri ulasku u grad sretali pojedine ljude ljude sumnjiva izgleda i ponašanja te kako su to sve bile “presvučene ustaše i drugi neprijateljski vojnici”76. 1944.Borbe za Travnik u listopadu 1944. 346. 175.861 75 76 77 . divizije Štabu Petog korpusa o djelovanju na području Banja Luke i Travnika u listopadu 1944. Između ostaloga D. g. 501. stajaćeg djelatnog zdruga krenula 23. ustaškog stajaćeg zdruga od 23. sve ostale najdominantnije točke oko Travnika. 2005. 74 Zbornik NOR-a. g. 211. a 2. ustaške bojne istoga zdruga u “pothvat” na Travnik i u prvoj bitci kod Stranjana pobijedila protivnika. bez detaljnijih istraživanja u arhivima. U daljnjem prodoru III. a često i tendenciozni te promidžbenog karaktera. te nastavila napad. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj. kao zaštitnica II. Isto. listopada 1944. a taj nemir vjerojatno je bio pojačan emocijama preživjelih s raznih dijelova travničke bojišnice koji su se uspjeli probiti te željom za eventualnim spašavanjem svojih suboraca. str. IV. knj. bojna zauzima kotu 1021. Međutim u međuvremenu su svi ostali bez streljiva i počeli su se povlačiti 24. a po “oslobođenju” grada uslijedila je osveta pobjednika. Sve postrojbe su došle do Guče Gore noću 23/24. dok. na terenu i bez osobitih svjedočanstava. listopada 1944. str. str. što će najčešće značiti likvidacije i uklanjanja svih nepoćudnih74. do 22. 16. dok. str. t. Zbornik NOR-a. 1944-1946. gubici u borbama veliki. Karasijević ističe da je zbog velikog priliva novih boraca (oko 3000) neprijatelj ubacivao i svoje agente i špijune s ciljem organizacije svoje tajne službe. sat V. Protuudarom oružanih snaga NDH bavili su uglavnom autori radova o postrojbama NOVJ-e. a hrvatski autori ova zbivanja uopće ne spominju. 162. knj.

ranjenima i zarobljenima. 1944. str. Oružane snage NDH sveukupni ustroj. listopada ušle u Guču Goru iz koje su izbacile Sedmu brigadu. Kako bi povratili izgubljeno. bojnu koje su se vratile iz Istočne Bosne samo zbog ovoga protuudara81. ustaška bojna već nalazila na spornom području. 344. Karasijević navodi kako su hrvatske snage u protuudaru zauzele područje između Zenice. 85 Ipak. 500. 30. str. 332-335. Sačuvani dokumenti sadrže podatke o V. str.80. brigade84. t. te zauzele glavne kote važne za daljnje napade na Travnik. Isto..172 isto. 219-232. 29. 219. str. 25-39. str. IV. 335 Borbe za Travnik. 7. U jutarnjim satima 24. 342-344. 342. no njegovi su podaci kontradiktorni s obzirom na činjenicu da se V. Isto. uslijedio je protuudar postrojbi NOVJ-e u kojem su sudjelovale 6. 220-224. Sedma krajiška brigada. g. Zbornik NOR-a. str. Ustaške vojne postrojbe. Damir Jug. i 8. partizanske su postrojbe morale uporabiti 3 brigade: 6. U dokumentu se navode podaci o poginulima. t. ustaškoj bojni I. Nestali i poginuli u bitci za Travnik (20-24. knj. dok. Zagreb. osvojivši visinske točke i kote sjeverno od Travnika79. 333. Inđić navodi snage pod zapovjedništvom Delka Bogdanića i II. 5-8. bojne I. i 8. III. listopada 1944. u prostoru između Travnika i Zenice78...) Pronađeni dokumenti o poginulim. bilj. Isto. str. 66. 216. 126. 2004. brigada i dio postrojbi 11. skica. 10. str. krajiške brigade potčinjenim postrojbama za napad na Travnik86 navode se i postrojbe koje brane Travnik. U zapovijedi štaba 7.. o kojoj u dosadašnjim hrvatskim istraživanjima o vojnim postrojbama NDH-a u Hrvatskoj nema spomena. IV.. Guče Gore i Travnika. str. knj. stajaćeg djelatnog zdruga. Hrvatske su snage žestoko napale položaje Osme brigade i Vlašićkoga odreda i u večernjim satima 23. str.. pa se u Docu 78 79 80 81 82 83 84 85 Zbornik NOR-a. g. 86 . što navodi i sam autor na drugom mjestu82. str. str. te otkriti prešućene žrtve Drugoga svjetskoga rata. str. 332-345 (339-342) 4. te ističe da je djelovanje prestalo u trenutku povlačenja hrvatskih snaga na polazne položaje. skica. dok. u objavljenim Zbornicima NOR-a i literaturi o postrojbama NOV-e mogu se naći pojedini podaci o ovoj postrojbi.146 Stipo Pilić – Blanka Matković od Travnika. 562. stajaćeg djelatnog zdruga pokazuju da se i u arhivima još može naći dokumenata koji mogu dovesti do novih spoznaja. ranjenim i nestalim pripadnicima V. str. str. Borbama između Travnika i Zenice završava listopadska bitka za Travnik 1944. g. bilj. Prvi dan gubici hrvatskih snaga iznosili su oko 120 mrtvih i 65 ranjenih83. i V. 499-506. g. divizija. 7.

a) Nestali Prvi dokument (Prilog 1) odnosi se na nestale pripadnike stožerne sati.HDA-250. i u njemu je navedeno 7 nestalih. dok je 2. sat od 149 pripadnika92. stajaći djelatni zdrug. 31. str. 10. ustaške bojne sa 169 vojnika i zapovjednika. saznajemo da je V. ali i govori o tome koliko je složen posao prilikom sastavljanja popisa nestalih i poginulih u ratovima. bilj. g. str. Ovo je samo djelomičan prikaz ove bojne. 1944. Zbornik NOR-a t. Petu bojnu čini Stožer od 9 ljudi. dosad neobjavljenih dokumenata koji govore o nestalim i poginulim pripadnicima V. ustaške bojne I.. stajaćeg zdruga. kao i 1. sati V. a nastala je 1944. Svi su pisani rukom na različitim vrstama papira i u obliku tablica. 1. IV. ali budući oni nisu poginuli za vrijeme borbi za Travnik i na tom prostoru. kao dio obrambenih snaga grada91. bojna formirana od ostataka XXIX. ustaškog stajaćeg zdruga od 23. vjerojatno je brojala preko 400 pripadnika. 500. ustaške bojne. Pojedini dokumenti ponavljaju ista imena nestalih što otežava analizu. 47. Ukupno je riječ o 318 vojnika. Izkaz poginulih 4. djelatne bojne. Borbe za Travnik. dok. sati V. 9./1. Nešto više i točnijih i preciznijih podataka saznajemo iz Bojne relacije I. Isto. knj. kut. 2. bojna.175. 172. 147 spominje 100 ustaša pripadnika “XXIX ustaške bojne”87. u ovom su radu podaci o tim stradalima izostavljeni. Stajaći djelatni zdrugovi. V. Stožer i stožerna sat V. 1944. U izvješću štaba 10. 4. 6-228. njih oko 450. ustaške bojne. ustaške bojne iz Bugojna88. od ostataka Kupreške i Bugojanske bojne. g. . knj. str. Isti izvor u listopadu 1943. g.Borbe za Travnik u listopadu 1944. Zbornik NOR-a t. HR. njih 44089 što bi i mogao biti ukupni broj pripadnika te bojne. U ovom prikazu predstavljamo 13. str. bojne nalazili su se vjerojatno u vojarni u Travniku. a pet na poginule. 202. 852. stožernu sat i četiri sati. Ističe se da je riječ o dijelovima V. str. divizije o napadu na Travnik 30. prosinca 1944. 30. Nastao je 30. Jedan od dokumenata fonda Ustaške vojnice otkriva imena dvojice poginulih 4. Ustaška vojnica. sat Bojne prema istom izvoru bila u Docu s 149 vojnika90. bilj. Za bolje upoznavanje ove postrojbe potrebna su daljnja istraživanja. g. sat jačine 137 pripadnika i 2. S obzirom da se Bojna sastojala od stožera. stožerna sat sa 23 čovjeka. a nešto bolji uvid omogućavaju pregled i analiza dokumenata koji slijede. str. Većina 87 88 89 90 91 92 93 Isto.1. Drago Karasijević kao glavne hrvatske oružane snage u donjem toku Lašve navodi pripadnike V. 37. ustaške djelatne bojne93. dok. sat V. spominje pripadnike Kupreške i Bugojanske bojne. Za pretpostaviti je da je dvojnost ovih popisa nastala kao posljedica djelovanja ovih postrojbi na različitim područjima.I. Osam se dokumenata odnosi na nestale pripadnike Bojne. Ust. 338. divizija. studenoga 1944. IV. 5.

1944.. Drugom svjetskom ratu (1941-45) i poraću te u ratu 1991-1995. mjesto Bojska. 10. Svi su nestali 22. 1944. među kojima su četiri osobe kojih nema u prethodnom dokumentu.94 i Franjo (Frano) Karlić95. Sarajevo – Zagreb. 6-228 Tablica u rukopisu. i 1922. Prilog 196 Iskaz nestalog ljudstva stožerne sati V. HR-HDA-250. 305. str.. Stajaći djelatni zdrugovi – I.. s tim da se godine rođenja nekih ne slažu s podacima iz prethodnog dokumenta. Broj nestalih po njemu je 10. nema podataka o godini rođenja i o ocu. pričuvni Svoju zemlju i oni su voljeli. stajaći djelatni zdrug. g. Fra Janko Ljubos: Svoju zemlju i oni su voljeli (dalje: Svoju zemlju i oni su voljeli). 95 96 97 * ** *** . 1944. Prema sačuvanim podacima svi su nestali 21. Isto. U izvornom dokumentu navodi se prezime i ime. Za spomenutu četvoricu. 1944. dakle vjerojatno prije datuma nastanka Priloga 1. Tomić Bugojno Travnik 94 Katica Nevistić. prilikom pada Travnika Tekući broj Bugojno Bugojno 1. g. gdje i na kojem mjestu je nestao 22. V. g. pa je moguće da su isti bili slabo poznati i nisu bili dugo u postrojbi. Slunja i Tomislav Grada. U dosadašnjim istraživanjima žrtava Drugoga svjetskog rata tek su dvije osobe iz navedenih dokumenata evidentirane kao poginule: Ivo Penava kojega su ubili partizani u listopadu 1944. Poginuli i nestali iz bugojanskog kraja: u Prvom svjetskom ratu (1914-1918). za borbi u Travniku.** rojnik †Ante Ivo Marica. ali se u tablici prvo navodi ime. a jedan je iz Bugojna. g. 243. 2004. osim jednoga koji je iz općine Gornji Vakuf. Ustaška vojnica. Rođeni su između 1891. Fra Tomislav Brković. a potom prezime. Trojica su rodom iz Viteza. Podaci o nestalima ukazuju da su isti mogli ili poginuti u borbi ili nakon uhićenja biti likvidirani po partizanima. kao i općine. bojna. g. g. 243.148 Stipo Pilić – Blanka Matković ih je iz kotara Bugojno. g. iako je jasno da je to moralo biti tijekom studenog 1944. kut. U Prilogu 2 ne navodi se točan datum nastanka dokumenta. bojne97 Popunidbeno zapovjedničtvo Čin pričuvni Prezime ili i ime* djelatni Ime otca Opazka Rodjenje Občina godina mjesto Kotar Kada. prič.1.X. čija imena nisu navedena u Prilogu 1. 10. str.*** 1919 Penava r. i 1922. prilikom zaposjedanja Travnika. g. Rođeni su između 1898. str.

Stožerna sat V. V. st.305 vojničar Ustaška vojnica. sdruga Popunidbeno zapovedničtvo Čin Prezime i ime Godina rođenja Ime otca Odakle je Kada i gdje je i u kojoj prilici je nestao Prilikom borbe u Travniku dne 21. 1944. prilikom pada Travnika -“- Bugojno 3. -“- Pero Trogrlić Štefan Kura †Anto 1910 Bugojno Ljubnić Travnik -“Talijan 7. dovodnik Nikola Toljušić * ** 98 99 Isto.1.Borbe za Travnik u listopadu 1944. nestao u borbi Tek. djel. 1944. Stajaći djelatni zdrugovi – I.X. 1944. bojne. -“- Zaključeno tekućim brojem 7. sati por. -“- †Anto 1909 Travnik -“- Bugojno 6. u sredini Ustaški znak. Travnik Vitez Vitez . kut. Keglević (potpis) Prilog 299 Izkaz nestalih stožerne sati V. bojne I. Zenica 30. dorojnik Franjo Karlić* 1922 -“- -“22. Vojnič** Juko Lučić Bugojno Bugojno Crniče †Ilija 1908 Travnik Bojska 4. Marina Bugojno Goruša 149 2. bojna. Bugojno Karlo Lucija r. -“- Ivo Živko Ivo Kustura †Stipe 1891 Gornji Vakuf -“- Bugojno Bugojno Goruša 5. stajaći djelatni zdrug. str. Napomena: Vidi dokument broj 1. 6-228. Ustaška vojnica. Pojedina se imena ponavljaju.X. dj. broj Opaska Milano Travnik 1. Prič. Stajaći Djelatni Sdrug.Pečat98 Zapovjednik stož. 1944. I. HR-HDA-250. studeni.

sati V. Dokument je prilično neuređen (jedan od najlošijih). Ante -“- Bugojno Bugojno 4. Isto Štefan Kura Milano Talijan -“- -“- Skakavci D. Prič. Zapovjednik – poručnik (Keglević)100 Prilog 3 predstavlja izkaz nestalih 3. pisan rukom i na običnom papiru te s dosta brojčanih oznaka. dok u stupcu “način nestanka i nadnevak” nema zabilješki. Sumnja da bi ta četvorka mogla biti među poginulima potvrđena je Prilogom 10 u kojem su detaljniji podaci. Vojnič Isto Zvonko Grgić Jako Lučić Ivan Živko 1899 Matko Travnik -“- -“- 7. 11.“ . 1898 -“- -“- 9. 17 i 18. Travnik -“- Bugojno 11.“ . Prič.Bugojno . 16. pa se stječe dojam da je 100 vlastoručni potpis . bojne. Isto Jure Malinar -“- Bugojno Bugojno Bugojno 3. Djel. u stupcu “mjesto nestanka” 10.150 Slunj Stipo Pilić – Blanka Matković Karlovac Slunj Slunj 2. 12 i 13. Prič. Dragutin Travnik Goruše -“- Grad Tomislav Tomislav Grad 5. Ile -“- Bogojno Bojska Gornji Vakuf 8. Popisana su 22 nestala. Isto Pero Trogrlić 1911. Vojnič Marko Živković5 Tomislav Grad Sinj -“- .Bugojno . Vakuf Bugojno 10.Bugojno 6. Isto Ivan Kustura Bugojno Goruše 1907. rojnik Ivo Penava Travnik 1919.“ . Franjo Karlić 1922. Vojnič Prič. doroj. uključujući i one o smrti. Ante -“- -“- Zenica dne studenog 1944. mjesto. obćina i kotar rođenja” brojke 15. U opaski se navodi popis opreme koju su navedeni preuzeli. ali su pored četvorice u stupcu “godina.

zarobljen od strane partizana i ubijen u listopadu 1944. Stajaći djelatni zdrugovi – I. osim dolje poginule četvorke nalaze se i u Prilogu 4. Milić. a njihova su imena jedina i označena brojevima crvene boje. mjesto. Pored imena Krajina Ante. 11. 1918. Isto Djel. 342. obćina i kotar. 9. stajaći djelatni zdrug. 4. 12. Krajina Anto* Garača Huso Gudelj Andrija Ljubas Gavro Bandić Fabijan Bagarić Tonko Batinić Mišo** Buljan Stjepan Debeljak Ilija JakovljevićMato Juričić Drago Kolak Jozo*** Svi imenovani nestali pri borbi u Travniku Svi su imenovani imali slijedeću opremu: 2 košulje. vojnič Prič. 8. sati V. Ostalih podataka. Ljubas Gavre i Posavac Mate je križ. kut. 3. iako ne sadrži podatke o poginulima koji se kao u tom trenutku nestale osobe nalaze popisani u Prilogu 3. u Travniku. Riječ je o petorici pripadnika sati iz kotara Bugojno. Svoju zemlju i oni su voljeli. 2. Isto Isto Isto Isto Prezime i ime Ime otca … Godina. bojne Savezno spisu I. broj Opaske 1. zapovjedništvo … Mjesto nestanka 10 11 24 12 25 26 27 28 29 30 31 32 Način nestanka i nadnevak Tek. Garača Huse. 151 popis nastao za potrebe opskrbnog ureda. općine Gornji Vakuf i mjesta koja pripadaju toj općini. kabanica. Brnada. gdje i u kojoj prilici je nestao” zapisano je “prilikom povlačenja iz Travnika”. 10. vojnič. dorojnik Djel. a prema Prilogu 4 prilikom povlačenja iz Travnika bez ikakve vremenske odrednice. Prema Prilogu 3 isti su nestali tijekom borbi za Travnik 23. u Gornjoj Ričici.12. rođ. urednije popisani i s nešto više podataka. str. Skopljanska Gračanica. rođen 22. bojna. 6. Zarobljen je od strane partizana i ubijen u listopadu 1944. sin Bože i Mare rođ. Nešto više podataka o nestalim ove sati nalazi se u Prilogu 4. V. vojnič. Sin je Frane i Bisere. Šapina. Čin i stališni Odnos Prič. Ustaška vojnica. 12. ali po izgledu i podacima može se zaključiti da je nastao poslije Priloga 3. rođen 21. 101 HR-HDA-250. 1944.dorojnik Prič. u Lužanima. Isto. 5. 10. osim onog o činu. rođenja … Pop. kapa. vojnik Prič. ali samo onaj s nadimkom Ćoza mogao bi imati veze s listopadskim zauzimanjem Travnika i citiranim dokumentom. sdruga broj 58/44. rođ.1. no tek za petoricu od ukupno 18 popisanih.. Prilog 3101 IZKAZ NESTALIH102 3. str. 102 * ** *** . Vidi prilog broj 10. žena mu je Finka – Vinka. Dokument nema vremensku odrednicu nastanka. 7. Skopaljska Gračanica. 6-228 Svi gore navedeni. U stupcu “kada.Borbe za Travnik u listopadu 1944. 1925. dorojnik Prič. nema. 331. u Travniku. Navedene su dvije osobe s imenom Jozo Kolak. surka. Isti je navoden kao Mijo (Mišo) Batinić. hlače. 2 gaće. Godina rođenja navedena je za samo jednoga od 18 navedenih.

Vakuf 2. 19. voj.211-214. 21. Ilija Debeljak Ivan Lučić Bugojno Botuša Travnik -“- 3. br. 6. bojna. Ustaška vojnica. Navedena su ista imena i prezimena. vojničar Prič. voj.152 Godina. -“G. 1944. 16. RudoLovrenović Petričević Anto Kolak Ivica Posavac Mato Sarić Dragutin Trbara Franjo Vujević Stojan Živko Stjepan* Pleić Nikola Lučić Ivan** čarape. Isto Prič. Isto. 7. 19 pušaka. 20. 14. voj. -“-“-“- * Isto. Vakuf 1. Prema dostupnim podacima ni jedan od navedenih se ne može poistovjećivati s osobom spomenutom u ovom dokumentu. Djel. isto Prezime i ime Ime otca … Mjesto nestanka Opaske 13. ali se ostali podaci ne slažu.1944. Vakuf Bugojno Pernice 4. str. Odakle je Kada i gdje Popunidbeno je i u kojoj je zapovjedničtvo prilici nestao Prilikom povlačenja iz Travnika G. obćina i kotar. 6-228. bojne mjesto Obćina Čin kotar Prezime i ime Godina Rođenja Ime Otca Opazke Tek. Voj. broj Stipo Pilić – Blanka Matković Pop. Stajaći djelatni zdrugovi – I. rance. Stjepan Buljan Jozo Kolak Ivica Kolak Dragutin Jurčević 1915 Kiko Travnik -“- 5. HR-HDA-250. 18. V. Napomena: Imena popisanih osoba spominju se i u Prilogu 3. rođenja … Tek. Prilog 4103 Izkaz nestalih 3. mjesto. kut. torbice U Zenici dne 30-XI. 17. 22. 15. Anto Petričević Bugojno Rasnica Travnik G. stajaći djelatni zdrug. 2 strojopuške.1. 325-326. ** 103 . zapovjedništvo … 13 Način nestanka i nadnevak 33 34 35 36 37 38 39 40 41 Čin i stališni Odnos Djel. sati V.

str. g. Vakuf Stojan Vujević Bugojno Šugine Bare 153 8. 11. odnosno protuudara hrvatskih snaga na Travnik. 12. a prilozi 6 i 7 datirani su istim nadnevkom – 4. 15. Vakuf 9. prilikom “pothvata”. Prema Prilogu 6 svi su nestali prilikom povlačenja iz Doca 21. a sve navedene osobe podrijetlom su iz kotara i općine Bugojno. 11.. Zbornik NOR-a. dok. popisane u Prilogu 7. IV. Osobe.175.. Stajaći djelatni zdrugovi – I. a iz Priloga 7 nisu upisana dvojica. 17. g. no u Prilogu 5 kao okolnosti nestanka navode se borbe u Travniku 21. 10. t. Fabijan Bandić Mišo Batinić Tonko Bagarić Frano Trbara Ilija Trbara Vojnič. bojna. 11. Mato Jakovljević Dragutin Šarić Stjepan Živko Rude Lovrenović Nikola Plejić Andrija Gudelj Bugojno Šugine Bare Travnik -“- 10. sati V. stajaći djelatni zdrug. 1944. Sastav podataka u svim je dokumentima sličan. knj. Prilog 5 nastao 30. 13. G. 16. 10. g.1. . 1944.. Travnik -“- G. nestale su 24. g. 858-859. 18. Svi nestali zapisani u Prilogu 6 nalaze se i u Prilogu 5.104 Ovakvo navođenje podataka nam potvrđuje ranije izneseno mišljenje da su se popisi radili prema mjestu i području djelovanja pojedine postrojbe. 104 HR-HDA-250. kut. 1944. 14. Vodnik Vojnič -“-“-“-“Prilikom Povlačenja iz Travnika -“-“-“-“-“- Slijedi pregled nestalih 2. 10. 1944. 6-228. Ustaška vojnica. ustaške bojne o kojoj su sačuvana tri dokumenta. 1944. V. 1944. 31.Borbe za Travnik u listopadu 1944.

6-228 Pečat stožera V. Rojnik Niko Tabaković N. nestao u Gučoj Gori 6. Depolo Čin djelatni ili pričuvni Tek. dj. V. Selo Marko 1920 -“- -“- -“- 105 HR-HDA-250. stajaćeg djelatnog sdruga. Vojnik Božo Jelović Čaušlije Božo 1912 -“- -“- -“- 4. Ivan Kunkić Karađe Ivan 1908 -“- -“- -“- 5. bojne I. stajaći djelatni zdrug. sati V. kut. broj Obćina Mjesto Kotar Prezime i ime ime otca Opazke Rođenje Godina Popunidbeno Zapovjedništvo Kada. Derviš Nolo 1917 Osman Bugojno Prusac Travnik 2. sdruga 106 Po navođenju u spise U. X Nestao prilikom borbi u Travniku 21/X 1944. Nečitko. vojnič. Ivo Šandril Čaušlije Mato 1905 -“- -“- -“- -“Prilikom novog pothvata na Travnik 24/X. -“- D.1. bojne I. 1944. Rojnik Pero Ivić Garuša Pero 1921. bojna. Vakuf 1.Z. gdje i na kojem mjestu je nestao Prilikom borbi u Travniku 21. Nečitko. st.154 Prilog 5105 Stipo Pilić – Blanka Matković Izkaz nestalog ljudstva 2. 106 * ** . zapovjednik bojne poručnik M. nestao 24. * ** Travnik 3.X. Stajaći djelatni zdrugovi – I. Ustaška vojnica.

107 108 109 ** . bojne I. Riječ je o općini Donji Vakuf. 107 Zapovjednik 2.g. st. Ibrahim Prusac -“Bugojno -“- -“- 4. sdruga Odakle je Tek. Derviš Solo 1913. sati V. pričuvni vojničar Ivan Kunkić 1908. broj kotar Čin Obćina Mjesto Prezime i ime Godina Rodjenja Ime Otca Popunidbeno zapovjedničtvo Kada i gdje i u kojoj prilici je nestao Prilikom povlačenja iz Doca nestao 21. -“Opazka Bugojno 1. Pero Šimić 1916. Depolo108 Prilog 6109 Izkaz nestalih 2. no ostali osobni podaci ne odgovaraju podacima navedenima u dokumentima. 6-228. X. 1944.Borbe za Travnik u listopadu 1944. V. U izvorniku piše da je općina Bugojno.1. Stajaći djelatni zdrugovi – I. Ivan Bugojno -“- Kordići Travnik 2. Vimko Mamuza Majcen 1914 Rovna -“- -“- -“- -“- Zaključeno tek. Božo -“- -“- * Identično ime i prezime spominje se u Prilogu 3. 1944. M. Stojan* Vujević Čaušlije 155 7. Voj. brojem 8 Zenica dne 30/ XI. sati por. Ustaška vojnica.1944. Božo Jelović Bugojno Čaušlije 1912. Marijan 1909 -“- -“- -“- -“- 8. stajaći djelatni zdrug. pečat vlastoručni potpis HR-HDA-250. bojna. što nije točno. Anto Gračanica -“Bugojno** -“- 3. dj. 284 i 286) spominju se dvije osobe istoga imena i prezimena. kut. U knjizi “Svoju zemlju i oni su voljeli” (str.

1944. nestao u borbi -“Opazke Malo Selo Bugojno 1. osim Nike Okadara. bojna. Marko Bugojno Travnik 3. U izvornom dokumentu preskočen je redni broj 2. sati V. 1914. studenog 1944. st.1. dj. Riječ je o prezimenu Ivić. Niko Tabaković 1920. Ustaška vojnica. popisani su i u Prilogu 5. 1913. stajaći djelatni zdrug. Stajaći djelatni zdrugovi – I. sdruga Odakle je Tek. Stipo Rovna -“- -“- -“- -“- 7. dj. kut. 6-228 Svi navedeni. 1913. Depolo)111 Prilog 7112 Izkaz nestalih113 2. bojne I. Marijan Čipuljić -“- -“- -“- -“- Zenica dne 4. (M. Pero Goruše -“- -“- -“- 4. 1909. V. 1905. mjesto pečata vlastoručni potpis 113 * ** 114 115 . (M. studenog 1944.g. Zapovjednik 2. sati ust. Marujan Crniče -“- -“- -“- -“- 5.* Pero Ivič** pričuvni vojničar Niko Okadar Vinko Mamuza Stipo Ljubas Stojan Vujević 1921. rodj.sati por. broj kotar Čin Ime Otca Obćina Mjesto Prezime i ime God. Depolo)115 pečat vlastoručni potpis HR-HDA-250. 110 111 112 114 Zapovjednik 2.156 Ive Sandrk Udurlije Stipo Pilić – Blanka Matković Bugojno Bugojno 5. por. Stojan Rovna -“- -“- -“- -“- 6. dne 4. Popunidbeno zapovjedničtvo Kada i gdje je u kojoj je prilici nestao Prilikom pothvata u Travnik 23-X-1944. Mato 110 -“- -“- Zenica. pričuvni rojnik.

Prilog 8116 Izkaz nestalih 1. Jozo Čurić 1926. od čega iz stožerne sati 10. 157 O nestalim pripadnicima 1. iz Gornjeg Vakufa – 7. ustaškog stajaćeg zdruga navedeno je 38 nestalih118 što je za 1 manje od broja koji se dobiva na osnovi ovih dokumenata. 1944. Riječ je o osobama iz kotareva Bugojno. a iz ostalih mjesta ili nepoznatog mjesta 116 HR-HDA-250. vojnič. Prve sati 4. ustaške bojne. bojne I. Anto Travnik -“- Zapovjednik 1. 1. stajaći djelatni zdrug. Stjepan Koturović Dubica Bačin 1904. sati govori Prilog 8 u kojem je popisano najmanje nestalih..31. dok.859 117 118 . Vakuf 1. a podaci o njima su vrlo iscrpni i pregledni. 6-228 vlastoručni potpis Zbornik NOR-a. V. Vinica. Ivo Bugojno Travnik 2. a svi ostali su stari između 18 i 24 godine. U već navođenim podacima iz bojne relacije I. Marko Varaždin 3. Druge sati 10 i Treće sati 18. Petar Petrinja -“- Krčevine 4. Svi su bili vojničari i nestali su prilikom povlačenja iz Travnika.IV. starosne dobe između 18 i 40 godina. str. odnosno općina Gornji Vakuf. Anto Tomić Travnik Vitez 1920. t. kut. Kostajnica i Travnik. knj. sati V. s tim da je samo jedan bio 40-godišnjak.Borbe za Travnik u listopadu 1944. Dubica i Vitez. Najviše nestalih je iz Bugojna –15. Varaždin. Broj Dobrošin G. dj. sati – poručnik (P. st. Ustaška vojnica.175. Jurić)117 Ukupno je popisano 39 nestalih pripadnika V. ali je zanimljivo da su svi vojnici iz potpuno različitih područja. Stajaći djelatni zdrugovi – I. Ivan Rozmarić Kostajnica Varaždin Vinica Vinica 1922. sdruga Obćina Mjesto Čin Prezime i ime godina rođenja Popunidbeno zapovjedničtvo Opazka Ime otca Odakle je Kotar Kada i gdje i u kojoj prilici je nestao Prilikom povlačenja iz Travnika Nestao -“Tekuć. bojna.

158 Stipo Pilić – Blanka Matković rođenja – 17. dana 22. točniji i uredniji. nestalih je 12. koji se odnosi na 2. sdruga Mjesto rođenja Obćina Mjesto godina Čin pričuvni i djelatni tek. sat. listopada i četvorica u pothvatu na Guču Goru 24. Pronađeno je pet dokumenata koji se odnose na poginule od kojih se tri odnose na 2. a 24. a tijela preostalih vojnika ostala su na bojištu. Dva su pokopana u groblju u Bugojnu. listopada. Prilog 9119 Iskaz poginulog ljudstva 2.bojne I.. Najteža i najveća borba je vođena u Travniku. potom u pokušaju povrata Travnika. Djelatni Vojničar Stipo Glavaš Jozo Prilikom noćnog U izviđanja vojnom poginuo groblju u selu BugojZijametu no dana 25-VI1944. a nešto su manji gubici u području oko Travnika. ali je za konačne zaključke svakako potreban veći broj izvora. i 3. Najveći broj nestao je u borbama za Travnik i oko Travnika – 24. 1944. i 1925. b) Poginuli Dostupni podaci o poginulima znatno su jasniji. br. tri 21. sati V. listopada prilikom napada na Travnik. jedan prilikom povlačenja u Zenicu 22. 17. sat V. 10. Trojica su poginula prije listopadskih borbi. bojna. g. V. 6-228 . Bugojno Bugojno Travnik Poriče 1925 Jest 119 HR-HDA-250. kotar Prezime i ime Ime otca Popunidbeno zapovjedništvo Kada gdje i na kojem mjestu je poginuo Gdje je pokopan Da li je obaviještena rodbina Opaske 1 1. U Prilogu 9. jedan 20. samo 10 osoba. a svi su bili pričuvni vojničari./21.1. U ovim su dokumentima pronađeni podaci za dvije takve osobe. a u Docu kod Travnika 5. listopada. sat. jedan u Travniku. u Gučoj Gori 10. odnosno Docu. Popisi žrtava na lokalnoj i zavičajnoj razini su potrebni kako bi se moglo utvrditi jesu li oni svi poginuli u borbama za Travnik ili su kao zarobljenici likvidirani ili su možda dezertirali ili pristupili postrojbama NOV-e. Analizom podataka o nestalima dobivamo razmjere i odnose borbi. 11. Stajaći djelatni zdrugovi – I.. popisano je najviše poginulih i to 13 osoba rođenih u općini Bugojno. 10. a po jedan na 1. kut. stajaći djelatni zdrug. g. bojne s nadnevkom 30. Dana 21. 10. Rođeni su između 1900. Ustaška vojnica. 1944.

poginuo isto Prilikom napada na Travnik 20. 1944. dor.X. Isto Ivan Grabovčić Pero Duzlije 1918 -“- -“- -“- -“- -“- 8 6. 1944. poginuo od bacača -“Prilikom povlačenja u Zenicu 22. poginuo u Gučoj Gori -“Kan-dija 159 2. Isto Marijan Tavra Vesela 1912 Mato -“- -“- -“- -“- -“- 9 Kandija 1920 7. Pričuvni Vojnik Ivan Čubela Čaušlije 1923 Marko -“- -“- -“- -“- -“- 11 9. Isto Mehmed Hamdija Kurbegović G. Prič.X.Borbe za Travnik u listopadu 1944. X. Isto Ilija Mišura Ilkan -“- -“- -“- -“- -“- 10 8. Idući u ophodnju iz zasjede dana 14VIII 1944. Prič.X. poginuo od puščanog naboja Prilikom napada na Travnik 21. Pričuvni vojničar Ivica Brnada Ivo 1918 -“- -“- -“- -“- Jest 2 Pokopan u Travniku Glavica 3. Idući u ophodnju u selu Pećine iz zasjede Prilikom napada na Travnik 21. Vakuf Grnice 1919 -“- -“- -“- -“- 21 . Isto Ivo Jelović Čaušlije 1912 Stipo -“- -“- -“- ostao mrtav -“- 7 5. Zaim Ždralović Mehmed -“- -“- -“- pokopan u Zenici Ždralovići 1900 -“- 19 Boganovci 10. Poginuo od partizanskih bacača Prilikom pothvata na Travnik 24_XI. i 21. Vojničar Ilkan Dujmović Anto -“- -“- -“- Nema mogućnosti 1923 6 4. Prič. Vojnik Stipo Visković Anto -“- -“- -“- ostao mrtav u Gučoj Gori 1912 -“- 20 11.

. (M. bojne Popunidbeno zapovjedničtvo Obćina Mjesto Kotar Prezime Godina Čin i ime Rođenja Kada i gdje i u kojoj prilici je poginuo 21. 3. Broj Ime Otca Gdje je pokopan Opazke 1. na TarabovcuTravni –u borbi s partizanima 21. odnosi se na 3.1. u Docu n/ Lašvi u borbi s partizanima Da li je obavještena rodbina Nije Jest Jest Odakle Tek. jedan vojničar i dva dorojnika. Vakuf Bugojno Rasnica Travnik Ivan . 6-228 Ostap nepokopan G. Vakuf Bugojno Travnik Palač Anto Ostao nepokopan u bolnici Travnik G. Isto Ivo Brajković Boganovci 1923 Anto -“- -“- -“- -“- -“- -“- 23 Zaključno sa rednim brojem 13 Zenica dne 30/XI. od čega dvojica u mrtvačnici u Travniku. stajaći djelatni zdrug. Depolo) 120 Drugi dokument. g.X. listopada 1944.44. odnosno Docu 21. Huso Garač 1920. 1944. Prilog 10121 Izkaz poginulih 3. Jure Marinović Josip 1915 -“- -“- -“- -“- -“- -“- 21/ 13. Dor. Dokument nije datiran. sati V.X. Prilog 10. kut. V. 2.44. sati por. vojnič. 120 121 vlastoručni potpis HR-HDA-250.1944 Pečat Zapovjednik 2. bojna.X. Prič. Mate Voj Posavac 1922. Roj Anto Krajina 1920. Svi su poginuli u borbi s partizanima na Tarabovcu. Vakuf Bugojno Rasnica Travnik Redžo Ostao nepokopan u mrtvačnici Travnik G. Ustaška vojnica. Stajaći djelatni zdrugovi – I. a ostali su nepokopani. na Tarabovcu-u borbi s partizanima 21. Popisana su četiri poginula vojnika rođena u selima na području općine Gornji Vakuf od kojih je bio jedan rojnik.160 Bugojno Stipo Pilić – Blanka Matković 12. sat Bojne.

Kada. Jajce. poraća i Domovinskog rata na pdoručju župa Dobretići. sdruga Odakle je Tek. u 1944. Prva trojica s popisa su poginuli prilikom borbi s odmetnicima u krugu vojarne i pokopani su u Travniku. 21. dva su iz Gornjeg Vakufa. Ustaška vojnica. a predstavlja popis šestorice poginulih pripadnika 1. V. Ključ. 1944. 6-228 Općina je Dragočava.X. Popis imena mjesta Nezavisne Države Hrvatske. Trojica su Hrvati islamske vjere. g. Dor. a trojica 23. 1942. Podmilačje i Varcar Vakuf – Mrkonjić Grad” nije evidentirana navedena osoba. godine. 469. 123 * Nije . Liskovica. Jedan je iz Foče.Borbe za Travnik u listopadu 1944. u Tarabovcu Travniku u borbi sa partizanima Ostao nepokopan G. st. sati V. i 1927. Stajaći djelatni zdrugovi – I. Vakuf Bugojno Travnik Bistrica 161 4. Gabro Ljubas Gavro 1922. stajaći djelatni zdrug. Prilog 11 nastao je 4.X. st. poginuo Travniku u krugu vojarne u Travniku od granate bacača -“-“- Sarajevo nema mogućnosti Toholji Foča* Bugojno Bugojno Foča 2. sati. dva iz Rogatice i jedan iz Jajca122. Prilog 11123 Izkaz poginulog ljudstva 1. beno gdje i u zapokojoj je vjedniprilici čtvo poginuo Gdje je pokopan Da li je obaviještena rodbina Opazke 1. rođenih između 1921. Pero Travnik Poriče -“- 122 U knjizi “Žrtve Drugoga svjetskoga rata. kut.1.. Rojnik Sulejman Šadija 1923. broj Mjesto obćina Čin Kotar Prezime i ime Godina rođenja Ime otca Popunid. Korićani. bojne I. Jedan poginuli je rojnik. Salko Prilikom borbi s odmetnicima dana 21/ 22. listopada pri pothvatu na Vlašić planini te su pokopani u Gučoj Gori. g. a ostala petorica su vojničari. studenoga 1944. a trojica katolici. dj. bojna. Zagreb. HR-HDA-250. Vojnič Niko Bartulović 1927. djel.

sati – poruč. st. listopada 1944. st. Rahman Sarajevo Sasovo Borika -“- -“- -“- Brezovo++ Dragnić+ 6. Puni naziv mjesta je Dragnić Selo. Anto -“- -“- -“- 4. st. Ispravan je kotar Varcar – Vakuf. 1944. Mujo Travnik Jajce+++ -“- -“- -“- Zenica 4 studeni 1944. Dva su iz okolice Bugojna. i sadrži podatke o četvorici poginulih pripadnika 2. poginuo na “Vlašić” planini Sokolovići RogaTica Mičivode Sarajevo u Gučoj Gori -“- Rogatica 5. Svi su poginuli prilikom pothvata na Travnik 23. * ** + ++ +++ 124 125 Općina je Gornji Vakuf. Pero Delač 1924. a jedan iz Sinja. Šaban Murtić 1923. Isto. 124 Zapovjednik 1. 467. jedan iz Gornjeg Vakufa. Isto. Isto. uslijed napada neprijatelja i pokopani su u Gučoj Gori bez mogućnosti obavještavanja rodbine. st. 117.162 Tihomišlje** Tihomišlje* Tihomišlje Stipo Pilić – Blanka Matković Travnik 3. Nezir Pleho 1926. g. Nazif Prilikom pothvata na Travnik 23/X. 117. a dvojica 1923. sati. Točan naziv mjesta je Gerzovo. Mustafa Hodžić 1921. mjesto pečata vlastoručni potpis . Svi su bili pričuvni rojnici. Dvojica su rođena 1913.. Isto. g. Jurić)125 Prilog 12 nastao je 4. st. 467. Isto. Kotar je Bugojno. (P. studenog 1944. g. 117.

Prič. Sdruga Odakle je Tek. Stajaći djelatni zdrugovi. Ustaška vojnica. g. Ivan -“- -“- -“- Zenica 4.Borbe za Travnik u listopadu 1944. Četvorica su poginula prilikom borbi u Docu 21. Stjepan Rojnik Viskovič 1913. g. u Gučoj Gori prilikom napada neprijatelja 163 Čin Da li je Gdje je obaviješpokopan tena rodbina Boganovci Bugojno Travnik Ljubnić 1. Hamdija Travnik Grnica* -“- -“- -“- Sinj Sinj 3. 1944. kut. 6-228. st. bojna. bojne I. Ivan u Gučoj Gori nema mogućnosti Gor. gdje su i pokopani. rođenih između 1904. (Mato Depolo)128 Prilog 13 s podacima o šestorici poginulih pripadnika 2. Jure Sinj -“Travnik -“- -“- Bugojno Ljubnić Ljubnić 4. Točno je Grlica.I. dj. sati por. studenoga 1944. sati V. Vakuf Bugojno 2.1. Jure Vojnič Marinović Ivan Brajković 1913. i 1921. jedan je istoga dana ranjen kod Putičeva te je podlegao ozljedama. studenog 1944. dj. Mehmed Kurbegović Prič. st. 127 Zapovjednik 2. g. V. a posljednji je poginuo pri povlačenju u Zenicu gdje je sahranjen. 1923. 1923. g. listopada 1944. mjesto pečata vlastoručni potpis * 127 128 Opazke . sati Bojne također je nastao 4. na području općine Bugojno. Popis imena mjesta NDH-a.174. 126 HR-HDA-250. Broj Obćina Mjesto Prezime i ime Godina rodjenja Ime otca Kotar Popunidbeno zapovjedničtvo Kada i gdje u kojoj je prilici poginuo Prilikom pothvata na Travnik 23-X-1944. Među stradalima je jedan rojnik i pet vojničara. Prilog 12126 Izkaz poginulog ljudstva 2. stajaći djelatni zdrug.

Broj Opazke 1. kut. bojne I. poginuo od neprijateljskog teškog bacača -“-“- Bugojno Bugojno Čaušlije u Docu Nema mogućnosti 2. rodjenja Odakle je Mjesto obćina kotar Ime otca Čin Prezime i ime Popunidbeno Zapovjedništvo Kada i gdje i u Gdje je kojoj je pokopan prilici poginuo Da li je obaviještena rodbina Tek. V. 1944.1. Ivo Kandija -“- -“- -“- -“Prilikom napada neprijatelja na Dolac 21-X1944 zadobio smrtnu ranu u prsa od puščanog naboja Istim slučajem ranjen u Putičevu sjeverno od Doca u noći 21-X1944. Ivan -“- -“- -“- -“- -“- 5. dj. Ivan 1915. Mato Prilikom napada neprijatelja na Dolac 21-X-19 Travnik 44.164 Prilog 13129 Stipo Pilić – Blanka Matković Izkaz poginulih 2. Ivan Jelović Čaušlije 1909. bojna. stajaći djelatni zdrug. Stajaći djelatni zdrugovi – I. st. -“- -“- 4. Vojnič Marijan Tavra Ilija Mišura 1919 Marijan Vesela -“- -“- -“- -“- 3. Rojnik Ivan Čubela 1921. Grabovac Durlija Jozo -“- -“- -“- -“- -“- 129 HR-HDA-250. 1919. 6-228 . dj. Ustaška vojnica. sdruga God. sati V.

ustaške bojne.1. HR-HDA-250. Prema podacima iz dokumenata sačuvanih u fondu Ustaške vojnice svega su 3 ranjena vojnika ostala u Državnoj bolnici u Travniku136. Zenici zadobivši smrtnu ranu u glavu 165 6. Riječ je o razlici od preko 20% koja nije zanemariva. Zaim 1904.1. što je za sedam manje. Depolo)131 Prema dostupnim dokumentima. sat V.. IV. a što je pokazatelj podrijetla Bojne i djelomični odgovor mogućeg nastanka. 859.175. g. Isto. ustaškog stajaćeg zdruga od 23.. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga 26 je poginulih132. Ustaška vojnica. Ždralović Mujo Žđralovići -“- -“- -“- -“- Zenica dne 4. kut. bojne i to 2 pripadnika Stožerne sati. stajaći djelatni zdrug. bojna. str. 6-228 Zbornik NOR-a. HR-HDA-250. por. 4 pripadnika 1. no koji nisu predstavljeni u ovom radu. a pet iz ostalih mjesta. Najmanje je poginulih iz drugih mjesta. Stajaći djelatni zdrugovi – I. sati133. 130 131 132 133 mjesto pečata vlastoručni potpis Zbornik NOR-a. Pri borbama za Travnik ranjeno je ukupno 26 pripadnika V. u borbama za Travnik poginula su 33 pripadnika V. 859. t. knj.g. Među dokumentima koji govore o pripadnicima V. t. str. bojna. dok.Pokopan nja 22u X-1944. str.31...Borbe za Travnik u listopadu 1944.175. studenog 1944. knj. 15 pripadnika 2. (M. U Bojnoj relaciji I. stajaći djelatni zdrug. Ustaška vojnica. V. 1944. 31. sati ust. od čega je najzanimljiviji podatak da su u bolnici u Travniku ostala 3 dočasnika i 13 vojničara135 koji su također vjerojatno među poginulima ili kasnije likvidiranima. prosinca 1944. sati i 5 pripadnika 3.IV. V. dok. kut. 859. 130 Zapovjednik 2. Dvije trećine poginulih (21) je iz Bugojna. Poginuo kod Zenice prilikom povlače. 6-228 134 135 136 . sedam poginulih je iz Gornjeg Vakufa. Čini se da je najhomogenija postrojba bila 3. Stajaći djelatni zdrugovi – I. ustaške bojne jer su njeni pripadnici gotovo svi podrijetlom iz općine Gornji Vakuf odakle je i druga najbrojnija grupa poginulih pripadnika Bojne. sati. ozljeđen je 21 pripadnik134. ustaške bojne su i dokumenti koji sadrže podatke o ranjenima pripadnicima. 1944. Prema Bojnoj relaciji I.

sat sa šest poginulih i 3. ustaškoj bojni je imala 2. dok./21. ustaškog stajaćeg zdruga138. knj. Slijedi je 1. sat: 23 od ukupno 33 poginula. str. sati na Docu i Tarabovcu u ukupnom broju poginulih potvrđuju i dokumenti Bojne relacije I. Riječ je o posljedici rasporeda postrojbi (sati). 23. str. 21. Najviše poginulih u V. U ovom radu ne spominje se niti jedan stradali pripadnik stožerne sati. Travniku osam i drugim mjestima šest. 140 . a ranije i nepoznatog nadnevka trojica. čini se na putu doma i to ranije i nevezano uz zauzimanje Travnika. Nešto se više može saznati iz kutije s kartonima žrtvama140. ovisno o lokaciji na kojoj su bili raspodijeljeni. sat s četiri poginula. do danas se nije dovoljno uradilo s ciljem utvrđivanja točnih lokacija grobišta. kut. t. barem onih koje se odnose na ovu Bojnu i pripadnike koji su zabilježeni kao poginuli. Iako bi se očekivalo da je najveći broj poginulih stradao u Travniku. potom u borbama na Tarabovcu i u Docu (koji su povezani) devet. stradalih je pripadnika V. listopada četiri. 31. Stoga se može zaključiti da su borbe bile najveće i najteže 21. 851-863 HR-HDA-1944. jer su pripadnici pojedinih sati uglavnom ginuli na određenom mjestu. Njezini su pripadnici ginuli i u Travniku i na Docu – Tarabovcu i u Gučoj Gori. njih deset. IV. U fondu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata sačuvana je svega jedna kutija arhivskog gradiva s podacima o grobištima u Bosni i Hercegovini. Najveći je broj poginulih prilikom pothvata na Travnik u Gučoj Gori. što predstavlja gubitak jedne petina do jedne šestine pripadnika bojne u kratkom vremenu. Jedan je doduše poginuo. 175. Zbornik NOR-a. 172. a najmanje poginulih stradalo je prvog dana borbi. ustaške bojne koji se nalazio u vojarni sa 1. Veliki udio pripadnika 2. listopada sedam. listopada poginuo samo jedan vojnik. sati su poginuli na položajima kod Zenice. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata. ustaške bojne 98. listopada. Tako je 20. Prema dostupnim 137 138 139 Borbe za Travnik. jer je on ostao zarobljen u gradu. kut. listopada pet. a dvojica pripadnika 4. 428. Grobišta i stratišta nastala nakon zauzimanja Travnika Usprkos bogatoj usmenoj predaji o partizanskim zločinima izvršenima nakon osvojenja Travnika. 24.166 Stipo Pilić – Blanka Matković Prema podacima iz ovdje prezentiranih dokumenata. dokumenti pružaju nešto drugačiju sliku. 22. sati137 u dokumentima nema ni riječi. uključujući i kopiju stranice novinskog članka iz tjednika Globus u kojemu se Travnik spominje kao jedno od masovnih stratišta i grobišta s kraja Drugoga svjetskog rata i poraća139. listopada njih 13. 543 Isto.. a drugih na drugome. O Stožeru V. Datumi izginuća govore nam o snazi i intenzitetu borbi.

prema izjavi majke likvidiranog Joze Pendeša. 143 144 145 Srednja Bosna. Državna bolnica u Travniku je bilo i stratište i grobište.org/forum/post135211. iako ovaj i ovakav način likvidacije nije 141 142 Isto. Jedno od zanimljivijih stratišta je oko isusovačke gimnazije i samostana. gdje je pokopano oko 150 vojnih zarobljenika Hrvata. listopada 1944. 321.143. i 23. Ispitivani su u kući Nike Vidaka po 5-10 minuta. Sedam je pokopano u gaju. ondje postoje četiri stratišta: vrt. 326. Dio žrtava pokopan je i u groblju na Docu. a dio 1955. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata. civila. Većina je ubijena iz automatskog oružja. 428. kut. Topalović ne spominje o kojem se prostoru radi. ali nije poznato jesu li tamo žrtve i pokopane. korpusa. Pendeš se nikada nije vratio iz bolnice – zatvora i vjerojatno je jedna od žrtava između 70 ranjenika. Poznato je da je jedno od stratišta bila i vojarna u Travniku koja se posljednja predala. a šest na kraju vrta. Prema izjavama svjedoka. Jedno od najčešće spominjanih grobišta u fondu Komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata je groblje Svetog Roka na Bojni kod Travnika. str. str. a dio strijeljan 22. g. Jedno od njih je sklonište u Tvornici duhana u Travniku gdje su žrtve dijelom ugušene. Na putu su im pridruženi usput zarobljeni civili te su dovedeni u staje Stipe Kvasine i Nike Vidaka. fascikl Travnik. listopada 1944. no pojedini su mučeni i zaklani. žena i staraca i dvije časne sestre142 koji su i prema drugim izvorima tamo likvidirani i pokopani143. potom vezani po četvorica i odvedeni na stratište. a to potvrđuju i predstavljeni dokumenti. 167 podacima moguće je izdvojiti nekoliko lokacija koje bi mogla predstavljati grobišta. pokraj današnjeg Đačkog doma146. omot Jankovići U knjizi “Hrvatski martirologij XX. 146 147 . Srednja Bosna. karton žrtve Augusta Sajevića. str. Isto vrijedi i za zatvor zvan “Crna kuća”. Naime. Najbolje istraženo i jedino označeno grobište na području tadašnjeg Travnika je grobište Rija kod Rankovića. str. Dio ih se i danas nalazi ispod zasađenih borova bolnice. gdje je kasnije napravljena skakaonica. Izvršioci i nalogodavci do danas nisu poznati. a potom preko Donje Večeriske kod Viteza dovedeni u Rankoviće. fascikl Travnik. prebačen na “drugi prostor”144. Borbe za Travnik. vjerojatno i zatvor141. omot Travnik. U ovom se mjestu nalazio Štab 5. Dio zarobljenika je i pušten na slobodu. Stoljeća” Baković ne navodi podatak o stradalim časnim sestrama u Travniku u to vrijeme. Za jednu se žrtvu iznosi da je pokopana kod Pravoslavne crkve u Travniku145. ali je nepoznato gdje bi mogli biti pokopani. HR-HDA-1944. igralište pa i učionica u gimnaziji. Zarobljenici su odvedeni u staru ciglanu u Turbe147. gaj. djece. dio je ekshumiran i pokopan u muslimanskom groblju. Nijemaca i civila likvidiranih između 23. gdje su prema izjavama u kartonima žrtava pojedinci i likvidirani. kut. 428. g.Borbe za Travnik u listopadu 1944. 321. barem jedno masovno grobište trebalo bi se nalaziti u krugu kasnije tvornice Borac. Dio ih je zaklan. http://hercegbosna. odnosno livadu iznad gaja gdje su kasnije svi pokopani. a dijelom likvidirane bombama i minama. Ukupno je riječ o 13 žrtava i to 2 vojnika i 11 civila. i 25. no.html Srednja Bosna.

2007. zasigurno se radi o vrlo visokom udjelu u ukupnom broju hrvatskih ratnih i poratnih žrtava na području Bosne i Hercegovine. gdje su i kako završili do danas nije poznato. Drugo se svjedočenje odnosi na suprugu Ante Valjana kojoj je poznati prvoborac s Vlašića Ilija Slavnić rekao: “Neće ti se Anto nikad vratit. ostaje nepoznat150. Karton Bero Božić 149 150 151 152 153 . Novi Travnik. listopada 1944. ranjenika i civila. Jajcu i Bugojnu149. rujan 1999. godine..g. Karton Anto Valjan. Na prostoru oko sela Rankovići otkriveno je još nekih manjih grobišta kao što je mjesto Čelikovac kod Bavrkinih kuća gdje je bilo devet ubijenih ustaša i Talijana.g. ja sam Anti izbio zlatne zube”152.-25. omot Paklarevo.168 Stipo Pilić – Blanka Matković išao bez suradnje domaćih ljudi koji su predstavljali “narodnu vlast” u Narodnooslobodilačkim odborima. u kartonima Komisije za utvrđivanje žrtava sačuvana su tri svjedočenja o mogućim zločincima. Ive Duje sahranjen je nepoznat broj žrtava148. iznad kuće pok. Iako se dio žrtava nalazio u sastavu postrojbi NDH. Rije. a ostali su pokopani oko današnjeg hladnjaka. fascikl Travnik.. među kojima Mijo Milovanović. Rankovići. Vojne postrojbe i njihova zapovjedništva bile su odgovorne za brigu oko zarobljenika. karton žrtve Jozo Epet. a u Stojkovićima. a ni podataka o postrojbama koje su mogle izvršiti te zločine. prema Donjem Vakufu. Prvo se odnosi na Jozu Epet.) do rujna 1999. str. Isto. no s obzirom na broj stanovnika tadašnje općine i kotara Travnik. Drugih podataka nema. kod crkve u Rankovićima. ukupan broj vojnika. Izvješće o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava od osnutka (11. a strijeljanje je izvršio travnički partizan Hakija153. Civil Bero Božić strijeljan je na Ilovači kod Doca s ocem Srećkom. U blizini današnje Veterinarske stanice je grobnica stradalih Nijemaca. 428. Zagreb. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata. pa ih ovdje i iznosimo. kut. Poslije su oba pokopana na Rimokatoličkom groblju u Docu. Počinitelji ratnih zločina Iako je iz izvora koji stoje na raspolaganju teško otkriti počinitelje ovih zločina. brošura. Prema Izvješću o radu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Isto. no ključna uloga pripadala je Odjeljenju za zaštitu naroda 148 Spomen obilježje žrtvama partizanskog zločina 23. Svjedočenje je Komisiji izjavila Ambrozija-Ana Božić. likvidiranih nakon osvajanja Travnika u listopadu 1944.. veljače 1992. zvani Šipin koji je prenesen u groblje u Rastivce. Novi Travnik. 323. Što se s njima dogodilo. svi svezani žicom po četvorica. razlozi zbog kojih su ti ljudi ubijeni nisu poznati. Topalović ističe da je oko 600 zarobljenih domobrana odvedeno. za kojega je prilikom izdavanja smrtovnice njegovoj supruzi. 108 HR-HDA-1944. Avdo Vrhovac iz Turbeta rekao kako ga je on lično “zaklao”151. Srednja Bosna.

236. Krajiške Narodnooslobdilačke udarne (KNOU) divizije komandant – Petar Vojinović komesar – Dimitrije Bajalica-Baja zamjenik komandanta – Ranko Šipka. nije još stupio na dužnost rukovoditelj politodjela – Dušan Dozet-Dudo načelnik Štaba – Teufik Pletilić Štab Šeste brigade 4. kolovoza 1944. U procesu odlučivanja veliku ulogu su imali i organi narodne vlasti. pa je važno znati tko je vjerojatno dao svoj udio u ovim zbivanjima i kakva je njegova odgovornost. onda po zapovjednoj odgovornosti. svibnja 1944. g. i Korpusu narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). str. str. Prilog 14155 Zapovjedni kadar partizanskih postrojbi u borbama za Travnik u listopadu 1944.154. Najznačajnije su odluke donošene na najvišem nivou. g.Borbe za Travnik u listopadu 1944. KNOU divizije komandant – Milančić Miljević komesar – Rade Bašić zamjenik komesara – Sava Popović načelnik Štaba – Milan Milovac Štab Osme brigade 4. kao i organizacijama u vojsci. g. 169 (OZN-a). Dokumenti. narodnooslobodilački odbori (NOO-i) i političke organizacije. Borbe za Travnik. Ovdje iznosimo zapovjednu strukturu do razine brigade.-237. prije svih organizacije Komunističke partije (KP) u vojnim postrojbama..-1946. . osnovanom 13. Veliki dio navedenog kadra otići će poslije osvajanja Travnika na nove položaje. Između njih ima ako ne direktno odgovornih za ove ratne zločine. u Politbirou Centralnog komiteta KPJ-u. ali su se konkretna izvršenja prepuštala lokalnim i teritorijalnim organizacijama. Šoša član Štaba – Nemanja Vlatković Štab 4. 1944. Štab Petog Bosanskog korpusa komandant – Slavko Rodić komesar – Ilija Došen zamjenik komandanta – Nikola Karanović načelnik Štaba – Velimir Knežević operativni oficir – Josip Mažar. osnovanom 15.16. KNOU divizije komandant – Sajo Grbić komesar – Slavko Halić 154 155 Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj.

Do novih napada NOVJ-e na Travnik dolazi u jesen 1944. g. g. . a i ranije osuđivan kao Informbirovac) rukovoditelj politodjela – Veljko Miladinović načelnik Štaba – Mensud Hotić Štab Sedme brigade 10. KNOU divizije komandant – Veljko Stojaković komesar – Pero Morača zamjenik komandanta – Špiran Zubić zamjenik komesara – Milovan Samardžija Štab Artljerijske grupe Petog korpusa komandant – Dane Miljuš komesar – Milovan Pilipović zamjeni komesara – Sveto Ličina Zaključak Travnik. g. Borbe za Travnik bile su dugotrajne i teške. grad na posebno važnom strateškom položaju bio je značajan u svim ratovima i ratnim operacijama. Borbe za Travnik u listopadu 1944. U njima je sudjelovao veliki broj ljudi s do tada najvećim materijalno-tehničkim sredstvima. osuđen na 20 godina kao Informbirovac. pa tako i u Drugom svjetskom ratu. i njegovo osvajanje prva su faza završnih operacija postrojbi NOVJ-e kojima te postrojbe preuzimaju vojnu vlast nad Jugoslavijom u suradnji sa Saveznicima. KNOU divizije komandant – Mićo Kolundžija komesar – Joco Marjanović zamjenik komandanta – Mikan Marjanović zamjenik komesara – Živko Rodić načelnik Štaba – Mehmed Imširpašić Štab 10. kao prvi dio završnih operacija Drugog svjetskog rata. KNOU divizije komandant – Rade Brkić komesar – Čedo Jovanović zamjenik komandanta – Milan Batar zamjenik komesara – Božo Mašanović Štab Devete brigade 10. ali neuspješni napadi NOVJ-e na Travnik zbili su u listopadu i studenom 1943. Krajiške Narodnooslobodilačke udarne (KNOU) divizije komandant – Milorad Mijatović zamjenik komandanta – Petar Mećava komesar – Vlado Dapčević (1977.170 Stipo Pilić – Blanka Matković zamjeni komandanta – Stevo Kovačević zamjenik komesara – Rahmija Kadenić načelnik štaba – Rade Marković Štab Jedanaeste brigade 4. g. Prvi sustavni i pripremljeni.

2005. 1944. drugi napad i osvajanje Travnika 20. Dokumenti otkrivaju dosad slabo poznatu i zapaženu postrojbu Hrvatskih oružanih snaga. kao što je bila ova za Travnik. Pobjednički zanos. . Sastojala se od stožera. Iako je prošlo gotovo 60 godina od borbe za Travnik. HR-HDA-1197. knjiga 27. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskoga rata 3. g. Analizom nekoliko dokumenata želimo ukazati na težinu borbi za Travnik.. Dio pronađenih dokumenata koji nije korišten odnosi se na ranjene pripadnike Bojne. bila je prilika za “vježbanje” za sljedeće pobjede. 2./24. V. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj. 1944. tom IV. g. Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu. poslije teških bitki. Zato bi ovaj rad trebao biti poticaj daljnjim istraživanja prešućenih žrtvava Drugoga svjetskog rata bez obzira kojoj su vojsci pripadali. 10. 171 Listopadske borbe za Travnik i njegovo zauzeće sastoje se od tri faze: prvi napad 30. a dio na one koji nisu sudjelovali u borbama pri padu Travnika. 1967. HR-HDA-1944. Izvori i literatura Arhivski izvori: Hrvatski državni arhiv. 9. g. 10./01. te 1.. Od 13 ovdje korištenih dokumenata. sati. 1944. Bojna je nastala najvećim dijelom od pripadnika XXIX “Bugojanske” ustaške bojne i manjim od Kupreške bojne.. HR-HDA-250. Dokumenti. 10. g. Zagreb 1. U takvim se situacijama često čine ratni zločini čiji razmjeri do danas nisu u potpunosti sagledani. ustašku stajaću djelatnu bojnu. ustaške stajaće djelatne bojne I.. Na osnovi ovih izvora rekonstruirani su podaci o 98 na različite načine stradalih pripadnika Bojne prilikom osvajanja Travnika. no mogao bi se kretati između 400 i 600. Beograd. Broj pripadnika nije sa sigurnošću utvrđen. Poslije pada Bugojna u rujnu 1944. pa se može zaključiti da su njezini gubici na ovom malom i nepotpunom uzorku veliki te iznose između jedne petine i jedne šestine. Oružničko krilno zapovjedništvo Dubrovnik Objavljeni izvori: 1. Slavonski Brod.-1946. 1944. Stožerne sati. ukupan broj poginulih i stradalih na obje strane ostaje nepoznat. popraćena uz velike vlastite žrtve. te neuspio pokušaj povratka Travnika od hrvatskih snaga 23. 3. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga u Sarajevu. ali i za uklanjanje svih mogućih suparnika u budućoj političkoj borbi. i 4.. osam se odnosi na nestale i pet na poginule pripadnike V. Ustaška vojnica 2. 2. ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga.-22.Borbe za Travnik u listopadu 1944. uključila se u obranu Travnika pod novim nazivom i u sastavu novog Zapovjedništva – I.

brošura. Ladislav Z. Zagreb. Planine i planinarstvo u Srednjoj Bosni. Korićani. Žrtve Drugoga svjetskoga rata. 14. 3. Poginuli i nestali iz bugojanskog kraja: u Prvom svjetskom ratu (1914-1918). Zagreb.45. Beograd. Zbornik dokumenata i podataka knjiga 30. 1979. 11.. 1987. Sarajevo – Zagreb. Beograd. 2008. Zagreb. stoljeća. Beograd. 15. Stipo Pilić – Blanka Matković o Narodnooslobodilačkom ratu. Zagreb. Washington. Janko Duić. Sarajevo – Zagreb. Beograd. 1971. Fra Janko Ljubos: Svoju zemlju i oni su voljeli. 2004. Izudin Čaušević. Beograd. Don Anto Baković. 6. Zagreb./1991. Povijest šupe Dolac s osvrtom na ostale župe Lašvanske doline. Vojna enciklopedija. listopada 1944. 2001. magistraski rad. Zagreb. 2007. Vjekoslav Vrančić. Bugojno. 1942. 1942. Zagreb 2007. 8.. 2007. Popis imena mjesta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Literatura: 1. Ustaške vojne postrojbe 1941. 7. 1968. tom IV. Fišić. Jajce. 18. 19.. 12. Borbe za Travnik. Peti udarni korpus NOVJ. 9.-95. Tubanović i dr. 1968. Zagreb. Osma krajiška NOU brigada. poraća i Domovinskog rata na pdoručju župa Dobretići. 16. Beograd. Katica Nevistić.g. Liskovica. Rankovići.172 3. Internet izvori: http://hercegbosna.org/forum/post135211. krajiška NOU divizija. 20. 1985. Podmilačje i Varcar Vakuf – Mrkonjić Grad. 6. Beograd.. Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944 – 1945. 4. zbornik sjećanja. 1968. IV. 2004. Fra Tomislav Brković. 1967. Mesud Hotić... o Narodnooslobodilačkom ratu.. 2009. o Narodnooslobodilačkom ratu. Oružane snage NDH sveukupni ustroj. Zbornik dokumenata i podataka knjiga 31. Spomen obilježje žrtvama partizanskog zločina 23. Zagreb. Drugom svjetskom ratu (1941-45) i poraću te u ratu 1991-1995. 21. U službi Domovine. 10. Novi Travnik. Ratna hronika Bugojna. Nova Bila. 1957. 17. tom IV. Veliki atlas Jugoslavije.-25. Drago Karasojević. 1969. 5. 2004. tom IV. Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli Nezavisne Fržave Hrvatske. Beograd. Zbornik dokumenata i podataka knjiga 29. 1988. 1981. Novi Travnik. Korijeni i život.. 2004. Sedma krajiška brigada. Rafael Landikušić. I. Damir Jug. Hrvatski martirologij XX.1945. Zbornik dokumenata i podataka knjiga 28. Beograd. 5. Davor Marijan. Srednja Bosna ne zaboravimo hrvatske žrtve 1941. o Narodnooslobodilačkom ratu. Beograd.. Ključ. Beograd. Drago Karasojević. tom IV. 2. Milan Inđić... Rije. 4.. 1987. Vjenceslav Topalović. 13.html .

POGLEDI .

.

Mit etničkog sukoba je. koje više nisu mogli biti sputavane. kod nas kao i na Zapadu. Tom logikom rat je predstavljan kao rezultat i posljedica nepomirljivih kulturalnih razlika među Jugoslavenima. kako među širom publikom tako i u naučnim krugovima. a Jugoslavija kao vještačka zajednica koja je održavana isključivo silom. predodređenom za konstantne etničke sukobe. koji je dugo uživao širok međunarodni ugled. podržavao i promovisao veliki broj domaćih političkih elita koje su i najodgovornije za posljednji jugoslovenski sukob. nije samo Zapad taj koji je prihvatio teoriju “sukoba civilizacija”. Njihovi spin-doktori i dvorski istoriografi pokušali su predstaviti rat u završnoj deceniji 20. eksplodirao s tolikom količinom nasilja iznenadila je. Činjenica da je multikulturalni projekat Jugoslavije. bureta baruta koje može eksplodirati svakog momenta. Uostalom šta očekivati od prostora koji su čak proizveli i novu riječ u engleskom rječniku – balkanizacija – pogrdan termin koji označava teritorijalno usitnjavanje i podjelu bez kraja. stoljeća kao produkt kratkog perioda demokratizacije u kojem su na površinu isplivali “autentični” nacionalni identiteti jugoslavenskih naroda nakon što su bili potisnuti tokom pedeset godina komunističke represije. Balkan je na Zapadu posljednjim jugoslovenskim sukobom tako učvrstio reputaciju nestabilne i eksplozivne smjese. prije bi se mogle tumačiti kao proizvod zapadne arogancije i često neprikrivenog prezira . također. koja je možda najbolje sažeta u poznatoj Čerčilovoj rečenici da “Balkan može proizvesti više istorije nego što je može progutati. predispozicije za stalni rat.PONOVNO ZAMIŠLJAJUĆI JUGOSLAVIJU. ne samo većinu onih koji su živjeli u njoj nego i one koji su to posmatrali sa strane. plemenske obračune i stalni etnički konflikt. Sterotipi balkanskog divljaštva i zla. Mnogima na Zapadu sukob je probudio stare predrasude o Balkanu kao simbolu drugosti – području uronjenom u mitologiju i vjekovnu mržnju. REKONSTITUIŠUĆI BOSNU Radoslav Drašković Posljednjih dvadeset godina raspad bivše (druge) Jugoslavije bio je strašno i naširoko diskutovana tema.” Međutim.

176

Radoslav Drašković

prema stanovnicima ovog poluostrva, čija komplikovana zajednička povijest i geografski položaj na raskršću triju glavnih svjetskih civilizacija nikada im nisu bili naročito blagonakloni. Argumenti nataložene etničke mržnje koja je nezadrživo provalila nakon propasti komunizma jednako su lažni. Njih su lansirale domaće političke elite s ciljem da sakriju pravu prirodu jugoslavenskog konflikta, i skinu sa sebe bilo kakvu odgovornost za rat, kao i da obezbjede lojalnost svojih građana novonastalim nacionalnim državama. Usprkos neporecivo složenoj i nepredvidivoj povijesti naroda slavenskoga juga, činjenica koja ostaje često zamagljena ili namjerno ignorisana ovakvim ideološkim i neistorijskim stereotipima, predrasudama i prikladnim dnevno-političkim objašnjenjima, jest da među jugoslavenskim narodima, do Drugog svjetskog rata nije bilo značajnijeg oružanog sukoba. Čak i ta, nesumnjivo tragična i krvava epizoda u njihovoj zajedničkoj povijesti, mora biti analizirana u širem kontekstu brutalne okupacije Jugoslavije od sila Osovine i u širem istorijskom okviru Drugog svjetskog rata. Ovaj esej radije zastupa tezu da, suprotno danas popularno ukorijenjenom vjerovanju, Jugoslavija nije bila predodređena za konflikt. Usprkos svim svojim neporecivim nedostatcima, manama i tragičnom i krvavom raspadu, Jugoslavija je bila, barem privremeno, uspješan eksperiment u pokušaju izgradnje moderne multikulturalne zajednice koji mora biti racionalno analiziran i čijem iskustvu se moramo vraćati u ime zajedničke budućnosti i trajnog mira na ovim prostorima. Balkan je uvijek bio veliko kulturno raskršće, čak i prije nego su se Južni Slaveni doselili na ovu teritoriju u šestom stoljeću nove ere. U narednih nekoliko stoljeća tri velike religije i civilizacije su se učvrstile na ovom relativno malom geografskom prostoru, određujući time njegov budući kulturni karakter kao vječnu i nestabilnu granicu između ovih svjetova. Ta istorijska činjenica će istovremeno djelovati kao balkanski blagoslov, ali i njegovo prokletstvo. Ona će stvoriti situaciju u kojoj je stalno pomjeranje ovih kulturno-civilizacijskih tektonskih ploča proizvodilo konstantno trenje između etničkih grupa, ali u isto vrijeme i osiguravalo njihovu bogatu kulturnu razmjenu. Stoljeća strane okupacije će dodatno iskomplikovati etničku sliku ovih prostora rezultirajući u dislokaciji i miješanju u prvi mah relativno stabilnih i kompaktnih etničkih cjelina. Bez obzira na vremenom razvijene kulturne razlike, formirane uglavnom pod uticajem dviju veoma različitih multikulturalnih imperija koje su vladale ovim prostorima dugi niz godina, ovo bogato etničko šarenilo nastaviće da koegzistira u relativnom miru, u nekoliko sljedećih vijekova. Mnogi zabilježeni lokalni sukobi i ispadi nasilja brojno su zasigurno jednaki – ako ne i nadmašeni – primjerima istinske kolaboracije i dobrosusjedske solidarnosti između etničkih grupa. Ono što je mnogo bliže pravom stanju stvari od teorija predodređenosti za sukob, jest da se prvi značajan konflikt među Južnim Slavenima desio sa pojavom nacionalne države sredinom 19. vijeka i njenom nakanom da, jednako kao i u ostatku tadašnje Evrope, uspostavi kulturnu hegemoniju jedne nacije na ovim kvintesencijalno kulturno-heterogenim prostorima. Inače, nacija kao

Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu

177

socijalna konstrukcija na istorijskom horizontu pojavljuje se relativno kasno, tek krajem 18. vijeka, kao posljedica Industrijske revolucije i tektonskih socijalnih promjena uzrokovanih propašću feudalnog društva i njegove političke ekonomije. Ovaj tada radikalno novi način označavanja socijalne pripadnosti i identiteta poslužio je tadašnjim vlastodršcima kao izuzetno korisno sredstvo političke centralizacije i socijalne kohezije koje će služiti političkom uvezivanju razjedinjenih feudalnih teritorijalnih jedinica. Bez namjere da ulazimo u dublju analizu ovog fenomena, bez čijeg postojanja je teško zamisliti današnji svjetski politički poredak u kojem je nacionalna država “normalan” i dominantan oblik političke organizacije, za našu tezu važno je da se već od početka pojavljuju dvije različite ideje o organizaciji novonastale složene socijalne zajedinice. Prosvjetiteljstvo je zamislilo i definisalo nacionalnu državu idejom onoga što se u teoriji često naziva civilnim nacionalizmom, a što mi danas često u svakodnevnom govoru nazivamo građanskom državom. Ta teorija vidi građanina kao nosioca državnog suvereniteta i promoviše racionalnu vezanost pojedinca prema državi i naciji. Zamišljajući državu kao zajednicu jednakih, bez obzira na njihovu vjersku, etničku, rasnu ili jezičku pripadnost, ona je prije svega vidi kao skup onih koji vjeruju u isti niz političkih ideja, te racionalno definisanih zajedničkih interesa i vrijednosti. Krajem 18. vijeka njemački romantičari definisali su naciju na radikalno drugačiji način, uglavnom kao odgovor tadašnjoj francuskoj kulturnoj i političkoj premoći u Evropi. Suprotno idejama prosvjetiteljstva, promovisanim ostvarenjem Francuske i Američke revolucije, oni su tvrdili da državni suverenitet treba počivati na volji kolektiva, tj. romantiziranom imidžu njemačkog naroda i biti definisan duž linija takozvanog etničkog ili kulturnog nacionalizma. Ove teorije insistirale su na tome da veza između pojedinca i njegove šire društvene zajednice nije racionalna nego naslijeđena. Pojedinac stječe građanska prava svojom “krvnom” pripadnošću kolektivu i njegovom “svetom” tlu, koje se zasniva prije svega na kulturnim vezama proizašlim iz zajedničkog jezika, religije, etničkih obilježja i običaja u svakodnevnom životu.1 Istorijskom ironijom svi Južni Slaveni, uključujući i dvije najmnogoljudnije nacije – Srbe i Hrvate koji će svojim sukobom odrediti sudbinu dvije buduće zajedničke države – razvili su i definisali svoju nacionalnu svijest na njemačkim romantičarskim teorijama o kulturno homogenoj nacionalnoj državi.
1

Podjela između etničkog (kulturnog) i civilnog(političkog) nacionalizma je jasno definisana u literaturi,ali bi, kako to Smit podcrtava, radije trebala biti posmatrana kao analitička i normativna. U stvarnosti ova razlika je često zamagljena i dovedena do neprepoznavanja. Tako građanska društva koja prijanjaju uz ideju civilnog nacionalizma često usvajaju i koriste mnoge elemente kulturnog (etničkog) nacionalizma da bi obezbjedila socijalnu koheziju, kao što i ona koja prijanjaju uz ideju etničkog nacionalizma usvajaju mnoge elemente civilnog (političkog) nacionalizma. Opširnije u Anthony D. Smith, Nationalism and Modernism, Routledge, London, 1998. Također, Anthony D. Smith, The Nation in History, Historiographical Debates about Ethnicity and Nationalism, Polity Press, 2000.

178

Radoslav Drašković

Primjena ovih teorija koje promovišu etnički čistu državu kao idealan model državnog uređenja nije mogla proizvesti ništa drugo osim haosa u regionu čija osnovna karakteristika je upravo, kako je to Milan Kundera sažeo u jednu rečenicu: “maksimalna različitost na minimalnom geografskom prostoru.” Benedikt Anderson definiše naciju kao zamišljenu zajednicu jer se zasniva na vjerovanju njenih pripadnika, koji se međusobno i ne poznaju i vjerovatno neće nikad sresti, da su povezani u zamišljenom nacionalnom prostoru gotovo mističnim vezama krvi i tla, zajedničkog jezika, istorije i etničkih običaja.2 U tom imaginarnom zajedništvu vlastita nacija je uvijek viđena kao ograničena, ekskluzivna zajednica, zatvorena za drugoga, koji se uvijek doživljava kao prijetnja čistoti i ekskluzivitetu te zajednice. Ovaj sukob između nacionalne države koja insistira na zatvorenosti i jedinstvu zajednice kulturno sličnih i moderne ideje mulitikulturalne države kao otvorene građanske zajednice politički jednakih, obilježiće posljednji vijek zajedničke istorije Južnih Slavena i odrediti sudbinu njihove dvije zajedničke države u tom periodu. Marija Todorova predlaže da nasljeđa velikih multikulturalnih imperija, Otomanske i Austro-Ugarske, nakon skoro dvije stotine godina tragično lošeg učinka nacionalne države na balkanskim prostorima treba ponovo pažljivo analizirati: “Vrijeme je da ponovo razmislimo i sa skromnošću analiziramo efekte izvoza modela nacionalne države u društva koja su, u stvari, tradicionalno etnički i religiozni mozaik, i kreacije mozaika nacionalnih država umjesto mozaika nacija.”3 Todorova, naravno, ne sugerira da su pale imperije bile superiorne u državnom uređenju u odnosu na ono što će slijediti u vremenu poslije njih, ili da je život u njima bio idiličan, ali činjenica koja mora biti podvučena i istaknuta jeste da su u kompleksnom etničkom balkanskom mozaiku Južni Slaveni koegzistirali vjekovima jedni pored drugih i uspijevali da izbjegavaju krvoproliće, i užasne etničke sukobe i religijske ratove koji su obilježili razvoj zapadne Evrope kroz čitav srednji vijek. Zasigurno je manje tolerancije i više etničkog konflikta između jugoslavenskih naroda, u kratkoj istoriji 20. vijeka, nego u čitavom ostatku njihove zajedničke istorije. Paradoksalno, prvi značajni konflikti između južnoslavenskih naroda su upravo rezultat usvajanja ideje etnički čiste nacionalne države i pokušaja njene implementacije na ovim terenima, što će neminovno rezultirati u nasilnom pokušaju razgraničenja između ovih neraskidivo isprepletenih etničkih grupa. Dakle, sa jednakom ironijom i cinizmom pogrdnom terminu balkanizacije možemo suprostaviti, kako to Ganjon predlaže, pojam evropeizacije Balkana. Proces formiranja nacionalne države započeo je s prvim značajnim sukobom na ovim prostorima – Balkanskim ratovima, nastavljen s dva svjetska rata i dovršen posljednjim jugoslavenskim sukobom. Prema tome, ove sukobe radije treba posmatrati kao posljedicu “rekonceptualiza2 3

Benedict Anderson, Imagined Communities, Verso, London, 1983, pp.6-7. Maria Todorova, Imagining the Balkans, Oxford University Press, New York, 1997, pp. 187. (prevod autora)

Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu

179

cije balkanskih prostora uzduž Evropskih linija nacionalne države – drugim riječima, evropeizacije Balkana.”4 Ovaj konflikt između načina na koji su glavne jugoslavenske etničke grupe zamislile sebe kao nacije i svoje buduće države kao zajednice koje zasnivaju svoj suverenitet na volji većinskog etničkog kolektiva, i demografske i kulturne heterogenosti balkanskih prostora pratiti će kao istorijski uteg postojanje obje Jugoslavije. Prva Jugoslavija, u svom kratkom životnom vijeku između dva svjetska rata, nije našla formulu koja bi uspjela da objedini različite, i tada već jasno definisane etničke grupe i nacije, usprkos izuzetnoj energiji i volji koje su investirane u njenu kreaciju kao i ogromnim iščekivanjima i nadama na svakoj od strana koje su pristupile ujedinjenju. Vidjevši prvu zajedničku državu kao nagradu za ogromnu žrtvu i učešće u ratu na pobjedničkoj strani, i zamišljajući je po uzoru na ideje njemačkih romantičara, tadašnja srpska konzervativna politička elita pokušala je da nametne ostalima model nacionalne države baziran na srpskoj kulturnoj hegemoniji. Ono što su tadašnje srpske političke elite previdjele, ili namjerno ignorisale, jeste činjenica da su u isto vrijeme barem još dvije etničke grupe (Slovenci i Hrvati) zaokružile proces nacionalne formacije i da Srbi, koji su u tom momentu sačinjavali samo 40 posto od ukupne populacije prve Jugoslavije, nisu dovoljno jaki da se nametnu ostatku države kao dominantna nacija i kultura. Disfunkcionalan politički sistem postat će izvor konstantnog trenja i onemogućiti normalno funkcionisanje ove, u svemu, krhke države i praktično institucionalizirati neriješeno nacionalno pitanje. Iako nominalno ustrojena kao liberalna demokratija, prva Jugoslavija će propustiti da obezbijedi svojim građanima i tadašnjim južnoslavenskim “plemenima” ekonomski i politički prosperitet, kao i da premosti ogromne kulturne, ekonomske i socijalne razlike koje su ih u tom momentu razdvajale. Prije svega propustit će da uspostavi vladavinu prava i izgradi institucije civilnog društva kao i da u potpunosti garantuje nacionalna, kulturna i religijska prava svim svojim građanima i etničkim grupama, nikad ne uspijevajući do kraja uspostaviti atmosferu iskrene tolerancije i akomodacije drugih. Ipak, treba naglasiti, kako to sugeriše Sabrina Ramet, to da je disfunkcionalan politički sistem bio taj koji je proizveo nacionalno pitanje, a ne da je nacionalno pitanje samo po sebi bilo primarni uzrok nefunkcionalnosti političkog sistema.5 Usprkos razočarenju proizvedenom iskustvom prve Jugoslavije i izrazito krvavoj i komplikovanoj epizodi civilnog rata između 1941. i 1945. godine, Jugoslavija je stvorena još jednom, ovog puta ne samo kao produkt volje velikih sila, nego i kao produkt autentične anti-fašističke borbe svih njenih naroda i narodnosti. Vođena karizmatičnim i nebično talentovanim političarem, koji nije prezao ni od revolucionarnog terora u uspostavi lične i vlasti svoje partije,
4

V. P. Gagnon Jr, The Myth, of Ethnic War, Serbia and Croatia in the 1990’s, Cornell University Press, Ithaca and London, 2004, p. 18. (prevod autora) Sabrina Ramet, The Three Yugoslavias, Woodrow Wilson Center Press, Washington, D.C. 2006, p.76.

5

180

Radoslav Drašković

nova Jugoslavija tražila je svoj put u poslijeratnom svijetu čvrsto podijeljenom gvozdenom zavjesom. Poslije nekoliko iznenađujućih i kontradiktornih ideoloških zaokreta, Josip Broz Tito je ispunio obećanja dana tokom rata o formaciji federacije koja će poštovati multikulturalni model i garantovati nepatvorenu jednakost svim svojim građanima i nacijama. Mudro smještajući svoju zemlju između dva bloka čvrsto zaključana u hladni rat, obezbjeđujući joj iz te pozicije ekonomski prosperitet i, na kratko vrijeme, čak i zapadne standarde življenja, tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, mnogima se, pa i na Zapadu, činilo da su Tito i KPJ našli rješenje za zagonetku Jugoslavije. Ali koncept nacionalne države ponovo je prožeo i obhrvao modernu ideju Jugoslavije, a njen disfunkcionalni politički sistem ponovo je probudio nikad raspravljeno nacionalno pitanje. Titov čuveni razlaz sa Staljinom 1948. godine, koji mora biti viđen samo kao sirova borba za vlast, a ne kao istinski ideološki razlaz, gurnuti će Jugoslaviju u traženje vlastitog puta u izgradnji modernog društva. Ipak, Tito je do kraja ideološki ostao komunist, zainteresiran za prezervaciju samo svoje, ničim ograničene, vlasti. Iako krajnje nepovjerljiv prema principima zapadne liberalne demokratije, zbog složene međunarodne situacije i značajne ekonomske pomoći koja ga je održavala na vlasti, on je morao da čuva otvorenost Jugoslavije prema Zapadu. U beznadnoj potrazi za političkim legitimitetom, u sljedeće dvije decenije, komunističko vodstvo biralo je limitiranu liberalizaciju i dalju decentralizaciju zemlje, ne samo kao dodatnu garanciju federalnog uređenja i jednakosti svih jugoslavenskih naroda, nego prije svega kao surogat za prijeko potrebne političke i ekonomske reforme. U isto vrijeme, razvijanje političke lojalnosti prema Jugoslaviji kao političkom projektu kreiranom duž linja civilnog nacionalizma i jugoslavenskoj zamišljenoj zajednici napušteno je i postepeno zamijenjeno promocijom lojalnosti prema republičkoj, a samim time i nacionalnoj pripadnosti. Paradoksalno, usprkos sistematskim naporima za uništenje i iskorijenjenje svakog nacionalizma, ovaj zaokret prema republičkoj suverenosti samo je ojačao etnički nacionalizam unutar svake od republika i pokrajina. Republičke i pokrajinske komunističke oligarhije, jednako gladne političkog legitimiteta, vrlo brzo su se počele predstavljati kao ekskluzivni lideri svojih nacija i zaštitnici prvenstveno njihovih interesa. Posljednjim Ustavom iz 1974. godine, koncept nacionalne države bio je i zvanično potvrđen i ovoga puta institucionaliziran na nivou osam konstitutivnih dijelova. Decentralizacija u okvirima političkog monizma, u odsustvu demokratije i vladavine prava, nije mogla voditi nikud drugo nego ka razvoju podijeljene lojalnosti između federalne države i njenih konstituenata. U sljedećih deset godina, a naročito poslije Titove smrti, ovakva decentralizacija polako ali sigurno ostavila je centar bez ikakvih ovlaštenja, a konstitutivni dijelovi su se formirali kao jedini pravi centri političke moći i definisali na svakom nivou kao zasebne nacionalne države. Da su Tito i vladajuća komunistička oligarhija imali dovoljno snage i mudrosti da izaberu i stave u praksu vrijednosti liberalne demokratije, ponovo

Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu

181

uvedu politički pluralizam, uspostave vladavinu prava i počnu izgradnju institucija civilnoga društva, rezultat jugoslavenskog eksperimenta bi danas zasigurno bio mnogo drugačiji. Imajući u vidu da je dobrovoljno odricanje od vlasti podvig rijetko zabilježen u ljudskoj istoriji, vjerovatno je previše bilo i u ovom slučaju očekivati takav ishod. Ali da su barem smogli snage da otvore objektivnu, racionalnu i poštenu debatu o traumatičnom iskustvu Drugog svjetskog rata, u tada sigurnom ambijentu snažne i stabilne poslijeratne jugoslavenske države, možda bi nacionalističke snage kasnije imale manje materijala za mitove o vlastitoj ugroženosti na kojima će bazirati svoje programe. Da je takva racionalna i argumentirana rasprava uspjela proizvesti zajedničku i svima prihvatljivu interpretaciju istorije, koja se ne bi zasnivala na praznim ideološkim floskulama o bratsvu i jedinstvu i simplifikaciji rata na sukob partizana i fašista, i tako osvijetliti ovu izuzetno kompleksnu i tragičnu epizodu zajedničkog iskustva, to bi možda donijelo istinsko pomirenje i zacijelilo rane koje su otvorene ovim ratom, demistifikovalo događaje iz prošlosti, i na taj način sigurno indirektno ojačalo jugoslavenski polis. Umjesto svega toga proces decentralizacije, izabran kao surogat za demokratizaciju, polako ali sigurno pretvorio je republike u potpuno suverene, i jednako nedemokratske, nacionalne države, koje su kako je vrijeme odmicalo i kako su se interesi njihovih vladajućih elita počeli razmimoilaziti i odmicati vlastitim putovima, bivale sve više i više neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj. Ipak, usprkos svim svojim manama i konačnom slomu početkom devedesetih, Jugoslavija je u tih četrdeset godina mira našla načina da akomodira i obezbjedi postojanje višeslojnih identiteta svojih građana, uključujući tu, između ostalih i etničke i nacionalne identitete. Usprkos tome što ovi istorijski, donekle suprotstavljeni, nacionalni identiteti nisu nikad u potpunosti izmireni i ideja pripadnosti jugoslavenskom identitetu nije aktivno podsticana poslije ranih šezdesetih, jugoslavenski građani i narodi živjeli su u atmosferi istinske nacionalne, religiozne i etničke ravnopravnosti koja ne može biti pripisana samo komunističkoj represiji, i koja zasigurno ostaje najsvjetlija zaostavština jugoslavenskog projekta. Čak i danas, dvadeset godina po svršetku rata i nestanku Jugoslavije, nijedna od država nasljednica, iako sve, barem nominalno, demokratska i pluralna društva, nije obezbjedila isti nivo zaštite etničkih i manjinskih prava svojim građanima. Teza ovog rada zasniva se na mišljenju da su, usprkos očiglednom promašaju jugoslavenskih komunističkih vlastodržaca da proizvedu jasno definisan osjećaj pripadnosti Jugoslaviji kao političkoj zajednici i kreiraju zajednički jugoslavenski identitet koji bi mogao povezati i premostiti različite etničke i nacionalne kulturne identitete jugoslavenskog mozaika, republičke komunističke oligarhije, kada su, na kraju osamdesetih, započele proces rastakanja Jugoslavije, imale zajedničkog neprijatelja kojeg su morale da napadnu i unište. Osjećaj pripadnosti posebnom nadnacionalnom kulturnom prostoru, osjećaj šireg, višeslojnog i sveobuhvatnog jugoslavenskog identiteta, koliko god nemjerljiv egzaktnim naučnim aršinima i težak za dokazati, ipak se uspostavio

Ono što je nedostajalo u Jugoslaviji bila su univerzalna demokratska i ljudska prava. Woodward.(prevod autora) Susan L. Ovo naročito potvrđuje iskustvo mlađih. također zastupa tezu da je taj osjećaj postojao: “pluralan i uključujući. selima i gradovima. u njihovim mješovitim brakovima. rekao mi je jedan Srbijanac. za svoju studiju o jugoslavenskom identitetu intervjuisao mnoge Jugoslavene. realnost multinacionalne Jugoslavije još uvijek je postojala u životima njenih građana na samom početku devedesetih godina – u njihovim etnički izmiješanim susjedstvima. Vilmer. New York and London. C. 108. kulturološki. The Social Construction of Man. Jugoslavenska. koji je na samom početku posljednjeg rata. 1995. (prevod autora) 7 . u njihovim vikend-kućama izgrađenim u drugim republikama. urbanih poslijeratnih generacija koje nisu znale ništa drugo osim tolerantne realnosti Titove države. vjekovne mržnje i nepomirljivih kulturnih razlika vide kulturni identitet kao statičnu kategoriju i ignorišu fakt da se u Jugoslaviji. razvijajući vremenom čitav niz zajedničkih vrijednosti i postajući kulturno mnogo bliži jedni drugima nego ikad do tada u svojoj zajedničkoj istoriji. 225. 2002. Bez obzira na činjenicu da Jugoslaveni očito nisu bili potpuno kulturno integrirani. a drugi je dodao: Ja sam bio Hrvat kada su Srbi bombardovali Dubrovnik. bez obzira na sve njene objektivne nedostatke pogotovo u sferi političkog sistema. oni su se miješali i živjeli u tolerantnom i otvorenom socijalnom okruženju. The Brookings Institution. the State. Musliman kada su Hrvati bombardovali Stari most. p. Balkan Tragedy. a sve zbog nepremostivih kulturnih i etničkih razlika. Pojedinačni i ekskluzivni nacionalni identiteti i kulturne razlike koje su postojale u Jugoslaviji nisu uzrok rata. and War. bila je u oštrom kontrastu u odnosu na tvrdnje nacionalističkih političkih elita da je zajednički život nemoguć. Realnost je u stvari bila u oštrom kontrastu s njihovim političkim interesima. porodičnim vezama koje su presijecale republičke granice. jednako kao i građanski: Jugoslavija bez Hrvatske nije Jugoslavija. 6 Franke Wilmer.”6 Teorije “sukoba civilizacija”. u koncepciji etničke i nacionalne ravnopravnosti i kompatibilnosti tih višeslojnih identiteta za svakog građanina. a posebno bosanska stvarnost. Routledge. nego je to organizovano nasilje političkih elita koje su slijedile različite političke interese i bile zainteresovane isključivo za očuvanje vlastitih privilegija. p. a ne nacionalna i etnička prava.”7 Zbog svega gore spomenutog. Chaos and Dissolution After the Cold War. osigurala razvoj pravne države i institucija civilnog društva. a sukob neizbježan. u gotovo pedeset godina zajedničkog života dogodila socijalna promjena. Sve je to sve dio mene i mog kulturnog identiteta. i iznad svega u ideji Bosne i Hercegovine. promjena u političkom sistemu koja bi obezbjedila prelaz u politički pluralizam. Kako je to Suzan Vudvord opisala: “Usprkos tvrdnjama nacionalističih lidera. Washington D.182 Radoslav Drašković i bio na samom rubu vlastite artikulacije. teze ne smiju biti zamijenjene.

dakle. da su im vrijeme i okolnosti dozvolile. Pred kraj osamdesetih. vodilo je put prvo demontiranju jugoslavenskog državnog i kulturnog nasljeđa. Unutrašnje socijalno-ekonomske teškoće koje je postalo nemoguće prikrivati i ignorisati. ovog puta ognjem i mačem. na kraju osamdesetih. nisu podrivale samo promjene u internacionalnom okruženju. bit će prepoznate od strane vladajućih konzervativnih političkih elita kao prijetnja koju treba zaustaviti i uništiti po svaku cijenu. Ove krhke demokratske snage kao i nagovještaj neminovne političke promjene na istorijskom horizontu. te snage otvorile su Pandorinu kutiju nacionalizma i upotrijebile ga isprva za obračun sa krhkim demokratskim snagama u Srbiji. ovih nekoliko urbanih generacija sačinjavale su slabe i neartikulisane demokratske snage koje su. kulturno okrenutoj ka Zapadu. oni su. naročito generacije rođene u Titovoj Jugoslaviji koje su rastući u istinski tolerantnoj zemlji. Suočeni s očekivanim dubokim i bolnim reformama političkog i ekonomskog sistema koje bi ugrozile njihovu privilegovanu poziciju u društvu. mogle obezbjediti i provesti mirnu tranziciju jugoslavenskog društva u demokratiju. uskoro su dobili savršene . stvorile su situaciju u kojoj je Jugoslavija izgubila svu svoju stratešku geopolitičku važnost. zahtijevali povratak nekog oblika centralizovane države pod njihovom direktnom ili indirektnom kontrolom. već su je aktivno ugrožavale i republičke političke oligarhije koje su tada već imale dijametralno suprotne političke interese i bile su izgubile bilo kakvu volju da sačuvaju Jugoslaviju onakvu kakva jest. vijeku romantičarskim teorijama o Velikoj Srbiji. a koje su podržale šire konzervativne snage u jugoslavenskom društvu. U nemogućnosti nametanja svoje volje ostatku Jugoslavije. definiranu još u 19. rekonstituišući Bosnu 183 Najuspješniji proizvod socijalističke Jugoslavije bio je upravo njen ljudski kapital i njegov potencijal.Ponovno zamišljajući Jugoslaviju. naučile da ignorišu etničke i religiozne razlike i da ih vide kao samo jedan od više slojeva vlastitog identiteta. Egzistenciju Jugoslavije. Postojeće progresivne demokratske snage u jugoslavenskom društvu – vođene tadašnjim premijerom Antom Markovićem i njegovim vidljivim i široko popularnim ekonomskim i političkim reformama – bile su u svemu spremne da se suoče s ovim izazovima. diktirale su duboke političke i ekonomske promjene. Milošević i konzervativni vojni krugovi izabrali su kreaciju uvećane nacionalne države svih Srba. zainteresovani za očuvanje političkog statusa quo. Ponavljanje istog scenarija na nivou Jugoslavije bilo je onemogućeno najviše zbog promijenjenih međunarodnih okolnosti – raspada Sovjetskog Saveza i kolapsa konzervativnih komunističkih sistema u ostatku Istočne Evrope – kao i zbog reakcije koje je Miloševićev nacionalistički program proizveo u ostatku Jugoslavije. Vođene glavnim arhitektom jugoslavenske propasti Slobodanom Miloševićem. U igri zaokruživanja nacionalne države koja bi obuhvatila sve Srbe na teritoriji Jugoslavije. a kasnije i fizičkoj destrukciji zemlje. obezbjeđujući tako vladajuću poziciju u društvu. U isto vrijeme promjene na internacionalnoj sceni uzrokovane krajem hladnog rata i istorijskim kolapsom komunizma. Konzervativno krilo komunističke partije Srbije koje je prevladalo u Srbiji na kraju osamdesetih.

1994. p. Nacionalizam je upotrijebljen i sistematski izrabljivan kao opasna. Budapest. nego međusobni sukob političkih elita dijametralno suprotnih političkih interesa. klasu je zamijenio etnički kolektiv a komunističku partiju nacionalni lider. istorijskim traumama i otvorenim ranama koje su bile utkane u postojanje druge Jugoslavije. razlike među njenim građanima morale su biti probuđene. a naročito uloge drugoga u njoj. Nacionalizam je uposlen sistematično. Usprkos svim postojećim predrasudama. iz samog centra državne moći – prije svega uz pomoć neviđenog medijskog rata – da bi onda bio sistematski “normalizovan” kroz sve avenije socijalnog života i raspršen u sve slojeve društva. pribavljanju njihove saglasnosti za rat. U finalnom naporu da dovrše konstrukciju novih kulturnih identiteta novonastale nacionalne države će. opšte destrukcije i straha. u atmosferi fizičke i egzistencijalne ugroženosti. Jedna totalitarna kolektivna ideologija je brzo zamijenjena drugom. i u krajnjoj instanci. onim za memoriju i monopol na interpretaciju prošlosti. uz svesrdnu podršku vjerskih institucija i strogo kontrolisanih medija. i gledale da je napuste po svaku cijenu. protivno uvriježenom mišljenju i popularnom mitu koji su proizvele i održavale upravo ove političke elite. ali krajnje korisna politička alatka koja će služiti ambicijama spomenutih elita sa svrhom krajnjeg ostvarenja njihovih ciljeva – kreiranju vlastitih nacionalnih država. Ethnic Conflict and Democracy. kreaciji vlastitih neovisnih nacionalnih država.132. upotrijebiti nacionalizam kao sredstvo nacionalne homogenizacije. Vesna Pešić. protivrječnostima. učvršćivanja vlastite političke pozicije. in Diamond and Platter’s Nationalism. ne samo da bi se zaokružile etnički čiste nacionalne države nego da bi se istovremeno osigurala i tektonska promjena u socijalnim vrijednostima. Central European University Press. a onda i održavane i stimulisane na vještački način. U tu svrhu ove elite će. ovo nije bio etnički sukob između jugoslavenskih naroda. koje su također izgubile interes za ostanak u Jugoslaviji takvoj kakva jest. kontrolisano i racionalno. ne prezajući od falsifikovanja vlastite prošlosti. Novi sistem vrijednosti je brzo i lako adoptiran jer je. “The War for Ethnic States” in Popov’s The Road to War in Serbia. ali i u maskiranju pravih razloga za rat.9 Nacionalizam je uposlen da opravda i oslobodi strašni val nasilja. također.184 Radoslav Drašković partnere u političkim elitama Slovenije. oslanjajući se na sada već bogatu riznicu etničkog i nacionalnog kiča.8 Pomogao je u mobilizaciji masa. a naročito Hrvatske. The John Hopkins University Press. ‘podsjetiti’ svoje 8 Vesna Pešić. bio temeljno nedemokratski i samo reprodukovao postojeću totalitarnu strukturu komunističkog društva. Baltimore and London. Prema tome. Rat za nacionalne države konačno je završio sa sukobom koji traje posljednjih dvadeset godina. 2000. kakva je bila moguća samo u ratnom sukobu. mitova i iskrivljenih istorijskih narativa. osiguravajući istovremeno njihovu lojalnost novostvorenim državama i novim kulturnim identitetima. kako to Vesna Pešić pravilno primjećuje. 9 . “The Cruel Face of Nationalism”.

stvaran je vjekovima. p. Različitost je naprosto uvijek bila faktor života u Bosni na koji je neko bio pripreman od najranijih dana: “Za Bosance je biti Bosanac značilo rasti u multikulturalnom i multireligijskom okruženju gdje je kulturni pluralizam bio usađen u socijalnom poretku. kosmopolitski identitet koji su građani Jugoslavije gajili dugi niz godina je. u tuđem svetu. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. u Moskvi. 1995. a obojica vjerovatno daju eho Andrićevim riječima u “Travničkoj hronici”. Identity and a Community in central Bosnian Village. Višeslojni. istinskom multietničkom eksperimentu u srcu Balkana. 11 . Travnička hronika. Uvijek krhki kulturni identitet ove zajednice. kad je narod u njoj podvojen kao nigdje drugo u Evropi? Četiri vere žive na ovom uskom. Being Muslim the Bosnian Way. na svakoj od zaraćenih strana u ovom tinjajućem sukobu. 220. u Rimu. ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko.11 kada uzroke tragičnom rascjepu u bosanskom kulturnom identitetu nalaze u vjekovnoj podijeljenosti tri bosanske vjerske i nacionalne elite. New Jersey. 83. Ono što je zajedničko ovim paralelnim procesima u svakoj od zemalja nasljednica jeste upravo iskrivljena interperetacija pojedinačne i zajedničke istorije.Ponovno zamišljajući Jugoslaviju. 2004. Stoga se njegovo prevođenje u uži ali i ‘jedini pravi i kontinuirani’ kulturni identitet u čijem samom centru počiva nacionalni i vjerski identitet. nameće kao logičan i opravdan proces. Ako je Jugoslavija bila samo ‘vještačka i nakazna tvorevina Versajskog ugovora’ i proizvod ideja kulturnih elita s kraja devetnaestog stoljeća zadojenih romantičarskim idejama pan-slavenstva. Meki. često nazivane mikrokozmom Jugoslavije. te njihovoj tradicionalnoj okrenutosti prema različitim kulturnim centrima koji leže van 10 Tone Bringa. I svaka od njih je od netrpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja. često u nelagodnoj i zategnutoj. samo ne onde gde se rađa i umire. u Carigradu. (prevod autora) Kroz usta mladog francuskog konzula Defosea Andrić progovara o bosanskoj fatalnoj podvojenosti: “Kako je moguće da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju. bosanska “nacija” nije se nikad formirala iz posebnih i komplikovanih istorijskih razloga koji su obilježili postojanje ove po svemu jedinstvene multikulturalne zajednice. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere. Svi žive pod jednim nebom i od iste zemlje. Princeton University Press. Sarajevo. te nametnut isključivo komunističkom represijom. rekonstituišući Bosnu 185 građane šta su njihovi ‘autentični i stvarni identiteti’. interpretiran jednako – kao šizofren i neautentičan. sekularni.”10 Jednako kao i jugoslavenska. Civitas. Princeton. Jerusalemu ili sami bog zna gde. te nijekanje bilo kakvog zajedničkog identiteta. Ivo Andrić. Lovrenović citira Džaju. brdovitom i oskudnom komadiću zemlje. taj argument sigurno ne može biti upotrijebljen u slučaju Bosne i Hercegovine. p. i svaka iz protivnog pravca. a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. ali uglavnom miroljubivoj koegzistenciji njena tri glavna konstitutivna naroda. Ophođenje s kulturnim razlikama bilo je dio svakodnevnih ljudskih iskustava van granica njihovog doma i zbog toga i esencijalni dio njihovog identiteta.

baštinjenoga bosanskog kulturnog bića u njegovoj civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija. radi se o ljudima istog etničkog porijekla. Lovrenović ispravno opisuje Bosnu ne samo kao prostu sumu svojih sastavnih dijelova nego kao jedinstveni civilizacijski proces. Labirint i pamćenje. pogotovu u vremenu tvrdog komunizma. Bosna. znači pristati na osiromašenje vlastitoga bića. kao i obezbjediti njihova lojalnost kulturnim centrima svake od novozamišljenih zajednica. garantovala istinsku jednakost svim svojim građanima bez obzira na njihovu nacionalnost. Ivan Lovrenović. ne mogu biti u potpunosti razumljivi van specifičnog konteksta njihove zajedničke istorije. djelovala je 12 13 Ivan Lovrenović. 2001. ljudi istog etničkog porijekla. Sarajevo. obogaćen i oblikovan upravo ovom jedinstvenom kulturnom razmjenom i njegovom posebnom bosanskom komponentom: “Suština je. ni muslimanska”. zadržavajući se zauvijek samo na regionalnom i donekle kulturnom nivou.109. Bosnia: A Cultural History. Na kraju 19. ipak. pp. Zajednički bosanski identitet. 14 . Paradoksalno.12 Glavna razlika između Bosanaca. tako – ne vidjeti. Ivan Lovrenović. p.186 Radoslav Drašković granica Bosne. Na posljetku. Bosanska biblioteka. tokom vjekova formirat će se duž linija njihove različite religiozne pripadnosti. kraj stoljeća. Istoričar i jedan od najboljih poznavalaca unikatne bosanske kulture. određen i obogaćen sa druga dva. ispravno postavlja tezu po kojoj ovi posebni nacionalni identiteti. Ivan Lovrenović.13 Usprkos visokom stepenu izolacije i separacije prisutnog u sferi visoke kulture.14 Egzistencija druge Jugoslavije kao jake sekularne države dalje je pozitivno doprinijela jedinstvenom bosanskom multikulturalnom eksperimentu. permanentnu kulturnu interakciju u kojoj je svaki dio određen. tako je zauvijek ostao parcijalan. koji govore isti jezik. koji se nesporno formirao tokom vjekova suživota. p. postojao je uvijek visok stepen saradnje i preklapanja njihovih kulturnih identiteta u sferi narodne kulture svakodanevnog života.109. New York. ni hrvatska. nedefinisan i neartikulisan do kraja. Usprkos neporecivoj represiji države i opštem nedostatku demokratskih prava. Onako kako su one (jedna zajednička i tri diferencirane) organski vezane. ili ne htjeti vidjeti bilo koji posebni član te komplicirane kombinacije. koji su uvijek živjeli jedni kraj drugih. pa ma kako ga njihovi lideri danas nazvali. 1990. bosanska komunistička država sa svojim nedostatkom tolerancije prema bilo kojem stvarnom ili izmišljenom nacionalizmu i dosljednim insistiranjem na principu “ni srpska. Tu je svaki odvojeni identitet bio oblikovan. gdje sve tri nacije naseljavaju njihove specifične svjetove. dijelili iskustva i miješali se kroz stoljeća. 224-227. ipak. Kulturnohistorijski esej o Bosni. ova duboko ukorijenjena konfesionalna podjela naoružala je kulturne elite bogatim izvorom simbola kroz koje će se konstruisati tri različita nacionalna ideniteta i osigurati unutrašnja kohezija svake od nacionalnih grupa. New York University Press. vijeka. država je. dakle. u vrijeme formiranja nacije.

New York. a time i teritorijalna. jesu niti koje nas vezuju zajedno u naše “zamišljene zajednice”. kao i ostalim jugoslavenskim narodima. Miloševićevim i Tuđmanovim političkim istomišljenicima i nasljednicima. Ova stabilnost i neutralnost sekularne i tolerantne zajednice omogućila je Bosancima sve tri nacije i vjere da dalje zamagle i izbrišu linije koje su ih istorijski razdvajale. i čiji se politički nasljednici još i danas trude da dokažu valjanost istog argumenta – da je zajednički život nemoguć i da su rat i nacionalna. ovo razumijevanje kreira u meni osjećaj da sam neko i nešto u ovom svijetu. Milošević i Tuđman su imali saučesnike u pasivnom odnosu i zakašnjeloj reakciji međunarodne zajednice. Bosanski sukob je rat koji je započela Srbija. pridružila mu se i Hrvatska.”15 U ovom smislu nacija možda i nije kompletno socijalno konstruisan koncept. U toku i poslije rata. mitovi. dalje usvajajući svakodnevne navike. u cilju rasparčavanja bosanske države i podjele njene teritorije. Farrar. oni me razumiju. Bosanski sukob nije nikakva spontana erupcija komunističkom represijom potiskivane etničke mržnje. prihvatila lidere nacionalističkih snaga kao jedine legitimne predstavnike njihovih naroda i legitimirala politiku etničkog čišćenja. 1993. stvaraju prijateljstva i mješovite brakove. nezaustavljivog “sukoba civilizacija”. podjela neizbježni. Blood and Belonging. zamišljene i često iskrivljene priče o vlastitoj istoriji zajedno sa obilježjima etničke kulture i običajima koje smo naslijedili bez svoje volje i izbora. određuju način na koji se ophodimo sa svijetom oko nas. One formiraju važan dio naših identiteta. koja je.Ponovno zamišljajući Jugoslaviju. p. Ovo nije argument da je Bosna bila nekakav etnički raj ili idealno multikuturno društvo. U tih četrdeset godina mira građani Bosne će nastaviti da se miješaju. Straus and Giroux. kuhinju i narodne običaje jedni od drugih. Ali je sigurno bila daleko od tvrdnji tadašnjih nacionalističkih lidera koji su zanijekali njeno pravo na postojanje. pridružit će se i neki krugovi iz redova bošnjačkog naroda koji će Bosnu zamislili isključivo kao vlastitu nacionalnu državu. s krajnjim ciljem povećavanja i zaokruživanja nacionalnih teritorija ove dvije države. U isto vrijeme oni će biti u mogućnosti da neometano kulturno komuniciraju sa svojim domicilnim nacijama. Mi ih usvajamo često nesvjesno i odrastamo s njima u procesu svoje najranije socijalizacije u krugu naše porodice. ili naprosto građanski rat koji se nije mogao spriječiti. 15 Isaiah Berlin as quoted in Ignatieff’s. preko poroznih administrativnih granica tadašnje zajedničke države. 10. (prijevod autora) . usprkos svojoj nominalnoj podršci bosanskom prijeratnom multikulturalizmu. a vlastiti narod kao temeljni narod u toj državi. rekonstituišući Bosnu 187 kao zamjena za nepostojeći bosanski civilni nacionalizam. Svi ovi faktori će na kraju omogućiti da se Bosna poslije razarajućeg rata konstituiše u pravnom okviru koji će dalje učvrstiti nacionalne podjele i permanentno isključiti njenu mogućnost pretvaranja u funkcionalnu i normalnu društvenu i državnu zajednicu. jednako kao što i ja razumijem njih. Isajah Berlin piše: “Kada sam među svojim ljudima. Znanje kojim su nas indoktrinirale prethodne generacije.

188

Radoslav Drašković

doživljavamo druge, i prema tome posredno oblikuju naša društva. Njihova privlačnost i jeste u tome da nam daju sigurnost identiteta, osjećaj topline, zaštićenosti i pripadnosti širem kolektivu, djelujući tako kao izolacija protiv nepredvidljivosti života i grubosti vanjskog svijeta. Ali jedna stvar mora biti podvučena. Usprkos njihovoj važnosti i svim naporima nacionalnih i vjerskih vođa da prikažu etničke i kulturne identitete kao nešto što je “neprekinuto, autentično i originalno”, istorija nas uči da ti identiteti nisu nešto rigidno i nepromjenjivo i nikad statična kategorija. Naprotiv, radi se radije o “fluidnom i kompleksnom relacijskom procesu identifikacija.”16 Ovaj proces dinamična je kategorija, promjenjiv, kontekstualan, i najvećim dijelom socijalno konstruisan i određen. Istorija Jugoslavije puna je primjera koji ilustruju ovu tezu. U skoro pedeset godina Titove države, Srbi u Hrvatskoj, naročito urbano stanovništvo, postali su kulturno mnogo sličniji svojim hrvatskim susjedima nego svojim etničkim rođacima – Srbima u Srbiji. Jednako tome, Hrvati u Srbiji su grupa koja se na posljednjem jugoslavenskom cezusu iz 1981. godine, natprosječnom većinom izjasnila Jugoslavenima, zabrinjavajući time ponajviše određene političke krugove u tadašnjem hrvatskom vrhu koji su insistirali na tome da je centar kulturnog identiteta pojedinca upravo njegova nacionalna pripadnost.17 Urbano bošnjačko, srpsko i hrvatsko stanovništvo u Bosni imalo je mnogo više uzajamne sličnosti nego s njihovim etničkim i kulturnim matricama van Bosne. Ne samo da se među urbanim stanovništvom u Bosni često nije moglo razlikovati ko je ko između Srba i Hrvata, nego su i njihove domicilne nacije u Srbiji i Hrvatskoj priznavale ovu činjenicu bosanske kulturne posebnosti, nazivajući svoje etničke rođake u Bosni zajedničkim imenom Bosanci, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost i na taj način niječući im pripadnost u članstvu svojih ‘zamišljenih zajednica’. Promjena u diskursu došla je sa ratom i potrebom da se pronađe način na koji bi se ove sada dragocjene etničke dijaspore uključile u rat za proširenje teritorija novih nacionalnih država, kao i da se pod krinkom njihove navodne ugroženosti opravdaju težnje za nacionalnom ekspanzijom. Nasilje, stoga, protivno onome što stoji u današnjim udžbenicima istorije, nije izbilo spontano nego je bilo nametnuto iz centra državne moći. Ono je bilo nužno da bi se započeo rat za nacionalne države, ali i da bi se njihovo stanovništvo natjeralo da ponovno ‘otkrije’ svoje ‘stvarne’ etničke i vjerske identitete, da prisili one u mješovitim brakovima i njihovu djecu da izaberu ‘pravu stranu’ kojoj pripadaju. Nacionalni identitet se tako uz pomoć prvenstveno medija, a onda škole, crkve i ostalih socijalnih institucija konstruisao i počeo predstavljati kao rigidna i nepromjenjiva kategorija. Nacije su shodno tome viđene kao “čisto određene i čvrsto uvezane monolitne zajednice, čiji su članovi vezani neraskidivim vezama krvi i tla i zajedničke istorije i koji zbog
16 17

V. P. Gagnon Jr., The Myth, of Ethnic War, p. 8. (prevod autora) Andrew Baruch Wachtel, Making a Nation, Breaking a Nation, Literature and Cultural Politics in Yugoslavia, Stanford University Press, Stanford, California, 1998, p. 240.

Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu

189

toga imaju jedinstveni cilj i zajednički interes koji je uvijek jednak interesu nacionalnih elita.”18 Destrukcija najmješanijih i najuspješnijih jugoslavenskih multikulturalnih zajednica, u Vukovaru, Mostaru i Sarajevu, nije samo puka slučajnost. One su morale biti fizički razorene na sistematski način, zločinima – silovanjima i ubistvima – da bi se proizvela nova socijalna stvarnost, opravdala kreacija nacionalnih država i propisali novi nacionalni i kulturni identiteti uz simultano razaranje bilo kakve mogućnosti za suživot u budućnosti. U tu svrhu nasilje je moralo biti upotrijebljeno u najgrubljem obliku. Nasilje će promijeniti ne samo žrtvu nego i počinitelje zločina. Na primjer, način na koji su hrvatski a naročito bosanski Srbi gurnuti u konflikt sa svojim susjedima, koji je orkestrirala beogradska politička elita, drastično je izmijenio i okruženje u kojem će se oni naći poslije rata, kao i promijeniti način s kim i kako se mogu identifkovati: “Jednostavno njima je na taj način uskraćena mogućnost identifikacije koju su imali prije sukoba. Njihovo konsekventno ponašanje nije više samo rezultat njihovog ‘slobodnog izbora’, nego je radije uslovljeno i određeno akcijom koju su konstruisale njihove političke elite. Njihov osjećaj socijalne zajednice nije samo rezultat veza koje proizlaze iz njihovog etničkog kolektiva, nego je determiniran nasiljem koje je odredilo politički prostor. Na taj način su mnogi Srbi u Republici Srpskoj, kao i Hrvati u Herceg Bosni, imali veoma limitiran izbor, u kojem bi najmanje zlo često bila šutnja.”19 Iracionalni argument nacionalizma upotrijebljen je da bi se dva multikulturalna društva, jedno hibridno – jugoslavensko, i jedno organsko – bosansko, na kraju dvadesetog stoljeća i početka širih evropskih integracija, doveli do propasti. Kompleksni i višeslojni identiteti koje su Jugoslaveni kultivirali u gotovo pola stoljeća mira svedeni su na samo jednu dimenziju – pripadnost nacionalnom kolektivu. Bosanci i bivši Jugoslaveni nisu ništa drugačiji od bilo kojeg evropskog naroda, i njihov promašaj u izgradnji stabilne i uspješne države ne može biti stavljen na račun njihovog karaktera, još manje na njihovu kulturnu različitost, nego radije na jedinstven splet istorijskih okolnosti i specifičnih faktora i iznad svega na račun nasilja koje su organizovale političke elite. Potencijal za nasilni kolaps uvijek je prisutan u svakom društvu a razlozi za njegovo postojanje moraju se tražiti u onome što humanističke i socijalne nauke pokušavaju osvijetliti već stoljećima – iracionalnoj strani ljudskog karaktera: “Kao Frojdov psihopata, bivša Jugoslavija je primer koji se dobije preuveličavanjem onih istih snaga koje postoje u bilo kojem multikulturalnom i multieničkom društvu.”20 Ipak, kao u Hobsovom argumentu, naša jedina odbrana jesu racionalni instrumenti civilnog društva i građanske države, samo
18 19 20

V. P. Gagnon Jr., The Myth of Ethnic War, p. 8. (prijevod autora) V. P. Gagnon Jr, The Myth of Ethnic War, p. 27. (prijevod autora) Wilmer, The Social Construction of Man, the State, and War, p. 263. (prijevod autora)

190

Radoslav Drašković

oni mogu dati prednost jednoj grupi faktora nad drugom, i omogućiti rješavanje problema u racionalnom okruženju pravne države. Za sedam decenija postojanja Jugoslavija nije uspjela da efektivno riješi nacionalno pitanje i na taj način deaktivira minu u svojim temeljima, koja će na kraju fatalno ugroziti njeno vlastito postojanje. Tako nešto jedino je bilo moguće uspostavom legitimnog demokratskog društva, garantovanog uspostavom političkog pluralizma, izgradnjom institucija civilnog društva i pravne države. Ponovni promašaj obje Jugoslavije da definišu zajedničku državu kao neutralnog arbitra koji garantuje stabilnost i ekonomski prosperitet svojim građanima dok u isto vrijeme obezbjeđuje politički okvir u kojem je moguće voditi neostrašćenu debatu o svim spornim pitanjima u jednoj zajednici produkt je brojnih istorijskih faktora, a nikako nekompatibilnosti jugoslavenskog etničkog šarenila. Zbog toga sve teorije o vjekovnoj mržnji, nepremostivim kulturnim razlikama moraju biti raskrinkane i konačno odbačene. Faktori koji su doveli ovaj multikulturalni projekat do konačnog kolapsa isključivo su racionalne kategorije – nefunkcionalanost ekonomskog i političkog sistema, nedostatak političke legitimnosti, demokratije, civilnog društva, vladavine prava i istinskog dijaloga, i na kraju vješte manipulacije konzervativnih političkih elita koje nisu prezale ni od rata u ostvarenju vlastitih interesa. Različit koncept države i nacije, onaj koji bazira suverenitet države na individualnim pravima svakog građanina, dok u isto vrijeme, prianjajući uz okvir liberalne demokratije i vladavine prava, u potpunosti respektuje pluralizam i svu kompleksnost multikulturalnog društva, bio bi puno više odgovarajući za izmiješanu populaciju na prostorima bivše Jugoslavije. Uspjeh država kao što su Švicarska, Belgija ili Kanada, govori nam da su multikulturalna, multietnička i multinacionalna društava moguća i da mogu biti izuzetno uspješna. Svaka od navedenih država ima vlastitu istoriju i posebnosti po kojima se razlikuje od drugih. Jednako, sve one imaju i veliki broj vlastitih problema kao i različitih mehanizama i institucija koje su implementirane da bi se ti problemi razriješili. Ono što im je zajedničko jest da svaka od njih promoviše političku lojalnost građanina prema federalnom centru dok u isto vrijeme uz pomoć raznih političkih mehanizama obezbjeđuje istinsku jednakost svim svojim građanima kao i etničkim i nacionalnim grupama. Svaka od ovih država je parlamentarna demokratija posvećena liberalno demokratskoj ideji države. A demokratija, kao što smo to posvjedočili u posljednjih dvadeset godina na primjeru država nasljednica bivše Jugoslavije, ne uključuje samo pravo glasa i slobodnih političkih izbora. Ona prije svega podrazumijeva uspostavu onih mehanizma koji štite i garantuju univerzalna ljudska prava i građanske slobode, kao što su postojanje neovisnog sudstva, slobodne štampe i javnog mnijenja, te generalne vladavine prava. I to je ona tačka u kojoj je Titova Jugoslavija propustila svoju istorijsku šansu i gdje će završiti i Bosna, ako se uskoro ništa ne učini da se promijeni njen ustav i unutrašnje uređenje, te ako se relacije između bosanske države, njenih građana i triju nacionalnih grupa radikalno ne redefinišu duž linija liberalne građanske države.

Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu

191

Kratki pogled na istoriju Južnih Slavena pokazao bi da je svaka od tri bosanske nacije bila u ulozi i žrtve i ugnjetavača u jednom trenutku u njihovoj zajedničkoj povijesti. Prošlost se ne može promijeniti, niti možemo ikada imati kompletnu i neiskrivljenu sliku o njoj, a još manje ispraviti nepravde koje su počinjene u danom trenutku. Ali ono što možemo jeste da raspravljamo o toj prošlosti u otvorenom i racionalnom dijalogu, jer ona očigledno određuje našu sadašnjost i ugrožava našu zajedničku budućnost. Ako se ne možemo zamisliti kao jedna nacija, zbog prošlosti koja je proizvela naše kulturne razlike (ma koliko one bile zanemarljive u ogromnom bazenu etničkih i kulturnih razlika u svijetu, koje svako ko je otputovao dalje od svoje kapije može primijetiti bez imalo napora), onda možemo pokušati da živimo zajedno u političkoj zajednici jednakih. Suživot i prihvatanje drugoga nije čin jednostavne deklaracije dobre volje nego užasno težak poduhvat i komplikovan proces koji zahtijeva napor i posvećenost u tom smjeru, kako svakog građanina ponaosob tako i čitavog društva. Ali on prije svega zahtijeva okvir jake i nepristrane pravne države koja će obezbjediti neutralnu atmosferu u kojoj se drugi može susresti bez predrasude, u kojoj se razlike poštuju i diskutuju u otvorenom razgovoru, gdje se tolerancija aktivno promoviše, a mržnja i netolerancija jednako aktivno suzbija. U ime nacionalne države i istorijski prevaziđenih teorija o naciji-državi dva multikulturalna društva su razorena i rasparčana na kraju 20. stoljeća. Jugoslavija je mrtva već dvadeset godina, Bosna se jedva održava u životu, uglavnom zahvaljujući volji međunarodne zajednice i sa krajnje neizvjesnom budućnošću. Nijedno od ova dva društva nije se moglo strpati u uski okvir nacionalne države. Rekonstrukcija Bosne može biti efektivno sprovedena samo radikalnom redefincijom vladajućih političkih odnosa duž linija civilnog nacionalizma i građanske države. Njen budući politički identitet ne može biti izgrađen na identitetu bilo koje od njene tri nacionalne zajednice nego samo u demokratskim institucijama buduće države koja će biti bazirane na suverenitetu građanina, dok će u isto vrijeme garantovati jednaka prava svim svojim nacijama. Zamišljeno i mitologizirano etničko zajedništvo opet će morati biti zamijenjeno s civilnim identitetima koji će još jednom, kao nekad u drugoj Jugoslaviji, moći akomodirati egzistenicju višeslojnih i kompleksnih identiteta koje su Bosanci i Jugoslaveni gajili skoro pola stoljeća. Ipak, koliko god to heretički i paradoksalno zvučalo u ovom trenutku, rekonstitucija Bosne je nemoguća bez ponovnog zamišljanja Jugoslavije. Ne kao političkog projekta, jer je kao takav čak i imenom, uprljan i zasigurno mrtav na duže vrijeme, možda i zauvijek. Ali solucija bosanskog pitanja je uvijek uključivala kako one koji su živjeli u njoj tako i kulturne i političke centre van njenih administrativnih granica. Demokratska i “mirna Bosna” nemoguća je bez istinski demokratske Srbije i demokratske Hrvatske, kao i bez šire regionalne saradnje svih država nasljednica bivše Jugoslavije pa i čitavog Balkana. Šira regionalna saradnja, ekonomske integracije, socijalne i kulturne razmjene bi omogućile razvoj civilnog društva u cijelom regionu, ponovno

192

Radoslav Drašković

uspostavljanje pokidanih ekonomskih i socijalnih veza i pomogle svima pri budućim integracijama u Evropsku uniju.21 Ovo nije samo imperativ života na ovim prostorima nego i zalog budućeg mira i suživota. Taj proces bi otvorio debatu o zajedničkoj prošlosti, opterećenoj sad već mnogim nerašćišćenim momentima, u hladnom, racionalnom i profesionalnom maniru. Ta debata trebala bi pomoći da se mit najzad odvoji od stvarnosti kao i da se pronađu načini na koje možemo akomodirati jedni druge, u isto vrijeme štiteći univerzalna ljudska prava i prava etničkih manjina na prostorima novonastalih nacionalnih država. Ovo bi opet pomoglo da se najzad nađe izlaz iz okrutnog kruga negativne istorije u koju je koncept nacionalne države bacio čitav region Balkana u posljednjih stotinu i pedeset godina. Neka vrsta regionalne saradnje je nužna i za završetak procesa Evropske integracije koji se odvijaju nejednakom brzinom u pojedinim državama nasljednicama. Narodi bivše Jugoslavije ovisili su jedni od drugih dugi niz godina. Oni su razvili ekstenzivne ekonomske kulturne i socijalne veze i što je najvažnije, govoreći jedan jezik oni se još uvijek dobro razumiju. Kao što jedan od analitičara jugoslavenskog raspada primjećuje: “Bivši Jugosloveni imaju suviše toga zajedničkog da ne bi kooperirali, i sa padajućom stopom nataliteta i veoma sličnim problemima ekonomske modernizacije oni imaju svaki razlog i poticaj za međusobnu saradnju.”22 Na kraju krajeva Jugoslavija je uspostavila jedan kulturni prostor koji, bez obzira na ogroman trud koji su nacionalne političke elite uložile u njegovo razaranje, nije prestao da funkcionše sa prestankom jugoslavenske države. Poslije gotovo suicidalnog iskustva Drugog svjetskog rata Evropa je, barem se tako čini u ovom momentu, našla svoj put. Jučerašnji zakleti neprijatelji, koji zasigurno dijele mnogo krvaviju i komplikovaniju prošlost nego Južni Slaveni, u posljednjih dvadesetak godina dogovorili su se da prenesu dobar dio svojih nacionalnih suvereniteta na institucije zajedničke evropske države. Ta zajednica zasnovana je na principima liberalne demokratije, vladavine prava i institucija građanskog društva. Evropa je danas ogroman multinacionalni i multietnički kolektiv koji je u stalnom procesu brisanja unutarnjih granica i podijeljenih i često protivrječnih kulturnih identiteta svojih članova. Ova saradnja se prije svega zasniva na ostvarenju zajedničkih interesa, a onda i motivima racionalne saradnje, tolerancije i uzajamnog poštovanja u svrhu opšteg prosperiteta. Usprkos svojoj komplikovanoj i krvavoj istoriji ta zajednica svakim danom je sve realnija izrastajući iz nečega što je do jučer bila samo utopijska ideja. A ideja Evropske unije nije ništa drugo do ideja Jugoslavije koja je ostvarila svoja obećanja. Jednog dana budući lideri jugoslavenskih država će možda stajati jedni kraj drugih u ujedinjenoj Evropi, onako kako
21

Nerzuk Ćurak, “Može li regija biti domovina?” www.e-novine.com, posjećeno 15. maja 2010. Tim Judah, “At Last Good News from Balkans”, The New York Review of Books, March 11. 2010. (prijevod autora)

22

Ponovno zamišljajući Jugoslaviju, rekonstituišući Bosnu

193

to danas čine nekad nepomirljivi neprijatelji i suparnici, lideri Engleske, Njemačke i Francuske. U tom momentu oni će imati moralni imperativ da se sjete svih žrtava jednog besmislenog rata sa početka devedesetih, i da parafraziram Vuka Perišića, imati obavezu “da sa najdubljim gnušanjem prezru tragične okolnosti u kojima su njihove države nastale.”23 Na kraju svoje dirljive knjige eseja “Balkan Express” Slavenka Drakulić spominje scenu iz Klod Lanzmanovog dokumentarca “Shoah”, koji se bavi sudbinom miliona Jevreja koji su izgubili živote u Hitlerovim logorima smrti. Jedan od intervjuisanih opisuje proces u kojem su poljski seljaci čije su njive okruživale čuveni logor smrti bili isprva zgroženi nad tragičnom sudbinom svojih dojučerašnjih komšija, da bi strah, osjećaj sramote i suosjećanja postepeno bili zamijenjeni ravnodušnošću. Na kraju su čak šala i smijeh pratili svakodnevnu scenu, koja se odvijala istovremeno sa njihovim radom u polju – vozovi napunjeni stotinama nesrećnika ulazili su u Aušvic da bi tamo njihov ljudski kargo susreo svoj užasan kraj. Drakulićka zaključuje: “Sad razumijem da ništa do te ‘drugosti’ nije ubilo te Jevreje, a ta drugost je počela upravo sa njihovim imenovanjem, sa njihovim označavanjem kao drugoga.”24 Nacionalizam koji su orkestrirale komunističke oligarhije u bivšim jugoslavenskim republikama na kraju osamdesetih uspio je da pretvori jučerašnje sugrađane, prijatelje i braću, prvo u strance, zatim u neprijatelje, i na kraju u druge, koje treba fizički ukloniti. Ono što Jugoslaveni, koji su kupili ovu nacionalističku fantaziju nisu znali u tom momentu, jest da će i njih same ta đavolska manipulacija pretvoriti u druge u ratovima koji će slijediti u njihovim vlastitim sredinama. Američki postmoderni filozof Ričard Rorti tvrdio je da je demokratija produkt naše ljudske solidarnosti koja proizlazi iz naše konačne spoznaje “da se u svemiru nemamo ni na što drugo osloniti nego jedni na druge.”25 Demokratija i civilno društvo su, jednako kao i nacija, konstrukcija i možda utopija, ali zasigurno i najvredniji kolektivni produkt naše civilizacije i nešto vrijedno pokušaja: “Civilizacija je, kako nas Jejts podsjeća, zasnovana na krhkim temeljima iluzije. Bilo bi opasno pretvarati se da je ta iluzija realna, ali i katastrofalno napustiti je u potpunosti.”26 Samo kroz institucije istinski demokratskog društva mi možemo tražiti zaštitu od iracionalnosti nacionalizma, prekoračiti predrasude i ograničenja naše vlastite kulture i kolektiva da bismo na kraju stigli do našeg zajedničkog ljudskog nazivnika. A tamo bi trebali pokušati akomodirati i zaštititi jedni druge kao što smo to toliko puta propustili da učinimo u
23

Vuk Perišić, “Da li je Jugoslavija morala da se raspadne?” www.e-novine.com, posjećeno 30. juna 2010. Slavenka Drakulić, Balkan Express: Fragments from the Other Side of the War, Norton, New York, p. 145. (prijevod autora) Richard Rorty, “Universality and Truth”, in Rorty and His Critics, Blackwell Publishing, 2000, p. 62. (prijevod autora) Benjamin Barber, An Aristocracy of Everyone, Oxford University Press, 1992, p. 124. (prijevod autora)

24

25

26

nažalost. Balkan Express. apstraktnih brojeva.”27 27 Drakulić.194 Radoslav Drašković našoj zajedničkoj prošlosti.(prevod autora) . p. 55. ne čini njihov slučaj jedinstvenim u dugoj drami i ogromnom stradanju čovječanstva: “Svi smo mi dozvolili da se ovo desi. Narodi Jugoslavije nisu našli načina kako da razriješe protivriječnosti i pomire razlike koje su proizlazile iz njihove zajedničke komplikovane povijesti i različitih kulturnih identiteta. a još manje kako da redefinišu komplikovanu relaciju između nacije i države. Naša odbrana je slaba kao što je i naša svijest o tome. To. mi smo odgovorni jedni za druge. crnih i bijelih istina i jednostavnih zaključaka. Ne postojimo mi i oni. Postojimo samo mi – i da. nema velikih istina.

POVODI .

.

