POMORSKI FAKULTET U SPLITU

Predavanja iz
ASTRONOMSKA NAVIGACIJA

Zvonimir Lušić





















Split, 2011.
1













































2
SADRŽAJ

1. OPĆENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ................... 4
1.1. JEDINICE ZA MJERENJE KUTOVA I SFERNIH DUŽINA .......................
5
1.2. SFERNA TRIGONOMETRIJA ........................................................................
5

2. KRETANJA NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA ....................... 10
2.1. PTOLEMEJEV GEOCENTRIČNI SUSTAV ..................................................
10
2.2. KOPERNIKOV HELIOCENTRIČNI SUSTAV............................................... 11
2.3. KEPLEROVI ZAKONI ....................................................................................
11
2.4. NEBESKA SFERA ........................................................................................... 13




3. KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA ............................. 15
3.1. KOORDINATNI SUSTAV HORIZONTA ...................................................... 15
3.2. MJESNI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA ........................................ 16
3.3. NEBESKI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA ..................................... 17
3.4. KOORDINATNI SUSTAV EKLIPTIKE ........................................................ 19
3.5. PRVI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT .................................................... 20
3.6. DRUGI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT ................................................
21

3.7. SPECIJALNI SLUČAJEVI ASTRONOMSKO-NAUTIČKOG SFERNOG
TROKUTA ........................................................................................................
21

4. NEBESKA TIJELA ................................................................................................. 24
4.1. NEBESKA TIJELA SUNČEVA SUSTAVA ................................................... 24
4.1.1. Međusobni položaji Sunca, Zemlje i planeta .......................................... 27
4.1.2. Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca ..................................................... 28
4.2. ZVIJEZDE I ZVIJEZDANI SUSTAVI ............................................................ 30
4.2.1. Navigacijske zvijezde i zviježđa ............................................................. 31
4.2.2. Prividna veličina zvijezda ....................................................................... 37

5. PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA ...................................................... 38
5.1. ORIJENTACIJA NA NEBESKOJ SFERI ........................................................
38
5.2. PRIVIDNO KRETANJE PLANETA NA NEBESKOJ SFERI ........................
41
5.3. PRIVIDNO KRETANJE SUNCA KROZ GODINU .......................................
43

6. VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA .................................................... 47
6.1. MJERENJE VREMENA ................................................................................... 47
6.2. KALENDARI .................................................................................................... 55
6.3. KRONOMETAR ............................................................................................... 61

7.
INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE IZMJERENIH
VISINA ....................................................................................................................
64
7.1. RAZVOJ INSTRUMENATA ZA MJERENJE VISINA KROZ POVIJEST ... 64
7.2. SEKSTANT ......................................................................................................
72
7.3. GREŠKE SEKSTANTA I NJIHOVO ISPRAVLJANJE .................................
76
3
7.4. MJERENJE VISINA NEBESKIH TIJELA ...................................................... 78
7.5. OSTALE VRSTE SEKSTANTA ...................................................................... 79
7.6. ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA ........................................................ 85
7.6.1. Depresija morskog horizonta .................................................................. 85
7.6.2. Refrakcija ................................................................................................ 86
7.6.3. Paralaksa .................................................................................................. 91
7.6.4. Polumjer nebeskih tijela .......................................................................... 93
7.6.5. Ostale greške izmjerenih visina ............................................................... 96
7.7. PRECESIJA, NUTACIJA, ABERACIJA ......................................................... 98

8. NAUTIČKI GODIŠNJAK .................................................................................... 102

9. IDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA ....................................................................…… 111

10. STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ............................................... 123
10.1. METODA SEKENTE (SUMNEROVA METODA) ................................... 127
10.2. PRAVAC POLOŽAJA PO METODI TANGENTE ................................... 128
10.2.1. Širinska ili Bordina metoda ............................................................... 129
10.2.2. Duljinska ili Johnsonova metoda ...................................................... 129
10.2.3. Visinska metoda ..................... .................................................... 130
11. ODREĐIVANJE POZICIJE BRODA .................................................................. 132
11.1. IZRAVNE METODE ................................................................................... 132
11.2. NEIZRAVNE METODE ............................................................................. 134
11.3. ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE ................................................. 140
11.3.1. Prolaz nebeskog tijela kroz meridijan .............................................. 140
11.3.2. Određivanje zemljopisne širine uz pomoć zvijezde Polare .............. 143
11.4. KONTROLA DEVIJACIJE ......................................................................... 145
11.5. TABLIČNO ODREĐIVANJE POZICIJE ................................................... 150

12. NAVIGACIJSKE GREŠKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ..................... 151
12.1. GREŠKE PRAVCA POLOŽAJA ...............................................………..... 151
12.2. GREŠKE POLOŽAJA BRODA ................................................………….. 152

LITERATURA .................................................................................................... 156


ZADACI ZA VJEŽBU .......................................................................................... 157









4
1. OPĆENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI


Astronomska navigacija je klasična grana navigacije koja se bavi pitanjima i metodama
kako se koristiti nebeskim tijelima za određivanje i kontrolu položaja broda na otvorenom moru.

Za razumjevanje metoda astronomske navigacije, te pomagala kojima se navigator služi u
primjeni tih metoda potrebno je poznavanje jednog dijela opće i sferne astronomije.

Astronomija je nauka koja proučava nebeska tijela: njihov položaj, gibanje, zakone po
kojima se ono vrši, njihove oblike, dimenzije, daljine, veličine i mase, njihovu fizikalnu prirodu i
kemijski sastav, njihovu prošlost i budućnost.

Prema problemima kojim se bavi, astonomija se dijeli na više grana:
- Sferna astronomija
Proučava relativne položaje nebeskih tijela projeciranih na zamišljenu nebesku sferu (nebeske
koordinate) i pokazuje kako se ti položaji mijenjaju pod utjecajem različitih uzroka.

- Praktična astronomija
Bavi se metodama i instrumentima za određivanje prividnih kooordinata nebeskih tijela iz
opažanja, te određivanja položaja opažača na Zemlji.

- Nebeska mehanika
Bavi se teorijskim ispitivanjem kretanja i oblika nebeskih tijela. Njezina je osnova opći zakon
gravitacije i sva se nebeska gibanja izvode matematički kao posljedica tog zakona.

- Teorijska astronomija
Bavi se metodama za određivanje staza nebeskih tijela iz njihovih prividnog gibanja i obrnuto
(sastavljanje efemerida).

- Astrofizika
Proučava fizikalna svojstva nebeskih tijela (sjaj, temperaturu, kemijski sastav, itd.).

- Zvjezdana ili stelarna astronomija
Bavi se gibanjem zvijezda, zvjezdanih sustava i njihovim međusobnim odnosima.
- Kozmogonija i Kozmologija
Kozmogonija proučava razvoj svemira i postanak svemirskih tijela, a kozmologija je filozofska
grana koja raspravlja o konačnosti ili beskonačnosti svemira i njegova trajanja u vremenu.

- Radioastronomija
Bavi se istraživanjem svemira radiovalovima.

Prve dvije grane povezane skupa zovu se astrometrija, tj. nauka o mjerenju neba, a onaj
dio koji se ograničava na proučavanje i mjerenje radi određivanja položaja opažača na Zemlji,
zove se poziciona ili položajna astronomija.
Astronomska navigacija pripada pozicionoj astronomiji.

Prve četiri grane smatraju se klasičnom astronomijom, dok se ostale smatraju modernijim
granama astronomije. Opća astronomija nije posebna znanstvena grana, nego je sastavni predmet
koji daje osnovna znanja iz svih spomenutih grana astronomije.



5
1.1. JEDINICE ZA MJERENJE KUTOVA I SFERNIH DUŽINA


Osnovne jedinica za mjerenje udaljenosti općenito u navigaciji je nautička milja, tj. jedna
minuta luka velike kružica. Iz same definicije proizilazi da je to odgovarajuća kutna vrijednost,
kao i zemljopisne koordinate, tj. zemljopisna širina i zemljopisna dužina. Ostale koordinate koje
se koriste u astronomskoj navigaciji sve su redom odgovarajući kutovi. Ovi kutovi mogu se
izraziti na različite načine.

Pun okret odgovara punom kutu i može se izraziti u:
- kutnoj mjeri od 360° (S=stupnjeva) punog kruga,
- lučnoj mjeri od 2п radijana (R) punog kruda,
- satnoj mjeri od 24 sata (h) punog kruga,
- brojem vjetrova (put krug 32 vjetra, svaki vjetar 11.25°), itd.

a) Pretvaranje stupnjeva:
S S R
180 360
2 π π
= =

15 360
24 S
S h = =


b) Pretvaranje radijana:
R S
π
180
=

R h
π
12
=


c) Pretvaranje sati:
h h S 15
24
360
= =

h h R
12 24
2 π π
= =




1.2. SFERNA TRIGONOMETRIJA

Sferna trigonometrija se bavi primjenom goniometrijskih funkcija za rješavanje sfernih
trokuta.
Sferni trokut je lik na sferi određen s tri točke koje leže na istoj glavnoj kružnici (ona
kojoj ravnina prolazi kroz središte sfere).
U presječnoj točki dviju glavnih kružnica formira se sferni kut, dok kružnice tvore
sferni dvokut.
Sferna dužina je manji luk između dviju točaka na glavnoj kružnici sfere izražen u
kutnoj, lučnoj ili satnoj mjeri.

Kosokutni sferni trokut je onaj trokut koji općenito ima tri različite sferne dužine.
Stranice i kutovi takva trokuta uvijek su manji od 180˚.

a+b+c<360º d=360º-(a+b+c) d-sferni defekt

180º<α+β+γ<540˚ ε= α+β+γ-180˚ ε-sferni ekces (višak)

Sferni trokut kojem su vrhovi polovi glavnih kružnica na kojem leže stranice drugog
sfernog trokuta, zove se polarni sferni trokut.
Ako je u jednom sfernom trokutu jedan kut od 90˚, tada se takav trokut zove
pravokutni sferni trokut.
Ako je u jednom sfernom trokutu jedna stranica iznosi 90˚, tada se takav trokut zove
kvadrantni sferni trokut.

6


7


8




9












10
2. KRETANJA NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA


Kretanja nebeskih tijela mogu se objašnjavati kroz njihova stvarna kretanja ili i njihova
prividna kretanja, tj. ona kretanja koja vidi opažač sa Zemlje. U ovom dijelu opisat će se
temeljne zakonitosti kretanja nebeskih tijela, prije svega onih unutar Sunčeva sustava, ali isto
tako dat će se pregled različitih teorija kroz povijet kojima se pokušavalo objasniti kako se to
kreću nebeska tijela.


2.1. PTOLEMEJEV GEOCENTRIČNI SUSTAV

U staroj Grčkoj smatralo se da je kugla idealno tijelo, a kružnica idealna staza. Već je
Tales (624. g.p.n.e) učio da Zemlja lebdi u praznom prostoru, a pitagorejci da Zemlja i nebeska
tijela nužno moraju biti kugle. Tako je nastalo prvo učenje o Zemlji u središtu svijeta, a da se
planete (uključujući Sunce i Mjesec) gibaju oko nje po kružnici. Aristotel (384-322/321 g.p.n.e)
postavio je svoju prirodnu filozofiju u kojoj je svijet podijelio na sublunarni (Zemlja, voda, zrak i
vatra) i supralunarni (sfere: Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera, Saturna, zvijezde
stajačica; te konačno prvi pokretač). Gibanja se prenose s viših sfera na niže, a gibanje sfera
zvijezda stajačica daje ''prvi pokretač''. Iako je Aristotel tako zaokružio prirodno-filozofsku sliku
svijeta još uvijek nije bilo moguće objasniti neka gibanja nebeskih tijela (npr. progresivno i
retrogradno gibanje planeta tijekom godine). Ovo na naknadno pokušao objasniti Apolonije iz
Perge (262-190 g.p.n.e.). On je na kružne staze planeta uveo manje kružnice (epicikle), kojih se
središte giba po glavnoj kružnici (deferentu).

Napredniji model geocentričnog sustava
postavio je Ptolemej (2 st.p.n.e.) na temelju
Aristotelovih naučavanja. U biti on je
matematičkom teorijom dopunio Aristotelovu
prirodnu filozofiju, pa je tako dao i dokaze o
geocentričnom sustavu svijeta (po njemu je dobio i
ime). Njegove su postavke (djelo ''Almagest''):

- nebeski svod ima oblik kugle i okreće
se kao ona,
- po svom obliku Zemlja je također
okrugla,
- svojim položajem Zemlja je u središtu
nebeskog svoda,
- Zemlja je kao točka u toj kugli i ona
nema gibanja koja bi izazvala
promjenu njezina položaja.


Iako je Aristrah još u 3 st.p.n.e. tvrdio da se Zemlja giba oko Sunca, izračunavši prvi put
veličinu Zemlje i udaljenost Sunca i Mjeseca, ipak se Ptolemejev geocentrični sustav svijeta
održao sve do 16. stoljeća.







Teorija epicikla i deferenta
11
2.2. KOPERNIKOV HELIOCENTRIČNI SUSTAV

Geocentrični sustav svijeta sve je teže podržavao mjerenja, odnosno da bi se objasnila
astronomska mjerenja i putanje nebeskih tijela bilo je potrebno stalno uvođenje novih epicikla.
Rješenje je ponudio Nikola Kopernik (1473-1543) u svom djelu ''De revolutionibus orbium
coelestium'' (o okretajnima nebeskih krugova), izdanom u Nurnbergu 1543. god. Kopernik je
uspostavio novi sustav svijeta, po kojemu je:

- nepomična sfera zvijezda stajačica vanjska granica svemira,
- idući prema unutrašnjosti nalaze se kružne staze planeta: Saturn koji obilazi oko
Sunca za 30 godina, Jupiter za 12 godina, Mars za dvije godine, Zemlja za 1 godinu,
Venera za 9 mjeseci i Merkur za 80 dana;
- u sredini svijeta stoji Sunce, koje upravlja svojom porodicom zvijezda,
- Zemlja ima tri gibanja:
a) dnevno okretanje oko svoje osi (prividna vrtnja nebeske sfere),
b) godišnje gibanje oko Sunca od zapada prema istoku (prividno godišnje
gibanje Sunca),
c) godišnje konusno gibanje Zemljine osi oko normale na ravninu Zemljine
staze u retrogradnom smjeru (precesija).

Ovaj model i dalje je zadržao postavku da se planete gibaju jednoliko po kružnicama, pa su
i dalje neophodne epicikle da bi se objasnilo gibanje planeta. No bez obzira na taj nedostatak,
ipak je označio ogromni napredak u shvaćanju svemira i gibanja nebeskih tijela. Kako
Kopernikov heliocentrični sustav nije imao prirodnu filozofiju koja bi ga opravdavala kao što je
Ptolemejev sustav postavljen na Aristotelovoj filozofiji, mnogi ga nisu htjeli prihvatiti, a crkva
ga službeno zabranjuje 1616. godine (zabrana je skinuta tek 1757. godine). Poznato je da su neki
učenjaci poslije Kopernika bili suđeni zbog prihvaćanja heliocentričnog sustava svijeta. Veliki
fizičar Galileo Galilei (1564-1642) također je morao odbaciti heliocentrično shvaćanje svijeta,
čak je bio izveden pred sud inkvizicije 1633. godine. Iz tog doba potječe i legenda da je ustajući
iz klečećeg položaja nakon pročitane presude ipak kroz zube promrmljao ''Eppur si mouve'' (ipak
se kreće).
Poznati astronom Tycho Brahe (1546-1601) pokušao je pomiriti geocentrični i
heliocentrični sustav pa je predložio kompromisan model: Zemlja je u središtu svemira, a oko nje
kruže Mjesec i Sunce, a svi ostali planeti kruže oko Sunca, a ne oko Zemlje.

2.3. KEPLEROVI ZAKONI

Na temelju rada Nikole Kopernika, te na temelju Braheovih opažanja planeta Marsa,
Johannes Kepler (1571-1630) postavio je zakone kretanja planeta:
- planete se kreću oko Sunca po elipsama u čijem žarištu je Sunce,
- radijus vektori koji spajaju središte Sunca i središte planeta u
jednakim vremenskim razmacima opisuju jednake površine,
- kvadrati vremena potrebni da planeti opišu punu putanju oko
Sunca razmjerni su kubovima njihovih srednjih udaljenosti od Sunca.

Prvi Keplerov zakon govori da u svakom trenutku udaljenost od središta planeta do
središta Sunca ima različite vrijednosti. U određenom trenutku planet je najbliži Suncu i taj
položaj planeta zove se perihel. U nekom drugom trenutku planet je najudaljeniji od Sunca i taj
se položaj planeta zove afel. Pravac koji spaja perihel i afel zove se AP crta ili apsidna crta.
Kepler je prvo objavio svoja prva dva zakona (djelo Nova astronomija, 1609. god.), a trećeg
nešto kasnije (u djelu Harmonija svijeta, 1619.god.).


12
1) Prvi Keplerov zakon

Planete se oko Sunca gibaju po elipsama kojima je u jednom žarištu Sunce. Matematički oblik
tog zakona u polarnom koordinatnom sustavu:



r-radijus vektor
p-parametar p = b²/a
ε-ekstrencititet ε = (a²-b²)/a
v-prva anomalija (kut od smjera prema
perihelu do radijus vektora planeta)

2) Drugi Keplerov zakon

Vrijeme potrebno da planet prevali put od položaja B do položaja P jednako je vremenu
potrebnom da planet prevali put od položaja A do položaja C. Površina koju zatvaraju točke BPS
jednaka je površini koju zatvaraju točke ACS. Slijedi da planet na dijelu putanje od A do C ima
maju brzinu nego na dijelu putanje BP, a kut β manji je od kuta α.


Drugi Keplerov zakon

Radijus vektori povučeni sa Sunca na planetu u jednakim vremenima tvore jednake površine.




3) Treći Keplerov zakon

''Kvadrati ophodnih vremena planeta oko Sunca odnose se kao kubovi srednjih udaljenosti od
Sunca''.


T
1
i T
2
predočuju ophodna vremena planeta, a a
1
i a
2
srednje udaljenosti planeta od
Sunca. Ako se za vrijeme ophodnje uzme vrijeme ophodnje Zemlje ( T1=1 ili jedna godina ), a
za udaljenost prvog planeta udaljenost Zemlje ( a
1
=1 ili jedna astronomska jedinica ), Keplerov
izraz prelazi u oblik:
3 2
T a =

Nakon otkrića ovog zakona konačno je objašnjeno prividno retrogradno i progresivno
gibanje planeta.

Zahvaljujući otkrićima Galilea i Keplera, te stvaranju novih filozofija (Newton, Leibniz,
...) koje su počele opravdavati heliocentrični sustav svijeta zabrana o gibanju Zemlje skinuta je
1757. god., a heliocentrični sustav prihvaćen je 1835. godine.
c
dt
dv
r = ⋅
2
c
a
T
a
T
= = = ...
3
2
2
2
3
1
2
1
v
p
r
cos 1 ⋅ +
=
ε

Prvi Keplerov zakon
13
Newtonov zakon gravitacije

Kepler je ustvrdio zakone kretanja planeta, ali nije ustvrdio točan uzrok takvom kretanju.
On je pretpostavljao da postoji jedna sila koja upravlja kretanjem nebeskih tijela i uspoređivao je
Sunce s magnetom, tvrdeći da se sva tijela uzajamno privlače i da sila privlačenja slabi s
udaljenošću.
Isaac Newton je svojim Zakonom gravitacije uspio objasniti načelo to jest uzrok takvom
kretanju tijela. Zakon gravitacije glasi:

bilo koja dva tijela u prirodi privlače se međusobnom silom koja je proporcionalna masi tijela, a
obrnuto proporcionalna kvadratu njihove udaljenosti.


2
2 1
d
m m k
F
⋅ ⋅
=

Konstanta k iznosi 6.6732 x 10
-11
Nm
2
/kg
2
.

Ovaj zakon ne vrijedi samo za tijela na Zemlji, već i za nebeska tijela. Newtonov zakon
kaže da se i planete međusobno privlače, ali privlačenje je minimalno prema Sunčevom
privlačenju, kada se zna da Sunčeva masa iznosi 99.9% od čitave mase Sunčevog sustava.


2.4. NEBESKA SFERA

Opažač koji u vedroj noći promatra nebeska tijela razasuta po nebu ima osjećaj da su ona
od njega jednako udaljena i raspoređena po nebeskoj površini oblika polukugle u čijem se
središtu nalazi on (opažač). U mislima sva nebeska tijela možemo projecirati na jednu kuglastu
plohu koja se zove NEBESKA SFERA. Takvo razmatranje položaja nebeskih tijela nam uvelike
olakšava proučavanje kretanja nebeskih tijela, kao i rješavanje problema nebeskim osmatranjem
za koje nije potrebno promatrati udaljenost nebeskih tijela već samo njihove pravce kretanja.

Polumjer nebeske sfere je neodređen, a za središte se može uzeti:
- položaj opažača (topocentar),
- središte Zemlje (geocentar),
- središte Sunca (heliocentar).

Nebeska sfera i topocentar

14
Na slici je prikazana nebeska sfera s elementima koji su ovisni o položaju opažača na
Zemlji. Ako se povuče pravac okomit na horizont, a koji prolazi kroz položaj opažača, dobit će
se dvije točke na nebeskoj sferi. Točka koja se nalazi iznad opažačeve glave je zenit (Z), a nalazi
se u središtu vidljivog dijela sfere. Točka koja se nalazi u središtu nevidljivog dijala sfere, a koja
se nalazi ispod opažača ja svojevrsni antipod zenita, a naziva se nadir (Na). Krugovi koji prolaze
kroz te dvije točke se nazivaju vertikalni krugovi i okomito sijeku horizont. Vertikalna kružnica
koja prolazi kroz pol i zenit zove se mjesni meridijan, dok ona koja prolazi kroz točke istoka i
zapada prvi vertikal.

Male kružnice paralelne s ravninom horizonta zovu se visinske kružnice ili
almukantari.
Točka koja se nalazi iznad sjevernog Zemaljskog pola jest sjeverni nebeski pol (P
N
), a
točka koja se nalazi iznad južnog zemaljskog pola jest južni nebeski pol (P
S
). Projekcija
Zemljina ekvatora na sferu daje nebeski ekvator, a projekcija zemaljskog horizonta daje nebeski
horizont. Projekcija meridijana na nebesku sferu određuje nebeski meridijan, odnosno projekcija
mjesnog meridijana opažača na Zemlji određuje mjesni nebeski meridijan. Ravnina u kojoj se
Zemlja giba oko Sunca zove se ravnina ekliptike, a ona presjeca nebesku sferu po velikoj
kružnici koja se zove ekliptika.

Glavni pravci i točke na nebeskoj sferi

Položaj svakog nebeskog tijela na sferi određen je dvjema sfernim kooordinatama.
Smjer brojenja može biti:
- progresivan ili direktni smjer (od zapada prema istoku, tj. obrnuto od kazaljke na satu),
- retrogradni ili indirektni smjer (od istoka prema zapadu, tj. u pravcu kazaljke na satu).

Ovisno o tome koja je glavna kružnica osnovna (od koje se određuju kooordinate)
razlikuje se više koordinatnih sustava:
- Horizontski
- Mjesno-ekvatorski
- Nebesko-ekvatorski
- Ekliptički

15
3. KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA

Razlikuju se dvije vrste koordinatnih sustava: mjesni koordinatni sustavi, koji ovise o
položaju opažača, te nebeski koordinatni sustavi, koji ne ovise o položaju opažača.
U mjesne koordinatne sustave ubrajaju se koordinatni sustav horizonta (horizontski) i
mjesni koordinatni sustav ekvatora (mjesno-ekvatorski).
U nebeske koordinatne sustave ubrajaju se nebeski koordinatni sustav ekvatora (nebesko-
ekvatorski) i koordinatni sustav ekliptike (ekliptički).

3.1. KOORDINATNI SUSTAV HORIZONTA

Polovi koordinatnog sustava horizonta su zenit i nadir. Oni se dobiju ako se iz položaja
opažača produži okomica do nebeske sfere. Osnovne kružnice tog sustava jesu nebeski horizont,
nebeski meridijan i vertikalne kružnice. Nebeski horizont je kružnica koja se dobije ako se
ravnina horizonta opažača produži do nebeske sfere. Nebeski meridijan je glavna kružnica koja
se dobije ako se ravnina meridijana opažača produži do nebeske sfere, a na njoj se nalaze zenit,
nadir i nebeski polovi. Vertikalne kružnice su krugovi koji prolaze zenitom, nadirom i središtima
nebeskih tijela.
Osnovne koordinate u ovom sustavu jesu visina (V) i azimut (W).
Visina je luk vertikalne kružnice od nebeskog horizonta do središta nebeskog tijela ili kut
u središtu sfere između nebeskog horizonta i središta nebeskog tijela. Mala kružnica na nebeskoj
sferi koja spaja sva nebeska tijela s istim visinama zove se almukantarat ili visinski paralel.
Visina nebeskog tijela mjeri se od horizonta do zenita. Nebesko tijelo koje ima visinu 0° nalazi
se u horizontu, a nebesko tijelo koje ima visinu 90° nalazi se u zenitu. Nebesko tijelo ne može
imati visinu veću od 90°, a nebesko tijelo koje se nalazi ispod horizonta ima negativnu visinu.
Komplement visine (90°-V) predočuje sfernu udaljenost nebeskog tijela od zenita i zove se
zenitna udaljenost.
Azimut nebeskog tijela je luk horizonta od sjeverne (ili južne) njegove točke do vertikalne
kružnice na kojoj je nebesko tijelo, ili kut u središtu sfere između točke sjevera (juga) i točke
presjeka vertikalne kružnice na horizontu. Azimut nebeskog tijela je ujedno i kut u zenitu na
nebeskoj sferi između mjesnog nebeskog meridijana i vertikalne kružnice kroz nebesko tijelo .
Azimut nebeskog tijela mjeri se od sjeverne strane meridijana, u smjeru kazaljke na satu
(retrogradno) do vrijednosti od 360°. Azimut se također može mjeriti u polukružnoj skali, od 0
do 180° preko istoka ili zapada, u kvadratalnoj skali (od 0 do 90°), ili brojem i oznakom vjetra.


Koordinatni sustav horizonta

16
3.2. MJESNI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA

Osnovna ravnina mjesno-ekvatorskog sustava je ravnina nebeskog ekvatora. Polovi
mjesnog koordinatnog sustava ekvatora dobiju se ako se os Zemlje produži do nebeske sfere, a to
su sjeverni i južni nebeski pol. Glavne kružnice ovog sustava jesu nebeski ekvator i nebeski
meridijani (satne kružnice). Nebeski ekvator je velika kružnica koja se dobije ako se ravnina
Zemljina ekvatora produži do nebeske sfere. Nebeski meridijan je glavna kružnica koja se dobije
ako se ravnina meridijana produži do nebeske sfere (istodobno je i vertikalna i satna kružnica).
Satne kružnice su glavne kružnice koje prolaze polovima i središtima nebeskih tijela.

Osnovne koordinate u ovom sustavu su deklinacija (δ) i satni kut (s).
DEKLINACIJA nebeskog tijela je luk satne kružnice od nebeskog ekvatora do središta
nebeskog tijela ili kut u središtu sfere između nebeskog ekvatora i središta nebeskog tijela. Mala
kružnica koja na nebeskoj sferi spaja sva nebeska tijela istih deklinacija zove se deklinacijski
paralel. Deklinacija nebeskog tijela mjeri se od nebeskog ekvatora do pola i pozitivna je ako je
nebesko tijelo sjevernije od ekvatora (ima oznaku N), a negativna ako je nebesko tijelo južno od
ekvatora (ima oznaku S). Nebesko tijelo koje se nalazi na nebeskom ekvatoru ima deklinaciju 0°,
a nebesko tijelo na polu ima deklinaciju 90°. Deklinacija ne može biti veća od 90°. Komplement
deklinacije (90°– δ) predstavlja sfernu udaljenost nebeskog tijela od pola i zove se polarna
udaljenost.

SATNI KUT NEBESKOG TIJELA je luk nebeskog ekvatora od gornjeg meridijana do
satne kružnice nebeskog tijela, ili odgovarajući kut u središtu sfere. Satni kut ujedno je i kut u
polu između gornjeg mjesnog meridijana (onaj koji sadrži zenit) i satne kružnice koja prolazi
kroz nebesko tijelo. Satni kut nebeskog tijela broji se u kutnoj mjeri od 0° do 360° preko zapada,
ili od 0° do 180° na istok i zapad. Satni kut često se broji i u vremenskoj skali od 0 do 24 sata
(24h=360°, 1h=15°).
Prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan satni kut iznosi 0°, a prolaskom nebeskog
tijela kroz donji meridijan satni kut iznosi 180°. Dakle, prolaskom nebeskog tijela kroz meridijan
satni kut i azimut se razlikuju za 180°.

Ravnina nebeskog ekvatora i
horizonta sijeku se u točkama istoka i
zapada. Zapadna točka je na vidljivoj
strani sfere (prema nama) kad je satni
kut (mjeren u kružnoj skali) manji od
180° (sjeverni pol lijevo od zenita), a na
nevidljivoj kad je satni kut veći od 180°
(sjeverni pol desno od zenita).

Horizontski i mjesno-ekvatorski
kooordinatni sustav povezani su
mjestom opažača, koji je u središtu
sfere, i zbog toga su oba ova dva sustava
mjesna ili topocentrična.

U nautičkim godišnjacima dati su
satni kutovi nebeskih tijela za početni
(Greenwich) meridijan, a njihovim
zbrajanjem sa zemljopisnom dužinom
opažača dolazi se do mjesnih satnih
kutova
s = S + (± λ)

Mjesni koordinatni sustav ekvatora
17


Veza između griničkog i mjesnog satnog kuta


3.3. NEBESKI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA

Glavne kružnice nebesko-ekvatorskog sustava su nebeski ekvator i nebeski meridijan
(satni krug) nebeskog tijela. Pomoćna kružnica koja služi za određivanje položaja proljetne točke
jest ekliptika (kružnica po kojoj se Sunce prividno kreće tijekom godine, odnosno kružnica po
kojoj se Zemlja giba oko Sunca). Ravnina ekliptike nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za
kut i=23°27’. Ekliptika i nebeski ekvator sijeku se u dvije točke (čvorovi). Točka u kojoj Sunce
pri svom prividnom gibanu oko Zemlje prelazi s negativne na pozitivnu deklinaciju zove se
proljetna točka (γ), a kad prelazi s pozitivne na negativnu deklinaciju jesenska točka. Proljetna
točka je početna točka u nebesko-ekvatorskom kooordinatnom sustavu.

Koordinate nebeskog tijela u ovom kooordinatnom sustavu su:
- deklinacija (δ) i
- surektascenzija (360˚- α).

DEKLINACIJA je ista kao i u mjesnom koordinatnom sustavu ekvatora, dakle to je luk
nebeskog meridijana od nebeskog ekvatora do središta nebeskog tijela ili kut u središtu sfere
između ravnine nebeskog ekvatora i nebeskog tijela. Nebeska tijela s istom deklinacijom nalaze
se na deklinacijskoj kružnici koja je paralelana s nebeskim ekvatorom (nebeske parelele).

REKTASCENZIJA (α) je luk nebeskog ekvatora od proljetne točke do nebeskog
meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo, ili kut u polu između nebeskih meridijana koji
prolaze kroz proljetnu točku i nebesko tijelo. Broji se od 0° do 360° obrnuto od kazaljke na satu
(progresivno).
Budući da se rektascenzija broji suprotno od kretanja kazaljke na satu uvedena je
koordinata surektascenzija koja se mjeri u smjeru kazaljke na satu.
SUREKTASCENZIJA (360°-α) je luk nebeskog ekvatora od proljetne točke do
meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo (kut u polu između nebeskih meridijana koji prolaze
kroz proljetnu točku i nebesko tijelo), a računa se od 0° do 360° ili od 0000HRS do 2400HRS u
pravcu kazaljke na satu (retrogradno).
18

Nebeski koordinatni sustav ekvatora.

Nebesko-ekvatorske kooordinate pogodne su za ‘’zvijezde stajačice’’, jer se ne mijenjaju
zbog Zemljine rotacije i ne ovise o mjestu opažača.

U nautičkim godišnjacima dane su surektascenzije zvijezda, a koje zbrajanjem sa
griničkim satnim kutom (Sγ-također u godišnjaku) i zemljopisnom dužinom opažača daje mjesni
satni kut nebeskog tijela s☼(zvijezde).

Sγ + (360-α) = S☼
S☼ + (±λ) = s☼

Veza između surektascenzije i satnog kuta nebeskog tijela

Sγ =
+ (360-α) =____________
S☼ =
+ (±λ) =____________
s☼ =
19
3.4. KOORDINATNI SUSTAV EKLIPTIKE

Polovi ekliptičkog koordinatnog sustava su sjeverni i južni pol ekliptike. To su točke na
sferi koje se dobiju kada se os koja je okomita na ravninu ekliptike i prolazi središtem Zemlje
produži do nebeske sfere. Osnovne kružnice u ovom koordinatnom sustavu su ekliptika i
meridijani ekliptike. Ekliptika je glavna kružnica sfere po kojoj se Sunce prividno kreće tijekom
godine, a meridijani ekliptike su glavne kružnice koje spajaju polove ekliptike i središte
nebeskog tijela.
Osnovne koordinate ovog sustava su latituda ili ekliptična širina (β) i longituda ili
ekliptična dužina (λ).

Latituda nebeskog tijela je luk meridijana ekliptike od ravnine ekliptike do središta
nebeskog tijela ili odgovarajući kut između ravnine ekliptike i smjera nebeskog tijela. Broji se od
ekliptike do pola ekliptike (od 0° do 90°) i pozitivna ja ako se nebesko tijelo nalazi na sjevernoj
hemisferi koordinatnog sustava ekliptike (s oznakom N), a negativna ako se nalazi na južnoj (s
oznakom S).

Longituda nebeskog tijela je luk ekliptike od proljetne točke do ekliptičkog meridijana
kroz nebesko tijelo, ili kut u ekliptičkom polu između ekliptičkih meridijana koji prolaze kroz
proljetnu točku i nebesko tijelo. Broji se od 0° do 360° u progresivnom smjeru (obrnuto od
kazaljke na satu).























Na ekliptičke koordinate ne utječe Zemljina dnevna rotacija ni mjesto opažača pa je ovaj
sustav kao i nebesko-ekvatorski koordinatni sustav, geocentričan. Za središte ekliptičkog
kooordinatnog sustava može se uzeti i Sunce, pa sustav postaje heliocentričan.

Ekliptički kooordinatni sustav prikladan je za tijela u Sunčevu sustavu jer se ona sva nalaze
u blizini ravnine ekliptike i mijenja im se samo longituda, dok im se u ekvatorskim sustavima
mijenjaju obje kooordinate.



Koordinatni sustav ekliptike
20
3.5. PRVI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT

Kombinacijom horizontskog i mjesnog-ekvatorskog koordinatnog sustava dobiva se prvi
astronomski sferni trokut s vrhovima u polu (P), zenitu (Z) i u nebeskom tijelu (S). Zbog njegove
upotrebe u astronomskoj navigaciji dobio je naziv astronomsko-nautički sferni trokut položaja.
Kut azimuta i satnog kuta u trokutu uvijek je manji od 180°, pa se kao takve veličine one
broje polukružno preko istoka ili zapada. Stranice širine i zenitne daljine uvijek su manje od 90°,
stranica polarne udaljenosti može biti manja ili veća od 90°. Kut u nebeskom tijelu zove se
paralaktički kut.


Astronomsko-nautički sferni trokut

Primjenom cosinusovog poučka o stranicama
1
na kosokutni sferni trokut moguće je
odrediti vezu između horizontskog i mjesno-ekvatorskog koordinatnog sustava. Uz poznatu
zemljopisnu širinu opažača ( ) ϕ , deklinaciju ( ) δ i satni kut ( ) s računa se visina ( ) V i azimut ( ) ω
nebeskog tijela, ili obrnuto računanje deklinacije ( ) δ i satnog kuta ( ) s kada je poznata širina
opažača, visina i azimut nebeskog tijela.

Određivanje visine i azimuta nebeskog tijela (poznatao: φ, s i δ):

s V cos ) 90 sin( ) 90 sin( ) 90 cos( ) 90 cos( ) 90 cos( ⋅ − ° ⋅ − ° + − ° ⋅ − ° = − ° δ ϕ δ ϕ
s V cos cos cos sin sin sin ⋅ ⋅ + ⋅ = δ ϕ δ ϕ

ω ϕ ϕ δ cos ) 90 sin( ) 90 sin( ) 90 cos( ) 90 cos( ) 90 cos( ⋅ − ° ⋅ − ° + − ° ⋅ − ° = − ° V V
ω ϕ ϕ δ cos cos cos sin sin sin ⋅ ⋅ + ⋅ = V V
V
V
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
ϕ
ϕ δ
ω (ako je s>180 azimut ostaje isti, tj. ω
p
=ω)
(ako je s<180 azimut je potrebno oduzeti od 360, tj. ω
p
=360-ω)

Određivanje deklinacije i satnog kuta nebeskog tijela (poznatao: φ, ω
p
i V
p
):

sin δ = sin φ· sinV
p
+ cos φ· cosV
p
·cos ω
p

δ ϕ
δ ϕ
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
Vp
s
(ako je ω>180 satni kut ostaje isti, tj. s
p
=s)
(ako je ω<180 satni kut je potrebno oduzeti od 360, tj. s
p
=360-s)


1
Cosinus jedne stranice sfernog trokuta jednak je produktu cosinusa preostalih dviju stranica uvećanih za produkt sinusa tih istih
stranica i cosinusa kuta između njih.

21
3.6. DRUGI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT

Kombinacijom nebesko-ekvatorskog i ekliptičnog koordinatnog sustava dobiva se drugi
astronomsko-nautički sferni trokut s vrhovima: nebeski pol (P), pol ekliptike (Π) i nebesko tijelo
(S).

Ravnina ekliptike nagnuta je
prema ravnini ekvatora za kut i. Za tu
istu veličinu udaljen je pol ekliptike od
nebeskog pola, pa je to i jedna stranica
ovog trokuta. Druge dvije stranice su
komplementi deklinacije i latitude
nebeskog tijela. Kut u nebeskom polu
(90°+α) jednak je odgovarajućem luku
ekvatora, a kut u ekliptičkom polu (90°-
λ) jednak je odgovarajućem luku
ekliptike. Kut u nebeskom tijelu (p) zove
se pozicijski kut.







3.7. SPECIJALNI SLUČAJEVI ASTRONOMSKO-NAUTIČKOG SFERNOG
TROKUTA

a) Izlazak-zalazak nebeskog tijela
Visina tijela je 0˚, astronomsko nautički sferni trokut postaje kvadrantan.

b) Prolazak tijela prvim vertikalom
Azimut jednak 90˚, astronomsko nautički sferni trokut postaje pravokutan.

c) Prolazak nebeskog tijela položajem maksimalne digresije
Tijela koja ne mogu proći kroz prvi vertikal iznad horizonta, u jednom trenutku dođu u
položaj kada su najviše udaljeni od mjesnog meridijana. Tad ona postižu i najveću brojčanu
vrijednost azimuta, odnosno dolaze u položaj maksimalne digresije (paralaktički kut u nebeskom
tijelu postaje pravi, tj. 90˚, astronomsko nautički sferni trokut postaje pravokutan.

d) Prolazak nebeskog tijela kroz gornji i donji meridijan opažača

U svom prividnom dnevnom gibanju nebesko tijelo u jednom trenutku prolazi kroz meridijan
opažača. U gornjem meridijanu satni kut nebeskog tijela jednak je 0˚, a u donjem 180˚. U
gornjem prolaski nebesko tijelo postiže najveću visinu za nepomična opažača na Zemlji, a u
donjem najmanju visinu.
Gornji prolazak (δ<φ) V m =90˚- (φ- δ)


Gornji prolazak (δ>φ) V m = 90˚- (δ-φ)
Donji prolazak Vm = φ + δ - 90˚
Ako su deklinacija i širina istoimene,
tada se deklinacija oduzima od širine, a ako
su raznoimene, tada se one zbrajaju.

Drugi astronomski sferni trokut
22
Meridijanska visina pogodna je za određivanje stajnice, odnosno zemljopisne širine
opažača. Ako se izmjeri visina nebeskog tijela u trenutku prolaza istog kroz gornji meridijan
njegova će zemljopisna širina biti jednaka zbroju komplementa visine i deklinacije.





Slika gore lijevo: nebesko tijelo između nebeskog ekvatora i zenita
φ = z + δ = (90-V) + δ (δ i φ istoimeni)

Slika gore desno: nebesko tijelo između nebeskog ekvatora i horizonta
φ = z - δ = (90-V) - δ (δ i φ raznoimeni)

Slika dolje lijevo: nebesko tijelo između zenita i vidljivog pola
φ = δ - z = δ - (90 - V) (δ i φ istoimeni)

Slika dolje desno: nebesko tijelo između vidljivog pola i horizonta
φ = V + p = V + (90 - δ) (δ i φ istoimeni)
23
Primjeri pretvaranja mjesno-ekvatorskih u horizontske koordinate i obrnuto

a) Prijelaz s mjesno-ekvatorskih koordinata na horizontske

Zadano:
φ=54˚30'S
s=76˚18'W
δ=11˚02'S
Rješenje:
V=16˚54.4'S
ω=274.7˚ (85.3 W)

Kako se satni kut broji preko zapada, a
azimut preko istoka, u kružnoj skali uvijek se
odnose na način da je jedan veći od 180, a drugi
manji od 180.

Satni kut s = W, ω
p
= 360˚- ω
r
.
Satni kut s = E, ω
p
= ω
r
.
Satni kut s je od 0˚ do 180˚; s = W.
Satni kut s je od 180˚ do 360˚, s = 360˚- s; s = E.
Satni kut s je od 360˚ do 540˚, s = s - 360˚; s = W.
Satni kut je od 540˚ do 720˚, s = 720˚ - s; s = E.



b) Prijelaz s horizontskih na mjesno-ekvatorske koordinate

Zadano:
φ=36˚25'N
V=15˚20.7'
ω=113˚
Rješenje:
δ=8˚24.1'S
s=63˚48.5E (296˚11.5W)

Azimut je manji od 180, stoga satni kut
poprima predznak East, tj. u kružnoj skali to je
296˚11.5W. Satni kut, po definiciji, broji se uvijek
preko zapada (u kružnoj skali).












24
4. NEBESKA TIJELA


Nebeska tijela uključuju zvijezde, planete, prirodne satelite, meteore i meterite, komete,
itd. Od navedenih nebeskih tijela za izdvojiti je navigacijske zvijezde, te ona koja se nalaze
unutar Sunčeva sustava i koja se također koriste u navigaciji, a to su: Sunce, četiri navigacijska
planeta (Venera, Mars, Jupiter i Saturn) i Mjesec.

4.1. NEBESKA TIJELA SUNČEVA SUSTAVA

Nebeska tijela Sunčeva sustava jesu sva tijela koja imaju vlastito kretanje oko Sunca.
Sunčev sustav čine: Sunce kao središnje tijelo sustava, planeti Merkur, Venera, Zemlja, Mars,
Jupiter, Saturn, Uran, Neptun i Pluton sa svojim satelitima, planetoidi, kometi, meteori i
meteoriti. Osnovna mjerna jedinica za udaljenosti u Sunčevu sustavu jest astronomska jedinica
koja predočuje srednju udaljenost Zemlje od Sunca i iznosi 149.6 milijuna kilometara. Masa
Sunčeva sustava gotovo je u potpunosti koncentrirana u središtu sustava, Suncu, na koje otpada
99.9% mase, dok na sve planete i ostala tijela otpada samo 0.1%. Sunce ima 333 000 puta veću
masu od Zemlje. Planeti se mogu podijeliti prema nekoliko kriterija:

a) Po veličini planeti su podijeljeni na veće i manje. Veći planeti su Jupiter, Saturn, Uran
i Neptun, a svi ostali su manji (njima pripada i Zemlja).
b) Po kutu elongacije planeti su podijeljeni na planete kod kojih kut elongacije ne može
doseći 90° i planete kod kojih kut elongacije može imati bilo koju vrijednost. Po tom
kriteriju planeti su podijeljeni na unutarnje ili donje i vanjske ili gornje. Drugim
riječima unutarnji planeti su oni koji se nalaze između Zemlje i Sunca, a vanjski oni
koji su udaljeniji od Sunca nego Zemlja.
c) Po položaju prema asteroidnom pojasu planeti su podijeljeni na Zemljinu ili
terestričku skupinu planeta (nalaze se unutar pojasa asteroida) i Jupiterovu skupinu ili
jovijansku skupinu planeta (nalaze se izvan pojasa asteroida). Zemljinoj skupini
pripadaju manji planeti: Merkur, Venera, Zemlja i Mars. Jupiterovoj skupini
pripadaju svi veći planeti osim Plutona, a to su Jupiter, Saturn, Uran i Neptun.

Veličina i udaljenosti planeta od Sunca

Promjer (km) Udaljenost (AJ)
Sunce 1 391 000 -
Merkur 4 878 0.387
Venera 12 101 0.723
Zemlja 12 756 1.000
Mars 6 787 1.524
Jupiter 142 796 5.203
Saturn 120 000 9.555
Uran 50 800 19.22
Neptun 48 600 30.11
Pluton 2 300 39.44

Sunce je središnje tijelo Sunčeva sustava. Okreće se oko svoje osi, ali nejednoliko.
Najbrža je rotacija oko ekvatora i traje oko 25 dana. Po klasifikaciji zvijezda Sunce je zvijezda
patuljak. Nije zvijezda stajačica, već se kreće brzinom od 20 km/s prema bliskim zvijezdama u
smijeru apeksa, koji se nalazi u blizini zvijezde Vega. Sunce je izvor života na Zemlji. Kad su
Sunčeve zrake okomite, površina od 1 m
2
prima Sunčevo zračenje snage 1370 W, što je solarna
konstanta. Temperatura na površini Sunca je oko 6000 ˚C, dok je temperatura u središtu
približno 15 milijuna stupnjeva. Osnova goleme Sunčeve energije jest atomska fuzija, to jest
25
pretvorba vodika u helij. Sunčeva atmosfera se sastoji od triju slojeva: fotosfere, kromosfere i
korone. Na površini Sunca koja se naziva fotosfera uočavaju se brojne Sunčeve pjege i granule,
koje znače svojevrsno ključanje fotosfere. Iz kromosfere se uzdižu protuberancije, koje mogu
biti eruptivne ili mirne. Protuberancija izgleda poput mlaza plina i može dosegnuti visinu od
četiri milijuna kilometara. Mirne protuberancije imaju oblik lebdećeg oblaka. Iznad kromosfere
se nalazi najveći sloj Sunčeve atmosfere, korona. To je sjajna aureola koja se najbolje zapaža za
vrijeme pomrčine Sunca. Temperatura korone je mnogo viša od temperature fotosfere, i iznosi
približno milijun Kelvina (0°C=273.15°K; promjena 1°K=promjena 1°C).

Mjesec je Zemljin satelit, koji spada u grupu većih satelita. Promjer mu iznosi 3475 km.
Od Zemlje je prosječno udaljen 384400 km. Temperatura na površini Mjeseca varira od -150˚C
do +120˚C, što ovisi da li je površina okrenuta prema Suncu. Mjesec se oko svoje osi okrene za
29.5 dana, što je gotovo isto koliko mu treba da se okrene oko Zemlje.

Venera je navigacijski planet, veličinom i masom najsličnija je Zemlji. Ekscentricitet
putanje je vrlo malen i iznosi 0.007, a nagib putanje nad ekliptiku iznosi oko 3.5˚. Siderička
revolucija (prema zvijezdi) traje 224.7 dana. Budući da je ravnina ekvatora praktički usporedna
sa ravninom putanje, godišnjih doba nema. Rotacija je retrogradna i spora, a traje 243 dana.
Dakle, planet Venera se brže okrene oko Sunca nego oko vlastite osi. Venera ima vrlo gustu
atmosferu, tako da tlak na površini iznosi 90 bara, što odgovara tlaku mora na dubini od 900
metara. Venera je poslije Sunca i Mjeseca prividno najveće tijelo na nebeskoj sferi
Mars je također poput Venere navigacijski planet. Putanja planeta je znatno izduženija od
Zemljine i Venerine, a ekscentritet putanje iznosi 0.093. Ravnina ekvatora je nagnuta nad
ravninu putanje za 25˚. Planet se oko vlastite osi okrene za 24 sata 37 minuta i 23 sekunde
(rotacija), a oko Sunca za 687 dana (revolucija). Zbog nagiba putanje nad ravninom ekliptike,
koji je približno isti kao i Zemljin, planet ima godišnja doba slična Zemljinim, samo zbog spore
revolucije ona traju duže od Zemljinih godišnjih doba. Prosječna temperatura planeta je -23˚C,
ali je u vrijeme ljeta nešto viša od 0˚. Na samom ekvatoru temperature mogu biti 18˚C.
Atmosfera Marsa je vrlo rijetka, a sastoji se valikim dijelom od ugljik-dioksida. Planet ima
izražene polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljik-dioksida. Mars ima dva prirodna
satelita: Phobos i Deimos.
Jupiter je poput Marsa i Venere, također navigacijski planet. To je najveći planet Sunčeva
sustava. Udaljenost od Sunca mu se mijenja vrlo drastično radi ekscentriciteta putanje koji iznosi
0.0483. Putanja planeta je nagnuta nad ravninu ekliptike za 1.3˚, a ravnina ekvatora je gotovo u
ravnini putanje (nagib 3.1˚). Brzina rotacije nije ista za svaku točku na planetu, što je vrijedan
pokazatelj da planet nije kompaktna cjelina. Ekvator učini rotaciju za 9 sati 50 minuta i 30
sekundi. Revolucija traje 11.9 godina. Radi velike brzine rotacije unutar atmosfere pušu jaki
vjetrovi brzinom preko nekoliko stotina kilometara na sat. Debljina sloja atmosfere ne prelazi
1000 km. Lako je uočljiva velika crvena pjega koja predstavlja stalnu meterološku aktivnost
atmosfere. Jupiter ima 16 satelita i tanak prsten. Njegovi poznatiji sateliti su: Europa, Io,
Ganymed i Kalisto.
Saturn je uz Veneru, Mars i Jupiter posljednji navigacijski planet. Planet nije kompaktna
površina, rotacija na ekvatoru traje 10.6 sati. Revolucija mu traje 29.5 godina. Budući da je
planet sastavljen od vodika i helija, nema veliku masu. Temperatura na površini niža je od
-100˚C, a na ekvatoru pušu stalni vjetrovi brzinama većim od 1000 km/h. Pretpostavlja se da je
jezgra planeta polumjera 10000 km, i da je sastavljena od nakupina stijena i leda. Posebno
atraktivna pojava na Saturnu su njegovi prstenovi. Planet ima tri vidljiva (A, B i C, s tim da je C
najbliži planetu ) i jedan vrlo malen prsten (koji je teleskopom nevidljiv), a sastoji se od prašine,
i nalazi se tik uz površinu planeta (D). Ovi prstenovi zapravo su velik broj pojedinačnih
prstenova koji sadrže tvari raznih veličina: od veličine prašine do veličine stijenja promjera
stotinu metara, prosječno oko 10 cm. Neka od tih tijela su komadi leda. Debljina prstenova je
oko 15 km. Saturn posjeduje izrazito velik broj satelita od kojih su najznačajniji: Rhea, Titan,
Hyperion, Iapetus i Phoebe.
26
Merkur je uz Pluton najmanji planet. Siderična revolucija mu traje 88 dana. Za neku točku
njegova ekvatora Sunčev dan traje 176 dana, stoga su dnevne temperature jako visoke i iznose
oko +430˚C. Noć traje jednako dugo, tako da su noćne temperature vrlo niske i iznose -170˚C.
Os rotacije je gotovo okomita na ravninu putanje pa se Sunce nalazi uvijek u blizini ekvatora.
Putanja mu je dosta izdužena, a nagnuta je 7˚ na ravninu Zemljine putanje. Kut maksimalne
elongacije je između 18˚ i 28˚, stoga se može opažati samo neposredno prije izlaska ili poslija
zalaska Sunca.
Uran se ima rotaciju koja traje od 15 do 17 sati. Period revolucije iznosi 42 godine. Nagib
ravnine ekvatora nad ekliptiku iznosi 82˚, tako da se planet praktički kotrlja po ravnini putanje.
Radi toga je u jednom periodu Suncu okrenut jedan pol planeta, a drugom periodu drugi pol
planeta. Temperature na Uranu su vrlo niske, oko 50-tak stupnjeva iznad apsolutne nule. Uran
ima veći broj prirodnih satelita, najveći od njih su: Miranda, Ariel, Umbriel, Titania i Oberon.
Neptun je veličinom i masom sličan Uranu. Ima dva velika satelita, Triton i Nereid i veći
broj manjih. Satelit Triton je veličinom sličan Mjesecu.
Pluton je posljednji otkriveni planet (izgubio status planeta 2006. godine). Pretpostavlja se
da je planet zapravo komad leda promjera oko 2300 km. Posjeduje satelit Haron promjera oko
1000 km. Temperature na ovim najudaljenijim nebeskim tijelima sunčeva sustava su vrlo niske,
svega nekoliko desetaka stupnjeva iznad apsolutne nule.

Planetoidi su hladna tijela promjera manjih od 1000 km. Nepravilnog su oblika, a većina je
smještena između 2.2 i 3.5 AJ od Sunca (Između Marsa i Jupitera). Međutim, postoje planetoidi
čije su putanje nepravilne i koji se Zemlji približavaju na samo nekoliko desetaka mil.
kilometara. Neki planetoidi imaju vlastite satelite (Herkul). Najveći planetoid je Ceres čiji je
promjer oko 1000 km. Ostali veći planetoidi su: Pallas, Juno, Vesta, Hygiea, Davida, Cibele, itd.
Postoji hipoteza da su planetoidi nastali raspadom planeta masa kojeg bi bila desetina
Mjesečeve.

Meteoriti potječu još iz vremena nastanka Sunčeva sustava. Velik je broj meteorita pao na
Zemlju, čak više od 7000 komada (najveći pronađeni željezni ima 60 tona, a kameni 1 tonu)
Prolazak kroz atmosferu ih usporava pa na Zemlju najčešće padaju slobodnim padom. Postoje tri
osnovne skupine meteorita: željezne (siderite), kamene (aerolite) i željezno-kamene (siderolite).
Dalje se dijele na podskupine, najzanimljivija podskupina su hondriti, koji su dobili ime po
hondrama, okruglim zrncima pravilnog oblika koji su uvučeni u osnovnu masu meteorita, a
starost im odgovara starosti Sunca.
Meteor je nebesko tijelo koje je prošlo kroz zemljin omotač, ali nije palo na njezinu
površinu. Najčešće je to materija zaostala za putanjom kometa. Meteori obično izgaraju na visini
od 70 do 130 km, a pojavljuju se pojedinačno ili u rojevima u kojima ponekad možemo vidjeti i
više od 10000 meteora u razdoblju od jednog sata (tzv. meteorska kiša). Prolaskom kroz
atmosferu meteori ioniziraju stupac zraka koji zbog toga zasvijetli, pri čemu se ionizacija ne gubi
odmah, već stupac zraka neko vrijeme luminiscira. Veći meteori prodiru kroz veći sloj atmosfere
koju jako ioniziraju, pa luminiscencija može trajati do jednog sata. Ti se meteori nazivaju bolidi.
Pojavu bolida ponekad prati neobjašnjiva pojava šumova ili udaljene tutnjave.
Kometi se kreću se po vrlo složenim putanjama, a neki od njih se povremeno približavaju
Suncu. Smatra se da je izvor kometa u Oortovu oblaku koji se nalazi na polovici udaljenosti
Sunca i najbliže zvijezde. Ovisno o udaljenosti do Sunca periodičnost njihova pojavljivanja traje
od nekoliko godina do više milijuna ili čak milijardi godina. Kometi se sastoje od jezgre, kome i
repa. Jezgra i koma čine glavu kometa. Jezgra je najmanji dio kometa, a sastoji se od ledenog
bloka male gustoće. Oko jezgre je koma. Veličina kome varira od 5000 do nekoliko milijuna
kilometara, a na jezgru opada samo 1 do 10 km. Kad se komet približi Suncu na njega djeluje
Sunčev vjetar koji formira rep kometa. Rep je sekundarna pojava i zapravo je izrazito rijedak, a
za zemaljske uvjete on je vakuum. Veličina repa kometa može biti čak 150 milijuna kilometara,
što je više od udaljenosti između Zemlje i Sunca. Najpoznatiji su Halleyev komet (pojavljuje se
27
prosječno svakih 76 godina), Enckeov komet (vijeme ophodnje 3.3 godine), komet Schuster,
komet Kohoutek, itd.

Zodijačka svjetlost pojavljuje se u blizini ekliptike (zodijaka), a uzrokuju je čestice
prašine veličine 1 do 10 mikrometara. Najbolje se opaža u ekvatorijalnom i suptropskom
području.
Oblaci Kordiljevskog predstavljaju gušće dijelove međuplanetarnog praha sa 100 do
10000 puta većom koncentracijom zrnaca prašine. Nalaze se u blizini tzv. libracijskih čvorova.
Postoje dva oblaka kojh veličina nadmašuje Mjesec.

4.1.1. Međusobni položaji Sunca, Zemlje i planeta

U kretanjima oko Sunca planeti dolaze u različite međusobne položaje. Kut pod kojim
opažač sa Zemlje vidi položaj planeta u odnosu prema Suncu zove se kut elongacije. Ovisno o
veličini kuta elongacije planet se može nalaziti u položajima konjunkcije, opozicije ili
kvadrature. Konjunkcija je položaj planeta kad je kut elongacije jednak nuli. Planet se sa Zemlje
gleda prema Suncu. Planet može zauzimati položaj gornje konjunkcije ili donje konjunkcije.
Položaj donje konjunkcije zauzima planet koji se nalazi između Zemlje i Sunca, a to su dva
unutarnja planeta, Merkur i Venera. U položaju gornje konjunkcije planet je na suprotnoj strani
svoje putanje u odnosu prema Zemlji, pa se Sunce nalazi između Zemlje i planeta. Takav položaj
mogu zauzimati svi planeti, a u tom su položaju Zemlja i unutarnji planet najudaljeniji.

Položaj unutarnjih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu

U bilo kojem trenutku položaj planeta prema Zemlji i Suncu određen je kutom elongacije.
Kad se unutarnji planet najviše udalji od Sunca, nalazi se u položaju maksimalne elongacije. Za
Veneru on iznosi 48°, a za Merkur 28°. Zbog toga se ta dva planeta mogu vidjeti samo
neposredno nakon zalaska ili neposredno prije izlaska Sunca. Ako planet ima istočnu elongaciju,
nalazi se istočno od Sunca, pa izlazi i zalazi poslije Sunca, a ako ima zapadnu elongaciju, nalazi
se zapadno od Sunca, pa izlazi i zalazi prije Sunca.

Opozicija je položaj kad kut elongacije iznosi 180°. Tada je planet na strani horizonta koja
je suprotna onoj na kojoj se nalazi Sunce, pa u trenutku kad prolazi kroz gornji meridijan
opažača Sunce prolazi kroz donji meridijan i obrnuto. U položaju opozicije Zemlja se nalazi
između Sunca i planeta. Položaj opozicije mogu zauzimati samo vanjski planeti, odnosno oni
planeti putanje kojih su udaljenije od Sunca nego što je putanja Zemlje.

28
Kvadratura je položaj kada kut elongacije iznosi 90° ili 270° i taj položaj mogu zauzimati
samo planeti koji su od Sunca udaljeniji nego Zemlja.

Kao što se vidi na slikama planeti posjeduju faze kao i Mjesec, samo izmjena faza nije
pravilna. Vanjski planeti Zemlji su uvijek okrenuti svojim osvijetljenim stranama, a unutarnji
mogu biti okrenuti svojom osvijetljenom ili potamnjelom stranom.

Položaj vanjskih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu

4.1.2. Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca

Putanja Mjeseca ima oblik iskrivljene elipse koja se s vremenom mijenja, a u jednom
žarištu nalazi se Zemlja. Položaj u kojem je Mjesec najbliži Zemlji zove se perigej, a položaj u
kojem je Mjesec najudaljeniji od Zemlje zove se apogej. U položaju apogeja Mjesec je udaljen
oko 400000 km, a u položaju perigeja oko 360000 km. Zbog razlika u udaljenosti Mjesec
prividno mijenja veličinu promjera, pa je nekad prividno veći, a nekad manji od Sunca.
Vrijeme trajanja revolucije Mjeseca u odnosu na neku zvijezdu zove se siderički mjesec i
traje oko 27.32166 srednjih dana. To je razdoblje između dviju kulminacija Mjeseca i neke
zvijezde. Sinodički mjesec je razdoblje između dviju uzastopnih kulminacija Sunca i Mjeseca.
Traje oko 29.530588 dana. Siderički i sinodički mjesec razlikuju se zbog promjene položaja
Zemlje u odnosu na Sunce.

Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca

Kada je Zemlja u položaju A, Mjesec je u položaju A'. Mjesečevo kruženje oko Zemlje
traje 27.5 dana, pa Zemlja kroz to vrijeme na svojoj putanji prevali put od približno 27° i nalazi
29
se u položaju B, a Mjesec u položaju B'. Do položaja C, kada će ponovo kulminirati sa Suncem,
preostaje još oko 27°. Od položaja A' do B' proteklo je razdoblje jednog sideričkog mjeseca, a od
položaja A' do C razdoblje jednog sinodičkog mjeseca. Točke u kojima ravnina Mjesečeve
putanje siječe ekliptiku zovu se čvorovi. Ulazni čvor je točka na nebeskoj sferi u kojoj Mjesec
prelazi s južne strane na sjevernu stranu ekliptike, silazni čvor ima obrnuto značenje. Zbog
promjene nagiba ravnine putanje u odnosu prema ravnini ekliptike, linija čvorova rotira uzduž
ekliptike u retrogradnom smjeru. Zbog kretanja čvorova u retrogradnom smjeru, Mjesec kroz
jedan od čvorova prolazi prije nego izvrši kruženje od 360°. Razdoblje između dvaju uzastopnih
prolaza Mjeseca kroz ulazni ili silazni čvor je razdoblje drakonistične revolucije mjeseca, a traje
oko 27.21222 dana. Razdoblje između dvaju uzastopnih prolaza mjeseca kroz perigej ili apogej
je razdoblje anomalističke revolucije, a traje oko 27.5546 dana. Vrijeme za koje se Mjesec vraća
ope istim longitudama, tj. u isti položaj prema proljetnoj točki definira Tropski mjesec koji
iznosi 27.32158 dana.
Sinodička Mjesečeva rotacija sinkronizirana je sa sinodičkom revolucijom, a siderička
rotacija sa sideričkom revolucijom, pa je Mjesec zbog toga uvijek istom stranom svoje površine
okrenut ka Zemlji. Ipak sa Zemlje se vidi oko 60% površine Mjeseca, a uzrok tome je libracija
odnosno nagib Mjesečeva ekvatora na ravninu Mjesečeve putanje.

Mjesečeve faze

Mlad mjesec je trenutak kad je razlika longituda Sunca i Mjeseca 0˚ (konjunkcija). Kada je
razlika longituda 90˚, Mjesec je u kvadraturi. Kada Mjesec dođe u opoziciju sa Suncem, tada je
razlika longitude 180˚. U posljednjoj četvri razlika longitude je 270˚.
Osvjetljenost Mjeseca raste od faze punog mjeseca i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut
prema zapadu. Osvjetljenost opada od punog prema mladom mjesecu i osvjetljeni dio uvijek mu
je okrenut prema istoku. U jednoj lunaciji Mjesec prođe sve svoje faze (sinodički mjesec).

Metonov Ciklus
Period u kojem se ostvari pun broj lunacija i pun broj godina (ime je dobio po atenskom
astronomu Metonu, V st.p.n.e.). U 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. Tropska godina
predstavlja interval između dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu
točku (365.24219 srednjih dana).

Sarosov ciklus
Period u kojem se ostvari pun broj pomrčina Sunca i Mjeseca, i nakon kojeg nastupaju
istim redosljedom. Taj period iznosi 242 drakonska mjeseca = 223 sinodička mjeseca= 6585.36
dana ≈ 18 god 11m 8 h, i u njemu se ostvari točno 41 pomrčina Sunca i 29 pomrčina Mjeseca.
30
4.2. ZVIJEZDE I ZVIJEZDANI SUSTAVI

Zvijezde su vrlo udaljena nebeska tijela koje posjeduju vlastite izvore energije i koje
emitiraju vlastitu svijetlost. Jedna od teorija kazuje da su nastale skupljanjem međuzvjezdanog
materijala sve do postizanja kritične mase. Zatim su u središtu zvijezda započeli termonuklearni
procesi, pretvaranja lakših elemenata u teže.
Stvarni pomaci zvijezda zovu se vlastita kretanja zvijezda. Od trenutka velikog praska
svemir je u neprestanom širenju i sve se zvijezde kreću kroz prostor velikim brzinama. Točka na
nebeskoj sferi prema kojoj se kreće neko nebesko tijelo zove se apeks. Sunce ima apeks
usmjeren prema jednoj točki na sferi s koordinatama (δ = +30°, α = 270°) u sazviježđu Herkules
i sa čitavim svojim planetarnim sustavom kreće se brzinom od 20 km/s. Stvarna kretanja
zvijezda mogu se primijetiti tek nakon dugih razmaka vremena.
Udaljenost između zvijezda izražava se svjetlosnim godinama ili parsecima. Svjetlosna
godina je udaljenost koju svijetlo prevali u vakuumu za vrijeme jedne tropske godine, i iznosi
9.46·10
12
km. Parsec (pc) je udaljenost s koje se srednji polumjer putanje Zemlje vidi pod kutem
od jedne lučne sekunde, a iznosi 3.26 godina svjetlosti. Parsec je izvedenica paralakse od jedne
sekunde (više u cjelini ''Paralaksa'').

Primjeri udaljenosti do ''bližih'' zvijeza

ZVIJEZDA
UDALJENOST
(sv.god.)
BROJ
VRSTA
ZVIJEZDE
Proksima
Centauri
4.3 1 Crveni patuljak
Alfa Centauri 4.3 2 Žuti i crveni
patuljak
Barnardova
zvijezda
6.0 ? Crveni patuljak
Wolf 359 7.7 1 Crveni patuljak
Luyten 726-8 7.9 2 Crveni patuljci
Lalande 21185 8.2 ? Crveni patuljak
Sirius 8.7 2 Bijela zvijezda i
bijeli patuljak
Ross 154 9.3 1 Crveni patuljak

U tablici su prikazane zvijezde koje se nalaze na udaljenosti manjoj od 10 svjetlosnih
godina.
Osim po prividnim veličinama (klasifikacija po sjaju), što je subjektivan položaj opažača,
zvijezde se dijele i po apsolutnom sjaju. Po tom kriteriju zvijezde se svrstavaju s obzirom na
njihov sjaj kada bi bile na udaljenosti od 10 parseca. Po tom kriteriju zvijezde mogu biti :
- superdivovi (Rigel, Spica, Deneb, ...),
- divovi i
- patuljci (Procyon, Altair, Sunce, ...).

Postoji klasifikacija i po svjetlosnom spektru. Klasa O, A i B su tri klase bijelih zvijezda, F
je klasa žućkastobijelih zvijezda, G je klasa žutih zvijezda, K je klasa crvenkastih zvijezda a M i
N su klase crvenih zvijezda.
Dvojne i mnogostruke zvijezde formiraju sustave u kojima su kretanja pojedinih zvijezda
ovisna o međusobnim gravitacijskim silama. Postoje sustavi od dvije, tri ili više zvijezda koje
rotiraju oko zajedničkog težišta. Pojedinačna tijela sustava mnogostrukih zvijezda nazivaju se
komponentama. Neki zvjezdani sustavi imaju jednu komponentu sjajniju od druge, pa se
prolaskom tamne komponente ispred svijetle mijenja sjaj zvijezde.
31
Promjenljive zvijezde su zvijezde koje mijenjaju sjaj zbog procesa koji se u njima
odvijaju. Dijele se na kratkoperiodične, dugoperioične i nepravilno promjenljive zvijezde.
Zvjezdana jata su skupine zvijezda ponekad pravilnog okruglog oblika i velike gustoće,
tzv. zbijena jata, a ponekad nepravilnog oblika i različite gustoće tzv. otvorena jata. Najpoznatije
otvoreno jato su Vlašići. Okom se vidi sedam zvijezda tog jata, a teleskopom oko dvjesto.
Galaktike su skupine zvijezda, a u svakoj galaktici se nalazi oko stotinu milijardi zvijezda.
U poznatom svemiru je oko stotinu milijardi galaktika. Naša galaktika zove se Mliječna staza ili
Kumovska slama, a naša matična zvijezda Sunce, nalazi se na periferiji galaktike.

4.2.1. Navigacijske zvijezde i zviježđa

U navigacijskoj praksi osim planeta Venere, Marsa, Jupitera, Saturna te Sunca i Mjeseca
upotrebljavaju se i zvijezde. U mrkloj noći golim okom na nebeskoj sferi može se vidjeti oko
2000 zvijezda. U nautičkim godišnjacima prikazane su efemeride za 58 zvijezda, ukoliko se radi
o domaćem izdanju, ili oko 130 zvijezda u Brown's Nautical Almanac.
Da bi se uspješno vodila astronomska navigacija potrebno je na nebeskoj sferi raspoznati
pojedine zvijezde. Zahvaljujući matematičkim modelima lako ih je identificirati, ali poznavanje
pojedinih zviježđa i zvijezda još uvijek je stvar posebnog profesionalnog ponosa svakog
navigatora. Identifikacija alignamentima temelji se na zamišljenim crtama koje spajaju pojedine
zvijezde u sklopu sazviježđa, tako se identifikacija može izvesti polazeći određenim
alignamentom od poznate zvijezde prema nepoznatoj.

Veliki medvjed (lat. Ursa Major; eng. Great Bear)
Najmarkantnije zviježđe sjevernog neba je Veliki medvjed. Dio tog zviježđa (Velika kola-Big
Dipper) čini sedam najsjajnijih zvijezda od kojih su četiri navigacijske (Dubhe, Alioth, Mizar i
Alkaid. Ove četiri zvijezde druge su prividne veličine.

Mali medvjed (lat. Ursa Minor; eng. Little Bear)
Mali medvjed oblikom je sličan Velikom medvjedu, a zvijezde su slabijeg sjaja. Na repu Malog
medvjeda nalazi se zvijezda Sjevernjača (lat. Stella Maris, eng. Polaris), najvažnija zvijezda neba
jer se u njenoj blizini nalazi točka sjevernog nebeskog pola (polarna udaljenost manja od 1º). Za
zvijezdu Sjevernjaču još se korisit i naziv Polara. Za opažača na sjevernoj hemisferi sve zvijezde
u toku noći prividno rotiraju oko točke nebeskog Pola, dakle oko zvijezde Polare, u smjeru
suprotnom od smjera kazaljke na satu. Od ostalih zvijezda u navigaciji se još koristi zvijezda
Kohab.


Polara, Veliki i Mali Medvjed

32
Za identificirati položaj Polare na nebeskom svodu moguće je koristiti Veliki ili Mali medvjed.
Kao što je več rečeno zadnja zvijezda na repu Malon medvjeda predstavlja zvijezu Polaru. Ako
se Mali medvjed ne može identificirati (zbog slabog sjaja zvijezda) može se koristiti Veliki
medvjed. Uz pomoć Velikog medvjeda do zvijezde Polare se dolazi na sljedeći način: zadnja
stranica četvrokuta (suprotno od repa velikog medvjeda) produži se za oko 4 do 5 dužina prema
Malom medvjedu, i najbliža vidljivija zvijezda oko te zamišljene točke je zvijezda Polara.

Polaris ili Sjevernjača (Alfa UMi), osim za približnu
orjentaciju važna je i iz razloga što se uz pomoć nje vrlo
lako dolazi do zemljopisne širine opažača (visina od
horizinta približno odgovara zemljopisnoj širini). Idući
prema sjeveru ona je sve viša na nebu, dok je na sjevernom
polu u motriteljevom Zenitu. Polaris se ne nalazi točno u
točki nebeskog pola već vrlo blizu, na manje od 1°. To je
toliko blizu da se golim okom ne može uočiti dnevno
kretanje ove zvijezde. Međutim, Sjevernjača će promijeniti
svoj položaj. Zbog precesije (vidi poglavlje ''Precesija'',
nebeski polovi ne miruju već prave kružnice po nebu. U
vrijeme izgradnje Velike Piramide u Gizi, polarna je
zvijezda bila Thuban (α Draconis) o čemu postoji i zapis iz
2849. godine pr.K. Tuban je od sjevernog nebeskog pola tada bila udaljena 2° i izgleda da je
imala jači sjaj nego danas jer inače ne bi bila dovoljno uočljiva za orijentaciju, zbog čega se i
koristila pri zidanju piramida. Tri tisuće godina poslije, Odisej se orijentirao po drugoj zvijezdi.
Riječ je o zvijezdi Kohab (β UMi), tada oko 7° udaljenoj od nebeskog pola. U isto je vrijeme α
UMi – današnja Sjevernjača od iste točke na nebu bila udaljena oko 15°. Ulogu Polarne zvijezde
današnja je Sjevernjača dobila u 15. stoljeću obzirom da se tada približila nebeskom polu na oko
4°. Ona se za određivanje zemljopisne širine mjesta koristila i ranije o čemu postoji zapis Marka
Pola. Kao navigacijsku zvijezdu, Sjevernjaču od tada koriste portugalski pomorci, a koristio ju je
i Christopher Columbo prilikom svojih čuvenih putovanja. Polaris je kroz povijest dobila
različita imena kao: Alruccabah, Phoenice, Cynosura, Lode Star, Pole Star, Tramontana, Angel
Stern, Navigatoria, Star of Arcady, Yilduz, Mismar, North Star, Stella Maris.

Orion (lat. Orion; eng. Hunter)
Orion je najizraženije, a za neke i najljepše zviježđe na nebu. Prostire se na objema polutkama, a
sastavljeno je od sedam zvijezda od čega su četiri navigacijske. Četiri zvijezde raspoređene su u
nepravilan četverokut, a tri preostale nalaze se unutar četverokuta i međusobno jednako udaljene
(predstavljaju pojas Oriona, još se nazivaju Kosci ili Jakovljev štap). Tri navigacijske zvijezde
(tvore četverokuta) su Betelgeus, na vrhu
oštrog četverokuta, Bellatrix na vrhu tupog
kuta četverokuta, Rigel, u kutu ispod zvijezde
Bellatrix. Bellatrix je druge prividne veličine,
a ostale dvije prve prividne veličine. Od tri
zvijezde unutar četverokuta navigacijska je
srednja (Alnilam, druge prividne veličine).
Ako se spojnica Rigela i preostale
zvijezde u četverokutu produži do presjecišta s
crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona, u
presjecištu se nalazi Sirius. Sirius je
najsjajnija zvijezda noćnog neba. To je dvojna
zvijezda u sazviježđu Canis Major (Velikog
Psa). Sirius se na sjevernim zemljopisnim
širinama može vidjeti od jeseni do početka proljeća, ali obzirom da ona leži ispod nebeskog
ekvatora, uvijek je prilično nisko nad motriteljevim horizontom, te svjetlost te zvijezde prolazi

Kretanje nebeskog pola
33
kroz debele slojeve Zemljine atmosfere. Zbog toga se može rijetko opaziti njen pun sjaj, a često
se mogu opaziti i promjene u njenoj boji.

Zmaj (lat. Draco; eng. Dragon)
Zviježđe zmaja vijuga kao zmija između dva medvjeda. Sastoji se od većeg broja zvijezda
slabijeg sjaja. Jedina navigacijska zvijezda je Eltanin, druge prividne veličine.

Kasiopeja (lat. Cassiopeia; eng. Cassiopeia)
Spojnica zvijezda Merak-Dubhe (Veliki medvjed-stranica nasuprot repa) preko Polare za
približno pet dužina vodi do navigacijske zvijezde druge veličine Caph. Druga navigacijska
zvijezda u ovom zviježđu je Schedar, također druge prividne veličine.

Andromeda (lat. Andromeda; eng. Andromeda)
Pravac Polara-Caph produžen preko Caph za približno istu dužinu vodi do navigacijske zvijezde
druge prividne veličine Alpheratz u zviježđu Andromeda.

Pegaz (lat. Pegasus; eng. Winged Horse)
Alperatz osim Bayerove oznake α Andromedae označava se i kao δ Pegaza I skupa s tri
navigacijske zvijezde zviježđa čini veliki četverokut na nebeskom svodu. Dijagonalno od
Alperatza je navigacijska zvijezda treće veličine Merkab. Kad se četverokut Pegaza shvati kao
kola, onda je tu i ruda od tri zvijezde (zapadno). Prve dvije su četvrte veličine, a treća je
navigacijska druge veličine Enif.

Perzej (lat. Perseus; eng. Perseus)
Spojnica Merkab-Alpheratz vodi preko β i γ Andromedae u smjeru sjeverozapada do
navigacijske zvijezde druge veličine Mirfak. Zviježđe ima još pet zvijezda treće prividne
veličine.

Bootes (lat. Bootes; eng. Herdsman) i Sjeverna kruna (lat. Corona Borealis; eng. Northern
Crown)
Luk što ga čine zvijezde u rudi Velikog medvjeda vodi do navigacijske zvijezde prve prividne
veličine Arcturus u zviježđu Bootes. Malo istočnije od Bootesa nalazi se zviježđe Sjeverna
kruna, sa zvjezdama gotovo kružnog oblika. Dragulj krune je navigacijska zvijezda druge
prividne veličine Alphecca.

Herkul (lat. Herkules; eng. Hercules) i Ophiuchus (lat. Ophiuchus; eng. Serpent-Bearer)
Istočno od krune i prema ekvatoru je zviježđe Herkul u kojem nema navigacijskih zvijezda.
Malo južnije u glavi zamišljenog Herkulova lika nalazi se navigacijska zvijezda druge prividne
veličine Rasalhague. Navigacijska zvijezda treće treće prividne veličine je i Sabik.

Lira (lat. Lira; eng. Lire)
Sjeveroistočno od Kerkula smješteno je malo zviježđe Lire. U njemu je najsjajnija zvijezda
sjevernog neba Vega. Od nje su sjajnije samo Sirius i Canopus na južnom nebu. Ostale glavne
zvijezde zviježđa treće su prividne veličine.

Labud (lat. Cygnus; eng. Swan)
Zviježđe Labuda zove se još i Sjeverni križ i nalazi se istočno od Lire. Šest najsjajnijih zvijezda
čini križ kojem se duži kraj spušta u smjeru Kumove slame. U vrhu križa je najsjajnija zvijezda
zviježđa Deneb, prve je prividne veličine i navigacijska je zvijezda.

Orao (lat. Aquila; eng. Eagle)
34
Zviježđe orla nalazi se južnije od Lire i Labuda. Okomica u Vegi na pravac Vega-Deneb vodi do
navigacijske zvijezde prve prividne veličine Altair. Vega, Deneb i Altair čine veliki trokut na
sjevernom nebeskom svodu.

Djevica (lat. Virgo; eng. Virgin)
Luk što ga oblikuje ruda Velikog medvjeda, produžen preko Arcturusa za približno jednaku
udaljenost kao što je Alkaid-Arcturus vodi prema navigacijskoj zvijezdi prve prividne veličine
Spici. Ova zvijezda skupa s Arcturusom i Denebom čini drugi veliki trokut na nebu.

Škorpion ili Štipavac (lat. Scorpius; eng. Scorpion)
Ovo zviježđe Južnog neba ima tri navigacijske zvijezde: Antares (prve prividne veličine, Shaula
(druge prividne veličine) i Dschubba (druge prividne veličine). Zviježđe ima oblik upitnika sa
zvijezdom Antares na mjestu točke.

Strijelac (lat. Dagittarius; eng. Archer)
Istočnije od škorpiona smješteno je zodijačko zviježđe Strijelac s dvije navigacijske zvijezde
druge prividne veličine: Kaus Australis i Nunki

Lav (lat. Leo; eng. Lion)
Pravac Dubhe-Merak vodi prema jugu do lako uočljiva zviježđa Lava, u kojem su dvije
navigacijske zvijezde: Regulus (prve prividne veličine) i Denebola (druge prividne veličine).
Regulus je na dnu lika nalik upitniku. Denebola se nalazi istočno od Regulusa i skupa s dvije
zapadnije zvijezde treće prividne veličine tvori mali gotovo pravokutni trokut.

Veliki i Mali pas (lat. Canis Major, Canis Minor; eng. Canis Major, Canis Minor)
Pravac koji određuju zvijezde u pojasu Lovca (Oriona) vodi prema jugoistoku do najsjajnije
zvijezde neba-Sirijusa. U zviježđu Velikog psa, osim Sirijusa, navigacijska je zvijezda još i
Adhara, druge prividne veličine. Adhara skupa s još dvije zvijezde druge prividne veličine
oblikuje mali trokut južno od Sirijusa.
Pravac koji određuju zvijezde Bellatrix i Betelgeuse (iz Oriona) vodi na istok do navigacijske
zvijezde prve veličine Procyon u zviježđu Malog psa. Sirijus, Betelgeuse i Procyon oblikuju
približno jednakostraničan trokut.

Blizanci (lat. Gemini; eng. Twins)
Sjeverno od Malog psa, a zapadno od Lava, smješteno je zodijačko zviježđe Blizanci s dvije
bliske i sjajne zvijezde, Pollux i Castor. Pollux je navigacijska zvijezda prve prividne veličine.

Bik (lat. Taurus; eng. Bull)
Kad se pravac koji određuju zvijezde u pojasu Oriona produži prema sjeverozapadu, dolazi se do
navigacijske zvijezde prve veličine Aldebaran. Druga navigacijska zvijezda u zviježđu Bika je
Elnath i druge je prividne veličine.

Kočijaš (lat. Auriga; eng. Charioteer)
Sjeverno od Bika je zviježđe Kočijaša. Najsjajnija je tu navigacijska zvijezda prve veličine
Capella. Malo zapadnije od Capelle (kod nas poznata i pod nazivom Koza) tri su zvjezdice treće
i četvrte prividne veličine, koje čine mali, gotovo jednakostranični trokut (tzv. Kozlići).

Centaurus (lat. Centaurus; eng. Centaurus)
Centaurus je veliko zviježđe na južnoj hemisferi, s tri navigacijske zvijezde: Rigel Kentaurus,
Hadar i Menkent. Prve dvije su prve prividne veličine, a treća je druge prividne veličine.

Južni križ (lat. Crux; eng. Southern Cross)
35
Južni križ tvore četiri zvijezde, tri su navigacijske. Acrux i Mimosa su prve prividne veličine, a
treća Gacrux je druge prividne veličine.
Bilo je pokušaja da se utvrdi i
Južnjača to jest polarna zvijezda južnog
nebeskog pola. S obzirom da u blizini tog
pola nema sjajnije zvijezde, jedini je
kandidat bila Acrux, α Južnog Križa. Prvi je
opis tog sazviježđa dao 1521. godine Marco
Antonio Pigafetta, koji je sa Magellanom
plovio južnim morima. Međutim, Acrux je u
to vrijeme od nebeskog pola bila udaljena
oko 30° što se u praksi nije pokazalo
povoljnim za navigaciju.


Iako ne postoji zvijezda koja se nalazi u neposrednoj blizini južnog nebeskog pola, približno
određivanje točke juga na horizontu (za opažača na južnoj hemisferi) može se izvršiti uz pomoć
Južnog križa na više načina:
Prvi način: povuče se zamišljena linija od vrha križa do dna i produlji se oko 4.5 puta. Od
ove zamišljene točke povuče se vertikala, koja u sjecištu s horizontom daje točku juga.
Drugi način: na pola puta zamišljene linije od spojnica zvijezda Hadar i Rigel Kentaurus
(''The Pointers'' na slici) do zvijezde Achernar je točka koja približno pokazuje pravac juga (jug
je u sjecište vertikale kroz ovu zamišljenu točke i linije horizonta).
Treći način: sjecište zamišljenih linija koje definira duža os Južnog križa i okomica na
spojnicu Hadar i Rigel Kentaurus (''The Pointers'' na slici) daje točku u pravcu juga ( jug je u
sjecištu vertikale kroz ovu zamišljenu točku i linije horizonta).





Orjentacija uz pomoć Južnog križa


Zviježđe Južni Križ (Crux)
36
Tijekom noći, za opažača na južnoj hemisferi, sva nebeska tijela rotiraju oko točke
nebeskog pola u smjeru kretanja kazaljke na satu. To znači da i Južni križ u svom prividnom
kretanju slijedi isto gibanje. U trenutku prolaska kroz gornji meridijan Južni križ je usmjeren
tako da približno pokazuje glavne kardinalne točke (sjever, istok, zapad i jug).

Carina i Vela (lat. Carina, Vela; eng. Carina, Vela)
Jugoistočno od zviježđa Velikog psa na južnom nebu su zviježđa Carina i Vela s četiri
navigacijske zvijezde: Canopus (druga zvijezda po sjaju), Miaplacidus, Avor i Suhail.

Eridanus i Phoenix (lat. Eridanus, Phoenix; eng. Eridanus, Phoenix)
Zapadno od Oriona proteže se dugo i usko zviježđe Eridanus s dvije navigacijske zvijezde:
Achernar (prve prividne veličine) i Akamar (treće prividne veličine). Zapadno od Akamara je
zviježđe Phoenix i u njemu je navigacijska zvijezda Ankaa (druge prividne veličine). Ankaa
skupa s Akamarom i Achernarom čini relativno velik, gotovo jednakostranični trokut.

Ostale navigacijske zvijezde
U zodijačkom zviježđu Vage i Ovna nalaze se navigacijske zvijezde Zubenelgenubi treće
veličine i Hamal druge prividne veličine. Zapadno od Oriona i malo iznad ekvatora smještena je
navigacijska zvijezda treće prividne veličine Menker, a zapadno od nje Diphda druge prividne
veličine. Diphda, Akamar, Achernar i Ankaa oblikuju veliki četverokut. U viskoim južnim
deklinacijama nalazi se zviježđe Triangulum Australe s jednom navigacijskom zvijezdom druge
veličine Atria. Jugozapadno od Spice u zvježđu Gavrana smještena je navigacijska zvijezda treće
prividne veličine Gienah. Južnije od zviježđa Lava i nešto iznad ekvatora je navigacijska
zvijezda druge prividne veličine Alphard. Na južnom nebu, usamljena među zvjezdama slabijeg
sjaja nalazi se navigacijska zvijezda Fomalhaut (prve prividne veličine). Jugozapadno od
Fomalhauta, u zvježđu Grus leži navigacijska zvijezda druge prividne veličine Al Na'ir, a još
jugozapadnije, u visokim južnim deklinacijama, navigacijska zvijezda druge prividne veličine
Peacock.



Zvjezdano nebo i važnija zviježđa
37
4.2.2. Prividna veličina zvijezda

Prividna veličina zvijezda (m-magnitudo-lat. veličina) označava stupanj sjaja neke
zvijezde, a ne njezine dimenzije. Još je Hiparh podijelio zvijezde (vidljive golim okom) po sjaju
na 6 prividnih veličina ili klasa. Najsjajnije su imale prvu, a najslabije šestu prividnu veličinu.
Danas se odnosi sjaja zvijezde (I) i njezine prividne veličine (m) izražavaju formulama:


) 1 2 (
2 1 512 . 2 :
m m
I I

= konstanta 2.512 je
5
100

Navedeni izraz znači da je zvijezda prve prividne veličine 100 puta sjajnija od zvijezde
šeste prividne veličine:
100 512 . 2 :
) 1 6 (
6 1 = =

I I


S obzirom da je danas moguće odrediti veličinu zvijezda na decimalu točno, sve zvijezde
do 1,5m pripadaju prvoj prividnoj veličini, do 2,5m drugoj, itd. U nastavku su prividne veličine
sjajnijih tijela kako ih mi vidimo sa Zemlje kad su najsjajniji:


Tijelo m Tijelo m
Sunce -26.7 Sirius -1.6
Mjesec -12.5 Canopus -0.9
Venera -4.5 Vega 0.1
Mars -2.7 Rigel Kent. 0.1
Jupiter -2.7 Arcturus 0.2
Saturn 0.0 Capella 0.2


Sjajnije zvijezde u pojedinim sazviježđima imaju vlastita imena, obično arapska (Vega u
zviježđu Lire, Aldebaran u zviježđu Taurus) ili grčka i latinska (Sirius u zviježđu Canis Maior,
Arcturus u zviježđu Bootes, Capella u zviježđu Aurige). Astronom Johann Bayer je u 17.
stoljeću u svom katalogu uveo praktičnije označavanje grčkim i latinskim slovima, najsjajnije
zvijezde u zviježđu slovom α i dalje redom po sjajnosti β, γ, δ, itd. Međutim, kada su iscrpljena
sva slova, zvijezde su se počele obilježavati brojevima prema katalogu astronoma John
Flamsteed-a (npr. 61 Labud) jer se upotrebom teleskopa broj uočenih i obilježenih zvijezda
stalno povećavao. Negdje se uz broj zvijezde bilježi i ime kataloga u kojem je ta zvijezda
zabilježena.
Pomorci se u svojoj praksi koriste glavnim zviježđima koje tvore lako prepoznatljive
zvijezde I. i II. prividne veličine.

Činjenica je da se sva tijela u svemiru gibaju, ali zvijezde su toliko udaljene da se čini da
ne mijenjaju svoj položaj niti kroz vrlo dugo vremensko razdoblje. Zato su, već od davnina,
grupe sjajnijih zvijezda, pridružili ljudi likovima iz života, bajki ili legendi da bi si olakšali
snalaženje na nebeskom svodu. Takve grupe zvijezda nazvane su zviježđima.

Godine 1930. Međunarodni savez astronoma službeno je proglasio 88 postojećih zviježđa.
Tu brojku čini 27 zviježđa sjevernog neba, 48 zviježđa južnog neba te 12 astroloških, odnosno
13 astronomskih zviježđa, koja pripadaju pojasu ravnine ekliptike. Opažač koji se nalazi na
sjevernoj hemisferi može opaziti 32 zviježđa, dok su za opažača na južnoj hemisferi vidljiva 56
zviježđa.



38
5. PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA


Nebeska tijela imaju svoja vlastita kretanja, međutim za opažača na Zamlji ona imaju i
svoja prividna kretanja. Na prividno dnevno kretanje nebeskih tijela najveći utjecaj ima položaj
opažača na Zemlji i deklinacija nebeskog tijela.

5.1. ORIJENTACIJA NA NEBESKOJ SFERI

Nebeska sfera je cjelokupna slika neba kako je vidi opažač na Zemlji. Ona prividno rotira
od istoka prema zapadu. Ravnina horizonta mijenja se ovisno o poziciji opažača, a nebeska tijela
imaju izlaz, kulminaciju i zalaz ili neprekidno kruže na različitim visinama iznad horizonta.
Jedino nebesko tijelo koje je prividno nepokretno na sjevernoj hemisferi jest Polarna zvijezda.
Opažač na površini Zemlje kretanje nebeskih tijela doživljava kao da Zemlja stoji nepomična u
središtu sfere koja rotira u pravcu ucrtanih strelica.


Prividno rotiranje sfere za opažača na Zemlji

Nebeska tijela prividno rotiraju zajedno s nebeskom sferom. U određenom trenutku
nebesko tijelo je iznad, a u nekom drugom trenutku ispod horizonta. Mjesto na sferi u kojem se
nebesko tijelo uzdiže iznad horizonta zove se točka izlaza. Mjesto na sferi u kojem nebesko tijelo
zapada pod horizont zove se točka zalaza. Ako nebesko tijelo stalno kruži iznad horizonta, kaže
se da nema izlaza ni zalaza.
Zemlja se okreće oko svoje osi od zapada prema istoku, zbog toga nama sa Zemlje izgleda
da se nebeska sfera vrti od istoka prema zapadu (prividno gibanje). Svaka točka na nebeskoj sferi
koja nema osjetnog vlastitog gibanja opisuje pri tome gibanju kružnicu paralelnu s nebeskim
ekvatorom. To se zove ''Dnevna kružnica''
Dnevna kružnica siječe horizont u dvije točke kada tijelo ima izlaz i zalaz. Na istočnoj
strani je točka izlaska nebeskog tijela, a na zapadnoj točka njegova zalaska. Dio dnevne kružnice
iznad horizonta zove se dnevni luk, a onaj ispod horizonta noćni luk. Veličina tih lukova ovisi i
zemljopisnoj širini opažača i deklinaciji nebeskog tijela. Kada je riječ o Suncu, tada se duljina
dnevnog luka u vremenu zove obdanica.

39
Paralelna nebeska sfera

Paralelna nebeska sfera je prividna slika neba za opažača koji se nalazi na nekom od
zemaljskih polova.

Paralelna nebeska sfera

Ako se opažač nalazi na jednom od zemaljskih polova, nebeski pol i zenit nalaze se u istoj
točki, a ravnina nebeskog ekvatora poklapa se sa ravninom nebeskog horizonta. Nebesko tijelo A
na slici ima deklinaciju 0° i kruži u ravnini horizonta. Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju
i nalazi se iznad horizonta na visini koja odgovara vrijednosti deklinacije. Budući da nema ni
izlaza ni zalaza stalno je iznad horizonta, takva nebeska tijela zovu se cirkumpolarna nebeska
tijela. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju, nalazi se ispod horizonta i opažač ga ne vidi,
takva nebeska tijela zovu se anticirkumpolarna nebeska tijela.
Za opažača na Zemljinu polu Sunce tijekom godine ima visine istovjetne s deklinacijom.
Najveća visina koju Sunce može postići je 23.5°, a to se za opažača koji je na sjevernom polu
događa prvog dana ljeta. Prvog dana proljeća i prvog dana jeseni Sunce kruži po nebeskom
horizontu. Kad je deklinacija Sunca negativna, Sunce je ispod horizonta. Tijekom proljeća i ljeta
vlada polarni dan, kada je Sunce stalno iznad horizonta, a tijekom jeseni i zime vlada polarna
noć kad je Sunce stalno ispod horizonta.

Okomita nebeska sfera

Okomita nebeska sfera je prividna slika neba za opažača koji se nalazi na ekvatoru. Budući
da je opažač na ekvatoru, njegov je zenit u ravnini nebeskog ekvatora, a polovi su u nebeskom
horizontu. Sva nebeska tijela bez obzira na deklinaciju, izlaze i zalaze okomito na nebeski
horizont. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0° izlazi u točki istoka i visina mu raste bez promjene
azimuta koji iznosi 90° sve do trenutka prolaza nebeskog tijela kroz zenit opažača, zatim se
promjeni za 180° i do zalaza u točki zapada iznosi 270°. Visina tog nebeskog tijela mijenja se
pravilno, točno 15° na sat.

40

Okomita nebeska sfera

Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u točki koja se nalazi sjevernije od točke
istoka, a zalazi u točki koja se nalazi sjevernije od točke zapada. Točka izlaza ima azimut između
0° i 90°, a točka zalaza između 270° i 360°. U ovom slučaju nebesko tijelo ne može imati azimut
između 90° i 270°. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju i do prolaza kroz meridijan uvijek
ima azimut koji je veći od 90°, a nakon prolaza kroz meridijan azimut koji je uvijek manji od
270°.
Bez obzira na deklinaciju, vidljivi luk nebeskog tijela jednak je nevidljivome, a izlaz i
zalaz okomiti su na horizont. Zbog tih razloga dan i noć na ekvatoru uvijek traju jednako dugo,
neovisno o godišnjem dobu i deklinaciji Sunca. Zbog okomitog izlaza i zalaza Sunca sumraci na
ekvatoru traju najkraće.

Kosa nebeska sfera

Kosa nebeska sfera je prividna slika neba za opažača koji se ne nalazi ni na polu ni na
ekvatoru, već na nekoj zemljopisnoj širini između tih dvaju ekstrema.


Kosa nebeska sfera
41
Ako se opažač nalazi na nekoj zemljopisnoj širini, zenit opažača nalazi se između pola i
ekvatora. Nebeska tijela ovisno o položaju na sferi, zauzimaju različite položaje u odnosu prema
opažaču. Ravnina nebeskog horizonta nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za vrijednost
komplementa zemljopisne širine (90°– φ). Nebeski horizont i ekvator sijeku se u točki istoka
(točke E) i točki zapada (točke W). Vertikalna kružnica koja prolazi kroz točku istoka zove se
istočni prvi vertikal, a vertikalna kružnica koja prolazi kroz točku zapada zove se zapadni prvi
vertikal. Luk nebeskog horizonta od točke istoka do točke izlaza nebeskog tijela i od točke
zapada do točke zalaza nebeskog tijela zove se amplituda nebeskog tijela. Pozitivna je ako
nebesko tijelo izlazi sjevernije od točke istoka, odnosno zalazi sjevernije od točke zapada.
Negativna je ako nebesko tijelo izlazi južnije od točke istoka, odnosno zalazi južnije od točke
zapada.

Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0° i kruži po nebeskom ekvatoru. Izlazi u točki istoka, a
zalazi u točki zapada, vidljivi luk jednak je nevidljivom luku.

Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju, izlazi u točki horizonta koja se nalazi
sjevernije od točke istoka, a zalazi sjevernije od točke zapada i ima pozitivnu amplitudu. Vidljivi
luk veći je od nevidljivog luka.

Nebesko tijelo C ima deklinaciju koja ima isti predznak kao i zemljopisna širina opažača,
ali njegova deklinacija ima točno veličinu komplementa zemljopisne širine (δ = 90° -φ).
Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj točki horizonta, tj. samo tangira horizont u jednoj točki i
nastavlja kretanje po sferi. Takvo nebesko tijelo zove se zadnje cirkumpolarno nebesko tijelo.

Nebesko tijelo D također ima deklinaciju istog predznaka kao i zemljopisna širina
opažača, ali je vrijednost deklinacije veća od komplementa zemljopisne širine (δ > 90°-φ). To
nebesko tijelo nema ni izlaza ni zalaza, dva puta prolazi kroz meridijan opažača i stalno se na
nebeskoj sferi kreće po kružnici čije je središte u vidljivom polu. Takvo nebesko tijelo zove se
cirkumpolarno nebesko tijelo.

Nebesko tijelo E ima deklinaciju predznak koje je različit od predznaka zemljopisne širine,
a apsolutna vrijednost deklinacije manja je od komplementa zemljopisne širine (|δ| < 90°-
|φ|).Takvo nebesko tijelo ima svoj izlaz i zalaz, ali je njegov vidljivi luk kraći od nevidljivog.
Amplituda je negativna jer nebesko tijelo izlazi u točki horizonta koja se nalazi južnije od točke
istoka, a zalazi u točki horizonta koja se nalazi južnije od točke zapada.
Nebesko tijelo F ima deklinaciju koja ima različiti predznak od zemljopisne širine
opažača, ali je apsolutna vrijednost deklinacije jednaka komplementu zemljopisne širine (|δ| =
90°-|φ|). Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj točki horizonta i nikad se ne pojavljuje iznad
horizonta. Takvo nebeska tijelo zove se zadnje anticirkumpolarno nebesko tijelo.

Ako deklinacija i zemljopisna širina imaju različite predznake, a apsolutna vrijednost
deklinacije veća je od komplementa apsolutne vrijednosti zemljopisne širine (|δ| > 90°-|φ|)
nebesko se tijelo nikad ne pojavljuje na horizontu i stalno je skriveno oku opažača. Takvo
nebesko tijelo zove se anticirkumpolarno nebesko tijelo.


5.2. PRIVIDNO KRETANJE PLANETA NA NEBESKOJ SFERI

Pomicanje Sunca, Mjeseca i planeta od zapadne strane horizonta prema istočnoj strani
zove se progresivno kretanje, a pomicanje planeta od istočne strane horizonta prema zapadnoj
strani zove se retrogradno kretanje. Zemlja na putanji oko Sunca i Mjesec na putanji oko Zemlje
dolaze u takve položaje da se opažaču sa Zemlje čini da Sunce i Mjesec na sferi lutaju od
zvijezde do zvijezde.
42


Prividna kretanja Sunca i Mjeseca


Slika prikazuje nebesku sferu u čijem središtu je nepomično Sunce oko kojega kruži
Zemlja po ucrtanoj putanji, a oko nje kruži Mjesec. U određenom trenutku Zemlja se nalazi u
položaju Z
1
, a Mjesec u položaju M
1
. U tom će trenutku opažač s površine Zemlje vidjeti Sunce
u blizini zvijezde β na nebeskoj sferi, a Mjesec u blizini zvijezde δ. Nakon nekog vremena
Zemlja će na svojoj putanji preći određeni put i naći se u položaju Z
2
, Mjesec će slijediti pomak
Zemlje i u tom istom trenutku naći će se u položaju M
2
. Opažač će sada vidjeti Sunce u blizini
zvijezde α, a Mjesec u blizini zvijezde γ na nebeskoj sferi. Sunce na nebeskoj sferi prividno
prevali put od zvijezde β do zvijezde α, a Mjesec od zvijezde δ do zvijezde γ. Ako razdoblje
iznosi jedan dan, Sunce na nebu prevali oko 1° (360° za 365 dana), a Mjesec oko 13° (360° za
27.32 dana).
Prividno kretanje planeta nešto je drugačije.



Prividno kretanje unutarnjih (slika lijevo) i vanjskih (slika desno) planeta


Prividno kretanje unutarnjih planeta prikazuje slučaj a). Zemlja se na svojoj putanji u
određenom trenutku našla u položaju Z
1
, a unutarnji planet u položaju P
1
. Opažač sa Zemlje
vidjet će planet pored zvijezde α na nebeskoj sferi. U nekom drugom trenutku Zemlja će se naći
u položaju Z
2
, a unutarnji planet po drugom Keplerovu zakonu prevalit će veći put i nalazi se u
43
položaju P
2
. Opažač vidi planet pored zvijezde β na nebeskoj sferi. U idućem trenutku Zemlja je
u položaju Z
3
, a planet u položaju P3, opažač vidi planet pored zvijezde γ. Prividno je planet na
nebeskoj sferi prevalio put od zvijezde α do zvijezde β, a zatim se vratio prema zvijezdi γ.
Opažaču na Zemlji se čini da je planet opisao nepravilnu petlju. U određenom trenutku planet
prividno miruje u nekoj točki na nebeskoj sferi pa se kaže da je u tom trenutku stacioniran.
Unutarnji planeti Merkur i Venera pretežno se kreću u progresivnom smjeru, a jedino se u blizini
donje konjunkcije određeno vrijeme kreću u retrogradnom smjeru.
Isti oblik nepravilnog kretanja zbog istih razloga pokazuju i vanjski planeti, slučaj b).
Različiti položaji Zemlje Z
1
, Z
2
i Z
3
, planeta P
1
, P
2
i P
3
te različite projekcije planeta na nebeskoj
sferi α, β, γ kazuje da je planet također napravio petlju. Vanjski planeti uvijek se kreću
progresivno, osim u položajima blizu opozicije kad u svojem prividnom kretanju prave
retrogradnu petlju.


5.3. PRIVIDNO KRETANJE SUNCA KROZ GODINU

Sunce je nepomično u središtu sfere, a oko njega kruži Zemlja koja ima i vlastito
rotacijsko kretanje. Opažač na površini Zemlje kreće se zajedno s njezinom površinom i
subjektivno osjeća kretanje čitave sfere. Sunce se svakog jutra pojavljuje na horizontu i za
opažača počinje dan. Prolaskom vremena visina Sunca sve više raste, a kada je ono u najvišoj
točki ili točki kulminacije, do noći je preostalo upravo onoliko vremena koliko je prošlo od
trenutka izlaza. To je polovina dana ili podne. Nakon toga visina Sunca počinje padati i u
trenutku kad zađe ispod horizonta, počinje noć. Te izmjene posljedica su rotacije Zemlje.

Osim ovih pojava opažač zamjećuje i druge pojave. U zimskom razdoblju za opažača na
sjevernoj hemisferi Sunce izlazi relativno kasno, kraće se zadržava na nebu, noć nastupa
relativno brzo, a temperatura zraka je niska. U ljetnom razdoblju situacija je obrnuta: Sunce
izlazi rano, putanja mu seže preko čitavog neba, a u podne je visoko na nebu. Noći su kratke, a
temperature visoke. To su posljedice kruženja Zemlje oko Sunca, odnosno prividno kruženje
Sunca oko Zemlje.


Prividno kretanje Sunca


Prvog dana proljeća, oko 21. ožujka, i prvog dana jeseni, oko 23. rujna, Sunce izlazi točno
u točki istoka i zalazi u točki zapada (putanja B na slici). Tih se dana Sunce prividno kreće po
nebeskom ekvatoru, a njegova deklinacija iznosi 0°. Vidljivi luk Sunca jednak je nevidljivom, pa
je to dan ravnodnevnice ili ekvinocij. Za opažača na sjevernoj hemisferi poslije prolaza kroz
proljetni ekvinocij Sunce izlazi sve ranije, a zalazi sve kasnije. Dani se produžavaju sve do prvog
44
dana ljeta, oko 22. lipnja, kada Sunce dostiže maksimalnu deklinaciju (δ = +23.5°). Tada Sunce
izlazi najsjevernije i amplituda postiže maksimalnu vrijednost (putanja C na slici). Dan je tada
najduži, a noć najkraća. Od tog trenutka dani se počinju skraćivati, ali su još duži nego noći i
tako sve do prvog dana jeseni. Dolaskom prvog dana jeseni Sunce se ponovo prividno kreće po
nebeskom ekvatoru, pa je i to dan ravnodnevnice. Od tada dani počinju biti kraći od noći i tako
do prvog dana zime, oko 22. prosinca, kada deklinacija Sunca postiže najnižu vrijednost (δ =
-23.5°). Tog je dana dan najkraći, a noć najduža. Sunce izlazi najužnije i amplituda postiže
minimalnu vrijednost (putanja A na slici).

Ekliptika je prividna putanja Sunca tijekom godine. U različitim trenucima Sunce se nalazi
na različitim točkama ekliptike, a tipični položaji su proljetna i jesenja točka, točke ljetnog i
zimskog solsticija, afel i perihel.

Gibanje Zemlje oko Sunca


Točka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana proljeća je proljetna točka (γ). To je
točka na nebeskoj sferi u kojoj se sijeku ravnine ekliptike i ekvatora (deklinacije ide s negativne
na pozitivnu). Točka u kojoj se Sunce nalazi prvog dana jeseni zove se jesenska točka (Ω),
predočuje točku sjecišta ekliptike i ekvatora na suprotnoj strani nebeske sfere (deklinacije ide s
pozitivne na negativnu). Linija koja spaja jesensku i proljetnu točku zove se linija ekvinocija.

Točka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana ljeta zove se točka ljetnog solsticija
(maksimalna pozitivna deklinacija) i u blizini je afela, to jest položaja kad je Zemlja
najudaljenija od Sunca. Točka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana zime zove se točka
zimskog solsticija (maksimalna negativna deklinacija) i u blizini je perihela, to jest položaja u
kojem je Zemlja najbliže Suncu. Kada se promatraju gibanja oko Zemlje, tada je najbliža točka
perigej, a najdalja apogej. Linija koja spaja točke ljetnog i zimskog solsticija zove se linija
solsticija. Crta koja spaja točke afela (apogeja) i perihela (perigeja) zove se apsidna crta. Ona je
nagnuta 11˚ prema liniji solsticija.


Zodijak

Sunce u svom prividnom godišnjem kretanju po ekliptici prolazi kroz 12 astroloških
odnosno 13 astronomskih sazviježđa.

45


Pojas zodijaka

Ta zviježđa nose uglavnom imena životinja pa je pojas nazvan zodijak ili životinjski
pojas. Pojas obuhvaća 8° s obje strane ekliptike, a u njemu se kreću svi
planeti, osim Plutona koji u svom kretanju izlazi i izvan zodijaka, jer mu je ravnina putanje 17°
nagnuta prema ekliptici.
Svako zviježđe obuhvaća različitu površinu, iako su dio neba po kojem se prividno giba
Sunce stari Grci podijelili u 12 približno jednakih dijelova. Svaki je od tih dijelova zauzimao 30°
ekliptičke dužine što znači da je u svakom zviježđu Sunce boravilo približno 30 dana.
Zviježđa Zodijaka su: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica, Vaga, Škorpion, Strijelac,
Jarac, Vodenjak i Ribe, te astronomsko zviježđe Zmijonosac.

Sumrak i svitanje

Sumrak i svitanje su vremenski intervali u kojima Sunce neposredno nakon zalaska i
neposredno prije izlaska osvjetljava horizont motrioca. To je dakle ono vrijeme kad Sunce
svojim zrakama utječe na osvjetljenost horizonta, gibajući se prividno po svom noćnom luku u
blizini horizonta. Ovisno o tome kolika je visina Sunca postoje:
- građanski ili civilni sumrak (visina između 0˚ i -6˚),
- nautički sumrak (visina između -6˚ i -12˚),
- astronomski sumrak (visina između -12˚ i -18˚)

Kada je visina Sunca -18˚ (ili veće negativne vrijednosti) nastupa mrkla noć.

Za vrijeme građanskog sumraka Sunce još uvijek dobro osvjetljava horizont i nisu vidljive
sjajnije zvijezde.
Za vrijeme nautičkog sumraka na nebu postaju vidljive sjajnije zvijezde, a horizont
motrioca još uvijek je vidljiv. To je upravo vrijeme kada se na brodu snimaju zvijezde, otud mu i
naziv nautički.
Za vrijeme astronomskog sumraka na nebu postaju vidljive i zvijezde slabijeg sjaja,
međutim horizont se gubi, što onemogućuje snimanje s običnim sekstantom.
U toku noći snimanja se mogu vršiti isključivo sekstantom s umjetnim horizontom.

46

Godišnja doba


Unatoč činjenici što je ljeti Sunce najudaljenije od Zemlje, na sjevernoj hemisferi vlada
ljeto. Kad je na sjevernoj hemisferi ljeto, na južnoj je zima i obrnuto. Proljeće na sjevernoj
hemisferi počinje prolaskom Sunca kroz proljetni ekvinocij, oko 21. ožujka i traje dok Sunce ne
postigne maksimalnu deklinaciju, oko 22. lipnja, kada počinje ljeto. Nakon toga Sunce počinje
opadati do prolaska kroz jesenski ekvinocij kada počinje jesen, oko 23. rujna. Nakon toga
deklinacija Sunca postaje negativna i vrijednost joj opada dok ne postane najmanja, što se
događa oko 22. prosinca, kad počinje zima. Nakon toga deklinacija raste dok ponovno ne
postigne nultu vrijednost kada počinje proljeće. Godišnja doba ne traju jednako. Najduže na
sjevernoj hemisferi traju ljeto, zatim proljeće, pa jesen, a najkraće zima. Godišnja doba ne traju
jednako zbog tri razloga:
- linija ekvinocija ne dijeli površinu ekliptike na dva jednaka dijela,
- u vrijeme ljeta Zemlja se nalazi u blizini afela, a po drugom
Keplerovom zakonu brzina joj je najmanja, pa se u tom dijelu
ekliptike zadržava najduže. Za vrijeme zime Zemlja je u blizini
perihela, pa je po istom zakonu sada najbrža i kraće se zadržava u
tom dijelu ekliptike,
- apsidna linija ne poklapa se sa linijom solsticija.

