You are on page 1of 20

NIKOLA UTI, nauni savetnik Institut za savremenu istoriju Beograd, Trg Nikole Paia 11

UDK 323.1(=163.41) (497.5) (091)

SRBI SVI I SVUDA HRVATSKE ZEMLJE BEZ HRVATA

APSTRAKT: U polemikom lanku kroz istorijsku vertikalu razmatra se geonacionalno rasprostiranje Srba i njihovo pretvaranje u Hrvate. U centru istoriografske analize nalaze se austrijski popisi stanovnitva iz 1847, odnosno 1850. koji egzaktno potvruju autorove teze o svesrpskom rasprostiranju u dananjim tzv. hrvatskim zemljama. Dok se srpska nauna i nenauna istoriografija iznurivala nametnutim dilemama partizanske narodne revolucije ili graanskog rata, odnosno pitanjima srpskog faizma ili antifaizma u Drugom svjetskom ratu, u velikoj mjeri ostala su van dometa srpske istoriografije nezaobilazna, esencijalna pitanja vezana za vjersko-nacionalno satiranje srpstva, odnosno za stvaranje i razvoj vjerskih nacija iz srpskog biolokog tkiva. Srpski istoriari rijetko su postavljali pitanja apsurdnosti formiranja vjerskih nacija koje danas dominiraju u postjugoslavenskim dravnopravnim prekrajanjima granica. Zaboravljena pitanja etnografske ili geografske sutine hrvatstva, kojim su se naalost u veoj mjeri bavili istoriari i filolozi 19. vijeka, ostala su u dobroj mjeri na marginama interesa srpske istoriografije u 20. vijeku. S druge strane, nametnuta je istina zagrebake istoriografske falsifikatorske kole o starini hrvatstva i velikom teritorijalnom opsegu tzv. hrvatskih zemalja. Mitoloko hrvatstvo teko se zaboravljalo ak i meu srpskim intelektualcima, akademicima, profesorima fakulteta i kola zahvaljujui utemeljenosti takve fantastine istine preko kolskih sistema graanske monarhistike i republikanske socijalistike Jugoslavije. ak se i srpski nacionalisti ne mogu odrei miljenja da je ipak prije 19. vijeka postojao nekakav malen hrvatski narod koji je nestao sa turskim osvajanjima ili, povodei se za miljenjima filologa, da su Hrvati samo akavci iz Istre i Kvarnerskog primorja. Zapravo, istorija tzv. hrvatstva nastajala je na rimokatolikim svetim laima Pseudo sancti Croatiae, odnosno sistematski konstruisanim istorijskim falsifikatima koji su se stvarali u
Rad je napisan u okviru projekta Srpsko drutvo izmeu tradicionalnog i modernog u 20. veku (2161), koji finansira Ministarstvo nauke i zatite ivotne sredine Republike Srbije, Beograd.

32

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

vatikanskim i beko-zagrebakim istoriografskim radionicama i koji su se vremenom iz duhovnog centra hrvatstva Zagreba, proirivali na jugozapad, jug i istok. U dijelu srpske istoriografije i publicistike i dan danas pomen pojmova Srba rimokatolika i Srba islamske vjere izaziva podsmijeh i saaljenje prema istoriaru, publicisti ili nacionalnom politiaru koji su izgovorili ili napisali takve, za njih, nebulozne falsifikate. Na krajnje neprofesionalan i proizvoljan nain anacionalni naunici humanistikih nauka esto komentariu pojmove Velika Srbija, Srbi rimokatolici i Srbi islamske vjere. Separatizam okolnih slavenskih naroda, koji su proistekli iz srpskog narodnog bia i koji su nastali konvertirskim putem (rimokatolienjem ili islamizacijom) ili putem Kominterninog projektovanja nacija (Crnogoraca, Muslimana, Makedonaca), posmatraju kao potpuno legitimnu, opravdanu borbu za ostvarenje Kominterninog naela narodnog samoopredeljenja do otcepljenja. Pri tom takvo pravo, po njima, ne vai za Srbe diljem bivih srpskih zemalja. Posljednjih petnaestak godina, u ratnom i poratnom dobu, u naunoj i politikoj javnosti aktuelan je pojam tzv. Velike Srbije i s njim povezano pitanje teritorijalnog rasprostiranja Srba odnosno njihovih vjerskih antipoda Hrvata. Upotreba, odnosno zloupotreba pojma velikosrpstva od strane kljunih ideologija i politika mnogo je starijeg datuma i traje od kraja 19. vijeka pa do dananjih dana. Kraj 19. vijeka je upravo i vrijeme kada se poinje i stvarati i iriti pojam tzv. velikosrpstva. Tvorci tog pojma su Vatikan i habzburki dravotvorci (legitimisti), da bi ga sa protokom vremena poeli eksploatisati, izmeu dva svjetska rata, evropski revizionisti okupljeni oko faistike Italije, Kominterna i komunisti, nacifaisti i u najnovije doba elita zapadne liberalne demokracije. Velikosrpska krivica polazi od pisanog Garaaninovog famoznog Naertanija iz sredine 19. vijeka pa ide do Memoranduma srpskih akademika koji je izvaen kao nedovren nacionalni projekt iz fioke Akademijinog kancelarijskog stola. Tokom 19. vijeka pojam Velike Srbije nije se ni mogao stvarati poto su prostori bive Jugoslavije i veeg dijela Balkana bili uglavnom i naseljeni Srbima pravoslavne, rimokatolike i islamske vjere. Dakle, u 19. vijeku dananje tzv. velikosrpstvo, gledano iz tadanjeg narodnosnog brojanog odnosa, bilo je realno stanje na prostorima jugoistoka Evrope zbog velike brojnosti i iroke rasprostranjenosti Srba. U tom razdoblju Vatikan i habzburki austrijski dravotvorci jo su uvijek koristili nacionalni pojam ilirizma (natio illirica) vezujui ga za srpski (rascijanski) narod. Cilj moje naune rasprave je da se injenino (faktografski) prikae stanje svesrpske rasprostranjenosti na prostorima jugoistoka Evrope i na taj nain izvri revizija prevazienih istoriografskih stereotipa o starini hrvatstva i ogromnom prostranstvu hrvatskih zemalja. * Vatikan i Austrija u drugoj polovini 19. vijeka, uporedo sa pojmom ilirizma (ilirskih srpskih zemalja), poinju koristiti nacionalni pojam jugoslavenstva (Raki, trosmajer) iz svojih pragmatinih ideolokih i politikih rauna. U isto vrijeme u sve veoj mjeri se poinje koristiti, iz habzburkih dravotvornih i vati-

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

33

kanskih misijskih razloga, nov nacionalno-vjerski pojam rimokatolikog hrvatstva. Dakle, stvara se novi nacionalitet od rimokatolika jugoistoka Evrope koji je imao misiju irenja rimske vjere i Austrijske carevine. Uvezenom (importovanom) hrvatstvu u srpskim zemljama (Istra, Primorje sa kvarnerskim otocima, Dalmacija sa otocima, Gorski kotar, Lika, Kordun, Banija, Slavonija, Srem, Bosna, Hercegovina, Crna Gora) prethodila je faza stvaranja i irenja hrvatstva u mitolokoj formi, u drugoj polovini 19. vijeka, od strane politiara, biskupa, kanonika i istoriara, apologeta hrvatstva (koji su uglavnom bili stranog porijekla), i to u formi mitolokog Porfirogenitovog tzv. bijelog i crvenog dukljanskog hrvatstva. Tadanje teritorijalno podruje Banske Hrvatske, sredinjica iz koje se tokom 19. vijeka poelo iriti hrvatstvo, bilo je obian geografski pojam narodnosno vrlo raznorodno sa prisustvom brojnih stranih naroda, dok su od junoslavenskih naroda dominirali rimokatolici koji su poeli nositi hrvatsko ime i slovenski (slovenaki) kajkavci. Srbi su ivjeli i na podruja troupanijske Banske Hrvatske, brojano su dominirali na ostalom junoslavenskom prostoru skrivajui se pod raznim imenima (Iliri, Vlasi, uskoci, Morlaci, Slavonci, Bonjaci, Hrvati, Raci, Rascijani itd.). U prilog navedenog treba istai injenicu da je nekolicina starijih germanskih autora iz 18. i 19. vijeka pojam ilirstva vezivala za srpski narod.1 Pisalo se o mnogobrojnom ilirskom rascijanskom srpskom narodu rasijanom po cijelom Balkanu. Baron Bartntajn, pored toga to je sredinom 18. vijeka pisao o ilirskom rascijanskom narodu, pominjao je i Hrvate unijate i neunijate. Poto su unijati mogli biti samo Srbi ili malobrojni pripadnici drugog pravoslavnog naroda, proizlazi da su Hrvati unijati i neunijati u stvari bili Srbi-grkokatolici (rimokatolici) i Srbi pravoslavni koji su ivjeli na geografskom podruju troupanijske (etveroupanijske) Banske Hrvatske. Akademik Slavko Gavrilovi, prireiva Bartntajnove knjige, naziv Croati oznaava kao naziv za Krajike Srbe u 16. i 17. vijeku.2 U prilog navedenih teza o optoj rasprostranjenosti Srba treba istai i injenicu da su u 18. vijeku austrijski i njemaki hroniari i pisci svjedoili da su Srbi ivjeli s jedne i druge strane Velebita, dakle s kopnene i morske strane. Za morski kanal izmeu Velebita i otoka Paga sve do prvih decenija 20. vijeka u upotrebi je bio venecijanski (mletaki) naziv morlaki, dakle srpski. U skladu sa navedenim, slovenski filolog Jernej Kopitar u svojim radovima Hrvate nije tretirao kao poseban nacionalni pojam, istiui da je ime Hrvat sinonim za dio srpskog naciona naseljen na podruju geografske Hrvatske: 1. Poznato je da su Srbi, koje takoe nazivaju i Iliri i Hrvati i Dalmatinci, mlad i matom obdaren narod. Ko je god ma jednu austrijsku graniarsku pukovniju video kad marira, morao se o tom lino uveriti. Skoro svaka osoba zna napamet do stotinu najpoznatijih pesama.
1

J. Bartntajn, O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (1761), BeogradValjevo, 1995; F. fon Taube, Kraljevstvo Slavonija i vojvodstvo Srem, Novi Sad 1996; J. Schnjicker, Zur geschichte der kirchlichen union in der Croatischen militargranze, Njien, 1874. 2 J. Bartntajn, O rasejanom ilirsko-rascijanskom narodu (1761), 277.

34

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

2. Polovina je ove nacije grke vere i njen klir nee propustiti nijedno sredstvo koje pomae odranju ili ak i umnoavanju vernih ovica i obratno: strana je svaka stvar koja daje nasluivati opadanje broja tih ovica. Kad je pod Marijom Terezijom prosvjeivanje prodrlo i meu Ilire (Srbe N. .), bilo je prvo da oni ponu pisati maternjim jezikom (1783). Grki klir je zbog toga bio u dvostrukom strahu, jer se pobojao da e se poruiti onaj zid koji je on izmeu svojih ovica i latinske crkve bio podigao posebnim crkvenim jezikom. A maternji jezik i grkih i latinskih Ilira (SrbaN. .) savreno je jednak. Zbog toga taj klir i nastojava u korist crkvenog jezika, a protiv maternjeg, kako bi to stalnije odrao svoje ovice odvojene od katolikih (uz neporuenu dispoziciju u korist Rusa).3 Pitanjem broja i opsega slovenskih narodnosti slavisti su se, zbog slabe zainteresiranosti tadanjih istoriara, bavili najvie tokom 19. vijeka. Kako je ocjenjivao pravnik i istoriar Lazo Kosti: Njihovi rezultati se ne podudaraju, ima meu njima dosta principijelnih razmimoilaenja, ali je za sve njih zajedniko da tzv. Hrvatima daju veoma mali teritorijalni prostor, a Srbima vrlo veliki. Pojam Hrvata se ograniavao na samo jednu sasvim usko obiljeenu skupinu na podruju bive Jugoslavije. Tako su eki slavisti priznavali kao Hrvate samo kajkavce dok su, s druge strane, Slovenci smatrali kajkavce za Slovence a Hrvate ograniavali na akavce. Prema filolozima-slavistima, Srbi su bili mnogostruko brojniji od Hrvata i prostirali su se u velikom pojasu Balkana.4 Lazo Kosti je zakljuivao da nema ba nijedne, ama bukvalno nijedne oblasti Jugoslavije koju su svi veliki slavisti XIX veka priznali kao nesumnjivo hrvatsku. Slovenac Jernej Kopitar osporavao je ak Hrvatima kao naciji sam Zagreb sa okolinom. Kopitarovo stajalite najbolje se ogledalo u prepisci sa ekim jezuitom Josipom Dobrovskim iz 1810. godine. Kopitar je tvrdio da su se provincijalni Hrvati (iz troupanijske Banske Hrvatske N. .) tek posljednjih 200 godina poeli nazivati Hrvatima i to u smislu geografskog a ne etnografskog pojma. O tome Kopitar u jednom pismu iz 1810. pie Dobrovskom slijedee: Tek od Ferdinanda I (15031564) i Leopolda I (16401705) poeo je da se upotrebljava geografski naziv Hrvatske i s onu stranu Kupe... Slavonci su srpski naseljenici i govore kruh i brez mesto bez, pravo kranjski. U pismu od 1. februara 1810. Kopitar kae: Ja vie vjerujem Truberu i Kreliu nego Salagijusu to se tie Hrvata, da naime sjeverno od Kupe u stvari nema genetskih nego samo geografskih Hrvata, a genetski to su samo Vendi (Slovenci)... Nije dakle neistorijski kad Slovenci nee da budu Hrvati, ve je to veritatis causa... Ja sam sigurno toliko pravedan prema Hrvatima kao Vaa Preasnost prema Slovencima, ali pogrean naziv vrea me (sablanjava me): mi Slovenci ne treba da se zovemo Hrvati, nego oni sami treba da se zovu ono to su, tj. Slovenci... Kako uopte dolaze Zagrepani ka hrvatskom poreklu. Ne dajmo se, dakle, zavarati administrativnom podjelom zemalja i naziva.... Kopitar pie Dobrovskom 21. aprila 1810: Ako su
3 And. Gavrilovi, O Vukovu izdanje narodnih pesama. Po podacima beke cenzurne arhive, Prosvetni glasnik, Beograd, XXXIX/1922, sv. 1112 (cit prema: Kopitar i Vuk, Beograd 1980, 93). 4 L. M. Kosti, Sporni predeli Srba i Hrvata, Beograd 1990, 2223.

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

35

Dalmatinci Hrvati, qui certe sunt prema Konstantinu (Porfirogenitu N. .), a takoe Zagrepani, otkud to dolazi da prvi, glavni Hrvati, srpski govore a poslednji ne govore?5 Slovenaki preporoditelj Jernej Kopitar (17801844) odbacio je, dakle, hrvatstvo tokavtine poto je tokavski govor nazivao slavenosrpskim, a kasnije samo srpskim. Jezuita iz eke Josip Dobrovski (17531829), otac slavistike, smatrao je samo kajkavski dijalekt kao hrvatski, dok je sve drugo za njega ilirski ili srpski jezik. Idui tom analogijom Dobrovski je samo Hrvatsko zagorje i Sloveniju smatrao predjelom Hrvata, dok su svuda drugo ivjeli Srbi. Dobrovski je panonske Hrvate dijelio na prave zagrebake Slovence, ugarske Slovence i kranjske, tajerske i koruke. Po njemu, Dalmatinci su napola Srbi (glagoljai), dok su iliriari isti Srbi. Za Dobrovskog Srbi su i Dubrovani, Makedonci i Bosanci, dok su Kranjci, bezjaci (Zagorci) i panonski Hrvati po porijeklu Hrvati. Dobrovski je poistovjeivao dalmatinsko-ilirski jezik sa srpskim jezikom, pa je do kraja ivota ostao pri gleditu da su Dalmatinci i po jeziku i po porijeklu uglavnom Srbi.6 Najpoznatiji slavista druge polovine 19. vijeka, Franc Mikloi, u svojoj Uporednoj gramatici slovenskih naroda Hrvate je reducirao na sasvim mali i neznatan prostor jer je tvrdio da su svi tokavci Srbi, akavci Hrvati a kajkavci Slovenci. U Uporednoj gramatici Mikloi je pisao o dva srpska dijalekta (-e i -ije) i jednom hrvatskom (-i). Ikavtinu, dakle, uzimao je za karakteristino obiljeje hrvatskog jezika, dok su ekavtina i ijekavtina dvije grupe srpskog jezika. Ipak je Mikloi s pravom tvrdio da nisu svi ikavci Hrvati-akavci ve da ima ikavaca koji isto srpski govore i imaju istu narav i obiaje.7 Tu je prije svega mislio na ikavce tokavskog narjeja sa podruja Dalmacije, Primorja i Like. Za Dubrovnik Mikloi je govorio da do njega nikad nije dopirala akavtina i da je uvijek bio tokavski, dakle srpski. Pod uticajem miljenja slavenskih filologa Vuk Stefanovi Karadi napisao je u Beu 1849. Kovei za istoriju, jezik i obiaje Srba sva tri zakona. U poglavlju knjige Srbi svi i svuda Vuk je utvrdio da su Srbi svi oni koji govore tokavskim narjejem, pa bili oni u umberku ili u Vranju. Po Vuku, Srbi su dakle tokavci triju vjerozakona: pravoslavnog, rimokatolikog i islamskog. Vuk Stefanovi Karadi je u svom Rjeniku zapisao da su Bunjevci i okci Srbi zakona rimskog.8 Austrijski statistiki podaci o stanovnitvu austrijskog jugoistoka Evrope egzaktno potvruju, pa i premauju, teze pomenutih filologa o optoj rasprostranjenosti Srba na prostorima nekadanjeg Ilirika. U knjizi dopisnog lana maarske akademije nauka Fenyes Eleka Statistika i geografski opis austrijske imperije iz 1857. godine, u Austrijskoj carevini ima 1,584.134 Srba pravoslavne i rimokatolike vjere. Prema podacima iz navedene knjige, Srbi (Szerbek) uglavnom ive u Krajini (Vegvideken), Srpskoj Vojvodini (Szerb Vajdasagban),
5 N. uti, Rimokatolika crkva i hrvatstvo - od ilirske ideje do velikohrvatske realizacije 14531941, Beograd 1997, 35. 6 Isto, 3536. 7 Isto, 36. 8 Isto, 104.

36

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

Dalmaciji (Dalmatiaban), a podijeljeni su na razliite grane, kao to su okci ili Bunjevci (Schokaczok vagy bunyevaczok), koji su rimokatolici, zatim na Race (Raczok) odnosno Srbe, Crnogorce (Montenegrinok) u Banatu, Morlake (Morlakok) u Istri (Istriaban) i kvarnerskim otocima (quarneroi szigeteken) i u Dalmaciji, isto u Dubrovniku (ugyanitt a ragusaiak), bocheserek. Brojano stanje po pokrajinama bilo je slijedee: u Srpskoj Vojvodini i Banatu ivjelo je 402.890 Srba, u Dalmaciji 395.273, Vojnoj krajini 339.176, Slavoniji 244.180, Istri i kvarnerskim otocima 134.445, u maarskoj dravi (Magyarorszagban) 69.170 dua. Prema navedenim statistikim podacima, Srbi su uglavnom bili pravoslavci ali je mnogo rimokatolika bilo u Dalmaciji i Istri, dok su okci u Bakoj, Slavoniji, Krajini i Maarskoj svi bili rimokatolici.9 U svojoj knjizi F. Elek navodi da Hrvata (Horvatok) ukupno ima 1,288.632 i to u Banskoj Hrvatskoj 631.081, Vojnoj krajini 524.048, Maarskoj 78.179, donjoj Austriji 6364, Kranjskoj 17.697, Moravskoj 663. Prema podacima F. Eleka, Hrvati su podijeljeni na vie grana to se tie dijalekta: Ovdje moemo raunati na uskoke koji ive u Senju koji pripada slunjskom puku. to se tie religije ima pravoslavaca (nekoliko hiljada unijata). Inae Hrvati su iskljuivo rimokatolici. U to vrijeme broj Slovenaca bio je neznatno manji od broja Hrvata (1,153.382) a ivjeli su u tajerskoj (362.742), Korukoj Karintiaban (95.544), Kranjskoj 410.722, Primorju i Istri 185.757, Maarskoj (49.600), Velenezei kiralysagba 26.317.10 U Istorijsko-etnografsko-geografskoj mapi Srba i srpskih zemalja, koju je izdao Kosta Atanaskov umenkovi 1873. godine, istoriar Milo St. Milojevi dao je potpuno podudarnu sliku svekolike srpske rasprostranjenosti sa etnografskom rasprostranjenou Srba prema austrijskom popisu iz 1850/51. godine. Zapadna granica srpske etno-geografske rasprostranjenosti prema Milojevievoj karti ila je linijom Peroj (sjeverna Istra) Gomirje (Ravna Gora) sjeverni Gorski KotarumberakVirovitica. Istono od te linije bile su oblasti (pokrajine) u kojima su uglavnom ivjeli Srbi. Anatemisan i izopen od strane zvanine srpske istoriografije, brisan iz kataloga srpske naune istoriografije, Milo Milojevi je ovog puta dao vrlo preciznu kartografsku predstavu srpske rasprostranjenosti, u potpunom skladu sa austrijskom demografskom statistikom iz 1847. i 1850/51. godine. Milojevi je svoju etnografsku kartu, zbog izuzetne podudarnosti,, vjerovatno radio prema egzaktnim podacima austrijskog popisa iz 1850/51. godine. Uporeujui podatke F. Eleka sa miljenjima navedenih filologa, kartografa, austrijskih hroniara iz 18. vijeka i srpskih istoriara koji su pisali o hrvatstvu kao geografskom pojmu, o banskoj Hrvatskoj kao slovenskoj (slovenakoj) zemlji, o Hrvatima unijatima i neunijatima, mogu izloiti tezu da hrvatstva u etnografskom smislu nije bilo, ve se javljalo nominalno i to kao geografski pojam. Meutim, sredinom 19. vijeka geografski pojam Hrvata, koji je do tada bio i jedan od naziva za Srbe, poeo se ve utemeljivati kao etnografski pojam. Naime, sredinom 19. vijeka dio Srba rimokatolika sa podruja etveroupanijske geo9 F. 10

Elek, Ausztriai birodalom Statistikaja es foldrajzi leirasa, Pest 1857, 36. Isto, 35.

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

37

grafske Banske Hrvatske (Zagrebaka, Varadinska, Krievaka i Severinska upanija) i Vojne krajine poeo je da nosi hrvatsko ime, prvo u regionalnom pa potom, protokom vremena, i u nacionalnom smislu. Prema demografskim statistikim podacima uoljivo je da se hrvatsko ime poelo iriti sa podruja geografske Banske Hrvatske na Vojnu krajinu do Senja. Tada su srpski uskoci iz Senja, poto su ranije preli na uniju preseljenjem u umberak, ve bili prihvatili hrvatsko ime. Treba istai podatak da se, prema Elekovom popisu, Hrvati uope ne pominju u drugim tzv. hrvatskim zemljama, odnosno u Slavoniji, Sremu, Baranji, Dalmaciji i Istri. Statistiki podaci iz druge polovine 19. i prve decenije 20. vijeka svjedoe o tome u kolikoj se mjeri, zbog svehrvatske nacionalne unifikacije, smanjio broj stranaca i Srba dananje Republike Hrvatske. Statistiki popisi stanovnitva austrijske pa potom maarske administrativne oblasti Hrvatske i Slavonije (sa Sremom), u razdoblju od 1850. do 1910. godine, daju etniku sliku Hrvatske i Slavonije u kojoj su Hrvati manjina. Prvo to upada u oi je injenica da su Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Slavonija u verskom i narodnosnom pogledu bile vrlo heterogene pokrajine. Pored pravoslavnih Srba i Srba rimokatolika (okaca, Bunjevaca i skupina koje su poele nositi hrvatsko ime) najbrojniji su bili Nijemci. Prema austrijskom popisu stanovnitva iz 1890. godine njemakim jezikom govorilo je 117.493 stanovnika; prema popisu iz 1900. godine 134.000, dok je prema popisu iz 1910. njemakim jezikom govorilo 132.150 stanovnika. Najvei porast stanovnitva u Hrvatskoj i Slavoniji zabiljeili su Maari zahvaljujui, kako istie hrvatska istoriografija, maarizaciji hrvatskog, ali mi bismo rekli srpskog i slovenakog stanovnitva, naroito u vreme reima Kuena Hedervarija. Prema popisu stanovnitva iz 1880. godine Maara je bilo 41.417, prema popisu iz 1890. godine 68.794, iz 1900. godine 90.180, iz 1910. godine 103.405. U Hrvatskoj i Slavoniji ekim jezikom govorilo je prema popisu iz 1890. godine 27.521 stanovnika, iz 1900. godine 31.588, iz 1910. godine 31.252 stanovnika. Slovakim jezikom govorilo je po popisu iz 1890. godine 13.614, iz 1900. godine 17. 342, iz 1910. godine 21.458 stanovnika.11 Broj stanovnika koji su govorili slovenakim jezikom podupire Kopitarevu i Mikloievu tezu o pripadnosti kajkavaca Hrvatskog zagorja korpusu slovenskog (slovenakog) naroda. Prema popisu stanovnitva iz 1880. godine slovenskim jezikom govorila su 20.102 stanovnika, dok je prema popisu iz 1900. godine slovenskim jezikom govorilo 19.180 stanovnika. Do posljednjeg austrijskog popisa iz 1910. godine zabiljeen je uoljiv pad broja Slovenaca na 15.686 pripadnika.12 Uzroci takvog populacionog kretanja ne mogu se utvrditi bez studijskih istraivanja. Moemo samo nagaati da li se broj Slovenaca smanjio uslijed naglog iseljavanja, ili zbog novog rimokatolikog kursa koji je iao ka irenju hrvatskog imena,
11 Statistiki atlas Kraljevina Hrvatske i Slavonije 18751915, priredio dr R. Signjar, ravnatelj Kraljevskog zemaljskog statistikog ureda, Zagreb 1915. 12 Slovenaca je bilo u kotaru Zagreb i Varadin oko 10%, u kotaru Koprivnica, Krievci, Karlovac, Sisak, Suak, abar do 5% (isto).

38

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

naroito od Prvog hrvatskog katolikog sastanka iz 1910. godine. Takoe je uoljivo da je opao i broj Nijemaca i eha po popisu iz 1910. u odnosu na popis iz 1900. godine. Vjerska pripadnost stanovnitva bila je takoe vrlo raznolika. Rimokatolika razliitog narodnosnog i nacionalnog sastava bilo je najvie 1,863.847 prema popisu iz 1910. godine. Treba istai da je u razdoblju od 1869. do 1910. bio veliki porast rimokatolika za oko 600.000 pripadnika.13 Kada se od ukupnog broja rimokatolika (prema popisu iz 1910) oduzmu brojni doseljenici, koji su bili uglavnom rimokatolici, dobije se zbir od oko 1,550.000 rimokatolika Junoslavena (Srbi rimokatolici, Bunjevci, okci, Hrvati). Pribliavanjem kraju 19. vijeka navedeni Srbi rimokatolici u sve veoj mjeri poeli su nositi hrvatsko ime, ali ne treba zaboraviti da su u to vreme u Slavoniji jo uvijek bili brojni okci. Pravoslavaca ili grkoistonih bilo je, po popisu iz 1910. godine, 649.453. Iako je bio visok natalitet pravoslavnih Srba, porast stanovnitva nije bio na nivou onoga kao kod rimokatolika. U odreenim periodima biljeen je i pad broja pravoslavnih Srba (1869. godine 511.802, a 1880. godine 497.746 pripadnika). Prema popisu iz 1890. godine zabiljeen je porast na 567.443, dok je prema popisu iz 1900. godine bilo 612.628 pripadnika.14 Austrougarsko inovnitvo je u praksi na terenu sprovodilo kroatizaciju liko-sjeverno dalmatinskog (srpsko-srpskog prostora) preko jezika i pisma u opinskim, kotarskim i upanijskim nadletvima. Banska vlada u Zagrebu stvarala je, preko upana i lokalnih organa vlasti, novogovor hrvatstva u javnoj upravi koji je u osnovi, pored srpskih, imao i mnogo slovenskih (slovenakih) jezikih termina. inovnitvo na terenu, dakle, hitrim ukidanjem krajikih institucija poslije 1881. godine, provodilo je kroatizaciju liko-dalmatinskog prostora preko dravnih nadletava. Dravno-pravno Lika i Dalmacija poslije Austro-ugarske nagodbe iz 1867. administrativno (teritorijalno) su u razdvojenim austrijskim odnosno ugarskim zemljama. Zakonskim lankom iz 1868, odnosno tzv. Ugarsko-hrvatskom nagodbom maarska kraljevska zemlja Kraljevina Hrvatska i Slavonija je administrativna jedinica ugarske polovine carstva, dok je Dalmacija austrijska carska zemlja na elu sa carskim namjesnikom u Zadru. Meutim, od kraja 19. veka u memorandumu dokumenata se navodi Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada, dravnopravno nespojiva kategorija sa odredbama Austro-ugarske nagodbe i Zakonskog lanka iz 1868. godine. U isto vreme administrativna uprava za Dalmaciju je Carsko namjesnitvo sa sjeditem u Zadru. Odvojene administrativne
13 Po popisu iz 1869. rimokatolika je bilo 1,286.749, po popisu iz 1880. godine 1,346.476, iz 1890. godine 1, 346.476, iz 1890. godine 1,553.075, iz 1900. godine 1,710.425, iz 1910. godine 1,863.847 (isto). 14 Istoriari i publicisti moraju biti krajnje oprezni kod koritenja literature hrvatske produkcije. Tako npr. nekritikim citiranjem iz radova hrvatskih istoriara, kao i nedovoljnim sopstvenim promiljanjem, geograf prof. dr Jovan Ili nesvjesno je smanjio broj Srba na prostorima Hrvatske i Slavonije. Ili je naveo da je prema popisu iz 1910. Srba bilo oko 611.000, dakle prema ukupnom broju pravoslavaca (J. Ili, Republika Srpska Krajina, 43). Profesor Ili je, meutim, previdio injenicu da je u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji bio ogroman broj Srba rimokatolika koji su, poto su popisi vreni po vjerskom kriterijumu, ukljueni u ukupan broj rimokatolika.

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

39

teritorijalne kompetencije Austrije i Maarske ovom prilikom su zanemarene i Zagreb se od strane Bea favorizuje i dobija ansu da realizuje svoje romantiarske 48-ke velikohrvatske planove o tzv. hrvatskoj trojednoj kraljevini. U stvari, u Beu su bila sve izraenija nastojanja da se Dvojna monarhija preuredi u trijalistikoj formi sa treom rimokatolikom slavenskom (hrvatskom) administrativnom jedinicom, koju je naroito podupirao prestolonasljednik Franc Ferdinand. Statistiki podaci F. Eleka bacaju sasvim novo svjetlo, u odnosu na usvojene naune stereotipe, na narodnosno stanje u Istri i kvarnerskim otocima. S jedne strane, brojnost Srba rimokatolike i pravoslavne vjere na ovim teritorijama pobija teze navedenih filologa iz 19. vijeka o hrvatstvu akavaca. S druge strane, negiraju se teze istoriara hrvatstva i komunistikih istoriara o svehrvatstvu Istre, da su malobrojni Srbi u Istri potomci doseljenih Crnogoraca. Jedan od kljunih istoriografskih tvoraca mitolokog hrvatstva, Vjekoslav Klai, trei tom svoje vietomne knjige Opis zemalja u kojima obitavaju Hrvati (Zagreb 1883) posvetio je hrvatstvu Istre. Doseljene stanovnike u Istri u 17. vijeku Klai ne zove Srbima, kao mletaki i italijanski pisci, ve Crnogorcima. Istoriar Fran Barbali Srbe u Istri svodi na skroman broj doseljenika iz Crne Gore, pa lakonski navodi, negirajui starinu Srba na istarskom podruju, da su stanovnici Peroja, srpskog sela u Istri, doseljeni Crnogorci.15 Barbali dalje pie da su Italijani, ne pominjui brojne istarske Srbe, romanizirali (potalijanivali) Hrvate i Slovence. On istarsko srpstvo svodi na Peroj koji je pravoslavni (srpski N. .) otoi u irokom katolikom (hrvatskom N. .) moru. Meutim, italijanski pisci i mletaka vlast slavenske stanovnike Istre nazivali su Slavenima, Morlacima (Morlacchi), Dalmatincima, Srbima, Crnogorcima, dakle Srbima.16 Camillo de Franceschi u citiranoj knjizi navodi da se u Peroj 1658. naselilo 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovjesti, koje su dole iz Crne Gore, drugih 8 porodica koje su se naselile u Vintijan i 30 srpskih porodica koje su 1660. naselile Kavran. Dalje istie da se 1671. naselilo iz Perasta u Pulu 600 srpskih hajduka, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki valjda u Peroj. Kako pominje Fran Barbali, neki pisci navaaju da je 1657. godine prestalo doseljavanje Slavena u Istru i da su Perojci bili posljednji koji su se ovamo naselili. On je navodio da su nova doseljavanja Hrvata i Srba iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore zapoela su 1463. godine.17 Sa ovakvom narodnosnom terminologijom, pominjanjem doseljavanja Hrvata, Barbali nesvjesno otkriva da su svi nabrojani doseljenici bili Srbi jer su se u Istru doselili iz navedenih srpskih zemalja u kojima u to vreme nema ni pomena Hrvata ili nekakvog hrvatstva. S druge strane, E. Nikoli je tvrdio da je bilo ak 15 seljenja Slavena iz Dalmacije u Istru i to ponajvie Bosanci i Hercegovci.18 Pravoslavni obiaji i vjera su pod pritiskom rimokatoF. Barbali, Peroj srpsko selo u Istri, Zagreb 1933, 3. Carlo de Franceschi, LIstria, note storiche, Parenzo, 1879; Don A. Marcich, LJuando e come vennero gli Slavi in Istria, Archeografo Triestino XIII, Trieste, 1887; B. Schiavuzzi, Cenni storici sull etnografia dell Istria. Atti e memorie XVII, XVIII, XIX, XX; Camillo de Franceschi, La popolazione di Pola nel secolo XV e nei seguenti, Trieste 1907. 17 F. Barbali, n. d., 1415. 18 E. Nikolich, Colonie di Slavi di Dalmazia nell Istria. Biblioteka za povijest dalmatinsku, Dubrovnik 18821883 (cit. prema: F. Barbali, n. d., 1415).
15 16

40

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

likih misionara, mletakih pa potom austrijskih vlasti brzo nestajali njihovim pretvaranjem, preko prevjeravanja, u rimokatoliku tradiciju i vjeru koji su s protokom vremena postajali istarska hrvatska tradicija. U dravnoj demografskoj statistici pravoslavlje je potiskivano i brisano, a u prvom planu je bila vjera katolika dok se za pravoslavnu crkvu koristio samo termin druga vjera.19 Slijedea tzv. hrvatska zemlja Dalmacija bila je srpsko-rimokatolika i srpsko pravoslavna, to potvruju statistiki podaci navedenog austrijskog popisa iz 1850/51. godine. Naime, u Dalmaciji, koja je obuhvatala Dubrovnik i Boku, ivjelo je 330.827 Srba rimokatolike vjere, dok je pravoslavnih Srba ostalo, poslije vjekovnog rimokatolienja, samo 78.858. Prema austrijskoj statistici, dakle, nema ni pomena Hrvata ni hrvatskog imena. Ogromna veina dalmatinskog stanovnitva svodila se na Srbe rimokatolike i pravoslavne vjere, u ukupnom broju od 409.685 dua (prema popisu stanovnitva iz 1850/51. Prema statistikim podacima iz 1846, u Dalmaciji je ivjelo ukupno 393.715 stanovnika.20 Glavni tehnolozi stvaranja i irenja hrvatstva u Dalmaciji i Boki bili su, pored jezuita i franjevaca, pravai Ante Starevia Mihovil Pavlinovi i Ivo Prodan. Pravaku velikohrvatsku ideju nametao je u Dalmaciji politiar hrvatske pravake i klerikalne orijentacije Mihovil Pavlinovi (18311887), koji je bio vatreni pobornik ideje zdruenja Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom pod integralnim hrvatskim imenom. Zbog takvih nastojanja bio je neminovan njegov sukob sa srpskim pristalicama dalmatinske autonomije koji su bili protiv sjedinjenja Dalmacije sa Banskom Hrvatskom. Hrvatski istoriar Nika Stani posebno je isticao da je Mihovil Pavlinovi proglasio katolicizam osobinom hrvatske nacije i da je elio da se Srbi osjeaju Hrvatima.21 Dalmatinsko pravatvo i velikohrvatstvo posebno je podupirao sveenik Ivo Prodan koji je od 1877. godine, ureivao list Katolika Dalmacija. Prodan je ureivao ovaj list u nacionalnom hrvatskom duhu pod uticajem Pavlinovievih ideja i pravatva iz Hrvatske. Osnovno Prodanovo geslo, koje je 1844. ubacio u svoj stranaki program, bilo je: Najprije Bog, najprije vjera, pa domovina. Kao i M. Pavlinovi, i Ivo Prodan je bio za vrsti oslonac Hrvatske na Be.22 Pavlinovievi i Prodanovievi velikohrvatski planovi naili su na otpor i odgovor srpske strane. Voa Srpske stranke u Dalmaciji, Sava Bjelanovi23, ustao je protiv hrvatskog dravnog prava, koje, po njegovom miljenju, slui pohrvaivanju Srba i prikljuenju Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Pavlinovievi stavovi su postali jedan od najjaih argumenata dalmatinske Srpske stranke protiv ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske. Bjelanovi je u hrvatskom dravnom pravu
F. Barbali, n. d., 16. Isto, 25, 47, 49. N. Stani, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji. Mihovil Pavlinovi i njegov krug do 1869, Zagreb 1980, 364. 22 J. idak, M. Gros, I. Karaman, D. epi, n. d., 168. 23 Sava Bjelanovi, politiar i publicista, roen u evrskama 15. oktobra 1850, a umro u Zadru 2. marta 1897. Pravne nauke zavrio je u Beu. Godine 1880. pokrenuo je u Zadru nedeljnik Srpski list. Posle njegove zabrane 1888, izdavao je nedeljnik Srpski glas (do 1905) kao organ Srba u Dalmaciji. Od 1883. bio je poslanik u dalmatinskom saboru, a potom biran za srpskog poslanika u bekom parlamentu.
19 20 21

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

41

vidio samo orue Austro-ugarske monarhije. On je esto isticao da je samo srpska nacionalna misao narodna, dok je hrvatska iskljuivo tuinski proizvod.24 Bjelanovi je vizionarski zloslutno predosjeao da e se hrvatstvo i dalje iriti i to preko onih koji su ga i zaeli (projektovali) iz germansko-dravotvornih i rimokatoliko-misionarskih razloga. I pored crnih misli Bjelanovi je bio optimista kada je bio u pitanju opstanak srpskog naroda: Hrvatska misao Mihovila Pavlinovia obmana je, prevara i la. Upoznajte je bolje. Otkinite od nje onu tuinsku snagu, koja joj usljed istorikog razvitka asovito u prilog ide, i kaite nam: ta ostaje od take hrvatske misli? Ovako hrvatstvo ne moe napredovati, jer svog vlastitog i zdravog temelja nema. Ta i u Zagrebu stali su uviati. Uvjeti su napretka hrvatske misli naa nevolja i tuinska sila. Ali je jo jaka snaga u narodu, a svaka je sila za vremena. Budunost je narodna, to znai: budunost je srpska!25 Srpska tampa u Dalmaciji (Srpski list, odnosno Srpski glas) osporavala je kontinuitet hrvatske dravnosti i postojanje hrvatskog dravnog prava. Prema pisanju Srpskog glasa, istorijska osnova ovog prava nije ni toliko dokazana koliko oni mitoloki bojevi... oko grada Troje...26, a zemlje koje su hrvatski politiari obuhvatili pojmom dravnog prava nisu nikada sainjavale jedno dravno tijelo pod hrvatskom krunom, ili kraljem; pozivanje na hrvatsko dravno pravo tog obima je uobraenje i samoobmana, a na takvim temeljima zahtjevati ujedinjenje i cjelokupnost hrvatskih zemalja je zabluda i nezrelost politika.27 Netrpeljivost Srba i Hrvata Srpski list (Srpski glas) doivljavao je kao borbu izmeu rimokatolicizma i srpstva. Pisci u Srpskom listu bili su ubjeeni da je Rimokatolika crkva sistematski radila na pretvaranju Srba u Hrvate.28 Dalje piu: Hrvatstvo je u nas novost, to su nam popovi unijeli, dok je nae srpstvo od vjekova; Rimokatoliki popovi... okreu vjerom katolikom ovaj narod u Hrvate, to radi svojijeh politikijeh namjera. 29 Smatrajui da su rimokatoliki sveenici imali jako negativnu ulogu u istoriji Srba, Srpski list je o njima pisao sa prezirom i osudom. Prema tumaenju Srpskog lista hrvatstvo je, dakle, nastalo vjetakim putem, za njegovo postojanje nema nikakvih realnih osnova, njime manipulie Rimokatolika crkva kako bi suzbila pravoslavlje i svoj uticaj proirila i na prostore koji su vjekovima uspjevali da ostanu izvan njenog domaaja.30
J. idak, M. Gros, I. Karaman, D. epi, n. d., 168. Pavlinovi hoe saveznike, te ih kupi gdje ih god nae. Dobro mu je doao politiki pekulant, razvraeni inovnik, vojnika batina, sve to slui njegovoj misli. Najzgodnija mu je eta u Zagrebu, u onijem Slovencima, Nijemcima i ifutima (Jevrejima N. .) glavnog grada Hrvatske u kojijem se hrvako pravo u snu prikazuje u vidu pustog Eldorada na istoku. Napokon Pavlinovi je naao za izvrenje svoga plana onu toku, koju je zalud Arhimede traio. Taj nepomini oslonac, s koga on misli svijet izvrnuti, lei u politici Nijemaca i Maara (Srpski list, Zadar 1882, cit. prema: Prilozi iz nacionalne istorije drave i prava u XIX i XX veku, priredio dr Dragan Suboti, knj. II, Beograd 1996, 147). 26 Srpski glas, 29. april 1897 (cit. prema: S. Boi, Srpski list - glasilo Srpske narodne stranke na Primorju 18801904, magistarski rad, Beograd). 27 Isto, 19. maj 1892. 28 K rijeenju pitanja: je li Makarsko Primorje hrvatsko ili srpsko, Srpski List, 29. jul (10. avgust) 1887 (cit. prema: S. Boi, n. d., 144). 29 S. Boi, n. d., 144. 30 Isto.
24 25

42

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

Boka, Dubrovnik i Konavli imali su izuzetno mjesto u vatikanskim prozelitskim i misionarskim aktivnostima. Biser Jadrana (Dubrovnik) i Nevjesta Jadrana (Boka) vjekovima su ieni od izmatikih Srba antipravoslavnom strategijom Vatikana, Venecije i rimokatolike Austrije. Gusta mrea organizovanih biskupija na tom malom teritoriju svjedoi o vrlo ozbiljnim prozelitskim nastojanjima da se to vei broj pravoslavnih Srba prevede u rimokatolicizam, pa potom, od druge polovine 19. vijeka i u hrvatstvo. Pozadinu trosmajerovog slavenstva, apostolata sloge i bratstva najbolje je osjetio srpski narod Boke Kotorske i Primorja preko njegovog prefinjenog prozelitizma. Biskupovo ubjeenje o potrebi prevazilaenja suprotnosti izmeu istone i zapadne crkve bio je u stvari vatikanski ekumenizam koji je podrazumjevao potinjavanje prisajedinjenih pravoslavnih crkava. Srpski intelektualci iz Dalmacije smatrali su da na apel za izmirenjem crkava srpski narod ne treba da odgovori, jer bi ga to izloilo ne samo rimokatolienju ili u najmanju ruku unijaenju, ve i odnaroavanju tj. pohrvaivanju. Poslije imenovanja biskupa trosmajera za poasnog lana drutva Slavjanski dom u Kotoru, uslijedila je njegova zahvalnica u kojoj je izrazio nadu na zblienje po krvi i jeziku Hrvata i Srba, zblienje u misli, u djelu tenji pak i u samoj svetoj vjeri. Srpski list je prenio ove trosmajerove lijepe rijei koje ga, meutim, nisu zavele ve su ga uvrstile u ranijem miljenju prema kojem zblienje ima znaiti prelazak u katolianstvo ili najmanje unijaenje Srba. Prema miljenju iznesenom u Srpskom listu od 17. juna 1887, trosmajer je bio jedan od finansijera Slavjanskog doma u Kotoru, koji je trebalo da postane centar hrvatske propagande u Boki Kotorskoj. Nacionalni identitet Srba rimokatolika u Dalmaciji bio je krajem 19. veka neodreen. Postepeno se gubilo izjanjavanje za srpstvo, jer dijelovi srpske pravoslavne hijerarhije nisu priznavali srpski nacionalni identitet srpskim konvertitima (prekrtenicima) koji su preli na rimokatolicizam ili islam. Don Anton Miloevi, prepozit prvostolnog kaptola biskupije kotorske (pomoni biskup biskupa Fran Ucellini Ticea), izjanjavao se kao Slovin, pansloven i na kraju kao Jugosloven (od kraja Prvog svetskog rata) po ugledu na svog uzora trosmajera i biskupa Uelinija.31 Iitavanjem dokumenta s kraja 19. vijeka, iz kotorskog arhiva, dobija se jasna slika na koji je nain prodiralo hrvatstvo na podruje Boke Kotorske pa i Dubrovnika. Na mikro primjeru optine grada Muo, koji se nalazi preko puta Kotora, vidljiva je tehnologija stvaranja hrvatstva u Boki Kotorskoj. Jak uticaj rimokatolicizma i hrvatstva u Kotoru, u kojem se takoe krajem 19. vijeka osnivaju prva drutva sa hrvatskim nacionalnim predznakom, morao se iriti i na okolna naselja. Hrvatstvo je zaeto u tom bokeljskom gradiu osnivanjem Hrvatskog pjevakog drutva Zvonimir. Drutvo je osnovano na temelju pravilnika Promicateljnog odbora za ustrojenje Hrvatskog pjevakog drutva Zvonimir od 1. februara 1899. godine.
31

Istrorijski arhiv Kotora, Dnevnik Antuna Miloevia.

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

43

HPD Zvonimir aktivno je djelovalo na podruju Boke Kotorske sudjelovanjem u sveanostima vjerskog i velikohrvatskog nacionalnog karaktera. Tako je Hrvatsko radniko drutvo Napredak iz Kotora pozvalo gospodu odaslanike HPD Zvonimir na sjednicu koja se odrala 25. juna 1899. u prostorijama Hrvatskog doma zbog ustanovljenja rasporeda sveanosti povodom blagdana S. S. irila i Metoda.32 Carsko i kraljevsko namjesnitvo iz Zadra 15. maja 1899. godine odobrilo je pravila HPD Zvonimir. Kroz pravila HPD Zvonimir u Mulu provejavao je velikohrvatski nacionalni romantizam. Tako je u paragrafu 2 stajalo da e zastava drutva biti hrvatska trobojnica crveno-bijela-plava, a na njoj zlatnim slovima napisano ime drutva. Prema paragrafu 5 cilj Drutva je da goji hrvatsku pjesmu i crkveno pjevanje, da pripravlja elemente za orhestru, da iri meu lanovima moralni uzgoj i knjievnu prosvjetu i goji hrvatsku ljubav i slogu. U upravi HPD Zvonimir bili su, gledajui prezimena, uglavnom Srbi-rimokatolici koji su poeli nositi hrvatsko nacionalno ime Anton Kosovi, Lovre Sabli, Boo Simovi, Kraljevi, Gracija Marovi, Tripo Simovi, Bogdan Petrovi, Tripo Jankovi, Anton Jovanovi, Ivan Ljubanovi, Marovii, Petovii, Jankovii, Matkovii, Mitii, Petovii.33 Ideolozi i odani potovaoci velikohrvatstva bili su oduevljeni vijeu da su konano bila odobrena pravila Drutva. estitke su stizale ak iz hrvatske Istre od Hrvata orunika Jovanovia: Ugledno upraviteljstvo! Po pismu mog prijatelja Petra Simovia douh radostni glas da je Carska i Kraljevska visoka zemaljska vlada u Zadru odobrila Ustav naem drutvu. Po pismu istoga zazvui mi radosni glas da se je nova uprava imenovala, kojoj kao bivi drutveni lan i ostajem vazda u kratko najsrdanije estitam. elim i prosim od Svevinjeg tom uglednom novoimenovanom upraviteljstvu da bude mnogo i mnogo ljeta upravljati sa drutvom na sreu i blagostanje bijelog Drutva milog rodnog mjesta Hrvatske Boke i mile nam Hrvatske domovine, te da tako pod ovom Uglednom upravom bude to mlado drutvo, cvasti i napredovati... Sa pozdravom iz Hrvatske Istre biljei se va odan drutveni lan Antun Jovanovi c. k. Orunik, Sv. Lovre Pasenatiki, 26. VI 1899. Sveano proglaenje poetka rada (otvora:) Drutva bilo je 6. maja 1900. godine. Program sveanog otvora drutva sastojao se u slijedeem: Ujutro razvitak barjaka na obali, korporativni dolazak pred crkvu gdje e uz sv. Misu slijediti blagoslov barjaka; akademija Banovci (koranica), Domovina (deklamacija), Himna Zvonimira, Hrvatizam (pjeva pjevaki zbor), Hrvatska himna, Hrvati, pjeva zbor; Zrinjski, koranica. Telegrami podrke stizali su i iz ostalih bokeljskih mjesta u kojima je hrvatstvo zasijano krajem 19. vijeka. M. Krstovi, naelnik Tivta, poslao je velecijenjenom Odboru Zvonimirova drutva iz Mua estitke iz Tivta, 6. maja 1900: Duhom prisustvujemo dananjem slavlju pri sveanom otvoru tog dinog drutva. Svemogui blagoslovi uspeh i napredak tog drutva. Ugledali se u vaem
32 33

Isto, vodi 126/1, naziv Zvon, Kotor 22. juna 1899. IAK, vodi 126/I, naziv ZVON, godina 1900, fasc. II.

44

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

linom djelovanju i ostala mjesta nae Hrvatske Boke. estitaju, iz dna srdca kliemo ivljeli hrabri muljani na diku i ponos nae mile Hrvatske.34 Prilikom izbora nove uprave HPD Zvonimir 27. januara 1908, predsjednik Ivo Simovi je odrao govor proet hrvatskim nacionalnim romantizmom: asna gospodo lanovi... da uzdrimo nae drutvo u slogi i ljubavi kao i dosad jer tako sloni i u ljubavi ivei biti emo ne samo na diku naeg rodnog nam milog mjesta, ve i cijele nam mile domovine Hrvatske poto se diimo i ponosimo hrvatskim imenom.35 Poetkom 20. vijeka u oblinjem bokokotorskom gradiu Prnju (Pranju) osnovano je Hrvatsko radniko drutvo Sloga. HPD Zvonimir imalo je bratske nacionalne kontakte sa okolnim dalmatinskim hrvatskim kulturno-nacionalnim drutvima. Pravi hrvatski sokol, Hrvatska radnika zadruga Dubrovnik, Hrvatsko pjevako drutvo Gunduli, uglednom drutvu Zvonimir dojavili su 9. jula 1908. godine da dolaze na izlet u Kotor. Bokeljski rimokatolici-Hrvati u ljeto 1909. godine priredili su svehrvatsku vjersko-nacionalnu i antiliberalnu manifestaciju protiv bezvjerstva i nacionalne apatije. HPD Zvonimir imalo je znaajnu ulogu da svojim rodoljubivim pjesmama pojaava hrvatski nacionalni fanatizam i bol za izgubljenom Domovinom. Uoi dolaska hrvatske rimokatolike omladine iz svih hrvatskih zemalja, don Tripo Miloevi iz Kotora molio je 23. jula 1909. upravu HPD Zvonimir da sa svojim lanovima korporativno, pod drutvenim barjakom, prisustvuje doeku hrvatske katolike omladine u Kotoru 5. avgusta 1909. godine. On je molio drutvo da pripremi nekoliko rodoljubivih pjesama kao Lijepa naa i tim doprinjelo to vei sjaj doeku nae hrvatske katolike omladine; zatim da biste i na samo drutvo izvjesili zastave i pozdravljali ih dok budu prolazili. Neprijatelji nae svete vjere bezboci u slinim prigodama mue se i trae mnogo te da to sveanije i sjajnije svoje pristae doekaju. Pokaite i vi kao katolici i Hrvati ovom prigodom kad vam dolazi u pohode katolika omladina cijele nam hrvatske domovine, bie ih oko 700, da vam je stalo do katolike stvari i da vam na srcu lei na osobiti nain katolika mlade, koja premda po kolama i vani od svakog proganjana, pak se ne stidi svete vjere za koju su oci nai i krv dragovoljno prolijevali. Pokaite ovom prigodom da u Bokelja jo imade ive vjere i da znate cijeniti mlade koja se odvano bori proti dananjem bezvjerstvu. Ded dakle, mila brao u kolu sa ostalim katolikim i hrvatskim bokeljskim drutvima naite se i vi na 5. kolovoza na kotorskoj obali pri doeku.36 Velikohrvatska nacionalna propaganda nije se zaustavljala na propagandi o hrvatstvu Boke Kotorske, ve je svoje fantastine povijesne konstrukcije irila i na prostore dalmatinskih otoka pa ak i na prostore srednje Italije priom o molizejskim Hrvatima, koji su u stvari bili srpski (ilirski) doseljenici iz Hercegovine, Konavala i Boke. Rimokatoliki pisci tumaili su da u pokrajini Molise, u
34 Isto, M. Krstovi, naelnik Tivta velecijenjenom Odboru Zvonimirova drutva u Mua, Tivat, 6. maj 1900. 35 IAK, 1908, fasc. IX, Govor izreen od gosp. predsjednika Iva Simovia na prvoj sjednici pod novom upravom dranoj dana 27. sijenja 1908. 36 IAK, godina 1909, fasc. X.

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

45

provinciji Campobasso na istoj paraleli sa Rimom, jo uvijek postoje tri hrvatska naselja: Acquaviva Collecroce (Kru), Montemitro (Mundimitar) i San Felice (Fili). U tim selima, koja imaju ukupno oko 4.500 stanovnika i koja Italijani nazivaju slavi, schiavoni, prema rimokatolikoj povijesnoj verziji dogaaja, jo se i poslije pet stoljea govori hrvatskim jezikom tokavsko-ikavskog narjeja koje se govori u srednjoj Dalmaciji izmeu Cetine i Neretve.37 Molizanske Hrvate otkrio je, prema rimokatolikoj propagandi, dubrovaki pjesnik Medo Puci, koji je u zadarskim novinama LOsservatore Dalmata 1856. objavio lanak profesora Giovannia de Rubertisa iz Krua. Propagandisti molizanskog hrvatstva nikada i nigdje ne pominju da se to stanovnitvo u starijim izvorima i literaturi, pa tako i kod Mede Pucia, nije nazivalo hrvatskim imenom ve imenima kojima su se nazivali Srbi (Iliri, Dalmatinci, Slaveni, Dalmatinsko-liburnski narod itd.). Prema austrijskim statistikim podacima iz 1850. godine u Slavoniji je ivjelo 244.180 Srba rimokatolike (okaca) i pravoslavne vjere bez pominjanja slavonskih etnikih Hrvata. Treba istai injenicu da je maarski kartograf Jano Saski Tonka, Baranju i Slavoniju na svojim kartama iz 1750. oznaavao je kao zemlje Slavena-Srba (Slavui Serbi).38 U zvaninom izvetaju pruskog generaltaba, oko 1880, naveden je pokrajinski sastav vojske Austrougarske. O tome postoji zabiljeka u njemakom asopisu Inostranstvo: O etnologiji austrougarske armije saoptava Registranda pruskog generaltaba, da su od svakih 1.000 vojnika bili 273 Nemci, 177 Maari, 46 Hrvati, 36 Slavonci, 31 Srbi.39 Ovi podaci su poticali od samih ispitanih vojnika iz vremena kada je ve uveliko izvreno vjersko prevoenje pravoslavnih Srba u rimokatolicizam. S druge strane, vojnici su se narodnosno opredjeljivali prema geografskom porijeklu pa su se Srbi rimokatolike vjere izjanjavali kao Hrvati, Slavonci, Dalmatinci i Bonjaci. Slavonci katolike vere (pokatolieni Srbi i okci) odgovarali su da su Slavonci. Slavonska narodnost od hrvatske razlikovana je do poetka 20. vijeka. Hrvatstvo u etnikom smislu takoe je bio nepoznat narodnosni pojam u dananjoj Vojvodini, sve do tridesetih godina 20. vijeka kada se vjetom vjerskonacionalnom propagandom poinje govoriti o hrvatskom etnikom porijeklu Bunjevaca, okaca, pa ak i rumunjskih Kraovana. Banat, Baka i Baranja, kao dio maarske krunovine, bili su aroliko narodnosno i vjersko podruje nastanjeno Nemcima, Srbima, Maarima, Slovacima, Bunjevcima, okcima, Rusinima, Rumunjima, Jevrejima i drugima. O Hrvatima kao posebnoj narodnosti ili etnikoj tvorevini nema ni pomena u izvorima i literaturi iz druge polovine 19. i s poetka 20. vijeka. Bunjevaki i okaki srpsko-katoliki narodnosni element nije ni u naznakama vezivao svoje etniko bie za hrvatstvo poto su propagatori hrvatstva tek tridesetih godina 20. vijeka poeli govoriti o hrvatstvu Bunjevaca i okaca. U austrijskim, odnosno, ugarskim popisima stanovnitva za Baku i Baranju, u razdoblju od 1850. do 1910, pominju se narodnosne kategorije Maara,
37 Katolika crkva i Hrvati izvan Domovine, spomen spis o 10. obljetnici papinskog dokumenta De pastorali migratorum cura i osnivanja Vijea biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju 19691979, Zagreb 1980, 99. 38 Ost-Slavonien, Baranja und njest-Srem, Beograd 1996, 41. 39 Registrande des preussischen Generalstabes, Das Ausland, 1880, No. 9, S. 180.

46

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

Nemaca, pravoslavnih Srba, Srba rimokatolika, odnosno Bunjevaca i okaca. Prema austrijskom popisu stanovnitva iz 1850. godine okci i Bunjevci su Srbi rimokatolike vjere. Prema podacima iz navedene Elekove knjige, Srbi (Szerbek) su predstavljali veliku veinu u Srpskoj Vojvodini (Szerb Vajdasagban) poto ih je tu ivjelo 402.890, a bili su podijeljeni na razliite grane, kao to su okci ili Bunjevci (Schokaczok vagy bunyevaczok), koji su rimokatolici, zatima na Race (Raczok) i Crnogorce (Montenegrinok) u Banatu.40 S vremenom je, meutim, broj Srba u Vojvodini opadao zbog njihovog rimokatolienja i prevoenja u Maare. Maarska statistika je, prema popisu iz 1910. godine, utvrdila da u Banatu, Bakoj i Baranji ivi 383.983 pravoslavnih Srba. Osnovna nacionalna strategija stvaranja hrvatstva provodila se preko irenja hrvatskog regionalnog (geografskog) imena Banske troupanijske hrvatske na srpske, maarske i slovenake prostore. Od druge polovine 19. vijeka ovakva tendencija je prisutna i na srpsko-maarskim prostorima Bake i Baranje. Primanjem Josipa Jurja trosmajera, Ivana Antunovia, don Mihovila Pavlinovia, Juraja Dobrile i fra Grge Martia 1878. godine meu poasne lanove akog drutva Hrvatski dom iz Subotice, simbolino su trebali biti objedinjeni Hrvati Banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Slavonije, Bosne i Bake.41 Hrvatski istoriari istiu da je biskup Ivan Antunovi da je snano afirmisao bunjevako i okako ime, to je bilo preduslov za irenje hrvatskog imena na prostore Vojvodine.42 Meutim, sam biskup Antunovi nikada nije za Bunjevce i okce koristio prefiks hrvatski. S druge strane, dr Jovan Erdeljanovi je isticao da se u svim istorijskim izvorima i kod svih pisaca iz prolih vjekova Bunjevci smatraju i nazivaju Srbima, odnosno imenima kojima se nazivaju ili oznaavaju i pravoslavni Srbi (Vlasi, Morlaci, uskoci, Iliri, Bonjaci itd.). Piui o bunjevakom imenu Erdeljanovi je istakao da su to ime Srbima rimokatolicima dali njihovi sunarodnici druge vjere, odnosno pravoslavni Srbi, najvie iz podsmijeha to nisu razumjeli latinski jezik na kojem su sluali molitve i slubu Boiju. Edeljanovi je mnoge rimokatolike porodice u Lici, koje su danas hrvatske, svrstavao u bunjevake (srpskokatolike) kao Maras, Biondi, Devi, Ani i druge.43 S druge strane, hrvatski istoriar ekog porijekla, Jaroslav idak, u svom dobro poznatom kroatofilskom maniru Bunjevce i okce Slavonije, Baranje i Bake jednostavno svrstava u Hrvate. Pri tom ne navodi nijedan iole ozbiljniji izvor koji bi potvrdio takvu hipotezu. Za njega je Baka krajnji sjeveroistoni rub hrvatskog etnikog podruja,

Ausztriai birodalom Statistikaja foldrajzi leirasa, Pest 1857, 36. Hrvatski dom zabavnik hrvatske omladine, g. III, Zagreb, 1878 (cit. prema: R. Skenderovi, Odnos bunjevakih politiara prema unutarnjem ureenju Austro-Ugarske Monarhije I Kraljevine Jugoslavije komparativna analiza, Dijalozi povjesniara istoriara, 7, Zagreb, 2003, 198199). 42 R. Skenderovi, Odnos bunjevakih politiara prema unutarnjem ureenju Austro-Ugarske Monarhije I Kraljevine Jugoslavije komparativna analiza, Dijalozi povjesniara istoriara, 7, Zagreb, 2003, 199). 43 J. Erdeljanovi, O poreklu Bunjevaca, Beograd 1930, 284394.
41

40

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

47

upravo zbog svrstavanja okaca i Bunjevaca u Hrvate. Za specifian ikavski bunjevaki govor idak jednostavno tvrdi da je hrvatski.44 Hrvatstvo su krajem tridesetih godina 20. vijeka poeli propagirati etniki Srbi rimokatolici, odnosno Bunjevci i to pod uticajem ideje o stvaranju Velike Hrvatske u liku Banovine Hrvatske u avgustu 1939. godine. Tipini primjer predstavlja spisatelj vojvoanskog hrvatstva Petar Peki, koji je naizgled pisao u stilu monarhistikog jugoslavenstva izjednaavajui srpsku i hrvatsku narodnost u Vojvodini, srpsko i hrvatsko istorijsko bitisanje po principu narodnosne ravnopravnosti kljua, ali stavljajui uvijek hrvatsko ime ispred srpskog. Negirajui srpski karakter Banata, Bake i Baranje, Peki je iskljuivo koristio regionalni teritorijalno-etniki naziv Vojvoani, pokuavajui da stvori poseban vojvoanski entitet. Mitoloko hrvatstvo Vojvodine vezao je za XIII vijek kada je Bela IV doselio veliki broj Hrvata u Baku nakon odlaska Tatara.45 Istoriar Robert Skenderovi jednostavno je preuzeo teze Petra Pekia o naseljavanju Bunjevaca u Vojvodinu u 17. vijeku (iz Bosne i Dalmacije), pod vodstvom franjevaca. U svojim radovima Skenderovi falsifikuje istorijske nazive za Srbe (Raci, Slaveni, Iliri, Dalmatinci, Morlaci drugi) i jednostavno ih predstavlja kao nazive za Hrvate.46 Stvarne narodne voe Bunjevaca i okaca bili su bunjevaki rimokatoliki sveenici, koji su naknadno veliku energiju ulagali u njihovo pretvaranje u Hrvate. Daka Popovi je proroki predviao da e se, zbog te injenice, ponosno bunjevako i okako ime izgubiti u neposrednoj budunosti: okaki e se naziv izgleda potpuno izgubiti (kao to se izgubilo ime Dalmatinac i Bonjak) iako je jo pre pola stolea ime okac bilo rasprostranjenije i obuhvatalo je Slavoniju, Srem, juno bako Podunavlje i Baranju. U Sremu i Slavoniji ime okac je zamenjeno imenom Hrvat, a u Bakoj i Baranji e se vrlo brzo zameniti bunjevakim, a po negde i srpskim imenom.47 Iskljuivo vjersku rimokatoliku opredeljenost bunjevakog elementa stvarali su i jaali franjevci, naroito somborski franjevci, koji su bili njihova duhovna elita, najueniji Bunjevac i pjesnik tog doba fra Grgur Petali, fra Ivan Antunovi, naslovni biskup kaloki, zatim otac bunjevakog pokreta Ambrozije arevi u kojima se porodi sretna pomisao da Bunjevce-Hrvate treba preporoditi nacionalnim duhom koji im jedini moe pruiti dovoljno snage da odole sistematskim napadima najavljene maarizacije. Prema zamisli arevia, u Subotici je 1878. godine utemeljena Puka Kasina koja je postala kulturno arite i tvra nacionalne snage Bunjevaca-Hrvata ne samo Subotice, ve i u cijeloj Bakoj.48 Propaganda hrvatstva iz Zagreba vrila je pojaan pritisak na Bunjevce, naroito od formiranja organizovanog Hrvatskog narodnog pokreta 1935. godine. Ideolozi hrvatstva su tada forsirali tezu da se jo od vremena biskupa Antunoviidak, Gros, Karaman, epi, Povijest hrvatskog naroda 18601914, Zagreb 1968, 6364. P. Peki, Povijest osloboenja Vojvodine, Subotica 1939, 1617. 46 R. Skenderovi, Gospodarske, kulturne i politike veze bakih Hrvata tijekom 18. i 19. stoljea, Dijalog povjesniara/istoriara, 5, Zagreb 2002, 148. 47 Isto, 2526. 48 Isto, 3839.
45 44

48

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

a, sveenika Paje Kujundia, dr Sudarevia govorilo da su imena Bunjevac, okac, Ilir, Bonjak, Dalmat, ooboki, sinonimi za hrvatsko ime, odnosno, da su sva navedena imena, inae istorijski nazivi za Srbe, vezana za hrvatsku narodnost. U vreme majskih izbora 1935. godine rimokatoliki sveenici su govorili da nae asno i poteno bunjevako ime zadrimo u naem srcu, ali da javno ispovjedamo kao narodnosno ime, kad nas za to pitaju, ime Hrvat. Prilikom popisa stanovnitva grada Subotice, u oktobru 1935, sveenici su Bunjevcima savjetovali da u rubriku narodnost obavezno upiu ime Hrvat.49 S druge strane, dravne vlasti u Bakoj su nesvjesno podupirale hrvatstvo, poto su naivno procjenjivale da je za dravu opasnija maarska nacionalna linija od irenja slavenskog hrvatstva. Srbi rimokatolici u Rumunjskoj Kraovani (Karaovani), koji ive u dolini rijeke Kara, u blizini rudarskog grada Reice, prema podacima iz relativno obimne literature, doselili su se u 15. vijeku uglavnom iz jugoistone Srbije i jedan dio iz Bosne. Prema procjeni filologa, govorno pripadaju kosovsko-resavskom narjeju, uz primjese timoko-opskog izgovora, pa se na osnovu toga moe zakljuiti da su njihovi preci starinom poticali iz jugoistonih dijelova Srbije. Prema podacima opata Petra Vlaia, u isto vrijeme u dolinu rijeke Kara doseljavali su se i itelji iz Bosne pod imenom Bonjaci, koje on naziva Hrvatima.50 Najee su ih nazivali kao i oni sami sebe, Kraovanima, vezujui njihovo porijeklo za okce, Bunjevce, Srbe, Bugare, da bi na kraju pod uticajem Rimske crkve i velikohrvatske propagande preovladala fantastina teza o njihovom hrvatskom porijeklu. Meutim, o njihovom srpskom porijeklu svjedoi injenica da su Kraovani najvie slavili urevdan, zatim Svetu Paraskevu i Svetog Iliju, uz mnoge obiaje stoarskog karaktera.51 Misionarskom aktivnou bosanskih franjevaca, u 17. vijeku je uvrena rimokatolika vjera. Vatikanski dokumenti svjedoe da je u Karaevu sredinom 16. vijeka bilo oko 600 rimokatolika bez prisustva izmatika (pravoslavaca) i jeretika (protestanata).52 Dominacija rimokatolike vjere u ivotu Kraovana dovela je do izvjesne izmjene govora i narodne pjesme i to pod uticajem crkvene rimokatolike knjievnosti (poneki ikavski jeziki oblik).53 Ovu konstataciju potvruje i opat Petar Vlai: Redovito govore ikavtinom, napose crkvene rijei vazda su u ikavtini.54 Lingvista Petar Vlahovi, prema Vlaievim rijeima, zakljuuje slijedee: Ako se ovome doda da je u kolama bila u upotrebi Poetnica i itanka za katolike puke uione koju je sloio Ivan Mihajlovi, a izdalo Drutvo sv. Antuna u Subotici, onda je jasno koliki je bio uticaj sveenika

49 AJ, Ministarstvo pravde pov. Arhiva, fascikulacija 274335, Ministarstvo unutranjih poslova Ministarstvu pravde, 16. oktobar 1935. 50 P. Vlai, Hrvati u Rumunjskoj, Beograd 1928, 16. 51 P. Vlahovi, Neke etnike odrednice Kraovana, Temivarski zbornik, Novi Sad 1994, 137139. 52 Acta S. C. de propaganda Fide, anno 1667, sept. 9. 53 Enciklopedija Jugoslavije, tom 5, Zagreb 1962, 386. 54 P. Vlai, n. d., 17.

Srbi svi i svuda hrvatske zemlje bez Hrvata

49

da se u ematizme na zalaganje o. Petra Vlaia, unese kako Kraovani govore lingua croatica, a ne crassovana ili illirica.55 Knjiga Petra Vlaia o hrvatstvu Kraovana iz 1928. pobudila je veliko zanimanje hrvatske javnosti za sudbinu tih udaljenih segmenata naeg naroda. O toj knjizi 1928. godine govorilo se i na sastancima Narodno-odbrambene sekcije Zbora duhovne mladei zagrebake koja je imala propagandni zadatak da razvija interes za nae (hrvatske N. ) ljude u susjednim zemljama. U vreme hrvatskog masovnog politikog bunta 1935. godine, preko Hrvatskog narodnog pokreta, Kraovanima su slate propagandne knjige, koje su darovale Matica hrvatska i Hrvatsko knjievno drutvo Sv. Jeronima, i to na adresu rimokatolike crkvene zajednice u Kei. Kulturna veza zagrebakog Kaptola sa Kraovanima trajala je do kraja 1936. godine, kada je i prekinuta da bi veza sa Keom uspostavljena tek 1977. godine. Tehnologija uspostavljanja, odnosno, obnavljanja vjersko-nacionalne veze sa Karaevcima bila je slijedea: Nakon 34 godine uspostavljena je veza sa skupinom Hrvata koji nose naziv Karaevci. Veza je uspostavljena tako da su oni zamolili da im se alju boine i uskrnje estitke za koje su saznali godine 1967. u Glasu koncila. Zapravo, radilo se o molbi, tada jo bogoslova a danas upnika u Lupaku, Marijana Tjinkula iz sjemenita u Alba Juliji. Isto se tako javio godine 1970. i drugi sjemenitarac, danas kapelan u Reici, Petar Dobra, takoe iz Alba Julije, s istom molbom. Te se veze odravaju do danas.56 Prema podacima Vijea biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju, iz takvih novih kratkih veza odjednom nastadoe brojni Hrvati u Rumuniji ukupno 12.000, dakle skoro svi Kraovani postadoe Hrvati. Odmah poslije uspostavljenih veza 1977. godine upnici karaevski proglasie srpsko-katoliki karaevski narod Hrvatima. Jaka rimokatolika propaganda i organizovan vjerski ivot vrlo brzo su davali eljene rezultate.57 * U razdoblju intenzivne svehrvatske rimokatolike i politike istoriografske i publicistike propagande, koja je trajala tokom 19. i 20. vijeka, usvojena je istina, ne samo u hrvatskim ve i u odreenim srpskim pa i u svjetskim naunim krugovima, da su Hrvati stari etniki narod, koji je nestao neznano gdje poslije maarske okupacije krajem 11. vijeka, da bi se onda odjednom pojavio u 19. vijeku kao formiran politiki narod sa jakim hrvatskim dravnim pravom na teritorije na zapadu i jugu od Istre do Boke Kotorske, i na sjeveroistoku do Srijema, Baranje i Bake. Meutim, neophodno je istai da su sve manifestacije hrvatske graanske politike u 19. i 20. vijeku bile pod okriljem fikcije hrvatskog dravnog prava, koje je samo u oblasti fantastine dravno-pravne teorije proglasilo postojanje tisugodinje hrvatske dravnosti. Tzv. hrvatsko dravno
P. Vlahovi, n. d., 138. Katolika crkva i Hrvati izvan Domovine, spomen spis o 10. obljetnici papinskog dokumenta De pastorali migratorum cura i osnivanja Vijea biskupskih konferencija za hrvatsku migraciju 19691979, Zagreb 1980, 91. 57 Isto, 92.
55 56

50

Nikola uti

Istorija 20. veka, 2/2005

pravo stvarno se sastojalo od zbirke normativnih pojedinanih propisa i pismenih garancija koje je Austro-Ugarska propisivala za svoje cesarovine, a koje su obuhvatale, u najboljem sluaju, izvjesnu za Be i Budimpetu nekodljivu lokalnu administrativnu autonomiju i to u sporednim zemaljskim pitanjima. Jasno je da je vlast u banskoj Hrvatskoj i Slavoniji dolazila iz Budimpete, koja je postavljala banove i ostalu niu administraciju i koja nije zavisila od lokalne politike igre u Hrvatskoj i Slavoniji.

NIKOLA ZUTIC THE SERBS EVERYBODY AND EVERYWHERE CROATIAN COUNTRIES WITHOUT THE CROATS Summary The article presents rebuilding of stereotypes and revision of part of the works of Croatian and Serbian historiography, which unscientifically created and spread consciousness on ancientness of the Croatian people and expansiveness of Croatian countries. The centre of historiography analysis contains the statistic data from the Austrian census done in 1850 which in the exact way proves the authors thesis on the great number of Serbs living there and the Serbian national expansiveness in the South-Eastern Europe from Istra over Vojna krajina, Dalmatia with Boka, to Slavonia, Barania, Backa and the Romanian part of Banat. The author concludes that there are no ethnic Croats in the above-stated regions but that they are ethnic Serbs of the Roman-Catholic religion (Roman-Catholic Serbs in Istra, with Kvarner islands, Vojna krajina, Dalmatia with islands, then Bunjevci, Cokci, Krasovani and others) who, under the influence of Roman-Catholic propaganda, eventually accept the Croatian name as their own old ethnic determination. Further on in the work, the author also analyzes the state-judicial disharmony between the laws which ordered territorial division within the Austro-Hungarian Empire (Austro-Hungarian agreement and the Act from 1868, the so-called Hungarian-Croatian agreement) and the state-judicial practice of the Government and the ban (civil governor) from Zagreb who, according to instructions from Vienna and Vatican, in every way had endeavored to incorporate Dalmatia, as a separate Austrian province, into the Croatian Trojednica.