U njoj se već očituje slabljenje kontakta s prvotnom i rad po uzoru na nju. rekao sam sljedeće: “Koja je funkcija vodene pučine ispod neba. oplemenjuju. nije namijenjena samo čovjeku. .... Ako uzmemo u obzir vrijeme vezano isključivo za događaje na Zemlji. Zato pjesnike treba smatrati iskonsko. dugina spektra nad vrhuncima. a poeziju glasom čovjekove prabolesti. objavljenoj 1979. Obadvije jednako muče duh. (Postoji bolest osobna i bolest svijeta. Puno je mlađa poezija ljubica donesenih u sobu i kipa na trgu. hrabre.” U tekstu pod naslovom “Pred tajnom postojećeg”. Njome se nadahnjuju i životinje.POEZIJA I MOJI SUSRETI S NJOM* Veselko Koroman U knjizi razmatranja “Svijet ili dvije polovice”. najstarija je ona poezija koju od početka ispisuju dugine boje. ** Citati u eseju iz autorovih tekstova. bolesnicima. Od njih nastaju pjesnici. podsjećaju. . prosinca 2011. govoreći o naravnoj poeziji.”** Na početku spomenute knjige napisao sam i jednu od definicija umjetničke poezije: “Poezija je bolest. ljubice u gori.) Svijest o bolesti imamo u nejednakoj mjeri.. vodena pučina. kako također svi znademo. i ona.. nedavno sam. Najjača je kod onih što ih je bolest ophrvala u nekom dalekom pretku... na postavljeno pitanje što je za me poezija odgovorio ovako: * Pristupno predavanje u Akademiju nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine 8.kipa na trgu? Ima li u njima poezije? I što ona može? Kome je namijenjena? Svi znademo iz iskustva da nas te stvari osvježuju. (Ja je tako nazivam). i da u njima ima ljepote (a ne ružnoće!) koju možemo zvati poezijom. kite ljubica u sobi. međutim.. a samo ponekad veseli klik bolnika komu se učinilo da je bolesti na trenutak nestalo.

ugledao Sunce. i premda je ćutim u svakom atomu svoga bića. nejak. umješnije od ikoje pletačice. što mekim što oštrijim pomacima na njezinu krovu. Nisam dometnuo. Za vrijeme svoje osamljenosti većina tih pjesnika bi jamačno negdje zatekla u stvaralačkom poslu kojeg od braće onog pauka što je između dva stabla. Izliječilo me objašnjenje da će se Sunce sljedećeg jutra iznova pojaviti živo. koja se svojom uzročno-posljedičnom logikom ne može ni približiti apsolutnoj spoznaji. . Ovdje ne ću citirati vlastiti lirski sastavak u prozi (pod naslovom “Pjesma”. Da joj po toj njezinoj značajki nije ravna ni objektivna znanost. manji u središtu.). Ona mi je izmicala više od tri tisuće dana. vukući ovu ravno. uvidio sam da bi pjesnici. pred mojim očima pravio petlje. opet prvi put svjesno (ne sjećam se više da li toga ili nekoga drugoga dana). Umjesto toga. kao puko dijete. izjutra. Puno godina iza toga presudnog događaja. premda neodoljivo traži utjelovljenje u riječ. ne u figurativnom. barem stanovito vrijeme. bio sam ganut kao da mi se rodilo dijete. nego da mi je. a tako i ja kad mi poslije zemaljske smrti njegov i moj tvorac vrati život (tamo gore) u vječnim Radišićima. prvi put svjesno. od mene malo starijem sugovorniku (koji više nije među nama) kako sam iznad brda u rodnom kraju. i kako se.” Što hoću naglasiti navedenim zapažanjima? Prije svega to da je poezija posvuda oko nas (i u nama). brzo poput stroja. u kojem svjedočim o tome kako neka bezimena pjesma nikako ne može iz mene. jednom nogom dodajući drugoj. Poslije bi mogli čuti. ne prebiva nikad ni u kojem od ljudskih izraza: pjesničkom. onu kružno. a kad se pojavila preda mnom s naslovom “Doći će vrijeme” (1979. ne u jednoj riječi. poput slijepih mačića oglašavaju. nego u doslovnom smislu te riječi. morali provesti na nekom mjestu udaljenom od ljudi – kako bi naučili da od poezije nema ozbiljnije duhovne djelatnosti. Uvečer sam vidio.198 Veselko Koroman “Ispričao sam 1987. Tom zgodom netko mi je od bližnjih rekao da ćemo i mi tako umrijeti. pa to sada radim. što me doslovno skamenilo. da me nije zadivilo samo neusporedivom ljepotom. ali i jedva iskaziva. povrh toga. prenijelo nikad zaboravljenu poruku od nekoga komu je ono bilo tajanstveni izaslanik. te se minutu. da je napasna. razvlačenu nit. kao eremiti. s vremenom u skladu. Moram zato priznati da osjećam stalnu nelagodu od toga s čime se susrećem u dva sljedeća stiha iz pjesme “Pastir”: “Uvala je sva u sebi. dvije nikako nisam mogao pomaknuti. bez ijednog promašaja. objavljen u zbirci “Knjiga svanuća” prije četrdeset i četiri godine). “kao jedan od oblika povijesnog okoliša. viši na rubu ispletene mreže. i ostavljajući uvijek potpuno isti razmak među njima. kao što ja u svojoj donekle osamljenoj kući noću čujem.” Nelagoda je time veća što znam da ta uzglobina. kako Sunce zalazi. spominjem muku na koju me je stavila pjesma kojoj sam u sebi govorio da je furija. kako predmeti dišu.

dugo ‘oblijećem’ oko predmeta svoje pjesme i. zagonetni izvor mistične svjetlosti. ne bih? Zato što je njihova pjesma goli. nije moguće presaditi. međutim drukčije. one nikada nisu cvrkut ili klik. u njima se nužno zadržava trag tuge. udolinu. one samo naoko slijede iskonski glas nesputana duha. izrastaju moje pjesme. po mom mišljenju. traga za novim izričajima neizrecivog. dakle. nešto poput svijesti o tome da sutra ne ćemo biti veseli. izliti. ja prestajem vjerovati “da je jezik to što mnogi tvrde da jest. Zato i ja. obuhvaća potpunije nego budna svijest.. da nijedna stvar ne zvuči. Zašto. “U jednom sam razgovoru na sarajevskoj televiziji naglasio da ne bih mogao pjevati onako kako to rade ptice. smiješim mu se. Ali ipak čudesno. On.” S tim u svezi. Tako radim i sam. i ništa više. to jest. iz najzemaljskijih . može isključivo onaj kome je do običnog preživljavanja. najčešće s osjećajem mitske osamljenosti. Ona ne kaže drugo doli nadošlo tjelesno zdravlje. u sebi. nego nešto što je. I kad se njima pokušava slaviti život. Zbog toga naš. sklad s vanjskim svijetom. muzičkom. kao i njoj sličnu udolinu.” Suočen s tom okrutnom spoznajom. da tako rečemo. i nije još ništa drugo doli tragično mucanje. Po mom mišljenju. Ali ne ni tada onako kako je zapisano u našim snovima – ako nije ostvarena na pravi način. nije ju moguće. Nikad nisu slobodni ptičji pjev. nije nikakav izum. Zadovoljiti se samo rabljenjem onoga što on ima na ovom razvojnom stupnju. nego da se to događa kad se uspostavi odnošaj s drugom. noću u san uronjeni i tako praktički mrtvi intelekt. pikturalnom. Usprkos vanjskom blještavilu. klonirati. pristanak na nj. a to su riječi i nešto preostalih mumlaja-urlika. slikovito govoreći. Potom. i znade sebe bolje nego bi je ikad itko između nas u ovom vremenu mogao znati. Tako je makar kod onih koji u trijeznom stanju žele što otkriti sebi i drugima. eda bih ga tako napokon naveo da od sebe pusti kakav prvotni glas. elementarni vrisak. Uvalu.Poezija i moji susreti s njom 199 skulpturnom. jer mi je jasno da je ona “iz mesa i kostiju. spominjem i ovo. ako uopće želi da ga zovu tim imenom. Ona je do zadnjeg protona ili kvarka potpuno u svom tijelu.. odnosno – govoreći jezikom bića svjesna svoje isprazne premoći nad ostalim stvorovima – istodobno i manje od toga. obnavlja stare. Iz nje. u ovom ili onom obliku. ali tamo nisam objasnio tu misao. svojim upravo tada oživljenim oniričkim moćima. upućujem usrdne molbe. Vrisak veselja. Hoću reći kako je duboko ukorijenjena i stalno nazočna tuga u ljudskom govoru. Pri tome mi je u svakom trenutku jasno da poezija nije toliko u riječima (pod uvjetom da u njima ikako jest) koliko u onom što riječi dodiruju.” U procesu njihova nastajanja meni se malo kad dogodi da se oslonim na podsvijest. trodimenzionalnu uvalu. uvijek ide dalje. koja je za me. presuti ni u što umjetno. na Zemlji postojalo od početaka ljudske povijesti. Stvaratelj jedne pjesme. miriše ili svijetli sama od sebe. S riječima je. Uvijek su nešto više. kao i tmina.

“nije dovoljno samo ćutjeti i čuvstvovati. koji također određuju našu sadašnjost. mislio i na beskonačnost. Nadsvijest se prisjeća ljepote viđene u izvornoj zbilji i na razini slutnje (koja je neusporedivo prodornija od svega što postoji u našem duhu) korespondira s njezinim znacima/ odbljescima u pojavnom svijetu.. nečim najprodornijim (a zato i najpouzdanijim) čime raspolaže naš duh. (kako je dokazano) ćute bol. po mom shvaćanju. a možda očituju i prepast. ali još više uvjerenjem da slutnja. cjelokupnog napretka”. a više na muku koju ćutim prigodom “svakog pokušaja da osluhnem i izustim što od punine stvari višeg reda”. a to znači znati ono o čemu nam ništa nisu rekle današnje znanosti. “Možete. pitao “muči li i mene davnašnja misao o vječnosti i je li upravo ona jedan od energetskih akumulatora u kojima su pohranjeni struja i napetost potrebni za izazivanje pjesničkog iskrenja”. kao nešto nenaučeno. koja me. kao na dio Inog. osim na vječnost. Tako se samo od sebe nametnulo pitanje vječnosti. u svemu oko nas. za pjesnika. Vlatko Pavletić me je (1987. to jest. izvodi na pravi put – počeo sam mnogu riječ smještati u globalne vremensko-prostorne okvire. “pokretač misli. jednim potezom okružiti cijeli odavde vidljivi prostor . valjda zato da bi za nas muka najposlije bila slatka. negdje usred desetomjesečnog razgovora. koju dijelimo s ostalim stvorovima. Što je ona? Svi znamo (neznano kako) da nije ništa potisnuto. brigu. objavljena u njegovoj knjizi “O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji”. dajući spomenuti odgovor na Pavletićevo pitanje. na način kako stvari poznaje naša nadsvijest. recimo. Potrebno je prije svega znati. jest nadsvijest. nema prisjećaja iz predtjelesne. kao dio Inog.” Što ga subjekt “osjeća i čezne za njim kao za svojom izgubljenom biti.” I što je. želja.. Muka proizlazi iz toga što Ino “nije identično s nama. Rečenom treba pridodati da sam. prignječeno. ili još kakvo drugo čuvstvo nad onim što se s njima događa.” Zamijetivši tragove takvog naziranja u mojim zbirkama i pjesmama. Ukratko. uglavnom prepuštena zaboravu. ipak sam manje mislio na pjesničku temu. a potom. kao u spremištu svega ranije zapamćena. nego baš obratno: da je ono što se uzdiže visoko iznad svake omeđenosti u nama i u samom je vrhu uma – njegovo sunce i prozor otvoren u predvorje tajne. bezvremenske zbilje. Djelić mog odgovora na njegovo pitanje glasio je ovako: “Potaknut zebnjom. jer i biljke.” Odgovarajući potvrdno. među kakve svrstavam i vječnost. zbog duševne stabilnosti. naime. kad god se suočim s njim. držeći prst u zraku..” S obzirom na to. nad kojima gospodari svijest. “s čime se nedvojbeno i najčešće susrećem. a u svakoj je našoj stanici. osjećaja.).200 Veselko Koroman dubina bića proistekao – utamničeni skup zastrašujuće sitnih ili zadivljujuće velikih: misli.” Ono što mi daje pouzdanje kad pokušavam navesti riječ da progovori. nego je u nas utisnuto slutnjom. stavlja na jednako veliku muku. da u njoj.

Uvijek dolaze prave. neusporedivo opsežnijim pojasom nevidljivog. naslućujući poslije otkriveni genom. Ono je stvarnost što se javlja tako kako nije očekivana. utemeljena je cijela. Pet tisuća stranica kako da oživi. niti u šljukino jaje one uz pomoć kojih se izleže kornjača. a onda. ili makar vrlo sitno. Zahvaljujući tome u zrno djeteline ne mogu stići obavijesti potrebne za stvaranje stabljike prosa. Ona.” Da bih to donekle naznačio. u sebi. Zamisliti najsitnije. izmaštati ništa nepostojeće. opkolivši ga. Na vršku našeg prsta. na taj dodavati sve šire namotaje novog. I posljednja najfantastičnija stvar je tu. na ljudskom uzdahu. jedna bakterija.Poezija i moji susreti s njom 201 iznad glave. Na jedva zamislivoj gori u svemiru i u još nedosanjanoj večeri nakon prolaska nama poznatog neba. Propast je neznanja (na koje smo naviknuli upravo čudesno)”. a kad dodate. govorio ovako: “U molekulu deoksiribonukleinske kiseline svakoga živog bića upisana su četiri slova: guanin. Nema nikakve potrebe da lijepo i uzvišeno. adenin. recimo. Mnoštvo njih. na primjer. po vašem mišljenju zadnji – tek početi s namatanjem prvog između bezbroj onih do kojih dopire samo slutnja. . kao i nada. još je teže. I uvijek svijetli na vratima onom tko je želi prepoznati. kao čovjek i kao pjesnik. Po točno utvrđenom zakonu. Enciklopedije građevnih uputa o najmanjoj sitnici. za me “ne postoji čudo. na zagonetnom. koja je “vrhunac kozmičke logike”. Zatim šezdeset i četiri troslovne riječi. Za tvoje lijevo oko takva sila da bi ih današnji ljudi morali neprestano čitati pet do šest stoljeća.” Iz tog razloga. ne samo moja poezija. Za sva živa bića upravo toliko da nije moguće zamisliti kad bi stigli pročitati cijelu knjigu svijeta. u nama i oko nas. pokušavamo naći u velikim prostornim i vremenskim daljinama. u svakoj mu čestici. Uz njih i tisućčlane genetske rečenice.” Jasno je onda da već izloženim i ovim što ću reći na završetku svog izlaganja. “izvire iz sjene”. Svi mogući prostori i sve prošlosti i budućnosti svih mogućih stvari već su ovdje. Samo što mi toga nismo dovoljno svjesni. moglo bi se reći. sam u razmatranju “O genetskoj abecedi”. tvrdim isto: “Nitko između nas ne može naslutiti. citozin i timin. 1978. Zaključno govoreći.

.

.. 1982.1 Unatoč tomu. “Odronske poredbe”. 636 . U nekim je zbirkama došlo do manjih izmjena . Mifka. 2004. u doba komunizma. 1962. 1968. “Dešifriranje vage”. Knjiga sadrži 500-tinjak pjesama iz 10 objavljenih zbirki: (“Rasap”. 1965.. Navedenim zbirkama pridodane su i neke ne/ objavljene pjesme koje sačinjavaju zadnje dvije cjeline knjige: Rane pjesme.npr.. br. valja istaknuti da novi način organizacije ne mijenja u bitnom sliku Stamaćeva pjesničkoga opusa. “Smjer”. A kako je on nastao u rasponu od 50-tak godina izvrsna je prilika sagledati ga kao jedinstven pjesnički znak koji se. 11/1970: str. Ipak. gdje pojedinac nije smio ništa. raspored ciklusa je reorganiziran. po svjedočenju samoga autora.). godine u vlastitoj nakladi što je. “Doba prisjećanja”. 415.PJESNIČKI OPUS ANTE STAMAĆA Perina Meić U rujnu 2010. Vijenac.... Republika.. kritika ju je odmah prepoznala kao vrijedan prinos nastojanju poetike generacije okupljene oko časopisa Razlog. 1972. nanovo prezentira suvremenom čitatelju. siječnja 2010. Ljerka: “Od egzistencijalnog ka sublimnom”. 1968.. “Crne rupe. 1991. u izdanju nakladničke kuće Alfa. “Zvonki moteti”. vrijeme” (2006. Opće bilješke o Stamaćevim pjesničkim zbirkama Prva Stamaćeva zbirka “Rasap” objavljena je 1962. mračni soneti” 1995. “značilo izlaganje velikoj opasnosti”. objavljene su “Sabrane pjesme” Ante Stamaća. 28. Ante: Čast je služiti velikanima duha. XXVI. neke su pjesme izostavljene i sl.. zahvaljujući ovom novom vrijednom izdanju. kasne pjesme i Objavljeno poslije ljetovanja 2008. “Žalostinke”. “Sa svijetom jedno”.2 1 2 Stamać. “Vrijeme. Uočeno je i to da Stamaćevo pjesništvo karakterizira “dosta jako nagnuće ka problemima egzistencije (…)”.

uz motive ljubavi. postupno napušta prelazeći u formu kazivanja u prvom licu. Na to nas. Navedeni ciklusi artikulirani su tako da otvaraju brojne intertekstualne asocijacije (npr. prema riječima Željke Čorak. U pjesmama zbirke “Sa svijetom jedno” na osobit se način izdvajaju one u kojima dominira motiv zemlje. Povratak zemlji. u svome tekstu “Od egzistencijalnog ka sublimnom”. Uz njih često se pojavljuju i motivi razorenosti. U većini pjesama ove zbirke kombiniraju se individualna i kolektivna iskustva. kako se zbirka bliži kraju. VIII.) ima tri ciklusa: Leda.204 Perina Meić Zbirka se sastoji od 24 pjesme raspoređene u tri ciklusa: Otpor (6). rasutosti. evidentno je. a opća i intimna povijest postaju gradbenim elementima višestruko kodiranog pjesničkog znakovlja. upozorava i Ljerka Mifka. Pjesme su artikulirane poetske introspekcije u kojima se. svevladajućeg optimizma. Željka: “Riječ o šutnji”. Takav prijelaz vidljiv je već u pjesmama ciklusa. Kolo. Ljerka: “Od egzistencijalnog ka sublimnom”. 110 Mifka. Pjesme su pisane slobodnim stihom i najčešće u impersonalnom iskaznom modusu. sjećanja na djetinjstvo i razmatranja o smislu života i postojanja. koji je nekim hrvatskim pjesnicima dao mjesto pravih arbitara istine. Republika. Uporaba pluralnog oblika mi. Uspostavljajući zrcalni odnos među njima Stamać ovom zbirkom čitatelju “odašilje” šifrirane poruke koje valja sagledavati sa sviješću o vremenu njihova nastanka. iskonu jedino je sigurno utočište za Stamaćeva lirskog subjekta i jedini način da se prevlada nespokoj. Zahvaljujući tomu Stamaćevo pjesničko znakovlje dobiva više značenja koja. 3 4 Čorak.”4 Druga zbirka “Sa svijetom jedno” (1965. ne znači samo izbjegavanje subjektivnosti ili straha od ispovjednog nego “pozivanje na sudionike i istomišljenike u odnosu prema svijetu”3. XXVI. Hamlet otrovan ružama (6) i Rasap (12). Koprivnica koje na osobit način evociraju autorova sjećanja na djetinjstvo. ciklus Leda). navodeći kako je Stamać u početku svoga pjevanja bio vezan uz neka opća mjesta “rastvaranja i rastakanja ideološke sheme. raspršenost i rastakanje. Kao lajtmotiv u većini pjesma pojavljuje se opreka na relaciji mi – oni koja se razrađuje u različitim varijantama i slikama. U pjesmama s početka knjige autor odabire impersonalni iskazni modus kojega. stalno prepliću asocijacije na književnost. osobni dezintegritet. straha. 1/1970: str. 11/1970: str. impliciraju postojanje neke vrste otpora kojega nije moguće razumijevati izvan ondašnjeg povijesnog i društvenog konteksta. Koprivnica i Sa svijetom jedno. kao i o pjesnikovoj osobnosti. 636 .

transformiraju u pjesničke zapise o stalnim samoispitivanjima lirskog subjekta. dakako. Pjesme ovog tipa “opisuju” čitavu skalu stanja lirskog subjekta: od osjećaja samoće do čežnje za slobodom i smirajem. 97 Isto. Mifka. kako navodi C. dio. Stamaćeve se ljubavne pjesme. str. pažljivijem čitatelju ne bi trebala promaknuti sve češća pojava stihova u kojima se eksplicitnije izražava stav lirskoga kazivača spram povijesnih zbivanja i okolnosti. laste. Granice kruga. 1968. Gube se. U nekim svojim segmentima ova zbirka priziva asocijacije na Ujevićevu ljubavnu poeziju. Sve je. pojašnjava autorica u nastavku. imamo niz pjesama (bez naslova. Prvi ciklus zbirke koji nosi naslon Bogumilski dnevnik. Milanja. označene samo rednim brojevima) u kojima se ljubav i ljubavni osjećaji pojavljuju kao lajtmotiv. nije posve izgubljen prvotni impuls egzistencijalnih problema. godine Ante Stamać objavio je knjigu pjesama pod naslovom “Smjer”. popraćeno motivima zamagljenosti. Objavljena je 1968.Pjesnički opus Ante Stamaća 205 Treća Stamaćeva zbirka naslovljena je kao “Doba prisjećanja”. Altagama. baš kao u Ujevićevoj “Kolajni”. Iako te promjene nisu izrazite. Proljeće. Nakon nje dolazi pet ciklusa: Noć na otoku. na sekundarnu razinu. Molitva nepostojećoj zbilji i Leptirov povratak. U ovoj pjesničkoj zbirci. Cvjetko: “Hrvatsko pjesništvo 1950–2000”. Pjevajući o ljubavi Stamaćev lirski subjekt očituje potrebu za razumijevanjem. ništavila. Cvjetko Milanja drži jednim “od ponajboljih Stamaćevih ciklusa te prve faze”7. listopad i studeni). 2001. Miscellaena i Tamna pjesma) i. prašine smisla. str. neba. Knjiga pjesma “Smjer” nagovještava određene promjene u Stamaćevoj poetici. 636 Milanja. Primjerice. “Kombiniranje” ljubavnih motiva s motivima potrage za smislom. promišljanja o književnosti pojavljuju se i u ciklusima Slobodni let i Molitve nepostojećoj zbilji. U njemu Stamać objedinjuje pjesme čiji su naslovi mjeseci u godini (“nedostaju” lipanj. II. na oznake koje prate opisnost egzistencijalna rasula (…)”5 Zbirka se sastoji od triju ciklusa (Bogumilski dnevnik. pupoljci kiša neki su od učestalijih motiva 5 6 7 Isto. Na njezinu početku nalazi se pjesma Uxori carissimae. Slobodni let. tjeskobe i straha. te ciklusu Leptirov povratak – koji poput završnog akorda zaokružuje ovu zanimljivu pjesničku zbirku. Zagreb. prevladavanjem otuđenja. 97 . kako navodi Lj. u prvim dvama ciklusima. tematizira problem egzistencije “u prijepornomu stanju između raspadanja i spašavanja”6. str.. Zahvaljujući osobitom načinu metaforizacije u kojem se stalno događa prijenos značenja s primarne. “direktne aluzije na tjelesnu raspadljivost.

jednom smjeru. Na razini strukturiranja stihova i strofa potencira se svojevrsna ispremještanost vremenskih planova . Zadnji ciklus zbirke. kao i stalni dijalog s različitim književnim ili općenito umjetničkim djelima (glazba. str. Kao prepoznatljivi motivi u pjesmama ovoga ciklusa pojavljuju se motivi riječi. 10/1072: str. u svojoj zbirci “Vrijeme. Karakterizira ga čvrsta kompozicija koja priziva načelo gradnje sonetnog vijenca. Miscellaena koje su. a opet umetničko delo izgleda kao da je jedino nešto što je trajno (…).206 Perina Meić ovoga ciklusa. slikarstvo i sl. kasnije. 143 ili u pjesmi “Kapi”. mračnog slavlja. navodi u tekstu Melanholična razmišljanja o stvaranju P. prošlost. Svoju tezu Milanja potkrjepljuje navodeći primjer pjesme “Sirventes”. 100 Protić. Sagledani u kontekstu društvenih i političkih zbivanja toga doba ovi motivi postaju nedvosmislena alegorijska očitovanja čije je razumijevanje uvjetovano neknjiževnim okolnostima (zbivanja oko hrvatskog proljeća i dr. žuđenog gubitka.”9 U artikuliranju pjesničkih slika glazba . 1972.. Prohić. 145) i sl. XVIII. U prijetvorbama pjesničkog znakovlja glazba postaje mnogoznačni 8 9 Isto. rasute snage. Suvremenik. str. koja tražiš pravu zemlju nakon koje slijede ciklusi: Imagines Viennenses. Stamaća u ovoj zbirci. “muče problemi stvaranja i vremena koje prolazi. kao svojevrsni Ujevićevski oproštaj posvetiti sonet Početak). Ante Stamać objavljuje zbirku pjesama “Dešifriranje vage”. Predrag: “Melanholična razmišljanja o stvaranju”. budućnost. tako i na razini sadržaja. on trajnost umetničkog dela posmatra sa izvesnom skepsom. pojavljuje kao element ključan za njegovo razumijevanje. Slom. Znaci Dubrovnika i Zadnje slike. vrijeme”. artikulirane kao posveta jednoj generaciji (razlogovskoj . ciklus pjesama Deset minijatura i madrigale osobito je zanimljiv po svojoj formalnoj strukturi. U njoj C. Zbirka “Dešifriranje vage” počinje pjesmom A ti.). kako na razini organizacije stiha. riječi. nada. Milanja prepoznaje jasne aluzije na onodobnu hrvatsku društvenu i političku stvarnost. sadašnjost pak priziva prošlost (npr. te biranje i “opjevavanje” mjesta koja kod pjesnika potiču mehanizme sjećanja (npr.). kako veli. Česte intertekstualne reference. u kojoj je.ima istaknutu ulogu.osobito u ciklusu Canzone . tame. u pjesmi koja započinje stihom “Čemu sad sjećanje osim da potvrdim”. Canzone. Motivi stvarnosti dominiraju i u pjesmama drugog ciklusa.u sjećanjima se nalaze naznake budućnosti. sanjari pojavljuju se kao glavni motivi. Neposredno nakon hrvatskoga proljeća. moglo bi se reći. “intertekst lucidno korišten kako bi podcrtao i istaknuo uskratu subjekta Hrvatskoj”8. zbilja. Ništavilo. njezine su ključne odrednice. Glazba se u ovom ciklusu. Beč ili Dubrovnik). 335 . str. tonuti u sebe.kojoj će Stamać.

). ističe ovaj povjesničar književnosti. Tek toliko. identitetom. Navedenu tezu potvrđuje i ciklus Zgarište jezika koji se na osobit način bavi pitanjima jezika propitujući njegove mogućnosti iskazivanja bitnoga. po Cvjetku Milanji. “o načelnim ili pak metafizičkim pitanjima. od ove zbirke. sve je češća uporaba leksika koji tradicionalno “nije uobičajen” u lijepoj književnosti. Unatoč tomu. Slobodni stih još uvijek je dominantna forma. Stalno ispitivanje jezičnih mogućnosti u ovoj se zbirci očituje u osobitu leksičkom izboru. sretna razliko. 233) opetovano potvrđuje prisutnost egzistencijalističkih impulsa u Stamaćevu pjesništvu. Nju je nemoguće tumačiti neovisno o njezinu društvenom i političkom kontekstu. Zbirka pjesama “Žalostinke”.simbol sklada. kategorija rasapa iz prve zbirke pjesama. te motivi povratka u djetinjstvo. str. društvenim. “proizvodi “polirane” efekte. osobnim. U pjesmama ove zbirke sporadično se pojavljuju i rime (npr. medij iskazivanja ljubavnih osjećaja. Gledana u vremenskom kontinuitetu ova zbirka donosi još izrazitije naznake kasnijih transformacija Stamaćeva pjesničkog rukopisa. str. što upućuje na Stamaćevo kreativno preispitivanje jezičnih mogućnosti. 271). Pjesme zbirke “Odronske poredbe” raspoređene su u pet ciklusa: Odronske poredbe. Stamać objavljuje zbirku pjesama Žalostinke. Samo ti. Ostaci ishodišnog krajolika prožima osjećaj pesimizma. Milanje “Odronske poredbe” će ponovno reaktualizirati temu rasapa. 99 Isto. Nekako s početkom domovinskog rata. 10 11 Isto. njezine formalne pretpostavke kreću se prepoznatljivim intertekstualnim tragovima. u pjesmama ovoga ciklusa. hrvatskim. 1990. i kompozicijskim razmjerom. Tvoj i moj znak. U slijedu Stamaćevih zbirki koje nalazimo u ovom vrijednom izdanju pojavljuje se još jedna zbirka pjesama. nego sasvim konkretnim. 102-103 . I opet o svijetu. Prema riječima C. straha i ugroženosti.”10 Uz motiv rasapa. str. Zgarište jezika. Naime. Odisej kao jedna od važnijih figura ili tema (npr. Tu nije riječ. pojavljuje se i potraga za domovinom. Ono što dodatno intrigira je činjenica da ga nalazimo u neobičnim sintagmatskim kombinacijama. u pjesmi Domovina. narodnim. civilizacijskim. i skladom.Pjesnički opus Ante Stamaća 207 simbol . pitagorejskog blagoglasja kozmosa. str. “Odronske poredbe” (1982. kao i harmonije nasuprot neskladu i rasapu. no to više nije. fizičkim i doslovnim. u skladu s pojmovnošću. Sredozemac Bennu.”11 Većinu pjesama zastupljenih u trima ciklusima: Tlapnja opustošene historije. u skladu sa slikovnošću. navodi Milanja. i stihom. svojim “esteticističkim programom” te “intertekstom prizvanoga hrvatskoga secesionizma”.

stvarajući mnogoznačno poetsko znakovlje. 364. Mračni soneti i Ad se ipsum. besmislu rata pojavljuju se pjesnička “promišljanja” o umjetnosti.) predstavlja izrazito čvrsto strukturirarnu poetsku cjelinu. u nekim se slučajevima “sadržaj” tradicionalnog soneta “kontaminira” leksikom tehnologije (npr. Na samom početku zbirke nalazi se sonet Početak. ali i ritmičke učinke. 336) pojavljuje se kao prihvatljiv model traganja za biti. Povijesni zarez. Unatoč tomu. str.sonetu.koji je Stamaćeva trajna inspiracija .”12 Pjesnička zbirka Ante Stamaća. bar kad je riječ o njezinu značenjskom sloju. 1996. Poetička koncepcija knjige Vrijeme.) prezentiraju Stamaća kao pjesnika okrenutog tradicionalnim i zadanim formama . Jer zvijezde su se napile freona. koji dovodi u svezu formu soneta s motetom kao glazbenim oblikom ima svoje značenjske. 368). Crne rupe. 360. a potraga za smislom kroz pisanje (Pad u pisanje.motetima označio svoja djela “Ave verum” i “Exultate. vremenu i Bogu. Orlando di Lasso. a osobito na Mozarta. Varirajući te svoje stalne tematske preokupacije. Poštujući pretpostavke tradicionalnog petrarkističkog soneta Stamać niže zvonjelice raspoređene u nekoliko kompozicijskih cjelina: Proslov. vrijeme. odabirom moteta. kataklizmičkim opservacijama. br. str. 362). a sve su češće i ekološke teme (Posljedice. (Zanimljivo napomenuti da je Mozart . osobito umjetnosti riječi. napominjući da sonete nalazimo već u “Odronskim poredbama”. Mi cvrčci. Pitanja. Stamać propituje vlastitu egzistenciju. Svijet života i Vrijeme. Naime. Zvonki moteti. Ivan Božičević navodi da se Stamać u svojim sonetima nije odrekao svoje temeljne. Već sam naslov zbirke. Komentirajući pjesnikov povratak sonetu.) U Stamaćevu sonetu nalazimo obilje tragova ili asocijacija na prošlost. odnosno sabrani soneti (2004. prije katastrofe. str. 7-8. stoljeća (kad je dostigao svoju najveću popularnost) Stamać kao da čitatelja želi podsjetiti na autore kao što su Palestrina. književnu ili duhovnu baštinu. Crne rupe. U prvi plan izbijaju. Dalje su pjesme raspoređene u tri ciklusa nazvana: Samom sebi. Republika. Mračni soneti. Ivan: “Povratak sonetu”. iz ciklusa u ciklus. poetska razmatranja o stvaranju. str. 196 . jubilate”. str. smislu života. Vrijeme. kao višeglasnog vokalnog glazbenog oblika (najčešće s duhovnim sadržajima) Stamać kao da želi sugerirati “povratak” prošlosti. kao alternativa nelijepoj zbilji.208 Perina Meić Kao opreka tom strahu i tjeskobi. str. vrijeme (2006. da parafraziramo 12 Božičević. vrijeme najuže korespondira s tradicijom i idejama filozofije egzistencije u kojoj je poezija. “prepoznatljive osjetilnosti” i sklonosti prema “zatamnjenim projekcijama. Referirajući se na razdoblje od 13 stoljeća (kad je motet nastao) pa sve do sredine 18.

nakon soneta Početak. Organičnost njegova pjesničkog opusa proizlazi i iz prepoznatljivosti Stamaćeva pjesničkog rukopisa. na određeni način. pod naslovom Rane pjesme. skrb o jeziku. uokviruje svoj pjesnički opus naznačujući njegove krajnje točke. U pjesmama se odčitavaju neka osobna i povijesna iskustva (npr. karijera sveučilišnog profesora. slijedi ciklus nazvan Samom sebi u kojemu Ante Stamać na osobit način preispituje vlastitu egzistenciju. Pjesnikovo “vraćanje samom sebi”.Pjesnički opus Ante Stamaća 209 Heideggera. A kad opet kiše stanu liti). Okrenutost egzistencijalnim temama. Na početku zbirke. Vrijeme je metafora ključna za potpuno razumijevanje Stamaćeve poetike. od semantičke. njegova misaona i poetska nastojanja u mnogomu korespondiraju s heideggerovskim shvaćanjem čovjeka kao bića u kojemu započinju i završavaju sva pitanja o bitku. . Na samom kraju knjige “Sabrane pjesme”. iskustvo čitanja (Listening to a wisper). a vrijeme obzor njegova razumijevanja. preko sintaktičke do pragmatičke. kuća bitka. Tomu u prilog govori i činjenica da se ključ interpretacije Stamaćeva pjesničkog znakovlja iz ranijih zbirki često može naći u stihovima kasnijih zbirki. bolest i sl. prožimajući stihove stalno nazočnom refleksivnom komponentom. djetinjstvo. Zbirku pjesama Vrijeme. motiv rasapa kao jedan od učestalijih motiva. potragu za smislom (Na zavoju skliske ceste Pred odlazak na put). filozofičnost iskaza. Zdvojbe jednog koji piše). te formalna besprijekornost pjesme samo su neki od njih. * * * Kad se nakon ovog kratkog predstavljanja Stamaćeva poezija sagleda u vremenskom kontinuitetu dobije se jasnija slika o opusu u cijelosti kao i o njegovim poetičkim mijenama. vrijeme karakterizira izrazita skrb o formalnoj besprijekornosti svake od pjesama. Pjesme prvog ciklusa tematiziraju ključne Stamaćeve poetske preokupacije: problem stvaranja (Crni leptir. Pojavljivanje nekih stalnih motiva. privatni život. Stamać je sabrao ne/objavljene pjesme kojima. boravak na Golom otoku. kao i osobit način strukturiranja pjesničkog iskaza ostavlja dojam organičnosti opusa.). kao i osobit odnos prema književnosti. demon rečenice. te bogatstvo intertekstualnih slojeva koji međusobno povezuju znakove i njihova značenja na svim razinama. ljubav (Pod pepelom davne vatre. kasne pjesme te Pisano poslije ljetovanja 2008. Raskid.

preko Jelčića do Novaka) može poslužiti kao primjeren “književnopovijesni okvir” ili polazna točka u analizi Stamaćeva pjesničkog opusa u cijelosti. Rasap kod Stamaća obično podrazumijeva nesigurnost i egzistencijalnu tjeskobu. Dubravko: “Periodizacija i naraštaji poslijeratnog hrvatskog pjesništva (trideset i pet godina: 1945-1979)” u: “Suvremeno hrvatsko pjesništvo”. U razdoblju kada se Stamać afirmira kao pjesnik dominira naraštaj razlogovaca. Tumačeći ga na različite načine. ukratko opisuje riječima: “U tom razdoblju intelektualna dimenzija zaista postaje sve jača i sve utjecajnija u hrvatskom pjesništvu. obilježilo stvaralaštvo dvaju književnih naraštaja. Kao lajtmotiv najprisutniji je u prvoj zbirci “Rasap”. Uz to određene učinke ima i na ritmičku strukturu pjesama. 13 Jelčić.210 Perina Meić Egzistencijalni impulsi. Jedan od onih na koje upozorava većina kritičara i povjesničara književnosti. a razlogovci pojmovne orijentacije. 23 . ili pak motiva nabijanja na kolac iz pjesme što počinje stihom “Sada je svaka pomisao na osvetu” (str. Zagreb.”13 Ovakav pjesnički koncept. Ante Stamać. U pjesmama trećeg ciklusa Stamaćeve zbirke “Rasap” motivi rasapa na momente poprimaju naturalističke značajke (dovoljno je sjetiti se motiva lomljenja zuba zahrđalim kliještima ili kopanja očiju i rezanja jezika iz pjesme koja počinje stihom “Ostali uznici strgoše nam haljine” (str. a na njemu inzistira većina povjesničara hrvatske književnosti (od Šicela. Zavod za znanost o književnosti. pojednostavljeno rečeno.kao krugovaši i razlogovci.. Sam Stamać njihove je poetičke koncepcije nastojao primjerenije definirati upozoravajući na činjenicu da su krugovaši pjesnici slikovne. binarne opreke i inačice motiva rasapa Stamaćevo pjesništvo nastajalo je u jednom poetički turbulentnom vremenu koje je. dominira filozofičnost u poeziji. Stamaćevo pjesništvo determinira niz motiva koji čine tematsku okosnicu njegova pjesništva. kritičari i povjesničari književnosti rado su ga isticali kao svojevrsni “zaštitni znak” Stamaćeva pjesničkog rukopisa. ur. 32 ). Njihovu poetiku D. Načelno govoreći. 1988. i kao bitna odrednica identiteta Stamaćevog lirskog subjekta. Istodobno. uzimajući u obzir učestalost pojavljivanja inačica motiva rasapa. 33). Obično se ta dva naraštaja imenuju prema časopisima oko kojih su se okupljali njihovi pjesnici . cijelo je razdoblje označio pojmom druge moderne kojim se jasno sugeriralo koji je tradicijski oslonac navedenom pjesništvu. Jelčić. str. U pjesmama obično funkcionira kao analoški “odjek” stanju rasula i beznadežnosti koji se pojavljuju i kao tematska preokupacija. jeste motiv rasapa.

” Dovoljno je. Mihalićevski je razdor. Istodobno. mrak/noć – luč i sl. kako se čini. 11/1970. pronalaženje smisla ili metaforički rečeno. sintagma ili stišni članak strukturirani su brižljivo tako da se u njima zrcali slika cjeline.. 636 Stamać. 636 Isto. Republika. ne čini mi se da su velike teorije svijeta učinile puno na njegovoj koherenciji ( . u tom smjeru pokušavam razmišljati u svojim stihovima . Stoga tek uvid u poetsku cjelinu. Naime. postaje svoja suprotnost. Stamaću otvorio obzor jednog “unutrašnjeg obrušavanja egzistencije”15. Manji poetski fragmenti. str. rahlosti ili fragmentarnosti ni u kom slučaju ne znači odsustvo koherencije (osobito ne na formalnoj razini). Otuda je od samog početka Stamaćeva pisanja u njegovim pjesmama prisutna “dvojnost raspadnutog i spašenog. navodi Mifka. čak i onda kada sam Stamać kaže: “Ja svijet vidim u krhotinama. 21 . ) Eto. pojedina riječ.Pjesnički opus Ante Stamaća 211 Motiv rasapa javlja se u Stamaćevu pjesništvu i kasnije. razmrvljenosti. bivanje “sa svijetom jedno. Harmoniju i strukturalnu svrsishodnost koju. Ona funkcioniraju analogno načelu hermeneutičkog kruga.. a ovo izdanje daje izvrsnu priliku za takvu vrstu razmatranja... Naša knjiga. 11-12/1985.zemlja.. str.”16 Iako prisutan u Stamaćevu pjesništvu iz različitih faza motiv rasapa. valja upozoriti da njegov pjesnički izričaj počiva na vrlo jasnim strukturalnim načelima. nebo . 336). sudjelovanje u životu. navesti stihove pjesme I kada nečista strepnja: I tako sam cvijetu sličan rasipam se u dolinu / kao da se vraćam onoj staroj uvali / gdje su me rađali da im budem iskupljenje / Činim ono što su oni činili / a sve je drugo laž i tašto opiranje (str. Rasipanje ili rasap postaje davanje sebe. motivi rasapa. Pojavu motiva rasapa Ljerka Mifka tumači upozoravajući na Stamaćeva pjesničkog “srodnika” Slavka Mihalića i njegov “osjećaj razmrvljene egzistencije ljudskog bića”14. Opreke: mi – oni. rahlosti i fragmentiranja dovode u pitanje. kao primjer. Stamać pokušava uspostaviti tako što u svojim stihovima izabire motive po načelu binarnih opreka i jakih kontrasta. str. 78). str. Ljerka: “Od egzistencijalnog ka sublimnom”.”17. može pokazati na kojim pretpostavkama funkcionira Stamaćevo pjesništvo. u nekim pjesmama kasnijih zbirki pitanje rasapa. str. razmrvljen. Poezija od krhotina” (Pad u pisanje... tek su neka od metaforičkih očitovanja stalno prisutne dvojnosti. Ante: Intervju. XXVI. i kada se ta njegova očitovanja mogu učiniti dostatnom argumentacijom koja potvrđuje njegovu fokusiranost na “temu rasapa”. 14 15 16 17 Mifka. cjelina je kreirana tako da i sama predstavlja odraz dijelova od kojih se sastoji. pomalo paradoksalno. ali poprima neke druge konotacije. 636 Isto. Naime. ili kad u jednom stihu zapiše “A mi pišemo i pišemo.

Šimića u pjesmi Smrt i ja. Naprotiv. str.). teško može dokučiti smisao. 27) može se govoriti o. a opreka mi – oni postaje opreka ja – drugi. u većini Stamaćevih pjesma lirski se kazivač pozicionira kao glasnogovornik nekog neimenovanog.212 Perina Meić Među binarnim oprekama važnim za razumijevanje Stamaćeve pjesničke poruke na osobit se način izdvaja diskretno naznačena. iz ciklusa Samo ti. Naime. 316). a s druge strane predstavlja najintimniji zapis o sebi gdje lirski subjekt. u trećoj pjesmi ovoga ciklusa. Primjerice u pjesmi koja počinje stihom “Krine posljednja pustolovino” (iz zbirke “Rasap”. Igra šaha potiče i stalno propituje mjesto pojedinca u nekom zamišljenom kolektivitetu ili (totalitarnom) sustavu. gotovo. vrlo se često događa da slike zbilje ili motivi stvarnosti postaju okidačem za semiotičke preinake u kojima vanjski plan postaje metaforom unutarnjeg svijeta. Također. faustovskom suočenju lirskoga subjekta s vlastitim demonima. 1968. ali stalno nazočna opozicija mi . kolektiviteta. metafora unutarnjeg života. str. a pjesničke varijacije na temu mi – oni poprimaju najrazličitije forme. Noć je. unatoč pravilima. lako predočivih situacija i okolnosti koje su prezentirane u alegorijskoj formi. u trećoj pjesmi ciklusa (koja počinje stihom A čime te sve nisam gonio. Jedna od iznimno zanimljivih pjesama koja je također u znaku samoispitivanja lirskoga subjekta jeste pjesma koja počinje stihom “U svom životu otkrih život tvoj koji će me uništiti” (str. odnosno pojedinca (lirskog subjekta) čiji unutrašnji svijet pjesnik. Šah postaje simbolom životne igre u kojoj se. koja svojom melankolično-tragičnim tonom u mnogomu podsjeća na Tadijanovićevu “Baladu o zaklanim ovcama” nalazimo slike “pogubljenja djevojčice”. a nokturalni . potaknuta semiotičkim procesima. za Stamaća. ne slučajno. 20) pojavljuje se metafora šaha. Na istim načelima funkcionira i pjesma “Monološko prenje” (str. sretna razliko (iz zbirke “Žalostinke”). Još jedna važna opreka određuje Stamaćevo pjesništvo u cjelini. opreka: noć – svjetlo/luč. Primjerice. označuje kao “cvijet u sebi” (a ne kako bi se moglo pretpostaviti kao cvijet u njoj). nisu rijetki slučajevi kada opreka mi – oni. 116) iz ciklusa Molitva nepostojećoj zbilji (“Doba prisjećanja”. Pjesma s jedne strane simbolički promišlja odnos lirskoga subjekta prema nerođenom djetetu. Metaforizacija relacije mi – oni ne odvija se samo u slikama koje impliciraju “vanjski plan” a koji se prije svega tiče zbilje i realnih. Takav metaforički prijenos s vanjskog prema unutrašnjem planu dolazi do izražaja u već drugom ciklusu zbirke “Rasap” naslovljenom kao Hamlet otrovan ružama u čijim pjesmama dominiraju nokturalni ugođaji.oni. poput A. postaje najintimnije sučeljavanje lirskog subjekta sa samim sobom. B. ali jasno određenog. Na istom tragu su i druge pjesme ciklusa Rasap u kojima se pojavljuje niz analoških slika koje jasno sugeriraju unutarnja preispitivanja. Npr. prepoznaje klicu vlastite smrtnosti.

Miroslav: “Hrvatska književnost: 19.” 18 Jaki kontrasti na relaciji svjetlo – tama. u nekim se pjesmama pojavljuju motivi otuđenja. a onda i rasap – harmonija.tama. Frankopana i dr. čežnje za skladom. A na tragu toga. izdvojenosti. Za razumijevanje Stamaćeva pjesništva važna je i metafora otoka . Kod Stamaća se otok pojavljuje kao analoški parnjak zvijezdama koje su. Vraćanje otoku. istina nešto manje istaknuto. O takvoj vrsti kontrasta na relaciji svjetlo . str. samome sebi. Kad je pak riječ o pojmu luči valja napomenuti da se. u mnogomu podsjećaju na koncept Rembrantovih slika u kojima se na osobit način prati igra svjetlosti i tame. a) promišlja osobni doživljaj rasula. pojavljuje se i motiv vrta. Odronske poredbe. ima vrlo jasne književne i egzistencijalne konotacije. 1982. 1968. Slično je i s motivom kiše koji će se pojavljivati kao konstanta u Stamaćevoj poeziji. 1997..1968.) 18 Šicel. P. F. Zoranića. kod Stamaća. lučiti. Žalostinke.simbola izdvojenosti. čak i lučonoše Prometeja (npr. Sa svijetom jedno. 1965. tame i luči. da bi u kasnijoj fazi za nijansu iz okružja tame počeo pronalaziti putove svjetlosti u životu bitno sadržanom u vlastitim stihovima. Slikama noći i mraka se. apokaliptičke vizije čovjekove egzistencije. 14) predstavljajući tako simbol duhovne oplodnje. svojoj biti. str. Doba prisjećanja. Vrt predstavlja simbol unutarnje harmonije. kao simboli duha. kojih ponajviše ima u pjesmama zbirke “Doba prisjećanja”. luči. iskonskog duhovnog središta. pribilježio: “U poetskim zbirkama (Rasap. u drugoj pjesmi ciklusa Granice kruga iz zbirke “Doba prisjećanja” str. Uz motive mraka. pisao je i Miroslav Šicel koji je. ali i utočišta. Otok za Stamaća znači i podsjećanje na djetinjstvo. i 20. isto tako česte u Stamaćevoj poetici. 358). kao svojevrsna opreka. Simbol nebeskog utjecaja na zemlju ona se redovito pojavljuje “u paru” sa zemljom i njezinim dolinama ili udubljenjima (npr. 1972. komentirajući prve Stamaćeve zbirke u svojoj “Hrvatskoj književnosti” iz 1997. 1962.Pjesnički opus Ante Stamaća 213 ugođaji u kojima dominiraju motivi prostranstva sjene i slutnje pojavljuju se u svim Stamaćevim zbirkama. ili u pjesmi Pasati. u pjesmi Veljača .). stoljeće”. doba nevinosti i radosti. ljepote. str. U tom kontekstu valja upozoriti na (izravne ili neizravne) asocijacije na Odiseja koje sugeriraju povratak zavičaju. Osim metafizičkog i mističkog značenja motiv vrta otvara i niz asocijacija na vrtove koje nalazimo u nizu djela starije hrvatske književnosti (npr. Školska knjiga. 1990) Stamać (op. 247 . propadanja. odvajati.iz ciklusa Bogumilski dnevnik iz zbirke “Smjer”. Zagreb. pojavljuju i njegove izvedenice kao npr. povremeno pojavljuju motivi svjetlosti. K. A ne treba zaboraviti ni osjećaj nostalgije i asocijacije na prognanika Ovidija (npr. u pjesmi fugato. Dešifriranje vage.

ljudsko vrijeme. Da prostor u Stamaćevu stihovlju biva tek okvir koji “okuplja” različite vrste sjećanja pokazuje primjer ciklusa Imagines Viennenses iz zbirke “Dešifriranje vage”. unutrašnje ili bergsonovski rečeno. 63. provlači biblijska ideja o čovjeku koji je nastao iz praha (zemlje) i koji se na kraju u prah i vraća (“Kad te vidjeh”. preko osjećaja tjeskobe (“Nikakva tvoja naklonost ne može me spasiti”. “Nakon mnogih kiša”. vrijeme) pojavljuje se pojam vremena u kojemu se prepliću i prošlost i sadašnjost i budućnost. Grafički istaknut stih: Sva srebra sva zlata svi ljudski životi upućuje čitatelja koji su to izvori Stamaćeva literarnog nadahnuća. slijed asocijacija povezanih . str. str. Dovoljno je u tom kontekstu podsjetiti na pjesmu koja se nalazi na samom početku zbirke “Sa svijetom jedno” (1965. Stalne opreke određuju i Stamaćev odnos prema vremenu. 64). Ipak. Indikativan je u tom smislu stih iz Gundulićeve Himne slobodi iz Dubravke. “Ovo je bila posljednja noć. kao osnovna misao. Istodobno ovaj stih dobiva i nova značenja koja usložnjavaju odnos kazivača spram lirskoga subjekta – voljene žene. 52). 61. Ono nije mehaničko. do trenutaka kad voljena žena preobražava mrak u svjetlo. 43). Koliko su različiti modusi iskazivanja ljubavi mogu potvrditi i pjesme koje bi se mogle iščitavati na pozadini tradicije romantičarskog pjesništva koja je svoj prepoznatljivi iskaz pronašla u (pojednostavljeno rečeno) osobitu spoju ljubavi prema dragoj i domovini. pasivnog. ženskog principa. “pravo vrijeme” čistog trajanja koje u procesu semioze dobiva mnogo složenija. izvanjski mjerljivo. Zemlja i prostor ne funkcioniraju samo kao zemljopisne odrednice. Naime u pjesmama toga ciklusa. supruzi. Gdjekad suzdržana obraćanja lirskoga kazivača neimenovanoj ženi odvijaju se u stihovnima koji obuhvaćaju čitavu skalu relacija. Istodobno ona se slijedom semiotičkih preinaka transformira u simbol univerzalne tvari. U mnogim se pjesmama (npr.) . Pozornije čitanje otkrit će međutim još značenjskih slojeva. str. 57. pjesma je posveta voljenoj ženi. a to sugerira i naslov. moglo bi se reći “razasuti” u svim Stamaćevim zbirkama. Zemlja je kod Stamaća domovina i simbol identiteta u najširem smislu. očitovanja ljubavi (predočena slikama međusobne povezanosti lirskoga kazivača i odabranice njegova srca) nisu dana u “klišeiziranoj” petrarkističkoj formi i posve su lišene patetike i općih mjesta. vrijeme koje podrazumijeva i ono subjektivno. u zbirci “Sa svijetom jedno”). već individualno. str. Ona je utočište i spas. univerzalna značenja. str. Na prvi pogled. “Kud prolazi tamna pjesma”. U Stamaćevu pjesništvu (osobito u zbirci Vrijeme. Slično je i s motivom zemlje ili prostora u najširem smislu. Žena postaje metaforom slobode i mudrosti.214 Perina Meić Ljubavni motivi su.Uxori carissimae. od otuđenja koje Stamać metaforički iskazuje stihovima u kojima pjeva o “tamnom prostoru među nama” (“Kakav je to tamni prostor među nama” str. nered u smisao. slabost u jakost.

Za njega je književna tradicija inspirativna na dvjema razinama. Pa iako je Stamaćev sonet izrastao iz bogate tradicije sonetopisanja on ima svoje posebnosti. ponajprije onih tradicionalnih. Prepoznatljivost njegova soneta. “različiti” sadržaji katrena i terceta. glazbi (Mozart). ne funkcioniraju kao izravno preuzimanje tuđega teksta ili njegovo ironiziranje kao što je to uobičajeno kod nekih suvremenih pjesnika. kao što su: jedanaesterački stih. Slično je i sa Dubrovnikom (u istoimenom ciklusu iz zbirke “Dešifriranje vage”) koji pjesnika potiče na stvaranje stihova u kojima su učestali intertekstualni tragovi koji vode do nekih djela starije hrvatske književnost. koji svoju “sonetnu praksu” podvrgavaju ludizmu. Pri tomu treba napomenuti da su intertekstualni tragovi u Stamaćevu pjesništvu dani u naznakama. uključuju i množinu metametričkih značenjskih slojeva koji Stamaćevu sonetu daju izrazitu značenjsku kompleksnost. Od nje on preuzima poznate motive ili simbole koje upliće u svoj tekst pridajući im nova značenja. podsjećanje na tragičnu smrt bana Petra Zrinskoga u pjesmi). Stamaćev odnos prema tradiciji.Pjesnički opus Ante Stamaća 215 s Bečom. Stamaćev sonet asimilira većinu formalnih obilježja tradicionalnog. Kreativna asimilacija različitih poetskih prosedea. u odnosu na ranije zbirke. Begovića do Ujevića. Odnos prema tradiciji i književne teme Kao poeta doctus Stamać u svojim pjesmama razvija osobit odnos prema književnosti i književnoj tradiciji. sve češće poseže za književnim predlošcima. već je stvaralački nadograđuje. U tom kontekstu moglo bi se reći da je njegova poetika izrasla na temeljima ponajprije hrvatske moderne i njezinih najistaknutijih sonetopisaca od Matoša. osobito u odnosu na neke suvremene pisce. te se slijedom povijesti uklopila u koncept njezine djelomično obnovljene i transformirane poetičke prakse koju povijest hrvatske književnosti . tj. gledano u vremenskom slijedu (od zbirke do zbirke) postupno se mijenja. ironiji i destruiranju. Stječe se dojam da Stamać u kasnijim. . a brojne metafore pojavljuju se. slikarstvu (Breughelovo pitanje) i sl. jeste u tome da Stamać ne razara njegovu tradicionalnu strukturu. mjesto cezure. Stoga je i Samaćeva metaforika obremenjena nizovima značenja koji zahtijevaju interpretaciju u više kodova.zahvaljujući terminu samog Stamaća! . kao objektivni korelati u čijoj pozadini čitatelj otkriva čitavo bogatstvo misli i impresija. sustav rime (abba abba cdc dcd). i sonetu kao literarnoj formi. poantiranje u zadnjim stihovima i sl. petrarkističkog soneta. eliotovski rečeno.nazva drugom modernom. lirskoga subjekta dovodi do najrazličitijih razmatranja o povijesti (npr. Kreativno preuzimanje tradicije očituje se i u postojanju brojnih intertekstualnih tragova iz djela pisaca starije i novije hrvatske književnosti (Marulić.

Stamać svoje pjesničke slike kreira od metaforičnih izraza u kojima ponekad spaja leksik “primjeren” poetskom diskursu s jednoznačnim.D) Goethe. biti. stvarnosti (E. Ovaj stih. Unutrašnji diskontinuitet nastao spajanjem uobičajeno nespojivog rezultira prepoznatljivim metaforičnim zapletom koji je ipak posve lišen afektivnosti. Jezik je kuća bitka. ne samo medij umjetnosti riječi. A. Pjesništvo i jezik otvaraju put da se dokuči smisao. kojim se zatvara zbirka “Sa svijetom jedno”. 155) Ili stihovi pjesme Pjesnik. tj. koji su načini metaforizacije imanentni njegovu pjesničkom rukopisu. Baudelaire. Ujević. Na razini užeg konteksta. Na istom tragu mogli bi se iščitati početni stihovi pjesme Njezini darovi “Tamna je pjesma kušnja ništavila // svijetla joj riječ zrcalo dovršenja i suhe jasnoće” (str. oksimoronskim metaforama. Dramatična napetost značenjskih polja osobito dolazi do izražaja u tzv. Da bi se stekao jasniji uvid o tomu kakav je Stamaćev odnos prema jeziku valja se zapitati na koji način on artikulira svoje pjesničko znakovlje. B. Vergilije. asimptote nepredvidljivih eksplozija (str. u stišnim člancima ili sintagmama poput: bogata pustoš (A . Njegova funkcija nije u izazivanju prolaznog oduševljenja ili uzbuđenja. Tako ćemo u njegovim pjesmama naći izraze poput: orbitalna skrutnuća (Zaziv. One se pojavljuju na dvjema razinama. tj. svilac posvećeni Željku Kovačeviću: “Jezik je njemu što i Bogu glina(…) // Jezik je njemu. Zaziv. Slijedom toga i pjesništvo (čiji je jezik medij) nije samodostatni “ukras postojanja”. Shekaspeaire(valjda Shakespeare pr. Pri tomu treba reći da jezik za njega definitivno nije samo sredstvo komunikacije. Šenoa. U nekim svojim pjesmama Stamać donosi i eksplicitne autopoetičke komentare. može se protumačiti kao osobit autopoetički komentar. 463). Nazor. nego i iskaz najdubljeg smisla. 79). S. da se suprotstavi prozaičnoj površnosti. Begović. 438) ili vijoglave rujne izohipse (Poputnica sinu.216 Perina Meić Frankopan. (str. 256). Vetranović. 453). str. Šimić. ali i svjetskih autora i antičkih klasika (Homer. samo on. str. Dante.). str. moj Höderline. sudbina”. Eliot i dr. oslonac identiteta. dajući jasno na znanje kakva je njegova pjesnička koncepcija. znanstvenim terminima. 414 ) Jezik i (s)misao Stalno propitujući iskazne mogućnosti hrvatskoga jezika Stamać u svim svojim zbirkama na osobit način problematizira pitanje jezika. čestica božanske geometrije (Pred odlazak na put. 463). Mihalić i mnogi drugi). Matoš. Jedan od zasigurno najbjelodanijih očitovanja u tom smislu nalazi se u pjesmi I kada nečista strepnja (iz zbirke “Sa svijetom jedno”) iz koje izdvajamo stih: “Ne govorim ničim do mišlju posve ravnom” (str. str.

Kod nekih je pak pjesnika prevlast oksimoronskih metafora znak stvaralačke nemoći i nesposobnosti ostvarivanja strukturalne svrsishodnosti pjesme. Kod Stamaća metafora funkcionira po načelu koncentričnih krugova. sinestezijske. Taj mehanizam. On svoje metafore situira u različite kontekste. posve je suglasan Stamaćevoj općoj težnji za formalnim savršenstvom pjesme. Ipak najvažnijim se čini mehanizam funkcioniranja metafore na diskurzivnoj razini. bjeloruke Nausikaje. čuvstava ili trenutnog stvaralačkog nadahnuća. ali tebi. str. Stamaćeve oksimoronske metafore ne mogu se svrstati ni pod jedno ni pod drugo. ljepokose Lete ili ružoprste zore. zadanih sintaktičkih pravila. Tako bi se moglo reći da je svaka Stamaćeva pjesma metafora u čijoj se temeljnoj jezgri prepoznaje neka tema-znak. 457). str. dovodeći u vezu i ono što je značenjski nesročno. a maksimum značenja poetička je formula koju odčitavamo i u sintagmi oštrobrida sjekira (Zaziv. Njegove oksimoronske metafore nisu nastale po diktatu svijesti. Značenjska polja se međusobno nadgrađuju i šire. ili spajajući ono što pripada različitim ćutilnim sferama. 441). misao ili riječ predstavlja. str. U svojoj se poeziji Ante Stamać ne zaustavlja na razini pojedinog znakariječi. Otud i stalna potreba za povratkom ishodištu. Ključna riječ umrežava se u značenjska polja s drugim riječima bilo kroz oksimoronske. te čvrste strukturiranosti kako na formalnoj tako i na značenjskoj razini. vrlo često mogu upućivati na činjenicu da je pisac koji ih rabi sklon nadrealističkom načinu građenja pjesničke slike. Pojedina ideja. Riječi su međusobno čvrsto umrežene. 433). načinu koji odustaje od denotativnosti izraza. vječnosna a prozirna domaja (Listening to a whisper. strofu i na posljetku pjesmu u cjelini. Ovakav način . koje prepoznajemo po specifičnom spajanju nespojivog. 431). Pridjev oštrobrid(a) po svom smislu ne bi bio osobito neobičan da struktura njegova izraza ne podsjeća na hrvatske prijevode drevnih antičkih epova – sjetimo se samo brzonogog Ahileja. ali tebi mnoštvenu (Zaziv. 463). čini se. te njezinoj mnogoslojevitosti. crno sunce (A kada opet kiše stanu liti. Neke od njih pojavljuju se u obliku sintagmi npr. duboka sjena (Velika Gospa str. str. materinskom jeziku. Takve su njegove sinestezijske metafore. Slijedom toga valja razumijevati i metaforične izričaje poput: potonuti u samoga sebe. Neke se sinestezijske metafore proširuju i obuhvaćaju širi kontekst. prividi spasa. poslužimo se pojmom Maxa Blacka. Minimum izraza. a dosljednost čvrstoj formalnoj gradbi prenosi se i na semantički plan. fonološke ili koje druge matafore. Oksimoronske metafore. žarište koje je temelj za stvaralačku nadogradnju i brojne semantičke preinake. demon rečenice str. Svoj poetski iskaz Ante Stamać stvara s punom sviješću o izražajnoj snazi pjesme i svih njezinih strukturalnih komponenti. 441). kontekst strofe ili cijele pjesme. ili na razini šireg konteksta kad se oksimoronska metafora proširuje na cijeli stih. dubinska sjeta (Crni leptir. opajanje mrmorenjem. str. 463). slast spoznaje i sl. Jednomu.Pjesnički opus Ante Stamaća 217 kada opet kiše stanu liti.

u pjesmama u kojima dominiraju ekološke teme. reciklaža. str. veće sintaktičke cjeline koje obuhvaćaju nekoliko redaka. neiskvarenosti i čistote s jedne. gledano s formalnog aspekta. II. Opkoračenja koja bi narušila njegovu cjelovitost razmjerno su rijetka. Takav jezični odabir učestaliji je u pjesmama ispjevanimu formi soneta i.218 Perina Meić strukturiranja teksta C. str.. podrazumijeva povezivanje zavisnih u složenu rečenicu) moglo bi se reći da sintaktički ustroj strofa. 255). 19 Milanja.. oni (pridjevi. dio. kako je poznato. čak i termini. 99 . str. zgarište jezika (Zgarište jezika. pesticidi tek su neki od njih. Altagama. Stamać postiže i u pjesmama u kojima preispituje strukturu pojedinog znaka na način da “problematizira” odnos označenika i označitelja. općenito.”19 Učestalost znakova apstraktnih značenja može rezultirati različitim tumačenjima i interpretacijama. odnosno kvalifikativom konkretnosti.. Za razliku od otoka. Cvjetko: “Hrvatsko pjesništvo 1950–2000”. One potenciraju još jednu opreku nazočnu u Stamaćevu pjesništvu. entropija. freoni. Stamaćeve ekološke teme mnogo su više od površnog eko-aktivizma i zauzetosti za očuvanje prirode. Milanja obrazlaže upozoravajući na činjenicu da Stamać čka i kada posiže za pridjevom. i kontaminiranosti metropole ili svijeta u cjelini. op. 249 ili Ulomak iz Marulića.) “odmah ‘bježe’ u apstraktnu predikativnost i ‘supstancijalnost’. a onda i pjesme u cijelosti. ekologija. Kako je obično riječ o hipotaktičkom rečeničnom ustroju (a on. 250). Stamaćev slobodni stih uglavnom nema znakova interpunkcije. Obogaćenje značenja. str. kakofonija. 2001. U kasnijim zbirkama. a. Formalne pretpostavke Stamaćev je opus. Uporište “čistog” jezika i njegove ljepote i izvornosti Stamaćev lirski kazivač nalazi u samotnim oazama rodnoga otoka i/li u “zaboravljenim” djelima starije hrvatske književnosti (Ispred čakovečkog dvorca nekog travanjskog jutra 1670. Stih je (najčešće) razmjerno zaokružena smislena i sintaktička cjelina. s druge strane. “izblijedjela imena” u pjesmi XIV. str. U tim se pjesmama redovito pojavljuju znakovi koji “gube” svoje pravo ime ili ga uopće nemaju (npr. 100 ). u Stamaćevu poetskom vokabularu češći su “nepoetski” pojmovi. moguće podijeliti na pjesme u slobodnom stihu i pjesme pisane vezanim stihom. a kraj takve sintaktičke i smislene cjeline obično se podudara s krajem strofe. Zagreb. opreku između arkadijskih prostora djetinjstva. Stihovi su povezani u uređene. a samim tim i proširivanje mogućih interpretativnih “vidika”. kako to slikovito veli Stamać. Diferencijal. pridonosi njezinoj kompaktnosti. grad je.

Kad je riječ o vezanom stihu može se reći da ga. Ciklusi obično dobivaju naslove po pjesmama u kojima se nalazi “ključ” za njihovo tumačenje. Razmjerno pravilna sintaktička struktura doprinosi ritmičkoj ujednačenosti i harmoničnosti u čijoj pozadini nije taško prepoznati neka glazbena načela. nastoji u potpunosti zadovoljiti sve zadane pretpostavke. Na razini kompozicije primjetna je izrazita skrb o uređenosti i povezanosti svih strukturalnih komponenti. Rima je u Stamaćevim pjesmama pisanim slobodnim stihom rijetka.Pjesnički opus Ante Stamaća 219 S tim u svezi valja tumačiti i činjenicu da u Stamaćevu repertoaru nalazimo najrazličitije vrste strofa kod kojih broj stihova varira (od najmanjeg do najvećeg) ovisno o onomu što se “želi reći”. Pjesme u prozi razmjerno su rijetke. kako je već rečeno. ali i varijanti Stamaćeva slobodnoga stiha pokazuju da je on tradiciju prožeo vlastitim doživljajnim i poetskim iskustvom. odnosno umetanje pojedinih sintaktičkih cjelina ili rečenica i zagrade. Analiza sonetnih varijanti. svojim formalnim ustrojstvom priziva načelo gradnje sonetnog vijenca. Naime. U Stamaćevim pjesmama razmjerno su česte parenteze. Artikulirane su tako da u njima obično nalazimo “usputne” komentare lirskoga kazivača o temi. nalaze izdvojene pjesme koje čitatelju nedvosmisleno sugeriraju što to pjesnik u zbirci drži osobito važnim. kod Stamaća. Među njima se izdvajaju pjesme ciklusa Deset minijatura i madrigale iz zbirke “Smjer”. a ne “površnih” eufonijskih učinaka. dakle prije ciklusa. Slijedeći njih Stamać očito računa ne samo na prepoznatljivost ritmičkog ustroja (osobito jampske impulse). Njegovo mjesto u povijesti književnosti određuju Stamaćevoj poetici imanentne činjenice. nalazimo u formi soneta koji. O tomu zorno svjedoče ne samo soneti nego i druge vezane forme. . kako je već rečeno. Taj izdvojeni stih svake od pjesama gradbeni je element zadnje pjesme ciklusa. pjesme se sastoje od četiriju stihova od čega su tri grupirana u strofu a zadnji stih funkcionira samostalno. nego i na čitav spektar metametričkih značenja. a nisu rijetki slučajevi da se pomoću njih lirski kazivač povremeno “udaljuje” od glavnog slijeda motiva. Glasovna podudaranja (ako se i pojavljuju) imaju funkciju naglašavanja smislenih veza i odnosa. U nekim se zbirkama na početku. Navedeni ciklus. * * * Stamaćev opus vrijedan je pjesnički znak.

unatoč mnogim “zajedničkim točkama”. Kao pjesnik. 251. 252. Stoga je i pretpostavljeni recipijent ovakvog tipa poezije čitatelj rafiniranijeg. Neke pjesme toga tipa mogu se iščitati kao svojevrsni podsjetnici na društvene i povijesne aktualije (npr. postavlja se pitanje u kojoj mjeri možemo govoriti o angažiranosti Stamaćeva pjesništva. Prasac. . U većini slučajeva motivi stvarnosti preobražavaju se u znakovlje koje pretpostavlja propitivanja egzistencijalne naravi. To pitanje potiče i činjenica da se u Stamaćevim pjesmama (osobito u kasnijim zbirkama. “Odronske poredbe”. No. Međutim. Stamać je autor kojega je upravo pripadnost toj generaciji odredila i kao pjesnika ali i kao znanstvenika. Stamaćeva pjesnička “promišljanja” obilježena su stalnim preispitivanjem o smislu vlastitog postojanja i egzistencije. Načini kazivanja. Ante Stamać ima izrazito naglašenu svijest o jeziku kao mediju u kojem se.) Motivi stvarnosne provenijencije Stamaću su tek poticaj za pjesničku artikulaciju. Aktivni sudionik i istraživač pjesništva te generacije. str. Naime. Za njega je ona istodobno i inspiracija i građa. Učinci takvih postupaka. “Žalostinke” i sl. umjetničkog senzibiliteta. Odnos prema tradiciji se. Stamać razvija i neke osobitosti pjesničkog rukopisa. Učinci “uplitanja” takvih motiva u pjesničku strukturu često dovode do neočekivanih rezultata.220 Perina Meić Zbog izrazite sklonost filozofičnosti poetskog izraza. u svojim pjesmama Stamać tradiciju kreativno preispituje i nanovo interpretira. kod Stamaća. Prigodom dodjele godišnjih nagrada. i pomoću kojeg se. 253 i sl. znanstvenik koji je iz prve ruke dao njezinu zapaženu znanstvenu elaboraciju. Naime. takvog permanentnog dijalog s književnom baštinom mogu biti različiti. ta distanciranost je samo fingirana. u većem dijelu Stamaćeva opusa. ali o i stalnim propitivanjem granica čovjekove slobode. ) sve češće nalaze motivi stvarnosti. pokazao plodotvoran i efikasan. str. što sugerira određenu distanciranost lirskoga kazivača. Kako se pitanja čovjekove slobode (osobito kad se uzme u obzir društvenopolitički kontekst u kojem je ovaj opus nastajao) izravno vezuju za probleme stvarnosti i zbilje. odnosno unatoč činjenici da se većim dijelom svoga opusa uklapa u navedeni pjesnički model. Stamaćeva se poezija još uvijek čvrsto vezuje uz temeljnu poetološku jezgru generacije pjesnika okupljenih oko časopisa Razlog. stvaraju višeznačne poruke čiji smisao nije moguće razumjeti izvan konteksta književne tradicije. Luđaci. Obilje intertekstualnih tragova pjesničku poruku može učiniti teže prihvatljivom površnom recipijentu. ostvareni su u impersonalnom iskaznom modusu. str. npr. Stamaću je distancirano kazivanje prihvatljiv model jer mu omogućuje izricanje najosobnijih dojmova i promišljanja bez patetičnosti i sentimentalizma.

Zagreb. poezija ovoga tipa ima izrazito intimističku koncepciju i donosi čitav spektar različitih osjećaja od tjeskobe i zabrinutosti. evidentno je. * * * Zahvaljujući najnovijem izdanju nakladničke kuća Alfe. 1996. Simbolično objedinjujući deset glavnih kompozicijskih cjelina (pjesničkih zbirki). str. još jedno podsjećanje na iznimno značajan. Njegovo pjesničko uobličavanje odvija se u formi kojoj je imanentan pesimizam i rezigniranost koji su. sretna razliko) pojavljuju čak i ironijske geste (npr. 7-8. Ivan: “Povratak sonetu”. Republika. ono što te motive čini relativno povezanim jeste činjenica da su slike stvarnosti (obično) predočene iz jedinstvenog svjetonazorskog (autorskog) očišta iz kojega se dosta jasno iščitavaju piščevi nazori o totalitarnim sustavima. 2004. Skica za biografiju. Njihova ritmička struktura te diskretna iskrenost u iznošenju najosobnijih iskustava čini ih iznimno zanimljivim i umjetnički vjerodostojnim. str. 9. Iako se u tim pjesmama prepliću piščevi različiti književni i profesionalni interesi. u ciklusu Samo ti. angažiranost Stamaćeva tipa daleko je od iskazivanja parola ili aktivističkih revolucionarnih gesta.Pjesnički opus Ante Stamaća 221 U nekim se pjesmama stvarnosne provenijencije (npr.) Stamaćeva lirskog subjekta pokazuju u drugačijem svjetlu. proizašli iz nemogućnosti lirskog kazivača da (iako često biva postavljen u poziciju glasnogovornika nekog imaginarnog kolektiviteta) nešto promijeni. represiji ili povijesti. Unatoč tomu. 2011 Božičević. To traganje urodilo je brojnim i umjetnički vrijednim plodovima koji ga čine jednim od najznačajnijih pjesničkih opusa u novijoj hrvatskoj književnosti. knjiga “Sabrane pjesme” predstavlja osobitu odiseju u pjesništvu. do ljubavi i ispunjenosti. jedno vrijedno pjesničko i egzistencijalno traganje. Naklada Pavičić. .11. polustoljetni književni opus pjesnika Ante Stamaća. Branimir: “Mediteranizam kristalnog soneta”. preko čežnje. Pjesme u kojima iznosi fragmente svoje intime (ljubav. 315). Ipak. Zadarski list. 1/1970: STR. knjigom “Sabrane pjesme” dobili smo još jedno vrijedno književno izdanje. VIII. 110-112 Jelčić. br. 196 Čorak. Dubravko: “Povijest hrvatske književnosti”: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne. Željka: “Riječ o šutnji”. Kolo. obitelj i sl. Literatura Bošnjak.

Altagama.222 Perina Meić Jelčić: Dubravko: “Periodizacija i naraštaji poslijeratnog hrvatskog pjesništva (trideset i pet godina: 1945-1979)” u: “Suvremeno hrvatsko pjesništvo”. 1988. 28. Nemec. stoljeće”. Ljerka: “Od egzistencijalnog ka sublimnom”. Zavod za znanost o književnosti. Naša knjiga. ur. br. “Izabrane pjesme”. dio. XVIII. u A. Novak. Alfa. Vijenac. Šicel. 1997. Miroslav: “Hrvatska književnost: 19. 415. Milan: “Rasapno sabiranje”. Zagreb. 2001. Ante: Čast je služiti velikanima duha. XXVI. Školska knjiga. 1997. Zagreb. 11/1970: 636-637 Milanja. i 20. Stamać. Zagreb. Slobodan Prosperov: “Povijest hrvatske književnosti”: od Baščanske ploče do danas. HSN. Zagreb. 10/1072: 334-335 Stamać. 11-12/1985: 21 “Sabrane pjesme”. Protić. siječnja 2010. Intervju. Krešimir: “Postmodernizam i hrvatski sonet” u: “Mogućnosti tumačenja”. Cvjetko: “Hrvatsko pjesništvo 1950–2000”. Naprijed. 2010. Republika. Ante Stamać Mifka.. 2003. II. Zagreb. . Predrag: “Melanholična razmišljanja o stvaranju”. Suvremenik. Mirić. Zagreb. Zagreb. Golden marketing. 2000.

Tražeći odgovore na uvijek aktualna životna pitanja.NAĐENI BOG U POETSKOJ MISLI ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA Mato Nedić Svakome su čovjeku. na drugoj je strani čovjek pun želja. Otvori sva čula: na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti. poetskim čulom. Ne pružaj miso u praznu daljinu Uza te Bog je. a zapravo od silnoga upinjanja ne vidi gdje je njegovo mjesto. čovjek koji se mišlju pokušava vinuti visoko kako bi se što više približio svojemu prapočelu. Na jednoj strani svemira stoji božanska sila koja stvara svjetove i pali svjetiljke novih života. ishodištu i uviru svakoga postojanja. strepnji i nadanja. i bliži nego što čovjek hoće shvatiti. ovisi njegov unutarnji duhovni mir koji mu daje snagu za suočavanje s vlastitim životom i sa životima ljudi koji ga okružuju te s prolaznošću kojom su svi životi omeđeni. O tome u kolikoj je mjeri pronađeni odgovor zadovoljio pojedinca. oni. svojstvena pitanja poput ovih: otkuda dolazi i kamo ide. više ili manje uspješno (što opet ovisi o njihovome pjesničkom umijeću ili o izoštrenosti pjesničkoga čula) dokučuju odgovore i nude ih u simboličnome govoru pjesme. Premda se ovdje radi o pitanjima koja se tiču svih. Kako su pjesnici ljudi koji dodatnim. Uopćeni odgovori neće ga zadovoljiti. Bogu. Antun Branko Šimić nalazi ih u Bogu. ne vidi da je Bog blizu. . bio on vjernik ili nevjernik. svaki se pojedinac mora suočiti s njima i svatko u dubinama svojega bića mora potražiti odgovor koji će za njega biti odgovarajući. duboko osjećaju sve vidove ljudske stvarnosti koja nam se prikazuje u naizmjeničnim slikama radosti i bola. već po njegovoj ljudskoj biti. budući da na njih potpune odgovore ne daje znanost.

za vraćanje na stranu svjetla. dušu nam nastani kaos ispreturanih osjećaja. umjesto u svjetlosnu prugu. grlimo svjetlost zarekavši se da nikada više ne ćemo kročiti cestama tame. mržnjom koju suprotstavlja ljubavi u kojoj je život i koja jedina ima obnoviteljsku moć. Sumnje u ispravnost donesenih zaključaka neminovno se pojavljuju. misli bez uporišta i bez odmorišta pa poreknemo sva obećanja poričući time i sebe same. preobrazimo u zatamnjeni nemir. No. A Bog. to jest Smrti. kao i svaki drugi životni put. oni kojima vid nije zamagljen očajem ispraznih jurenja za materijalnom grabežljivošću. On ponovno nastanjuje svjetlost u čovjeku te njome osvjetljava putove nedosanjanih snova. suprotstavio se Dobru jer ono što je osjetio i nosio u sebi nije bilo dobro te je sama misao na Boga (dakle. posramljeni zbog slabosti i sumnji. I tamni Bog se obrati u svjetlost što se vani valja prostorima i na naša okna divlje navire (Bog mučitelj) A mi. Vidjeti Božju ruku u ruci drugoga čovjeka. No. mi se. pitanja bez ispunjavajućih odgovora. u svoju bit. prašta i voli i daje mir. Živeći brz mladenački život ispunjen ljepotom pronalaženja umjetnosti u vlastitim stvaralačkim postupcima i ostvarenjima. Dok je čovjek okovan tminom grijeha. U pjesmi Bog mučitelj on usporedbom dvaju lica čovjeka i Boga dolazi do odgovorā. i Antun Branko Šimić je upoznao mučninu unutarnjih kriza i sumnji. oni koji. što je. kada se uznemirena duša smiri i kada čovjek spozna svoje zablude i greške.224 Mato Nedić zaključno kaže Šimić u pjesmi Nađeni Bog. a to znači Ljubav. on strši i čeka priliku za pomirenje s Bogom. približio se tmini. naravno. čak i onda kada smo bili sigurni da nas ništa ne bi moglo udaljiti od naših već ustaljenih uvjerenja. bacilo sjenku i na njegovu pjesničku misao. traže blago na nebesima. na Dobro) za njega bila strašna muka i osjećao je kao da Za nama stoji nevidljiv i svirep Bog u mraku Mrak je njegov plašt i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama. čuti Njegov glas u zvuku vjetra i u pjevu ptica zaista mogu ljudi otvorenoga sluha i neopterećenoga srca. . kada je naša slabost ponekad jača od naše jakosti. on ostane kao stablo koje je poharala oluja. dotle je nad njime slika Boga mučitelja jer se. prema evanđeoskoj riječi. udaljio od Boga koji jest Život. i put do pronalaska Boga nije lišen kolebljivosti i spoticaja. zbog grješnosti svoje naravi. budući da vidi dobro koje se ponovno vratilo u čovjeka. No. ali i gorčinom neimaštine i bolesti.

Šimić upravo metodom šoka čitatelja sve dublje uvlači u pjesmu i u njegov doživljaj odnosa čovjeka i Boga. Stihovi Nas nitko nikad otkupio nije Svaki od nas sin je božji što s neba je u bijedu svijeta sašao u strogoj teološkoj prosudbi mogu zvučati heretično. U pjesmi Otkupljenje Šimić ide dalje u osvjetljavanje odnosa čovjek – Bog. Međutim. tražimo Boga. dakle. na kraju svih lutanja. Izvučeni iz konteksta pjesme ti stihovi začudnom grubošću konstatacija. čini) negira Kristov otkupiteljski čin. kao da čitatelja zapljuskuju nenadanom oštrinom i u njemu bude pobunu protiv pjesnika koji (tako se. čovjeku dana u privremenu baštinu. ideal kojemu se teži. simbol za suprotstavljenost dobra i zla. kao i kod drugih pjesnika. što pjesnik potvrđuje i završnim stihom iste pjesme: Zemlja: kratki izlet . Mi smo želje Boga spuštene do zemlje – Bog hoće sve biti i sve živjeti – (Otkupljenje) Zemlja je. odnosno. nakon muka nastalih zbog udaljavanja od svjetlosti. ponovno pronašao Boga jer on ne želi samo spas za sebe. u općeljudskoj spoznajnoj prosudbi oni su istinito svjedočenje o božanskome podrijetlu čovjeka i o bratskoj povezanosti svih ljudi. nego ga preko sebe traži za sve “noćne očajnike” koji će ga pronaći u spasonosnoj riječi njegove poezije koja ima moć osvjetljavati putove onih koji još lutaju tamom. međutim. shvaćajući svoju bespomoćnost. ona je svjetlost koja neprestano traje. Sukobljavanje motiva tame i svjetla i kod Šimića je. na prvi pogled. u trajnu. a onda je izašlo u jutro puno svjetlosti. U pjesmi Moja preobraženja Šimić dotiče dubine vlastitoga bića koje se izmučeno klatilo prostorima noćnih snohvatica.Nađeni Bog u poetskoj misli Antuna Branka Šimića 225 I opet. sreće i nesreće. Zvijezda je uvijek cilj. Zato i pjesnik (ne samo u pjesmi Moja preobraženja) priželjkuje da se već jednom izvuče iz tame unutarnjih nemira i da se preobrazi u zvijezdu. od života. prema prvome stihu. O Bože daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika Pjesnik završnim stihom potvrđuje da je još jednom. od Boga. nepatvorenu svjetlost.

u djetinjem šapatu. Bože koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja pjeva Šimić u pjesmi Molitva na putu. a to su mir i zadovoljstvo iz kojih proizlaze zdravlje i sreća. u prostoru i u vremenu. I kada mislimo da smo patili. umor zbog gubitka snage i samoća zbog nedostatka ljudske podrške. čovjeku. On se u duhu suživljuje s Bogom. a pred nama je ista takva kolona budućih patnika i svi su na kušnji da bi se pokazali dobrima u zlu kao što se trebaju pokazati dobrima i u dobru. sna o životu. Šimić Ga traži u razgovoru. U tome smislu mi smo svi prolaznici koji se u životu bore s bijedom vlastitih htijenja. u misli i činu. i onda kada smo sami. a vokativno Bože! zaziv je Onomu koji je čovjeka na taj put stavio da upravi korake i usmjeri život k ciljevima zbog kojih se vrijedi truditi. da smo padali i neizmjerno stradali. ali ga ta obuhvaćenost ne sputava. put do sreće. Bezgraničnost ljudskoga predanja Bogu preduvjetom je postizanja ravnoteže unutarnjih činitelja stabilnosti ljudskoga duha.226 Mato Nedić a čovjek je Božja “želja”. Osobito su snažni stihovi: Ja živjeh u njem i nikad nikud ne mogoh izići iz njega. U pjesmi Bog moga djetinjstva pjesnik svjedoči o prisutnosti Boga u svemu. o nalaženju smisla i o povratku u vječno svijetlu domovinu koja se nalazi u posve drugoj. Šimić se Bogu obraća s potpunim povjerenjem. želi postići jedinstvo s Njime jer to je put izbavljenja. onako kako to maleno dijete čini kada za ruku drži oca i kada u toj očevoj ruci osjeća sigurnost vodilje. kao što to Šimić čini u stihovima: Bože daj da novo plavo jutro . ne stješnjava. Smetnje pri dosezanju tih ciljeva čine umor i samoća. Znajući da se do Boga dolazi predanjem i molitvom. mi svi vlastitom patnjom otkupljujemo neke vlastite grijehe i mirimo davno uzavrele nemire. ali i onda kada padamo. ona je u ljudskome životu prepoznatljiva. ali i o veličini kojom Bog sve nadvisuje. možda i više od nas. u molitvi. o snalaženju. nego ga čini slobodnim. nedokučivoj dimenziji. samo mu se trebamo djetinje iskreno znati obratiti u molitvi. sve obuhvaća i nadmašuje. Vidljiva prisutnost Boga spoznatljiva je kroz osjećaj oslonca koji čovjeku pruža vjera. Premda je Božja prisutnost nevidljiva. Bog je tu da nas podigne. Pritom je motiv puta shvatljiv kao motiv životnoga hoda ograničenoga čovjekovim dolaskom na svijet i odlaskom sa svijeta. sjetimo se da za nama stoji kolona onih koji su također patili. dok je na zemlji. izvan njega u kojima je vidljivo da se pjesnik osjeća obuhvaćenim Bogom. Bog je tu da nas podrži. za koje se vrijedi žrtvovati. on je pokušaj ostvarenja jednoga sna. zaštitu od svih opasnosti.

izlaz u vječnost. godine). Također je važno da čovjek u svojemu životu spozna Boga. pjevati “Himnos sveti”..Nađeni Bog u poetskoj misli Antuna Branka Šimića iz umora digne moje misli da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda (Molitva na putu) 227 Priželjkivanje novoga svanuća i nove snage sadržane u životnoj tekućini. koji je dao čovjeka i pred njega postavio put. Budućnost viđena Božjim pogledom čovjeku je nesaglediva. a nebo ju vraća zemlji u vidu jeke: Nebesa šapću tiho Himnos sveti Slavu nek brujnu gore i vrleti “Gospode.. Šimić poziva na odavanje počasti i hvale Onomu koji je trajno s nama te u pjesmi naslovljenoj Posljednja pjesma pjeva: Mi smo ples i glazba Njemu Mi smo ljudi Mi smo djeca sitna skromna Mi ljubimo našeg Boga U pjesmi Hosana ljudskoj se hvali pridružuje cijela priroda koja zahvaljuje Stvoritelju na daru života te se ta hvala diže do nebesa. pronašavši Boga u molitvi. a na pragu vječnosti čovjeka čeka Stvoritelj. Hosana – Hosana!” Tražeći Božju prisutnost u svemu što postoji. Važno je da Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila besprekidno u svjetlost površine stižu budući (Budući) To su budući ljudi i budući životi koji će. zapravo je iskanje novih iskri od onoga koji je zapalio oganj života. Tebi!. Dobivši novu snagu. kao u pjesmi Hosana. u svježoj krvi. nespoznatljiva i nepotrebno mu je da ju spozna. Šimić Boga prvenstveno traži u samome sebi svjestan da je život krug iz kojega postoji samo jedan izlaz. . Bog u čijem “bezdanom oku” ogledaju se mirijade budućih svjetova kako Šimić pjeva u pjesmi Budući koja zatvara njegovu prvu i za života jedinu objavljenu zbirku Preobraženja (iz 1920.

Zaista. ponad svega i u svemu leži jednostavnost koja krijepi umorna ljudska srca. Istinskom spoznajom Božje prisutnosti u našemu životu. kako ju je doživio i stihovima posvjedočio i Antun Branko Šimić. . već da je jednostavan. shvatit ćemo da ni naš život nije težak ni složen.228 Mato Nedić da ga ljubi jer će tada osjetiti da je i on ljubljen. a taj će mu osjećaj dati snagu svoju misao preobraziti u djelo.

nema ništa sporno. naime. u kojoj se “kulturna javnost” uglavnom izjednačuje s akademskom zajednicom. .OSTVARIVA UTOPIJA Uz posljednju knjigu Ivana Supeka Ladislav Tadić Pojavu knjige Ivana Supeka. u rano ljeto 2006. mediji nisu prepoznali niti popratili kao sadržaj kojem bi se mogla dodati oznaka javnoga interesa. naslovljene Trinitas. u izdanju zagrebačkoga Profila. osim nekoliko predstavljanja upriličenih zaslugom izdavača. Čak ni činjenica da se Supekovo posljednje djelo pojavilo nešto više od tri godine nakon njegove smrti nije se javnim medijima nametnula kao komercijalna “prava stvar”. ipak nije izazvala veće zanimanje “kulturne javnosti”. Premda je. pa ostatak koji tom izjednačenju izmakne prepušten je jedino malobrojnim interesentima. bitno drukčije od svega ili barem od većine onoga što je još za života objavio. doduše. post mortem objavljeno djelo. koji bi. nije čudno. nije Supekovo epohalno djelo. Filozofija – Znanost – Umjetnost. međutim. u tome. u javnosti nije bilo niti je moglo biti izvjesno. Potkraj života. ipak. ponajprije zbog sužena prostora koji kultura zauzimlje u sferi javnih medija. ali očekivanje da će se nakon knjige Tragom duha kroz divljinu pojaviti još jedno. Supek mi je dvaput spomenuo rukopis radno naslovljen Trinitas. nažalost. dodajući vijestima kadšto i informacije korisne za osnovno upoznavanje s njihovim tematskim svjetovima. kulturnim žurnalima svojstvena promptnost kojom potencijalne čitatelje obavješćuju o istom objavljenim knjigama. čitateljima nije ponudio nužne obavijesti o razlozima koji su doveli do objavljivanja djela tri godine nakon autorove smrti. usprkos pomalo prevladanoj posthistoricističkoj maniri kojom je izdavač htio privući poglede potencijalnih kupaca dometnuvši naslovu na prednjoj korici i svoju napomenu (“Humanistička oporuka intelektualnog velikana”). a objavljene potkraj 2010. pojava Supekove posljednje knjige. Živio je dugo i pisao mnogo. A izdavač. naravno. Trinitas. Ali. To.

230 Ladislav Tadić po dovršenju. međutim. opet. ne smatram filozofskim tekstom. Svezak je dobro opremljen: autorovim proslovom i preciznim imenskim kazalom. u glavnim moralnim porukama Dostojevskijeva književnoga opusa i u odabranim mjestima filozofske misli. bile poželjne ili pak dobrodošle. ne ispune li se Supekove sugestije za popravljanje suvremena svijeta. uz oslon na Kanta. koji je. koje je padalo u dane kasnoga ljeta 2006. Profil je ozbiljan izdavač koji je profesionalno obavio svoj dio posla. a ispred njega. kako sam već rekao. trebao biti predan Profilu. mogao postati nova svakidašnjica: autorov lik smješten je između dvaju policijskih crossovera spremnih za brzu akciju. papirom ugodne slonokosne boje. * * * Trinitas. pa motiv ilustrativnoga materijala valja tražiti u reinscenaciji jedne od građanskih demonstracija održanih u Zagrebu kasnih devedesetih godina. u Supeka se oblikovala spajanjem poruka očitovanih u naznačenim izvorima. čak ni onim što nekolicina komentatora Supekovih vrstovno srodnih tekstova nazivlje Supekovom filozofijom povijesti. imao povjerenje. vjerojatno nešto prije uvođenja djelatnih demokratskih procedura. koje podvrgava prirodoznanstvenom preispitivanju i kritičkoj suspenziji antiscijentističkih tendencija nastalih unutar pojedinačnih filozofskih svjetova i njihovih tumačenja. Posrijedi je. čak ni na mjestima. postavljena u gornji dio zadnje korice sugerira futurizam koji bi. u polutmini na desnoj strani. doduše malobrojnima. naime. na kojima bi one. izdavaču prema kojem je. Kako bilo. autorovim fotoportretom na prednjoj i kombinacijom teksta i slikovnoga materijala na zadnjoj korici. ne unijevši u nj nikakve promjene. kao i o predaji rukopisa Profilu. utemeljuje se u biblijskoj poruci “zlatnoga pravila” (u objema njegovim formulacijama. pa bi se barem kratak urednički komentar o dovršenju djela. osobna autorova recepcija osnovnih pravaca filozofske baštine. očito s pravom. gdješto na leksičkom. a gdješto i na sintaktičkom planu. istina. Filozofija humanizma. pa mu objelodanjivanje posljednje knjige Ivana Supeka valja upisati u zaslugu. Univerzalnost moralnoga postupanja. uz oslon na Kanta. barem u prvom dijelu knjige posvećenu filozofiji. Fotografija. kao sintagma pogodna za označavanje Supekova sistemskoga promišljanja praktične filozofije. Kao priređivačko načelo – zamjetno svakom poznavatelju Supekova ukupna opusa – Profilovo je uredništvo odabralo potpunu vjernost Supekovu rukopisu. nazire se lik Vesne Pusić. mogao biti kvalitetniji od postojećega. u cjelini i u dijelovima. ali s obratom pogodnim za tablično iskazivanje distinkcije između Kantova kategoričkoga imperativa i Supekova općega načela moralnoga postupanja: . pozitivnoj i negativnoj). današnjega čitatelja doimao kao dobrodošao.

ali je ipak prošao bolje od Maxa Horkheimera. pa se njihova otkrića ne daju podvesti pod kategoriju moralne neutralnosti. koju Supek postavlja u odnos prema odgovornosti. međutim. teoretskih ili praktično-organizacijskih. Oslon na Heisenbergove relacije neodređenosti odvodi Supeka u smjeru suprotnu od klasičnih filozofskih spoznaja koje dokaze o slobodnoj volji traže onkraj egzaktnoga polja. temeljno filozofsko pitanje smjera na čovjekovu slobodu. koji bi slobodnom privolom trebao prihvatiti univerzalno načelo moralnoga postupanja. stupanj odgovornosti razmjeran je stupnju slobode. (Zlonamjernici bi mogli u ovoj prilici tražiti Supekovu odgovornost: je li znao za Horkheimerovo loše zdravstveno stanje prije početka züriške javne diskusije?) Kako bilo. ili. završio u bolnici s infarktom. u Supekovu slučaju primjenjuje osobito na odgovornost znanstvenika koji svojim radom kreiraju zbilju. pa spoznaja utemeljena na razdvajanju mikrokozmosa i makrokozmosa implicira zaključak da je čovjekova volja po sebi slobodna. prema kojima se mentalni procesi odvijaju u neskladu s klasičnim determinizmom. koja načelo kauzalnosti osporava na razini mikrokozmosa. naravno. za utemeljenje slobodne volje Supek prizivlje kvantnu teoriju. kako se. u slučajevima svih rasprava. pa tvrdi da ona ne postoji bez slobode. Naime. ali mu služi kao ekstreman primjer razdvajanja znanosti od etike ili primijenjena znanja od odgovornosti. na primjer. pa se etika. Humeovo oštro razlikovanje logičkih iskaza i emocionalnih apela razdvojilo je etiku od znanosti: od činjeničnoga iskaza nema prijelaza na zapovijed. odbacuje. što je Russella ozlojedilo. i iz praktičnoga razloga. teoretske i opažajne. a s kritičarom Humeova zagovora razdvojenih sfera. vođene također u Zürichu.Ostvariva utopija KANTOV IMPERATIV Postupaj tako da maksima tvoje volje ujedno vrijedi kao princip općega zakonodavstva SUPEKOV IMPERATIV Postupaj tako da opća načela morala ujedno vrijede kao maksime tvoje volje 231 Odluku za obrat u odnosu na Kanta Supek donosi. maksima tiraninove volje ne bi prometnula u princip općega zakonodavstva. naravno. Ono se. za vrijeme slične javne polemike sa Supekom. Ali. osim na svakoga čovjeka. Supekovu zagovoru moralne odgovornosti znanstvenika svojstvena je ustrajnost koja je beziznimno. a suprotstavlja mu relacije neodređenosti. U pomoć. kakve su bile one oko organiziranja Ujedinjenih naroda ili pugwashkoga mirotvornog pokreta. Humeov “bankrot empirizma” (Bertrand Russell) Supek. po Humeu. Čak je i s Russellom. a da se produktivnost ljudskoga rada ima humanizirati . koji je. Supek u Zürichu vodio polemiku o tome da se Humeova postavka ne može prihvatiti ni u jednom svom segmentu. drukčije formulirano. očitovala njegovo trajno opredjeljenje da se znanstvena dostignuća moraju podrediti općim načelima etičnoga postupanja. svojim suradnikom u mirotvornim akcijama. U tako utemeljenu slobodu Supek postavlja čovjeka. ne da racionalno utemeljiti.

232 Ladislav Tadić tako da se socijalna ravnoteža uspostavi na svjetskom planu. Premda Berdjajevljevo priželjkivanje “novoga srednjovjekovlja” pledira za promjenu samo kršćanskoga svijeta. i 20. a kakve su zagovarali čak i oštri kritičari postojećih političkih poredaka ili institucionaliziranih religijskih sistema. a socijalna osjetljivost i angažman svih svjetski relevantnih političkih struktura izbrisali bi oštru granicu između bogatih i siromašnih. a djelomično i u refundaciji Crkve. koji bi vrijeme pokrenuo unatrag. pa ga zatim vratio u suvremenost. ono može dobro poslužiti kao činitelj i ilustracija razlike koja se uspostavlja gotovo uvijek kad se projektima regresije ili restauracije suprotstave koncepti preoblikovanja ili popravljanja. stoljeća. Berdjajevljeva kritika. međutim. svijet popravio po naznačenim načelima. * * * S obzirom na moguće i poželjno preuređenje sadašnjega svijeta Ivan Supek se razlikuje od goleme većine mislilaca. Supek ne nalazi alternativu (premda ukazuje na sveprisutan problem partitokracije). čak i uz mnogo teoretske natege. ponajviše od nekadašnjih. . današnjega recipijenta Berdjajevljeva djela doimlje kao vremenski stroj. toliko malih i apartnih da se načelo po kojem bi se “povratak” imao provesti. ali popravljivu. koja bi unapređivala ekonomski zaostale regije. imalo paradoksalno riješiti uvođenjem teokracije kroz demokratsku proceduru. a promotreno iz današnje perspektive. ali i od gdjekojega suvremenog. našao i kršćanski mislilac Nikolaj Berdjajev. u vremenu po mnogočemu različitom od našega. pa u njoj prepoznaje sistemsku prednost pred ostalim povijesnim uređenjima: popravljivost. ne idealnu. ne da usporediti sa Supekovim zagovorima. doduše. čija je kritika istočne i zapadne Crkve sadržana u Novom srednjovjekovlju počivala na argumentima boljima i obuhvatnijima od onih koje danas možemo čuti od zagovarača nužne reforme Katoličke crkve. što bi se. Demokraciji kao poretku. Među takvima se. ali se istom podrobnim začitavanjem u pojedinačne pasuse zaključuje da je Berdjajev zapravo kršćanski restaurativist. koji preuređenje – barem kršćanskoga – svijeta vidi u restauraciji. pa se već zbog svoje parcijalnosti. po odbacivanju koncepata regresije ili restauracije kakvima je obilovalo vrijeme na prijelazu 19. Nonsens veći od ovoga bio bi još samo zagovor ukidanja sekularizacije shvaćene kao izdvojenost religijske sfere iz javnoga života. u skladu s uputama sugeriranima čitatelju. zacijelo. a pogotovo zbog restaurativnosti. ravnomjernom raspodjelom profita svjetskoga tržišta. Time bi znanost bila u službi općega napretka čovječanstva. uključuje podosta složen “povratak” u “prirodni zavičaj” ili u stanje prvih kršćanskih komuna. Već je u naslovu sadržana svijest o nužnosti povratka u prošlost.

Znanost i umjetnost slobodno su stvaralaštvo koje najviše unapređuje svjetsko zajedništvo. predmetno srodni prijedlozi uz sadržajno zanemarive modifikacije. Sve su države dužne držati se Povelje Ujedinjenih naroda i njihove Deklaracije o ljudskim pravima te svih sporazuma o zaštiti okoliša. kojim će se financirati Ujedinjeni narodi i pomagati razvoj siromašnih regija. da su raniji. pravda i pravo na rad i sigurnost najveće su društvene vrednote koje se ni u jednoj državi ne smiju kršiti. Supek zagovara svjetsko zajedništvo kao posljednji pokušaj za spas čovječanstva. 5. tako da velikim tvrtkama upravljaju i zaposlenici. 10. prilagođeni ranijima. dok mala. 9. jednakost. 8. 305-6): 1. Regije se mogu ujedinjavati poput Europske unije. 3. 7. objedinjeni i definitivno formulirani u postojeće. 2. nego rad mora ljudima pribavljati zadovoljstvo i radost invencije. Njihovu se autoru.Ostvariva utopija * * * 233 Na osnovi iskustva stečena u mirotvornim pokretima druge polovice prošloga stoljeća i na temelju analiza kojima su obuhvaćeni najakutniji svjetski problemi. Svako kršenje takvog međunarodnog prava podliježe sankcijama. Sloboda. mora priznati nesklonost postojećem . 4. samostalno birajući svoj ustroj. Uvodi se globalni porez na trgovačke transakcije. Opće i potpuno razoružanje pod autoritetom Ujedinjenih naroda. Evo Supekovih prijedloga za moguće i poželjno preuređenje (Trinitas. obrtnička ili obiteljska poduzeća zadržavaju privatno vlasništvo. iz nekoliko prethodnih faza. istina. međutim. Isključuje se eksploatacija tehnički manje razvijenih regija primjerenim carinama i drugim mjerama koje smiju štititi vlastitu privredu. opirući se globalizaciji i ideji slobodnoga tržišta. Pri preobrazbi gospodarstva više nije temeljno i isključivo načelo ekonomske efikasnosti. a za njihovo očuvanje brinu se i Ujedinjeni narodi. ali svi ti regionalni ustavi moraju biti usklađeni s principima Ujedinjenih naroda. a njihova se primjena usklađuje s humanim principima. Ukida se eksploatacija radnika. ponajviše proizvedene smanjenjem radničkih nadnica i kršenjem ekoloških zahtjeva. 6. da su izneseni. Novčanim se kaznama i bojkotom priječi tržišni dumping jeftinije robe. Supekovi prijedlozi govore mnogo: da smjeraju na moguće popravljanje postojećega stanja u rasponu od ljudskih prava do tržišne ekonomije. koji će provoditi nadzor svojim Snagama mira. da su posve sukladni njegovim načelima humanizma formuliranima u Dubrovačko-philadelphijskoj deklaraciji (1976). Sami o sebi.

pa za takvu pojavu ne nalazim termin bolji od oksimorona “ostvariva utopija”. Prijedlozi. imenicom koju bi čitatelj očekivao prije u religijskom nego u filozofskom predmetnom području. a uz implicitno i samorazumljivo odbacivanje koncepata utemeljenih na “povratku u prošlost”. U cjelini i u dijelovima. a čiji su politički sistemi premreženi korporacijskim interesima – nisu posve ostvarive. Ojačanje autoriteta Ujedinjenih naroda.234 Ladislav Tadić svjetskopolitičkom stanju. pa to čitatelju daje do znanja već u proslovu (ibid. Supekovi prijedlozi ne sadržavaju elemente kojima bi se mogla dodati oznaka neostvarivosti. i na posljedice dosadašnjega djelovanja Međunarodnoga tribunala za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. budući da se razvijene zapadne države oslanjaju upravo na kapital odnosno profit “velikih igrača”. ne želi odreći koncepcije krupnoga kapitala. nego u uspostavljanju mira i ravnoteže. polaganim koracima. naime. kapitalistički neoliberalizam sjevernoameričkoga tipa nije. znanstvene i umjetničke) u nužnom jedinstvu. a to pak ne pobuđuje nadu u ostvarivost zacrtana plana. Smjernice postavljene na ovakav način bojim se da – barem u zemljama oslonjenima na takav profit. on ističe krucijalnu važnost triju realno različitih sfera (filozofske. što dosad nije bio slučaj kad su posrijedi veliki političko-vojni sistemi. Kako bilo. naime. tj. A aluzije o nejednakoj primjeni međunarodnopravnih mjerila usmjerene su. što bi se moglo postići jedino zakonskom prinudom. pa bi ga valjalo dovesti u njegovo predstanje (stanje. znanosti i umjetnosti. premda se takva utopija zasniva na uvjerenju da se ljudski činitelj. poveden žudnjom za ekstraprofitom. * * * Supekov zagovor popravljanja svijeta pregradnjom njegove postojeće strukture i uz pomoć postojećih elemenata. dosljednu i beziznimnu provedbu međunarodnoga prava. multinacionalne kompanije podvrgnute ravnomjernoj raspodjeli kapitala i visokom oporezivanju. počiva na uvidu u jedinstvo filozofije. I u njima se. što pobuđuje ozbiljne sumnje u striktno političku funkciju Haaškoga tribunala. čak ni u slučaju opisanu u prethodnim dvama pasusima. To jedinstvo Supek nazivlje trinitas. uz ostalo. koje Supek smatra pretpostavkom svih pretpostavaka ili uvjetom mogućnosti provedbe plana predviđena za uspostavu kvalitetne i humanizirane svjetske ekonomije. može naći temelj za pojavu koju obično nazivljemo utopijom. naime.. što ih Supek donosi radi preosmišljavanja svjetskoga gospodarstva uključuju radikalne promjene neoliberalnoga kapitalizma: ekstraprofit kao njegov glavni pokretač morao bi biti eliminiran. prije neoliberalnoga zamaha). podrazumijeva čvrstu. dok su predložene mjere ili sugestije prema humaniziranju svjetskoga tržišta provedive postupno. u čiji se osnivački dokument uvukao i nalog da se svrha suda ne iscrpljuje u traženju istine. 6): . Samo.

antiscijentizam se zapravo pridružio grobarima ovoga svijeta. nakon analize puta kojim je egzistencijalist odlutao u prostor onkraj znanosti. To. sugerira povezanost triju predmetnih područja. pridružila “grobarima ovoga svijeta”. 120). a moralna i intelektualna hrabrost s druge. Umjetnosti je. osvrnuvši se na još nekoliko antiscijentističkih paradigmatskih shema. a iza njega. trebala bi omogućiti promjene što ih je Supek naznačio u prijedlozima za spas čovječanstva. stoji pjesma (ibid.Ostvariva utopija Antiscijentizam raširen među filozofima i umjetnicima priječio je potpuno razumijevanje sadašnjega stanja. 235 Inače.. ali ni umjetnici skloni antiscijentizmu nisu prošli bolje od filozofa koji hipoteze ili opća načela zasnivaju izvan egzaktnoga polja. Nekoliko stranica dalje. 279).. te truju duše ravnodušjem i apatijom.. Iz sadržaja kojima se Supek zanima vidljivo je da se njihovo jedinstvo trajno uspostavlja od prve do posljednje stranice. pa se povezanost prigodnu čitatelju može učiniti takvom da su naznačena područja dovedena u odnos samo kao okvir podatan za slaganje različitih strukovnih sfera. koji ukidaju izvornost demokracije. a sveučilišta pripremala uglavnom uspješne specijaliste bez moralne ili političke svijesti i odgovornosti. uz oslon na um i sućut kao kategoriju proizišlu iz Supekovih humanističkih načela. * * * Sprega između filozofije. Navevši primjer Martina Heideggera kao jednoga od “inspiratora suvremenog antiscijentizma” (ibid. znanosti i umjetnosti.. “pa i Heideggerov bitak gubi objektivnu određenost” (ibid. ali umjetno mrtvi planet u svemirskoj pustinji. dok su na drugoj strani znanstvenici “zanemarivali” odgovornost za otkrivene potencijale. dok u pokušajima razdvajanja autor prepoznaje antiscijentizam kojim se pozabavio u poglavlju Filozofija (Antiscijentizam u filozofiji) i u poglavlju Umjetnost (Antiscijentizam u umjetnosti). istina. znanosti i umjetnosti s jedne strane. 315): . Supek zaključuje (ibid.. 124): “Razbijajući jedinstvo filozofije. pa Supek i njih svrstava među “grobare”. osobito književnost. Supek opravdava svoju tvrdnju da je istom Heisenbergovim uvođenjem potencijalnosti srušena tradicionalna ontologija. svršetak će tog razvoja biti još jedan. priznato njezino opravdano “nezadovoljstvo plitkim racionalizmom i filistarskim moralom” (ibid. 121).” Supekovoj kritici nije izmaknula ni umjetnost. Na kraju figurira retoričko pitanje “može li dobro u nama ipak nadvladati zlo?”. postavljena na kraj knjige. koja se napuštanjem socijalnoga angažmana i prepuštanjem tržišnim interesima. nije tako. Nastavi li se u takvom okruženju dominacija partitokracije i neoliberalnog kapitalizma. međutim. sama podjela knjige na Filozofiju. Znanost i Umjetnost kao naslove triju glava koje tvore njezinu osnovnu strukturu.

Događaji mute i preklapaju. ne pali ih korota za minulima. Obrisi se tek naslućuju. Koliko se već sanjara nasukalo? I kolike će još sustići havarija? No u tom sutonu svjetlucaju svijeće. Začudo. Ladislav Tadić . a magluština zastire svjetionik građen proročkom maštom. Oluje na pučini zameću plovne linije. To je naša sloboda i pouzdanje da ćemo pregaziti silu i ravnodušje.236 Pogled uranja u tminu. nego kroz pomrčinu svjetluca nada.

objavljena su dva dopisa upu- * Neue Freie Presse. čiji se kraj ne može uopće sagledati. pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja (1828– 1910) koji je u svojim spisima i javnim nastupima kritizirao socijalnu nepravdu i represije sa strane crkve. Sve se više javljaju znaci široko rasprostranjenog i snažnog neraspoloženja prema službenoj Crkvi. 1886). bogoslovno-filozofski dvotjednik.KAZNA ZA SLOBODNU RIJEČ TOLSTOJEVO IZOPĆENJE U SVJETLU JEDNE SUVREMENE KRITIKE* Vatroslav Jagić U pravnom pogledu doduše neprijeporna. str. 2 . ti bi simptomi kod najviših predstavnika iste Crkve trebali izazvati nemalu brigu. godine s prilogom “Listok dlja Har’kovskoj eparhii”. u Harkovu. u Rusiji se događaju čak i čudesa. Traktati: V čem moja vera? (U čemu je moja vjera?. U službenom časopisu tamošnjega crkvenoga poglavarstva. počeo izlaziti 1884. u svim društvenim slojevima duboko duhovno previranje. br. Izjave za i protiv spomenute odluke bruje takoreći u zraku. Morgenblatt. no s obzirom na vremenske okolnosti sigurno krajnje neprikladna odluka ruske hijerarhije da izopći grofa Tolstoja1 izazvala je i u samoj Rusiji. Vera i razum. 1901). ipak se ne može reći da se tako mnogobrojni i vrlo učinkoviti protuglasovi daju suzbiti. što se možda uopće nije očekivalo. Da. 1885). ovima je on suprotstavljao svoje ideje religije koja je podložna samo savjesti pojedinca. koji nosi naslov Vjera i razum2. Premda opravdavanje ekskomunikacije stoji pod dvostrukom zaštitom duhovne i svjetovne cenzure i premda se širenje letaka protiv Tolstoja promiče svim mogućim sredstvima. Tak što če nam delat’? (Što nam je. Duhovna cenzura pomaže ponekad širenju takvih glasova. 6. činiti?. 13224 (19. 1 Ruska pravoslavna crkva izopćila je godine 1901. dakle. Tako na primjer nedavno u južnoj Rusiji. 1-2. ukoliko se ne žele oslanjati samo na propise državne moći nego pustiti da dođu do izražaja donekle i racionalni razlozi.

kako se priča. porazna kritika na račun ruske službene hijerarhije koja se. da li je ta zabrana došla od strane svjetovne ili duhovne cenzure. drugi navodno iz pera nekog “liberalnog učenjaka”. Na žalost. Duhovna cenzura. a ne mi” (to jest kler). da li on smatra samo ruski praznovjerni puk pravovjernim kršćanima. prije će biti da su bezbožni moderni ljudi priklonili svoje uho onome drugom glasu “liberalnoga učenjaka”. objavile su u broju 121. organ kneza Uhtomskog4. u vrijeme posta. dopustila je bez prigovora da se objavi kao pandan i onaj drugi dopis. Uistinu možemo se samo čuditi da je cjeloviti sadržaj ovog drugog glasa uopće mogao biti tiskan u Rusiji koju još uvijek tako brižno nadziru i čuvaju dvije cenzure. “Ja sam star čovjek”. nije zacijelo u Rusiji još nikada tako javno izrečena. “oko šezdesetih. citira najprije riječi arhiepiskopa koje je ovaj izgovorio prije nekoliko godina. prvih novina u Rusiji koje je osnovao Petar Veliki 1703. arhiepiskop harkovski i ahtirski. Autor dopisa koji se potpisao. kaže se dalje. oba dopisa pod naslovom “Dva karakteristična dopisa”. opseg dopisa ne dopušta da sadržaj u cijelosti saopćimo. bio je razgrabljen. a prema kojima je prava kršćanska vjera u svoj čistoći sačuvana samo još kod običnoga puka do kojeg još nije prodro rastakajući bljesak znanja. pa se sada za jedan primjerak nudi 25 rubalja! Može se s pravom posumnjati da je glas “dobroga kršćanina” proizveo taj uspjeh. kao na primjer onu popadiju koja iz crkve donesenom posvećenom vodicom u štali pere rogove i vimena kravama kako bi ih zaštitila od vještica? Ili da li prave kršćane treba tražiti među onima koje je isti biskup jednom drugom prigodom opisao kao pijance i sklone pljački i ubojstvu nedužnih ljudi? Ili onu dvojicu Cigana (poznatih iz nedavnoga procesa zbog kriminala) koji su nakon ubojstva nekoga trgovca u jednoj krčmi. jeli samo ribe uz rakiju? Neistinita je tvrdnja istog episkopa. Taj broj novina. Ali se kasnije ispostavilo da je dojam dopisa “liberalnoga učenjaka” bio jači nego onaj što ga je ostavio glas “dobroga kršćanina”. Također za daljnje širenje obaju dopisa pobrinulo se na taj način da se iz spomenutoga časopisa napravio velik broj separata. očito do srži prožeta neodoljivom uvjerljivošću prvog dopisa. publicist. nije jasno. 4 . Stoga pita episkopa. regrutira iz monaških redova. Tako oštra. “da su naši viši slojevi i vodeći staleži ispunjeni duhom nevjere i nijekanjem nauka Kristova”. počinju istinski vjerovati i nauk Kristov tako shvaćati kako to ON želi. Za 3 Ambrozij (Amvrosij. kao častan građanin i nekoć pripadnik duhovnoga staleža.238 Vatroslav Jagić ćena arhiepiskopu Ambroziju3 – jedan od nekog “dobrog kršćanina”. Ruske Peterburgske novine. naravno pseudonimom (Hijeronim Preobraženski). Stoga je raspačavanje separata bilo zabranjeno. Aleksej Josifovič Ključarev) (1820–1901). godine. od 1886. tvrdi anonimni autor. Od 1896. imao sam često priliku promatrati zanemarivanje crkvenih dužnosti i mogu sa svojom savješću kazati da je u svim tim slučajevima bilo krivo naše svećenstvo. kao što je poznato. Esper Esperovič Uhtomskij (1861–1921). izdavač Sankt-Peterburgskie vědomosti. hvala Bogu. naprotiv trebalo je reći da “naše više klase i vodeći staleži.

Kazna za slobodnu riječ 239 “najnovija zbivanja”. car od 1855. a Filaret se očito požurio da u međuvremenu svoje nazore o kmetstvu uskladi sa zahtjevima duha vremena. ali ne u korist našeg svećenstva. međutim. Aleksandar II. moskovski metropolit (1821–1867). Rusija je doživjela poraz i poniženje sa Sevastopoljom7. osim u Rusiji. “Sada svi već osjećaju da spas ne moramo tražiti po manastirima nego u razumu i obrazovanju. Katastrofa je otvoreno pokazala sav deficit našega stava prema reformi.” Kao odgovor na to pisac upućuje na sasvim pasivnu ulogu crkvenoga autoriteta u Rusiji naspram državi. “Caru i njegovim slugama” i “Jedino sredstvo” (1901). Makarij Bulgakov (1816–1882). a drugo radi” . poluobrazovani i oni koji jedva znaju čitati – čitati velikog ruskog pisca. započetog rusko-turskim ratom i vođenog između Rusije na jednoj i Osmanskog carstva. nastavlja autor. raspravljaju i donose odluke. duhom i karakterom gojenac našeg pjesnika Šukovskog. morale su ruske trupe 8. Mladi humani car8. obrazovani. (1818–1881). “A onda je nastao lom. s premda vrlo malim otvorom prema 5 Nakladu Svobodnoe slovo (Slobodna riječ) osnovao 1898. rujna 1855. “moglo bi se još iznijeti. Velike Britanije i Francuske na drugoj strani... nije mogla mimoići ni ruski kler. ali s našim svećenstvom nemoguće je razgovarati jer ono odmah pribjegava denuncijacijama . Za skupe pare nabavljaju sebi strana izdanja “Slobodne riječi”5 koja se svugdje u svijetu. “Mnogo istinitoga”. Pa ipak Krist nije privlačio sebi silom ili kaznama nego istinom i ljubavlju!” Anonimni pisac navodi primjere iz najnovijeg vremena gdje se velike darovnice ne poklanjaju više manastirima nego u razne filantropske svrhe. godine je i vodio u Londonu ruski pisac i Tolstojev tajnik i prijatelj Vladimir Grigorievič Čertkov (1854–1936). kanoniziran 1994. veljače bio je povjeren istom Filaretu da ga redigira s crkvenoga stajališta.” Epoha velikih reformi. Već sada mase počinju shvaćati gdje je laž. Za vrijeme episkopa. “Patriotizam i vlada” (1900). a gdje istina i uviđati da naše svećenstvo jedno govori. on podsjeća na šutnju Crkve kada je riječ o oslobođenju kmetova. Crkva je mirovala i šutjela sve dok se vlada nije odlučila ukinuti kmetstvo koje je moskovski metropolit Filaret6 nastojao opravdati citatima iz Svetog pisma Staroga zavjeta. moskovski i kolomnejski metropolit od 1879. “Što je umjetnost?” i “Carthago delenda est” (1898). pokidao je stoljetne lance i – kakve li ironije sudbine! – tekst toga velikog akta [ukinuća kmetstva] od 19. Tolstoj je u “Slobodnoj riječi” objavio traktate: “Kršćanski nauk”. do 1882. bez problema prodaju i raspačavaju. Filaret (Drozdov) (1782–1867). kasnijeg metropolita Makarija9 obavljena je reorganizacija duhovnih ustanova. treba od srca zahvaliti upravo našoj sadašnjoj hijerarhiji – što svojim postupcima mnogima otvara oči! Jer sada se žure ne samo seoski ćate nego i staro i mlado. 6 7 8 9 .. Na koncu Krimskog rata (1854–1855). napustiti Sevastopolj koji je bio gotovo godinu dana opsjedan.” Zatim citira episkopove riječi: “U ovoj borbi uz Crkvu stoji velika moć – naime autokratska vlast našeg nadasve pobožnoga Cara.. Čertkov je izdavao uglavnom brošure na čijim omotima je stajala Tolstojeva izreka: “Bog nije u sili nego u istini”. piše dalje “liberalni učenjak”. Ljudi čitaju.

pa iako je tijekom posljednjih dvadeset godina utjecaj “obožavatelja kmetstva”. godine. Najvažniji predstavnik ruskog konzervativizma u vrijeme Aleksandra III. Nikolaevič (1818–1881). Dao ostavku po pritiskom Oktobarske revolucije. Da. do 1917.15. ovoga puta duže i mnogo izražajnije molitve!” Zatim se pošiljalac dopisa upušta u kritiku molitava grčko-istočne Crkve u čemu ga ne možemo slijediti. Međutim. Ovo isprazno govorenje nerazumljivim jezikom ne uvjerava nikoga. od 1894.10 doprinijela je svoje da se kler ponaša po ukusu jednog Pobedonosceva11 i Katkova12. Petar I. Crkva je šutjela. tih staraca koji su se sami nadživjeli i ne znaju što čine. 17. ruski konzervativni novinar. licemjerje? Ta ne radi se o autokraciji nego o monarhu! Petar Veliki13 bio je također od Boga dani autokrat. Kao što su i drugi neprijatelji Rusije stavljali prepreke i kočnice. (1845–1894). Veliki (1672–1725).–11. car Nikolaj II. (samo šest mjeseci!). I dok su najugledniji zastupnici pokrajina i društva podnosili peticije za ukidanje kazne batinanja. posljedni ruski car i svetac Ruske pravoslavne crkve. ruski car od 1855. ruski pravnik. tako se i tu radi samo o lakrdijama: tko je slatko kušao. (1728–1762). udostojao slavnome Lavu Nikolajeviču [Tolstoju] iskazati svoju blagonaklonost – kamo biste se vi onda skrili s vašim spletkama. mislilac i publicist. činovnik. “Naočigled svega do sada rečenog. – Za razliku od turske i austrijske vlade. ruski car od 1682. Ovaj pridjev doduše odnosio se i na carevu odredbu o ukidanju kmetstva čija je prva faza ostvarena u vremenu od 1858. do 1881. car od 1881. Onda nastavlja: “S pouzdanjem se može računati na budućnost. Nikolaj II. Konstantin Petrovič Pobedonoscev (1827–1907). u duhu ruskih imperijalističkih ciljeva potpomagala nacionalne oslobodilačke težnje balkanskih naroda (Srba i Bugara). Mihail Nikiforovič Katkov (1818–1887). do 1866.14 bio je jednak samodržac koji je htio reformirati naš kler. pa ipak mu kler nije do dana današnjega posebno sklon. Dok su vlastiti podanici cara smatrali krvnikom. Petar III. ožujka 1881. Šteta što mu nisu dali vladati još dvije ili tri godine! Da. reakcija koja je uslijedila nakon 1. Druga faza uslijedila je tek 1906. ruski car god. njemu gorko ne prija!” S citatom iz Žukovskog17 završava ova zaista znamenita poslanica koja će se 10 11 Ubojstvo cara Aleksandra II. mi živimo u autokraciji: naredit će vam se i vi ćete sastavljati druge. 12 13 14 15 16 17 .240 Vatroslav Jagić svjetlu i javnosti. “Car Osloboditelj” – Aleksandr II. zahvaljujući impulsu koji je dao veliki i nezaboravni ‘Car osloboditelj’16 Rusija kroči naprijed. s obitelji pogubljen od boljševika. ni jednom riječju osuđujući kaznu koja lišava dostojanstva čovjeka stvorena na sliku Božju. godine. i Petar III. ruska vlada je pod Aleksandrom II. na Balkanu je važio kao “Car Osloboditelj”. dakle. i kada bi se sada vladajući autokrat. Aleksandrovič Romanov (1868–1918). ruski romantičarski pjesnik. je li možda neopravdano očekivati da će naš kler u slučaju promjene režima preko svoga predstavnika obavljati svoje molitve jednako za ustavnog vladara kako to sada čini za vladara samodršca? Čemu. prestrašivanjima i prijetnjama? Uzalud citirate tekst molitava koje kler obavlja za cara. Vasilij Andreevič Žukovskij (1783–1852). 1762. srpnja 1918.

Pokretač i izdavač časopisa Archiv für slavische Philologie. gore). pisac i publicist. u Beču. do umirovljenja 1908. Sveti Sinod ukinut je 1918. Pogodina. godine.) – najviša laička funkcija u Ruskoj pravoslavnoj crkvi.: Svjatejšij Pravitel’stvujuščij Sinod). Mihail Petrovič Pogodin (1800–1875). onda sve ovdje izneseno ne govori nipošto protiv grofa Tolstoja. P. bilj. Članak. godine. ruski povjesničar i publicist. Sankt Peterburgu i.Kazna za slobodnu riječ 241 svakome tko je pročita usjeći duboko u srce. pisan je s nadnevkom Beč. stoljeća. Glavni upravitelj Sinoda bio je oberprokuror (v. sveučilišni profesor u Odesi. ruski filozof. Preveo s njemačkoga i s bilješkama popratio Jozo DŽAMBO 18 Ober-prokuror (rus. 13. točnije: Presveti Sinod (rus. Nikolaj Barsukov21. Kako je Jagić u prvome redu filolog. Berlinu. arhivar i bibliograf. Što je onda želio postići Barsukov sa svojom “povijesnom reminiscencijom”? Baciti kamen na Tolstoja. Sveti Sinod. naslovljen s “Tolstoi im Kirchenbann” (Tolstoj u crkvenom izopćenju). 19 20 21 22 . Pripadao grupi zapadniki. koji je i sām duboko religiozan čovjek. slavofilstva i panslavizma. Ako se stoga u jednom drugom letku koji je potpisao biograf Pogodina20. lipnja 1901. hrvatski filolog i slavist. Ona nije usmjerena protiv religije ili protiv kršćanstva nego protiv službene hijerarhije koja radi po komandi ober-prokurora18 Svetog Sinoda19. “vuka u ovčijoj koži”? Je li to plemenito i je li to po Evanđelju? Vatroslav Jagić (Varaždin 1838 – Beč 1923). ruski povjesničar. Njegovao nacionalno-romantičarsku sliku povijesti i imao politički stav između službene državne ideologije. Sankt Petersburg 1888–1910. godine i s oznakom autora kao “Hofrath” (dvorski savjetnik). to je istraživačima njegova života i djela gornji prilog ostao uglavnom nezapažen. Nikolaj Platonovič Barsukov (1838–1906). Aleksandr Ivanovič Hercen (Gercen) (1812–1870). zasigurno ništa manje nego što je bio i Hercen. Sveti Sinod bio je podložan caru koji je imenovao njegove članove. administrativno arhijerejsko vijeće koje upravlja autokefalnom crkvom. kako bi se time dokazala moć religije. Ober-prokuror je bio istovremeno i član carskog kabineta. od 1886. Pogodinovu biografiju objavio je u 22 sveska godine pod naslovom Žizn’ i trudy M. glavni upravni organ Ruske pravoslavne crkve koje je namjesto Patrijarhata uveo Petar Veliki 1721. političko-publicističkom pravcu u ruskom duhovnom životu 19. donose dirljive scene iz Hercenova22 života. uveo ju je Petar Veliki kako bi imao crkvu pod svojim nadzorom. godine.

.

tom 49. Zu Leo N. N. (= Izabrana djela L. koji uživa visok društveni ugled i kojeg iznenada pogodi teška bolest. siječnja 1883). 590–599. Novyj god! Želaju sebe i vsem horošo umereť. – Jan-Heiner Tück (*1967). str. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske 1977. 143–199. prev. Nakon više tjedana bezuspješnog liječenja nema više nikakve sumnje: bolest vodi prema smrti. katolički teolog i sveučilišni professor. Serija vtoraja: Dnevniki. – Primj.] 2 . od 2010.2 U toj pripovijetci riječ je o sjaju i bijedi čovjeka koji je napravio uspješnu pravničku karijeru. Jahrgang (November/Dezember 2004). značit horošo umirať. Odgovarajuće stranice navode se u uglatoj zagradi naposredno nakon citata.)1 Ima pripovjedaka koje se tako usijeku u pamćenje čitatelja da ih se nikada više ne zaboravlja. Dobro živjeti znači dobro umrijeti. značit my umiraem. str. U: Internationale Katholische Zeitschrift Communio. str.NA PRAGU SMRTI DO ISTINE* O pripovijetci “Smrt Ivana Iljiča” Lava Tolstoja Jan-Heiner Tück My živem. godine i pripada u kasnu fazu Tolstojeva spisateljstva. profesor dogmatike na katoličkom teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Tolstoj: Obiteljska sreća. znači umiremo. Tolstois “Der Tod des Iwan Iljitsch”. premda liječnički korifeji tu istinu * Naslov izvornika: Durchbruch zur Wahrheit an der Schwelle des Todes. N. Nova godina! Želim sebi i svima dobro umrijeti. Pripovijetka Smrt Ivana Iljiča objavljena je prvi puta 1886. 60. Moskva 1952. Tolstoja). Pripovjetka Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljiča jedna je od takvih. (dnevnički zapis od 1. 1 L.Tolstoj: Polnoe sobranie sočinenij. 33. (Živimo. [Citati u ovom tekstu prema hrvatskom prijevodu pripovijetke od Vase Bogdanova u L. Horošo žiť. N.

524. a i najužasnija” [153]. Frankfurt a. Zweig. pak. Život Ivana Iljiča Ali tko je Ivan Iljič? Zašto bismo se trebali zanimati za njega? “Prošlost Ivana Iljiča bila je najjednostavnija i najobičnija. to se ona sve jače nameće bolesniku. najumniju.244 Jan-Heiner Tück umjetno zataškavaju eufemističkim umirivanjima: što se istina više prikriva. No istovremeno prošlost Ivana Iljiča je najužasnija i upravo njezin kraj potiče na razmišljanje – kraj koji na provedeni život baca jedno drugo. 218. s istomišljenicima sudjeluje na raznim zabavama. Po očevu naputku uči pravo kako bi mogao stupiti u pravnu karijeru. Najjednostavnija i najobičnija. Ivan Iljič ženio se iz oba razloga: uzimajući takvu ženu. smatrao je ono što su za takvo smatrali ljudi na najvišim položajima. Zweig: Drei Dichter ihres Lebens. tako da očekivano unapređenje slijedi vrlo brzo. Svoju službu Ivan Iljič obavlja korektno i savjesno. koje mu je tačno određivalo njegovo osjećanje mjere”. 501-603. Smrt stoji pred vratima – a s njome i još koješta drugo. Baumeister der Welt. Praskovju Fjodorovnu Mihel. za svoju dužnost. “ali sve to u određenim granicama. Frankfurt am Main 1965. Evo na početku ukratko životne povijesti protagonista Ivana Iljiča: Ivan Iljič Golovin sin je jednog visokog činovnika ministarstva u Petrogradu. najsjajniju djevojku onoga društvanca u kome se kretao Ivan Iljič. on je učinio ono što je njemu bilo ugodno.” [153] Magnetski ga privlače ljudi prema kojima je život bio blag i sklon. Nije slučajno da je Stefan Zweig za ovu Tolstojevu majstorsku novelu kazao da ona pripada “jednako devetnaestom kao i dvadesetom i tridesetom stoljeću”3. piše Tolstoj. . u: S. ali memento mori nema nikakva učinka na oblikovanje samoga života. ali je strogo vršio ono što je smatrao za svoju dužnost. Kao sudac istražitelj ima pristup u otmjeno društvo i u tom društvu – nakon različitih površnih ljubavnih epizoda – upoznaje svoju ženu. str. “najprivlačniju. dobrodušan i društven. a ujedno učinio ono što su ljudi na najvišim položajima smatrali 3 Stefan Zweig: Tolstoi. [154] En passant spominje Tolstoj da je Ivan Iljič kao novonamještenik za lančić svoga sata dao izraditi medalju s natpisom Respice finem. Već za vrijeme studija razvija karakterna svojstva koja će ga obilježavati čitava života: “čovjek sposoban.” [156] Doduše za njegovu ženidbu nisu bili odlučujući istinski osjećaji nego određeni životni stav koji Tolstoj ovako opisuje: “Reći da se Ivan Iljič ženi zato što je zavolio svoju zaručnicu i što je našao kod nje simpatije za svoje poglede na život bilo bi isto tako nepravedno kao i reći da se ženio zato što su ljudi iz njegova društva odobravali tu ženidbu. veseo. 1984. a tako i sutra. Casanova – Stendhal – Tolstoi. On imitira njihov stil. Rado se zaogrće aurom humanistički obrazovanog čovjeka. str. M. jer radosti i patnje Ivana Iljiča jesu radosti i patnje bezbrojnih ljudi – ne samo u ono vrijeme nego i danas. ovdje str. također u: S. Pretpostavljeni su zadovoljni. zastrašujuće svjetlo.

To su bili otočići na koje su oni privremeno pristajali. pri ulasku u sud i pri susretu s podređenima. Po nesreći ubrzo se ispostavilo da brak ne nosi sa sobom samo komfor nego i tegobe. kao snažan i okretan čovjek. ali koji nisu trajali dugo..” [163] Međutim. Udareno mjesto ga je zaboljelo. . Sve je comme il faut. s objedima i vistom ispunjavalo mu život. drag je i susretljiv.” [160] Nakon što je jedno vrijeme tako izgledalo kao da je zapao u profesionalni ćorsokak. soba za primanje u stilu. večernje obveze i društvene prigode koje ne smije propustiti. i Praskovja Fjodorovna kao i Ivan Iljič. [. mogućnost da može upropastiti svakog čovjeka koga zaželi upropastiti. važnost. njegovo majstorstvo u vođenju poslova što ga je on osjećao – sve ga je to veselilo i zajedno s razgovorima sred drugova. priređuje mu scene i sve više postaje nepodnošljiva. Ivan Iljič nalazi bijeg iz bračnog života u poslu. “A glavno je bilo to. Jedno vrijeme život teče kako se samo poželjeti može. dodjeljuje mu se važno mjesto na sudištu u Petrogradu. “Jednom se popeo na ljestvice. su radosni da u Petrogradu stječu pristupnicu u više krugove za kojim su dugo čeznuli.] Svijest o svojoj vlasti. ali. Na tome ne mogu mnogo promijeniti ni djeca koja su se rodila (neka od njih i umiru. Ništa se ne prepušta slučaju: salon mora biti elegantan. ovaj pad neće ostati bez posljedica. molioci koje treba primiti. pa čak i vanjska. čak i o detaljima vodi brigu Ivan Iljič sam osobno. da pokaže radniku koji nije shvaćao kako bi on želio drapirati. u drugom slučaju on čini sve i koristi se vezama kako bi pomogao. zadržao se i samo bokom udario o ugao okvira. Posao postaje težištem njegove egzistencije. ljubomorna je i hirovita. I jedno i drugo čini s određenom virtuoznošću i ima pri tome uvijek na umu “učtivost. Stupivši na položaj visokog službenika ministarstva čini mu se da je postigao cilj svojih snova. ali je ubrzo prošlo. drži se objektivno i prema zakonskim propisima.” [157] Dakle: ugodan život i suglasnost s mišljenjem ljudi na visokim položajima jesu maksime prema kojima Ivan Iljič postupa kada se radi o njegovoj osobi. I jedno i drugo. Tu su sjednice koje treba pripremiti. taj nadomjestak za istinske ljudske odnose”.. Ništa ne kvari veselu lagodnost. uspjeh njegov pred višima i pred nižima i što je glavno. Oni su konačno netko i to treba na odgovarajući način inscenirati. okliznuo se i pao. Veze! S neočekivanim promaknućem i znatno povišenom plaćom iščezavaju za kratko vrijeme i bračne nesuglasice. što je Ivan Iljič imao službu. a zatim su se opet spuštali u more pritajene mržnje” [159]. Praskovja Fjodorovna očekuje od muža da bude uz nju čim nije na poslu. U jednom slučaju on vlastite osjećaje ostavlja po strani. a da to Ivana Iljiča uopće ne pogađa). U to pripada briga oko uređenja interijera stana koji bi imao pokazati znakove novostečenog blagostanja. Kako se ne bi morao odreći lakoće života. Doduše Tolstoj ne propušta primijetiti da Ivan Iljič vrlo točno razlikuje poslovno i ljudsko. Odnos između njih dvoje sve je napetiji: “Ostajali su im samo oni izuzetni periodi zaljubljenosti koji su obuzimali supruge.Na pragu smrti do istine 245 za pravilno.

bol na lijevoj strani sve oštrija. mučen tim pitanjima. jer onda ne bi bilo plaće. ušao je “u gostinsku sobu koju je sam uredio – u onu gostinsku sobu u kojoj je pao.. On smeta. tada se dogodi nešto što sve to pomuti. ali pri tome sažaljeva u prvome redu samu sebe. smrti. Ali gdje ću ja biti kad mene više ne bude. I to ju je još većma razdraživalo protiv njega. koji nazočnost toga patnika doživljavaju kao smetnju ugodnom drugovanju prilikom večernjih partija vista i već krišom nagađaju tko bi mogao naslijediti njegovo dobro plaćeno radno mjesto. hladni strah nameće pitanja koja se prije nisu nikada postavljala: “Mene neće biti. Supruzi Praskovji Fjodorovnoj bolesnikova blizina biva sve većim teretom. za koju je on – . bio je život. Bolest sve više truje njegov život i život drugih u njegovoj okolici. nego o životu i . podsjeća Ivana Iljiča na njegov vlastiti posao na sudu.” [167] Na redu su liječnici koji mu uistinu ne mogu pomoći.. U ovakvim okolnostima dolazi Ivan Iljič do spozanje “da je njegov život otrovan i da truje živote drugih i da taj otrov ne slabi. I jedne večeri dolazi do saznanja da više ne može ignorirati svoje stanje: “’Slijepo crijevo. mozganja o uzrocima bolesti ne daju se više isključiti. Bubreg – rekao je on sebi.. a da pacijentu ne kažu jasno na čemu je.]”. [. Muževljeva mrzovoljnost remeti ugodnost njezina života. da ja umirem’ [. A njegov okus u ustima postaje sve neugodniji. osim meni. “I što je više žalila sebe. Jednoga dana osjeti Ivan Iljič neki čudan okus u ustima i bol u lijevom dijelu želudca. Da. Još strašnije od fizičke boli jest za Ivana Iljiča da nitko na njega ne misli. da ga nitko ne sažaljeva. i drugi mu daju do znanja da smeta.” [175] Nameće se pitanje: Zašto sam živio? I dok je. istovremeno mora učiti živjeti – da ne kažemo umrijeti – s nepobitnom bezuspješnošću njihovih recepata. a čega će biti onda? Ničega neće biti. da život bez njega teče isto tako kao da se nije ništa dogodilo.246 Umiranje Ivana Iljiča Jan-Heiner Tück No. Napuhana retorika naručenih kapaciteta koji nalažu medicinske pretrage jednu za drugom. Ona je stala željeti da on umre. prijatelji – gdje su sada? Tko ima stvarno razumijevanja za njegov položaj? Gdje je netko tko bi mu mogao pomoći? Čak i njegova žena služi se otrcanim floskulama kako bi ga držala na odstojanju. Ivan Iljič noću sām hodao po stanu. odlazi. ne radi se o bubregu. Kolege. i sad odlazi. Tu je u prvome redu obitelj. [175] Goli. bez ikoga tko bi ga razumio i požalio.. to je više mrzila muža.. nego sve više prožima čitavo njegovo biće. – Ne radi se o slijepom crijevu. Bol postaje sve jača i najednom poremeti pozitivno duševno raspoloženje toga tek četerdesetpetogodišnjaka. Njegove sve češće hirovite ispade ona uzima na znanje i svodi ih na konto njegove bolesti. ali to opet nije mogla otvoreno željeti. [173] Bolest ga trga iz svakodnevne komunikacije.] I živjeti ovako na rubu propasti morao je sam. neću. Je li to smrt? Ne. a ja ga ne mogu zadržati.’ Čemu obmanjivati sebe? ’Zar nije očito svima. Unatoč tome on je upućen na njihove dijagnoze i drži se strogo njihovih naputaka kao da su mu oni posljednja nada.. Tu su konačno kolege sa suda koji se izruguju hipohondriji Ivana Iljiča. Da.

Ta mu je misao nepodnošljiva. mjere puls i temperaturu. da je on samo bolestan. koja eufemisitčke floskule liječnika uzima zdravo za gotovo. također: “’Protiviti se ne može – govorio je sebi. ali 4 Usp. Pred očima mu lebdi zgusnut čitav život. umri!” [192]4 On postupno uviđa da nije živio onako kako je trebao živjeti. u djetinjstvu. Pred njime ne mora ništa skrivati. Jedino nazočnost Gerasimova koji je jednostavnog. ali uskoro nakon njega slijede krivotvorine. Jedino što vrijedi jest djetinjstvo koje nije pomutila laž. pa će tada već biti veoma dobro. kuckaju po tijelu na smrt osuđenoga i mimikom potvrđuju kao da je sve u najboljem redu.” [195] . za njega je nepodnošljiva. Moguće bi bilo objasniti kad bih priznao da nisam živio onako kako treba. nemoćno dijete koje treba tuđe pomoći: “Najveće mučenje za Ivana Iljiča bila je laž – ona laž koju su svi zbog nečega prihvatili.. Koliko sam po javnom mišljenju išao uzbrdo. sjećajući se sve zakonitosti.” [191] On postaje bolno svjestan gubitka unutarnjeg djetinjstva. Ali onoga čovjeka koji je osjećao tu prijatnost više nije bilo: to se javljalo kao sjećanje na nekog drugog. Gerasim uviđa bijedu svoga gospodara. ali istovremeno i sām zapaža da stalno svoju nadu polaže u umirujuće riječi liječnikā. No on stalno odbija tu misao o svome životu koji je falš i u sebi bijedan. a to je nemoguće priznati’ – govorio je on samome sebi. sumnje unutarnjeg glasa koje je on previđao i zatomljivao jer su tako činili svi. Jedne noći iskrsne iznenada u njemu spoznaja: “Kao da sam jednako silazio s brijega uobražavajući da se penjem na brijeg.” [182] Mreža laži.Na pragu smrti do istine 247 kako mu je bilo i gorko i smiješno misliti o tome – za namještanje koje je on žrtvovao svoj život. društveni položaj. pravilnosti i doličnosti svoga života. Pri tome se kapaciteti hvataju rutiniranih uzoraka ponašanja kako bi ovima prikrili svoju bespomoćnost. – Ali kad bih bar shvatio čemu to? I to se ne može. Lagodnosti života. reputacija u zvanju. Ovaj je bez mnogo riječi odavno uvidio da se ovdje radi o životu i smrti. Tako je i bilo. ali da ne umire i da treba samo da bude miran i da se liječi. I sad je svršeno.. iako je sve tako izgledalo kao da je to bio sjajan život. da on nije proživio život onako kako je trebalo. koja okružuje njegov smrtnu postelju i koju on sām nije u stanju rastrgati. Samo mu jedna osoba ublažuje bolove. seljačkog podrijetla godi Ivanu Iljiču. sve mu to odjednom postaje isprazno i falš. upravo je toliko poda mnom iščezavao život . “Ondje. pred njim se može pokazati kao siromašno. On mrzi hinjeni interes za njegovu bolest. Za razliku od Praskovje Fjodorovne. a to je njegov sluga Gerasim. jer je znao da mu je bolest počela s onim udarcem” [179 – podcrtao JHT]. zarada.” [194] i “Došlo mu je na pamet da bi moglo biti istina ono šta se njemu prije činilo potpuno nemoguće. bilo je nešto toliko doista prijatno s čime bi se moglo živjeti kad bi se povratilo. Smrt koja je na pomolu mijenja pogled na njegov život. naime. a u prvome redu sažaljeva samu sebe kako mora podnositi takvoga muža. U posljednjem stadiju svoje bolesti Ivan Iljič je prikovan za svoj krevet. pomaže gdje može pomoći i noćima bdije nad njegovim krevetom. No.

njena figura. kako na koncu navodi Čehov. nesavladiva sila. Pri tome mu postaje jasno da se gotovo svi u njegovoj nazočnosti ponašaju s poštovanjem.’ I samo što je pomislio to. u živahnoj uspomeni.248 Jan-Heiner Tück povratak u taj prošli svijet čini mu se zagrađen. A što je ’ono’? – pitao je on sebe i najednom zamuknuo. obmana koja skriva od sebe život i smrt. Tolstoj tu scenu opisuje ovako: “Sva tri dana. On je osjećao da je njegovo mučenje i u tome što se gura u tu crnu rupu. i ona mu se sažalila. ali s poštovanjem punim straha. Odjedanput ga neka sila gurnula u prsa i u bok. . sve to nije bilo ono – rekao je on sebi – ali ništa zato. ali za to ne nalazi više snage i u tom trenutku iznenada bol išče5 Tema djetinjstvo – smrt literarno je posebno upečatljivo razrađena u kasnoj pripovijetci Antona Čehova Arhijerej (1902) koja na suptilan način spaja proces umiranja protagonista s liturgijskom dramaturgijom Velikog tjedna. a još više u tom što ne može da se provuče kroz nju.” [197] U tom trenutku njegov je sin primakao ruku umirućeg k svojim usnama i zaplakao. A provući se sprečavalo mu je priznanje da je njegov život bio dobar. on se probio u jamu. i ondje. U posljednjim trenutcima njegova života ona se ponovno brine za njega kao za svoje dijete i zadržava ga. Majka ga posjećuje sljedećeg dana. susreće za vrijeme večernje mise uoči Cvjetne nedjelje iznenada svoju majku koju nije vido devet godina. Baš to opravdanje njegova života zgrabilo ga je i nije ga puštalo napolje i mučilo ga više od svega. na dnu jame. u sobu umirućeg ulazi majka. Unutarnja dramatika ovog zadnjeg roka sastoji se u tome da on mora napustiti svaki pokušaj da svoj život opravda ipak nekako kao uspio. Ivan Iljič je ovo osjetio i otvorio oči.5 Ivan Iljič se ispovjeda i pričešćuje. a ideš natrag. ali u njegovoj nazočnosti gubi svoju raniju prostodušnost i odgovara samo bojažljivo i tiho na pitanja “eminencije”.. On se otimao. i odjednom saznaš istinski pravac. Kada mu snage zbog krvarenja iz crijeva brzo malakšu.. i s mržnjom teške tjelesne patnje. za trajanja kojih nije za njega postojalo vrijeme. Arhijerej. još jače mu je gušila disanje. vidi sina “sa skvrčenim licem i velikim očima” i zaboravlja da je on arhijerej. To mu na trenutke stvara olakšicu. Da. Želi zamoliti još za oproštenje.” [196-197] Ostatak njegova života je – prema vani – zaglušujući krik koji traje tri dana. već malo prehlađen i s lakom groznicom. Vidio je svoju ženu. on je skretnice svoga života krivo postavio. Prijedlog njegove žene da se posluži posljednjim sredstvom i da se dadne operirati pobuđuje u njemu odvratnost: “Njena odjeća. Dok cijele noći provodi bez sna u krevetu. Vidio je sina i bilo mu ga je žao. kao što se iz ruku krvnika otima na smrt osuđeni znajući da se ne može spasitii [. Njemu se dogodilo ono što se dešavalo u željezničkom vagonu kad misliš da ideš naprijed. nešto je zasvijetlilo. izraz njena lica. dolazi do dlučujućega prodora prema svjetlu. Njegovo zdravstveno stanje se pogoršava što se više bliži Veliki tjedan. Moguće je. i s patnjama saznanje o neizbježnom bliskom kraju. i da samo mali broj njih kažu otvoreno što ih tišti. pred očima mu prolazi čitav život i on čezne za prijašnjom jednostavnošću i majčinskom blizinom. moguće stvoriti ’ono’. zvuk njena glasa – sve je njemu govorilo jedno: ’Nije to ono. on se koprcao u onoj crnoj vreći u koju ga je uguravala neka nevidljiva.]. uskrsla [je] u njemu mržnja. Tek u trenutku kada prestane kopati po crnim mislima. Ionako iscrpljeni arhijerej ustanovljuje u naletu žalosti i srdžbe da majka neusiljeno i prirodno razgovara s njegovim slugom. Sve ono radi čega si živio i živiš – jest laž.

Martin Heidegger: Sein und Zeit (Gesamtausgabe. umjesto toga donijet ćemo zaključno neke fragmentarne upute koje svraćaju pozornost na teološku dimenziju pripovijetke. Obara je činjenica da bolest i smrt Ivana Iljiča pogađaju nenadano. zatim bi trebalo u jednoj opširnoj interpretaciji osvijetliti autobiografsku pozadinu na koju je u više eseja ukazao Stefan Zweig7. 337. Casanova – Stendhal – Tolstoi.. nego one raspolažu njime. 720–726.. Smrću ovdje ne ravna neki suvereni majstor nego 6 Usp. Radikalna nemoć umirućega. ’Svršeno je sa smrću – rekao je sebi. str.Na pragu smrti do istine 249 zava. Regensburg 1999. Max Frisch und Simone de Beouvoir. München 1980. – Kakva radost! Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku. Philippe Ariès: Geschichte des Todes. prijevremeni prekid njegova života čine upitnim idealističko uzdizanje smrti. koji se pobliže bavi pripovijetkama “Tri smrti”. u: S. “Smrt Ivana Iljiča”.6 Treba ukazati na rafiniranu kompoziciju pripovijetke – Tolstoj počinje s reakcijom kolega i rodbine na smrt Ivana Iljiča i time stavlja epilog na početak. a ukazuje također na znamenite odlomke iz “Rata i mira”. i značenje toga trenutka više se nije izmijenilo.’” [198-199.179–218.. 153–173. podcrtao JHT] Prodor do istine na pragu smrti. Sve ovo ne treba i nije moguće na ovome mjestu obaviti. Zwölf historische Miniaturen. str.. Frankfurt am Main 1976. Usp. Zweig: Die Monotonisierung der Welt. Usp.] – Eto ti ga na! – odjednom progovori on glasno. Berlin 1932. Zur Kunst des guten Sterbens bei Matthias Claudius Leo Nikolajewitsch Tolstoi. 62-73 kao i opširan prikaz kod Bernhard Sill: Ethos und Thanatos. S. str. Zweig: Sternstunden der Menschheit. str. [. na što je filozofski reagirao Martin Heidegger u Sein und Zeit9. Frankfurt am Main 1983. Tezu da je smrt čin slobode. Rainer Maria Rilke. a time “osobno samoostvarenje čovjekovo. Frankfurt am Main 1977. Sažet pregled kod Käte Hamburger: Tolstoi. Bd. on njima ne raspolaže u slobodi. [. “’A smrt? Gdje je ona?’ Tražio je svoj prijašnji poznati strah od smrti i nije ga nalazio. Stefan Zweig: Die Flucht zu Gott. a zatim je – kako bi se istakla njezina posebnost – usporediti s drugim literarnim ostvarenjima tipa ars moriendi narrativa u Tolstojevu opsežnom djelu. trebalo bi konačno ukazati na maskiranje smrti kakvo počinje u 19. Gestalt und Problem. Zaključna razmatranja Ako se želi ovu dojmljivu pripovjetku opširno komentirati. Zweig: Drei Dichter ihres Lebens.] – Svršeno! – rekao je netko nad njim. Aus dem Französischen von Hans-Horst Henschen und Una Pfau. Göttingen 21963. Zweig: Tolstoi als religiöser und sozialer Denker. On je čuo te riječi i ponovio ih u svojoj duši. 7 8 9 . Zum Problem der Humanität. “Zapisi luđaka” i “Gospodar i sluga”. mora se zacijelo prije svega rekonstruirati njezina geneza. koja je nakon Rahnera bila često zastupana. stoljeću i na splet laži u blizini umirućega8. str. S. Usp. Aufsätze und Vorträge. str. 2). Tolstojeva pripovijetka istovremeno obara i potvrđuje. koji na primjeru Tolstojeve pripovijetke Smrt Ivana Iliča tumače početak medikalizacije kao i širenje laži na koncu 19. u: S. – Nje više nema. također Thomas Mann: Goethe und Tolstoi. stoljeća. Frankfurt am Main 1984. 55-120.

što u životu nije nikada uvidio. 224: “Stoga je čovjekova smrt pasivno prihvaćeni događaj nasuprot kojemu čovjek kao osoba stoji nemoćno i izvanjski. I ovdje se život protagonista zgušnjava kao u sabirnoj leći. nizovi slika proteklih epizoda još jednom planu u svijesti. ’vlastita smrt’. koja međutim ne prelazi u svjetlost nego u tminu. O personalnom samoispunjenju doduše u Tolstojevoj pripovijetci ne može biti govora.11 Što se tiče pripovjedačke strategije karakteristično je da se nigdje ne govori izričito o božanskom sudcu.10 Doduše teza da se sa smrću događa dovršenje ljudske slobode ovdje se na jedan poseban način potvrđuje. Naravno. Inače ništa. “Tmina iza toga je lijepa. o “tunelu” na čijem se kraju otvara “uska. Proces je za umirućeg – ne uzimajući u obzir fizičku patnju – utoliko strašan što je on totalno izložen nepatvorenoj istini svoga života. 11 . Samo na jednome mjestu on proračunatom nejasnoćom govori o “nekoj tajnovitoj snazi” koja Ivanu Iljiču pomaže da prizna nesnošljivu bilancu svoga života. nesavladive sile” [197] u stanju spoznati da mu je život promašen. Tek na drugoj strani rupe – da se poslužimo Tolstojevom metaforom – pojavljuje se svjetlo. Theologisch. Ivan Iljič mora ratificirati nefriziranu bilancu svoga života. u: Theologie und Glaube 86 (1996). ne samo čovjekovo izvanjsko zauzimanje stava prema njoj. Tako su neke afere mogle biti bagatelizirane kao kavalirski delikti. No ova spoznaja o promašenosti preduvjet je za smrt u miru. O kritici Rahnerove teologije smrti Helmut Hoping: Die Negativität des Todes. Ali u procesu umiranja leži istovremeno i nešto oslobađajuće. Ali literarno neuzimanje u obzir jedne transcendentne instance. kao da je ruski pisac na koncu 19. jer sa spoznajom upitnosti vlastite egzistencije događa se prodor do istine. On je ispustio iz ruku kompas svoga života i prepustio se mainstream-u takozvanoga boljeg društva. pred kojom bi se imalo osob10 Međutim i Karl Rahner je uvijek naglašavao oba aspekta smrti. prema kojem je “Bog” loš stilski princip. Zur philosophisch-theologischen Kritik der Vorstellung vom natürlichen Tod. budući da je Ivan Iljič tek uz pomoć “neke nevidljive. 296–312. oštra pukotina”. postupno sužavanje obrisa” koje određuje doživljavanje. to jest da je “sve bilo ništa”. on je mislio što svijet misli i radio ono što svijet radi. vidjeti teološku poantu Tolstojeve novele. Umjesto da je slijedio svoj unutarnji glas i išao svojim vlastitim putom. da mu se život temeljio na samoobmani i laži. ali je ta smrt također i bitno osobno sebeispunjenje (sic!). 221–226. I tek s uviđanjem ove laži on može umrijeti u miru. kako ono vanjsko okončanje života koje se da medicinski ustanoviti tako i unutarnji čovjekov čin koji čovjek mora obaviti. Zatim slijedi “blago isisavanje. Naime. str. stoljeća već poznavao izreku Gottfrieda Benna. ispravno shvaćeno smrt sama. 317). čovjekov nutarnji čin. München 2003. već najopćenitiji pokušaj da se opiše druga strana smrti stavlja pisca pred velike poteškoće.” Tako glase karakteristične zadnje rečenice u romanu (str.” (Prijevod: Željko Pavić).250 Jan-Heiner Tück je pasivno podnosi. IV. on – kolikogod to zvučalo paradoksalno – mora u slobodi uvidjeti. str. Karl Rahner: [natuknica] Tod. u: Lexikon für Theologie und Kirche [LThK]2 10 (1965). Inverzija ove metaforike smrti (tunel – svjetlo) nalazi se u završnoj sceni romana Christopha Petersa Das Tuch aus Nacht. Tu je govor o “otvorenom prolazu”. ovdje str. U uspostavi ove istine leži sud o njegovu životu i sasvim je moguće u činjenici. Usp. da se ovdje sud smješta u sam proces umiranja.

George Steiner primjećuje da je Tolstoj bio pokopan “u prvom vancrkvenom pokopu u Rusiji” (Tolstoj oder Dostojewskij. str. može ipak nastati nešto. informativan prikaz George Steinera: Tolstoj oder Dostojewskij. 13 14 . 225–242. Iz ništa njegova života. Analyse des abendländischen Romans. Preveo s njemačkoga Jozo DŽAMBO 12 O Tolstojevoj “teologiji” usp.. otvara mu se sasvim neočekivano pristup u jedan novi život. natuknica Tolstoj. str. Wladimir I. Umjesto da s prijekorom zahtijeva ono što se ne može zahtijevati.12 S odbojnošću prema svakoj onozemaljskoj utjehi – zbog čega ga je uostalom na jednoj strani cijenio Lenjin13 a na drugoj ekskomunicirala rusko-pravoslavna Crkva14 – mogla bi stajati u svezi činjenica da u Smrti Ivana Iljiča nedostaju izričiti čini sudačkog pravorijeka ili čak proglašenja kazne. Lenin: Lev Tolstoi als Spiegel der russischen Revolution: 7 Aufsätze über den russischen Schriftsteller und seine Zeit. Berlin 1985. U trenutku kada Ivan Iljič osjeti da netko ljubi njegovu ruku ne mora se više grčevito hvatati sām za sebe. kako to – možda oslanjajući se na Rim 4.. ne mora druge mrziti jer mu ne pružaju željenu pažnju. München . To nešto biva u posljednjim trenutcima njegova života opipljivo.Na pragu smrti do istine 251 no položiti račun. a događa se ulazak u radost koju jezik može samo naslutiti. Usp. Odjednom je nestalo mržnje. Aus dem Englischen von Jutta und Theodor Knust. u: LThK3 10 (2001) 102. Suvišno je primijetiti da nada koju pruža vjera ovdje seže dalje .Zürich 1990. 311). ostaje kod Tolstoja neizvjesno. odgovara Tolstojevom praktično-humanističkom poimanju kršćanstva o izgradnji carstva Božjeg na zemlji bez uzimanja u obzir vjere u onozemaljski život. ali nikada prikladno odjenuti u riječi.17 – formulira Tolstoj. on to sam može drugima pružiti: samilost i ljubav. Franz. Norbert P. Da li ova radost sa smrću nestaje ili je neprolazna. Vjerojatno neće biti pogrešna pretpostavka da sud uključuje u sām proces smrti također presudu i kaznu. Jer što bi bilo drugo uviđanje ništavnosti vlastitog života nego presuda koju pred licem smrti umirući mora priznati i što je mučna bol zbog ove spoznaje drugo nego kazna? Međutim. na koncu se iznenada pojavljuje peripetija: Dok Ivan Iljič prolazi kroz pakao vlastite samospoznaje i u svoj dubini proživljava bijedu svoga prema vani uspješnog života.

.

O njoj pričaju kao o posljednjem velikom izljevu srditosti starca koji je prezirao svijet oko sebe zbog njegove slavohlepnosti i pohlepe za lagodom. gotovo pred kamerama. U: Die Zeit. kazao je jednom prilikom. ubilačka i monotona. I koji je na posljednjem djeliću životne staze konačno uspio napustiti prokleto imanje u Jasnoj Poljani i naći jednostavnost za kojom je čeznuo čitavoga života.” Ali nitko ga nije slušao. Kažu da se navečer uoči smrti digao i glasno povikao: “Otići ću nekamo gdje me neće nitko smetati. bez cilja. licem okrenutim prema vjetru i beskonačnosti. godine u pet sati ujutro grof je dao osedlati konje. pili s ruskim reporterima i radoznalcima u staničnoj gostionici. knjiga i vijesti da on. bos ili u čizmama koje je sām napravio. No sve mu to nije koristilo. Smatrao je da čovjek radije treba ići pješice. Tolstoj je prezirao željeznicu kao i svaku drugu tehničku i mašinsku novinu. supruga je stigla specijalnim vlakom. Na željezničkoj postaji Astapovo spopala ga je groznica i polegli su ga u kućici čuvara pruge. nije daleko stigao. bez ambicija. Međutim. str. a bio je pisac. u kandžama željezničke mreže. Umro je 20. Odnos željeznice prema putovanju. Njegova je smrt legendarna. Poznato nam je iz mnogih filmova. studeni 2010). već odavno velika zvijezda na međunarodnom književnom svodu. Željeznica je u jednakoj mjeri ugodna koliko i neljudska. Smrtna postelja nalazila se u prometnom pogledu na pogodnom mjestu. Htio je * Naslov izvornika: “Der grüne Graf”. pokraj tračnica. Ostavite me na miru. a bio je grof. . Bližio se kraj i on je konačno želio živjeti onako kako je pisao u svojim knjigama: skromno. Doputovali su sinovi i kćeri. studenoga 1910. 47 (18. Čak je to preinterpretiranje njegove velike životne drame: on je želio biti drvo.TOLSTOJ – ZELENI GROF* Iris Radisch Desetoga studenog 1910. bogupredano. to je uljepšavanje ove medijske smrti. odgovara onome javne kuće naspram ljubavi. Htio se prepustiti Božjoj riječi. br. 63. na ulici.

je kriv. koji samo u njemačkom izdanju naklade Eugen Diederich iznose četrnaest svezaka. itekako se isplati barem u komfornoj zoni knjige i novinstva danas ponovno uzeti ozbiljno njegove radikalne agrarno-anarhistične sanjarije o prakršćanskom socijalizmu. Naprotiv. Kmetstvo je bilo ukinuto već desetak godina. Ne bi bilo klaonica niti preparata za plavu kosu srednje dužine. i preklinjao je da u posljednjoj sekundi promijeni vozni pravac. prsluke. nije imao uspjeha. ekološkiji i bogobojazniji. Tolstoj je – već prema tome kako se obračunaju troškovi i korist ovog razvitka – ili vrlo aktualan ili pak beznadno zastario kao nikada. Posebno na veliki jad svoje žene koja je naricala za honorarima i životnim standardom. Ne bi bilo autocesta ni festivala Wagnerove glazbe. U Stuttgartu ne bi bilo kolodvora. mi bismo danas jedva podnijeli. Međutim danas. jednoličniji. Posebno zbog toga jer je Tolstoj nakon svoga napuštanja književnosti i obrata prema ideji otkupljenja svijeta godine 1877.254 Iris Radisch zaustaviti vlak modernizacije. Više nas ne bi tjerali egoizam i potreba za isticanjem nego ljubav prema istini i bližnjemu. hlače i košulje. Međutim. Drugim riječima: svijet. Žene bi rađale što više djece (mlada žena bez djece grofu je izgledala poput crnice zemlje posute šljunkom). dok prorok kojemu su oko 1900. livade i pašnjaci. od svjetskog gurua postao je drag čudak za kojega bi bilo bolje da je ostao kod svog genuinog lukrativnog posla. Ne bi bilo pada nataliteta niti referenata za pitanja žena. kako je povijest bez ikakvih obzira s najvećom brzinom jurila dalje u pravcu koji grof nije želio. – bilo mu je tada 49 godina i upravo je bio završio roman Ana Karenjina – ovim sanjarijama žrtvovao veći dio svoga književnog talenta i manji dio svoga imetka. prema kojemu bi Tolstoj bio doduše izvrstan književnik. Mi bismo nosili kratka ovčja krzna. koji bi bio Tolstojev. ali su nam njegovi bezbrojni kritički spisi o vjerskim i društvenim pitanjima. Kako bi izgledao svijet da je slušao Tolstoja? Bio bi vjerojatno mirniji. Nije bilo više feudalnog i patrijarhalnog mladenačkog Tolstojeva svijeta. Romanopisac je besmrtan. Mi čitamo Rat i mir i Anu Karenjinu. ali rđav mislilac. Danas smo gotovo zaboravili Tolstoja kao prvoga poznatog bjegunca iz moderne civilizacije. ostali gotovo nepoznati. a u Gorlebenu atomskog otpada. Radikalni obrat grofa u kršćanskoga anarhista pada u posljednja desetljeća carske vlasti. Muškarci bi morali prehranjivati obitelji radom svojih ruku. Ipak konačni sud povijesti književnosti. a svoj posljednji izdisaj doživio je u jednoj njezinoj službenoj prostoriji. Slavenofili i reakcionari – Lenjin i utjecajni sovjetskoruski Tolstojev biograf Viktor Šklovskij . čizme od filca. kod lijepe književnosti. Umjesto toga nepregledne šume. kada je svijet potpunoma postao onakvim kakvim ga Tolstoj nije želio. godine hodočastili iz svih dijelova svijeta. Pri tome je desetljećima u svome ruskom haljetku i čizmama napravljenim vlastitim rukama stajao na raskršću na kojem je povijest skrenula u industrijsku modernu. polja.

Sve što je bilo potrebno znati jest sposobnost čitati doslovno poput djeteta. Bio je skeptičan prema svakoj velikoj povijesnoj baušteli i prvi koji je izgovorio ono što je kasnije mnogostruko i sa skromnim dugoročnim učinkom natucao pokret životne obnove 20. imanja i oranice. Tehniku umjetničkonaivnog razgolićavanja Tolstoj je prije toga isprobao do savršenstva u svojim romanima. stoljeća: Moraš promijeniti svoj život ako želiš promijeniti svijet. Samo još jednom kasnije aktivirao je simulacijsku mašineriju i “u staroj maniri” napisao bestseler Uskrsnuće. Protiv slavenofila zbog njihova crkvenoga pobožnjaštva i odanosti državi. alarmirala carsku cenzuru i navela grčko-pravoslavnu Crkvu da ekskomunicira svjetski poznatog plemića. Tolstoj je odavno dao prednost jednostavnosti i neovisnosti seljačkog načina života pred spletkama i statusnim brigama grada. itekako vrijedno da mu se žrtvuje polovina jednog spisateljskog života. naišli su na izvrsnu prođu. podučavati djecu u svojoj seoskoj školi i tražiti Boga u svojoj duši. Od tada je on literaturu smatrao nepotrebnim zrcalom jednoga suvišnog života. Liberali i socijalisti su bili za industrijalizaciju. Proturječje između prividnoga i stvarnoga bogatstva do danas je nerješiv paradoks teško zaduženih bogatih zemalja i njihovih vječno nezadovoljnih bogatih podanika. da se ne odriču realnoga gospodarstva i da ne prihvaćaju nikakav “prividni posao” u gradu u kojem bi proizvodili stvari koje ustvari nisu nikome potrebne. prirodno i neprirodno – prema ovom rousseauovskom programu on je skicirao jednu kritiku kulture koja je obuhvaćala sva životna područja.Tolstoj – zeleni grof 255 divljeg su grofa pripisivali također ovome taboru – htjeli su konzervirati staru seljačku Rusiju. istinito i lažno. Tolstoj je uporno preklinjao svoje čitatelje da ne napuštaju zemlju. travi i tlu povjerili privredi. Tko je htio mogao je to iščitati iz njegovih romana. u kojima je grof nakon svog obraćenja huškao seljake svojih sličnika. njezinim beskonačnim proizvodnim linijama i virtualnim . Raj i pakao. To. raditi na selu. da nismo njega slušali i da smo se umjesto drveću. kako bi se pokazalo da ovaj život ne može izdržati frontalni sudar s tim kršćanskim temeljnim tekstom. Po Tolstoju se propovijed na gori treba primjenjivati doslovno na život. Revolt iz duha književnosti učinio je autora svjetskoga glasa preko noći državnim neprijateljem i Božjom lùdom. Bila je to jednostavna. Zabranjeni spisi. Za Tolstoja je to bilo pitanje stoljeća. Međutim. da bi sa zaradom pomogao jednoj kršćanskoj sekti selidbu u Kanadu. stavovi iz romana bili su nešto što Tolstoju u drugoj polovici njegova života nije ništa više značilo. ni poreznici ni vojska nisu bili u skladu sa zapovijedima iz propovijedi na gori. Ta je lektira pokazala bez sumnje da ni država ni njezini sudovi. Tolstoj je bio protiv svih. ali vrlo eksplozivna misao koja je Tolstoja odvela u propast. Međutim. protiv socijalista zbog njihove vjere u napredak. Dobar život – ono što je danas od wellness industrije razmaženo dijete u povojima u bijelom kupaćem kostimu – bio je za Tolstoja jednostavan i skroman seoski život. Inače želio je misliti samo još srcem.

taj može poslije fajronta još uvijek naći malo utjehe i svježeg zraka kod zelenog grofa Tolstoja. S njemačkog preveo Jozo DŽAMBO . Teško je za to naći izgovor. kome u komfortabilnom paklu njegova prividnog radnog života ponekad postane zagušljivo.256 Iris Radisch financijskim paketima. Tolstoj nam po svoj prilici još uvijek zamjera. Međutim.

IZ PISANE ZAOSTA VŠTINE .

.

a teče samo “brutalno vrijeme”. Vrijeme može stajati i onda kada preko njegove površine idu sjenke i projekcije ideologija. da nije bilo mjesta ni za život ni za smisao. I sad nadiru sa svih strana barbari. ako se zamisle kao vertikalni stub propadalo u histeričnoj i mazohističkoj misli skolastičkog srednjeg vijeka o grijehu i iskupljenju. potrebno je samo da je tu. Kotač historije se pomaknuo. Koliko je vedre humanizirane mudrosti ostalo u iščezlim “simposionima” antike. Oni se guraju u vlast. Stvarnost se vrlo često nije ni za što izborila. ali tek poslije nenadoknadivog zakašnjenja između dvije epohe. Jednom zamišljena i fanatično čuvana količina dobrote u političkim programima biva . Onog trenutka prestaje odnos prema njima. u udruženja pisaca postajući “novajlije u vječnosti” (Borhes) i sve je dobro dotle dok se vidi tko su oni i odakle su došli. nakon što se međusobno istrijebe vrijednosti i sile. Da bi nešto postalo stvarnost. programa i lažnih revolucija koje nose sirovi mentaliteti šareni od parola. i zatim je deset ljudskih vjekova. ona je preostala. dok nose na sebi obilježje “nemoguće većine”. Toliko se razmišljalo o smislu života.BILJEŠKE NA RAZNE TEME Vitomir Lukić Sve se može izmijeniti. tim nenadmašnim gozbama tijela i duha. gaze i gutaju. toliko često da ona u njihovim ustima postaje neprijatnom obavezom za sve. kada umjesto uljeza postanu kriterijumi. razbijaju. Sa njihovih oltara prečesto se čuje riječ sloboda. a onda se dosjete da bi trebali naučiti od onog što su uništili. u kazališta. kojima će još barem za tri generacije nedostajati potrebna koordinacija pokreta. pa postaju “homo novusi” sa kravatom i manirima bez duha. Da je tih nekoliko stoljeća barem stajalo? I kako se moglo odigrati drukčije i bolje nego da to mračno vrijeme doživi svoju prošlost kao blistavu budućnost renesanse. Tada sluh onih što su preostali a pamte. biva mučen činom kojim se vrijednosti vraćaju unatrag.

i ono što se promijenilo – to je raspored unutar iste teme stanovanja. unatoč ogradama dovede u pomirljivo sazvučje sa sugovornikom. pa su riječi koje je onaj NKVD-ovac socijalističke estetike uputio Ani Ahmatovoj nazvavši je prostitutkom – postale modelom pretjeranim samo u formi. netko je moderan pisac ili nije ako se kreće u izražajnim stereotipijama. a nas zanima u prvom redu kakva je ta vegetacija. može inficirati. Tlom i klimom možemo je predbaciti. Foglova se mjerila uvijek odnose na tematski i bukvalno sadržinski dio pisanja. a ne u temi. pa da se ona. jednim od najplemenitijih čuvstava. Ipak. materijala od kojih se gradi. svojom praksom okrenuti su tamnoj strani života – gdje svakako leže kriterijumi prema kojima bismo ih mogli procjenjivati. sam. u modernoj arhitekturi jedva prepoznaje svoj prototip s tavanom i podrumom. Pravo se bavi zločinom. liječnici bolom. Svoj razgovor sa tlom svaka vegetacija vodi na svoj način. Ivan Fogl često spominje tu riječ govoreći o piscima i treba mnogo dobronamjernosti. da u pojmu “društvo” dobije sasvim negativan predznak. određena veličina. može izazvati zgražanje da bi uzdrmala institucijski moral. moje uvjerenje da je najizvjesnija vrijednost čovjek. On je čista. književnost ne mora dijeliti didaktičku jasnost ni sa jednom od njih. Iz njegovih apodiktičnih izjava riječi “odgoj” i “zdrav”. Vrlo stara tema “kuća”.260 Vitomir Lukić dijeljena bez obzira na gunđanja individue koje se smatra nepristojnim. Već dva čovjeka polove tu mogućnost i što dalje – ona se sve više gubi. ali je bolje pustiti pravu literaturu da čini što hoće. ona će čak i u najbezazlenijem razgovoru zvučati kao prijetnja. Ona sve to može nizom svojih primjera i mogućnosti. On se. ona se može baviti gađenjem. “napredan” izbijaju mnogo . Spominje li netko iz vlasti prečesto ovu riječ. on mi se ispričava sa osudom koju će u ime “društvenog kriterija” – izreći na kraju. Čak i kada se veći dio jedinki odupire javnim navikama i političkim floskulama iznad njih je i protiv njih je društvo. svejedno stoji li na pola puta između sofizma i algebre. U socijalnoj znanosti ovaj pojam etimologijski identičan s njom najsumnjivija je veličina. a povodom diskusije o časopisima “Zvijezda i Lenjingrad” nije propustio ni jedan od trikova političke demagogije da utjera red u literaturu. religija grijehom. Pri tome da li na originalan način odabire jezična sredstva. Došlo je do povampirenja ždanovskog demona u kritici. da bi se zahvaljujući bolesti izbjegla smrt. Modernost svega je u strukturi: jezika. gdje moralni i politički kvalifikativi stoje daleko ispred estetičkih. oduševljava mojom prozom ističući kako i sam ima udjela u otkrivanju njezinih modernih atributa. gdje su stvari počele ići pretjerano normalnim tokom i samouvjernošću jednog bakalina pobaca natrulo voće da bi spasio “in corpore sano” (corpus sanum) od njegove vlastite duše. naprimjer. ali dodaje da je niknula na historiji koja truli i svemu onom što je u suvremenom društvu osuđeno da propadne. jer ona mnogo prije nas čuje budućnost u sloju tišine kojim je okruženo njezino nastajanje. a preko dekorativne ocjene moga stila. ponašanja. To potvrđuje. jer vrijeđa opće humane pobude. Knjiga ne mora izliječiti.

Sadašnjost je u sovjetskom gledanju na stvari potpuno zasjenjena “perspektivama” i životom. niti napustiti to besmisleno i jednolično “naprijed” upotpunjuje njezin geometrijski užas. Državni teoretičari vidjeli su je kao trim-stazu s točno obilježenim nijansama gdje treba vrtjeti rukama. rasteretiti nas . ali ustrajavaju u radnjama i stanjima kako su se zatekli. književnost više dijeli sudbinu s društvenom hijerarhijom nego s kulturnim superstrukturama. Majmunski se mučno i dosadno vrti um u tom prozirnom scenariju. Ako se hoće igrati bilo lud. nije mogla pohvaliti takvim znanjem svoje vlastite budućnosti kao sovjetska literatura poslije velikih čistki. tako da od toga drastičnog zaokreta na kojem su ispali vjerojatno i posljednji intelektualci zaljubljeni u moralno poslanje revolucije. prije igre uzeti u ruke našu svijest. po vanjskom mehanizmu. kao što i ideologijom dominiraju dvije aveti: prošlost protiv čijih se ostataka u svijesti u institucijama treba boriti i budućnost za koju se mora žrtvovati. od primitivnog vjernika koji ispada polumrtav iz obredne igre. potencijalne grijehe. ne ljubav. U “perspektivi” nema mnogo ohrabrenja niti za ono što mislimo niti za ono što vidimo. Već sama riječ perspektiva čijim se simbolom toliko zadužuju ciljevi komunizma likovno je i filozofski turoban pojam. planski hladno sumiče vidik i na koncu se sve nade gube u točki. okrenuta sasvim čovjeku. Prva zora što ga je zatekla lijepo je obasjavala njegovu svijest kako mirno spava pored razloga. A optika ipak. da je ovo pretjerivanje stil scenskog izraza i na kraju (kada igra i prerušavanje ne bude potrebno a sada je to imperativ svetih i strogih usta Historije) – svi ćemo opet biti normalni ljudi i vratiti se svojim kućama s osjećanjem ispunjene dužnosti i bez pitanja: zašto? kome? Položaj svjesnog graditelja novog društva. a tako pedantno programiranog napora. Osjećaj da se tamo nikada linija neće susresti s linijom niti promijeniti pravac. gdje svi ljudi dalje znaju da sudjeluju u laži i podstiču prinudu na laž. pedagoški sukus koji je (upravo tu na samom kraju) opravdava. puzati preko grede ili praviti sklekove da bi na kraju izrekla napamet nabiflanu utilitarističku poruku društvu. Primitivac je samo bio sretniji. Stilistici političkih govora nisu smetale ni ovakve očite slikovne kolizije kao što su “široki pogledi što pucaju u perspektivi komunističke vizije budućnosti”. On zna šta ga čeka i zna da svi od njega čekaju taj didaktički “nik” na završetku uzaludnog. Nije se imalo dovoljno vremena za metafore. Centralni komitet je u okviru petogodišnjeg plana određivao i zadatke razvoja literature i nikada se jedna disciplina. bilo kakav ples – mora neki bog odnimiti naše dileme. Smjelošću se može nazvati (jer je relativitet čudesno protegljiv) već i to da netko od glavnih podstrekača kao kad je s gledaocem ranog antičkog kazališta sklopljena prešutna pogodba da je to što on gleda i u čemu sudjeluje kao promatrač igra.Bilješke na razne teme 261 češće i s mnogo više nametljivosti nego iz priručnika o narodnom zdravlju. uhvaćen u situaciji intimnog skidanja šminke s uma nakon besmislene predstave – ni u čemu se nije razlikovao. a ne ubijanje. Igra postaje svemirski apsurdna kad se pomakne vizura s vlastite uloge na totalitet. smanjujući našu vizuru paralelnosti.

Jer – ti veliki procesi su jedna tržnica pravde: one uzimaju jedan izgubljeni život za milijune pogubljenih. a dajući ogromne razmjere noći u kojoj je izgubljena. a tužitelji izlaze van iz sudnice opteretivši već i onako izmrcvarenu savjest – ubojstvom. svakog dijela. sa unaprijed primljenom euharistijom posvemašnjeg određenja. sapet ili slobodan u svom činu – da bi s ljudskim saldom ušao u sutrašnji dan gdje još ima šansu da okaje grijeh. Jer kako je to lijepo igrati i činiti. luta poput žutog maslačka. Njegovi generali. tog surovog krika za hirurgiju društva – vojničkog koraka i Wagnerove glazbe – Vođa je u grču objave drogiran i zaglušen božanskim poslanjem lebdio nad kolektivnim pranjem savjesti. jer umire bez savjesti. pred kojom čovjek kleči. ako smo ga doživjeli u punom osvjetljenju moralne religije porazan. ništa ne osvjetljavajući više osima onog bespomoćnog “da” i “tu” čovjekove egzistencije. Ta svjetiljka je jedini hram u koji će pristati doći Bog. Okrenimo brzo sliku. budući bog nacizma i modernog koncepta Europe zna da prvim rezom mora osloboditi bolesno čovječanstvo tog nekorisnog rudimenta – savjesti. I finale je. stvoriti doktrinu otkupljenja “in advance” i dati nam znak da se mirno možemo predati igri. sve osim savjesti – sjede izobličeni. I upravo tim bitnim dijelom ona je htjela u toku grozomornog procesa naći oslonca kod ovih živih mašina jedne ideologije što ih je kolektivnim obredom oslobodila savjesti i povjerila Vođi – bogu istočnog grijeha. Vratimo se toj jadnoj svjetiljci i njegujmo je riječju i postupkom. tijela potresana tikovima. da bude dobar i podstaknut na dobro. neumrlu vatru svakog dana. Može izgledati kao neoprostivo surov moralni paradoks: ali ovdje je pravda pala na nevine zločince. zločinac umire kao nevin. inače sjajni vojnici te mašinerije svjesnog genocida. Oni to rade na kraju predstave na neizbježnom kraju posljednjeg čina. bacajući malo svjetla. mamutskim obredima nacističke ideologije. ili ako neće biti suvišan. ako već tamo nije. mirno dok zločinci sjede. 1976. sa tamnijom sjenkom na uniformama tamo gdje su stajale epolete i odličja. a smanjujemo u oholosti. I taj veliki žrec. Pola optužnice je statistika: (koliko logora. U veličanstvenim. ljudi koji su u rat ponijeli sve do najmanjih sitnica.savjest.262 Vitomir Lukić savjesti. 12. U Hitlerovom “Mein Kampfu” vidim tu slabašnu svjetiljku savjesti kako tetura velikim poprištima historije. umanjena i obeshrabrena tisućama obzira. ruševine u kojima još kuca srce i naivno kao djeca prvi put izgovaraju umjesto “dužnost” riječ “savjest”. Ne uspavljujemo doktrinama i novim vjerama to tiho sudište. preuzetog bez krivice njegovog iskustva. . a “Mein Kampf” je imao duhovno pokriće novog evanđelja. činiti a ne biti. a tužitelji i suci viču i mlataraju rukama. podržavajmo njezin plamičak dijalogom s njom i dijalogom s drugim čovjekom u kojemu se i sami umnažamo po dobru. i daju zločinu novu priliku da se ponovi za stolom. koliko ubojstava). druga polovica je . brzo mu poturaju čist prostor od tisuće kvadratnih kilometara. 11.

KRONIKA .

.

1 Skup o 400-toj obljetnici Divkovićeva Nauka krstjanskog održan je u prostorijama Franjevačke teologije u Sarajevu pod pokroviteljstvom Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Divković u Gutenbergovoj galaksiji Marko Karamatić U organizaciji Franjevačke teologije u Sarajevu je održan je 14-15. Sarajevo 14. obljetnice Nauka krstjanskoga. Potom je glumac Mirsad Tuka izveo dva Divkovićeva monologa iz drame Dževada Karahasana Čudo u Latinluku.FRA MATIJA DIVKOVIĆ I KULTURA PISANE RIJEČI Znanstveni skup u povodu 400. prve tiskane knjige na narodnom jeziku u BiH (1611-2011). znanstveni skup Fra Matija Divković i kultura pisane riječi – 400. listopada 2011. Institut za jezik i književnost u Sarajevu. i 15. 1 Izlaganja su objavljena u: Zbornik radova o Matiji Divkoviću. obljetnica Nauka krstjanskoga. točno trideset godina nakon prvog znanstvenog skupa posvećenog Divkoviću: Matija Divković – djelo i vrijeme (11-13. provincijal Lovro Gavran i Boris Tihi u ime predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića. stoljeća i njegova značenja za opći civilizacijski pomak. Sarajevo 1982. prve tiskane knjige na narodnom jeziku u BiH. prosinca 1981) koji je organizirao Institut za jezik i književnost u Sarajevu pod pokroviteljstvom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. . listopada 2011. Uvodnu riječ imao je Marko Karamatić koji je Divkovićev pothvat tiskanja knjige stavio u kontekst Gutenbergova otkrića tiskarskog stroja sredinom 15. Na početku Skupa pozdrave prisutnima uputili su u ime organizatora dekan Teologije Mile Babić.

Ena Begović-Sokolija (Sarajevo): Pamćenje Divkovića u savremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Tako je obrađena problematika periodizacije franjevačkog spisateljstva. b) sve- . Ivo Marković (Sarajevo): Utjecaj fra Matije Divkovića na homiletičku prepoznatljivost bosanskih franjevaca. Amir Kapetanović (Zagreb): Hrvatska srednjovjekovna književna tradicija i Divkovićevi stihovi. kulturnu povijest. uvezanih u jedan svezak. Drago Bojić (Sarajevo): Katekizam kao medij. Obljetnica Divkovićeve knjige zacijelo je događaj od ne male važnosti za bh. Pranjković). Lovrenović i I. I. Mateo Žagar (Zagreb): Bosančica Divkovićevih izdanja između ustava i brzopisa. siječanj 2011 (priloge napisali: M. Slavko Harni (Zagreb): Topografija tiskara u Divkovićevo doba. Divković i homiletička praksa franjevaca. stilskih svojstava i prilagodbe vlastitih imena. teološke i povijesne teme. M. Predviđeno je da svi referati budu objavljeni u posebnom Zborniku. oko sto pedeset godina nakon Gutenbergova izuma. Karamatić.2 Jedva se može do kraja dokučiti kakav je obrat izvršilo 2 Obljetnica Divkovićeva Nauka krstjanskoga. Džaja.266 Marko Karamatić Izlaganja na Skupu sadržajno su bila vezana za književno-povijesne. Ovdje donosimo popis sudionika i naslove njihovih referata onim redom kako su izlaganja i držana: Iva Beljan (Mostar): Matija Divković i problem periodizacije književnosti bosanskih franjevaca. Darija Gabrić-Bagarić (Zagreb): Jezična raslojenost u djelima Matije Divkovića. značajke Divkovićeve bosančice. Divkovićevo djelo u kontekstu povijesti knjige i suvremene katekizamske književnosti. prisutnost antike u njegovim djelima. jezične. Pavao Knezović (Zagreb): Percepcija antike kroz Divkovićev opus. Andrija Zirdum (Žeravac/ Derventa): Pisani i tiskani izvori o Bosni Srebrenoj u Divkovićevo vrijeme (1563-1631). Dunja Fališevac – Dolores Grmača (Zagreb): Divkovićeva Sveta Katarina. pitanja sintakse i jezične raslojenosti. Fra Matija Divković (1563-1631) je objavljivanjem svoga Nauka krstjanskog i Sto čudesa (1611). stilske. imamo li u vidu značenje i ulogu knjige za opći razvitak društva. Mile Babić (Sarajevo): Divković kao kršćanski reformator. osim znanstvenim skupom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Marijana Horvat – Sanja Perić-Gavrančić (Zagreb): Jezična i stilska svojstva Divkovićeva djela Sto čudesa. Ivana Lovrić Jović (Zagreb): Prilagodba vlastitih imena u Divkovićevim djelima Sto čudesa i Nauk krstjanski za narod slovinski. teološke značajke. Ivo Pranjković (Zagreb): Iz Divkovićeve sintakse. odjek Divkovićeve Svete Katarine u vremenu nakon njega. relacija između Divkovićevih stihova i hrvatske srednjovjekovne književne tradicije. topografija tiskara Divkovićeva vremena. obilježena je također još: a) posebnim dodatkom u Svjetlu riječi. Lucija Radoš (Zagreb): Početak povijesti knjige na hrvatskom kulturnom prostoru. Luka Markešić (Sarajevo): Teološki uvod u Nauku krstjanskom. S. Dževad Karahasan (Sarajevo): Divković – naš suvremenik. označio početak povijesti tiskane knjige u BiH na narodnom jeziku. Ivan Šarčević (Sarajevo): Divković u doba katekizama.

U njoj su objavljeni tekstovi Andrije Zirduma. 23. Beograd 1973. prvi opširnije pisao čanom akademijom 26. No on unosi i elemente književne i jezične tradicije Slavonije. On nije samo tehnologija već je. O životu fra Matije Divkovića gotovo i nema podataka. Duvnjak. d) u Varešu Danima fra Matije Divkovića 22-24. drveta ili radija: i kao svaka sirovina. Vezano uz ovu obljetnicu objavljena je i jedna publikacija (ideja i realizacija: list Bobovac) u izdanju HKD Napredak. godine. Fra Matija Divković je nije samo autor prve knjige na narodnom jeziku u BiH. S. Zbog toga je osobno venecijanskom tiskaru pomagao izlijevati slova. on ne uobličava samo osjetilne razmjere pojedinca nego i oblike zajedničke međuzavisnosti” (Maršal Mekluan. svibnja 2011. tj. i na koncu zadnjega dana Miholjski koncert u vareškoj župnoj crkvi). O njemu je. U ovoj prigodi tiskana je i poštanska marka u izdanju HP Mostar (30 x 35 mm) u vrijednosti 0. Divković. I. a u organizaciji Franjevačkog provincijalata (izlaganje Ivana Lovrenovića uz nekoliko glazbenih točaka). Botterija.70 KM. str. kako bi knjige učinio pristupačnijim čitateljima na širokom prostoru Bosne Srebrene. Koristio je izvorni narodni govor s područja Srednje Bosne i to u ikavskoj. kako ju je nazvao Marshall McLuhan 1962. nakon što ga je kratko kao pisca spomenuo fra Filip Lastrić (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum Bosnensis provinciae (1776).Fra Matija Divković i kultura pisane riječi 267 otkriće tiskarskog stroja otvorivši pristup knjizi i znanju širokim slojevima ljudi. I. Slavoniju i južnu Ugarsku. jer ih nije imao na raspolaganju. a koristio je i dijalošku formu po čemu je autor prvih dramskih književnih oblika na tlu Bosne i Hercegovine. utemeljujući je u svim njezinim važnijim oblicima. Divkovićevu rodnom mjestu. kulturnoj povijesti. Iako je tiskanje prve knjige na narodnom jeziku na bosansko-hercegovačkom prostoru od nesumnjive važnosti u bh. te koliki je utjecaj tisak izvršio na daljnji razvitak Europe i cijeloga svijeta. Bio je svjestan da čitateljima treba sadržaje posredovati na razumljiv način. Dalibora Brezovića (preuzet iz Zbornika radova o Matiji Divkoviću. rujna (izlaganja: M. Zirdum. Pisao je i u stihovima. Koristio je tradicionalno pismo bosančicu. On je trasirao putove književnosti bosanskih franjevaca. Likovno je oblikovana s otvorenom knjigom i faksimilom dijela naslovnice na bosančici uz naznaku obljetnice. Njime je. 1982) i Željka Ivankovića. Ž. pristupačnim jezikom i pismom. poput pamuka. započela civilizacija knjige odnosno Gutenbergova galaksija. c) okruglim stolom u Jelaškama. Podružnica Vareš 2011. 191). . naime. McLuhan je pod tim pojmom razumijevao svijet bitno obilježen knjigom kao osnovnim medijem: “Tisak je težio da pretvori jezik iz sredstva percepcije u prenosivu poruku. sam po sebi. Mlivončić. srpnja 2011 (izlaganja: A. Dalmacije i Dubrovnika zbog činjenice da je franjevačka provincija Bosna Srebrena teritorijalno pokrivala Dalmaciju. prirodno blago ili sirovina. uz predstavljanje dviju umjetničkih slika s Divkovićevim likom od I. Luke Markešića. Bosnu i Hercegovinu. društveno-kulturne i obrazovne institucije u ovoj zemlji nisu pokazale osobit interes za obilježavanje tog događaja. Karamatić. u multimedijalnoj dvorani Franjevačkog studentskog centra na Kovačićima u Sarajevu. Gutenbergova galaksija. ijekavskoj i mješovito ikavsko-ijekavskoj varijanti. Nastajanje tipografskog čoveka. Ivanković) uz prigodnu izložbu. Vlašića i J. Mlivončić i I. rašireno na području BiH i Dalmacije. nego je i književno najsnažniji i najviše utjecao na kasnije franjevačke pisce.

Godine 1616. To razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budući kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište po porođenju Isukrstovu”. u kojem je. Službovao je kao kapelan u Sarajevu i tamo je 1609. oko 300 listova opsega. stoljeća i time doživio rijetko veliku popularnost i čitanost. i 17. tiskao u Veneciji 1611. Zbog njegovih djela objavljenih početkom XVII. i oba je djela. 48 ih je u franjevačkim samostanima. godine. Dakle 1609. premda o tom periodu njegova života nema nikakvih podataka. . Transkripciju Sto čudesa obavila je dr. Osnovnu izobrazbu Divković je vjerojatno stekao u samostanu u Olovu. a preminuo je u samostanu u Olovu 21. a o njegovu životu jedva da ima ikakvih vijesti. da se kroz to vrijeme obrazovao i. Marijana Horvat. Ali ne treba zanemariti ni činjenicu da je Divković gotovo četiri desetljeća živio u XVI. 1563. mali Nauk. Divkovićev mali Nauk je tiskan i objavljen u brojnim izdanjima tijekom 17. Tek na osnovi kratkih zabilješki u njegovim knjigama. veliki Nauk). predstavio i njegova djela. Rodio se u Jelaškama. godine započeo pisati svoje propovjedničko djelo Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta. imao je 46 godina. Divković je objavom prve tiskane knjige na narodnom jeziku našao nesumnjivo dostojno mjesto u Gutenbergovoj galaksiji. a studij filozofije i teologije završio u Italiji.268 Marko Karamatić fra Ivan Frano Jukić u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850). stoljeća uglavnom smo ga navikli tretirati kao franjevca toga stoljeća. pokazuje da su 3 U pripremi je izdanje Divkovićeva Nauka krstjanskoga za narod slovinski i Sto čudesa u reprintu na bosančici i transkripciji na latinici (Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene). uz stotine knjiga iz 16. kako stoji u sutješkom nekrologiju. kao pisac formirao. tiskao je Nauk krstjanski s mnoziemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za narod slovinski (tzv. nazvan zbog manjeg formata iako je stranicama opsežniji od velikog Nauka) kao i svoje djelo Besjede. stoljeća). stoljeću.3 U Kreševu je 1612. Dolores Grmača i Maje Banožić. Potom je započeo i s pisanjem Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice divice Marije. zajedno uvezana. uz asistenciju dr. kolovoza 1631. u stvari. gdje daje poneku informaciju o samome sebi. a završio ga je u Olovu 1614. Do godine rođenja došlo se izračunom na osnovi njegova zapisa na početku svoje knjige Sto čudesa. Darija Gabrić Bagarić sa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. Kao autor prve tiskane knjige i začetnik književnosti na bosansko-hercegovačkom tlu dao je početni impuls civilizaciji knjige na ovim prostorima. Transkripciju Nauka na latinicu je načinila dr. gdje kaže da je iz Jelašaka i “budući od četrdeset i šest godišta ovo poče pisati na iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospodnjemu mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu”. Činjenica da je pripadao franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj koja čuva najstarije knjiško blago u svojim samostanima (od 60 primjeraka inkunabula u BiH. uz nekoliko biografskih podataka. između Vareša i Olova. također sa spomenutog Instituta. moguće je u najkraćim potezima skicirati njegov životni put. i 18. Paradoksalno je da su Divkovićeva djela doživjela veliku popularnost. godine.

stoljeća. Činjenica je da. vrlo rano uključili u Gutenbergovu galaksiju i na taj način trasirali put Divkoviću i cijelom potonjem nizu franjevačkih spisatelja. gdje su se školovali a kasnije i povremeno putovali. autori svega što je tiskano na ovim prostorima tijekom 17. i dijelom 19. jesu franjevci Bosne Srebrene! Zbog toga franjevačko spisateljstvo ostaje nezaobilazno u povijesti knjige Bosne i Hercegovine. od vremena Divkovićeva Nauka krstjanskoga (1611).Fra Matija Divković i kultura pisane riječi 269 se franjevci nabavljajući knjige u zapadnim zemljama. . 18.

.

OCJENE I PRIKAZI .

.

582 str. st. nakladnički niz RECIPE. član Hercegovačke franjevačke provincije. godine) te životopisi franjevaca rodom iz Hercegovine koji su djelovali u zajedničkoj provinciji Bosni Srebrenoj prije formalno-pravne uspostave zajednice hercegovačkih franjevaca u 19. kao i o nedostacima leksikona povezanima s tim poteškoćama. Leksikon. A upravo se u takav pothvat upustio dr. istraživač povijesti osmanskoga perioda u BiH i povijesti hercegovačkih franjevaca.Robert Jolić. povjesničar. godine). sadržava i životopise franjevaca rodom iz Bosne koji su prije uspostave hercegovačke provincije preminuli (i bili pokopani) na području Hercegovine te životopise članova Hrvatskoga franjevačkog komisarijata/kustodije Svete Obitelji u Americi i Kanadi. potom o franjevcima rodom iz Hercegovine preminulima u dalmatinskoj provinciji Presvetog Otkupitelja nakon njezina osamostaljenja 1735. Obrađeni su životopisi članova Hercegovačke franjevačke kustodije (od 1852. knj. godine te na koncu životopisi pojedinaca preminulih – iz . što ukupno čini gotovo 750 obrađenih franjevaca. Leksikon je podijeljen u pet cjelina. doneseni abecednim redom. fra Robert Jolić. Leksikon hercegovačkih franjevaca. 2011. Središnji dio Leksikona čine životopisi umrlih hercegovačkih franjevaca. Mostar. U prvoj autor objašnjava pristup poslu i izlaže kriterije kojima se vodio pri sastavljanju leksikona. potom donosi popis izvora redom po pretraženim arhivima te daje napomene o poteškoćama s kojima se u poslu susreo. 9. k tome stotinjak kraće obrađenih osoba u Dodatku. Franjevačka prošlost u Hercegovini leksikografskoj praksi nije uobičajeno da jedan čovjek bude autor leksikona. U Dodatku su doneseni kratki životopisni podaci o franjevcima rodom iz Hercegovine koji su po osamostaljenju zajednice hercegovačkih franjevaca ostali djelovati u Bosni Srebrenoj. odnosno provincije (od 1892. autor niza monografija i članaka o lokalnoj povijesti (crkvenoj i svjetovnoj) utemeljenih na proučavanju crkvenih matičnih knjiga. U Njegov Leksikon hercegovačkih franjevaca donosi na 582 stranice 632 životopisa umrlih članova hercegovačke franjevačke zajednice. nadalje. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM i Franjevačka knjižnica Mostar.

pa se autor odlučio za ovakav pristup bibliografiji vjerojatno zbog težnje da članci budu formalno i grafički ujednačeni. dakako. Životopisni model Leksikon hercegovačkih franjevaca biografski je leksikon. graditelji. Četvrti dio Leksikona sadrži revidirani – na osnovi donesenih životopisa – Nekrologij Hercegovačke franjevačke provincije (koji počinje godinom smrti fra Pavla Jakića u zaostroškom samostanu. Životopisi slijede uobičajen biografski model. kao i popis djela. primanju u Red. ne samo taksativno nego najčešće opisno. kad je to moguće. ređenju (kad je riječ o svećenicima). spisatelji – donose se podaci o njihovu djelovanju. ali potonje u specifičnu obliku. zbog manjka sačuvanih podataka. umjetnici. knjige novaka i studenata i niz drugih spisa) i literatura (knjige i članci iz dnevnih i periodičnih publikacija) – . Bosni. Za svakog su franjevca. osobnici. samostanima. Kad je riječ o pojedincima koji su sudjelovali u bilo kojem segmentu javnoga života – kao društveno i politički angažirani pojedinci. Donosi kritičke životopise svih (dakle ne samo odabranih po kriteriju javne djelatnosti) umrlih članova zajednice hercegovačkih franjevaca prema spomenutim kriterijima. a budući da ih piše jedan autor. Jolić donosi rezultate svoga istraživanja franjevačkih grobova. redovničkoj i crkvenoj upravi. gdje su pokopani članovi Provincije obrađeni u Leksikonu. na osnovi arhivske građe. imenici. U trećem dijelu. autor donosi sve pojedinosti prikupljene iz izvora radi vjernije rekonstrukcije životnih okolnosti. Za franjevce iz starijih razdoblja. dakle uz obrazlaganje sadržaja. To se može objasniti činjenicom da Leksikon ne donosi samo životopise franjevaca angažiranih na spisateljskom ili kojem drugom javnom poslu. Drugi segment uobičajene bibliografije – korištena arhivska građa (nekrologiji. nesvojstvenom leksikonskoj praksi. strukture i vrijednosti pojedinih djela.274 Bosna franciscana različitih razloga – izvan zajednice hercegovačkih franjevaca (sekularizirani. gospodarski djelatnici. odabrani je obrazac dosljedno proveden u svim tekstovima. odnosno iscrpan (p)opis svih grobalja u Hercegovini. Austrija i Mađarska) i Americi (Chicago). U takvim slučajevima bibliografija nije. prešli u druge provincije ili isključeni iz Reda). školovanju. Peti dio donosi popis izvora – objavljenih i neobjavljenih – te popis literature. izdvojena u zaseban dio postavljen iza biografskih podataka. o čemu ponešto podrobnije u nastavku. Tekst je popraćen brojnim vrijednim fotografijama: skupnim kao i pojedinačnim. 1508) te statističke podatke vezane za popis umrlih. potonje prate životopise. doneseni podaci o rođenju. nego životopise svih članova zajednice. župne matice. kako je u leksikonima uobičajeno. odgojnim ustanovama. službama u užoj zajednici i Provinciji. tabule. Europi (Italija. nego je obrađena unutar osnovnoga članka. dakle u župama. točnije bio-bibliografski.

predstavljena kroz osobne povijesti. kao i prema svijetu u kojem djeluje. kulturnom. Treba spomenuti i njihovu ulogu u recepciji stranih kultura i prenošenju tijekova suvremene (zapadnoeuropske) misli u Hercegovinu jer su se mnogi od njih – u starije vrijeme pogotovo – školovali na Zapadu i onda vraćali na službe u vlastitu provinciju. o proturječnostima u izvorima i o načinu na koji se autor odlučio za neki podatak te – što je leksikonskom djelu netipično – gdješto i osobne komentare podataka iz literature. ekonomskom. tako i književnosti. umjetnosti. povjesničarima – kako opće povijesti. najčešće iz novinskih članaka i historiografskih radova. a u mnogim su slučajevima revidirani postojeći te ispravljeni netočni podaci kojima se dosad operiralo. Leksikon tako donosi pregled života redovničke zajednice u njezinim relacijama prema samoj sebi. Prvi je razlog što je u svim tim granama javnoga života franjevačka zajednica u Hercegovini imala važnu ulogu. To podrazumijeva vrednovanje pojedinčeva doprinosa zajednici i svakako je važan kriterij. posredno donosi podatke o vremenu u kojem oni žive i djeluju. Na prvom je mjestu svakako vrijednost za Hercegovačku franjevačku provinciju. prosvjetni. svi oni predstavljaju prinose pojedinaca vlastitoj zajednici i hercegovačkoj kulturi u cjelini. Naime biografski leksikoni obično obrađuju reprezentativne pojedince. nego u fusnotama. ekonomi i graditelji. Međutim Leksikon je osim toga pomoć u proučavanju povijesti Hercegovine općenito. okupljenima na jedno mjesto. pri čemu se znamenitost procjenjuje po udjelu u nekom segmentu javnoga života. Ovim su djelom postali u osnovnom obliku dostupni podaci iz teško dostupne i dosad neobrađene arhivske građe. uz to što donosi podatke o pojedincima. sudionici u crkvenoj i redovničkoj upravi. ali time se doprinos . Zato se može čitati i na razini pojedinačnih biografija. dakle društveno-političkom. Životopisi mnogih franjevaca sastavljeni su prvi put. a drugi što Leksikon. crkvenom. Osim bibliografskih napomena fusnote sadrže i napomene o korekciji nekih ranije poznatih podataka. pedagoške prakse itd. znamenite. pastoralni i karitativni djelatnici. umjetnici. Nadalje. filozofsko-teološki pisci. Sagledavanju hercegovačke povijesti kroz životopise franjevaca pridonosi i već spomenuta posebnost ovog leksikona. u svim njezinim segmentima. Leksikon je neprocjenjiva pomoć svim istraživačima franjevačke prošlosti u Hercegovini: jezikoslovcima. odgojni. Vrijednost pothvata Ambiciozan naum Roberta Jolića da donese osnovne životopisne podatke za svakog pojedinog umrlog člana Hercegovačke franjevačke provincije vrijedan je iz više aspekata. filozofske i teološke misli.Ocjene i prikazi 275 ne nalazi se u osnovnome tekstu članka. Književnici. a to je činjenica da donosi životopise svih umrlih franjevaca te zajednice. koja dobiva cjelovito djelo s podacima o svim svojim umrlim članovima. ali i kao panorama cjelokupna života u Hercegovini u obrađenom razdoblju.

gospodarski rad. znanstvena – pamti ove pojedince i vrednuje njihov rad. odnosno istraživanje djelatnosti franjevaca za potrebe ideoloških konstrukcija ove ili one vrste. kreće se u rasponu od potpunog zanemarivanja do krajnje apologije. ali trud koji i sam kritički vrednuje. nego joj pridaje i onu što joj se nalazi u samom temelju: dimenziju skrovita života ili kako se često veli – prisutnosti. dakle na javnu dimenziju. Treba napomenuti da je vrijednost Leksikona i u tome što obrađujući literaturu posredno donosi i izvješće o recepciji života i djela predstavljenih pojedinaca: kako u samoj zajednici – zapisi u nekrologijima. kulturne ili karitativne ustanove. motiviran nedostatkom ovakve literature. nekrolozi. kulturni. Time se Leksikon približava historiografskom idealu sagledavanja cjelovitosti povijesne pojave. Odnos prema osobnoj i zajedničkoj franjevačkoj prošlosti u Hercegovini. kako kroz povijest “generala”. Premda biografski leksikon. što je moguće u konstruktivnu dijalogu s ovim djelom. Time se stvara cjelovita slika. . Katkad su. znanstvena istraživanja i sl. literarizacija. historiografska obrada. život zajednice koju obrađuje ne svodi na povijest “znamenitosti”. nego na kritičko upoznavanje i vrednovanje vlastite prošlosti. a to su. Svoj rad sam autor određuje kao početak – a nikako kraj – sličnih istraživanja.276 Bosna franciscana obično sagledava na najuočljivijoj razini. U to je uložio golem trud. dakle ne samo udjela zajednice u javnome životu. pozivajući na reviziju i dopunjavanje podataka koje donosi (v. želeći.) Kako je u Leksikonu hercegovačkih franjevaca bilo izvedivo – obično to nije – predstaviti životopise svih pojedinaca. Time redovničke zajednice zapravo definiramo kao društvene. primjerice. čime se njihova uloga nerijetko sagledava tek u dijelovima što bi joj trebali biti popratni. primjerice. i šira: regionalna. spisateljski. rezultat je pregled čitavog franjevačkog života u Hercegovini. što iščitavamo iz literature o pojedincima. Tako saznajemo o načinu na koji zajednica – i uža franjevačka. sebi i drugima stvoriti prijeko potrebno polazište za dalji rad. upravo životopisi skrovitih pojedinaca najbolji pokazatelj koordinata u kojima se kreće svakodnevni život franjevaca u Hercegovini. (Slaba obrađenost djelovanja ženskih redovničkih zajednica potvrđuje poistovjećivanje redovništva s javnim radom jer su ženske zajednice najčešće okrenute zatvorenom životu. Uobičajeni tretman redovničkih zajednica nesvjesno u obzir uzima samo javno djelovanje. Kritički pristup Leksikonu Ni pristup Leksikonu ne bi smio biti poziv na apologetsko. prigodni spomeni – tako i u široj javnosti – novinski natpisi. kojem je redovništvo u svom temelju i usmjereno. 22). materijalnoj. tako kroz povijest svakodnevice. fra Dominika Mandića. dok se ispušta iz fokusa doprinos “skrovita života”. u kojoj jednaku ulogu ima i životopis brata laika krojača ili vratara u nekoj samostanskoj zajednici. nacionalna. kao i životopis. str. prosvjetni. što napominje i sam autor. U tom je rasponu primjetna i ideološki obilježena recepcija.

Prednosti jednog autora – ujednačena forma i pristup – ujedno su i nedostatak jer se i uz najveću pomnju moraju pojaviti omaške. a upravo bi oni trebali biti najpodložniji izmjenama. Na razini obrade postoji nekoliko problemskih točaka o kojima bi trebalo povesti dijalog. što tvori osobito osjetljivo mjesto u pamćenju hercegovačke franjevačke zajednice i u procesu njezina samorazumijevanja. ocjenjujući ih. književnosti ili filozofsko-teološke misli. Naime autor na brojnim mjestima. osporavajući i uopće dijalogizirajući na eksplicitnoj razini teksta. nepodložne promjeni. Robert se Jolić poslužio takvim procjenama u slučajevima kad one postoje. a i cijeli posao nije obilježen naporom skupine ljudi različitih struka. Već i površnije čitanje otkriva autorski postupak kojem nije naklonjena leksikografska struka. To u prvom redu vrijedi za životopise franjevaca pobijenih tragične 1945. Međutim recepcija je djela mnogih hercegovačkih franjevaca u stručnom smislu još uvijek manjkava ili nikakva pa dopunjavanje vrijednosnih procjena – ili neutralnije rečeno pozicioniranje djelatnosti pojedinih obrađenih franjevaca u povijest kulture. kao i za životopise kasnije zatvaranih pojedinaca. kao i postupke pojedinaca uključenih u zbivanja o kojima govori. Nadalje. da spomenem samo neke – predstavlja otvoreno pitanje u proučavanju hercegovačke franjevačke prošlosti. za kojima se mehanički poseže u potrazi za podacima. u ovom slučaju osoba. osobito u fusnotama. njegov je zadatak bio i obraditi doprinose ljudi iz najrazličitijih struka. napušta impersonalni način izlaganja i nastupa u prvom licu s različitim tipovima komentara obrađivane građe. izneseni su podaci tim više podložni kritici. U procjeni vrijednosti obrađenih pojava. a o kojima se čuva predaja u zajednici. čiji životopisi često nastaju po uzoru na model hagiografije. U slučaju Leksikona hercegovačkih franjevaca dijalog je poželjan kako na razini iznesenih podataka. leksikone i enciklopedije često prihvaćamo kao udžbeničke tipove tekstova. Dakle potrebno je nastaviti s istraživanjima izvora i dopunjavanjem podataka. tako na razini forme u kojoj su prezentirani. kao i korigiranjem netočnih. što nisu dobrodošli postupci u leksikonskom i uopće znanstvenom tipu djela. godine. dopunama i preispitivanjima. . Na tim mjestima autor dakle napušta impersonalnost znanstvenika i komentira podatke iz literature. kako je u leksikonu sav posao obavio jedan autor. dakle bi trebali biti djela u stalnom nastajanju. karakterističnim za leksikonski rad. Potrebna je revizija životopisa rudimentarno iscrtanih zbog manjka podataka. Takvi radovi nude svima potrebne sinteze i osnovne informacije koje ne možemo dobiti iz specijaliziranih studija. korigiranju i dopunjavanju. katastrofalne za hercegovačku provinciju. Tu osobito mislim na franjevce iz doba prvih osmanskih osvajanja. konfrontirajući se s njima. naročito životopisa franjevaca za koje postoji malo tragova u pouzdanim izvorima. Osim toga ovaj je leksikon podložan opasnosti koja prati sve radove što izlažu sintetski oblik znanja o kakvu predmetu. leksikoni se uglavnom oslanjaju na postojeću recepciji u stručnoj javnosti.Ocjene i prikazi 277 Budući da je riječ o leksikonskome djelu jednog autora. S druge strane. ukratko plodnu dijalogu.

nego kao njegovo započinjanje. Barokno nasljeđe isključivo je plod djelovanja bosansko-hercegovačkih franjevaca. a u konkretnom smislu ne kao dovršavanje posla. st. Robert Jolić zamislio je svoj posao kao vraćanje duga zajednici. poimamo pojednostavljeno i nekritički. Iva Beljan Sanja Cvetnić. i manjim dijelom u Habsburškoj Monarhiji. pristizale u Bosnu i Hercegovinu. stoljeća u Bosni i Hercegovini. te su. Slike su. prije svega zbog činjenice što se islam sa zazorom odnosio prema likovnom prikazivanju vjerskih sadržaja. tiho i nečujno. U Bosna i Hercegovina je u to vrijeme pod osmanskom vlašću i ta je činjenica ograničavajuće utjecala na protok djela barokne umjetnosti u vrijeme njezina procvata u zapadnim zemljama. ušla barokna kultura na prostor gdje okolnosti nisu pogodovale njezinu razvitku. Tako je na odškrinuta vrata. kulturnih i drugih – a i katastrofalna znanstvena politika. Robert Jolić svojim istraživačkim entuzijazmom motivira nastavak sličnih poslova. i XVIII. izbjeći ćemo i zamku da vlastitu prošlost. i XVIII. na najbolji je način započeo posao o kojem govori.) u Bosni i Hercegovini. Nastavljajući i dopunjujući njegova istraživanja te zaobilazeći zamku da ovaj vrijedni leksikon prihvatimo kao zatvoreno djelo.278 Bosna franciscana Na koncu treba reći: u situaciji kad za ovakve znanstvene pothvate postoji vrlo mala ili nikakva podrška nadležnih ustanova – akademskih. Leykam international. Zagreb 2011. Barokne arhitekture naprosto nema jer se crkve nisu smjele graditi. Pretraživši opsežnu arhivsku građu i postojeću literaturu. a to je rad na istraživanju franjevačke prošlosti u Hercegovini. nabavljali ili posebno naručivali likovna djela. 256 str. Priznanje svakako zaslužuju i Hercegovačka franjevačka provincija i Franjevačka knjižnica u Mostaru što su iznijele nakladnički dio posla. svjetlo dana ugledala je po mnogo čemu iznimna i vizualno vrsno uređena knjiga povjesničarke umjetnosti Sanje Cvetnić. makar i tijesan. napisavši više od 630 podrobnih i k tome stotinjak kraćih životopisa u Dodatku. ipak nalazile prolaz. . Studije o likovnim djelima iz XVII. koji su uglavnom u Italiji. ali i bosanskohercegovačkoj kulturi u cjelini. Rezultat je njegova truda djelo korisno i franjevačkoj zajednici u Hercegovini. Barokni defter. posredstvom franjevaca. ljeto 2011. koja nas umnogome određuje. redovite profesorice Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. usprkos nepogodnostima. U njoj je na sjajan način prezentirana likovna baština baroknog stilskog razdoblja (XVII.

Te su poveznice nesumnjivo trasirale put pisanju ove knjige. Nakaši oliti pjengaturi. i ne samo njih. fra Tomo Salatić. Takvi se znani i neznani likovni akteri u ljetopisima (i nekrologijima) spominju imenima nakaš. te konačno Literatura (215) i Kazala (231). ali vidljiva. oživljena prisjećanjem majke koja je dio djetinjstva. 4. pictor egregius ili sl. Knjižna ilustracija i likovna kultura (167). Prva je poveznica obiteljska. Među njima je nesumnjivo najistaknutiji slikar fra Miho Čuić (1750–1809) sa svojim slikama “Sveto rodbinstvo” (Kreševo) i “Sveti Anto Pustinjak” (Fojnica). slično kao i na području pisane kulture. zahvaljujući jednom od brojnih djedovih premještaja. pjengatur. izdvaja se iz cjeline knjige. kakvi su fra Pavao Tokmačić. U drugom poglavlju. najčešće. Nakaši oliti pjengaturi. kako autorica kaže. Osobni uvod na mjestu općega. uoči i dijelom za vrijeme Drugog svjetskog rata provela u Sarajevu gdje je pohađala školu časnih sestara. 5. neimari i – naravno – ujaci (25). ne ide da čitatelja uvede u sadržaj “nego da uvede onoga tko piše. Taj osobni uvod pruža razjašnjenja o poveznicama autorice sa Sarajevom i Bosnom. Autorica je vješto posložila mozaik na kojem su vidljivi pokušaji franjevaca da sami nađu načina kako da . Ne mali dio djela preživio je sve povijesne oluje te ona danas na najbolji način svjedoče o tome kako za umjetnost i kulturu nema nepropusnih granica. Barokni susreti (191). Lovro Pavlović koji su radili svijećnjake. talijanskom (202). Uspjeh flamanskih invencija (113). 7. autorica je predstavila onaj aspekt likovnog djelovanja koji je proizašao iz domaćeg okružja uz sve nepovoljne okolnosti. istraživački utvrđuje i valorizira Sanja Cvetnić u svojoj knjizi znakovita naslova – Barokni defter. odnosno da razloži motive i misli” s kojima je autorica “zašla među likovna djela baroknog razdoblja u Bosni i Hercegovini” (str. neimari i–naravno–ujaci. Marko Elegović. jer. njemačkom (206) i engleskom jeziku (210). A u taj niz ide i nekoliko vrsnih srednjobosanskih zlatara (kujundžija). više semestara predavala predmet Umjetnost baroka (20042008). 6.. Osobni uvod na mjestu općega (7).Ocjene i prikazi 279 Na taj se način gradila skromna. kao i neimar Bono – graditelj. I upravo nju na visoko kvalificiran način prezentira. 9). Druga inspirativna i motivirajuća poveznica proizašla je iz činjenice da je autorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Srednjoeuropski umjetnici (143). koja osvjetljavaju i objašnjavaju unutarnje poticaje što su vodili nastanku knjige. Prvo poglavlje. na što. Djela umjetnika venecijanske škole (57). 2. poveznica s europskim kulturnim tokovima na području likovnosti. Frano Janjić i dr. Autorica je knjigu posložila u sedam poglavlja: 1. upućuju zapisi u franjevačkim ljetopisima. Stoga se s punim pravom može govoriti o bosansko-hercegovačkoj baroknoj baštini koja je uglavnom svoje utočište našla u franjevačkim samostanima. Ivan Duić. kao vanjski suradnik. Na koncu su sažetci na hrvatskom (198). Stipan iz Velike. 3.

Mletačko slikarstvo u Bosni Srebrenoj dosiže veličanstveni . a iza njega i mnogi drugi franjevci. Slika Venecijanca Giovanni Battista Pitterija (1691/1695–nakon 1754) “Stigmatizacija sv. naime. U trećem poglavlju autorica opservira Djela umjetnika venecijanske škole u Bosni Srebrenoj. posebno istaknula ulogu naručitelja s obzirom na vrsnoću bosansko-hercegovačke barokne likovne baštine: “Važnost naručitelja iz Bosne i Hercegovine kroz stoljeća uz slikare koji su podrijetlom Venecijanci. potvrđuje se u slikama koje hrvatska slikarska baština može – nažalost – samo priželjkivati. Sanja Cvetnić je. Stjepanom Prvomučenikom i donatorom Stjepanom Dragojlovićem” (1597). jest Baldassare d’Anna (oko 1572–1646). Njegova slika “Posljednji sud” potječe iz trećeg ili četvrtog desetljeća XVII. Sanja Cvetnić je napose impresionirana mletačkom braćom Guardi. Druga njegova slika “Bezgrešno začeće s lauretanskim simbolima. Katarine Aleksandrijske u Kreševu. a do diobe Provincije (1735) i dalmatinski su samostani u okviru Bosne Srebrene. na osnovi brojnih analogija s potpisanim i prihvaćenim djelima slikara Baldassare d’Anna uvjerljivo utvrdila njegovo autorstvo. Gian Antonijom (1699-1760) i Francescom (1712-1793). On je jedan od “malih majstora” koji je dobrim dijelom života i opusa (od 1730) vezan za Dalmaciju i tamošnje naručitelje. Ivanom Evanđelistom. oni su ih nosili sa sobom od mjesta do mjesta radi slavljenja mise s pukom. donator. a onda ih opet vraćali nazad ili ostavljali kod neke obitelji do sljedeće prilike. Išli su u moćne Mletke i radi tiskanja knjiga. čiji se lik nalazi na dvjema slikama. kojih se po jedno djelo nalazi u samostanima na Petrićevcu i u Kraljevoj Sutjesci. međutim. čija je djela autorica tematizirala. Franje Asiškoga” nalazi se u franjevačkom samostanu na Humcu / Ljubuški. a nalazi se u crkvi Sv. zbog zapažene umjetničke vrijednosti djelā. ali rade (i) za naručitelje u Dalmaciji. Bosanski franjevci su. Stjepanom Prvomučenikom i donatorom Stjepanom Dragojlovićem” (1621) čuva se u samostanu u Kraljevoj Sutjesci. sv. sv. Zaustavila se i na jednoj pastoralnoj posebnosti franjevaca Bosne Srebrene – pokretnim oltarima sa oslikanim dijelovima. a Stjepan Dragojlović. Tamo je i jedna starija slika “Raspeti s Bogorodicom. Marijom Magdalenom. stoljeća. objavivši prvu knjigu na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini.280 Bosna franciscana urede svoje skromne sakralne prostore kada se nije moglo doći do djela tada poznatih umjetnika ili umjetničkih radionica sa Zapada. U dosadašnjoj literaturi prevladavalo je mišljenje da je Stjepan Dragojlović zapravo autor tih slika. Budući da nije bilo crkava. ponajviše likovnih djela pribavili ili naručili iz Venecije. Prvi slikar iz kruga venecijanske škole. sv. pa je i dospijeće Pitterijeve slike u Bosnu Srebrenu više razumljivo. U tom je kontekstu. kao što je to učinio fra Matija Divković prije ravno 400 godina (1611). jest njihov naručitelj. redovito na otvorenom. koji su se mogli sklopiti i nositi poput sanduka.

Ante Padovanskoga uz Sv. Sljedeći korak koji je autorica učinila. Prva je nedoumica bilo mjesto gdje se slika zapravo. poglavito u čarobnoj maloj slici starijega brata Gian Antonija. naglasivši uz to. Ane i Joakima sa Sv. Autorica smatra da se može pretpostaviti kako se ovdje zapravo radi o franjevačkoj narudžbi (a ne tek o kupnji) s obzirom na pojavu sv. stoljeća pod franjevačkim habitom stiglo u Bosnu i Hercegovinu. Gamulin je. za koju je u Katalogu stajalo da joj je autor neznani “venecijanski majstor” s nazivom “Bogorodica između Sv. nabavlja crkvena oprema. Druga je nedoumica bila vezana za ikonografsko čitanje ove “jedne od najljepših slika u Bosni i Hercegovini” (str. sv. Antun Padovanski”. o Bogorodici. Cvetnić razriješila. a slikao ju je također Guardi. slikama slavne mletačke braće Guardi. on je upozorio: “…ostalo je neproučeno i neprimijećeno još jedno izvanredno malo djelo: slika s Bogorodicom između Sv. Dakako. zbog pogrešne upute u Katalogu. 78). budući da je u Katalogu velike franjevačke izložbe (1988/89) uz nju naveden podatak da se nalazi u franjevačkom samostanu u Visokom a tamo je nije bilo. trebala bi u kolektivnoj svijesti zavrijediti dostojniju sudbinu od neizvjesnoga prognaništva ratnih godina. Povratak Sv. 87). Obitelji iz Hrama i sv. kako su: “[…] dinamične veze s Venecijom višestruko potvrđene (u tom se gradu naručuju slike. Ne radi se. dakle. te je potraga za njom. Atribuciju je. Obitelj. . Antom Padovanskim”. jednog od osnivača venecijanske Akademije (1756. ovu sliku atribuirao venecijanskom slikaru Gian Antoniju Guardiju. 79). povjesničar umjetnosti. Joakimu i sv. Visoko mjesto u baroknoj baštini Bosne i Hercegovine ima i slika Francesca Guardija “Bogorodica s Djetetom i sv. Antun Padovanski” (str. naime. U svakom slučaju franjevački ga je habit zaštitio od propasti do danas. Antunom Padovanskim” koju je 1775. odredio Grgo Gamulin (1910-1997). Anti Padovanskom. jest novo ikonografsko čitanje. Ane i Joakima sa Sv. u muđuvremenu. trguje i još štošta). treba u obzir uzeti mogućnost da je to čarobno malo djelo polovinom XVIII. ali ovaj put Gian Antonije” – citira S. To novo čitanje autorica je uvjerljivo dokazala vrsnom ikonografskom analizom slike. Ani.). nego o slici “Povratak Sv. Antom Padovanskim”. Obitelji iz Hrama i sv. okončana. 281 Vezano za ovu sliku postojale su neke nedoumice koje je S. obrazuje. 79). slika Gian Antonija Guardija. Cvetnić Gamulina (str. te pripremnim crtežom za tu sliku iz Uffizija u Firenci. tiskaju djela. Uz veliko poštovanje prema toj skromnoj a moćnoj i staroj tamnosmeđoj fratarskoj tkanini. Vlasništvo je franjevačkog samostana u Visokom. usporedbom s jednim srodnim Guardijevim djelom iz privatne zbirke u Veneciji. S.Ocjene i prikazi crescendo kolorizma i orkestracije u djelima koja bi poželjeli svi svjetski muzeji. mraka tajnovitih skrovišta i susjedstva ruševine negdašnje crkve na Petrićevcu. U svom kritičkom prikazu spomenute franjevačke izložbe. dvije godine kasnije (1990). ne samo ona” (str. Cvetnić ju je pronašla u samostanu na Petrićevcu (Banja Luka) prilikom jednog svoga posjeta.

taj daleki dotok venecijanske boje među stara bosanska brda. Gargo iz Varesa 1775”). s velikom nadom da će svi baštinici. Povod zavjetu i narudžbi slike bila je epidemija kuge (1783). mala sliko!’. a potom dala ikonografsku i umjetničku analizu. a zanimljiva je i s etnografskog aspekta (slikar je uveo anonimne bosanske vjernike u njihovu ruhu) ali i zbog činjenice da se slikar potpisao hrvatskom varijantom svoga imena Sebastijan Baschie (Bašće). pa ipak je na franjevačkoj izložbi. 115). S. Tako se on. Autorica donosi citat iz Gamulinova članka: “A da ironija bude veća. . poželjela sam: ‘Dobra kob.282 Bosna franciscana nabavio fra Grgo Ilijić Varešanin (1736-1813). znati cijeniti najistočniju Guardijevu narudžbu iz vremena. prepoznao i objavio Grgo Gamulin (1972) kao djelo Francesca Guardija. da bi na koncu izrazila svoja osjećanja i želje uz tu sliku Francesca Guardija: “Na odlasku iz Kraljeve Sutjeske. stoljeće i pol nakon Stjepana Dragojlovića. pa tako iz vlastite nemoći povezuje udaljene prostore za koje baštinici i ne slute da imaju ikakvih veza” (str. javlja kao prvi poznati naručitelj. Radi se o činjenici “da se slabiji majstor često oslanja na gotova. Slika se nalazi u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. stoljeća” (str. uvijek biti povjereni najboljim stručnjacima” (str. Sliku je objavio (1990. onoga s Petrićevca i ovoga sutješkoga. 1992) splitski povjesničar umjetnosti Kruno Prijatelj (1922-1998). koji je kasnije obavljao službu provincijala a potom i biskupa (na slici je dao ispisati: “Dobavi o. Rokom i sv. O toj epidemiji ostali su zapisi u ljetopisima (Baltić. A ta su se rješenja preko grafičkih listova širila i “obilježila naraštaje od XVI. 94). rođeni Splićanin (1740–nakon 1797). na što je Gamulin reagirao u gore spomenutom osvrtu. Sebastijanom i skupinom vjernika” koja se nalazi u franjevačkom samostanu u Fojnici. Cvetnić smatra da je fra Grgo vjerojatno naručitelj. Cvetnić opservira povezanost bosansko-hercegovačke likovne baštine s nizozemskim slikarskim školama. to lijepo i slavno djelo (iz samostana još slavnijeg) bilo je na izložbi u Zagrebu zatureno u kutu jedne pokrajnje prostorije i ostalo je posve neprimijećeno od javnosti ‘obične’ i od javnosti stručne” (str. 97). S. atribucija Francescu Guardiju stavljena pod upitnik. Cvetnić navodi u kojim je sve katalozima citiran Gamulin. Slikar Sebastiano (Bašće) Giuseppe Devita. Cvetnić je Gamulinu u prilog navela niz potvrda iz narasle literature. po slikarskoj tradiciji iz kruga venecijanske škole. Nju je otkrio. a ne samo vlasnici franjevci. uz reprodukciju slike. gledajući Trstionicu kako bezbrižno prevrće svoj vodeni tijek po uglačanu stijenju. S. poznata i priznata rješenja. a ne samo kupac slike. i da će budući restauratorski zahvati dvaju djela braće Guardi. U četvrtom poglavlju Uspjeh flamanskih invencija S.f. živio je i radio i u Dalmaciji i u Italiji. do XIX. koju je priredila Svetlana Rakić (slikarstvo i skulptura). Bašeskija) koje autorica koristi kako bi zavjet franjevaca i puka kao i samu narudžbu slike kontekstualizirala. za bosanske franjevce izradio je zavjetnu sliku (1784) “Bogorodica sa sv.

s juga. gdje ukratko govori o susretima i doživljajima u vrijeme svojih profesionalnih dolazaka u Sarajevo tijekom četiriju godina (2004-2008). Tako su srednjoeuropske provenijencije “Sv. st. a uzvodno pritocima Save sa sjevera pristiglo je i koje srednjoeuropsko djelo. Haberla (?). do 1870-ih izašlo u 179 izdanja. st. te “Bogorodica sućutna” (“Bogorodica od sedam žalosti”) u Franjevačkoj galeriji na Širokom Brijegu. Lucija” nekog kranjskog ili štajerskog slikara (druga polovica XVIII. nalazi u franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. “Portret djevojke” (1780) u Franjevačkom provincijalatu u Sarajevu. te slike Paulusa Antoniusa Sensera (?1716–1758) “Porcijunkulski oprost” (1753) u franjevačkom samostanu u Visokom. st. Potamološkim rječnikom rečeno: dolazili su uzvodno. vrlo dobro očuvano. A upravo se ono. XVI. st. Prije svega na sjajan način je opservirana jedna likovna tema koja će za mnoge biti . – 1. stizale su umjetnine iz Dalmacije i Venecije. Tokove pristizanja umjetničkih djela u Bosnu u Hercegovinu predstavila je na slikovit način: “Umjetnički utjecaji pristizali su u Bosnu i Hercegovinu najčešće suprotno od smjera kojim se slijevaju njezine rijeke. Time je djelo dobilo jedinstven osobni okvir. ali su za umjetnička djela baroka iznimno važni” (str. po mnogo čemu iznimna. autorica je posebnu pozornost posvetila djelu Emblemata autora Andree Alciata (1492-1550). Nakon blistavih analiza i širokih kulturno-povijesnih poveznica i kontekstualizacija baroknih djela bosansko-hercegovačke likovne baštine. kako je već rečeno na početku.). dakle. U šestom poglavlju Knjižna ilustracija i likovna kultura. pol. Knjiga je. posve osobnu. koje je od 1531. koje su. što mu daje . i “Bogorodica s djetetom” (oko 1750) u samostanu u Tolisi. stigle sa sjevera. sredina XVII. Tako su od neznanih malih majstora nastale slike “Štovanje imena Isusova i isusovački sveci” (nakon 1640) i “Raspeti” (prema Rubensu. godine. nesumnjivo najkvalitetnije. To dakako nisu jedini utjecaji. i raritetno.) koje se čuvaju u zbirci samostana u Mostaru.Ocjene i prikazi 283 116). XVII. U tom su kontekstu svoje mjesto našle i ilustracije u lekcionaru Pištole i evanđelja fra Ivana Bandulavića ( 2. No.) u Franjevačkoj galeriji u Širokom Brijegu. To je potaknulo autoricu da studiozno i široko prezentira genezu tog vrsnog djela europske knjiške i likovne kulture koje se našlo kod franjevaca. izdanje jest ono iz 1621. pol. 145–146). autorica na kraju ulazi u opuštenu završnicu (Barokni susreti). U petom poglavlju Srednjoeuropski umjetnici autorica je ukazala na nekoliko slika srednjoeuropske umjetničke provenijencije. Uzvodno Neretvom. te F.

Eine bosnische Stadt im Zeichen des Kriegs. pamćenje na krucijalan način uvjetova- . nisu lako prepuštale svoj dio terena nekonvencionalnijim.284 Bosna franciscana pravo iznenađenje. Profesorica Sanja Cvetnić je od sitnih rasutih elemenata. likovna djela baroka bila uglavnom podalje od očiju javnosti u samostanskim zakutcima (danas ipak solidno uređenim samostanskim muzejima). Holokaust je avansirao u mjeru svih mjera kada je u pitanju masovno uništenje cjelokupnih populacija. i stizala. s nevjerojatnim darom zapažanja. preko ne uvijek mirnog mora iz Mletaka. usprkos ovdašnjem skromnom likovnom nasljeđu. te visoko kultiviranog i elegantnog jezičnog izraza. na njihovu navodnu objektivnost. zasnovane na uvjerenosti u neprikosnovenost dokumenata. Naime. osobito one koje su se ticale uloge svjedoka i svjedočanstava – kamena smutnje i izvora brojnih prijepora u traganju za povijesnom “istinom”. ili na vjeri u mogućnost objektivnoga dokazivanja njihove neobjektivnosti. Ethnopolitik und Alltag in Banjaluka 1990-1995. Uostalom jednako su onako skrovita kako su nekoć u tajnovitosti. Najčešće usmena forma koja u medijalnome smislu odlikuje svjedočanstvo (makar i transfigurirana u pismenome obliku svojega zabilježavanja) priziva negativne konotacije od kojih se uvijek iznova ističu krhkost sjećanja. ovim svojim djelom. Misliti da se do tog cilja došlo jednostavno bilo bi odveć naivno. dosljedne znanstvene akribičnosti. i dalje od splitske luke nesigurnim bosanskim stazama do odredišta u jednom od srednjobosanskih samostana. oblikovala raskošan mozaik bosansko-hercegovačkoga baroka. Marko Karamatić Armina Galijaš. sada je sasvim drukčije. Oldenbourg Verlag. “pod franjevačkim habitom”. jer su u nedostatku barokne arhitekture. München 2011 Kako prognati jedan grad I zazov koji pred suvremenu historiografiju predstavljaju događaji katastrofičkih razmjera u punome se svjetlu pokazao pri pokušajima znanstvenoga pristupa Holokaustu. modernijim pristupima u kojima su se počele propitivati i manje pouzdane činjenice. tradicionalne metode. No za samu je povijest značajno to što je u procesu njegova izučavanja došlo do silovitih promjena u analitičkim pa i metodološkim postupcima koji su se koristili kako bi ga se spoznalo u njegovoj neponovljivoj jedinstvenosti. koja je po prirodi stvari daleko “vidljivija”. Ako smo do sada jedino imali nejasnu i fragmentarnu sliku nedovoljno istražene barokne baštine Bosne i Hercegovine.

načeti tematika cjelokupne mučne povijesti nestanka jedne zemlje. Odgovori na globalna pitanja nisu pruženi.Ocjene i prikazi 285 no traumatskim zbivanjima i njihovom. kako na strani počinitelja (Ordinary Men Christophera Browninga). sada se to sa sigurnošću može reći. Genocid u Bosni . samu mogućnost Holokausta izveo iz nepripremljenosti europskih Židova na radikalnost samoga događaja. već je bilo kasno. ono što se nije uspjelo zaustaviti bila je upravo specifična metodologija. Njihov je cilj bio diferencirano promatranje samih katastrofičkih događaja s ciljem rekonstruiranja povijesti “života običnih ljudi”. psihoanalitički orijentiranu znanost o književnosti (Shoshana Felman). Osim toga. Kada su shvatili da su sočeni s ideološki poduprtom mehanizacijom koja cilja na njihovo potpuno uništenje. može se promatrati nastanak mikro-studija koje na načelu teritorijalnoga ili vremenskog ograničavanja ugrađuju prve kamene-temeljce za buduća istraživanja u kojima će se. kao i znanost o književnosti usmjerenu na ispitivanje nekanonskih literarnih formi. u odnosu na počinitelje. gotovo marginalna prisutnost u arhivima. oni su očekivali sličnu situaciju u Trećemu Reichu. Sintetičke se studije. preradom itd. prije svega dnevničkih i autobiografskih zapisa (Eva Lezzi). tako da je karijeru završio tamo gdje ju je i započeo. Tim se sužavanjem istraživačke perspektive približavam svojoj današnjoj temi. Najpoučniji primjer takvoga spornoga teksta jest. obilato korištenje usmenim svjedočanstvima preživjelih kojima se nadoknađivala njihova. Bez dvojbe se taj postulat može primijeniti i na druge katastrofičke događaje. na ozbiljan način. što je izazvalo i najvehementnije kritike. Hilberg je. Od početka ratova za naslijeđe raspadnute Jugoslavije prošlo je već dvadeset godina. najčešće neuspješnom. studija američkoga povjesničara Raula Hilberga The Destruction of European Jews. sintetički zaključci koji se izvlače kao rezultati tako usmjerenoga istraživanja osporavaju se u svojoj koherentnosti. Izvjesno je da izučavanje Holokausta traži vremensku distancu kako bi ga se moglo sprovoditi sa što manjom emotivnošću. Makoliko kritičari bili uporni u negiranju Hilbergove ishodišne teze (a ta kritika nije se zadržavala samo na znanstvenome planu – Hilbergu je zapriječen pristup na američka elitna sveučilišta. koji ga ne nadmašuju ali mu se svojim karakterom približavaju. Podučeni kolektivnim iskustvom. još uvijek očekuju. ali i na području vizualnoga (inovativno-alternativni pristup fotografskoj dokumentaciji Sergea i Beate Klarsfeld) – da navedem tek nekoliko primjera. Na taj je način historiografski diskurz o Holokaustu doprinio transdiciplinarnome proširenju humanističkih znanosti i pružio im dotada neslućene mogućnosti interesnih premrežavanja i povezivanja. Uz sintetičke studije tipa kapitalne dvotomne Nazi Germany and the Jews Saula Friedlandera historiografija je razvijala i paralelnu struju koju bih mogao nazvati mikro-studijama. u provincijalnome Vermontu). Grossa ili sjajni Im Tunnel njemačkoga povjesničara Götza Alyja). U sjenci toga zaostatka. tako i na strani žrtava (Neighbours Jana T. Zahvaljujući Hilbergu polje se istraživanja Holokausta proširilo i na filozofiju (Zygmunt Bauman. Giorgio Agamben). nastalim u dugotrajnoj “tradiciji” pogroma. neobilježene ideološko-političkom ili nacionalnom pristranošću. međutim.

Ta je “kohabitacija” omogućena metodičkim pristupom i izborom teme koje autorica opisuje na sljedeći način: “S jedne se strane socijalno-povijesno rasvjetljuje izgradnja novoga gradskog društva i novoga sistema tako što se istražuju uzajamni odnosi i djelatna povezanost između društvenih institucija i njihovih struktura.286 Bosna franciscana i Hercegovini. emotivnost se iščitava iz njih samih. No njezina je distanciranost od materije koja je biografski mora pogađati više negoli uzorita. makar koliko bio uvjeren u svoju znanstveničku objektivnost. iz njihovoga sadržaja a ne iz manipulativne perspektive one koja ih predočuje.” (podcrtala A. Ona ispisuje najtragičniji dio povijesti grada ne izostavljajući ništa od stravičnosti događaja ali ih i ne pretvarajući u prizorište osobne osjećajnosti. U tome se i krije umijeće povjesničarke. za mene je tu previše emocija nagomilano da bi ih se moglo potisnuti. Diskurzivnost teksta nije usmjerena na stvaranje pri-povijesti. Kako bi što preciznije odredila svakodnevni život u jednome gradu zahvaćenom ratom. i tu moram bar na trenutak biti osoban. čiji su “junaci” obični ljudi koji popunjavaju prazne prostore svojim prisustvom. dok istovremeno pružaju mogućnost za izgradnju sintetičke pozicije sposobne da napusti cizelirano definiranje mikro-topografije i uputi se u šire istraživanje čije će središte sačinjavati takve središnje teme rata u Bosni i Hercegovini poput etničkoga čišćenja. Makoliko dokumenti ili svjedočanstva bili iskaz visokoga emotivnog naboja. etničko čišćenje stanovništva. disciplinirati. ispisuje povijest svoje teme onako kako sam nikada ne bih bio u stanju. dakle. S druge se ispituje svakodnevica individua u njihovu duhovno-kulturalnome okružju za vrijeme rata u Banjoj Luci. urbicida ili kulturocida. stvaranje jednonacionalnih zona tamo gdje su sredine bile temeljito izmiješane ili. Etnopolitika i svakodnevica u Banjoj Luci 1990-1995). Armina Galijaš. prostora pustoši na onim mjestima koja su bila pretežito mononacionalno zaposjednuta (Krajina u Hrvatskoj. već na vjernu rekonstrukciju mikro-slike jedne sredine i njezine. pak. anticipira perspektiva u kojoj će se poći suprotnim putom od onoga što ga je zacrtalo ispitivanje Holokausta: od jedne analitičke ka sintetičkoj obradi virulentne teme čija će brizantnost još dugo ostati dominanta historiografije – kako u zemljama bivše Jugoslavije.) Ta dva stožera određuju strukturu diskurza povjesničarke. tako i na katedrama za proučavanje povijesti Jugoistočne Europe u svijetu.G. genocida. topografije – one. U njima valja prepoznati buduće putove ispisivanja povijesti zemalja bivše Jugoslavije. koji se doduše ne odlikuje izravnim ratnim djelatnostima . pripitomiti. Takva je knjiga zasigurno i doktorska disertacija bečke povjesničarke bosansko-hercegovačkoga porijekla Armine Galijaš Eine bosnische Stadt im Zeichen des Krieges. kako stvarne tako i metaforičke. sve su to katastrofički događaji apokaliptičkoga potencijala koji se pokazuju otvoreni prema metodološko-analitičkim pristupima razvijenima u izučavanju Holokausta. Njihovim se ispitivanjem omogućuje stjecanje sveobuhvatne slike o jednoj sredini. Bosanska Posavina). Jednostavno. Ovom se studijom. Ethnopolitik und Alltag in Banja Luka 1990-1995 (Jedan bosanski grad u znaku rata. dakle.

Zaboravljena se zbivanja prebacuju u centar pažnje a kolektivna svijest priprema za ksenofobni govor mržnje. makar i indirektno. Kako konkretno izgleda analitički postupak koji se najavljuje u Uvodu? Armina Galijaš isprva opisuje poteškoće s kojima se. Nakon iscrpnoga objašnjenja metode kojom će se služiti Armina Galijaš daje kratki obris povijesti Banje Luke s osobitom koncentracijom na demografske faktore. ne nužno s njom povezanom. izvješća međunarodnih oraganizacija skupa sa sudskim zapisnicima. Kako bi izbjegla te poteškoće. Rezultat je impresivna količina skupljenog materijala kojega se interpetira u smionome ključu. Višepartijski se izbori tako pojavljuju kao krinka za stvaranje monolitičkoga jednonacionalnog društva u kojemu će svi oni koji drukčije misle biti potisnuti na marginu i. . sveučilišni bilteni kao i zvučni zapisi s radija. Naime. navodno. partikularno i prolazno. kao krajnja konzekvenca. Tako se koriste dnevne novine ali i filmovi. Znakovitim se tu pokazuje (zlo)upotreba povijesti kao iznenada otkrivenog zamajca sadašnjosti. štoviše njezina odlučujućeg faktora. sa svjedocima i svjedokinjama zbivanja ali i diverzificirani dokumenti različite medijalne provenijencije. Armina Galijaš ne inzistira na kontinuitetu. autorica se prilikom izbora građe koncentrira na više dostupnih izvora: u središtu su njezine pažnje ankete. suočava izučavanje suvremene povijesti (Zeitgeschichte). Armina se Galijaš koristi historiografskom aplikacijom fenomenološkoga termina “svijet života” (Lebenswelt). ali i ulozi koju su u njemu dobili prvi poslijeratni višestranački izbori (pri tome se ne zanemaruje ukazati na njihovu puku nominalnost. nepristupačnošću arhivske građe. upravo diskontinuitet zbivanja između kraja Drugog svjetskog rata i rata nakon raspada Jugoslavije stavlja u prvi plan. izbacivanjem u prvi plan krvave prošlosti brišu se i poništavaju sva pozitivna dosegnuća koje su grad.” (Jens Kulenkampff) Armina Galijaš ispisuje povijest koja ne zanemaruje “glavne poslove” ali ih. već. ukoliko se brinu samo za svoje glavne i državne poslove. s otvorenošću prema dalekosežnim zaključcima. ne prestaje promatrati u kontekstu svakodnevnoga postojanja “svijeta života”. prema tradicionalističkome mišljenju. “Taj se termin možda može upotrijebiti kao zajednički nazivnik za ono neupadljivo svakodnevno. One se. Naravno.Ocjene i prikazi 287 na konkretnoj teritoriji ali na odlučujući način prožimlje i determinira sve njegove strukture. pismene i usmene. kao kontingentno koje ne pripada javnoj svijesti te koje previđaju i humanističke znanosti. Sljedeće se poglavlje bavi raspadom Jugoslavije. i pokazala u kolikoj su mjeri nametnute. slijedom nužnosti. te ga ne čine svojim predmetom. uvjetovanu nedovoljnom političkom diferenciranošću svijesti lokalne populacije ali i nacionalnim zavođenjem kao osnovnom metodom ideološke manipulacije i pripremom samoga etničkog čišćenja). uništeni. Demografija će se pokazati važnom u ideološko-političkoj pripremi cijeloga rata u Bosni i Hercegovini tako da pažnja koja joj se posvećuje ne začuđuje. republika i država doživjeli u četrdeset i pet godina. njegovom pripremom. nalaze u premaloj distanci prema zbivanjima i u.

Armina Galijaš i dalje konzekventno izbjegava pristranost. ali i njihovim žrtvama. koliko su ciljali na promjenu strukture ličnosti. U uskoj povezanosti s tim ideološkim čišćenjem nalazi se i odstranjivanje ionako relativno tankoga sloja urbanoga pučanstva. Poznato je u koliko su mjeri kriminalci i u jednome i u drugome gradu bili angažirani . o osobitome inzistiranju na uništavanju osnove materijalne egzistencije rukovodećih kadrova iz redova Hrvata. U njemu se zorno pokazuje u kolikoj su mjeri promijenjeni uvjeti suživota sezali u dubine psihe. Bošnjaka i Jugoslovena i s njime povezanome “elitocidu”. pa sve do nasilnih promjena jezičkoga idioma kojim se za Bosnu tipično ijekavski idiom u novostvorenoj srpskoj tvorevini po dekretu morao zamijeniti ekavicom. dajući glas kako umjerenim tako i radikalnim srpskim snagama. Primjeri koje daje podcrtani su obilatim informacijama iz tiska ali i iskustvima pojedinih građana koji u svojim “oral histories” pripovijedaju o nelagodi koja bi ih obuzimala pri pogledu na nasilno glajhšaltovanje cjelokupne zajednice. Stavljanjem naglaska na obrat (isticanje razlika tamo gdje su ranije postojale sličnosti ili istovjetnosti) pokazuje se jedno izvrtanje dotada prisutne socijalne svijesti i njezino manipuliranje u svrhu učvršćivanja novoformiranih kolektivnih identiteta. Način na koji se materijal predočuje. za njega bi se moglo reći i da je centralni. kojima su bili izloženi proganjani. Opisavši tako pripreme za prevrat i za rat autorica ukazuje na iznimnu važnost uklanjanja onih što “misle drukčije”. Armina Galijaš je na ovome mjestu možda mogla povući paralelu između metoda zastrašivanja drugih primijenih u Sarajevu i onih iz Banje Luke. ali i njegovo nizanje gotovo bez šavova. Sistematski secirajući diverzificirane segmente svijeta života Armina se Galijaš kreće od uloge religije i njezinoga silovitoga zasijecanja u svakodnevicu.288 Bosna franciscana To ne vrijedi samo za Karadžićevu SDS čija dominacija u Banjoj Luci nakon izbora postaje gotovo opipljiva. posebice iz redova vlastitoga naroda. školskih i kulturnih institucija. No najstrašnija su izvješća o samovoljnim i nesankcioniranim likvidiranjima čiji je očiti cilj bio “nagovaranje na dobrovoljno iseljenje”. Moglo bi se reći da. ponešto asimetrično. preko školstva s promijenjenim i maksimalno ideologiziranim programima. U tome kontekstu osobito se indikativnim pričinjaju promjene vlastitih imena: kako samih osoba tako i gradskih toponima i imena ulica i trgova. u kojemu se govori o perfidnim metodama protjerivanja nesrpskog stanovištva kao i patnjama. No najupečatljiviji je onaj dio. već i za ostale nacionalne stranke s njihovim legendarnim vezanjem zastava u deklarativnome anti-komunizmu. diskurzivno-analitički pokazuje u kolikoj je mjeri urbicid (a o njemu je u drukčijem registru uvjerljivo pisao Bogdan Bogdanović) jedan od središnjih faktora etničkog čišćenja. pod naslovom “Instrumenti moći srpske nacionalne političke elite” tematizira dubinu promjena. taj dio započinje potpoglavljem “Nova lojalnost i isticanje razlika”. njihovome (pre)čestome smrtnom ishodu. U njemu je riječ o otpuštanju radnika nesrpskoga porijekla s posla. Ključno četvrto poglavlje. kao i kratko vrijeme u kojemu ih se uspjelo nametnuti.

Stoga i nije slučajno što će glas Armine Galijaš. naići na gluhe uši unutra. Bahatost i arogancija navodnih pobjednika teško su naslijeđe tragičnoga razdoblja grada koji se mukotrpno formira kao prijestolnica jedne para-države. Potresna je pripovijest Ulfete Kobašlić o ubojstvu sina. Aktualna situacija na planu kulturnoga života u Banjoj Luci potvrda je teze o uništenju materijalnih vrijednosti jednoga doba na čije mjesto nije stupilo ništa što bi ih moglo nadomjestiti. s protjerivanjem vrijednosti poput klasične glazbe i njezino apsolutno nadomještanje turbo-folkom. moguće je usporediti s promjenom školskoga sistema i nametanjem novih. u svojoj discipliniranosti svojstvenoj novoj njemačkoj povijesnoj školi. ideoloških vrijednosti. Zaključujući svoj otrežnjujući izvještaj Armina Galijaš opisuje demografske promjene i njihove posljedice. Prikazivaču je teško izabrati jednu. Iscrpno se govori o oduzimanju stanova i kuća koje je sprovedeno pod ciničnim imenom “racionaliziranje stambenoga prostora”. ali to ipak moram učiniti. S toga se i čini da ju se jedva može popraviti. po načelu teritorijalne asimetričnosti i ideološke simetričnosti u svim dijelovima raskomadane zemlje. protjerivanje koje je organizirano od strane vlasti ali provedeno s prešutnom suglasnošću onih s kojima se do jučer živjelo zajedničkim životom. Zaklapajući posljednje stranice studije Armine Galijaš potrebno je razmišljati o perspektivama i pravcima nove historiografije koje ova knjiga. i dalje. Radovat ću se svakom dokazu za suprotno i očekivati ga s ogromnom skepsom. Štetu koja je nanesena na planu kulture. U poglavlju “Teror u gradu” interpretiraju se “oral histories” onih koji su doživjeli i preživjeli dane strave u “prognanome gradu” (Irfan Horozović).Ocjene i prikazi 289 na ispunjenju nacionalnoga zadatka ali se nedovoljno ističe njihova izravna ovisnost o strukturama vlasti u Banjoj Luci i relativna operativna neovisnost u Sarajevu. gotovo isključivo. Davor Beganović . dolazeći iz vana. Time se vraćam na ishodište svojega teksta. Sintetičke će studije zacijelo slijediti ali je iznimno važno da se na primjeru kraćih vremenskih odsječaka i manjih teritorijalnih jedinica pokaže u kolikoj je mjeri projekt rasturanja Bosne i Hercegovine bio dirigiran iz raznih centara. naprimjer. Poput izučavanja Holokausta bosansko-hercegovačka apokalipsa s kraja dvadesetog stoljeća traži diferenciran pristup kako bi se događaji što su uzdrmali jugoistok Europe mogli analizirati u svojoj sveobuhvatnosti. kako su pojedina odstupanja od propisanih normi važna za stvaranje integralne slike jednoga dezintegrativnog procesa – koji traje i sprovodi se. nudi budućim generacijama znanstvenika i znanstvenica.

svibnja 2008. Pavao Barišić u tekstu “Pluriperspektivizam – temeljni uvjet ili zatamnjenje istine” analizira istančano razliku između današnje paradigme mišljenja koji zastupa pluriperspektivizam i dosadašnje filozofske tradicije – od Platona pa do Hegela – koja zastupa da je istina jedna za sve i da je zadaća filozofije spoznati istinu. Bioetičko društvo u BiH. tj. bornik pod naslovom “Integrativna bioetika i interkulturalnost” sadrži radove s Drugog bioetičkog simpozija. Život kao Božji dar izvor je obveze. istina. one imaju zajednički cilj. 318. Fra Velimir Valjan u radu “Muslimani i kršćani – zajednički ciljevi u bioetici” pokazuje kako bioetika uključuje mnoštvo perspektiva na primjeru muslimanskog i kršćanskog odnosa prema životu. samo naše spoznavanje iz određene perspektive. jer je život za Muslimane i kršćane Božji dar. Bog je Stvoritelj i Darovatelj života. Čovjek kao najsavršenije Božje stvorenje zastupa Boga onda kada taj život usavršava. da je istina zabluda? To bi značilo da postoje samo perspektive. Iako su to dvije različite perspektive. kako su pluriperspektivizam i interkulturalnost metodička polazišta integrativne bioetike. urednik Velimir Valjan. U novom vijeku više nije u središtu mišljenja stvarnost. Prvi dio Zbornika pod naslovom “Bioetika i pluriperspektivizam” sadrži šest radova. Z U Predgovoru fra Velimir Valjan navodi kako je 2005. On tvrdi da Drugi međunarodni bioetički simpozij pod naslovom Integrativna bioetika i interkulturalnost pokazuje kako bioetika uključuje i povezuje različite pristupe i perspektive. godine. jer samo darovi obvezuju. Važnija od stvarnosti je naša spoznaja. do 24. Iz toga Nietzscheova perspektivizma razvio se današnji pluriperspektivizam. istinita stvarnost. a nema istine. To se može izreći zorno pitanjem koje glasi: Ima li pravo dosadašnja filozofska tradicija koju utjelovljuje Hegel ili Friedrich Nietzsche koji kaže da nema istine. Priznati život kao Božji dar znači priznati obveze očuvanja i razvijanje života.Integrativna bioetika i interkulturalnost. Sarajevo 2009. prakticirati bioetiku kao sveobuhvatnu zauzetost za život. nego naša spoznaja stvarnosti. str. To pojašnjava na sljedeći način. naša perspektiva. zbornik radova Drugog međunarodnog bioetičkog simpozija u BiH. održanog u Sarajevu od 23. Zbornik se sastoji iz Predgovora i četiri dijela. ne samo očuvanje nego i umnažanje života u svakom smislu. a druga je krajnost govoriti samo o našim perspektivama i zanemariti istinu koja . Jedna je krepost govoriti samo o jednoj istini i zanemariti naše različite spoznajne perspektive. održan Prvi međunarodni bioetički simpoziji u BiH pod naslovom Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije i kako je tada osnovano Bioetičko društvo u BiH. a ne razara. tj. a to je očuvanje života.

treba odbaciti današnje pretvaranje kulture u ideologiju. 3. monadičan i uniforman. On predlaže novi pojam kulture koji uključuje razlike između kulture norme i kulture koristi. Pojam prava dobiva svoj sadržaj iz negacije stanja obespravljenosti. u tekstu “Ljudska prava i kulturni identitet” dokazuje da su ljudska prava univerzalna. to smo kao kulturna bića bogatiji. Zato Pavao Barišić ima pravo kada tvrdi da je pluriperspektivizam uvjet istine “samo onda kada uspijeva nadići relativizam perspektive” (str. socijalnoj diskriminaciji. teološki princip što znači da opći interes ima prednost pred posebnim. U metodičko-argumentativne točke spadaju tri principa: 1. Jasminka Babić-Avdispahić u radu “Internacionalna etika i multikulturalizam” pokazuje da je rasprava o multikulturalizmu i postmodernizmu povećala senzibilnost za različitost i kontekstualnost. u svakoj kulturi i svakoj državi. da bioetički zahtjevi imaju univerzalno važenje iako se o njima u različitim kulturama govori različito. samovoljnom hapšenju. i da zbog toga bioetički diskurs mora uzeti u obzir cijelo čovječanstvo. dužnosni princip što znači da je svaka ljudska volja autonomna i heteronomna. Ne može se gaziti ljudska prava pozivajući se na kulturni identitet. Iz tog proizlazi da smo za život odgovorni i da život ne smije biti instrumentaliziran. Pitanje glasi: Kako je moguća etika i etičko djelovanje u današnjem biotehnologijskom svijetu? On ističe koje referentne točke treba uzimati u obzir pri islamskom sudjelovanju u bioetičkom diskursu. Što smo otvoreniji drugim kulturama. Dževad Hodžić u svom radu “Vrijednosne. treba odbaciti dosadašnje poimanje kulture kao jednog organizma koji je homogen. univerzalni bioetički zahtjev koji zastupa bezuvjetnu vrijednost života je uvijek utjelovljen u određenu kulturu. protiveći se mučenju.Ocjene i prikazi 291 je jedna. nacionalne i religiozne razlike. jer je kultura radi čovjeka. profesor u Bochumu. zabrani govora. Da bi se to razumjelo i prakticiralo. Pozivajući se na današnje istaknute filozofe Wolfganga Welscha i Jürgena Hebermasa. 36) i doći do jedne istine koja nas sve obvezuje. normativne i metodičko-argumentativne referentne točke islamskog pristupa bioetičkom diskursu” dokazuje da danas biotehnologija obuhvaća cijeli svijet. a ne isključuju. u sredstvo za sukobe. racionalno-argumentativni princip što znači da treba imati povjerenja u komunikativni um. jasnije rečeno. I Schweidler pokazuje da je današnji pojam kulture uzak i isključiv. “etničkom čišćenju” i genocidu. . da vrijede u svakoj zajednici. 2. Unatoč multikulturalizmu koji tvrdi da različite kulture prihvaćaju različite moralne principe. jer ističe samo etničke. što znači da su različite kulture nespojive i neusporedive. Univerzalno i posebno idu skupa. da se uzajamno pretpostavljaju i uključuju. cijelo čovječanstvo. Za islamskog teologa život je dar i život je svet i život je najviša vrijednost. Bosto dokazuje da je istinska kultura pluriformna i da živi od komunikacije s drugim kulturama. Sulejman Bosto u tekstu “Integrativna bioetika između univerzalizma i kulturnog pluralizma” ulazi u bit problema kada želi pokazati da bioetički univerzalizam i kulturni pluralizam idu skupa. za pluralizam kulture. Walter Schweidler.

292 Bosna franciscana bioetičari dokazuju da je moguća bioetika koja je transkulturna i internacionalna. U teologiji se govori da je čovjek Božja slika. Sve ono što umanjuje i razara život vodi u smrt. Luka Tomašević u radu “Ljudsko dostojanstvo: filozofsko-teološki pristup” govori o pojmu ljudskog dostojanstva u filozofiji i u teologiji. Zato bioetički odgovor mora biti sveobuhvatan. Ivana Zagorac u tekstu “Humanizam i bioetika” pokazuje kako se pojam humanizma tijekom povijesti mijenjao. na davanje novog etičkog odgovora u novom dobu. a bioetika je usmjerena na ostvarenje komunikacije različitih perspektiva. zahtijevanje čovjekova postizanja punog života. Misao o ljudskom dostojanstvu je tijesno povezana s temeljnim ljudskim pravima. što znači da je potreban dijalog unutar svake kulture i uzajamni dijalog kultura. Bioetičke norme upravo zahtijevaju razvijanje kulture života. Drugi dio Zbornika pod naslovom “Bioetika i interkulturalnost” sadrži pet tekstova. Supripadnost prirode i kulture ističu bioetika i multikulturalizam. Danas se humanistički redukcionizmi uzajamno guše. pa multikulturalnost podrazumijeva pluriperspektivnost. metode razaranja života. Ideologijsko i biotehnologijsko razaranje stalno se usavršava. Dostojanstvo neotuđivo pripada čovjeku. Ono što treba uzeti u obzir od multikulturalizma i postmodernizma jest da unutar svake kulture postoje primarna dobra i da postoje razlike i promjene unutar svake kulture. Treba odbaciti krajnosti: i kulturni esencijalizam i kulturni relativizam. Hrvoje Jurić u tekstu “Ugrožavanje prirode i kulture kao izazov za bioetiku i multikulturalizam” dokazuje kako vladajući tehnoznanstveno-ekonomsko-politički kompleks u podjednakoj mjeri ugrožava prirodu i kulturu. a integrativna bioetika gleda na sve različitosti pod bioetičkim vidikom. Samo iz bioetičkog i kulturnog suvereniteta mogu se izvesti biopolitička i kulturna prava kao suverena prava koja ne podliježu trgovini i politici. da je ta Božja slika narušena grijehom i kasnije obnovljena u Isusu Kristu. a odbacuje monoperspektivnost. Zagovaranje humanizma kao antropocentrizma dovelo je do čovjekova ponašanja koje je ugrozilo sam opstanak prirode. Pod ekonomijom misli na globalno vladajuću neoliberalističko-kapitalističku ekonomiju. Znanstveno-tehnička revolucija je otvorila mogućnosti za najveće zlo i za najveće dobro i zatražila novi humanizam koji neće biti destruktivan. . na životu u punini. a pod politikom na liberalnu politiku koja danas funkcionira kao birokratsko-militaristička politika moći. Pod tehnoznanošću Jurić misli na spoj prirodne znanosti i tehnologije (u prvom redu biotehnologije i informacijsko-komunikacijskih tehnologija) koji ima ambiciju da bude jedini vodeći oblik znanja i upravljanja ljudskim i neljudskim životom na ovom planetu Zemlji. Tomislav Jozić u radu “Kultura života” pokazuje da je odnos prema životu temeljno pitanje. da je Bogu sličan. dakle. usavršavaju se. Dostojanstvo ljudske osobe treba priznavati bezuvjetno. Naglasak je na kvaliteti ljudskog života.

‘’ako je riječ o znanstveno-tehnološkom unapređenju sistema liječenja oboljelih od karcinoma. Naida Lojo Kodrić.. Kasim Bajrović i Rifat Hadžiselimović u radu ‘’Genotipizacija oboljelih od karcinoma – instrument diskriminacije ili efikasnog medicinskog tretmana’’ pišu o testiranju gena odgovornih za urođenu ili stečenu susceptilnost na maligne neoplastične tjelesne promjene i o etičkim pitanjima koja se pritom nameću. Dovode u pitanje egocentrične oblike racionalnosti i solipsističku racionalnost koja negira sve što je drukčije. Joksić G.. Treći dio Zbornika pod naslovom “Bioetika i medicina” sadrži sedam radova.. Topić R. Farmacija je stara koliko i čovječanstvo i ona njeguje život. Kolarski M. Planetarna etika odgovornost brani i njeguje život u svim njegovim oblicima. Scijentistički koncept stvarnosti pretvara cijelu stvarnost u puku kvantitetu. priroda mentalnog poremećaja i kulturno. Dučević P. slabostima kao i opasnostima svoga istraživanja. religijsko i političko okruženje u kojem se izvodi ispitivanje.... Odgovorni filozofi i znanstvenici kritiziraju ekspanziju tehnoznanosti i svođenje cijele racionalnosti na komercijalnu racionalnost. Pri genetskom savjetovanju u slučaju Hantingtonove bolesti pristup mora biti individualan i multidisciplinaran i uzimati u obzir etičku kompleksnost toga problema. Dervišević S. Krstić A.Ocjene i prikazi 293 Rifet Terzić i Zlatan Delić u radu “Ekološka kriza. Pritom se moraju poštivati moralne vrijednosti naše civilizacije: ‘’poštivanje osobe i logike prirodnih zakona’’. . Nikić S. Aleksić S.. Šabić S. ekološka svijest i moralna kriza savremenog čovjeka” vrlo prodorno razotkrivaju sve znanstvene i neznanstvene redukcionizme. što je nasilje nad stvarnošću. Istraživač mora poštivati pravne i etičke obveze. Petović Z. Dereš M. Autori tvrde da globalni neoliberalizam nameće cijelom svijetu ekonometrijski model mišljenja i djelovanja. Za njega mora biti mjerodavno dobro bolesnika. Lejla Kapur-Pojskić. s nesumnjivim prednostima za opći kvalitet života... Stokić D.. ovo pitanje treba detaljno razmotriti prije nego što se prihvati u stanovitom kulturološkom okruženju’’. Elvira Kovač-Bešović u tekstu ‘’Farmacija i bioetika’’ izlaže što je specifičnost farmacije u odnosu na druge zdravstvene discipline. nužna je primjena rezultata znanosti i tehnologije. Svođenje cijele racionalnosti na scijentističku racionalnost je štetno i razorno za život... u puku protežnost. To je posebno značajno zbog političke zloporabe psihijatrijske genetike u prošlosti. Komercijalna logika pretvara sva dobra u financijske vrijednosti i tako potčinjava čovjekov život i život kao takav uvećanju profita. Slobodan Loga u radu ‘’Etika u ispitivanju psihotropnih lijekova’’ dokazuje da su u osnovi svih psihijatrijskih istraživanja sljedeći čimbenici: ličnost terapeuta. Ljiljana Oruč. Jasmina Krehić i Slađana Ivezić u tekstu ‘’Etički principi u psihijatrijskoj genetici’’ zaključuju kako su psihijatrijski genetičari dužni obavijestiti javnost o svim mogućnostima. Ismet Cerić. prednostima. Zaključuju da. Umičević G. novih spoznaja i otkrića. Da bi se postigli željeni rezultati u nalaženju pravog lijeka za bolesne ljude.

Autor zagovara bioetički obrat u liječenju starijih osoba. Faris Gavrankapetanović u istraživanju ‘’Treća životna dob – izazov 21. Takav pristup podupire i suvremena humanistička psihologija. Četvrti dio zbornika pod naslovom ‘’Bioetika u društvenom kontekstu’’ sadrži sedam radova. a osobito danas u neoliberalnom kapitalizmu i u neoliberalnom mentalitetu. da je u njima dominantna deontološka orijentacija i neujednačen pristup liječničke profesije etičkoj standardizaciji liječničke djelatnosti. Svih trideset trudnica triju etničkih grupa odlučile su da uklone oboljele plodove. Vjeruju da će uspostavljanjem moralnog konsenzusa zaživjeti proces revalvacije života te bioetička edukacija i istraživanje.294 Bosna franciscana i Pejić J. jer stari ljudi nisu jednostavno ekonomski rentabilni. pojedinac i društvo’’ iznosi svoje iskustvo na osnovi višegodišnjeg bavljenja istraživačkim radom u oblasti prirodnih i biomedicinskih znanosti i na osnovi svoga rukovođenja nacionalnim komitetom za bioetiku svoje zemlje. . princip autonomije ličnosti. što je etički i humano neprihvatljivo. princip pravičnosti. Dragoslav Marinković u radu ‘’Integrativna bioetika: pravda. Ti su bioetički principi i pravila koja iz njih slijede primjenjivani tijekom četiri godine na 1233 trudnice. stoljeća’’ skreće pozornost na gorući problem suvremene civilizacije. u svom timskom istraživanju pod naslovom: ‘’Etički aspekti genetskog savjetovanja i prenatalne dijagnostike u bolnici Distrikta Brčko’’ konstatiraju da se u genetskom savjetovanju i u prenatalnoj dijagnostici vodi računa o četiri bioetička principa: radi za dobrobit svih!. Nada Gosić u istraživanju pod naslovom ‘’Bioetičke perspektive u etičkim kodeksima zdravstvenih djelatnika’’ konstatira da postoji kvantitativna i kvalitativna pluriperspektivnost u etičkim dokumentima. To je dobna diskriminacija. Ni liječnici nisu dostatno educirani za liječenje starijih osoba. Etika skrbi zahtijeva individualan pristup bolesnom čovjeku. 246-247). Sandra Radenović i Karel Turza u tekstu ‘’Bioetika i politika – kontekst savremene Srbije’’ vrlo kritički govore o politici i odnosu politike i bioetike. Konstatiraju sociocidne i moralocidne procese u Srbiji i nefunkcionalni i neučinkoviti zdravstveni sistem koji je uzrokovan tranzicijskim kaosom i sociocidnim procesima. na tzv. ‘’agesim’’. Nada Mladina u radu ‘’Portret liječnika u ogledalu etike skrbi’’ dokazuje da je čovjek veoma složeno biće i kako etika skrbi mora to uzeti u obzir. a ta diskriminacija prema starim ljudima prisutna je stalno tijekom povijesti čovječanstva. Naglašava da je važno formirati mlade stručnjake koji će imati jasan stav ‘’o etičnosti u oblasti kojom se bave. Što može učiniti bioetika u takvom ambijentu? Bioetika može u takvom ambijentu imati ulogu integriranja odgovornosti i revalvacije života. pa i o životu u najširem smislu reči’’ (str. ne povrijedi!. starost. jer je bolesnom čovjeku stalo da ga liječnik doživljava kao osobu vrijednu poštovanja i ljubavi. engleska riječ age znači dob. na diskriminaciju starih ljudi.

Koraće. tj. 691 str. Gornja Močila-Sijekovac. Iva Rinčić Lerga u istraživanju ‘’Deset godina Konvencije o ljudskim pravima u biomedicini Vijeća Europe (1997-2007)’’ dolazi do uvida da ta Konvencija predstavlja jedan od važnijih dokumenata u području bioetike zemalja članica Vijeća Europe. Plehan 2001. 2. Derventa. kulturoloških i ekonomskih razloga nisu ubrzano potpisale i ratificirale Konvenciju. Na kraju treba reći da je zbornik radova ‘’Integrativna bioetika i interkulturalnost’’ pisan na razini suvremenih problema i spoznaja i da je zbog toga dostojan čitanja. Velimir Valjan. Novo Selo. Hrvati plehanskoga kraja koncem XVIII. Bijelo Brdo. I taj odnos prema šumi uglavnom nije bio etički normiran. Pojedine zemlje iz političkih.. Bakir Mehić. Jusuf Žiga i Faris Gavrankapetanović u svom analitičkom radu ‘’Bioetika u postdiplomskom obrazovanju na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu’’ pokazuju koliko je bioetika zaživjela na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i kako je potrebno na učinkovitiji način posredovati bioetička znanja budućim doktorima.. Bosanski Brod te djelom Brusnica. a odnosi se na katoličke župe nastale od plehanske: Foča. pripremio i tiskao prvi svezak najstarijega sačuvanog arhivskog materijala (17421771) o Hrvatima plehanskoga kraja. tj. Bukovica. Došlo je do uništenja autohtone vegetacije što je štetno za život u prirodi i za ljudski život. tako da su neke domaće vrste nestale. koji se čuva na Plehanu. do uništenja i nestanka autohtonog genofonda. i početkom XIX. Prnjavor-Sočanica. . sv. Razvojem moderne znanosti i tehnologije dolazi do genetičkog utjecaja na šume. Mile Babić Mijat Jerković. Cer. A utor ove građe pod sličnim je naslovom 2006. Kolibe. na 279 str. bosanskobrodske i dijelom dobojske općine.. na popisu Hrvata derventske. Žeravac. Od tada je marljivo radio na ovom drugom svesku matice krštenih 1763-1805. Došlo je do genetičkog zagađivanja šuma. stoljeća.Ocjene i prikazi 295 Dalibor Ballian u radu ‘’Bioetičko i genetičko zagađenje šuma’’ pokazuje kako se čovjekov odnos prema šumi mijenjao od vremena do vremena. Perspektive budućeg statusa bioetike u Vijeću Europe ovisit će o odlučnosti europskih zemalja u stvaranju zajedničke bioetičke platforme djelovanja. Kulina. Plehan.

Ipak. 5. a oni su pripadali naselju i posjedu veličkih begova. autor se u prijevodu poslužio imenima iz tekstova na hrvatskom jeziku. iznosi plehanski župnik Lovro Milanović.). Budući da. Taj je kućar. ime djeteta. U njemu je. najčešće susjednih svećenika ili gostiju koji su dolazili u ispomoć ili u posjet. u 34 sela sa oko 70 toponima. do 1771. ili na srednjovjekovnom groblju u Modranu. prezimena su tiskana masnim slovima a u zagradi je doneseno i izvorno pisanje. ručak ni večera. kroz ovako dugo razdoblje. 31 župni vikar a u matici je ubilježeno i 26 svećenika sa strane. poštovani kapelani i misionari bosanski. u matici ima tekstova i na hrvatskom jeziku. bilo bi više propusta. u rukopisu ima 668 stranica. najbolje je ukratko opisao Filip Lastrić Oćevac: “Znam ja. Župnik je obično. trude vaše i ustrpljenje. Ne po tome što je bila vrlo prostrana – u početku se protezala od Doboja do Bos. Znam da crkava ne imajući valja vam tražiti zgrada i pojata ili načinjati kolibice pod dubjem te kabanicom pokrivši misu govoriti…” (Od’ uzame. u dobi od 19 godina. Znam da na mnogo mista pribivališta vaši ovčica jesu pomišana s nevirničkim kroz koje vam valja putovati sve sa strahom niti brez pogibli. kod svake vizitacije pregledane su i matice te stavljane opaske usmeno a ponekad i napismeno. šta radi za služiti njih podpuno. Kad su se prilike politički dijelom smirile. Kod svakog krštenika upisano je: naselje. podvučjački kraj. upisano 5. U spomenutih 37 godina. Stanići i Brezici. Tako susrećemo 43 muška i 36 ženskih imena te poneko ime od milja. vrijeme krštenja i/ ili rođenja. rujna 1805. da je u Komarici “preminuo Jozo Ačkar.. i pored brojnih vanjskih teškoća. izgorio a s njim i sva dotadašnja župna arhivska građa. Prijevod s latinskog je doslovan. stoljeća od Plehana je odvojen doborski. slično. kao što je spomenuto. bosanicom (153 ubilježbe). konak ni postelja. moglo bili ispušteno tek oko 5% krštenika. na Plehanu je djelovalo 19 župnika. A kako je izgledao svakodnevno njihov život i rad. obiteljsko prezime majke. kumovi odnosno kume i njihovo podrijetlo.542 krštenika. Glavnina matice pisana je latinskim jezikom a povremeno od 1768. gostovao po selima a najčešće boravio u njezinom jugozapadnom dijelu. da nije bilo nadzora poglavara. puno truda ulagali da im matice budu lijepo i uredno vođene i pisane. njegovih roditelja. Znam da vam se ne zna mlogo put ni dan ni noć. napravio si je “kućar” u Modranu i u njemu uglavnom boravio. malo počivanja imate. na Božić 1763. ime krstitelja.296 Bosna franciscana U to vrijeme plehanska župa zvala se Velika. i hrvatskim. Ovaj drugi svezak matice krštenih obuhvaća razdoblje od 37 godina. da nije primio sakramente zbog toga što . Sredinom XVIII. Svoje teškoće. Znam da su vaše ovčice rastrkane po daleku. nego ste najviše u obtrikivanju i odu po selie. Autor predmnijeva da je. zbog gotovo pedesetogodišnjeg ratnog stanja. Kovačevci. Plehanski su župnici. Naime. Marka na Plehanu s okolnim selima Bunar. nego valja da ste zadovoljni onako kako se gdi najde kod siromaha. Šamca – nego po tome što su katolici svoje liturgijske sastanke najčešće održavali na srednjovjekovnom crkvištu sv. godišnje u prosjeku 145 djece. 1765.

350. Derventa 8. Foča kod Derventa 3. inačice prezimena i nadimke.1991. svjesniji ljudi tragaju za svojim prezimenima (prez=preko+ime). žive i djeluju već mnogo stoljeća. Brusnica 1. zabilježene osobe i obitelji svjedoci su naselja u kojima su živjeli. I osobna imena važan su biljeg najintimnijeg dijela čovjekove osobe. obradio plehanskoga župnika. i da ima krila.Ocjene i prikazi 297 mu nije postavljen kapelan. mjestima i migracijama te opisao sela i zaseoke. nesigurnost putovanja zbog razbojnika. uz obavijesti o maticama općenito.250. To je najsigurnije vrelo i put za povijest osobe. Kolibe 1. mučenika. bježanje preko granice te neobična zanimanja i dogodovštine u župi.000 osoba te gotovo 700 prezimena ljudi plehanskog kraja.191. U globaliziranom svijetu sve veće otuđenosti. produžuje rod i ognjište. Bukovica 1.380. u velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. njihova podrijetla pa su oni čvrst i postojan međaš etničkog i jezičnog protega u daleku prošlost. veljače 1807. Ova izuzetno vrijedna etnološka građa donosi preko 20. opisao spomenutu maticu. Tako se čuva slijed loze. Jer župnik u ovoj golemoj župi. svećenike preminule u župi. tako i ova matica. u životu ih opterećuju. zimske hladnoće.481 Hrvat (Bijelo Brdo 2. ubijen u Turiću kod Gradačca. Lovru Milanovića koji je 3. Tu se opaža kako joj je autor pristupio s puno predznanja te se kao domorodac mogao upustiti u spomenuti posebnosti. Bosanski Brod 4. Gornja Močila/Sijekovac 1. Cer 2. Sredinom 1992.792. nemoguće je da u svako doba upravlja župom i svima bude pri ruci.950. jer se čovjek upisom u maticu uvodi u društvo. blata. jesenske i proljetne kiše.750. Grk. Uz to.120 Veliki Prnjavor/Sočanica 1. Novo Selo 3. povratnike. Popisao je i predstavio župnike. Žeravac 2. župnikove se teškoće nisu vidnije umanjile. Koraće 3. izraz dugog pamćenja. Zato poneki današnji pomodarski odnos roditelja prema imenima djece. svibnja 1804.258.780. Šire je.XII. Opremljena je kazalima. izdvojio podatke o osobama. Izdvojio je i druge zanimljivosti: nazive župe.720) srpska je vojska istjerala sve .” Kad je 2. Ona jasno pokazuje kako su Hrvati u njemu živjeli.950. iz plehanskog kraja u kome je (31. Vinska i Vrela. kapelanija u Koraću proglašena župom te njoj priključena sela: Kruščik.) živio je 48. s više detalja. Kad mu u rješavanju nekih pitanja nešto bilo nejasno. Kulina 950. Po njoj potomci znaju gdje su im pređi boravili i kome su pripadali. posezao je za maticama vjenčanih i umrlih iz istoga razdoblja. Plehan 8. stvaratelji su materijalne i duhovne kulture kraja. Nasljedne obilježbe jednom zabilježeno uglavnom su stalne i nepromijenjene. ljetne vrućine i drugo. Svaka objavljena povijesna građa je vrijedna. župne vikare i druge svećenike koji su barem usput boravili u župi. korijena. doseljenike.050.990. Objavljivanje ove građe za Hrvate plehanskoga kraja posebno je važno danas. U matičnim listovima sadržana je prošlost naroda. U uvodnoj studiji autor je na pedesetak stranica. A onda im se dogodilo nešto što im se dosad nikad u prošlosti ni slično nije dogodilo. Uz pomanjkanje svećenika ovdje treba uzeti u obzir lošu prometnu povezanost.

ostavio je mnogo mrlja. Ipak. u plehanskom kraju bilo 1. uništili su sve njihove kuće. A davno je već napisano i životom potvrđeno. Zato smo iskreno zahvalni autoru na ovom pothvatu i velikom uloženom trudu! Andrija Zirdum . pljačkali građu sa skromnih gradilišta. dovode novi srpski živalj. a potomke zadužujemo!”. Taj se broj neznatno povećava. tragat će uskoro za svojim korijenima pa će im ova građa bili dragocjena. znači ne imati ni prošlosti ni budućnosti.720 Hrvata. nakon desetak godina počeli su dopuštati povratak. npr. što je 3. pod pritiskom svjetske javnosti. živjeti od trenutka do trenutka kao i druga nerazumna živa bića. uz važna raskrižja i na visovima grade svoje simbole. napadali njihove autobuse. Tako. u veljači 1994. Neki će. nenaklonjene političke prilike. sve gospodarstvo. Tko se na vrijeme nije sklonio. grade kuće i bore se sa svakodnevnim životnim teškoćama. sveopća zapuštenost. u nju uvrstili ponekog nesrba sa zadatkom da zagovara i brani njihove pothvate. Drugi. dugo su prognanicima zabranjivali dolazak u njihova sela. Istodobno. Užurbano mijenjaju sliku kraja: mijenjaju nazive ulica i mjesta. svetosavske hramove. stavljali su barikade. nije više bilo nijednog Hrvata katolika. odmah svu vlast uzeli u svoje ruke. mi smo svoje uradili a njihovo je da se bune. Odricati se svoje prošlosti u ime neke nazovi svijetle budućnosti. u novim prognaničkim boravištima. sve s porukom: “Izgrađujući hramove. sve vjerske i kulturne objekte. I danas misle. ubijen je ili otjeran u logore a poslije razmijenjen. Ruševine cijele njihove baštine. Uz to. Da im se i nakon izgona onemogući svaki povratak. Pomoć povratnicima je vrlo skromna.298 Bosna franciscana hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo. Znači. tek poneke potiče na raščišćavanja ruševina u rodnom kraju. a sigurno njihovi potomci. slab izgled za budućnost. uvidjeti kako su stoljetna pradjedovska ognjište hrvatska baštine plehanskog kraja Bogom dana za život. kad se političke i druge prilike poboljšaju. da je sramota za čovjeka ako ne poznaje kraja u kojem boravi i ako ne zna od kojih je pređa potekao. Ima nade! Nasuprot tome. tako da je početkom 2010.142 Hrvata katolika. Srbi po svom davno zacrtanom planu velike Srbije. u žeravačkoj župi koja obuhvaća sedam sela sa 2. Svaki pokušaj ćemo osujetiti! Način na koji su oni to izveli. Hrvati plehanskoga kraja. ostaje uglavnom u pričama i obećanjima. svetim pretcima se odužujemo. povratnika. uopće na posustaju. Falsificiranjem popisa stanovništva 1991. – koji je tiskan pa se to jasno vidi – priključili su plehanski kraj Republici srpskoj.18% od predratnog broja. diljem Hrvatske i svijeta.

viđenih kroz prizmu djelatnosti franjevaca ili kroz njihovu sudbinu na ovom tlu. objavio je i nekoliko knjiga među kojima se nalaze i studije: “Bosanski franjevci u djelima Ive Andrića”. Plehan – Široki Brijeg. Do posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. stoljeća” (Bosna franciscana. Od 1978. 2010). Obrazovanje je stjecao u rodnom mjestu. zatečeni: naslov će im zvučati zagonetno ili tajnovito. “Prvi ilirac iz Bosne fra Andrija Barukčić i njegova pjesma Srčano čestitovanje” (Bosna franciscana. Ali priča Andrije Zirduma nije vezana za broj stanovnika već za duhovnu komponentu koja se razvijala u ovom naselju čije je žarište vezano za crkvu. “Motivi pisanja i svrha Lastrićevog povijesnog djela ‘Epitome vetustatum bosnensis provinciae”. Svojim znanstvenim radom postao je jednim od stožernika znanstvene misli u Bosni i Hercegovini. Slavonskom Brodu. Iz drugih izvora doznajemo da se radi o razvijenijem mjestu u općini Derventa sa dominantnim brojem Hrvata. 287 str. “Provincija Bosna Srebrena u vrijeme Matije Divkovića ( 1563-1631. 2002). jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih franjevaca koji je znanost povijesti i kulture obogatio čitavom bibliotekom eseja i članaka. a glavni zamajac svih zbivanja je upravo autor knjige. godine. biće. da se suočava sa “silama nemjerljivim” koje su bile usmjerene protiv toga čovječnog supstrata i da se grčevito bori i za vlastiti dignitet. Sa pozicionih karata saznajemo da se radi o selu. posebno likovnim umjetnostima. smještenom na granici općina Bosanski Brod i Deventa. Sarajevu i Ljubljani.Andrija Zirdum. Bio je profesor na Teologiji u Sarajevu. Visokom. Duh kolekcionarstva fra Andrije Zirduma nogi. Derventi. krenuo je dr. biran je i za rektora. prisiljen. svoj rad je usredotočio na samostan na Plehanu. Službovao je od Bihaća do Sarajeva. granice i pokušaji naseljavanja Bosanske posavine početkom 18. “Filip Lastrić – Oćevac: 1700-1783”. kojima se knjiga “Zbirka Žeravac” nađe u rukama. Katalog umjetnina i muzejskih predmeta. “Selidbe. otvoren svemu što je u sebi kondenziralo moćan čovječni supstrat. Andrija Zirdum. fra Andrija Zirdum vertikalom svojih znanstvenih i umjetničkih preokupacija.)” itd. Zbirka Žeravac. M Svoje životno putovanje je i započeo u Žeravcu 1937. pored publiciranih radova u raznim listovima i časopisima. Doktorirao je temom o Filipu Lastriću. ali i za . S oblikovanim intelektualnim profilom i sa snažnom inklinacijom k povijesti i umjetnosti. mada se daje naslutiti da se radi o imenu određenog naselja. Potom je uslijedila monografija “Žeravac”. U najnovije vrijeme objavio je studije: “Karta srednjovjekovnih crkava na tlu Bosne i Hercegovine” (Bosna franciscana. 2010. 2001). u priličnoj mjeri. istovremeno.

Crtež se nameće u svojoj opsesivnoj prisutnosti. bez obzira i na monografiju koju je ovom slikaru posvetio i fra Vjekoslav Jarak. Uostalom. u pročišćenoj bistrini pigmenta koja je dovodila do ekspresivnosti iskaza kojim se zasićavalo vidno polje onoga koji bi se našao pred jednim od ovih djela. u jačoj mjeri. mada je sloj predmetnog s naglašenim prisustvom ljudskog lika. različite likovne poetike. Likovi (62). Crteži Ljube Laha. One sačinjavaju prvo poglavlje knjige. bez sumnje. da se osjeća neka skrivena vibracija između poletnosti crteža i probuđene emocije Andrije Zirduma. dakle. u kojima se. to su reprodukcije određenog broja djela. a drugo podpoglavlje je posvećeno opusu nedavno preminulog slikara Ljube Laha od kojega posjeduje – 531 djelo! U knjizi su reprodukcije tematski raspoređene: djevojke (205). niko nije načinio kao on – skupljanje djela likovnih umjetnika koje je vezao u jedinstvenu obitelj od preko 70 (73) članova među kojima gotovo da i nema umjetnika čije djelo ne nosi na sebi biljeg povijesnih umjetničkih vrijednosti! A još je fascinantniji broj djela koja su sačuvana. različita sredstva kojima su se umjetnici koristili u oblikovanju svoga djela. Zlatka Price i Mirka Čurića. kakvu. Tehnike. njih 531! Njemu je posvećen i posebni pododjel. Blaženke Salavarde. Sakralna djela (33). Kolorit je. u kojima se otjelovljuje likovni govor. čini se. I još je jedna konstanta evidentna u koordinatnom sustavu koji je služio Andriji Zirdumu kao orijentacija u prihvaćanju djela u svoju kolekciju: u najvećem broju djela se prepliću ili se amalgamiraju unutarnja energija. oličena u predmetnom sloju i poetska transpozicija sadržaja u likovno djelo. najjače osjeća kod crteža Đure Sedera. predstavljaju doživljajno poglavlje s drugačijim determinantama. najveći broj reproduciranih djela Ljube Laha na jednom mjestu. podijeljeno na dva podpoglavlja: u prvom podpoglavlju su reproducirana 634 djela od 72 umjetnika. To je. i kakva invencija u traganju za likovnim formama u koje su se pretakali pronađeni motivi! To je beskonačan poliptih lirskih transpozicija . Cvijeća (96). Gotovo u svim slikama. Kao njihov eho u utjelovljenju narativnog sloja javlja se boja u svojoj svjetlosnoj gami.300 Bosna franciscana očuvanje digniteta vrijednosti kojima je posvećivao svoj život i oblikovao široku putanju. pojavljivala se komponenta poletnosti i. Na prvom mjestu su smještene slike s motivima cvijeća. čini se. očitovao crtež. Isto je tako raznolik i materijal koji je korišten. bila je umjetnička vrijednost i po tom kriteriju u njegovu su duhovnu obitelj ulazili umjetnici bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost. bez obzira na pogrome koji su preživljeni u najnovije vrijeme. ali će se na stranicama ove knjige naći i reprodukcije kompozicija Ede Murtića. Krajolici (105). Ono što ovoj knjizi daje monumentalni karakter. predstavljene su gotovo u svome reprezentativnom vidu. Jedini kriterij. zajedno s njegovim gotovo mističnim potpisom. kojim se koristio. To se. možda. bio vrlo bitan faktor u oblikovanju vidnog polja u kojem je svoje prirodno stanište nalazio predmet. Kakva raskoš pronađenih motiva. priklonjenost likovnom djelu Ljube Laha se očituje i u broju eksponata koji su se našli u njegovoj kolekciji.

možda i češće. dovodio do blage elipse. temperu. flomaster. Svoje inspiracije je oblikovao na različite načine. mada je nekoliko posljednjih stranica posvećeno isključivo crtežima. poetsku skasku koja se prelijevala preko svoga ruba i poprimala karakter kozmosa u kojemu nikada nije usahnjivao misterij začudnosti i ushita. Iz kozmosa cvjetova Ljubo Lah se preseljavao u kozmos djevojaka i na tome putu ga je.) U njihovom rasporedu nije poštovana kronologija nastanka slika već vizualni dinamizam. Vrutak za svoju inspiraciju našao je u svojoj kćerki i njenom odrastanju. položaj nečega nepredviđenog. i poletnosti linije. A to je bilo svakodnevno. gustina pigmenta je bila naglašenija i pridonosila skulpturalnoj čvrstini lika. Ponekad je sliku uobličavao u naglašenim dimenzijama. Sačuvana je . pastela. razuđenost autorovih likovnih postupaka. tuš. Oči je uvijek činio široko otvorenim. Oči su bile najizražajniji motiv kojim je karakterizirao lik mladog ženskog bića. krupnim i svedenim u kružnicu ili ih je. svojom melodioznošću. suodnos ulja. Reprodukcije s motivom “Djevojke” raspoređene su na 29 stranica (od 150. Bio je to “zatvorenik u ruži”. Ljubo Lah je koristio sve forme likovnog iskaza: crtež. ali. u slikanju mladih žena nije se uvijek pridržavao obličja svoje kćerke. s jedva naglašenim ironijskim akcentom. U realizaciji tih motiva autor je uveo i tehniku akvarela.Ocjene i prikazi 301 živih motiva u lirsku arabesku. U njima je tražio onaj karakterološki. osuđen na vječnu robiju služenja tome misteriju. ali i u obradi krajolika. Dakako. pune ženstvenosti i senzualizma. zaustavljene pred senzacijama kojima su se opijale. do 179. i stvarao još jednu lirsku apoteozu tom liku. U tim slikama. To je kronika ushita iz čije začudnosti ovaj slikar nikada nije ni izlazio. svuda gdje bi. U variranju osnovnih motiva on je koristio njene promjene u odrastanju. ponekad. Svojom tamninom su prodirale iz dubine bića i projicirale se u prostor ispred sebe. njihovo međusobno suglasje. Za oblikovanje svojih djevojaka. jednom od najdražih tonaliteta u kojima je razrješavao i niz slika sa motivima cvijeća. revnosno slijedio Andrija Zirdum. U svojim djevojkama posebno je volio naglašavati napućene usne. pogotovo kada bi u njihovom liku uspijevao iščitati i tananost krajolika u kojem je takav mladi lik stasavao. dok su se likovi u smeđoj fazi odlikovali naglašenim intelektualizmom. Osnovni motivi su bili njeno oblo lice. pastel. stavljao u izvjesni kosi položaj. on je pokretao svoju paletu ispod koje bi se oslobodio još jedan melodijski sklad oblika i boje. tempera i crteža. zazvučao neki lik žene. olovku. ponekad zbunjene i začuđene. artikulirajući pozadinu ili identificirajući prostor u smeđem tonu. ali su dominirale u njegovoj plavoj i smeđoj fazi. Posebno podpoglavlje predstavljaju likovi djevojaka sa violinom. Trećem likovnom kozmosu Lahovom pripadaju slike s motivom krajolika. likova i sakralnih motiva. Djevojke kao motiv provlačile su se kroz sve faze njegova stvaranja. u varijacijama vlastitih emocija koje bi se budile u njemu kada bi se suočio s njenim likom. izoštreni profil. Djevojke iz plave faze bile su možda s naglašenijim lirskim nabojem i nabojem iščekivanja. okrugle i trnjinaste oči. unutarnji odsjaj.

sjećanja”. Među različitim predmetima nalazi se i rudarska lampa rudara Mije Martinovića iz Oćevije. Sve to. i raznovrsne knjige i rukopisi od “Nauka krstjanskog” Matije Divkovića iz 1611. raznovrsni križevi koji su držani u kućnom prostoru. Završno poglavlje ove monografske knjige. registratorski. punom topline i onog daha koji se u nju useljavao iz pripovjednog sloga narodne predaje i oblikovao narativ blizak literarnom slogu. jest zapravo razuđivanje tog kategorijalnog kondenzata. radovi u drvetu Pave Rosa. jedinu uvjetnost svoga održanja. Artefakti iz Kraljeve Sutjeske pripadaju kasnijim epohama i uglavnom su vezani za nakit. Iz Kraljeve Sutjeske potječu i predmeti u vidu kutija za zapise. godine do Klaićeve “Poviesti Bosne” iz 1882. razne tkanine. Njihova raznovrsnost bi iziskivala posebnu studiju. sa deskriptorskim nazivom “Zapisi. Ali duh kolekcionarstva Andrije Zirduma ne obuhvaća samo likovna djela: on je posjedovao izuzetno razvijen osjećaj za civilizacijsku dimenziju svega što je proistjecalo iz tvoračkog duha čovjeka na prostorima čijim je meridijanima pronosio svoj aktivistički duh. Dakako. zapravo. vrijednosnu težinu unutarnjeg stanja koje čovjek sedimentira u svome biću kao formulaciju svoga egzistencijalnog ustrojstva vezanog za prostornost. Tu su posebno dragocjeni artefakti iz neolita s lokaliteta na kojima je osvjedočavan čovjekov boravak. ali to ne smeta da pejsažno slikarstvo Ljube Laha prihvatimo kao djelo koje se ne zaboravlja i da ga smjestimo na uzvišeno mjesto u ukupnom bosanskohercegovačkom slikarstvu. pisan spontano. jest. njegove kategorijalne energije. Atribucija ideje doživljajnog. toj atmosferi određuje bojeni sklad i u tako formuliranu atmosferu ugrađuje gradivne elemente predmeta ili lika sa naglašenim stilizacijama njihovim čime se iskaz dinamizirao i ojačavao vizualni aspekt. U taj rečenični tok slijevali su se . prenosu doslovnog odnosa elemenata. otvaranje aspekata koji su mu poslužili za razuđivanje inspiracije i uviđanje misterijskog koje obitava u prirodi kao božanska snaga održanja. on iz ambijenta uzima atmosferu kao obilježje zapamćene situacije. ali s vrlo kultiviranom rečenicom širokog toka. medalje. svjedoči da je Ljubo Lah pristupao likovnoj realizaciji određenog atributa doživljajnog kondenzata sa očitim intelektualnim nabojem kojim je pronicao u tajnovitost misterijskog. doživljajnost kod ovog umjetnika poprima kategorijalno značenje. Taj je svoj osjećaj oplemenjivao znatiželjom. susreti. na kraju. kao što je prostor oko Kaknja. i “Kratkog pregleda hrvatske knjige” Hamdije Kreševljakovića iz 1912. a ideja prevođena u kondenzat doživljajnog.302 Bosna franciscana kompoziciona formulacija pejsažnog slikarstva. autobiografski zapis. zatim se u kolekciji nalaze razne vrste vezova i narodnih nošnji. svjedoka čovjekove opstojnosti. godine. u tajnovitost čuda koje je neiscrpno u prirodi kao daru koji je dat čovjeku da osmisli svoju egzistenciju i izvrši misiju koja mu je zadata. znatiželja ga je podsticala na traganje i skupljanje artefakata. svi eksponati nisu na istoj vrijednosnoj ravni. Ali doživljajnost na Lahovim krajolicima ne predstavlja trenutačni zapis izletnika kojega bi sljedeći trenutak otklonio iz neposredne prisutnosti. ali slike nisu rađene u plainaeru.

Ovoj samorefleksiji dodavao je još neke.Ocjene i prikazi 303 slapovi životnih putanja koje nisu proistjecale iz vlastite voljnosti. u životu fra Andrije Zirduma nije bilo slučajno. božanski dar. ostavljao sam glavninu sabranih djela kulturne vrijednosti: Kraljeva Sutjeska. do kojega je. A onda dodaje: Svugdje gdje sam djelovao. uz materijalne mogućnosti. Prosvjetljenjem tih “slučajnosti” Andrija Zirdum je otkrio ploču Radovana Pribilovića iz XIV-XV. pred očima sam imao svoj zavičaj. U njemu sam rođen. koji je vapio za svojim oplođenjem i. U klasičnoj gimnaziji u Visokom (1957) za izborne predmete na maturi izabrao sam povijest i povijest umjetnosti. u njemu sam baštinio i iz njega ponio mnogo dobroga i lijepoga. metafora one zadanosti koja mu je bila data da je ostvari i da “slučajnost” dobije svoju civilizacijsku determinaciju. Bistrik. Da bismo. koji nije. U zapadnom dijelu grada susreo sam mlađeg. kojima je izoštravao svoj emotivni i svoj intelektualni profil. neoženjenog željezničkog službenika čiji je stan bio krcat slikama. onog duhovnog bogatstva koje je ostvarivao jedino još njegov prethodnik – Ivan Frano Jukić. u njega sam se. samo popratni tekst ove nesvakidašnje knjige. također posvećenik reda Svetoga Franje iz Asisija. predočili i sam proces otkrivanja i očuvali duh spontaniteta . tim putanjama je upravljalo neko skriveno proviđenje koje mu je određivalo one stajne točke u kojima su se rascvjetavale njegove intelektualne potencije. Kao župni vikar u Bihaću (1964) u vrijeme božićnog blagoslova kuća i obitelji gdje se župnik Anto . pun osjećaja i želja. dobiven za pripremu knjige i komentare Lastrićevih “Pogleda starina Bosanske provincije” od sarajevskog izdavača “Veselin Masleša”. A zar je i moglo? O svojim osobnostima sam je zapisao: Sklonost prema povijesti i umjetnosti pokazivao sam još tijekom školovanja. pred obranu doktorske disertacije (1977). “pisana bosanicom”. U Učiteljskoj školi u Slavonskom Brodu (1950) bio sam zapažen po smislu za skladno i lijepo. uglavnom je namjenjivao kupovini slika. nacionalne povijesti i kršćanske umjetnosti. Tako je. a na Teološkom fakultetu u Ljubljani. stoga. upravo u tim točkama. Veći dio novca. sve je bilo podvedeno pod znakovnost višeg promisla koji mu je davao u zadatak da čini djela uzvišene smisaone rezonancije.Vilko Lipovac i ja svjesno nismo žurili kako bismo – radi planiranja daljnje djelatnosti – bolje upoznali cijelu župu. polagao sam rigoroz iz crkvene. Ono što Andrija Zirdum naziva slučajnošću jest. Nedžarići. fra Andrija Zirdum. Plehan. kojemu se posvetio i dr. nastavnika likovnog obrazovanja Sulejmana Halavaća. Njegova su mi obzorja bila široka kao raširene ruke duha. već zasebno djelo koje bi trebalo publicirati i u zasebnoj knjizi: Počelo je gotovo slučajno. I sve je to njegova rečenica svela u tako prirodan tok da se čini da i nije moglo drukčije biti. na neki način dolazio. Neke od tih “slučajnosti” doprinosi su istinskih civilizacijskih razmjera. Tom prirodnom intonacijom i započinje svoj zapis. za honorar. Ništa. doživljavao svoju realizaciju. kupio četiri slike. stoljeća. premda rijetko. kako se može vidjeti iz prethodnih naših opservacija. zapravo. A kod nabavke za svoju zbirku. navraćao radosna srca. svoj Žeravac. uz otkriće.

sa izuzetno visokom tehničkom obradom i bez koje ni jedan . opisao je i prostor u kojem se smjestilo selo Žeravac. Uzeo sam naramak slame. Svakome darovatelju je poklonio fotografiju one postaje koju je platio i tome dodao i jednu umjetničku sliku što je motiviralo i druge seljane da sebi nabave umjetničko djelo! Umjetnik Šohaj je kasnije govorio da je ponosan na svoje djelo. U Žeravcu je bila crkva posvećena “Svetom Franji”. Pa ipak. na kraju. kažu. Trebalo bi to nazvati svojevrsnim Luvrom u ovom dijelu Europe! Sama. po nacrtu kipara Zdenka Grgića. Seljani su platili deset postaja. Ali. fra Andrija Zirdum ugradio u svoju građevinu! Komparacije. rušili i palili ono što je ljudski duh stvorio da bi svijet bio plemenitiji. To je. prijetila opasnost da potpuno iščeznu iz slikarskih laboratorija. svibnja 1967. ponovno ćemo se poslužiti njegovim riječima: Ona je (ploča) bila ugrađena u temelje štale Ahmeda Šemića u Kolicima. odakle je krenuo i kamo se. Jedino što ga je potresalo. i sve su te njegove “slučajnosti” urodile plodovima koje je teško mogao i sam predvidjeti: mnogi umjetnici su. koji su skrnavili. neki fratar. a među seljanima organizirao isplatu umjetnikova rada. reproduciranih u njoj. Dolazio je. a na prvoj strani otisnuta je i zemljopisna karta šireg prostora. pogotovo sa slikarima. a na zadnjoj se nalazi karta župe Žeravac. Kako odrediti vrijednosnu distinkciju onome što je dr. posjetio sam domaćina u društvu Mate Babića iz susjednog sela da vidim spomenutu ploču. ma koje vrste. Dana 19. Ukućani su se čudili jer nitko to ranije nije znao.304 Bosna franciscana kojim je bojio svoju rečenicu. intenzivirali svoj stvaralački agon. pak. zaseoku sela Grmače. okrečio i postavio pločice za pod. neprimjerene su. čak i neki hodža i ništa nisu znali ‘a ti čitaš ko novine’. širili prostor svojih interesiranja. Iskoristio je obilježavanje 750 godina od smrti osnivača reda Male braće pa je. Pored toga. Pod istu metaforu “slučajnog” mogu se podvesti njegovi bezbrojni susreti sa ljudima neskrivene duhovne potentnosti. Posebno su se ti njegovi susreti rezultirali i time što su neki slikari svoju stvaralačku invenciju usmjeravali i prema sakralnom slikarstvu i kiparstvu kojem je. veći je dobitak bio “Križni put” za čije je rješenje pozvan slikar Slavko Šohaj. nešto se mora učiniti – naći razmjer između utkanih vrijednosti i društvenog angažmana oko te građevine duha. Žeravcu. Knjiga je otisnuta u tvrdom povezu. Do unutarnje dirljivosti doima se njegov odnos prema rodnom selu. nakon susreta. svetilište kojemu bi trebalo ići na poklonjenje. a četiri on i župnik. bili su rušiteljski porivi. Domaćin mi je pričao da su je prije pedeset godina otac i on našli skupljajući kamenje za gradnju štale. zapravo. ali ne i mržnje koja bi narušila čistotu njegova ljudskog profila. U tim opservacijama je bilo gorčine. bar u našim prostorima. sa tvrdim oslikanim koricama i na vrlo kvalitetnom papiru. brisao je i polako vukući prst od slova do slova počeo djelomice čitati. sjeo pored nje. knjiga jeste određeni brevijar vrijednosti likovnih djela ovih prostora. vratio. prema kojemu bi trebalo usmjeriti sve transverzale sa međašima duhovnog osvjedočenja koje se nalazi na ovom našem vihornom prostoru. neki profesor iz Sarajeva.

Vojislav Vujanović Marko P. kritičnošću i odgojnim iscjeliteljstvom. ali bez pozvanja. E Knjiga Rušiti zidove i graditi mostove u Duhu (u daljnjem tekstu: Knjiga) ne bi trebala biti iznenađenje. naći će preobilje nužnih informacija za sopstvene opservacije.Ocjene i prikazi 305 značajniji intelektualac ne bi smio biti! Ovo nije propaganda već rezultanta koja proistječe iz duhovnih kumulusa smještenih na njenom nebu. Ne ulazim u to jesu li šutnje bile namjerne ili su samo obični previdi svojstveni intelektualnoj lijenosti nekih ljudi s diplomama i zvanjima. naše duhovne prerogative. Ona pokreće niz tema o kojima se šutjelo. Pravoslavni autor Marko P. Kamo sreće da na ovim prostorima imamo čitav niz knjiga koje se bave tematikom vjerske trpeljivosti i posljedicama netrpeljivosti. Knjiga plijeni svojom analitičnošću. Zagreb 2010. Podastrli su našoj pozornosti valjano djelo. nepristranošću. ova Knjiga zaslužuje da uđe u knjižnice i sveučilišne programe kao uzorno štivo i neophodan udžbenik na svim razinama religijskih i socioloških studija. koji uspostavljaju bilo kakvu komunikaciju s likovnim umjetnostima. Đurić nas je obradovao knjigom svojih rasprava i izlaganja usmjerene k međuvjerskom razumijevanju i trpeljivosti. iz kojega sijevaju munje i obujmljuju naša čula. Padaju vješto načinjene maske i prigodno skovani izrazi kojima se zamagljivala stvarnost tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Svaka čast Mešihatu Islamske zajednice u Hrvatskoj. . Na mapi naših destinacija Žeravac i samostan Plehan bi morali biti obilježeni najistaknutijim znacima. Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj. Đurić. Međutim. obilježjima kamo treba usmjeriti svoja interesiranja i gdje bi trebalo zadovoljiti svoje unutarnje potrebe. osvjetljavaju naša unutarnja zračenja. pak. i kad bi ih bilo više. Rušiti zidove i graditi mostove u Duhu. Zbog nedostatka pozvanja i invalidnosti spoznaje Neodoljiva razmatranja nad knjigom Rušiti zidove i graditi mostove u Duhu vo nam jedne dobre knjige. Oni. 404 str.

nismo mogli izbjeći proizvoljnost i improvizaciju. P. pa i trpan u zatvor. i proglašavamo vrlinom. on je – bez normalnog suđenja i otvorenog postupka – lišen svih funkcija i svojski izoliran. Tako je država bila u prijelaznoj fazi između teorijskog odumiranja i pretvaranja u nenasljednu monarhiju. koja nas je dovela do anarhije i u moralnom prosuđivanju i ocjenama. krize su postale dio naše sudbine.” Točno. Međutim. Narodna omladina. u Karađorđevu i po “rezidencijama” (a bilo ih je više nego što ih je imala engleska kraljica) skovali su izraz u prijelaznoj fazi. nije se smatralo moralnim govoriti o moralu. P. Zato kolega Đurić ukazuje na hitne potrebe trenutka. M. nije važilo i danas. iako je postignut velik napredak u nauci i tehnici. jedinstva vremena. Đurić spretno analizira to stanje.” Ono što je jučer važilo za etičko dobro. Đurić priopćuje neka porazna razmatranja (Knjiga. odnosno SIZ-ovi) bile su “ljudski resursi” u prijelaznoj fazi od posloprimca do umirovljenika. Budući da oko moralnih odgovora uglavnom vlada pun . Kršćansko-islamski dijalog ponajprije treba biti posvećen relevantnim događajima u ovom vremenu. Prihvaćena je francuska revolucija i njena vjera – i to je bila vjera – da se primjenom nasilja mogu ostvariti ideali razuma. europsko društvo pokazalo je svoju katastrofičnost činjenicom da u njemu nema poretka antičke drame – nema jedinstva mjesta. Bez obzira na sve položaje što ih je zauzimao do 1953. 33): “S druge strane. pri čemu naprije mislim na situaciju prevladavanja sadašnje krize. 59-60): “Danas početke jednog takvog slabljenja možemo pratiti od vremena Immanuela Kanta u filozofiji od vremena Williama Occama u teologiji. On piše (Knjiga. Bilo je kažnjivo ukazivati na odsustnost morala. kad se usudio u Novoj misli objaviti članak “Anatomija jednog morala”. Vraški točno! Moderna je bila ono što je anastrofa bila u antičkim dramama. Ponuđena je i prihvaćena pometnja. str. budući da smo držali da je moral isključivo sociološki i historijski uvjetovan. To je na vlastitoj koži iskusio Milovan Đilas. kolega Đuriću. nismo mogli izbeći ‘zamci’ relativizma. a što se pokazalo pravom katastrofom po sudbinu europskoga čovjeka. Ne treba se tome čuditi.” Nakon ovog M. Gospodin Đurić zato s pravom i suvislo navodi Solženjicinove riječi: “Velika mana dvadesetog stoljeća bila je ta što je u tom stoljeću oslabljen moral čovječanstva. sindikati. te samim tim i etiku.306 Bosna franciscana Rukovodeći ljudi na Brijunima. Shodno ovome. Studentska omladina. str. Front. Političke organizacije (Partija. čega u vjerskom moralu nema. ponajmanje jedinstva radnje. samoupravne interesne zajednice. Njihova shvatanja pokrenula su Modernu koja je željela autonoman moral. Budući da nas kod takvog stanja stvari ništa nije moglo bezuvjetno obvezati na vrlinu. Zbog ovoga.

Netko se ipak osvrnuo i duboko angažirao. Marko P. jasno odredila prema onom što je neuklonjivo iz pravoga života. društvenu dimenziju. Tako M. već na početku. Danas. Sada.” Upravo zbog rijetko poštene analize i promoviranja ovih navika. Sve njegove poruke dolaze odanle. Đurić živi u Velikoj Ivanči. Ipak. Odazovite se i učinite ga svojim! Što prije. Knjiga se stoga. Đurićeva Knjiga zaslužuje da uđe u čitaonice. vjerujući ljudi danas su u poziciji da se nametnu kao “liječnici” bolesnim europskim i drugim društvima. balkanskim prostorima navike su se stjecale i rastjecale. On je osoba koja ima što reći velikim gradovima i visokim učilištima. Pozivajmo ga. str. Prirodno i bez nedoumica.Ocjene i prikazi 307 konsenzus. ali su psiholozi i sociolozi – nažalost po navici – prolazili pokraj navika ne osvrćući se mnogo na njih. str. Neka drži predavanja. Novi Sad. Đurić piše (Knjiga. 137): “Mogu li u ovom vremenu post-moderne i moderne važiti tradicionalni pravoslavni stavovi o islamu? Zatim. Aleksandar Birviš . sveučilišta? Ovaj je čovjek izazov. ili bi ojačao naše teološko uvjerenje? Da li će inicirati dijalog koji će otkriti svu površnost naših znanja ili ćemo težiti povjerenju znajući pritom da smo tvrdili da je tako samo zato što smo nekom vjerovali da nije drukčije? Od jasnih odgovora na ova pitanja danas je mnogo važnije znati da smo mi i muslimani ponajprije pozvani graditi zajednicu vrijednosti. Što mi zapravo znamo o našim navikama uopće i napose o vjerskim navikama? Na ovim.” Zbog ove iskrenosti gospodina Đurića htio bih vikati preko svih pojačala i napisati krupnim. Izvucimo ga iz njegova dragog sela. studenog 2011. U Knjizi je pažljivo i smisleno proučena vjerska sadašnjost. a ne sterilne teološke polemike. P. plakatskim slovima: Ljudi. Premda se obje vjere ne mogu primarno svesti na socijalnu. 8. hoće li sutrašnji dijalog između akademskih institucija u Crkvi i Ulemi pokazati svu invalidnost jedne spoznaje. ostaje istina (Knjiga. učionice i osobne knjižnice. Gdje ste. sigurno je da se ova vrsta dijaloga neće izroditi u svoju suprotnost. Mogu se politički sustavi mijenjati i prilagođavati diktatorima i drugim nasilnicima. 10): “Djeca Božja najprije se svojim navikama razlikuju od druge djece.

Tekst.” Dok su sudionici dokumentarca (Žarko Korać. eliminacijom iz vlasti ili likvidacijom. dotadašnji je režim . Naravno. Peščanik. dosta neobično Atentat – naša privatna stvar. naslovljen. mogao biti u najmanju ruku spoznajno neproduktivan. jer sam taj dan i nekoliko sljedećih mjeseci 2003.Dubravka Stojanović: Ulje na vodi. od Karađorđa do Zorana Đinđića. marta ostao je u mojoj svijesti donekle i neposredno doživljen. Beograd 2010. od skrupulozne kontekstualizacije i od meritorna tumačenja. Ulažući disk u DVD-plejer nisam slutio da će se njegov sadržaj bitno razlikovati od dosadašnjih komentara koji su atentat kao politički čin popratili ili pak analizirali s manje ili s više uspjeha. Fraza i supstancija ad sam od ljudi koji medijske sadržaje prate redovitije od mene doznao da se u produkciji beogradske neovisne televizije B≡92 pojavio odugačak dokumentarac o atentatu na premijera Srbije Zorana Đinđića. atentat je u kontekst širi od prethodnoga postavila historičarka Dubravka Stojanović sublimiravši u jednoj rečenici sve što je potrebno imati na umu uz oslon na povijest: cijela je moderna historija Srbije. Srđa Popović. pretpostavio sam – ne znajući ništa o njegovoj koncepciji niti o komentatorima pozvanima na sudjelovanje u njemu – da je posrijedi još jedan u nizu medijskih priloga posvećenih ugođaju koji stvaraju politički prevrati u burnoj historiji srpske političke klase. A nešto pak prije te konstatacije Dubravka Stojanović je ponudila dosad najodrživije i najuvjerljivije tumačenje Petoga oktobra 2000. odavao je smjer zamišljen i ostvaren u dokumentarnom prilogu interpretaciji političkoga ubojstva iz 2003: “Zrno koje je raznelo Đinđićevo srce doletelo je iz ratova devedesetih. doduše. obilježena nasilnim političkim prevratima. bilo je jasno već na početku dokumentarca. naime. 12. ni neposredan doživljaj nije od koristi kad se misaoni motivi odvoje od utvrđenih činjenica. naime. ishitren ili preuranjen. pa sam se pribojavao da bi svaki kategorički stav. od tridesetih godina 19. 300 str. Da će analiza atentata ići mnogo šire i dublje od pokušajā tumačenja svojstvenih našem vremenu. a možda i fatalan. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije. stoljeća do danas. Vladimir Popović i drugi) govorili o političkom ubojstvu i objašnjavali ga procesima započetima ranih devedesetih. Vesna Pešić. K S druge strane stajalo je iskustvo koje me poučava da analitički utemeljena objašnjenja političkoga ubojstva dozrijevaju polagano. koji je Mirjana Karanović izgovorila kao neku vrstu lirskoga uvoda. kao državnoga udara kojim je iz vlasti uklonjen Slobodan Milošević kako bi se zadržali ista politička struktura i isti aparat sile: žrtvovavši Miloševića. Čin. proboravio u Beogradu. kojima su izmaknuli samo knez Miloš i Josip Broz Tito.

postavljeno još u uvodnoj sekvenci. Nasumično otvorivši knjigu na stranici kojom se započinje treće poglavlje Traumatični krug srpske opozicije (1985-1994). Traumatični krugovi srpskih stranaka. Istorijske crtice) kojima prethodi autoričin proslov Istorija sadašnjosti. i tako reći kanalizuje. najneprirodniji savezi i prodaja savesti” (Ulje na vodi. a kadšto i preobilje. zaustaviti deportaciju haaških osumnjičenika. komentatorice iz Atentata koju sam zapamtio po izvrsnim analizama i dobro utemeljenim tumačenjima. međutim. materijala za ideološkokritičku analizu. tranzicijskih država. a na kraj je. * * * Slučaj je htio da mi nakon odgledanoga dokumentarca u ruke dođe knjiga Dubravke Stojanović Ulje na vodi. koji je autorica postavila na početak poglavlja: “Dok se u celom svetu politička borba uređuje. obustaviti istrage protiv mafijaških klanova povezanih s političkim. a da je politička struktura ostala nepromijenjena. vojnim i obavještajnim strukturama i de facto nastaviti tamo gdje je Milošević zaustavljen. Provalija. nadaje samo jedan odgovor: s (političkim) ubojstvom od životnoga interesa. Knjiga je podijeljena na četiri tematska dijela (Dugo trajanje. Suvremena politička svakidašnjica uvjerava nas da promjene što ih je Đinđić pokrenuo nisu nastavljene nego s njim počivaju u aleji velikana na beogradskom Novom groblju. Skerlićevu ocjenu izrečenu početkom prošloga stojeća (1906) mogli bismo primijeniti na politički život tzv. gde se smatra da je sve dopušteno: političko licitiranje. tema je veća i zanimljivija od postojećih analiza desne ili antimoderne srpske politike. Stoga se na retoričko pitanje su čim ćemo pred Miloša. koju nakon Petoga oktobra preuzimlje Vojislav Koštunica. 161). . pa slobodno možemo zaključiti da se zbog vanjskopolitičkih probitaka promijenila srpska politička fraza. između politički radikalnih zastupnika koji zauzimlju većinu u Skupštini Srbije i nerazmjerno slabije opozicije. pa ni pojavljivanje knjige Dubravke Stojanović – o sadržajima o kojima govori Skerlićeva ocjena – nije iznenađujuće: historičaru verziranu u teorijskoj sferi suvremeno stanje postjugoslavenskih prilika nudi izobilje. Tako postaje jasno da je miloševićevskoj vlasti. umjesto pogovora.Ocjene i prikazi 309 želio (a znatnim dijelom i uspio) osigurati kontinuitet vladavine. kod nas još uvek ostaje u haotičnom stanju. ugledao sam navod iz jednoga zapisa Jovana Skerlića. Udžbenici istorije kao izvor konflikta. dometnuta studija Latinke Parović Srpska elita u ogledalu istorije sadašnjosti. Na tihoj vatri. dok je stara politička supstancija ostala uglavnom nepromijenjena. gde drugih pobuda nema do inata i apetita. Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije. prekonoćne promene mišljenja. ubojstvo Zorana Đinđića bilo od životnoga interesa. A neprekinut kontinuitet te politike očituje se svakodnevno i u naše vrijeme.

strukovno-interpretativne pogreške udžbeničke produkcije. baš kao . dakle ispravno. nadovezuje se poglavlje o srpskoj opoziciji. Razvoj opozicije od osnutka prve stranke u Srbiji 1990.310 Bosna franciscana Autoričin pristup istoriji sadašnjosti. tumačeći procese i događaje iz vizure sadašnjosti. Mislim da neću umanjiti vrijednost djela Dubravke Stojanović ustvrdim li da bi u eventualnom drugom izdanju Ulja na vodi bilo poželjno odstraniti dvojbu iz prethodnoga pasusa. otkriva njezin ponešto ambivalentan položaj. međutim. u uvodnu dijelu knjige na vidjelo izlazi – znanstvenim i izvanznanstvenim prisilama za volju – temeljno načelo tradicionalne historiografije. Premda je. Takav istorijski razvoj srpske države stvorio je potrebu za jakom. a koje je do danas u neotradicionalnoj i konzervativnoj historiografskoj produkciji zadržalo status strategema: nužnost vremenskoga razmaka od tematizirane stvarnosti radi objektivne interpretacije... koji kao otegotnu okolnost u uvodu spominje. nego postupa posve suprotno.] Iz takvih istorijskih i političkih korena stvara se dominantni autoritarni kulturni model vlasti koji jeste proizvod. do početka postmiloševićevske ere uklapa se u okvir predmoderne političke kulture i kao fenomen dugovječna trajanja ostaje na snazi do naše suvremene svakidašnjice. Dubravka Stojanović znanstvenica verzirana u teorijskoj sferi. posebno na vojsku. u kojem su osim ideoloških navedene i sistemske. ali je neodvojiv od šireg autoritarnog kulturnog modela srpskog patrijarhalnog društva. društvo i vlast stvaraju specifičnu vrstu veze. oslonjenom na represivni aparat. Društvo u kojem preovlađuje autoritarni model traži takav tip vlasti. Autoritarni kulturni model vlasti nastao je iz specifičnog istorijskog razvoja srpske države. Nasuprot starom strategemu. ali vremenom postaje i instrument jake birokratske centralizovane države. vremenski omeđeno razdobljem 1985-2002. po načelu uzročnosti: učinak u sadašnjosti upućuje na uzrok u prošlosti. * * * Na dio knjige posvećen udžbenicima povijesti kao latentnu izvoru novih konflikata. pa čitatelj kome ova činjenica izmakne mogao bi steći pogrešan dojam pokloni li povjerenje iskazu o nužnosti vremenskoga razmaka. Posebna politička uloga vojske bila je osigurana stalnom težnjom za nacionalnim oslobođenjem u vojnom nadmetanju sa susednim carevinama [. Budući da pripadaju istom modelu. naime. oni se dopunjuju i međusobno ‘hrane’. centralizovanom vlašću. Evo kako autorica objašnjuje model traumatičnih krugova srpskih opozicijskih snaga: “Korene dominantnog modela možemo tražiti u revolucionarnom načinu nastanka srpske države i u stalnim pokušajima nacionalnog ujedinjavanja koji su trajali duže od jednog veka. dvojbu kojoj ne podliježe ni sama autorica. inače posve prevladano. Dubravka Stojanović ni sama ne priznaje njegovu valjanost. Podudarni u svojoj autoritarnoj suštini.

čitam s osjećajem zadovoljstva kakvo pobuđuju pametno napisana. Vjerojatno jedan od najeklatantnijih primjera nepostojanja razlike između vlasti i opozicije ranih devedesetih uspostavlja se na slučaju predsjednika Srpske radikalne stranke Vojislava Šešalja.com milijuni ljudi iz cijeloga svijeta prave svoja obiteljska stabla. i ljubitelji genealogije su našli jedno takvo mjesto za sebe. godine stranica omogućila svojim korisnicima spajanje obiteljskih stabala ukoliko im se poklapaju preci ili živuća rodbina. kad je umjesto Miloševića obavljao politički neugodne poslove kakvi su bili smjene Milana Panića i predsjedika SRJ Dobrice Ćosića – bio Miloševićev “omiljeni opozicionar” (ibid.prilog Matica krštenih don Antona Ljubosovića (1750. Jedno obiteljsko stablo iz SAD-a je počelo rasti neočekivanom brzinom.). a nova retorika svedena je na vanjskopolitički utilitarizam. pa staru supstanciju reprezentira nova fraza. D anas. . Kad je 2008. dok je unutarnjem političkom životu svojstveno stanje nepromijenjenih odnosa i dosadašnjih vanjskopolitičkih težnja.-1758. 170-171). historičarke zanimljive po originalnim uvidima i briljantnim analizama. djelatna je opozicija ponovno izvan domašaja mehanizama za odlučivanje.. knjigu Dubravke Stojanović. pronalaze rođake i s njima traže zajedničke pretke. dogodilo se nešto iznenađujuće. koji je formalno bio opozicija Slobodanu Miloševiću. 351 str. Ladislav Tadić Anto Ivić.. ali je istodobno – barem do sukoba 1993. Naša ognjišta. 201).-1800. Na web stranici Geni. Tomislavgrad 2011. * * * Ulje na vodi.Ocjene i prikazi 311 što je takvom tipu vlasti potreban odgovarajući većinski model u društvu” (ibid. Pučanstvo Duvanjske župe 1469. dobro strukturirana i prikladno opremljena djela historiografske produkcije. Nakon ubojstva Zorana Đinđića srpska se vanjska politika priklanja uglađenu načinu komunikacije sa svijetom. Svi sadržaji knjige Dubravke Stojanović upućuju samo na jedan zaključak: bitnih unutarpolitičkih promjena u Srbiji nema. godine. Od nekih 16000 . kad se sve veći broj ljudi povezuje na društvenim mrežama.

. Bosne i Slavonije. Tamo spominje za sebe da je iz Roškog Polja. i nakon 1758. stoljeća. Osim političkih prilika. pisanu od 1750. godine. nošnje. ratovi i osvajanja te brojni drugi uzroci migracija ljudi ovoga kraja. požari. stoljeću prema Zagori i Dalmaciji. godine. i još uvijek raste! Popularno ga se naziva Velikim stablom ili Obiteljskim stablom svijeta. O Ljubosoviću znamo vrlo malo. koliko ih je imalo u lipnju te godine. Osim toga.. a u 18. Knjiga je podijeljena na tri dijela. stoljeću narod se zbog gladi vraća u duvanjski kraj te seli i sjevernije – u srednju Bosnu i Posavinu. upravo u razdoblju između Dragićevićevog i Bogdanovićevog popisa. te nimalo lagani položaj žena. Kao što nam i sam u Uvodu kaže. Migracije su išle u dva smjera: u 17. Za razliku od gore spomenutih Amerikanaca koji su na raspolaganju vjerojatno imali dobro očuvane i uredno katalogizirane državne i crkvene knjige te obiteljske albume. kuge koje su ih kosile. to ne možemo znati. pa danas ima preko 60 milijuna članova. svako dosadašnje istraživanje povijesti katoličkih prezimena u BiH u obzir je uzimalo dva popisa iz 18. Jedine podatke koje imamo o njemu nalazimo u njegovoj matici. te u uvjete pastoralnog rada u Ljubosovićevo vrijeme. Poput lavine se nastavilo širiti. naraslo je na više od 7 milijuna članova do početka iduće godine. Anto Ivić. ali što je bilo s njim prije 1750. koja je osnovana 1758. do 1758. nastambe. opisan je i svakodnevni život ljudi: njihove materijalne prilike. a prije matica župe Roško Polje. U prvom se govori o pučanstvu duvanjske župe za osmanske vladavine. rođeni Sarajlija. najstarije matične knjige iz Mostarsko-duvanjske biskupije bile su matične knjige župe Roško Polje. najprije svojih prezimenjaka. možemo samo slutiti. našem su autoru brojni ratovi. do 1800. godine. Crkvene prilike ilustrirane su pomoću zabilješki makarskih biskupa i bosanskih apostolskih vikara o njihovim vizitacijama. zbog bježanja od Osmanlija. Hercegovine. a govori se i o pastoralnom radu franjevaca i svećenika glagoljaša. Stoga je veliki Ivićev doprinos u tome što nam je predstavio Ljubosovićevu Maticu krštenih s područja stare duvanjske župe. Prvi je popis biskupa fra Pave Dragićevića iz 1743. Drugi dio knjige pravi je biser za proučavanje povijesti duvanjskog kraja. pa su za par godina napravili obiteljsko stablo s više od 60 milijuna članova. od 1469.312 Bosna franciscana članova. koja se čuva u franjevačkom samostanu u Fojnici. Ivić nas najprije uvodi u praksu pisanja matičnih knjiga. te problemima s kojima su se susretali. dva se desetljeća bavio istraživanjem migracijskih tokova iz prošlosti. pa i ljudski nemar ostavili vrlo malo povijesnih izvora na koje se mogao osloniti. a onda općenito hrvatskog stanovništva na određenim područjima Dalmacije. s vrlo vrijednim bilješkama i pojašnjenjima. svakodnevni poslovi. Nakon toga nam donosi transliteraciju matice. a drugi biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. Tu su opisane političke prilike. Kao plod njegovog dugogodišnjeg rada pojavila se ova knjiga o katolicima na području stare župe Duvno. Koliko će Geni ili slične društvene mreže olakšati rad genealoga u budućnosti. godine. Radi se o već spomenutoj Matici krštenih don Antona Ljubosovića. . a onda i fotokopiju originala matice.

Time će se sigurno skratiti put svima onima koji žele saznati više o prebivalištu i kretanjima svojih predaka na području stare crkvene župe Duvno. fotografije. te usporedni popisi vjernika iz 1743. Prezimena su podijeljena u dvije skupine. svi njezini usponi i padovi. a ustaljuju se u 19. ili se spominju i ranije. ali i vrlo korisno djelo za izučavanje cjelokupne bosanskohercegovačke povijesti. stoljeća.. a važan su izvor za genealoška istraživanja. godine. zanimanja. . Donesen je i popis osoba koje je biskup Dragićević krizmao 1741. ili pak predstavljaju zamjenska prezimena odnosno modulacije otprije postojećih prezimena. godine upisivana na latinskom. da se sagleda njezin dosadašnji put. 173 str. i 20.). stoljeću. U Uvodu autor kaže da je želio “zajedno sa sadržajem predmetne matične knjige podatke koji se nalaze u mnogobrojnoj literaturi. Prezimena se u današnjem smislu počinju koristiti početkom 16. karte. a dodatnu joj vrijednost i čitljivost daju brojne ilustracije. mjesta doseljenja. svjetla i sjene. O bljetnice su redovito povod da se obilježi neki znamenit događaj koji je utjecao na tokove života ili povijesti ili pak da se podsjeti na djelovanje neke institucije kroz inventuru njezina rada i rezultata u proteklom periodu. grafikoni i tabele. popisima s vizitacija i drugim povijesnim izvorima.Ocjene i prikazi 313 Treći dio knjige rezerviran je za prezimena i imena koja se spominju na području stare duvanjske župe.” Smatram da je knjiga ostvarila – ako ne i nadišla – postavljeni joj cilj. Matica hrvatska Sarajevo – 130 godina (1879-2009). raspoređeni po naseljima. stoljeću. i 1742. Na koncu knjige autor je načinio pravi katalog prezimena koja je nalazio u matičnim knjigama. U prvu spadaju prezimena koja se spominju do kraja 18. vrlo je vrijedno djelo. Prema svome nastanku. dijele se u četiri temeljne skupine: prezimena koja nastaju od osobnog imena. Valja nadodati i to da je knjiga tehnički vrlo lijepo uređena. ali ne označavaju pripadnike istog roda. Nikola Kozina Andrej Rodinis (prir. Sarajevo 2011. i 1768. Knjiga Pučanstvo Duvanjske župe 1469.-1800. porijekla ili pripadnosti narodu. ponajprije zbog novih podataka koje nam donosi dosad nepoznata Ljubosovićeva Matica krštenih. godine. Pomoću Ljubosovićeve matice i matica župe Skoplje autor dolazi do stvarnog izgovora imena koja su u biskupskim popisima iz 1743. nadimka ili osobine. U drugu skupinu spadaju prezimena koja se spominju u 19. skupiti na jednom mjestu. te da će biti nezaobilazno djelo pri daljnjim genealoškim i općenito povijesnim istraživanjima duvanjskog kraja. ali im nema ranijeg spomena. i 1768.

str. njegovanju jezika i nacionalne svijesti i napose nacionalnoj integraciji. Tako je u Matici ilirskoj u Zagrebu tiskan Jukićev III. ubrzo nakon austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine. jasno ukazuje na značenje koje se pridaje toj instituciji. i ranije je.314 Bosna franciscana Matica hrvatska u Sarajevu svojom publikacijom. pa makar i uz prekide. a pod sadašnjim imenom djeluje od 1874. spomen-knjigom. mjesto njenog dostojanstva. svezak Bosanskog prijatelja (1861) te treći dio . i potpredsjednik Matice hrvatske u Zagrebu. njenih hereza i proročanstava” (Matica hrvatska 1842-1997. u Zagrebu pod imenom Matica ilirska. Organizirano djelovanje Matice u ovom gradu započelo je 1879. njezin prvi predsjednik grof Janko Drašković u svom svečanom programatskom govoru izrekao je jasan cilj novoutemeljenog kulturnog društva: “Najpoglavitija svrha društva jest: nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati. Matica hrvatska Sarajevo – 130 godina (1879-2009). to je. njenih pobuna. 17). Pođemo li od tako zacrtane. Stjepan Sučić. književnik. da se domorodno izobrazi. 77). Andrej Rodinis. ukazuje na iznimno dugo razdoblje svoga djelovanja u ovom gradu. Takvo definiranje kulture i njezine uloge. Prigodom osnutka Matice. čiji je glavni promotor Matica hrvatska. te Matice kao njezina posrednika širim slojevima naroda. a kojoj su svoj pisani doprinos dali također i književnik Mirko Marjanović. 130 godina nakon njezina osnutka (1971). gdje stoji: “U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje. autor knjige “Putovanje po Bosni” (1858) koji je prvi 1843. To je bilo mjesto njenog zadnjeg otpora iščezavanju. Matica hrvatska postala je i ostala najvažniji izdavač knjiga i časopisa u Hrvatskoj. Matica hrvatska je osnovana 1842. Ovamo najviše spada utištenje /tiskanje/ vrstnih knjiga za priličnu cijenu” (Matica hrvatska 1842-1997. i uvelike ostvarene. godine u Hrvatskom saboru umjesto latinskim progovorio hrvatskim jezikom. glavni urednik edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga. na jasan način istaknuo književnik Vlado Gotovac u jednom letku. postojala poveznica Bosne s Maticom i to preko franjevaca i ideja ilirizma. Zagreb 1997. objavljenom u Hrvatskom tjedniku. koncem osmanskog perioda. uloge u narodu te najstarije hrvatske kulturne institucije. prigodna publikacija koju potpisuje dr. dakle. onda i prisutnost Matice hrvatske u Sarajevu treba gledati iz tog kuta. Kakvu ulogu ima kultura za narod. godine kada je na njezino čelo došao Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889). svoj život. Inventuru rada Matice hrvatske u Sarajevu na uvid pruža. nestajanju iz povijesti: mjesto njenih bitaka dobivenih usred strašnih nacionalnih poraza. Time je dala nemjerljiv doprinos kulturnom izdizanju naroda. No. A rijetke su takve ustanove na ovim prostorima koje mogu posvjedočiti takvu dugovječnost svoga djelovanja. tj.

dala potporu Ivi Andriću za njegov oporavak nakon internacije. godine javlja se. što su činili Matičini povjerenici u Sarajevu. te na raspačavanju Matičinih izdanja iz Zagreba. svjetskog rata. Gabrijel Jurkić. i 1945. kada je za njezina tajnika u Sarajevu izabran Tugomir Alaupović (lipanj 1917). osniva se u Sarajevu Pododbor Matice hrvatske (ono što je danas ogranak). a poneko i na smrt. Ona je u svom djelovanju težila da afirmira književnu baštinu iz Bosne i Hercegovine (skupljanje narodnih pjesama. Radilo se primjereno okolnostima. zatim na period nakon II. a većina njegovih članova je osuđena na zatvorske kazne. U vrijeme između dvaju svjetskih ratova. Vancaš. književni tekstovi suvremenih pisaca. Matica je nastojala okupiti u svoje članstvo brojne ugledne građane i ne samo iz Sarajeva. Josip. prezentirati Matičinu djelatnost od početaka njezina djelovanja u BiH (1879) do danas. 1877. kada je obnovljen njezin rad (1996-2009). ali je i dalje djelovao Nakladni zavod Matice hrvatske. tada na službi u Livnu. Stvorena je čitava “mreža” povjerenika i članova s ciljem da Matičina izdanja dođu do što većeg broja čitatelja u Bosni i Hercegovini. svjetskog rata. svjetskog rata kretao se od šezdesetak na početku (1879) pa do više od 230 pred prvi svjetski rat. Ćiro Truhelka. prema raspoloživim podacima. razdvojivši njezino djelovanje na period od 1879. u Zagrebu. Obljetnička spomen-knjiga uzela je za cilj detaljno. a u nadzorni odbor Pododbora imenovani su Miroslav Vanino. Spomen-knjiga posebnu pozornost posvećuje djelovanju Matice hrvatske u Sarajevu nakon zadnjega rata. dakle u vrijeme II. kada je njezin rad iz političkih razloga zabranjen. Broj članova Matice hrvatske u Sarajevu tijekom razdoblja do I. do 1945. Zabilježeno je da je Matica. Kranjčević. na primjer). ali je radila i na objavljivanju djela suvremenih pisaca.Ocjene i prikazi 315 Osvetnika fra Grge Martića (1865). Dragutin Kamber (tajnik) i Enver Čolaković (rizničar). na čijem su čelu bili Šemsudin Sarajlić (predsjednik). Pododbor MH u Sarajevu prestao je djelovati 1945. svjetskog rata Matica hrvatska je nastavila svoju djelatnost u SR Hrvatskoj do 1972. Na koncu ovog dijela u knjizi je donesen i popis članova (nepotpun) Matice hrvatske između 1879. rad Matice hrvatske je otežan zbog unitarističke i centralističke politike iz Beograda. Hamdija Kreševljaković i Jozo Petrović. kao prvi član-prinosnik Matice hrvatske iz Bosne i Hercegovine. između ostalog. Tada je Pododbor MH pokrenuo reviju “Hrvatska misao” u kojoj su objavljivani. te konačno na zadnje razdoblje 1996-2009. . fra Grga Martić. među kojima su i danas nama poznata imena: S. Matica je obnovljena na obnoviteljskoj skupštini 1990.S. Nakon II. fra Jeronim Vladić. Godine 1943. Edhem Mulabdić i dr. ali rad nije prestao. Hamdija Kreševljaković.

Šimića. Anto Šarić. koji je do 2009. Prijevodi. Matica je danas aktivna na različitim područjima: organizira simpozije. nakladnička se djelatnost ogleda u nekoliko posebnih biblioteka: Hrvatski pisci. Ako smo na početku naveli da je obljetnica prigoda za inventuru rada jedne ustanove. Do sada je izašlo oko 30 svezaka. povijesti. Popularna medicina. izašao u 38 brojeva. odnosno 27 svezaka. likovne umjetnosti…U Matičinoj je Spomen-knjizi ta aktivnost. pa do najnovijeg vremena. Pokrenula je posebnu ediciju Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga (glavni urednik Mirko Marjanović) od srednjega vijeka. Kranjčevića. koji je uredio 37 brojeva. Šopa. Lukića i dr. koji je tu funkciju obnašao do 2000. onda na koncu možemo kazati da je u ovoj spomen-knjizi ta inventura provedena pedantno i iscrpno s mnogo relevantnih podataka i pojedinosti. u kojem je dominantna književnost bosanskih franjevaca. priređuje izložbe i koncerte. arhitekture. Dalibor Ballian. Baština. Glavni urednik je bio najprije književnik Mirko Marjanović. a i šire u Bosni i Hercegovini. odnosno to je pandan ediciji Stoljeća hrvatske književnosti koju je Matica hrvatska pokrenula 1995. izdaje knjige. među kojima su. Monografije. V. Na koncu je donesena bibliografija Hrvatske misli kao i popis sadašnjih članova Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu. izabrana djela S. nakladnička djelatnost je najbogatiji segment djelovanja od njezina osnutka do danas. A. medicine. i konačno sada je glavni urednik dr. a od tada je do danas na čelu Matice fra Petar Perica Vidić. Kada se sve zbroji u ovom pregledu djelovanja Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu. Kupljene su nove prostorije u Vrazovoj ulici u kojima je Matica počela s radom (2003). I. obljetnici djelovanja Matice hrvatske u Sarajevu imamo prilično jasnu i cjelovitu sliku o ovoj instituciji koja je odigrala zapaženu kulturnu ulogu u Sarajevu. nastavio je dr. detaljno prezentirana. To je jedinstven pothvat vrijedan posebne pozornosti. preko osmanskog razdoblja. Marko Karamatić .316 Bosna franciscana Osnivačka skupština Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu održana je 13. Osim časopisa Hrvatska misao i edicije Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga. Posebna izdanja. održava godišnje Dane Matice. kao i niz drugih. uz izbor djela iz starijih franjevačkih pisaca. u Zagrebu i u kojoj je do sada izašlo preko 60 svezaka. B. srpnja 1996. Tako je objavljen niz posebnih izdanja s područja književnosti. tako da o 130. Istodobno je pokrenut obnovljeni časopis “Hrvatska misao”. Andrića. N. Za predsjednika je izabran književnik Mirko Marjanović. S.

zatim etnografske značajke župe i okolice te još neke teme vezane za kulturno-obrazovni rad franjevaca u Bosni Srebrenoj. Krenimo redom. stoljeća pisanih u ‘Sutisci’. znatno sudjeluju bosansko-humski (hercegovački) pisari. političkog i kulturnog života kroz nekoliko zadnjih stoljeća na prostoru Kraljeve Sutjeske. Jezične osobitosti bosaničnih pravnih dokumenata iz 15. obljetnice izgradnje samostanske i župne crkve u Kraljevoj Sutjesci.). stoljeća naovamo. listopada 2008. Marko Karamatić. Dubravko Lovrenović istražuje reformu dvorske kancelarije Tvrtka I. U trećem dijelu obrađeni su neki aspekti kulturnog stvaralaštva sutjeških franjevaca. P ovod za održavanje znanstvenog skupa “Stoljeća Kraljeve Sutjeske”. Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska i Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene. Dolazi do rezultata da su: naporedne upotrebe staroslavneskih i novih (staro)bosanskih osobitosti. Prvi dio obrađuje tematiku vezanu uz događaje iz vremena bosanskih vladara. uz prevladavanje ovih drugih. koja se nalazila u žarištu najznačajnijih povijesnih događaja u BiH. kada fratri postaju sve važniji društveno-religijski faktor. 661 str. listopada 2008. obrađuje stanje od 17. i 18. koji je priređen 17. Dvije godine poslije (2010). kada franjevci postaju isključivi nositelji vjerskog i kulturnog života među katoličkim pukom i jedini svjedoci njegove sudbine. Na više od šesto stranica Zbornika. u Kraljevoj Sutjesci. U tekstu: “Slavni dvor kraljevstva u Trstivnici” (Ponovno o proglašenju Bosne kraljevstvom 1377. Drugi dio većim je dijelom usko vezan uz samostan i župu Kraljeva Sutjeska. staroslavenskoga i starobosanskoga. čiji se kratki sadržaj nalazi pred nama. propagiraju .Stoljeća Kraljeve Sutjeske. Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 100. s Predgovorom urednika Marka Karamatića. bila je stota obljetnica izgradnje sadašnje samostanske i župne crkve. Kraljeva Sutjeska – Sarajevo. Radovi daju presjek društvenog. koja posebno dolazi do izražaja u arengi koja je bila “ključni dio isprave u kojem se odražava politička stvarnost. radovi su podijeljeni u tri dijela. Milko Brković u članku Isprave bosanskih vladara izdane na Bobovcu i u Kraljevoj Sutjesci analizira unutarnje karakteristike bosansko-humskih srednjovjekovnih isprava i usporedbom s ispravama susjednih kancelarija zaključuje da su na njih najveći utjecaj imale isprave hrvatskih narodnih vladara. održanog 17. Kotromanića. radovi sa Skupa su objavljeni u Zborniku. rad je Amire Turbić-Hadžagić. vjerskog. i 18. u Kraljevoj Sutjesci. ur. 2010. i da u procesu izgradnje zajedničkoga književnog srednjovjekovnog idioma sastavljenog od elemenata dva sistema.

govori o tragičnoj sudbini koja je zadesila Hrvate ovog kraja u posljednjem ratu. Naime. Autorica Prijatelj Pavičić ovdje analizira motive narudžbe i povijesni kontekst kako bi lakše odredila za koju su crkvu slike bile naručene. Džaje: Bosna i Hercegovina kao politička kategorija kroz povijest. Svako mjesto u župi Trstivnici obradila je posebno. Prilog poznavanju sudbine slike uskrslog Krista i kralja Stjepana Tomaša porijeklom iz Kraljeve Sutjeske. Nižući dokaze.318 Bosna franciscana se državne ideje i monarhijske vrline”. do 2008”. rad je Lidije Fekeža – Martinović: Stećci sutješkog kraja. donekle spasio obraz Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U iscrpnom radu popraćenom fotografijama. “Pregled demografske slike sela (1773-2008)”. naručili tri slike kod slikara Lovre Dobričevića. Na ovaj se članak naslanja rad Darka Rubčića: Bosanski franjevci između jaspri i raspri. zajedno s Upravom. Leksik fra Bone Benića. od 1443. skupila je i usporedila spoznaje o stećcima u ovom kraju od naših najvažnijih istraživača. također u Dubrovniku od 1439. Poseban je naglasak na uvođenju raške arenge koju autor detaljnije analizira. statistiku “rođeni – vjenčani – umrli od 1641. Alen Kristić pripremio je zanimljiv rad: Drugi svjetski rat na stranicama sutješke kronike. do 1450. postoji pisani dokument u Dubrovniku da su tamo bosanski fratri 1459. Fra Bono Benić u Ljetopisu sutješkog samostana. Autor ovdje donosi mnogobrojne statističke podatke i izravna svjedočanstva iz tog vremena. u kojem. koja pruža zanimljive zaključke. kao očevidac. Ova činjenica omogućila je autoru da izdvoji: toponime župe Kraljeva Sutjeska. članak je Ivane Prijatelj Pavičić. u članku Doberko Marinić. Esad Kurtović. analizu prezimena. autor dolazi do zaključka da je veći dio franjevaca. Kao posljednji u drugom dijelu. rad je Ive Beljan u kojem se bavi fra Boninim Ljetopisom “promatrajući autorove zahvate u svijet teksta na različitim razinama”. Posljednji u prvom dijelu. Rad je svjedok višestoljetnog unutarnjeg života župe. Pojedinačno je najviše prostora u Zborniku zauzima rad fra Stjepana Duvnjaka: Kraljeva Sutjeska u matičnim knjigama i staležnicima. poslanik bosanskog kralja Stjepana Tomaša. i 18. udovice vojvode Sandalja Hranića Kosače. stoljeća u usporedbi sa stanjem koje nastupa poslije Bečkog rata. Objavljena službena izvješća o samostanu i župi Kraljevoj Sutjesci iz 17. Prema Ljetopisu sutješkog samostana fra Bone Benića. u Zborniku je još jedan članak od istog autora: Kraljeva Sutjeska u i poslije rata 1992-1995. budući da toga podatka nema u dokumentu. Rad prije svega pruža uvid u odnos kroničara prema tadašnjim pogubnim ideologijama. Sudbina samostana i župe bila je relativno povoljna do zadnje trećine 17. Članak fra Petra Jeleča glasi: Bosna Srebrena u Drugom svjetskom ratu. obradio je Ivo Pranj- . koju je ispisivao fra Arkanđeo Grgić. Posebno govori o slici Uskrslog Krista i kralja Stjepana Tomaša. a prije toga i poslanik Jelene. Članak je koristan jer omogućuje dobar uvid i u razumijevanje današnjih najaktualnijih političkih pitanja u BiH. Uz ovaj rad. rasvjetljava lik Doberka Marinića koji je bio poslanik kralja Stjepana Tomaša u Dubrovniku od 1448. Župa Kraljeva Sutjeska ima rijetku sreću da posjeduje matice stare više od tri i staležnike više od dva stoljeća. stoljeća skupio je fra Miro Vrgoč. i 1460. članak je Srećka M.

ovdje se progovorilo o nekim stvarima koje do sada nisu obrađivane. počela jezična politika iza koje je stajala država. Hrvatski institut za povijest. Posljednji u Zborniku rad je Dorothee Königa Kraljeva Sutjeska u njemačkim turističkim vodičima. Uočljiva je izvanredna učestalost upotrebe turcizama. Zvonko Martić posvetio je rad Analizi tradicijskog nakita u Hrvata u okolici Kraljeve Sutjeske. Zagreb.* Historičar i publicist Ivan Mužić je 2010. 318 str. . a sustavnije i masovnije obrazovanje odvijalo se kroz pučke škole. g. Zbornik zato ostaje trajan svjedok uspjeha znanstvenog skupa. Marko Dragić je skupio i u svome radu . Smatra da je samostan bio daleko više od nastambe za redovnike – bio je središte kulturnog i intelektualnog života. Jozo Šarčević Ivan Mužić. – Isti. Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji. piše Željko Ivanković. 2010. Dolaskom austro-ugarske uprave 1878. Rad je lako pratiti jer su donesene brojne fotografije. Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split. – Ivan Mužić. Iako se o Kraljevoj Sutjesci mnogo govorilo i pisalo. 2004. izdvojiti ćemo: Zef Mirdita. 2009.Vareška crkveno-pučka baština . da je u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj obavljeno više sinteza o vlaškoj historiji. Vlasi u historiografiji. Tado Oršolić izlaže: Franjevci Bosne Srebrene i razvoj pučkog školstva u XIX.. Takvu tezu potkrjepljujemo činjenicom. 2010. u Splitu objavio svojevrsni zbornik U * Kao takve. stoljeću do uspostave austro-ugarske uprave 1878. Pavao Knezović predstavlja Pjesništvo na latinskom sutjeških franjevaca.Ocjene i prikazi 319 ković. Zaključuje da su franjevci kao jedini prenositelji kulture i obrazovanja “svesrdno prihvatili zadaću širenja pismenosti u Bosni”. padljivo je da se u novije vrijeme u hrvatskoj historiografiji aktualizirala historija Vlaha. Hrvatski institut za povijest. “dolazi do prekida franjevačke standardnojezične tradicije”. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Vlasi starobalkanski narod (Od povijesne pojave do danas). dok su historiografski obrađivane stvari produbljene novim spoznajama. govoreći o karakteristikama pjesničkog stvaralaštva najistaknutijih autora.predstavio mnoga svjedočanstva o nekim drevnim crkveno-pučkim običajima vezanim za područje Vareša. Zagreb. O Kraljevoj Sutjesci kao mjestu nastanka značajnih djela književnosti Bosne Srebrene. Split. Ovoj temi rad je posvetila Marica Petrović: Jezik bosanskih franjevaca u vrijeme Austro-ugarske Monarhije. O procvatu crkvenog graditeljstva za austro-ugarske uprave kod fra Marka Karamatića: Crkveno graditeljstvo u Bosni Srebrenoj u vrijeme austrougarske uprave u BiH (1878-1918).

vijeka)”. u omiškome časopisu Jadranska vila. Radovi su manje-više kronološki poredani prema datumu njihova prvoga objavljivanja. stoljeća”. Zbornik obuhvaća petnaest radova. 1880. prozvaše imenom “Vlah”. Karlovac (Poviest i mjestopis grada i okolice). prvobitno objavljena u njegovoj knjizi. vojvode za vojsku i suce. On u svome radu govori kako po doseljenju Srba i Hrvata na prostore na kojima danas borave oni susreću romanske starosjedioce koje sve. u izdanju Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika. Lopašić izdvaja cetinske Vlahe koji su ipak bili nešto samostalniji i slobodniji od ostalih te su sami birali između sebe kneza. godine u interpretaciji Nade Klaić. sami sebe nazivali tako u različitim dokumentima tj. i 15. g. različitih autora koji tretiraju vlašku problematiku. izjašnjavali su se kao hrvatski Vlasi ili kao Vlasi kraljevine Hrvatske. Po njihovom. Evo još jedna Lopašićeva studija iz 1879. g. Lopašić u svojim radovima ističe kako Vlasi u Hrvatskoj nisu bili slobodni ljudi nego su bili podanici tadašnje vlastele. iako su . na redu je tekst “Vlasi u Hrvatskoj (Historijsko-kulturna crtica iz 16. koji su se u brdovitim dijelovima Hrvatske bavili stočarstvom. Iza ovih. za razliku od bosanskih i srpskih. “O eparhiji karlovačkoj”. Iduća dva rada su od Radoslava Lopašića iz 1890. Prve bosanske Vlahe po gornjoj Hrvatskoj naselio je kralj Matija Korvin nakon svoga vojevanja po Bosni i to ih poklanja hrvatskom plemiću Ivanu Čubretiću godine 1463. g. g. Naseljeni su bili i katolički Morovlasi u Primorskoj krajini u Podgorju. Rudolfa Strohala. U studiji on govori da u srednjemu vijeku unutar Kraljevine Hrvatske nije bilo druge vjere do katoličke niti druge narodnosti do hrvatske osim šačice latinskih starosjedilaca u primorskim gradovima i nekolicine njemačkih i mađarskih kolonista. bez razlike da li žive u kopnenim ili primorskim predjelima i čime se bave. izvorno objavljen 1931. Na ovaj ciklus radova se naslanja cjelina pod naslovom Prilozi. U zborniku je prvi rad “Vlasi u Hrvatskoj tečajem 14. 1433”. Radovima je urednik pridodao transkripciju dokumenta iz 1433. Prema njemu ime Vlah je u Hrvatskoj brzo izgubilo svoje etnografsko značenje te se Vlasima počinju nazivati svi oni seljaci. prema najnovijim. od najstarijih. koji je Vjekoslav Klaić objavio u listu Obzor. bilo da su romanskoga ili hrvatskoga porijekla. i 1894.320 Bosna franciscana radova. Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji. ali da su se već tada hrvatski Vlasi asimilirali kako po vjeri tako i po narodnosti. Vlaškom zakonu Hrvatu je bilo dopušteno imati samo jednoga Vlaha za bravara tj. Naglašava kako su hrvatski Vlasi. u kojoj čitatelj može pronaći još dva teksta. Poklonio mu je čitavo vlaško pleme Tulića koje je bilo naseljeno u kotaru vrhričkom u Kninskoj županiji. čobana. Kod njega nailazimo na podatak da su prve pribjeglice iz turskih kršćanskih pokrajina u hrvatske zemlje rumunjski Vlasi pa su zbog njih i sve kasnije pribjeglice iz tih pokrajina Hrvati nazivali Vlasima. naslovljeni “Cetinski i lički Vlasi” i “Zakon za ličke Vlahe od g.

pa i na otoke. u njegovoj zbirci Studije o podrijetlu (Etnološka razmatranja iz Bosne i Hercegovine). kad su s Jurjem II. iz istog razloga kao ni Trogirani. originalno je objavljen 1936. Perojević kaže kako ne postoji nikakav dokaz da su Vlasi na trogirskom teritoriju imali svojih crkava i svećenika. Rad Ćire Truhelke “O podrijetlu žiteljstva grčkoistočne vjeroispovijesti u Bosni i Hercegovini” objavljen je 1941. Tekst Marka Perojevića “Vlasi na trogirskom teritoriju”. Naredni tekst također je izvorno objavljen u listu Obzor i to u čak sedamnaest nastavaka 1931. sa svojim blagom radi paše. Ovi Vlasi su čuvali svoja stada u brdima između Dalmatinskog zagorja i Bosne te Trogiranima činili neprestano štetu na usjevima. stoljeću dolazili su Vlasi ili Murlaci s bosanskih ili dalmatinskih planina u primorske krajeve. ali da su uvijek stajali na niskom stupnju kulture. Šubićem sudjelovali u ratu kod Bliske 1322. u predjelima srednje i sjeverne Dalmacije ostalo ili jako malo ili nimalo starosjedilačkog stanovništva te da su Turci doveli novo stanovništvo sa tla koje danas pripada zapadnoj Bosni i Hercegovini.Ocjene i prikazi 321 ovi Vlasi bili gotovo svi rimokatolici. hrvatski martolozi. iselila se gotovo cijela općina iz sjeverozapadne Bosne u Hrvatsku i to se bilježi kao prva velika seoba kršćanskih Vlaha iz Bosne za Hrvatsku. Godine 1936. pašnjacima i šumama pa su se Trogirani obratili Nikoli Seču da ih protjera. jer su voljeli pljačkati. stoljeće događalo i obratno tj. ali su ovi protjerani danas s jednoga mjesta sutra osvanuli na drugome pa su tako svi pokušaji ostajali bezuspješni. g. Navodi kako je dosta tadašnjih plemića imalo svoje Vlahe (valachi regni Croatiae). oformili svoja sela i ostavili se skitalačkog života i upada u tuđe posjede. Nije ni pomagala činjenica da su pojedini zemljoposjednici u nedostatku radne snage zapošljavali Vlahe da im čuvaju stoku i obrađuju zemljište. a napisao ga je Stjepan Pavičić pod naslovom “Starosjedilaštvo današnjeg hrvatskog naselja u Srednjoj i Sjevernoj Dalmaciji (Prilog k proučavanju porijekla Bunjevaca)”. Prvi se put spominju. Današnje je katoličko stanovništvo po tim krajevima bosanskim i hercegovačkim u velikom broju potomstvo tih raseljenika. g. iz pograničnih dijelova služili Turcima u napadu na Mlečane. Malo nakon ovoga se i kroz cijelo 16. On navodi kako je Vlaha (Morlaka) bilo dosta i u šibenskom kraju i da ih Šibenčani nisu voljeli. Stošić govori kako su se Vlasi držali svojih običaja i uredaba. a i u borbi i sa Senjanima. Truhelka govori o tome . U XIV. Stjepan Pavičić navodi kako pojedini hrvatski historiografi smatraju da je nakon prodiranja Turaka. Godine 1542. Kralj Matija u svome pismu papi o vojevanju u Bosni navodi kako su od Turaka k njemu prilikom bitke prešli radobiljski i poljički Vlasi. objavljen je u Hrvatskoj straži i tekst don Krste Stošića pod naslovim “Vlasi i kmeti šibenskog kotara” . g. niti da su prešli na katolicizam. da su Vlasi. Perojević u svome radu prvenstveno govori o nasilnom doseljavanju Vlaha (Morlaka) u dalmatinske gradove. ali navodi kako su se vremenom prilagodili. u splitskome Jadranskom dnevniku. g.

varde ili vardišta. Kako je broj stanovništva rastao s vremenom tako su se i Bunjevci počeli seliti u druge krajeve. do kojih osmanska vlast još nije dospjela. Svoj prastari jezik su davno bili izgubili i zamijenili ga korumpiranim vulgarnim grčkim ili latinskim. neki su se nastanili po selima u Lici. komu je bio starješina katunar ili premikur. vremenom postali pionirima srpstva u Bosni. a naročito jugoistočni kotari pune se vlaškim katunima. Bunjevci su također . Ovi Juruci zaposjedaju sve planine jugoistočnog Balkana redom. potomci prearijskih pretpovijesnih Mediteranaca. Prvi se Vlasi pojavljuju u Hercegovini koncem XIV. stoljeću uvlači novi.322 Bosna franciscana kako su Turci doba osvajanja protjerali domaće Vlahe i Cincare te da su ovi bili primorani da sa svojom stokom sele u planine. objavljen je i tekst Rudofa Horvata “Dolazak bunjevačkih Hrvata u Bačku”. već i mnogi Slaveni koji su se za vrijeme turske pogibije bili s njima smiješali i asimilirali. te ih stavljao u isti red s Arnautima. njemu po podrijetlu i jeziku posve tuđi. a to ćemo ime još i danas naći vrlo često u zemljopisnoj nomenklaturi planina. a ovaj drugi zovu romanskim. Godine 1952. Većina doseljenih Vlaha pripadala je istočnoj crkvi. kojima Dušanov zakonik nije priznavao ni ravnopravnosti sa Srbima. koji su u dugotrajnom vojevanju postajali još suroviji. u splitskome časopisu Književni Jadran. dobre i zle. koji su u mikensko doba dosegli vrhunac svoga kulturnog uspona. a više njih sačinjavalo je jedan katun. a da onda nitko ni slutio nije. a svi za nevolju ratnici. poslije Rimljanima. I tako se u odonda čisti hrvatski elemenat u Bosni u XV. kojima su oni nekoć prolazili i pasli svoja stada. Njihovo prvobitno stanište bijaše u Hercegovini oko rijeke Bune po kojoj su i dobili svoje ime. Ovi doseljeni Vlasi živjeli su po planinama u kolibama ili stanovima. Po narodnosti ti su Vlasi Aromuni. Cincarima. koji u Zeti dadoše ime katunskoj nahiji. Vlasi su prema njemu u Hrvatsku donijeli novi jezik i svoje štokavsko narječje. Sarakaćanima. izlazi tekst Josipa Smodlake “Dalmacija i Hrvati kroz vjekove”. a u srednjem vijeku slavenskim osvajačima. On navodi kako su turska osvajanja potisnula Vlahe u Hrvatsku. Kucovlasima. a pojedini su se čak odselili u Bačku. Oni su bili općenito nazivani Vlasima. U časopisu Klasje naših ravni. više stočari nego ratari. a kako su bili pripa. Već u samoj makedonskoj postojbini bili su ti Vlasi djelomice slavizirani. pod kojim imenom su sada prolazili ne samo potomci stočara rumunjskog podrijetla. ali je bio među njima znatan broj i katolika. stoljeća. stoljeću doselili i prvi Bunjevci. Krbavi i Podgorju. Za njega su ovi balkanski doseljenici bili primitivni ljudi. koji su se zvali drugim imenom: Bunjevci. poodavno jezično poslavenjeni. tj. Zovu ih raznim imenima: Vlasima. a prihvaćaju rado i imena naroda među kojima žive. Tako su se neki od njih odselili u okolicu Metkovića. ali su sačuvali bitne osobitosti svoje rase. Oko svojih ispaša postavljali su na zgodnoj uzvisini straže tzv. koliko će to biti od odsudne važnosti za razvoj narodnosnih prilika u Bosni. a onda podlegli Grcima. Autor navodi kako su se istovremeno s Dalmatincima u Bačku u 17.

Tekst Dominika Mandića “Vlaška teza o B. g.Ocjene i prikazi 323 govorili “vlaškim” jezikom. koje su Rimljani naselili u Evropi kao vojničke veterane od I. ali su bili ikavci kao i Hrvati. U radu nam Dominik Mandić iznosi teorije M. Ona smatra da najljepši stećci. “gojitelja konja”. istoka i zapada. pa budući da su bili i iste vjere veoma brzo su se stopili sa starosjediocima. arhaičnih elemenata koji nas upućuju na najstarije slojeve i historijske epohe stvaranja našeg današnjeg etničkog lika. Duboke tipološke razlike. g. plesači u kolu i neke osobe s uzdignutom i raširenom desnom rukom. stvarno su potomci starih Maura. potječu vjerojatno od neslavenskih Vlaha. kada su se doselili. na kojima su prikazani razni prizori s likovima ljudi i životinja. objavio je u Chicagu (SAD) u ediciji Hrvatska i Hrvati. vlaški stećci. tekst “Nasiljem spriječena asimilacija Vlaha s narodom i zemljom Hrvata”. Godine 1958. kako je postao i kako se do svog sadašnjeg lika razvio narod. u Hrvatskoj reviji. Wenzel. do V. stoljeća. pa su tako mogli mnogo duže održati svoje osobitosti. utjecala bi na to. nego su se s njom susreli u tim zemljama. Prema tome početnici stećaka bili su domaći Hrvati. osobito između sjevera i juga. Etnička pozadina Vlaha. objavljen je tekst Vladimira Dvornikovića pod naslovom “Problem predslovenskog. stećcima”. osobito tamne boje kože. Mandić tvrdi kako Vlasi nisu donijeli kulturu stećaka sa sobom u Bosnu i Hercegovinu. Vlasi su prvo dolazili sami. u visokim planinama na Balkanu i u Alpama. Vlasi su. s “vlaškim tipom” uresa bili bi oni. da su Vlasi stvorili ovaj novi “vlaški tip” stećaka. starobalkanskog elementa u našem muzičkom folkloru”. Neslavenski Vlasi. Prebjegavanje i naseljavanje Vlaha po Hrvatskoj dolazi austrijskoj politici kao naručeno. osobito u pograničnom dijelu u varaždinskom i karlovačkom generalatu. pojedinačni ili okrenuti jedan prema drugomu sa ženskom u sredini. u srednjovjekovnim izvorima obično nazivani Mauro ili Morovlasi. Prema spomenutoj spisateljici. ukazuju na to da pored relativno novijih ima i prastarih. a ne doseljeni Vlasi. Prema Dvornikovićevim vlastitim riječima cilj njegovog predavanja nije gotovi znanstveni rad nego više pitanje etnogeneze tj. Za velike Seobe naroda održali su se u teško pristupačnim gorama u Karpatima. kroz razne etničke i historijske slojeve. na kojima su isklesani: jeleni i lov na njih. Vatroslav Murvar je 1953. u srednjem vijeku živjeli su u potpunoj društvenoj odijeljenosti od okolnog stanovništva. bili malobrojni i kulturno najzaostaliji dio pučanstva u . Pravoslavni Vlasi s druge strane malo su se miješali s Hrvatima. a kasnije ih dovode i austrijske vlasti i koloniziraju na opustjelim posjedima hrvatskih plemića. te ga ona podupire svim svojim raspoloživim snagama jer im Vlasi služe kao svojevrsni štit na turskoj granici. dakle. Ovo pitanje osvaja danas sve više interes u svim onim znanstvenim područjima koja se bave ispitivanjem naroda i kolektivnih tvorevina njegova života. Prema Murvarovim navodima u vrijeme slabljenja turske moći sve više Vlaha bježi na kršćansku stranu. Zbog svojih somatoloških osobina. konjanici.-H. objavljen je 1966.

Romaniziranih starosjedilaca bilo je u primorskim gradovima. Slaveni su zvali sve potomke romanskog stanovništva Vlasima. pa nema vjerojatnosti. a Slaveni su ih zvali Vlasima. da se mogu spuštati ka Šibeniku i da na šibenskoj teritoriji mogu napasati stoku. st. Prvi rad je “Naseljavanje hercegovačkih i bosanskih Vlaha u Dalmatinsku Zagoru u XIV. Ono je prvotno bilo ograničeno samo na jedan kraj pa prema tome mora da je bilo povezano s nečim što je za taj kraj bilo u starije ili u određeno vrijeme vrlo značajno. objavio ovdje pretiskani tekst “O Bunjevcima”. stoljeća. Na prvu cjelinu sinteze. prvotno objavljenim u beogradskome časopisu Balcanica. nego su se Vlasi doselili u BiH u primjetnom broju. g. navodi Bogumil Hrabak. Nakon turskog osvajanja. stoljeća povećao se pritisak Vlaha na neposrednu okolicu dalmatinskih gradova pa su gradovi morali odreagirati.. koji (kao u Ljubi) zakupljuju zemljišta za zimski boravak . Oni su se vremenom slavenizirali. Inače. prije dolaska Turaka. Oni su po starom slavenskom običaju pokopavali pokojnike po plemenskim posjedima nedaleko svojih kuća. Otuda su se pojedini njihovi dijelovi počeli spuštati u niže strane u većoj mjeri već u 15. pod naslovom “Wer sind die Morlaken in adriatischen Raum?”. U povelji Ladislava Napuljca Šibeniku iz 1402. do početka 10. osobito u Bukovicu i u susjedne česti Luke na brdsko i ravno tlo. Običaj podizanja nadgrobnih stećaka uveli su Hrvati Crvene ili Južne Hrvatske. Zanimljivo je i to što su Vlaški čobani nosili bijelu odjeću. da bi oni mogli dati stećcima najsavršenije uresne oblike i likovne urese. Već spomenuti Stjepan Pavičić je u svojoj knjizi Seobe i naselja u Lici. oko Promine i Svilaje do otprilike crte Knin-Skradin-Sinj. smatra Pavičić. Vremenom se naziv Vlah zadržao samo kod čobana romanskog podrijetla. naseljavanje Bukovice i Kotara iz gornjih krajeva bilo je još mnogo jače. Smatra kako je likovni razvoj umjetničkih uresa na stećcima nastao prije. kao i na otocima. st. koji imaju štokavski ikavski govor s novom akcentuacijom dinarskoga tipa. koliki su bili Bunjevci u 16. Na kraju krajeva. sa još dva teksta. XV i XVI veku” od Bogumila Hrabaka. Ovu cjelinu radova urednik je zaključio tekstom Branimira Gušića iz 1973. i to bez obzira na podrijetlo. a na nogama opanke. naslanja se druga cjelina pod naslovom Prilozi. U ovom periodu od Vlaha u oblasti zadarskog distrikta borave samo biregionalni Vlasi.. Podravcima i sl. Ovi starosjedioci su govorili latinski jezik. nema onda razloga da se stanovništvo u okolici Bune i danas ne zove tim imenom kao što je to slučaj sa Posavcima. dok su još bili pogani od druge četvrti 7. Za razliku od Rudolfa Horvata. Branimir Gušić u svome radu navodi da su Slaveni pri doseljavanju na balkanski poluotok zatekli romanizirano starosjedilačko stanovništvo. mogao potjecati s tako malog prostora.324 Bosna franciscana BiH. Od kraja XIV. Stjepan Pavičić smatra da su Bunjevci. bez obzira na socijalni status. potekli od naselja s obje strane Dinare. te je njihov latinski jezik pao u zaborav. Vlasima je zabranjeno. Prema njemu bunjevačko ime nije vezano ni za podrijetlo niti za govor jer ako bi slijedili Horvatovu teoriju bilo bi malo vjerojatno da toliki narod.

a sam naziv Vlah nije u sva vremena imao isto značenje na raznim teritorijima. identificirati sa starosjediteljima koji su u Bosni živjeli od antičkih vremena. 1384). U starijoj historiografiji zastupalo se mišljenje da su Vlasi romanizirano prastanovništvo Balkana. usporedo s nastojanjem bosanskog kralja Tvrtka I. na primjer. sve češći. starosjeditelje koji su iz Tesalije. drugo. treće. U sjevernoj Dalmaciji. do 1390. Također ne postoje potvrde da su Vlasi. Naziv Vlah. izuzetno rijetki. Bitno je znati da su u Bosni mnogi od onih koji su kasnije nazivani Vlasima autohtoni još od antičkih vremena. Na temelju uvjerenja da su mitologije istočnih i zapadnih Slavena gotovo identične još neki pojedinci nameću gotovo kao dogmu nikad dokazanu pretpostavku da postoji i zajednička slavenska mitologija. biregionalnim stočarenjem bave ljudi za koje se ne kaže da su Vlasi. “Vlasi i starobalkanska pretkršćanska simbolika jelena na stećcima”. i XV. stoljeća nalazimo trovrsnu situaciju s tzv. postoje Morlaci koji više ne žive u katunima nego po ratarskim selima. Vlasi su se kao i drugi starosjedioci nazivali i imenom Romani-Romeji. g. postoje vlaški katuni. na svojim prvobitnim staništima iz kojih su iseljivali. a od 1390. koja dominira i na Balkanu. Takvo mišljenje ne bi bilo točno ni zato jer se ne može. ali je posebno važno da nema svjedočanstva da su se oni sami nazivali ili da su od drugih u Bosni bili nazivani Vlasima. Bosanski Vlasi dolaze i u kopnenu Dalmaciju. nastavili dalje razvijati umjetnost stećaka.Ocjene i prikazi 325 svojih stada. poznavali stećke ni ukrase na njima. stoljeća. a da je Vlah “svuda” osoba romanskog podrijetla. ali su zadržali svoje etnografsko ime. da su potomci nekadašnjih stanovnika rimskih kolonija i da su romanizirani. Međutim. u prvoj polovici XV. odnosno latinizirani Grci. To može značiti i da su doseljeni Vlasi zatekli stećke i ukrase na njima. da se vlaškim poslom. stoljeću i kasnije na bosansko-hercegovačke prostore. i to najviše ako su bili nekadašnji pripadnici Istočnoga Rimskog Carstva. bio je objavljen 2009. a prodaja volova može biti pokazatelj njihovog prelaska na ratarstvo. da ovlada Dalmacijom. Prema rezultatima antropogenetičke analize Vlaha utvrđeno je da unutar njih postoji velika genetička raznolikost. u časopisu Starohrvatska prosvjeta. U spisima zadarskih notara zapažen je 80-ih godina samo katun Tenišić (Tenešić. kad su gospodarski ojačali. Simbolično značenje gotovo svih prikaza jelena na stećcima pretkršćansko je i pripada starobalkanskom autohtonom stanovništvu. Vlasi nisu bili svi istoga govora. niti etničkog podrijetla. Mužić zaokružuje sve gore navedene teorije i navodi kako u suvremenoj literaturi prevladavaju tri shvaćanja o Vlasima: da su Rumunji. Rad Ivana Mužića. Vlasima. Jelen je od svih prikaza životinja na stećcima najviše zastupljen. dijelom i vojnike najamnike i oni su kao takvi uživali posebne povlastice. Vlasi koji se trajno nastanjuju u primorskim selima više se ne bave isključivo stočarstvom. posebno od XIV. uz stočare. označuje i na hrvatskom prostoru. prihvatili ih kao svoje nadgrobne spomenike i. Prvo. Samim time je neprihvatljivo da se sve pripadnike dinarskoga antropološkog tipa pokopane pod stećcima naziva Vlasima. tj. Epira i Makedonije doseljivali u XIII. . nepoznat pod takvim imenom ni tadašnjoj. a ni kasnijoj Hercegovini.

“partizane” i “ustaše”. “crvene” i “crne”.-1948. kao i crtice iz prošlosti u kojima vrlo sažeto prikazuju povijest života i mjesta od najranijih (neolitik) vremena do danas. izdanje ove sinteze olakšat će čitateljima pristup nekim. Dugopoljski žrtvoslov (1941. Knjiga je podijeljena na pet cjelina. Budući da o ovoj temi nema niti jednog cjelovitog rada. Osim toga. tako što ćemo još dodati da je nakon svih tekstova. mina. Marjan Drmač Blanka Matković – Josip Dukić. radovima koji tretiraju vlašku historiju. Središnji dio knjige obuhvaća popis svih ratnih žrtava Dugopolja i njegova analiza. U četvrtoj cjelini predstavljena su dugopoljska spomen-obilježja. naime. u daljnjoj uputi u određene segmente vlaške problematike. Općina Dugopolje. gorući historiografski. te naći solidan broj radova o vlaškoj historiji na jednom mjestu. U drugoj cjelini govori se o naselju Dugopolje za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i u poraću. raznih drugih nedaća kao i pod drugim.) prva je u nizu knjiga Samostalnog istraživačkog projekta Hrvatska povijest 1941. ali i u samome mjestu. autori na početku knjige donose osnovne podatke o njihovom položaju.-1948. Dio stanovništva je izgubio život od posljedica granatiranja i D . što predstavlja golemi uteg cijeloj naciji. Mnogi su stradali u ratnim sukobima i izvan njih.). ugopoljski žrtvoslov (1941. Nakon uvodnih podataka o mjestu i općini Dugopolje slijedi kratki prikaz ratnog stanja u mjestu. 192 str. ne razdvajajući ih na “pobjednike” i “poražene”. već pomalo zaboravljenim. koja bi trebala biti od koristi budućim istraživačima.” Pitanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća u Hrvatskoj je. “nastala je s ciljem da se napiše rad o svim žrtvama iz Dugopolja. Kako autori u Uvodu ističu. Kroz sam zbornik može se pratiti i razvoj vlaške historiografije. od bolesti. kao i vlastitoj nadgradnji znanja iz te oblasti.326 Bosna franciscana Naš tekst ćemo ukratko rezimirati. kojima se služio u izradi sinteze. autori su nakon sumarnog prikaza ratnog stanja u mjestu donijeli i kronologiju događanja u Dugopolju i šire. Da bi se lakše shvatila zbivanja u ratu i poraću na području općine Dugopolje. do kraja nerazjašnjenim okolnostima. demografski i politički problem.-1948. urednik prikazao iscrpnu bibliografiju radova. nakon čega dolaze Izabrani prilozi. popraćen ratnom kronologijom Dugopolja. Dugopolje 2011. Ljubiteljima vlaške historije ovaj će popis literature svakako biti od velike koristi. gladi. Život je u Dugopolju tijekom rata bio obilježen sukobima suprotstavljenih strana.

” Robert Slišković .Ocjene i prikazi 327 zračnih bombardiranja u raznim gradovima. godine. ime. ali i do sada nekorištene arhivske građe. autori najprije govore o onome iz 1971. brzojavima. od ustaških. brojni su stradali od četnika. beskorisnih uličnih prepucavanja. koristeći ih bez ikakvog “uljepšavanja” ili ideološkog “bojenja”. Popisi su razvrstani najprije po abecednom redoslijedu. odvođenja i likvidacije. autori na korektan način predstavljaju oba spomen-obilježja. vjera. Ova knjiga potiče i druge istraživače na slične projekte kako bi na vidjelo mogla izaći “istina ničim uvjetovana. likvidacije ili organizirane zločine sukobljenih strana. gladi. ne samo civila i pripadnika raznih postrojbi. Najprije su navedene osobe koje su stradale pod nerazjašnjenim okolnostima (1). njemačkih i partizanskih postrojbi. nego i onih koji su stradali od bolesti. od njemačkih postrojbi (7). zanimanje. a zatim i godini stradanja. datum i mjesto stradanja i na kraju mjesto ukopa. narodnost. te od talijanskih. Iznoseći svima vidljive činjenice. Nakon popisa stradalih slijedi njegova analiza koja počinje sumarnim tabelarnim prikazom. Pojedine nepodudarnosti. ustaških. Kronologija. Riječ je o izvješćima. od četnika i talijanskih postrojbi (5). površnih novinarskih zamagljivanja. pokazuju kako su autori u obzir uzimali sve izvore do kojih su mogli doći. najbolje potvrđuju još uvijek uznemireni duhovi u povodu podizanja spomenika svim stanovnicima Dugopolja nastradalima u Drugome svjetskom ratu i poraću i u Domovinskom ratu. status (civil ili vojnik).) jedan je od rijetkih radova koji na sustavan način donosi popis svih žrtava Drugoga svjetskog rata jedne općine. domobranskih. ime roditelja.1948. opisuje ratne sukobe u mjestu: diverzije. Dugopoljski žrtvoslov (1941. veljače 1957. pronađenih mina i bombardiranja.-1948. od bolesti. pljačke. koji datiraju od 26. od talijanskih postrojbi (4). što umnogome olakšava pretraživanje. gladi. U Izabranim prilozima doneseno je petnaest odabranih dokumenata. od partizanskih postrojbi (8). bračno stanje. okolnosti stradanja. donesen je na kraju. Popis izvora i korištene literature. koja je nastala na temelju već postojeće literature. palež. Da se uteg prošlosti u Dugopolju još snažno osjeća. koja broji više od sto bibliografskih jedinica. pa i očita protuslovlja. oslobođena od političkih manipulacija. siječnja 1942. obogaćen brojnim fotografijama. domobranskih i njemačkih postrojbi (6). a zatim onom iz 2010. a potom podjelom stradalih po raznim kategorijama. nadimak. mina i drugih nedaća (2). Za svaku je osobu navedeno prezime. svjedočanstvima i dopisima vezanim uz pojedine pljačke. do 20.) središnji je dio knjige koji donosi 445 stradalih žitelja Dugopolja.. ali i od ‘historiografskih’ tekstova od po službenoj dužnosti određenih i dobro plaćenih ‘povjesničara’. datum rođenja. Popis žrtava (1941. od bombardiranja (3). Donoseći okolnosti podizanja i opisujući detaljno njihov izgled.

drugi broj Godišnjaka za znanstvena istraživanja. događaji. organizacija ži- . Đakova. Zagreba i Rijeke. između brojnih teorija. dokazuju povijesna i etnološka istraživanja. Robert Skenderović bavi se pitanjem podrijetla Bunjevaca i njihovom vezom s Hercegovinom u članku pod naslovom Podrijetlo Bunjevaca i migracije iz Hercegovine u Podunavlje tijekom XVII. Glavni urednik Godišnjaka i član uredničkog vijeća je Tomislav Žigmanov. godine. etnologija. stoljeća i na djelovanje Jakova Markijskog koji je tamo boravio od 1432. Autorica kuša na znanstven način istražiti povijest i sadašnje stanje isusovačke knjižnice. U Na prvom mjestu nalaze se radovi iz povijesti pod naslovom Povijesne znanosti – prostor. u ovom slučaju srpskog jezika. Zavod djeluje kao ustanova za znanstvena. izašao je u Subotici. Godišnjak obrađuje teme s područja društvenih i humanističkih znanosti (povijest. kao i 1457. stoljeća – nove interpretacije povijesnih izvora. Subotica 2010. do 1439. koji uključuje kako domaće autore iz Subotice tako i autore iz Slavonskog Broda. što po njemu. Knjižnica isusovačke misije iz Petrovaradina Ankice Landeke je rad koji je svoju prvoobjavu imao u časopisu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu. stoljeća.Godišnjak za znanstvena istraživanja. administrativno teritorijalna odvojenost. stručna. Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Autor nastoji u članku odgovoriti na ovo i slična pitanja kada je riječ o zaštiti jednog manjinskog jezika od utjecaja dominantnijeg. zastupa tezu da je bunjevačko ime nastalo na relativno malom prostoru Livanjske. Posljednji rad iz ove skupine je rad Slavena Bačića naslovljen Nacionalno-integracijski procesi Bunjevaca u Bačkoj i ugarskom Podunavlju. Radnja počinje prikazom povijesti franjevaštva u Ugarskoj i usredotočuje na povijesne prilike koje su vladale u Ugarskoj tijekom 15. Prikazana je povijest ove obitelji. Autor. Profesorica Milana Černelić u svom članku predstavlja nam zadružnu obitelj Dulić pod naslovom Velika familija Dulić na Đurđinu. jezikoslovlje. sociologija i filozofija). Vrličke i Kninske krajine negdje tijekom 16. koji postoji od 2008. Predmet istraživanja trećeg dijela odnosi se na etnologiju gdje su donesena dva članka. imovinsko-pravne i gospodarske prilike. menadžmenta u kulturi i kulturne produkcije hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini. Kako skrbiti za hrvatski jezik u Vojvodini? rad je Petra Vukovića u drugom dijelu Godišnjaka pod tematskim naslovom Jezikoslovlje. koja dosad u cijelosti nikad nije bila obrađena. te je zbog svoje važnosti sad iznova objavljen. 371 str. godine. razvojna i primijenjena istraživanja u području kulture. Primjerice radi se o problemima kao što su standardizacija književnog jezika. Rad Dominika Demana Jakov Markijski u srednjovjekovnoj Ugarskoj ujedno je dio njegove magistarske teze. procesi.. vjerska pripadnost i dr. U radu su predstavljeni problemi koji su otežavali integracijske procese ove hrvatske subetničke skupine u cjelinu hrvatske nacije. nakladništvu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Članak Drage Župarića – Iljića Percepcija prekogranične suradnje s Republikom Hrvatskom među nacionalnomanjinskim organizacijama Hrvata u Srbiji temelji se na analizi upitnika na koji su odgovarali predstavnici manjinskih organizacija Hrvata u Srbiji. i 1920. do 2008. Rad je popraćen s brojnim privatnim fotografijama ove obitelji. i 2010. Dvadeset godina poslije – preseljeni Srijemci stvaraju dom u Hrvatskoj može se pretpostaviti da se radi o Hrvatima iz Vojvodine koji su početkom 1990-tih prisilno preseljeni u Hrvatsku. Članak se temelji na istraživanjima provedenim u dva navrata. Rad Katarine Čeliković Kulturna scena Hrvata u Vojvodini – osnovni podaci o institucijama i vrsti kulturnih praksa bavi se rezultatima istraživanja koja je poduzeo Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata tijekom 2009. a ukinuto je 1783. Članak donosi prikaz i cjelovit popis od 314 radnji i članaka u periodu od 19. – članci i radnje u časopisima i zbornicima i godišnjacima zajednički je rad Tomislava Žigmanova i znanstvenog novaka Maria Bara.-1948. analizira brojne čimbenike koji su utjecali na prostorni raspored i brojčanu zastupljenost Hrvata u kolonizaciji u poratnom vremenu. Iz samog naslova članka Jasne Čapo Žmegač. Sociologija. Mario Bara Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine 1945. Bruno Ćubela .Ocjene i prikazi 329 vota i rada.-1783. koji za jednu ili glavnu temu imaju neku vezu s Hrvatima u Vojvodini. godine. predstavljenog u šestom dijelu Godišnjaka. demografija. u članku Filozofsko učilište u Baji u XVIII. Pretposljednje poglavlje Godišnjaka. stoljeću (1725. nakon nekoliko i nakon dvadeset godina od preseljenja. profesore ovog učilišta.) Franjo Emanuel Hoško predstavlja na dvadesetak stranica zaslužne fratre. prije Prikaza knjiga je Povijesna građa koja sadrži dva doprinosa za istraživanje i javnost. oblici upravljanja i dr. koje je pripadalo Bosni Srebrenoj. Stevana Mačkovića i Prepiska Stanislava Prepreka s Albom Vidakovićem priređivača Đure Rajkovića. U petom dijelu ovog Godišnjaka. Prinosi za bibliografiju radova o vojvođanskim Hrvatima od 1990. Riječ je o Katalogu analitičkog inventara odjeljenja Senata Veliki bilježnik za godine 1919. godina. te je ovaj rad samo dio opsežnijeg istraživanja. godine. kulturologija naslov je četvrtog dijela koja se bavi istoimenim pitanjima u tri članka.

Postavljanjem teze o autonomnom jeziku specifična položaja u jezičnom sustavu određenoga jezika. jezik književnosti nije u odnosu sa sociolingvističkim fenomenom standardnosti. ovdje se problematizira jezik književnosti i njegov odnos spram standardnoga jezika. zato se o njemu ne može govoriti kao o funkcionalnom stilu standardnoga jezika. 2011. Rasprava o jeziku književnosti na predlošcima tekstova Miljenka Jergovića. Lingvistička i književna stilistika. a jezik književnosti je estetski konstrukt i podliježe unutarjezičkim i književnim zakonitostima. Uopće uzevši. Jezik književnosti kao predmet stilistike. odsustvo pragmatične jezične uloge i.” Jezik u funkcionalnim stilovima je fakcionalan i podliježe standardnojezičkoj normativnosti. Jezik književnosti i stil. Dakle. Pretpostavka o jeziku književnosti kao jeziku sui generis. pa tako i publicistički tekstovi. Jezik novinarstva kao pandan i antipod jezika književnosti. jer nije u odnosu sa standardnim jezikom koji je i lingivistički i sociolingvistički normiran. Fikcija i fakcija. U uvodnom dijelu autorica vrlo uspješno objašnjava osnovne značajke jezika književnosti pozivajući se na dasadašnja istraživanja u hrvatskoj lingvistici i tradiciji Zagrebačke stilističke škole te argumentirano dovodi u pitanje stajališta na kojima počiva klasična teorija funkcionalnih stilova. Razlike između jezika književnosti i ostalih stilova sažete su u nekoliko tačaka: jezik književnosti od ostalih funkcionalnih stilova odvaja njegova fikcionalnost. autorica se oslanja na teorije koje se baziraju na načelu autoritetnosti.Sanda Lucija Udier. Pozicioniranje jezika književnosti prema jezičnom sustavu i standardnome jeziku. u ovom dijelu naglašava se da jezik književnosti nastaje apstrahiranjem jezičkog sustava stvarnog jezika ili više njih. njiga se sastoji iz četiri dijela. Disput. za razliku od drugih vidova jezika. U njima se doslovno može shvatiti samo poetska funkcija. Fikcionalnost i funkcionalnost jezika književnosti. književni tekstovi nemaju praktičnu funkciju u realnom životu na način na koji tu funkciju imaju svi funkcionalni. Drugim riječima. prema kojoj se jezik književnosti shvaća kao funkcionalni stil standardnoga jezika. O odnosu standardnojezične normativnosti i jezika književnosti. . Uvodna teorijska razmatranja podijeljena su u nekoliko poglavlja i to: Jezik je što i kako književnosti. Empirijska verifikacija pretpostavke o jeziku književnosti kao jeziku sui generis i Miljenko Jergović kao model književnika i publicista. K Već prema samim naslovima (jakim pozicijama teksta) zaključujemo šta je predmet autoričine rasprave. Pitanje varijantnosti i izbora te otklona od norme. a on je normiran isključivo lingvistički. jer je “funkcionalnost fikcionalnih tekstova različita od one fakcionalnih tekstova. Zagreb. nego samo s jezičkim sustavom.

naravno. Poglavlja koja sačinjavaju ovaj glavni dio donose iscrpne analize u vezi s građom. autorica je potvrdila tezu o . a raslojenost jezika književnosti i jezika publicistike samo je jedno od mjesta na kojima se očituje razlika u karakteru tih dvaju jezika. tematskim krugovima. povijesna i fakcijska pozadina nebitna. Obilježja i međusobni odnos utvrđeni su na predlošku književnih i novinarskih tekstova književnika i publicista Miljenka Jergovića. ustrojbenim načelima. kompozicijom. Razloga je za ovaj izbor mnogo. odnosom autora prema jeziku vlastite publicistike i svijest o njemu. organizacijskim svojstvima. Usporedba je pokazala po čemu su jezik književnosti i jezik publicistike ključno različiti te potvrdila tezu o autonomnosti jezika književnosti. koji se javlja i u književnim i u publicističkim tekstovima. također. Nakon iznimno sadržajnog teoretskog razmatranja važnog za standardološku problematiku funkcioniranja standardnog jezika. Tako nam za temeljnu tezu (da sve razlike između jezika književnosti i publicistike leže u zajedničkom izvoru. U poglavlju koje opisuje karakteristike Jergovićeve publicistike nalazimo. s leksičkim obilježjima. Sve aspekte navedenih parametara na temelju kojih je provedena analiza autorica je oprimjerila.. tematskim krugovima. uvijek aktuelno pitanje: kojim jezikom Jergović piše? Kojoj književnosti pripada?. pravopisnim obilježjima.. s jezikom i komunikacijskim svojstvima. Vrlo iscrpnom analizom Jergovićeva književnoga i publicističkoga opusa. svijesti o jeziku. a to su: funkcionalnost. komunikacijska svojstva i jezična raslojenost. funkcijama. slijedi glavno poglavlje koje je podijeljeno u dva dijela: Književni tekstovi Miljenka Jergovića i njihov jezik i Novinarski tekstovi Miljenka Jergovića i njihov jezik.. Usporedba je provedena prema najindikativnijim parametrima. Ono.Ocjene i prikazi 331 Kako bi dokazala postavljenu tezu. Na isti način autorica je oprimjerila i ostale karakteristike i jednog i drugog jezika te jasno pokazala koliko je funkcionalnostilistčka metodologija neprimjenjiva na književnim tekstovima. obilježjima rečenice. najproduktivniji. informacije u vezi s građom. metaforičnosti i figurativnosti. međutim. funkcijama. sa stilsko-tvorebnim obilježjima. najčitaniji. a autorica je navela i vanjezičke (najkvalitetniji. posebno izdvaja jest metodološki pristup. najprevođeniji pisac.. U prvima se javlja kao strukturni dio jedne fiktivne cjeline i tada je njegova realna. što ovu raspravu. književnim motivima. s metaforičnosti diskursa. karakterističnim stilskim obilježjima. autoreferencijalnosti. S druge strane. sa jezičkim i književnim identitetom. i koliko o jezičkim funkcijma u ovim tekstovima moramo govoriti uvjetno. i. odnosno dolaze iz različita fikcijskoga ili fakcijskoga konteksta) navodi primjer Jergovićeva književnog lika Karla Stublera.. metaforičnost. autorica uspoređuje uzorak jezika književnosti i uzorak jezika publicistike kao primjer jezika u funkciji. primjerima multimedijalnosti i parajezika.. u publicističkim je tekstovima stvarna pozadina lika itekako relevantna za značenje cijeloga teksta. raslojenosti jezika. komunikacijskim svojstvima. leksičkim i frazeološkim obilježjima. jezikom kao terminološkom odrednicom.) i one unutarjezičke. u kvalitativnom smislu.

Znanstvenom akribijom i kritičkom analizom postavljene teze je potvrdila i dokazala te postavila model koji će zasigurno utjecati na promjene u pristupu ovoj stilističkoj. sinje blago.332 Bosna franciscana jeziku književnosti kao jeziku sui generis te time zapravo naglasila potrebu promjene u samom pristupu. gdje autorica kratko opisuje i obrazlaže postavljene teze nakon analize tekstova. jer ukazuje na svu posebnost jezika književnosti te inaugurira primjeren i univerzalan pristup ovom vidu jezika koji se bitno razlikuje od dosadašnjeg. Njegov je jezik višeslojan. Druga bitna sastavnica Pavlovićeve poezije jest pjesnička forma. tako da će biti nezaobilazna za sve one koji se budu bavili ovom problematikom. znanstveno respektabilan pristup ovoj temi. Zagreb 2009. on je ponekad na granici razumljivoga. Knjiga će ispuniti svoju svrhu. stručak. višeznačan. njezina je rasprava metodološki i teoretski čvrsto izgrađena. Tako se prvi ciklus sastoji od niza pjesama spjevanih u dva katrena koji su načinjeni od osmeraca. I ono što je još važnije. stručak. Alisa Mahmutović Rakovac Pero Pavlović. funkcinalnostilskog. sinje blago podijeljena je u tri poetska ciklusa: vrutak. sadrži i arhaizme i novotvorenice. Nema sumnje da je Sanda Lucija Udier iskazala veliko umijeće i vještinu u jednom vrlo zahtjevnom i ozbiljnom znanstvenom problemu. i time će bitno utjecati na preusmjeravanje istraživanja jezika književnosti sa proučavanja odnosa jezika književnog djela sa standardnim jezikom prema proučavanju tog jezika i njegova odnosa s ukupnim jezičkim i književnim sustavom. vrutak. četvrti dio – Usporedba jezika u književnim i publicističkim tekstovima – je zapravo zaključak. to znači. jer donosi novi. Knjiga predstavlja veliko osvježenje. Zbirka vrutak. a svaki od spomenutih ciklusa uobličen je posebnostima pjesničke forme. ali je Pavloviću svojstven. Društvo hrvatskih književnika. Zadnji. godine). Poetski herbarij K od rijetko kojega suvremenog pjesnika čitatelj može naići na takvo obilje pjesničkih darova kakvo se krije u poeziji Pere Pavlovića (rođenoga u Gracu kod Neuma 1952. filološkoj. drugi je ciklus na- . lingvističkoj i književnoj temi. To se obilje ponajprije očituje u jeziku kojim Pavlović tka tanane niti svojega pjesničkoga tkanja. stručak. svib i zlaćen zir. izrazito je njegov i po tome jeziku Pavlovićeva poezija može biti prepoznatljiva. sinje blago.

U zlaćenome ziru pjesnik donosi pogled na samoga sebe i na svijet koji ga je uobličio kao čovjeka i kao poetu. može kriti zagonetku. Mnoštvo je takvih primjera u Pavlovićevoj poeziji. narodnoga stvaralaštva. Kada bi trebalo progovoriti i o tematskim preokupacijama pjesnikovim. ali i po neponovljivosti takvih poetskih cvjetova kakvi su Pavlovićevi. snena prenja / romon mira. razočaranje i ono što pjesnike inače zanima: smrt i prelazak u zvijezde. moglo bi se reći da su to san. one u njemu dozrijevaju. tajac. stvarnost života. kao i drugim Pavlovićevim pjesmama. ali i sigurnoga vlastitoga pjeva nastaloga na tradiciji usmenoga. Naizgled jednostavna pjesnička struktura ponuđena u ovoj. on ih ubire i reda u poetski herbarij koji je jedinstven po svojoj ljepoti. razlio se i. tvorbe. on zuri i nazire dubine onih promjena koje čovjeka stvaraju umjetnikom. Ključni su stihovi u početnoj pjesmi prenja upravo oni u kojima pjesnik nazire stvaralačko raspoloženje u sebi: dvojbe. pomno odabranih riječi prenesena pjesnička poruka čitatelju koji može nastaviti snivati započeti pjesnički san. u dubljem promislu pjesme. on kao da svoje pjesme dugo gaji u sebi. sve što nas čini sretnima ili zabrinutima. Završni ciklus naslovljen zlaćen zir donosi pjesme u kojima se svode računi ne samo ove stihozbirke. Ipak. od romantičarske nadalje. iz njega lakše izranja umjetnina riječi. a treći je svojevrsnim zaključkom te su u njemu pomiješane pjesme koje se sastoje od po dviju osmeračkih sestina s onima koje imaju drugačiji formalni ustroj. Stvarajući poeziju u kojoj se zrcali i utjecaj prošlih poetika. java. ali kao uzorak neka posluže stihovi pjesme šum: šumnim šaptom zašumori / slapom bistrim zaromori / blagoglasjem zaromoni / i draganjem zabokori // zaromoni zašumori / zaromori zabokori / neka zvijezda sreće gori / ljubav neka progovori. na jasnoću poruke koja i opet. izranja pjesma koja donosi osjećaj zbijen u stih koji . nego i prijeđenoga životnoga i pjesničkoga puta. neobično je bogata značenjima i mogućnostima tumačenja. Ciklus tako otvara pjesma prenja. a onda ih pjesnik iznjedruje. potom bdijenja / sve do žara uznesenja. odnosno. sadi ih u svoj pjesnički vrt. u onomatopejske sklopove koji milozvučnošću na jedan način odvlače pozornost čitatelja od onoga što je u pjesmi glavno. bol. što je taj nemir veći. od njezinoga misaonoga sloja.Ocjene i prikazi 333 punjen pjesmama različite dužine i stihovnoga ustrojstva. cvjetaju i kada dozre. a završno poentiranje često podsjeća na razvezivanje uzla. U drugome ciklusu zbirke naslovljenome svib poetski izričaj Pere Pavlovića oslobodio se strogosti katrenačke forme. često je uvijen u zvukovne slike riječi. Put do pjesme je pun tjeskobe i nemira i. govor o ovim tematskim krugovima nije izravan. pojednostavio se do kratkoće trostiha te je tek u nekoliko snažnih. mirisati cvijeće iz pjesnikova vrta. bokor htijenja / žalac. izlijeva u svoj pjesnički svijet. reklo bi se. Pero Pavlović stvara umjetničke minijature koje odišu ljepotom i mirisom nekih minulih vremena. ma kako izgledala jasna i jednostavna. diviti se svijetu na koji ga pjesnik pjesmom upozorava. a zatvara ga pjesma provir. ljubav. tu one pupaju.

književnika. dotle postoje i nade koje ga održavaju na životu. roman čine Uvodno i Završno poglavlje kao okvir te sedamnaest unutarnjih poglavlja u kojima je ispričan životni put fra Martina Nedića. poliglota (uz hrvatski. Tolisa 2010. Ta je priča ispričana s puno umjetničkoga dara. prilično dug životni vijek koji je bio ispunjen nizom značajnih događaja zaista je veliki pothvat. to je više i dublje razumio i doživio svaku pojedinu pjesmu. građenju crkava i brizi za katolički puk u Bosni. Mato Nedić (Tolisa. graditelja i učitelja. franjevačkoga redodržavnika i diplomata. govorio je još sedam jezika). Romansirana biografija redodržavnika Franjevačke provincije Bosne Srebrene nudi nam priču o čovjeku koji cijeli svoj život posvećuje Bogu. a to tinjajuće preobilje koje u njemu rasplamsava plamen poezije jamcem je novih pjesničkih iznenađenja koja čitatelji mogu očekivati od vrsnoga pjesnika Pere Pavlovića. Druga kitica završne pjesme provir otvara put želji. 1810. pokazuje ne samo sadržaj romana. a da je autor. nego i Kronologija života fra Martina Nedića koja je dodana na kraju knjige. za ondašnje prilike. s velikom ozbiljnošću pristupio istraživanju bogatoga fra Martinova životopisa. Mato Nedić Mato Nedić. – 1895.334 Bosna franciscana se tek u mislima čitatelja širi zato što se čitatelj u tome pjesnikovom osjećaju pokušava prepoznati i što se više prepozna. 1971). puku i domovini.). pritisnutoj kroz četiri stoljeća vladavinom Osmanskog Carstva. Zaklada “Terra Tolis”. povjesničara. književnosti. 224 str. jednoga od najznačajnijih franjevaca koji su djelovali u Bosni Srebrenoj u devetnaestome stoljeću. a dok je u čovjeku želja. kao i njegova načina izražavanja. Koncepcijski gledano. Pavlović uznosito pjeva: tinja želja preobilje. Čovjek dostojan vremena oman Pater Martinus romansirana je biografija fra Martina Nedića (Tolisa. Pater Martinus. umijećem čovjeka kojemu je ovo sedma samostalna knjiga (Mato Nedić se prvi puta u književ- . kao i jezik kojim je autor karakterizirao glavni lik svojega djela. o njegovih šezdeset godina misništva i plodonosnoga rada u unapređenju školstva. U njima nalazimo priču o životu prvoga ilirca iz Bosne. R Napisati romansiranu biografiju čovjeka koji je imao. prvoga ilirca u Bosni.

. te tu započinje svoje školovanje koje će kasnije biti nastavljeno u većim gradovima izvan Bosne: Subotici. koja nije uvijek naglašena. Fabularna okosnica unutarnjih poglavlja romana izgleda ovako: dječak iz Tolise. što će rezultirati podjelom Provincije na bosansku i hercegovačku. a prije svega ljubav prema književnome stvaralaštvu.Ocjene i prikazi 335 nosti pojavio 1997. čovjeka iza kojega stoji i životno i umjetničko iskustvo. prati sve bitne događaje iz života glavnoga lika. Poveznica između autora i lika ljubav je prema Bosni. a postaje dijelom drugoga. uz pomoć Ljudevita Gaja. Redovnik. čiju biografiju zaista izvrsno poznaje. vjeri i domovini koje je autor romana izvrsno uočio i kod fra Martina Nedića. vođen rukom Providnosti i kapelana fra Bone Benića. njegovo najveće djelo svakako je mukotrpna borba za ferman koji je trebalo pribaviti u Carigradu. Mato Nedić s lakoćom čitatelja uvodi u devetnaesto stoljeće. stoljeće osmanske vladavine koja je na zalazu. fra Martina Nedića. tražit će svoje mjesto i u književnosti u okvirima ilirskoga preporoda. ml. kojim je konačno dopuštena gradnja najveće . Čitajući roman Pater Martinus. a od 1833. Gjengješu i Vacu. ali će biskup Barišić na unutarcrkvenome sporu i uz pomoć prijatelja iz Rima izaći kao pobjednik. u vrijeme velikih povijesnih prijeloma i preokreta i. Solnoku. pokrenut će srce velikoga svećenika i čovjeka. i tjelesnu i duhovnu. kojim se fra Martin Nedić uključuje u ilirski preporod i koje mu je donijelo naziv prvoga ilirca iz Bosne. stiže u Kraljevu Sutjesku. godine zbirkom pripovjedaka Bijeg). da se zauzme za pravdu i sirotinju. dva puta putovati u Carigrad. gradeći neprestano crkve i škole kao stvarne pokazatelje pučkoga obrazovanja i duhovnosti. ali koja postoji i zrači iz fra Martinovih misli za koje je lako pretpostaviti da su i autorove. kako bi zaštitio franjevačka prava. Svu svoju snagu. godine. uporabit će fra Martin na očuvanje franjevačkoga jedinstva u Bosni (za vrijeme trajanja afere biskupa fra Rafe Barišića) te će. U pozadini iznesenih zbivanja oslikava se povijest kao pozornica događaja u kojima Bosna prestaje biti sužanj jednoga carstva na izdisaju. izlazi djelo Razgovor koga vile ilirkinje imadoshe u pramalitje 1835. služeći se kronološkim postupkom. Ipak. Ukidanje devetine i zavođenje trećine bosanskim kmetovima od strane turskih begova. književnome stvaralaštvu i učiteljskome zvanju. koje će također izdahnuti na početku dvadesetoga stoljeća. a to su odanost narodu. čitatelj na svakoj stranici osjeća tu poveznicu. fra Martin će započeti svoje poslanje u Crkvi u promicanju učiteljskoga rada. U Karlovcu 1835. ali i prema onim vrijednostima na koje svaki narod može biti ponosan. godine i svećenik. središte svekolikoga franjevačkog djelovanja u Bosni. Upravo ta duboka povezanost između duhovnoga svijeta fra Martina Nedića i pisca njegove romansirane biografije omogućila je autoru stvaranje ovakvoga uspjeloga i značajnoga djela.

već kojim se uklapa u suvremeni hrvatski književni kontekst u kojemu romansirana biografija može biti zanimljivom formom za upoznavanje velikana hrvatskoga naroda. uzvišena i topla. Prateći život fra Martina Nedića. a u kojemu do izražaja dolazi dubina fra Martinove humanosti i razumijevanja Bosne i stanja u njoj. Fiktivna pisma koja glavni junak piše suvremenicima koji su obilježili epohu ili bili bitni u njegovom životu. to jest autobiografije fra Martina Nedića (koja nije u cjelini sačuvana te je moguće da je i ovaj ulomak fiktivan). do 1881. Na prikazu života znamenite ličnosti autor otkriva povijest hrvatskoga puka u zemlji tlačenja. put spoznaje naše prošlosti u kojoj smo utemeljeni mi. Autor ovim pismima završava svako unutarnje poglavlje te mu na taj način daje svojevrsno autentično tumačenje i završni pečat. godine trajat će radovi uz neprestanu borbu s nevoljama i siromaštvom. Ostvarivši romansiranu biografiju prvoga ilirca iz Bosne fra Martina Nedića. I sam biskup Strossmayer. za popularizaciju njihovoga života i djela koja je. autor Mato Nedić formom povijesnoga romana. ali koja će biti temeljem za život i budućim naraštajima. simbol bosanskoposavske opstojnosti i katoličanstva u ovoj napaćenoj zemlji. Mira Šubašić . Od 1864. bit će na otvorenju crkve dirnut snagom i slogom hrvatskoga puka koji je u Bosni ostao unatoč zlostavljanju i okrutnosti. i kao graditelj. dovodi pred čitatelja devetnaesto stoljeće i Bosnu u vremenu kraha turske vladavine i početka austrijske ere. Na koncu će iznići najveća katolička građevina u Bosni. napisana prema stilu izražavanja samoga fra Martina Nedića i pravopisom devetnaestog stoljeća. Time je postigao još veću vjerodostojnost kazivanja i pred čitatelje je donio oživotvorenje fra Martinovih teoloških. crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi.336 Bosna franciscana crkve u Bosni. ali i nade u suživot izmiješanih nacija i religija. Mato Nedić je ostvario do sada svoje najznačajnije djelo kojim nastavlja ne samo nedićevsku tradiciju stvaranja književnih djela. fra Martinov prijatelj i podupiratelj. ali i općeljudskih misli. i kao pisac. mraka. Istu ili sličnu funkciju ima i ulomak iz Zapamćenja. oplemenjena umjetničkom sastavnicom. sažetak su duhovnoga puta čovjeka koji je na pitanja svojega vremena hrabro odgovarao i kao svećenik. i napor da se izbori školarina za nadarene učenike znak su mudrosti čovjeka koji zna da bez obrazovanja nema napretka. a ponajprije kao čovjek. kojoj su se katolici obradovali. služeći se činjenicama iz biografije jedne snažne i uspješne ličnosti. Fra Martinov odlazak u Beč caru Franji Josipu I.

Novi Sad Dr. pjesnik. povijesti i geografije. Pedagoški fakultet u Zenici Blanka MATKOVIĆ. Alisa MAHMUTOVIĆ RAKOVAC. povijesti i novinarstva. spisateljica i novinarka. Franjevačka teologija. slavist Dr. Franjevačka teologija. Ivan PEDERIN. Toronto / Canada Marjan DRMAČ. dipl. povijesti. Sarajevo Akademik Veselko KOROMAN. Tuzla. Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru Dr. Radišići / Ljubuški Nikola KOZINA. književnik. Sarajevo Dr. Split Dr. Sarajevo Dr. Jadranka BRNČIĆ. magisterij iz povijesti. Sarajevo Mr. Perina MEIĆ. Kiseljak / Fojnica Vatroslav JAGIĆ (1838-1923). Beograd. Marko KARAMATIĆ. Iva BELJAN. Tolisa / Orašje Dr. Radoslav DRAŠKOVIĆ. Hamburg . književnik. Aleksandar BIRVIŠ.AUTORI U OVOM BROJU Dr. baptistički teolog. Sarajevo Dr. Franjevačka teologija. Split Stipo PILIĆ. Franjevačka teologija. Mitrovici Dr. Franjevačka teologija. dipl. Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostar Mato NEDIĆ. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Bruno ĆUBELA. Sveučilište u Beču Dr. Zagreb Iris RADISCH. Mile BABIĆ. Zoran JOVANOVIĆ. dipl. Petar JELEČ. Filozofski fakultet u Prištini s trenutnim sjedištem u K. Davor BEGANOVIĆ. Sarajevo Vitomir LUKIĆ (1929-1991). povjesničar i germanist.

Köln Dr. Heinz THEISEN. Sarajevo Ladislav TADIĆ. Sarajevo Jozo ŠARČEVIĆ. Katolička visoka škola Nordrhein-Westfalen. Zagreb Bosna franciscana Mr. Zagreb Mira ŠUBAŠIĆ. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Dr. Franjevačka teologija. Žeravac / Derventa . Sarajevo Dr. Jan-Heiner TÜCK. Andrija ZIRDUM. Franjevačka teologija. Teološki fakultet Sveučilišta u Beču Dr. Orašje Vojislav VUJANOVIĆ.338 Robert SLIŠKOVIĆ. likovni kritičar. Ines TANOVIĆ. povjesničar. Hrvatski institut za povijest. Ante ŠKEGRO.

. 67 O lokacijama rimokatoličkih crkava i samostana u “Carskom Beogradu” (1717-1739) .. 133 Zoran M......................... i u Krivošijama 1882............................... 5 Koegzistencija religija........................... 175 POVODI Veselko Koroman: Poezija i moji susreti s njom ........ rekonstituišući Bosnu ....................................................... 23 Zlatna legenda kao ikonografski izvor i inkunabula u Franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu ........................... 91 Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg .. Jovanović: Ante Škegro: Ivan Pederin: Stipe Pilić – Blanka Matković: POGLEDI Radoslav Drašković: Ponovno zamišljajući Jugoslaviju........ 197 ................... ................... 123 Borbe za Travnik u listopadu 1944.............................................. 105 Vojne operacije domaršala baruna Stjepana Jovanovića u Hercegovini 1878............ ...... Interkulturalne granice zahtijevaju novi koncept ....................................KAZALO RASPRAVE I ČLANCI Jadranka Brnčić: Heinz Theisen: Petar Jeleč: Ines Tanović: Ime onkraj imenā ............. 13 Sarajevski nadbiskup Josip Stadler i bosanski franjevci ...............

290 Mijat Jerković... Barokni defter.. O pripovijetci “Smrt Ivana Iljiča” Lava Tolstoja ............... sv............ stoljeća u Bosni i Hercegovini............. Ethnopolitik und Alltag in Banjaluka 1990-1995......... 273 Sanja Cvetnić........... i početkom XIX. Tolstojevo izopćenje u svjetlu jedne suvremene kritike ................... zbornik radova Drugog međunarodnog bioetičkog simpozija u BiH................ 243 Tolstoj – zeleni grof ........ 229 Kazna za slobodnu riječ................. 237 Na pragu smrti do istine...... Zagreb 2011...................... Sarajevo 2009. 2.... 295 Andrija Zirdum.... 265 Bilješke na razne teme ......... ......................... Plehan 2011........... Široki Brijeg 2010... Hrvati plehanskoga kraja koncem XVIII... Leksikon hercegovačkih franjevaca. Zbirka Žeravac..... 278 Armina Galijaš.......... Eine bosnische Stadt im Zeichen des Kriegs................340 Perina Meić: Mato Nedić: Ladislav Tadić: Vatroslav Jagić: Jan-Heiner Tück: Iris Radisch: Bosna franciscana Pjesnički opus Ante Stamaća ....... Katalog umjetnina i muzejskih predmeta... Plehan. .................. Studije o likovnim djelima iz XVII........................ Mostar 2011. . 203 Nađeni Bog u poetskoj misli Antuna Branka Šimića .... ............. ........... 299 Davor Beganović: Mile Babić: Andrija Zirdum: Vojislav Vujanović: . 284 Integrativna bioetika i interkulturalnost....... i XVIII...... stoljeća....... .... 223 Ostvariva utopija (Uz posljednju knjigu Ivana Supeka) ... 259 OCJENE I PRIKAZI Iva Beljan: Marko Karamatić: Robert Jolić.... München 2011.......... 253 IZ PISANE ZAOSTAVŠTINE Vitomir Lukić: KRONIKA Marko Karamatić: Fra Matija Divković i kultura pisane riječi: Znanstveni skup u povodu 400 godina Nauka krstjanskoga .................

Beograd 2010........ 308 Anto Ivić....... 319 Blanka Matković – Josip Dukić... Dugopoljski žrtvoslov (1941. 317 Ivan Mužić.. Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji............ Fikcija i fakcija..................Kazalo Aleksandar Birviš: Ladislav Tadić: 341 Marko P.......... 332 Mato Nedić.. 334 Nikola Kozina: Marko Karamatić: Jozo Šarčević: Marijan Drmač: Robert Slišković: Bruno Ćubela: Alisa Mahmutović Rakovac: Mato Nedić: Mira Šubašić: AUTORI U OVOM BROJU ..-1758.......).................... Rušiti zidove i graditi mostove u Duhu....... ........... 313 Stoljeća Kraljeve Sutjeske......... . vrutak.. Tolisa 2010. Pučanstvo Duvanjske župe 1469. Kraljeva Sutjeska – Sarajevo 2010.. Đurić........ ..... .... ....... ............. Tomislavgrad 2011..)..... 328 Sanda Lucija Udier.............. 326 Godišnjak za znanstvena istraživanja......... Matica hrvatska Sarajevo – 130 godina (1879-2009)........... Zagreb 2011........311 Andrej Rodinis (prir.. 305 Dubravka Stojanović..... Zbornik radova sa znanstvenog skupa...prilog Matica krštenih don Antona Ljubosovića (1750.... Sarajevo 2011. 339 ................ Ulje na vodi.................................. Subotica 2010............................................. 337 KAZALO .......................... .......... 330 Pero Pavlović............ Zagreb 2010...-1948................................... stručak...... .................... ............ Ogledi iz istorije sadašnjosti Srbije.. Dugopolje 2011.... ................ sinje blago...-1800.. Split 2010................ .....)........... Pater Martinus.. Zagreb 2009..... ............... Rasprava o jeziku književnosti na predlošcima tekstova Miljenka Jergovića.

Tiskanje ovog broja časopisa Bosna franciscana potpomogla je Fondacija za nakladništvo/izdavaštvo Sarajevo .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful