You are on page 1of 280

K U LT U R A S J E A N JA : 1 9 4 5 .

Biblioteka SREDNJI PUT (13. knjiga)

Nakladnik Disput, Zagreb Za nakladnika Josip Panduri

Fotografija na naslovnici Pobjednika parada partizanske vojske na sredinjem zagrebakom trgu, proljee 1945. Recenzenti Zdenko Radeli Nenad Zakoek Lektura Jasmina Han Likovno oblikovanje naslovnice Goran Gri Grafika priprema Disput Tisak Feroproms, Zagreb
Godina i mjesec objavljivanja 2009, studeni CIP-zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 721504 ISBN 978-953-260-105-3

Knjiga je objavljena u suradnji s Friedrich Ebert Stiftung uredom u Banjoj Luci.

SADRAJ

Predgovor 1945. godina: nagovjetaj nade, posljedice i podijeljena sjeanja (Sulejman Bosto, Tihomir Cipek) POLITIKE PROLOSTI Sulejman Bosto Pitanje krivnje izmeu moralnog univerzalizma i ideologije Ivo Komi Komunizam i nacionalna svijest na kraju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji Senadin Musabegovi Mit o pobjedi kao mit o revoluciji Renata Jambrei Kirin Rodni aspekti socijalistike politike pamenja Drugoga svjetskog rata Gordana eri Oznaeno i neoznaeno u narativima drutvenog pamenja: jugoslovenski sluaj ore Pavievi Zajednice pamenja i reimi pamenja: ka odgovornom pamenju Goran Greti Politiki naturalizam kao razaranje subjekta

15

29 37

59

83

93 107

STUDIJE SLUAJA air Filandra Lica i nalija bosanske varijante komunizma bonjaki sluaj 119

Lidija Merenik Kultura zaborava Jugoslovenska umetnost i kulturna politika oko 1945. i njena sudbina pola veka kasnije na primeru portreta Josipa Broza Tita 127 Enver Kazaz Heroj i rtva u funkciji pamenja rata Knjievni kanon i ideoloki rituali kao temelj nacionalnog pamenja Tihomir Cipek Sjeanje na 1945: uvanje i brisanje O snazi obiteljskih narativa Vjeran Pavlakovi Komemorativna kultura Bleiburga, 1990-2009. Vladimir Geiger rtvoslovi/poimenini popisi hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau UDBENICI POVIJESTI I HISTORIOGRAFIJA Stjepan Matkovi Ocjene Uprave za agitaciju i propagandu KP Hrvatske o povjesniarima na Sveuilitu u Zagrebu do poetka 1950-ih Snjeana Koren Nastava povijesti izmeu historije i pamenja Hrvatski udbenici povijesti o 1945. godini Dubravka Stojanovi Godina okupacije Slika 1945 u srpskim udbenicima istorije O autorima

141

155 167

195

211

239

265 275

1945. GODINA: NAGOVJETAJ NADE, POSLJEDICE I PODIJELJENA SJEANJA


Predgovor

Evociranje povijesnog dogaaja kao to je 1945. godina kao godina epohalnog prijeloma i obrata u modernoj povijesti ovjeanstva, kao godina poraza faizma i nacionalsocijalizma koji su, uz staljinizam, stekli dijabolini ugled najbrutalnijih i najkrvavijih totalitarnih poredaka u ljudskoj povijesti, kako u pogledu zastraujueg broja rtava tako i u pogledu modernosti sredstava industrije smrti, u pogledu naina izvrenja masovnih zloina te s obzirom na motive i ideologije koje su ih vodile to evociranje daleko nadilazi gestu obiajne ritualne komemoracije ili arhivarsko listanje suhih dokumenata i izvora u znanstvenoj rutini historiara-istraivaa. Tema 1945. iva je i danas ne samo zbog svoje relativne historijske blizine nego i zbog svog epohalnog znaenja te, ponajprije, zahvaljujui svojim uincima i jo ivom djelovanju na evropsku i svjetsku povijest kao i na forme i sadraje povijesnog pamenja sve do danas. Ta godina kao kraj II. svjetskog rata, kao godina poraza dvaju totalitarizama i ujedno pobjede ostatka ovjeanstva (ili, reeno egzaktnijim rjenikom politike i vojne povijesti: godina pobjede saveznika) promatrana iz perspektive spoznaja to ih otvaraju teorije sjeanja i teorije kultur pamenja nije petrificirani historijski faktum, gola historijska injenica meu bezbrojnim drugima i zatvorena u golu dokumentarnu faktografiju, depotencirana na golu prolost. U horizontu ivog povijesnog vremena (koje je, takorei, plastino, koje ne tee pravocrtno i mirno, nego oscilira i prema naprijed i prema nazad, ponire da bi ponovo alogino izbilo u drugim povijesnim i drutvenim konstalacijama) povijesna zbivanja djeluju, takorei, na dugi rok, u interakciji s oblikotvornim i/ili razornim ljudskim djelovanjima ili djelima. Ako je to tako, onda i 1945. godina takorei ivi i djeluje, otvoreno ili prikriveno, na (samo)spoznaje dananjih narataja i drutava, na njihovo (samo)tumaenje, na vrednosne predodbe, politike projekte, politike izbore, interese i akcije. 1945. godina javlja se istovremeno kao vrednosni izvor, kao iskustvo koje oblikuje dananje normativne zahtjeve drutava i pojedinaca, koje oblikuje razliita oekivanja (zavisno od toga koje je iskustvo steeno te godine: od toga koje je i ije gubitke ili dobitke kraj II. svjetskog rata donio do toga jesu li

KULTURA

SJEANJA:

1945.

moralna univerzalistika oekivanja i obeanja svjetske slobode, pravde i mira kompromitirana u novim svjetskim bitkama za mo). Ta godina kao rijetko koji drugi epohalni datum svjetske povijesti ima dakle formativnu snagu i za dananje drutvene i ivotne prakse, bilo u figuri evokacije ideala moralnog univerzalizma i obeanja nade, bilo u formi resantimana koji djeluju u obliku desnog politikog ili svjetonazornog radikalizma ili u formi drugih ideolokih stilizacija (sa suprotnim predznakom). Naravno, tematiziranje 1945. godine iz perspektive teorije i kulture sjeanja (iji su uvidi u naem projektu do sada testirani na konkretnom historijskom materijalu i u konkretnom politiko-kulturnom povijesnom kontekstu, to jest, na prijelomnim godinama 20. stoljea: 1918. i 1941.) to tematiziranje operira s temeljnom pretpostavkom o (kako vanjskoj tako i unutarnjoj) kauzalnoj povezanosti i kontinuitetu ovih prijelomnih godina u politikoj i kulturnoj regionalnoj povijesti naroda na tlu bivih Jugoslavija s evropskom povijeu. Tako i 1945. u sebi saima prethodne etape parcijalnih (zajednikih?) povijesti i ujedno determinira tokove i profile potonjih iskustava i akcija, konflikata ili suradnje, te njihove praktinopolitike ili kulturno-memorijalne prerade i/ili tradiranja, kao i njihove kulturne i politike operacionalizacije. U osnovi dakle stoji bazina slika 1945. u kojoj su se u radikalnom obliku nakon poraza faizma izrazile i razotkrile
... crte jedne epohe koja je izumila plinske komore i totalni rat, dravno provedeni genocid i logore smrti, pranje mozga, sistem dravne sigurnosti i panoptiki nadzor cijelog stanovnitva. To (20. S. B.) stoljee proizvelo je vie plih vojnika, vie likvidiranih graana, ubijenih civila i prognanih manjina, vie muenih, ponienih, izgladnjelih i smrznutih, vie politikih zatvorenika i izbjeglica, nego to se do tada moglo samo i zamisliti. Fenomene nasilja i barbarstva odreuju signali epohe. Od Horkheimera i Adorna do Baudrillarda, od Heideggera do Foucaulta i Derridaa, totalitarne crte su se ukopale u strukturu dijagnoze vremena...1

Na toj pozadini 1945. godina ima status prijelomne toke preokreta ka boljem, ka obuzdavanju onih barbarskih snaga koje su u Njemakoj izbile iz tla same civilizacije.2 U tom je smislu 1945. bila horizont nade jer su pobjeda i poraz iz 1945. trajno obezvrijedili one mitove koji su od kraja 19. stoljea na irokoj fronti bili mobilizirani protiv batine 1789. Pobjeda Saveznika nije samo postavila smjernice za demokratski razvitak u Saveznoj Republici Njemakoj, u Japanu i Italiji, konano i u Portugalu i panjolskoj. Svim legitimacijama koje nisu, barem verbalno,
1

Uspor.: Jrgen Habermas, Die postnationale Konstelationen. Politische Essays, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1998, str. 74. 2 Ibid.

1945.

GODINA: NAGOVJETAJ NADE, POSLJEDICE I PODIJELJENA SJEANJA /PREDGOVOR/

doslovno stale iza univerzalistikog duha politikog prosvjetiteljstva, tada je izmaknuto tlo ispod nogu.3 Ali, na drugoj strani, velika oekivanja i nade ubrzo su imale nastavak u kratkom ili selektivnom pamenju i u politikom pragmatizmu i cinizmu novih geostratekih podjela, novih igara moi i hladnih ratova. Moralni univerzalizam (kao poetni kapital pobjede) istopio se pred srazom suprotstavljenih ideolokih paradigmi, militaristikih nadmetanja i ekonomskih ratova. Istina, poraz totalitarizma otvorio je svijetu nove obeavajue mogunosti,4 ali se tok politike i kulturne povijesti poslije 1945. razlio u rukavce parcijalnih nacionalno-dravnih i nacio-centrinih interesa ili interesnih saveza. U sasvim konkretnom povijesnom (lokalnom i regionalnom) kontekstu naih nacionalnih povijesti koje su sa stajalita kulture sjeanja, odnosno, s obzirom na sadraje i forme tog sjeanja predmet ovog projekta pokazuje se da je 1945. godina u politikoj i kulturnoj memoriji (kao i u sasvim konkretnim politikim akcijama) prisutna kao preraena, selektivno (re)interpretirana, instrumentalizirana i prilagoena situacionim politikim interesima i odnosima politikih snaga, ideolokim amalgamima, prepravkama, prevrednovanju bilo da je to rezultat kontinuiranja i tradiranja individualnih ili kolektivnih iskustava i pamenja (po matrici pobjede ili poraza iz 1945.), bilo u obliku revitaliziranja starih ideolokih borbi, mitova i predrasuda (nakon raspada bive Jugoslavije i gubitka centra ideoloke kontrole) posebno nakon iskustva rata 1991-1995., odnosno vojne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Slika 1945. godine tako je dobila nove dimenzije, nove valere i akcente u razliitim dimenzijama drutvenog ivota: u novom politikom i ideolokom samorazumijevanju, u kulturi i umjetnosti, u sistemima odgoja i obrazovanja... O tome svjedoe istraivaki prilozi ovog zbornika koji tematski i problemski zahvaaju iroko: prvi tematski blok pod naslovom Politike prolosti pokazuje da je kulturno pamenje podlono oblikovanju i instrumentaliziranju, da je bitno posredovano ideolokim i politikim projektima koji su omogueni ishodom II. svjetskog rata (npr. teorijom, ideologijom i/ili utopijom marksizma i komunizma te projektima nacionalne emancipacije) ili je na energiji i patosu pobjede spregnuto s mitom povijesnog projekta revolucije. U analizu batine 1945. koja obavezuje i suoblikuje sjeanje tako ulazi i etiko, moralno pitanje zloina i kazne, odnosno, pitanje krivnje i njegove etike refleksije; jednako vanu dimenziju sjeanja koja suoblikuje socio-kul3 4

Ibid., str. 75. Kao znakovite posljedice pobjede iz 1945. godine Habermas pozivajui se na E. Hobsbawma navodi, meu ostalim: Hladni rat, dekolonizaciju i izgradnju socijalne drave u Evropi posljedice koje su sve do osamdesetih godina oblikovale drukije lice poslijeratnog perioda u Evropi. Uspor. J. Habermas, na navedenom mjestu, str. 76 i naredne.

10

KULTURA

SJEANJA:

1945.

turne akcije i interakcije tematizira prilog o enskoj kulturi pamenja, kao i prilozi o semantici narativa drutvenog pamenja (naime o oznaenom i neoznaenom u strukturi drutvenog pamenja koje se konstruira i instrumentalizira unutar nacionalne drave i njezinog samopredstavljanja); tome je komplementarno istraivanje zajednica i reima pamenja i njihove relacije prema odnosima moi, ali i s obzirom na njihov korektiv u normi odgovornosti; najzad, ova perspektiva politik prolosti svoje filozofsko osvjetljenje dobiva u prilogu koji nacionalsocijalizam i faizam tumai u svjetlu epohalnog projekta destrukcije subjekta, destrukcije koja je i ideologijski i biologijski bila zadana u naturalizmu kao sredstvu politike moi. Tematski blok Studije sluaja konkretizira opi plan slike 1945. na konkretnim problemskim razinama kao to su, na primjer: bonjaka varijanta komunizma, pri emu je rije o specifinom nacionalnom pitanju Bonjaka i njihovim iskustvima s komunistikom ideologijom i praksom od 1945., preko priznavanja bosanskomuslimanske nacije krajem ezdesetih godina 20. stoljea pa do suvremenog (ambivalentnog) odnosa Bonjaka prema iskustvu komunizma. Druga studija sluaja otvara dimenziju iskustva umjetnosti i kulturne politike oko 1945. Ta iskustva i ta kulturna politika javljaju se kao toposi memorije i kao talozi ideolokih zadaa i utjecaja, pa se pokazuje kako razvoj tog tipa iskustva (i memorije) prati ideoloke imperative, ali i njihovu propast, koja se oitava i na stratitu umjetnikih artefakata koji su jednom bili proizvodi ideolokog diktata, mitologije pobjede i kulta linosti. Sljedea (knjievnoteorijska) studija sluaja na primjeru ideoloko-kulturnog kanoniziranja knjievne/umjetnike prakse raskrinkava ideoloke rituale koji su ugraeni u knjievne tvorevine i oblikovani u simboliki imaginarij povijesnih dogaaja, imaginarij kao oitovanje ideologije i njezine konstrukcije kolektivnog pamenja. O politikoj manipulaciji pamenjem i sjeanjem na 1945. u neposrednoj sadanjosti i aktualnoj politikoj zbilji (dakle u postkomunizmu) raspravlja prilog koji tehniku politikog manipuliranja kolektivnom i individualnom memorijom osvjetljava pojmovima uvanja i brisanja, koje je, s jedne strane, rezultat nove vladajue politike povijesti, ali se, s druge strane, odvija i u onoj dimenziji drutvenog ivota koju opisuje pojam obiteljskih narativa to suoblikuju sadraje i forme sjeanja. U prilogu koji se bavi komemorativnom kulturom Bleiburga koji u politikom spektru lei na suprotnoj strani lijeve politike opcije i njezina poloaja na strani pobjednika u II. svjetskom ratu pokazuju se tekoe i sporovi oko (selektivne) komemorativne kulture i sjeanja na rtve. Istraivanju o rtvama II. svjetskog rata pridonosi prikaz empirijskih nalaza (poimeninih popisa) hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i rtava. Trei problemski blok ovog zbornika, Udbenici povijesti i historiografija, bavi se konkretnom operacionalizacijom sjeanja u onim podrujima dananje drutvene i politike zbilje koja je (operacionalizacija) oblikovana ili stilizirana u formi

1945.

GODINA: NAGOVJETAJ NADE, POSLJEDICE I PODIJELJENA SJEANJA /PREDGOVOR/

11

znanja o 1945. godini koje ima potencijal najdirektnijih politikih uinaka u dotinim odnosima moi. Radno su polje tog selektivnog znanja sistemi obrazovanja ili pak historiografija (kao dio sistema obrazovanja), odnosno, udbenici povijesti koji su u promjenljivim ideolokim koordinatnim sistemima (od 1945. do danas: unutar komunistike ili postkomunistike kontrole) bili ili jesu instrumenti legitimacije vlasti dotinih elita ili su bili (ili jesu) instrumenti revizije povijesti (opet u okviru neposrednog politikog pragmatizma). Ta selektivna ili (re)konstruirana slika 1945. snano ulazi u igru u vremenu posljednjeg rata u bivoj Jugoslaviji (i u pogledu njegovih motiva i u pogledu njegovih rezultata). Ve u ovoj mapi problema koja pokazuje da su slika 1945. i nezini povijesni uinci daleko od homogene, jednoznane i stabilne slike te da tu sliku oblikuje nesmiljena mehanika i logika povijesti kojoj nisu dorasla puka moralistika oekivanja moe se razabrati kako ta godina nije nuno rezultirala nikakvim mirnim i nekonfliktnim razvojem evropske povijesti i njezinih drutava. Nisu samo podijeljena sjeanja i resantimani ono to zamuuje sliku pobjede 1945., sliku pobjede antifaistiki i humanistiki nastrojenih aktera i snaga povijesti, nego i nove povijesne konstelacije evropskih i svjetskih drutava, na primjer: konstelacije novih igara i globalne raspodjele moi, konstelacije kraja stoljea koje (meu ostalim) stoji i u znaku strukturalnog ugroavanja kapitalizma kojeg obuzdava socijalna drava i u znaku oivljavanja socijalno bezobzirnog neoliberalizma.5 Pa ipak, nadamo se da (i) kritiko suoavanje s iskustvima kulturnog i politikog pamenja, s njegovim problemima i aporijama, sudjeluje u razumijevanju vremena i drutava u kojima ivimo na niti vodilji nade u mogunost reafirmiranja batine humanistike kulture u novim povijesnim okolnostima. Sulejman Bosto Tihomir Cipek

Ibid., str. 79.

POLITIKE PROLOSTI

Sulejman Bosto PITANJE KRIVNJE IZMEU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE


Slom nacionalsocijalizma i faizma 1945. koji (slom) je najavio i nove geopolitike odnose, novi svjetski poredak i nove demokratske politike poretke ujedno je znaio moralno suoavanje sa dramatinim iskustvima totalitarnih poredaka i njihovim rezultatima. Autor priloga nastoji pokazati da u fokusu suoavanja sa iskustvima II svjetskog rata mora stajati i etika refleksija o moralnoj sadrini tih iskustava. Autor eli pokazati da je slamanje totalitarnih ideologija imalo i svoj univerzalni moralni razlog, ali i to da suoavanje sa strahotama koncentracijskih logora postavlja stara pitanja dobra i zla, pitanja krivnje i odgovornosti, i pitanje njihove univerzalne obaveznosti i za etiku teoriju i za politiku praksu, s one strane ideoloke zloupotrebe. Pritom se istrauju vieznanosti i aporije moralnog pitanja, ali i obaveznost etike refleksije.

a 1945. godina kao godina zavretka II svjetskog rata predstavlja mnogo vie okonanje jedne od brojnih (mranih, dramatinih, traginih) epizoda koje su naruavale i naruavaju idealiziranu i simplificiranu sliku (umnog) napretka evropske i svjetske povijesti da se, zapravo, upravo uope ne radi o epizodi koja se moe sredstvima historiografskog pozitivizma naprosto klasificirati, arhivirati

16

KULTURA

SJEANJA:

1945.

i petrificirati u suhu muzealnu faktografiju politike povijesti koja nepovratno pripada prolosti, ili se toboe moe neutralizirati i relativizirati ravnoduno-cininim komentarom da u krvavoj ljudskoj povijesti ionako nema nieg novog, budui da je ljudska povijest u principu otvoreno bojite, pozornica ratova, stratita i skladite ljudskih lubanja da, dakle, 1945. godina kao godina pobjede nad besprimjernim Zlom i Zloinom nikako nije stvar prolosti, nego da djeluje na dugi rok (bilo kao iskustvo traume i njezina tradiranja, bilo kao reflektirana svijest krivnje i odgovornosti, i/ili kao poetak projekta novog svjetskog poretka) o tome nam govori injenica da iskustvo II svjetskog rata sve do danas ima energiju i potencijal koji oblikuje (samo)svijest dananje Evrope, naime, ima potencijal da iz dubine i proporcija trauma II svjetskog rata djeluje kao svijest povijesnog djelovanja koja i danas suoblikuje recentno politiko samorazumijevanje evropskog svijeta u smislu jedne nove politike kulture kojoj nuno pripada i osvjeenje prolosti, tanije, svjesno preuzimanje obaveze suoavanja sa prolou i njezine (racionalne i moralne) prerade. Suoavanje sa prolou kao nedovren i uvijek otvoren projekt i zadaa u tom pogledu predstavlja organski dio iskustva kulture sjeanja (ak i onda kada su historijsko sjeanje i pamenje ometeni, manipulirani, zasjenjeni, skraeni, krivotvoreni, reducirani i instrumentalizirani makijavelistikim logikama politike moi). Suoavanje sa prolou s obzirom na sadraje, forme, tok i ishode II svjetskog rata utoliko stoga jo i danas (vie od pola stoljea poslije 1945.) ini konstitutivnu pretpostavku oblikovanja novih politikih poredaka i drutvenih konstelacija evropskog svijeta, naime, one politike i moralne kulture koja se razraunala sa naslijeem evropskih totalitarnih praksi, sa nasiljem kao instrumentom politike kao i sa dijabolinim svjetonazornim i ideolokim naslijeem nacionalsocijalizma, faizma i staljinizma. Stoga bi o 1945. kao ishodu jedne povijesne epizode koja, naravno, daleko nadilazi svoju epizodnu privremenost morali govoriti kao o kompleksu, odnosno kao o kompleksnom epohalnom dogaaju koji je promijenio (a i danas djeluje na...) politiki, moralni, kulturni i/ili duhovni lik Evrope. U tom kompleksu Evropa i evropski narodi stekli su neslueno traumatsko iskustvo, iskustvo propasti ideologije napretka i (prosvjetiteljske) vjere u um (iskustvo koje je u evropskoj duhovnoj/filozofskoj kulturi odavno prepoznato u figurama pomraenja uma i inverzije prosvjetiteljstva u mit, unutar dijalektike prosvjetiteljstva). Drugi svjetski rat tako je, s jedne strane, do temelja ruinirao pretpostavke evropskog samorazumijevanja kao humanistike kulture i njezinih izvora (od antike grke filozofije i tradicije logosa, preko ideje prava roene u tradiciji rimskog prava, pa sve do modernog humanizma i prosvjetiteljstva u figuri i utopiji umnog napretka). Poznata Adornova dijagnoza o disproporciji tehnikog napretka ovjeanstva i njegove moralne regresije (drukije reeno: dijagnoza o disproporciji izmeu instrumentalno-teh-

SULEJMAN BOSTO: PITANJE

KRIVNJE

IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE

17

nikog napretka i moralne propasti ovjeanstva, zbog ega je i danas mogue barbarstvo kao novo barbarstvo, samo tehniki bolje naoruano) ta dijagnoza podsjea na izgubljenu modernu utopiju uma i predstavlja apel za spaavanje (izgubljene) moralne sadrine projekta moderne koji je skonao na stratitima i zgaritima II svjetskog rata i koncentracijskih logora i Gulaga 20. stoljea (ali i pola stoljea nakon 1945. na prostoru bive Jugoslavije 1992-1995., na stratitima koncentracijskih logora i pokoljima za koje se vjerovalo da vie nisu mogui nakon Auschwitza). Kompleks: II svjetski rat i njegovo razrjeenje u pobjedi nad nacionalsocijalizmom i faizmom 1945. u figuri suoavanja sa prolou viestruko i vieznano djeluje i danas1 i osim to predstavlja neiscrpno radno polje za historijske, politoloke, socioloke znanosti, za filozofiju, kulturoloke znanosti i psihologiju etc. to suoavanje (u fokusu 1945. godine) neophodno postavlja i obaveznost etike refleksije i u retrospektivnoj i u prospektivnoj dimenziji, to znai: etike refleksije onoga to se dogodilo, kao i etike refleksije onoga to bi se trebalo (ili ne bi trebalo) dogaati, s obzirom na iskustva i ishode II svjetskog rata. Ako bi traili filozofski motiv za suoavanje sa iskustvima II svjetskog rata i sa ishodom 1945. godine, on bi se, na primjer, mogao nai u rezignirajuem iskazu Susan Neiman da je s obzirom na Zlo poela sumnjati u vrijednost uma.2 Za politiku, ideoloku i vojnu faktografiju II svjetskog rata i za njezinu interpretaciju brigu preuzimaju uglavnom historiari koji energije troe oko historijskih injenica, njihovih kauzalnih mrea i njihovih interpretacija (u stalnoj napetosti izmeu objektivistikih zahtjeva za nepristranou i subjektivistikih ili ideolokih kontaminiranih interpretacija injenica). Tako su nam u toj perspektivi dobro poznati politiki, ideoloki i vojni rezultati, geopolitike posljedice i novi svjetski odnosi moi nakon poraza nacionalsocijalizma i faizma. Ali, na strani filozofskog pitanja ostaje suoenje sa nepojmljivim razmjerama poinjenih zloina i razaranja, sa iskustvima industrije smrti, sa potpunim krahom slike o ovjeku kao racionalnom anelu, sa slomom ideje dobra i sa unitenjem humanistike pozlate na licu bia ovjek. Razmjeri zloin II svjetskog rata tako reaktiviraju traenje novih odgovora
1 To suoavanje sa prolou uzorno u uvjetima suvremene, zrele demokratske politike kulture i slobodne drave, na temeljima njemakog ustava koji je na snazi od 1949. godine prakticira suvremeno njemako drutvo. Suoavanje sa prolou primarno kao suoavanje sa istinom te prolosti organski je dio njemakog samorazumijevanja i njegove politike i moralne emancipacije. Toj trajnoj zadai suoavanja sa prolou pripada i epohalni dogaaj pada Berlinskog zida 1989. godine koji je otvorio i drugu dimenziju suoavanja sa prolou, naime (osim razrauna sa nacionalsocijalistikom prolou) suoavanje i sa drugim totalitarnim iskustvom u verziji komunistike diktature u bivem DDR-u (odnosno, u Istonom bloku iza eljezne zavjese, pod totalitarnom ruskom politikom, vojnom i ekonomskom kontrolom). 2 Susan Neiman, Das Bse denken. Eine andere Geschichte der Philosophie, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, prvo izdanje 2004, str. 12 (njemaki prijevod originalnog izdanja: Evil in Modern Thought. An Alternative History of Philosophy, Princeton University 2002).

18

KULTURA

SJEANJA:

1945.

na stara fundamentalna antropoloka i etika pitanja, odgovora za koje se vjerovalo da su odavno poznati i pouzdani. Jedno od tih pitanja glasi: Kakvog smisla uope ima kladiti se na um naoigled Zla koje prkosi svakom umu? Zlo nas zacijelo ne stavlja pred pitanje koliko moemo razumjeti nego koliko trebamo razumjeti,3 a pitanja o zlu tvore most izmeu pitanja smisla to ih svaki ovjek koji misli postavlja bilo kada u ivotu, i kanonskih tekstova filozofije.4 1945. godina (sa teretom katastrofa ratnih godina i ujedno sa kapitalom pobjede nad silama zla) otvorila je i u naslijee narednim evropskim generacijama ostavila pitanja na koja ne mogu odgovoriti (samo) kanonski tekstovi filozofije koji su se u svojim povijesnim kontekstima razraunavali sa iskustvima zla, pogotovo stoga to suvremena imaginacija kojom raspolau moderne forme zla u svome izvrenju nadilazi kapacitete tradiranih etikih konceptualizacija dobra i zla. U tu tekou spada i okolnost da su i praksa i konceptualizacija i etika prosudba zla i smi povijesne kategorije, kao to i sama povijest nastaje u suigri onog sluajnog (...) a to znai da su i dogaaji koji su uistinu zli u istoj mjeri podloni manipulaciji i nagrivanju.5 Ukratko: u iskustvu 1945. godine zaet je nalog promiljanja moralne sadrine II svjetskog rata (i na strani akter zloina i na strani pobjednik nad zlom). Reeno u pojednostavljenoj formuli: 1945. godina obnavlja pitanje moralne rehabilitacije ovjeanstva, odnosno, obnavlja staro pitanje (u novim povijesnim okolnostima) o Dobru i Zlu i o moralnim kapacitetima ljudske zajednice. O tom pitanju ne odluuju (samo) kanonski tekstovi nego energije realnih povijesnih dogaaja koji su vlastitom dramaturgijom i 1945. godine evocirali staro pitanje teodiceje. Vodee pitanje: kako je bio mogu Auschwitz? (kao okrutni fakat i ujedno kao metafora svih moguih Auschwitza u vrijeme i poslije Auschwitza) to pitanje ne moe dobiti odgovor traenjem alibija za ljudsko zlo u njegovom metafizikom porijeklu, u njegovoj toboe neprozirnoj metafizikoj naravi, u slijepoj volji sudbine, u tamnim zonama iskonskih atavistikih poriva (koji toboe prethode svakoj kulturi i nekontrolirano iskrsavaju iz nesvjesnih dubina pra-prirode), u erupcijama iracionalnog ludila; svi odgovori ovog tipa svjesno ili nesvjesno izbjegavaju pitanje odgovornosti ljudskog djelovanja koje je inherentno ljudskoj slobodi to ovjeka u jednakoj mjeri osposobljuje i disponira i za dobro i za zlo (bilo da se ovjekova sloboda misli teoloki kao putenost u slobodu i u njoj pripadnu odgovornost, bilo da se u duhu prosvjetiteljske tradicije sloboda misli kao autonomija ovjekova samoodreenja i njegova djelovanja iz ega u oba sluaja na raspolaganju stoji mogunost izbora dobra ili zla i tome supripadna odgovornost slobode). Jer: Kad je Hannah Arendt
3 4 5

Ibid., str. 12. Ibid., str. 12-13. Ibid., str. 15.

SULEJMAN BOSTO: PITANJE

KRIVNJE

IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE

19

govorila o banalnosti zla time je jednostavno htjela rei da ono ne mora biti demonsko. Najkasnije poslije Auschwitza nauili smo da najvee zloine mogu poiniti ljudi koji u nas ulivaju ne toliko strah i uas koliko, naprotiv, prijezir i odvratnost. Nepromiljenost moe biti opasnija od zle namjere; to to nas ugroava ee je egoistiko ustezanje da vidimo posljedice svagdanjih djelovanja, nego to je to prkosna elja za razaranjem.6 Utoliko se i govor o dobru i zlu ne rjeava metafizikim izgovorima nego reaktiviranjem pitanja slobode i odgovornosti i pitanjem rehabilitiranja moralne supstancije ljudskoga djelovanja koja se uvijek iznova nalazi na kunji povijesnih situacija i izazova. Premda ne raspolaemo apsolutnim mjerilima koja nam kazuju kada je neto zlo, a kada je naprosto uasno7 (zbog ega nastaje i opasnost relativizma i stranake pristranosti u kvalificiranju ljudskih djelovanja kao dobrih ili zlih, relativizma gledita delata i rtve, pobjednika i poraenog, gospodara i roba, etc.) etika refleksija (koja se, i prije nego to je postala konceptualiziranim vrijednosno-normativnim znanjem o moralu, zaela u nekoj vrsti primordijalne moralne intuicije dobra i zla, koja je svojstvena svim kulturama i udorednim porecima i moe fungirati kao antropoloki dispozitiv i specifina antropoloka diferencija) ipak pretpostavlja izvjesnu (antropoloki bazinu) moralnu univerzaliju i bazinu matricu razlikovanja dobra i zla. Bez te univerzalije ne bismo mogli govoriti o postajanju ovjeka ovjekom niti o njegovu nadilaenju slijepog prirodnog determinizma. Naravno, to ne otklanja tekou da se bez ostatka svlada znaenje, djelovanje i upotreba rijei zlo. Ta tekoa meutim nije nikakva isprika za to da tu rije napustimo. Mi najzad imamo moralne potrebe, a jedna od tih je i to da stvari nazovemo imenom. Onaj ko stoji pred brdom leeva i kojemu na um ne pada nita drugo osim da kae oh, kako je to runo, taj stoji jednako tako ispravno i jednako tako pogreno kao neko ko stojei pred Vermeerovom slikom kae vrlo zgodno. Premda naa percepcija ne slijedi nikakvu bezuvjetnu objektivnost, ne sumnjamo u to da takve izjave ne odgovaraju tome to je opaeno. Jo gore: one pokazuju da percepcija zakazuje. Neto bitno nije vieno.8 Na tragu ove primjedbe postavlja se pitanje: nije li i naa moralna percepcija (konkretnih iskustava zla i patnje II svjetskog rata) zakazala i propustila vidjeti ono bitno? Iz perspektive 1945. (sa teretom iskustva ratnog uasa i sa istovremenim iskustvom pobjede nad snagama zla) to otvara pitanje: kako stvar stoji sa osvjetenjem dogoenog zla i kakvi vrijednosno-normativni nalozi za budunost slijede iz tog osvjetenja (koje postaje integralnim dijelom kulture pamenja)?9 Premda su se (kako izvodi S. Neiman) historijski
Ibid. Ibid., str. 17. 8 Ibid., str. 18. 9 Pred forum moralnog prosuivanja ovog historijskog razdoblja dolaze sve poznate prakse nasilja i okrutnosti u izvrenju ideolokih i politikih projekata, u koje Susan Neiman razlono ubraja moral7 6

20

KULTURA

SJEANJA:

1945.

mijenjale i nae predodbe o zlu kao i naa nastojanja da zlo prevladamo (zbog ega se u pitanjima dobra i zla ni ne moemo baviti bezvremenim predmetima) mi ne moemo odustati od moralnih pitanja koja (iako bez nade u apsolutne odgovore) prihvataju aporije, apsurde i ono nepojamno u iskustvu zla: Mi se pitamo kako mi sami dalje moemo vriti pravednost ondje gdje je svijet u cjelini ipak tako malo pravedan. Pitamo se kakvog smisla ima to da sebi teorijski objanjavamo svijet u kojemu patnji i teroru ne moemo dati nikakav smisao?10
* * *

Na pozadini iskustva zla unutar sasvim specifine povijesne situacije II svjetskog rata, osim istraivanja politikih, ideolokih, ekonomskih, geopolitikih... kauzalnih sklopova i motiva, iskrsava i pitanje prosudbe moralne sadrine svjetskog rata, uinaka i formi zla i s tim povezanog pitanja odgovornosti i krivnje. Iz perspektive poraza totalitarnih, diktatorskih poredaka, nacionalsocijalizma i faizma11 i njihovih uinaka, trebalo bi, dakle, sagledati (i) moralnu sadrinu12 antinacistike i antifaistike borbe. No, retorta konkretne povijesti (sa svojim kontinuitetima i diskontinuitetima, interesnim konfliktima oko distribucije moi, ideologijama, mitologijama,

no problematine razdjelnice moderne i moralne ambivalencije kao to su: Francuska revolucija, staljinizam, Hiroima, pa sve do teroristikog napada 11. septembra. 10 Ibid., str. 21. 11 Ovdje imam u vidu konkretni povijesni kontekst u kojemu su totalitarizam i diktatura adresirani na nacionalsocijalizam i faizam i na konstelacije odnosa i podjele uloga u njihovom slomu. Time se naravno ne zanemaruje totalitarizam staljinizma koji ravnopravno pripada obitelji totalitarizama 20. stoljea, ali je u kontekstu II svjetskog rata u slamanju nacionalsocijalizma jasna ruska uloga. Ta injenica ne iskupljuje staljinizam od kritike njegovog prijeratnog i poslijeratnog totalitarnog karaktera, kao to ga ne iskupljuje ni od politike brutalnog nasilja, represije i zla diktature. 12 Za volju historijske istine treba znati da premda saveznika pobjeda 1945. predstavlja nesumnjivu pobjedu bazinih moralnih univerzalija ovjeanstva i, ako tako moemo rei, pobjedu Dobra nad Zlom da se u godinama dolaska nacionalsocijalizma i faizma na politiku evropsku scenu, kao i u godinama njihovog uspona, te u vrijeme prvih ratnih pohoda, u evropskim politikim elitama nije moglo govoriti ni o moralnoj osjetljivosti ni o moralnim motivima dotinih evropskih politika. Prije se radilo o golim pragmatikim kalkulacijama, o trulim kompromisima, o potpunoj moralnoj tuposti evropskih politikih elita koje su vulgarno-pragmatiki i egoistino sa Hitlerom sklapali paktove o nenapadanju uvajui svoj goli neposredni interes. Sposobnosti anticipacije dolazeeg zla ili moralnom rezoniranju nije bilo ni traga. Tek kad je ekspanzija crnog totalitarizma zaprijetila totalnim unitenjem (i evropskog svijeta), kad je opasnost dogorila do nokata, pod prinudom katastrofe stvorena je saveznika fronta. Dubina i opseg katastrofe, ideoloki fanatizam, razaranja i besprimjerna industrija smrti i unitenja mobilizirali su (doskora) uspavanu moralnu savjest i svijest o iskonskoj odgovornosti za spas fundamentalnih moralnih vrijednosti ovjeanstva i ljudskog dostojanstva. U tom smislu je pobjeda nad faizmom imala moralni sadraj i motivaciju i predstavljala je kapital za izgradnju novog svjetskog poretka i politike kulture. Posve je druga stvar to se moralni kapital 1945. vrlo brzo rastvorio u nove geo-politike, ideoloke, ekonomske, vojne, hladnoratovske konflikte, u borbi za distribuciju svjetskih odnosa moi.

SULEJMAN BOSTO: PITANJE

KRIVNJE

IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE

21

predrasudama, povijesnim ressentimentima, starim i novim saveznitvima i neprijateljstvima...) depotencira moralnu dimenziju ljudskih (individualnih i kolektivnih) djelovanja i u amalgamu ideologija, interesa, zabluda i/ili strasti marginalizira moralna oekivanja i nade u ideal Dobra kao formativne snage povijesti. Gotovo da se konstelacija morala i povijesne prakse obre: ne odreuje moral sadraj i tok povijesti; obrnuto, povijesna zbilja suoblikuje i moralne predodbe i njihov oblikotvorni kapacitet. Posebno dramatino depotenciranje (ili preoblikovanje) moralnih predodbi i moralnih oekivanja nosi u sebi iskustvo rata i njegova unutarnja logika:
Kao to rat donosi veliki preokret moralne svijesti, stavljajui umjesto fundamentalne zapovijedi ne-treba-ubijati (obrnutu) zapovijed: treba ubijati to je mogue vie tako on i ostale regionalne ili sektoralne etike sistematski postavlja naglavu, te ono to je besmisleno ini smislenim, a ono umno apsurdnim.13

Ovo povijesno i ivotno posredovanje, relativiranje ili izokretanje stavlja moralni diskurs pred ozbiljne tekoe ukoliko vai sljedee:
Pluralnost diferenciranih, quasi-autonomnih podruja zbilje i s time korespondirajue mnotvo morala i moralnih korijena, razlog su tome da moralna svakodnevnica bitno ivi u osrednjoj amoralnosti i normalno se zadovoljava time da ostane pri toj osrednjoj (mediokritetskoj) amoralnosti. To je ujedno i razlog zato ljudi sa u izvjesnoj mjeri solidnim osjeajem za realnost nisu za strogost kad se radi o kazni; oni znaju da kazna u svom strogom moralizmu moe biti nemoralnija nego djelovanje onog ko treba biti kanjen (stoga je jo Ciceron rekao: summum ius summa iniuria). Moralni osjeaj koji se samokritiki posreduje sa ivotom znai umijee kretanja u meusvjetovima i protuslovljima osamostaljenih i suprotstavljenih vrijednosnih podruja s najmanjim udjelom u zbiljskome zlu i u ljudskim tetama. Kao to je Karl Markus Michel pokazao u svojoj pohvali kazuistike (to jest, u normativnom tumaenju pojedinanih sluajeva), donekle ivi moral nam kazuje koje grijehove treba poiniti, da bi sprijeili one koji su tei: moralist koji ne prosuuje kao luda onog Nad-ja, jest neko ko pri razlikovanju dobra i zla zna slaviti i vrlinu grijeha. Moral djeluje kao sposobnost da se kreemo i u opoj mjeavini odnosa orijentiramo na ono to je relativno bolje.14

Da ne bi bilo zabune: ovim navodima se ne sugerira neki obavezujui moralni koncept niti se u njima nalazi reprezentativni uzorak za kakvu normativnu moralnu
13

Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main 1983, str. 550-551. 14 Ibid., str. 552.

22

KULTURA

SJEANJA:

1945.

strategiju, niti zadnja rije o moralu. Ovi Sloterdijkovi uvidi slue samo kao ilustracija jednog moralnog stanja, ili stanja moralne svijesti, ili kao poopiva (to znai za svaki konkretni historijski ili kulturni kontekst vaea) dijagnoza moralnog depotenciranja epohe ili nesigurnosti moralnog suenja (o kojem su odavno napisane brojne kritike strane). Ne treba smetnuti s uma da su ovi iskazi formulirani unutar kritike cininog uma kao formativne figure duha epohe te se i trebaju itati u okviru kritike duha cinizma koji svoje prste ima kako u moralnim teorijama tako i u moralnim praksama. Ovdje navedeni iskazi zapravo sugeriraju ono stanje stvari koje se moe opisati kao lo moralni relativizam (koji ujedno znai i moralni konformizam, ili u nekim drugim izvedbama etiki utilitarizam i pragmatizam). Ono to kao protupol tom stanju stvari stoji otvoreno u naoj raspravi je pitanje etikog univerzalizma koji nadilazi (ili smatra da moe nadii) sve partikularne, situaciono ili kontekstualno vezane, kulturno relativne i suprotstavljene moralne prakse. Naravno, ovdje nije rije o isto teorijskim pitanjima o uvjetima mogunosti, o zasnivanju i uvjetima vaenja neke pretpostavljene, monoloke i apsolutne etike, ili o opevaeim normama i vrijednostima, nego o potrebi da se etika refleksija ili etiko pitanje kontekstualizira u okvirima jednog dramatinog historijskog razdoblja kakva je bila 1945. godina za svjetsku, evropsku i nau (regionalnu) historiju. Meni se ini da su Sloterdijkovi iskazi dijagnostiki vani za cijelu evropsku povijest, pa i za 1945. godinu kao godinu razrjeenja jedne od mnogih povijesnih katastrofa. Osim historijske faktografije i njene znanstveno-historijske hermeneutike (koja se primarno koncentrira na dinamiku politikih i/ili vojnih zbivanja te doprinosi razumijevanju kulture sjeanja u specifinom mediju nacionalnih historija i njihova samorazumijevanja) naem deifriranju kulture sjeanja i njezinog drutvenog, politikog, kulturnog, mentalnog efektuiranja, strukturno, dakle, pripadaju i pitanja etike refleksije toka i posljedica II svjetskog rata, ukoliko kompleksna genealogija, izvedba i okonanje tog rata pored politikih i pravnih postavljaju i moralna pitanja odnosno pitanja etikog vrednovanja djelovanja i uinaka njegovih aktera. Premda u tumaenju historijskih procesa privilegirano mjesto pripada politikoj historiji (njezinim kauzalnim sklopovima, zakonitostima i posljedicama), pa se pitanje moralne refleksije javlja kao sekundarno ili derivirano, historijski saldo II svjetskog rata (o kojem nas izvjetavaju historijske znanosti) ima i svoj supstancijalni moralni sadraj i njemu pripadne moralne dileme. Kao i svaki rat, i II svjetski je kako je reeno u nasljedstvo ostavio svoje balaste: balast zloina i kazne, na prvom mjestu. Pitanje je: je li logika rata o ijem moralnom aspektu govori Sloterdijk rata koji je jedinstven po gigantskim razmjerama zloina i patnje, po bezobzirnoj dosljednosti i brutalnosti u izvrenju politikih, ideolokih, rasistikih ili mitolokih projekata, premda ne predstavlja nikakav novum u

SULEJMAN BOSTO: PITANJE

KRIVNJE

IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE

23

ljudskoj povijesti je li, dakle, logika rata posve suspendirala potrebu moralnog pitanja u sklopu logike realizacije dotinih politikih teleologija, kao i s obzirom na posljedino i naknadno vrednovanje i sankcioniranje poinjenih zloina? 1945. je evropskom svijetu i naim lokalnim ili regionalnim drutvima isporuila svoj miraz ne samo u obliku poraza faizma i nacionalsocijalizma (i naih domaih adepta i derivata), nego ujedno i u obliku iskustava zloina i imperativa njihovog pravnog i moralnog sankcioniranja. Nezavisno od suhe politike logike evropske (i svjetske) povijesti koja se moe stilizirati u figuri neprekidne borbe za mo i dominaciju, sa svim prateim fenomenima, motivacijskim sklopovima, povijesnim ressentimentima, dravnim razlozima i/ili nacionalnim projektima, etc. sraz sa faistikim i nacionalsocijalistikim porecima rezultat je ireducibilne moralne odluke da se na koncu konca zlu bezuvjetno mora suprotstaviti. Drugim rijeima, pokretni razlog te borbe (jezikom historiara: saveznike koalicije) je bazino moralne naravi. U tom smislu se antifaizam treba shvatiti ne samo kao praktino-politika pozicija ili kao ideoloki nazor, nego u biti kao neka vrsta moralne univerzalije nae epohe. U tom smislu se ta pozicija ne bi mogla utilitaristiki ili pragmatiki prilagoavati ili relativizirati. Ono to ostaje kao materijal za jednu obnovljenu etiku refleksiju jeste upravo poinjeno nasilje (poinjeno pod bilo kojim ideolokim predznakom), odnosno pitanje njegove dopustivosti ili nedopustivosti, zbog ega se i obnova etikog pitanja (i njegovog odmjeravanja na konkretnoj historijskoj zbilji kakva je 1945.) koleba izmeu etikog univerzalizma i uvjeta mogunosti njegova vaenja i, na drugoj strani, etikog relativizma (koji se lako i esto adaptira razliitim ideolokim upotrebama koje se izdaju za etike). To kolebanje ili vieznanost etikog vrednovanja II svjetskog rata i njegovih posljedica najjasnije se oituje na pitanju krivnje i odgovornosti (s obzirom na poinjene zloine i nanesene patnje). U ovoj stvari teko da moe pomoi konstrukcija neke etike rata, premda meunarodna pravna teorija i praksa, kao to znamo, to difuzno, teko i vieznano iskustvo rata normativno-pravno i vrednosno definira, regulira i nastoji podvri teorijskoj i praktinoj/juridikoj kontroli. Ta etika rata u kojoj toboe anything goes moe sluiti i kao izgovor ili kao opravdanje militarnog cinizma (Sloterdijk) koji, u nama poznatoj dananjoj upotrebi na primjer, operira sa krajnje cininim pojmom kolateralne tete ili kolateralne rtve, koja se tolerira s obzirom na tobonji prioritet glavnog dovoljnog razloga rata ili povijesnog ideala dotine politike zajednice ili skupine. Pitanje krivnje koje svoju normativno-vrednosnu obaveznost ne crpi samo iz tradicionalnih, npr. religijskih moralnih praksi u kojima se pitanje krivnje utemeljuje u religijskoj povijesnoj teleologiji i u aprioriju transcendentnog izvora vrijednosti i normi, nego i iz sekularno shvaene, intersubjektivno poopive kategorije odgovornosti unutar drutvenog posredovanja, a koje nalazi izraz u ideji opih ljudskih

24

KULTURA

SJEANJA:

1945.

prava i ljudskog dostojanstva to pitanje mora biti predmetom neke vrste moralnog univerzalizma koji ne moe biti zamjenjiv i razmjenjiv sa partikularnim ideolokim adaptacijama i njihovim partikularnim pseudo-moralnim razlozima. Eventualna legura ideologije i morala u moralnom smislu vie lii na alkemijski proizvod. Tu vrstu alkemijskog stapanja u kojemu se neka ideologija ili svjetonazor stilizira u moralno motivirani projekt ilustriraju brojni primjeri. Dramatian primjer je politika i intelektualna biografija Gottfrieda Benna u kojoj ga (u povijesnom i moralnom izboru u vremenu trijumfalnog uspona nacionalsocijalizma) od moralne kompromitacije ne moe iskupiti ni autoritet njegovog velikog pjesnitva. O tome svjedoi njegovo naknadno autobiografsko svjedoenje u rukopisu Dvostruki ivot u kojemu on barem ne skriva razloge svojih politikih i svjetonazornih izbora, ali i zabluda. Svoju vjeru u nacionalsocijalistiki projekt novog toka povijesti, svoju filozofiju i logiku povijesti, mit narodne sudbine, mit moi, snage i nasilja (kao oblikotvornih energija povijesti) etc., Benn bez zazora podastire kao svoju negdanju duboku vjeru i odluku, kao i svoje neprijateljstvo prema onoj generaciji njemakih humanistiki i demokratski nastrojenih intelektualaca koji su odbacili mitove moi i trijumfe volje. Evo nekoliko pasaa iz Bennovog polemikog odgovora Klausu Mannu koji mu, izmeu ostalog, predbacuje grozi se to se stavio na raspolaganje ljudima ije je nemanje nivoa apsolutno bez presedana u evropskoj istoriji i od ije moralne neistote svet sa gnuanjem okree lice:15
Moj odgovor glasi: ja u i dalje potovati sve to sam smatrao uzornim i dobrim za nemaku knjievnost, (...) ali ja se sasvim lino izjanjavam za novu dravu jer je to moj narod, koji u njoj kri svoj put. Ko sam ja da se izdvajam, znam li za neto bolje od toga ne! Ja mogu pokuati da ga prema svojim snagama upravim onamo gde bih eleo da ga vidim, pa ako mi i ne bi uspelo, to bi i dalje bio moj narod. Narod znai mnogo. Moju domovinu i materijalnu egzistenciju, moj jezik, moj ivot, moje ljudske odnose, ta celu sumu svog mozga dugujem pre svega tom narodu. Iz njega potiu preci, u njega se vraaju deca. A poto sam odrastao na selu i kraj stada, znam jo uvijek ta znai zaviaj. Velegrad, industrijalizam, intelektualizam, sve senke koje je ovo doba bacilo na moje misli, sve sile ovog veka kojima sam se u svome stvaranju odazvao ima trenutaka kada sav taj izmueni ivot tone i nema nieg, samo ta ravnica, iroka, godinja doba, zemlja, obine rei. Narod, eto zato se stavljam na raspolaganje onima kojima Evropa, kako Vi piete, odrie svaki rang. Ta Evropa! Gde su te njene vrednosti? Kad god ne moe da potkupljuje ili ubija izgleda prilino jadno.16
15 16

Gottfried Benn, Dvostruki ivot, Svetovi, Novi Sad, str. 11 (s njemakog prevela Mira Litriin). Ibid., str. 19-20.

SULEJMAN BOSTO: PITANJE

KRIVNJE

IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE

25

Tako je govorio Gottfried Benn o vjernosti narodu! A o historiji i njezinoj logici:


Istorija. Zapad joj se klanja. Iz nje uzima najvei deo svojih standardnih ideologija: hrabrost, ast, virtus, otadbinu i izdajstvo otadbine, muko junatvo, vernost, samopotvrivanje, ko eka ne doeka opstati svim silama uprkos sve te diu-dicu pojmove svakog nacionalizma. Te iste rei i predstave javljaju se kao osnovni pojmovi i u iroko razuenom filozofskom i umetnikom tkivu tisulea: Valentajn, Princ od Homburga, u Francuskoj mit Jovanke Orleanke, u engleskoj kraljevske drame, kod Helena Persijanci... Ilijada... Nibelunzi... Ede, Aleksandrova bitka, Platonova drava (...) Iza svega stoji jedinstven lik: ovek koji se zalae za neku istorijsku ideju, pobeuje i pada; iza svega stoji junatvo mukarca, muko junatvo koje esto porie zakon, preobraava moral tako je dolo do nas.17

Iz ovog patosa snage moi, iz rjenika arhainog morala slijedila je praksa trijumfa volje i praksa industrije smrti. Vrijedilo bi uporediti ton, stil i vokabular i vrijednosne akcente Bennovog negdanjeg govora sa argonom dananjih politikih ideologika u naem prostoru. Ako bi trebali obnoviti etiku raspravu (koju je lako kontekstualizirati u nau 1945), a koja se tie dileme: etiki univerzalizam ili etiki relativizam, ja bih kao kontrapoziciju Bennovoj ideologiji i politikoj mitologiji u na razgovor rado ukljuio neke druge vjerodostojne svjedoke koji stoje na strani (zatomljenog ili zaobienog) stajalita etikog univerzalizma, kao to je Robert Spaemann, a za temu krivnje i odgovornosti nezaobilaznog Karla Jaspersa. Spaemann (iz perspektive teoloki zasnovane etike)18 postavlja pitanje specifine napetosti izmeu univerzalnog moralnog zahtjeva i moralnog relativizma, unutar koje su, opet, sadrana i specifina pripadna pitanja, kao to su pitanje izvora ili temelja morala, pitanje njegove obaveznosti kao i naina njegovog vaenja, pitanje apsolutnih, opevaeih, bezuvjetnih, okazionalnih, kontekstualno uvjetovanih, kulturno ili individualno relativnih moralnih zahtjeva, i t. d. Spaemann u uvodnom taktu u pitanje stavlja (ve spomenutu) samorazumljivost onog moralnog. S time u vezi on kae:
Sav realni, u nekom drutvu vaei etos nije naprosto samorazumljiv. On nosi tragove neznanja, potiskivanja, podinjavanja. A tako nasuprot svakom vladajuem ethosu postoji mogunost prikazati ga samo kao ethos onih koji vladaju, zlouporabu rijei dobro izdati za njegovu istinsku i jedinu uporabu, ono samorazumljivo izdati za krivo samorazumijevanje.19
17 18 19

Ibid., str. 23-24. Upor. Robert Spaemann, Osnovni moralni pojmovi, Svjetlo rijei, Sarajevo 2008. Ibid., str. 7-8.

26

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Ta tobonja samorazumljivost toga da je svako za moralno ustrojstvo ljudskog ivotnog svijeta, da takoer svako ve nekako ima neki moralni nazor, neki moralni vrednosni poredak, ili neto kao moralnu intuiciju, da je svako na svoj nain moralan, te da se ve time etika refleksija pokazuje suvinom, zapravo skriva moralni fenomen, a etikoj refleksiji uskrauje to do ega joj je (po Spaemannu) stalo, naime nalaenje zajednikog korijena razliitim moralnim praksama, udorednim dunostima, krepostima, normama i vrednotama. U uvodnom poglavlju: Jesu li dobro ili zlo relativni Spaemann pokazuje iskustva krivog razumijevanja ili redukcije rijei dobro (i zlo) na puki pragmatiki, utilitarni ili na partikularni egoistiki razlog, u kojemu dobro fungira kao dobro za bilo koga u odreenom pogledu (dobro za lijenika i za pacijenta, dobro za bankara ili za klijenta, dobro za slugu ili za gospodara, dobro za potenog ovjeka ili zlikovca etc). Tom loem relativizmu koji uope ne pogaa niti iscrpljuje intendirani temeljni pojam dobra, susjedan je i drugi oblik relativizma kojeg Spaemann ima u vidu:
U podruju iskaza dobro za Ivana-sa-stajalita zdravlja ili dobro za Pavla sa stajalita utede poreza dadu se dobiti umni i opevaljani uvidi (kurziv B. S.). Ali, gdje je rije dobro uzeta u apsolutnom smislu, ondje bi izriaji bili upravo obrnuto relativni, ovisni o kulturnom krugu, razdoblju, drutvenom sloju i karakteru onoga koji rije koristi. I to miljenje se moe osloniti na bogat iskustveni materijal...20

Spaemann ovdje navodi primjere kulturno-relativnih praksi koje se u danim kontekstima opravdavaju kao moralno prihvatljive: ljudsko rtvovanje, robovlasnitvo, ubojstvo novoroenadi..., koji stoje u opreci sa idejom opeprihvatljivog dobra i njegova vaenja. Ali dodaje Spaemann: To to su sistemi normi u velikoj mjeri kulturno uvjetovani, uvijek je iznova izneseni prigovor protiv mogunosti jedne filozofske etike, to znai umnog razmatranja pitanja o znaenju rijei dobro u apsolutnom, ne u relativnom smislu, odnosno umnog promiljanja pitanja o nekom opevaljanom dobru. To to rukovodi filozofsku etiku je traenje opevaljanog mjerila vaenja rijei dobro, zlo ili loe u kojemu te rijei nemaju samo apsolutno nego i opevaljano znaenje, te se ne mogu reducirati ili opravdati bilo kojim utilitaristikim ili izraunljivim pragmatikim razlogom. Ilustrativan primjer koji se opire pragmatikom ili utilitarnom relativizmu, a koji ilustrira odrivost ideje opevaljanog dobra to ga navodi Spaemann primjer je poljskog kapucina Maximilana Kolbea koji je zaloio svoj ivot u Auschwitzu da bi spasio ivot na smrt osuenog zatoenika ne zarad relativnog ili parcijalnog dobra ovoga ili onoga (svoga osobnog dobra ili dobra ovjeka za kojeg se rtvovao), nego zato da
20

Ibid., str. 13.

SULEJMAN BOSTO: PITANJE

KRIVNJE

IZMEDU MORALNOG UNIVERZALIZMA I IDEOLOGIJE

27

bi spasio ast ljudskog roda koji su okaljali njegove ubojice. Stoga se radi o tome da iskustvo impozantnih zajednikih moralnih obiljeja u razliitim kulturama, s jedne strane, i neposrednost naeg vlastitog apsolutnog vrednovanja odreenih naina djelovanja s druge strane, jest ono to opravdava teorijsko nastojanje da o tome zajednikom i bezuvjetnom, tom mjerilu ispravnog ivota poloimo raun.21 On, dakle, sugerira onaj nain razmiljanja u kojemu kulturni relativizam ili razliitost moralnih praksi nije zapreka nego upravo poticaj za traenje onog opevaeeg, zajednikog i bezuvjetnog, odnosno za traenje opeg mjerila prosudbe. Kako stvar stoji sa tim opevaeim, bezuvjetnim i zajednikim moralnim mjerilom u suoenju sa bezdanom smrti rtava Drugog svjetskog rata? Meni se u najvioj mjeri ini obavezujuim moralna snaga Karla Jaspersa koja je dola do rijei u njegovom spisu Pitanje krivnje.22 Tu teku zadau samosuoavanja Jaspers u prvom koraku povezuje uz imperativ duhovne sabranosti, uz obavezu razgovora jednih sa drugima osloboenog afektivnih prosudbi, te sa spremnou na razmiljanje, to podrazumijeva da se ne opijamo osjeajima ponosa, oaja, srdbe, prkosa, osvete, prijezira, ve da te osjeaje stavimo na led i vidimo ta je zaista posrijedi.23 Suoavanje sa poinjenim zlom, osvjeenje krivnje, oito iziskuje najdublju unutarnju preradu istine, duhovnu i moralnu snagu, koja nije snaga nadmoi, snaga trijumfa, snaga podinjavanja. To je snaga da se izdri istina uvida u istinu uinjenog, to je snaga da se podnese slabost, snaga za nadilaenje privida kako je uvijek u pravu onaj tko je preivio. Uspjeh nam, ini se, daje za pravo. Tko pliva gore misli da je pri istini dobre stvari. U tome lei duboka nepravda sljepila za posrnule, za nemone, za one to su ih dogaaji smlavili.24 Put moralnog samosuoenja nije utnja i preuivanje jer stav ponosne utnje za kratak rok zacijelo je opravdana krinka iza koje emo predahnuti i pribrati se. Ali on e postati samoobmanom i lukavtinom spram drugog ako si dopusti da se prkosno skriva u sebi samom, da spreava jasnou i izmie pred potresenou zbiljom. Ponos koji se smatra mukim, a zapravo uzmie, uzima utnju kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoi.25 Sluamo li Jaspersa? I jesmo li u stanju s njime nadii vlastitu moralnu otupjelost i moi biti potreseni zbiljom?

Ibid., str. 16. Upor. Karl Jaspers, Pitanje krivnje. O politikoj odgovornosti Njemake, AGM, Zagreb 2006 (s njemakog preveo Boris Peri). 23 Ibid., str. 8. 24 Isto, str. 11. 25 Isto.
22

21

28

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Schuldfrage zwischen Universalitt der Moral und Ideologie Zusammenfassung


Der Zusammenbruch des Nationalsozialismus und des Faschismus 1945. der (der Zusammenbruch) eine neue Weltordnung und neue demokratische gesellschaftliche Ordnungen ankgekndigt hatte bedeutete zugleich auch eine moralische Auseinandersetzung mit dramatischen Erfahrungen der totalitren Ordnungen und mit ihren Ergebnissen. In diesem Beitrag versucht der Autor zu zeigen, da im Fokus der Auseinandersetzung mit den Erfahrungen des II Weltkriegs auch eine ethische Reflexion ber den moralischen Gehalt solcher Erfahrungen stehen mu. Der Autor mchte zeigen da der Kampf gegen, und der Sieg ber den totalitren Ideologien und Ordnungen, seinen universaler moralischer Grund hatten, aber auch da die Auseinandersetzung mit den Grausamkeiten der Konzlager alte Fragen des Guten und des Bsen stellt, die Schuldfragen und Verantwortungsfragen, als auch die Frage ihrer universalen Verbindlichkeit fr die politische Praxis und fr ethische Reflexion jenseits des ideologischen Mibrauchs. Dabei werden Mehrdeutigkeiten und Aporien des moralischen Urteilens, als auch die Verbindlichkeit einer ethischen Reflexion geprft.

Ivo Komi KOMUNIZAM I NACIONALNA SVIJEST NA KRAJU DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI
Kraj II svjetskog rata u Jugoslaviji je karakteristian po prelomu kolektivne svijesti koja je obiljeavala narode Jugoslavije i nastupajue novo komunistiko drutvo. Sukob nacionalne i komunistike svijesti kao nove vladajue ideologije imao je svoje teorijske i povijesne pretpostavke. Teorijske pretpostavke su bile date u Marxovoj filozofiji historijskog materijalizma i kritici ideologije uope. Povijesne pretpostavke su bile date u narodnooslobodilakoj borbi i istovremeno komunistikoj revoluciji koju je izvela KPJ, odnosno njen lider Tito sa partizanima kao ideolokom i oslobodilakom vojskom. Uspjeh nove komunistike ideologije nad nacionalnom svijeu bio je zasnovan na ideji proleterskog internacionalizma i njegove univerzalne emancipatorske uloge. Nacionalna svijest u svim njenim oblicima, od kulturne do politike, potisnuta je novom kolektivnom svijeu utemeljenom na novom kolektivizmu umjesto nacionalnog kolektiva ponuen je novi komunistiki, kao univerzalni i ovjeanski. Tek ovaj univerzalni okvir otvara prostor za rjeavanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, posebno u BiH kao jedinoj multinacionalnoj jugoslovenskoj republici.

raj Drugog svjetskog rata tadanja Jugoslavija je doekala s nekoliko vanih politikih injenica koje su odreivale ope stanje drutvene svijesti, naslijeene i jo vaiee ideologije, te nastupajuu ideologiju komunizma. Prvo, Jugoslavija se nalazila na prelasku iz kraljevine u FNRJ. Drava koja se stvarala nije se vie mogla legitimirati kao dravno rjeenje Junih Slavena u vjekovnoj borbi protiv tuinske vlasti. Ona se legitimirala kao narodna republika povezanih nacionalnih zajednica koje su se ve konstituirale u ratu i tu svoju konstituci-

30

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ju smatrale ratnom tekovinom. Kao narodna republika, Jugoslavija se predstavljala kao bratska zajednica ravnopravnih naroda, a kao federacija predstavljala se kao dravna zajednica ravnopravnih republika. KPJ kao politiki lider NOR-a imala je aktivnu i odluujuu ulogu u stvaranju nove svijesti o dravi, njenom karakteru i povijesnom znaaju. Sve slabosti monarhistikog ureenja drave, ukljuujui i neravnopravnost naroda koji su u njoj ivjeli, koritene su u izgradnji nove svijesti o narodnoj republici, njenoj demokratinosti i punoj otvorenosti prema svim narodima koji su u njoj participirali preko svojih nacionalnih republika Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore, BiH, te autonomnih pokrajina Kosova i Vojvodine. Svaka od njih predstavljala je faktiki federalnu jedinicu svog naroda, izuzev BiH koja je predstavljala politiku volju sva tri svoja naroda Srba, Hrvata i muslimana. Druga injenica koja je odluujue djelovala na formiranje nove ideoloke svijesti jeste dvostruka uloga NOR-a. S jedne strane NOR je bio oslobodilaki i antifaistiki, s druge strane on je bio revolucija. Oslobodilaki i antifaistiki karakter NOR-a se legitimirao okupacijom jugoslavenske teritorije od strane sila osovine i faistikim karakterom te okupacije. Pri tome faizam nije bio samo spoljna ideologija nametnuta Jugoslaviji vojnom silom, nego je imao svoje domae pristalice, propagatore i izvritelje kojima je ova ideologija bila autentina. Stvaranje NDH se nije moglo tumaiti kao ostvarenje hrvatskog sna za samostalnom dravom (iako je ta tenja povijesno bila iva) ve kao kvislinka faistika drava; njena svrha i njeni ciljevi su upravo tu povijesnu tenju naroda udaljavali i inili neostvarivom. Takoer, etnitvo sa svojom vojnom i politikom komponentom vrlo brzo otkriva svoje faistiko lice i iznevjerava nadu tadanjeg graanstva i seljatva da e to biti vojni otpor okupaciji i faizmu. U takvim okolnostima partizani koji vode NOR imaju otvoren antifaistiki prostor u koji uspijevaju regrutirati razliite drutvene slojeve, od seljaka i radnika do najuglednijih intelektualaca i asnika bive vojske, i to ne samo onih sa komunistike ljevice. Uz to, partizani uspijevaju mobilizirati pripadnike svih jugoslavenskih naroda, ukljuujui i one koji su u monarhiji bili nepriznati i neravnopravni. Partizanski kriterij ravnopravnosti bila je ukljuenost u NOR. Ovaj kriterij je postavila KPJ jo 1940. godine, prije no to je otpoela oruana borba jer je antifaizam bio dio ukupne komunistike ideologije. Zapravo, komunisti su vrlo vjeto koristili antifaizam za stvaranje svoje komunistike ideologije. Antifaizam je bio jednako snana mobilizirajua svijest za voenje partizanskog rata kao i za politiku revoluciju koja se odvijala u njegovoj pozadini. Svijest o antifaistikoj oruanoj borbi i svijest o komunistikoj revoluciji srastale su u vihoru rata, a to srastanje je ubrzavano faistikim terorom, zloinom, genocidom i ukupnim rat-

IVO KOMI: KOMUNIZAM I NACIONALNA SVIJEST NA KRAJU DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI

31

nim nevoljama naroda. to se rat dalje odvijao, komunistika revolucionarna ideologija je uvjerljivije postajala ratnom tekovinom. Ouvanje tzv. ratnih tekovina je trea vana injenica svretka rata. U te tekovine Tito i njegovi komunisti nisu smjestili samo oruanu antifaistiku borbu, njene uspjehe i rtve, ve i komunistiku revoluciju koja je postala ne samo ideoloka svrha politikog pokreta nego i legitimirajua snaga samog oruanog otpora faizmu. Borba protiv okupacije i faizma, kako stranog tako i domaeg, bila je iroka osnovica mobiliziranja i jaanja narodnooslobodilakog otpora. Politika valorizacija i eksploatacija te borbe bila je izrazito komunistikog usmjerenja. To se iskazivalo u pretvaranju partizanskih vojnih formacija u proleterske brigade, u formiranju dravnih i lokalnih organa vlasti koji su poivali na onim demokratskim principima koji su bili primjenljivi u ratnim okolnostima, te u izgradnji svijesti o narodnoj republici i kolektivizmu koji e biti zaloga ravnopravnosti i socijalnoj pravdi. NOR se neprestano i uporno prikazivao kao borba za slobodu naroda i za novi politiki poredak. KPJ je u pozadini te borbe izgraivala svoju novu dravu i njenu premo nad umiruom monarhijom demonstrirala u tekim ratnim uvjetima, na slobodnim teritorijima gdje su kolektivno vlasnitvo, socijalna i politika jednakost bili pretpostavke preivljavanja. Obrazac klasne borbe protiv buroazije i njenih privilegija prihvaen je i kao politika strategija i kao temeljni cilj NOR-a. U kontekstu globalnih svjetskih snaga, partizanski pokret u Jugoslaviji se doivljavao i prihvaao kao dio svjetske komunistike revolucije. Revolucionarnost oruane borbe se uvrivala vjernou svjetskom komunizmu ija je paradigma bio sovjetski komunizam i njegov oruani otpor Hitlerovoj faistikoj armadi na istoku, te estokim ideolokim otporom domaem nacionalizmu, odnosno nacizmu iju je socijalnu i klasnu strukturu inila jugoslavenska buroazija i seoski kulaci, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ideja jedinstva naroda se i mogla izgraivati na suprotnosti jedinstvu buroazije, odnosno svoenjem drutvene strukture na klasnu strukturu. Ustatvo i etnitvo kao najjai ideoloki pokreti, za komuniste nisu predstavljali samo nacionalne pokrete ve prije svega ideoloko-klasne, oni su bili izraz buroaske svijesti i njene tenje za kapitalistikom dravom. Buroazija je shvaena kao personifikacija kapitala za koji je nevano nacionalno porijeklo, a buroaska drava kao kapitalistika drava koja ivi od eksploatacije rada. Proleterske brigade NOR-a su bile vojne formacije direktno ideoloki i vojno suprotstavljene obnovi kapitalistike monarhistike drave. Tito je s partizanima izgraivao tu svijest i u najteim ratnim okolnostima, udarajui temelje drave formiranjem antifaistikih vijea kao zakonodavnih organa vlasti, te osnivanjem vojnih formacija, kako onih operativno-taktikih, tako i onih prostornih koje su tu vlast vojno osiguravale na slobodnoj teritoriji. Formiravi AVNOJ i antifaistika vijea republika, Tito je NOR-u dao karakter legalne oruane borbe, a dravi u nastajanju zakonski oblik i institucionalnu ureenost. Takoer, nova federalna drava dobila je legitimitet federalnih jedinica koje su formirane kao

32

KULTURA

SJEANJA:

1945.

izraz slobodne narodne volje, potvrene u ratu oruanom borbom, odnosno vojnim formacijama koje su se za njih borile, bilo da su u svom nazivu imale nacionalno bilo teritorijalno ime. Nova federalna drava je imala smisla samo ukoliko je bila zajednica republika, i obrnuto, republike su imale smisla samo ukoliko su se slobodno povezivale u zajedniku dravu. Nasuprot nacionalnim ideologijama i njihovim institucijama, Tito je izgraivao ideologiju bratstva i jedinstva naroda, te institucije tog jedinstva (kulturne, drutvene, politike); nasuprot buroaskoj klasnoj dravi, Tito je proklamirao besklasnu proletersku dravu u formi narodne republike. etvrta, ali ne posljednja injenica kraja rata jeste vojna pobjeda Titovih partizana, a s tim i politika pobjeda KPJ. U tim okolnostima ta je pobjeda bila dio svjetskih pobjednikih antifaistikih snaga i kao takva se legitimirala. Takoer, svjetski antifaistiki kontekst je legitimirao tu pobjedu i kao poraz domaeg faizma, politikih ideologija koje su iza njega stajale i njihovih institucija koje su u meuvremenu nastale. Meutim, Tito i KPJ su smatrali da poraz vojnih snaga faizma ne znai i poraz te ideologije, pogotovu ne ideologije nacionalistike svijesti koja je u tekom i krvavom ratu dobila i svoje institucije velikonacionalne drave i njihove organe, institucije zloina i meunacionalnog istrebljenja. Kraj rata zbog toga nije znaio i kraj upotrebe sile i ideoloke borbe. Primjena sile samo je postala legalno i legitimno sredstvo te borbe. Naslijeena institucionalizirana nacionalna svijest u drutvenim, kulturnim, vjerskim i politikim organizacijama postala je osnovna meta ideoloki nastavljenog rata. KPJ je preuzela na sebe istovremeno izgradnju drave i formiranje nove drutvene svijesti i njenih institucija. Izgradnja jednopartijskog komunistikog politikog i dravnog sistema se provodila unitavanjem svih naslijeenih nacionalnih oblika svijesti. Pred tim naletom nestale su podjednako brzo sve nacionalne drutvene i kulturne organizacije kao i graanske politike partije. Komunisti nisu bili u stanju odvojiti drutvo od drave i krenuli su odmah nakon rata u totalitarizaciju vlasti. Jednopartijski sistem je znaio podjednako jednopartijsku dravu kao i jednopartijsko drutvo. Odvajanje partije i drave od religije i nacionalnih graanskih organizacija ukljuivalo je unitavanje svih drutvenih nekomunistikih organizacija, ukljuujui ak i one kulturne i humanitarne. Pravovjernost komunistikom pokretu se dokazivala snagom obrauna s nacionalnom prolou. Iz ovoga obrauna nisu bile izuzete ni vjerske zajednice i vjernici. Njima je bilo doputeno postojanje izvan drave i politike jer su to osigurali mnogi vjerski slubenici i veinski dio vjernika u antifaistikoj borbi. Komunizam je traio i izgraivao ljude novog kova, anacionalne, antireligiozne, beskrajno odane pokretu i njegovim povijesnim ciljevima. S obzirom na ono to e slijediti i na sve transformacije kroz koje e proi jugoslavenski komunizam, legitimno je pitanje da li je taj komunizam bio samo jed-

IVO KOMI: KOMUNIZAM I NACIONALNA SVIJEST NA KRAJU DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI

33

na regionalna mutacija ili pak samovolja jedne partije i njenog vostva, ili je on bio kontinuitet ideologije i teorije svjetskog komunistikog pokreta utemeljenog Marxovom kritikom kapitalizma i graanske filozofije? Odgovor na ovo pitanje ima znaaj za kritiki odnos prema jugoslavenskom komunizmu i njegovoj ideologiji jer nam moe suziti ili otvoriti perspektivu te kritike. Marx je kao dosljedni batinik hegelijanske dijalektike princip komunizma podigao na nivo openitosti, to je znailo da je komunistika ideologija predstavljala opu svijest emancipacije, odnosno da je emancipacija od kapitalizma mogua samo opeovjeanski. Teorijski temelj te emancipacije je dijalektiki materijalizam kao najvii oblik filozofije, a povijesni temelj proletarijat kao zbiljska snaga koja je na sebe preuzela tu emancipaciju. Emancipacija proletarijata od njegovog klasnog poloaja je opa emancipacija drutva od klasne podjele uope. Niti jedan pojedinaan ili poseban oblik emancipacije ne moe na sebe preuzeti ovu opu emancipaciju svjetsku komunistiku revoluciju. Svi ostali oblici svijesti ili povijesni protagonisti ostaju ispod ovog povijesno-svjetskog zadatka svijest samo jedne klase, religiozna svijest, nacionalna svijest, posebna politika svijest, buroazija u cjelini, radnika klasa kao posebna klasa, pojedine drutvene i socijalne grupacije, pojedinci intelektualci, humanisti, altruisti i sl. Naprotiv, sva pojedinana i posebna drutvena pitanja dobivaju svoja rjeenja i odgovore u sklopu ovoga opeg teorijsko-praktinog rjeenja koje na sebe preuzima proletarijat kao jedna drutveno-povijesna suprastruktura. Pojednostavljeno kazano, sva pojedinana socijalna pitanja, sva nacionalna i druga posebna pitanja nalaze svoja rjeenja u okviru opeg, a to je pitanje o ovjeku kao ovjeku i njegovom politikom poloaju u drutvu i dravi. ovjek je kao ovjek univerzalno bie pa tek onda pripadnik neke nacije, vjere, socijalne skupine i sl. U svom tekstu iz 1843. godine, Prilog jevrejskom pitanju, Marx pie:
Odnos Jevreja, uope religiozna ovjeka prema politikoj dravi, dakle odnos religije prema dravi, moe se pojaviti u svojoj osobitosti, u svojoj istoi samo tamo, gdje egzistira politika drava u svojoj punoj izgraenosti... Kritika tada postaje kritikom politike drave.1

Sve do izgradnje politike drave odnos pojedinca vjernika ili vjere uope prema dravi ostaje odnos posebnog prema posebnom. Drugim rijeima, odnos religije i drave ne smije se svesti na teoloki odnos niti na kritiku dogmi, niti na kritiku drave kao religije. Vjernik za dravu mora biti graanin, a drava za vjernika politika a ne vjerska zajednica. Tek tada je mogua stvarna kritika drave. To je bio princip francuske graanske revolucije i graanin i drava moraju biti emancipirani od vjere. Paralelno postojanje religioznosti graana i svjetovne drave znak je nesavrenosti same drave i nedovoljne svjetovnosti graana, odnosno politike emancipacije.
1

K. Marx F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1967, str. 60.

34

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Mi kritiziramo religijsku slabost politike drave kritizirajui politiku dravu, bez obzira na religijske slabosti, u njenoj svjetovnoj konstrukciji... Politika emancipacija Jevreja, kranina, uope religioznog ovjeka jest emancipacija drave od jevrejstva, od kranstva, od religije uope.2

Politika emancipacija mora biti ljudska emancipacija da bi bila emancipacija od religije ili bilo kojeg drugog posebnog oblika svijesti. Marx u jednom drugom tekstu iz tog perioda, Prilog kritici Hegelove filozofije prava, dalje pie:
Religijska bijeda je jednim dijelom izraz zbiljske bijede, a jednim dijelom protest protiv zbiljske bijede. Religija je uzdah potlaenog stvorenja, dua svijeta bez srca, kao to je i duh bezdunih prilika. Ona je opijum naroda.3

Religija je, dakle, s jedne strane izraz i oitovanje zbilje, s druge strane protest protiv nje, iluzorna negacija te zbilje, nezbiljska konstrukcija zbilje ija je zbiljnost postala nepodnoljiva. Ona je uzdah potlaenih u bezdunom svijetu, opijum kojim se ta bezdunost i imenuje i podnosi.
Ova drava, ovo drutvo proizvodi religiju, iskrivljenu svijest o svijetu, jer je ono izopaeni svijet.4

Zbiljska osnova religije kao iskrivljene svijesti izopaenost drutva, upuuje na zbiljsku kritiku religije. Ne radi se, dakle, o prosvjeenju i prosvijeenom odnosu prema religiji, o suprotstavljanju znanstvene svijesti neznanstvenoj, nego o kritici drutvene osnove religije, njenog zbiljskog temelja.
Kritika neba pretvara se time u kritiku zemlje, kritika religije u kritiku prava, kritika teologije u kritiku politike.5

Marxov odnos prema religiji kao iskrivljenoj svijesti, kao ideologiji, nije zasnovan na nekoj drugoj religioznoj ili svjetovnoj svijesti i ideologiji nego na zbilji kojoj je religija potrebna i kojoj je izraz. Kritika religije nije kritika njene iskrivljenosti ve kritika njene prekrivalake funkcije u zbilji. Za Marxa religija nije problem kao osobno uvjerenje nego kao ope zavoenje i udaljavanje od zbilje od drutva i drave, prava i politike. Zbog toga religiozna svijest ne moe biti osnova politike svijesti, a njena naela pravila ureenja drave. Takoer, niti jedna graanska klasa ne moe biti nositelj politike emancipacije jer se uvijek nalazi na stanovitu posebnog. To ne moe biti ni radnika klasa dok sebe ne ukine kao klasu i uope klasnu po2 3 4 5

Citirano djelo, str. 61. Citirano djelo, str. 91. Citirano djelo, str. 90. Citirano djelo, str. 91.

IVO KOMI: KOMUNIZAM I NACIONALNA SVIJEST NA KRAJU DRUGOG SVJETSKOG RATA U JUGOSLAVIJI

35

dijeljenost drutva. Pogotovo to ne moe biti neki narod ili nacija jer je njihova posebnost povijesno jo ue odreena od klasne. S jedne strane opa svijest (historijski materijalizam) kao kritika graanskog drutva i drave, s druge strane proletarijat osloboen klasne posebnosti tek mogu izvriti opeovjeansku emancipaciju ... i im iskra misli bude temeljito udarila u ovo naivno narodno tlo, izvrit e se emancipacija Nijemaca u ljude.6 Iz ove teorijske perspektive potrebno je promatrati stavove jugoslavenskih komunista prema religioznoj, nacionalnoj i openito graanskoj svijesti. Oni nisu bili neosjetljivi na nacionalno pitanje, nego su se drali marksistikih doktrinarnih stavova o potrebi prevladavanja svih oblika graansko-buroaske ideologije jer je to uvjet politike emancipacije i stvaranja proleterske drave. Oni su, istina, mogli biti vie ili manje uspjeni u tome. Stanovitem nacionalne svijesti i nacionalne ideologije ne mogu se prevladati protivurjenosti graanskog drutva i drave jer jedina njihova svrha jeste stvaranje nacionalne drave. Marx je to uvidio ve na njemakom primjeru:
U Njemakoj... nijedna klasa graanskog drutva nema ni potrebu ni sposobnost za opu emancipaciju, dok na to ne bude prisiljena svojim neposrednim poloajem, materijalnom nunou, samim svojim lancima.7

Imajui to u vidu, moe se rei da su jugoslavenski komunisti posebno strahovali nad rjeenjem nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini, koja je po svojoj konstituciji bila jedina vienacionalna republika federalne drave. Promiljajui dosljedno marksistiku tezu o nacionalnoj svijesti kao ideologiji nacionalne drave, oni su znali da taj oblik svijesti vodi BiH u podjelu. Zato su u njenu konstituciju ugradili sva tri naroda ravnopravno, bez ikakve mogunosti majorizacije. Tako je BiH preko ZAVNOBIH-a ve konstituirana kao politiki emancipirana dravna zajednica, bez pobuivanja nacionalne svijesti i bez potrebe nacionalnog osvjeenja. Nacionalna ideologija je tako bila potisnuta ideologijom bratstva i jedinstva naroda i njihovom ravnopravnou. Bez obzira na stanje svijesti i snanu prisutnost nacionalnih identifikata, Srbi, Hrvati i muslimani su konstitucionalno odreeni kao emancipirani graani, kao ljudi u Marxovom smislu. Suprotno tome, srpski i hrvatski nacionalisti BiH vide samo kao svoju nacionalnu teritoriju u sklopu ideje o stvaranju nacionalne drave podjela BiH izmeu Hrvata i Srba Sporazumom Cvetkovi-Maek, ukljuenje BiH u NDH. Strateki dio ove nacionalne ideologije je i osporavanje muslimanske nacije u BiH jer se time htjelo osporiti ovom narodu pravo na dravu, a time posredno i pravo BiH na dravnost.
6 7

Citirano djelo, str. 105. Citirano djelo, str. 104.

36

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Ne smije se zanijekati da je ovakva politika strategija provoena i u samoj KPJ. Za razliku od nekih intelektualaca komunista (npr. V. Maslea, M. Pijade), posebno muslimana (npr. Mustafa Pai) koji su tvrdili da su bosansko-hercegovaki muslimani posebna etnika grupa, bilo je i onih koji su tvrdili da su oni etniki Srbi ili Hrvati. Takav stav je htio nametnuti M. ilas na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, iz oktobra 1940. godine, ali je njegov uvodni referat Konferencija odbila. Komunisti su dakle do kraja znali teinu etnikih problema i u Jugoslaviji i u BiH, i moda je to najpregnantnije izrazio pomenuti M. Pai autonomija Bosne pod rukovodstvom proletarijata. Proletarijat je kao nositelj ope ideje o emancipaciji, u skladu s Marxovom teorijom, jedini garant ispravnog rjeenja nacionalnog pitanja. Stavovi Maslee, Pijade i Paia, te drugih predratnih i ratnih muslimanskih intelektualaca komunista (npr. Safeta Krupia, Skendera Kulenovia, H. emerlia, A. Hume i dr.) nisu ostali samo njihovi osobni stavovi ve su se nali u temeljnim komunistikim dokumentima ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a, Ustavu FNRJ iz 1946. godine, Ustavu NRBiH iz 1947. godine, Osnivakom kongresu KPBiH iz 1948. itd. Da KPJ nije bila jedinstvena oko ovih problema, pokazuje se u njenoj djelatnosti i pred sami rat, i u ratu, na njegovom zavretku i poslije. Ova kolebanja e trajati sve do sedamdesetih godina kada e tadanje komunistiko vostvo u BiH vrlo odluno istrajati na ravnopravnosti BiH u Jugoslaviji i na nacionalnom identitetu Muslimana i njihovoj ravnopravnosti s drugim narodima.

Communism and National Conscience at the End of World War II in Yugoslavia Summary
The end of WW II in Yugoslavia was marked by a decline of collective conscience which was a distinction of Yugoslavias peoples and a new communist society that followed. The conflict between the national and communist conscience as the new leading ideology had its theoretical and historical background. Theoretical presumptions had been given in Marxs philosophy of historical materialism and criticism of ideology in general. The historical ones, on the other hand, had their origins in NOR (Peoples Liberation Struggle) and, at the same time, the communist revolution carried out by KPJ, that is, its leader Tito with Partisans as an ideological and liberation army. The success of the new communist ideology over the national conscience was based upon the idea of proletarian internationalism and its universal emmancipatory role. The national conscience in all its forms, from cultural to political, was supressed by a new collective conscience grounded in new collectivism instead of national collectivity, a new communist collectivity was offered as universal and human. Only in such a universal framework, opportunities were open for resolution of the national issue in Yugoslavia, especially in Bosnia and Herzegovina as Yugoslavias unique multinational republic.

Senadin Musabegovi MIT O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI


Svjedoci smo, iz dananje perspektive, da su obeanja o napretku, o novom ovjeku, o novoj zajednici... koja su bila utisnuta u samo znaenje pobjede nad faizmom 1945. godine, u bivoj Jugoslaviji nestala. Njihov nestanak ne znai nuno da su neki principi koji su se tada zastupali neistiniti i iluzorni i da smo ih trebali odbaciti. Ali jedan od problema je bio i u tome to je oficijelna vlast projecirala pobjedu nad faizmom kao apsolutnu pobjedu ideje komunizma u istoriji. Ostaje niz nerjeenih pitanja, kao, na primjer, na koji je nain sama pobjeda nad faizmom imenovana kao komunistika revolucija, na kojoj je poslijeratna vlast zasnovala vlastite ideoloke principe funkcionisanja? Na koji je nain, u kolektivnom sjeanju, formiran mit da je pobjeda nad okupatorom pobjeda nad klasnim neprijateljom? I koliko je kriza nastala zbog okupacije oznaila krizu kapitala koja je neophodna za revolucionarno djelovanje? Naime, kroz poetiku socrealizma sjeanje na 1945, kroz razne kolektivne rituale, posjeduje u sebi: pagansku mitologiju o ustanku, regeneraciju kulta patrijarhalnog junaka koji se bori protiv mitskih oblika zla, a, u isto vrijeme, kult stvaranja novog ovjeka koji sve treba da podredi ideji proleterskog napretka. Pobjeda nad faistikim okupatorom trebala je da oznai budunost u kojoj e sve dvosmislenosti, u ime istorijskog determinizma radnike partije, nestati, ali ono paradoksalno i nevidljivo znaenje pobjede moda je otvorilo potencijal za jedan novi konflikt koji je nastao devedesetih godina u bivoj Jugoslaviji.

Smaknue Stjepana Filipovia.

oslije 1945. godine nastaje mit o partizanima kao pobjednicima nad faizmom. Kroz mit o pobjedi legitimira se mit o revolucionarnoj pravdi, o istinskoj volji Komunistike partije Jugoslavije da odredi direkciju istorije, te o konanoj spoznaji da je mogue kroz rat stvoriti svijest o boljoj, komunistikoj budunosti. Isto tako, pobjeda uka-

38

KULTURA

SJEANJA:

1945.

zuje na mogunost da mali narodi, kao to su junoslovenski, mogu odluiti o sebi samima, mogu stvoriti dravu i mogu da pobijede brojano znatno jaeg neprijatelja. Jer mit o pobjedi pomiruje dva mita, a to je mit o ustaniku i mit o revolucionaru. Narodnooslobodilaki rat znai pobjedu nad okupatorom, dakle, kroz pobjedu nad okupatorom se dokazivala mogunost da su junoslovenski narodi u stanju da konstituiu dravu i da kroz revolucionarnu odluku odrede mehanizme vlastite autodeterminacije. I ta ideja upravo realizira dugovjekovnu volju junoslovenskih naroda, koji su bili pod Otomanskom i Austrougarskom imperijom, da izvojevaju slobodu. Naravno, ta ideja je bila prisutna i poslije Prvog svjetskog rata prilikom stvaranja prve Jugoslavije. Ali prva Jugoslavija se raspala za vrijeme njemake okupacije 1941. godine, jer je uslijed vlastitih dravnih i nacionalnih antagonizama kapitulirala pod faistikim snagama. Komunistika partija Jugoslavije, koja je organizovala antifaistiki otpor i izvojevala pobjedu, zastupala je stanovite da su se svi narodi spontano ujedinili unutar NOB-a, te da su konano izrazili svoju volju za istinskim politikim jedinstvom, a koje se profilira kroz ideju bratstva i jedinstva. Simbolika figura otpora spram okupatora je izraena kroz ideju ratnika-partizana koji se bori protiv tuinske vlasti. Naime, ratnik-partizan je ustanik koji se bori protiv tuinske vlasti i on, u velikoj mjeri, otjelotvoruje tradicionalnu patrijarhalnu paradigmu, kroz koju junoslovenski narodi trebaju da steknu svijest o vlastitoj slobodi. Dakle, on sadri u svojoj simbolikoj reprezentaciji ideju ustanika, ali, isto tako, u simbolikoj reprezentaciji on otjelotvoruje ideju komunistike revolucije, koja treba iz temelja da izmijeni tradicionalne kulturoloke vrijednosti. A ideja revolucionara, kao i u mnogim totalitarnim projektima, izraena je kroz figuru ratnik-radnik-sportista. to znai da rat protiv neprijatelja ujedno znai i rad na stvaranju novog drutva, nove klasne svijesti. I, ujedno, figura sportiste upravo oznaava tjelesni vitalizam, snagu to kroz ideju takmienja i pobjede otjelotvoruje ideju komunizma. Upravo stoga socrealistika umjetnost na tlu bive Jugoslavije nastojala je da kroz sakralna mjesta, spomenike, skulpture poginulih konstruie mit za stvaranje ideje o revoluciji, ideje o stvaranju novog ovjeka... Kroz spomenike se nastojalo ovladati prolou kako bi se kontrolisala budunost. A, isto tako, spomenici, iako predstavljaju veoma esto poginule borce za vrijeme Narodnooslobodilake borbe, izraavaju duh optimizma i kretanje kolektivne volje, koja se kali kroz pobjedu, ka utopijskom besklasnom drutvu. Isto tako, duh poginulog treba da naglasi da su oni koji su preivjeli rat i nove poslijeratne generacije duni da u miru slijede tekovine revolucije, za koju su partizani prolili krv.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

39

Kosmiki planovi
Mircea Eliade govori o funkciji svetog mjesta ili hrama, koja se sastoji u tome da uspostavi vezu izmeu kosmikih planova.1 Unutar njega ovjek prekorauje i premoava vremensku dimenziju izmeu prolaznog i vjenog ivota, izmeu svijeta bogova i svijeta ljudi. U strukturi rituala, svijet bogova, o kojem pie Eliade, mogao bi se, istina u jednoj provizornoj analogiji, uzeti i kao svijet ratnika, ovdje partizana, koji su se borili protiv faistikog osvajaa. Radi se, zacijelo, o tome da generacije koje ive obini, profani ivot, premoste distancu izmeu velikih boanskih gesti, koje su, kroz mitoloku prizmu, predstavljene u svijetu i djelima partizana, i svakodnevnog, obinog i profanog ivota u kojem se nalaze i borave. No, postavlja se pitanje kako i na koji nain se premoava transcendentalna junaka gesta, koja se opire svakodnevnom, obinom doivljaju svijeta i obinom svakodnevnom ivotu? Jedan od odgovora na ovo pitanje je sadran u nastojanju komunistikog sistema da pomiri ulogu ratnika i radnika, pri emu se sakralnost radnika, kao ishod tog poistovjeivanja, transformira u miru u ideju izgradnje novog drutva. Za logiku konstitucije komunistikog drutva sam rat ne znai stoga samo negaciju ili konflikt, ve se u njemu i kroz njega profilira jedna odreena struktura rada, izgradnje, obnove. I upravo radne akcije, koje se javljaju neposredno poslije rata, nemaju za cilj samo da obnove ratom poruenu zemlju; one imaju i zadatak da konzerviraju ratni entuzijazam i odravaju ratnu kolektivnu volju i optimizam u izgradnji novog drutva i stvaranju novog ovjeka. I jedan i drugi, i ratniki i radniki ivot, zapravo, treba da su proeti istom kolektivnom idejom izgradnje novog drutva, ija se konkretna manifestacija i fizionomija ideoloke imaginacije najvidljivije oituju i prezentiraju u kontekstu dravnih rituala, posjeta svetim mjestima, simbolikim predstavama spomenike arhitekture, monumentalnim spomenicima i skulpturama, posveenim oslobodilakoj borbi naroda i narodnosti Jugoslavije, pobjedi revolucije, palim borcima i rtvama faistikog terora.

Ilustracija spomenika
Poto je diskurs o NOB-u bio prisutan u skoro svim sferama drutvenog ivota u kolskim programima, na televiziji, u tampi, u govorima politiara on je postajao dio svakodnevne socijalne imaginacije, kroz koju se samo drutvo profiliralo. Tako je, naprimjer, u okviru kolskih programa bilo predvieno da uenici, prilikom nekog vanog dravnog datuma, pored programiranih asova istorije obilaze i posjeuju memorijalne spomenike, organiziraju kolektivne izlete, kako bi odali poast palim borcima. Isto su tako radne organizacije, preduzea, razne firme organizoVidi: Mircea Eliade, Le Sacre et le profan, Pariz, Gallimard, 1972; Mira Elijade, Sveto i profano, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 2003.
1

40

KULTURA

SJEANJA:

1945.

vale kolektivne izlete, posjete muzejima revolucije, spomenicima, mjestima ija su glavna urbanistiko-arhitektonska ostvarenja inspirisana oslobodilakom borbom i revolucijom, itd. tavie, sve vie se ustaljivala praksa da i same porodice, neovisno od oficijelnog programa, obilaze spomenike i spomen mjesta, pretvarajui ih tako u prijatna i relaksirajua izletita. Posredstvom svega toga se svijest graana, njihova kolektivna imaginacija, formirana kroz naraciju o NOB-u, spajala, kroz ritual, sa dravnom voljom. U ritualima je sama drava, zapravo, prodirala u svijest graana. tampa je imala znaaj u stvaranju zamiljene nacije, o emu pie Benedikt Anderson,2 kroz koju se razvijala mogunost da se svaki lan zajednice solidarie sa sudbinom pojedinaca grupe kojoj pripada, a koje ne poznaje, dok su rituali preko kojih je drava kroz naraciju NOB-a prodirala u svijest svojih graana u istoj mjeri sluili ne samo da bi se odreena zajednica solidarisala sa nepoznatim pojedinanim sudbinama svojih pripadnika, ve da bi se ona sama identificirala sa dravnim jedinstvom. A uloga ratnih simbola se izvravala i u tome da oni, predstavljajui rat kao volju koja izrasta iz naroda, koja se spontano stvara iz narodne svijesti, istovremeno izraze istinu da i sama drava i njezini principi niu iz naroda, iz njegove volje. Pa iako je struktura socijalistike vlasti posjedovala dosta elemenata centralistikog upravljanja, odozgo ka dolje, to e rei od partije prema narodu, prije svega zato to partija, kao subjektivna snaga drutvenog razvoja, treba nastaviti da modelira i dirigira volju naroda, ipak je ona, kroz predstavljanje rata, nastojala istaknuti i injenicu da je ona, uistinu, izraz volje naroda, koja poslije rata u harmoniji sa narodnom voljom na pravedan nain artikulie njezinu kolektivistiku politiku mo. Uloga ritual upravo je u tome da spoje pojedinca sa kolektivnom voljom, koja je volja partije, drave, vojske i svih drugih struktura koje su sebe legitimirale pobjedom nad neprijateljem, a koje osiguravaju stabilnost i bezbjednost sistema. Znaaj drave se preko njih prepoznaje u vanosti i znaaju borbe i revolucije. Ceremonije, rituali, spomenika arhitektura i monumentalni spomenici, odraz su same slobode, zasnovane na kolektivistikom entuzijazmu pobjede nad neprijateljem; oni formiraju, zapravo, osjeaj pobjednike slobode, koja se iskazuje u samostalnosti sistema da samog sebe, slijedei narodnu volju, determinira. Tako ritual samog sebe opravdava upravo kroz mit o slobodi. Zapravo, ispravnost borbe, ispravnost ciljeva za koje se zalagala partija, predstavljena je kroz mit o pobjedi, na isti nain kako se i istina komunistike ideje prezentirala kroz ritualno predstavljanje pobjede nad neprijateljem. Iz toga razloga su, u kontekstu mita o pobjedi i njenog trijumfalnog entuzijazma, zahvaljujui kome su se jugoslavenski narodi sami oslobodili od bilo kojeg oblika tiranije, i sve patnje i sva stradanja, kroz koja su proli borci, opravdani. Figura tijela komunizma, predstavljena kao simbol o ratniku-radniku-sportisti, pro2

Vidjeti: Benedikt Anderson, Nacija: zamiljena zajednica, Episteme, Beograd, 1998, str. 17.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

41

eta je mitom o trijumfu, mitom o pobjedi, to savladava svaki determinizam u istoriji i dovodi do nove svijesti o zajednici, pojedincu, budunosti. Sljedstveno tome, ritual posjeduje funkciju integracije svih drutvenih mehanizama unutar zajednike ideje o novom ovjeku; on, u isto vrijeme, djeluje kroz regenerirajue snage to obnavljaju mit o novom ovjeku i novom dravnom jedinstvu. Ukoliko se nema u vidu ova injenica, odnosno, ukoliko se u recepciji poslijeratne monumentalne memorijalne skulpture i plastike, inspirisane oslobodilakom borbom naroda i narodnosti Jugoslavije, ne projecira dravna ideologija, koja je sebe legitimirala kroz ratne monumente, onda se oni, makoliko predstavljali izuzetnu likovnu vrijednost, kao to su to, naprimjer, Spomenik i Spomen-kosturnica na Sutjesci Tjentitu, spomen parkovi na Neretvi, u Drvaru, na Kozari, u Jasenovcu, Titova pilja na Visu, Spomen park Vraca u Sarajevu, Partizanska nekropola u Mostaru i mnogi drugi, ne mogu dokraja razumjeti.

Spomenik na Tjentitu
U Spomen parku Tjentite,3 na mjestu gdje su se vodile estoke borbe najsudbonosnije bitke NOB-a, u kojoj su jedinice NOVJ, ulaui natoveanske napore i trpei velike gubitke, sredinom juna 1943. godine, izvrile proboj iz okruenja i prele u ofanzivu,4 pored ravne mermerne etvrtaste plohe Spomen kosturnice, u kojoj su sahranjene kosti 3.331 poginulog borca nie Spomenik-monument, kao pukotina, sa razlistalim kamenim monolitom, rasjeenim na dva dijela, to simbolizira proboj iz obrua. Spomenik na Kozari isto tako izraava kolektivnu volju. Pritom je veoma vano istai da i apstraktne plastine forme, koje izravno ne sadre u sebi predstavljaku figuraciju, posjeduju, takoer, svoju veoma odreenu asocijativnu usmjerenost, u kojoj se, na posredan nain, osjea prisustvo tijela; one, predstavljajui kolektivno tijelo u apstraktnoj formi, i same poprimaju u sebi neto to je veoma tjelesno. Uobiajena je bila praksa da se podiu spomenici ili biste narodnim herojima-borcima, kao to je to, naprimjer, spomenik djeaku-borcu Boku Buhi koji je predstavljen kako stoji nad otvorenom knjigom, dok u jednoj ruci dri puku, a u drugoj bombu. Boko Buha simbolizira omladinca-ratnika koji je poginuo sa osmijehom na licu dok je branio ranjenu drugaricu, kako to stoji u jednoj narodnoj, njemu posveenoj pjesmi. Poznato je da totalitarni reimi insistiraju na mobilnosti mladih, jer oni predstavljaju neto novo, novu perspektivu; oni, upravo kao takvi, treba da grade novu budunost. Stoga je oficijelna ideologija posebno insistirala na junakoj
3

Autor monumentalnog kompleksa na Sutjesci sa Spomen-kosturnicom i Spomenikom je vajar Miodrag ivkovi. 4 Vidjeti: Jugoslavija, spomenici revoluciji, SUBNOR Jugoslavije, Beograd-Sarajevo, 1968.

42

KULTURA

SJEANJA:

1945.

smrti maloljetnika, kako bi se kroz njihov lik konstituisao mit o novoj generaciji koja kroz smrt, kroz stradanja, gradi novu sutranjicu. Njegov spomenik je postavljen na planini Jabuka kod Prijepolja, mjestu na kojem je i poginuo upavi u zasjedu, na vrhu proplanka ispod kojeg su poredane biste drugih omladinaca-boraca koji su poginuli u NOB-u. Tu je, izmeu ostalih, i bista-spomenik Sirogojnu, djeaku-borcu, njegovom drugaru, koji je, takoer, bio uven po svojim odvanim podvizima. Nedaleko od ovog spomenikog kompleksa, devedesetih je godina, u asu tzv. liberalizacije jugoslavenskog drutva, postavljen spomenik sa imenima poginulih boraca iz Balkanskih ratova, kao i borcima stradalim za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nosioci srpske nacionalistike politike su, s ciljem dekonstrukcije i devalvacije komunistikog mita borca-ratnika, postavljali neposredno pored partizanskih spomenika, spomenike srpskim vojnicima koji su bili naklonjeni faistikim snagama i koji su stradali od partizana. Karakteristian je u tom pogledu spomenik Stjepanu Stevi Filipoviu, bravarskom radniku, jednom od voa ustanka u Valjevu, komandantu ete, pa onda i komandantu Kolubarskoga bataljona. Kada su ga etnici na prevaru uhvatili i predali Nijemcima, koji ga vjeaju pred tri hiljade na silu okupljenih i privedenih graana, kao publikuma koji treba da iz ina egzekucije izvue za sebe pouke, on je, ispod vjeala, sa omom na vratu i visoko iznad glave uzdignutih ruku i stegnutih pesnica, uzviknuo: Dole Hitler, dole faizam, ivio Sovjetski Savez, ivela Komunistika partija, ivela sloboda. Scenu njegovog smaknua je snimio jedan njemaki oficir i prema njoj je napravljena njegova spomen-figura/skulptura sa podignutim rukama ka nebu.5 Taj njegov spomenik je postavljen u Valjevu, mjestu njegovog smaknua, koje se nalazi u Srbiji. Isti takav spomenik, njegova replika zapravo, postavljen je i u njegovom rodnom mjestu Opuzenu pored apljine koje se nalazi u Hrvatskoj. Ta dva grada, sa istim spomenikom Stjepana Steve Filipovia, nalaze se sada u dvije drave i skoro da nemaju nikakvog kontakta izmeu sebe. Topoloka mapa, koja nas vodi na mjesta gdje su se ta zbivanja dogaala, a na ijim lokacijama su spomenici i spomen obiljeja postavljani, nije bila sluajno, niti arbitrarno iscrtana. Spomenici palim borcima su uglavnom postavljani na nekom istaknutom proplanku, ili na ulasku u sam grad, ili na jednom od glavnih gradskih trgova. Na tako izabranim mjestima dolazila je do punog izraaja monumentalnost plastine forme i snane junake geste, to treba da odredi pravac istorije i da jo jednom istakne i podsjeti na snagu partizanske volje. Oni su, zapravo, sa tih istaknutih mjesta na koja su postavljani, svojom monumentalnou i velikom gestom dominirali prostorom, sugestivno svjedoei o snazi kolektivne volje to se tokom rata stvarala.
5

Spomenik, realiziran izmeu 1953. i 1960., djelo je poznatog jugoslavenskog vajara Vojina Bakia.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

43

Ritualno kreiranje svakodnevnog ivota


Kolektivni rituali posjete spomenicima, svetim mjestima na kojima su se odvijale velike bitke, dravne svetkovine povodom znaajnih godinjica strukturiraju, na mitski nain, kolektivnu svijest koja se formira poslije rata. Jer, djelujui tako to nesvjesno prodiru u svijest onih koji u njima uestvuju, kolektivni rituali, na taj nain, odreuju i njihovu orijentaciju i poziciju u svijetu, proetu mitologijom NOB-a, koja im formira i horizont iekivanja u budunosti, zasnovan na iekivanju komunizma. Prodirui u svijest, ritual, dakle, svojim magijskim karakterom, koji i ini da se on prihvata na nesvjestan nain, kreira emocije i kristalie viziju svijeta kod svojih uesnika. Radi se, zapravo, o tome da sama prezentacija rata, njegovo mitoloko predstavljanje, odreuje smjer budunosti, strukturira logiku mira. Tako, mo to se formira prezentacijom prolosti odreuje budunost ili, drukije, projeciranje rata kroz ritualno predstavljanje usmjerava put mira, formira pravac razvoja drutva, konstituira logiku svakodnevnog ivota i opredjeljuje njegove vidove i tendencije. Prodirui u svakodnevni ivot, simboli rata mu tako nameu logiku koja instalira unutar njega odreene mehanizme, to treba da ostvare njegovo jedinstvo i ukau na pravac i cilj njegovog kretanja. Kolektivni rituali, kroz dravne praznike, datume, ceremonije, monumentalnu spomeniku arhitekturu i skulpturu, stvaraju i kolektivnu predstavu o tome na koje pojave i vrijednosti u svakodnevnom ivotu treba pojedinac da se usredsredi i osloni, kako bi se one unutar njega interiorizirale.6 Analizirajui svakodnevni ivot u ikonografiji Sovjetskog Saveza, Svetlana Boym svoju panju usmjerava upravo na istraivanje struktura svakodnevnog ivota u ikonografiji totalitarnog drutva.7 Nju, zapravo, prevashodno zanima pitanje kako se svakodnevni ivot formira u socrealistikoj estetici, u kojoj dominiraju, kao to je to poznato, velike mitoloke naracije o revolucionarnom, izuzetnom i nesvakidanjem, dogaaju, pri emu je sve obiljeeno i proeto kultom velike liderove harizme. Naime, problem koji se pritom postavlja odnosi se na pitanje kako pomiriti velike dogaaje, kao to je to, naprimjer, rat ili revolucija, sa obinim, svakodnevnim ivotom? Jer, revolucija, kao veliki dogaaj, treba svojom veliinom, svojom dinaminou, svojom kreativnou, da opravda obini, svakodnevni i, moglo bi se rei, rutinski ivot. U sagledavanju tog problema, Svetlana Boym i polazi od analize sva6 Koliko sami rituali kreiraju odreena vjerovanja, odnosno, fokusiraju panju pojedinca i usmjeravaju njegovu elju ka identifikaciji sa vrijednostima to se ne zasnivaju na predrasudama, mistici i fantazijama, ostaje kao otvoreno pitanje, koje se u sociolokim teorijama uvijek iznova postavlja, naroito kod Durkheima u njegovoj teoriji o osnovnim formama religioznoga ivota. Ni pitanje koliko socijalno jedinstvo, zasnovano na ritualima, pomae pojedincu da propita vlastitu poziciju u svijetu, nije dobilo zadovoljavajui odgovor; ono se upravo zato ispostavlja kao stalni i otvoreni problem. 7 Vidjeti: Svetlana Boym, Common Place, mythologies of everyday life in Russia, Harvard University Press, Cambridge Massachusetts, London England, 1994.

44

KULTURA

SJEANJA:

1945.

kodnevnog ivota u ikonografiji sa kojom se obini ruski ovjek susretao. Primjerice, na koji nain Staljinova slika, koja visi na zidu sobe jednog obinog stana, prodire kao mikro simbol u svakodnevne obiaje porodice; kako su oficijelni ideoloki diskursi upleteni u mreu svakodnevnih odnosa, svakodnevnih gesti i ponaanja, i kako uplivavaju i u najmanje pore i detalje ivota. I, kako je uope mogue u totalitarnim drutvima govoriti o autonomiji svakodnevnog ivota kada kroz obine mikro dogaaje simboli prodiru u svakodnevnu svijest? Odmah je tu i pitanje, koje je jo Weber postavio kako da harizma, to sebe zasniva ne herojskoj ratnikoj gesti, a koja je u suprotnosti sa bilo kakvom trgovakom logikom, to e rei, logikom svakodnevlja, u kojoj se sve stvari uglavnom mjere profitom i zaradom, postane dio svakodnevnog, rutinskog ivota? Rijeju, kako da ona sebe u njega utisne? Ili, drukije, kako da se vrijeme ratnitva, vrijeme heroja, koje pripada sakralnoj mitologiji, transformira u simbolikoj logici u obino vrijeme?

Figura radnika i figura trgovca


Marksizam se, promovirajui vrijeme proizvodnje, zasniva na kritici kapitala, njegove logike, liberalnog trita i individualne slobode, za razliku od vremena trgovine koje se, nasuprot tome, temelji na ideji individualnih sloboda, liberalne ekonomije, slobodnog trita, investicija, ulaganja. Za liberalne teoretiare, kao to je to, naprimjer, Hayek, svako smanjenje trgovinskih prepreka omoguava i iri granice slobode razvijanja svih ovjekovih potencijala, oslobaa mogunosti njegove samorealizacije, autonomije i afirmacije njegovog ljudskog digniteta. Suprotno tome, slobodno trite u marksistikoj kritici politike ekonomije je u funkciji eksploatacije; ono dovodi do stvaranja haotinih odnosa i oslobaanja iracionalizama koji pogoduju i slue podjarmljivanju i potinjavanju. Vrijeme trgovine nije, zapravo, vrijeme koje se moe kontrolirati; naprotiv, ono kontrolie i odreuje samog ovjeka, jer ga podvrgava i nagoni da misli, sebe odreuje i samodeterminira unutar jednog jedinog fiksiranog cilja i pravca unutar logike profita. Za Marxa e, meutim, kriza kapitala, na kraju, sama po sebi, omoguiti stvaranje revolucionarne proleterske svijesti i internacionalnog jedinstva. No, osnovni razlog to vrijeme trgovine potiskuje i zamjenjuje vrijeme proizvodnje, odnosno ideju rada, u tome je to rad ne poiva na haotinim pravilima, ve na proizvodnji, kroz koju se stvara radnika solidarnost, emancipira istorija, a onda i cijelo ovjeanstvo. Veoma je vano upravo to istai: radom se ne emancipira samo radnitvo, koje prerasta i uzdie se u ljudstvo, nego i cijelo ovjeanstvo, kao i sama istorija. Jer, figura trgovca ne moe da da pravac i smjer istoriji, da je determinie, dok figura radnika-proizvoaa to moe. Jo vie, kroz figuru ratnika-radnika/proizvoaa mogue je sakralizirati samo vrijeme; ono se, zapravo, kroz figuru ratnika-radnika-proizvoaa samo kreira i odreuje.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

45

S druge strane, radnik svojom akcijom, radom, proizvodnjom treba da, za razliku od trgovca, sam strukturira sve drutvene odnose, da svojom snagom i hrabrou proizvodi novo drutvo i time usmjerava vrijeme. Za njega, njegovo tijelo, odnosno lice, sam e Marx, ne bez izvjesne doze patosa, rei: I sa lica ogrubjelog od rada, gleda na nas sva ljepota ovjeanstva. Prezentacija nepatvorenog, snanog i vrstoga tijela heroja-radnika/proizvoaa upravo i slui tome da bi se akcentirala njegova snaga i akcija koja konstituira drutvo i istoriju, stvarajui revolucionarni istorijski zaokret. Zato on i ne slui vremenu; vrijeme treba da se podvrgava njegovoj volji. No, podvrgavajui se njegovoj volji, vrijeme se time ne potinjava; naprotiv, ono samo sebe time kreira, jednako kao to i istorija, podvrgavajui se njegovoj volji, samu sebe obasjava onim svjetlom koje je ini upravo onakvom kakva je ona uistinu na putu ostvarenja komunistikog drutva. Tako je snano tijelo partizana/ revolucionara, odnosno, radnika/proizvoaa i u ikonografskom smislu suta negacija tijela trgovca.8 U svojim esejima Stranac9 i Metropola i duhovni ivot,10 Simel upravo govori o tome da je ideja trgovine povezana sa figurom stranca, te da trgovina razvija intelektualne kapacitete, intelektualizira socijalne odnose, uniformiui ih preko istih ciljeva, zapostavljajui pri tome duhovni i afektivni razvoj pojedinca. Za njega je, isto tako, pojava velikih gradova odreena indiferentnim susretom, komunikacijom zasnovanom na brzini, neurozi, gdje je logika dinara svela sve kvalitativne razlike na kvantitativne. Dinar kao univerzalni ekvivalent svih vrijednosti ispranjuje i razara nukleus i sr stvari, unitava njihovu partikularnost, individualnost, neponovljivost.11 Po mnogim elementima sama industrijalizacija, kao i moderna svijest u cjelini, obiljeena je figurom trgovca, a onda i dominacijom intelekta nad
8

Svakako, to ne znai da su svi trgovci jedini i tipini predstavnici buroaske klase i nosioci buroaske svijesti. Ovdje je istaknuta samo tipoloko-karakteroloka i simbolika razlika izmeu tijela radnika i tijela trgovca, izvedena iz dihotomije vrijeme trgovine i vrijeme proizvodnje, gdje je figura trgovca u jednom vremenu, a figura radnika u drugom. Uostalom, skoro je nemogue zamisliti trgovca, iftu, u kolokvijalnom argonu, njegovo tijelo pogotovo, koje nije iskovano od rada ili borbe, kao tipa, odnosno kao retoriku ikonografsku figuru, koja bi mogla predstavljati novog ovjeka, novu klasnu svijest, novo drutvo. U totalitarnim drutvima kult snanog tijela i nastaje u dobroj mjeri i da bi se sama trgovaka, parazitska svijest negirala. Tako, naprimjer, u nacizmu prve konspirativne rasistike teorije o Jevrejima, Jevreje predstavljaju kao trgovce okruene zlatom i bogatstvom, a ne kroz samorazumljivu junaku gestu tijela koje kroz rad proizvodi, gradi novu budunost i novo drutvo. 9 Simel, Ventura e sventura della modernita, Antologia degli scritti sociologici, tree poglavlje Le straniero, Bollati Boringhieri, 2003. 10 Ibid., poglavlje Le metropoli e la vita dello spiriti, str. 409. 11 Tutte le relazione affetive tra le persone si basano sulla loro individualita, mentre quelle intelettuali operano con gli uomini come se fossero dei numeri, come se fossero elementi di per se indifferenti, che interessano solo per il loro rendimento oggettivamente calcolabile. Ibid., str. 415.

46

KULTURA

SJEANJA:

1945.

senzibilnim mogunostima pojedinca. Figura ratnik-radnik upravo nastoji da negira taj mit; ona, zapravo, simbolizira cjelovitog ovjeka koji se kroz slobodnu volju stvara i koji u svojoj akciji povezuje intelekt, volju, emociju i lojalnost.12

Harizma ratnika-radnika
Harizma se stvara, kako je to jo Weber13 uoio, kroz intuitivno djelovanja koje nije uslovljeno trgovakom kalkulacijom, niti trgovakim uspjehom. Ona se formira kroz ratniku herojsku gestu koja nije limitirana vanjskom snagom, ve sama djeluje iz sebe, iz svog vlastitog unutranjeg nagona. Sljedstveno tome i Titova se harizma, kao herojska, ne konstituira i ne uspostavlja prema profilu figure trgovca, ve radnika. Ali, za Webera sama harizma je i izvan zakona. Ona moe, na isti nain kao i vladalac za Carla Schmitta,14 suspendirati zakon. Nasuprot tome, Titova harizma je, meutim, u simbolikom smislu, harizma koja je izraz narodnog zakona, te se nikako i ne moe izdii iznad njega. Ona se, objedinjujui se kroz ritual sa irokim narodnim masama, i ne zasniva samo na intuitivnom ratnikom herojstvu, koje, neuslovljeno vanjskim preprekama, samo iz sebe djeluje, nego i na mogunosti da proizvede drutvo, da ga kroz radnike principe izgradi. Upravo zato Titova harizma je harizma stalnog ratnika-radnika. A, odgovor na pitanje kako pomiriti veliku harizmu i totalitarno drutvo, bi se, shodno tome, nalazio u tome to je sama harizma, u ovom sluaju Titova, poivala ne samo na figuri heroja i pobjedi u ratu, ve i na harizmi radnika koji proizvodi novo drutvo i novu drutvenu svijest. Drugim rijeima, ona, s jedne strane, kroz ideju rada, izraavajui narodnu volju, determinira drutvo, a, s druge, ona samu sebe, istovremeno, kroz rad i kroz narodnu volju stvara i konstituie. Titova harizma je upravo u tome da ona kroz ideju ratnika-radnika stalno proizvodi ciljeve drutva koji su upravljeni ka ostvarenju komunizma, te je tako, u njegovom tijelu, ucrtana drutvena cjelina, kolektivna volja, pa i sama drava koja se stalno izgrauje, da bi se, na kraju, i sama prevazila. Dakle, uloga harizmatinog lidera, kada se on simboliki predstavlja, kao to je to sluaj sa Titovom harizmom, nije u njegovom posjedovanju moi, koja bi, prema svojoj vlastitoj unutranjoj logici, sama odluivala o dravi, o zakonima, o sudbini naroda, ili koja bi imala toliku snagu da suspendira i same zakone i uzdigne se iznad njih. U njegovom harizmatinom tijelu upisan je narod, te su njegove odluke narodne odluke. Ujedno, u njegovom tijelu je politika mo koja je u stanju da rekre12

Kada je rije o lojalnosti, trgovac kao stranac ne mora da izraava toliku lojalnost spram sistema i drave. On moe, u ime svoje autodeterminacije i svog ekonomskoga uspjeha, podrediti zajednicu trgovako-profitabilnoj logici. 13 Vidjeti: Max Weber, Economy and society: an outline of interpretive sociology, Berkeley, University of California Press, 1978. 14 Carl Schmitt, The concept of the political, Chicago, University of Chicago Press, 1996.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

47

ira narodnu volju, da je samu sa sobom ujedini, da je proglasi sakralnom u miru, u obinom ivotu, u kojem se i grade revolucionarni principi novog drutva. Isto tako, njegovo tijelo predstavlja zakon, dravu, pa stoga i nije potrebno da on suspendira zakon, da se izdigne iznad njega, kako bi se uveo red u dravi. Na koncu, on predstavlja radniki ideal koji se manifestuje u samom zakonu, to e rei, u njegovom tijelu. Njegovo tijelo ponovimo to jo jednom stvara narod, a narodna kolektivna volja, zauzvrat, stvara njega.

Tijelo borca u stvarima


Rasulo rata, njegovo rastrojstvo, prevazilazi se, kako je to ve istaknuto, kroz figuru ratnika-radnika, pa je, stoga, rat matrica, temelj koji omoguava ouvanje mira i izgradnju bolje budunosti. Rijeju, rat postaje sveopi zajedniki imenitelj kroz iju se simboliku mo imenuje itava postratna situacija. Jo vie, simbolika mo rata daje snagu i mo sistemu to se poslije njega gradi. Upravo su iz tog razloga, u jugoslavenskom iskustvu primjerice, mnoge fabrike, radne organizacije, preduzea i dobila svoja imena prema imenima palih boraca i narodnih heroja. Trgovi, ulice, kole, univerziteti, naune institucije i izdavake kue, takoer. Nain njihovog obiljeavanja se zasnivao, prije svega, na tome da sam taj in treba da, oznaavajui duh poginule osobe, prizove je ponovo u prisustvo, ali svojim ostvarenim rezultatima, samoprijegorom, udarnitvom, to je, ujedno, i potvrda da se istorijska misija heroja nije njihovom smru zavrila, nego da se ona produava i nastavlja i u miru. Upravo zato izbor imena boraca i narodnih heroja, koja e, u miru i izgradnji socijalistikog drutva, pronositi, kroz svoju traginu ratnu sudbinu, nove socijalistike vrijednosti, nije bio arbitraran niti proizvoljan. Tako je, naprimjer, jedna od najznaajnijih izdavakih kua u Bosni i Hercegovini ponijela ime uvenog intelektualca i komuniste Veselina Maslee, koji je poginuo u toku bitke na Sutjesci. Paralela izmeu njegove linosti i visokog dometa publicistiko-naune i izdavake djelatnosti je nesumnjiva.15 Stoga su njegov duh, njegova intelektualna hrabrost i dosljednost, kao i portvovanost i herojstvo za vrijeme rata, dostatni da oznae put i logiku izdavake politike kue u budunosti. Isti takav je, naprimjer, sluaj sa narodnim herojem Rudijem Radetom Konarem, koji je po zanimanju bio elektriar. Radna organizacija elektroopreme i elektromaterijala koja je ponijela njegovo ime, u svom rastu i svojoj proizvodnoj ekspanziji izraava njegov duh; ona kao da je, tavie, u sebi interiorizirala njegovu personalnost, a samo njegovo tijelo kao da je sebe ugradilo u njen razvoj. Tako njegovo tijelo, moglo bi se rei, sebe nastavlja i produava u napredovanju proizvodnje i logici funkcionisanja radne organizacije u
15

Pored brojnih kolskih ustanova, koje su, naroito u Bosni i Hercegovini, ponijele njegovo ime, najvia godinja nagrada za publicistiku u Bosni i Hecegovini se, takoer, zvala Veselin Maslea.

48

KULTURA

SJEANJA:

1945.

cjelini. I mnoge druge firme, pa i mnogi pogoni, iako po prirodi svoje proizvodnje nemaju nikakvu neposrednu vezu sa ratom, niti sa NOB-om, nosei ime revolucionara, koji opet i ne mora da ima nekih profesionalno dodirnih taaka sa karakterom njihove proizvodnje, svoju logiku i svoje mehanizme funkcionisanja kao da izgrauju kroz simbolike strukture to su se uspostavljale za vrijeme rata.16 Poslije rata, putna i cestovna topografija je, takoer, izmijenjena, reklo bi se u cjelini. Ulice i uliice, trgovi, pa i gradovi su dobijali nova imena, prema nazivima boraca, uglavnom poginulih u ratu, poto nije bio obiaj da se da ime, naprimjer, ulice ivom narodnom heroju. Tito je i tu bio izuzetak; skoro da i nema grada u bivoj Jugoslaviji koji nije imao i svoju Titovu ulicu.17 Tako su ulice, trgovi, gradovi poslije rata, mijenjajui svoje nazive, dobijali drugaiju ikonografiju i drugaije svoje simboliko predstavljanje, izraavajui, na taj nain, i novi duh vremena i novu simboliku samog prostora i poretka u njemu.18 Odnos prema ratu i mitu, koji se realizuje kroz ikonografiju spomenika, spomeniku arhitekturu, skulpture narodnih heroja i dr., to treba da nose u sebi neto
16

Sarajevski umjetnik Neboja eri oba u svojoj instalaciji Heroji izlae etiri fotografije heroja prema kojima su odreeni proizvodi moderne proizvodnje dobili svoje nazive. Odnos izmeu herojstva i trine logike ovdje se moe razumjeti preko Marxove teorije kapitala, prema kojoj proizvodi proizvodnje u modernom dobu posjeduju upotrebnu i prometnu vrijednost. Za razliku od upotrebne, prometna ili trina vrijednost je arbitrarna vrijednost, koja odreuje sam proizvod prema haotinim i proizvoljnim zakonima trine ponude i potranje. Cilj komunistikog drutva je, meutim, da se prevazie taj raskol, razdvojenost i alijenacija izmeu uloenoga rada i proizvoda proizvodnje, sa kojim raspolae vladajua klasa, a iju vrijednost odreuje trina arbitrarnost. Figure heroja, objeenih kao ikone na zidu, pored svoje ironine konotacije, treba takoer da odrede vrijednost proizvedenog predmeta, ali ne prema trinoj arbitrarnosti i haotinosti, ve prema njihovoj istinskoj upotrebnoj vrijednosti. I kao to su heroji predstavljali kolektivnu volju, stvaranu kroz rat, tako isto i predmeti treba da predstavljaju radniku kolektivnu volju koja se stvara kroz rad. Dakle, vrlina heroja, koja prevazilazi ratnu haotinu situaciju, i ovdje treba da prevazie trini haos i iracionalnost. Najzad, koncept je i u tome to vrlina heroja, i to ne samo heroja rada, nego heroja uope, moe i ovdje da djeluje, pogotovo zato to je heroj, ujedno, i radnik i proizvoa samog drutva i svih drutvenih odnosa. 17 Izuzetak su, takoer, predstavljala i imena gradova koji su, pored Titovog, dobijala i imena i drugih ivih i mrtvih narodnih heroja, kao to su to, naprimjer, Rankovievo, po Aleksandru Rankoviu, Ivangrad, po Ivanu Milutinoviu, Kardeljevo, po Edvardu Kardelju, i dr. Pri tome je vano istai da su nova imena ovih gradova automatski otpadala i ponovo se vraala stara padom s aktuelne politike scene heroja po kojima su oni i dobili svoje novo ime. Tako, naprimjer, padom Aleksandra Rankovia, potpredsjednika Jugoslavije, 1996, automatski je otpalo i Rankovievo, ime grada koji je po njemu dobio ime, a na njegovo mjesto se vratilo staro Svetozarevo. Meutim, s uruavanjem socijalizma sva mjesta u bivoj Jugoslaviji su zbacila sa sebe svoja nova imena, posebno obiljeena Titovim imenom, i ponovo se doepala svojih starih imena. 18 Ilustracije radi, jedna od glavnih ulica u Sarajevu, koja se zvala Ferhadija, mijenja svoje ime u ulicu Vase Miskina Crnog, koji je bio radnik, heroj, i po kojem je dobila ime i velika tvornica eljeznikih vozila u Sarajevu. No, to nije bilo dostatno, zato to se kroz naziv ulice htjelo sugerirati da sami radnici, koji su dotada bili eksploatisani i izrabljivani, treba odsada da opredjeljuju i ikonografiju grada, njegov izgled, te da sam prostor, pa i duh ulice, strukturiraju prema radnikom idealu.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

49

uzvieno, ipak je u socijalistikoj optici bio dvosmislen. Naime, sama ratna mitologija treba da stvori kolektivnu percepciju svijeta, njen temelj i poetak prema kojem e se budui dogaaji odrediti i strukturirati. U svojoj simbolikoj prezentaciji, rat sadri u sebi, prema tome, elemente matrice, temelja, oslonca, poetka, neki generalni model, zapravo, prema kojem treba da se razvija nova svijest o solidarnosti, novom ovjeku, bratstvu i jedinstvu. No, s druge strane, rat je izuzetak. Komunistika ideja se nije zato toliko pozivala, niti je pledirala za neku glorifikaciju rata i nasilja, na nain kako je rat bio velian i glorificiran, naprimjer, u italijanskom faizmu, gdje je rat osnovni pokreta drutva; on treba, ustvari, da kroz stalnu herojsku borbu stvori i pronosi dravnu slavu, s jedne strane, i da uzdigne i predstavi, s druge, liderovu politiku odluku kroz grandioznu mo ratne akcije. Ono to je, meutim, specifino za poimanje komunistike ideje rata jeste potreba da se rat unutar mira transformira, kako bi se njegov znaaj i njegovi mehanizmi iskoristili u stvaranju vrijednosti mira, i kako bi se kroz figuru radnika ratni pokli transformirao u ideju izgradnje novog drutva i novog ovjeka. A, policijska kontrola u miru je dostatna da ujedini sve drutvene mehanizme, koji se ne zasnivaju na ratu kao ekspanzionistikoj strategiji, nego na socijalnoj kontroli to se usmjerava prema internim problemima. Zahvaljujui tome, rat ostaje, moglo bi se rei, u procjepu izmeu principa ukljuivanja i iskljuivanja. Zato to je bio izuzetak, oficijelna komunistika politika, koja je itavu svoju mo koncipirala na naraciji NOB-a, nikada nije posezala za ratom, niti je njime prijetila. tavie, i pored mitologije koja je govorila o ratu i koja ga je, na jedan implicitan nain, veliala kroz rituale i mitove o herojima, junacima, komunistika politika Jugoslavije nije gajila ekspazionistiki mit o vlastitom suverenitetu. uvena Titova izjava Budimo spremni za rat kao da e doi sutra, a gradimo mir kao da e trajati hiljadu godina najzgusnutije izraava taj princip. Logika jugoslavenskog komunizma nije se, dakle, zasnivala na ekspanzionistikoj ratnoj opciji, niti na ideji voenja unutranjeg rata, to je sve rezultiralo konstituiranjem jedinstva izmeu jugoslavenskih naroda i stvaranjem drave koja je omoguavala mir i stabilnost. No, rituali i simboli prema kojima se stvaralo to jedinstvo, jednako kao i ikonografija svakodnevnog ivota i njegovo simboliko nazivlje prema imenima ratnih heroja, nastali su i izvedeni iz ratne strukture, odnosno iz memorije ratnog rasula. Sljedstveno tome bi se moglo postaviti pitanje koliko su mehanizmi rata u opeprihvaenim idealima, u kojima se ostvarivalo dravno jedinstvo, opredjeljivali i uslovljavali vjerovanje u njih? I, koliko ih je to vjerovanje, na nesvjesnom nivou, pokretalo i vodilo da se identificiraju sa dravnom zajednicom? injenica da je logika rituala utemeljena na nesvjesnim ratnim mehanizmima, nedvosmisleno pokazuje da su rituali predstavljali rat voen drugim sredstvima. Shodno tome, moralne vrijednosti to su se stvarale kroz ritual o ratu i to su kao simbolika mo prolazile kroz tijela graana, svoju su mo crpili, ustvari, iz rata. Ali, rat

50

KULTURA

SJEANJA:

1945.

nije ovdje tretiran kao neka apstraktna mogunost, to je sluaj, naprimjer, njegovog prirodnog stanja kod Hobbesa, gdje svako ratuje protiv svakog i svi protiv sviju; naprotiv, on se iskazivao u moralnim vrijednostima koje su oznaavale dravno jedinstvo i dravnu kompaktnost, a konstituisale su se, na nesvjesnom nivou, kroz ratne strukture i mehanizme. U same temelje komunistikog drutva ugraen je, moglo bi se i tako rei, ratni mehanizam, koji na nesvjesnom nivou stvara osjeaj vjerovanja, sigurnosti, jedinstva i sloge.

Ritual i sakralnost
Slika svijeta to se kroz ritual formira koju je Durkheim analizirao u magijskim ritualima, prepoznavajui u njima sakralni moralni elemenat, koji odreenu zajednicu okuplja oko zajednikoga moralnog sustava, te joj tako omoguava razvoj kognitivnih mogunosti, kako bi se kroz kolektivnu naraciju smisao budunosti i prolosti odredio u jugoslavenskom socijalistikom drutvu se formirala, kako je to ve reeno, kroz rat. Jer, sakralnost, o kojoj govori Durkheim, kao osnov za stvaranje moralnog jedinstva u odreenoj zajednici, upravo je u kontekstu izgradnje komunistikog drutva predstavljena u herojskoj, ratnikoj gesti, koja treba da ocrta i da primjer vrline, herojstva, te da, ujedno, predstavi sve moralne vrijednosti na kojima poiva zajednica i na kojima ona samu sebe treba da izgrauje. A ritual, sklapajui figuru ratnika i radnika, upravo spaja itavo drutvo unutar Titovog lika, unutar njegovog djela, iz ega se stvaraju i ideali komunizma koji e iskonski osvijetliti sve drutvene elje i sva drutvena nastojanja. Steven Lukes, u svome eseju Political Ritual and Social Integration,19 kritiki problematizira upotrebu rituala u neodirkemovskoj teoriji, koja posmatra ritual, njegovu funkciju, pa i moralnu vrijednost u industrijskom drutvu iskljuivo kroz njegovu integrirajuu mo. Kritizirajui stavove koji teoriju rituala svode samo na faktor drutvenog integriranja, Lukes insistira na tome da odreenje smisla rituala i simbola ne smije izgubiti iz vida njegovu ulogu u razvijanju kognitivnih vrijednosti, a o emu je govorio i Durkheim. Naime, za Lukesa uvijek ostaje otvoreno pitanje ko odreuje samu strukturu rituala, odnosno koji autoritet selekcionira njegovo znaenje. Predlaem da izvedemo sljedeu definiciju rituala: pravilima ustrojena aktivnost simbolike prirode koja privlai pozornost uesnika na objekt promiljanja i osjeaj koji za njih ima poseban znaaj. I, zatim, Lukes odmah dodaje: Postoji niz akutnih metodolokih problema pri izuavanju rituala, gdje je osnovni kako utvrditi da li je jedno tumaenje njegove simbolike vjerodostojnije od drugog.20
19

Vidjeti: Steven Lukes, Political Ritual and Social Integration, Essays in Social Theory, New York, Columbia University Press, 1977, str. 52-74. 20 Ibidem, str. 54 (prevod Ulvija Tanovi).

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

51

Dakle, jo uvijek ostaje otvoreno pitanje: koja politika mo odreuje i fiksira znaenje rituala izabirajui ga iz mnotva njegovih znaenjskih formi, i ko, unutar tog semantikog pluralizma rituala, selekcionira samo jedan njegov kontekst, zanemarujui drugi? S tim u vezi je i pitanje: kolika je mo rituala, ukoliko je njegovo znaenje selekcionirano, da na nesvjesnom nivou okuplja drutvenu heterogenost, te, napokon, kako pomiriti autonomiju linosti i njen kognitivni kapacitet sa kolektivnim ritualima? Jer, kada Lukes insistira na kognitivnoj strani rituala u Durkheimovoj interpretaciji, a sve zato da bi pojedinac bio u stanju i mogao da interpretira prolost i budunost, onda je to mogue ostvariti jedino preko dekonstrukcije samih znaenja rituala. Jer, moralne vrijednosti, kao i snaga drutvene integracije, uvijek su vezane za odreenu dvosmislenost; one, zapravo, i poivaju na elementima ambivalentnosti, na ta je, uostalom, Lukes i upozorio kritikujui neodirkemovce i zato to nisu uzeli u obzir mogunost pluralizma znaenja samog rituala. A da bi pojedinac bio samostalan, da bi se otrgnuo od odreene presije samog rituala, nuna je stalna dekonstrukcija svih njegovih formi i znaenja. Tek kroz dekonstrukciju svih formi i znaenja rituala pojedinac propituje svoju vlastitu ulogu i poziciju u drutvu i, kroz sasvim novi odnos, posmatra itavu simboliku strukturu to ga povezuje sa zajednicom, koja ga integrie. Dekonstrukcija, prema tome, ne znai ovdje destrukciju u smislu nitenja i razaranja, ve stalno otvaranje nove perspektive unutar rituala, njegovo novo iitavanje i sagledavanje iz mnotva njegovih perspektiva i mnogostrukosti znaenja. No, i onda kada ritual stvara pomirenje i ujedinjenje svih drutvenih grupacija unutar zajednice, ostaje stalno otvoreno pitanje kako e i na koji nain to jedinstvo proizvesti novo nejedinstvo? Stoga, govorei o integrativnoj funkciji rituala i insistirajui na njegovoj kognitivnoj mogunosti, treba stalno imati u vidu injenicu da je ritualu, kako bi se on mogao razumjeti iz mnotva vlastitih znaenja, neophodna stalna distanca od njega samog.21

Ritual i sloboda
Uloga rituala i simbola ne moe se, meutim, kod Durkheima sasvim shvatiti samo kroz njegovu integrativnu i kognitivnu funkciju; ona je uistinu cjelovita i razumljiva tek kroz njegovu ideju o slobodi. Sama sloboda pojedinca kod njega je mogua, ka21

Na isti nain je potrebno, a to su istakli Gilles Deleuze i Felix Guattari (vidjeti: il Delez i Feliks Gatari: Kafka, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1998) za manjinsko pismo Franza Kafke, biti stranac u vlastitom jeziku, kako bi se jezik otvorio u mnotvu vlastitih znaenja. Svakako, to ne znai da se sa tom distancom, distancom stranca, udaljavamo od jezika, da se time gubi odnos prema njemu; naprotiv, tek se tada zalazi u njegovu dubinu. Iz istog razloga je neophodna distanca od rituala, istinski put ritualu, njegovom poimanju iz mnotva njegovih vlastitih znaenja.

52

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ko to zapaa Lukes,22 govorei o Durkheimovom pojmu anomi, samo dok postoji struktura koja ga istovremeno limitira, odreuje ga unutar socijalnih odnosa, uspostavljajui tako njegovu moralnu svijest. Jer, bez odreene granice, bez limitiranja kroz izvjesnu moralnu normu, koja samog pojedinca odreuje, pojedinac je neslobodan. Pojam anomi, koji se zasniva na brisanju svih limita, upravo je i povezan sa neskladom industrijskog drutva, njegovim stalnim i enormnim socijalnim ubrzanjem. U tom kontekstu, Lukes utvruje razliku izmeu Marxovog pojma alijenacija i Durkheimovog termina anomi. Osloboenje od alijenacije se za Marxa ostvaruje kroz stalno ovjekovo oslobaanje od svih prepreka koje limitiraju ljudsku slobodu. Drava, kao i sve institucije koje poivaju na represiji, limitiraju ljudsku slobodu i tako same iz sebe reproduciraju alijenaciju, te je njihovo odumiranje i nestanak preduslov dezalijenacije. Paradoksalno, komunistika drutva su se, u realizaciji ove Marxove ideje, vie oslanjala na Durkheimovu ideju o slobodi kao stalnom limitiranju, nego na izvorno Marxovo stanovite o slobodi kao procesu stalnog oslobaanja i dezalijenacije. Svakako, ne radi se ovdje o limitima koji se postavljaju u sferi podijeljenog rada i socijalne organske solidarnosti, ve o limitima koji proizilaze iz ideje kolektivnog diktata i totalitarne svepenetrirajue policijske moi. U kontekstu jugoslavenskog ritualnog predstavljanja, ideja slobode je takoer posjedovala elemente ograniavanja, svijest o granici, limitu. Ali, u njoj su, isto tako, i to treba posebno naglasiti, bila prisutna i vjerovanja, zasnovana na spontanom entuzijazmu, pa se ovdje, stoga, ne moe govoriti, kada je o ideji slobode rije, samo o limitima ili o prisilnoj moi koja je negirala sve ljudske potencijale, kao to je to bio sluaj u nekim drugim komunistikim reimima.23 Jer, simboli i rituali nisu se u njemu interiorizirali samo kao neka vanjska sila, ve ih je isto tako i socijalno tijelo proizvodilo, ili, drukije, njihov je, zapravo, tvorac i vjerovanje jugoslavenskih graana. A socijalna praksa simbola, koju proizvodi socijalno tijelo, moe se naroito transparentno deifrirati iz ugla Bourdieuovog pojma habitus.24 Bourdieu, naime, problematizira ono ta je unutar habitusa vanjsko, a ta unutranje, iz ega slijedi i konzekvencija da su socijalna tijela sebe proizvodila unutar rituala, jednako kao to su rituali sebe proizvodili kroz socijalna tijela. Jer, rituali su odreivali nesvjesne pokrete tijela, ucrtavali pravila, proizvodili im vjerovanja, te se nisu ni formirali samo na slijepi mehaniki nain, odozgo ka dolje, od partijskoga diktata ka bazi; u njima je, ukratko, postojala samoorganizovanost. No, o problemu efekata same
22

Vidi: Stiven Lukes, Alienation and Anomi, poglavlje 4. u knjizi: Essays in Social Theory, Columbia University Press, New York, 1977. 23 Pol Potov komunizam, naprimjer, u Kambodi, ili Enver Hodin u Albaniji, pa, moglo bi se ak rei, i realsocijalizam tzv. istonog lagera. 24 Vidi: Pierre Bourdieu, The Logic of Practice, Stanford University Press, California, 1990, poglavlje: Structures, habitus, practices.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

53

moi u tom procesu neposrednije i sveobuhvatnije e se moi govoriti u kontekstu Foucaultovog pojma moi.

Politika simbola: nevidljivi rat


Intencija rituala, koji prodire u svijest graana, aktualizira njegovu politizaciju koja uvodi na mala vrata rat, rat voen, istina, drugim sredstvima. Jer, tehnologija rituala, njegova logika, bliska je, kako je to ve kazano, sadraju Foucaultovog pojma moi, koja prolazi kroz tijela, strukturira ih, stvara im unutranjost. I kao to je tijelo u ratnim okolnostima, sueljavajui se sa rovovima, bombama, granatama, rijeju, ratnom opasnou i militantnom moi koja prodire u njega do svake njegove pore, uslovljeno vanjskom realnou, na isti nain simboli prodiru u tijelo i tako ga uslovljavaju. Ili, drukije, kako za vrijeme rata vanjska realnost odreuje dinamiku tijela, determinira ga, odreuje njegovo kretanje u prostoru, tako isto i mo simbola treba da prodre u tijelo, da se u njemu nastani i da kreira njegovu unutranjost i pokretljivost. U ratu ne postoji privatnost tijela, niti autonomija tijela. U miru simboli, to prodiru u tijela kao u ratnoj mobilizaciji i ratnom pokretu, odravaju takvu njegovu poziciju, poto ne zaustavljaju rat; oni ga nastavljaju samo drugim sredstvima. No, Foucaultov pojam moi se ovdje ne javlja kao represivni mehanizam koji blokira; njegova funkcija je prvenstveno u proizvoenju, podsticanju. Mo izaziva, kako to istie Deleuze, reakciju.25 Uloga simbola je isto tako da u miru podstiu, izazivaju reakciju, ubjeuju, stvaraju unutar tijela svijest o zajednici i pripadnosti odreenoj ideji.26 Mo simbola to se manifestira preko ratne strukture, ne posjeduje, prema tome, elemente destrukcije, represije. Ali, ona, poivajui na nekom nevidljivom ratu
Vidjeti: Gilles Deleuze, Foucault, Athlone, London, 1988; il Delez: Fuko, Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 1989. 26 Ve je bilo rijei o Agambenovoj tezi da u koncentracionim logorima tijelo postaje eksperiment bio-moi. U njemu je unitena privatnost, ukinuta distanca izmeu privatnoga i javnoga prostora tijela, pa je svako nasilje nad tijelom, bazirano ak i na medicinskim i ekonomskim proraunima i eksperimentima, dozvoljeno, to ini evidentnom i odreenu paralelu izmeu prostora konclogora, masovne smrti u njemu, i javnih manifestacija Treega Rajha, u kojima se volja naroda odslikava u Firerovom tijelu. Jer je i u javnim manifestacijama takoer prisutna bio-mo koja se usmjerava na zatitu, uvanje i njegovanje zdravog arijevskog tijela. Iako obiljeene mitskim ritualima, te su javne manifestacije izraz moderne politike koja se bavi kontrolom tijela u koja mo prodire do najmanjeg njihovog detalja. Na koji nain Firerov pogled prodire kroz tijela da bi u svojim graanima istakao njihovu genetski istu rasu, te na koji nain ih on kontrolie, prodirui u njihovu privatnost, najbolje se manifestira u konclogorima u kojima je svaka privatnost tijela ukinuta. Radi se, dakle, o logici politizacije samih simbola koji prodiru u tijela i u njima se nastanjuju. U javnim masovnim manifestacijama, privatnost tijela je takoer ukinuta; ona, zapravo, ne postoji. Upravo zato se njihova istinitost i realnost ogleda u konclogoru kao drugoj strani iste medalje: istinsko lice javnih manifestacija se oitava u masovnoj proizvodnji smrti koju stvara logor. Tako mo koja prodire u tijela za vrijeme masovnih skupova, javnih parada, koja se unutar njih interizuje, isto se tako interizuje unutar tijela onih koji su u konclogoru.
25

54

KULTURA

SJEANJA:

1945.

koji se u tijelu locira, nastanjuje i odreuje mu pokretljivost, prodire kroz tijelo, isto tako, tranzitno, kako to veli Foucault.27 Prodiranje simbola u tijelo se bazira, dakle, na ratnoj dinamici, te simboli prizivaju i restauriraju ratnu situaciju u kojoj se kalilo bratstvo i jedinstvo, socijalna solidarnost, sloga. Jer, sami simboli u svojoj sakralnosti sadre u sebi, kako je to primijetio Caillois, stanovitu dvosmislenost, neku tamnu svoju stranu, koja predstavlja prijetei haos. On, piui28 o ulozi sakralnosti i rata, govori o tome kako ovjek u sakralnim simbolima prevazilazi samog sebe, transcendentira vlastitu ogranienost, gubei se, noen energijom, u mnotvu impersonalnih snaga, u kojim se gubi i njegova vlastita partikularnost i zaahurenost, tako on, na isti nain, u ratu, ekstremnoj situaciji, prevazilazi vlastitu ogranienost. Cailloisove ideje u tom pogledu veoma su bliske idejama Bataillea,29 koji zastupa stanovite da pojedinac u asu prevazilaenja vlastite granice, noen sakralnim simbolima, sebe gubi u drugome pojedincu, ne prepoznajui pri tome razliku izmeu sebe i drugog. Bataille je trenutak suvereniteta prepoznao u transgresiji norme, odnosno u ivljenju pojedinanog vremenskog momenta kroz smijeh, suze, smrt. Trenutak suvereniteta, kada pojedinac ivi pojedinani trenutak punim intenzitetom, stvara se nabojem u ekstremnim situacijama, gdje se krajnosti, kao to su to, naprimjer, uas, praznina, smrt, ogledaju u punini i zgusnutoj ivotnoj kreativnoj energiji. Suverenitet je tako udesan doivljaj sadanjeg trenutka njegove transgresije, u kojoj uzvieno i rasulo, sveto i profano, praznina i punina mogu biti razliito lice istog doivljaja svijeta i istog ivotnog intenziteta.30 No, strukturu moi koja stvara posluna tijela, Foucault je analizirao kroz disciplinu koja strukturira tijelo, formira ga i prodire u najmanju njegovu poru. On se zato nije toliko usredsredio na sagledavanje i analizu same logike simbola, niti je neposredno tematizirao pitanje njihove moi da prodiru u tijelo. injenica, o kojoj je bilo rijei, da simboli i rituali unutar tijela stvaraju odreena vjerovanja i da se kroz njih interioriziraju vrijednosti unutar tijela, a ija praksa poiva na strukturi habitusa, o kojoj govori Bourdieu, uvodi razliku izmeu Foucaultovog termina moi i vjerovanja koje nastaje kroz simbole. Ona je, prije svega, u tome to je za Foucaulta mo izvanjskost; ona se izvrava nad tijelom, koje posjeduje svoju tranzitnu funkciju u prostoru. Nasuprot tome, kod simbola to nastaju u jugoslavenskom komunizmu, i tijelo samo njih proizvodi. Ne radi se, dakle, o tome da simboli mehaniki i na
27 28

Vidi: Michel Foucault, Discipline and punish: the birth of the prison, London, Allen Lane, 1977. Vidi: Roger Caillois, Man and the Sacred, Urbana III, 2001. 29 Vidi: George Bataille, La souverainet, Oeuvre complte, Paris, vol. VIII, Gallimard, Paris, 1976. 30 No, ovdje ipak ostaje nedovoljno jasno, pa i dvosmisleno, ta su Caillois i Bataille, precizno, podrazumijevali pod pojmom rata, naime, gdje oni vide i kako pronai granicu izmeu rata koji predstavlja ekstremni izliv kreativnih energija i intenzivni doivljaj sadanjeg trenutka suvereniteta, i stvarnog rata u kojem se ljudi na brutalan nain suoavaju sa smru.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

55

pasivan nain izvana prodiru u tijelo, ve ih i ono samo proizvodi i kreira. Iz toga razloga i samo tijelo postaje, na nivou nesvjesnog, mehanizam rata, to jedinstvo sa samim sobom doivljava kroz logiku simbola. Ukratko, ne prodire rat samo kroz tijelo, ve i samo tijelo, unutar simbola, proizvodi rat. Foucaultova disciplina na jedan mehaniki nain, putem racionalne vjebe, prodire kroz tijela; ona se unutar tijela interiorizuje. Simboli proizvode vjerovanje; oni su medij koji interiorizuje vrijednosti, ovdje komunizma, unutar socijalne zajednice, drutvenog tijela. A socijalna zajednica, isto tako, upisuje sebe u simbolima tijela. No, i nakon ovog ne moe se olako zaobii pitanje: da li su i koliko ta vjerovanja odista bila autentina, ili su se ona ipak interiorizirala kroz stalnu prijetnju, ili snagu autoriteta? Drugim rijeima, da li su ona bila u rukama oficijelne vlasti, njen vladajui instrument, kojim je ona odravala vlast, pri emu je uloga rituala bila u funkciji ostvarivanja njene manipulativne moi nad irokim masama, kako bi se time stvorila drutvena iluzija o jedinstvu zajednice? Odgovor vodi, tavie, i uz odreene rezerve, ipak prema konstataciji da su ta vjerovanja odista bila autentina i da su predstavljala istinske elje jugoslavenskih naroda, a vrijednosti to su se razvijale iz rituala su bile opeprihvaene, jednako kao i socijalna tijela koja su kreirala vrijednosti kroz rituale. Upravo zato je i veoma teko decidirano luiti ta je, u sluaju njihove samoorganizacije, unutranje, a ta vanjsko, ta dolazi odozdo, a ta odozgo. Iz istog razloga bilo bi isuvie pojednostavljeno tvrditi da je njihova funkcija bila samo u manipulativnoj moi vladajue garniture. Ali, jo uvijek ostaje otvoreno pitanje vrijednosti i moralnih uzora, to su se kroz rituale prenosili. Jer, ako se moralne vrijednosti prihvataju kroz strukturu rata, onda unutar njih, na nesvjesnom nivou, i dalje funkcionie logika rata, koja ih odreuje i strukturira. Pa, iako se ne moe sa izvjesnou tvrditi da je jugoslavensko socijalistiko drutvo karakterizirala apsolutna centralistika mo koja se kroz prijetnju i strah nametala odozgo,31 ipak je politika simbola uvodila unutar njega rat voen, kako je to ve istaknuto, drugim sredstvima. I dok su rituali, simboli proizvodili vjerovanja, konstituisali drutveno jedinstvo, stvarali radniku solidarnost, sam rat, kao potencijal, uvijek je bio snano prisutan u samom idealu jedinstva. Tijelo je, zapravo, na nesvjesnom nivou, unutar rituala, u samom sebi kopalo ratna iskustva kako bi kroz njih, uvijek iznova, stvaralo predstavu o jedinstvu i homogenoj drutvenoj zajednici. S druge strane, ako se jedinstvo simbola, njihova koherentnost zasniva na iskustvu rata, na ratnom haosu, na ratnom konfliktu, koliko je onda u tom jedinstvu prisutno i nejedinstvo, ili, drukije, koliko je u samoj slozi prisutan mit i o neslozi, koji upravo samoj slozi daje snagu i mo? Ratno rasulo, nesloga, nejedinstvo su,
31

Na tim premisama je utemeljen drutveni oblik tiranije, o kojoj govori Montesquieu.

56

KULTURA

SJEANJA:

1945.

meutim, uvijek potencijalno prisutni i u asu dok se govori o slozi, o jedinstvu, o zajednici. A prihvatanje moralnih vrijednosti i stvaranje drutvene imaginacije kroz ratni entuzijazam, predstavljen kroz simbole, ne problematizira svu ratnu logiku, prvenstveno onu to se manifestuje u diskontinuitetu, rasulu, fragmentiranosti. On je upravo prisutan u idealima, to svoju simboliku mo crpe iz figure ratnika-radnika, koji treba da prevazie sve destrukcije kako bi mogao da gradi novo drutvo, novog ovjeka, novu budunost, novu drutvenu integraciju. A u tom nastojanju rat je prisutan kao stalna mogunost, kao potencijal koji i ne mora da se neposredno i dokraja artikulie.32 Ono to je ovdje posebno vano istai jeste injenica da se kroz simbole mogao, pored predstave Narodnooslobodilake borbe, identificirati, na nesvjesnom nivou, i svaki unutranji rat koji pojedinac vodi sa samim sobom. Jer je oito da postoje konflikti koji se manifestuju kroz velike ratne dogaaje, kolektivna stradanja, ali isto tako i nevidljivi konflikti koji se deavaju unutar pojedinca, u njegovoj intimi, mikro drami, koja, tavie, i samom njemu moe biti nejasna, pa i nesaopiva. Mikro drama, unutranji konflikt se, vele psihoanalitiari, stvara, prije svega, unutar porodice, u djetinjstvu. Zbog toga iskustva koje stvaraju, simboli rasula, konflikta, drame, mogu omoguiti pojedincu da vlastitu, linu dramu projecira u opi simbol, gdje opi simbol postaje maska kroz koju se projektuju unutranje i nevidljive drame i traume pojedinaca, potisnute u kutovima njegovog vlastitog tijela. Transformacija intimne drame u kolektivnu se uglavnom razvija kao nesvjesni proces, pri emu se simboli, koji predstavljaju moralne vrijednosti to se formiraju kroz rat, stvaraju kroz mehanizam rata.

32

U tom smislu Agamben govori o Aristotelovim terminima akta i potencijala, istiui primjer olovke koja stoji na stolu. Naime, dok olovka stoji na stolu, ona kao svoj potencijal sadri mogunost pisanja, i u trenutku dok stoji na stolu, ona izraava svoj potencijal, koji je pisanje. Tako isto, i sam govor o moralnim vrijednostima, o solidarnosti jugoslavenskih naroda, u isto vrijeme, ima kao svoj potencijal prisustvo rata i ratnog razaranja, koje nije dato, a moglo bi biti. Analogno tome, drugo, druga strana Cailloisovog sakralnog, zapravo, uvijek je prisutna u ritualima kao potencijal.

SENADIN MUSABEGOVI: MIT

O POBJEDI KAO MIT O REVOLUCIJI

57

Myth of Victory as Myth of Revolution Summary


Today, from this perspective, we are all witnesses of the fact that the promises about progress, about new man, new community, which were embedded in the meaning of victory over fascism in 1945 in the former Yugoslavia, have disappeared. Their disappearance does not necessarily mean that some principles which were valid then were untruthful and illusionary and that we were supposed to abandon them. However, one of the problems here was the fact that the official authorities have projected the victory over fascism as the absolute victory of the idea of communism in history. There are still many unresolved issues, such as the following: What was the way in which the victory over fascism was defined as the communist revolution on which the postwar authorities constructed their own ideological functioning principles? How was the myth of victory over the occupant constructed as the victory over the class enemy in the collective memory? What was the degree in which the crisis caused by the occupation determined the crisis of capital that was necessary for the revolutionary acts? In fact, through the poetics of social realism the memory of 1945, through various collective rituals, carries in itself the following: pagan mythology about rebellion; regeneration of the cult of the patriarchic hero fighting against mythical forms of evil and at the same time the cult of creation of a new man who is supposed to subject everything to the idea of proletarian progress. The victory over the fascistic occupant was supposed to mark the future in which all ambiguities will disappear in the name of the historical determinism of the working party.

Renata Jambrei Kirin RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA
Rad istrauje na koji je nain smjena kulturnih strategija drutvenog pamenja Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj u doba socijalizma obiljeena stalnom rodnom podjelom uloga. uvajui vjenu vatru komemorativnog patosa i socijalne magije zajednitva iz revolucionarnih vremena, ene su mahom zadrale svoju tradicijsku ulogu lojalnih vestalki postojeeg politikog poretka. Performativnu uspjenost monumentalnih inova memorizacije (postavljanje spomenika, komemoracije, filmski spektakli) treba zahvaliti masovnom enskom sudionitvu i entuzijazmu. Meutim, stvarni historijski doprinos ena pobjedi antifaistikog pokreta ostao je bez primjerenog institucionalnog okvira arhiviranja i istraivanja. Nekoliko historiografskih i testimonijalnih pokuaja ena da reflektiraju i dokumentiraju svoje iskustvo rata, koje sam analizirala, bili su prvo rtvom terorizma historiziranog pamenja, a potom ostali u sjeni jugoslavenskog partizanskog filma, dominantnoga maskulinog pogleda koji je borbenu enu pretvorio u ploni simboliki i erotski znak celuloidnog antifaizma.

Novi imperativi individualizma stavili su mukarce na brzu pokretnu traku, stvarajui meu njima dubok osjeaj gubitka dodira s prolou. Budui da se mislilo da ene vie pripadaju prolosti, one su na razliite naine (i obino neplaene) sluile kao uvarice i utjeloviteljice sjeanja. Pruale su utjehu mukarcima koji su bili uplaeni da su zbog svoje mobilnosti prema gore i prema van izgubili korijene. (...) Radnici, etnike manjine, mladi i ene dobivali su pristup nacionalnim sjeanjima [national memory] jo sporije no to ih se primalo u nacionalne predstavnike i obrazovne institucije (Gillis, 2006 [1994]:179).

Prizor iz filma Uika republika (1974) reisera ike Mitrovia.

snovna je ideja ovog rada istraiti oroene politike pamenja Drugoga svjetskog rata kao prijelomnoga, formativnog dogaaja za jugoslavensku zajednicu koji je sve do njena kraja ostao simbolinim sreditem ideoloke legitimacije i drutvene transcendencije politike vlasti. uvajui tu heraldiku vjenu vatru, to izvorite ko-

60

KULTURA

SJEANJA:

1945.

memorativnog patosa i socijalne magije zajednitva, ene su mahom zadrale svoju tradicijsku (mitsku) ulogu pouzdanih, portvovnih, lojalnih i stamenih vestalki premda je njihova drutvena vidljivost kao uiteljica slubene povijesti i sudionica komemorativnih rituala, kao vidarica kolektivnih trauma i samozatajnih arhivistica afeeovske prolosti bila izraenija no u prijanjim razdobljima. Dodue, novi su drutveni okviri, ideoloke forme i institucionalne memorijalne geste1 kolektivnog pamenja rata (komemoracije, jubilarne ceremonije i akademije u ast Republici, povijesni filmovi i serije, alternativni sadraji spomen-podruja) svoju performativnu uspjenost zahvaljivali masovnom enskom sudionitvu i entuzijazmu, ali poput svakog diskursa utemeljenog na mitu ratnog iskustva (Mosse, 1991, 1996)2 i jugoslavenska je politika pamenja obnavljala vrijednosti militarizma i patrijarhalnog reda. Ratno je iskustvo bilo proieno, cenzurirano i ideoloki interpretirano, no niz kulturnih stereotipa o mukom i enskom patriotizmu/izdaji zahvaljuje svoj preitak procesima (nesvjesnog) pamenja sugestivnih slika i simbola to su ih oblikovale komunistika i protukomunistika ratna propaganda. Brojnost, medijska raznovrsnost i recepcijski doseg agitpropovskih i ustakih promidbenih aktivnosti svjedoi kako je Drugi svjetski rat bio i prvi lokalizirani propagandni rat koji se izdano oslanjao na arhetipske i nove figure enstva iz europske kulturne povijesti (usp. Haramija, 1992: 49-55; Senjkovi, 2004: 281-283; Jambrei Kirin i Senjkovi, 2005: 110-116; Wingfield i Bucur, 2006). Ideju o jednakosti promicala je proletersko-komunistika propaganda poslije Oktobarske revolucije i tijekom Drugoga svjetskog rata, glorificirajui ene koje su se istaknule junatvom u prvim borbenim redovima kao diverzantkinje, asnice, pilotkinje, a poslije kao heroji rada. Premda su javno podravali ideju rodne ravnopravnosti, jugoslavenski ideolozi nisu prakticirali radikalni prekid s kulturnim formama predrevolucionarnog drutva utemeljenim na ideji rodne razliitosti i kompatibilnosti. Rodna korektnost u partizanskom diskursu memoriranja epopeje oslobodilake borbe naglaavala je svenarodnu privrenost revoluciji u kojoj su sinovi i keri naeg plemenitog naroda bili vodii svoje vlastite sudbine, tvorci svoje
Pojmom memorijalne geste James Young (1994, 2006) oznaava institucionalno koordinirane aktivnosti kao to su komemoracije, podizanje spomenika, obiljeavanje dravnih praznika, skupovi veterana i dr. Rije je o tipu sudionikog rada na nacionalnom pamenju koji moderne politike rituale pretvara u oblik politike religioznosti. 2 Georg Mosse (1991, 1996) smatra da su veterani Prvoga svjetskog rata oblikovali moderni mit ratnog iskustva kao mit o ratnikim doivljajima, mukom drugovanju i svetom rtvovanju ivota za naciju. Bez obzira na trinaest milijuna rtava toga prvoga masovnog europskog krvoprolia, i pobjednike i poraene nacije spremno su investirale u njegovanje tog mita dodajui mu kult nepoznatoga palog vojnika (sekularnog muenika). Mosse naglaava kako je posebnu ulogu u prenoenju mita ratnog iskustva imala trivijalizacija i komodifikacija rata masovnom distribucijom razglednica, suvenira i igraaka inspiriranih ivotom vojnika na fronti.
1

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

61

historijske pobjede (Crnobori-Oprijan, 1957: 7). Meutim, s vremenom je unutar komunistike, ba kao i unutar klerikalno-graanske komemorativne prakse sredinje ikonografsko mjesto zauzeo lik majke ratne udovice koja je dobrovoljno rtvovala djecu za svijetlu revolucionarnu budunost. Budui da je u popularnim predodbama revolucija uvijek pomalo subverzivna i anarhina, s protuprirodnim obrtanjem muko-enske hijerarhije odnosa, jugoslavenski su politiari spremno posegnuli za tradicijskim nacionalnim repertoarom rodnih simbola i uloga umjesto republikanskoga kulturnog modela nacionalne integracije. Lydia Sklevicky smatra da su izborene emancipatorske vrijednosti samo pridodane korpusu postojeih tradicijskih vjerovanja (o prirodnom) mjestu ene u kulturi, a tradicijom definirane enske vrednote, i na njima zasnovane drutvene uloge, uklopljene su bez osporavanja u proces provoenja socijalistike revolucije (1996 [1984]: 57). Toj ideji o adiciji, nadslojavanju (a ne proradi i preslojavanju) revolucionarnih vrijednosti na dubinske strukture patrijarhalnog imaginarnog, pridruuju se i novija istraivanja socijalistike edukacijske matrice. Tako Branislava Baranovi smatra da je socijalizam u osnovi zadrao autoritarne obrasce moi patrijarhalnog kulturnog nasljea i proirio tradicionalnu diobu obiteljskih uloga na drutvo u cjelini (2000: 28). Otpor roditeljima, njihovu svjetonazoru i sustavu vrijednosti stoga je nerijetko bio nabijen i elementom enskog opiranja muki ureenom drutvu i dravi (Ivekovi, 1988: 45), to jest opiranja primordijalnoj ideji o drutvenoj (primarno nacionalnoj) zajednici kao proirenoj obitelji u prostoru i vremenu.3 U razdoblju neposredno nakon rata domoljublje je smatrano najpoeljnijom enskom osobinom bez obzira na to jesu li ene utjelovljivale kriptopatrijarhalni autoritet revolucionarnih majki (Kata Pejnovi, Stojanka Majka Kneopoljka, majke narodnih heroja) ili amazonski duh palih heroina i novih udarnica rada. Eklektiku prirodu oslikavanja kvaliteta i dostignua nove ene u kojoj ima mjesta i za katoliki svjetonazor, epski imaginarij i revolucionarni ateizam, na jedinstven je nain spojio msgr. Svetozar Rittig, sveenik, sudionik antifaistikog pokreta i zastupnik u novom narodnom Saboru. Za Rittiga su partizanke doivjele udnu etiku preobrazbu svoga enstva, pa sada tjee i lijee due rodoljubivim i blagim rijeima svoga enskog bia bivajui naizmjence u ulozi lijenika, bolniarke (...) pomajke i uzgojiteljice djece, to su ostala bez oca i majke (...) domaice i inovnice. Spremnost za nastavak ratnog odricanja i samortvovanja mirnodopskim sredstvima, ovaj cijenjeni govornik i suradnik glasila ena u borbi, pronalazi u osjeaju enskog
3

Terminologijom srodstva (bratskih naroda i sestrinskih republika) u socijalistikim se udbenicima ustrajno poticala emotivna privrenost (primordijalna povezanost) teritoriju, saveznicima, politikom vodstvu, federativnom konceptu zajednice itd., to implicira da je rije o konstruktu koji bi (...) identitete iz procesa trebao pretvoriti u datost... (Markovi, 2006: 82).

62

KULTURA

SJEANJA:

1945.

idealizma, vitetva, posestrimstva, [to] izvire iz dubine blagorodne enske due i zato su joj bliske svete rijei Oenaa o bratstvu svih ljudi.4 Dok je narativizacija Titova kulta stalno traila nova simbolina uporita za postizanje patrilinearnog kontinuiteta monumentalnoga herojskog vremena (revolucija, raskid sa Staljinom, uvoenje samoupravljanja, pokret nesvrstanih), enama je ostavljen prostor dravnih rituala i ceremonija da ga urede, obiljee i ispune svojim uniformiranim i discipliniranim tijelima. Ako prihvatimo tezu Paula Connertona (2004: 72-76) kako su performativni politiki rituali najvanije sredstvo homogenizacije u modernim drutvima koje pridonosi osjeaju povezanosti i meugeneracijskoga kontinuiteta, onda je masovno sudjelovanje ena u socijalistikim ritualima i ceremonijama pridonosilo njihovu osjeaju kolektivnog identiteta i prualo iluziju ravnopravne politike reprezentacije. Sjetivi se modela dvostruke spirale Margaret i Patrice Higonnet (1987),5 moemo rei da je emancipacija ena u pravnoj, ekonomskoj i drutvenoj sferi premjestila rodnu ekvidistancu kao sredstvo uspostave nove rodne hijerarhije u prostoru politike distribucije moi gdje je uloga ena bila zanemariva. ene su bile vidljive u sociokulturalnom polju nove federativne drave, tovie one su bile simbolini nositelji modernosti. Uniformirana i skladna tijela nadahnutih ena i omladine tvorila su radne brigade, sletove, politike rituale i ceremonije pridonosei stalnoj estetizaciji politike (usp. dokumentarac Borovi i jele Sanje Ivekovi, 2002). Uinak te estetizacije bio je politiki opipljiv: masovnim teatralnim prikazima u ljudskom materijalu proizvodila se i inaugurirala utopijska stvarnost socijalistikoga egalitarnog drutva ije je realno zapoinjalo tamo gdje zavrava drava i njezina terminologija (Bosanac, 2005: 267). Prostor odravanja ekvidistance postaje patrilinearni politiki diskurs koji socijalistike ene i dalje vidi objektima prije nego subjektima (vlastite) politike reprezentacije. Premda je ideologija egalitarizma izjednaila i mukarce i ene pred zakonom, ekvidistanca medu spolovima odravala se unutar politike domene. Politiki je diskurs legitimirao svoj modernistiki projekt slikama osloboenih i osnaenih ena odajui im priznanje za reprodukciju humanog i progresivnog drutva. Meutim, sveprisutni hegemonijski i patronizirajui odnos prema enskim udrugama i autonomnim aktivnostima najbolje ilustrira slubeno objanjenje ukidanja AF-a kako e cilj rodne jednakosti biti
ena u borbi, god. II, br. 12-13, prosinac-sijeanj 1945, str. 4-6. Margaret i Patrice Higonnet (1987: 31-47) smatraju da je sustav rodnih meuodnosa i oznaitelja koje oni proizvode, strukturiran poput dvostruke spirale. enski je dio spirale suprotstavljen, i veim dijelom povijesti podreen, mukom dijelu spirale, no unato svim promjenama njihovih statusa i poloaja, ekvidistanca je temelj odrive konzistentnosti rodnih odnosa. Istovremeno, stvarna je priroda drutvenih aktivnosti i odnosa manje vana od kulturalne predodbe o vrijednostima upisanim u rodno strukturirane odnose, posebice odnose podreenosti i dominacije.
5 4

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

63

bolje promoviran kroz partijska i drutvena tijela koja nisu rodno specifina (usp. Ramet, 1999: 94). Dobra pravna i socijalna zatita, te pristup besplatnom obrazovanju, omoguili su enama razvoj vlastitih potencijala u nizu drutvenih domena te pristup postignuima suvremene civilizacije koji im, u tako kratkom vremenu radikalne modernizacije drutva, ne bi omoguio ni jedan drugi politiki poredak. Meutim, preuzimajui ulogu tutora i oslobodioca ena, partija je svojom uzurpacijom moi i nadzorom nad cjelokupnim drutvenim poljem sprijeila ene da razviju politike vjetine potrebne za obranu i proirivanje vlastitih prava (usp. Papi, 1999). Prvi pokuaj jugoslavenskih ena da se prikljue novom simbolikom nazivniku meunarodnoga feministikog pokreta, onoga koji se zauzimao za specifina prava to proizlaze iz rodne razlike te koji nije samo naslijedio nego i promijenio pojam vremena za europske ene (Kristeva, 1997 [1977]: 351), suoio ih je s tamnim nalijem jugoslavenske retorike egalitarizma i kozmopolitizma. U tom smislu dugotrajnu paralelnu borbu domaih ena za rodnu ravnopravnost i nacionalnu emancipaciju kolektiva moemo usporediti s tipinom postkolonijalnom situacijom ena u Treem svijetu, gdje se ciljevi feministikih i enskih pokreta teko mogu odvojiti od borbe za nacionalnu suverenost i/ili politiku demokraciju pa se politiki ciljevi drugog vala feminizma prolongiraju na neodreeno vrijeme. ene su se mahom prilagodile uvjetima politikog centralizma i jednoobraznosti te kulturno-znanstvenom reimu istine ne iskoristivi priliku da putem edukacijskog sustava implementiraju naela rodne ravnopravnosti i feministike etike, kao to ni najpovlatenije politike graanke (lanice Sabora i partijskog Centralnoga komiteta)6 nisu iskoristile mogunost utjecaja na dominantnu politiku i tako se upisale u ensku monumentalnu povijest (Kristeva, 1997 [1977]). Rijeima arane Papi (1980), emancipacija je, unato visokom postotku obrazovanih i zaposlenih ena, ostala u granicama tradicionalne svijesti potvrujui uloge patrijarhalnog mukarca i solidarne ene. tovie, oivljavanje feministikog diskursa u socijalistikom drutvu potkraj 1970-ih najotrije su osudile nekadanje antifaistkinje, poput Marije oljan, za koje je feminizam bio sinonim za nepatriotizam i uvoznu zapadnu dekadenciju.7 Tako se domaa povijest ena na6

Sabrina Ramet (1999: 99-102) skree pozornost na injenicu da broj ena u rukovodstvu Komunistike partije nije poveavan od 1948. godine, od Petoga partijskoga kongresa kad su ene inile 20 posto partijskog lanstva, ali samo 4,8 posto lanova CK KPJ do Trinaestoga partijskoga kongresa iz 1986., kad su ene inile 31,4 posto lanstva SKJ, ali manje od 15 posto njegova sredinjega upravnog tijela. 7 U jesen 1978. Dunja Blaevi i arana Papi organizirale su u Beogradu prvi meunarodni feministiki skup o novim pristupima enskom pitanju na kojem se raspravljalo o suvremenom enskom pokretu, psihoanalizi, seksualnosti, enskom identitetu, eni i/u kulturi, te eni, kapitalizmu i revoluciji. Kako svjedoi Andrea Feldman u jubilarnom broju asopisa Kruh i rue, br. 10 iz 1999.,

64

KULTURA

SJEANJA:

1945.

stavila kao povijest diskontinuiteta, lomova, nedovrenih borbi, potonulih djela, zaboravljenih biografija i neosvijetenih postignua prethodnica, u kojoj je borba za samoafirmaciju i samospoznaju ena bila mahom izjednaavana sa sebinou i nepatriotizmom. Dok ideolozi liberalnoga kapitalizma nikad nisu obeavali rodnu ravnopravnost i socijalnu pravdu, samoupravni je socijalizam podbacio iznevjeravanjem vlastitih emancipacijskih i egalitarnih ideala, potvrdivi feministiku tezu da su korijeni patrijarhalnosti i rodne distribucije moi rasprostranjeni u veini modernih drutava.

ene kao uvarice heterogenog pamenja


[K]ako da sprijeimo rat? Odgovor koji se temelji na naem iskustvu i naoj psihologiji Zato se boriti? nije odgovor od neke vrijednosti. Oigledno vas oekuje neka slava, neka nuda, neka zadovoljtina u borbi koju mi nismo nikad osjetile ni uivale. Potpuno razumijevanje moe se ostvariti jedino transfuzijom krvi i transfuzijom pamenja udom koje je jo uvijek izvan dosega znanosti (Woolf, 2004 [1938]: 14).

Pokuat u naznaiti neka obiljeja glavnih mijena socijalistike kulture pamenja Drugoga svjetskog rata sve do njena radikalnog preispisivanja i preoznaivanja tijekom 1990-ih uslijed novog iskustva rata, politike tranzicije i uspostave novih drutvenih okvira etnonacionalne identifikacije. Pritom u uzeti u obzir drutvenu uvjetovanost sjeanja,8 internu dinamiku grupnog pamenja i zaborava, kulturalne utjecaje vizualnih memorijskih ratova i masmedijalizacije nepregledne prolosti u doba refleksivne modernizacije, kao i osobine enskog i mukog pamenja (potiskivanja i prorade) ratnih trauma vezanih uz rodne specifinosti njihova ratnog iskustva. Za razliku od povijesne kulture kao rezultata obrazovnih, institucionalnih i ideolokih nastojanja oko jedinstva oblika u kojima se predstavlja povijesno znanje u jednome drutvu, kultura pamenja sjedinjuje aktivnosti unutar razliitih sociokulturnih podruja i temelji se na sposobnosti pojedinih (etnikih, socijalnih, moralnih) zajednica da aktivno oblikuju pluralizam spoznajnih i moralnih konsenzusa u drutvu (usp. Oexle, 1995: 14). Povezanost osobnih sjeanja s drutvenim kontekstom, utjecaj naslijeenih uvjerenja, predrasuda i preutnih znanja s pomou kojih pojedinci manifestiraju pripadnost odreenoj zajednici (ideolokoj, rodnoj, etnonacionalnoj) te pitanje prava na sjeanje (to ene pamte i to potiskuju,
reakcije na ovaj skup bile su burne, jer je nekoliko beogradskih reimskih novina pisalo o njemu na senzacionalistiki nain (str. 8), ismijavajui i napadajui profesionalni dignitet i osobni ivot pojedinih feministkinja. 8 Premda je teko povui jasnu semantiku razliku izmeu pojmova sjeanja i pamenja, njihove se opreke kreu unutar ovih binarnih parova: individualno/kolektivno, usmeno/pisano, performativno/spomeniko, neposredno/posredovano, nesimbolizirano/simbolino, korporalno/mentalno, osjetilno/moralno, etiko/politiko, doivljaj/dogaaj, itd.

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

65

zaboravljaju u autoritarnom reimu proklamiranih istina), vodit e me u pokuaju da ocrtam simboline mape socijalistike kulture pamenja i zaborava od 1945. do 1990. godine. Poetnu, naizgled paradoksalnu, postavku formulirao je jo 1920-ih godina Maurice Halbwachs tvrdei da je homogenizacija kolektivnog pamenja9 izraenija u modernim nego u tradicijskim drutvima jer moderna drutva svojim ideolokim aparatom i kompleksnom mreom intersubjektivnih odnosa jae kontaminiraju svijest svojih lanova (1992: 48-51) premda se analiza kulture i dinamike pamenja u jednom drutvu ne moe svesti na kritiku ideologije. Pritisak drutvenih normi, sustava vrijednosti i obiteljskih oekivanja, osobni i povijesni prijelomi, tjeraju pojedinca da iznova oblikuje naraciju o prolosti i svaki je put nanovo tumai, no oni su tek vrh ledene sante psihosocijalnih procesa koji strukturiraju samovienje pojedinca i njegov/njezin odnos prema zajednici. Unato ideolokim podjelama unutar pobjednike antifaistike koalicije, muke su elite posvuda imale odluujuu ulogu u organiziranju dravnih politikih rituala gdje skup izvedbenih praksi poprima obredni karakter (Giddens, 1990: 105), dok je ensko pamenje, kao to se pojednostavljeno smatra, naglaavalo dostojanstvo, individualnost i nenadoknadivost svakog izgubljenog ivota (Bet-El, 2002). Povjesniar John Gillis tvrdi da su ene kao uvarice heterogenog iskustvenog protupamenja suparnice slubene povijesti, nositeljice onoga zazornog vika sjeanja koji nije mogue podvesti pod autoritativne sustave znanja. Taj se viak sjeanja (na nepoudne rtve i dogaaje) opirao ideolokoj matrici selektivnog pamenja i zaborava te humanoj patetici koju su promovirali socijalistiki komemorativni rituali s ciljem da kod sudionika pobude osjeaje pijeteta, idealizma i ponosa zbog herojske prolosti. Neposrednost i prisnost posredovanja pamenja s majke na djecu pogotovo onda kad je ono obavijeno tajnom i preuivanjem objanjava nam i zato se bitne odlike obiteljskog pamenja usporeuju s vjerskim osjeajem (Bet-El, 2002: 206). Oboje, naime, ini konstitutivni dio identiteta koji vodi odreenoj vrsti moralne izvjesnosti, a udaljava od zahtjeva za objektivnou i nepristranou. Premda je prvu fazu poratne konsolidacije drutva obiljeio pokuaj ujednaavanja mentaliteta, ideoloka indoktrinacija stanovnitva, izum jednolike tradicije (Spehnjak, 2002) putem drutveno-kulturnih aktivnosti Narodne fronte i Agit -propa, prisilna kolektivizacija i unutarpartijske istke, jugoslavenska politika nikad nije slijepo kopirala sovjetski reim, kao to nas upozorava Carol S. Lilly. Za tu je
9

Kritiari ovog pojma jo od njegove inauguracije nastoje poblie objasniti vezu izmeu individualnih kognitivnih psiholokih procesa te drutvenoga konstituiranja zajednica s pomou zajednikih normi o tome to je dogaaj vrijedan pamenja. Pritom ono to nedostaje kognitivnoj psihologiji je osjeaj da je iskustvo intrinzino drutveno, a ono to nedostaje sociolokim pristupima je uvaavanje prisjeanja kao procesa ovisnog o djelovanju grupa kroz vrijeme (Winter i Sivan, 1999: 29).

66

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ameriku povjesniarku rije o procesu improvizacije i pregovora (koliko god neravnopravnog) izmeu elita te izmeu elite i ope populacije. Odluke su bile centralizirane i partijski su voe znali to ele postii, ali nisu se uvijek slagali kako to postii. Partijski su funkcionari rano otkrili da je njihova retorika bila uspjenija kad se oslanjala na prethodne vrijednosti i uvjerenja, a imala je puno manje uspjeha kad je pokuavala ucijepiti u graane nove ideje i nove norme ponaanja (2001: 251-52).10 Tako je nametanje modernistikih apstraktnih spomenika revolucije pratila lokalna adaptacija sovjetske figurativne skulpture. Veina mjesnih spomenika prikazivala je naoruanog partizana koji titi enu s djetetom, a neke su apstraktne kompozicije donosile kripto-ikonine elemente tipine za republikanske spomenike pobjedi i naciji (usp. Pleji, 2003: 41-42).11 Tradicijske vrijednosti pijetet, solidarnost, portvovnost i potenje u jugoslavenskom su se drutvu smatrale prije svega poeljnim enskim osobinama, to objanjava i njihovu rezistentnost kod ratnog normiranja rodnih uloga tijekom 1990-ih. Preutna autocenzura svakog ideoloki zazornog iskustva posebno je vidljiva na primjeru preivjelih zatoenica nacistikih logora. Njihova svjedoenja nitko nije biljeio jer je vladalo miljenje kako je rije o nekoj vrsti nehotimine kolaboracije ili neasnu preivljavanju.12

10

Jer upravo kad su jugoslavenski komunisti istinski nastojali ostvariti obeanja svoje ideologije, poeli su gubiti vjeru u svoju sposobnost da mijenjaju drutvo, kulturu i ljudska bia uvjerljivim sredstvima. (...) Odluka, moda, uope nije bila loa. Ona je dopustila i traila od partije da razvije druge izvore legitimizacije, ukljuujui postupnu decentralizaciju moi, bolji ivotni standard i vee slobode (ukljuujui slobodu putovanja u inozemstvo) nego to su bile dostupne graanima bilo kojeg komunistikog reima (Lilly, 2001: 252). 11 Autori figurativnih spomenika vrlo su rijetko prikazivali partizanke kao ravnopravne bojnice, ee kao majke ili enske alegorije slobode i pobjede. Stilizirane seljake majke tako su prisutne na nizu hrvatskih spomenika sruenih ili teko oteenih od 1990. do 2000., poput majke u skupnom spomeniku u Udbini, Ivani Gradu (Tandari livada), Imotskom (spomenik A. Augustinia), Krapini, Sinju (reljef prikazuje dvije bolniarke i enu u pozi Kosovke djevojke), Gospikom Jasikovcu (V. Radau je oblikovao lik majke koja plae ispod vjeala prema Kati Pejnovi), u Krukovacama kraj Gospia, dok su boice pobjede ili slobode bile maskirane u dominirajuu figuru partizanskih spomenika u Otocu, Gospiu, Gradcu kraj Makarske, Veloj Luci, Sisku, Puli i dr. Najtee je, barem prema priloenom materijalu iz publikacije Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj (Hrenjak, 2002), pronai lik partizanke kao ravnopravnog borca, kao to je onaj unutar (danas sruenog) spomenika posveenog Ljubici i Vladimiru Trifunoviu, uiteljima i prvoborcima, podignutog 1950. ispred jedne osnovne kole u Zveevu. 12 Njihovo je svjedoenje u Hrvatskoj sustavno poela prikupljati Anna-Maria Grnfelder (2007) tek u novom mileniju. Rije je o osobama koje su imale pravo zahtijevati odtetu iz austrijskih fondova za prisilne radnice Treeg Reicha.

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

67

Kriza enskog arhiva u herojskoj kulturi pamenja


Dosadanje slutnje o tome da mora postojati mogunost nekog drukijeg ivota dobivaju realnu osnovu. Pred njom se otvaraju perspektive sa svom svojom odreenou. Spoznaje da se za drugaiji ivot, drukije odnose meu ljudima, mora boriti, voditi dugotrajna borba za koju se treba oboruati znanjem. To je put koji je Kata Pejnovi, supruga i majka, ena iz Smiljana, primjerna domaica odabrala kao svoj pravi i jedini put u svojim tridesetim godinama ivota, aktivirajui se na programu Komunistike partije Jugoslavije (oljan Bakari et al., 1977: 8).

Bez enskog arhiva (muzeja, instituta) revolucije, enske simbolike i javne kue prema grkom pojmu arkheion, dom, kua gdje obitava archon teko je bilo razviti kritiku historijsku svijest o doprinosu ena pobjedi antifaistikog pokreta. ene su inile veinu i meu muzealcima i kustosima, u pravilu slabije plaene od kolega u vojnim, leksikografskim ili znanstvenim institucijama zaduenim za pohranu i obradu dokumentarne grae o NOB-u. Iskljuivanje ena iz sfera moi i (politiki relevantnih) znanja najbolji je dokaz autokratske, prijeporne, nedovrene modernizacije koja je promicala industrijalizaciju i socijalizaciju za kolektivno drutvo. Kriza enskog drutvenog subjekta i nedostatak glasa koji bi afirmirao alternativne, nemilitantne i heterogene motive pristupanja projektu socijalne revolucije (Jancar-Webster, 1999), trajno e obiljeiti hrvatsku i jugoslavensku poratnu kulturu. Rascijepljenost i suprotstavljenost humanistikih i rodnih, apstraktnih i utjelovljenih osobina ene u borbi kao apriori neborbene ene koja tek primjereno odgovara na prijetnju unitenja zajednice i na povijesni izazov, projicirat e se na ikoniku idealizaciju ene kao simbola najplemenitijih revolucionarnih ciljeva, na jednoj strani, i na stalan nadzor enstva i enske seksualnosti u partizanskim jedinicama na drugoj strani (usp. Slapak, 2001) Oblik tog estetskog i ideolokog nadzora s kulturnom presvlakom (usp. Monik, 2005) spomenika je stilizacija rodno i drutveno prihvatljivih likova partizanki: revolucionarne majke poput Kate Pejnovi, majke palih heroja, bolniarke, mlade skojevke/komunistkinje koje su herojstvo potvrdile smru Nada Dimi, Anka Butorac, sestre Bakovi ali i smru u obrani enske asti (junakinja Emina iz Sjenice13). Organizirani propagandni rad, poratni entuzijazam i volonterizam objanjavaju nam i relativno vei broj objavljenih djela s temom sudjelovanja ena u antifaistikoj borbi u prvim poratnim godinama.14 Desetak naslova objavljenih u Hr13

Azra Zalihi-Kaurin pie kako je meu Muslimanima Bosne i Hercegovine potkraj 1980-ih postojala inicijativa da se Osmi mart, meunarodni dan ena, preimenuje u Eminin dan. Emina je bila djevojka iz okolice Sjenice koja se prikljuila obrani svog sela od etnika. Prema predaji, nakon uhienja, molila je da potede njezinu ast, a ne njezin ivot: Samo mi sauvaj ast, oprostit u ti svoju smrt (1994: 173; prijevod s engleskog R. J. K.). 14 U Hrvatskoj su tako objavljene knjige korporativnoga enskog autorstva (s AF-om kao krovnim nakladnikom) i prva enska memoarska proza: Prvi kongres antifaistkinja Jugoslavije (Split, 1945);

68

KULTURA

SJEANJA:

1945.

vatskoj od 1945. do 1953. rezultat su enskih arhivskih i istraivakih pothvata te pisanja prvih memoarskih knjiga, to je kap u moru onodobne hagiografske i publicistike literature o Titu (vie od 50 bibliografskih jedinica do 1952.; usp. Senti, 1978) i o pojedinim partizanskim jedinicama i ratnim operacijama. Taj e nerazmjer izmeu biografsko-publicistike literature posveene liku i djelu Josipa Broza i one posveene revolucionarkama poslije biti jo i vei. Godinom smjene socrealizma kao dominantne drutvene i umjetnike prakse smatra se 1952., kad je Krlea odrao govor na ljubljanskom kongresu knjievnika u kojem je osudio ideoloku i utilitarnu ulogu umjetnosti. Da bi ista godina mogla biti prihvaena razdjelnicom ne samo na polju visoke kulture nego i u nainu pristupanja narodnoj kulturi, smatra i etnomuzikologinja Naila Ceribai nakon detaljna uvida u koncepcijske programe poratne kulturne politike folklornih drutava i smotri folklora. Te 1952. godine intelektualna elita AF-a poinje opsean trogodinji projekt prikupljanja podataka o ratnoj povijesti ena koji se preklopio sa skorim ukidanjem te masovne grassroots organizacije, to jest s njenom pacifikacijom i reorganizacijom u Savez enskih drutava. Volonterskom je prikupljanju grae pristupilo nekoliko stotina aktivistkinja, a izbor iz te opsene zbirke dokumenata objavljen je 1955. godine u dva sveska monografije ene Hrvatske u narodnooslobodilakoj borbi s ukupno 1043 stranice; trei se svezak (ene Hrvatske u radnikom pokretu), takoer pod urednikim vodstvom Marije oljan, pojavio tek 1967. godine.15 Ova je tematska zbirka dokumenata, razvrstana prema kronolokim i regionalnim odrednicama, pratila brojne lokalne aktivnosti AF-a, portretirala njegove istaknute lanice te dokumentirala lokalne posljedice terora. Najbrojniji dokumenti pripadali su skupini zapisnika, izvjetaja, poziva, pisama, politikih odluka i referata, vojnih izvjea, fotodokumentaciji i pretiscima lanaka iz enskih partizanskih tiskovina (ena u borbi, Glas ene, Rije ene, Lika ena u borbi, Antifaistkinja, Rodoljupka, Drugarica, Udarnica, Istranka, Goranka, Banovka, Primorka, Dalmatinka u borbi i dr.). S obzirom na to da zagovornici historizma smatraju da dokumenti govore za sebe, popratni su se komentari odnosili na navoenje njihovih izvora (arhiva, muzeja ili publikacija) ili na njihovo kompariranje (na primjer, razliitih izena vojnik (Zagreb, 1945); ene Korduna u borbi i radu (Zagreb, 1945); ene Like bore se rade govore (Split, 1945); Nada Sremac: Iz partizanskog dnevnika (Zagreb, 1945); Zora Matijevi: Ravensbrueck: enski logor smrti (Zagreb, 1946); Osmi mart: zbornik (Zagreb, 1948); Narodni heroj Anka Butorac (Zagreb, 1952); Slava Ogrizovi: Racija: zapisi iz NOB-a (Zagreb, 1951); Lucija Oegovi: Pismo mrtvom sinu (Zagreb, 1953). Od ostalih knjiga iz toga prvog razdoblja, a srodne tematike, treba izdvojiti naslove: ene Jugoslavije u borbi 19411945 (Beograd, 1945); Blaenka Mimica: Zajedno u borbi, zajedno u izgradnji zemlje (Beograd, 1945); Mitra Mitrovi: Ratno putovanje (Beograd, 1953). 15 Treba spomenuti da je Mariji oljan povjerena ta odgovorna uloga jer je bila istaknuta aktivistkinja AF-a, ali i supruga vodeega hrvatskoga komunista i visokog funkcionara nove vlade Vladimira Bakaria.

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

69

vjetaja o zloinima okupatora), kratke opaske o pojedinim ljudima i dogaajima, obino navedeni uz fotografije. Marija oljan u proslovu kae da je dopuna i provjera tonosti u vezi s datiranjem i lociranjem dokumenata, na primjer osoba na fotografijama, bio glavni cilj te publikacije:
Nakon tri godine rada, redakcija iznosi pred javnost ove dokumente i podatke. Kod prikupljanja, izbora i provjeravanja dokumenata i podataka uestvovalo je nekoliko stotina aktivistkinja AF-a. (...) Redakcija, meutim, podvlai da ovim ne smatra rad na prikupljanju dokumenata i podataka o radu AF-a u toku NOB-a zavrenim, nego ga objavljuje, da bi jo ire mase ena mogle sistematskije i preglednije saraivati u popunjavanju i eventualnom ispravljanju materijala (1955: ii).

No kako kronoloko-regionalni princip nizanja dokumenata ne uspijeva pruiti cjelovitu sliku jednog razdoblja niti rezimirati znaenja cijelog lanca dogaaja, a opsena zbirka dokumenata nije potakla budua historiografska istraivanja, publikacija je vremenom i sama postala spomenikom historicistikog diskursa, potonula meu druge revolucionarne parafernalije. Kritika historizma ui nas da ne postoje ideoloki i vrijednosno neutralni iskazi koji bi se smatrali objektivnima s obzirom na zbiljske dogaaje na mjesto kojih stoje i koji bi po sebi, po svojim unutranjim karakteristikama mogao biti javna verzija povijesti ili izvorna obavijest (Veli, 1991: 119). Svi iskazi, pa i oni unutar dokumenata, ve su interpretacija i drutveno ovjerena verzija prolosti (ibid.) uokvirena odreenim reimom istine. Nijedan iskaz nije poteen strategija mistifikacije i fikcionalizacije jer u sebe ukljuuje i druge iskaze, te usmjerava nain na koji e biti prepoznat. Nepostojanje enskostudijskog istraivanja povijesti bitno je odredilo monolitnu, neproduktivnu historiografsku matricu istraivanja Drugog svjetskog rata sve do pojave prvih feministikih studija iz 1980-ih, posebice nedovrene doktorske teze Lydije Sklevicky o organiziranoj djelatnosti ena Hrvatske za vrijeme narodnooslobodilake borbe 1941-1945 (1984) koja je postavila novi epistemoloki okvir za budua istraivanja. injenica da je neobraenu primarnu grau ova izuzetna etnologinja i povjesniarka pronala u zakutku zagrebakog Instituta za povijest radnikog pokreta najbolje govori o nepostojanju interesa i institucionalnog okvira koji bi rodnu perspektivu pristupa povijesti smatrao produktivnom. Zanemarivanje bolje polovice herojske prolosti pokazuje da je medijska reprodukcija slika o stereotipnim rodnim odnosima u ratu vremenom nadjaala profesionalni interes za prikupljanje iskaza i ivotnih pria partizanki, jo ivih svjedokinja ratnih zbivanja. Nebriga za arhiv AF-a dokazuje tezu Jacquesa Derridae kako arhiv nije mjesto za pohranjivanje i uvanje vrijednih sadraja prolosti koji bi postojali i bez njega nego da svaki arhiv ima istodobno utemeljujuu i konzervacijsku funkciju: arhiviranje proizvodi dogaaj u istoj mjeri u kojoj ga biljei (1998: 17). Upravo je tehnika struktura arhiva In-

70

KULTURA

SJEANJA:

1945.

stituta za povijest radnikog pokreta i pospremanje suvine dokumentacije AF-a odredilo budui odnos prema njenom sadraju od historicistikog fetiiziranja do potpunog zanemarivanja. No zahvaljujui pionirskom radu L. Sklevicky i opem interesu za povijest ena od 1980-ih godina nadalje, nakon jo jednog djelomice reflektiranog rata, ratna i enska povijest regije vrsto su povezani segmenti istog epistemolokog poduhvata. Pred novom je generacijom istraivaica meu kojima su i inozemne istraivaice poput Barbare Jancar-Webster, Barbare Wiesinger, Martine Bitunjac, Natasche Vitorelli, Heike Karge da nastavi potragu za dodirnim tokama jugoslavenskog i drugih antifaistikih revolucionarno-gerilskih pokreta unutar europske povijesti orodnjenog ratovanja i da u tom kontekstu detaljnije istrae kako su i u kojim uvjetima razliite uloge i funkcije definirane za svaki spol; kako su sama znaenja kategorija mukarac i ena varirala ve prema razdoblju i mjestu; kako su formirane i provoene regulatorne norme spolnog ponaanja; kako su se teme moi i prava uklapale u pitanja mukosti i enskosti; ... kako su se kovali spolni identiteti unutar i usuprot drutvenih, propisanih pravila (Scott, 2003 [1996]: 11-12).

Atomizacija i sentimentalizacija ratnih uspomena


Atomizacija kolektivnog pamenja u privatno pamenje... svakog pojedinca obvezuje da se sjea putem snane unutarnje prisile, dok ponovno otkrivanje pripadnosti postaje izvorom i skrovitim znaenjem identiteta. Pripadnost ga potom zaokuplja u cijelosti. Budui da se pamenje vie ne nalazi posvuda, u potpunosti bi nestalo da ga individualna svijest ne odlui preuzeti na sebe (Nora, 2006 [1989]: 33).

Potkraj 1960-ih i jugoslavenskom kulturom ratnog pamenja upravljaju dvije suprotstavljene silnice: jedna koja nastavlja proizvoditi historicistiko, spomeniko, kolektivno, i druga, koja potie individualno, psihologizirano pamenje kao dunost (Nora, 2006: 30-36). Tu praksu monumentalizacije nasuprot atomizaciji i privatizaciji kolektivnog pamenja obiljeit e dva paralelna fenomena s razliitim, jo neistraenim utjecajima na identifikacijske pripovijesti graana koji poinju sumnjati u utopijsko drutvo radikalne komunistike moderne suoeni s usvajanjem obrazaca potroakog drutva i sve ivljim doticajima sa Zapadom. Premda neprijeporne razlike u drutvenom habitusu graana u zapadnim demokratskim drutvima i socijalistikoj Jugoslaviji iziskuju temeljito interdisciplinarno istraivanje, ini se da je u oba konteksta upravo popularna i masovna kultura bila sredinje mjesto perpetuiranja ratnog kao kulturalnog pamenja u novim obrascima, novim medijima i znaenjskim kontekstima. Popularna je kultura nastojala pratiti sve intenzivnije socioekonomske promjene i fragmentaciju drutvenih iskustava, a opet zadrati jedinstvo utemeljiteljskih pria zajednice.16
16

Reana Senjkovi istraila je brojne politike i intelektualne rasprave o korisnosti i tetnosti popularne kulture u socijalistikom medijskom prostoru koje su imale i svoj birokratski, pravni epilog

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

71

Dominantni je reim pamenja i komemorativnog empatijskog prisjeanja takoer doivio krizu. Naime, i graani s neposrednim ratnim iskustvom osjetili su tjeskobu zbog injenice da poslije dvadesetak godina i najblii suborci prestaju postojati u sjeanju kao pojedinci odreenih osobina s vlastitom fizionomijom i pretvaraju se u spomenik Neznanom junaku, kojemu u podnoju polaemo vijenac (Ivan ibl u: Ogrizovi, 1984 [1953]: 7). Od onog trenutka kad postaje jasno da spomenici ne govore, da se stabilna prolost moe prikazati u svojoj radikalnoj drugosti kao diskontinuitet i rascjep, a budunost postaje nepredvidljiva i neukrotiva, socijalistiki se ideolozi bore protiv spoznaje o radikalnoj drugosti prolosti njenim oivljavanjem na filmskom platnu te utilitarnim (zabavnim i rekreativnim) sadrajima spomen-podruja koja se intenzivno grade tijekom 1960-ih. Naime, u to doba poinje viegodinja gradnja monumentalnih spomenika i javnih memorijalnih prostora koje redovito prate i omladinski centri. Rije je o skupim dravnim projektima: Spomen-park Kumrovec (1963.1978.), Memorijalni park Petrova gora (1966.), Nacionalni park Kozara s memorijalnim kompleksom (1972.), Trnavac Muzej prve enske partizanske ete, Tjentite dolina heroja (1968.1974.) te Spomen podruje Jasenovac (1968.) koje jedino ima iskljuivo komemorativno-muzejsku funkciju.17 Ideja je tih ureenih mjesta sjeanja bila da postanu mnogo vie od obinog istorijskog podruja, da se s pomou priredbi i rituala prilagoenih potrebama i ukusu nove generacije oivi herojski duh koji nee biti zarobljen slikama prolosti ni nasrtajima abloniziranih normi nauke (Plena, 1974: 67), ve e nadahnjivati na nove pothvate, moralni heroizam i spremnost na rtvu za domovinu.18 U isto vrijeme kree i novi val zanimanja za prolost koji se okree od herojskih epizoda prema traginim epizodama i potisnutim lokalnim, etnikim i osobnim traumama. Pamenje kao dunost (Nora, 2006: 34), kao jedini otpor protiv nametnutog zaborava i nesigurnosti grupnih identiteta, otvara prostor za privatna, bolna, duboko proivljena iskustva rata. Transfer traumatskog pamenja dovodi do odlunih pomicanja: od povijesnog prema psiholokom, od drutvenog prema individualnom, od prenosive poruke prema subjektivnom: psihologizacija pamenja
donoenje Zakona o oporezivanju knjiga, novina i drugih publikacija 1971. godine. Tim je zakonom odreena visina poreznih nameta na publikacije koje su posebne republike komisije okarakterizirale kao und (Senjkovi, 2008: 57; 75-89). 17 Podaci o sadanjem stanju muzejskih zbirki i spomenikih objekata na navedenim lokacijama u Hrvatskoj mogu se pronai na web stranicama Hrvatskoga muzejsko-dokumentacijskog centra (http://www.mdc.hr). Usp. i Novine Galerije Nova br. 12 (2007) te Hrenjak, 2002. 18 Autor knjiice o memorijalnom kompleksu na Sutjesci Tjentite dolina heroja (1974), Duan Plena, ujedno i autor idejne koncepcije njegove gradnje, bio je zasluan da su u spomen-kuu na Tjentitu, osim monumentalnih freskokompozicija Krste Hegeduia, postavljeni: audio-vizuelni roboti, koji su snabdjeveni sa diapozitivima iz istorije, rasporeenim u 12 tema, zatim sa gramofonskim ploama, kasetama i trakama evokativne muzike, recitala, filmskim i dramskim storijama (...) a treba istai da Nacionalni park radi na stvaranju sopstvene, prirune kinoteke (1974: 86-87).

72

KULTURA

SJEANJA:

1945.

dala je svakome osjeaj da njegov spas konano ovisi o ispunjenju tog nemogueg duga (Nora, 2006: 33). Supkulturni fenomen takve psihologizacije traumatskog pamenja kao dunosti utjelovila je efemerna novinska forma, ideoloki prijeporan asopis na rubu utog tiska. Naime, novinska rubrika zagrebakog tjednika Arena pod nazivom Arena trai vae najmilije, koja je pokrenuta 1963. godine te je trajala, s manjim prekidima, vie od deset godina, ponudila je aktivnu (kolektivnu) proradu traumatinih ratnih uspomena. U isto se doba spontano okuplja rodbina rtava jasenovakog logora, posebice ene, na zaputenu prostoru biveg logora, zahtijevajui gradnju memorijalnog obiljeja, koje je za javnost otvoreno 1968. godine (usp. Karge, 2006). Arenin je apel naiao na masovan odaziv itatelja u zemlji i inozemstvu koji su se aktivno ukljuili u pronalaenje i spajanje u ratu odvojenih lanova obitelji (takozvane kozarake djece i njihovih roditelja) preteito iz sjeverozapadne Bosne, najee pogoenih ratnim operacijama. Sadraj ovih novinskih napisa znakovit je primjer enske prakse prisjeanja kojom upravljaju dva zapleta: zaplet prolosti optereen nezavrenim alovanjem, resantimanom i traumama te zaplet otvorene biografije, intrige, detektivske rekonstrukcije dogaaja s nadom u sretnu zavrnicu, ponovni susret nasilno odvojenih lanova obitelji. Od marginalnog kulturnog fenomena, ta e popularna rubrika sentimentalnog utog novinarstva prerasti u ispuni ventil jedne od brojnih kolektivnih ratnih trauma. Dok u sluaju maskuline prakse memorizacije moemo povui paralele sa srodnim ritualima i ceremonijama s obje strane Atlantika, Arenin sluaj sentimentalizacije i narativizacije logorskih iskustava ena razlikuje se od zapadnog zanimanja za holokaust koji u to isto vrijeme, potkraj 1960-ih, i dobiva to ime (Koonz, 2006). Najvanija je razlika ta da u zapadnom diskursu enska sjeanja na holokaust postaju naslovnim priama popularnih i znanstvenih publikacija tek krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih (usp. Bernard, 2000), dok je jugoslavenska politika pamenja, kako se ini, teite govora o nepojmljivim oblicima nasilja i specifinim oblicima preivljavanja u nacistikom (i ustakom) univerzumu logora od samog poetka stavljala u sporednu, ali semiotiki poticajnu, ensku domenu. Tu je domenu, dodue, karakterizirao apolitian pogled na ratnu povijest te nedostatak svijesti o vanosti enskoga povijesnog iskustva, ali bila je zadugo liena kako zapadnjakoga medijskog romantiziranja tako i analitikog slavljenja strategija preivljavanja koje implicira ensku nevinost i neku vrstu dubinske, unutarnje vrline (Bernard, 2000). Dok u zapadnim publikacijama o holokaustu problem prenoenja traumatskog iskustva na drugu generaciju preivjelih svjedoka zauzima znaajan dio (Koonz, 2006; Bernard, 2000; LaCapra, 2001), u Areninim reportaama u prvom je planu egzistencijalna tjeskoba sekundarnog svjedoka s lanim, nepoznatim identitetom, gotovo bez osobnog sjeanja na rat jer je uglavnom bila rije o djeci mlae dobi usvojenoj ratnoj siroadi koja se nisu sjeala svojih roditelja, a esto ni svog imena.

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

73

Indikativno je da u ilustriranom asopisu koji je zanimanje publike privlaio senzacionalistikim priama o zloinima iz strasti, o tragediji siromane i teko bolesne djece, ispovijestima kriminalaca, akcent nije stavljen na kronologiju zloina ili pak traginu nerjeivost moralnih dvojbi bliskih onima iz filma Sofijin izbor.19 To samo govori da su novinari i urednici, voeni nepogreivom intuicijom i autocenzurom koju je odreivala politika korektnost jugoslavenske memorijske kulture, pazili da ne prijeu tanku liniju koja razdvaja konsternaciju nad masovnim zloinom od fascinacije njime.20 Za izuzetnu popularnost te rubrike kljuna je bila njena humanost, individualiziranost sudbina, zanimanje za nezavrenost ivotnih pria i dogaaja, a ne viktimoloki vapaj nad sudbinom rtava genocida. Sretan ishod pojedinih sluajeva ovisio je koliko o hiru sudbine toliko i o komunitarnoj svijesti o potrebi solidarnosti medu preivjelima te aktivnom pristupu prolosti. Za razliku od dominantnog stila prikazivanja i prizivanja genocida koji e slijediti dva desetljea poslije (usp. MacDonald, 2002: 98-220, Cipek, 2007: 17), u kljunom razdoblju refleksivne modernizacije 1960-ih, patos identifikacije s ratnim rtvama ustupio je mjesto kritikoj biografskoj rekonstrukciji traginih dogaaja. U nedostatku injeninog materijala katkad se pribjegavalo publicistikom domiljanju i romansiranju biografija onih koji su izmaknuli traginoj sudbini zahvaljujui plemenitim postupcima obinih, malih ljudi. Umjesto kasnijih nekrofilskih saveza s mrtvima na osnovi etnike pripadnosti, Arenin je projekt spajanja obitelji promovirao solidarnost, razumijevanje i povjerenje u zajedniko djelovanje pozornika dobrote bez obzira na njihovu etniku pripadnost te aktivan i otvoren odnos prema prolosti. U Areninim reportanim pripovijestima prevladavale su fotografije ena u pozama elegijskog tugovanja ili euforine radosti konanog povratka izgubljenog sina/ keri u dvorite djetinjstva.21 Stare obiteljske fotografije i one aktualne bile su reprezentirane, u duhu s vremenom, kao film dogaaja, kao stripovske sekvence uzbudljive sentimentalne storije o tajanstvenim ratnim sudbinama prije nego potresne
Film Sofijin izbor Alana J. Pakule (1982) djelomice je snimljen u Zagrebu. U koprodukciji s Jadran filmom od sredine 1960-ih do 1980-ih godina snimljeno je nekoliko vanih inozemnih projekata s temom dogaaja iz Drugoga svjetskog rata: Dvanaestorica igosanih (1967), eljezni kri (1977), Vjetrovi rata (1983), No lisica (1990). 20 Akcija je osvijestila i postojanje onih sugraana koji ne znaju nita o svom podrijetlu, zaviaju i etnikoj pripadnosti, a primjer su izuzetno uspjenih lanova novog drutva. Premda, vidljivo je kako je govor o sluajevima etnike konverzije ratne siroadi bio tabu, slijepa toka toga diskursa. O irini kolektivne traume vezene uz ratno usvajanje (spaavanje, ali i oduzimanje) djece govori i podatak da se ratni dnevnik Diane Budisavljevi s nizom podataka o identitetu te djece cijelo vrijeme uvao u Crvenom kriu kao tajni dokument (usp. Budisavljevi, 2003). 21 O tome govore i naslovi Areninih reportaa: Naena biografija: sada mladi zna gdje je roen i tko mu je majka (1968, br. 369, 8); Ljubanov povratak (1968, br. 371, 8); Vraeno djetinjstvo (1968, br. 396, 15)
19

74

KULTURA

SJEANJA:

1945.

prie o logorskim stradanjima. Domaa varijanta Gillisove teorijske naracije o enama koje su nudile utjehu mukarcima uplaenima da e ostati bez korijenja uslijed vlastite socijalne i geografske mobilnosti (1994: 10) ima dvije bitne dopune. Prvo, ona se nadaje kao pria o pritajenu sukobu grada i sela, urbanog mentaliteta, koji prednost daje osjeaju osobnoga (jugoslavenskog) identiteta, i ruralnog, koji proteira kolektivni etnonacionalni identitet. Drugo, rodna simbolizacija mobilnosti s mukim i ukorijenjenosti sa enskim principom manje je izraena od generacijske razlike u iskazivanju lokalpatriotizma (ratna generacija), to jest u toleriranju otuenosti, hibridnosti i mobilnosti kao neizbjenim posljedicama modernizacijskog progresa (poratna generacija). Premda elegino-sentimentalni ton bajkovitih pria o povratku u dvorite djetinjstva mnogo duguje tradiciji usmenih pria i bajki npr. vanost oiljaka i tajnih znakova na tijelu presudnih za identifikaciju ni jedan od prepoznatih junaka, ni jedna pronaena ki, ne govore o moguem povratku na selo, u idiline prostore djetinjstva, nego samo o srei zbog naknadno pokrpanih rupa u osobnom identitetu.

Zakljuak
S kulturnim pamenjem ovjek sebi hvata zraka u jednom svijetu koji mu je postao odve tijesan u realitetu svakodnevnog ivota... (Adorno cit. prema Assmann 2005: 100)

S jedne strane intenzitet kulturnih promjena i rizik politikih eksperimenata, a s druge pragmatinost komunistike elite koja se morala osloniti na emocionalnu energiju masa i potencijal pamenja razliitih zajednica (usp. Oexle, 1995: 14) doveli su do razliitih spojeva folklornih tradicija i novih politikih mitova. Pozivajui se na lijeve revolucionarne tradicije (od Francuske do Oktobarske revolucije), jugoslavenske su vlasti kultu Slobode i Solidarnosti te vjere u Napredak (Girardet, 2000: 217) dodale mitove bratstva i jedinstva, apsolutnog dobra partizanskog pokreta i osobni Titov kult. Kako istie Maja Brkljai, politiki lik i fiziko tijelo Josipa Broza Tita bilo je (na nain monarha) objektom politikog slavljenja i pseudoreligijskog oboavanja te politiko sredite koje se izjednaavalo s moi (2003: 105). Taj svejugoslavenski domovinski sin reprezentirao je organsko jedinstvo (heterogene) dravne zajednice i jedinstven trei put u socijalizam, ostajui (i poslije smrti) jedinim vrstim uporitem jugoslavenskog identiteta. No ta je revolucionarna retorika nove drutvene moralnosti imala vie uspjeha u promicanju idealizirane slike budunosti nego u proradi brojnih trauma ratne prolosti. Ideoloka regulacija kolektivnog i osobnog alovanja, iskljuivi reimi pamenja, oduzimanje prava na grobno mjesto i obiljeavanje mjesta masovnih partizanskih odmazdi, zaotrili su sukob aktera prisilne modernizacije i zatitnika (vjerskim osjeajima proete) tradicije koja je jamila dostojanstvo smrti svakog lana zajednice. Taj sukob nije

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

75

pokrpan, izglaen tijekom polustoljetne komunistike vladavine i njena ustrajnoga kolektivnog rada na nacionalnom pamenju ija je primarna funkcija bila razviti historijsku svijest o posebnosti (multinacionalne) zajednice i njenoj sudbinskoj povezanosti s odreenim prostorom. Opaska Johna Gillisa (1994) o kulturnoj potrebi mukih elita za komemorativnim ritualima upravo u vrijeme kad zahtjevi industrijskog drutva, urbanizma, sekularizma, individualizma i refleksivne modernizacije bude u njima osjeaj gubitka vrstih veza s prolou i precima samo djelomice opisuje situaciju oroene refleksivne modernizacije u socijalistikoj Hrvatskoj. Ne ene kao takve, nego starice majke iz ratom pogoenih sredina i one koje su krile tabu zaborava na kvislinke rtve, bile su istinske uvarice vjerskih tradicija i obiteljskog pamenja, suparnice slubene povijesti i nositeljice onoga zazornog vika sjeanja koji nije mogue podvesti pod autoritativne reime pamenja. Taj se viak opirao ideolokoj matrici selektivnog pamenja i zaborava te humanoj patetici koju su promovirali socijalistiki komemorativni rituali. Okretanje vjerskim i tradicionalnim ritualima alovanja i zaborava lei u njihovoj moi da lijee unesreene mukarce i ene (Winter i Sivan, 1999: 45), no svjedoi i o inherentnoj kontradiktornosti modernistikoga socijalistikog projekta koju je ideoloki diskurs neumorno, no neuspjeno krotio. Brojne onodobne strune i politike nedoumice vezane uz radikalna, apstraktna kiparsko-arhitektonska rjeenja za pojedine memorijalne spomenike i javne prostore (Petrova gora, Kozara, Tjentite) govore da modernizam nije monolitna tvorevina niti je ideoloki prazan (to, kako i za koga, 2007: 2). Dananje interpretacije poslijeratne apstraktne umjetnosti kao politikog fenomena unutar specifinog hladnoratovskog politikog miljea pokazuju jugoslavensko optiranje za ideje modernizma, individualizma i slobode izraavanja nasuprot socijalistikom realizmu, kolektivizmu i diktatu u umjetnosti na Istoku (ibid). Kao i u drugim drutvenim podrujima, jugoslavenska je politika pamenja traila trei put oslobaajui se i sovjetskih i zapadnih utjecaja; dok je sudjelovala u ivotu jednoga i drugoga, oblikovala su je oba, ali nije pripadala niti jednom (Goulding, 2004: 151). Socijalnu magiju performativnosti kroz utjelovljene (svakodnevne i ceremonijalne) drutvene prakse odravanja duha zajednitva s vremenom je zamijenila popularna i masovna kultura. Kroz nju se anrovski i tematski profanirala i romantizirala herojska kultura pamenja, samo djelomice odgovarajui na izazove i promjene, liberalizaciju i demokratizaciju memorijske kulture u zapadnim demokracijama (usp. Jambrei Kirin i Senjkovi, 2009). Doim niz sociolokih i politolokih pokazatelja ide u prilog tezi da je Hrvatska do kraja 1980-ih razvila elemente civilnog drutva, upravo je ideoloko zatakavanje meuetnikih tenzija i brojnih razilaenja, pritisak neproraenih i bunkeriranih traumatinih epizoda iz prolosti te nepostojanje javne arene za otvoreno suprotstavljanje drav-

76

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ne politike i lokalnih inicijativa razliitih skupina i pojedinaca koji si uzimaju za pravo da su najblii istini onog to se doista dogodilo (usp. Winter i Sivan, 1999: 34-39) bilo ono to je poetkom 1990-ih brojne lokalne zajednice i pojedince uinilo podlonim ratnoj propagandi s ciljem etnike homogenizacije. Tome je pridonijela i koliina drutvenih frustracija vezanih uz iznevjeravanje sna o pravednom i egalitarnom drutvu. U jednopartijskom sustavu s demokratskom kontrolom svih sfera ivota javno je iznoenje pojedinanih sjeanja neusklaenih sa slubenom politikom pamenja cenzurirano i kanjavano te se ne moe govoriti o demokratizaciji drutvenog pamenja uz pomo zajednica onih koji pamte i aktivno oblikuju pluralizam spoznajnih i moralnih konsenzusa u drutvu (usp. Oexle, 1995: 14). Potisnute traume prolosti postale su izvor semiotiziranja prolosti (Assmann, 2005: 344), otkrivanja povezanosti nekadanjih zloina protiv ovjenosti s padom starog reima i legitimacijom novih, nacionalistikih elita. Kao bitan ritualni element ideoloke rekonstitucije nacionalnog identiteta, masovne komemoracije (poput onih u Bleiburgu tijekom 1990-ih) politiki su pomno osmiljene, kao to je rekao Barry Schwartz, kao strijela koja cilja u prolost, ali pogaa u sredite sadanjosti. No i u demokratskom okruju suoavanje s prolou i konana prorada masovnih trauma od kojih su mnoge optereene kulturnim strategijama maskulinizacije i feminizacije, asne i neasne patnje nije nita manje teak zadatak. Tek istraivanje i razumijevanje (tuih) bolnih uspomena i dogaaja, a ne puko svjedoenje o njima (LaCapra, 1997: 80-112), omoguuje empatijsko i etiko svjedoenje o diskursu svjedoka. Diskurzivna je sudbina povijesne partizanke u kojoj se spojila masovna podrka ena pokretima za nacionalno osloboenje iz 19. stoljea i borbena privrenost ena novim ideologijama 20. stoljea, dakle retorika nacionalnog kontinuiteta i retorika revolucionarnog prijeloma prevalila dug put pun arhetipskih slika, kontradikcija, transformacija te autoritativnog pripitomljavanja enskog iskustva rigidnoj ideolokoj matrici (od narodne Amazonke do Veste revolucionarnih tradicija). Politike njene reprezentacije u javnosti poevi od ratnog tiska, preko socijalistikih anrova elitne i popularne kulture, traumatskog pamenja kao dunosti, do lavine medijaliziranih postsocijalistikih svjedoenja o Drugom svjetskom ratu situirale su tu ikonu XX. stoljea u lokalni kontekst oslanjajui se na lokalne pripovjedne konvencije, kulturalne pretpostavke, diskurzivna uobliavanja i prakse (Antze i Lambek, 1996: vii). Likovi partizanke i ustakinje oekivano su se suprotstavili jedan drugome, ali i medijski bezglasnome liku Tree, koju je ustaki tisak opisao kao povrnu i izkvarenu enu, koja je ostala sama u svome ustrajavanju u samostalnosti i financijskoj neovisnosti, a partizanski kao enu prepunu tatine i nametljivosti, pripadnicu svijeta u kom kljuca mrnja, zavist i rat svih protiv svih (usp. Jambrei Kirin i Senjkovi, 2005). Opa omraenost Tree, koja se s

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

77

punim pravom moe smatrati jedinom nasljednicom liberalnoga graanskog feminizma, otvara krucijalno pitanje: Zato je potpuno emancipirana, neovisna i samosvjesna ena opasnost za sve ideologije koje nacionalni i drutveni interes stavljaju iznad vrijednosti individualizma i etike odgovornosti svakoga graanina? Zato se uspomena na Treu gotovo ugasila i medu enama koje se sjeaju meuratnog razdoblja (usp. Dijani et al., 2004)? Krajnje nekonzistentan, dvolian odnos prema enama kao ravnopravnim politikim i povijesnim subjektima dokaz je teze Claudea Leforta da je komunizam proizvod meupovezanosti heterogenih elemenata koje silom gui u ime totalitarne fantazme o koherenciji i jedinstvu naracija o budunosti i naracija o prolosti. Ova je fantazma ostavila dubokog traga u drutvenom pamenju i jo uvijek upravlja pojedinim osobnim prisjeanjima ena na ivot u socijalizmu (kao vremenu politike sigurnosti, etnonacionalne sloge, drutvene solidarnosti, usp. Dijani et al., 2004). Jednako tako, institucionalni su pokuaji ena da memoriraju osobne ivote i arhiviraju svoju kolektivnu povijest, u svakom sluaju, ostali gotovo nevidljivi nasuprot memorijalnom oblikovanju partizanske batine u tvrdom mediju betona i kamena, pali rtvom terorizma historiziranog pamenja (Nora, 2006: 32) te ostali u sjeni mone filmske industrije, dominantnog maskulinog pogleda na enu kao simboliki i erotski znak s agonalnim potencijalom za oblikovanje intimnih i povijesnih drama nacije.

LITERATURA Antze, Paul i Michael Lambek, ur. 1996. Tense past: cultural essays in trauma and memory. New York London: Routledge. Assmann, Jan. 2005 [2002]. Kulturno pamenje. Pismo, sjeanje i politiki identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vrijeme, s njemakog preveo Vahidin Preljevi. Baranovi, Branislava. 2000. Slika ene u udbenicima knjievnosti. Zagreb: Institut za drutvena istraivanja u Zagrebu. Bernard, Catherine. 2000. Tell him that I...: women writing the Holocaust. Other Voices, the (e)Journal of Cultural Criticism, http://www.english.upenn. edu/~ov. Bet-El, Ilana R. 2002. Unimagined communities: the power of memory and the conflict in the former Yugoslavia. U: Jan-Werner Mller, ur., Memory and power in post-war Europe, 206-222.

78

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Bosanac, Gordana. 2005. Utopija i inauguralni paradoks: prilog filozofsko-politikoj raspravi. Zagreb: KruZak. Brkljai, Maja. 2003. Titos bodies in word and images. Narodna umjetnost 40/1, 99-127. Budisavljevi, Diana. 2003. Dnevnik Diane Budisavljevi: 1941.-1945. Zagreb: Hrvatski dravni arhiv; Jasenovac: javna ustanova spomen podruja. Ceribai, Naila. 2003. Hrvatsko, seljako, starinsko i domae: povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. Cipek, Tihomir. 2007. Politike povijesti u Republici Hrvatskoj. U: T. Cipek i Olivera Milosavljevi, ur. Kultura sjeanja: povijesni lomovi i svladavanje prolosti. Zagreb: Disput, 13-26. Connerton, Paul. 2004 [1989]. Kako se drutva sjeaju. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, prijevod: Zdravko idovec. Derrida, Jacques. 1998. Archive fever: A Freudian impression. Chicago: Chicago University Press. Dijani, Dijana et al., ur. 2004. enski biografski leksikon: sjeanja ena na ivot u socijalizmu. Zagreb: Centar za enske studije. Giddens, Anthony. 1990. The Consequences of modernity. Stanford: Stanford University Press. Gillis, John R. 1994. Memory and identity: The history of a relationship. U: J. R. Gillis, ur., Commemorations: The politics of national identity. Princeton: Princeton University Press, 3-24. Girardet, Raoul. 2000 [1986]. Politiki mitovi i mitologije. Zemun: Biblioteka XX vek; Beograd: Plato, s francuskog prevela A. A. Jovanovi. Goulding, Daniel J. 2004. Jugoslavensko filmsko iskustvo, 1945.-2001. Zagreb: V.B.Z., s engleskoga preveo Luka Bekavac. Grnfelder, Anna Maria. 2007. U radni stroj velikoga njemakog Reicha! Prisilni radnici i radnice iz Hrvatske. Zagreb: Srednja Europa. Halbwachs, Maurice. 1992 [1941]. On collective memory. Chicago and London: Chicago University Press. Haramija, Predrag, prir. 1992. Stoljee politikog plakata u Hrvatskoj. Zagreb: Kabinet grafike HAZU. Higonnet, Margaret R. i Patrice L.-R. Higonnet. 1987. The double helix. U: Higonnet, Margaret Randolph i dr., ur. Behind the lines. Gender and the two world wars, New Haven i London: Yale University Press, 31-47.

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

79

Hrenjak, Juraj, ur. 2002. Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj: 1990. 2000. Zagreb: Savez antifaistikih boraca Hrvatske, 2. izd. Ivekovi, Rada. 1988. Sporost-oporost. Zagreb: GZH. Jambrei Kirin i Senjkovi, Reana. 2005. Puno puta bi vas bili izbacili kroz vrata, biste bila ila kroz prozor nutra: preispisivanje povijesti ena u Drugom svjetskom ratu. Narodna umjetnost 42/2: 109-126. Jambrei Kirin i Senjkovi, Reana. 2009. Legacies of the Second World War in Croatian Cultural Memory: Women as Seen through the Media. Aspasia, sv. 4 (u tisku). Karge, Heike. 2006. From frozen memory to the encounter of remembrance: memorials to the Second world war in Titos Yugoslavia. Memoria e ricerca 21: 81-100. Koonz, Claudia. 2006. Izmeu pamenja i zaborava. Koncentracijski logori u njemakom sjeanju. U: Kultura pamenja i historija, priredile M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden Marketing Tehnika knjiga, 287-311. Kristeva, Julia. 1997 [1977]. Womens time. U: Oliver, Kelly, ur. Portable Kristeva. New York: Columbia University Press, 349-369. LaCapra, Dominick. 2001.Writing history, writing trauma. Baltimore i London: The John Hopkins University Press. Lilly, Carol S. 2001. Power and persuasion: ideology and rhetoric in communist Yugoslavia, 1944-1953. Boulder Oxford: Westview Press. MacDonald, David B. 2002. Balkan Holocaust? Serbian and Croatian victim-centred propaganda and the war in Yugoslavia. Manchester i New York: Manchester University Press. Markovi, Jelena. 2006. (Re)konstrukcija identiteta u udbenikoj produkciji. Narodna umjetnost 43/2: 67-94. Monik, Rastko. 2005. Partizanska simbolika politika. Zarez 161-162, 8. rujna, 12-14. Mosse, George L. 1991. Fallen soldiers: reshaping the memory of the world wars. New York Oxford: Oxford University Press. Mosse, George L. 1996. The image of man: the creation of modern masculinity. New York: Oxford University Press. Nora, Pierre. 2006. Izmeu Pamenja i Historije. Problematika mjesta. U: Kultura pamenja i historija, priredile M. Brkljai i S. Prlenda. Zagreb: Golden Marketing Tehnika knjiga, 21-43. Oexle, Otto G. 1995. Memorie als Kultur. U: Oexle, O. G., ur. Memorie als Kultur. Gttingen: Vandedhoeck Ruprecht, 9-78.

80

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Ogrizovi, Slava. 1984 [1953]. Bili smo partizani. Zagreb: kolska knjiga. Papi, arana. 1999. Women in Serbia: post-communism, war, and nationalist mutations. U: Sabrina P. Ramet, ur. Gender politics in the Western Balkans. University Park: The Pennsylvania State University Press, 153-169. Peji, Bojana. 2003. Lady Rosa of Luxembourg. ivot umjetnosti 37/70: 34-43. Plena, Duan. 1974. Tjentite dolina heroja. Beograd: Mladost; Tjentite: Nacionalni park Sutjeska. Ramet, Sabrina P. 1999. In Titos time. U: S. P. Ramet, ur. Gender Politics in the Western Balkans. University Park: The Pennsylvania State University Press, 89-105. Scott, Joan Wallach. 2003. Rod i politika povijesti. Zagreb: enska infoteka, prevela Marina Leustek. Senti, Marija. 1978. Bibliografija o narodnooslobodilakom ratu i socijalistikoj revoluciji u Hrvatskoj 1941-1945. Zagreb: Odbor Republike konferencije SSRNH. Senjkovi, Reana. 2004. Domovina je enskog roda. U: R. Jambrei Kirin i T. koki, ur. Izmeu roda i naroda. Zagreb: Centar za enske studije, 281-297. Senjkovi, Reana. 2008. Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. Sklevicky, Lydia. 1984. Organizirana djelatnost ena Hrvatske za vrijeme narodnooslobodilake borbe 1941-1945. Povijesni prilozi, 3/1: 85-127. Sklevicky, Lydia. 1996. Konji, ene, ratovi. Zagreb: enska infoteka, odabrala i priredila Dunja Rihtman-Augutin. Slapak, Svetlana. 2001. enske ikone XX veka. Beograd: Biblioteka XX vek. Spehnjak, Katarina. 2002. Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske: 1945.-1952. Zagreb: Hrvatski institut za povijest Dom i svijet. oljan Bakari, Marija, ur. 1977. Kata Pejnovi: monografija. Zagreb: Savjet za pitanja drutvenog poloaja ene RK SSRNH et al. oljan, Marija et al., ur. 1955. ene Hrvatske u narodnooslobodilakoj borbi, knj. 1 i knj. 2. Zagreb: Izdanje Glavnog odbora Saveza enskih drutava Hrvatske. to, kako i za koga [urednice] 2007. Izloba je kamen smutnje. Novine Galerije Nova 12: 2-7. Veli, Mirna 1991. Otisak prie. Zagreb: August Cesarec. Zalihi-Kaurin, Azra. 1994. The Muslim Women. U: Alexandra Stiglmayer, ur. The war against women in Bosnia-Hercegovina. Lincoln i London: University of Nebraska Press, 170-173. Wingfield, Nancy i Maria Bucur, ur. 2006. Gender and war in twentieth century Eastern Europe. Bloomington: Indiana University Press.

RENATA JAMBREI KIRIN: RODNI ASPEKTI SOCIJALISTIKE POLITIKE PAMENJA DRUGOGA SVJETSKOG RATA

81

Winter, Jay i Emmanuel Sivan. 1999. Setting the framework. U: J. Winter i E. Sivan, ur. War and remembrance in the twentieth century. Cambridge: Cambridge University Press, 6-39. Woolf, Virginia. 2004 [1938]. Tri gvineje. Zagreb: Centar za enske studije. Young, James. 1994. The texture of memory: Holocaust memorials and meaning. New Haven: Yale University Press.

Gender Aspects of the Socialist Memory Politics of the Second World War Summary
The author explores how the shift of cultural strategies of remembering WWII in Croatia was marked by consistent gender role models. Keeping that eternal flame of commemorative pathos and the social magic of togetherness from the revolutionary times burning, women in general retained their traditional role of loyal Vestal Virgins of the socialist political order. Monumentalizing acts of war memory (memorials, commemorations, cinema spectacles) owed their performative success to large-scale female participation and enthusiasm. However, real historical contribution of women to the victory of antifascist movement was deprived of its voice in museums, research institutions and archives. Several historiographic and testimonial efforts to reflect, document and publicize female war experiences analyzed in this article fell victim to the terrorism of historicized memory, and later were gradually overshadowed by Yugoslavian partisan movies, dominated by the male gaze which turned the figure of combative woman into a flat, symbolic and erotic sign of cinema antifascism.

Gordana eri OZNAENO I NEOZNAENO U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA: JUGOSLOVENSKI SLUAJ


U tekstu se tematizuju neka od pitanja oznaenog i neoznaenog u narativima drutvenog pamenja i u akademskom jeziku o ovom fenomenu, sa akcentom na pitanjima zaboravljanja i utanja u procesu konstruisanja jugoslovenskog pamenja. Drutvenom pamenju u ovom tekstu pristupa se kao politiki motivisanom pogledu na prolost i kao osnovnom narativu nacionalne drave koji funkcionie kao njen sveobuhvatni mit. Polazi se od pretpostavke da je fenomen drutvenog pamenja narativ vezan za nastanak, postojanje i opstanak nacionalne drave, a da mogunosti njegovog tumaenja i stalnog preoblikovanja i dalje imaju sposobnost zadovoljenja razliitih politikih i drutvenih potreba.

Nae pamenje je istovremeno i naa obmana. Margerit Jursenar

Partizanska proslava.

bino se kae da nema drutva bez jedinstvenog pamenja. U idealtipskom sluaju svako drutvo tei formulisanju jedinstvenog narativa o sopstvenoj prolosti, iako nas iskustvo ui da kolektivno pamenje nikada nije monolitno. S obzirom na raznovrsnost socijalnih identiteta i postojanje ambivalentnih i alternativnih sea-

84

KULTURA

SJEANJA:

1945.

nja drutvenih grupa u okviru jedne zajednice, o drutvenom pamenju je svakako plodotvornije razmiljati na pluralistiki nain.1 Uprkos tome, o ovom fenomenu uglavnom govorimo u jednini, a pretpostavka jedinstva pamenja u samoj je sri diskursa o kolektivnim identitetima. U njemu se nepregledna mnoina iskustava i seanja svodi na jedan, drutveno motivisan pogled na prolost onaj koji je diktiran politikim potrebama sadanjosti. Zbog kompromisa sa sadanjim i buduim tenjama, imperativ saznavanja prolosti radi nje same drutva ostavljaju u drugom planu, pa selektivno pamenje postaje neka vrsta naoara kroz koje njegovi lanovi tumae i sebe i svet. Ovakvo tumaenje prolosti prilagoeno poeljnoj verziji temelji se na pretpostavci da je svakom kolektivnom identitetu neophodno zajedniko (jedinstveno) tumaenje prolih dogaaja i doivljenog, kao i na pretpostavci da uspenost zajednice zavisi od doprinosa drutvenog pamenja kolektivnoj slozi. Jo 1882. godine Renan u poznatom predavanju istie da su zaborav i... istorijska greka bitni faktori u stvaranju nacije, zakljuivi kako je sutina nacije da pojedinci imaju mnogo toga zajednikog, ali takoe i da zaborave mnoge stvari.2 Selektivnost kolektivnog pamenja nije nuno usmerena ka potiskivanju i brisanju loih uspomena. Naprotiv, prema Renanovom uvidu, esto zajednika patnja ujedinjuje mnogo vie no radost: u stvarima nacionalnih uspomena, alost vredi vie nego trijumf, jer namee dunosti koje zahtevaju zajedniki napor.3 Reju, ni istinitost ni sadrina zapamenog nije bitna koliko sama funkcija pamenja. Radi homogenosti i otklanjanja razlika, znaajni dogaaji iz prolosti oblikuju se tako da pruaju opomenu, nadahnue ili uzor buduem ivotu, pa glavni zadatak drutvenog pamenja postaje unutranje povezivanje zajednice i stvaranje optih vrednosti i percepcija (Halbwachs, 1992; Nora, 2006).4 Tako shvaeno drutveno pamenje, jedinstveno i jedno, smatra se uslovom nastanka, postojanja i opstanka svake zajednice.5 Kada na ovakav nain govorimo o ovom fenomenu, uglavnom opisujemo ili sledimo praksu nacija-drava kojima je drutveno pamenje i dalje jedno od osnovnih sredstava u odranju politiki aktivnog identiteta. Drugim reima, kontekst govora o drutvenom pamenju ili njegova pozadina je nacionalna drava; ona, koja i
Piter Berk, Istorija kao drutveno pamenje, Re, br. 56, 1999, 83-92. Videti: Ernest Renan, What is a Nation?, u: Woolf, S. (ur.) Nationalism in Europe 1815 to the Present. A Reader, London: Routledge, 1996, 48-61. Kako s pravom naglaava Smit: Za Renana je zaboravljanje isto tako vano za naciju kao i seanje (Anthony Smith, Nations and Nationalism in a Global Era, Cambridge: Polity Press, 1995, 132). 3 Ernest Renan, isto, 58. 4 Maurice Halbwachs, On Collective Memory, Chicago: University of Chicago Press, 1992; Pjer Nora, Izmeu pamenja i historije. Problematika mjesta, u : M. Brkljai i S. Prlenda (ur.) Kulturno pamenje i historija, Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga, 21-45. 5 Kritiku prenaglaenosti uloge zajednice u kolektivnom pamenju videti u: Noa Gedi i Yigal Elam, Collective Memory: What Is It?, History and Memory, 1996, 8 (1): 30-50.
2 1

GORDANA DERI: OZNAENO I NEOZNAENO U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA...

85

po cenu faktografije, sliku o prolosti ujednaava i konano udeava na takav nain da opravda njenu sadanjost ili zamiljenu budunost. Sloeni rad na nacionalnom pamenju drava obavlja preko kolskih programa6 i mree svojih institucija i manifestacija, putem simbola, medija, kulturne produkcije i politikih govora, ali na razne naine to ini i teorijski diskurs od izbora predmeta tematizovanja do izbora gramatikih kategorija kojima operie. Jezik je tu izgleda od presudne vanosti. I prema Albvau, utemeljivau analize drutvenog pamenja, osnovni okviri njegovog stvaranja upravo su jezike konvencije.7 Reprodukovanjem prvog lica mnoine i svih njegovih oblika (mi nas, nama, nae, naim, naih...) u iskazima nacionalne pripadnosti, ali i oblika jednine u govoru i pisanju o drutvenom pamenju/drutvenim pamenjima, reprodukuju se oblici koje namee ideoloki okvir nacije-drave. Ovi skoro neprimetni oblici i rei obavljaju velike poslove za ivot nacije. Zbog opteg prisustva ovog okvira i duboko ukorenjenih navika u jeziku sa kojima smo saivljeni, neprimetno se osnauje ideologija nacionalizma. Jo blie, ovakvim izborima u govoru i pisanju intelektualci praktikuju i reprodukuju ono to Majkl Bilig naziva banalnim nacionalizmom,8 pa je u tematizaciji pitanja drutvenog pamenja teko zamisliti ideoloki neutralan govor. Intelektualne navike u oznaavanju naknadno nam kau i to da je, reflektovali to ili ne, nacionalno pamenje jedino vano ili da je i dalje najvanije. Kako drugaije objasniti injenicu da se nesporni pluralizam seanja o markantnim dogaajima prolosti redovno svodi, ili je u stalnom naporu da bude sveden, na jednu jedinu verziju verziju koju nazivamo zvaninom, odnosno onu koju oblikuje nosilac vlasti ili drutvene moi? U kontekstu tematizacije jedinstvenog kolektivnog pamenja i znaaja jezikog oznaavanja u procesu njegovog konstruisanja sluaj bive Jugoslavije (jugoslovenskog nacionalnog pamenja) nakon Drugog svetskog rata zanimljiv je iz vie razloga. Pre svega zato to se o Jugoslaviji uglavnom ne govori kao o nacionalnoj dravi, iako je ta zemlja uivala sve administrativne prednosti takvog legitimisanja, i uprkos
6 O istoriji ideje obrazovanja u: Alaida Asman, Rad na nacionalnom pamenju. Kratka istorija nemake ideje obrazovanja, Beograd: Biblioteka XX vek, 2002; o obrazovnim programima posleratne Jugoslavije i propagandnim naporima za preobraaj zemlje u: Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije. Knjievnost i kulturna politika u Jugoslaviji, Beograd: Stubovi kulture, 2001, 165-213. 7 Vie: Maurice Halbwachs, On Collective Memory, Chicago: University of Chicago Press, 1992; Moris Albva, Kolektivno i istorijsko pamenje, Re, 56/2, Beograd, 1999, 63-82. 8 Vanost ovih istraivanja je u predoavanju injenice da se po pravilu ne interesujemo za ono to izgleda oigledno, tako da postaje uobiajeno, skoro prirodno, kao da je oduvek tako, to je sluaj i sa shvatanjem nacije; ali najvea vrednost Biligovih istraivanja je u proirenju pojma nacionalizma izvan primera ekstremnih i egzotinih izliva strasti na svakodnevno reprodukovanje nacionalizma i neprekidno oznaavanje i isticanje pojma nacije u ustaljenim nacijama, odnosno u onim dravama koje su sigurne u vlastiti kontinuitet i, naroito, koje su deo onoga to se opisuje kao Zapad (Majkl Bilig, Banalni nacionalizam, Beograd: Biblioteka XX vek, 2009, 25).

86

KULTURA

SJEANJA:

1945.

injenici da su taj pojam koristili i oni koji su aktivno uestvovali u izgradnji njenog pamenja;9 takoe, pojam jugoslovenskog nacionalizma skoro da ne postoji ni u jugoslovenskom vokabularu ni u inae brojnim studijama koje se bave socijalistikom Jugoslavijom ili njenom razgradnjom.10 Razlozi neuoavanja i netematizovanja jugoslovenskog nacionalizma bez sumnje lee u neshvatanju jugoslovenskog nacionalizma kao nacionalizma, budui da je bio nadetniki i u drutvenom pamenju socijalistike Jugoslavije snano utvren kao napredni, skoro prirodni kontinuitet zajednikog ivota sa iskljuivo pozitivnim konotacijama miroljubive koegzistencije. Deo razloga lei i u injenici da je jugoslovenski konstrukt propao, pa jugoslovenski nacionalizam vie ni za koga nije bio opasan da bi bio posebno apostrofiran kao nacionalizam. Sa velikom verovatnoom se moe tvrditi da je ovaj nacionalizam bio nevidljiv i zbog preobilja svakodnevnih podsetnika na njega.11 Kako god bilo, jugoslovenski nacionalizam ostao je teorijski neoznaen, uprkos njegovim dugotrajnim i napadnim manifestacijama, retorikim, simbolikim i praktinim, kroz parade, vojne vebe, sletove, priredbe i druge oblike njegove ive demonstracije. Za kolsko pokazivanje konstruisanja nacije i, najvanije, njenog pamenja, jugoslovenski sluaj je jedan od boljih primera, ne samo zato to je cela konstrukcija jugoslovenstva i izgraena i razgraena u razdoblju neto duem od jednog veka, dakle, dostupna je za istraivanje, ve i zato to je u ovom poslu jugoslovenska drava, bar za odreeni period, bila sasvim uspena. Tematizovanje jugoslovenskog sluaja inspirativno je i zbog toga to istovremeno moe da ukae na prednosti i ogranienja funkcija zajednikog drutvenog pamenja u multietnikim i multireligijskim drutvima, ali i na duboku zavisnost opstanka drave od umenosti rada na nacionalnom pamenju, jer je Jugoslavija primer zemlje koja je poela da nestaje onda kada je odustala od konstruisanja zajednikog pamenja i koja je nestala onda kada vie nije bila u stanju da kontrolie javnu imaginaciju razliitih zajednica seanja.12 Ako se ima u vidu da se drutveno pamenje obino konstruie na jedan
Kad je 1945. godine rat bio zavren pobedom nad hitlerovskom Nemakom i faistikom Italijom, kad se u moru krvi i patnji rodila nova Jugoslavija, trebalo je, bez predaha, pregnuti na reavanje novih zadataka, esto teih i sloenijih od onih koji su reavani u ratu. Trebalo je uvrstiti bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije, iskovano u ratu, ostvariti opravdane nacionalne zahteve Jugoslovena koji su decenijama iveli izvan granica svoje domovine, obnoviti to pre sve ono to je bilo uniteno u ratu, a kruna svega izgraditi novo drutveno ureenje u kome nee biti eksploatacije oveka nad ovekom, to jest nastaviti nau revoluciju, iji je samo oruani deo bio zavren (Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito, prilozi za biografiju, Beograd: Kultura, 1955, 425; kurziv G. .). 10 Nacionalizmi u tim studijama po pravilu se razumevaju kao ekstremni izlivi nacionalistikih strasti i uvek su partikularni hrvatski, srpski, albanski..., nikada jugoslovenski. 11 Neto slino Bilig konstatuje za socioloki netematizovan nacionalizam Sjedinjenih Drava, uprkos demonstracijama ogromnog naoruanja ili svakodnevnog zavetovanja uenika u kolama na odanost amerikoj zastavi (Bilig, isto, 29). 12 O tom procesu u kulturnoj politici Jugoslavije, u : Endru Baruh Vahtel, isto, 157-236.
9

GORDANA DERI: OZNAENO I NEOZNAENO U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA...

87

od tri naina koji se esto poklapaju i meaju, svodiva na uspostavljanje i simboliko predstavljanje drutvene kohezije, na legitimisanje institucija i statusa autoriteta i, na kraju, na jaanje socijalizacije, zajednikih uverenja i vrednosti, onda je jasno da je posleratno jugoslovensko drutvo primenjivalo sve ove postupke i da je, u tom periodu, s obzirom na prethodnu nekonsolidovanost, to inilo sa velikim uspehom. Imam na umu da se funkcionalnost i uspenost neke zajednice moe meriti i po tome da li su sve njene institucije podeene tako da stvaraju jedinstveno pamenje. U formativnom periodu socijalistike Jugoslavije one su ba tako bile navijene, jer je jaka dravna volja da uvrsti vlast kroz izgradnju zajednikog pamenja, pa i jugoslovenske nacije, postojala bar do poetka ezdesetih godina prolog veka,13 a njegovo reprodukovanje u jeziku i razliitim oblicima kulturnog stvaralatva nastavljeno je i kasnije po inerciji i uporedo sa rastuim negovanjem partikularnih seanja i kultura njenih naroda, uglavnom preko sistema obrazovanja i novih ustavnih reenja.14 Zbog optepoznate injenice da istoriju piu pobednici, naini izgradnje zajednikog pamenja i istorije od 1945. sasvim su predvidljivi, pa je i ova, jugoslovenska, bila napisana poput mnogih drugih kao istorija selektivnog pamenja i selektivnog zaboravljanja.15 Jezik kojim je formulisana posleratna situacija odigrao je vanu ulogu u njenom ozakonjenju ve i injenicom da je kompleksnost Drugog svetskog rata u Jugoslaviji imenovana Narodnooslobodilakim ratom (NOR) ili Narodnooslobodilakom borbom (NOB). Bazirana na narodnooslobodilakoj borbi, kao osnovnom narativu stvaranja posleratne Jugoslavije, i preutkivanju (neoznaavanju) graanskog rata, jugoslovenska istorija Drugog svetskog rata zaobilazila je nacionalna pitanja, kreui se ekstremno zaotrenom podelom izmeu narodnog otpora faizmu i kolaboracionizma svih vrsta. Jednostavni okvir ovog narativa (narod protiv narodnih neprijatelja) bio je situaciji primereni manihejski mit, koji je novim vlastima otvarao iroko polje za delovanje. Naime, kada su klasni odnosno narodni neprijatelji, kolaboracionisti eliminisani ili zastraeni,16 a ostale razlike zanemarene
13

Vie: Predrag J. Markovi, Odnos Partije i Tita prema jugoslovenskom i nacionalnom identitetu, u: Laslo Sekelj (ur.), Identitet: Srbi i/ili Jugosloveni, Beograd: IES, 2001, 13-63; Laslo Sekelj, SFRJ: u potrazi za politikom zajednicom 1968-1988, u: Laslo Sekelj, isto, 143-179; Endru Baruh Vahtel, isto. 14 Vahtel, isto. 15 Promene ideolokog ili dravnog okvira podrazumevaju zaboravljanje i potiskivanje, paktove utanja i neoznaavanja, a organizovani zaborav takoe je u nadlenosti drave, iji se aparat sistematski usmerava na oduzimanje, odnosno promenu pamenja graana. Svi totalitarizmi ponaaju se na taj nain; mentalno porobljavanje podanika totalitarnog reima poinje onda kada im se oduzme seanje. Kad neka vea sila eli da lii manju njene nacionalne svesti, ona se slui metodama organizovanog zaboravljanja (Pol Konerton, Kako drutva pamte, Beograd: Samizdat B92, 2002, 26). 16 Nije nepoznato da se u uspostavljanju i odranju socijalistikog konsenzusa pribegavalo i teroru, naroito neposredno posle Drugog svetskog rata, ega su se stariji graani ivo seali. Nezavisno od

88

KULTURA

SJEANJA:

1945.

u korist bratstva i jedinstva, stvoreni su uslovi ne samo da Narod i Partija budu jedini legitimni nosioci autoriteta nego je utrt put stvaranju brojnih mitova, i konano mita kolektivnog Jedinstva.17 Nadnacionalni nacionalizam ubrzo je postao osnovni ili jedini ton ne samo u javnom ivotu i dravnim aktivnostima, nego i u svakodnevici, zabavi, sportu, to je za oseanje solidarne zajednice i najvanije. Naime, odmah nakon graanskog rata uprkos prethodnim neprijateljstvima i uzajamnim istrebljenjima bilo etnikim bilo ideolokim ili ba zbog njih, postojala je jaka dravna volja da se populacija natera da misli da pripada jedinstvenoj naciji. Teror nije mogao biti jedini nain u postizanju tog cilja. Morala je biti napravljena itava inscenacija nove jugoslovenske mitologije: NOB, najvidljiviji u spomenikoj kulturi (spomen-ploe palim borcima, biste i sl.)18 i prazninim manifestacijama, sa stalnim oivljavanjem borbe i prinete rtve kroz ritualna podseanja na nju, bio je osnovna vezivna snaga u izgradnji nacije. Iz pobednike artikulacije tog rata i proizvedenih artefakata bilo je jasno da je socijalistika vlast rado slavila i svoje rtve i svoje pobede, a ponajvie svoju borbenost, i da je poput nacija koje se etniki definiu, i jugoslovensku naciju osim ideologije zalepila krv, samo ne ista, nego prolivena. Retoriki, jugoslovenska solidarnost podgrevana je stalnim insinuiranjem spoljne i unutranje ugroenosti, odnosno borbene spremnosti na odbranu jugoslovenske posebnosti, i jakom bipolarnom dihotomijom izmeu naroda i narodnog neprijatelja (domaih izdajnika,

nacije kojoj su pripadali, njihovi potomci, iako socijalizovani u titoistikom sistemu, znali su ili su verovali u paralelne prie, koje su neretko bitno odstupale ili su bile u suprotnosti sa naizgled opteprihvaenom verzijom u NOB-u isklesanog bratstva i jedinstva. Te kasnije generacije u svet socijalistikog imaginarijuma, kao u stvarni svet, ule su na nenasilan nain, preko obaveznog kolskog programa, vannastavnih aktivnosti, sportskih i zabavnih programa, televizije i filma koji je ubedljivije od istorijskih itanki falsifikovao istoriju. Bez obzira na uverljivost dominantne verzije, vreme ili nain njenog usvajanja, socijalizam je obeleio paralelizam javnih i tajnih (neoznaenih) narativa prolosti, a u nekim sluajevima i duboki jaz izmeu zvaninih, javno demonstriranih vrednosti i vrednosti uspostavljenih u porodinim ili privatnim istorizacijama. 17 Zahvaljujui prednostima ivota u socijalistikoj Jugoslaviji u odnosu na druge istonoevropske drave, kao i mitovima na kojima je izgraena, jugoslovenskoj politikoj posebnosti, njenoj samosvesti i samorazumevanju, odnosno slici koju je o sebi emitovala zvanina Jugoslavija, socijalistiki period i dugo po nestanku Jugoslavije neretko se pamti kao Zlatno doba na koje se sa nostalgijom gleda. O nostalgiji za socijalizmom videti: Predrag J. Markovi, Seanje na rad u jugoslovenskom socijalizmu izmeu kritike i mita o zemlji Dembeliji, Godinjak za drutvenu istoriju, 1-3 (2002): 51-66; Predrag J. Markovi, Socijalizam i njegovih sedam S nostalginih vrednosti, Trei program, 135-136, III-IV/2007, 340-350; Stef Jansen, In memoriam: Crveni paso. O svakodnevnoj geopolitici zatoenosti, 11-43; i Predrag J. Markovi, Emocionalna topografija seanja jugonostalgije: primer Leksikona Yu mitologije, 201-223, u: Gordana eri (ur.), Pamenje i nostalgija. Neki prostori, oblici, lica i nalija, Beograd: IFDT/IP Filip Vinji, 2009. 18 Opirnije o iscrtavanju jugoslovenskog pamenja: Holm Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd: Clio, 2008, 371-398.

GORDANA DERI: OZNAENO I NEOZNAENO U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA...

89

stranih zavojevaa, buroaskih i maloburoaskih ostataka, reakcionara, crkve i sl.).19 rtvena i borbena simbolika NOB-a bila je sveprisutna: ono to je moglo okrnjiti taj narativ oieno je iz jezika i gurnuto u zaborav, jer je i kolektivna amnezija, odnosno zaborav svega izvan institucionalizovane, pobednike verzije prolosti, vezivala Jugoslovene jednako kao i novouspostavljeni mit. Zamiljan i graen na suprotnosti izmeu naroda i narodnog neprijatelja, kao i na utanju o svemu to je naruavalo ovu suprotnost, socijalistiki sistem u Jugoslaviji instrumentalizovao je jo nekoliko optih mitova (o Spasitelju, borbi Svetla i Tame, Zaveri, Jedinstvu i sl.) kako bi stvorio novu politiku kulturu i novog oveka, koji je, ukoliko se povinuje tom sistemu, i samo u okviru takvog sistema, postajao sposoban da prevazie sebe, bivajui sve produktivniji i progresivniji.20 Na tom poslu, osim istoriara i drugih drutvenih teoretiara, aktivno su radili i kinematografi i knjievnici, reju, svi oni iji su poslovi mogli da oblikuju javno mnjenje, uvruju poeljne vrednosti i odgovarajuu sliku o prolosti. Prema Zundhausenovim izvorima, na polju istoriografije do 1965. u Jugoslaviji je objavljeno preko 30.000 monografija i lanaka o NOB-u i socijalistikoj revoluciji, a do kraja osamdesetih taj broj je utrostruen.21 Takoe, od 890 jugoslovenskih dugometranih filmova snimljenih od 1947. do 1990. godine, 250 bilo je posveeno Narodnooslobodilakoj borbi.22 Poruke NOB-a izraavane su kroz sve umetnosti: o idejnoj istoti i korektnosti aktuelne produkcije, o interpretaciji starijih dela i sl. u posleratnom periodu brinuo je poseban organ, tzv. agitprop, a na vanost umetnikog i posebno knjievnog rada u oblikovanju istorije i drutvenog pamenja ukazivao je i Josip Broz Tito.23
Poto su iz ratne tematike izvedene nosee take oslonca jugoslovenske nacije, poto su ponavljane bajalice ceremonijalno snano utvrene i u javnom i u svakodnevnom ivotu, naslee bilo ega neprijateljskog ili srodnika vezanost sa narodnim neprijateljem nekoliko decenija skrivana je kao teka bolest, utana, da bi pred kraj veka postala skoro pomodan nain identifikacije. 20 Novi mitovi definisali su i nove vrednosti, pa su radni ljudi kojima je inae bila namenjena obina ili teka sudbina u jugoslovenskom sistemu mogli postati heroji rada ili udarnici uporedivi sa legendarnim herojima NOB-a. Proklamovana jednakost i mogunost samoprevazilaenja svog porekla i njegovih ogranienja u oima dravljana Jugoslavije od ove zemlje stvarala je svojevrsnu Prvu ili najvaniju Porodicu, sa Josipom Brozom Titom kao glavom te Porodice ili njenim Ocem, pa ne iznenauje da je i oprotaj od njega 1980. veinski doivljen na familijaran nain i kao pretnja opstanku Porodice. 21 Holm Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka, Beograd: Clio, 2008, 380-381. 22 Predrag J. Markovi, Emocionalna topografija seanja jugonostalgije: primer Leksikona Yu mitologije, u: Gordana eri (ur.), Pamenje i nostalgija. Neki prostori, oblici, lica i nalija. Beograd: IFDT/IP Filip Vinji, 2009, 209. 23 Knjievnost, literarni rad treba da ima izvjestan pravac. Kroz knjievnost mi treba da dobijemo i sliku jednog doba, da doznamo historiju njegovu. (...) Historija se pie i kroz literaturu. (...) Mi vaem radu pridajemo ogromnu vanost, a od vas zavisi kako ete izvriti svoj zadatak. (...) Ako vam
19

90

KULTURA

SJEANJA:

1945.

S pobednike take gledita, ali i sa stanovita teorije drutvenog pamenja, ovakva interpretacija bila je celishodna i primerena prelomnoj situaciji: uruenu predratnu prolost trebalo je i sasvim diskreditovati, ratnu pobedu nad Neprijateljem teorijski i umetniki ovekoveiti kao pobedu Svetla nad Tamom, a socijalni mehanizam povezivanja generacija urediti na drugaiji nain. Neto zaboraviti, a neto naglasiti priu o nastanku socijalistike Jugoslavije ispriati na uverljiv nain, kao da je ba sve vodilo ka njoj. Ukratko, transformisati pamenje njenih graana prema potrebama novog identiteta i Partije, stvoriti smisao, svakodnevno i ritualno podseati na njega. Ipak, ispostavie se da tada potisnuta (zvanino zaboravljena), a decenijama nereena i u javnom jeziku neoznaena, pitanja graanskih ratova na tlu Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata nisu njihovim potiskivanjem u privatnu sferu skinuta s dnevnog reda. Upravo suprotno: sa slabljenjem jugoslovenske kohezije, kome su s vremenom pogodovala i nova ustavna reenja, jugoslovenski master-narativ poeo je da se kruni, a period raspada zemlje pokazae da se sa bolnim temama iz Drugog svetskog rata, kao i sa temama koje je socijalistika Jugoslavija izbegavala da rei ili rutinski reavala u okvirima svog noseeg narativa, suoavaju i njene naslednice.24 Zato je pravi predmet analize bilo kog drutvenog pamenja, pa i jugoslovenskog, otkrivanje znaajnih preutkivanja u njegovom konstituisanju jer, i to se pokazalo, to su neka pitanja vanija i tea, utoliko zvanino pamenje vie tei da ih zaobie.25 Zato, iz sadanje perspektive, tvrdnja da ono to ne postoji u (javnom) jeziku ne postoji uopte, u jugoslovenskom sluaju nije odriva. Viedecenijsko odsustvo neprijatnih seanja Drugog svetskog rata iz zvaninog jugoslovenskog diskursa nije umanjilo njihovu stabilnost u partikularnim kolektivnim imaginacijama. Promenom situacije slabljenjem jugoslovenskih institucija, smru njenog voe i padom
je pritom potrebna naa pomo, mi emo vam pomoi. (...) Mi danas formiramo graane nove Jugoslavije. I u tom radu nisu dovoljno efikasne samo administrativne mjere. Deo govora Josipa Broza Tita pred delegacijom Prvog kongresa knjievnika, 19. 11. 1946. godine, cit. prema R. Andri, Lj. Rumovi (prir.) Tito piscima, pisci Titu, Beograd: NIRO Knjievne novine, 1982, 10. Ne iznenauje stoga to je s vremenom Josip Broz postao najopevaniji literarni junak: nekoliko decenija javni diskurs o najboljem drugu (Titovih) pionira, bio je baziran na njegovim izbaviteljskim, skoro nadnaravnim osobinama (mit o Spasitelju) ali i na slikama koje su ga pribliavale ne samo deci nego i Narodu, pokazujui njegovu spretnost kako za plugom i raznim mainama, tako i za kormilom broda ili volanom automobila, za klavirom ili u lovu, to je glavnu naraciju inilo ubedljivom, reju Istinitom. 24 Videti: Vjeran Pavlakovi, Crvene zvezde, crne koulje: simboli, komemoracije i sukobljene istorije Drugog svetskog rata u Hrvatskoj, 43-83, i Veronika Bajt, Postkomunistiko obnavljanje slovenakog kolektivnog pamenja i nacionalnog identiteta, 83-115, u: eri (ur.), isto. 25 O znaaju analize preutanog: Vesna Polovina, utanje kao sredstvo komunikacije i saznanja u diskursu, u: Prilozi za kognitivnu lingvistiku, Beograd, Filoloki fakultet, 1996; Pjer Marej, Teorija knjievne proizvodnje, Zagreb, 1979.

GORDANA DERI: OZNAENO I NEOZNAENO U NARATIVIMA DRUTVENOG PAMENJA...

91

komunizma sadraji strateki i pravno naloenog zaboravljanja konkurisali su do tada zvaninom pamenju: neoznaeno je postalo oznaeno, a u nekim sluajevima narativi grupnih linih seanja institucionalizovani su kao zvanino nacionalno pamenje u novim dravama po raspadu Jugoslavije.26 Transfer narativa iz netransparentne, privatne sfere u javnu sferu i zvanino pamenje, dug je i naporan proces. Isto vai i za konstruisanje stabilnih kolektivnih identiteta. injenica da je i nasilje neretko konstitutivni element nastanka drave donekle pojanjava dugotrajnost i teinu formulisanja drutvenog pamenja nacionalnih drava kome su, izgleda, potrebni vekovi. Prema nekim miljenjima, kao svest o zajednikom prostoru, ciljevima i interesima, nacionalni identitet i konsolidovano drutveno pamenje imaju mogunost da nastanu tek onda kada njegove razliite grupe raspravljaju i, naravno, spore se oko osmiljavanja zajednike budunosti i tumaenja zajednike prolosti.27 Socijalistika Jugoslavija nije prola kroz ovaj proces, niti je ikada nameravala da ga zapone. Zasnovana na brisanju i ignorisanju vanih istorijskih stranica i ideolokoj iskljuivosti, svoje pamenje nije ni mogla da prilagoava potrebama njenih razliitih zajednica seanja u promenjenim okolnostima, pa je s padom komunistike ideologije u istonoevropskim dravama i sudbina jugoslovenstva bila predvidljiva.28 Konstitutivni narativ narod protiv narodnog neprijatelja, odnosno glavna i, u nekoliko posleratnih decenija, uspena strategija uspostavljanja i legitimisanja jugoslovenske vlasti s vremenom se ispraznila, pokazavi se jednom od slabijih karika jugoslovenskog zajednitva u promenjenim okolnostima, ali, s druge strane, neoznaene strane jugoslovenske istorije u tom narativu bile su plodni rezervoar u izgradnji partikularnih pamenja.

Bajt, isto, 109. Helmut Dubil, Niko nije osloboen istorije. Nacionalsocijalistika vlast u debatama Bundestaga, Beograd: Samizdat B92, 2002, 13. 28 Nisu svi zainteresovani akteri istovremeno shvatili da je s padom komunizma i legitimitet jugoslovenskog master-narativa nepovratno uruen. Od shvatanja odnosno neshvatanja globalne vanosti promena 1989. zavisila je brzina preorijentisanja republikih elita, pa onda i njihovih graana, sa jugoslovenskog nacionalizma, odnosno njene unitaristiko-komunistike ideologije, na partikularne, nacionalne/nacionalistike ideologije. O karakteristikama tog procesa meu graanima Srbije na prelomu veka, odnosno o tome da li su oni zaista shvatili da Jugoslavija vie ne postoji, videti: Ivana Spasi, Seanje na nedavnu prolost, u: Politika i svakodnevni ivot Srbija 1999-2002, prir. Zagorka Golubovi, Ivana Spasi, ore Pavievi, Beograd: IFDT, 2003, 99-141.
27

26

92

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Designated and Undesignated in Narratives of Social Memory: Yugoslavian Case Summary


The text deals with the problem of designation in academic narratives of social memory, focusing on the topics of forgetting and silence in the construction of Yugoslavian memories. Social memory is understood as a politically motivated interpretation of the past and as the basic narrative of the national state which has the role of a comprehensive myth. The basic assumption is that the phenomenon of social remembering is bound to origins and persistence of the national state. For that reason, social memory is open to different interpretations for the sake of fulfillment of different social and political goals.

ore Pavievi ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU


U tekstu se razmatraju teorije kolektivnog pamenja sa stanovita njihove sposobnosti da objasne ambivalentni potencijal pamenja. Sa jedne strane kolektivno pamenje ima konstruktivne, homogenizujue uinke koji se izraavaju kroz ideju zajednice pamenja, sa druge kolektivno pamenje uva stare mrnje i pothranjuje konflikte i zloine irom sveta. Ideja zajednice pamenja ne moe da na odgovarajui nain obuhvati nesreno pamenje, a da se implicitno ne uvedu spoljanji kriterijumi procene. Slino vai i za shvatanje kolektivnog pamenja zasnovanog na reimima pamenja. Ako se drutveni obrasci pamenja posmatraju samo kao drutvene prakse koje se oblikuju u skladu sa odnosima moi, onda je nesreno pamenje vie rezultat ogoljenih odnosa moi ili nedostatka socijalne imaginacije nego iskustva bola i ponienja. Stoga nam je potrebna teorija o tome ta znai odgovorno pamenje, koja mapira mesto pamenja na moralnoj i politikoj mapi vrednosti.

Anhiz odgovori njemu: To su due stvorova onih to im je sueno prijei u zemske stvorove druge, Zaborav piju iz Lete, da negdanje minu ih tuge. Vergilije, Eneida, prev. Bratoljub Klai

Groblje tisuu koraka u mjestu Spokane u Peruu. Autor fotografije: Barry Moses.

amenje je doivelo drutveni procvat u poslednjim godinama dvadesetog veka, u toj meri da se govori o dobu pamenja, eksploziji pamenja, ak i kultu pamenja. Istraivanja individualnog i kolektivnog pamenja kreu se na najrazliitijim nivoima, od medicine, biologije i psihologije, do istorije, sociologije, politikologije i filo-

94

KULTURA

SJEANJA:

1945.

zofije. O pamenju, ini se, sada znamo mnogo vie nego ikada. Neka nova znanja su nesumnjivo potvrena.1 Pamenje nije samodriv neurofizioloki i biohemijski mehanizam, ono u velikoj meri zavisi od spoljnih inilaca, pre svega od drutvenog okruenja. Skup ovih drutvenih mehanizama pamenja je kolektivan po karakteru i ne zavisi od direktnog iskustva pojedinca. Na ovaj drutveni okvir pamenja se uobiajeno, mada neprecizno i metaforino, upuuje kao na kolektivno pamenje.2 Dalje, pamenje nije samo vrednosno neutralan kognitivni proces (manje ili vie verna reprezentacija neeg spoljanjeg), nego sa sobom nosi i vrednosne i emocionalne sadraje o onome to je vredno pamtiti, to treba pamtiti ili to se ne sme i ne moe zaboraviti. Konano, na ove procese drutvenog pamenja mogue je uticati. Uvidi u sposobnost uticaja na drutveni okvir pamenja, kao i prenosivnost vrednosnih i emocionalnih poruka kroz proces pamenja otvorili su iroko polje za razliita istraivanja i izazvali novo uzbuenje kod istraivaa. Zahtevana je revizija nekih od najvanijih pojmova drutvenih i humanistikih nauka: vremena, istine, identiteta, pravde, moi, legitimnosti. Pojavio se veliki broj kako teorijskih istraivanja, tako i studija sluaja u kojima su analizirani razliiti aspekti kolektivnog pamenja. Rezultati su viesmisleni, odnosno, mogu se razliito tumaiti.3 Nedvosmisleno je da je pamenje vano, ali koliko i na koji nain i dalje ostaje nejasno. Veina studija sluaja nudi objanjenje koje je manje ili vie jedinstveno i odnosi se na dati sluaj. Tako u nekim sluajevima pamenje ima snanu identitetsku ulogu, a u nekima je ta veza slaba. Neke grupe se snanije i na razliite naine oslanjaju na narative o prolosti od drugih. Veza kolektivnog pamenja i ostvarenja pravde takoe nije jednoznana. Pamenje prolih nepravdi u nekim sluajevima doprinosi pomirenju, dok u drugima uva rane zelenim i doliva ulje na vatru. Slino je i sa istinom. Mnogo je impresivniji spisak autora, od Cicerona naovamo, koji smatraju da
Veliki proboj u ovom pogledu je napravila neurofiziologija i biohemija. Videti: Eric R. Kandel, In Search of Memory, W. W. Norton & Company, New York/London, 2007; Jonathan K. Foster, Memory: A Very Short Introduction, Oxford University Press, 2009. 2 Mada je pojam kolektivno pamenje najvie u upotrebi, koriste se i pojmovi kulturno pamenje, drutveno pamenje, ak i pojam proirenog duha (extended mind thesis). Videti: Adelaide Assmann, Memory, Individual and Collective, u: Robert E. Goodin and Charles Tilly (ed.), The Oxford Handbook of Contextual Political Analysis, Oxford University Press, 2006; Jan Assmann, Kultura sjeanja, u: Brkljai, Maja i Prlenda, Sandra (prir.), Kultura pamenja i historija, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, str. 45-78, 2006; Jeffrey Olick, The Politics of Regret: On Collective Memory and Historical Responsibility, Routledge, London, 2007. 3 Za razliite preglede rezultata istraivanja videti studije: Jan-Werner Mller (ed.), Memory and Power in Post-War Europe, Cambridge University Press 2004; Duncan Bell (ed.), Memory, Trauma and World Politics: reflections on the relationship between past and present, Palgrave MacMillan, London, 2006; Susannah Radstone and Katharine Hodgkin (ed.), Regimes of memory, Routledge, London, 2003.
1

DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU

95

je formula amnestija plus amnezija, koja je bila u upotrebi od Peloponeskih ratova, preko Vestfalskog mira do Drugog svetskog rata, mnogo efikasnija za postizanje mira i stabilnosti nego formula istina, pravda i pomirenje. Razliite discipline prikupile su impresivan empirijski materijal, ali nije jasno kako se oni mogu upotrebiti mimo datog konteksta. U ovom smislu je Jeffrey Olick primetio da su studije pamenja bez paradigme, transdisciplinarne, decentrirane i izvode se u razliitim istorijskim, geografskim i disciplinarnim sklopovima, uglavnom nezavisno od radova u drugim kontekstima.4 Teorijsko interesovanje za problem kolektivnog pamenja uvelo je mnoga korisna razlikovanja i osvetlilo mnoge aspekte pamenja. Teorijska istraivanja su, sa svoje strane, bila zapletena izmeu esencijalistikog i konstruktivistikog shvatanja odnosa prema prolosti. Veina pristupa fenomenu kolektivnog pamenja nalazi se u prostoru izmeu ove dve pozicije. Grubo reeno, prema zastupnicima prvog stanovita, prolost je iva i prisutna u sadanjosti, a samo pamenje je, na razliite naine, ugraeno u vrednosni i institucionalni okvir drutvenog ivota. Ono to je upameno moe imati nezavisno postojanje u odnosu na to kako se pamti, tako da prolost nastavlja da postoji nezavisno od volje onih koji nastavljaju da ive. Zbog toga je za zajedniki ivot vaan sadraj onoga to se pamti i nain na koji je ovaj sadraj ugraen u prakse i institucije drutva.5 Prema drugom shvatanju, pamenje nije nita drugo nego skup praksi pamenja (mnemotikih praksi), koje su podlone razliitim i promenljivim reimima pamenja.6 U ovom smislu pamenje je beskonani i promenjivi proces prikupljanja, prerade, skladitenja i upotrebe iskustava. Drutva, kao i pojedinci, institucije ili maine pamte prema odreenim promenjivim pravilima. Dominantni narativi o prolosti imaju ulogu organizacionog principa kolektivnog pamenja, jednako kao sinaptike veze u mozgu pojedinca ili binarni elektronski zapisi u memoriji raunara. Neu ovde ulaziti u posebno razmatranje ovih teorija nego u pokuati da se ograniim na njihovu nemogunost da objasne sutinski problem vezan za fenomen pamenja: problem odnosa konstruktivnog i subverzivnog pamenja ili, kako kae Paul Ricoeur u sofisticiranoj fenomenolokoj analizi, srenog i nesrenog pam-

Jeffrey K. Olick, Collective Memory: The Two Cultures, Sociological Theory, 17 (1999), 338. Ovo je grupa podela koja se odnosi samo na dva krajnja stanovita i uvedena je da bi se po istom kriterijumu mogle poreati razne teorije. Olick ovde pravi razliku izmeu esencijalizma i prezentizma kao stanovita koje supstancijalizuje prolost nasuprot konstrukcionizmu koji pamenje posmatra kroz socijalne prakse pamenja (Jeffrey Olick, The Politics of Regret: On Collective Memory and Historical Responsibility, str. 8-11). Meutim, mogue je napraviti i finija razlikovanja unutar konstrukcionistikog pristupa. 6 Primer su radovi u zbornicima Regimes of memory i Contested Past koje su priredile Susannah Radstone i Katharine Hodgkin, a 2003. godine objavio ih je Routledge.
5

96

KULTURA

SJEANJA:

1945.

enja.7 Radi se o tome da normalni (sreni) tok pamenja ima konstruktivne uinke kako za ivot pojedinaca tako i za njihove veze sa drugima. On proizvodi tzv. zajednice pamenja koje produbljuju odnose meu pripadnicima zajednice, unapreuju razumevanje i stvaraju veze uzajamne brige i solidarnosti. Javno negovanje takvog pamenja ima legitimiuu funkciju u odnosu na norme i pravila koja vae u zajednici. Nasuprot tome, patoloki ili nesreni tok pamenja ima subverzivne uinke, on razara veze meu ljudima, a pojedince dovodi do patolokih stanja, o emu postoje brojna istorijska, socioloka i psiholoka svedoanstva. Neuspeh individualnih i kolektivnih napora da se savlada takva prolost ima delegitimiuu ulogu. Ovde nije re o vrednosnoj neutralnosti pamenja, koje, kao atomska energija ili dinamit, moe biti upotrebljeno u razliite svrhe. Re je o nainu konstituisanja i funkcionisanja pamenja. Pamenje je sloen proces iji se sadraj oblikuje u odnosu na nain konstituisanja, ne puki predmet koji se moe upotrebiti na ovaj ili onaj nain. Normativni i vrednosni sadraji su ve ukljueni u samo konstituisanje pamenja, kako kroz logiku pamenja i zaboravljanja, tako i kroz kolektivne mnemotike prakse. Pitanje je kako je mogue objasniti ovu ambivalentnost pamenja? U daljem tekstu u najpre razmotriti problem konstruktivne i subverzivne uloge pamenja. Ovaj problem u artikulisati preko pojma zajednice pamenja koji su razvili Avishai Margalit8 i James W. Booth,9 koji predstavlja primer esencijalizacije pamenja. Zatim u razmotriti pojam politike zajednice pamenja kao potencijalno reenje problema esencijalizacije memorije. Konano u poslednjem delu teksta u ukratko naznaiti zato ni jedno od gorenavedenih stanovita ne moe da se suoi sa problemom odgovornog pamenja u odnosu na njegove harmonizujue, odnosno razjedinjujue uinke.

Konstruktivna i subverzivna pamenja: zajednice pamenja i zajednice zaborava


Meu najee istraivane teme vezane za kolektivno pamenje spadaju one vezane za njegovu ulogu u vezi sa pitanjem identiteta (posebno nacionalnog identiteta) i pitanjem suoavanja drutava sa loom prolou. Nain na koji ih neki autori artikuliu dobro naglaava napetost o kojoj hou da govorim. Prva tema podrazume7

Sreno pamenje je ono pamenje koje je u miru sa samim sobom u pogledu tri aspekta atribucije: prema sebi, bliskim odnosima sa drugima i obavezujuim odnosima sa udaljenim drugima. Da je u miru sa samim sobom znai da nije nastalo kao rezultat blokiranja i potiskivanja pamenja, manipulacije pamenjem ili nametanjem i zapovedanjem. Paul Ricoeur, Memory, History and Forgetting, The University of Chicago Press, Chicago/London, 2002, str. 494-499. 8 Avishai Margalit, The Ethics of Memory, Cambridge MA: Harvard University Press, 2002. 9 James W. Booth, Communities of Memory: On Witness, Identity and Justice, Cornell University Press, Ithaca and London, 2006.

DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU

97

va konstruktivnu ulogu pamenja prema slavnoj formuli Anthony Smitha Nema pamenja, nema identiteta, nema nacije.10 Pamenje je sintetika snaga koja dogaaje iz naeg ivota povezuje u neku vrstu celine i omoguuje nam da sebe vidimo kao iste tokom vremena.11 Osim toga, zajedniko pamenje nije samo sluajni zbir pojedinanih pamenja, ono nastaje kroz komunikaciju kojom se formira obuhvatna grupa. Grupu karakterie zajednika kultura u kojoj se sedimentiraju zajednika iskustva. Ona obuhvata ivotne stilove, naine delovanja, aspiracije i uzajamne odnose.12 Zajedniko pamenje ini moguim postojanje blisko povezanih grupa. Grupe koje su organizovane na tanjim osnovama, kakav je univerzalni moral, ne mogu ostvariti blisku zajednicu u kojoj briga za drugoga i solidarnost postaju obaveza. Zajednika prolost data kroz pamenje objanjava zato imamo obaveze prema drugima koje su konstitutivne za identitet i zato lanovi imaju obavezu da pamte kolektivnu prolost i da svedoe o njoj. Veza pamenja i identiteta ovde je konstitutivna. Kolektivni obrasci pamenja selektuju ona iskustva koja su vana za zajedniki ivot i pretvaraju ih u drutvene prakse koje zajednicu ne ine samo sluajnim skupom pojedinaca, nego joj daju postojanje koje ima nezavisnu vrednost u odnosu na preferencije pojedinca ili epizodno zajednitvo vezano za odreeni trenutak i situaciju. Kontinuitet i vrednosti zajednitva otelovljeni su u drutvenim praksama i institucijama. Da drutva pamte znailo bi da se u praksama i institucijama drutva uvaju tragovi prolosti koji joj omoguavaju da prolost i dalje ivi ili da bude oivljena kada zajednitvo bude dovedeno u pitanje. Ova idilina slika zajednice pamenja, kakvu je ponudio Margalit, moe se shvatiti i kao etika reinterpretacija pria o zlatnom dobu i slavnim danima. Za Margalita je zajednica pamenja etika i prirodna zajednica, a za model ove zajednice uzima porodicu. Prirodne zajednice pamenja su osim porodice i klanovi, plemena, religijske zajednice i nacije.13 Prirodnost ovih zajednica sastoji se u tome to one nastaju manje-vie spontano14 i dobrovoljno. On kae da bi ove grupe (ukljuujui i nacije) ukoliko bi bile preputene sebi, verovatno postale zajednice pamenja obino potpuno spontano, a ponekad uz pomo manipulacije. Etike su jer obuhvataju sadrinski bogat skup normi i dubokih veza (thick morality) koje prevazilaze okvire univerzalistikog morala ljudskih prava (thin morality) i odnose se samo na datu grupu.
10

Anthony Smith, Memory and Modernity: Reflections on Ernest Gellners Theory of Nationalism, Nations and Nationalism, 2 (1996), 383. 11 Booth, str. 12-13. 12 Margalit, str. 46. 13 Margalit, str. 95. 14 Margalit, str. 70.

98

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Prema tome, itava Margalitova konstrukcija zavisi od razlikovanja etike i morala. Etike norme su sadrinski bogate i ne mogu se univerzalizovati mimo okvira zajednice, dok su moralne norme univerzalni zahtevi zasnovani na pravima. Univerzalni moralni zahtevi ne nastaju iz zajednikog pamenja, njihovo vaenje se opravdava nezavisnom moralnom argumentacijom. Margalit je, naravno, svestan ovog problema, ali ne razmatra dublje ovu temu, osim to tano konstatuje da su nemogue zajednice pamenja koje se oslanjaju samo na univerzalne moralne principe i da je neophodno da univerzalne norme u tankom sloju prekriju duboku etiku moralnost. Ostaje da se objasni kako je to mogue a da se ne napravi diskriminacija izmeu zajednica seanja prema nezavisnim kriterijumima. Slino vai za razdvajanje etike i politike. Da bi etika zajednica pamenja dobila politiki izraz potrebno je vie od etikog samorazumevanja zasnovanog na zajednikom pamenju. Etike zajednice pamenja mogu legitimisati najraznovrsnije prakse kojima se vri nepravda ili diskriminiu oni u nepovoljnom poloaju. Zbog toga, za Jamesa Bootha, koji polazi od slinih pretpostavki kao Margalit, nacije nisu dobar kandidat za zajednicu pamenja: nacionalne drave tee da nacionalizuju kolektivnu memoriju i zabrane grupne memorije manjina, imigranata i nemonih.15 Da bi reio ovaj problem, on uvodi pravdu kao sredinju vrlinu zajednice pamenja jer se time ograniavaju neke negativne politike ekspresije etike pamenja. Ali time se otvara drugi krug problema. Feministika istraivanja, na primer, pokazuju da se ve na nivou porodice harmonizacija stvara represivnim merama. Neki od navedenih pozitivnih uinaka pamenja mogu se empirijski potvrditi nizom primera, ali time nije potvrena i teza o konstruktivnosti pamenja. To pokazuje druga veoma vana tema istraivaa: odnos prema looj prolosti i nesrenom pamenju koji ukazuje na subverzivnost kolektivnog pamenja kako u odnosu na nepripadnike ekskluzivne zajednice pamenja tako i prema vrednostima udruivanja. Zajednice pamenja uvaju stare mrnje i pothranjuju konflikte i zloine irom sveta. Sluaj koji prvi pada na pamet jeste Nemaka i njeno slavno savladavanje nacistike prolosti. Ipak, ma koliko Nemaka bila poseban sluaj, danas su mnoge drave izloene, kako je to Elazar Barkan nazvao, trendu priznavanja krivice nacija, priznavanja kolektivne krivice i plaanju reparacije za nedela u prolosti poinjena od strane drave ili uz njen blagoslov i legitimaciju16. Ovo je ozbiljan izazov za identitet zajednica, pre svega nacija-drava, i dovodi u pitanje njihovu dugo graenu sliku o samima sebi. Zbog toga se zahteva da drave pronau nain da se odgovorno odnose prema negativnom nasleu prolosti. O tome svedoi ne-

15 16

Booth, str. 175. Elazar Barkan, Krivica nacija: restitucija i ispravljanje istorijskih nepravdi, prev. Lidija Kapii, Stylos, Beograd, 2007.

DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU

99

pregledna literatura o ispravljanju istorijskih nepravdi, tranzicionoj pravdi i savladavanju loe prolosti. Meutim, ovaj korpus literature svedoi i o mnogim problemima. Najpre, svedoi o istrajnosti zajednica pamenja, posebno onih zasnovanih na traumama i viktimizaciji,17 ak i u situacijama kada su nestali svedoci i kada su izloene politici zaborava. Neke etike zajednice pamenja su uspele da preive uprkos trajnoj politikoj represiji i bile u stanju da mobiliu pripadnike za kolektivne zahteve koji su zasnovani na pravdi i koji se odnose na zloine protiv grupe, bez obzira na to to nijedan ivi lan nije direktno oteen, niti je ijedan ivi pripadnik zloinake grupe bio direktno umean. Pitanje je, meutim, u kojoj formi ono preivljava. Drugo, moralni zahtevi zasnovani na kolektivnom pamenju esto imaju formu apsolutnih, samoopravdavajuih moralnih zahteva o kojima se ne moe raspravljati. Samoopravdavajui su jer proistiu iz privilegovanog pristupa iskustvu i prolosti, ne iz razloga koji su dostupni drugima ili kritikoj proceni. Ovi zahtevi su podloni sumnjivim upotrebama: moralizaciji, mobilizaciji, moralnoj i politikoj diskvalifikaciji i delegitimaciji.18 Tree, pripadnici grupe poinilaca nisu spremni da podnesu teret ispravljanja nepravdi po cenu potpune moralne i politike delegitimacije i, konano, gubljenja moralnog i politikog suvereniteta. Zbog toga su politike zajednice izloene tekim iskuenjima integrisanja moralno problematine prolosti uz sloenu i moralno sumnjivu ekonomiju legitimisanja i delegitimisanja.19 Dovoenje u pitanje moralne suverenosti na osnovu pamenja dovodi u pitanje osnove udruivanja, jer naruava moralnu jednakost unutar zajednice, a esto i sama zajednica postaje nezamisliva zajednica.20 Ovde se ne radi o sluajevima koji se mogu lako i brzo institucionalno stabilizovati. Institucionalna stabilizacija mogua je tamo gde se moralni prekraji mogu sankcionisati, a kazna omoguava da se ivot nastavi bez tereta loeg pamenja. U tom smislu delovanje institucija i zakona
Ovo stanovite koje su razvili Jeffrey Aleksander, Daniel Levy, Jeffrey Olick i Chares Demetriou preuzima i modifikuje Duncan Bell kao polaznu taku pomenutog zbornika Memory, Trauma and World Politics. 18 Jan-Werner Mller, Introduction: the power of memory, the memory of power and the power over memory, u: Jan-Werner Mller (ed.), str. 17; Charles S. Maier, Surfeit of Memory? Reflection on History, Melancholy and Denial, History and Memory, Vol. 5, Nr. 2, 1993, str. 136-152. 19 Na razliite naine ovo pitanje analiziraju Helmut Dubiel iz perspektive legitimnosti (Helmut Dubil, Niko nije osloboen istorije, Samizdat B92, Beograd, 2002), Elazar Barkan u navedenom delu iz perspektive moralne politike ekonomije ili Thomas Berger iz perspektive spoljne politike Nemake nakon Drugog svetskog rata (The power of memory and memories of power: the cultural parameters of German foreign policy-making since 1945, u: Jan-Werner Mller (ed.), str. 76-99. 20 Ovde je naravno vaan obim i teina nepravdi uinjenih prema pripadnicima odreene grupe. U sluaju posebno tekih nedela, argument Timothy Garton Asha u vezi sa nemakim preispitivanjem komunistikog naslea, da se mora negde stati i nastaviti ivot, jeste nedovoljan, jer se postavlja pitanje gde podvui crtu, a da se ne zalede sukobi (T. G. E, Dosije: lina istorija, Beograd: Radio B92, 1998).
17

100

KULTURA

SJEANJA:

1945.

donosi oprotaj i zaborav.21 To su Letini zakoni na delu, koji nesrenom pamenju oduzimaju motivacioni osnov i omoguavaju da se uz pomo blaenosti zaborava izgradi nova, konkurentska motivacija kao svojevrsna kolektivna mnemotehnika koja pamenju oduzima vatreni ig. U suprotnom, nesreno pamenje ima razarajui uinak za zajedniki ivot, jer dugovanja postaju seanja, nagrizaju integritet aktera i dovode u sumnju njegovu moralnu kompetenciju. Akteri moraju povratiti moralni kredibilitet i suverenost da bi zajednica jednakih bila mogua. Naravno, nisu sva drutva u jednakoj meri podlona jednako razornom delovanju loe prolosti, to zavisi od posebne istorije. Uz to, tu je i uinak prirodne erozije pamenja koja nastaje tokom vremena, koja se nadovezuje na prirodnu sklonost da se neprijatna pamenja stavljaju u stranu i nerado prizivaju u seanje. Osim toga, za neka davno poinjena nedela nemogue je trasirati odgovornost. Zbog toga mnoge drave, osim u incidentnim sluajevima, nemaju problem da institucionalno stabilizuju ove probleme. Ali tamo gde su oni izazvali tektonske poremeaje, usled masovnih i tekih zloina ili dugotrajne represije, u pamenju je zamrznuto arite sukoba. Pitanje je da li je mogue intervenisati u takav tok pamenja i oblikovati politiko pamenje koje e integrisati sukobljeno naslee. To bi bila politika zajednica koja bi se oslanjala na zajedniko pamenje i stavila kolektivno pamenje pod civilnu kontrolu tako da zajednice kroz socijalnu mreu mogu da organizuju zajedniku prolost. Da li su mogue ovakve politike zajednice pamenja?

Politike zajednice pamenja


Zajednice pamenja su etika i/ili politika mogunost ivota u zajednicama koje su oblikovane narativima nastalim artikulacijom zajednikog iskustva i sauvanog u pamenju. Ono to ini atraktivnim mogunost ostvarenja zajednica pamenja jeste da otvaraju mogunost ostvarenja humane ljudske zajednice koja nije ujedinjena samo bezlinim moralnim zahtevima, nego dubljim vezama uzajamne brige i solidarnosti. U sklopu etike zajednice pojedinac se tretira kao celovita linost sa odgovarajuim karakterom, a ne samo kao nosilac odreenih prava. Za takvu linost konstitutivno je pamenje koje povezuje delove u celinu. Da bi govorili o neijem karakteru potrebno je da znamo neije privrenosti, obaveze, veze sa drugima i nain na koji ih neko upranjava tokom vremena. To podrazumeva i izgradnju zajednikih mehanizama integrisanja loe prolosti u zajedniko pamenje, pod kojim uslovima je oprotaj mogu, a zaborav u ime ivota opravdan.22
21

Emilios Christodoulidis & Scott Veitch (ed.), Lethes Law: Justice, Law and Ethics in Reconciliation, Hart Publishing Oxford and Portland, Oregon, 2001. 22 Ovo je stari problem, ije je postojanje dokumentovano od Peloponeskih ratova, koji je ubedljivo obrazlagao Nietzsche u drugom tomu Nesavremenih razmatranja pod naslovom O koristi i teti istorije po ivot. Bruce Ackermann, u kontekstu demokratskih tranzicija, istie da obraunavanje sa

DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU

101

Problem je to ideja zajednice pamenja nema jedinstven politiki izraz, a oblici privrenosti i odgovornosti variraju u zavisnosti od epohe i karaktera udruivanja, koji su sami pod uticajem prolosti.23 Zbog toga se lako moe prepoznati napetost identiteta zasnovanog na pamenju i raznih politikih oblika, pa i demokratije. U ovom smislu pamenje je neto to se ne moe u potpunosti staviti pod civilnu kontrolu i ono poseduje neto vie od autonomije, jer ono deluje i kao upravljaki mehanizam, koji informie nae delovanje i odluke.24 U ovom smislu, kolektivno pamenje ima strukturnu mo: mo da postavi politiku agendu, da odredi kako e se odreena pitanja postaviti i razmatrati i koje konflikte treba izbegavati.25 Demokratija je pokuaj deliminog uspostavljanja ove kontrole, ali samo deliminog jer mi raspravljamo i donosimo odluke unutar horizonta koji je ve zasien memorijom.26 Zajednice pamenja njenim lanovima suavaju mogunost izbora i njeni lanovi moraju priznati prednosti i terete vlastitog lanstva, zbog ega su one vie zajednice sudbine, nego zajednice izbora. Za razliku od Bootha, Jeffrey Blustein smatra da se ovakvim shvatanjem pamenja nuno ne uskrauje kritiki pristup prolosti datoj kroz pamenje, nego se istie normativni zahtev za stvaranjem realne i funkcionalne normativne slike o samom sebi.27 Neprijatne dogaaje moramo pamtiti jer naruavaju sliku o tome kakva osoba jesmo i moramo pronai naina da ih integriemo u normativnu predstavu o sebi ili korigovati samoprocenu. Obaveza pamenja je u ovom smislu pogubna za moralno superiorne naine samovrednovanja, ali ne znai i padanje u ogoljeni cinizam ili samouniavanje.28 Ona nas upozorava na moralno licemerje kome smo skloni i opominje na to da postoje delovi ivota koje je teko kontrolisati, a koji su vani za ivot. To su nesrene biografije ili kolektivne istorije optereene negativnim nasleem prolosti. One mogu zahtevati od nas obavezu da se suoimo sa dogaajima i preuzmemo odgovornost, a da je nismo prethodno preuzeli. Time se potvruje ili obnavlja naruena moralna suverenost jer preuzimanje odgovornosti za prolost
prolou samo sadri velike moralne rizike i upuuje onima koji donkihotski ispravljaju minule nepravde da tako troe moralni kapital, stvaraju muenike i pothranjuju politiko otuenje, umesto da doprinose istinskom oseanju osloboenja i da obrazuju stanovnitvo u granicama zakona. Ukratko, preputanje prolosti zaboravu je, makar u ovom sluaju, pretpostavka drutvenog mira i kretanja napred i njemu treba dati prednost u odnosu na obraun sa prolou (u: Transitional Justice: How Emerging Democracies Reckon With Former Regimes, ur. Neil J. Kritz, Washington, D. C.: United States Institute for Peace, 1995, Vol. 1, str. 116-120). 23 Booth, str. 165. 24 Booth, str. 167. 25 Jan-Werner Mller, str. 27. 26 Booth, str. 182. 27 Jeffrey Blustein, The Moral Demands of Memory, Cambridge Univesity Press, New York, 2008. 28 Blustein, str. 91 i dalje.

102

KULTURA

SJEANJA:

1945.

jeste delimino i pokazivanje spremnosti da se ui iz nje u moralnom smislu i da je tumaimo na nain koji je bitno razliit od naina na koji smo je tumaili u vreme kada smo delovali... Pamenje je, moemo rei, medijum koji omoguuje neku vrstu moralnog progresa.29 Meutim, ovim se izlazi izvan okvira politike zajednice pamenja i ulazi u javnu sferu koja je sposobna da apsorbuje etiki vana pitanja pamenja i u kojoj je legitimno politiki procenjivati razliite sadraje pamenja. Takva zajednica nije mnemotika struktura u kojoj je pamenje imperativ. Ona podrazumeva vanost pamenja za identitete pojedinaca i grupa, ali se zalae za neku vrstu javne procene prolosti grupa. Politika javna sfera mora biti otvorena za razliita tumaenja grupne prolosti, ali to ne znai da se one moraju vrednovati prema unutranjim kriterijumima grupa, odnosno prema njihovom znaaju za identitet grupe. Ovde se radi o prihvatanju formule, koju su ponudili Patchen Markell i Duncan Bell, o formalnom priznavanju vanosti prolosti, bez automatskog supstantivnog priznavanja.30 Svaija prolost mora biti prepoznata kao vana i ne sme biti potcenjena, ali njen sadraj se ne moe prihvatiti kao a priori legitiman. On se mora legitimizovati kroz suprostavljanje konkurentskim tumaenjima kroz demokratsku raspravu iji je ishod neizvestan. Ovakav pristup podrazumeva stalni proces rekonceptualizacije prolosti kroz nadmetanje oko tumaenja. On iskljuuje mogunost stvrdnjavanja identiteta kroz autoritarno tumaenje prolosti. Meutim, omoguava jednu vrstu otvorene politike intervencije u tumaenje prolosti i nije jasno kako se moe spreiti da se kroz supstativnu dominaciju sprei formalno nepriznavanje ili nipodatavanje prolosti manjinskih grupa. A to bi prema ovom shvatanju znailo najgoru vrstu ugnjetavanja koja podrazumeva nepriznavanje neijeg identiteta, onog to je najvanije za grupu. Agonistika demokratija kao normativni okvir ovakvog shvatanja pretpostavlja da ljudi u javnu politiku arenu ulaze sa ve nekako izgraenim identitetima i da znaajni delovi njihovog identiteta, kakav je tumaenje prolosti, moe ostati nepriznat u ishodu politikog nadmetanja. U tom sluaju previe je preputeno odnosu snaga u datoj politikoj zajednici. Slaba je uteha to to se neto uvek iznova moe postaviti kao pitanje, ako ono ne nailazi na odziv.31
Blustein, str. 40-41. Duncan Bell, Agonistic Democracy and Politics of Memory, Constellations, Vol. 15, No. 1, 2008; Patchen Markell, Recognition and Redistribution, u: John S. Dryzek, Bonnie Honig and Anne Phillips (ed.), The Oxford Handbook of Political Theory, Oxford University Press, 2006. 31 Za ovo je potrebna jaa pretpostavka. Bruce James Smith u knjizi Politika pamenja (Politics and Remembrance, Princeton University Press, Princeton, New Jersey, 1985) shvata politiko pamenje kao konkretnu konceptualizaciju iskustva ljudi koja kroz pamenje velikih rei i dela uva posebnu vrstu znanja, znanje slobodnih ljudi. Osobenost ove vrste znanja jeste u tome to politika memorija prolo delovanje pretvara u velike prie koje predstavljaju izvrsnost na delu, koje graane ue
30 29

DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU

103

Mo pamenja: ka odgovornom odnosu prema pamenju


Pamenje svakako ima vanu i nekontroverznu moralnu i politiku ulogu. Pamenje svedoi o privrenosti ili neprivrenosti principima i vrednostima koje smatramo vanim za ivot. Pitanje je kako se ova uloga konceptualizuje. Jedan nain je da se pamenje supstancijalizuje i da ga shvatimo kao imperativ zajednice pamenja. Time se pamenju daje velika mo, a zajednica pamenja ne samo da se stavlja izvan civilne kontrole, nego joj se daje i strukturna mo da kontrolie politiku agendu i naine njenog razmatranja. Ona stvrdnjava pamenje prolosti u identitet. U sluaju loe prolosti otvara se prostor da se rasprave o odgovornom tumaenju prolosti pretvore u rasprave o identitetima i pripisivanju odgovornosti bez jasnih kriterijuma. To je samo jo jedan nain da se nastave sukobi koji inae optereuju veliki broj politikih zajednica. Insistiranje na identitetima zanemaruje distributivne aspekte problema i ohrabruje politike borbe za legitimacioni profit koji se dobija zauzimanjem odreene pozicije u raspravi. Takve rasprave mnogo toga unapred iskljuuju i suavaju prostor moguih reenja. Preuzimanje odgovornosti za lou prolost i (simboliko ili stvarno) ispravljanje prolih nepravdi jeste zahtev koji nema samo pravnu dimenziju. Moralnu i politiku dimenziju ovog problema, mada nedovoljno precizno, izrazio je jo Jaspers, u slavnim predavanjima o pitanjima krivice.32 Da bi upravljali svojim ivotima, individualno i kolektivno, ljudi moraju pokazati jednu vrstu moralne suverenosti koja podrazumeva preuzimanje odgovornosti za prole postupke. U suprotnom, njihova (politika i moralna) autonomija moe biti stavljena u sumnju. Pamenje je, u ovom smislu, vaan posrednik. Rekonceptualizacija pamenja i preuzimanje odgovornosti za prolost otvara mogunost povratka moralne i politike suverenosti koja je u oima drugih nekada izgubljena. Pretvaranje gubitka u identitet to oteava, a ivot u nekim sluajevima ini nepodnoljivim. Drugo reenje jeste da pamenje shvatimo kao drutveni konstrukt koji moe biti podvrgnut razliitim reimima pamenja. Pamenje i zaborav su uvek ve podvrgnuti istorijski promenljivim figuracijama i diskurzivnoj proizvodnji memorije, koja je najpre oblikovana prema problemima reprezentacije, drugi put prelaskom privatnog u javno pamenje, trei put problemima kolektivnog pamenja. Shvatanje memorije zavisi od vladajueg diskursa o memoriji, a vladajui diskurs u krajnjem
gde pripadaju i za ta ive (str. 21-22). Politiko pamenje je konstitutivno samo za poseban tip politikog reima, a to je republika. Za njega je republika mnemotika struktura, tip reima nastao po nalogu: zapamti (str. 7). Ona je neka vrsta fabrike razumevanja u kojoj se kroz javni ivot povezuju individualna i kolektivna iskustva i pretvaraju u politiku memoriju. Pamenje za njega ima ulogu medijuma kroz koji se ue i tumae znaajna politika iskustva. Ono omoguava javnu komunikaciju vanim pitanjima i svedoi o tome ko jesmo, ali nas samo po sebi ne ini time to jesmo. 32 Karl Jaspers, Pitanje krivice, prev. Vanja Savi, SamizdatFreeB92, Beograd, 1999.

104

KULTURA

SJEANJA:

1945.

zavisi od moi aktera da ga nametne i definie agendu. Zbog toga je reim pamenja ono to pamenju daje mo, a ne njegov sadraj. Sa promenom socijalne prakse pamenja menja se i njegov sadraj. Ovo stanovite prua plodne uvide u naine na koje je kolektivno pamenje oblikovano i mobilizovano da bi se opravdali razliiti politiki projekti, zahtevi za priznavanjem, nacionalnim samoopredeljenjem, pravdom ili legitimacijom novih reima. Meutim, ovo stanovite, stavljajui sva druga shvatanja u isti modernistiki ko, zamagljuje vana razlikovanja i nijanse u argumentaciji. To to (sinhrono i dijahrono) postoje razliiti reimi pamenja ne znai da oni nisu makar delimino odreeni upravo razliitim socijalnim iskustvom, odnosno pamenjem tog iskustva. Postojanje razliitih reima pamenja potvruje samo to da pamenje nije sposobnost koja iskustvo kodira i deifruje uvek na isti nain i da je kodiranje u nekim aspektima kontingentno. Iz toga ne moemo izvui zakljuak da su razliiti reimi pre svega rezultat odnosa moi, subjektiviziranja, pozicioniranja, socijalne imaginacije itd. Zbog toga se opet namee pitanje o odgovornom pamenju, jer nezavisno od toga to reimi pamenja variraju u zavisnosti od epohe i karaktera udruivanja, pamenje ima motivacionu mo kako za stvaranje i odravanje drutvene harmonije, tako i za proizvodnju sukoba i zloina. Meutim, pitanje odgovornosti nije samo pitanje socijalne mate da se zamisli odriv drutveni okvir u kome bi svaije pamenje imalo svoje mesto, kako bi sledilo prema ovom stanovitu. Ono proizilazi i iz iskustva bola i ponienja koje su mnogi pojedinci i grupe pretrpeli i koje se odrava u njihovom seanju, nezavisno od toga to je prolost uvek osporiva, to postoje sukobi oko nje i to u pozadini rade sloeni reimi moi. Verovatno je to razlog zato je borba oko pamenja postala toliko vana i znaajan deo dananje politike i akademskog interesovanja. Da bi objasnili ta znai odgovornost prema pamenju potrebna je teorija koja bi imala dvostruki cilj. Najpre, da objasni postojanost pamenja, posebno onog uznemirujueg, i njegovu podlonost razliitim reimima pamenja. Pamenje zavisi od izgraene strukture kognitivnih i vrednosnih obrazaca tumaenja prolosti. Proli dogaaji koji se ne uklapaju u tu sliku tee se pamte, ali menjanje ovih obrazaca nije proizvoljno, ono se kree unutar odreenih neurofiziolokih i biohemijskih parametara i posredovano je sloenim komunikativnim odnosima u koje su ve ugraeni elementi prolih iskustava. Drugo, potrebna je teorija koja bi rasvetlila normativne aspekte koji se upliu pre svega kroz identitetsku i distributivnu ulogu pamenja. Pamenje je i praksa odabira i pripisivanja, koje se odnosi jednako na nas kao pojedince, na nama manje ili vie bliske osobe i na druge. Pitanje kako su ovi aspekti isprepletani sloeno je i moda za sada nereivo, ali ga moramo imati na umu kada govorimo o pamenju, posebno kolektivnom.

DORDE PAVIEVI: ZAJEDNICE PAMENJA I REIMI PAMENJA: KA ODGOVORNOM PAMENJU

105

Communities of Memory and Regimes of Memory: Toward a Responsible Remembrance Summary


The text discusses essentialists and constructivists theories of collective memory from the viewpoint of their ability to explain the ambiguous potential of collective memory practices. On the one hand, collective memory has constructive and harmonizing effects, which are apparent in the essentialists idea of communities of memory and close relations of caring and solidarity embodied in them. On the other hand, collective memory often keeps the wounds green and stir up hatred and enmity. The idea of community of memory cannot do justice to unhappy memories of suffering and humiliation without introducing external criteria that are not intrinsic to that community. A similar point could be made about the constructivists idea of regimes of memory. If collective memory is understood only in terms of social practices of remembrance, than unhappy memory is more a product of power relations or shortcomings of social imagination than of persistence of memories of suffering and humiliation. For that reason, it is necessary to apply the concept of responsibility to the conceptions of collective memory to be able to define the place of memory on the map of moral and political values.

Goran Greti POLITIKI NATURALIZAM KAO RAZARANJE SUBJEKTA


U razdoblju nacionalsocijalizma i faizma susreemo se s epohalnim projektom destrukcije subjekta ija je sr i jedinstvenost zadana u ideologijski i biologijski utemeljenom naturalizmu. Tako shvaen naturalizam rabi, tj. zlorabi tehnike mogunosti i sredstva politike moi moderne te stvara sustav perfektne organizacije radi unitenja onog Drugog. Ta naturalistika politika zadobiva kvalitetu onog povijesno jedinstvenog, jer njen cilj vie nije unitenje pojedinanih ljudi, grupa, klasa, naroda, pa ak ni cjeline ovjeanstva, nego upravo unitenje ljudskosti ovjeka, i to precizno u smislu koji je tom pojmu dao Kant, naime unitenje subjektivnosti. Drugim rijeima, tu se osporava neto sasvim naelno, naime negira se ideja ovjeanstva uope, a koja ukljuuje ideju zajednikog ovjeanstva, pa se na taj nain negira sama ideja subjektivnosti.

Vanja Radau: Mi pamtimo Linorezi, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1945.

ksvojoj knjizi Potopljeni i izbavljeni talijanski knjievnik Primo Levi zabiljeio je opomenu esesovca, logorskog uvara u Auschwitzu, logoraima:

Kakogod ve bude okonan taj rat, u ratu protiv vas pobijedili smo mi; nitko od vas nee ostati da bi svjedoio, i ako tko pobjegne, svijet mu nee vjerovati. Moda e doi do dvojbi, rasprava i istraivanja historiara, no nita nee biti izvjesno,

108

KULTURA

SJEANJA:

1945.

jer emo zajedno sa vama unititi dokaze. Pa ako i neki dokaz preostane i ako tko od vas preivi, ljudi e rei da su stvari o kojima izvjeujete tako strahovite da u njih nitko ne bi mogao povjerovati... Povijest koncentracijskih logora diktirat emo mi.1

A hrvatski knjievnik Ilija Jakovljevi zabiljeio je razgovor s ustakim uvarom u Staroj Gradiki:
Pazite, doktore, ja govorim s vama u povjerenju. Ne postoje nikakvi tragovi mojega rada. I u Lici i na Pagu ja sam radio vrlo oprezno. Jame su duboke i sve su zasute ivim vapnom. Ono vrlo brzo rastvara. Ovi su ovdje kod nas obini glupani. Rade neoprezno... Imam vrlo mnogo posla sa sreivanjem kartoteke. Nita nemaju, a jednog se dana ipak moe dogoditi da netko upita to je sa ljudima. Doli su ovamo, a nisu otili. To je kakljiva stvar.2

Razdoblje faizma, nacionalsocijalizma i antisemitizma (definirano kao mrnja spram drugog ovjeka, E. Levinas) moe se oznaiti kao vladavina totalitarizma ili, drugaije reeno, politikog naturalizma. Pokazuje se kako se u obzoru takvog pojma politikog naturalizma sam subjekt ili pojam subjektivnosti iskazuje kao neki remetei initelj, jer tu izlazi na vidjelo kako je ljudska subjektivnost neto ne-prirodno, naime subjektivnost po definiciji transcendira datosti, ono navodno prirodno, neki poredak prirodne zakonomjernosti. Iz perspektive politikog naturalizma subjektivizam se pokazuje kao princip svega onoga to se moe oznaiti kao neto odstupajue, ono drugo i strano, odnosno ono koje ugroava ustaljen, prirodni poredak. Stoga se pokazuje kako je upravo tako shvaena ljudska subjektivnost, u smislu onog ne-prirodnog, bila izvorite osebujne dinamike moderne, ali je u naznaenom smislu istovremeno predstavljala i neku vrstu pukotine u stabilnosti prirodnog svjetskog poretka. Stoga je tako shvaen politiki naturalizam morao teiti, ideologijski i praktino-tehniki, niveliranju subjektivnosti, odnosno taj je proces nuno zahtijevao i ukljuivao razaranje i unitenje subjekta. Zato se moe ustanoviti da je nacionalsocijalistiki sistem koncentracijskih logora i oa imao za svrhu patologizaciju, deformaciju i destrukciju subjekta, subjektivnosti, ali i neto vie i sasvim naelno, naime razaranje ideje ovjeanstva koja ukljuuje pojam zajednitva ovjeanstva, a to je upravo ono to ini ideju subjektivnosti. Ta ideja subjektivnosti predstavlja ideju ovjeka kao slobodnog i autonomnog bia koje je sposobno za spoznaju i znanost, moralnost i kulturu. Prema tome, moe se rei kako se tu radi o djelatnom biu koje je iskorailo iz prirode, koje je ekscentrino i povijesno i koje je, kao takvo, u stanju pokrenuti proces civilizacije i kulture. Tako promatrano povijest je ljudskog roda grandiozan dokaz varijabilnosti njego1 2

Citirano iz: G. Agamben, Ono to ostaje od Auschwitza, Zagreb 2008, str. 111. Ilija Jakovljevi, Konclogor na Savi, Zagreb 1999, str. 55.

GORAN GRETI: POLITIKI NATURALIZAM KAO RAZARANJE SUBJEKTA

109

vih sposobnosti i dostignua, raznolikosti oblika drutvene prakse i individualnih projekata, odnosno povijest je pozornica na kojoj se pokazuje kako subjekt oblikuje svoj svijet i samog sebe. Po svemu sudei, moe se rei da se u razdoblju nacionalsocijalizma i faizma susreemo s epohalnim projektom destrukcije subjekta ija je sr i jedinstvenost zadana u ideologijski i biologijski utemeljenom naturalizmu. Tako shvaen naturalizam rabi, tj. zlorabi tehnike mogunosti i sredstva politike moi moderne te stvara sustav perfektne organizacije radi unitenja onog Drugog. Dapae, iz toga proizlazi da ta naturalistika politika zadobiva kvalitetu onog povijesno jedinstvenog, jer njen cilj vie nije unitenje pojedinanih ljudi, grupa, klasa, naroda, kao to je to bio sluaj u dotadanjoj povijesti, pa ak ni cjeline ovjeanstva, nego upravo unitenje ljudskosti ovjeka, i to precizno u smislu koji je tom pojmu dao Kant, naime unitenje subjektivnosti. Drugim rijeima, tu se osporava neto sasvim naelno, naime negira se ideja ovjeanstva uope, a koja ukljuuje ideju zajednikog ovjeanstva, pa se na taj nain negira sama ideja subjektivnosti.3 Iz tog se obzora isto tako moe ustanoviti i tvrditi da je genocidni antisemitizam uistinu utemeljen u nastojanju da se revidira etiki monoteizam idovstva i njegov moralni princip svetosti ivota. A kako se iz toga moralnog principa izvode za zapadnjaku civilizaciju univerzalne zapovijedi pravednosti, jednakosti i ljubavi, negiranjem toga naela oigledno se pokuava ponovno uspostaviti barbarski princip prava jaeg, a to je pravo ubijanja. Na taj se nain ponovno uspostavlja atavistiki prirodni poredak koji je lien povijesno zadobivenih i kodificiranih moralnih zasada zapadnjake kulture. Stoga se u tome obzoru pokazuje kako je pokuaj unitenja idova zapravo bio sredstvo eliminacije ideje, predodbe ovjeka kao boanske slike i prilike. Kao to je poznato, ta je metafora u daljnjem tijeku zapadnjake povijesti zadobila, preko idovske dijaspore i univerzalistiki nastrojenog kranstva, globalnu rasprostranjenost, i to u liku prosvjetiteljski sekularizirane Europe. Posebno valja naglasiti podrijetlo i normativno znaenje ideje ljudskog dostojanstva; ona se priznaje kao neto genuino idovsko jer se historijski prvo pojavila, s obzirom na svoju genezu, u religioznim predodbama o ovjeku kao bogolikom biu. Zatim je posredovana Isusovim reformiranim idovstvom, te je postala temeljem kranske etike. Svakako je vano istaknuti da njen partikularni povijesni nastanak, u okviru idovske kulture, nikako ne moe zanijekati njen univerzalistiki zahtjev. Filozofijski, sa stajalita povijesne djelotvornosti ideja, to je najkompetentnije razloeno u tumaenju idovskog monoteizma u djelu i miljenju H. Cohena, koji utemeljuje univerzalnu umnu etiku, i to putem korelacije Boga i ovjeka te iz toga konUsp. Margalit, Avishai/Gabriel Motzkin: Die Einzigkeit des Holocaust, Deutsche Zeitschrift fr Philosophie, 45 (1997), 3-18.
3

110

KULTURA

SJEANJA:

1945.

stituiranog ovjekova dostojanstva.4 H. Cohen je u svome djelu pokazao kako je iz spekulativne snage europske filozofije i znanosti, a u povezanosti s izvorima idovske religioznosti, zapravo i omoguena osebujna zapadnjaka ideja dostojanstva ovjeka. Odnosno moe se rei da je na taj nain postupno, pravno i institucionalno uspostavljena normativna ideja ljudskog dostojanstva; iz te ideje proizlaze sveope vaee obveznosti i zahtjevi zapadnjake civilizacije, i to za svaku individuu kao subjekt. Meutim ta normativna ideja ljudskog dostojanstva u svojem naelnom znaenju i obveznosti za svaki subjekt nikako ne moe proizlaziti iz bilo kakve biologijski shvaene idovske rase, ve jedino iz jedne etike, genuino idovske, normativne ideje. Pritom svakako valja naglasiti da odreenje normativne ideje ljudskog dostojanstva sa stajalita filozofije subjektivnosti, na primjer kod Kanta, sadrajno, tj. argumentacijski nikako ne potrebuje neke specifino religiozne premise. Povijesno je nepobitna injenica da je ta ideja nastala u okviru religiozne svijesti, unutar jedne profetski odreene svijesti konkretne zajednice sjeanja, i to jedne ne osobito znaajne populacije seljaka i nomadskih ovara, koji su, za razliku od Grka, jedva bili filozofijski i znanstveno izobraeni, ali su zato izgradili osebujan praktiko-etiki um.5 Stoga bi se moglo zakljuiti da religiozno otkrivenje i filozofijska etika uma konvergiraju u sri njihova normativnog sadraja; historijski otkrivenje prethodi umu, pa je tako na primjer i Lessing u otkrivenju vidio odgajateljicu ovjeanstva6, mada je, gledano logiko-teorijski, etiki um neovisan o pretpostavci religioznog otkrivenja kao i openito o pozitivnoj religiji. Kao to je ve reeno, navedeno odreenje subjektivnosti pokazuje se, iz perspektive politikog naturalizma, kao nepodnoljivo remetei faktor, odnosno tako zahvaena subjektivnost princip je svega odstupajueg, onog drugog, stranog, ukratko, upravo subjektivnost, kao osebujna pukotina u stabilnosti prirodnog poretka, ini bit modernog svijeta. Stoga i politiki naturalizam nastoji na sve naine zatvoriti tu pukotinu, i to u smislu da se u svijetu mora ponovno uspostaviti nekadanji nazoviprirodni poredak. Meutim subjektivnost se tome neprestano odupire i proturjei ujednaavanju i uspostavljanju ope kontrole. Prema tome, politiki naturalizam mora nuno teiti, kako ideologijski tako i praktiki-tehniki, potiranju takvog pojma subjekta, stoga i to unitenje nuno vodi k razaranju subjektivnosti. U ovome kontekstu svakako treba podsjetiti na dubokoumnu i radikalnu ranu Levinasovu raspravu7 u kojoj je filozofiju nacionalsocijalizma okarakterizirao kao napad na konstitutivne ideje povijesnog i idejnog ustrojstva Europe, naime na ideje slobode, subjektivnosti, univerzalnosti i istine.
4 5 6 7

Usp. H. Cohen, Religion der Vernunft aus dem Quellen des Judentums, Wiesbaden 1978 (11919). Usp. A. Assmann, Das kulturelle Gedchtnis, Mnchen 1992. Usp. Lessing, Die Erziehung des Menschengeschlechts, 1780. Usp. E. Levinas, Nekoliko refleksija o filozofiji hitlerizma, Beograd 2000.

GORAN GRETI: POLITIKI NATURALIZAM KAO RAZARANJE SUBJEKTA

111

(Ovdje se isto tako namee pitanje odnosa nacistikog politikog naturalizma i moderne filozofije ivota i egzistencije, a to se paradigmatino moe vidjeti i studirati na odnosu Heideggerove filozofije i politike zbilje nacionalsocijalizma. Naime neminovno se postavlja pitanje postoji li, i na koji nain, afinitet Heideggerova miljenja spram nacionalsocijalizma, jer se u obje koncepcije mogu ustanoviti odreene forme nehumanog ili antihumanog naturalizma. U Heideggerovu miljenju to se oituje u liku destrukcije metafizike te kao vraanje prvotnim, ne-metafizikim korijenima miljenja, a to je za Heideggera bilo pred-sokratsko, tj. navlastito i bitno miljenje. Tome jo svakako treba pridodati, i to jo nakon II. svjetskog rata, Heideggerovu teko razumljivu i iritirajuu kritiku humanizma.8 Kod nacionalsocijalizma radilo se o biologistiki vulgarno shvaenom tzv. pokretu, a kao ono zajedniko u oba tipa kritike izlazi na vidjelo odreenje subjektivnosti, ovjeka, kao remeteeg faktora ili, ontologijski govorei, subjekt se iskazuje kao negativnost onog opstojeeg. Tu je tendenciju kod Heideggera uoio ve Levinas, a na njega se nadovezuje Agamben s tezom da je redukcija biti subjekta na faktinost egzistencije na prikriven nain u suglasju s tumaenjima politikog naturalizma nacionalsocijalizma, bio-politike.9) Iz navedenoga proizlazi da politiki naturalizam nacionalsocijalistikog pokreta nuno postaje neto trans-politiko, jer njegova bio-politika prevladava svaku politiku, tj. pojam politike zapadnjake tradicije, te postaje osebujna meta-politika. To se stajalite zasigurno moe najbolje obrazloiti Aristotelovom antropologijom i njegovim pojmom politike, a kao to je poznato, Aristotelovo shvaanje politike temelj je naeg zapadnjakog pojma politike. Prema Aristotelu, ovjek je po prirodi, a to znai po svojoj biti, politiko bie, tj. bie odreeno za ivot u polisu, bie obdareno umom i govorom koje se upravo po tome razlikuje od ostalih ivih bia. Stoga je osebujna ljudska pripadnost polisu ono ime se odlikuju umno obdarena bia, a iz te njihove odreenosti logosom proizlazi i karakter pojedinanog ovjeka i njegovih socijalnih odnoenja. Drugim rijeima, takvo odreenje ovjeka posreduje njegov bitno umni karakter, kao individualnu odliku svakog ovjeka, dok je istodobno, posredstvom govornog ustrojstva logosa, omogueno intersubjektivno odnoenje spram onog Drugog, ime se openito konstituira osebujna ljudska drutvenost ivota polisa. Iz toga isto tako slijedi da nije samo ljudska drutvenost principijelno odreena logosom, ve je isto tako i praktiki logos ovjeka naelno uvjetovan poUsp. M. Heidegger, Brief uber Humanismus, u: M. Heidegger, Wegmarken, Frankfurt 1967; usp. kritiku njegova shvaanja humanizma kod G. Kruger, Freiheit und Weltverwaltung, Frieburg/Mnchen 1958. 9 Usp. G. Agamben, Ono to ostaje od Auschwitza, Zagreb 2008; Pierre Bourdieu, LOntologie politique de Martin Heidegger, Paris 1988; Hasan Givsan, Heidegger das Denken der Inhumanitt, Wurzburg, 1998; Hans Ebeling, Heidegger: Geschichte einer Tuschung, Wurzburg 1991; Hans Ebeling, Das Subjekt in der Moderne, Reinbek 1993; o Heideggerovu odnosu spram nacionalsocijalizma postoji gotovo nepregledna literatura.
8

112

KULTURA

SJEANJA:

1945.

lisom. Dakle Aristotel iz ontologijskih razloga, naime fundamentalno-antropologijske bitne povezanosti logosa i polisa (drutvenosti), izvodi da je subjekt odreen kao bie polisa obdareno umom i govorom, tj. iz pojma politikog nuno slijedi pojam subjektivnosti, kako u spekulativnom smislu tako i sa stajalita teorije svijesti. Ako se Aristotelov pojam politike uzme kao mjerodavan za nae poimanje ovjeka i njegove drutvenosti, onda postaje oigledna proturjenost termina politiki naturalizam, jer nacionalsocijalizam oito prakticira trans-politiku, odnosno politiku s onu stranu pojma politikog. Zato bi se moglo rei kako ovdje izlazi na vidjelo da smo odjednom suoeni s vrstom razrjeenja ovjekovih drutvenih odnoenja koja su s onu stranu mogunosti politike kao takve, jer tu se negira odreenje ovjeka kao zoon politikon. Zato valja dodati da i samo odreenje takve prakse pomou sintagme s onu stranu politikog praktiki znai nasilje i vladavinu svjetine, teror i ubojstva, te se jasno pokazuje kako ta trans-politika vodi k dokidanju mogunosti uma i racionalne komunikacije. Odnosno na taj se nain nijee ovjekovo odreenje kao zoon logon echon; pa i ono s onu stranu jo znai i iracionalnost, ludilo, dokidanje govora i antisemitizam (u Levinasovu smislu mrnja spram drugog ovjeka). Zato se moe rei da ta nacistika trans-politika, tj. bio-politika predstavlja zapravo meta-politiku, a takva politika vodi, odnosno svodi princip transcendencije, tj. subjektivnosti ili ono samo politiko, natrag u prirodno, pred-politiko stanje. U tome procesu destrukcije subjektivnosti osobito mjesto i znaenje zadobiva jedno posebno egzistencijalno raspoloenje ili osjeaj, naime osjeaj krivnje i srama te pitanje odgovornosti. Oni potopljeni i izbavljeni tih zbivanja obuzeti su, kako kae P. Levi, sramom svijeta te paradoksalnom svijeu da su kao subjekti moralno zakazali. Levi ovako opisuje zaprepatenost mladih ruskih vojnika pri ulasku u Auschwitz: Bio je to onaj isti stid koji smo mi dobro poznavali, onaj koji nas je obuzimao nakon selekcije... stid koji pravednik uti pred grijehom koji nije sam poinio, ali ga mui to postoji... i to se njegova dobra volja pokazala nitavnom ili manjkavom, i nije mogla posluiti kao zatita, te zatim dodaje kako se pritom radi o sumnji da je svatko Kain svojem bratu, da je svatko od nas (ali ovaj puta kaem nas u mnogo irem, dapae univerzalnom smislu) izgurao svojeg blinjeg i da ivi na njegovom mjestu.10 A znameniti je hrvatski historiar knjievnosti Antun Barac u svojem djelu Bijeg od knjige to izrazio ovako: Istom kad su se za nama zatvorila vrata, i kad je pred njih stao ustaa sa pukom... kao da se u duama neto prelomilo, i kao da smo neto htjeli zatvoriti stid, bol, to li.11 Pritom se u logoru stvarala jedna sasvim osebujna i perverzna svijest, naime da je onaj spaeni svoj spas postigao na raun drugih ili zahvaljujui drugima, koji
Cit. kod G. Agamben, op. cit., str. 61, 64. Antun Barac, Bijeg od knjige, Zagreb 1965, str. 134; u toj se knjizi nalaze Barevi zapisi iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiki, gdje je bio zatoen 1941-1942. Za hrvatsku politiko-intelektualnu povijest ti su zapisi, uz ve navedenu knjigu Ilije Jakovljevia, od neprocjenjivog znaenja i vanosti.
11 10

GORAN GRETI: POLITIKI NATURALIZAM KAO RAZARANJE SUBJEKTA

113

su imali manje sree od njega. U tome ekstremnome etikom prijeporu P. Levi zauzima radikalno kritiko stajalite spram onih spaenih, te na koncu i spram samog sebe, i to do krajnosti samoubojstva, smatrajui da su moralno bolji bili oni koji su potonuli, tzv. muslimani tako su se u logorakom argonu zvali logorai koji su bili fiziki i psihiki slomljeni, bez volje i snage za otpor, preputeni (ne)svjesnoj (samo)destrukciji, to su bili oni koji nisu bili spretni egoisti to su se znali prilagoditi strahotama logorskog ivota i preivjeti. (Nepotrebno je napomenuti da Levijev etiki radikalizam koji proizlazi iz osjeaja srama i krivnje to je preivio nipoto nije bio izoliran sluaj.) Taj sram svijeta istodobno ukljuuje i uvid, spoznaju i svijest da smo upravo mi ljudi oni koji su u stanju proizvesti ta neopisiva zlodjela i bol u svijetu, patnje drugih ljudi. A iz takve duevne konstelacije opisanog osjeaja srama nastaje svijest da su preivjeli moralno zakazali, odnosno da su kao subjekti potrti. S obzirom na dotad nevienu zloinaku energiju poinitelja moe se ustanoviti kako se specifian osjeaj srama iskazuje kao neki osebujan signum ili egzistencijal toga vremena, koji zahvaa internirane, porobljene i potopljene. Posebno instruktivnu i poticajnu analizu pojma srama dao je G. Agamben,12 koji ga ovako opisuje: Stid nije nita manje nego temeljni osjeaj biti subjekt, u dva barem naizgled suprotstavljena smisla toga pojma: biti podloan (sub-iectum) i biti suveren. Izaziva ga apsolutna istodobnost subjektivizacije i desubjektivizacije, gubljenja sebe i posjedovanja sebe, ropstva i suverenosti. U toj jedinstvenoj konstelaciji zahvaa nas i odreuje sram kao osebujan egzistencijal, pa se u tome odreenju subjektivnost konkretnog subjekta iskazuje u posebno potenciranom obliku, dok je istovremeno sam subjekt do krajnosti introvertiran, te se odvija doista osebujno i izuzetno dogaanje: ukoliko u sramu Ja egzistira, sam Ja jest kao subjekt na nain neega podlonoga, postavljenoga, konstituiranoga, transcendiranoga, naime sam Ja jest istodobno na nain biti-podlogom, kao neto ostavljeno. Stoga upravo to u sramu iskuano ponienje predstavlja proces destrukcije subjektivnosti koji se zbiva na nain da se u osjeaju srama susree Ja kao ono podvrgnuto, koje trpi, koje ujedno proizvodi tu istu podvrgnutost, obespravljenost. Posebno se mora naglasiti kako se u toj jedinstvenoj konstelaciji zbiva neto izuzetno, moglo bi se rei perverzno, jer to izuzetno zbivanje srama kao doivljavanje i trpljenje sebe-destrukcije neto je to se dogaa sa Ja, ili i sm Ja u tome sudjeluje, odnosno Ja u tome sudjeluje ak i onda kada se to ne zbiva dobrovoljno. Prema tome, o de-subjektivizaciji se moe govoriti samo onda kada je Ja kao onaj koji doivljava sram ujedno i Ja koji je initelj toga procesa. Tu se susreemo s paradoksalnim sjedinjenjem moje aktivnosti i pasivnosti, odnosno moga biti-subjekt s mojim postajati-objekt, i to na nain transcendiranja moje transcendentnosti, naime transcendiranjem onog to Ja jest kao subjektivnost. (Na te semantike ambiva12

Usp. G. Agamben, op. cit., str. 75.

114

KULTURA

SJEANJA:

1945.

lencije termina subjekt ukazuje Agamben, naime s obzirom na grke i latinske korijene; hypokeimenon i subiectum.) Jedino se u okviru takvog paradoksalnog zbivanja moe govoriti o navlastitom procesu de-subjektivizacije, inae bi se moglo rei da se radi o obinom, trivijalnom razaranju i unitenju nekog bia u svijetu. Nasuprot tome, doivljaj srama onoga de-subjektiviziranog jedna je osebujna forma ponaanja-spram-samog-sebe, i to na nain da se opa ontologijska sposobnost ljudskog bia, naime moi-biti-sebstvo, strukturalno izokree, i to u smislu prihvaanja toga izvana nametnutog procesa razaranja, tovie, taj se proces dotinom subjektu prikazuje kao vlastiti in. Dodue, to njegovo perverzno injenje i sudjelovanje biva sve slabije i nemonije, da bi se konano sam subjekt ugasio, nestao. Zato se moe rei da u sramu subjekt doivljava svoje moi-biti-sebstvo, i to u liku neizbjene mogunosti onog moguega, a to upravo jest moi-biti-sebstvo, subjekt. Drugim rijeima, posredstvom osjeaja srama ovjek kao subjekt sebe doivljava, ali i sebe pronalazi kao subjekt, i to opet posredstvom neminovnosti htjeti-biti-subjekt. I pritom je bjelodano jasno da je subjekt kao zatoenik zbiljska rtva, a nikako uzronik bilo kakvog zloina, te da on stoga nema nikakvog razloga osjeati bilo kakvu odgovornost, krivnju i sram zbog zlodjela poinjena nad njim. Meutim, tome usprkos, subjekt biva pogoen paradoksalnim osjeajem srama, ali ne samo u pervertiranom smislu srama zbog onog drugog i njegovih zlodjela, ve u jednom znatno viem i sloenijem smislu, naime njemu se vlastiti osjeaj srama prikazuje, nadaje u liku vlastitoga svjesnog doivljaja, u liku trpljenja i podnoenja vlastite destrukcije. Ovdje izlazi na vidjelo jo jedan golem paradoks subjektivnosti, teina i veliina subjektivnosti, naime subjekt je egzistencijalno prisiljen prihvatiti i odgovarati za ono za to ni po kakvim razumnim kriterijima morala ne moe biti tereen, i to je dokaz jo jedne ekscentrine mogunosti subjekta, naime biti subjekt s onu stranu mogueg. Paradoksalnost egzistencijala srama na sasvim je osobit nain izrazio Kafka na kraju romana Proces; tu osjeaj srama zadobiva paradoksalnu trajnost, duu od egzistencije onoga to je taj sram prouzroilo. Tako Jozef K., koji je ubijen u predveerje svoga trideset i prvog roendana, promatrajui samog sebe kako umire, s oima to su se gasile, dodaje: Ko pseto te zatim kae da je bilo kao da e ga sramota nadivjeti.13 Moglo bi se rei da se ovdje radi o jednom izokrenutom sebe-transcendiranju u kojem sram predstavlja subjektivnost u njezinu propadanju. To isto u potpunosti dehumanizirano stanje i poloaj subjekta izrazio je Ilija Jakovljevi: Osjeah se krivim ve zato to sam ja na ivotu, a toliki drugi pogibaju.14 Meutim iz cijeloga toga problemskog sklopa proizlazi jo jedna egzistencijalna mogunost subjektivnosti. Naime nakon planski provoene patologizacije, deformacije i razaranja subjektivnosti ipak je sauvana jo jedna mogunost transcen13 14

F. Kafka, Proces, Rijeka 2002, str. 207. Ilija Jakovljevi, Konclogor na Savi, str. 259.

GORAN GRETI: POLITIKI NATURALIZAM KAO RAZARANJE SUBJEKTA

115

dencije sebstva. Radi se o osebujnom pojmu ili predodbi transcendencije, a koji bi se mogao dobro ilustrirati sugestivnim religioznim sadrajima sudbina biblijskih likova Joba i Isusa, te njihovim transcendirajuim ouvanjem subjektivnosti u krajnostima patnji i smrti. U knjievnosti je to dobro izraeno u djelima Mit o Sizifu i Revoltirani ovjek A. Camusa, u kojima se pokazuje ouvanje subjektivnosti pod uvjetima apsurdnosti svijeta. To se takoer iskazuje u Sokratovu filozofijski zasnovanom prihvaanju smrtne presude koju mu je izrekao grad Atena, presude od koje se on, da je htio, lako mogao izbaviti i sauvati ivot. Moglo bi se rei da se u filozofijskom smislu tu radi o osebujnom transcendiranju u liku sebe-ouvanja, egzistiranja, a to sebe-ouvanje nipoto nije istoznano s prirodno danim nagonom za samoodranjem, s nagonom koji je uvjetovan i socijalno-kulturoloki. Tradicionalno odreenje samoodranja bia odnosi se na bie koje se prvenstveno brine za svoje biologijsko odranje, uz istodobno vladanje nad predmetnim i ivim svijetom, i takav je oblik vladavine bia kao subjekta odlika specifino novovjekovnog, modernog pojma subjektivnosti. Tome opreno, mogue je ouvanje subjektivnosti ak i nakon unitenja sebstva, tj. psiho-somatske smrti, jer ouvanje-sebstva predstavlja transcendiranje prirodne elje subjekta za preivljavanjem, tj. vlastitog interesa i tenje za odranjem u bitku. Zato tako pojmljeno ouvanje-sebstva znai prevladavanje bitka, ono je istovremeno i prekoraenje, transcendiranje sebstva, pa se, tovie, opisano ouvanje sebstva zapravo moe shvatiti kao stanje bez-sebstva. Tako neto odgovara onome to je Levinas nazvao meta-fiziko udo moralnog, a isto se tako moe odnositi i na Kanta i kantovsku tradiciju etike, gdje se govori o istoj ili bezuvjetnoj ili autonomnoj volji, tj. volji koja transcendira sferu praktine svrhovitosti i funkcionalnosti. (U tome se obzoru i suicid moe vidjeti kao izvanredna mogunost ouvanja-sebstva, naime upravo u momentu kada to vie nije mogue pukim odranjem ivota.) Meutim ovdje je svakako potrebno, makar sasvim openito, razgraniiti gore navedena odreenja ouvanja subjektivnosti, ouvanja sebstva od ustanovljenih formi transcendiranja u fenomenologijskoj strukturi subjektivnosti. Kod prethodno opisanog ouvanja subjektivnosti radi se o neemu razliitom od sebe-transcendiranja koje je openita karakteristika intencionalnosti svijesti, kako je posebno razraeno u fenomenologiji, a u smislu predmetnog odnoenja svijesti. To isto tako nije ni vrsta transcendencije koja se moe oznaiti kao protencionalni moment doivljaja svijeta, kao kod Husserla, ni kao biti-sebi-unaprijed egzistencije, u smislu vremenitosti svoga zahvaanja svijeta, odnosno gdje egzistencija prekorauje sadanjost iz nabaaja budunosti, kao kod Heideggera. To nije ni ona poznato beskonana i nezadovoljena iteracija nekoga htijenja; takvo je odnoenje dano na primjer paradigmatino u Kafkinoj pripovijetki Polazak. U toj se pripovijetki radi o simbolikom tumaenju odlaska, tj. on se prikazuje na gotovo egzistencijalistiki nain, u liku odlaska od samog sebe. Na pitanje kamo ide, ja-pripovjeda odgovara:

116

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Ja to ne znam... samo dalje odavde. Uvijek i uvijek dalje odavde, jedino tako mogu dostii svoj cilj... Dalje odavde to je moj cilj.15 Moe se rei da je ono to se oznaava kao ovdje uvijek neko ovdje, pa je stoga i cilj odlaska upravo odlazak od tog ovdje, a to bi onda trebalo znaiti otii od toga ovdje zauvijek. Prema tome, i dosezanje toga cilja beskonano je ponavljanje samog odlaenja, a time i sam cilj ostaje beskonano nedostian, te stoga i ja-pripovjeda s pravom kae da se tu radi o jednom zaista udovinom putovanju. Antun Barac strukturalno isto uvstvo izraava ovako: Gaenje i prkos, stid i oajanje / Vitlaju se duom kao vihor ludi / Ne vidjeti vie krau, blud i klanje / Pobjei od sebe, od kua, od ljudi!16 Na koncu se moe ustanoviti da je nacionalsocijalistiki pokuaj naturalizacije subjektivnosti i onog politikog jedan povijesno proli zlokoban dogaaj. Meutim ta uasna povijest nikada nee biti neto konano i neponovljivo prolo jer je takvu vrstu povijesti nemogue prevladati. Kada mi tu epohu destrukcije subjekta karakteriziramo kao neto povijesno jedinstveno, to nikako ne znai da se a priori iskljuuje neki novi vid sline ili jo opasnije odlune brutalnosti u buduem razvoju ovjeanstva. Zar se u civilizaciji konca 20. i poetka 21. stoljea ne slute mrane i iracionalne sile novih tehnika de-subjektivizacije i porobljavanja u odnosu na koje ak i sistem koncentracijskih logora i oa moe izgledati kao arhaizam mrane romantike?

Political Naturalism as Subject Destruction Summary


One could say that in the period of National Socialism and Fascism we encounter the epochal project of subject destruction, and its core and uniqueness are given in ideologically and biologically based naturalism. That kind of naturalism uses or, rather, abuses technical opportunities and means of political power of modernism, creating a system of perfect organization for the purpose of destructing the Other. That naturalistic policy gains a historically unique quality, because its goal is no longer to destruct individual people, groups, classes, nations, or even mankind. Its goal is destruction of humanity of man, precisely in the sense that Kant gave to that term subjectivity. In other words, this denies something very fundamental, namely, the idea of mankind itself, which includes the idea of common mankind, thus denying the idea of subjectivity itself.

15 16

F. Kafka, Pripovijetke, knjiga druga, Zagreb 1968, str. 145. A. Barac, op. cit., str. 158.

STUDIJE SLUAJA

air Filandra LICA I NALIJA BOSANSKE VARIJANTE KOMUNIZMA BONJAKI SLUAJ


U ovom radu se prijelaz s graanskog na komunistiko drutvo u Bosni i Hercegovini ilustrira kroz bonjaki primjer. Bonjaci su imali traumatino iskustvo s poetkom komunistike vlasti. U bonjakom pamenju 1945. godinu ilustriramo kroz etiri slike. Prva slika tie se komunistikog prekida s tradicijom tzv. prethodnog graanskog drutva; druga se tie komunistikog priznavanja bosanskomuslimanske nacije krajem ezdesetih godina 20. stoljea; trea se odnosi na drugo lice komunizma, totalitarni karakter njegove vlasti, i ispriana je kroz prikazivanje stradalnitva nosilaca graanskih bonjakih vrijednosti pod komunistikom vlau, a etvrta na aktualnu upotrebu komunistike tradicije. Negativno iskustvo Bonjaka s prvim decenijama komunizma, nakon njegove propasti nije rezultiralo pojavom antikomunizma. Zapravo, akcenat rada je na stavu da se aktualni nacionalizam lano izdaje za antikomunizam, posljedica ega je izostanak zbiljske demokratizacije drutva.

P
Prva obljetnica osloboenja Sarajeva, 6. travnja 1946.

ojmove komunizma i antikomunizma u Bosni moramo koristiti sasvim uvjetno. injenica da je zaostalo agrarno drutvo totalitarnom ideologijom i svakojakom silom prevedeno u industrijsko nije sporna, ali jeste za raspravu da se taj proces sam po sebi naziva komunistikom revolucijom. No, danas to i nije na zadatak. Mi se legitimno pitamo poslije genocida u Srebrenici 1995. godine o naravi komunizma u Bosni i Hercegovini. Posebno stoga to je genocidni in rezultat procesa i to su ga poinile generacije stasale u komunizmu. Cijeli sistem ljudskih prava i humanistikih vrijednosti

120

KULTURA

SJEANJA:

1945.

snano i uvjerljivo podupiran i od komunista tim genocidom je pao u kolaps. Takvo iskustvo postaje taka motrita bliske prolosti, osnov njene memorijske kulture, ali i propitivanja pojmova komunizma i antikomunizma. U bosanskohercegovakom sluaju antikomunizma u stvari i nema budui da se cijelo vrijeme nacionalizam lano izdaje za antikomunizam. To se pitanje korelacije komunizma i krvavog raspada Jugoslavije ini izazovnim. Koritenje kategorija komunizma i antikomunizma u savremenom bosanskom politikom ivotu samo je maska odreenih politikih snaga u njihovoj borbi za vlast. Bez obzira na to potrebno je ustvrditi da su kategorije komunizma i antikomunizma u Bosni pune specifinog, lokalnog semantikog znaenja. Ti lokalni, bosanski valeri u znaenjskom opsegu pojmova komunizma i antikomunizma proizvod su opet specifine bosanske povijesne situacije, multireligijskog karaktera bosanskog drutva, bonjake nacionalne dramatike i nacionalno-politike uslovljenosti dogaanjima sa strane, iz Beograda i Zagreba prije svega. Sve je to pojmu komunizma u Bosni i Hercegovini, posebno u izvanjskoj percepciji, davalo notu krutosti, totalitarnosti, nekog fatalizma i mraka, tako da je Bosna prozivana tamnim vilajetom, a to je za ispitivanje i jednu posebnu raspravu. Istovremeno ne smijemo zaboraviti da je ta bosanska verzija komunizma u pojedinim segmentima dosegla neke humanistike i demokratske dosege na ovim prostorima prije neviene, a jo neosvojene. Bosanska varijanta komunizma bila je u sebi duboko protivrjena. U svojim krajnostima skoro nespojiva, bila je stalno razapeta izmeu teine naslijeene drutvene stvarnosti i zacrtanih zahtjeva ideologije. Tu njenu unutarnju napetost prikazat emo na bonjakom primjeru. Pri tome emo je ilustrirati kroz etiri prie, etiri slike modelskog odnoenja i prakticiranja ponaanja komunista prema Bonjacima, kao i Bonjaka prema komunistima, samima sebi i Bosni. Prva slika tie se komunistikog prekida s tradicijom tzv. prethodnog graanskog drutva. Druga se tie komunistikog priznavanja bosanskomuslimanske nacije krajem ezdesetih godina 20. stoljea. Trea se odnosi na drugo lice komunizma, totalitarni karakter njegove vlasti, i ispriana je kroz prikazivanje stradalnitva nosilaca graanskih bonjakih vrijednosti pod komunistikom vlau. A etvrta na aktualnu upotrebu komunistike tradicije. Kako je izgledao prvi dan komunistike vlasti u Sarajevu? Kako su ratni stanovnici grada vidjeli i doekali oslobodioce s brda? Do sada se ovo u memoarskoj literaturi o Sarajevu nije posebno tematiziralo, a da i ne govorimo o nekim irim istraivanjima.1 Po svjedoenju hafiza Mahmuta Traljia2 autoru ovoga teksta Sarajevo
1 2

Vidjeti dvotomnu monografiju Sarajevo u revoluciji, Sarajevo, 1976. Hafiz Mahmut Tralji (1918-2002), teolog i publicista, veliki poznavalac bonjake povijesti. On je posebno poznavao unutarnju historiju naroda, njegove marginalije, one dogaaje i linosti koje zvanina povijest skoro nije ni registrirala, a koji su bili znaajni za ivot Bonjaka.

AIR FILANDRA: LICA I NALIJA BOSANSKE VARIJANTE KOMUNIZMA BONJAKI SLUAJ

121

je sa strahom i neizvjesnou doekalo partizane, oslobodioce, komuniste. Sutradan arija je bila zatvorena, nita nije radilo, a avlijska vrata bila su dobro poduprta. Komunisti su odmah pohapsili sve uglednije arilije Bonjake, negdje oko tri stotine njih. Oito je da su imali unaprijed pripremljen spisak. Industrijalac Nani, jedan od rijetkih nezatvorenih uglednika, skupivi graansku hrabrost otiao je u partizanski tab svome prijatelju iz ranijeg razdoblja advokatu Zaimu arcu, takoer Sarajliji, da protestira to su bez ikakva razloga zatvoreni najugledniji ljudi Sarajeva. arac mu je, po svjedoenju hafiza Traljia, pokazao jedan novi spisak ljudi rekavi mu da su to od danas najuglednije Sarajlije. Naniu nita nije bilo jasno. I tek poto je ubrzo ostao bez svoje pilane, kada je ukidanjem kapitalizma i privatnog vlasnitva dolo do nacionalizacije imovine, postalo mu je jasno da je socijalistika revolucija znaila radikalan prekid sa prethodnim socijalnim formama drutva. Sve uglednije i imunije Bonjake razliitih zanimanja i politikih orijentacija, a koji nisu djelatno pripadali komunistikim snagama, novi ideoloki komunistiki sistem sutradan po osloboenju grada 6. aprila 1945. proglasio je graanskim snagama, reakcionarnim elementom, ostacima klasnog drutva i neprijateljima nove svijetle budunosti. Taj najizrasliji dio bonjake zajednice inili su islamski duhovnici, zemljovlasnici, industrijalci, trgovci, slubenici, graanska inteligencija. Oni su predstavljali gornji sloj bonjakog drutva, njegov materijalno i politiki najproduktivniji dio koji je ustrojavao i predvodio bonjaki narod i bio njegova duhovna srika u ranijim stoljeima. I upravo je taj dio bonjakog naroda doao pod udar novog drutvenog sistema. On je proglaen klasnim neprijateljem i tek njegovim potiranjem bilo je mogue praviti novo drutvo s novim pogledima i vrijednostima. Istovjetan ideoloki odnos prema ostacima graanske klase komunisti su imali i kod drugih junoslavenskih naroda, tako da Bonjaci tu nisu bili nikakav izuzetak. No, prijelaz iz graanskog u socijalistiko drutvo nije bilo mogue izvriti preko noi. Komunisti su u jesen 1945. godine organizirali ope izbore na kojim su pravo uea imale i odreene predratne politike snage. Naravno, komunisti su uvjerljivo pobijedili. Do izbora karakter nove vlasti nije se ni primjeivao i inilo se da e stvari tei starim tokom. Osjealo se zadovoljstvo zbog zavretka rata i atmosfera opeg oputanja bila je prisutna u Sarajevu. Grad je bio odlino snabdjeven robama svih vrsta. Odmah poslije izbora, opet po svjedoenju hafiza Traljia, prodavnice su bile prazne, jer je sva roba bila povuena iz prodaje. Tako je bilo narednih godina, budui da je vlast, shodno naelu socijalne solidarnosti, vrila klasnu nivelaciju stanovnitva oduzimajui od bogatih, a davajui siromanima. Borba protiv kulaka, kako je argonski poznat taj proces, bila je krvava i sa mnogo rtava, ali je u konanici, u skladu s komunistikim nacrtom, bila pragmatina i dala socijalne rezultate. Prijelaz od bonjakih nacionalnih institucija na zajednike socijalistike bio je stupnjevit. Odmah nakon preuzimanja vlasti komunisti su osnovali Glavni odbor Muslimana Bosne i Hercegovine koji je imao i svoje posebno glasilo Novo doba,

122

KULTURA

SJEANJA:

1945.

dva kulturna drutva Gajret i Narodnu uzadnicu objedinili su u Preporod. Uspostavljen je i Muslimanski klub u ustavotvornoj skuptini FNRJ prilikom donoenja prvog ustava drave krajem 1945. godine. Kako je vrijeme prolazilo i kako se politiki pluralizam na izborima prevladao, prilo se suavanju pluralizma unutar duhovne i kulturne dimenzije. To je provedeno itavim nizom mjera i akcija, da se izrazimo ondanjom terminologijom, kao to su: zabrana oblaenja ena u skladu s islamskim naelima; zatvaranje medresa; ukidanje vjerske nastave u obrazovnom procesu; zabrana djelovanja sufijskih sredita (zatvaranje tekija); pretvaranje brojnih damija u objekte neke druge namjene; ruenje brojnih damijskih i arhitektonskih kompleksa bosanskomuslimanske kulture; zabrana rada nacionalnih kulturnih drutava (Preporod); zabrana rada svih nacionalnih organizacija i institucija u sferi obrazovanja, zabave i kulture te zabrana rada posebnih nacionalnih karitativnih i humanitarnih drutava (Merhamet). Uslijedili su sudski procesi Kasimu Dobrai i grupi 1947. te Mladim muslimanima 1949. godine itd. Ovo je samo dio radnji kojima je tradicionalno bosanskomuslimansko drutvo prevedeno u komunistiku zbilju. Taj prijelaz je za veinu bio bolan, radikalan i traumatian. Otpora mu nije bilo jer ga i nije smjelo biti. Druga slika tie se odnosa komunista i bonjake nacionalnosti. Za Bosnu i Bonjake komunizam je znaio i modernizam, prihvatanje i ivljenje savremenih tekovina kulture i civilizacije, a to je od ranih ezdesetih godina dvadesetog stoljea dovelo do urbanizacije, industrijalizacije i itavog spektra masovne kulture srednje razvijenog industrijskog drutva osamdesetih godina. A vanije od toga jeste da je komunizam ona politika ideologija koja je Bonjacima priznala vlastitu nacionalnost, pa time i nacionalnu ravnopravnost s drugima. Prvi put poslije 1878. godine Bosanski Muslimani bili su istinski politiki ravnopravni. Tokom komunistike vlasti, a nakon odlaska Osmanlija, planina Romanija u blizini Sarajeva bila je slobodna, tako se govorilo. Meutim, punih dvadeset godina Bosanskim Muslimanima, danas Bonjacima, komunisti nisu priznavali nacionalnu posebnost, ve su oekivali i podupirali njihovo asimiliranje, nacionaliziranje u Srbe i Hrvate. A kako se to nije deavalo, politiki je prihvaena realnost postojanja tog naroda kao muslimanske nacije 1968. godine. To priznavanje izvreno je mimo logike komunistike ideologije, mimo teorije o odumiranju nacije i teorije o naciji kao graanskoj tvorevini. Da ironija bude jo vea, islam je bio bitna taka referiranja za priznavanje nove nacije, suprotno zvaninom ateizmu, prii o religiji kao opijumu za narod, te mjestu ovjeka u podjeli rada.3 Time je izvren i znatan redukcionizam u percipiranju muslimanske naci3 Vidjeti: Sabrina Petra Ramet, Primordial Ethnicity or Modern Nationalism: The Case of Yugoslavias Muslims, Reconsidered, u: Muslim Communities Reemerge, urednik engleskog izdanja Edward Allworth, London, 1994, str. 128.

AIR FILANDRA: LICA I NALIJA BOSANSKE VARIJANTE KOMUNIZMA BONJAKI SLUAJ

123

je. Njoj su kao najbitnije, distinktivne odrednice priznavani islam i islamski aspekti kulture, dok je ostali sadraj nacionalnih odrednica svjesno zanemaren ili samo formalno priznavan. Tako se moglo desiti da su Bonjaci bili jedini jugoslavenski narod bez posebnih nacionalnih institucija u domeni kulture, a takav poloaj su imali i nii stupnjevi nacionaliteta kao to su bile narodnosti, recimo Albanci. Razlog za neodobravanje nacionalnih institucija Muslimana nije bio samo u specifinoj nacionalnoj mjeavini Bosne, kako se tada mislilo i obrazlagalo onda kada je zahtjev za formiranjem Muslimanske matice odbijen,4 ve i u daljem neformalnom osporavanju punine nacionalnog kapaciteta Muslimanima u odnosu na druge narode. Umjesto nacionalnih institucija, za koje ne smatram da su trebale biti osnovane i da bi same po sebi promijenile tok razvoja bonjake nacionalne svijesti, akcenat je stavljen na vjerske, islamske institucije, pokretanjem islamskog informativnog glasila Preporod (1971) i osnivanjem Fakulteta islamskih nauka. Time je bonjaka nacija maksimalno konfensionalizirana, njene vjerske institucije su se pojavile kao supstitucija za nacionalne. Ovo je na razvoj nacionalne svijesti Bonjaka i na itav set modernistikih vrijednosti koje nacija sa sobom inae donosi a mislim prije svega na sekularizam i individualizam imalo negativne konsekvence. Iz samo ovog dijela nabrojanih razloga, a da ne navodimo druge, muslimanska nacija je u jednom dijelu jugoslavenske literature dobila, i dobrim dijelom do danas zadrala, status dekretske nacije. Tomovi knjiga u jugoslavenskom socijalizmu su napisani o nacionalizmu, ne o naciji, o odnosu klasnog i nacionalnog identiteta, s ciljem dokazivanja retrogradnosti pojma nacije, tako da je priznavanje jedne nove nacije umjesto njenog oekivanog odumiranja bilo kontradiktorno toj ideologiji. Trea slika se tie statusa bonjakog graanskog drutva pod komunistikom vlau. Pojedini dijelovi bonjakoga identiteta su cijelo vrijeme trajanja komunizma odolijevali toj vlasti, njenoj ideologiji i svjetonazoru. Set vrijednosti vjerske kulture postao je obiajan i te norme su istovremeno tradicionalizirane, a tradicija je konzervirana i arhivirana. Dozvoljeno je bilo njoj se vraati samo u prigodnim, ali sve rjeim prilikama. Islamska zajednica kao jedina nacionalna institucija nije imala unutarnje snage da se odupre kontroli drave, kako je to dijelom uspijevalo Katolikoj crkvi. Personifikacija tog drugog lica komunizma kod Bonjaka bio je politiki zatvorenik Omer Behmen.5 On je u dva navrata proveo u zatvoru 17,5 godina, a bio je osuen ukupno na 35 godina zatvora. Prilikom prvog suenja 1949. godine
4

Zahtjev za formiranjem posebnih muslimanskih nacionalnih kulturnih institucija, po uzoru na sline kod Srba i Hrvata, CK-u SKBiH uputio je general Salem eri. Elaborat Neki problemi zatite budunosti naroda koji ne ive u svojoj nacionalnoj dravi ili predstojea nacionalna politika u SRBiH jednoglasno je od vodstva bosanskohercegovakih komunista odbijen, a eri je bio politiki diskvalificiran. Navedeni dokument je u arhivi pisca ovog rada. 5 Vidjeti memoare Omera Behmena, Na dnu dna, Sarajevo: Mladi Muslimani, 2006.

124

KULTURA

SJEANJA:

1945.

osuen je bio na kaznu zatvora od 20 godina, a njemu samom bilo je tek 19. Komunisti su sudski proganjali ideoloke protivnike, prireivali im javne, spektakularne procese, koji su se kasnije pokazali kao montirani. rtva takvih procesa bio je i Behmen kada je 1949. u njegovoj grupi etvero mladih ljudi osueno na smrt strijeljanjem. A drugi put bio je suen 1983. godine. I etvrta slika tie se memoriziranja imena Bonjak kao naziva za nacionalnost Bosanskih Muslimana. Kada su 1993. Bosanski Muslimani termin za naziv nacije Musliman zamijenili imenom Bonjak referentna taka bio je i Husaga ii, meuratni gradonaelnik Mostara. ii je kao lan Ustavotvorne skuptine FNRJ, a prilikom donoenja njenog ustava, tom tijelu uputio zahtjev da se Bonjacima politiki uvai status nacije i da se ta nacionalnost pod imenom Bonjak obiljei posebnom buktinjom u grbu savezne drave.6 U dravnom grbu sve nacije kao konstituenti savezne drave bile su simbolizirane po jednom buktinjom, samo bonjake buktinje u prijedlogu grba nije bilo, mada je bonjaka nacionalnost od komunista za vrijeme rata priznavana i ta injenica je bunila iia. Milovan ilas, tada zamjenik ministra za Konstituantu, navodi da je Skuptini upuen niz prijedloga, a kao poseban naglaava karakteristian predlog od jednog muslimana da bi trebalo unijeti estu buktinju u na dravni grb. Predlog se motivie time da su muslimani posebna nacionalnost, da su muslimani odobrili nacrt ustava u svim njegovim pojedinostima, ali da su bili nezadovoljni time to nije u dravni grb ula esta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti. Ne negirajui posebne osobine kod Bosanskih Muslimana, ilas je pitanje da li su oni nacija ili ne jer ako jesu morali bi biti predstavljeni posebnom buktinjom u grbu proglasio teoretskim pitanjem za koje je Skuptina nenadlena, odloivi na taj nain priznavanje nacionalnosti Bonjaka za vie od dvije decenije, a nacionalno ime Bonjak za punih pet decenija.

6 iieva predstavka nalazi se u autorovoj arhivi. O svemu opirnije vidjeti u Zasedanje Ustavotvorne skuptine, 29. novembar 1945-1. februar 1946. stenografske beleke, Beograd, sine anno. Izdanje Prezidijuma Narodne Skuptine FNRJ.

AIR FILANDRA: LICA I NALIJA BOSANSKE VARIJANTE KOMUNIZMA BONJAKI SLUAJ

125

Faces of the Bosnian Variant of Communism Bosniak Example Summary


In this paper the transition from civil to communist society is illustrated through the Bosniak example. Bosniaks had a traumatic experience with the start of communist government. We illustrate the year 1945 in Bosniak memory with four images. The first picture concerns the communist break-up with the tradition of so-called previous civil society; the second picture deals with the communist recognition of the Bosnian Muslim nation by the end of the 1960s; the third one focuses on the other face of communism, the totalitarian character of its rule, told through the suffering of bearers of Bosniak civil values under communism, while the fourth picture illustrates the actual use of communist tradition. The negative Bosniak experience of the first decades of communism did not result in anticommunism after its fall. Actually, the accent of the paper is on the idea that the actual nationalism falsely presents itself as anticommunism, which results in the lack of real democratization of society.

Lidija Merenik KULTURA ZABORAVA Jugoslovenska umetnost i kulturna politika oko 1945. i njena sudbina pola veka kasnije na primeru portreta Josipa Broza Tita
Posle 1945. godine politiko-umetnika praksa nove komunistike drave (FNRJ) najpre je mono manifestovana u formama spomenike skulpture. Skulptura socijalistikog realizma je paradigmatski produetak politike, vlasti i moi. S druge strane, ona e pola veka kasnije postati, na teritoriji SFRJ, tj. bive SFRJ (ali, tako i u itavoj istonoj Evropi nakon sloma komunistikih reima), glavni medij katarze destrukcijom simbolikih oznaitelja sruenog reima. Portreti Josipa Broza Tita u mediju slike i skulpture (Pijade, Kun, Konjovi, Augustini) su ovom prilikom predmet posebnog razmatranja, jer su u najuoj vezi sa retorikim i ideolokim konceptom body politic i vidovima one vizuelne reprezentacije koja u svojoj osnovi poseduje ideju o jedinstvenoj i savrenoj strukturi ureenog socijalistikog drutva. Njena je vizuelna, amblematska i ikonika figura Josip Broz Tito. Poetkom devedesetih godina 20. veka nastaju nove forme i simboli oznaitelji novih reima u usponu, a ikonofilija J. B. Tita biva u Srbiji zamenjena istorijskim kompozicijama vezanim za oblike mitologizacije nacionalne istorije i stare istorijske moi i slave, sa oiglednom namerom (zlo)upotrebe umetnosti u politike svrhe. Na beogradskoj umetnikoj sceni su se, krajem devedesetih, svojim kritiko-analitikim pristupom ovoj temi istakla dva autora Mran Baji i Dragan Srdi. Njihovi umetniki radovi su indikativni ne iskljuivo za jednu umetnost ili jednu dravu, ve za sudbinu politikog govora u umetnosti koji je umetnost liio njene supstancije sui generis. I koja je, celishodno, osuena na prezir, propast i zaborav, budui identifikovana sa prolaznim politikim mitom, a ne sa nekim viim estetskim ili konceptualnim projektom.

Boidar Jakac, Portret Marala Tita, Jajce, 1943.

128

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ajkasnije od II zasedanja AVNOJ-a (1943) moemo govoriti o uspostavljanju koncepta (budue) kulturne politike Jugoslavije i njene zvanine umetnosti socijalistikog realizma.1 Posle 1945. godine on je bio jedini umetniki program koji je KPJ imala u okrilju svoje strategije edukacije, propagande, negovanja tradicije NOR-a i dobrovoljake izgradnje gradova i zemlje. Kao takav, postao je jedan od stubova novog drutvenog ureenja, metafora tog istog ureenja i te iste vlasti, kao ... metod propagandistike konstrukcije koji je proizveden u in umetnikog metoda.2 Roen je kao politiko-programska umetnost posleratne Jugoslavije i njene snane veze sa Sovjetskim Savezom, tanije, Staljinovom epohom Sovjeta, koja je, kako na jednom mestu navodi Grojs, 1932. zauvek uinila nemoguim avangardistiki revolucionarni projekt predstaljinske ere i zamenila ga partijskim dekretom koji je stvorio jedinstveno, centralizovano telo stvaralakih zajednica i udruenja.3 Udruenje umetnika revolucionarne Rusije, desetak godina pre dekreta Centralnog komiteta, 1922. godine, navodi: Na graanski dug pred oveanstvom je da umetniki dokumentarno izrazimo velianstveni momenat istorije u revolucionarnom zanosu./ Mi slikamo dananji dan: ivot Crvene armije, ivot radnika, seljatva, uesnika Revolucije i heroja rada./ Mi dajemo stvarnu sliku dogaaja a ne apstraktna izmiljanja koja diskredituju revoluciju pred licem meunarodnog proletarijata...4 Na tom temelju izrasta socijalistiki realizam u jugoslovenskoj umetnosti posle 1945. godine. Budui da mainstream meuratne umetnosti Kraljevine nije ni uvaio ni batinio ideologiju avangardi izrastalih na osovini Zagreb-Beograd poput Zenita (1921-1926) te beogradskog nadrealistikog eksperimenta poznih dvadesetih i tridesetih godina 20. veka, nije bilo ni posebnih prepreka, a ni posebnog oblika edukacije o avangardistiko-utopijskom Gesamtkunstwerk-u (kao u Sovjeta), da se socijalistiki realizam primeni iskljuivo prema programu novog brojanja vremena i kompletne i brutalne promene semantikog pejzaa. On je tako, u sluaju tadanjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, dogmatski nastavlja i naslednik levih tendencija socijalno angaovane umetnosti tridesetih godina i idejne orijentacije beogradske grupe ivot. Predominacija politikog programa ove grupe nad umerenijim levim delatnostima, poput zagrebake grupe Zemlja, obavljena je na plodnom tlu otrih politikih borbi i netrpeljivosti, posebno nakon zahuktavanja primene Zakona o zatiti drave i progona umetnika-komunista. Re je o grupi umetnika i intelektualaca koja je i zapoela sukob na levici u asopisu Stoer, da bi osnivanjem grupe ivot 1934. (Mirko Kujai,
O ovome vie u: L. Merenik, Ideoloki modeli: srpsko slikarstvo 1945-1968, Beograd 2001. P. J. Markovi, Beograd izmeu Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd/Kraljevo 1996, 399. 3 B. Grojs, The Total Art of Stalinism, Princeton University Press, Oxford 1992. 4 AkhRR: Declaration, AkhRR: The Immediate Tasks of AkhRR, Art in Theory, An Antology of Changing Ideas 1900-1990, Oxford 1996, 384-387.
2 1

LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA

129

ore Andrejevi Kun, Dragan Berakovi, Radojica Noe ivanovi, Vladeta Piperski i ure Teodorovi) ona dobila i programsku strukturu. Posle izlobe Zemlje 1935. godine u Beogradu, jasno dolazi do izraaja podvajanje izmeu ove dve grupe umetnika: ivot se zalagao za oblike populistike umetnosti i bio je blii dogmatskom radikalizmu. Grupa deluje pod najdirektnijim uticajem Komunistike partije, koja svoje stavove o kulturi formira upravo tada, paralelno sa procesom sopstvene boljevizacije. Onemoguavanje i zabrana ve ilegalnog rada grupe ivot, kao i hapenje ora Andrejevia Kuna, nasilno su ugasili njihovo delovanje i odloili ga za period posle 1945. godine, kada ideje grupe vie nisu bile opoziciona politiko-umetnika pojava, ve predvodnik nove dravne umetnosti. Ove ideje, zaokruene u finaliziranom procesu boljevizacije, imae svoje najdelotvornije programske, politike i jezike posledice upravo u umetnosti socijalistikog realizma. Od 1945. godine nova vlast u potpunosti menja itavu ikonosferu i, osim konkretnim politikim zahvatima, deluje i na promeni simbolikog, vizuelnog plana, stvarajui jedan sasvim novi znakovni sistem koji je trebalo da bude, a u jednom kraem periodu i jeste bio, metafora apsolutne vlasti Partije i, pre svega, jednog oveka na njenom elu Josipa Broza Tita. Ovo se najbolje oitavalo u brisanju gotovo svih oznaitelja prethodnog reima, dravnog, ekonomskog i drutvenog ureenja i kulturnog modela perioda do 1941. godine. Ubrzava se proces sraivanja partijske i dravne vlasti, a zatim i ovog sjedinjenog uticaja u proces kontrole svih ostalih delatnosti. Organizacija umetnikog ivota u periodu posle 1944. sledila je ovu matricu, pa su zato umetnika udruenja bila po svom karakteru zapravo drutveno-politike organizacije, koje su stalnim nadzorom nad umetnicima sprovodile u delo partijske direktive.5 Konkretna politiko-umetnika praksa nove drave najpre je mono manifestovana u formama spomenike skulpture. Skulptura socijalistikog realizma je najsugestivnija i najmonumentalnija; kao paradigmatski produetak politike, vlasti i moi, postala je jedina istinska skupocena investicija gotovo beznadeno opustoene i osiromaene zemlje prvih poratnih godina. S druge strane, ona e pola veka kasnije postati, na teritoriji SFRJ, tj. bive SFRJ (ali, tako i u itavoj istonoj Evropi nakon sloma komunistikih reima), glavni medij katarze destrukcijom simbolikih oznaitelja sruenog reima. U udarnim spomenikim delima kao to su Spomenik ustanku (1947) Vojina Bakia, Borba (1948/49) Sretena Stojanovia, Obnova (1948) Lojze Dolinara ili Spomenik zahvalnosti Crvenoj Armiji ili Spomenik borcima Crvene Armije, Batina (1945/47), Antuna Augustinia, kao i monumentalnim ili memorijalnim portretima-bistama ili kipovima Josipa Broza i drugih heroja NOR-a (auto5

D. orevi, Socijalistiki realizam 1945-1950, Nadrealizam i socijalna umetnost, MSU, Beograd 1969, 68-81.

130

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ra Dolinara, Augustinia, Bodnarova i dr.), izdvaja se kao najsugestivniji medijum otelotvorenja ideologije socijalistikog realizma i koncepta umetnosti i vlasti unutar posleratne Jugoslavije, i ostaje, tako, najblia isticanom sovjetskom uzoru. Socijalistiki realizam je snanije i doslednije realizovan kao didaktika, memorijalna, portretska i agitaciono-propagandna umetnost vlasti u medijumu skulpture nego u slikarstvu, dok je u grafici realizovan kao biblia pauperum, paradigma suprotstavljanja visokoj kulturi i eklatantni simbol populizma, neophodnog novoj vladajuoj politikoj ideologiji. Slina sudbina biblije nepismenih, ili barem onih koje se moralo politiki edukovati, zadesila je kako prvu poratnu knjievnost (pr. R. olakovi, Zapisi iz oslobodilakog rata, 1946; D. osi, Daleko je sunce, 1951; B. opi, Ognjeno raanje domovine, 1944; Pokoljenje uz pesmu stvoreno, 1945; Rosa na bajonetima, 1947; M. Risti, Smrt faizmu sloboda narodu, 1946. i dr.)6 tako i, jo vanije, poratno filmsko stvaralatvo najpre kroz strogo kontrolisane dokumentarne agitprop filmove-urnale, a zatim i kroz produkciju igranih filmova (pr. Slavica V. Afria i ivjee ovaj narod N. Popovia, oba iz 1947). I dok je knjievnost bila prevashodno namenjena momentalnoj ideoloko-politikoj transformaciji osnovnog kolstva kako u dece, tako i masovnog opismenjavanja7 odraslih, kroz obaveznu lektiru i itanke, dotle je jugoslovenska filmska produkcija bila, uz uvoz sovjetskih filmova identinog anra (pr. apajev brae Vasiljev, 1934, i stotine drugih), namenjena svima ostalima agitprop u neodoljivim pokretnim slikama.8 Godine 1947. i 1948. sovjetski film je, na nivou jugoslovenskog proseka, oko 2,8 puta gledaniji od ostalih, a u Srbiji oko 3,5 puta9: sve do pojave Esther Williams u MGM tehnikolor filmu Bal na vodi (Bathing Beauty, 1944), ija je premijera u Beogradu odrana decembra 1950, i koji e nepovratno otvoriti vrata vesternizaciji filmskog ukusa i, naelno, ukusa u popularnoj kulturi. Nemogue je ne primetiti da je mona struja najpre proizvodnje, a potom negovanja i mitologizacije memorijalnih toposa NOR-a, do mere dok nije ula u domen pop i pulp kulture (pr. Valter brani Sarajevo i kultni lik glumca Bate ivojinovia, koji je u jednom trenutku najpopularniji glumac u NR Kini), pre svega kroz filmsku proizvodnju, neto manje kroz knjievnost i skulpturu, postojala kao latentna oficijelna i od dravnog establimenta izdano finansirana grana postsocrealistikog perioda, sve do smrti Josipa Broza 1980. godine. Ova je kontiLj. Dimi, Agitprop kultura, Beograd 1988. Masovno opismenjavanje odraslih, u bukvalnom smislu te rei, bilo je jedan od prioriteta nove prosvetne i kulturne politike, imajui u vidu da je, po popisu stanovnitva Kraljevine Jugoslavije iz 1921. godine, prosek potpuno nepismenih bio 51,5%, a po podacima iz 1931. 44,6%. Vie: Lj. Dimi, Agitprop kultura, Beograd 1988, 126. 8 Godine 1948. zabranjen je film Frenka Kapre Mister Smit ide u Vaington (F. Capra, Mr. Smith Goes to Washington, 1939), kao samoiva, bezduna igra kapitalizma, u svemu upravljena protiv radnih masa..., P. J. Markovi, Beograd izmeu Istoka i Zapada 1948-1965, Beograd 1996, 440. 9 Lj. Dimi, nav. delo.
7 6

LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA

131

nuirana proizvodnja imala svoj posebni anr portrete Josipa Broza, date u razliitim medijima od likovnih umetnosti do dokumentarnog i igranog filma (Bitka na Sutjesci; Bitka na Neretvi i td.). Portreti u mediju slike i skulpture su ovom prilikom predmet posebnog razmatranja, jer su u najuoj vezi sa retorikim i ideolokim konceptom body politic, sveobjedinjujueg i sveprisutnog komunistikog tela, otelotvorenog u Voi, i vidovima one vizuelne reprezentacije koja u svojoj osnovi poseduje ideju o jedinstvenoj i savrenoj strukturi ureenog socijalistikog drutva. Njena je vizuelna, amblematska i ikonika figura Josip Broz Tito. Najraniji portret10 Josipa Broza uradio je Moa Pijade (1890-1957) u zatvoru u Lepoglavi 1930. godine. U leto 1926. Moi Pijade zatvorska uprava u Sremskoj Mitrovici delimino ukida totalnu izolaciju (u kojoj je od januara 1926) i dozvoljava mu upotrebu slikarskog pribora. Te godine nastaje Moin autoportret u robijakom odelu jedan od niza briljantnih autoportreta koje je Moa radio od 1910, u vreme svog aktivnog bavljenja umetnou i umetnikom kritikom. Novembra 1928. Moa Pijade je, putem tampe koju su zatvorenici dobijali, itao o tzv. bombakom procesu i suenju Josipu Brozu: Tada sam prvi put uo o njemu. To je nama, u tekoj atmosferi u tamnici, priinjavalo radost i zadovoljstvo, i naa najtoplija elja je bila da ga poalju nama u Mitrovicu. Meutim, Josipa Broza su uputili u Lepoglavu.11 Susret Moe Pijade i Josipa Broza omoguen je razmetanjem, tj. razbijanjem grupe dobro organizovanih sremskomitrovakih politikih zatvorenika u razliite zatvore. Pijade je februara 1930. prebaen u Lepoglavu. Tita je upoznao odmah po dolasku u zatvor: Drug Pijade se bavi slikanjem na robiji. Poto je kazniona opkoljena visokim zidom, mi smo udesili tako da je on mogao slikati sa krova centrale...12 [elektrine, u kojoj je radio Broz, prim. L. M.]. Tog leta je Moa, sa krova centrale, naslikao seriju pejzaa iz Lepoglave i niz portreta drugova sa robije: Jednog dana poeo sam da slikam Josipa Broza. Hteo sam da namalam lik tog radnika revolucionara... Radio sam dva portreta, manji samo glavu i vei poprsje. Nijedan nisam zavrio, nisam bio zadovoljan...13 Josip Broz je 1931. prebaen u zatvor u Maribor, a veina slika je unitena ili nestala 1935. godine. Posle rata, 1952, pronaena je manja slika, portret robijaa i politikog saborca kojim je Moa bio iskreno fasciniran, jo od vremena bombakog procesa. Zajedniko vreme provedeno u Lepoglavi jo vie je pojaalo meusobno uvaavanje: Tita je oduevljavala Moina neustraiva borbenost, Moa je u Titu video lik radnika-revolucionara i mone zatitnike figure (kakvim se, sudei po svedoenjima, pokazao u zatvorskim danima prema drugim poliM. Pijade, Portret Josipa Broza Tita, Lepoglava 1930, ulje, 34 x 27 cm, bio u vlasnitvu kolekcije Josipa Broza Tita, Beograd. 11 Prema: S. Neovi, Moa Pijade i njegovo vreme, Beograd 1968, 262-263. 12 Prema: S. Neovi, isto, 265-266. 13 Prema: S. Neovi, isto, 267-268.
10

132

KULTURA

SJEANJA:

1945.

tikim zatvorenicima). U takvoj atmosferi je nastao ovaj maleni portret tople game boja, irokog poteza, portret koji ne eli da laska, ali i portret nepogreivog i lucidnog zapaanja karakterologije oveka etvrtaste grae lica i vidno isturene vilice, prodornog pogleda usredsreenog, odlunog oveka sa planom. Da konstituisanje politike ikone voe (pokreta otpora i budue zemlje iji su temelji uspostavljeni u Jajcu) poinje jo 1943, kada je na II zasedanju AVNOJ-a Tito dobio titulu Marala Jugoslavije, svedoe i dokumentarne fotografije, primera radi ona na kojoj Boidar Jakac portretie Tita u bunkeru. Valja napomenuti da su, od umetnika, potpredsednici Predsednitva AVNOJ-a Antun Augustini (venik ZAVNOH-a) i Moa Pijade, da je Koa Popovi, jedan od aktera beogradskog nadrealistikog pokreta, lan Predsednitva, a da je Boidar Jakac bio slovenaki delegat na zasedanju. Pijade vie ne slika, iako je u jesen 1943. bio sluajno doao do boja i etaka u Otocu i nameravao da u Jajcu uradi portret druga Tita.14 U ovom ranom periodu nastaju dela saradnika-saboraca, meu kojima je najistaknutiji rad Boidara Jakca (1899-1989), umetnika koji je u najboljem smislu te rei ratni slikar i hroniar. On je aktivni uesnik NOR-a od 1943, radi u propagandnom odeljenju i predsednik je Slovenakog umetnikog kluba. Uradio je vei broj portreta i drugih zapisa sa puta u Jajce, na II zasedanje AVNOJ-a. Tokom 1944. uradio je autoportret i seriju bakropisnih portreta (Rodoljuba olakovia, Moe Pijade, Edvarda Kardelja). Jakac radi niz crtea preteno dokumentarnog karaktera, meu kojima su najpoznatiji Tito za govornicom II zasedanja te portreti u uniformi, pognute glave i sa naoarima na licu. Bez obzira na ta dela, jedino Portret Marala Tita,15 koji nastaje 1. decembra 1943. u Jajcu, moemo smatrati seminalnim za uspostavljanje maralske ikonografije u korpusu konstitutivnih Brozovih portreta i procesu uspostavljanja reprezentacijskih simbola moi vladarskog kulta. Takoe, ovaj je portret, kao i niz drugih crtea i skica koje Jakac radi, budui izveden karakteristinim Jakevim maestralnim dominantnim crteom neoklasicistike i engrovske provenijencije, kako u formalno-izvoakom smislu, tako i minucioznou stila, postao, uz Augustinieva dela, vodei uzor u docnijem politikom definisanju nezaobilaznih stilsko-morfolokih zakonitosti socijalistikog realizma u likovnim umetnostima. Antun Augustini (1900-1979), Valdecov, Frangeov i Metroviev ak, jedan od osnivaa grupe Zemlja (1929, u kojoj boravi do 1933), Josipa Broza je upoznao pred rat, kao zemljaka Zagorca, inenjera Tomaneka. Augustini je jedan od najveih umetnika spomenike i memorijalne plastike jugoslovenskog kulturnog prostora jo u vreme Kraljevine, kada, sa titulom dravnog kipara izvodi, izmeu ostalog, Spomenik kralju Aleksandru (Varadin 1935, sruen 1945. godine), Spome14

15

M. Pijade, iskaz, u: Tito i umetnici, Beograd 1978, 55. B. Jakac, Portret Marala Tita, Jajce, 1. decembar 1943, crte crvenom kredom, 31 x 21 cm, bio u Muzeju II zasedanja AVNOJ-a, Jajce.

LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA

133

nik kralju Petru i kralju Aleksandru (Skoplje 1937, sruen tokom Drugog svetskog rata), Spomenik Stjepanu Radiu (Selca na Brau, 1938), Spomenik kralju Aleksandru (Sombor 1940, sruen i pretopljen tokom Drugog svetskog rata) i mnogo drugih. On i posle 1945. ostaje vodei majstor memorijalne skulpture (Spomenik zahvalnosti Crvenoj Armiji, Batina 1947; Mir, New York, zdanje UN, 1954; Spomenik seljakoj buni i Matiji Gupcu, Gornja Stubica, 1973. i dr.). Za nae je razmatranje, meutim, najindikativnije njegovo delovanje u domenu portretskog i spomenikog u istorijskom procesu uspostavljanja i odravanja mitskog lika vladara. Augustini je u Jajcu portretisao i vajao skice za bistu Josipa Broza: U Jajcu sam ivio oko tri mjeseca, u neposrednoj blizini druga Tita, stalno sam ga gledao i esto posjeivao [...] Radio sam, vajao sam Komandanta, opsjednut onim to sam u svom saznanju za njega vezivao i nastojao da izrazim odlunost i dar velikog organizatora [...] Uvijek sam osjeao da ta strana smirenost nije ilustracija trenutka nego izraz karaktera.16 Kao rezultat takve Augustinieve opservacije, nastaje poprsje Marala Tita, ali i najvanija njegova skulptura Spomenik maralu Titu (Kumrovec, 1948). Uprkos tome to u umetnikoj produkciji u periodu 1947-1948. postoji vei broj portreta Marala, pre svega slikanih (ore Andrejevi Kun, Marino Tartaglia), kao i jedan broj bista/ poprsja (od kojih je najuvenije delo Lojzeta Dolinara), ini se kao da ovom statuom monumentalnih razmera Augustini krunie maralsku ikonografiju. Ova je, u nekom smislu, postala vea od ivota i svakako je svojom umetnikom izvedbom i virtuoznou autora, te samom sceninom postavkom i monim pokretom, nadivela, s pravom, kratki vek etatiranog socijalistikog realizma. To je sluaj i sa drugim delima prethodno pomenutih autora: umetnika supstancija nadivela je sam lik portretisanog voe, uprkos tome to je njen glavni smisao i simboliki znaaj u meuvremenu zavrio na otpadu istorije. Pa i u bukvalnom smislu te rei. Iako je i Milo Milunovi (1897-1967) meu onim umetnicima koji su svojim doprinosom izgradili maralsku ikonografiju i mit (Maral Tito, 1948, slika deluje kao da je raena prema slubenoj maralskoj fotografiji), i iako je po nekim kompozicijama kao Ustanak 13. jul (1948) u tom periodu on tipini slikar socijalistikog realizma, njegove druge slike, kao to je U ast pobede (Posle pobede/Kraj rata) (1948), mogu nam se sada uiniti kao socrealizam kombinovan sa timungom intimizma graanske provenijencije. Ikonografski repertoar kombinuje simbole starog i novog sveta na sasvim direktan nain: uz jednu karakteristinu kompoziciju enterijera (klavir, mrtva priroda, gipsani odlivak) sada su prislonjeni jedna zastava sa petokrakom, puka i, verovatno, injel. Ovde socrealizam nije vidljiv u jeziku i izvedbi, ve u narativu koji moe biti kako didaktian (ovo je smenilo ono), tako, meutim, i dvosmislen u svom naizgled jednostavnom suprotstavljanju amblema starog i novog reima. Naravno, sve upuuje na jedan novi vid eklektike.
16

A. Augustini, iskaz, u: Tito i umetnici, Beograd 1978, 28-31.

134

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Socijalistiki realizam je, kako navodi Eptejn, dugotrajni prelaz iz modernizma u postmodernizam, pa moe biti protumaen kao istorijski prelaz iz avangardistike istote stila u postmodernu eklektiku.17 Iako, kada je re o jugoslovenskoj situaciji, nadovezivanje na avangardistiki projekt, onako kako ga vide u sovjetskoj kulturi bilo Grojs bilo Eptejn, ne postoji, jedan broj jugoslovenskih slikarskih ostvarenja moe biti interpretiraan kao vezivna karika izmeu modernizma i postmodernizma, upravo zbog neortodoksne i nekada ironine kombinacije klasicizma, modernizma, pseudomodernizma, antimodernizma..., kao i razliitih, nejasnih ili konfuznih raspoloenja i oseanja uitanih u atmosferu slike. U tom kontekstu, za nas je moda najznaajniji neobini maralski portret Josipa Broza koji radi Milan Konjovi (1898-1993). On bi po konvencionalnoj istorijsko-umetnikoj podeli pao u tzv. sivu fazu (1944-1952) ovog umetnika. Mnogo je, moe se priznati, sivih momenata u ratno-poratnoj biografiji Milana Konjovia, koji je do 1941. ve bio ostvario blistavu karijeru temperamentnog koloriste u stalnom traenju i nemiru. Pod nejasnim okolnostima otputen iz zarobljenikog logora Osnabrik, gde je zavrio kao oficir jugoslovenske kraljevske vojske, vratio se u rodni Sombor koji je Maarska ve bila anektirala. Godine 1942. izlae samostalno u Budimpeti, u vreme kada su maarske faistike vojne snage vrile pogrome nad Srbima u Vojvodini.18 Budimpetanska tampa dala je prilian znaaj ovoj izlobi, to je sve skupa ostavilo neprijatan ton u biografiji Konjovia. Uprkos tome to je, kako navodi Trifunovi, posle rata sve objanjeno i razjanjeno, injenica da jo uvek nema objavljenih detalja o celom sluaju, govori da moda ba i nije sve tako jasno. Bilo kako bilo, nakon 1945. Konjovi ima znatnih problema sa adaptiranjem u novom, socijalistiko-realistikom umetnikom okruenju, premda ve 1944. radi Brozov portret,19 po svemu sudei prema fotografiji, jer je malo verovatno da je tokom te godine imao bilo kakve mogunosti da uivo portretie Broza. Za pretpostaviti je da je re o uvenoj crno-beloj Titovoj partizanskoj fotografiji koja se nala i na poternici vrhovnog zapovednika nemakih trupa u Srbiji od 21. 7. 1943. godine. Ukoliko bi ova pretpostavka odgovarala istini, onda je Konjovi dao svojevrsnu interpretaciju foto-portreta i to u vie nivoa od izmiljanja boje, preko dodavanja maralskih insignija na kragnu kaputa, do udne maskolike predstave lica bez oiju i pogleda. S druge strane, sama postavka portreta, bore na licu (istaknute crno-belom tampom na fotografiji, tj. poternici), poza, frizura, ak i kragna, frapantno odgovaraju ba toj fotografiji. Najvie dilema izaziva nedostatak oiju-pogleda (oi, dodue, jesu zasenene u crno-beloj tampi), meutim, vidimo da se umetnik potrudio oko detalja (dodavanja
M. Eptejn, Socijalistiki realizam izmeu moderne i postmoderne, u: Postmodernizam, Beograd 1998, 59-64. 18 L. Trifunovi, Konjovi, Sombor 1990, 49-51. 19 M. Konjovi, Portret Tita, 1944, pastel, 64 x 50 cm, vl. Galerija Milan Konjovi, Sombor.
17

LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA

135

maralskog odlija na kragnu), pa se utoliko pre lice bez pogleda ne moe smatrati previdom. Nema dokaza koji bi dozvolili da kategoriki tvrdimo kako je umetnik ovde obavio jedan subverzivni rez jer, po svim podacima iz Konjovieve biografije, mi znamo da on ivi povueno i u strahu od konsekvenci svoje, po kriterijumima novog nastupajueg reima, sasvim nezadovoljavajue politike biografije. Ali ipak postoji ta potreba za deformitetom kao oznaiteljem duha i/ili ideologije slike. Konjovi je u veini svojih dela iz sive faze zadro u jednu od najvanijih zakonitosti socijalistikog realizma znaaj tanosti, vernosti predstave ljudske figure i lica. Figura je, naime, pre nego sam sie slike, transparentni nosilac idejnosti. Zauzvrat, deformacija lika (figure) tako je, shodno svim totalitarnim retorikama, ne samo otro kritikovana, ve i smatrana za izopaenu. [...] nije jasno zato inae nadareni Konjovi na svojim slikama deformie lice oveka [...] Ako treba prikazati faistu, drutvenog zloinca, predstavnika cinine buroazije na vlasti ili kod nas ve primerke tuene, eksploatatorske i ugnjetavake klase onda ta lica treba kritiki osvetliti [...] A kada je re o naem oveku, o naem novom oveku, o oveku naeg drutva koje po humanosti i naprednosti stoji odmah uz Sovjetski savez, onda je nedozvoljena deformacija njegovog lika, i to za javnu izlobu.20 injenica je da socijalistiko-realistika likovna kritika nikako ne voli neke umetnike koji dolaze iz graanskog miljea meuratnog perioda i koji nemaju komunistiki ili NOR background kao to su, primera radi, Konjovi21 i Ivan Tabakovi22. Do Konjovieve izlobe Ljudi 1947. godine gotovo nije bilo samostalnih izlobi, to je sasvim u kolektivistikom duhu tematski i ideoloko-programski obojenih grupnih izlobi koje su organizovane kao cehovske.23 Iako je ovo bila najposeenija izloba u posleratnom Beogradu,24 Konjovi na jednom mestu rezignirano kae: Ostalo mi je meuJ. Popovi, Izloba vojvoanskih likovnih umetnika, Borba, 20. 9. 1945, 2. Za razumevanje ovog problema znaajni su i tekstovi istog autora: Umetnici i lik naeg oveka, Knjievnost 1, Beograd 1948, 60-64; Idejnost daje krila talentima, Umetnost 1, Beograd 1949, 3-9. 21 Konjovi dobija veoma otre kritike ideologa nove umetnosti, prvo povodom otvaranja Gradskog muzeja u Somboru, oktobra 1945, kada je prikazana umetnika zbirka Pavla Beljanskog, a zatim i povodom slika koje stvara u tom periodu. Kada je otvoren Gradski muzej i pokazana zbirka Beljanskog, otputeni su i Milan Konjovi, kao sekretar Muzeja, i Jano Herceg, pisac teksta u katalogu. Sa loim kritikama prolazi i Konjovieva slika Izgradnja mosta u Bogojevu (1947), izloena na II izlobi vojvoanskih slikara 1948. u Novom Sadu. V. o ovome: B. otra, Zapaanja sa izlobe savremenih vojvoanskih umetnika, Knjievne novine, Beograd, 20. 4. 1948, 3. 22 O ovom problemu vie u: L. Merenik, Ivan Tabakovi (1898-1977), Galerija Matice srpske, Novi Sad 2004. 23 Lj. Dimi daje tabelarni pregled stalnih izlobi 1944-1950. Po tome, tokom 1945. veliki broj izlagaa imaju I i II izloba ULUS-a, a tokom 1946. III izloba ULUS-a. Poseta je za to vreme velika, u proseku oko 4800-5000 posetilaca. Lj. Dimi, nav. delo, 208. 24 Uprkos loim kritikama partijskih ideologa, Konjovieva izloba ima visoku posetu od 5000 ljudi. Takoe, sa izlobe je otkupljeno 8 dela. Lj. Dimi, nav. delo, 208.
20

136

KULTURA

SJEANJA:

1945.

tim gorko seanje da niko nije hteo da otvori tu izlobu. Bio sam primoran da punoj dvorani izjavim: Izloba je otvorena, jer nema ko drugi da je otvori sem mene.25 U filmu Wolfganga Beckera Good Bye, Lenin! (2003), majka, koja se probudila iz kome tokom koje se dogodio raspad Istone Nemake, izlazi na ulicu i ugleda kako joj iznad glave lebdi gornja polovina gigantske statue Lenjina (koju, demontiranu, helikopter odnosi na smetlite istorije). Uklanjanje i ruenje spomenikih obeleja komunistikih reima, kao i Titove Jugoslavije, nije se, meutim, odvijalo tako duhovito i poetino kao u toj predivno stilizovanoj filmskoj sekvenci. Ili, kao u filmu Gorana Markovia Tito i ja (1992). I danas se u nekim zemljama biveg Istonog bloka vodi otra polemika da li je destrukcija, bez obzira na svoj nesporni katarziki efekat, predstavljala vandalski ili oslobodilaki simboliki gest. Tanije, moe li se, i kojim argumentima, opravdati ono to je, de facto, unitavanje memorijalno-spomenikog umetnikog naslea. Na beogradskoj umetnikoj sceni su se, krajem devedesetih, svojim kritiko-analitikim pristupom ovoj temi istakla dva autora: Mran Baji (1957) i Dragan Srdi (1958). Obojica su od procesa totalne destrukcije ljudi, ivota, drave, gradova, poseda, umetnosti i mita uspeli da stvore autohtona i vieznaenjska umetnika dela liena svakodnevne politike propagande za jednokratnu upotrebu. Mran Baji26 tokom devedesetih godina XX veka u svoju umetnost uvodi ne samo intimnu dilemu i rastrzanost, ve i kolektivno traumatsko iskustvo graanskog rata ex-jugoslovenskog prostora. Kako navodi Dejan Sretenovi, u takvim okolnostima umetnost ne moe da bude ni ogledalo ni korektor realnosti, ve iskljuivo signal neke druge, paralelne realnosti koja se raa iz stalnih napetosti izmeu surovih egzistencijalnih uslova i individualne fantazije.27 Ideja o Bajievom projektu Yugomuzej nastaje 1998-1999. godine. U ateljersko-kunoj i elektronskoj laboratoriji Baji radi i prve digitalne radove kolae od fotografija istorijsko-politikih artefakata preteno fokusiranih na kljune istorijske etape Jugoslavije. Premijerno i integralno je Yugomuzej prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, nakon smene Miloevieve vlade, u leto 2001. godine. Bila je to, posle 1989, prva samostalna izloba Mrana Bajia u Beogradu, koja je, upravo zbog tolike pauze, konceptualno, ideoloki, umetniki i politiko-kritiki premostila dvanaest godina umetnikovog diskretnog odbijanja da samostalno izlae u nekim dravnim institucijama, vreme njegovog izbora da bude apatrid outsider. Yugomuzej svoje razmatranje istorije i njenih mitova deli na nekoliko sekcija zbirke, od kojih su
L. Trifunovi, nav. delo, 54. Vie o ovome: L. Merenik, Mran Baji, Reset Srpski paviljon na Bijenalu u Veneciji 2007, Biennale Arti Visive, Venecija 2007, 24-38. 27 D. Sretenovi, Art in a closed society. Art in Yugoslavia 1992-1995, B92 i Fond za otvoreno drutvo, Beograd 1996, 5-18.
26 25

LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA

137

najdominantniji dokumenti i virtuelni artefakti iz druge polovine XX veka: doba Titove komunistike Jugoslavije, pa do perioda posttitovske dezintegracije Jugoslavije i njenih posledica u oruanom formiranju nacionalnih drava i graanskom ratu tokom devedesetih godina. Yugomuzej pokazuje dva kategorika stava: prvi se tie odnosa umetnika i umetnosti prema politikim ideologijama i, generalno, istoriji. Drugi potvruje kraj modernistike paradigme. Oba stava, da bi bila srodna i da bi bila slobodnomislea, moraju prvo da istoriju shvate kao lavirint a ne kao tunel, pa da onda iskau ogrezlost u sumnji kao jedinom preduslovu istinskog buenja pojedinca. Dok prvom stavu lako pronalazimo analogije u tzv. angaovanoj umetnosti i njenim osnovnim naelima i optim mestima, dotle drugi dotie temelj ontolokih pitanja savremene umetnosti uvezane u sopstveni politiki, socioloki i kulturoloki duh mesta XX veka. Baji postavlja nekoliko sutinskih pitanja: Kako se istorija i politika mogu pretvoriti u umetnost? Na koji nain i pod kojim pritiscima umetnost formira svoj identitet? Sme li pojedinac da ima sopstvenu verziju istorije? Kako je bilo, kako je moglo da bude, ta bi bilo da (ni)je bilo i ta se na kraju zaista desilo? Dragan Srdi je 1995. godine priredio Veliku prodajnu izlobu bombi (galerija SKC-a, Beograd). Pravih (onesposobljenih) bombi kupljenih na otpadu. U fokusu njegovog dvadesetogodinjeg rada su razliiti oblici kritiki-provokativnog uspostavljenog ready-made-a, uvek uvezanog u politike i socijalne odlike epohe. Njegov umetniki proizvod, instalacija, je tek preuzeti oblikovani materijal druge namene. Podsetimo, recimo, da je Oldenburgova skulptura Lipstick (Ascending) on Caterpillar Tracks (1969) izazvala neprilike kada je postavljena 1969. godine, u vreme rata u Vijetnamu, na univerzitetu Yale.28 Za razliku od konvencionalnije shvaenog medija skulpture, Srdi degradira materijal i mestiere i govori jezikom intenziteta rudimentarnih preuzetih predmeta, sugestivnog mnotva dovedenog do besmisla na jednoj strani oduzeta, na drugoj dodata mo: ltat brut. Srdiev rad, naelno, funkcionie u korist obesmiljavanja prvobitnog predmeta oruje je moja skulptura koju vam predstavljam kao umetnost. Ja vam prodajem ono to vi elite da to bude, parafrazirajui Duchampa: Ponaam se kao umetnik, ali to nisam. Ipak, poput pomenutog Oldenburgovog rada, Dragan Srdi skree panju na trenutak kada monstruozno prestaje da to bude, i kada se prima kao jedna nadgraena, artificijelna slika: kao publicitet straha.29 Ta ideja kulminira na izlobi Murder Strah, organizovanoj u beogradskom Kulturnom centru Rex 1997. godine, kada nastavlja sa izlaganjem oruja, bombi, raketa i haubica, a ubrzo potom svoju najznaajniju manifestaciju dobija instalacijom as anatomije (2000, galerija Kulturnog centra Beo28 29

A. Wallach, Claes Oldenburg: Sculpting a Universal Language, Sculpture, January 1996, 22-26. A. Wallach, Isto.

138

KULTURA

SJEANJA:

1945.

grada) i radovima koji se do danas nadovezuju na nju, od kojih je najzapaenija i za nas najindikativnija instalacija Josip Broz Tito 1980-2006, izlagana 2006. u beogradskoj galeriji Remont. Oba pomenuta rada nastaju u duhu interpretacije ready-made-a i objet trouv, tako to Srdi od devedesetih godina na beogradskim otpadima otkupljuje skulpture i biste Josipa Broza i drugih heroja NOR-a i SFRJ, koje se masovno izbacuju iz dravnih i javnih institucija, radnih organizacija, domova kulture, biblioteka, kola i sl. U nekim sluajevima, Srdi uspeva da otkupi (i spase) neoteeno umetniko delo, kao na pr. jednu bistu Josipa Broza Tita od Lojzeta Dolinara, te bistu Borisa Kidria od Olge Jevri. Meutim, u ogromnoj veini sluajeva, on pronalazi i otkupljuje na kilo ve iseene biste, koje se prodaju za recikliranje, tj. pretapanje. Od tih rasparanih komada tela i lica biste/statue, od testerom iskomadanih simbola nekadanje body politic, Srdi stvara polivalentne aranmane-instalacije, od kojih je as anatomije prva u nizu. One, naravno, zadravaju osnovno dianovsko polazite: [...] podsmeh koji stoji iza ovog bestidnog dovoenja u neprilike svega to nam je sveto ide tako duboko da se u procesu okretanja javlja divljenje koje se pervertuje, iako taj proces znai sopstvenu sahranu (upravo onoga to nam je sveto).30 One ga, meutim, preobraavaju dovodei ga u nepriliku lokalnog politiko-drutvenog konteksta bespotednog ikonoklazma, posle pola veka, jo jednog sistematskog ienja semantikog pejzaa. Naravno da je u tom, bilo politiki, bilo udvoriki, bilo emocionalno, bilo katarziki obojenom ienju najveu destrukciju doiveo nosei mit ikonosfere socijalistike Jugoslavije: Josip Broz Tito, samo sada u radikalno izvrnutom sistemu znaenja i politikih konotacija u bukvalnom shvaenom razaranju svega to nam je (bilo) sveto. Poetkom devedesetih godina nastaju nove forme i simboli onoga to nam je sveto, a ikonofilija J. B. Tita biva zamenjena istorijskim kompozicijama vezanim za oblike mitologizacije nacionalne istorije i stare istorijske moi i slave, sa oiglednom namerom (zlo)upotrebe umetnosti u politike svrhe i oiglednih agitpropovskih namera, no haotinih i, za razliku od socijalistikog realizma, lienih pedantne taktike. Zato su as anatomije i Josip Broz Tito 1980-2006. veoma samokritini, sugestivni i neoekivano dramatini radovi. Oni su paradigmatski radovi ne iskljuivo jedne umetnosti niti jedne drave, ve sudbine politikog govora u umetnosti koji je umetnost liio njene supstancije sui generis. I koja je, celishodno, osuena na prezir, propast i zaborav, budui identifikovana sa prolaznim politikim mitom, sa vanitas vanitatum, a ne sa nekim viim estetskim ili konceptualnim projektom. Srdievo delo Josip Broz Tito 1980-2006. doslovno pakuje istoriju, razorene ostatke mita u pleksiglas kutiju, u oigledni simulakrum grobnice, smetajui u nju raskomadaH. Richter, M. D. ili antisluajnost u readymade-u, Marcel Duchamp, spisi i tumaenja, Z. Gavri & B. Beli, Bogovaa 1995, 137.
30

LIDIJA MERENIK: KULTURA ZABORAVA

139

ne delove tela: sic transit gloria mundi. On se moe shvatiti i kao memento mori, kompozicija koja tradicionalnoj filozofskoj i istorijsko-umetnikoj temi dodaje nove konotacije i sopstvenu savremenu didaktiku. To je ultimativni iskaz koji demistifikuje demagoko-herojsko, ikonofiliju kako i ikonoklazam, koji moe da tvrdi da je poleina kulture krv, tortura, smrt i strava, moda i da je ponekad telo umetnosti isprobadano strelama smenog, ali, ponajvie, da je istorija nona mora umetnosti, mora iz koje se teko budimo.

The Culture of Oblivion Summary


After 1945, the political/artistic practice of the new communist state (the Federal Peoples Republic of Yugoslavia) was first powerfully manifested in the form of monumenttype sculpture. The socialist realism sculpture is a paradigmatic extension of politics, authority and power. On the other hand, half a century later, on the territory of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, that is, the former SFRY (but also throughout Eastern Europe following the collapse of communist regimes), it became the main medium of catharsis through destruction of the symbolic signifiers of the deposed regime. On this particular occasion, portraits of Josip Broz Tito in the media of painting and sculpture (Pijade, Kun, Konjovi, Augustini) are the objects of special review, for they are most closely connected with the rhetorical and ideological concept of body politic and forms of visual representation that is based on the idea of a unique and perfect structure of ordered socialist society. Its visual, emblematic and iconic figure is Josip Broz Tito. In the early 1990s, new forms and symbols were created signifiers of new regimes on the rise, and in Serbia the iconophilia of J. B. Tito was replaced by historical compositions connected to various forms of mythologising national history and old historical power and glory, with the obvious intention of (ab)using art for political purposes. Towards the end of the 1990s, on the Belgrade art scene two authors Mran Baji and Dragan Srdi distinguished themselves through their critical-analytical approach to this theme. Their art works are indicative not solely of one art or one state, but of the fate of the political discourse in art that deprived art of its sui generis substance, consequently condemning it to contempt, failure and oblivion, on account of its being identified with a passing political myth, and not with some higher aesthetic or conceptual project.

Enver Kazaz HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA Knjievni kanon i ideoloki rituali kao temelj nacionalnog pamenja
Autor se u ovom tekstu bavi odnosom knjievnog kanona i ideoloko-kulturolokih rituala kao jednim od modela konstruiranja kolektivnog pamenja rata 1941-1945, dokazujui da je kanon mjesto oitovanja ideologije, a da rituali u svojoj sinkretikoj formi ujedinjuju ideologiju i kulturu. Analizirajui ne samo rad kanona, dokazuje da je kanoniziran i sam simboliki imaginarij povijesnih dogaaja, a potom u analizi paradigmatskih lirskih tekstova, poeme Jama Ivana Gorana Kovaia, poema Stojanka majka Knepoljka i Na pravi put sam ti majko izio Skendera Kulenovia te poeme Titov naprijed Vladimira Nazora, pokazuje kako se konstruiraju modeli heroja, rtve i ideolokog voe te utvruje funkciju ovih knjievnih figura u konstrukciji kolektivnog pamenja rata 1941-1945.

Revolver s ruom. Autor ilustracije: Masureru Aobe.

ada se paljivije analizira model pamenja povijesnih zbivanja, tj. model uspostavljanja nacionalnog pamenja na junoslavenskom kulturnom prostoru, dolazi se do zakljuka da je tzv. kanonska knjievnost uz ideoloki impostiranu historiografiju jedan od njegovih osnovnih elemenata. U takvom radu knjievnog kanona otkriva se njegova

142

KULTURA

SJEANJA:

1945.

bliska veza sa ideologijom, a kanon se ukazuje kao proizvod ideoloke moi koja zauzima sve institucije sistema, a pogotovu akademsku zajednicu. Knjievnost se pri tom tretira iskljuivo kao politika kolektivnog identiteta, to je ona i bila u zaetnoj fazi svoga modernog oblika u drugoj polovini 19. vijeka, u vremenu romantizma, dakle, kada u antiosvajakoj gesti, borei se protiv imperijalnih ciljeva osmanskog i austrougarskog carstva nastoji graditi identitet etnikuma i etnike oslobodilake ideologije. Tako je romantizam kasni, folklorni, epski, kodiran sa epom kao centralnim anrom omoguio knjievnosti da postane centralno mjesto izgradnje politika kolektivnog identiteta. Te drutvene funkcije knjievnosti nije se oslobodio ak ni visoki modernizam sa svojim zahtjevom za autonomijom umjetnosti, sa eksperimentom i istraivanjem granica anra u svojoj poetikoj podlozi, sa nastojanjem da djeluje disidentski u odnosu na ideoloku mo i itavim nizom drugih karakteristika koje su se posredno ili neposredno suprotstavljale ideolokim naracijama. Funkcija kanona nije, dakle, samo uspostavljanje poretka vrijednosti iz odreene estetike norme unutar knjievnog polja. Ona je prije svega nastojanje da se na drutvenom planu iz razliitih pozicija funkcionalizira knjievnost i da joj se osim ideoloke dodijele i moralna, propedeutika, didaktika, te itav niz drugih uloga. Upravo zato se u promjeni kanona moe pratiti promjena politika kolektivnih identiteta na junoslavenskom prostoru, pri emu valja imati u vidu da je svaka vladajua ideologija svoj koncept identiteta definirala kao organski cjelovit, zavren, kao neku vrstu telosa povijesti, iako je svjesna da s njim postupa procesualno i da ga poima kao performativnu kategoriju. Sklonost totalitarnih ideologija da stubokom mijenjaju interpretaciju cjelokupne stvarnosti, da izvre reviziju identitarnih vrijednosti i promijene tumaenje povijesti, etike i morala, ak metafizikog i transcendentalnog plana ljudskog postojanja, jednom rijeju ukupnost drutvene i individualne egzistencije, u promjenama knjievnog kanona nekad rezultira rezom, potpunim odbacivanjem prethodnih vrijednosti, a nekada se izvri korjenita reinterpretacija kanonskih djela koja ostaju u novom kanonskom poretku, ali upravo zbog promjene normativne kanonske, kolske i univerzitetske interpretacije moe se rei da su to sada u semantikom pogledu za recipijente sasvim nova ili sasvim drukija djela. Knjievni kanon je sastavni dio rituala izgradnje kolektivnog identiteta i nacionalnog pamenja, tj. pamenja koje u odreenoj zajednici formiraju institucije sistema kroz razliite vrste ritualiziranih procesa. Zapravo, u ideoloko-kulturolokim ritualnim procesima kanon iz apstraktnog poretka biblioteke ulazi u drutvenu stvarnost, realizira svoj cilj, izlazi iz kolskih torbi i univerzitetskih uionica na ulice i trgove, te u konanici ostvaruje svoju performativnu ulogu. Ideoloko-kulturoloke rituale na drutvenu scenu izvode razliite institucije sistema, pri emu se u njihovom obnavljanju ogleda nastojanje institucija da u pore-

ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA

143

dak nacionalnog pamenja uvedu svaku generaciju i da u njoj odravaju ili podiu nivo nacionalnog pamenja. Tako je rad na nacionalnom pamenju u SFRJ proiren sa politikih i ideolokih institucija na obrazovne, od vrtia preko osnovnih kola pa sve do univerziteta, na kulturne organizacije, dakle, na ukupnost javne scene. Kao to u kanonu institucija drutvene moi, obino akademska, odabire djela i pisce pomou kojih e reproducirati poredak vrijednosti, tako isto na planu povijesnih dogaaja i linosti institucionalna ideoloka mo vri izbor, da bi kroz kanonizirane linosti i dogaaje uspostavila simboliki poredak vrijednosti u odnosu na koji se gradi identitet drutvene, odnosno nacionalne zajednice. Cilj takvih rituala je u maksimalnoj mjeri ostvariti ideoloki podobno drutveno polje, te suzbiti u to veem obimu, ili potpuno iskljuiti iz javnog prostora, bilo kakav oblik identitarnog pluralizma, pogotovu disidentskog poretka simbolikih vrijednosti. Funkcija rituala u ideoloki totalitarnim drutvima, ali i onim drutvima kakva su postjugoslavenska koja se izdaju za demokratska, a u stvari su etnonacionalistiki totalitarna, jeste, dakle, uspostaviti normativnost interpretacije povijesnih zbivanja, napraviti drutveni poredak heroja i rtava u datoj zajednici, oznaiti i imaginirati neprijatelja, obavezno ga dehumanizirati, a po mogunosti i satanizirati, te na koncu u drutvenoj zajednici sakralizirati simboliki poredak vrijednosti na osnovu kojeg se gradi kolektivni identitet.

Odnos ideologije, socrealistike poetike dogme i obrasca pamenja NOB-a u kanoniziranim knjievnim djelima
Formirajui knjievni kanon odmah po zavretku Drugog svjetskog rata jugoslavenski komunisti su na kljuna mjesta kanona, a to znai i u itanke, i u kolske lektire, i u antologije, i u univerzitetske programe, te ideoloko-kulturoloke rituale kojima je bio cilj ustanoviti revolucionarni simboliki poredak vrijednosti, ustvari postavili svoje, marksistiki orijentirane i u ratu i revoluciji dokazane pisce i njihova djela koja su slavila revoluciju.1 Na horizont knjievne prakse instaliran je tzv. socrealizam kao poetika dogma unutar koje je knjievnost, slavei neposrednu ratnu i revolucionarnu prolost, utopijski trebala konstruirati komunistiku budunost i ovjeka te budunosti. U drutvenim ritualima, pak, pomou kojih je trebalo pamtiti prolost kanonizirane su presudne bitke NOB-a, ali i najvea stratita, te tzv. staze revolucije, tj. borbeni pravci kretanja partizanskih jedinica, a onda i slavljenje heroja, koje je ideologija sakralizirala, pa potom i obiljeavanja mjesta stradanja i odavanja poasti rtvama, koje su takoer sakralizirane na drutvenom horizontu.
1

ire o tome vidjeti u: Endru Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Stubovi kulture, Beograd, 2001.

144

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Monumentalizacija prolosti uz sakralizaciju heroja i rtava nije poivala samo na ideolokom, ve i na komunistiki shvaenom etikom diktatu, tako da se simboliki poredak koji je uspostavila komunistika ideologija ukazivao kao vrhunac humanistikih gesti, a preko tako koncipiranih etikih postavki na drutvenom horizontu realizirala se ideja komunistikog oslobaanja, humanizacije i prosvjetiteljskog preobraaja ovjeka i drutva. Uz spomenike, slikarstvo, film, memoarsku literaturu, ideoloki koncipiranu historiografiju, te naracije uesnika rata i revolucije, knjievnost, a pogotovu poezija igrala je jednu od kljunih uloga u komunistikim ritualima obiljeavanja znaajnih datuma rata i revolucije te spomenima na heroje i rtve. To je bio sistem u kojem se usmena kultura udruivala sa pisanom, a javni skupovi nisu mogli proi bez uea svih generacija. U dugakim govorima uesnici revolucije su se sjeali svojih drugova, svog uea u bitkama, svojih komandanata i herojskih linosti, njihovih djela, kao to se u spomenima na rtve obavezno ukazivalo na dehumaniziranog i ubilakog neprijatelja naspram kojeg stoji rtvina etinost, humanizam, nevinost i itav niz drugih osobina koje su od uesnika ritualnog dogaaja zahtijevale potpunu identifikaciju sa rtvama, kako bi se njihovo stradanje ukazalo kao moralna obaveza prema kojoj valja graditi budunost ukupnog drutva. Ideoloki i dravni aparat izjednaavali su se u ritualima sa projektivnim apsolutnim humanistikim i etikim vrijednostima, brisali granicu izmeu sebe i patriotizma, na drutveni horizont izveli simboliki poredak u kojem je partijski i dravni voa, Josip Broz Tito, zauzeo mjesto oca svih nacija, potom izbacili parole o mranoj prolosti i svijetloj budunosti, bratstvu i jedinstvu kao najveoj ratnoj tekovini, socijalizmu sa humanim licem, jednom rijeju, premreili diskurzivnu praksu usisnom moi komunistike ideologije koja se iskazivala kao sveobuhvatna nova mitologija revolucije i utopijske projekcije komunistikog drutva budunosti. Onako kako je oslobodila pojedinca iz tobonjih mranih ralja prolosti, ideologija je dokazivala da je to uinila i sa marginaliziranim klasama u prethodnom poretku, ali i sa svim jugoslavenskim narodima i narodnostima, te sa svakim pojedincem. Pored toga to je tumaen kao borba protiv faistikih okupatora, rat je, dakle, predoavan i kao komunistika revolucija koja se nastojala iskazati u formi potpune, apsolutne humanizacije i prosvjeivanja ovjeka i ovjeanstva. Pribavljajui sebi takve meta-naracije, komunistika ideologija nastojala se predstaviti kao konana i neprikosnovena istina, kao mit kojim je mogue objasniti i prolost i budunost ovjeka i njegove drutvene zajednice. Da bi se ostvarila kao mitologija, ideologija je nastojala u obrazovnom sistemu razraditi mehanizme koji bi otpoetka do kraja obrazovnog procesa uspostavljali i odravali kodove identiteta i nametali sadraje neophodne za sistem identifikacija i uspostavljanje simbolikog imaginarija oko kojeg e se okupiti drutvo u cjelini.

ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA

145

Istodobno s tim na horizontu knjievne prakse dominantni socrealizam nastojao je da simplificiranom mimezom2 tumai povijesnu i ukupnu drutvenu stvarnost, te se ideologija nametala kao raster i transcendentalno oznaeno svakome tekstu. Zadatak socrealizma da izgradi novog, komunistikog ovjeka i komunistiko drutvo, vodio je ka parolakoj, plakatnoj knjievnosti tzv. crno-bijele polarizacije unutar koje se partizansko-komunistikom liku i zajednici dodjeljuju sve apsolutno pozitivne osobine, dok se neprijatelj dehumanizira i satanizira. Socrealizam je, ustvari, nudio sve do svoga pada, do pojave knjievnosti sa poetikom modernistikog skepticizma,3 knjievne naracije koje su bile neophodne za to da se u ritualnim praksama odrava ideoloko tumaenje rata, ali i utopijske konstrukcije komunistike budunosti. Otud je obrazovni sistem imao zadatak da prilikom obiljeavanja znaajnih dravnih praznika i lokalno bitnih datuma u javni prostor izvede uenice i uenike, studente i studentice koji e recitalima i dramskim igrama utemeljivati zajedniko pamenje ratne prolosti. itanke su, pak, paljivo koncipirane, a prethodna meuratna i predratna knjievnost modernizma, simbolizma, impresionizma, parnasa itd. u njihovoj junoslavenskoj verziji, optuivana je u ideoloko-pogromakom diskursu kao dekadentna, da bi bila minimizirana u kolskim programima i gotovo protjerana iz itanki. Osnovni ideoloki narativi i fantazme morali su biti predstavljeni u takvim ritualima kroz knjievne tekstove tano propisanim ideolokim klieima. U prvom planu svakako je bila, zbog muko-centrine prirode patrijarhalne kulture na koju se naslonila komunistika ideologija, hrabrost, etinost, portvovanje za kolektiv i odanost kolektivu partizanskog borca. Na toj osnovi je on postajao kolektivni lik koji je dolazio iz naroda i bio blizak njegovom poretku vrijednosti. Osim partizana, na recitalima se uz model rtve obavezno morao pojavljivati i monumentalni narodni heroj, a iznad njih nadvijao se partijski voa, najvei sin naih naroda i narodnosti, Josip Broz Tito, iji je lik dobijao razmjere mitskog poslanja. Istodobno sa mukim herojskim naracijama na ritualima se pojavljivala emancipirana partizanka, kao olienje enske strane revolucije i enskih herojskih naracija. Naredni ideoloko-knjievni klie zahtijevao je predstavljanje mase koja se
Cvjetko Milanja u knjizi Hrvatski roman 1945-1990, Zagreb, 1996, govori o socrealizmu kao simplificiranom mimetikom modelu knjievnosti, pri emu pod simplifikacijom podrazumijeva ideoloki fokus kroz koji se drutvena i povijesna stvarnost promatra i pomou kojeg se ona oblikuje u knjievnom tekstu. Na toj osnovi se komunistika ideologija ne namee samo kao metaoznaitelj knjievnosti, ve ona propisuje i sistem oblikovanja teksta, kao i unutartekstualne odnose, od naina profiliranja junaka, njihove polarizacije, izgradnje i voenja sukoba, pa sve do moralnih naela i spektra ideja koje junaci zastupaju. 3 O poetici modernistikog skepticizma ire sam pisao u tekstu Disidentska uloga modernistikog skepticizma (Modeli dezintegracije komunistikog utopizma u Kamenom spavau Maka Dizdara i Derviu i smrti Mee Selimovia), Izraz, jesen-zima, 2008.
2

146

KULTURA

SJEANJA:

1945.

postupno revolucionarno osvjeuje i poinje slijediti ideolokog naratora, tj. Komunistiku partiju kao avangardu koja zna put iz mrane prolosti u svijetlu budunost. U takvom klieiziranju knjievnost je postajala apelacioni, populistiki, viestruko funkcionaliziran medij koji je zadovoljavao naloge tzv. prosvjetiteljskog modela knjievne prakse.4 Intenzitet ritualnog pamenja nije bio karakteristika samo neposrednog poratnog vremena. On se zadrao i nakon pada socrealistike dogme5 i odrao sve do krvavog raspada bive zajednike drave Junih Slavena i smjene komunistike ideologije totalitarnim praksama etno-nacionalizma i klero-ovinizma devedesetih godina prolog vijeka. Svi bitni datumi revolucije i rata obiljeavani su kroz drutvene rituale, a za vrijeme dravnih praznika u kolama su obavezno organizirane sveanosti na kojim su uenici i uenice u recitalima ponavljali/e svoju odanost partizanskim heroinama i herojima. Dan Armije 22. decembra, Dan AVNOJ-a, dani dravnosti republika u sastavu SFRJ, te Prvi maj, kao internacionalni komunistiki praznik, Titov roendan 25. maja (Dan mladosti), te datumi obiljeavanja neprijateljskih ofanziva i partizanskih pobjeda samo su neki od kanoniziranih datuma koji su bili povod da se izvri ideoloka dresura uenika i uenica, pri emu su recitali i dramske igre kao kulturalni inovi dobijali obiljeja ideoloko-politikih kolektivnih manifestacija. Da bi odrali vlastito ideoloko tumaenje rata kao presudnog povijesnog dogaaja i loma kojim je oznaen kraj ne samo jednog projekta drutva, onog kapitalistikog, nego i loma koji je imao i kulturalnu, identitetarnu, etiku, i itav niz drugih drutvenih uloga, komunisti su na svaki mogui nain ideoloki instrumentalizirali
Opirnije znaenje termina usp. u Cvjetko Milanja, nav. djelo, i Enver Kazaz, Bonjaki roman, Sarajevo Zagreb, 2004. 5 Ovdje valja napomenuti da je teko odriva teza tradicionalnih povijesti knjievnosti da je granina taka pada socrealizma bio glasoviti referat Miroslava Krlee u Ljubljani 1952. godine. Kao svojevrsni dvorski intelektualac, kao pisac od Titovog najveeg povjerenja, Miroslav Krlea se s tim referatom pojavljuje na knjievnoj sceni kao monikov izaslanik koji dodjeljuje slobodu knjievnoj praksi s implicitnom porukom da je moe vratiti nazad upravo na isti nain na koji ju je darovao. Ustvari, radi se o pervertiranoj prirodi ideolokog diskursa, gdje Tito nakon raskida sa Staljinom 1948. godine traga za jugoslavenskim modelom kulture, ustvari, za onim to se da definirati kao titoistiki model kulture, i enje da se uspostavi titoistiki model komunistike ideologije i socijalistikog drutva. Krlein referat tako postaje jednim od oruja titoizma, pri emu je sama knjievna praksa ve bila nagovijestila pad socrealizma kroz ratnu intimistiku liriku i formiranje modela neoimpresionistikog pjesnitva, ali se socrealizam odrao na knjievnoj sceni jo dugo iza 1952. godine i Krleinog referata. I prije tog referata, valja imati u vidu, trajale su polemike borbe, tzv. knjievni sukobi izmeu modernista i tradicionalista, pri emu i jedni i drugi ostaju u okrilju soc-marksistike ideologije. Ta e ideologija ostati stalno u pozadini, kao osobeni ideoloki raster knjievnosti i pogotovu njenog kolskog i univerzitetskog tumaenja tokom cijele dionice visokog modernizma, iako ju je knjievnost modernistikog skepticizma, a pogotovu tzv. knjievnost sa politikim narativima dovela u pitanje ili osporila.
4

ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA

147

ukupnu drutvenu diskurzivnu praksu. U slubi ideologije nije bila samo kultura, ve i nauka,6 ak industrija, poljoprivreda, ekonomija, sport, a kolski sistem bio je, zapravo, neka vrsta mentalne tvornice u kojoj je proizvoen novi, komunistiki ovjek. Takva vrsta panoptike moi ideologije i kapilarne kontrole drutva zahtijevala je angaman ukupne drutvene zajednice. Ukinuvi granicu izmeu privatnog i javnog, komunistika ideologija, bez obzira na svu svoju totalitarnost (golootoka faza s terorom nad tzv. IB-ovcima samo je jedan u itavom nizu pokazatelja totalitarne snage i terora ideologije) prigrabila je za sebe prosvjetiteljsko-racionalistike naracije evropske kulture, prekodirala ih u ideolokoj industriji i pretvorila u svoje parole, te izbacila na drutveni horizont kao tobonju emancipatorsku praksu kojom je stvarana utopija besklasnog drutva i nove slobode. Ideologija se u toj svojoj utopijskoj fantazmi ukazivala kao nova vjera, a zadatak kulture bio je da ideologiju predstavi kao sveopu etinu i humanistiku naraciju i uini je privlanom svakom ovjeku. Pored tog, kulturalni diskursi dobili su jo jedan vaan zadatak humanizirati tragino ratno iskustvo i predstaviti ga recipijentima, tj. ukupnoj drutvenoj zajednici kao vrhunac i sam telos ukupnog hoda povijesti, pri emu je povijest tumaena kao svrhovit, teleoloki proces koji je logikom povijesne nunosti doveo do komunistikog trijumfa u ratu i revoluciji. Na toj osnovi stvoreni su svi preduslovi za ustolienje socrealistike knjievne prakse. Utemeljen na simplificiranom projektu mimeze u kojoj je ideologija fokus kroz koji se prelama graa u tekst, socrealizam je zasnovao nekoliko temeljnih sociemskih figura: heroja, koji pobjeuje i rtvuje se za ideale komunistike borbe, rtve koja optuuje dehumaniziranog neprijatelja u ime vlastitog stradanja, te mitsku figuru nepogreivog voe koji se drutvu obraa iz aspekta svog mitskog poslanja i svoje nepogreivosti. Te tri temeljne figure, svedene su, zapravo, na kliee kojima je operirala knjievnost u pokuaju da prikae rat kao paradigmatski lom nakon kojeg nastaje komunistiko drutvo kao utopijska projekcija zemaljskog raja. Ne treba posebno naglaavati da je socrealizam prihvatio i ideoloki prekodirao herojsku kulturnu paradigmu kojom je operirao ovdanji epski kodiran romantizam koji je preko heroja pokuao da zasnuje antiosvajaku knjievnu gestu s ciljem da se kultura upregne u borbu protiv okupacionih imperijalnih sila, Turske i Austro-Ugarske, te da se projektima maarizacije, germanizacije i turkizacije, a
U pokuaju da nauku oslobodi izravne ideoloke kontrole, dravni vrh je 1949. godine omoguio odravanje kongresa jugoslavenskih naunika na kojemu je uvodni referat proitao Edvard Kardelj. Dajui autonomiju nauci, Tito je, ustvari, nastojao da formira svoj, titoistiki tip odnosa ideologije i drutva, i da izvri raskid sa staljinistikim modelom kontrole drutva. Tu se moe govoriti o zainjanju titoistike ideologije, koja je u poetku insistirala na svojoj velikoj razlici prema staljinizmu, a onda je proizvela teoriju i praksu socijalistikog samoupravljanja, a na drutveni horizont izbacila parole o socijalizmu sa humanim licem, demokratskom centralizmu, te itav niz drugih parola i ideolokih narativa.
6

148

KULTURA

SJEANJA:

1945.

na podruju slovenskog i hrvatskog kulturnog identiteta i talijanizacije, suprotstave ideologeme kulturnog jugoslavenstva, ilirstva, srpstva, hrvatstva i itav niz drugih kulturno-ideolokih naracija. Tako je herojska kulturna paradigma utemeljila monumentalistiko tumaenje povijesti i dodijelila heroju emancipatorsku i oslobodilaku funkciju. Heroj je od Marulieve Judite, u kojoj tu ulogu nosi, dodue, heroina, sveta udovica Judita, preko Gundulievog Osmana, u kojem se ostvaruje kransko-centrina figura panslavenskog heroja, poljskog kneza Vladislava suprostavljenog islamskom Osmanskom carstvu, pa sve do romantiarskih epova, gdje su paradigmatski primjeri Njegoev Gorski vijenac i Mauraniev ep Smrt Smail-age engia, konstruirao demonskog neprijatelja kao religijsku, opasnu drugost, pri emu Njego zasniva i ideologiju konvertitske krivnje. Socrealistiki heroj, meutim, opremljen je drugaijim ideolokim naracijama, ali on nije promijenio temeljni model pamenja povijesti. Naime, u svojoj emancipatorskoj fantazmi on u sebi sabire kolektivne ideale i dolazi kao njihova realizacija. Tu matricu slikanja heroja kao ostvarenja kolektivnih ideala primijenit e i socrealizam, pri emu e heroj kao literarna figura sada biti ne samo nacionalni, ve i komunistiki, internacionalni oslobodilac i simboliki znak kolektivnog identiteta. Taj heroj nije samo veliki pobjednik, ve se pojavljuje i kao neko ko je za kolektiv rtvovao i vlastiti ivot, pa on na drutveni horizont izlazi ne samo kao figura sa kojom se identificira recipijent, ve i kao figura koja recipijentu nalae moralnu obavezu vraanja duga herojevom velikom djelu. rtva, pak, svojim traginim iskustvom utemeljuje u kolektivnom pamenju sliku demonskog, dehumaniziranog neprijatelja, pri emu je neprijatelj zloinac svake vrste, da bi se identifikacija sa rtvom na drutvenom horizontu pojavila kao moralna obaveza ispravljanja povijesnih greaka, a drutvo ukazalo kao prostor ostvarenja pune pravde i pravinosti, tj. drutvo etikog apsoluta. Socrealizam je prisvojio glas rtve za ideoloki aparat, pri emu su prikazivane u knjievnim naracijama i poeziji samo komunistike rtve. One su jedine imale pravo glasa, dok rtve drugih, prije svega ideoloke rtve, ne postoje i svedene su na nivo privatnih, tj. porodinih naracija kao alternativne, usmene kolektivne memorije. Govorei u ime rtve, knjievnost junoslavenskog kulturnog prostora od romantizma na ovamo vrlo esto je vrila istu ideoloku funkciju. Stoga rtva nije shvaana u svojoj ljudskoj pojedinanosti, nego je dobijala kolektivne razmjere i ideologijsku ulogu. Takva vrsta kolektivizacije rtve, svoenje rtve na sistem kolektivnih brojeva, te njena politizacija rezultirala je viktimolokim diskursom u knjievnosti, te viktimolokom gestom ukupnog kulturnog polja. Funkcija i herojske naracije i naracije rtve sluile su socrealizmu za homogenizaciju masa i njihovo ideoloko obrazovanje. Ideoloke naracije na toj osnovi su putane u kulturu, da bi se kultura pojavila na drutvenom horizontu kao tvorni-

ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA

149

ca ideologije. Takva funkcija kulture ponajbolje se ogleda u proizvodnji figure voe. Knjievnost je komunistikog vou Josipa Broza Tita veoma esto predstavljala u ulozi mitskog proroka koji se bori protiv nepojamnih mitskih nemani, ili je, pak, Tito zauzimao upranjeno mjesto patrijarhalnog oca, pri emu se psihoanalitikim obratom figura najveeg sina naih naroda i narodnosti pretvarala u patrijarhalnu figuru imaginarnog sveroditelja, mudrog i blagog oca koji se masi obraa iz pozicije mitski projektirane oinske blagosti i mudrosti. Upravo stoga i jest organiziran Dan mladosti, za Titov roendan, u kojem je omladina drave odavala poast velikom roditelju, obeavajui da nee skrenuti s apsolutno ispravnog roditeljskog puta. Tito je tako postajao lakanovska figura imaginarnog oca u koju je smjeten sistem moralnih naloga i zabrana.

Paradigmatski primjeri kolske lektire u funkciji ritualnog pamenja NOB-a: Kovaieva Jama, Kulenovieve poeme Stojanka majka Knepoljka i Na pravi put sam ti majko izio, te Nazorov Titov naprijed
Ponajbolji tekstovi socrealizma naputali su dogmatske okvire poetike i ostvarivali vrsnu umjetnost. Takvi tekstovi su postajali centralnim mjestima ne samo knjievnog kanona, ve i centralnim mjestima ideoloko-kulturolokog ritualnog pamenja rata i revolucije. Uz nabrojane, svakako je u tom smislu u prvom planu Jama Ivana Gorana Kovaia, poema u kojoj lirski subjekt opisuje nain muenja, njegov tok i traumu nakon to je ono zavreno, da bi u predsmrtnom hropcu ispovijedajui svoj bol otvorio prostor za nadu da e se izvojevati pobjeda nad krvnikom. U vrsnoj poemi, vrsnoj zbog sugestivnosti, hromatinosti, auditivnosti i olfaktivnosti jezika, Kovai ostavlja svjedoanstvo o drami gole ljudske supstance preputene na milost i nemilost zlotvoru. Njegova poema umie ideolokoj naraciji i slika samo stradanje, proces stradanja, ubijanje i muenje po sebi, pri emu se drama tijela neprestano transcendira preko kategorija uma, duha i simbolikih odnosa svjetla i mraka, da bi u finalu glas rtve postao simbolikim glasom svih povijesnih rtava, vapaj ubijenih usred strave povijesnog uasa. Podudarna sa iskustvom lirskog subjekta, Kovaieva biografija neprestano se u interpretacijama ove vrsne poeme uplitala u njenu semantiku, pojaavala joj znaenja, postajala nekom vrstom njene tekstualne nadopune, pa je poema tumaena kao pjesnikovo svjedoenje o vlastitom stradanju. Kovaieva poema ustoliila je na jugoslavenskom knjievnom i ukupnom kulturnom horizontu model pamenja povijesti kroz glas rtve i model moralne opomene kolektivu da realizira drutvo humanih potencijala. U svojoj osnovi antimilitaristika, Jama je svjedoanstvo o ratu kao apsurdnoj antropolokoj tragediji, pri emu u prvi plani izbijaju sjajne, vrhunske poetske slike sa antiratnim stavom. Upravo tom svojom dimenzijom, ova poema dovodila je u pitanje optimizam ideologije,

150

KULTURA

SJEANJA:

1945.

njenu utopijsku gestu, ali je ideoloka naracija kao ovjeritelj znaenja poeme tu njenu crtu brisala u kanonskim interpretacijama. Postajala je to u kanoniziranoj interpretaciji pria o stradanju naeg Kovaia, mladog, velianstvenog pjesnika, koji je rtva dehumaniziranog neprijatelja. Isticanjem Kovaievog stradanja u prvi plan, poema se svodila na biografski fakat, na neku vrstu lirske optunice za ratni zloin, pri emu je autorova biografija trijumfovala nad poezijom. Ali, sjajne Kovaieve slike poput one o krvi kao mome svjetlu i mojoj tami signaliziraju upisivanje teksta povijesti u iskustvo tijela koje strada. Tako se glas rtve pojavljuje kao lirsko svjedoanstvo tjelesne tragedije, kojoj se potom pridodaje simbolika potencija duha. Logika upisivanja povijesti u tekst tijela rezultira na koncu metaforizacijom povijesnog iskustva, pa Goran govori u ime svake rtve od Abela na ovamo, a poema se na principu modernistike univerzalizacije pojavljuje kao metafora svepovijesnog zbivanja i povijesne sve-rtve. Stoga je to poema o kainskoj sutini povijesnog toka, pa povijest nije viena na teleoloki svrhovit nain kako ju je definirala komunistika ideologija, nego kao svirepi apsurdni tok odnosa muitelja i muenika, krvnika i rtve. Meutim, interpretacija poeme ila je ne za unutartekstualnim odnosima i semantikim potencijama teksta, ve za odnosom konteksta i teksta, pa je kontekst preoznaavao sam tekst, postajao mu nadreen, a neimenovani, simboliki krvnik i rtva postajali su u interpretacijama faistiki krvnik i partizanska rtva. Na toj osnovi je interpretacija prekodirala metaforike i simbolike slojeve teksta, ukidala u poemi potencijal univerzalnosti modernistikih figura i svodila ih na razinu socrealistike plakativnosti. Direktno suprotstavljena epsko-centrinoj i muko-centrinoj herojskoj paradigmi kojom se povijest upisivala u kulturu i kolektivno pamenje, Goranova, kao i Kulenovieve poeme molskim tonom svoje lirsko-narativne ispovijesti i njenom tragikom intonacijom, otkrivale su zlu sutinu povijesti i rata. Heroj, kao dominantna figura tradicije, epike i romantiarskog epa, ustuknuo je pred tragikim glasom rtve, a povijest je dobijala znaenje apsurdistikog iracionalizma. Da bi se pojavila kao spasiteljica ovjeka i ovjeanstva, kao snaga koja iz mraka povijesti zamjenjuje njen apsurd smislom, komunistika ideoloka mo je intervenirala u znaenja poema preko akademske institucije i formirala unutar akademske zajednice jednu opejugoslavensku ideoloki postamentiranu megainterpretativnu zajednicu koja je imala za cilj da prikrivajui svoju ideoloku potku postane strunim kodifikatorom u osnovi ideolokih intrepretacija ovih poema. Tako je na koncu poezija bila rtvom ideologije, bez obzira na to to je i sam pjesnik raspodjeljivao ideoloke naracije sa politikim centrom moi. U Skenderovoj poemi Stojanka majka Knepoljka rat se slika kao protivprirodna sila, ali se u kolskim i univerzitetskim interpretacijama i majinska bol zbog po-

ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA

151

ginulih sinova te njeno zazivanje osvete nad mranim neprijateljem tumailo kao ideoloki in, a ne kao obraanje prirodi, majci Zemlji i Kozari kao njenom simbolikom znaku, odnosno ukupnom narodu, pri emu Kozara dolazi kao metonimija naroda. Kao u Goranovoj, i u ovoj Skenderovoj poemi rtva se izvodi na apsurdnu ratnu pozornicu, njen iracionalizam te kainovski utemeljen povijesni tok. Ali, za razliku od Goranove, u Skenderovoj poemi povijest se ne upisuje u tekst tijela, nego tekst due i to majinske due koja svoju tragediju ispovijeda u kontekstu prirodnog preobilja, u kontekstu ploenja i mnoenja prirode u kojoj su npr. ljive uzrele i raspolutile se kao steone krave. Ta snaga prirode, skretanje iz zla povijesti u harmoniju prirode i slui Skenderu da uporedi iracionalizam ljudskog djelanja na zemlji sa harmoninim odnosima sveobilja u prirodi. Tako se priroda pojavljuje kao kritiko ogledalo ljudskog bezumlja, apsurda i traginosti rata i povijesti, pa je prirodno u poemi dato kao kontrapunkt povijesnom. Kao u Goranovoj Jami, i u Skenderovoj Stojanki radi se o ruenju dogmatske poetike socrealizma i prelasku u modernistiki univerzalizam i mit estetskog utopizma. Poema, jednostavno reeno, nije slijedila ideoloku, ve naraciju gole ljudske supstance uhvaene u tragini rvanj rata, a rtva se ne ispovijeda sa ciljem da utemelji i opravda ideoloke naracije, ve da iz svoje ljudske i tragike pozicije izgovori majinsku osudu povijesnog zla. Majka se u poemi kroz naricateljski tragiki ton pojavljuje kao svemajka, pri emu majinska tuga za sinovima na fonu prirode postaje rodilakom tugom za plodom, a ton opriroenog majinskog glasa postaje svojevrsnim mitskim glasom i opomenom ljudskom bezumlju. Otud zloinac i krvnik ne izrastaju iz svoje ideoloke, ve iz pozicije, shvaene na nain modernistike poetike, univerzalne ljudske bezumnosti, pa oni nisu ideoloki mrani drugi, ve, takoreku, izvanprirodna, sotonska drugost. To znai da projekt dehumanizacije neprijatelja nije izvren na ideolokoj, ve na etikoj i humanistiki shvaenoj osnovi. I Jama i Stojanka utemeljile su model glasa rtve na ritualnom ponavljanju uenikih recitala pri obiljeavanju znaajnih datuma rata i revolucije. Sam kontekst rituala bio je ideoloki oznaen, pa su obje poeme, bez obzira na to to su insistirale na indvidualizaciji glasa rtve, a potom na njihovom ulanavanju u projekt modernistike estetske univerzalizacije, dobijale znaenja tekstova sa viktimolokim diskursom u svojoj osnovi. Postajui na toj osnovi kodnim znakovima stradanja naih, komunistikih rtava, obje poeme su kodirale i ideolokog neprijatelja, dajui mu sotonske dimenzije u ritualu ponavljanja recitacije na drutvenim sveanostima. Na koncu, ideologija je usisala u sebe poeziju, pojavila se kao drutveni megadiskurs i sebi priskrbila sve vrijednosti, da bi konstruirala sliku o ideolokom neprijatelju kao izvanljudskom stvoru i povijesnom avolu koji i u budunosti moe ostvariti svoje nakane.

152

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Ako su Jama i Stojanka konstruirale model pamenja rata i revolucije kroz glas rtve, Kulenovieva poema Na pravi put sam ti majko izio i Nazorova lirska slika Titov naprijed konstruirale su model heroja, optimistinog pobjednika koji dovrava tamnu dionicu povijesti i svojim herojskim inom otvara svjetlo budunosti. Ali, u Kulenovievoj poemi heroj se konstruira na kuluroloko-emancipatorskoj osnovi kao sin koji majku oslobaa na dvostruk nain, kulturoloko-emancipatorski i bukvalno ratni, dok se u Nazorovoj poemi konstruira mitski lik voe heroja koji svojom odlunou pobjeuje mitske nemani kao simbolike znakove ideolokog i ratnog neprijatelja. Na pravi put sam ti majko izio je poema u kojoj se u prvom dijelu vri estoka lirska kritika islamocentrino shvaene patrijarhalne kulture, pri emu se razvija opozicija muke, u ovom sluaju oeve moi i enske, tj. majinske trpnje. Tako se majka pojavljuje kao dvostruka zarobljenica. Na jednoj strani ona je kulturoloka kumrija zatvorena u kulturoloki i porodini kavez kue, a na drugoj ona je zarobljenica i rtva povijesti, jer je njen grad okupirao neprijatelj. I heroj je u poemi zasnovan kao dvostruki oslobodilac. Sin, koji se obraa majci kao heroj oslobodilac, pojavljuje se najprije kao kritiki kulturoloki subjekt koji vri razraun sa patrijarhalnom stratifikacijom moi, pokazujui da je religiocentrini patrijarhalni kulturni model, ustvari, za majku kulturoloki zatvor, potom kao ideoloki subjekt, tj. partizanski borac koji e zagrljen s bratom Jovanom doi majci da je oslobodi od neprijatelja. Kritikom patrijarhata, Kulenovi zasniva ideju emancipacije i prosvjetiteljske kulturne geste eznui za prosvjetiteljsko-racionalistikom utopijskom potencijom u kulturi, pri emu spaja fiziku sa duhovnom slobodom, a kroz sliku partizanske borbe ovaj vrsni pjesnik pokazuje da je ona bila povijesna nunost i jedini mogui etiki opravdan izbor u kontekstu klaonice Drugog svjetskog rata.7 Na pravi put sam ti majko izio je, dakle, poema koja sa aspekta rodnog identiteta vri kritiku patrijarhalne moi, demaskira koncept kulture kao apriori etiki pozitivan i pokazuje da kultura moe za pojedinca ili odreenu grupu, tj. odree7 Sa pobjedom tzv. nacionalnih politikih partija u BiH 1991. godine, dolazi do potpune promjene u tumaenju ove poeme u kolskim i univerzitetskim intrepretacijama. Akademska mo je najprije izvrila nasilje nad Kulenovievim tekstom u antologijama, jer je izbacila drugi dio poeme u kojem se pjesnik obraa majci i alje poruku o bratstvu i jedinstvu, pa je u antologijama, ali i u itankama mogue nai samo prvu polovinu ove poeme. Potom je pjesnikova kritika islamocentrinog patrijarhata kroz metodika pitanja uenicima u itankama pretvorena u pohvalu naoj kulturi, a tlaiteljska patrijarhalna kultura pretvorena u humanu, tobonju islamocentrinu kulturu ulne idile i majinske ustrajnosti. Emancipatorski potencijal poeme pretvoren je u zagovaranje religiocentrinog modela kulture u skladu sa namjerom ideolokog i akademskog centra moi da izvri reintrepretaciju i rekonstrukciju bonjakog etnikog i kulturolokog identiteta u procesu njegove arhaizacije na prijelazu iz 20. u 21. stoljee.

ENVER KAZAZ: HEROJ I RTVA U FUNKCIJI PAMENJA RATA

153

ni identitet postati prostor diskriminacije i marginalizacije, odnosno zatvora. Na toj osnovi Kulenovi je partizanskom borcu dodijelio emancipatorsku kulturoloku misiju, stvorio neku vrstu kulturolokog heroja, a politici komunistikog klasnog osloboenja ovjeka pridodao i politiku njegove rodne slobode. Komunistika ideja drutva kao prostora socijalne pravde u ovoj poemi nadopunjena je idejom o nunosti transformacije kulture, pri emu bi se drutvo pojavilo i kao prostor rodne pravde. Na toj osnovi Kulenovi je izgradio sliku rata kao viestruko kodiranog dogaaja, koji nije samo ideoloki i politiki, ve i kulturoloki prevrat, a rat se iz partizanske perspektive pokazuje kao viestruk revolucionarni dogaaj. Meutim, spajajui ideoloku sa kulturolokom naracijom, poema Na pravi put sam ti majko izio izvodi na kulturoloku pozornicu intelektualnog, tj. kulturolokog heroja, u bitnoj mjeri proirujui modele pamenja rata kao presudnog povijesnog prevrata. Nazorov heroj iz poeme Titov naprijed znatno je drugaije koncipiran. U njemu se Tito, kao revolucionarni i ratni voa pojavljuje u formi mitskog lika koji vodi borbu sa razliitim fantastiki koncipiranim nemanima, neprijateljskim mitskim silama, a u njegov odluni naprijed ulazi mitsko sveznanje. Tako se na sceni socrealistike knjievne prakse ustoliuje lik voe kao mitskog heroja, pri emu se revolucionarni preobraaj u ratu iscrtava kao neka vrsta fantastiko-mitskog puta i putovanje na kojem pred Tita izlaze razliite nemani, a on ih snagom svog titanskog uma, duha i odlunosti sve odreda pobjeuje. Revolucija je, dakle, viena kao mitski sveobuhvatna nunost, a ideoloke naracije na pozadini velikih mitskih figura i mitske sveobuhvatnosti zadobijale su dimenzije kosmolokih principa, odnosno kosmoloke nunosti. Kada se ima u vidu da i ova poema poput prethodnih dobija status ritualnog teksta, onda je jasno u kojoj mjeri se poezija i kada umie socrealistikoj plakatnosti upregnula u nastojanje ideologije da se konstruiraju novi modeli diskurzivnih praksi koje e u konstrukciji kulturolokog i povijesnog pamenja izvriti reviziju svih prethodnih vrijednosti. Zapravo, poeme koje nisu isto socrealistike i koje u poetikom smislu stoje na granici izmeu ideje modernistike poetike univerzalizacije i socrealistike ideje viestruke funkcionalizacije knjievnog teksta, nude elemente akademskoj i ideolokoj moi da ih u strategiji svojih interpretacija uvuku u performativ ideolokih rituala. Jednostavno reeno, panoptikoj moi ideologije nije mogao izmai niti jedan drutveni fenomen, pa ak ni poetska figura koja je logikom diskurzivnog naela interpretacije prevoena u ideoloku naraciju. Ideoloki ritual se pojavljuje u takvom kontekstu kao sinkretika kulturoloka forma u kojoj se brie granica izmeu ideologije i kulture.

154

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Der Held und das Opfer in der Funktion des Kriegsgedchtnis Zusammenfassung
In diesem Text befasst sich der Autor mit der Beziehung zwischen den literarischen Kanon und den ideologisch-kulturologischen Riten, wobei auch das kollektive Kriegsgedchtnis 1941-1945. mitbestimmt und ideologisch gebraucht wird. Der literarische Kanon gilt als Topos der uerung der Ideologie, und die Riten gelten als Horizont in dem die Ideologie und die Kultur zusammenfallen. Vor diesem Hintergrund wird auch die symbolische Imagination des geschichtlichen Geschehens kanonisiert und ideologisch instrumentalisiert. Dies wird aufgrund der paradigmatischen literarischen Beispielen jeweiliger dichterischen Auerungen analysiert.

Tihomir Cipek SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE O snazi obiteljskih narativa


U tekstu je prikazano proturjeje komunistike politike povijesti, koje s jedne strane proizlazi iz ideoloke poruke o stvaranju novog drutva budunosti, a s druge strane iz potrebe komunistike vlasti da se legitimira iz prolosti, iz partizanske borbe koju je pretvorila u mit. Prikazane su i posljedice nove vladajue politike povijesti, koja je iako se HDZ legitimirao i iz pobjednike borbe hrvatskih partizana bila uzrok unitavanja partizanskih spomenika i pokuaja brisanja sjeanja na partizansku pobjedu. Na kraju se ukazuje na vanost obiteljske tradicije, koja je uspjela sauvati sjeanja. Obitelj kao temeljna zajednica pokazala se otpornom na slubena tumaenja povijesti.

Spomenik Stjepanu Filipoviu u Opuzenu prije i nakon ruenja (izvor: Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000, Savez antifaistikih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002.

rvatski i jugoslavenski komunisti od samih su poetaka svojeg djelovanja razvijali osobit odnos prema povijesti. tovie, odnos prema povijesti kljuan je element legitimacije komunistike ideologije i pokreta. Komunisti su sami sebe bez obzira na to jesu li djelovali na Zapadu ili na Istoku doivljavali kao svojevrsne agente povijesti, kao predvodnike itavog ovjeanstva koji e ispuniti svrhu povijesti. Oni, prema vlastitome miljenju, pritom ne ine nita drugo nego ubrzavaju povijesne zakone. Naime marksizam-lenji-

156

KULTURA

SJEANJA:

1945.

nizam, njihova ideologija, tvrdi da je uspostavljanje komunistikog drutva slobode, pravde i jednakosti neizbjean rezultat povijesnog kretanja. Komunistike su partije postupno razvile i vlastite politike povijesti. Njihova je sredinja poruka bila stalno isticanje da su sve dosadanje drutveno-ekonomske formacije (prvobitna zajednica, robovlasnitvo i feudalizam) propale, pa e, prema njihovom sudu, nuno propasti i kapitalizam. Stoga je njihova osnovna legitimacija poznavanje povijesnih zakona; oni vjeruju u povijest, u neizbjenu veliku promjenu. Za tu tvrdnju postoji niz primjera, od kojih prema sjeanju navodimo izjavu jednog hrvatskoga glumca koji je na pitanje je li komunist odgovorio da on kao ovjek koji razmilja to mora biti, jer samo oni koji ne razumiju povijesna zbivanja misle da je neki poredak vjean. Sama e povijest sruiti kapitalizam. To je za kraj osamdesetih godina bio vrlo neobian odgovor, naime tada vie nije bilo popularno tako se izjanjavati. U svom romanu pijun koji se sklonio u zavjetrinu John Le Carr tu je ideju izrazio u razgovoru iskusnog britanskog pijuna koji politiku orijentaciju ene s kojom je poeo graditi ljubavni odnos prepoznaje iz njezina odgovora na pitanje u to vjeruje. Nakon to je sam na isto pitanje dao cinian odgovor da vie ne vjeruje ni u to i ni u koga, njegova je djevojka odgovorila da ona vjeruje u povijest. To je bilo dovoljno da je prepozna kao komunistkinju. Na istom je tragu razmiljanje uglednog britanskog povjesniara Erica Hobsbawma, lana komunistike partije, da je partija bila kombinacija discipline, poslovne uinkovitosti, krajnje emocionalne identifikacije i osjeaja potpune predanosti.1 Navedenu potpunu predanost partija je dugovala sposobnosti da uvjeri u svetost i nunost svoje misije; marksizam-lenjinizam, znanstveni pogled na svijet, nije dakle bio shvaen kao politika ideologija, nego kao znanost koja ispravno tumai povijesne zakone. Stoga je politika povijesti od samih poetaka bila sastavni dio pouavanja i djelovanja komunistikih aktivista. Komunistike su partije polazile od stava prema kojem tumaenje povijesti ima nedvojbenu politiko-legitimacijsku funkciju, i to na tri razine: komunistima je bilo jasno, prvo, da slika povijesti ima integrativnu funkciju za drutvo; drugo, da postoje povijesne pretpostavke politikog djelovanja koje imaju konstitutivnu funkciju za politiki sustav; i tree, ujedno i najvanije, da se interpretacija nekog povijesnog dogaaja neposredno upotrebljava u politici, i to zato da bi se na temelju povijesti legitimiralo politiko djelovanje, da bi se izvrilo razgranienje u odnosu na proli politiki poredak ili kao argument u dnevnoj stranakoj politikoj borbi. Nakon pobjede nad faizmom svoj su vladajui poredak izmeu ostalog nastojali legitimirati na osnovi slavne i svete partizanske borbe. Tumaenje znaajki te borbe i njezino umjetniko uprizorenje proizlazilo je iz ideje o potrebi izgradnje novog drutva, a ono je podrazumijevalo i oblikovanje potpuno novog socijalnog identiteta. Od te
1

Eric Hobsbawm, Zanimljiva vremena. ivot kroz dvadeseto stoljee, Disput, Zagreb, 2009, str. 120.

TIHOMIR CIPEK: SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE

157

su spoznaje polazili hrvatski i jugoslavenski komunisti kada su zahvaljujui antifaistikoj i narodnooslobodilakoj partizanskoj borbi, koju su predvodili, uspostavili svoju vladavinu. Njihov je poredak nedvojbeno bio diktatura koja se uzdala u karizmatsku legitimaciju voe Josipa Broza Tita i komunistike partije kojoj je bio na elu. U svrhu oblikovanja legitimacije svojeg poretka nastojali su stvoriti novi socijalni identitet, a za njegovu konstrukciju nuno su trebali oblikovati veliku i slavnu povijest partizanske borbe kako bi se potovanje prema narodnooslobodilakoj borbi prenijelo na itav politiki sustav. Sjeanjem na antifaistiku borbu trebala se oblikovati bitna odrednica identiteta. Stoga je dravna politika, odnosno politika komunistike partije odreivala to se ne smije zaboraviti, ega se trebamo sjeati. U sreditu komunistike slike povijesti bila je partizanska borba i pobjeda 1945. Sjeanje na godinu pobjede u Drugom svjetskom ratu bilo je pretpostavka za oblikovanje dobre komunikacije unutar sistema; na njezinu se isticanju utemeljio javni diskurs, a time i politiko odluivanje. Komunistika politika povijesti postala je politika obveza, obveza da se odreenim dogaajima iz prolosti ukazuje javno potovanje i da se tumae kao povijesno vani. Sistem je, naravno, njegovao sjeanje na dogaaje iz prolosti koji su ga legitimirali kao dobar ishod povijesnih zbivanja, a pobjednika 1945. u tome je imala sredinju ulogu. Stoga su, da ponovim glavnu tezu, komunisti, iako su bili okrenuti budunosti, legitimaciju za svoju vladavinu traili u prolosti, a sredinja legitimacija, koja se pretvorila u mit, bila je partizanska borba. Slavila se hrabrost i vojniki um partizanskih voa i boraca, s posebnim naglaskom na bitkama na Neretvi i Sutjesci. Nain utemeljenja novog poretka izvrsno se vidi iz govora uglednog hrvatskog pjesnika i partizana Vladimira Nazora, koji je prilikom formiranja vlade NR Hrvatske u proljee 1945. istaknuo njegovu legitimacijsku osnovu: Mi smo birani i mi smo dobili glasove na drugi nain. Glasovi su biraki za nas one kaplje, one milijarde kaplji krvi, koje su iz ila naih momaka pale na bojnim poljima i na krevima Bosne, Hercegovine, Banije i Like... To je ono to nas ovlauje i takvim kuglicama mi smo dobili plebiscit onakav kakav ni jedna stranka do sada nije dobila!2 Dakle demokracija i procedura biranja, formalizirana pravila zapravo ne mogu odluivati o tome tko e vladati; poredak poiva na fundamentalnoj povijesnoj injenici: partizanskoj pobjedi u ratu. Borba je osnovni izvor politike legitimacije, prema tumaenju vladajue ideologije, radi se o svetoj injenici, a komunistika je vladavina definirana kao neka vrst podmirivanja duga, odavanja potrebnog potovanja poginulim partizanskim borcima. Njih je vlast sakralizirala oslanjajui se na u narodu prevladavajuu patrijarhalnu kulturu.

Navedeno prema: Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2002, str. 24.

158

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Zbog toga se unutar komunistike politike povijesti javilo proturjeje izmeu ateizma, koji je bio neizostavan dio ideologije marksizma-lenjinizma, i potrebe da se narodnooslobodilaka borba (NOB) i njezini nosioci partizani prikau kao nedodirljivi sveci. Karizmatska legitimacija na kojoj se temeljio poredak bila je relativno uspjena, ljudi su naprosto vjerovali da Tito zna to radi, da on i Partija znaju najbolji put. Naravno, to se nije odnosilo na veinu lanova onih obitelji iji su se preci borili na protivnikoj strani, na strani kvislinga i poraenih. Uspjeh karizmatske legitimacije koja se temelji na vjeri u vodstvo proizlazio je iz injenice da je narodu kult voe i partizanskih svetaca bio puno blii od marksistike ideje povijesti. tovie, dolo je i do sakralizacije samog marksizma, pa su komunistiki aktivisti iz svega glasa izvikivali parolu: Ne vjerujemo u nebesa, ve u Marxa i Engelsa!3 Dolo je do zamjene svetaca i sakralizacije komunistike ideologije, dok je ideja postupne racionalizacije ivota veini naroda ostala strana. Tradicionalna svijest zadrala se skrivena pod platem nove ideologije. Patrijarhalna obiteljska kultura u ijem su sreditu heroji, oevi, majke, djeca, tip slone obitelji iji su lanovi spremni na rtvu radi zajednikog dobra, sluila je kao uzor i u vrijeme jugoslavenskog socijalizma. U jugoslavenskom politikom poretku zapravo je dolo do sveprisutnog preklapanja struktura tradicijskog i struktura socijalistikog miljenja.4 Patrijarhalna svijest pokazala se dobrom za razvijanje kulta voe koji se stvarao oko linosti Josipa Broza Tita. Kult nepogreivosti no treba rei ipak manji nego kod mnogih drugih komunistikih voa podrazumijevao je da se uti ne samo o njegovim grekama nego i o rtvama partizanskih ratnih zloina. Takoer su iz slubenog sjeanja izbrisani svi koji su se zbog ovih ili onih razloga odvojili od partijske linije, pa su svi disidenti nestali iz slubene povijesti.5 U komunistikoj politici povijesti za njih nije bilo mjesta, ali uspomena na njihovu rtvu sauvana je u obiteljskim priama. Uz slubena partijska sjeanja usporedo su ivjela sjeanja obitelji pripadnika kvislinkih snaga i drugih rtava komunistikog terora. I to tako da se u veini obitelji nije uvala samo dobra uspomena na pojedinca koji je poginuo ili bio ubijen, nego se budui da se o protivnikim rtvama slubeno utjelo uspomena s pojedinca prenosila na vojsku i ideologiju za koju se borio, pa je i ona postala dobra ili barem prihvatljiva u danim okolnostima. Polazilo se od stava da ako su otac, brat ili neki drugi roak, nastradala osoba ili rtva, bili dobri ljudi, onda je i vojska za koju su se borili naelno bila dobra. U patrijarhalnoj kulturi dolo je do kolektivizacije sjeanja, a lijepa
Vidi izvrstan odabir politikih pjesama koji je napravio Branko Matan u asopisu Gordogan, br. 11-14, Zagreb, 2008. 4 O preklapanju tih svijesti vidi: Ines Prica, Etnologija postsocijalizma i prije, u: Lada ale Feldman i Ines Prica (ur.), Devijacije i promaaji. Etnografija domaeg socijalizma, Institut za etnologiju, Zagreb, 2006, str. 5-25. 5 Na primjere takvog brisanja sjeanja podsjea nas Renata Jambrei Kirin u sjajnom pogovoru knjizi Marije-Vice Balen Bili smo idealisti. Uspomene jedne revolucionarke, Disput, Zagreb, 2009.
3

TIHOMIR CIPEK: SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE

159

uspomena na pojedinca lana obitelji prenesena je i na kvislinke jedinice u kojima je sluio. Ljudi naime imaju duboku potrebu da o sebi stvore pozitivnu sliku, tovie, pojedinac nije sposoban due izdrati negativne misli o sebi, a u tradicionalnoj kulturi budui da je unaprijed i trajno uvuen u obiteljsku zajednicu u pravilu ne moe izdrati ni negativno miljenje o svojim precima. Teorija socijalnog identiteta stoga istie da je pretpostavka oblikovanja prijeko potrebnog samopotovanja to da individua sebi i svojoj zajednici pripie niz pozitivnih osobina.6 To ukljuuje i formiranje koliko-toliko prihvatljive slike o obiteljskoj prolosti. Naime empirijska istraivanja socijalnog identiteta nedvojbeno potvruju teorijske analize koje pokazuju da pojedinac pripisuje pozitivna svojstva socijalnoj grupi kojoj pripada te da se to gotovo u jednakoj mjeri odnosi na obiteljsku zajednicu. Ljudi naprosto imaju potrebu vjerovati u istinu socijalnih grupa kojima pripadaju. Radi se o svojevrsnom preutnom dogovoru izmeu onih koji imaju isti tip socijalne identifikacije, a pritom nuno dolazi do pojednostavljenih tumaenja povijesnih procesa.7 Promjena politikog poretka i demokratska tranzicija omoguili su ulazak faistikog ustakog diskursa u javni ivot. Radilo se o apsurdnoj posljedici demokratizacije koja je omoguila da u javnu sferu uu i dotada duboko potisnuta obiteljska sjeanja poraenih.8 Pokazalo se da tradicionalna kultura naprosto nije sposobna odvojiti pojedinca od njegova kolektiva i sjeanja koja mu pripadaju. Osnovu za neku vrst preutne dozvole da faistike snage prolosti postanu dio svakodnevnog javnog diskursa dala je ideologija Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a situacija se definitivno prelomila s velikosrpskom agresijom na Hrvatsku, kada se ustatvo u dijelu javnosti poelo tumaiti naprosto kao estoko hrvatstvo prijeko potrebno u obrani Hrvatske. Potpuno je jasno da osnivai HDZ-a nisu eljeli rehabilitirati ustatvo, uostalom, gotovo svi su bili istaknuti partizanski zapovjednici i bivi komunistiki dunosnici (Tuman, Manoli, Bobetko), meutim HDZ-ova mu je ideologija nedvojbeno otvorila prostor. Ideologija HDZ-a definirala je svoju stranku kao spoj triju bitnih elemenata hrvatske povijesti: dravotvorne ideje Ante Starevia, ideje socijalne i nacionalne emancipacije Stjepana Radia te pozitivnih tekovina hrvatske ljevice meu kojima se osobito isticao Andrija Hebrang. U samom je njezinu temelju ideja okupljanja cjelokupne hrvatske nacije radi ostvarivanja njezina povijesnog cilja: stvaranja samostalne hrvatske drave. Pretpostavka za izvravanje te zadae bilo je svekoliko hrvatsko nacionalno pomirenje; to je bila kljuna postavka HDZ-ove ideologije, ije je osnove definirao Franjo Tuman, voa stranke, povjesniar i ka6

Constantine Sedikides i Aiden P. Gregg, Portraits of the self , u: Michael A. Hogg i Joel Cooper (ur.), The SAGE handbook of social psychology, SAGE, London, 2003, str. 110-138. 7 Horst-Alfred Heinrich, Theorie sozialer Identitt, u: Horst-Alfred Heinrich i Michael Kholstruck (ur.), Geschichtspolitik und sozialwissenschaftliche Theorie, Franz Steiner Verlag, Stutgart, 2008, str. 22. 8 O snazi obiteljskih sjeanja na primjeru Njemake vidi: Harald Welzer et al. (ur.), Opa war kein Nazi. Nationalsozialismus und Holocaust im Familiengedchtnis, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2002.

160

KULTURA

SJEANJA:

1945.

sniji hrvatski predsjednik. On je hrvatski narod proglasio jednim od najstarijih europskih naroda, koji, naravno, ima pravo na samoodreenje. Isticale su se povijesne injenice koje su potvrivale volju za samostalnom hrvatskom dravom: ideja republike S. Radia iz 1918, zavnohovsko-avnojevske osnove jugoslavenske federacije u kojima su sadrana naela ravnopravnosti svih naroda. Isticalo se da je odlukama Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Hrvatske (ZAVNOH) utemeljena hrvatska drava te da je hrvatski narod bio na strani pobjednika. Ta ideja istaknuta je i u hrvatskom Ustavu iz 1990, a ponovljena je i u revidiranom Ustavu iz 2001, u kojem se dravni kontinuitet novouspostavljene samostalne Republike Hrvatske izvodi iz partizanske pobjede i odluka ZAVNOH-a te se izriito naglaava da je to bilo nasuprot proglaenju Nezavisne Drave Hrvatske (NDH).9 Dok su se u Ustavu isticali rezultati partizanske borbe u cilju svenarodnog hrvatskog pomirenja, u javnosti se istovremeno poelo govoriti o Bleiburgu, tj. o Krinom putu i o drugim mjestima i simbolima ratnih zloina partizanskih snaga. Na taj se nain nastojao premostiti jaz izmeu slubene komunistike povijesti i obiteljskog sjeanja potomaka poraenih ustaa i domobrana. Oni su sada dobili pravo da govore o zlu koje je naneseno njihovim precima, a zloine su u pravilu pripisivali srpskim partizanskim jedinicama. Naglaavanje partizanskih zloina pomogao je dvostruk diskurs u politici povijesti HDZ-a. U slubenim se istupima u pravilu suzdravao od povezivanja s ustakim simbolima, ali u neslubenima ih je dio lanova stranke nedvojbeno prihvaao. Uvrivanju njihove pozicije pomogla je velikosrpska agresija predvoena Miloevievim reimom, koja je dala legitimnost diskursu koji najprije pokazuje razumijevanje prema ustatvu, a onda ga i velia. Velikosrpski zloini iz 1991. sluili su kao dokaz trajne zloinake srpsko-partizanske politike koja je na djelu bila i 1945. U vrijeme hrvatskog obrambenog rata dolo je do redefiniranja te do novog nacionalistikog tumaenja partizanskog pokreta, prema kojem su partizani koji su inili zloine poistovjeeni s pobunjenim Srbima, dakle s agresorom na Hrvatsku 1991. Na tom tragu i partizanski su spomenici postali sumnjivi, neprijateljski, zapravo spomenici velikosrpskom neprijatelju koji je napao i ruio Hrvatsku. Stoga je 1945. prestala biti godina pobjede hrvatskih i ostalih jugoslavenskih antifaista, te je u oima dijela hrvatske javnosti postala simbol velikosrpskih zloina, godina u kojoj je zapravo zapoela agresija na Hrvatsku iz 1991. Prema tom stavu, velikosrpski zloini iz rata 1991. imali su svoj poetak u isto takvim, u partizansko ruho zamaskiranim zloinima iz 1945. U ratnim okolnostima injenice pomou kojih se vrila socijalizacija u vrijeme komunistike vladavine preko noi su zaboravljene. Stoga je ruenje partizanskih spomenika ili njihovo oteivanje postalo gotovo svakodnevna pojava.
9

Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2001, str. 39.

TIHOMIR CIPEK: SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE

161

Nisu ih unitavale samo postrojbe hrvatske vojske, nego i lokalni huligani, jer kada neto u dominantnom diskursu izgubi vrijednost, onda se na tome gotovo svatko moe iivljavati. Treba napomenuti da su ih unitavale i srpske pobunjenike paramilitarne jedinice. Bilo je i akcija organiziranog uklanjanja partizanskih spomenika od strane lokalnih vlasti HDZ-a, a i sluajeva kada je spomenike na sigurno sklonila rodbina ili prijatelji poginulih partizana ili rtava faistikog terora. U pravilu, ako se radilo o civilnim rtvama faistikog terora i ako je bio podignut u mjestu iz kojih one potjeu, spomenik nije bio sruen, nego se s njega uklanjala crvena zvijezda petokraka. Budui da su je nosili vojnici agresorske srbizirane Jugoslavenske narodne armije (JNA), ona se vie nije smatrala simbolom antifaistike borbe, nego simbolom komunistike diktature, Miloevieva reima, pobunjenih hrvatskih Srba ukratko, onih koji su napali Hrvatsku. Stoga je i u krajevima u kojima su gotovo svi stanovnici bili uz partizanski pokret, ali su bili i izravno ugroeni od JNA, primjerice na dalmatinskoj obali, zvijezda petokraka uklonjena s veine spomenika rtvama faizma. Preimenovane su i mnoge ulice, te su imena partizana i komunistikih aktivista ili pak datumi osloboenja zamijenjeni imenima poznatih linosti ili dogaaja iz hrvatske povijesti. Najpoznatiji je takav sluaj preimenovanje zagrebakog Trga rtava faizma u Trg hrvatskih velikana. Rije je o simboliki i emocionalno svakako najosjetljivijem preimenovanju, koje je dovelo do demonstracija i estokih javnih polemika. Zanimljivo je da je u isto vrijeme u Zapreiu, gradu nedaleko od Zagreba, Trg rtava faizma zadrao svoje ime, iako je i ondje na vlasti bio HDZ. Radi se dakle o sluaju koji zahtijeva detaljnu analizu ne samo zbog svog simbolikog znaenja nego i zbog procesa politikog odluivanja. Sudbinu imena mnogih ulica i trgova u jo su veoj mjeri dijelili partizanski spomenici. Oni su od simbola pobjede nad faizmom koja je najavila poetak novog doba slobode i pravednosti postali simboli propale komunistike diktature. Pokazalo se dakle da i spomenici kao simboli slubene politike imaju svoju povijest i da priaju o procesima legitimacije i oblikovanja drutvenih vrijednosti u odreenoj politikoj zajednici. Kao to je ve reeno, komunistika se vladavina legitimirala na temelju pobjede i partizanskih rtava u NOB-u predvoenom komunistima. Tumaenje suvremene povijesti bilo je glavni izvor legitimacije, stoga su gotovo svi praznici, a i veina novopostavljenih spomenika, slavili ilegalnu komunistiku borbu i partizanske antifaistike podvige u Drugom svjetskom ratu. Svoju su pobjedu kao glavnu legitimaciju politikog poretka na podruju Socijalistike Republike Hrvatske komunistike vlasti obiljeile s oko est tisua spomenika i drugih spomen-obiljeja NOB-u i revoluciji. Prema podacima Saveza antifaistikih boraca Hrvatske, od 1991. do 2000. srueno je, oteeno ili uklonjeno njih 2.964.10 Znakovito je da je nakon hrvatske
10

Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000, drugo izdanje s dodatkom, Savez antifaistikih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002, str. XII.

162

KULTURA

SJEANJA:

1945.

pobjede u ratu protiv velikosrpske agresije 1995. unitavanje spomenika uglavnom prestalo. Smatram da to pokazuje kako je teza koja naglaava snanu vezu izmeu velikosrpskih napada na Hrvatsku i sustavnog brisanja sjeanja na antifaistiki partizanski rat i socijalistiku revoluciju nedvojbeno tona. Uostalom, nju dobro potkrepljuje neosporna injenica da je unitavanje partizanskih spomenika bilo relativno rijetko ili ga gotovo uope nije bilo u dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaeni ratom. To osobito vrijedi za Hrvatsko primorje, Istru i Rijeku, a dobrim dijelom i za sredinju Hrvatsku. Naravno da je na to utjecala i struktura lokalne vlasti, ali izgleda da je bez obzira na to zapravo ipak rat odredio prostore ruenja antifaistikih spomenika. Naalost, zasada nema preciznih podataka o ruenju i oteivanju spomenika po hrvatskim regijama, ali smatram da bi oni potvrdili iznesene pretpostavke koje se temelje na medijskim izvjetajima. Nakon to se Hrvatska uspjela obraniti od velikosrpske agresije, prestala je i potreba za neprekidnim naglaavanjem da se u Republici Hrvatskoj radi o novoformiranom demokratskom poretku koji nema ba nikakve veze s prilikama u Socijalistikoj Republici Hrvatskoj. Naime osnova nove legitimacije politikog poretka u samostalnoj Republici Hrvatskoj postala je hrvatska pobjeda u obrambenom ratu. Ona je s pravom definirana kao utemeljiteljski stup hrvatske demokracije i samostalne drave, kao kljuni, utemeljiteljski, pretpolitiki in na kojem se temelji svaki demokratski poredak. Hrvatski obrambeni rat razvio se u osnovnu legitimacijsku ideju koja se uspostavila kao neupitno ope dobro, pa stoga postoji prije svakog pravog politikog konflikta. Zavretak je rata dakle, donijevi mir, u osnovi prekinuo i pokuaje brisanja sjeanja na partizansku pobjedu 1945, pa su hrvatske vlasti daljnje pojedinane pokuaje ruenja antifaistikih spomenika, a rije je bila o rijetkim ekscesima, otro osudile kao terorizam.11 Ostaje da se zabiljei kako je nakon 1995. i hrvatske pobjede u obrambenom ratu postupno dolo do povratka sjeanja na partizansku Hrvatsku i njezinu pobjedu 1945. Toka prijeloma u odnosu vladajue hrvatske politike prema antifaizmu nastupila je 2000. s izbornom pobjedom koalicije lijevog centra predvoene Socijaldemokratskom partijom (SDP) koja se izriito poziva na svoju antifaistiku tradiciju. Ustatvo je definitivno potisnuto iz javnosti i svedeno na marginalne ekscese novom politikom HDZ-a nakon njegova dolaska na vlast 2003, kada je predsjednik HDZ-a Ivo Sanader jasno osudio ustaki faizam. Svako je licemjerje prestalo kada je izjavio da je Za dom spremni ustaki pozdrav te kada je ustae prozvao izdajicama hrvatskog naroda. Za afirmaciju antifaizma vrlo velike zasluge ima i predsjednik drave Stjepan Mesi, koji u prigodnim situacijama istie njegove vrijednosti. A obojica istiu da je antifaizam jedan od temelja Europske Unije te priznavanje nje11

Zabiljeen je pokuaj ruenja spomenika Veeslavu Holjevcu, partizanu i vrlo uspjenom zagrebakom gradonaelniku, i grobnice Narodnih heroja na Mirogoju u Zagrebu (poetkom 2001).

TIHOMIR CIPEK: SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE

163

gove vrijednosti povezuju s ulaskom Hrvatske u EU i njezinim poloajem u meunarodnoj zajednici. No svaki pokuaj afirmacije antifaizma od strane politike elite bio bi neuspjean da se njegove vrijednosti nisu sauvale u samom hrvatskom narodu. Upravo je obiteljska predaja sauvala temeljne vrijednosti partizanske borbe i antifaizma. Obiteljsko prenoenje sjeanja sauvalo je spomen na antifaizam. Naime ne smije se zaboraviti da su hrvatske partizanske jedinice ve u jesen 1944. imale oko 150.000 boraca. Stoga se tradicija hrvatskog antifaizma jednostavno nije mogla izbrisati. Postojanost antifaistikih sjeanja osobito je dolazila do izraaja ako se radilo o spomenicima koji nisu bili apstraktni, nego su nastojali uvati uspomenu na konkretnu osobu. U tom je sluaju tradicionalna patrijarhalna kultura, spomenuta na poetku, bila dobar uvar sjeanja, i to uvijek jai od slubene politike povijesti. Dobar je primjer spomen-bista Nikole kevina, prvoborca iz Betine na otoku Murteru, koja je zahvaljujui trudu i panji rodbine i prijatelja neoteena vraena na svoje mjesto, a sam je spomenik, koji je bio oteen, u potpunosti obnovljen. Tradicionalna narodna kultura i ovoga je puta uzvratila udarac, a sjeanja koja njeguje pokazuju se kao struktura dugog trajanja s kojom mora raunati svatko tko eli imati politiki legitimitet.

Fotografija je preuzeta iz zbornika Ruenje antifaistikih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000, drugo izdanje s dodatkom, Savez antifaistikih boraca Hrvatske, Zagreb, 2002.

164

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Zakljuno treba rei da se politiki poredak ne temelji iskljuivo na interesima, nego i na emocijama, te da u njihovu oblikovanju politika simbola ima odlunu ulogu. Uostalom, jasno je da u dananje vrijeme, kada se razlike u politici velikih narodnih stranaka SDP-a i HDZ-a smanjuju, politika povijesti postaje pravo mjesto njihova razlikovanja. Stoga svaka izborna kampanja zapoinje borbom simbola, sukobom razliitih tumaenja povijesti kojima se nastoji podvui nuna razlika spram politikog protivnika i mobilizirati birae. Politika se izraava simbolima i znaajka je svih politikih sustava, pa i suvremenih demokracija, da svoju legitimaciju trae u povijesti. Stoga svaka politika stranka i politiki poredak oblikuje svoju politiku povijesti. Ali ona nije svemogua; ono ega se drutva sjeaju, one uspomene koje treba uvati, ne moe odrediti iskljuivo politika, nego se ta sjeanja nalaze u dubinama i snazi obiteljskih predaja. One, naravno, nisu nepromjenjive, u njih se stalno upisuju novi sadraji, a neki se, naravno, preuuju, ali u osnovi su strukture dugog trajanja koje zbog svog emocionalnog legitimiteta esto znaju odrediti ideoloku orijentaciju pojedinaca, osobito ako dolaze iz politiki jasno orijentiranih i suprotstavljenih tabora. uvanje sjeanja stoga nikad nije monopol vlasti, nego je ujedno proces usmene predaje unutar obitelji iju emocionalnu snagu svaka politika povijesti treba uzeti u obzir. Slubena politika dakle moe vrlo teko utjecati na individualna i obiteljska sjeanja, ali moe imati i ima zadau da na demokratski nain oblikuje kolektivna znaenja i vrednuje dogaaje iz prolosti. Stoga je neizostavna zadaa svake demokratske politike povijesti da postigne konsenzus oko kljunih povijesnih dogaaja koji omoguuju izgradnju temeljnih vrijednosti na kojima poiva demokratski politiki poredak. Upravo zato to je u posjedu slubenog simbolikog kapitala, politika elita snosi odgovornost za politiku simbola i za javni diskurs o mjestima kolektivnog sjeanja. Odgovorna elita uspjet e se dogovoriti oko temeljnih demokratskih simbola nacije i nee se njima sluiti u svakodnevnoj politikoj borbi svjesna da se radi o mjestima narodnog identiteta i osnovnoj simbolikoj legitimaciji demokratskog poretka. Takav je dogovor ujedno i vana pretpostavka za formiranje liberalno-demokratske politike kulture, a time i neizostavna osnova stabilne demokracije.

TIHOMIR CIPEK: SJEANJE NA 1945: UVANJE I BRISANJE

165

Memory of 1945: Preserving and Erasing Summary


This text focuses on the contradiction of communist politics of history, resulting, on the one hand, from the ideological message regarding the creation of a new society of the future, and, on the other hand, from the need of the communist government to draw its own legitimization from the past, from the partisan struggle, which it transformed into a myth. Furthermore, it sheds light on the consequences of the new predominant politics of history. Although the legitimacy of HDZ (Croatian Democratic Union) was based, in addition to Great-Serbias aggression on Croatia, on acknowledging the victorious struggle of the Croatian partisans, still it led to destruction of partisan monuments and to attempts of erasing the partisan victory. Finally, the author points out the importance of family tradition, which has managed to preserve memories. The family as basic unit has proven to be impervious to official interpretations of history.

Vjeran Pavlakovi KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.


Kraj Drugog svjetskog rata u Europi u svibnju 1945. nije bio samo kraj jednog traumatinog razdoblja, nego je istovremeno bio poetak nove ere autoritarizma, represije i politikog sukoba. Poslijeratnu patnju tijekom komunistike revolucije simbolizirali su Bleiburg i Krini put, koji je obuhvaao predaju oruanih snaga NDH na Blajburkom polju, mareve smrti koji su vodili u logore na podruju cijele bive Jugoslavije i masovne likvidacije bez prethodnog suenja stvarnih i osumnjienih kolaboracionista, vojnika NDH i politikih protivnika novog reima. Dok su pobjednici Drugog svjetskog rata kontrolirali i izgradili javno sjeanje na narodnooslobodilaku borbu, Bleiburg je bio namjerno zaboravljen i postao je tabu-tema. Nakon 1990. traumatina su sjeanja na Bleiburg osloboena i komemoracije su se pretvorile u politike performanse koji su nanovo pisali povijest. Ovaj rad analizira nova znaenja blajburkih komemoracija nastala od stjecanja hrvatske nezavisnosti naovamo te kako su sjeanja i razliita povijesna tumaenja Bleiburga postala dio svakodnevne politike u Hrvatskoj.

Blajburka komemoracija 2009. Snimio: V. Pavlakovi.

igodinom 1945. zavrilo je jedno od najdestruktivnijih razdoblja u povijesti Europe i prema materijalnoj teti i prema ljudskim gubicima. Premda je iskustvo rata u svakoj zemlji bilo drukije, s kolektivnoga je gledita u pitanju bilo nasilje bez presedana, ije se nasljee jo uvijek ivo osjea diljem kontinenta. Posljedice Drugog svjetskog rata, a oso-

168

KULTURA

SJEANJA:

1945.

bito sjeanje na nj, znatno su utjecale na poslijeratne odnose moi u Europi, koje su znanstvenici poeli sustavnije analizirati tek u prolom desetljeu. Nekoliko nedavno objavljenih knjiga utvrdilo je kako je sjeanje, kao svojevrsna simbolika mo bilo individualna bilo kolektivna/drutvena/nacionalna utjecalo na dananju izgradnju i legitimaciju vanjske politike te na osporavanje unutarnje politike.1 Zapadnoj su Europi sjeanje na sukob, a i selektivna amnezija, sluili kao pogon poslijeratnog demokratskog poretka te naposljetku i kao jedan od temelja Europske Unije. No za zemlje Istone i Srednje Europe poraz je nacistike Njemake bio tek poetak nove ere sovjetske dominacije i, u nekim sluajevima, okupacije. Nova era iznjedrila je zasebna sjeanja na rat i zasebne narative o njemu, koje je nametnula drava i koji su se mogli dovesti u pitanje tek nakon kraha komunizma 1989. No ni u jednoj se europskoj zemlji sjeanja na Drugi svjetski rat nisu vratila tako osvetniki kao u bivoj Jugoslaviji, koja se raspala 1990-ih im su povratnici nacionalisti potkopali komunistiki sistem i legitimirajui narativ o partizanskoj borbi. Jugoslavenski ratovi 1990-ih godina u mnogo su pogleda bili nastavak nerijeenih sukoba iz Drugog svjetskog rata. Neupitno je da je diskurs zaraenih strana vrvio referencijama na partizane, ustae i etnike. U Hrvatskoj je nasljee Drugog svjetskog rata imalo dvije posljedice vane za tijek zbivanja nakon sloma komunizma i rata za hrvatsku neovisnost ili Domovinskog rata (1991-1995). Obje su povezane s odmrzavanjem kolektivnih sjeanja koja je komunistiki reim dugo potiskivao, naime sjeanja na ustae i sjeanja na njihove protivnike partizane. Prvo, nova je demokratska vlast predsjednika Franje Tumana stremila nacionalnom pomirenju antifaistikog dijela (partizanski pokret pod vodstvom komunista) i profaistikog dijela (ustaki pokret) hrvatskog nacionalnog korpusa. U praksi je to znailo rehabilitaciju Nezavisne Drave Hrvatske (NDH), drave to su je ustae utemeljili 1941, te demonizaciju Titovih partizana i openito antifaista. Drugo, Beograd je pokuao ouvati Jugoslaviju (i kasnije izvojevati Veliku Srbiju) pokretanjem propagandne kampanje kako na unutarnjoj razini, sijui meu hrvatskim Srbima strah od obnovljene ustake drave, tako i na meunarodnoj razini, prikazujui hrvatsku vlast kao faistiku ne bi li je diskreditirao.

Jan-Werner Mller, Introduction, u: Jan-Werner Mller (ur.), Memory and Power in Post-war Europe: Studies in the Presence of the Past, Cambridge: Cambridge University Press, 2002, str. 25. Vidi i: Konrad H. Jarausch i Thomas Lindenberger (ur.), Conflicted Memories: Europeanizing Contemporary Histories, New York: Berghahn Books, 2007; Richard Ned Lebow, Wulf Kansteiner i Claudio Fogu (ur.), The Politics of Memory in Postwar Europe, Durham: Duke University Press, 2006; Max Paul Friedman i Padriac Kenney (ur.), Partisan Histories: The Past in Contemporary Global Politics, New York: Palgrave Macmillan, 2005; Francesca Cappalletto (ur.), Memory and World War Two: An Ethnographic Approach, Oxford: Berg, 2005; te Susan Rubin Suleiman, Crises of Memory and the Second World War, Cambridge: Harvard University Press, 2006.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

169

Umnoavanje i revizionizam narativ o Drugom svjetskom ratu, nain na koji hrvatsko drutvo doivljava nedavnu prolost te veza izmeu sjeanja i politike najbolje se mogu sagledati na osnovi komemoracija Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj od 1990. Komemorativnu kulturu u Hrvatskoj primarno odreuju tri kategorije obreda: oni koji komemoriraju antifaistiku borbu i rtve faizma; oni koji komemoriraju rtve komunistike represije; i oni koji komemoriraju bitke i rtve Domovinskog rata. Narativi o Domovinskom ratu esto su inkorporirani u komemoracije Drugog svjetskog rata. Ti su obredi vani za definiranje nacionalnog identiteta i njima se ne slui samo vladajua elita kako bi iscrtala granice prevladavajueg povijesnog narativa, nego i opozicijske skupine nezadovoljne aktualnom politikom situacijom. Kako je ustvrdio antropolog David Kertzer, obred nudi mono sredstvo za dramatinu prezentaciju... to se esto vidi u manipuliranju simbolima i popratnim obredima povezanim s traumatinim nacionalnim iskustvima iz prolosti, osobito s ratovima, koji su osobito prikladni za univerzalan oblik politike simbolike, naime onaj koji neprijatelju suprotstavlja spasitelja.2 Komemoracija koja je Hrvatima postala simbol komunistikog ugnjetavanja i poslijeratnih masakra jest ona koja se svake godine odrava u Bleiburgu, austrijskom gradiu blizu slovenske granice, gdje su se snage NDH, nakon povlaenja, konano predale i gdje su ih Britanci izruili partizanima. Ovaj tekst ispituje promjenljiva znaenja i politike manipulacije povezane s blajburkom komemoracijom od 1990. Od kraha komunizma u Hrvatskoj su objavljene brojne knjige i lanci u kojima se raspravlja o Bleiburgu, ali moja nakana nije da se ukljuim u polemiku o tome to se doista dogodilo (ili nije dogodilo) na Blajburkom polju u svibnju 1945, nego da istaknem kako su prikazivanja prolosti to se oituje preko komemorativnih obreda istisnula rad profesionalnih povjesniara na izgradnji kolektivnog, ili kulturnog, sjeanja na taj dogaaj.3 Drugim rijeima, politiari, neke institucije (Katolika crkva, udruga ratnih veterana) i mediji mnogo su glasniji u stvaranju narativa o Bleiburgu za potronju u javnoj sferi nego to su to povjesniari, kojima pripada tek sporedna uloga. Vie je komemoracija Drugog svjetskog rata koje pridonose naem shvaanju politike sjeanja u postkomunistikoj Hrvatskoj, ali javna memorijalizacija u Bleiburgu, iji je bitan aspekt rehabilitacija poraene strane u Drugom svjetskom ratu, zorno pokazuje kontroverze povezane s povijesnim revizionizmom nakon tranzicije iz autoritarnog reima.
2 3

David I. Kertzer, Ritual, Politics, and Power, New Haven: Yale University Press, 1988, str. 70. Dvije su recentne knjige o Bleiburgu s dijametralno suprotnim interpretacijama: Juraj Hrenjak (ur.), Bleiburg i Krini put 1945, Zagreb: Savez antifaistikih boraca i antifaista Republike Hrvatske, 2007; i Josip Jurevi, Bleiburg: Jugoslavenski poratni zloini nad Hrvatima, Zagreb: Dokumentacijsko informacijsko sredite, 2005. Akademik Petar Stri daje obuhvatan pregled literature o Bleiburgu, ukljuujui knjige koje je objavila zajednica iseljenika (Petar Stri, emu danas nedoumice oko Bleiburga i Krinog puta, u: Hrenjak, Bleiburg, str. 9-30).

170

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Komemoriranje Drugog svjetskog rata u Europi


U zemljama poslijeratne Europe s obiju strana eljezne zavjese komemoracije Drugog svjetskog rata sluile su za legitimiranje politikog sustava koji je proizaao iz tog sukoba. Zahvaljujui jednodunom slaganju da je za rat bila kriva Njemaka,4 stanovnici Zapadne Europe mogli su prilagoditi svoje selektivno sjeanje na nedavnu prolost te zanemariti incidente vlastitog kolaboracionizma i odgovornosti, osobito u Italiji i u Austriji.5 Stvarene okolnosti Hladnog rata takoer su znatno utjecale na nain na koji su politike elite na Zapadu konstruirale narative o nedavnoj prolosti, koji su se onda oitovali na godinjim komemoracijskim dogaanjima, na muzejskim izlobama, u udbenicima i u cijelom repertoaru kulture sjeanja svake zemlje. Pukotine u jedinstvenom narativu pojavile su se tek 1960-ih, kad su povijesne rasprave i nova gledita u vezi s Drugim svjetskim ratom potakli povjesniare i iru javnost na reevaluaciju, esto pod utjecajem kulturnih i politikih prevrata tog desetljea.6 U Sovjetskom Savezu i njegovim istonoeuropskim satelitima komemoracije su imale jo izraeniju ulogu u legitimiranju lokalnih elita, koje su morale opravdavati svoja stajalita i utjecaj Moskve. Narativi o Drugom svjetskom ratu temeljili su se na antifaizmu bez obzira na to kakav je otpor, ako ikakav, zemlja pruala u ratu. Istraivanje Jeffreya Herfa o podijeljenoj Njemakoj vrlo zorno pokazuje da je izmeu slubenog sjeanja na zajedniko povijesno iskustvo na Zapadu i na Istoku postojala golema razlika te da se u Istonoj Njemakoj tragedija Holokausta u biti ignorirala jer se nije uklapala u antifaistiki narativ.7 Za Sovjetski Savez, koji je pretrpio katastrofalne gubitke u borbi protiv nacistike Njemake, sjeanje na Veliki domovinski rat i svetost tog rata i dalje su vrsto ugraeni u ruski politiki i kulturni identitet, to su potvrdile i proslave ezdesete obljetnice zavretka Drugog svjetskog rata odrane 2005. u Moskvi. Za razliku od Zapada diljem su Istone Europe lokalne komunistike partije monopolizirale slubeno nacionalno sjeanje na rat, a
Tony Judt, The Past is Another Country: Myth and Memory in Post-war Europe, u: Mller, Memory and Power, str. 160-168. Judt upuuje na dvadeset i pet godina utjene kolektivne amnezije Zapadne Europe, koja je posluila kao osnova za vie poslijeratnih utemeljiteljskih mitova. 5 Ilaria Poggilini, Translating Memories of War and Co-Belligerency into Politics: The Italian Post-war Experience, u: Mller, Memory and Power, str. 223-243; i Heidemarie Uhl, From Victim Myth to Co-responsibility Thesis: Nazi Rule, World War II, and the Holocaust in Austrian Memory, u: Lebow et al., Politics of Memory, str. 40-72. 6 Frank van Vree, The Politics of Public Memory: The Commemoration of the Second World War in a Historical and Comparative Perspective, u: Titus Ensink i Christopher Sauer, The Art of Commemoration: Fifty Years after the Warsaw Uprising, Amsterdam: John Benjamins Publishing Company, 2003, str. 233. 7 Jeffrey Herf, The Emergence and Legacies of Divided Memory: Germany and the Holocaust since 1945, u: Mller, Memory and Power, str. 184-205.
4

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

171

otvorena rasprava o prolosti doputena je tek 1989; to je esto rezultiralo rehabilitacijom pronacistikih (te stoga i antikomunistikih) skupina i pojedinaca, primjerice u baltikim zemljama, Maarskoj i Slovakoj. S jedne strane to je, dakako, izazvalo strah od povratka faizma i ekstremnog nacionalizma u razdoblju nakon 1989, te je sav revizionizam izlagan estokoj kritici. S druge pak strane iznova probuena sjeanja onih koji su se u ratu borili na krivoj strani moraju se razumjeti u povijesnom kontekstu viestrukih trauma, okupacija i promjena granica u dvadesetom stoljeu. Kako istie Tony Judt,
za razliku od, primjerice, Francuske ili Velike Britanije male drave Istone Europe stoljeima su ivjele strahujui za svoj opstanak. Uistinu je tragino da bi do samostalnosti ili neovisnosti, u prilikama kad bi je koliko-toliko stekle, obino dole na raun nekog drugog i pod zatitom kakvog autoritarnog stranog interesa.8

Jugoslavija je jedinstven sluaj zbog prirode svog autohtonog pokreta otpora pod vodstvom komunista i zbog poslijeratnog politikog razvoja koji ju je smjestio izvan obaju hladnoratovskih tabora. Titovi partizani, pod krilaticom narodnooslobodilake borbe, oslobodili su Jugoslaviju vlastitim snagama, tek uz kratku intervenciju Crvene armije 1944. u osloboenju Beograda.9 Stoga je poslijeratni komunistiki reim u Jugoslaviji imao veu legitimnost nego u ostatku Istone Europe, a narativ o otporu temeljio se na autentinom antifaistikom pokretu. No taj je narativ, kao i u drugim komunistikim zemljama, bio pod strogim nadzorom reima; zajedno s Titovim kultom linosti postao je jedan od glavnih potporanja poslijeratne jugoslavenske drave. Dok je mit o junatvu i bratstvu na fronti poslije 1945. u veini zemalja slabio i na koncu se ugasio,10 u Jugoslaviji je glorifikacija partizanske borbe bila glavni element konstrukcije povijesnog narativa.11 Reim je strogo nadzirao sve komemoracije i druge politike rituale. Piui o politici sjeanja u vezi s Drugim svjetskim ratom, Renata Jambrei-Kirin zakljuuje da su jugoslavenski animatori kulturnog sjeanja bili vani za afirmaciju politikog poretka, ideologije bratstva i jedinstva i legitimnost vladajue partije, istodobno potiskujui problematiku interetnikih sukoba.12 Pored uvoenja novih obreda,
8 9

T. Judt, The Past is Another Country, str. 176-177. Stevan K. Pavlowitch, Hitlers New Disorder: The Second World War in Yugoslavia, London: Hurst & Company, 2008. 10 J.-W. Mller, Introduction, str. 5. 11 Holm Sundhaussen, Jugoslavija i njezine drave sljednice: konstrukcija, destrukcija i nova konstrukcija sjeanja i mitova, u: Maja Brkljai i Sandra Prlenda (ur.), Kultura pamenja i historija, Zagreb: Golden Marketing Tehnika knjiga, 2006. 12 Renata Jambrei-Kirin, Politika sjeanja na Drugi svjetski rat u doba medijske reprodukcije socijalistike kulture, u: Lada ale Feldman i Ines Prica (ur.), Devijacije i promaaji: Etnografija doma-

172

KULTURA

SJEANJA:

1945.

komemoracija i pogrebnih ceremonija drutveno konstruirano sjeanje na Drugi svjetski rat ukljuivalo je izgradnju spomenika i spomen-podruja, povijesne knjige i filmove, kooptiranje umjetnike zajednice i omladinskih organizacija te posvemanji ideoloki konformitet obrazovnog sustava. Kako je pronicljivo primijetio Wolfgang Hoepken, u socijalistikoj su Jugoslaviji gotovo svi simboliki oblici povijesnog sjeanja, kao to su komemoracije ili slubeni praznici, bili posveeni sjeanju na rat.13 U tome monopoliziranom sustavu kulturnog sjeanja i slubene historiografije promiljeno su se brisala i potiskivala sjeanja onih koji su bili na drugoj, krivoj strani. Narativ komunistike Jugoslavije o Drugom svjetskom ratu pojednostavljivao je sloene okolnosti sukoba, dijelei zaraene strane na dobre partizane i na, njima dijametralno suprotne, uniformno zle okupatore i domae kolaboracioniste (ustae, etnike, slovenske belogardiste itd.). No nedavna su istraivanja pokazala da granica izmeu otpora i kolaboracionizma nije uvijek bila jasna,14 ljudi su mijenjali stranu koliko iz ideolokih toliko i iz oportunistikih razloga,15 a u svojim su se zavrnim operacijama oruane snage pod kontrolom KPJ osvetile svim svojim neprijateljima masovnim likvidacijama i izvanzakonskim razraunavanjem.16 U svim je jugoslavenskim republikama etrdeset i pet godina bilo strogo zabranjeno propitivati dogaaje iz 1945. ili komemorirati rtve partizanske odmazde. Iseljenike zajednice, osobito hrvatske, objavile su mnogo toga o zloinima Titova reima. No te su publikacije bile krajnje politizirane jer im je jedan od glavnih ciljeva bio da poreknu svaku povezanost ustakog pokreta s faizmom ili nacizmom, te su ga prikazivali iskljuivo kao antikomunistiku organizaciju koja se borila za neovisnu Hrvatsku.17 Taj iseljeniki narativ na koncu je utjecao na stajalite o ustaama i o NDH nakon kraha jugoslavenskog komunizma i od poetka borbe za hrvatsku neovisnost. Dramatini dogaaji u Jugoslaviji i u Hrvatskoj nakon 1989. prekinuli su utnju o svim zabranjenim temama iz Drugog svjetskog rata, te su narativi poraene strane
eg socijalizma, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2006, str. 166. 13 Wolfgang Hoepken, War, Memory, and Education in a Fragmented Society: The Case of Yugoslavia, u: East European Politics and Society, vol. 13, br. 1 (zima 1999), str. 196. 14 Marko Attila Hoare, Genocide and Resistance in Hitlers Bosnia: The Partisans and the Chetniks, 1941-1943, New York: Oxford University Press, 2006. 15 Emily Greble Bali, When Croatia Needed Serbs: Nationalism and Genocide in Sarajevo, 1941-1942, u: Slavic Review, vol. 68, br. 1 (proljee 2009), str. 116-138. 16 S. K. Pavlowitch, Hitlers New Disorder, str. 266. 17 Zdenko Radeli dokumentirao je kako su ve u prvim poslijeratnim godinama, kad je gerilski pokret Kriara djelovao u Hrvatskoj, poduzeti napori da se uklone sve poveznice s faizmom. Zdenko Radeli, Kriari: gerila u Hrvatskoj, 1945-1950, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2002, str. 66-67. Vidi i: Mark Biondich, We Were Defending the State: Nationalism, Myth, and Memory in 20th-Century Croatia, u: John Lampe i Mark Mazower (ur.), Ideologies and National Identities: The Case of Twentieth-Century Southeastern Europe, Budimpeta: CEU Press, 2004.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

173

preplavili javni diskurs. Predsjednik Franjo Tuman i njegova stranka (HDZ), koji su stavljali naglasak na politiku nacionalnog pomirenja, u osnovi su tolerirali rehabilitaciju ustaa,18 a slinih je rasprava o nekadanjim kolaboracionistikim snagama te njihovoj rehabilitaciji bilo i u Sloveniji19 i u Srbiji.20 Prvi put odravane su komemoracije i graeni novi spomenici rtvama partizana i poslijeratnog komunistikog reima. No to odmrzavanje zamrznutih kolektivnih sjeanja imalo je i problematinu stranu. Kako je istaknuo Jan-Werner Mller,
ne moe se uzeti zdravo za gotovo da kontrasjeanje, tj. obnova i priznavanje sjeanja ugnjetavanih skupina automatski oslobaa, niti da bi takvo kontrasjeanje per se trebalo biti legitimno. Kontrasjeanje moe pridonijeti istini, ali ako to i ini, nipoto se ne podrazumijeva da e istina pridonijeti pomirenju ili ostvarenju pravde.21

Pored komemoriranja nedunih civilnih rtava ili likvidiranih lanova domobranskih jedinica (tj. redovne vojske NDH) novo kulturno sjeanje konstruirano u postkomunistikoj Hrvatskoj prijetilo je pranjem ustakog pokreta od svih njegovih genocidnih politika, od njegove povezanosti s nacistikom Njemakom i faistikom Italijom te od njegove totalitarne prirode. Godinja komemoracija u Bleiburgu, koja je s vremenom simboliki obuhvatila sve hrvatske rtve iz 1945. i poslije, izraava sloenosti odreenih traumatinih sjeanja, osobito kad ona postanu orue politike i novih mitova.

Zato Bleiburg?: 1945. kao povijesna prekretnica


Upravo kao to je slom Kraljevine Jugoslavije 1941. bio velika povijesna prekretnica za sve regije te zemlje, i 1945. bila je definitivan raskid s prolou, zavrni in kojim su nakon etiri godine smrti i razaranja uklonjeni ostaci starog drutvenog i politikog poretka. Narodnooslobodilaka borba protiv okupatora sve se vie pretvarala u komunistiku revoluciju koja se nemilosrdno obraunavala sa svim svojim protivnicima. Kako sam ve spomenuo, to je ukljuivalo masovno ubijanje pripadnika neprijateljskih snaga, i stvarnih i zamiljenih. Poetkom svibnja 1945. politiko vodstvo Nezavisne Drave Hrvatske, njezine vojne jedinice te civili koji su ih pratili

18

Vjeran Pavlakovi, Flirting with Fascism: The Ustaa Legacy and Croatian Politics in the 1990s, u: Darko Gavrilovi (ur.), The Second World War and the National Question in ex-Yugoslavia, Novi Sad: CHDR, 2008. 19 Marcus Ferrar, Slovenia 1945: Memories of Death and Survival after World War II, London: I. B. Tauris & Company, Limited, 2005. 20 Kosta Nikoli, Bitka za prolost, u: Srbija (Jugoslavija) 1945-2005: pokreti, ideologije, praksa, Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2006, str. 33-42. 21 J.-W. Mller, Introduction, str. 32.

174

KULTURA

SJEANJA:

1945.

bjeali su pred nadolazeim partizanima kroz Sloveniju prema Austriji; nadali su se da e se ondje moi predati Britancima i tako izbjei komunistiku odmazdu. Vodile su se estoke bitke izmeu Prve, Druge i Tree partizanske armije i snaga NDH koje su se u povlaenju izmijeale s njemakim, slovenskim, srpskim, crnogorskim i drugim proosovinskim jedinicama.22 Premda je Njemaka kapitulirala 8. svibnja, te su se snage borile do 15. svibnja, kad se glavnina vojnika i asnika NDH pokuala predati Britancima kod austrijskog mjesta Bleiburga. No u tome nisu uspjeli jer su Britanci insistirali da se predaju partizanima, u skladu s internim sporazumima saveznikog vodstva, pa su vojnike NDH koji su se predali poslali natrag u Jugoslaviju. Bio je to poetak Krinog puta, tj. mareva smrti u jugoslavenske logore i masovnih likvidacija desetaka tisua zarobljenika bez primjerenog suenja. Iako je na Blajburkom polju zapravo ubijeno tek nekoliko desetaka ustaa (odreen broj poinio je samoubojstvo, a neki su poginuli pri pokuaju da pobjegnu dublje u Austriju), lokacija je zadobila mitski status kao emocionalni simbol kolektivne tragedije. Ivo Goldstein zakljuuje da je
taj simbol imao i svoju sasvim utilitarnu politiku svrhu, kao toka okupljanja, jedina toka zajednikog osjeaja inae politiki razjedinjene i frustrirane emigracije. I napokon, razbuktana mitologija Bleiburga imala je i svoju neizreenu i pomno prikrivenu svrhu, dugorono namijenjenu buduim generacijama i povijesti, pa zato i moda i najdublju: rairenim blajburkim velom prekriti mnogo toga to se dogaalo prije Bleiburga, od travnja 1941. do travnja 1945, a gotovo da je sudbinski vodilo ravno na Bleiburg.23

Na blajburkim su se komemoracijama od 1990, uz pokuaje politike mobilizacije, vidno nastojali zatakati zloini ustakog reima pretvaranjem ustaa u rtve. To u podrobnije razmotriti u nastavku teksta. Zbog svoje je politiziranosti Bleiburg zoran primjer onoga to je francuski povjesniar Pierre Nora nazvao lokalitetima ili mjestima pamenja (lieux de mmoire). Mjesta sjeanja jesu razliita simbolika mjesta ili kulturni izrazi kolektivnog sjeanja, primjerice geografske regije, spomenici, komemorativne ceremonije, poznate linosti, politiki pokreti, profesionalne institucije ili drutvene navike... [koje] su arita naeg nacionalnog naslijea.24 Spomeniki kompleks na Blajburkom polju ima materijalne, simbolike i funkcionalne znaajke koje su izmijeane, hibridne, mutantne, usko povezane sa ivotom i sa smru, s vremenom i s vjenoIvo Goldstein, Hrvatska, 1918-2008, Zagreb: EPH, 2008, str. 350-368. Isto, str. 368. Vidi i intervju s Ivanom Fumiem u Veernjem listu (11. svibnja 2007), online verzija na www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/801644/print.do. 24 Peter Carrier, Places, Politics and Archiving of Contemporary Memory in Pierre Noras Les Lieux de mmoire, u: Susannah Radstone (ur.), Memory and Methodology, Oxford: Berg, 2000, str. 39.
23 22

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

175

u; obavijene Moebiusovom trakom kolektivnog i pojedinanog, svetog i profanog, nepromjenljivog i pokretnog... temeljna je svrha lieux de mmoire da zaustave vrijeme, blokiraju zaboravljanje, etabliraju odreeno stanje stvari, uine smrt besmrtnom, materijaliziraju nematerijalno.25 Komemorativne funkcije pamenja rtava Drugog svjetskog rata isprepletene su s politikim konotacijama i (re)konstrukcijama narativa o NDH. Zamagljivanje prolosti i sadanjosti sastavni je dio blajburkih komemoracija; ne samo da sudionici nose ustake uniforme, istiu ustake oznake i ikonografiju te prodaju razne predmete povezane s NDH i njegovim voama nego je tu aktivan i diskurs o Domovinskom ratu, popraen slikama junaka (kao i pojedinaca koji su poinili ratne zloine) iz sukoba 1990-ih. Povrh toga aktivni se politiari slue Bleiburgom za dranje govora, debatiranje, pa ak i za voenje kampanje. Nakon izgradnje blajburkog mita i Blajburkog polja kao spomen-mjesta, 1990-ih uslijedilo je njegovo slubeno uvrtenje u slubeni kalendarski ciklus hrvatske drave. Sociolog Todor Kulji primijetio je da
kalendar, kao zbir nacionalnih praznika, predstavlja selektivnu nacionalnu kolektivnu prolost... Praznici, kao institucionalizirani datumi pamenja, upozoravaju ne samo na to ega treba da se seamo, nego i kada i kako treba da se seamo.26

Izvorne komemoracije koje su spontano organizirane u komunistikom razdoblju (o emu e jo biti govora) odravale su se na Majin dan, simbolizirajui smrt tisua mladih hrvatskih vojnika i osjeaj gubitka hrvatskih majki koje nikad nisu doznale to se dogodilo njihovim sinovima. Godine 1995. Hrvatski je sabor preuzeo organizaciju komemoracija, proglasivi 15. svibnja Danom spomena na hrvatske rtve u borbi za slobodu i nezavisnost, iako se komemoracija zapravo odravala u nedjelju odnosno, od 2008, u subotu najbliu 15. svibnja.27 Taj je datum oito bio vaan objema stranama u sukobu: za partizane je oznaavao apsolutnu pobjedu, a za pristae NDH apsolutan poraz. Jugoslavija je ak od 1952. do 1965, zbog raskida sa Staljinom i sa Sovjetskim Savezom, Dan pobjede, umjesto 9. svibnja, slavila upravo 15. svibnja.28
Pierre Nora, Between Memory and History: Les Lieux de Mmoire, u: Representations, br. 26 (proljee 1989), str. 19. 26 Todor Kulji, Kultura seanja, Beograd: igoja tampa, 2006, str. 173. 27 Kako bi omoguila veem broju sveenika da prisustvuje blajburkoj komemoraciji Hrvatska je biskupska konferencija zatraila da se dan spomena pomakne s nedjelje na subotu (Veernji list, 29. travnja 2008, str. 4). Izmeu 1995. i 2000. razne su skupine komemorirale dogaaje u Bleiburgu, uz tri razliita datuma odravanja: Majin dan, 15. svibnja i nedjelja najblia 15. svibnja. Vidi: Josip Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, 2. izd., Zagreb: Klub hrvatskih povratnika iz iseljenitva, 2005, str. 216. 28 Sovjetski Savez i veina istonoeuropskih zemalja slavili su Dan pobjede 9. svibnja, a ne 8. svibnja, kako se inilo na Zapadu. Dragan Miloevi (ur.), Kalendar: godinjica znaajnih dogaaja i linosti nae politike i kulturne istorije, 1986-2000, Beograd: Savezna konferencija SSRNJ, 1987, str. 111.
25

176

KULTURA

SJEANJA:

1945.

To to Bleiburg funkcionira kao spomen-mjesto moe se pripisati injenici da se s njim u isti mah povezuju traumatina kolektivna prolost i trenutak prijeloma ili povijesnog diskontinuiteta. Oba navedena imbenika daju blajburkim komemoracijama emocionalnu teinu i politiku vanost; tomu je posebice bilo tako u 1990-ima, kad je Hrvatska prolazila kroz jo jednu povijesnu tranziciju. To je takoer znailo da je blajburkim mitom bilo lako manipulirati; rtve blajburke tragedije aktivno su zazivane ne samo da bi se iskrivila ustaka prolost nego i da bi se opravdalo ponovno jaanje ekstremistiko-nacionalistikih politikih opcija. Blajburki je mit postao jedan od brojnih povijesnih momenata koji simboliziraju hrvatsko muenitvo. Premda su na koncu pobijedili, 1990-ih su godina, kad se narativ o Bleiburgu konstruirao u hrvatskoj javnoj domeni, Hrvatska i Hrvati bili rtve velikosrpske agresije. Mit o muenitvu jedan je od najuobiajenijih arhetipova u taksonomiji mitova.29 Prisutan je u svim nacionalistikim narativima na Balkanu, osobito u nasilnom dvadesetom stoljeu, zbog toga to
iskustvo viktimizacije i njegova prisutnost u kolektivnom sjeanju izotrava grupnu svijest. lanovi grupe mogu poeti doivljavati sebe kao lanove odreene nacije upravo stoga to su postali rtve okrutnosti to su ih nad njima poinili drugi.30

No prikazivanje blajburkih rtava iskljuivo kao muenika koji su trpjeli za hrvatsku dravu opasno je stoga to se u novom, preinaenom narativu o Drugom svjetskom ratu zanemaruju stvarnost reima NDH i zloini koje je on poinio. Raspad komunistikog monopola na prolost oslobodio je paralelna i suparnika kolektivna sjeanja raznih skupina i zajednica koje su iskusile Drugi svjetski rat na razliite naine. Komemoracije i spomenici posveeni antikomunistikim trupama koje su suraivale s nacistima u Estoniji imaju mnogo slinosti s rehabilitacijom ustaa u Hrvatskoj, ukljuujui rasprave o identitetu i suvremenoj politici. Kako Meike Wulf zakljuuje u svojoj studiji o povijesnom revizionizmu u Estoniji, u javnoj domeni razliite socijetalne skupine pokuavaju ishoditi priznanje za svoja privatno njegovana sjeanja (pojedinana ili grupna); upravo je ta borba za javno priznanje usko povezana s pitanjima autorstva, autentinosti, pokroviteljstva te naposljetku identiteta.31 No za razliku od drugih europskih postkomunistikih drava koje se hvataju u kotac s podijeljenim sjeanjima na Drugi svjetski rat, Hrvatska i
Vidi i: Dragomir Bondi, Obleavanje dana pobede u Srbiji 1945-1955, u: Srbija (Jugoslavija) 1945-2000, str. 203-219. 29 George Schpflin, The Functions of Myth and a Taxonomy of Myths, u: Geoffrey Hoskings i George Schpflin (ur.), Myths and Nationhood, New York: Routledge, 1997, str. 29-30. 30 Pl Kolst, Assessing the Role of Historical Myths in Modern Society, u: Pl Kolst (ur.), Myths and Boundaries in South-Eastern Europe, London: Hurst & Company, 2005, str. 21. 31 Meike Wulf, The Struggle for Official Recognition of Displaced Group Memories in Post-Soviet Estonia, u: Michal Kopeek (ur.), The Past in the Making, Budimpeta: CEU Press, 2008, str. 223.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

177

druge jugoslavenske drave sljednice proivjele su nov ciklus nasilja koji je dodatno zaotrio aktualno poimanje trauma iz prolosti.

Manipuliranje rtvama
Rasprava o broju i identitetu blajburkih rtava u sreditu je politiziranja prolosti. Suprotni je pol blajburkog mita preuveliavanje broja rtava u Jasenovcu, najzloglasnijem logoru smrti ustake drave, gdje su ivot izgubili deseci tisua Srba, idova, Roma i antifaistiki nastrojenih Hrvata.32 Upravo kao to je Auschwitz s vremenom postao simbol kljunog iskustva iz Drugog svjetskog rata u Europi, Jasenovac je bio simbol uasa ubojstava s podrkom drave i rasnih zakona na teritoriju bive Jugoslavije u razdoblju 1941-1945. Datum odravanja godinje komemoracije u Jasenovcu, nedjelja najblia 22. travnja, podudara se s bijegom preostalih logoraa u noi 22. travnja 1945, kad je postalo oito da uvari logora planiraju likvidirati sve koji su ostali u logoru. Te dvije antipodne ceremonije, blajburka i jasenovaka, zorno pokazuju podjelu kolektivnog sjeanja na Drugi svjetski rat i nacionaliziranje rtava tih tragedija. Tvrdnje o broju rtava u Jasenovcu s godinama su izrazito fluktuirale. Komunistiki aparatici i njihovi nacionalistiki nasljednici, osobito u Srbiji, nisu kanalizirali jake emocije to ih pobuuje to spomen-mjesto samo u prokazivanje ustakog pokreta, nego zapravo u nametanje kolektivne krivnje hrvatskom narodu i, povrh toga, Katolikoj crkvi. Za komunistike je Jugoslavije brojka od 700 000 smatrana neupitnom, a do 1980-ih neki su je znanstvenici napuhali na vie od milijun rtava, uglavnom Srba, navodno ubijenih samo u logorima.33 Unato ustrajnom neumjerenom preuveliavanju broja jasenovakih rtava ozbiljna je znanost iznijela vjerodostojnije brojke, premda se toan broj rtava nikad nee znati. Dvojica demografa, Srbin i Hrvat, koji su krajem 1980-ih istraivali neovisno jedan o drugome, procijenili su da je u Jasenovcu ubijeno izmeu 70 000 (Bogoljub Koovi) i 83 000 (Vladimir erjavi) ljudi;34 Slavko Goldstein, u to vrijeme predsjednik Savjeta Spomen podruja Jasenovac, 2005. slubeno je izjavio da je ukupan broj rtava najvjerojatnije bio izmeu 80 000 i 100 000;35 a istraivai jasenovakog memorijalnog centra u muzeju su objaIz recentnih knjiga o povijesti Jasenovca izdvajam: Nataa Mataui, Jasenovac 1941-1945, Zagreb: Kameni cvijet, 2003; i Tea Beni Rimay (ur.), Jasenovac Memorial Site, Jasenovac: Spomen podruje Jasenovac, 2006. 33 Vladimir erjavi, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Zagreb: Globus, 1992, str. 11-12, 44; i Nataa Mataui, The Jasenovac Concentration Camp, u: Rimay (ur.), Jasenovac Memorial Site, str. 47-48. 34 N. Mataui, The Jasenovac Concentration Camp, u: Rimay (ur.), Jasenovac Memorial Site, str. 48. 35 Arhiv Javne ustanove Spomen podruja (JUSP) Jasenovac, Fond SPJ-Komemoracije, A-745, Slavko Goldstein, Procjene o priblinom broju rtava ustakog logorskog sustava Jasenovac 1941-1945, 21. travnja 2005.
32

178

KULTURA

SJEANJA:

1945.

vili imena i nacionalnost 72 193 pojedinca za koja je potvreno da su ubijena u sustavu logor du Save.36 Pored preuvelianih brojki mita o Jasenovcu problematino je bilo i nacionaliziranje rtava, osobito u vrijeme rata. Srpski su ekstremisti 1990-ih godina opravdavali etniko ienje provoeno nad Hrvatima i pobunu protiv Zagreba tako to su Jasenovac tumaili kao mjesto na kojem su stradavali iskljuivo Srbi, to nije u skladu s pravim identitetom logorskih rtava.37 Slina sporna pitanja u vezi s blajburkim rtvama dovela su do njihove politizacije. Konkretno, rasprava se vodila o njihovu broju, identitetu i nainu na koji su stradali. Tvrdnje o broju osoba ubijenih u borbama koje su prethodile predaji kod Bleiburga ili likvidiranih u marevima smrti nakon toga uvelike variraju i brojke se znatno preuveliavaju: procjena je demografa Vladimira erjavia izmeu 45 000 i 55 000 Hrvata;38 Slavko Goldstein spominje 20 000 Srba, Slovenaca i drugih te 50 000 Hrvata;39 Zdravko Dizdar zamjeuje da su poimence identificirane 62 000 rtava s teritorija NDH, ali tome dodaje da su se procjene kretale od 60 000 do 600 000;40 nekadanji ustaki dunosnik Vinko Nikoli tvrdi da je ubijeno oko 200 000 Hrvata;41 prema raunu Vladimira Geigera ukupno je bilo oko 80 000 rtava, ukljuujui sve etnike skupine;42 a u igru je ula i politika, te je Ratko Maek, bivi glasnogovornik predsjednika hrvatske Vlade Ive Sanadera, rekao izvjestiteljima kako je samo u Sloveniji ubijeno 190 000 Hrvata.43 Komemoracije u Bleiburgu esto su sluile za promoviranje jako preuvelianog broja rtava: Petar Milo (bivi predsjednik Poasnog bleiburkog voda) 1996. je ustvrdio da je spomenik u Bleiburgu zajedniki grob 200 000 hrvatskih boraca,44 1992. jedan je govornik brojku digao na ak pola milijuna Hrvata ubijenih kod Bleiburga,45 a 2002. vojni vikar Nikola Mate Roi iznio je tvrdnju da je poslije Drugog svjetskog rata ubijeno 600 000
36

Citirano u: Mio Deveri i Ivan Fumi, Hrvatska u logorima, 1941-1945, Zagreb: Savez antifaistikih boraca Hrvatske, 2008, str. 67. 37 Na komemoraciji u Jasenovcu 24. travnja 1994. Milan Marti, nekadanji predsjednik RSK-a i osueni ratni zloinac, izjavio je da je Jasenovac sasvim sigurno najvei srpski grad mrtvih i dokaz da Srbi i Hrvati nikad vie ne bi mogli ivjeti u istoj dravi. Citirano u: Srpski glas (Topusko), 28. travnja 1994, str. 3. 38 V. erjavi, Opsesije i megalomanije, str. 75-79. 39 Slavko Goldstein, Bakari je Tita upozorio da stvari izmiu kontroli, u: Jutarnji list (27. listopada 2007), online verzija na www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,10,27,bleiburg_goldstein,95851.jl. 40 Zdravko Dizdar, Prilog istraivanju problema Bleiburga i Krinih puteva, u: Senjski zbornik, br. 32 (2005), str. 189-190. 41 Vinko Nikoli, Poslije pola stoljea Bleiburg je povijest, u: Mirko Valenti (ur.), Bleiburg 1945-1995: spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Krinog puta, Zagreb: Quo Vadis, 1995, str. 39. 42 Pogled (Novi list), 23. lipnja 2007, str. 12. 43 Jutarnji list (15. rujna 2007), str. 6. 44 Vjesnik (13. svibnja 1996), str. 2. 45 Vjesnik (12. svibnja 1992), str. 32.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

179

Hrvata.46 Kao i u pogledu Jasenovca tona se brojka, po svoj prilici, nikad nee znati, ali e na toj podlozi i dalje bujati suparnike politike i povijesne interpretacije Drugog svjetskog rata. Osim toga manipulira se i identitetom rtava, osobito retorikom i diskursom na samim komemoracijama. Bleiburg se naime percipira kao iskljuivo hrvatsko spomen-mjesto. On simbolizira najveu tragediju hrvatskog naroda, hotimian genocid nad Hrvatima, hrvatski holokaust i hrvatsku Golgotu. Premda na spomenicima u Bleiburgu ima i islamskih simbola i premda su lanovi hrvatske islamske zajednice vrili bogosluja u sklopu komemoracije, o njima se nikad ne govori kao o Bonjacima, nego kao o muslimanima.47 Osim pripadnika jedinica NDH zarobljene su i/ili ubijene tisue Nijemaca, crnogorskih i srpskih etnika, slovenskih belogardista i kozaka. Na komemoraciji 2008. govorio je predstavnik slovenskih antiboljevikih veterana, ali, openito govorei, simboli, govornici i organizacije u Bleiburgu bez iznimke su hrvatski. Pretvaranjem svih rtava u Hrvate na toj komemoraciji perpetuira se mit kako su dogaaji u Bleiburgu i neposredno nakon njega bili dio hotiminoga genocida nad hrvatskim narodom, a ne razraunavanje novog komunistikog reima sa svim svojim politikim i ideolokim protivnicima bez obzira na njihovu etniku pripadnost. Sukob u 1990-ima reafirmirao je takvo tumaenje, to dokazuje esto spominjanje Domovinskog rata u kontekstu Bleiburga. Primjerice, Hrvatsko slovo objavilo je dug lanak o dogaajima iz 1945. u kojem pie:
Isti rukopis mrnje nose i ratna zbivanja iz 1991. Ishodite masovnih zloina su dvije ideologije: velikosrpska, sa snanim protuhrvatskim nabojem i komunistika u boljeviko-titoistikom izdanju.48

Blajburka komemoracija nastavit e iskrivljavati povijest sve dok ceremonija ne prestane zanemarivati druge rtve komunistike represije te njihova zasebna, ali jednako punovrijedna kolektivna sjeanja. Naposljetku, narativi o blajburkim dogaajima izlagani na komemoracijama izbrisali su razlikovanje nedunih rtava od ratnih stradalnika; komemorativnim je procesom svatko pretvoren ne samo u Hrvata nego i u rtvu, kao da se tragedija u svibnju 1945. dogodila izvan konteksta prethodne etiri godine ratovanja.49 Povrh
46 47

Jutarnji list (13. svibnja 2002), str. 3. Godine 2008. Idriz efendi Bei, predstavnik Meihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, rekao je da je Bleiburg najvea grobnica muslimana u Europi (Jutarnji list, 18. svibnja 2008, str. 2). Idue godine Bei je rekao da je doao dati poast naem narodu, ponovno istaknuvi da sve rtve, bez obzira na vjeroispovijest, smatra Hrvatima (govor Idriza efendi Beia, Bleiburg, Austrija, 16. svibnja 2009). 48 Hrvatsko slovo (11. svibnja 2007), str. 28. 49 Za raspravu o razlici izmeu rtava i stradalnika vidi: Igor Graovac i Dragan Cvetkovi, Ljudski gubici Hrvatske 1941.-1945. godine: pitanja, primjeri, rezultati, Zagreb: Dijalog, 2005, str. 25-38.

180

KULTURA

SJEANJA:

1945.

toga, u anketi provedenoj 1997. 47,7% ispitanika za blajburku je tragediju okrivilo Tita i partizane, 28,9% okrivilo je Churchilla i Britance, a samo 19,2% Pavelia i ustako vodstvo, koje je napustilo svoje oruane snage kako bi spasilo vlastiti ivot.50 Hrvatski predsjednik Stjepan Mesi u brojnim je prilikama kao glavni razlog za odbijanje da prisustvuje komemoraciji naveo upravo promjenu stajalita o ustakim snagama, tj. injenicu da se prikazuju kao rtve, a ne kao zloinci. Nesporna je istina da su ljudi na Krinom putu i u Bleiburgu ubijani bez suenja, izjavio je Mesi, ali je manipuliranje kad se tvrdi da su svi koji su tamo ubijeni bili nevini... ista je manipulacija tvrdnja da su ljudi tamo ubijani samo zato to su Hrvati.51 Prema tome skupine koje uprizoruju obrednu memorijalizaciju blajburke tragedije vrlo esto supsumiraju njezine legitimne rtve u iri projekt rehabilitacije ustakog reima i njegovih oruanih snaga. Premda se, kako je reeno, sredinja komemoracija odrava na Blajburkom polju, u samome Bleiburgu nije poinjen ni ratni ni masovni zloin te je zabiljeeno samo manje stradanje, prije svega vojnih stradalnika pri pruanju otpora u trenutku kapitulacije pred Saveznicima i, dakako, partizanima kao dijelu Saveznika.52 Prema Slavku Goldsteinu, postoje dokazi da je kod Bleiburga ubijeno samo dvadeset i sedam ustaa, dok je velika veina poginula na lokacijama diljem Slovenije (oko 200 masovnih grobova), Hrvatske (700 masovnih grobova), Bosne (90 masovnih grobova) te u drugim dijelovima Jugoslavije.53 Mnogi su stradali tijekom prinudnih mareva ili u logorima.54 Unato tome godinje komemoracije koje se odravaju u Bleiburgu perpetuiraju mit koji ga identificira kao mjesto najvee tragedije hrvatskog naroda (navodno je ondje pobijeno toliko Hrvata da kopanje blajburke zemlje donijelo bi tek pogled na crvenu zemlju, boje krvi).55 U komunistikom raz50 51

Globus (31. listopada 1997), str. 37. Novi list (19. kolovoza 2008), str. 3. U kasnijem lanku napisanom za Novi list Mesi je naglasio: ljudi su izgubili ivote zato to su bili pripadnici neprijateljskih snaga koje se nisu htjele predati i to je meu njima oito bilo i onih (i to ne malo) koji su na najgrozniji mogui nain okrvavili ruke u prethodnim godinama (Novi list, 27. rujna 2008, str. 5). 52 Igor Graovac, Pitanja poslijeratnih rtava i stradalnika u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata, u: Hrenjak, Bleiburg, str. 75. Vidi i intervju s bivim partizanskim politikim komesarom Ivanom Dolniarom, koji je priznao da je bilo poslijeratnih likvidacija, ali je insistirao na tome da masovnih ubijanja zarobljenika na Bleiburgu nije bilo (Globus, 11. prosinca 1998, str. 86). 53 Jutarnji list (27. listopada 2007), online verzija na www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,10,27,bleiburg_ goldstein,95851.jl; i Boe Vukui, Bleiburg Memento, Zagreb: Udruga Hrvatski krini put, 2005, str. 7-9. 54 Vidi: Boris Vlai i Aleksandar Vojinovi, Krini put, Zagreb: Start, 1991; i Branko Dubravica, Kako Bleiburke dogaaje postaviti u prostorni i vremenski okvir?, u: Hrenjak, Bleiburg, str. 54-57. 55 Autor lanka o blajburkoj komemoraciji 1993. opisuje kako je polje godinama ostalo netaknuto zbog toga to je u nj pokopano tako mnogo leeva (Novi list, 11. svibnja 1993, str. 2).

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

181

doblju onima koji su preivjeli, lanovima rodbine ili bilo kome drugome nije bilo mogue javno komemorirati one koje su ubili partizani u samoj Jugoslaviji, pa je Bleiburg postao spomen-mjesto na kojem su se mogli okupljati iseljenici. No i nakon 1990, iako se pitanjima Bleiburga i komunistike represije bavi nova generacija znanstvenika, obrednim se praksama jo uvijek propagiraju politiki mitovi.56

Blajburke komemoracije
Komemoracije koje se odravaju u Bleiburgu promijenile su se s izlaskom Hrvatske iz komunizma i ratom za neovisnost, a s pomacima u unutarnjopolitikoj dinamici od 1990-ih poprimale su nova znaenja. Analizu komemoracija podijelio sam na pet razdoblja: a) komunistiko razdoblje (1945-1989); b) Domovinski rat (1990-1994); c) Tuman (1995-1999); d) Raan (2000-2003); e) Sanader (2004-sadanjost).

a. Bleiburg tijekom komunistikog razdoblja (1945-1989)


Za komunistike Jugoslavije komemoracije i u Bleiburgu i u Jasenovcu zorno su pokazivale kako totalitaran politiki sustav javnim obredima monopolizira povijesni narativ. Kao i sve druge ceremonije posveene Drugom svjetskom ratu, komemoracija u Jasenovcu sluila je za legitimiranje vladajue partije, a svako dovoenje u pitanje slubenog narativa ili brojki bilo je strogo zabranjeno. S druge strane Bleiburg je bio tabu-tema koja se u Jugoslaviji sustavno brisala iz kolektivnog sjeanja, ali na ivotu ga je odravala hrvatska iseljenika zajednica i njezin tisak.57 S vremenom su na obje lokacije postavljeni spomenici i organizirani komemorativni prostori, to je pripremilo pozornicu na kojoj su se odigrali dramatini dogaaji 1990-ih godina. Za razliku od obreda u Jasenovcu, koji su se odravali pod pokroviteljstvom drave, pojedinci koji su odavali potovanje rtvama stradalima u Bleiburgu i neposredno nakon toga esto su to inili izlaui velikoj opasnosti vlastiti ivot. Prva organizirana komemoracija u Bleiburgu odrana je na dan Svih svetih 1952, kad su trojica preivjelih poloila vijenac na grobove hrvatskih vojnika na groblju Un56

Promiljajui povijesne mitove, Kertzer zamjeuje da su, jednom kad se izgrade, takva simbolika shvaanja politikog poretka otporna (premda ne i imuna) na promjenu (Kertzer, Ritual, Politics, and Power, str. 13). 57 Moji roditelji, koji su emigrirali u SAD 1978, nisu ni uli za Bleiburg do dolaska u Ohio, iako su u svibnju ili lipnju 1945, u sklopu blajburkih dogaaja, partizani likvidirali i mog djeda.

182

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ter-Loibach. Istog su dana estorica drugih bivih asnika NDH dola na Blajburko polje; ondje su od ostavljenog oruja hrvatske vojske nainili kri te prisegnuli kako e svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i asno uvati uspomenu na pomorene hrvatske rtve.58 Idue je godine Ante Mikrut osnovao Poasni bleiburki vod za organizaciju godinje komemoracije. U komemoracije su od samog poetka bili ukljueni lanovi Katolike crkve, osobito veleasni Vilim Cecelja iz Klagenfurta, koji je, prema Ivanu Pomperu iz Poasnoga bleiburkog voda, bio jedan od glavnih uvara Bleiburke memorije.59 Od 1956. ceremoniju je podupirao Hrvatski oslobodilaki pokret, koji je iste godine utemeljio Ante Paveli.60 Kako je broj okupljenih na komemoraciji, koja se svake godine odravala na Majin dan, bio sve vei, agenti jugoslavenske obavjetajne slube poeli su nadzirati iseljenike koji su sudjelovali u blajburkoj ceremoniji, prijetiti im, ak su ih i pokuavali ubiti. Iako je austrijska policija redovito nadzirala okupljanja, a vlasti povremeno opstruirale komemoracije, one nikad nisu izriito zabranjene.61 Godine 1965. Poasni bleiburki vod kupio je parcelu na Blajburkom polju i renovirao grobove hrvatskih vojnika na groblju Unter-Loibach, gdje je 1976. podignut mramorni spomenik.62 Na samome polju spomenik je postavljen 1987, s natpisom U ast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci, svibnja 1945 na hrvatskome i na njemakome.63 Godine 2007. potonji je spomenik renoviran, a natpis promijenjen u U spomen na nedune rtve bleiburke tragedije svibnja 1945. Neke skupine kritizirale su promjenu natpisa zbog toga to se vie nije spominjala nacionalnost rtava.64 Na spomeniku su ovi simboli: kri, hrvatski grb sa ahovnicom te islamski polumjesec i zvijezda; potonji simbol svjedoi o injenici da su mnogi vojnici bili Muslimani iz Bosne, koja je u Drugom svjetskom ratu bila dio NDH. Pojedinosti komemoracije postupno su se konkretizirale: ceremonija je poinjala kod spomenika na groblju Unter-Loibach, a potom bi procesija otila na Blajburko polje, gdje bi se na lokaciji drugog spomenika, koja danas obuhvaa i kapelicu te oltar drali govori i sluila misa.

58 59

J. Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, str. 71-72. Govor Ivana Pompera u Bleiburgu, Austrija, 16. svibnja 2009. 60 J. Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, str. 86-87, 98. 61 B. Vukui, Bleiburg Memento, str. 10. 62 Godine 2009. Poasni bleiburki vod distribuirao je knjiicu s planovima za izgradnju memorijalnoga groblja iza kapele i spomen-podruja na Blajburkom polju, gdje bi se skupili i iznova pokopali ostaci iz svih poznatih ustakih grobova u regiji. 63 J. Jurevi (ur.), uvari bleiburke uspomene, str. 157-158. 64 U press-releaseu Hrvatskoga kulturnog vijea istaknuto je da je Bleiburg imao sve znaajke planirana genocida nad hrvatskim narodom te da novi natpis ne prenosi vjerno tu injenicu. Pretiskano u: Hrvatsko slovo (11. svibnja 2007), str. 28.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

183

b. Bleiburg tijekom Domovinskog rata (1990-1994)


Krah komunizma, rat u Hrvatskoj i poslijeratna nastojanja za pomirenjem i prikljuenjem EU-u sve je to pridonijelo promjenama znaenja, simbolike i politike vanosti blajburkih komemoracija. Godinje okupljanje na Blajburkom polju, neko ilegalna komemoracija kojoj su prisustvovali samo iseljenici, pretvorilo se u simboliki obred za sve Hrvate koji su se rtvovali za hrvatsku dravu, obred koji je pod pokroviteljstvom Sabora, ali kojim u biti dominiraju desniarske politike snage to zagovaraju rehabilitaciju ustaa. Dok su srpski nacionalisti koji su se pobunili protiv Zagreba pretvorili komemoraciju u Jasenovcu iz legitimacijskog potpornja komunistike Jugoslavije u ksenofopsku propagandu, hrvatska je javnost iznenada postala svjesna komemoracije u Bleiburgu i mogla joj je otvoreno prisustvovati. Godine 1990, na etrdeset i petu obljetnicu, hrvatski su mediji prvi put izvijestili o komemoraciji u Bleiburgu. Vie nije bila rije o ceremoniji iskljuivo za bive ustae, nego je ukljuivala politiare iz novoformiranih hrvatskih politikih stranaka i druge koji su doli iz Hrvatske. HDZ, koji je netom pobijedio na prvim viestranakim izborima nakon pola stoljea, poslao je fra Tomislava Duku da odri misu na ceremoniji, a on je u sklopu mise ponovio Tumanove pozive na nacionalno pomirenje svih Hrvata.65 Od politiara na komemoraciji su bili Ante Paradik (HSP), Marko Veselica (HDS) i Sreko Peninik (HOP), zet Ante Pavelia. Unato retorici pomirenja partizana i ustaa komemoracija je u Bleiburgu od 1990. bastion hrvatske desnice. Te je godine Draen Budia iz Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) rekao izvjestiteljima da kad smo vidjeli da se komemoracija pretvara u manifestaciju s nizom politikih poruka koje naa stranka dri neprimjerenima uz ikonografiju koja nam je strana, napustili smo komemoraciju.66 Pritom je mislio na ustaku ikonografiju, zastave i druge rekvizite koji su se prodavali na komemoraciji, na simbole koji se u Bleiburgu do danas otvoreno pokazuju. Dok je ton izvje hrvatskog tiska o Bleiburgu bio umjeren, mediji u drugim jugoslavenskim republikama imali su znatno dramatiniji pristup. Primjerice, sarajevsko Osloboenje izvijestilo je da
u Blajburg dolaze ostarjeli ustaki nadsatnici i satnici, bivi koljai i muitelji iz logora smrti, u pratnji svojih sinova i rodbine ne da se podsjete dana kad su panino bjeali pred naletom Jugoslavenske armije, ve da bi glorifikuju svoju strahovladu, prijeke sudove i nacionalistike orgije.67

65 66 67

Vjesnik (14. svibnja 1990), str. 5. Danas (22. svibnja 1990), str. 21. Osloboenje (28. svibnja 1990).

184

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Jedan od bivih ustaa koji je otvoreno prisustvovao blajburkoj komemoraciji 1990. bio je Dinko aki, nekadanji zapovjednik Jasenovca. aki, kojeg je Argentina izruila Hrvatskoj te je 1998. izveden pred sud, izjavio je da se ponosi time to je bio ustaa i da je bila normalna stvar da drava pogubljuje svoje neprijatelje.68 Prema tome, od samog poetka ozakonjenja blajburke komemoracije zamagljivano je razlikovanje izmeu rtava koje su partizani smaknuli po kratkom postupku i rehabilitacije ustakih vojnika (ukljuujui lanove Pavelievih elitnih snaga i uvare koncentracijskih logora) koji su ubijeni u borbi nakon to su se odbili predati. Govori drani na komemoraciji nastojali su prikazati poraeni NDH u pozitivnom svjetlu. Godine 1994. Duka je natuknuo da moderna hrvatska demokracija ne bi bila mogua bez nesebine rtve onih koji su ubijeni kod Bleiburga, dok je jedan drugi govornik insistirao na tome da je NDH bio legitimna neovisna drava.69 Drugi sudionici komemoracije zalagali su se za stvaranje vee Hrvatske, drugim rijeima, za novu Hrvatsku koja se ne moe zamisliti bez Bosne, Hercegovine, Srijema i Boke.70 Od 1991. do 1994. HDZ nije slao visoke dunosnike na blajburke komemoracije; Tuman je, na kraju krajeva, svojedobno bio partizanski oficir. Tomislav Duka zastupao je Sabor od 1990. do 1994. i drao je mise zajedno s fra Sebastijanom Goleniem, upnikom iz Klagenfurta. No desniarski su politiari dolazili, i koristili su priliku za promicanje vlastitih politikih agenda unato pozivima na jedinstvo u ratnim uvjetima. Godine 1993. delegacija HSP-a dola je s izbornim plakatima svog kandidata Dobroslava Parage, a potpredsjednik HSP-a Anto api kritizirao je Tumanovu vlast zbog toga to komemorira holokaust, ali ne dolazi u Bleiburg.71 Objasnio je: Ovo je na prvi stranaki organizirani dolazak jer smo znali da u ja, kao predstavnik HSP-a, moi govoriti za centralnom govornicom, iz ega se moe zakljuiti da je stranka dobro promislila kako bi mogla iskoristiti komemoraciju za mobilizaciju svojih pristaa.72 Petar Milo, predsjednik Poasnog bleiburkog voda, izrazio je nezadovoljstvo politiziranjem okupljanja, rekavi: Ovo je komemoracija, a ne politiki zbor, a Duka je istaknuo: Neka nas ovo mjesto ujedinjuje, a ne razdvaja.73 Unato tim i drugim, godinama upuivanim apelima da se blajburke rtve ne politiziraju, komemoracija se i dalje upotrebljava kao tribina za voenje politike kampanje.

68 69 70 71 72 73

Danas (22. svibnja 1990), str. 21. Novi list (10. svibnja 1994), str. 21. Start (26. svibnja 1990), str. 70. Vjesnik (14. svibnja 1993), str. 4. Globus (14. svibnja 1993), str. 16. Vjesnik (10. svibnja 1993), str. 32.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

185

Kriza u Jugoslaviji i hrvatski rat za neovisnost znatno su utjecali na retoriku i simboliku prvih nekoliko komemoracija nakon 1990. Nimalo ne iznenauje to to je ton govor bio militantan i to su pozivali na aktivan otpor srbostaljinistikim snagama koje prijete Hrvatskoj i koje nam spremaju novi Bleiburg.74 Kako se Bleiburg tumaio kroz prizmu dogaaja u Domovinskom ratu i agresije na Hrvatsku u 1990-ima, zbivanja iz 1945. prikazivala su se jednostavno kao epizoda kontinuiranog nasilja Srba nad Hrvatima, a ne kao uklanjanje politikih protivnika od multietnikih komunistikih snaga usmjerenih na to da se domognu vlasti. Poruka upuena na komemoraciji 1991. glasila je da nema kompromisa sa Srbima i da hrvatski narod vie ne pristaje na dvorske dogovore koji Hrvatima ne donose slobodu te da je narod spreman i maem braniti svoju domovinu.75 Slini blajburki narativi o srpskim zloincima i hrvatskim rtvama prevladavali su i u vrijeme eskalacije rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sredinom 1990-ih.76

c. Bleiburg pod Tumanom i Saborom (1995-1999)


Dana 14. svibnja 1995, na pedesetu obljetnicu blajburke tragedije, Sabor je prvi put preuzeo organizaciju komemoracije. Tuman je shvatio kolika je politika vanost Bleiburga, pa je, premda nikad nije osobno prisustvovao komemoraciji niti je potpuno prihvatio ideologiju koja se ondje propagirala, odluio da je mudrije nadzirati ga nego doputati svojim politikim protivnicima da se njime koriste protiv njega. Govornik u ime Sabora Nedjeljko Mihanovi, najvii prisutni dravni dunosnik, ustvrdio je kako je hrvatska vojska u Domovinskom ratu sprijeila da se dogodi novi Bleiburg od ruku srbokomunistikih oruanih snaga.77 Upadljive su podudarnosti s govorom Milana Martia odranim godinu prije u Jasenovcu; potonji je naime ustvrdio kako je srpska pobuna sprijeila novi Jasenovac. Fra Sebastijan Goleni, koji je vodio vjerski obred na ceremoniji, takoer je usporedio dogaaje iz Drugog svjetskog rata s Domovinskim ratom. S tugom se sjeamo svih uasa od prije pedeset godina, rekao je okupljenima iji je broj procijenjen na 15 000, a dobro nam poznata vladavina crvenog terora, pa i ovih dananjih dogaaja u domovini kada su crne sile zla krenule u razaranje svega civiliziranog.78 Na komemoraciji je bilo vie od dvadeset lanova Sabora, uz brojne elnike raznih politikih stranaka. Sutradan je odrana posebna sjednica Sabora u spomen na blajburke rtve. Mihanovi je ponovno govorio, ovaj put istaknuvi da su hrvatstvo i hrvatska draVeernji list (13. svibnja 1991), str. 3. Govor Marka Veselice, citiran u: Veernji list (13. svibnja 1991), str. 3, i Novi list (14. svibnja 1991), str. 2. 76 Novi list (10. svibnja 1994), str. 21. 77 Vjesnik (15. svibnja 1995), str. 3. 78 Slobodna Dalmacija (15. svibnja 1995), str. 3.
75 74

186

KULTURA

SJEANJA:

1945.

va sagraeni... na temeljima stoljetnih nacionalnih muenitva... tako hrvatska nacionalna smrt postaje poetkom novoga nacionalnog ivota i nove budunosti.79 Taj govor eksplicitno pokazuje kako je mueniki mit, o kojem je ve bilo rijei, vana sastavnica politikog diskursa hrvatskih lidera. Sabor je potom nedjelju najbliu 15. svibnja, danu odravanja blajburke komemoracije, proglasio Danom spomena na hrvatske rtve u borbi za slobodu i neovisnost. Taj spomen-dan dovrio je nacionaliziranje blajburkih rtava, istodobno povezavi svakog Hrvata koji se borio za neovisnu dravu s komemoracijom protkanom ustakom ikonografijom. Narativ o Bleiburgu koji su na komemoracijama perpetuirali politiari (ne povjesniari) glasio je da su rtve poubijali srboboljevici samo zato to su bile Hrvati. Primjerice, Dubravko Jeli, predstavnik Sabora na pedeset i drugoj obljetnici 1997, insistirao je na tome da su blajburke rtve bili Hrvati koji su fanatino vjerovali u hrvatsku dravu, a ne ideologiju.80 Iznio je i prilino iznenaujuu tvrdnju da je meu ubijenima u Bleiburgu bilo vie antifaista nego meu pobjednikim partizanima, izrazivi stajalita nekih pojedinaca koji ele pretvoriti ustae u svojevrsne antifaiste na temelju injenice da su se borili protiv totalitarnog jugoslavenskog reima.81 Na koncu su se na javnim obredima pod pokroviteljstvom hrvatske drave negativni aspekti NDH i ustakog pokreta poeli sustavno uklanjati. U sklopu blajburkih komemoracija slavila se i pobjeda Hrvatske u Domovinskom ratu, to dodatno dokazuje sve slabije razluivanje dogaaja iz 1940-ih od dogaaja iz 1990-ih u povijesnoj svijesti. U svom je govoru 1998. saborski zastupnik Kazimir Sviben istaknuo povijesni kontinuitet, a ne diskontinuitet, tih dvaju razdoblja:
Velikosrpsku agresiju na Hrvatsku 1991. godine zajedniki su zaustavili potomci hrvatske domovinske vojske [oruane snage NDH, V. P.] i hrvatskih partizana i tako su na najplemenitiji nain osveene rtve Drugog svjetskog rata, Bleiburga i Krinog puta.82

Idue je godine zastupnik Vice Vukojevi ustvrdio kako je obrana demokratske hrvatske drave bila mogua zahvaljujui tome to su u Domovinskom ratu svi Hrvati nosili istu uniformu i kako e u budunosti Bleiburzi, Ovare i kabrnje biti sprijeeni.83
79 80

Vjesnik (16. svibnja 1995), str. 3. Govor Dubravka Jelia, citiran u: Vjesnik (12. svibnja 1997), str. 2. 81 Veernji list (12. svibnja 1997). 82 Veernji list (18. svibnja 1998), str. 4. 83 Veernji list (17. svibnja 1999), str. 2. Iako su mnogi politiari bili prisutni na komemoraciji, novinari su primijetili da nije bio prisutan nitko iz est glavnih opozicijskih stranaka koje su 2000. godine formirale koalicijsku vladu (Vjesnik, 17. svibnja 1999, str. 1).

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

187

Dok je Tuman bio na vlasti, i Jasenovac i Bleiburg bili su pod pokroviteljstvom hrvatske drave. No ovjek koji je premostio ideoloku podijeljenost hrvatskog naroda i koji je izveo Hrvatsku iz jugoslavenske federacije nikad nije prisustvovao nijednoj komemoraciji ni na jednom ni na drugom spomen-mjestu. On je pobjedu u Domovinskom ratu smatrao svojim najveim postignuem, te mu je stoga bilo milije da javne nastupe i govore rezervira za obljetnice kljunih trenutaka iz 1990-ih. Tek nakon Tumanove smrti u prosincu 1999. hrvatsko se politiko vodstvo poelo redovito pojavljivati na komemoracijama Drugog svjetskog rata.

d. Bleiburg za Raanove vlasti (2000-2003)


Godine 2000, nakon to je ljeviarska koalicija na elu sa SDP-om Ivice Raana pobijedila na izborima, Stjepan Mesi izabran za predsjednika, a antifaistika agenda dobila nov zamah, blajburka komemoracija postala je jo politiziranije okupljanje desniarski usmjerenih skupina. Unato tome u svibnju je 2000. SDP, nasljednik hrvatske komunistike partije, prvi put poslao slubenu delegaciju na blajburku komemoraciju. Novinari su prokomentirali da je trolana delegacija SDP-a poloila vijenac na spomenik u Bleiburgu praktiki neprimjetno, dok je misa jo uvijek trajala. Ljiljana Kuhta (SDP) izjavila je: Mi se nismo doli tamo slikati, ve poloiti vijenac. Nismo smatrali da je nau nazonost trebalo posebno naglaavati.84 Veina dunosnika zapravo je bila iz SDP-ova koalicijskog partnera HSLS-a, dok predsjednik Mesi nije poslao nijednog predstavnika. Napetost je porasla kad su okupljeni stali zvidati saborskom zastupniku Baltazaru Jalovcu (Libra) zbog toga to nije izrijekom imenovao odgovorne za blajburku tragediju, ali drugi govornici nisu bili prekidani.85 Dok je u prethodnom razdoblju blajburka komemoracija bila mjesto na kojem su se politiari osvrtali na pobjedu u Domovinskom ratu, 2000. je u diskurs na Blajburkom polju ulo pitanje ratnih zloina i optunica protiv hrvatskih generala. Raanova je vlast naime obeala veu suradnju s Meunarodnim krivinim sudom za bivu Jugoslaviju (ICTY) i priznala njegovu nadlenost za operacije Bljesak i Oluja, to je razbjesnilo desniarsku opoziciju i braniteljske udruge. Na komemoraciji 2001. Mirko ondi, predsjednik Sredinjeg stoera za obranu digniteta Domovinskog rata, upozorio je da Vladino navodno ruenje digniteta Domovinskog rata otvara prostor novim zloinima, sukobima i tragedijama hrvatskog naroda.86 Premda je uivao financijsku potporu Vlade, Bleiburg je postao istaknut javni prostor za kritiziranje iste te Vlade i njezine politike. Prema jednom izvjestitelju, on84 85 86

Slobodna Dalmacija (16. svibnja 2000), online na www.arhiva.slobodnadalmacija.hr. Vjesnik (15. svibnja 2000), str. 1-2. Vjesnik (14. svibnja 2001), str. 2.

188

KULTURA

SJEANJA:

1945.

diev je govor popraen najjaim aplauzom.87 Osim po polemici o Domovinskom ratu komemoracija 2001. zapamena je i po tome to je Nikola Mate Roi, vikar za pastoral Vojnog ordinarijata, prvi put na nekoj blajburkoj komemoraciji spomenuo jasenovake rtve.88 Godine 2002. animozitet prema koalicijskoj vladi bio je toliko izraen da potpredsjednik Sabora Zdravko Tomac (SDP) zbog negodovanja okupljenih nije mogao odrati govor.89 Unato napetom politikom ozraju upravo je Ivica Raan napravio prve simbolike korake i u Jasenovcu i u Bleiburgu. Dana 21. travnja 2002. postao je prvi predsjednik Vlade koji je prisustvovao komemoraciji pod Kamenim cvijetom u Jasenovcu. Raan je odrao kratak govor u kojem je istaknuo kako uvajui sjeanje na njih [jasenovake rtve] danas izgraujemo Hrvatsku postavljenu na vrstim demokratskim temeljima antifaizma, na tenji za slobodom svakog pojedinca i toleranciji prema razliitim narodima i religijama.90 Na zamolbu izvjestitelj da prokomentira aktualne dogaaje, Raan je ustvrdio kako je vrlo vano ovakva stratita osloboditi dnevne politike; drugim rijeima, osudio je politizaciju takvih spomen-podruja.91 No prisutnost politiara na komemoraciji Drugog svjetskog rata neizbjeno politizira i povijest i sam obred prisjeanja. Nekoliko tjedana nakon toga Raan je postao prvi predsjednik hrvatske Vlade koji je poloio vijenac na spomenik u Bleiburgu. Ondje je uputio iskrenu ispriku i suut svima iji su ivoti na bilo koji nain obiljeeni bleiburkom tragedijom, te je iznova ustvrdio: uinit emo mnogo ako uspijemo prekinuti politizacije hrvatskih stratita.92 Raan nije prisustvovao samoj komemoraciji, nego je doao na spomen-mjesto dva dana nakon to njegov kolega Tomac osujeen u pokuaju da odri govor. Unato Raanovim optimistinim izjavama hrvatska povijest povezana s Drugim svjetskim ratom ostala je vrlo prijeporno pitanje koje se svake godine uvodilo u politiku arenu upravo na komemoracijama poput blajburke. Dok je blajburkom komemoracijom u potpunosti dominirala politika desnica, predsjednik Mesi odluio je pretvoriti Jasenovac u arite svog obnovljenog isticanja antifaizma. Poevi od 2003, kad je postao prvi predsjednik koji je prisustvovao jasenovakoj komemoraciji, Mesi se svake godine sluio tom ceremonijom
87 88

Nedjeljna Dalmacija (18. svibnja 2001), str. 22. Novi list (14. svibnja 2001), str. 2. 89 Novi list (13. svibnja 2002), str. 3. Nasuprot tome, predstavnici HDZ-a na komemoraciji su pozdravljeni jakim aplauzom. Tomac, dugogodinji lan komunistike partije, u svom se govoru, koji je prekinut, kanio osobno ispriati za Bleiburg (Vjesnik, 13. svibnja 2002, str. 1). 90 Arhiv JUSP Jasenovac, Fond SPJ-Komemoracije, A-745, govor predsjednika Vlade Ivice Raana, 21. travnja 2002. 91 Vjesnik (22. travnja 2002), str. 2. 92 Vjesnik (15. svibnja 2002), str. 1.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

189

kako bi osudio rehabilitaciju ustaa, okomio se na politike protivnike i reafirmirao antifaistike i europske vrijednosti Republike Hrvatske. Dana 11. svibnja 2003, kojeg su, kako se poklopilo, odrane i jasenovaka i blajburka komemoracija, Mesi je otiao u Jasenovac i izrazio svoje duboko aljenje zbog svih nevinih rtava koje su pale od ruke onih koji su zloupotrijebili ideju hrvatske drave kao pokrie za ubojstva, pljake i progone bilo kada i u bilo kojem kontekstu.93 U meuvremenu je misu u Bleiburgu prvi put odrao hrvatski biskup, naime elimir Pulji iz Dubrovnika, a ta se praksa odrala do danas.94 Predstavnik Vlade bio je lan HSS-a, a veina politiara na komemoraciji bila je iz desniarskih stranaka.95

e. Bleiburg i povratak HDZ-a


Nastojanja stranaka hrvatske ljevice tijekom Raanova razdoblja da ravnopravno sudjeluju u blajburkim komemoracijama na koncu su se izjalovila, te su one do danas posve u domeni desnice. I konzervativniji lanovi koalicijske vlade (HSLS, HSS) naili su na mlaku reakciju, dok su predstavnici SDP-a doslovce otjerani s govornice negodovanjem i zviducima. Povratak HDZ-a na elu s Ivom Sanaderom na vlast u jesen 2003. nije pridonio depolitiziranju komemoracije. Naprotiv, ceremonija je privukla jo vie tvrdokornih hrvatskih nacionalista koji su HDZ-ovu politiku, osobito u pogledu ICTY-a, kritizirali jednako kao i SDP-ovu. I Jasenovac i Bleiburg jo uvijek slue kao antipodni javni obredi na kojima politiki protivnici svake godine estoko ocrnjuju jedni druge kad je rije o tumaenju Drugog svjetskog rata. Na poetku svog mandata Sanader je poloio vijenac na blajburki spomenik, izrazivi suut rtvama, ali i naglasivi da je hrvatska demokracija utemeljena na antifaizmu.96 Na prvoj komemoraciji pod novom HDZ-ovom vlau u svibnju 2004. predsjednik Sabora Vladimir eks pozvao je okupljene da odbace sav ekstremizam i ustvrdio da Bleiburg i Krini put ne elimo staviti ni u kakav politiki kontekst, a jo manje elimo jednoznano tumaiti njegovu traginu poruku.97 Biskup Mile Bogovi potaknuo je okupljene da uvaju spomen na sve rtve bez obzira na nacionalnost; ak je zatraio da se spuste svi transparenti i znakovi iz kojih se ne moe oitati ljubav i pratanje. Doista je rijetkost da govornik na blajburkoj komemoraciji uputi kritiku zbog prisutnosti ustakih simbola.98
93

Arhiv JUSP Jasenovac, Fond SPJ-Komemoracije, A-745, govor predsjednika Stjepana Mesia, 11. svibnja 2003. 94 Jutarnji list (12. svibnja 2003), str. 2. Poslije njega u Bleiburgu su bili biskupi Mile Bogovi, Josip Mrzljak, Slobodan tambuk i Ratko Peri te nadbiskupi Vinko Pulji i Josip Bozani. 95 Fokus (16. svibnja 2003), str. 17. 96 Jutarnji list (21. veljae 2004), str. 4. 97 Jutarnji list (17. svibnja 2004), str. 2. 98 Jutarnji list (17. svibnja 2004), str. 2.

190

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Medijska izvjea iz Bleiburga sve su vie isticala prisutnost ustakih simbola, izmeu ostalog fotografijama pojedinaca u ustakim uniformama, to u 1990-ima nije bilo uobiajeno. Novinar Boris Paveli, koji je esto izvjetavao s blajburke ceremonije, rekao mi je u intervjuu 2007. da je primijetio manje ustakih simbola nego prethodnih godina, ali kad sam 2007. i 2009. sam prisustvovao komemoraciji, bilo ih je posvuda.99 Unato obeanjima austrijskih vlasti da e zaplijeniti sve faistike simbole, policajci koji su 2007. bili na spomen-mjestu rekli su da na ovaj dan doputamo Hrvatima da se ovdje slue tim simbolima.100 Od starih veterana u ustakoj odjei moda vie uznemiruje prisutnost stotina mladih koji nose ustake kape, majice u poast zloglasnoj Crnoj legiji i simbole tog poraenog faistikog pokreta. Godine 2005, kad je Hrvatska bila pod sve veim pritiskom zbog neuspjeha u hvatanju odbjegloga generala Ante Gotovine, eks je doivio gotovo istu sudbinu kao Tomac tri godine prije. Dok je pokuavao objasniti kako je NDH bio na strani nacizma i faizma, to je rijedak primjer da govornik izravno povezuje ustae s faistikom ideologijom, masa je skandirala Ante, Ante drei fotografije Ante Pavelia i Ante Gotovine.101 Izvidan je i kad se osvrnuo na doprinos Hrvatske europskom antifaistikom pokretu. HDZ je meutim uspio limitirati politiku tetu uzrokovanu Bleiburgom tako to je nadzirao komemoraciju i slao svoje predstavnike (ili predstavnike bliskih koalicijskih partnera) da dre sredinje govore, uskraujui priliku ekstremnijim desniarskim strankama da iznose svoju kritiku izvan okvira same komemoracije. Zadnjih nekoliko godina prijeporna je ponajprije uloga Crkve u NDH i u komemoracijama Drugog svjetskog rata. Godine 2007. zagrebaki nadbiskup Josip Bozani vodio je komemoracijsku misu iz nove kapele i s novog oltara koji su sagraeni u Bleiburgu (kotali su 300 000 eura), simbolizirajui usku povezanost hrvatske Crkve s tim spomen-mjestom. Iako se Bozani s blajburkog podija osvrnuo na uase Jasenovca, katoliko je vodstvo u Hrvatskoj nastavilo izbjegavati odlazak na jasenovaku komemoraciju.102 U travnju 2008. razbuktala se rasprava o financiranju komemoracija; Sabor je naime odluio odvojiti 500 000 kuna za blajburku ceremoniju, a samo 100 000 kuna za ceremoniju u Jasenovcu.103 Na to je, na jasenovakoj komemoraciji odranoj
Boris Paveli (Novi list), intervju s autorom u Zagrebu 18. rujna 2007. Razgovor s austrijskim policajcem, Bleiburg, 13. svibnja 2007. 101 Glas Slavonije (15. svibnja 2005), online verzija na www.glas-slavonije.hr. 102 Govor nadbiskupa Josipa Bozania, Bleiburg, 13. svibnja 2007. Izvaci iz govora objavljeni u: Novi list (14. svibnja 2007), str. 3. 103 Novi list (16. travnja 2008), str. 5. Dva dana po objavljivanju te informacije, koja je razbjesnila predstavnike srpskih i antifaistikih organizacija, hrvatska je vlada odluila poveati sredstva namijenjena jasenovakoj komemoraciji na 200 000 kuna (Novi list, 21. travnja 2008, str. 3).
100 99

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

191

nekoliko dana poslije, uslijedio napad Ivana Fumia na Katoliku crkvu. Dana 20. travnja 2008. bivi partizan i logora Fumi estoko se okomio na Katoliku crkvu u Hrvatskoj rekavi da je ona ne samo podravala profaistiki ustaki reim nego i da zapravo kao posljedni bastion brani taj poredak.104 Mesi je takoer iskoristio jasenovaku komemoraciju za upuivanje kritike politikim protivnicima, koje je optuio da su na posve pogrean nain htjeli homogenizirati narode na platformi negiranje zloina, naime one pojedince koji i dalje rehabilitiraju ustaki pokret.105 Fumieve optube na raun Crkve izazvale su unu debatu u hrvatskoj javnosti i medijima. Mjesec dana poslije, pred velikim mnotvom ukljuujui brojne pojedince u ustakim uniformama biskup Slobodan tambuk u Bleiburgu je uzvratio pozvavi bive partizane da budu hrabri, priznaju svoje zloine i trae oprotaj od [hrvatskog] naroda za likvidaciju pripadnika oruanih snaga ustakog reima koju je poinila pobjednika vojska Josipa Broza Tita.106 To je s jedne strane pokrenulo javnu raspravu o ulozi Crkve u vrijeme NDH i o tome zato crkveno vodstvo izbjegava otii u Jasenovac, a s druge su strane Crkva i desniarski tisak uzvratili optuujui komemoraciju da biva zloupotrijebljena za ideoloke napade na Crkvu,107 da slui kao politika pozornica nove Komunistike partije Jugoslavije,108 ak i da funkcionira u slubi etnike politike.109

Zakljuak Bleiburg 2009.


Kao jedno od najdominantnijih hrvatskih spomen-mjesta povezanih s dogaajima iz 1945. Bleiburg je i dalje eksplozivan spoj kolektivnog sjeanja, politike i povijesti. Neki politiki lideri pokuali su ukloniti Bleiburg iz domene aktivne politike Raan i SDP nakon 2000, a eks nakon 2004. i povratka umjerenijeg HDZ-a usmjerenog prema EU-u. No umjesto da pridonesu postizanju konsenzusa o Bleiburgu, politike, povjesniarske i medijske rasprave samo su perpetuirale razdor u pogledu te komemoracije i onoga to ona simbolizira. Povrh toga dogaaji iz svibnja 1945. i odmah potom vani su svim narodima bive Jugoslavije, ne samo Hrvatima. No
Govor Ivana Fumia, predstavnika jasenovakih logoraa, na Spomen podruju Jasenovac 20. travnja 2008. 105 Govor Stjepana Mesia, hrvatskog predsjednika, na Spomen podruju Jasenovac 20. travnja 2008. 106 Govor Slobodana tambuka, hvarskog biskupa, u Bleiburgu 17. svibnja 2008, emitiran uivo na hrvatskoj dravnoj televiziji. 107 Komentar urednika katolikoga tjednika Glas koncila (Zagreb), 27. travnja 2008, online verzija na www.glas-koncila.hr. 108 Hrvatsko slovo (Zagreb), 9. svibnja 2008, str. 5. Desniarski tisak objavljivao je lanke o Fumiu nekoliko tjedana nakon njegova govora, podravajui inicijativu Crkve da se protiv njega povede sudski postupak. 109 Privatan razgovor s jednim povjesniarom s Hrvatskoga instituta za povijest, svibanj 2008.
104

192

KULTURA

SJEANJA:

1945.

hrvatsko kolektivno sjeanje i komemorativna kultura monopolizirali su Bleiburg, te su, ba kao to je 1990-ih rascjepkana jugoslavenska drava, zajedniki povijesni dijalog i povijesno sjeanje rascjepkani prema nacionalnim, etnikim i vjerskim odrednicama. Dok kultura komemoriranja Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj i u bivoj Jugoslaviji ne postane inkluzivnija te dok ne uvai pluralnost rtava i kolektivnih sjeanja, sluit e, kao dosad, posebnim interesnim skupinama, a ne odavanju potovanja mnotvu rtava nasilnog dvadesetog stoljea. Teko je precizno ocijeniti kakva interpretacija Bleiburga prevladava u svijesti hrvatske javnosti. On je nedvojbeno prisutan, ali svaka anketa daje drukije podatke o tome koliko ga ljudi smatra planiranim genocidom nad nedunim Hrvatima, a koliko opravdanom odmazdom provedenom nad ratnim zloincima. Sigurno je meutim da veina govornika u Bleiburgu (iako ne svi) u viktimizacijski narativ unose preuveliane brojke, a njihovim govorima, koji se prenose uivo na Hrvatskoj televiziji, prisustvuju lanovi Vlade i Sabora. Upravo taj narativ javnost najlake konzumira, za razliku od sloenih znanstvenikih tekstova koji nude vieslojniju verziju prolosti. Iako je turbulencija 1990-ih prola, vanost Bleiburga za hrvatsku unutarnju politiku nije se smanjila. U rujnu 2008. novi je voa SDP-a Zoran Milanovi uzburkao duhove najavivi posjet Bleiburgu i masovnoj grobnici u Teznu (Slovenija), to su mnogi analitiari i komentatori protumaili kao pokuaj pridobivanja desniarski nastrojenih glasaa. Neki su ak sugerirali da je to bio njegov odgovor na kritike zbog prisustvovanja komemoraciji srpskog ustanka protiv NDH odranoj u Srbu 27. srpnja iste godine. No Milanoviev se potez prometnuo u svojevrstan debakl jer su se drugi predstavnici ljevice ogradili od njega i naposljetku ga izloili kritici; predsjednik Mesi,110 lanovi hrvatskih antifaistikih udruga111 te lanovi idovske zajednice Ivo i Slavko Goldstein112 obznanili su da se nee pridruiti delegaciji SDP-a. Milanovi i jo etiri dunosnika SDP-a na koncu su posjetili Bleiburg 14. rujna 2008, ali time nisu stekli naklonost desnice, koja je ustvrdila kako je SDP trebao doi u Bleiburg za vrijeme slubene komemoracije.113 Njegov poziv da Blei110 Mesi je izjavio: moja je ocjena da je ta inicijativa uvelike preuranjena i da se radi o ishitrenom potezu, dodavi da nee ii u Bleiburg dok se ne utvrdi tko je tono ubijen i pod kakvim okolnostima (Novi list, 19. kolovoza 2008, str. 3). 111 Ivan Fumi iz Saveza antifaistikih boraca Hrvatske rekao je izvjestiteljima da se ne protivi tome da SDP posjeti Bleiburg i Tezno, ali da, zbog toga to je u masovnoj grobnici u Teznu navodno pokopano vie od 1 000 zatvorskih uvara iz Jasenovca i drugih ustakih koncentracijskih logora, antifaisti nee kleati na grobovima ratnih zloinaca (Novi list, 3. rujna 2008, str. 7). 112 U lanku objavljenom u Jutarnjem listu Slavko Goldstein objasnio je kako je jedini nain pomirenja s traumatinom prolou znanstveno istraivanje i otvoren dijalog, ali da je zbog emocionalne reakcije kolega i bliskih prijatelja na objavu svoje odluke da ode u Bleiburg odluio otkazati posjet (Jutarnji list, 10. rujna 2008, str. 9). 113 Novi list (15. rujna 2008), str. 3.

VJERAN PAVLAKOVI: KOMEMORATIVNA KULTURA BLEIBURGA, 1990-2009.

193

burg, jednako kao i Tezno, treba biti natpolitiko mjesto posveeno rtvama, a ne poligon za poticanje sukoba koji e dodatno podijeliti nae graane, naalost, nije naiao ni na kakav odaziv.114 Godine 2009. komemoracija je odrana dan prije lokalnih izbora u Hrvatskoj, a saborski zastupnik Andrija Hebrang (HDZ) u svom je govoru otro napao komuniste koji su jo uvijek u politici i politikim strankama i koji, navodno, i dalje poriu komunistike zloine.115 Iako SDP nije izrijekom spomenut, HDZ je u kampanji provedenoj mjesec dana ranije kao svojega glavnog suparnika oznaio stranku nereformiranih komunista koji ele ukinuti vjeronauk u kolama, a Hrvatska biskupska konferencija pozvala je hrvatske graane da ne glasaju za stranke koje nijeu partizanske zloine u Drugom svjetskom ratu. Hebrang se Bleiburgom posluio i za to da uputi kritiku predsjedniku Mesiu, koji je nekoliko tjedana prije odrao vatren govor u Jasenovcu; polemika izmeu Mesia i Hebranga u hrvatskom tisku trajala je cijeli tjedan nakon blajburke komemoracije. Bleiburg je najeksplicitnije politiki upotrijebila marginalna desniarska stranka Jedino Hrvatska, koja je na komemoraciji dijelila materijale iz svoje kampanje i na svoju web-stranicu stavila fotografije Ljube esia Rojsa kako sjedi u prvom redu na Blajburkom polju. Moj posjet blajburkoj komemoraciji 16. svibnja 2009. potvrdio mi je da traumatino sjeanje na 1945. jo uvijek ima aktivnu ulogu u suvremenom hrvatskom drutvu. Rasprave o Drugom svjetskom ratu svakodnevna su realnost, i premda postoji vea otvorenost za dijalog i znanstveno istraivanje, politiari i mediji i dalje manipuliraju tom munom prolou. Prisutnost nekoliko stotina pojedinaca s ustakim simbolima, uniformama i zastavama pokazuje da se sjeanje na NDH jo uvijek konkretno oituje, to ima problematine posljedice za razvoj tolerantne i otvorene demokratske Hrvatske. Zagovaratelji blajburke komemoracije esto tvrde da se s govornice, pored komunizma, osuuju i nacizam, faizam i totalitarizam, ali takva argumentacija previa kljunu pojedinost: ustatvo se nikad eksplicitno ne definira kao nacistiki i faistiki pokret. Dok blajburka komemoracija otvoreno ne osudi zloinaki ustaki reim kao faistiki (tj. dok ne ode dalje od kritiziranja apstraktne faistike ideologije) i dok ga ne razlui od uistinu nedunih rtava komunizma, na tom e se spomen-mjestu i dalje legitimirati NDH i vrednote njegova reima. A zbog toga prolost Hrvatske jo ne moe postati povijest. S engleskoga preveo Damjan Lalovi

114 115

Globus (19. rujna 2008), str. 29. Govor Andrije Hebranga, Bleiburg, Austrija, 16. svibnja 2009. Prijepis u posjedu autora.

194

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Commemorative Culture of Bleiburg, 1990-2009 Summary


The end of World War Two in Europe in May 1945 was not simply the end of a traumatic period, but rather the beginning of a new era of authoritarianism, repression, and political conflict. Postwar suffering in the course of the communist revolution was symbolized by Bleiburg and Krini put, which included the surrender of the armed forces of the Independent State of Croatia (NDH) at Bleiburg, the death marches to internment camps across Yugoslavia, and the mass liquidation without trial of real and suspected collaborators, NDH soldiers, and political enemies of the new regime. Whereas the public memory of the National Liberation Struggle was controlled and constructed by the victors of World War Two, Bleiburg was deliberately forgotten and became a taboo theme. After 1990, the traumatic memories of Bleiburg were released, and the commemorations transformed into political performances that rewrote the narrative of the past. This chapter analyzes the shifting meanings and content of the Bleiburg commemorations since Croatias independence, and how the memories and competing narratives of Bleiburg have become part of contemporary Croatian politics.

Vladimir Geiger RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH I RTAVA, TIJEKOM DRUGOGA SVJETSKOG RATA I U PORAU
U istraivanjima ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i u porau, koja bi trebala odgovoriti na mnogobrojna pitanja, nezaobilazno je i poznavanje stradanja i rtava hrvatskih Nijemaca. Popise stradalih i rtava, vojnika i civila, u Drugome svjetskom ratu i porau donose za Hrvatsku mnogobrojna izdanja. Popisi nastali u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, do 1991. koji donose pokazatelje o poginulim i stradalim pripadnicima partizanskog pokreta te rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga, spominju tek malobrojne Nijemce. Njemaki popisi pak donose pokazatelje o poginulim i stradalim pripadnicima njemake narodne skupine u NDH u vojnim i/ili poluvojnim i policijskim postrojbama NDH ili Treega Reicha, kao i o Nijemcima civilima koje su ubili pripadnici NOV i PO Jugoslavije/Jugoslavenske armije, zatim o rtvama u poslijeratnim jugoslavenskim logorima, ali ne i o poginulim i stradalim Nijemcima pripadnicima partizanskog pokreta te civilnim rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. rtvoslovi objavljeni u Hrvatskoj poslije 1991. nadopuna su ovim poimeninim popisima. Potpuniji pak rtvoslov hrvatskih Nijemaca mogue je donijeti uvaavajui sve pokazatelje.

Grob Ljudevita Griesbacha (Srijemska Mitrovica, 20. V. 1890. logor Krndija, 11. II. 1946.), jednog od najistaknutijih fotografa u razdoblju hrvatske moderne, na logorskom dijelu groblja u Krndiji, koji je u logor Krndija dospio zbog njemakog podrijetla i ondje umro od tifusa.

196

KULTURA

SJEANJA:

1945.

JJugoslaviji je poslije Drugoga svjetskog rata preuveliavan broj i preuivano i zamagljivano porijeklo i struktura stradalih i rtava, to je olakavalo manipulaciju ljudskim gubicima. U navoenju velikog broja jugoslavenskih rtava u Drugom svjetskom ratu zanemarena je injenica da je jedan broj njih stradao na neprijateljskoj strani, ili poginuo u borbi protiv Narodnooslobodilake vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije, ili pak bio njihovim rtvama tijekom rata ili u porau.1 Jugoslavenski su Nijemci ogledni primjer takvog sluaja.
*

Ratni zloini koje je dio jugoslavenskih Nijemaca poinio te njihovo nelojalno dranje tijekom okupacije posluili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje s njemakom manjinom potkraj i nakon rata.2 Kolaboracija jugoslavenskih folksdojera ne razlikuje se u mnogoemu od primjerice maarske, albanske, talijanske ili bugarske. Nakon svega kolektivnim krivcima proglaeni su samo Nijemci.3 Naime povijest i sudbina jugoslavenskih Nijemaca nerazdvojno je, jednostrano i iskljuivo vezana uz propast Treeg Reicha.
*

Procjenjuje se da je od preko 500.000 Nijemaca, koliko ih je ivjelo na podruju Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 (iz Nezavisne Drave Hrvatske oko 110.000) evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ i nikada se nije vratilo u zaviaj. Ne raunajui folksdojere mobilizirane u razne vojne postrojbe, ponajprije u Wehrmacht i Waffen-SS, oko 200.000 jugoslavenskih Nijemaca civila potpalo je pod komunistiku vlast u Jugoslaviji. Od toga jedna je etvrtina stradala u koncentracijskim logorima, dok je ostatak nestao tijekom etnikog ienja ili je pak morao izbjei. Prema jednim proraunima, do listopada 1944., kada su jedinice NOV i POJ te Crvene armije zauzele Vojvodinu, ivote je izgubilo preko 28.000 jugoslavenskih Nijemaca, uglavnom vojnika, ali i civila. Poslije toga u masovnim je odmazdama, strijeljanjima i u koncentracijskim logorima ivote izgubilo oko 67.000 folksdojera, uglavnom civila. Prema drugim proraunima, oko 13.000 jugoslavenskih Nijemaca, uglavnom vojnika, poginulo je u ratu, 10.000 osoba, uglavnom civila, pobijeno je u talasu masovne odmazde prvih tjedana noZoran D. Janjetovi, Izraunavanje broja rtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji jedno iskustvo, Dijalog povjesniara istoriara, 5, Zagreb, 2002, 503-504. 2 Zoran Janjetovi, Da li su Srbi poinili genocid nad Podunavskim vabama?, u: Jovan Mirkovi (ur.), Genocid u 20. veku na prostorima jugoslovenskih zemalja, Beograd, 2005, 233. 3 Zoran Janjetovi, Logorisanje vojvoanskih Nemaca od novembra 1944. do juna 1945. godine, Tokovi istorije, br. 1-2, Beograd, 1997, 163.
1

VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH...

197

ve vlasti, potkraj 1944., a oko 60.000 Nijemaca, uglavnom civila, stradalo je u koncentracijskim logorima. Tome treba pribrojiti i oko 10.000 slovenskih folksdojera, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau. Prema svim proraunima i pokazateljima, proizlazi da broj stvarnih ljudskih gubitaka jugoslavenskih Nijemaca iznosi oko 100.000 osoba.4
*

U istraivanjima ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i u porau, koja bi trebala odgovoriti na mnogobrojna pitanja, nezaobilazno je i poznavanje stradanja i rtava hrvatskih Nijemaca. rtvoslove, poimenine popise stradalih i rtava, vojnika i civila, u Drugome svjetskom ratu i porau donose i za Hrvatsku mnogobrojna i raznolika izdanja. Nekoliko je skupina tih rtvoslova: popisi nastali u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, popisi nastali u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, poslije Drugoga svjetskog rata do 1991., popisi nastali u Njemakoj i Austriji poslije Drugoga svjetskog rata do naih dana te popisi nastali u Hrvatskoj poslije 1991. Poimenine popise pripadnika njemake narodne skupine u NDH, poginulih u vojnim i/ili poluvojnim i policijskim postrojbama NDH ili Treega Reicha, kao i civila pripadnika njemake narodne skupine u NDH koje su ubili pripadnici Narodnooslobodilake vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije objavljivalo je vodstvo njemake narodne skupine u NDH ve tijekom rata.5 Nezaobilazne podatke o sudbini Nijemaca u Jugoslaviji te poimenine pokazatelje o nestalim osobama, i o hrvatskim Nijemcima, vojnicima i civilima, tijekom Drugoga
Usp. Bogoljub Koovi, rtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, London, 11985, Sarajevo, 21990; Vladimir erjavi, Gubici stanovnitva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1989; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, Dsseldorf, 11961, Mnchen, 21984, Augsburg, 31994, Mnchen, 42004; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band I, Ortsberichte ber die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1991; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, Erlebnisberichte ber die Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1993; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen-Vernichtungslager-Kinderschicksale in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1995; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1994; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, Mnchen, 1998; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, Mnchen, 2003; Genocid nad nemakom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, Beograd, 2004. I ondje navedeni izvori i literatura. 5 Usp. Die Todesopfer der Deutschen Volksgruppe in Kroatien, Jahrbuch der Deutschen Volksgruppe im Unabhngigen Staate Kroatien 1943, Essegg [Osijek], s. a. [1942.], s. p.; Ihr Leben hiess Treue, Essegg-Osijek, s. a. [1943.]; Die Todesopfer der Deutschen Volksgruppe in Kroatien, Jahrbuch der Deutschen Volksgruppe im Unabhngigen Staate Kroatien 1944, Essegg [Osijek], s. a. [1943.], s. p.
4

198

KULTURA

SJEANJA:

1945.

svjetskog rata i u porau donose poslijeratni popisi liste traenja njemakog Crvenog kria.6 Mnogobrojne podatke o sudbini Nijemaca te poimenine pokazatelje o hrvatskim Nijemcima, vojnicima i civilima, stradalim i rtvama, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau donose podunavskovapske zaviajne knjige, monografije/zbornici o pojedinim mjestima.7 Najopseniji pak poimenini popis/rtvoslov
Usp. Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Zivilverschollenenliste. Namenverzeichnis von in fremden Gewahrsam geratenen und verschollenen Zivilpersonen nach Heimatkreisen alphabetisch geordnet. C Jugoslawien N Kl, Hamburg, 1962/1963; Deutsches Rotes Kreuz. Suchdienst. Zivilverschollenenliste. Namenverzeichnis von in fremden Gewahrsam geratenen und verschollenen Zivilpersonen nach Lagerbereichen alphabetisch geordnet. D Jugoslawien N Lgl, Hamburg, 1962/1963. 7 Usp. Jakob Weber, Erwin Englert, Hrastovac Eichendorf, eine deutsche Siedlung in Slavonien, Ried/Innkreis, 11955, 21985; Josef Neck, Sarwasch-Hirschfeld. Vom Werden, Leben und Ende einer slawoniendeutschen Siedlung, Graz, 1961; Adolf Kirschig, Kula Poretsch. Die Deutschen im Poschegaer Kessel, Freilassing, 1962; Stefan Stader, Heimatbuch Satnitz Djakovaka Satnica. Eine gemischtprachige Gemeinde in Slawonien/Jugoslawien, Kaiserslautern, 1972; Josef Werni, Konrad Reiber, Josef Eder, Heimatbuch Tomaschanzi Gorjani. Zur Erinnerung an unsere einstige Heimat in Slawonien, Ruit bei Stuttgart, 1974; Valentin Oberkersch (prir.), Heimatbuch der Deutschen aus Vinkovci und Umgebung, Biberach, 1975; Philipp Grumbach, Schidski Banovci. Geschichte einer deutschen Tochtersiedlungen in Syrmien, Stuttgart, 11975, 21986; Mathias Volk, Unvergessene Heimat. Branjina-Kisfalud. 1750-1944/45, Karlsruhe-Neureut, 1976; Johann Herzog, Stefan Klemm, Heimatbuch der Donauschwaben aus Jarmina Jahrmein, Wien Bad Wurzbach, 1976; Friedrich Khbauch, Unvergessene Heimat Lowas (Lewa, Lovsz, Lovas). Aus der Geschichte einer donauschwbischen Dorfgemeinschaft in Syrmien, Tbingen, 1983; Heimatbuch ainci und seine Donauschwaben von uns ber uns. Ortsbiographie der deutschen Minderheit eines Dorfes in Slawonien, Tbingen, 1983; Jakob Bentz (prir.), Gro Mlinska. Die Geschichte eines hessischen Dorfes in Kroatien. Die Geschichte der Deutschen von Gro Mlinska mit seiner Verbindung zu den Nachbardrfern Gro und Klein Paijan und den anderen hessischen Drfern dieseits und jenseits der Ilowa, Ehringshausen, s. a. [1984.]; Leopold Karl Barwich, Menschen zwischen Welten. Heimatbuch Welimirowatz. Zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, Reutlingen, 1985; Franz Roth (prir.), Laschkafeld 1720-1945. Deutsches Dorf in der Schwbischen Trkei, Freilassing, 1986; Johann Bader, Josef Jakober, Familien- und Sippenbuch Neudorf bei Vinkovci. Ortssippenbuch 1819-1944-1986, Hrsching, 1986; Florian Neller, Illatsch(a) (Ilacs, Ilaa). Der syrmische Wallfahrtsort. Das Leben der deutschen Ortsbewohner im Zeitraum von 120 Jahren 1864 1984, Graz, 1987; Matthias Stolz, Krndija Heimatbuch. Slawoniendeutsches Dorf ausgelscht, Graz, 1987; Johann Possert, Vikovci Heimatbuch. Zur Erinnerung an ein kleines Bauerndorf, Lieboch, 1989; Chronik der donauschwbischen Siedlung Georgshof (Brezik) in Westslawonien 1912 1944, Reutlingen, 1990; Friedrich Hoffmann, Heinrich Heppenheimer, Anton Kraehling, Klein Bastei. Heimatbuch eines deutschen Dorfes in Slawonien Kroatien, Sersheim, 1990; Hans Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, Salzburg, 1990; Anton Utri, Johann Schnapper, Heimatbuch Semelzi und Keschinzi. Zur Erinnerung an unsere einstigen Heimatdrfer, Graz Linz, 1992; Karl Schumm, Josef Zlatko Strmer, Michael Jung, Heimatbuch Essegg Osijek, Sindelfingen, 1993; Stefan Sehl (prir.), Unvergessene Heimat der Donauschwaben. Grogemeinde Drenje, Slatinik Manditschevac Pridvorje in Slawonien, Reutlingen, 1994; Johann Platz, Ortssippenbuch Sarwasch Hirschfeld, Slawonien 1770-1944, Karlsruhe, 1 1991, 21994; Franz Buch, Sarwasch Hirschfeld. Ein Dorf im Bewegung, Karlsruhe, 1995; Mathias Volk, Familienbuch der katholischen Pfarrgemeinde Kisfalud Branjina in der Baranya/Branau 1874-1944, Karlsruhe, 1995; Johann Zeiler, Familienbuch Popovac (Ban), Schwbische Trkei 1750-1945 mit den Filialgemeinden Branjina Kisfalud, Knezevo Lak, Podolje Bodollya und Sarok, Winnen6

VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH...

199

hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau, nastao na temelju dotadanjih njemakih (podunavskovapskih) istraivanja, donosi etvrta (i kao nadopuna i ispravak trea) knjiga serijala Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien.8 Popis je dostupan i na internetskim stranicama.9 Popisi stradalih i rtava tijekom Drugoga svjetskog rata nastali u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, do 1991., mnogobrojni prilozi o pojedinim mjestima ili krajevima u vrijeme rata10 ili o partizanskim postrojbama11, a i najopseniji rtvoslov/popis stradalih i rtava Drugoga svjetskog rata za Hrvatsku Komisije za popis rtava rata Saveznog izvrnog vijea SFR Jugoslavije iz 1964,12 donose poimenine pokazatelje iskljuivo o poginulim i stradalim pripadnicima partizanskog pokreta te o rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. rtvoslove, poimenine popise stradalih i rtava, vojnika i civila, u Drugome svjetskom ratu i porau, objavljivane poslije 1991., donose za pojedina mjesta i kraden, 1998; Wilhelm Andreas Zimmermann, Dorfchronik Wutschewzi 1850 1945, Grnstadt, 2001; Philipp Jung, Walter Nehlich, Darkowatz, Merkmale der Existenz einer donauschwbischen Dorfgemeinde, Hilbach, 2002. [DVD]; Rosina T. Schmidt, Hrastovac Eichendorf Families 1865 1900. A Registry of Families of the German Lutheran Mother Church in a Village in Slavonia, s. l. [Canada], 2003; Michael Mutlitz, Rosa Selinsek-Mutlitz, Familienbuch Djakovaki Selci Kr. Djakovo akovo Slawonien Croatien, Mainz Bretzenheim, 2005. 8 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, 781-958; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen Vernichtungslager Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, 991-992. 9 Usp. www.totenbuch-donauschwaben.at. 10 Usp. primjerice: Nada Lazi, Baranja 1941-1945., Slavonski Brod, 1979; Savo Velagi, Virovitica u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji, Virovitica, 1979; Slavica Hrekovski, Slavonski Brod u NOB i socijalistikoj revoluciji 1941.-1945., Slavonski Brod, 1982; Nada Lazi, Dane Pavlica, Milan Vraneevi (prir.), Poeka kotlina u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji 1941-1945, Slavonski Brod, 1984; Stjepan Kokanovi, Radniki i narodnooslobodilaki pokret u upanjskom kraju, upanja, 1985; Zdenka Laki, Nada Lazi, Ivan Medved, Dane Pavlica, Od Pauja do Podgorja, akovo, 1986; Stjepan Brloi, akovtina u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji 1941-1945., akovo, 1986. 11 Usp. primjerice: Savo Velagi, Daruvarski partizanski odred, Zagreb, 1963; Stevo Pravdi, Nail Redi, 16. slavonska omladinska NOU brigada Joe Vlahovi, Beograd, 1976; Nail Redi Jamba, 25. brodska brigada, Beograd, 1976; Zdravko B. Cvetkovi, Sedamnaesta slavonska NOU brigada, Beograd, 1978; Miodrag Bijeli, Poeki narodnooslobodilaki partizanski odred, Slavonski Brod, 1981; Bogdan S. Bosioi, 21. slavonska udarna brigada, Beograd, 1981; Zdravko B. Cvetkovi, Osjeka NOU brigada, Beograd, 1981; Stjepan Domankui, Nikola Kraji, Stevo Pravdi, Diljski narodnooslobodilaki partizanski odred, Beograd, 1981; Stanko Obradovi, Antun Mileti, 4. NOU brigada Slavonije (Druga brodska brigada), Beograd, 1982; Nikola A. Kraji, Stevo Pravdi, Borislav uri, Osjeki narodnooslobodilaki partizanski odred, Osijek, 1988. 12 Usp. Spisak rtava rata 1941 1945 roenih na teritoriji Hrvatske, Beograd, 1992.

200

KULTURA

SJEANJA:

1945.

jeve Hrvatske mnogobrojna i raznolika izdanja.13 Naglasak je pak veine tih rtvoslova na ratnim i poslijeratnim rtvama i na stradanju Hrvata. Na temelju poimeninih pokazatelja i popisa stradalih i rtava/rtvoslova hrvatskih Nijemaca, vojnika i civila, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau, uvaavajui sve izvore, mogue je sreivanjem podataka donijeti toniji i potpuniji popis/ rtvoslov hrvatskih Nijemaca.14
13

Usp. primjerice: Antun Matasovi-abesar, Gundinci. Moje uspomene i sjeanja, Slavonski Brod, 1989; Stjepan Krpan, Hrvatski gubici u Drugom svjetskom ratu i porau na primjeru Slavonskog Kobaa, u: 50 godina Bleiburga. Zbornik radova, Zagreb, 1995; Ivica osi-Bukvin (prir.), Vrbanjci stradalnici Drugog svjetskog rata, Hrae, br. 2, Drenovci, 1996; Marko idara (prir.), Popis drenovakih stradalnika u Drugom svjetskom ratu, Hrae, br. 1, Drenovci, 1996; Tomislav Lunka, Poginuli i nestali itelji Soljana u Drugom svjetskom ratu i porau, Hrae, br. 4, Drenovci, 1996; Stjepan Bogutovac (prir.), Rajevani stradalnici u Drugom svjetskom ratu, Hrae, br. 9-10, Drenovci, 1997; Vinko Juzbai, Prilog popisu stradalnika sela Bonjaci u Drugom svjetskom ratu i porau, Hrae, br. 6, Drenovci, 1997; Ivan Karaula (prir.), itelji Slakovaca stradalnici Drugog svjetskog rata i poraa, Hrae, br. 5, Drenovci, 1997; Ivan Karaula (prir.), Prilog popisu stradalnika sela Bonjaci u Drugom svjetskom ratu i porau, Hrae, br. 6, Drenovci, 1997; Goran Pavlovi (prir.), Rainovake rtve II. svjetskog rata i poraa, Hrae, br. 7-8, Drenovci, 1997; Dragutin Pelikan, Slatina u vjetrovima povijesti, Slatina, 1997; Zvonko Farago, Rua Lenac-Brlekovi, Zlatko Verhaz, Alojz Vragolovi, Gareniki rtvoslov, Garenica, 1997; Stjepan Bogutovac, Gunjanci stradalnici u Drugom svjetskom ratu, Hrae, br. 11, Drenovci, 1998; Drago Kolesar (prir.), Gundinake rtve II svjetskog rata i poraa, Hrae, br. 12, Drenovci, 1998; Stjepan Bogutovac (prir.), uriani stradalnici u Drugom svjetskom ratu i porau, Hrae, br. 15, Drenovci, 1999; Ivica osi (prir.), Popis rtava iz sela Stroinci od 1941.-1945. godine, Hrae, br. 19, Drenovci, 2000; Mijo Duki, Stradalnici u II. svjetskom ratu i porau iz 11 upa Novokapelakog dekanata, Tkali, br. 5, Zagreb, 2001; Matija Pigler, Nijemci u Bankovcima, Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2002, Osijek, 2002; Sreko Vukovi, Moj Bizovac, Bizovac, 2002; Mijo ivkovi, Jaruge. Prolost, ljudi, ivot i obiaji, akovo, 2002; Mira Pelikan, Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim rtvama Virovitiko-podravske upanije stradalim 1941.-1945. i 1991.-1995. godine, Osijek, 2003; Slavko Kolari, Josip Patajac, Antun Peri, Josip Waller, Donja Motiina u Drugom svjetskom ratu i posljedice, Donja Motiina, 2003; Mirko Crnan, Antun Devi, upa Rokovci Andrijaevci, Rokovci Andrijaevci, 2004; Ivica osi-Bukvin (prir.), Pripadnici njemake narodnosne skupine (folksdojeri) poginuli, nestali, umrli za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraa iz 9 cvelferijskih sela, Putujui Slavonijom, br. 22, Vinkovci, 2004; Mirko Kovai, U potrazi za istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945., Vukovar, 2004; Stjepan Sran, Povijest sela i upe Ivanovac, Osijek, 2004; Tomislav Wittenberg, Drugi svjetski rat i egzodus Nijemaca i Austrijanaca iz Poeke doline, Godinjak Njemake narodnosne zajednice/VDG Jahrbuch 2004, Osijek, 2004; Alojz Buljan, Franjo Horvat, rtve Drugoga svjetskog rata i poraa na podruju biveg kotara/opine Novska (Grad Novska, opine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina dio i Grad Sisak dio), Novska, 2006; Mijo Duki, Stradalnici u II. svjetskom ratu i porau iz osam upa Pleternikog dekanata, Tkali, br. 10, Zagreb, 2006; Tomo ali, Adam Pavi, uranci kod akova, akovo, 2006; uro Mikaek, Naika spomenica rtvama komunizma, Naice, 2007; Mladen Lukaevi, Mladen akovi, Stjepan Jakab, Ivo Tubanovi (prir.), Preuene rtve akova i akovtine u Drugom svjetskom ratu i porau, akovo, 2007; Zdravko Brnjarski, Antun Potnar, Mato Lukaevi, Mladen akovi, Stjepan Jakab, Ivo Tubanovi, Pero ola (prir.), rtvoslov Rueva, Djedine Rijeke, Sovskog Dola, Pake i Imrijevaca. rtve partizanskog pokreta i komunistikog reima. Drugi svjetski rat i porae, akovo, 2007. 14 Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov vukovarskih Nijemaca (Drugi svjetski rat i porae), u: Draen ivi, Ivana ebec (ur.), Vukovar hrvatska batina i perspektive razvoja, Zagreb Vukovar, 2007,

VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH...

201

U istraivanju ljudskih gubitaka hrvatskih Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i porau nezaobilazno su pitanje i Nijemci koji su poginuli i stradali kao pripadnici partizanskog pokreta i Nijemci civili rtve terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. Njemaki (podunavskovapski) popisi stradalih i rtava donose iskljuivo poimenine pokazatelje o poginulim pripadnicima njemake narodne skupine u NDH u vojnim i/ili poluvojnim i policijskim postrojbama NDH ili Treega Reicha i o Nijemcima civilima koje su ubili pripadnici NOV i POJ/JA, ali ne i o poginulim i stradalim Nijemcima pripadnicima partizanskog pokreta te o Nijemcima civilnim rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. Popisi stradalih i rtava tijekom Drugoga svjetskog rata nastali u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, do 1991., koji donose poimenine pokazatelje o poginulim i stradalim pripadnicima partizanskog pokreta te rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga, popisali su Srbe, Hrvate, idove, Rome te druge narode/etnike skupine, a meu njima poimence tek neke Nijemce. Primjerice, prema brojanim pokazateljima, u Poekoj kotlini poginulo je osam Nijemaca pripadnika partizanskog pokreta, a deset je Nijemaca bilo rtvama faistikog terora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prema nepotpunim pokazateljima, to su Nijemci iz Bresnice (1 osoba), Grabarja (1 osoba), Kutjeva (8 osoba) i Starog Zdenkovca (2 osobe).15 No u prilozima o partizanskom pokretu i narodnooslobodilakom ratu u Poekoj kotlini, kao ni u onodobnim rtvoslovima imena veine tih osoba ne nalazimo.

183-212; Vladimir Geiger, Nijemci grada i kotara Naice, vojnici i civili, stradali i rtve, tijekom Drugoga svjetskog rata i poraa, Naiki zbornik, 8, Naice, 2007, str. 387-418. ili Vladimir Geiger, Fallen and Perished Danube Swabian Civilians and Soldiers of the City and County of Naice, Slavonia during and after WWII (http://www.hrastovac.net/information/NasiceFallen.htm); Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Poege i Poeke kotline. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 7, Slavonski Brod, 2007, 429-457, ili Vladimir Geiger, Fallen and Perished Danube Swabian Civilians and Soldiers of the City and County of Poega, Slavonia during and after WWII (http://www.hrastovac.net/ information/PozegaFallen.htm); Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 8, Slavonski Brod, 2008, 440-461. 15 Milan Radovanlija, Poginuli borci NOR-a i rtve faistikog terora u Poekoj kotlini 1941-1945. godine, u: Poeka kotlina u narodnooslobodilakoj borbi i socijalistikoj revoluciji 1941-1945, Slavonski Brod, 1984, 515-521, 522.

202

KULTURA

SJEANJA:

1945.

tovie, u historiografiji su nepotpuni podaci i poimenini pokazatelji i o hrvatskim Nijemcima koji su poginuli tijekom Drugoga svjetskog rata kao borci njemake partizanske ete Ernst Thlmann.16 Uvaavajui sve izvore, prema do sada utvrenim poimeninim pokazateljima, tijekom Drugoga svjetskog rata poginuo je 21 Nijemac pripadnik partizanskog pokreta (od toga tri Njemice) iz Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja (13 iz Slavonskog Broda, dva iz Garina, jedan iz Novog Topolja, tri iz Podvinja, jedan iz Sibinja, jedan iz Velike Kopanice). U logorima NDH (Jasenovac, Zemun) ubijena su etiri Nijemca komunista iz Slavonskog Broda. rtva terora vlasti i Oruanih snaga NDH i/ili okupacijskih snaga Treega Reicha bio je jedan Nijemac iz Slavonskog Broda, a jedna je Njemica poginula u saveznikom bombardiranju u slavonskobrodskom zatvoru, gdje je bila zatvorena pod optubom da je britanska obavjetajka.17 Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju. Hrvatski rtvoslovi, objavljeni poslije 1991., takoer nisu posvetili pozornost Nijemcima koji su poginuli i stradali kao pripadnici partizanskog pokreta i Nijemcima civilnim rtvama terora vlasti i Oruanih snaga NDH i okupacijskih snaga Treega Reicha, kao i drugih okupacijskih ili kvislinkih vlasti i snaga. Naime veina rtvoslova ne spominje ni Hrvate, a ni druge, ukljuujui i Nijemce, koji su stradali kao pripadnici partizanskog pokreta, iako podaci i navodi o potonjima postoje u literaturi i izvorima.
*

Procjenjuje se da je potkraj Drugoga svjetskog rata u zaviaju ostalo i potpalo pod komunistiku vlast oko 200.000 jugoslavenskih Nijemaca civila. Od kraja 1944. do poetka 1948. u koncentracijske logore internirano je oko 170.000 osoba.18 O strukturi Nijemaca logoraa najslikovitije je izvjee Ministarstva unutarnjih poslova FNR Jugoslavije od 18. sijenja 1946. koje navodi da je na podruju Jugoslavije u logorima 117.485 folksdojera, od toga 34.214 mukaraca, 58.821 ena i 24.422 djece, a da se na slobodi nalazi 12.897 folksdojera. Prema izvjeu, na podruju Hrvatske u logorima je 10.600 folksdojera, od toga 3.000 mukaraca, 4.500 ena i 3.100 djece, a na
Usp. primjerice: Slavica Hrekovski, Njemaka eta Ernst Thlmann u jedinicama NOV i POJ u Slavoniji, Zbornik Centra za drutvena istraivanja Slavonije i Baranje, god. 21, br. 1, Slavonski Brod, 1984, 331-350; Nail Redi, Telmanovci. Zapisi o njemakoj partizanskoj eti Ernest Telman, Beograd, 1984; Vladimir Geiger, akovtinski Telmanovci, akovaki vezovi. Prigodna revija 1989, akovo, 1989, 47-49; Sjeanje boraca 25. brodske NOU brigade 1943-1945. Zbornik sjeanja. Knjiga I, glavni i odgovorni urednik: Ruica Mileti-Pajevi, Slavonski Brod, 1989, 26-29, 388-389. 17 Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 8, Slavonski Brod, 2008, 440-461. I ondje navedeni izvori i literatura. 18 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 4, 290; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, 155; Genocid nad nemakom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, 196. I ondje navedeni izvori i literatura.
16

VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH...

203

slobodi se nalazi 2.000 folksdojera.19 Prema najmanjim brojkama, oko 26.000 Njemica stradalo je u jugoslavenskim logorima za folksdojere. Do sada je poimenino utvreno 25.987 Njemica stradalih u logorima. Veina ih je umrla od gladi i tifusa. Meu stradalim folksdojerima u logorima znatan je i broj djece. Prema najmanjim brojkama, od 5.600 do 6.000 djece mlae od 14 godina stradalo je u jugoslavenskim logorima. Do sada su poimenino utvrena 5.582 djeteta stradala u logorima. Veina ih je takoer umrla od gladi i tifusa.20 Najnovija istraivanja te brojke utemeljeno poveavaju. U logorima je od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemake manjine. Smrtnost u jugoslavenskim logorima za folksdojere bila je oko 30%. Do sada je 70% (48.687) rtava poimenino identificirano.21 Najmanje 10.000, a mogue je i do 20.000 hrvatskih Nijemaca, veina preostalih u zaviaju, internirano je od 1945. do 1947/1948. u koncentracijske logore, u kojima je najmanje nekoliko tisua izgubilo ivot.22 Iako su znatnu pozornost posvetili tom pitanju, njemaki (podunavskovapski) poimenini popisi rtava poslijeratnih logora nepotpuni su. Ogledni su primjeri najvei i najdugotrajniji logori za folksdojere u Hrvatskoj, logor Valpovo i logor Krndija. Prema svim pokazateljima, kroz logor Valpovo od svibnja 1945. do svibnja 1946. prolo je oko 4.000 logoraa, uglavnom starijih osoba, ena i djece. Njemake su procjene da ih je oko 1.000 do 2.000 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti, dizenterije i tifusa.23 Njemaki popisi poimenino su utvrdili 393 rtve logora Valpovo.24
Usp. Zdravko Dizdar, Vladimir Geiger, Milan Poji, Mate Rupi (prir.), Partizanska i komunistika represija i zloini u Hrvatskoj 1944. 1946. Dokumenti, Slavonski Brod, 2005, 312. 20 Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen-Vernichtungslager-Kinderschicksale in der Zeit von 1944-1948, 945; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, 1015; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 243, 313. 21 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1994, ili www.totenbuch-donauschwaben.at. 22 Ekkehard Vlkl, Abrechnungsfuror in Kroatien, u: Klaus Dietmar Henke i Hans Woller (prir.), Politische Suberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kolaboration nach dem Zweiten Weltkrieg, Mnchen, 1991, 378; Vladimir Geiger, Logori za folksdojere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945.-1947., asopis za suvremenu povijest, god. 38, br. 3, Zagreb, 2006, 1085. 23 Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 224; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, 121; Genocid nad nemakom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, 152. 24 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1994, ili www.totenbuch-donauschwaben.at.
19

204

KULTURA

SJEANJA:

1945.

No prema matici umrlih logora Valpovo, do svibnja 1946., kada je logor rasputen, stradale su najmanje 1.074 internirane osobe. Matica umrlih logora Valpovo (od sredine lipnja 1945. do potkraj travnja 1946.) poimenino navodi 1.015 osoba (552 enske i 463 muke osobe). Posebice su zastupljena djeca i starije osobe. U dobi do 14 godina u logoru Valpovo tijekom 1945. i 1946. umrlo je 86 djece. U dobi do jedne godine (godita 1944., 1945. i 1946.), dakle dojenad, umrlo je 55 djece (etvero umrlih u logoru je i roeno). Meu umrlima znatan je broj (261) osoba starije dobi (stariji od 65 godina). U matici umrlih nedostaju imena (59 osoba, utvrenih na temelju drugih izvora i navoda) umrlih u logoru Valpovo tijekom rujna 1945.25 Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju. Prema svim pokazateljima, kroz logor Krndiju od kolovoza 1945. do svibnja 1946. prolo je oko 3.500 do 4.000 logoraa, uglavnom starijih osoba, ena i djece. Njemake (podunavskovapske) procjene su da ih je oko 500 do 1.500 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti i tifusa.26 Njemaki popisi poimenino su utvrdili 101 rtvu logora Krndija.27 U logoru Krndiji 1945/1946., prema do sada dostupnim pokazateljima i razliitim izvorima, stradalo je 338 osoba, od toga 152 mukarca i 183 ene, a za tri stradale osobe spol nije poznat. Poznata je dob 204 osobe to su stradale u logoru Krndiji 1945/1946. Prema tim pokazateljima, u logoru Krndiji stradalo je: 19 djece i mladih (10 enskih i 9 mukih) do 14 godina ivota. Od toga je meu stradalima troje dojenadi (2 enska, 1 muko) do 1 godine ivota, od kojih je jedno dojene u logoru i roeno. Zatim je meu stradalima 10 djece (4 djeaka: dvojica od 2 godine, jedan od 3 godine i jedan od 5 godina, te 6 djevojica: tri od 1 godinu, dvije od 4 godine i jedna od 6 godina) predkolske dobi (do 6 godina ivota). Slijede najzastupljenije skupine stradale u logoru, 116 osoba (67 ena, 49 mukaraca) radne dobi (od 15. do 64. godine ivota), od toga 36 ena plodne dobi (od 15. do 49. godine ivota), te 71 osoba (31 ena, 40 mukaraca) starije dobi (stariji od 65 godina).28 Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju. Podaci koje donose hrvatski rtvoslovi nezaobilazni su za poznavanje poslijeratnih logorskih stradanja hrvatskih Nijemaca, te su i znatna nadopuna njemakim (podunavskovapskim) poimeninim popisima.
25 26

Usp. Vladimir Geiger (prir.), Radni logor Valpovo 1945.-1946. Dokumenti, Osijek, 1999. Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948. Die Stationen eines Vlkermords, 219; Genocide of the Ethnic Germans in Yugoslavia 1944-1948, 125; Genocid nad nemakom manjinom u Jugoslaviji 1944-1948, 157. 27 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, Mnchen Sindelfingen, 1994, ili www.totenbuch-donauschwaben.at. 28 Usp. Vladimir Geiger, Logor Krndija 1945.-1946., Zagreb Slavonski Brod, 2008. I ondje navedeni izvori i literatura.

VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH...

205

Njemaki poimenini podaci/rtvoslovi za pojedina mjesta i podruja Hrvatske esto su nepotpuni ili pak nepostojei. Nadopuna su njemakim rtvoslovima hrvatskih Nijemaca, stradalih i rtvama u Drugom svjetskom ratu i u porau mnogobrojni prilozi, posebice rtvoslovi objavljeni u Hrvatskoj poslije 1991. O Nijemcima u Slavonskom Brodu i Brodskom Posavlju tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau njemaka (podunavskovapska) historiografija, publicistika i memoarska literatura donosi, za razliku od drugih dijelova Slavonije, malo podataka. Poimenini, nepotpuni, popis/rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau postoji za Slavonski Brod, Slavonski amac, Trnjane, Veliku Kopanicu i Vrpolje.29 No prema do sada utvrenim poimeninim pokazateljima za grad Slavonski Brod i Brodsko Posavlje, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau ivot je izgubilo najmanje 106 Nijemaca (Slavonski Brod: 30, Brodski Stupnik: 1, Budainka: 1, Bukovlje: 1, ajkovci: 3, Donji Andrijevci: 1, Garin: 3, Gundinci: 2, Klokoevik: 1, Malino: 1, Novo Topolje: 1, Oriovac: 1, Podvinje: 3, Sibinj: 2, Sikirevci: 2, Slavonski Koba: 1, Slavonski amac: 5, Staro Topolje: 1, Trnjani: 2, Velika Kopanica: 35, Vrpolje: 8, Zbjeg: 1). Preteito tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i u porau neto manje od dvije treine osoba (uglavnom mukarci, ali i ene) stradalo je (poginuli, ubijeni, umrli, nestali) kao pripadnici vojnih i/ili poluvojnih postrojba. Ostali (mukarci, ene i djeca) stradali su (ubijeni, umrli, poginuli, nestali) kao civilno stanovnitvo tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau. Od toga, oko 15 civilnih osoba stradalo je (umrlo ili ubijeno) u porau tijekom 1945. i 1946. (preteito u logorima).30 Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju. Najopseniji njemaki (podunavskovapski) poimenini popis/rtvoslov Nijemaca Poege i Poeke kotline, vojnika i civila, stradalih i rtava, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau, koji je objedinio sve do tada dostupne podatke, navodi nepotpune pokazatelje za Darkovac, Kulu, Jaki, Pore, Tominovce, Kaptol, Pleternicu, Rajsavce, Zarilac i Zveevo.31 No prema do sada utvrenim poimeninim pokazateljima, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau ivot je izgubilo najmanje 305
Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, 910, 956, 958; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, Erschieungen Vernichtungslager Kinderschicksale in der Zeit von 1944 bis 1948, 992, ili www.totenbuch-donauschwaben.at. 30 Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Slavonskog Broda i Brodskog Posavlja. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 8, Slavonski Brod, 2008, 440-461. I ondje navedeni izvori i literatura. 31 Usp. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, 912-914, 935-936, 955, 957, 958, ili www.totenbuch-donauschwaben.at.
29

206

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Nijemaca Poege i Poeke kotline (Aikovci: 7, Bertelovci: 2, Buk: 6, Cerovac: 1, Ciglenik: 26, aglin: 5, Darkovac: 41, Djedina Rijeka: 3, Eminovci: 2, Frkljevci: 3, Grabarje: 12, Hrnjevac: 2, Jaki: 6, Jurkovac: 1, Kalini: 1, Kaptol: 5, Kneevac: 1, Kula: 43, Kutjevo: 17, Migalovci: 2, Milanlug: 2, Mokre: 2, Nova Ljeskovica: 3, Novi Mihaljevci: 1, Pleternica: 15, Pore: 1, Poega: 17, Rajsavac: 7, Ratkovica: 1, Resnik: 7, Ruevo: 2, Sesvete Poeke: 1, Sovski Dol: 5, Srednje Selo: 1, Stara Ljeskovica: 1, Straeman: 1, Sulkovci: 1, umanovac: 1, Teki: 2, Tominovci: 23, Trapari: 1, Trenkovo: 2, Tretanovci: 3, Tulnik: 2, Zarilac: 14, Zdenkovac: 3, Zveevo: 2). Preteito tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i u porau oko polovice osoba (mukarci) stradalo je (poginuli, ubijeni, umrli, nestali) kao pripadnici vojnih i/ili poluvojnih postrojba. Ostali (mukarci, ene i djeca) stradali su (ubijeni, umrli, poginuli, nestali) kao civilno stanovnitvo tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau. Od toga, etrdesetak civilnih osoba stradalo je (umrlo ili ubijeno) u porau tijekom 1945. i 1946. (preteito u logorima).32 Najnovija pak istraivanja te brojke poveavaju.
*

U izradi rtvoslova hrvatski autori, koji su preteito amateri, najee se ne slue podacima njemakih (podunavskovapskih) poimeninih popisa/rtvoslova, oito i ne znajui za njih. Ogledni je primjer hrvatski rtvoslov za Vukovar.33 rtvoslov je meu stradalim i rtvama popisao i manji broj Nijemaca, Maara i Srba, naime onih koje je autor drao hrvatski usmjerenima, te donosi podatke za 385 Vukovaraca, uglavnom Hrvata, ali i drugih, i tek za neke osobe navodi da su Nijemci ili pak njemakog podrijetla, ali esto za osobe koje su prema obiteljskom podrijetlu, djelovanju i sudbini oito Nijemci ne navodi njihovu nacionalnu/etniku pripadnost. Uvaavajui pak sve izvore, pa i njemake (podunavskovapske), prema do sada utvrenim poimeninim pokazateljima, tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau ivot je izgubilo najmanje 399 vukovarskih Nijemaca, od toga su 172 osobe (mukarci) stradale (poginuli, ubijeni, umrli, nestali) kao pripadnici vojnih i/ili poluvojnih postrojba, a 227 osoba (mukarci, ene i djeca) stradalo je (ubijeni, umrli, poginuli, nestali) kao civilno stanovnitvo (vie od 200 civilnih osoba stradalo je nakon 12. travnja 1945.).34

32

Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov Nijemaca Poege i Poeke kotline. Drugi svjetski rat i porae, Scrinia slavonica, 7, Slavonski Brod, 2007, 429-457 (i ondje navedeni izvori i literatura) ili Vladimir Geiger, Fallen and Perished Danube Swabian Civilians and Soldiers of the City and County of Poega, Slavonia during and after WWII (http://www.hrastovac.net/information/PozegaFallen.htm). 33 Mirko Kovai, U potrazi za istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945., Vukovar, 2004. 34 Usp. Vladimir Geiger, rtvoslov vukovarskih Nijemaca (Drugi svjetski rat i porae), u: Draen ivi, Ivana ebec (ur.), Vukovar hrvatska batina i perspektive razvoja, Zagreb Vukovar, 2007, 183-212. I ondje navedeni izvori i literatura.

VLADIMIR GEIGER: RTVOSLOVI/POIMENINI POPISI HRVATSKIH NIJEMACA, VOJNIKA I CIVILA, STRADALIH...

207

Znaajka je tek manjeg broja rtvoslova pokuaj da na temelju mnogobrojnih i raznolikih izvora i literature popiu sve stradalnike i rtve, i vojne i civilne (s naznakom svih poinitelja zaraenih politikih i vojnih strana), u Drugome svjetskom ratu i porau, bez obzira na njihovu nacionalnu/etniku, vjersku, politiku ili vojnu pripadnost. Postojei popisi stradalih i rtava/rtvoslovi koji donose podatke i o hrvatskim Nijemcima nepotpuni su, a njihovi navodi nerijetko netoni i zbunjujui. Razloga je nekoliko. Primjerice za neke osobe, unato njemakom prezimenu, nije uvijek lako utvrditi jesu li Nijemci ili Hrvati, ili pak neki drugi. Naime mnogi podrijetlom Nijemci nisu se takvima iskazivali ni osjeali. Mnoge osobe koje su se osjeale i iskazivale Nijemcima nisu imale njemaka prezimena. Nerijetko je u razrjeavanju nacionalne/etnike pripadnosti stradalnika/rtve problem nedostupnost ili nepostojanje potrebnih pokazatelja. Primjetno je, usporedimo li njemake (podunavskovapske) rtvoslove i hrvatske rtvoslove da i Nijemci i Hrvati navode iste osobe kao svoje stradalnike/rtve.35 U nekim pak rtvoslovima objavljenim u Hrvatskoj poslije 1991. Nijemci su esto proglaavani Hrvatima i hrvatskim stradalnicima i rtvama.36 Ponekad su u literaturi i popisima/rtvoslovima, posebice prilozima utemeljenima na sjeanjima/iskazima navedeni nepotpuni, razliiti i, tovie, netoni podaci o vremenu i mjestu stradanja nekih osoba. Pri izraunavanju broja stradalih i rtava u Drugom svjetskom ratu i porau na nekom uem podruju nezaobilazno je poznavanje i broja stradalih Nijemaca kao korektiv broju stradalih i rtava drugih nacionalnosti/etnikih skupina. Poimenini pak folksdojerski popisi stradalih i rtava tijekom Drugoga svjetskog rata i u porau mogu biti od koristi i za prebrojavanje te popisivanje ljudskih gubitaka na mikrorazini.37
*

Utvrivanju broja i imena stradalih i rtava, i vojnika i civila, poginulih, ubijenih, od posljedica rata umrlih te nestalih osoba ne moe se pristupati na temelju improvizacija, ve na temelju odreenih stvarnih pokazatelja kako bi se dolo do najpribliUsp. primjerice: H. Schreckeis, Wukowar. Alte Hauptstadt Syrmiens. Die Donauschwaben in Stadt und Umgebung, 290, 296, 297, 299; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band IV, Menschenverluste Namen und Zahlen zu Verbrechen an den Deutschen durch das Tito-Regime in der Zeit von 1944-1948, 895, 897; M. Kovai, U potrazi za istinom. Martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945., 113, 128, 186. 36 Usp. primjerice: Mira Pelikan, Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim rtvama Virovitiko-podravske upanije stradalim 1941.-1945. i 1991.-1995. godine, Osijek, 2003. 37 Usp. Z. D. Janjetovi, Izraunavanje broja rtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji jedno iskustvo, 510-511.
35

208

KULTURA

SJEANJA:

1945.

nijih podataka o broju i imenima stradalih i rtava. Sve to vrijedi i za ljudske gubitke Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i porau. Temeljni je problem u istraivanju ljudskih gubitaka Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i porau, kao i u istraivanju stradanja i rtava hrvatskih Nijemaca, pomanjkanje izvora. Pitanje ljudskih stradanja i rtava iz mnogih je razloga jedna od najzamrenijih istraivakih tema koje treba propitivati i dopunjavati. I o stradanju i rtvama hrvatskih Nijemaca u Drugom svjetskom ratu i porau niz je otvorenih pitanja i protupitanja.

Victimology of Croatian Germans, Soldiers, Civilians, Casualties and Victims during World War II and the Post-War Period Summary
Investigations of population losses in Croatia during World War II and the post-war period include many questions regarding the causes and circumstances thereof, and in this sense the problem of the casualties and victims among Croatian Germans is unavoidable. Lists of casualties and killed victims (soldiers and civilians) can be traced in many publications. Still, such lists that were created in Yugoslavia and Croatia up to 1991, which contain many valuable information on war casualties among the partisans, as well as on victims of the terror exercised by the authorities of the Independent State of Croatia (ISC) and the occupational government of the Third Reich, do not reveal much data about Germans. On the other hand, German registers/name-lists contain information on German victims and casualties within militia, military and paramilitary forces of the ISC and the Third Reich, together with the data about German civilians that were killed by NOV (Narodno oslobodilaka vojska Peoples Liberation Army) and POJ (Partizanski odredi Jugoslavije Partisan Forces of Yugoslavia), i.e. Yugoslavian Army. Moreover, one can find there even information on German victims during the post-war period, suffered predominantly in the Yugoslavian prisonercamps. Still, these lists and registers do not contain any data about Germans who participated in the partisan movement, nor about German civilians who became victims of the ISCs terror or scourge of occupational forces of the Third Reich. Thus, all victimologies published in Croatia after 1991 can be used as a useful supplement to the abovementioned registers. A complete list of German victims and casualties in Croatia could therefore be assembled by taking into account all extant sources.

UDBENICI POVIJESTI I HISTORIOGRAFIJA

Stjepan Matkovi OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA NA SVEUILITU U ZAGREBU DO POETKA 1950-ih
Tema ovog lanka je opis odnosa komunistikih vlasti prema povjesniarima na Sveuilitu u Zagrebu nakon 1945, kada nove politike okolnosti duboko zasijecaju u razvoj historiografije. U sreditu pozornosti su gledita Agitpropa, koji je slijedom revolucionarnih promjena nastojao odreivati usmjerenje povijesne znanosti u duhu dijalektikog i historijskog materijalizma, provoditi kadrovsku politiku i ucrtavati tijek naobrazbe povjesniara.

odloga za lanak je izvjee koje nam pribliava politiku pobjednike Komunistike partije prema Sveuilitu u Zagrebu i nastavnom osoblju. Rije je o dokumentu Uprave za agitaciju i propagandu KP Hrvatske, koji se nalazi u Hrvatskom dravnom arhivu. Njegov sadraj upuuje na neke od tema vezanih uz izgradnju komunistikog sustava, koje su do sada rubno obraene u historiografiji, a koje ujedno mogu posluiti za istraivanja o povijesnom lomu 1945. sa svim popratnim posljedicama na podruju historiografske problematike, pa i ire, unutar sveuiline zajednice.1 Prije svega,
Zgrada Sveuilita u Zagrebu.
1

Izvorni sam tekst dobio ljubaznou dr. sc. Zlate Knezovi, umirovljene povjesniarke koja se u Hrvatskom institutu za povijest bavila odnosima u kultu-

212

KULTURA

SJEANJA:

1945.

radi se o ulozi Partije i njezinih pobonih sastavnica u sferi visokokolskog obrazovanja, a napose o poloaju Sveuilita u Zagrebu i sveuilinih nastavnika u poratnom razdoblju. Unato uestalim raspravama o kretanjima unutar historiografske zajednice pomalo zauuje to nema sustavnijih istraivanja o hrvatskoj historiografiji u razdoblju Drugoga svjetskog rata te u vremenu uspostave komunistikog sustava, premda je nesumnjiva popularnost tih vremenskih odrednica kod itateljstva i pripadnika povjesniarske struke. Ona bi u metodolokom smislu bila vrlo korisna za razvijanje komparativnog pristupa pri istraivanju totalitarnih sustava, primjerice kada je rije o ulozi povijesti i poloaju povjesniara u Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj pod poglavnikom Antom Paveliem i federativne Jugoslavije pod maralom Josipom Brozom Titom, bez obzira na razlike izmeu dvaju dravnih sustava i politikih pokreta. Oba su se sustava vremenski isprepletala u sukobima koji su ostavili duboke oiljke s dugotrajnim posljedicama.2 Iz tih razloga drim vrijednim posvetiti pozornost temi o povjesniarima, koja je na sustavniji nain ve otvorena u srpskoj historiografiji monografijom Istoriografija pod nadzorom, napose onim dijelom studije koji je napisao sveuilini profesor Ljubodrag Dimi.3 Kod hrvatskih povjesniara pojavio se odreen broj preglednih radova koji se dotiu promjena strukturalnih znaaja nakon 1945, ali bez dubljih sondiranja vrela i zaokruenijih interpretacija, tako da su iznijeti rezultati odraz pisanja bez veih pretenzija, ali i iznoenja ocjena u rukavicama. Najvie podataka ostavio je Jaroslav idak, jedna od kljunih osoba hrvatske historiografije nakon Drugoga svjetskog rata, koji je zapoeo sveuilinu karijeru i objavio respektabilne radove i prije rata. Njegovo je gledite da je do 1948. prevladavao dogmatski stav Partije, ali i da zateene prilike nakon okonanja rata, koji je donio ogromna razaranja i rtve, nisu omoguavale kvalitetniji razvitak historiografije.4 Neto drugaije miljenje, a drim da je vano naglasiti da je ono izraeno nakon promjena 1990-ih, iznosi Stjepan Antoljak, isto tako sveuilini djelatnik i jedan od protagonista zbivanja, koji je zabiljeio da hrvatska historiografija nakon 1918. kroi vrlo snanim
ri tijekom rata i u porau (do poetka 1950-ih). Uvid u dio arhivskih dokumenata iz fonda Hrvatskog dravnog arhiva (HDA) koji se bave odnosom vladajuih sastavnica prema sveuilinim pitanjima omoguila mi je dr. sc. Katarina Spehnjak, isto tako s Hrvatskog instituta za povijest. Koristim prigodu da kolegicama izrazim iskrenu zahvalu. 2 Kao komparativni primjer vidi tekst Tihomira Cipeka Stoljee diktatura u Hrvatskoj, Hrvatska politika u XX. stoljeu, ur. Lj. Anti, Zagreb 2006. 3 ore Stankovi Ljubodrag Dimi, Istoriografija pod nadzorom. Prilozi istoriji istoriografije, knj. 1, II. deo Od ideologije do nauke (Raanje istoriografije o Jugoslaviji 1945-1965), Beograd 1996. 4 Jaroslav idak, Hrvatska historiografija njezin razvoj i dananje stanje (1971), u: Kroz pet stoljea hrvatske povijesti, Zagreb 1981, 351-369, ovdje 358. Vie o idaku vidi u lanku Mirjane Gross: U povodu 75-godinjice ivota Jaroslava idaka, Historijski zbornik XXIX-XXX, 1976-1977, 1-11.

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

213

koracima naprijed, tijekom kratkotrajne Banovine Hrvatske i jo vie NDH doivljava vie promjena i nadopuna, a zatim slijedi nastup Demokratske Federativne Jugoslavije kada prilike nisu doputale da se pone s nekim sustavnijim radom na podruju hrvatske historiografije.5 Antoljak bez okolianja pie da je uvoenjem komunizma historiografija stalno i vjeto prosijavana kroz partijsko-marksistiko sito, to je moralo imati posljedice na njezin poloaj u nacionalnoj kulturi, na odnos prema ideji hrvatske dravnosti i, u nastavku, na profesionalni oslonac na zapadnoeuropske uzore. Dodajmo i gledite Bernarda Stullija, koji se pohvalno izrazio o poslijeratnim dosezima na podruju arhivistike struke, u ijoj je djelatnosti i sam sudjelovao, ali i iznio primjedbu o tome da od 1945. nismo rijeili ni neke osnovne probleme od kojih zavisi pravilan razvoj nae historiografije i bre ostvarenje njenih rezultata.6 Ta opaska, potaknuta izdavanjem Historije naroda Jugoslavije, odnosila se na kritiku koritenja znanstvenih zavoda te izostanka sustavnih bibliografija i drugih organizacijskih problema u vremenu od 1945. do toga zapisa. Ona, prema tome, nije postavljala problem ideologizacije, nego je u prvom redu oznaila temeljne probleme struke. Meu pionirskim pokuajima produbljivanja teme o statusu struke tijekom suvremene povijesti bio je znanstveni skup, a zatim i objavljeni zbornik radova s njega pod naslovom Hrvatska historiografija XX. stoljea: izmeu znanstvenih paradigmi i ideolokih zahtjeva.7 Samo su lanci dvaju sveuilinih profesora imali kao predmet istraivanja oznaivanje ideologiziranosti historiografije u vremenima prevladavanja komunistike ideje. Ivo Goldstein se zadovoljio uopenom tezom o historiografiji kao polju politike manipulacije tijekom itavog 20. stoljea, a ponajvie horizontalnim propitivanjem partijnosti u doba vlasti Komunistike partije i revizionizma u doba postkomunizma, dok se Miroslav Bertoa oslonio na osobne uspomene vezane uz praksu nadzora u historiografskom okruenju.8 Oba su lanka, svaki na svoj nain, ukazala na nedemokratsku prirodu reima u poratnom razdoblju, koji je nastojao znanost prilagoditi svojim interesima i njome legitimirati novoizborenu vlast. Na kraju navodim lanak Tomislava Vukovia, koji je s kraim uvodnim osvrtom objavio ispravu O idejnosti nastave i o problemima u vezi vjerske nastave. To je integralni dokument Agitpropa iz 1949. koji se nadovezuje na temu agitpropagandnog rada, a bavi se odnosom vladajuih sastavStjepan Antoljak, Renesansa hrvatske historiografije, Pazin 1996, 17-18. Bernard Stulli, Problemi nae historiografije, Nae teme, br. 4-6, Zagreb 1960, 961. 7 Skup je odran u prosincu 2002. u organizaciji Instituta Ivo Pilar iz Zagreba. Zbornik su uredili Sreko Lipovan i Ljiljana Dobrovak, a objavljen je 2005. u izdanju navedenog organizatora. 8 Nuzgredno se moe spomenuti da M. Bertoa jedno poglavlje svoje ego-histoire Kruh, mata & mast. Prizori i memorabilije o staroj Puli 1947-1957 (Zagreb 2007), ispunjene slojevitim opisima poratnog svakodnevlja, znakovito naslovljava Ideologizacija i sovjetski stereotipi.
6 5

214

KULTURA

SJEANJA:

1945.

nica prema vjerskoj nastavi.9 Rije je o temi koja je historiografski ve obraivana, no s kritiki objavljenim izvorom Agitpropa pojanjavaju se odnosi izmeu reima i Katolike crkve.10 Dokument o kojemu se govori u ovome lanku objavljen je u prvoj polovici 1949, tonije 3. oujka, a nastao je u upravi Agit(acijsko)propagandnog odjela CK KPH, tijela koje je osnovano 1. lipnja 1945. Potpisao ga je Milo Popovi, lan Agitpropove komisije i rukovoditelj vieg partijskog kursa.11 Adresat izvjea bila je sredinja uprava Agitpropa Centralnog komiteta KPJ u Beogradu. U njemu se donose analize planova i programa predmeta na Filozofskom, Ekonomskom i Pravnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, ope ocjene djelovanja nastavnog kadra na fakultetima i ralamba ideoloko-odgojnog rada studenata i nastavnika koje su bile podloga za uvid o sistemu idejnog i naunog uzdizanja profesora i asistenata.12 Taj dokument, koji se u skraenom obliku donosi u prilogu ovoga lanka, pokazuje kako se kroz perspektivu ideolokih obrazaca ratnih pobjednika klasne borbe, diktature proletarijata i marksizma-lenjinizma, odnosno kroz osudu buroaske znanosti, pa tako i historiografije ustoliivala nova paradigma vladanja na raun prevladavajuih obrazaca iz prolosti, i to u sredini u kojoj nije bilo prevage izdanaka marksistike tradicije miljenja. U dobroj mjeri taj se radikalni preokret oslanjao na usvajanje sovjetskog integralnog modela kojim se htjelo postupcima nametanja ideologije komunizma ovladati cjelokupnim znanstvenim, kulturnim i umjetnikim kretanjima. Ili, kako su to rekli vodei povjesniari 1948. u Hrvatskoj, prilagoavajui se manje-vie zadanim okolnostima i diktatima totalitarne vladavine:
... naa napredna historiografija ne razvija se osamljena. Ona e u svome nastojanju imati dragocjenu pomo u historiografiji Sovjetskog Saveza, njeno bogato
Tomislav Vukovi, Agitpropova isprava o odnosu hrvatskih komunista prema vjeronauku. Otkrivanje i ienje naih kola od neprijateljskih elemenata, Tkali. Godinjak Drutva za povjesnicu Zagrebake nadbiskupije, br. 10, Zagreb 2006, 745-762. 10 O odnosu Crkve i novog politikog sustava glede vjeronauka vidi: Miroslav Akmada, Crkva i drava. Dopisivanje i razgovori izmeu predstavnika Katolike crkve i komunistike dravne vlasti u Jugoslaviji, Zagreb 2008, 328-379, i Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda. Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2002, 187-197. 11 Vie o Agitpropu: Ljubodrag Dimi, Agitprop kultura, Beograd 1988; Biljana Kai, Uloga Agitpropa KPH u Slavoniji (1945-1950), asopis za suvremenu povijest, br. 1-2, Zagreb 1988, 173-182; Politika kulture, ideologijsko mapiranje, zasjeci, 1945. razdjelnica hrvatske povijesti, Zagreb 2006, 123-135; Berislav Jandri, Hrvatska pod crvenom zvijezdom. Komunistika partija Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2005, 159-16; Tatjana ari, Kulturna politika vlasti u NR Hrvatskoj primjer Matice hrvatske 1945.-1952. (magistarski rad), Zagreb 2008. 12 Vie o propisima o Sveuilitu i nadlenim tijelima (Komitet za kole i nauku, Ministarstvo za nauku i kulturu, Ministarstvo za prosvjetu i Savjet za nauku i kulturu): A. Milui H. Sirotkovi S. Lang, Sveuilite od osloboenja do uvoenja drutvenog upravljanja (1945-1954), Spomenica u povodu proslave 300-godinjice Sveuilita u Zagrebu, I, Zagreb 1969, 185-240.
9

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

215

metodoloko iskustvo i znaajne rezultate asopis [Historijski zbornik op. pr. ] e prenositi u prikazima, ocjenama i biljekama.13

Primjena sovjetskog uzora zahtijevala bi podrobniju analizu. Do otvorenog sukoba s Informbiroom neosporan je njegov preslik u gotovo svim porama ivota: vojnim i civilnim strukturama, tajnim slubama, gospodarstvu, kulturi, znanosti, urbanistici, portu i dr.14 Shodno tomu znanost je, ukljuujui historiografiju, neizbjeno morala potpasti pod kiobran takvih svjetonazora. O tome izravno govori podatak da je profesor Abramov iz SSSR-a doao u svojstvu instruktora za pitanja visokog kolstva i ukljuio se u rad Komiteta za kolu i nauku vlade FNRJ.15 Nakon unutarkomunistikog raskola 1948. uoavaju se odstupanja od sovjetskih autora, to opet nije znailo i njihovo potpuno naputanje, ija su djela jo dugo bila zastupljena na popisima literature. Na historiografskom podruju ona su dobrim dijelom bila doista pisana na visokoj zanatskoj razini (npr. Struve, Makin, Potemkin i dr.), ali su upadali u oi brojni navodi marksistikih klasika i suvremenih sovjetskih predvodnika radnike klase kroz ije su se rijei tumaili brojni problemi od stare do suvremene povijesti. Sukob s Informbiroom naruio je idilinu suradnju. Na politikoj razini on se sveo na komunistiko tumaenje izvornosti marksizma-lenjinizma unutar partijskih redova, a u praksi e dovesti do titoistikih uklanjanja prostaljinistikih kadrova, tako da e se meu prognanima nai neki od agitpropagandista koji su nastojali na fundamentalan nain provoditi revolucionarne ciljeve.16 Njihovo uklanjanje utjecat e na promjene i u sveuilinoj sredini u obliku otklona od pravovjernog staljinizma i u svojevrsnoj liberalizaciji koja e doputati neto slobodnije izraavanje struke i praenje rezultata zapadne historiografije.17
13

Rije urednitva, Historijski zbornik, god. I, br. 1-4, Zagreb 1948, 9. Kasnije, u natuknici Historiografija, koju je napisao J. idak, ta e se Rije tumaiti kao programatski tekst hrvatske historiografije, uz opasku da ona nosi na sebi stanovit biljeg vremena u kojem je nastala. Vidi: Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1980, 207. 14 Vidi primjerice: Katrin Boeckh, Vjerski progoni u Jugoslaviji 1944.-1953.: staljinizam u titoizmu, asopis za suvremenu povijest (dalje: SP), Zagreb, br. 2/2006, 403-431; Zlata Knezovi, Idejno-politika uloga sovjetskih filmova u filmskom repertoaru u Hrvatskoj 1945-1952, SP, br. 1-2/1988, 137-171; Obiljeja boljevizacije hrvatske kulture (1945.-1947.), SP, br. 1/1992, 101-133; Jerca Voduek-Stari, Temelji ideologije i tehnologije preuzimanja vlasti u Jugoslaviji 1944.-1945. godine, 1945. razdjelnica hrvatske povijesti, Zagreb 2006, 25-36; Ivo Banac, Antifaizam nije samostojea ideja, http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2008,2,16, 108861.jl, itano 16. 2. 2008. 15 HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, Nastavni planovi i programi na sveuilitu, 1950, 1 (8). 16 O ozraju progona na Sveuilitu vidi: Stanko Lasi, Autobiografski zapisi, Zagreb 2000, 519-521. 17 O liberalnom odnosu svjedoi J. idak u kontekstu prijelomne 1948. Termin liberalizacija stavio sam u navodnike da ne bi bilo zabune oko prirode sustava u kojemu i dalje nije bilo mjesta za liberalizam u smislu politike filozofije i demokracije. Liberalizacija bi tako oznaavala doputanje neto slobodnijeg izraavanja miljenja u domeni struke i poputanje krute partijske stege, ali uvijek u skladu s vladajuom ideologijom. Usp.: J. idak, Hrvatska historiografija, 359 i 361.

216

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Usporeujui razdoblje Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraa s gledita reda sveuilinih predavanja u NDH i u vremenu do ranih 1950-ih, moemo vidjeti da sveuilini ivot nije doivio dramatine, sveobuhvatne kadrovske promjene. Takav slijed posebice je vidljiv u sluaju sastava Mudroslovnog/Filozofskog fakulteta i unutar njega Filozofsko-historikog odjela. U prilog takvom razvitku svakako ide nastojanje KP da Sveuilite nastavi s radom odmah nakon trijumfa 1945, uvid u sastav nastavnog osoblja i injenica da nedostatak nastavnike elite realno nije doputao radikalnije rezove. U tom smislu moemo se osloniti na injenicu koju iznosi Viktor Novak, prema kojemu se nakon 1945. susreu tri generacije povjesniara na podruju povijesnih znanosti. Prva je najstarija i brojano sve manja, ali vrlo vana jer prenosi na onu srednju i mlau neophodna znanja.18 ini se da je takvo idilino prevladavanje generacijskog jaza bilo u sutini lakirano. Upravo je Agitprop sa svojim radom pokazatelj da je starije pokoljenje, ponajprije kao pripadnici starog drutva koje se teko privikava na korjenite promjene, trebalo proi otar filtar partijskih provjeravanja, za razliku od mlaeg kadra koji je ocjenjivan kao politiki podoban. O starom drutvu Partija nije imala dobro miljenje. Tako e lan Politbiroa KPJ Milovan ilas u njezino ime zabiljeiti: Prosvjetni i nauni ivot stare Jugoslavije ne samo to je poivao na reakcionarnim, buroaskim temeljima, nego je i kao takav bio nerazvijen, kako po svojoj materijalnoj bazi, tako po svojoj prosvjetnoj i naunoj organizovanosti.19 Neto ranije Josip Broz Tito je u obraanju JAZU (1947), osvrnuvi se na mjesto znanosti u drutvu, najavio optimizam jer su s padom starog drutvenog poretka, pali i okovi sa ustanova nauke.20 U istom govoru naznaio je i odnos prema historiji: Moemo li mi rei da je naa historija tana? Da u njoj nema falsifikata? Ne! To mi ne moemo kazati, jer je i pisanje historije bilo i te kako podvrgnuto utjecaju sa strane vladajuih klasa, sa strane pojedinih klika, pa ak i pojedinaca. Unato takvom preziru prema tradiciji, koji se moe razumjeti s motrita borbe za uvoenjem komunistike ideje u kolstvu, nije se moglo raunati na ubrzano i prisilno usaivanje diktature KPJ. U pogledu odnosa prema visokoobrazovanom kadru vano je istaknuti da je u rujnu 1945. ustanovljen Sveuilini sud asti radi suenja sveuilinim nastavnicima za koje se pretpostavljalo da su se tijekom rata ogrijeili o interese i ast jugo-

18

Viktor Novak, Outline of Yugoslav Historiography, u: Dix annes dhistoriographie yougoslave 1945-1955, Comit national yougoslave des sciences historiques, Beograd 1955, 25. S tom ocjenom slae se i J. idak, po kojemu je do 1955. nikla prva poratna generacija hrvatskih historiara, koji danas, zajedno s nekoliko pripadnika starijih pokoljenja, nose na sebi poglaviti teret hrvatske historiografije (J. idak, Hrvatska historiografija, 361). 19 Milovan ilas, Izvjetaj o agitaciono-propagandnom radu Centralnog komiteta Komunistike partije Jugoslavije, referat odran na V. kongresu KPJ, Beograd 1948, 26. 20 Maral Josip Broz Tito o zadacima nauke, Istoriski asopis, god. I/1948, 1-2, Beograd 1949, 8.

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

217

slavenskih naroda, o interese sveuilita, o njegovu autonomiju i tradiciju.21 Protiv odluka istranih tijela Suda asti nije bilo pravnog lijeka. Uz Zemaljsku komisiju za utvrivanje zloina okupatora i njihovih pomagaa, Anketnu komisiju za utvrivanje zloina kulturnom suradnjom s neprijateljem i sudove nacionalne asti to je bilo glavno tijelo koje je procjenjivalo ponaanje pojedinaca tijekom Drugoga svjetskog rata. Svi profesori Sveuilita u Zagrebu morali su ispuniti upitne arke Anketne komisije. Prema nekim izvorima, nedovoljno potkrijepljenima, neki od njih bili su poslije toga sasluavani i prolazili su torture.22 Kad je rije o Filozofskom fakultetu, tri su nastavnika osuena, pet je postupaka obustavljeno, a dva su nastavnika umirovljena. Na studiju povijesti uklonjen je redoviti profesor dr. Rudolf Horvat, kojega je Narodni sud za zatitu narodne asti u kolovozu 1945. osudio zbog povrede nacionalne asti kulturnom, drutvenom i politikom suradnjom s okupatorom i njegovim ustakim pomagaima i oduzeo mu graanska i politika prava u trajanju od deset godina, te je ostao i bez profesorske mirovine, a njegova djela se nisu smjela posve slobodno koristiti sve do kraja 1980-ih. Redoviti profesori Grga Novak na katedri za Povijest staroga vijeka, Miho Barada na katedri za Hrvatsku povijest i Josip Matasovi na katedri za Pomone povijesne nauke nastavili su predavati, a prof. Ljudmil Hauptmann je kao nositelj Ope povijesti srednjega i novoga vijeka 1948. umirovljen. Karijeru je na istome mjestu nastavio docent Jaroslav idak, predajui opu povijest novog vijeka, dok je docent Stjepan Antoljak 1946. prebaen na poloaj upravitelja Dravnog arhiva u Zadru. Sva su ta imena bila ve renomirana u struci, usavravala su se u poznatim sveuilinim sreditima Europe i teko su bila nadomjestiva u voenju nastave i provoenju dijela znanstveno-istraivakih zadaa nakon okonanja Drugoga svjetskog rata. Unato politikim etiketiranjima nije ih se moglo jednostavno zamijeniti drugim strunjacima jer takvih nije bilo. U pogledu katedri, naslijeene su one za opu i narodnu povijest te pomone povijesne znanosti, koje su poetkom 1950-ih trajnije preureene. Studij se sastojao od 13 predmeta: 1) marksizma-lenjinizma, 2) ope historije a) starog vijeka, b) srednjeg vijeka i c) novog vijeka, 3) historije naroda Jugoslavije, 4) historije odreenog naroda, 5) historije Vizantije (fakultativno), 6) pomonih povijesnih nauka, 7) arheologije i historije umjetnosti, 8) historije filozofije, 9) latinskog, 10) zapadnog jezika, 11) pedagogije, 12) predvojnike obuke i 13) politike ekonomije. Predmet marksizam-lenjinizam, uveden kolske godine 1948/1949, govori nam o vrijednosnim pozicijama koje tada prevladavaju u nastavi. Meutim ni njegovim uvoenjem Partija nije bila posve zadovoljna: Ovaj dio rada na liniji ideolokog vaspi-

21 22

Milui Sirotkovi Lang, nav. dj., 212. Josip Grbelja, Uniteni narataj. Tragine sudbine novinara NDH, Zagreb 2000, 186-187. Autor u knjizi rubno pie i o sudbinama intelektualaca, od kojih su neki bili sveuilini profesori.

218

KULTURA

SJEANJA:

1945.

tanja studenata i nastavnika, te unoenja marksistikih shvatanja u nastavi i pored postignutih uspjeha nije do sada dao veih rezultata naroito u pogledu preorjentiranja samih predavanja i pravilnoj primjeni principa marksizma-leninizma na svaki predmet posebno. Tu ide naroito teko sa starijim profesorima, koji se vrlo slabo odazivaju ueu na naim politiko-ideolokim kursevima i kruocima i koji uopte teko usvajaju nove savremene naune poglede na svijet i drutvo, a djelomino se tome manje ili vie otvoreno i direktno suprotstavljaju.23 Iz dokumenta Agitpropa o radu na Sveuilitu u Zagrebu moemo vidjeti da se on bavio vrednovanjem nastavnih planova i programa, procjenom politike podobnosti, pitanjem optereenosti studenata i radom profesora. Nadzirala su se predavanja svih profesora i ocjenjivalo njihovo prilagoavanje novom reimu. Drugim rijeima, nastojao je u potpunosti nadzirati itav sveuilini ivot putem partijskih organizacija, profesorskih elija, sindikalnih podrunica i Narodne omladine. Iz nekih kritikih opaska moe se zakljuiti da Partija nije bila u potpunosti zadovoljna stanjem na fakultetima. Vie je primjedaba na ponaanje pojedinih profesora i osuda samih lanova Partije koji se nisu znali nositi s pojavama protivnim partijskim direktivama.24 Sadraj agitpropovskog izvjea ukazuje na neprihvatljivu situaciju znatnog dijela nastavnikog osoblja, koje se u skladu s prevladavajuim rjenikom naziva neprijateljski raspoloenim nastavnicima. Nezadovoljstvo je izviralo iz uvjerenja da zateeni nastavnici nisu svjesni dubine preobrazbe kojoj su teili u Partiji. U tom smislu zabiljeen je dosta veliki otpor kod profesora. Nekima se predbacivalo da izbjegavaju preporuivati sovjetsku literaturu, drugi su tereeni da ismijavaju nauni marksizam ili da izbjegavaju govoriti o sukobu s Informbiroom.25 Iz tih primjera i drugih popratnih kritika vidi se da je rije o dranju koje se sastojalo od odugovlaenja u sastavljanju programa prilagoenih ciljevima novih vlasti i o predavanjima bez ukalupljivanja u zacrtane ideoloke planove. No taj je otpor suzbijen, ali nije objanjeno na koji nain. Izvjee biljei:
Neprijateljski raspoloeni nastavnici vidjeli su u tome ukidanje dosadanje mogunosti da svoj neprijateljski rad kriju iza pomanjkanja programa. Taj je otpor skren, te su nastavnici ve izradili programe za sve one kolegije, koje predaju u prve dvije godine studija. Izraeni programi dostavljeni su preko dekanata Komitetu za visoke kole, a sindikalna podrunica i partijska odjeljenja nastavnika
23

HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, O stanju na Sveuilitu i borbi za idejnosti u nauci, 2. Usp. i O stanju na katedri marksizma-lenjinizma na Zagrebakom sveuilitu i o prijedlozima za budui rad. 24 O nekim negativnim pojavama na Zagrebakom sveuilitu, Borba, br. 307, 25. XII. 1950, 2. 25 HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, Sistem idejnog i naunog izdizanja profesora i asistenata, 3.

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

219

i studenata nisu imali u njih uvida. Iz razgovora sa nastavnicima stie se utisak da je veina nastavnika pravilno shvatila vanost programa, da kod njih postoji dobra namjera da izrade programe, koji e biti struno i idejno na visini. Meutim veliki broj nastavnika nee biti u stanju da to uini, jer nijesu rasistili sa ostacima buroaske nauke, koji se jo uvijek kod njih nalaze. Budui da se radi o nekim dobronamjernim nastavnicima trebat e im pruiti pomo u ovom pogledu, jer e je oni rado prihvatiti.

O pogledima Agitpropa na programe svjedoe odreeni primjeri. Tako se kritizira satnica uenja latinskog jezika, traei da se tjedni broj sati smanji sa est na tri sata. Reduciranje je traeno i za predavanje pomonih povijesnih znanosti. Rasprava se vodila i o nainu dvopredmetnog studija, pri emu su stariji profesori ustrajali na opciji temeljitijeg studija glavnog predmeta. Tipian je odnos prema novom nastavnom planu na filozofskoj grupi, gdje se biljei: smatramo da je [plan] ipak preglomazan. On bez sumnje predvia iroko obrazovanje, kakvo se do sada nije postizalo na filozofskoj grupi, ali se zato postavlja pitanje da li e studenti biti u stanju da u roku etiri godine potpuno savladaju svu grau i da usporedo steknu najvie znanja iz osnovnih predmeta: Dijalektiki materijalizam i Historijski materijalizam. Nae je miljenje da i pored specijalnih kurseva po ova dva predmeta, ipak e temeljitije i opirnije izuavanje marksistike filozofije biti donekle oteano bar radi velikog broja drugih predmeta. Poruke izvjea korespondiraju s onime to je u svom izlaganju rekao navedeni Milovan ilas na V. kongresu KPJ. U dijelu u kojem se istie da je jedno od osnovnih pitanja okupiti napredne kulturne radnike u borbi protiv reakcije uopte, a u oblasti kulture posebno eksplicitno je naglaeno: U naim kolama i na univerzitetima jo uvijek se nai aci i studenti truju idealizmom, misticizmom, nenaunim, antimarksistikim shvatanjima istorije, knjievnosti, jezika, pravnih nauka itd. Uzroci ovih slabosti u naim kolama i univerzitetima lee u naslijeenom, krivo vaspitanom i djelimino neprijateljskom nastavnikom kadru, dakle u nemanju ideoloki vrstog i spremnog kadra, u pomanjkanju marksistiko-lenjinistikih udbenika, naroito iz oblasti nacionalnih predmeta i u nedovoljnoj borbi nekih partijskih radnika za nastavu u naim kolama na marksistikim ideolokim osnovama.26 Posebno poglavlje u agitpropovskom izvjeu nosi naslov Stanje naunosti idejnosti na predavanjima i seminarima po pojedinim katedrama. Iznesena gledita bacaju svjetlo na rad profesora iz perspektive agitpropovskih suradnika. Oni su revno biljeili ponaanje profesora, od praenja satnice izvoenja nastave i citiranja sovjetskih autora do naina izvedbe nastave, seminara i ispita koji su morali protjecati u duhu historijskog materijalizma. Konano slijedi opis ideoloko-odgojnog
26

M. ilas, nav. dj., 27.

220

KULTURA

SJEANJA:

1945.

rada studenata i nastavnika u kojemu se istie na koji se nain na Sveuilitu odvija rad ideoloko-politikih kurseva. To se idejno izdizanje provodilo putem kruoka i kurseva koji su bili mjesto prouavanja klasinih djela marksizma i materijala kongresa KPJ.27 Istaknimo za kraj jo neke zabiljeene sluajeve koji se odnose na djelovanje povjesniara ili istraivaa povijesti drugih struka. Te spoznaje nadopunjuju pogled na oblikovanje historiografskih kretanja u ozraju novog politikog sustava. Zdenko Radeli u nedavno objavljenoj sintezi Hrvatska u Jugoslaviji opisuje sluaj sveuilinog profesora Ferde ulinovia s Pravnog fakulteta u Zagrebu koji je dobio zadau da napie povijest partizanskog pokreta za potrebe visokokolske nastave. Premda je sa suradnicima pozorno pregledavao tekst u tenji da knjiga ne bude predmet diskusije, koja bi bila nezgodna (po pisca), svoju je Historiju narodno-oslobodilakog pokreta u Jugoslaviji 11. kolovoza 1946. poslao u Agitprop CK KPH s molbom da je paljivo proitaju. Zapravo je, u svojoj nesigurnosti, znajui da se bavi vrlo osjetljivim radom, molio lanove Agitpropa za koautorstvo. ulinovi pie: Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, to smatrate, da nije ispravno.28 Katarina Spehnjak donosi sadraj jednog britanskog diplomatskog izvjea iz sijenja 1946. u kojemu pie: Povijest. Pie se iznova. Odlueno je da se napiu udbenici na marksistikoj liniji. U meuvremenu, povijest poinje 1941. i bavi se jedino partizanskim pokretom.29 Nadalje, u nedavno objavljenim Zapisnicima Politbiroa Centralnog komiteta Komunistike partije Hrvatske za razdoblje 1945-1952 (2006) donosi se prijepis zapisnika od 14. i 15. juna/lipnja 1949. u kojemu se podrobno pretresalo stanje na Sveuilitu u Zagrebu.30 Nije naodmet naglasiti da je dio sadraja zapisnika obiljeavala stalna potraga za neprijateljskim elementima (raskrinkavanje informbiraa, neto monarhista, ustaa i klerikalaca) i prizivanje obrauna s reakcijom koja optereuju razvoj komunizma. U skladu s aktualnim politikim ozrajem, glavnina rasprave bila je te 1949. posveena raskrinkavanju informbiraa. Zapisnik biljei istup Steve Krajaia koji je iznio otru kritiku da se u nadzoru profesora nije bilo dovoljno budno, imenujui profesora Ferdu ulinovia kao prikrivenog informbiroovca, a istovremeno je Rade igi openito pozvao
HDA, Komitet za naune ustanove, sveuilite i visoke kole NRH, Sistem idejnog i naunog izdizanja profesora i asistenata, 1. 28 Zdenko Radeli, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. od zajednitva do razlaza, Zagreb 2006, 158. Radi se o navodu preuzetom iz teksta Zlate Knezovi, Obiljeja boljevizacije hrvatske kulture (1945.-1947.), asopis za suvremenu povijest, br. 1, 1992, 130. 29 Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2002, 203. 30 Zapisnici Politbiroa Centralnog komiteta Komunistike partije Hrvatske 1945-1952, sv. 2, prir. Branislava Vojnovi, Zagreb 2006, 147-161.
27

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

221

na raiavanje na Pravnom, Filozofskom i Ekonomskom fakultetu jer se osjeao organizovan otpor za primanje asistenata naih ljudi. Time je potvrena jedna od osnovnih zadaa Agitpropa nadzor i razmjetanje odgovarajuih kadrova na sve vanije poloaje u slubama. Radi potpunijeg nadzora ostali sudionici rasprave zahtijevali su ukidanje autonomije i postavljanje provjerenih inovnika u sveuilinoj administraciji. Iz priloenog zapisnika vidljivo je zadovoljstvo lanova Politbiroa stanjem budnosti Partije na Sveuilitu. itatelj se moe upoznati i s moralnim stanjem (odreen broj studentica bavi se prostitucijom), masovnim iskoritavanjem studenata za mitinge (8.000), ali i s obnovljenim aktivnostima masona (od povjesniara se navode M. Barada i G. Novak). Iz skromnih arhivskih fondova moemo vidjeti da je i jedina strukovna udruga, Povijesno drutvo Hrvatske, osnovana 1947, i to zahvaljujui upravo pomou Komiteta putem Ministarstva prosvjete. Uvodnik prvoga broja Historijskog zbornika, koji je izlazio u izdanju istoimenog drutva, pokazao je da je toj potpori moralo biti uzvraeno sljedeim rijeima: Uklonjene su najzad osnovne drutvene smetnje, koje su spreavale, da se naa prolost prouava jedinom, doista znanstvenom metodom historijskog materijalizma i da se taj rad sustavno organizira. Postojanje narodne vlasti, njezina briga za razvitak nauke, uporno nastojanje naih naroda da ostvare socijalizam okolnosti su, koje ve danas doputaju smiljen i organiziran rad na upoznavanju prolosti hrvatskog naroda. Historijska nauka treba da je u naoj narodnoj dravi prava znanost, treba da u prvom redu prouava historiju radnih masa, historiju naroda (Staljin).

Zakljune biljeke
Zbog ograniene dostupnosti dokumentarnoga gradiva izneseno izvjee moe posluiti kao pokazatelj primjene totalitarne ideologije u sveuilinim sferama drutva. Lom 1945. i pokuaji nametanja ideoloke jednostranosti zaprijetili su povijesnoj znanosti da na putu promjene smjera doivi ozbiljan zastoj s dugoronim posljedicama. Upletanje u rad profesorskih katedri, izbor nastavnika, donoenje studijskih programa, reim studiranja, samostalnost znanstvenog podruja i izbor nastavnika oznaili su dubok rez kojim se teilo rekonstruirati podruje rada profesionalne historiografije i uope veinu znanstvenih pogleda na povijest. U takvim okolnostima sloboda znanstvenog istraivanja i stvaralatva bila je strogo ograniena. Ne treba zaobii djelovanje, kako je to zapisao Bogdan Radica, vrtloga velikog straha, to je nepobitno usmjeravao dranje pojedinaca, koji su stasali u prijanjim politikim sustavima, u novome drutvenom poretku. Primjeri raskrinkavanja ponaanja nastavnika morali su imati vano mjesto u poticanju straha kako bi se uklonili nepopravljivi ili pridobili oni koji su suoeni s realnou dominacije Partije bili spremni na poputanje.

222

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Valja uzeti u obzir da je vei broj dostupnih izvjea Agitpropa pisan tijekom sukoba KPJ s Informbiroom, to je u praksi jo vie pootrilo partijski nadzor u Jugoslaviji. To pokazuje spomenuti sluaj Ferde ulinovia i nekih drugih sveuilinih profesora kod kojih su vlasti prepoznavale sumnjive znakove kolebanja. Istodobno upada u oi odreena promjena taktike nositelja vlasti jer nije bilo mogue pronai odgovarajue strune zamjene za sumnjive profesore. Revolucionarna strast morala je biti potisnuta zbog nedostatka profesorskih resursa. Najvei broj profesora preuzet je iz prijanjeg razdoblja. Iz njihova budueg nastupa vidljivo je da su se i oni morali prilagoavati ako su htjeli nastaviti svoju sveuilinu karijeru. A ta je prilagodba imala svoju cijenu jer je ila pravcem preuzimanja formulacija u duhu partijskog tumaenja marksistikog pristupa kao jedino ispravnog puta. Jedan od kljueva rjeenja vidio se u angairanju mlaih i perspektivnih kadrova, ali taj je put bio dugorone prirode. Slino nalazima Ljubodraga Dimia, koji se istraujui Agitprop-kulturu bavio i zbivanjima na beogradskom Sveuilitu, moemo zakljuiti da i u hrvatskom sluaju Partija, uza sve inicijative, nije uspijevala nametnuti sve svoje zamisli, premda je pokazivala oigledne rezultate u slamanju tradicionalnih zasada. Zbog specifinosti akademskog ivota mogla je uvijek kritiki reagirati i izravno intervenirati u znanstvenu politiku, ali zbog objektivnih okolnosti nije mogla u potpunosti provesti svoja gledita. Tako su rasprave o potrebama specijalizacije ili o modelu ireg obrazovanja bile pokazatelj neuspjeha prvotnih zamisli partijskih arhitekata visokokolske i prosvjetne politike.

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

223

PRILOZI
Prilog 1: 31
CK KPH Uprava za agitaciju i propagandu Broj 3110/49

Zagreb, 2. III. 1949. g. CENTRALNOM KOMITETU KOMUNISTIKE PARTIJE JUGOSLAVIJE Uprava za agitaciju i propagandu BEOGRAD

Dragi drugovi, U vezi Vaeg pisma od 22. I. 1949. aljemo Vam izvjetaj u vezi: a) Analize planova i programa humanistikih predmeta na filozofskom, ekonomskom i pravnom fakultetu. b) Ope ocjene nastavnog kadra na fakultetima i c) ideoloko-odgojnog rada studenata i nastavnika.

I.
ANALIZA PLANOVA I PROGRAMA HUMANISTIKIH PREDMETA a) filozofski fakultet: Izrada nastavnih planova za sve grupe u poetku je naila na izvjestan otpor starijih profesora. Tu su se osjetile dvije tendencije, jedna u nastojanju da plan omogui to temeljitije studiranje glavnog predmeta, a druga da plan mora omoguiti obrazovanje takvih nastavnika koji e struno biti sposobni za rad na naim srednjim kolama, t.j. za predavanja dvaju a ne samo jednog predmeta. Profesori historije Novak i Barada u poetku su odbijali svaki pokuaj da se historija povee bilo s kojim drugim predmetom (na pr. sa historijom filozofije) pa i pokuaj da se opa historija povee sa nacionalnom historijom. Druga tendencija da se studenti osposobljavaju struno za predavanje dvaju predmeta na srednjim kolama odrava se sada u nastavnim planovima nekih grupa, koje su pretrpane gradivom te su studenti optereeni u tom pogledu. Uoimo li jo i drugu injenicu, da postoje, odnosno da su uvedeni neki novi predmeti koji su obavezni za sve sluae Filozofskog fakulteta (osnovi marksizma-le31

HDA, CK KPH, Uprava za agitaciju i propagandu.

224

KULTURA

SJEANJA:

1945.

njinizma, politika ekonomija, pedagogija, dva strana jezika, predvojnika fiskultura), onda jo jae dolazi do izraaja optereenost planova, odnosno optereenost studenata. I doista studenti ovog fakulteta ale se na veliku optereenost. injenica da sve do danas nije bilo na fakultetu dobrog rasporeda predavanja (postoje objektivne potekoe za njegovo izraivanje, kao na pr. pomanjkanje prostorija) jo oteava tu situaciju, jer studenti imaju rastrgano vrijeme, dolaze na predavanja i prije i poslije podne, imaju dugake pauze izmeu predavanja i sl. Sve ove potekoe naroito teko osjeaju studenti druge godine koji se sa zakanjenjem ukapaju u novi plan. Na nekim grupama moralo se odustati od pokuaja da se i druga godina prevede na novi plan. Studenti druge godine na nekim grupama imadu tjedno po 50 sati predavanja i vjebi, to je bez sumnje previe. Ali treba imati na umu da je to prelazna pojava koja e za godinu dana potpuno iseznuti. Novi nastavni plan za 1948/1949. kao cjelina je dobar, jer unosi sistematinost u studiju i konano ukida onu anarhiju koja je vladala dugi niz godina na fakultetu. Sa njime su i struno i idejno studenti mnogo dobili, a konano on i precizira rokove polaganja ispita, to omoguava da na fakultetu ne postoje studenti sa zaostalim ispitima. Za izradu nastavnih planova bilo je dosta vremena, rad je pripremljen na sjednicama vijea fakulteta i na nastavnikoj grupi sindikalne podrunice. Partijske organizacije nastavnika i studenata takoer su uestvovale u tome radu. Naroito je potrebno istaknuti da su nastavnici usvajali primjedbe i prijedloge, koje su stavljali drugovi iz Narodne omladine. Nastavni programi nisu razraeni za sve predmete. Osjea se prilina optereenost asova, a naroito na drugoj godini. Neke grupe imaju po 50 sati tjedno. To je radi toga to su novim nastavnim planom dodati neki predmeti, obavezni za sve sluae, a sa druge strane, nastavni programi nekih profesora nijesu dobri, gradivo je razvueno, vie se predaje nego to je studentima potrebno. Ovo se tie naroito pomonih predmeta, recimo latinskog, koga sluai moraju sluati 6 sati tjedno, a potrebno bi bilo i moe se uiniti da se slua samo 3 sata, kada bi profesor latinskog jezika skratio svoje gradivo na onoliko koliko je zaista potrebno studentima znanja iz latinskog jezika kao pomonog predmeta. Zatim pomone historijske nauke, ruski kao pomoni predmet staroslavenski i t.d., i t.d. O nastavnim programima, rasporedu asova mi nemamo dobar uvid, poto su oni stvarani u okviru rada profesora i o tom zna profesorska elija samo ne ni ona u potpunosti, poto se ova pitanja rjeavaju tek u martu, poetkom ljetnjeg semestra. Obavezno izraivanje nastavnih programa za sve predmete naiao je na dosta veliki otpor kod profesora. Neprijateljski raspoloeni nastavnici vidjeli su u tome ukidanje dosadanje mogunosti da svoj neprijateljski rad kriju iza pomanjka-

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

225

nja programa. Taj je otpor skren, te su nastavnici ve izradili programe za sve one kolegije, koje predaju u prve dvije godine studija. Izraeni programi dostavljeni su preko dekanata Komitetu za visoke kole, a sindikalna podrunica i partijska odjeljenja nastavnika i studenata nisu imali u njih uvida. Iz razgovora sa nastavnicima stie se utisak da je veina nastavnika pravilno shvatila vanost programa, da kod njih postoji dobra namjera da izrade programe, koji e biti struno i idejno na visini. Meutim veliki broj nastavnika nee biti u stanju da to uini, jer nijesu rasistili sa ostacima buroaske nauke, koji se jo uvijek kod njih nalaze. Budui da se radi o nekim dobronamjernim nastavnicima trebat e im pruiti pomo u ovom pogledu, jer e je oni rado prihvatiti. Na meufakultetskom savjetovanju koje se odralo 17. i 18. II. 1949. u Zagrebu povodom donoenja novog nastavnog plana na Filozofskom fakultetu, doneeni su jednoduni zakljuci i u osnovi usvojen predlog Saveznog ministarstva. Ovakove konferencije su se pokazale korisne kako u temeljitijem osvjetljavanju problema, tako i u vrem povezivanju vanpartijskih nastavnika za nau politiku. Nastavljanje ovakve prakse u vezu ostalih planova, zatim programa po pojedinim predmetima i t.d. mnogo e doprinjeti sreivanju prilika na fakultetima. to se tie novog nastavnog plana na filozofskoj grupi smatramo da je ipak preglomazan. On besumnje predvia iroko obrazovanje, kakvo se do sada nije postizalo na filozofskoj grupi, ali se zato postavlja pitanje da li e studenti biti u stanju da u roku etiri godine potpuno savladaju svu grau i da uporedo steknu najvie znanja iz osnovnih predmeta: Dijalektiki materijalizam i Historijski materijalizam. Nae je miljenje da i pored specijalnih kurseva po ova dva predmeta, ipak e temeljitije i opirnije izuavanje marksistike filozofije biti donekle oteano bar radi velikog broja drugih predmeta. Uvoenjem ovog plana za 1949/1950. momentano se pootrava problem kako praktiki rijeiti pitanje prelaenja studenata s jednog na drugi plan (u stvari neki studenti su polagali i uili po starom planu od 1947/1948, dok je za 1948/1949. doneen novi plan a za 1949/1950. treba konano da pree fakultet na jedinstveni plan). Nae je gledite da ne bi trebalo ukinuti psiholoku grupu na Filozofskom fakultetu, poto ona kod nas ima isto toliko uslova za postojanje i razvijanje kao i druge grupe i ne vidimo nekog jaeg razloga da se ta grupa ukine, tim prije to je u perspektivi da se ponovno uvede na svim Filozofskim fakultetima. Stanje naunosti idejnosti na predavanjima i seminarima po pojedinim katedrama jeste ovako:32 [...]
32

Slijedi opis stanja na katedrama za filozofiju, pedagogiju, povijest umjetnosti, arheologiju, etnologiju s etnografijom, hrvatski jezik, ruski jezik i knjievnost, eki i poljski jezik, klasinu filologiju i engleski jezik, koji je ovdje isputen radi koncentriranja na podruje povijesti.

226

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Historija Predavanja i seminari profesora Novaka nijesu na naunoj visini, u njima uope nema idejnosti. Prof. Novak redovno zakanjava na predavanja. Iako je predvieno da predavanja traju dva sata, on je gotovo sva svoja predavanja redovno zavravao za 1 sat, izgovarajui se raznim sjednicama i hladnom predavaonom. U poetku semestra utroio je vrijeme predvieno za 5 predavanja samo za davanje literature a da nije nabrojio niti jedno djelo sovjetskih klasika. Redovno se deava da Novak svoja predavanja poinje sa itanjem, ali tokom predavanja on prestaje da ita, prelazi na razgovor, udalji se od teme i zavri predavanje sa neim to nema gotovo nikakve veze sa onim ime je poeo. Uslijed toga od njegovog predavanja studenti ne dobivaju jednu cjelinu. Na primjer govorei o fizikom vaspitanju spartanskih mladia preao je na objanjavanje fiskulture u naoj zemlji, nastojei napraviti poreenje izmeu nae fiskulture i one kod Spartanaca. Zatim je preao na izlaganje o njegovim linim sposobnostima za fiskulturu i strasti za nogomet i o tome kako je on osnovao S. D. Hajduk u Splitu, iji je vatreni navija i t.d., i t.d. i sa time je zavrio predavanje o Sparti. esto se puta deava da prof. Novak na predavanjima pria razne stvari koje uope nemaju veze sa predavanjima, iznosi samo gole injenice. Od decembra mjeseca on se u ovom pogledu znatno popravio, ali sada mu se deava da predavanja ne zavri, poto je drugi dio zaboravio. Radi ovako ne planskog rada on nije preao sve gradivo predvieno za zimski semestar. Njegova su predavanja potpuno nenauna. On u predavanjima iznosi samo gole injenice bez ikakvog naunog objanjenja. esto puta voli da se razmee marksizmom podvlaei kako nee nikoga pustiti na ispite ako ne poznaje dijalektiki i historijski materijalizam kojega ni on sam ne pozna. Objanjavajui pojedine stvari, u svoja predavanja uopte ne unosi marksizam, na pr. prilikom objanjavanja nastanka i nestanka gensa, on se na tom tako obimnom pitanju zadrao sa svega nekoliko reenica i to da je gensa zamijenio palis, a da se od palisa razvila buroazija. Ili dalje govorei o Tacitu kao izvoru za izuavanje rimske historije, rekao je da je u odnosu na Nerona neobjektivan, jer je Neron kako to on kae najvei demokrata. Tu tvrdnju potkrepljuje primjerom kako je Neron odlazio na igralite gdje istupa u kratkim gaicama rekavi kako to danas ne bi uradio ni jedan od naih ministara ili nekih dravnika. Prilikom ispitivanja studentkinje Despot Mirjane rekao je da je borba koju je vodio Spartak istovjetno sa borbom koju vodi narod Italije (Sicilija) naglasivi da se u Italiji vratilo staro mislei na Spartaka. Od seminara po njegovom predmetu studenti nemaju gotovo nikakve koristi radi toga, to se na seminarima ita i to vrlo malo. Na pr. za tri mjeseca na seminaru je prijeeno svega 23 stranice Aristotelovog atinskog ustava. Ovo dolazi isto otuda to se prof. Novak na seminarima zadrava na ljubavnicama grkih bogova i slino. Na osnovu svega vidi se da se prof. Novak u

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

227

principu ne slae sa marksizmom, pa ga prema tome i u svoja predavanja ne unosi. On ima po svim pitanjima svoja ranija oformljena miljenja koja ne mijenja i smatra da ih nije potrebno mijenjati. Prof. Barada vie se zalae u radu, od njega studenti imaju vie koristi, ali i njegova predavanja nisu nauno dotjerana. Prof. Barada trudi se da usvoji historijski materijalizam ali ga ne zna primijeniti. Prof. idak je pozitivniji od svih historiara, on postavlja stvari prilino nauno i ispravno i mnogo se trudi u radu sa studentima. Prof. Matasovi dobar je strunjak ali je ve star te mu se teko preorjentirati. Pokuava se sluiti sovjetskom literaturom. Radi prouavanja predavanja i skripata koja se upotrebljavaju na historiji imenovana je partijska komisija koja prouava sav taj materijal i koja e kroz kratko vrijeme podnijeti izvjetaj.33 [...] Pomanjkanje strune naune literature iz inozemstva, a naroito iz SSSR-a oteava snalaenje i preorijentaciju mnogim nastavnicima kao i pravilan studij studentima. Na nekim grupama (filozofija i pedagogija) studenti komunisti daju ton radu na seminarima, ali na ostalim grupama oni se znatno slabije osjeaju. Razlog je taj to su oni premalo struno spremni, to su drugi studenti od njih struno izgraeniji. Prevelika optereenost studenata komunista onemoguuje im intenzivan rad na strunom polju, te struno zaostaju iza studenata vanpartijaca. U svim seminarima gdje postoje studenti komunisti koji su struno izgraeni, oni nameu ton seminarskom radu i daju mu nauno i ideoloko usmjerenje, to pozitivno djeluje ne samo na ostale studente nego i na same nastavnike. [...] Analiza pojedinih katedri Idejnost i naunost na pojedinim katedrama nije nikako na visini. Jedan dio katedri, osnovi marksizma-lenjinizma, politiku ekonomiju, historiju politike ekonomije i financijski sistem preuzeli su nastavnici komunisti, ija predavanja, obzirom na objektivne okolnosti zadovoljavaju sa stanovita idejnosti i partijnosti. c) pravni fakultet:34 Nastavni plan je donesen nakon detaljnih diskusija u nastavnikom vijeu, partijskoj organizaciji nastavnika i partijskoj organizaciji studenata. Nastavni plan koji je sada na snazi zadovoljava premda ima zamjerki da ima previe ispita, te da e stu33 34

Slijedi opis nastavnih planova na Ekonomskom fakultetu. Za Pravni fakultet navodimo profesore Ferdu ulinovia i Marka Kostrenia, koji su utjecali na razvoj historiografije. Podaci o katedrama za rimsko pravo, ustavno pravo, graanski sudski postupak, meunarodno privatno pravo, sudsku medicinu, financije, politiku ekonomiju i ostalo stoga su isputeni.

228

KULTURA

SJEANJA:

1945.

denti vrlo teko ispunjavati uslove za redoviti studij. Po dosadanjem stanju ista, vidi se da ima prilian broj studenata koji su u zaostatku sa polaganjima, ali ti zaostaci nisu uzrok loe sastavljenog plana, ve aljkavosti i ne redovitog uenja studenta. Kako nastavni programi nisu jo izraeni, ne moe se dati detaljna analiza programa, ali emo po katedrama razmotriti kvalitete materije koja se predaje i kvalitete nastavnika. I. godina Teorija drave i prava Na ovoj katedri suplira prof. Ferdo ulinovi u nedostatku redovitog nastavnika. Ovaj bi predmet trebao dati studentima osnovne pojmove o pravu i dati im perspektivu u daljnjem studiju. Iako ovaj predmet prof. ulinovi privremeno predaje, on ipak nastoji da proiri materiju koju su do sada studenti uili iz udbenika Golunskog Strogovia Teorija drave i prava. Kako ovaj predmet ima veliku vanost trebalo bi sa velikom panjom izraivati ga, po miljenju partijske organizacije trebalo bi hitno pronai nastavnika za ovaj predmet. Idejnosti i naunosti u izlaganjima i predavanjima profesora ulinovia ima, jer se on kao komunista trudi da ovaj predmet partijno i nauno predaje. No, jo uvijek su mu predavanja prilino puna formalizma i citatologije, dosta suhoparna i frazerski-marksistika. [...] Opa historija drave i prava naroda FNRJ Katedru dri prof. Marko Kostreni. U svome nastojanju da pokae svoju preorjentaciju, prof. Kostreni je u svojim predavanjima zapao u skrajnost te je itave prole godine u prvom semestru govorio o dijalektikom materijalizmu i dijalektikom metodu. Opirno je obrazlagao Hegelovu dijalektiku a da nije bio u stanju dati i marksistiku kritiku te dijalektike. Ozbiljan je nedostatak u predavanjima profesora, to ne obuhvaa tokom kolske godine svu materiju t.j. pravnu povijest naroda FNRJ, ve obrauje iskljuivo pravnu povijest Hrvata i to do godine 1102. Raspoloiva knjiga i skripta istog profesora, takoer obrauje samo pravnu povijest Hrvata i to do XII. vijeka. Nastojae se preko nastavnikog vijea i kritike da mu se ukae na neophodnost predavanja pravne povijesti i ostalih naroda FNRJ. I pored ovih ozbiljnih nedostataka studenti ipak stiu uvjerenje, da profesor nastoji materiju marksistiki da obrauje. Opa historija drave i prava Katedru dri profesor ulinovi Ferdo. Vae iste karakteristike kao i za njegova predavanja iz Teorije drave i prava. Isto se moe odnositi i na predmet: Osnovi i razvoj vlasti u FNRJ. [...]

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

229

d) OPENITA OCJENA NASTAVNOG KADRA NA SVEUILITU U sadanjoj situaciji, s obzirom na politiki stav mogli bi nastavnike podijeliti u tri grupe. U prvu grupu spadaju oni nastavnici koji su i danas pristalice starog graanskog poretka, po svom idejno-politikom ubjeenju klerikalci, masoni, dekadenti u nauci. Oni izbjegavaju saradnju s nama i narodnim vlastima ali se boje otvoreno istupati. U tu grupu spadaju najveim dijelom stari nastavnici. Drugu grupu sainjavaju oni nastavnici a to je i najvei broj nastavnika koji prihvataju na poredak kao injenino stanje s kojim se treba pomiriti. Ova grupa s nama sarauje, na nju se moe utjecati, no mnogo stvari provaa iz bojaznosti da se ne bi zamjerila narodnim vlastima ili studentskoj organizaciji. U treu grupu spadaju oni nastavnici koji se pozitivno odnose prema naoj dravi, aktivno sarauju u izgradnji zemlje, sa simpatijama se odnose prema Partiji i rade na liniji Narodnog fronta. Ta grupa se sastoji najveim dijelom od mlaih ljudi i meu profesorima nije brojna, dok asistenti najveim dijelom spadaju u tu grupu. Ovu raspodjelu teko je jasnije formulirati, jer se diferencijacija stalno vri pod utjecajem naih drutvenih prilika i djelovanja part. organizacije. Part. organizacija uspjela je kroz protekli period raditi na aktivizaciji i preodgojivanju jednog dijela nastavnika i moe se rei da snage Partije na sveuilitu jaaju. Razumljivo, taj proces je spor, a nije uvijek ni efikasno usmjeravan u skladu sa mogunostima partijske organizacije. Organizacija nije jo potpuno uspjela da elastino i uspjeno povee svoj politiki rad sa vanpartijcima. To zakljuujemo iz injenice /.../ broj vanpartijaca ima s partijcima slobodan odnos, odnos povjerenja i pravilnog razumijevanja to hoe Partija. Na skorom partijskom savjetovanju elije sveuilinih nastavnika data je linija rada u tom pravcu i na temelju dosadanjeg iskustva nadamo se da e nae djelovanje biti bolje i ire. Stav reakcionarnog dijela profesora najvie se oituje kroz rada vijea pokrivajui se autonomijom. Oni najvie daju otpor personalnim pitanjima. Na polj. umarskom fakultetu u vijeu nema ni jednog ovjeka preko kojeg bi naa Partija mogla neto provoditi. To vijee pod krinkom strunosti i apolitinosti odbija nae drugove na izboru, smiljeno radi da se ne razbije njihova stara kanonija. Vijea na drugim fakultetima su uglavnom razbijena i nijesu uspjela sauvati prijanje pozicije. Rad vijea najveim dijelom ne zadovoljava. Na dnevni red se stavlja svega i svata, do 20 taaka, a pitanja nastave, nastavnih programa i planova se vrlo malo tretira. Nastava. Za pravilno odranje nastave manjkaju mnogi uslovi. Broj studenata je vrlo velik, a na nekim fakultetima, naroito tehniki ima katedri koje uope nemaju nastavnika. Osim toga pomanjkanje prostorija (medicinski fak.: nedostatak med. i tehnike aparature, udbenika), pokazuje se kao velika smetnja poboljanju nastave. Da bi se poboljala nastava na fakultetima potrebno je doi do novih prostorija, poveati nastavni kadar, zamijeniti one nastavnike koji ne zadovoljavaju ni

230

KULTURA

SJEANJA:

1945.

struno ni ideoloki, pojaati rad na ideolokom izgraivanju ve postojeeg kadra, pojaati izdavaku djelatnost u pogledu udbenika i skripata i t.d. U vezi sa popunom nastavnog kadra smatramo da je najnunije popuniti potrebe na tehnikom fakultetu, naroito na elektro-strojarskom, strojarskom, graevinskom i rudarskom odsjeku, zatim na ekonomskom fakultetu, na voarskom i ekonomskom smjeru polj. um fakulteta, na jezinoj, historijskoj i filozofskoj grupi filozofskog fakulteta. Mogunosti za to su iz prakse i sa fakulteta od studenata koji e zavriti ove godine. No, nama se esto dogaa da se izabere jedan ovjek uz pristanak ustanove u kojoj radi, ali ga poslije ipak ne otpusti ili tek za godinu dana. Osim toga potrebno je naglasiti da je nekoliko nastavnika na tehnikom fakultetu u isto vrijeme i rukovodioci u proizvodnji i da zbog toga rijetko dre predavanja, odgaaju ispitne rokove i t.d., to sve skupa kodi nastavi. Iz prakse je najnunije traiti predavaki kadar, a asistentska mjesta mogu se jednim dijelom popuniti od studenata koji e diplomirati ove godine. Pohaanje predavanja je dolo dosta u akutnu fazu. Na neke predmete na primjer med. polj. od 600-700 studenata dolazi na predavanje od 50-60. U takvoj situaciji ni nastavnici nemaju vie da se trse za to bolja izlaganja, tim vie to se lica koja ih sluaju stalno mijenjaju. U nauno-istraivakom radu na fakultetima nema cjelovitog plana niti se o tome kad raspravlja na sjednicama vijea. Taj rad se odvija na pojedinim zavodima. Prilian broj zavoda radi na zadacima Petogodinjeg plana, ali ni na njima nije angairan cijeli kolektiv zavoda. U tom smislu trebalo bi ostvariti mnogo uu saradnju sa resornim ministarstvima i davati odreene zadatke osiguravajui im njihovu materijalnu stranu. Treba rei da jo niz zavoda uope ne radi na zadacima Petogodinjeg plana i da bi trebalo stvoriti mogunosti i utjecati da se to popravi.

II
IDEOLOKO ODGOJNI RAD STUDENATA I NASTAVNIKA a) Ideoloko odgojni rad studenata Odgojni rad u naem Sveuilitu odvija se: kroz rad ideoloko-politikih kurseva, kroz seminare i proseminare iz drutvenih nauka (u prvom redu iz marksizma-lenjinizma i politike ekonomije), te kroz rad Drutva za nauno udizanje studenata. Plan rada politiko-ideolokih kurseva uglavnom obuhvata proradu materijala iz V. kongresa KPJ i to 10 tema za lanove KP i 8 tema za lanove NSO-a (plan tema prilaemo). Posebno se odvijaju ideoloko-politiki kursevi za lanove KP, a posebno za vanpartijce. Ukupan broj studenata upisanih u NSO 12.006, a u kurseve 10.724, to znai 89 %, koji sainjavaju 256 kurseva. Svi lanovi partije obuhvaeni su u kursevima. 1476 lanova KP radi u 87 partijska kursa.

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

231

Pregled po fakultetima izgleda ovako:


Broj upisanih u NSO 3.580 913 1.081 2.510 793 291 510 674 652 104 146 192 560 Broj upisanih u kurs 2.556 469 529 2.216 541 196 412 581 395 74 103 120 461 % broja kurseva 54 12 12 57 8 3 10 11 8 1 2 2 9 % upisanih u NSO 87 76 74 99 84 88 98 94 68 95 80 75 96 100 100 89

Fakultet: Tehnika Ekonomija Agronomija Medicina Filozofija PRAVO umarstvo Veterina Farmacija A.L.U. H.D.K. V.P.. Prirod. fakul. Sveuil. NSO Aparat pri komitetu UKUPNO:

l. KP 567 229 280 273 138 63 88 53 49 25 14 24 77 137 44

Kurseva 33 6 8 10 4 2 4 2 2 1 1 1 6 6 1 87

12.006

8.663

169

2.061

Princip upisivanja je dobrovoljnost, uz agitaciju i objanjavanje znaaja prouavanja tog materijala. Kako se vidi iz navedenih cifara svi studenti nisu upisani u kurseve. Razlozi su razliiti na primjer (na filozofskom, pravnom, ekonomskom glavni razlog je ne posjeivanje predavanja) to se tolerira sa strane kolskih vlasti i tako nemogunost kontakta sa izvjesnim brojem studenata, s druge strane ne snalaenjem u radu prvih godina fakulteta kao i veliki broj studenata koji je zaostao u polaganju ispita iz prolih godina. Tako na pr. na III. godini agronomije u kurseve je upisano 149 a ne upisanih je 115, razlog je balast koji vue ta godina sobom od I. semestra. Tako da e na ovoj godini izgubiti godinu studija preko 100 studenata. Ti studenti su na fakultetu skoro 3 godine i vrlo mali broj ispita su poloili, pa kao i takovi ne uestvuju niti u radu kurseva. Upis na pojedinim godinama je razliiti, openito se zapaa da je na I. godini najmanji broj upisanih, a na IV. godini najbolji i po broju upisanih i

232

KULTURA

SJEANJA:

1945.

po redovitom dolaenju za predavanje, ili ispitivanje, kao i po solidnom spremanju za diskusiju. Razlog je na I. godini to to se lanovi Partije ne snalaze u radu jer je rad na fakultetu za njih sasvim novo, a s druge strane to fakultetska rukovodstva nisu uspjela pronai takovu formu pomou koje bi omoguila brzo sreivanje organizacije. Sastav predavaa na tim kursevima uglavnom zadovoljava. Svi predavai su lanovi KP ili kandidati. Oni drugovi koji nisu pokazali dovoljno sposobnosti, a niti su se trudili da iznose to bolje i interesantnije predavanje bili su smijenjeni i danas imamo kadar koji zadovoljava. Studenti rade kao predavai na reonskim partijskim i sindikalnim kursevima. Iz itavog sveuilita 160 rade na tim kursevima, 53 lana KP predaju na kursevima nastavnika i 45 na veernjim partijskim kolama u Zagrebu. Predavake snage izvan fakulteta privlae se u svojstvu instruktivnih predavaa. Na tim predavanjima prisustvuju svi predavai i ispitivai sa fakulteta kao i lanovi fakultetskih rukovodstava. Ta predavanja obino odravaju nai rukovodioci iz privrednog, dravnog ili partijskog aparata. Na kursevima se takoer proradio program KPJ dok se Statut Partije proradio samo na partijskim kursevima. Povremeno se odravaju u obliku politikih informacija predavanja o politikoj situaciji u svijetu i zemlji. Ova predavanja odravaju studenti (dok se njima ranije dri instruktivno predavanje). Sada se prouava materijal o budetu u skuptini. Neki fakulteti odrali su predavanja o Jugoslavensko-socijalistikom patriotizmu (ekonomija, pravo, filozofija). Drutvo za nauno uzdizanje studenata prireuje predavanje za sve studente (drutvo broji 290 lanova) o raznim aktuelnim temama kao na pr. klasni karakter nauke, Lisjenkovo tumaenje nasljednosti i t.d. A sekcije u okviru toga drutva odravaju razne teme koje odgovaraju potrebama njihovog fakulteta. Isto tako kulturno drutvo priredit e u II. semestru ciklus predavanja za sve studente iz muzike, literature likovnih umjetnosti, radi kulturnog i ideolokog uzdizanja studenata u tom pravcu. Djelatnost svih formi rada usklauje se preko odjela agitpropa pri Sveuilinom komitetu. U partijskom komitetu postoje drugovi zadueni za rad po agitaciji i propagandi, a isto tako i u fakultetskim komitetima i biroima. Pri Sveuilinom komitetu postoji agitprop sa slijedeim sektorima: ideoloko-teoretski rad, agitacija i tampa, kulturno-umjetniki rad i drutvo za nauno uzdizanje studenata. Teme se obrauju na slijedei nain: odravaju se predavanja studentima, zatim oni individualno prorauju zadani materijal, provodi se zatim ispitivanje. Metod rada na ispitivanju partijskih kurseva je direktno postavljanje pitanja, a na kursevima NSO-a kombinacija slobodne diskusije i direktno postavljanje pitanja. Kontrola se vodi posebno kako o svakom predavau, tako i o svakom lanu upisanom u kurs. Svi fakulteti imadu uvedenu knjigu evidencije u kojoj se unosi ime predavaa i ocjena

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

233

njegovog predavanja koju daje lan biroa ili agitpropa, koji sudjeluju na dotinom kursu. Isto tako je uvedena evidencija za svakog lana KP i NSO sluaa gdje mu se biljei kako posjeti tako i spremnost te odreene teme. Svima njima je poznato da e iz tih podataka kadrovsko odeljenje crpsti materijal pri pisanju karakteristika po njihovom ideolokom radu. S predavanjima se radi na slijedei nain: predavai moraju prouiti materijal prije nego to im se odri instruktivno predavanje. Zatim se odri instruktivno predavanje u okviru Sveuilita, poslije ega se oni individualno spremaju. Poslije nego to su dobro prouili materijal, spremili teze, odrava se zajedniki sastanak predavaa i ispitivaa, predavai dolaze sa tezama, a ispitivai sa planom pitanja. Poslije diskusije utvrde se oni osnovni momenti koje treba istai u prvom redu. Osim toga predavai su duni da poslije toga napiu itavo predavanje koje se jo provjerava sa rukovodiocima agitpropa pojedinih godina. Ovakav metod rada sa predavaima omoguuje solidnu pripremu predavanja i ispitivanja za razliku od prve teme kad to nismo radili, a kao posljedicu imali smo slabo spremna predavanja i diskusija nije bila solidna. Nespremni ispitivai uputali su se u sitnice i kroz tri sata obraivali bi svega jednu etvrtinu teme, a s druge strane ne bi se zahvatila sva osnovna pitanja, koja pretpostavljaju jednu cjelinu. S ovakvim metodama to je odstranjeno. Za pojedina tea pitanja instruktivna predavanja se umnoe i daje se predavaima i ispitivaima kao pomoni materijal za prouavanje te teme. to se tie nastave iz marksizma-lenjinizma, ona je uvedena na svim fakultetima ali se na nekim jo ne predaje. Sadanja tri nastavnika nisu u stanju da obuhvate sve fakultete. Na agitprop nije se jo ozbiljno pozabavio ovim problemom. Rukovoenje i kontrola sa strane Sveuilinog komiteta, ostvaruje se putem rukovodioca Agitpropa i Sveuilinog komiteta i fakultetskog rukovodstva s kojim se odravaju sastanci svaki mjesec kao i poslije svake zavrene teme, gdje se ukazuje na dobre i loe strane tih kurseva. Osim toga odravaju se sastanci pojedinih otsjeka agitpropa sa odgovarajuim otsjecima na fakultetu, pa se i na taj nain rukovodi i kontroliraju zadaci. Na isti nain rade i fakultetska rukovodstva u odnosu na rukovodioce agitpropa po godinama. Osim toga svi lanovi partijskog komiteta kao i instruktori partijskog aparata posjeuju kurseve i time vre kontrolu. Problemi u vezi politiko-ideolokog rada uglavnom su: U poetku glavni problem bio je omasoviti kurseve i organizaciono ih srediti. Zalaganjem partijske organizacije i objanjavanjem znaaja toga rada na prvoj temi bilo je upisano oko 75 % a na drugoj ve oko 90 %. Grijeke u vezi masovnosti javljale su se na H.D.K. i Farmaciji gdje se nije u poetku ouvao princip dobrovoljnosti, ve su automatski sve lanove NSO-a upisali u kurs. Ta se grijeka odmah ispravila. Rezultati prve teme pokazali su da je potrebno pozabaviti se pitanjem discipline i podizanjem kvaliteta kurseva. To jest, prva tema pokazala je da se lanovi parti-

234

KULTURA

SJEANJA:

1945.

je nisu dovoljno spremili, da je bio veliki broj izostanaka. Slino je bilo i kod NSO-a, posjet nije bio dovoljan, diskutirali su vrlo slabo, neki se nisu spremili pa nisu mogli diskutovati, a drugi nisu htjeli jer su do tada navikli da uestvuju u takovom radu zajedno sa lanovima Partije, koji su redovito sami diskutirali. Pokazalo se da se predavai lanovi partije nisu dovoljno spremili, da je bio veliki broj izostanaka, Slino je bilo i kod NSO-a, posjet nije bio dovoljan, diskutirali su vrlo slabo, neki se nisu spremili pa nisu mogli diskutovati, a drugi nisu htjeli jer su do tada navikli da uestvuju u takovom radu zajedno sa lanovima Partije, koji su redovito sami diskutirali. Pokazalo se da predavai nisu solidno spremili predavanje niti ispitivai razmiljali o pitanjima, neki zbog nerada, a neki zbog nesposobnosti. U glavnom bilo je jasno da taj posao nije ozbiljno shvaen u prvom radu od lanova partije a ni od lanova NSO-a. Da bi te nedostatke odstranili postavljeno je da svaki lan Partije treba u svojoj eliji da odgovara kako za redoviti dolazak tako za individualni rad i diskusiju u kursu, a za lanove NSO-a to isto preko grupa NSO-a. Uvedena je knjiga evidencije, gdje se tano biljei dolazak i spremnost svakog pojedinca. to se tie predavaa i ispitivaa predavai za koje se ocjenilo da nee moi odravati dobra predavanja, bila su smijenjena, a da bi se omoguila solidna predavanja i da bi organizacija imala kontrolu nad predavaima i njihovim predavanjima uveden je sistem rada (o kome smo pisali u izvjetaju). Posebna panja bila je posveena ispitivaima, jer upravo od njih mnogo je ovisilo kako e protei diskusija. U poetku kada se nisu spremali za postavljanje pitanja diskusije je tekla spontano udaljavali su se od teme i tako bi proteklo vrijeme, a tema o kojoj je trebalo govoriti ne bi bila prouena. Pitanja su bila vrlo uska odgovori sa jednom reenicom, umjesto ive diskusije o nekom pitanju. U tim diskusijama bilo je nekada iskrivljavanja i zlonamjernih a nekada i naivnih. Za to je bilo potrebno da se rukovodioci spremaju da po svakom pitanju daju zakljunu rije. Da bi se poboljao individualni rad, rukovodioc diskusije poslije svake teme ukazuje na pojedince koji su se dobro spremili, takoer na one koji nisu dobro spremljeni. Da bi se podigao interes za taj rad, uvedena je prelazna zastavica kako u okviru fakulteta tako i u okviru sveuilita, poslije svih ovih mjera stanje se znatno poboljalo. Najbolje rezultate pokazali su ovi fakulteti: prirodoslovno matematski, medicina, pravo, veterina, rudarski otsjek tehnike, a najloiji rad pokazala je filozofija i farmacija gdje se rukovodioci agitpropa nisu dovoljno snalazili a s druge strane rad neprijatelja koji je omalovaavao kurseve i precjenjivao struni rad. U posljednje dvije teme opala je posjet na 73 % od upisanih. Glavni razlog su boini praznici i ispiti, a s druge strane popustljivost partijske organizacije. Razlog je dalje i u tome to se ponekad u zadnji as ili samo putem plakata obavjetavaju studenti kada e se odrati kursevi, zatim nespremnost pojedinaca, mijenjanje prostorija i datuma i slino. Da bi se odstranio prvi nedostatak uvedene su obavjetaj-

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

235

ne grupe i grafikon izostajanja. Mijenjanje datuma i prostorija dolazi ponekad zbog nekoordinacije u radu fakultetskih rukovodstava, a nekada je skopano i pomanjkanjem prostorija na fakultetu, to se naroito teko osjea na medicini i ekonomiji. Za sada nam je glavni problem povisiti posjet, unijeti vie sistema u radu kod nekih fakulteta i osigurati kontrolu nad svakim kursem, aktivizirati lanove Partije da u linom kontaktu sa nepartijcima vie raspravljaju o raznim politikim i ekonomskim problemima. Jedan od osnovnih nedostataka u tom ideolokom radu kako studenata tako i nastavnika jeste to se nije dovoljno politiki i marksistiki osvjetljavalo najaktuelnija pitanja nae socijalistike izgradnje, a naroito razbijanje informbirovske propagande. U razbijanju tih kleveta, u ideolokoj borbi protiv neprijateljske informbirovske propagande malo je uinjeno i to je jedan od razloga da su mnogi elementi ostali prikriveni. Ideoloka budnost je bila gotovo potpuno zatajila. b) Ideoloko odgojni rad nastavnika 1) Forme rada i sadraj rada Nastavniki kadar na zagrebakom sveuilitu prouava ove kolske godine uglavnom materijale sa V. kongresa KPJ. Te materijale (koji su rasporeeni po temama i koje prilaemo uz izvjetaj) su nastavnici na nekim fakultetima zavrili (na pr. ekonomski), a na ostalima e zavriti tokom ovog mjeseca, ili najkasnije poetkom marta. Nakon zavretka prouavanja kongresnog materijala, nastavit e se zapoeti rad od prole godine, tj. daljnji studiji djela klasika marksizma-lenjinizma (materijal je priloen). Ove godine e se prouiti sve ili dio ovih navedenih djela, a do godine se misli nastaviti sa takvim prouavanjem i jo upotpuniti sa ostalim djelima iz dijalektikog materijalizma (Anti Dhring, materijalizam i empiriokriticizam i t. d.). itav taj studij klasika marksizma-lenjinizma ima za cilj da se nakon zavretka tih osnovnih djela klasika, pree na prouavanje specifinih problema svakog fakulteta i katedre uvijek osvetljavajui ih i bazirajui ih na dijalektikom materijalizmu. Forme toga rada su dvojake. Uglavnom prevladava forma rada po grupama, ali neki manji fakulteti imaju i kolektivni nain rada (Pravni, Farmaceutski, Dravni konzervatorij i Visoka pedagoka kola). Tako Filozofski fakultet ima 4 grupe (ili kruoka) koja obuhvataju oko 95 % nastav. oso. Veterina, 3 grupe obuhvataju 85 % Prir. matem. 2 grupe 85 % Medicina 1 60 % Polj. i um. 3 85 % Tehnika 3 55 %

236

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Pravo Ekonomski Farmaceutski Dr. konzerv. Visoka ped.

1 1 1 1 1

90 % 95 % 100 % 80 % 75 %

Rad u tim grupama vri se ovako: svaki put se odravaju referati po pojedinim temama, ali se teite prebacuje na diskusiju. Tako na onim fakultetima na kojima to uspjeva, referati ne traju dulje od 20 minuta do pola sata, dok sama diskusija uvijek traje dulje. Referenti koji imaju zadatak da obnove materijal i postave probleme za diskusiju, svaki put se mijenjaju. Na nekim fakultetima su referati iscrpniji, jer je kadar slualaca slabiji, a time i diskusija (na pr. Farmaceutski, Dravni konzervatorij). lanovi partije predaju isti taj materijal zajedno sa svim nastavnicima, ali imaju posebno svoje teoretske sastanke svakih 14 dana, na kojima imaju zadatak da proue, osim gore navedenog materijala koji je zajedniki sa nastavnicima, jo i statut Partije i lanke iz Komunista. Sastanci gore navedenih grupa odravaju se svakih 14 dana. Ova forma rada i materijal koji je predloen da se obradi vrlo dobro odgovaraju, naroito na nekim fakultetima (kao pravnom, filozofskom, prirod. matematskom) koji e to znanje lijepo moi primjeniti na svoje posebne strune predmete. Sve te grupe organizovane su unutar sindikata, a posredno rukovodi biro elije sveuilinih nastavnika. Jo napominjemo da se neke teme u vezi sa idejnou u nastavi predaju i diskutiraju unutar nastavnikih grupa (koje kao cjelina postoje neovisno o gore napomenutim grupama). Svi nastavnici nisu obuhvaeni ovim radom: jedni ne dolaze radi starosti, a jedan dio iz politikih razloga, to nisu nama naklonjeni. Kulturne priredbe se upriliuju unutar kluba sveuilinih nastavnika. Tako na pr. muzike veeri, filmovi i predavanja iz nauke i knjievnosti. Pomono i administrativno osoblje obuhvaeno je u kursevima Fronte po rajonima i prorauju materijal predvien u tim kursevima. SMRT FAIZMU SLOBODA NARODU! Za Upravu agit. propa: Milo Popovi

STJEPAN MATKOVI: OCJENE UPRAVE ZA AGITACIJU I PROPAGANDU KP HRVATSKE O POVJESNIARIMA...

237

Prilog 2:35
PLAN IDEOLOKOG RADA NASTAVNIKA a) Stara Jugoslavija i borba KPJ (do 1941.) za demokratizaciju, nacionalnu ravnopravnost i prava radnog naroda (1 predavanje) TITO: Referat na V. Kongresu KPJ do 34 str. TITO: Referat na V. Zem. konf. (Komunist br. 1 str. 57-95) b) KPJ u borbi za osloboenje nae zemlje i stvaranje narodne vlasti (1941.-1945.) /1 predavanje/. c) Program KPJ i vanjska politika Partije (2 predavanja) Program KPJ TITO: Vanjska politika FNRJ (Mala pol. biblioteka br. 9) KARDELJ: Referat na V. Kongresu gl. I. str. 13-20 d) Drutvena i ekonomska struktura FNRJ i izgradnja socijalizma u naoj zemlji (2 predavanja) KIDRI: Referat na V. Kongresu KPJ KIDRI: O karakteru nae privrede KARDELJ: Referat na V. Kongresu, str. 40-50 e) Narodna fronta i KPJ (1 predavanje) TITO: Referat na II. Kongresu NFJ KARDELJ: Referat na V. Kongresu KPJ (str. 51-64) KARDELJ: Referat na I. Kongresu NFJ (Put nove Jugoslavije, str. 73-103) f) Ideoloki preobraaj i borba za socijalistiku kulturu i umjetnost (1-2 predavanja) ILAS: Referat na V. Kongresu KPJ LENJIN: Part. organizacija i knjievnost DANOV: Referat na I. Kongresu knjievnika 1934. povodom asopisa Zvijezda i Lenjingrad povodom sovjetske muzike djel. 2. Nakon toga bi se nastavio rad na prouavanju dijalektikog i historijskog materijalizma po djelima klasika. Za ovu godinu dolaze u obzir ova djela: 1. STALJIN: O dijalektikom i histor. materijal. (2) 2. MARKS-ENGELS: Komunistiki manifest (2)

35

HDA, CK KPH, Uprava za agitaciju i propagandu.

238

KULTURA

SJEANJA:

1945.

3. ENGELS: Razvitak socijalizma od utopije do nauke (__) 4. LENJIN: Drava i revolucija (3) 5. LENJIN: Imperijalizam (4) 6. STALJIN: Odlomci iz nacionalnog i kolonij. pit. (2) 7. STALJIN: Seljako pitanje (Iz pitanja lenjinizma)

Evaluation by the Uprava za agitaciju i propagandu KP Hrvatske on Historians at the University of Zagreb until the 1950s Summary
This article offers a detailed description of the position of the communist regime in Croatia after 1945 when new political circumstances cut very deeply into the development of humanities studies. The author deals with the standpoints of the Uprava za agitaciju i propagandu KP Hrvatske (Department for Agitation and Propaganda of the Communist Party of Croatia), which kept up with the revolutionary times and tried to define a course of history teaching and writing. That Department tried to establish a dialectical and historical materialism as the official ideology. At the same time it pursued a human resources policy and created new curricula that were taught by schools and universities. Marxism, Leninism and Stalinism were the main concepts on the path towards establishing a communist society. But whereas the communists in Croatia and in all other parts of Socialist Yugoslavia sought a fast break with tradition and civil societies values, many of the professors at universities continued to teach the old way. The Uprava za agitaciju i propagandu KP Hrvatske reports on the political suitableness at the University of Zagreb concerning humanities and social studies showed how communists made professor evaluations. These reports were published in the period between 1945 and 1948. Tensions between the Soviet Union and Yugoslavia known as the Cominform period from 1948 to 1955 indicated a change that was a great affirmation of Titoism. The weakening of the Stalinist dogma gave more latitudes to historians in their profession.

Snjeana Koren NASTAVA POVIJESTI IZMEU HISTORIJE I PAMENJA Hrvatski udbenici povijesti o 1945. godini
Hrvatski udbenici povijesti su tijekom posljednjih deset godina proli kroz sadrajne i metodoloke promjene, to im je omoguilo da se u veoj ili manjoj mjeri udalje od snano kritizirane interpretativne paradigme koja je dominirala u 1990-ima. No u tumaenjima Drugoga svjetskog rata u javnom diskursu i dalje postoji snana ideoloka polarizacija koja je osobito vidljiva u debatama o dvije neuralgine toke 1941. i 1945. godini. U ovom tekstu nastoji se istraiti u kojoj mjeri takva polarizacija utjee na udbenike prikaze 1945. godine, odnosno dogaaja na samom kraju rata i u neposrednom poslijeratnom razdoblju. U lanku se analiziraju dva najnovija i najzastupljenija udbenika povijesti za osnovnu kolu, a u fokusu analize su dva aspekta: prvo, ima li u najnovijim udbenicima razlika u odnosu na interpretativnu matricu iz 1990-ih godina; drugo, odraava li se u udbenikim narativima u okolnostima udbenikog pluralizma podijeljeno sjeanje na rat. Analiza pokazuje da meu prouavanim udbenicima postoje interpretativne razlike koje u znaajnoj mjeri ovise o tome kako se njihovi autori pozicioniraju u odnosu na problematino nasljee 1990-ih: da li se nastavljaju na one elemente koji su dominantno oblikovali politiku povijesti tog razdoblja ili od nje ine odmak te u odreenoj mjeri ak i propituju njezine kljune elemente.

Naslovnica udbenika povijesti Tragom prolosti Kreimira Erdelje i Igora Stojakovia za 8. razred osnovne kole.

240

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Nastava povijesti1 i kultura pamenja


roces odgoja i obrazovanja jedno je od vanijih arita u stvaranju zajednikog sjeanja, a nastava povijesti ima pritom osobito vanu ulogu. kolski prijenos pamenja odvija se pomou nastavnih programa, udbenika, svakodnevnih nastavnih praksi, strunog usavravanja nastavnika, kolskih obiljeavanja znaajnih dogaaja i obljetnica itd. kao instrumenata i strategija kojima se nastoji reproducirati poeljno drutveno sjeanje. Udbenici povijesti predmet ove analize dio su kulturnog pamenja pojedinog drutva i rezultat nastojanja tog drutva da podari vrst oblik onim njegovim vidovima koje smatra vanim. Prisjeajui se kljunih dogaaja iz zajednike prolosti, drutvo ili pojedine njegove skupine utvruju svoj identitet i samopoimanje te osiguravaju unutarnju koheziju. Kulturno je pamenje stoga usmjereno na takva vrsta uporita i ima vie materijalnih oblika: osim preko kolskih udbenika iskazuje se u vidu historija, spomenika, dravnih praznika, imena ulica i trgova itd.2 Za kulturno pamenje nije bitno injenino, nego upameno znanje,3 stoga kljunim postaje pitanje osobito na razini kolske povijesti to treba pamtiti, a to prepustiti zaboravu. Taj odnos izmeu pamenja i zaborava jo je snanije izraen kada se radi o udbenicima suvremene povijesti, koja je istovremeno dio komunikacijskog pamenja pamenja koje pripada ivim sudionicima vanih dogaaja i njihovu neposrednom iskustvenom horizontu, pamenja koje je nestabilno, neorganizirano i privremeno, a koje oni ele fiksirati i prenositi sadanjim i buduim generacijama.4 Stoga je ovdje vana faza prijelaza5 iz komunikacijskog u kulturno pamenje, koja se u nastavi povijesti oituje u politikim i drugim debatama o tome to treba ui u programe povijesti i udbenike te, jo znakovitije, to se moe i treba izostaviti. Osobito kada se razliite drutvene i interesne skupine spore oko tumaenja zajednike prolosti i osmiljaU ovom radu pojam prolost u pravilu se rabi kada se odnosi na prolu stvarnost, termin historija kada se govori o pisanju povjesniara i drugih o proloj zbilji, a terminom povijest obuhvaena su oba ta znaenja. Izuzetak su oni sluajevi gdje se prenose navodi iz literature te oni u kojima se referira na kolski predmet. U potonjem sluaju rabi se iskljuivo termin povijest (npr. kolska povijest, pouavanje povijesti, udbenici povijesti, nastava povijesti) s obzirom na to da se taj naziv rabi u hrvatskom kolskom sustavu. 2 J. Assman, Kultura sjeanja (prijevod s njemakog), u: Maja Brkljai i Sandra Prlenda (prir.), Kultura pamenja i historija, Golden marketing Tehnika knjiga, Zagreb, 2006, 64-67; J. Assman, Collective Memory and Cultural Identity, New German Critique, No. 65, Spring-Summer 1995, 128-133. 3 J. Assman, Kultura sjeanja, isto, 65. 4 Isto, 63-64. 5 Taj je termin ponudio Helmut Dubiel u svojoj raspravi o debatama o nacionalsocijalistikoj vlasti u njemakom parlamentu nakon 1945. Vidi: H. Dubiel, Niko nije osloboen istorije. Nacionalsocijalistika vlast u debatama Bundestaga (prijevod s njemakog), Samizdat B92, Beograd, 2002, 206.
1

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

241

vanja zajednike budunosti, definicija buduih verzija historije ima velik polemiki potencijal.6 Stoga prilikom analize udbenika povijesti treba imati na umu da su oni tek najvidljiviji dio mnogo ire problematike koju u takoer pokuati prikazati u ovom radu. Udbenici nisu proizvod samo vlastita autorova odabira i stavova, ve i direktnih i indirektnih oekivanja koja se pred njih postavljaju. U njima se ogledaju svjetonazori, ideologije i vrijednosni sustavi koji su u danom trenutku dominantni ili se smatraju drutveno poeljnima. No iznad svega rije je o nainu na koji se doivljava svrha nastave povijesti i njezina uloga u odgoju i obrazovanju mladih generacija. Iz uporabe povijesnog znanja kao sredstva socijalizacije proizlaze brojna pitanja, prije svega o tome koje historije iz mnotva moguih, esto konkurentskih, pripovijesti odabiremo za pouavanje i zato. Odgovor na to pitanje usko je povezan s nainom na koji se definira vlastita grupa i kako se vri razgranienje izmeu nas i drugih, a osobito se pokazuje ondje gdje se drutvo ili pojedine njegove skupine suoavaju s traumatinim sjeanjima7 i bolnim tokama vlastite prolosti i/ili gdje razliite skupine njeguju razliita sjeanja na zajedniku prolost.
* * *

Od poetka 1990-ih nijedna tema nije pokrenula toliko rasprava i kontroverzi kad je rije o udbenicima i programima povijesti poput Drugoga svjetskog rata. Ta je tema bila od osobitog znaaja u komunistikoj Jugoslaviji jer se ideja o zajednikoj borbi svih jugoslavenskih naroda i narodnosti protiv okupatora i njihovih pomagaa nalazila u temeljima dominantne ideologije bratstva i jedinstva, povezivanje NOB-a i socijalistike revolucije trebalo je pruiti legitimitet komunistikom reimu, a rtve koje su jugoslavenski narodi podnijeli u ratu bile su zalog koji obvezuje budue generacije. Preko programa i udbenika prenosila se slubena i strogo kontrolirana verzija povijesti koja je u svojoj osnovi bila teleoloke i pragmatino-odgojne prirode, a njezin je zadatak bio oblikovati i usmjeravati uenika miljenja i stavove u eljenom smjeru i tako osigurati lojalnost dravi i vladajuem poretku.8 Sjeanja na kljune dogaaje iz doba rata postajala su tako instrumentalizirane predodbe slike kojima se pogled u prolost stavljao u funkciju ovladavanja sadanjou. Prikazi narodnooslobodilake borbe (dalje: NOB) u udbenicima su u cijelom poslijeratnom razdoblju zadrali ablonsku podjelu sudionika rata na heroje,

Isto. Dominic La Capra, History in transit: experience, identity, critical theory, osobito poglavlje Trauma studies: its critics and vicissitudes, Cornell University Press, New York, 2004, 106-143. 8 O tome vie u: S. Koren, Slike nacionalne povijesti u hrvatskim udbenicima uoi i nakon raspada Jugoslavije, u: Historijski zbornik, LX, Zagreb, 2007, 249-258.
7

242

KULTURA

SJEANJA:

1945.

muenike i izdajnike,9 dok je pamenje pratio paralelan proces zaborava u obliku preuivanja neugodnih sjeanja: tijekom 45 poratnih godina u udbenikim prikazima nije bilo mjesta za problematine strane ratne povijesti, a partizanski zloini bili su tabuizirana tema. Rijeima L. Steindorfa, to je otealo prebroivanje ratnih trauma, to je u godinama rastuih nacionalnih napetosti od sredine osamdesetih omoguilo da se upravo sjeanja na Drugi svjetski rat uspjeno iskoriste kao sredstvo za buenje neprijateljskih osjeaja prema drugima.10 Politike promjene poetkom 1990-ih omoguile su da alternativna sjeanja i protusjeanja na rat nau svoje mjesto u programima i udbenicima, no rekonstrukcija sjeanja na rat koja se u nastavi povijesti dogodila nakon 1990. bila je tek dijelom posljedica dotad preuivanih tema, a dijelom nastojanje da se podupru politike ambicije nove elite. Historija tog razdoblja iznova se ispisivala i u politikim dokumentima, javnom diskursu i historiografiji11 kako bi se rekonstruirala prolost te organiziralo iskustvo sadanjosti i budunosti.12 Iznova pronalazei kontinuitet s prikladnom prolou, historiografija i nastava povijesti trebale su pruiti potporu procesu izgradnje drave i nacije te posluiti kao jedan od instrumenata promicanja nacionalnog identiteta utemeljenog na etnikim osnovama. Kljuni elementi danas dominantnog udbenikog narativa o Drugome svjetskom ratu oblikovali su se od 1991. do 1995. Usprkos nekoliko reformskih pokuaja, u Hrvatskoj (do danas) nije provedena reforma obveznog obrazovanja, pa je jedina vea promjena u hrvatskom kolskom sustavu bilo vraanje na stari dvojni sustav gimnazija i strukovnih kola poetkom 1990-ih. No istovremeno su se vrili snani zahvati u sadraje tzv. nacionalnih predmeta hrvatskog jezika, geografije, glazbene kulture i osobito povijesti. Snaan politiki utjecaj bio je primarno usmjeren na udbenike povijesti, a tek potom na programe: u njima su prvo 1991. provedene izmjene, a zatim su 1992, u okolnostima snanog politikog pritiska, zamijenjeni novima.13 Iako je postojala realna potreba da se pouavanje povijesti, osobito
9

L. Steindorf, Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, Naklada Jesenski i Turk Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2006, 189. 10 Isto. 11 O hrvatskoj historiografiji u 1990. vie u: N. Budak, Post-socialist historiography in Croatia since 1990, u: Ulf Brunnbauer (ur.), Re(Writing) History Historiography in Southeast Europe after socialism, LIT Verlag, Mnster, 2004, 128-164; I. Ivelji, Cum ira et studio: Geschichte und Gesellschaft Kroatiens in den 1990er Jahren, u: Helmut Altrichter (ur.), GegenErinnerung. Geschichte als politisches Argument. Schriften des Historischen Kollegs Kolloquien 61, Oldenburg, 2006, 191-204; Ivo Goldstein i Goran Hutinec, Neki aspekti revizionizma u hrvatskoj historiografiji devedesetih godina XX. stoljea motivi, metode i odjeci, u: Vera Katz (ur.), Revizija prolosti na prostorima bive Jugoslavije, Institut za istoriju, Sarajevo, 2007, 187-210. 12 J. Assman, Kultura sjeanja, isto, 57. 13 O tome vie u: S. Koren, Slike nacionalne povijesti..., isto, 258-273.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

243

ratne, postavi na drugaije osnove, nove historije u udbenicima i programima nisu bile nita manje selektivne i iskljuujue od prethodne verzije, jedna je ideologija zamijenjena drugom (to se, ironino, poetkom 1990-ih nazivalo deideologizacijom), a ciljevi i nain pouavanja ostali su isti kao u prethodnom razdoblju. To je prije svega dolo do izraaja u problematinim prikazima Drugoga svjetskog rata: javne kontroverze u 1990-ima o ulozi partizana i ustaa odrazile su se na udbenike interpretacije. Broj nastavnih jedinica (za objanjenje termina vidi biljeku 21) posveenih NOB-u snano je reduciran,14 a osobit znaaj dobile su one teme koje su tijekom 45 poslijeratnih godina bile namjerno preuivane, pri emu je pitanje kompleksa dogaaja poznatih kao Bleiburg i Krini put u Hrvatskoj dobilo posebno mjesto. Zatim su na temelju tako izmijenjenih udbenika 1995. izraeni i novi programi, koji su oblikovani tako da su u njih prepisani naslovi i podnaslovi iz postojeih udbenika. Program iz 1995. zadrao se u osnovnoj koli sve do 2006, kada je zamijenjen novim, dok su programi za srednje kole u trenutku pisanja ovog teksta jo uvijek na snazi. Politika povijesti novih vlasti, koja je uvelike oblikovala i nastavu povijesti, temeljila se na ideologiji hrvatske dravnosti te na negacijsko-kontrastivnom odnosu prema bivoj dravi i politici pomirenja. Neovisna hrvatska drava postala je najvia vrijednost i glavna svrha povijesnog razvoja, to je zapravo bio isti teleoloki pristup kao u i prethodnom razdoblju u kojemu je stvaranje nacionalne drave bilo krajnji cilj povijesnog razvoja, samo to se sada na kraju tog povijesnog hoda umjesto jugoslavenske nalazila hrvatska drava. U udbenicima toga razdoblja mogu se nai odlomci gdje su se izrazi poput jugoslavenski narodi ili nai narodi zamjenjivali izrazom hrvatski narod, dok je okolni tekst ostao isti!15 Umjesto zajednike povijesne sudbine junoslavenskih naroda sada se naglaavao povijesni kontinuitet hrvatske dravnosti od stoljea sedmog, dok su se razdoblja dviju jugoslavenskih drava tretirala kao razdoblja prekida i diskontinuiteta. Upravo u tom traenju povijesnog kontinuiteta svaka se hrvatska drava tretirala kao pozitivna povijesna injenica, to je u sluaju Nezavisne Drave Hrvatske (dalje: NDH) omoguilo da se i ona interpretira u pozitivnom svjetlu, prvenstveno u apologetskim prikazima uspostave NDH u travnju 1941. kao obnove hrvatske dravnosti. Dobar primjer takvog odnosa prema prolosti izjava je autorice programa povijesti Agneze Szabo iz 1996: Ne
14

O tome vie u: W. Hpken, Der Zweite Weltkrieg in den jugoslawischen und post-jugoslawischen Schulbchern, u: Wolfgang Hpken (ur.), l ins Feuer? Oil on Fire? Schulbcher, ethnische Stereotypen und Gewalt in Sdosteuropa. Textbooks, Ethnic Stereotypes and Violence in South-East Europe, Studien zur internationalen Schulbuchforschung, Band 89, Hannover, 1996, 159-178; M. Najbar-Agii, Promjene u prikazu Drugoga svjetskog rata u hrvatskim udbenicima povijesti u posljednjih etvrt stoljea, u: Hans-Georg Fleck i Igor Graovac (ur.), Dijalog povjesniara-istoriara 4, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb 2001, 213-230. 15 Vidi: S. Koren, Slike nacionalne povijesti..., isto, 258-273.

244

KULTURA

SJEANJA:

1945.

smije se zaboraviti naglasiti [u udbenicima, op. a.] ni to da je stvaranje Nezavisne Drave Hrvatske u poetku imalo svoju veliku teinu, jer Hrvati su imali nadu i ansu da stvore modernu hrvatsku dravu, to je, uostalom, i njihovo pravo. Stoga kad govorimo o NDH ne moemo je samo prikazati kao dravu koja je progonila idove, Srbe, pa i Hrvate. To je naalost tono i to se ne moe opravdati, ali NDH nije bila samo to. NDH je bila meunarodno priznata drava, s tada moguim razvojem industrije, gospodarstva, a osobito znanosti i kulture.16 Hrvatska drava i dravnost promatrale su se u binarnoj opreci s jugoslavenskom idejom i dvjema jugoslavenskim dravama, kao pojmovi koji se meusobno iskljuuju. Svaka se jugoslavenska ideja a priori odbacivala kao zabluda, dvije jugoslavenske drave prikazivale su se iskljuivo u negativnom svjetlu, dok je zajednika jugoslavenska prolost sluila tek kao kontrastna podloga novom hrvatskom nacionalnom identitetu predstavljana je kao prekid u historijskom kontinuitetu hrvatske dravnosti i kao opomena sadanjim i buduim generacijama protiv svih slinih integracija. Valja se prisjetiti i da je promjenama Ustava 1997. zabranjeno pokretanje postupka udruivanja Republike Hrvatske u saveze s drugim dravama u kojem bi udruivanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga dravnog zajednitva, odnosno neke balkanske dravne sveze u bilo kojem obliku.17 Trei i najkontroverzniji element bila je politika pomirenja svih Hrvata koju je promicala nova politika elita na elu s predsjednikom Franjom Tumanom. Tom se sintagmom oznaavala ideja o pomirbi nekada zaraenih strana u Drugome svjetskom ratu (sinova bivih ustaa i bivih partizana), no tako zamiljeno pomirenje odnosilo se primarno na Hrvate, dok su ostali hrvatski graani, osobito Srbi, bili iz njega iskljueni. Prevladavanje ideolokih podjela u hrvatskom nacionalnom korpusu smatralo se glavnim preduvjetom za stvaranje neovisne hrvatske drave koja se trebala temeljiti na sintezi dravotvornih elemenata razliitih ideologija koje potjeu iz Drugog svjetskog rata. Tom je cilju trebala posluiti i nastava povijesti: [...] poziv naeg predsjednika dr. Tumana na pomirenje Hrvata [je] najvea demokratska, etika i moralna tekovina nae drave. A kako pomirenje nije vrijednost dana jednom zauvijek, ve se mora strpljivo graditi, ono mora nai svoje mjesto i u povijesnim udbenicima.18 U programima i udbenicima povijesti to se ogledalo tako to su se ustaki zloini iako ocijenjeni negativno marginalizirali, relatiI. Kaloera Brki, Pomirenje Hrvata u udbenicima (intervju s A. Szabo), Veernji list, 1. 4. 1996. Takoer: Peri, Povijest 8, 1992, 71, 85-86. 17 Ta se odredba nije nalazila u prvobitnoj verziji Ustava RH iz 1990, ve je unijeta Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske iz 1997. (Narodne novine br. 135/1997, http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1997_12_135_1944.html, pristup ostvaren 12. 4. 2009.) Odredba je zadrana i nakon izmjena Ustava 2000. i 2001, te je danas dio lanka 141. 18 I. Kaloera Brki, Pomirenje Hrvata u udbenicima (intervju s A. Szabo), Veernji list, 1. 4. 1996.
16

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

245

vizirali i opravdavali kako bi se NDH prikazao u pozitivnijem svjetlu, a prioritet su dobili zloini etnika i osobito partizana. Ipak, u nastavi povijesti se i nakon 1990. dosta pozornosti posveivalo hrvatskom antifaistikom pokretu (iako znatno manje nego prije 1990), no uz dvije bitne razlike u odnosu na prethodno razdoblje. Prvo, naglasak je s vojnih aspekata rata (ratnih operacija, ofenziva) premjeten na politike, dakle na elemente poput odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a koji su naglaavali stvaranje hrvatske drave unutar jugoslavenske federacije i tako se uklapali u dominantnu ideologiju hrvatske dravnosti. Drugo, hrvatski antifaistiki pokret izdvajao se od ostatka NOP-a te iz jugoslavenskog konteksta openito. Ta je podjela partizanskog pokreta s obzirom na etnike linije ispunjavala trostruku svrhu: dobro se uklapala u politiku pomirenja, omoguila je da se hrvatski antifaizam oisti od komunizma te da se za zloine na kraju rata optue iskljuivo JA i Titovi partizani (taj se izraz esto rabio u udbenicima iz 1990-ih). Tako su se komunistike vlasti mogle oznaiti kao primarno antihrvatske, pri emu se zanemarivalo da su se pripadnici vlastite etnike skupine nalazili s obje strane fronte. To je rezultiralo nizom polemika s Bleiburgom i Jasenovcem kao kljunim tokama prijepora, a u konanici je odralo podijeljeno sjeanje na rat. Iako taj interpretativni obrazac i danas ini potku programa i udbenika povijesti, osobito u onom dijelu koji se odnosi na hrvatsku dravotvornu ideju, ipak je u proteklih desetak godina doivio odreene, u pojedinim dijelovima prilino znaajne, izmjene koje su ujedno reflektirale i promijenjene sociopolitike okolnosti. U tome su vanu ulogu imale javne kritike postojeih nastavnih programa i udbenika koje su se otvorile u drugoj polovici 1990-ih (u zemlji i izvan nje), osobito kada je rije o suoavanju s traumatinim dogaajima iz vlastite prolosti, ponajprije s prikazima NDH i ocjenama njegova znaaja. Te su kritike naile na plodno tlo, tako da su danas uglavnom svi udbenici usvojili kritiku poziciju prema ustakom reimu i njegovim zloinima, a tim se sadrajima posveuje znatno vie pozornosti nego prije. Znaajnu ulogu imala je i pojava udbenikog pluralizma koji se postupno poeo uvoditi od 1996; pod tim se pojmom razumijeva postojanje vie paralelnih udbenika za svaki razred, za razliku od dotadanje prakse u kojoj je postojao samo jedan slubeno odobren udbenik za svaki razred. Ipak, prvi udbenici za 20. stoljee koji se mogu smatrati alternativom u sadrajnom smislu pojavili su se tek 1999. (gimnazije), odnosno 2000. (osnovne kole). Upravo je promjena vlasti u sijenju 2000. otvorila raspravu o suoavanju s nasljeem Tumanova razdoblja, osobito o njegovim problematinim aspektima poput dvojbene privatizacije, autoritarnog reima, ograniavanja slobode medija i ratnih zloina. Sastavni dio tih debata bile su i polemike o udbenicima povijesti iz 1990-ih, dok je osnivanje Komisije za procjenu udbenika povijesti (2000-2001) potaknulo jo jednu veliku javnu raspravu u kojoj su prikazi Drugoga svjetskog rata ponovo bili u prvom planu. Iako nije

246

KULTURA

SJEANJA:

1945.

dolo do promjene nastavnog programa, liberalnija politika odobravanja udbenika omoguila je odreene sadrajne (interpretativne) iskorake te razliite metodoloke pristupe koji su odraavali i razliita teorijska shvaanja o tome to je historija i kakvu ulogu moe imati u kognitivnom razvoju djece. Pritom najvaniju ulogu nisu imale toliko sadrajne promjene koliko osmiljavanje drugaijeg pristupa pouavanju povijesti koji je uvoenjem razliitih interpretacija, perspektiva i otvorenih pitanja zapoeo propitivati same osnove dotadanjeg modela. Kritike problematinih aspekata dotadanjih programa te sadrajne promjene u udbenicima utjecale su na oblikovanje novog programa za osnovnu kolu 2006, u kojemu se, za razliku od programa iz 1995, eksplicite spominju stradanja Srba, idova i Roma u NDH te stradanja njemake i talijanske manjine nakon rata. Stoga su, s obzirom na jaku ideoloku polarizaciju u tumaenjima Drugoga svjetskog rata, koja i dalje postoji u hrvatskom drutvu, u analizama novijih udbenikih prikaza posebno zanimljiva dva aspekta: prvo, ima li u njima razlika u odnosu na interpretativnu matricu iz 1990-ih; drugo, odraava li se u udbenikim narativima u okolnostima udbenikog pluralizma podijeljeno sjeanje na rat. Ta e pitanja u nastavku ovog teksta biti u fokusu analize.

Prikazi 1945. u najnovijim udbenicima povijesti


S obzirom na to da je 2006. objavljen novi program povijesti za osnovne kole, koji je donio odreene promjene u odnosu na prethodni, za analizu prikaza 1945. godine u hrvatskim udbenicima povijesti odabrani su osnovnokolski udbenici. Trenutano se u 8. razredu rabi pet udbenika koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta. Tri su u uporabi jo od 2000. i zapravo su preraene verzije starih udbenika prema zahtjevima novog programa.19 Dva su udbenika posve nova, pa su stoga upravo oni odabrani za ovu analizu; ujedno se radi i o dva najzastupljenija udbenika u osmom razredu u hrvatskim osnovnim kolama.20 Prema zahtjevima programa, sadraji o 1945. godini obrauju se u dvije odvojene teme21 koje se ne nastavljaju direktno jedna na drugu: u temi Drugi svjetski rat prikazana su zbivanja vezana uz zavretak rata na hrvatskom/jugoslavenskom prostoru, a u temi Hrvatska u drugoj Jugoslaviji poslijeratno osvajanje vlasti od strane
19

Mira Kolar-Dimitrijevi, Hrvoje Petri, Jaka Ragu, Povijest 8, Meridijani, Samobor, 2007; Vesna uri, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007; Snjeana Koren, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007. 20 Kreimir Erdelja i Igor Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007; Stjepan Bekavac i Mario Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008. 21 Dok je program iz 1995. propisivao 40-ak nastavnih jedinica za svaki razred, u programu iz 2006. definirano je 11-12 tema po razredu. U didaktiko-metodikoj terminologiji pojam nastavna jedinica odnosi se na gradivo koje se moe obraditi na jednom nastavnom satu ili na blok-satu, dok se pojam nastavna tema odnosi na ire cjeline koje obuhvaaju vei broj sadrajno povezanih nastavnih jedinica.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

247

KPJ. Kljuni gradivni elementi narativa o 1945. godini u oba su analizirana udbenika vie-manje identini, to dobrim dijelom treba pripisati i detaljno razraenom programu. U temi Drugi svjetski rat kronoloki se opisuju zavrne borbe i partizanska pobjeda u ratu, slom NDH te partizanski zloini na kraju rata. U temi Hrvatska u socijalistikoj Jugoslaviji to su prvi poslijeratni izbori i proglaenje FNRJ, uvoenje jednostranaja, progoni politikih neistomiljenika, stradanja njemake i talijanske manjine, razgranienje (prema van i meu republikama) te kljuna obiljeja socio-ekonomskog razvoja (ukidanje privatnog vlasnitva, konfiskacija, nacionalizacija, agrarna reforma, kolonizacija te poslijeratna obnova). Bez obzira na te slinosti, izmeu dva analizirana udbenika postoje znaajne interpretativne razlike. Pritom je broj stranica vaan razlikovni element jer upuuje i na znaaj koji se u pojedinom udbeniku pripisuje odreenoj temi. Primjerice, iako oba udbenika imaju identian broj stranica posveenih Drugome svjetskom ratu (47), Bekavev i Jarebov udbenik posveuje znatno vie prostora prikazu rata na podruju Hrvatske od Erdeljina i Stojakovieva udbenika: 23 stranice o ratu u Hrvatskoj nasuprot 24 stranice o opem tijeku Drugoga svjetskog rata. S druge strane, Erdeljin i Stojakoviev udbenik znatno je opirniji u prikazu ratnih dogaaja u svijetu: 31 stranica nasuprot 16 stranica posveenih ratu na podruju Hrvatske. Razlike u broju stranica izmeu dva udbenika jo su uoljivije kad je rije o temi Hrvatska u drugoj Jugoslaviji: u Bekavevu i Jarebovu udbeniku toj je temi posveeno ukupno 16 stranica, a u Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku 23 stranice. Za usporedbu, sljedeoj temi, Postanak i razvoj samostalne Hrvatske, Bekavev i Jarebov udbenik posveuje 34 stranice, a Erdeljin i Stojakoviev 13 stranica! No puno znaenje tih razlika moe se uoiti tek kad se prikaz 1945. godine stavi u iri kontekst cjelokupnog prikaza Drugoga svjetskog rata na hrvatskom/jugoslavenskom prostoru, odnosno u kontekst prikaza socijalistike Jugoslavije. Tako se prikaz dogaaja na samom kraju rata, u svibnju 1945. najbolje moe procijeniti u komparaciji s prikazom druge neuralgine toke u narativima o Drugome svjetskom ratu 1941. godine, te osobito u usporedbi prikaza ustakih zloina tijekom rata i partizanskih zloina na kraju rata, o emu e biti vie rijei u nastavku teksta. Na slian se nain znaenje koje se pridaje komunistikom osvajanju vlasti neposredno poslije rata moe potpuno uoiti tek kad se stavi u iri kontekst prikaza socijalistike Jugoslavije te kad se razmotri kako se ocjenjuje cjelokupno razdoblje. Oba analizirana udbenika negativno ocjenjuju prve poslijeratne godine, prvenstveno zbog ukidanja graanskih sloboda te zbog poslijeratnih progona; pritom se zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac javlja kao kljuna linost preko koje se u oba udbenika oslikava teror komunistikog reima u prvim poslijeratnim godinama. No, Bekavev i Jarebov udbenik u daljnjem prikazu vie istie negativne momente

248

KULTURA

SJEANJA:

1945.

koji, sloeni u pripovijest, prikazuju komunistiki reim kao prvenstveno antihrvatski. Primjerice, prikazuje se samo represija protiv Katolike crkve, a ne i protiv drugih vjerskih zajednica, istiu se oni primjeri gdje je razgranienje meu republikama provedeno na tetu Hrvatske, u vrijeme sukoba s Informbiroom govori se samo o politikim procesima na teritoriju Hrvatske, spominje se iskljuivo hrvatska emigracija itd. Istovremeno, izostavljanjem ireg jugoslavenskog konteksta to, dodue, nije obiljeje samo ovog udbenika, ve i svih programa te veine udbenika nakon 1990. stvara se dojam da je Hrvatska prola bitno gore od drugih republika. Ovdje vrijedi spomenuti jo jedan kuriozitet: poetke socijalistike Jugoslavije autori ovog udbenika pronalaze jo u 1942. i 1943. godini tako naime glasi naslov poglavlja u kojemu se obrauje osnivanje AVNOJ-a i ZAVNOH-a te njihova zasjedanja (Otoac, Plako, Jajce) u navedenom razdoblju.22 Nasuprot tome, Erdeljin i Stojakoviev udbenik ve uvodnom duplericom prua bitno drugaiju sliku: jukstapozicioniraju se slike poslijeratnih ruevina i novog modernog naselja, a u potpisu na samom poetku nove teme naglaava se kako je u 45 godina svoje povijesti u socijalistikoj Jugoslaviji Hrvatska napredovala velikim koracima te se od poljoprivredne zemlje pretvorila u modernu industrijsku europsku zemlju.23 Iako se u daljnjem tekstu ne zanemaruju totalitarni reim, nedostatak demokracije i graanskih sloboda, problemi u meunacionalnim odnosima te povremene gospodarske krize, znaajan naglasak stavlja se na poslijeratnu obnovu, industrijalizaciju, porast ivotnog standarda, razvoj potroakog drutva, promjene u poloaju ena, razvoj turizma i putovanja itd. Ukratko, u ovom se udbeniku hrvatska desetljea u socijalistikoj Jugoslaviji promatraju i kao dio procesa modernizacije hrvatskog drutva, po emu se njihov prikaz znatno razlikuje ne samo od Bekaveve i Jarebove verzije nego i od one u programu iz 2006, koji takoer istie samo negativna mjesta. No zanimljivo je da ta dva autora ne pristupaju na isti nain prikazu prve Jugoslavije, u kojem uglavnom istiu politike i socioekonomske probleme i teak poloaj Hrvatske.24 Takav odnos prema prvoj Jugoslaviji produkt je dvostrukog nasljea: s jedne strane udbenika devedesetih, u kojima je prva Jugoslavija prvenstveno prikazivana kroz velikosrpsku hegemoniju, reimska nasilja i prekid u milenijskoj niti hrvatske dravnosti;25 a s druge strane udbenika socijalistike Jugoslavije, u kojima je prikaz prijeratnih buroaskih neuspjeha sluio kao kontrastna podloga za prikaz poslijeratnih komunistikih uspjeha.

22 23 24 25

S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 118-119. K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 202-203. Isto, 68-95. I. Peri, Povijest 8, kolska knjiga, Zagreb, 1992, 85.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

249

Kraj rata, Bleiburg i Krini put26


Bekavev i Jarebov udbenik dijeli materiju o Drugome svjetskom ratu na osam nastavnih jedinica uglavnom poredanih kronolokim redoslijedom. Osma, posljednja nastavna jedinica naslovljena je Kraj rata u Hrvatskoj i obuhvaa poglavlja Zavrne borbe u Hrvatskoj, Nastanak zajednike jugoslavenske vlade, Slom NDH i bleiburka tragedija te Posljedice rata (vidi bilj. 26). Iako ti sadraji kronoloki dolaze prije sloma Japana, Bekavac i Jareb obrauju ih nakon toga, pa je tako u ovom udbeniku Drugi svjetski rat simboliki zakljuen stradanjima Hrvata i bleiburkom tragedijom. U Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku nema takve podjele na nastavne jedinice, ve je kompletna materija obraena pod zajednikim naslovom Drugi svjetski rat, a kronoloki se izmjenjuju poglavlja namijenjena opoj i hrvatskoj povijesti. Opis kraja rata na hrvatskom prostoru u Erdelje i Stojakovia bitno je turiji, kondenziran u jednom poglavlju naslovljenom Slom NDH i partizanski zloini u Bleiburgu (nastanak zajednike jugoslavenske vlade obraen je na drugome mjestu) i popraen s bitno manje ilustrativnih materijala (vidi bilj. 26). U Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku to poglavlje nije zavrno poglavlje teme o Drugome svjetskom ratu, ve dolazi nakon poglavlja Kraj rata u Europi i prethodi poglavlju Slom Japana kojim se tema zakljuuje. U oba analizirana udbenika osnovna su uporina mjesta prikaza identina: kronoloki se opisuju zavrne borbe na hrvatskom prostoru od kraja 1944. do svibnja 1945. (ostali dijelovi Jugoslavije spominju se tek usputno), partizanska pobjeda u ratu, slom NDH, povlaenje i predaja glavnine poraenih snaga kod Bleiburga te Krini put. U opisu zavrnih borbi u oba se udbenika rabi termin osloboenje, to nije bilo karakteristino za udbenike iz 1990-ih, u kojima su se rabili termini poput partizansko zauzimanje hrvatskih gradova.27 Veih razlika nema ni u opisu sloma NDH: oba udbenika dotiu se urote Voki-Lorkovi (Bekavev i Jarebov udbenik neto opirnije), dok slom NDH vezuju uz opi razvoj rata u Europi, tj. uz slom nacistike Njemake i pobjedu antifaistike koalicije. Razlike se meutim pojavljuju u opisu dogaaja koji se u Hrvatskoj obino skupno oznaavaju kao Bleiburg i Krini put, kako u koliini prostora i odabiru ilustrativnih materijala tako i u samom autorskom tekstu. Bekavev i Jarebov udbenik toj materiji posveuje etiri stranice, detaljniji je u opisu i znatno je bogatiji ilustrativnim materijalima (Tablica 1 na sljedeoj stranici), dok se u Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku tim dogaajima posveuje jedna stranica, s bitno manje ilustrativnih materijala. Oba udbenika opisuju patnje sudionika Krinog puta i nedvosmisleno osuuju zloine, dok krivnju pripisuju Jugoslavenskoj armiji i komunistikom re26 Analiza u ovom poglavlju odnosi se na ove dijelove udbenika: S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, nastavna jedinica Kraj rata u Hrvatskoj (127-133); K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, poglavlje Slom NDH i partizanski zloini u Bleiburgu (154-155). 27 I. Peri, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 1998, 84.

250

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Tablica 1
1941. (ustaki zloini na poetku rata) Broj stranica Naslov poglavlja Alfa: 2 stranice kolska knjiga: 4 stranice Alfa: Ustaki reim kolska knjiga: Ustaki teror 1945. (partizanski zloini na kraju rata) Alfa: 4 stranice kolska knjiga: 1,5 stranica Alfa: Slom NDH i Bleiburka tragedija kolska knjiga: Slom NDH i partizanski zloini na kraju rata Alfa: 7 ilustracija Naslovnica polumjesenika Sve za Hrvatsku Povlaenje civila i oruanih snaga NDH kroz Zagreb, 6. 5. 1945. Ulazak partizana u Zagreb, 8. 5. 1945. Prizor s ceste nedaleko od Bleiburga Zarobljenici s Krinog puta prolaze kroz Koprivnicu Krini put (zemljovid) Spomenik na Blajburkom polju

Ilustracije

Alfa: 5 ilustracija Mihovil Pavlek Mikina, hrvatski knjievnik i lan HSS-a, ubijen 1942. u logoru Stara Gradika Kameni cvijet, jasenovaki spomenik Leksikograf Mate Ujevi, kojemu je Yad Vashem dodijelio priznanje Pravednika meu narodima Priznanje Pravednika meu narodima Dragutinu Jesihu, upniku iz mjesta itarjevo kraj Zagreba koji je ubijen 1944. Zemljovid: Logori u NDH

kolska knjiga: 2 ilustracije kolska knjiga: 3 ilustracije Ulazak partizana u Zagreb, Naslovna stranica kataloga 6. 5. 1945. Hrvatske protuidovske izlobe Skup na sredinjem zagrebakom Sinagoga u Zagrebu koju je trgu u svibnju 1945. nakon ustaki reim sruio 1942. partizanskog preuzimanja vlasti Zagrebaki nadbiskup A. Stepinac Pisani izvori Alfa: nema Alfa: Svjedoenje Kazimira Kovaia o Krinom putu kolska knjiga: Titov govor u svibnju 1945. u Ljubljani

kolska knjiga: 3 izvora Opis ivota u logoru iz knjige Ilije Jakovljevia Konclogor na Savi Pismo Rozalije Kremer ustakim vlastima u kojemu moli obavijest o keri Beli odvedenoj u logor Monsinjor Augustin Jureti u izvjeu izbjeglikoj vladi opisuje ubojstva Srba u Metkoviu

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

251

imu. Pritom se rabe izrazi poput partizanski zloini, masovni pokolji, okrutni obrauni (Erdelja i Stojakovi) ili muenja i ubijanja, najsramotniji in partizanskog pokreta i bleiburka tragedija (Bekavac i Jareb), koji su ipak znatno umjereniji od izraza i opisa koji su se rabili u udbenicima iz 1990-ih.28 Dio odgovornosti za stradanje vojnika NDH i hrvatskih civila pripisuje se i Britancima, koji su odbili prihvatiti bjegunce te dogovorili njihovu predaju partizanskim jedinicama (Erdelja i Stojakovi), odnosno izruili [Jugoslavenskoj armiji] zarobljene hrvatske vojnike (Bekavac i Jareb), te Paveliu koji je prilikom povlaenja napustio svoju vojsku i civile (Erdelja i Stojakovi), odnosno narod i vojsku (Bekavac i Jareb). No dok su po opem vrednovanju dogaaja udbenici slini, razlikuju se u pojedinostima i naglascima pomou kojih oblikuju bitno drugaiju sliku. Tko se povlaio prema Austriji, koliko je ljudi stradalo na krinom putu te koje je mjesto i znaenje tog dogaaja u hrvatskoj povijesti, pitanja su na koja dva udbenika daju posve razliite odgovore. Opisujui povlaenje poraenih snaga, Erdelja i Stojakovi meusobno suprotstavljaju partizanske jedinice na jednoj, a ustae i domobrane na drugoj strani, no istovremeno u dijelu jedne reenice navode kako je meu vojnim jedinicama koje su se povlaile prema Austriji, osim bjegunaca s podruja NDH, bilo i neto etnika i Slovenaca (njemaka vojska se ne spominje); u Bekavevoj i Jarebovoj verziji prema Austriji su se povlaile, zajedno s Nijemcima, samo Hrvatske oruane snage i hrvatski civili. Razlike postoje i u broju stradalih na krinom putu: Bekavev i Jarebov udbenik procjenjuje kako je na Bleiburkom polju i krinom putu ubijeno do 70.000 Hrvata, dok je Erdeljin i Stojakoviev udbenik oprezniji s brojkama: navodi kako toan broj rtava krinog puta nije utvren, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisua ljudi. Pritom Erdelja i Stojakovi ne inzistiraju na nacionalnoj pripadnosti rtava i referiraju na njih kao na bjegunce s podruja NDH ili zarobljenike. S druge strane, u Bekavevu i Jarebovu opisu meu stradalima se spominju iskljuivo Hrvati: na Bleiburgu su Britanci izruili zarobljene hrvatske vojnike i civile, Krini put opisuje se kao tragedija hrvatskog naroda, procjenjuje se da je poslije rata ubijeno do 70.000 Hrvata itd. U tom udbeniku takoer upada u oi kako se Hrvatske oruane snage i hrvatski vojnici stavljaju nasuprot Jugoslavenskoj armiji i jugoslavenskim vojnicima kao neprijateljskim drugima: tako su Britanci izruili Jugoslavenskoj armiji zarobljene hrvatske vojnike koje su potom likvidirali jugoslavenski vojnici. Dok se u udbeniku objanjava kako je naziv Jugoslavenska armija u uporabi od proljea 1945. godine umjesto
28

Za udbenike iz 1990-ih karakteristino je da su naglaavali kako je od jeseni 1944. u partizanske jedinice ulo mnogo bivih etnika koji su potom sudjelovali u zavrnim borbama u zapadnim krajevima Jugoslavije te poinili brojne zloine iz mrnje prema hrvatskom stanovnitvu. Primjerice: I. Peri, Povijest 8, 1998, 84-85.

252

KULTURA

SJEANJA:

1945.

naziva Narodnooslobodilaka vojska Jugoslavije (NOVJ), u sluaju naziva Hrvatske oruane snage uenici ostaju bez dodatnih objanjenja o tome kada se, kako i u kojim okolnostima taj naziv poeo rabiti. Pritom se valja prisjetiti kako je uporaba naziva hrvatska vojska za oruane snage NDH, nasuprot jugokomunistikoj vojsci, srboetnikim postrojbama ili Titovim partizanima, bila uestala pojava u 1990-ima, za to su primjer i neki udbenici povijesti.29 Potonji se termini ipak vie ne upotrebljavaju ni u jednom od novijih hrvatskih udbenika, a u oba analizirana udbenika moe se zamijetiti ponovna uporaba nazivlja Narodnooslobodilaka vojska i Narodnooslobodilaki pokret (ee kod Bekavca i Jareba nego kod Erdelje i Stojakovia), iako se paralelno (i ee) rabi i naziv partizani.

Godina 1945. nasuprot 1941.


Interpretativne razlike izmeu dva udbenika postaju jo oiglednije kada se prikaz Bleiburga i Krinog puta stavi u iri kontekst i usporedi s prikazima 1941. godine, a osobito kada se usporede udbeniki prikazi ustakih zloina na poetku rata i partizanskih zloina na kraju rata (Tablica 1). Analizirani udbenici dobro pokazuju kako se iz prolosti mogu izvlaiti razliite povijesne lekcije, a te se razlike mogu uoiti u nekoliko elemenata: u broju stranica, naslovima, terminologiji i u odabiru ilustrativnog materijala. Oba analizirana udbenika daju znatno vie prostora ustakim zloinima nego to je to bio sluaj s udbenicima iz 1990-ih godina,30 no u pristupu ipak postoje znaajne razlike. Bekavev i Jarebov udbenik posveuje dvije stranice ustakim zloinima od ukupno sedam stranica posveenih slomu Kraljevine Jugoslavije i nastanku NDH. U prikazu NDH prvo se opisuje teritorijalni ustroj, gospodarstvo, drutvo i kulturni razvoj, pa tek onda zloini ustakog reima, kojima se daje podjednak prostor kao i gospodarskom i kulturnom razvoju (osobito se potonje veim dijelom opisuje afirmativno).31 Treba istaknuti da je u ovom izdanju udbenika ustakim zloinima posveeno vie prostora nego u prethodnom izdanju iste izdavake kue iz 2007. godine,32 dok je prikaz znatno odreeniji i bolje ilustriran. Ipak,
29

Primjerice, I. Vuji, Hrvatska i svijet u XX. stoljeu. Udbenik za etvrti razred gimnazije, Birotehnika, Zagreb, 1998, 179; I. Peri, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 1998, 84-85; J. Jurevi, M. Raji, Povijest za VIII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2004, 98. 30 Primjerice, u jedinom udbeniku za osmi razred osnovne kole u 1990-ima u nastavnoj jedinici Nastanak Nezavisne Drave Hrvatske i stanje u njoj od ukupno etiri stranice 17 je redaka posveeno ustakom teroru i koncentracijskim logorima, a od toga jedna reenica stradanjima Srba, idova i Roma. Nasuprot tome, u nastavnoj jedinici Hrvatska u vrijeme zavretka i neposredno nakon zavretka Drugog svjetskog rata od ukupno tri stranice 1,5 stranica posveena je Bleiburgu i Krinom putu. I. Peri, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 1998, 67-70 i 83-85. 31 S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 96-102. 32 S. Bekavac, M. Bradvica, M. Mioi, Povijest 8: udbenik za osmi razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2007, 91.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

253

i u ovom izdanju naglasak je, kako u tekstu tako i u odabiru popratnog materijala, na rtvama iz vlastite etnike skupine te osobama kojima je dodijeljeno priznanje Pravednika meu narodima (Tablica 1). Samo se one spominju imenom i prezimenom, dok rtve iz srpskog, idovskog ili romskog etnikog korpusa nemaju isti tretman. Takoer, nema nijednog pismenog svjedoanstva o zbivanjima u logorima na podruju NDH. U tekstu se posebno apostrofira zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac, kao jedan od najveih protivnika ustakog terora, dok se ne navode suvremene kontroverze o njegovoj ulozi u ratu.33 S druge strane, slomu NDH i partizanskim zloinima na kraju rata Bekavac i Jareb posveuju 3,5 stranice od ukupno est stranica namijenjenih nastavnoj jedinici Kraj rata u Hrvatskoj. To je poglavlje bogato ilustrirano, a veina ilustracija prikazuje povlaenje oruanih snaga NDH i civila prema austrijskoj granici, ratne zarobljenike na Krinom putu i spomenik na Blajburkom polju. Ukljueno je i svjedoanstvo jednog sudionika Krinog puta.34 Upravo suprotno, udbenik K. Erdelje i I. Stojakovia posveuje etiri stranice ustakim zloinima od ukupno sedam stranica posveenih slomu Kraljevine Jugoslavije, nastanku NDH i zloinima ustakog reima. Nema ekstenzivnih opisa teritorijalnog ustroja NDH ni njegovih uspjeha na gospodarskom i kulturnom planu, ve je naglasak na podreenosti okupatorskim silama i ustakom teroru, to se moe vidjeti i u odabiru izvornog materijala u poglavlju Ustaki teror: tri svjedoanstva i dvije ilustracije posveene su rtvama progona, idovima, Srbima i Hrvatima (dok se Romi spominju samo u autorskom tekstu).35 Slomu NDH i partizanskim zloinima na kraju rata daje se bitno manje prostora 1,5 stranica s dvije ilustracije, obje vezane uz pobjednike u ratu, dok stradalnicima na kraju rata nije posveena nijedna stranica. Takoer, jedini izvorni tekst donosi Titov govor u Ljubljani 27. svibnja 1945. u kojemu govori o obraunu s narodnim neprijateljem (ruka pravde, ruka osvetnica naeg naroda dostigla ih je ve ogromnu veinu), iako se u njemu, dodue, pitanjem problematizira izjednaavanje osvete i pravde.36 U oba udbenika rtve se tretiraju kao drugi: one se ne navode imenom i prezimenom niti im se daje mogunost da progovore vlastitim glasom: u Bekavevu i Jarebovu udbeniku to su stradali Srbi, idovi i Romi u NDH, a u Erdeljinu i Stojakovievu udbeniku isti tretman imaju stradali na Krinom putu. Razlike izmeu dva udbenika mogu se iitati i iz naina kako tumae osnivanje Nezavisne Drave Hrvatske i njezino ime. Erdelja i Stojakovi stavljaju nastanak NDH u kontekst uspostavljanja drugih satelitskih drava na podrujima koja je okupirala Osovina; pritom pojmove neovisnost i neovisna stavljaju u navodnike
33 34 35 36

Isto, 101-102. Isto, 129-132. K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 123-130. Isto, 154-155.

254

KULTURA

SJEANJA:

1945.

te naglaavaju podreenost NDH okupatorskim silama.37 Nasuprot tome, Bekavac i Jareb objanjavaju proglaenje NDH u kontekstu elja hrvatskog naroda za samostalnom dravom, pa istiu kako je krug sljedbenika i pristaa ustake organizacije bio uzak, no krug pristaa neovisne hrvatske drave bio je mnogo iri. Rijeju nezavisna htjela se istaknuti eljena samostalnost i potpuna neovisnost nove drave.38 U tom aspektu udbenik nalikuje na udbenike iz 1990-ih, u kojima je iako znatno naglaenije nego kod Bekavca i Jareba opisu nastanka NDH redovito prethodilo podue objanjenje o tisuljetnoj niti hrvatske dravnosti koja je prekinuta u Kraljevini Jugoslaviji i koju je hrvatski narod elio obnoviti.39 Nekoliko redaka dalje Bekavac i Jareb ipak navode kako je NDH kao i veina pokorenih (sic!) europskih zemalja bila podreena njemakim i talijanskim interesima i kako je ubrzo nakon proglaenja NDH Mussolini prisilio (sic!) Pavelia na sklapanje tzv. (sic!) Rimskih ugovora, Maarska okupirala Meimurje, a NDH bio podvrgnut razliitim oblicima gospodarskog iskoritavanja, pljaki i nasilja koja su inili osobito talijanski vojnici, pa je tako zamjetno nastojanje da se i NDH prikae kao rtva Osovine.40 Udbenici se razlikuju i u naslovima pojedinih poglavlja, pa tako moemo uoiti one naslove koji su neutralni i one koji su vrijednosno odreeni, osobito kada je rije o poglavljima koja se bave ustakim, etnikim i partizanskim zloinima. Primjerice, Bekavev i Jarebov udbenik o ustakim zloinima govori pod vrijednosno neutralnim naslovom Ustaki reim (2 stranice), dok o etnikim i partizanskim zloinima progovara pod vrijednosno jasno odreenim naslovima etniki teror (2 stranice) i Slom NDH i bleiburka tragedija (3,5 stranice).41 Erdeljin i Stojakoviev udbenik ista poglavlja naslovljava Ustaki teror (3,5 stranice), etniki pokret (2 stranice) i Slom NDH i partizanski zloini u Bleiburgu (1,5 stranica).42 No terminoloke su razlike najupeatljivije kada se govori o zloinima ustakog reima poinjenima nad Srbima, idovima i Romima: od pet postojeih udbenika dva rabe termine Holokaust i genocid,43 dva ustaki teror,44 a jedan represivna politika.45 Radi usporedbe, nastavni program govori o politici terora nad graanima (osobito Srbima, idovima i Romima), a ta
Isto, 125, 126. S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 98. 39 Na primjer: I. Peri, Povijest 8, 1998, 68; I. Vuji, Hrvatska i svijet u XX. stoljeu, 1998, 140-141. Usporedi takoer s izjavom autorice programa povijesti na str. 243-244 u ovoj knjizi. 40 S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 99. 41 Isto, 101, 121, 129. 42 K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 127, 131, 154. 43 S. Koren, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007, 127-129; M. Kolar-Dimitrijevi, H. Petri, J. Ragu, Povijest 8, Meridijani, Samobor, 2007, 122-124. 44 K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 127-130; V. uri, Povijest 8, Profil, Zagreb, 2007, 90. 45 S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 91.
38 37

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

255

je sintagma u konanoj verziji zamijenila onu koja je bila predviena u prvoj verziji programa: politika terora protiv hrvatskih graana i genocid nad Srbima, idovima i Romima.46 Dva udbenika razlikuju se i u procjeni broja rtava, kako Krinog puta tako i Jasenovca (broj stradalih Srba, idova, Roma, Hrvata i ostalih u drugim koncentracijskim logorima, kao i onih koji su stradali na druge naine, u analiziranim se udbenicima ne spominje). Oba udbenika ine odmak od udbenika iz 1990-ih, u kojima se u pravilu nisu navodile nikakve brojke o rtvama ustakog terora, dok su procjene broja rtava na kraju rata i u porau bile krajnje nepouzdane.47 Tako Erdeljin i Stojakoviev udbenik u oba sluaja konstatira da toan broj rtava nije utvren, pa procjenjuje da je u Jasenovcu bilo od 60.000 do 100.000 stradalih (te se na istome mjestu u nekoliko reenica osvre na pokuaje manipuliranja brojkama i sa srpske i hrvatske strane), dok je za Bleiburg i Krini put znatno oprezniji te govori o nekoliko desetaka tisua ljudi.48 Bekavev i Jarebov udbenik puno je odreeniji u iznoenju brojaka: 72.000 stradalih u Jasenovcu i Staroj Gradici te do 70.000 stradalih Hrvata na Bleiburgu i Krinom putu.49 No u sluaju potonjeg udbenika nameu se odreena pitanja. Iako se ne moe decidirano tvrditi da je to bila namjera autora, ipak se ne moe ne primijetiti kako udbenik navodi gotovo identian broj stradalih u Jasenovcu i na Krinom putu, pri emu se u sluaju Jasenovca navode najmanje mogue, a u sluaju Krinog puta najvee mogue procjene koje se mogu smatrati znanstveno korektnima. No u ovom sluaju problem nije toliko u broju koliko u izriajima u kojima se brojke spominju, osobito kada je rije o Jasenovcu. Naime u udbeniku se kae: Prema posljednjim istraivanjima, u njima [Jasenovcu i Staroj Gradiki, op. a.] je ubijeno ukupno 72 tisue ljudi. Meutim ovdje nedostaje jedna bitna ograda koja se, primjerice, moe nai na web-stranici Spomen podruja Jasenovac da je rije o popisu koji nije ni konaan niti potpun,50 zbog ega se dobiva dojam da je rije o konanom broju stradalih. S druge strane, u sluaju Bleibur46

Nastavni plan i program za osnovnu kolu, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i porta, Zagreb, 2006, 280. Program se takoer moe nai na web-stranici MZOS-a http://public.mzos.hr/Default. aspx?sec=2197 (pristup ostvaren 12. 4. 2009). 47 Tako se u udbeniku I. Peria iz 1992. govori o 50.000-300.000 ljudi ubijenih kod Bleiburga i na Krinom putu (Povijest za VIII. razred osnovne kole, I. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1992, 112). No u izdanju iz 1995. ta je procjena ipak revidirana, pa se govori o nekoliko desetaka tisua ljudi (Povijest za VIII. razred osnovne kole, IV. izdanje, kolska knjiga, Zagreb, 1992, 112). Valja ipak napomenuti da se u Perievim gimnazijskim udbenicima, za razliku od osnovnokolskih, ipak rabi termin genocid za zloine nad idovima i Romima, a povremeno i nad Srbima. 48 K. Erdelja, I. Stojakovi, Tragom prolosti 8, kolska knjiga, Zagreb, 2007, 130, 154. 49 S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 101, 130. 50 U poimeninom popisu koji se moe nai na web-stranicama Spomen podruja Jasenovac (http:// www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284, pristup ostvaren 12. 4. 2009) stoji da su do 1. studenog 2009. prikupljena imena i prezimena 75.159 rtava. Prema usmenoj informaciji koju sam dobi-

256

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ga i Krinog puta postupa se upravo suprotno, pa se rabi ovaj izriaj: Procjenjuje se da je na Bleiburkom polju i krinom putu ubijeno do 70.000 Hrvata. U istraivanju koje danas veina ozbiljnih povjesniara jo uvijek smatra najrelevantnijim, onome Vladimira erjavia, doista se spominje procjena o 70.000 Hrvata koji su stradali kao kvislinzi i kolaboracionisti. No erjavi pritom govori o broju stradalih tijekom cijelog rata, od 1941. do 1945, te, uz ogradu kako je nemogue tono odrediti koliko je stradalih bilo tijekom etiri ratne godine, a koliko na samom kraju i po zavretku rata, procjenjuje da bi gubici vezani za Bleiburg mogli iznositi oko 50 tisua.51 No zasigurno najplastiniji primjer ambivalentnog odnosa prema traumatinim i bolnim temama iz vlastite prolosti prua nekoliko zemljovida u Bekavevu i Jarebovu udbeniku, odnosno u povijesnom atlasu koji ga prati, a na kojima su prikazani koncentracijski logori, logori smrti i mjesta masovnih zloina u 20. stoljeu.52 etiri su zemljovida iz razdoblja Drugoga svjetskog rata, a dva pripadaju ratnim zbivanjima na podruju Hrvatske u 1990-ima, no samo se jedan odnosi na opu povijest, a svi ostali na hrvatsku povijest. Ono to te zemljovide ini osobito zanimljivima jest uporaba naslova, potpisa i simbola koji upuuju na autorske interpretacije i vrednovanja prikazanih dogaaja te na ulogu koja im se daje u proizvodnji, reprezentaciji i reprodukciji predodbi o sebi i drugima. Pritom su dva simbola sredinja lubanja i straarski toranj; oni su nositelji znaenja koja se pridaju odreenim dogaajima, ali i afektivnog naboja pomou kojeg se upuuju poruke o tome to i kako treba pamtiti. Stoga je kljuno gdje autori odluuju upotrijebiti pojedini simbol, a gdje ga ispustiti. Na tri zemljovida javlja se iskljuivo simbol lubanje s prekrienim kostima. Zemljovid Koncentracijski logori Treeg Reicha ukljuen je u udbenik (str. 116) i u povijesni atlas (str. 23); prema legendi, bijelim lubanjama oznaeni su koncentracijski logori, a crnima logori smrti (logori za istrebljenje).53 Na zemljovidu etniki zloini nad Hrvatima i bosansko-hercegovakim muslimanima u II. svjetskom ratu, koji se nalazi samo u povijesnom atlasu (str. 37), simbolom bijele lubanje oznaena su mjesta najveih etnikih zloina. Konano, na zemljovidu Zloini nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovnitvom u Republici Hrvatskoj, koji je ukljuen i u udbenik (str. 214) i u povijesni atlas (str. 57), bijelim lubanjama oznaena su, prema legendi, mjesta najteih zloina nad Hrvatima i drugim nesrpskim stanovnitvom u Republici Hrvatskoj
la u Spomen podruju, na dan 17. 4. 2009. popis je sadravao imena i prezimena oko 75.900 rtava i jo nije dovren. 51 V. erjavi, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga. Gubici stanovnitva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, Globus, Zagreb, 1992, 77. 52 S. Bekavac, M. Jareb, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2008, 102, 116, 131, 214; Z. Ivankovi, M. Jareb, Povijesni atlas za 8. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2008, 23, 32, 37, 41, 57, 58. 53 U prvoj verziji zemljovida, koja je upotrijebljena u izdanju udbenika iz 2007. godine, za prikaz koncentracijskih logora rabili su se simboli ljudskih silueta. S. Bekavac, M. Bradvica, M. Mioi, Povijest 8, Alfa, Zagreb, 2007, 103.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

257

(izbor). S potonjim je povezan i zemljovid Srpski logori koji se nalazi samo u povijesnom atlasu (str. 58), a na kojemu su simbolom straarskog tornja oznaeni srpski logori i zatvori u kojima su bili zatoeni Hrvati u Domovinskom ratu (izbor). No za ovu su analizu osobito interesantna dva zemljovida, od kojih jedan prikazuje sustav logora u NDH, a drugi Krini put. Zemljovid Krini put, koji se nalazi i u udbeniku (str. 131) i u povijesnom atlasu (str. 41), nudi najkompleksniji sustav kartografskih simbola.54 Prema legendi, crvenim linijama oznaeni su krini putovi koji se proteu od Bleiburga do jugoslavensko-grke granice, kroz Sloveniju, sjevernu Hrvatsku, sjevernu i sredinju Bosnu, Vojvodinu, Srbiju i Makedoniju. Straarski tornjevi oznaavaju jugoslavenske komunistike logore rasporeene uglavnom na istom podruju. Na zemljovidu je jo istaknuto pet imena mjesta izruenja i mjesta s najveim brojem poznatih rtava: Bleiburg, Tezno, Koevski Rog, Maceljska uma i Jazovka, pri emu se ne istie etnika pripadnost rtava, za razliku od teksta udbenika u kojemu se kao stradalnici spominju iskljuivo Hrvati. No na tom zemljovidu upotrijebljen je jo jedan simbol koji legenda ne objanjava: radi se ponovo o bijelim lubanjama rasporeenima po teritoriju Slovenije i Hrvatske te na hrvatskim etnikim teritorijima u Bosni i Hercegovini. Za razliku od svih ostalih zemljovida ovdje uz simbole lubanja nisu navedena imena naselja ili drugih lokaliteta. No s obzirom na to da autori nisu pouili uenike da su u poslijeratnim masovnim likvidacijama osim pripadnika oruanih snaga NDH stradali i pripadnici drugih postrojbi i drugih nacionalnosti, takav raspored simbola zapravo alje istu poruku kao i tekst udbenika: da je poslijeratna represija bila usmjerena iskljuivo protiv Hrvata. Meutim to nije sprijeilo autore da na zemljovid, bez ikakva dodatnog objanjenja, kao jedno od mjesta s najveim brojem poznatih rtava ukljue primjerice i Koevski Rog, gdje je stradao velik broj slovenskih domobrana. Primjerice, L. Steindorf navodi da broj belogardejskih rtava ubijenih u Koevju i baenih u jame, procijenjen je na 8000 osoba.55 Prema pisanju J. Voduek Stari, u masovnim likvidacijama na Koevju je, prema nekim izvorima, samo kod Malog Roga moglo biti ubijeno 14.000 ljudi, meu njima 3-4.000 slovenskih domobrana, 3.000 srpskih dobrovoljaca, 1.000 crnogorskih etnika i 2.500 Hrvata56 ak i ako se brojke ostave po strani, taj popis stradalih zorno pokazuje to je sve zaboravljeno u Bekavevu i Jarebovu udbeniku.
54

Taj je zemljovid veoma slian onome u gimnazijskom udbeniku iste izdavake kue iz kasnih 1990-ih, jedino to je verzija za osnovnokolski udbenik i atlas pojednostavljena, a izostavljene su i pojedine oznake, primjerice one za krematorij. I. Peri, Povijest za IV. razred gimnazije, Alfa, Zagreb, 1998, 181. 55 L. Steindorf, Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas, Naklada Jesenski i Turk Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2006, 187. 56 J. Voduek Stari, Kako su komunisti osvojili vlast 1944. 1946., Naklada P. I. P. Pavii, Zagreb, 2006, 273.

258

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Konano, zemljovid Logori u NDH, koji se nalazi i u udbeniku (str. 102) i u povijesnom atlasu (str. 32), odskae od ostalih u nekoliko elemenata. Prvo, nosi naslov i potpise koji su u vrijednosnom smislu najneutralniji s obzirom na to da logori u NDH ni u naslovu ni u potpisima nisu oznaeni ni kao koncentracijski, ni kao logori smrti, ak ni kao mjesta zloina, ve samo kao najvei i ostali. Drugo, na zemljovidu je upotrijebljen simbol straarskih tornjeva: prema legendi i natpisima na samoj karti, veim tornjevima oznaeni su najvei logori Jasenovac, Stara Gradika, Metajna, Jadovno i Slana, a manjim tornjevima ostali logori. No iako su najvei logori istovremeno bili i logori smrti, autori nisu odabrali oznaiti ih simbolom lubanje, to osobito upada u oi u povijesnom atlasu, gdje su zemljovidi Koncentracijski logori u Treem Reichu i Logori u NDH smjeteni jedan ispod drugoga i gdje, za razliku od udbenika, nema popratnog autorskog teksta u kojemu se objanjava kontekst i ipak rabi termin koncentracijski logor. Tako se na tom zemljovidu mogu vidjeti odjeci revizionistike debate o karakteru jasenovakog logora (i openito logora u NDH) treba li ga tumaiti kao logor smrti ili samo kao radni i sabirni logor. No ta debata nije imala vei utjecaj na udbenike povijesti, izuzev u sluaju jednog udbenika koji je ubrzo povuen iz uporabe.57 Treba takoer rei da svi udbenici koji su trenutano u upotrebi za jasenovaki logor rabe termine koncentracijski logor ili koncentracijski logor i logor smrti. Povijesni zemljovidi su apstraktni prikazi nastali u sadanjosti koji prikazuju one historijske veze i odnose koje su njihovi autori htjeli prikazati. Oni prenose ciljane obavijesti i poruke koje se upuuju pomou naslova, simbola i objanjenja u legendama. U ovom sluaju znakovita meuigra dvaju simbola lubanje i straarskog tornja pretvara povijesne zemljovide u figure sjeanja pomou kojih se u uenikom pamenju nastoje konstruirati slike koje prvenstveno ukazuju na viktimizaciju vlastite skupine. Istovremeno se stradanja drugih, osobito u onim sluajevima gdje vlastita skupina snosi odgovornost za poinjene zloine, zamagljuju i umanjuju, pa tako, moda bolje od bilo kojeg drugog primjera, ti zemljovidi svjedoe o stavovima, vrijednostima i perspektivama njihovih autora.

57

J. Jurevi, M. Rai, Povijest za 8. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb, 2004, 82-83. U tom su se udbeniku logori u NDH prikazivali kao sabirni i radni logori u kojima su zatoenici uglavnom stradavali zbog tekih ivotnih uvjeta, dok se ubojstva spominju tek usput: Osim ubojstvima, logorai su smrtno stradavali od zaraznih bolesti, iscrpljenosti, nehigijene, itd.. Udbenik je povuen nakon dvije godine zbog toga to je bio slabo prihvaen meu nastavnicima i nije uspio ostvariti zastupljenost veu od nekoliko postotaka, a prema odredbama Zakona o udbenicima iz 2001. ta bi zastupljenost trebala biti vea od 10%. O istoj temi usp. I. Goldstein, G. Hutinec, Neki aspekti revizionizma u hrvatskoj historiografiji devedesetih godina XX stoljea motivi, metode i odjeci, u: Vera Katz (ur.), Revizija prolosti na prostorima bive Jugoslavije, Institut za istoriju, Sarajevo, 2007, 198.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

259

Zemljovid 1: Koncentracijski logori u Treem Reichu

Zemljovid 2: Logori u NDH

260

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Zemljovid 3: etniki zloini nad Hrvatima i bosansko-hercegovakim muslimanima u II. svjetskom ratu

Zemljovid 4: Krini put

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

261

Umjesto zakljuka
Marc Ferro svojedobno je napisao kako nam povijest kojoj pouavamo nau djecu moe tota rei o identitetu dotinog drutva, evocirajui tako poznatu izreku Benedetta Crocea kako je svaka historija suvremena historija, tj. da jasnije ukazuje na probleme vlastitog vremena nego na probleme razdoblja kojim se navodno bavi.58 Nastava povijesti u dananjoj Hrvatskoj jo uvijek odraava podijeljeno sjeanje na Drugi svjetski rat koje je u snanoj mjeri obiljeilo javni diskurs, a onda i udbenike narative, u proteklih dvadesetak godina. No ono se u znatno veoj mjeri iskazuje u udbenicima nego u nastavnim programima koji, kao dio strategija vladajueg poretka, svojim promicanjem odreenih interpretacija nadalje ukazuju na snanu potrebu za definiranjem obvezujuih tumaenja znaenja odreenih epoha i dogaaja, osobito kada je rije o onim dogaajima koji se smatraju kljunim sastavnicama nacionalnog narativa. Meutim u svakodnevnim praksama, u kojima je uvijek implicitna mogunost mijenjanja strategija,59 pokazuje se kako u uvjetima otvorenijeg drutva, u kojemu su programi i udbenici podloni stalnoj javnoj debati, nije lako odrati jednoobraznu sliku o prolosti i nametati slubene verzije koje preferira vladajui poredak. Upravo je udbeniki pluralizam otvorio prostor za preispitivanje etnocentrinih historija te omoguio da se one u nekim aspektima uravnotee, no to je s druge strane znailo osporavanje sustava usporednih udbenika meu onima koji u dekonstrukciji tradicionalne etnocentrine pripovijesti vide opasnost za hrvatski nacionalni identitet. Takvi zahtjevi zorno pokazuju koliko se drutvo u kojemu se uniformna slika povijesti smatra jednim od kljunih elemenata za izgradnju identiteta i odranje njegove stabilnosti teko suoava s razliitim historijama i perspektivama, osobito kada je rije o traumatinim i problematinim stranama vlastite prolosti. U svim postojeim udbenicima koji obrauju povijest 20. stoljea interpretativni obrazac oblikovan u prvoj polovici 1990-ih jo je uvijek dominantan, no ideoloka potka koja ga proima u nekim je udbenicima znatno vidljivija, ovisno o tome kako se njihovi autori pozicioniraju u odnosu na nasljee 1990-ih. Bekavev i Jarebov udbenik pripada prvima i nastavlja se na one elemente koji su dominantno oblikovali politiku povijesti iz tog razdoblja; Erdeljin i Stojakoviev udbenik primjer je udbenika koji su se od kraja 1990-ih postupno odmicali od nje te ak u odreenoj mjeri poeli propitivati neke kljune elemente tog narativa. U nekim svojim aspektima udbeniki prikazi Drugoga svjetskog rata danas su blii jedni drugima nego ikada prije u proteklih dvadesetak godina: jezik je umje58

Marc Ferro, The use and abuse of history or how the past is taught to children (prijevod s francuskog), Routledge, London and New York, 1984, Preface, XI. 59 M. de Certeau, Invencija svakodnevice, Naklada MD, Zagreb, 2002, 31-45.

262

KULTURA

SJEANJA:

1945.

reniji i manje emocionalan, nema ratoborne terminologije, detaljnih opisa bitaka, vojnih pobjeda i portreta ratnih heroja koji se nude uenicima kao modeli za identifikaciju.60 Vei se naglasak stavlja na ljudska stradanja nego na vojne operacije, u svima se pie o stradanjima onih koji su dugo doivljavani kao drugi (Srba, idova i Roma u NDH, njemake i talijanske manjine nakon rata) te nisu vie iskljuivo pria o viktimizaciji vlastite skupine definirane na etnikoj osnovi. Tome svakako pridonosi i to to Drugi svjetski rat ve neko vrijeme nije u sreditu polemika o programima i udbenicima povijesti; umjesto toga u sreditu je debata pouavanje o sukobima u 1990-ima. To je takoer u velikoj mjeri determinirano suvremenim politikim kontroverzama povezanim sa sve veim znaenjem koje se u politikom diskursu pridaje Domovinskom ratu: temeljem dananje Hrvatske vie se ne smatra sinteza dravotvornih elemenata razliitih ideologija koje potjeu iz Drugog svjetskog rata, ve vrijednosti Domovinskog rata. S druge strane, u prikazima ratnog razdoblja i dalje postoje kao to je pokazano u ovoj analizi znaajne razlike koje uvijek iznova generiraju debate i imaju potencijal za kreiranje ideolokih sukoba. O tome, primjerice, svjedoe i zahtjevi Saveza antifaistikih boraca za preispitivanjem udbenikih prikaza narodnooslobodilake borbe utemeljenih na ideolokoj paradigmi iz 1990-ih te okrugli stol koji je Savez organizirao u prosincu 2008. uz snanu podrku predsjednika Republike Stjepana Mesia. U konanici, ovdje se radi o tome kako i na emu treba graditi identitet, koje modele identifikacije treba ponuditi uenicima: treba li se i na koji nain suoiti s problematinim i traumatinim sjeanjima ili ih treba prepustiti zaboravu? Moja su razmiljanja na tragu onih koja je svojevremeno u slinoj raspravi o njemakom identitetu ponudio Jrgen Habermas, razlikujui neoteeni/zreli identitet koji je kadar kritikim reflektiranjem otvoreno se suoiti s mranim stranama vlastite prolosti i s njima se produktivno nositi od oteenog/nezrelog identiteta koji je za to nesposoban, pa trai izlaz u crno-bijelim predodbama, idealiziranju vlastite skupine i potiskivanju i zaboravu neugodnih uspomena.61 Hrvatski udbenici povijesti upravo u ovim razlikama pokazuju koliko su takvi procesi bolni, teki i dugotrajni, ali i da su u tijeku, barem kada su u pitanju prikazi Drugoga svjetskog rata.

60

No zanimljivo je da se takvi elementi (bitke, vojne pobjede, slike vojnika i oruja, portreti ratnih junaka) mogu nai u nekim novijim udbenicima u prikazu rata u 1990-ima, u emu se moe vidjeti utjecaj narativa o Drugome svjetskom ratu na prikaze Domovinskog rata prije 1990: strategije koje se rabe u tim udbenicima, kao i u programu iz 2006, uvelike podsjeaju na one koje su se svojevremeno rabile u prikazima NOB-a u udbenicima iz komunistikog razdoblja. 61 J. Habermas, A Kind of Settlement of Damages (Apologetic Tendencies), u: New German Critique, No. 44, Spring-Summer 1988, 25-50. Tekst je prvi put objavljen u novinama Die Zeit 11. 7. 1986.

SNJEANA KOREN: NASTAVA POVIJESTI IZMEDU HISTORIJE I PAMENJA

263

History Education between History and Memory Summary


For the past ten years, Croatian history textbooks have gone through changes in both methodology and content, which has enabled them to more or less distance themselves from the strongly criticised interpretative paradigm that dominated throughout the 1990s. However, in interpreting World War II, there is still a strong ideological polarization in the public discourse, which is especially visible in debates about the two neuralgic points 1941 and 1945. This article explores the extent in which this polarization influences history textbook narratives about 1945, namely events at the very end of the war and in the immediate post-war period. Two most recent history textbooks for the 8th grade of elementary school are analysed, with two aspects in the focus of analysis: firstly, whether there are differences in recent textbooks compared with the interpretative matrix from the 1990s; secondly, whether textbook narratives in circumstances of the textbook pluralism reflect a split memory about the war. The analysis has shown interpretative differences among textbooks that significantly depend on how their authors position themselves in relation to the problematic heritage of the 1990s: whether their narratives show continuity with those elements that dominantly shaped the politics of history in the 1990s, or try to distance themselves from it and even to question some of its key elements.

Dubravka Stojanovi GODINA OKUPACIJE Slika 1945 u srpskim udbenicima istorije


Ideoloki konfuzne vlasti koje se smenjuju u Srbiji posle 2000. godine, posegle su za promenom prolosti radi pribavljanja potrebnog identiteta i utvrivanja svoje, inae, labave legitimnosti. Jedno od kljunih razdoblja za istorijske manipulacije jeste upravo 1945. godina. Revizija dogaaja iz te godine omoguava da se istovremeno sprovede obraun s dva neprijatelja aktuelnog poretka: s partizanima kao pobednicima Drugog svetskog rata i s jugoslovenskom dravom koja se tumai kao negacija srpskih interesa. Zbog toga je reciklaa 1945. godine jedan od najzanimljivijih poduhvata preduzetih u novijim srpskim udbenicima.

P
Naslovnica udbenika Istorija 2 Smilje Marjanovi-Duani i Marka uice za II razred gimnazije opteg i drutveno-jezikog smera.

ogreno tumaenje sopstvene istorije osnova je nacionalnog bia. Ta reenica Ernesta Renana iz njegovog znamenitog predavanja ta je nacija? odranog 1882. godine, esto se koristi da bi se teorijski postavila istraivanja promena koje nastaju u tumaenju prolosti. Tu reenicu mogli bismo parafrazirati na razliite naine, jer itav niz politikih konstrukta poiva na promenama u interpretaciji istorije. Tako bismo mogli rei da pogreno tumaenje istorije moe biti i osnova politikih poredaka, naroito onih novostvorenih, nastalih nakon naglih ili, jo pre, revolucionarnih promena.

266

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Takav je sluaj u dananjoj Srbiji. Nastao posle smene vlasti 2000. godine, dananji poredak jo uvek traga za sopstvenim identitetom. Na vlasti se smenjuju koalicije raznorodnih stranaka, esto i sa meusobno suprotnim programima, koje i dalje pokuavaju da pronau ideoloku smesu koja bi im omoguavala opstanak na vlasti i opravdavala njihovo neprirodno saveznitvo. U potrazi za ideolokim komponentama, nove vlasti tragaju i za periodima u prolosti koji bi mogli postati nova zlatna doba, na kojima bi se mogla zasnovati poeljna slika o tobonjem konzistentnom naslanjanju aktuelne politike elite na tradiciju. U takvoj potrazi za boljom prolou, prvi koraci prave se, najee, brisanjem onih delova istorije koji novom poretku ne idu u prilog, koji komplikuju sliku istorijske besprekornosti nacije ili koji bi graanstvo mogli podsetiti na srenija vremena. Pored toga, naroito je vano odrediti istorijske neprijatelje, jer neprekidni obraun s mrtvim protivnicima daje snagu politiki nesigurnim i nejakim reimima. Zbog svih tih razloga kao idealna rtva nove interpretacije istorije u Srbiji pokazao se period socijalistike Jugoslavije. Ma koliko da je nejasan profil dananjih srpskih vlasti, ono na emu same insistiraju i to je jasno naglaeno, jeste njihov antikomunizam. Komunisti su doli na mesto arhineprijatelja, gotovo zamenili mesto Turaka kao deurnog krivca i objanjenja za sve nae neuspehe. to zbog stvarnih ideolokih razlika, potrebe da se prikrije sopstvena komunistika prolost ili zbog nade da e ta taktika pribaviti podrku biraa, obraun s komunistima i Josipom Brozom vodi se s neobinom strau, koja, budui da od povratka tog sistema na vlast nema nikakvih opasnosti, govori o tome da se radi o grozniavoj konstrukciji identiteta novih vlasti, nesigurnih u vlastiti ideoloki profil. Potraga za politikim identitetom, obraun sa stvarnim ili zamiljenim protivnicima, ispravljanje porodinih istorija ili reprogramiranje starih rauna stvaraju stalnu potrebu da se redefinie prolost. Nada je da e izmenjena prolost napraviti bolju sadanjost, osloboditi od linih ili kolektivnih frustracija, stvoriti vri temelj za postojei ideoloki mainstream. Zbog toga obraun sa socijalistikom Jugoslavijom ima tako jak naboj. On pogaa istovremeno dve vrlo vane mete: jaa srpski identitet naspram sumnjivih, nostalgiarskih ostataka integrativnih, jugoslovenskih identiteta i, s druge strane, uvruje otklon prema komunizmu. Zbog toga su kao idealni preci izabrani etnici Drae Mihailovia, koji, po miljenju kreatora nove prolosti, mogu da pogode obe mete. Kad im se izbriu kolaboracija i ratni zloini i dopie antifaizam, od njih je mogue napraviti idealne borce za nacionalnu stvar, koji su se zbog vlastite naivnosti, potenja i prljave igre velikih sila, nali na strani poraenih snaga u Drugom svetskom ratu. Zbog toga je, pored izmene dogaaja u samom ratu,1 potrebno promeniti i kraj rata. Godina 1945. zbog toga je kljuna za razumevanje novog tumaenja prolosti. Ona je istovremeno i kraj perioda ija je reinterpretacija i
1

D. Stojanovi, Revizija revizije. 1941 u udbenicima istorije u Srbiji, u: Kultura sjeanja: 1941. Povijesni lomovi i svladavanje prolosti, ur. S. Bosto, T. Cipek, O. Milosavljevi, Zagreb 2008, str. 157-167.

DUBRAVKA STOJANOVI: GODINA OKUPACIJE

267

revizija bila u centru panje autora novih udbenika istorije u Srbiji, kao to je i poetak novog razdoblja socijalizma iji je vrednosni predznak trebalo promeniti. Analiza lekcija posveenih tim dogaajima pokazuje da je njihova nova interpretacija gotovo u potpunosti zasnovana na nekoliko kljunih mitskih mesta. Ti su mitski toposi svoju ponorniku fazu imali tokom socijalistikog perioda, kada su kao prave, ali zabranjene istorijske istine kruile raznim neformalnim kruocima, da bi od sredine osamdesetih godina poeli da izlaze u javnost, da ulaze na stranice malobrojne, tada opoziciono i, ve u velikoj meri, nacionalistiki opredeljene tampe koja je ideoloki pripremila dolazak Slobodana Miloevia na vlast.2 Ideja da postoji prava istorija Drugog svetskog rata pojavila se prvo u knjievnosti 1982. godine, u romanu No Vuka Drakovia, zatim u osporavanom istoriografskom delu Veselina uretia Saveznici i jugoslovenska ratna drama iz 1986. godine a, onda, sve otvorenije, slobodnije i ee, u tiranijoj tampi. Sa svoje strane, nauna istoriografija je od kraja osamdesetih, izuzev u retkim sluajevima, napustila Drugi svetski rat, to zbog prezasienosti temom koja je prethodnih etrdeset godina dominirala i inila okosnicu mita komunistikih vlasti, to zbog opreza da se ne zamere novim vlastima usred procesa neizvesne revizije prolosti. Ta injenica otvorila je prostor za obimnu reviziju Drugog svetskog rata, na svim nivoima: od zakona koji izjednaavaju etniki i partizanski pokret, preko promene imena ulica, spomenika, proslava jubileja, do zvanine verzije u, jo uvek kontrolisanim, udbenicima istorije, koji jo jedino u Srbiji nisu osloboeni monopola jedne, dravne izdavake kue. Tako je i bilo mogue da se izborom autora udbenika koji pripadaju mlaoj generaciji etnikologa, koja se krajem devedesetih godina pojavila na srpskoj istoriografskoj sceni, dobiju kolske knjige koje ozvaniuju mitske topose koji su ranije bili rezervisani za krugove udaljene od istorijske struke. Kada je u pitanju interpretacija zavretka Drugog svetskog rata, mogu se izdvojiti tri osnovna toposa koji su svoje mesto nali u novim udbenicima: 1. 2. 3. prikrivanje etnike kolaboracije, ideja da je komunizam u Srbiju doao na ruskom tenku koji je omoguio pobedu partizanima u Drugom svetskom ratu, postojanje anti-srpske zavere, kako one meunarodne, tako i one u rukovodstvu komunistikog pokreta.

1. U tekstu za prethodni zbornik posveen 1941. godini3 pisala sam o tome da je najvaniji cilj autora novih udbenika bio da se etniki pokret prikae kao antifaistiki i da se njegova kolaboracija prikrije ili prikae benignijom od novootkrivene partizanske kolaboracije s okupacionim snagama. Takvo tumaenje moralo se
2 3

Vidi o tome: Srpska strana rata, ur. Neboja Popov, Beograd 1996. Vidi beleku 1.

268

KULTURA

SJEANJA:

1945.

provui dosledno do samog kraja rata, uprkos potekoama autora da istorijske injenice do te mere izmene. Odatle su proistekle i neke neloginosti i kontradikcije u tekstu. Te nedoslednosti u kreiranju bolje prolosti mogle bi da izazovu velike nedoumice kod aka. Tako, na primer, ako u osmom razredu naue da je posle dolaska partizana u Srbiju, 1944. godine, dolo do povezivanja svih tamonjih vojski (etnika, nedievaca, ljotievaca, Nemaca i Bugara)4 radi borbe protiv Narodnooslobodilake vojske, iznenadie se kada u udbeniku za trei i etvrti razred srednjih kola, koji su napisali gotovo isti autori, pronau sasvim suprotan podatak. U toj knjizi stoji: antikomunistike snage nisu uspele da se ujedine i suprotstave partizanskoj vojsci. Podele meu srpskim nacionalistima bile su toliko duboke da su spreavale svaki vid saradnje u borbi protiv zajednikog neprijatelja.5 Postavlja se pitanje kako je mogue da se iznesu dve toliko razliite tvrdnje i, posebno, kako je mogue da to uini skoro neizmenjeni tim autora? Moda klju objanjenja lei u injenici da su autori prvo napisali udbenik za srednje kole, pa dve godine kasnije onaj za zavrni razred osnovne kole. Zbog toga bi se moglo pretpostaviti da su autori prvo pokuali da mitskom neslogom meu Srbima objasne vojni krah partizanskih protivnika, a da su, onda, u svom kasnije napisanom udbeniku, priznali istorijsku injenicu saradnje svih antikomunistikih vojski ukljuenih u srpski graanski rat sa okupatorskom vojskom radi borbe protiv partizana. Ipak, ako je problem na injenikom nivou u novijem udbeniku ispravljen, on se pojavio na interpretativnom nivou: kako objasniti saradnju etnika na kraju rata sa ostalim vojnim jedinicama, pa i nemakim i bugarskim, kad se ta saradnja u prethodnim lekcijama, suprotno istorijskim injenicama, otvoreno negirala? Zbog toga je naeno sledee tumaenje: Prednost koju su saveznici dali partizanskom pokretu uinila je da su se sada (1944 podvukla D. S.) na istoj strani nale do tada politiki veoma udaljene vojske: etnici, nedievici, ljotievci, Nemci i Bugari.6 Takvom reenicom poetak kolaboracije etnika sa Nemcima pomeren je sa stvarnog datuma, dakle jeseni 1941. godine, na kraj 1944. godine. Pored injenice da se istorija na taj nain grubo falsifikuje, ovakvim jezikim manevrom postignuti su neki, za autore, veoma vani ciljevi. Na prvom mestu, pojaan je utisak da kolaboracije tokom rata nije bilo, to se u prethodnom tekstu knjige dobijalo jednostavnim izostavljanjem podataka o toj saradnji. To je izuzetno vano mesto novim mitotvorcima jer je od kljunog znaaja u pravljenju potrebne slike o Mihailovievoj vojsci isticanje njenog tobonjeg antifaizma i stvaranje romantine slike o njenom voi kao prvom evropskom voi otpora. To i jeste kljuno mesto, jer je u Srbiji, bez obzira na
S. Raji, K. Nikoli, N. Jovanovi, Istorija za 8. razred osnovnih kola, Beograd 2005, str. 156. K. Nikoli, N. uti, M. Pavlovi, Z. padijer, Istorija za 3. razred srednjih kola, Beograd 2003, str. 179. 6 Istorija za 8. razred, str. 157.
5 4

DUBRAVKA STOJANOVI: GODINA OKUPACIJE

269

sve pokuaje da se to izmeni, ostala identifikacija sa antifaizmom stvorena u socijalistikom razdoblju. Ta injenica komplikuje rehabilitaciju etnika i stvara velike interpretativne probleme kad se doe do pitanja kolaboracije. To je u rekonstrukciji pojedinih dogaaja tokom samog rata autore odvelo u razliite, gotovo bezizlazne situacije (npr. u pokuajima reinterpretacije bitke na Neretvi), ali i u itav niz nedoslednosti opisanih u prethodnom zborniku. Zbog toga je sada i tumaenje same ratne zavrnice posluilo kao dobra prilika da se i eksplicite naglasi da saradnje tokom rata, na tlu Srbije, nije bilo. Zahvaljujui takvom tumaenju 1944. i 1945. godine, kolaboracija moe izgledati kao posledica ratnog haosa nastalog u zavrnici. Na to je dodato i snano ideoloko opravdanje, koje bi, po miljenju autora, moralo biti svakome prihvatljivo i samorazumljivo: objedinjavanje vojski na teritoriji Srbije i njihovo zajedniko delovanje sa bugarskim i nemakim jedinicama nalazi svoje opravdanje u borbi protiv nadolazee komunistike opasnosti, to u kljuu tvrdog antikomunizma daje svaki alibi i opravdanje. Tako je i novo tumaenje 1945. godine postiglo potrebni dvostruki cilj: opravdalo je kolaboraciju i pojaalo uverenje da borba protiv komunizma opravdava sva sredstva, ime se jaa samopodrazumevajui stav da komunisti u bilo kom obliku i u ma kojoj istorijskoj situaciji predstavljaju uvek i jedno isto zlo. Ta diskvalifikacija pobednika u Drugom svetskom ratu nuno, ak i ako to nije namera, otvara prostor za pozitivnu ili pozitivniju sliku gubitnika, to je najpouzdaniji put u reviziju samog Drugog svetskog rata i preispitivanje vrednosti antifaizma. To je mesto gde se, kako kae beogradski sociolog Todor Kulji, antikomunizam pretvara u anti-antifaizam, ime se dubinski menja sistem vrednosti stvoren u Evropi posle Drugog svetskog rata. 2. Drugi problem koji je trebalo da ree autori udbenika bio je sam kraj rata, tanije njegov rezultat. Kako, posle temeljne revizije rata, objasniti partizansku ratnu pobedu? Kao prva rtva pala je hronologija. Bilo je neophodno da se izmeni redosled dogaaja, da dva datuma zamene mesta. Radi se o dogaajima iz jeseni 1944. godine. Hronoloki prvi dogaaj jeste dolazak partizana iz Bosne u Srbiju i njihov konani sukob s tamonjim vojskama. Drugi dogaaj po redu bio je dolazak Crvene armije u Srbiju i njen doprinos okonanju rata. U udbenicima za zavrne razrede srednje i osnovne kole nalazi se manipulacija hronologijom, tanije, zamena mesta ta dva dogaaja: prikazano je da je Mihailoviev poraz nastupio tek poto je Crvena armija ula u Srbiju, ime se ponitava partizanska pobeda u graanskom ratu.7 Istorijske injenice pokazuju, naime, da je odluku o prelasku u Bosnu Mihailovi doneo pre dolaska Crvene armije u Srbiju. Ta odluka bila je posledica vojnog poraza koji je Mihailovi pretrpeo od partizanskih jedinica u Srbiji od avgusta do septembra 1944, dakle pre dolaska Crvene armije. Da bi se prikrila partizanska voj7

Istorija za 3. razred, str. 181; Istorija za 8. razred, str. 157.

270

KULTURA

SJEANJA:

1945.

na pobeda nad etnicima, bilo je potrebno pobedu pripisati Crvenoj armiji, koja je kud i kamo prestiniji neprijatelj: Dolazak Crvene armije pokazao se odluujui za proterivanje Nemaca iz Srbije, ali i za pobedu partizana u graanskom ratu, to je bio glavni cilj njenog angaovanja.8 Pored injenice da smo na taj nain saznali da je ratovanje protiv etnika glavni cilj Crvene armije, takvom tvrdnjom poduprta je, inae omiljena, metafora o nametanju komunizma u Srbiji ruskim tenkom, to u nacionalistikom diskursu znai da je u Srbiji, zbog njenih navodnih liberalnih tradicija, postojao snaan otpor komunizmu i konsenzusno neprihvatanje novog poretka. To je jedno od brojnih tumaenja istorije koja nisu poduprta istorijskim injenicama, ali koja zamagljuju mogunost stvarnog suoavanja s prolou i sazrevanja drutva koje bi trebalo realno da sagleda svoje istorijske izbore. 3. Pored toga to se takvim tvrdnjama podupire jedna od kljunih mitema o nametanju komunizma ruskim tenkom, takvim tvrdnjama uvodi se jo jedan od vanih stubova mitskog tumaenja prolosti: onaj o zaveri protiv srpskog naroda. Zavera je klju objanjenja svih dogaaja koji su doveli do ba takvog kraja Drugog svetskog rata u Jugoslaviji i uspostavljanja novog, socijalistikog poretka. Poetak zavere mogao bi se smestiti u Teheran, na savezniku konferenciju, na kojoj su, po autorima udbenika, SAD prepustile Jugoslaviju Sovjetskom Savezu, iako su, kako autori kau, imale vie vojnih i politikih mogunosti da utiu na sudbinu Jugoslavije.9 Ta tvrdnja ostala je nedoreena, ime se, kao u svakom mitskom narativu, otvara prostor za mistina tumaenja. Zatim se pripreme za, kako kau, osvajanje Srbije od Titovih partizana ne objanjavaju potrebom da se oslobodi Srbija, ve da se, kako pie boldovanim slovima, likvidira Mihailovieva vojna i politika organizacija.10 Tu su i jezike potapalice koje su iskoriene da nepaljivom aku ne bi promakla osnovna poruka, kao u sluaju sledee reenice: iza akcije oslobaanja Srbije stajao je, naravno (podvukla D. S.), osnovni cilj: unitenje vojne snage etnika i drugih oruanih grupacija u Srbiji.11 Tom cilju su, sudei po tekstu udbenika, sluila i saveznika bombardovanja. Po tom tumaenju, ona su izvedena da bi se potisnuo srpski pokret, a ne da bi se poruila postrojenja koja su bila vana nemakim snagama za produavanje rata. Taj zakljuak se postie zahvaljujui tome to se u udbeniku ne navode bombardovanja drugih jugoslovenskih gradova, kao ni drugih evropskih zemalja, ve samo bombardovanje Srbije i srpskih gradova, to podupire tezu o zaveri. Ipak, kao da sve to nije dovoljno, teza o zaveri se i eksplicite izrie tvrdnjom da je lino Tito uticao
8 9

Istorija za 8. razred, str. 157. Istorija za 3. razred, str. 173. 10 Isto, str. 179. 11 Isto, str. 180.

DUBRAVKA STOJANOVI: GODINA OKUPACIJE

271

na izbor ciljeva i navoenje saveznikih bombardera: Pojaana dejstva angloamerike avijacije stacionirane u junoj Italiji bila su direktna podrka akcijama NOVJ i izvoena su samostalno, ali i na zahtev Josipa Broza prema ranije uspostavljenoj koordinaciji.12 Poseban uzlet, sudei po udbeniku, zavera doivljava u prolee 1945. godine kada je, kako se navodi, u najviem rukovodstvu KPJ doneta odluka da je Srbija duna da iznese teret rata.13 Time se tumai mobilizacija za Sremski front koja je u udbeniku, kao i u mitskim priama, imala glavnu funkciju da fiziki uniti podmladak srpskog graanstva, pa se navodi da su golobradi srpski mladii, nevini ratovanju, bez ikakve vojne spreme i obuke, masovno stradali.14 Pri tom se ne navodi da su partizanske jedinice vrile mobilizaciju u svim osloboenim krajevima i tako popunjavali svoje jedinice koje su imale ambiciozne ratne ciljeve na severozapadnim granicama i na severu Italije. Kada je doao kraj rata, u Srbiji, sudei po tekstu udbenika, radovanja nije bilo. U njoj su, kako pie, bile jae i vidljivije ucveljenost i tuga za poginulima.15 Ta injenica proistie kao logina posledica zakljuka da je u Srbiji, posle dolaska partizanskih jedinica, napravljen posebno brutalan sistem, koji se opisuje kao represivniji od onog uvedenog u drugim krajevima Jugoslavije. Ta injenica objanjava se time da je osnovni cilj komunizma bilo slamanje velikosrpskog ovinizma koji je, da bi se podvukla ironija autora, stavljen pod znake navoda.16 Time se sugeriu dve mogunosti: da srpskog nacionalizma nije ni bilo, pa da je ta optuba bila lana da bi se novi reim svetio i obraunao sa samim srpskim narodom; ili, druga mogunost, da je nacionalizma bilo, ali da se radi o prihvatljivoj pojavi protiv koje se ne treba boriti. Zbog toga je i uspostavljanje nove vlasti protumaeno kao deo ukupne zavere protiv srpskog naroda. Srbija i srpski narod su, reklo bi se, i u toj fazi, proli gore od drugih. Navode se suenja klasnim neprijateljima na kojima je, kako pie, najvie presuda izreeno graanskim slojevima srbijanskog drutva. Objanjeno je da se radilo, osim o osveti, i o menjanju drutveno-ekonomske strukture preko konfiskacije privatne imovine.17 To jeste nesporno, ali se to deavalo u itavoj zemlji i Srbija tu nije bila nikakav poseban sluaj. Posebnost srpskog sluaja moe se videti i u navodu po kome je oko 100 000 zemljoradnika u Srbiji prolo kroz zatvore i radne logore,18
12 13 14 15 16 17 18

Isto. Isto, str. 187. Isto, str. 188. Isto, str. 188. Isto; Istorija za 8. razred, str. 158. Istorija za 3. razred, str. 189. Isto, str. 210.

272

KULTURA

SJEANJA:

1945.

ili u tvrdnji da je oko 500 000 Jugoslovena otilo u emigraciju, ali da je meu njima, kako pie, najvei broj, ponovo, Srba.19 Istu svrhu ima i teza da je samo Srbija podeljena na autonomne pokrajine, to se tumai kao potreba da se ta federalna jedinica pocepa i posebno oslabi.20 Navedeno je i da je to bilo samo ostvarenje stare nacionalne politike KPJ koja je govorila o potrebi osloboenja drugih naroda od velikosrpskog hegemonizma (ponovo stavljenog pod znake navoda),21 ime se stvara utisak da je federalizacija Jugoslavije bila neka vrsta namerne osvete srpskom narodu. Time se u udbenik plasiraju kuloarske prie o tome da su se nove komunistike vlasti drale parole slaba Srbija jaka Jugoslavija i da je to bilo ostvarenje kominternovskog nauma da se razbijanjem tobonjeg srpskog otpora uvrsti komunizam. Takve tvrdnje nisu dokazane u istoriografiji, niti ima ozbiljnih dokaza o postojanju veeg otpora u Srbiji nego u drugim krajevima zemlje. Meutim, intencija autora je upravo da se pokae posebnost srpskog sluaja. Ona je nuna posledica samog nacionalizma kao etnocentristike ideologije, koja neminovno u svojoj etniji vidi neto sasvim posebno. Ali, ta ekskluzivnost kljuna je i da bi se poduprla teorija zavere, jer se time zaverenicima pribavlja motiv, daje se smisao njihovoj delatnosti. Zavera se, ipak, ne kuje protiv nekog prosenog, ime se dodatno podie nacionalni ego. Time se stvara i zaarani krug: naa ekskluzivnost izaziva zaveru; zavera dokazuje koliko smo mi ekskluzivni. Sve to vano je jer je postojanje zavere najbolji nain da se viktimizuje sopstveni narod, ime mu se pribavlja pozicija istorijske rtve i preventivno dobavlja indulgencija za sve bive, sadanje i budue greke. Takvo mistino tumaenje prolosti koje se svodi na ideju o delovanju nepoznatih sila i iracionalnih razloga pojavilo se u Srbiji krajem 80-ih godina i snano uticalo na stvaranje ideolokog obrasca koji je ratove u bivoj Jugoslaviji uinio moguim. Viktimizovani narod postaje neka vrsta kolektivnog sveca i kljunog subjekta istorije. Narod je taj koji donosi istorijske odluke, on ima svoje ukuse, svoja zadovoljstva i nezadovoljstva. Njegove voe samo su tu da oslunu narodnu volju, koja je izraz jedinstvenog narodnog duha. Meutim, ta volja naroda suprotna je od one demokratske. Ona je autoritarna i obavezujua za sve, ona je kolektivistika i ponitava prava pojedinca. Ona, na prvom mestu, ponitava princip odgovornosti, jer istorija kolektiva se predstavlja kao metafiziki tok, kao sudbina koja ne zavisi od pojedinanih odluka. Takvoj predstavi o istoriji posebno doprinose teorije zavere i tumaenja u kojima je sopstveni narod prikazan kao jedina i najvea rtva. Tom tumaenju naroito pogoduje revizija Drugog svetskog rata i neposrednog poratnog perioda. Seanja su jo uvek iva, pa mogu pribaviti dodatne emocije neophodne za
19 20 21

Isto, str. 205. Isto, str. 209. Istorija za 8. razred, str. 180.

DUBRAVKA STOJANOVI: GODINA OKUPACIJE

273

nacionalnu homogenizaciju. Konstrukcija vlastitog politikog identiteta najuspenije se moe ostvariti obraunom s prethodnim, dakle komunistikim vlastima. Zbog toga je potrebno stigmatizovati prethodni reim, umesto da se on istorijski objasni i da se za razmiljanje ponude uzroci koji su omoguili njegovo stvaranje i dug, gotovo neometan ostanak. Samim tim, neophodna je demonizacija izvorine take tog poretka partizanske pobede u Drugom svetskom ratu. Ukoliko se ta pobeda dovoljno uprlja i pripie Crvenoj armiji i svetskoj zaveri, veruje se da e se umanjiti svi pozitivni pomaci ostvareni u socijalistikoj Jugoslaviji. Ukoliko se, pak, posleratna politika ubistva dovoljno predimenzioniraju, veruje se da e se umanjiti prethodni domai zloini poinjeni tokom Drugog svetskog rata, ali i potonji zloini iz 90-ih godina 20. veka. Zbog toga je reinterpretacija Drugog svetskog rata i stvaranja socijalistike Jugoslavije kljuna za pribavljanje eljenog identiteta novim vlastima, to od nastave istorije u Srbiji i dalje ini jedan od ideolokih stubova poretka.

Rezime
Politiki prevrati esto sa sobom povlae i promenu prolosti, odnosno novu konstrukciju pamenja potrebnu radi pribavljanja potrebnog istorijskog identiteta novom poretku. Tako je i poredak uspostavljen u Srbiji posle 2000. godine preduzeo niz poteza koji su trebali da mu pribave poeljne pretke. Ti zahvati u prolosti, u prvom redu, odnosili su se na reviziju Drugog svetskog rata. Promenom odnosa prema glavnim uesnicima tog dogaaja pribavljaju se dva vana cilja nove redefinicije prolosti: iz nje se izbacuje pozitivna slika partizana koji su bili preci prethodnog sistema i, moda jo vanije, ponitavaju se ostaci pozitivnih predstava o Jugoslaviji. Zbog toga je upravo 1945. godina kljuna za novo tumaenje prolosti, jer se u njoj stiu svi danas nepodobni istorijski fenomeni. Budui da ta godina objedinjuje osloboenje bive Jugoslavije od okupacionih reima koji su je podelili tokom Drugog svetskog rata i formalno stvaranje ponovo objedinjene drave zasnovane na novim ideolokim principima, bilo je autorima udbenika izuzetno vano da ba u toj godini izvre veliki broj faktografskih i interpretativnih izmena. Zahvaljujui tim izmenama bilo je mogue da se promeni hronologija i da, na kraju, izgleda kao da je etniku vojsku u Srbiji pobedila Crvena armija, a ne jedinice NOV-a, ime je i u udbenike ula teza da je komunizam u Srbiji bio nametnut ruskim tenkom. Time su jo jednom abolirani oni koji su tokom rata kolaborirali sa okupatorom, a njihov poraz objanjen slabou pred tada najveom vojnom silom sveta. Takvim zahvatima Srbija se jo vie udaljava od mogunosti da racionalno sagleda svoju prolost i razume svoju sadanjost.

274

KULTURA

SJEANJA:

1945.

Year of Occupation Summary


The series of ideologically confused governments in Serbia since 2000 have been resorting to alteration of the past in order to acquire the necessary identity and establish their, otherwise fragile, legitimacy. One of the key periods subject to historical manipulation has been precisely the year 1945. A revision of events from that year makes it possible to simultaneously settle the accounts with two enemies of the actual order: with the Partisans as victors of World War II, and with the Yugoslavian state, which is perceived as the negation of Serbian interests. For this reason, the recycling of 1945 is one of the most interesting undertakings in recent Serbian textbooks.

O AUTORIMA

Sulejman Bosto Filozof i sociolog. Roen 1950. u Bugojnu. Doktorirao temom Hermeneutika teorija jezika. Problem jezika u filozofskoj hermeneutici Hansa-Georga Gadamera. Profesor na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Objavio knjige Hermeneutika teorija jezika, 1986. i Svijet i kontingencija, 1997. Tihomir Cipek Politolog. Roen 1962. u Zagrebu. Profesor na kolegiju Povijest hrvatske politike misli na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu. Obnaao dunost predsjednika Hrvatskoga politolokog drutva. Objavio knjige Hrvatska politoloka tradicija (suautor), Ideja hrvatske drave u politikoj misli Stjepana Radia, Hrestomatija liberalnih ideja u Hrvatskoj (suautor) i Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842.-1914. (suautor). Dobitnik dravne nagrade za znanost Republike Hrvatske za 2006. godinu. Gordana eri Antropologinja. Znanstvena je suradnica Instituta za filozofiju i drutvenu teoriju u Beogradu. Doktorirala je na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Vodila je vie znanstvenih istraivanja i predavala na Katedri slavistike Karlovog Univerziteta u Pragu. Autorica je knjiga Smisao rtve u tradicionalnoj kulturi Srba (Novi Sad: Svetovi, 1997) i Pr(a)vo lice mnoine. Kolektivno

276

KULTURA

SJEANJA:

1945.

samopoimanje i predstavljanje: mitovi, karakteri, mentalne mape i stereotipi (Beograd: IFDT/IP Filip Vinji, 2005) te urednica tematskih zbornika Intima javnosti. Okviri predstavljanja, narativni obrasci, strategije i stereotipi konstruisanja Drugosti u upeatljivim dogaajima tokom razgradnje bive Jugoslavije: tampa, TV i film (Beograd: Fabrika knjiga/IFDT, 2008) i Pamenje i nostalgija. Neki prostori, oblici, lica i nalija (Beograd: IFDT/IP Filip Vinji, 2009). air Filandra Filozof i sociolog. Roen 1961. godine u Stocu. Doktorirao temom Koncept uma u klasinoj Kritikoj teoriji. ef Odsjeka za sociologiju na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu. Autor knjiga Bonjaci i Moderna, Bonjaka politika u XX stoljeu, Bonjaka ideja. Vladimir Geiger Povjesniar. Roen je u akovu 1962. Doktorirao 1996. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Njemaka etnika zajednica u akovu i akovtini od poetka 19. do sredine 20. stoljea. Od 1993. radi u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. Istrauje povijest i sudbinu hrvatskih Nijemaca te partizansku i komunistiku represiju i zloine u Hrvatskoj potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom porau. Objavio je nekoliko knjiga, a u domaim i stranim asopisima vei broj znanstvenih, strunih i publicistikih radova, te sudjelovao na brojnim domaim i meunarodnim znanstvenim i strunim skupovima. lan je urednitva asopisa za suvremenu povijest (Zagreb) i Tokova istorije (Beograd). U Hrvatskom institutu za povijest voditelj je znanstvenog projekta Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i porau. Goran Greti Filozof. Roen 1945. u Zagrebu. Doktorirao na univerzitetu u Klnu temom Das Problem des absoluten Wissens in Hegels Phnomenologie des Geistes. Bio je gostujui profesor u Njemakoj, znanstveni istraiva na projektima u Njemakoj, vicarskoj i SAD-u. Radio na Institutu za filozofiju Sveuilita u Zagrebu i Institutu za povijesne znanosti, a trenutano je profesor na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu. Objavio je est knjiga i preko 50 znanstvenih rasprava u domaim i stranim asopisima. Voditelj je tri meunarodna seminara u okviru IUC-Dubrovnik.

O AUTORIMA

277

Renata Jambrei Kirin Antropologinja i istraivaica suvremene povijesti ena. Roena 1966. u Sisku. Via znanstvena suradnica pri zagrebakom Institutu za etnologiju i folkloristiku i vanjska suradnica Centra za enske studije. Biva predsjednica Hrvatskog semiotikog drutva. Kourednica etiri znanstvena zbornika o prisilnim migracijama, transnacionalnom feminizmu i istraivanju roda u hrvatskoj etnologiji te autorica knjige Dom i svijet: o enskoj kulturi pamenja (2008). Enver Kazaz Teoretiar knjievnosti. Roen je 1962. godine. Radi na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavio je zbirku pjesama Trai se, monografiju Musa azim ati knjievno nasljee i duh moderne, knjievnopovijesnu studiju Bonjaki roman XX vijeka, zbirke eseja Morfologija palimpsesta i Neprijatelj ili susjed u kui, antologije Antologija bosanskohercegovake pripovijetke XX vijeka (koautorstvo sa Ivanom Lovrenoviem i Nikolom Kovaem) i Antologija suvremene bosanskohercegovake pripovijetke (koautorstvo s Ivanom Lovrenoviem), te niz eseja i studija u knjievnim asopisima u BiH i inozemstvu. Ivo Komi Sociolog. Profesor na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Predaje na Odsjeku za sociologiju i dri kolegije iz sociolokih disciplina. Znanstveno se bavi problemima suvremenih drutava, a posebno pitanjima sociologije politike te politikih i ideolokih konflikata u najnovijoj povijesti u kontekstu ratnog (1992-1995) i poratnog razdoblja u Bosni i Hercegovini. Objavio knjige: Dijalektika robnog oblika, Automatizacija i humanizacija, Preivljena zemlja (Ko je, kada i gdje dijelio BiH). Snjeana Koren Povjesniarka. Vii je predava na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Vie godina radila je kao nastavnica povijesti i sudjelovala u strunom usavravanju nastavnika. Od 1999. sudjeluje u domaim i meunarodnim projektima koji se bave udbenicima i programima povijesti te razvojem hrvatske historiografije i nastave povijesti. Autorica je veeg broja udbenika i prirunika povijesti. Objavila je niz radova o politici povijesti u Jugoslaviji i njezinim dravama nasljednicama, te analize udbenika i programa povijesti. Sudjelovala je u razvoju novog Nacionalnog okvirnog kurikuluma u Hrvatskoj. Trenutano radi na doktor-

278

KULTURA

SJEANJA:

1945.

skoj disertaciji koja se bavi politikom povijesti i sjeanja u socijalistikoj Jugoslaviji izmeu 1945. i 1960. godine. Podruja njezinog istraivakog interesa su povijest obrazovanja i nastave povijesti nakon 1945. godine, historiografija u Hrvatskoj, kultura pamenja i politika povijesti. Stjepan Matkovi Povjesniar. Roen 1966. u Zagrebu. Doktorirao tezom ista stranka prava 1895.-1903. Ravnatelj je Hrvatskog instituta za povijest, tajnik Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, glavni urednik asopisa za suvremenu povijest. Autor je monografije ista stranka prava 1895.-1903, suautor knjige Programatski dokumenti hrvatskih politikih stranaka i skupina 1842.-1914. Lidija Merenik Povjesniarka umjetnosti. Profesorica je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu (Odeljenje za istoriju umetnosti, Seminar za studije moderne umetnosti), na kojem je 1999. doktorirala. Od 1981. objavljuje likovne kritike, tekstove i studije o modernoj i suvremenoj umjetnosti. Radila je kao suradnik Likovne redakcije Studentskog kulturnog centra u Beogradu (1981-1985) i kao kustos Muzeja savremene umetnosti u Beogradu (1985-1990). Realizirala je velik broj izlobi suvremene jugoslavenske i srpske umjetnosti. Objavila je knjige: Beograd osamdesete: nove pojave u slikarstvu i skulpturi 1979-1989 (1995); Ideoloki modeli: srpsko slikarstvo 1945-1968 (2001); Ivan Tabakovi 1898-1977: Daleki ciljevi Ivana Tabakovia (2004); Kultura fragmenta: Dragan Jelenkovi 1989-2005 (2006); Nadeda Petrovi: Projekat i sudbina (2006). Senadin Musabegovi Filozof. Roen je u Sarajevu 1970. godine. Docent je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Katedri za historiju umjetnosti, na kolegijima iz oblasti sociologije kulture i umjetnosti te teorije umjetnosti. Poeziju, eseje, prie poinje da objavljuje u ratu. Prvu knjigu poezije Udarci tijela objavljuje 1995, drugu Odrastanje domovine 1999, a treu Rajska lopata 2004. godine. Na Sienskom univerzitetu u Italiji diplomirao je radom Subjekt, Mo, Maska. Na European University Institute u Firenzi 2004. godine obranio je doktorski rad Rat konstitucija totalitarnog tijela, koji je pod istoimenim naslovom 2008. godine u Sarajevu objavio kao knjigu. Objavljuje teorijske radove u internacionalnim asopisima i zbornicima. Prevoen je na poljski, talijanski, engleski, francuski, vedski i arapski jezik.

O AUTORIMA

279

ore Pavievi Politolog. Docent je na Fakultetu politikih nauka Univerziteta u Beogradu. Predaje na kolegijima Savremena politika teorija, Kultura ljudskih prava i Teorije pravde. Objavio je vie od dvadeset radova iz politike teorije, politike filozofije i primijenjene etike. Temama odnosa prema prolosti i tranzicijske pravde bavio se u radovima: Politika i svakodnevni ivot, ur. Zagorka Golubovi, Ivana Spasi i ore Pavievi, Institut za filozofiju i drutvenu teoriju, Beograd, 2003; Bogoljub Milosavljevi i ore Pavievi, Tajni dosijei: Otvaranje dosijea slubi dravne bezbednosti, Centar za antiratnu akciju, Beograd, 2001; Politiko pamenje: normalni sluaj i patologije, Re, br. 77, Beograd, 2008. Vjeran Pavlakovi Povjesniar. Roen 1974. Vii asistent na Sveuilitu u Rijeci, Odsjek Kulturalni studiji. Suurednik knjige Serbia since 1989: Politics and Society under Miloevi and After. Godine 2005. bio je znanstveni suradnik na Woodrow Wilson International Center for Scholars, gdje je istraivao politiki utjecaj ICTY-a na hrvatsku politiku. Bio je na postdoktorskoj stipendiji NCEEER-a u Hrvatskoj za istraivaki projekt Red Stars, Black Shirts: Commemorations, Symbols, and Contested Histories in Croatia. Dubravka Stojanovi Povjesniarka. Ro. 1963. u Beogradu. Doktorirala 2001. na Filozofskom fakultetu u Beogradu temom Evropski demokratski uzori kod srpske politike i intelektualne elite 1903-1914. Radi kao docent na Odeljenju za istoriju. Objavila Iskuavanje naela. Srpska socijaldemokratska partija i ratni program Srbije 1912-1918. Za knjigu Srbija i demokratija 1903-1914. Istorijska studija o zlatnom dobu srpske demokratije dobila je 2004. Nagradu grada Beograda za drutvene i humanistike nauke.

DISPUT d.o.o. za izdavaku djelatnost Dubrava 37, 10 040 Zagreb /redakcija: Grianska 11/ tel. 01/2949-921; telefaks 2949-920 disput@disput.hr www.disput.hr