Longituda perihela Zemljine staze mijenja se s vremenom. To je zbog toga što se proljetna
točka pomiče godišnje 50.2'' retrogradno, a perihel 11.5'' progresivno (to znači da se longituda
perihela godišnje poveća približno 61.7''). Svako godišnje doba traje toliko koliko je potrebno
pravom Suncu da promjeni longitudu za 90˚. Mijenjajući longitudu Sunca od 0˚ do 360˚ (svakih
90˚), dobiva se trajanje godišnjih doba u danima. Trajanje godišnjih doba:
- proljeće: 92.8124
d

- ljeto: 93.6266
d

- jesen: 89.7963
d

- zima: 88.9821
d


Kada bi se pratilo kretanje Sunca na nebu tijekom godine, uočili bi da Sunce prevali puni
krug po nebeskoj sferi. Dnevno se u prosjeku kreće nešto manje od jednog stupnja prema istoku.
Prema tome, Sunce mijenja položaj u sazviježđima. Ima ih dvanaest i uglavnom nose imena
životinjskog svijeta, od tuda i naziv Zodijak (svako zviježđe obuhvaća 30° ekliptičke duljine i
oko +/-23.5° ekliptičke širine). Sazviježđa Zodijaka su: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Djevica,
Vaga, Škorpion, Strijelac, Jarac, Vodenjak i Ribe. Položaj Sunca za vrijeme ljetnog solsticija u
antičko doba bio je u sazviježđu Raka, pa se paralela +23.5° zove i Rakova obratnica. Položaj
Sunca za vrijeme zimskog solsticija u to vrijeme bio je u sazviježđu Jarca, pa se paralela -23.5°
zove Jarčeva obratnica.
47
6. VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA


Vrijeme kao pojam nije moguće jednoznačno definirati. Ono može označavati točno
određeni trenutak nekog događaja, ali i razmak vremena između dva uzastopna istovjetna
događaja. Aristotel je vrijeme označavao kao ''broj odgovarajućih pokreta unaprijed i unatrag''.
Newton je vrijeme definirao: ''apsolutno, pravo i matematičko vrijeme protječe samo po sebi i po
prirodi je uniformno i nezavisno od bilo kakve vanjske stvari''. Međutim, Einstain je pokazao da
to ipak nije tako, odnosno povezao je prostor i vrijeme u četverodimenzionalni prostorno-
vremenski kontinuum (teorija relativiteta).
U samim počecima ljudske civilizacije javila se potreba za određivanjem vremena,
odnosno njegova protoka. Protok vremena se može određivati prema pojavama koje se
ponavljaju, tako na primjer, razdoblje između dviju donjih kulminacija Sunca jest vrijeme jednog
dana, razdoblje između dviju uzastopnih konjukcija Mjeseca jest vrijeme jednog mjeseca, a
razdoblje između dvaju uzastopnih izlazaka Sunca u istoj točki horizonta predstavlja vrijeme od
jedne godine.
Sunčev dan upravo je bio prva jedinica vremena koju je čovjek upotrebljavao. Mjerenju
manjih jedinica od dana pristupilo se u 3 st. p.n.e. u Rimu (javlja se gnomon - vertikalni štap koji
baca sjenu, tj. sunčev sat). Vrijeme se točnije počelo određivati tek u 18. st., izradom pouzdanih
satnih mehanizama.
Danas, osnovna jedinica za mjerenje vremena jest jedna sekunda, čija je definicija dana
1967. godine na 13. generalnoj konferenciji za mjere i utege, pa je sekunda trajanje od 9 192 631
770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja
atoma cezija 133.
Veća jedinica za mjerenje vremena jest jedna minuta, koju čini 60 sekunda. Još veća
izvedenica za mjerenje vremena jest jedan sat, kojeg čini vrijeme od 60 minuta.

6.1. MJERENJE VREMENA

Dan i vrste dana

Razdoblje od jednog dana jest vrijeme koje protekne između dviju uzastopnih kulminacija
nekog nebeskog tijela u određenom meridijanu na Zemlji. Budući da mnoga nebeska tijela mogu
dvaput uzastopno kulminirati, postoje i brojne vrste dana (sunčev, zvjezdani, planetski,
mjesečev, tropski).

Vrste dana

48
U određenom trenutku u meridijanu na kojem se nalazi točka A, na površini Zemlje
kulminirali su istodobno Mjesec, Sunce, jedan od planeta, proljetna točka i zvijezda. Nakon što
je Zemlja izvršila rotaciju oko svoje osi, raspored nebeskih tijela više nije isti. Mjesec je u tom
vremenu prošao oko 12˚ u progresivnom smislu (obrnuto od kazaljke na satu), Sunce oko 1˚ u
progresivnom smislu, planet može promjeniti svoj položaj u progresivnom ili retrogradnom
smislu, proljetna točka se pomakla za 00.12'' u retrogradnom smjeru (u pravcu kazaljke na satu),
a samo je zvijezda zadržala isti položaj. Tako možemo definirati pet vrsta dana:
1. Sunčev dan je vrijeme koje je potrebno Suncu da dva puta kulminira u određenoj točki na
Zemlji (okret Zemlja u odnosu na Sunce).
2. Mjesečev dan je vrijeme koje je potrebno da Zemlja učini punu rotaciju oko svoje osi i
još oko 13˚. Srednja vrijednost Mjesečeva dana je 24 sata i 50 minuta.
3. Planetni dan je vrijeme potrebno da određeni planet dvaput uzastopno kulminira u istoj
točki na površini Zemlje, a može biti dulji ili kraći od Sunčeva dana.
4. Tropski dan je vrijeme potrebno da proljetna točka dvaput uzastopno kulminira u
određenoj točki na Zemlji. Od Sunčeva dana je kraći oko 4 minute.
5. Zvijezdani dan je vrijeme potrebno da određena zvijezda dvaput uzastopno kulminira u
istom meridijanu na Zemlji, koji je kao i tropski dan, kraći od Sunčeva dana za 4 minute,
pa se kao zvijezdani dan uzima tropski dan (približno su jednaki).
Za početak zvijezdanog dana se uzima prolaz proljetne točke kroz gornji meridijan, pa se
zvijezdano vrijeme poklapa sa satnim kutom proljetne točke.

Za početak Sunčeva dana se uzima prolaz Sunca kroz donji meridijan (donja kulminacija).
Budući da se satni kut Sunca počinje računati od trenutka prolaska nebeskog tijela kroz gornji
meridijan, satni kut Sunca i pravo Sunčevo vrijeme se razlikuju 12 sati ili 180˚.


Godina i vrsta godina

Godina je u povijesti imala za podlogu Mjesec sa trajanjem od 12 lunacija (sinodički
mjeseci), to jest 354.367 dana, pa se ona zvala Mjesečeva godina. Međutim, već je u starom
vijeku određena godina koja je za osnovu imala kulminacije Sunca.
Sunčeva godina je vrijeme koje je potrebno da Sunce po svojoj prividnoj putanji dođe u
isti položaj na horizontu.
Tropska godina je razmak vremena koji prođe između dva uzastopna prolaska Sunca kroz
proljetnu točku. Tropska godina ima 365.24219878 srednjih Sunčevih dana, to jest 365 dana 05
sati 48 minuta i 46.08 sekunda. Kako godina nema cijeli broj dana, u javnom životu je uvedena
takozvana građanska godina koja ima 365 ili 366 dana.
Zvijezdana ili siderička godina je razmak vremena koji prođe između dvije uzastopne
kulminacije Sunca i jedne zvijezde. Odgovara vremenu za koje Sunce učini cijeli put po
ekliptici. Zvijezdana godina je malo dulja od tropske i iznosi 365.2563628 dana, to jest 365 dana
06 sati 09 minuta i 10.75 sekunda.
Anomalistička godina je vremenski interval između dva uzastopna Sunčeva prolaska kroz
perigej, to jest dva uzastopna Zemljina prolaska kroz perihel. Budući da se apsidna linija giba
prema istoku (progresivno), anomalistička godina je nešto dulja od zvijezdane, i iznosi
365.25964134 srednjih Sunčevih dana, to jest 365 dana 06 sati 13 minuta 53 sekunda.

Sve tri vrste godina se vremenom mijenjaju, tako da se tropska godina u tisuću godina
smanji za 5.3 sekunde, anomalistička godina se za stotinu godina uveća za 0.3 sekunde, dok je
promjena zvijezdane godine zanemariva.




49
Pravi sunčev dan i pravo vrijeme

Pravo Sunčevo vrijeme je vrijeme koje se računa iz položaja Sunca. Vrijeme koje
protekne između dviju kulminacija Sunca u nekom meridijanu je pravi Sunčev dan. Pravo
mjesno vrijeme (t
p
) može se izračunati pomoću satnog kuta Sunca (s)

t
p
= 12
h
+ s .

Pribrojnik 12
h
predstavlja vremensku razliku od trenutka početka računanja mjesnog
satnog kuta (gornja kulminacija Sunca ili pravo podne) i početka računanja vremena (donja
kulminacija ili prava ponoć). Međutim, pošto se satni kut računa od trenutka prolaska Sunca kroz
gornji meridijan do 360˚, praktičnije je računanje pravog vremena pomoću vrijednosti istočnog
ili zapadnog satnog kuta. Pri tome valja imati na umu:

- ako je Sunce prošlo gornji meridijan (ako je prošlo pravo podne), mjesni satni kut ima
zapadni predznak (s
w
)
- ako Sunce nije prošlo gornji meridijan (ako nije prošlo pravo podne), mjesni satni kut
ima istočni predznak (s
e
)

Pravo se Sunčevo vrijeme tada može izračunati iz izraza:

t
p
= 12
h
– s
e


t
p
= 12
h
+ s
w


Ovi izrazi su važni u navigacijskoj praksi za izračunavanje vremena izlaza i zalaza Sunca,
trajanje sumraka te prolaza Sunca kroz istočni ili zapadni prvi vertikal (Sunce u azimutu 90˚,
odnosno 270˚) i najveću digresiju (kut u nebeskom tijelu jednak 90˚).
Pravo Sunčevo vrijeme nije prikladno za primjenu u svakodnevnom životu, jer se Sunce
ne giba jednakomjerno po ekliptici pa pravi Sunčev dan ne traje jednako u različitim razdobljima
godine.

Srednji sunčev dan i srednje vrijeme

Budući da pravo Sunce nema ujednačeno prividno godišnje kretanje, pojavljuju se razlike
u trajanjima dana. Načelno, što je Zemlja bliža Suncu to pravi sunčev dan traje duže (uz istu
deklinaciju). Dan najduže traje prvog dana zime (oko 21. prosinca), a najkraće prvog dana ljeta
(oko 22. lipnja), tako da je razlika između najdužeg i najkraćeg pravog Sunčeva dana iznosi oko
51 sekundu.
Ukoliko pretpostavimo da je putanja Sunca na nebeskoj sferi ujednačena, da Sunce nema
deklinaciju, to jest da se giba po ekvatoru, i da mu se surektascenzija mijenja ravnomjerno,
dobili bi neko zamišljeno srednje Sunce po kojemu bi mogli računati srednje mjesno Sunčevo
vrijeme (t
s
) ili srednje Griničko Sunčevo vrijeme (UT). Zamišljeno srednje Sunce upravo
definira srednji sunčev dan, odnosno tropsku godinu.
Svaki meridijan ima svoje srednje (pravo) Sunčevo vrijeme, stoga ista vremena u
određenom trenutku imaju samo ona mjesta koja se nalaze na istom meridijanu.

Jednadžba vremena

Jednadžba vremena je razlika između pravog i srednjeg Sunčeva vremena, odnosno razlika
rektascenzija srednjeg i pravog Sunca.
e = T
p
– UT
e = t
p
– t
s
= α
sr

pr

50

Jednadžba vremena

Pravo Sunce može se nalaziti ispred ili iza srednjeg Sunca, stoga jednadžba vremena može
imati pozitivan ili nagativan predznak. Četiri puta godišnje pravo i srednje Sunce se poklapaju,
pa je jednadžba vremena jednaka nuli. To se događa 15. travnja, 14. lipnja, 2. rujna i 25 prosinca.
Ekstremne vrijednosti javljaju se 12. veljače (oko -14.3 min.) i 3. studenog (oko +16.5 min.).


Veza između zvjezdanog i srednjeg sunčeva vremena, Tropska godina

Zvjezdano vrijeme, prihvaćeno u astronomiji, neprikladno je u svakodnevnom životu, jer
zvjezdani dan u toku godine počinje u raznim trenucima dana i noći. Npr, 23. rujna., kad je
Sunce u jesenskoj točki, zvjezdano podne pada u ponoć sunčeva dana, tj. 12 sati prije. Zbog toga
se još od davnih dana koristi dnevno kretanje Sunca za mjerenje vremena. Iz mnogobrojnih
motrenja ustanovljeno je da između dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz
proljetnu točku prođe 365.24219 srednjih (sunčevih) dana. Taj vremenski interval zove se
tropska godina. Da bi se našla veza između srednjeg i zvjezdanog vremena treba znati koliko
tropska godina traje u zvjezdanom vremenu.

Veza između srednjeg i zvjezdanog sunčeva vremena

Ako su Sunce i proljetna točka na početku tropske godine u meridijanu AP nekog mjesta,
po isteku jednog zvjezdanog dana proljetna točka će se naći u A, a Sunce će biti u točki B, zbog
svoga prividnog godišnjeg kretanja od zapada prema istoku. Sunce će u meridijanu biti 3
min
i
56,6
s
kasnije od proljetne točke. Za toliko je zapravo srednji dan duži od zvjezdanog. Svakoga
narednog dana Sunce će se pomaknuti za isti kut. Po isteku drugoga dana, kad se proljetna točka
ponovo nađe u točki A, Sunce će biti u točki C, po isteku trećega dana u točki D, itd. Na kraju
tropske godine Sunce će obići gotovo cijeli nebeski ekvator i s proljetnom točkom će se naći u
meridijanu ZP, a ne u meridijanu AP, jer se proljetna točka zbog precesije pomakla s istoka na
51
zapad 50.2’’. To znači da proljetna točka u toku tropske godine načini jedan prolazak više od
Sunca kroz meridijan. Do istog rezultata dolazi se i iz razlike od približno 4
min
dnevno, koliko je
potrebno Suncu više od proljetne točke da prođe kroz meridijan. Ta razlika mjesečno iznosi dva
sata, a godišnje 24 sata. Dakle, u jednoj tropskoj godini su 365.24219 srednja dana ili 366.24219
zvjezdana dana. Iz te dvije jednakosti izvodi se veza između srednjeg i zvjezdanog vremena :

366.24219
1 srednji dan = ----------------- = 1.00274 zvjezdanih dana
365.24219

Općenito je ∆T = k · ∆S, gdje je T srednje sunčevo vrijeme, S zvjezdano vrijeme, a k
čimbenik koji iznosi 1.00274.

Također je i :
365.24219
1 zvjezdani dan = ---------------- = 0.99727 srednjih dana
366.24219

Općenito je ∆S = k’ · ∆T, gdje je k’ = 0.99727.

Iz tih veza izlazi da je :

24
h
00
min
00
s
srednjeg vremena = 24
h
03
min
56.56
s
zvjezdanog vremena i
24
h
00
min
00
s
zvjezdanog vremena = 23
h
56
min
04.09
s
srednjeg vremena

Odnos između sideričke (S) i tropske (T) godine može se pisati:
S : T=360°: (360°-50.25'')=1.00003878


Veza između vremena, zemljopisne dužine, satnog kuta i rektascenzije

Svako vrijeme, bilo ono zvjezdano, sunčevo pravo ili srednje, povezano je s meridijanom
mjesta motrenja. Prema tome to su sve mjesna vremena. Samo mjesta na istome meridijanu
imaju u jednom trenutku isto mjesno vrijeme. Mjesta koja leže istočno od izvjesnog mjesta,
imaju za toliko sati, minuta i sekunda više mjesnog vremena koliko je njihova zemljopisna
dužina izražena u satima, minutama i sekundama veća od one u prvom mjestu. Mjesto smješteno
zapadnije, imat će za toliko manje vremena. Znači luk ekvatora ili kut u polu između dva
meridijana mjeren u vremenskoj mjeri, određuje razliku mjesnih vremena između ta dva
meridijana. Osnovni meridijan (nulti-meridijan) od kojeg se broji zemljopisna dužina je onaj koji
je prolazio kroz optičku os instrumenta na zvjezdarnici u Greenwichu. Danas je na tom mjestu
muzej, ali je postavljena oznaka od koje se Zemlja dijeli na istočni i zapadni dio. Sva vremena i
satne kutove koji se odnose na meridijan Greenwicha označuju se velikim slovom. Na primjer :
T
z
= griničko zvjezdano vrijeme = S
y
= satni kut proljetne točke u Greenwichu; T
s
= srednje
vrijeme Greenwicha = GMT = Greenwich mean time = UT = Universal time = svjetsko vrijeme.
Sva druga mjesna vremena označuju se malim slovom. Na primjer: t
z
= mjesno zvjezdano
vrijeme = s
γ
= mjesni satni kut proljetne točke; t
p
= pravo mjesno sunčevo vrijeme; t
s
= srednje
mjesno sunčevo vrijeme.
Prema tome, veza između griničkih i mjesnih vremena je zemljopisna dužina, jer je:

T
z
= t
z
– ( ± λ ) i t
z
= T
z
+ ( ± λ ) i λ = t
z
– T
z

T
p
= t
p
– ( ± λ ) i t
p
= T
p
+ ( ± λ ) i λ = t
p
– T
p

T
s
= t
s
– ( ± λ ) i t
s
= T
s
+ ( ± λ ) i λ = t
s
– T
s


52

Veza mjesnih vremena i zemljopisnih dužina mjesta

U astronomiji se vrijeme mjeri pomoću satnih kutova nebeskih tijela. Satni kut proljetne
točke je zapravo zvjezdano vrijeme, a satni kut Sunca je sunčevo vrijeme, pa se analogno tome
može pisati:
S
γ
= s
γ
– λ i S
γ
= s
γ
+ λ i λ = s
γ
– λ
S
o
= s
o
– λ i s
o
= S
o
+ λ i λ = s
o
– S
o


Satni kut je 0 kad tijelo prolazi kroz gornji meridijan. Znači da zvjezdani dan počinje kad
je proljetna točka u gornjem meridijanu, a po veličini satnog kuta proljetne točke može se
odrediti koliko je zvjezdanog vremena. Na primjer ako je S = 45º, znači da je T
z
= 3
h
. Slično se u
astronomiji početak sunčeva dana broji od trenutka prolaska Sunca kroz gornji meridijan, dok se
u građanskom životu početak sunčeva dana računa od trenutka prolaska Sunca kroz donji me-
ridijan. Za astronomiju je to imalo razloga da bi jednonoćno motrenje nebeskih tijela palo u isti
datum, ali je zbog povezivanja s praktičnim životom postalo smetnja, pa se i u astronomiji od 1.
siječnja 1925. godine početak sunčanog dana počeo brojiti od trenutka prolaska Sunca kroz donji
meridijan, tj. kad mu je satni kut 180° =12 h. To znači da je za Sunce:

T
p
= S
o
± 12
h
i t
p
= s
o
± 12
h
ili
T
s
= T
p
− (± e) = S
o
± 12
h
− (± e)

Vrijeme brojeno od prolaska srednjeg Sunca kroz donji meridijan zove se građansko vrijeme.

Sunce se prvog dana proljeća nalazi u položaju proljetne točke, koja je presjecište ravnine
nebeskog ekvatora i ekliptike. Budući da se taj dan nalazi i na ekliptici i na nebeskom ekvatoru,
deklinacija Sunca je 0˚. Sa slike se vidi da se mjesni satni kut nebeskog tijela može dobiti kao
zbroj mjesnog satnog kuta proljetne točke i surektascenzije.

S
*
= S
γ
+ (360˚- α)

Mjesni satni kut (s) nebeskog tijela razlikuje se od satnog kuta meridijana Greenwicha (S)
za vrijednost zemljopisne dužine (λ)

S = s – λ

Prema tome mjesni satni kut ili surektascenzija se mogu dobiti iz izraza:

s = (S
γ
+ λ) + (360˚- α)
(360˚- α) = s – (S
γ
+ λ)
53
Satni kut proljetne točke u meridijanu Greenwich (S
γ
-

čita se iz godišnjaka) predstavlja
zvijezdano vrijeme tog meridijana, a mjesni satni kut proljetne točke (s
γ
ili (S + λ)) mjesno
zvijezdano vrijeme.

Veza griničkog i mjesnog satnog kuta (vremena)

Sγ = Tz = S

+ α = S

- (360-α)

sγ = tz = s

+ α = s

- (360-α) = S

+ λ - (360-α)


Zonsko vrijeme i datumska granica

Budući da svaki meridijan na zemlji ima vlastito pravo i srednje vrijeme, bilo bi sasvim
nepraktično da svako mjesto na zemlji ima vrijeme koje se razlikuje od susjednog mjesta. Bilo bi
jako teško uskladiti npr. polaske i dolaske aviona, vlakova , brodova, itd.
Da se izbjegne takav kaos, površina Zemlje je podijeljena na 24 vremenske zone, unutar
kojih se vrijeme računa po središnjem meridijanu koji prolazi kroz svaku vremensku zonu.
Takvo vrijeme se zove zonsko vrijeme.
Podjela Zemlje na vremenske zone dogovorena je na kongresu u Rimu 1883. godine, ali su
tek 1911. na međunarodnoj konferenciji u Parizu određene zone i zonska vremena. Površina
Zemlje je podijeljena na 24 zone, gdje svaka zona obuhvaća područje od oko 15˚ zemljopisne
dužine. Središnji meridijan je meridijan u Greenwichu, koji je središte nulte zone. Središnji
meridijani ostalih zona su oni meridijani koji su od prethodnika veći za 15˚, redom 0˚, 15˚, 30˚,
45˚, 60˚, 75˚, itd.
Nulta zona obuhvaća područje od –7.5˚ do +7.5˚, ostale se za 15° uvećavaju, odnosno
smanjuju. Prema istoku imaju pozitivnu zonsku vrijednost, a prema zapadu negativnu. Međutim,
ni ovakva podjela nije riješila probleme koji su se javljali. Tako granice vremenskih zona ne
prate slijepo meridijan, već granice država kroz koju prolaze. Međutim to nije bilo moguće
učiniti u državama koje su se prostirale na velikim područjima (SAD, Kanada, Rusija, itd.), stoga
u tim državama postoji veći broj vremenskih zona, koje poštuju lokalne regionalne granice.
Teritorij Rusije prekriva 11 vremenskih zona, teritorij SAD 6 vremenskih zona itd.
Velik broj država prihvatio je različita zonska vremena za određene sezone, tako da postoji
i pojam sezonskog vremena (ljetno i zimsko).

Površina Zemlje podijeljena je na 24 zone. Dvanaestu zonu presjeca datumska granica, što
je logična potreba, jer se putujući prema istoku, vrijeme teče unaprijed, tako da stigavši do 12.
54
zone dobijamo 12 sati više nego u griniču. Putujući prema zapadu vrijeme teče unazad, tako da
se do 12. zone skupi 12 sati manje nego u griniču. Dakle, na meridijanu 180˚ vremenska razlika
je 24 sata ili jedan dan.
Datumska granica, radi prije navedenih problema, ne slijedi meridijan 180˚, već slijedi
granice država.
Zonsko vrijeme (t
x
) određuje se prema vremenu središnjeg meridijana zone, na način da se
srednjem Sunčevu vremenu meridijana Greenwich (UT) doda vrijednost zone (x):

t
x
= UT + (± x)

Vrijednost zone je njen redni broj koji može biti pozitivan ako se zona nalazi istočno od
meridijana Greenwich, ili negativan ako se zona nalazi zapadno od meridijana Greenwich. Zone
se označavaju redom 0, ±1, ±2, ±3, itd.

Prilikom putovanja prema istoku sat pomičemo naprijed za 1 sat svakih 15˚, a pri
putovanju na zapad oduzimamo jedan sat svakih 15˚. Prilikom prelaska datumske granice u
vožnji iz istočne u zapadnu sferu treba ponoviti isti datum (ponavlja se tekući dan u tjednu), a pri
vožnji iz zapadne u istočnu sferu mora se preskočiti jedan dan.

Svi efemeridni podaci donose se u funkciji srednjeg griničkog vremena. Za pretvoriti UTC
vremena iz nautičkog godišnjaka u zonska vremena nekog mjesta postupak je slijedeći:

ts= (iz N.G.)
- λ=
Ts(UT)=
+ x=
tx=



Međunarodno atomsko vrijeme

Srednje sunčevo vrijeme se u praksi određuje iz promatranja zvijezda (UTC vrijeme).
Kako se Zemlja neravnomjerno vrti oko Sunca takvo mjerenje vremena izaziva nesklad, jer
vremenske jedinice nisu konstantne. Zbog toga se javila potreba da se izvede fizikalna sekunda.
Na međunarodnoj konferenciji za fundamentalne astronomske konstante u Parizu 1950.
godine predložilo se da baza za vremensku jedinicu umjesto rotacije bude revolucija Zemlje.
Tako se 1958. godine prihvatilo da se sekunda izvede kao jedinica iz trajanja tropske godine.
Tropska godina se vrlo malo mijenja (oko 0.5 sek u stoljeću) i ravnomjerno. Iz nje je izvedena
efemeridna sekunda kao 31 556 925.975-i dio tropske godine. To je nova zvanična jedinica
vremena, koja se upotrebljava od 1960. godine, i u njezinoj funkciji daju se kooordinate nebeskih
tijela u astronomskim godišnjacima.

Generalna konferencija za mjere i utege 1967. godine uvela je novo, tzv. atomsko vrijeme.
Njega registriraju atomski satovi, koji mogu precizno mjeriti vrijeme na principu prelaska
elektrona s jednog nivoa na drugi u atomu cezija 133. Atomski satovi imaju preciznost od
nekoliko milijuntnih dijelova sekunde. Jedinica atomskog vremena je atomska sekunda, koja se
definira kao trajanje 9 192 631 770 perioda onog zračenja što odgovara prelasku između dviju
hiperfinih razina osnovnog stanja cezija 133. Ovako definirano atomsko vrijeme (AT) točnije je
od bilo kojeg drugog vremena. Razlike koje nastanu između atomskog i svjetskog vremena (UT)
usklađuju se dodavanjem ili oduzimanjem prestupne sekunde kad god ta razlika dostigne
vrijednost ± 0.7 sec. To znači da se i to najpreciznije mjereno vrijeme prilagođuje vremenu
određenom prema gibanju Zemlje, jer je naš praktični život povezan s matičnom planetom i
55
njezinim gibanjem. Točnost najboljih satova na njihalo bila je između 0.001 do 0.003 sekunde u
24 sata. Brodski kronometri zaostajali su za njima za dva reda veličine. Točnost običnih kvarcnih
satova je 0.001 sec. Bolji kvarcni satovi imaju točnost od 10
-6
do 10
-7
sec. Kristal u kvarcnim
satovima napravi u 5 minuta vibracija kao obični kronometar u jednoj godini. Točnost atomskih
satova je od 10
-12
do 10
-13
sec. Još suvremeniji satovi pogonjeni su vodikovim generatorima
frekvencije, a nazivaju se mazeri. Primjena točnog vremena danas je prijeko potrebna u prometu,
telekomunikaciji, astronomiji, geodeziji, astronautici, određivanju staza umjetnih satelita,
određivanju koordinata točaka na Zemlji putem laserskih mjerenja u kojem se mjere vremenski
intervali u nanosekundama (10
-9
sec), što daje točnost udaljenosti satelita od Zemlje od 1.5 m,
itd.


Međunarodno atomsko vrijeme (Time Atomic International – TAI) je realizacija idealnog
terestričkog vremena (terestical time-TT). TAI je najpreciznije determinirana vremenska skala.
Ona je rezultat analiza atomskih vremenskih standarda (normi) mnogih zemalja koju obavlja biro
za mjere i dragocjenosti (Bureau International des Poids ed Mesures) iz Pariza. Iako TAI nije
uveden do 1.1.1972. godine, atomska vremenska skala bila je na raspolaganju od 1956. godine.
Nulta točka ovog vremena poklapa se s UT vremenom za trenutak 01.01.1958. godine.
Fundamentalna jedinica TAI je jedinica u Internacionalnom sistemu, tj. SI sekunda. TAI vrijeme
se s vremena na vrijeme korigira kako bi se uskladilo s UTC
1
vremenom.


GPS – vrijeme

GPS vrijeme također pripada atomskom sustavu i nominalno se razlikuje od TAI vremena
za vrijednost od nekoliko sekundi (2006. god. je bilo 19 sekundi). GPS vrijeme u biti predstavlja
američko atomsko vrijeme, odnosno vrijeme na kojem se temelji GPS sustav pozicioniranja.
Razlika GPS i UTC vremena je poznata i redovito se publicira.


6.2. KALENDARI

Kalendar je skup pravila kojima se određuju odnos između raznih vremenskih intervala:
dana, tjedna, mjeseca i godine; nadalje, znači knjigu s navedenim danima tjedna i mjeseca u
pojedinoj godini, odnosno preglednu tablicu rasporeda dana u godini. U užem smislu kalendar je
brojenje godine na puni broj dana. Riječ kalendar dolazi od latinskog imena calenda-prvi dan u
mjesecu.
Kao osnovni vremenski period uzimao se oduvijek i u svih naroda dan, koji predstavlja
razdoblje jedne izmjene svjetlosti i tame, tj. dana i noći. Tjedan, razdoblje od sedam dana, među
prvima su koristili Babilonci. Egipćani su koristili tjedan od 10 dana, a stari Rimljani tjedan od 8
dana.
Za duža razdoblja koristila se već u najstarije doba promjena u izgledu Mjeseca, tj.
mijenjanje njegovih faza. Potpuna izmjena mjesečevih faza traje prosječno jedan sinodički
mjesec: 29 dana, 12 sati, 44 minute, 2.98 sekunde (29.53059 dana). Budući da se sav praktični
život ravna po danima, a sinodički mjesec ima više od 29 cijelih dana, trebalo je uskladiti te dvije

1
UTC je međunarodni naziv koji je zamijenio GMT, a znači koordinirano svjetsko vrijeme (Coordinated Universal
Time). UT je vremenska skala koja blisko aproksimira prividno dnevno gibanje Sunca i služi kao temelj za javno
mjerenje vremena. UT se formalno definira matematičkim izrazom kao funkcija greenwichkog zvjezdanog vremena.
Prema tome, UT se određuje neposrednim opažanjem dnevnih gibanja zvijezda. Na taj se način određena vremenska
skala označava UT0 i neznatno se razlikuje u ovisnosti o položaju opservatorija. Da vremenska skala bude
nezavisna od mjesta opažanja, UT0 se korigira s obzirom na pomake po duljini opažačke postaje, koje uvjetuje
gibanje polova. Na taj se način dobiva skala UT1, u literaturi, zbog jednostavnosti, obično označavana kao UT.
Vremenska skala UT2 izvodi se iz UT1 korekcijom sezonskih promjena amplitude od oko 60 ms. Skala UT1 R je
korigirani UT1 s obzirom na periodične članove amplitude 3 ms plimnog porijekla. Također je UT zonsko vrijeme
za države zapadne Europe.
56
veličine i to je osnova mjesečeva ili lunarnog kalendara. To se postizalo mijenjanjem broja dana
u mjesecu, npr. naizmjenično 29 i 30 dana, u godini koja ima 12 mjeseci (354 dana).
Za praktični je život poslije izmjene svjetlosti i mraka, tj. dana, najvažnija izmjena
godišnjih doba, a te su izmjene u vezi s položajem Sunca. Sunce potpuno obiđe nebo za vrijeme
jedne tropske godine (dva uzastopna prolaska Sunca kroz proljetnu točku), koja traje 365 dana, 5
sati, 48 minuta, 46.98 sekundi. Kako ni tropska godina ne iznosi cijeli broj dana, potrebno je da
se godina za građansku upotrebu što bolje prilagodi dužini tropske godine. To se postiže
mijenjanjem cijelog broja dana u građanskoj godini na temelju različitih pravila. Ovo
usklađivanje temelj je solarnih kalendara.
Pored lunarnih i solarnih kalendara postoje još lunisolarni i proizvoljni kalendari.
Lunisolarni kalendar je usklađen s kretanjem Mjeseca i s prividnim kretanjem Sunca, npr. ako se
godina računa u lunarnim mjesecima unutar 354 dana da bi se uskladilo s gibanjem Sunca na
kraju godine dodaju se dodatni dani ili se uvodi posebni trinaesti mjesec. Proizvoljni kalendar
nije usklađen ni s Mjesecom ni sa Suncem, već je stvoren proizvoljno prema dogovoru.

Važniji kalendari kroz povijest

Egipatski kalendar. Drevni egipatski kalendar poznatiji kao Annus Vagus ili "Pomična
godina" bio je lunisolarni; dvanaest mjeseci po 30 dana tvorilo je 360 dana, a preostalih 5 dana
dodavalo se na kraju godine. Mjeseci su bili grupirani u 3 godišnja doba po 4 mjeseca: doba
poplave, sjetve i žetve. Stari egipčani su godinu mjerili po izlasku Siriusa i poplavi Nila. Izlazak
se ponavljao svakih 365 dana, međutim taj događaj je tijekom godina sve više odmicao od
poplave. Tek poslije 1460 godina (4x365) ponovno bi nova godina počela u pravo doba, odnosno
poklopio bi se izlazak Siriusa i poplava Nila. Kalendar se svake četvrte godine razlikovao od
sunčeve godine za 1 dan, to je ispravljano dodavanjem jednog dana svake četvrte godine
(prijestupna godina). Smatra se da se Egipatski kalendar koristio od 4442. godine p.n.e.

Babilonski kalendar bio je lunisolarni kalendar s godinama koje su se sastojale od 12
lunarnih mjeseci, plus jedan dodatni mjesec ubacivan prvobitno po odluci, a kasnije po pravilu.
Mjeseci bi započeli s prvim viđenjem srpa mladog Mjeseca nisko nad zapadnim horizontom po
zalasku Sunca. Godina bi započela u proljeće i bila je podjeljena u tri dijela (početak, sredina i
kraj). Ipak, u Mesopotamiji je bilo uobičajeno da se godina dijeli na dva godišnja doba, ljeto i
zimu, u Asiriji su se računala tri godišnja doba, a u Anadoliji četiri. Kalendar je do 5. stoljeća
p.n.e. bio sasvim promatrački, ali od oko 499. p.n.e. kalendar je određen lunisolarnim ciklusom
od 19 godina s 235 mjeseci (Metonov ciklus
2
-po atenskom astronomu Metonu 432. p.n.e.).
Kalendar je od 380. p.n.e. (u vrijeme perzijske vladavine) posebno uređen. Od tada nova godina
uredno oscilira oko proljetnog ekvinocija. Unutar ciklusa od 19 godina ubacivan je dodatni
mjesec Adaru 2 (12. mjesec), osim u 17. godini ciklusa, kad je ubacivan Ululu 2 (6. mjesec).
Tijekom ovog razdoblja, prvi dan svakog mjeseca (koji započinje zalaskom Sunca) je i dalje dan
prvog opažanja srpa mladog Mjeseca. Babilonski kalendar nikada nije koristio predodređeni broj
dana u nekom mjesecu. Dan je počinjao sa zalaskom Sunca (dijelio se u 6 straža: 3 noćne i 3
dnevne) ili u 12 sati. Sat se dalje dijelio u 30 manjih jedinica. Vrijeme se mjerilo vaganjem vode
koja je proticala kroz rupicu u probušenom kolu.


Kalendar Maya jedan je od najstarijih kalendara, a ujedno jedan od najtočnijih uopće.
Kalendar Maya se sastoji u biti od dva kalendara, svjetovnog i obrednog kalendara.

Svjetovni kalendar (Haab), je solarni kalendar Maya kojeg tvori ciklus od 18 razdoblja s
20 dana, tj. 360 dana, plus još 5 dodatnih dana. On dijeli vrijeme na dane (kin), mjesece od 20
dana (uinal), godine (tun), dvadesetoljeća (katun), itd. Mjeseci su: Pop, Uo, Zip, Zotz, Tzec, Xul,

2
Metonov ciklus-period u kojem se ostvari puni broj lunacija i tropskih godina, u 19 tropskih godina ispuni se 235
lunacija.
57
Yaxkin, Mol, Chen, Yax, Zac, Ceh, Mac, Kankin, Moan, Pax, Kayab, Cumbu i Uayeb
3
(''pet
dana nesreće''). Svaki dan u Haab kalendaru identificiran je brojem dana u mjesecu i imenom
mjeseca. Brojevi dana počinju glifom koji se prevodi kao "smještaj" imenovanog mjeseca, koji
se obično smatra kao 0. dan tog mjeseca, mada ga manjina smatra za 20. dan prethodnog
mjeseca. U ovom drugom slučaju, smještaj mjeseca Pop je 5. dan Uayeb'-a. Za većinu je prvi dan
godine dan 0 Pop (smještaj Popa). Zatim slijedi 1 Pop, 2 Pop... do 19 Pop, a slijedeći bi bio 0
Wo, 1 Wo, itd. Podjela vremena:

• 20 kina = 1 uinal,
• 18 uinala = 1 tun (360 dana),
• 20 tuna = 1 katún (7 200 dana)
• 20 katúna = 1 baktún (144 000 dana),
• 20 baktuna = 1 piktun (2 880 000 dana),
• 20 piktuna = 1 kalabtun (57 600 000 dana),
• 20 kalabtun = kinchiltuna (1 152 000 000 dana),
• 20 kinchiltuna = alautun (23 040 000 000 dana),
• 20 alautuna = hablatun (460 800 000 000 dana).
Obredni kalendar (Tzolkin), što u prijevodu znači ''raspodjela dana'', sastoji se od dva
razdoblja, jednog od trinaest i drugog od dvadeset dana, tako da sveukupno broji 260 dana. Ovaj
kalendar kombinira dvadeset imena za dane s trinaest brojeva iz ciklusa trecena, čime proizvodi
260 jedinstvenih oznaka za dane. Na ovaj način broj i dan nisu mogli da se poklope dok ne
navrši godina od 260 dana.

Od ova dva kalendara značajniji je onaj s periodom od 260 dana. Obredni kalendar
kombinirao se s kalendarom od 365 dana, tako da formira ujednačeni ciklus koji traje 52 Haaba
(18 980 dana ili 13 dana kraće od 52 godine s prosječno 365.25 dana), pod nazivom Kalendarski
krug (ili obilazak). Važne komponente kod oba kalendara su manji ciklusi, od 13 dana (trecena,
kod Obrednog) i od 20 dana (veintena, kod Svjetovnog). Datumi Kalendarskog kruga su
jedinstveni samo u intervalu od oko 52 solarne godine.
Za praćenje dužih vremenskih perioda i upisivanje kalendarskih datuma (tj. utvrđivanje
kada se neki događaj dogodio u odnosu na druge), korišten je drukčiji oblik kalendara. Ovaj
oblik, poznat kao Dugo brojanje (0.0.0.0.0), počiva na broju dana proteklih od mitološke
početne točke
4
. Prema korelaciji između Dugog brojanja i zapadnih kalendara koju je prihvatila
velika većina, ova početna točka odgovara 11. kolovozu 3114. p.n.e. po Gregorijanskom
kalendaru; po Kalendarskom krugu to je bio dan 4 Ahau
5
8 Kumku
6
. Zahvaljujući svojoj
linearnoj prirodi, Dugo brojanje se može produžiti do bilo kojeg datuma daleko u budućnosti ili
prošlosti. Majanski brojevi imaju osnovu 20, što znači da svaka jedinica date pozicije (kojih ima
5) predstavlja 20-struku vrijednost pozicije koja joj prethodi (s desne strane). Napravljen je
važan izuzetak za vrijednost druge pozicije, koja (umjesto 20 × 20) predstavlja 18 × 20, ili 360
dana, što bolje aproksimira solarnu godinu. To znači da je 0.0.0.1.5 jednako 25 (zdesna: 5×1 +
1×20) a 0.0.0.2.0 je 40 (2×20). Izuzetak je broj uinala (3. položaj zdesna) kojih ima najviše 18;
to znači da Dugi račun doslijedno koristi bazu 20 samo ako se za glavnu jedinicu mjerenja
smatra tun (360 dana, blizu solarne godine), a ne k'in (dan). Jedinice k'in i uinal bi bili broj dana
u tunu. Dugoračunski izraz 0.0.1.0.0 predstavlja 360 dana, umjesto 400). Npr. 12.5.2008. bi
odgovarao dugoračunskom izrazu 12.19.15.5.16 što zapravo znači da je ovaj dan (16×1 + 5×20 +

3
5 dana izvan 12 standardnih mjeseci (Uayeb/Wayeb).
4
Najvjerojatnije temeljeno na konjukciji planeta Sunčeva sustava i precesiji, sadašnja era završava 21.12.2012.
(13.0.0.0.0.), a tada bi se ravnina Sunčevog sustava trebala izjednačiti s ravninom Mliječne staze što se događa
jednom u 230 milijuna godina. Prema vjerovanju Maya, riječ je o početku šestog doba u ukupnom ciklusu od
26 000 godina (ovaj broj vrlo je blizak punom okretu zemljine osi od 25 800 godina zbog precesije)..
5
Ahau-era koja se sastoji od 13 Baktuna, oko 5125.36 god. (npr. sadašnja od 11.08.3114 p.n.e. do 21.12.2012).
6
Kumku-pripadajući dan Haab kalendata (od 0 do 19).
58
15×360 + 19×7200 + 12×144000) 1 870 316. dan poslije prije spomenute početne točke. Ipak,
treba primjetiti da su ciklusi Dugog brojanja neovisni od solarne godine.

Grčki kalendari. Stari grci imali su više kalendara. Od ovih kalendara posebno su
zanimljivi Atenski kalendari:

- Festivalski-lunisolarni kalendar, s 12 mjeseci određenih na temelju mjesečevog ciklusa,
- Kalendar demokratske države
7
, s 10 proizvoljno određenih mjeseci,
- Poljoprivredni kalendar godišnjih doba, s izlascima zvijezda kao pokazateljima prolaska
vremena.

Kod Festivalskog kalendara godina je počimala prvim viđenjem (opažanjem) mladog
Mjeseca poslije ljetnjeg solsticija. Prvi dan nove godine je dan poslije one večeri kada je prvi
put viđen (stvarno ili pretpostavljeno) tanki srp mladog Mjeseca. Kako je odnos između solsticija
i mladog Mjeseca promjenljiv, nova godina je šetala u opsegu od jednog mjeseca u odnosu na
datum po Gregorijanskom kalendaru. Ovo povezivanje Sunca i Mjeseca znači da je kalendar bio
lunisolaran. Dvanaest lunarnih mjeseci traje oko 354 dana, oko jedanaest dana kraće od solarne
godine. Da bi se riješilo pitanje razlike od jedanaest dana između lunarne i solarne godine, morao
je biti ubačen dodatni mjesec oko svake treće godine, čime je nastajala prijestupna godina od 384
dana. Tako su godine uobičajeno imale 12 lunarnih mjeseci (ciklusa), a kada bi bilo procjenjeno
da su mjeseci otklizali dovoljno unazad, korištena je godina od 13 mjeseci, da se opet slože
lunarna i solarna godina. Ovaj dodatni mjesec je bio ponavljanje postojećeg mjeseca, tj. isto ime
mjeseca je upotrebljeno dvaput zaredom. Postojali su razni ciklusi za određivanje kojim
godinama treba trinaesti mjesec. Ciklus od 19 godina, poznat kao Metonov ciklus kojeg su u 5.
st. p.n.e. razvili astronomi Meton i Euktemon, mogao je biti korišten za precizno usklađivanje
lunarne i solarne godine. Kalendarom se izgleda upravljalo na ad hoc bazi. Dani u mjesecu su se
smjenjivali od 29 i 30 dana. Ipak, umjesto da slijedi utvrđeni obrazac (kao u današnjem
Gregorijanskom kalendaru), trajanje svakog mjeseca bilo je objavljivano pred njegov kraj, u
pokušaju da se prvi dan slijedećeg mjeseca veže s dolazećim mladim Mjesecom.
Državni kalendar atenjana temeljio se na 10 mjeseci. Ovaj kalendar se u 5. st. p.n.e.
temeljio na Suncu i koristio je godinu od 365 ili 366 dana i nije obraćao pažnju na Mjesečeve
faze. Deset pritanija (državnih mjeseci) je vjerojatno bilo raspodjeljeno u šest mjeseci od 37
dana, a potom u četiri mjeseca po 36 dana. Očito je da politička i festivalska godina nisu morale
početi ili završiti istog dana. Politička nova godina mogla se razlikovati za 15 dana u oba smjera
od početka festivalske godine. Od 407. p.n.e. ova dva kalendara su počimala i završavala istog
dana. Od tada, kako je opisano u atenskom ustavu iz 4. stoljeća, građanska godina ovako
izgleda:

- mjeseci 1-4 su trajali 36 dana (pretpostavka 39 u prijestupnim godinama),
- mjeseci 5-10 su trajali 35 dana (pretpostavka 38 u prijestupnim godinama).

Politički mjeseci nisu imali imena, ali su bili brojčano označeni i dati zajedno s imenom
predsjedavajuće tribe, tj. plemena (koja je bila određivana kockom na kraju predhodnog
mandata), tako da ime tribe nije ukazivalo na godišnje doba. I dani su bili označeni brojevima i
to jednostavnim nizom od 1 do ukupnog broja dana mjeseca.
Treći kalendar koji se koristio u staroj Ateni bio je solarni ili sezonski (tj. godišnjih doba).
Kao takav, bio je od velikog značaja za sezonske aktivnosti poput obrade zemlje i pomorstva.
Unutar široke podjele na godišnja doba, oslanjao se na izlaske i zalaske zvijezda kako bi se
označile preciznije točke u vremenu.


7
Naziv za političko uređenje koje se razvilo u području stare Atene oko 500. p.n.e. Za nju se vrlo često navodi kako
predstavlja prvi demokratski poredak zabilježen u povijesti.
59
Rimski kalendar. Smatra se da je prvobitni rimski kalendar bio lunarni kalendar, sličan
nekom od grčkih kalendara. Rimska tradicija tvrdi da ga je izmislio Romul, osnivač Rima oko
753. p.n.e. Najstarija poznata verzija kalendara je imala deset mjeseci i počimala je oko
proljetnog ekvinocija: Martius (31 dan), Aprilis (30), Maius (31), Iunius (30), Quintilis (31),
Sextilis (30), September (30), October (31), November (30), December (30). Kalendarska godina
je trajala 304 dana, oko 61 dan zime nije bio obuhvaćen kalendarom. Prva reforma kalendara je
pripisana Numi Pompiliju, drugom od sedam tradicionalnih kraljeva Rima. Smatra se da je on,
oko 713 p.n.e., skratio 30-dnevne mjesece na 29 dana i dodao Januar (29 dana) i Februar (28
dana) na kraj kalendara, čime je kalendarska godina produžena na 355 dana. Mjeseci od 5. do 10.
su nazvani po njihovom položaju u originalnom kalendaru, npr. September od septem, što znači
"sedam", October od octo - "osam" itd. Izuzev Kvintilisa i Sekstilisa, koji su preimenovani u čast
Julija Cezara odnosno Augusta, ovi nazivi su zadržani, iako je Septembar sada deveti mjesec,
Oktobar deseti, itd. Kako bi godina ostala približno u skladu sa solarnom godinom povremeno je
dodavan preijestupni mjesec, tzv. Mensis Intercalaris, poznat i kao Mercedonius ili Mercedinus.
On je imao 27 dana, a dodavan je Februaru, koji je pri tom bio skraćivan na 23 ili 24 dana. Tako
bi nastala godina dužine 377 ili 378 dana. Odluka o dodavanju ovog mjeseca je pripadala
pontifex maximus-u, što se događalo približno svake druge godine. Sustav usklađivanja godine
preko dodatnih mjeseci prekidan je najmanje dva puta. Prvi put to je bilo tijekom i nakon
Drugog punskog rata. Drugi prekid se dogodio sredinom prvog stoljeća p.n.e. Ovo je moglo
imati veze s prirodom rimske politike u to vrijeme. Kako je rimska kalendarska godina definirala
trajanje mandata izabranog magistrata, pontifeks maksimus je imao razloga produžiti godinu u
kojoj su on ili njegovi saveznici na vlasti, ili ne produžiti godinu u kojoj položaje drže njegovi
protivnici (nešto slično se događalo i u staroj Ateni). Kalendar je prerađen dok je pontifeks
maksimus bio Julije Cezar, čime je nastao Julijanski kalendar.

Julijanski i Gregorijanski kalendar

Julijanski kalendar dobio je ime po rimskom vojskovođi Gaju Juliju Cezaru, koji je uz
pomoć aleksandrijskog astronoma Sosigena dao popraviti velike greške rimskog kalendara.
Uzevši kao osnovu tropsku godinu, Sosigen je odlučio da svaka četvrata godina bude
prijestupna, s 366 dana. Na taj način prosječna godina ima 365 i ¼ dana. Julije Cezar prvobitno
je odredio da svi neparni mjeseci imaju po 31 dan, a parni po 30, osim veljače, koja je u običnoj
godini imala 29 dana, a 30 u prijestupnoj. Mjeseci su se zvali: Januarius, Februarius, Martius,
Aprilis, Maius, Junius, Quintilis, Sextilis, September, October, November i December.
Prema Julijanskom kalendaru, svaka godina čiji je broj djeljiv s četiri je prijestupna i
sadrži 366 dana, dok ostale sadrže 365 dana. Nakon uvođenja Julijanskog kalendara 45. p.n.e.
najprije je, greškom, svaka treća godina bila prijestupna. Kako je greška kasnije uočena, car
August je naredio izbacivanje svih prijestupnih godina između 9. p.n.e. i 8. n.e., čime je zaslužio
da se jedan mjesec nazove njegovim imenom. Treba imati u vidu da se u ovo vrijeme godine još
nisu brojale od rođenja Isusa Krista, već od osnivanja Rima 753. p.n.e., te je sretna slučajnost što
su za prijestupne godine uzete baš one djeljive s četiri, brojeno od Kristovog rođenja. Godine 44.
p.n.e. mjesec Quintilis preimenovan je u Julius u slavu Julija Cezara, a godine 8. p.n.e. odlučeno
je da se jedan mjesec nazove imenom cara Augusta, te je mjesec Sextilis zamijenjen mjesecom
August.
Julijanski kalendar nije savršen i njegova greška se povećava svakih 128.2 godina za jedan
dan. To je kasnije primjećeno, pa je na saboru u Niceji 325. godine (prihvaća ga Kršćanska
crkva) odlučeno da se iz kalendara izbace 3 dana koja predstavljaju akumuliranu razliku. Kako je
Julijanski kalendar i dalje ostao nepromijenjen, razlika se do 16. stoljeća akumulirala na 10 dana.
Kada su ovo uočili, astronomi su odlučili izraditi novi kalendar koji će biti precizniji. Osim toga,
trebalo je i izbaciti 10 dana viška iz kalendara. To je postignuto uvođenjem Gregorijanskog
kalendara. Julijanski kalendar danas upotrebljavaju Ruska pravoslavna crkva, Srpska
pravoslavna crkva, Jeruzalemski patrijarhat i neki samostani na Svetoj gori u Grčkoj.

60
Gregorijanski kalendar. Po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa (1538.-
1612.) i napuljskog fizičara i astronoma Aloysiusa Liliusa (1520.-1576.), papa Grgur XIII.
(1502.-1585.) je 24. veljače 1582. objavio reformu do tada postojećeg, Julijanskog kalendara
papinskom bulom Inter Gravissimas nazvanom po prve dvije riječi teksta. Papinska bula
sadržavala je slijedeće odredbe:
- Iz kalendara će se izostaviti 10 dana, tako da poslije četvrtka 04.10. slijedi petak
15.10.1582.;
- Prijestupna je svaka godina djeljiva sa 4, osim godina djeljivih sa 100, kod kojih su
prijestupne samo one djeljive s 400;
- Dan viška u prijestupnoj godini dodavat će se na kraju mjeseca veljače;
- Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu; prvi dan u godini bit će 01.siječnja.

Prema Julijanskom kalendaru, prijestupnim su godinama označavane godine koje su
dijeljive s brojem 4. Novim prijedlogom odlučeno je da se 3 prijestupne pretvore u obične
godine. Prema novom pravilu prijestupne godine ostaju i dalje one godine koje su djeljive s
brojem 4, ali među njima nisu prijestupne one godine koje nisu djeljive s brojem 400, a
označavaju početke stoljeća. Npr. godine 1700., 1800., 1900., nisu prijestupne, ali su prijestupne
godine 1600. i 2000. godina. Danas razlika između Julijanskog i Gregorijanskog kalendara iznosi
13 dana, a nakon 2100. uvećat će se na 14 dana U čast pape Grgura XIII, kalendar je nazvan
Gregorijanskim kalendarom. Prosječna godina Gregorijanskog kalendara ima 365.2425 dana što
daje grešku oko 0.00031 dan ≈ 26 sekundi. To znači da će se ova greška akumulirati na jedan
dan za 1/0.00031 ≈ 3225 godina, odnosno nešto kraće jer se tijekom vremena dužina trajanja
solarne godina smanjuje, a greška povećava Kada je papa Grgur XIII 1582. godine uveo novi
kalendar, njega su odmah prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španjolska, a ubrzo i ostale
katoličke zemlje. Protestantske zemlje prešle su na Gregorijanski kalendar mnogo kasnije, a do
danas su i mnoge pravoslavne crkve (Grčka, Rumunjska, Bugarska) prešle na ovaj kalendar,
premda neke, kao Ruska i Srpska, i dalje ustraju na Julijanskom kalendaru. Gregorijanski
kalendar danas je najrašireniji kalendar, a može se reći i današnji svjetski kalendar.

Reforma kalendara

Određeni problemi s gregorijanskim kalendarom (svaka godina počinje različitim danom u
tjednu, teško je odredititi dan u tjednu nekog nadnevka, četiri tromjesečja su nejednaka, itd.),
doveli su do razvoja ideje o reformi kalendara. Među raznim prijedlozima reforme, Ujedinjeni
Narodi su 1950-ih godina razmatrali tzv. Svjetski kalendar, koji je kreirala Elisabeth Achelis iz
New York-a.
Svjetski kalendar je vječni kalendar (ostaje isti svake godine), kvartali su jednaki, svaki
ima 91 dan, odnosno 13 tjedana, odnosno 3 mjeseca. Svaki kvartal počinje mjesecom koji traje
31 dan, slijede ga dva od 30 dana. Svaki kvartal počinje u nedjelju i završava se u subotu. Četiri
kvartala imaju 364 dana, tako da je potrebno ubaciti jedan ili dva dodatna dana. Ti dani su
zamišljeni kao neradni dani koji nemaju oznaku dana u tjednu, a dodavali bi se na kraju svake
godine (svjetski dan), te u prijestupnim godinama (dan prijestupne godine), na kraju drugog
kvartala.
Najveća prednost ovog kalendara je u jednostavnoj strukturi; svaki dan tjedna je svake
godine pod istim datumom; štedi se na tiskanju kalendara jer se mijenja samo broj godine; radni i
školski rasporedi se ne moraju izmišljati svake godine. Veliki protivnici ovakve reforme bili su
lideri religija koji vrše bogoslužje u skladu sa sedmodnevnim ciklusom.






61
6.3. KRONOMETAR

Kronometar je izrazito precizan sat koji pokazuje srednje vrijeme meridijana Greenwich.
Poznavanjem srednjeg griničkog vremena može se astronomskim opažanjima odrediti
zemljopisna dužina broda.

Povijesni pregled razvoja kronometra

Rainer Gamma Frisius, nizozemski matematičar i astronom, prvi je početkom 16. stoljeća
predložio računanje zemljopisne dužine uz pomoć točnog sata koji bi pokazivao točno vrijeme
nekog meridijana kojeg bi uspoređivali s mjesnim vremenom.
Nizozemski znanstvenik Christian Huygens (1625-1695) konstruirao je 1660. godine sat
na njihalo uz pomoć škotskog izbjeglice, lorda Kincardinea, pravim imenom Aleksandra Brucea,
koji je tada prebivao u Nizozemskoj. Nakon obnove monarhije u Velikoj Britaniji, Bruce se
vratio i ponio dva takva sata u domovinu, koja je skupa sa Robertom Hookom 1662. godine
ukrcao na jahtu Charlesa II i smjestio u težište broda. Isti pokus su ponovili i nakon dvije godine
na nautičkoj misiji u Gvineju. Iako je sat bio smješten u kardanski sustav, zbog valjanja, njihanja
i posrtanja nije davao valjane rezultate.
Huygens je konstruirao novo njihalo u obliku konusa, a konopac je zamijenio lancem, ne
bi li popravio prijašnji negativni utjecaj. Sat je isproban 1665. godine i pokazivao je znatno veću
točnost, no to nije bilo ni približno dovoljno da bi se tadašnji pomorci mogli pouzdati u njega.
Huygens ne posustaje, već 1676. godine izrađuje novi poboljšani sat sa specijalnim balansirom.
Ipak to nije bilo dovoljno jer je na njega djelovala promjena temperature, te sat nije bio
upotrebljiv na brodu. Već u tim pionirskim pothvatima došlo se do spoznaje da satovi na njihala
ne mogu zadovoljiti s obzirom na ekstremne uvijete rada na moru.
I dalje se nastavilo predano istraživanje na revolucionarnom satu, međutim to su i dalje bili
pokušaji pojedinaca. Kad je u maglovitoj noći 1707. godine 2000 ljudi izgubilo živote,
nasukavanjem britanske eskadrile, komanda britanske ratne mornarice se obraća Parlamentu i
traži konkretnu pomoć. Sedam godina nakon te strahovite nesreće, Parlamentu je podnesena
predstavka, koju su potpisali pomorski kapetani, brodovlasnici i londonski trgovci, u kojoj
naglašuju važnost i potrebu određivanja zemljopisne dužine na moru. Parlament je 1714. godine
osnovao Board of Longitude (Odbor za zemljopisnu dužinu), koji je bio sastavljen od
predstavnika pomoraca, brodovlasnika, astronoma i matematičara. Odmah je izglasana nagrada
od 10, 15 i 20 tisuća funti sterlinga onome tko pronađe sredstvo za određivanje zemljopisne
dužine s točnošću od 1˚, 3/4˚ i 1/2˚ poslije šest tjedana putovanja. Ovaj odbor je u 114 godina
svog postojanja kontrolirao razvoj kronometra.
Čovjek koji je cijeli svoj život posvetio izradi takvog kronometra jest sin stolara, John
Harrison (1693-1776). Sa nepunih 20 godina života konstruirao je svoj prvi sat na njihalo sa
drvenim kotačima. Kasnije je zamijenio njihalo uspinjačem, pa je potaknut tada enormno
visokim nagradama Odbora posvetio sve svoje umijeće izradi toliko preciznog sata. Nakon
petogodišnjeg rada i usavršavanja, 1735. godine, predstavio je Kraljevskom znanstvenom
društvu u Londonu svoj prvi kronometar poznatiji pod imenom H1. Nakon što su shvatili da pred
njima stoji izvanredna naprava, dali su je iskušati na putovanju do Lisabona u svibnju 1736.
godine. Nakon povratka broda u Englesku pogreška u zemljopisnoj dužini je iznosila veoma
malih 3', što je iznenadilo članove Odbora. Stoga su odmah Harrisonu dali nagradu od 500 funta
sterlinga, sa obvezom da usavrši postojeći sat te da mu smanji veličinu.
Sa kronometrom H1 je po prvi puta u povijesti riješen do tada nerješivi problem
određivanja zemljopisne dužine. Posljednji kronometar, H5, je napravio 1770. godine, poznatu
Malu uru, koja je u svemu zadovoljila nemale uvjete Odbora. No nagradu je dobio tek tri godine
poslije. Kronometri su se nakon toga usavršavali, iako ih brodovlasnici nisu odmah prihvatili, jer
kako kronike kažu bila je to velika investicija. Velik problem na koji se nailazilo na otvorenom
moru, bio je određivanje stanja kronometra.

62
Vrste kronometra

Postoji nekoliko vrsta kronometara od kojih su najvažniji:

1. Mehanički kronometar. Osnovni dijelovi su: pogonski uređaj (čelična elastična opruga) i
sustav zubčanika, regulator (osnovni dio je nemirnica koja trepće lijevo desno do 400º s
periodom oko 0.5 s i spiralna opruga od specijalnog čelika ili plemenitog metala), zaporni
uređaj (sprečava odvijanje pera u jednom mahu). Kronometar se smješta u posebno
zaštićenu kutiju, po mogućnosti na karganskom ovjesištu, na zapovjedničkom mostu,
zaštićen od vanjskih utjecaja (udara, vibracija, promjene temperature, itd.). Mehanički
kronometar potrebno je svaki dan navijati u isto vrijeme. Kad se zaustavi kazaljke nije
uputno micati, već treba čekati vrijeme kad je stao i naviti ga malo prije.

2. Automatski elektronski kvarcni kronometar u početku je koristio titraje glazbenih viljuški
s frekvencijom od oko tri milijuna titraja u jednom satu. Dobivena se frekvencija dijelila
elektronskim djeljiteljima frekvencije i pretvarala u precizan broj impulsa na osnovi kojih
se mjerio protok vremena. Danas se umjesto glazbene viljuške koristi, posebnim
tehnikama brušeni, kristal kvarc s vrlo stabilnom frekvencijom titranja. Frekvenciju
titranja određuje dimenzija kvarca. Titranje kvarca stvara, zbog piezoelektričnog efekta,
izmjenu napona na njegovoj površini, koja je izrazito pravilna. Dijelovi kvarcnog
kronometra: izvor energije (baterija), kvarcni oscilator (pod utjecajem električne struje
mehanički oscilira, oko 8 kHz do 5 MHz), djelitelj frekvencije, postupno snižava
frekvenciju osciliranja pločice na frekvenciju uspoređivanja (1 kHz do 1 MHz) i na
frekvenciju pogodnu za pogon pokaznog uređaja (1 Hz do 50 Hz), te pokazni uređaj.
Kvarcni kronometri mogu imati hod od jedne sekunde godišnje, a njihova veličina danas
je veličine ručnog sata. Energiju mu daje mala baterija koja traje više godina.

3. Atomski sat za svoj rad upotrebljava atomsku frekvencijsku jeku. Jezgra atomskog sata je
mikro val čija rezonantna šupljina sadrži ionizirani plin, podesiv mikrovalni radio-
oscilator i povratni prsten koji služi da namjesti oscilator na točnu frekvenciju absorpcije,
(karakteristično definiran kao oponašatelj individualnih atom). Dnevno odstupanje mu je
10
-9
s. Treba mu 75 mW snage, što može primati i preko baterije.


Stanje i hod kronometra, dnevnik kronometra

Stanje kronometra (S
t
) je razlika između srednjeg griničkog vremena (UT) i vremena koje
pokazuje kronometar (t
k
).
St = UT – t
k


Stanje kronometra može biti pozitivno i negativno. Ukoliko vrijeme kronometra zaostaje
za srednjim griničkim vremenom, stanje kronometra ima pozitivan predznak, a ako vrijeme
kronometra prednjači u odnosu na srednje griničko vrijeme, stanje kronometra ima negativan
predznak. Izračunavanje srednjeg griničkog vremena s poznatim stanjem kronometra:
UT = St + t
k


Dnevni hod kronometra (h) je vrijeme za koje se promijeni stanje tijekom jednoga dana:
h = St
2
– St
1


Dnevni hod kronometra dobiva se uspoređivanjem dva stanja tijekom jednog dana. Kao i
stanje, i dnevni hod može biti pozitivan (ako kronometar žuri) i negativan (ako kronometar
zaostaje). Ako iz bilo kojeg razloga nije moguće izračunati dnevni hod kronometra u toku dva
dana može se izračunati i nakon duljeg perioda po formuli:
h = (St
n
– St
1
)· n
-1

«n» predočuje broj dana koji je protekao između dvaju stanja kronometra.
63
Stanje i hod kronometra određuju se vremenskim signalima. Prve vremenske signale
počeo je emitirati astronomski opservatorij u Parizu 23. svibnja 1910. godine. Najstariji sustav
emitiranja vremenskih signala bio je ONOGO sustav, koji je davao vremenske signale pri kraju
svakog sata, tako da bi kraj zadnjeg signala predstavljao početak novog sata. Noviji sustavi su
vrlo slični starom sustavu, samo što je duljina trajanja signala skraćena. Detalji o vremenskim
signalima raspoloživi su u nautičkim priručnicima (npr. Admiralty List of Radio Signals).
O stanju kronometra, dnevnom hodu, kontrolama vremenskog signala i općenito o radu sa
kronometrom, dužni smo voditi dnevnik kronometra. Tablica prikazuje izvadak iz dnevnika
kronometra.

Datum Vrijeme
(t
k
)
Pozicija
(φ), (λ)
Stanje
(St)
Dnevni
hod (h)
Vremenska
stanica:
Signali:
Vrijeme:


Dnevnik kronometra












Harrisonov model H1 Harrisonov model H5














Suvremeni kvarcni sat




Atomski sat




64
7. INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE
IZMJERENIH VISINA


Za odrediti stajnicu, tj. poziciju uz pomoć nebeskih tijela nužno je potrebno imati
odgovarajući instrument kojim se može izmjeriti visina. Od instrumenta za mjerenje visina
najvažniji je sekstanr.


7.1. RAZVOJ INSTRUMENATA ZA MJERENJE VISINA KROZ POVIJEST

Gnomon

Gnomon je vjerojatno najstariji astronomski instrument. Poznavali su ga Babilonci
(približno 2000. p.n.e) i Kinezi, koji su njime skoro točno odredili nagib ekliptike.
Najstariji pisani trag o mjerenju gnomonom nalazi se u rukopisu Kineza Čin Pia iz 1100.
godine prije Krista. U tom izvješću navode se izmjerena ljetna i zimska visina Sunca, a iz tih
podataka izračunavao se i nagib ekliptike. Najpoznatiji do danas sačuvani gnomon je 35.5m
visok spomenik na Trgu svetog Petra u Rimu. Gnomon se sastoji od štapa okomito zabijenog u
zemlju i skalom na zemlji.

Prolazak Sunca kroz meridijan opažača
U toku dana promatra se sjena koju gnomon odsjeva na Zemlju. Opaža se da sjena mijenja
svoj smjer i veličinu. Sjena gnomona putuje skupa sa Suncem, a njena dužina je određena
visinom Sunca nad horizontom. Što je Sunce više na nebeskoj sferi sjena je kraća i obrnuto.
Trenutak kada je Sunce najviše na nebeskoj sferi, predstavlja njegov prolazak kroz
nebeski meridijan opažača. Sjena je tada najkraća i usmjerena je točno prema sjeveru, a podnožje
gnomona predstavlja jug.




Gnomon, prolazak Sunca kroz nebeski meridijan opažača



65
Određivanje visine Sunca
Izmjeri se dužina sjene gnomona, a zatim rješavanjem pravokutnog trokuta jednostavno se
izračuna visina Sunca nad horizontom.





Gnomon (a)



Sjena (b)
b
a
tg = α

Određivanje visine Sunca gnomonom


Kamal

Kamal su skupa s astrolabom upotrebljavali Arapi, prvenstveno za određivanje visine
Polarne zvijezde. U Europu ga je prenio Vasco de Gama koji je za njega saznao na putovanju
prema Indiji, a potom ga i sam preuzeo od Arapa.
Kamal je zapravo bila pravokutna ploča u središtu s pričvršćenim konopcem razdijeljenim
na uzlove na određenim udaljenostima. Motritelj bi odmicao ploču od oka dok njezina donja
stranica nije bila na morskoj razini, a gornja se poklapala s praćenom zvijezdom. Zatim bi
razvukao konopac okomito na ploču do svojih usta. Visina zvijezde bila je određena
dužinom razvučenog konopca, a izražavana je u izbama (1 izba = 1°36').
Arapi su vezali određen broj uzlova na konopcu za svaku važnu luku, koji su odgovarali
visini Polarne zvijezde, pa su znali kad se nalaze na zemljopisnoj širini određene luke. Slično su
radili Portugalci u plovidbi uz zapadnu obalu Afrike. Kinezi su u peljarima za plovidbu između
Sumatre i Šri Lanke imali zapisane visine Polarne zvijezde za pojedine punktove odnosno faze
plovidbe. Tako je npr. visina Polarne zvijezde malo sjevernije od polutnika bila 1chich (širina
prsta).



Kamal






α
66
Astrolab

Astrolab se kao i kvadrant upotrebljavao na kopnu od 2. st. p.n.e. Prvi ga je konstruirao
Hiparh (180. do 125. p.n.e). Arapi su ga prenijeli u Europu u osmom stoljeću, a na brodu se
počeo upotrebljavati oko 1480. godine kao navigacijsko pomagalo. Prvi ga spominje Pedro de
Medina u navigacijskom udžbeniku Arte de Navegar 1545. godine s uputstvima za upotrebu.


Astrolab iz 16. st. a), astrolab iz 15. st. b)

Europski pomorci dugo vremena su se služili astrolabom. Izrađivali su ga s posebnom
pažnjom, a često je bio i predmet umjetničke izrade od dragocjenih metala. Upotrebljavao se i
kao identifikator zvijezda i za tu svrhu dodavale bi se urezane slike s jedne strane ploče.
Astrolab se izrađivao u obliku okrugle drvene ili metalne ploče koja je na vanjskom luku
sadržavala stupanjsku podjelu od 0º do 360º, a u središtu je bila pričvršćena vizura tako da je
sličio današnjoj smjernoj ploči. Visio je na prstenu, a 0º stupanjske podjele nalazilo se usporedno
s ravninom horizonta.
Tehnika određivanja visine nebeskog tijela sastojala se od više radnji: opažač se okretao
prema nebeskom tijelu držeći astrolab vertikalno, pravac iz oka opažača preko oba kraja smjerala
poklapao se s nebeskim tijelom kojeg se mjeri i zatim se očitavala zenitna udaljenost nebeskog
tijela na stupanjskoj podjeli astrolaba.


Upotreba astrolaba

Astrolab je upotrebljavala većina pomoraca u 15. i 16. st. Iz Kolumbovih dnevnika je
vidljivo da je upotrebljavan za mjerenje visine Sunca, dok se za Polarnu zvijezdu i dalje
upotrebljavao kvadrant. Bio je neupotrebljiv za posrtanja i valjanja broda, a očitavanje visine je
imalo točnost 5º s tim da pogreške od 5º nisu bile rijetkost. Astrolabom se određivala visina
Sunca i zvijezda, koje su se nalazile 50º iznad horizonta.


a)
b)
67



Morski prsten

Morski prsten se razvio iz astrolaba, namjena mu je bila isključivo mjerenje visine Sunca.
Na vrhu masivnog željeznog obruča postavljao se prsten koji je služio za vješanje
instrumenta, a 45º od vrha nalazio se mali otvor kroz koji su upadale sunčeve zrake na
stupanjsku podjelu prstena. Ovaj način mjerenja zahtijevao je da otvor na prstenu mora biti
usmjeren prema Suncu. Prednost morskog prstena pred astrolabom je bila ta što je imao
precizniju stupanjsku podjelu. Naprava nije imala nikakvog pomičnog dijela, a neke izvedbe
morskog prstena su imale četverokutni oblik.
Zanimljivo je da John Davis u svom djelu The Seamans's Secrets iz 1594. godine morski
prsten spominje pod imenom astrolab. Izraz morski prsten (Ring, Searing) je nastao dosta
kasnije.

Morski prsten


68
Kvadrant

Kvadrant je najstarija naprava za mjerenje visina nebeskih tijela koja se upotrebljavala na
brodovima.
Spominje ga Ptolomej (sredina 2. st. p.n.e.) u svojem djelu Almagest. Prvi su ga počeli
upotrebljavati Portugalci oko 1460. godine, a zna se da su kvadrant na svojim putovanjima
upotrebljavali Kolumbo i Magellan.
Izrađivao se od trokutaste drvene ploče (kasnije metalne) s kružnim lukom od 90º koji
predstavlja četvrtinu kruga po čemu je kvadrant i dobio ime. Po jednom rubu nalazile su se
smjernice za smjeranje. To su bile dvije probušene pločice postavljene na određenoj udaljenosti i
okomite na tijelo kvadranta.
Opažač bi promatrao nebesko tijelo preko jedne stranice na kojoj su se nalazile smjernice
za smjeranje dok bi iz sredine kvadranta visio visak koji je na stupanjskoj podjeli prikazivao
zenitnu udaljenost. Za mjerenje kutova bila su potrebna dva do tri opažača. Jedan je držao
instrument, drugi je smjerao, a treći očitavao. Najveći nedostatak za praktičnu upotrebu na brodu
bio je prevelik utjecaj gibanja broda. Prvi kvadranti sadržavali su razne simbole umjesto
stupanjske podjele koji su predstavljali imena pristaništa.



Španjolski kvadrant iz 16. st

Jakobov štap

Jakobov štap je prvi instrument kojim se mjerila visina nebeskog tijela i to od morskog
horizonta (eng. Cross-staff). Konstruirao ga je Jacob ben Makir u 13. st., a opisao ga je Levi ben
Garson (1288. do 1344.), Izraelčanin iz Provanse. Odličan opis ove naprave daje i nizozemski
pomorac Lucas Janszoon Waghenaer 1583. godine.
Jakobov štap se sastojao od četverostranog drvenog štapa po kojem je klizio drugi, manji
štap, okomit na prvi. Bila su tri do četiri manja (križna) štapa kojima su se mjerile veće ili manje
visine, a za svaki takav križni štap bila je stupanjska podjela na jednoj stranici glavnog štapa.
Križni štap bi se pomicao gore-dolje po glavnom štapu dok ne bi donji kraj doticao horizont, a
gornji promatranu zvijezdu. Visina bi se tada očitala iz graduirane stupanjske ljestvice na
glavnom štapu.
Opažanje je bilo nezgodno jer je opažač morao istodobno gledati i gore na nebesko tijelo i
dolje na horizont. Taj stari instrument često se upotrebljavao komplementarno s astrolabom. Za
manje visine služio je Jakobov štap, a za veće astrolab. Jakobovim štapom određivale su se
visine Sunca od 3º do 60º zato je bio neupotrebljiv u niskim zemljopisnim širinama jer je
meridijanska visina Sunca vrlo visoka, a visina Polarne zvijezde preniska, obrnuto je bilo za
visoke zemljopisne širine.
69

Upotreba Jakobovog štapa


Noćna ura

Noćna ura se upotrebljavala kao zvjezdani sat koristeći pozicije zvijezda za određivanje
faza mjeseca, dužine dana i noći, izlaska i zalaska Sunca, odnos Sunca prema zviježđima
ekliptike ali s njom je bilo moguće mjeriti i visine nebeskih tijela. Uglavnom se mjerila visina
Polarne zvijezde, međutim noćna ura nije doživjela veliku primjenu među pomorcima.
Instrument prvi spominje španjolski filozof Ramon Llull u jednom od svojih dijela, a na
brodovima se počela upotrebljavati u 15. st.
Instrument se sastojao od dva metalna kruga kroz središte kojih se opažala Polara. Na
većem krugu označavali su se mjeseci i dani u godini a na manjem pomičnom krugu sati i
minute. Naprava je imala dva otvora, jedan za opažanje zviježđa malih kola (Kochab i Pherkad) i
velikih kola (Dubhe i Merak) te drugi u središtu za opažanje Polarne zvijezde. Nedostatak joj je
bio taj što je ovisila o Polari te je bila neupotrebljiva južno od polutnika.



Noćna ura


70
Davisov kvadrant

John Davis 1590. godine opisuje u svom djelu The Seaman's Secrets novi instrument,
leđni štap (eng. Backstaff), koji je on konstruirao. Taj instrument poznat je još i pod nazivom
Davisov kvadrant (eng. Sea Quadrant, Davis Quadrant).
Davisov kvadrant je služio samo za mjerenje visine Sunca. Njegov prvi kvadrant sastojao
se od štapa na kojeg se s gornje strane postavljao manji štap u obliku luka. Na donjoj strani luka
pričvršćivao se okular, kroz kojeg se opažao vizir (lopatica) na kraju štapa.
Pri mjerenju motritelj je leđa okretao Suncu, štap je usmjeravao prema horizontu tako da
ga je s pravcem iz oka dodirivao s donjim dijelom lopatice. Gornji luk pomicao je toliko dugo
dok se njegova sjena ne bih pojavila u dnu lopatice (morski obzor), a zatim je očitavao visinu na
stupanjskoj podjeli štapa.
Kvadrant je mjerio visine do 45º, a nakon prve izvedbe uslijedila su poboljšanja.



Prvi Davisov kvadrant iz 1594. godine

Drugi Davisov kvadrant sastojao se od dužeg štapa na kojeg su se postavljala dva kraća
štapa. Gornji je bilo ravan i okomit, a donji izveden u obliku luka. Na instrumentu su se nalazile
dvije stupanjske podjele, a načelo upotrebe drugog kvadranta je bilo isto kao i kod prve izvedbe.



Drugi Davisov kvadrant

H
o
r
i
z
o
n
t




71
Različiti oblici Davisovog kvadranta bili su u upotrebi do 1669. godine kada je John Seller
u knjizi Practical Navigation predstavio poboljšanu izvedbu.
Sellereva izvedba je imala dva kružna luka. Gornji, manji luk omogućavao je mjerenje
gotovo do 60º s preskokom od 5º (60º, 55º, 50º itd.), međutim donji veći luk (limb) je mjerio
kutove do 30º s točnosti od 1º. Kasnije izvedbe Sellereva kvadranta imale su osim stupanjske
podjele i minutnu podjelu.
Motritelj je određivao visinu Sunca postavljajući smjeralo na manjem luku B na približnu
vrijednost visine Sunca, a zatim usmjeravao horizontski vizir A u dodir s horizontom. Preko
okulara C na limbu opažao je horizontski vizir A, pomičući okular C limbom toliko dugo dok se
ne pojavi Sunčeva sjena na viziru (lopatici). Zbroj izmjerenih vrijednosti s oba luka davao je
zenitnu udaljenost Sunca.

Sellereva izvedba Davisovog kvadranta

John Elton 1732. godine predstavlja Davisov kvadrant koji je omogućavao mjerenje s
umjetnim horizontom. O njegovoj upotrebi na moru danas nemamo značajnijih podataka jer je
godinu dana prije konstruiran oktant (prethodnik današnjeg sekstanta) koji je iz upotrebe izbacio
druge instrumente za mjerenje visina nebeskih tijela.
Pored opisanih izvedbi Davisovog kvadranta, od kojih većina nije doživjela široku
primjenu u praksi je i The Plough, koji se najvjerojatnije upotrebljavao u razdoblju između prvog
Davisovog kvadranta i Sellereve izvedbe.


The Ploug

Plough je bio kombinacija Davisovog kvadranta i Jakobovog štapa. Sastojao se od daščice
podijeljene na 12º. Na kraju daščice nalazilo se horizontski vizir A s donje strane te kružni luk
manjeg promjera B s gornje strane koji je omogućavao mjerenje visine do kuta od 85º.


72
Oktant

Prvi instrument s dvostrukim reflektirajućim zrcalima opisao je 1700. godine Sir Isaak
Newton (1642. do 1727.), engleski fizičar, matematičar i astronom, jedan od najvećih i
najsvestranijih ličnosti u povijesti nauke i znanosti, posebno prirodnih.
Opis jednoga takvog instrumenta poslao je Newton tadašnjemu kraljevskom astronomu
Edmondu Halleyu. Međutim, to je ostalo nepoznato sve dok nije jedan drugi Englez, John
Hadley, konstruirao takav instrument i to 1731. godine. Godinu dana prije toga 1730. godine
američki optičar Thomas Godfrey izumio je sličnu napravu. Godfreyev instrument je kvadrant
(četvrti dio kruga), a Hadleyev je oktant,

Originalni Hadleyev oktant iz 1731. godine

tj. osmi dio kruga. Oba su konstruktora dobila nagrade od Engleskog kraljevskog društva
England's Royal Society. Te naprave su preteča sadašnjeg sekstanta.
Hadley postavlja 1733. godine na svoj instrument libelu da bi se visine mogle mjeriti i kad
se morski horizont ne vidi.
Francuz Pierre Vernier zaslužan je za inovaciju tzv. nonija, tj. drugog malog luka za
očitavanje minuta i sekunda.

Oktant iz 1760. kojeg je konstruirao Benjamin Martin a), oktant
konstruiran 1795. kojeg je upotrebljavao kapetan Nathaniel Bowditch b)


7.2. SEKSTANT

Sekstant koristi isto načelo rada kao i oktant, razlika je u tome što predstavlja šesti dio
kruga, pa otuda i sam naziv (oktant koristi osmi dio kruga). Prvi sekstant datira iz 1757. godine i
rad je J. Birds, a sastojao se od rešetkastog tijela od mahagonija, dok je stupanjska podjela bila
urezana na slonovači.
a) b)
73


Rani sekstant Johna Birds

Vjerojatno najbolji izrađivač sekstanata s kraja 18 st. je bio englez Jesse Ramsden. On je
izrađivao sekstante od mjedi, a njegova specijalnost bila je fina izrada stupanjske skale. Njegov
najveći uspjeh je dividing engine (sprava koja je dijelila stupanjsku skalu na stupnjeve i dijelove
stupnjeva). Za ovu spravu British Board of Longitude davao mu je nagradu od 615 funti, što je
za ono vrijeme smatrano pravim bogatstvom.


Ramsdenov sekstant

Razvitkom precizne stupanjske podjele povećala se točnost mjerenja. Sprave postaju
manje i sve jednostavnije za rukovanje. Sekstant se nastavlja razvija i poboljšavati sve do sredine
19 st., a od tada se i posebna pozornost posvećuje dizajnu. Dobar je sekstant bio u stanju izdržati
i preko 50 godina korištenja.

S obzirom na konstrukciju sekstanti se mogu podijeliti na obične sekstante i na sekstante s
umjetnim horizontima. Obični sekstant može postati sekstant s umjetnim horizontom ako mu se
ugradi libelni dio.
Postoje i posebni sekstanti za mjerenje horizontalnog kuta (angle sextant), koji se koriste
isključivo u terestričkoj navigaciji.

74


Glavni dijelovi sekstanta
tijelo sekstanta (1), alhidada (2), limb (3), bubnjić (s nonijem) (4), dalekozor (5), veliko zrcalo (6), malo zrcalo
(7), potamnjena stakla (8) i ručica sekstanta (9). Mikrometarski vijak alhidade omogućuje precizno mjerenje
visine. U ručici sekstanta smještena je baterija koja omogućuje osvjetljavanje skale limba

Glavi djelovi sekstanta su tijelo sekstanta, alhidada, limb, bubnjić, dalekozor, veliko i malo
zrcalo, potamnjena stakla i ručica sekstanta.
Tijelo sekstanta je metalni okvir na kojem se nalaze svi djelovi sekstanta.
Limb je kružni sektor veličine oko 70˚, s graduiranim oznakama stupnjeva. Stupanjska
podjela pokazuje visine do 120˚ u pozitivnom smislu i 5˚ u negativnom smislu, što omogućava
mjerenje visina s negativnim predznakom. To se svojstvo koristi samo za izračunavanje veličine
indeksne pogreške sekstanta.
Alhidada je pokretna poluga koja se okreće oko osovine učvršćene u središtu kružnog luka
sekstanta. Na učvršćenom dijelu alhidade nalazi se veliko zrcalo, a na pokretnom dijelu bubnjić
za fino mjerenje visina.
Mikrometarski vijak pomiče alhidadu uzduž limba pri preciznom mjerenju. Na jednom
kraju mikrometarskog vijka nalazi se bubnjić (sa skalom nonija za očitavanje desetih dijelova
minute).
Veliko zrcalo je pomično zrcalo, koje je učvršćeno na nepomičnom dijelu alhidade.
Pomakom alhidade uzduž sektora limba mijenja se položaj ravnine velikog zrcala u odnosu
prema horizontu. Na stražnjem dijelu zrcala nalazi se vijak kojim se može regulirati okomitost na
ravninu limba.
Malo zrcalo je nepomično u odnosu na tijelo sekstanta. Podjeljeno je na dva dijela: jedna
polovica malog zrcala je prozirno staklo kroz koje se gleda morski horizont, a druga polovica je
zrcalo u kojem se slika nebeskog tijela s velikog zrcala odbija prema oku opažača. Na taj se
način može izmjeriti visina nebeskog tijela u odnosu prema horizontu. Na stražnjoj strani zrcala
su dva vijka kojima se usklađuje okomitost malog zrcala prema ravnini limba i paralelnost s
velikim zrcalom.
Ručica sekstanta služi za držanje sekstanta prilikom mjerenja, ali ima i druge namjene: u
njezinoj unutrašnjosti smještena je baterija koja omogućuje osvjetljavanje limba i bubnjića pri
čitanju izmjerene visine, te prekidač kojim se aktivira osvjetljenje limba i bubnjića.
Potamnjena stakla se nalaze ispred velikog i malog zrcala, a služe za neutraliziranje
bliještenja pri mjerenju visine Sunca. Intenzitet zatamnjenja pojedinih stakala je različit, stoga
sami odlučujemo koliko zatamnjeno staklo ćemo umetnuti u ležište za potamnjena stakla.
Nosač dalekozora služi za umetanje raznih oblika dalekozora koji služe za bolje uočavanje
horizonta ili nebeskog tijela. U mjerenjima se koriste četiri vrste dalekozora:
75
1. Terestrički dalekozor može biti obični (Galilejev) ili prizmatički. Ima malo povećanje i
veliko vidno polje.
2. Astronomski ili Keplerov dalekozor prikazuje izokrenutu sliku nebeskog tijela. Ima
veliko povećanje, ali malo vidno polje.
3. Cijev bez leće se rabi za manje točna mjerenja kad horizont nije posve jasan ili slika
nebeskog tijela nije sasvim čista.
4. Dalekozor za noćna mjerenja koristi se za mjerenja u sumraku ili noću. Neke vrste
ovakvog dalekozora točkasto svijetlo zvijezde pretvaraju u svijetlu crtu.

Pribor sekstanta čine igla za namještanje okomitosti i paralelnosti, komadić jelenske kože
za čišćenje optike, kist za čišćenje metalnih djelova, bočica sa posebnom tekućinom za čišćenje
limba i jedno obojeno staklo.

Za mjerenje visine nebeskih tijela koristi se optičko načelo sekstanta koje je otkrio Isaac
Newton.
Kut pod kojim se svijetlosna
zraka odbija od glatke površine
jednak je upadnom kutu zrake, a
ako se glatka površina zakrene za
određeni kut, odbijena zraka
zakrene se za dvostruko veći kut.
Zraka s nebeskog tijela pada
na površinu velikog zrcala koje je
sazdano tako da se njegova ravnina
može pomicati. Zraka upada pod
kutom m i odbija se pod istim
kutom prema malom zrcalu koje je
konstruirano tako da se istodobno
u njemu može gledati odražena
slika nebeskog tijela i morski
horizont.
Na malo zrcalo zraka upada
pod kutom n u odnosu prema
okomici i odbija se pod istim
kutom u oko opažača. Veliko
zrcalo pomakne se za kut β, a
izmjereni kut između nebeskog
tijela i horizonta je α. Međusobni odnos kutova α i β može se dobiti iz dva formirana trokuta. Iz
trokuta u čijim se vrhovima nalaze veliko i malo zrcalo i oko može se dobiti:

α + 2m + 2n = 180˚

Iz trokuta u kojem se nalaze malo i veliko zrcalo i položaj alhidade na limbu dobiva se:

β + m + β + 2n + m = 180˚

Izjednačavanjem se dobije: α + 2m + 2n = β + m + β + 2n + m

Kad se skrate vrijednosti dobiva se konačni odnos: α = 2β tj. kut u prirodi (α) jednak je
dvostrukom kutu na sekstantu (β)
Da bi se izmjerila visina nebeskog tijela, veliko je zrcalo potrebno zakrenuti za dvostruko
manji kut od visine nebeskog tijela. Upravo radi toga limb ima šestinu punog kruga, pa je tako i
dobio ime sekstant.



Optičko načelo sekstanta
76
7.3 GREŠKE SEKSTANTA I NJIHOVO ISPRAVLJANJE

Greške sekstanta možemo svrstati u dvije skupine: one koje možemo mehanički ispraviti i
one koje ne možemo, stoga ih uzimamo kao korekture u računu izmjerene visine.
Greške koje se ne mogu ispraviti su: greška podjele limba i nonija, greška ekscentriciteta
(alhidata nije u centru kružnice po kojoj je postavljena skala limba), prizmatička greška
dalekozora.
Greške koje se mogu ispraviti su: neokomitost zrcala prema ravnini limba, neparalelnost
osi dalekozora prema ravnini sekstanta te pogreška u paralelnosti između zrcala. Postupak
ispravljanja ovih pogrešaka naziva se rektifikacija.
Greška u okomitosti velikog zrcala ispituje se izravnim opažanjem luka limba i njegovom
slikom u velikom zrcalu (sekstant se drži u horizontalnoj ravnini, alhidada je na oko 35˚). Ako se
obje slike vide kao jedna ta greška ne postoji. Ako su obje slike razdvojene greška postoji, a
ispravljamo je okretanjem vijka na stražnjoj strani velikog zrcala.

Greška okomitosti velikog zrcala

Paralelnost optičke osi dalekozora moramo ispitivati prije okomitosti malog zrcala, u čiju
svrhu služe posebne crte koje se nalaze u optici dalekozora. Ovu pogrešku ispitujemo
promatranjem dalekog objekta, najčešće linije horizonta, tako da postavimo sekstant na
horizontalnu ravninu sa koje promatramo liniju horizonta. Ako je optička os paralelna, linija
horizonta će se nalaziti točno u sredini između dvije crte koje se nalaze u optici dalekozora, a
ako nije, paralelnost namještamo pomoću vijka koji se nalazi na nosaču dalekozora. Ova greška
može utvrditi tako da se motre dvije zvijezde na kutnoj udaljenosti većoj od 90˚. Odražena slika
jedne dovodi se u dodir s izravnom slikom druge zvijezde na rubu vidnog polja dogleda. Zatim
se sekstant nagne tako da zvijezde dođu na drugi kraj vidnog polja. Ako one ostanu u dodiru,
greške nema.
Greška okomitosti malog ogledala ispravlja se tako da se alhidada postavi na nulu, a zatim
se promatra neka zvijezda. Bubnjić se zakreće lijevo desno i opaža se kako reflektirana slika
zvijezde ide gore/dolje u odnosu na izravnu sliku. Ako odražena slika prolazi sa strane greška
postoji. Može se promatrati vertikalna crta (jarbol) ili u vodoravnom položaju promatrati crtu
obzora. Ako se izravna i odražena slika ne poklapaju greška postoji. Također, može se promatrati
obzor njihanjem sekstanta oko vodoravne osi. Ako linija obzora cijelo vrijeme ostaje
neprekinuta, greške nema. Ispravlja se vijkom na poleđini malog zrcala.
Greška indeksa sadrži u sebi sve preostale pogreške, a najčešće pogrešku paralelnosti
između ravnina malog i velikog zrcala. Pogrešku indeksa provjeravamo pomoću linije horizonta
tako da se alhidada i bubnjić postave na nulu, nakon čega promatramo liniju horizonta. Ako
77
pogreška ne postoji, izravna linija i odražena linija horizonta se poklapaju, a ako ta pogreška
postoji ispravljamo je zakretanjem bubnjića sa kojeg očitamo kolika je pogreška.


Greška indeksa (promatranjem horizonta)

Pogrešku indeksa možemo izračunati i s pomoću Sunca, na načina da se odražena slika
Sunca dovede iznad stvarne slike Sunčeva diska, pa se izmjeri vrijednost kuta. Nakon toga
odraženu sliku Sunca dovedemo ispod stvarne slike Sunčeva diska, pa opet izmjerimo vrijednost
kuta. Ta je vrijednost pozitivna kad se mjeri kut odraženog Sunca iznad stvarnog Sunčeva diska,
a negativna kad se mjeri kut odraženog Sunca koje se nalazi ispod stvarnog Sunčeva diska.
Prilikom svakog mjerenja se izmjeri promjer Sunca. Ako indeksna pogreška ne postoji, oba
izmjerena promjera bit će jednaka, a ako pogreška postoji pojavit će se razlika između dviju
izmjerenih veličina. Vrijednost indeksne pogreške dobijamo zbrajanjem dobivenih vrijednosti
uzimajući u obzir predznake, i dijeljenjem sa dva.


Indeksnu greška (promatranje Sunca)

Ako je vrijednost indeksne pogreške manja od ± 2' ne ispravljmo je na sekstantu, već
vrijednost slijedećih mjerenja visina ispravimo tijekom računskih operacija za iznos te pogreške
(K
i
). Međutim, ako je vrijednost indeksne pogreške veća od ± 2' dijelom je možemo ispraviti na
način da postavimo alhidadu na nulu te promatramo liniju morskog horizonta, čija se odražena
slika radi pogreške indeksa neće poklapati sa stvarnom slikom, što usklađujemo zakretanjem
vijka koji se nalazi na stražnjoj strani malog zrcala.

NT 32 (za Sunce i zvijezde) i NT 33 (za Mjesec) sadrže korekcije za ispravljanje visina
određenih libelnim sekstantom. Tablice sadrže ispravke za refrakciju i paralaksu, a drugi se
popravci ne primjenjuju, osim grešaka samog sekstanta.


78
7.4. MJERENJE VISINA NEBESKIH TIJELA

Prilikom mjerenja visina nebeskih tijela sekstant držimo u desnoj ruci okomito na morski
horizont. Alhidadu i bubnjić postavimo na nulu limba, pa tek onda možemo pristupiti mjerenju
visine nebeskog tijela. Tada lijevom rukom pomičemo alhidadu dok odraženu sliku nebeskog
tijela ne dovedemo ispod stvarne na način da se vrh odražene slike dodiruje sa linijom horizonta.
Precizno namještanje slike se vrši okretanjem bubnjića.
Pri mjerenju visina Sunca, Mjeseca i ponekad Venere (kad se vidi kao kružni disk) ne
možemo izmjeriti visinu koja je definirana središtem tih planeta, već je mjerimo do donjeg ili
gornjeg ruba, što kasnije ispravljamo računski. Visinu Venere ponekad možemo mjeriti
procjenom središta kružnog diska, jer je pogreška zanemariva. Visine svih ostalih planeta i
zvijezda mjerimo dovođenjem odražene slike do linije morskog horizonta.
U trenutku kad se odražena slika nebeskog tijela nađe u blizini horizonta sekstantom se
napravi nekoliko blagih vertikalnih njihanja, pri čemu se odražena slika približava ili udaljava od
linije horizonta. Položaj kada se slika najviše približi ravnini horizonta odražava ravninu
vertikalne kružnice. Slika se tada preciznim pomicanjem bubnjića dovodi na samu liniju
horizonta, i u tom trenutku na kronometru očitavamo točno vrijeme, a sa sekstanta izmjerenu
visinu.


Mjerenje visine

Točnost mjerenja može se znatno povećati ako nebeska tijela koja se nalaze na istočnoj
strani horizonta dovedemo nešto ispod crte morskog horizonta, pa čekamo da porastom visine
nebesko tijelo samo dođe u ravninu horizonta. Visine nebeskih tijela koja se nalaze na zapadnoj
strani horizonta mjerimo na način da odraženu sliku dovedemo nešto iznad ravnine horizonta, pa
čekamo da se nebesko tijelo spusti na samu ravninu.
79
Da bi još više povećali točnost mjerenja, visinu istog nebeskog tijela izmjerimo više puta,
a za svako mjerenje zabilježimo vrijeme. Stvarnu visinu dobijemo kao aritmetičku sredinu svih
izmjerenih visina, a stvarno vrijeme kao aritmetičku sredinu svih zabilježenih vremena. Ovakav
postupak ne smije trajati više od četiri minute jer promjena visine nije razmjerna promjeni
vremena u većem razdoblju. Potrebno je naglasiti da je prilikom mjerenja vremena prvo
potrebno pročitati sekunde, zatim minute i tek na kraju sate.

Zbog refrakcije potrebno je izbjegavati mjerenje visine nebeskih tijela nižih od 15°.
Potrebno je također izbjegavati mjerenja nebeskih tijela velikih visina jer je teško ustanoviti
položaj vertikalne kružnice.
Mjeriti zvijezde možemo ako unaprijed odredimo njenu približnu visinu i azimut za
određeno vrijeme, što uvelike olakšava sam postupak mjerenja jer odmah identificiramo
zvijezdu.
Planete opažamo poput zvijezda, samo što određene planete možemo promatrati i danju:
Veneru u blizini maksimalne elongacije i Jupiter u položaju opozicije. Planete možemo
razlikovati od zvijezda po tome što planete sjaje ravnomjernim sjajem, dok zvijezde trepere.

Očitavanje izmjerenog kuta na sekstantu (na bubnjiću) obavlja se u tri etape. Najprije se
očita broj stupnjeva koje pokazuje kazaljka alhidade na luku limba. Zatim se čita broj minuta s
obzirom na položaj bubnjića i nule na noniju. Konačno, desetinke minute određuju se tako da se
utvrdi koja od crtica na noniju najbolje podudara s crticom na bubnjiću.


Očitavanje sekstanta na bubnjić (29º42.5')



7.5. OSTALE VRSTE SEKSTANTA

Pored klasičnih sekstanata kojima se nebeska tijela prividno spuštaju na morski
horizont postoje i sekstanti s umjetnim horizontom. O ovih sekstanata za izvojiti je:
- sekstante na libelu,
- sekstante sa giroskopom,
- periskopske sekstanti,
- radiosekstante, te
- fotoelektrične sekstante.

80

Sekstanti s umjetnim horizontom koriste se različitim tehničkim rješenjima kojima se
identificira ravnina horizonta. Ta se vrsta sekstanta ne primjenjuje često na brodovima iako je i
na brodovima katkad potrebno mjeriti visine nebeskih tijela kad nije moguće vidjeti horizont (na
primjer noću ili danju za slabe vidljivosti horizonta). Razlog tome je činjenica da se umjetni
horizonti ne mogu upotrijebiti pri valjanju ili posrtanju broda kad pogreške u opažanjima prelaze
granice dopustivosti. Najčešće se upotrebljavaju ili su se upotrebljavali sekstanti na njihalo,
sekstanti na libelu i sekstanti s žiroskopom.
Sekstanti s njihalom bili su prvi sekstanti s umjetnim horizontom. Nisu se dugo zadržali u
upotrebi zbog pogreške koja je bila prouzročena ustrajnošću mase njihala za vrijeme valjanja ili
posrtanja broda.
Sekstanti na libelu uvelike su se primjenjivali u zrakoplovstvu. Zrakoplovi se za vrijeme
leta ne mogu koristiti vidljivim horizontom zbog visine leta i velike pogreške u depresiji. Zbog
toga su konstruirani posebni sekstanti koji omogućuju mjerenja visina nebeskih tijela
dovođenjem odbijene slike nebeskog tijela u zračni mjehurić libele ili dovođenjem slike zračnog
mjehurića do nebeskog tijela. Veličinu mjehurića može se regulirati ovisno o tome koje se
nebesko tijelo opaža.


Sekstant na libelu

Sekstant na libelu koristi načelo refleksije kao i obični sekstant, samo je vidljivi horizont
zamijenjen libelom. Ovim sekstantom mjeri se kut između zrcala, umjesto mjerenja kuta između
pravaca u prostoru.

Optičko načelo sekstanta na libelu

Pravac ZO predstavlja pravac viska (okomice), CB pravac jedne zrake sa nebeskog tijela a
BH je horizontalna ravnina. Kut CBH je visina (v) nebeskog tijela, a kut ZEC je zenitna
udaljenost (z = 90° v).
81
U točki B je polusrebrno zrcalo koje se može okretati oko horizontalne osi zvano glavno ili
indeksno zrcalo, a u točki A je nepomično zrcalo u obliku peterokutne prizme. ω označava kut
između ravnina ova dva zrcala.
Smjer viska se pokazuje mjehurićem libele R čije svjetlo reflektirano od zrcala A pod
kutom α prolazi kroz glavno zrcalo i dolazi do oka opažača G. Zraka svjetla od nebeskog tijela C
pada na površinu glavnog zrcala i od njega se reflektira pod kutom β.
Okrećući glavno (indeksno) zrcalo B oko njegove osi (koja je okomita na ravninu sheme),
tj. mijenjajući kut ω, može se dovesti u koincidenciju (istodobno podudaranje) zraka od
nebeskog tijela i iz mjehurića libele. Koincidencija će se ostvariti samo pod određenim odnosom
između kuta ω i izmjerenog kuta 90° v. Iz trokuta ABE (iscrtanog na shemi) dobije se formula:
(90º v) 2β 2α odnosno 90º v 2 (α β)

Slično iz trokuta ABF dobiva se:
ω β α odnosno ω α β

Uspoređujući ove dvije formule vidi se da je:
90º v 2ω odnosno
2
90 v −
= ω


To znači da je kut koji je izmjeren između smjera viska (vertikala) i pravca od nebeskog
tijela jednak dvostrukom kutu između zrcala kada se slike sa libele (mjehurića) dovedu u
koincidenciju.


Dovođenje u koincidenciju


Navedene jednadžbe odnose se samo na pravilan položaj sekstanta, tj. za položaj kada se
glavna ravnina nalazi u ravnini vertikalnog kruga nebeskog tijela. Odstupanje od ovog položaja
prouzrokovat će pogrešku u kutu koji se mjeri. Međutim, mala odstupanja od ravnine vertikala
neće prouzrokovati osjetnu pogrešku u visini koja se mjeri, jer je leća libele R sferna i jer je na
putu odbijene zrake postavljena još i leća K čija je fokusna dužina jednaka polumjeru zakrivljene
sferne leće libele.
Visine nebeskih tijela sekstantom na libelu mjere se dovođenjem tri točke u koincidenciju
u vidnom polju okulara: centar nebeskog tijela, centar mjehurića leće i centar vidnog polja. To se
vrlo teško postiže na pokretnoj platformi kao što je brod, zato je potrebna duga praksa da bi se
postigli dobri rezultati.
82



Skica libelnog sekstanata






Optički sustav IAS sekstanta (Integralni avijacijski sekstant)

(1. Glavno zrcalo, 2. Malo zrcalo, 3. Leća, 4. Uređaj s mjehurićem, 5. Svjetlo, 6. Zamagljeno staklo, 7. Mutno
staklo, 8. Refleksno zrcalo, 9. Zatamljena stakla za Sunce, 10. Teleskop okulara; dvostruka strelica pokazuje put
zrake od nebeskog tijela, a jednostruka put zraka koje osvjetljavaju mjehurić libele; G1 je normalni položaj oka
opažača pri opažanju kroz okular sekstanta, G2 je položaj oka opažača za opažanje kroz indeksno zrcalo u kojemu je
slika nebeskog tijela dovedena na horizont (tj. mjehurić).


Čuvanje i održavanje IAS sekstanta
Kad se sekstant ne upotrebljava, mora biti zaštićen od vlage, naglih promjena temperature
i od jakih potresa i udaraca, a satni mehanizam sekstanta ne treba biti navijen. Za otklanjanje
prašine s optičkih dijelova upotrebljavati odgovarajuću četkicu, a za otklanjanje vlage čistu meku
krpu; naročito pažljivo čistiti glavno zrcalo. Također, potrebno je redovito provjeravati
funkcioniranje osnovnih elemenata sekstanta: mjehurića, uređaja za precizno očitavanje kutova,
provjeravati postojanost određene korekcije nulte točke (pogreške indeksa), itd.

Određivanje korekcije IAS sekstanta
Kao i svaki drugi instrument i IAS sekstant ima svoje greške koje proizilaze iz velikog
broja mehaničkih i optičkih dijelova te komplicirane kinematičke sheme. Stalne i slučajne greške
u radu ovog sekstanta mogu biti veće nego kod običnog sekstanta. Stalne greške mogu iznositi 5'
do 10'. Vrijednosti grešaka nalaze se u svjedodžbi (atestu) sekstanta i uzimaju se kao korekcija
83
pri očitanju mjerenih visina. Međutim, ovaj sekstant nema tabeliranu grešku instrumenta, već se
ova greška dobiva u sklopu korekcije nulte točke u obliku ukupne korekcije (∆), koja se
jednostavno naziva korekcija IAS sekstanta. Tijekom vremena korekcija sekstanta se može
promijeniti, pa je treba određivati što češće.
Ukupna korekcija sekstanta dobiva se usporedbom visina nebeskog tijela izmjerenih IAS
sekstantom sa visinama istog nebeskog tijela izmjerenih u istim trenucima nekim preciznijim
instrumentom.

Izbor položaja za opažanje na brodu i pripremanje sekstanta za rad
Mjesto na brodu sa kojeg će se opažati IAS sekstantom bira se na isti način kao i za
opažanje običnim sekstantom, s tim što se posebno zahtijeva:

- položaj za opažanje treba biti što je moguće bliže težištu broda da bi se
smanjio štetan utjecaj valjanja i posrtanja broda,
- horizont ne mora biti vidljiv.

IAS sekstant treba donijeti na mjesto opažanja 15 do 20 minuta prije početka rada da bi se
dijelovi instrumenta prilagodili temperaturi okoline. Kada se opaža Sunce, postavljaju se obojena
stakla na prednju ploču i ispred indeksnog zrcala. Za opažanja noću priprema se i podešava
osvjetljenje; mutno staklo se zamjenjuje pločom i zrcalom.

Mjerenje visina nebeskih tijela IAS sekstantom
IAS sekstant se upotrebljava za mjerenje visine Sunca i Mjeseca danju, a zvijezda, planeta
i Mjeseca noću. Prvo se nebesko tijelo dovodi na mjehurić. Ovo se može postići na dva načina:

- prethodnim postavljanjem približne visine nebeskog tijela na kutomjernom
uređaju,
- opažanjem nebeskog tijela kroz indeksno zrcalo iz položaja G2 te
okretanjem bubnja dovodi se slika nebeskog tijela u liniju sa mjehurićem.

Prvi način se primjenjuje danju pri mjerenju visine Sunca ili Mjeseca i noću pri mjerenju
visine vrlo sjajnih zvijezda i planeta. Drugi se način primjenjuje noću pri mjerenju visine
zvijezda i planeta, a može se primijeniti i za Sunce kad se njegova slika ne vidi dobro.
Visina nebeskog tijela mjeri se stalnim održavanjem koincidencije centara slika mjehurića
i nebeskog tijela u središtu vidnog polja teleskopa za cijelo vrijeme radnog intervala satnog
mehanizma.
Slika mjehurića se dovodi u središte vidnog polja na ovaj način: sekstant se drži sa dvije
ruke nagnut u uzdužnoj i poprečnoj ravnini, što se najbolje postiže ako se opažač nagne. Slika
nebeskog tijela se dovodi u središte vidnog polja teleskopa pomicanjem sekstanta duž horizonta i
okretanjem kutomjernog bubnja dok slika nebeskog tijela ne bude u koincidenciji (istodobnom
podudaranju) sa mjehurićem.
Ako se brod valja ili posrće, opažač treba imati čvrst oslonac, najbolje oslonjen leđima na
neki čvrst predmet. Mjerenje visina IAS sekstantom zahtijeva veliko iskustvo, najprije na kopnu,
a tek onda na moru. Točnost mjerenja ovim sekstantom mnogo je manja nego običnim
pomorskim sekstantom.


Integralni pomorski sekstant (IMS)

Integralni pomorski sekstant specijalni je sekstant novije izrade. Po konstrukciji i načinu
mjerenja visina nebeskih tijela potpuno je sličan IAS sekstantu.
Za razliku od IAS sekstanta pomorski sekstant IMS ima uređaj koji omogućava
određivanje nulte točke pomoću nebeskih tijela. Zato ovaj sekstant ima teleskopski sustav s
84
lećom umjesto zamagljenog stakla. Kada se određuje korekcija nulte točke, objektiv se usmjeri
na nebesko tijelo da se dobije direktna slika, zatim se okreće kutomjerni bubanj dok se
reflektirana slika nebeskog tijela ne dovede u koincidenciju (podudaranje) sa direktno gledanom
slikom u vidnom polju okulara. Osim ovog sekstant IMS ima tablicu koja daje vrijednost
pogreške instrumenta.


Sekstant sa žoro-horizontom

Konstruiran je na isti način kao i IAS sekstant, s tom razlikom što se umjesto libele sa
mjehurićem u njemu nalazi komora sa žiro-horizontom. Rotor žiroskopa, koji čini glavni dio
žiro-horizonta, masivna je brončana ploča čije se
težište nalazi ispod točke oslonca. Rotor se pokreće
zrakom tako što zrak iz ručne pumpe udara u udubine
bočnih površina rotora. Noviji sekstanti sa žiro-
horizontom imaju električni pogon rotora. Na gornjoj
površini rotora nalazi se ploča s linijama i leća. Kada
se žiroskop okreće njegova je površina horizontalna,
a linije na ploči, prividno udaljene od do
beskonačnosti, s lećom predstavljaju umjetni
horizont. Žiroskopskim sekstantom se mogu mjeriti
visine i kad se brod teško valja, a točnost mjerenja je
mnogo veća nego IAS sekstantom.


Ostali sekstanti

Periskopski sekstanti upotrebljavaju se u zrakoplovima. U zrakoplovima su zamijenili
sekstante koji su mjerili visine nebeskih tijela kroz posebnu prozirnu kupolu (astrodom).
Konstruirani su tako da se visine nebeskih tijela mjere sustavom prelamanja svjetlosnih zraka.
Omogućuju identifikaciju nebeskih tijela. Mjeri se više visina istog nebeskog tijela tijekom dvije
minute, a ugrađeni računski sustav izračunava srednju visinu. Točnost mjerenja iznosi oko 2', a
omogućuje određivanje pozicije zrakoplova s točnošću od 2' do 5'. Koristi se umjetnim
horizontima. Njegov glavni nedostatak je visoka cijena.
Radiosekstant je zapravo mali radioteleskop koji omogućuje opažanje Sunca i Mjeseca u
mikrovalnom spektru i onda kada se ne vide, na primjer pri oblačnom vremenu ili magli. Kao
horizont upotrebljava se žiroskop. Stariji tipovi (AN/SAN tvrtke Collins) imaju antenu
paraboličnog oblika i promjera 91cm. Mjere se visine Sunca i Mjeseca na valnim duljinama
1.9cm. Noviji tipovi primaju radiovalove valne dužine 0.87cm i imaju antene promjera 33cm.
Visinu mjere s preciznošću od 1', a u sustav je ugrađen i računski stroj koji automatski
izračunava astronomsku stajnicu ili poziciju. Instrument je i dalje u fazi istraživanja. Zbog
skupoće i činjenice da za sada omogućuje samo mjerenje visina Sunca i Mjeseca malo se
primjenjuje na brodovima.
Fotoelektrični sekstant prati visine Sunca i Mjeseca danju, a planeta i zvijezda noću te
njihovu sliku projicira na posebnu ploču u navigacijskoj kabini. Uspoređivanjem slike neba
prema koordinatama zbrojene pozicije koja je prikazana na ploči sa slikom koja se projicira
fotoelektričnim sekstantom na istu ploču određuje se pozicija broda ili zrakoplova.
Mnogobrojnim pokusima dokazalo se da zrakoplovi ovim sekstantom mogu računati stalne
pozicije s točnošću od 2' do 5'.





Dovođenje nebeskog tijela među linije
85
7.6. ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA


Visine izmjerene sekstantom potrebno je ispraviti za refrakciju, depresiju i paralaksu
(paralaksa samo za bliža nebeska tijela: Sunce, Mjesec i planete). Međutim, postoje i druge
greške koje se za potrebe određivanja pozicije broda većinom zanemaruju: radijus nebeskih
tijela, augment, iradijacija, korektura za fazu, nestandardni uvjeti atmosfere, razlika temperature
zraka i mora, koriolisova sila, greška zbog akceleracije, otklon od vertikale, itd.

7.6.1. Depresija morskog horizonta

Depresija je kut za koji je ravnina morskog horizonta nagnuta pod ravninu pravog
(astronomskog) horizonta. Međutim, zbog loma svjetlosne zrake prolaskom kroz atmosferu
Zemlje razlikujemo pravu i prividnu depresiju. Kut između ravnine pravog (astronomskog) i
geometrijskog horizonta naziva se prava depresija (dep). Budući da se prolaskom kroz atmosferu
svjetlosna zraka radi pojave refrakcije lomi, opažač će vidjeti veći horizont. Taj horizont naziva
se morski horizont.



Depresija


Udaljenost geometrijskog horizonta:
( )
2 2 2
r Voka r dg − + =
|
.
|

\
|

+ ⋅ ⋅ ⋅ = − ⋅ ⋅ + =
r
Voka
Voka r r Voka r r dg
2
1 2 2
2 2 2

Kako je 2r>>Voka, te
r
Voka
2
teži 0, dobiva se
Voka r dg ⋅ ⋅ = 2
Za r = 6 366 729 m Voka dg ⋅ = 397 . 3568 (m), odnosno
Voka dg ⋅ = 93 . 1 (M)

Kut što ga čini horizont oka s tangentom na radijus Zemlje naziva se depresijom
geometrijskog horizonta (ili dubinom horizonta).

86
r
dg
tgdepg =
Kako je dep
g
vrlo mali kut, izraz tg dep
g
može se zamijeniti izrazom dep
g ·
tg1', pa slijedi:
' 1
2
tg r
Voka r
depg

⋅ ⋅
=
Kako r·tg1' teži jedan, konačan izraz za depresiju geometrijskog horizonta je:

depg = 1.93 · Voka [']

Morski horizont je kružnica koja na morskoj površini ograničava vidik, odnosno kružnica
koja razdvaja more od neba. Udaljenost morskog horizonta veća je od geometrijskog oko 8% (pri
normalnim atmosferskim uvjetima
8
).

dg dg dg d dg dm ⋅ = ⋅ + = ∆ + = 08 . 1 08 . 0
dm = 2.08 · Voka [M] (može se odrediti i uz pomoć NT -11)


Udaljenost morskog horizonta veća je od geometrijskog zbog refrakcije - lom zraka
svjetlosti prilikom prolaska kroz slojeve atmosfere različite gustoće. Depresija morskog
horizonta, tj. stvarna depresija (pri normalnim atmosferskim uvjetima) iznosi:

dg dg dg d dep dep g m ⋅ = ⋅ − = ∆ − = 92 . 0 08 . 0
dep
m
= 1.77 · oka V [']

Kut na slici između pravog horizonta (aproksimiran prividnim, tj. horizontom oka) i
tangente na svjetlosnu zraku zove se prividna depresija (dep
pr
). Izmjerena visina je pogrešna
upravo za tu vrijednost, a ona se izračunava iz izraza:

dep
pr
= 1.77
oka
V
ili NT 29 (u izdanju HHI)

Veličina depresije je u funkciji visine oka opažača, stoga je jako bitno da se prilikom
opažanja nebeskih tijela u nepovoljnim vremenskim uvjetima (valjanje i posrtanje broda) bude
što bliže simetrali broda.

7.6.2. Refrakcija

U astronomskim motrenjima, svjetlost s promatranog nebeskog tijela prije nego dođe do
motritelja mora proći kroz zemaljsku atmosferu. Zraka svjetlosti za vrijeme prolaska atmosferom
mijenja svoj smjer. Kada Zemlja ne bi imala atmosferu, a prostor između Zemlje i nebeskih tijela
bio zrakoprazan, svjetlost bi se širila tim prostorom pravocrtno, i nebesko tijelo bi se vidjelo u
pravcu širenja zraka svjetlosti. No, Zemlju omotava atmosfera koja doseže visinu iznad površine
Zemlje i do nekoliko stotina kilometara. Zemaljska atmosfera je nehomogena i idući od površine
Zemlje prema granici atmosfere gustoća joj opada. Zbog toga zraka svjetlosti koja dolazi od
nebeskog tijela, kada iz međuzvjezdanog zrakopraznog prostora dođe na granicu atmosfere, lomi
se, i do motriteljeva oka dolazi iz smjera različitog od prvotnog. Motritelj vidi nebesko tijelo u
smjeru tangente na krivulju, uzduž koje se zraka svjetlosti giba na svom putu kroz atmosferu.
Nebesko tijelo vidi se na drugom mjestu nebeske sfere, nego se ono stvarno nalazi.


8
Normalni atmosferski uvjeti: +10ºC, 1013 hPa, relativna vlažnost 10% na razini mora.
87

Odnos stvarnog i prividnog položaja nebeskog tijela

Kut između pravca prema stvarnom položaju nebeskog tijela (pravi položaj), i pravca
uzduž kojeg se vidi nebesko tijelo (prividni položaj), zove se astronomska refrakcija. Zbog
refrakciji prividna visina nebeskog tijela (ona koju opažač sa zemljine površine vidi) uvijek je
veća od stvarne visine. Vrijednost refrakcije ovisi o fizikalnim značajkama atmosfere i o visini,
odnosno, zenitnoj udaljenosti promatranog nebeskog tijela.

Zakoni loma svjetlosti na kojima se temelji astronomska refrakcija su sljedeći:

1. Upadna zraka, lomljena zraka i okomica na granici dvaju sredstva leže u istoj ravnini.
2. Omjer sinusa upadnog kuta i kuta loma je konstantan i ovisan je o optičkim svojstvima tih
sredstava.
3. Kada zraka svjetlosti prelazi iz optički rijeđeg sredstva u optički gušće sredstvo lomi se na
granici sredstava prema okomici podignutoj u upadnoj točki na toj granici. Obrnuto, kad prelazi
iz optički gušćeg sredstva u optički rijeđe sredstvo, lomi se od okomice.

S
0
, S
1
, S
2
- sredstva različite gustoće
α, β, γ - upadni kutovi/kutovi loma

1
sin
sin
n =
β
α

n
1
- indeks loma (refrakcije) za sredstva S
0
i S
1


n =
γ
β
sin
sin

n - indeks loma za sredstva S
1
i S
2


2
sin
sin
n =
γ
α

n
2
- indeks loma za sredstva S
0
i S
2.

Lom zraka svjetlosti
Također vrijedi
1
2
sin
sin
n
n
=
γ
β
ili
1
2
n
n
n =

88
Za jednostavni model zemljine atmosfere (tanki i homogeni sloj konstantnog indeksa loma n
0
)
kut refrakcije ovisi isključivo o zenitnoj daljini (visini) nebeskog tijela.

r (refrakcija) = z -z'

Promjena zenitne udaljenosti zbog loma zraka svjetlosti

Prema zakonu loma svjetlosti i uz pretpostavku da je izvan zemljine atmosfere vakum
(indeks loma 1) slijedi:

0
' sin
sin
n
z
z
=
.

Kako je z = r + z' slijedi:

0
' sin
) ' sin(
n
z
z r
=
+
odnosno

' sin ) ' sin cos ' cos sin 0 z n z r z r ⋅ = ⋅ + ⋅
.

Kako je r vrlo male vrijednosti može se pisati cosr = 1 i sinr = r·sin1 pa slijedi:

' sin ' sin ' cos 1 sin z n z z r o ⋅ = + ⋅ ⋅ ,

'
' ' 1 sin
1
' '
0
tgz
n
r ⋅

=
.

Dobiveni izraz može se jednostavnije pisati:
ctgv k tgz k r ⋅ = ⋅ = ' ' '
.

U astronomiji se najčešće za temperaturu zraka uzima 0°C i tlak zrala od 1013.25 hPa, za
što je n
0
= 1.000294. U tim uvjetima koeficijent k ≈ 60.154''. Međutim, u navigacijsi se za
standardnu atmosferu najčešće uzima 10°C, 1013 hPa i srednja vlažnost zraka 60% pri razini
mora, a u tim uvjetima n
0
= 1.000283, odnosno k ≈ 58.3''. To znači da se približna formula za
refrakciju može pisati:

ctgv tgz r ⋅ = ⋅ = 3 . 58 ' 3 . 58 ' '


Za visine nebeskih tijela manje od 25° ova formula nije primjerena. Za male zenitne daljine
(velike visine) refrakcija je mala, a za zanitne daljine do 20° može se smatrati da se za svaki
stupanj zenitne daljine refrakcija približno mijenja za 1'' (npr. Z'=14°, približna refrakcija je 14'').

89
Točniju formulu za refrakciju moguće je dobiti ako se zemljina atmosfera podijeli u veliki
broj slojeva različite gustoće i da se za svaki prijelaz jednog u drugi sloj računa promjena
refrakcije. Ukupna refrakcija (r) tada je :

=
∆ =
n
k
k r r
1

Kada boj slojeva atmosfere ide beskonačnost (n→∞) astronomska refrakcija iznosi:


=
0 n
1
n ) n ( d f r
gdje je f(n) funkcija indeksa loma svjetlosti pripadnog sloja, granica loma
svjetlosti izvan atmosfere n=1, a granica loma svjetlosti u graničnom sloju
atmosfere uz zemaljsku površinu n=n
0
.

n
dn
sinz'
d n
R n
1
sinz'
d n
R n
0
0
0
n
1
2

|
.
|

\
|







=

r
gdje je R-polumjer Zemlje, d-udaljenost sloja od centra Zemlje.

Dobiveni izrazi vrlo su nepraktični za navigacijsku praksu, stoga se koriste zamjenski
jednostavniji izrazi.

Refrakcija se može odrediti i na sljedeće načine:

r = A · tgz – B · tg³z odnosno za normalne uvjete r = 58.29’’ · tgz – 0.067’’ · tg³z

Ova formula daje refrakciju s točnošću 0.1’’ za sve zenitne udaljenosti do 75°, odnosno
može se koristiti u navigaciji sve do z = 84° ili visine veće od 5°. Točnija vrijednost refrakcije za
male visine može se dobiti:

ρ = A · tgz – B · tg³z + C · tg
5
z – D · tg
7
z ...
(C ≈ 0.000025’’ i D ≈ 0.000001’’)

Manji računalni programi često koriste sljedeće formule(r u minutama):

r’ = 0.972·ctgV – 0.00108·ctg³·V (za V >7°)
r’ = -1.902 + 1.542·ctg (V+2.4°) (za V < 7°).

Popravak srednje refrakcije za temperaturu i tlak (NT-35)
p – tlak u hektopaskalima, t – temperatura u °C

Sve su korekcije za temperaturu nižu od 10°C pozitivne i kreću se od 1’’ do 7’37’’, a iznad
te temperature korekcije su negativne, s vrijednostima od 1” do 6’43”.
Korekcije za tlak su u manjim granicama. Za tlakove niže od 1013 hPa one su negativne, s
maksimalnom vrijdnosti 1’46”, a za više tlakove korekcije su pozitivne, do 1’28”.
Brown’s Nautical Almanac daje podatke za srednju refrakciju za temperaturu od 50°F
(oko 10°C jer je °C=0.555·F-17.78°C) i tlak zraka od oko 29.6 palaca (1002 hPa). Zbog toga
srednja refrakcija pročitana u engleskim tablicama neće uvijek biti indentična srednjoj refrakciji
iz naših tablica (koje izdaje Hrvatski hidrografski institut). Ova razlika u praksi je zanemariva.




t
p
r r
+
⋅ ⋅ =
273
283
1013
0
90





Tablice za čitanje srednje refrakcije i ispravak iste za tempereturu i tlak zraka

91
7.6.3. Paralaksa

Paralaksa općenito znači promjenu položaja objekta uzrokovana promjenom položaja
motritelja. U astronomiji paralaksa je kut između smjera pod kojim se u jednom trenutku vidi
nebesko tijelo i smjera pod kojim bi se to tijelo vidjelo iz jedne središnje točke. Postoji: dnevna
paralaksa i godišnja paralaksa

Dnevna paralaksa je kut za koji se prividni smjer nebeskog tijela gledan sa zemljine
površine svodi na pravi smjer koji bi se vidio iz njezina središta. Može se definirati i kao kut u
nebeskom tijelu pod kojim se vidi Zemljin polumjer. Postoji tri vrste dnevne paralakse:
- Visinska (tijelo blizu zenita, paralaksa najmanja)
- Horizontska (najveća, tijelo blizu horizonta)
- Horizontsko-ekvatorska.




Dnevna paralaksa

Učinak dnevne paralakse je da spušta nebeska tijela prema ravnini horizonta.


Poznavajući horizontsku paralaksu nekog nebeskog tijela može se izračunati geocentrična
udaljenost tog tijela. Na taj su način prvi put točno određene udaljenosti unutar Sunčevog
sustava. Horizontska paralaksa nije konstantna veličina eliptičnih planetskih staza, stoga se
definiraju srednje vrijednosti horizontskih paralaksi. Horizontska paralaksa tijela koje se nalaze
d
z R
z R d
d R z
' sin
sin
' sin sin
: ) ' 180 (sin : sin
0
0
0


=
= ⋅
= −
π
π
π

Kako je paralaksa kut vrlo male
vrijednosti može se pisati:
' ' 1 sin
' sin 0


=
d
z R
π


Horizontska paralaksa, za z'=90°
(koja je najveća i koja se uzima u
obzir u nautičkim računima, npr. za
Mjesec):
' ' 1 sin
0

=
d
R
π

92
na udaljenosti od 1 astronomske jedinice naziva se solarna paralaksa i odgovara srednjoj
horizontskoj paralaksi Sunca.

' ' 794148 . 8 8 . 206264
10 4959787 . 1
10 378140 . 6
' ' 1 sin
8
3
0
0 = ⋅


=

=
d
R
π



Godišnja paralaksa je kut za koji se prividni smjer neke zvijezde gledan sa Zemlje svodi
na smjer kao da je gledan sa Sunca. Može se definirati i kao kut u nebeskom tijelu pod kojim se
vidi polumjer Zemljine staze oko Sunca



Godišnja paralaksa
(uz pretpostavku da se Zemlja kreće po kružnici oko Sunca)


Vrijednost godišnjih paralaksi su vrlo male, za najbliže zvijezde ne prelaze 0.8''. Godišnja
paralaksa ne uzima se u obzir u nautičkim računima, međutim koristi se u astronomiji za
izračunavanje udaljenosti do nebeskih tijela.
Za iskazivanje udaljenosti u astronomiji koristi se astronomska jedinica (a.j. - odgovara
srednjoj udaljenosti Sunca od Zemlje), a za veće udaljenosti svjetlosna godina i parsek.
Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost prevali tijekom jedne godine i približno iznosi
9.5·10
12
km. Udaljenost zvijezde, koja odgovara godišnjoj paralaksi od jedne sekunde, naziva se
parsek. Parsek iznosi približno 3.26 svjetlosnih godina, odnosno 3.1·10
13
km.


' ' 1 sin
sin
sin
sin
0
0

Θ
=
Θ
=


d
d
d
d
π
π


G-geocentar
H-heliocentar
d
0
-udaljenost Zemlje od Sunca (a.j.)
93
7.6.4. Polumjer nebeskih tijela

Jedina nebeska tijela čija se visina ne mjeri do središta tijela jesu Sunce i Mjesec, stoga je
takvu izmjerenu visinu potrebno ispraviti za vrijednost polumjera. Visinu ovih nebeskih tijela
mjerimo do njihovog gornjeg ili donjeg ruba.
Srednja vrijednost polumjera Sunca iznosi 16' 02'', a mijenja se od 15' 46'' (kada se Zemlja
nalazi u položaju afela) do 16' 18'' (kada se Zemlja nalazi u položaju perihela).
Srednja vrijednost polumjera Mjeseca iznosi 15' 42'', a mijenja se od 14' 44'' u položaju
apogeja do 16' 40.5'' u položaju perigeja.

Prividni polumjeri navigacijskih planeta:
Venera od 5'' do 32''
Mars od 2.7'' do 12.6''
Jupiter od 16'' do 25''
Saturn od 7'' do 10''


Utjecaj polumjera Sunca ili Mjeseca na izmjerenu visinu.

Visinu središta tijela dobijemo ako izmjerenoj visini donjeg ruba pribrojimo vrijednost
polumjera, ili ako izmjerenoj visini gornjeg ruba oduzmemo vrijednost polumjera:

V
s
= V
d
+ r V
s
= V
g
– r

Nautički godišnjak daje za svaki dan u godini vrijednost geocentričkog polumjera Sunca i
Mjeseca.


Refrakcija, depresija, paralaksa i prividni polumjer (za bliža nebeska tijela) najvažniji su
uzročnici razlike stvarnih i prividnih (onih koje opažač vidi) visina nebeskih tijela, i njihov
utjecaj u navigacijskoj praksi se najčešće određuje uz pomoć odgovarajućih tablica.
94

Tablica NT 27-refrakcije za zvijezde i planete, te za Sunce s uključenim popravkom za polumjer
Tablica NT 28-depresija obalnog horizonta
Tablica NT 29-popravak visine za planete s obzirom na paralaksu
Tablica NT 30-popravak visine zbog paralakse i promjene radijusa Sunca

95

Tablice popravaka visina planeta i zvijezda (Brown's, Son & Ferguson)
Zamjenjuje NT 27 i NT 28




Tablice popravaka visina Sunca (Brown's, Son & Ferguson)
Zamjenjuje NT 27, NT 28 i NT 30

7.6.5. Ostale greške izmjerenih visina

96
Augment

Geocentrični polumjer (r.g.) je prividni polumjer nebeskog tijela koji bi zamišljeni opažač
merio iz Zemljina središta i on je uvijek manji od onog stvarnog, tj. prividnog kada je opažač na
površini Zemlje (r.pr.) Povećanje prividnog radijusa s visinom naziva se augment. Za sva
nebeska tijela, osim Mjeseca on se zanemaruje.
Za Sunce iznosi 1/24''.
Za Mjesec približno se računa po formuli: A = 0.3' x sin V
(V-opažena visina Mjeseca)

Nautičke tablice ne sadrže posebno augment, jer je on uključen u ukupnu korekturu
izmjerene visine.

Augment Mjeseca


Korektura za iradijaciju

Iradijacija je optička pojava koja se očituje tako da svjetli predmeti na tamnoj podlozi
izgledaju veći nego što stvarno jesu. Zato Sunce u odnosu prema pozadini neba izgleda veće, a
budući da je nebo svjetlije od mora, obzor se čini spuštenim. Kada se opaža Sunčev donji rub,
tada se ove greške poništavaju, a za gornji rub se zbrajaju.


Korektura za fazu

U periodima od jedne sinodičke revolucije (pun okret u odnosu na Sunce) Mjesec i donje
planete prolaze kroz svoje mjene (faze). Zbog tih mjena njihovo pravo središte razlikuje se od
prividnog. Kod Mjeseca to nije bitno jer se i tako opaža njegov donji rub, a ne njegovo središte.
Međutim, za bliže planete, npr. Veneru, faza je mjerljiva. Ta korektura (može se pronaći u
nautičkim godišnjacima) primjenjuje se samo kad se Venera motri u sumrak, a za dnevna
mjerenja nije ju potrebno uzimati.
Korektura za nestandardne uvjete

97
Srednja refrakcija dana je za srednje uvjete atmosfere, i to za temperaturu od 10˚C i tlak
zraka od 1013 hPa. Kad je temperatura viša, kut refrakcije je manji, i obrnuto, a ako je tlak zraka
veći, veća je i refrakcija. Nautičke tablice NT-35 (HHI) daju popravak srednje refrakcije za
temperaturu i barometski pritisak.


Korektura za razliku temperature zrak-more

Temperatura i zlak zraka opadaju s visinom za normalne prilike u atmosferi. U najdonjem
sloju atmosfere (troposfera - do 11km), temperatura prosječno opada oko 1˚C za svakih 100 m
visine, a tlak 1 hPa za svakih 7.9 m. Te vrijednosti izračunate su za neke srednje uvjete u
atmosferi (standardna atmosfera). Nestandardne prilike nastaju pri znatnijoj razlici između
temperature mora i zraka. Kada je more toplije od zraka zna doći do fenomena koji se zove
''ledeni dim-Frost Smoke'', tj. do isparavanja s morske površine, pa se u tom slučaju horizont ne
vidi.
Kada je more toplije, zrak se u dodiru s njim zagrijava i kao topliji se diže. Gustoća u
donjim slojevima se smanjuje, pa nastaje subrefrakcija. Stvarna depresija je veća od srednje.
Obrnuto je kada je more hladnije.
Ispitivanja su pokazala da ova korekture prosječno varira od 0.2' do 0.28' za svaki stupanj
razlike temperature zraka i mora. Ako se uzme srednja vrijednost od 0.24', tad ova korektura
iznosi 1' za svaka 4.2˚ temperaturne razlike. Korektura se odnosi na sva nebeska tijela koja se
mjere na morski horizont.


Coriolisova korektura

Na svako tijelo koje se giba po Zemljinoj površini djeluje otklonska sila Zemljine rotacije
koja se zove Coriolisova sila. Ona djeluje u smjeru rezultante Zemljine rotacije i smjera kretanja
u odnosu prema površini Zemlje i uzrokuje skretanje udesno na sjevernoj hemisferi, odnosno
ulijevo na južnoj. Skretanje valova i oceanskih struja upravo je posljedica Coriolisove sile.
Ova sila djeluje i na libelni sekstant, pa i na sekstant na njihalo, a posljedica je greška u
horizontali, odnosno vertikali. Greška (Z) je u funkciji brzine kretanja (b), zemljopisne širine (φ),
pravog kursa (K) i promjene kursa u stupnjevima (∆K) za jednu minutu vremena. Uzima se u
obzir samo kod velikih brzina (avioni).
K b Ktg b b Z ∆ − + = 25 . 5 sin ' 146 . 0 sin ' 62 . 2
2
ϕ ϕ

Greška zbog akceleracije (ubrzanja)

Greška akceleracije nastaje zbog valjanja i posrtanja broda ili aviona, a javlja se i kod
svake promjene brzine ili kursa. Posebno je izražena kod sekstanta s umjetnim horizontom,
odnosno ovi sekstanti su gotovo neupotrebljivi na uzburkanom moru upravo zbog ove greške.


Otklon od vertikale

Obično se pretpostavlja da je smjer sile teže normalan na sferoidnu Zemljinu površinu.
Ali, zbog nepravilnosti u gustoći atmosfere, i u blizini visokih planinskih masiva , dolazi do tzv.
otklona od vertikale, koji može biti i do 1.1'. Ova greška prisutna je uvijek kada se koristi
sekstant (obični ili onaj s umjetnim horizontom), međutim u praksi se zanemaruje.

7.7. PRECESIJA, NUTACIJA, ABERACIJA

98

Prividna brzina promjena položaja zvijezda na nebeskoj sferi ovisi od udaljenosti zvijezda.
Zbog vlastitih kretanja zvijezda, promjene u efemeridama zamjećuju se nakon dužeg perioda.
Mijenja se deklinacija i surektascenzija zvijezda. Prividna kretanja zvijezda nastaju zbog
precesije, nutacije i aberacije.

Precesija

Precesija (lat. prednjačenje). U fizici općenito znači gibanje koje izvodi rotirajuće tijelo
zbog djelovanja sile koja nastoji promjeniti smjer osi vrtnje u prostoru.
Pojam precesije može se objasniti vrtnjom običnog zvrka. Ukoliko se zvrk zavrti,
njegova os pri vrtnji zadrži vertikalan položaj, iako je zvrk samo u jednoj točki poduprt. Uzrok
tome je inercija. Ako se os zvrka postavi koso spram ravnine uporišta, tada će ona kružiti oko
okomice na toj ravnini. Pri tome će os zvrka opisati u prostoru plašt uspravnog kružnog stošca.



Precesija zvrka

Zbog spljoštenosti Zemlje i kosog položaja polarne osi prema ekliptici, gravitacijska sila
Sunca, Mjeseca i planeta, te centrifugalna sile na Zemlji, nastoje polarnu os pomaknuti prema osi
ekliptike. Po zakonima zvrka polarna os Zemlje se giba tako da opisuje plašt konusa oko pola
ekliptike i ta se pojava u astronomiji zove PRECESIJA .
Precesija je dakle pojava skretanja osi rotacije Zemlje zbog utjecaja gravitacijskih sila
Mjeseca, Sunca i planeta. Kada bi Zemlja bila idealna kugla, gravitacijske sile Mjeseca, Sunca i
planeta djelovale bi jednako na svaku točku površine Zemlje i ne bi bilo pojave precesije. Budući
da mase Zemlje nisu ravnomjerno raspoređene, gravitacijske sile najbližih nebeskih tijela ne
djeluju jednako na sve točke Zemljine površine. Zbog precesije mijenja se položaj nebeskih
polova na nebeskoj sferi. Sjeverni nebeski pol kruži oko točke na nebeskoj sferi koja ima
koordinate: δ = +60°, 360-α = 100°. Pol opisuje spiralnu krivulju, a period jednog kruženja
iznosi 25 800 godina i zove se Platonova godina. Danas Zemljina os usmjerena je u točku koja se
nalazi u blizini Polarne zvijezde (2100 god. trebali bi se točno podudarati). Oko osam tisućite
godine pol će biti u sazviježđu Labuda, a za jedanaest tisuća godina polarna zvijezda bit će
zvijezda Vega.

99

Precesija Zemljine osi


Precesija ekvinocija
Precesija ekvinocija je promjena sjecišta ekliptike i nebeskog ekvatora zbog precesije.
Proljetna se točka zbog toga pomiče u retrogradnom smislu, a njezinim se pomakom mijenjaju
rektascenzije odnosno surektascenzije. Lunarna precesija nastaje zbog djelovanja gravitacijske
sile Mjeseca i iznosi 34.48" godišnje. Solarna precesija nastaje zbog gravitacijske sile Sunca i
iznosi 15.88" godišnje. Zajedno to iznosi 50.36" (u retrogradnom smjeru) i zove se lunisolarna
precesija. Međutim, postoji i utjecaj planata, tj. planetska precesija koja iznosi 0.12'' u
progresivnom smjeru. Ukupna precesija, odnosno precesija ekvinocija tako iznosi 50.24" (u
retrogradnom smjeru). Zbog precesije ekvinocija položaj Sunca se mijenjao tijekom stoljeća.

Nutacija

Nutacija je pojava skretanja položaja nebeske osi najvećim dijelom uzrokovana
promjenom položaja Mjeseca u odnosu na Zemlju. Mjesečeva putanja nagnuta je nad ravninom
ekliptike za približno 5°, pa je Mjesec nekad iznad, a nekad ispod ekliptike te promjena precesije
nije pravilna. Zbog nutacije Zemljina os ne pravi pravilnu precesijsku spiralu, već su na njoj
izraženi tzv. nutacijski nabori. Zbog djelovanja nutacije promjena deklinacije i rektascenzije nije
sasvim pravilna: u jednoj poluperiodi koordinate se mijenjaju brže, a u drugoj poluperiodi
sporije. Zbog nutacije pravi pol napravi jedno valovito gibanje oko srednjeg pola u periodu od
18.6 godina (u retrogradnom smjeru).

Precesijska spirala s nutacijskim naborima
100
Aberacija

Aberacija kao pojam (latinska riječ) općenito znači skretanje od smjera uobičajenog reda.
Astronomska aberacija predstavlja optiči efekt da motritelj vidi zvijezde na nebeskoj sferi u
položajima koji se razlikuju od onih u kojima bi ih vidio da miruje. Razlog tomu je što brzina
svjetlosti nije beskonačna. Aberacija se može definirati i kao prividno odstupanje položaja
nebeskog tijela zbog odnosa brzine svjetlosti i brzine Zemlje na putanji oko Sunca. Postoji
godišnja i dnevna aberacija. Prva dolazi od godišnje revolucije, a druga od dnevne rotacije
Zemlje.
Lijeva strana slike prikazuje vagon koji se
kreće konstantnom brzinom Vv (opažač na
Zemlji). Iz položaja A (stvarni položaj nebeskog
tijela) gađa se (gleda se) određena točka, metak
(brzina svjetlosti) ima određenu brzinu Vm. Kad
bi vagon bio nepokretan, metak bi izašao u točki
B, ali kako i on ima vlastito kretanje, metak će
izaći u točki B'. Prividno se čini da se pucalo s
položaja A' (prividni položaj nebeskog tijela). Kut
prividnog odstupanja α zove se aberacija. Na
desnoj strani prikazana je Zemlja koja kruži po
ekliptici brzinom V. Zraka svijetla ima brzinu c,
pa se zbog pojave aberacije čini kao da je zvijezda
Z u položaju Z'. Zbog toga zvijezde imaju prividni
pomak udesno ili ulijevo, ovisno o dijelu putanje
Zemlje. Izračunato je da godišnje aberacija iznosi
20.47“ (zbog gibanja Zemlje oko Sunca).
Neka je:
A-aberacija,
Θ-kut upada svjetlosti (kut koji zatvara smjer B'A' s pravcem kretanja
opažača) ,
c-brzina svjetlosti,
v-brzina Zemlje

Iz slike slijedi:
sinA:sinΘ=v:c odnosno kada svjetlost pada okomito na horizontalnu ravninu (Θ=90°)
tgA=v:C

Za vrlo mali kut A može se pisati: , odn odnosno za Θ=90°


' ' 5 . 20
458 . 299792
206265 8 . 29
' '
' ' 1 sin


= ⋅ = =
c
v
c
v
A ρ


Točnija vrijednost za konstantu godišnje aberacije, koja uključuje eliptičnost Zemljine staze i
dinamiku problema dva tijela definirana je izrazom:
) e a(1
m 1
c
k
' ρ' α
2
G

+
=
k-Gaussova konstanta, m-Zemljina masa, a-velika poluos Zemlje

Za epohu J2000 konstanta godišnje aberacije iznosi α
G
=20.49552. Kut godišnje aberacije u
općenitom slučaju računa se prema izrazu:
α=α
G
·sin υ υ-kut između smjera opažačevog gibanja i smjera nebeskog tijela.



Aberacija
c
v
A
Θ ⋅
= ⋅
sin
' ' 1 sin
101
Postoji i dnevna aberacija (zbog gibanja Zemlje oko svoje osi).

c
r ϕ ω
ρ α
cos
' '
⋅ ⋅
=
φ-geocentrična širina stajališta, ω-kutna brzina Zemljine vrtnje,
r-geocentrična udaljenost stajališta.

Za motritelja na ekvatoru (r=6.378140·10
6
m, c=2.99792458·10
8
m/s i ω=7.292·10
-5
) najveći je
iznos dnevne aberacije (konstanta dnevne aberacije) α
D
=0.32''.

Kada je brzina motritelja (smjer gibanja motritelja) okomit na smjer nebeskog tijela vrijedi:

α
D
=0.32''·cos φ

Godišnja i dnevna aberacija utječu na nebesko-ekvatorske i ekliptičke kooordinate. Zbog
utjecaja aberacije prividni pomak zvijezde je po velikom krugu prema apeksu (točki prema kojoj
se motritelj giba), a jednak je umnošku konstante aberacije i sinusa kuta pod kojim se vidi
zvijezda s obzirom na smjer brzine Zemljina gibanja (Θ). Zbog malog iznosa aberacije, u
astronomskoj navigaciji se njezin utjecaj zanemaruje.
Pojavu astronomske aberacije otkrio je u prvoj polovini 18. st. engleski astronom James
Bradley (1693-1762), koji je bio direktor zvjezdarnice Greenwich.

Pored godišnje i dnevne aberacije postoji još sekularna i planetska aberacija. Sekularna
aberacija posljedica je gibanja sunčevog sustava oko galaktičkog središta i ona se u pravilu
zanemaruje. Planetska aberacija pored gibanja opažača uzima u obzir i vlastito gibanje opažanog
nebeskog tijela.




























102
8. NAUTIČKI GODIŠNJAK


Nautički godišnjak nužna je publikacija u astronomskoj navigaciji, koji uz sekstant i
kronometar čini temelj praktične primjene astronomske navigacije u pomorstvu. Sinonimi za ovu
publikaciju su almanah i efemeride. Almanah dolazi od arapske riječi ''al manah'' i znači
računati. Efemeride dolaze od grčke riječi ''epi'', što znači na, i ''hemere'', što znači dan.

Povijesni razvoj nautičkog godišnjaka

Kao početak efemerida mogle bi se uzeti Hiparhove tablice deklinacije Sunca za epohu
128 g.p.n.e. Osim tih podataka za Sunce tu je i katalog od 850 zvijezda s nebeskim ekvatorskim
koordinatama (deklinacija i rektascenzija). Velik broj efemeridnih podataka dat je i u
Ptolemejevu Almagestu, a uz ostalo i katalog od 1022 zvijezde u ekliptičkim koordinatama. Prvi
pokušaji točnijeg određivanja astronomskih efemerida zabilježeni su početkom jedanaestog
stoljeća, kada arapski astronom Al Battani (Albategnius) (1040. – 1123) uspijeva izračunati
kretanja Mjeseca i planeta. U gradu Toledu u Španjolskoj su 1080. godine izdane poznate
Toledske tablice (prve efemeride u Evropi). Slijede ih druge španjolske tablice, tzv. Alfonsove
tablice iz 1252. god. Bez obzira na značajan doprinos razvoju tadašnje znanosti, navedene
tablice nisu bile sasvim ispravne.
Prve tablice rađene na tiskarskom stroju objavljuje Puerbach u Beču 1487. godine.
Regiomontanus izdaje efemeride za period od 1475. do 1506. godine. Ove tablice su tada davale
najtočnije podatke i njima su se koristili veliki istraživači tog vremena. Između ostalog,
Regiomontanus donosi i metodu mjesečevih udaljenosti (za računanje zemljopisne dužine). Prve
tablice koje se baziraju na Kopernikovu heliocentričnom sustavu svijeta objavljuje 1551. godine
Erasmus Reihold.
Prve efemeride približno današnjeg oblika objavljuju se u Parizu 1678. godine. Sastavlja
ih francuski astronom Jacques Piccar za meridijan Pariza (zgrada opservatorija) i donosi
efemeride nebeskih tijela od 1679. godine. Prve britanske efemeride (The nautical Almanah and
Astronomical Ephemeris) sastavlja britanski astronom Nevil Maskelyne. Objavljuje ih 1756.
godine Board of Longitude za godinu 1767. i dalje za svaku godinu. Podaci su dani za meridijan
koji prolazi kroz zvjezdarnicu u Greenwichu. Poznati Brown's Nautical Almanah izlazi od 1858.
godine. Britanski almanah bio je jedinstven za astronome i pomorce sve do 1914. godine.
Nautički godišnjak u izdanju hidrografskog instituta u Splitu izdaje se od 1955. godine.

Sadržaj nautičkog godišnjaka

Nautički godišnjak prikazuje podatke o satnim kutovima i deklinacijama planeta (Mars,
Venera, Jupiter, Saturn), Sunca i Mjeseca, satne kutove proljetne točke, surektascenzije i
deklinacije odabranih zvijezda. Čitanje navedenih koordinata dato je u funkciji srednjeg
griničkog vremena (UTC) za svaki sat određenog dana u godini. Za minute i sekunde postoje
posebne korekcione tablice, u zasebnom dijelu nautičkog godišnjaka.
Za planete također je dat i podatak o surektascenziji.

Nautički godišnjak također daje vremena izlaska i zalaska Sunca, vremena građanskog i
nautičkog sumraka, vremena izlaska i zalaska Mjeseca, vremena prolaska Sunca i Mjeseca kroz
meridijan, prividne veličine planeta, prividni polumjer Sunca i Mjeseca, te podatke o jednadžbi
vremena (razlike pravog i srednjeg vremena).

Poseban dio nautičkog godišnjaka posvećen je zvijezdi Polari, odnosno nude se tablice uz
pomoć kojih je moguće odredtiti azimut polare i korekcije visina u cilju određivanja zemljopisne
širine.
103
Nautički godišnjak u pravilu sadrži i uputstvo s riješenim primjerima, a neki daju i
korekcione tablice za ispravak utjecaja refrakcije, depresije i paralakse nebeskih tijela.

Razlika nautičkog godišnjaka u izdanju Hrvatskog hidrografskog instituta u Splitu u
odnosu na engleska izdanja (ili neka druga) minimalna je. Razliku je moguće pronaći u
oznakama pojedinih elemenata, odnosno dodatnim pomoćnim tablicama ne vezanim za same
efemeride.

Izvadak iz hrvatskog godišnjaka (glavna stranica)
104

Izvadak iz hrvatskog godišnjaka (glavna stranica)




105

Izvadak iz Brown's, Son & Ferguson (glavna stranica)

106

Izvadak iz Brown's, Son & Ferguson (glavna stranica)


107
Objašnjenje izvatka iz Brown's, Son & Ferguson (glavne stranice):

A - satni kut (oznaka GHA ili S) proljetne točke, u hrvatskom izdanju oznaka ''Aries''.
B, C, D i E - satni kutovi (oznaka GHA ili S) i deklinacije (oznaka Dec ili δ) za planete,
''v'' koeficijent popravka za satni kut, ''d'' koeficijent popravka za deklinaciju.
F - surektascenzije (oznaka SHA ili 360-α) i deklinacije (oznaka Dec ili δ).
G - satni kutovi (oznaka GHA ili S) i deklinacije (oznaka Dec ili δ) za Sunce,
''SD'' ili ''r'' prividni polumjer Sunca, ''d'' koeficijent popravka za deklinaciju.
H - satni kutovi (oznaka GHA ili S) i deklinacije (oznaka Dec ili δ) za Mjesec,
''v'' koeficijent popravka za satni kut, ''d'' koeficijent popravka za deklinaciju, ''HP'' ili ''п''
horizontalna paralaksa, ''SD'' ili ''r'' prividni polumjer Mjeseca.
I - za Sunce: početak nautičkog i građanskog svitanja/sumraka, te vrijeme izlaska i zalaska
Sunca; ''e'' ili ''Eqn. of Time'' jednadžba vremena (u engleskom izdanju osjenčeno ''-'',
neosjenčeno ''+''; ''Tm'' ili ''Mer. Pass'' vrijeme prolaska kroz meridijan.
J - za Mjesec: vrijeme izlaska i zalaska Mjeseca; ''Tm'' ili ''Mer. Pass'' vrijeme prolaska kroz
meridijan (gornji i donji, ili samo gornji), te faze Mjeseca.


Drugi dio godišnjaka sadrži ispravke za minute i sekunde s obzirom da se na glavnim
stranicama nude satni kutovi i deklinacije na pune sate. Korekcije se posebno vade za Sunce i
planete (prvi stupac), proljetnu točki (aries) (drugi stupac) i Mjesec (treći stupac). Ovisno o
vrijednosti ''v'' i ''d'' (koje se čitaju sa glavnih stranica za pripadajuće nebesko tijelo) čita se
odgovarajuća korekcija za satni kut (u funkciji ''v'') i korekcija za deklinaciju (u funkciji ''d'').
Predznak korekcije za satni kut ovisi o predznaku ''v'', a predznak korekcije za deklinaciju ovisi o
trendu kretanja deklinacije (ako od jednog do drugog sata deklinacija raste, popravak se zbraja
na deklinaciju pročitani za puni sat, i obrnuto).


Tablice za ispravljanje visina zvijezda i planeta (Brown's, Son & Ferguson)

108
Posebne tablice postoje za zvijezdu Polaru. Ove tablice omogućuju pretvaranje opažene
visine Polare u zemljopisnu širinu, te određivanje točnog azimuta Polare.

Izvadak iz hrvatskog godišnjaka
(prvi, drugi i treći redak-ispravci za visinu; četvrti redak-određivanje azimuta)

Kod određivanja zemljopisne širine Polare obratiti pozornost na uputstvo s obzirom da
nije isti postupak kod svih tablica. U hrvatskim tablicama u pravilu se do zemljopisne širine
109
dolazi zbrajanjem korekcija za visine (prvi, drugi i treći redak u gornjim tablicama), dok se u
engleskim tablicama zbroj ovih korekcija oduzima od 1° (60').

Izvadak iz Brown's, Son & Ferguson
(uključujući uputstvo za dobivanje zemljopisne širine uz pomoć Polare)
110
Upotreba nautičkog godišnjaka za sljedeću godinu

Za Sunce se izvadi satni kut i deklinacija Sunca za isti datum, ali za vrijeme koje je 5
h
48
m

ranije od UT motrenja. Na tako dobiveni satni kut dodaje se 87°. Pogreška je oko 0.4°. Za
zvijezde potrebno je izračunati satni kut proljetne točke, surektascenziju i deklinaciju za isti
datum i isto vrijeme, te od tako dobivenog satnog kuta odbiti 15.1'. I ovdje pogreška obično nije
veća od 0.4'. Kad je sljedeće godina prijestupna, tada se do 29. veljače ulazi s istim datumom, a
do kraja godine s datumom više i postupa kako je navedeno. Kad je prethodna godina
prijestupna, tada se do 28. veljače ide s jednim datumom više, a od 1. ožujka s istim datumom.

Primjer 1.
Za dan 13. siječnja 2007. godine u UT=14
h
21
m
16
s
valja naći satni kut i deklinaciju Sunca iz
Godišnjaka za 2006. godinu


Primjer 2.
Za dan 10. listopada 2007. godine UT=17h28m36s valja naći surektascenziju i deklinaciju
zvijezde Deneb iz godišnjaka za 2006. godinu.



Napomena:

Dužina srednje tropske godine za 2000 godinu 365.242190419 dana
Kalendarska godina 365 dana (prijestupna 366 dana)

365.242190419-365=0.242190419 dana=5h48m45.25s=87.18855º

Razlika tropske i kalendarske godine je 87.18855º u srednjem sučevu vremenu,
a u zvjezdanom: 87.4273º






366.2422 je broj zvjezdanih dana u godini, a 365.2422 broj sunčevih dana u godini.



min 3 . 14 23871434 . 0 18855084 . 87 42726518 . 87
42726518 . 87
2422 . 365
2422 . 366
18855084 . 87
= = −
= ⋅
o
111
9. IDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA


Zvijezde se identificiraju pretvaranjem horizontskih koordinata koje se mogu mjeriti
(visina i azimut) u mjesno ekvatorske koordinate (deklinaciju i surektascenziju). Tako dobiveni
podaci se uspoređuju s podacima u Nautičkom godišnjaku. Brown's Nautical Almanac daje
podatke za ukupno 73 zvijezde, a Nautički godišnjak Državnog hidrografskog instituta u Splitu
daje podatke za 54 zvijezde (uključujući i Polarnu zvijezdu). Zvijezde se označuju Bayerovim
oznakama, koji je 1603. godine predložio način po kojemu zvijezde određenog zviježđa
označavamo slovima grčkog alfabeta ispred imena zviježđa, a u nedostatku simbola nastavlja se
slovima latinske abecede.

Matematički model identifikacije

Identifikaciju nebeskih tijela vršimo pretvaranjem horizontskih koordinata u mjesno
ekvatorske. Matematički modeli pretvaranja mogu se vidjeti na slici.

Identifikacija uz pomoć prvog astronomsko-nautičkog sfernog trokuta

Pri identifikaciji su nam poznate izmjerena visina nebeskog tijela te zemljopisna širina
zbrojene pozicije. Koordinate iz osnovnog astronomsko nautičkog trokuta možemo međusobno
pretvarati prema pravilima sferne trigonometrije.

sin δ = sin φ ·sinV + cos φ ·cosV ·cos ω
cos s =
δ ϕ
δ ϕ
cos cos
sin sin sin

⋅ − V
(za pravila vidi stranu 20)

Zvijezde se najčešće mogu identificirati samim izračunom deklinacije, ali ako su
koordinate zbrojene pozicije nepouzdane, a pogreška u mjerenju azimuta velika i postoji više
zvijezda sa približno jednakim vrijednostima deklinacije, mora se izračunati i vrijednost
surektascenzije, koja se dobije iz mjesnog satnog kuta zvijezde (s
zv
– iz gornjeg izraza):

360 α − ° = s
zv
– ( S
γ
+ λ )

Proljetna točka (γ) je presjecište nebeskog ekvatora i ekliptike za trenutak proljetnog
ekvinocija, a može se izračunati iz Nautičkog godišnjaka s poznatim vremenom meridijana u
Greenwichu.
112
Prema tome poznati su nam točni podaci: izmjerena visina (V
i
) i grinički satni kut
proljetne točke (S
γ
), nedostatno precizan podatak azimuta (ω) i pogrešni podaci kordinata
zbrojene pozicije (φ
z
i λ
z
) koji mogu imati toliko veliku pogrešku da nam onemoguće
identifikaciju.

Identifikacija zvjezdanim kartama i globusima

Zvjezdane karte mogu se pronaći u Nautičkim godišnjacima, ili u posebnim publikacijama
(priručnicima), odnosno mogu se pronaći samostalno kao infornativne karte. Većinom su to karte
u stereografskim projekcijama, mada mogu biti i u Merkatorovoj projekciji (najčešće
zemljopisne širine od + 70˚ do - 70˚).

Zvjezdani globusi su pomagala koja predočuju nebesku sferu s ucrtanim zvijezdama prve i
druge veličine, te krugovima koji predočuju nebeski ekvator, nebeski horizont, satne kružnice i
vertikalne kružnice. Svi su označeni stupanjskom podjelom što nam omogućuje direktno
uspoređivanje koordinata različitih koordinatnih sustava.
Na zvjezdanim kartama i globusima su ucrtane samo zvijezde, jer se njihova deklinacija i
surektascenzija ne mijenjaju, ili se mijenjaju vrlo sporo. Također, može biti ucrtana ekliptika i
raspored rektascenzije Sunca po kalendarskim mjesecima (položaj Sunca u određeno doba
godine).

Identifikacija alignamentima

Alignamenti (alinjmani) su zamišljene linije koje spajaju pojedine zvijezde, a mogu tvoriti
različite, manje ili više, pravilne geometrijske likove.
Identifikacija se vrši na način da krenemo od poznate zvijezde, zatim prema već utvrđenim
pravcima zamišljamo alignamente i dolazimo do zvijezda koje želimo identificirati.
Postoji mnogo raznih alignamenata, a kao primjer navest ću alignamente zviježđa Velikog
medvjeda (Ursae Majoris) i Oriona (Orionis).

Veliki medvjed jedno je od najuočljivijih zviježđa sjeverne polutke. Posebno je lako
prepoznatljiv dio zviježđa zvan Velika kola, a sastoji se od sedam zvijezda, od kojih su četiri
navigacijske (Alkaid, Mizar, Alioth i Dubhe). Alkaid je prva zvijezda u rudi Velikih kola, Mizar
druga, a Alioth treća. Zvijezda Dubhe je stražnji kotač kola na strani ruda. Ako se spoje dvije
zvijezde koje predstavljaju stražnje kotače Velikih kola (od kojih je zvijezda Dubhe bliža polu) i
u tom pravcu proslijedi za pet njihovih međusobnih udaljenosti, dolazi se do najveće zvijezde
zviježđa Malog medvjeda (Ursae Minoris)-Polarne zvijezde, po mnogo čemu najvažnije zvijezde
sjeverne polutke. Njezino je posebno obilježje da se nalazi blizu sjevernog nebeskog pola, pa je
izmjerena visina zapravo približna zemljopisna širina opažača. Posljednja je zvijezda u repu
Malog medvjeda, a uz nju je i navigacijska zvijezda Kochab u stražnjim kotačima na strani repa
Malog medvjeda.

Ako se spojnica stražnjih kotača Velikih kola produži do Polarne zvijezde za daljnjih pet
međusobnih udaljenosti u približno istom smjeru, dolazi se do zvijezde Capha u zviježđu
Kasiopeje (Casiopeia). Isti smjer produžen dalje za otprilike jednaku udaljenost od Polarne
zvijezde do Capha vodi do zvijezde Alpheratza u zviježđu Andromeda. Alpheratz s još tri
zvijezde čini četverokut u zviježđu Pegaza, a zvijezda koja se u tom četverokutu nalazi u
dijagonali Alpheratza jest navigacijska zvijezda Markab.

Ako se produži ruda Velikih kola u zviježđu Velikog medvjeda, za otprilike četiri
udaljenosti između druge i prve zvijezde u rudi (Mizara i Alkaida), dolazi se do zvijezde
Arcturus u zviježđu Bootes. Istočnije od te zvijezde, u smjeru koji se dobije spojnicom zvijezda
Aliotha i Mizara (treće i druge zvijezde u rudi velikih kola), nalazi se zviježđe sjeverna kruna
113
(Corona Borealis) s najvećom zvijezdom Alpheccom. U suprotnom smjeru na otprilike jednakoj
udaljenosti nalazi se zvijezda Pollux u zviježđu Blizanaca (Gemini). Ako se spojnica zvijezda
stražnjih kotača produži prema jugu za otprilike deset dužina, dolazi se do zvijezde Regulus u
zviježđu Lava (Leonis). Spojnica Polarne zvijezde i zvijezde koju predočava prednji kotač
Velikih kola, a koji se ne nalazi uz rudu, produžena na jug za jednaku udaljenost, dovodi do
zvijezde Denebola, također u zviježđu Lava. Spojnica iste zvijezde sa zvijezdom koja se nalazi
dijagonalno u Velikim kolima (Dubhe) produžena prema jugu za devet međusobnih udaljenosti,
dovodi do zvijezde Spica, najveće zvijezde u zviježđu Djevice (Virgo). Zvijezde Arcturus,
Denebola i Spica tvore na nebu istaknuti istostranični trokut.

Kad se produži rep Malog medvjeda preko Polarne zvijezde za otprilike tri duljine repa
nailazi se na zvijezdu Capella u zviježđu Kočijaša (Auriga). Spajanjem zvijezde koja predočuje
prednji kotač Velikih kola, a koja nije u rudi sa zvijezdom koja predočuje zadnji kotač Malih
kola u produžetku rude (zvijezda Kochab) produžena za veličinu dvostruke međusobne
udaljenosti dovodi do zvijezde Deneb u zviježđu Labuda (Cygnus).

Orion ili Lovac najizraženije je zviježđe na nebu. Prostire se na objema polutkama, a
sastavljeno je od sedam zvijezda od kojih su četiri navigacijske. Zviježđe se može lako uočiti.
Četiri zvijezde raspoređene su u nepravilan četverokut, a tri preostale nalaze se unutar
četverokuta na istom pravcu i međusobno jednako udaljene (predsavljaju pojas Oriona). Tri
navigacijske zvijezde su Betelgeus, na vrhu oštrog kuta četverokuta, Bellatrix, na vrhu tupog
kuta četverokuta, i Rigel, u kutu ispod zvijezde Bellatrix. Ako se spojnica Rigela i preostale
zvijezde u četverokutu produži do presjecišta s crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona, u
presjecištu se nalazi Sirius, najsjajnija zvijezda na nebu, i najveća zvijezda zviježđa Velikog psa
(Canis Majoris). Spojnica zvijezda u oštrom kutu Oriona (Betelgeus) i tupom kutu Oriona
(Bellatrix) prema istoku, na otprilike na dvostruko većoj udaljenosti, vode do zvijezde Procyon u
zviježđu Maloga psa (Canis Minoris). Spojnica zvijezde u oštrom kutu Oriona (Betelgeus) i
Siriusa na polovici udaljenosti prema jugu od Siriusa dovodi do navigacijske zvijezde Adhara u
zviježđu Velikog psa. Spojnica Procyona i Adhare, na otprilike jednakoj udaljenosti prema jugu,
dovodi do zvijezde Canopus. Na istom alignamentu, a na udaljenosti od Canopusa koja odgovara
dvostrukoj udaljenosti Canopusa i Adhare nalazi se zvijezda Achernar. Navigacijska zvijezda je i
srednja zvijezda Orionova pojasa (Alnilam).



Veliki medvjed Orion



114

Andromeda i Pegasus





Crux

115



116



117


118


119



Sjeverno nebo




120




Južno nebo








121
Identifikacija uz pomoć identifikatora zvijezda

Svi identifikatori se temelje na istom načelu, uspoređivanjem koordinata zvijezde u
koordinatnom sustavu horizonta s koordinatama zvijezde u prvom koordinatnom sustavu
ekvatora. Koordinate horizontskog sustava (visina i azimut) se mjere, a zatim uspoređuju sa
efemeridama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora, od kojih se deklinacija mijenja, a mjesni
satni kut ovisi o rotaciji Zemlje.
Na krug koji predočuje model nebeske sfere u prvom koordinatnom sustavu ekvatora
unesene su dnevne koordinate navigacijskih zvijezda. Postoji više koordinatnih sustava, a
položaji zvijezda označeni su kao funkcije mjesnog satnog kuta proljetne točke. Na drugom
krugu označene su koordinate u koordinatnom sustavu horizonta (visina i azimut). Krugovi koji
predočuju koordinatne sustave se pri identifikaciji preklope tako da se nebeski pol i zenit
razlikuju za veličinu komplementa zemljopisne širine, a zatim se pronalazi zvijezda koja
odgovara izmjerenim vrijednostima visine i azimuta.
Identifikator koji se najčešće upotrebljava jest američki Star Finder and Identifier izdavača
U. S. Navy Hydrographic Office. Postoji i nekoliko hrvatskih identifikatora, a to su Kotlarićev
Identifikator zvijezda i Čumbelićev Identifikator.
Svi nabrojeni identifikatori se temelje na gore navedenom načelu uspoređivanja koordinata
horizontskog i mjesno ekvatorskog koordinatnog sustava.



Identifikator zvijezda


122


Primjer : Indentificirati nebesko tijelo Pz φ=31°30’N λ=060°20’W
V=38°50’ ω=063° (10.01.2001 u 110415 UTC)
-------------------------------------------------------------- (rješenje: Vega)
Sγ = 275°02.0 δ=38.9888885°
+ K = 001°03.9 szv=296.7522431°
+ λ = - 060°20.0’
sγ = 215°45.9’ (360-α)=080.9872431°



Postavljanje indentifikatora za primjer gore (točka Z na φ=31.5˚)


123
10. STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI


Za dobiti stajnicu nužno je potrebno znati visinu nebeskog tijela, te točne mjesno-
ekvatorske koordinate u funkciji UT vremena opažanja. Poznavanjem mjesno ekvatorskih
korrdinata i zbrojene pozicije računa se visina i azimut nebeskog tijela, te se iste uspoređuju sa
izmjerenim visinama. Razlika opažene i računate visine, te azimut definiraju grešku zbrojene
pozicije. To je najčešći način određivanja stajnice danas, međutim postoje i neke druge metode
koje su se kroz povijest koristile.

Terstrička projekcija nebeskog tijela

Položaj neke točke na površini Zemlje definiran je zemljopisnim koordinatama,
zemljopisnom širinom (φ) i zemljopisnom dužinom (λ). Ako se zemljopisne koordinate
usporede s koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora vidi se da zemljopisna širina
(φ) odgovara deklinaciji (δ), a zemljopisna dužina (λ) odgovara satnom kutu Greenwicha (S).


Točka terestričke projekcije (A') nebeskog tijela (A)

Terestrička projekcija nebeskog tijela jest točka na površini Zemlje kroz koju prolazi
spojnica središta Zemlje i središta nebeskog tijela. Njezine zemljopisne koordinate odgovaraju
koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora (φ=δ, λ=s).

Na slici, koja prikazuje Zemlju i nebesku sferu, točka G predstavlja poziciju Greenwicha,
a točka A položaj nebeskog tijela na sferi. Terestrička projekcija, označena točkom A' je
zamišljena točka na površini Zemlje kroz koju prolazi pravac koji spaja središte zemlje i središte
nebeskog tijela.
Terestrička projekcija mijenja svoj položaj na površini Zemlje, a kreće se od istoka prema
zapadu brzinom koja odgovara rotaciji Zemlje.
Ako se nebesko tijelo nalazi u gornjem meridijanu opažača, zemljopisna širina će biti
zbroj deklinacije nebeskog tijela i komplementa visine, a zemljopisna dužina odgovarat će
vrijednosti satnog kuta meridijana Greenwicha.
124
Ako se nebesko tijelo nalazi u donjem meridijanu, zemljopisna širina opažača može se
dobiti zbrajanjem visine i komplementa deklinacije, a zemljopisna dužina opažača razlikovat će
se za 180˚ od satnog kuta nebeskog tijela u meridijanu Greenwich.
Nebeska tijela (zvijezde) koja ne mijenjaju svoju deklinaciju kruže po deklinacionim
paralelima, a ostala nebeska tijela po pravilnim ili nepravilnim spiralama.

Kružnica jednakih visina i kružnica pozicije

Točke na površini Zemlje sa kojih se u istom trenutku mjeri jednaka visina nebeskih tijela
nalaze se na krivulji koja ima oblik kružnice, a naziva se kružnica pozicije. Dobije se ako se iz
pozicije terestričke pozicije povuče kružnica polumjera zenitne udaljenosti (90˚- V). Negdje na
kružnici se nalazi položaj broda, dakle ona je stajnica. Kao što je prikazano na slici, projekcija
kružnice pozicije na nebeskoj sferi jest kružnica istih zenitnih udaljenosti.


Kružnica jednakih visina

Izmjerena visina nebeskog tijela čini kružnicu na kojoj se nalazi opažač (kružnica
pozicije). Projekcijom kružnice pozicije na nebesku sferu dobiva se kružnica jednakih zenitnih
udaljenosti.

Na Mercatorovoj karti kružnica pozicije može poprimiti različite oblike, što ovisi o
položaju opažača i nebeskog tijela. Ako se kružnica pozicije u cijelosti nalazi između ekvatora i
pola, stajnica na Mercatorovoj karti poprima oblik nepravilne elipse s velikim polumjerom u
smjeru meridijana. Ovakav oblik krivulje naziva se krivulja pozicije prve vrste, kao što je
prikazano na slici.

.Krivulja pozicije prve vrste

125
Ako kružnica pozicije obuhvaća dvije polutke, a unutar nje se nalazi Zemljin pol, krivulja
poprima oblik sličan kosinusoidi, a naziva se krivulja pozicije druge vrste.

Ako kružnica pozicije dodiruje Zemljin pol, ona na Mercatorovoj karti poprima oblik koji
je sličan obliku parabole, a takav se oblik krivulje naziva krivulja pozicije treće vrste.
U praksi je rjetko neko nebesko tijelo u zenitu, također crtanje kružnice pozicije na
Mercatorovu kartu nije praktično. Crtanje kružnice pozicije relativno bi bilo jednostavno kada bi
imali velike globuse (gdje se sijeku dvije kružnice pozicije to bi bila pozicija broda; svaka
kružnica za centar ima terestričku projekciju pripadajućeg nebeskog tijela). Međutim, i globusi
su nepraktični za praktičnu uporabu.


Krivulja pozicije druge vrste (slika gore), i krivulja pozicije treće vrste (slika dolje).

Krivulja pozicije (astronomska stajnica) može se zamijeniti kružnicom jedino u slučaju
kada imamo vrlo male zenitne udaljenosti nebeskog tijela, dakle kada mjerimo nebeska tijela
velikih visina, i za nebeska tijela s vrlo malim vrijednostima deklinacija.

Luk i pravac pozicije

S obzirom da se u navigacijskoj praksi mjere visine nebeskih tijela i do 70˚, a njihova
kružnica pozicije može imati promjer i preko 1 000 M, koristimo se lukom pozicije (umjesto
kružnice pozicije), koji se potom zamjenjuje pravcem pozicije. Luk i pravac pozicije dobivaju se
iz kružnice pozicije i kruga zbrojene pozicije

Krug zbrojene pozicije dobiva se ako se oko točke zbrojene pozicije opiše krug polumjera
koji odgovara jednoj šesnaestini prevaljenog puta od zadnje provjerene pozicije po lijepom
vremenu, odnosno jedne osmine prevaljenog puta za vrijeme plovidbe u uvjetima lošeg vremena.
Odnosno to je krug unutar koje bi se brod trebao nalaziti sa velikom vjerojatnošću.
Čak i u uvjetima plovidbe po izrazito lošem vremenu krug zbrojene pozicije je višestruko
manji od kružnice pozicije.
126
Luk pozicije je onaj dio kružnice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije, to
jest luk AB prikazan na slici.

Luk i pravac pozicije

Luk pozicije dio je kružnice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. Pravac
pozicije (astronomska stajnica) dio je tangente na kružnicu pozicije koja se nalazi unutar kruga
zbrojene pozicije. Budući da se pozicija broda najčešće rješava grafički na Mercartorovoj karti,
pravac pozicije je dio loksodrome.
Ukoliko se zbrojena pozicija ne razlikuje znatno od prave pozicije možemo luk pozicije
zamijeniti pravcem pozicije. Međutim, ako je pogreška zbrojene pozicije veća tada dolazi do
odstupanja koje možemo izračunati iz izraza:
d =
6876
tan
2
V D


U gornjem izrazu, d označava odstupanje pravca pozicije od luka pozicije na udaljenosti D
od točke u kojoj pravac pozicije tangira kružnicu pozicije, a V je izmjerena visina nebeskog
tijela. U tablici je prikazano odstupanje pravca pozicije od luka pozicije za različite visine i
različite udaljenosti D.

Odstupanje pravca pozicije od luka pozicije

Udaljenost od dodirne točke:
D = 30 M D = 50 M D = 100M
Visina
nebeskog
tijela: Odstupanje pravca pozicije od luka
pozicije:
10˚ 0.02 M 0.06 M 0.26 M
35˚ 0.09 M 0.25 M 1.02 M
60˚ 0.22 M 0.62 M 2.51 M
80˚ 0.74 M 2.06 M 8.25 M
85˚ 1.50 M 4.16 M 16.62 M

Prema gore navedenim podacima greške se mogu zanemariti osim u slučaju plovidbe po
izrazito lošem vremenu, no tada poziciju računamo tako da uz pomoć koordinata zbrojene
pozicije izračunamo koordinate pozicije koja neće biti prava, već će od nje odstupati za relativno
malu vrijednost, a nakon toga račun valja ponoviti uzimajući izračunate koordinate kao
koordinate zbrojene pozicije. Ovako dobivena nova pozicija neće sadržavati pogrešku.
U Nautičkim tablicama broj 46 možemo izvršiti korekciju stajnica ucrtanih na
Merkartorovu kartu.
127
Astronomsku stajnicu je otkrio 1837. godine američki kapetan Thomas Sumner. Temelj
ove metode je pretpostavljanje jedne zemljopisne koordinate i računanje druge, uz ponavljanje
postupka (pretpostavljena koordinata se umanjuje ili uvećava za odgovarajuću vrijednost) kako
bi se dobile dvije pozicije.


10.1. METODA SEKENTE (SUMNEROVA METODA)

Kapetan Thomas Sumner sasvim je slučajno došao do metode određivanja stajnice uz
pomoć nebeskog tijela, na putovanju iz Charlestona u Greenock. Slijedi opis određivanja pravca
položaja prema vlastitim riječima kap. Sumnera: ''Isplovilo se iz Charlestona 25. studenog 1937.
godine na putu za Greenock. Serija jakih zapadnih oluja obećavala je brzi prolazak. Nakon što
smo prošli Azore, prevladavao je južni vjetar i magla. Nakon prolaska 21º zapadne zemljopisne
dužine nijedno opažanje nije izvršeno sve do blizine obale, ali su izmjerene dubine upozoravale
na blizinu spruda. Vrijeme je postajalo burnije, a vidljivost lošija. Vjetar je i dalje bio južni. Oko
pola noći dana 17. prosinca, kad smo prema zbrojenoj poziciji bili 40 M od svjetionika Tusker,
vjetar je okrenuo na jugoistok, tako da je irska obala ostala u zavjetrini. Brod je jedrio
maksimalno uz vjetar i izvršio
nekoliko letanja, da bi se
pozicija zadržala do svitanja.
Kad se ni tad ništa nije
ugledalo jedrilo se u smjeru
ENE s minimalnim jedrima i
olujnim vjetrom. Oko 10 sati
izmjerila se visina Sunca i
zabilježilo vrijeme na
kronometru. Budući da se
plovilo dugo vremena bez
opažanja, zemljopisna je
širina zbrojenog položaja bila
nepouzdana zbog mogućih
grešaka. Upotrijebivši tu
zbrojenu širinu i izračunavši
zemljopisnu dužinu, našla se
pozicija 15' istočnije od
zbrojene, što na zemljopisnoj
širini od 52ºN čini 6 M. To je
izgledalo prihvatljivo s
obzirom na zbrojenu poziciju,
ali sumnjajući u točnost širine
račun se ponovio sa širinom
10' većom od prve. Drugi račun dao je poziciju 27 M u smjeru istok-sjeveroistok u usporedbi s
prethodnom. Računalo se i treći put sa širinom većom od prve 20' prema sjeveru. Nova pozicija
bila je daljnjih 27 M prema istoku-sjeveroistoku. Sve tri pozicije ležale su u smjeru svjetionika
Small. Tad odjednom postalo je očito da je opažena visina jednaka za sve tri izračunate pozicije,
za svjetionik Small i stvarni položaj broda u tom vremenskom trenutku, a iz toga je slijedilo da
svjetionik Small mora ležati na azimutu ENE ako je kronometar bio točan. Pošto se steklo
uvjerenje da je to tako, brod se usmjerio u kurs ENE, a to je bilo moguće jer je vjetar i dalje
puhao iz SE, i za manje od 1 sata ugledao se svjetionik Small u smjeru ENE ½ E i blizu
pramčanice.''
Drugim riječima Kapetan Thomas Sumner izračunao je tri točke na pravcu (luku) pozicije.


Određivanje stajnice-kap. T. Sumner
128
Geometrijski gledano pravac (stajnica) je određen sa dvije točke ili jednom točkom i
smjerom. Pravac koji spaja dvije točke na kružnici zove se sekanta, pa se zato Sumnerova
metoda naziva još i metodom sekante. Točke na kružnici položaja mogu se odrediti na dva
načina:

a) s odabranom zemljopisnom širinom računa se zemljopisna dužina:

2
cos sec ) sin( cos
2
sin
2
V p
ecp V
s
S s
+ +
=
⋅ ⋅ − ⋅ =
− =
ϕ
ε
ϕ ε ε
λ


b) s odabranom zemljopisnom dužinom računa se zemljopisna širina:

s ctg ctgx
ec x V x
cos
cos sin sin ) cos(
⋅ =
⋅ ⋅ = −
δ
δ ϕ


λ-zemljopisna dužina
φ-zemljopisna širina
S-grinički satni kut nebeskog tijela
s-mjesni satni kut nebeskog tijela
p-polarna udaljenost (P=90-δ)

Jedan i drugi način međusobno su kompementarni što znači da kada jedan daje loše
rezultate drugi daje dobre i obrnuto. Kapetan T. Sumner koristio je prvu gore navedenu metodu
(procjenjivao je zemljopisnu širinu, a računao je zemljopisnu dužinu). Ovaj način najbolje
rezultate daje u blizini prvog vertikala, a najlošije u blizini meridijana.
Ako se uzme proizvoljna zemljopisna širina, dužina se može dobiti i na sljedeći način:
cos s = (sinV
p
–sin φ·sin δ)/(cos φ·cos δ)
λ=s-S

Uzimanjem φ
2
, umjesto φ
1
, dobit će se i λ
2
. Drugim rječima, dobit će se dvije točke koje
kada se spoje definiraju stajnicu.

Drugi način, kada se procjenjuje zemljopisna dužina, a računa zemljopisna širina, najbolje
rezultate daje u blizini meridijana, a najlošije u blizini prevog vertikala.


10.2. PRAVAC POLOŽAJA PO METODI TANGENTE

Terestrička projekcija zanita na zemljinu površinu daje stajalište opažača., tj. točku broda.
Smjer vertikalne kružnice iz položaja broda prema terestričkoj projekciji nebeskog tijela je smjer
azimuta tog tijela. Također, poznato je iz geometrije da je tangenta u svakoj točki kružnice
uvijek okomita na polumjer, koji je u ovom slučaju luk velike kružnice. Dakle, kad se za pravac
položaja uzme tangenta na kružnicu u nekoj točki, tad je ona uvijek okomita na smjer azimuta.
Zato je potrebno ustanoviti kooordinate neke točke na kružnici položaja i za tu točku izračunati
azimut. S obzirom na način kako se dobivaju koordinate određujuće točke na kružnici položaja,
razlikuju se sljedeće metode:

- širinska,
- duljinska,
- visinska.
129
10.2.1. Širinska ili Bordina metoda

Određujuća točka ove metode je zemljopisna širina, odnosno zemljopisna dužina se
procjenjuje (npr. iz zbrojene pozicije), a širina se računa za tu procjenjenu zemljopisnu dužinu
kao i pripadajući azimut. Pravac položaja (stajnica) prolazi kroz dobivenu točku i okomit je na
azimut.
δ
ϕ
sin
sin sin
) cos(
x Vp
x

= −
s
tg
tgx
cos
δ
=


Vp
Vp
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
ϕ
ϕ δ
ω



10.2.2. Duljinska ili Johnsonova metoda

Određujuća točka ove metode je zemljopisna dužina, odnosno zemljopisna širina se
procjenjuje (npr. iz zbrojene pozicije), a duljina se računa za tu procjenjenu zemljopisnu širinu
kao i pripadajući azimut (obrnuto u odnosu na širinsku metodu). Pravac položaja (stajnica)
prolazi kroz dobivenu točku i okomit je na azimut.

δ ϕ
δ ϕ
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
Vp
s λ=s-S

Vp
Vp
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
ϕ
ϕ δ
ω


10.2.3. Visinska metoda

Visinsku metodu otkrio je francuski pomorac Marcq de Saint Hilaire (Adolphe Laurent
Anatole de Blonde Marcq de Saint Hilaire) potkraj devetnaestog stoljeća. Ova je metoda postala
opće prihvaćena tek u dvadesetom stoljeću postavši dominantna metoda. Za zasluge radi
otkrivanja ove metode dobio je čin admirala.
Pravac pozicije s ovom metodom se dobije kao razlika između izmjerene visine i visine
izračunate pomoću koordinata zbrojene pozicije, a u pravcu azimuta kao što prikazuje slika.

Visinska metoda
Ova metoda daje najbolje rezultate u blizini
meridijana, a najlošije u blizini prve vertikale.
Ova metoda daje najbolje rezultate u
blizini prve vertikale, a najlošije u blizini
meridijana.
130

Visinska metoda temelji se na ispravljanju koordinata zbrojene pozicije za vrijednost
razlike između izmjerene visine i računate visine nebeskog tijela u pravcu azimuta.

Točka T
p
predstavlja terestričku projekciju nebeskog tijela, a točka P
z
jest zbrojena
pozicija. Luk kružnice AA' jest luk pozicije, a pravac okomit na azimut jest pravac pozicije. S
koordinatama zbrojene pozicije opažač će izračunati zenitnu udaljenost z
r
= 90˚- V
r
. Mjerenjem
visine nebeskog tijela čija se terestrička projekcija nalazi u točki T
p
zenitna udaljenost bit će z
p
=
90˚- V
p
. Razlika od točke P
z
do točke P
p
iznosi:

z
r
– z
p
= (90˚- V
r
)-( 90˚- V
p
) = 90˚- V
r
- 90˚+ V
p
= V
p
– V
r
= ∆V.
z
r
– z
p
= ∆V

Prava i zbrojena pozicija se razlikuju za vrijednost izračunate i izmjerene visine, u pravcu
azimuta, pa se vrijednost zbrojene pozicije može ispraviti za tu vrijednost. Točka u kojoj se
sijeku pravac azimuta i pravac pozicije zove se rektificirana točka.

Postupak crtanja stajnice je slijedeći:

1. Izmjeri se visina nebeskog tijela i zabilježi vrijeme na kronometru.

2. Izmjerena visina (V
i
) ispravi se za vrijednost depresije i refrakcije (te paralakse i radijusa
za bliža tijela) da bi se dobila prava visina (V
p
), a kronometarsko vrijeme (T
k
) za stanje
kronometra (St) da bi se dobilo srednje vrijeme u meridijanu Greenwich (UT):

UT = t
k
+ St

3. Sa srednjim griničkim vremenom iz nekog od nautičkih godišnjaka dobiju se mjesne
ekvatorske koordinate deklinacija (δ) i grinički satni kut (S). Za zvijezde grinički satni
kut dobit će se ako se vrijednosti griničkog satnog kuta proljetne točke pribroji
surektascenzija (360˚- α). Mjesni satni kut (s) dobit će se ako se griničkom satnom kutu
pribroji vrijednost zemljopisne dužine zbrojene pozicije (λ
z
). Mjesni satni kut razlikovat
će se od stvarnoga za veličinu razmjernu pogreški zemljopisne dužine.

4. S deklinacijom (δ), zemljopisnom širinom zbrojene pozicije (φ
z
) i mjesnim satnim kutem
(s) izračunava se visina nebeskog tijela (V
r
), koja bi bila izmjerena da se opažač doista
nalazio u zbrojenoj poziciji. Visina se izračunava iz izraza:
sinV=sinφ·sinδ + cosφ·cosδ·coss

5. Ovako izračunata visina se uspoređuje s pravom visinom. Ako se opažač doista nalazio u
zbrojenoj poziciji, pa su i zemljopisna širina i dužina unesene u izračun neopterećene
pogreškama, razlika između izmjerene i izračunate visine neće postojati. Ako se,
međutim, opažač nalazio u poziciji različitoj od zbrojene, pokazat će se razlika između
izračunate (V
r
) i prave visine (V
p
):
∆V = V
p
- V
r


6. Koordinate zbrojene pozicije ispravljaju se za razliku visina u pravcu azimuta, pa je
potrebno izračunati vrijednost azimuta po izrazu:


V
V
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
ϕ
ϕ δ
ω

Azimut se na kartu ucrtava od položaja zbrojene pozicije, pa u račun azimuta moraju ući
one vrijednosti koje odgovaraju koordinatama zbrojene pozicije, dakle vrijednost izračunate, a ne
izmjerene visine. Azimut se računa prema gornjem izrazu, a strana horizonta na kojoj se nalazi
131
terestrička projekcija odredit će se na temelju mjesnog satnog kuta. Budući da se satni kut
počinje računati u trenutku prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan, a azimut u trenutku
prolaska nebeskog tijela kroz donji meridijan, te dvije vrijednosti se razlikuju za 180˚, pa se
azimut može izračunati prema ovim pravilima:

- ako je satni kut veći od 180˚, nebesko tijelo nalazi se na istočnoj strani horizonta, pa je
izračunata vrijednost stvarna vrijednost azimuta
- ako je satni kut manji od 180˚, nebesko tijelo nalazi se na zapadnoj strani horizonta, pa se
izračunata vrijednost azimuta mora oduzeti od 360˚.

7. Na Mercatorovoj karti iz zbrojene pozicije ucrtava se pravac azimuta i na tom pravcu
odredi se rektificirana točka na ovaj način:

- Ako je razlika visina (∆V) pozitivna, vrijednost se nanosi na pravac azimuta prema
terestričkoj projekciji nebeskog tijela.
- Ako je razlika visina (∆V) negativna, vrijednost se nanosi na pravac azimuta u smjeru
koji je suprotan položaju terestričke projekcije nebeskog tijela.

Stajnica se dobiva kad se kroz rektificiranu točku povuče pravac okomit na pravac
azimuta, kao što je prikazano na sljedećoj slici.

Konstrukcija astronomske stajnice na Mercatorovoj karti.


Poziciju broda može se odrediti mjerenjem visina dvaju ili više nebeskih tijela istodobno ili
u kratkom vremenskom razmaku, ucrtavanjem stajnica na Mercatorovu kartu ili prijenosom
stajnice ako se mjerila visina samo jednog nebeskog tijela.






132
11. ODREĐIVANJE POZICIJE BRODA


Geometrijsko mjesto položaja broda u astronomskoj navigaciji definira se kao kružnica
položaja, luk položaja i pravac položaja. Kružnica položaja na Merkatorovoj karti predočuje se
krivuljom sličnom elipsi, sinusoidi ili paraboli. Presjek dvaju geometrijskih mjesta (stajnica)
sveden na isti trenutak i mjesto daju točku broda. Više od dvije stajnice zatvaraju poligon
položaja, tri zatvaraju trokut, četiri četverokut, itd. Teorijski, sve stajnice svedene na isti trenutak
i mjesto morale bi se sjeći u jednoj točki, što u praksi nije moguće zbog navigacijskih greški.
Metode određivanja astronomskog položaja broda mogu se podijeliti na dvije osnovne
skupine:
- izravne metode,
- neizravne metode.

11.1. IZRAVNE METODE

Dvije kružnice položaja sijeku se u dvije točke. Jedna od njih je pozicija broda. Zadatak bi
se najbrže i najjednostavnije riješio kad bi se mogle te kružnice nacrtati na zemaljski globus.
Međutim, to nije praktično (da bi se 1 M prikazala duljinom od 1mm, globus bi morao imati
promjer oko 7 m).
Računski zadatak se svodi na rješavanje sustava jednadžbi:
sinV
1
=sinφ·sinδ
1
+cosφ·cosδ

cos(S
1

E
)
sinV
2
=sinφ·sinδ
2
+cosφ·cosδ

cos(S
2

E
)

Ovaj sustav trigonometrijskih jednadžbi treba riješiti po nepoznanicama. Postupak je dug i
zamršen, pa se ne upotrebljava u praksi.

Jedan od načina rješavanja ovog problema dao je Charles T. Dozier (1949. godine):
Neka je položaj opažača određen prema slici dolje:
S1- terestrička projekcija prvog nebeskog tijela
S2 - terestrička projekcije drugog nebeskog tijela

∆S=s
1
-s
2
=Sγ+λ+(360-α
1
)-Sγ-λ-(360-α
2
)=(360-α
1
)-(360-α
2
)


Dozierova metoda
133
Iz trokuta Pn S
1
S
2
: cosD=sinδ

sinδ
2
+cosδ

cosδ

cos∆S

D
D
A
sin cos
cos sin sin
) cos(
1
1 2
1
δ
δ δ
π

= +


Iz trokuta S
1
P
1
S
2
:
D V
D V V
A
sin cos
cos sin sin
cos
1
1 2
1

=

π
1
=(π
1
+A
1
) - A
1

Iz trokuta Pn P
1
S
1:
sinφ=sinδ

sinV
1
+cosδ

cosV

cosπ
1

ϕ δ
ϕ δ
cos cos
sin 1 sin sin
1 cos
1
1 −
=
V
s

λ=S
1
-s
1


Willsova metoda

Visina nebeskog tijela različito se mijenja tijekom dana. Ako se nebesko tijelo nalazi u
blizini prve okomice kad je azimut 90° ili 270°, promjena visine je najveća. U blizini meridijana
kad je azimut 0° ili 180°, nebesko tijelo neko vrijeme ne mijenja visinu (kulminacijska ili
meridijanska visina). Brzina promjene visine jest funkcija azimuta: kad je azimut najveći,
najveća je i promjena visine, a kad je azimut najmanji, najmanja je i promjena visine, pa je
promjena visine funkcija sinusa azimuta.

Na ekvatoru visina nebeskog tijela raste okomito, a na polu se uopće ne mijenja, već
nebesko tijelo kruži paralelno s horizontom.
Promjena visine je funkcija zemljopisne širine: kad je širina 0°, promjena visine je
najveća, a kad je širina 90° promjena visine je nula. Prema tome, visina se mijenja s funkcijom
kosinusa zemljopisne širine.
Iz toga se može zaključiti da se visina mijenja po formuli:

∆V= ∆s · cosφ · sinW

Promjena satnog kuta razmjerna je promjeni vremena. Za jedan sat (60 vremenskih
minuta) satni se kut promjeni za 15°. Za jedan stupanj promijenit će se za 60/15 = 4 minute.
Budući da se vrijeme mjeri u vremenskim sekundama, a promjena visine u lučnim minutama,
može se reći da ako visina raste okomito (na ekvatoru za W = 90°), za promjenu visine od jedne
lučne minute trebat će 4 sekunde vremena pa se prethodna formula podijeli s 4.

Ako se nebesko tijelo nalazi u prvoj okomici ili blizu prve okomice, azimut tog nebeskog
tijela je blizu 90°, a sinW = 1 izraz se pretvori u:

cos φ = 4∆V / ∆t

Razlika visina je izražena u lučnim minutama, a razlika vremena u vremenskim
sekundama.

Za računanje zemljopisne širine mjerenjem visina nebeskog tijela u blizini prvog
vertikala, postupak je sljedeći:

- Izmjeri se visina nebeskog tijela (V
1
) i zabilježi vrijeme na kronometru (t
1
).
- Nakon određenog vremena ponovno se izmjeri visina nebeskog tijela (V
2
) i zabilježi
vrijeme (t
2
).
134
- Razlika visine (V
2
– V
1
) u minutama pomnoži se sa 4 i podijeli razlikom vremena (t
2
– t
1
)
u vremenskim sekundama, čime se dobije cosinus zemljopisne širine, a zemljopisna
širina se izračuna kao arkus cosinusa te vrijednosti.
- Zemljopisna dužina se može dobiti ili grafički, konstrukcijom stajnice Marcq de Saint
Hillaireovom metodom, ili izračunom satnog kuta za položaj nebeskog tijela u prvoj
okomici.

ϕ
δ
tg
tg
s = cos λ=s-S

- Ako je prvi put visina mjerena prije prolaza, a drugi put nakon prolaza kroz prvi vertikal,
točnija zemljopisna dužina dobiva se izračunom dvaju greenwich satnih kutova (S
1
za
srednje greenwich vrijeme prvog opažanja i S
2
za srednje greenwich vrijeme drugog
opažanja).


11.2. NEIZRAVNE METODE

U neizravne metode određivanja položaja broda u astronomskoj navigaciji ubrajaju se one
u kojima se računanje zemljopisnih kooordinata ostvaruje posredno, preko pomoćnih veličina,
bilo grafički ili računski (metode sekante i metode tangente).
Od svih neizravnih metoda danas se gotovo bez izuzetka upotrebljava visinska ili
Hilaireova metoda. Postupak se svodi na određivanje stajnica (na način već opisan) od više
nebeskih tijela, bilo istovremenim opažanjem ili u razmaku vremena.


Određivanje pozicije -Visinska metoda

Ukoliko okolnosti dozvoljavaju, potrebno je odrediti poziciju broda mjerenjim visina triju
i više nebeskih tijela. U navigacijskoj praksi mjerenja se vrše za vrijeme jutarnjeg ili večernjeg
nautičkog sumraka kada se osim Sunca, Mjeseca i planeta mogu mjeriti i visine navigacijskih
zvijezda. Bitno je obratiti pažnju na to da visine koje se mjere ne smiju biti manje od 20˚ niti
veće od 70˚. Azimuti opažanih nebeskih tijela moraju se razlikovati za najmanje 30˚, a najviše
150˚ (po mogućnosti ravnomjerno po krugu od 360˚). Razlika vremena između pojedinih
mjerenje ne smije biti veća od vremena potrebnog da brod prevali jednu milju. Ako je vremenska
razlika prevelika visina se može ispraviti za vremensku razliku pomoću izraza:

) cos( ) (
60
1 2 p z
K t t
b
V − − = ∆ ω ili grafički prebacivati stajnice (pozicija u razmaku
vremena)

U gornjem izrazu, ∆V
z
označuje korekciju visine koja je prva mjerena, b brzinu broda, t
1

vrijeme mjerenja prve visine, t
2
vrijeme mjerenja druge visine, ω azimut, a K
p
pravi kurs broda.
Za svako opažanje izračuna se razlika visina (∆V) i azimut (ω), a na Mercartorovoj karti
ucrtavaju se pravci pozicije. Pozicija broda jest presjecište pravaca pozicija, kao što je prikazano
na sljedećoj slici.
Presjecište pravaca pozicija, nažalost, u praksi ne tvori točku, već formira raznostraničan
trokut (od tri stajnice). Prava pozicija broda P
p
se nalazi u središtu dobivenog trokuta (u sjecištu
simetrale kutova), ako su objekti ravnomjerno raspoređeni po horizontu od 360˚. Ako objekti
nisu simetrično raspoređeni po horizontu (npr. unutar 180˚) najvjerojatniji položaj broda je
presjek simetrale kuta najveće razlike azimuta i suprotne stranice (treće stajnice).
Ako je trokut prevelik potrebno je dodatno opažanje i provjera.
135

Pozicija broda istovremenim opažanjem nebeskih tijela



Pozicija u razmaku vremena (tri nebeska tijela)

136
Na gornjoj slici (donji desni kut) konstruirana je skala za ucrtavanje i čitanje udaljenosti,
odnosno koordinata. Ako se radi na navigacijskoj (Mercatorovoj karti) ova skala nije potrebna,
međutim ako se problem određivanja pozicije riješava na običnom listu papira onda je ona
nužna. U biti radi se o trokutu srednje širine (vidi nautičke tablice); jedna kateta pravokutnog
trokuta služi za čitanje zemljopisne dužine, hipotenuza služi za čitanje zemljopisne širine,
udaljenosti i razmaka, a kut između navedene katete i hipotenuze je kut srednje širine (približno
kut zbrojene zemljopisne širine). Kod crtanja ove pomoćne skale početni korak uvijek je
definiranje razmjera (npr. 1 cm = 1 M), čime se definira pravac hipotenuze i na kojoj se uzima i
čita razlika visina ili razlika zemljopisnih širina. Zemljopisna dužina uvijek će se čitati na pravcu
katete.
Do zemljopisne dužine može se doći i bez crtanja ove pomoćne skale na način da se
udaljenost od dobivene pozicije do referetnog meridijena (najčešće onaj kroz zbrojenu poziciju)
ne pretvara izravno preko odabranog mjerila (jer je to razmak a ne ∆λ) već:


ϕ
λ
cos
R
= ∆

U navigacijskoj praksi nije za očekivati da će se dva i više nebeskih tijela opaziti u
dovoljno kratkom vremenskom intervalu, stoga problem određivanja pozicije u astronomskoj
navigaciji u pravilu podrazumjeva i korištenje metode pozicije u razmaku vremena. To znači da
će se jedna od određenih stajnica uzeti kao referetna, tj. vrijeme za koje je ona određena, i da će
se sve ostale stajnice prabaciti u ovo referetno vrijeme. Za prebaciti stajnicu potrebno je znati
vremenski interval za koji se želi prebaciti, brzinu broda i kurs. Iz poznate brzine i vremenskog
intervala odredi se udaljenost, a zatim se od točke gdje se stajnica siječe s kursom u pravcu kursa
nanese vrijednost ove udaljenosti. Kroz dobivenu točku na pravcu kursa, paralelno s prvom
stajnicom, crta se novi pravac koji upravo predstavlja prenesenu stajnicu (pretpostavka da brod
nije mijenjao kurs i brzinu za promatrani vremenski interval). Isti postupak se ponavlja za svaku
ostalu stajnicu koju je potrebno prebaciti za neko vrijeme unaprijed (ili unatrag)
9
.


Bez pozicije u ramaku vremena ne bi bilo moguće preko dana iskoristiti Sunce za
određivanje pozicije. Naime, preko dana jedino vidljivo nenesko tijelo je Sunce (ako se izuzme
ponekad vidljiv Mjesec), a sa samo jednim nebeskim tijelom ne može se doći do pozicije (za
poziciju su potrebne dvije stajnice, tj. dva nebeska tijela). Ako se nema dva nebeska tijela može
se iskoristiti jedno, u ovom slučaju Sunce, na način da se vrše dva opažanja u dva različita
vremena, a zatim da se jedna od stajnica prebaci u vrijeme druge stajnice. Uvjet je samo da se
stajnice sijeku pod povoljnim kutom, tj. nikako manjim od 30º. Kod određivanja stajnica uz
pomoć Sunca pored već prije opisna visinske metode za njeno određivanje, uvijek se nastoji
iskoristiti i određivanje stajnice opažanjem Sunca u trenutku kad doseže maksimalnu visinu, tj. u
trenutku kada prolazi kroz gornji meridijan.


Određivanje pozicije mjerenjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena-
Visinska metoda

Ova metoda se još naziva i metoda ''running fix''. Najčešće se pomoću ove metode mjeri
visina Sunca jer se danju jako dobro vidi horizont. Da bi pozicija bila što točnije, nakon prvog
smjeranja treba čekati da se azimut Sunca promjeni za najmanje 30˚, tek nakon toga može se
smjerati po drugi put. To znači da između dva smjeranja treba proći više sati.
Postupak rada je slijedeći:


9
Više o pozicij u razmaku vremena-vidi skriptu Terestrička navigacija.
137
1. Izmjeri se visina Sunca, izračunaju elementi stajnice (∆V
1
, ω
1
) i na Mercartorovu kartu
ucrta se stajnica s naznakom točnog vremena opažanja (t
1
). Točka A na slici presjecište je
stajnice i linije kursa.
2. Nakon određenog vremena, npr. oko tri sata (promjena azimuta mora biti veća od 30°),
ponovno se izmjeri visina Sunca te izračunaju elementi (∆V
2
, ω
2
) i na kartu ucrta stajnica
s naznakom točnog vremena opažanja (t
2
).
3. S poznatom brzinom broda (b) u čvorovima i razlikom vremena između dvaju opažanja
(∆t = t
2
– t
1
) izraženim u minutama izračuna se prevaljeni put broda (D) u miljama:

60
t b
D
∆ ⋅
=

4. Prevaljeni put nanese se na pravac kursa da bi se dobila točka B na slici. Kroz tu točku
prenese se prva stajnica tako da se ucrta pravac paralelan s prvom stajnicom. Presjecište
tog pravca i druge stajnice označava pravu poziciju broda (P
p
) u trenutku t
2
.



Prava pozicija broda opažanjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena
(running fix)


Ovako dobivena pozicija ne može se smatrati posve sigurnom jer postoje greške zbog
nepravilnog držanja kursa i netočne brzine.

Ako brod iz bilo kojeg razloga promijeni kurs, stajnice se najprije prenesu na točku okreta
broda, a zatim se dalje prenose na opisan način.





138
Određivanje pozicije izračunom koordinata presjecišta dviju stajnica

Visinkom metodom može se doći do pozicije i bez grafičke kunstrukcije stajnica.
Postupak je sljedeći:

1. Izmjere se visine dva nebeska tijela i zabilježe vremena na kronometru, uz odgovarajuće
ispravke.

2. Izračunaju se razlike visina (∆V
1
i ∆V
2
) i azimuti W
1
i W
2
po metodama Marcq de Saint
Hilairea koristeći se koordinatama zbrojene pozicije (φz i λz).

3. Koordinate prave pozicije izračunavaju se iz izraza:

φ = φ
z
+
) sin(
sin sin
1 2
1 2 2 1
ω ω −
∆ − ∆ ⋅ ⋅ W V W V


λ = λ
z
+
) ( sin cos
cos cos
1 2
2 1 1 2
W W
W V W V
− ⋅ ⋅
∆ − ∆ ⋅ ⋅
ϕ


Postupka izvođenja formula za završni račun i korekture razlike visina je sljedeći:

sin V
1
= sinφ · sin δ
1
+ cosφ · cosδ
1
· coss
1
diferencira se po V, φ i s.
sin V
2
= sinφ · sin δ
2
+ cosφ · cosδ
2
· coss
2
__________________________________

dV
1
= dφ · cos W
1
- ds
1
· cosφ · sin W
1
dV
2
= dφ · cos W
2
- ds
2
· cosφ · sin W
2

__________________________________

- ds = dλ jer je istočna λ pozitivna, a satni kut se broji preko zapada

dφ · cos W
1
+ dλ · cosφ · sin W
1
= dV
1
dφ · cos W
2
+ dλ · cosφ · sin W
2
= dV
2




dφ =
) ( sin
sin sin
1 2
1 2 2 1
W W
W dV W dV
− ⋅
− ⋅ ⋅


dλ =
) ( sin cos
cos cos
1 2
2 1 1 2
W W
W dV W dV
− ⋅ ⋅
− ⋅ ⋅
ϕ


139

dV
φ
= dφ· cos W ….promjena visine zbog promjene zemljopisne širine


dV
s
= - ds · cosφ · sin W …. promjena visine zbog promjene satnog kuta

- ds = dλ
__________________

∆φ = D · cos K R = D · sin K ∆λ = R · secφ
a

∆λ = D · sin K · secφ
s



Kad je ∆φ i ∆λ malo (<1º), mogu se zamijeniti se dφ i dλ, a φ
s
s φ, pa će biti:

dφ = D · cos K, dλ =
ϕ

cos
K sin D


Kad se uvrste te vrijednosti u formule za korekture visine, izlazi:

dV
φ
= D · cos K · cos W
+
dV
s
= D · sin K · sin W
________________________

dV
φ
+ dV
s
= D · (cos K · cos W + sin K · sin W)

dV = D · cos · (K – W) = D · cos · (W – K) jer je cos α = cos (-α)

L = W – K ……..pramčani kut

dV = D · cos L

Algebarskim zbrajanjem koordinata zbrojene pozicije i relativnih koordinata dolazimo do
pozicije motritelja:

φ = φz + dφ

λ = λz + dλ

Metoda omogućuje rješavanje koordinata prave pozicije u istim granicama točnosti kao i
visinska metoda. Nedostatak ove metode je izrazita kompliciranost određivanja pozicije kad se
opaža tri i više nebeskih tijela, dakle isto kao i kod dozierove metode. S druge strane dozierova
metoda je preciznija jer izravno traži presjecište kružnica kao stajnica, stoga se upravo dozierova
metoda preporučuje ako se želi u potpunosti računski riješiti problem određivanja pozicije
opažanjem nebeskih tijela.






140
11.3. ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE

Zemljopisna širina može se nekim slučajevima jednostavnije riješiti, u odnosu na prije
opisanu visinsku metodu. Ti slučajevi odnose se na trenutak prolaza nebeskog tijela kroz
meridijan, te na zvijezdu Polaru.

11.3.1. Prolaz nebeskog tijela kroz meridijan

Meridijanska visina je ona visina koju nebesko tijelo postiže u trenutku prolaza kroz gornji
ili donji meridijan, a kulminacijska visina je najveća visina nebeskog tijela u jednom danu. Ako
je opažač nepomičan, a nebesko tijelo ne mijenja svoje ekvatorske koordinate, meridijanska i
kulminacijska visina su istovjetne. Međutim, ako nebesko tijelo mijenja svoju deklinaciju
meridijanska visina ne mora biti i najveća (kulminacijska) visina. Najveća razlika između
meridijanske i kulminacijske visine može biti kod Mjeseca, ali u praksi ta razlika znatnije ne
utječe na određivanje zemljopisne širine.
Prolaskom nebeskog tijela kroz gornji ili donji meridijan astronomsko-nautički sferni
trokut nestaje, odnosno prelazi u dio luka velike kružnice. Mjesni satni kut počinje teći
prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan. Iz osnovnog astronomsko nautičkog sfernog
trokuta:

s V cos cos cos sin sin sin δ ϕ δ ϕ + =

Budući da se nebesko tijelo nalazi u meridijanu, njegov satni kut je nula, pa se gornji izraz
pretvara u oblik:

( ) | | δ ϕ δ ϕ δ ϕ δ ϕ − − ° = − = ⋅ + ⋅ = 90 sin ) cos( cos cos sin sin sinV

Iz toga proizilazi:
δ ϕ + − ° = 90 V odnosno δ ϕ + − ° = V 90

Prilikom određivanja zemljopisne širine ovom metodom nije potrebno poznavati srednje
griničko vrijeme. Ovo je najstarija metoda računanja astronomske stajnice, a opisao ju je grčki
astronom Pytheas u četvrtom stoljeću prije Krista.

Nebeski meridijan je velika kružnica na
nebeskoj sferi na kojoj se nalaze polovi sfere,
zenit i nadir opažača, pa je nebeski meridijan
istodobno i vertikalna i satna kružnica. U
trenutku prolaska nebeskog tijela kroz
meridijan deklinacija nebeskog tijela jest luk
nebeskog meridijana od nebeskog ekvatora do
središta nebeskog tijela, a visina jest luk
nebeskog meridijana od nebeskog horizonta
do središta nebeskog tijela. Komplement
visine (z = 90˚-V) jest luk meridijana od
središta nebeskog tijela do zenita. Kao što se
vidi sa slike zemljopisna širina (φ
m
) se može
izračunati iz izraza:

=
m
ϕ δ δ + − ° = + V z 90 (δ i φ istoimeni)
odnosno
=
m
ϕ δ δ − − ° = − V z 90 (δ i φ raznoimeni)

Nebesko tijelo između nebeskog ekvatora i
zenita (δ i φ istoimeni)
141


Nebeska tijela čija je deklinacija
veća od zemljopisne širine, i istoimena sa
njom, dakle koja nemaju prolaz kroz prvi
vertikal, kroz nebeski meridijan prolaze
između vidljivog pola i zenita.
Zemljopisna širina za ta nebeska tijela se
dobije iz izraza (vidi sliku lijevo):

( ) δ δ ϕ + − = − ° − = z V
m m
90 (δ i φ istoimeni)

Ako je nebesko tijelo između
vidljivog pola i horizonta (δ i φ istoimeni):

δ ϕ − + = + = 90 V p V
m


Opći oblik za računanje širine može
se pisati:
( ) ( ) δ ϕ ± + ± = z
m


Korištenjem ovoga izraza treba
imati na umu da je zenitna udaljenost komplement meridijanske visine (z = 90˚- V
m
), a ima
pozitivan predznak ako se zenit opažača nalazi između pola i nebeskog tijela, a negativna je ako
se nebesko tijelo nalazi između pola i zenita. Međutim, postoji još jednostavnije pravilo za
određivanje predznaka zenitne udaljenosti: ako je pri mjerenju visine nebeskog tijela u
meridijanu opažač bio okrenut prema jugu, zenitna udaljenost ima pozitivan predznak, a ako je
bio okrenut prema sjeveru zenitna udaljenost ima negativan predznak.

Postupak izračunavanja zemljopisne širine je slijedeći:

1. Sekstantom se prati visina nebeskog tijela u blizini meridijana sve dok ne postane
najveća. Ta se visina ispravi za utjecaj depresije, refrakcije te paralakse i radijusa, ako je
potrebno, i dobijemo visinu u meridijanu (V
m
).
2. Deklinacija nebeskog tijela se može dobiti na dva načina: čitanjem vremena kronometra
u trenutku kada je visina postigla svoju najveću vrijednost i pretvaranjem tog vremena u
srednje griničko vrijeme pomoću kojeg dobijemo deklinaciju iz Nautičkog godišnjaka, ili
računanjem vremena prolaza nebeskog tijela kroz meridijan.
3. S poznatom meridijanskom visinom (V
m
) i deklinacijom (δ) izračuna se zemljopisna
širina.

Cirkumpolarna nebeska tijela imaju dva prolaza kroz meridijan, i to prolaz kroz gornji i
donji meridijan. Gornji prolaz može biti između pola i zenita ili između ekvatora i zenita, pa
može biti pozitivan ili negativan.
Međutim, prolaz kroz donji meridijan uvijek je na strani vidljivoga pola, a visina koju
mjerimo jest najmanja visina nebeskog tijela. Zemljopisna širina se izračunava kao zbroj polarne
udaljenosti (p = 90˚-δ) i visine u meridijanu:

( )
m m
V + − ° = δ ϕ 90

Ova metoda se često koristi u navigacijskoj praksi, i to uglavnom danju kada se mjeri
visina Sunca u meridijanu. Za vrijeme lijepog vremena moguće je odrediti zemljopisnu širinu s
vrlo velikom točnošću.

Nebesko tijelo između zenita i pola
(δ i φ istoimeni)
142
U trenutku prolaza nebeskog tijela kroz gornji meridijan mjesni satni kut nebeskog tijela
jednak je nuli, odnosno zemljopisna dužina izjednačava se s griničkim satnim kutom. Dakle,
prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan može se odrediti i zemljopisna dužina. Kod
određivanja zemljopisne dužine uz pomoć tijela koje prolazi kroz gornji (ili donji) meridijan
potrebno je točno odrediti vrijeme prolaska kroz meridijan, a ono ne mora biti indentično
vremenu najveće (kulminacijske) visine. Slika dolje prikazuje postupak određivanja vremena
prolaska nebeskog tijela kroz meridijan.


Određivanje vremena prolaska nebeskog tijela (Sunca) kroz gornji meridijan


Grafički postupak:

- 30-tak minuta prije procjenjenog vremena prolska kroz meridijan početi s mjerenjem
visina i očitavanjem vremena, s tim da se učestalost opažanja povećava približavanjem
vremenu kulminacije,
- nastaviti s opažanjem 30-tak minuta poslije postizanja kulminacijske visine,
- ucrtati dobivne rezultate (visine u funkciji vremena), slika gore,
- povući paralelne linije s x osi (s dovoljno vertikalnog razmaka između njih),
- očitati vremena za točke u kojima paralelne linije sijeku krivulju,
- pronaći aritmetičku sredinu svih očitanih vremena (vrijeme prolaska kroz meridijan).


Računski:

- procijeniti vrijeme prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan,
- kao i kod grafičkog načina bilježiti podatke o visini neposredno prije postizanja
maksimalne visine,
- nakon što visina nebeskog tijela prestane raste, tj. krene u opadanje namjestiti sekstant
na prije očitanu vrijednost (zadnju očitanu prije kulminacije) te u trenutku postizanja te
visine zabilježiti vrijeme,
- postupak ponoviti sukladno broju očitanih visina nebeskog tijela prije kulminacije,
- aritmetička sredina očitanih vremena (prije i poslije kulminacije) dati će točno vrijeme
prolaska kroz gornji meridijan.



143
11.3.2. Određivanje zemljopisne širine uz pomoć zvijezde Polare

Kao što se vidi na slici visina nebeskog pola iznad horizonta odgovara zemljopisnoj širini
opažača.

Polara-određivanje zemljopisne širine


Visina pola za opažača koji se nalazi u točki M (Z) na površini Zemlje jest luk vertikalne
kružnice od nebeskog horizonta do nebeskog pola (P
N
). Zemljopisna širina opažača (φ) je luk
meridijana od zemaljskog ekvatora do položaja opažača. Zenitna udaljenost je komplement
visine. Kada je nebesko tijelo u točki nebeskog pola (ili blizu njega) njegova visina izjednačava
se sa zemljopisnom širinom opažača. U blizini Sjevernog zemaljskog pola nalazi se zvijezda
Polaris, poznata još i kao Polarna zvijezda. Međutim, ona se ne nalazi točno u točki pola, zbog
precesije. 1991. godine udaljenost Polare do pola iznosila je 0º46,4', trenutno se smanjuje tako da
bi 2100. godina bila najbliža polu, poslije čege slijedi udaljavanje.

Za izračun zemljopisne širine uz pomoć Polare trebamo ispraviti visinu Polarne zvijezde
za veličinu odstupanja njezina položaja od nebeskog pola. Na sljedećoj slici je prikazan
koordinatni sustav horizonta i položaj Polare
na njemu.

Točka Z predočuje zenit, a točka P
nebeski pol. Razlika između izmjerene
veličine i zemljopisne širine opažača ovisi o
položaju zenita, odnosno mjesnom satnom
kutu Polarne zvijezde. Trokut sa slike
između pola, Polarne zvijezde i točke A se
zbog svoje zanemarive veličine može
smatrati pravokutnim, pa se vrijednost od
pola do točke A može izračunati iz veličine
mjesnog satnog kuta s i polarne udaljenosti
p, koja predstavlja polarnu udaljenost
Polarne zvijezde (90˚- δ):
( ) s p V cos 90 90 ⋅ + − ° = − ° ϕ
( ) s V s p V cos 90 cos ⋅ − ° − = ⋅ − = δ ϕ

Koordinatni sustav horizonta i položaj Polare
144
Točnija vrijednost za zemljopisnu širinu može se dobiti iz sfernog trokuta kojeg
zatvaraju Zenit, Nebeski pol i zvijezda Polara.

cos (90-V)=cos(90-φ)·cos(90-δ)+ sin(90-φ)·sin(90-δ)·cos s

sin V=sinφ·sinδ+ cosφ·cosδ·cos s

Daljnjim sređivanjem može se doći do izraza:

x V + = ϕ gdje je
s tgV
p
s p x
2
2
sin ' 1 sin
2
cos ⋅ + − =

Azimut Polare - iz trokuta Pn, Z i P, primjenom sinusovog poučka slijedi:

V
p s
V
s
W
cos
sin sin
cos
cos sin
sin

=

=
δ


Kako su W i p mali, može se aproksimirati: sinW=Wº·sin1º i sin p= pº·sin1º

V
p s
W
cos
1 sin sin
1 sin
o
o
⋅ ⋅
= ⋅
V
s p
V
s p
W
cos
) sin(
cos
sin α γ − ⋅
=

=


Postupak za izračunavanje zemljopisne širine mjerenjem visine Polarne:

1. Izmjeri se visina Polarne zvijezde i očita vrijeme na kronometru. Izmjerena visina se
ispravi za utjecaj depresije i refrakcije, a vrijeme kronometra za stanje, kako bi dobili
srednje griničko vrijeme (UT).
2. Sa srednjim griničkim vremenom (UT) iz nautičkog godišnjaka izračuna se grinički
satni kut proljetne točke. Toj vrijednosti pribroji se zemljopisna dužina zbrojene
pozicije, te se tako dobije mjesni satni kut proljetne točke. Sa mjesnim satnim kutom
proljetne točke iz prve tablice dobiva se ispravak K1. Sa mjesnim satnim kutem
proljetne točke i zemljopisnom dužinom zbrojene pozicije (ili ispravljenom visinom
Polarne zvijede) iz druge tablice dobiva se ispravak K2. Sa mjesnim satnim kutom
proljetne točke i datumom iz treće tablice dobiva se ispravak K3. Zbrajanjem ova tri
ispravka dobiva se ukupnu korekciju.
3. Ispravljenoj visini pribroji se vrijednost ukupne korekcije (i oduzme 60 minuta
10
) i
dobiva se vrijednost zemljopisne širine.

Određivanje zemljopisne širine mjerenjem visine zvijezde Polare moguće je samo na
sjevernoj hemisferi, na širinama većim od 15˚.

Na istim stranicama gdje se čitaju korekcije K1, K2 i K3, nalazi se i podatak o pravom
azimutu zvijezde Polare, u funkciji mjesnog satnog kuta proljetne točke.





10
kod nekih godišnjaka-obratiti pozornost na uputstvo unutar nautičkog godišnjaka koji se koristi).
145
11.4. KONTROLA DEVIJACIJE

Za magnetski kompas devijacija se određuje na slijedeći način:

ωp= azimut pravi (čita se s karte za pokriveni smjer ili računa za nebeska tijela)
- ωk= azimut kompasni (očitava se s magnetskog kompasa)
Ku= ukupna korekture
- Var= varijacija (s karte)
δm= devijacija magnetskog kompasa


Za zvrčni kompas:

ωp= azimut pravi (čita se s karte za pokriveni smjer ili računa za nebeska tijela)
- ωg= azimut zvrčnog kompasa (očitava se sa zvrčnog kompasa)
Ku=δg= ukupna korekture (devijacija zvrčnog kompasa)


Azimut nebeskog tijela dobiva se na već opasani način računanjem visine, a potom i
azimuta pravog (iz astronomsko-nautičkog trokuta upotrebom cosinusovog poučka za stranice).
Ulazni elementi su mjesni satni kut i deklinacija nebeskog tijela, te širina zbrojene pozicije.
Umjesto računskog načina mogu se upotrijebiti i tablice (vidi NT 37 ''ABC'). Koeficijent A
u funkciji je satnog kuta i zemljopisne širine, a koeficijent B u funkciji satnog kuta i deklinacije.
Pravila za predznak su na dnu stranice. Zbrajanjem A i B dobiva se koeficijent C, za koji se iz
zadnjeg dijela tablica u funkciji zemljopisne širine čita azimut. Ovako dobiveni azimut je u
kvadratalnoj skali, pravilo za prvi predznak je na dnu stranice, a drugi predznak određuje
vrijednost satnog kuta (satni kut veći od 180º, azimut s predznakom ''E'', satni kut manji od 180º,
azimut s predznakom ''W'').
Za računanje azimuta postoje dva specijalna slučaja, uz pomoć Polare (azumit se čita
izravno iz nautičkog godišnjaka) i u trenutku kada nebesko tijelo izlazi ili zalazi.

ABC tablice

Primjer:
Zadano:
φ=54˚00'S
s=46˚00'W
δ=11˚00'S
Rješenje računski:
V=33.72283
ω=301.9˚ (58.1 W)

Tablično:

A = - 1.33 (pravilo za predznak na dnu tablice A)
+B = + 0.27 (pravilo za predznak na dnu tablice B)
-----------
C = - 1.06

Za C -1.06, a u funkciji φ, iz tablica C čita se vrijednost azimuta (58)

(Prvi predznak-pravilo na dnu tablice C) N 58 W (Drugi predznak po satnom kutu)

N 58 W = 301º
146

Primjer tablice A
147


Primjer tablice B

148

Primjer tablice C

Azimut u trenutku pravog izlaska ili zalaska nebeskog tijela (Amplituda)

Budući da zbog utjecaja refrakcije i depresije ne može točno odrediti trenutak pravog izlaza
ili zalaza, u praksi se ova metoda koristi najčešće za mjerenje azimuta Sunca. Sunce je u trenutku
pravog izlaska ili zalaska na ili iznad horizonta onda kada se njegov donji rub nalazi na otprilike
2/3 promjera iznad horizonta.
U trenutku izlaza ili zalaza visina nebeskog tijela je nula, što pojednostavljuje izraz za
azimut:
ϕ
δ
cos
sin
cos = W

149
Postupak rada je slijedeći:

- U trenutku kad se Sunce nađe dvije trećine svog promjera iznad horizonta izmjeri se kompasni
azimut (W
k
) i zabilježi vrijeme (UT).
- Sa UT vremenom iz nautičkog godišnjaka se očita deklinacija Sunca (δ). Pomoću deklinacije
Sunca i zemljopisne širine zbrojene pozicije izračuna se stvarni azimut (W
p
).

Kod ove metode može doći do zabune zbog predznaka deklinacije i zemljopisne širine,
stoga se azimut računa s apsolutnim vrijednostima (rezultat prije navedene formule daje tzv.
Amplitudu, koja predstavlja luk horizonta od točke E do točke pravog izlaza, odnosno od točke
W do točke pravog zalaza). Azimut se računa prema slijedećim pravilima (vidi NT 38
''Amplituda nebeskih tijela''):
- deklinacija pozitivna, azimut izlaza je 90˚- A, a azimut zalaza 270˚+A.
- deklinacija negativna, azimut izlaza je 90˚+ A, a azimut zalaza je 270˚-A.


Tablice za određivanje azimuta u trenutku izlaska/zalaska nebeskog tijela
150
11.5. TABLIČNO ODREĐIVANJE POZICIJE

Odrediti stajnicu, tj. poziciju moguće je i uz pomoć posebnih tablica. U ne tako davnoj
prošlosti, prije masovne upotrebe kalkulatora i računala, tablice su bile gotovo jedini način
pomoću kojih se dolazilo do stajnica. Danas postoje različite vrste ovih tablica, npr. naše
Nautičke tablice između ostalog sadrže ''PRω'' tablice (NT 39-Tablice za proračun visine i
azimuta nebeskih tijela). Uputstvo kako se radi s ovim tablicama objašnjeno je unutar samih
tablica.

Danas na brodovima najčešće se koriste ‘’Sight reduction tables for air navigation’’ (No
249). Specifičnost ovih tablica (prvi dio-Vol I) ogleda se u tome što su ponuđene izračunate
vrijednosti pravih visina i azimuta odabranih nebeskih tijela (najbolje vidljiva i s povoljnim
međusobnim položajem), a u funkciji mjesnog satnog kuta proljetne točke i zemljopisne širine
(zaokruženim na pune stupnjeve). Vrijednosti iz tablica čitaju se tako da se zemljopisne širina iz
zbrojene pozicije zaokruži na puni stupanj, a zemljopisna dužina iz zbrojene pozicije se promjeni
na najbližu vrijednost tako da zbrojena s griničkim satnim kutom proljetne točke da mjesni satni
kut proljetne točke na puni stupanj. Postupak je dalje identičan prije opisanoj visinskoj metodi;
razlika visine prave (pročitano iz tablica) i ispravljene visine sekstanta dat će ∆V, azimut iz
tablica predstavlja ω
p
. Sa ∆V i ω
p
crta se stajnica ali ne iz zadane zbrojene pozicije već sa
koordinatama kojima se išlo u račun (zakružena zemljopisna širina i prilagođena zemljopisna
dužina da bi se dobila puna vrijednost mjesnog satnog kuta proljetne točke). S ovim tablicama
moguće je doći do stajnice vrlo jednostavno i brzo.













Sight reduction tables No 249 vol 1

Drugi dio tablica (Vol II) omogućuje opće rješavanje problema određivanja stajnica uz
pomoće nebeskih tijela. Ulazi se na isti način kao i kod Vol I s tim da se pored zemljopisne širine
i mjesnog satnog kuta proljetne točke ulazi sa zakruženom vrijednošću deklinacije nebeskog
tijela. Dobivena visina ispravlja se sukladno razlici zaokružene i stvarne deklinacije.











Sight reduction tables No 249 vol 2
151
12. NAVIGACIJSKE GREŠKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI


Navigacijske greške općenito se mogu podijeliti na:

- sustavne,
- slučajne,
- previde.

Sustavne greške su one koje pretežno zadržavaju predznak i veličinu u nizu mjerenja.
Kada se ove greške odrede, koriste se kao popravci opažanja (npr. ako kompas uvijek pokazuje
kut za stupanj više, greška sekstanta, greška kronometra, itd.).

Slučajne greške su one koje nemaju stalnu veličinu niti predznak. Teško ih je odrediti,
odnosno određuje se vjerojatnost da greška bude unutar određenih granica. Slučajne greške
obično podliježu zakonu neke razdiobe (npr. normalne razdiobe
3
, tj. pozitivne greške javljaju se
tako često kao i njima suprotne negativne greške u velikom broju slučajeva, a male greške po
apsolutnim vrijednostima su češće od onih s velikim greškama).

Previdi su greške posade zbog neznanja, nepažnje i sl. Previdi, također imaju obilježje
slučajnih grešaka.


12.1. GREŠKE PRAVCA POLOŽAJA

Greške pravca položaja nastaju zbog:

a) Greške izmjerene visine:
- greške zbog nepreciznosti, netočnosti i nepodešenosti sekstanta,
- greške zbog razlike između prave i srednje refrakcije,
- greške zbog razlike između prave i srednje depresije,
- greške zbog zanemarivanja paralakse i radijusa nebeskih tijela,
- greške pri opažanju (osobna greška opažača),
- ostale greške (valjanje, slabo vidljiv horizont ili nebesko tijelo, otklon od vertikale, itd.)

b) Greške računane visine:
- greške u deklinaciji i satnom kutu,
- greške u stanju kronometra.

c) Greške zbog prijenosa pravca položaja

d) Greške zbog zamjene luka položaja lukom loksodrome

e) Greške zbog zamjene ortodromskog loksodromskim azimutom






3
Za kontinuiranu slučajnu varijablu X s pripadajućom funkcijom gustoće
2
2
1
2
) (
2
1
) (
σ
µ
π σ

⋅ −
=
x
e x f
,
R x ∈
,
kaže se da ima normalnu razdiobu s parametrima µ i δ i piše se kao ) , (
2
δ µ N X ≈
152
12.2. GREŠKE POLOŽAJA BRODA

Poziciju broda određuje sjecište dvije i više stajnica. Greška položaja broda izravno je
posljedica grešake pravca položaja.

Pozicija određena s dvije stajnice

a) Sustavnih grešaka nema, a slučajne različite od nule

Dva pravca položaja se sijeku pod nekim kutom i pri tome formiraju tzv. paralelogram
neizvjeznosti (položaja), jer svaka stajnica ima grešku (vrijednost ∆v kojoj pripada određena
vjerojatnost). Vjerojatni položaj broda može biti u bilo kojoj točki unutar paralelograma ili na
njegovim stranicama. Prostor vjerojatnosti, pa i maksimalna greška, bit će manji što se
paralelogram više približava pravokutniku (kvadratu), odnosno ako se stajnice sijeku pod 90˚ (ne
smiju se nikako sijeći pod kutom manjim od 30˚).

b) Slučajnih grešaka nema, a sustavne različite od nule

Kad se pretpostavi da su slučajne greške zanemarive, a sustavne da su za oba pravca
jednake, tad se može konstruirati tzv. točni pravac položaja kao bisektrisa (simetrala) kuta.
Naime, u tom slučaju ukupne greške prvog i drugog pravca položaja jednake su po veličini i
predznaku, pa se pravci paralelno miču u smjeru azimuta, ili u suprotnom smjeru, za istu
vrijednost. S obzirom na paralelogram ABCD (slika dolje), duža os paralelograma uvijek se
nalazi na bisektrisi oštrog kuta među stajnicama. U praksi, kod odabira objekata, treba težiti da
dva nebeska tijela koja se opažaju imaju razliku azimuta od 60˚ do 90˚, odnosno uvijek oštri, a
nikad tupi kut.

Paralelogram neizvjesnosti i bisektrisa kura


153
c) Sustavne i slučajne greške različite od nule

Kada postoje i sustavne i slučajne
greške centar elipse pomiče se za
vrijednost sustavne greške u jednu ili
drugu stranu bisektrise ovisno o
predznaku. Kako je za smanjivanje
sustavnih grešaka povoljnija razlika
azimuta manja od 90˚, a za slučajne točno
90˚, to se najpovoljniji uslovi za opažanje i
uzimanje ovih grešaka u račun razlikuju.
Pod pretpostavkom da su obje
greške jednake, tada je najpovoljnija
razlika azimuta 90˚; ako je sustavna greška
veća od slučajne, tada je najpovoljnije da
razlika azimuta bude manja od 90˚ (60˚ do
70˚).



Pozicija određena s tri stajnice

Da bi se dobila sigurnija pozicija broda, opažaju se obično tri nebeska tijela. Pri ovom
opažanju nastoji se da razlika azimuta bude 120˚ ili 60˚, a da njihove visine budu od 10˚ do 70˚.
Tri stajnice koje se dobiju opažanjem tri nebeska tijela rijetko će se sijeći u jednoj točki, odnosno
formirat će se veći ili manji trokut. Ovaj trokut nastaje zbog prije navedenih grešaka, ali isto tako
i zbog nemogućnosti da se sva opažanja izvrše u istom trenutku.

Kada se opažaju tri objekta simetrično raspoređena po horizontu (razlika azimuta 120˚)
najvjerojatniji položaj broda trebao bi biti u sjecištu bisektrisa (središte kružnice upisane
trokutu). Pretpostavka je da su opažanja obavljena u istom trenutku, da su ukupne sustavne
greške svih pravaca položaja približno jednake i da su maksimalne vrijednosti ukupnih slučajnih
grešaka također približno jednake.


Pozicija broda - razlika azimuta 120˚




Sustavne i slučajne greške
154
Ako se zanemare slučajne greške (jednake nuli), te ako su poznate sustavne greške za sve
stajnice tada se o poziciji može zaključiti prema sljedećoj slici. Vrijednosti ∆1, ∆2, ∆3 neka
predstavljaju pripadajuće sustavne greške. Paralelno sa stajnicama I, II i III povuku se linije na
udaljenosti ∆1, ∆2, ∆3 od odgovarajućih stajnica. Ove linije (I', II', III') daju drugi trokut
A
1
B
1
C
1
. Spajajući vrhove tog trokuta s vrhovima trokuta ABC dolazi se do prave pozicije Pp.

Objekti ravnomjerno raspoređeni po horizontu
(slučajnih grešaka nema, sustavne poznate za svaku stajnicu)

Ako se opaža samo na jednoj strani horizonta i pretpostavlja da su veće sustavne greške,
najvjerojatniji položaj bit će sjecište bisektrise tupog kuta i nasuprotne stranice. Naime, zbog
utjecaja slučajnih grešaka pozicija je unutar trokuta (točka Pp'-slika dolje), a zbog sustavnih
grešaka izvan trokuta (Pp-slika dolje).

Pozicija broda - opažanje neravnomjerno po
horizontu (unutar 180˚)
Pp'-pozicija koju određuju slučajne greške (unutar trokuta)
Pp-pozicija koji određuju sustavne greške (izvan trokuta)


Pretpostavlja li se da su dominantne slučajne greške (sustavne zanemarive), uzet će se
točka najmanjih kvadrata Pv (udaljenost od stranica ili vrhova), a ako je trokut približno
jednakostraničan, može se uzeti i sjecište bisektrisa (pv') ili težište trokuta (Pv'') kao
najvjerojatniji položaj.


155

Točka Pv će se konstruirati tako
da se za n uzme po volji odabran broj (s
kojim se dijele stranice a, b, c) i da se
potom na udaljenosti x, y, z od stranica
trokuta a, b, c povuku pravci paralelni sa
stranicama trokuta. Spajanjem vrhova
trokuta ABC i novodobijenog A'B'C'
dolazi se do točke Pv. Zbroj kvadrata
udaljenosti od Pv do stajnica je najmanji
zbroj kvadrata. Točka Pv uvijek je bliža
najmanjoj stranici.

Koje od navedenih grešaka imaju
dominantan utjecaj, može se samo
približno odrediti na temelju veličine
trokuta greške. Ako su stranice trokuta
veće od 5M, moglo bi se zaključiti da
postoji neka konstantna sustavna greška,
odnosno da je pozicija broda izvan dobivenog trokuta. Ako su stranice trokuta male, može se
pretpostaviti da postoji neka slučajna greška pa bi pozicija trebala biti unutar trokuta (sjecište
bisektrisa, težište trokuta ili točka najmanjih kvadrata). Svakako, najbolje prektično rješenje je da
se objekti ravnomjerno opažaju po horizontu (težiti razlici azimuta od 120˚), jer će tada
najvjerojatniji položaj broda biti sjecište bisektrisa.


Pozicija određena s četiri stajnice

Presjecište četiri linije pozicije daje četverokut grešaka. Sa četiri stajnice mogu se dobiti
dvije neovisne bisektrise (vidi sliku) koje su oslobođene sustavnih grešaka (za međusobnu
razliku azimuta 90˚). U njihovom presjecištu nalazi se prava pozicija broda.


Određivanje pozicije broda opažanjem četiri nebeska tijela

Na grešku pozicije (stajnice) uvijek utječu i sustavne i slučajne greške. Pozicija Pp
dobivena kao rezultat dvije bisektrise (simetrale suprotnih pravaca položaja) ne znači da
sustavnih grešaka nema. One se samo približavaju nuli kako se razlika azimuta dvije stajnice (od
kojih se crta bisektrisa) približava vrijednosti 180˚. Zbog toga se upravo ucrtavaju bisektrise onih
stajnica čija je razlika azimuta što bliža 180˚.

Točka pozicije Pv - metoda najmanjih kvadrata
(Pv'-sjecište bisektrisa, Pv''-težište trokuta)

156
LITERATURA



1. Bowditch, N.: The American Practical Navigator (Internet)

2. Brown's nautical Almanach (2001.), Brown's Son & Ferguson, Glasgow.

3. Franušić, B.: Astronomska navigacija I, Pomorski fakultet u Dubrovniku, Dubrovnik,
1989.

4. Čumbelić P.: Astronomska navigacija II, Pomorski fakultet u Dubrovniku, Dubrovnik,
1990.

5. Čumbelić P.: Indentifikator zvijezda

6. Kitarović, I.: Navigacijska astronomija, Visoka pomorska škola Rijeka, Rijeka, 2000.

7. Klarin, M.: Astronomska navigacija I, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

8. Klarin, M.: Astronomska navigacija II, Školska knjiga, Zagreb, 1996.

9. Kondić, N. I Palčić, J.: Zbirka primjera iz astronomske navigacije i oceanske navigacije s
rješenjima, Hrvatski hidrografski institut, Split, 2007.

10. Lipovac, M.Š.: Astronomska navigacija, Hidrografski istitut JRM, Split, 1981.

11. Nautički godišnjak (2006.), Hrvatski hidrografski institut, Split

12. Nautičke tablice, Hrvatski hidrografski institut, Split

13. Sight reduction tables for marine navigation





















157









Vježbe iz

ASTRONOMSKA NAVIGACIJA

Krešimir Baljak


































158
ZADACI

Svođenje griničkih vrijednosti na mjesne
Sunce i Mjesec

Zadatak 1. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Sunca i Mjeseca
za opažača koji se dana 10. lipnja, 2001. godine našao na zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
=
W
S
P
Z
Z
Z
' 2 , 45 021
' 0 , 20 10
λ
φ
u UT=17
h
20
m
14
s
.

SUNCE
= S 075° 08,1' Satni kut Sunca za 17
h

= ∆ + S 5° 03,5' Popravak satnog kuta Sunca za 20
m
14
s

= S 80° 11,6' Satni kut Sunca za zadano vrijeme
= + λ - 021° 45,2' W Geografska dužina
= s + 058° 26,4' W Mjesni satni kut Sunca

= δ N 23° 03,1'
( ' 2 , 0 + = d ) Deklinacija Sunca za 17
h

= ∆ + d + 0,1'
Popravak za ' 2 , 0 + = d u Tablici popravaka od 20
m

= δ N 23° 03,2' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme

MJESEC
= S 198° 27,3' Satni kut Mjeseca za 17
h

= ∆ + S 4° 49,7' Popravak satnog kuta Mjeseca za 20
m
14
s

= ∆ + v 4,3'
( ' 5 , 12 = v ) Popravak za ' 5 , 12 = v u Tablici popravaka od 20
m

= S 203° 21,3' Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme
= + λ - 021°45,2' W Geografska dužina
= s + 181° 36,1' W Mjesni satni kut Mjeseca (progresivno)
- 360° 00,0'
= s - 178° 23,9' E Mjesni satni kut Mjeseca (retrogradno)

= δ S 23° 05,2'
( ' 4 , 6 + = d ) Deklinacija Mjeseca za 17
h

= ∆ + d + 2,2'
Popravak za ' 4 , 6 + = d u Tablici popravaka od 20
m

= δ S 23° 03,0' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme

Zadatak 2. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Sunca i Mjeseca
za opažača koji se dana 27. studenog, 2001. godine u
s m h
UT 45 30 01 = našao na
zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
=
E
N
P
Z
Z
Z
' 8 , 20 172
' 2 , 16 05
λ
φ
.
SUNCE
= S 198° 07,1' Satni kut Sunca za 01
h

= ∆ + S 7° 41,3' Popravak satnog kuta Sunca za 30
m
45
s

= S 205° 48,8' Satni kut Sunca za zadano vrijeme
= + λ + 172°20,8' E Geografska dužina
= s 378° 09,2' W Mjesni satni kut Sunca svodi se na manji od 180°
360° 00,0'
= s + 18° 09,2' W Mjesni satni kut Sunca (progresivno)

= δ S 21° 06,2'
( ' 4 , 0 − = d ) Deklinacija Sunca za 01
h

= ∆ + d - 0,2'
Popravak za ' 4 , 0 − = d u Tablici popravaka od 30
m

= δ S 21° 06,2' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme
159

MJESEC
= S 61° 06,0' Satni kut Mjeseca za 01
h

= ∆ + S 7° 20,2' Popravak satnog kuta Mjeseca za 30
m
45
s

= ∆ + v 7,8'
( ' 4 , 15 = v ) Popravak za ' 4 , 15 = v u Tablici popravaka od 30
m

= S 68° 34,0' Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme
= + λ + 172° 20,8' E Geografska dužina
= s + 240° 54,8' W Mjesni satni kut Mjeseca (progresivno)
- 360° 00,0'
= s - 119° 05,2' E Mjesni satni kut Mjeseca (retrogradno)

= δ N 3° 10,3'
( ' 6 , 12 + = d ) Deklinacija Mjeseca za 01
h

= ∆ + d + 6,4'
Popravak za ' 6 , 12 + = d u Tablici popravaka od 30
m
= δ N 3° 16,7' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme


Planete

Zadatak 3. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Venere za opažača koji se
dana 02. listopada, 2001. godine u
s m h
UT 27 18 19 = našao na zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
Z
Z
' 9 , 11 032
' 8 , 42 23
λ
φ
.
VENERA
= S 130° 30,0' Satni kut Venere za 19
h

= ∆ + S 4° 36,8' Popravak satnog kuta Venere za 18
m
27
s

= ∆ + v - 0,1'
( ' 4 , 0 − = v ) Popravak za ' 4 , 0 − = v u Tablici popravaka od 18
m

= S 135° 06,7' Satni kut Venere za zadano vrijeme
= + λ - 032° 11,9' W Geografska dužina
= s + 102° 54,8' W Mjesni satni kut Venere (progresivno)

= δ N 7° 21,1'
( ' 1 , 1 − = d ) Deklinacija Venere za 01
h

= ∆ + d - 0,3'
Popravak za ' 1 , 1 − = d u Tablici popravaka od 18
m

= δ N 7° 20,8' Deklinacija Venere za zadano vrijeme


Zadatak 4. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Jupitera za
opažača koji se dana 02. veljače, 2001. godine u
s m h
UT 20 08 05 = našao na zbrojenoj
poziciji
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
Z
Z
' 1 , 20 175
' 0 , 40 10
λ
φ
.
JUPITER
= S 148° 08,6' Satni kut Jupitera za 05
h

= ∆ + S 2° 05,0' Popravak satnog kuta Venere za 08
m
20
s

= ∆ + v + 0,3'
( ' 4 , 2 + = v ) Popravak za ' 4 , 2 + = v u Tablici popravaka od 08
m

= S 150° 13,9' Satni kut Jupitera za zadano vrijeme
= + λ - 175° 20,1' W Geografska dužina
= s - 25° 06,2' E Mjesni satni kut Jupitera (retrogradno)

= δ N 19° 45,5'
( ' 0 , 0 = d ) Deklinacija Jupitera za 05
h

= ∆ + d 0,0'
Popravak za ' 0 , 0 = d u Tablici popravaka od 08
m

= δ N 19° 45,5' Deklinacija Jupitera za zadano vrijeme
160
Zvijezde

Zadatak 5. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) zvijezde Deneb za
opažača koji se dana 04. svibnja, 2001. godine u
s m h
UT 17 52 19 = našao na zbrojenoj
poziciji
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
Z
Z
' 7 , 20 031
' 2 , 14 30
λ
φ
.

DENEB
= γ S
147° 43,5'
Satni kut proljetne točke za 19
h

= ∆ + γ S
13° 06,4'
Popravak satnog kuta proljetne točke za 52
m
17
s

= γ S
160° 49,9'
Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme
= − ° + ) 360 ( α
49° 38,0'
Surektascenzija Deneba očita se iz N.G. za zadani datum
= S 210° 27,9' Satni kut zvijezde Deneb
= + λ - 031° 20,7' W Geografska dužina
= s + 179° 07,2' W Mjesni satni kut zvijezde Deneb (progresivno)

= δ N 45° 16,8' Deklinacija Deneba očita se iz N.G. za zadani datum


Zadatak 6. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) zvijezde Canopus
za opažača koji se dana dana 16. prosinca, 2001. godine u
s m h
UT 43 12 06 = našao na
zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
=
E
S
P
Z
Z
Z
' 2 , 31 165
' 9 , 20 09
λ
φ
.

CANOPUS
= γ S
174° 56,9'
Satni kut proljetne točke za 06
h

= ∆ + γ S
3° 11,3'
Popravak satnog kuta proljetne točke za 12
m
43
s

= γ S
178° 08,2'
Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme
= − ° + ) 360 ( α
263° 59,6'
Surektascenzija Canopusa očita se iz N.G. za zadani datum
= S 442° 07,8' Satni kut zvijezde Canopus
= + λ + 165° 31,2' E Geografska dužina
= s + 607° 39,0' W Mjesni satni kut zvijezde Canopus (progresivno)
- 720° 00,0'
= s - 112° 21,0' E Mjesni satni kut zvijezde Canopus (retrogradno)

= δ S 52° 41,7' Deklinacija Canopusa očita se iz N.G. za zadani datum














161
ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA


Sunce


Zadatak 1. Dana 10. lipnja, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina donjeg ruba
Sunca ' 5 , 42 24° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 3 , 2 − = Ki , pogreška ekscentriciteta
' 0 , 0 = Ke , a visina oka m V
OKA
12 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomoću
Nautičkog godišnjaka (izdanje Brown's 2001) i Nautičkih tablica (izdanje Hrvatskog
hidrografskog instituta).


Brown's
= Vi 24º42,5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 2,3' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 24º40,2' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 7,9' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K - 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
= Vp
24º47,9' Prava visina središta Sunca


NAUTIČKE TABLICE
= Vi 24º42,5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 2,3' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 24º40,2' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 14,0' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca (NT 27)
= + 2 K - 6,1' Drugi popravak za visinu oka (NT 28
= + 3 K - 0,2'
Treći popravaka za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
(NT30)
= Vp
24º47,9' Prava visina središta Sunca


NAUTIČKE TABLICE
= Vi 24º42,5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 2,3' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 24º40,2' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + Kr - 2,1' Refrakcija (NT 34-srednja refrakcija)
+ K2 = - 6,1' Drugi popravak za visinu oka (NT 28)
= + 3 K - 0,2' Paralaksa л (PA) (NT 30)
= + r + 15,8 Polumjer r (SD) (srednji r = 16’)
= Vp
24º47,6' Prava visina središta Sunca









162
Zadatak 2. Dana 30. studenog, 2001. godine sekstantom je izmjerena visina gornjeg
ruba Sunca ' 2 , 40 33° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 7 , 1 + = Ki , pogreška ekscentriciteta
' 0 , 0 = Ke , a visina oka m V
OKA
20 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomoću
Nautičkog godišnjaka (Brown's) i Nautičkih tablica (HHI).


Brown's
= Vi 33º40,2' Izmjerena visina gornjeg ruba Sunca
= + Ki + 1,7' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 33º41,9' Opažena visina gornjeg ruba Sunca
= + 1 K + 6,7' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K + 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
SD 2 − - 32,0’ Minus dvostruki radijus
= Vp
24º16,8' Prava visina središta Sunca


NAUTIČKE TABLICE
= Vi 33º40,2' Izmjerena visina gornjeg ruba Sunca
= + Ki + 1,7' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 33º41,9' Opažena visina gornjeg ruba Sunca
= + 1 K + 14,7' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca (NT 27)
= + 2 K - 7,9' Drugi popravak za visinu oka (NT 28)
= + 3 K + 0,2'
Treći popravaka za paralaksu i promjenu radijusa gornjeg ruba Sunca
(NT 30)
-2r -32,0’ Minus dvostruki radijus
= Vp
33º16,9' Prava visina središta Sunca


NAUTIČKE TABLICE
= Vi 33º40,2' Izmjerena visina gornjeg ruba Sunca
= + Ki + 1,7' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 33º41,9' Opažena visina gornjeg ruba Sunca
= + Kr - 1,5' Refrakcija (NT 34-srednja refrakcija)
+ K2 = - 7,9' Drugi popravak za visinu oka (NT 28)
= + 3 K + 0,2'
Treći popravaka za paralaksu i promjenu radijusa gornjeg ruba Sunca
(NT 30)
= + r - 16,2 Polumjer r (SD) (srednji r = 16’)
= Vp
24º16,5' Prava visina središta Sunca












163
Mjesec

Zadatak 3. Dana 15. travnja 2001. u
s m h
UT 10 15 01 = sekstantom je izmjerena visina
donjeg ruba Mjeseca ' 9 , 29 23° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 5 , 1 − = Ki , pogreška
ekscentriciteta ' 0 , 0 = Ke , a visina oka m V
OKA
14 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu
donjeg ruba Mjeseca pomoću Nautičkog godišnjaka (Brown's) i Nautičkih tablica (HHI).

Brown's
= Vi 23º29,9' Izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca
= + Ki - 1,5' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 23º28,4' Opažena visina donjeg ruba Mjeseca
= + 1 K + 1º02,5'
Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Mjeseca i ' 6 , 54 = HP
= + 2 K - 6,0' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
24º16,4' Prava visina središta Mjeseca

NAUTIČKE TABLICE
= Vi 23º29,9' Izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca
= + Ki - 1,5' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 23º28,4' Opažena visina donjeg ruba Mjeseca
= + 1 K + 1º02,5'
Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Mjeseca i ' 6 , 54 = HP
= + 2 K - 6,0' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
24º16,4' Prava visina središta Mjeseca



Zadatak 4. Dana 1. listopada 2001. u
s m h
UT 18 23 16 = sekstantom je izmjerena visina
gornjeg ruba Mjeseca ' 6 , 14 37° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 1 , 1 + = Ki , pogreška
ekscentriciteta ' 0 , 1 + = Ke , a visina oka m V
OKA
24 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu
gornjeg ruba Mjeseca pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica.

Brown's
= Vi 37º14,6' Izmjerena visina gornjeg ruba Mjeseca
= + Ki + 1,1' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke + 1,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 37º16,7' Opažena visina gornjeg ruba Mjeseca
= + 1 K + 26,8'
Prvi popravak za opaženu visinu gornjeg ruba Mjeseca i ' 3 , 54 = HP
= + 2 K - 8,7' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
37º34,8' Prava visina središta Mjeseca

NAUTIČKE TABLICE
= Vi 37º14,6' Izmjerena visina gornjeg ruba Mjeseca
= + Ki + 1,1' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke + 1,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 37º16,7' Opažena visina gornjeg ruba Mjeseca
= + 1 K + 26,8'
Prvi popravak za opaženu visinu gornjeg ruba Mjeseca i ' 3 , 54 = HP
= + 2 K - 8,7' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
37º34,8' Prava visina središta Mjeseca

164
Planete

Zadatak 5. Dana 15. veljače 2001. sekstantom je izmjerena visina planete Venere
' 8 , 54 22° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 3 , 1 − = Ki , pogreška ekscentriciteta ' 4 , 2 + = Ke , a
visina oka m V
OKA
18 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Venere pomoću Nautičkog
godišnjaka i Nautičkih tablica.

Brown's
= Vi 22º54,8' Izmjerena visina Venere
= + Ki - 1,3' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke + 2,4' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 22º55,9' Opažena visina Venere
= + 1 K - 9,8' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
22º46,1' Prava visina Venere

NAUTIČKE TABLICE
= Vi 22º54,8' Izmjerena visina Venere
= + Ki - 1,3' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke + 2,4' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 22º55,9' Opažena visina Venere
= + 1 K - 2,3' Prvi popravak za opaženu visinu
= + 2 K - 7,5' Drugi popravak za visinu oka
= + 3 K + 0,1' Treći popravak za paralaksu ( ) ' 1 , 0 = π
= Vp
22º46,2' Prava visina Venere


Zadatak 6. Dana 22. siječnja 2001. sekstantom je izmjerena visina planeta Mars
' 4 , 22 36° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 1 , 1 − = Ki , pogreška ekscentriciteta ' 4 , 2 + = Ke , a
visina oka m V
OKA
26 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Marsa pomoću Nautičkog
godišnjaka i Nautičkih tablica.

Brown's
= Vi 36º22,4' Izmjerena visina Marsa
= + Ki - 1,1' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke + 2,4' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 36º23,7' Opažena visina Marsa
= + 1 K - 10,4' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
36º13,3' Prava visina Marsa

NAUTIČKE TABLICE
= Vi 36º22,4' Izmjerena visina Marsa
= + Ki - 1,1' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke + 2,4' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 36º23,7' Opažena visina Marsa
= + 1 K - 1,3' Prvi popravak za opaženu visinu
= + 2 K - 9,0' Drugi popravak za visinu oka
= + 3 K + 0,0' Treći popravak za paralaksu ( ) ' 0 , 0 = π
= Vp
36º13,4' Prava visina Marsa



165
Zvijezde

Zadatak 7. Dana 25. listopada, 2001. sekstantom je izmjerena visina zvijezde Vega
' 8 , 40 26° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 6 , 0 − = Ki , pogreška ekscentriciteta ' 0 , 0 = Ke , a
visina oka m V
OKA
15 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomoću Nautičkog
godišnjaka i Nautičkih tablica.

Brown's
= Vi 26º40,8' Izmjerena visina zvijezde Vega
= + Ki - 0,6' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 26º40,2' Opažena visina zvijezde Vega
= + 1 K - 8,7' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
26º31,5' Prava visina zvijezde Vega

NAUTIČKE TABLICE
= Vi 26º40,8' Izmjerena visina zvijezde Vega
= + Ki - 0,6' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 26º40,2' Opažena visina zvijezde Vega
= + 1 K - 1,9' Prvi popravak za opaženu visinu
= + 2 K - 6,9' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
26º31,4' Prava visina zvijezde Vega



Zadatak 8. Dana 22. studenog 2001. sekstantom je izmjerena visina zvijezde
Betelgeuse ' 9 , 59 24° = Vi . Pogreška indeksa iznosi ' 2 , 0 − = Ki , pogreška ekscentriciteta
' 1 , 0 − = Ke , a visina oka m V
OKA
22 = . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde
pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica.

Brown's
= Vi 24º59,9' Izmjerena visina zvijezde Betelgeuse
= + Ki - 0,2' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke - 0,1' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 24º59,6' Opažena visina zvijezde Betelgeuse
= + 1 K - 10,6' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
24º49,0' Prava visina zvijezde Betelgeuse

NAUTIČKE TABLICE
= Vi 24º59,9' Izmjerena visina zvijezde Betelgeuse
= + Ki - 0,2' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke - 0,1' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 24º59,6' Opažena visina zvijezde Betelgeuse
= + 1 K - 2,1' Prvi popravak za opaženu visinu
= + 2 K - 8,3' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
24º49,2' Prava visina zvijezde Betelgeuse




166
VRIJEME I MEĐUSOBNI ODNOSI


Zadatak 1. Odredi pravo vrijeme u meridijanu Greenwicha kada je dana 23. srpnja
2001. na meridijanu E ' 3 , 24 165° = λ izmjereno srednje vrijeme
s m h
ts 18 24 08 =

= ts 08
h
24
m
18
s
23. srpnja (
s m
h
e 26 06
12
= 22. srpnja)
= − λ + 11
h
01
m
37
s
(
s m
h
e 27 06
00
= 23. srpnja)
= UT 21
h
22
m
41
s
22. srpnja
= + e - 06
m
27
s

= Tp
21
h
16
m
14
s
22. srpnja

.
Zadatak 2. Odredi srednje vrijeme meridijana Greenwicha u trenutku kada je 2. ožujka
2001. na meridijanu W ' 1 , 25 048° = λ bilo pravo mjesno vrijeme
s m h
tp 20 17 04 = .

= tp
04
h
17
m
20
s
2. ožujka (
s m
h
e 13 12
00
= 2. ožujka)
= − λ - 03
h
13
m
40
s
(
s m
h
e 07 12
12
= 2. ožujka)
= Tp
07
h
31
m
00
s
2. ožujka
= − e - 12
m
03
s

= UT 07
h
43
m
03
s
2. ožujka



Zadatak 3. Odredi zonsko vrijeme na meridijanu W ' 0 , 10 068° = λ kada je dana 14. lipnja
2001. na tom meridijanu srednje mjesno vrijeme iznosilo
s m h
ts 15 21 22 = .

= ts 22
h
21
m
15
s
14. lipnja
= − λ - 04
h
32
m
40
s

= UT 26
h
53
m
55
s
14. lipnja
= + x - 05
h
00
m
00
s

= tx 21
h
53
m
55
s
14. lipnja



Zadatak 4. Odredi zonsko vrijeme na meridijanu W ' 7 , 20 168° = λ kada je dana 10.
svibnja 2001. na tom meridijanu pravo mjesno vrijeme iznosilo
s m h
tp 15 20 18 = .

= tp
18
h
20
m
15
s
10. svibnja (
s m
h
e 40 03
00
= 10. svibnja)
= − λ - 11
h
13
m
23
s
(
s m
h
e 41 03
12
= 10. svibnja)
= Tp
29
h
33
m
38
s
10. svibnja
= − e + 03
m
40
s

= UT 29
h
29
m
58
s
10. svibnja
= + x - 11
h
00
m
00
s

= tx 18
h
29
m
58
s
10. svibnja


167
Zadatak 5. Odredi srednje mjesno vrijeme na meridijanu W ' 0 , 03 071° = λ kada je dana
20. siječnja 2001. na tom meridijanu zonsko vrijeme iznosilo
s m h
tx 24 10 08 = .

= tx 08
h
10
m
24
s
20. siječnja
= − x - 05
h
00
m
00
s

= UT 13
h
10
m
24
s
20. siječnja
= + λ - 04
h
44
m
12
s

= ts 08
h
26
m
12
s
20. siječnja


Zadatak 6. Odredi zonsko vrijeme na meridijanu E ' 4 , 16 124° = λ kada je dana 14.
listopada 2001. na tom meridijanu zabilježeno vrijeme kronometra
s m h
Tk 26 14 07 = .
Stanje kronometra iznosi
s m
St 14 2 − = .

= Tk 07
h
14
m
26
s
14. listopada
= + St - 02
m
14
s
= UT 07
h
12
m
12
s
14. listopada
= + x + 08
h
00
m
00
s
= tx 15
h
12
m
12
s
14. listopada


ODREĐIVANJE VREMENA PROLASKA NEBESKIH TIJELA KROZ MERIDIJAN
OPAŽAČA

Sunce

Zadatak 1. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Sunca kroz gornji meridijan dana 8.
svibnja 2001. za opažača koji se nalazi na E ' 6 , 12 021° = λ .

I način:
Iz nautičkog godišnjaka se očita mjesno vrijeme prolaska Sunca kroz gornji meridijan
( tm).

= tm 11
h
56
m
00
s
8. svibnja
= − λ + 01
h
24
m
50
s

= UT 10
h
31
m
10
s
8. svibnja
= + x + 01
h
00
m
00
s

= tx 11
h
31
m
10
s
8. svibnja

II način:
U vrijeme gornje kulminacije Sunca pravo mjesno vrijeme iznosi
h
tp 12 = .

= tp
12
h
00
m
00
s
8. svibnja (
s m
h
e 32 03
00
= 8. svibnja)
= − λ + 01
h
24
m
50
s
(
s m
h
e 33 03
12
= 8. svibnja)
= Tp
10
h
35
m
10
s
8. svibnja
= − e + 03
m
33
s

= UT 10
h
31
m
37
s
8. svibnja
= + x + 01
h
00
m
00
s

= tx 11
h
31
m
37
s
8. svibnja

168
III način:
Ako je W = λ slijedi da je satni kut Sunca u meridijanu Greenwich λ = S , a ako je E = λ
slijedi da je λ − ° = 360 S . Zadatak je ulaskom u Nautički godišnjak odrediti vrijeme
nastupa proračunatog satnog kuta Sunca u meridijanu Greenwicha.

' 4 , 47 338 ' 6 , 12 21 360 360 ° = ° − ° = − ° = λ S

= γ S 330º 53,3'
s m h
UT 00 00 10 =
Iz N.G. za zadani datum
= ∆ + γ S 7º 54,1'
s m h
UT 36 31 00 = ∆ +
Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije
= γ S 338º 47,4'
s m h
UT 36 31 10 =
Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Sunca

= UT 10
h
31
m
36
s
8. svibnja
= + x + 01
h
00
m
00
s

= tx 11
h
31
m
36
s
8. svibnja


Zadatak 2. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Sunca kroz gornji meridijan dana 12.
veljače 2001. za opažača koji se nalazi na W ' 6 , 38 046° = λ .

I način:

= tm 12
h
14
m
00
s
12. veljače
= − λ - 03
h
06
m
34
s

= UT 15
h
20
m
34
s
12. veljače
= + x - 03
h
00
m
00
s

= tx 12
h
20
m
34
s
12. veljače


II način:

= tp
12
h
00
m
00
s
12. veljače (
s m
h
e 13 14
00
− = 12. veljače)
= − λ - 03
h
06
m
34
s
(
s m
h
e 13 14
12
− = 12. veljače)
= Tp
15
h
06
m
34
s
12. veljače
= − e - 14
m
13
s

= UT 15
h
20
m
47
s
12. veljače
= + x - 03
h
00
m
00
s

= tx 12
h
20
m
47
s
12. veljače


III način:
' 6 , 38 46° = = λ S

= γ S 41º 26,8'
s m h
UT 00 00 15 =
Iz N.G. za zadani datum
= ∆ + γ S 5º 11,8'
s m h
UT 47 20 00 = ∆ +
Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije
= γ S 46º 38,6'
s m h
UT 47 20 15 =
Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Sunca

= UT 15
h
20
m
47
s
12. veljače
= + x - 03
h
00
m
00
s

= tx 12
h
20
m
47
s
12. veljače

169
Mjesec

Zadatak 1. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Mjeseca kroz gornji meridijan dana 24.
kolovoza 2001. za opažača koji se nalazi na E ' 5 , 40 126° = λ .

= Tm 16
h
54
m
24. kolovoza
= −Tm 16
h
04
m
23. kolovoza
= ∆ 00
h
50
m
Vremenska razlika

s m
h
m h
h
Tm
Tm
35 17
24
50 445 , 8
24
+ ≈ ∆
⋅ +
=
∆ ⋅
= ∆
λ


= Tm 16
h
54
m
00
s
Vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan Greenwicha
= ∆ − Tm +17
m
35
s
Popravak vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu
= Tm 16
h
36
m
25
s
Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača
= − λ +08
h
26
m
42
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 08
h
09
m
43
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača
= + x +08
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 16
h
09
m
43
s
Zonsko vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača


Zadatak 2. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Mjeseca kroz gornji meridijan dana 25.
rujna 2001. za opažača koji se nalazi na W ' 0 , 06 048° = λ .

= Tm 06
h
37
m
25. rujna
= −Tm 07
h
27
m
26. rujna
= ∆ 00
h
50
m
Vremenska razlika

s m
h
m h
h
Tm
Tm
41 6
24
50 206666667 , 3
24
− ≈ ∆
⋅ −
=
∆ ⋅
= ∆
λ


= Tm 06
h
37
m
00
s
Vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan Greenwicha
= ∆ − Tm -06
m
41
s
Popravak vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu
= Tm 06
h
43
m
41
s
Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača
= − λ -03
h
12
m
24
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 09
h
56
m
05
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača
= + x -03
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 06
h
56
m
05
s
Zonsko vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača


Planete

Zadatak 1. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Jupitera kroz gornji meridijan dana 27.
studenog 2001. za opažača koji se nalazi na W ' 6 , 30 170° = λ .

Podaci o vremenu kulminacije pojedinog planeta prikazuju se u Nautičkom godišnjaku,
a odnose se na srednji datum od tri prikazana na pojedinoj stranici. Budući da 27.
studenog nije srednji datum na stranici Nautičkog godišnjaka, već 28. studenog,
potrebno je odrediti popravak vremena kulminacije planeta. Popravak se određuje kao
170
umnožak razlike između zadanog datuma i datuma prethodne prikazane kulminacije s
kvocijentom razlike dva uzastopna vremena kulminacije i broja dana koji ih dijeli.

= Tm 02
h
35
m
28. studenog
= −Tm 02
h
48
m
25. studenog
= ∆ -00
h
13
m
Vremenska razlika

s m m
d
m d
d
d
Tm
Tm
40 8 666667 , 8
3
) 13 ( 2
3
1
− = − = ∆
− ⋅
=
∆ ⋅
= ∆


= Tm 02
h
48
m
00
s
Vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan Greenwicha (Nautički godišnjak)
= ∆ + Tm -08
m
40
s
Popravak vremena kulminacije za razliku datuma
= Tm 02
h
39
m
20
s
Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača
= − λ -11
h
22
m
02
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 14
h
01
m
22
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan opažača
= + x -11
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 03
h
01
m
22
s
Zonsko vrijeme prolaska Jupitera kroz meridijan opažača


Zvijezde

Zadatak 1. Izračunajte zonsko vrijeme prolaska zvijezde Fomalhaut kroz gornji
meridijan dana 4. studenog 2001. za opažača koji se nalazi na W ' 0 , 45 022° = λ .

I način:
U trenutku gornje kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi ° = 0 s , što možemo
pisati i kao ° = 360 s .

( )
( )
( )
W W S
s S
s
s
s s
' 2 , 11 7 360 ' 2 , 11 367 ) ' 0 , 45 22 ( ' 2 , 26 344
' 2 , 26 344 ' 8 , 33 15 360
360 360
360
° + = ° − ° + = ° − − ° =
± − =
° = ° − ° =
− ° − ° =
− ° − =
γ
γ γ
γ
γ
γ
λ
α
α


Sa dobivenim satnim kutom proljetne točke potrebno je ući u stranice Nautičkog
godišnjaka za zadani datum te odrediti sat nastupa prvog manjeg satnog kuta proljetne
točke. Ostatak satnog kuta do stvarne vrijednosti pronalazi se u Tablicama popravka
satnog kuta i deklinacije, te se zabilježi vrijeme popravka u minutama i sekundama.

= γ S 359º 10,0'
s m h
UT 00 00 21 =
Iz N.G. za zadani datum
= ∆ + γ S 8º 01,2'
s m h
UT 05 32 00 = ∆ +
Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije
= γ S 367º 11,2'
s m h
UT 05 32 21 =
Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije zvijezde

= UT 21
h
32
m
05
s
4. studenog
= + x - 02
h
00
m
00
s

= tx 19
h
32
m
05
s
4. studenog

171
II način:
s m h h
s m h
45 57 22 ) 360 ( 24
15 02 01 ' 8 , 33 15 ) 360 (
= − ° −
= ° = − °
α
α


= − ° − ) 360 ( 24 α
h
22
h
57
m
45
s
Rektascenzija izražena u vremenskim jedinicama
+ = ) (γ Tm
21
h
03
m
18
s
Pravo mjesno vrijeme prolaska proljetne točke kroz meridijan
= tm 44
h
01
m
03
s
Mjesno vrijeme prolaska zvijezde kroz meridijan
- 24
h
00
m
00
s

= tm 20
h
01
m
03
s
Mjesno vrijeme prolaska zvijezde kroz meridijan
= − λ - 01
h
31
m
00
s
Zemljopisna dužina izražena u vremenskim jedinicama
= UT 21
h
32
m
03
s
Svjetsko vrijeme prolaska zvijezde kroz meridijan opažača
= + x -02
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 19
h
32
m
03
s
Zonsko vrijeme prolaska Jupitera kroz meridijan opažača


ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE OPAŽANJEM NEBESKIH TIJELA U
PROLAZU KROZ MERIDIJAN OPAŽAČA

Sunce u meridijanu
Zadatak 1. Dana 10. lipnja 2001. iz
¹
´
¦
° =
° =
=
E
S
P
Z
' 0 , 15 030
' 0 , 40 19
λ
ϕ
opaža se meridijanska visina
Sunca donji rub koja iznosi ' 3 , 16 47° = Vi (opažanje je u pravcu sjevera). Pogreška
indeksa iznosi ' 3 , 1 + = Ki , a visina oka m V
OKA
14 = . Izračunaj zemljopisnu širinu u
trenutku gornje kulminacije Sunca.

Rješenje:
= Tm 11
h
59
m
00
s
Vrijeme prolaska Sunca kroz meridijan opažača (Nautički godišnjak)
= − λ 02
h
01
m
00
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 09
h
58
m
00
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska kroz meridijan opažača (Svjetsko vrijeme)

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 47º16,3' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki + 1,3' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 47º17,6' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 8,6' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K - 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
= Vp
47º26,0' Prava visina središta Sunca

= δ N 23º 01,6' Deklinacija Sunca za 09
h

= ∆ + d + 0,2'
( ' 2 , 0 + = d ) Popravak za ' 2 , 0 + = d u Tablici popravaka od 58
m

= δ N 23º 01,8' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme

' 0 , 34 42
' 0 , 34 42 ' 0 , 26 47 90
90
° − =
° = ° − ° =
− ° =
z
z
Vp z


172
Zenitna udaljenost ima negativan predznak sukladno pravilima
11
.

S
z
M
M
M
' 4 , 32 19
' 4 , 32 19 ' 8 , 01 23 ' 0 , 34 42
° =
° − = ° + ° − =
+ =
ϕ
ϕ
δ ϕ


Mjesec u meridijanu
Zadatak 2. Dana 30. srpnja 2001. iz
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
' 0 , 45 023
' 0 , 55 46
λ
ϕ
opaža se meridijanska visina
Mjesečeva donjeg ruba koja iznosi ' 7 , 31 20° = Vi (opažanje je u pravcu juga). Pogreška
indeksa iznosi ' 4 , 1 − = Ki , a visina oka m V
OKA
15 = . Izračunaj zemljopisnu širinu u
trenutku gornje kulminacije Mjeseca.

Iz Nautičkog godišnjaka očita se vrijeme gornje kulminacije Mjeseca u meridijanu
Greenwicha. Radi proračuna popravka vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu
opažača ( Tm ∆ ) potrebno je očitati vremena gornje kulminacije Mjeseca 30. srpnja i 31.
srpnja. Razliku vremena
12
potrebno je pomnožiti sa zemljopisnom dužinom opažača i
podijeliti sa 24
h
te oduzeti od vremena gornje kulminacije zadanog datuma opažanja

= Tm 21
h
29
m
31. srpnja
= −Tm 20
h
38
m
30. srpnja
= ∆ 00
h
51
m
Vremenska razlika

m
h
m h
h
Tm
Tm
3
24
58 58 , 1
24
− ≈ ∆
⋅ −
=
∆ ⋅
= ∆
λ


= Tm 20
h
38
m
00
s
Vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan Greenwicha (Nautički godišnjak)
= ∆ − Tm -03
m
00
s
Popravak vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu
= Tm 20
h
41
m
00
s
Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača
= − λ -01
h
35
m
00
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 22
h
16
m
00
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača

Popravak vremena kulminacije Mjeseca za zemljopisnu dužinu opažača može se dobiti
i pomoću pripadajuće tablice iz Nautičkog godišnjaka. U tablicu za Popravak vremena
prolaska Mjeseca kroz meridijan (Correction for finding Greenwich date of Moon's
Meridian Passage) ulazi se sa zemljopisnom dužinom i razlikom između vremena za
zadani datum i prethodni datum (za istočnu zemljopisnu dužinu) ili slijedeći datum (za
zapadnu zemljopisnu dužinu). Prema tome mogli smo iz navedene tablice
interpolacijom doći do vrijednosti Tm ∆ .

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 20º31,7' Izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca
= + Ki - 1,4' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 20º30,3' Opažena visina donjeg ruba Mjeseca

11
Zenitna udaljenost ima predznak zemljopisne širine, osim u slučaju kada je deklinacija istoimena zemljopisnoj
širini te ujedno i veća od nje. Osim ovog pravila, predznak zenitne udaljenosti može se odrediti prema polu u kojeg
su usmjerena leđa opažača u trenutku snimanja meridijanske visine nebeskog tijela.
12
Kod zapadne zemljopisne dužine uzima se razlika do slijedećeg dana, a kod istočne do prethodnog dana.
173
= + 1 K + 1º04,4'
Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Mjeseca i ' 5 , 55 = HP
= + 2 K - 6,8' Drugi popravak za visinu oka
= Vp
21º27,9' Prava visina središta Mjeseca

= δ S 21° 32,7'
( ' 0 , 5 − = d ) Deklinacija Mjeseca za 22
h

= ∆ + d - 1,4'
Popravak za ' 0 , 5 − = d u Tablici popravaka od 16
m

= δ S 21° 34,1' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme

' 1 , 32 68
' 1 , 32 68 ' 9 , 27 21 90
90
° + =
° = ° − ° =
− ° =
z
z
Vp z


N
z
M
M
M
' 0 , 58 46
' 0 , 58 46 ) ' 9 , 27 21 ( ' 1 , 32 68
° =
° + = ° − + ° =
+ =
ϕ
ϕ
δ ϕ



Planet u meridijanu
Zadatak 3. Dana 29. srpnja 2001. iz
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
' 3 , 30 032
' 0 , 54 30
λ
ϕ
opaža se meridijanska visina
planeta Mars koja iznosi ' 2 , 25 32° = Vi (opažanje je u pravcu juga). Greška indeksa
iznosi ' 2 , 0 − = Ki , a visina oka m V
OKA
18 = . Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku
kulminacije Marsa.

= Tm 20
h
20
m
31. srpnja
= −Tm 20
h
29
m
28. srpnja
= ∆ -00
h
09
m
Vremenska razlika

m
d
m d
d
d
Tm
Tm
3
3
) 9 ( 1
3
1
− ≈ ∆
− ⋅
=
∆ ⋅
= ∆


= Tm 20
h
29
m
00
s
Vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan Greenwicha (Nautički godišnjak)
= ∆ + Tm -03
m
00
s
Popravak vremena kulminacije za razliku datuma
= Tm 20
h
26
m
00
s
Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača
= − λ -02
h
10
m
01
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 22
h
36
m
01
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan opažača

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 32º25,2' Izmjerena visina Marsa
= + Ki - 0,2' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 32º25,0' Opažena visina Marsa
= + 1 K - 9,1' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
32º15,9' Prava visina Marsa

= δ S 26° 51,6'
( ' 0 , 0 = d ) Deklinacija Marsa za 22
h

= ∆ + d 0,0'
Popravak za ' 0 , 0 = d u Tablici popravaka od 36
m

= δ S 26° 51,6' Deklinacija Marsa za zadano vrijeme
174

' 1 , 44 57
' 1 , 44 57 ' 9 , 15 32 90
90
° + =
° = ° − ° =
− ° =
z
z
Vp z


N
z
M
M
M
' 5 , 52 30
' 5 , 52 30 ) ' 6 , 51 26 ( ' 1 , 44 57
° =
° + = ° − + ° =
+ =
ϕ
ϕ
δ ϕ


Zvijezda u meridijanu
Zadatak 4. Dana 28. ožujka 2001. iz
¹
´
¦
° =
° =
=
E
N
P
Z
' 2 , 03 170
' 1 , 15 10
λ
ϕ
opaža se meridijanska visina
zvijezde Sirius koja iznosi ' 1 , 10 63° = Vi (opažanje je u pravcu juga). Pogreška indeksa
iznosi ' 5 , 0 − = Ki , a visina oka m V
OKA
20 = . Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku gornje
kulminacije zvijezde.
U trenutku gornje kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi ° = 0 s , što možemo
pisati i kao ° = 360 s .

( )
( )
( )
W S
s S
s
s
s s
' 6 , 14 291 ' 2 , 03 170 ' 8 , 17 461 ' 2 , 03 170 ' 8 , 17 101
' 8 , 17 101 ' 2 , 42 258 360
360 360
360
° = ° − ° = ° − ° =
± − =
° = ° − ° =
− ° − ° =
− ° − =
γ
γ γ
γ
γ
γ
λ
α
α


Sa dobivenim satnim kutom proljetne točke potrebno je ući u stranice Nautičkog
godišnjaka za zadani datum te odrediti sat nastupa prvog manjeg satnog kuta proljetne
točke. Ostatak satnog kuta do stvarne vrijednosti pronalazi se u Tablicama popravka
satnog kuta i deklinacije, te se zabilježi vrijeme popravka u minutama i sekundama.

= γ S 290º 45,8'
s m h
UT 00 00 07 =
Iz N.G. za zadani datum
= ∆ + γ S 0º 28,8'
s m h
UT 55 01 00 = ∆ +
Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije
= γ S 291º 14,6'
s m h
UT 55 01 07 =
Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Siriusa

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 63º10,1' Izmjerena visina zvijezde Sirius
= + Ki - 0,5' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 63º09,6' Opažena visina zvijezde Sirius
= + 1 K - 8,3' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
63º01,3' Prava visina zvijezde Sirius

= δ S 16º 43,3' Deklinacija zvijezde Sirius iz N.G. za zadani datum

' 7 , 58 26
' 7 , 58 26 ' 3 , 01 63 90
90
° + =
° = ° − ° =
− ° =
z
z
Vp z

175
N
z
M
M
M
' 4 , 15 10
' 4 , 15 10 ) ' 3 , 43 16 ( ' 7 , 58 26
° =
° + = ° − + ° =
+ =
ϕ
ϕ
δ ϕ


Zadatak 5. Dana 08. svibnja 2001. iz
¹
´
¦
° =
° =
=
E
N
P
Z
' 2 , 59 169
' 3 , 03 50
λ
ϕ
opaža se meridijanska visina
zvijezde Dubhe koja iznosi ' 3 , 55 21° = Vi (opažanje je u pravcu sjevera). Pogreška
indeksa iznosi ' 0 , 1 − = Ki , a visina oka m V
OKA
16 = . Izračunaj zemljopisnu širinu u
trenutku donje kulminacije zvijezde.

U trenutku donje kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi ° =180 s .

( )
' 1 , 57 345 ' 9 , 02 194 540 ' 9 , 02 194 180
180
360
° = ° − ° = ° − ° =
° =
− ° − =
γ
γ
α
S
S
S S


= γ S 331º 10,5'
s m h
Tm 00 00 07 =
Iz N.G. za zadani datum
= ∆ + γ S 14º 46,6'
s m h
Tm 57 58 00 = ∆ +
Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije
= γ S 345º 57,1'
s m h
Tm 57 58 07 =
Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Dubhea

= Tm 07
h
58
m
57
s
Vrijeme prolaska kroz meridijan opažača (8. svibnja)
= − λ +11
h
19
m
57
s
Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme
= UT 20
h
39
m
00
s
Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan opažača (7. svibnja)

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 21º55,3' Izmjerena visina zvijezde Dubhe
= + Ki - 1,0' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 21º54,3' Opažena visina zvijezde Dubhe
= + 1 K - 9,5' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
21º44,8' Prava visina zvijezde Dubhe

= δ N 61º 44,9' Deklinacija zvijezde Dubhe iz N.G. za zadani datum

' 1 , 15 28 ' 9 , 44 61 90
90
° = ° − ° =
− ° =
p
p δ


N
p Vp
M
M
M
' 9 , 59 49
' 9 , 59 49 ' 1 , 15 28 ' 8 , 44 21
° =
° + = ° + ° =
+ =
ϕ
ϕ
ϕ








176
ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE OPAŽANJEM POLARE

Zadatak 1. Dana 02. lipnja 2001. u
M H
X
t 25 05 = iz
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
' 3 , 07 110
' 6 , 53 15
λ
ϕ
opaža se
visina Sjevernjače (Polare) koja iznosi ' 0 , 24 16° = Vi u
S M H
K
t 49 24 12 = . Pogreška
indeksa sekstanta iznosi ' 0 , 1 − = Ki , stanje kronometra
S
St 23 + = , a visina oka
m V
OKA
14 = . Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku opažanja Sjevernjače.


POLARA
= Tk 12
h
24
m
49
s
Vrijeme kronometra
= + St + 23
s
Stanje kronometra
= UT 12
h
25
m
12
s
Srednje Sunčevo vrijeme (svjetsko vrijeme)

= γ S
071° 01,3'
Satni kut proljetne točke u 19
h

= ∆ + γ S
6° 19,0'
Popravak satnog kuta proljetne točke za 25
m
12
s

= γ S
077° 20,3'
Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme
= + λ - 110° 07,3' W Geografska dužina
= γ s
- 032° 47,0' E Mjesni satni kut Proljetne točke (retrogradno)
= γ s
+ 327º 13,0' W Mjesni satni kut Proljetne točke (progresivno)



NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 16º 24,0' Izmjerena visina zvijezde Sjevernjače
= + Ki - 1,0' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 16º 23,0' Opažena visina zvijezde Sjevernjače
= + 1 K - 9,9' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
16º 13,1' Prava visina zvijezde Sjevernjače
= +
0
a
0º 44,9'
Popravak za = γ s 327º 13,0' W
= +
1
a 0,4'
Popravak za γ s i ϕ
= +
2
a 0,3'
Popravak za γ s i mjesec opažanja (lipanj)
= ° −1 - 1º 00,0'
=
P
ϕ N 15º 58,7' Zemljopisna širina opažača u trenutku snimanja Sjevernjače


Zadatak 2. Dana 08. srpnja 2001. u
S M H
X
t 04 15 22 = iz
¹
´
¦
° =
° =
=
W
N
P
Z
' 3 , 04 040
' 3 , 12 16
λ
ϕ
opaža se
Sjevernjača (Polara) čija visina iznosi ' 3 , 59 15° = Vi . Pogreška indeksa sekstanta iznosi
' 0 , 1 − = Ki , a visina oka m V
OKA
28 . Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku opažanja
Sjevernjače.


POLARA
= tx 22
h
15
m
04
s
Vrijeme kronometra
= − x - 03
h
00
m
00s Stanje kronometra
= UT 01
h
15
m
04
s
9.7.2001. Srednje Sunčevo vrijeme (svjetsko vrijeme)

177
= γ S
302° 02,3'
Satni kut proljetne točke u 01
h

= ∆ + γ S
3° 46,6'
Popravak satnog kuta proljetne točke za 15
m
04
s

= γ S
305° 48,9'
Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme
= + λ - 040° 04,3' W Geografska dužina
= γ s
+ 265º 44,6' W Mjesni satni kut Proljetne točke (progresivno)



NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 15º 59,3' Izmjerena visina zvijezde Sjevernjače
= + Ki - 1,0' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 15º 58,3' Opažena visina zvijezde Sjevernjače
= + 1 K - 12,7' Popravak za opaženu visinu i visinu oka
= Vp
15º 45,6' Prava visina zvijezde Sjevernjače
= +
0
a
1º 28,6'
Popravak za = γ s 265º 44,6' W
= +
1
a 0,5'
Popravak za γ s i ϕ
= +
2
a 0,8'
Popravak za γ s i mjesec opažanja (lipanj)
= ° −1 - 1º 00,0'
=
P
ϕ N 16º 15,5' Zemljopisna širina opažača u trenutku snimanja Sjevernjače































178
ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA VISINSKOM METODOM

Zadatak 1. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07. veljače 2007. sa
pozicije zbrojene
¹
´
¦
° =
° =
W
S
Pz
Z
Z
' 3 , 04 040
' 3 , 52 40
λ
ϕ
snimi zvijezda Miaplacidus ' 9 , 55 44° = Vi u
s m h
Tk 07 00 22 = . Stanje kronometra iznosi
s m
St 00 1 + = , pogreška indeksa ' 2 , 1 − =
i
K , a
visina oka opažača je m V
OKA
28 = .























Sada se pristupa proračunu visine:


' 7 , 41 44
703330182 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
R
R
R
V
V
s V δ ϕ δ ϕ


U idućem koraku obavlja se proračun razlike visina:

' 7 , 2 + = ∆
− = ∆
V
V V V
R P


U posljednjem koraku računa se azimut zvijezde Miaplacidus:

MIAPLACIDUS
=
K
T 22
h
00
m
07
s

= + St + 01
m
00
s

= UT 22
h
01
m
07
s


=
i
V 44°55,9'
= +
i
K - 1,2'
= + pop
- 10,3'
=
P
V 44°44,4'

=
H
S
22
γ 108°05,0'
= +
S M
pop
07 01
+ 0°16,8'
= γ S 108°21,8'
= − + ) 360 ( α 221°40,9' S ' 3 , 43 69° = δ
= S 330°02,7'
= + λ - 40°04,3'
= s 289°58,4' W
= s 70°01,6' E
179
° =
=
° =
− =

⋅ −
=
7 , 152
7 , 152
888848337 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
P
R
R
R
R
R
E s
V
V
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω


Konačni elementi za crtanje astronomske stajnice su:
° =
+ = ∆
¹
´
¦
° =
° =
7 , 152
' 7 , 2
' 3 , 04 040
' 3 , 52 40
P
Z
V
W
S
P
ω
λ
ϕ



180
ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA DUŽINSKOM METODOM

Zadatak 1. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07. veljače 2007. sa
pretpostavljene zemljopisne širine S ' 3 , 52 40° = ϕ snimi zvijezda Miaplacidus ' 9 , 55 44° = Vi
u
s m h
Tk 07 00 22 = . Stanje kronometra iznosi
s m
St 00 1 + = , pogreška indeksa ' 2 , 1 − =
i
K , a
visina oka opažača je m V
OKA
28 = .




















Prvo se izračuna mjesni satni kut za pretpostavljenu zemljopisnu širinu:

δ ϕ
δ ϕ
cos cos
sin sin sin
cos

⋅ −
=
P
V
s
W s
E s
s
' 2 , 06 290
' 8 , 53 69
343721752 , 0 cos
° =
° =
=


U pretposljednjem koraku računa se zemljopisna dužina:

S s − = λ
W ' 5 , 56 039
' 7 , 02 330 ' 2 , 06 290
° =
° − ° =
λ
λ


U posljednjem koraku računa se azimut:

° =
=
° =
− =

⋅ −
=
7 , 152
7 , 152
888848337 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
P
R
R
R
R
R
E s
V
V
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω

MIAPLACIDUS
=
K
T 22
h
00
m
07
s

= + St + 01
m
00
s

= UT 22
h
01
m
07
s


=
i
V 44°55,9'
= +
i
K - 1,2'
= + pop
- 10,3'
=
P
V 44°44,4'

=
H
S
22
γ 108°05,0'
= +
S M
pop
07 01
+ 0°16,8'
= γ S 108°21,8'
= − + ) 360 ( α 221°40,9' S ' 3 , 43 69° = δ
= S 330°02,7' W
181

Konačni elementi za crtanje astronomske stajnice su:

° =
¹
´
¦
° =
° =
7 , 152
' 5 , 56 039
' 3 , 52 40
P
W
S
P
ω
λ
ϕ




Astronomska stajnica dobivena dužinskom metodom.




















182
ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA ŠIRINSKOM METODOM

Zadatak 1. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07. veljače 2007. sa
pretpostavljene zemljopisne dužine W ' 3 , 04 040° = λ snimi zvijezda Miaplacidus
' 9 , 55 44° = Vi u
s m h
Tk 07 00 22 = . Stanje kronometra iznosi
s m
St 00 1 + = , pogreška indeksa
' 2 , 1 − =
i
K , a visina oka opažača je m V
OKA
28 = .
Poznato je:
























Postupak proračuna zemljopisne širine na temelju pretpostavljene zemljopisne
dužine je slijedeći:

' 4 , 48 82
923398382 , 7
cos
° − =
− =
=
x
tgx
s
tg
tgx
δ


S
x
x
x V
x
P
' 3 , 52 40
' 9 , 55 41
743950732 , 0 ) cos(
sin
sin sin
) cos(
° − =
° = −
= −

= −
ϕ
ϕ
ϕ
δ
ϕ



U posljednjem koraku računa se azimut:

MIAPLACIDUS
=
K
T 22
h
00
m
07
s

= + St + 01
m
00
s

= UT 22
h
01
m
07
s


=
i
V 44°55,9'
= +
i
K - 1,2'
= + pop
- 10,3'
=
P
V 44°44,4'

=
H
S
22
γ 108°05,0'
= +
S M
pop
07 01
+ 0°16,8'
= γ S 108°21,8'
= − + ) 360 ( α 221°40,9' S ' 3 , 43 69° = δ
= S 330°02,7'
= + λ - 40°04,3'
= s 289°58,4' W
= s 70°01,6' E
183
° =
=
° =
− =

⋅ −
=
7 , 152
7 , 152
888848337 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
P
R
R
R
R
R
E s
V
V
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω


Konačni elementi za crtanje stajnice su:

° =
¹
´
¦
° =
° =
7 , 152
' 3 , 04 040
' 3 , 52 40
P
W
S
P
ω
λ
ϕ


Stajnica kod dužinske i širinske metode se dobije ako se kroz izračunatu poziciju
ucrta okomito na smjer azimuta.



Astronomska stajnica dobivena širinskom metodom.












184
ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA METODOM SEKANTE

Zadatak 1. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07. veljače, 2007.
godine snimi zvijezda Miaplacidus ' 9 , 55 44° = Vi u
s m h
Tk 07 00 22 = . Stanje kronometra
iznosi
s m
St 00 1 + = , pogreška indeksa ' 2 , 1 − =
i
K , a visina oka opažača je m V
OKA
28 = .


















Sada je potrebno odrediti zemljopisne širine koje se razlikuju za proizvoljno
odabranu vrijednost.

S ' 3 , 52 40
1
° = ϕ S ' 3 , 42 40
1
° = ϕ

U idućem koraku računaju se mjesni satni kutovi za obje zemljopisne širine:

δ ϕ
δ ϕ
cos cos
sin sin sin
cos
2 , 1
2 , 1
2 , 1

⋅ −
=
P
V
s

W s
E s
s
' 2 , 06 290
' 8 , 53 69
343721752 , 0 cos
1
1
1
° =
° =
=

W s
E s
s
' 9 , 31 290
' 1 , 28 69
35072316 , 0 cos
2
2
2
° =
° =
=


U posljednjem koraku računaju se zemljopisne dužine za oba slučaja:

S s − =
2 , 1 2 , 1
λ
W ' 5 , 56 039
' 7 , 02 330 ' 2 , 06 290
1
1
° =
° − ° =
λ
λ

W ' 8 , 30 039
' 7 , 02 330 ' 9 , 31 290
1
1
° =
° − ° =
λ
λ


Koordinate pozicija kroz koje će se ucrtati astronomska stajnica su:

¹
´
¦
° =
° =
W
S
P
' 5 , 56 039
' 3 , 52 40
1
λ
ϕ

¹
´
¦
° =
° =
W
S
P
' 8 , 30 039
' 3 , 42 40
2
λ
ϕ

MIAPLACIDUS
=
K
T 22
h
00
m
07
s

= + St + 01
m
00
s

= UT 22
h
01
m
07
s


=
i
V 44°55,9'
= +
i
K - 1,2'
= + pop
- 10,3'
=
P
V 44°44,4'

=
H
S
22
γ 108°05,0'
= +
S M
pop
07 01
+ 0°16,8'
= γ S 108°21,8'
= − + ) 360 ( α 221°40,9' S ' 3 , 43 69° = δ
= S 330°02,7' W
185



Astronomska stajnica dobivena metodom sekante








186

ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA IZRAVNIM METODOMA

Metoda paralaktičkog kuta
Zadatak 1. Dana 15. svibnja 2001. u
M H
X
t 12 19 = iz
¹
´
¦
° =
° =
W
N
P
Z
Z
Z
' 0 , 45 044
' 5 , 06 30
λ
φ
opažaju se
visine zvijezda i bilježe vremena kronometra:
Capella
S M H
Tk Vi 07 09 22 ' 0 , 56 25 = ° =
Sirius
S M H
Tk Vi 35 10 22 ' 5 , 16 15 = ° =
m V K St
OKA i
S M
10 ' 0 , 1 30 01 = + = + =



CAPELLA

( ) = − ° α 360
280°49,0'
= δ
45°59,9' N

=
K
T
22
h
09
m
07
s

= + St
+ 01
m
30
s

= UT
22
h
10
m
37
s


=
i
V
25°56,0'
= +
i
K
+ 1,0'
= + pop - 7,6'
=
P
V
25°49,4'

=
H
S
22
γ
203°41,4'
= +
S M
pop
37 10

+ 2°39,7'
= γ S
206°21,1'
( ) = − ° + α 360
280°49,0'
=

S
487°10,1' W
- 360°00,0'
=

S
127°10,1' W


' 6 , 44 21 ' 5 , 25 105 ' 1 , 10 127
2 1
° = ° − ° = − = ∆ S S S

' 8 , 43 65
411030178 , 0 cos
cos cos cos sin sin cos
2 1 2 1
° =
=
∆ ⋅ ⋅ + ⋅ =
D
D
S D δ δ δ δ


SIRIUS

( ) = − ° α 360 258°42,4'

= δ 16°43,2' S


=
K
T 22
h
10
m
35
s


= + St + 01
m
30
s


= UT 22
h
12
m
05
s



=
i
V 15°16,5'

= +
i
K + 1,0'

= + pop
- 9,1'

=
P
V 15°08,4'


=
H
S
22
γ 203°41,4'

= +
S M
pop
37 10
+ 3°01,7'

= γ S 206°43,1'

( ) = − ° + α 360 258°42,4'

=

S 465°25,5' W
- 360°00,0'
=

S 105°25,5' W
187
' 8 , 23 16
959334095 , 0 cos
sin cos
cos sin sin
cos
2
2 1
° =
=

⋅ −
=
α
α
δ
δ δ
α
D
D

' 9 , 05 68
3730133999 , 0 cos
sin cos
cos sin sin
cos
2
2 1
° =
=

⋅ −
=
β
β
β
D V
D V V
P
P P


' 1 , 42 51 ' 9 , 05 68 ' 8 , 23 16 ° = ° − ° = − = β α π

N
V V
P P
' 4 , 51 29
497819341 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
2 2 2 2
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
φ
φ
π δ δ φ

' 9 , 51 60
486869047 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
2
2
2
2 2
2
° =
=

⋅ −
=
s
s
V
s
P
δ φ
δ φ

W
S s
' 6 , 33 44
' 6 , 33 44 ' 5 , 25 105 ' 9 , 51 60
2 2
° =
° − = ° − ° = − =
λ
λ


Zadatak 2. Dana 11. prosinca 2001. u
M H
X
t 10 17 = iz
¹
´
¦
° =
° =
W
N
P
Z
Z
Z
' 4 , 29 057
' 6 , 19 38
λ
φ
opažaju se
visine zvijezda i bilježe vremena kronometra:
Mirfak
S M H
Tk Vi 34 09 20 ' 9 , 01 31 = ° = Diphda
S M H
Tk Vi 45 10 20 ' 6 , 56 19 = ° =
m V K St
OKA i
S
22 ' 4 , 0 53 = − = + =

MIRFAK

( ) = − ° α 360 308°53,0'

= δ 49°52,1'

N

=
K
T 20
h
09
m
34
s


= + St + 53
s


= UT 20
h
10
m
27
s



=
i
V 31°01,9'

= +
i
K - 0,4'

= + pop
- 9,9'

=
P
V 30°51,6'


=
H
S
20
γ 20°35,1'

= +
S M
pop
27 10
+ 2°37,2'

= γ S 23°12,9'

( ) = − ° + α 360 308°53,0'

=

S 332°05,9' W

DIPHDA

( ) = − ° α 360 349°04,8'

= δ 17°58,7' S


=
K
T 20
h
10
m
45
s

= + St + 53
s

= UT 20
h
11
m
38
s


=
i
V 19°56,6'

= +
i
K - 0,4'

= + pop
- 11,0'

=
P
V 19°45,2'


=
H
S
20
γ 20°35,1'

= +
S M
pop
38 11
+ 2°55,0'

= γ S 23°30,7'

( ) = − ° + α 360 349°04,8'

=

S 372°35,5' W
- 360°00,0'
=

S 12°35,5' W

188

' 6 , 30 40 ' 4 , 29 319 360
' 4 , 29 319 ' 5 , 35 12 ' 9 , 05 332
2 1
° = ° − ° = ∆
° = ° − ° = − = ∆
S
S S S


' 7 , 41 76
230127885 , 0 cos
cos cos cos sin sin cos
2 1 2 1
° =
=
∆ ⋅ ⋅ + ⋅ =
D
D
S D δ δ δ δ


' 9 , 28 25
902722039 , 0 cos
sin cos
cos sin sin
cos
2
2 1
° =
=

⋅ −
=
α
α
δ
δ δ
α
D
D

' 9 , 37 61
475123603 , 0 cos
sin cos
cos sin sin
cos
2
2 1
° =
=

⋅ −
=
β
β
β
D V
D V V
P
P P


' 0 , 09 36 ' 9 , 37 61 ' 9 , 28 25 ° = ° − ° = − = β α π

N
V V
P P
' 6 , 12 38
618536873 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
2 2 2 2
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
φ
φ
π δ δ φ


W s
E s
s
V
s
P
' 7 , 02 315 ' 3 , 57 44 360
' 3 , 57 44
707655628 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
2
2
2
2
2 2
2
° = ° − ° =
° =
=

⋅ −
=
δ φ
δ φ


W
S s
' 8 , 32 57
360 ' 2 , 27 302
' 2 , 27 302 ' 5 , 35 12 ' 7 , 02 315
2 2
° − =
° − ° =
° = ° − ° = − =
λ
λ
λ




Zadatak 3. Dana 23. prosinca 2001. u
M H
X
t 40 17 = iz
¹
´
¦
° =
° =
W
N
P
Z
Z
Z
' 5 , 33 006
' 0 , 00 36
λ
φ
opažaju se
visine zvijezda i bilježe vremena kronometra:
Capella
S M H
Tk Vi 30 36 17 ' 3 , 46 25 = ° = Vega
S M H
Tk Vi 01 40 17 ' 4 , 38 34 = ° =
m V K St
OKA i
S
16 ' 2 , 0 25 = + = − = .

CAPELLA VEGA

( ) = − ° α 360 280°47,4' ( ) = − ° α 360 80°45,5'

= δ 46°00,0'
N
= δ 38°47,1'
N

=
K
T 17
h
36
m
30
s
=
K
T 17
h
40
m
01
s


= + St - 25
s
= + St - 25
s


= UT 17
h
36
m
05
s
= UT 17
h
39
m
36
s


189

=
i
V 25°46,3' =
i
V 34°38,4'

= +
i
K + 0,2' = +
i
K + 0,2'

= + pop
- 9,1'
= + pop
- 8,5'

=
P
V 25°37,4' =
P
V 34°30,1'


=
H
S
17
γ 347°17,9' =
H
S
17
γ 347°17,9'

= +
S M
pop
05 36
+ 9°02,7' = +
S M
pop
05 36
+ 9°55,6'

= γ S 356°20,6' = γ S 357°13,5'

( ) = − ° + α 360 280°47,4' ( ) = − ° + α 360 80°45,5'

=

S 637°08,0' W =

S 437°59,0' W
- 360°00,0'

- 360°00,0'

=

S 277°08,0' W =

S 77°59,0' W


' 0 , 51 160 ' 0 , 09 199 360
' 0 , 09 199 ' 0 , 59 77 ' 0 , 08 277
2 1
° = ° − ° = ∆
° = ° − ° = − = ∆
S
S S S


' 6 , 29 93
060929001 , 0 cos
cos cos cos sin sin cos
2 1 2 1
° =
− =
∆ ⋅ ⋅ + ⋅ =
D
D
S D δ δ δ δ


' 8 , 11 13
973593407 , 0 cos
sin cos
cos sin sin
cos
2
2 1
° =
=

⋅ −
=
α
α
δ
δ δ
α
D
D

' 7 , 24 55
567686818 , 0 cos
sin cos
cos sin sin
cos
2
2 1
° =
=

⋅ −
=
β
β
β
D V
D V V
P
P P


' 5 , 36 68 ' 7 , 24 55 ' 8 , 11 13 ° = ° + ° = + = β α π

N
V V
P P
' 7 , 05 36
589119832 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
2 2 2 2
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
φ
φ
π δ δ φ


W s
s
V
s
P
' 1 , 44 71
313401157 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
2
2
2
2 2
2
° =
=

⋅ −
=
δ φ
δ φ


W
S s
' 9 , 14 006
' 9 , 14 006 ' 0 , 59 77 ' 1 , 44 71
2 2
° − =
° − = ° − ° = − =
λ
λ



190
Zadatak 4. Dana 06. rujna 2001. u
M H
X
t 45 05 = iz
¹
´
¦
° =
° =
E
N
P
Z
Z
Z
' 8 , 11 065
' 0 , 56 07
λ
φ
opažaju se
visine zvijezda i bilježe vremena kronometra:
Diphda
S M H
Tk Vi 45 40 00 ' 2 , 35 34 = ° = Canopus
S M H
Tk Vi 50 41 00 ' 2 , 37 22 = ° =
m V K St
OKA i
S
18 ' 5 , 1 22 = + = + = .

DIPHDA CANOPUS

( ) = − ° α 360 349°04,9' ( ) = − ° α 360 264°00,5'

= δ 17°58,6'
S
= δ 52°41,5'
S

=
K
T 00
h
40
m
45
s
=
K
T 00
h
41
m
50
s


= + St + 22
s
= + St + 22
s


= UT 00
h
41
m
07
s
= UT 00
h
42
m
12
s



=
i
V 34°35,2' =
i
V 22°37,2'

= +
i
K + 1,5' = +
i
K + 1,5'

= + pop
- 8,9'
= + pop
- 9,9'

=
P
V 34°27,8' =
P
V 22°28,8'


=
H
S
00
γ 345°09,1' =
H
S
00
γ 345°09,1'

= +
S M
pop
07 41
+ 10°18,4' = +
S M
pop
12 42
+ 10°34,7'

= γ S 355°27,5' = γ S 355°43,8'

( ) = − ° + α 360 349°04,9' ( ) = − ° + α 360 264°00,5'

=

S 704°32,4' W =

S 619°44,3' W
- 360°00,0'

- 360°00,0'

=

S 344°32,4' W =

S 259°44,3' W


















191
ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA OPAŽANJEM SUNCA U VREMENSKOM
RAZMAKU

Zadatak 1. Dana 05. kolovoza 2001. u
s m h
tx 09 56 07 = iz pozicije zbrojene
¹
´
¦
° =
° =
E
N
Pz
Z
Z
' 0 , 06 030
' 2 , 15 32
λ
ϕ
opaža se visina donjeg ruba Sunca ' 3 , 02 32° = Vi . Brod nastavlja
plovidbu u ° = 081 Kp brzinom čv v 10 = da bi u
s m h
tx 38 00 11 = ponovno snimio visinu
donjeg ruba Sunca ' 5 , 04 69° = Vi . Ako je pogreška indeksa sekstanta ' 4 , 0 − = Ki i visina
oka opažača m V
OKA
12 = odredi poziciju broda za vrijeme drugog opažanja.

= tx 07
h
56
m
09
s
Zonsko vrijeme prvog opažanja Sunca
= − x +02
h
00
m
00
s
Zonski indeks (
h
x 2
15
+ = =
λ
)
= UT 05
h
56
m
09
s
Srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja Sunca


SUNCE
= S 253° 30,1' Satni kut Sunca za 05
h

= ∆ + S 14° 02,3' Popravak satnog kuta Sunca za 56
m
09
s

= S 267° 32,4' Satni kut Sunca za zadano vrijeme
= + λ + 030° 06,0' E Geografska dužina
= s 297° 38,4' W Mjesni satni kut Sunca (progresivno)
360° 00,0'
= s - 62° 21,6' E Mjesni satni kut Sunca (retrogradno)

= δ N 16° 57,3'
( ' 7 , 0 − = d ) Deklinacija Sunca za 05
h

= ∆ + d - 0,7'
Popravak za ' 7 , 0 − = d u Tablici popravaka od 56
m

= δ N 16° 56,6' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 32º 02,3' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 0,4' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 32º 01,9' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 8,4' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K - 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
= Vp
32º 10,1' Prava visina središta Sunca


' 7 , 03 32
530824703 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
32º 10,1'
= −Vr 32º 03,7'
= ∆V + 6,7'

192
° =
=
° =
=

⋅ −
=
4 , 89
4 , 89
010195472 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω


= tx 11
h
00
m
38
s
Zonsko vrijeme drugog opažanja Sunca
= − x +02
h
00
m
00
s
Zonski indeks (
h
x 2
15
+ = =
λ
)
= UT 09
h
00
m
38
s
Srednje Sunčevo vrijeme drugog opažanja Sunca

SUNCE
= S 313° 30,3' Satni kut Sunca za 09
h

= ∆ + S 0° 09,5' Popravak satnog kuta Sunca za 00
m
38
s

= S 313° 39,8' Satni kut Sunca za zadano vrijeme
= + λ + 030° 06,0' E Geografska dužina
= s 343° 45,8' W Mjesni satni kut Sunca (progresivno)
360° 00,0'
= s - 16° 14,2' E Mjesni satni kut Sunca (retrogradno)

= δ N 16° 54,6'
( ' 7 , 0 − = d ) Deklinacija Sunca za 05
h

= ∆ + d 0,0'
Popravak za ' 7 , 0 − = d u Tablici popravaka od 00
m

= δ N 16° 54,6' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 69º 04,5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 0,4' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 69º 04,1' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 9,6' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K - 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
= Vp
69º 13,5' Prava visina središta Sunca


' 7 , 45 68
932085331 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp 69º 13,5'
= −Vr 68º 45,7'
= ∆V + 27,8'


Sada je potrebno izračunati vrijeme plovidbe i udaljenost koju je brod prevalio između
dva opažanja.

=
2
UT 09
h
00
m
38
s
= −
1
UT 05
h
56
m
09
s
= T 03
h
04
m
29
s
(3,074722222
h
)
° =
=
° =
− =

⋅ −
=
4 , 132
4 , 132
674220675 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω
M D
t v D
75 , 30 =
⋅ =

193







194
Zadatak 2. Dana 20. srpnja 2001. u
s m h
tx 00 12 09 = iz pozicije zbrojene
¹
´
¦
° =
° =
W
N
Pz
Z
Z
' 5 , 32 006
' 3 , 06 47
λ
ϕ
opaža se visina donjeg ruba Sunca ' 3 , 39 41° = Vi i zabilježi vrijeme
kronometra
s m h
Tk 22 13 09 = . Brod nastavlja plovidbu u ° = 261 Kp brzinom od čv v 10 =
da bi prolaskom Sunca kroz meridijan opažača izmjerili kulminacijsku visinu donjeg ruba
od ' 5 , 24 63° = Vi . Ako je stanje kronometra
s m
St 21 1 − = , pogreška indeksa sekstanta
' 6 , 1 − = Ki i visina oka opažača m V
OKA
12 = odredi poziciju broda za vrijeme kulminacije
Sunca.

Potrebno je obaviti provjeru datuma u meridijanu Greenwicha na slijedeći način:

= tx 09
h
12
m
00
s
Zonsko vrijeme prvog opažanja Sunca (20.07)
= − x -00
h
00
m
00
s
Zonski indeks (
h
x 0
15
− = =
λ
)
= UT 09
h
12
m
00
s
Srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja Sunca (20.7)

Zaključuje se kako nema promjene datuma, odnosno kako je i u meridijanu Greenwicha
20. srpnja
13
.

= Tk 09
h
13
m
22
s
Vrijeme kronometra prvog opažanja Sunca
= + St -00
h
01
m
21
s
Stanje kronometra
= UT 09
h
12
m
01
s
Srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja Sunca (20.7)


SUNCE
= S 313° 24,9' Satni kut Sunca za 09
h

= ∆ + S 3° 00,3' Popravak satnog kuta Sunca za 12
m
01
s

= S 316° 25,2' Satni kut Sunca za zadano vrijeme
= + λ - 006° 32,5' W Geografska dužina
= s 309° 52,7' W Mjesni satni kut Sunca (progresivno)
360° 00,0'
= s - 50° 07,3' E Mjesni satni kut Sunca (retrogradno)

= δ N 20° 37,1'
( ' 5 , 0 − = d ) Deklinacija Sunca za 09
h

= ∆ + d - 0,1'
Popravak za ' 5 , 0 − = d u Tablici popravaka od 12
m

= δ N 20° 37,0' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 41º 39,3' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 1,6' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 41º 37,7' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 8,8' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K - 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
= Vp
41º 46,3' Prava visina središta Sunca


13
Dobiveni datum u meridijanu Greenwicha ulazna je vrijednost za Nautički godišnjak.
195

' 5 , 47 41
6664202 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
41º 46,3'
= −Vr 41º 47,5'
= ∆V - 1,2'

° =
=
° =
− =

⋅ −
=
6 , 105
6 , 105
268207661 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω


Vrijeme kulminacije Sunca u zbrojenoj poziciji prvog opažanja može se odrediti iz
mjesnog satnog kuta Sunca prvog opažanja. Prolaskom Sunca kroz meridijan opažača
njegov mjesni satni kut iznosi ° = 0 s , što znači da je do vremena kulminacije Sunca u
poziciji prvog opažanja preostalo ' 3 , 07 50° = s izraženih u vremenskim jedinicama
14
.
Međutim, protokom navedenog vremena brod se udaljio iz pozicije prvog opažanja u
zadanom kursu te je prevalio određenu udaljenost koja je određena vremenom plovidbe
i brzinom broda. Do kulminacije Sunca u novoj poziciji mora proteći još određeno
dodatno vrijeme. Budući da vrijeme ne ovisi o promjeni zemljopisne širine, već isključivo
o promjeni zemljopisne dužine, valja proračunati razliku zemljopisne dužine ostvarenu
plovidbom broda između dva opažanja. Dobivenu razliku zemljopisne dužine dodaje se
na srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja i mjesni satni kut Sunca prvog opažanja
ako brod plovi u pravcu zapada, odnosno oduzima ako brod plovi u pravcu istoka.


h s m h
s 341444445 , 3 29 20 03
15
' 3 , 07 50
= =
°
=


M D
D
s v t v D
41 , 33
341444445 , 3 10
=
⋅ =
⋅ = ⋅ =



S
Kp D
' 226475477 , 5
cos
− = ∆
⋅ = ∆
ϕ
ϕ



W R
Kp D R
' 99866746 , 32
sin
− =
⋅ =



14
Satni kut sunca je vrijeme, samo što se od pravog Sunčevog vremena razlikuje za 12
h
, odnosno 180º. Drugim
riječima, kada opažač bilježi 12
h
pravog Sunčevog vremena, mjesni satni kut Sunca iznosi 0º, a u 00
h
pravog
Sunčevog vremena iznosi 180º.
196

N
S
N
S
S
Z S
' 7 , 03 47
2
' 2 , 05 0
' 3 , 06 47
2
° =
°
+ ° =

+ =
ϕ
ϕ
ϕ
ϕ ϕ



W
N
R
S
' 44119695 , 48
' 7 , 03 47 cos
99866746 , 32
cos
− = ∆
°

= ∆
= ∆
λ
λ
ϕ
λ



s m
m
14 3
22941313 , 3
15
' 44119695 , 48
− = ∆
− = ∆

= ∆
λ
λ
λ



= UT 09
h
12
m
01
s
Zonsko vrijeme drugog opažanja Sunca
= + s 03
h
20
m
29
s
Mjesni satni kut Sunca prvog opažanja
= ∆ − λ
-
03
m
14
s
Razlika zemljopisne dužine
= UT 12
h
35
m
44
s
Srednje Sunčevo vrijeme drugog opažanja (kulminacije) Sunca

SUNCE
= δ N 20° 35,7'
( ' 5 , 0 − = d ) Deklinacija Sunca za 12
h

= ∆ + d - 0,3'
Popravak za ' 5 , 0 − = d u Tablici popravaka od 35
m

= δ N 20° 35,4' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme

NAUTIČKI GODIŠNJAK
= Vi 63º 24,5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca
= + Ki - 1,6' Pogreška indeksa sekstanta
= + Ke 0,0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta
= Vo 63º 22,9' Opažena visina donjeg ruba Sunca
= + 1 K + 9,4' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka
= + 2 K - 0,2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca
= Vp
63º 32,1' Prava visina središta Sunca


' 9 , 27 26
' 9 , 27 26 ' 1 , 32 63 90
90
° + =
° = ° − ° =
− ° =
z
z
Vp z


Zenitna udaljenost ima pozitivan predznak sukladno pravilima.

N
N
z
M
M
M
' 3 , 03 47
' 3 , 03 47 ' 4 , 35 20 ' 9 , 27 26
° =
° + = ° + ° + =
+ =
ϕ
ϕ
δ ϕ


197
=
M
ϕ 47º 03,3' N
= −
Z
ϕ 47º 06,3' N
= ∆ϕ
- 3,0' S







198

ODREĐIVANJE VREMENA IZLASKA I ZALASKA

Zadatak 1. Odredi zonsko vrijeme izlaska i zalaska Sunca dana 11. siječnja 2001. za
opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
W
N
Pz
Z
Z
' 9 , 26 012
' 8 , 14 32
λ
ϕ
.

IZLAZ
= Ts 06
h
57
m
00
s
Iz godišnjaka za N ° = 30 ϕ
= ∆ + Ts + 04
m
57
s
Popravak za N ' 8 , 14 2° = ∆ϕ
= Ts 07
h
01
m
57
s
Srednje vrijeme izlaska Sunca za N ' 8 , 14 32° = ϕ
= − λ - 00
h
49
m
48
s
Zemljopisna dužina
= UT 07
h
51
m
45
s
Srednje sunčevo vrijeme izlaska Sunca
= + x - 01
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 06
h
51
m
45
s
Zonsko vrijeme izlaska Sunca

ZALAZ
= Ts 17
h
19
m
00
s
Iz godišnjaka za N ° = 30 ϕ
= ∆ + Ts - 04
m
57
s
Popravak za N ' 8 , 14 2° = ∆ϕ
= Ts 17
h
14
m
03
s
Srednje vrijeme zalaska Sunca za N ' 8 , 14 32° = ϕ
= − λ - 00
h
49
m
48
s
Zemljopisna dužina
= UT 18
h
03
m
51
s
Srednje sunčevo vrijeme zalaska Sunca
= + x - 01
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 17
h
03
m
51
s
Zonsko vrijeme zalaska Sunca

Zadatak 2. Odredi zonsko vrijeme izlaska i zalaska Sunca dana 25. lipnja 2001. za
opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
E
S
Pz
Z
Z
' 8 , 14 067
' 3 , 22 46
λ
ϕ
.

IZLAZ
= Ts 07
h
39
m
00
s
Iz godišnjaka za S ° = 45 ϕ
= ∆ + Ts + 05
m
46
s
Popravak za S ' 3 , 22 1° = ∆ϕ
= Ts 07
h
44
m
46
s
Srednje vrijeme izlaska Sunca za S ' 3 , 22 46° = ϕ
= − λ + 04
h
28
m
59
s
Zemljopisna dužina
= UT 03
h
15
m
47
s
Srednje sunčevo vrijeme izlaska Sunca
= + x + 04
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 07
h
51
m
45
s
Zonsko vrijeme izlaska Sunca

ZALAZ
= Ts 16
h
26
m
00
s
Iz godišnjaka za S ° = 45 ϕ
= ∆ + Ts - 05
m
46
s
Popravak za S ' 3 , 22 1° = ∆ϕ
= Ts 16
h
20
m
14
s
Srednje vrijeme zalaska Sunca za S ' 3 , 22 46° = ϕ
= − λ + 04
h
28
m
59
s
Zemljopisna dužina
= UT 11
h
51
m
15
s
Srednje sunčevo vrijeme zalaska Sunca
= + x + 04
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 15
h
51
m
15
s
Zonsko vrijeme zalaska Sunca




199

ODREĐIVANJE VREMENA SVITANJA I SUMRAKA

Zadatak 1. Odredi zonsko vrijeme početka nautičkog svitanja i završetka nautičkog
sumraka dana 11. travnja 2001. za opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
W
N
Pz
Z
Z
' 2 , 15 037
' 8 , 00 13
λ
ϕ
.

SVITANJE
= Ts 05
h
06
m
00
s
Iz godišnjaka za N ° =10 ϕ
= ∆ + Ts - 02
m
43
s
Popravak za N ' 8 , 00 3° = ∆ϕ
= Ts 05
h
03
m
17
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja za N ' 8 , 00 13° = ϕ
= − λ - 02
h
29
m
01
s
Zemljopisna dužina
= UT 07
h
32
m
18
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja
= + x - 02
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 05
h
32
m
18
s
Zonsko vrijeme nautičkog svitanja

SUMRAK
= Ts 18
h
10
m
00
s
Iz godišnjaka za N ° =10 ϕ
= ∆ + Ts + 02
m
07
s
Popravak za N ' 8 , 00 3° = ∆ϕ
= Ts 18
h
12
m
07
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka za N ' 8 , 00 13° = ϕ
= − λ - 02
h
29
m
01
s
Zemljopisna dužina
= UT 20
h
41
m
08
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka
= + x - 02
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 18
h
41
m
08
s
Zonsko vrijeme nautičkog sumraka

Zadatak 2. Odredi zonsko vrijeme početka nautičkog svitanja i završetka nautičkog
sumraka dana 19. prosinca 2001. za opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji
¹
´
¦
° =
° =
E
S
Pz
Z
Z
' 6 , 57 063
' 3 , 44 25
λ
ϕ
.

SVITANJE
= Ts 04
h
23
m
00
s
Iz godišnjaka za S ° = 20 ϕ
= ∆ + Ts - 16
m
38
s
Popravak za S ' 3 , 44 5° = ∆ϕ
= Ts 04
h
16
m
22
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja za S ' 3 , 44 25° = ϕ
= − λ + 04
h
15
m
50
s
Zemljopisna dužina
= UT 00
h
00
m
32
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja
= + x + 04
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 04
h
00
m
32
s
Zonsko vrijeme nautičkog svitanja

SUMRAK
= Ts 18
h
38
m
00
s
Iz godišnjaka za S ° = 20 ϕ
= ∆ + Ts + 12
m
37
s
Popravak za S ' 3 , 44 5° = ∆ϕ
= Ts 18
h
50
m
37
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka za S ' 3 , 44 25° = ϕ
= − λ + 04
h
15
m
50
s
Zemljopisna dužina
= UT 14
h
34
m
47
s
Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka
= + x + 04
h
00
m
00
s
Zonski indeks
= tx 18
h
34
m
47
s
Zonsko vrijeme nautičkog sumraka


200
ODREĐIVANJE DEVIJACIJE MAGNETSKOG I ZVRČNOG KOMPASA


U trenutku pravog izlaza ili zalaza mogu se vidjeti isključivo Sunce i Mjesec, a ponekad i
planeti, dok se zvijezde ne vide radi apsorbcije njihove svijetlosti u atmosferi.
Sunce se opaža u trenutku kada se njegov donji rub nalazi na ¾ promjera iznad
horizonta. Metoda određivanja devijacije magnetskog i zvrčnog kompasa u trenutku
pravog izlaska ili zalaska Sunca je najčešće korištena metoda u praktičnom određivanju
devijacije na brodovima.


ZADATAK 1.
Dana 13. listopada, 2001. godine iz
¹
´
¦
° =
° =
=
E
S
P
Z
' 0 , 00 150
' 0 , 30 15
λ
ϕ
u trenutku pravog Sunčeva
zalaska izmjereni su azimuti ° = 5 , 258 k ω i ° = 0 , 262 g ω . Varijacija u području plovidbe
iznosi ) ' 4 ( ' 25 8 var
1995
W E ° = , vrijeme kronometra
s m h
Tk 20 58 07 = , a stanje kronometra
s
St 48 + = . Izračunaj devijaciju magnetskog i zvrčnog kompasa.


= Tk 07
h
58
m
20
s

= + St + 00
m
48
s

= UT 07
h
59
m
08
s



= δ S 07° 49,3'
( ' 9 , 0 − = d ) Deklinacija Sunca za 07
h

= ∆ + d - 0,9'
Popravak za ' 9 , 0 − = d u Tablici popravaka od 59
m

= δ S 07° 50,2' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme


Azimut Sunca u trenutku izlaska ili zalaska može se proračunati na temelju izraza
dobivenih iz kvadratnog sfernog trokuta (komplement visine iznosi 90º) gdje je
ϕ
δ
ω
cos
sin
cos =
R
uz zadane uvjete
15
, ili pomoću amplitude Sunca, gdje je
ϕ
δ
cos
sin
sin = A uz
zadane uvjete
16
.

° − ≈
° − =
− =
=
1 , 8
' 1 , 08 8
1414957126 , 0 sin
cos
sin
sin
A
A
A
A
ϕ
δ


° =
− ° =
9 , 261
270
P
P
A
ω
ω


15
Kod izlaza
R
p ω ω = , a kod zalaza
R
p ω ω − ° = 360 .
16
Kod izlaza: ako je deklinacija pozitivna A p − ° = 90 ω , a ako je deklinacija negativna A p + ° = 90 ω .
Kod zalaza: ako je deklinacija pozitivna A p + ° = 270 ω , a ako je deklinacija negativna A p − ° = 270 ω .

201
° =
− =
=
1 , 98
1414857126 , 0 cos
cos
sin
cos
R
R
R
ω
ω
ϕ
δ
ω


° =
− ° =
9 , 261
360
P
R P
ω
ω ω



( )
W
W
E
W
E
' 24
' 4 1995 2001
0 , 8 var
' 0 , 01 8 var
' 0 , 24
' 0 , 25 8 var
2001
2001
1995
= ∆
⋅ − = ∆
° + ≈
° =
= ∆ +
° =

° − =
° Θ = −
° + =
° = −
° =
6 , 4
0 , 8 var
4 , 3
5 , 258
9 , 261
δ
ω
ω
U
K
P
K
° − =
° = −
° =
1 , 0
0 , 262
9 , 261
G
G
P
δ
ω
ω




























202
IDENTIFIKACIJA NEBESKIH TIJELA

Zadatak 1. Dana 04. lipnja 2001. u
s m h
tx 12 25 04 = iz
¹
´
¦
° =
° =
E
N
Pz
' 2 , 17 157
' 4 , 21 26
λ
ϕ
opaža se
nepoznato nebesko tijelo u vremenu kronometra
s m h
Tk 12 25 18 = , čija je visina
' 6 , 22 23° = Vi i azimut ° = 044 k ω . Ako je stanje kronometra
s m
St 12 0 − = i visina oka
opažača m V
OKA
20 = identificiraj nepoznato nebesko tijelo.

Provjera datuma:

= tx 04
h
25
m
12
s
Zonsko vrijeme opažanja (04.06.)
= − x +10
h
00
m
00
s
Zonski indeks (
h
x 10
15
+ = =
λ
)
= UT 18
h
25
m
12
s
Srednje Sunčevo vrijeme opažanja (03.06.)

Rješenje:



















Proračun deklinacije obavlja se prema slijedećem izrazu
17
:

N
k Vp Vp
' 0 , 07 50
767351921 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


Proračun mjesnog satnog kuta obavlja se prema slijedećem izrazu
18
:

17
Predznak deklinacije može biti pozitivan (N) ili negativan (S), u ovisnosti o predznaku dobivenog rješenja.
18
Predznak mjesnog satnog kuta određuje se temeljem azimuta nepoznatog nebeskog tijela, pri čemu vrijedi da je
E s = ako je ° ≤180 ω , odnosno W s = ako je ° ≥180 ω .
NEPOZNATO
=
K
T 18
h
25
m
12
s

= + St - 00
m
12
s

= UT 18
h
25
m
00
s


=
i
V 23°22,6'
= +
i
K 0,0'
= + pop
- 10,2'
=
P
V 23°12,4'

h
S
18
γ 162°15,2'
= +
S M
pop
00 25
+ 6°16,0'
= γ S 168°31,2'
= + λ + 157°17,2'
= γ s
+ 325°48,4' W
203
E s
s
Vp
s
' 2 , 40 84
09289949 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ


U posljednjem koraku računa se surektascenzija nepoznatog nebeskog tijela:

= s - 84°40,2' Mjesni satni kut nepoznatog tijela
= − γ s
+ 325°48,4' Mjesni satni kut proljetne točke
= − ° ) 360 ( α
- 410°28,6' Surektascenzija (retrogradno)
° + 720 + 720°00,0'
= − ° ) 360 ( α
+ 309°31,4' Surektascenzija (progresivno)

U idućem koraku ulazi se u Nautički godišnjak sa proračunatom deklinacijom (δ ) i
surektascenzijom ( α − ° 360 ) te se u popisu zvijezda na stranici sa zadanim datumom
identificira nepoznato nebesko tijelo. Na temelju dobivenih rezultata identifikacijom se
dobije zvijezda Mirfak čiji su stvarni podaci:

N
MIRFAK
' 7 , 51 49
' 5 , 54 308 ) 360 (
° =
° = − °
δ
α

Zadatak 2. Dana 15. svibnja 2001. u
m h
tx 12 19 = iz
¹
´
¦
° =
° =
W
S
Pz
' 0 , 45 030
' 5 , 06 05
λ
ϕ
opaža se
nepoznato nebesko tijelo u vremenu kronometra
s m h
Tk 35 10 22 = , čija je visina
' 9 , 44 23° = Vi i azimut ° = 303 k ω . Ako je stanje kronometra
s m
St 30 1 + = , pogreška
indeksa sekstanta ' 0 , 1 + = Ki i visina oka opažača m V
OKA
16 = identificiraj nepoznato
nebesko tijelo.

Provjera datuma:

= tx 19
h
12
m
00
s
Zonsko vrijeme opažanja (15.05.)
= − x -02
h
00
m
00
s
Zonski indeks (
h
x 02
15
− = =
λ
)
= UT 21
h
12
m
00
s
Srednje Sunčevo vrijeme opažanja (15.05.)

Rješenje:

204









N
k Vp Vp
' 7 , 28 27
461405706 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


W s
s
Vp
s
' 1 , 01 60
499730674 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ



= s + 60°01,1' Mjesni satni kut nepoznatog tijela
= − γ s
+ 175°58,1' Mjesni satni kut proljetne točke
= − ° ) 360 ( α
- 115°57,0' Surektascenzija (retrogradno)
° + 360 + 360°00,0'
= − ° ) 360 ( α
+ 244°03,0' Surektascenzija (progresivno)


N
POLLUX
' 5 , 01 28
' 5 , 39 243 ) 360 (
° =
° = − °
δ
α





















NEPOZNATO
=
K
T 22
h
10
m
35
s

= + St + 01
m
30
s

= UT 22
h
12
m
05
s


=
i
V 23°44,9'
= +
i
K + 1,0'
= + pop
- 9,3'
=
P
V 23°36,6'

h
S
22
γ 203°41,4'
= +
S M
pop
05 12
+ 3°01,7'
= γ S 206°43,1'
= + λ - 30°45,0'
= γ s
+ 175°58,1' W
205
KORIŠTENJE NAUTIČKOG GODIŠNJAKA IZ PRETHODNE GODINE

U praksi se često desi da prelaskom na novu kalendarsku godinu brod ne uspije
na vrijeme pribaviti tekući Nautički godišnjak. Takvi slučajevi se javljaju u plovidbi, ali
često i za vrijeme boravka broda u luci. Poznavanjem pravilne izmjene efemerida
nebeskih tijela, moguće je odrediti mjesni satni kut i deklinaciju Sunca i zvijezda
korištenjem Nautičkog godišnjaka iz prethodne godine uz zadovoljavajuću točnost. Pri
tome se javljaju tri moguća slučaja:
- prethodna i tekuća godina nisu prijestupne (obične godine),
- prethodna godina je prijestupna i
- tekuća godina je prijestupna.

Za zvijezde se uzima identično vrijeme i datum kada su obje godine obične. U
slučaju prethodne godine koja je prijestupna uzima se isto vrijeme jednog dana kasnije
do 28. veljače ili istog dana nakon 28. veljače. U slučaju prijestupne tekuće godine
uzima se isto vrijeme istog datuma do 28. veljače, odnosno dan kasnije nakon 28.
veljače. Dobivenom satnom kutu u sva tri slučaja oduzima se 15,1'. Razlike rezultata
koje se javljaju drže se prihvatljivima, te su u pravilu manji od 0,4'.
Za Sunce vrijede identična pravila vezana uz odabira datuma, uz obvezu
uzimanja vremena koje nastupa 5
h
48
m
00
s
ranije i dodavanja 87° na satni kut Sunca.


Prethodna i tekuća godina nisu prijestupne

Zadatak 1. Izračunaj mjesni satni kut Sunca i zvijezde Canopus za opažača koji se
dana 10.03.2002. u UT=16
h
18
m
28
s
našao na poziciji zbrojenoj
¹
´
¦
° =
° =
W
N
P
Z
Z
Z
' 0 , 39 025
' 0 , 16 42
λ
ϕ

pomoću Nautičkog godišnjaka iz 2001.

SUNCE
= UT 16
h
18
m
28
s
(10.03.2002.)
- 05
h
48
m
00
s

= UT 10
h
30
m
28
s
(10.03.2001.)

= S 327° 26,1' = δ S 4° 00,1' (d = +1,0')
= ∆ + S 7° 37,0' = ∆ + d + 0,5'
+ 87° 00,0' = δ S 3° 59,6'
= S 422° 03,1'
= + λ - 25° 39,0'
= s + 396° 24,1' W
= s + 36° 24,1' W

Dobiveni rezultati razlikuju se za 0,3' satnog kuta i 0,1' deklinacije pri usporedbi s
vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2002.




CANOPUS
= UT 16
h
18
m
28
s
(10.03.2001.)

= γ S
48° 23,5'
206
= ∆ + γ S
4° 37,8'
- 15,1'
= γ S
52° 46,2'
= − ° + ) 360 ( α
264° 00,3'
= S 316° 46,5'
= + λ - 25° 39,0'
= s + 291° 07,5' W
= s - 68° 52,5' E

Dobiveni rezultat razlikuje se za 0,4' satnog kuta pri usporedbi s vrijednostima
dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2002.


Prethodna godina je prijestupna

Zadatak 1. Izračunaj mjesni satni kut Sunca i zvijezde Acrux za opažača koji se dana
10.03.2001. u UT=12
h
18
m
16
s
našao na poziciji zbrojenoj
¹
´
¦
° =
° =
W
N
P
Z
Z
Z
' 0 , 39 025
' 0 , 16 42
λ
ϕ
pomoću
Nautičkog godišnjaka iz 2000.

SUNCE
= UT 12
h
18
m
16
s
(10.03.2001.)
- 05
h
48
m
00
s

= UT 06
h
30
m
16
s
(10.03.2000.)

= S 267° 26,1' = δ S 3° 58,3' (d = +1,0')
= ∆ + S 7° 34,0' = ∆ + d + 0,5'
+ 87° 00,0' = δ S 3° 57,8'
= S 362° 00,1'
= + λ - 25° 39,0'
= s + 336° 21,1' W
= s - 23° 38,9' E

Dobiveni rezultati razlikuju se za 0,3' satnog kuta i 0,1' deklinacije pri usporedbi s
vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2001.

ACRUX
= UT 12
h
18
m
16
s
(10.03.2000.)

= γ S
348° 28,0'
= ∆ + γ S
4° 34,8'
- 15,1'
= γ S
352° 47,7'
= − ° + ) 360 ( α
173° 20,3'
= S 526° 08,0'
= + λ - 25° 39,0'
= s + 500° 29,0' W
= s + 140° 29,0' W

Dobiveni rezultat odgovara satnom kutu dobivenom iz Nautičkog godišnjaka iz 2001.

207
Tekuća godina je prijestupna

Zadatak 1. Izračunaj mjesni satni kut Sunca i zvijezde Sirius za opažača koji se dana
10.03.2000. u UT=14
h
19
m
23
s
našao na poziciji zbrojenoj
¹
´
¦
° =
° =
W
N
P
Z
Z
Z
' 0 , 39 025
' 0 , 16 42
λ
ϕ
pomoću
Nautičkog godišnjaka iz 1999.

SUNCE
= UT 14
h
19
m
23
s
(10.03.2000.)
- 05
h
48
m
00
s

= UT 08
h
31
m
23
s
(11.03.1999.)

= S 297° 27,7' = δ S 3° 50,7' (d = +1,0')
= ∆ + S 7° 50,8' = ∆ + d + 0,5'
+ 87° 00,0' = δ S 3° 50,2'
= S 392° 18,5'
= + λ - 25° 39,0'
= s + 366° 39,5' W
= s + 6° 39,5' W

Dobiveni rezultati razlikuju se za 0,3' satnog kuta i 0,1' deklinacije pri usporedbi s
vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2000.

SIRIUS
= UT 14
h
19
m
23
s
(10.03.1999.)

= γ S
18° 47,3'
= ∆ + γ S
4° 51,5'
- 15,1'
= γ S
23° 23,7'
= − ° + ) 360 ( α
258° 43,3'
= S 282° 07,0'
= + λ - 25° 39,0'
= s + 256° 28,0' W
= s - 103° 32,0' E

Dobiveni rezultat razlikuje se za 0,1' satnog kuta pri usporedbi s vrijednostima
dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2000.












208
ZADACI ZA VJEŽBU
Zadatak 1. Dana 01/11/2001 iz pozicije zbrojene
¹
´
¦
° =
° =
W
N
z
z
' 6 , 28 118
' 7 , 45 33
λ
ϕ
u vremenu nautičkog
sumraka opažaju se:
NEPOZNATO
s m h
tx k Vi 48 52 17 075 ' 7 , 25 20 = ° = ° = ω
POLARA
s m h
tx g k Vi 37 53 17 8 , 359 1 , 2 ' 8 , 03 34 = ° = ° = ° = ω ω
NEPOZNATO
s m h
tx k Vi 18 54 17 313 ' 1 , 02 55 = ° = ° = ω

Ako je Voka = 26m, Ki = -1,0' te var
1991
=0°12'W(6'E) visinskom metodom odredi poziciju
broda te izračunaj devijaciju magnetskog i zvrčnog kompasa preko Polare.

= tx 17
h
52
m
48
s
Zonsko vrijeme opažanja (01.11.)
= − x -08
h
00
m
00
s
Zonski indeks (
h
x 08
15
− = =
λ
)
= UT 01
h
52
m
48
s
Srednje Sunčevo vrijeme opažanja (02.11.)

Rješenje:















N
k Vp Vp
' 1 , 12 23
39396232 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


E s
s
Vp
s
' 7 , 27 80
165719408 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ

= s - 80°27,7' E
= − γ s
- 48°52,0' E
= − ° ) 360 ( α
- 31°35,7' E
° + 360 + 360°00,0'
= − ° ) 360 ( α
+ 328°24,3' W
N
HAMAL
' 3 , 28 23
' 8 , 10 328 ) 360 (
° =
° = − °
δ
α
NEPOZNATO

=
i
V 20°25,7'

= +
i
K - 1,0'

= + pop
-11,7'

=
P
V 20°13,0'


= γ S 56°22,4'

== ∆ + γ S + 13°14,2'

= γ S 69°36,6'

= + λ - 118°28,6'
= γ s
- 48°52,0' E
209
Nakon obavljene identifikacije nastavlja se proračun elemenata astronomske stajnice
visinskom metodom uz korištenje stvarnih podataka deklinacije (δ ) i surektascenzije
( α − ° 360 ).
= γ s
- 48° 52,0' E
= − ° + ) 360 ( α
+ 328° 10,8'
= s +279° 18,8' W
= ° − 360 - 360° 00,0'
= s - 80° 41,2' E

' 0 , 10 20
344757536 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
20º 13,0'
= −Vr 20º 10,0'
= ∆V + 3,0'

° =
=
° =
=

⋅ −
=
6 , 74
6 , 74
264871875 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω

= tx 17
h
53
m
37
s

= − x - 08
h
00
m
00
s

= UT 01
h
53
m
37
s


= γ S
56° 22,4'

= ∆ + γ S
+ 13° 26,5'

= γ S
69° 48,9'

= + λ - 118° 28,6' W
= γ s
- 48° 39,7' E
= γ s
+ 311º 20,3' W

= Vi 34º 03,8'
= + Ki - 1,0'
= + Ke 0,0'
= Vo 34º 02,8'
= + 1 K - 10,5'
= Vp
33º 52,3'
= +
0
a
0º 56,8'
= +
1
a 0,4'
= +
2
a 1,0'
= ° −1 - 1º 00,0'
=
P
ϕ N 33º 50,5'
= −
Z
ϕ N 33° 45,7'
= ∆ϕ
+ 4,8'
210

= tx 17
h
54
m
18
s

= − x -08
h
00
m
00
s

= UT 01
h
54
m
18
s


Rješenje:














N
k Vp Vp
' 0 , 20 51
780801519 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


W s
s
Vp
s
' 6 , 21 42
738926242 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ


= s + 42°21,6' W
= − γ s
- 48°29,5' E
= − ° ) 360 ( α
+ 90°51,1' W

N
ELTANIN
' 6 , 29 51
' 8 , 50 90 ) 360 (
° =
° = − °
δ
α

= γ s
- 48° 29,5' E
= − ° + ) 360 ( α + 90° 50,8'
= s +42° 21,3' W

' 5 , 49 54
817389888 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
54º 51,5'
= −Vr 54º 49,5'
= ∆V + 2,0'

NEPOZNATO

=
i
V 55°02,1'

= +
i
K - 1,0'

= + pop
-9,6'

=
P
V 54°51,5'


= γ S 56°22,4'

== ∆ + γ S + 13°36,7'

= γ S 69°59,1'

= + λ - 118°28,6'
= γ s
- 48°29,5' E
° =
=
° =
=

⋅ −
=
3 , 313
7 , 46
685442089 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
W s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω

211





212
Zadatak 2. Dana 01/11/2001 iz pozicije zbrojene
¹
´
¦
° =
° =
W
N
z
z
' 6 , 28 118
' 7 , 45 33
λ
ϕ
u vremenu nautičkog
svitanja opažaju se:

MJESEC DONJI RUB
s m h
Tk Vi 28 16 13 ' 7 , 07 14 = ° =
REGULUS
s m h
Tk Vi 41 17 13 ' 4 , 58 54 = ° =
NEPOZNATO
s m h
Tk k Vi 34 18 13 205 ' 1 , 01 36 = ° = ° = ω

Ako je Voka = 30m, Ki = +1,0' te var
1991
=0°48'W (godišnje raste 6') visinskom metodom
odredi poziciju broda te izračunaj devijaciju magnetskog kompasa preko nepoznatog
tijela.

= Tk 13
h
16
m
28
s
1. studenog
= + St 00
m
00
s

= UT 13
h
16
m
28
s
1. studenog

= S 194° 27,6'
= ∆ + S 3° 55,7'
= ∆ + v 3,6'
( ' 0 , 13 = v )
= S 198° 26,9'
= + λ - 118° 28,6' W
= s + 79° 58,3' W

= δ N 12° 11,2'
( ' 4 , 11 + = d )
= ∆ + d + 3,1'
= δ N 12° 14,3'


= Vi 14º 07,7'
= + Ki + 1,0'
= + Ke 0,0'
= Vo 14º 08,7'
= + 1 K + 1º 05,6'
= + 2 K - 9,6'
= Vp
15º 04,7'

' 7 , 01 15
259283355 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
15º 04,7'
= −Vr 15º 01,7'
= ∆V + 3,0'

213
° =
=
° =
=

⋅ −
=
8 , 274
2 , 85
084537796 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
W s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω


= Tk 13
h
17
m
41
s
1. studenog
= + St 00
m
00
s

= UT 13
h
17
m
41
s
1. studenog

= γ S
235° 52,8'

= ∆ + γ S
4° 26,0'

= γ S
240° 18,8'

= − ° + ) 360 ( α
207° 53,4'

= S 448° 12,2'
= + λ - 118° 28,6' W
= s + 329° 43,6' W
= s - 30° 16,4' E

= δ N 11° 57,6'

= Vi 54º 58,4'
= + Ki + 1,0'
= + Ke 0,0'
= Vo 54º 59,4'
= + 1 K - 10,3'
= Vp
54º 49,1'

' 5 , 50 54
817564189 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
54º 49,1'
= −Vr 54º 50,5'
= ∆V - 1,4'

° =
=
° =
− =

⋅ −
=
1 , 121
1 , 121
51621073 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω


= Tk 13
h
18
m
34
s
1. studenog
= + St 00
m
00
s

= UT 13
h
18
m
34
s
1. studenog
214
















S
k Vp Vp
' 4 , 34 16
285245894 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° − =
− =
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


W s
s
Vp
s
' 5 , 56 20
933946708 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ


= s + 20° 56,5' W
= − γ s
+ 122° 03,5' W
= − ° ) 360 ( α
- 101° 07,0' E
= − ° ) 360 ( α
+ 258° 53,0' W

S
SIRIUS
' 9 , 42 16
' 7 , 41 258 ) 360 (
° =
° = − °
δ
α
= γ s
+ 122° 03,5' W
= − ° + ) 360 ( α
+ 258° 41,7'
= s +380° 45,2' W
= s +20° 45,2' W

' 0 , 47 35
584728743 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp 35º 51,0'
= −Vr 35º 47,0'
= ∆V + 4,0'




NEPOZNATO

=
i
V 36°01,1'

= +
i
K + 1,0'

= + pop
-11,1'

=
P
V 35°51,0'


= γ S 235° 52,8'

== ∆ + γ S + 4° 39,3'

= γ S 240° 32,1'

= + λ - 118° 28,6'
= γ s
+ 122° 03,5' W
° =
=
° =
− =

⋅ −
=
7 , 204
3 , 155
908276853 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
W s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω
215







216
Zadatak 3. Dana 09/07/2001 iz pozicije zbrojene
¹
´
¦
° =
° =
W
N
z
z
' 7 , 21 051
' 4 , 19 16
λ
ϕ
u vremenu
nautičkog sumraka opažaju se:

NEPOZNATO
s m h
tx k Vi 12 06 05 077 ' 1 , 33 28 = ° = ° = ω
DIPHDA
s m h
tx Vi 24 07 05 ' 1 , 34 53 = ° =
NEPOZNATO
s m h
tx k Vi 41 08 05 5 , 198 ' 7 , 44 22 = ° = ° = ω

Ako je Voka = 32m i Ki = -1,4' visinskom metodom odredi poziciju broda.


= tx 05
h
06
m
12
s
9. srpanj
= − x - 03
h
00
m
00
s

= UT 08
h
06
m
12
s
9. srpanj

















N
k Vp Vp
' 1 , 52 18
323406748 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° + =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


E s
s
Vp
s
' 4 , 00 65
42250121 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ



= s - 65° 00,4' E
= − γ s
- 2° 28,8' E
= − ° ) 360 ( α
- 62° 31,6' E
= − ° ) 360 ( α
+ 297° 28,4' W

VENERA

NEPOZNATO

=
i
V 28°33,1'

= +
i
K - 1,4'

= + pop
-11,8'

=
P
V 28°19,9'


= γ S 47° 19,6'

== ∆ + γ S + 1° 33,3'

= γ S 48° 52,9'

= + λ - 51° 21,7'
= γ s
- 2° 28,8' E
217
= S 344° 50,9'
= ∆ + S 1° 33,0'
= ∆ + v 0,0'
( ' 4 , 0 − = v )
= S 346° 23,9'
= + λ - 51° 21,7' W
= s + 295° 02,2' W
= s - 64° 57,8' E

= δ N 18° 23,2'
( ' 6 , 0 = d )
= ∆ + d 0,1'
= δ N 18° 23,3'

' 9 , 17 28
474063309 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
28º 19,9'
= −Vr 28º 17,9'
= ∆V + 2,0'

° =
=
° =
=

⋅ −
=
5 , 77
5 , 77
215641517 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω




= tx 05
h
07
m
24
s
9. srpanj
= − x - 03
h
00
m
00
s

= UT 08
h
07
m
24
s
9. srpanj


= γ S
47° 19,6'

= ∆ + γ S
1° 51,3'

= γ S
49° 10,9'

= − ° + ) 360 ( α
349° 05,2'

= S 398° 16,1'
= + λ - 51° 21,7' W
= s + 346° 54,4' W
= s - 13° 05,6' E

= δ S 17° 58,7'


218






' 3 , 21 53
802350389 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
53º 22,0'
= −Vr 53º 21,3'
= ∆V + 0,7'

° =
=
° =
− =

⋅ −
=
8 , 158
8 , 158
932553768 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
E s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω



= tx 05
h
08
m
41
s
9. srpanj
= − x - 03
h
00
m
00
s

= UT 08
h
08
m
41
s
9. srpanj

















S
k Vp Vp
' 8 , 08 47
733105284 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° − =
− =
⋅ ⋅ + ⋅ =
δ
δ
ω ϕ ϕ δ


=
i
V 53° 34,1'

= +
i
K - 1,4'

= + pop
-10,7'

=
P
V 53° 22,0'

NEPOZNATO

=
i
V 22° 44,7'

= +
i
K - 1,4'

= + pop
-12,4'

=
P
V 22° 30,9'


= γ S 47° 19,6'

== ∆ + γ S + 2° 10,6'

= γ S 49° 30,2'

= + λ - 51° 21,7'
= γ s
- 1° 51,5' E
219
W s
s
Vp
s
' 9 , 31 25
902343823 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
° =
=

⋅ −
=
δ ϕ
δ ϕ



= s + 25° 31,9' W
= − γ s
- 1° 51,5' E
= − ° ) 360 ( α
+ 27° 23,4' W

S
ALNAIR
' 1 , 57 46
' 0 , 55 27 ) 360 (
° =
° = − °
δ
α

= γ s
- 1° 51,5' E
= − ° + ) 360 ( α
+ 27° 55,0'
= s +26° 03,5' W

' 6 , 31 22
383116113 , 0 sin
cos cos cos sin sin sin
° =
=
⋅ ⋅ + ⋅ =
Vr
Vr
s Vr δ ϕ δ ϕ


= Vp
22º 30,9'
= −Vr 22º 31,6'
= ∆V - 0,7'

° =
=
° =
− =

⋅ −
=
0 , 199
0 , 161
945838156 , 0 cos
cos cos
sin sin sin
cos
p
W s
r
r
Vr
Vr
r
ω
ω
ω
ϕ
ϕ δ
ω




220








221



222



223







224


Izvadak iz tablica HO 249







225










226







227
KRATICE I OZNAKE

0
a Prvi popravak za određivanje zemljopisne širine preko Polare
1
a Drugi popravak za određivanje zemljopisne širine preko Polare
2
a Treći popravak za određivanje zemljopisne širine preko Polare
A
Amplituda suca
δ Deklinacija nebeskog tijela
Dec Declination Deklinacija nebeskog tijela
GHA Greenwich Hour Angle Satni kut nebeskog tijela u meridijanu Greenwich-a
Ki Pogreška indeksa sekstanta
Ke Pogreška ekscentriciteta sekstanta
1 K
Prvi popravak izmjerene visine za refrakciju
2 K
Drugi popravak izmjerene visine za visinu oka opažača
3 K Treći popravak izmjerene visine za promjenu radijusa Sunca
LAT
Latitude Zemljopisna širina
LHA
Local Hour Angle Satni kut nebeskog tijela u meridijanu opažača (mjesni satni kut)
LONG Longitude Zemljopisna dužina
s Mjesni satni kut nebeskog tijela
S Satni kut nebeskog tijela u meridijanu Greenwich-a
SHA Siderical Hour Angle Siderični satni kut (surektascenzija)
St Stanje kronometra
γ S Satni kut Proljetne točke u meridijanu Greenwich-a
S ∆ Popravak satnog kuta nebeskog tijela
γ S ∆ Popravak satnog kuta Proljetne točke
tp
Pravo mjesno vrijeme
ts Srednje vrijeme
tx Local Time Zonsko vrijeme
Tk Chronometer Time Vrijeme kronometra
Tm Meridian Passage Time Vrijeme prolaska nebeskog tijela kroz meridijan Greenwich-a
Tp Pravo Sunčevo vrijeme
UT Universal Time Svjetsko vrijeme (Srednje Sunčevo vrijeme)
Vi Izmjerena visina nebeskog tijela
Vp Prava (ispravljena) visina nebeskog tijela
z
Zenitna udaljenost
x Vremenska zona

1

SADRŽAJ
1. OPĆENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ................... 1.1. JEDINICE ZA MJERENJE KUTOVA I SFERNIH DUŽINA ....................... 1.2. SFERNA TRIGONOMETRIJA ........................................................................ KRETANJA NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA ....................... 2.1. PTOLEMEJEV GEOCENTRIČNI SUSTAV .................................................. 2.2. KOPERNIKOV HELIOCENTRIČNI SUSTAV............................................... 2.3. KEPLEROVI ZAKONI .................................................................................... 2.4. NEBESKA SFERA ........................................................................................... 3. KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA ............................. 3.1. KOORDINATNI SUSTAV HORIZONTA ...................................................... 3.2. MJESNI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA ........................................ 3.3. NEBESKI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA ..................................... 3.4. KOORDINATNI SUSTAV EKLIPTIKE ........................................................ 3.5. PRVI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT .................................................... 3.6. DRUGI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT ................................................ 3.7. SPECIJALNI SLUČAJEVI ASTRONOMSKO-NAUTIČKOG SFERNOG TROKUTA ........................................................................................................ 4. NEBESKA TIJELA ................................................................................................. 4.1. NEBESKA TIJELA SUNČEVA SUSTAVA ................................................... 4.1.1. Međusobni položaji Sunca, Zemlje i planeta .......................................... 4.1.2. Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca ..................................................... 4.2. ZVIJEZDE I ZVIJEZDANI SUSTAVI ............................................................ 4.2.1. Navigacijske zvijezde i zviježđa ............................................................. 4.2.2. Prividna veličina zvijezda ....................................................................... 5. PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA ...................................................... 5.1. ORIJENTACIJA NA NEBESKOJ SFERI ........................................................ 5.2. PRIVIDNO KRETANJE PLANETA NA NEBESKOJ SFERI ........................ 5.3. PRIVIDNO KRETANJE SUNCA KROZ GODINU ....................................... VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA .................................................... 6.1. MJERENJE VREMENA ................................................................................... 6.2. KALENDARI .................................................................................................... 6.3. KRONOMETAR ............................................................................................... INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA .................................................................................................................... 7.1. RAZVOJ INSTRUMENATA ZA MJERENJE VISINA KROZ POVIJEST ... 7.2. SEKSTANT ...................................................................................................... 7.3. GREŠKE SEKSTANTA I NJIHOVO ISPRAVLJANJE ................................. 2
4 5 5 10 10 11 11 13 15 15 16 17 19 20 21 21 24 24 27 28 30 31 37 38 38 41 43 47 47 55 61 64 64 72 76

2.

6.

7.

7.4. MJERENJE VISINA NEBESKIH TIJELA ...................................................... 7.5. OSTALE VRSTE SEKSTANTA ...................................................................... 7.6. ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA ........................................................ 7.6.1. Depresija morskog horizonta .................................................................. 7.6.2. Refrakcija ................................................................................................ 7.6.3. Paralaksa .................................................................................................. 7.6.4. Polumjer nebeskih tijela .......................................................................... 7.6.5. Ostale greške izmjerenih visina ............................................................... 7.7. PRECESIJA, NUTACIJA, ABERACIJA ......................................................... 8. 9. 10. NAUTIČKI GODIŠNJAK .................................................................................... IDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA ....................................................................…… STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ............................................... 10.1. METODA SEKENTE (SUMNEROVA METODA) ................................... 10.2. PRAVAC POLOŽAJA PO METODI TANGENTE ................................... 10.2.1. Širinska ili Bordina metoda ............................................................... 10.2.2. Duljinska ili Johnsonova metoda ...................................................... 10.2.3. Visinska metoda ..................... .................................................... ODREĐIVANJE POZICIJE BRODA .................................................................. 11.1. IZRAVNE METODE ................................................................................... 11.2. NEIZRAVNE METODE ............................................................................. 11.3. ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE ................................................. 11.3.1. Prolaz nebeskog tijela kroz meridijan .............................................. 11.3.2. Određivanje zemljopisne širine uz pomoć zvijezde Polare .............. 11.4. KONTROLA DEVIJACIJE ......................................................................... 11.5. TABLIČNO ODREĐIVANJE POZICIJE ................................................... NAVIGACIJSKE GREŠKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI ..................... 12.1. GREŠKE PRAVCA POLOŽAJA ...............................................………..... 12.2. GREŠKE POLOŽAJA BRODA ................................................………….. LITERATURA .................................................................................................... ZADACI ZA VJEŽBU ..........................................................................................

78 79 85 85 86 91 93 96 98 102 111 123 127 128 129 129 130 132 132 134 140 140 143 145 150 151 151 152 156 157

11.

12.

3

zvjezdanih sustava i njihovim međusobnim odnosima. Opća astronomija nije posebna znanstvena grana. njihovu fizikalnu prirodu i kemijski sastav. 4 . OPĆENITO O ASTRONOMIJI I ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI Astronomska navigacija je klasična grana navigacije koja se bavi pitanjima i metodama kako se koristiti nebeskim tijelima za određivanje i kontrolu položaja broda na otvorenom moru. daljine. zove se poziciona ili položajna astronomija. . dimenzije.1. zakone po kojima se ono vrši. .Nebeska mehanika Bavi se teorijskim ispitivanjem kretanja i oblika nebeskih tijela. .Kozmogonija i Kozmologija Kozmogonija proučava razvoj svemira i postanak svemirskih tijela. dok se ostale smatraju modernijim granama astronomije. . nauka o mjerenju neba. Prve četiri grane smatraju se klasičnom astronomijom. itd.Astrofizika Proučava fizikalna svojstva nebeskih tijela (sjaj. a onaj dio koji se ograničava na proučavanje i mjerenje radi određivanja položaja opažača na Zemlji. .Radioastronomija Bavi se istraživanjem svemira radiovalovima.Zvjezdana ili stelarna astronomija Bavi se gibanjem zvijezda.Sferna astronomija Proučava relativne položaje nebeskih tijela projeciranih na zamišljenu nebesku sferu (nebeske koordinate) i pokazuje kako se ti položaji mijenjaju pod utjecajem različitih uzroka. njihove oblike.Praktična astronomija Bavi se metodama i instrumentima za određivanje prividnih kooordinata nebeskih tijela iz opažanja. njihovu prošlost i budućnost. Prve dvije grane povezane skupa zovu se astrometrija. Astronomska navigacija pripada pozicionoj astronomiji. kemijski sastav. tj. temperaturu.). Astronomija je nauka koja proučava nebeska tijela: njihov položaj. gibanje. astonomija se dijeli na više grana: . nego je sastavni predmet koji daje osnovna znanja iz svih spomenutih grana astronomije. . te pomagala kojima se navigator služi u primjeni tih metoda potrebno je poznavanje jednog dijela opće i sferne astronomije. Prema problemima kojim se bavi. a kozmologija je filozofska grana koja raspravlja o konačnosti ili beskonačnosti svemira i njegova trajanja u vremenu. veličine i mase. . Za razumjevanje metoda astronomske navigacije.Teorijska astronomija Bavi se metodama za određivanje staza nebeskih tijela iz njihovih prividnog gibanja i obrnuto (sastavljanje efemerida). Njezina je osnova opći zakon gravitacije i sva se nebeska gibanja izvode matematički kao posljedica tog zakona. te određivanja položaja opažača na Zemlji.

a+b+c<360º 180º<α+β+γ<540˚ d=360º-(a+b+c) ε= α+β+γ-180˚ d-sferni defekt ε-sferni ekces (višak) Sferni trokut kojem su vrhovi polovi glavnih kružnica na kojem leže stranice drugog sfernog trokuta. JEDINICE ZA MJERENJE KUTOVA I SFERNIH DUŽINA Osnovne jedinica za mjerenje udaljenosti općenito u navigaciji je nautička milja. svaki vjetar 11.2. a) Pretvaranje stupnjeva: R = π 2π S= S 360 180 180 h= h= R= 24 S S= 360 15 12 b) Pretvaranje radijana: S= π R π R c) Pretvaranje sati: S= 360 h = 15h 24 2π π h= h 24 12 1. SFERNA TRIGONOMETRIJA Sferna trigonometrija se bavi primjenom goniometrijskih funkcija za rješavanje sfernih trokuta. Sferna dužina je manji luk između dviju točaka na glavnoj kružnici sfere izražen u kutnoj. U presječnoj točki dviju glavnih kružnica formira se sferni kut. . . Ovi kutovi mogu se izraziti na različite načine.1. Ako je u jednom sfernom trokutu jedna stranica iznosi 90˚. Stranice i kutovi takva trokuta uvijek su manji od 180˚. tj. itd.25°). dok kružnice tvore sferni dvokut. tada se takav trokut zove kvadrantni sferni trokut. Pun okret odgovara punom kutu i može se izraziti u: . tada se takav trokut zove pravokutni sferni trokut. jedna minuta luka velike kružica.kutnoj mjeri od 360° (S=stupnjeva) punog kruga. Kosokutni sferni trokut je onaj trokut koji općenito ima tri različite sferne dužine. zove se polarni sferni trokut.brojem vjetrova (put krug 32 vjetra.satnoj mjeri od 24 sata (h) punog kruga. Ostale koordinate koje se koriste u astronomskoj navigaciji sve su redom odgovarajući kutovi. kao i zemljopisne koordinate. . Iz same definicije proizilazi da je to odgovarajuća kutna vrijednost. lučnoj ili satnoj mjeri. zemljopisna širina i zemljopisna dužina.lučnoj mjeri od 2п radijana (R) punog kruda. Ako je u jednom sfernom trokutu jedan kut od 90˚.1. tj. 5 . Sferni trokut je lik na sferi određen s tri točke koje leže na istoj glavnoj kružnici (ona kojoj ravnina prolazi kroz središte sfere).

6 .

7 .

8 .

9 .

progresivno i retrogradno gibanje planeta tijekom godine).n.e. zvijezde stajačica. 10 . Gibanja se prenose s viših sfera na niže.e) postavio je svoju prirodnu filozofiju u kojoj je svijet podijelio na sublunarni (Zemlja. prije svega onih unutar Sunčeva sustava. kojih se središte giba po glavnoj kružnici (deferentu).n.e. On je na kružne staze planeta uveo manje kružnice (epicikle). Iako je Aristotel tako zaokružio prirodno-filozofsku sliku svijeta još uvijek nije bilo moguće objasniti neka gibanja nebeskih tijela (npr.n. Njegove su postavke (djelo ''Almagest''): Teorija epicikla i deferenta nebeski svod ima oblik kugle i okreće se kao ona. Aristotel (384-322/321 g. po svom obliku Zemlja je također okrugla. U ovom dijelu opisat će se temeljne zakonitosti kretanja nebeskih tijela. Jupitera.1. PTOLEMEJEV GEOCENTRIČNI SUSTAV U staroj Grčkoj smatralo se da je kugla idealno tijelo. Venere. Tako je nastalo prvo učenje o Zemlji u središtu svijeta.p.). Napredniji model geocentričnog sustava postavio je Ptolemej (2 st. g.n.e.p. svojim položajem Zemlja je u središtu nebeskog svoda. pa je tako dao i dokaze o geocentričnom sustavu svijeta (po njemu je dobio i ime). izračunavši prvi put veličinu Zemlje i udaljenost Sunca i Mjeseca. tvrdio da se Zemlja giba oko Sunca.p. Sunca. a kružnica idealna staza. a da se planete (uključujući Sunce i Mjesec) gibaju oko nje po kružnici.p. tj. 2. zrak i vatra) i supralunarni (sfere: Mjeseca. a pitagorejci da Zemlja i nebeska tijela nužno moraju biti kugle. Ovo na naknadno pokušao objasniti Apolonije iz Perge (262-190 g. Već je Tales (624. a gibanje sfera zvijezda stajačica daje ''prvi pokretač''. stoljeća. Saturna.e) učio da Zemlja lebdi u praznom prostoru.n.2. Merkura. ipak se Ptolemejev geocentrični sustav svijeta održao sve do 16. Iako je Aristrah još u 3 st. U biti on je matematičkom teorijom dopunio Aristotelovu prirodnu filozofiju.) na temelju Aristotelovih naučavanja.p. Marsa. KRETANJA NEBESKIH TIJELA I DREVNA ASTRONOMIJA Kretanja nebeskih tijela mogu se objašnjavati kroz njihova stvarna kretanja ili i njihova prividna kretanja. te konačno prvi pokretač). Zemlja je kao točka u toj kugli i ona nema gibanja koja bi izazvala promjenu njezina položaja. ali isto tako dat će se pregled različitih teorija kroz povijet kojima se pokušavalo objasniti kako se to kreću nebeska tijela. ona kretanja koja vidi opažač sa Zemlje. voda.

2. U određenom trenutku planet je najbliži Suncu i taj položaj planeta zove se perihel. Poznato je da su neki učenjaci poslije Kopernika bili suđeni zbog prihvaćanja heliocentričnog sustava svijeta. u sredini svijeta stoji Sunce. godine (zabrana je skinuta tek 1757. Kepler je prvo objavio svoja prva dva zakona (djelo Nova astronomija. 11 .2. KEPLEROVI ZAKONI Na temelju rada Nikole Kopernika. Ovaj model i dalje je zadržao postavku da se planete gibaju jednoliko po kružnicama.). ipak je označio ogromni napredak u shvaćanju svemira i gibanja nebeskih tijela. čak je bio izveden pred sud inkvizicije 1633. 1619. 1609. Kopernik je uspostavio novi sustav svijeta. a trećeg nešto kasnije (u djelu Harmonija svijeta. god.2. po kojemu je: nepomična sfera zvijezda stajačica vanjska granica svemira. Rješenje je ponudio Nikola Kopernik (1473-1543) u svom djelu ''De revolutionibus orbium coelestium'' (o okretajnima nebeskih krugova). . Prvi Keplerov zakon govori da u svakom trenutku udaljenost od središta planeta do središta Sunca ima različite vrijednosti.god. a ne oko Zemlje. Kako Kopernikov heliocentrični sustav nije imao prirodnu filozofiju koja bi ga opravdavala kao što je Ptolemejev sustav postavljen na Aristotelovoj filozofiji. . godine). Johannes Kepler (1571-1630) postavio je zakone kretanja planeta: . No bez obzira na taj nedostatak. god. KOPERNIKOV HELIOCENTRIČNI SUSTAV Geocentrični sustav svijeta sve je teže podržavao mjerenja.3. te na temelju Braheovih opažanja planeta Marsa. Veliki fizičar Galileo Galilei (1564-1642) također je morao odbaciti heliocentrično shvaćanje svijeta. a svi ostali planeti kruže oko Sunca. Poznati astronom Tycho Brahe (1546-1601) pokušao je pomiriti geocentrični i heliocentrični sustav pa je predložio kompromisan model: Zemlja je u središtu svemira. idući prema unutrašnjosti nalaze se kružne staze planeta: Saturn koji obilazi oko Sunca za 30 godina. Zemlja ima tri gibanja: a) dnevno okretanje oko svoje osi (prividna vrtnja nebeske sfere). Iz tog doba potječe i legenda da je ustajući iz klečećeg položaja nakon pročitane presude ipak kroz zube promrmljao ''Eppur si mouve'' (ipak se kreće). Venera za 9 mjeseci i Merkur za 80 dana. pa su i dalje neophodne epicikle da bi se objasnilo gibanje planeta. a crkva ga službeno zabranjuje 1616. mnogi ga nisu htjeli prihvatiti. Mars za dvije godine.planete se kreću oko Sunca po elipsama u čijem žarištu je Sunce. Pravac koji spaja perihel i afel zove se AP crta ili apsidna crta. koje upravlja svojom porodicom zvijezda.kvadrati vremena potrebni da planeti opišu punu putanju oko Sunca razmjerni su kubovima njihovih srednjih udaljenosti od Sunca. odnosno da bi se objasnila astronomska mjerenja i putanje nebeskih tijela bilo je potrebno stalno uvođenje novih epicikla.radijus vektori koji spajaju središte Sunca i središte planeta u jednakim vremenskim razmacima opisuju jednake površine. b) godišnje gibanje oko Sunca od zapada prema istoku (prividno godišnje gibanje Sunca). godine. c) godišnje konusno gibanje Zemljine osi oko normale na ravninu Zemljine staze u retrogradnom smjeru (precesija). izdanom u Nurnbergu 1543. Jupiter za 12 godina. a oko nje kruže Mjesec i Sunce. Zemlja za 1 godinu.). U nekom drugom trenutku planet je najudaljeniji od Sunca i taj se položaj planeta zove afel.

. Zahvaljujući otkrićima Galilea i Keplera. Površina koju zatvaraju točke BPS jednaka je površini koju zatvaraju točke ACS. a za udaljenost prvog planeta udaljenost Zemlje ( a1=1 ili jedna astronomska jedinica ). 12 . Keplerov izraz prelazi u oblik: a =3 T2 Nakon otkrića ovog zakona konačno je objašnjeno prividno retrogradno i progresivno gibanje planeta. T 12 T 2 2 = = .. a heliocentrični sustav prihvaćen je 1835.. Matematički oblik tog zakona u polarnom koordinatnom sustavu: p r= 1 + ε ⋅ cos v r-radijus vektor p-parametar p = b²/a ε-ekstrencititet ε = (a²-b²)/a v-prva anomalija (kut od smjera prema perihelu do radijus vektora planeta) 2) Drugi Keplerov zakon Prvi Keplerov zakon Vrijeme potrebno da planet prevali put od položaja B do položaja P jednako je vremenu potrebnom da planet prevali put od položaja A do položaja C. te stvaranju novih filozofija (Newton. godine.1) Prvi Keplerov zakon Planete se oko Sunca gibaju po elipsama kojima je u jednom žarištu Sunce. = c a13 a 2 3 T1 i T2 predočuju ophodna vremena planeta. Drugi Keplerov zakon Radijus vektori povučeni sa Sunca na planetu u jednakim vremenima tvore jednake površine. . Ako se za vrijeme ophodnje uzme vrijeme ophodnje Zemlje ( T1=1 ili jedna godina ). a a1 i a2 srednje udaljenosti planeta od Sunca.. a kut β manji je od kuta α. Slijedi da planet na dijelu putanje od A do C ima maju brzinu nego na dijelu putanje BP.. god. Leibniz. r2 ⋅ dv =c dt 3) Treći Keplerov zakon ''Kvadrati ophodnih vremena planeta oko Sunca odnose se kao kubovi srednjih udaljenosti od Sunca''.) koje su počele opravdavati heliocentrični sustav svijeta zabrana o gibanju Zemlje skinuta je 1757.

ali privlačenje je minimalno prema Sunčevom privlačenju. središte Sunca (heliocentar).Newtonov zakon gravitacije Kepler je ustvrdio zakone kretanja planeta. a za središte se može uzeti: položaj opažača (topocentar).9% od čitave mase Sunčevog sustava. Takvo razmatranje položaja nebeskih tijela nam uvelike olakšava proučavanje kretanja nebeskih tijela. ali nije ustvrdio točan uzrok takvom kretanju.4. kada se zna da Sunčeva masa iznosi 99. F= Konstanta k iznosi 6. već i za nebeska tijela. 2. Newtonov zakon kaže da se i planete međusobno privlače. a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove udaljenosti. tvrdeći da se sva tijela uzajamno privlače i da sila privlačenja slabi s udaljenošću.6732 x 10 -11 k ⋅ m1 ⋅ m2 d2 Nm /kg . Polumjer nebeske sfere je neodređen. Nebeska sfera i topocentar 13 . On je pretpostavljao da postoji jedna sila koja upravlja kretanjem nebeskih tijela i uspoređivao je Sunce s magnetom. NEBESKA SFERA Opažač koji u vedroj noći promatra nebeska tijela razasuta po nebu ima osjećaj da su ona od njega jednako udaljena i raspoređena po nebeskoj površini oblika polukugle u čijem se središtu nalazi on (opažač). središte Zemlje (geocentar). kao i rješavanje problema nebeskim osmatranjem za koje nije potrebno promatrati udaljenost nebeskih tijela već samo njihove pravce kretanja. U mislima sva nebeska tijela možemo projecirati na jednu kuglastu plohu koja se zove NEBESKA SFERA. Zakon gravitacije glasi: bilo koja dva tijela u prirodi privlače se međusobnom silom koja je proporcionalna masi tijela. 2 2 Ovaj zakon ne vrijedi samo za tijela na Zemlji. Isaac Newton je svojim Zakonom gravitacije uspio objasniti načelo to jest uzrok takvom kretanju tijela.

a ona presjeca nebesku sferu po velikoj kružnici koja se zove ekliptika.Na slici je prikazana nebeska sfera s elementima koji su ovisni o položaju opažača na Zemlji. Krugovi koji prolaze kroz te dvije točke se nazivaju vertikalni krugovi i okomito sijeku horizont. Projekcija Zemljina ekvatora na sferu daje nebeski ekvator. a koja se nalazi ispod opažača ja svojevrsni antipod zenita. a koji prolazi kroz položaj opažača. Točka koja se nalazi iznad opažačeve glave je zenit (Z). tj. Smjer brojenja može biti: . a nalazi se u središtu vidljivog dijela sfere. u pravcu kazaljke na satu). dok ona koja prolazi kroz točke istoka i zapada prvi vertikal. Ovisno o tome koja je glavna kružnica osnovna (od koje se određuju kooordinate) razlikuje se više koordinatnih sustava: . obrnuto od kazaljke na satu). dobit će se dvije točke na nebeskoj sferi. a naziva se nadir (Na).progresivan ili direktni smjer (od zapada prema istoku. a točka koja se nalazi iznad južnog zemaljskog pola jest južni nebeski pol (PS). Vertikalna kružnica koja prolazi kroz pol i zenit zove se mjesni meridijan. Točka koja se nalazi iznad sjevernog Zemaljskog pola jest sjeverni nebeski pol (PN).Horizontski . tj. Ravnina u kojoj se Zemlja giba oko Sunca zove se ravnina ekliptike.retrogradni ili indirektni smjer (od istoka prema zapadu. Točka koja se nalazi u središtu nevidljivog dijala sfere. Ako se povuče pravac okomit na horizont. . Male kružnice paralelne s ravninom horizonta zovu se visinske kružnice ili almukantari. Glavni pravci i točke na nebeskoj sferi Položaj svakog nebeskog tijela na sferi određen je dvjema sfernim kooordinatama. a projekcija zemaljskog horizonta daje nebeski horizont.Ekliptički 14 . odnosno projekcija mjesnog meridijana opažača na Zemlji određuje mjesni nebeski meridijan. Projekcija meridijana na nebesku sferu određuje nebeski meridijan.Mjesno-ekvatorski .Nebesko-ekvatorski .

koji ne ovise o položaju opažača. Visina nebeskog tijela mjeri se od horizonta do zenita. Komplement visine (90°-V) predočuje sfernu udaljenost nebeskog tijela od zenita i zove se zenitna udaljenost. a na njoj se nalaze zenit. nadir i nebeski polovi. 3. ili brojem i oznakom vjetra. Oni se dobiju ako se iz položaja opažača produži okomica do nebeske sfere. Visina je luk vertikalne kružnice od nebeskog horizonta do središta nebeskog tijela ili kut u središtu sfere između nebeskog horizonta i središta nebeskog tijela. Mala kružnica na nebeskoj sferi koja spaja sva nebeska tijela s istim visinama zove se almukantarat ili visinski paralel. Azimut nebeskog tijela je luk horizonta od sjeverne (ili južne) njegove točke do vertikalne kružnice na kojoj je nebesko tijelo. nebeski meridijan i vertikalne kružnice. te nebeski koordinatni sustavi. KOORDINATNI SUSTAV HORIZONTA Polovi koordinatnog sustava horizonta su zenit i nadir. KOORDINATNI SUSTAVI I PRETVORBA KOORDINATA Razlikuju se dvije vrste koordinatnih sustava: mjesni koordinatni sustavi. Vertikalne kružnice su krugovi koji prolaze zenitom. Azimut nebeskog tijela je ujedno i kut u zenitu na nebeskoj sferi između mjesnog nebeskog meridijana i vertikalne kružnice kroz nebesko tijelo . nadirom i središtima nebeskih tijela. Koordinatni sustav horizonta 15 . ili kut u središtu sfere između točke sjevera (juga) i točke presjeka vertikalne kružnice na horizontu. U mjesne koordinatne sustave ubrajaju se koordinatni sustav horizonta (horizontski) i mjesni koordinatni sustav ekvatora (mjesno-ekvatorski). Nebesko tijelo ne može imati visinu veću od 90°. Azimut se također može mjeriti u polukružnoj skali. Osnovne koordinate u ovom sustavu jesu visina (V) i azimut (W). Nebeski meridijan je glavna kružnica koja se dobije ako se ravnina meridijana opažača produži do nebeske sfere. u kvadratalnoj skali (od 0 do 90°). od 0 do 180° preko istoka ili zapada.3. u smjeru kazaljke na satu (retrogradno) do vrijednosti od 360°. Nebeski horizont je kružnica koja se dobije ako se ravnina horizonta opažača produži do nebeske sfere. Nebesko tijelo koje ima visinu 0° nalazi se u horizontu. U nebeske koordinatne sustave ubrajaju se nebeski koordinatni sustav ekvatora (nebeskoekvatorski) i koordinatni sustav ekliptike (ekliptički). Azimut nebeskog tijela mjeri se od sjeverne strane meridijana. Osnovne kružnice tog sustava jesu nebeski horizont. koji ovise o položaju opažača. a nebesko tijelo koje ima visinu 90° nalazi se u zenitu.1. a nebesko tijelo koje se nalazi ispod horizonta ima negativnu visinu.

2.3. a negativna ako je nebesko tijelo južno od ekvatora (ima oznaku S). i zbog toga su oba ova dva sustava mjesna ili topocentrična. Satni kut često se broji i u vremenskoj skali od 0 do 24 sata (24h=360°. Zapadna točka je na vidljivoj strani sfere (prema nama) kad je satni kut (mjeren u kružnoj skali) manji od 180° (sjeverni pol lijevo od zenita). ili odgovarajući kut u središtu sfere. SATNI KUT NEBESKOG TIJELA je luk nebeskog ekvatora od gornjeg meridijana do satne kružnice nebeskog tijela. koji je u središtu sfere. Nebeski meridijan je glavna kružnica koja se dobije ako se ravnina meridijana produži do nebeske sfere (istodobno je i vertikalna i satna kružnica). Komplement deklinacije (90°– δ) predstavlja sfernu udaljenost nebeskog tijela od pola i zove se polarna udaljenost. 1h=15°). U nautičkim godišnjacima dati su satni kutovi nebeskih tijela za početni (Greenwich) meridijan. Osnovne koordinate u ovom sustavu su deklinacija (δ) i satni kut (s). Glavne kružnice ovog sustava jesu nebeski ekvator i nebeski meridijani (satne kružnice). Ravnina nebeskog ekvatora i horizonta sijeku se u točkama istoka i zapada. Deklinacija nebeskog tijela mjeri se od nebeskog ekvatora do pola i pozitivna je ako je nebesko tijelo sjevernije od ekvatora (ima oznaku N). a nebesko tijelo na polu ima deklinaciju 90°. Mala kružnica koja na nebeskoj sferi spaja sva nebeska tijela istih deklinacija zove se deklinacijski paralel. Nebeski ekvator je velika kružnica koja se dobije ako se ravnina Zemljina ekvatora produži do nebeske sfere. DEKLINACIJA nebeskog tijela je luk satne kružnice od nebeskog ekvatora do središta nebeskog tijela ili kut u središtu sfere između nebeskog ekvatora i središta nebeskog tijela. a na nevidljivoj kad je satni kut veći od 180° (sjeverni pol desno od zenita). Satni kut nebeskog tijela broji se u kutnoj mjeri od 0° do 360° preko zapada. a prolaskom nebeskog tijela kroz donji meridijan satni kut iznosi 180°. Prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan satni kut iznosi 0°. Deklinacija ne može biti veća od 90°. Nebesko tijelo koje se nalazi na nebeskom ekvatoru ima deklinaciju 0°. a njihovim zbrajanjem sa zemljopisnom dužinom opažača dolazi se do mjesnih satnih kutova s = S + (± λ) 16 Mjesni koordinatni sustav ekvatora . Dakle. MJESNI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA Osnovna ravnina mjesno-ekvatorskog sustava je ravnina nebeskog ekvatora. prolaskom nebeskog tijela kroz meridijan satni kut i azimut se razlikuju za 180°. a to su sjeverni i južni nebeski pol. Horizontski i mjesno-ekvatorski kooordinatni sustav povezani su mjestom opažača. Satne kružnice su glavne kružnice koje prolaze polovima i središtima nebeskih tijela. Satni kut ujedno je i kut u polu između gornjeg mjesnog meridijana (onaj koji sadrži zenit) i satne kružnice koja prolazi kroz nebesko tijelo. ili od 0° do 180° na istok i zapad. Polovi mjesnog koordinatnog sustava ekvatora dobiju se ako se os Zemlje produži do nebeske sfere.

Budući da se rektascenzija broji suprotno od kretanja kazaljke na satu uvedena je koordinata surektascenzija koja se mjeri u smjeru kazaljke na satu. Nebeska tijela s istom deklinacijom nalaze se na deklinacijskoj kružnici koja je paralelana s nebeskim ekvatorom (nebeske parelele).3. Proljetna točka je početna točka u nebesko-ekvatorskom kooordinatnom sustavu. DEKLINACIJA je ista kao i u mjesnom koordinatnom sustavu ekvatora. a kad prelazi s pozitivne na negativnu deklinaciju jesenska točka. Koordinate nebeskog tijela u ovom kooordinatnom sustavu su: deklinacija (δ) i surektascenzija (360˚. dakle to je luk nebeskog meridijana od nebeskog ekvatora do središta nebeskog tijela ili kut u središtu sfere između ravnine nebeskog ekvatora i nebeskog tijela. 17 . a računa se od 0° do 360° ili od 0000HRS do 2400HRS u pravcu kazaljke na satu (retrogradno). ili kut u polu između nebeskih meridijana koji prolaze kroz proljetnu točku i nebesko tijelo.Veza između griničkog i mjesnog satnog kuta 3. REKTASCENZIJA (α) je luk nebeskog ekvatora od proljetne točke do nebeskog meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo. Pomoćna kružnica koja služi za određivanje položaja proljetne točke jest ekliptika (kružnica po kojoj se Sunce prividno kreće tijekom godine. Točka u kojoj Sunce pri svom prividnom gibanu oko Zemlje prelazi s negativne na pozitivnu deklinaciju zove se proljetna točka (γ). Broji se od 0° do 360° obrnuto od kazaljke na satu (progresivno).α). NEBESKI KOORDINATNI SUSTAV EKVATORA Glavne kružnice nebesko-ekvatorskog sustava su nebeski ekvator i nebeski meridijan (satni krug) nebeskog tijela. Ekliptika i nebeski ekvator sijeku se u dvije točke (čvorovi). odnosno kružnica po kojoj se Zemlja giba oko Sunca). SUREKTASCENZIJA (360°-α) je luk nebeskog ekvatora od proljetne točke do meridijana koji prolazi kroz nebesko tijelo (kut u polu između nebeskih meridijana koji prolaze kroz proljetnu točku i nebesko tijelo). Ravnina ekliptike nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za kut i=23°27’.

a koje zbrajanjem sa griničkim satnim kutom (Sγ-također u godišnjaku) i zemljopisnom dužinom opažača daje mjesni satni kut nebeskog tijela s☼(zvijezde). Sγ + (360-α) = S☼ S☼ + (±λ) = s☼ Veza između surektascenzije i satnog kuta nebeskog tijela Sγ = + (360-α) =____________ S☼ = + (±λ) =____________ s☼ = 18 . U nautičkim godišnjacima dane su surektascenzije zvijezda.Nebeski koordinatni sustav ekvatora. jer se ne mijenjaju zbog Zemljine rotacije i ne ovise o mjestu opažača. Nebesko-ekvatorske kooordinate pogodne su za ‘’zvijezde stajačice’’.

Koordinatni sustav ekliptike Na ekliptičke koordinate ne utječe Zemljina dnevna rotacija ni mjesto opažača pa je ovaj sustav kao i nebesko-ekvatorski koordinatni sustav. pa sustav postaje heliocentričan. dok im se u ekvatorskim sustavima mijenjaju obje kooordinate.3.4. Ekliptički kooordinatni sustav prikladan je za tijela u Sunčevu sustavu jer se ona sva nalaze u blizini ravnine ekliptike i mijenja im se samo longituda. Broji se od 0° do 360° u progresivnom smjeru (obrnuto od kazaljke na satu). Za središte ekliptičkog kooordinatnog sustava može se uzeti i Sunce. geocentričan. Broji se od ekliptike do pola ekliptike (od 0° do 90°) i pozitivna ja ako se nebesko tijelo nalazi na sjevernoj hemisferi koordinatnog sustava ekliptike (s oznakom N). a negativna ako se nalazi na južnoj (s oznakom S). Osnovne kružnice u ovom koordinatnom sustavu su ekliptika i meridijani ekliptike. To su točke na sferi koje se dobiju kada se os koja je okomita na ravninu ekliptike i prolazi središtem Zemlje produži do nebeske sfere. a meridijani ekliptike su glavne kružnice koje spajaju polove ekliptike i središte nebeskog tijela. Latituda nebeskog tijela je luk meridijana ekliptike od ravnine ekliptike do središta nebeskog tijela ili odgovarajući kut između ravnine ekliptike i smjera nebeskog tijela. Ekliptika je glavna kružnica sfere po kojoj se Sunce prividno kreće tijekom godine. 19 . Longituda nebeskog tijela je luk ekliptike od proljetne točke do ekliptičkog meridijana kroz nebesko tijelo. KOORDINATNI SUSTAV EKLIPTIKE Polovi ekliptičkog koordinatnog sustava su sjeverni i južni pol ekliptike. Osnovne koordinate ovog sustava su latituda ili ekliptična širina (β) i longituda ili ekliptična dužina (λ). ili kut u ekliptičkom polu između ekliptičkih meridijana koji prolaze kroz proljetnu točku i nebesko tijelo.

3. ωp i Vp): sin δ = sin φ· sinVp + cos φ· cosVp ·cos ωp sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos s = (ako je ω>180 satni kut ostaje isti.5. PRVI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT Kombinacijom horizontskog i mjesnog-ekvatorskog koordinatnog sustava dobiva se prvi astronomski sferni trokut s vrhovima u polu (P). 20 . pa se kao takve veličine one broje polukružno preko istoka ili zapada. tj. Uz poznatu zemljopisnu širinu opažača (ϕ ) . tj. Određivanje visine i azimuta nebeskog tijela (poznatao: φ. Kut u nebeskom tijelu zove se paralaktički kut. Astronomsko-nautički sferni trokut Primjenom cosinusovog poučka o stranicama1 na kosokutni sferni trokut moguće je odrediti vezu između horizontskog i mjesno-ekvatorskog koordinatnog sustava. tj. Zbog njegove upotrebe u astronomskoj navigaciji dobio je naziv astronomsko-nautički sferni trokut položaja. tj. sp=360-s) 1 Cosinus jedne stranice sfernog trokuta jednak je produktu cosinusa preostalih dviju stranica uvećanih za produkt sinusa tih istih stranica i cosinusa kuta između njih. deklinaciju (δ ) i satni kut (s ) računa se visina (V ) i azimut (ω ) nebeskog tijela. visina i azimut nebeskog tijela. ωp=ω) cos ω = cos ϕ ⋅ cos V (ako je s<180 azimut je potrebno oduzeti od 360. ili obrnuto računanje deklinacije (δ ) i satnog kuta (s ) kada je poznata širina opažača. zenitu (Z) i u nebeskom tijelu (S). Stranice širine i zenitne daljine uvijek su manje od 90°. stranica polarne udaljenosti može biti manja ili veća od 90°. Kut azimuta i satnog kuta u trokutu uvijek je manji od 180°. sp=s) cos ϕ ⋅ cos δ (ako je ω<180 satni kut je potrebno oduzeti od 360. ωp=360-ω) Određivanje deklinacije i satnog kuta nebeskog tijela (poznatao: φ. s i δ): cos( 90 ° − V ) = cos( 90 ° − ϕ ) ⋅ cos( 90 ° − δ ) + sin( 90 ° − ϕ ) ⋅ sin( 90 ° − δ ) ⋅ cos s sin V = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s cos(90° − δ ) = cos(90° −ϕ) ⋅ cos(90° −V ) + sin(90° −ϕ) ⋅ sin(90° −V ) ⋅ cosω sin δ = sin ϕ ⋅ sin V + cos ϕ ⋅ cos V ⋅ cos ω sin δ − sin ϕ ⋅ sin V (ako je s>180 azimut ostaje isti.

a kut u ekliptičkom polu (90°λ) jednak je odgovarajućem luku ekliptike. odnosno dolaze u položaj maksimalne digresije (paralaktički kut u nebeskom tijelu postaje pravi. Gornji prolazak (δ>φ) Donji prolazak V m = 90˚. SPECIJALNI SLUČAJEVI ASTRONOMSKO-NAUTIČKOG SFERNOG TROKUTA a) Izlazak-zalazak nebeskog tijela Visina tijela je 0˚. 90˚.90˚ 21 . Tad ona postižu i najveću brojčanu vrijednost azimuta. a u donjem 180˚. astronomsko nautički sferni trokut postaje kvadrantan. astronomsko nautički sferni trokut postaje pravokutan. pol ekliptike (Π) i nebesko tijelo (S). Gornji prolazak (δ<φ) V m =90˚.(φ. a u donjem najmanju visinu. U gornjem prolaski nebesko tijelo postiže najveću visinu za nepomična opažača na Zemlji.(δ-φ) Vm = φ + δ . Za tu istu veličinu udaljen je pol ekliptike od nebeskog pola. Kut u nebeskom polu (90°+α) jednak je odgovarajućem luku ekvatora. tj. astronomsko nautički sferni trokut postaje pravokutan. Ravnina ekliptike nagnuta je prema ravnini ekvatora za kut i. Drugi astronomski sferni trokut 3. a ako su raznoimene. c) Prolazak nebeskog tijela položajem maksimalne digresije Tijela koja ne mogu proći kroz prvi vertikal iznad horizonta. tada se deklinacija oduzima od širine.6.δ) Ako su deklinacija i širina istoimene. Kut u nebeskom tijelu (p) zove se pozicijski kut.3. d) Prolazak nebeskog tijela kroz gornji i donji meridijan opažača U svom prividnom dnevnom gibanju nebesko tijelo u jednom trenutku prolazi kroz meridijan opažača. DRUGI ASTRONOMSKI SFERNI TROKUT Kombinacijom nebesko-ekvatorskog i ekliptičnog koordinatnog sustava dobiva se drugi astronomsko-nautički sferni trokut s vrhovima: nebeski pol (P). U gornjem meridijanu satni kut nebeskog tijela jednak je 0˚.7. u jednom trenutku dođu u položaj kada su najviše udaljeni od mjesnog meridijana. b) Prolazak tijela prvim vertikalom Azimut jednak 90˚. Druge dvije stranice su komplementi deklinacije i latitude nebeskog tijela. tada se one zbrajaju. pa je to i jedna stranica ovog trokuta.

δ) (δ i φ istoimeni) 22 .δ = (90-V) .Meridijanska visina pogodna je za određivanje stajnice.(90 . Slika gore lijevo: nebesko tijelo između nebeskog ekvatora i zenita φ = z + δ = (90-V) + δ (δ i φ istoimeni) Slika gore desno: nebesko tijelo između nebeskog ekvatora i horizonta φ = z .δ (δ i φ raznoimeni) Slika dolje lijevo: nebesko tijelo između zenita i vidljivog pola φ = δ . Ako se izmjeri visina nebeskog tijela u trenutku prolaza istog kroz gornji meridijan njegova će zemljopisna širina biti jednaka zbroju komplementa visine i deklinacije.V) (δ i φ istoimeni) Slika dolje desno: nebesko tijelo između vidljivog pola i horizonta φ = V + p = V + (90 . odnosno zemljopisne širine opažača.z = δ .

5W.5E (296˚11. s = 360˚.4'S ω=274. s = W. a drugi manji od 180. s = W. Satni kut s je od 180˚ do 360˚. Satni kut s je od 0˚ do 180˚. broji se uvijek preko zapada (u kružnoj skali). 23 . a azimut preko istoka. ωp = 360˚. Satni kut s je od 360˚ do 540˚.ωr. Satni kut je od 540˚ do 720˚. s = 720˚ .7' ω=113˚ Rješenje: δ=8˚24. s = E. s = s .5W) Azimut je manji od 180. b) Prijelaz s horizontskih na mjesno-ekvatorske koordinate Zadano: φ=36˚25'N V=15˚20.7˚ (85.s. s = E.360˚. po definiciji. stoga satni kut poprima predznak East. Satni kut. Satni kut s = E. u kružnoj skali uvijek se odnose na način da je jedan veći od 180.Primjeri pretvaranja mjesno-ekvatorskih u horizontske koordinate i obrnuto a) Prijelaz s mjesno-ekvatorskih koordinata na horizontske Zadano: φ=54˚30'S s=76˚18'W δ=11˚02'S Rješenje: V=16˚54.3 W) Kako se satni kut broji preko zapada.1'S s=63˚48. u kružnoj skali to je 296˚11.s. ωp = ωr. tj. Satni kut s = W.

a to su: Sunce. Suncu.000 1. NEBESKA TIJELA SUNČEVA SUSTAVA Nebeska tijela Sunčeva sustava jesu sva tijela koja imaju vlastito kretanje oko Sunca. dok je temperatura u središtu približno 15 milijuna stupnjeva. Kad su Sunčeve zrake okomite. Osnova goleme Sunčeve energije jest atomska fuzija. Mars.44 Sunce je središnje tijelo Sunčeva sustava. Saturn. komete.1. planete. kometi.11 39. Okreće se oko svoje osi. Masa Sunčeva sustava gotovo je u potpunosti koncentrirana u središtu sustava. na koje otpada 99. Drugim riječima unutarnji planeti su oni koji se nalaze između Zemlje i Sunca. Veći planeti su Jupiter. meteori i meteoriti. Mars. Jupiterovoj skupini pripadaju svi veći planeti osim Plutona. meteore i meterite.4. Zemlja i Mars. Uran.555 19. Saturn. a vanjski oni koji su udaljeniji od Sunca nego Zemlja.9% mase. Jupiter. planetoidi. Veličina i udaljenosti planeta od Sunca Promjer (km) Sunce Merkur Venera Zemlja Mars Jupiter Saturn Uran Neptun Pluton 1 391 000 4 878 12 101 12 756 6 787 142 796 120 000 50 800 48 600 2 300 Udaljenost (AJ) 0. Po tom kriteriju planeti su podijeljeni na unutarnje ili donje i vanjske ili gornje. koji se nalazi u blizini zvijezde Vega. Sunce ima 333 000 puta veću masu od Zemlje. Osnovna mjerna jedinica za udaljenosti u Sunčevu sustavu jest astronomska jedinica koja predočuje srednju udaljenost Zemlje od Sunca i iznosi 149. prirodne satelite. Uran i Neptun. dok na sve planete i ostala tijela otpada samo 0. Jupiter i Saturn) i Mjesec. Saturn. b) Po kutu elongacije planeti su podijeljeni na planete kod kojih kut elongacije ne može doseći 90° i planete kod kojih kut elongacije može imati bilo koju vrijednost. Zemlja.22 30.387 0. Najbrža je rotacija oko ekvatora i traje oko 25 dana. Sunčev sustav čine: Sunce kao središnje tijelo sustava. Planeti se mogu podijeliti prema nekoliko kriterija: a) Po veličini planeti su podijeljeni na veće i manje. to jest 24 . a svi ostali su manji (njima pripada i Zemlja). što je solarna konstanta.6 milijuna kilometara. c) Po položaju prema asteroidnom pojasu planeti su podijeljeni na Zemljinu ili terestričku skupinu planeta (nalaze se unutar pojasa asteroida) i Jupiterovu skupinu ili jovijansku skupinu planeta (nalaze se izvan pojasa asteroida).1%. 4. Temperatura na površini Sunca je oko 6000 ˚C. Zemljinoj skupini pripadaju manji planeti: Merkur.723 1. Od navedenih nebeskih tijela za izdvojiti je navigacijske zvijezde. Venera. Nije zvijezda stajačica. površina od 1 m2 prima Sunčevo zračenje snage 1370 W. Venera. četiri navigacijska planeta (Venera. Sunce je izvor života na Zemlji. ali nejednoliko. te ona koja se nalaze unutar Sunčeva sustava i koja se također koriste u navigaciji. NEBESKA TIJELA Nebeska tijela uključuju zvijezde. Neptun i Pluton sa svojim satelitima.203 9. itd. već se kreće brzinom od 20 km/s prema bliskim zvijezdama u smijeru apeksa. Uran i Neptun. a to su Jupiter. planeti Merkur.524 5. Po klasifikaciji zvijezda Sunce je zvijezda patuljak.

koje znače svojevrsno ključanje fotosfere. Mars i Jupiter posljednji navigacijski planet. samo zbog spore revolucije ona traju duže od Zemljinih godišnjih doba. koji spada u grupu većih satelita. Venera ima vrlo gustu atmosferu. s tim da je C najbliži planetu ) i jedan vrlo malen prsten (koji je teleskopom nevidljiv). Revolucija mu traje 29.6 sati. što ovisi da li je površina okrenuta prema Suncu. Mirne protuberancije imaju oblik lebdećeg oblaka. Ovi prstenovi zapravo su velik broj pojedinačnih prstenova koji sadrže tvari raznih veličina: od veličine prašine do veličine stijenja promjera stotinu metara. koji je približno isti kao i Zemljin. Putanja planeta je nagnuta nad ravninu ekliptike za 1. Hyperion.7 dana. Siderička revolucija (prema zvijezdi) traje 224. Ravnina ekvatora je nagnuta nad ravninu putanje za 25˚. a sastoji se valikim dijelom od ugljik-dioksida. Posebno atraktivna pojava na Saturnu su njegovi prstenovi. Ganymed i Kalisto.007. promjena 1°K=promjena 1°C). Jupiter ima 16 satelita i tanak prsten. Od Zemlje je prosječno udaljen 384400 km. što odgovara tlaku mora na dubini od 900 metara. Temperatura na površini Mjeseca varira od -150˚C do +120˚C. i nalazi se tik uz površinu planeta (D). Iapetus i Phoebe. Mjesec je Zemljin satelit. Ekvator učini rotaciju za 9 sati 50 minuta i 30 sekundi. Radi velike brzine rotacije unutar atmosfere pušu jaki vjetrovi brzinom preko nekoliko stotina kilometara na sat. Debljina prstenova je oko 15 km. tako da tlak na površini iznosi 90 bara.15°K. planet Venera se brže okrene oko Sunca nego oko vlastite osi. rotacija na ekvatoru traje 10.093. Mjesec se oko svoje osi okrene za 29. Venera je poslije Sunca i Mjeseca prividno najveće tijelo na nebeskoj sferi Mars je također poput Venere navigacijski planet. prosječno oko 10 cm. a traje 243 dana.5 godina.5˚. Saturn je uz Veneru. Prosječna temperatura planeta je -23˚C. Dakle. Njegovi poznatiji sateliti su: Europa. Debljina sloja atmosfere ne prelazi 1000 km. Temperatura korone je mnogo viša od temperature fotosfere.0483. Budući da je planet sastavljen od vodika i helija.pretvorba vodika u helij. To je najveći planet Sunčeva sustava. Titan. Revolucija traje 11. Sunčeva atmosfera se sastoji od triju slojeva: fotosfere. i iznosi približno milijun Kelvina (0°C=273. Mars ima dva prirodna satelita: Phobos i Deimos. Ekscentricitet putanje je vrlo malen i iznosi 0. Temperatura na površini niža je od -100˚C. Io. Zbog nagiba putanje nad ravninom ekliptike. a ekscentritet putanje iznosi 0. a oko Sunca za 687 dana (revolucija). Iz kromosfere se uzdižu protuberancije. Na površini Sunca koja se naziva fotosfera uočavaju se brojne Sunčeve pjege i granule. Atmosfera Marsa je vrlo rijetka.1˚). Lako je uočljiva velika crvena pjega koja predstavlja stalnu meterološku aktivnost atmosfere. Saturn posjeduje izrazito velik broj satelita od kojih su najznačajniji: Rhea.9 godina. također navigacijski planet.5 dana. To je sjajna aureola koja se najbolje zapaža za vrijeme pomrčine Sunca. Putanja planeta je znatno izduženija od Zemljine i Venerine. Iznad kromosfere se nalazi najveći sloj Sunčeve atmosfere. Pretpostavlja se da je jezgra planeta polumjera 10000 km. veličinom i masom najsličnija je Zemlji. B i C. Planet ima izražene polarne kape koje se sastoje od smrznutog ugljik-dioksida. planet ima godišnja doba slična Zemljinim. Planet nije kompaktna površina. a nagib putanje nad ekliptiku iznosi oko 3. nema veliku masu. Udaljenost od Sunca mu se mijenja vrlo drastično radi ekscentriciteta putanje koji iznosi 0. Venera je navigacijski planet. Budući da je ravnina ekvatora praktički usporedna sa ravninom putanje. a na ekvatoru pušu stalni vjetrovi brzinama većim od 1000 km/h.3˚. a ravnina ekvatora je gotovo u ravnini putanje (nagib 3. Planet ima tri vidljiva (A. ali je u vrijeme ljeta nešto viša od 0˚. Promjer mu iznosi 3475 km. korona. Jupiter je poput Marsa i Venere. Protuberancija izgleda poput mlaza plina i može dosegnuti visinu od četiri milijuna kilometara. koje mogu biti eruptivne ili mirne. Planet se oko vlastite osi okrene za 24 sata 37 minuta i 23 sekunde (rotacija). Brzina rotacije nije ista za svaku točku na planetu. Neka od tih tijela su komadi leda. što je gotovo isto koliko mu treba da se okrene oko Zemlje. a sastoji se od prašine. godišnjih doba nema. 25 . Rotacija je retrogradna i spora. i da je sastavljena od nakupina stijena i leda. Na samom ekvatoru temperature mogu biti 18˚C. kromosfere i korone. što je vrijedan pokazatelj da planet nije kompaktna cjelina.

čak više od 7000 komada (najveći pronađeni željezni ima 60 tona. Jezgra je najmanji dio kometa. pri čemu se ionizacija ne gubi odmah. Satelit Triton je veličinom sličan Mjesecu. Cibele. Kut maksimalne elongacije je između 18˚ i 28˚. itd. Posjeduje satelit Haron promjera oko 1000 km. stoga su dnevne temperature jako visoke i iznose oko +430˚C.5 AJ od Sunca (Između Marsa i Jupitera). ali nije palo na njezinu površinu. kamene (aerolite) i željezno-kamene (siderolite). a većina je smještena između 2. Meteori obično izgaraju na visini od 70 do 130 km. Međutim. Postoji hipoteza da su planetoidi nastali raspadom planeta masa kojeg bi bila desetina Mjesečeve. Nagib ravnine ekvatora nad ekliptiku iznosi 82˚. Hygiea. Umbriel. Uran se ima rotaciju koja traje od 15 do 17 sati. Ima dva velika satelita. Radi toga je u jednom periodu Suncu okrenut jedan pol planeta. kilometara. Dalje se dijele na podskupine. Os rotacije je gotovo okomita na ravninu putanje pa se Sunce nalazi uvijek u blizini ekvatora. Kometi se sastoje od jezgre. Prolaskom kroz atmosferu meteori ioniziraju stupac zraka koji zbog toga zasvijetli. Temperature na ovim najudaljenijim nebeskim tijelima sunčeva sustava su vrlo niske. Meteoriti potječu još iz vremena nastanka Sunčeva sustava. Pluton je posljednji otkriveni planet (izgubio status planeta 2006. Ostali veći planetoidi su: Pallas. Pretpostavlja se da je planet zapravo komad leda promjera oko 2300 km. već stupac zraka neko vrijeme luminiscira. Vesta. Jezgra i koma čine glavu kometa. Veći meteori prodiru kroz veći sloj atmosfere koju jako ioniziraju. Nepravilnog su oblika. svega nekoliko desetaka stupnjeva iznad apsolutne nule. a kameni 1 tonu) Prolazak kroz atmosferu ih usporava pa na Zemlju najčešće padaju slobodnim padom. a starost im odgovara starosti Sunca. Neki planetoidi imaju vlastite satelite (Herkul). Najveći planetoid je Ceres čiji je promjer oko 1000 km. Veličina repa kometa može biti čak 150 milijuna kilometara. najzanimljivija podskupina su hondriti. tako da su noćne temperature vrlo niske i iznose -170˚C. okruglim zrncima pravilnog oblika koji su uvučeni u osnovnu masu meteorita. Meteor je nebesko tijelo koje je prošlo kroz zemljin omotač. najveći od njih su: Miranda. Rep je sekundarna pojava i zapravo je izrazito rijedak. Noć traje jednako dugo. Period revolucije iznosi 42 godine. a neki od njih se povremeno približavaju Suncu. meteorska kiša). Postoje tri osnovne skupine meteorita: željezne (siderite). tako da se planet praktički kotrlja po ravnini putanje. a nagnuta je 7˚ na ravninu Zemljine putanje. Siderična revolucija mu traje 88 dana. Ti se meteori nazivaju bolidi. a pojavljuju se pojedinačno ili u rojevima u kojima ponekad možemo vidjeti i više od 10000 meteora u razdoblju od jednog sata (tzv. Veličina kome varira od 5000 do nekoliko milijuna kilometara. a za zemaljske uvjete on je vakuum. Smatra se da je izvor kometa u Oortovu oblaku koji se nalazi na polovici udaljenosti Sunca i najbliže zvijezde. Velik je broj meteorita pao na Zemlju. Titania i Oberon. pa luminiscencija može trajati do jednog sata. Temperature na Uranu su vrlo niske. Ovisno o udaljenosti do Sunca periodičnost njihova pojavljivanja traje od nekoliko godina do više milijuna ili čak milijardi godina. Neptun je veličinom i masom sličan Uranu. Triton i Nereid i veći broj manjih. Putanja mu je dosta izdužena. a sastoji se od ledenog bloka male gustoće. Juno. Planetoidi su hladna tijela promjera manjih od 1000 km. Kad se komet približi Suncu na njega djeluje Sunčev vjetar koji formira rep kometa. Najpoznatiji su Halleyev komet (pojavljuje se 26 . a drugom periodu drugi pol planeta. Ariel. što je više od udaljenosti između Zemlje i Sunca. oko 50-tak stupnjeva iznad apsolutne nule. Oko jezgre je koma. Pojavu bolida ponekad prati neobjašnjiva pojava šumova ili udaljene tutnjave. Kometi se kreću se po vrlo složenim putanjama. Uran ima veći broj prirodnih satelita. a na jezgru opada samo 1 do 10 km. kome i repa. stoga se može opažati samo neposredno prije izlaska ili poslija zalaska Sunca.2 i 3. Za neku točku njegova ekvatora Sunčev dan traje 176 dana. Najčešće je to materija zaostala za putanjom kometa. godine). postoje planetoidi čije su putanje nepravilne i koji se Zemlji približavaju na samo nekoliko desetaka mil. koji su dobili ime po hondrama. Davida.Merkur je uz Pluton najmanji planet.

Najbolje se opaža u ekvatorijalnom i suptropskom području. Merkur i Venera. Kad se unutarnji planet najviše udalji od Sunca. nalazi se zapadno od Sunca. U položaju gornje konjunkcije planet je na suprotnoj strani svoje putanje u odnosu prema Zemlji. U položaju opozicije Zemlja se nalazi između Sunca i planeta.3 godine). Položaj unutarnjih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu U bilo kojem trenutku položaj planeta prema Zemlji i Suncu određen je kutom elongacije. Za Veneru on iznosi 48°. komet Schuster. Oblaci Kordiljevskog predstavljaju gušće dijelove međuplanetarnog praha sa 100 do 10000 puta većom koncentracijom zrnaca prašine. 27 . libracijskih čvorova. nalazi se u položaju maksimalne elongacije. Enckeov komet (vijeme ophodnje 3. Zemlje i planeta U kretanjima oko Sunca planeti dolaze u različite međusobne položaje. itd. pa se Sunce nalazi između Zemlje i planeta. a u tom su položaju Zemlja i unutarnji planet najudaljeniji. pa izlazi i zalazi prije Sunca.1. 4. Planet može zauzimati položaj gornje konjunkcije ili donje konjunkcije. pa u trenutku kad prolazi kroz gornji meridijan opažača Sunce prolazi kroz donji meridijan i obrnuto. Kut pod kojim opažač sa Zemlje vidi položaj planeta u odnosu prema Suncu zove se kut elongacije. Međusobni položaji Sunca.prosječno svakih 76 godina). a to su dva unutarnja planeta. Tada je planet na strani horizonta koja je suprotna onoj na kojoj se nalazi Sunce. Nalaze se u blizini tzv. Ovisno o veličini kuta elongacije planet se može nalaziti u položajima konjunkcije. pa izlazi i zalazi poslije Sunca. Konjunkcija je položaj planeta kad je kut elongacije jednak nuli. Postoje dva oblaka kojh veličina nadmašuje Mjesec. a ako ima zapadnu elongaciju. komet Kohoutek. Ako planet ima istočnu elongaciju. Zodijačka svjetlost pojavljuje se u blizini ekliptike (zodijaka). opozicije ili kvadrature. Planet se sa Zemlje gleda prema Suncu. Opozicija je položaj kad kut elongacije iznosi 180°. Položaj donje konjunkcije zauzima planet koji se nalazi između Zemlje i Sunca. nalazi se istočno od Sunca. Položaj opozicije mogu zauzimati samo vanjski planeti. odnosno oni planeti putanje kojih su udaljenije od Sunca nego što je putanja Zemlje. a uzrokuju je čestice prašine veličine 1 do 10 mikrometara.1. Takav položaj mogu zauzimati svi planeti. Zbog toga se ta dva planeta mogu vidjeti samo neposredno nakon zalaska ili neposredno prije izlaska Sunca. a za Merkur 28°.

Zbog razlika u udaljenosti Mjesec prividno mijenja veličinu promjera.32166 srednjih dana. To je razdoblje između dviju kulminacija Mjeseca i neke zvijezde. Siderički i sinodički mjesec razlikuju se zbog promjene položaja Zemlje u odnosu na Sunce. a u jednom žarištu nalazi se Zemlja.5 dana. Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca Putanja Mjeseca ima oblik iskrivljene elipse koja se s vremenom mijenja. Vanjski planeti Zemlji su uvijek okrenuti svojim osvijetljenim stranama. pa Zemlja kroz to vrijeme na svojoj putanji prevali put od približno 27° i nalazi 28 . a nekad manji od Sunca. samo izmjena faza nije pravilna.530588 dana. U položaju apogeja Mjesec je udaljen oko 400000 km. Kretanje Mjeseca oko Zemlje i Sunca Kada je Zemlja u položaju A. Sinodički mjesec je razdoblje između dviju uzastopnih kulminacija Sunca i Mjeseca. Mjesec je u položaju A'.1.2. Kao što se vidi na slikama planeti posjeduju faze kao i Mjesec. Vrijeme trajanja revolucije Mjeseca u odnosu na neku zvijezdu zove se siderički mjesec i traje oko 27. a u položaju perigeja oko 360000 km. Položaj u kojem je Mjesec najbliži Zemlji zove se perigej. a unutarnji mogu biti okrenuti svojom osvijetljenom ili potamnjelom stranom.Kvadratura je položaj kada kut elongacije iznosi 90° ili 270° i taj položaj mogu zauzimati samo planeti koji su od Sunca udaljeniji nego Zemlja. Položaj vanjskih planeta u odnosu prema Zemlji i Suncu 4. Traje oko 29. pa je nekad prividno veći. Mjesečevo kruženje oko Zemlje traje 27. a položaj u kojem je Mjesec najudaljeniji od Zemlje zove se apogej.

Osvjetljenost Mjeseca raste od faze punog mjeseca i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut prema zapadu. 29 . Vrijeme za koje se Mjesec vraća ope istim longitudama. pa je Mjesec zbog toga uvijek istom stranom svoje površine okrenut ka Zemlji.e. i u njemu se ostvari točno 41 pomrčina Sunca i 29 pomrčina Mjeseca. Mjesec je u kvadraturi.n. preostaje još oko 27°. Ipak sa Zemlje se vidi oko 60% površine Mjeseca. tada je razlika longitude 180˚. tj. Metonov Ciklus Period u kojem se ostvari pun broj lunacija i pun broj godina (ime je dobio po atenskom astronomu Metonu. a uzrok tome je libracija odnosno nagib Mjesečeva ekvatora na ravninu Mjesečeve putanje.21222 dana. Osvjetljenost opada od punog prema mladom mjesecu i osvjetljeni dio uvijek mu je okrenut prema istoku.5546 dana. Mjesečeve faze Mlad mjesec je trenutak kad je razlika longituda Sunca i Mjeseca 0˚ (konjunkcija).24219 srednjih dana). silazni čvor ima obrnuto značenje. a Mjesec u položaju B'. Točke u kojima ravnina Mjesečeve putanje siječe ekliptiku zovu se čvorovi. Razdoblje između dvaju uzastopnih prolaza mjeseca kroz perigej ili apogej je razdoblje anomalističke revolucije. Zbog promjene nagiba ravnine putanje u odnosu prema ravnini ekliptike.36 dana ≈ 18 god 11m 8 h. Od položaja A' do B' proteklo je razdoblje jednog sideričkog mjeseca. a traje oko 27. i nakon kojeg nastupaju istim redosljedom. a od položaja A' do C razdoblje jednog sinodičkog mjeseca. Kada Mjesec dođe u opoziciju sa Suncem. Razdoblje između dvaju uzastopnih prolaza Mjeseca kroz ulazni ili silazni čvor je razdoblje drakonistične revolucije mjeseca. U jednoj lunaciji Mjesec prođe sve svoje faze (sinodički mjesec). U 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. Taj period iznosi 242 drakonska mjeseca = 223 sinodička mjeseca= 6585. Sarosov ciklus Period u kojem se ostvari pun broj pomrčina Sunca i Mjeseca.se u položaju B. Tropska godina predstavlja interval između dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu točku (365.). u isti položaj prema proljetnoj točki definira Tropski mjesec koji iznosi 27. a siderička rotacija sa sideričkom revolucijom. Mjesec kroz jedan od čvorova prolazi prije nego izvrši kruženje od 360°. Zbog kretanja čvorova u retrogradnom smjeru. Sinodička Mjesečeva rotacija sinkronizirana je sa sinodičkom revolucijom. Kada je razlika longituda 90˚. a traje oko 27. U posljednjoj četvri razlika longitude je 270˚. Do položaja C.p. Ulazni čvor je točka na nebeskoj sferi u kojoj Mjesec prelazi s južne strane na sjevernu stranu ekliptike. kada će ponovo kulminirati sa Suncem. V st.32158 dana. linija čvorova rotira uzduž ekliptike u retrogradnom smjeru.

9 8. Neki zvjezdani sustavi imaju jednu komponentu sjajniju od druge. Od trenutka velikog praska svemir je u neprestanom širenju i sve se zvijezde kreću kroz prostor velikim brzinama.46·1012 km. Sunce ima apeks usmjeren prema jednoj točki na sferi s koordinatama (δ = +30°. ZVIJEZDE I ZVIJEZDANI SUSTAVI Zvijezde su vrlo udaljena nebeska tijela koje posjeduju vlastite izvore energije i koje emitiraju vlastitu svijetlost. a iznosi 3. Svjetlosna godina je udaljenost koju svijetlo prevali u vakuumu za vrijeme jedne tropske godine. F je klasa žućkastobijelih zvijezda. Pojedinačna tijela sustava mnogostrukih zvijezda nazivaju se komponentama.3 2 ? 1 2 ? 2 1 VRSTA ZVIJEZDE Crveni patuljak Žuti i crveni patuljak Crveni patuljak Crveni patuljak Crveni patuljci Crveni patuljak Bijela zvijezda i bijeli patuljak Crveni patuljak U tablici su prikazane zvijezde koje se nalaze na udaljenosti manjoj od 10 svjetlosnih godina. Altair. Postoji klasifikacija i po svjetlosnom spektru. α = 270°) u sazviježđu Herkules i sa čitavim svojim planetarnim sustavom kreće se brzinom od 20 km/s. Klasa O. što je subjektivan položaj opažača.). Udaljenost između zvijezda izražava se svjetlosnim godinama ili parsecima.) 4. G je klasa žutih zvijezda. Primjeri udaljenosti do ''bližih'' zvijeza ZVIJEZDA Proksima Centauri Alfa Centauri Barnardova zvijezda Wolf 359 Luyten 726-8 Lalande 21185 Sirius Ross 154 UDALJENOST BROJ (sv. Po tom kriteriju zvijezde mogu biti : . Osim po prividnim veličinama (klasifikacija po sjaju). 30 . Parsec je izvedenica paralakse od jedne sekunde (više u cjelini ''Paralaksa'').7 9. Zatim su u središtu zvijezda započeli termonuklearni procesi. Sunce.superdivovi (Rigel. Spica.god.2.. Jedna od teorija kazuje da su nastale skupljanjem međuzvjezdanog materijala sve do postizanja kritične mase. Stvarni pomaci zvijezda zovu se vlastita kretanja zvijezda.divovi i . Deneb.3 1 4. Parsec (pc) je udaljenost s koje se srednji polumjer putanje Zemlje vidi pod kutem od jedne lučne sekunde.4.0 7. zvijezde se dijele i po apsolutnom sjaju.).26 godina svjetlosti. K je klasa crvenkastih zvijezda a M i N su klase crvenih zvijezda. pretvaranja lakših elemenata u teže.2 8.patuljci (Procyon. . Stvarna kretanja zvijezda mogu se primijetiti tek nakon dugih razmaka vremena. Postoje sustavi od dvije. Po tom kriteriju zvijezde se svrstavaju s obzirom na njihov sjaj kada bi bile na udaljenosti od 10 parseca.... Dvojne i mnogostruke zvijezde formiraju sustave u kojima su kretanja pojedinih zvijezda ovisna o međusobnim gravitacijskim silama.7 7. . . A i B su tri klase bijelih zvijezda.3 6. tri ili više zvijezda koje rotiraju oko zajedničkog težišta. pa se prolaskom tamne komponente ispred svijetle mijenja sjaj zvijezde. i iznosi 9. Točka na nebeskoj sferi prema kojoj se kreće neko nebesko tijelo zove se apeks.

otvorena jata. a naša matična zvijezda Sunce. ili oko 130 zvijezda u Brown's Nautical Almanac. Alioth. ali poznavanje pojedinih zviježđa i zvijezda još uvijek je stvar posebnog profesionalnog ponosa svakog navigatora. Marsa. dakle oko zvijezde Polare. eng. zbijena jata. Mali medvjed (lat. Zahvaljujući matematičkim modelima lako ih je identificirati. Za opažača na sjevernoj hemisferi sve zvijezde u toku noći prividno rotiraju oko točke nebeskog Pola. U nautičkim godišnjacima prikazane su efemeride za 58 zvijezda. a zvijezde su slabijeg sjaja. a u svakoj galaktici se nalazi oko stotinu milijardi zvijezda. 4. Na repu Malog medvjeda nalazi se zvijezda Sjevernjača (lat. Navigacijske zvijezde i zviježđa U navigacijskoj praksi osim planeta Venere. Ursa Major. nalazi se na periferiji galaktike. Okom se vidi sedam zvijezda tog jata. Stella Maris. najvažnija zvijezda neba jer se u njenoj blizini nalazi točka sjevernog nebeskog pola (polarna udaljenost manja od 1º). Great Bear) Najmarkantnije zviježđe sjevernog neba je Veliki medvjed. Mizar i Alkaid. dugoperioične i nepravilno promjenljive zvijezde. Za zvijezdu Sjevernjaču još se korisit i naziv Polara. Saturna te Sunca i Mjeseca upotrebljavaju se i zvijezde. Dio tog zviježđa (Velika kola-Big Dipper) čini sedam najsjajnijih zvijezda od kojih su četiri navigacijske (Dubhe.Promjenljive zvijezde su zvijezde koje mijenjaju sjaj zbog procesa koji se u njima odvijaju. Naša galaktika zove se Mliječna staza ili Kumovska slama. eng. ukoliko se radi o domaćem izdanju. tako se identifikacija može izvesti polazeći određenim alignamentom od poznate zvijezde prema nepoznatoj. Polaris). Od ostalih zvijezda u navigaciji se još koristi zvijezda Kohab. Ove četiri zvijezde druge su prividne veličine. U poznatom svemiru je oko stotinu milijardi galaktika.2. Little Bear) Mali medvjed oblikom je sličan Velikom medvjedu. eng. Veliki medvjed (lat. Dijele se na kratkoperiodične. Identifikacija alignamentima temelji se na zamišljenim crtama koje spajaju pojedine zvijezde u sklopu sazviježđa. Veliki i Mali Medvjed 31 . Zvjezdana jata su skupine zvijezda ponekad pravilnog okruglog oblika i velike gustoće. u smjeru suprotnom od smjera kazaljke na satu. tzv. a ponekad nepravilnog oblika i različite gustoće tzv.1. Jupitera. a teleskopom oko dvjesto. Da bi se uspješno vodila astronomska navigacija potrebno je na nebeskoj sferi raspoznati pojedine zvijezde. Galaktike su skupine zvijezda. Najpoznatije otvoreno jato su Vlašići. Polara. Ursa Minor. U mrkloj noći golim okom na nebeskoj sferi može se vidjeti oko 2000 zvijezda.

uvijek je prilično nisko nad motriteljevim horizontom. zbog čega se i koristila pri zidanju piramida. a tri preostale nalaze se unutar četverokuta i međusobno jednako udaljene (predstavljaju pojas Oriona. Sjevernjaču od tada koriste portugalski pomorci. Bellatrix na vrhu tupog kuta četverokuta. eng. Tuban je od sjevernog nebeskog pola tada bila udaljena 2° i izgleda da je imala jači sjaj nego danas jer inače ne bi bila dovoljno uočljiva za orijentaciju. na vrhu oštrog četverokuta. Phoenice. U isto je vrijeme α UMi – današnja Sjevernjača od iste točke na nebu bila udaljena oko 15°. Kao što je več rečeno zadnja zvijezda na repu Malon medvjeda predstavlja zvijezu Polaru. Tri tisuće godina poslije. Sjevernjača će promijeniti svoj položaj. ali obzirom da ona leži ispod nebeskog ekvatora. Odisej se orijentirao po drugoj zvijezdi. Idući prema sjeveru ona je sve viša na nebu. Mismar. Sirius se na sjevernim zemljopisnim širinama može vidjeti od jeseni do početka proljeća. Ako se Mali medvjed ne može identificirati (zbog slabog sjaja zvijezda) može se koristiti Veliki medvjed. godine pr. Polaris je kroz povijest dobila različita imena kao: Alruccabah. U vrijeme izgradnje Velike Piramide u Gizi. u presjecištu se nalazi Sirius. a za neke i najljepše zviježđe na nebu. Cynosura. Lode Star. Stella Maris. Navigatoria. a ostale dvije prve prividne veličine. Tri navigacijske zvijezde (tvore četverokuta) su Betelgeus. Riječ je o zvijezdi Kohab (β UMi). Tramontana. Kao navigacijsku zvijezdu. na manje od 1°. još se nazivaju Kosci ili Jakovljev štap). To je toliko blizu da se golim okom ne može uočiti dnevno kretanje ove zvijezde. dok je na sjevernom polu u motriteljevom Zenitu. nebeski polovi ne miruju već prave kružnice po nebu. stoljeću obzirom da se tada približila nebeskom polu na oko 4°. te svjetlost te zvijezde prolazi 32 . Polaris ili Sjevernjača (Alfa UMi). Zbog precesije (vidi poglavlje ''Precesija''. Uz pomoć Velikog medvjeda do zvijezde Polare se dolazi na sljedeći način: zadnja stranica četvrokuta (suprotno od repa velikog medvjeda) produži se za oko 4 do 5 dužina prema Malom medvjedu. To je dvojna zvijezda u sazviježđu Canis Major (Velikog Psa). Yilduz. Orion. tada oko 7° udaljenoj od nebeskog pola. Međutim. a koristio ju je i Christopher Columbo prilikom svojih čuvenih putovanja. Ulogu Polarne zvijezde današnja je Sjevernjača dobila u 15. Ako se spojnica Rigela i preostale zvijezde u četverokutu produži do presjecišta s crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona. Pole Star.K. Star of Arcady. Bellatrix je druge prividne veličine. i najbliža vidljivija zvijezda oko te zamišljene točke je zvijezda Polara. Prostire se na objema polutkama. North Star. Orion (lat. polarna je Kretanje nebeskog pola zvijezda bila Thuban (α Draconis) o čemu postoji i zapis iz 2849. u kutu ispod zvijezde Bellatrix. Četiri zvijezde raspoređene su u nepravilan četverokut. Od tri zvijezde unutar četverokuta navigacijska je srednja (Alnilam. Polaris se ne nalazi točno u točki nebeskog pola već vrlo blizu. Rigel. a sastavljeno je od sedam zvijezda od čega su četiri navigacijske. Sirius je najsjajnija zvijezda noćnog neba. Angel Stern. Ona se za određivanje zemljopisne širine mjesta koristila i ranije o čemu postoji zapis Marka Pola. Hunter) Orion je najizraženije. druge prividne veličine). osim za približnu orjentaciju važna je i iz razloga što se uz pomoć nje vrlo lako dolazi do zemljopisne širine opažača (visina od horizinta približno odgovara zemljopisnoj širini).Za identificirati položaj Polare na nebeskom svodu moguće je koristiti Veliki ili Mali medvjed.

eng. Druga navigacijska zvijezda u ovom zviježđu je Schedar. Herkules. eng. Northern Crown) Luk što ga čine zvijezde u rudi Velikog medvjeda vodi do navigacijske zvijezde prve prividne veličine Arcturus u zviježđu Bootes. Dragon) Zviježđe zmaja vijuga kao zmija između dva medvjeda. Perzej (lat. Šest najsjajnijih zvijezda čini križ kojem se duži kraj spušta u smjeru Kumove slame. eng. Sastoji se od većeg broja zvijezda slabijeg sjaja. Herkul (lat. a često se mogu opaziti i promjene u njenoj boji. Zbog toga se može rijetko opaziti njen pun sjaj. Zmaj (lat. eng. Cygnus. prve je prividne veličine i navigacijska je zvijezda. U njemu je najsjajnija zvijezda sjevernog neba Vega. Perseus) Spojnica Merkab-Alpheratz vodi preko β i γ Andromedae u smjeru sjeverozapada do navigacijske zvijezde druge veličine Mirfak. eng. a treća je navigacijska druge veličine Enif. Dragulj krune je navigacijska zvijezda druge prividne veličine Alphecca. Kad se četverokut Pegaza shvati kao kola. Bootes (lat. također druge prividne veličine. Corona Borealis. Swan) Zviježđe Labuda zove se još i Sjeverni križ i nalazi se istočno od Lire. Ostale glavne zvijezde zviježđa treće su prividne veličine. Pegaz (lat. U vrhu križa je najsjajnija zvijezda zviježđa Deneb. Orao (lat. onda je tu i ruda od tri zvijezde (zapadno). Andromeda (lat. Serpent-Bearer) Istočno od krune i prema ekvatoru je zviježđe Herkul u kojem nema navigacijskih zvijezda.kroz debele slojeve Zemljine atmosfere. druge prividne veličine. Lire) Sjeveroistočno od Kerkula smješteno je malo zviježđe Lire. Perseus. eng. Zviježđe ima još pet zvijezda treće prividne veličine. eng. Winged Horse) Alperatz osim Bayerove oznake α Andromedae označava se i kao δ Pegaza I skupa s tri navigacijske zvijezde zviježđa čini veliki četverokut na nebeskom svodu. Navigacijska zvijezda treće treće prividne veličine je i Sabik. eng. Ophiuchus. sa zvjezdama gotovo kružnog oblika. eng. Dijagonalno od Alperatza je navigacijska zvijezda treće veličine Merkab. Labud (lat. Andromeda) Pravac Polara-Caph produžen preko Caph za približno istu dužinu vodi do navigacijske zvijezde druge prividne veličine Alpheratz u zviježđu Andromeda. Draco. Malo istočnije od Bootesa nalazi se zviježđe Sjeverna kruna. Kasiopeja (lat. Pegasus. Cassiopeia. Lira (lat. Andromeda. Aquila. eng. Lira. Bootes. eng. eng. Herdsman) i Sjeverna kruna (lat. Od nje su sjajnije samo Sirius i Canopus na južnom nebu. Cassiopeia) Spojnica zvijezda Merak-Dubhe (Veliki medvjed-stranica nasuprot repa) preko Polare za približno pet dužina vodi do navigacijske zvijezde druge veličine Caph. Eagle) 33 . Prve dvije su četvrte veličine. Jedina navigacijska zvijezda je Eltanin. Malo južnije u glavi zamišljenog Herkulova lika nalazi se navigacijska zvijezda druge prividne veličine Rasalhague. Hercules) i Ophiuchus (lat.

Najsjajnija je tu navigacijska zvijezda prve veličine Capella. Centaurus) Centaurus je veliko zviježđe na južnoj hemisferi. eng. Twins) Sjeverno od Malog psa. u kojem su dvije navigacijske zvijezde: Regulus (prve prividne veličine) i Denebola (druge prividne veličine). eng. eng. Shaula (druge prividne veličine) i Dschubba (druge prividne veličine). Druga navigacijska zvijezda u zviježđu Bika je Elnath i druge je prividne veličine. Canis Major. Scorpius. Bull) Kad se pravac koji određuju zvijezde u pojasu Oriona produži prema sjeverozapadu. Archer) Istočnije od škorpiona smješteno je zodijačko zviježđe Strijelac s dvije navigacijske zvijezde druge prividne veličine: Kaus Australis i Nunki Lav (lat. smješteno je zodijačko zviježđe Blizanci s dvije bliske i sjajne zvijezde. Djevica (lat. Lion) Pravac Dubhe-Merak vodi prema jugu do lako uočljiva zviježđa Lava. Charioteer) Sjeverno od Bika je zviježđe Kočijaša. koje čine mali. Auriga. Virgin) Luk što ga oblikuje ruda Velikog medvjeda. a treća je druge prividne veličine. druge prividne veličine. osim Sirijusa. Taurus. eng. Regulus je na dnu lika nalik upitniku. Hadar i Menkent. Južni križ (lat. Dagittarius. eng. a zapadno od Lava. Centaurus. Strijelac (lat. Crux. Denebola se nalazi istočno od Regulusa i skupa s dvije zapadnije zvijezde treće prividne veličine tvori mali gotovo pravokutni trokut. dolazi se do navigacijske zvijezde prve veličine Aldebaran. Malo zapadnije od Capelle (kod nas poznata i pod nazivom Koza) tri su zvjezdice treće i četvrte prividne veličine. navigacijska je zvijezda još i Adhara. Kozlići). Škorpion ili Štipavac (lat. Canis Major. Canis Minor) Pravac koji određuju zvijezde u pojasu Lovca (Oriona) vodi prema jugoistoku do najsjajnije zvijezde neba-Sirijusa. eng. Prve dvije su prve prividne veličine.Zviježđe orla nalazi se južnije od Lire i Labuda. Pollux je navigacijska zvijezda prve prividne veličine. Veliki i Mali pas (lat. Bik (lat. U zviježđu Velikog psa. Centaurus (lat. eng. Sirijus. Blizanci (lat. Virgo. Pravac koji određuju zvijezde Bellatrix i Betelgeuse (iz Oriona) vodi na istok do navigacijske zvijezde prve veličine Procyon u zviježđu Malog psa. Pollux i Castor. Betelgeuse i Procyon oblikuju približno jednakostraničan trokut. Leo. produžen preko Arcturusa za približno jednaku udaljenost kao što je Alkaid-Arcturus vodi prema navigacijskoj zvijezdi prve prividne veličine Spici. Kočijaš (lat. eng. gotovo jednakostranični trokut (tzv. Scorpion) Ovo zviježđe Južnog neba ima tri navigacijske zvijezde: Antares (prve prividne veličine. eng. Zviježđe ima oblik upitnika sa zvijezdom Antares na mjestu točke. Ova zvijezda skupa s Arcturusom i Denebom čini drugi veliki trokut na nebu. Deneb i Altair čine veliki trokut na sjevernom nebeskom svodu. Vega. s tri navigacijske zvijezde: Rigel Kentaurus. Southern Cross) 34 . Okomica u Vegi na pravac Vega-Deneb vodi do navigacijske zvijezde prve prividne veličine Altair. eng. Adhara skupa s još dvije zvijezde druge prividne veličine oblikuje mali trokut južno od Sirijusa. Canis Minor. Gemini.

Treći način: sjecište zamišljenih linija koje definira duža os Južnog križa i okomica na spojnicu Hadar i Rigel Kentaurus (''The Pointers'' na slici) daje točku u pravcu juga ( jug je u sjecištu vertikale kroz ovu zamišljenu točku i linije horizonta). Prvi je opis tog sazviježđa dao 1521.Južni križ tvore četiri zvijezde. a treća Gacrux je druge prividne veličine. Acrux i Mimosa su prve prividne veličine. godine Marco Antonio Pigafetta. jedini je kandidat bila Acrux. Orjentacija uz pomoć Južnog križa 35 . Drugi način: na pola puta zamišljene linije od spojnica zvijezda Hadar i Rigel Kentaurus (''The Pointers'' na slici) do zvijezde Achernar je točka koja približno pokazuje pravac juga (jug je u sjecište vertikale kroz ovu zamišljenu točke i linije horizonta). Acrux je u to vrijeme od nebeskog pola bila udaljena oko 30° što se u praksi nije pokazalo povoljnim za navigaciju. Međutim. Bilo je pokušaja da se utvrdi i Južnjača to jest polarna zvijezda južnog nebeskog pola. tri su navigacijske.5 puta. S obzirom da u blizini tog pola nema sjajnije zvijezde. koja u sjecištu s horizontom daje točku juga. koji je sa Magellanom plovio južnim morima. Zviježđe Južni Križ (Crux) Iako ne postoji zvijezda koja se nalazi u neposrednoj blizini južnog nebeskog pola. α Južnog Križa. Od ove zamišljene točke povuče se vertikala. približno određivanje točke juga na horizontu (za opažača na južnoj hemisferi) može se izvršiti uz pomoć Južnog križa na više načina: Prvi način: povuče se zamišljena linija od vrha križa do dna i produlji se oko 4.

u visokim južnim deklinacijama.Tijekom noći. Akamar. U trenutku prolaska kroz gornji meridijan Južni križ je usmjeren tako da približno pokazuje glavne kardinalne točke (sjever. Carina i Vela (lat. Vela) Jugoistočno od zviježđa Velikog psa na južnom nebu su zviježđa Carina i Vela s četiri navigacijske zvijezde: Canopus (druga zvijezda po sjaju). navigacijska zvijezda druge prividne veličine Peacock. zapad i jug). Avor i Suhail. Phoenix) Zapadno od Oriona proteže se dugo i usko zviježđe Eridanus s dvije navigacijske zvijezde: Achernar (prve prividne veličine) i Akamar (treće prividne veličine). Zvjezdano nebo i važnija zviježđa 36 . istok. a još jugozapadnije. Carina. usamljena među zvjezdama slabijeg sjaja nalazi se navigacijska zvijezda Fomalhaut (prve prividne veličine). Zapadno od Akamara je zviježđe Phoenix i u njemu je navigacijska zvijezda Ankaa (druge prividne veličine). sva nebeska tijela rotiraju oko točke nebeskog pola u smjeru kretanja kazaljke na satu. Ostale navigacijske zvijezde U zodijačkom zviježđu Vage i Ovna nalaze se navigacijske zvijezde Zubenelgenubi treće veličine i Hamal druge prividne veličine. Carina. Ankaa skupa s Akamarom i Achernarom čini relativno velik. Eridanus. gotovo jednakostranični trokut. Phoenix. Vela. Diphda. Južnije od zviježđa Lava i nešto iznad ekvatora je navigacijska zvijezda druge prividne veličine Alphard. Eridanus i Phoenix (lat. Na južnom nebu. a zapadno od nje Diphda druge prividne veličine. u zvježđu Grus leži navigacijska zvijezda druge prividne veličine Al Na'ir. U viskoim južnim deklinacijama nalazi se zviježđe Triangulum Australe s jednom navigacijskom zvijezdom druge veličine Atria. eng. za opažača na južnoj hemisferi. Zapadno od Oriona i malo iznad ekvatora smještena je navigacijska zvijezda treće prividne veličine Menker. Achernar i Ankaa oblikuju veliki četverokut. eng. Jugozapadno od Fomalhauta. Eridanus. Jugozapadno od Spice u zvježđu Gavrana smještena je navigacijska zvijezda treće prividne veličine Gienah. To znači da i Južni križ u svom prividnom kretanju slijedi isto gibanje. Miaplacidus.

do 2.5m pripadaju prvoj prividnoj veličini. Zato su.512 je 5 100 Navedeni izraz znači da je zvijezda prve prividne veličine 100 puta sjajnija od zvijezde šeste prividne veličine: I 1 : I 6 = 2. Capella u zviježđu Aurige). veličina) označava stupanj sjaja neke zvijezde.5 -2. Arcturus Capella m -1.2 Sjajnije zvijezde u pojedinim sazviježđima imaju vlastita imena.512 ( 6 −1) = 100 S obzirom da je danas moguće odrediti veličinu zvijezda na decimalu točno. Aldebaran u zviježđu Taurus) ili grčka i latinska (Sirius u zviježđu Canis Maior. već od davnina.5 -4.6 -0. i II. γ. a ne njezine dimenzije. Negdje se uz broj zvijezde bilježi i ime kataloga u kojem je ta zvijezda zabilježena. kada su iscrpljena sva slova.5m drugoj. Takve grupe zvijezda nazvane su zviježđima. Međunarodni savez astronoma službeno je proglasio 88 postojećih zviježđa. pridružili ljudi likovima iz života. Danas se odnosi sjaja zvijezde (I) i njezine prividne veličine (m) izražavaju formulama: I 1 : I 2 = 2. stoljeću u svom katalogu uveo praktičnije označavanje grčkim i latinskim slovima.7 -12. 37 . Prividna veličina zvijezda Prividna veličina zvijezda (m-magnitudo-lat. odnosno 13 astronomskih zviježđa.1 0. Najsjajnije su imale prvu.0 Tijelo Sirius Canopus Vega Rigel Kent. a najslabije šestu prividnu veličinu. najsjajnije zvijezde u zviježđu slovom α i dalje redom po sjajnosti β. itd. Godine 1930. dok su za opažača na južnoj hemisferi vidljiva 56 zviježđa. bajki ili legendi da bi si olakšali snalaženje na nebeskom svodu. prividne veličine.2. ali zvijezde su toliko udaljene da se čini da ne mijenjaju svoj položaj niti kroz vrlo dugo vremensko razdoblje. Još je Hiparh podijelio zvijezde (vidljive golim okom) po sjaju na 6 prividnih veličina ili klasa. itd. Međutim. 61 Labud) jer se upotrebom teleskopa broj uočenih i obilježenih zvijezda stalno povećavao.9 0. Arcturus u zviježđu Bootes.7 -2. Astronom Johann Bayer je u 17.1 0.7 0. U nastavku su prividne veličine sjajnijih tijela kako ih mi vidimo sa Zemlje kad su najsjajniji: Tijelo Sunce Mjesec Venera Mars Jupiter Saturn m -26.2 0. Tu brojku čini 27 zviježđa sjevernog neba.512( m 2− m1) konstanta 2.2. koja pripadaju pojasu ravnine ekliptike. Pomorci se u svojoj praksi koriste glavnim zviježđima koje tvore lako prepoznatljive zvijezde I. obično arapska (Vega u zviježđu Lire. δ. sve zvijezde do 1.4. Činjenica je da se sva tijela u svemiru gibaju. zvijezde su se počele obilježavati brojevima prema katalogu astronoma John Flamsteed-a (npr. Opažač koji se nalazi na sjevernoj hemisferi može opaziti 32 zviježđa. grupe sjajnijih zvijezda. 48 zviježđa južnog neba te 12 astroloških.

kaže se da nema izlaza ni zalaza. Mjesto na sferi u kojem se nebesko tijelo uzdiže iznad horizonta zove se točka izlaza. U određenom trenutku nebesko tijelo je iznad. Na prividno dnevno kretanje nebeskih tijela najveći utjecaj ima položaj opažača na Zemlji i deklinacija nebeskog tijela. PRIVIDNA KRETANJA NEBESKIH TIJELA Nebeska tijela imaju svoja vlastita kretanja. međutim za opažača na Zamlji ona imaju i svoja prividna kretanja. Prividno rotiranje sfere za opažača na Zemlji Nebeska tijela prividno rotiraju zajedno s nebeskom sferom.5. Ako nebesko tijelo stalno kruži iznad horizonta. Mjesto na sferi u kojem nebesko tijelo zapada pod horizont zove se točka zalaza. Opažač na površini Zemlje kretanje nebeskih tijela doživljava kao da Zemlja stoji nepomična u središtu sfere koja rotira u pravcu ucrtanih strelica. To se zove ''Dnevna kružnica'' Dnevna kružnica siječe horizont u dvije točke kada tijelo ima izlaz i zalaz. a u nekom drugom trenutku ispod horizonta.1. a na zapadnoj točka njegova zalaska. Jedino nebesko tijelo koje je prividno nepokretno na sjevernoj hemisferi jest Polarna zvijezda. 38 . Veličina tih lukova ovisi i zemljopisnoj širini opažača i deklinaciji nebeskog tijela. Svaka točka na nebeskoj sferi koja nema osjetnog vlastitog gibanja opisuje pri tome gibanju kružnicu paralelnu s nebeskim ekvatorom. Ravnina horizonta mijenja se ovisno o poziciji opažača. a nebeska tijela imaju izlaz. a onaj ispod horizonta noćni luk. Zemlja se okreće oko svoje osi od zapada prema istoku. Dio dnevne kružnice iznad horizonta zove se dnevni luk. Ona prividno rotira od istoka prema zapadu. ORIJENTACIJA NA NEBESKOJ SFERI Nebeska sfera je cjelokupna slika neba kako je vidi opažač na Zemlji. zbog toga nama sa Zemlje izgleda da se nebeska sfera vrti od istoka prema zapadu (prividno gibanje). 5. Kada je riječ o Suncu. kulminaciju i zalaz ili neprekidno kruže na različitim visinama iznad horizonta. tada se duljina dnevnog luka u vremenu zove obdanica. Na istočnoj strani je točka izlaska nebeskog tijela.

5°. Sva nebeska tijela bez obzira na deklinaciju. a tijekom jeseni i zime vlada polarna noć kad je Sunce stalno ispod horizonta. 39 . kada je Sunce stalno iznad horizonta. Visina tog nebeskog tijela mijenja se pravilno. Za opažača na Zemljinu polu Sunce tijekom godine ima visine istovjetne s deklinacijom. Prvog dana proljeća i prvog dana jeseni Sunce kruži po nebeskom horizontu. a to se za opažača koji je na sjevernom polu događa prvog dana ljeta. Nebesko tijelo A na slici ima deklinaciju 0° i kruži u ravnini horizonta.Paralelna nebeska sfera Paralelna nebeska sfera je prividna slika neba za opažača koji se nalazi na nekom od zemaljskih polova. Budući da nema ni izlaza ni zalaza stalno je iznad horizonta. Budući da je opažač na ekvatoru. nebeski pol i zenit nalaze se u istoj točki. Tijekom proljeća i ljeta vlada polarni dan. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju. točno 15° na sat. Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju i nalazi se iznad horizonta na visini koja odgovara vrijednosti deklinacije. Okomita nebeska sfera Okomita nebeska sfera je prividna slika neba za opažača koji se nalazi na ekvatoru. izlaze i zalaze okomito na nebeski horizont. zatim se promjeni za 180° i do zalaza u točki zapada iznosi 270°. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0° izlazi u točki istoka i visina mu raste bez promjene azimuta koji iznosi 90° sve do trenutka prolaza nebeskog tijela kroz zenit opažača. Kad je deklinacija Sunca negativna. takva nebeska tijela zovu se cirkumpolarna nebeska tijela. Najveća visina koju Sunce može postići je 23. takva nebeska tijela zovu se anticirkumpolarna nebeska tijela. a ravnina nebeskog ekvatora poklapa se sa ravninom nebeskog horizonta. Paralelna nebeska sfera Ako se opažač nalazi na jednom od zemaljskih polova. njegov je zenit u ravnini nebeskog ekvatora. a polovi su u nebeskom horizontu. Sunce je ispod horizonta. nalazi se ispod horizonta i opažač ga ne vidi.

a zalazi u točki koja se nalazi sjevernije od točke zapada. a nakon prolaza kroz meridijan azimut koji je uvijek manji od 270°. Zbog tih razloga dan i noć na ekvatoru uvijek traju jednako dugo. izlazi u točki koja se nalazi sjevernije od točke istoka. a točka zalaza između 270° i 360°. Zbog okomitog izlaza i zalaza Sunca sumraci na ekvatoru traju najkraće. vidljivi luk nebeskog tijela jednak je nevidljivome. Kosa nebeska sfera Kosa nebeska sfera je prividna slika neba za opažača koji se ne nalazi ni na polu ni na ekvatoru. Točka izlaza ima azimut između 0° i 90°. neovisno o godišnjem dobu i deklinaciji Sunca. Kosa nebeska sfera 40 .Okomita nebeska sfera Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju. Nebesko tijelo C ima negativnu deklinaciju i do prolaza kroz meridijan uvijek ima azimut koji je veći od 90°. U ovom slučaju nebesko tijelo ne može imati azimut između 90° i 270°. a izlaz i zalaz okomiti su na horizont. već na nekoj zemljopisnoj širini između tih dvaju ekstrema. Bez obzira na deklinaciju.

Takvo nebesko tijelo zove se anticirkumpolarno nebesko tijelo. Ravnina nebeskog horizonta nagnuta je na ravninu nebeskog ekvatora za vrijednost komplementa zemljopisne širine (90°– φ). odnosno zalazi sjevernije od točke zapada. Pozitivna je ako nebesko tijelo izlazi sjevernije od točke istoka. Nebesko tijelo F ima deklinaciju koja ima različiti predznak od zemljopisne širine opažača. odnosno zalazi južnije od točke zapada. Amplituda je negativna jer nebesko tijelo izlazi u točki horizonta koja se nalazi južnije od točke istoka. a vertikalna kružnica koja prolazi kroz točku zapada zove se zapadni prvi vertikal. Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj točki horizonta i nikad se ne pojavljuje iznad horizonta. Takvo nebesko tijelo zove se cirkumpolarno nebesko tijelo. 41 . Nebesko tijelo C ima deklinaciju koja ima isti predznak kao i zemljopisna širina opažača.Ako se opažač nalazi na nekoj zemljopisnoj širini. Vertikalna kružnica koja prolazi kroz točku istoka zove se istočni prvi vertikal. Nebesko tijelo A ima deklinaciju 0° i kruži po nebeskom ekvatoru. Mjeseca i planeta od zapadne strane horizonta prema istočnoj strani zove se progresivno kretanje. a zalazi sjevernije od točke zapada i ima pozitivnu amplitudu. ali njegova deklinacija ima točno veličinu komplementa zemljopisne širine (δ = 90° -φ). Nebesko tijelo D također ima deklinaciju istog predznaka kao i zemljopisna širina opažača. PRIVIDNO KRETANJE PLANETA NA NEBESKOJ SFERI Pomicanje Sunca. vidljivi luk jednak je nevidljivom luku. samo tangira horizont u jednoj točki i nastavlja kretanje po sferi. izlazi u točki horizonta koja se nalazi sjevernije od točke istoka. a apsolutna vrijednost deklinacije veća je od komplementa apsolutne vrijednosti zemljopisne širine (|δ| > 90°-|φ|) nebesko se tijelo nikad ne pojavljuje na horizontu i stalno je skriveno oku opažača. Nebeska tijela ovisno o položaju na sferi. Nebesko tijelo B ima pozitivnu deklinaciju. zauzimaju različite položaje u odnosu prema opažaču. ali je njegov vidljivi luk kraći od nevidljivog. 5. Nebesko tijelo E ima deklinaciju predznak koje je različit od predznaka zemljopisne širine. Luk nebeskog horizonta od točke istoka do točke izlaza nebeskog tijela i od točke zapada do točke zalaza nebeskog tijela zove se amplituda nebeskog tijela.2. dva puta prolazi kroz meridijan opažača i stalno se na nebeskoj sferi kreće po kružnici čije je središte u vidljivom polu. Nebeski horizont i ekvator sijeku se u točki istoka (točke E) i točki zapada (točke W). zenit opažača nalazi se između pola i ekvatora. a apsolutna vrijednost deklinacije manja je od komplementa zemljopisne širine (|δ| < 90°|φ|). To nebesko tijelo nema ni izlaza ni zalaza. a zalazi u točki horizonta koja se nalazi južnije od točke zapada. Takvo nebeska tijelo zove se zadnje anticirkumpolarno nebesko tijelo. Izlazi u točki istoka.Takvo nebesko tijelo ima svoj izlaz i zalaz. tj. Negativna je ako nebesko tijelo izlazi južnije od točke istoka. a zalazi u točki zapada. Zemlja na putanji oko Sunca i Mjesec na putanji oko Zemlje dolaze u takve položaje da se opažaču sa Zemlje čini da Sunce i Mjesec na sferi lutaju od zvijezde do zvijezde. Ako deklinacija i zemljopisna širina imaju različite predznake. a pomicanje planeta od istočne strane horizonta prema zapadnoj strani zove se retrogradno kretanje. Takvo nebesko tijelo zove se zadnje cirkumpolarno nebesko tijelo. ali je apsolutna vrijednost deklinacije jednaka komplementu zemljopisne širine (|δ| = 90°-|φ|). ali je vrijednost deklinacije veća od komplementa zemljopisne širine (δ > 90°-φ). Nebesko tijelo ima izlaz i zalaz u istoj točki horizonta. Vidljivi luk veći je od nevidljivog luka.

Nakon nekog vremena Zemlja će na svojoj putanji preći određeni put i naći se u položaju Z2. U tom će trenutku opažač s površine Zemlje vidjeti Sunce u blizini zvijezde β na nebeskoj sferi. a unutarnji planet po drugom Keplerovu zakonu prevalit će veći put i nalazi se u 42 . U određenom trenutku Zemlja se nalazi u položaju Z1. Opažač sa Zemlje vidjet će planet pored zvijezde α na nebeskoj sferi.32 dana). a unutarnji planet u položaju P1.Prividna kretanja Sunca i Mjeseca Slika prikazuje nebesku sferu u čijem središtu je nepomično Sunce oko kojega kruži Zemlja po ucrtanoj putanji. a Mjesec od zvijezde δ do zvijezde γ. a Mjesec u blizini zvijezde δ. Mjesec će slijediti pomak Zemlje i u tom istom trenutku naći će se u položaju M2. a Mjesec u položaju M1. Prividno kretanje planeta nešto je drugačije. Ako razdoblje iznosi jedan dan. Sunce na nebeskoj sferi prividno prevali put od zvijezde β do zvijezde α. U nekom drugom trenutku Zemlja će se naći u položaju Z2. Zemlja se na svojoj putanji u određenom trenutku našla u položaju Z1. Prividno kretanje unutarnjih (slika lijevo) i vanjskih (slika desno) planeta Prividno kretanje unutarnjih planeta prikazuje slučaj a). Sunce na nebu prevali oko 1° (360° za 365 dana). Opažač će sada vidjeti Sunce u blizini zvijezde α. a Mjesec u blizini zvijezde γ na nebeskoj sferi. a Mjesec oko 13° (360° za 27. a oko nje kruži Mjesec.

noć nastupa relativno brzo. Nakon toga visina Sunca počinje padati i u trenutku kad zađe ispod horizonta. do noći je preostalo upravo onoliko vremena koliko je prošlo od trenutka izlaza.3. putanja mu seže preko čitavog neba. a zatim se vratio prema zvijezdi γ. Dani se produžavaju sve do prvog 43 . Sunce izlazi točno u točki istoka i zalazi u točki zapada (putanja B na slici). počinje noć. To je polovina dana ili podne. Opažaču na Zemlji se čini da je planet opisao nepravilnu petlju. oko 21. Prolaskom vremena visina Sunca sve više raste. a temperatura zraka je niska. a u podne je visoko na nebu. U ljetnom razdoblju situacija je obrnuta: Sunce izlazi rano. Opažač na površini Zemlje kreće se zajedno s njezinom površinom i subjektivno osjeća kretanje čitave sfere. rujna. U zimskom razdoblju za opažača na sjevernoj hemisferi Sunce izlazi relativno kasno. Za opažača na sjevernoj hemisferi poslije prolaza kroz proljetni ekvinocij Sunce izlazi sve ranije. Prividno je planet na nebeskoj sferi prevalio put od zvijezde α do zvijezde β. β. Vanjski planeti uvijek se kreću progresivno. i prvog dana jeseni. odnosno prividno kruženje Sunca oko Zemlje. U idućem trenutku Zemlja je u položaju Z3. Opažač vidi planet pored zvijezde β na nebeskoj sferi. pa je to dan ravnodnevnice ili ekvinocij. Osim ovih pojava opažač zamjećuje i druge pojave. a temperature visoke. a kada je ono u najvišoj točki ili točki kulminacije. slučaj b). Sunce se svakog jutra pojavljuje na horizontu i za opažača počinje dan. Z2 i Z3. Unutarnji planeti Merkur i Venera pretežno se kreću u progresivnom smjeru. Tih se dana Sunce prividno kreće po nebeskom ekvatoru. Prividno kretanje Sunca Prvog dana proljeća. a jedino se u blizini donje konjunkcije određeno vrijeme kreću u retrogradnom smjeru. osim u položajima blizu opozicije kad u svojem prividnom kretanju prave retrogradnu petlju. Različiti položaji Zemlje Z1. Noći su kratke. ožujka. kraće se zadržava na nebu. PRIVIDNO KRETANJE SUNCA KROZ GODINU Sunce je nepomično u središtu sfere. 5. oko 23. γ kazuje da je planet također napravio petlju. a zalazi sve kasnije. opažač vidi planet pored zvijezde γ. P2 i P3 te različite projekcije planeta na nebeskoj sferi α. Isti oblik nepravilnog kretanja zbog istih razloga pokazuju i vanjski planeti. Vidljivi luk Sunca jednak je nevidljivom. U određenom trenutku planet prividno miruje u nekoj točki na nebeskoj sferi pa se kaže da je u tom trenutku stacioniran. planeta P1. a njegova deklinacija iznosi 0°. Te izmjene posljedica su rotacije Zemlje. a oko njega kruži Zemlja koja ima i vlastito rotacijsko kretanje.položaju P2. a planet u položaju P3. To su posljedice kruženja Zemlje oko Sunca.

Crta koja spaja točke afela (apogeja) i perihela (perigeja) zove se apsidna crta. pa je i to dan ravnodnevnice.5°). to jest položaja kad je Zemlja najudaljenija od Sunca. to jest položaja u kojem je Zemlja najbliže Suncu. Gibanje Zemlje oko Sunca Točka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana proljeća je proljetna točka (γ). Tada Sunce izlazi najsjevernije i amplituda postiže maksimalnu vrijednost (putanja C na slici). Od tog trenutka dani se počinju skraćivati. Tog je dana dan najkraći. kada deklinacija Sunca postiže najnižu vrijednost (δ = -23. Točka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana zime zove se točka zimskog solsticija (maksimalna negativna deklinacija) i u blizini je perihela. Od tada dani počinju biti kraći od noći i tako do prvog dana zime. kada Sunce dostiže maksimalnu deklinaciju (δ = +23. Ona je nagnuta 11˚ prema liniji solsticija. Kada se promatraju gibanja oko Zemlje.dana ljeta. oko 22. a najdalja apogej. Točka ekliptike u kojoj se Sunce nalazi prvog dana ljeta zove se točka ljetnog solsticija (maksimalna pozitivna deklinacija) i u blizini je afela. Točka u kojoj se Sunce nalazi prvog dana jeseni zove se jesenska točka (Ω). U različitim trenucima Sunce se nalazi na različitim točkama ekliptike. Dolaskom prvog dana jeseni Sunce se ponovo prividno kreće po nebeskom ekvatoru. To je točka na nebeskoj sferi u kojoj se sijeku ravnine ekliptike i ekvatora (deklinacije ide s negativne na pozitivnu). a tipični položaji su proljetna i jesenja točka. a noć najduža. afel i perihel. a noć najkraća. prosinca.5°). Zodijak Sunce u svom prividnom godišnjem kretanju po ekliptici prolazi kroz 12 astroloških odnosno 13 astronomskih sazviježđa. Linija koja spaja točke ljetnog i zimskog solsticija zove se linija solsticija. točke ljetnog i zimskog solsticija. Ekliptika je prividna putanja Sunca tijekom godine. 44 . ali su još duži nego noći i tako sve do prvog dana jeseni. Linija koja spaja jesensku i proljetnu točku zove se linija ekvinocija. predočuje točku sjecišta ekliptike i ekvatora na suprotnoj strani nebeske sfere (deklinacije ide s pozitivne na negativnu). lipnja. Dan je tada najduži. oko 22. tada je najbliža točka perigej. Sunce izlazi najužnije i amplituda postiže minimalnu vrijednost (putanja A na slici).

Strijelac. Jarac. Za vrijeme astronomskog sumraka na nebu postaju vidljive i zvijezde slabijeg sjaja.nautički sumrak (visina između -6˚ i -12˚). Zviježđa Zodijaka su: Ovan. a horizont motrioca još uvijek je vidljiv. Vaga. Svako zviježđe obuhvaća različitu površinu.građanski ili civilni sumrak (visina između 0˚ i -6˚). Vodenjak i Ribe. otud mu i naziv nautički. Djevica. . Pojas obuhvaća 8° s obje strane ekliptike. . 45 . To je upravo vrijeme kada se na brodu snimaju zvijezde. Ovisno o tome kolika je visina Sunca postoje: . što onemogućuje snimanje s običnim sekstantom.astronomski sumrak (visina između -12˚ i -18˚) Kada je visina Sunca -18˚ (ili veće negativne vrijednosti) nastupa mrkla noć. U toku noći snimanja se mogu vršiti isključivo sekstantom s umjetnim horizontom. osim Plutona koji u svom kretanju izlazi i izvan zodijaka. a u njemu se kreću svi planeti. iako su dio neba po kojem se prividno giba Sunce stari Grci podijelili u 12 približno jednakih dijelova. Sumrak i svitanje Sumrak i svitanje su vremenski intervali u kojima Sunce neposredno nakon zalaska i neposredno prije izlaska osvjetljava horizont motrioca. Rak. Za vrijeme građanskog sumraka Sunce još uvijek dobro osvjetljava horizont i nisu vidljive sjajnije zvijezde. Svaki je od tih dijelova zauzimao 30° ekliptičke dužine što znači da je u svakom zviježđu Sunce boravilo približno 30 dana. Lav. jer mu je ravnina putanje 17° nagnuta prema ekliptici. Bik.Pojas zodijaka Ta zviježđa nose uglavnom imena životinja pa je pojas nazvan zodijak ili životinjski pojas. To je dakle ono vrijeme kad Sunce svojim zrakama utječe na osvjetljenost horizonta. Blizanci. gibajući se prividno po svom noćnom luku u blizini horizonta. međutim horizont se gubi. Škorpion. te astronomsko zviježđe Zmijonosac. Za vrijeme nautičkog sumraka na nebu postaju vidljive sjajnije zvijezde.

linija ekvinocija ne dijeli površinu ekliptike na dva jednaka dijela. Dnevno se u prosjeku kreće nešto manje od jednog stupnja prema istoku. Nakon toga deklinacija raste dok ponovno ne postigne nultu vrijednost kada počinje proljeće. 46 .7963d . što se događa oko 22.apsidna linija ne poklapa se sa linijom solsticija. na sjevernoj hemisferi vlada ljeto.jesen: 89. zatim proljeće.5° zove Jarčeva obratnica. Za vrijeme zime Zemlja je u blizini perihela. Blizanci. Svako godišnje doba traje toliko koliko je potrebno pravom Suncu da promjeni longitudu za 90˚. Nakon toga Sunce počinje opadati do prolaska kroz jesenski ekvinocij kada počinje jesen. od tuda i naziv Zodijak (svako zviježđe obuhvaća 30° ekliptičke duljine i oko +/-23.5'' progresivno (to znači da se longituda perihela godišnje poveća približno 61. Prema tome. Godišnja doba ne traju jednako.8124d . Položaj Sunca za vrijeme zimskog solsticija u to vrijeme bio je u sazviježđu Jarca. Položaj Sunca za vrijeme ljetnog solsticija u antičko doba bio je u sazviježđu Raka. Ima ih dvanaest i uglavnom nose imena životinjskog svijeta.proljeće: 92. prosinca. Sunce mijenja položaj u sazviježđima. Najduže na sjevernoj hemisferi traju ljeto. Djevica.u vrijeme ljeta Zemlja se nalazi u blizini afela. pa se u tom dijelu ekliptike zadržava najduže. kada počinje ljeto. Proljeće na sjevernoj hemisferi počinje prolaskom Sunca kroz proljetni ekvinocij. pa se paralela +23. oko 22.5° zove i Rakova obratnica. Godišnja doba ne traju jednako zbog tri razloga: . uočili bi da Sunce prevali puni krug po nebeskoj sferi. na južnoj je zima i obrnuto.2'' retrogradno.7''). Škorpion. oko 23. pa jesen. Bik. a po drugom Keplerovom zakonu brzina joj je najmanja. pa je po istom zakonu sada najbrža i kraće se zadržava u tom dijelu ekliptike. pa se paralela -23. Rak. Sazviježđa Zodijaka su: Ovan. Lav.5° ekliptičke širine). Jarac. kad počinje zima. . Trajanje godišnjih doba: .ljeto: 93. . dobiva se trajanje godišnjih doba u danima. Nakon toga deklinacija Sunca postaje negativna i vrijednost joj opada dok ne postane najmanja. Vodenjak i Ribe. oko 21.zima: 88. To je zbog toga što se proljetna točka pomiče godišnje 50. Vaga.Godišnja doba Unatoč činjenici što je ljeti Sunce najudaljenije od Zemlje.6266d . a perihel 11. lipnja. a najkraće zima.9821d Kada bi se pratilo kretanje Sunca na nebu tijekom godine. ožujka i traje dok Sunce ne postigne maksimalnu deklinaciju. Longituda perihela Zemljine staze mijenja se s vremenom. Mijenjajući longitudu Sunca od 0˚ do 360˚ (svakih 90˚). rujna. Strijelac. Kad je na sjevernoj hemisferi ljeto.

Sunčev dan upravo je bio prva jedinica vremena koju je čovjek upotrebljavao. Međutim.6. MJERENJE VREMENA Dan i vrste dana Razdoblje od jednog dana jest vrijeme koje protekne između dviju uzastopnih kulminacija nekog nebeskog tijela u određenom meridijanu na Zemlji. razdoblje između dviju uzastopnih konjukcija Mjeseca jest vrijeme jednog mjeseca. tj. p. Protok vremena se može određivati prema pojavama koje se ponavljaju. osnovna jedinica za mjerenje vremena jest jedna sekunda. tropski). generalnoj konferenciji za mjere i utege. postoje i brojne vrste dana (sunčev. odnosno njegova protoka. sunčev sat). Budući da mnoga nebeska tijela mogu dvaput uzastopno kulminirati. tako na primjer. Ono može označavati točno određeni trenutak nekog događaja. Aristotel je vrijeme označavao kao ''broj odgovarajućih pokreta unaprijed i unatrag''. Einstain je pokazao da to ipak nije tako. Vrijeme se točnije počelo određivati tek u 18. Još veća izvedenica za mjerenje vremena jest jedan sat. u Rimu (javlja se gnomon . Vrste dana 47 . ali i razmak vremena između dva uzastopna istovjetna događaja. zvjezdani. Danas. koju čini 60 sekunda.vertikalni štap koji baca sjenu. pa je sekunda trajanje od 9 192 631 770 perioda zračenja koje odgovara prijelazu između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja atoma cezija 133. izradom pouzdanih satnih mehanizama.e. godine na 13. razdoblje između dviju donjih kulminacija Sunca jest vrijeme jednog dana. U samim počecima ljudske civilizacije javila se potreba za određivanjem vremena. Mjerenju manjih jedinica od dana pristupilo se u 3 st. Veća jedinica za mjerenje vremena jest jedna minuta. kojeg čini vrijeme od 60 minuta. VRIJEME I OSNOVE MJERENJA VREMENA Vrijeme kao pojam nije moguće jednoznačno definirati. a razdoblje između dvaju uzastopnih izlazaka Sunca u istoj točki horizonta predstavlja vrijeme od jedne godine.1. 6. Newton je vrijeme definirao: ''apsolutno.n.. planetski. mjesečev. pravo i matematičko vrijeme protječe samo po sebi i po prirodi je uniformno i nezavisno od bilo kakve vanjske stvari''. odnosno povezao je prostor i vrijeme u četverodimenzionalni prostornovremenski kontinuum (teorija relativiteta). st. čija je definicija dana 1967.

U određenom trenutku u meridijanu na kojem se nalazi točka A, na površini Zemlje kulminirali su istodobno Mjesec, Sunce, jedan od planeta, proljetna točka i zvijezda. Nakon što je Zemlja izvršila rotaciju oko svoje osi, raspored nebeskih tijela više nije isti. Mjesec je u tom vremenu prošao oko 12˚ u progresivnom smislu (obrnuto od kazaljke na satu), Sunce oko 1˚ u progresivnom smislu, planet može promjeniti svoj položaj u progresivnom ili retrogradnom smislu, proljetna točka se pomakla za 00.12'' u retrogradnom smjeru (u pravcu kazaljke na satu), a samo je zvijezda zadržala isti položaj. Tako možemo definirati pet vrsta dana: 1. Sunčev dan je vrijeme koje je potrebno Suncu da dva puta kulminira u određenoj točki na Zemlji (okret Zemlja u odnosu na Sunce). 2. Mjesečev dan je vrijeme koje je potrebno da Zemlja učini punu rotaciju oko svoje osi i još oko 13˚. Srednja vrijednost Mjesečeva dana je 24 sata i 50 minuta. 3. Planetni dan je vrijeme potrebno da određeni planet dvaput uzastopno kulminira u istoj točki na površini Zemlje, a može biti dulji ili kraći od Sunčeva dana. 4. Tropski dan je vrijeme potrebno da proljetna točka dvaput uzastopno kulminira u određenoj točki na Zemlji. Od Sunčeva dana je kraći oko 4 minute. 5. Zvijezdani dan je vrijeme potrebno da određena zvijezda dvaput uzastopno kulminira u istom meridijanu na Zemlji, koji je kao i tropski dan, kraći od Sunčeva dana za 4 minute, pa se kao zvijezdani dan uzima tropski dan (približno su jednaki). Za početak zvijezdanog dana se uzima prolaz proljetne točke kroz gornji meridijan, pa se zvijezdano vrijeme poklapa sa satnim kutom proljetne točke. Za početak Sunčeva dana se uzima prolaz Sunca kroz donji meridijan (donja kulminacija). Budući da se satni kut Sunca počinje računati od trenutka prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan, satni kut Sunca i pravo Sunčevo vrijeme se razlikuju 12 sati ili 180˚.
Godina i vrsta godina

Godina je u povijesti imala za podlogu Mjesec sa trajanjem od 12 lunacija (sinodički mjeseci), to jest 354.367 dana, pa se ona zvala Mjesečeva godina. Međutim, već je u starom vijeku određena godina koja je za osnovu imala kulminacije Sunca. Sunčeva godina je vrijeme koje je potrebno da Sunce po svojoj prividnoj putanji dođe u isti položaj na horizontu. Tropska godina je razmak vremena koji prođe između dva uzastopna prolaska Sunca kroz proljetnu točku. Tropska godina ima 365.24219878 srednjih Sunčevih dana, to jest 365 dana 05 sati 48 minuta i 46.08 sekunda. Kako godina nema cijeli broj dana, u javnom životu je uvedena takozvana građanska godina koja ima 365 ili 366 dana. Zvijezdana ili siderička godina je razmak vremena koji prođe između dvije uzastopne kulminacije Sunca i jedne zvijezde. Odgovara vremenu za koje Sunce učini cijeli put po ekliptici. Zvijezdana godina je malo dulja od tropske i iznosi 365.2563628 dana, to jest 365 dana 06 sati 09 minuta i 10.75 sekunda. Anomalistička godina je vremenski interval između dva uzastopna Sunčeva prolaska kroz perigej, to jest dva uzastopna Zemljina prolaska kroz perihel. Budući da se apsidna linija giba prema istoku (progresivno), anomalistička godina je nešto dulja od zvijezdane, i iznosi 365.25964134 srednjih Sunčevih dana, to jest 365 dana 06 sati 13 minuta 53 sekunda. Sve tri vrste godina se vremenom mijenjaju, tako da se tropska godina u tisuću godina smanji za 5.3 sekunde, anomalistička godina se za stotinu godina uveća za 0.3 sekunde, dok je promjena zvijezdane godine zanemariva.

48

Pravi sunčev dan i pravo vrijeme

Pravo Sunčevo vrijeme je vrijeme koje se računa iz položaja Sunca. Vrijeme koje protekne između dviju kulminacija Sunca u nekom meridijanu je pravi Sunčev dan. Pravo mjesno vrijeme (tp) može se izračunati pomoću satnog kuta Sunca (s) tp = 12h + s .

Pribrojnik 12h predstavlja vremensku razliku od trenutka početka računanja mjesnog satnog kuta (gornja kulminacija Sunca ili pravo podne) i početka računanja vremena (donja kulminacija ili prava ponoć). Međutim, pošto se satni kut računa od trenutka prolaska Sunca kroz gornji meridijan do 360˚, praktičnije je računanje pravog vremena pomoću vrijednosti istočnog ili zapadnog satnog kuta. Pri tome valja imati na umu: ako je Sunce prošlo gornji meridijan (ako je prošlo pravo podne), mjesni satni kut ima zapadni predznak (sw) ako Sunce nije prošlo gornji meridijan (ako nije prošlo pravo podne), mjesni satni kut ima istočni predznak (se) Pravo se Sunčevo vrijeme tada može izračunati iz izraza: tp = 12h – se tp = 12h + sw Ovi izrazi su važni u navigacijskoj praksi za izračunavanje vremena izlaza i zalaza Sunca, trajanje sumraka te prolaza Sunca kroz istočni ili zapadni prvi vertikal (Sunce u azimutu 90˚, odnosno 270˚) i najveću digresiju (kut u nebeskom tijelu jednak 90˚). Pravo Sunčevo vrijeme nije prikladno za primjenu u svakodnevnom životu, jer se Sunce ne giba jednakomjerno po ekliptici pa pravi Sunčev dan ne traje jednako u različitim razdobljima godine.
Srednji sunčev dan i srednje vrijeme

Budući da pravo Sunce nema ujednačeno prividno godišnje kretanje, pojavljuju se razlike u trajanjima dana. Načelno, što je Zemlja bliža Suncu to pravi sunčev dan traje duže (uz istu deklinaciju). Dan najduže traje prvog dana zime (oko 21. prosinca), a najkraće prvog dana ljeta (oko 22. lipnja), tako da je razlika između najdužeg i najkraćeg pravog Sunčeva dana iznosi oko 51 sekundu. Ukoliko pretpostavimo da je putanja Sunca na nebeskoj sferi ujednačena, da Sunce nema deklinaciju, to jest da se giba po ekvatoru, i da mu se surektascenzija mijenja ravnomjerno, dobili bi neko zamišljeno srednje Sunce po kojemu bi mogli računati srednje mjesno Sunčevo vrijeme (ts) ili srednje Griničko Sunčevo vrijeme (UT). Zamišljeno srednje Sunce upravo definira srednji sunčev dan, odnosno tropsku godinu. Svaki meridijan ima svoje srednje (pravo) Sunčevo vrijeme, stoga ista vremena u određenom trenutku imaju samo ona mjesta koja se nalaze na istom meridijanu.
Jednadžba vremena

Jednadžba vremena je razlika između pravog i srednjeg Sunčeva vremena, odnosno razlika rektascenzija srednjeg i pravog Sunca. e = Tp – UT e = tp – ts = αsr-αpr 49

Jednadžba vremena Pravo Sunce može se nalaziti ispred ili iza srednjeg Sunca, stoga jednadžba vremena može imati pozitivan ili nagativan predznak. Četiri puta godišnje pravo i srednje Sunce se poklapaju, pa je jednadžba vremena jednaka nuli. To se događa 15. travnja, 14. lipnja, 2. rujna i 25 prosinca. Ekstremne vrijednosti javljaju se 12. veljače (oko -14.3 min.) i 3. studenog (oko +16.5 min.).
Veza između zvjezdanog i srednjeg sunčeva vremena, Tropska godina

Zvjezdano vrijeme, prihvaćeno u astronomiji, neprikladno je u svakodnevnom životu, jer zvjezdani dan u toku godine počinje u raznim trenucima dana i noći. Npr, 23. rujna., kad je Sunce u jesenskoj točki, zvjezdano podne pada u ponoć sunčeva dana, tj. 12 sati prije. Zbog toga se još od davnih dana koristi dnevno kretanje Sunca za mjerenje vremena. Iz mnogobrojnih motrenja ustanovljeno je da između dva uzastopna prolaska Sunca (srednje ekvatorsko) kroz proljetnu točku prođe 365.24219 srednjih (sunčevih) dana. Taj vremenski interval zove se tropska godina. Da bi se našla veza između srednjeg i zvjezdanog vremena treba znati koliko tropska godina traje u zvjezdanom vremenu.

Veza između srednjeg i zvjezdanog sunčeva vremena Ako su Sunce i proljetna točka na početku tropske godine u meridijanu AP nekog mjesta, po isteku jednog zvjezdanog dana proljetna točka će se naći u A, a Sunce će biti u točki B, zbog svoga prividnog godišnjeg kretanja od zapada prema istoku. Sunce će u meridijanu biti 3min i 56,6s kasnije od proljetne točke. Za toliko je zapravo srednji dan duži od zvjezdanog. Svakoga narednog dana Sunce će se pomaknuti za isti kut. Po isteku drugoga dana, kad se proljetna točka ponovo nađe u točki A, Sunce će biti u točki C, po isteku trećega dana u točki D, itd. Na kraju tropske godine Sunce će obići gotovo cijeli nebeski ekvator i s proljetnom točkom će se naći u meridijanu ZP, a ne u meridijanu AP, jer se proljetna točka zbog precesije pomakla s istoka na 50

zapad 50.2’’. To znači da proljetna točka u toku tropske godine načini jedan prolazak više od Sunca kroz meridijan. Do istog rezultata dolazi se i iz razlike od približno 4min dnevno, koliko je potrebno Suncu više od proljetne točke da prođe kroz meridijan. Ta razlika mjesečno iznosi dva sata, a godišnje 24 sata. Dakle, u jednoj tropskoj godini su 365.24219 srednja dana ili 366.24219 zvjezdana dana. Iz te dvije jednakosti izvodi se veza između srednjeg i zvjezdanog vremena : 366.24219 1 srednji dan = ----------------- = 1.00274 zvjezdanih dana 365.24219 Općenito je ∆T = k · ∆S, gdje je T srednje sunčevo vrijeme, S zvjezdano vrijeme, a k čimbenik koji iznosi 1.00274. Također je i : 365.24219 1 zvjezdani dan = ---------------- = 0.99727 srednjih dana 366.24219 Općenito je ∆S = k’ · ∆T, gdje je k’ = 0.99727. Iz tih veza izlazi da je : 24h 00min 00s srednjeg vremena = 24h 03min 56.56s zvjezdanog vremena i 24h 00min 00s zvjezdanog vremena = 23h 56min 04.09s srednjeg vremena Odnos između sideričke (S) i tropske (T) godine može se pisati: S : T=360°: (360°-50.25'')=1.00003878
Veza između vremena, zemljopisne dužine, satnog kuta i rektascenzije

Svako vrijeme, bilo ono zvjezdano, sunčevo pravo ili srednje, povezano je s meridijanom mjesta motrenja. Prema tome to su sve mjesna vremena. Samo mjesta na istome meridijanu imaju u jednom trenutku isto mjesno vrijeme. Mjesta koja leže istočno od izvjesnog mjesta, imaju za toliko sati, minuta i sekunda više mjesnog vremena koliko je njihova zemljopisna dužina izražena u satima, minutama i sekundama veća od one u prvom mjestu. Mjesto smješteno zapadnije, imat će za toliko manje vremena. Znači luk ekvatora ili kut u polu između dva meridijana mjeren u vremenskoj mjeri, određuje razliku mjesnih vremena između ta dva meridijana. Osnovni meridijan (nulti-meridijan) od kojeg se broji zemljopisna dužina je onaj koji je prolazio kroz optičku os instrumenta na zvjezdarnici u Greenwichu. Danas je na tom mjestu muzej, ali je postavljena oznaka od koje se Zemlja dijeli na istočni i zapadni dio. Sva vremena i satne kutove koji se odnose na meridijan Greenwicha označuju se velikim slovom. Na primjer : Tz = griničko zvjezdano vrijeme = Sy = satni kut proljetne točke u Greenwichu; Ts = srednje vrijeme Greenwicha = GMT = Greenwich mean time = UT = Universal time = svjetsko vrijeme. Sva druga mjesna vremena označuju se malim slovom. Na primjer: tz = mjesno zvjezdano vrijeme = sγ = mjesni satni kut proljetne točke; tp = pravo mjesno sunčevo vrijeme; ts = srednje mjesno sunčevo vrijeme. Prema tome, veza između griničkih i mjesnih vremena je zemljopisna dužina, jer je: Tz = tz – ( ± λ ) i tz = Tz + ( ± λ ) i λ = tz – Tz Tp = tp – ( ± λ ) i tp = Tp + ( ± λ ) i λ = tp – Tp Ts = ts – ( ± λ ) i ts = Ts + ( ± λ ) i λ = ts – Ts 51

tj. godine početak sunčanog dana počeo brojiti od trenutka prolaska Sunca kroz donji meridijan. Sunce se prvog dana proljeća nalazi u položaju proljetne točke.α) Mjesni satni kut (s) nebeskog tijela razlikuje se od satnog kuta meridijana Greenwicha (S) za vrijednost zemljopisne dužine (λ) S=s–λ Prema tome mjesni satni kut ili surektascenzija se mogu dobiti iz izraza: s = (Sγ + λ) + (360˚. dok se u građanskom životu početak sunčeva dana računa od trenutka prolaska Sunca kroz donji meridijan. Znači da zvjezdani dan počinje kad je proljetna točka u gornjem meridijanu.α) = s – (Sγ + λ) 52 .Veza mjesnih vremena i zemljopisnih dužina mjesta U astronomiji se vrijeme mjeri pomoću satnih kutova nebeskih tijela. Sa slike se vidi da se mjesni satni kut nebeskog tijela može dobiti kao zbroj mjesnog satnog kuta proljetne točke i surektascenzije. pa se i u astronomiji od 1. Satni kut proljetne točke je zapravo zvjezdano vrijeme. Slično se u astronomiji početak sunčeva dana broji od trenutka prolaska Sunca kroz gornji meridijan. kad mu je satni kut 180° =12 h. siječnja 1925. Budući da se taj dan nalazi i na ekliptici i na nebeskom ekvatoru. a satni kut Sunca je sunčevo vrijeme. pa se analogno tome može pisati: Sγ = sγ – λ i Sγ = sγ + λ i λ = sγ – λ So = so – λ i so = So + λ i λ = so – So Satni kut je 0 kad tijelo prolazi kroz gornji meridijan. To znači da je za Sunce: Tp = So ± 12h i tp = so ± 12h ili Ts = Tp − (± e) = So ± 12h − (± e) Vrijeme brojeno od prolaska srednjeg Sunca kroz donji meridijan zove se građansko vrijeme. a po veličini satnog kuta proljetne točke može se odrediti koliko je zvjezdanog vremena. koja je presjecište ravnine nebeskog ekvatora i ekliptike. Za astronomiju je to imalo razloga da bi jednonoćno motrenje nebeskih tijela palo u isti datum. Na primjer ako je S = 45º. ali je zbog povezivanja s praktičnim životom postalo smetnja.α) (360˚. deklinacija Sunca je 0˚. S* = Sγ + (360˚. znači da je Tz = 3h.

15˚. odnosno smanjuju. brodova. ni ovakva podjela nije riješila probleme koji su se javljali. jer se putujući prema istoku. ostale se za 15° uvećavaju. 53 . Veza griničkog i mjesnog satnog kuta (vremena) Sγ = Tz = S☼ + α = S☼ . stoga u tim državama postoji veći broj vremenskih zona. vrijeme teče unaprijed. ali su tek 1911. Da se izbjegne takav kaos. itd.5˚. Površina Zemlje podijeljena je na 24 zone. Takvo vrijeme se zove zonsko vrijeme. godine. redom 0˚. gdje svaka zona obuhvaća područje od oko 15˚ zemljopisne dužine. vlakova . Središnji meridijani ostalih zona su oni meridijani koji su od prethodnika veći za 15˚. Prema istoku imaju pozitivnu zonsku vrijednost. polaske i dolaske aviona. itd. Podjela Zemlje na vremenske zone dogovorena je na kongresu u Rimu 1883. već granice država kroz koju prolaze. tako da stigavši do 12. teritorij SAD 6 vremenskih zona itd. 30˚. Međutim. a mjesni satni kut proljetne točke (sγ ili (S + λ)) mjesno zvijezdano vrijeme.(360-α) sγ = tz = s☼ + α = s☼ . tako da postoji i pojam sezonskog vremena (ljetno i zimsko). Velik broj država prihvatio je različita zonska vremena za određene sezone. koje poštuju lokalne regionalne granice.5˚ do +7. Međutim to nije bilo moguće učiniti u državama koje su se prostirale na velikim područjima (SAD. Nulta zona obuhvaća područje od –7.čita se iz godišnjaka) predstavlja zvijezdano vrijeme tog meridijana. Bilo bi jako teško uskladiti npr. Teritorij Rusije prekriva 11 vremenskih zona. a prema zapadu negativnu. bilo bi sasvim nepraktično da svako mjesto na zemlji ima vrijeme koje se razlikuje od susjednog mjesta. koji je središte nulte zone. 75˚. površina Zemlje je podijeljena na 24 vremenske zone. Rusija. itd. 45˚. što je logična potreba. Kanada.). na međunarodnoj konferenciji u Parizu određene zone i zonska vremena.(360-α) = S☼ + λ . Dvanaestu zonu presjeca datumska granica. 60˚. Središnji meridijan je meridijan u Greenwichu.Satni kut proljetne točke u meridijanu Greenwich (Sγ . unutar kojih se vrijeme računa po središnjem meridijanu koji prolazi kroz svaku vremensku zonu.(360-α) Zonsko vrijeme i datumska granica Budući da svaki meridijan na zemlji ima vlastito pravo i srednje vrijeme. Tako granice vremenskih zona ne prate slijepo meridijan. Površina Zemlje je podijeljena na 24 zone.

Zonsko vrijeme (tx) određuje se prema vremenu središnjeg meridijana zone.λ= Ts(UT)= + x= tx= (iz N. Tropska godina se vrlo malo mijenja (oko 0. atomsko vrijeme. Zbog toga se javila potreba da se izvede fizikalna sekunda. radi prije navedenih problema. a pri vožnji iz zapadne u istočnu sferu mora se preskočiti jedan dan. Jedinica atomskog vremena je atomska sekunda. Njega registriraju atomski satovi.975-i dio tropske godine. ±2. ili negativan ako se zona nalazi zapadno od meridijana Greenwich. Datumska granica.zone dobijamo 12 sati više nego u griniču. ±1. koja se definira kao trajanje 9 192 631 770 perioda onog zračenja što odgovara prelasku između dviju hiperfinih razina osnovnog stanja cezija 133. tako da se do 12. jer je naš praktični život povezan s matičnom planetom i 54 . ne slijedi meridijan 180˚. koja se upotrebljava od 1960. Prilikom prelaska datumske granice u vožnji iz istočne u zapadnu sferu treba ponoviti isti datum (ponavlja se tekući dan u tjednu). Generalna konferencija za mjere i utege 1967. Za pretvoriti UTC vremena iz nautičkog godišnjaka u zonska vremena nekog mjesta postupak je slijedeći: ts= . Na međunarodnoj konferenciji za fundamentalne astronomske konstante u Parizu 1950. na meridijanu 180˚ vremenska razlika je 24 sata ili jedan dan. Svi efemeridni podaci donose se u funkciji srednjeg griničkog vremena. Putujući prema zapadu vrijeme teče unazad.7 sec. To je nova zvanična jedinica vremena. Ovako definirano atomsko vrijeme (AT) točnije je od bilo kojeg drugog vremena. zone skupi 12 sati manje nego u griniču. Iz nje je izvedena efemeridna sekunda kao 31 556 925.) Međunarodno atomsko vrijeme Srednje sunčevo vrijeme se u praksi određuje iz promatranja zvijezda (UTC vrijeme). godine uvela je novo. tzv.G. Razlike koje nastanu između atomskog i svjetskog vremena (UT) usklađuju se dodavanjem ili oduzimanjem prestupne sekunde kad god ta razlika dostigne vrijednost ± 0. Dakle. Atomski satovi imaju preciznost od nekoliko milijuntnih dijelova sekunde. već slijedi granice država. godine prihvatilo da se sekunda izvede kao jedinica iz trajanja tropske godine. godine predložilo se da baza za vremensku jedinicu umjesto rotacije bude revolucija Zemlje. Zone se označavaju redom 0. Tako se 1958. Prilikom putovanja prema istoku sat pomičemo naprijed za 1 sat svakih 15˚.5 sek u stoljeću) i ravnomjerno. Kako se Zemlja neravnomjerno vrti oko Sunca takvo mjerenje vremena izaziva nesklad. ±3. na način da se srednjem Sunčevu vremenu meridijana Greenwich (UT) doda vrijednost zone (x): tx = UT + (± x) Vrijednost zone je njen redni broj koji može biti pozitivan ako se zona nalazi istočno od meridijana Greenwich. itd. i u njezinoj funkciji daju se kooordinate nebeskih tijela u astronomskim godišnjacima. godine. jer vremenske jedinice nisu konstantne. koji mogu precizno mjeriti vrijeme na principu prelaska elektrona s jednog nivoa na drugi u atomu cezija 133. a pri putovanju na zapad oduzimamo jedan sat svakih 15˚. To znači da se i to najpreciznije mjereno vrijeme prilagođuje vremenu određenom prema gibanju Zemlje.

Na taj se način određena vremenska skala označava UT0 i neznatno se razlikuje u ovisnosti o položaju opservatorija. Nulta točka ovog vremena poklapa se s UT vremenom za trenutak 01. Da vremenska skala bude nezavisna od mjesta opažanja. a sinodički mjesec ima više od 29 cijelih dana. zbog jednostavnosti. TAI je najpreciznije determinirana vremenska skala. Razlika GPS i UTC vremena je poznata i redovito se publicira. godine.5 m. Primjena točnog vremena danas je prijeko potrebna u prometu. 44 minute. atomska vremenska skala bila je na raspolaganju od 1956. u literaturi. koji predstavlja razdoblje jedne izmjene svjetlosti i tame. mijenjanje njegovih faza. Točnost najboljih satova na njihalo bila je između 0. 12 sati. razdoblje od sedam dana. UT je vremenska skala koja blisko aproksimira prividno dnevno gibanje Sunca i služi kao temelj za javno mjerenje vremena.1958. KALENDARI Kalendar je skup pravila kojima se određuju odnos između raznih vremenskih intervala: dana. Prema tome. trebalo je uskladiti te dvije UTC je međunarodni naziv koji je zamijenio GMT. Brodski kronometri zaostajali su za njima za dva reda veličine. Iako TAI nije uveden do 1.1. Skala UT1 R je korigirani UT1 s obzirom na periodične članove amplitude 3 ms plimnog porijekla. je bilo 19 sekundi). među prvima su koristili Babilonci. tj. Egipćani su koristili tjedan od 10 dana. tjedna.01. 1 55 .1972.001 do 0. obično označavana kao UT. Bolji kvarcni satovi imaju točnost od 10-6 do 10-7 sec. Kao osnovni vremenski period uzimao se oduvijek i u svih naroda dan. UT0 se korigira s obzirom na pomake po duljini opažačke postaje. Budući da se sav praktični život ravna po danima. astronautici. a znači koordinirano svjetsko vrijeme (Coordinated Universal Time). tj. što daje točnost udaljenosti satelita od Zemlje od 1.003 sekunde u 24 sata. Na taj se način dobiva skala UT1. Za duža razdoblja koristila se već u najstarije doba promjena u izgledu Mjeseca. god. nadalje. U užem smislu kalendar je brojenje godine na puni broj dana.njezinim gibanjem. GPS – vrijeme GPS vrijeme također pripada atomskom sustavu i nominalno se razlikuje od TAI vremena za vrijednost od nekoliko sekundi (2006. Vremenska skala UT2 izvodi se iz UT1 korekcijom sezonskih promjena amplitude od oko 60 ms. itd. Riječ kalendar dolazi od latinskog imena calenda-prvi dan u mjesecu. godine. 6. Ona je rezultat analiza atomskih vremenskih standarda (normi) mnogih zemalja koju obavlja biro za mjere i dragocjenosti (Bureau International des Poids ed Mesures) iz Pariza. godine. telekomunikaciji. Točnost običnih kvarcnih satova je 0. Tjedan. odnosno vrijeme na kojem se temelji GPS sustav pozicioniranja. koje uvjetuje gibanje polova. UT se formalno definira matematičkim izrazom kao funkcija greenwichkog zvjezdanog vremena. znači knjigu s navedenim danima tjedna i mjeseca u pojedinoj godini. a nazivaju se mazeri. mjeseca i godine. Fundamentalna jedinica TAI je jedinica u Internacionalnom sistemu. određivanju koordinata točaka na Zemlji putem laserskih mjerenja u kojem se mjere vremenski intervali u nanosekundama (10-9 sec). dana i noći. Još suvremeniji satovi pogonjeni su vodikovim generatorima frekvencije. astronomiji. Međunarodno atomsko vrijeme (Time Atomic International – TAI) je realizacija idealnog terestričkog vremena (terestical time-TT). geodeziji. Kristal u kvarcnim satovima napravi u 5 minuta vibracija kao obični kronometar u jednoj godini. SI sekunda. odnosno preglednu tablicu rasporeda dana u godini.001 sec. 2. Točnost atomskih satova je od 10-12 do 10-13 sec. GPS vrijeme u biti predstavlja američko atomsko vrijeme. UT se određuje neposrednim opažanjem dnevnih gibanja zvijezda.53059 dana). Potpuna izmjena mjesečevih faza traje prosječno jedan sinodički mjesec: 29 dana. a stari Rimljani tjedan od 8 dana. TAI vrijeme se s vremena na vrijeme korigira kako bi se uskladilo s UTC1 vremenom.98 sekunde (29. određivanju staza umjetnih satelita. Također je UT zonsko vrijeme za države zapadne Europe. tj.2.

Od tada nova godina uredno oscilira oko proljetnog ekvinocija. Lunisolarni kalendar je usklađen s kretanjem Mjeseca i s prividnim kretanjem Sunca. Dan je počinjao sa zalaskom Sunca (dijelio se u 6 straža: 3 noćne i 3 dnevne) ili u 12 sati. p. sredina i kraj). Kalendar Maya jedan je od najstarijih kalendara. Uo.e. godine p. Proizvoljni kalendar nije usklađen ni s Mjesecom ni sa Suncem. 48 minuta. Mjeseci su: Pop. to je ispravljano dodavanjem jednog dana svake četvrte godine (prijestupna godina). a preostalih 5 dana dodavalo se na kraju godine. koja traje 365 dana.e. 5 sati. npr. p. Zotz. kalendar je određen lunisolarnim ciklusom od 19 godina s 235 mjeseci (Metonov ciklus2-po atenskom astronomu Metonu 432.). Sunce potpuno obiđe nebo za vrijeme jedne tropske godine (dva uzastopna prolaska Sunca kroz proljetnu točku).n. u Mesopotamiji je bilo uobičajeno da se godina dijeli na dva godišnja doba. Kalendar je od 380. p. Tzec.veličine i to je osnova mjesečeva ili lunarnog kalendara. Ovo usklađivanje temelj je solarnih kalendara. (u vrijeme perzijske vladavine) posebno uređen. naizmjenično 29 i 30 dana. plus jedan dodatni mjesec ubacivan prvobitno po odluci. Mjeseci bi započeli s prvim viđenjem srpa mladog Mjeseca nisko nad zapadnim horizontom po zalasku Sunca.e. To se postizalo mijenjanjem broja dana u mjesecu. Drevni egipatski kalendar poznatiji kao Annus Vagus ili "Pomična godina" bio je lunisolarni. dvadesetoljeća (katun). Kalendar se svake četvrte godine razlikovao od sunčeve godine za 1 dan. dana. To se postiže mijenjanjem cijelog broja dana u građanskoj godini na temelju različitih pravila. je solarni kalendar Maya kojeg tvori ciklus od 18 razdoblja s 20 dana. mjesec). On dijeli vrijeme na dane (kin). Važniji kalendari kroz povijest Egipatski kalendar. godini ciklusa.n. sjetve i žetve. 46. Tijekom ovog razdoblja. Metonov ciklus-period u kojem se ostvari puni broj lunacija i tropskih godina. prvi dan svakog mjeseca (koji započinje zalaskom Sunca) je i dalje dan prvog opažanja srpa mladog Mjeseca. ako se godina računa u lunarnim mjesecima unutar 354 dana da bi se uskladilo s gibanjem Sunca na kraju godine dodaju se dodatni dani ili se uvodi posebni trinaesti mjesec. a ujedno jedan od najtočnijih uopće. Babilonski kalendar nikada nije koristio predodređeni broj dana u nekom mjesecu. 360 dana. Xul. Za praktični je život poslije izmjene svjetlosti i mraka. Kalendar Maya se sastoji u biti od dva kalendara. Stari egipčani su godinu mjerili po izlasku Siriusa i poplavi Nila. Mjeseci su bili grupirani u 3 godišnja doba po 4 mjeseca: doba poplave. a u Anadoliji četiri. Izlazak se ponavljao svakih 365 dana. npr. kad je ubacivan Ululu 2 (6. u godini koja ima 12 mjeseci (354 dana). plus još 5 dodatnih dana. Babilonski kalendar bio je lunisolarni kalendar s godinama koje su se sastojale od 12 lunarnih mjeseci.n. svjetovnog i obrednog kalendara. dvanaest mjeseci po 30 dana tvorilo je 360 dana. odnosno poklopio bi se izlazak Siriusa i poplava Nila. ali od oko 499. stoljeća p. godine (tun). tj. Svjetovni kalendar (Haab). Sat se dalje dijelio u 30 manjih jedinica. potrebno je da se godina za građansku upotrebu što bolje prilagodi dužini tropske godine. Godina bi započela u proljeće i bila je podjeljena u tri dijela (početak.n. Unutar ciklusa od 19 godina ubacivan je dodatni mjesec Adaru 2 (12. bio sasvim promatrački. Smatra se da se Egipatski kalendar koristio od 4442. Ipak. tj. itd. Tek poslije 1460 godina (4x365) ponovno bi nova godina počela u pravo doba. Kalendar je do 5. već je stvoren proizvoljno prema dogovoru.98 sekundi. a te su izmjene u vezi s položajem Sunca. osim u 17. ljeto i zimu. najvažnija izmjena godišnjih doba.e. Zip. u Asiriji su se računala tri godišnja doba. u 19 tropskih godina ispuni se 235 lunacija. 2 56 . mjesec). Kako ni tropska godina ne iznosi cijeli broj dana.n. međutim taj događaj je tijekom godina sve više odmicao od poplave.e. Vrijeme se mjerilo vaganjem vode koja je proticala kroz rupicu u probušenom kolu. Pored lunarnih i solarnih kalendara postoje još lunisolarni i proizvoljni kalendari. a kasnije po pravilu. mjesece od 20 dana (uinal).

e.0). oko 5125.15.0 predstavlja 360 dana. itd.2008.0.0.). 2 Pop. umjesto 400). kod Svjetovnog). položaj zdesna) kojih ima najviše 18. utvrđivanje kada se neki događaj dogodio u odnosu na druge). Dugo brojanje se može produžiti do bilo kojeg datuma daleko u budućnosti ili prošlosti. Zac. Zahvaljujući svojoj linearnoj prirodi. Mol. a slijedeći bi bio 0 Wo. po Gregorijanskom kalendaru. riječ je o početku šestog doba u ukupnom ciklusu od 26 000 godina (ovaj broj vrlo je blizak punom okretu zemljine osi od 25 800 godina zbog precesije). počiva na broju dana proteklih od mitološke početne točke4. dan Uayeb'-a. Kayab.1.0. Za većinu je prvi dan godine dan 0 Pop (smještaj Popa). 4 3 57 .Yaxkin.16 što zapravo znači da je ovaj dan (16×1 + 5×20 + 5 dana izvan 12 standardnih mjeseci (Uayeb/Wayeb). (13. Prema korelaciji između Dugog brojanja i zapadnih kalendara koju je prihvatila velika većina. p. (npr.1. do 19 Pop.0. koji se obično smatra kao 0. 5 Ahau-era koja se sastoji od 13 Baktuna. Obredni kalendar kombinirao se s kalendarom od 365 dana.2012.. Od ova dva kalendara značajniji je onaj s periodom od 260 dana. Zatim slijedi 1 Pop.0. Obredni kalendar (Tzolkin). mada ga manjina smatra za 20. jednog od trinaest i drugog od dvadeset dana. smještaj mjeseca Pop je 5. U ovom drugom slučaju. Za praćenje dužih vremenskih perioda i upisivanje kalendarskih datuma (tj. po Kalendarskom krugu to je bio dan 4 Ahau5 8 Kumku6. Prema vjerovanju Maya.0.0. Mac. 1 Wo. sadašnja od 11. čime proizvodi 260 jedinstvenih oznaka za dane. 20 baktuna = 1 piktun (2 880 000 dana). Ovaj kalendar kombinira dvadeset imena za dane s trinaest brojeva iz ciklusa trecena.0. Ceh. Cumbu i Uayeb3 (''pet dana nesreće''). Yax.0.08. Dugoračunski izraz 0. što bolje aproksimira solarnu godinu. kolovozu 3114.. a tada bi se ravnina Sunčevog sustava trebala izjednačiti s ravninom Mliječne staze što se događa jednom u 230 milijuna godina. Izuzetak je broj uinala (3.0. sastoji se od dva razdoblja. Chen. Moan.2. 18 uinala = 1 tun (360 dana). dan tog mjeseca. ili 360 dana. To znači da je 0. Ovaj oblik. što u prijevodu znači ''raspodjela dana''.e. pod nazivom Kalendarski krug (ili obilazak).25 dana). bi odgovarao dugoračunskom izrazu 12. tako da formira ujednačeni ciklus koji traje 52 Haaba (18 980 dana ili 13 dana kraće od 52 godine s prosječno 365.2012). Brojevi dana počinju glifom koji se prevodi kao "smještaj" imenovanog mjeseca. kod Obrednog) i od 20 dana (veintena.n. 20 piktuna = 1 kalabtun (57 600 000 dana). Pax. Npr. do 21. blizu solarne godine).0.0. tako da sveukupno broji 260 dana.5. 12. dan prethodnog mjeseca. to znači da Dugi račun doslijedno koristi bazu 20 samo ako se za glavnu jedinicu mjerenja smatra tun (360 dana. Važne komponente kod oba kalendara su manji ciklusi.12. a ne k'in (dan). Na ovaj način broj i dan nisu mogli da se poklope dok ne navrši godina od 260 dana.36 god. Kankin. sadašnja era završava 21. Majanski brojevi imaju osnovu 20.5 jednako 25 (zdesna: 5×1 + 1×20) a 0. Datumi Kalendarskog kruga su jedinstveni samo u intervalu od oko 52 solarne godine. Podjela vremena: • • • • • • • • • 20 kina = 1 uinal. što znači da svaka jedinica date pozicije (kojih ima 5) predstavlja 20-struku vrijednost pozicije koja joj prethodi (s desne strane). Jedinice k'in i uinal bi bili broj dana u tunu.n.. ova početna točka odgovara 11. korišten je drukčiji oblik kalendara. koja (umjesto 20 × 20) predstavlja 18 × 20.3114 p. od 13 dana (trecena. poznat kao Dugo brojanje (0.5.12.0. 20 kalabtun = kinchiltuna (1 152 000 000 dana).0 je 40 (2×20). Svaki dan u Haab kalendaru identificiran je brojem dana u mjesecu i imenom mjeseca. 20 alautuna = hablatun (460 800 000 000 dana). 6 Kumku-pripadajući dan Haab kalendata (od 0 do 19). Napravljen je važan izuzetak za vrijednost druge pozicije. Najvjerojatnije temeljeno na konjukciji planeta Sunčeva sustava i precesiji. 20 kinchiltuna = alautun (23 040 000 000 dana). 20 tuna = 1 katún (7 200 dana) 20 katúna = 1 baktún (144 000 dana).19.

Naziv za političko uređenje koje se razvilo u području stare Atene oko 500. p. Ciklus od 19 godina. p. oko jedanaest dana kraće od solarne godine. bio je od velikog značaja za sezonske aktivnosti poput obrade zemlje i pomorstva. Stari grci imali su više kalendara. umjesto da slijedi utvrđeni obrazac (kao u današnjem Gregorijanskom kalendaru).mjeseci 1-4 su trajali 36 dana (pretpostavka 39 u prijestupnim godinama). kako je opisano u atenskom ustavu iz 4. s 10 proizvoljno određenih mjeseci. Deset pritanija (državnih mjeseci) je vjerojatno bilo raspodjeljeno u šest mjeseci od 37 dana.n. s 12 mjeseci određenih na temelju mjesečevog ciklusa. Dani u mjesecu su se smjenjivali od 29 i 30 dana.15×360 + 19×7200 + 12×144000) 1 870 316. morao je biti ubačen dodatni mjesec oko svake treće godine. da se opet slože lunarna i solarna godina. 7 58 .mjeseci 5-10 su trajali 35 dana (pretpostavka 38 u prijestupnim godinama).n. p. Očito je da politička i festivalska godina nisu morale početi ili završiti istog dana. ali su bili brojčano označeni i dati zajedno s imenom predsjedavajuće tribe. Prvi dan nove godine je dan poslije one večeri kada je prvi put viđen (stvarno ili pretpostavljeno) tanki srp mladog Mjeseca. a potom u četiri mjeseca po 36 dana. a kada bi bilo procjenjeno da su mjeseci otklizali dovoljno unazad. tj. Poljoprivredni kalendar godišnjih doba. s izlascima zvijezda kao pokazateljima prolaska vremena. dan poslije prije spomenute početne točke.n. Kod Festivalskog kalendara godina je počimala prvim viđenjem (opažanjem) mladog Mjeseca poslije ljetnjeg solsticija. nova godina je šetala u opsegu od jednog mjeseca u odnosu na datum po Gregorijanskom kalendaru.e. I dani su bili označeni brojevima i to jednostavnim nizom od 1 do ukupnog broja dana mjeseca.e. Od tada. Tako su godine uobičajeno imale 12 lunarnih mjeseci (ciklusa). trajanje svakog mjeseca bilo je objavljivano pred njegov kraj. p. Za nju se vrlo često navodi kako predstavlja prvi demokratski poredak zabilježen u povijesti.n. stoljeća. Dvanaest lunarnih mjeseci traje oko 354 dana. Politička nova godina mogla se razlikovati za 15 dana u oba smjera od početka festivalske godine. Državni kalendar atenjana temeljio se na 10 mjeseci. ova dva kalendara su počimala i završavala istog dana. isto ime mjeseca je upotrebljeno dvaput zaredom. poznat kao Metonov ciklus kojeg su u 5. Grčki kalendari.e. Kalendarom se izgleda upravljalo na ad hoc bazi. Treći kalendar koji se koristio u staroj Ateni bio je solarni ili sezonski (tj. Od 407.e. plemena (koja je bila određivana kockom na kraju predhodnog mandata). čime je nastajala prijestupna godina od 384 dana. Ipak. Kalendar demokratske države7. st. mogao je biti korišten za precizno usklađivanje lunarne i solarne godine. razvili astronomi Meton i Euktemon. Ovaj kalendar se u 5. godišnjih doba). Politički mjeseci nisu imali imena. oslanjao se na izlaske i zalaske zvijezda kako bi se označile preciznije točke u vremenu. treba primjetiti da su ciklusi Dugog brojanja neovisni od solarne godine. Ipak. Unutar široke podjele na godišnja doba. Kao takav. Postojali su razni ciklusi za određivanje kojim godinama treba trinaesti mjesec. . tako da ime tribe nije ukazivalo na godišnje doba. tj. Od ovih kalendara posebno su zanimljivi Atenski kalendari: - Festivalski-lunisolarni kalendar. Ovo povezivanje Sunca i Mjeseca znači da je kalendar bio lunisolaran. st. u pokušaju da se prvi dan slijedećeg mjeseca veže s dolazećim mladim Mjesecom. temeljio na Suncu i koristio je godinu od 365 ili 366 dana i nije obraćao pažnju na Mjesečeve faze. Kako je odnos između solsticija i mladog Mjeseca promjenljiv. građanska godina ovako izgleda: . korištena je godina od 13 mjeseci. Ovaj dodatni mjesec je bio ponavljanje postojećeg mjeseca. Da bi se riješilo pitanje razlike od jedanaest dana između lunarne i solarne godine.

čime je zaslužio da se jedan mjesec nazove njegovim imenom. Sextilis (30). čime je kalendarska godina produžena na 355 dana... Mjeseci od 5.n.Rimski kalendar."osam" itd. godine (prihvaća ga Kršćanska crkva) odlučeno da se iz kalendara izbace 3 dana koja predstavljaju akumuliranu razliku. Uzevši kao osnovu tropsku godinu. iako je Septembar sada deveti mjesec. To je kasnije primjećeno. čime je nastao Julijanski kalendar. trebalo je i izbaciti 10 dana viška iz kalendara. svaka godina čiji je broj djeljiv s četiri je prijestupna i sadrži 366 dana. September od septem. Quintilis (31). p. astronomi su odlučili izraditi novi kalendar koji će biti precizniji. oko 61 dan zime nije bio obuhvaćen kalendarom. poznat i kao Mercedonius ili Mercedinus. Sextilis.e. npr. Mjeseci su se zvali: Januarius. December (30). mjesec Quintilis preimenovan je u Julius u slavu Julija Cezara.n. Quintilis. On je imao 27 dana.n. Kako je greška kasnije uočena. Maius.e. car August je naredio izbacivanje svih prijestupnih godina između 9. najprije je. Aprilis.n. drugom od sedam tradicionalnih kraljeva Rima. Prva reforma kalendara je pripisana Numi Pompiliju. skratio 30-dnevne mjesece na 29 dana i dodao Januar (29 dana) i Februar (28 dana) na kraj kalendara. p. Smatra se da je on. koji je uz pomoć aleksandrijskog astronoma Sosigena dao popraviti velike greške rimskog kalendara. pontifeks maksimus je imao razloga produžiti godinu u kojoj su on ili njegovi saveznici na vlasti. koja je u običnoj godini imala 29 dana.. itd. što znači "sedam". Kada su ovo uočili. Izuzev Kvintilisa i Sekstilisa. October od octo . Iunius (30). Mensis Intercalaris. Junius. October. do 10. 59 .e. Ovo je moglo imati veze s prirodom rimske politike u to vrijeme. su nazvani po njihovom položaju u originalnom kalendaru. osim veljače. Maius (31). stoljeća akumulirala na 10 dana. Nakon uvođenja Julijanskog kalendara 45. Srpska pravoslavna crkva. Rimska tradicija tvrdi da ga je izmislio Romul. Sustav usklađivanja godine preko dodatnih mjeseci prekidan je najmanje dva puta. Julijanski kalendar danas upotrebljavaju Ruska pravoslavna crkva. September (30). Osim toga. Februarius. odlučeno je da se jedan mjesec nazove imenom cara Augusta. October (31). sličan nekom od grčkih kalendara. Drugi prekid se dogodio sredinom prvog stoljeća p. Kako je rimska kalendarska godina definirala trajanje mandata izabranog magistrata. ili ne produžiti godinu u kojoj položaje drže njegovi protivnici (nešto slično se događalo i u staroj Ateni). oko 713 p. greškom. p. s 366 dana. Julije Cezar prvobitno je odredio da svi neparni mjeseci imaju po 31 dan. a godine 8. Prvi put to je bilo tijekom i nakon Drugog punskog rata.e. te je mjesec Sextilis zamijenjen mjesecom August. osnivač Rima oko 753. Julijanski i Gregorijanski kalendar Julijanski kalendar dobio je ime po rimskom vojskovođi Gaju Juliju Cezaru. a dodavan je Februaru. koji je pri tom bio skraćivan na 23 ili 24 dana.e.e. p. Kalendarska godina je trajala 304 dana. te je sretna slučajnost što su za prijestupne godine uzete baš one djeljive s četiri. n.n. Julijanski kalendar nije savršen i njegova greška se povećava svakih 128. Kako bi godina ostala približno u skladu sa solarnom godinom povremeno je dodavan preijestupni mjesec.2 godina za jedan dan. September. Sosigen je odlučio da svaka četvrata godina bude prijestupna. November (30). svaka treća godina bila prijestupna. Oktobar deseti. Godine 44. a 30 u prijestupnoj.n. Treba imati u vidu da se u ovo vrijeme godine još nisu brojale od rođenja Isusa Krista. November i December. Kalendar je prerađen dok je pontifeks maksimus bio Julije Cezar. Aprilis (30).n. Jeruzalemski patrijarhat i neki samostani na Svetoj gori u Grčkoj. razlika se do 16. koji su preimenovani u čast Julija Cezara odnosno Augusta. To je postignuto uvođenjem Gregorijanskog kalendara.e. tzv. Smatra se da je prvobitni rimski kalendar bio lunarni kalendar.e. p. brojeno od Kristovog rođenja.e. što se događalo približno svake druge godine. dok ostale sadrže 365 dana. Na taj način prosječna godina ima 365 i ¼ dana. Prema Julijanskom kalendaru. p. pa je na saboru u Niceji 325. Najstarija poznata verzija kalendara je imala deset mjeseci i počimala je oko proljetnog ekvinocija: Martius (31 dan). ovi nazivi su zadržani. Kako je Julijanski kalendar i dalje ostao nepromijenjen. Martius.n. već od osnivanja Rima 753. a parni po 30. i 8. Odluka o dodavanju ovog mjeseca je pripadala pontifex maximus-u. Tako bi nastala godina dužine 377 ili 378 dana.

Prijestupna je svaka godina djeljiva sa 4. Prosječna godina Gregorijanskog kalendara ima 365. odnosno 3 mjeseca.Uskrs će se odsad izračunavati po novom pravilu. prvi dan u godini bit će 01. kalendar je nazvan Gregorijanskim kalendarom.10. To znači da će se ova greška akumulirati na jedan dan za 1/0. Ti dani su zamišljeni kao neradni dani koji nemaju oznaku dana u tjednu. a greška povećava Kada je papa Grgur XIII 1582. i dalje ustraju na Julijanskom kalendaru. itd. svaki dan tjedna je svake godine pod istim datumom. ali su prijestupne godine 1600. Portugal i Španjolska. a ubrzo i ostale katoličke zemlje.-1585. ali među njima nisu prijestupne one godine koje nisu djeljive s brojem 400. veljače 1582. nisu prijestupne. godine 1700. teško je odredititi dan u tjednu nekog nadnevka.. doveli su do razvoja ideje o reformi kalendara. Novim prijedlogom odlučeno je da se 3 prijestupne pretvore u obične godine. a dodavali bi se na kraju svake godine (svjetski dan). Veliki protivnici ovakve reforme bili su lideri religija koji vrše bogoslužje u skladu sa sedmodnevnim ciklusom. (1502. slijede ga dva od 30 dana. Najveća prednost ovog kalendara je u jednostavnoj strukturi.Iz kalendara će se izostaviti 10 dana.. 60 .Dan viška u prijestupnoj godini dodavat će se na kraju mjeseca veljače. koji je kreirala Elisabeth Achelis iz New York-a.00031 dan ≈ 26 sekundi. objavio reformu do tada postojećeg. Po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa (1538. . 1800.. Svjetski kalendar je vječni kalendar (ostaje isti svake godine).. odnosno 13 tjedana. Papinska bula sadržavala je slijedeće odredbe: . Ujedinjeni Narodi su 1950-ih godina razmatrali tzv. odnosno nešto kraće jer se tijekom vremena dužina trajanja solarne godina smanjuje.Gregorijanski kalendar. četiri tromjesečja su nejednaka. kvartali su jednaki. Svaki kvartal počinje mjesecom koji traje 31 dan. papa Grgur XIII. tako da poslije četvrtka 04. godine uveo novi kalendar. Danas razlika između Julijanskog i Gregorijanskog kalendara iznosi 13 dana. Bugarska) prešle na ovaj kalendar. tako da je potrebno ubaciti jedan ili dva dodatna dana.10.siječnja. osim godina djeljivih sa 100. Prema Julijanskom kalendaru. slijedi petak 15. Reforma kalendara Određeni problemi s gregorijanskim kalendarom (svaka godina počinje različitim danom u tjednu.). Gregorijanski kalendar danas je najrašireniji kalendar. Julijanskog kalendara papinskom bulom Inter Gravissimas nazvanom po prve dvije riječi teksta. 1900. Rumunjska. a nakon 2100. Četiri kvartala imaju 364 dana.). premda neke.-1576. Poljska.2425 dana što daje grešku oko 0. njega su odmah prihvatile Italija. Protestantske zemlje prešle su na Gregorijanski kalendar mnogo kasnije. a može se reći i današnji svjetski kalendar. i 2000.1582.) je 24. prijestupnim su godinama označavane godine koje su dijeljive s brojem 4. Npr. Svaki kvartal počinje u nedjelju i završava se u subotu.1612.00031 ≈ 3225 godina. Među raznim prijedlozima reforme. radni i školski rasporedi se ne moraju izmišljati svake godine. svaki ima 91 dan. uvećat će se na 14 dana U čast pape Grgura XIII. Svjetski kalendar. te u prijestupnim godinama (dan prijestupne godine). kao Ruska i Srpska. a do danas su i mnoge pravoslavne crkve (Grčka. godina. kod kojih su prijestupne samo one djeljive s 400. na kraju drugog kvartala. . štedi se na tiskanju kalendara jer se mijenja samo broj godine.) i napuljskog fizičara i astronoma Aloysiusa Liliusa (1520. Prema novom pravilu prijestupne godine ostaju i dalje one godine koje su djeljive s brojem 4. a označavaju početke stoljeća. .

Odmah je izglasana nagrada od 10. te sat nije bio upotrebljiv na brodu. Iako je sat bio smješten u kardanski sustav. koja je skupa sa Robertom Hookom 1662. Parlamentu je podnesena predstavka. godine. godine 2000 ljudi izgubilo živote.3. iako ih brodovlasnici nisu odmah prihvatili. predstavio je Kraljevskom znanstvenom društvu u Londonu svoj prvi kronometar poznatiji pod imenom H1. Velik problem na koji se nailazilo na otvorenom moru. Sa nepunih 20 godina života konstruirao je svoj prvi sat na njihalo sa drvenim kotačima. njihanja i posrtanja nije davao valjane rezultate. Kronometri su se nakon toga usavršavali. 15 i 20 tisuća funti sterlinga onome tko pronađe sredstvo za određivanje zemljopisne dužine s točnošću od 1˚. Ovaj odbor je u 114 godina svog postojanja kontrolirao razvoj kronometra. astronoma i matematičara. Poznavanjem srednjeg griničkog vremena može se astronomskim opažanjima odrediti zemljopisna dužina broda. Nizozemski znanstvenik Christian Huygens (1625-1695) konstruirao je 1660. godine. jer kako kronike kažu bila je to velika investicija. KRONOMETAR Kronometar je izrazito precizan sat koji pokazuje srednje vrijeme meridijana Greenwich. dali su je iskušati na putovanju do Lisabona u svibnju 1736. brodovlasnika. Bruce se vratio i ponio dva takva sata u domovinu. međutim to su i dalje bili pokušaji pojedinaca. a konopac je zamijenio lancem. koja je u svemu zadovoljila nemale uvjete Odbora. Sa kronometrom H1 je po prvi puta u povijesti riješen do tada nerješivi problem određivanja zemljopisne dužine. komanda britanske ratne mornarice se obraća Parlamentu i traži konkretnu pomoć. Isti pokus su ponovili i nakon dvije godine na nautičkoj misiji u Gvineju. godine i pokazivao je znatno veću točnost. Huygens ne posustaje. pravim imenom Aleksandra Brucea. godine izrađuje novi poboljšani sat sa specijalnim balansirom. no to nije bilo ni približno dovoljno da bi se tadašnji pomorci mogli pouzdati u njega. koju su potpisali pomorski kapetani. zbog valjanja. u kojoj naglašuju važnost i potrebu određivanja zemljopisne dužine na moru. brodovlasnici i londonski trgovci. prvi je početkom 16. nizozemski matematičar i astronom. godine. ne bi li popravio prijašnji negativni utjecaj. 1735. nasukavanjem britanske eskadrile. sa obvezom da usavrši postojeći sat te da mu smanji veličinu. Nakon petogodišnjeg rada i usavršavanja. poznatu Malu uru. lorda Kincardinea. Nakon povratka broda u Englesku pogreška u zemljopisnoj dužini je iznosila veoma malih 3'. godine ukrcao na jahtu Charlesa II i smjestio u težište broda. Stoga su odmah Harrisonu dali nagradu od 500 funta sterlinga. već 1676. Huygens je konstruirao novo njihalo u obliku konusa. koji je tada prebivao u Nizozemskoj. Sat je isproban 1665. 3/4˚ i 1/2˚ poslije šest tjedana putovanja. godine sat na njihalo uz pomoć škotskog izbjeglice. pa je potaknut tada enormno visokim nagradama Odbora posvetio sve svoje umijeće izradi toliko preciznog sata. bio je određivanje stanja kronometra. Nakon obnove monarhije u Velikoj Britaniji. stoljeća predložio računanje zemljopisne dužine uz pomoć točnog sata koji bi pokazivao točno vrijeme nekog meridijana kojeg bi uspoređivali s mjesnim vremenom. je napravio 1770. Posljednji kronometar. Kasnije je zamijenio njihalo uspinjačem. I dalje se nastavilo predano istraživanje na revolucionarnom satu. Povijesni pregled razvoja kronometra Rainer Gamma Frisius. godine osnovao Board of Longitude (Odbor za zemljopisnu dužinu). John Harrison (1693-1776). što je iznenadilo članove Odbora. Nakon što su shvatili da pred njima stoji izvanredna naprava. 61 .6. Već u tim pionirskim pothvatima došlo se do spoznaje da satovi na njihala ne mogu zadovoljiti s obzirom na ekstremne uvijete rada na moru. Kad je u maglovitoj noći 1707. Ipak to nije bilo dovoljno jer je na njega djelovala promjena temperature. Sedam godina nakon te strahovite nesreće. Čovjek koji je cijeli svoj život posvetio izradi takvog kronometra jest sin stolara. No nagradu je dobio tek tri godine poslije. H5. Parlament je 1714. koji je bio sastavljen od predstavnika pomoraca.

Automatski elektronski kvarcni kronometar u početku je koristio titraje glazbenih viljuški s frekvencijom od oko tri milijuna titraja u jednom satu. Osnovni dijelovi su: pogonski uređaj (čelična elastična opruga) i sustav zubčanika. te pokazni uređaj. St = UT – tk Stanje kronometra može biti pozitivno i negativno. Frekvenciju titranja određuje dimenzija kvarca. zaštićen od vanjskih utjecaja (udara. kristal kvarc s vrlo stabilnom frekvencijom titranja. Ako iz bilo kojeg razloga nije moguće izračunati dnevni hod kronometra u toku dva dana može se izračunati i nakon duljeg perioda po formuli: h = (Stn – St1)· n-1 «n» predočuje broj dana koji je protekao između dvaju stanja kronometra. zbog piezoelektričnog efekta. na zapovjedničkom mostu. a njihova veličina danas je veličine ručnog sata. Dnevno odstupanje mu je 10-9 s. Kvarcni kronometri mogu imati hod od jedne sekunde godišnje. podesiv mikrovalni radiooscilator i povratni prsten koji služi da namjesti oscilator na točnu frekvenciju absorpcije. regulator (osnovni dio je nemirnica koja trepće lijevo desno do 400º s periodom oko 0. izmjenu napona na njegovoj površini. dnevnik kronometra Stanje kronometra (St) je razlika između srednjeg griničkog vremena (UT) i vremena koje pokazuje kronometar (tk). Jezgra atomskog sata je mikro val čija rezonantna šupljina sadrži ionizirani plin. itd. 2. stanje kronometra ima negativan predznak. Izračunavanje srednjeg griničkog vremena s poznatim stanjem kronometra: UT = St + tk Dnevni hod kronometra (h) je vrijeme za koje se promijeni stanje tijekom jednoga dana: h = St2 – St1 Dnevni hod kronometra dobiva se uspoređivanjem dva stanja tijekom jednog dana. Kronometar se smješta u posebno zaštićenu kutiju. promjene temperature. Treba mu 75 mW snage. Energiju mu daje mala baterija koja traje više godina. stanje kronometra ima pozitivan predznak. postupno snižava frekvenciju osciliranja pločice na frekvenciju uspoređivanja (1 kHz do 1 MHz) i na frekvenciju pogodnu za pogon pokaznog uređaja (1 Hz do 50 Hz). Dobivena se frekvencija dijelila elektronskim djeljiteljima frekvencije i pretvarala u precizan broj impulsa na osnovi kojih se mjerio protok vremena. a ako vrijeme kronometra prednjači u odnosu na srednje griničko vrijeme. Ukoliko vrijeme kronometra zaostaje za srednjim griničkim vremenom. Titranje kvarca stvara. koja je izrazito pravilna. Danas se umjesto glazbene viljuške koristi.). (karakteristično definiran kao oponašatelj individualnih atom). Kad se zaustavi kazaljke nije uputno micati. Stanje i hod kronometra.Vrste kronometra Postoji nekoliko vrsta kronometara od kojih su najvažniji: 1. 3. 62 . Mehanički kronometar. Atomski sat za svoj rad upotrebljava atomsku frekvencijsku jeku. djelitelj frekvencije. po mogućnosti na karganskom ovjesištu. i dnevni hod može biti pozitivan (ako kronometar žuri) i negativan (ako kronometar zaostaje). kvarcni oscilator (pod utjecajem električne struje mehanički oscilira.5 s i spiralna opruga od specijalnog čelika ili plemenitog metala). vibracija. Dijelovi kvarcnog kronometra: izvor energije (baterija). zaporni uređaj (sprečava odvijanje pera u jednom mahu). Mehanički kronometar potrebno je svaki dan navijati u isto vrijeme. već treba čekati vrijeme kad je stao i naviti ga malo prije. što može primati i preko baterije. Kao i stanje. oko 8 kHz do 5 MHz). posebnim tehnikama brušeni.

Admiralty List of Radio Signals). Najstariji sustav emitiranja vremenskih signala bio je ONOGO sustav. tako da bi kraj zadnjeg signala predstavljao početak novog sata. samo što je duljina trajanja signala skraćena. Noviji sustavi su vrlo slični starom sustavu.Stanje i hod kronometra određuju se vremenskim signalima. kontrolama vremenskog signala i općenito o radu sa kronometrom. koji je davao vremenske signale pri kraju svakog sata. svibnja 1910. dužni smo voditi dnevnik kronometra. O stanju kronometra. Detalji o vremenskim signalima raspoloživi su u nautičkim priručnicima (npr. Tablica prikazuje izvadak iz dnevnika kronometra. godine. (λ) (tk) Stanje Dnevni Vremenska (St) hod (h) stanica: Signali: Vrijeme: Dnevnik kronometra Harrisonov model H1 Harrisonov model H5 Suvremeni kvarcni sat Atomski sat 63 . dnevnom hodu. Prve vremenske signale počeo je emitirati astronomski opservatorij u Parizu 23. Datum Vrijeme Pozicija (φ).

7. Sjena je tada najkraća i usmjerena je točno prema sjeveru. Gnomon. a iz tih podataka izračunavao se i nagib ekliptike. Gnomon se sastoji od štapa okomito zabijenog u zemlju i skalom na zemlji.5m visok spomenik na Trgu svetog Petra u Rimu. Prolazak Sunca kroz meridijan opažača U toku dana promatra se sjena koju gnomon odsjeva na Zemlju. predstavlja njegov prolazak kroz nebeski meridijan opažača. tj. Poznavali su ga Babilonci (približno 2000.e) i Kinezi. RAZVOJ INSTRUMENATA ZA MJERENJE VISINA KROZ POVIJEST Gnomon Gnomon je vjerojatno najstariji astronomski instrument. Najpoznatiji do danas sačuvani gnomon je 35. p. koji su njime skoro točno odredili nagib ekliptike. Najstariji pisani trag o mjerenju gnomonom nalazi se u rukopisu Kineza Čin Pia iz 1100. Što je Sunce više na nebeskoj sferi sjena je kraća i obrnuto. INSTRUMENTI ZA MJERENJE VISINA I ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA Za odrediti stajnicu. Opaža se da sjena mijenja svoj smjer i veličinu. poziciju uz pomoć nebeskih tijela nužno je potrebno imati odgovarajući instrument kojim se može izmjeriti visina. Od instrumenta za mjerenje visina najvažniji je sekstanr. Sjena gnomona putuje skupa sa Suncem. a njena dužina je određena visinom Sunca nad horizontom. U tom izvješću navode se izmjerena ljetna i zimska visina Sunca. godine prije Krista. 7. prolazak Sunca kroz nebeski meridijan opažača 64 . Trenutak kada je Sunce najviše na nebeskoj sferi.1.n. a podnožje gnomona predstavlja jug.

Tako je npr. a izražavana je u izbama (1 izba = 1°36'). pa su znali kad se nalaze na zemljopisnoj širini određene luke. Kamal 65 . Kamal je zapravo bila pravokutna ploča u središtu s pričvršćenim konopcem razdijeljenim na uzlove na određenim udaljenostima. Kinezi su u peljarima za plovidbu između Sumatre i Šri Lanke imali zapisane visine Polarne zvijezde za pojedine punktove odnosno faze plovidbe. U Europu ga je prenio Vasco de Gama koji je za njega saznao na putovanju prema Indiji.Određivanje visine Sunca Izmjeri se dužina sjene gnomona. a potom ga i sam preuzeo od Arapa. Slično su radili Portugalci u plovidbi uz zapadnu obalu Afrike. a zatim rješavanjem pravokutnog trokuta jednostavno se izračuna visina Sunca nad horizontom. Gnomon (a) α Sjena (b) tgα = a b Određivanje visine Sunca gnomonom Kamal Kamal su skupa s astrolabom upotrebljavali Arapi. a gornja se poklapala s praćenom zvijezdom. prvenstveno za određivanje visine Polarne zvijezde. visina Polarne zvijezde malo sjevernije od polutnika bila 1chich (širina prsta). koji su odgovarali visini Polarne zvijezde. Visina zvijezde bila je određena dužinom razvučenog konopca. Motritelj bi odmicao ploču od oka dok njezina donja stranica nije bila na morskoj razini. Arapi su vezali određen broj uzlova na konopcu za svaku važnu luku. Zatim bi razvukao konopac okomito na ploču do svojih usta.

Iz Kolumbovih dnevnika je vidljivo da je upotrebljavan za mjerenje visine Sunca. a često je bio i predmet umjetničke izrade od dragocjenih metala. Bio je neupotrebljiv za posrtanja i valjanja broda. a 0º stupanjske podjele nalazilo se usporedno s ravninom horizonta. 66 . a na brodu se počeo upotrebljavati oko 1480. st.e). st. Astrolab se izrađivao u obliku okrugle drvene ili metalne ploče koja je na vanjskom luku sadržavala stupanjsku podjelu od 0º do 360º. a u središtu je bila pričvršćena vizura tako da je sličio današnjoj smjernoj ploči. a). Visio je na prstenu. p. b) Europski pomorci dugo vremena su se služili astrolabom. Arapi su ga prenijeli u Europu u osmom stoljeću. Tehnika određivanja visine nebeskog tijela sastojala se od više radnji: opažač se okretao prema nebeskom tijelu držeći astrolab vertikalno. koje su se nalazile 50º iznad horizonta. a) b) Astrolab iz 16. godine kao navigacijsko pomagalo. i 16. st. st.Astrolab Astrolab se kao i kvadrant upotrebljavao na kopnu od 2. astrolab iz 15.e. a očitavanje visine je imalo točnost 5º s tim da pogreške od 5º nisu bile rijetkost. godine s uputstvima za upotrebu. p. Izrađivali su ga s posebnom pažnjom.n. Upotreba astrolaba Astrolab je upotrebljavala većina pomoraca u 15. Prvi ga je konstruirao Hiparh (180. Astrolabom se određivala visina Sunca i zvijezda. Prvi ga spominje Pedro de Medina u navigacijskom udžbeniku Arte de Navegar 1545. pravac iz oka opažača preko oba kraja smjerala poklapao se s nebeskim tijelom kojeg se mjeri i zatim se očitavala zenitna udaljenost nebeskog tijela na stupanjskoj podjeli astrolaba. dok se za Polarnu zvijezdu i dalje upotrebljavao kvadrant. do 125.n. Upotrebljavao se i kao identifikator zvijezda i za tu svrhu dodavale bi se urezane slike s jedne strane ploče.

a neke izvedbe morskog prstena su imale četverokutni oblik. Morski prsten 67 . Searing) je nastao dosta kasnije. Izraz morski prsten (Ring. Prednost morskog prstena pred astrolabom je bila ta što je imao precizniju stupanjsku podjelu. Ovaj način mjerenja zahtijevao je da otvor na prstenu mora biti usmjeren prema Suncu. a 45º od vrha nalazio se mali otvor kroz koji su upadale sunčeve zrake na stupanjsku podjelu prstena. Zanimljivo je da John Davis u svom djelu The Seamans's Secrets iz 1594. Naprava nije imala nikakvog pomičnog dijela.Morski prsten Morski prsten se razvio iz astrolaba. Na vrhu masivnog željeznog obruča postavljao se prsten koji je služio za vješanje instrumenta. godine morski prsten spominje pod imenom astrolab. namjena mu je bila isključivo mjerenje visine Sunca.

manji štap. Prvi su ga počeli upotrebljavati Portugalci oko 1460. 68 . Visina bi se tada očitala iz graduirane stupanjske ljestvice na glavnom štapu. Konstruirao ga je Jacob ben Makir u 13. st.n. Križni štap bi se pomicao gore-dolje po glavnom štapu dok ne bi donji kraj doticao horizont. drugi je smjerao. a gornji promatranu zvijezdu. Prvi kvadranti sadržavali su razne simbole umjesto stupanjske podjele koji su predstavljali imena pristaništa. okomit na prvi.. Jakobovim štapom određivale su se visine Sunca od 3º do 60º zato je bio neupotrebljiv u niskim zemljopisnim širinama jer je meridijanska visina Sunca vrlo visoka. a visina Polarne zvijezde preniska. Spominje ga Ptolomej (sredina 2. Izraelčanin iz Provanse. a za svaki takav križni štap bila je stupanjska podjela na jednoj stranici glavnog štapa. Jakobov štap se sastojao od četverostranog drvenog štapa po kojem je klizio drugi. st. do 1344. p. obrnuto je bilo za visoke zemljopisne širine. To su bile dvije probušene pločice postavljene na određenoj udaljenosti i okomite na tijelo kvadranta. Po jednom rubu nalazile su se smjernice za smjeranje. a treći očitavao. a za veće astrolab. Cross-staff). Za manje visine služio je Jakobov štap.) u svojem djelu Almagest. Izrađivao se od trokutaste drvene ploče (kasnije metalne) s kružnim lukom od 90º koji predstavlja četvrtinu kruga po čemu je kvadrant i dobio ime. Opažanje je bilo nezgodno jer je opažač morao istodobno gledati i gore na nebesko tijelo i dolje na horizont.e. Najveći nedostatak za praktičnu upotrebu na brodu bio je prevelik utjecaj gibanja broda. st Jakobov štap Jakobov štap je prvi instrument kojim se mjerila visina nebeskog tijela i to od morskog horizonta (eng. godine. a opisao ga je Levi ben Garson (1288. Bila su tri do četiri manja (križna) štapa kojima su se mjerile veće ili manje visine. Jedan je držao instrument. a zna se da su kvadrant na svojim putovanjima upotrebljavali Kolumbo i Magellan. Odličan opis ove naprave daje i nizozemski pomorac Lucas Janszoon Waghenaer 1583. Opažač bi promatrao nebesko tijelo preko jedne stranice na kojoj su se nalazile smjernice za smjeranje dok bi iz sredine kvadranta visio visak koji je na stupanjskoj podjeli prikazivao zenitnu udaljenost. Za mjerenje kutova bila su potrebna dva do tri opažača. godine.Kvadrant Kvadrant je najstarija naprava za mjerenje visina nebeskih tijela koja se upotrebljavala na brodovima. Taj stari instrument često se upotrebljavao komplementarno s astrolabom. Španjolski kvadrant iz 16.).

Nedostatak joj je bio taj što je ovisila o Polari te je bila neupotrebljiva južno od polutnika. dužine dana i noći. Na većem krugu označavali su se mjeseci i dani u godini a na manjem pomičnom krugu sati i minute. odnos Sunca prema zviježđima ekliptike ali s njom je bilo moguće mjeriti i visine nebeskih tijela. međutim noćna ura nije doživjela veliku primjenu među pomorcima. jedan za opažanje zviježđa malih kola (Kochab i Pherkad) i velikih kola (Dubhe i Merak) te drugi u središtu za opažanje Polarne zvijezde. Instrument prvi spominje španjolski filozof Ramon Llull u jednom od svojih dijela. izlaska i zalaska Sunca. Instrument se sastojao od dva metalna kruga kroz središte kojih se opažala Polara. Noćna ura 69 . Naprava je imala dva otvora. Uglavnom se mjerila visina Polarne zvijezde. a na brodovima se počela upotrebljavati u 15. st.Upotreba Jakobovog štapa Noćna ura Noćna ura se upotrebljavala kao zvjezdani sat koristeći pozicije zvijezda za određivanje faza mjeseca.

štap je usmjeravao prema horizontu tako da ga je s pravcem iz oka dodirivao s donjim dijelom lopatice. Sea Quadrant. godine opisuje u svom djelu The Seaman's Secrets novi instrument. Njegov prvi kvadrant sastojao se od štapa na kojeg se s gornje strane postavljao manji štap u obliku luka. a zatim je očitavao visinu na stupanjskoj podjeli štapa. a nakon prve izvedbe uslijedila su poboljšanja. a donji izveden u obliku luka. koji je on konstruirao. kroz kojeg se opažao vizir (lopatica) na kraju štapa. Gornji je bilo ravan i okomit. Pri mjerenju motritelj je leđa okretao Suncu. Na donjoj strani luka pričvršćivao se okular. Gornji luk pomicao je toliko dugo dok se njegova sjena ne bih pojavila u dnu lopatice (morski obzor). godine Drugi Davisov kvadrant sastojao se od dužeg štapa na kojeg su se postavljala dva kraća štapa.Davisov kvadrant John Davis 1590. Na instrumentu su se nalazile dvije stupanjske podjele. Davis Quadrant). leđni štap (eng. Backstaff). a načelo upotrebe drugog kvadranta je bilo isto kao i kod prve izvedbe. Taj instrument poznat je još i pod nazivom Davisov kvadrant (eng. Davisov kvadrant je služio samo za mjerenje visine Sunca. Kvadrant je mjerio visine do 45º. Prvi Davisov kvadrant iz 1594. Horizont Drugi Davisov kvadrant 70 .

koji se najvjerojatnije upotrebljavao u razdoblju između prvog Davisovog kvadranta i Sellereve izvedbe. Gornji. godine kada je John Seller u knjizi Practical Navigation predstavio poboljšanu izvedbu. Preko okulara C na limbu opažao je horizontski vizir A. Sellereva izvedba Davisovog kvadranta John Elton 1732. 50º itd. 55º.). međutim donji veći luk (limb) je mjerio kutove do 30º s točnosti od 1º. od kojih većina nije doživjela široku primjenu u praksi je i The Plough. godine predstavlja Davisov kvadrant koji je omogućavao mjerenje s umjetnim horizontom. pomičući okular C limbom toliko dugo dok se ne pojavi Sunčeva sjena na viziru (lopatici). 71 . Na kraju daščice nalazilo se horizontski vizir A s donje strane te kružni luk manjeg promjera B s gornje strane koji je omogućavao mjerenje visine do kuta od 85º. Zbroj izmjerenih vrijednosti s oba luka davao je zenitnu udaljenost Sunca. Sastojao se od daščice podijeljene na 12º. Motritelj je određivao visinu Sunca postavljajući smjeralo na manjem luku B na približnu vrijednost visine Sunca. Pored opisanih izvedbi Davisovog kvadranta.Različiti oblici Davisovog kvadranta bili su u upotrebi do 1669. The Ploug Plough je bio kombinacija Davisovog kvadranta i Jakobovog štapa. O njegovoj upotrebi na moru danas nemamo značajnijih podataka jer je godinu dana prije konstruiran oktant (prethodnik današnjeg sekstanta) koji je iz upotrebe izbacio druge instrumente za mjerenje visina nebeskih tijela. Sellereva izvedba je imala dva kružna luka. a zatim usmjeravao horizontski vizir A u dodir s horizontom. Kasnije izvedbe Sellereva kvadranta imale su osim stupanjske podjele i minutnu podjelu. manji luk omogućavao je mjerenje gotovo do 60º s preskokom od 5º (60º.

nonija. Oba su konstruktora dobila nagrade od Engleskog kraljevskog društva England's Royal Society. 72 .Oktant Prvi instrument s dvostrukim reflektirajućim zrcalima opisao je 1700. matematičar i astronom.). posebno prirodnih. engleski fizičar. a Hadleyev je oktant. godine i rad je J. Međutim. do 1727. Godinu dana prije toga 1730. razlika je u tome što predstavlja šesti dio kruga. tj. oktant konstruiran 1795. osmi dio kruga. Te naprave su preteča sadašnjeg sekstanta. jedan od najvećih i najsvestranijih ličnosti u povijesti nauke i znanosti. Opis jednoga takvog instrumenta poslao je Newton tadašnjemu kraljevskom astronomu Edmondu Halleyu. Originalni Hadleyev oktant iz 1731. pa otuda i sam naziv (oktant koristi osmi dio kruga). kojeg je upotrebljavao kapetan Nathaniel Bowditch b) 7. Prvi sekstant datira iz 1757. Francuz Pierre Vernier zaslužan je za inovaciju tzv.2. godine Sir Isaak Newton (1642. a sastojao se od rešetkastog tijela od mahagonija. godine američki optičar Thomas Godfrey izumio je sličnu napravu. a) b) Oktant iz 1760. Birds. kojeg je konstruirao Benjamin Martin a). godine. Hadley postavlja 1733. SEKSTANT Sekstant koristi isto načelo rada kao i oktant. Godfreyev instrument je kvadrant (četvrti dio kruga). to je ostalo nepoznato sve dok nije jedan drugi Englez. drugog malog luka za očitavanje minuta i sekunda. godine na svoj instrument libelu da bi se visine mogle mjeriti i kad se morski horizont ne vidi. John Hadley. konstruirao takav instrument i to 1731. dok je stupanjska podjela bila urezana na slonovači. godine tj.

Za ovu spravu British Board of Longitude davao mu je nagradu od 615 funti. On je izrađivao sekstante od mjedi. Ramsdenov sekstant Razvitkom precizne stupanjske podjele povećala se točnost mjerenja. Obični sekstant može postati sekstant s umjetnim horizontom ako mu se ugradi libelni dio. koji se koriste isključivo u terestričkoj navigaciji. Sprave postaju manje i sve jednostavnije za rukovanje. Njegov najveći uspjeh je dividing engine (sprava koja je dijelila stupanjsku skalu na stupnjeve i dijelove stupnjeva). Postoje i posebni sekstanti za mjerenje horizontalnog kuta (angle sextant). S obzirom na konstrukciju sekstanti se mogu podijeliti na obične sekstante i na sekstante s umjetnim horizontima. je bio englez Jesse Ramsden. što je za ono vrijeme smatrano pravim bogatstvom. 73 . a njegova specijalnost bila je fina izrada stupanjske skale. a od tada se i posebna pozornost posvećuje dizajnu. Sekstant se nastavlja razvija i poboljšavati sve do sredine 19 st.Rani sekstant Johna Birds Vjerojatno najbolji izrađivač sekstanata s kraja 18 st.. Dobar je sekstant bio u stanju izdržati i preko 50 godina korištenja.

Glavni dijelovi sekstanta tijelo sekstanta (1). bubnjić. limb (3). Intenzitet zatamnjenja pojedinih stakala je različit. alhidada. veliko i malo zrcalo. Pomakom alhidade uzduž sektora limba mijenja se položaj ravnine velikog zrcala u odnosu prema horizontu. što omogućava mjerenje visina s negativnim predznakom. Stupanjska podjela pokazuje visine do 120˚ u pozitivnom smislu i 5˚ u negativnom smislu. Podjeljeno je na dva dijela: jedna polovica malog zrcala je prozirno staklo kroz koje se gleda morski horizont. Na taj se način može izmjeriti visina nebeskog tijela u odnosu prema horizontu. Tijelo sekstanta je metalni okvir na kojem se nalaze svi djelovi sekstanta. Na stražnjem dijelu zrcala nalazi se vijak kojim se može regulirati okomitost na ravninu limba. stoga sami odlučujemo koliko zatamnjeno staklo ćemo umetnuti u ležište za potamnjena stakla. malo zrcalo (7). Mikrometarski vijak alhidade omogućuje precizno mjerenje visine. ali ima i druge namjene: u njezinoj unutrašnjosti smještena je baterija koja omogućuje osvjetljavanje limba i bubnjića pri čitanju izmjerene visine. Malo zrcalo je nepomično u odnosu na tijelo sekstanta. te prekidač kojim se aktivira osvjetljenje limba i bubnjića. U mjerenjima se koriste četiri vrste dalekozora: 74 . potamnjena stakla i ručica sekstanta. Potamnjena stakla se nalaze ispred velikog i malog zrcala. Veliko zrcalo je pomično zrcalo. Ručica sekstanta služi za držanje sekstanta prilikom mjerenja. koje je učvršćeno na nepomičnom dijelu alhidade. potamnjena stakla (8) i ručica sekstanta (9). limb. dalekozor (5). dalekozor. Na jednom kraju mikrometarskog vijka nalazi se bubnjić (sa skalom nonija za očitavanje desetih dijelova minute). s graduiranim oznakama stupnjeva. a služe za neutraliziranje bliještenja pri mjerenju visine Sunca. U ručici sekstanta smještena je baterija koja omogućuje osvjetljavanje skale limba Glavi djelovi sekstanta su tijelo sekstanta. Alhidada je pokretna poluga koja se okreće oko osovine učvršćene u središtu kružnog luka sekstanta. Mikrometarski vijak pomiče alhidadu uzduž limba pri preciznom mjerenju. bubnjić (s nonijem) (4). Limb je kružni sektor veličine oko 70˚. a na pokretnom dijelu bubnjić za fino mjerenje visina. veliko zrcalo (6). Nosač dalekozora služi za umetanje raznih oblika dalekozora koji služe za bolje uočavanje horizonta ili nebeskog tijela. Na stražnjoj strani zrcala su dva vijka kojima se usklađuje okomitost malog zrcala prema ravnini limba i paralelnost s velikim zrcalom. Na učvršćenom dijelu alhidade nalazi se veliko zrcalo. a druga polovica je zrcalo u kojem se slika nebeskog tijela s velikog zrcala odbija prema oku opažača. To se svojstvo koristi samo za izračunavanje veličine indeksne pogreške sekstanta. alhidada (2).

a izmjereni kut između nebeskog tijela i horizonta je α. Neke vrste ovakvog dalekozora točkasto svijetlo zvijezde pretvaraju u svijetlu crtu. Veliko Optičko načelo sekstanta zrcalo pomakne se za kut β. Cijev bez leće se rabi za manje točna mjerenja kad horizont nije posve jasan ili slika nebeskog tijela nije sasvim čista. pa je tako i dobio ime sekstant. 75 . a ako se glatka površina zakrene za određeni kut. Na malo zrcalo zraka upada pod kutom n u odnosu prema okomici i odbija se pod istim kutom u oko opažača. Ima malo povećanje i veliko vidno polje. kut u prirodi (α) jednak je dvostrukom kutu na sekstantu (β) Da bi se izmjerila visina nebeskog tijela. Astronomski ili Keplerov dalekozor prikazuje izokrenutu sliku nebeskog tijela. Kut pod kojim se svijetlosna zraka odbija od glatke površine jednak je upadnom kutu zrake. Međusobni odnos kutova α i β može se dobiti iz dva formirana trokuta. veliko je zrcalo potrebno zakrenuti za dvostruko manji kut od visine nebeskog tijela. kist za čišćenje metalnih djelova. komadić jelenske kože za čišćenje optike.1. 4. Ima veliko povećanje. Zraka upada pod kutom m i odbija se pod istim kutom prema malom zrcalu koje je konstruirano tako da se istodobno u njemu može gledati odražena slika nebeskog tijela i morski horizont. Iz trokuta u čijim se vrhovima nalaze veliko i malo zrcalo i oko može se dobiti: α + 2m + 2n = 180˚ Iz trokuta u kojem se nalaze malo i veliko zrcalo i položaj alhidade na limbu dobiva se: β + m + β + 2n + m = 180˚ Izjednačavanjem se dobije: α + 2m + 2n = β + m + β + 2n + m Kad se skrate vrijednosti dobiva se konačni odnos: α = 2β tj. Upravo radi toga limb ima šestinu punog kruga. Terestrički dalekozor može biti obični (Galilejev) ili prizmatički. Zraka s nebeskog tijela pada na površinu velikog zrcala koje je sazdano tako da se njegova ravnina može pomicati. bočica sa posebnom tekućinom za čišćenje limba i jedno obojeno staklo. 2. odbijena zraka zakrene se za dvostruko veći kut. Za mjerenje visine nebeskih tijela koristi se optičko načelo sekstanta koje je otkrio Isaac Newton. Dalekozor za noćna mjerenja koristi se za mjerenja u sumraku ili noću. 3. ali malo vidno polje. Pribor sekstanta čine igla za namještanje okomitosti i paralelnosti.

Ako se izravna i odražena slika ne poklapaju greška postoji. Ispravlja se vijkom na poleđini malog zrcala. Ovu pogrešku ispitujemo promatranjem dalekog objekta. alhidada je na oko 35˚).7. Ako odražena slika prolazi sa strane greška postoji. a zatim se promatra neka zvijezda. Greška indeksa sadrži u sebi sve preostale pogreške. nakon čega promatramo liniju horizonta. linija horizonta će se nalaziti točno u sredini između dvije crte koje se nalaze u optici dalekozora. a ispravljamo je okretanjem vijka na stražnjoj strani velikog zrcala. Pogrešku indeksa provjeravamo pomoću linije horizonta tako da se alhidada i bubnjić postave na nulu. a najčešće pogrešku paralelnosti između ravnina malog i velikog zrcala. Ako one ostanu u dodiru. Zatim se sekstant nagne tako da zvijezde dođu na drugi kraj vidnog polja. a ako nije. tako da postavimo sekstant na horizontalnu ravninu sa koje promatramo liniju horizonta. u čiju svrhu služe posebne crte koje se nalaze u optici dalekozora. Postupak ispravljanja ovih pogrešaka naziva se rektifikacija. prizmatička greška dalekozora. greška ekscentriciteta (alhidata nije u centru kružnice po kojoj je postavljena skala limba). Ako linija obzora cijelo vrijeme ostaje neprekinuta. Ako se obje slike vide kao jedna ta greška ne postoji. Ova greška može utvrditi tako da se motre dvije zvijezde na kutnoj udaljenosti većoj od 90˚. Ako je optička os paralelna. Ako su obje slike razdvojene greška postoji. stoga ih uzimamo kao korekture u računu izmjerene visine.3 GREŠKE SEKSTANTA I NJIHOVO ISPRAVLJANJE Greške sekstanta možemo svrstati u dvije skupine: one koje možemo mehanički ispraviti i one koje ne možemo. greške nema. Bubnjić se zakreće lijevo desno i opaža se kako reflektirana slika zvijezde ide gore/dolje u odnosu na izravnu sliku. neparalelnost osi dalekozora prema ravnini sekstanta te pogreška u paralelnosti između zrcala. Također. Greška okomitosti velikog zrcala Paralelnost optičke osi dalekozora moramo ispitivati prije okomitosti malog zrcala. najčešće linije horizonta. Greške koje se ne mogu ispraviti su: greška podjele limba i nonija. Greške koje se mogu ispraviti su: neokomitost zrcala prema ravnini limba. paralelnost namještamo pomoću vijka koji se nalazi na nosaču dalekozora. može se promatrati obzor njihanjem sekstanta oko vodoravne osi. Odražena slika jedne dovodi se u dodir s izravnom slikom druge zvijezde na rubu vidnog polja dogleda. Može se promatrati vertikalna crta (jarbol) ili u vodoravnom položaju promatrati crtu obzora. Greška u okomitosti velikog zrcala ispituje se izravnim opažanjem luka limba i njegovom slikom u velikom zrcalu (sekstant se drži u horizontalnoj ravnini. greške nema. Greška okomitosti malog ogledala ispravlja se tako da se alhidada postavi na nulu. Ako 76 .

pa se izmjeri vrijednost kuta. što usklađujemo zakretanjem vijka koji se nalazi na stražnjoj strani malog zrcala. već vrijednost slijedećih mjerenja visina ispravimo tijekom računskih operacija za iznos te pogreške (Ki). NT 32 (za Sunce i zvijezde) i NT 33 (za Mjesec) sadrže korekcije za ispravljanje visina određenih libelnim sekstantom. na načina da se odražena slika Sunca dovede iznad stvarne slike Sunčeva diska. Greška indeksa (promatranjem horizonta) Pogrešku indeksa možemo izračunati i s pomoću Sunca. a negativna kad se mjeri kut odraženog Sunca koje se nalazi ispod stvarnog Sunčeva diska.pogreška ne postoji. Međutim. osim grešaka samog sekstanta. 77 . pa opet izmjerimo vrijednost kuta. Tablice sadrže ispravke za refrakciju i paralaksu. čija se odražena slika radi pogreške indeksa neće poklapati sa stvarnom slikom. Prilikom svakog mjerenja se izmjeri promjer Sunca. Ako indeksna pogreška ne postoji. i dijeljenjem sa dva. ako je vrijednost indeksne pogreške veća od ± 2' dijelom je možemo ispraviti na način da postavimo alhidadu na nulu te promatramo liniju morskog horizonta. a ako ta pogreška postoji ispravljamo je zakretanjem bubnjića sa kojeg očitamo kolika je pogreška. Vrijednost indeksne pogreške dobijamo zbrajanjem dobivenih vrijednosti uzimajući u obzir predznake. Ta je vrijednost pozitivna kad se mjeri kut odraženog Sunca iznad stvarnog Sunčeva diska. Indeksnu greška (promatranje Sunca) Ako je vrijednost indeksne pogreške manja od ± 2' ne ispravljmo je na sekstantu. a drugi se popravci ne primjenjuju. izravna linija i odražena linija horizonta se poklapaju. Nakon toga odraženu sliku Sunca dovedemo ispod stvarne slike Sunčeva diska. oba izmjerena promjera bit će jednaka. a ako pogreška postoji pojavit će se razlika između dviju izmjerenih veličina.

već je mjerimo do donjeg ili gornjeg ruba. Visine nebeskih tijela koja se nalaze na zapadnoj strani horizonta mjerimo na način da odraženu sliku dovedemo nešto iznad ravnine horizonta. i u tom trenutku na kronometru očitavamo točno vrijeme. a sa sekstanta izmjerenu visinu. Mjeseca i ponekad Venere (kad se vidi kao kružni disk) ne možemo izmjeriti visinu koja je definirana središtem tih planeta. U trenutku kad se odražena slika nebeskog tijela nađe u blizini horizonta sekstantom se napravi nekoliko blagih vertikalnih njihanja. Mjerenje visine Točnost mjerenja može se znatno povećati ako nebeska tijela koja se nalaze na istočnoj strani horizonta dovedemo nešto ispod crte morskog horizonta. Tada lijevom rukom pomičemo alhidadu dok odraženu sliku nebeskog tijela ne dovedemo ispod stvarne na način da se vrh odražene slike dodiruje sa linijom horizonta. Slika se tada preciznim pomicanjem bubnjića dovodi na samu liniju horizonta. pri čemu se odražena slika približava ili udaljava od linije horizonta. 78 . pa tek onda možemo pristupiti mjerenju visine nebeskog tijela. pa čekamo da porastom visine nebesko tijelo samo dođe u ravninu horizonta.7. Alhidadu i bubnjić postavimo na nulu limba. MJERENJE VISINA NEBESKIH TIJELA Prilikom mjerenja visina nebeskih tijela sekstant držimo u desnoj ruci okomito na morski horizont. Precizno namještanje slike se vrši okretanjem bubnjića. Visinu Venere ponekad možemo mjeriti procjenom središta kružnog diska. što kasnije ispravljamo računski.4. Visine svih ostalih planeta i zvijezda mjerimo dovođenjem odražene slike do linije morskog horizonta. jer je pogreška zanemariva. pa čekamo da se nebesko tijelo spusti na samu ravninu. Pri mjerenju visina Sunca. Položaj kada se slika najviše približi ravnini horizonta odražava ravninu vertikalne kružnice.

samo što određene planete možemo promatrati i danju: Veneru u blizini maksimalne elongacije i Jupiter u položaju opozicije. Zatim se čita broj minuta s obzirom na položaj bubnjića i nule na noniju. Planete možemo razlikovati od zvijezda po tome što planete sjaje ravnomjernim sjajem.Da bi još više povećali točnost mjerenja. desetinke minute određuju se tako da se utvrdi koja od crtica na noniju najbolje podudara s crticom na bubnjiću. 79 . Mjeriti zvijezde možemo ako unaprijed odredimo njenu približnu visinu i azimut za određeno vrijeme. Najprije se očita broj stupnjeva koje pokazuje kazaljka alhidade na luku limba. Potrebno je naglasiti da je prilikom mjerenja vremena prvo potrebno pročitati sekunde.5') 7. dok zvijezde trepere. periskopske sekstanti. a stvarno vrijeme kao aritmetičku sredinu svih zabilježenih vremena. što uvelike olakšava sam postupak mjerenja jer odmah identificiramo zvijezdu. Potrebno je također izbjegavati mjerenja nebeskih tijela velikih visina jer je teško ustanoviti položaj vertikalne kružnice. zatim minute i tek na kraju sate. Zbog refrakcije potrebno je izbjegavati mjerenje visine nebeskih tijela nižih od 15°. O ovih sekstanata za izvojiti je: sekstante na libelu. Stvarnu visinu dobijemo kao aritmetičku sredinu svih izmjerenih visina. sekstante sa giroskopom. Očitavanje sekstanta na bubnjić (29º42. OSTALE VRSTE SEKSTANTA - Pored klasičnih sekstanata kojima se nebeska tijela prividno spuštaju na morski horizont postoje i sekstanti s umjetnim horizontom.5. Ovakav postupak ne smije trajati više od četiri minute jer promjena visine nije razmjerna promjeni vremena u većem razdoblju. Planete opažamo poput zvijezda. Očitavanje izmjerenog kuta na sekstantu (na bubnjiću) obavlja se u tri etape. a za svako mjerenje zabilježimo vrijeme. Konačno. visinu istog nebeskog tijela izmjerimo više puta. radiosekstante. te fotoelektrične sekstante.

Ovim sekstantom mjeri se kut između zrcala. 80 . Zrakoplovi se za vrijeme leta ne mogu koristiti vidljivim horizontom zbog visine leta i velike pogreške u depresiji. Kut CBH je visina (v) nebeskog tijela. Razlog tome je činjenica da se umjetni horizonti ne mogu upotrijebiti pri valjanju ili posrtanju broda kad pogreške u opažanjima prelaze granice dopustivosti. Sekstant na libelu Sekstant na libelu koristi načelo refleksije kao i obični sekstant. Ta se vrsta sekstanta ne primjenjuje često na brodovima iako je i na brodovima katkad potrebno mjeriti visine nebeskih tijela kad nije moguće vidjeti horizont (na primjer noću ili danju za slabe vidljivosti horizonta). umjesto mjerenja kuta između pravaca u prostoru. Najčešće se upotrebljavaju ili su se upotrebljavali sekstanti na njihalo. Sekstanti s njihalom bili su prvi sekstanti s umjetnim horizontom. samo je vidljivi horizont zamijenjen libelom. Zbog toga su konstruirani posebni sekstanti koji omogućuju mjerenja visina nebeskih tijela dovođenjem odbijene slike nebeskog tijela u zračni mjehurić libele ili dovođenjem slike zračnog mjehurića do nebeskog tijela.Sekstanti s umjetnim horizontom koriste se različitim tehničkim rješenjima kojima se identificira ravnina horizonta. a kut ZEC je zenitna udaljenost (z = 90° v). CB pravac jedne zrake sa nebeskog tijela a BH je horizontalna ravnina. Optičko načelo sekstanta na libelu Pravac ZO predstavlja pravac viska (okomice). sekstanti na libelu i sekstanti s žiroskopom. Nisu se dugo zadržali u upotrebi zbog pogreške koja je bila prouzročena ustrajnošću mase njihala za vrijeme valjanja ili posrtanja broda. Veličinu mjehurića može se regulirati ovisno o tome koje se nebesko tijelo opaža. Sekstanti na libelu uvelike su se primjenjivali u zrakoplovstvu.

mijenjajući kut ω. Dovođenje u koincidenciju Navedene jednadžbe odnose se samo na pravilan položaj sekstanta. Međutim. Smjer viska se pokazuje mjehurićem libele R čije svjetlo reflektirano od zrcala A pod kutom α prolazi kroz glavno zrcalo i dolazi do oka opažača G. Koincidencija će se ostvariti samo pod određenim odnosom između kuta ω i izmjerenog kuta 90° v. Visine nebeskih tijela sekstantom na libelu mjere se dovođenjem tri točke u koincidenciju u vidnom polju okulara: centar nebeskog tijela. a u točki A je nepomično zrcalo u obliku peterokutne prizme. Iz trokuta ABE (iscrtanog na shemi) dobije se formula: (90º Slično iz trokuta ABF dobiva se: ω β α odnosno ω α β v) 2β 2α odnosno 90º v 2 (α β) Uspoređujući ove dvije formule vidi se da je: 90º v 2ω odnosno ω= 90 − v 2 To znači da je kut koji je izmjeren između smjera viska (vertikala) i pravca od nebeskog tijela jednak dvostrukom kutu između zrcala kada se slike sa libele (mjehurića) dovedu u koincidenciju. 81 . za položaj kada se glavna ravnina nalazi u ravnini vertikalnog kruga nebeskog tijela. tj. mala odstupanja od ravnine vertikala neće prouzrokovati osjetnu pogrešku u visini koja se mjeri. To se vrlo teško postiže na pokretnoj platformi kao što je brod. Okrećući glavno (indeksno) zrcalo B oko njegove osi (koja je okomita na ravninu sheme). može se dovesti u koincidenciju (istodobno podudaranje) zraka od nebeskog tijela i iz mjehurića libele. centar mjehurića leće i centar vidnog polja. Odstupanje od ovog položaja prouzrokovat će pogrešku u kutu koji se mjeri. ω označava kut između ravnina ova dva zrcala. tj. Zraka svjetla od nebeskog tijela C pada na površinu glavnog zrcala i od njega se reflektira pod kutom β. zato je potrebna duga praksa da bi se postigli dobri rezultati. jer je leća libele R sferna i jer je na putu odbijene zrake postavljena još i leća K čija je fokusna dužina jednaka polumjeru zakrivljene sferne leće libele.U točki B je polusrebrno zrcalo koje se može okretati oko horizontalne osi zvano glavno ili indeksno zrcalo.

9. Stalne greške mogu iznositi 5' do 10'. provjeravati postojanost određene korekcije nulte točke (pogreške indeksa). naglih promjena temperature i od jakih potresa i udaraca. 7. 3. itd.Skica libelnog sekstanata Optički sustav IAS sekstanta (Integralni avijacijski sekstant) (1. Refleksno zrcalo. a satni mehanizam sekstanta ne treba biti navijen. potrebno je redovito provjeravati funkcioniranje osnovnih elemenata sekstanta: mjehurića. uređaja za precizno očitavanje kutova. Mutno staklo. 2. Stalne i slučajne greške u radu ovog sekstanta mogu biti veće nego kod običnog sekstanta. 8. Uređaj s mjehurićem. 5. Također. Leća. G1 je normalni položaj oka opažača pri opažanju kroz okular sekstanta. Glavno zrcalo. mjehurić). Zamagljeno staklo. Vrijednosti grešaka nalaze se u svjedodžbi (atestu) sekstanta i uzimaju se kao korekcija 82 . dvostruka strelica pokazuje put zrake od nebeskog tijela. Malo zrcalo. 4. Svjetlo. Čuvanje i održavanje IAS sekstanta Kad se sekstant ne upotrebljava. Određivanje korekcije IAS sekstanta Kao i svaki drugi instrument i IAS sekstant ima svoje greške koje proizilaze iz velikog broja mehaničkih i optičkih dijelova te komplicirane kinematičke sheme. mora biti zaštićen od vlage. Zatamljena stakla za Sunce. G2 je položaj oka opažača za opažanje kroz indeksno zrcalo u kojemu je slika nebeskog tijela dovedena na horizont (tj. a jednostruka put zraka koje osvjetljavaju mjehurić libele. 6. a za otklanjanje vlage čistu meku krpu. Za otklanjanje prašine s optičkih dijelova upotrebljavati odgovarajuću četkicu. naročito pažljivo čistiti glavno zrcalo. Teleskop okulara. 10.

koja se jednostavno naziva korekcija IAS sekstanta. najbolje oslonjen leđima na neki čvrst predmet. pa je treba određivati što češće. planeta i Mjeseca noću. a može se primijeniti i za Sunce kad se njegova slika ne vidi dobro. Prvo se nebesko tijelo dovodi na mjehurić. Po konstrukciji i načinu mjerenja visina nebeskih tijela potpuno je sličan IAS sekstantu. Mjerenje visina nebeskih tijela IAS sekstantom IAS sekstant se upotrebljava za mjerenje visine Sunca i Mjeseca danju. ovaj sekstant nema tabeliranu grešku instrumenta.pri očitanju mjerenih visina.položaj za opažanje treba biti što je moguće bliže težištu broda da bi se smanjio štetan utjecaj valjanja i posrtanja broda. Ovo se može postići na dva načina: . a zvijezda. već se ova greška dobiva u sklopu korekcije nulte točke u obliku ukupne korekcije (∆). Izbor položaja za opažanje na brodu i pripremanje sekstanta za rad Mjesto na brodu sa kojeg će se opažati IAS sekstantom bira se na isti način kao i za opažanje običnim sekstantom. Drugi se način primjenjuje noću pri mjerenju visine zvijezda i planeta.horizont ne mora biti vidljiv. Prvi način se primjenjuje danju pri mjerenju visine Sunca ili Mjeseca i noću pri mjerenju visine vrlo sjajnih zvijezda i planeta. . Kada se opaža Sunce. s tim što se posebno zahtijeva: . Visina nebeskog tijela mjeri se stalnim održavanjem koincidencije centara slika mjehurića i nebeskog tijela u središtu vidnog polja teleskopa za cijelo vrijeme radnog intervala satnog mehanizma. a tek onda na moru. Slika mjehurića se dovodi u središte vidnog polja na ovaj način: sekstant se drži sa dvije ruke nagnut u uzdužnoj i poprečnoj ravnini. Za razliku od IAS sekstanta pomorski sekstant IMS ima uređaj koji omogućava određivanje nulte točke pomoću nebeskih tijela. mutno staklo se zamjenjuje pločom i zrcalom. što se najbolje postiže ako se opažač nagne.prethodnim postavljanjem približne visine nebeskog tijela na kutomjernom uređaju. Integralni pomorski sekstant (IMS) Integralni pomorski sekstant specijalni je sekstant novije izrade. Točnost mjerenja ovim sekstantom mnogo je manja nego običnim pomorskim sekstantom. opažač treba imati čvrst oslonac. Slika nebeskog tijela se dovodi u središte vidnog polja teleskopa pomicanjem sekstanta duž horizonta i okretanjem kutomjernog bubnja dok slika nebeskog tijela ne bude u koincidenciji (istodobnom podudaranju) sa mjehurićem.opažanjem nebeskog tijela kroz indeksno zrcalo iz položaja G2 te okretanjem bubnja dovodi se slika nebeskog tijela u liniju sa mjehurićem. Ako se brod valja ili posrće. najprije na kopnu. Zato ovaj sekstant ima teleskopski sustav s 83 . Ukupna korekcija sekstanta dobiva se usporedbom visina nebeskog tijela izmjerenih IAS sekstantom sa visinama istog nebeskog tijela izmjerenih u istim trenucima nekim preciznijim instrumentom. Međutim. postavljaju se obojena stakla na prednju ploču i ispred indeksnog zrcala. Za opažanja noću priprema se i podešava osvjetljenje. Mjerenje visina IAS sekstantom zahtijeva veliko iskustvo. Tijekom vremena korekcija sekstanta se može promijeniti. IAS sekstant treba donijeti na mjesto opažanja 15 do 20 minuta prije početka rada da bi se dijelovi instrumenta prilagodili temperaturi okoline. .

masivna je brončana ploča čije se težište nalazi ispod točke oslonca. Osim ovog sekstant IMS ima tablicu koja daje vrijednost pogreške instrumenta. a linije na ploči. Na gornjoj površini rotora nalazi se ploča s linijama i leća. Omogućuju identifikaciju nebeskih tijela. prividno udaljene od do beskonačnosti. Stariji tipovi (AN/SAN tvrtke Collins) imaju antenu paraboličnog oblika i promjera 91cm. Sekstant sa žoro-horizontom Konstruiran je na isti način kao i IAS sekstant. Žiroskopskim sekstantom se mogu mjeriti visine i kad se brod teško valja. Njegov glavni nedostatak je visoka cijena. Instrument je i dalje u fazi istraživanja. objektiv se usmjeri na nebesko tijelo da se dobije direktna slika. 84 . Koristi se umjetnim horizontima. a u sustav je ugrađen i računski stroj koji automatski izračunava astronomsku stajnicu ili poziciju. s tom razlikom što se umjesto libele sa mjehurićem u njemu nalazi komora sa žiro-horizontom. Konstruirani su tako da se visine nebeskih tijela mjere sustavom prelamanja svjetlosnih zraka. a ugrađeni računski sustav izračunava srednju visinu. s lećom predstavljaju umjetni horizont.lećom umjesto zamagljenog stakla. Zbog skupoće i činjenice da za sada omogućuje samo mjerenje visina Sunca i Mjeseca malo se primjenjuje na brodovima. Mjeri se više visina istog nebeskog tijela tijekom dvije minute. Uspoređivanjem slike neba prema koordinatama zbrojene pozicije koja je prikazana na ploči sa slikom koja se projicira fotoelektričnim sekstantom na istu ploču određuje se pozicija broda ili zrakoplova. Kao horizont upotrebljava se žiroskop. U zrakoplovima su zamijenili sekstante koji su mjerili visine nebeskih tijela kroz posebnu prozirnu kupolu (astrodom). Točnost mjerenja iznosi oko 2'. a omogućuje određivanje pozicije zrakoplova s točnošću od 2' do 5'. Fotoelektrični sekstant prati visine Sunca i Mjeseca danju. Kada se određuje korekcija nulte točke. Visinu mjere s preciznošću od 1'. na primjer pri oblačnom vremenu ili magli.9cm. Rotor žiroskopa. a planeta i zvijezda noću te njihovu sliku projicira na posebnu ploču u navigacijskoj kabini. a točnost mjerenja je Dovođenje nebeskog tijela među linije mnogo veća nego IAS sekstantom. Ostali sekstanti Periskopski sekstanti upotrebljavaju se u zrakoplovima. Noviji tipovi primaju radiovalove valne dužine 0. Rotor se pokreće zrakom tako što zrak iz ručne pumpe udara u udubine bočnih površina rotora. koji čini glavni dio žiro-horizonta. Noviji sekstanti sa žirohorizontom imaju električni pogon rotora. zatim se okreće kutomjerni bubanj dok se reflektirana slika nebeskog tijela ne dovede u koincidenciju (podudaranje) sa direktno gledanom slikom u vidnom polju okulara. Mnogobrojnim pokusima dokazalo se da zrakoplovi ovim sekstantom mogu računati stalne pozicije s točnošću od 2' do 5'. Kada se žiroskop okreće njegova je površina horizontalna.87cm i imaju antene promjera 33cm. Radiosekstant je zapravo mali radioteleskop koji omogućuje opažanje Sunca i Mjeseca u mikrovalnom spektru i onda kada se ne vide. Mjere se visine Sunca i Mjeseca na valnim duljinama 1.

ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA Visine izmjerene sekstantom potrebno je ispraviti za refrakciju. Mjesec i planete). depresiju i paralaksu (paralaksa samo za bliža nebeska tijela: Sunce. greška zbog akceleracije. opažač će vidjeti veći horizont. otklon od vertikale. koriolisova sila. Depresija morskog horizonta Depresija je kut za koji je ravnina morskog horizonta nagnuta pod ravninu pravog (astronomskog) horizonta. Kut između ravnine pravog (astronomskog) i geometrijskog horizonta naziva se prava depresija (dep). Međutim. nestandardni uvjeti atmosfere. iradijacija. Taj horizont naziva se morski horizont.1. razlika temperature zraka i mora.6. te 2r dg = 2 ⋅ r ⋅ Voka Za r = 6 366 729 m dg = 3568. korektura za fazu. Budući da se prolaskom kroz atmosferu svjetlosna zraka radi pojave refrakcije lomi. 7. postoje i druge greške koje se za potrebe određivanja pozicije broda većinom zanemaruju: radijus nebeskih tijela.6. augment. odnosno dg = 1.93 ⋅ Voka (M) Kut što ga čini horizont oka s tangentom na radijus Zemlje naziva se depresijom geometrijskog horizonta (ili dubinom horizonta). 85 . Međutim. Depresija Udaljenost geometrijskog horizonta: 2 dg 2 = (r + Voka ) − r 2  Voka  dg 2 = r 2 + 2 ⋅ r ⋅ Voka − r 2 = 2 ⋅ r ⋅ Voka ⋅ 1 +  2⋅r   Voka teži 0. dobiva se Kako je 2r>>Voka.7.397 ⋅ Voka (m). zbog loma svjetlosne zrake prolaskom kroz atmosferu Zemlje razlikujemo pravu i prividnu depresiju. itd.

08 · Voka [M] (može se odrediti i uz pomoć NT -11) Udaljenost morskog horizonta veća je od geometrijskog zbog refrakcije . lomi se. nego se ono stvarno nalazi.77 · Voka ['] Kut na slici između pravog horizonta (aproksimiran prividnim. stoga je jako bitno da se prilikom opažanja nebeskih tijela u nepovoljnim vremenskim uvjetima (valjanje i posrtanje broda) bude što bliže simetrali broda. uzduž koje se zraka svjetlosti giba na svom putu kroz atmosferu. Zemaljska atmosfera je nehomogena i idući od površine Zemlje prema granici atmosfere gustoća joj opada. odnosno kružnica koja razdvaja more od neba. a prostor između Zemlje i nebeskih tijela bio zrakoprazan. Zbog toga zraka svjetlosti koja dolazi od nebeskog tijela. relativna vlažnost 10% na razini mora. 7.2. svjetlost s promatranog nebeskog tijela prije nego dođe do motritelja mora proći kroz zemaljsku atmosferu. tj. Zraka svjetlosti za vrijeme prolaska atmosferom mijenja svoj smjer. 86 . 8 Normalni atmosferski uvjeti: +10ºC. Kada Zemlja ne bi imala atmosferu.6. Izmjerena visina je pogrešna upravo za tu vrijednost. i nebesko tijelo bi se vidjelo u pravcu širenja zraka svjetlosti.lom zraka svjetlosti prilikom prolaska kroz slojeve atmosfere različite gustoće.08 ⋅ dg = 1. Udaljenost morskog horizonta veća je od geometrijskog oko 8% (pri normalnim atmosferskim uvjetima8). a ona se izračunava iz izraza: deppr = 1. horizontom oka) i tangente na svjetlosnu zraku zove se prividna depresija (deppr).93 · Voka ['] Morski horizont je kružnica koja na morskoj površini ograničava vidik. dm = dg + ∆d = dg + 0. izraz tg depg može se zamijeniti izrazom depg · tg1'.77 Voka ili NT 29 (u izdanju HHI) Veličina depresije je u funkciji visine oka opažača. tj. Zemlju omotava atmosfera koja doseže visinu iznad površine Zemlje i do nekoliko stotina kilometara. Motritelj vidi nebesko tijelo u smjeru tangente na krivulju. konačan izraz za depresiju geometrijskog horizonta je: tgdepg = depg = 1. 1013 hPa. Nebesko tijelo vidi se na drugom mjestu nebeske sfere. pa slijedi: 2 ⋅ r ⋅ Voka depg = r ⋅ tg1' Kako r·tg1' teži jedan. Depresija morskog horizonta. No.08 ⋅ dg = 0. kada iz međuzvjezdanog zrakopraznog prostora dođe na granicu atmosfere. Refrakcija U astronomskim motrenjima.dg r Kako je depg vrlo mali kut. i do motriteljeva oka dolazi iz smjera različitog od prvotnog. stvarna depresija (pri normalnim atmosferskim uvjetima) iznosi: depm = depg − ∆d = dg − 0.08 ⋅ dg dm = 2. svjetlost bi se širila tim prostorom pravocrtno.92 ⋅ dg depm = 1.

S2 . Zakoni loma svjetlosti na kojima se temelji astronomska refrakcija su sljedeći: 1. 3. i pravca uzduž kojeg se vidi nebesko tijelo (prividni položaj). zove se astronomska refrakcija.Odnos stvarnog i prividnog položaja nebeskog tijela Kut između pravca prema stvarnom položaju nebeskog tijela (pravi položaj). Kada zraka svjetlosti prelazi iz optički rijeđeg sredstva u optički gušće sredstvo lomi se na granici sredstava prema okomici podignutoj u upadnoj točki na toj granici. kad prelazi iz optički gušćeg sredstva u optički rijeđe sredstvo. Omjer sinusa upadnog kuta i kuta loma je konstantan i ovisan je o optičkim svojstvima tih sredstava.sredstva različite gustoće α. β. Također vrijedi 87 sin β n 2 n2 = ili n = sin γ n1 n1 .indeks loma za sredstva S0 i S2. γ . S1.upadni kutovi/kutovi loma sin α = n1 sin β n1 . zenitnoj udaljenosti promatranog nebeskog tijela. lomljena zraka i okomica na granici dvaju sredstva leže u istoj ravnini. Upadna zraka.indeks loma za sredstva S1 i S2 sin α = n2 sin γ Lom zraka svjetlosti n2 . 2. Obrnuto. odnosno. Zbog refrakciji prividna visina nebeskog tijela (ona koju opažač sa zemljine površine vidi) uvijek je veća od stvarne visine. Vrijednost refrakcije ovisi o fizikalnim značajkama atmosfere i o visini.indeks loma (refrakcije) za sredstva S0 i S1 sin β =n sin γ n . S0. lomi se od okomice.

odnosno k ≈ 58. Međutim. U astronomiji se najčešće za temperaturu zraka uzima 0°C i tlak zrala od 1013. sin z ' Kako je z = r + z' slijedi: sin(r + z ' ) = n0 odnosno sin z ' sin r ⋅ cos z '+ cos r ⋅ sin z ' ) = n0 ⋅ sin z ' .Za jednostavni model zemljine atmosfere (tanki i homogeni sloj konstantnog indeksa loma n0) kut refrakcije ovisi isključivo o zenitnoj daljini (visini) nebeskog tijela. približna refrakcija je 14''). Z'=14°. u navigacijsi se za standardnu atmosferu najčešće uzima 10°C. r (refrakcija) = z -z' Promjena zenitne udaljenosti zbog loma zraka svjetlosti Prema zakonu loma svjetlosti i uz pretpostavku da je izvan zemljine atmosfere vakum (indeks loma 1) slijedi: sin z = n0 . Kako je r vrlo male vrijednosti može se pisati cosr = 1 i sinr = r·sin1 pa slijedi: r ⋅ sin 1 ⋅ cos z '+ sin z ' = no ⋅ sin z ' . 1013 hPa i srednja vlažnost zraka 60% pri razini mora. Za male zenitne daljine (velike visine) refrakcija je mala.25 hPa.154''.000283.3 ⋅ tgz ' = 58. a u tim uvjetima n0 = 1.3''. sin 1' ' Dobiveni izraz može se jednostavnije pisati: r ' ' = k ⋅ tgz ' = k ⋅ ctgv . 88 . r' ' = n0 − 1 ⋅ tgz ' .3 ⋅ ctgv Za visine nebeskih tijela manje od 25° ova formula nije primjerena. To znači da se približna formula za refrakciju može pisati: r ' ' = 58. za što je n0 = 1. U tim uvjetima koeficijent k ≈ 60.000294. a za zanitne daljine do 20° može se smatrati da se za svaki stupanj zenitne daljine refrakcija približno mijenja za 1'' (npr.

Zbog toga srednja refrakcija pročitana u engleskim tablicama neće uvijek biti indentična srednjoj refrakciji iz naših tablica (koje izdaje Hrvatski hidrografski institut).00108·ctg³·V r’ = -1. Dobiveni izrazi vrlo su nepraktični za navigacijsku praksu. granica loma svjetlosti izvan atmosfere n=1. d-udaljenost sloja od centra Zemlje. Korekcije za tlak su u manjim granicama.000025’’ i D ≈ 0. a granica loma svjetlosti u graničnom sloju atmosfere uz zemaljsku površinu n=n0.. Za tlakove niže od 1013 hPa one su negativne.067’’ · tg³z Ova formula daje refrakciju s točnošću 0. a iznad te temperature korekcije su negativne. Točnija vrijednost refrakcije za male visine može se dobiti: ρ = A · tgz – B · tg³z + C · tg5z – D · tg7z . (C ≈ 0.972·ctgV – 0. t – temperatura u °C r = r0 ⋅ 283 p ⋅ 1013 273 + t Sve su korekcije za temperaturu nižu od 10°C pozitivne i kreću se od 1’’ do 7’37’’.4°) (za V >7°) (za V < 7°).000001’’) Manji računalni programi često koriste sljedeće formule(r u minutama): r’ = 0.542·ctg (V+2.Točniju formulu za refrakciju moguće je dobiti ako se zemljina atmosfera podijeli u veliki broj slojeva različite gustoće i da se za svaki prijelaz jednog u drugi sloj računa promjena refrakcije. Popravak srednje refrakcije za temperaturu i tlak (NT-35) p – tlak u hektopaskalima.29’’ · tgz – 0. n0 r= ∫ 1 n0 ⋅ R ⋅ sinz' n ⋅d  n0 ⋅ R  ⋅ sinz'  1−   n⋅d  2 ⋅ dn n gdje je R-polumjer Zemlje. 89 . stoga se koriste zamjenski jednostavniji izrazi. s maksimalnom vrijdnosti 1’46”.6 palaca (1002 hPa).555·F-17. do 1’28”.78°C) i tlak zraka od oko 29. s vrijednostima od 1” do 6’43”.1’’ za sve zenitne udaljenosti do 75°. Ova razlika u praksi je zanemariva. Brown’s Nautical Almanac daje podatke za srednju refrakciju za temperaturu od 50°F (oko 10°C jer je °C=0. Ukupna refrakcija (r) tada je : r= ∑ ∆r k =1 n0 n k Kada boj slojeva atmosfere ide beskonačnost (n→∞) astronomska refrakcija iznosi: r= ∫ f ( n ) dn 1 gdje je f(n) funkcija indeksa loma svjetlosti pripadnog sloja. a za više tlakove korekcije su pozitivne..902 + 1. odnosno može se koristiti u navigaciji sve do z = 84° ili visine veće od 5°. Refrakcija se može odrediti i na sljedeće načine: r = A · tgz – B · tg³z odnosno za normalne uvjete r = 58.

Tablice za čitanje srednje refrakcije i ispravak iste za tempereturu i tlak zraka 90 .

3.Visinska (tijelo blizu zenita. Postoji tri vrste dnevne paralakse: .7. za Mjesec): R0 π= d ⋅ sin 1' ' Dnevna paralaksa Učinak dnevne paralakse je da spušta nebeska tijela prema ravnini horizonta. paralaksa najmanja) . stoga se definiraju srednje vrijednosti horizontskih paralaksi. Horizontska paralaksa tijela koje se nalaze 91 . Horizontska paralaksa nije konstantna veličina eliptičnih planetskih staza. Poznavajući horizontsku paralaksu nekog nebeskog tijela može se izračunati geocentrična udaljenost tog tijela.Horizontska (najveća.6. Na taj su način prvi put točno određene udaljenosti unutar Sunčevog sustava. Postoji: dnevna paralaksa i godišnja paralaksa Dnevna paralaksa je kut za koji se prividni smjer nebeskog tijela gledan sa zemljine površine svodi na pravi smjer koji bi se vidio iz njezina središta. tijelo blizu horizonta) . U astronomiji paralaksa je kut između smjera pod kojim se u jednom trenutku vidi nebesko tijelo i smjera pod kojim bi se to tijelo vidjelo iz jedne središnje točke. Paralaksa Paralaksa općenito znači promjenu položaja objekta uzrokovana promjenom položaja motritelja. Može se definirati i kao kut u nebeskom tijelu pod kojim se vidi Zemljin polumjer. sin π : (sin 180 − z ' ) = R 0 : d sin π ⋅ d = R 0 ⋅ sin z ' R 0 ⋅ sin z ' d Kako je paralaksa kut vrlo male vrijednosti može se pisati: R 0 ⋅ sin z ' π= d ⋅ sin 1' ' sin π = Horizontska paralaksa.Horizontsko-ekvatorska. za z'=90° (koja je najveća i koja se uzima u obzir u nautičkim računima. npr.

a za veće udaljenosti svjetlosna godina i parsek. 92 . . Može se definirati i kao kut u nebeskom tijelu pod kojim se vidi polumjer Zemljine staze oko Sunca d d 0 ⋅ sin Θ π= d ⋅ sin 1' ' sin π = d 0 ⋅ sin Θ G-geocentar H-heliocentar d0-udaljenost Zemlje od Sunca (a. koja odgovara godišnjoj paralaksi od jedne sekunde. naziva se parsek. za najbliže zvijezde ne prelaze 0. Parsek iznosi približno 3.na udaljenosti od 1 astronomske jedinice naziva se solarna paralaksa i odgovara srednjoj horizontskoj paralaksi Sunca.j.8 = 8.5·1012 km.4959787 ⋅ 10 8 Godišnja paralaksa je kut za koji se prividni smjer neke zvijezde gledan sa Zemlje svodi na smjer kao da je gledan sa Sunca.378140 ⋅ 10 3 = ⋅ 206264 . Godišnja paralaksa ne uzima se u obzir u nautičkim računima. Udaljenost zvijezde. π0 = R0 6.1·1013 km.8''. Svjetlosna godina je udaljenost koju svjetlost prevali tijekom jedne godine i približno iznosi 9.j.) Godišnja paralaksa (uz pretpostavku da se Zemlja kreće po kružnici oko Sunca) Vrijednost godišnjih paralaksi su vrlo male. međutim koristi se u astronomiji za izračunavanje udaljenosti do nebeskih tijela.26 svjetlosnih godina.794148' ' d ⋅ sin 1' ' 1.odgovara srednjoj udaljenosti Sunca od Zemlje). odnosno 3. Za iskazivanje udaljenosti u astronomiji koristi se astronomska jedinica (a.

Srednja vrijednost polumjera Mjeseca iznosi 15' 42''. Visinu ovih nebeskih tijela mjerimo do njihovog gornjeg ili donjeg ruba.6'' Jupiter od 16'' do 25'' Saturn od 7'' do 10'' Utjecaj polumjera Sunca ili Mjeseca na izmjerenu visinu.4. Prividni polumjeri navigacijskih planeta: Venera od 5'' do 32'' Mars od 2.7'' do 12. paralaksa i prividni polumjer (za bliža nebeska tijela) najvažniji su uzročnici razlike stvarnih i prividnih (onih koje opažač vidi) visina nebeskih tijela. Srednja vrijednost polumjera Sunca iznosi 16' 02''. Polumjer nebeskih tijela Jedina nebeska tijela čija se visina ne mjeri do središta tijela jesu Sunce i Mjesec. depresija. Visinu središta tijela dobijemo ako izmjerenoj visini donjeg ruba pribrojimo vrijednost polumjera. a mijenja se od 14' 44'' u položaju apogeja do 16' 40. Refrakcija.6. i njihov utjecaj u navigacijskoj praksi se najčešće određuje uz pomoć odgovarajućih tablica.7. ili ako izmjerenoj visini gornjeg ruba oduzmemo vrijednost polumjera: Vs = Vd + r Vs = Vg – r Nautički godišnjak daje za svaki dan u godini vrijednost geocentričkog polumjera Sunca i Mjeseca. a mijenja se od 15' 46'' (kada se Zemlja nalazi u položaju afela) do 16' 18'' (kada se Zemlja nalazi u položaju perihela). 93 . stoga je takvu izmjerenu visinu potrebno ispraviti za vrijednost polumjera.5'' u položaju perigeja.

te za Sunce s uključenim popravkom za polumjer Tablica NT 28-depresija obalnog horizonta Tablica NT 29-popravak visine za planete s obzirom na paralaksu Tablica NT 30-popravak visine zbog paralakse i promjene radijusa Sunca 94 .Tablica NT 27-refrakcije za zvijezde i planete.

6. Son & Ferguson) Zamjenjuje NT 27. Son & Ferguson) Zamjenjuje NT 27 i NT 28 Tablice popravaka visina Sunca (Brown's. NT 28 i NT 30 7. Ostale greške izmjerenih visina 95 .5.Tablice popravaka visina planeta i zvijezda (Brown's.

g. tada se ove greške poništavaju.) je prividni polumjer nebeskog tijela koji bi zamišljeni opažač merio iz Zemljina središta i on je uvijek manji od onog stvarnog. Ta korektura (može se pronaći u nautičkim godišnjacima) primjenjuje se samo kad se Venera motri u sumrak.Augment Geocentrični polumjer (r.pr. Augment Mjeseca Korektura za iradijaciju Iradijacija je optička pojava koja se očituje tako da svjetli predmeti na tamnoj podlozi izgledaju veći nego što stvarno jesu. a za gornji rub se zbrajaju. Kada se opaža Sunčev donji rub. jer je on uključen u ukupnu korekturu izmjerene visine. tj. Za sva nebeska tijela. Korektura za nestandardne uvjete 96 . Međutim. Zato Sunce u odnosu prema pozadini neba izgleda veće. Kod Mjeseca to nije bitno jer se i tako opaža njegov donji rub.) Povećanje prividnog radijusa s visinom naziva se augment. Zbog tih mjena njihovo pravo središte razlikuje se od prividnog. a za dnevna mjerenja nije ju potrebno uzimati. Korektura za fazu U periodima od jedne sinodičke revolucije (pun okret u odnosu na Sunce) Mjesec i donje planete prolaze kroz svoje mjene (faze). faza je mjerljiva.3' x sin V (V-opažena visina Mjeseca) Nautičke tablice ne sadrže posebno augment. obzor se čini spuštenim. osim Mjeseca on se zanemaruje. prividnog kada je opažač na površini Zemlje (r. Za Sunce iznosi 1/24''. za bliže planete. Veneru. npr. a budući da je nebo svjetlije od mora. Za Mjesec približno se računa po formuli: A = 0. a ne njegovo središte.

Ali. Kad je temperatura viša. Korektura se odnosi na sva nebeska tijela koja se mjere na morski horizont. Nestandardne prilike nastaju pri znatnijoj razlici između temperature mora i zraka.do 11km).25b∆K Greška zbog akceleracije (ubrzanja) Greška akceleracije nastaje zbog valjanja i posrtanja broda ili aviona. Uzima se u obzir samo kod velikih brzina (avioni). Otklon od vertikale Obično se pretpostavlja da je smjer sile teže normalan na sferoidnu Zemljinu površinu. Coriolisova korektura Na svako tijelo koje se giba po Zemljinoj površini djeluje otklonska sila Zemljine rotacije koja se zove Coriolisova sila.7. i obrnuto.146 ' b 2 sin Ktg ϕ − 5. temperatura prosječno opada oko 1˚C za svakih 100 m visine. PRECESIJA.1'. Ona djeluje u smjeru rezultante Zemljine rotacije i smjera kretanja u odnosu prema površini Zemlje i uzrokuje skretanje udesno na sjevernoj hemisferi. Ako se uzme srednja vrijednost od 0. Ispitivanja su pokazala da ova korekture prosječno varira od 0. Posebno je izražena kod sekstanta s umjetnim horizontom. Kada je more toplije. 7. NUTACIJA. Korektura za razliku temperature zrak-more Temperatura i zlak zraka opadaju s visinom za normalne prilike u atmosferi. Gustoća u donjim slojevima se smanjuje. zbog nepravilnosti u gustoći atmosfere. pa i na sekstant na njihalo. do isparavanja s morske površine.9 m. i u blizini visokih planinskih masiva . pa se u tom slučaju horizont ne vidi.2' do 0. Skretanje valova i oceanskih struja upravo je posljedica Coriolisove sile.62' b sin ϕ + 0. Te vrijednosti izračunate su za neke srednje uvjete u atmosferi (standardna atmosfera). odnosno ulijevo na južnoj. ABERACIJA 97 . Ova sila djeluje i na libelni sekstant. Greška (Z) je u funkciji brzine kretanja (b). a ako je tlak zraka veći.2˚ temperaturne razlike. kut refrakcije je manji. Nautičke tablice NT-35 (HHI) daju popravak srednje refrakcije za temperaturu i barometski pritisak. tad ova korektura iznosi 1' za svaka 4. koji može biti i do 1. veća je i refrakcija. i to za temperaturu od 10˚C i tlak zraka od 1013 hPa. međutim u praksi se zanemaruje. dolazi do tzv. Obrnuto je kada je more hladnije. a tlak 1 hPa za svakih 7.24'. Stvarna depresija je veća od srednje. pravog kursa (K) i promjene kursa u stupnjevima (∆K) za jednu minutu vremena. Ova greška prisutna je uvijek kada se koristi sekstant (obični ili onaj s umjetnim horizontom). zrak se u dodiru s njim zagrijava i kao topliji se diže.Srednja refrakcija dana je za srednje uvjete atmosfere. odnosno ovi sekstanti su gotovo neupotrebljivi na uzburkanom moru upravo zbog ove greške. pa nastaje subrefrakcija. tj. Z = 2. U najdonjem sloju atmosfere (troposfera . zemljopisne širine (φ). otklona od vertikale. a javlja se i kod svake promjene brzine ili kursa.28' za svaki stupanj razlike temperature zraka i mora. a posljedica je greška u horizontali. Kada je more toplije od zraka zna doći do fenomena koji se zove ''ledeni dim-Frost Smoke''. odnosno vertikali.

Budući da mase Zemlje nisu ravnomjerno raspoređene. Kada bi Zemlja bila idealna kugla. Uzrok tome je inercija. Ukoliko se zvrk zavrti. Pojam precesije može se objasniti vrtnjom običnog zvrka. Ako se os zvrka postavi koso spram ravnine uporišta. Zbog vlastitih kretanja zvijezda. Sjeverni nebeski pol kruži oko točke na nebeskoj sferi koja ima koordinate: δ = +60°. iako je zvrk samo u jednoj točki poduprt. Precesija je dakle pojava skretanja osi rotacije Zemlje zbog utjecaja gravitacijskih sila Mjeseca. 360-α = 100°. gravitacijska sila Sunca. Sunca i planeta. Prividna kretanja zvijezda nastaju zbog precesije. Danas Zemljina os usmjerena je u točku koja se nalazi u blizini Polarne zvijezde (2100 god. Oko osam tisućite godine pol će biti u sazviježđu Labuda. te centrifugalna sile na Zemlji. Sunca i planeta djelovale bi jednako na svaku točku površine Zemlje i ne bi bilo pojave precesije. Zbog precesije mijenja se položaj nebeskih polova na nebeskoj sferi. Po zakonima zvrka polarna os Zemlje se giba tako da opisuje plašt konusa oko pola ekliptike i ta se pojava u astronomiji zove PRECESIJA . njegova os pri vrtnji zadrži vertikalan položaj. prednjačenje). gravitacijske sile Mjeseca. Precesija Precesija (lat. gravitacijske sile najbližih nebeskih tijela ne djeluju jednako na sve točke Zemljine površine.Prividna brzina promjena položaja zvijezda na nebeskoj sferi ovisi od udaljenosti zvijezda. tada će ona kružiti oko okomice na toj ravnini. Pol opisuje spiralnu krivulju. U fizici općenito znači gibanje koje izvodi rotirajuće tijelo zbog djelovanja sile koja nastoji promjeniti smjer osi vrtnje u prostoru. Pri tome će os zvrka opisati u prostoru plašt uspravnog kružnog stošca. trebali bi se točno podudarati). nastoje polarnu os pomaknuti prema osi ekliptike. a period jednog kruženja iznosi 25 800 godina i zove se Platonova godina. 98 . Mjeseca i planeta. Precesija zvrka Zbog spljoštenosti Zemlje i kosog položaja polarne osi prema ekliptici. nutacije i aberacije. promjene u efemeridama zamjećuju se nakon dužeg perioda. Mijenja se deklinacija i surektascenzija zvijezda. a za jedanaest tisuća godina polarna zvijezda bit će zvijezda Vega.

a njezinim se pomakom mijenjaju rektascenzije odnosno surektascenzije. Ukupna precesija. Solarna precesija nastaje zbog gravitacijske sile Sunca i iznosi 15. Zbog nutacije Zemljina os ne pravi pravilnu precesijsku spiralu. Nutacija Nutacija je pojava skretanja položaja nebeske osi najvećim dijelom uzrokovana promjenom položaja Mjeseca u odnosu na Zemlju. Lunarna precesija nastaje zbog djelovanja gravitacijske sile Mjeseca i iznosi 34. planetska precesija koja iznosi 0.12'' u progresivnom smjeru. već su na njoj izraženi tzv.6 godina (u retrogradnom smjeru).36" (u retrogradnom smjeru) i zove se lunisolarna precesija. postoji i utjecaj planata. Zbog djelovanja nutacije promjena deklinacije i rektascenzije nije sasvim pravilna: u jednoj poluperiodi koordinate se mijenjaju brže.24" (u retrogradnom smjeru). Zbog nutacije pravi pol napravi jedno valovito gibanje oko srednjeg pola u periodu od 18. Mjesečeva putanja nagnuta je nad ravninom ekliptike za približno 5°.48" godišnje.Precesija Zemljine osi Precesija ekvinocija Precesija ekvinocija je promjena sjecišta ekliptike i nebeskog ekvatora zbog precesije.88" godišnje. a u drugoj poluperiodi sporije. Proljetna se točka zbog toga pomiče u retrogradnom smislu. tj. nutacijski nabori. a nekad ispod ekliptike te promjena precesije nije pravilna. odnosno precesija ekvinocija tako iznosi 50. Zbog precesije ekvinocija položaj Sunca se mijenjao tijekom stoljeća. pa je Mjesec nekad iznad. Međutim. Zajedno to iznosi 50. Precesijska spirala s nutacijskim naborima 99 .

a druga od dnevne rotacije Zemlje. Zbog toga zvijezde imaju prividni Aberacija pomak udesno ili ulijevo. Razlog tomu je što brzina svjetlosti nije beskonačna. metak bi izašao u točki B. Kut godišnje aberacije u općenitom slučaju računa se prema izrazu: υ-kut između smjera opažačevog gibanja i smjera nebeskog tijela. Lijeva strana slike prikazuje vagon koji se kreće konstantnom brzinom Vv (opažač na Zemlji). pa se zbog pojave aberacije čini kao da je zvijezda Z u položaju Z'.sinΘ odn A= v v 29. Astronomska aberacija predstavlja optiči efekt da motritelj vidi zvijezde na nebeskoj sferi u položajima koji se razlikuju od onih u kojima bi ih vidio da miruje. Prva dolazi od godišnje revolucije. Kut prividnog odstupanja α zove se aberacija. Θ-kut upada svjetlosti (kut koji zatvara smjer B'A' s pravcem kretanja opažača) . v-brzina Zemlje Iz slike slijedi: sinA:sinΘ=v:c odnosno kada svjetlost pada okomito na horizontalnu ravninu (Θ=90°) tgA=v:C Za vrlo mali kut A može se pisati: A ⋅ sin1' ' = v ⋅.47“ (zbog gibanja Zemlje oko Sunca). Neka je: A-aberacija. Aberacija se može definirati i kao prividno odstupanje položaja nebeskog tijela zbog odnosa brzine svjetlosti i brzine Zemlje na putanji oko Sunca. ali kako i on ima vlastito kretanje. Zraka svijetla ima brzinu c.49552. metak (brzina svjetlosti) ima određenu brzinu Vm.5' ' c sin 1' ' c 299792 . metak će izaći u točki B'. Postoji godišnja i dnevna aberacija. a-velika poluos Zemlje Za epohu J2000 konstanta godišnje aberacije iznosi αG=20. m-Zemljina masa. ovisno o dijelu putanje Zemlje.Aberacija Aberacija kao pojam (latinska riječ) općenito znači skretanje od smjera uobičajenog reda.8 ⋅ 206265 = ρ ' '⋅ = ≈ 20. Na desnoj strani prikazana je Zemlja koja kruži po ekliptici brzinom V. Prividno se čini da se pucalo s položaja A' (prividni položaj nebeskog tijela). Kad bi vagon bio nepokretan. α=αG·sin υ 100 .458 c odnosno za Θ=90° Točnija vrijednost za konstantu godišnje aberacije. Iz položaja A (stvarni položaj nebeskog tijela) gađa se (gleda se) određena točka. c-brzina svjetlosti. koja uključuje eliptičnost Zemljine staze i dinamiku problema dva tijela definirana je izrazom: αG = ρ' ' k c 1+ m a(1 − e 2 ) k-Gaussova konstanta. Izračunato je da godišnje aberacija iznosi 20.

a jednak je umnošku konstante aberacije i sinusa kuta pod kojim se vidi zvijezda s obzirom na smjer brzine Zemljina gibanja (Θ). ω-kutna brzina Zemljine vrtnje.32''.99792458·108 m/s i ω=7.378140·106 m.32''·cos φ Godišnja i dnevna aberacija utječu na nebesko-ekvatorske i ekliptičke kooordinate. st. Planetska aberacija pored gibanja opažača uzima u obzir i vlastito gibanje opažanog nebeskog tijela. Sekularna aberacija posljedica je gibanja sunčevog sustava oko galaktičkog središta i ona se u pravilu zanemaruje. r ⋅ ω ⋅ cos ϕ α = ρ'' φ-geocentrična širina stajališta. engleski astronom James Bradley (1693-1762). Za motritelja na ekvatoru (r=6. koji je bio direktor zvjezdarnice Greenwich. Pojavu astronomske aberacije otkrio je u prvoj polovini 18. Zbog utjecaja aberacije prividni pomak zvijezde je po velikom krugu prema apeksu (točki prema kojoj se motritelj giba). Pored godišnje i dnevne aberacije postoji još sekularna i planetska aberacija. c=2.292·10-5) najveći je iznos dnevne aberacije (konstanta dnevne aberacije) αD=0. c r-geocentrična udaljenost stajališta. 101 . u astronomskoj navigaciji se njezin utjecaj zanemaruje. Kada je brzina motritelja (smjer gibanja motritelja) okomit na smjer nebeskog tijela vrijedi: αD=0. Zbog malog iznosa aberacije.Postoji i dnevna aberacija (zbog gibanja Zemlje oko svoje osi).

Prve tablice koje se baziraju na Kopernikovu heliocentričnom sustavu svijeta objavljuje 1551. Sadržaj nautičkog godišnjaka Nautički godišnjak prikazuje podatke o satnim kutovima i deklinacijama planeta (Mars. navedene tablice nisu bile sasvim ispravne. Nautički godišnjak također daje vremena izlaska i zalaska Sunca. i dalje za svaku godinu. a uz ostalo i katalog od 1022 zvijezde u ekliptičkim koordinatama.p. Almanah dolazi od arapske riječi ''al manah'' i znači računati. surektascenzije i deklinacije odabranih zvijezda. vremena izlaska i zalaska Mjeseca. 102 . i ''hemere''. Britanski almanah bio je jedinstven za astronome i pomorce sve do 1914. godine Erasmus Reihold. Sinonimi za ovu publikaciju su almanah i efemeride. Objavljuje ih 1756. Prve efemeride približno današnjeg oblika objavljuju se u Parizu 1678.n. Čitanje navedenih koordinata dato je u funkciji srednjeg griničkog vremena (UTC) za svaki sat određenog dana u godini. Slijede ih druge španjolske tablice. Bez obzira na značajan doprinos razvoju tadašnje znanosti. Velik broj efemeridnih podataka dat je i u Ptolemejevu Almagestu. – 1123) uspijeva izračunati kretanja Mjeseca i planeta. kada arapski astronom Al Battani (Albategnius) (1040. Za planete također je dat i podatak o surektascenziji. Povijesni razvoj nautičkog godišnjaka Kao početak efemerida mogle bi se uzeti Hiparhove tablice deklinacije Sunca za epohu 128 g. Regiomontanus izdaje efemeride za period od 1475. god. godine izdane poznate Toledske tablice (prve efemeride u Evropi). Nautički godišnjak u izdanju hidrografskog instituta u Splitu izdaje se od 1955. godine. Jupiter. Poznati Brown's Nautical Almanah izlazi od 1858. godine. godine. Sunca i Mjeseca. koji uz sekstant i kronometar čini temelj praktične primjene astronomske navigacije u pomorstvu. Poseban dio nautičkog godišnjaka posvećen je zvijezdi Polari. Prvi pokušaji točnijeg određivanja astronomskih efemerida zabilježeni su početkom jedanaestog stoljeća. prividni polumjer Sunca i Mjeseca. Ove tablice su tada davale najtočnije podatke i njima su se koristili veliki istraživači tog vremena. godine. odnosno nude se tablice uz pomoć kojih je moguće odredtiti azimut polare i korekcije visina u cilju određivanja zemljopisne širine. vremena prolaska Sunca i Mjeseca kroz meridijan. Efemeride dolaze od grčke riječi ''epi''. tzv. Regiomontanus donosi i metodu mjesečevih udaljenosti (za računanje zemljopisne dužine). te podatke o jednadžbi vremena (razlike pravog i srednjeg vremena). Podaci su dani za meridijan koji prolazi kroz zvjezdarnicu u Greenwichu. godine. satne kutove proljetne točke. u zasebnom dijelu nautičkog godišnjaka. što znači na. Sastavlja ih francuski astronom Jacques Piccar za meridijan Pariza (zgrada opservatorija) i donosi efemeride nebeskih tijela od 1679. prividne veličine planeta. Prve britanske efemeride (The nautical Almanah and Astronomical Ephemeris) sastavlja britanski astronom Nevil Maskelyne. Između ostalog. Osim tih podataka za Sunce tu je i katalog od 850 zvijezda s nebeskim ekvatorskim koordinatama (deklinacija i rektascenzija). godine. Venera. U gradu Toledu u Španjolskoj su 1080. do 1506. Za minute i sekunde postoje posebne korekcione tablice. godine Board of Longitude za godinu 1767. godine.8. što znači dan. vremena građanskog i nautičkog sumraka.e. Saturn). NAUTIČKI GODIŠNJAK Nautički godišnjak nužna je publikacija u astronomskoj navigaciji. Alfonsove tablice iz 1252. Prve tablice rađene na tiskarskom stroju objavljuje Puerbach u Beču 1487.

Nautički godišnjak u pravilu sadrži i uputstvo s riješenim primjerima. Razliku je moguće pronaći u oznakama pojedinih elemenata. a neki daju i korekcione tablice za ispravak utjecaja refrakcije. depresije i paralakse nebeskih tijela. Razlika nautičkog godišnjaka u izdanju Hrvatskog hidrografskog instituta u Splitu u odnosu na engleska izdanja (ili neka druga) minimalna je. odnosno dodatnim pomoćnim tablicama ne vezanim za same efemeride. Izvadak iz hrvatskog godišnjaka (glavna stranica) 103 .

Izvadak iz hrvatskog godišnjaka (glavna stranica) 104 .

Izvadak iz Brown's. Son & Ferguson (glavna stranica) 105 .

Son & Ferguson (glavna stranica) 106 .Izvadak iz Brown's.

surektascenzije (oznaka SHA ili 360-α) i deklinacije (oznaka Dec ili δ). Pass'' vrijeme prolaska kroz meridijan (gornji i donji.Objašnjenje izvatka iz Brown's.satni kutovi (oznaka GHA ili S) i deklinacije (oznaka Dec ili δ) za Mjesec. Drugi dio godišnjaka sadrži ispravke za minute i sekunde s obzirom da se na glavnim stranicama nude satni kutovi i deklinacije na pune sate.satni kutovi (oznaka GHA ili S) i deklinacije (oznaka Dec ili δ) za planete. ''d'' koeficijent popravka za deklinaciju. J . Korekcije se posebno vade za Sunce i planete (prvi stupac). B. te vrijeme izlaska i zalaska Sunca. Son & Ferguson (glavne stranice): A . Ovisno o vrijednosti ''v'' i ''d'' (koje se čitaju sa glavnih stranica za pripadajuće nebesko tijelo) čita se odgovarajuća korekcija za satni kut (u funkciji ''v'') i korekcija za deklinaciju (u funkciji ''d''). Tablice za ispravljanje visina zvijezda i planeta (Brown's.satni kutovi (oznaka GHA ili S) i deklinacije (oznaka Dec ili δ) za Sunce. i obrnuto). popravak se zbraja na deklinaciju pročitani za puni sat. ili samo gornji). C. ''e'' ili ''Eqn. ''d'' koeficijent popravka za deklinaciju. ''v'' koeficijent popravka za satni kut. Son & Ferguson) 107 . a predznak korekcije za deklinaciju ovisi o trendu kretanja deklinacije (ako od jednog do drugog sata deklinacija raste. u hrvatskom izdanju oznaka ''Aries''. I . neosjenčeno ''+''. ''HP'' ili ''п'' horizontalna paralaksa. G . F .za Sunce: početak nautičkog i građanskog svitanja/sumraka. ''Tm'' ili ''Mer. ''v'' koeficijent popravka za satni kut. H . ''SD'' ili ''r'' prividni polumjer Sunca. Pass'' vrijeme prolaska kroz meridijan.satni kut (oznaka GHA ili S) proljetne točke. proljetnu točki (aries) (drugi stupac) i Mjesec (treći stupac). te faze Mjeseca. Predznak korekcije za satni kut ovisi o predznaku ''v''. ''d'' koeficijent popravka za deklinaciju. of Time'' jednadžba vremena (u engleskom izdanju osjenčeno ''-''. ''SD'' ili ''r'' prividni polumjer Mjeseca. D i E . ''Tm'' ili ''Mer.za Mjesec: vrijeme izlaska i zalaska Mjeseca.

četvrti redak-određivanje azimuta) Kod određivanja zemljopisne širine Polare obratiti pozornost na uputstvo s obzirom da nije isti postupak kod svih tablica. te određivanje točnog azimuta Polare. Izvadak iz hrvatskog godišnjaka (prvi. U hrvatskim tablicama u pravilu se do zemljopisne širine 108 .Posebne tablice postoje za zvijezdu Polaru. drugi i treći redak-ispravci za visinu. Ove tablice omogućuju pretvaranje opažene visine Polare u zemljopisnu širinu.

dolazi zbrajanjem korekcija za visine (prvi. Izvadak iz Brown's. drugi i treći redak u gornjim tablicama). dok se u engleskim tablicama zbroj ovih korekcija oduzima od 1° (60'). Son & Ferguson (uključujući uputstvo za dobivanje zemljopisne širine uz pomoć Polare) 109 .

42726518 − 87. godinu. Za dan 13. Napomena: Dužina srednje tropske godine za 2000 godinu 365. veljače ulazi s istim datumom. te od tako dobivenog satnog kuta odbiti 15. ali za vrijeme koje je 5h48m ranije od UT motrenja.18855084 ⋅ 366.18855º u srednjem sučevu vremenu. Za dan 10.2422 je broj zvjezdanih dana u godini.242190419-365=0. tada se do 29. Primjer 1.4°.2422 87. godine u UT=14h21m16s valja naći satni kut i deklinaciju Sunca iz Godišnjaka za 2006. godinu Primjer 2.4'.18855084 = 0. a 365. veljače ide s jednim datumom više.18855º Razlika tropske i kalendarske godine je 87. tada se do 28. 110 .3 min 366.23871434 o = 14. Za zvijezde potrebno je izračunati satni kut proljetne točke. ožujka s istim datumom.242190419 dana Kalendarska godina 365 dana (prijestupna 366 dana) 365.Upotreba nautičkog godišnjaka za sljedeću godinu Za Sunce se izvadi satni kut i deklinacija Sunca za isti datum. Kad je prethodna godina prijestupna. siječnja 2007.25s=87. Pogreška je oko 0. Kad je sljedeće godina prijestupna. Na tako dobiveni satni kut dodaje se 87°.42726518 365. I ovdje pogreška obično nije veća od 0. a do kraja godine s datumom više i postupa kako je navedeno. a u zvjezdanom: 87. a od 1.2422 = 87. godine UT=17h28m36s valja naći surektascenziju i deklinaciju zvijezde Deneb iz godišnjaka za 2006.2422 broj sunčevih dana u godini. listopada 2007.1'. surektascenziju i deklinaciju za isti datum i isto vrijeme.242190419 dana=5h48m45.4273º 87.

a Nautički godišnjak Državnog hidrografskog instituta u Splitu daje podatke za 54 zvijezde (uključujući i Polarnu zvijezdu). Identifikacija uz pomoć prvog astronomsko-nautičkog sfernog trokuta Pri identifikaciji su nam poznate izmjerena visina nebeskog tijela te zemljopisna širina zbrojene pozicije. a u nedostatku simbola nastavlja se slovima latinske abecede. Brown's Nautical Almanac daje podatke za ukupno 73 zvijezde. IDENTIFIKACIJA ZVIJEZDA Zvijezde se identificiraju pretvaranjem horizontskih koordinata koje se mogu mjeriti (visina i azimut) u mjesno ekvatorske koordinate (deklinaciju i surektascenziju). Matematički model identifikacije Identifikaciju nebeskih tijela vršimo pretvaranjem horizontskih koordinata u mjesno ekvatorske. Koordinate iz osnovnog astronomsko nautičkog trokuta možemo međusobno pretvarati prema pravilima sferne trigonometrije. Matematički modeli pretvaranja mogu se vidjeti na slici. a pogreška u mjerenju azimuta velika i postoji više zvijezda sa približno jednakim vrijednostima deklinacije. 111 . Tako dobiveni podaci se uspoređuju s podacima u Nautičkom godišnjaku. godine predložio način po kojemu zvijezde određenog zviježđa označavamo slovima grčkog alfabeta ispred imena zviježđa. Zvijezde se označuju Bayerovim oznakama. ali ako su koordinate zbrojene pozicije nepouzdane. koji je 1603.9. a može se izračunati iz Nautičkog godišnjaka s poznatim vremenom meridijana u Greenwichu. mora se izračunati i vrijednost surektascenzije. koja se dobije iz mjesnog satnog kuta zvijezde (szv – iz gornjeg izraza): 360 ° − α = szv – ( S γ + λ ) Proljetna točka (γ) je presjecište nebeskog ekvatora i ekliptike za trenutak proljetnog ekvinocija. sin δ = sin φ ·sinV + cos φ ·cosV ·cos ω sin V − sin ϕ ⋅ sin δ cos s = (za pravila vidi stranu 20) cos ϕ ⋅ cos δ Zvijezde se najčešće mogu identificirati samim izračunom deklinacije.

a sastoji se od sedam zvijezda. a mogu tvoriti različite. Mizar. te krugovima koji predočuju nebeski ekvator. Alpheratz s još tri zvijezde čini četverokut u zviježđu Pegaza. može biti ucrtana ekliptika i raspored rektascenzije Sunca po kalendarskim mjesecima (položaj Sunca u određeno doba godine). ili se mijenjaju vrlo sporo. Zvijezda Dubhe je stražnji kotač kola na strani ruda. a zvijezda koja se u tom četverokutu nalazi u dijagonali Alpheratza jest navigacijska zvijezda Markab. pa je izmjerena visina zapravo približna zemljopisna širina opažača. manje ili više. Ako se spoje dvije zvijezde koje predstavljaju stražnje kotače Velikih kola (od kojih je zvijezda Dubhe bliža polu) i u tom pravcu proslijedi za pet njihovih međusobnih udaljenosti. Veliki medvjed jedno je od najuočljivijih zviježđa sjeverne polutke.70˚). a kao primjer navest ću alignamente zviježđa Velikog medvjeda (Ursae Majoris) i Oriona (Orionis). satne kružnice i vertikalne kružnice. po mnogo čemu najvažnije zvijezde sjeverne polutke. a Alioth treća.Prema tome poznati su nam točni podaci: izmjerena visina (Vi) i grinički satni kut proljetne točke (Sγ). u smjeru koji se dobije spojnicom zvijezda Aliotha i Mizara (treće i druge zvijezde u rudi velikih kola). Postoji mnogo raznih alignamenata. Posljednja je zvijezda u repu Malog medvjeda. Svi su označeni stupanjskom podjelom što nam omogućuje direktno uspoređivanje koordinata različitih koordinatnih sustava. Isti smjer produžen dalje za otprilike jednaku udaljenost od Polarne zvijezde do Capha vodi do zvijezde Alpheratza u zviježđu Andromeda. za otprilike četiri udaljenosti između druge i prve zvijezde u rudi (Mizara i Alkaida). Identifikacija alignamentima Alignamenti (alinjmani) su zamišljene linije koje spajaju pojedine zvijezde. od kojih su četiri navigacijske (Alkaid. Identifikacija zvjezdanim kartama i globusima Zvjezdane karte mogu se pronaći u Nautičkim godišnjacima. jer se njihova deklinacija i surektascenzija ne mijenjaju. Većinom su to karte u stereografskim projekcijama. dolazi se do zvijezde Arcturus u zviježđu Bootes. Zvjezdani globusi su pomagala koja predočuju nebesku sferu s ucrtanim zvijezdama prve i druge veličine. nedostatno precizan podatak azimuta (ω) i pogrešni podaci kordinata zbrojene pozicije (φz i λz) koji mogu imati toliko veliku pogrešku da nam onemoguće identifikaciju. Mizar druga. a uz nju je i navigacijska zvijezda Kochab u stražnjim kotačima na strani repa Malog medvjeda. Alkaid je prva zvijezda u rudi Velikih kola. odnosno mogu se pronaći samostalno kao infornativne karte. ili u posebnim publikacijama (priručnicima). mada mogu biti i u Merkatorovoj projekciji (najčešće zemljopisne širine od + 70˚ do . Istočnije od te zvijezde. nalazi se zviježđe sjeverna kruna 112 . Ako se produži ruda Velikih kola u zviježđu Velikog medvjeda. Posebno je lako prepoznatljiv dio zviježđa zvan Velika kola. Identifikacija se vrši na način da krenemo od poznate zvijezde. zatim prema već utvrđenim pravcima zamišljamo alignamente i dolazimo do zvijezda koje želimo identificirati. nebeski horizont. Alioth i Dubhe). Ako se spojnica stražnjih kotača Velikih kola produži do Polarne zvijezde za daljnjih pet međusobnih udaljenosti u približno istom smjeru. Njezino je posebno obilježje da se nalazi blizu sjevernog nebeskog pola. dolazi se do najveće zvijezde zviježđa Malog medvjeda (Ursae Minoris)-Polarne zvijezde. Na zvjezdanim kartama i globusima su ucrtane samo zvijezde. Također. dolazi se do zvijezde Capha u zviježđu Kasiopeje (Casiopeia). pravilne geometrijske likove.

također u zviježđu Lava. Tri navigacijske zvijezde su Betelgeus. Orion ili Lovac najizraženije je zviježđe na nebu. Spajanjem zvijezde koja predočuje prednji kotač Velikih kola. Denebola i Spica tvore na nebu istaknuti istostranični trokut. Bellatrix. Spojnica zvijezde u oštrom kutu Oriona (Betelgeus) i Siriusa na polovici udaljenosti prema jugu od Siriusa dovodi do navigacijske zvijezde Adhara u zviježđu Velikog psa. najsjajnija zvijezda na nebu. Spojnica Polarne zvijezde i zvijezde koju predočava prednji kotač Velikih kola. u presjecištu se nalazi Sirius. dovodi do zvijezde Canopus. a na udaljenosti od Canopusa koja odgovara dvostrukoj udaljenosti Canopusa i Adhare nalazi se zvijezda Achernar. Zviježđe se može lako uočiti. produžena na jug za jednaku udaljenost. a koja nije u rudi sa zvijezdom koja predočuje zadnji kotač Malih kola u produžetku rude (zvijezda Kochab) produžena za veličinu dvostruke međusobne udaljenosti dovodi do zvijezde Deneb u zviježđu Labuda (Cygnus). najveće zvijezde u zviježđu Djevice (Virgo). i Rigel. vode do zvijezde Procyon u zviježđu Maloga psa (Canis Minoris). dovodi do zvijezde Spica. Četiri zvijezde raspoređene su u nepravilan četverokut. dolazi se do zvijezde Regulus u zviježđu Lava (Leonis). na vrhu oštrog kuta četverokuta. na otprilike jednakoj udaljenosti prema jugu.(Corona Borealis) s najvećom zvijezdom Alpheccom. i najveća zvijezda zviježđa Velikog psa (Canis Majoris). na vrhu tupog kuta četverokuta. Na istom alignamentu. dovodi do zvijezde Denebola. Spojnica Procyona i Adhare. a sastavljeno je od sedam zvijezda od kojih su četiri navigacijske. a tri preostale nalaze se unutar četverokuta na istom pravcu i međusobno jednako udaljene (predsavljaju pojas Oriona). Prostire se na objema polutkama. Spojnica iste zvijezde sa zvijezdom koja se nalazi dijagonalno u Velikim kolima (Dubhe) produžena prema jugu za devet međusobnih udaljenosti. na otprilike na dvostruko većoj udaljenosti. u kutu ispod zvijezde Bellatrix. Navigacijska zvijezda je i srednja zvijezda Orionova pojasa (Alnilam). Kad se produži rep Malog medvjeda preko Polarne zvijezde za otprilike tri duljine repa nailazi se na zvijezdu Capella u zviježđu Kočijaša (Auriga). U suprotnom smjeru na otprilike jednakoj udaljenosti nalazi se zvijezda Pollux u zviježđu Blizanaca (Gemini). Spojnica zvijezda u oštrom kutu Oriona (Betelgeus) i tupom kutu Oriona (Bellatrix) prema istoku. Ako se spojnica Rigela i preostale zvijezde u četverokutu produži do presjecišta s crtom koju tvore zvijezde pojasa Oriona. Zvijezde Arcturus. Veliki medvjed Orion 113 . a koji se ne nalazi uz rudu. Ako se spojnica zvijezda stražnjih kotača produži prema jugu za otprilike deset dužina.

Andromeda i Pegasus Crux 114 .

115 .

116 .

117 .

118 .

Sjeverno nebo

119

Južno nebo

120

Identifikacija uz pomoć identifikatora zvijezda

Svi identifikatori se temelje na istom načelu, uspoređivanjem koordinata zvijezde u koordinatnom sustavu horizonta s koordinatama zvijezde u prvom koordinatnom sustavu ekvatora. Koordinate horizontskog sustava (visina i azimut) se mjere, a zatim uspoređuju sa efemeridama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora, od kojih se deklinacija mijenja, a mjesni satni kut ovisi o rotaciji Zemlje. Na krug koji predočuje model nebeske sfere u prvom koordinatnom sustavu ekvatora unesene su dnevne koordinate navigacijskih zvijezda. Postoji više koordinatnih sustava, a položaji zvijezda označeni su kao funkcije mjesnog satnog kuta proljetne točke. Na drugom krugu označene su koordinate u koordinatnom sustavu horizonta (visina i azimut). Krugovi koji predočuju koordinatne sustave se pri identifikaciji preklope tako da se nebeski pol i zenit razlikuju za veličinu komplementa zemljopisne širine, a zatim se pronalazi zvijezda koja odgovara izmjerenim vrijednostima visine i azimuta. Identifikator koji se najčešće upotrebljava jest američki Star Finder and Identifier izdavača U. S. Navy Hydrographic Office. Postoji i nekoliko hrvatskih identifikatora, a to su Kotlarićev Identifikator zvijezda i Čumbelićev Identifikator. Svi nabrojeni identifikatori se temelje na gore navedenom načelu uspoređivanja koordinata horizontskog i mjesno ekvatorskog koordinatnog sustava.

Identifikator zvijezda 121

Pz φ=31°30’N λ=060°20’W Primjer : Indentificirati nebesko tijelo V=38°50’ ω=063° (10.01.2001 u 110415 UTC) -------------------------------------------------------------(rješenje: Vega) Sγ = 275°02.0 δ=38.9888885° + K = 001°03.9 szv=296.7522431° + λ = - 060°20.0’ sγ = 215°45.9’ (360-α)=080.9872431°

Postavljanje indentifikatora za primjer gore (točka Z na φ=31.5˚) 122

123 . te točne mjesnoekvatorske koordinate u funkciji UT vremena opažanja. Ako se nebesko tijelo nalazi u gornjem meridijanu opažača. Terstrička projekcija nebeskog tijela Položaj neke točke na površini Zemlje definiran je zemljopisnim koordinatama. a točka A položaj nebeskog tijela na sferi.10. točka G predstavlja poziciju Greenwicha. Njezine zemljopisne koordinate odgovaraju koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora (φ=δ. Točka terestričke projekcije (A') nebeskog tijela (A) Terestrička projekcija nebeskog tijela jest točka na površini Zemlje kroz koju prolazi spojnica središta Zemlje i središta nebeskog tijela. zemljopisnom širinom (φ) i zemljopisnom dužinom (λ). Razlika opažene i računate visine. STAJNICA U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI Za dobiti stajnicu nužno je potrebno znati visinu nebeskog tijela. zemljopisna širina će biti zbroj deklinacije nebeskog tijela i komplementa visine. a zemljopisna dužina (λ) odgovara satnom kutu Greenwicha (S). To je najčešći način određivanja stajnice danas. λ=s). Poznavanjem mjesno ekvatorskih korrdinata i zbrojene pozicije računa se visina i azimut nebeskog tijela. Terestrička projekcija mijenja svoj položaj na površini Zemlje. te se iste uspoređuju sa izmjerenim visinama. Na slici. a zemljopisna dužina odgovarat će vrijednosti satnog kuta meridijana Greenwicha. međutim postoje i neke druge metode koje su se kroz povijest koristile. te azimut definiraju grešku zbrojene pozicije. Ako se zemljopisne koordinate usporede s koordinatama mjesnog koordinatnog sustava ekvatora vidi se da zemljopisna širina (φ) odgovara deklinaciji (δ). a kreće se od istoka prema zapadu brzinom koja odgovara rotaciji Zemlje. Terestrička projekcija. koja prikazuje Zemlju i nebesku sferu. označena točkom A' je zamišljena točka na površini Zemlje kroz koju prolazi pravac koji spaja središte zemlje i središte nebeskog tijela.

Projekcijom kružnice pozicije na nebesku sferu dobiva se kružnica jednakih zenitnih udaljenosti. Kružnica jednakih visina i kružnica pozicije Točke na površini Zemlje sa kojih se u istom trenutku mjeri jednaka visina nebeskih tijela nalaze se na krivulji koja ima oblik kružnice.Ako se nebesko tijelo nalazi u donjem meridijanu. stajnica na Mercatorovoj karti poprima oblik nepravilne elipse s velikim polumjerom u smjeru meridijana. kao što je prikazano na slici. a ostala nebeska tijela po pravilnim ili nepravilnim spiralama. Nebeska tijela (zvijezde) koja ne mijenjaju svoju deklinaciju kruže po deklinacionim paralelima. Ovakav oblik krivulje naziva se krivulja pozicije prve vrste. projekcija kružnice pozicije na nebeskoj sferi jest kružnica istih zenitnih udaljenosti. zemljopisna širina opažača može se dobiti zbrajanjem visine i komplementa deklinacije. Kao što je prikazano na slici. .V). a zemljopisna dužina opažača razlikovat će se za 180˚ od satnog kuta nebeskog tijela u meridijanu Greenwich. a naziva se kružnica pozicije. što ovisi o položaju opažača i nebeskog tijela. dakle ona je stajnica. Dobije se ako se iz pozicije terestričke pozicije povuče kružnica polumjera zenitne udaljenosti (90˚. Kružnica jednakih visina Izmjerena visina nebeskog tijela čini kružnicu na kojoj se nalazi opažač (kružnica pozicije). Negdje na kružnici se nalazi položaj broda.Krivulja pozicije prve vrste 124 . Na Mercatorovoj karti kružnica pozicije može poprimiti različite oblike. Ako se kružnica pozicije u cijelosti nalazi između ekvatora i pola.

i krivulja pozicije treće vrste (slika dolje). dakle kada mjerimo nebeska tijela velikih visina. a njihova kružnica pozicije može imati promjer i preko 1 000 M. Luk i pravac pozicije dobivaju se iz kružnice pozicije i kruga zbrojene pozicije Krug zbrojene pozicije dobiva se ako se oko točke zbrojene pozicije opiše krug polumjera koji odgovara jednoj šesnaestini prevaljenog puta od zadnje provjerene pozicije po lijepom vremenu. Krivulja pozicije druge vrste (slika gore). Luk i pravac pozicije S obzirom da se u navigacijskoj praksi mjere visine nebeskih tijela i do 70˚.Ako kružnica pozicije obuhvaća dvije polutke. koji se potom zamjenjuje pravcem pozicije. a unutar nje se nalazi Zemljin pol. a naziva se krivulja pozicije druge vrste. također crtanje kružnice pozicije na Mercatorovu kartu nije praktično. i globusi su nepraktični za praktičnu uporabu. Crtanje kružnice pozicije relativno bi bilo jednostavno kada bi imali velike globuse (gdje se sijeku dvije kružnice pozicije to bi bila pozicija broda. i za nebeska tijela s vrlo malim vrijednostima deklinacija. a takav se oblik krivulje naziva krivulja pozicije treće vrste. Čak i u uvjetima plovidbe po izrazito lošem vremenu krug zbrojene pozicije je višestruko manji od kružnice pozicije. Ako kružnica pozicije dodiruje Zemljin pol. svaka kružnica za centar ima terestričku projekciju pripadajućeg nebeskog tijela). Međutim. koristimo se lukom pozicije (umjesto kružnice pozicije). U praksi je rjetko neko nebesko tijelo u zenitu. Krivulja pozicije (astronomska stajnica) može se zamijeniti kružnicom jedino u slučaju kada imamo vrlo male zenitne udaljenosti nebeskog tijela. odnosno jedne osmine prevaljenog puta za vrijeme plovidbe u uvjetima lošeg vremena. 125 . Odnosno to je krug unutar koje bi se brod trebao nalaziti sa velikom vjerojatnošću. ona na Mercatorovoj karti poprima oblik koji je sličan obliku parabole. krivulja poprima oblik sličan kosinusoidi.

Budući da se pozicija broda najčešće rješava grafički na Mercartorovoj karti.Luk pozicije je onaj dio kružnice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. a nakon toga račun valja ponoviti uzimajući izračunate koordinate kao koordinate zbrojene pozicije. 126 . U Nautičkim tablicama broj 46 možemo izvršiti korekciju stajnica ucrtanih na Merkartorovu kartu. a V je izmjerena visina nebeskog tijela.62 M 2. Odstupanje pravca pozicije od luka pozicije Visina nebeskog tijela: 10˚ 35˚ 60˚ 80˚ 85˚ Udaljenost od dodirne točke: D = 30 M D = 50 M D = 100M Odstupanje pravca pozicije od luka pozicije: 0.26 M 0. Pravac pozicije (astronomska stajnica) dio je tangente na kružnicu pozicije koja se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije.02 M 0. već će od nje odstupati za relativno malu vrijednost. U tablici je prikazano odstupanje pravca pozicije od luka pozicije za različite visine i različite udaljenosti D.62 M Prema gore navedenim podacima greške se mogu zanemariti osim u slučaju plovidbe po izrazito lošem vremenu.06 M 8. to jest luk AB prikazan na slici.02 M 0.50 M 4.16 M 16. Ovako dobivena nova pozicija neće sadržavati pogrešku.74 M 2. Međutim. pravac pozicije je dio loksodrome. no tada poziciju računamo tako da uz pomoć koordinata zbrojene pozicije izračunamo koordinate pozicije koja neće biti prava. Luk i pravac pozicije Luk pozicije dio je kružnice pozicije koji se nalazi unutar kruga zbrojene pozicije. Ukoliko se zbrojena pozicija ne razlikuje znatno od prave pozicije možemo luk pozicije zamijeniti pravcem pozicije.51 M 0.06 M 0.22 M 0.09 M 0.25 M 1. ako je pogreška zbrojene pozicije veća tada dolazi do odstupanja koje možemo izračunati iz izraza: D 2 tan V d= 6876 U gornjem izrazu. d označava odstupanje pravca pozicije od luka pozicije na udaljenosti D od točke u kojoj pravac pozicije tangira kružnicu pozicije.25 M 1.

a iz toga je slijedilo da svjetionik Small mora ležati na azimutu ENE ako je kronometar bio točan. Slijedi opis određivanja pravca položaja prema vlastitim riječima kap. što na zemljopisnoj širini od 52ºN čini 6 M. godine na putu za Greenock. uz ponavljanje postupka (pretpostavljena koordinata se umanjuje ili uvećava za odgovarajuću vrijednost) kako bi se dobile dvije pozicije. vjetar je okrenuo na jugoistok. zemljopisna je širina zbrojenog položaja bila nepouzdana zbog mogućih grešaka. na putovanju iz Charlestona u Greenock. Sve tri pozicije ležale su u smjeru svjetionika Small.1.Astronomsku stajnicu je otkrio 1837. Serija jakih zapadnih oluja obećavala je brzi prolazak. 127 . Temelj ove metode je pretpostavljanje jedne zemljopisne koordinate i računanje druge. Drugi račun dao je poziciju 27 M u smjeru istok-sjeveroistok u usporedbi s prethodnom. Upotrijebivši tu zbrojenu širinu i izračunavši zemljopisnu dužinu. a vidljivost lošija. Tad odjednom postalo je očito da je opažena visina jednaka za sve tri izračunate pozicije. Oko 10 sati izmjerila se visina Sunca i zabilježilo vrijeme na kronometru. Nova pozicija bila je daljnjih 27 M prema istoku-sjeveroistoku. Određivanje stajnice-kap. tako da je irska obala ostala u zavjetrini. Nakon prolaska 21º zapadne zemljopisne dužine nijedno opažanje nije izvršeno sve do blizine obale. brod se usmjerio u kurs ENE. METODA SEKENTE (SUMNEROVA METODA) Kapetan Thomas Sumner sasvim je slučajno došao do metode određivanja stajnice uz pomoć nebeskog tijela. Računalo se i treći put sa širinom većom od prve 20' prema sjeveru. Sumner ali sumnjajući u točnost širine račun se ponovio sa širinom 10' većom od prve. i za manje od 1 sata ugledao se svjetionik Small u smjeru ENE ½ E i blizu pramčanice. To je izgledalo prihvatljivo s obzirom na zbrojenu poziciju. prevladavao je južni vjetar i magla. za svjetionik Small i stvarni položaj broda u tom vremenskom trenutku. T. Kad se ni tad ništa nije ugledalo jedrilo se u smjeru ENE s minimalnim jedrima i olujnim vjetrom. kad smo prema zbrojenoj poziciji bili 40 M od svjetionika Tusker. Nakon što smo prošli Azore. 10. godine američki kapetan Thomas Sumner. Sumnera: ''Isplovilo se iz Charlestona 25. ali su izmjerene dubine upozoravale na blizinu spruda. Oko pola noći dana 17. Budući da se plovilo dugo vremena bez opažanja. Vjetar je i dalje bio južni. da bi se pozicija zadržala do svitanja. Vrijeme je postajalo burnije. studenog 1937. Pošto se steklo uvjerenje da je to tako.'' Drugim riječima Kapetan Thomas Sumner izračunao je tri točke na pravcu (luku) pozicije. prosinca. Brod je jedrio maksimalno uz vjetar i izvršio nekoliko letanja. a to je bilo moguće jer je vjetar i dalje puhao iz SE. našla se pozicija 15' istočnije od zbrojene.

Geometrijski gledano pravac (stajnica) je određen sa dvije točke ili jednom točkom i smjerom. Također. točku broda. S obzirom na način kako se dobivaju koordinate određujuće točke na kružnici položaja. 128 . pa se zato Sumnerova metoda naziva još i metodom sekante. kada se procjenjuje zemljopisna dužina. umjesto φ1. duljinska. razlikuju se sljedeće metode: širinska. dobit će se dvije točke koje kada se spoje definiraju stajnicu. koji je u ovom slučaju luk velike kružnice. poznato je iz geometrije da je tangenta u svakoj točki kružnice uvijek okomita na polumjer. Drugim rječima. dobit će se i λ2. a računa zemljopisna širina. Ako se uzme proizvoljna zemljopisna širina. Točke na kružnici položaja mogu se odrediti na dva načina: a) s odabranom zemljopisnom širinom računa se zemljopisna dužina: λ =s−S s = cos ε ⋅ sin(ε − V ) ⋅ sec ϕ ⋅ cos ecp 2 ϕ + p +V ε= 2 sin 2 b) s odabranom zemljopisnom dužinom računa se zemljopisna širina: cos(ϕ − x) = sin V ⋅ sin x ⋅ cos ecδ ctgx = ctgδ ⋅ cos s λ-zemljopisna dužina φ-zemljopisna širina S-grinički satni kut nebeskog tijela s-mjesni satni kut nebeskog tijela p-polarna udaljenost (P=90-δ) Jedan i drugi način međusobno su kompementarni što znači da kada jedan daje loše rezultate drugi daje dobre i obrnuto. kad se za pravac položaja uzme tangenta na kružnicu u nekoj točki. tad je ona uvijek okomita na smjer azimuta. PRAVAC POLOŽAJA PO METODI TANGENTE Terestrička projekcija zanita na zemljinu površinu daje stajalište opažača. a računao je zemljopisnu dužinu). tj. 10. Dakle. a najlošije u blizini prevog vertikala. dužina se može dobiti i na sljedeći način: cos s = (sinVp –sin φ·sin δ)/(cos φ·cos δ) λ=s-S Uzimanjem φ2. a najlošije u blizini meridijana. visinska. najbolje rezultate daje u blizini meridijana. Smjer vertikalne kružnice iz položaja broda prema terestričkoj projekciji nebeskog tijela je smjer azimuta tog tijela. Ovaj način najbolje rezultate daje u blizini prvog vertikala. Drugi način. Sumner koristio je prvu gore navedenu metodu (procjenjivao je zemljopisnu širinu. Kapetan T.. Pravac koji spaja dvije točke na kružnici zove se sekanta. Zato je potrebno ustanoviti kooordinate neke točke na kružnici položaja i za tu točku izračunati azimut.2.

Pravac položaja (stajnica) prolazi kroz dobivenu točku i okomit je na azimut. Ova je metoda postala opće prihvaćena tek u dvadesetom stoljeću postavši dominantna metoda. Za zasluge radi otkrivanja ove metode dobio je čin admirala. Duljinska ili Johnsonova metoda Određujuća točka ove metode je zemljopisna dužina.2. Visinska metoda Visinsku metodu otkrio je francuski pomorac Marcq de Saint Hilaire (Adolphe Laurent Anatole de Blonde Marcq de Saint Hilaire) potkraj devetnaestog stoljeća.2. a najlošije u blizini meridijana. a u pravcu azimuta kao što prikazuje slika. Pravac pozicije s ovom metodom se dobije kao razlika između izmjerene visine i visine izračunate pomoću koordinata zbrojene pozicije. odnosno zemljopisna dužina se procjenjuje (npr. a duljina se računa za tu procjenjenu zemljopisnu širinu kao i pripadajući azimut (obrnuto u odnosu na širinsku metodu). iz zbrojene pozicije).2. cos ω = sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vp cos ϕ ⋅ cosVp 10. Pravac položaja (stajnica) prolazi kroz dobivenu točku i okomit je na azimut. Širinska ili Bordina metoda Određujuća točka ove metode je zemljopisna širina.2. cos s = sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ λ=s-S Ova metoda daje najbolje rezultate u blizini prve vertikale. a najlošije u blizini prve vertikale. iz zbrojene pozicije). sin Vp ⋅ sin x tgδ cos(ϕ − x) = Ova metoda daje najbolje rezultate u blizini tgx = sin δ cos s meridijana. cos ω = sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vp cos ϕ ⋅ cos Vp 10. odnosno zemljopisna širina se procjenjuje (npr.1.3.10. a širina se računa za tu procjenjenu zemljopisnu dužinu kao i pripadajući azimut. Visinska metoda 129 .

Vr)-( 90˚. Točka Tp predstavlja terestričku projekciju nebeskog tijela. Postupak crtanja stajnice je slijedeći: 1. 4.Vr . pa se vrijednost zbrojene pozicije može ispraviti za tu vrijednost. Ovako izračunata visina se uspoređuje s pravom visinom. S deklinacijom (δ). dakle vrijednost izračunate. a kronometarsko vrijeme (Tk) za stanje kronometra (St) da bi se dobilo srednje vrijeme u meridijanu Greenwich (UT): UT = tk + St 3.Vp. Mjesni satni kut razlikovat će se od stvarnoga za veličinu razmjernu pogreški zemljopisne dužine. pa u račun azimuta moraju ući one vrijednosti koje odgovaraju koordinatama zbrojene pozicije. pokazat će se razlika između izračunate (Vr) i prave visine (Vp): ∆V = Vp . Luk kružnice AA' jest luk pozicije. u pravcu azimuta. Azimut se računa prema gornjem izrazu. Mjesni satni kut (s) dobit će se ako se griničkom satnom kutu pribroji vrijednost zemljopisne dužine zbrojene pozicije (λz). koja bi bila izmjerena da se opažač doista nalazio u zbrojenoj poziciji.Vr. razlika između izmjerene i izračunate visine neće postojati. Ako se. zr – zp = ∆V Prava i zbrojena pozicija se razlikuju za vrijednost izračunate i izmjerene visine. a točka Pz jest zbrojena pozicija. međutim. a strana horizonta na kojoj se nalazi 130 . Razlika od točke Pz do točke Pp iznosi: zr – zp = (90˚.Vr 6. Za zvijezde grinički satni kut dobit će se ako se vrijednosti griničkog satnog kuta proljetne točke pribroji surektascenzija (360˚. zemljopisnom širinom zbrojene pozicije (φz) i mjesnim satnim kutem (s) izračunava se visina nebeskog tijela (Vr). Visina se izračunava iz izraza: sinV=sinφ·sinδ + cosφ·cosδ·coss 5.Visinska metoda temelji se na ispravljanju koordinata zbrojene pozicije za vrijednost razlike između izmjerene visine i računate visine nebeskog tijela u pravcu azimuta. opažač nalazio u poziciji različitoj od zbrojene.Vp) = 90˚. Koordinate zbrojene pozicije ispravljaju se za razliku visina u pravcu azimuta. a pravac okomit na azimut jest pravac pozicije. 2. a ne izmjerene visine. Mjerenjem visine nebeskog tijela čija se terestrička projekcija nalazi u točki Tp zenitna udaljenost bit će zp = 90˚. pa su i zemljopisna širina i dužina unesene u izračun neopterećene pogreškama. Sa srednjim griničkim vremenom iz nekog od nautičkih godišnjaka dobiju se mjesne ekvatorske koordinate deklinacija (δ) i grinički satni kut (S). pa je potrebno izračunati vrijednost azimuta po izrazu: cos ω = sin δ − sin ϕ ⋅ sin V cos ϕ ⋅ cos V Azimut se na kartu ucrtava od položaja zbrojene pozicije. Izmjerena visina (Vi) ispravi se za vrijednost depresije i refrakcije (te paralakse i radijusa za bliža tijela) da bi se dobila prava visina (Vp). Točka u kojoj se sijeku pravac azimuta i pravac pozicije zove se rektificirana točka.α). Ako se opažač doista nalazio u zbrojenoj poziciji.90˚+ Vp = Vp – Vr = ∆V. S koordinatama zbrojene pozicije opažač će izračunati zenitnu udaljenost zr = 90˚. Izmjeri se visina nebeskog tijela i zabilježi vrijeme na kronometru.

terestrička projekcija odredit će se na temelju mjesnog satnog kuta. pa se izračunata vrijednost azimuta mora oduzeti od 360˚. kao što je prikazano na sljedećoj slici. Konstrukcija astronomske stajnice na Mercatorovoj karti. Ako je razlika visina (∆V) negativna. pa se azimut može izračunati prema ovim pravilima: ako je satni kut veći od 180˚. ucrtavanjem stajnica na Mercatorovu kartu ili prijenosom stajnice ako se mjerila visina samo jednog nebeskog tijela. vrijednost se nanosi na pravac azimuta u smjeru koji je suprotan položaju terestričke projekcije nebeskog tijela. nebesko tijelo nalazi se na zapadnoj strani horizonta. pa je izračunata vrijednost stvarna vrijednost azimuta ako je satni kut manji od 180˚. Na Mercatorovoj karti iz zbrojene pozicije ucrtava se pravac azimuta i na tom pravcu odredi se rektificirana točka na ovaj način: Ako je razlika visina (∆V) pozitivna. nebesko tijelo nalazi se na istočnoj strani horizonta. Stajnica se dobiva kad se kroz rektificiranu točku povuče pravac okomit na pravac azimuta. Poziciju broda može se odrediti mjerenjem visina dvaju ili više nebeskih tijela istodobno ili u kratkom vremenskom razmaku. 7. 131 . a azimut u trenutku prolaska nebeskog tijela kroz donji meridijan. Budući da se satni kut počinje računati u trenutku prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan. te dvije vrijednosti se razlikuju za 180˚. vrijednost se nanosi na pravac azimuta prema terestričkoj projekciji nebeskog tijela.

Metode određivanja astronomskog položaja broda mogu se podijeliti na dvije osnovne skupine: . to nije praktično (da bi se 1 M prikazala duljinom od 1mm. sinusoidi ili paraboli. ODREĐIVANJE POZICIJE BRODA Geometrijsko mjesto položaja broda u astronomskoj navigaciji definira se kao kružnica položaja. godine): Neka je položaj opažača određen prema slici dolje: S1. Više od dvije stajnice zatvaraju poligon položaja.izravne metode. sve stajnice svedene na isti trenutak i mjesto morale bi se sjeći u jednoj točki. Zadatak bi se najbrže i najjednostavnije riješio kad bi se mogle te kružnice nacrtati na zemaljski globus. Teorijski. itd. Jedna od njih je pozicija broda.terestrička projekcije drugog nebeskog tijela ∆S=s1-s2=Sγ+λ+(360-α1)-Sγ-λ-(360-α2)=(360-α1)-(360-α2) Dozierova metoda 132 . 11. Računski zadatak se svodi na rješavanje sustava jednadžbi: sinV1=sinφ·sinδ1+cosφ·cosδ1·cos(S1+λE) sinV2=sinφ·sinδ2+cosφ·cosδ2·cos(S2+λE) Ovaj sustav trigonometrijskih jednadžbi treba riješiti po nepoznanicama. .11. luk položaja i pravac položaja. Presjek dvaju geometrijskih mjesta (stajnica) sveden na isti trenutak i mjesto daju točku broda.terestrička projekcija prvog nebeskog tijela S2 . četiri četverokut. Jedan od načina rješavanja ovog problema dao je Charles T. Međutim. tri zatvaraju trokut. Kružnica položaja na Merkatorovoj karti predočuje se krivuljom sličnom elipsi. IZRAVNE METODE Dvije kružnice položaja sijeku se u dvije točke. Postupak je dug i zamršen. globus bi morao imati promjer oko 7 m). Dozier (1949.1. što u praksi nije moguće zbog navigacijskih greški.neizravne metode. pa se ne upotrebljava u praksi.

A1 Iz trokuta Pn P1 S1: sinφ=sinδ1·sinV1+cosδ1·cosV1·cosπ1 sin V 1 − sin δ 1 sin ϕ cos s1 = cos δ 1 cos ϕ λ=S1-s1 Willsova metoda Visina nebeskog tijela različito se mijenja tijekom dana. Iz toga se može zaključiti da se visina mijenja po formuli: ∆V= ∆s · cosφ · sinW Promjena satnog kuta razmjerna je promjeni vremena. U blizini meridijana kad je azimut 0° ili 180°. postupak je sljedeći: Izmjeri se visina nebeskog tijela (V1) i zabilježi vrijeme na kronometru (t1). može se reći da ako visina raste okomito (na ekvatoru za W = 90°). promjena visine je najveća. azimut tog nebeskog tijela je blizu 90°. Budući da se vrijeme mjeri u vremenskim sekundama. 133 . pa je promjena visine funkcija sinusa azimuta. Ako se nebesko tijelo nalazi u blizini prve okomice kad je azimut 90° ili 270°. već nebesko tijelo kruži paralelno s horizontom. a na polu se uopće ne mijenja. najveća je i promjena visine. a sinW = 1 izraz se pretvori u: cos φ = 4∆V / ∆t Razlika visina je izražena u lučnim minutama. Za jedan stupanj promijenit će se za 60/15 = 4 minute. Prema tome. Promjena visine je funkcija zemljopisne širine: kad je širina 0°. a razlika vremena u vremenskim sekundama. visina se mijenja s funkcijom kosinusa zemljopisne širine. a kad je širina 90° promjena visine je nula. a kad je azimut najmanji. Za računanje zemljopisne širine mjerenjem visina nebeskog tijela u blizini prvog vertikala. za promjenu visine od jedne lučne minute trebat će 4 sekunde vremena pa se prethodna formula podijeli s 4.Iz trokuta Pn S1 S2: cosD=sinδ1·sinδ2+cosδ1·cosδ2·cos∆S cos(π + A1) = sin δ 2 − sin δ 1 cos D cos δ 1 sin D Iz trokuta S1 P1 S2: cos A1 = sin V 2 − sin V 1 cos D cosV 1 sin D π1=(π1+A1) . Brzina promjene visine jest funkcija azimuta: kad je azimut najveći. Nakon određenog vremena ponovno se izmjeri visina nebeskog tijela (V2) i zabilježi vrijeme (t2). najmanja je i promjena visine. Na ekvatoru visina nebeskog tijela raste okomito. promjena visine je najveća. a promjena visine u lučnim minutama. Za jedan sat (60 vremenskih minuta) satni se kut promjeni za 15°. nebesko tijelo neko vrijeme ne mijenja visinu (kulminacijska ili meridijanska visina). Ako se nebesko tijelo nalazi u prvoj okomici ili blizu prve okomice.

Ako je trokut prevelik potrebno je dodatno opažanje i provjera. t1 vrijeme mjerenja prve visine. čime se dobije cosinus zemljopisne širine. nažalost. Bitno je obratiti pažnju na to da visine koje se mjere ne smiju biti manje od 20˚ niti veće od 70˚. Zemljopisna dužina se može dobiti ili grafički. a najviše 150˚ (po mogućnosti ravnomjerno po krugu od 360˚). 11. konstrukcijom stajnice Marcq de Saint Hillaireovom metodom. NEIZRAVNE METODE - U neizravne metode određivanja položaja broda u astronomskoj navigaciji ubrajaju se one u kojima se računanje zemljopisnih kooordinata ostvaruje posredno. unutar 180˚) najvjerojatniji položaj broda je presjek simetrale kuta najveće razlike azimuta i suprotne stranice (treće stajnice). tgδ cos s = λ=s-S tgϕ Ako je prvi put visina mjerena prije prolaza. Postupak se svodi na određivanje stajnica (na način već opisan) od više nebeskih tijela. Azimuti opažanih nebeskih tijela moraju se razlikovati za najmanje 30˚. ∆Vz označuje korekciju visine koja je prva mjerena. ili izračunom satnog kuta za položaj nebeskog tijela u prvoj okomici. kao što je prikazano na sljedećoj slici. bilo istovremenim opažanjem ili u razmaku vremena. b brzinu broda. a Kp pravi kurs broda.- Razlika visine (V2 – V1) u minutama pomnoži se sa 4 i podijeli razlikom vremena (t2 – t1) u vremenskim sekundama. točnija zemljopisna dužina dobiva se izračunom dvaju greenwich satnih kutova (S1 za srednje greenwich vrijeme prvog opažanja i S2 za srednje greenwich vrijeme drugog opažanja). Ako je vremenska razlika prevelika visina se može ispraviti za vremensku razliku pomoću izraza: ∆Vz = b (t2 − t1 ) cos(ω − K p ) 60 ili grafički prebacivati stajnice (pozicija u razmaku vremena) U gornjem izrazu. Prava pozicija broda Pp se nalazi u središtu dobivenog trokuta (u sjecištu simetrale kutova). U navigacijskoj praksi mjerenja se vrše za vrijeme jutarnjeg ili večernjeg nautičkog sumraka kada se osim Sunca. potrebno je odrediti poziciju broda mjerenjim visina triju i više nebeskih tijela. a zemljopisna širina se izračuna kao arkus cosinusa te vrijednosti.2. u praksi ne tvori točku. Za svako opažanje izračuna se razlika visina (∆V) i azimut (ω). a na Mercartorovoj karti ucrtavaju se pravci pozicije. Pozicija broda jest presjecište pravaca pozicija. bilo grafički ili računski (metode sekante i metode tangente). t2 vrijeme mjerenja druge visine. Presjecište pravaca pozicija. Ako objekti nisu simetrično raspoređeni po horizontu (npr. Mjeseca i planeta mogu mjeriti i visine navigacijskih zvijezda. Određivanje pozicije -Visinska metoda Ukoliko okolnosti dozvoljavaju. Razlika vremena između pojedinih mjerenje ne smije biti veća od vremena potrebnog da brod prevali jednu milju. ako su objekti ravnomjerno raspoređeni po horizontu od 360˚. već formira raznostraničan trokut (od tri stajnice). preko pomoćnih veličina. a drugi put nakon prolaza kroz prvi vertikal. ω azimut. Od svih neizravnih metoda danas se gotovo bez izuzetka upotrebljava visinska ili Hilaireova metoda. 134 .

Pozicija broda istovremenim opažanjem nebeskih tijela Pozicija u razmaku vremena (tri nebeska tijela) 135 .

Kod određivanja stajnica uz pomoć Sunca pored već prije opisna visinske metode za njeno određivanje. U biti radi se o trokutu srednje širine (vidi nautičke tablice). Uvjet je samo da se stajnice sijeku pod povoljnim kutom. Bez pozicije u ramaku vremena ne bi bilo moguće preko dana iskoristiti Sunce za određivanje pozicije. a zatim se od točke gdje se stajnica siječe s kursom u pravcu kursa nanese vrijednost ove udaljenosti. u ovom slučaju Sunce. Isti postupak se ponavlja za svaku ostalu stajnicu koju je potrebno prebaciti za neko vrijeme unaprijed (ili unatrag)9. Najčešće se pomoću ove metode mjeri visina Sunca jer se danju jako dobro vidi horizont. a kut između navedene katete i hipotenuze je kut srednje širine (približno kut zbrojene zemljopisne širine). Da bi pozicija bila što točnije. paralelno s prvom stajnicom. 1 cm = 1 M). preko dana jedino vidljivo nenesko tijelo je Sunce (ako se izuzme ponekad vidljiv Mjesec). Zemljopisna dužina uvijek će se čitati na pravcu katete. a sa samo jednim nebeskim tijelom ne može se doći do pozicije (za poziciju su potrebne dvije stajnice. hipotenuza služi za čitanje zemljopisne širine. vrijeme za koje je ona određena. tj. međutim ako se problem određivanja pozicije riješava na običnom listu papira onda je ona nužna. jedna kateta pravokutnog trokuta služi za čitanje zemljopisne dužine.Na gornjoj slici (donji desni kut) konstruirana je skala za ucrtavanje i čitanje udaljenosti. nakon prvog smjeranja treba čekati da se azimut Sunca promjeni za najmanje 30˚. Određivanje pozicije mjerenjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremenaVisinska metoda Ova metoda se još naziva i metoda ''running fix''. a zatim da se jedna od stajnica prebaci u vrijeme druge stajnice. Iz poznate brzine i vremenskog intervala odredi se udaljenost. u trenutku kada prolazi kroz gornji meridijan. Ako se radi na navigacijskoj (Mercatorovoj karti) ova skala nije potrebna. i da će se sve ostale stajnice prabaciti u ovo referetno vrijeme. Kroz dobivenu točku na pravcu kursa. čime se definira pravac hipotenuze i na kojoj se uzima i čita razlika visina ili razlika zemljopisnih širina. crta se novi pravac koji upravo predstavlja prenesenu stajnicu (pretpostavka da brod nije mijenjao kurs i brzinu za promatrani vremenski interval). Naime. Do zemljopisne dužine može se doći i bez crtanja ove pomoćne skale na način da se udaljenost od dobivene pozicije do referetnog meridijena (najčešće onaj kroz zbrojenu poziciju) ne pretvara izravno preko odabranog mjerila (jer je to razmak a ne ∆λ) već: ∆λ = R cos ϕ U navigacijskoj praksi nije za očekivati da će se dva i više nebeskih tijela opaziti u dovoljno kratkom vremenskom intervalu. dva nebeska tijela). udaljenosti i razmaka. tek nakon toga može se smjerati po drugi put. tj. stoga problem određivanja pozicije u astronomskoj navigaciji u pravilu podrazumjeva i korištenje metode pozicije u razmaku vremena. Postupak rada je slijedeći: 9 Više o pozicij u razmaku vremena-vidi skriptu Terestrička navigacija. tj. To znači da će se jedna od određenih stajnica uzeti kao referetna. na način da se vrše dva opažanja u dva različita vremena. tj. odnosno koordinata. Kod crtanja ove pomoćne skale početni korak uvijek je definiranje razmjera (npr. Za prebaciti stajnicu potrebno je znati vremenski interval za koji se želi prebaciti. To znači da između dva smjeranja treba proći više sati. uvijek se nastoji iskoristiti i određivanje stajnice opažanjem Sunca u trenutku kad doseže maksimalnu visinu. Ako se nema dva nebeska tijela može se iskoristiti jedno. nikako manjim od 30º. brzinu broda i kurs. 136 .

1. Izmjeri se visina Sunca, izračunaju elementi stajnice (∆V1, ω1) i na Mercartorovu kartu ucrta se stajnica s naznakom točnog vremena opažanja (t1). Točka A na slici presjecište je stajnice i linije kursa. 2. Nakon određenog vremena, npr. oko tri sata (promjena azimuta mora biti veća od 30°), ponovno se izmjeri visina Sunca te izračunaju elementi (∆V2, ω2) i na kartu ucrta stajnica s naznakom točnog vremena opažanja (t2). 3. S poznatom brzinom broda (b) u čvorovima i razlikom vremena između dvaju opažanja (∆t = t2 – t1) izraženim u minutama izračuna se prevaljeni put broda (D) u miljama: b ⋅ ∆t D= 60 4. Prevaljeni put nanese se na pravac kursa da bi se dobila točka B na slici. Kroz tu točku prenese se prva stajnica tako da se ucrta pravac paralelan s prvom stajnicom. Presjecište tog pravca i druge stajnice označava pravu poziciju broda (Pp) u trenutku t2.

Prava pozicija broda opažanjem visina istog nebeskog tijela u razmaku vremena (running fix) Ovako dobivena pozicija ne može se smatrati posve sigurnom jer postoje greške zbog nepravilnog držanja kursa i netočne brzine. Ako brod iz bilo kojeg razloga promijeni kurs, stajnice se najprije prenesu na točku okreta broda, a zatim se dalje prenose na opisan način.

137

Određivanje pozicije izračunom koordinata presjecišta dviju stajnica

Visinkom metodom može se doći do pozicije i bez grafičke kunstrukcije stajnica. Postupak je sljedeći: 1. Izmjere se visine dva nebeska tijela i zabilježe vremena na kronometru, uz odgovarajuće ispravke. 2. Izračunaju se razlike visina (∆V1 i ∆V2) i azimuti W1 i W2 po metodama Marcq de Saint Hilairea koristeći se koordinatama zbrojene pozicije (φz i λz). 3. Koordinate prave pozicije izračunavaju se iz izraza: φ = φz + ∆V 1 ⋅ sin W 2 − ∆V 2 ⋅ sin W 1 sin(ω 2 − ω 1) ∆V 2 ⋅ cos W 1 − ∆V 1 ⋅ cos W 2 cos ϕ ⋅ sin⋅ (W 2 − W 1)

λ = λz +

Postupka izvođenja formula za završni račun i korekture razlike visina je sljedeći: sin V1 = sinφ · sin δ1 + cosφ · cosδ1 · coss1 sin V2 = sinφ · sin δ2 + cosφ · cosδ2 · coss2 __________________________________ dV1 = dφ · cos W 1 - ds1 · cosφ · sin W 1 dV2 = dφ · cos W 2 - ds2 · cosφ · sin W 2 __________________________________ - ds = dλ jer je istočna λ pozitivna, a satni kut se broji preko zapada diferencira se po V, φ i s.

dφ · cos W 1 + dλ · cosφ · sin W 1 = dV1 dφ · cos W 2 + dλ · cosφ · sin W 2 = dV2

dφ =

dV 1 ⋅ sin W 2 − dV 2 ⋅ sin W 1 sin⋅ (W 2 − W 1) dV 2 ⋅ cos W 1 − dV 1 ⋅ cos W 2 cos ϕ ⋅ sin⋅ (W 2 − W 1) 138

dλ =

dVφ = dφ· cos W

….promjena visine zbog promjene zemljopisne širine

dVs = - ds · cosφ · sin W …. promjena visine zbog promjene satnog kuta ds = dλ __________________ ∆φ = D · cos K ∆λ = D · sin K · secφs Kad je ∆φ i ∆λ malo (<1º), mogu se zamijeniti se dφ i dλ, a φs s φ, pa će biti: dφ = D · cos K, dλ = D ⋅ sin K cos ϕ R = D · sin K ∆λ = R · secφa

Kad se uvrste te vrijednosti u formule za korekture visine, izlazi: + dVs = D · sin K · sin W ________________________ dVφ + dVs = D · (cos K · cos W + sin K · sin W) dV = D · cos · (K – W) = D · cos · (W – K) jer je cos α = cos (-α) L = W – K ……..pramčani kut dV = D · cos L Algebarskim zbrajanjem koordinata zbrojene pozicije i relativnih koordinata dolazimo do pozicije motritelja: φ = φz + dφ λ = λz + dλ Metoda omogućuje rješavanje koordinata prave pozicije u istim granicama točnosti kao i visinska metoda. Nedostatak ove metode je izrazita kompliciranost određivanja pozicije kad se opaža tri i više nebeskih tijela, dakle isto kao i kod dozierove metode. S druge strane dozierova metoda je preciznija jer izravno traži presjecište kružnica kao stajnica, stoga se upravo dozierova metoda preporučuje ako se želi u potpunosti računski riješiti problem određivanja pozicije opažanjem nebeskih tijela. dVφ = D · cos K · cos W

139

11.3. ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE

Zemljopisna širina može se nekim slučajevima jednostavnije riješiti, u odnosu na prije opisanu visinsku metodu. Ti slučajevi odnose se na trenutak prolaza nebeskog tijela kroz meridijan, te na zvijezdu Polaru.
11.3.1. Prolaz nebeskog tijela kroz meridijan

Meridijanska visina je ona visina koju nebesko tijelo postiže u trenutku prolaza kroz gornji ili donji meridijan, a kulminacijska visina je najveća visina nebeskog tijela u jednom danu. Ako je opažač nepomičan, a nebesko tijelo ne mijenja svoje ekvatorske koordinate, meridijanska i kulminacijska visina su istovjetne. Međutim, ako nebesko tijelo mijenja svoju deklinaciju meridijanska visina ne mora biti i najveća (kulminacijska) visina. Najveća razlika između meridijanske i kulminacijske visine može biti kod Mjeseca, ali u praksi ta razlika znatnije ne utječe na određivanje zemljopisne širine. Prolaskom nebeskog tijela kroz gornji ili donji meridijan astronomsko-nautički sferni trokut nestaje, odnosno prelazi u dio luka velike kružnice. Mjesni satni kut počinje teći prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan. Iz osnovnog astronomsko nautičkog sfernog trokuta: sin V = sin ϕ sin δ + cos ϕ cos δ cos s Budući da se nebesko tijelo nalazi u meridijanu, njegov satni kut je nula, pa se gornji izraz pretvara u oblik:
sinV = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ = cos(ϕ − δ ) = sin[90° − (ϕ − δ )]

Iz toga proizilazi:

V = 90° − ϕ + δ

odnosno

ϕ = 90° − V + δ

Prilikom određivanja zemljopisne širine ovom metodom nije potrebno poznavati srednje griničko vrijeme. Ovo je najstarija metoda računanja astronomske stajnice, a opisao ju je grčki astronom Pytheas u četvrtom stoljeću prije Krista. Nebeski meridijan je velika kružnica na nebeskoj sferi na kojoj se nalaze polovi sfere, zenit i nadir opažača, pa je nebeski meridijan istodobno i vertikalna i satna kružnica. U trenutku prolaska nebeskog tijela kroz meridijan deklinacija nebeskog tijela jest luk nebeskog meridijana od nebeskog ekvatora do središta nebeskog tijela, a visina jest luk nebeskog meridijana od nebeskog horizonta do središta nebeskog tijela. Komplement visine (z = 90˚-V) jest luk meridijana od središta nebeskog tijela do zenita. Kao što se vidi sa slike zemljopisna širina (φm) se može izračunati iz izraza:

ϕ m = z + δ = 90° − V + δ (δ i φ istoimeni)
Nebesko tijelo između nebeskog ekvatora i zenita (δ i φ istoimeni) 140 odnosno ϕ m = z − δ = 90° − V − δ (δ i φ raznoimeni)

Sekstantom se prati visina nebeskog tijela u blizini meridijana sve dok ne postane najveća. Međutim. Deklinacija nebeskog tijela se može dobiti na dva načina: čitanjem vremena kronometra u trenutku kada je visina postigla svoju najveću vrijednost i pretvaranjem tog vremena u srednje griničko vrijeme pomoću kojeg dobijemo deklinaciju iz Nautičkog godišnjaka. Zemljopisna širina se izračunava kao zbroj polarne udaljenosti (p = 90˚-δ) i visine u meridijanu: ϕ m = (90° − δ ) + Vm Ova metoda se često koristi u navigacijskoj praksi. a visina koju mjerimo jest najmanja visina nebeskog tijela. dakle koja nemaju prolaz kroz prvi vertikal. zenitna udaljenost ima pozitivan predznak. Postupak izračunavanja zemljopisne širine je slijedeći: 1. Za vrijeme lijepog vremena moguće je odrediti zemljopisnu širinu s vrlo velikom točnošću. Gornji prolaz može biti između pola i zenita ili između ekvatora i zenita. kroz nebeski meridijan prolaze između vidljivog pola i zenita. 2. i to prolaz kroz gornji i donji meridijan. ili računanjem vremena prolaza nebeskog tijela kroz meridijan. a negativna je ako se nebesko tijelo nalazi između pola i zenita. postoji još jednostavnije pravilo za određivanje predznaka zenitne udaljenosti: ako je pri mjerenju visine nebeskog tijela u meridijanu opažač bio okrenut prema jugu. S poznatom meridijanskom visinom (Vm) i deklinacijom (δ) izračuna se zemljopisna širina. 141 . Ta se visina ispravi za utjecaj depresije. prolaz kroz donji meridijan uvijek je na strani vidljivoga pola. a ima pozitivan predznak ako se zenit opažača nalazi između pola i nebeskog tijela. Međutim.Nebeska tijela čija je deklinacija veća od zemljopisne širine. Zemljopisna širina za ta nebeska tijela se dobije iz izraza (vidi sliku lijevo): ϕ m = δ − (90° − Vm ) = − z + δ (δ i φ istoimeni) Ako je nebesko tijelo između vidljivog pola i horizonta (δ i φ istoimeni): ϕ m = V + p = V + 90 − δ Opći oblik za računanje širine može se pisati: ϕ m = (± z ) + (± δ ) Nebesko tijelo između zenita i pola (δ i φ istoimeni) Korištenjem ovoga izraza treba imati na umu da je zenitna udaljenost komplement meridijanske visine (z = 90˚. pa može biti pozitivan ili negativan. ako je potrebno. i to uglavnom danju kada se mjeri visina Sunca u meridijanu. a ako je bio okrenut prema sjeveru zenitna udaljenost ima negativan predznak.Vm). i dobijemo visinu u meridijanu (Vm). Cirkumpolarna nebeska tijela imaju dva prolaza kroz meridijan. 3. i istoimena sa njom. refrakcije te paralakse i radijusa.

nastaviti s opažanjem 30-tak minuta poslije postizanja kulminacijske visine. Određivanje vremena prolaska nebeskog tijela (Sunca) kroz gornji meridijan Grafički postupak: 30-tak minuta prije procjenjenog vremena prolska kroz meridijan početi s mjerenjem visina i očitavanjem vremena. a ono ne mora biti indentično vremenu najveće (kulminacijske) visine. Računski: procijeniti vrijeme prolaska nebeskog tijela kroz gornji meridijan. očitati vremena za točke u kojima paralelne linije sijeku krivulju. 142 . Slika dolje prikazuje postupak određivanja vremena prolaska nebeskog tijela kroz meridijan. prolaskom nebeskog tijela kroz gornji meridijan može se odrediti i zemljopisna dužina. povući paralelne linije s x osi (s dovoljno vertikalnog razmaka između njih). postupak ponoviti sukladno broju očitanih visina nebeskog tijela prije kulminacije. kao i kod grafičkog načina bilježiti podatke o visini neposredno prije postizanja maksimalne visine. ucrtati dobivne rezultate (visine u funkciji vremena). Dakle. s tim da se učestalost opažanja povećava približavanjem vremenu kulminacije. Kod određivanja zemljopisne dužine uz pomoć tijela koje prolazi kroz gornji (ili donji) meridijan potrebno je točno odrediti vrijeme prolaska kroz meridijan. odnosno zemljopisna dužina izjednačava se s griničkim satnim kutom. pronaći aritmetičku sredinu svih očitanih vremena (vrijeme prolaska kroz meridijan). slika gore. nakon što visina nebeskog tijela prestane raste. krene u opadanje namjestiti sekstant na prije očitanu vrijednost (zadnju očitanu prije kulminacije) te u trenutku postizanja te visine zabilježiti vrijeme. aritmetička sredina očitanih vremena (prije i poslije kulminacije) dati će točno vrijeme prolaska kroz gornji meridijan.U trenutku prolaza nebeskog tijela kroz gornji meridijan mjesni satni kut nebeskog tijela jednak je nuli. tj.

poslije čege slijedi udaljavanje. odnosno mjesnom satnom kutu Polarne zvijezde. Razlika između izmjerene veličine i zemljopisne širine opažača ovisi o položaju zenita. Na sljedećoj slici je prikazan koordinatni sustav horizonta i položaj Polare na njemu. pa se vrijednost od pola do točke A može izračunati iz veličine mjesnog satnog kuta s i polarne udaljenosti p. zbog precesije. Zemljopisna širina opažača (φ) je luk meridijana od zemaljskog ekvatora do položaja opažača. Polarne zvijezde i točke A se zbog svoje zanemarive veličine može smatrati pravokutnim. Međutim.δ): 90° − ϕ = (90° − V ) + p ⋅ cos s ϕ = V − p ⋅ cos s = V − (90° − δ ) ⋅ cos s Koordinatni sustav horizonta i položaj Polare 143 . ona se ne nalazi točno u točki pola.2. a točka P nebeski pol. Određivanje zemljopisne širine uz pomoć zvijezde Polare Kao što se vidi na slici visina nebeskog pola iznad horizonta odgovara zemljopisnoj širini opažača. godina bila najbliža polu. Trokut sa slike između pola. Za izračun zemljopisne širine uz pomoć Polare trebamo ispraviti visinu Polarne zvijezde za veličinu odstupanja njezina položaja od nebeskog pola. trenutno se smanjuje tako da bi 2100. poznata još i kao Polarna zvijezda. 1991. godine udaljenost Polare do pola iznosila je 0º46. Zenitna udaljenost je komplement visine. Točka Z predočuje zenit.11.3.4'. U blizini Sjevernog zemaljskog pola nalazi se zvijezda Polaris. Kada je nebesko tijelo u točki nebeskog pola (ili blizu njega) njegova visina izjednačava se sa zemljopisnom širinom opažača. Polara-određivanje zemljopisne širine Visina pola za opažača koji se nalazi u točki M (Z) na površini Zemlje jest luk vertikalne kružnice od nebeskog horizonta do nebeskog pola (PN). koja predstavlja polarnu udaljenost Polarne zvijezde (90˚.

može se aproksimirati: sinW=Wº·sin1º W ⋅ sin 1o = sin s ⋅ p ⋅ sin 1o cos V p ⋅ sin s p ⋅ sin( sγ − α ) W= = cos V cos V Postupak za izračunavanje zemljopisne širine mjerenjem visine Polarne: 1. Ispravljenoj visini pribroji se vrijednost ukupne korekcije (i oduzme 60 minuta10) i dobiva se vrijednost zemljopisne širine. primjenom sinusovog poučka slijedi: sin W = sin s ⋅ cos δ sin s ⋅ sin p = cos V cos V i sin p= pº·sin1º Kako su W i p mali.Točnija vrijednost za zemljopisnu širinu može se dobiti iz sfernog trokuta kojeg zatvaraju Zenit. Z i P. Na istim stranicama gdje se čitaju korekcije K1. Zbrajanjem ova tri ispravka dobiva se ukupnu korekciju. Toj vrijednosti pribroji se zemljopisna dužina zbrojene pozicije. Određivanje zemljopisne širine mjerenjem visine zvijezde Polare moguće je samo na sjevernoj hemisferi. te se tako dobije mjesni satni kut proljetne točke. Sa mjesnim satnim kutom proljetne točke i datumom iz treće tablice dobiva se ispravak K3. a vrijeme kronometra za stanje. Izmjerena visina se ispravi za utjecaj depresije i refrakcije. 10 kod nekih godišnjaka-obratiti pozornost na uputstvo unutar nautičkog godišnjaka koji se koristi). 2.iz trokuta Pn. kako bi dobili srednje griničko vrijeme (UT). u funkciji mjesnog satnog kuta proljetne točke. nalazi se i podatak o pravom azimutu zvijezde Polare. Izmjeri se visina Polarne zvijezde i očita vrijeme na kronometru. Sa srednjim griničkim vremenom (UT) iz nautičkog godišnjaka izračuna se grinički satni kut proljetne točke. Nebeski pol i zvijezda Polara. 3. 144 . Sa mjesnim satnim kutem proljetne točke i zemljopisnom dužinom zbrojene pozicije (ili ispravljenom visinom Polarne zvijede) iz druge tablice dobiva se ispravak K2. Sa mjesnim satnim kutom proljetne točke iz prve tablice dobiva se ispravak K1. na širinama većim od 15˚. K2 i K3. cos (90-V)=cos(90-φ)·cos(90-δ)+ sin(90-φ)·sin(90-δ)·cos s sin V=sinφ·sinδ+ cosφ·cosδ·cos s Daljnjim sređivanjem može se doći do izraza: ϕ = V + x gdje je x = − p cos s + p2 ⋅ sin 1' tgV sin 2 s 2 Azimut Polare .

06.1 W) Tablično: A = . satni kut manji od 180º. KONTROLA DEVIJACIJE Za magnetski kompas devijacija se određuje na slijedeći način: ωp= . uz pomoć Polare (azumit se čita izravno iz nautičkog godišnjaka) i u trenutku kada nebesko tijelo izlazi ili zalazi.33 (pravilo za predznak na dnu tablice A) +B = + 0. Umjesto računskog načina mogu se upotrijebiti i tablice (vidi NT 37 ''ABC'). Ovako dobiveni azimut je u kvadratalnoj skali.27 (pravilo za predznak na dnu tablice B) ----------C = .11. Koeficijent A u funkciji je satnog kuta i zemljopisne širine. azimut s predznakom ''W''). a u funkciji φ. Pravila za predznak su na dnu stranice.ωg= Ku=δg= azimut pravi (čita se s karte za pokriveni smjer ili računa za nebeska tijela) azimut zvrčnog kompasa (očitava se sa zvrčnog kompasa) ukupna korekture (devijacija zvrčnog kompasa) Azimut nebeskog tijela dobiva se na već opasani način računanjem visine. a potom i azimuta pravog (iz astronomsko-nautičkog trokuta upotrebom cosinusovog poučka za stranice). te širina zbrojene pozicije. a drugi predznak određuje vrijednost satnog kuta (satni kut veći od 180º.9˚ (58.4.06 Za C -1. a koeficijent B u funkciji satnog kuta i deklinacije.ωk= Ku= . azimut s predznakom ''E''. Za računanje azimuta postoje dva specijalna slučaja. iz tablica C čita se vrijednost azimuta (58) (Prvi predznak-pravilo na dnu tablice C) N 58 W (Drugi predznak po satnom kutu) N 58 W = 301º 145 . Ulazni elementi su mjesni satni kut i deklinacija nebeskog tijela. ABC tablice Primjer: Zadano: φ=54˚00'S s=46˚00'W δ=11˚00'S Rješenje računski: V=33.72283 ω=301. pravilo za prvi predznak je na dnu stranice.Var= δm= azimut pravi (čita se s karte za pokriveni smjer ili računa za nebeska tijela) azimut kompasni (očitava se s magnetskog kompasa) ukupna korekture varijacija (s karte) devijacija magnetskog kompasa Za zvrčni kompas: ωp= . za koji se iz zadnjeg dijela tablica u funkciji zemljopisne širine čita azimut. Zbrajanjem A i B dobiva se koeficijent C.1.1.

Primjer tablice A 146 .

Primjer tablice B 147 .

Primjer tablice C
Azimut u trenutku pravog izlaska ili zalaska nebeskog tijela (Amplituda)

Budući da zbog utjecaja refrakcije i depresije ne može točno odrediti trenutak pravog izlaza ili zalaza, u praksi se ova metoda koristi najčešće za mjerenje azimuta Sunca. Sunce je u trenutku pravog izlaska ili zalaska na ili iznad horizonta onda kada se njegov donji rub nalazi na otprilike 2/3 promjera iznad horizonta. U trenutku izlaza ili zalaza visina nebeskog tijela je nula, što pojednostavljuje izraz za sin δ azimut: cos W =
cos ϕ

148

Postupak rada je slijedeći: - U trenutku kad se Sunce nađe dvije trećine svog promjera iznad horizonta izmjeri se kompasni azimut (Wk) i zabilježi vrijeme (UT). - Sa UT vremenom iz nautičkog godišnjaka se očita deklinacija Sunca (δ). Pomoću deklinacije Sunca i zemljopisne širine zbrojene pozicije izračuna se stvarni azimut (Wp). Kod ove metode može doći do zabune zbog predznaka deklinacije i zemljopisne širine, stoga se azimut računa s apsolutnim vrijednostima (rezultat prije navedene formule daje tzv. Amplitudu, koja predstavlja luk horizonta od točke E do točke pravog izlaza, odnosno od točke W do točke pravog zalaza). Azimut se računa prema slijedećim pravilima (vidi NT 38 ''Amplituda nebeskih tijela''): - deklinacija pozitivna, azimut izlaza je 90˚- A, a azimut zalaza 270˚+A. - deklinacija negativna, azimut izlaza je 90˚+ A, a azimut zalaza je 270˚-A.

Tablice za određivanje azimuta u trenutku izlaska/zalaska nebeskog tijela 149

11.5. TABLIČNO ODREĐIVANJE POZICIJE

Odrediti stajnicu, tj. poziciju moguće je i uz pomoć posebnih tablica. U ne tako davnoj prošlosti, prije masovne upotrebe kalkulatora i računala, tablice su bile gotovo jedini način pomoću kojih se dolazilo do stajnica. Danas postoje različite vrste ovih tablica, npr. naše Nautičke tablice između ostalog sadrže ''PRω'' tablice (NT 39-Tablice za proračun visine i azimuta nebeskih tijela). Uputstvo kako se radi s ovim tablicama objašnjeno je unutar samih tablica. Danas na brodovima najčešće se koriste ‘’Sight reduction tables for air navigation’’ (No 249). Specifičnost ovih tablica (prvi dio-Vol I) ogleda se u tome što su ponuđene izračunate vrijednosti pravih visina i azimuta odabranih nebeskih tijela (najbolje vidljiva i s povoljnim međusobnim položajem), a u funkciji mjesnog satnog kuta proljetne točke i zemljopisne širine (zaokruženim na pune stupnjeve). Vrijednosti iz tablica čitaju se tako da se zemljopisne širina iz zbrojene pozicije zaokruži na puni stupanj, a zemljopisna dužina iz zbrojene pozicije se promjeni na najbližu vrijednost tako da zbrojena s griničkim satnim kutom proljetne točke da mjesni satni kut proljetne točke na puni stupanj. Postupak je dalje identičan prije opisanoj visinskoj metodi; razlika visine prave (pročitano iz tablica) i ispravljene visine sekstanta dat će ∆V, azimut iz tablica predstavlja ωp. Sa ∆V i ωp crta se stajnica ali ne iz zadane zbrojene pozicije već sa koordinatama kojima se išlo u račun (zakružena zemljopisna širina i prilagođena zemljopisna dužina da bi se dobila puna vrijednost mjesnog satnog kuta proljetne točke). S ovim tablicama moguće je doći do stajnice vrlo jednostavno i brzo.

Sight reduction tables No 249 vol 1 Drugi dio tablica (Vol II) omogućuje opće rješavanje problema određivanja stajnica uz pomoće nebeskih tijela. Ulazi se na isti način kao i kod Vol I s tim da se pored zemljopisne širine i mjesnog satnog kuta proljetne točke ulazi sa zakruženom vrijednošću deklinacije nebeskog tijela. Dobivena visina ispravlja se sukladno razlici zaokružene i stvarne deklinacije.

Sight reduction tables No 249 vol 2 150

12. NAVIGACIJSKE GREŠKE U ASTRONOMSKOJ NAVIGACIJI
Navigacijske greške općenito se mogu podijeliti na: sustavne, slučajne, previde.

Sustavne greške su one koje pretežno zadržavaju predznak i veličinu u nizu mjerenja. Kada se ove greške odrede, koriste se kao popravci opažanja (npr. ako kompas uvijek pokazuje kut za stupanj više, greška sekstanta, greška kronometra, itd.). Slučajne greške su one koje nemaju stalnu veličinu niti predznak. Teško ih je odrediti, odnosno određuje se vjerojatnost da greška bude unutar određenih granica. Slučajne greške obično podliježu zakonu neke razdiobe (npr. normalne razdiobe3, tj. pozitivne greške javljaju se tako često kao i njima suprotne negativne greške u velikom broju slučajeva, a male greške po apsolutnim vrijednostima su češće od onih s velikim greškama). Previdi su greške posade zbog neznanja, nepažnje i sl. Previdi, također imaju obilježje slučajnih grešaka.
12.1. GREŠKE PRAVCA POLOŽAJA

Greške pravca položaja nastaju zbog: a) Greške izmjerene visine: - greške zbog nepreciznosti, netočnosti i nepodešenosti sekstanta, - greške zbog razlike između prave i srednje refrakcije, - greške zbog razlike između prave i srednje depresije, - greške zbog zanemarivanja paralakse i radijusa nebeskih tijela, - greške pri opažanju (osobna greška opažača), - ostale greške (valjanje, slabo vidljiv horizont ili nebesko tijelo, otklon od vertikale, itd.) b) Greške računane visine: - greške u deklinaciji i satnom kutu, - greške u stanju kronometra. c) Greške zbog prijenosa pravca položaja d) Greške zbog zamjene luka položaja lukom loksodrome e) Greške zbog zamjene ortodromskog loksodromskim azimutom

3

Za kontinuiranu slučajnu varijablu X s pripadajućom funkcijom gustoće f ( x ) =

1

σ

e

1 −2⋅

( x − µ )2

σ

2

,

x∈ R

,

kaže se da ima normalnu razdiobu s parametrima µ i δ i piše se kao

X ≈ N (µ , δ 2 )

151

a slučajne različite od nule Dva pravca položaja se sijeku pod nekim kutom i pri tome formiraju tzv. a sustavne da su za oba pravca jednake. Paralelogram neizvjesnosti i bisektrisa kura 152 . treba težiti da dva nebeska tijela koja se opažaju imaju razliku azimuta od 60˚ do 90˚. točni pravac položaja kao bisektrisa (simetrala) kuta. ili u suprotnom smjeru. S obzirom na paralelogram ABCD (slika dolje). Vjerojatni položaj broda može biti u bilo kojoj točki unutar paralelograma ili na njegovim stranicama. bit će manji što se paralelogram više približava pravokutniku (kvadratu). odnosno ako se stajnice sijeku pod 90˚ (ne smiju se nikako sijeći pod kutom manjim od 30˚). Greška položaja broda izravno je posljedica grešake pravca položaja. U praksi. a sustavne različite od nule Kad se pretpostavi da su slučajne greške zanemarive.12. Prostor vjerojatnosti. za istu vrijednost. Naime.2. odnosno uvijek oštri. kod odabira objekata. tad se može konstruirati tzv. paralelogram neizvjeznosti (položaja). duža os paralelograma uvijek se nalazi na bisektrisi oštrog kuta među stajnicama. u tom slučaju ukupne greške prvog i drugog pravca položaja jednake su po veličini i predznaku. a nikad tupi kut. b) Slučajnih grešaka nema. jer svaka stajnica ima grešku (vrijednost ∆v kojoj pripada određena vjerojatnost). pa se pravci paralelno miču u smjeru azimuta. Pozicija određena s dvije stajnice a) Sustavnih grešaka nema. pa i maksimalna greška. GREŠKE POLOŽAJA BRODA Poziciju broda određuje sjecište dvije i više stajnica.

opažaju se obično tri nebeska tijela. ako je sustavna greška veća od slučajne. tada je najpovoljnija razlika azimuta 90˚. da su ukupne sustavne greške svih pravaca položaja približno jednake i da su maksimalne vrijednosti ukupnih slučajnih grešaka također približno jednake. Pod pretpostavkom da su obje greške jednake. ali isto tako i zbog nemogućnosti da se sva opažanja izvrše u istom trenutku. Ovaj trokut nastaje zbog prije navedenih grešaka. Tri stajnice koje se dobiju opažanjem tri nebeska tijela rijetko će se sijeći u jednoj točki. tada je najpovoljnije da razlika azimuta bude manja od 90˚ (60˚ do 70˚). Pozicija broda . Kako je za smanjivanje sustavnih grešaka povoljnija razlika azimuta manja od 90˚. a da njihove visine budu od 10˚ do 70˚. to se najpovoljniji uslovi za opažanje i uzimanje ovih grešaka u račun razlikuju. Pretpostavka je da su opažanja obavljena u istom trenutku. odnosno formirat će se veći ili manji trokut. a za slučajne točno 90˚. Pri ovom opažanju nastoji se da razlika azimuta bude 120˚ ili 60˚. Sustavne i slučajne greške Pozicija određena s tri stajnice Da bi se dobila sigurnija pozicija broda.razlika azimuta 120˚ 153 . Kada se opažaju tri objekta simetrično raspoređena po horizontu (razlika azimuta 120˚) najvjerojatniji položaj broda trebao bi biti u sjecištu bisektrisa (središte kružnice upisane trokutu).c) Sustavne i slučajne greške različite od nule Kada postoje i sustavne i slučajne greške centar elipse pomiče se za vrijednost sustavne greške u jednu ili drugu stranu bisektrise ovisno o predznaku.

te ako su poznate sustavne greške za sve stajnice tada se o poziciji može zaključiti prema sljedećoj slici. Spajajući vrhove tog trokuta s vrhovima trokuta ABC dolazi se do prave pozicije Pp. ∆3 od odgovarajućih stajnica. najvjerojatniji položaj bit će sjecište bisektrise tupog kuta i nasuprotne stranice.Ako se zanemare slučajne greške (jednake nuli). Naime. 154 .opažanje neravnomjerno po horizontu (unutar 180˚) Pp'-pozicija koju određuju slučajne greške (unutar trokuta) Pp-pozicija koji određuju sustavne greške (izvan trokuta) Pretpostavlja li se da su dominantne slučajne greške (sustavne zanemarive). zbog utjecaja slučajnih grešaka pozicija je unutar trokuta (točka Pp'-slika dolje). a ako je trokut približno jednakostraničan. ∆2. ∆3 neka predstavljaju pripadajuće sustavne greške. ∆2. III') daju drugi trokut A1B1C1. sustavne poznate za svaku stajnicu) Ako se opaža samo na jednoj strani horizonta i pretpostavlja da su veće sustavne greške. uzet će se točka najmanjih kvadrata Pv (udaljenost od stranica ili vrhova). II i III povuku se linije na udaljenosti ∆1. Pozicija broda . a zbog sustavnih grešaka izvan trokuta (Pp-slika dolje). može se uzeti i sjecište bisektrisa (pv') ili težište trokuta (Pv'') kao najvjerojatniji položaj. Vrijednosti ∆1. Ove linije (I'. Paralelno sa stajnicama I. II'. Objekti ravnomjerno raspoređeni po horizontu (slučajnih grešaka nema.

Pozicija određena s četiri stajnice Presjecište četiri linije pozicije daje četverokut grešaka. Pv''-težište trokuta) veće od 5M.metoda najmanjih kvadrata trokuta greške. Koje od navedenih grešaka imaju dominantan utjecaj. y. z od stranica trokuta a. Zbroj kvadrata udaljenosti od Pv do stajnica je najmanji zbroj kvadrata. c) i da se potom na udaljenosti x. jer će tada najvjerojatniji položaj broda biti sjecište bisektrisa. Ako su stranice trokuta (Pv'-sjecište bisektrisa. može se pretpostaviti da postoji neka slučajna greška pa bi pozicija trebala biti unutar trokuta (sjecište bisektrisa. odnosno da je pozicija broda izvan dobivenog trokuta. može se samo približno odrediti na temelju veličine Točka pozicije Pv . Pozicija Pp dobivena kao rezultat dvije bisektrise (simetrale suprotnih pravaca položaja) ne znači da sustavnih grešaka nema. Spajanjem vrhova trokuta ABC i novodobijenog A'B'C' dolazi se do točke Pv. najbolje prektično rješenje je da se objekti ravnomjerno opažaju po horizontu (težiti razlici azimuta od 120˚). moglo bi se zaključiti da postoji neka konstantna sustavna greška. Svakako. Ako su stranice trokuta male.Točka Pv će se konstruirati tako da se za n uzme po volji odabran broj (s kojim se dijele stranice a. One se samo približavaju nuli kako se razlika azimuta dvije stajnice (od kojih se crta bisektrisa) približava vrijednosti 180˚. Sa četiri stajnice mogu se dobiti dvije neovisne bisektrise (vidi sliku) koje su oslobođene sustavnih grešaka (za međusobnu razliku azimuta 90˚). Točka Pv uvijek je bliža najmanjoj stranici. 155 . U njihovom presjecištu nalazi se prava pozicija broda. b. b. težište trokuta ili točka najmanjih kvadrata). c povuku pravci paralelni sa stranicama trokuta. Zbog toga se upravo ucrtavaju bisektrise onih stajnica čija je razlika azimuta što bliža 180˚. Određivanje pozicije broda opažanjem četiri nebeska tijela Na grešku pozicije (stajnice) uvijek utječu i sustavne i slučajne greške.

2007.: Astronomska navigacija I. J. 8. 10.: Astronomska navigacija II. Klarin. 1990. Nautičke tablice.: Zbirka primjera iz astronomske navigacije i oceanske navigacije s rješenjima. M.). Glasgow.: Astronomska navigacija I. Franušić. Split. Split 13. 1981. Kondić. Hrvatski hidrografski institut. Čumbelić P.: Indentifikator zvijezda 6. I Palčić. 11. Pomorski fakultet u Dubrovniku.: Navigacijska astronomija. 4. Brown's nautical Almanach (2001. Školska knjiga. Hrvatski hidrografski institut. Rijeka. M. 1996. Kitarović. Dubrovnik. Lipovac. I. M.: Astronomska navigacija. Sight reduction tables for marine navigation 156 . Hidrografski istitut JRM. 5. Školska knjiga. B. Hrvatski hidrografski institut. Bowditch. Zagreb.Š. Pomorski fakultet u Dubrovniku. Visoka pomorska škola Rijeka. Split.: The American Practical Navigator (Internet) 2. Zagreb. Split 12. Čumbelić P. Nautički godišnjak (2006. Brown's Son & Ferguson. N. N. 3.). 2005. Dubrovnik. 9. 1989. 2000.: Astronomska navigacija II. Klarin.LITERATURA 1. 7.

Vježbe iz ASTRONOMSKA NAVIGACIJA Krešimir Baljak 157 .

λ Z = 172°20.1' ( d = +0. godine našao na zbrojenoj poziciji φ Z = 10°20.2' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme S 21° 06.0' .2' ( d = +6.2' 198° 27.7' 4.3' 4° 49.4' u Tablici popravaka od 20m + 2.0. 2001.0' S PZ =  u UT=17h20m14s.2' 158 .2' W Satni kut Sunca za 01h Popravak satnog kuta Sunca za 30m 45s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Sunca svodi se na manji od 180° Mjesni satni kut Sunca (progresivno) δ= + ∆d = δ= S 21° 06.4' W Satni kut Sunca za 17h Popravak satnog kuta Sunca za 20m 14s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Sunca δ= + ∆d = δ= MJESEC N 23° 03. λ Z = 021°45.3' ( v = 12.1' W .2' W 360° 00.8' E SUNCE S= + ∆S = S= +λ = s= s= 198° 07.4' ) Deklinacija Sunca za 01h Popravak za d = −0.3' 205° 48. lipnja.2' u Tablici popravaka od 20m + 0.1' 5° 03.021° 45.2' ) Deklinacija Sunca za 17h Popravak za d = +0.2'W SUNCE S= + ∆S = S= +λ = s= 075° 08. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Sunca i Mjeseca za opažača koji se dana 27.360° 00.5' ) 203° 21. studenog.9' E Satni kut Mjeseca za 17h Popravak satnog kuta Mjeseca za 20m 14s Popravak za v = 12. godine u UT = 01h 30 m 45 s našao na φ = 05°16.8' E 378° 09.2' ( d = −0.2' W + 058° 26.2' W + 181° 36.5' u Tablici popravaka od 20m Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Mjeseca (progresivno) Mjesni satni kut Mjeseca (retrogradno) S= + ∆S = + ∆v = S= +λ = s= s= δ= + ∆d = δ= S 23° 05.3' .5' 80° 11.1' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme N 23° 03.021°45. 2001.4' u Tablici popravaka od 30m .ZADACI Svođenje griničkih vrijednosti na mjesne Sunce i Mjesec Zadatak 1.1' 7° 41.0' Zadatak 2.8' + 172°20.0' + 18° 09.4' ) Deklinacija Mjeseca za 17h Popravak za d = +6. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Sunca i Mjeseca za opažača koji se dana 10.2' N zbrojenoj poziciji PZ =  Z .6' .178° 23.2' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme S 23° 03.

λ Z = 175°20.4' ) 7.0' 4° 36.1' W .25° 06.4' ) 135° 06.0' u Tablici popravaka od 08m Deklinacija Jupitera za zadano vrijeme 159 .5' ( d = 0.8' W Satni kut Venere za 19h Popravak satnog kuta Venere za 18m 27s Popravak za v = −0.8' Zadatak 4.6' 2° 05.7' .0' N 19° 45.0' 7° 20.0' ) 0.119° 05.2' E N 19° 45.9'W VENERA S= + ∆S = + ∆v = S= +λ = s= 130° 30.8' E + 240° 54.0' + 172° 20.3' ( d = +12.175° 20. listopada.0.9' W + 102° 54.9' .1' ( d = −1.6' ) Deklinacija Mjeseca za 01h Popravak za d = +12.1' ) Deklinacija Venere za 01h Popravak za d = −1. 2001.6' u Tablici popravaka od 30m + 6.4' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme N 3° 16.2' E Satni kut Mjeseca za 01h Popravak satnog kuta Mjeseca za 30m 45s Popravak za v = 15.032° 11.2' ( v = 15.5' Satni kut Jupitera za 05h Popravak satnog kuta Venere za 08m 20s Popravak za v = +2.MJESEC S= + ∆S = + ∆v = S= +λ = s= s= 61° 06.1'W JUPITER S= + ∆S = + ∆v = S= +λ = s= 148° 08.1' ( v = −0.4' u Tablici popravaka od 08m Satni kut Jupitera za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Jupitera (retrogradno) Deklinacija Jupitera za 05h Popravak za δ= + ∆d = δ= d = 0. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Venere za opažača koji se dana 02.8' .0' N poziciji PZ =  Z .360° 00. Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) Jupitera za opažača koji se dana 02.8' W .4' u Tablici popravaka od 30m Satni kut Mjeseca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Mjeseca (progresivno) Mjesni satni kut Mjeseca (retrogradno) δ= + ∆d = δ= N 3° 10.3' ( v = +2.0' + 0.0' .3' Deklinacija Venere za zadano vrijeme N 7° 20. godine u UT = 19 h18 m 27 s našao na zbrojenoj poziciji φ Z = 23°42.4' ) 150° 13.1' u Tablici popravaka od 18m .8' 68° 34. godine u UT = 05 h 08 m 20 s našao na zbrojenoj φ = 10°40.8' N .0. veljače. PZ =  λ Z = 032°11.7' Planete Zadatak 3.4' u Tablici popravaka od 18m Satni kut Venere za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Venere (progresivno) δ= + ∆d = δ= N 7° 21. 2001.

0' . za zadani datum 49° 38.9' . Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) zvijezde Deneb za opažača koji se dana 04. godine u UT = 06 h12 m 43 s našao na φ = 09°20.0' W .G.8' Deklinacija Deneba očita se iz N.6' 442° 07.8' + 165° 31. 2001.4' Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme 160° 49.112° 21. godine u UT = 19 h 52 m17 s našao na zbrojenoj φ = 30°14.9' Surektascenzija Deneba očita se iz N.7'W DENEB Sγ = + ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= Satni kut proljetne točke za 19h 147° 43.2' W Mjesni satni kut zvijezde Deneb (progresivno) δ= N 45° 16.7' Satni kut proljetne točke za 06h Popravak satnog kuta proljetne točke za 12m 43s Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme Surektascenzija Canopusa očita se iz N.G.7' W Geografska dužina + 179° 07.9' S zbrojenoj poziciji PZ =  Z . za zadani datum Zadatak 6. svibnja.031° 20. λ Z = 031°20. 2001.G.9' 3° 11. λ Z = 165°31.3' 178° 08.2' 263° 59.2' E + 607° 39. za zadani datum Satni kut zvijezde Canopus Geografska dužina Mjesni satni kut zvijezde Canopus (progresivno) Mjesni satni kut zvijezde Canopus (retrogradno) Deklinacija Canopusa očita se iz N. za zadani datum δ= 160 . Potrebno je izračunati mjesni satni kut (s) i deklinaciju (δ) zvijezde Canopus za opažača koji se dana dana 16.G.0' Satni kut zvijezde Deneb 210° 27.0' E S 52° 41.5' Popravak satnog kuta proljetne točke za 52m 17s 13° 06.2' N poziciji PZ =  Z .720° 00.2' E CANOPUS Sγ = + ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= s= 174° 56. prosinca.Zvijezde Zadatak 5.

5' .0.8 24º47.2' + 7.2' + 14.0' 24º40. lipnja.3' .2.3' 0. 2001.0' .2. Dana 10.5' .3' 0.6.1' .0' 24º40.3' 0.9' Vp = Izmjerena visina donjeg ruba Sunca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina donjeg ruba Sunca Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca (NT 27) Drugi popravak za visinu oka (NT 28 Treći popravaka za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca (NT30) Prava visina središta Sunca NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + Kr = + K2 = + K3 = +r = Vp = 24º42.2' . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomoću Nautičkog godišnjaka (izdanje Brown's 2001) i Nautičkih tablica (izdanje Hrvatskog hidrografskog instituta).9' .9' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina donjeg ruba Sunca Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca Prava visina središta Sunca NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = + K3 = 24º42. a visina oka VOKA = 12m .1' .6' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina donjeg ruba Sunca Refrakcija (NT 34-srednja refrakcija) Drugi popravak za visinu oka (NT 28) Paralaksa л (PA) (NT 30) Polumjer r (SD) (srednji r = 16’) Prava visina središta Sunca 161 .2' 24º47.2' 24º47.1' .0.6. godine sekstantom je izmjerena visina donjeg ruba Sunca Vi = 24°42. Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = 24º42. Pogreška indeksa iznosi Ki = −2.2.5' .0.2' + 15. pogreška ekscentriciteta Ke = 0.2.5' .ISPRAVLJANJE IZMJERENIH VISINA Sunce Zadatak 1.0' 24º40.0' .

0' 33º41.7' . Dana 30. a visina oka VOKA = 20m .9' + 0.2' + 1.7' 0.9' . godine sekstantom je izmjerena visina gornjeg ruba Sunca Vi = 33°40.7' 0.2' -2r -32.0’ 24º16.9' + 14.0’ Vp = 33º16.5' Prava visina središta Sunca Izmjerena visina gornjeg ruba Sunca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina gornjeg ruba Sunca Refrakcija (NT 34-srednja refrakcija) Drugi popravak za visinu oka (NT 28) Treći popravaka za paralaksu i promjenu radijusa gornjeg ruba Sunca (NT 30) Polumjer r (SD) (srednji r = 16’) 162 . pogreška ekscentriciteta Ke = 0.7' + 0.2' + 1.7.16.2' + K3 = +r = Vp = .Zadatak 2. Pogreška indeksa iznosi Ki = +1.8' Izmjerena visina gornjeg ruba Sunca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina gornjeg ruba Sunca Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca Minus dvostruki radijus Prava visina središta Sunca NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = + K3 = 33º40.9' + 6.0' 33º41.9' Prava visina središta Sunca NAUTIČKE TABLICE Izmjerena visina gornjeg ruba Sunca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina gornjeg ruba Sunca Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca (NT 27) Drugi popravak za visinu oka (NT 28) Treći popravaka za paralaksu i promjenu radijusa gornjeg ruba Sunca (NT 30) Minus dvostruki radijus Vi = + Ki = + Ke = Vo = + Kr = + K2 = 33º40.9' + 0.5' .2' + 1.2 24º16.0' 33º41. studenog.2' .1. 2001.7.32. Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = − 2 SD Vp = 33º40.2' . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Sunca pomoću Nautičkog godišnjaka (Brown's) i Nautičkih tablica (HHI).0' .7' 0.7' .

0' 37º16.5' .7' + 26.5' .Mjesec Zadatak 3.5' 0.8. Dana 15.7' 37º34.3' Drugi popravak za visinu oka Prava visina središta Mjeseca 163 .8' .6' . u UT = 16 h 23 m18 s sekstantom je izmjerena visina gornjeg ruba Mjeseca Vi = 37°14. a visina oka VOKA = 14m .6.4' + 1º02.0' 23º28.9' .8' 37º14.0' 23º28. pogreška ekscentriciteta Ke = 0.1' . Dana 1. travnja 2001.6' + 1. Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = 23º29.6' Drugi popravak za visinu oka Prava visina središta Mjeseca Zadatak 4.9' .1' + 1. a visina oka VOKA = 24m .0' .9' .4' Izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina donjeg ruba Mjeseca Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Mjeseca i Drugi popravak za visinu oka Prava visina središta Mjeseca HP = 54.3' NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = Izmjerena visina gornjeg ruba Mjeseca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina gornjeg ruba Mjeseca Prvi popravak za opaženu visinu gornjeg ruba Mjeseca i HP = 54.5' .1. Pogreška indeksa iznosi Ki = +1.7' 37º34. Pogreška indeksa iznosi Ki = −1.6.4' + 1º02.0' 24º16. pogreška ekscentriciteta Ke = +1.0' . listopada 2001.5' 0. Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu gornjeg ruba Mjeseca pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica.0' 24º16.8' Izmjerena visina gornjeg ruba Mjeseca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina gornjeg ruba Mjeseca Prvi popravak za opaženu visinu gornjeg ruba Mjeseca i Drugi popravak za visinu oka Prava visina središta Mjeseca HP = 54. Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = 37º14. u UT = 01h15 m10 s sekstantom je izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca Vi = 23°29.8.4' 23º29.0' 37º16.6' NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = Izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina donjeg ruba Mjeseca Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Mjeseca i HP = 54.1.6' + 1.8' .7' + 26.1' + 1. Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu donjeg ruba Mjeseca pomoću Nautičkog godišnjaka (Brown's) i Nautičkih tablica (HHI).

1.7' .8' .4' 36º23.3' + 2.4' .3' 36º22.5' + 0.Planete Zadatak 5. Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Venere pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica.2. siječnja 2001.8' . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu Marsa pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica. sekstantom je izmjerena visina planete Venere Vi = 22°54. Pogreška indeksa iznosi Ki = −1.1' .3' .3' .1.8' .1' 22º54. Pogreška indeksa iznosi Ki = −1.0') 164 . Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = 22º54.9.4' 22º55.1' 22º46.4' .8' 22º46.1') Zadatak 6.10.9.3' .7' .2' Izmjerena visina Venere Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina Venere Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina Venere NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = + K3 = Vp = Izmjerena visina Venere Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina Venere Prvi popravak za opaženu visinu Drugi popravak za visinu oka Treći popravak za paralaksu Prava visina Venere (π = 0.4' Izmjerena visina Marsa Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina Marsa Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina Marsa NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = + K3 = Vp = Izmjerena visina Marsa Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina Marsa Prvi popravak za opaženu visinu Drugi popravak za visinu oka Treći popravak za paralaksu Prava visina Marsa (π = 0.4' 22º55.1.4' .1.3' + 2.4' .0' 36º13. pogreška ekscentriciteta Ke = +2. Dana 15. a visina oka VOKA = 26m . pogreška ekscentriciteta Ke = +2.1' + 2.1.4' 36º23.9' . Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = 36º22.9' .1' + 2. Dana 22. sekstantom je izmjerena visina planeta Mars Vi = 36°22.7.0' + 0.4' . veljače 2001. a visina oka VOKA = 18m .4' 36º13.

sekstantom je izmjerena visina zvijezde Betelgeuse Vi = 24°59. pogreška ekscentriciteta Ke = 0.6' 0.3' 24º49.1' 24º59.4' Izmjerena visina zvijezde Vega Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Vega Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina zvijezde Vega NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = Izmjerena visina zvijezde Vega Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Vega Prvi popravak za opaženu visinu Drugi popravak za visinu oka Prava visina zvijezde Vega Zadatak 8.9' .2' .9' 26º31.0.2' . pogreška ekscentriciteta Ke = −0.0. a visina oka VOKA = 15m . listopada.2' .6' . Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica.2.6' .0' 26º40.5' 26º40.2' Izmjerena visina zvijezde Betelgeuse Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Betelgeuse Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina zvijezde Betelgeuse NAUTIČKE TABLICE Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = Izmjerena visina zvijezde Betelgeuse Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Betelgeuse Prvi popravak za opaženu visinu Drugi popravak za visinu oka Prava visina zvijezde Betelgeuse 165 .8' .1' .0.0' .10.8.0. Dana 22. Potrebno je ispraviti izmjerenu visinu zvijezde pomoću Nautičkog godišnjaka i Nautičkih tablica.Zvijezde Zadatak 7.9' . Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = 26º40.0.9' . sekstantom je izmjerena visina zvijezde Vega Vi = 26°40. Pogreška indeksa iznosi Ki = −0.9' .0.0' 24º59. a visina oka VOKA = 22m .6' 24º49.2' . studenog 2001.6' 0.6.7' 26º31.1.6' . 2001.8' .1' .8. Brown's Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = 24º59.8' .0' 26º40.1' 24º59. Dana 25.2' . Pogreška indeksa iznosi Ki = −0.

7'W kada je dana 10. ožujka) m s ( e12 h = 12 07 2. ožujka 2001.1'W bilo pravo mjesno vrijeme tp = 04 h17 m 20 s . svibnja) .11h00m00s 18h29m58s 10. svibnja + 03m40s 29h29m58s 10. svibnja ( e00 h = 03 40 10.3' E izmjereno srednje vrijeme ts = 08 h 24 m18 s ts = −λ = UT = +e= Tp = m s 08h24m18s 23. lipnja 2001.0'W kada je dana 14. svibnja . svibnja 166 . Odredi pravo vrijeme u meridijanu Greenwicha kada je dana 23. na tom meridijanu srednje mjesno vrijeme iznosilo ts = 22 h 21m15 s . lipnja . srpnja ( e12 h = 06 26 22. tp = 04h17m20s 2. srpnja) m s ( e00 h = 06 27 23.05h00m00s 21h53m55s 14. lipnja Zadatak 4. Odredi srednje vrijeme meridijana Greenwicha u trenutku kada je 2. srpnja) + 11h01m37s 21h22m41s 22.12m03s 07h43m03s 2. ožujka −λ = Tp = −e = UT = Zadatak 3. srpnja . ožujka . tp = −λ = Tp = −e = UT = +x= tx = m s 18h20m15s 10.03h13m40s 07h31m00s 2. ts = −λ = UT = +x= tx = 22h21m15s 14. svibnja 2001.VRIJEME I MEĐUSOBNI ODNOSI Zadatak 1. srpnja 2001. Odredi zonsko vrijeme na meridijanu λ = 068°10.06m27s 21h16m14s 22. svibnja) m s ( e12 h = 03 41 10. srpnja . Zadatak 2. Odredi zonsko vrijeme na meridijanu λ = 168°20. na meridijanu λ = 048°25. na tom meridijanu pravo mjesno vrijeme iznosilo tp = 18 h 20 m15 s . ožujka ( e00 h = 12 m13 s 2. ožujka) . na meridijanu λ = 165°24. lipnja .04h32m40s 26h53m55s 14.11h13m23s 29h33m38s 10.

listopada ODREĐIVANJE VREMENA PROLASKA NEBESKIH TIJELA KROZ MERIDIJAN OPAŽAČA Sunce Zadatak 1. listopada 2001. siječnja 2001. svibnja) + 01h24m50s 10h35m10s 8. na tom meridijanu zonsko vrijeme iznosilo tx = 08 h10 m 24 s . svibnja ( e00 h = 03 32 8. svibnja + 01h24m50s 10h31m10s 8. Stanje kronometra iznosi St = −2 m14 s .6' E . Odredi srednje mjesno vrijeme na meridijanu λ = 071°03. svibnja + 01h00m00s 11h31m37s 8. svibnja 167 . Odredi zonsko vrijeme na meridijanu λ = 124°16.Zadatak 5. I način: Iz nautičkog godišnjaka se očita mjesno vrijeme prolaska Sunca kroz gornji meridijan ( tm ). siječnja Zadatak 6. Tk = + St = UT = +x= tx = 07h14m26s 14. svibnja II način: U vrijeme gornje kulminacije Sunca pravo mjesno vrijeme iznosi tp = 12 h . tm = −λ = UT = +x= tx = 11h56m00s 8. svibnja + 03m33s 10h31m37s 8. siječnja . na tom meridijanu zabilježeno vrijeme kronometra Tk = 07 h14 m 26 s . tx = −x= UT = +λ = ts = 08h10m24s 20.05h00m00s 13h10m24s 20.4' E kada je dana 14. listopada . tp = −λ = Tp = −e = UT = +x= tx = m s 12h00m00s 8. svibnja 2001.02m14s 07h12m12s 14. siječnja . svibnja + 01h00m00s 11h31m10s 8.0'W kada je dana 20.04h44m12s 08h26m12s 20. listopada + 08h00m00s 15h12m12s 14. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Sunca kroz gornji meridijan dana 8. za opažača koji se nalazi na λ = 021°12. svibnja) m s ( e12 h = 03 33 8.

G.8' 46º 38. S = 360° − λ = 360° − 21°12. za zadani datum Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Sunca 15h20m47s 12. veljače ( e00 h = −14 13 12.14m13s 15h20m47s 12.6' UT = 15 h 00 m 00 s + ∆UT = 00 h 20 m 47 s UT = 15 h 20 m 47 s Iz N. a ako je λ = E slijedi da je S = 360° − λ . veljače III način: S = λ = 46°38. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Sunca kroz gornji meridijan dana 12. veljače) .6' Sγ = + ∆Sγ = Sγ = UT = +x= tx = 41º 26. veljače) m s ( e12 h = −14 13 12. veljače .4' Sγ = + ∆Sγ = Sγ = UT = +x= tx = 330º 53. veljače 2001. za opažača koji se nalazi na λ = 046°38.III način: Ako je λ = W slijedi da je satni kut Sunca u meridijanu Greenwich S = λ . svibnja Zadatak 2.03h06m34s 15h06m34s 12. veljače . svibnja + 01h00m00s 11h31m36s 8. veljače . veljače 168 . za zadani datum Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Sunca 10h31m36s 8.4' UT = 10 h 00 m 00 s + ∆UT = 00 h 31m 36 s UT = 10 h 31m 36 s Iz N.8' 5º 11.03h06m34s 15h20m34s 12. Zadatak je ulaskom u Nautički godišnjak odrediti vrijeme nastupa proračunatog satnog kuta Sunca u meridijanu Greenwicha.6'W .1' 338º 47. veljače II način: tp = −λ = Tp = −e = UT = +x= tx = m s 12h00m00s 12.G.03h00m00s 12h20m47s 12.3' 7º 54.03h00m00s 12h20m47s 12.03h00m00s 12h20m34s 12.6' = 338°47. veljače . I način: tm = −λ = UT = +x= tx = 12h14m00s 12. veljače .

445 h ⋅ 50 m 24 h 16h54m00s +17m35s 16h36m25s +08h26m42s 08h09m43s +08h00m00s 16h09m43s Vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan Greenwicha Popravak vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača Zonski indeks Zonsko vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača Zadatak 2. Popravak se određuje kao 169 . a odnose se na srednji datum od tri prikazana na pojedinoj stranici. studenog nije srednji datum na stranici Nautičkog godišnjaka.Mjesec Zadatak 1. Tm = − Tm = ∆= ∆Tm = 16h54m 24. studenog.0'W . potrebno je odrediti popravak vremena kulminacije planeta.6'W . Izračunajte zonsko vrijeme polaska Jupitera kroz gornji meridijan dana 27. za opažača koji se nalazi na λ = 126°40.206666667 h ⋅ 50 m 24 h 06h37m00s -06m41s 06h43m41s -03h12m24s 09h56m05s -03h00m00s 06h56m05s Vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan Greenwicha Popravak vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača Zonski indeks Zonsko vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača Planete Zadatak 1. Tm = − Tm = ∆= ∆Tm = 06h37m 25. Podaci o vremenu kulminacije pojedinog planeta prikazuju se u Nautičkom godišnjaku. kolovoza 16h04m 23. kolovoza 2001. studenog 2001. kolovoza 00h50m Vremenska razlika λ ⋅∆ 24 h ∆Tm ≈ +17 m 35 s Tm = − ∆Tm = Tm = −λ = UT = +x= tx = = + 8. već 28. za opažača koji se nalazi na λ = 048°06. rujna 07h27m 26. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Mjeseca kroz gornji meridijan dana 25. rujna 2001. Budući da 27. rujna 00h50m Vremenska razlika λ ⋅∆ 24 h ∆Tm ≈ −6 m 41s Tm = − ∆Tm = Tm = −λ = UT = +x= tx = = − 3.5' E . za opažača koji se nalazi na λ = 170°30. Izračunajte zonsko vrijeme polaska Mjeseca kroz gornji meridijan dana 24.

Izračunajte zonsko vrijeme prolaska zvijezde Fomalhaut kroz gornji meridijan dana 4.2'W Sa dobivenim satnim kutom proljetne točke potrebno je ući u stranice Nautičkog godišnjaka za zadani datum te odrediti sat nastupa prvog manjeg satnog kuta proljetne točke.2'−(−22°45. Sγ = + ∆Sγ = Sγ = UT = +x= tx = 359º 10.2'W − 360° = +7°11. studenog 2001. studenog 170 . za zadani datum Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije zvijezde 21h32m05s 4. studenog 02h48m 25. Tm = − Tm = ∆= 02h35m 28.0'W .0' 8º 01.666667 m = −8 m 40 s ∆Tm = Tm = + ∆Tm = Tm = −λ = UT = +x= tx = 02h48m00s -08m40s 02h39m20s -11h22m02s 14h01m22s -11h00m00s 03h01m22s Vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan Greenwicha (Nautički godišnjak) Popravak vremena kulminacije za razliku datuma Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan opažača Zonski indeks Zonsko vrijeme prolaska Jupitera kroz meridijan opažača Zvijezde Zadatak 1. studenog -00h13m Vremenska razlika 1d ⋅ ∆ 2 d ⋅ (−13 m ) = 3d 3d ∆Tm = −8.02h00m00s 19h32m05s 4.8' = 344°26.0' ) = +367°11.2' UT = 21h 00 m 00 s + ∆UT = 00 h 32 m 05 s UT = 21h 32 m 05 s Iz N. što možemo pisati i kao s = 360° . sγ = s − (360° − α ) sγ = 360° − (360° − α ) sγ = 360° − 15°33.2' S γ = sγ − (± λ ) S γ = 344°26. I način: U trenutku gornje kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi s = 0° . te se zabilježi vrijeme popravka u minutama i sekundama. Ostatak satnog kuta do stvarne vrijednosti pronalazi se u Tablicama popravka satnog kuta i deklinacije. studenog .G.2' 367º 11.umnožak razlike između zadanog datuma i datuma prethodne prikazane kulminacije s kvocijentom razlike dva uzastopna vremena kulminacije i broja dana koji ih dijeli. za opažača koji se nalazi na λ = 022°45.

3' (opažanje je u pravcu sjevera). Dana 10.0' 171 .3' .3' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca + Ki = + 1.2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca + K2 = Vp = 47º26.6' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka + K1 = .0' z = −42°34.6' m + 0. Pogreška indeksa iznosi Ki = +1.2' ) Popravak za d = +0.8' = 01h 02 m15 s 24 h − (360° − α ) = 22 h 57 m 45 s 24 h − (360° − α ) = + Tm(γ ) = tm = tm = −λ = UT = +x= tx = 22h57m45s 21h03m18s 44h01m03s .0' Prava visina središta Sunca Deklinacija Sunca za 09h N 23º 01.0' = 42°34.01h31m00s 21h32m03s -02h00m00s 19h32m03s Rektascenzija izražena u vremenskim jedinicama Pravo mjesno vrijeme prolaska proljetne točke kroz meridijan Mjesno vrijeme prolaska zvijezde kroz meridijan Mjesno vrijeme prolaska zvijezde kroz meridijan Zemljopisna dužina izražena u vremenskim jedinicama Svjetsko vrijeme prolaska zvijezde kroz meridijan opažača Zonski indeks Zonsko vrijeme prolaska Jupitera kroz meridijan opažača ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE OPAŽANJEM NEBESKIH TIJELA U PROLAZU KROZ MERIDIJAN OPAŽAČA Sunce u meridijanu ϕ = 19°40.24h00m00s 20h01m03s .0' S Zadatak 1.2' u Tablici popravaka od 58 Deklinacija Sunca za zadano vrijeme N 23º 01.0. iz PZ =  opaža se meridijanska visina λ = 030°15.2' ( d = +0.II način: (360° − α ) = 15°33.3' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0.0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 47º17.6' Opažena visina donjeg ruba Sunca + 8. a visina oka VOKA = 14m . Rješenje: Tm = 11h59m00s Vrijeme prolaska Sunca kroz meridijan opažača (Nautički godišnjak) − λ = 02h01m00s Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme UT = 09h58m00s Srednje Sunčevo vrijeme prolaska kroz meridijan opažača (Svjetsko vrijeme) NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 47º16.0' E Sunca donji rub koja iznosi Vi = 47°16. lipnja 2001.8' δ= + ∆d = δ= z = 90° − Vp z = 90° − 47°26. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku gornje kulminacije Sunca.

Prema tome mogli smo iz navedene tablice interpolacijom doći do vrijednosti ∆Tm . srpnja. a visina oka VOKA = 15m . srpnja 20h38m 30.Zenitna udaljenost ima negativan predznak sukladno pravilima11. Radi proračuna popravka vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu opažača ( ∆Tm ) potrebno je očitati vremena gornje kulminacije Mjeseca 30.0'W Mjesečeva donjeg ruba koja iznosi Vi = 20°31.0'+23°01. osim u slučaju kada je deklinacija istoimena zemljopisnoj širini te ujedno i veća od nje.7' (opažanje je u pravcu juga).4' .4' S ϕ = 46°55. Iz Nautičkog godišnjaka očita se vrijeme gornje kulminacije Mjeseca u meridijanu Greenwicha. ϕM = z + δ ϕ M = −42°34. iz PZ =  λ = 023°45.58 h ⋅ 58 m 24 h Tm = − ∆Tm = Tm = −λ = UT = 20h38m00s -03m00s h 20 41m00s -01h35m00s 22h16m00s Vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan Greenwicha (Nautički godišnjak) Popravak vremena kulminacije za zemljopisnu dužinu Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Mjeseca kroz meridijan opažača Popravak vremena kulminacije Mjeseca za zemljopisnu dužinu opažača može se dobiti i pomoću pripadajuće tablice iz Nautičkog godišnjaka. srpnja i 31. srpnja 2001.7' Izmjerena visina donjeg ruba Mjeseca + Ki = .0' N opaža se meridijanska visina Zadatak 2. Osim ovog pravila. Razliku vremena12 potrebno je pomnožiti sa zemljopisnom dužinom opažača i podijeliti sa 24h te oduzeti od vremena gornje kulminacije zadanog datuma opažanja Tm = − Tm = ∆= Mjesec u meridijanu 21h29m 31. Dana 30. U tablicu za Popravak vremena prolaska Mjeseca kroz meridijan (Correction for finding Greenwich date of Moon's Meridian Passage) ulazi se sa zemljopisnom dužinom i razlikom između vremena za zadani datum i prethodni datum (za istočnu zemljopisnu dužinu) ili slijedeći datum (za zapadnu zemljopisnu dužinu).3' Opažena visina donjeg ruba Mjeseca 11 Zenitna udaljenost ima predznak zemljopisne širine.0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 20º30.4' ϕ M = 19°32. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku gornje kulminacije Mjeseca. 12 Kod zapadne zemljopisne dužine uzima se razlika do slijedećeg dana.4' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0. Pogreška indeksa iznosi Ki = −1. predznak zenitne udaljenosti može se odrediti prema polu u kojeg su usmjerena leđa opažača u trenutku snimanja meridijanske visine nebeskog tijela.1.8' = −19°32. NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 20º31. 172 . srpnja 00h51m Vremenska razlika ∆Tm = λ ⋅∆ 24 h ∆Tm ≈ −3 m = − 1. a kod istočne do prethodnog dana.

6' 173 δ= + ∆d = δ= .1' δ= + ∆d = δ= z = 90° − Vp z = 90° − 21°27. Greška indeksa iznosi Ki = −0.3'W planeta Mars koja iznosi Vi = 32°25. a visina oka VOKA = 18m .9' Prava visina Marsa S 26° 51.1'+(−21°27.1' ϕM = z + δ ϕ M = 68°32. srpnja 20h29m 28.0' ) Deklinacija Marsa za 22h Popravak za d = 0.1.9' = 68°32.2' (opažanje je u pravcu juga).1' Popravak za opaženu visinu i visinu oka + K1 = Vp = 32º15.0' ϕ M = 46°58.9' ) = +46°58. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku kulminacije Marsa.7' ( d = −5. iz PZ =  opaža se meridijanska visina λ = 032°30.0' N Planet u meridijanu ϕ = 30°54.0' N Zadatak 3.4' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Mjeseca i HP = 55.8' Drugi popravak za visinu oka 21º27.0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 32º25. srpnja 2001.1' z = +68°32.0' u Tablici popravaka od 36m 0.0' u Tablici popravaka od 16m .2' .0' ) Deklinacija Mjeseca za 22h Popravak za d = −5. Dana 29.0.0' Opažena visina Marsa .2' Izmjerena visina Marsa + Ki = .4' Deklinacija Mjeseca za zadano vrijeme S 21° 34.+ K1 = + K2 = Vp = + 1º04.2' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0. Tm = − Tm = ∆= ∆Tm = 20h20m 31.9' Prava visina središta Mjeseca S 21° 32.5' .6.9. srpnja -00h09m Vremenska razlika 1d ⋅ ∆ 1d ⋅ (−9 m ) = 3d 3d ∆Tm ≈ −3 m Tm = + ∆Tm = Tm = −λ = UT = 20h29m00s -03m00s h 20 26m00s -02h10m01s 22h36m01s Vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan Greenwicha (Nautički godišnjak) Popravak vremena kulminacije za razliku datuma Ispravljeno vrijeme prolaska kroz meridijan opažača Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan opažača NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 32º25.6' ( d = 0.0' Deklinacija Marsa za zadano vrijeme S 26° 51.

1' (opažanje je u pravcu juga).3' 63º01. Zvijezda u meridijanu Sγ = + ∆Sγ = Sγ = Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = 290º 45.0' 63º09.2' E zvijezde Sirius koja iznosi Vi = 63°10.3' Deklinacija zvijezde Sirius iz N.9' = 57°44. sγ = s − (360° − α ) sγ = 360° − (360° − α ) sγ = 360° − 258°42.2' = 291°14.G.0.5' .6'W Sa dobivenim satnim kutom proljetne točke potrebno je ući u stranice Nautičkog godišnjaka za zadani datum te odrediti sat nastupa prvog manjeg satnog kuta proljetne točke. iz PZ =  opaža se meridijanska visina λ = 170°03. za zadani datum z = 90° − Vp z = 90° − 63°01.7' 174 .1' ϕM = z + δ ϕ M = 57°44.2' = 101°17.3' = 26°58.6' ) = +30°52. za zadani datum Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Siriusa NAUTIČKI GODIŠNJAK Izmjerena visina zvijezde Sirius Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Sirius Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina zvijezde Sirius δ= S 16º 43.6' 63º10.8' 291º 14.8.8' S γ = sγ − (± λ ) S γ = 101°17.1'+(−26°51.G. Dana 28.z = 90° − Vp z = 90° − 32°15.6' .5' ϕ M = 30°52.8'−170°03.5' 0.1' .2' = 461°17. U trenutku gornje kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi s = 0° .3' UT = 07 h 00 m 00 s + ∆UT = 00 h 01m 55 s UT = 07 h 01m 55 s Iz N.7' z = +26°58.1' N Zadatak 4.8' 0º 28. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku gornje kulminacije zvijezde.1' z = +57°44. Ostatak satnog kuta do stvarne vrijednosti pronalazi se u Tablicama popravka satnog kuta i deklinacije. te se zabilježi vrijeme popravka u minutama i sekundama. Pogreška indeksa iznosi Ki = −0.5' N ϕ = 10°15. što možemo pisati i kao s = 360° .8'−170°03. a visina oka VOKA = 20m . ožujka 2001.

G. S γ = S − (360° − α ) S = 180° S γ = 180° − 194°02. U trenutku donje kulminacije mjesni satni kut nebeskog tijela iznosi s = 180° . svibnja) 21º55.9' Deklinacija zvijezde Dubhe iz N.9' = 345°57. Pogreška indeksa iznosi Ki = −1.4' ϕ M = 10°15.9' N 175 .4' N ϕ = 50°03.3' N Zadatak 5.9' = 540° − 194°02. iz PZ =  opaža se meridijanska visina λ = 169°59.5' 21º44.1' Sγ = + ∆Sγ = Sγ = Tm = −λ = UT = 331º 10. svibnja) +11h19m57s Zemljopisna dužina pretvorena u vrijeme 20h39m00s Srednje Sunčevo vrijeme prolaska Marsa kroz meridijan opažača (7.1' = +49°59.2' E zvijezde Dubhe koja iznosi Vi = 21°55.9. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku donje kulminacije zvijezde.9' ϕ M = 49°59.8' Izmjerena visina zvijezde Dubhe Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Dubhe Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina zvijezde Dubhe NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = δ= N 61º 44.3' (opažanje je u pravcu sjevera).5' 14º 46. Dana 08.9' = 28°15. svibnja 2001.3' .0' 21º54.1.1' ϕ M = Vp + p ϕ M = 21°44.7'+(−16°43.0' 0. a visina oka VOKA = 16m .3' .8'+28°15. za zadani datum Iz Tablica popravaka satnog kuta i deklinacije Srednje Sunčevo vrijeme kulminacije Dubhea 07h58m57s Vrijeme prolaska kroz meridijan opažača (8.G.1' Tm = 07 h 00 m 00 s + ∆Tm = 00 h 58 m 57 s Tm = 07 h 58 m 57 s Iz N.0' . za zadani datum p = 90° − δ p = 90° − 61°44.ϕM = z + δ ϕ M = 26°58.3' ) = +10°15.6' 345º 57.

Dana 02. Pogreška indeksa sekstanta iznosi Ki = −1. Srednje Sunčevo vrijeme (svjetsko vrijeme) 176 .3' N Zadatak 2.0' .1' 0º 44. a visina oka VOKA = 14m .3'W Sjevernjača (Polara) čija visina iznosi Vi = 15°59.7' Izmjerena visina zvijezde Sjevernjače Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Sjevernjače Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina zvijezde Sjevernjače sγ = 327º 13. u t X = 05 H 25 M iz PZ =  opaža se λ = 110°07. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku opažanja Sjevernjače.032° 47.0' W Popravak za sγ i ϕ Popravak za sγ i mjesec opažanja (lipanj) Popravak za Zemljopisna širina opažača u trenutku snimanja Sjevernjače ϕ = 16°12. Izračunaj zemljopisnu širinu u trenutku opažanja Sjevernjače.0' u t K = 12 H 24 M 49 S .7.3' W Geografska dužina .0' .0' 16º 23.0' 0.2001.0' Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme 077° 20.3' .0' W Mjesni satni kut Proljetne točke (progresivno) NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = + a0 = + a1 = + a2 = −1° = ϕP = 16º 24.1º 00. a visina oka VOKA 28m . Dana 08.6' N Zadatak 1. lipnja 2001. POLARA Tk = + St = UT = 12h24m49s + 23s 12h25m12s Vrijeme kronometra Stanje kronometra Srednje Sunčevo vrijeme (svjetsko vrijeme) Sγ + ∆Sγ Sγ +λ sγ sγ = = = = = = Satni kut proljetne točke u 19h 071° 01.0' N 15º 58.ODREĐIVANJE ZEMLJOPISNE ŠIRINE OPAŽANJEM POLARE ϕ = 15°53. srpnja 2001.03 00 00s h m s 01 15 04 9.9' 16º 13.9' 0.3'W visina Sjevernjače (Polare) koja iznosi Vi = 16°24. u t X = 22 H 15 M 04 S iz PZ =  opaža se λ = 040°04. POLARA tx = −x= UT = Vrijeme kronometra 22h15m04s h m Stanje kronometra .9.0' E Mjesni satni kut Proljetne točke (retrogradno) + 327º 13.3' Popravak satnog kuta proljetne točke za 25m 12s 6° 19.3' . stanje kronometra St = +23 S .1.0' .110° 07.3' . Pogreška indeksa sekstanta iznosi Ki = −1.4' 0.0' .

12.3' .9' .7' 15º 45.6' 305° 48.0' N 16º 15.8' .5' Izmjerena visina zvijezde Sjevernjače Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Opažena visina zvijezde Sjevernjače Popravak za opaženu visinu i visinu oka Prava visina zvijezde Sjevernjače sγ = 265º 44.6' W Popravak za sγ i ϕ Popravak za sγ i mjesec opažanja (lipanj) Popravak za Zemljopisna širina opažača u trenutku snimanja Sjevernjače 177 .040° 04.1.3' 3° 46.6' W Satni kut proljetne točke u 01h Popravak satnog kuta proljetne točke za 15m 04s Satni kut proljetne točke za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Proljetne točke (progresivno) NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = + a0 = + a1 = + a2 = −1° = ϕP = 15º 59.3' .6' 1º 28.0' 0.6' 0.1º 00.Sγ + ∆Sγ Sγ +λ sγ = = = = = 302° 02.0' 15º 58.5' 0.3' W + 265º 44.

MIAPLACIDUS TK = 22h 00m 07s + St = UT = + 01m 00s 22h 01m 07s 44°55.1. veljače 2007.7' U posljednjem koraku računa se azimut zvijezde Miaplacidus: 178 .3'W Tk = 22 h 00 m 07 s .2' .ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA VISINSKOM METODOM Zadatak 1.0' + 0°16.703330182 V R = 44°41. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07.9' u λ Z = 040°04.9' 330°02. sa ϕ = 40°52.4' 70°01.6' W E Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 H = + pop 01M 07 S = Sγ = + (360 − α ) = S= +λ= δ = 69°43.9' . pogreška indeksa K i = −1.3' S pozicije zbrojene Pz  Z snimi zvijezda Miaplacidus Vi = 44°55.3' S s= s= Sada se pristupa proračunu visine: sin V R = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin V R = 0.7' U idućem koraku obavlja se proračun razlike visina: ∆V = VP − VR ∆V = +2.40°04.8' 221°40.2' .10.7' .3' 44°44.3' 289°58. Stanje kronometra iznosi St = +1m 00 s .8' 108°21. a visina oka opažača je VOKA = 28m .4' 108°05.

3' S PZ  λ = 040°04.7' ω P = 152.7° Konačni elementi za crtanje astronomske stajnice su: ϕ = 40°52.3'W ∆V = +2.7° 179 .7° s=E ω P = 152.cos ω R = sin δ − sin ϕ ⋅ sin VR cos ϕ ⋅ cos V R cos ω R = −0.888848337 ω R = 152.

pogreška indeksa K i = −1.9' u Tk = 22 h 00 m 07 s .1.7' λ = 039°56.8' 108°21.8' 221°40.888848337 ω R = 152.7° 180 .9' 330°02.2'W U pretposljednjem koraku računa se zemljopisna dužina: λ =s−S λ = 290°06.2' . Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07.7' Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 H = + pop 01M 07 S = Sγ = + (360 − α ) = S= δ = 69°43.343721752 s = 69°53.ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA DUŽINSKOM METODOM Zadatak 1.9' . veljače 2007. MIAPLACIDUS TK = 22h 00m 07s + St = UT = + 01m 00s 22h 01m 07s 44°55.2'−330°02.10. sa pretpostavljene zemljopisne širine ϕ = 40°52. a visina oka opažača je VOKA = 28m .8' E s = 290°06.3' S snimi zvijezda Miaplacidus Vi = 44°55.5'W U posljednjem koraku računa se azimut: cos ω R = sin δ − sin ϕ ⋅ sin VR cos ϕ ⋅ cos V R cos ω R = −0.3' 44°44.0' + 0°16.7° s=E ω P = 152.4' 108°05.2' .3' S W Prvo se izračuna mjesni satni kut za pretpostavljenu zemljopisnu širinu: cos s = sin V P − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0. Stanje kronometra iznosi St = +1m 00 s .

3' S P λ = 039°56.5'W ω P = 152.7° Astronomska stajnica dobivena dužinskom metodom. 181 .Konačni elementi za crtanje astronomske stajnice su: ϕ = 40°52.

9' .3' S +λ= s= s= Postupak proračuna zemljopisne širine na temelju pretpostavljene zemljopisne dužine je slijedeći: tgδ cos s tgx = −7.8' 221°40.ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA ŠIRINSKOM METODOM Zadatak 1. pogreška indeksa K i = −1.40°04. veljače 2007. sa pretpostavljene zemljopisne dužine λ = 040°04.0' + 0°16.4' 108°05.10.3' 289°58. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07.4' tgx = sin VP ⋅ sin x sin δ cos(ϕ − x) = 0.4' 70°01. Poznato je: MIAPLACIDUS TK = 22h 00m 07s + St = UT = + 01m 00s 22h 01m 07s 44°55.1.923398382 x = −82°48.743950732 cos(ϕ − x) = ϕ − x = 41°55.9' ϕ = −40°52.2' .8' 108°21.3' 44°44. Stanje kronometra iznosi St = +1m 00 s .3'W snimi zvijezda Miaplacidus Vi = 44°55. a visina oka opažača je VOKA = 28m .9' u Tk = 22 h 00 m 07 s .6' W E Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 H = + pop 01M 07 S = Sγ = + (360 − α ) = S= δ = 69°43.9' 330°02.2' .3' S U posljednjem koraku računa se azimut: 182 .7' .

3'W ω P = 152. Astronomska stajnica dobivena širinskom metodom.7° s=E ω P = 152.888848337 ω R = 152.cos ω R = sin δ − sin ϕ ⋅ sin VR cos ϕ ⋅ cos V R cos ω R = −0.7° Stajnica kod dužinske i širinske metode se dobije ako se kroz izračunatu poziciju ucrta okomito na smjer azimuta.3' S P λ = 040°04.7° Konačni elementi za crtanje stajnice su: ϕ = 40°52. 183 .

2' . ϕ1 = 40°52.7' λ1 = 039°56. MIAPLACIDUS TK = 22h 00m 07s + St = UT = + 01m 00s 22h 01m 07s 44°55. a visina oka opažača je VOKA = 28m .5'W ϕ = 40°42.3' S P1  λ = 039°56.2'W U posljednjem koraku računaju se zemljopisne dužine za oba slučaja: λ1.10. Potrebno je odrediti astronomsku stajnicu ako se dana 07.9'−330°02.7' Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 H = + pop 01M 07 S = Sγ = + (360 − α ) = S= δ = 69°43. Stanje kronometra iznosi St = +1m 00 s .9' u Tk = 22 h 00 m 07 s .7' λ1 = 039°30. 2 ⋅ cos δ cos s 2 = 0.3' S P2  λ = 039°30.9' .0' + 0°16.1' E s 2 = 290°31. veljače. 2 ⋅ sin δ cos ϕ1. 2007.8'W Koordinate pozicija kroz koje će se ucrtati astronomska stajnica su: ϕ = 40°52.2' . 2 − S λ1 = 290°06.1.3' S U idućem koraku računaju se mjesni satni kutovi za obje zemljopisne širine: cos s1. pogreška indeksa K i = −1.8' 221°40.2'−330°02. 2 = sin VP − sin ϕ1.3' S ϕ1 = 40°42.8'W 184 .5'W λ1 = 290°31.3' S W Sada je potrebno odrediti zemljopisne širine koje se razlikuju za proizvoljno odabranu vrijednost.3' 44°44.343721752 s1 = 69°53.ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA METODOM SEKANTE Zadatak 1.9' 330°02. godine snimi zvijezda Miaplacidus Vi = 44°55. 2 = s1.35072316 s 2 = 69°28.9'W cos s1 = 0.8' E s1 = 290°06.8' 108°21.4' 108°05.

Astronomska stajnica dobivena metodom sekante 185 .

0' N m s (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = 45°59.0'W visine zvijezda i bilježe vremena kronometra: Capella Vi = 25°56.9' h (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = 258°42.5' N opažaju se Zadatak 1. u t X = 19 H 12 M iz PZ  Z λ Z = 044°45.9.7' 206°21.360°00.0' .8' 186 .1' 15°08.0' Tk = 22 H 09 M 07 S Sirius Vi = 15 ° 16 .1' .4' 203°41. svibnja 2001.6' cos D = sin δ 1 ⋅ sin δ 2 + cos δ 1 ⋅ cos δ 2 ⋅ cos ∆S cos D = 0.0' 487°10.2' S 22 09 07 + 01m 30s 22h 10m 37s 25°56.5' . Dana 15.1'−105°25.360°00.5' W W Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 H = + pop10 M 37 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 H = + pop10 M 37 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = ∆S = S1 − S 2 = 127°10.0' 105°25.7' 206°43.0' 127°10.4' + 3°01.6' 25°49.4' 203°41.0' Tk = 22 H 10 M 35 S VOKA = 10m CAPELLA SIRIUS 280°49.4' + 2°39.4' 16°43.0' .0' + 1. 5 ' St = +01M 30 S K i = +1.4' 465°25.7.5' = 21°44.1' 258°42.411030178 D = 65°43.5' + 1.ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA IZRAVNIM METODOMA Metoda paralaktičkog kuta φ = 30°06.1' W W 22h 10m 35s + 01m 30s 22h 12m 05s 15°16.1' 280°49.

5' = −44°33.7' 349°04.6' Tk = 20 H 10 M 45 S St = +53 S K i = −0.9' = 51°42.497819341 φ = 29°51.4' N cos s 2 = sin VP 2 − sin φ ⋅ sin δ 2 cos φ ⋅ cos δ 2 cos s 2 = 0.0.7' S 20h 10m 45s + 53s 20 11m 38s h Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 20 H = + pop10 M 27 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 20 H = + pop11M 38 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = 19°56.9' Tk = 20 H 09 M 34 S Diphda Vi = 19°56.0' 49°52.6' N Zadatak 2.2' 20°35.0' 23°30.1' + 2°55.360°00.8' 372°35.11.9' .cos α = sin δ 1 − sin δ 2 ⋅ cos D cos δ 2 ⋅ sin D cos β = sin V P1 − sin VP 2 ⋅ cos D cos VP 2 ⋅ sin D cos α = 0.0' 332°05.9' π = α − β = 16°23.6' .6'W φ = 38°19. u t X = 17 H10 M iz PZ  Z opažaju se λZ = 057°29.9.6' λ = 44°33.9' λ = s 2 − S 2 = 60°51.9' 308°53. Dana 11.6' 20°35.8' 17°58.5' W W 187 .5' .1' 20h 09m 34s + 53s 20h 10m 27s 31°01.4'W visine zvijezda i bilježe vremena kronometra: Mirfak Vi = 31°01.0.1' + 2°37.4' .0' 12°35. prosinca 2001.1' sin φ = sin δ 2 ⋅ sin VP 2 + cos δ 2 ⋅ cos VP 2 ⋅ cos π sin φ = 0.4' MIRFAK VOKA = 22m DIPHDA (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = 308°53.8'−68°05.486869047 s 2 = 60°51.9'−105°25.959334095 cos β = 0.0' 19°45.8' β = 68°05.3730133999 α = 16°23.9' W N (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = 349°04.9' 30°51.4' .2' 23°12.

2' VOKA = 16m .3' Tk = 17 H 36 M 30 S Vega Vi = 34°38.8'W φ = 36°00.5' 38°47.9' π = α − β = 25°28.5' = 319°29.9'−61°37.3' = 315°02.4' Tk = 17 H 40 M 01S St = −25 S K i = +0. CAPELLA VEGA 280°47.618536873 φ = +38°12.25s 17h 39m 36s N δ= TK = + St = UT = 188 .6' N cos s 2 = sin VP 2 − sin φ ⋅ sin δ 2 cos φ ⋅ cos δ 2 cos s 2 = 0.3' E s 2 = 360° − 44°57.9' cos β = 0. Dana 23. prosinca 2001.230127885 D = 76°41.0' N Zadatak 3.475123603 β = 61°37.7'W λ = s 2 − S 2 = 315°02.9'−12°35.9' = 36°09.∆S = S1 − S 2 = 332°05.0' 17h 36m 30s .4' = 40°30.5'W visine zvijezda i bilježe vremena kronometra: Capella Vi = 25°46.6' cos D = sin δ 1 ⋅ sin δ 2 + cos δ 1 ⋅ cos δ 2 ⋅ cos ∆S cos D = 0. u t X = 17 H 40 M iz PZ  Z opažaju se λ Z = 006°33.4' ∆S = 360° − 319°29.5' = 302°27.25 17h 36m 05s s (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = (360° − α ) = N 80°45.1' 17h 40m 01s .2' λ = 302°27.902722039 α = 25°28.2'−360° λ = −57°32.7'−12°35.707655628 s 2 = 44°57.4' 46°00.7' cos α = sin δ 1 − sin δ 2 ⋅ cos D cos δ 2 ⋅ sin D cos β = sin V P1 − sin VP 2 ⋅ cos D cos VP 2 ⋅ sin D cos α = 0.0' sin φ = sin δ 2 ⋅ sin VP 2 + cos δ 2 ⋅ cos VP 2 ⋅ cos π sin φ = 0.

0' = 199°09.1' 25°37.0' = 160°51.0'−77°59.9'W 189 .6' cos α = sin δ 1 − sin δ 2 ⋅ cos D cos δ 2 ⋅ sin D cos β = sin V P1 − sin VP 2 ⋅ cos D cos VP 2 ⋅ sin D cos α = 0.2' .313401157 s 2 = 71°44.9' λ = −006°14.0' 77°59.0' .4' 347°17.7' 356°20.0' W W ∆S = S1 − S 2 = 277°08.5' 437°59.4' + 0.1' 347°17.3' + 0.7' N cos s 2 = sin VP 2 − sin φ ⋅ sin δ 2 cos φ ⋅ cos δ 2 cos s 2 = 0.0' 277°08.1'W λ = s 2 − S 2 = 71°44.0' = −006°14.0' .2' .0' ∆S = 360° − 199°09.8'+55°24.5' sin φ = sin δ 2 ⋅ sin VP 2 + cos δ 2 ⋅ cos VP 2 ⋅ cos π sin φ = 0.9.567686818 β = 55°24.5' 34°30.1'−77°59.0' cos D = sin δ 1 ⋅ sin δ 2 + cos δ 1 ⋅ cos δ 2 ⋅ cos ∆S cos D = −0.9' + 9°02.6' 280°47.8.9' + 9°55.Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 17 H = + pop36 M 05 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = 25°46.060929001 D = 93°29.360°00.7' π = α + β = 13°11.0' W W Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 17 H = + pop36 M 05 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = 34°38.973593407 α = 13°11.5' 80°45.4' 637°08.8' cos β = 0.7' = 68°36.360°00.589119832 φ = +36°05.6' 357°13.

2' + 1.8.9' 34°27.0' N Zadatak 4.360°00.3' W 190 .9' 22°28.7' 355°43.6' 00h 40m 45s + 22s 00h 41m 07s 34°35.4' 355°27.0' W S Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 00 H = + pop 41M 07 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 00 H = + pop 42 M 12 S = Sγ = + (360° − α ) = S∗ = S∗ = 344°32.0' W S (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = (360° − α ) = δ= TK = + St = UT = 264°00.5' .9' 704°32.1' + 10°34. DIPHDA CANOPUS 349°04.2' Tk = 00 H 41M 50 S St = +22 S K i = +1.5' .φ = 07°56.9' 17°58.2' + 1.5' 349°04.5' VOKA = 18m .5' 52°41.360°00.8' 345°09.2' Tk = 00 H 40 M 45 S Canopus Vi = 22°37. u t X = 05 H 45 M iz PZ  Z opažaju se λ Z = 065°11.3' .4' .5' 00h 41m 50s + 22s 00h 42m 12s 22°37.8' 345°09.9. Dana 06.1' + 10°18.4' W 259°44.8' E visine zvijezda i bilježe vremena kronometra: Diphda Vi = 34°35. rujna 2001.8' 264°00.5' 619°44.

4' i visina oka opažača VOKA = 12m odredi poziciju broda za vrijeme drugog opažanja.ODREĐIVANJE POLOŽAJA BRODA OPAŽANJEM SUNCA U VREMENSKOM RAZMAKU Zadatak 1.3' .6' E Satni kut Sunca za 05h Popravak satnog kuta Sunca za 56m 09s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Sunca (progresivno) Mjesni satni kut Sunca (retrogradno) δ= + ∆d = δ= N 16° 57.0' . Ako je pogreška indeksa sekstanta Ki = −0.2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca + K2 = Vp = 32º 10.1' 32º 03.3' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca + Ki = .0.5' .0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 32º 01.7' Vp = − Vr = ∆V = 32º 10.0' E plovidbu u Kp = 081° brzinom v = 10čv da bi u tx = 11h 00 m 38 s ponovno snimio visinu donjeg ruba Sunca Vi = 69°04.62° 21. u tx = 07 h 56 m 09 s iz pozicije zbrojene ϕ Z = 32°15.0.0.7' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme N 16° 56.7' 191 .7' ) Deklinacija Sunca za 05h Popravak za d = −0. tx = −x= UT = SUNCE 07h56m09s Zonsko vrijeme prvog opažanja Sunca +02h00m00s Zonski indeks ( x = λ 15 05h56m09s Srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja Sunca = +2 h ) S= + ∆S = S= +λ = s= s= 253° 30.1' 14° 02. Dana 05.1' Prava visina središta Sunca sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.2' N opaža se visina donjeg ruba Sunca Vi = 32°02.4' + 030° 06.7' + 6.4' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0.4' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka + K1 = . Brod nastavlja Pz  λ Z = 030°06.6' NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 32º 02.3' 267° 32.530824703 Vr = 32°03.3' ( d = −0.7' u Tablici popravaka od 56m . kolovoza 2001.9' Opažena visina donjeg ruba Sunca + 8.4' W 360° 00.0' E 297° 38.

75M 192 .932085331 Vr = 68°45.5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca + Ki = .010195472 ωr = 89.0' .1' Opažena visina donjeg ruba Sunca + 9.7' u Tablici popravaka od 00m 0.0' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme N 16° 54.7' ) Deklinacija Sunca za 05h Popravak za d = −0.0' E 343° 45.6' ( d = −0.674220675 ωr = 132.6' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka + K1 = .5' 68º 45.6' NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 69º 04.0. UT2 = − UT1 = T= 09h00m38s 05h56m09s 03h04m29s (3.4° cos ωr = Sada je potrebno izračunati vrijeme plovidbe i udaljenost koju je brod prevalio između dva opažanja.3' 0° 09.4° s=E ωp = 89.2' E Satni kut Sunca za 09h Popravak satnog kuta Sunca za 00m 38s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Sunca (progresivno) Mjesni satni kut Sunca (retrogradno) 15 = +2 h ) S= + ∆S = S= +λ = s= s= δ= + ∆d = δ= N 16° 54.sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = 0.5' Prava visina središta Sunca sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.074722222h) D = v ⋅t D = 30.4° cos ωr = tx = −x= UT = SUNCE 11h00m38s Zonsko vrijeme drugog opažanja Sunca +02h00m00s Zonski indeks ( x = λ 09h00m38s Srednje Sunčevo vrijeme drugog opažanja Sunca 313° 30.7' Vp = − Vr = ∆V = 69º 13.4° s=E ωp = 132.8' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = −0.0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 69º 04.16° 14.8' + 030° 06.7' + 27.5' 313° 39.8' W 360° 00.0.4' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0.2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca + K2 = Vp = 69º 13.

193 .

pogreška indeksa sekstanta Ki = −1. odnosno kako je i u meridijanu Greenwicha 20.3' Prava visina središta Sunca 13 Dobiveni datum u meridijanu Greenwicha ulazna je vrijednost za Nautički godišnjak.3' 316° 25.6' i visina oka opažača VOKA = 12m odredi poziciju broda za vrijeme kulminacije Sunca.8' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka + K1 = . Ako je stanje kronometra St = −1m 21s . Dana 20.5' .0' .1' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme N 20° 37.0.0. Potrebno je obaviti provjeru datuma u meridijanu Greenwicha na slijedeći način: tx = −x= UT = 09h12m00s Zonsko vrijeme prvog opažanja Sunca (20.07) -00h00m00s Zonski indeks ( x = 09 12 00 h m s λ 15 = −0 h ) Srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja Sunca (20. Tk = + St = UT = SUNCE 09h13m22s Vrijeme kronometra prvog opažanja Sunca -00h01m21s Stanje kronometra 09h12m01s Srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja Sunca (20. u tx = 09 h12 m 00 s iz pozicije zbrojene ϕ Z = 47°06.3' E Satni kut Sunca za 09h Popravak satnog kuta Sunca za 12m 01s Satni kut Sunca za zadano vrijeme Geografska dužina Mjesni satni kut Sunca (progresivno) Mjesni satni kut Sunca (retrogradno) δ= + ∆d = δ= N 20° 37.3' N opaža se visina donjeg ruba Sunca Vi = 41°39. srpnja 2001. srpnja13.0' NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 41º 39.3' i zabilježi vrijeme Pz  λ Z = 006°32.7' W 360° 00.7) Zaključuje se kako nema promjene datuma.5' ) Deklinacija Sunca za 09h Popravak za d = −0. Brod nastavlja plovidbu u Kp = 261° brzinom od v = 10čv da bi prolaskom Sunca kroz meridijan opažača izmjerili kulminacijsku visinu donjeg ruba od Vi = 63°24.9' 3° 00.2' .3' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca + Ki = .Zadatak 2.1.2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca + K2 = Vp = 41º 46.50° 07.7) S= + ∆S = S= +λ = s= s= 313° 24. 194 .1' ( d = −0.5'W kronometra Tk = 09 h13 m 22 s .0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 41º 37.7' Opažena visina donjeg ruba Sunca + 8.6' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0.006° 32.5' u Tablici popravaka od 12m .5' W 309° 52.

226475477' S R = D ⋅ sin Kp R = −32.3' = 03 h 20 m 29 s = 3. s= 50°07.3' izraženih u vremenskim jedinicama14. kada opažač bilježi 12h pravog Sunčevog vremena.268207661 ωr = 105. odnosno 180º. već isključivo o promjeni zemljopisne dužine. Drugim riječima.6° s=E ωp = 105.341444445 h 15 D = v ⋅t = v ⋅ s D = 10 ⋅ 3. 14 195 .2' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = −0. Prolaskom Sunca kroz meridijan opažača njegov mjesni satni kut iznosi s = 0° .3' 41º 47.341444445 D = 33. Budući da vrijeme ne ovisi o promjeni zemljopisne širine.99866746'W Satni kut sunca je vrijeme. protokom navedenog vremena brod se udaljio iz pozicije prvog opažanja u zadanom kursu te je prevalio određenu udaljenost koja je određena vremenom plovidbe i brzinom broda.41M ∆ϕ = D ⋅ cos Kp ∆ϕ = −5. Dobivenu razliku zemljopisne dužine dodaje se na srednje Sunčevo vrijeme prvog opažanja i mjesni satni kut Sunca prvog opažanja ako brod plovi u pravcu zapada.6664202 Vr = 41°47. Do kulminacije Sunca u novoj poziciji mora proteći još određeno dodatno vrijeme. Međutim. valja proračunati razliku zemljopisne dužine ostvarenu plovidbom broda između dva opažanja.sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.5' Vp = − Vr = ∆V = 41º 46. mjesni satni kut Sunca iznosi 0º.6° cos ωr = Vrijeme kulminacije Sunca u zbrojenoj poziciji prvog opažanja može se odrediti iz mjesnog satnog kuta Sunca prvog opažanja. a u 00h pravog Sunčevog vremena iznosi 180º.5' . što znači da je do vremena kulminacije Sunca u poziciji prvog opažanja preostalo s = 50°07. samo što se od pravog Sunčevog vremena razlikuje za 12h.1. odnosno oduzima ako brod plovi u pravcu istoka.

9' Opažena visina donjeg ruba Sunca + 9.44119695' 15 ∆λ = −3.3' N 196 .9'+20°35.1' Prava visina središta Sunca z = 90° − Vp z = 90° − 63°32.4' NAUTIČKI GODIŠNJAK Vi = 63º 24.4' N = +47°03.9' Zenitna udaljenost ima pozitivan predznak sukladno pravilima.3' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme N 20° 35.7' ( d = −0.0.0.ϕS = ϕZ + ∆ϕ 2 0°05.5' ) Deklinacija Sunca za 12h Popravak za d = −0.1.22941313 m ∆λ = −3 m14 s UT = +s= − ∆λ = UT = SUNCE 09h12m01s 03h20m29s 03m14s 12h35m44s Zonsko vrijeme drugog opažanja Sunca Mjesni satni kut Sunca prvog opažanja Razlika zemljopisne dužine Srednje Sunčevo vrijeme drugog opažanja (kulminacije) Sunca δ= + ∆d = δ= N 20° 35.9' z = +26°27. ϕM = z + δ ϕ M = +26°27.1' = 26°27.44119695'W ∆λ = − 48.99866746 cos 47°03.7' N ∆λ = −48.3' N + ϕ S = 47°03.2' Drugi popravak za paralaksu i promjenu radijusa donjeg ruba Sunca + K2 = Vp = 63º 32.5' u Tablici popravaka od 35m .3' ϕ M = 47°03.6' Pogreška indeksa sekstanta + Ke = 0.0' Pogreška ekscentriciteta sekstanta Vo = 63º 22.5' Izmjerena visina donjeg ruba Sunca + Ki = .2' S 2 ϕ S = 47°06.7' N ∆λ = ∆λ = R cos ϕ S − 32.4' Prvi popravak za opaženu visinu donjeg ruba Sunca i visinu oka + K1 = .

ϕM = − ϕZ = ∆ϕ = 47º 03.3' N .3' N 47º 06.0' S 197 .3.

3' S Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme izlaska Sunca Zonski indeks Zonsko vrijeme izlaska Sunca Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = 16h26m00s .8' N Srednje vrijeme izlaska Sunca za Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme izlaska Sunca Zonski indeks Zonsko vrijeme izlaska Sunca 07 01 57 . siječnja 2001.01h00m00s 17h03m51s Srednje vrijeme zalaska Sunca za ϕ = 32°14.00h49m48s 07h51m45s .8' N opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji Pz  .8' N Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme zalaska Sunca Zonski indeks Zonsko vrijeme zalaska Sunca Zadatak 2.04 57 h m m s s Iz godišnjaka za Popravak za ϕ = 30° N ∆ϕ = 2°14.3' S 07 44 46 + 04h28m59s 03h15m47s + 04h00m00s 07h51m45s Srednje vrijeme izlaska Sunca za ϕ = 46°22. za ϕ = 46°22.3' S Popravak za ∆ϕ = 1°22. za ϕ Z = 32°14. lipnja 2001.3' S opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji Pz  Z .8' E IZLAZ Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = ZALAZ 07h39m00s + 05 46 h m m s s Iz godišnjaka za Popravak za ϕ = 45°S ∆ϕ = 1°22.00h49m48s 18h03m51s . λ Z = 067°14.ODREĐIVANJE VREMENA IZLASKA I ZALASKA Zadatak 1. λ Z = 012°26.8' N 17 14 03 . Odredi zonsko vrijeme izlaska i zalaska Sunca dana 11.01h00m00s 06h51m45s Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = 17h19m00s .3' S Srednje vrijeme zalaska Sunca za Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme zalaska Sunca Zonski indeks Zonsko vrijeme zalaska Sunca 16 20 14 + 04h28m59s 11h51m15s + 04h00m00s 15h51m15s 198 .9'W IZLAZ Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = ZALAZ 06h57m00s + 04 57 h m m s s Iz godišnjaka za ϕ = 30° N ϕ = 32°14. Odredi zonsko vrijeme izlaska i zalaska Sunca dana 25.8' N Popravak za ∆ϕ = 2°14.05 46 h m m s s Iz godišnjaka za ϕ = 45°S ϕ = 46°22.

za opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji ϕ Z = 13°00.3' S Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja za Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja Zonski indeks Zonsko vrijeme nautičkog svitanja 04 16 22 + 04h15m50s 00h00m32s + 04h00m00s 04h00m32s Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = 18h38m00s + 12 37 h m m s s Iz godišnjaka za Popravak za ϕ = 20°S ∆ϕ = 5°44.6' E SVITANJE Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = SUMRAK 04h23m00s .16 38 h m m s s Iz godišnjaka za ϕ = 20°S ϕ = 25°44.8' N Popravak za ∆ϕ = 3°00.3' S 18 50 37 + 04h15m50s 14h34m47s + 04h00m00s 18h34m47s Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka za Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka Zonski indeks Zonsko vrijeme nautičkog sumraka ϕ = 25°44.8' N Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja za Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme nautičkog svitanja Zonski indeks Zonsko vrijeme nautičkog svitanja 05 03 17 . prosinca 2001. Odredi zonsko vrijeme početka nautičkog svitanja i završetka nautičkog sumraka dana 11.02h29m01s 20h41m08s . travnja 2001.02h00m00s 18h41m08s Zadatak 2.3' S 199 .02h29m01s 07h32m18s .02 43 h m m s s Iz godišnjaka za ϕ = 10° N ϕ = 13°00.3' S Popravak za ∆ϕ = 5°44.8' N Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka za Zemljopisna dužina Srednje sunčevo vrijeme nautičkog sumraka Zonski indeks Zonsko vrijeme nautičkog sumraka 18 12 07 . Odredi zonsko vrijeme početka nautičkog svitanja i završetka nautičkog sumraka dana 19.3' S . Pz  λ Z = 063°57.ODREĐIVANJE VREMENA SVITANJA I SUMRAKA Zadatak 1. za opažača koji se nalazi na zbrojenoj poziciji ϕ Z = 25°44.02h00m00s 05h32m18s Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = 18h10m00s + 02 07 h m m s s Iz godišnjaka za ϕ = 10° N ϕ = 13°00.2'W SVITANJE Ts = + ∆Ts = Ts = −λ = UT = +x= tx = SUMRAK 05h06m00s . Pz  λ Z = 037°15.8' N .8' N Popravak za ∆ϕ = 3°00.

2' δ= + ∆d = δ= Azimut Sunca u trenutku izlaska ili zalaska može se proračunati na temelju izraza dobivenih iz kvadratnog sfernog trokuta (komplement visine iznosi 90º) gdje je sin δ sin δ uz zadane uvjete15.9' ) Deklinacija Sunca za 07h Popravak za d = −0. gdje je sin A = uz cos ω R = cos ϕ cos ϕ zadane uvjete16. listopada.5° i ωg = 262.1' A ≈ −8.1° ω P = 270° − A ω P = 261. a ponekad i planeti.3' ( d = −0. Sunce se opaža u trenutku kada se njegov donji rub nalazi na ¾ promjera iznad horizonta. sin δ cos ϕ sin A = −0. a ako je deklinacija negativna ωp = 90° + A .ODREĐIVANJE DEVIJACIJE MAGNETSKOG I ZVRČNOG KOMPASA U trenutku pravog izlaza ili zalaza mogu se vidjeti isključivo Sunce i Mjesec.9' Deklinacija Sunca za zadano vrijeme S 07° 50. ili pomoću amplitude Sunca. ϕ = 15°30. a ako je deklinacija negativna ωp = 270° − A . Kod zalaza: ako je deklinacija pozitivna ωp = 270° + A .9° 15 16 ωp = ω R .9' u Tablici popravaka od 59m . Kod izlaza: ako je deklinacija pozitivna ωp = 90° − A . dok se zvijezde ne vide radi apsorbcije njihove svijetlosti u atmosferi.0' S Dana 13.1414957126 sin A = A = −8°08.0. a kod zalaza ωp = 360° − ω R . Varijacija u području plovidbe iznosi var1995 = 8°25' E (4'W ) . godine iz PZ =  u trenutku pravog Sunčeva λ = 150°00. Metoda određivanja devijacije magnetskog i zvrčnog kompasa u trenutku pravog izlaska ili zalaska Sunca je najčešće korištena metoda u praktičnom određivanju devijacije na brodovima. a stanje kronometra St = +48 s .0' E zalaska izmjereni su azimuti ωk = 258. ZADATAK 1. 2001. Kod izlaza 200 . Izračunaj devijaciju magnetskog i zvrčnog kompasa. vrijeme kronometra Tk = 07 h 58 m 20 s . Tk = + St = UT = 07h58m20s + 00m48s 07h59m08s S 07° 49.0° .

0° δ G = −0.6° 201 .1° ω P = 360° − ω R ω P = 261.9° − ω K = 258.0' E +∆ = 24.1414857126 cos ω R = ω R = 98.0'W var2001 = 8°01.9° var1995 = 8°25.0° ∆ = (2001 − 1995) ⋅ 4'W ∆ = 24'W ω P = 261.4° − var = Θ8.sin δ cos ϕ cos ω R = −0.0° ω P = 261.1° δ = −4.5° K U = +3.0' E var2001 ≈ +8.9° − ω G = 262.

06.) = +10 h ) Rješenje: NEPOZNATO TK = 18h 25m 12s + St = UT = .0' .2' E nepoznato nebesko tijelo u vremenu kronometra Tk = 18 h 25 m12 s . odnosno s = W ako je ω ≥ 180° . lipnja 2001.0' 168°31. Provjera datuma: tx = −x= UT = 04h25m12s Zonsko vrijeme opažanja (04.2' + 6°16.00m 12s 18h 25m 00s 23°22. pri čemu vrijedi da je s = E ako je ω ≤ 180° .6' i azimut ωk = 044° .06.2' + 157°17. Ako je stanje kronometra St = −0 m12 s i visina oka opažača VOKA = 20m identificiraj nepoznato nebesko tijelo.IDENTIFIKACIJA NEBESKIH TIJELA ϕ = 26°21. čija je visina Vi = 23°22.6' 0.) +10h00m00s Zonski indeks ( x = λ 15 18h25m12s Srednje Sunčevo vrijeme opažanja (03. 202 .4' 162°15.2' + 325°48.10.4' W Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 18 h + pop 25 M 00 S = Sγ = +λ= sγ = Proračun deklinacije obavlja se prema slijedećem izrazu17: sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = 0.2' 23°12.4' N Zadatak 1.0' N Proračun mjesnog satnog kuta obavlja se prema slijedećem izrazu18: 17 18 Predznak deklinacije može biti pozitivan (N) ili negativan (S).767351921 δ = +50°07. Predznak mjesnog satnog kuta određuje se temeljem azimuta nepoznatog nebeskog tijela. u ovisnosti o predznaku dobivenog rješenja. Dana 04. u tx = 04 h 25 m12 s iz Pz  opaža se λ = 157°17.

u tx = 19 h12 m iz Pz  opaža se λ = 030°45. Dana 15.09289949 s = 84°40.4' Mjesni satni kut nepoznatog tijela Mjesni satni kut proljetne točke Surektascenzija (retrogradno) Surektascenzija (progresivno) U idućem koraku ulazi se u Nautički godišnjak sa proračunatom deklinacijom ( δ ) i surektascenzijom ( 360° − α ) te se u popisu zvijezda na stranici sa zadanim datumom identificira nepoznato nebesko tijelo.5' δ = 49°51. Provjera datuma: tx = −x= UT = 19h12m00s Zonsko vrijeme opažanja (15.2' E cos s = U posljednjem koraku računa se surektascenzija nepoznatog nebeskog tijela: s= − sγ = (360° − α ) = + 720° (360° − α ) = .7' N ϕ = 05°06.sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0.0' + 309°31.) 15 = −02 h ) Rješenje: 203 . svibnja 2001.2' + 325°48.6' + 720°00.5' S Zadatak 2.84°40. čija je visina Vi = 23°44.0'W nepoznato nebesko tijelo u vremenu kronometra Tk = 22 h10 m 35 s .9' i azimut ωk = 303° .410°28. Ako je stanje kronometra St = +1m 30 s .4' .05.0' i visina oka opažača VOKA = 16m identificiraj nepoznato nebesko tijelo.05.) -02h00m00s Zonski indeks ( x = λ 21h12m00s Srednje Sunčevo vrijeme opažanja (15. pogreška indeksa sekstanta Ki = +1. Na temelju dobivenih rezultata identifikacijom se dobije zvijezda Mirfak čiji su stvarni podaci: MIRFAK (360° − α ) = 308°54.

9' + 1.6' 203°41.0' .7' N sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0.5' N 204 .0' + 175°58.1' .9.0' + 244°03.115°57.499730674 s = 60°01.5' δ = 28°01.1' .7' 206°43.30°45.3' 23°36.1'W cos s = s= − sγ = (360° − α ) = + 360° (360° − α ) = + 60°01.1' + 175°58.4' + 3°01.1' W Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ 22 h + pop12 M 05 S = Sγ = +λ= sγ = sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = 0.0' Mjesni satni kut nepoznatog tijela Mjesni satni kut proljetne točke Surektascenzija (retrogradno) Surektascenzija (progresivno) POLLUX (360° − α ) = 243°39.NEPOZNATO TK = 22h 10m 35s + St = UT = + 01m 30s 22h 12m 05s 23°44.461405706 δ = +27°28.0' + 360°00.

1' W S= + ∆S = S= +λ = s= s= δ= + ∆d = δ= S 4° 00.1' .prethodna i tekuća godina nisu prijestupne (obične godine).6' Dobiveni rezultati razlikuju se za 0. uz obvezu uzimanja vremena koje nastupa 5h48m00s ranije i dodavanja 87° na satni kut Sunca.5' 205 .5' S 3° 59. veljače. Takvi slučajevi se javljaju u plovidbi.1' W + 36° 24. U slučaju prethodne godine koja je prijestupna uzima se isto vrijeme jednog dana kasnije do 28.prethodna godina je prijestupna i .tekuća godina je prijestupna.0'W pomoću Nautičkog godišnjaka iz 2001.03. veljače. Izračunaj mjesni satni kut Sunca i zvijezde Canopus za opažača koji se ϕ = 42°16. ali često i za vrijeme boravka broda u luci. te su u pravilu manji od 0. Za zvijezde se uzima identično vrijeme i datum kada su obje godine obične.0' + 87° 00. Prethodna i tekuća godina nisu prijestupne Zadatak 1. Dobivenom satnom kutu u sva tri slučaja oduzima se 15. CANOPUS UT = 16h18m28s (10.03.2002.2002.1' (d = +1.2001.0') + 0. Poznavanjem pravilne izmjene efemerida nebeskih tijela.1'. Razlike rezultata koje se javljaju drže se prihvatljivima.05h48m00s 10h30m28s (10.1' 7° 37. . Pri tome se javljaju tri moguća slučaja: . Za Sunce vrijede identična pravila vezana uz odabira datuma. veljače. odnosno dan kasnije nakon 28.03.3' satnog kuta i 0.) Sγ = 48° 23.25° 39.0' + 396° 24.0' N dana 10. veljače ili istog dana nakon 28.0' 422° 03.1' deklinacije pri usporedbi s vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2002.) 327° 26.2001.) . moguće je odrediti mjesni satni kut i deklinaciju Sunca i zvijezda korištenjem Nautičkog godišnjaka iz prethodne godine uz zadovoljavajuću točnost.4'. u UT=16h18m28s našao na poziciji zbrojenoj PZ  Z λ Z = 025°39.KORIŠTENJE NAUTIČKOG GODIŠNJAKA IZ PRETHODNE GODINE U praksi se često desi da prelaskom na novu kalendarsku godinu brod ne uspije na vrijeme pribaviti tekući Nautički godišnjak.03. U slučaju prijestupne tekuće godine uzima se isto vrijeme istog datuma do 28. SUNCE UT = UT = 16h18m28s (10.

5' W .25° 39.15.15.7' 173° 20.3' (d = +1.5' E Dobiveni rezultat razlikuje se za 0.2001.8' Dobiveni rezultati razlikuju se za 0.25° 39.0' + 500° 29.8' .1' 52° 46.1' deklinacije pri usporedbi s vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2001.03.03. SUNCE UT = UT = 12h18m16s (10.0' .2' 264° 00.03.) 348° 28.4' satnog kuta pri usporedbi s vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2002.0'W Nautičkog godišnjaka iz 2000.) .05h48m00s 06h30m16s (10.1' . Prethodna godina je prijestupna Zadatak 1.68° 52.0' W Sγ = + ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= s= Dobiveni rezultat odgovara satnom kutu dobivenom iz Nautičkog godišnjaka iz 2001.0' 4° 34.23° 38.3' 526° 08.5' S 3° 57.03. ACRUX UT = 12h18m16s (10.3' satnog kuta i 0. u UT=12h18m16s našao na poziciji zbrojenoj PZ  Z pomoću λ Z = 025°39. Izračunaj mjesni satni kut Sunca i zvijezde Acrux za opažača koji se dana ϕ = 42°16.0' N 10.0') + 0.0' + 87° 00.+ ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= s= 4° 37.8' .1' 7° 34.2001.1' 352° 47.2000.2000.1' W .9' E S= + ∆S = S= +λ = s= s= δ= + ∆d = δ= S 3° 58.0' 362° 00.5' .0' + 291° 07.3' 316° 46.25° 39.0' + 336° 21.) 267° 26.0' W + 140° 29. 206 .

0' E Sγ = + ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= s= Dobiveni rezultat razlikuje se za 0.25° 39.7' (d = +1.2' Dobiveni rezultati razlikuju se za 0.0' + 256° 28.Tekuća godina je prijestupna Zadatak 1.5' S 3° 50. Izračunaj mjesni satni kut Sunca i zvijezde Sirius za opažača koji se dana ϕ = 42°16. u UT=14h19m23s našao na poziciji zbrojenoj PZ  Z pomoću λ Z = 025°39.3' 282° 07.15.) 297° 27.5' W + 6° 39.05h48m00s 08h31m23s (11.0'W Nautičkog godišnjaka iz 1999.) .) 18° 47. 207 .5' W S= + ∆S = S= +λ = s= s= δ= + ∆d = δ= S 3° 50.0') + 0.0' 392° 18.1' satnog kuta pri usporedbi s vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2000.3' satnog kuta i 0.7' 258° 43.8' + 87° 00.25° 39.03.03.1' 23° 23.7' 7° 50.0' N 10. SUNCE UT = UT = 14h19m23s (10.5' .0' + 366° 39.103° 32.03.1999.3' 4° 51.03.2000.0' W .1999. SIRIUS UT = 14h19m23s (10.0' .2000.1' deklinacije pri usporedbi s vrijednostima dobivenim iz Nautičkog godišnjaka iz 2000.5' .

11.7' N Zadatak 1.8° tx = 17 h 53 m 37 s NEPOZNATO Vi = 55°02.48°52.1° ωg = 359.6' .8' δ = 23°28.7' E s= .11.39396232 δ = +23°12.0' (360° − α ) = .7' ωk = 075° tx = 17 h 52 m 48 s POLARA Vi = 34°03.8' ωk = 2.2' 69°36.6' .118°28.1.1' ωk = 313° tx = 17 h 54 m18 s Ako je Voka = 26m.7' 20°13. Ki = -1.165719408 s = 80°27.ZADACI ZA VJEŽBU ϕ = 33°45.7' .31°35.) NEPOZNATO = −08 h ) Rješenje: Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ = + ∆Sγ == Sγ = +λ= sγ = 20°25. Dana 01/11/2001 iz pozicije zbrojene  z u vremenu nautičkog λ z = 118°28.3' N 208 E E E W .0' E sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = 0.7' + 360° + 360°00.80°27.0' te var1991=0°12'W(6'E) visinskom metodom odredi poziciju broda te izračunaj devijaciju magnetskog i zvrčnog kompasa preko Polare.7' − sγ = .48°52.0' (360° − α ) = + 328°24.0' -11.1' N sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0. tx = −x= UT = 17h52m48s Zonsko vrijeme opažanja (01.3' HAMAL cos s = (360° − α ) = 328°10.6'W sumraka opažaju se: NEPOZNATO Vi = 20°25.) -08h00m00s Zonski indeks ( x = λ 15 01h52m48s Srednje Sunčevo vrijeme opažanja (02.4' + 13°14.0' 56°22.

Nakon obavljene identifikacije nastavlja se proračun elemenata astronomske stajnice visinskom metodom uz korištenje stvarnih podataka deklinacije ( δ ) i surektascenzije ( 360° − α ).3' 0º 56.5' 69° 48.6° s=E ωp = 74.1.9' .4' + 13° 26.0' Vp = − Vr = ∆V = cos ωr = 20º 13.7' E + 311º 20.0' 34º 02.118° 28.6' W .8' .8' .2' E sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.0' 20º 10.360° 00.1º 00.5' N 33° 45.0' 0.0' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = 0.0' .5' 33º 52. sγ = .8' W − 360° = .264871875 ωr = 74.7' + 4.344757536 Vr = 20°10.48° 52.0' N 33º 50.8' 0.10.80° 41.0' E + (360° − α ) = + 328° 10.0' s= .8' s= +279° 18.3' W 34º 03.4' 1.6° tx = 17h53m37s −x= .48° 39.0' + 3.08h00m00s UT = 01h53m37s Sγ + ∆Sγ Sγ +λ sγ sγ = = = = = = 56° 22.8' Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = + a0 = + a1 = + a2 = −1° = ϕP = − ϕZ = ∆ϕ = 209 .

685442089 ωr = 46.5' + 2.7° s =W ωp = 313.738926242 s = 42°21.48° 29.6'W s= − sγ = (360° − α ) = + 42°21.7' 69°59.8' δ = 51°29.0' N cos s = sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0.3° cos ωr = Vp = − Vr = ∆V = 54º 51.5' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = 0.6' N sγ = + (360° − α ) = s= .817389888 Vr = 54°49.0' 210 .4' + 13°36.6' .5' 54º 49.1' W ELTANIN (360° − α ) = 90°50.48°29.5' 56°22.48°29.6' W .780801519 δ = +51°20.3' W sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.118°28.6' 54°51.5' E Sγ = + ∆Sγ == Sγ = +λ= sγ = sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = 0.0' -9.8' +42° 21.1' .1' .5' E + 90°51.tx = −x= UT = 17h54m18s -08h00m00s 01h54m18s NEPOZNATO Rješenje: Vi = + Ki = + pop = VP = 55°02.5' E + 90° 50.1.

211 .

ϕ = 33°45.0' 212 .2' ( d = +11.6' 15º 04.4' ) + 3.9' .6' 198° 26.7' + 3.7' ( v = 13.0' ) 3.1' N 12° 14. studenog 194° 27.7' Vp = − Vr = ∆V = 15º 04.7' δ= + ∆d = δ= Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = + K2 = Vp = sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0. studenog 00m00s h 13 16m28s 1.7' + 1.259283355 Vr = 15°01.0' 0.0' 14º 08. Ki = +1.7' Tk = 13 h16 m 28 s Vi = 54°58.6' .7' 15º 01.9.6' W + 79° 58.0' te var1991=0°48'W (godišnje raste 6') visinskom metodom odredi poziciju broda te izračunaj devijaciju magnetskog kompasa preko nepoznatog tijela. Dana 01/11/2001 iz pozicije zbrojene  z u vremenu nautičkog λ z = 118°28.7' N Zadatak 2.7' + 1º 05.3' 14º 07.6'W svitanja opažaju se: MJESEC DONJI RUB REGULUS NEPOZNATO Vi = 14°07.6' 3° 55.3' W N 12° 11. Tk = + St = UT = S= + ∆S = + ∆v = S= +λ = s= 13h16m28s 1.1' ωk = 205° Tk = 13 h18 m 34 s Ako je Voka = 30m.118° 28.4' Tk = 13 h17 m 41s Vi = 36°01.

1.1° s=E ωp = 121.51621073 ωr = 121.118° 28.2' .4' E N 11° 57.1° Tk = + St = UT = 13h18m34s 1. studenog 00m00s 13h18m34s 1.2° s =W ωp = 274.30° 16.8' 207° 53.3' 54º 49.5' .5' Vp = − Vr = ∆V = cos ωr = 54º 49.8° cos ωr = Tk = + St = UT = 13h17m41s 1.6' W .10.4' .084537796 ωr = 85.0' 0.1' 54º 50.0' 54º 59.1' sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.0' 240° 18. studenog 235° 52.4' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = −0. studenog 213 .6' Sγ = + ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= s= δ= Vi = + Ki = + Ke = Vo = + K1 = Vp = 54º 58. studenog 00m00s h 13 17m41s 1.8' 4° 26.sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = 0.4' 448° 12.4' + 1.817564189 Vr = 54°50.6' W + 329° 43.

584728743 Vr = 35°47.933946708 s = 20°56.285245894 δ = −16°34.2' W sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.9' S sγ = + 122° 03.5' W + (360° − α ) = + 258° 41.1' 35°51.1' + 1.8' + 4° 39.0' + 4.0' -11.NEPOZNATO Vi = + Ki = + pop = VP = 36°01.7' δ = 16°42.4' S sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0.101° 07.0' + 258° 53.0' 35º 47.5' + 122° 03.5' W Sγ = + ∆Sγ == Sγ = +λ= sγ = sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = −0.3' 240° 32.0' 235° 52.908276853 ωr = 155.5'W cos s = s= − sγ = (360° − α ) = (360° − α ) = + 20° 56.1' .0' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = −0.2' W s= +20° 45.7° cos ωr = Vp = − Vr = ∆V = 35º 51.7' s= +380° 45.5' .0' 214 .6' + 122° 03.3° s =W ωp = 204.118° 28.0' W W E W SIRIUS (360° − α ) = 258°41.

215 .

2° 28.6' + 1° 33.1' .1' tx = 05 h 07 m 24 s Vi = 22°44.51° 21.42250121 s = 65°00. Dana 09/07/2001 iz pozicije zbrojene  z λ z = 051°21.3' 48° 52. tx = −x= UT = 05h06m12s 9.2° 28.ϕ = 16°19.1.4' E s= − sγ = (360° − α ) = (360° − α ) = VENERA .4' N Zadatak 3.62° 31.4' visinskom metodom odredi poziciju broda.5° tx = 05 h 08 m 41s Ako je Voka = 32m i Ki = -1.8' E sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = 0.1' N cos s = sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0.8' 28°19.65° 00.4' .7' ωk = 198.1' ωk = 077° tx = 05 h 06 m12 s Vi = 53°34.9' 47° 19.7'W nautičkog sumraka opažaju se: u vremenu NEPOZNATO DIPHDA NEPOZNATO Vi = 28°33.8' .4' E E E W 216 .9' .4' -11.323406748 δ = +18°52.7' .6' + 297° 28. srpanj . srpanj NEPOZNATO Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ = + ∆Sγ == Sγ = +λ= sγ = 28°33.03h00m00s 08h06m12s 9.

0' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = 0.13° 05.9' 28º 17.7' W + 346° 54.6' ) 0.4' ) W W E δ= + ∆d = δ= N 18° 23.3' 49° 10.474063309 Vr = 28°17.6' E S 17° 58.6' 1° 51.2' ( d = 0.7' + 295° 02.64° 57.03h00m00s 08h07m24s 9.0' 346° 23.S= + ∆S = + ∆v = S= +λ = s= s= 344° 50.8' ( v = −0.5° s=E ωp = 77.9' + 2. srpanj .3' sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.215641517 ωr = 77.2' .51° 21.2' 398° 16.9' .0' 0.51° 21. srpanj 47° 19.9' 1° 33.7' Sγ = + ∆Sγ = Sγ = + (360° − α ) = S= +λ = s= s= δ= 217 .1' N 18° 23.5° tx = −x= UT = 05h07m24s 9.9' 349° 05.9' Vp = − Vr = ∆V = cos ωr = 28º 19.1' .4' W .

8° tx = −x= UT = 05h08m41s 9.03h00m00s 08h08m41s 9. srpanj NEPOZNATO Vi = + Ki = + pop = VP = Sγ = + ∆Sγ == Sγ = +λ= sγ = 22° 44.7' 53° 22.1' .7' . srpanj .6' + 2° 10.1.51° 21.4' -10.9' 47° 19.802350389 Vr = 53°21.1° 51.3' Vp = − Vr = ∆V = cos ωr = 53º 22.Vi = + Ki = + pop = VP = 53° 34.5' E sin δ = sin ϕ ⋅ sin Vp + cos ϕ ⋅ cos Vp ⋅ cos ωk sin δ = −0.0' 53º 21.932553768 ωr = 158.7' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = −0.733105284 δ = −47°08.0' sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.4' 22° 30.1.3' + 0.6' 49° 30.7' .2' .8° s=E ωp = 158.8' S 218 .4' -12.

sin Vp − sin ϕ ⋅ sin δ cos ϕ ⋅ cos δ cos s = 0.1' S sγ = + (360° − α ) = s= .0' +26° 03.4' W ALNAIR (360° − α ) = 27°55.9'W cos s = s= − sγ = (360° − α ) = + 25° 31.5' W sin Vr = sin ϕ ⋅ sin δ + cos ϕ ⋅ cos δ ⋅ cos s sin Vr = 0.0' δ = 46°57.902343823 s = 25°31.383116113 Vr = 22°31.5' E + 27° 55.0° 219 .5' E + 27° 23.1° 51.7' sin δ − sin ϕ ⋅ sin Vr cos ϕ ⋅ cos Vr cos ωr = −0.0.0° s =W ωp = 199.9' 22º 31.6' Vp = − Vr = ∆V = cos ωr = 22º 30.1° 51.9' W .6' .945838156 ωr = 161.

220 .

221 .

222 .

223 .

Izvadak iz tablica HO 249 224 .

225 .

226 .

KRATICE I OZNAKE a0 a1 a2 A Prvi popravak za određivanje zemljopisne širine preko Polare Drugi popravak za određivanje zemljopisne širine preko Polare Treći popravak za određivanje zemljopisne širine preko Polare Amplituda suca Deklinacija nebeskog tijela Deklinacija nebeskog tijela Satni kut nebeskog tijela u meridijanu Greenwich-a Pogreška indeksa sekstanta Pogreška ekscentriciteta sekstanta Prvi popravak izmjerene visine za refrakciju Drugi popravak izmjerene visine za visinu oka opažača Treći popravak izmjerene visine za promjenu radijusa Sunca Zemljopisna širina Satni kut nebeskog tijela u meridijanu opažača (mjesni satni kut) Zemljopisna dužina Mjesni satni kut nebeskog tijela Satni kut nebeskog tijela u meridijanu Greenwich-a Siderični satni kut (surektascenzija) Stanje kronometra Satni kut Proljetne točke u meridijanu Greenwich-a Popravak satnog kuta nebeskog tijela Popravak satnog kuta Proljetne točke Pravo mjesno vrijeme Srednje vrijeme Zonsko vrijeme Vrijeme kronometra Vrijeme prolaska nebeskog tijela kroz meridijan Greenwich-a Pravo Sunčevo vrijeme Universal Time Svjetsko vrijeme (Srednje Sunčevo vrijeme) Izmjerena visina nebeskog tijela Prava (ispravljena) visina nebeskog tijela Zenitna udaljenost Vremenska zona δ Dec GHA Ki Ke K1 K2 K3 LAT LHA LONG s S SHA St Sγ ∆S ∆Sγ tp ts tx Tk Tm Tp UT Vi Vp z x Declination Greenwich Hour Angle Latitude Local Hour Angle Longitude Siderical Hour Angle Local Time Chronometer Time Meridian Passage Time 227 .

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful