Božansko nasilje i globalni kapitalizam

Ton~i Valenti}

roblem nasilja vjerojatno nikada nije bio toliko prisutan u javnoj sferi koliko danas kad smo na po~etku dvadeset i prvog stoljeća suo~eni sa sve ~ešćim stvarnim i lažnim prijetnjama teroristi~kim napadima, nasiljem na ulicama rastućih megalopolisa, ali i represivnim etatisti~kim mehanizmima koji ostvaruju najcrnje noćne more sveprisutnim nadzorom svakog slobodnog pedlja javnoga prostora. Ukratko, nasilje je postalo sastavni dio našeg svakidašnjeg života, pri ~emu nas posebno pogađa ~injenica da se njegovi motivi i uzroci vrlo ~esto doimaju neshvatljivima. Unato~ tome, o nasilju se nikad nije pisalo manje kompetentno nego što se piše danas, izuzmemo li medijsku halabuku koja se stvara ~ak i oko njegovih manje važnih i sporednih manifestacija. ^ini se kao da je problem nasilja postao isklju~ivo medijski fenomen, a njegova teorijska artikulacija danas se (uz ~asne iznimke) gotovo isklju~ivo svodi na empirijske sociološke studije i politološke analize koje ipak nisu u stanju u cijelosti obuhvatiti ovaj fenomen i pružiti neki dublji, supstancijalni uvid. U ovom eseju želim ukazati na neke implikacije recentnog teoretskog problematiziranja nasilja i na neke moguće pristupe toj tematici. Ponajprije, osvrnut ću se na nedavno objavljenu knjigu Slavoja Žižeka O nasilju koja na provokativan na~in ispunjava tu prazninu, ~ineći na najbolji mogući na~in: kao i većina njegovih knjiga, i ova je prepuna digresija, nekonzistentnih zaklju~aka, politi~ki nekorektnih stavova i kontingentnih analiza, što u ovom slu~aju treba smatrati pozitivnom, a ne negativnom karakteristikom. Naime, upravo takva otvorena struktura (u toj knjizi u obliku muzi~ke kompozicije podijeljene na šest stavaka) dovodi do njegovih karakteristi~nih briljantnih intuitivnih uvida i do jasno artikulirane teorijske i politi~ki angažirane pozicije, izdvajajući ga time od gomile teoreti~ara koji po inerciji proizvode znanstvene radove u kojima se, osim propisno
12

P

Zeni~ke sveske

prou~ene literature i suhoparnih zaklju~aka, ne nalazi ništa što bi uzdrmalo blaženu samodostatnost globalizirane akademske zajednice. Žižek stoga i u ovom djelu apstraktne teorijske ideje tuma~i koristeći reference iz podru~ja popularne kulture, pa su za analizu nasilja podjednako relevantni Hegel i karikature proroka Muhameda, post-politi~ka biopolitika i nasilje u pariškim predgrađima, strah od Drugog i recentna filmska produkcija, kao i liberalni komunizam i opustošeni New Orleans nakon uragana Katrina. Žižekova knjiga predstavlja pokušaj razvijanja teorije politi~kog nasilja, koju autor zbog iznimne složenosti teme ne uspijeva u potpunosti artikulirati, ali zato nudi iznimno relevantne i aktualne primjere odnosa između nasilja i politike u današnjem svijetu. Jedna od najvažnijih teza na kojoj po~iva cjelokupno djelo nalazi se na samom po~etku knjige i nedvojbeno će izazvati najviše komentara i kritika među liberalnim teoreti~arima: to je teza o “trojnom nasilju” bez koje je, smatra Žižek, danas nemoguće uistinu shvatiti dalekosežni utjecaj nasilja u suvremenom svijetu. Za Žižeka “subjektivno” nasilje kojeg ~ine jasno prepoznatljivi i vidljivi akteri (poput terorista, ubojica, ratova, itd.) predstavlja samo vrh ledene sante koju ~ine još i “simboli~ko” i “sistemsko” nasilje: ovo prvo manje je vidljivo i utjelovljeno je u jeziku i njegovim oblicima, do~im ovo drugo predstavlja najopasniju i najpodliju varijantu nasilja zato jer se odnosi na katastrofalne posljedice funkcioniranja naših ekonomskih i politi~kih sistema. Protiv nasilja sustava (kao što je to primjerice liberalni kapitalizam koji predstavlja suvremeni oblik ideološkog fundamentalizma) mnogo se teže boriti nego protiv terorizma, pa je i Žižekova analiza uvelike fokusirana upravo na taj segment kojem pristupa s filozofske i psihoanaliti~ke pozicije. Problem s takvim “objektivnim” (simboli~kim i sistemskim) nasiljem nalazi se u njegovoj nevidljivosti, u tome što ga se ne može medijski prikazati i manipulirati, niti ga se može analizirati uobi~ajenom metodologijom empirijskih znanosti. Pristup ovdje doista mora biti psihoanaliti~ki i fenomenološki, usmjeren na razotkrivanje njegovih najdubljih korijena koji se nalaze u sferi onog simboli~kog. Dodatni problem s nasiljem koji također ~esto izmi~e većini teoreti~ara nalazi se u ~injenici da ono ne mora u sebi uvijek sadržavati neki profani uzrok utemeljen na racionalnoj želji: najbolji je primjer za to Benjaminova studija o mitskom i božanskom nasilju s kojom Žižek završava knjigu i koja ni nakon toliko desetljeća otkad je napisana, ne gubi nimalo na svojoj snazi i lucidnosti uvida. Naime, nasilje je veoma složen fenomen pri
12

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

~ijoj analizi nikako ne bi trebalo smetnuti s uma tri stvari: prvo, nasilje je ponajprije “strukturalni” problem, “objektivna” karakteristika suvremenih kapitalisti~kih društava. Drugo, strukturalno (u širem smislu objektivno) nasilje se ne nalazi u javnoj sferi već u samom središtu kapitalizma kao njegova temeljna karakteristika (ovaj stav na tragu marksisti~kih analiza države zastupa Etienne Balibar od kojeg Žižek preuzima teorijsku artikulaciju tog fenomena). I treće, možda i najvažnije, nasilje ne mora uvijek ozna~avati aktivnost ili neku djelatnost: ono se isto tako može temeljiti na pasivnosti, o ~emu će Žižek posvetiti posljednje stranice ove knjige. Žižek subjektivno nasilje smatra opasnom krinkom zato što nas taj medijski vidljiv tip nasilja (samoubila~ki bombaški napadi, demonstracije, teroristi~ki napadi, gerilsko ratovanje, itd.) spre~ava da uo~imo istinsko, objektivno nasilje svijeta pri kojem naša uloga više nije pasivno i nedužno promatranje strahota, nego aktivno i nametnuto sudjelovanje u njima (naj~ešće na nesvjestan na~in). Takvo konstantno previđanje objektivnog odnosno sistemskog nasilja ukazuje na ~injenicu da današnja tolerantna i multikulturalna zapadnja~ka liberalna društva (tolerancija se ovdje shvaća kao ideološka kategorija) uo~avaju jedino fizi~ki vidljivo nasilje, pri ~emu se svaki kriti~ki argument protiv teze o, primjerice, monopolu demokratske države na legitimiziranje nasilja automatski odbacuje i isklju~uje iz sfere javne diskusije i podru~ja komunikacije (o tome je Žižek već pisao bezbroj puta, ukazujući na Denkverbot, odnosno zabranu zastupanja, pa ~ak i pomišljanja bilo kakvog drugog društveno-politi~kog sustava osim onog liberalnokapitalisti~kog). Stoga će i teza o nasilju koje se nalazi u samom “srcu tame” suvremene demokracije, za većinu akademskog osoblja i dalje ostati predmetom žestoke kritike, kao što je to dosad bio slu~aj sa srodnim Žižekovim tezama, poput one o nužnosti uskrsavanja figure Lenjina kao suvremenog “heroja” u borbi protiv novog globalnog imperijalizma. Žižek ne mora posebno obrazlagati stav da je svaka država utemeljena na nasilju (iako to ~ini referencama na Benjamina, Schmitta ili Arendt): dovoljno je posegnuti za Starim zavjetom ili bilo kojim fundamentalnim povijesnim tekstom da bi se ta teza u cijelosti potvrdila i rasvijetlila, što on jednim dijelom i ~ini govoreći o suvremenim implikacijama palestinsko-židovskog sukoba (i predlažući pritom veoma zanimljivo rješenje za Jeruzalem). Autorova je pozicija ovdje posve jasna: teror kojim se provodi subjektivno nasilje kao i naše suosjećanje sa žrtvama, u krajnjoj liniji služe kao mamac, odnosno veo kojim se prikriva stvarno nasilje i kojim nas se želi sprije~iti da
130

Zeni~ke sveske

na njega obratimo pažnju. ^etiri teoretska zadatka koja se mogu iš~itati iz ove knjige i koja Žižek želi poduzeti da bi ukazao na opasnost udobne i pasivne pozicije koja nas spre~ava da kriti~ki mislimo sastoje se od sljedećih zahtjeva: pokazati kako je “strukturalno” nasilje smješteno u samom središtu globalnog kapitalizma, dekonstruirati medijsku sliku o zlo~inima, terorizmu i humanitarnim krizama (koje, baš kao i dobrotvorne organizacije i udruge za ljudska prava nisu ništa drugo doli krinke iza kojih se skriva beskrupulozno ekonomsko izrabljivanje, odnosno ideologija vojne intervencije koja služi ekonomsko-politi~kim interesima spre~avajući svaku radikalnu društveno-politi~ku transformaciju), zatim otkriti istinske uzroke teroristi~kih napada diljem svijeta, te naposljetku, ukazati na ~injenicu da se i rasizam i strah od Drugog nalaze u samom srcu liberalnih i tolerantnih društava Zapada koja su opsjednuta politi~kom korektnošću. Nasilje koje vrši agresor stoga je na paradoksalan na~in bolje od dobrotvornih organizacija jer se ono u odnosu na njih ne skriva i odmah pokazuje svoje pravo lice. Žižekov napad na liberale, dekonstruktiviste i multikulturaliste dolazi sa svih podru~ja: on je jednako utemeljen u filmskoj domeni (primjeri Dogvillea i Zaselka), teorijskoj literaturi (Hegel, Benjamin i Balibar), kao i u medijskim fenomenima (“Rat protiv terora” u Iraku i opsceno ameri~ko podzemlje kao simboli~ki temelj mu~enja koje provode ameri~ki vojnici). Kad je rije~ o uzrocima nasilja i terora, trebali bismo se više fokusirati na naizgled “besmislene” i “iracionalne” provale gnjeva (poput onih u Parizu prije nekoliko godina) u kojima se iskazuje mržnja spram Drugog koja je, nimalo paradoksalno, posve u skladu s post-politi~kim multikulturalnim univerzumom toleriranja razli~itosti. Logika kapitalizma u tolikoj je mjeri totalna da spre~ava svaku mogućnost zamišljanja bilo kakve alternative, a shodno tome, i svaku mogućnost istinski radikalne promjene. Kad je rije~ o argumentima protiv “velike” politi~ke intervencije koja cilja na globalnu transformaciju, u diskusiji se gotovo u pravilu neizbježno navode katastrofi~na iskustva dvadesetog stoljeća koja su iza sebe, poput anđela povijesti, ostavila stravi~ne ruševine, i time svaki razgovor o nasilju skrenule u tri smjera. Iako ih Žižek u svojoj knjizi eksplicitno ne spominje, ti smjerovi su vidljivi u argumentaciji koju koristi. Rije~ je o Habermasovom, Adorno-Horkheimerovom i Balibarovom shvaćanju nasilja: za prvoga je nasilje u dvadesetom stoljeću (ponajprije totalitarno nasilje) rezultat nedovršenosti prosvjetiteljskog projekta kojeg on u osnovi smatra pozitivnim emancipacijskim procesom; za dvojac Horkheimer-Adorno (~emu bismo danas mogli ubrojiti i Agambena) nasilje je upravo proizvod samog Prosvjetiteljstva,
131

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

a za Balibara (~ije teze Žižek obilato usvaja) nasilje predstavlja srž moderniteta koji je podjednako otvorio prostor za slobodu kao i opasnost. Preciznije re~eno, za Balibara je “ultra-objektivno” ili sistemsko nasilje “sastavni dio društvenih uvjeta globalnog kapitalizma i uklju~uje “automatsko” stvaranje izdvojenih i zamjenjivih pojedinaca poput beskućnika i nezaposlenih”, dok se “ultra-subjektivno” nasilje odnosi na “novonastale etni~ke i/ili religijske (ukratko: rasisti~ke) fundamentalizme”. Balibar se kriti~ki osvrće na hegelovsko-marksisti~ko shvaćanje “preobrazbe” nasilja u instrument historijskog uma, snagu koja stvara nove društvene formacije, smatrajući kako se katastrofalna greška marksizma (vidljiva i u današnjoj raspravi) sastoji upravo u tome što nije bio u stanju misliti onu vrstu nasilja koju se ne može integrirati u pripovijest o historijskom napretku. Svojevrsno “~išćenje” ovakvog argumentacijskog sklopa zbilo se tek u djelima Hannah Arendt (posebice u eponimnom eseju “O nasilju”) u kojima se jasno razlikuje politi~ka moć i puko iskazivanje moći društvenim nasiljem. Ovdje je od klju~nog zna~aja upravo veza između nasilja i revolucije, tema koju Žižek u knjizi nekoliko puta otvara (govoreći o jakobincima, Robespierreu i Francuskoj revoluciji), ali joj ne posvećuje dovoljno prostora. Naime, ukoliko se nasilje sve do nedavno nije smatralo klju~nim za ostvarenje ciljeva revolucije (teza koju zastupa Arendt i s kojom se vrlo lako složiti), onda se postavlja pitanje u kojoj se mjeri njegovi današnji oblici (primjerice, terorizam) moraju pokušati shvatiti analizirajući prije svega ideološke oblike koji su upotrebljeni da bi se ono opravdalo. Ako je u marksisti~kim terminima nasilje prije svega mišljeno kao sredstvo za postizanje pravednog (odnosno komunisti~kog) društva, onda je ono istovremeno i znak koji ukazuje na “autenti~nost” bilo kojeg revolucionarnog projekta, kako to sa zrncem ironije na jednom mjestu kaže Fredric Jameson. Suspenzija nasilja stoga zna~i odustajanje od politi~ke transformacije projekta, a njegovo prihvaćanje suspenziju onog eti~kog. Ovaj parcijalni povratak marksizmu nipošto nije puka retori~ka gesta: korijeni teorijske analize nasilja nalaze se upravo u ideološkoj dimenziji marksizma koji je postao temeljem svake buduće teorije politi~koga nasilja. Žižek se u knjizi ne bavi ovim pitanjima, preska~ući ovaj ideološki transfer da bi se izravno vratio Benjaminu i njegovom shvaćanju sile, onako kako je izloženo u “Tezama o filozofiji historije” i “Kritici nasilja”. Nije slu~ajno da se Žižek na samom kraju knjige ekstenzivno oslanja na Benjamina. Upućivanje na “božansko nasilje” govori o “herojskom priznavanju suverenog odlu~ivanja”; ono bi trebalo biti shvaćeno, smatra Žižek, prije svega kao
132

Zeni~ke sveske

kataklizmi~ko, katarzi~no nasilje suverena koji djeluje na eti~ki na~in i u potpunosti je suprotstavljeno stavu koji nalaže povla~enje iz svijeta (eti~kog) djelovanja u svijet pasivnosti. Stoga se i završna re~enica ove knjige (“Ne ~initi ništa ponekad predstavlja najnasilniju stvar koju možemo napraviti”) mora shvatiti upravo na tom tragu. Žižek ovdje s jedne strane zagovara Bartlebyjevsku pasivnost (“Radije ne bih”), a s druge strane polaže nadu u neku vrstu “božanskog nasilja” koje bi predstavljalo jedinu autenti~nu gestu, jedini istinski Događaj na tragu one poznate Heideggerove re~enice kako nas “još samo jedan Bog može spasiti”. Ili, kazano Badiouovim rije~ima, to zna~i da “mitsko nasilje pripada poretku Bitka, a božansko nasilje poretku Događaja”: ne postoje “objektivni” kriteriji koji bi nam omogućili da prepoznamo neki ~in nasilja kao božanski; “isti onaj ~in koji se izvanjskom promatra~u doima tek kao obi~an nasilni ~in može zapravo biti božanski za one koji u njemu sudjeluju – ne postoji veliki Drugi koji bi jam~io za njegovu božansku narav; rizik njegova tuma~enja i shvaćanja kao božanskog u potpunosti je na leđima subjekta.” Ovdje je Žižek posve jasan: “subjektivno se nasilje doživljava naspram nulte to~ke ne-nasilja kao narušavanje “normalnog” mirnog stanja stvari. Objektivno je nasilje, međutim, upravo ono nasilje koje podržava ovaj “normalan” poredak stvari.” Zna~i li to da poziv da budemo pasivni i “ne ~inimo ništa” zapravo možemo shvatiti u smislu da “otpor zna~i predaju”? Kao što je već re~eno, problem s nasiljem je upravo u tome što se ne radi tek o pukoj “sili” ili nekom vidljivom ~inu brutalnosti: Žižekova je knjiga analiti~no, provokativno i filozofski poticajno štivo zato što dubinski promatra nasilje u širokom spektru njegovih pojavnosti, u onom registru koji obi~nom akademskom empirijskom promatra~u ili medijskom analiti~aru svagda ostaje skriven. Nasilje ukazuje na jedan mnogo dublji, ontološki sudbonosan problem: može li se iznaći takav oblik subjektivnosti koji će se zasnivati na istinski revolucionarnom nasilju, nasuprot neautenti~nom, ekscesnom i nelegitimnom nasilju kojeg provodi država? Naravno, kao što je poznato, san o revoluciji bez nasilja je poput sna o “revoluciji bez revolucije”, što je među prvima na najbrutalniji na~in shvatio Robespierre. Ne sastoji li se onda istinski revolucionarna (i autenti~na) gesta upravo u “besmislenom”, iracionalnom i nefunkcionalnom nasilju bliskom onome o ~emu govori Benjamin, nasilju koje nije utemeljeno ni na kakvim utilitarnim ili ideološkim okvirima i razlozima, nasilju ~iji pokreta~ ostaje zauvijek nevidljiv? Vratimo li se na svjetovnu razinu, pitanje koje se ovdje implicitno postavlja vrlo je ~esto u Žižekovom opusu i naj~ešće ima jednozna~an odgovor: treba li samo reformirati
133

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

svijet (društveno-politi~ki-ekonomski sustav) ili ga treba radikalno preobraziti? Može li ga se potkopavati iznutra ili ga je potrebno u cijelosti napustiti i inzistirati na radikalnoj i dramati~noj preobrazbi? Žižekove refleksije o Lenjinu i sv. Pavlu na suptilan i manje izravan na~in nastavljaju se i u ovoj knjizi u kojoj se opetovano tvrdi da “radikalna demokracija” i dalje nije dovoljno “radikalna” stoga što nastavlja igrati igru liberalnog kapitalizma. Suvremena ljevica na razli~ite na~ine reagira na hegemoniju globalnog kapitalizma i liberalne demokracije kao njegove politi~ke proteze: ona se može i dalje nastaviti boriti za promjene unutar postojećeg sustava (npr. socijaldemokratski Treći put) ili pak može ne ~initi ništa i ~ekati “božansko nasilje” koje će pravedni~kim gnjevom (ali bez eti~kog stava u pozadini) razoriti temelje nepravednog svijeta. Već spomenuti paradoks predstavlja kamen smutnje brojnim Žižekovim kriti~arima koji mu, osim nekonzistentnosti, zamjeraju i to da navodno ne nudi nikakve istinski progresivne ili transformativne alternative, već samo propagira praznu negativnost “aktivnog nihilizma”. Posve je jasno da takva kriti~ki nastrojena argumentacija promašuje poantu: radi se upravo o tome da “agresivnu pasivnost” pri kojoj akteri u društvenom prostoru i javnoj sferi djeluju baš zato da se ništa ne bi promijenilo (prema poznatoj Viscontijevoj maksimi kako se “sve mora promijeniti da bi sve ostalo isto”) treba zamijeniti “pasivno-agresivnim ponašanjem” i povla~enjem iz javnog prostora. Žižekova prilagodba filozofije retorici masovnih medija te radikalna kritika ideologije neoliberalnog globalnog kapitalizma (zbog koje je uspio doprijeti do široke publike ali i izazvati bijes liberalnih ljevi~ara) zasniva se na propitivanju na~ina na koje takva ideologija (kao “strategija metapoliti~ke kulturne borbe”) strukturira društvenu zbilju i postupno se preobražava u novi postmoderni kulturni sustav u kojem postoji vrlo malo mogućnosti za neku novu socijalisti~ko-emancipacijsku perspektivu. Trijadi spomenute demokratske ideologije, politi~ke hegemonije i neoliberalne ekonomije (kojoj odgovaraju pripadajući stadiji Imaginarno, Simboli~ko i Realno), možda bi odsad trebalo pripojiti i trijadu simboli~kog, subjektivnog i sistemskog nasilja koja na jednak na~in odražava stupnjeve odnošenja spram društvene zbilje, stupnjeve u kojima se reflektira nešto mnogo više od uobi~ajene predodžbe nasilja kao puke fizi~ke sile ili prinude. Rije~ je o nasilju koje na simboli~ki na~in odražava ono Realno, sublimni objekt utjelovljen u jeziku koji omogućava da se sustav (poput države) reproducira i legitimira kao ~isto nasilje spram kojeg je nemoguće zauzeti neki drugi stav osim “aktivnog nihilizma”. Možda je takav nihilizam doista najradikalnija i “najnasilnija stvar” koju u današnjoj globalnoj konstelaciji možemo napraviti.
134

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful