Nedžad Ibrahimović

Neka otvorena pitanja nacionalne književne povijesti* I.
I danas postojeće unutar određene nacionalne zajednice, nacionalne književne povijesti u akademskoj književnoj javnosti više nemaju nekog dubljeg razloga za postojanje. Utemeljene na jednoj vrsti zastarjele znanstvene metodologije, one se oslanjaju na duboko konzervativnu, nekada pozitivističku, a danas prije svega ideologijsku tezu kako znanost o književnosti (preko jedinstva znanstvenog metoda?!) može biti neutralna i maltene autohtono egzaktna disciplina. Ova(kva) književnopovijesna metodologija taman toliko je fingirana koliko joj «znanstvenost» zapravo u biti uopće ne treba – svaka se nacionalna književna povijest može slobodno i bez zazora pozivati tek na nacionalne vrijednosti ili važnost literature. Ono šta će jedna nacija, u jednom povijesnom trenutku, držati vlastitim vrijednostima ili potrebama, pa i u literaturi, doista ne mora imati nikakve izravne veze ni sa umjetnošću ni sa znanošću. Ipak, na toj spomenutoj pseudoznanstvenoj tezi još uvijek se gradi suvereni prostor književnopovjesničarske djelatnosti – zabran književnog teksta, na čijim ulaznim i izlaznim vratima stoji (ista ta nacionalna) straža akademskog starateljstva. Jasno je da danas studiji književnosti time značajno gube od širine mogućnosti različitih i neophodnih uvida u smislove i značenja suvremene književnosti. Kulturalni studiji, multidisciplinarni pristupi kulturi, intermedijalni i intertekstualni aspekti književne proizvodnje, književni performansi, postmoderni žanrovi1 i niz drugih diskurzivnih praksi, (i)zazivaju danas jednu cjelovitu rekonceptualizaciju studija književnosti. Oni danas postaju mogući tek u sklopu općih studija diskursa i kulture u najširem smislu riječi. Da nešto škripi i u temeljima nacionalnih koncepata književnih povijesti, moglo se čuti puno ranije. U trenutku kada se, na primjer, Meša Selimović deklarativno izjasni srpskim piscem, ili Mak Dizdar hrvatskim, cjelokupna koncepcija nacionalnih povijesti književnosti urušava se prema izvoru svoje konstitutivne škripe: u svoje himerične temelje.2 Kada se kroz različite nacionalne i kulturne procedure književnopovijesne evidencije, selekcije i katalogizacije odustane od inicijalnoga, dakle, nacionalnog koncepta, pa se onda veli kako je Selimović «svačiji» - i bošnjački i bosanski i srpski pisac, tada se gubi prethodno definirani (onaj himerični) okvir nacionalne književnopovijesne paradigme, pa nema razloga da se on tada i sasvim ne napusti. U tom slučaju književni povjesničar bi dobio mogućnost da se bavi pitanjima koja su na svaki način za književna istraživanja relevantnija: zaboravljenim pitanjima filološke obrade tekstova (npr. proučavanjem utjecaja i kompilacija, različitim konceptima tekstualnih kultura: naracijama, motrišnim tačkama, karakterima, likovima itd.), ideologijama koje romani artikuliraju, proizvode ili demaskiraju (iz pozicije druge ideologije!), stereotipima i

1

*Povodom knjige Envera Kazaza: Bošnjački roman XX vijeka, Naklada ZORO, Zagreb-Sarajevo, 2004; biblioteka BOSNISTIKA, knjiga 2. b

V. Postmodern Genres, ed. Marjorie Perloff; University of Oklahoma Press: Norman and London, 1989.
2

Iako su, a to bi se moglo i dokazati, i sami ovi autori bili na istom tragu poimanja nacionalnih definiranja svojega pisanja baš kao i nacionalne književne povijesti od kojih su, kao, bježali.

čak ni običnih informativnih bilješki dnevnokritičkog tipa. za kojima autor povijesti bošnjačkog romana žali što ih nije bilo. i u tome je uglavnom sljedbenik stava kako se (svaki. otvara se teorijsko pitanje je li moguća samoosviještena ideologija u smislu ideologije kao jednog oblika meta-manipulacije ili kreacije stvarnosti? II. Hrvatsko filološko društvo. tema ili čega drugoga)? Naravno. dok se druga konstruira putem stroge selekcije imena i naslova unutar okvira poželj(e)ne nacionalno-književne konstitucije/institucije. slijedom čitanja. Kazaz će. praktično-proceduralno ali i metodološki. Cjelinom svojega književnokritičarskoga angažmana on ustrajava na temeljitom kritičkom re/definiranju polja kulturalnih praksi. 8. Kazaz kao da se i sam pita (iako to pitanje nigdje izrijekom ne spominje) kako. na ovoj tački ravnoteže svaki će književni povjesničar morati da limitira mnoštvo divergirajućih književnoteorijskih i metodoloških pitanja. koji svojim recenzijama i uredničkim radovima u znatnoj mjeri učestvuje i arbitrira u kreiranju književnog javnog života. baš poput zagrebačkoga profesora Cvjetka Milanje. teorijskim argumentima i interpretativnim dosezima i dvojbama. po prirodi. Kada Kazaz svoju književnokritičku inklinaciju aplicira kroz metodološku arbitražu književnog povjesničara. Zagreb. Time će se lišiti njemu svakako zazorne priče o romantičarsko-tautološkom konstruiranju nacije putem nacionalne literature. a ujedno će pridobiti i suvremeniji znanstveni legitimitet. Zagreb. nužnim mi se čini priznavanje. Naravno. Zavod za znanost o književnosti. uspjeti konstituirati i/ili konstruirati nacionalnu povijest bošnjačkoga romana a da ona nije istodobno i zastarjeli povijesni izraz (autora. uvažajući osobne postmodernističke sklonosti. romaneskna tradicija i ne potrebuje prethodna vještačenja. često nastupaju nerješivi problemi! Polemičkim svojim razmišljanjima. Danas bi. 2001.romanesknim podešavanjima prema zahtjevima recepcijskih horizonata. koji je jednoj nacionalnoj književnoj (konstrukciji) povijesti nužan. vršile bi se neophodne terminološke rekalkulacije unutar iste strukturalno-semiotičke sintagmatike.5 Naime. Ako se ima u vidu taj fakat. pročitana na ovim strukturalno-semiotičkim načelima. 1996. Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990. likova. Ne vjerujući u mogućnost izbjegavanja ideologije unutar bilo kakve metodologije književne povijesti (kako interkulturne Kovačeve3 tako i strukturalno-semiotičke Kazaz-Milanjine). . jer je pisanje nacionalne književne povijesti (je li?) praktičan posao! Svjestan rečenog problema. mogu pomiriti suvremena književna kritika i akademska nacionalna književna historiografija.» Bošnjački roman. Enver Kazaz je akademski književni historičar. na primjer. i kad bi ih bilo. Jasno je da. Ono u čemu je 3 Zvonko Kovač: Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti. prihvatiti strukturalno-semiotiočki teorijski model kao neutralni instrumentarij za moguće cementiranje nacionalne književno-povijesne građevine. doista se teško. ali i prokazivanje klasične teorije književne povijesti kao nacionalne discipline (discipline nacionalne kulture). metodološke zatvorenosti strukturalizma i semiotike ovoga tipa bile bi nepropusni bedemi za neka na drugačiji način pročitana djela. Jedna se. Uglavnom velim iz dva razloga. neki roman ne uklapa u zamišljenu matricu. onda je jasno sa kakvim se sve problemima susreće književni historičar u pokušaju da istraži ukupnost bošnjačkog romana. 4 5 «Pesimistična slika nadopunjuje se činjenicom da o pojedinim bošnjačkim i bosanskim romansijerima i uistinu vrijednim romanima nema uopće tekstova. Ako se. autora mnogocitirane povijesti hrvatskoga romana (1945-19904). utemeljuje u globalističkoj tržišnoj širini i liberalizmu književne i književnoteorijske ponude i potražnje. bilo od velike važnosti baviti se opisom (svih) naših književnopovijesnih ideologija (ideologija književnih povijesti). te nizom drugih i drugačijih pitanja. ali i vrlo aktivan kritičar. str. pa i nacionalni) književni diskurs ima propitivati u najširem mogućem referentnom polju. Prvo.

to znači da se struktura promijenila. u najširem obuhvatu od Levy-Straussa preko Jakobsona i Proppa pa do R. Tešanj. Slično se dogodilo i sa fenomenologijom i francuskom kritikom svijesti. kada je u Bošnjačkom romanu XX vijeka književni povjesničar. Kazaz je sam sebi.»8 I. . drugo: dok je u svojim ranim tekstovima (krajem osamdesetih) metodološki još unutar jedne vrste ideologiziranog strukturalizma9 (nazovimo je sarajevskom akademskom književnoznanstvenom orijentacijom. str. u istom tekstu. zbog u njemu prepoznate aksiološke neutralnosti i apovijesnosti. sinegdoški prešla cjelinu iskustva jugoslavenskog recipiranja strukturalizma. nakon vremena opiranja. Dok je djelovao kao kritičar. a ne klasifikacijski pojmovi. jugoslavenski komunizam «dosjetio» kako je. koja se temelji na pokušaju uspostavljanja neke vrste metafizike pjesničke imaginacije (o tome sam pisao u mojoj knjizi Čitalac na raskršću – Uvod u Midhata Begića.Kazaz apsolutno u pravu jeste nepostojanje čitanja uopće. on potom biva i institucionalno općeprihvaćen. romansijerka koja je prečesto veoma nepravedno kritizirana od strane tzv. od historičnosti do strukture. ja se s Vama slažem da bi danas naročit naglasak trebalo staviti na historičnost. pošteno.»7 U propratnoj fusnoti dodaje: «U tekstu Od poetike žanra do poetike knjige i sâm sam napisao veoma oštru natuknicu o opusu Nure Bazdulj-Hubijar.odgovara profesor Škreb. ali on to dosta autoritativno određuje i izgleda kao da su to neke stalne bitnosti . jer se u svojim faznim razvijanjima. raščišćavao i kultivirao teren za jednu (ovakvu) književnu povijest. etablirane kritike.) Nešto kasnije. budući i sam vrlo produktivan književni kritičar. Na jednom će mjestu tako. 7 8 9 Bošnjački roman. osobno doprinio. str.. rekao bih skoro potajice. «Doduše. poistovjećivanja. 124. budući da je i s njim. 2001). fingirao je da nije i povjesničar. str. na kojem je i sam radio). Tako je bila nastala bachelardovska književna kritika. 1999. baš kao i sa strukturalizmom. misao profesora Škreba. 243. pa su u cjelokupnom naslijeđu fenomenološko-filozofskih istraživanja književnog djela naši istraživači preferirali kritiku tzv. Strukturalizam se. on u jednom trenutku nailazi na široko prihvatanje. ali i po radovima nekadašnjeg Instituta za proučavanje književnosti. sada. Lotman se služi historijskim pojmovima kao što su na primjer romantizam ili realizam. str. Poetička preplitanja u bosanskoj književnosti. da je nastala nova struktura. Škreb veli: «Veoma značajnom smatram misao Jeana Piageta: Naš put nas vodi od strukture do strukture. Isto. Prvobitno odbijan. babo i Rosa canina. još davne (?) 1978.. Jest. u istom intervjuu. a ne na djela koja su objavljena poslije pisanja mog teksta. zapravo. pogotovu ne na romane Baš mi je žao i Okrutnost raja. Ta se natuknica odnosi na romane kakvi su Ljubav je sihirbaz. Moglo bi se reći kako je tome. 124. godine o strukturalizmu se ovako razgovaralo: «U posljednje vrijeme među prigovorima strukturalizmu naročito se ističu oni koji mu zamjeraju na nedijalektičnosti i prema tome manjku historijske komponente.. u jednom momentu. pa potom i onih drugačijih. nastao kraj povijesti. Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj. U razgovoru koji je B. objelodaniti ovu svoju janusovsko-hermesovsku prirodu kada piše o romanima Nure Bazdulj-Hubijar: «Međutim. a to je u posljednje vrijeme i na Istoku i na Zapadu prilično zanemareno.» (Škreb. 248) Tako je. god. Nije li upravo to razlogom što se strukturalizam nalazi u stanovitoj silaznoj liniji?» «Može biti» . on fingira da nije i književni kritik. Nema nestrukture. kada se u njegovim objavljenim tekstovima semiotičko-strukturalna baština ne bi i sama nalazila6.» (Škreb. od kraja devedesetih pa do danas. prepoznatljivom po bavljenju pitanjima i fenomenima autorskog i/ili nacionalnog izraza književnosti. ako nađemo nešto novo. i on apovijestan. Kazaz je već 6 Vidi tekst «Od poetike žanra do poetike knjige. u čistom žanrovskom romanu najzanimljiva ostvarenja napisala je Nura Bazdulj-Hubijar. Radaković vodio sa profesorom Zdenkom Škrebom. vrlo uspješno (?) aplicirao na jugoslavensku ideologiju. (Nacrt geneze i modelativne strukture bošnjačkog romana)» u: Morfologija palimpsesta. Na neki način. Barthesa.

recenzija. kolega se Kazaz morao sam pobrinuti za pribavljanje temeljne i okvirne argumentacijske podrške u realizaciji svoga projekta. Ključ je te promjene bio u plurikontekstualnom razumijevanju književnoga pisma koje se. Zbog svega toga. Kazazu je ista (ta tačka) raspadom monolitne ideologije bila izmaknuta. estetski i kulturni okviri više se ne podrazumijevaju. Zaustavljeno je vrijeme dosegnute povijesne ravnoteže. 10 11 Vidjeti njegovu knjigu Morfologija palimpsesta… C. . prije nego bilo koji teorijski i metodološki pravac. na najbolji način uspio konektirati i na samu jugoslavensku ideologiju (unutar koje su romani živjeli kao u vlastitom hermeneutičkom sosu). po njegovu mišljenju. prepoznato u nedilemičnom društvenom kontekstu jugoslavenskoga (i bosanskoga) socijalizma. Zbog toga i neće biti neobično što se on opredijelio za jednu vrstu metodološkoga sinkretizma između književnoteorijskog i književnopovijesnoga metoda. dok je Kazazova više književnoteorijska. Milanja: Hrvatski roman 1945-1990. njegovi kritički i esejistički radovi postaju utemeljiteljski pokušaji ustanovljenja jednog osviješteno kulturalnog. ali i na prazno mjesto koje se nakon nje formiralo. Budući da svaki tekst čita prije svega kao općekulturni ekscerpt. postmodernistički mehkog poimanja svekolike bosanske kulture i njene književne prakse. obezbijedilo profesoru Đuričkoviću prilično čvrstu stajnu i ishodišnu tačku s koje je povjesničarski suvereno mogao elaborirati estetiku romaneskne produkcije u BiH. prirodno. Kažemo prirodno.) koji su u našu kulturu unijeli drugačiju recepcijsku i aksiološku paradigmu. naprosto ne mogu čitati fenomeni savremene bosanske kulture i recentne književne produkcije. Kao plod ovakvoga pomjeranja. mi praktički i nemamo više takvih i sličnih ambicioznih poduhvata. javnih promocija itd. po svom rezultatu. ali i kreira u različitim poljima oznakovljavanja i ne samo bosanskoga društva. dok je drugi aproprirao iz bogate tradicije pozitivizma u modeliranju nacionalnoga književnopovijesnoga kontinuuma.. a akademska egida. relacijski artikulirana metodološka ishodišta. njemu se poprilično zgodnom za uporabu namjestila povijest11 hrvatskog romana zagrebačkoga povjesničara Cvjetka Milanje. Zagreb. kroz cjelinu svoje povijesti on ispisuje neke od najlucidnijih i najzanimljivijih eseja o romanima i autorima koji su po različitim osnovama označili prekretnicu u pojavljivanju i/ili razvoju bošnjačkoga romana.zainteresiran za aktualna kulturna i. Prvi je. Dejana Đuričkovića Roman 1945-1980.10 a koncem devedesetih godina u književnu javnost uveli i jednu plejadu mladih autora čije je poetike Enver Kazaz osobno promovirao. spomenimo tek kako se danas. Nije nam cilj ovdje i sada govoriti detaljnije o unutarnjim metodološkim i povjesničarskim razlikama između ovih dviju knjiga. a potom i kroz druge periodične publikacije. Đuričkovićeva knjiga čini više književnopovjesničarskom. koncem prošle godine Enver Kazaz je publicirao svoju sintezu pod naslovom Bošnjački roman XX vijeka. prije svega. Ova se metodološka promjena pokazala značajnim i višestruko važnim iskorakom za sve što će kasnije uraditi. nužno naslanja. Dakle. 1996. po njegovu mišljenju. Za razliku od nekadašnjih kontekstualnih prednosti koje je uživao profesor Đuričković. nastao je čitav niz njegovih ključnih tekstova (književnih kritika. Bez njih se. III. Doskora podrazumijevani aksiološki. Naravno. prvo putem časopisa Lica. Izuzev knjige dr. pa i ona institucijska (studiji nacionalnih književnosti u Sarajevu) više nema niti približnu arbitracijsku moć u polju književnosti koju je nekada imala e da bi se Kazazovom poduhvatu vjerovalo per se. pronašao u formalnom i strukturalističkom pristupu građi. Kazaz tu ipak nije ni jedini ni prvi! Budući da i sam zaključuje o praktički identičnim uvjetima u kojima su se romani razvijali unutar južnoslavenske interliterarne zajednice. jer se doista strukturalizam. Zavod za znanost o književnosti.

jer se s njim dešava (prvo) «pokolebavanje kanoniziranih romanesknih žanrova u kontekstu bosanskohercegovačke književnosti». Sijarića. veli Kazaz. mislim da bi jedno kulturno-materijalističko čitanje oba autora izvjesno dovelo do suprotnih zaključaka. str.. Krešimira Nemeca.12 Ključni i referentni roman za njega je Grozdanin kikot Hamze Hume. Hume. D. 14 Isto. Ibrišimovića. i upravo na tim se mjestima on i najmanje pridržava postavljenih okvira kojima je prije potcrtavao kontinuitet književnopovijesne priče. Zagreb. Figura nije prerasla u društveni diskurs. ali se «bitniji raskid sa ideološkim sistemom zbio u Andrićevom romanu Prokleta avlija. složiti s ovim ocjenama. Kulenovića. po svemu ključnih imena unutar bošnjačke. Kazaz dalje veli kako «niti jedan romansijer ni prije ni poslije Hume u bosanskohercegovačkoj književnosti nije izvršio tako radikalan raskid sa povijesnom temom. 1998.) nastavlja u Selimovićevim romanima Derviš i smrt i Tvrđava. 15 Bošnjački roman. pogotovu s onom kako su Selimovićev i Andrićev roman «disidentski». u biti. 43. uspijeva prepoznati i izdvojiti kontinuitet pojave i razvoja stanovitog romanesknog problema.. T. To disidentstvo književnosti koja je izborila autonomiju od diktata ideološkog uma. vrlo opsežnom i iscrpno eruditnom poglavlju pod naslovom Od poetike žanra do poetike knjige. 47. str. a književna autonomija i estetski utopizam postali su svojevrsnim zatvorom književnosti.. 48. 16 Bošnjački roman.. Z. Nešto kasnije će Derviš Sušić «raskinuti sa ideologijom kao transcendencijom koja određuje sve aspekte ljudskog života»14. koji paraboličkim iskazom pokušavaju razriješiti traumu totalitarnog ideološkog prezenta»16... Znanje. Isakovića.. Bošnjački roman. (Tako. naslutila alternativu komunističkoj dogmi u liberalno humanističkoj ideologiji evropskog modernizma. Humo je «dezintegracijom mimetičkog modela romana otvorio prostor za kasnija istraživanja mogućnosti romanesknog iskaza». kao vješt književni povjesničar.. S.. koji će presudno odrediti ukupan diskurs političkog romana modernizma u bosanskohercegovačkoj književnosti»15.. Sušića. A. pri čemu se sloboda stvaranja pokazala i kao ograničenje uticaja umjetnosti unutar depresivne društvene prakse»17. on u njemu. Horozovića i Dž. Upravo se ovaj aspekt njegove knjige čini osobito vrijednim doprinosom razumijevanju bosanskohercegovačkoga romana. U Huminom romanu započeo je proces individualizacije kulturnog i svakog drugog identiteta koji će. te teorijski razrađuje sve njegove žanrovske pojavnosti. str. Prvo je naslovio Historija i povijest vjetrenjača i u njemu vrlo pregledno razmotrio stanje romana sa najbitnijim mogućim razlikama unutar nacionalnih kultura bivše zajedničke države. nije. N. međutim. i nastaju književnopovijesne priče!) Treći i najopsežniji dio nosi naslov Romani i romaneskni opusi. svejednako referirajući na modele iz Milanjine knjige te. Neme: Povijest hrvatskog romana od 1900 do 1945.. Potom kaže kako se «narativna figura poraženog čovjeka (. Kazaz tu pokazuje sve bogatstvo i pronicljivost vještog i pomnjivog čitača. ali i bosanske romaneskne produkcije XX vijeka... Ć. i na Povijest hrvatskoga romana od 1900. Naime. U jedanaest analitičkih eseja on se bavi romanima H. U drugom. 44. M.Samu knjigu Kazaz je komponirao u tri opsežna poglavlja. na par mjesta. I. str. do 1945. rezultiralo pokretanjem društvene rasprave. Hodžića. I Selimovićev i Andrićev «politički roman jesu i disidentski u odnosu na vladajući ideološki diskurs.. . Selimovića. Karahasana. 17 Bošnjački roman. on deskribira osnovne modelativne i tipološke strukture bošnjačkog romana. 12 13 K. ali se Kazazu ne može poreći vrlo vješta i dosljedna argumentacija cjeline pojave o kojoj piše. Kulenovića.. presudno odrediti nekanonski roman poslije Drugog svjetskog rata»13. štaviše. Ne moramo se. naravno.

Trebalo je taj razvoj sada samo propratiti. 58-59.»18 2. «čistom žanru» romana. smještena izvan književnog diskursa.. ideologija se sada čini «iskrivljenom sviješću» i nekom vrstom nepotrebnog imperijalnog posrednika između pisca/čitaoca i romana/svijeta. Isto. upravo proizašloj iz prihvatanja spomenutoga strukturalno-semiotičkog kriterija.»19 tada se pojavljuje i provlači . svejedno. IV. str. no i tada bi stvari. osobito savremenijih romana. bilo romanopisca nad tekstom romana. potpuno uklopljena u cjelinu raznovrsnog Kulenovićevog književnog opusa. njegova generička i genetička vrijednost. Ideologija je. nešto što se po potrebi može zaobići i što je stanoviti dodatak «čistoj» temi. predmnijeva se. Što se tiče njegove uporišne (terra firma) teorijske tačke. sjećajući se prošlosti. te paralelnim i posljedičnim napuštanjem epskoga kulturnog koda. Na gornjem mikrostilističkom planu Kazaz se čini zastupnikom stava o nezavisnosti književnog djela od ideologije i. upućivale na isto. a ne na pukoj kauzalnosti događaja o kojima se pripovijeda. kao «najautoreferentnijeg žanra u književnosti». kada u Bošnjačkom romanu napiše slijedeće pasuse: 1. procesima samoosvješćivanja unutarnjih žanrovskih mehanizama. pa njegov hroničar Muhamed. konceptualno.završava kao književnopovijesnu strukturaciju nacionalnog bošnjačkog romana. i nigdje toliko žanrovske ograde nisu iscurile pred duboko autentičnom sadržinom piščevog svijeta koji se estetski veličanstveno zajezerio u književnosti. ideologizirati od strane pisca. ne može i sam proizvoditi stanovitu ideologiju! Naravno. 20 Naravno.Iako se doista svugdje. No. u svojoj zabavljenosti vlastitom strukturom. drži da se tema jednog romana «može» hotimično ne-ideologizirati i/ili. od vremena njegove koncepcije ili njegove recepcije. ontološki fenomen i pripada «carstvu umjetnosti» . Napuštajući kritički i teorijski diskurs prema kojem se roman. i hrabro (s obzirom na postojeće nacionalističke kulturološke koncepcije).kojem jednako pripada i njegov autor. sa autobiografskim sokom njenog pisca u romanesknoj priči. te kako su estetička samosvojnost i samoživost njegovi diferencirajući genološki atributi. ali ni roman u poeziju. «Upravo zato je Ponornica. pa bi se moglo reći kako pod ideologizacijom Kazaz misli politizaciju. . po tome.slijedeći njen naslov . bilo čitaoca nad tekstom svoje (nacionalne) kulture – bilo kritičara/povjesničara nad korpusom bošnjačkog/ bosanskohercegovačkoga romana!20 No. koja se bazira na doživljajnom aspektu naracije.. na taj se način čini izvanpovijesnim fenomenom. Sam je roman. Istinski bi odnos među ovim entitetima bio odnos čistog i nepatvorenog vlasništva. dozvolimo.samo na prvi pogled . Eksteritorijalizirana ideologija. sve se ovo može činiti tek stilističkom razbarušenošću. Čini se kao da Kazaz. strane njegovih hermeneutičkih ekspertiza prepoznaje se i njegovo klasifikacijsko-kataloško ishodište: naime. nego subjektivizirajući je pretočio u etičku dilemu. Kazaz ipak knjigu . str. Nigdje toliko poezija nije ponirala u roman. U književnopovijesnom tretmanu nekih drugih. pak. razmišlja pred susret sa konačnim Ništa o smislu historijskog usuda i metafizičkog obećanja. «Za razliku od Mulabdića i Bjelevca. bošnjački roman se konstituira kroz sve novije i sve savršenije svoje strukturalno-semiotičke mogućnosti. suprotno. pridržavao modela intertekstualne/interliterarne prirode nacionalnih književnosti u BiH. kao u slučaju odnosa između Kulenovićevog poetskog opusa i njegovog romana Ponornica. jednom stavljao iznad ideologije 18 19 Bošnjački roman. odnosno.. Roman. Kazaz jakobsonovski drži kako je književnosnost romana. Kulenović nije temu ideologizirao. bit će jasno da autor sam odstupa od ovakvih stavova.i jedna drugačija uporišna teorijska i povjesničarska tačka. pak. naime. S druge. valja reći kako se ovdje ipak radi o «uporišnoj» ali ne i «izlaznoj tački» njegove povijesti bošnjačkog romana. 228-229.

više ili manje eksplicitno. ka stanovitoj fiktivnoj tački u budućnosti prema kojoj njegova struktura lukacsevski nostalgično čezne. bilo bi sasvim moguće govoriti o njemu i kao o čistom političkom romanu. već prije stilom i jezikom recepcijsko-kritičkoj «teoriji uživljavanja». s jedne strane. cjelokupna se razvojna linija romana. može završiti u Goldmanov(sk)om genetičkom strukturalizmu. Svjestan da bi se realizacijom nostalgije dokinuo i sam žanr tako shvaćene književne povijesti. kako bi se došlo do istine o egzistenciji u povijesnom toku»21. budući po sebi invarijantna. 45. dakle. nije kao kritičar i sam bavio). tj. ako se govori o romanu Ponornica. s druge strane se predmnijeva kako se sam žanr ipak razvija (i) u pravcu svojevrsnog bijega od samoga sebe – u vlastito odžanrivanje. ipak završava na mjestu na kojem je Roland Barthes kasnih pedesetih završio svoju strukturalističku fazu – na semiotičkom mjestu gdje roman može biti i sustav mode.(povijesti). . To se dešava i kod interpretacije i povijesno-žanrovskog uzglobljivanja. literarne prosudbe i interpretacije ne mogu dokučiti niti sagledati. uputit će autora u metodološku aparaturu koja će se morati pobrinuti za dosljednost književnopovjesničarske matrice. dolazi do njegove poprilične labavosti i nepreciznosti. pretpostavljeno. moguće validne ili nevalidne. na primjer. No. legitimizira akademskom (čitaj: ideologijsko-političkom) moći (znanja «autentičnih sadržina») dok bi. na primjer. Na mjestu. Pošto strukturalno-formalistička strategija procjene i klasifikacije romanesknog korpusa. Orijenta 21 Isto. s druge strane. No. U drugom (II) citiranom pasusu Enver Kazaz koristi meta-jezik koji teško može pripasti književnopovijesnoj aparaturi. Vjera u čisti žanr. bude li konzekventno izvedena do kraja. podtipovima i linijama romanesknih modela. Enver Kazaz će početi rabiti romanu imanentniju «stilistiku autoreferencijalnosti». Kazaz svoju analizu i katalogizaciju bošnjačkog romana. nego i na legendama i predanjima. Iz ograničenja prihvaćene strukturalno-formalističke pozicije postaje razvidno da se neke drugačije. odnosno romanu s tezom koji je strukturno i značenjski impregniran kako orijentalističkom paradigmom imperijalno kodiranog čitanja islama. Ova ograničenja. ne omogućuje dovoljno širok zahvat deskripcije postojećeg i anticipaciju mogućeg romanesknog korpusa. pa se čitalac/kritičar/književni povjesničar postavlja u istu su-kreativnu razinu sa tekstom/romanom/autorom. ne bazira svoju priču strogo na povijesnim dokumentima. Ova koncepcija zadržava prilično žilavu metodološku strategiju koja. Kulenovića. gore spomenutoga romana Ponornica S. Ipak se čini izvjesnim da Kazaz pretpostavlja «čistu formu» žanra romana i po tome je on baštinik deduktivno-strukturalističke genološke koncepcije. V. pristali bismo na jednu književnorecepcijsku i teorijsku aproksimativnost kojoj kraj leži u nekoj vrsti priželjkivane ideologijske interpretacije. Ćuprija. naravno. pak. autor tako vjeruje u neiscrpnu snagu konstitutivne i konstituirajuće autoreferencijalnosti/autokreativnosti romana. njegove kulturne funkcionalizacije. proizašla iz polazne tačke. Kazaz pokušava negdje razriješiti maksimalnim naprezanjem terminološke obuhvatnosti povjesničarske aparature uvođenjem ili posudbom od Cvjetka Milanje pojmovnika s različitim tipovima. onom već poznatom pričom o njegovom protejskom karakteru. narodnim pričama koje dekonstruira. s jedne strane. Dok. str. a koja se. Kad bismo pristali govoriti jezikom tipa «autentična sadržina piščevog svijeta» i slično. to značilo kako je metakreativni kritički žanr iste onto-teološke prirode kao i sama literarna tvorevina (p)o kojoj piše. pojmovnik se ponekad toliko napreže da ponegdje (najčešće kod romana kojima se. mora završiti konačnim napuštanjem okova žanra. pa će reći kako: «Travnička hronika svoju priču gradi na nizu dokumenata koje na ovaj ili onaj način transformira u priču. pripremajući sebi teren.

I. Ili: «Mnogo mi se puta učinilo da ona (Eliza – N. pa i Bosne u cjelini. Štaviše. 27-28). čak i kada je prevedemo na razinu pripovjedača-lika Muhamedova. kao što su. Ostalo je mnogo toga viška! VI. Na stranicama 120-127. 120). npr. svečani mjesec posta…». .). U romanu se na jednom mjestu govori i o «urođeničkom maternjem jeziku» (str. A to znači da se teorijska misao propitivala na razini praktične realizacije. ali i kontekstualne situacije. izmjene u okvirima praktične realizacije uslovljavale promjenu mišljenja romana o samome sebi. Potom. 82). Naime. Potom. 61). Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga. «okupah se u hamamdžiku. Ali. Osim toga. pripovjedač (Muhamed) pretpostavlja da Eliza misli kako je on ipak. knjiga 6. Tu se otvorila mogućnost da se modelska i tipološka struktura romaneskne prakse izvodi prema načelima njene imanentne.) prečitavanje bosanskohercegovačkog (ili jugoslavenskog) literarnog i romanesknog bavljenja islamskom kulturom pokazalo bi. Teško se ovakva romaneskna intencija. po mome mišljenju. pa tako objašnjava i šta je Ćaba (str. «u odaji prostrta dva dušeka (…) to se čini samo osobitom gostu…»22. Na razini se kulturnih praksi ista zazornost realizirala kao «nesvjesna» proizvodnja nepremostivih vrijednosnih razlika. Na stranici 126. temeljne orijentalističke stereotipe prema bosanskim muslimanima. dok uči. može razumjeti (onako kako je to naša kritika do sada činila) tek kao semantički plan unutar kojega se radi o opisu moralne destrukcije i ekonomskoga propadanja begovskih porodica. glavni lik/pripovjedač veli: «Jednom omaškom prirode rođen sam na ovom mjestu…». jedno temeljitije (kulturalnomaterijalističko. intencionalni je ulog ovdje bio puno veći od spomenutoga semantičkog dobitka. Značajan dio romaneskne građe nastale u vrijeme zajedničke jugoslavenske države impregniran je emocijama zazorne različitosti naspram bosanske islamske kulture. ali i prema cjelokupnoj kulturi Bosne i Hercegovine unutar koje su oni jedna od njenih konstituirajućih kulturnih supstanci. o biti ispoljavanja njegove protejske prirode. Primjerice. pod kožom sirovina (str. na stranici 26: «Ramazan. Ista namjera orijentalističkoga dez/informiranja vrlo se često na semantičkoj razini romana (kod Muhameda) realizira kao aksiološki i performativni čin kritiziranja i napuštanja islamske tradicije. Sarajevo 1984/1985. Pitanje modelativne i tipološke strukture približeno je romanu na osnovi njegovog pitanja o samome sebi. To znači da je u sistematizaciju bošnjačkog romana uključena koliko njegova historija toliko i njegovo premišljanje o 22 Citati uzeti iz: Skender Kulenović: Ponornica. daju se opisi klanjanja i Mevluda.i Bosne tako i ideologijom jugoslavenskog komunizma. tj.» (str. se veli da su ovi muslimani «nekdanji patareni».) ipak vidi u meni poluurođenika (…) i htio bih (…) da joj pokažem da to nisam (…) da ovaj naš interijer (…) ima nešto od kraljevskih dvorana. pripovjedač je sam sebi smiješan (str. Nije potrebno biti posebno pažljiv čitatelj da bi se primijetilo kako Kulenović stalnim prometanjem fabulativnih i deskriptivno-kulturnih aspekata romana smjera (i) informirati stanovitu (koju?) čitalačku publiku o (začudnim) adetima i osobenostima bosanskoga islama. na mnogim mjestima Kulenovićev pripovjedač pojašnjava «općepoznate pojmove islamske kulture života». 58. potom se daje opis čevrmi. itd. s druge strane. vratimo se na početak autorove priče o bošnjačkom romanu. dok na stranici 166. drvenom izrezbarenom kupatilu…». itd. Nemoguće je oteti se dojmu kako se u osnovi ove romaneskne idiosinkrazije naspram bosanskoga islama nalazi još osnovniji osjećaj njegove fundamentalne začudnosti. s rukama ispred sebe. Zanimljivo je kako metodološki Kazaz vidi/ustanovljuje historijsku liniju bošnjačkoga romana? «Problem fokusa iz kojeg se ispituje građa riješen je tako što se pokušalo i izvođenju sudova i zaključaka argumente utemeljivati u maksimalnom približavanju književnoj praksi.

) Razlike. Milanja govori o simplificiranom mimetičkom modelu. a ponegdje – uglavnom tamo gdje bi se javio njegov kritičarski lik – i suprotstavljenim književnometodološkim aparaturama. npr.. 84-85. kulturoloških. ipak. 371. dakle.. zaključimo: Kazaz doista suvereno plete mrežu osobenog analitičkog i književnopovijesnog diskursa kojem. 372. dakle i njegova teorija i njegova historija kao sastavni dijelovi njegove protejske prirode. str. te nastavlja: «U ovakvome tipologijskom okviru (Milanjine tipologijske sheme26 – N. Pitanje katalogiziranja romaneskne građe autor je riješio služeći se već usustavljenom terminologijom pomenutoga hrvatskog semiotičara i strukturaliste. te. nisu toliko izražene da bi se mogla ustanovljavati i drugačija modelska struktura. više puki zbroj djela nego njihovi složeni međusobni odnosi i žanrovska razuđenost. Razloge korištenja Milanjinih modela Kazaz vrlo uvjerljivo argumentira «Milanjina skala modela zbog sličnosti sociološko-političkih. primjenjiva je u znatnome i na bošnjački roman. . Bošnjački roman. po njegovu mišljenju.) uistinu se kreće bošnjački i bosanski roman. u poglavlju «Historija i povijest vjetrenjača» on veli kako se naša historija književnosti «još uvijek teško otrže od pozitivističke utemeljenosti. Na početku. Isto. naratološke/teorijske za sada. dakle. Na kraju. Bošnjački roman. te i na bosanski u cjelini».čini mi se da nije bilo osobitog razloga da se onda..I. s tim da je moguće u okviru nekih tipova ustanoviti i podtipske kategorije kao specifikum u bošnjačkoj. ali i unutarknjiževnih uslova u kojima se razvijao bošnjački. sistematizirati i tipologizirati»24 bošnjački roman 20. Suvereno balansirajući među različitim.. str. čini teško izvodivom. s istim «opisom» i ne započne. ukupnih duhovnih. Kazaz «ukupnost bošnjačkog romana» mora. književnopovijesno evidentirati. stoljeća. Svakako. str. hrvatski. str. on ispisuje i kreira jedan novi.7. Literatura: 23 24 25 26 27 Isto. puki opis namjesto analitičko-sintetskog pristupa književnosti»25. bošnjački roman konstituira postupnim samoosviješćivanjem unutarnjih (strukturnih) žanrovskih mehanizama. okvirima svoga žanra.prostoru svoje forme. (. Nacrt moguće tipologije hrvatskoga romana njemu će poslužiti kao inicijalni (para)metar u poslu vrlo napornog povjesničarskog klasificiranja bošnjačke romaneskne produkcije. i ne samo nacionalna! VII. danas u nas neophodni književnorecepcijski horizont za bošnjački ali i bosanskohercegovački roman. pri čemu se neka druga vrsta tipologije. selektirati i katalogizirati. ne možete osporiti zanimljivost i svekoliku dubinu interpretacijskoga uvida. ali i bosanskoj romanesknoj praksi. ne više. historijskih. kao i ukupan roman južnoslavenskog prostora. koju više zanimaju spoljne činjenice nego geneza literarnog sistema. u konačnom. to postaje i «fokus iz kojeg se može ispitivati. zbog stanja opisa građe. te napuštanjem epskoga kulturnog koda. ipak bi to tada bila i sasvim drugačija književna povijest. No. i kad imate zadovoljstvo da se s njim ne složite. baš ovdje. bosanski.»27 Budući da je «stanje opisa građe» upravo takvo .»23 Budući da se.nikakvo i nepostojeće .

1999. Školska knjiga. mala edicija. Zagreb. Naklada ZORO. Enver Kazaz: Morfologija palimpsesta. nova serija: knjiga 2. nacrt moguće tipologije hrvatske romaneskne prakse. Tešanj. 2001. biblioteka BOSNISTIKA. 1991. Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba. Biblioteka Znaci. Institut za književnost – Svjetlost. University of Oklahoma Press: Norman and London. Zdenko Škreb: Književnost i povijesni svijet. Cvjetko Milanja: Alkemija teksta. Zagreb-Sarajevo. ed. Masleša. knjiga 2. Centar za kulturu i obrazovanje. 2004. Zagreb. V. biblioteka «GRADINA». Zvonko Kovač: Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti. Postmodern Genres. Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.Cvjetko Milanja: Hrvatski roman 1945-1990. . Dejan Điričković: Roman 1945-1980. 1989. 1985. Sarajevo. Zagreb. 1996. Enver Kazaz: Bošnjački roman XX vijeka. knjiga 11. Hrvatsko filološko društvo. Zdenko Lešić: Knjževnost i njena historija. Marjorie Perloff. 1981.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful