Broj/Number 2 2011

PREGLED PREGLED
ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES ČASOPIS ZA DRUŠTVENA PITANJA/PERIODICAL FOR SOCIAL ISSUES
Članci Abdulah Šarčević: Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko akceptiranje realnosti, prascena egocentrizma, visoka kultura istine – do puta u središte društvene odgovornosti (prvi dio) Enes Duraković: Poetičke mijene i konstante bošnjačke književnosti (prvi dio) Amela Šehović: Rodna perspektiva u bosanskohercegovačkim dramama 20. vijeka Senija Milišić: Nastanak i razvoj visokoškolskih i naučnih ustanova u BiH nakon Drugog svjetskog rata (1945–1958) Articles Abdulah Šarčević: Neither Arrogance nor Defeatism. Evil and the Fatalistic Acceptance of Reality. The Ur-scene of Danger. The High Culture of Truth – to the Path to the Centre of Social Responsibility (Part 1) Enes Duraković: Poetical Shifts and Continuities in the Bosniak Literature (Part 1) Amela Šehović: The Gender Point of View in 20th Century B-H Plays Senija Milišić: Origin and Development of Higher Education and Scientific Institutions in Post WW II Bosnia and Herzegovina (1945-1958) Elvir Čizmić and Kenan Bilal: The Knowledge Management Principles Application as Organizational Business Success Catalyst

Časopis za društvena pitanja Periodical for Social Issues

PREGLED

Elvir Čizmić i Kenan Bilal: Primjena principa menadžmenta znanja kao katalizator organizacijskog poslovnog uspjeha

Sarajevo, maj/May - septembar/September 2011

BROJ NUMBER

2

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

časopis za društvena pitanja Broj 2 Godina 2011. Godište LII
Sto godina univerzitetskog časopisa Pregled
Sarajevo, maj-septembar 2011.

PREGLED

PREGLED Časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu Sarajevo, Obala Kulina bana 7/II, Bosna i Hercegovina Redakcija časopisa: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavčić Enes Duraković Enes Durmišević Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović Međunarodna redakcija: Zvonko Kovač, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Dragan Milanović, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Hrvatska) Milan Podunavac, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu (Srbija) Vesna Požgaj-Hadži, Filozofski fakultet Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Dragan Prole, Filozofski fakultet u Novom Sadu (Srbija) Stanka Setnikar-Cankar, Fakultet za upravu Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Mitja Velikonja, Fakultet društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani (Slovenija) Veselin Vukotić, Fakultet za međunarodnu ekonomiju, finansije i biznis Univerziteta Donja Gorica (Crna Gora) Glavni i odgovorni urednik: Senadin Lavić Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: Marina Katnić-Bakaršić Izvršni urednik: Uzeir Bavčić Sekretar redakcije: Fuada Muslić Korektura: Tarik Ćušić Prijevod: Mirza Čerkez DTP: Samir Bogunić Tiraž: 300 primjeraka Štampa: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Odgovorno lice Štamparije: Šehzija Buljina Izlazi četveromjesečno Časopis Pregled je indeksiran u EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS i C.E.E.O.L. međunarodnim bazama podataka. Univerzitetski tele-informatički centar je kreirao i dizajnirao web stranicu časopisa www.pregled.unsa.ba. ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

Periodical for Social Issues No 2 Year 2011 Volume LII
A Hundred Years of the University Periodical Pregled
Sarajevo, May-September 2011

PREGLED

PREGLED Periodical for Social Issues Publisher: University of Sarajevo Sarajevo, 7/II, Obala Kulina bana, Bosnia and Herzegovina Editorial Board: Nijaz Bajgorić Uzeir Bavčić Enes Duraković Enes Durmišević Marina Katnić-Bakaršić Senadin Lavić Mirko Pejanović Hidajet Repovac Nusret Smajlović International Editorial Board: Zvonko Kovač, University of Zagreb, Faculty of Philosophy (Croatia) Dragan Milanović, University of Zagreb, Faculty of Physical Education (Croatia) Milan Podunavac, University of Belgrade, Faculty of Political Science (Serbia) Vesna Požgaj-Hadži, University of Ljubljana, Faculty of Philosophy (Slovenia) Dragan Prole, Faculty of Philosophy, Novi Sad (Serbia) Stanka Setnikar-Cankar, University of Ljubljana, Faculty of Administration (Slovenia) Mitja Velikonja, University of Ljubljana, Faculty of Social Sciences (Slovenia) Veselin Vukotić, University of Donja Gorica, Faculty of International Economy, Finances and Business (Montenegro) Editor-in-Chief: Senadin Lavić Deputy Editor-in-Chief: Marina Katnić-Bakaršić Executive Editor: Uzeir Bavčić Editorial Board Secretary: Fuada Muslić Language Editor: Tarik Ćušić Translation: Mirza Čerkez DTP: Samir Bogunić Press run: 300 copies Print: „Štamparija FOJNICA“ d.o.o. Fojnica Officer in charge in Printing-house: Šehzija Buljina Fourth month periodical Periodical Pregled is indexed in EBSCO Publishing, INDEX COPERNICUS and C.E.E.O.L. international databases. Webpage www.pregled.unsa.ba created and designed by the University Tele-Information Center ISSN 0032-7271 (Print) ISSN 1986-5244 (Online)

SADRŽAJ / CONTENTS
Članci / Articles Abdulah Šarčević: Ni arogancija niti defetizam, zlo i fatalističko akceptiranje realnosti, prascena egocentrizma, visoka kultura istine – do puta u središte društvene odgovornosti (prvi dio) / Neither Arrogance nor Defeatism. Evil and the Fatalistic Acceptance of Reality. The Ur-scene of Danger. The High Culture of Truth – to the Path to the Centre of Social Responsibility (Part 1) Enes Duraković: Poetičke mijene i konstante bošnjačke književnosti (prvi dio) / Poetical Shifts and Continuities in the Bosniak Literature (Part 1) Amela Šehović: Rodna perspektiva u bosanskohercegovačkim dramama 20. vijeka / The Gender Point of View in 20th Century B-H Plays Senija Milišić: Nastanak i razvoj visokoškolskih i naučnih ustanova u BiH nakon Drugog svjetskog rata (1945–1958) / Origin and Development of Higher Education and Scientific Institutions in Post WW II Bosnia and Herzegovina (1945-1958) Elvir Čizmić i Kenan Bilal: Primjena principa menadžmenta znanja kao katalizator organizacijskog poslovnog uspjeha / The Knowledge Management Principles Application as Organizational Business Success Catalyst Pogledi i mišljenja / Views and Opinions Tatjana Lazić: Teorijsko pozicioniranje političke kulture u savremenoj politološkoj misli / Political Culture’s Theoretical Positioning in Political Science’s Contemporary Thought Merima Čamo: Tradicionalne maksime u habitusu savremene porodice / Traditional Maxims within the Modern Family’s Habitatus

11 39 55

83

97

125 149

Lejla Turčilo: Mediji i/ili demokratija: ima(mo) li izbora? / Media and/or Democracy : Is there a (any) Choice? Nazif Dinarević: Parlamentarni nadzor nad službama sigurnosti / Parliamentary Supervision over the Security Agencies Nermin Tursić: Evropska unija – politička zajednica suverenih država / The European Union –Sovereign States’ Political Union Eli Tauber: Historiografija o Jevrejima u Bosni i Hercegovini / Historiography about Jews of Bosna and Herzegovina Prikazi i osvrti / Reviews and Comments Enes Pašalić: Normativna snaga faktičnog (prvi dio) / The Normative Power of the Actual Nedreta Šerić: Metodološki pristup analizi medija / Media Analysis: Methodological Approach Šemso Tucaković: Istraživanje suštine bitka / Exploring the Core of Essence Upute za autore

157 169 185 205

227 249 255 257

Članci / Articles

Abdulah Šarčević UDK 111 NI AROGANCIJA NITI DEFETIZAM1, ZLO I FATALISTIČKO AKCEPTIRANJE REALNOSTI, PRASCENA EGOCENTRIZMA,VISOKA KULTURA ISTINE – DO PUTA U SREDIŠTE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI NEITHER ARROGANCE NOR DEFEATISM EVIL AND THE FATALISTIC ACCEPTANCE OF REALITY/THE UR-SCENE OF DANGER THE HIGH CULTURE OF TRUTH – TO THE PATH TO THE CENTRE OF SOCIAL RESPONSIBILITY2 Sažetak Tek je priželjkivana ili očekivana katastrofa, jer svijet moderne nije ispunio svoje ideje ili nadanja vezana uz napredak znanosti, tehnike i industrije, uz napredak znanstveno-tehničke civilizacije. Nije polučio moralni napredak, život u slobodi, miru i pravednosti, u prosperitetu i sreći. Naprotiv, doveo nas je do apokalipse, a ne do života koji bi bio u skladu sa principom stvaranja ili, tačnije, samooblikovanja. Čemu kritika moderne? “Što valja činiti?“ Doveo nas je do najnemilosrdnije kritike moderne, do iskustva: ”Izabrati život ili zajednički slaviti na samoubilačkoj party.”3 Moderna je na optuženičkoj klupi, napose kod Th. W. Adorna i G. Andersa i drugih mislilaca. Moderna sa svim svojim konstitutivnim moćima dospijeva do krize svijeta; veliki monolog kojeg su mogle predstavljati znanosti, koje svoje porijeklo imaju u duhu Evrope, u svojem idealnom dovršenju – da ne kažemo: na kraju – učinio nas je slijepim. Mi nismo u stanju da spoznamo i da učimo granice rasta znanja i znanosti, da sebe učinimo odgovornim za napredak znanosti u različitim sferama. Mi smo zaboravili pitanje: “Što valja učiniti? Napustiti ili sudjelovati?”4
1 2 3 4 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo prvi dio teksta (1–18. str.). In this issue of Pregled, the first part of the text (pgs 1-18) is published P. Sloterdijk, Ibid., str. 237. P. Sloterdijk, Ibid., str. 236. – “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder Standhalten?” PREGLED

11

Drugo, kao uvjet samosusretanja i identiteta. Zaboravili smo, evo, na kraju 20. stoljeća u vihorima nacionalno-fašističkih afekata – hermeneutički nauk: i u drugom i u drugotnosti možemo naći način da dosegnemo samosusretanje, vlastiti identitet, ljudsko dostojanstvo, pravo na slobodu.5 Opijenost strahom od apokalipse odavno je splasnula; najsretnija ura evropskih naroda, koja je otkrila radosti straha i radosti kolektivnog poremećaja vitalnosti, odzvanja u zaboravu apokalipse. Tako Anson Rabinbach demonstrira tu ideju da moderna ne samo da nije zaustavila epohalni slom civilizacije, nego ga je tek omogućila. Stoga je slijepa za svoje sudioništvo i u zaboravu apokalipse. To on demonstrira na nekim nama dobro znanim tekstovima: na Blochovom i Benjaminovom mesijanizmu u “Geist der Utopie” (E. Bloch). U ezoteričnim spisima o filozofiji jezika on se suočava sa djelom „Kritik der deutschen Intelligenz“ („Kritika njemačke inteligencije“), što ga je napisao Hugo Ball. On počinje sa bolnim denunciranjem karijere Hugo Balla, ona mu je najrječitija. On s pravom podsjeća da su u 20. stoljeću bujali ekstremi: biti dadaist, pacifist, katolik, ”invertirani nacionalist”, kakvih je u nas bilo sijaset i, konačno, biti antisemit, kršćanski ili nekršćanski. Biti demokrata, onaj koji treba da uništi duh, dušu ljudima da ne bi bili u stanju prepoznati ideologiju koja ponižava duše, rastura ljudsko dostojanstvo i na nesreću ljudi koji put su u tome uspijevali.6 Ključne riječi : biti demokrata,”invertirani nacionalist”, svjetska arogancija i defetizam, filozofija i kritika moderne, razlikovanja u pojmu odgovornosti, ljudska prava, Istok i Zapad, prosvjetiteljstvo i sloboda, ”građani dvaju svjetova”, svi smo mi drugi, isključivanje ili suradnja, otuđenje, što znači kritika multikulturalnog društva, smisao duhovnih i kulturalnih znanosti, “između znanosti i etike”, skrivene opasnosti, svečanosti pojednostavljivanja i diobe,umjetnost traženja istine

Usp. Hans-Georg Gadamer, Bürger zweier Welten. U: K. Michalski, Der Mensch in den modernen Wissenschaften, Stuttgart, Castelgandolfo Gespräche 1983, ili u: Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, str. 125. 6 Usp. A. Camus, Ibid., str. 15. 5

12

PREGLED

Summary Disaster is merely hoped for or expected, for the modern world has not fulfilled its ideas or hopes concerning the advancement of science, technology and industry along with that of scientific and technological civilization. It has failed to achieve moral progress, life in liberty, peace and justice, prosperity and well-being. Quite the contrary, it has brought us to the brink of apocalypse, not to a life in harmony with the principle of creation or, more accurately, self-formation. What is the critique of modernism for? “What should be done?” It has led us to the most ruthless critique of modernism, to the experience of “choose life or celebrate the suicidal party together.”7 Modernity is in the dock, especially as regards Th. W. Adorno, G. Anders and other thinkers. Modernity, with all its constituent powers, has resulted in global crisis; the great monologue that could have been presented by the sciences, that has its origins in the spirit of Europe, in its ideal completion – not to say the end – has blinded us. We are unable to recognize and to set limits to the growth of knowledge and science, to make ourselves responsible for the advancement of science in different domains. We have forgotten the question: “What should be done? Get out or participate?”8 The other as the prerequisite for self-encounter and identity Here, at the end of the 20th century in the whirlwind of national fascist passions, we have forgotten the hermeneutic doctrine: we can find ways to attain self-encounter, our own identity, human dignity and the right to freedom in the other and different.9 The intoxication with fear of the apocalypse has long since abated; the happiest hour of the peoples of Europe, which revealed the joy of fear and of the collective disorder of vitality, echoes in oblivion of the apocalypse. Thus Anson Rabinbach demonstrates the idea that modernity has not only failed to halt the epochal collapse of civilization, but has even made it possible. It is thus blind to its own part in our oblivion of the apocalypse. He demonstrates this in some familiar texts: Bloch’s and Benjamin’s messianism in “Geist der Utopie” (E. Bloch). In esoteric writings on the philosophy of
P. Sloterdijk, Ibid., p. 237. P. Sloterdijk, Ibid, p. 236. “Was ist zu tun? Aussteigen oder Mitmachen? “Flüchten oder Standhalten? “. 9 Cf. Hans-Georg Gadamer, “Bürger zweier Welten”, in K. Michalski (ed.), Der Mensch in den modernen Wissenschaften, Castelgandolfo-Gespräche 1983, Stuttgart 1985, or in Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas, p. 125. PREGLED 7 8

13

language, he addresses Hugo Ball’s Kritik der deutschen Intelligenz (Critique of German intelligence). He begins with a painful denunciation of Hugo Ball’s career, which to him is most eloquent. He rightly recalls that extremes flourished in the 20th century: to be a Dadaist, a pacifist, a Catholic, an “inverted nationalist” of the kind that was legion among us, and finally to be antisemitic, Christian or non-Christian. To be a democrat, the one who was to destroy people’s spirit and soul so that they became incapable of recognizing the soul, to rout human dignity, and – to our misfortune – at times to do so successfully.10 Key words : To be a democrat, “inverted nationalist,” global arrogance and defeatism, philosophy and the critique of modernity, distinctions in the notion of responsibility, human rights, East and West, Enlightenmen and liberty, “citizens of two worlds,” we are all other (H. G. Gadamer), exclusivity or cooperation, alienation, what does criticism mean for multicultural society, the meaning of the spiritual and cultural sciences, “between science and ethics,” hidden dangers, the celebration of simplification and division, the art of seeking the truth. Samoiskustvo mišljenja / pakao unutarnjosti / početak ili kraj dijaloga / “determinizam haosa” I u filozofiji ljudskih prava mi smo na tom putu traganja, u svijetu kao labirintu, za izlazom. No, ”tragaoca mora proći žar kada osjeti da ga ništa ne može spasiti od njega samoga. On će utrnuti u dilemi: birati između nepodnošljivog i nemogućeg. Samo u vatri razočaravanja mogu sagorjeti posljednje iluzije. Rastankom od traženog potraga stiže na cilj, i put uvire, jednim tragičnim okretom, u bol, od kojeg je u početku samo označavao veliki Put!”11 Što bi u tom smislu uopće značilo “poboljšanje čovjeka i njegove biološke pozicije”? I kako bi se trebalo orijentirati? Odgovornost za znanstvene poduhvate, za tehnički moguće, čini se da nas tjera u nepodnošljivo, čak u grotesku ili science fiction tamnicu.12 Međutim, ”odgovornost za povijesnu budućnost u znaku dinamike” da moć čovjeka a time njegova mogućnost “proizvode
10 Cf. A. Camus, Ibid., p. 15. 11 P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne, Frankfurt am Mein, 1986, str. 73. 12 Usp.: Hans Lenk, Zwischen Wissenschaft und Ethik, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1992, str. 156.

14

PREGLED

sadržaj trebanja”. To se čini nedostižnim u odnosu na neizmjerno naraslu tehnologijsku moć čovjeka i dinamiziranja životnog standarda u industrijskom svijetu. Kao što se čini nedostižnim s obzirom na ekologijsku katastrofu, ugrožavanje prirode i kreatura (uključujući i samog čovjeka) posredstvom posljedica i pratećih djelovanja industrijskih procesa. Dakle, kako je moguće moralno proširenje koncepta odgovornosti, koji je sabran u projektu o ljudskim dužnostima i odgovornostima, na kojemu je radio i Helmut Schmidt? Možemo li dopustiti sebi da govorimo jednom u svoje vlastito ime? Da smo zaista naučili što znači da živimo u svijetu u kojem nam je potrebna viša kvaliteta budnosti, pronicljive budnosti, da znamo da je u tom funkcionalističkom društvu jedan slobodno-“cinički” podrivač postojećih vrijednosti, ohrabrivač depresivnih komplikacija? Na dnevnom redu je nacionaliziranje masa (Mosse), ali i denacionalizacija novca, svemoćnog apsoluta u Evropskoj uniji. Mi postajemo sudionici u zloći, putem amoralnosti. Uvećavamo zlo, povređujemo ljudska prava, kada se priklanjamo autoritarnoj masi, onom bezličnom (u Heideggerovom smislu), u kojem jezik laže, čak i kada kazuje istinu, načinom kazivanja, serijom političke destruktivnosti, kada i mi, kao intelektualci, nismo nacisti, o kojima je govorila Hannah Arnedt u doba Trećeg Rajha – nacističkog holokausta, ali dopuštamo sebi “primisli” uz nacionalsocijalizam.13 Da li se lakoumnost može oprostiti, i da li zabluda može opravdati zločin, povredu ljudskih prava? Možemo li, hoćemo li osjećati solidarnost s ljudima koji pate u svijetu koji nam je stran, kojeg je nemoguće voljeti? Albert Camus je na to pitanje odgovorio: da! Oslanjati se na bijedne povlastice “koje se čuvaju za one koji se slažu sa svijetom”, znači sramotnu sukrivnju. Što znači tada evropska svijest ili savjest, evropski um ili „evrokratia“? U filozofiji je otkrila katastrofu znakova, teško pitanje kraja ili pregoravanja metafizike; kraj velikih teorija i projekata, kraj vremena u smislu Hegelove Fenomenologije duha, apsolutnog duha kojemu su prostor i vrijeme potrebni da bi se oblikovalo. Filozofija je stekla jedno samoiskustvo, koje je, na kraju krajeva, ili očajanje ili doba “posljednjeg Boga”, ne posljednjeg po redu, nego drugog početka. U svakom slučaju, ona je svjesna opažanja do kojih smo došli u dugoj povijesti Zapada, od starih Grka do danas. U Evropi, ali i u Americi, u Japanu, u Indiji, ona je sebi otkrila ne idilu prosvjetiteljstva, ma koliko jedinstvenog, velikog i neponovljivog. Otkrila je to da je za identitet konstitutivan drugi u njegovoj drugotnosti. Mi postajemo, poput Odiseja, majstori mudrog samoodržanja. A to je vrh duhovne prisebnosti i prisutnosti.
13 Usp.: P. Sloterdijk, Kritik der Zynischen Vernunft. PREGLED

15

Sa filozofskom fantazijom, udomljenoj u kreativnosti i u novoj formi nastanjivanja: u samooblikovanju koje je svagda mnogostruko, polifono: u meditaciji, u ekstazi, u tragičnoj vedrini. Produbljivanje osnova tradicije i kulture moguće je jedino otkrivanjem drugog u njegovom alteritasu i to u vremenu kada je to u najvišoj mogućoj opasnosti, u vremenu u kojemu je građanin uskih pogleda, stanovnik monokulture istine, nesretan u susretu s drugim. U vremenu ispunjenom ugrožavanjem ljudskih prava, prava slobode i kreativnosti, meditacije, duha razvedravanja u pomračenju uma14, u “oskudno doba”, doba odbjeglih bogova15, filozofija je samoizražavanje biofilnog individuuma i biofilne zajednice, povrh psihopatologije. Nadolazeći Bog16 nije metafora za prepuštanje nedostižnome, niti je puka mogućnost. Nije ništa nalik na pomahnitali svijet, na “samosvjesnog Nitkova”, čije je carstvo imperijalno, njegov narcizam je narcizam Nitkova. U filozofiji ljudskih prava – prava na život, na dobar ili sretan život, na sreću u miru i slobodi, na samoiskustvo u sferi moralnih kauzaliteta – filozofija je pandan “determinizmu haosa”. “Patrijarhalno prosvjetiteljstvo” je u načelu prošlost, kao i ideja revolucionarnog centra. U to se uvjeravamo kad uspijemo spoznati dramaturgijsku premoć zapadnog uma, koji je doveo ljudski duh do shizofrene melanholije. On reafirmira još jedno pravo: priroda ima pravo na svoju drugotnost u sklopu nove civilizacije koja bi značila moguće, a čini se nedostižno, pomirenje sa čovjekom i sa prirodom, bez podlijeganja “barbarskim rizicima opsjene i sile”. 17 Svim ovim želi se samo na drugi način kazati da smo mi građani svijeta. I da smo stekli pravo da se bunimo protiv nasilja. Ali u epistemologijskom smislu, da moramo spoznavati i učiti granice našeg svijeta; to znači granice njegove strogosti i imperativnosti, naše znanstvene moći. Trebalo bi znanost privući u iskon, u mišljenje (da podsjetim na Martina Heideggera), na osmišljeno znanje. Kad je to moguće? Znamo da postoji prijetnja od monocentrizma, monokulture. To uočavaju i narodi koji su sudbinom povijesnom homogeni, kao što su to, svakako, Japanci. Društvo se može razvijati u pluralizmu ili u multikulturalizmu.
14 M. Horkheimer. 15 M. Heidegger. 16 Usp.: Manfred Frank, Der kommende Gott. Vorlesungen über die Neue Mythologie, Frankfurt am Main, 1982. 17 P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne, 1986, str. 58.

16

PREGLED

Istina, ima mistifikacija i idealiziranja ovog modela životnih formi. Ali tragedija je naše generacije, koja je uglavnom živjela u 20. stoljeću, što je prihvatila laž, da sloboda može ili mora zahtijevati ukidanje multietičnosti i multikulturalnosti. Treba li još dokazivati kako to direktno vodi u rat i istrebljenje naroda, potiranje tradicija i kultura? Koncentracioni logori su, mogli bismo reći, kraj vremena, kraj povijesti, ukidanje slobode jer je ukidanje drugog u njegovoj drugotnosti. Ali možda je upravo iz tih razloga dopuštena nada: u mudro preživljavanje. ”I na drugom i na drugotnosti može se ostvariti vrsta samosusretanja. Ali je hitnije no prije postao zadatak da učimo spoznavati u drugima i u drugotnosti ono što je zajedničko. U našem svijetu, koji se skupio, susrećemo najdublje različite kulture, religije, ćudorednosti, vrijednosne sudove. Bila bi iluzija pomisliti da bi samo racionalni sistem korisnosti, tako reći jedna vrsta religije svjetskog gospodarstva, mogao regulirati zajednički ljudski život na ovoj planeti koja se sve više smanjuje. Znanost o čovjeku zna da se od čovjeka zahtijeva sve više i više politička vrlina, tako kako je zahtijevala znanost od davnina ljudsku vrlinu. Isto važi s obzirom na pluralitet jezika.”18 Na tragu takvih uvida i očekivanja evropska filozofija produbljuje i oživljava djelatnost mišljenja, potisnutu ili tabuiranu u filozofijama Istoka i Zapada, napreduje do onoga što bismo, sjećajući se starih Grka, nazvali kritički phronesis. Počinjemo izlaziti iz narcističkog kruga monocentričnosti uma, tradicije i kulture. U pozadinu pomičemo onu heroiku koja je kult agresivnog i zla, koja i u porazu vidi pobjedu, sve do tamnih usmenih izvora. Egzistencijalna neizbježnost ljudskih prava samo je izraz samokritičke budnosti kako Zapada tako i Istoka. Filologija onoga što jest, logos polytropos, vjera da je svaki lik polifon, jedinstveno mnogostruk, bol i ljepota, prolaženje i uskrsnuće, sumrak koji je osvit. Svako negodovanje primorava nas da i u uspostavljanju ljudskih prava rušimo idole evropocentrizma ili svakog kulturalnog i tradicijskoj centrizma; ali da pri tome, ipak, čuvamo pronicljivu budnost da idealizirajući žar ne obuzme čitavo naše biće. Sada postaje jasno zašto koncept ljudskih prava postaje neumjerena težnja, ako se zaboravi retorika laži ili retorika utopije. Znanost zbiljnosti, posebno znanosti o čovjeku, o njegovoj povijesti, tradiciji, kulturi, o psihopatologiji, stavlja ljudska prava na najviše mjesto, u panteon najviših ciljeva. Ali, što je s realizmom? Kod cinika je već je počeo poznati ritual ponašanja koji uvire u ponor neotklonjive sumnje, ironije i nevjerovanja, neodrživosti tragičke moći
18 Hans-Georg Gadamer, Das Erbe Europas. Beiträge, Suhrkamp Verlag, str. 125.

PREGLED

17

razvedravanja; realist – ”sklopiti pakt s đavolom ne znači ništa drugo nego postati realistom, to jest uzeti svijet i čovjeka kakvi jesu”.19 U trenutku kada tako prosuđujemo sudbinu ljudskih prava, neizbježno je tu i cinizam, moć silnih udobnih zavodništava. Trijumfira znanje moći, kao u Velikog Inkvizitora u Dostojevskog, a ne moć znanja kao u Goetheovog Fausta. Ali nećemo zaboraviti da je znati reći ne ukidanju slobode i demokracije, nepravdi i nasilju, tlačenju i ponižavanju, nešto što zahtijeva odvažnost i sabranost, svagda suviše skupim. Bez tog znanja reći ne – mi sebe lišavamo stvaranja. A bez njega je svagda haos, odsustvo jedinstva i samo “imaginarna zajednica”. S ljudskim pravima počinje proces društvene integracije u svijetu pluralizma tradicija, kultura, jezika, religija; a svagda znači i urbaniziranje i privredno moderniziranje. Samostiliziranje vlastite nacije ima svoju dugu povijest. Tragičnu i pogubnu kada je to značilo odstranjivanje svega stranog ili drukčijeg, preziranje drugih nacija i getoiziranje manjina, nacionalnih, etničkih, religioznih, kao što je bio slučaj sa Jevrejima. No, nama se pojavljuje pitanje: ako smo građani svijeta, je li, ipak, ”ispod oficijelne serioznosti politike mira”, s onu stranu naše moći predstavljanja i promišljanja, da bismo se mogli sporazumjeti o zajedničkom ethosu? Da bismo pokoljenjima koja dolaze otvorili svijet koji će vjerovati u sreću mira i slobode, u to da je moralno dobro biti tolerantan, to znači: pronicljiv i velikodušan, biti otvoren za ono što je dobro biofilnome individuumu, što je plemenitost darivanja i stvaranja?

19 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft.

18

PREGLED

Zajednička sudba čovjeka i prirode / kritika defetizma / sloboda i pathognomika / “atmosferična masovna istina” / katastrofilna teorija Die Antike Theorie macht heiter, die moderne macht fassungslos. Wozu taugt eigentlich moderne Theorie? Antička teorija razvedrava, moderna preneražava. Čemu vrijedi zapravo moderna teorija? (P. Sloterdijk, Selbstversuch, str. 43) Da bismo znali ono što je etičko ponašanje?20 Ako je filozofija slobode kratkog daha, onda već izranja pitanje: kako da se ne sruše ovi ideali, ljudska prava, u novom diskursu o pluralizmu, toleranciji i demokraciji, o kulturi. On se danas treba da razumije i kao političko-kulturalni diskurs. Diskurs uvodi pojam odgovornosti za budućnost, koncepciju jedne “promjene k boljem” uopće, koja je obuzeta onim što je odsutno; tu se misli na elementarne standarde opstanka ljudskog roda, na uklanjanje ponižavajućeg siromaštva, što se čini neostvarljivim, na borbu protiv nasljednih bolesti, na ideju biološkog poboljšanja imuniteta, na sposobnost porasta IQ-a. Parafrazirajući Hansa Jonasa: etika odgovornosti za budućnost pokazuje da ono trebati implicira moći (“sollen impliziert können”). Samo ovo moći, paradoksalno, postaje sudbinom samom čovjeku. To je, ustvari, porast samokontrole sebe same, moći, koja djeluje. U smislu neoontologije: mi vlastiti bitak u cjelini istinski mis20 Japanski filozof Shuichi Kato, jedan od najistaknutijih, otvara ova pitanja na jedan nov i mjerodavan način. On govori u jednom intervjuu “Japan’s Empty Core” o tome da japanski pogled na svijet preferira jednu vrstu grupnog egzistencijalizma, koji karakterizira situacionu etiku. “There is no absolute value relating to outsiders. Inside the group, there is very much a certain state of mind where it is considered morally good to be honest, pureminded, or sincere, and not egoistic in one’s actions. Ethical behavior toward outsiders is based on a different criterion. For Japanese, the largest insider group is the nation of Japan. For us, the whole human race is divided into two subcategories - the Japanese and the non-Japanese. Unfortunately, most Japanese don’t have much sympathy for non-Japanese. Hiroshima evoked deep sympathy because it was the Japanese who were hurt. But, to take only one example, the lack of reaction to the Vietnamese boat people that drifted in the seas around Japan during the late 1970s was appalling. The Japanese arnet’t much interested in any country that doesen’t produce oil buy Japanese cars.” At Century’s Ened, 1996, str. 210. PREGLED

19

limo ako on implicira buduće ili nadolazeće čovječanstvo. Jonas misli da je “buduće čovječanstvo“ “prva dužnost ljudskog kolektivnog ponašanja u razdoblju onog modo negativo ‘svemoćno’ postale tehničke civilizacije”.21 U prirodi je ovog principa odgovornosti i visoko sofisticirana briga o “budućnosti prirode”, o stanju biosfere i budućeg preživljavanja ljudskog roda. Priroda je sine qua non svake forme odgovornosti. Ali “i neovisno o tome ona sadrži jednu metafizičku odgovornost po sebi i za sebe, u sukladnosti s njom čovjek je ugrozio ne samo sebe nego cijelu biosferu”.22 Ugrožena biosfera, populaciona eksplozija, ekološka katastrofa, samo su produbili i proširili koncept ljudskih prava, ili još jasnije: koncept odgovornosti: za “zajedničku sudbinu čovjeka i prirode”, za širenje katastrofilnog kompleksa suvremenih društava, za spoznaju moći potencijalnog razaranja. Na djelu je odgovornost za stanje prirode, za “stanje biosfere i za buduće preživljavanje ljudskog roda”. To što dolazi na scenu sa principom odgovornosti jednako je uznemirujuće koliko i ohrabrujuće; u pitanju je i ona nama dobro znana ”atmosferična masovna istina”, ona egzistencijalna neizbježnost samo/zavaravanja, ”u kojoj su se nerazlučivo pomiješale egzistencijske

21 Usp.: Hans Jonas, Das Prinzip Verantwortung, Frankfurt am Main, 1979, str. 245. (naš prijevod), Princip odgovornost. Pokušaj jedne etike u tehnološkoj civilizaciji, Veselin Masleša, biblioteka “Logos”, 1990; preveo: Slobodan Novakov, pogovor: Abdulah Šarčević: Etika odgovornosti u krizi znanstveno-tehničke civilizacije. Makroetika Hansa Jonasa, str. 327–375. 1. decembra 1990. godine dobio sam Jonasovo pismo u kojem izražava zahvalnost i radost da je to prvi prijevod na jedan od slavenskih jezika (pored engleskog, francuskog, italijanskog). On u pismu piše: “Es drängt mich Ihren meinen Dank auszusprechen für die selbstlose Mühe, die Sie darauf verwendet haben. Meine eigene, bescheidendener Erfahrung mit Übersetzen gibt mir eine Idee davon, wie sich... und entsagungsvoll ein solches Unternehmen sein kann, und nun Buch gehört gewisss wirkt zu den… übersetzbaren. Tief erfreut mich auch.. Ihr philosophisch Denkschätzung meines Werken schirieb. Ich sehe, dass Sie Ihren Übersetzung einem fast 50 seitigen Essay über mich eingefügt haben und kann mir überhaupt bedauern, dass wichtige Unkenntnis der Sprache mir nicht einmal den immer Lektüre erlaubt.... Lassen Sie mich noch einzufugen, dass für einen, der sich noch aus seinen Kindheitt lebhaft an den Anfäng des 1. Weltgrieges errinert, der Gedanke, spät im Leben eine Wurdigung aus Sarajevo zu erfahren, etwas seltsam Bewegende hat. In dankbaren Vrbundenheit und mit allen guten Wunschen Ihr Hans Jonas.” Naravno, uz diskusiju o pojmu odgovornisti valja uzeti u obzir: H. Jonas, “Technology as a Subjekt for Ethics”. Social Reaserch 49, 1982, njemački prijevod: str. 81–91 u: Lenk, Ropohl, 1987. Također: H. Jonas, Warum wir heute eine Ethik der Selbstbeschränkung brauchen, 1984. U: E. Ströker, Ethik der Wisseschaften? Philosophische Fragen, (H. Lenk, H. Staudinger, E. Strocker, Ethik der Wissenschaften) München –Padeborn, 1984. 22 H. Jonas, Ibid., str. 245.

20

PREGLED

tjeskobe s radostima katastrofe (podvukao, AŠ)”.23 Čini mi se da je problem katastrofilnog procesa, zla u liku vezanog s radostima katastrofe, u mitologiji i mitomaniji, u vulgariziranju apokalipse, doista nesavladiva prepreka na kraju dvije tisućljetne povijesti. Živimo u razdoblju u kojem ne osjećamo sklad s prirodom ili čovjekom; filozof-kritičar teško se doživljava u smislu terapije; više kao onaj koji uznemirava, koji nalazi izraz za tragično osjećanje koje prožima naše povijesno iskustvo i dospijevanje do svjetskog ethosa, do onog što bi moglo biti spasonosno. On se suočava sa latentnom voljom za katastrofom, sa beskrajnim egoizmom, sa našim civiliziranim sadizmom kojeg bismo htjeli do izvjesnog stupnja prevladati.24Ali istina je da postoje dva phonotipa za ljubav; jedni plediraju za materinske odlike u slici ljubavi (u nas u Bosni: to je merhamet, željeti nekome tako dobro kao što se osjeća dijete u materinjem tijelu, prije rođenja). To je ideja E. Fromma. Drugi plediraju za onu utopiju koja je vezana za muški spol, a proizlazi iz orfičkih i narcističkih prohtjeva i uvijek vode do preokreta. Ta koncepcija je bliska Herbertu Marcuseu. Prije nekoliko mjeseci u diskusijama oko oba fenotipa koji se drže genuino za jevrejsku opciju, Richard Rorty je uveo usporedbu između Komunističkog manifesta (Marx i Engels, 1848) i Novog zavjeta.25 Zašto ovdje ne bismo re23 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft. 24 U novije je vrijeme kritika usmjerena na pojam ljubavi ili “ljubavi”. Pedesetih godina u SAD-u vodila se protivrječna rasprava o povezivanju Marxa i Freuda. Tako je ezoteričar Norman O. Brown napisao knjigu Love’s Body (1966), a Erich Fromm, pak, bestseler The Art of Love (1956), koji je, kaže se, bio antipod Herbertu Marcuseu, koji je nastojao da poveže Marxa i Freuda u jednoj međusobno suprotstavljenoj koncepciji ljubavi; u djelu Eros and Civilisation (1955); ovo se djelo u Zapadnoj Njemačkoj pojavilo pod naslovom “Triebstruktur und Gesellschaft”. 25 Usp.: Richard Rorty, Das Kommunistische Manifest, 150 Jahre. Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1998. Veoma su zanimljivi njegovi eseji: Objectivity, Relativism, and Truth, potom Essays on Heidegger and Other, koje sam bio pripremio za izdavanje u filozofskoj biblioteci “Logos” u Sarajevu. Ovaj američki filozof, jedan od najutjecajnijih i veoma cijenjenih i u Evropi, prvi put je predstavljen kulturnoj javnosti u bivšoj Jugoslaviji u biblioteci “Logos” sa djelom “Filozofija i ogledalo prirode”, Sarajevo, 1990. godine. Centar za filozofska istraživanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine je organizirao kolokvij posvećen Rortyjevoj filozofiji pod naslovom “Filozofija i ogledalo prirode /Kritika filozofije – neopragmatistički postmodernizam Richarda Rortyja“ (u utorak, 26. 3. 1990 godine u dvorani Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine). Moje izlaganje je nosilo naslov “Ideja liberalnog i solidarnog društva. Ironizam i teorija, neopragmatizam i postmodernizam Richarda Rortyja” (str. 33). Taj esej je bio uključen u knjigu “Kritika dramaturgijskog uma – postmetafizičko mišljenje: teorija znanosti/filozofska etika/estetika/Figure novog mišljenja”, u filozofskoj biblioteci “Logos”, 1990/1991 PREGLED

21

kli ono što sam drugdje napisao? Da je ovom svijetu potreban dijalog; da R. Rorty u ovim esejima ne veliča utopijski sadržaj, svakako i teško i kobni, sudbonosni profetski zahtjev koji je sadržan u Komunističkom manifestu. On je veličao aspekt ljubavi prema bližnjem, iako ga tako ne imenuje, bez obzira kojem socijalnom rangu pripadao taj bližnji. Tu ideju bismo mogli dijeliti sa Rortyjem u razdoblju reafirmacije ljudskih prava i ljudskih odgovornosti; to je obrana slabijih, smisao za pravičnu diobu dobara, čežnja za slobodom i bratstvom. Mučna uspomena na zloupotrebu ovih ideja u Sovjetskom savezu i u komunističkom odnosno socijalističkom bloku ne bi trebala potrti smisao ovih moralnih normi. Ipak, Rorty govori o moralnom napretku društva. Mi ga nalazimo samo u odvratnosti prema zlu i poniženju drugoga, u onom “biti osuđen na individualnost”, koja je “bol nad svim bolovima; o ljudskim subjektima ujedno i istina nad istinama.”26 Kvalitet pogleda na cjelinu: poima se da danas može postojati ili sreća ili teorija. Ali mi, naprimjer, govorimo o pretjeranom nazatku in rebus ethics! Ljudska prava, što ona u tom kontekstu znače, ako ne mislimo da je to prazna retorika? Što znače moralni imperativi ili pak neimperativna etika u razdoblju “noći svijeta” (M. Heidegger), biotehnologijskog furora? R. Rorty rekonstruira moć prirodnih znanosti. I ugledni neurolog svjetskog glasa Jean Pierre Changeux ustanovljuje evolucioni napredak u našem moralu; to su “etičke inovacije”, kao što je, svakako, koncept ljudskog dostojanstva koji je uvijek i odbijanje zla, civilizacijskog sadizma i mazohizma u odnosu prema drugome u njegovoj drugotnosti.
godine. Njena je sudbina nepoznata. Samo jedan zanimljiv esej Sadudina Musabegovića (kao i neobjavljeni esej Sretena Petrovića) pod naslovom “Kritika dramaturgijskog uma” (Dijalog, 1997, str. 239–243) usamljeni je dokaz o ovoj knjizi filozofskih eseja. Ne bi bilo pravedno prešutjeti da je Richard Rorty učinio sve što je bilo moguće da mi olakša život u egzilu, tražeći za mene ulaznu vizu za USA gdje mi je živjela porodica skoro dvadeset godina. 1991. godine poslao mi je dvije knjige sa posvetom (za vrijeme boravka u Frankfurtu na Majni). Nakon što sam to rekao, biće mi lakše da spomenem da se u tom smislu veoma angažirao američki filozof William L. McBride ,koji mi je o tome pisao i isto pismo uputio Radi Iveković, Richardu Rortyju i Donni Benedetti (APA, national office) (Liberal Arts and Education Building West Lafayette, SAD). On je pisao “... Professor Iveković was wondering if there would be some way of encouraging you to become involved in the American scholarly community. This would, in my opinion, be of great advantage both to us in that community and to you... (Purdue University, March 3, 1994). 26 Usp.: P. Sloterdijk, Denker auf der Bühne, Frankfurt am Main, Suhrkamp Verlag, 1986, str. 81.

22

PREGLED

U tom smislu, dijalog je čudo komunikacije. U njegovoj skrovitoj osnovi živi žudnja za ljubavlju. Kod Roberta Musila, čije se djelo „Čovjek bez svojstava“ smatra djelom ovog 20. stoljeća, izražava se ideja o produbljenoj razgovornosti onih u ljubavi, jedna čudesna jednakost u blagotvornosti ljubavi i blagotvornosti razgovora, koja ne znači naprosto “sreću”.27 Danas govorimo o osjećaju trenutka na kraju 20. stoljeća. Nalazimo se u odviše kompliciranim, decentriranim svjetskim društvima. Preostala nam je samo jedna sposobnost: sposobnost pojednostavljivanja ili, barem u nekim pojedinačnim slučajevima uvid u igru pročelja i pozadine, scene i skrovitosti. Tragajući za istinom, onom egzistencijalnom, svagda smo usamljeni u svojem duhu, a “velika cjelina” povijesti nas svojom kompleksnošću nadilazi. Nismo sposobni za ono što je neotuđivo ljudsko pravo svakog individuuma: da sudi samom sebi. “Traži li se samo sreća, dolazi se do olakosti. Njeguje li se nesreća, dolazi se do zadovoljstva. U oba slučaja, gubljenje vrijednosti. Grci su znali da postoji strana mraka i strana svjetlosti. Mi danas vidimo samo mrak, a zadatak je onih koji ne žele očajavati da podsjete na svjetlost, u podneva života. U svakom slučaju, ono čemu treba težiti, nije dovršenje nego ravnoteža i umjetnost/umijeće.”28 Theokratija subjekta bez Boga / drugi put Divergentni procesi učenja Intersubjektivnost / sloboda / solidarnost Die Bild Zeitung je htio znati, veoma mjerodavno, htio je pitati za danas dobro mjerodavnog filozofa Petera Sloterdijka u Njemačkoj. I germanistica Gertrud Höhler izrazila je slično mišljenje kao i Die Bild Zeitung i u Sloterdijku vidi najznačajnijeg njemačkog filozofa: ”Sonst haben wir keine grössen Denker mehr”.29 Filozofija nastoji da probudi samoiskustvo čovjeka. Da se ne dogodi da oni preživjeli genocid ili holokaust, mučenje, poniženje, ”u tom iskustvu ne
27 Usp.: Claudia Schmolders, Lieben auf jüdisch und durch. Vermutungen zur Ideengeschichte. U: Merkur, Deutsche Zeitschrift für europäisches Denken, novembar 1998, Stuttgart, Klett Cotta, str. 1035. i dalje. 28 Albert Camus, Ibid., str. 113. Ovaj je intervju objavio Emile Simon u listu Reine du Caire, 1948. 29 (“Inače mi više nemamo velikih mislilaca.”) Information/Philsoophie, juni 1999, 2, Hamburg, Felix Meiner Verlag, str. 82. PREGLED

23

izgube i snagu da budu svjedoci svoje vlastite agonije” (Albert Camus).30 Ljudska prava pretpostavljaju da čovjek nije slijep, opažajno paraliziran, da je sposoban da spozna da je za novi ethos, svakako, globalni, potrebna nova antropologija, čak i nova epistemologija. Ili: potrebna je estetika koja neće isključiti prirodno lijepo kako je to činila Hegelova estetika. Mi bismo morali znati da se danas individuum poima u jednom smisaono proširenom kosmosu.31 Ali smo zato morali, kao i Jevreji, preboljeti kraj emancipatorskih nada (Marx, Marcuse, W. Benjamin, E. Bloch etc.) i onih nama znanih borbi za slobodu; u apokaliptičnoj povijesti to je kraj idealističkog diskursa o ljubavi i prijateljstvu. Istina, mi prizivamo razgovor, umjetnost argumentativnog diskursa kao mjeru prisebnosti ljudskog duha, radosti istine i kada je tragična. Ona je bila ne samo projekt međuljudskosti, komunikativnog uma, u njemačko-romantičkom idealizmu, naprimjer, jednog Novalisa ili Schellinga (u filozofskoj mjeri umjetnosti). Ne možemo previdjeti Hölderlina koga priziva i Martin Heidegger, i Hans-Georg Gadamer: ”Seit ein Gesprach wir sind” (”otkako smo mi sami razgovor”). To je duboko prodrlo u nas, u Evropljane, koji nisu lokalni patrioti, u evropski diskurs ljubavi. U skladu je sa Platonom u Grčkoj, sa idejama u Symposionu, u razgovoru o erosu. U 20. stoljeću to vrhuni u Freudovoj psihoanalizi. Kod J. P. Sartrea to je čin samotranscendiranja, bitak u svijetu. Ako je tačno da je Roland Barthes u svojim Fragmenten einer Sprache der Liebe (1977) (Fragmentima jednog jezika ljubavi) prakticirao to filološki, kada je studirao dijalošku teoriju Michaila Bachtina,32 onda se on pokazuje intertekstualno. Još je u 17. stoljeću (prije svega Mademoiselle de Scudery) ljubav otvarala srca za sve i svaku temu; prijateljstvo je bilo stidljivije. Else Lasker-Schuler bi rekla: ljubav je kraljevska, prijateljstvo pak indijansko. Čežnja za ljubavlju, ona koja je fantastično podsticajna i komunikativna, zapravo, multikulturalna, sve to ima svoju povijest, naravno, dramatičku. Iskustvo u dijaspori i u egzilu (naprimjer, ”die salomonische Formel “Lasker-Schuler, s love of judaism was cosmopolitan”). Prikazi tog diskursa ljubavi nisu usamljeni. Sjetimo se: Georg Simmel, Fragment über die Liebe (posthumno se pojavio), u kojem se promišlja tragični okret ljubavi protiv ljubavi; G. Lukacseva tragedija između duše i formi; Margarete Susman, Helmuth Plessner sa svojim veoma rafiniranim esejom o strasti; Max Scheler (1874/1928) sa raspravom o ljubavi, simpatiji i
30 Ibid., str. 102. 31 P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, str. 309. 32 Usp.: Claudia Schmolders, Ibid., str. 1039.

24

PREGLED

vrednovanju; Edmund Husserl u zaostavštini, posebno o osjećanju; Alexander Pfänder se pojavio 1913. g. i 1916. g sa velikom studijom o ljubavi i mržnji (Zur Psychologie der Gesinnungen); Ortega y Gasset u tridesetim i Josef Pieper (koji je umro u 93. godini života) u sedamdesetim godinama. Inspirativni su Buberovi spisi koji se odnose na Dialogiku (Ich und Du, 1923) i Zwiesprache (1930); u Francuskoj Emmanuel Levinas sa njegovom naukom o izgledu i njegov učenik Alain Finkielkraut (Die Weisheit der Liebe, 1984). Treba reći da svagda parafraziramo i ljubav prema smrti, koja je opojna i sukriva, ljubavi koje kod R. Wagnera prerastaju u druge teme osim krivnje i radosti umiranja; tu ne postoji pomak k mostovima ljubavi kao što su ljepota, brižnost, iscrpljivanje i netragično dobro. Znana nam je jevrejska opcija prema ljubavi; ona koja se pojavljuje kada se egzistira u egzilu, koja “ima za svoj uvjet iskustvo proganjanja”. Zato ona, oscilirajući u formi dijalektike, upućuje na to da je, vjerovatno, Jan Assmann historijski bio u pravu kada je rekao da ideja ljubavi evanđelja kojeg su koncipirali Jevreji dovodi do važenja jednu dugo ”potresanu tradiciju egipatske religije države, koja strogom bogu pripisuje također blagonakloni izgled, koji se izgubio judejskom Bogu”. 33 Pojam subjektivne slobode / ljubav kao jednaki respekt za svakog i za drugog u njegovoj osebujnosti i drugotnosti – da li samo u solidarnom zajedničkom životu sa drugim može da se vodi autentični vlastiti život? Benjaminova intuicija da se mora prelomiti loši kontinuum cijele dosadašnje povijesti – krik izmučene kreature, da sve “mora postati drukčije” – ima zacijelo poslije katastrofa našeg stoljeća više nego samo sugestivnu snagu34. Smatram zbog toga: ljubav u stranoj zemlji, iskustvo u egzilu, jest tragička nada u društveno priznanje. To možemo uzeti kao karakteristično za iskustvo G. Andersa i Hannah Arendt. G. Anders je bio prvi njen suprug, koji je u New Yorku živio u egzilu 1947/1948. g., kada je u dnevniku pisao o ljubavi.
33 Usp.: Jan Assmann, Politische Theologie zwischen Agypten und Israel. München, Siements Stiftung, 1991. 34 J. Habermas, Kommunikative Freiheit und negative Theologie. U: E. Angehrn, Dialektischer Negativismus, Frankfurt am Mein, 1992. Sada u: J. Habermas, Vom sinnlichen Eindruck zum symbolischen Ausdruck, Frankfurt am Main, Philosophische Essays, Suhrkamp Verlag, 2. Aufl. 1977, str. 115. PREGLED

25

”Lieben gestern” pojavila se u javnosti tek 1986. godine, dakle, poslije smrti Hannah Arendt. Anders je pisao sa 45 godina. Sartre nudi iskaze u djelu Bitak i Ništa koje se pojavilo 1943. Potom dolaze imena – Ortega y Gasset (u tridesetim godinama našeg stoljeća), Denis de Rougemont (u isto vrijeme), George Orwell piše (u isto vrijeme kao i Anders) svoj Roman 1984. Prethodi mu Aldous Huxley sa Brave New World; sve što je predvidio postala je teška zbiljnost na kraju 20. stoljeća. Kod Miroslava Krleže ljubav se javlja više u ironičnom tonu. Gotovo da je kič. Kao i kod Jevreja i kod nas se postavlja pitanje o apsolutnoj snazi ljubavi, koja ne bi bila “kričeći fundamentalizam Zapada”, nego bi se morala moći izraziti u neetničkim terminima. Pitanje: da li je Yale Companion mogla tome doprinositi? Kaže se: na prvi pogled – ne. Iscrpno objašnjenje cionističke utopije, prema Herzlu, nalazimo u jednoj od opaski o Hannah Arendt. 1948. godine, dakle, prije pola stoljeća, kada sam se odlučio za studij filozofije u Zagrebu: ona je pledirala za jevrejsko-palestinsko-arapsko pomirenje. I ova opaska simpatizira s njom. No, pitanje je: kako stoji sa životom Jevreja poslije 1945. godine u Njemačkoj? Dvije knjige poznatih mislilaca, Fromma i Marcusea nude uskrsnuće ovog dijaloga, ali su ostale bez nasljednika. Kritika unutarnje politike mržnje je grosso modo opravdana. Ona izaziva laž i strah, a to je podneblje koje ne pogoduje ljubavi i mišljenju. Diferencije između različitih kultura proizvode i slike neprijatelja ili onoga što bi u budućnosti moglo biti neprijateljsko; Edward W. Said je na svoj način raskrio “evrocentrizam” ili “rasizam”, osobito u svom spisu Kultur und Geschichte. On ističe i sud o islamskom svijetu, kojeg je izrekao Friedrich Schlegel u djelu Über die Sprache und Weisheit der Inder (1808); on je unižava u odnosu na indijsku i perzijsku kulturu. I njegov je sud proizišao iz tadašnjeg evrocentrizma koji je bio karakterističan i za Hegelovu filozofiju povijesti i estetiku. No, i danas postoje negativni sudovi o drugim kulturama. Postoji također rasistički diskurs. Možemo li, odrasli u vlastitoj kulturi i tradiciji, opsjednuti njome i njenim vrijednostima i dostignućima, pokazati zbiljski respekt prema drugim kulturama, religijama i tradicijama? Ništa nije važnije od tog pitanja. Možemo li se sporazumjeti da imamo neke zajedničke vrijednosti, nešto što je povrh nacionaliziranja masa, mahnitanja za dobitkom i identitetom, nešto što je usidreno u ljudskim pravima i u “humanitarnom pravu naroda”, što je univerzalno, ideja lišena mesijanizma i nemogućih misija, što stvara susjedsku

26

PREGLED

susretljivost i prijateljstvo među individuumima i narodima pod ovim jedinstvenim nebom koje također započinje da nestaje?35 Velika je vjerovatnost da će pojmovi i definicije, koje su u upotrebi veoma različite, inscenirati nove prijepore; i stvarati duboke pukotine, lažne nade i prividni konsenzus o ljudskim pravima.”Filologija egzistencije” (P. Sloterdijk)36, ono što je stilizirano kao različito u kulturama i tradicijama, cijepa modernu svijest. I čini dijalog nemogućim. Da bismo uveli diskurs o podnošljivosti i toleranciji, o ljubavi i prijateljstvu, valja znati što nam ga uskraćuje ili čak pervertira. Ako je naše stoljeće – stoljeće straha a ne moralnog napretka, onda naše povijesno iskustvo govori da u strahu nije moguće argumentiranje; tu vrijedi onaj stav: ”Plašljiv, ali sretan”. U strahu, u atmosferi u kojoj znamo da nema života “koji bi imao vrijednosti projekcije u budućnosti, bez obećanja zrelosti i napretka” (Albert Camus)37, zamire svaka nada da bismo živjeli u multikulturalizmu i pluralizmu. Čini nam se, kao i Camusu, da svijet “vode slijepe i gluhe snage koje neće čuti krikove opominjanja ni savjete preklinjanja”. Strah u nama uništava onu supstanciju koja dovodi van snage socijalni darvinizam, sa onim o čemu je govorio Thomas Hobbes: Bellum omnium contra omnes. S njim u nama nestaje ona skrovita moć koja se ne da pervertirati: moć povjerenja, sposobnost vjere da u drugom čovjeku možemo potaći mišljenje i opažanje, one ljudske reakcije u kojima nalazimo dovoljno snažne izraze koji vode razumijevanju i pomirenju. Govoriti jezikom čovječanstva, znači stvarati; ne selektiranjem najsposobnijeg, koji otjelovljuje pervertiranje prava na život: na prinudu laži, ubijanja, deportiranja, mučenja. Antropologijsko istraživanje dokazuje da tu dijalog prestaje, da je vulgarna shizofrenija ili autoritarnost masa, koje se lažno predstavlja kao demokracija, pouzdani znak da smo dospjeli do kraja vremena; ne samo do kraja povijesti. Mi time dotičemo sudbinu naroda u Evropi, napose na Balkanu. Formirale su se planetarne apstrakcije, državne, tehničke, nacionalne, rasne, ideologijske. One su starije od moći mišljenja i umjetničke borbe. Ljudska psiha pretvorena u apstrakciju potpuno je nesposobna za argumentiranje, drugog čovjeka ne možete uvjeriti umnim argumentima, ako mahnitanje već nije argument.
35 Vidjeti: izlaganje Tommy Koha, direktora Asia Europe Foundation u Singapuru. Die Zeit Extra, 16. decembar 1998, str. 20. Cijeli tekst rasprave na kolokviju je sa engleskog prevela Petra Dischinger i Eike Schonfeld. Nisam uspio doći do engleskog izvornika. 36 Vidjeti: P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne, 1986, str. 35–72. 37 A. Camus, Ibid., str. 83. PREGLED

27

Ljudska prava pretpostavljaju uvid u povijesno iskustvo; da već u prvom stupnju ostvarivanja subjekt sumnja u vlastitu moć i u političke, interkulturne, intertradicijske mogućnosti. I onda se uljuljkuje retorikom o ljudskim pravima, političkim koketiranjem; zapravo, naklapanjem, kako bi rekao Martin Heidegger (das Gerede). ”Nikakva se volja za moć ne mora prihvaćati dokle pravo na snagu vjeruje u sebe.”38 Nije zabluda reći: ”Živimo u strahu jer uvjeravanje nije više moguće, jer je čovjek čitav prepušten povijesti i jer se nije mogao obratiti onom dijelu u sebi, isto onako istinitom kao što je povijesni dio, i koji ponovo nalazi pred ljepotom svijeta i lica, jer živimo u svijetu apstrakcije, svijetu krvnika i mašina, apsolutnih ideja i mesijanizma bez istančanosti. Gušimo se među ljudima koji vjeruju da su potpuno u pravu, bilo u svojim mašinama, bilo idejama. A za one koji ne mogu živjeti do u dijalogu i prijateljstvu ljudi, ta tišina je kraj svijeta.”39 Cultural Studies Komunikativna sloboda Kako čovjek mora biti sazdan i način na koji misli da se misli njegovo sopstvo, ako bi trebala biti moguća sumnja koju on iskušava kao svoju zbiljnost?40 Camusova rečenica dopušta pomisao na da postoje moći koje neminovno dovode do izraza: kraj vremena, kraj svijeta. Um se vidi zapriječenim u svom kretanju, u onom moći stvarati. Opis moderne, koja teži jednoj utopiji, multikulturalizmu, odavno je dospio do patografije. Mi nismo izvan užasa koji je sabran u uvidu da nisu zasićene sile i laži, jedne “turobne znanosti”, koja ni na koji način više ne ustrajava u naivnoj vjeri da će ljudska prava lako pronaći svoj put i svoju suverenu riječ interpretacije; u zaista perverznoj, iracionalnoj, kompliciranoj strukturi povijesne svijesti. Podsjetimo se da je svakoj katastrofi prethodila epistemologijska katastrofa, izgradnja velikih teorija poslije kojih dolazi udaranje, protjerivanje, strijeljanje.
38 “Kein Wille zur Macht muss unterstellt werden, solange das Recht zur Kraft an sich selbst glaubt.” (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne, str. 99). 39 A. Camus, Ibid., str. 84. 40 M. Theunissen, Das Selbst auf dem Grund der Verzweiflung, Frankfurt am Main, 1991, str. 25.

28

PREGLED

Pruski ministar predsjednik Von Bismack svojevremeno je bio, kažu, izvan sebe od užasa: ”Rat je pakao a đavo onaj ko ga izazove potezom pera!”41 Poriv agresivnosti, stimulativna katastrofa “apsolutizma zbiljnosti”42, polemologija i u veoma rafiniranom smislu, koja igra ključnu ulogu u antropogenezi, svagda je izgradnja distance, institucionaliziranje postvarenja i otuđenja koje dospijeva do vulgarne shizofrenije, sve su to znakovi povrijeđenog života, kojeg nazivamo normalnim. Život je institucionalizirao jednu logiku po kojoj Cultural Studies43, to što je američka verzija kulturnih znanosti, vode raspravu u vidu polemologije: o kulturalističkom prestiliziranju ili preformiranju starih borbi protiv “imperijalizma” bijelog čovjeka, odnosno protiv hegemonije bijele povijesti, kao što je formulirala jedna dama, sociolog iz Gane – Kobena Mercer, u znakovima “rase, klase, spola”.44 Mislim da se to može povezati sa “velikim reformističkim pokretima feminizma, sa istraživanjima onih neprivilegiranih ili crne rase kao i sa antiimperijalističkim otporom”, sa novom sviješću o manjinama i potčinjenim, sa feminizmom i postkolonijalizmom, o čemu govori Edward Said. Riječ je o jednoj tački u civiliziranom procesu, o figurama interkulturalizma, o jednom teorijskom projektu koji ne vodi više apsolutnom izrazu apsoluta, čemu je
41 Navod u: P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, 1983. 42 Hans Blumenberg. 43 Povratak na Cultural Studies je koliko višestruk toliko i aporetičan. Riječ je o kulturi za koju bi se moglo reći: “Kultur ist das einzige Konzept, das noch diffuser ist als Postmoderne. “ (“Kultura je jedini koncept koji je još izraženije difuzan no postmoderna”). Usp.: Christoph Konrad, Martina Kessel, Kultur und Geschichte. Neue Einblicke in eine alte Beziehung. Stuttgar, Reclam 1998. Prigodno se kaže da “Cultural Studies” predstavljaju veliku značajnost u anglosaksonskim zemljama, da su dočekane sa rastućim simpatijama, da je ova američka verzija kulturnih znanosti (kako je uobičajeno reći, prije svega, u Njemačkoj), iako je došla sa zakašnjenjem, naišla na veoma raširenu rezonanciju. U to sam se i sam mogao uvjeriti u doba mojeg egzila u SAD-u. Usp.: “Studien zur Interund Multikultur”, jednu seriju koju je izdao Der Stauffenburg Verlag u Tübingenu; der Wiener Verlagturia & Kant uzeo je u nakladu najvažnije protagoniste pokreta “Cultural Studies”. Univerzitet Illinois je 1990. godine organizirao konferenciju o temi “Cultural Studies”. Na njoj je sudjelovalo oko tisuću sudionika, od zvijezda ovog pokreta, kao što su Homi K. Bhaba, Stuart Hall, Paul Gilroy, Cornel West, Kobena Mercer, Tony Bennett, Lavrence Grossberg, koji su se tamo mogli vidjeti i slušati. “Kultura” je postala jednim već kulturnim, epohalnim “događanjem, koja je raskrila i “pop kulturalne i političke elemente“. Usp. o tome: Wolfgang Müller-Funk, Gramsci in Disneyland. U: Merkur, Hft 11, 52. Jahrgang, novembar 1998, Stuttgart, Klett Cotta, str. 1075. i dalje. 44 U: Lawrence Grossberg i drugi, Cultural Studies. New York, Routledge, 1992. PREGLED

29

Hegel posvetio svoju filozofiju apsoluta, apsolutnog duha u formi umjetnosti, religije i filozofije.45 Zbog toga i jezik mora sebe osposobiti da živi svoj život bez autoritarne intonacije, koja je navela Rolanda Barthesa da preoštro kaže: jezik, jezik je fašistički! Riječi: Istok i Zapad, Okcident i Orijent, nisu izvan povijesnog iskustva koje je i gospodarenje i tlačenje. Naravno, one nisu vrijednosno neutralne. Veliki pojmovi nose značenja, ethos oslobođenja, besramnost moći, alergične brutalnosti. I danas se događa jedna logika koja direktno vodi „Cultural Studies” do etniziranja kulturno-znanstvenog diskursa, u kojem su sve žešće alergije svojevrsnog egoizma, predrasuda ili arogancije. Tu odlučuje nacionalno porijeklo, ova ili ona tradicija, socijalni status onih koji sudjeluju u diskursu ili pak u svom pisanju zahtijevaju osebujni teoretski status.46 Sa one strane moći opozicije i pošasti polariteta U SAD-u mi sebi otkrivamo američki put „Cultural Studies“; to što ih povezuje sa postmodernim mišljenjem, koje je odavno našlo svoj interkulturalni profilirani i suvereni izraz, jest strah od tradicionalne dijalektike, od moći opozicije i polariteta. Ova dijalektika Zapada ima svoju povijest od Platona do Hegela i Kierkegaarda.47 Hegel je dijalektički motiv u mišljenju Zapada najdublje sup45 Kultura je zapravo gledanje. Ako govorimo o tome da Nietzscheovi gledaoci “sa velikom tjeskobnošću posmatraju... ovu konačnicu: oni opažaju čovjeka koji će posljednje svoje uvide morati da povjeri svome neuspjehu. Zato gledanje sada boli. “ (P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne, str. 103). Usp.: Elisabeth Bronfen i drugi, Hybride Kulturen, Tübingen, Stauffenburg, 1997. 46 Vidjeti: Wolfgang Müller-Funk, Ibid. str. 1077. 47 Dijalektika je nastupala svagda sa autoritarnom intonacijom, sa dijalektičkim jezikom. Ma kako bila profilirana i duboka, ona je nosila u sebi jedan fundamentalno-ontologijski motiv polemologije. I nikada nije mogla povrh filozofskog fundamentalizma, jednog spekulativnog determinizma, slobode nužnosti ili slobode zakona. Ono što se dogodilo sa dijalektikom kod Marxa je novo stiliziranje starog motiva, ma koliko on bio okrenut protiv Hegela ili Platona. Jednu vrst radikalne kritike dijalektike Zapada izrazio sam u svojem izlaganju na filozofskom symposionu u Austriji (Wien, Zwettl, 1963) pod naslovom “Fundamentalna filozofija”, koju je organizirao Institut za filozofiju u Beču odnosno Erich Heintel, kao njegov direktor. Na simpoziju su sudjelovali, to je bio svakako internacionalni skup, Gajo Petrović, Danilo Pejović, Danko Grlić, Milan Damnjanović. To je bilo doba uzdizanja filozofije u bivšoj Jugoslaviji iznad mizerije dijalektičkog i historijskog materijalizma. Uz to, sa zajedničkim iskustvima u kritici ideologije, vulgariziranja filozofskog mišljenja. Kolegijalnost i prijateljstvo bilo je izvor ethosa oslobođenja, pravednosti u do-

30

PREGLED

stancijalizirao. Tačnije: bitak nije samo supstancija; on je subjekt, a to znači: napredak, samostiliziranje vlastite zbiljnosti, posredovanje, umnogostručenje u polaritetima, a potom sve vrhuni u formama apsolutnog duha, u umjetnosti, religiji i filozofiji. Na svom putu do sebe, do apsolutne znanosti, duh ništa supstancijalno ne može izgubiti. Dijalektika se već u Hegela priklanja mitu sinteze ili mitu jedinstva suprotnosti. Dijalektičar Hegelovog stila ne donosi rijetko “logocentričnu” inovaciju ili takozvano prividno rješenje. Ova je logika poprište nesmiljene borbe između krajnosti ili polariteta. Naprimjer, u Fenomenologiji duha (1807) takav je odnos između stoicizma, skepticizma i nesretne svijesti. Skepticizam je istina stoicizma. Nesretna svijest je istina istine: skepticizma itd. Logika je sudbonosno obavezna binarnim kodovima (Codes). Oni se uzdižu do onog apsolutnog i načelnog. Naime, ako se to odnosi na “nacionalizam”, onda bi to bilo, Hegelovim jezikom rečeno, jedno teško protivrječno traganje za trećim putem između nacionalizma i univerzalizma. To je volja za jedinstvom u suprotnostima, poradi njih i unatoč njima. To danas znamo: svako obrazovanje identiteta, koje se, na žalost, nikada ne može pouzdati u opuštenost, u ono što ne mora proći dramaturgiju dijalektičkog uma u Hegelovom smislu, koje se pojavljuje u modernitetu kao samoterapeutika, svako obrazovanje identiteta (razlika ili suprotnosti), koje se konstituira samo pomoću isključenja, potiskivanja ili prevladavanja, u formi napretka, danas se čini obsolet (engleski: out-ofdate, passe, out, dead, outmoded, old, antiquated, ancient, superannuated, archaic, demode, discarded etc.). I pojavljuje se u svjetskim razmjerama kao “pravi izvor kolonijalnog i postkolonijalnog potčinjavanja”.48 U tom smjeru ide Edward W. Said. Odgovarajuće Saidove iskaze čitam kao nastojanje interkulturalnog mislioca. Interkulturalna filozofija / interkulturalni mislioci Interkulturalni mislioci, koji su sve više na sceni “svjetske povijesti”, jesu radikalni i to onda kada nastoje da se istrgnu, tako reći, sa teoretskim korijenom, da izbjegnu velikom zlu: ”rasizmu”, ”etnocentrizmu”, “seksizmu”. Taj model mišljenja postaje presudan. Samo “identitet diferencije”, samo identitet
puštanju novih ideja ili novih izraza. Gajo Petrović je kasnije pisao o ovom simpoziju u jednom zagrebačkom časopisu “Praxis” (ili “Naše teme”?, 1963). I tom je prilikom rekao da su se čula mišljenja kako je to bilo najzanimljivije izlaganje. 48 Usp.: Wolfgang Müller-Funk, ibid., str. 1078. PREGLED

31

neidentiteta, mnogostrukosti, u kojem padaju odlučni udarci, borbe, sustajanja, razočaranja, jest jedina nauka, jedina psihoterapija i psihodrama. To je veličina koja je u stanju da proizvede ono što japanski ili indijski filozofi danas misle da su njihove tradicije ili kulture otkrile prije dva tisućljeća: da stvori neagresivnu formu kulture. To je novi fiziognomijski smisao: ključ za sve što najavljuje bliskost svijetu, okolnom, bliskom i udaljenom: u vremenskom ili prostornom značenju. Moguće je da je u tome veličina koncepta polifonih i hibridnih kultura, interkulturalne filozofije. Ona navješćuje nečuvene slobode, koje su moguće samo kao literatura ili kao umjetnička borba. Ne kao doslovni tekst svijeta života u Husserlovom smislu ili svakodnevlja. I dalje u svom životu ostajemo sa svojim paradoksima u susretu sa drugima u njihovoj drugotnosti (alteritasu) ili sa nama samima kao svagda drugim. Naša sloboda, kao i ona u Nietzscheovog Zarathustre, nalikuje metafizičkoj sudbini ili metafizičkoj kazni. Krivnja u starogrčkom smislu, kao što je ona u Kralja Edipa ili u Antigoni Sofoklovoj nije utopijska. Veoma je rašireno mišljenje da je postmoderna neagresivna forma kulture i duha, povrh svakog etničkog partikularizma, tradicionalnog fiksiranja uz nacionalizam. I to sam jasno iskazivao od kraja šezdesetih godina, napose u Sfingi Zapada (1972) i u djelu Iskon i smisao (1971). Čovjek i sudbina Zapada (1971). Gotovo se čini da je to izraženo i prije no što se u svijetu pojavila postmoderna. Ispravno je reći da je ova pretpostavka o neutopijskom karakteru postmoderne ono što je u osnovi njene “strašne istine”. Ipak, i protiv volje, u njoj se pervertira to; dospijeva na scenu kao novi utopijski projekt, koji navodi utopiju multikulturalnih figura, kao moć koja to sa periferije pomjera u središte. To bi nalikovalo preokretu. Samo bismo morali postmoderni okret misliti u Heideggerovom a ne u Hegelovom smislu. Okret nije ukidanje i ujedno očuvanje kao kod Hegela; njegova istina nije u njegovoj realizaciji, u višoj i još otvorenoj formi, kao što je, na primjer, u Hegelovoj Logici: “Bit istina bitka”. To nije nadrastanje koje sabire ili supstancijalizira vrijednosti onog prethodnog, pretvarajući ga u lešinu, u svijet bez duha i duše, u nešto mrtvo. Ono je osvrtanje koje oživljava, dramatski proces gledanja koje boli i razvedrava. Heidegger kaže: to je pregorijevanje, prebolijevanje (Verwindung). Utopijski izgled postmoderne postavlja pitanje: ko prosvjećuje i ko je, naposljetku, prosvijećeni. Utopija misli: kulturalizam jest svijet nadarenih, onih 32
PREGLED

rijetkih (Minderheiten), čiji je Tertium comparationis to da je ona u sebi polifona, mnogostruka, beskrajni splet. Ona je topos razlika, heterogenog. Kao što se oprašta od tradicionalnog nacionalizma, ona se oprašta i od već demonstriranog univerzalizma. Ovaj je svagda preferirao apstraktno opće, kako bi se izrazio Hegel. On propušta sublimaciju posebnog i pojedinačnog, ono prijateljsko ili susjedsko susretanje, koje je nama u našoj povijesti bilo gotovo konstitucionalno. Iz svoje samotnosti univerzalizam se nikada nije uspeo u nešto sa više dara, darivanja i uzimanja. A on bi trebao biti sposoban da se uspne povrh modernog cinizma znanja i znanosti, povrh “difuzije subjekta znanja”, onog koji je instiktivni konformist, naklonjen nivelacionim tendencijama koje naziva univerzalnim. Univerzalizam u bioestetskom smislu, vjerovatno, nalikuje na Zarathustru koji je pjesnik i koji se stidi što je to.”Wie ein Bajazzo des Egoismus steigt Zarathustra aus seiner Einsamkeit auf die Bühne und schenkt den Zuschauern eine Freiheit, die der Denker sich nur genommen, nie erhalten hatte. Vielleicht war es seine Grösse, dass er gab, was ihm fehlte, und sein Verhängnis, dass er nie geschenkt erhielt, was er weitergeben. Wider Willen war er der letzte Altruist.”49 Gotovo se čini da ova utopija preuzima od univerzalizma kritičku attitude protiv nacionalizma. Stvarne drame se odigravaju i s tom neagresivnom formom kulture ili interkulturalne komunikacije. Što se događa? Situira se, kaže se, jedan novi tip čovjeka. I o tome govore u svojem djelu Elisabeth Bronfen, Benjamin Marius i Therese Steffen. ”Koncept polifonih i hibridnih kultura omogućuje to da nadrastamo utopiju kulturalne mnogostrukosti, u kojoj je svaka druga kultura svagda još objekt mogućeg znanja i zaključnog razumijevanja.”50 Multikulturalizam kao drama susretanja / drama slobode I sa multikulturalizmom pojavljuje se neupadljiva figura sjene, koja svagda pripada tragičkom igrokazu. Prije svega, on ne bi smio biti metafizički opijat, nešto poput hašiša, skrovitih maski za nešto drugo. Mi smo s tom idejom
49 P. Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne, 1986, str. 104. “Poput pajaca egoizma Zarathustra se iz svoje samotnosti uspinje na pozornicu i daruje gledaocima slobodu koju je mislilac samo uzeo, nikada ne i dobio. Moguće je da je njegova veličina bila u tome što je dao ono što mu je nedostajalo, a njegova kob što nikad nije dobio na dar ono što je htio slati dalje. Protiv volje on je bio posljednji altruist.” 50 U.: Elisabeth Bronfen i drugi, Hybride Kulturen, Tübingen, Stauffenburg, 1997. PREGLED

33

zalutali u novu naivnost ako samo s njom koketiramo i padamo u uobraženu dubokoumnost. Zašto? Multikulturalizam kao sistem nije dovoljan; on nije lišen bola individuacije, drame susretanja i tragičnih konflikata, iako teži da se postavi povrh mitske stege polemologije. To nije nova tvrdoglavost: kao akceptiranje kulturne mnogostrukosti. Tako čak i među veoma ozbiljnim filozofima, pod maskom novih ugodnosti i udobnosti, nastupajući koncepti multikulturalizma se pojavljuju kao nove utopije ili kao najbezočniji optimizam, kao prevladavanje postojećeg subjekta znanja koji bi trebao da legitimira krizu suvremenog svijeta. On nije uvjet mogućnosti prevladavanja rasizma ili nacionalizma ili seksizma. On je u oficijelnom ciničnom društvu “dalje pisanje” (Fortschreibung) ovih kobi i stoga što “predstavlja identitet posredstvom razlikovanja ili ‘diskriminiranja’”.51 “Etnički preferirani tip u ovom diskursu je stoga ‘hybrid’ (dvojakog porijekla), jedno spajanje linije tradicije ili niza signifikanata.52 Da li se u riječi hibrid spaja ono što metaforika mitskih hibrida želi da sugerira? To je svakako pitanje. Što da činimo ako u tome opipavamo samo idiosinkrazije ili one teške osjetljivosti, u izboru metaforike koja nam dolazi iz biološkog diskursa, ili ‘iz formacije koja nije sposobna za reprodukciju’”? Moć metaforike / telepathia i telematika Metaforika želi da odgovara ponornosti svijeta života, ”ponornoj površnosti”, u onom smislu u kojem je Nietzsche govorio o Grcima: Grci, oni su površni iz dubine! Pažljivog čitaoca filozofskih spisa mora začuditi ova vrsta metaforike u slučaju dijagnostike kulture i moderne uopće. To podrazumijeva da i u pojmu utopije uvodimo razlikovanja; utopija od jučer ne bi mogla biti utopija od sutra; pojam slobode od jučer ne bi mogao biti pojam slobode za sutra, u novoj elektronskoj civilizaciji i u razdoblju telematike. Svejedno: mi ćemo moći razumjeti logiku interneta kao globalnog medija komunikacije, kao nove slike svijeta, Ars electronica. Taj medij enormno povećava kompleksnost komunikativnog stvaranja identiteta, interkulturalnosti, on omogućuje da “njihov imaginarni, virtuelni karakter dospije do svijesti”. Dosljedno tome internet razvija u isto doba nove modele socijalne samoorganizacije i “ophođenja sa virtuelnim identitetima,
51 Ibid., str. 1078. 52 Ibid.

34

PREGLED

od e-mail prijateljstva preko chatbox poznanstva sve do Cybererotiker...”53 To znači ”za muziku muzičara DJ kultura je promatranje drugog poretka samorazumljivost; za stil stiliziranja Hipstertums je pretpostavka mit drugog poretka; za kulturu kultura postkolonijalizma je hibriditet životni uvjet.”54 Na nepredviđen način se pojavljuju “postmoderni” likovi reprezentacije novih fenomena. U tom spektaklu na pozornicu dolazi “bizarna kolektivna fantazija”; na njoj se može gledati posredstvom komunikacione i socijalne tehnologije “jedna netragično-neherojska varijanta Nietzscheovog natčovjeka”.55 Sad se da pokazati da je “hispostazirani subjekt lijepe nove kulture u svojem modusu postojanja hybrid, koji svoj identitet izvlači iz diferencije, jedna klovnovska maska, etnička i seksualna, nije za život sposobno biće; naprotiv, on je nadražajni demonstracioni subjekt za shoews transvestita i za estetičke igrarije Ars electronica, jedna umjetnička figura, koja je u međuvremenu ponuđena na prodaju na tržištu avansiranih teorija computera i kao technoid, kao čovjek-mašina, uključivanje, kao Cyborg.”56 Jedva da je potrebno reći da je “pojam prirode” znatno promijenjen. Još od onoga doba u kojemu je veliki Georg Simmel prije jednog stoljeća, u svom djelu Vom Wesen der Kultur, jasno rekao da je on “višestruko uključen u mističnu, mitologijsku ulogu ranijeg pojma Boga”. U našim očima je to naslijeđe prešlo u pojam kulture ”i kultura se predstavlja kao čudotvorni poduhvat, koji, naoružan kompjuterom i bioznanostima, generira novo realno-simboličko biće.” “Da sa etničkim hibridiziranjem može zlo nacionalizma i rasizma prognati iz svijeta, to se moralo pokazati kao politički opasna iluzija.”57 Ni najodlučniji pristalica liberalizma ili tradicionalizma neće poreći da ljudi mogu “sa višestrukim kulturalnim codiranjem, imigrantima, učiniti jedan važan doprinos za dijalog različitih nacionalnih i religioznih kultura, naravno, ako se pretpostavi da raspolažu odgovarajućim ekonomskim i intelektualnim resursima, riječ je o realnom ili simboličnom kapitalu.”
53 Ibid. 54 Ibid.; “Für die Musik Musiker der DJ Kultur ist die Beobachtung zweiter Ordnung Selbstverstandlichkeit; für die Stil Stilisierungen des Hipstertums ist der Mythos zweiter Ordnung Vorausetzung; für die Kultur Kulturen des Postkolonialismus ist Hybriditat Lebensbedingung.” 55 Ibid. 56 Ibid., str. 1079. 57 Ibid. PREGLED

35

Ova razlaganja, koja sežu duboko, čini se, u historijska iskustva nacionalnih i kulturnih sinkretizama, naravno, misli se pri tome na evropski kontekst Dunavske monarhije (Austrougarske), na Balkan koji danas ima svojeg “oficijelnog cinika funkcije”, koji je objektivno strateg razaranja, onog toka kojeg nazivamo shizoidnim u kojem je naprosto sve moguće,58 na Rusku imperiju, ukazuju na to da iz njih vreba nešto pakleno. Iza mnogostrukosti identiteta vreba neumoljiva čežnja za jednoznačnim. Da se “oslobodi iz jednog bolnog stanja nepripadnosti”. Stoljeće nacionalističkog zanosa / netrpeljivosti i polemologije / kriza pojma identiteta Ali što da mislimo o evropskom nacionalizmu? Možemo reći kao i A. Camus: dvadeseto stoljeće je stoljeće napada i obrana, nacionalističkog zanosa, polemike i mržnje. U toj polemici drugi, protivnik, vidi se kao neprijatelj. U kulturalnim odnosima to znači: mi protivnika pojednostavljujemo, ne mislimo o njemu, jer se samo jedna stvar beskrajno udaljava od iskustva mišljenja; mi odbijamo da ga vidimo, opažamo ili da s njim otvoreno komuniciramo. ”Onome koga napadam ne znam više boje pogleda, niti da li mu se događa da se smiješi i na koji način. Postavši velikim dijelom slijepi zahvaljujući polemici, mi više ne živimo među ljudima, nego u svijetu sjena.”59 Prema tome, odgovor na ono postavljeno pitanje glasi: mi nismo u stanju zamisliti evropski nacionalizam bez ovih stalnih kriza identiteta. Naime, u kontekstu historijskog iskustva “starog svijeta”, stare Evrope, koja je od svoga postanka u svojoj filozofiji nastojala znati sebe, čuti istinu o sebi, jedva ćemo naći neku paritikularnost ili osebujnost koja ne bi bila djelo ispreplitanja, hibridiziranja, napose u Bosni i Hercegovini. Tu je Evropa u svojoj srži, jedinstvo u razlikama. Sve to da je svaka osebujna kultura posredovana drugim tradicijama, kulturama ili religijama, ništa ne mijenja na jedinoj stvari: da su one, sinkretičke kulture, prije svega, u evropskoj Bosni (da skratimo ime), stvarale jasno i čvrsto oformljen identitet. Reklo bi se da bi to mogla biti pohvala onom hibridnom koje dolazi iz stega biologije! No, on nije svespasavajuće sredstvo da se diferencija, pretvori u diskriminiranje; da se ono čuveno insistiranje na vlastitom identitetu, koje često nalikuje na mahnitanje i suludost, može pretvoriti u nacionalističku agresiju, u kult agresivnog egoizma, u militariziranje naroda ili tačnije masa.
58 Usp.: P. Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft, str. 225. 59 A. Camus, ibid., str. 131–132.

36

PREGLED

Kolektivna shizofrenija nije fatamorgana onih zabrinutih ili prestrašenih. No, moramo se jednom unijeti u misao, koja se čini banalnom, ali i vjerovatnom: da mi neprekidno zapravo živimo u suprotnostima i opozicijama. Čini se da smo agenti tih opozicija, njihova inteligencija, paranoidni funkcioneri. Tada smo mislioci tog raspuklog svijeta, koji ne vidi ništa zajedničko između osvajača i filozofa, osvajača i umjetnika. Sistemi koji su nastali iz ideologija, u kojima su mislioci – mislioci, prijatelj – neprijatelj, a takav je bio staljinizam ne samo u nekadašnjem Sovjetskom savezu nego i u Socijalističkoj federativnoj Jugoslaviji; oni su doveli do raskorijenjivanja i pustošenja i zemlje i neba, i tijela i duha. Ove ideologije “rade na iskorjenjivanju ljudstva, vodeći ih površinom Evrope kao beživotne simbole koji smiješno oživljavaju samo u brojevima statistika. Otkako su te lijepe filozofije ušle u povijest, goleme su mase ljudi, od kojih je svaki čovjek ipak nekoć imao vlastiti način stezanja ruke, pokopane pod dva inicijala uklonjenih lica, a koje je veoma logičan svijet za njih izmislio.”60 To da moramo i dalje živjeti u opozicijama ili suprotnostima, znak je da težimo “identitetu diferencije” ili identitetu neidentiteta. Hibridizacija je, pak, znak da bismo mogli drukčije, da bismo mogli drukčije dešifrirati svijet diferencije ili multikulturalnog društva, sa one strane staroevropske dijalektike i staroevropskog pojma istine. U njemu nadolazeće ukida i ujedno čuva bit ili varijaciono bogatstvo prethodnog. Ali tu vlada opojna moć identiteta ili božansko otjelovljenje onog višeg načela ili realizacije. Negacija je životnom svijetu, djelatnosti duha, drami napretka, negacija je imanentna i neotklonjiva. Pojam hibrida samo kazuje da diferencija ne bi morala značiti diskriminiranje. Suprotnosti su također svojevrsna “redukcija kompleksnosti”. Živimo u njima umjesto da im umaknemo, da one “iščeznu”. Posvuda su institucije, države, agenti agresivnog egoizma i onog kolektivnog, nacionalnog, agenti vlastitog životnog interesa i na Zapadu i na Istoku.

60 Albert Camus, ibid., str. 132. PREGLED

37

Enes Duraković UDK 82.09 POETIČKE MIJENE I KONSTANTE BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI1 POETICAL SHIFTS AND CONTINUITIES IN THE BOSNIAK LITERATURE2 Sažetak Ovaj rad je treći nastavak studije Poetičko-kulturalna pripovijest bošnjačke književnosti, a i prva dva su objavljena u časopisu Pregled (br. 2/2009 i br. 3/2010). U ovom tekstu sam pokušao analizirati složene procese preslojavanja svekolikih društvenih i kulturnih sistema i, posljedično, književnih modela, konvencija i oblika iz orijentalno-islamskog u zapadnoevropski kulturno-civilizacijski krug. Ti su procesi paradigmatično određeni Lotmanovim pojmovima kulture i eksplozije i, s druge strane, naglašenim orijentalističkim diskursom koji i danas prožimlje brojne tekstove u kojima se bošnjačka književnost posmatra kao kulturalni survival i anahrono osmansko naslijeđe. Tako se zanemaruju dragocjeni vidovi prožimanja i adopcija, adaptacija i sinkretiziranja književnih tekstova nastalih na liminalnim prostorima, u jednoj mikrokulturalnoj književnoj zajednici koju kroz cijelo dvadeseto stoljeće karaktarezira traganje za pouzdanim oblicima kulturnog identiteta. Ključne riječi: bošnjačka književnost, orijentalno naslijeđe, evropska moderna, kulturni identitet, prosvjetiteljstvo, hibridni oblici, kanonizacija i diseminacija. Summary This paper is a third sequel to the study Poetical and Cultural History of the Bosniak Literature, the first two having been published in Pregled magazine (No. 2/2009 and No. 3/2010). In this text, I have attempted to analyze the complex processes of superimposition of various social and cultural systems and,
1 2 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo prvi dio teksta (1-11 str.) In this issue of Pregled, the first part of the text (pgs 1-11) is published. PREGLED

39

consequently, of literary models, conventions and shapes from the oriental-Islamic to the Western European cultural and civilization circle. Such processes are paradigmatically determined on the one hand by Lotman’s notions of culture and explosion as well as, on the other hand, by a pronounced orientalist discourse which is contained, even today, in numerous texts in which Bosniak literature is viewed as a cultural relict and anachronous Ottoman heritage. That is the cause of neglect of many precious forms of permeation and adoption, adaptations and syncretism of literary texts written in liminal areas, in a microcultural literary community, characterized, throughout the 20th century, by a quest for reliable forms of cultural identity. Key words: Bosniak literature, oriental heritage, European modernism, cultural identity, Enlightenment, hybrid forms, canonization and dissemination 1. Orijentalno naslijeđe i evropski duh moderne „Niko živ ne može kazati da li se to nadgornjavaju hramovi tipa Sinanove Selimije iz Edirna i, recimo, Amjenske katedrale. Zauvijek će to ostati razdvojeni svjetovi ljudskog divljenja pred istim svemirskim harmonijama.“ (Midhat Begić: Izabrana djela Safveta Bašagića) „Zapravo, književne tradicije dva velika kulturna kruga – zapadnog i arapsko-islamskog, najvećim dijelom i orijentalno-islamskog – žive oduvijek u naročitoj vrsti estetičkog i poetičkog nesporazumi jevanja.“ (Esad Duraković: Orijentologija) Za utemeljenje moderne bošnjačke književnosti od presudne je važnosti onaj historijski prevrat potkraj 19. vijeka, kad se carstva mijenjanju i kad se, parafraziramo li Anthonya D. Smitha, javlja dramatična identitetska kriza: nakon potpune duhovne konsternacije valjalo je u kulturnom preporodu prevazići osjećanje izgubljene historije i književnosti i prilagođavajući se novoj kul40
PREGLED

turnoj i društvenoj stvarnosti iznova legitimirati vlastitu kulturnu zajednicu. Stoga je u cjelini društvenih preobražaja „i književnost, koja se tada stvarala u vlastitim listovima i časopisima, u knjigama i kalendarima, nastavljala taj prirodan put emancipacije duha, sticanja svijesti o sebi, o svome slavenskom biću i južnoslavenskoj domovini, o vezanosti za ostale narode u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Slavenskog juga.“3 Prva generacija književnika piše tada prve pjesme i pripovijetke, drame i romane na bosanskom jeziku i zapadnom pismu, ali istodobno pribira folklornu građu i pisano književno naslijeđe iz prethodnih epoha kao kulturalnu osnovu na kojoj će utemeljiti savremenu književnost prožetu prvim, makar i površnim iskustvima evropske kulture. U ovoj svojevrsnoj rekapitulaciji književnog naslijeđa što je i u romantičarskoj književnosti ostalih evropskih naroda imala značaj otkrića „duha naroda“ i formiranja samosvojnih nacionalnih literatura, bošnjački su književnici tragali i za obrascima na kojima će napisati prve pjesme i pripovijetke u modernom značenju riječi, pa se tu začinju (neodvojivi) procesi instrauriranja kulturnog i poetičkog pamćenja i, s druge strane, prilagođavanje novom društvenom i kulturnom horizontu, duhu i senzibilitetu zapadnoevropske poetičke tradicije i savremenosti. U konvulzivnim procesima svekolikih društvenih, privrednih i kulturnih mijena izazvanih dolaskom austrougarske uprave kada je - kako je taj period opisao Maximilian Braun4 - „muslimansko stanovništvo, nesposobno da spozna suštinu situacije, bilo na najboljem putu da doživi ‘evropeizaciju kroz uništenje’“ i kada je „umjesto dotadašnjeg orijentalnog inspirativnog vrela trebala doći zapadnjačka književnost kao jedan novi umjetnički putokaz“5, prva je prosvjetiteljsko-preporodna generacija bošnjačkih pisaca imala izuzetno tešku zadaću da u tim godinama preobražaja prihvati moderne vrijednosti zapadnoevropske književnosti a da se u tim procesima evropeizacije ne izgube bitne osnove tradicionalne kulture izrasle na zasadima dugotrajnih slavenskoorijentalnih kulturnih i književnih simbioza, što je uz ostale kritičare uočila i Gordana Muzaferija: „U presudnom trenutku sraza svjetova i ukrštaja Istoka i Zapada nad fizičkim i duhovnim bićem bošnjačkog naroda, trebalo je i književnom riječju
3 Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 22–23. 4 Maximilian Braun, Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slawen in Bosnien und Herzegowina, Makert-Petters, Leipzig, 1934. 5 Maximilian Braun, Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009, str. 43. PREGLED

41

sačuvati samobitnost, a pri tome ne iznevjeriti već stečena iskustva orijentalne tradicije i naći mjeru u prihvaćanju procesa evropeizacije.“6 U tom smislu su ovi dramatični historijski procesi u bošnjačkoj književnosti i bosanskom kulturnom prostoru paradigmatično određeni Lotmanovim pojmovima kulture i eksplozije što se zbiva u trenucima „kad se sudare međusobno nepoznati jezici: onaj koji prihvaća i onaj koji se prihvaća“ i kad se „stvara eksplozivni prostor – snop nepredvidivosti“7, osobito kad se imperijalni kulturni model nameće prijetnjom „evropeizacije kroz uništenje“. Valja, naime, podrazumijevati da je na razmeđu 19. i 20. vijeka, u graničnoj situaciji tragičnih iskušenja kolektivne sudbine paradigmatično obilježene sudarom međusobno nepoznatih kultura, bošnjačka intelektualna elita u važnim procesima preslojavanja svekolikih društvenih, kulturnih i književnih sistema, paradigmi i konvencija doista bila suočena s mogućnošću nestanka jednog svijeta nespremnog za agresivne oblike evropske akulturacije, prije svega stoga što je naslijeđeni model orijentalno-islamske kulture nerijetko posmatran kao kulturološki insuficijentan, inkongruentan evropskoj kulturi i duhovnosti. A upravo na taj način će Maximilian Braun istaknuti da prva generacija bošnjačkih prosvjetitelja „uza sve divljenje zapadnjačkim duhovnim postignućima, uza sve razumijevanje nužnosti određene modernizacije načina života […] ni u kojem slučaju ne teži potpunom utapanju zemlje u evropski svijet kulture“ nego pokušava da „površnim i fragmentarnim poimanjem zapadnjačke kulture“ ovlada „evropskim sredstvima moći“ ali ne prihvaćajući „evropsku dušu“.8 Braunova kulturnohistorijska studija nesumnjivo je značajna interpretacija bošnjačke književnosti prosvjetiteljsko - preporodnog perioda, ali je prožeta svojevrsnim patosom evrokulturalnog misionarstva i naglašenom prohrvatskom tendencijom nacionaliziranja bosanskih muslimana. Maximilian Braun naglašava da u bosanskomuslimanskoj književnosti i kulturi uopće treba pratiti procese odvajanja „od stare psihološke osnove Orijenta“ i potpunog prihvatanja „duševne evropeizacije“ prije svega prihvatanjem hrvatske nacionalne ideje jer je „priključenje zapadnom susjedu uglavnom prirodan slijed okolnosti“, dok će za bošnjačke pjesnike prosrpske orijentacije (Osman Đikić, Avdo Karabegović, Omerbeg Sulejmanpašić Skopljak…) ustvrditi da njihovo opredjeljenje predstavlja „političku nepristojnost“, a da se u njihovim pjesmama iz zbirke Pobratimstvo „oduševljenost bosanskohercegovačkom
Gordana Muzaferija, Predgovor Antologiji bošnjačke drame XX vijeka, Alef, Sarajevo, 1996, str. 7. 7 Jurij M. Lotman, Kultura i eksplozija, Alfa, Zagreb, 1998, str. 160. 8 Maximilian Braun, Začeci evropeizacije…, o.c. str. 105–106. 6

42

PREGLED

domovinom, pa čak i ponos na muslimanske junačke pjesme spajaju na jedan vrlo čudan način s romantičarsko-entuzijastičnim srpskim šovinizmom.“9 Sasvim u skladu s dugotrajnom tradicijom orijentalističkog učenja Maximilian Braun će svijet orijentalne kulture, poričući mu vrijednosti, razumijevati zapravo kao izvansemiotičku sferu, nesređeni, haotični prostor kojeg u procesu evropeizacije treba „pripitomiti i kultivirati“10 i taj je oblik evropeizacije bošnjačke kulture prisutan već od prvih propagandnih tekstova što ih u službenim Bosansko-hercegovačkim novinama pokrenutim 1878. godine, a potom i u Sarajevskom listu, mahom pod pseudonimima piše niz hrvatskih i srpskih autora iz zemalja Austrougarske monarhije, o čemu je pisao i Muhsin Rizvić: „Zapadna pismenost, i preko nje zapadna kultura i civilizacija, koje se u ovim tekstovima ističu kao apsolutna i jedina dostignuća ljudskog razvoja i napretka, trebalo je da izbriše razlike između dva svijeta, da bosanskohercegovačke Muslimane i politički i duhovno odvoji od inercija četiristoljetnog turskog uticaja, koji je čitav niz generacija i psihološki i etnički oblikovao.“11 Braunovoj rigidnoj ideologizaciji sadržanoj u binarnoj opoziciji evropeizam – orijentalizam, kojom je opterećen i današnji sociopolitički horizont razumijevanja i bosanskog i bošnjačkog društva i kulture, valja ovdje suprotstaviti novovjeko razumijevanje različnosti kulturalnih sistema i značenjskih praksi kojima u osnovi počiva „jedinstvo semiotičkih poriva prelaženja znakova“ u dinamičnom i neprekidnom procesu interkulturalnih napoređivanja i simbioza kojima se potkopava „naš monologizam, naš evropocentrizam, da bi naši radovi ovdje i sada, u okviru naše civilizacije, imali jedan pogled na decentriranje našeg razuma.“12
9 Isto, str. 102. 10 O značaju Braunove studije iscrpno je pisao Mustafa Imamović naglašavajući da „Braunove analize ponekad djeluju kao pokušaj da se muslimansko literarno stvaralaštvo, često po nekim spoljnim znacima, ugura u norme i stilove razvitka evropske književnosti. Time se često gubi izvorni bosanski okvir, smisao i značaj, te unutrašnja logika razvitka muslimanske književnosti.“ (vidi: Mustafa Imamović, Maximilian Braun o počecima evropeizacije u književnosti bosanskih muslimana, Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga XXV, Odjeljenje za književnost i umjetnost, knjiga 5, Sarajevo, 1987, str. 113) 11 Muhsin Rizvić: Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda (1887 – 1918), drugo izdanje, El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 19. 12 Julija Kristeva, Značenjska praksa i način proizvodnje. U: Prelaženje znakova (zbornik). Preveo: Asaf Đanić, Svjetlost, Sarajevo, 1979, str. 8. PREGLED

43

U aktu estetske komunikacije svaki tekst u određenom kulturnom kontekstu zahtijeva prepoznatljiv, tradicijom ustaljen sistem kulturnih kodova, poetičkih konvencija i vrijednosti, interpretativnih strategija koje omogućavaju njegovo razumijevanje, pa zato svaka radikalna izmjena semiotičkog sistema poetičkih normi premještanjem stanovite društvene zajednice iz jednog u drugi kulturno-civilizacijski krug može uzrokovati entropijski proces potpunoga rasapa interpretativne kompetencije kulturne zajednice. Stoga se u tranzicijskim procesima susreta i sudara nepoznatih jezika i kultura, u kulturnim zajednicama koje do tog susreta nisu dijelile iste interpretativne strategije zasnovane na skupu preegzistentno ustaljenih književnih konvencija (Stanley Fish), nerijetko javlja potpuno nerazumijevanje tekstualno konstituiranih značenja. O toj nepodudarnosti klasične orijentalno-islamske poetike saobražene bosanskoj folklornoj tradiciji i poetike evropskog modernizma na razmeđu 19. i 20. vijeka svojevrsno poetsko svjedočanstvo je ostavio i Safvet-beg Bašagić u pjesmi Jednome kritičaru: Ti koji ne znaš ozbiljna Arapa, Ti koji ne znaš Perzijanca bludna, Ti koji ne znaš Turčina – bekriju Tebi neće prijat moja pjesma čudna. Ti što ne ćutiš djevičanske boli Narodne pjesme iz naših krajeva, Koju Mujo Fati pod pendžerom pjeva, Tebe moja pjesma nigda ne zagrijeva. Za potpuno razumijevanje dinamičnih procesa kulturne evropeizacije bošnjačke književnosti na razmeđu 19. i 20. vijeka bitno je saznanje da „proces približavanja duhu i estetici evropske književnosti nije, međutim, potiskivao tematsko-idejnu, duhovnu i emocionalno-estetsku liniju razvojnih tokova dotadašnje bošnjačke književne tradicije.“13 Nama se zato čini da su se posebnosti bošnjačke književnosti i kulture kroz sve historijske potrese i promjene na početku 20. vijeka sačuvale i zanavljale upravo kroz selektivno apropriranje estetskih vrijednosti bilo susjednih, bilo imperijalnih kulturnih zajednica,
13 Muhsin Rizvić, Poetika bošnjačke književnosti, o.c. str. 24.

44

PREGLED

kao i kroz otvorene i prikrivene otpore nasilju „duševne evropeizacije“ egzorcizmom „psihološke osnove Orijenta“, ali i otužnom anahronizmu konzervativne odanosti već docvjetalim vidovima klasične, a zapravo pseudoorijentalne poetike. U burnim procesima premještanja svekolike kulture u zapadnoevropski kulturno-civilizacijski krug anahrone, dotrajale vidove i „potrošene forme“ tradicionalnog modela orijentalne poetike jedino su i mogli smijeniti sinkretički vidovi evropskog modernizma i reformiranog kulturnog revivalizma, uočljivi kako u poeziji Safvet-bega Bašagića i Muse Ćazima Ćatića, tako i u hronološki susljednim, književno raznorodnim tekstovima Ahmeda Muradbegovića ili Hamze Hume. A na taj način će upravo Ahmed Muradbegović 1926. godine u tekstu o Safvet-begu Bašagiću naglasiti da „orijentalizam u nama postoji i da ga mi samo možemo kultivirati i usavršiti višim općeljudskim vrijednostima, ali nikada iskorijeniti“14, jer je „ta struja orijentalne psihe i islamske kulture provijavala cijeli naš narod kroz pet stoljeća, stvorila jednu novu duhovnu komponentu“15 i tako kolektivnom jugoslavenskom mentalitetu „dodala svoju orijentalnu senzualnost, mistiku i unutarnju psihološku dubinu.“16 Muradbegović će i u ovom kao i u nizu drugih tekstova u kojima nastoji opisati temeljne karakteristike bošnjačkog mentaliteta17 stalno isticati da orijentalno-islamska kultura „nije ubila ništa slovenskoga, štoviše, ona je slovenstvo očuvala u primarnoj njegovoj formi“18 i te su simbioze zapadne i istočne kulture vidljive i u historiji, porodičnom i socijalnom životu, vjeri i književnosti, pa su Bošnjaci19 na taj način kroz burnu historiju sačuvali „svoje rasne i nacionalne osobine čiste i netaknute“ i u novostvorenoj jugoslavenskoj zajednici „započeli jedan samostalan život, gotovo kao posebno slovensko pleme i kao poseban narod.“20
14 Ahmed Muradbegović, Mirza Safvet (Kratak pregled njegova rada), Gajret, X/1926, 9, str. 131, 137. Citirano prema: Ahmed Muradbegović, Eseji i kritike, člansi i polemike, Izabrana djela, knj. III, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 52. 15 Isto, str. 51. 16 Isto, str. 51. 17 Riječ je prije svega o tekstovima Problem jugoslovenske muslimanske izolacije (Nova Evropa IV/1921), Karakter i život jugoslovenskih Muslimana (Mlada Jugoslavija, I/1922), Problem jugoslovenske muslimanske žene (Nova Evropa IV/1922), O karakteru i psihi naših Muslimana (Gajret 10/1926) itd. 18 O.c. str. 51. 19 Bosanski su Muslimani, piše Muradbegović „svemu onom što čuva njihovu podvojenost dali vjersko značenje. (...) Dali su ga svojim narodnim junacima, i svome nacionalnom imenu, koje se je, istina deformiralo u pokrajinski i lokalan oblik ali je u njemu ipak najjače izbio rasni karakter i jugoslovenska pripadnost naših Muslimana. To je ime sadržano u riječi Bošnjak“. O.c. str. 185. 20 Ahmed Muradbegović, Problem jugoslovenske muslimanske izolacije, Izabrana djela, knjiga III, str. 182, 183. PREGLED

45

Uz ovu egzaltiranu autoimaginativnu apoteozu bošnjačke sinteze slavenske i orijentalne kulture i jugoslavenskog nacionalnog mentaliteta u duhu CvijićMeštrovićeve rasno-etničke teorije, Muradbegović će istodobno žestoko kritizirati konzervativno naslijeđe orijentalne kulture što anahrono prožimlje sve oblike društvenog života i uzrokuje pogubne oblike muslimanske izolacije. Vanjska, formalistička strana orijentalnog karaktera bošnjačke kulture zatvorene strogim konvencijama patrijarhata neminovno se antagonizira i „u svojoj jezgri nosi opreku svakoj drugoj zajednici.“21 Zato „Muslimani moraju svoju kulturu pročistiti okcidentalnom civilizacijom, jer orijentalna forma ne samo da nije zgodna, nego je i tuđa njihovu karakteru. Forme su tuđe, sadržaj je naš, našem se sadržaju mora dati naš oblik“22 - naglašava Muradbegović nužnost očuvanja tradicionalnih vrijednosti i sadržaja, ali i potrebu njihovog kultiviranja otvaranjem prema bogatstvu zapadoevropske kulture. Na sličan način će i Husnija Čengić desetak godina kasnije u tekstu Muslimani u našoj književnosti izuzetno oštro osuditi egzotični folklor bosanskomuslimanske književnosti koja je „sve do danas ostala bezizražajna, nesuglasna životu i sredini u kojoj se razvila“23, jer je pseudoorijentalna potka folklornog egzotizma od kojih je izatkana tek puko i neprirodno „nadovezivanje na djela istočnih literatura, nekažnjivo prisvajanje, stvaranje neke vrste orijentalske sredine i provincijaliziranje intelektualnoga Istoka.“24 Naglašavajući da muslimanski pisci ne mogu porušiti zablude „o psihi i mentalnom stanju svoje i muslimanske sredine fotografiranjem ćilima, legena, vezova i sevdahlijskih pijančevanja“25 i Čengić će poput Muradbegovića insistirati na onim dubljim, estetski zahtjevnijim i savremenom društvenom trenutku primjerenijim oblicima prožimanja orijentalne i okcidentalne kulture: „Ne smije se danas misliti da je to borba protiv istočnih klasičnih literatura. Nama jedan istočni pisac može biti blizak koliko i jedan zapadnjak.“26

21 Isto, str. 183. 22 Isto, str. 191. 23 Husnija Čengić, Muslimani u našoj književnosti, Književnost, Zagreb, 3/1930, br. 9, str. 419. 24 Isto. 25 Isto. 26 Isto.

46

PREGLED

Dopunjujući Čengićevu kritiku konzervativnih vidova pseudoorijentalne slikovnosti u djelima međuratnih bošnjačkih pisaca koji su postali „trgovački agenti egzotike naše dekadence“ i Džemil Krvavac će ih optužiti da „kulturnom svijetu“ nude lažnu sliku bosanskomuslimanske stvarnosti pa će zato „svi o nama nositi jedno pseudomišljenje i biti radoznali da zavire u taj muslimanski harem, zvjerinjak ili cirkus Gleiche“.27 Čengićevi i Krvavčevi stavovi izraz su socijalno angažirane književnokritičke misli karakteristične za tridesete godine 20. vijeka koja će neku vrstu socio-kulturnoga manifesta imati u tekstu Rize Ramića Tri generacije književnika Muslimana, ali će kritički odnos prema anahronim oblicima pseudoorijentalne kulture biti prisutan i kod pisaca koji nisu pripadali tzv. književnoj ljevici. Tako će na neminovnost evropeiziranja bošnjačke kulture upozoriti i Mustafa Mulalić naglašavajući da su procesi kulturne renesanse i modernizacije već zahvatili ne samo islamski nego i svekolik svijet orijentalnih kultura, dok je Balkan ostao „naročito u njegovoj islamskoj etničkoj kompoziciji glavni epicentar anahroničnih orijentalizama“28 koji usporavaju prihvatanje vrijednosti zapadne civilizacije: „Danas kad prolazimo kroz zemlje islamske renesanse, nailazimo na život visokog civilizatornog stila. Ni u zemljama gejša i hrizantema, ni u zemljama maharadža i šahova, a naročito u zemljama istanbulskih ruža nema više orijentalne egzotike koja je kod Evropejaca podržavala sujetu njihove kulturne superiornosti, a time im u ime civilizacije davala pravo i na političku supremaciju.“29 Ovo grčevito nastojanje simbioze književnih „formi i sadržaja“ orijentalne i okcidentalne poetike bitno je odredilo književne tekstove i one prve, preporodno-prosvjetiteljske generacije bošnjačkih pisaca, od Safvet-bega Bašagića, koji je „temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovačkih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta“30, do Muse Ćazima Ćatića, čiji je okret prema Zapadu u odnosu na Bašagića „kompleksniji, inspirativno-artistički, sa fondom emocija novog kvaliteta, sa otklonom
27 Džemil Krvavac, Naša poratna književnost i nekolike njene fizionomije, Islamski glas, 2/1936, 22, 18 – 19. 28 Mustafa Mulalić, Orijent na Zapadu, Beograd, 1936, str. 33. 29 Isto, str. 34. 30 Midhat Begić, Izabrana djela Safveta Bašagića, Djela, Raskršća IV, Bosanskohercegovačke književne teme, Sarajevo, 1987, str. 194.

PREGLED

47

od istočnjačke egzaltacije u dekadentsku melanholiju, od punoće sirovog doživljajnog potencijala u emotivni rafinman.“31 „Psihološka osnova Orijenta“ koje bi se prema Maximilianu Braunu bošnjački pisci morali potpuno osloboditi a prihvatiti „evropsku duševnost“, dok bi je prema Muradbegoviću i Čengiću trebalo preobraziti i pročistiti iskustvima okcidentalne civilizacije, zapravo je jedna od bitnih poetičkih karakteristika bošnjačke književnosti 20. vijeka, osobito onaj „orijentalni senzibilitet“ panerotskog i ezoterijsko-mističnog doživljaja svejedinstva svijeta, međuprožimanja čovjeka i univerzuma, kojima je u različitim vidovima natopljena i Bašagićeva i Ćatićeva, Humina i Kikićeva, Kulenovićeva i Selimovićeva, Sijarićeva i Ibrišimovićeva, Dizdareva i Sidranova, konačno i Horozovićeva ili Ključaninova, Latićeva ili Kujovićeva književna riječ.32 Riječ je o specifičnoj senzibilnosti koja prožimlje svekolik tekst bošnjačke kulture i njene rafinirane tradicije što u savremenom tekstu emanira čak i kad „slike toga svijeta paradoksalno na prvi pogled nema“33 – kako je to u već citiranom eseju o Grozdaninom kikotu Hamze Hume napisao Skender Kulenović, ali će se nerijetko javljati i kao ovještali folklorno-sevdahlijski stereotip kad god bi „inspirativna“ pobuda potekla iz mitske odanosti vlastitoj tradiciji kao čuvaru (sehari!) nacionalnih vrijednosti. A upravo će Hamza Humo stalno isticati da je „naš izraz u riječi pretežno lirski“ i da je bosanskomuslimansko književno stvaralaštvo upravo lirskim senzibilitetom donijelo „svoj sopstveni akcenat, svoju boju i svoj zvuk koji dolazi iz naročitog stanja muslimanske sredine“ što je bošnjačkim piscima u naslijeđe ostavio Istok: „Smisao za lirsko, slikarsko, kao i senzibilno iživljavanje struji kroz stranice njihovih djela“34

31 Muhsin Rizvić, Musa Ćazim Ćatić – Između erotike i mistike. U knjizi: Iznad i ispod teksta, Sarajevo, 1969, str. 32. 32 O tom specifičnom senzibilitetu više sam pisao u monografijama o Maku Dizdaru (1979) i Skenderu Kulenoviću (1983), tekstovima o Musi Ćazimu Ćatiću i Hamzi Humi (u knjizi Riječ i svijet, 1988), potom u predgovorima Antologiji muslimanske poezije (1991) i Antologiji bošnjačke pripovijetke (1995), a raduje da su osnovni uvidi što sam ih iznio o ovoj poetičkoj karakteristici našli znatnog odjeka, obnavljanja i analitičkog produbljenja u kasnijim tekstovima Vedada Spahića, Muhidina Džanke, Zilhada Ključanina, Sanjina Kodrića, a posebno u knjigama Bošnjački roman XX vijeka Envera Kazaza i Poetski diskurs u bošnjačkom romanu Dijane Hadžizukić. 33 Skender Kulenović, Iz smaragda Une, o. c., str. 158. 34 Hamza Humo, Mi, Bosna i naš izraz u reči, Gajret, kalendar za 1940, Sarajevo, l939, str.222-224.

48

PREGLED

Humo će na kraju ovog teksta istina ustvrditi da će se taj izraziti poetski senzibilitet i lirski diskurs književnog teksta „izgubiti u promjenama načina života“, što je tek djelomično tačno jer će se on ipak poput zlatne niti provlačiti u gustoj tkanici novovjeke bošnjačke književnosti vazda prepoznatljivom šarom i podlogom, a u procesima plodnih simbioza začetih evropeizacijom i „istorijski nezaobilaznim kretanjem ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta“35 javljat će se spontano iz onih ponornih i podsvjesnih tokova kulturnog pamćenja, o čemu svjedoči i slijedeći iskaz Meše Selimovića: „Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ukoliko u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našeg duha. To se upilo u mene i sveg me proželo tako da tim duhom prosto emanira.“36 – napisao je Meša Selimović „dopisujući“ onaj Kulenovićev opis bosanskomuslimanske tradicije osobenog senzibiliteta u kojem „miriše feslidžan jedne jednostavne a nevjerovatno istančane gradske kulture“37 u kojem se oblikovala i Humina, i Kulenovićeva, i Selimovićeva i Sidranova pjesnička senzibilnost. Pišući o ovom aspektu Selimovićevih romana Muharem Pervić je zaključio: „Ono što su zavičaj i judaizam za Kafku, to su Bosna i islam za Selimovića; naime, ne samo pitanje vere, već i prije svega životno iskustvo jedne zajednice, zajednice koja, za razliku od one kojoj je pripadao Kafka, nije uslovljena verom.“38 Pervićevom razumijevanju literarne transpozicije životnog iskustva jedne zajednice, Bosne i islama kao fenomena kulturalnog pamćenja i backgraunda tradicijske ukorijenjenosti Selimovićevih romana valja, međutim, dodati da je Selimović s pravom upozoravao na onu vrstu kritičkih pojednostavljenja i svođenja složenih značenja Derviša i smrti na piščevu navodnu namjeru da istražuje etnogenetske korijene bosanskohercegovačkih Muslimana i afirmaciju islamske misli i filozofije. Smisao citiranja Kur’ana, isticao je Meša Selimović, bio je prije svega u stilskoj intenzifikaciji lirskog iskaza ali i u subverzivnom diskursu kojim se problematizira svaki vid ideološke manipulacije političkih centara moći skrivenih iza prividne odanosti neprikosnovenim vrijednostima bilo koje kanonske misli.
35 36 37 38 Midhat Begić, Izabrana djela Safveta Bašagića, o. c., str. 134–135. Meša Selimović, Pisci, mišljenja i razgovori, Sloboda, Beograd, 1977, str. 400. Skender Kulenović, o. c., str. 156. Muharem Pervić Predgovor romanu „Derviš i smrt“, SKZ, Beograd, 1969, str. XXXI. PREGLED

49

Naglašena lirska senzibilnost kao stilogena dominanta i bitna oznaka posebnosti svekolika književnog identiteta prisutna je u cjelini novovjeke bošnjačke književnosti, jednako i u pjesničkom i u proznom stvaralaštvu, i te su se posebnosti ukazivale kako u statičnoj, folklorno-stiliziranoj ornamentalnosti usmene tradicije i površno akceptiranih impulsa romantizma, tako i onoj snažnoj i dinamičnoj preobražajnosti što se na početku 20. vijeka zbiva u konvulzivnim procesima otvaranja, prožimanja i književnih simbioza s onovremenom srpskom i hrvatskom modernomm književnošću. Dramatične procese tih kulturnih preobražaja karakterizira napor prevazilaženja binarnih opozicija zatvorenih i otvorenih poetičkih sistema: tradicionalne, normativno stroge orijentalno-islamske poetike i polifonih, morfološki raznovrsnih vidova evropske moderne karakterističnih za svekolike oblike društvenih praksi na razmeđima 19. i 20. vijeka, pa se ta tradicijom ustaljena suprotnost poetičkih sistema mogla prevazići jedino sinkretičkim književnim oblicima i kulturalnim osmozama. Stoga se u pjesmama i dramama, novelama ili romanima Safvetbega Bašagića, Osmana Đikića ili Muse Ćazima Ćatića, Edhema Mulabdića, Osmana Aziza ili Nafije Sarajlić, uz naglašena nastojanja definiranja vlastite „kulturne gramatike“ prožimanjem književnih iskustava, oblika i konvencija izraslih na zasadima usmene tradicije i orijentalno-islamske poetike sa naporednim tokovima susjednih i srodnih, te modernih evropskih književnosti, jasno uočavaju i traganja za posebnostima ne samo književnog nego i svekolikog društvenog, političkog i etnonacionalnog identiteta. Prosvjetiteljskopreporodna koncepcija bošnjačke književnosti otkrivala se upravo u tom nastojanju saobraženja folklorno-zavičajne i orijentalno-islamske duhovnosti sa evropskim neoromantizmom pa je „okolnost da su ista dva segmenta (folklor i istočni motivi) bili preokupacija evropskih i naših romantičara docnije dala podsticaj muslimanskim stvaraocima da upravo te kvalitete ugrade u svoja dela u trenutku rascvata neoromantičarske poetike devedesetih godina kada je zanimanje za njih oživljeno na širokim prostorima Evrope.“39 Važno je, međutim, ovdje naglasiti da se potkraj 19. vijeka i u cjelini bosanskohercegovačkog pjesništva, uza sve razlike etnokulturalnog naslijeđa, ustaljuju opće konvencije neoromantičarske poetike u neobičnoj simbiozi folklorne tradicije (pseudo) orijentalnih motiva preuzetih iz lirike njemačkih pjesnika Heinea, Goethea i Ulanda (prevode ih Šantić i Dučić) i poezije klasičnih i savremenih perzijskih i turskih pjesnika što ih prevode Safvet-beg Bašagić i Musa Ćazim Ćatić. U burnim procesima i lutanjima između integralnog bošnjaštva i jednako nestabilnih, časovitih „opredjeljivanja“ za srpsku ili hrvatsku nacionalnu opc39 Radovan Vučković, Razvoj novije književnosti, Prilozi za istoriju knjiženosti Bosne i Hercegovine, knj. 11, Institut za književnost, Svjetlost, Sarajevo, 1991, str. 20.

50

PREGLED

iju, što će se u duhu „gajret-uzdaničkih“ nagodbi nastaviti i u međuratnom periodu, u grčevitim nastojanjima „utvrđivanja Bošnjaka u slavenskoj tradiciji i etnosu“40, i bošnjačka je književnost preporodnog perioda zahvaćena naglašenim nastojanjima vremensko-prostornog uprizorenja identiteta, apoteozom slavne i herojske prošlosti, imaginiranjem kolektivnog sjećanja u kojem se domovina i životna povijest javljaju kao svete figure „pune smisla i značenja za ciljeve grupe i sliku koju ona stvara o sebi.“41 Vidljivo je to jednako u Mulabdićevom Zelenom busenju kao i u Bašagićevim historijskim melodramama i „rodoljubivo-patriotskim pjesmama“ u kojima egzaltiranom retoričnošću „kod svojih sunarodnika prije svega želi probuditi domovinska osjećanja“42 i promovirati „ideju o kontinuitetu historije, tradicije, svijesti o domovini, narodu, junaštvu, slavi i domovinskoj časti.“43 U prividno individualiziranom činu literarne aktualizacije simboličkog kulturnopovijesnog naslijeđa zajednice u književnim tekstovima bošnjačkih prosvjetiteljskih pisaca „upisane“ su vrijednosti tradirane u kolektivnom pamćenju pa su i Bašagićevi stihovi ponavljali arhetipske obrasce i konvencije vanvremenog, neposrednom historijom nenačetog kolektivnog doživljaja i patrijarhalnog svijeta. Ali ispod ovještalim stilskim rekvizitarijem prozukle patetike patriotske ekstaze i profetske didaktičkoprosvjetiteljske misije „viteza od pera i mejdana“, izraslih pod dojmovima isto tako estetski bezvrijednih povjestica i budnica Antuna Harambašića, Stanka Vraza i Petra Preradovića, Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja ili Đure Jakšića, skriva se ona dublja identitetska drama traganja za autentičnim vidovima poetičkih simbioza različitih kulturnih i književnih tradicija, što u cjelini kulturnih praksi vjerodostojnije ilustrira dramatičnost povijesne sudbine jedne mikrozajednice izložene historijskim opasnostima nestanka i uništenja. Stoga se i identitetska drama što je obazrivo rekonstruiramo u književnim tekstovima bošnjačkih pisaca u vremenu „globalnog premještanja njihovog socijalnog, kulturnog i nacionalnog života iz islamskog, orijentalnog u kršćanski, zapadnoevropski civilizacijski krug“44 ukazuje u daleko složenijim vidovima nego li u ostalim južnoslavenskim književnostima, ili što je definira bilo koja
40 Muhsin Rizvić, Poezija Safvet-bega Bašagića između Istoka i Zapada, Panorama bošnjačke književnosti, Ljiljan, Sarajevo, 1994, str.182. 41 Jan Assman, Kulturno pamćenje, S njemačkog preveo Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica, 2005, str. 46. 42 Gordana Muzaferija, Bošnjačka drama XX vijeka, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost – Drama, knjiga V, Alef, Sarajevo, 1998, str. 11. 43 Muhsin Rizvić, o.c. str. 183. 44 Zdenko Lešić, Pripovjedačka Bosna I, Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, knjiga 15, Institut za književnost i Svjetlost Sarajevo, 1991, str. 324. PREGLED

51

savremena, osobito esencijalistička teorija nacionalnog identiteta. Zato je važno uočiti te posebnosti, naravno uz opće karakteristike prosvjetiteljskog modela književnosti koji je „karakterističan u europskoj tradiciji u vremenu kada se raspada klasicistička slika svijeta, obnavljaju moralističke intencije i društvena impregniranost književnoga djela, a u malih nacija osobito u vrijeme konstituiranja nacionalne samobitnosti i identiteta“45 U snažnom pokretu evropeizacije i prevladavanja dotadašnje duhovne izoliranosti, bošnjačka književnost s kraja 19. i prvim desetljećima 20. vijeka „prolazi genetičkim fazama svojstvenim svima evropskim književnostima, od racionalizma Mehmeda Kapetanovića Ljubušaka, do romantizma Mirze Safveta, impresionizma Ćatićeva i ekspresionizma Humina“46. Jednostavnost književnohistorijskog grafizma školske periodizacije što ju je ovdje izveo Midhat Begić, a u dvotomnoj studiji Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine47 analitički i dokumentirano razložio Muhsin Rizvić, nesumnjivo potvrđuje da se i bošnjačka književnost u ovom periodu „naglo izravnala sa srpskom i hrvatskom književnošću u pogledu osnovnog stilskog usmjerenja“.48 Važno je međutim naglasiti da se ti preobražaji lahko mogu uočiti posmatramo li i cjelinu bosanskohercegovačkog književnog fen de siecle-a: uza sve različnosti i raznovrsnosti pojedinačnih opusa, u Kranjčevićevim, Bašagićevim ili Šantićevim stihovima prepoznat ćemo i patos romantičarske poetike, koju onda već u pjesmama ranog Dučića ili kasnog Ćatića smjenjuju i vajarska gesta predmetnog svijeta pjesme i impresionističkosimbolistička gama kasnosecesionističkih traganja moderne. Tu se otkrivaju i one posebnosti uzbudljivog procesa susreta, uobličenja i saobraženja soneta i bejta, lirskog osmerca i aleksandrinca, deseterca i gazela kao simboličkih izraza oblikotvornih naporednosti i suprotnosti, ali i pretapanja i slivanja različitih poetika i senzibiliteta u rasponu od njemačke romantike do usmene tradicije ili od francuskog simbolizma do poezije islamskog misticizma i sve to nerijetko u opusu jednog pjesnika. Periodizacijske sheme književne arhivistike, međutim, zanemaruju ove kompleksnosti smještajući pjesnike u hronološke koordinate u kojima dominiraju stanovite stilsko-formacijske osobenosti i vladajuće poetike, a poezija, osobito značajnih pjesnika, pravim se vrijednostima obično potvrđuje onda kada napusti konvencije i norme karakteristične
45 Cvjetko Milanja, Hrvatski roman l945- l990, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb, 1996, str. 12. 46 Midhat Begić, Nepostojeća zbirka, Djela, knj. V, Sarajevo, 1988, str. 235. 47 Muhsin Rizvić, Književno stvaranje muslimanskih pisaca u doba austrougarske vladavine, 1 – 2, ANUBiH, Sarajevo, 1972. 48 Midhat Begić, Nepostojeća zbirka, o.c. str. 235.

52

PREGLED

za pojedine škole, stilove i razdoblja. Podrazumijevajući tu kompleksnost odnosa tradicije i individualnog talenta, i za onovremenu bi se bošnjačku poeziju mogao primijeniti književnohistorijski pojam ubrzanog rasta u kojem, svakako, punu pažnju valja posvetiti i toj dijahronijskoj slici preobražaja i evropeizacije i značaju pjesničke tradicije na kojoj se uobličavalo i novije pjesništvo, ali i autentičnosti i posebnosti pojedinih pjesničkih ličnosti. Nas ovdje zanimaju prije svega mijene i konstante poetičkih modela jer je analitički pouzdane sistematske preglede razvojnih tendencija bošnjačke poezije u doba austrougarske vladavine uz Rizvićeve kapitalne književnohistorijske studije, Begićeve inspirativne eseje i knjigu Ljubice Tomić – Kovač Poezija austrougarskog perioda49 u posljednje vrijeme upotpunio niz tekstova i monografija o poeziji Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića i Muse Ćazima Ćatića što su ih objavili Vedad Spahić, Enver Kazaz i Muhidin Džanko. Uz ove i niz drugih značajnih studija kojima se sve razvidnije ukazivala slika dotad skromno reprezentirane, znanstvenim istraživanjima zanemarene nacionalne literature koja je na razmeđu 19. i 20. vijeka ustanovljavala i kodificirala svoje poetičke posebnosti, valja ovdje istaknuti i tekst Slobodana Blagojevića o poeziji Avde Karabegovića Hasanbegova50, kojim se dominantnoj književnopovijesnoj genealogiji suprotstavlja čin etnokulturalnog „raskorjenjivanja“ i prepoznavanja „poetskog srha vlastitog bića“ u Karabegovićevim (estetski makar i nesavršenim) pjesmama, što će u nacionalno nezaposjednutom univerzumu moderne poezije (kod Crnjanskog i Ujevića, Šimića, Šopa ili Daviča) naći sublimnije poetske oblike, odzive i odjeke. Stoga uz pregled evolutivnih tokova bošnjačke književnosti prve polovice dvadesetog vijeka koji slijedi, u kojem ćemo pokušati ukazati na procese simbioza poetskog naslijeđa orijentalnoislamske tradicije i evropskog duha moderne, valja naravno podrazumijevati neophodnost i mogućnost danas nepotrebno i neopravdano zanemarenih vidova polimorfnih simbioza u policentričnom sociopovijesnom i kulturnom horizontu i bosanskohercegovačke i južnoslavenske interliterarne zajednice i, posebno, individualnih i neponovljivih poetskih vrijednosti koje ne smijemo svoditi na etnokulturalnu ilustrativnost.

49 Prilozi za istoriju književnosti Bosne i Hercegovine, knjiga 12, Institut za književnost/ Svjetlost, Sarajevo, 1991. 50 Slobodan Blagojević, Očaravanje svijeta: Avdo Karabegović Hasanbegov, U knjizi Poezija, mistika, povijest, Svjetlost, Sarajevo, l986. PREGLED

53

Amela Šehović UDK 82.09 RODNA PERSPEKTIVA U BOSANSKOHERCEGOVAČKIM DRAMAMA 20. VIJEKA THE GENDER POINT OF VIEW IN 20TH CENTURY B-H PLAYS Sažetak Pitanja jezika, društva i roda posljednjih su godina zaokupljala pažnju naučnika različitih profila, ali se danas u ovom kontekstu sve češće govori o rodnim studijama ili studijama roda. No, koji god stav imali prema tim pojavama i iz kojeg god ih ugla osvjetljavali u njihovoj je analizi neizbježan interdisciplinarni pristup, koji se i primjenjuje u ovom radu, te se navedena pitanja osvjetljavaju iz (socio)lingvističkog i kulturološko-sociološkog aspekta. Tom i takvom analizom utvrđuju se osnovne značajke rodne perspektive u bosanskohercegovačkim dramama 20. vijeka, koje su, općenito, zahvalan korpus za istraživanje ovih pitanja budući da se u njima, slično poslovicama, otkrivaju mnogi rodni stereotipi i svakovrsne ideologije. Istovremeno, skreće se pažnja na činjenicu da proučavanje rodne perspektive prevazilazi okvire književnoumjetničkog i u skladu s tim daju se preporuke za istraživanje ove problematike i u medijima, pravnim dokumentima, udžbenicima za različite nivoe obrazovanja itd., koji predstavljaju potencijalne putokaze za moguću transformaciju društva u pravcu njegove demokratizacije. Ključne riječi: rod, bosanskohercegovačke drame, jezik, spol, imenička mocija, stereotipi o ženama, poslovice Summary The linguistic, social and gender issues have been recently occupying the attention of scholars from various fields, however today are frequent conversations regarding gender studies in this context. Although, regardless of attitude one has toward these phenomena and of which point of view it is illuminated in their analyses, the inter-disciplinary approach seems inevitable. This paper uses also the aforesaid approach, and these issues are addressed from (socio) linguistic and cultural-sociological aspects. The analysis of this kind
PREGLED

55

sets forth the basic features of a gender perspective in the 20th century B-H plays, which generally stand for easy-care pool for exploring these issues, since they, similarly to proverbs, reveal many gender stereotypes and ideologies of all sorts. At the same time, the attention is drawn to the fact that gender perspective studying surpasses the literary and artistic and accordingly recommendations are being made for exploring these issues in the media, legal documents, textbooks for different levels of education, etc., which represent potential landmarks for a possible social transformative process toward its democratization. Keywords: gender, B-H plays, language, sex, noun movement, female stereotypes, proverbs 1. Uvod Posljednje tri decenije 20. vijeka obilježene su interesom različitih naučnih disciplina za pitanja jezika, društva i roda, koja danas čine primarni predmet istraživanja rodnih studija ili studija roda. Međutim, bilo kakva rasprava o tim pitanjima nužno podrazumijeva interdisciplinarni pristup, budući da se navedena tema može proučavati sa više aspekata – (socio)lingvističkog, književnokulturološkog, sociološkog itd., a zasigurno najbolje istraživačke rezultate daje njihova istovremena primjena, što je prihvaćeno i u ovom istraživanju. Name, takav pristup motiviran je i činjenicom da „svi konteksti nalaze svoje mesto u nečemu što možemo nazvati kontekstom kulture”1, a za temu rada upravo je ovaj kontekst nezaobilazan. Upravo stoga u radu se primjenjuje sintagma rodna perspektiva, koja se ne može pravolinijski povezati ni s jednom naučnom oblašću (lingvistika, sociologija, književno-kulturološke studije i sl.), nego se, upravo suprotno, može potpuno ravnopravno proučavati u svima njima. Odabirom te sintagme ujedno se jasno ukazuje na nepristajanje na istraživanje samo jednoga aspekta ove pojave, odnosno na interdisciplinarni pristup istraživanoj temi. Što se tiče istraživačkoga korpusa u ovom radu, njega čine bosanskohercegovačke drame 20. vijeka. Naime, (bosanskohercegovačke) drame vrlo su pogodne za analize ove vrste budući da se u njima, kao i u poslovicama, mogu pratiti svakovrsni rodni stereotipi, koji su u dramama, logično, iskazani u opširnijoj formi nego u žanrovski konciznim poslovicama.
1 Firth, J. R. „The Technique of Semantics”, 1935, str. 32, citirano prema: Bugarski, R. Lingvistika o čoveku, Čigoja štampa, Beograd, 1996, str. 149.

56

PREGLED

2. (Socio)lingvistički aspekti proučavanja bosanskohercegovačkim dramama

rodne

perspektive

u

Uvođenje rodne perspektive u jezička istraživanja rezultat je dugogodišnjih napora u oblasti proučavanja jezika i spola, odnosno spolno razlikovanog jezika2. Međutim, početkom intenzivnijeg istraživanja odnosa jezika i roda može se smatrati objavljivanje članka R. Lakoff „Language and women’s place” (1973), koji je izazvao brojne reakcije lingvističke javnosti ali zahvaljujući kojem se danas rod posmatra kao društvena kategorija (snažno utemeljena u spolu) a spol isključivo kao biološka kategorija3, te se uočava da su „jezik i rod fundamentalno (su) sadržani u društvenoj praksi”4. U tom kontekstu može se posmatrati i imenička mocija, koja u sebi objedinjuje aspekte i (socio)lingvističkog i sociološkog, zbog čega postaje veoma podsticajna za istraživanja ove vrste. 2.1. Imenička mocija Imenička mocija je tvorbeni način označavanja razlike u spolu5, a mocioni sufiksi čine diskurzivne prakse za obilježavanje roda (genderizing discursive practises)6. U našem jeziku u ovom su kontekstu naročito zanimljiva pitanja koja se odnose na nomina agentis et professionis. Naime, u ovoj oblasti imenice muškog roda, čak i u današnje vrijeme, označavaju ne samo muškarce nego i žene, te na taj način vrše funkciju hiperonima, kao u slučaju imenice ministar u sljedećem primjeru:
2 Istraživanja jezika i spola nisu imala dugu tradiciju u oblasti lingvistike – ta su istraživanja zvanično započela objavljivanjem knjige O. Jespersena Language: Its Nature, Development and Origin (1922), čije je jedno poglavlje posvećeno lingvističkim osobenostima govora žena (Više o tome u: Herman, V. Dramatic Discourse. Dialogue as interaction in plays, Routledge, London and New York, 1998, str. 245). Iako je ovo poglavlje kasnije dosta kritizirano – tvrdilo se da su mnoga objašnjenja zasnovana na stereotipima – njegovu autoru ne može se odreći zasluga za relevantno uvođenje novih tema u oblast lingvističkih istraživanja. Up., npr., Wardaugh, R. An Introduction to Sociolinguistics, Blackwell Publishing, Padstow, Cornwall, 4. izdanje, 2002, str. 313. Eckert, P.; McConnell-Ginet, S. Language and Gender, Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje, 2005, str. 5. Ćorić, B. Mocioni sufiksi u srpskohrvatskom jeziku, Monografije Filološkog fakulteta Beogradskog univerziteta, Beograd, 1982, str. 6–7. Eckert, P.; McConnell-Ginet, S. Language and Gender, Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje, 2005, str. 254. PREGLED

3 4 5 6

57

RABIJA: Babo, zadrugine su pare odnesene! ZEĆIRAGA: Jezik za zube! Ma jesi li ti ministar finansija, bona, šta li? (Kulenović, Djelidba: 228) Radnja ove drame dešava se poslije Drugog svjetskog rata, kada nije bilo puno žena koje su obavljale navedenu funkciju, te i ne čudi takva upotreba imenice ministar. Čak su gotovo donedavno i neki lingvisti upravo ovu imenicu u formi ženskog roda smatrali nepogodnom, a kao razlog tome isticali su familijarni prizvuk7. No, istraživanja vršena posljednjih nekoliko godina pokazuju veliku raširenost lekseme ministrica (77,08%) i nešto rjeđe lekseme ministarka8 (13,54%), dok samo mali procenat ispitanika/ica upotrebljava isključivo leksemu ministar bez obzira na to kojeg je spola osoba na toj poziciji (9,38%)9. Na takvu promjenu u upotrebi svakako je utjecala društvena praksa, koju odlikuje veća zastupljenost žena u strukturama moći. U svakom slučaju, ovaj je primjer dobar pokazatelj odnosa jezika i društva, budući da pokazuje kako društvena praksa utječe na jezičku. Iz tih se razloga upotreba mocionih sufiksa povezuje kako sa lingvističkim tako i sa ekstralingvističkim faktorima. Općenito, veliki broj imenica ženskog roda, naročito u bosanskom i hrvatskom jeziku, tvori se mocionim sufiksom -ica. Iako je on karakterističan i za tvorbu deminutiva, to nije predmet analize u ovom radu. Međutim, moguće je razmatrati druge slučajeve upotrebe ovoga sufiksa u mocionoj fukciji. Naime, zanimljivo je da se veliki broj imenica kojima se negativno procjenjuje žensko ponašanje tvori upravo ovim sufiksom: bludnica (Jevtić, Carske kohorte: 163), goropadnica (Kulenović, Djelidba: 291), ali važno je istaći da ove nomina attributiva nisu markirane sufiksom nego značenjem koje im je u osnovi10. Navedeni primjeri potvrđuju da je u tradicionalnim društvima žensko ponašanje češće pod lupom javnosti, a razlozi tome prvenstveno se mogu tražiti u dominantnoj ulozi žena u odgoju djece.
Klajn, I. Kako se kaže – rečnik jezičkih nedoumica, BIGZ, Beograd, 1981, str. 147. U srpskom standardu se u opisu značenja imenice ministarka na prvo mjesto stavlja značenje supruge ministra, a tek na drugo mjesto značenje ’žena ministar’, više o tome u: Šehović, A. „Mocioni sufiksi u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku (u nomina agentis et professionis)”, Bošnjački pogledi na odnose između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, Institut fuer Slawistik der Karl-Franzens-Universitaet Graz i Institut za jezik Sarajevo, 2009b, str. 278. 9 Šehović, A. „Upotreba mocionih sufiksa (u nomina agentis et professionis) u savremenom razgovornom bosanskom jeziku”, Pismo, I/1, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2003, str. 87. 10 Kada je značenje korijena i/ili osnove riječi negativno, i sufiks, u većini slučajeva, dobija negativnu konotaciju. 7 8

58

PREGLED

Generalno govoreći, patrijarhalna društvena praksa karakteristična je po oštrom razdvajanju očekivane uloge muškaraca, s jedne strane, i žena, s druge strane. U tom patrijarhalnom ključu od žena se, npr., ne očekuje da budu intelektualna bića, a one žene koje se ne pridržavaju očekivanih (i, samim tim, poželjnih) modela ponašanja isključivo mogu doživjeti kritiku i osudu, što je upravo slučaj u sljedećem odlomku gdje se žena koja misli naziva feministkinjom – očito u negativnom kontekstu: MALA: (želi da nadviče sve) Hoće – Ja znam šta hoće! Hoće sve da nas obuče u korotna odela... A život, može li se život, tako ubogo kratak, pretpostaviti smrti, beskonačnoj, večitoj? Recite: može li? MIMI: (plešće) Bravo! Ne može! Živeo život! (...) BIBIN MUŽ: No, no! Samo ne filozofski! Kud se ova zatrčala? (...) MILUŠIĆ: (čudno usplahiren) No, ne smetajte je! Neka se izgovori! Feministkinja! Neka se izlaje! Samo ti mene nećeš obmanuti. (Jevtić, Carske kohorte: 163–164), Stoga se u feminističkoj kritičkoj lingvistici često ističe da je, od svih nepravdi u društvu, „seksizam (je) najdublje ukorijenjen, najprodorniji, najteže ga je shvatiti i najotporniji je na promjene”, što mu omogućuje da bude podrška „svim tlačiteljskim sistemima moći u našem društvu”11. Kao takav, on postaje veoma poticajan predmet analize u svim istraživanjima koja proučavaju kako se lingvističkim sredstvima postižu ideološki ciljevi, što je tema sljedećeg potpoglavlja. 2.2. Ostali slučajevi tvorbe imenica ženskog roda izvedenih prema imenicama muškoga roda Aziz: A čija li je, znaš li barem to? Adem: Kaže da je babina i materina. Ja joj vjerujem. I moja je, kaže. Ali je najviše svoja. Abaz: Svoja? Aziz: O sebi-pri sebi. Abaz: Kako će biti svoja? Žena mora biti nečija.
11 Burton, D. „Through glass darkly: Through dark glasses”, u: Weber, J. J. (ed.), The Stylistics Reader: From Roman Jakobson to the present, Arnold, London – New York – Sydney – Auckland, 1996, str. 226. PREGLED

59

Aziz: Tvoja. Adem: Moja. (Topčić, Refugees: 784) Neka ovaj odlomak posluži kao dobar uvod u nastavak rada. Naime, smatra se da iz okvira imeničke mocije izlaze izvedenice sa značenjem supruge muškarca sa određenim zanimanjem, zvanjem ili titulom12, koje sada razmatramo. Njihova različitost uvjetovana je činjenicom da ove imenice ne označavaju vršiteljku radnje, nositeljku osobine i sl., nego iskazuju poseban odnos žene prema muškarcu – najčešće odnos pripadanja. Kako se ovo postiže, najbolje mogu ilustrirati sljedeći primjeri: HASKA: Polako, Sejdinice draga, dok ga ne ugledaš… HANKA: (kao da i nije dobro čula) Šta si to rekla? (Samokovlija, Hanka: 80) MUŠAN: Kupiću ti haljina, svilen jelek, dimije, da budeš ko prava ceribašinica! Hankijo! HANKA: Čekaj još nekoliko dana, dok najprije svidim račune sa Sejdom. Pa onda. (Samokovlija, Hanka: 85) I JENĐIJA: A Ekrembegovica? OBIKUŠA: Sva se podurnula od huje: Ne prodajem ja, veli, svoga djeteta! (Muradbegović, Pomrčina krvi: 210) U prvom primjeru polazišna je leksema vlastita imenica Sejdo. Na njen korijen (Sejd-) dodaje se pridjevski sufiks za označavanje prisvojnosti (-in), a zatim sufiks za označavanje ženskoga spola -ica. Dakle, sufiksni formant čine pridjevski i imenički sufiks, što utječe na izmjenu značenja imenice ženskoga roda, budući da je njeno jedino značenje – značenje supruge ili žene nekog muškarca. Time je „mnoštvo njenih identiteta svedeno na nulu”, jer „postoji samo taj posredni identitet nečije supruge”13, što je veoma indikativno. M. Katnić-Bakaršić utvrđuje da je ovakva praksa u imenovanju žena obilježje i savremenog bosanskog jezika, a kao primjere navodi imenice Hadžemovica,
12 Ćorić, B. Mocioni sufiksi u srpskohrvatskom jeziku, Monografije Filološkog fakulteta Beogradskog univerziteta, Beograd, 1982, str. 13. 13 Katnić-Bakaršić, M. „Jezik i (de)konstrukcija roda”, Izazovi feminizma, u: Forum Bosnae, 26/04, str. 97.

60

PREGLED

Mujinica i sl.14. Iako je ova tendencija tipičnija za bosanski jezik, ne može se osporiti da ona odlikuje i stanje u srpskom i hrvatskom razgovornom jeziku: SESTRA: Sad su odnijeli Vasu leukemiju u mrtvačnicu. (...) Odahnuće ona mučenica od sutra u crnini. Vasinica, bog joj zdravlje dao. DUŠKO: Ostade li šta iza grešnika? IVAN: On misli: koja kocka šećera. (Stojanović, Nije čovjek ko ne umre: 543) Primjeri poput ovoga korespondiraju sa Sejdinica, ali nisu rijetki ni primjeri drugoga tipa – prema muževu zanimanju ili tituli: pekarovica i sl. Stoga je treći primjer naročito zanimljiv jer u sebi objedinjuje oba načina imenovanja žena prema njihovu suprugu – prema vlastitom imenu supruga: Ekrem i prema njegovoj tituli: beg, na šta se zatim dodaje prisvojni pridjevski sufiks -ov, a ne -in kao u prethodnom primjeru. Na izbor pridjevskog sufiksa utječe imenica kojoj se pridaje, što nije značajno u okvirima ovoga rada, te se ovdje i ne istražuje. U drugom primjeru polazišna je leksema zajednička imenica ceribaša, što je titula romskoga prvaka, kneza. Tvorbeni je model u svemu ostalom isti kao u slučaju prvoga primjera: imenica + prisvojni pridjevski sufiks -in + imenički sufiks -ica. Patrijarhalni način razmišljanja prema kojem žena mora pripadati nekome vidljiv je i u tendenciji pripisivanja takvoga statusa ženi koja ga nikako ne može imati budući da nema supruga. Najupečatljiviji primjer ove tendencije svakako je Tata iz Ćorovićeve drame Kao vihor (1918), kojoj se pekar obraća leksemom gazdinice (26). I u ovoj leksemi isti je tvorbeni model: imenica + prisvojni pridjevski sufiks + imenički sufiks. No, iz svih spomenutih primjera, „sociološki je vjerovatno potpuno očigledno da žene u većini subkultura u našem društvu status postižu samo kroz očevu, muževu ili ljubavnikovu poziciju”15. Lingvistički, to se jasno manifestira kroz upotrebu spominjanih sufiksa, što omogućuje relevantne sociolingvističke zaključke. Takvi primjeri samo potvrđuju kako se povezanost jezika i ideologije manifestira na različitim nivoima, a najlakše ju je uočiti na leksičkom nivou, što uvjerljivo ilustriraju navedeni primjeri. S druge strane, to je istovremeno i potvrda činjenice da je „društveni položaj žena
14 Ibid. 15 Lakoff, R. „Language and woman’s place”, Language in society, 2/1, 1973, str. 62. PREGLED

61

(je)… podređen položaju muškaraca”16, budući da su muškarci, za razliku od žena, u društvenoj hijerarhiji rangirani isključivo putem onoga što čine. Primjeri kojima zaključujemo ova razmatranja jesu dvije lekseme izvedene različitim sufiksima od iste imenice u osnovi: Kotlarićeva i Kotlarićka. Za razumijevanje njihove upotrebe potrebno je navesti kontekst u kojem se pojavljuju: MEMIJA: (…) Selimbeg. SELIMBEG: Ha? MEMIJA: Odoše. SELIMBEG: Ko ode? (…) MEMIJA: (…) Ode Firuz i ona Kotlarićeva. (Nametak, Abdullah-paša u kasabi: 211) KARADžA: A ko se to još ženi? ZEC: Firuzbeg. KARADžA: Hajrulah? A koga uzima? TRNKA: Onu Kotlarićku. (Nametak, Abdullah-paša u kasabi: 211) Iako pokazna zamjenica uz navedene lekseme već dovoljno jasno upućuje na negativan stav prema imenovanoj, pripadnici „ne-mi” nacionalne i spolne grupe, pridjev Kotlarićeva nema negativnu obilježenost kakvu ima imenica Kotlarićka. Naime, ovdje se negativna obilježenost ženske osobe postiže dodavanjem sufiksa -ka na njeno prezime, što nije moguće u slučaju muškarca budući da ne postoji nastavak s takvom funkcijom, kako to uočava S. Kordić17. Time se na primjeru Marice Kotlarić potvrđuje da se pripadnici/pripadnice nedominantne grupe često negativno procjenjuju. To je iskazano na umjetnički način, ali ne manje istinito, te ovaj zaključak ostaje važeći koliko god njena ličnost bila fiktivna. Naime, iako drame ne govore o stvarnim ličnostima, one mogu služiti kao izvor uočavanja određenih društvenih tendencija iskazanih
16 Trudgill, P. „The Social Differentiation of English in Norwich”, u: Coupland, N.; Jaworski, A. (eds.), Sociolinguistics. A Reader and Coursebook, Macmillan Press, London, 1997, str. 183. 17 Kordić, S. Riječi na granici punoznačnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002, str. 61.

62

PREGLED

putem jezika, budući da su njihovi autori bili svjedoci tih kretanja. Iz toga logično proizlazi i da je jezik drame koncipiran prema zakonitostima jezika tog vremena, što omogućuje lingvističku analizu i prema dijahronijskom kriteriju ukoliko on doprinosi razumijevanju odnosa jezika i društva. U skladu s rečenim, važno je ustanoviti i promjene u svijesti ljudi o pojedinim pitanjima kroz određeno razdoblje, a jedno od najintrigantnijih pitanja svakako je odnos prema ženama. 3. Kulturološko-sociološki aspekti proučavanja rodne perspektive u bosanskohercegovačkim dramama Kada se govori o rodnoj perspektivi, neizbježno je govoriti i o stereotipima kao početnoj tački ovih istraživanja. Naime: „Ako su rodni stereotipi dio našeg sociolingvističkog života, oni trebaju biti istraženi – ne samo kao moguće činjenice o jezičkoj upotrebi, nego i kao komponente rodne ideologije.”18 Najčešće se istražuju stereotipi o ženama kao manje moćnoj grupi, i to na materijalu poslovica, ali se često previđa činjenica da su oni u velikoj mjeri zastupljeni i u dramama. S obzirom na temu tih stereotipa, moguće ih je podijeliti u nekoliko grupa19. 3.1. Žena kao inferiorno biće Teorije koje dokazuju „prirodnu” žensku podređenost muškarcu često naglašavaju njihovu različitost od muškaraca, koja se posmatra kao izvjestan nedostatak. Najčešće je glavni argument za takve stavove tvrdnja da žene nisu racionalna bića: BIBIN MUŽ: (smeje se) (...) Žene su, dragi moj, samo plod naše uobrazilje: one su takve kakvi mi; što je čovek složeniji, to složenije gleda na ženu. Međutim, one su, fiziološki i duhovno tek na po puta između mužjaka i majmuna. (Pijući ravnodušno konjak) Osvesti se ti, čoveče! MILUŠIĆ: (prišao je živo profesoru; hvatajući ga za ramena) Dokaz? Hoćeš li dokaz? (Jevtić, Carske kohorte: 170)
18 Eckert, P.; McConnell-Ginet, S. Language and Gender, Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje, 2005, str. 85. 19 Štambuk, A. „Žena – proces konceptualizacije i kultura”, u: Granić, J. (ur.), Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, 2005, str. 745–754. PREGLED

63

Dihotomija muškog i ženskog temelj je na kojem se izgrađujemo od trenutka rođenja20, te ne čudi da se normalnim smatraju različite norme ponašanja za muškarce i žene: LEBIBA: (...) Ja nisam više njegova žena. – On je drugoj dao svoje ime, pa šta onda još od mene traži? Neka ide otkle je i došao. Ja ga nisam sebi zvala. KADUNA: Došao je svojoj kući. – A ti mu toga ne možeš zabraniti. To je svojeglavost! Zar ti ne znaš šta je on, a šta si ti? To je razlika kao nebo i zemlja. On može raditi šta mu je volja, a ti ne možeš. Ne da ti vjera, ne da ti obraz! Gdje bi se ti još s njime poredila. (...) (Muradbegović, Pomrčina krvi: 197) Naime, žena nema moć djelovanja („ti mu toga ne možeš zabraniti”), nema pravo na svojeglavost, tj. na neposlušnost, a „obraz” kao da je rezerviran samo za žene, budući da su muškarci očito iznad toga. Zanimljiv je i zaključak konstatacija: „Gdje bi se ti još s njime poredila”, koji je u suštini retoričko pitanje, a tačka na kraju samo još više podvlači neumitnost ženskog trpljenja i prihvatanja sudbine. Stoga kadunin stav zaista potvrđuje zapažanje R. Lakoff da „pokazujemo tendenciju da opravdamo pokazivanje ćudi nekog muškarca... jer samo muškarci mogu biti bijesni, dok se ženama dozvoljava samo da se uzbuđuju sitnicama i da se žale...”21. To pravdanje muškog ponašanja proizlazi iz prihvatanja njihove superiornosti, koja se potencira i u narodnoj krilatici „prvo pa muško”, ali i u narednom odlomku: OTAC: Sin! Sin je! GLASOVI: Muško! Sin! Alaj vjera! (...) STARICA: Nek je muško! Puška mu ne bila teška, nožu nek je vičan! (Jančić, Kolo: 233) Svijest o muškoj superiornosti dijeli čak i starica iz navedene drame, pripadnica suprotnog spola, čime se ukazuje na dominantnost i raširenost te svijesti. Ona vjerovatno i jest uzročnik što „govorne norme, kao univerzalije u kulturi, u spolno miješanim kontekstima, općenito favoriziraju muškarce”22, što
20 Eckert, P.; McConnell-Ginet, S. Language and Gender, Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje, 2005, str. 15. 21 Lakoff, R. „Language and woman’s place”, Language in society, 2/1, 1973, str. 51. 22 Herman, V. Dramatic Discourse. Dialogue as interaction in plays, Routledge, London

64

PREGLED

je zaključak koji potvrđuje i jezička konvencija da se muškarci spominju prije žena u nizu ustaljenih izraza: „gospodin i gospođa Jones”, „muž i žena”23. Ova je lingvistička konvencija određena ideologijom roda, koju podržava barem implicitno, što upućuje na zaključak da je rod teško odvojiti od ostalih aspekata života. U tom kontekstu zanimljiv predmet analize postaju i metafore za žene, odnosno način tepanja ženama, koje često svjedoče o dominaciji muškoga diskursa, na šta ukazuju feminističke stilističarke24. Među ovim metaforama najveći je broj tzv. animalnih, sa riječima zoonimima u ulozi centralnog i/ili jedinog člana25: (biti) golubica, jarebica, kokoška, mačka i sl. Prva od njih, osim u izvornom značenju, zabilježena je u Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika (1967) MS – MH i u drugom značenju – navedeno je da se ona upotrebljava „u tepanju ženskoj osobi”26, za šta potvrdu nalazimo i u dramama: 1) JELA: (...) Digo si na me k’o što reče, i žive i mrtve... I sad me gone svi, sa svake strane... STANIŠA: (Iz kuće) Hehe, golubice, zar gone?... Gone svi?... (...) (Ćorović, U mraku: 17) 2) PJEVAČICA: Koju bi? BRAT: Tebe! (Uhvati je) PJEVAČICA: Pjesmu? BRAT: Proberi. PJEVAČICA: „S onu stranu Jajca?“ BRAT: Neću ja ni s ovu ni s onu stranu Jajca, dosta sam se ja napješačio, jarebice materina! (...) (Isaković, To: 463) Od ovih dviju leksema, naročito druga – jarebica – ukazuje na nadmoćnu perspektivu (muškoga) govornika spram tako oslovljene žene.
and New York, 1998, str. 280. 23 Eckert, P.; McConnell-Ginet, S. Language and Gender, Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje, 2005, str. 34. 24 Katnić-Bakaršić, M. „Jezik i (de)konstrukcija roda”, Izazovi feminizma, u: Forum Bosnae, 26/04, 2004, str. 92. 25 Šehović, A. „Leksika razgovornog bosanskog jezika”, Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik, Slavistički komitet, Sarajevo, 2009a, str. 174. 26 Str. 527. PREGLED

65

Iz te svijesti o muškoj superiornosti proistječe i nerecipročna upotreba termina od milja za žene i muškarce27, tendencija da druge osobe mnogo češće dodiruju žene negoli muškarce, zovu ih imenom i nadimcima28, te očekivanje da žene šute u situacijama u kojima muškarci mogu govoriti29. Neke od ovih tendencija vidljive su u narednom odlomku: MESJE DIBOA: (...) (Mimi, spuštajući pred nju cveće) Mimice mala, želite li jesti? (...) PETROVIĆ: (je ušao u svečanom oficirskom odelu; još sa stepenika) No, lepo, Mimice, ostaviti tako iznenada svog prijatelja! (Klanja se Mesje Dibou, dok se Mimi smeje) (Jevtić, Carske kohorte: 157) Pokroviteljski odnos prema ženi – biću manje sposobnom i zavisnom od muškarčeve zaštite – očit je i u sljedećem odlomku: BIBI: (uplašeno skoči) Prostota! Svu me je posula staklom. (Stresa komadiće stakla sa sebe, dok je Muž vuče na stolicu) BIBIN MUŽ: (smeje se zadovoljno) Ništa, ništa, ludice mala! Obična, pijana žena. (Jevtić, Carske kohorte: 161) Stoga se, u očima patrijarhalnih muškaraca, najgorom osobinom koju im neko može pripisati smatra poređenje njihova ponašanja sa tipično ženskom slabošću karaktera: BOŠKO: Reci, reci, reci!... Kad si već poč‘o, a ti i svršavaj... Do kraja goni!... Nijesam ja žena!... Mogu ja sve podnijeti!... OBRAD: Ja ništa nijesam vidio, pa ne mogu ništa maći na dušu!... Ništa!... Ama... Čim se u selu nahoče našlo, nju su ufatili... (Ćorović, U mraku: 53) Međutim, ženska „inferiornost” često proistječe iz njihove nemogućnosti da aktivno učestvuju u svakodnevnim životnim aktivnostima van kuće budući da im je namijenjena uloga čuvara domaćeg ognjišta. Kao takve, one moraju posjedovati jednu naglašavanu vrlinu – spremnost na oprost muškarcu – bile to verbalne uvrede ili čak i fizički napadi:
27 Wardaugh, R. An Introduction to Sociolinguistics, Blackwell Publishing, Padstow, Cornwall, 4. izdanje, 2002, str. 319–320. 28 Lakoff, R. T. Talking Power: The Politics of Language in Our Lives, Basic Books, 1990, str. 213. 29 Wardaugh, R. An Introduction to Sociolinguistics, Blackwell Publishing, Padstow, Cornwall, 4. izdanje, 2002, str. 320.

66

PREGLED

BOŠKO: Hm... Ne valja ti pos’o, Obrade... Ne valja!... Ti vazda biješ, pa se opet miriš... Rđavo je to... OBRAD: (Odmahne rukom) Žena je, pa lahko zaboravlja. (Ćorović, U mraku: 22) Kako bi se izbjegao ovakav prikaz žene, u modernim dramama žene se izmještaju van kuće, koja se smatra glavnim mjestom patrijarhalne dominacije, u javni prostor, gdje se mogu boriti za aktivnije uloge30. No, u bosanskohercegovačkom dramskom opusu i dalje pretežu drame s prikazom tradicionalne sredine, gdje je muškarac (obično suprug ili otac) apsolutni ženin gospodar, onaj koji je drži pod kontrolom: EKREMBEG: Šta, opet dijete? (...) Dijete će još večeras dadilji, a ti ćeš služiti meni, svome gospodaru i nikome više! Odsada ću samo ja biti tvoja misao i tvoja briga! Naučiću ja tebe pravoj dužnosti. (...) LEBIBA: (sama) Dadilji! (...) Ne, ne, ne! Ne dam! Ne dam! Ne dam! (Muradbegović, Pomrčina krvi: 222) S tim u vezi je i moć supruga, koji ima pravo razvrgnuti brak „puštanjem” supruge, koja ne ispunjava svoje „ženske” dužnosti. Kako se u patrijarhalnim sredinama u takvim slučajevima krivica obično pripisuje ženi, muškarac donošenje te odluke može upotrebljavati kao oružje kojim stalno prijeti manje moćnoj strani – svojoj supruzi: EKREMBEG: (...) A ja da progovorim samo jednu: Nisi mi više žena! – i ti bi bila gotova! Nema toga suda, koji bi te spasao... Eto vidiš, to je sve tvoje pravo... Uvuci se u dušu, pritaji se pa služi... Gdje je dijete...? LEBIBA: (tiho kao kroz plač) U sobi. (...) (Muradbegović, Pomrčina krvi: 225–226) Društveni fenomen „puštanja“ supruge primjer je kako „činiti stvari riječima”, a, osim u Pomrčini krvi, opisan je i u drugim dramama – Hasanaginici A. Isakovića i Djelidbi S. Kulenovića. No, dok je u slučaju prve drame to očekivano s obzirom na sadržaj dobro poznate balade i vrijeme dešavanja njene radnje, u slučaju Djelidbe to pomalo iznenađuje jer ova drama opisuje vrijeme poslije Drugog svjetskog rata:

30

Katnić-Bakaršić, M. Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica, 2003, str. 202. PREGLED

67

RABIJA: Ja ću to, druže sekretaru, kazati samo tebi i drugu predsjedniku nasamu!... Nek ostali iziđu pa ću vam onda kazati! (...) SULJO: (...) (Pomoćnoj Sili) Silo, i ti napolje! POMOĆNA SILA: (izlazeći) Može ona tu pred vama balegati šta hoće, – ja ništa ne priznajem!... A ja sam njoj kadija! Ja nju puštam! Ja sam je već pustio!... (Rabiji) Kazaću ja tebi nasamu! (Kulenović, Djelidba: 288) To pokazuje da se, i pored promijenjenih društvenih okolnosti, zakoni patrijarhata ne mijenjaju lahko – naročito ne u svijesti ljudi. Osim o supruzi, muškarac odlučuje i o kćerki i njenoj sudbini dok se ne uda; ona nema prava na vlastitu volju budući da je do udaje tretirana kao očeva imovina nakon čega postaje suprugova imovina: EKREMBEG: (mirno) Nema tu nikakvoga zla. Došlo djevojci vrijeme da se uda, pa da je i zaustavljam pobjegla bi mi za koga bilo... ZIJAHBEG: Svejedno. Pobjegla bi barem s voljom, a ovako... EKREMBEG: Šta s voljom? Kakva još njezina volja? Ja sam svojoj kćeri volja, dok je kod mene. A kad ode od mene, nek joj onda gospodari onaj kome bude suđena. (Muradbegović, Pomrčina krvi: 211) Takvi rigidni stavovi o ženskoj slobodi tipičan su primjer odnosa patrijarhalne kulture prema ženi, koja se smatra neravnopravnom muškarcu, na šta ukazuje i činjenica da su svi ženski identiteti izgrađeni u odnosu na muškarce – žena je isključivo kćerka i/ili supruga. Stoga je jedini njen izlaz (i funkcija) u patrijarhalnoj sredini udaja, koja se odobrava kao slijeđenje dominantnog modela ponašanja. Naime, time se iskazuje poslušnost patrijarhalnim vrijednostima, što je veoma cijenjena osobina kod žena, a izbjegava se sudbina stare i neudate žene kao najveća opasnost: ZIJAHBEG: Pa zašto bi je tako rano udavao? Istom joj je petnaest godina, a ti...? EKREMBEG: Neću da mi se povlači tuđa žena po kući, ionako neće zauvijek ostati kod mene. Tu je privremeno, pak neka ide kad joj se prilika pružila. Bolje prije nego poslije kad ostari i kad je nitko ne htjedne. ZIJAHBEG: Dobro je to. I sve bih ja tebi to povladio da si barem izabrao muža prema njoj... (Muradbegović, Pomrčina krvi: 211) 68
PREGLED

Ponašanje Ekrembega u skladu je sa preporukom iz jedne poslovice Ženi sina kad hoćeš, a kćer udaji kad možeš. Žena je, naime, isključivo određena udajom, samo njom ona dobija poželjni identitet – identitet nečije supruge31 – koji zasigurno ima prioritet u patrijarhalnoj kulturi: ZIJAHBEG: Hm... šta si skrivio! Tučeš ženu, kao fukara provodiš zulum nad rođenom djecom, sramotiš mi ime po svijetu sa nekakvim kantinjerkama... Švabicama... i još pitaš šta si skrivio... EKREMBEG: (plane) To je moja briga... Ja sam svojoj ženi obraz pokrio... ja sam od nje stvorio čovjeka, ja sam joj svoje ime dao, pa ću je i ubiti, ako mi bude volja! (...) (Muradbegović, Pomrčina krvi: 212) Međutim, razmišljanje da žena postaje potpuna tek udajom nije strano ni savremenom dobu, te se smatra veoma važnim istaći društveni status udate žene upotrebom titule gospođa kao suprotstavljene još uvijek prisutnoj tituli gospođica. Naravno, radi istraživačke objektivnosti, treba dodati da navedeno razmišljanje nije strano ni mnogim ženama, pa se nerijetko čuje uvrijeđeni ton neke žene koja intervenira da ona nije gospođa nego gospođica. Iz tog razloga, kako bi se izbjegao jednostrani prikaz navedene problematike, neophodno je istražiti i kako žene govore o ženama, čime prikaz stereotipa o ženama tek postaje potpun. U mišljenju žena o ženama postoje dvije struje – jedna, koja slijedi naučene modele mišljenja i ponašanja dominantne (patrijarhalne) kulture, i druga, koja iskazuje otpor tim automatski usvojenim modelima mišljenja i ponašanja. U prvoj grupi su žene čiji se stavovi o drugim ženama ne razlikuju od stavova muškaraca. One često toga nisu ni svjesne jer im je takvo razmišljanje duboko usađeno u svijest tokom odgoja. U skladu s tim, žene posmatraju druge žene kao isključive krivce za sve probleme u porodici ili familiji: ZUHRA: Ona je kamen smutnje u kući! MINA: Zbog nje je sva ova nevolja u kući!
31 Žensko je dijete uvijek u tradicionalnim sredinama doživljavano kao teret za roditelje, koji mu moraju pronaći adekvatnog supruga, te se, ukoliko u tome uspiju, smatraju sretnim roditeljima. Takav je slučaj sa likom Karadže iz Nametkove drame, čija se kćerka udaje za Zvizdića: Babahmet: (tapše Karadžu po plećima) Ti, Mehmed-efendija, smjesti svoju brigu pod tuđi krov. (Nametak, Abdullah-paša u kasabi: 208) PREGLED

69

LEJLA: (odvažno vraćajući uvredu licem u lice) A zbog vas rasulo njezino! (Muradbegović, Na Božijem putu: 123) Ako bismo tražili paralelu ovom stavu u narodnim poslovicama, to bi zasigurno bila poslovica: Žena drži tri ćoška kuće. Možda je u ovom smislu još interesantniji sljedeći primjer: LEJLA: (...) Jesu li vas oni do mene poslali? (Oštrije i britkije.) Ili možda ona moja snaha Mina, ona koja sve to muti i zakuhava u kući? NAJLA: Ali zaboga! (Muradbegović, Na Božijem putu: 109) Ovdje je zanimljiv leksički izbor – lekseme mutiti i zakuhavati, kojima se opisuje ponašanje jedne žene. Njima se uobičajeno imenuju aktivnosti koje u tradicionalnim sredinama isključivo obavljaju žene, te je njihova metaforička upotreba u ovom slučaju vrlo indikativna za procjenu Lejlina stava prema snahama. I same žene u patrijarhalnim sredinama prihvataju ulogu nezaštićenog bića, te u muškarcu (mužu, ocu) vide svoga jedinog zaštitnika, čime podržavaju podjelu uloga u tradicionalnom društvu: JELA: Lahko je danas mene satrat, lahko... Ja muške glave nemam, obrane nemam, nikoga nemam da ustane za me. RUŽA: Hihi... Imaš carske ljude! (Ćorović, U mraku: 44) Ipak, od ovakvog jednostranog viđenja samih žena mnogo je interesantnije kada se stavovi ženâ suprotstavljaju. Tada dolazi do sukoba dviju, već navedenih struja, kao u sljedećem odlomku: KADUNA: I treba da mu se pokoriš. On je tvoj starješina. Dok sam ja bila u tvojim godinama, nisam se usudila ni u oči pogledati svome gospodaru, a kamoli da bi mu još i prkosila. LEBIBA: Ali on traži da ja samo njemu ugađam i njegovim ćefovima, a djecu da prepustim sluškinjama. A meni se to gadi... Ja sam žena poodmakle dobi i čovjek sam, kao i ostali ljudi i majka sam, ja hoću da se i moje želje i moje pravice priznaju. (...) KADUNA: (...) Prođi se jedanput te svojeglavosti... ti se primiri, pođi mu ruci i pokaj se... (...) (Muradbegović, Pomrčina krvi: 224) Ovdje su suprotstavljeni stavovi kadune i Lebibe – Lebiba traži ljudska prava koja muškarci nesmetano uživaju, dok kaduna smatra da je muškarac gospodar i starješina žene, na kojoj leži krivica i odgovornost za sve što se 70
PREGLED

dešava u porodici, te zato ona mora tražiti oprost, a ne on. Možemo reći da se ovdje suprotstavljaju aktivni i pasivni princip u ženskom ponašanju. Kulminaciju ovoga sukoba otkrivamo u sljedećem primjeru: KADUNA: (...) Pa šta hoćeš ti sa svojim pravicama? Kakve su još tvoje pravice? Zar si i to od mode naučila? Služi, robuj, pete liži svome gospodaru! Zato si stvorena i nizašto drugo!... LEBIBA: Toga danas nema! Ja ne robujem! I mene je Bog stvorio, kao i njega. Evo tu duša, uvrijeđena, gori kao žeravica i vrišti za osvetom... Zaniječite, ako možete... ugušite u meni dušu! Možete li? Ne možete! Ne možete! Nema gospodara, nema robova... ostao je čovjek gol, kao od majke rođen... I hoće da živi, hoće da diše i da radi kako mu duša zapovijeda... I hoće svima da bude jednak! (Muradbegović, Pomrčina krvi: 225) Naime, kaduna odriče žensko pravo na traženje pravde; žena samo mora slušati muža kao svoga gospodara, a vrhunac takvoga razmišljanja predstavlja zaključak: „Služi, robuj, pete liži svome gospodaru! Zato si stvorena i nizašto drugo!” Lebibini stavovi potpuno su oprečni: žena je ravnopravna muškarcu kao ljudsko biće, sve drugo je stvar prošlosti. Zanimljivo je da u bosanskohercegovačkim dramama figuriraju i drugi ženski parovi antipodni po razmišljanjima o ženskoj sudbini i pravima. To su Rifa i Hanka iz Samokovlijine drame Hanka i Milica i Stana iz Ćorovićeve drame Kao vihor. RIFA: Hajde, Hankijo, poslušaj me, otišo je Sejdo dolje u čaršiju, hajde za njim, naćićeš ga... Čojek ti je, bona, pa treba da mu se obraduješ što ti je došo! De, Hankijo, kad ga nisi dočekala ovdje, hajde, potraži ga! Hajde! Javi mu se, čojek ti je. Poslušaj, sinak moj! (...) HASKA: Slušaj! Slušaj! On je, već ko drugi. Mušan. Mušan! Slušaj kako te vabi pod ceribaške čadore, al’ će mu prisjest to šargijanje, prisješće, beli sad, ako nikad! I tebi i njemu! HANKA: Neće, ne boj se, neće! Prisješće nekom drugom. HASKA: Hajde, hajde, ne duvaj u vjetar. HANKA: Hoće, pamti što sam ti rekla. (Samokovlija, Hanka: 80)

PREGLED

71

Lebiba i Hanka dijele istu strast, koja se manifestira u pobuni, što je ponašanje netipično za žene u patrijarhalnom društvu. Dubinu te strasti možemo shvatiti tek kada imamo u vidu da je ona uzrokovana povrijeđenom sujetom na izvjesno vrijeme napuštene žene. Stoga je Milica iz drame Kao vihor potpuno suprotstavljena ovim dvjema junakinjama – iako su i njene okolnosti bile istovjetne, to nije rezultiralo pobunom nego pasivnim povlačenjem u osamu i molitvu. Takvo Miličino ponašanje postaje predmet kritike njene sestre, a ustvari Milica samo slijedi patrijarhalni model prema kojem su trpljenje i s njim povezana pasivnost rezervirani isključivo za žene: STANA: (osorno) (...) Patila zbog đuvegije toliko godina, a nikad ga ni prekorila nije!... Kamo joj jezik, ne imala ga! MILICA: (točeći kahvu) Muško je, domaćin je... On zna šta radi... Zar ja, luda ženska glava, da ga prekoravam?... (Ćorović, Kao vihor: 41) Dakle, patrijarhalni model ponašanja istovjetan je po svojim osobinama u svim posmatranim sredinama. Činjenica da se povremeno ne pristaje na ustaljene kodekse ponašanja svjedoči o promjeni ženske svijesti, čemu pridonose nove društvene okolnosti – sve drame opisuju prilike iz prvih godina 20. vijeka, kada ženska emancipacija postaje sve prisutnija i dominantnija, te je ovakav razvoj događaja sasvim prirodan. Činjenica je da se za prava bore oni bez moći, što žene zasigurno jesu barem u vremenu koje drame prikazuju. Neki teoretičari smatraju da gdje god postoji moć, postoji i otpor toj moći32, te je on ustvari „oružje slabih”, što je sintagma koja je ušla u upotrebu od pojave istoimene knjige Jamesa Scotta (1985). Negativne reakcije koje aktivni princip ženskog ponašanja proizvodi kod velikog broja žena naučenih na tradicionalne i okoštale modele ponašanja izazvane su nekritičkim prihvatanjem „prirodnog” poretka stvari prema kojem je muškarac apsolutni gospodar žene. Ipak, otpor prihvatanju nametnutih formi ponašanja postaje sve prisutnija tema u bosanskohercegovačkim dramama čija se radnja dešava poslije Drugog svjetskog rata. Rabija iz Kulenovićeve Djelidbe zasigurno je najilustrativniji primjer ove teze: RABIJA: Ako tebi može biti sekretar, meni neće biti čovjek! ZEĆIRAGA: E ko što je tebi čovjek tako će meni biti sekretar!
32 Mesthrie, R. (sa A. Deumert) „Critical Sociolinguistics: Approaches to Language and Power”, u: Mesthrie, R.; Swann, J.; Deumert, A.; Leap W. L. (eds.), Introducing sociolinguistics, Edinburgh University Press, Edinburgh, 5. izdanje, 2004, str. 334.

72

PREGLED

RABIJA: Volim u goru, u vodu... ZEĆIRAGA: Slušaj... RABIJA: ...Volim vuku i hajduku... ZEĆIRAGA: Slušaj, zaveži... RABIJA: ...Volim vuku i hajduku... ZEĆIRAGA: (drekne) Šuti! RABIJA: Šutim evo otkad si mi ga za vrat svezo! (Kulenović, Djelidba: 229) Ona se osmjeljuje prekinuti oca u javnosti, upadati mu u riječ, uz izrazitu nepopustljivost, koja je očito daleko od željenog obrasca ponašanja žene. Iskazane razlike u razmišljanjima za nas su interesantne jer su povezane sa prihvatanjem odnosno odbijanjem stereotipa o uobičajenom i očekivanom ženskom ponašanju, što ujedno svjedoči o društvenim promjenama. Ovo odbijanje tradicionalnog ženskog ponašanja može se manifestirati i na jezičkom planu – psovanjem, upotrebom vulgarizama, opscenih riječi i sl., kao u narednom primjeru: BRAT: I ona vozi ko gradski trajvan! Ha-ha-ha! DJEVOJKA: Tebe ne bi’ vozala kad ne bi bilo muška! BRAT: Nemoj da ti sada Jahića natovarim na guzove da ga nosaš okolo dok se ne rasani! (Smijeh) DJEVOJKA: (skoči) Moreš ga natovariti svojoj materi Hati sa Džidžikovca! (Isaković, To: 473) Naime, ove se riječi uobičajeno smatraju netipičnim i neprimjerenim za žene, a takvo gledište ojačali su neki lingvisti – npr. J. K. Chambers i P. Trudgill, koji su istraživanjem utvrdili da su žene, u prosjeku, više no muškarci, sklone da koriste varijetete višeg društvenog statusa. Oni to tumače težnjom ka društvenom prestižu, na šta ih prisiljava samo društvo postavljanjem većih zahtjeva pred žene u pogledu njihova ponašanja, dok muškarci slobodno upotrebljavaju niže vrednovane varijetete33. Kasnije je Trudgill, na osnovu istraživanja u okolini Norwicha, ukazao na razlike u stepenu upotrebe nestandardnih
33 Chambers, J. K.; Trudgill, P. Dialectology, Cambridge University Press, Cambridge – New York – Port Chester – Melbourne – Sydney, 1980, str. 72, 98–99. PREGLED

73

jezičkih formi među osobama ženskoga spola u zavisnosti od njihove dobi – mlađe žene više upotrebljavaju niže vrednovane varijetete, što potvrđuje i navedeni primjer, koji ujedno svjedoči o povezanosti jezičkog i društvenog. 3.2. Žena kao đavolsko, hirovito i osvetoljubivo biće Teze o ženi kao đavolskom (šejtanskom) biću poznate su ne samo iz poslovica nego i iz romana (čest motiv u djelu I. Andrića), a ni drame nisu izuzetak u tome: ZVIZDIĆ: Ama hajte, ljudi, kakva cura sa deset i dvanaest godina? To gospodo, može biti negdje u Arabiji. ZEC: Ama, dina mi, je li ono žensko, šejtan je ono čim ispane na dunjaluk. (Nametak, Abdullah-paša u kasabi: 174) Stoga ne čudi da se jednom od tipičnih ženskih osobina smatra zloba: TRNKA: Kazao sam ja, bolan: ženski šerr. KARADžA: Ja bih svoju zadavio da mi je taka. SELIMBEG: Fala Bogu, kad je nemam... (Nametak, Abdullah-paša u kasabi: 181) Naravno, ovdje dolaze do izražaja uobičajene narodne predrasude o ženi (ženski šerr)34, a imenica turskog porijekla šer35 potcrtava jačinu negativnog stava. Žena je uzročnik svih zala: PETAR: (Krsti se) Gospode Bože, oklen u mene košulja?... GOSPAVA: Prionula za te, prilijepila se! (...) PETAR: Mađije!... Duše mi, ovo su ženske mađije!... Vještice proklete! (Ode) (Ćorović, U mraku: 48), čak i za druge žene: KADUNA: (...) Prokletnice! Vještice! Ti si krv posijala. Sjeme ti se zatrlo... Stotine je godina bio mir u ovoj kući i ti si ga otrovala...
34 Ženskog šera gore se čuvat neg’ šejtanskog! Nar. prip. (Jahić, Dž. Školski rječik bosanskog jezika, Ljiljan, 1999, str. 496) 35 Šer: „tur. zlo, smutnja; zao, zločest, đavoljast” (Ibid.).

74

PREGLED

Nema više nigdje zakloništa... LEBIBA: (...) Evo tu duša, uvrijeđena, gori kao žeravica i vrišti za osvetom... (Muradbegović, Pomrčina krvi: 225) Ako se ponovo vratimo poslovicama, istraživanjem Z. Starčevića utvrđeno je da dva od ukupno tri najčešća pridjeva u poslovicama o ženama jesu zla i loša, pri čemu se oni najčešće odnose na ženu suprugu36. Na tragu tih razmišljanja jeste i najčešća sintagma – zla žena37. Duhovna neuravnoteženost i hirovitost žena logično se pridružuju već uobičajenoj predstavi o ženama kao neracionalnim bićima: RIFA: (...) A Hanka, ko i svaka mlada žena. Da je druga, provodala bi se ko kuja. Pa, moj Sejdo, ne bi bilo ni čudo, ne bi: Krv je ženska ko mastika, kad jednom udari u glavu, da se bailišeš. A čuvala se, jes sinak moj, sve dok joj ne napuniše uši sa tom Ajkunom. SEJDO: I ti, i ti opet s Ajkunom. Ko da ste se zdogovorili! Pa, šta je ako sam i živio s njom. (Samokovlija, Hanka: 99) U skladu sa svim rečenim, i osvetoljubivost se smatra osobinom tipičnom isključivo za žene: MILUŠIĆ: (...) Posle, ona je bila žena, ženka; a taj pol ne oprašta... BIBIN MUŽ: (veselo) Nije potrebna sentencioznost! Znamo iz iskustva. MILUŠIĆ: (nastavlja) ...ne oprašta, naročito u slučaju kao što je moj: kad ženu, radi neke blede apstrakcije, nemilostivo oteramo. Sad, vraćajući se, ona više nije dolazila kao žena koja voli, nego kao osvetnica svog pola. (Jevtić, Carske kohorte: 170) Općenito, žensko je ponašanje izloženije procjeni jer je pritisak društvenih sudova o ulozi žene znatno snažniji nego u slučaju muškaraca, o čemu naročito uvjerljivo svjedoče navedene bosanskohercegovačke drame. Negativna procjena ženskog ponašanja često rezultira upotrebom pejorativa kojima se ukazuje na njegovu nedopustivost. Upravo ovdje dolazi do izražaja učestalost ženskog prihvatanja muške tačke gledišta:
36 Također, on uočava kako „neke od reči s naizgled afirmativnom semantikom u poslovicama o ženi ne obavljaju, međutim, i takvu ulogu, kada se pogleda njihova upotreba. Takve su, na primer, sačuvati: Sačuvaj te, bože, od kuće kapavice i žene lajavice i dobro: Bolje ti je imati posla s vrećom buha nego s rđavom ženom.” (Starčević, Z., „Lingvističko vrednovanje žene i struktura diskursa u poslovici i reklami”, Srpski jezik, 3/1–2, 1998, str. 416). 37 Ibid., str. 413, 415. PREGLED

75

ANĐA: (zabrinuto) Šta ćemo s njime sada?... Kako da ga otmemo onim vješticama?... STANA: (kratko) Mučno ćeš ga ti oteti!... (Ćorović, Kao vihor: 41) Pejorativom vještica i danas se imenuje zla i pokvarena žena38, a značenje mu je blisko izvornome (vještice su u bajkama natprirodna bića, simboli zla i pakosti). Leksema kučka u narednom primjeru upotrijebljena je metaforično s ciljem što ekspresivnije uvrede osoba kojima se upućuje: TATA: (trza se, muči...) Osvetiću vam se, kučke jedne!... Lažljivice!... Ne bojim se nikoga!... Ne bilo me, ako se ne osvetim!... STANA: (pakosno) A zar nju, kćer, nijesi slala u Bosnu sestri, samo neka je dalje od tebe, da ti ne smeta u poslu... (Ćorović, Kao vihor: 59) Ipak, treba istaći da se upotrebom ovog pejorativa ugrožava lice sagovornica i samim tim narušava, u svakodnevnoj komunikaciji, zahtijevana učtivost, što može govoriti i o odnosima moći. Međutim, to ne znači da je osoba koja psuje automatski moćnija, češće je to upravo suprotno – izraz nemoćnog bijesa, kao u ovom primjeru. Iz navedenih primjera jasno je da interpretacija bilo čijeg ponašanja, pa tako i ponašanja žena, dosta zavisi od kulturoloških pretpostavki određene sredine. U svakom slučaju, može se zaključiti da je u patrijarhalnoj kulturi jedina cijenjena uloga žene uloga majke i (dobre) supruge. Stoga se u narednom odjeljku proučava upravo taj segment. 3.3. Žena kao majka i supruga Osim kućnih poslova, u bosanskohercegovačkim dramama s prikazom tradicionalne sredine ženina je dužnost i obaveza da ugađa suprugu i doprinosi njegovoj zabavi, a uopće se ne vodi računa o ženinoj spremnosti na to. Ona se ne smatra bićem koje zaslužuje izbor, jer je to njena neumitna sudbina, koja se ne dovodi u pitanje. Supruga se tretira poput služavke a ne poput voljene osobe, što je slučaj u narednom odlomku:
38 Šehović, A. „Leksika razgovornog bosanskog jezika”, Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik, Slavistički komitet, Sarajevo, 2009a, str. 176; Halilović, S.; Palić, I.; Šehović, A. Rječnik bosanskoga jezika, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2010, str. 1443, značenje 2a.

76

PREGLED

KADUNA: (zaustavi ga) Nemoj, Ekreme... Nije mogla doći od djeteta... (...) EKREM: A ja, a šta sam ja? Ako me nije mislila služiti, nije se trebala ni udati. Ja nju nisam doveo nikome drugom nego sebi, znadeš li – sebi! (Muradbegović, Pomrčina krvi: 199) Mizogeni stavovi prema supruzi proučavani su i u poslovicama – tipičnom žanru patrijarhalne i tradicionalne kulture. Udio negativnih vrednovanja supruge veoma je visok – 70%39, što govori samo po sebi. Supruga se pozitivno ocjenjuje samo kad održava kuću/dom: Valjana žena nije nikad besposlena, odnosno kada doprinosi harmoniji porodičnog življenja: Ne stoji kuća na zemlji, nego na ženi40. Nažalost, to su u korpusu poslovica znatno rjeđi primjeri. Međutim, svaka žena u patrijarhalnim okvirima može dobiti satisfakciju kroz majčinstvo, kao, npr., Lejla iz Muradbegovićeve drame Na Božijem putu: LEJLA: (sva se preobražava u novo čuvstvo, u nov osjećaj) Ja nisam više svoja, pomislih tog časa u sebi, ni Ćamilova više nisam, ni tvoja majko, ni očeva, ja sam sada njegova... svog malog sina... ARIFA: (dubokim glasom punim plemenita odobravanja) Tako je... Zbog njega treba sve mirno da podneseš, pa makar se desilo i najgore... LEJLA: (ustobočeno i nepomično kao kip) Makar doživjela i prokletstvo očevo! (Muradbegović, Na Božijem putu: 142) Snaga majčinstva i njegova vrijednost u patrijarhalnoj kulturi očita je iz činjenice da se njime pravda neposluh očevu autoritetu, što dovoljno jasno svjedoči o njegovu neprikosnovenu položaju i ulozi koja nadvisuje sve ostale. Pozitivno vrednovanje majčinstva potvrđuje se i na materijalu poslovica – jedina potkategorija pojma „žene” koja se u 83% poslovica ocjenjuje pozitivno jeste „majka”41. Paradoksalno, ali baš zbog velikog značaja koji se pridaje majčinstvu, majka, mama i mater su lekseme koje se veoma često pojavljuju kao sastavni član psovki – psovka vrijeđa osjećanje stida i napada moralni integritet ličnosti, te je, kao sredstvo moralnog obračuna, uvijek usmjerena na „sve što za psovanu
39 Starčević, Z., „Lingvističko vrednovanje žene i struktura diskursa u poslovici i reklami”, Srpski jezik, 3/1–2, 1998, str. 413. 40 Ibid., str. 414, 417. 41 Ibid., str. 413. PREGLED

77

jedinku predstavlja neku vrednost”42. Zaista, u korpusu bosanskohercegovačkih drama od analiziranih 67 psovki 20 spominje majku, odnosno mamu, mamicu, mater, i izvedenice od ovih imenica, najčešće pridjeve. Ovaj relativno visok procenat psovki čiji su sastavni članovi leksema majka43 i njene varijante odgovara rezultatu do kojeg su došle S. Savić i V. Mitro (1998) na novosadskom korpusu razgovornog jezika, a ujedno ukazuje na dodirne tačke dramskog i razgovornog jezika, koji se obično nastoje predstaviti različitim. S druge strane, najveća uvreda koja se može uputiti ženi majci u patrijarhalnoj kulturi jest ona koja dovodi u pitanje snagu njena majčinstva i majčinske ljubavi: LEBIBA: Djeci neće biti krivo. Ja sebe za njih dajem. Njihova sam, al’ ničija više... KADUNA: (krikne) Majko, nemajko! Ubićeš ih, ubiti i kuću ćeš upropastiti, a njega na robiju poslati. (Muradbegović, Pomrčina krvi: 198) U svakom slučaju, žena majka jedna je od tipičnih uloga u kojima se žene vrlo rado i vrlo često prikazuju, što potvrđuje i ovo istraživanje, izvršeno na materijalu drama. Druge uloge žene smatraju se manje važnim i, posljedično, zanemaruju se u opisu, što ne odgovara stvarnosti, a istovremeno ne utječe na promjenu prikaza žene čak ni u savremenim uvjetima. Na to ukazuje činjenica da npr. nijedna bosanskohercegovačka drama ne prikazuje ženu od karijere, a rijetke bosanskohercegovačke drame, kao nove teme, uvode likove promiskuitetnih žena (Kad bi ovo bila predstava A. Imširevića) i prostitutki (Tamo je dobro Dž. Karahasana, U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce A. Sidrana). Stoga ova odstupanja samo potvrđuju pravilo o predstavljanju žena u dramama, što je simptomatično i za odnos sredine u kojoj nastaju i koju opisuju prema ženama.

42 Bogdanović, 1998:151; prema: Savić, S.; Mitro, V. Psovke, Futura publikacije, Novi Sad, 1998, str. 30. 43 S. Savić i V. Mitro uočavaju da postoje „regionalne razlike u inventaru srodnika koji se psuju”, te napominju da se u Crnoj Gori psuje otac, a „psovanje majke se smatra velikom agresijom, naročito ako je ona umrla i sagovornik to zna” (Ibid., str. 10), što je podatak koji, kako same navode, duguju M. Pižurici.

78

PREGLED

4. Zaključak Proučavanje rodne perspektive zasigurno je tema koja zaslužuje istraživačku pažnju stručnjaka različitih profila, i to ne samo na materijalu drama, kao u ovom radu, nego još više u medijima, pravnim dokumentima, udžbenicima za različite nivoe obrazovanja itd. Naime, ove su oblasti danas u Bosni i Hercegovini veoma važne kao potencijalni putokazi za moguću transformaciju društva u pravcu njegove demokratizacije, ali to neće biti ostvareno dok god pristup i ovoj i bilo kojoj drugoj problematici ne bude dovoljno osviješten u smislu kritičkoga stava prema aktuelnim praksama svake vrste. Iako su bosanskohercegovačke drame 20. vijeka veoma zahvalan korpus za navedenu analizu, nadamo se da će on u budućnosti biti proširen i na ostale izvore, a ne samo na književnoumjetničke. Izvori
1. 2. Bašović, Almir: Priviđenja iz srebrenog vijeka, OKO, Sarajevo, 2004. Ćorović, Svetozar: Kao vihor, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 19–72. Ćorović, Svetozar: U mraku, u: Kemal Bakaršić, Fragmenti kulturne historije Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, dodatak uz knjigu u elektronskom (PDF) izdanju, 2005, str. 13–62. Halilović, S. – I. Palić – A. Šehović: Rječnik bosanskoga jezika, Filozofski fakultet, Sarajevo, 2010. Imširević, Almir: Kad bi ovo bila predstava, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 799–822. Isaković, Alija: To, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 445–492. Isaković, Alija: Hasanaginica, u: Antologija bošnjačke drame XX vijeka (priredila Gordana Muzaferija), Alef, Sarajevo, 1996, str. 359–394. Jahić, Dževad: Školski rječnik bosanskog jezika, Ljiljan, Sarajevo, 1999. Jančić, Miroslav: Kolo, u: Drame (izbor), Svjetlost, Sarajevo, 1985, str. 223–270. Jevtić, Borivoje: Carske kohorte, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 117–188.

3.

4. 5.

6.

7. 8. 9. 10.

PREGLED

79

11.

Karahasan, Dževad: Tamo je dobro, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 699–774. Kulenović, Skender: Djelidba, u: Antologija bošnjačke drame XX vijeka (priredila Gordana Muzaferija), Alef, Sarajevo, 1996, str. 215–296. Muradbegović, Ahmed: Na Božijem putu, u: Antologija bošnjačke drame XX vijeka (priredila Gordana Muzaferija), Alef, Sarajevo, 1996, str. 79–155. Muradbegović, Ahmed: Pomrčina krvi, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 189–236. Nametak, Alija: Abdullah-paša u kasabi, u: Antologija bošnjačke drame XX vijeka (priredila Gordana Muzaferija), Alef, Sarajevo, 1996, str. 159–21 Rečnik srpskohrvatskog književnog jezika, knjiga prva (A – E), Matica srpska – Matica hrvatska, Novi Sad – Zagreb, 1967. Samokovlija, Isak: Hanka, u: Antologija bošnjačke drame XX vijeka (priredila Gordana Muzaferija), Alef, Sarajevo, str. 73–116. Sidran, Abdulah: U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, u: Drama; Putopisi, Bosnia Ars, Tuzla, 2004, str. 5–86. Stojanović, Velimir: Nije čovjek ko ne umre, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 527–554. Topčić, Zlatko: Refugees, u: Antologija bosanskohercegovačke drame XX vijeka (priredili Gordana Muzaferija, Fahrudin Rizvanbegović, Vojislav Vujanović), Alef, Sarajevo, 2000, str. 775–798.

12. 13. 14

15. 16. 17. 18. 19.

20.

80

PREGLED

Literatura 1 2. Bugarski, Ranko, Lingvistika o čoveku, Čigoja štampa, Beograd, 1996. Burton, Deirdre: „Through glass darkly: Through dark glasses”, u: Weber, J. J. (ed.), The Stylistics Reader: From Roman Jakobson to the present, Arnold, London – New York – Sydney – Auckland, 1996, str. 224–240. Chambers, J. K. – P. Trudgill: Dialectology, Cambridge University Press, Cambridge – New York – Port Chester – Melbourne – Sydney, 1980. Coupland, N. – A. Jaworski (eds.): Sociolinguistics. A Reader and Coursebook, Macmillan Press, London, 1997. Ćorić, Božo: Mocioni sufiksi u srpskohrvatskom jeziku, onografije Filološkog fakulteta Beogradskog univerziteta, Beograd, 1982. Eckert, P. – S. McConnell-Ginet: Language and Gender, Cambridge University Press, Cambridge, 4. izdanje, 2005. Granić, Jagoda (ur.): Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, 2005. Herman, Vimala: Dramatic Discourse. Dialogue as interaction in plays, Routledge, London and New York, 1998. Katnić-Bakaršić, Marina: Stilistika dramskog diskursa, Vrijeme, Zenica, 2003. Katnić-Bakaršić, Marina: „Jezik i (de)konstrukcija roda”, Izazovi feminizma, u: Forum Bosnae, 26/04, 2004, str. 69–116. Klajn, Ivan: Kako se kaže – rečnik jezičkih nedoumica, BIGZ, Beogard, 1981. Kordić, Snježana: Riječi na granici punoznačnosti, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002. Lakoff, Robin: „Language and woman’s place”, Language in society, 2/1, 1973, str. 45–80. Lakoff, Robin Tolmach: Talking Power: The Politics of Language in Our Lives, Basic Books, 1990. Mesthrie, R. – J. Swann – A. Deumert – W. L. Leap (eds.): Introducing sociolinguistics, Edinburgh University Press, Edinburgh, 5. izdanje, 2004. Mesthrie, Rajend (sa A. Deumert) „Critical Sociolinguistics: Approaches to Language and Power”, u: Rajend Mesthrie, Joan Swann, Andrea Deumert, William L. Leap (eds.), Introducing sociolinguistics, Edinburgh University Press, Edinburgh, 5. izdanje, 2004, str. 316–353. Savić, S. – V. Mitro: Psovke, Futura publikacije, Novi Sad, 1998. Starčević, Zoran: „Lingvističko vrednovanje žene i struktura diskursa u poslovici i reklami”, Srpski jezik, 3/1–2, 1998, str. 409–424.

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11 12. 13. 14. 15. 16

17. 18.

PREGLED

81

19.

Šehović, Amela: „Upotreba mocionih sufiksa (u nomina agentis et professionis) u savremenom razgovornom bosanskom jeziku”, Pismo, I/1, Bosansko filološko društvo, Sarajevo, 2003, str. 73–92. Šehović, Amela: „Leksika razgovornoga bosanskog jezika”, u: Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik, Slavistički komitet, Sarajevo, 2009a, str. 111–308. Šehović, Amela: „Mocioni sufiksi u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku (u nomina agentis et professionis)”, u: Branko Tošović i Arno Wonisch (ur.), Bošnjački pogledi na odnose između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, Institut fuer Slawistik der Karl-Franzens-Universitaet Graz i Institut za jezik Sarajevo, 2009b, str. 273–292. Štambuk, Anica: „Žena – proces konceptualizacije i kultura”, u: Jagoda Granić (ur.), Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Split, str. 745–754. Trudgill, Peter: „The Social Differentiation of English in Norwich”, u: Nicolas Coupland i Adam Jaworski (eds.), Sociolinguistics. A Reader and Coursebook Nicolas Coupland i Adam Jaworski (eds.), Macmillan Press, London, 1997, str. 179–184. Wardaugh, Ronald: An Introduction to Sociolinguistics. Padstow, Blackwell Publishing, Cornwall, 4. izdanje, 2002. Weber, Jean Jaques (ed.): The Stylistics Reader: From Roman Jakobson to the present, Arnold, London – New York – Sydney – Auckland, 1996.

20. 21.

22.

23.

24. 25.

82

PREGLED

Senija Milišić UDK 378 (497.15) „1945/1958“ NASTANAK I RAZVOJ VISOKOŠKOLSKIH I NAUČNIH USTANOVA U BOSNI I HERCEGOVINI NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA (1945–1958)1 ORIGIN AND DEVELOPMENT OF HIGHER EDUCATION AND SCIENTIFIC INSTITUTIONS IN POST WW II BOSNIA AND HERZEGOVINA (1945-1958)2 Sažetak Glavni izazov i naučni napredak koji ovaj rad nosi je taj što je nastanak i razvoj visokoškolskih i naučnih institucija u Bosni i Hercegovini malo poznato područje u sklopu procesa razvoja i institucionalizacije nauke kao jako bitne dionice u izgradnji Bosne i Hercegovine u prelomnim etapama zaokruživanja njene državnosti. U takvim okolnostima otvaranje Univerziteta u Sarajevu 1949. godine predstavljalo je izuzetno značajnu naučnu, obrazovnu, kulturnu i društvenu tekovinu u razvoju BiH. Jedna od najbitnijih razvojnih faza je okarakterisana višim stepenom razvitka visokoškolskih i naučnih ustanova i naučnog života u BiH. U ovom su vremenu stvorene najvažnije nastavno-naučne institucije, fakulteti, više i visoke škole, instituti i zavodi, objedinjeni u Univerzitet. Ova činjenica predstavljala je važan događaj u kulturnom i naučnom preobražaju BiH, ali i jednu od bitnih konstituanti njene državnosti. Time je Univerzitet postao središte obrazovanja, istraživanja i naučnog stvaranja. Nauka je ovim postala faktor opšteg napretka i imala je snažnog udjela u prevladavanju zaostalosti i prerastanju BiH u srednje razvijenu zemlju.
Ovaj rad rezultat je istraživanjā obavljenih za izradu doktorske disertacije, koja je pod naslovom Institucionalizacija nauke u Bosni i Hercegovini (1945–1948) odbranjena 11. 11. 2004. na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Rukopis je objavljen 2007. godine u Sarajevu. 2 This paper is the result of researches done during the work on PhD thesis entitled: Science Institutionalizing in Bosnia and Herzegovina (1945-1958), defended on 11/11/2004 at the Faculty of Philosophy in Sarajevo. In 2007, its manuscript was published in Sarajevo. PREGLED 1

83

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Univerzitet u Sarajevu, fakulteti, instituti, zavodi, obrazovanje, istraživanje, naučni razvoj, naučna djela, kadrovi Summary The main challenge and scientific contribution of this paper is that the establishing and development of academic and scientific institutions in Bosnia and Herzegovina is obscure area within the process of development and institutionalization of science as a highly important part in the construction of Bosnia and Herzegovina during the crucial stages of its statehood’s establishment. In such circumstances, the opening of the University of Sarajevo in 1949 stood for a rather significant scientific, educational, cultural and social achievement in the development of B&H. One of the most important developmental phases is characterized by a higher degree of development of higher education and scientific institutions and scientific life in B&H. In this period, the most important educational and scientific institutions, faculties, two year and four-year colleges and institutes which subsequently merged into the University. This fact was an important event in cultural and scientific transformation of B&H, but also one of the most important constituent of its statehood. In this way, the University had become a center of education, science and research. Science become a factor of general progress and had its share in overcoming underdevelopment and transformation of B&H in the middle income countries. Key words: Bosnia and Herzegovina, University of Sarajevo, faculties, institutes, education, research, scientific development, scientific works, human resources. Proces stvaranja i razvoja visokoškolskih i naučnih ustanova u Bosni i Hercegovini nije do sada bio predmet obrade naše historiografije. Kako je to jedno od značajnih pitanja našeg opšteg razvitka, izuzetno je važno njegovo cjelovito istraživanje i obrada. Visokoškolske i naučne institucije se u Bosni i Hercegovini prvi put u njenoj povijesti formiraju tek nakon Drugog svjetskog rata. Ovo zaostajanje za drugim zemljama je iz više razloga i oni govore u kakvom se položaju BiH nalazila u raznim sistemima i pod raznim osvajačima, kao i o tome kakvi su bili ciljevi i metode tih režima koji nisu bili bosanski. Posljedice su bile te da je BiH bila zaostala u svakom pogledu. 84
PREGLED

Takvo stanje potrajalo je do kraja Drugog svjetskog rata. Sa 1945. godinom nastupile su radikalne promjene u društvu. Nastala je situacija potpuno različita od ranijih perioda. Umjesto građanskog, formiralo se jedno novo društvo. Zemlja koja je upravo izašla iz rata, pored niza problema koji su se morali odmah rješavati, imala je i onaj stvaranja visokoškolskih i naučnih ustanova. Starih institucija nije bilo, a nove se nisu osnivale po modelu beogradskih, zagrebačkih i ljubljanskih između dva svjetska rata. Stoga je bilo neophodno utvrditi: kako su se osnivale ove ustanove počevši od 1945, na kom principu i kako je tekao proces njihovog organiziranja, kako je društvo u tom vremenu gledalo na njihovo osnivanje, koje su to ustanove bile prioritetne za BiH, jer su potrebe života nalagale hitno osnivanje istih, na koji način i odakle je regrutiran prvi nastavni i naučni kadar, kakva je bila njegova struktura po akademskom stepenu obrazovanja, šta pokazuje analiza kvaliteta kadra. Proces stvaranja visokoškolskih i naučnih ustanova u BiH nakon Drugog svjetskog rata može se posmatrati kroz dvije razvojne faze:1. od 1945. do 1951. i 2. od 1951. do 1958. godine. Prva faza ovog procesa odvijala se u znaku obnove i izgradnje zemlje, odnosno izvršenja prvog petogodišnjeg plana. Statistički gledano, rezultati postignuti u tom vremenu doveli su BiH na pozicije kakve je imala 1940. godine. Time su bili stvoreni polazni osnovi da se započne sa procesom stvaranja visokoškolskih i naučnih ustanova. Istovremeno, događanja u vezi sa rezolucijom Informbiroa stavila su Bosnu i Hercegovinu pred velika iskušenja. U takvim okolnostima jedini izlaz bilo je okretanje vlastitim snagama i mogućnostima, pa je uslijedilo otvaranje Univerziteta u Sarajevu 1949. godine. Riječ je o izuzetno značajnoj naučnoj, obrazovnoj, kulturnoj i društvenoj tekovini u razvoju BiH. Stvaranjem vlastitih visokoškolskih ustanova željelo se što neposrednije uticati na broj i kvalitet stručnjaka potrebnih zemlji. Ovim su nauka i naučni rad dobili više mogućnosti i prostora za svoje djelovanje. Karakteristike druge razvojne faze jesu te da je ostvaren viši stupanj razvoja visokoškolskih i naučnih ustanova i naučnog života, da su udareni temelji najvažnijim nastavno-naučnim institucijama, fakultetima, višim i visokim školama, institutima i zavodima objedinjenim u Univerzitet. Vlastiti Univerzitet značio je da je BiH ostvarila jednu od bitnih konstituanti svoje državnosti. Univerzitet je postao središte obrazovanja, istraživanja i naučnog stvaranja. Uz obrazovni proces odvijao se i onaj nastanka naučnih djela. U naučnim ustanovama djelovao je relativno veliki broj naučnih radnika. Kao faktor opšteg napretka nauka je imala značajnog udjela u prevlaPREGLED

85

davanju zaostalosti i prerastanju BiH u srednje razvijenu zemlju. Do 1958. godine stvorena je i razvijena osnova koja će u kasnijem vremenu poslužiti za stvaranje jake mreže visokoškolskih i naučnih institucija. Rekonstrukcijom nastanka, razvoja i dostignuća visokoškolskih i naučnih institucija u BiH došlo se do zaključka da je posljedica institucionalizacije ovih ustanova bilo stvaranje bosanskohercegovačke nauke. Ovaj je proces u BiH bio specifičan jer do 1945. godine, osim Zemaljskog muzeja, ovih institucija nije bilo. Nauka se u BiH počela razvijati tek sa dolaskom austrougarske uprave. Predstavnici ove okupacione vlasti su kulturni i naučni razvitak BiH usmjerili u pravcu koji je bio u skladu sa interesima i ciljevima njene dugoročne politike na ovom dijelu Balkana. Osnivanjem Muzejskog društva, Zemaljskog muzeja (koji postaje središte naučnoistraživačkog rada), Instituta za istraživanje Balkana, BiH je ušla u krug evropske nauke. Istraženo je sve što je moglo biti osnova za eksploataciju rudnog blaga, voda, drveta, gradnju puteva i željeznica. Iz političkih razloga nije se dopuštalo osnivanje visokih škola i univerziteta s obrazloženjem da isti nije Bosni potreban. Osnovni preduslov institucionaliziranja prosvjete, školstva, nauke, kulture, pismenosti nije u vremenu austrougarske okupacije BiH riješen. Između dva svjetska rata nije bilo značajnijih promjena po ovom pitanju. Država je svojim izdvajanjima za prosvjetu doprinosila i održavala neravnomjernosti. Osnovana je Visoka šerijatsko-sudačka škola (1937) i Visoka škola za planinsko gazdovanje (pred Drugi svjetski rat). Bosanskohercegovački studenti su i dalje studirali uglavnom u Beogradu i Zagrebu. Drugi svjetski rat donio je sa sobom uništavanje osnovnih i srednjih škola. U ratnim okolnostima težište rada je postavljeno na osnovne oblike školovanja uz postepeni prelaz na dalje stupnjeve. Djelovanje ZAVNOBiH-a u ratu bilo je usmjereno ka tome da BiH iz rata uđe u mirnodopski život optimalno pripremljena kako u pogledu organizacije vlasti, tako i u pogledu njenog praktičnog funkcioniranja na polju obnove i izgradnje. Pitanje nepismenosti i formiranje visokoškolskih i naučnih ustanova bilo je odloženo. Krajem aprila 1945. godine BiH je bila oslobođena, ZAVNOBiH je pretvoren u Narodnu skupštinu, a Skupština je donijela Zakon o Narodnoj vladi NRBiH, što je bilo od historijskog značaja za njene narode. Vlada je pred sobom imala sljedeće zadatke: obnova i izgradnja zemlje, obnova preduzeća, pokretanje proizvodnje, obnova pokidanog saobraćaja, pomoć selu, obnova naselja, pitanje gladi, tj. ishrane stanovništva. Sve su to bili krupni i složeni 86
PREGLED

zadaci koji su se morali rješavati odmah, pod hitno, istovremeno, bez odlaganja. Uz mobiliziranje cjelokupnog stanovništva, masovni dobrovoljni rad, izvršena je obnova privrede, saobraćaja, poljoprivrede. Donošenjem Ustava NRBiH izgradnja bosanskohercegovačke državnosti bila je dovršena. Pitanje stvaranja visokoškolskih i naučnih ustanova bilo je od izuzetnog značaja za BiH. Najznačajnije za rad ovih ustanova bilo je pitanje kadrova. Ove su se ustanove osnivale jer je od broja kadrova i od njihove stručnosti ovisio umnogome tempo čitavog privrednog i društvenog razvitka zemlje. Sagledavajući potrebe u kadrovima Vlada NRBiH je donosila odluke o osnivanju pojedinih naučnih ustanova: fakulteta, instituta, zavoda. U početku je razvoj ovih ustanova bio usmjeren na univerzitetski centar Sarajevo. Osnivanjem Naučnog društva NRBiH 1951. godine izražena je bosanskohercegovačka društveno-politička individualnost u okviru FNRJ. Naučno društvo postalo je najviša kompleksna naučna institucija. Naučnom radu, kao jednoj od osnovnih poluga uspješnog razvitka zemlje dat je još veći značaj. Posljedice sukoba sa Informbiroom bile su privredna i politička blokada i vojni pritisak. Prilagođavanjem plana novonastalim okolnostima došlo je do reduciranja na jednoj, i pojačane izgradnje objekata vojne industrije na drugoj strani. Premještanjem vojne industrije u BiH, njen stvarni ekonomski razvitak počeo je zaostajati. I pored toga period izvršenja prvog petogodišnjeg plana 1947–1951. karakterišu značajni rezultati na svim područjima društvenog života. Podignuti su industrijski objekti, izgrađena saobraćajna, naročito željeznička mreža, prošireni, rekonstruirani i izgrađeni novi kapaciteti. Došlo je do brzog porasta zapošljavanja kao i do zapaženog razvoja društvenih djelatnosti. Rješavanje problema obrazovanja i kadrova odvijalo se uz istovremeni razvoj osnovnog, srednjeg, višeg i visokog školstva zbog velikih potreba za gotovo svim profilima visokoobrazovanih kadrova. Izuzetno značajno u tom vremenu bilo je formiranje prve visokoškolske ustanove u BiH Više pedagoške škole u Sarajevu, kasnije u Mostaru i Banjoj Luci. Osnivanje Pravnog i Medicinskog fakulteta, Visoke poljoprivredne škole za planinsko gazdovanje (iz koje je izrastao Poljoprivredno-šumarski fakultet), Veterinarskog, Građevinskog, Filozofskog i Ekonomskog fakulteta značilo je izrastanje i razvoj Univerziteta u Sarajevu, a stvaranje Univerziteta značilo je da je postignut viši stupanj razvoja ovih institucija, da je omogućen razvoj naučnog rada. Institucionaliziranje visokoškolskih i naučnih ustanova bilo je pitanje države, jer ni Austro-Ugarska, ni Jugoslavija između dva svjetska rata, o NDH da se i ne govori, nisu Bosni i Hercegovini dozvolili da ima svoje institucije.
PREGLED

87

Uporedo sa obnovom zemlje izrađen je opštedržavni petogodišnji plan ukupnog, posebno privrednog razvitka FNRJ. Osnovni cilj plana bilo je pretvaranje zemlje iz agrarno zaostale u naprednu i razvijenu industrijsku zemlju, ekonomska samostalnost, podizanje opšteg blagostanja, a u cilju podizanja nauke zadatak je bio razviti naučne ustanove. Na bazi ovog plana i na njemu zasnovanim zadacima Narodna skupština NRBiH je donijela Zakon o petogodišnjem planu NRBiH. Polazeći od objektivnih okolnosti, planom su postavljeni zadaci koje BiH mora u tom periodu ispuniti, a riječ je o opismenjavanju, otvaranju Filozofskog fakulteta, Viših pedagoških škola, razvijanju instituta, muzeja, naučnom ispitivanju BiH, naročito njene prošlosti. Za podizanje kadrova u industriji i naučnoistraživačke radove investiraće se 409 miliona dinara. Naučna istraživanja bila su tim planom definirana prema granama privrede. Od 1947. do 1951. godine postignuti su značajni rezultati na svim poljima društvenog života i oni su bili osnova opšteg, a naročito privrednog razvitka. Brz industrijski razvoj, značajan razvoj društvenih djelatnosti omogućili su stvaranje uslova za dalje, mnogo dinamičnije kretanje društva. Snažan zamah razvoja visokoškolskih i naučnih ustanova uslijedio je nakon V kongresa KPJ. U programu ovog kongresa, a u vezi s podizanjem prosvjete i kulture, osnovni cilj bio je pomaganje svestranog razvitka nauke. Da bi se to ostvarilo postavljeni su zadaci: podizanje univerziteta i visokih škola, unapređenje i proširenje djelatnosti naučnih ustanova, obezbjeđenje povoljnih materijalnih uslova za rad naučnih radnika. U narednih nekoliko godina smjelije se pošlo putem razvoja kulturnog i naučnog života. Uslijedio je razvoj visokoškolskih i naučnih ustanova, postignuta su značajna dostignuća u pojedinim granama nauke, ostvarene su mnogobrojne veze i sporazumi o naučnoj saradnji sa velikim brojem zemalja. Naročito je napredovao naučni rad u oblasti tehnike, medicine, prirodnih nauka, dok su društvene nauke bile u zaostatku. Pretvaranje nauke u relativno samostalan društveni podsistem započeo je u FNRJ 1946. godine formiranjem saveznog, a potom republičkih komiteta za fakultete i visoke škole. Ovi su komiteti rješavali svu tekuću problematiku razvoja visokoškolskih i naučnih ustanova. U BiH su se relativno brzo izgrađivale i jačale visokoškolske i naučne institucije, što se vidi i iz pregleda njihovih ciljeva i zadataka. Ovo je značajno zbog toga jer se radi o vrstama visokoškolskih i naučnih djelatnosti koje se zbog toga što su bile neophodne u njenom razvoju, po prvi put formiraju i izučavaju u BiH. 88
PREGLED

Prvi pregled visokoškolskih i naučnih ustanova u BiH je iz 1949. godine. Tada je postojala i naučnim radom se bavila 21 ustanova (u ovaj broj nisu uvršteni instituti i zavodi pri fakultetima). BiH je 1950. imala sedam naučnih društava (Društvo istoričara, Društvo geografa, inžinjera, arhitekata itd.). Hronologija osnivanja visokoškolskih i naučnih ustanova po godinama izgledala je ovako: 1945. osnovano je šest, 1946. (devet), 1947. (16), 1948. (12), 1949. (2), 1950. (8), 1951. (2), 1952. (7), 1953. (7), 1954. (tri), 1955. (0), 1956. (jedna), 1957. (0), što je ukupno 73. Univerzitet su dobili: Zagreb 1874, Beograd 1905, Ljubljana 1919, a Sarajevo 1949. godine. Društveni napredak i industrijalizacija BiH zavisili su od razvoja sistema obrazovanja. Po završetku početnog procesa institucionalizacije osnovnog i srednjeg školstva, na red je došlo osnivanje fakulteta. Podaci o vremenu osnivanja odnosno početka rada ovih ustanova pokazuju da je cilj stvaranja bilo otklanjanje nerazvijenosti, smanjivanje historijski naslijeđene ekonomske i kulturne zaostalosti. Stvaranjem vlastitih visokoškolskih institucija željelo se stvoriti vlastitu inteligenciju, vlastiti intelektualni kapacitet. Zahvaljujući naglom razvoju visokoškolskih i naučnih ustanova u prvih petnaestak godina nakon rata stvorena je polazna osnova za naučnoistraživački rad. Institucije za istraživanja u poljoprivredi, vodoprivredi, za geološka istraživanja formirane su od 1947. do 1951. godine a u vezi sa ubrzanom izgradnjom zemlje i potrebom za stručnjacima u tim granama privrede. Privredni, politički i vojni pritisak IB-a doveli su izvršenje petogodišnjeg plana u pitanje. Stoga su poduzete sve mjere da se plan prilagodi novim uslovima. Ključno je bilo oslanjanje na vlastite snage. U slučaju napada na Jugoslaviju koncentracija svih snaga bila bi u BiH, zbog njenog geostrateškog položaja, zaliha željezne rude, uglja, drveta, vode. Uslijedilo je izmještanje vojno-privrednih kapaciteta iz Srbije i podizanje novih u BiH. BiH je postala veliko gradilište. Hiljade ljudi sa sela bez škole i kvalifikacija dolaze u gradove, zapošljavaju se u gradskoj privredi. U određenom smislu to je bila privredna reanimacija BiH i to s aspekta zapošljavanja i brže izgradnje lokalne infrastrukture. U cjelini, to i nije bio veliki napredak za BiH, jer je vojna privreda bila centralistički organizirana, te su s aspekta planiranja, distribuiranja i koncentriranja dohotka sve novostvorene vrijednosti završavale u Beogradu. Za BiH je to značilo dolazak i dominaciju srpskih kadrova iz BiH i Srbije, te pomjeranje srpske populacije unutar BiH iz pasivnih u industrijski razvijena područja. Politika hladnog rata imala je značajne posljedice na razvoj i strukturu boPREGLED

89

sanskohercegovačke privrede, posebno njenu bazičnu i vojnu industriju, pa je od vremena sukoba sa IB-om BiH dobila strateški značaj i u pogledu razvoja vojne industrije. Cilj savezne i republičke vlade bio je stvoriti od BiH centar teške industrije. Zemlje istočnog bloka prekinule su političke, partijske, državne, privredne odnose sa Jugoslavijom. Cjelokupna privredna saradnja je presječena, a razvoj privrede, društvenih djelatnosti pa i nauke zavisio je od kredita iz inostranstva, koje je započelo tek 1957. godine. Izmjene petogodišnjeg plana znatno su se odrazile na stvarni ekonomski razvoj BiH u periodu nakon 1948. godine, a posljedica je bilo zaostajanje. Kako su potrebe za visokoobrazovanim kadrom bile jako izražene, već od 1945. godine, uprkos izvjesnim skeptičkim gledištima, pa i otvorenim protivljenjima, krenulo se uporedo na razvoj osnovnog, srednjeg i visokog školstva. Na Univerzitetu i u naučnim ustanovama, u velikim radnim organizacijama u privredi, okupljen je relativno veliki broj naučnih radnika. Razlozi disperzije, odnosno osnivanja zavoda i instituta u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i Zenici bili su praktične prirode. Iako je koncentracija naučnog kadra u njima bila manja, u ovim su se ustanovama ostvarivali rezultati naučnih istraživanja. Karakteristika razvoja visokoškolskih i naučnih ustanova bilo je postepeno osnivanje istih, a u okviru NR BiH. Ovaj proces nije se odvijao bez teškoća. Prvi propis u BiH o visokom školstvu bio je Zakon o Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu krajem 1945. godine. Ova škola je početak višeg i visokog školstva u BiH. Prvi nastavnici regrutirani su iz redova najboljih prosvjetnih kadrova u BiH. Izabralo ih je Ministarstvo prosvjete na osnovu prikupljenih podataka i saznanja. Nakon toga osnovani su Medicinski, Pravni fakultet i Savezna visoka škola za planinsko gazdovanje u Sarajevu. Donošenje zakonskih propisa o ovim ustanovama potvrda je razvoja ove oblasti. Uredba o prosvjetno-naučnoj struci donesena je 1947. godine i njome su određena zvanja univerzitetskih nastavnika i saradnika. Univerzitet kao najviša naučna institucija u BiH imao je zadatak da izgradi kadar stručnjaka i da podigne kadar naučnih radnika. Naučni rad bio je jedan od primarnih zadataka Univerziteta. Razvojni put bosanskohercegovačkih fakulteta imao je dvije razvojne faze: od osnivanja do 1951, u kojoj su riješena organizaciona pitanja i od 1951. do 1958. godine, u kojoj su u potpunosti mogli da se posvete naučnom radu. Materijalna sredstva za rad Univerziteta i fakulteta bila su dio budžeta NRBiH, a osiguravala ih je društvena zajednica. Univerzitetom su upravljali Uni90
PREGLED

verzitetski savjet (u čijoj je nadležnosti bilo donošenje statuta, potvrđivanje izbora nastavnika), Univerzitetska uprava (koja je birala rektora, prorektora, dekane, predlagala statut, birala nastavnike) i rektor. Za koordinaciju i organiziranje nastave na fakultetima postojale su katedre. Univerzitet i fakulteti imali su svoje institute, zavode, naučne seminare, katedre, klinike, laboratorije, ogledna dobra, ogledne i eksperimentalne stanice, naučne biblioteke. Rezultati naučnog rada objavljivani su u stručnim časopisima i posebnim edicijama. Kada je osnovan, Univerzitet je imao: - 1949. – četiri fakulteta, 109 nastavnika i saradnika i 1181 studenta, - 1950. – 211 nastavnika, - 1950/1951. – šest fakulteta i 2362 studenta, - 1952/1953. – 167 nastavnika, 138 asistenata, 182 honorarna nastavnika, - 1953. – sedam fakulteta, 393 profesora, docenta i asistenta, 102 fakultetske institucije-instituta i zavoda, - 1954. – 130 asistenata i 167 stalnih nastavnika, - 1956. – 200 stalnih nastavnika, 175 asistenata i 5.000 studenata. Opšti zakon o univerzitetu u Jugoslaviji donesen 1954. godine, značio je sređivanje prilika na univerzitetu, dobivanje više profesora i asistenata, više radnog prostora i nastavnih sredstava, a sve s ciljem unapređivanja nauke, pomaganja privrednog, kulturnog i opštedruštvenog razvitka. Zakon o Univerzitetu u Sarajevu iz 1956. godine definirao ga je kao zajednicu fakulteta koji su naučne i najviše nastavne ustanove, čiji zadatak je da spremaju visokokvalificirane stručnjake, pomažu privredni, kulturni i opšti razvitak BiH. Svoj zadatak Univerzitet i fakulteti ostvarivali su nastavom, naučnim radom, saradnjom sa drugim fakultetima i univerzitetima i međunarodnom naučnom saradnjom. Vlada NRBiH i savezna vlada su razvitku i organiziranju visokoškolskih ustanova posvetile najveću pažnju i stavile im na raspolaganje velika novčana i druga sredstva da bi što prije otpočeli s radom. Riječ je o stalnim budžetskim sredstvima i sredstvima za izgradnju i opremu fakulteta. Time je država direktno finansirala i usmjeravala ovu djelatnost. Sam budžet nije bio dovoljan za finansiranje naučnih ustanova pa im je Vlada NRBiH na ime povećanih troškova dodjeljivala određene novčane iznose i odobravala kredite.
PREGLED

91

Oprema za izvođenje nastave sve do 1951. godine nije bila zadovoljavajuća, pa su se profesori snalazili improviziranjem ili pravljenjem opreme u vlastitoj režiji. Dio opreme dobiven je od UNICEF-a, a pomoć su pružili i fakulteti iz Beograda i Zagreba. Sredstva za domaću literaturu i časopise, te devize za strane obezbjeđivala je država. U BiH je zahvaljujući tome stizala literatura i časopisi iz velikog broja zemalja. Država je obezbjeđivala i sredstva za studijska putovanja i specijalizacije u inostranstvu. Kada je riječ o finansiranju visokoškolskih i naučnih ustanova, prva sveobuhvatna analiza utrošenih sredstava sačinjena je 1957. godine. Smanjivanje investicija za visokoškolske i naučne ustanove u 1949/50. godini bilo je u vezi s prilagođavanjem petogodišnjeg plana uslovima ekonomske blokade i sukoba sa IB-om, a od 1952. do 1958. godine budžet ovih ustanova bio je u stalnom porastu. Pored budžetskih sredstava, davani su i krediti za nabavku knjiga, odnosno razvoj naučnih biblioteka. Pored plata koje su bile redovne, vlada je dodjeljivala nagrade za doprinos razvoju ovih institucija i za unapređenje nauke. Plata doktora nauka bila je od 1949. do 1951. godine između 7.000-8.000 dinara, 1951. iznosila je 9.300, a 1956. bila je iznad od tog iznosa. Nabavke iz inostranstva vršene su jer materijalna oprema univerziteta nije bila dovoljna. Vlada je stipendirala studente koji su studirali u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i inostranstvu. Prema Zakonu o organizaciji naučnog rada iz 1957. godine promijenjen je dotadašnji način financiranja ovih ustanova, tako što se sa budžetskog dotiranja prešlo na ugovaranje naučnih zadataka putem sufinanciranja. BiH je u Drugom svjetskom ratu bila izložena velikim pustošenjima i razaranjima. Oslobođenje je dočekala sa spaljenim i razorenim gradovima i selima, sa potpuno paraliziranim i neupotrebljivim saobraćajnicama, sa uništenom industrijom i privredom. U takvim okolnostima, uz velike zadatke koje je KPJ postavila pred cijeli narod, trebalo je najprije započeti proces obrazovanja kadrova svih profila. Obnova i izgradnja zemlje odvijala se u uslovima nedostatka kadra koji je bio potreban za podizanje industrijskih, poljoprivrednih i drugih objekata, za osposobljavanje saobraćajnica i za njihovu dalju izgradnju, za podizanje hidrocentrala i termocentrala, za elektrifikaciju zemlje, za izgradnju svega što će služiti boljem životu stanovnika BiH. Rješavanje pitanja nastavnog kadra bilo je povezano s materijalnim uslovima, a gorući problem bilo je i stambeno pitanje nastavnika. 92
PREGLED

Kako kadrova nije bilo, trebalo je najprije započeti proces njihovog obrazovanja. BiH je neprekidno bila otvorena za stručnjake pa ih je stalno pozivala i tražila. U prvih nekoliko godina nakon rata pomoć u ovom pogledu pružala je Savezna vlada, pa je dogovorima republičkih vlada obezbjeđivan neophodni nastavnički kadar. Potrebe za nastavnicima bile su velike. One su rješavane dogovorima republičkih vlada i tretirane su kao pomoć Bosni i Hercegovini. Na sarajevskim fakultetima predavali su gostujući profesori i asistenti iz Beograda i Zagreba. Nedostatak kadra bio je osjetan gotovo na svim fakultetima, pa je ovaj problem rješavan i tako što su odmah birani u redovna zvanja i tako ostajali duže na fakultetima u BiH. U prvoj godini rada na tri prva bosanskohercegovačka fakulteta (Medicinski, Pravni i Visoka poljoprivredna škola) radilo je 27 nastavnika. Nakon toga slijedio je nagli skok, protok kadra bio je vrlo intenzivan. Osipanje kadra na kraju semestara bilo je u vezi sa prelaskom u Beograd ili Zagreb, jer je Sarajevo mnogima bilo samo odskočna daska dok se u tim sredinama ne ukažu slobodna mjesta. Pitanje kadra rješavano je na različite načine, između ostalog i sklapanjem ugovora sa inostranim profesorima i slanjem vlastitog kadra na specijalizacije u zemlji i inostranstvu. Personalnom rekonstrukcijom svih visokoškolskih i naučnih ustanova te podacima o broju objavljenih naučnih radova da se zaključiti da je u cjelini kadar bio dobar. Obrazovanje su stekli u Beogradu, Zagrebu, inostranstvu. Ovaj se kadar stalno izgrađivao u struci kroz specijalizacije, studijske boravke, učestvovanjem na naučnim i stručnim skupovima. Ukupni rezultati procesa stvaranja i razvoja visokoškolskih i naučnih kadrova u posmatranom razdoblju iskazani su u ovom radu kroz rubrike: stalni nastavnici, pomoćno nastavno osoblje, honorarni nastavnici Sarajevskog univerziteta, studenti i njihova republička pripadnost, procentualni pokazatelji, doktorati, stanje kadra po fakultetima, institutima i zavodima. Ukupni doprinos prvih profesora bosanskohercegovačkih fakulteta razvoju zemlje, njenom prosvjetnom, kulturnom i naučnom preobražaju sadržan je u sljedećem: - za njihova imena veže se nastanak i razvoj visokoškolskih i naučnih ustanova, - oni su se starali da njihove ustanove što prije izrastu u prave naučnonastavne institucije, - organizirali su katedre na fakultetima,

PREGLED

93

- okupljali su i pomagali mlađi naučni kadar, - njihovi naučni radovi najvećim su dijelom posvećeni tematici vezanoj za BiH i - uz njihova imena vezan je opsežan nastavni i naučni rad. sa. I u tom vremenu zabilježeni su slučajevi plagijata i kršenja etičkog kodek-

Dva najvažnija zadatka bila su obavljena, a to je okupljanje i izgrađivanje prvog jezgra budućih bosanskohercegovačkih naučnika i predanost nauci. Visokoškolske i naučne institucije u BiH nakon Drugog svjetskog rata osnivale su se relativno brzo. Univerzitet u Sarajevu i Naučno društvo NRBiH bili su glavni faktori ove faze naučnog života u Sarajevu a time i u BiH. Naučni život u BiH se nakon 1945. godine snažno razvio. Pokazatelji ovog napretka su značajna naučna ostvarenja, savladavanje republičkih okvira, veoma brzo prilagođavanje evropskom načinu naučnog rada. Ovaj razvoj karakteriše i povećan procent i udio Bošnjaka u naučnim ostvarenjima. Sumiranjem rezultata institucionalizacije nauke po ustanovama dolazi se do sljedećih zaključaka: - do 1952. godine izražena je opterećenost nastavnika sa izgradnjom fakulteta i intenzivnom nastavom, zbog čega je naučni rad bio slabiji, da bi se nakon toga naučni rad nastavnika i asistenata razvijao, o čemu govori i broj diplomiranih, kao i broj od 16 novopokrenutih naučnih časopisa, - naučni radnici BiH bili su u toku sa svim značajnim zbivanjima na polju nauke u svijetu zahvaljujući intenzivnim kontaktima sa inostranim institucijama i kolegama, bili su saradnici uglednih naučnih časopisa, i učesnici na skupovima, poznavali su nekoliko stranih jezika, a njihovi originalni radovi predstavljali su doprinos razvoju nauke. Kada je riječ o ukupnom doprinosu profesora Sarajevskog univerziteta nastanku i razvoju visokoškolskih i naučnih institucija u BiH treba istaći sljedeće: imena mnogih od njih su po sveukupnom angažmanu i doprinosu predstavljala instituciju za sebe. Ukupni nastavni i naučni rad bio je neraskidivo povezan sa procesom institucionalizacije visokoškolskih i naučnih ustanova u BiH nakon 1945. godine. Oni su dali izuzetno značajan doprinos razvoju zemlje, njenom prosvjetnom, kulturnom i naučnom preobražaju.

94

PREGLED

Tako je npr. prof. dr Anto Babić učesnik rata, vijećnik ZAVNOBiH-a, bio prvi ministar prosvjete NRBiH, potpredsjednik Narodne skupštine NRBiH, profesor Više pedagoške škole, predsjednik Komiteta za fakultete, visoke škole i naučne ustanove. On je jedan od ljudi koji formiraju univerzitet, prvi u historiji BiH, sva njegova aktivnost ide u tom pravcu. On je osnivač, dekan, profesor, šef katedre na Filozofskom fakultetu, inicijator i osnivač Naučnog društva NRBiH, inicijator i osnivač Društva istoričara BiH, jedan od najistaknutijih graditelja Univerziteta u Sarajevu. Njegovi naučni radovi objavljeni su u Pregledu, Godišnjaku Društva istoričara, Glasniku arhiva, JIČ-u, Radovima Naučnog društva, enciklopediji Jugoslavije. Sve ove aktivnosti odvijale su se u rasponu od 5 godina. On uporno ide sa institucije na instituciju, u tom radu vidi se cilj i kontinuitet, a krajnji rezultat bilo je osnivanje Filozofskog fakulteta u Sarajevu. A bez Filozofskog fakulteta država je bez vlastite inteligencije, odnosno sa inteligencijom koja se formira u nekim drugim sredinama. Zahvaljujući svemu tome BiH je 31. XII 1957. godine imala 26 samostalnih ustanova van fakulteta i 73 ustanove na univerzitetu i fakultetima. Formiranjem Savjeta za pitanja naučnoistraživačkog rada u BiH (1956) i donošenjem Zakona o organizaciji naučnog rada (1957) određene su ustanove koje se mogu baviti naučnim radom, njihovo mjesto u društvu kao i način finansiranja. Došlo je do spajanja niza ustanova sa drugim (zbog istovjetnosti rada i paralelizma u radu, zbog slabih finansijskih mogućnosti, slabe opreme ili nedostatka kadrova), izvršeno je objedinjavanje ustanova van fakulteta sa onim na fakultetu (šumarstvo, poljoprivreda, veterinarstvo, medicina, građevinarstvo). Izvršno vijeće je početkom 1958. godine naučni rad organiziralo tako što je došlo do grupiranja i objedinjavanja u oblasti: prirodnih nauka, društvenih nauka, industrije i rudarstva, poljoprivrede, šumarstva, građevine, medicine i veterinarstva. Savjet za naučnoistraživački rad je ukinut, a rad na tom polju nastavila je Komisija za naučni rad pri Savjetu za nauku i kulturu Vlade NRBiH.

PREGLED

95

Rezime Proces nastanka i razvoja visokoškolskih i naučnih ustanova u BiH započeo je odmah po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine i odvijao se kroz dvije razvojne faze: 1. od 1945. do 1951. i 2. od 1951. do 1958. Prva je obilježena obnovom i izgradnjom zemlje, odnosno rezultatima izvršenja prvog petogodišnjeg plana. Rezultati postignuti u tom vremenu doveli su BiH na pozicije koje je imala 1940. godine, čime su bili stvoreni polazni osnovi da se započne sa procesom institucionalizacije visokoškolskih i naučnih ustanova. Događanja koja su uslijedila, a u vezi sa rezolucijom informbiroa, stavila su BiH pred velika iskušenja. U takvim okolnostima otvaranje Univerziteta u Sarajevu 1949. godine predstavljalo je izuzetno značajnu naučnu, obrazovnu, kulturnu i društvenu tekovinu u razvoju BiH. Stvaranjem vlastitih visokoškolskih ustanova željelo se što neposrednije uticati na broj i kvalitet stručnjaka potrebnih zemlji. Ovim su nauka i naučni rad u BiH dobili više mogućnosti i prostora za svoje djelovanje. Drugu razvojnu fazu karakteriše viši stepen razvitka visokoškolskih i naučnih ustanova i naučnog života u BiH. U ovom su vremenu stvorene najvažnije nastavno-naučne institucije, fakulteti, više i visoke škole, instituti i zavodi, objedinjeni u Univerzitet. Ova činjenica predstavljala je važan događaj u kulturnom i naučnom preobražaju BiH, ali i jednu od bitnih konstituanti njene državnosti. Time je Univerzitet postao središte obrazovanja, istraživanja i naučnog stvaranja. Nauka je ovim postala faktor opšteg napretka i imala je snažnog udjela u prevladavanju zaostalosti i prerastanju BiH u srednje razvijenu zemlju. Posljedica institucionalizacije visokoškolskih i naučnih institucija bila je stvaranje bosanskohercegovačke nauke.

96

PREGLED

Elvir Čizmić Kenan Bilal UDK 65.012.32 PRIMJENA PRINCIPA MENADŽMENTA ZNANJA KAO KATALIZATOR ORGANIZACIJSKOG POSLOVNOG USPJEHA THE KNOWLEDGE MANAGEMENT PRINCIPLES APPLICATION AS ORGANIZATIONAL BUSINESS SUCCESS CATALYST Sažetak Organizacijski uspjeh unutar savremenog poslovnog okruženja zavisi od intenziteta kreiranja znanja, dijeljenja znanja, generiranja znanja i održavanja znanja u organizaciji. Razumijevanje i implementacija Menadžment znanja predstavlja poslovnu praksu koju koriste organizacije za identificiranje, kreiranje, prezentiranje i distribuciju znanja, odnosno za njegovu primjenu (ponovno korištenje), razvoj svijesti i učenje. Programi upravljanja znanjem bi tipično trebali biti usko vezani za poslovnu strategiju organizacije. To znači da ključni cilj upravljanja znanjem predstavlja dosezanje tačno specificiranih zahtjeva kao što su dijeljenje znanja, unapređenje performansi organizacije i njenih konkurentskih prednosti ili postizanje višeg nivoa inovativnosti i preduzetnosti. Ultimativno, efektivnost savremenih organizacija se ne ogleda samo u tome da se dosegnu tekući ciljevi nego i u njihovoj sposobnosti da kreiraju i iskoriste buduće prilike što će sve više zavisiti od njihove sposobnosti da kreiraju vrijednost na osnovu neopipljivih resursa uz korištenje efektivnog koncepta upravljanja znanjem. Jedino kroz identificiranje, upravljanje i razvoj punog spektra neopipljivih resursa organizacije mogu osloboditi svoj puni stvaralački potencijal. Ovaj rad ima za cilj da istraži potencijal organizacija u Bosni i Hercegovini u smislu primjene principa upravljanja znanjem kao osnovice za izgradnju njihovih konkurentskih prednosti. Ključne riječi: menadžment znanja, organizacijska kultura, neopipljivi resursi, ljudski kapital, učeća organizacija

PREGLED

97

Summary Organizational success, within the contemporary business environment, depends of the intensity of knowledge creation, knowledge sharing, knowledge generation and organizational knowledge maintenance. Knowledge Management comprises a scope of business practices used by organizations to identify, create, represent, sharing and distribute knowledge for reuse, awareness and learning. These facts show that Knowledge Management programs should be typically near tied to organizational business strategy. It means that the main goal of Knowledge Management ought to be achieving specific outcomes, such as shared intelligence, improved performance, competitive advantage, or higher levels of innovation and entrepreneurship. Ultimately, the ability of contemporary organization to meet not only its current goals and objectives, but also to create and grasp future opportunities, will depend on its ability to create value from the intangible assets using a certain concept of Knowledge Management. It is only by identifying, managing and developing the full spectrum of intangible assets that organization be able to unlock its full creative potential. This work paper is aimed to research potential of Bosnia and Herzegovina organizations in sense of using knowledge management principles as basement for their competitive advantages building. Key words: Knowledge Management, Organizational Culture, Intangible assets, Human capital, Learning organization, Uvod U savremenim uvjetima tehnološkog, ekonomskog i ukupnog društvenog razvoja okruženje, unutar kojeg funkcioniraju različite poslovne organizacije pa i cijele ekonomije i društva postaje sve više kompleksno i dinamično. Globalne političke, ekonomske, društvene, tehnološke, legislativne i kulturološke promjene koje čine okruženje u najširem smislu riječi utiču kako na strateški, tako i na operativni aspekt planiranja, vođenja i organiziranja kako poslova i aktivnosti pojedinih kompanija tako i aktivnosti vezanih za ekonomski razvoj pojedinih država. Uzimajući u obzir činjenicu da bazični tipovi organizacije i njihovo konfiguriranje upravo zavise od kontingencijskih (situacionih) faktora od kojih je jedan i okruženje sa svim svojim modifikacijama vezanim za ne/dostupnost, ne/stabilnost, ne/izvjesnost i kompleksnost/jednostavnost, uz savremene trendove internacionalizacije i globalizacije biznisa može se sa velikom sigurnošću očekivati da će okruženje u budućnosti postajati sve više turbulentno, tako da će se u poslovanju favorizirati bazični tipovi organizacije, 98
PREGLED

menadžerski koncepti i ljudski resursi kompatibilni sa navedenim organizacijskim kontekstom. Navedene karakteristike poslovnog okruženja savremenih organizacija se mogu vezati za fenomen postindustrijskog društva i ekonomije znanja kao ključnih odrednica sistema vrijednosti današnjice. Postindustrijsko društvo predstavlja okvir unutar kojeg posluju savremene organizacije, tako da se one moraju prilagoditi zahtjevima koje takav okvir poslovanja nameće. U današnjoj ekonomiji znanja, konkurentska prednost različitih organizacija počiva najvećim dijelom na neopipljivim aspektima njene vrijednosti. Tradicionalni faktori proizvodnje kao što su zemlja, rad i kapital više nemaju primarnu ulogu u osvajanju konkurentske prednosti. Radi toga, organizacije sve više napora ulažu u kreiranje i razmjenu relevantnog i validnog znanja. Iako menadžment znanja predstavlja relativno novu oblast, rezultatima u praksi i sve brojnijim praktičnim istraživanjima i teorijskim opservacijama dokazuje svoju aplikativnu opravdanost i teorijsku smislenost. Menadžment znanja podrazumijeva postojanje organizacijske kulture koja promovira principe organizacijskog učenja. U visokoj korelaciji sa mogućnostima iskorištavanja organizacijskog znanja jeste promoviranje principa organizacijskog učenja, sa ciljem razvoja znanja i specifičnih kompetencija za nove proizvode, nove procese, poboljšanje menadžmenta, odgovore na tržišne izazove i kreativnost. Adaptivno učenje predstavlja praktičnu borbu u savladavanju teškoća prilikom konkretnog rješavanja određenih poslovnih problema, dok generičko učenje stvara preduvjete za kreativno i proaktivno prilagođavanje, ili čak hipotetičko kreiranje situacije koja će se desiti u budućnosti kroz scenario planiranja ili neke druge modele strateškog menadžmenta vezane za projekciju budućih situacija i događaja. Sposobnost organizacije da uči, akumulira znanje iz vlastitog iskustva, te ga primjenjuje, kao kontinuiran proces, predstavlja suštinu upravljanja znanjem i platformu za njen budući opstanak, rast i razvoj. Učeća organizacija ima za cilj usaglašavanje korištenja neopipljivih resursa organizacije sa strategijom organizacije, što je u potpunosti kompatibilno sa zahtjevima situacione teorije i menadžmenta znanja. Učeća organizacija predstavlja situaciju u kojoj ljudska bića sarađuju u okviru dinamičnih sistema sa ciljem kontinuiranog individualnog i organizacijskog prilagođavanja i unapređenja. Stvarno razumijevanje učenja leži upravo u onim osobinama koje znače biti čovjek kao svjesno biće koje ima sposobnosti kreativnog promišljanja. Kroz učenje ljudi postaju sposobni da učine stvari koje nikad ranije nisu mogli učiniti. Menadžment znanja prije svega treba da odgovori na pitanje kako kreirati znanje u organizaciji i kako menadžment znanja i organizacijsko učenje utiču na poslovanje organizacije i njenu uspješnost. To znači da
PREGLED

99

menadžment znanja mora imati i svoju poslovnu opravdanost na način da se kroz aktivnosti obrazovanja, uspostavljanja interpersonalnih relacija, treninga i ukupnog razvoja ljudskih resursa treba ostvariti viši nivo potencijala i vrijednosti organizacije. Konceptualni okvir i istraživačka pitanja Svaka organizacija treba kreirati poslovnu strategiju koja inkorporira i osnovne principe menadžmenta znanja u smislu identificiranja, selektiranja i spremanja informacija koje su ključne za poslovanje određene organizacije, u smislu da se njihovim pravilnim korištenjem povećava efikasnost i efektivnost zaposlenika i kompetitivnost organizacije kao cjeline. Čuvanje i svojevrsno distribuiranje znanja u savremenim organizacijama je posebno relevantno, uzimajući u obzir da je sve veći procent radne snage u organizacijama usmjerenim na pružanje usluga sastavljen od znanstvenih radnika koji posjeduju specifična znanja, vještine i kompetencije i kontinuirano ih dograđuju. Za uspješno takmičenje u savremenim uvjetima postindustrijskog društva i sofisticirane globalno orijentirane tržišne ekonomije, poslovne organizacije trebaju znanje koje doprinosi njihovim ključnim kompetitivnostima tretirati kao što bi tretirali i bilo koje drugo, nezamjenjivo strategijsko sredstvo ili resurs. Konačno, u savremenim uvjetima poslovanja vrijedi pretpostavka da provođenje adekvatnih programa menadžmenta znanja pozitivno utiče na kapacitet organizacije za implementaciju njene poslovne strategije i njenu ukupnu poslovnu uspješnost. Pored generalnog cilja usmjerenog na prepoznavanje i promoviranje osnovnih definicija i različitih pristupa menadžmentu znanja i njihovog uticaja na unaprjeđenje kompetitivnosti organizacije, ovdje će se sa posebnom pažnjom istražiti i sljedeća specifična istraživačka pitanja: 1. u kolikoj mjeri implementacija programa treninga i obuke unutar organizacije utiče na unaprjeđenja kompetencija i vještina zaposlenih, 2. u kolikoj mjeri implementacija programa treninga i obuke unutar organizacije utiče na iznalaženje novih načina obavljanja posla u organizaciji, 3. u kolikoj mjeri podrška top menadžmenta može uticati na efektivnost i efikasnost provođenja programa menadžmenta znanja u organizaciji i 4. u kolikoj mjeri korištenje informacionih tehnologija zaposlenika utiče na kreativnost i inovativnost zaposlenih u organizaciji? 100 PREGLED

Kroz analizu i praktično istraživanje navedenih pitanja dovest će se u vezu intenzitet primjene menadžmenta znanja u organizaciji i kapacitet organizacije u kontekstu implementiranja poslovne strategije i unaprjeđenja njenog poslovanja. Ključne determinante menadžmenta znanja Menadžment znanja, je novonastali interdisciplinarni poslovni model koji u svoj fokus postavlja znanje unutar okvira organizacije. Baziran je na različitim naučnim disciplinama uključujući, između ostalih, menadžment, organizaciju, ekonomiju, psihologiju i menadžment informacionih sistema. Interdisciplinarnost menadžmenta znanja se može potkrijepiti sljedećim argumentima:1 ♦ menadžment znanja izgrađuje se na svim oblicima poslovne transformacije, kao što su upravljanje ukupnim kvalitetom i redizajniranje poslovnih procesa, ♦ potreba za inovacijama vodi do neophodnosti protoka znanja kroz organizacije uzimajući u obzir sve smjerove navedenih tokova, ♦ povećana potreba za protokom podataka dovodi do neophodnosti upravljanja protokom informacija, ♦ sistemi zasnovani na znanju, kao što su „ekspertni sistemi“ pokazuju šta organizacija može da uradi uz korištenje znanja koje posjeduje, ♦ povećana važnost intelektualne imovine u smislu da vrijednost kompanije nije u njenoj fizičkoj imovini, već prije svega u njenim ljudima i znanju i ♦ fokusiranje pažnje na nešto što se u svaremenim uvjetima naziva „organizacija koja uči“, organizacija može konstantno da razvija svoje postojeće ključne kompetencije i da kreira nove. Iako ne postoji univerzalna definicija menadžmenta znanja, iz analize nekih od definicija navedenog koncepta koje se pojavljuju u literaturi može se zaključiti da svaka definicija menadžmenta znanja podrazumijeva korištenje dostupnog znanja iz vanjskih izvora, izgradnju, korištenje i čuvanje znanja o poslovnim procesima, proizvodima i uslugama, promociju rasta znanja kroz organizacijsku kulturu i motivaciju zaposlenih, prijenos i korištenje znanja kroz cijelu organizaciju i procjenu dobijene koristi primjenom znanja i nje1 Prilagođeno: D. J. Skyrme, Knowledge Networking: creating the Collaborative Enterprise, Butterworth Heinemann, 1999, str. 44. PREGLED

101

govom ugradnjom u osnove sistema vrijednosti organizacije. Pod pojmom menadžment znanja podrazumijeva se unapređenje rada organizacija, na bazi iskorištavanja strukturalnog organizacijskog kapitala i individualnog znanja zaposlenika organizacije.2 U novije vrijeme prijenos znanja se ostvaruje i putem tehnologije u koju su prije svega uključene baze znanja, ekspertni sistemi i trezori znanja koji služe za sistematsko skladištenje znanja koje kada zatreba može biti ponovo iskorišteno. Najširi pristup konceptu menadžmenta znanja podrazumijeva koncept koji predstavlja jedinstvo tri komponente a to su ljudi, procesi i tehnologija. Navedeni sistem u svom funkcioniranju prolazi kroz sljedeće faze:3 stvaranje znanja (Creation), osvajanje znanja (Capture), čuvanje znanja (Storing), podjela znanja sa drugima (Sharing) i primjena znanja (Application), formirajući životni ciklus menadžmenta znanja na kontinuiranoj osnovi. Koncept menadžmenta znanja, dakle, predstavlja sposobnost da se za relativno kratko vrijeme dođe do informacije koja će omogućiti svakome u organizaciji da donese najbolju odluku, bilo da se radi o uslovima na tržištu, proizvodu, usluzi, procesu, planiranim aktivnostima konkurenata ili nekim drugim informacijama važnim za uspjeh kompanije.4 Najjednostavnije rečeno, menadžment znanja je proces kroz koji organizacija generira vrijednost svoje intelektualne imovine bazirane na znanju. U savremenim uvjetima poslovanja uspješnost organizacije u kontekstu menadžmenta znanja zavisi od:5
♦ suštinske

sposobnosti organizacije da razumije ekonomske i tehnološke promjene sa ciljem stalne adaptacije vođenja poslovanja i izgradnje konkurentskih prednosti u skladu sa njima, organizacije i okruženja na način da strategija anticipativno odgovara na promjene u okruženju,

♦ sposobnosti organizacije da kreira, izgradi i ojača vezu između strategije

Strukturalni kapital podrazumijeva klijente, kao kapital (kvalitet klijenata, zadovoljstvo, lojalnost, osjetljivost na promjene cijena) i ukupan organizacijski kapital, u smislu njene reputacije, organizacijske kulture i kompletnog sistema vrijednosti koji se unutar organizacije promovira. Šire: S. Burton Kaliski, Encyclopedia of Business and Finance, Second edition, SAD, MacMillan Reference, 2007, str. 397. 3 A. Macintosh, Position Paper on Knowledge Managment, Artifical Intellgence Institute, University of Edinburg, 1995, str. 139. 4 W. Shockley, Planning to Knowledge Managment, SAD, Quality Progress, 2000, str. 57. 5 Bawany Sattar, Managing in the Knowledge Based Economy, Creating and Sustaining Organization’s Competitive Advantage through Knowledge Management, Hay Management Consultant PTE Ltd., 2000, str. 3.

2

102 PREGLED

♦ sposobnosti

organizacije da kreira odgovarajući poslovni dizajn koji integrira organizacijsku strukturu i informacijski sistem sa strateškim opredjeljenjem organizacije, organizacije da implementira formuliranu poslovnu strategiju i pravovremeno izvrši definirane operativne planove i kontinuiranog učenja i razvoja ljudskih resursa, kroz nadgledanje performansi i promjena u okruženju.

♦ sposobnosti ♦ sposobnosti

Na osnovu navedenog može se konstatovati da savremeni pristup menadžmenta znanja predstavlja jedan zaokružen proces koji se sastoji od četiri sastavne komponente. Između navedenih komponenata i ključnih menadžerskih funkcija, procesa i organizacionih elemenata. Navedeni sistem funkcionira na način da se uspostavlja odnos između procesiranja znanja (organizacijskog učenja i kreiranja novih znanja), čuvanja i oblikovanja znanja, dijeljenja znanja i poslovne performanse organizacije, odnosno korištenja znanja za unapređenje svih poslovnih procesa, kako se može vidjeti na slici 1.6
Organizacioni procesi Formiranje ciljeva znanja
nt r ol a Ko

Identifikovanje znanja

I nf orm on aci hno e te

Primjena znanja

Stvaranje znanja

l og ije

Korporativna kultura

Slika 1: Komponente savremenog koncepta menadžmenta znanja Primjena menadžmenta znanja je najočitija u današnjem svijetu digitalne ekonomije i globalnih tržišta. Novi izvor bogatstva je znanje, a ne rad, zemlja
6 K. Martins, P. Heising, J. Vorbeck, Knowledge Managment, Best Practice in Europe, Springer, 2001, str. 4. PREGLED

L id

Dijeljenje znanja

Čuvanje znanja

ers tv

o res a urs

nad Me l ent žm j ud h ski

103

ili finansijski kapital. Najveće korporacije svijeta kao što su Microsoft ili Google su i vodeće kompanije u istraživanju organizacije rada, te iznalaženju rješenja koja će dosadašnji fokus sa informacije pomjeriti na znanje jer znanje i jeste zapravo njihov najveći kapital, tako da je do ove promjene, a time i pojave menadžmenta znanja, došlo prirodnom poslovnom evolucijom u savremenim kompanijama. Ako se govori o menadžmentu znanja u organizacijama treba biti jasno šta se smatra znanjem i kako znanje razlikujemo od informacija (i kako menadžment znanja razlikujemo od ranije nastalog i veoma popularnog koncepta menadžmenta informacijama). Veoma jednostavna definicija znanja koja se generalno koristi jeste da znanje sačinjavaju informacije koje imaju poslovno iskoristivu vrijednost. Klasifikacija znanja koja se često koristi u upravljanju znanjem razlikuje eksplicitno i implicitno (tacit) znanje. Postavlja se pitanje koje od znanja će biti korišteno i kada znanje može biti kodificirano, odnosno pohranjeno. Kodificirano znanje predstavlja znanje koje se može u određenoj formi izraziti ili komunicirati što znači da je ono u dokumentiranoj pohranjenoj, a u svaremenim uvjetima najčešće, digitalnoj formi iskustvenih aspekata vezanih za projekte i faktore uspjeha, koji su ranije uticali na unapređenje načina rada. Ono što se zapravo može izraziti predstavlja kodificirano znanje. Ono što zaista ljudi znaju ali ga ne mogu izraziti u pisanoj ili digitalnoj formi predstavlja tacit znanje. Eksplicitno znanje predstavlja podatke, informacije, dokumente, modele, alate, politike, strategije kao i uputstva i postupke. Tacit (ili implicitno) znanje je znanje pohranjeno u mozgu pojedinca koje potiče razmišljanje i razvija nove ideje i poglede kao i kreativno razmišljanje u generičkom smislu. Ovo znanje predstavlja osnovu za definiranje novih ideja, tako da se i unutar savremenih visokoobrazovnih sistema fokus stavlja upravo na razvoj generičkih znanja i kompetencija. Teorija i praksa upravljanja znanjem usko su povezani sa intelektualnim kapitalom i znanjem radnika kao osnovicom ekonomije znanja, idejom učeće organizacije, timskim radom i sistemskim promišljanjem, uspostavljanjem organizacijske prakse koja podržava saradnju i kulturu otvorenosti kao i primjenom informacijske tehnologije kroz korištenje fleksibilnih softverskih paketa za rješavanje problema.

104 PREGLED

Implikacije organizacijske kulture na primjenu principa menadžmenta znanja Da bi organizacija mogla da odgovori savremnim trendovima promjenjivog i nepredvidljivog poslovnog okruženja potrebno je da postane subjekt promjena i da ih sama inicira. Uvođenje koncepta menadžmenta znanja u organizaciju, kao jednog od načina iniciranja promjena unutar nje, zahtjeva ostvarivanje osnovne pretpostavke za promjenu organizacijske kulture, odnosno mentalnog koncepta organizacije.7 O važnosti organizacijske kulture za koncept menadžmenta znanja govore i rezultati obimnog istraživanja provedenog 2000. godine koje je provedeno na više od 1000 uspješnijih evropskih kompanija.8 Rezultati pokazuju da je 47,1% ispitanika izjavilo da organizacijska kultura najviše doprinosi uspjehu menadžmenta znanja mada su se kao važni pokazali i drugi faktori kao što su struktura i eksterni uslovi 29,8%, informacione tehnologije 27,9%, motivacija i kvalifikacija osoblja 27,9% i promocija koju obavlja top menadžment 26,9%. Organizacijska kultura je skrivena sila koja oblikuje ponašanje ljudi u organizacijama, njihov odnos prema poslu i kolegama. Organizacijska kultura je gravitacija, koja se ne može vidjeti, ali se može osjetiti kako vuče članove organizacije u kontekstu sistema vrijednosti koji organizacija promovira. Svaka organizacija treba da ima kulturu koja oblikuje način na koji se zaposleni u organizaciji ponašaju, pristupaju svojim poslovima i ophode prema kolegama i klijentima. Ona je skrivena jer se članovi organizacije nesvjesno ponašaju shodno očekivanjima koja smatraju da organizacija stavlja pred njih. Organizacijska kultura je skup zajedničkih vrijednosti, normi i očekivanja koji oblikuju ponašanje zaposlenih u organizacijama, a prije svega način na koji zaposleni stupaju u međusobne interakcije, kako se odnose prema klijentima, kako izvršavaju svoje zadatke i kakve efekte postižu.9 Koncept organizacijske kulture inkorporira nekoliko osnovnih elemenata, kako slijedi:10 ♦ sadržaj – imajući u vidu da postoje razlike u pojmovima i terminima kojima se u definicijama objašnjava sadržaj organizacijske kulture, većina
7 8 P. Drucker, Upravljanje u novom društvu, Novi Sad, Adižes, 2002, str. 213. P. Heising, J. Vorbeck, Benchmarking Survey Results. Objavljeno u: K. Martins, P. Heising, J. Vorbeck, Knowledge Managment, Best Practice in Europe, Springer, 2001, str. 106. 9 Šire: http://www.organizacijskakultura.net/2010/organizacijska-kultura.html (dostupno: 25. 06. 2011). 10 N. Janićijević, Organizacijska kultura. Kolektivni um preduzeća, Novi Sad, Beograd, Ulixes, Ekonomski fakultet, 1998, str. 40–42. PREGLED

105

definicija polazi upravo od identifikacije sadržaja korporativne kulture. Tako se kao sadržaj organizacijske kulture navode značenja koja pojavama, stvarima i događajima daju članovi organizacije; elementi kognitivnih struktura članova organizacije (vjerovanja, vrijednosti, pretpostavke itd.); obrazac, model ponašanja članova organizacije, simboli, ♦ socijalni karakter – organizacijska kultura kao socijalna kategorija postoji samo na nivou organizacije kao socijalnog sistema a ne na individualnom nivou, ♦ efekti – usmjeravajući i određujući mentalne sklopove, procese i ponašanje ljudi, organizacijska kultura definiše se upravo preko efekata koje ima na organizaciju i njene članove, ♦ način nastanka – kao jedna od karakteristika organizacijske kulture često se navodi da ona nastaje kroz proces socijalne interakcije i zajedničkim iskustvom članova organizacije, ♦ stabilnost i održavanje: organizacijska kultura karakteriše se stabilnošću i održavanjem u dužem vremenskom periodu, kao i stalnim obnavljanjem tako što se prenosi na nove članove organizacije i ♦ jedinstvenost, specifičnost – svaka organizacija ima svoju specifičnu i jedinstvenu organizacijsku kulturu. Razlog toj karakteristici organizacijske kulture jeste činjenica da ona nastaje zajedničko iskustvo članova organizacije Jedan od preduslova za efikasan program menadžmenta znanja jeste stvaranje organizacijske kulture koja će prepoznati značaj kolektivnog znanja u organizaciji i koja će, zatim, pomoći u implementaciji koncepta menadžmenta znanja koji će to i takvo znanje staviti u akciju na način koji će doprinijeti stvaranju dodatne vrijednosti za organizaciju. Stoga istraživanje koje se odnosi na organizacijsku kulturu treba da rezultira definisanjem potencijalnih karakteristika i posebnosti organizacijske kulture koje bi doprinosile uspješnosti koncepta menadžmenta znanja. Da bi se shvatio značaj organizacijske kulture za poslovanje organizacije može poslužiti razmatranje funkcija i procesa u organizaciji koji su pod direktnim uticajem organizacijske kulture.11 ♦ Organizacijska kultura veoma je značajan faktor u donošenju strateških odluka. Sve odluke koje se donose u jednoj organizaciji (o pravcu razvoja, strategiji prema konkurenciji) rezultat su nekih polaznih vjerova11 N. Janićijević, Organizacijska kultura: kolektivni um preduzeća, Novi Sad, Beograd, Ulixes, Ekonomski fakultet, 1998, str. 42–46.

106 PREGLED

nja, vrijednosti i pretpostavki karakterističnim za jednu organizaciju. ♦ Organizacijska kultura značajna je za poslovanje preduzeća kao determinanta njegove sposobnosti da se promjenama prilagođava okruženju. Organizacijska kultura odgovorna je za brzinu i mogućnost prilagođavanja jedne organizacije složenijim i dinamičnijim promjenama u savremenom poslovnom okruženju. ♦ Organizacijska kultura predstavlja mehanizam koordinacije u preduzeću. Koordinacija zaposlenih u organizaciji olakšana je i ubrzana uz pomoć snažne i jedinstvene organizacijske kulture. ♦ Organizacijska kultura može biti vrlo efikasan mehanizam kontrole ponašanja zaposlenih. Kontrola se ostvaruje nametanjem određenih kulturnih vrijednosti, vjerovanja i normi ponašanja zaposlenima. ♦ Organizacijska kultura značajno smanjuje konflikte u organizaciji i predstavlja motivirajuću silu. Zaposleni žele da u organizaciji zadovolje svoje potrebe, ne samo materijalne, već i potrebu pripadanja određenoj grupi koja se ostvaruje ako se pojedinci poistovjete sa svojom organizacijom. Zaposlenici su motivisani kada posao koji obavljaju za njih ima neko značenje i smisao. Potrebno je apostrofirati značaj uticaja organizacijske kulture na navedene procese, ali pod svjetlom implementacije koncepta menadžmenta znanja. To se posebno odnosi na ulogu organizacijske kulture prilikom donošenja strateških odluka, predviđanja pravca promjena u smislu prilagođavanja organizacije promjenjivom okruženju, uloge koordinatora i motivatora zaposlenih. Zapravo, da bi organizacija mogla da se prilagodi rapidno promjenjivom, nepredvidljivom i dinamičnom poslovnom okruženju sve više se okreće znanju kao jedinoj formi koja joj može garantovati osvajanje konkurentske prednosti. Implementacija menadžmenta znanja zahtjeva i odgovarajuću promjenu organizacijske kulture, sveobuhvatnu i na svim nivoima. Razumijevanje promjena organizacijske kulture u pravcu koji je rukovođen zahtjevima koncepta menadžmenta znanja podrazumijeva kretanje od industrijskog ekonomskog modela preko informacionog ekonomskog modela do modela ekonomije znanja i postindustrijskog društva. Zapravo, organizacijska kultura za koju bismo mogli da kažemo da odgovara svim postulatima koncepta menadžmenta znanja trebalo bi da vrjednuje umrežavanje i ostvarivanje stalnih kontakata, eksternih i internih, poštovanje pojedinca, kreativnost i inovaciju, povjerenje, dijeljenje ideja i informacija kao i kontinuirano učenje i razvoj. O važnosti organizacijske kulture kao odlučujućem faktoru za uspješnost koncepta mePREGLED

107

nadžmenta znanja svjedoči i podatak da je proveden veliki broj istraživačkih studija međupovezanosti menadžmenta znanja i organizacijske kulture, čiji pregled slijedi u tabeli 112. Tabela 1. Prepreke uspješnoj incijativi menadžmenta znanja
Autor Ruggles (1998) Management Review (1999) Podaci o istraživanju 431 ispitanik iz SAD i Evrope. pprovedeno 1997. 1600 ispitanika iz SAD. pprovedeno 1998/99. Rezultati istraživanja Najveći problem kod primjene programa menadžmenta znanja jeste promjena ponašanja ljudi (56% ispitanika). Tri najčešća zajednička problema: 1. Navođenje ljudi da traže i koriste rezultate „najbolje prakse“, 2. Mjerenje rezultata, 3. Navođenje ljudi da dijele svoje znanje. Dva glavna razloga neuspjeha menadžmenta znanja: 1. Nerazumijevanje između korisnika znanja uslijed nezadovoljavajuće komunikacije (30% ispitanika), 2. Svakodnevna upotreba nije dovela do integracije menadžmenta znanja u normalan radni dan (19% ispitanika). Najveća barijera menadžmenta znanja jeste kultura (45 % ispitanika). Ljudi i kultura – dva su najvažnija pitanja koja je neophodno naglasiti u inicijativama menadžmenta znanja.

KPMG (2000)

423 velike organizacije iz SAD, Velike Britanije, Francuske i Njemačke. 46 ispitanika sa Novog Zelanda (iz privatnih i javnih organizacija). 25 akademika i praktičara uključenih u oblast menadžmenta znanja.

Pauleen i Mason (2002) Edwards et al. (2003)

Istraživanje mogućnosti primjene menadžmenta znanja u organizacijama u BiH Predmet provedenog istraživanja jeste utvrđivanje uticaja ključnih faktora na efikasnost menadžmenta znanja kao jedne od aktuelnih paradigmi savremene teorije i prakse menadžmenta. Na bazi preliminarnog istraživanja došlo se do činjenice da je u organizacijama u Bosni i Hercegovini afirmacija i primjena menadžmenta znanja na veoma niskom nivou. To je dovelo do potrebe za izradom namjenskog anketnog upitnika kao instrumenta istraživanja koji je
12 D. Hislop, Knowledge Management in organizations: A critical Introduction, Oxford University Press, 2005, str. 42.

108 PREGLED

poslužio za istraživanje i utvrđivanje faktora koji su bitni za uspješnu implementaciju menadžmenta znanja u domaćim organizacijama. Svrha istraživanja jeste da se na osnovu savremenih teorijskih dostignuća vodećih autora u ovoj oblasti sa jedne strane, te rezultata primjene koncepta menadžmenta znanja sa druge strane, s druge, razmotre prednosti, ali i ograničenja uticaja ključnih faktora na efektivnost navedenog koncepta i da se, u skladu sa tim, utvrde perspektive menadžmenta znanja u pravcu stvaranja i održavanja konkurentske prednosti organizacije. Istraživanje je provedneno na uzorku od 33 ispitanika, pripadnika top menadžmenta, srednjeg menadžmenta i operativnog menadžmenta u 33 kompanije sa teritorije Bosne i Hercegovine. Prilikom izbora kompanija osnovna odrednica je bila visina stepena razvoja i korištenja savremenih informacionih tehnologija u njima. Stoga je djelatnost najvećeg broja kompanija koje su bile tretirane ovim istraživanjem usmjerena na pružanje usluga u oblasti telekomunikacija, bankarstva, informacionih tehnologija i kreiranja softvera odnosno, djelatnosti u okviru kojih postoji visoki nivo korištenja savremenih tehnologija. Distribuirano je 70 anketnih upitnika, dok su vraćena 33 uredno popunjena anketna upitnika, tako da je stopa responzivnosti 47,14%. U nastavku se prezentiraju rezultati istraživanja zasnovani na principima deskriptivne statistike. Prema ranijoj logici kroz istraživački proces je obuhvaćeno 27 organizacija iz uslužne djelatnosti, dok je iz proizvodne djelatnosti dolazilo 6 organizacija. Istraživanjem je obuhvaćeno 46% organizacija sa brojem zaposlenih u rasponu od 1 – 50, 15% sa rasponom od 50-100, 12% sa rasponom od 100-200, 6% organizacija sa brojem zaposlenih u rasponu od 200 – 500 i konačno 21% sa preko 500 zaposlenika. U nastavku se prezentira preciznija analiza istraživačkih rezultata u kontekstu pojedinih pitanja koja su dio sadržaja korištenog istraživačkog upitnika. Rezultati istraživanja vezani za pitanje da li zaposlenici dobivaju dovoljno novih znanja iz vanjskih izvora se mogu vidjeti na slici 2.

PREGLED

109

Slika 2. Zaposlenici dobivaju dovoljno novih znanja iz vanjskih izvora Zaposlenici dobivaju dovoljno novih znanja iz vanjskih izvora Da Ne Ne znam Ukupno Broj 20 12 1 33

Kada je u pitanju usvajanja novih znanja iz vanjskih izvora u BiH organizacijama (seminari, konferencije, edukacija, publikacije, časopisi, mreže vanjskih eksperata i sl.), 61 % ispitanika smatra da zaposlenici dobivaju dovoljno novih znanja iz vanjskih izvora, 36 % ispitanika smatra da to nije slučaj, dok svega 3 % ne zna da li njihovi zaposlenici dobivaju dovoljno novih znanja iz vanjskih izvora. Ako se analizira proces razmjene znanja iz kontakta sa poslovnim partnerima 82 % ispitanika smatra da njihovi zaposlenici usvajaju nova znanja kroz kontakt sa poslovnim partnerima, 12 % smatra da to nije slučaj, dok svega 6 % ne zna da li njihovi zaposlenici dobivaju nova znanja. Slijedi grafički prikaz navedenih rezultata. Rezultati istraživanja vezani za pitanje da li zaposlenici stiču nova znanja kroz kontakt sa poslovnim partnerima (dobavljačima, strankama) se mogu vidjeti na slici 3. Slika 3. Zaposlenici stiču nova znanja kroz kontakt sa poslovnim partnerima Zaposlenici stiču nova znanja kroz kontakt sa poslovnim partnerima Da Ne Ne znam Ukupno Broj 27 4 2 33

110 PREGLED

Kada je u pitanju nivo razmjene znanja u organizacijama u Bosni i Hercegovini, 61 % ispitanika smatra da je dijeljenje znanja u njihovoj organizaciji na visokom nivou, 36 % smatra da dijeljenje znanja zastupljeno u maloj mjeri, svega 3 % ispitanika smatra da razmjena znanja zaposlenika u njihovoj organizaciji nije zastupljena, kako se vidi na slici 4. Slika 4. Razmjenjivanje i dijeljenje znanja između zaposlenih u organizaciji Zaposlenici u našoj organizaciji međusobno razmjeBroj njuju i dijele vlastito znanje Na visokom nivou 20 Zastupljeno je u maloj mjeri 12 Nije zastupljeno 1 Ukupno 33

Pored navedenog kroz istraživanje se došlo do podataka koji ukazuju da većina ispitanika smatra da se zaposlenici u obavljanju svoga posla oslanjaju kombinirano na znanje, vještine, kompetencije i iskustvo dok manji broj ispitanika smatra da se zaposlenici isključivo oslanjaju na jednu od ranije navedenih kategorija. Nadalje se može istaknuti da se većina zaposlenika oslanja na pisane izvore znanja u vidu dokumenata, projekata i sl., dok veoma mali broj ispitanika smatra da se zaposlenici oslanjaju na praksu i iskustvo. Većina ispitanika smatra da se prijenos znanja u organizaciji vrši usmenim putem putem formalnih predavanja i treninga ali i neformalan način putem neformalne komunikacije i kontakata. Formalni i neformalni način prijenosa znanja između zaposlenika je izbalansiran. Veći dio zaposlenika smatra da je viši nivo znanja pojedinca organizacijski izvor moći, dok manji broj smatra da je znanje njegov sopstveni izvor moći. Većina ispitanika smatra da se u njihovim organizacijama znanje posmatra kao strategijska prednost i da se kroz implementaciju programa znanja u organizaciji na bolji način mogu iskoristiti poslovne šanse u okruženju. Na pitanje koju vrstu znanja zaposlenici stiču od eksternih kontakata, odnosno do kojih poboljšanja bi trebao da dovede program menadžmenta znanja ispitanicima je ponuđena mogućnost da se opredijele za sve odgovore koji su, po njihovom mišljenju, adekvatni. Rezultati istraživanja pokazuju da 17 % ispitanika smatra da je glavna korist koju dobiju od eksternih kontakata
PREGLED

111

povećana pregovaračka moć, 16 % ispitanika smatra da je to unapređenje znanja i vještina zaposlenih, 13 % ispitanika smatra da je to veće zadovoljstvo korisnika usluga, 33% ispitanika smatra da je to (11% povećanje efektivnosti i efikasnosti, 11% pronalaženje novih načina obavljanja poslova, 11% lakše i brže donošenje odluka), 9 % smatra da je to bolje korištenje radnih vještina, 5 % smatra da je to povećanje aktivnosti i inovativnosti, 4 % ispitanika smatra da je to bolje iskorištenje ljudskih resursa, dok 3 % poboljšano upravljanje ljudskim resursima. Na pitanje koji su to glavni faktori uticaja na efektivnost i efikasnost implementacije programa menadžmenta znanja u organizaciji, najveći procent ispitanika čak po 40 % smatra da je ključni faktor uticaja na efektivnost koncepta menadžmenta znanja upravo organizacijska kultura i informacione tehnologije što je jedna od polaznih pretpostavki našeg istraživanja. Za menadžment ljudskih resursa odlučilo se 18 % ispitanika, za kontrolu poslovnih procesa 16 % ispitanika, top menadžment 15 %, a za liderstvo 11 % ispitanika. Na pitanje na šta bi se trebala obratiti posebno pažnja kako bi se unaprijedio program menadžmenta znanja, 30 % ispitanika opredijelilo se za trening i obuku zaposlenih u korištenju koncepta menadžmenta znanja, 22 % ispitanika smatra da je potrebno insistiranje na potrebi dijeljenja znanja među zaposlenima, 14 % ispitanika smatra da je podrška top menadžmenta u tom smislu najvažnija, po 10 % ispitanika smatra da je rješenje u uvođenju koncepta menadžmenta znanja kao djela svakodnevnih aktivnosti svih zaposlenih, definisanje potreba za znanjem i primjena akumuliranog znanja, dok svega 4 % ispitanika smatra da je rješenje u objašnjenju šta program menadžmenta znanja može da donese organizaciji kao cjelini, kako se vidi na slici 5.

112 PREGLED

Slika 5. Unapređenje koncepta menadžmenta znanja Da bi se unaprijedilo upravljanjem znanjem posebno je važno Trening i obuka zaposlenih u korištenju koncepta menadžmenta znanja Podrška top menadžmenta Uvođenje koncepta menadžmenta znanja kao djela svakodnevnih aktivnosti svih zaposlenih Objašnjenje šta program menadžmenta znanja može da donese organizaciji Definisanje potreba za znanjem Insistiranje na potrebi dijeljenja znanja među zaposlenima Primjena akumuliranog znanja Ukupno Broj 21 10 7 3 7 15 7 70

Analiza korelacionih odnosa U cilju dodatne analize istraživačkih pitanja potrebno je uspostaviti uzročno posljedičnu korelacionu vezu između pojedinih aktivnosti koje se u okviru principa menadžmenta znanja provode u organizacijama na način da se uzročna aktivnost (varijabla) uzima kao nezavisna i označava sa X dok se posljedična aktivnost (varijabla) uzima kao zavisna varijabla i označava sa Y. Ako se kao varijabla X uzme trening i obuka zaposlenih a kao varijabla Y unaprjeđenje znanja i vještina zaposlenih na bazi provedenog istraživanja može se formirati sljedeća tabela. 113

PREGLED

Tabela 2. Analiza korelacionog odnosa između treninga i unaprjeđenja vještina zaposlenih.
n 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 27 28 29 30 31 32 33 Ukupno: x 2 4 6 4 5 12 14 16 18 20 22 12 26 28 15 16 34 36 38 20 21 44 46 48 50 52 27 28 29 60 31 64 33 881 y 2 4 3 8 10 6 14 8 18 10 22 24 26 14 15 32 17 18 19 20 21 44 23 48 50 26 27 28 29 30 31 64 66 777 xy 4 16 18 32 50 72 196 128 324 200 484 288 676 392 225 512 578 648 722 400 441 1936 1058 2304 2500 1352 729 784 841 1800 961 4096 2178 26945 x² 4 16 36 16 25 144 196 256 324 400 484 144 676 784 225 256 1156 1296 1444 400 441 1936 2116 2304 2500 2704 729 784 841 3600 961 4096 1089 32383 y² 4 16 9 64 100 36 196 64 324 100 484 576 676 196 225 1024 289 324 361 400 441 1936 529 2304 2500 676 729 784 841 900 961 4096 4356 26521

Obrazac 1.

r=

3 * 26945 − 881 * 777 3 * 32383 − 8812 3 * 26521 − 777 2

= 0,7 3

114 PREGLED

Iz navedene analize se može vidjeti da postoji pozitivna korelacija između implementacije formalnih programa obuke i treninga i unapređenja vještina zaposlenih, tako da postoji opravdanje za sistematsko provođenje navedenih aktivnosti u cilju unapređenja funkcioniranja organizacije kao cjeline. Koeficijent determinacije u ovom slučaju je dosta visok, tako da je 53% unaprjeđenja znanja, vještina i performansi zaposlenih generirano putem adekvatnog treninga i obuke zaposlenih u organizacijama. Navedeni korelacioni odnos se može vidjeti i na slici koja slijedi. Slika 6. Odnos između treninga zaposlenih i unapređenja znanja i vještina zaposlenih
70

60

50 Znanja i vještine

40

30

20

10

0 0 10 20 30 40 50 60 70 Tre ning i obuka

Na osnovu analiziranih podataka se između definiranih varijabli može uspostaviti funkcionalni odnos uz ranije predstavljeni intenzitet korelacije, što dodatno pojašnjava postojanje navedenog korelacionog odnosa. Obrazac 2. Y = 0,6997 X + 4,8655

Analogno navedenoj analizi korelacioni odnosi se mogu uspostaviti i između drugih aktivnosti (varijabli) sa ciljem dokazivanja uzročno posljedičnih veza i korelacionih odnosa definiranih u okviru istraživačkih pitanja. Korelacija između provođenja programa treninga i obuke zaposlenika i iznalaženja
PREGLED

115

novih efektivnijih i efikasnijih načina obavljanja posla se može uspostaviti prema ranije utvrđenoj analogiji gdje koeficijent korelacije iznosi r=0,68. Ako se posmatra korelacioni odnos između podrške top menadžmenta kod provođenja programa upravljanja znanjem u organizaciji i efektivnosti i efikasnosti organizacije, koeficijent korelacije je na nivou r=0,67, dok je korelacija između intenziteta korištenja informacionih tehnologija i nivoa inovativnosti i preduzetnosti u organizaciji na nivou r=0,63. Na osnovu provedenog istraživanja nameće se opšta konstatacija da program menadžmenta znanja, iako još u nedovoljnoj mjeri razvijen i primijenjen, budi interes i zavrjeđuje pažnju menadžera u kompanijama u Bosni i Hercegovini. Istraživanjem se utvrdilo da većina kompanija nema usvojen i afirmisan program menadžmenta znanja što je potvrdilo pretpostavku da programi menadžmenta znanja još nisu u dovoljnoj mjeri afirmisani u poslovanju i razvoju organizacija u Bosni i Hercegovini. Ipak, ono što je ohrabrujuća činjenica jeste da čak 76% ispitanika prepoznaje znanje kao strategijsku prednost. Iako osnovni oblici dijeljenja znanja predstavljaju razmjenu unutar organizacije između zaposlenih i stručnjaka iz iste oblasti, ipak postoje elementi za osnovano očekivanje da će dijeljenje znanja u narednom periodu moći da se unapređuje i da se razvijaju njegovi novi oblici i modeliteti. Rezultati istraživanja pokazuju da 49% ispitanika smatra da njihova organizacija propušta poslovne prilike zbog nedovoljnog iskorištavanja već postojećeg znanja. Može se izvesti zaključak da menadžeri u kompanijama u Bosni i Hercegovini prepoznaju znanje kao osnovnu konkurentsku prednost u savremenoj ekonomiji, a program menadžmenta znanja kao način da se ta konkurentska prednost i ostvari.

116 PREGLED

Zaključak Razumijevanje osnovnih principa menadžmenta znanja je neophodno kako bi se razvila adekvatna strategija za razvoj konkurentskih prednosti organizacije u savremenom turbulentnom okruženju poslovanja. Zajedničkom primjenom informacijske tehnologije i znanja ljudi moguće je realizirati proces upravljanja znanjem koji u potpunosti mijenja način rada zaposlenika, pri čemu svaki izvršilac sudjeluje u stvaranju, dijeljenju, primjeni i evaluaciji znanja. Upravljanje znanjem u organizacijama, osim što stvara motiviranije zaposlenike, dovodi i do veće dostupnosti ekspertnih znanja te do bržeg i kvalitetnijeg rješavanja zahtjeva klijenata i partnera. Na osnovu logičke analize moguće je zaključiti da menadžeri u kompanijama u Bosni i Hercegovini, ne samo da pokazuju spremnost da definišu znanje kao ključno pitanje savremenog poslovanja, nego i da prepoznaju osnovne principe menadžmenta znanja, kao i različite forme razmjene i dijeljenja znanja na različitim nivoima u njihovim organizacijama. Također, menadžeri u Bosni i Hercegovini prepoznaju probleme koji se pojavljuju usljed neuspješnog i nedovoljnog dijeljenja znanja, kao i nedovoljnog iskorištavanja već postojećeg znanja. Menadžeri u potpunosti razumiju da se primjenom principa menadžmenta znanja mogu unaprijediti sve važne oblasti poslovanja organizacije. Na osnovu analize odgovora ispitanika, može se doći i do osnovnih preporuka o tome šta je potrebno uraditi da bi se unaprijedila primjena koncepta menadžmenta znanja. Preporuke se mogu sublimirati kroz konstataciju da je u svim organizacijama neophodno provoditi trening i obuku zaposlenih u korištenju menadžmenta znanja, insistirati i razviti procedure za dijeljenje znanja između zaposlenika, ojačati podršku top menadžmenta u provođenju različitih programa menadžmenta znanja, uvesti principe menadžmenta znanja kao bazni obrazac za ponašanje i aktivnosti zaposlenih, primijeniti akumulirano znanje i osigurati shvatanje svih zaposlenika o koristima koje program menadžmenta znanja može donijeti, kako za svakog pojedinačnog zaposlenika, tako i za organizaciju kao cjelinu. Pridržavajući se navedenih pravaca djelovanja, moguće je unaprijediti primjenu koncepta menadžmenta znanja u kompanijama u Bosni i Hercegovini i učiniti ga efikasnijim i korisnijim, te same kompanije uspješnijim i konkurentnijim za nepredvidljivu tržišnu utakmicu u svijetu savremenog turbulentnog poslovnog okruženja i postindustrijskog društva. Pored navedenog, organizacijska kultura, kao najvažniji faktor u primjeni koncepta menadžmenta znanja zahtjeva punu pažnju menadžera u Bosni i
PREGLED

117

Hercegovini. Organizacijska kultura okrenuta menadžmentu znanja jeste ona kultura koja promovira dijeljenje znanja, motivira i nagrađuje zaposlene u skladu sa principima menadžmenta znanja, te njeguje inovativnost, timski rad i razvoj zaposlenih. Ovakve karakteristike organizacijske kulture trebale bi da njeguju kompanije u Bosni i Hercegovini koje žele unaprijediti program menadžmenta znanja. S obzirom da u savremenim uvjetima dominira shvatanje da je znanje najbitniji faktor produktivnosti i da neopipljivi resursi predstavljaju resurse koji generiraju rast vrijednosti organizacije jasno je da organizacije u Bosni i Hercegovini trebaju posvetiti posebnu pažnju razvoju organizacijske kulture koja promovira principe menadžmenta znanja. Navedeni pristup će dovesti do rasta efektivnosti i efikasnosti svakog zaposlenika u organizaciji, što će dovesti do kontinuiranog razvoja i unapređenja organizacije kao cjeline jer dobro utrenirani ljudski resursi sa visokim potencijalom predstavljaju generator razvoja kako svakog pojedinačnog biznisa, tako i jedne nacionalne ekonomije kao cjeline. Konačno, u narednom periodu trening i obuka zaposlenih će postati nezamjenjivi instrument razvoja svake organizacije bilo da se radi o profitnom, neprofitnom, privatnom, javnom, vladinom ili nevladinom sektoru.

118 PREGLED

Literatura Knjige
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Michel Avital, Jessica L Carlo, What knowledge management systems designers can learn from appreciative inquiry, 2004. S. C. Certo, S. T. Certo, Moderni menadžmet, Mate d.o.o., 2008. Chris Collison, Geoff Parcell, Learning to fly, 2004. Elvir Čizmić, Savremeni menadžerski koncepti, Sarajevo, 2010. Thomas H. Davenport, Laurence Prusak: how organizations manage what they know; Working knowledge, 2007. Nabil Elias, Andrew Wright, Using Knowledge Management Systems to Manage Knowledge Resource Risks, 2006. Branimir Pavla Inić, Menadžment – izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2003 N. Janićijević, Organizacijska kultura. Kolektivni um preduzeća, Novi Sad, Beograd, Ulixes, Ekonomski fakultet, 1998. R. Lončarević, B. Mašić, J. Đorđević-Boljanović, Menadžment: principi, koncepti i procesi, Univerzitet Sangidunum, Beograd, 2007.

10. Klaus Macharzina, The development of international-management knowledge in the German-Speaking countries. 2008. 11. Pavani Rangachari, Overcoming the unintended adverse consequences of implementing health IT through human resource and knowledge management, 2010. 12. Žarko Ristić, Petra Hoblaj, Miroslav Trninić, Menadžment znanja i socijalni menadžment, Beograd, 2008. 13. P. M. Senge, R. Ross, B. Smith, C. Roberts, A. Kleiner, Peta disciplina u praksi, Zagreb, Mozik knjiga, 2002. 14. Thomas A. Stewart, The wealth of knowledge, 2007.

PREGLED

119

Članci
1. A Holistic Framework for Knowledge Discovery and Management; DELEN, DURSUN; AL-HAWAMDEH, SULIMAN. Communications of the ACM, Jun2009, Vol. 52 Issue 6. A Learning Model of Information Technology Outsourcing: Normative Implications; Cha, Hoon S.; Pingry, David E.; Thatcher, Matt E.. Journal of Management Information Systems, Fall 2009, Vol. 26 Issue 2. A Survey of Knowledge Management in Law Firms in Botswana; Fombad, Madeleine C.; Boon, Hans J. A.; Bothma, Theo J. D.. African Journal of Library, Archives & Information Science, Oct2009, Vol. 19 Issue 2. Activating cross-boundary knowledge: the role of simmelian ties in the generation of innovations; TORTORIELLO, MARCO; KRACKHARDT, DAVID. Academy of Management Journal, Feb2010, Vol. 53 Issue 1. Bridging the science--policy interface: a new era for south african research and the role of knowledge brokering; Godfrey, Linda; Funke, Nikki; Mbizvo, Carmel. South African Journal of Science, May/Jun2010, Vol. 106 Issue 5/6. Building a Knowledge Map Based on Process Mapping for R&D Centers; Karimi, B.; Saeedikia, M.. Australian Journal of Basic & Applied Sciences, 2009, Vol. 3 Issue 3. Churchman’s Inquirers as Design Templates for Knowledge Management Systems; PARRISH, JR., JAMES L.; COURTNEY, JR., JAMES F.. Communications of the ACM, Jul2009, Vol. 52 Issue 7. C. H. Bixler, Pillars of Knowledge Management, Journal KM World, january 2002, Volume 11, Issue 1, 2002. T. H. Davenport, G. J. B. Probst, Knowledge management Case Book: Siemens Best Practices (2nd. ed.), John Wiley and Sons, 2002.

2.

3.

4.

5.

6. 7.

8. 9.

10. Y. Malhotra, Knowledge Management and Virtual Organizations, Ipea Group Publishing, 2000. 11. L. Prusak, Knowledge in Organizations, Butterworth-Heinemann, Boston, Ma. Robbins, S. P., 1997. 12. R. Tisesen, D. Andriessen, D. Lakanne, F. Deprez, Creating The 21 Century Company: Knowledge Intensive, People Rich. Value – Based Knowledge Management, Longman, 1998. 13. M. J. Wheatley, The Real Work of Knowledge Management, leading Organizational Learning, Lossey – Bass, A Wiley Imprint, Leader to Leader Institute, San Francisco, 2004.

120 PREGLED

Online literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. http://en.wikipedia.org/wiki/Knowledge_management. http://hr.wikipedia.org/wiki/Upravljanje_znanjem:_definicija. http://www.cio.com/article/40343/Knowledge_Management_Definition_and_Solutions. http://www.ebizmags.com/menadzment-znanja-%E2%80%93-korisna-literatura. http://www.ebizmags.com/sto-je-menadzment-znanja-2/. http://www.foi.hr/studiji/pds/mps/predmeti/principi_menadzmenta_znanja.html. http://www.infed.org/biblio/learningorganization.htm.

PREGLED

121

Pogledi i mišljenja / Views and Opinions

Tatjana Lazić UDK 316.7 TEORIJSKO POZICIONIRANJE POLITIČKE KULTURE U SAVREMENOJ POLITOLOŠKOJ MISLI POLITICAL CULTURE’S THEORETICAL POSITIONING IN POLITICAL SCIENCE’S CONTEMPORARY THOUGHT Sažetak Teorijska pozicija političke kulture u savremenoj politologiji naglašava važnost razumijevanja subjektivne dimenzije političkih procesa koji u analizu uključuju kognitivne, afektivne i evaluativne orijentacije prema političkom sistemu, a koje značajno mogu uticati na političku praksu. Analitička promišljanja o političkoj kulturi stoga mogu osigurati uvid u način na koji demokratija funkcioniše i da li ona zaista funkcioniše u onim društvima koja sebe nazivaju demokratskim. Podstičući dalja razmišljanja o ovom problemu, autor nastoji sintetizovati glavne aspekte političke kulture, koji pružaju relevantne odgovore na pitanja o vrijednostima, odnosima i problemima savremenih društava. Ključne riječi: politička kultura, politička socijalizacija, politička indoktrinacija, političko obrazovanje Summary The theoretical position of political culture in contemporary political science emphasizes the importance of understanding subjective dimension of political process referring to cognitive, affective and evaluative orientations towards political system which can significantly influence the way political system works. An analysis of political culture therefore can provide an insight into how democracy works and does it really function in those societies describing themselves as democratic. By provoking further thought on this issue author is trying to synthesize the main aspects of political culture which may offer relevant answers on values, relations and problems of contemporary societies. Key words: political culture, political socialization, political indoctrination, political education
PREGLED

125

1. Politološka hermeneutika kulture Kritičko propitivanje sadržaja pojmova “politika” i “kultura”, kao temeljnih faktora složenog pojma “politička kultura”, usmjereno je na pronalaženje i markiranje tačke njihovog komunikativnog preklapanja u pojmu političke kulture. “Pojam kulture uveden je u političku teoriju iz antropologije preko biheviorističke pobune”1 koja je istrajavala na zahtjevu da se proučava odnos između kulture i političke kulture analogno odnosu političkog sistema i socijalnog sistema. Međutim, i pored svoje multifunkcionalnosti sadržaji pojmova “kultura”, odnosno “politička kultura” često se simplifikuju i redukuju na njihove nenaučne dimenzije značenja. Tematizovanje sadržaja pojma politike u istraživanju svih fenomena koji imaju “političko”, kao svoju bližu odrednicu, a time i fenomena političke kulture, važan je priklon onim politološkim istraživanjima koja generišu naučnu senzibilnost političkih analitičara da istražuju subjektivnu dimenziju političkog fenomena, odnosno značaj kognitivnih, afektivnih i vrijednosnih orijentacija, ponašanja i stavova pojedinačnih aktera političkog života prema političkoj stvarnosti ili pojedinim njenim aspektima uključujući i političku akciju koja implicira značaj uvažavanja anthroposa u politici i percepciju politike kao res humana. U tom smislu, kognitivne orijentacije obuhvataju znanja o politici (političkom sistemu, političkim ulogama i rezultatima određene vladavine), afektivne orijentacije sadrže osjećanja o političkom sistemu i evaluativne orijentacije označavaju sudove i mišljenja o raznim političkim objektima, koje obično kombinuju vrijednosne kriterijume, znanja i osjećanja o njima. Percipiranje međuzavisnosti i međuprožimanja objektivne dimenzije političkog fenomena (institucionalizacija politike) i dinamike političko-socijalnog i kulturalnog subjektiviteta na individualnom i kolektivnom nivou upotpunjuje razumijevanje političkog razvoja, funkcionisanja i načina održavanja političkog sistema. Političko-kulturalni pristup politici u teorijskom i empirijskom pogledu danas predstavlja jedan od najdinamičnijih i najkompleksnijih koncepata kojim se afirmiše analitičko-interpretativna dimenzija političke kulture. Ovim se naglašava važnost inkluzije političke kulture u sferu političkih nauka kao bitan supstrat bihevioralne regulacije i kontinuiranog usmjeravanja razvoja, djelovanja i vrijednosnih preferencija kako pojedinaca, tako i političkih sistema u cjelini. Politička kultura postaje link između individualnog ponašanja i ponašanja političkih sistema u cjelini. Istovremeno, involviranjem pojma političke kulture u oblast političkih nauka formira se jasna predstava o sferi subjektivnog odnosa čovjeka prema politici.
1 Klaus von Beyme, Suvremene političke teorije, Zagreb, Stvarnost, 1974, str. 181.

126 PREGLED

Međutim, samo istraživanje dinamike te sfere subjektivnog odnosa zahtijeva iznimnu objektivnost, racionalnu selekciju, evaluaciju i valorizaciju empirijskih podataka koji se prikupljaju organizovanim naučnim istraživanjem određenih isječaka političke stvarnosti. Dekonstrukcijom date političke kompozicije, odnosno njenim odvajanjem i vakumiranjem od ukupnog socijalnog miljea može istraživača postaviti pred problem jednostranog proučavanja političkih pojava i procesa čime se iz vida gubi sva složenost odnosa koji nastaju u interaktivnoj sprezi političkog sistema i okruženja u kome djeluje, sa jedne strane, i političkih subjekata odnosno građana u tom političkom (socijalnom) sistemu, sa druge strane. Shodno tome, politička kultura u širem smislu može se odrediti kao niz temeljnih vjerovanja, vrijednosti i stavova koji karakterišu prirodu političkog sistema i regulišu političke interakcije među njegovim članovima. Ta definicija povezuje objektivnu i subjektivnu stranu kulture, u čemu je zapravo sadržana problematika definisanja fenomena političke kulture i gdje smo na tragu teorije o političkoj kulturi. 2. Uspostavljanje teorije političke kulture 2.1. Prva razvojna faza (1945–1950) Političko-kulturalni pristup kulturnom fenomenu aktuelizovan tokom Drugog svjetskog rata u radovima H. Laswella, R. Benedikt. E. Fromma, M. Mead označio je inicijalnu fazu u pokušajima da se konceptom sintetizacije psihoanalize i kulturne antropologije pokuša objasniti ponašanje nosilaca ključnih političkih uloga, autoritarnost, etnocentrizam, uzroci nastanka totalitarnih režima i sl. Teorijska potka na kojoj se temeljio ovaj pristup političkoj kulturi bazirana je na tome da je proces socijalizacije, vaspitanja i funkcionalnosti porodične strukture relevantan za tumačenje razvoja ličnosti pojedinaca i njihove uloge u neposrednom socijalnom miljeu. Ono što je predstavljalo osnovni deficit ovog pristupa jeste njegova neprimjenjivost i neoperabilnost na podijumu javne politike, naročito kada je bilo riječi o pokušajima eksplikacije organizovanosti i funkcionisanja političkog sistema, nezavisno od njegovih individualnih komponenti i pokušajima da se formira jednoznačna predstava o nacionalnom karakteru velikih sila koje su participirale u Drugom svjetskom ratu. 2.2. Druga razvojna faza (1950–1970) Druga faza razvoja teorije političke kulture označila je naučno utemeljivanje političko-kulturalnog pristupa politici. Komparativno istraživanje poPREGLED

127

litičke kulture u periodu nakon Drugog svjetskog rata inicirano je interesom uspostavljanja stabilnih političkih sistema, gdje su ogromnu ulogu odigrali procesi a) bipolarizacije Njemačke na istočni i zapadni dio (tzv. trizonija) i b) dekolonizacija i stvaranje novih nacionalnih država. Polazno pitanje bilo je kako u tim državama izgraditi i ojačati demokratske institucije, odnosno “kojim institucionalnim, civilizacijsko-političkim i kulturološkim pretpostavkama građani moraju udovoljiti kako bi poduprli demokratski poredak?”2 1963. godine Gabriel Almond i Sidni Verba objavljuju svoje kapitalno djelo Civilna kultura, kоје obuhvata studiju pet država (SAD, Velika Britanija, Danska, Meksiko i Italija) i uvode u politološki vokabular jedan nov i komparativno operativan pojam – politička kultura, pod kojim su podrazumijevali “psihološko orijentisanje prema društvenim objektima”3, ali sa svjesnom odstupnicom od starijih psiholoških istraživanja nacionalnog karaktera i sa naglaskom na političku socijalizaciju. Uvođenjem pojma politička kultura u politički diskurs ovi autori prave otklon od istraživanja nacionalnog karaktera nastojeći obogatiti politološka istraživanja “kategorijama antropologije, psihologije, kao i kategorijama kulturološkog konflikta akulturacije”.4 Komparativnost ovog politološkog novuma proističe iz njegove sposobnosti kohezije, interakcije i udruživanja raznorodnih društvenih disciplina da deskribiraju, sistematski razlože, objasne i povežu u naučnu matricu sebi svojstvenu vokabularnu terminologiju i karakteristične naučnoteorijske pojmove. U tom kontekstu, politička kultura apstrahuje fragmente iz političke psihologije, političke antropologije, političke sociologije, političke filozofije, etike i sl., objedinjujući ih i aplikujući na političke objekte (insitucije političkog sistema) i vlastito “ja” kao živuću subjektivnu dimenziju politike koja se u zavisnosti od kvaliteta interakcije sa političkim objektima može dalje subjektivizirati, objektivizirati i/ili instrumentalizovati. U istraživanju političke kulture Almond i Verba polaze od nekoliko pretpostavki: a) svaki politički sistem je uklopljen u određeni model orijentacija za političko djelovanje; b) taj model orijentacija istorijski se razvija; c) model orijentacija ima vlastitu strukturu;
Diether Nohlen, Politološki rječnik: država i politika, Osijek – Zagreb – Split, Panliber, 2001, str. 294. 3 Klaus von Beyme, Suvremene političke teorije, navedeno izdanje, str. 183. 4 Diether Nohlen, Politološki rječnik: država i politika, navedeno izdanje, str. 295. 2

128 PREGLED

d) te orijentacije su ono što je najbolje nazivati političkom kulturom.”5 Iz toga se supstrahira specifična percepcija političke kulture kroz sistem vjerovanja i uvjerenja, vrijednosti, ideja, normi i stavova, istorijski moduliranih pretpostavki suživota, odnos prema i između političkih objekata i subjekata, grupni i ukupni političko-kulturalni svjetonazor jednog društva. Teorijski status političke kulture izvodi se sljedećim elementima: 1. Politička kultura se odnosi na model subjektivnih političkih orijentacija u okviru čitave nacije ili njenih pojedinih delova. 2. Sastavne delove političke kulture čine kognitivni, afektivni i vrednosni elementi. Oni uključuju saznanje i mnenje o političkoj stvarnosti, osećanja vezana za politiku i političke vrednosne stavove. 3. Sadržaj političke kulture je rezultata socijalizacije u detinjstvu, vaspitanja, uticaja medija, doživljaja iz života odraslih osoba i onih učinaka koje ostvaruje vlast, društvo i privreda. 4. Politička kultura utiče na strukturu vlasti i politike i na njihove rezultate; ona ih ograničava ali ih, ne određuje potpuno. Uzročne strelice između kuture, strukture i učinaka vlasti idu u oba pravca.”6 Svojom tezom da razvoj stabilne i efikasne demokratske vlade zavisi ne samo od struktura države i politike već i od orijentacija koju ljudi imaju prema političkom procesu, Almond i Verba su političku kulturu percipirali kao faktor od koga zavisi uspješno funkcionisanje jednog demokratskog sistema. U kompleksnoj pluralističkoj kompoziciji savremenih društava kontrola konflikata može se uveliko ostvarivati preko internalizacije zajedničkog sistema vjerovanja, vrijednosti i stavova. 1965. godine uslijedila je komparativna studija L. W. Pyea i S. Verbe Politička kultura i politički razvoj, koja je obuhvatala 10 zemalja. U fokus proučavanja studije pozicionirani su vjerski stavovi, simboli i vrijednosti koji «određuju način na koji ljudi djeluju u političkim institucijama».7 Analizom su se paralelno stvarali uvidi u demokratski deficit postojeće političke kulture i ustavni i psihološki uslovi koji bi podsticali izgradnju integrisane političke kulture.
Vladimir Vujčić, Politička kultura demokracije, Osijek – Zagreb – Split, Panliber, 2001, str. 13. 6 Milan Podunavac, Princip građanstva i poredak politike, Beograd, Princip i Fakultet političkih nauka, 1998, str. 220. 7 Diether Nohlen, Politološki rječnik: država i politika, navedeno izdanje, str. 294. 5 PREGLED

129

Međutim, „razvoj“ pojma politička kultura nije tekao bez problema. Političke i socijalne turbulencije u zemljama zapadne demokratije, iznjedrene pod presijom društvenih napetosti i međunarodnih kriza u svijetu, uticale su i na oživljavanje nekih novih teorijskih pristupa u shvatanju demokratije, pretežno konceptualizovanih na kritici ili valorizaciji ekonomskog principa koji himnično glorifikuje svjetski kapital. Na tom tragu kritike teorijskom utemeljenju politološko-kulturalnog pristupa najizraženije su bile od predstavnika kritičke teorije društva, teorije racionalnog izbora i elitističke teorije politike.8 2.2.1. Politička kultura i subkulture Sedamdesetih godina XX vijeka Dennis Kavanagh je u svom djelu Politička kultura ukazao na postojanje pluralizma političkih subkultura unutar cjeline političkog sistema. On je identifikovao četiri diferencijalna aspekta na kojima se razvija koegzistencija i interakcija političkih subkultura, i to: 1. elitna naspram masovnoj kulturi, 2. kulturne podjele unutar elite, 3. generacijske subkulture i 4. društvena struktura.9 U prvom slučaju riječ je o poimanju političke elite kao posebne subkulture unutar političkog sistema koji diferencira elitističku i masovnu subkulturu. U tom kontekstu navodi se da „razdvajanje elite od masa korisno je zato što pretpostavlja da izlaganje određenim vrstama znanja i pristup kanalima odlučivanja predstavlja za političke elite zajedničko socijalizacijsko iskustvo.“10 U drugom slučaju riječ je o tome da „stupnjevi stabilnosti vjerojatno nisu vezani za preovladavajuću ‘makro’ političku kulturu u društvu kao cjelini, nego za razinu kulturnog konsenzusa ili divergencije među elitnim skupinama“.11 U trećem slučaju riječ je o generacijskim političkim kulturama koje se obrađuju u radovima R. Ingleharta s akcentom na prelaz od materijalističkih ka postmaterijalističkim vrijednostima različitih dobnih skupina. „Materija8 Opširnije o tome vidjeti u: Vladimir Vujčić, Politička kultura demokracije, navedeno izdanje, str. 16. 9 Kao koautor: Ben Rosamond. U: Grupa autora, Uvod u politologiju, Politička kultura, Zagreb, 2002, str. 81. 10 Isto, str. 81. 11 Isto, str. 82.

130 PREGLED

lističke su vrijednosti definirane kao težnja k ekonomskoj i fizičkoj sigurnosti kao glavnim prioritetima, dok su postmaterijalističke vrijednosti one koje samoizražavanje, pripadnost i participaciju postavljaju iznad materijalnih potreba“.12 U političkoj praksi to bi označilo zaokret od vojne i ekonomske sigurnosti ka politici ekologije zajednice i participacije. U četvrtom slučaju riječ o percepciji političkih kultura kao sadržajno različitih stavova proisteklih iz pluralizma društvene strukture koja obujmljuje klasne, jezičke, etničke, vjerske podjele. Akcenat je na interakciji političkog sistema i društvene strukture, što je posebno istraživano u radovima Steina Rokkana, koji postavlja tezu da se „obrazac političkih rascjepa u bilo kojoj zemlji može razumjeti u svjetlu temelja društvene strukture.“13 2.3. Treća razvojna faza (1990 –) Početkom 90-tih godina prošlog vijeka reaktuelizovana su istraživanja političke kulture, čije je razumijevanje bilo neophodno da bi se ukazalo na sličnosti, specifičnosti i distinkcije različitih modela demokratije koji koegzistiraju u Evropskoj uniji i načine na koji se različite socijalne kompozicije navikavaju, adaptiraju i sintetizuju u prevashodno političko-ekonomski sistem evropskih zemalja. Ove studije apostrofirale su interakcijski odnos između političke strukture i političke kulture u demokratskom sistemu. Odnos političke strukture i političkog poretka posredovan je komponentama političke strukture (stranačkim sistemima, izbornim modelima, pozicijama u vlasti). Sve to znači da odnos između političke kulture i političke strukture nije jednostavan nego kompleksan i međufunkcionalan s obzirom na specifike i razlike koje se javljaju unutar i između pojedinih političkih sistema, ali i neke zajedničke preferencije koje omogućavaju njihov suživot i kreiraju zajedničku viziju evropskih integracijskih procesa. Generalno posmatrajući, kada je riječ o evropskim integracijama nezaobilazna pitanja u vezi sa stvaranjem nove (političke) kulture, iako su utemeljitelji Evropske unije „političku kulturu uglavnom smatrali drugorazrednim fenomenom“14 – odnose se na kvalitet uzajamnog uticaja različitih normi, stavova, vrijednosti različitih političkih aktera koji dolaze iz različitih političkih
12 Isto, str. 82. 13 Isto, str. 83. 14 Isto, str. 94. PREGLED

131

sistema. Kao eklatantan primjer navode se razlike između vestminsterskog i kontinentalnog političkog sistema. Početkom devedesetih godina XX vijeka Stephen George je istraživao stepen kulturne konvergencije između britanske političke kulture i političke kulture institucija Evropske unije utvrdivši da je „za britanske članove parlamenta, odgojene u suprotnom westminsterskom sustavu, kultura Europskoga parlamenta predstavljala svojevrstan šok.“15 Naime, osnovna razlika proisticala je iz načina u pristupu i rješavanju problema gdje se za britanski pristup ističe da je neposredniji u rješavanju problema, dok su „drugi europski sustavi donošenja odluka skloniji postavljati dugoročne ciljeve i zatim potanko razrađivati načine na koje bi se te ciljeve moglo postići.“16 3. Klasifikacije definicija pojma političke kulture Prema autorki Glendi Patrik, autori D. Pantić i Z.M. Pavlović daju klasifikaciju definicija pojma političke kulture na: a) objektivne definicije, b) subjektivne ili psihološke definicije, c) heurističke definicije i d) obuhvatne definicije.17 Objektivne definicije odnose se na poimanje političke kulture u smislu da „svaki politički režim podrazumeva i omogućava jedan opšti okvir pripadnicima društva za integraciju kroz zajedničke ili podeljene vrednosti, norme (specifične procedure koje su očekivane i prihvatljive) i ’strukturu autoriteta’, tj. formalne i neformalne obrasce moći u procesu odlučivanja. Politički sistem i istorijska epoha nastoje da razviju i što više objektiviziraju osobenu političku kulturu koja je garancija kontrole preteranih varijacija i anarhije. U tu svrhu nastaju ’političko-kulturni totemi i tabui’, neupitni ciljevi,obrasci uverenja, ideje, norme i vrednosti koji izražavaju forme mišljenja, osećanja i delanja važna za efikasnost sistema. Usvajanje ovih sadržaja obezbeđuje se kroz proces socijalizacije pripadnika društva.“18
15 Isto, str. 95. 16 Isto, str. 95. 17 Dragomir Pantić, Zoran. M. Pavlović, Javno mnjenje i srodni koncepti-odnos između javnog mnjenja, vrednosti i političke kulture. U: Javno mnjenje-koncept i komparativna istraživanja, Beograd, Institut društvenih nauka, FES, 2007, str. 63. 18 Isto, str. 63.

132 PREGLED

Subjektivno shvatanje političke kulture uveo je G. Almond, navodeći da je svaki politički sistem utisnut u određeni obrazac orijentacija ka političkoj akciji, što zapravo predstavlja političku kulturu. Politički sistem je internalizovan u kognicijama, osećanjima i evaluacijama populacije. U tom smislu, politička kultura je realnost koja daje značenje političkim akcijama.19 Heurističke definicije političke kulture uvodi L. Pye, ističući hipotetički konstrukt psiholoških orijentacija koje bi trebalo da su predominantne u populaciji radi ostvarivanja određenih odnosa.20 Obuhvatne definicije političke kulture uveli su Fagen i Tucker, stavljajući akcenat na političko ponašanje, pored navedenih subjektivnih elemenata.21 4. Tipologije političkih kultura Izučavanje različitih tipova političke kulture usmjerava na interpretaciju i eksplanaciju veza i korelacija mnogobrojnih pojavnosti političke kulture. Tipovi političke kulture omogućavaju interpretaciju empirijskih podataka za političku kulturu i političko ponašanje u različitim socijalnim sredinama odnosno političkim ambijentima, te klasifikaciju tih podataka u međunarodnim komparativnim analizama. Na osnovu dobijenih rezultata moguće je odrediti temeljne karakteristike političke kulture za dato društvo, odnosno utvrditi razlikovni stepen dimenzija i modela političke kulture među društvima. Kako se u praksi ne pronalazi čist tip političke kulture za dato društvo, već balansirane kontradiktorne orijentacije ili kombinovani tipovi političke kulture, neophodno je za dalju analizu apostrofirati važnost političko-kulturnog pluralizma koji balansira unutrašnjim kontradikcijama i uspostavlja u manjoj ili većoj mjeri stabilan demokratski poredak. To podrazumijeva uravnoteženje unutrašnjih različitosti koje postoje u savremenim demokratskim društvima, a koje se kreću u rasponu od visoke političke kompetencije (svijest o mogućnosti ličnog uticaja na politiku) i relativno niskog stvarnog uticaja na vlast i u rasponu od razvijene svijesti o obavezi političke participacije do relativno niskog stepena stvarne participacije. Najčešće korišćena tipologija političkih kultura je ona koju su, saglasno svojoj definiciji političke kulture kao «učestalosti različitih vrsta kognitivnih, afektivnih i evaluativnih orijentacija prema političkom sistemu u cjelini, nje19 Isto, str. 64. 20 Isto, str. 64. 21 Isto, str. 64. PREGLED

133

govim input i output aspektima i prema sebi kao političkom subjektu»22, predočili Almond i Verba. Prema ovim autorima, tipovi političke kulture su: a) parohijalni, koji karakterišu nespecifične orijentacije ka sistemu, ukorijenjenost u religiozne obrasce, afektivna lojalnost, relativno odsustvo kognitivnih sadržaja, neizdiferenciranost političkih stavova, b) podanički, koji karakteriše subordiniranost, dekapitacija kritičkog rezona i pokoravanje pripadnika društva državi, vođi, partiji, odnosno inertno, aplauzivno pružanje podrške sistemu, c) participativni, koji reflektuje relativnu autonomiju subjekata građana i njihovih organizacija koji teže da aktivno utiču na državu i njene podsisteme koji inače diferencirano percipiraju23 i d) građanska (civilna) kultura, koja je, zapravo, kombinacija povremene participacije i stabilne podrške građana sistemu što je čini dosta fleksibilnom. Civilna kultura je «participativna politička kultura u kojoj su politička kultura i politička struktura kongruentne»24. Ova kultura s akcentom na racionalnu participaciju političkih subjekata kombinuje unutrašnje kontradikcije, odnosno «balansira političku aktivnost, uključenost i racionalnost sa tradicionalizmom i posvećenosti parohijalnim orijentacijama.»25 Ukoliko bi se civilna kultura temeljila isključivo na aktivističko-kritičkom pristupu građana politici, to bi dovelo u pitanje «efikasnost vladanja (državnu moć), kao što bi i obilježja karakteristična za podaničku političku kulturu, omogućila da potrebna državna moć naraste u nadmoć nad građanima i njihovim realnim interesima.»26 U tipologijama različitih autora koji su se bavili fenomenom političke kulture, prema D. Pantiću, dolazimo do sljedećih podjela:

22 G. Almond, S. Verba, Civilna kultura:politički stavovi i demokracija u pet zemalja, Zagreb, Politička kultura, str. 7. 23 Dragomir Pantić, Politička kultura i vrednosti. U: Fragmenti političke kulture, Beograd, Institut društvenih nauka, 1998. str 57. 24 G. Almond, S. Verba, Civilna kultura: politički stavovi i demokracija u pet zemalja, navedeno izdanje, str. 31. 25 Isto, str. 31–32. 26 Vladimir Vujčić, Politička kultura i politička socijalizacija, Zagreb, Alinea, 1993. str. 16.

134 PREGLED

R. Dahl (1961)

a) kooperativno-pragmatična (lojalistička), b) apatična i c) otuđena politička kultura;

Parkin (1971)

a) radikalna, b) subordinirajuća i c) dominantna politička kultura;

Gibins (1989)

a) tradicionalna, b) moderna i c) postmoderna politička kultura;

Girvin (1989)

a) mikro, b) mezo i c) makropolitička kultura

Bir (1993)

a) teleološka i b) instrumentalno orijentisana politička kultura.27

Određivanje tipova političke kulture proističe iz različitih kriterijuma koji autori uzimaju za polaznu tačku u identifikovanju različitosti svakog tipa ponaosob. U tom smislu, za kriterijum diferenciranja tipa političke kulture uzimaju se: uloga pojedinca u političkom sistemu, ideologija, politički stil, vrijednosti, kombinacija vrijednosti i organizacije vlasti i moći i sl. Treba, međutim, napomenuti da bez obzira za koji se kriterijum autori opredijelili kao prioritetan za datu tipologiju, u komparaciji sa drugim kriterijumima, izabrani kriterijum nije inkompatibilan, već komplementaran s obzirom da se fenomen političke kulture ne može razumjeti na osnovu jedne tipologije, odnosno jednog klasifikacionog kriterijuma. Političku kulturu određuje više faktora (politička istorija, tradicija, politička pismenost i obrazovanje, organizacija vlasti i moći itd.), tako da je njenu tipologiju iz pozicije samo jednog kriterijuma nemoguće odrediti. Sljedeća tipologija političke kulture, koju je prezentovao D. Elazar na temelju proučavanja karakteristika američkog društva, je: a) «tradicionalna; b) individualna, i
27 Dragomir Pantić, Politička kultura i vrednosti. U: Fragmenti političke kulture, navedeno izdanje, str. 57. PREGLED

135

c) moralistička politička kultura»28. U tradicionalističkoj političkoj kulturi društvo se percipira kao hijerarhijsko i paternalističko, dok se politika poima ekskluzivnom djelatnošću namijenjenoj za elite čiji je primarni cilj održanje status qoua. Ovaj tip političke kulture kompatibilan je ideologiji konzervativizma čiji je osnovni zadatak održanje reda i poretka s naglašenom repulsivnošću prema inovacijama i promjeni. Individualističku političku kulturu karakteriše politička kompetetivnost i participativnost. Temeljno obilježje je postojanje političkog pluriverzuma u kome svako ima mogućnost artikulacije interesa i političkog organizovanja. Ovaj tip političke kulture responzivan je ideologiji liberalizma koja apostrofira slobodu individualnog djelovanja i mišljenja, načelo jednakosti šansi i održanje ekvilibrijuma između privatnog i javnog sektora. U suštini i ovaj tip političke podržava elitizam koji se formira preko slobodnih političkih izbora. Moralistička politička kultura je specifična po promociji načela egalitarnosti, komunitarne pravednosti, neelitizma. To je participativna politička kultura svih građana čija je svrha konstituisanje vlasti kao administracije koja će podupirati opšte dobro i socijalnu pravdu. U komparaciji sa prethodna dva tipa političke kulture, pokazalo se da moralistički tip najviše doprinosi razvoju vlastite političke samosvijesti, odnosno osjećaju o mogućnosti uticaja na procese političkog odlučivanja. Iz svih do sada prezentovanih tipologija političke kulture slijedi zaključak da “sve političke kulture nisu u istoj mjeri pogodne za razvoj demokratije, što znači da ni sva društva nisu podjednako predisponirana za demokratizaciju.”29 Isto tako, vraćamo se početnom stavu da se u jednom društvu ne pronalazi čist tip političke kulture, već kombinacija balansiranih kontradikcija, odnosno diferenciranih tipova političke kulture, do čega su Almond i Verba došli u svom istraživanju o građanskoj (demokratskoj) političkoj kulturi. Demokratska politička kultura bila bi, dakle, kombinacija tri dominirajuća tipa političke kulture, koji opet mogu imati različite intenzitete u različitim političkim kontekstima: a) b) c) kulture individualizma, kulture egalitarizma i kulture hijerarhije.30

28 Vladimir Vujčić, Politička kultura demokracije, navedeno izdanje, str. 81. 29 Mirjana Vasović, Politička socijalizacija i promene političke kulture. U: Fragmenti političke kulture, Beograd, Institut društvenih nauka, 1998, str. 81. 30 Vladimir Vujčić, Politička kultura demokracije, navedeno izdanje, str. 86.

136 PREGLED

Ističe se da su političke kulture u SAD-u mješavina slabe hijerahije, jakog individualizma i fluktuirajućeg egalitarizma, dok su političke kulture u Evropi mješavina izražene hijerahije, umjerenog individualizma i slabog egalitarizma. Generalno posmatrajući, u SAD-u dominira kultura individualizma, a u Evropi kultura hijerarhije. Prema M. Radojičić, tipologije političke kulture, nezavisno od mogućih tačaka njihove kongruencije odnosno lokusa diferenciranja, omogućavaju da izvedemo dvije primarne teorije o političkoj kulturi: a) subjektivističke teorije koje u analitički fokus predmeću značaj stavova, afektivnih i evaluativnih orijentacija pojedinačnih aktera političkog života prema datom političkom fakticitetu, odnosno pojedinim njegovim aspektima i b) objektivističke teorije koje se odnose na političko ponašanje, odnosno političku akciju kao objektivnu i za politički život jedino relevantnu dimenziju političke kulture.31 Pri tom, treba uočiti da su subjektivističke teorije u svojim ekstremnim varijantama neodržive zbog hipersubjektivizacije pojma političke kulture, dok se objektivističke koncepcije uglavnom oslanjaju na Parsonsovu opštu teoriju akcije (The General Theory of Action), a zastupaju ih predstavnici funkcionalističke orijentacije u američkoj društvenoj nauci (T. Parsons, G. Almond, D. Easton). Takođe, objektivističke teorije karakteriše statičan koncept političke kulture, koji se manifestuje u dva modaliteta, kao »teorija podrške ili stabilnosti sistema i kao teorija trajnosti ili održanja sistema»32. Osnovni faktor proučavanja je politički sistem, odnosno situacije u kojima je omogućena perzistentna transmisija osnovnih elementa sistema s generacije na generaciju u cilju njegovog kontinuiranog i stabilnog funkcionisanja. 5. Dimenzije političke kulture Sredinom 60-ih godina XX vijeka S. Verba je identifikovao četiri dimenzije (sadržajna područja) političke kulture: a) nacionalni identitet,
31 Mirjana Radojičić, Politička kultura kao faktor razumevanja društvenih promena (na primeru raspada Jugoslavije). Dostupno na: http://147.91.230.48/ifdt/izdanja/casopisi/ ifdt/IX-X/D-18/document. 32 Mirjana Vasović, Politička socijalizacija i promene političke kulture. U: Fragmenti političke kulture, Institut društvenih nauka, navedeno izdanje, str. 81. PREGLED

137

b) identifikacija sa sugrađanima, c) državni output (učinci vladanja) i d) proces političkog odlučivanja33. Nacionalni identitet predstavlja centralnu jedinicu političke integracije jednog naroda i vertikalno je pozicioniran u odnosu na druge jedinice kolektivne identifikacije. Razvoj nacionalnog identiteta uslovljen je procesima nacionalne individualizacije i nacionalne integracije (povezivanje sa drugim nacijama) u smislu da intenziviranje procesa nacionalne individualizacije otvara i jača procese nacionalne integracije na način da nacionalna individualizacija ne gubi ništa od svoje cjelovitosti i značaja u odnosu na supranacionalni identitet. Prema J. S. Colemanu, razvoj savremenog političkog sistema uslovljen je procesima diferencijacije, jednakosti, inovativne integracije i adaptivnog kapaciteta političkog sistema. Procesom diferencijacije fermentira se svijest o nacionalnoj posebnosti i stvara otklon od drugih nacionalnih identiteta, princip jednakosti implicira etički imperativ koji prožima operativne ideale političkog života, a inovativni i adaptibilni kapacitet političkog sistema podrazumijeva potencijal za organizaciju, upravljanje i prilagođavanje sistema unutrašnjim i spoljašnjim potrebama i zahtjevima okoline. Verbina analiza nacionalnog identiteta kao temeljne dimenzije političke kulture implicira supremacijsku moć identiteta i njegovog problematizovanja u odnosu na druge probleme koji nastaju unutar političkog sistema. Iz istorije razvoja nacionalnih država, antikolonijalnih pokreta i uspostavljanja «novih političkih sistema» na nekadašnjoj etatističkoj sklopki socijalističkih država problemi jedinstva i nezavisnosti koji koaguliraju oko problema identiteta «guraju druge probleme kao što su demokratija i socijalna reforma ustranu». Time se nacionalni identitet afirmiše kao ključna i najvažnija dimenzija političke kulture. Druga dimenzija političke kulture koja u odnosu na nacionalni identitet, implicira horizontalno povezivanje građana je identifikacija sa sugrađanima. U istraživanjima političke kulture i indeksa povjerenja u sugrađane različitih naroda ova dimenzija pokazala se izuzetno signifikantnom za stabilnost vlasti i demokratije. Ova dimenzija naročito dolazi do izražaja u tumačenju kvaliteta političke tolerancije u tranzicijskim zemljama, kao i pri tumačenju komparativnog indeksa povjerenja u etabliranim demokratskim sistemima i zemljama u razvoju.

33

Vladimir Vujčić, Politička kultura i politička socijalizacija, navedeno izdanje, str. 12– 15.

138 PREGLED

Treća dimenzija političke kulture označena atributom državnog outputa implicira efektivnost političke vlasti i kriterijum državne responzivnosti i očekivanja koje pojedinci ili socijalne grupe imaju od vlasti (države). Kriterijumi očekivanja od vlasti kreću se u širom dijapazonu od uspostavljanja nacionalnog suvereniteta do povećanja životnog standarda. Stepen responzivnosti vlasti u odnosu na kriterijume očekivanja u direktnoj je vezi sa povećanjem/umanjivanjem indeksa povjerenja u institucije vlasti i davanja podrške sistemu od čega u velikoj mjeri zavisi i stabilnost političkog sistema. Četvrta dimenzija političke kulture u vezi je sa procesom političkog odlučivanja koje utiče na konstituisanje određenog tipa političke kulture komplementarno Almond-Verbinoj nomenklaturi političke kulture (parohijalna, podanička, participativna i građanska politička kultura). 6. Formativni činioci političke kulture Dva konstituirajuća činioca političke kulture su politička tradicija i politička socijalizacija. 6.1. Politička tradicija Politička tradicija je oblik kolektivne svijesti nastao pod uticajem velikih političkih i kolektivnih događaja i procesa u prošlosti koji predstavljaju matricu aktivnosti savremenih aktera politike, političkih događaja i političkih odnosa. Političku tradiciju možemo definisati i kao «skup uvjerenje i vjerovanja koja se odnose na političku zajednicu, uključujući ponašanje ljudi kao političkih ličnosti.»34 Na taj način političku tradicija definiše način na koji se vlada i kako se podanici/građani ponašaju i odnose prema vlasti, uključujući i mehanizme izbora i kontrole vlasti. Politička tradicija se otjelotvoruje u navikama, običajima i normama koje izražavaju provlađavajuće vrijednosti i vjerovanja političke zajednice. Politička tradicija može da se shvati i kao zapis u “kolektivnoj memoriji” jedne političke, kulturne ili socijalne grupe, zajednice i sredine koji sadrži poruke iz prošlosti koje ukazuju na teškoće, probleme, mogućnosti i očekivanja na relaciji sa drugim političkim subjektima, grupama, političkim zajednicama u okruženju. Neke grupe nastoje da prave kopiju svojih istorijskih prethodnika i uzora, dok druge koriste samo najznačajnije karakteristike tih prethodnika da
34 Čedomir Čupić, Politička antropologija, Beograd, Čigoja štampa, 2002, str. 260. PREGLED

139

bi istakle svoju vezu sa njima, a ostatak aktivnosti prilagođavaju i mijenjaju u zavisnosti od uslova, prostora i vremena u kome djeluju. To implicira na postojanje šireg referentnog okvira političke tradicije koji, pored velikih političkih događaja iz prošlosti, obuhvata i šira zbivanja i procese koji posredno ili neposredno imaju veliki značaj za zajedničku egzistenciju i samosvijest, te identitet pojedinih naroda. 6.2. Politička socijalizacija U procesu političke socijalizacije, koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju svjesno organizovanih procesa i neorganizovanih, nesistematskih procesa, pojedinac postaje svjestan politike, uči političke činjenice, i formira vlastite vrijednosti,”35 odnosno stiče znanja, intelektualne i participacijske sposobnosti i stavove koji su preduslov za involviranje u aktuelne političke procese i događaje u specifičnom kulturnom kontekstu. Na društvenoj ravni politička socijalizacija može se javiti u tri oblika zavisno od vrste društva i dominantnih društvenih procesa36: 1. u društvima zapadnih razvijenih zemalja (evroatlantske demokratije) zadatak političke socijalizacije je uklapanje pojedinca u postojeći vrijednosni sistem. Stabilnost ovih društava uslovljena je visokim stepenom vrijednosne saglasnosti i postepenim društvenim razvojem. 2. U tranzicijskim društvima centralne i istočne Evrope u kojima je u relativno kratkom vremenskom periodu došlo do kolabriranja i nagle promjene postojećeg vrijednosnog sistema, normi ponašanja i političkih struktura, zadatak političke socijalizacije je da djeluje na mijenjanje prethodnog sistema vrijednosti i usvajanje novog, koji je kompatibilan sa novoformiranim društveno-političkim i ekonomskim odnosima. 3. U zemljama trećeg svijeta u kojem je, nakon raspada kolonijalnih imperija, intenziviran proces dekolonizacije, politička socijalizacija uvodi nove vrijednosti i osjećaj zajedničke pripadnosti. Model političke socijalizacije37

35

Michael Rush, Politics and Society: an Introduction to Political Sociology, New York, Prentice Hall, 1992, str. 128. 36 Isto, str. 129–130. 37 Michael Rush, Politics and society: An Introduction to political sociology, navedeno izdanje, str. 97.

140 PREGLED

Grafički predstavljenim modelom političke socijalizacije prikazuje se način uvođenja pojedinca u političku kulturu ili proces u kojem se interiorizuju političke norme i ponašanja relevantni za dati sistem s osnovnom intencijom kongruencije vlastite političke egzistencije s političkom egzistencijom datog sistema. Integracijom pojedinca u a priori pretpostavljeni politički okvir postiže se oblikovanje nacionalnog, regionalnog, kulturnog itd. identiteta, uključujući i svijest o pripadnosti zajedničkoj političkoj kulturi, stiče se povjerenje u legitimnost poretka, posreduju znanja i vjerovanja o političkim ideologijama, pravu i političkom moralu. Time politička socijalizacija postaje činilac stabilnosti političkih sistema nastojeći da veći dio akumuliranog političkog kapitala/naslijeđa prenosi sa generacije na generaciju. Kako ističe A. Milardović38, politička socijalizacija obuhvata i (ne)participacijske prilike, tj. (ne) učestvovanje građana u političkom životu shodno tome da li je riječ o autoritarnim ili demokratskim političkim kulturama. U razumijevanju procesa političke socijalizacije neophodno je razlučiti dva bitna momenta od kojih zavisi kvalitet odnosa političkih subjekata prema političkoj stvarnosti, odnosno stepen aktiviteta/pasivnosti prema politici. To su političko obrazovanje i politička indoktrinacija. Političko obrazovanje kao neposredan oblik političke socijalizacije predstavlja proces u kome društvo daje određene informacije o načinu svog funkcionisanja, pravima i obavezama pojedinca kao svog člana, djeluje u pravcu formiranja osnovnih vrijednosti i političkih orijentacija. Međutim, u polaznim razmišljanjima o političkom obrazovanju, nužno ga je diferencirati od pojma političke indoktrinacije. Prema B. Šalaju, klasično određenje političke indoktrinacije dao je Clive Harber, čija se definicija ovog fenomena odnosi na „promoviranje jedne određene doktrine, ideologije, nazora ili pogleda na svijet kao apsolutne istine pri čemu se ne respektira nikakva kritička diskusija
38 Anđelko Milardović, Uvod u politologiju, Zagreb, Panliber, 1996, str. 153. PREGLED

141

o valjanosti dokaza”.39 Mogućnost kritičke diskusije utemeljene na argumentima i dokazima jeste ključna razlika između političkog obrazovanja i političke indoktrinacije, a političko obrazovanje ukoliko se želi razlikovati od političke indoktrinacije mora stimulisati kritičko razmišljanje. Političko obrazovanje i politička indoktrinacija imaju nekoliko zajedničkih elemenata. U oba procesa nastoje se prenijeti određena znanja, promovisati razvoj određenih stavova, te inicirati određeno političko djelovanje. Pri tome se, naravno, može govoriti o različitim tipovima znanja, o različitim vrstama stavova i o različitim oblicima političkoga djelovanja, no činjenica je da su u elementima znanja, stavova i participacijskih sposobnosti političko obrazovanje i politička indoktrinacija vrlo slični. Signifikantna diferencijacija je u razvoju sposobnosti kritičkog promišljanja o fenomenu političkog. U klasičnom shvatanju politička indoktrinacija se percipira u diskursu autoritarnih i totalitarnih političkih sistema koji snaže i reprodukuju monističku interpretaciju objektivnog fakticiteta življenja utemeljenu na fundacionalističkom konceptu znanja i istine u čijoj pozadini stoje različite konvencije političkog, socijalnog, intra odnosno interkulturnog i komunikativnog djelovanja. Liberalno-demokratskim društvima inherentan je jedan poseban tip indoktrinacije koji se može označiti pojmom demokratske indoktrinacije, jer se, za razliku od klasičnog tipa indoktrinacije, u ovom slučaju ne radi o nasilnom nametanju jedne apsolutne vrijednosti i istine, već o promovisanju demokratske političke kulture zasnovane na pluralističkoj racionalnosti. Iz navedenog proističe da “demokratska politička indoktrinacija” predstavlja opravdano i racionalno utemeljeno sredstvo u očuvanju integriteta demokratskih političkih sistema. 7. Interaktivan odnos političke kulture i političke strukture Interakcija koja nastaje između političke strukture i kulture zapravo je funkcionalna veza između objekcija političkog actualisa i njegove socijalne interiorizacije u smislu subjektivnog doživljaja ukupnosti političke i socijalne zbilje. Prema M. Mitroviću, najvažniji politički proces je upravljanje koje se sastoji od vladanja, kao aktivne, i potčinjenosti, kao pasivne komponente i odvija se u okvirima odnosa nadređenosti i subordiniranosti.40 Najvažniji politički odnosi
39 Berto Šalaj, Političko obrazovanje i politička indoktrinacija. U: Političko obrazovanje, br. 1-2, Vol. 2, 2006, str. 45–46. Tekst dostupan i na: http://www.politologija.hr/download_file.php?file=Salaj_1_22.pdf. 40 Milovan Mitrović, Uvod u sociologiju i sociologiju prava, Beograd, Izdavački centar Pravnog fakulteta, 2006.

142 PREGLED

su odnosi društvene moći (koja bi trebala da bude legitimna) i političke vlasti (koja bi morala da bude legalna), a najvažnije političke tvorevine su država i njoj primjeren državno-pravni poredak. U savremenim društvima na političke procese i odnose utiču i specifične i moderne političke organizacije kao što su političke stranke, politički pokreti, nevladine organizacije i mas-mediji. Kako politički akteri utiču na konceptualizaciju ukupne društvene stvarnosti, kojim sredstvima modeliraju percepciju objektivnog fakticiteta življenja i s kojim intencijama i interesom proizvode određene društvene odnose u najužoj je vezi sa najvažnijim kulturnim procesom-simboličkom komunikacijom. Ovaj proces reflektuje formiranje, prenošenje i upotrebu vrijednosti različitim komunikacionim kanalima u sferi politike. U cilju neposrednijeg sagledavanja vrijednosti koje dominiraju u jednom političkom ambijentu daje se pregled vrijednosnih sistema u političkom sistemu koje promovišu dominantne političke partije: KONZERVATIVNE PARTIJE:
1. NAGLAŠAVANJE TRADICIJE 2. ISTORICIZAM 3. POŠTOVANJE OBIČAJA, USTANOVA, MORALA, IDENTITETA 4. NAGLAŠAVA SVIJEST O PRAVNOM PORETKU 5. VJERA U AUTORITET 6. VJERA U DRUŠTVENE ELITE 7. SKLONOST ISKUSTVU vs. POLITIČKIH APSTRAKCIJA 8. REDUCIRA UVAŽAVANJE MODERNITETA I POJMA NAPRETKA 9. SKEPTICIZAM 10. ANTROPOLOŠKI PESIMIZAM 11. DRUŠTVENA HARMONIJA 12. DRUŠTVENA HIJERARHIJA 13. POŠTOVANJE ZAKONA STABILNOSTI INTEGRACIJE 14. ORGANICISTIČKO SHVATANJE DRUŠTVA

LIBERALNE PARTIJE:
1. RELATIVIZACIJA TRADICIJE 2. VJERA U LJUDSKI UM 3. VJERA U NAPREDAK 4. POJEDINAC – TEMELJNA DRUŠTVENA KATEGORIJA 5. INDIVIDUALIZAM 6. DRUŠTVO vs. ZAJEDNICE 7. RAZLIKOVANJE DRUŠTVA I DRŽAVE 8. VLADAVINA ZAKONA 9. SLOBODA MIŠLJENJA 10. ANTROPOLOŠKI OPTIMIZAM 11. TRŽIŠTE 12. PRIVATNO VLASNIŠTVO 13. SLOBODNA KONKURENCIJA 14. NEOLIBERALIZAM POSLIJE 1929.

PREGLED

143

HRIŠĆANSKO–DEMOKRATSKE PARTIJE: REGIONALNE PARTIJE:
1. DRUŠTVO I DRŽAVA NA HRIŠĆANSKIM NAČELIMA 2. PERSONALIZAM: ČOVJEK JE OSOBA 3. SLOBODA LJUDSKE OSOBE 4. PLURALIZAM DRUŠTVENIH GRUPA 5. OSOBNA ODGOVORNOST 6. NAČELO UČINKA 7. SOLIDARNOST KAO DRUŠTVO 8. DEMOKRACIJA 9. SUPSIDIJARNOST 10. SOCIJALNA DRŽAVA 11. DUHOVNI I KULTURNI PLURALIZAM 12. OBITELJ 13. SOCIJALNA PRAVDA 14. SOCIJALNO-TRŽIŠNO GOSPODARSTVO 1. PROTUCENTRALIZAM 2. AUTONOMIJA 3. DECENTRALIZACIJA 4. DEKONCENTRACIJA 5. SUPSIDIJAROST 6. FEDERALIZAM 7. SEPARATIZAM 8. SUKOB CENTRA I PERIFERIJE 9. REGIONALNI NACIONALIZAM 10. ODBRANA REGIONALNOG IDENTITETA 11. KRITIKA METROPLIZMA

SOCIJALDEMOKRATSKE PARTIJE: DESNO RADIKALNE PARTIJE:
1. REFORMIZAM 2. ODRICANJE KLASNE BORBE 3. POLITIČKI EVOLUCIONIZAM 4. PARLAMENTARIZAM 5. SOLIDARNOST 6. SLOBODA 7. RAVNOPRAVNOST 8. KRITIKA KAPITALIZMA, LIBERALIZMA I KOMUNIZMA 9. DEMOKRATSKI SOCIJALIZAM 10. SUODLUČIVANJE 1. ZATVORENO DRUŠTVO 2. ZAJEDNICA, ORGANSKA SOLIDARNOST 3. NAČELO VOĐE 4. KRV, TLO, RASIZAM, KSENOFOBIJA 5. IRACIONALIZAM, NACIONALIZAM, ETNOCENTRIZAM 6. AUTORITARNI POPULIZAM 7. TOTALNA DRŽAVA 8. AUTORITARIZAM 9. SVIJEST O ELITISTIČKOM POSLANJU

144 PREGLED

7.1. Posljedice političko-kulturalnog interakcionizma Proučavanjem interakcije političke strukture i kulture u savremenom svijetu u kojem dominiraju imperativi otvaranja, umrežavanja i podvođenja pod zajedničke vrijednosti različitih društvenih sistema zapaža se i činjenica da moderne države istovremeno uranjaju unutar sebe potencirajući kulturne specifičnosti kao svoje originalne i konkurentne potencijale i prednosti naspram globalizacijskog zahtjeva za kosmopolitiskim suživotom. «Završnicu XX vijeka, sudeći po zgušnjavanju velikih događaja i dinamičnih promjena, karakterisale su brojne ambivalentnosti, velike i neizvjesne turbulencije, stanja, odnosi i procesi bez presedana: debakl staljinizma, nacizma i fašizma, krah komunizma, raspad socijalističkih država, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, eksplozija nacionalizma, ubrzavanje procesa dekolonizacije, početak ujedinjenja Evrope itd»41. Političke i ekonomske promjene odigravaju se u nacionalnim i internacionalnim okvirima, u političke i ekonomske procese uključen je veliki broj subjekata sa različitim interesima tako da «i pored naglašene konsenzualnosti, vodeće kapitalističke države nalaze se u procesu bespoštedne ekonomske i tehnološke konkurencije, koja povremeno ugrožava i otežava ostvarivanje zajedničke vizije svijeta budućnosti.»42 Umjesto eksplikativnog otklona od kulture, savremena politička inteligencija služeći se njenim širokim definicijskim elasticitetom aktuelizuje njen kredibilitet u sklopu politike identiteta. Inflacija kulturne pluralnosti u procesu planetarne minijaturizacije i globalnog sažimanja prostornih, vremenskih, društvenih, kulturnih itd. distanci postaje odlučujući faktor u modelovanju političkih relevantnih identiteta odnosno, kako ističe C. Taylor, pojam kulture se inkorporira u savremene identitetske borbe (u vidu se ima širok raspon društvenih identiteta od nacionalnog, religijskog, političkog, regionalnog itd.), čime se, zapravo, akcentuje nezanemarljiva doza implicitnog konfliktnog naboja čije se eksplicitne manifestacije nerijetko percipiraju u društvenim sukobima diljem svijeta. Sledstveno tome, savremena politološka promišljanja o političkoj kulturi jedne zemlje postaju okosnica u razumijevanju aktuelnih političkih procesa i djelovanja na globalnoj političkoj pozornici.

41 Mijat Damjanović. U: Grupa autora, Politikološke teme, Beograd, Čigoja štampa, 2002. str. 13 42 Isto, str. 13 PREGLED

145

Zaključak Uvođenjem pojma političke kulture u naučnu teoriju prvi put se apostrofira značaj subjektivne dimenzije politike, odnosno značaj kognitivnih, afektivnih i evaluativnih orijentacija pojedinaca i grupa prema institucijama i obilježjima političkog sistema, ali i značaj političkih i civilnih interakcija. Dakle, naglasak se pomjera sa političkih objekata na političke subjekte, odnosno njihovo političko ponašanje, političko uvjerenje, političke stavove, političko komuniciranje, interakcije i odnose te načine njihovog formiranja, prenošenja i mijenjanja unutar političkog sistema. Teorijsko utemeljenje političke kulture, sa jedne strane, ide u pravcu uočavanja važnosti odnosa između političkog subjekta (pojedinca ili grupe) i političkog sistema kojem pripada i, sa druge strane, u pravcu uočavanje važnosti odnosa između političkih subjekata, pojedin(a)ca i grupe, unutar političkog sistema. Teorijski status političke kulture izveden je na subjektivnim političkim orijentacijama u okviru nacije ili pojedinih njenih dijelova, kognitivnim, afektivnim i vrijednosnim elementima koji uključuju znanje o političkoj stvarnosti, osjećanja vezana za politiku i političke vrijednosne stavove, te apostrofiranom značaju političke tradicije i političke socijalizacije, odnosno uticaju medija koji formiraju odgovarajuće percepcije stvarnosti i shodno tome utiču na formiranje političkih stavova i (de)stimulišu političke aktivnosti. U vezi sa tim, osnovnim se čini pitanje političko-vrijednosnog balasta prošlosti i predisponiranosti društva za razvoj demokratske političke kulture, odnosno međusobne povezanosti formativnih činilaca političke kulture, političke tradicije i političke socijalizacije, koji su ključni za političko obrazovanje ličnosti i njegovo uklapanje u određeni tip političkog sistema. U vezi sa tim, primijećeno je da usvojena politička znanja, sposobnosti i vrijednosti oblikuju određenu formu političke participacije u jednom društvu, a što se može percipirati i kao konsekvenca, ali i kao preduslov za razvoj određenog tipa političke kulture. Analogno procesu političke socijalizacije neophodno je imati u vidu i proces političke indoktrinacije. Naime, u zavisnosti od političkog sistema u kojem se pojedinac politički socijalizira i u zavisnosti od tipa političke socijalizacije kojem je bio podvrgnut može se govoriti o kvalitetu znanja, vrsti političkih stavova koji preovladavaju u društvu i stepenu političke participacije, odnosno oblicima političkog djelovanja. Raznovrsniji oblici političkog djelovanja, izraženija politička participacija, liberalniji politički stavovi, izražena politička tolerancija proističu iz procesa političke socijalizacije koji se odvija unutar demokratskih društava sa demokratskom političkom kulturom koja ima izražen participativni potencijal. Međutim, zaključuje se da demokratska politička kultura ne podrazumijeva samo participaciju građana u političkom sistemu, 146 PREGLED

već i određene lojalističke, podaničke elemente, a što upućuje da proces političke socijalizacije i u demokratskim društvima ima svojevrsnu indoktrinacijsku crtu u smislu da proizvodi osjećaj pripadnosti građana političkom sistemu i proizvodnju kolektivne saglasnosti temeljnim vrijednostima na kojima se taj politički sistem zasniva. Literatura Knjige
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Gabriel Almond, Sidni Verba, Civilna kultura: politički stavovi i demokracija u pet Zemalja, Zagreb, Politička kultura, 2000. Klaus von Beyme, Suvremene političke teorije, Zagreb, Stvarnost, 1974. Čedomir Čupić, Politička antropologija, Beograd, Čigoja štampa, 2002. Grupa autora, Politikološke teme, Beograd, Čigoja štampa, 2002. Grupa autora, Uvod u politologiju, Zagreb, Politička kultura, 2002. Grupa autora, Fragmenti političke kulture, Beograd, Institut društvenih nauka, 1998. Anđelko Milardović, Uvod u politologiju, Zagreb, Panliber, 1996. Milovan Mitrović, Uvod u sociologiju i sociologiju prava, Beograd, Izdavački centar Pravnog fakulteta, 2006. Nohlen, Diether, Politološki rječnik: država i politika, Osijek – Zagreb – Split, Panliber, 2001.

10. Milan Podunavac, Princip građanstva i poredak politike, Beograd, Fakultet političkih nauka, 1998. 11. Michael Rush, Politics and Society: an Introduction to Political Sociology, New York, Prentice Hall, 1992. 12. Vladimir Vujčić, Politička kultura i politička socijalizacija, Zagreb, Alineja, 1993. 13. Vladimir Vujčić, Politička kultura demokracije, Osijek – Zagreb – Split, Panliber, 2001.

PREGLED

147

Časopisi
1. Dragomir Pantić, Zoran, M. Pavlović, Javno mnjenje i srodni koncepti-odnos između javnog mnjenje – koncept i komparativna istraživanja, Beograd, FES i Institut društvenih nauka, 2007.

Internet
1. 2. Berto Šalaj, Političko obrazovanje i politička indoktrinacija. Dostupno na: http:// www.politologija.hr/download_ file.php?file=Salaj_1_22.pdf. Mirjana Radojičić, Politička kultura kao faktor razumevanja društvenih promena (na primeru raspada Jugoslavije). Dostupno na: http://147.91.230.48/ifdt/izdanja/casopisi/ifdt/IX-X/D-18/document.

148 PREGLED

Merima Čamo UDK 314.6 TRADICIONALNE MAKSIME U HABITUSU SAVREMENE PORODICE TRADITIONAL MAXIMS WITHIN THE MODERN FAMILY’S HABITATUS Sažetak Porodica kao jedna od najstarijih i najznačajnijih odgojnih snaga u društvu, koja uspješno i dosljedno obavlja reprodukciju ljudskog karaktera kakve zahtijeva društveni život, dugo je bila otok smiraja usred turbulencija izazvanih agensima socijalne dinamike. Međutim, savremena sociologija sve više problematizira transformaciju postmoderne porodice, otkriva, locira i analizira simptome njenog preobražaja koji su u dodiru sa određenim poticajnim uzrocima društvene prirode stvorili gotovo lančanu reakciju koja se u sferi porodičnih odnosa s pravom može okarakterisati kao kriza, raspad, dekadencija itd. Sve veće zanemarivanje tradiranih porodičnih vrijednosti i pravila od strane modernog čovjeka dovodi do opadanja značaja institucije porodice. Stoga se u tekstu pristupilo komparaciji pojedinih obilježja savremene nuklearne porodice i tradicionalne patrijarhalne porodice pri čemu se pokušalo doprijeti do odgovora u kojoj mjeri je moguće izvesti pounutrašnjenje nuklearne porodice u smislu restituiranja njene strukture vrednotama i konvencionalnom praksom razvijenim i očuvanim u okviru patrijarhalne porodice. Ključne riječi: porodica, monogamna porodica patrijarhalna porodica, nuklearna porodica, brak, tradicionalno društvo, moderno društvo, način života, vrednote Summary Family, as the oldest and most significant upbringing force in a society, successfully and consistently performs a duty of reproducing human character demanded by the social life. It used to be for a long time a safe haven in the midst of turbulences caused by agents of social dynamics. However, the modPREGLED

149

ern sociology to an increasing extent problematizes transformations within the postmodern family. The postmodern sociology reveals, locates and analyses family transformation symptoms which in contact with certain incentives of social nature have resulted in almost chain reaction. One may rightly characterize that reaction as crisis, fall, decadence etc. The growing neglect of traditional family values and rules by the modern man leads to a decline in the importance of the family as an institution. Therefore, the approach of this work is to compare individual features of a modern nuclear family and traditional patriarchal family where one attempts to reach out to answer to the extent within one can implement the internalization of the nuclear family in terms of restitution of its structure and values of the conventional practice of developed and preserved within the patriarchal family. Key words: family, monogamous family, patriarch family, nuclear family, marriage, traditional society, modern society, way of life, values Uvod Poznato je da egzistiranje bilo kojeg oblika ljudskog društva ovisi o proizvodnji potrebnih dobara i reprodukciji same radne snage. Dugo vremena reprodukcija se odvijala najvećim dijelom u porodici i to ne samo kao sušto produženje vrste već i kao primarno podruštvljavanje jedinke. Značajnije transfiguracije u aktivitetu tog relativno zatvorenog mikrosistema započinju prelazom iz jedne društvene formacije u drugu (iz feudalizma u kapitalizam) odnosno prelaskom iz zanatske u industrijsku epohu od kraja 18. stoljeća do sredine 20. stoljeća. Prvobitna (stihijska) industrijalizacija mijenjala je proizvodnju no nije značajnije zadirala u druge porodične funkcije. Međutim pokazalo se da je preobrazba procesa proizvodnje bila uvod u reorganizaciju postojeće porodične strukture – monogamne višegeneracijske patrijarhalne porodice (primjetne u postepenoj redukciji porodičnih funkcija, nuklearizaciji srodničkog sastava porodice, promjenama porodičnih vrijednosti...), te prikladna podloga za primjenu novih socio-ekonomskih i kulturoloških receptura, neprijemčivih za tradicionalna društva. Planska/uravnotežena industrijalizacija i njoj inherentan proces urbanizacije, uz ostale relevantne činioce, stimuliraju atomizaciju porodičnog jezgra i afirmiraju egalitarnu industrijsku nuklearnu porodicu. Ova se društvena grupa sve više otvarala prema široj socijalnoj zajednici, postajući percipijent moderniteta što je dovelo do niza složenih interakcija, iz kojih su opet, proizišla drugačija shvatanja o unutar porodičnim odnosima a zatim i o braku kao jednom od glavnih 150 PREGLED

preduslova za formiranje porodice (Milić, 2001: 312). Mnoge od funkcija koje je porodica ranije obavljala preuzima društvo, prenoseći ih iz samodovoljnog mikrosistema u kompleksiju specijalizovanih institucija poput školskih ustanova, zdravstvene službe, socijalne zaštite itd., čime se postepeno smanjivala ovisnost pojedinca od porodice. Mada patrijarhalna porodica u izmijenjenoj formi i danas koegzistira sa različitim oblicima nuklearne porodice socijalni dinamizam determiniran postindustrijskim razvojem društva koji započinje 50-tih godina prošlog stoljeća, umnogome je izmijenio dotadašnje obrasce načina života u organiziranim prostornim cjelinama (selo, grad) što je rezultiralo disjunkcijom porodičnog nukleusa, tj. prevalencijom nuklearnog tipa porodice. Porodica i savremeni način života Savremeni način života, prije svega, zahtijeva tehničku spretnost i sposobnost bez obzira na spol, svakom pojedincu omogućava profesionalno usavršavanje u smislu odabira, edukacije i kvalifikacija u određenoj vrsti zanimanja koja će biti izvor njegove egzistencije što posljedično dovodi do osamostaljenja pojedinca usljed sticanja finansijske neovisnosti itd. Nivo sveukupnog razvoja, prostorni kapacitet kao i objektivni socijalni uslovi kojima određena zajednica raspolaže predstavljaju kriterijum za (eventualno) raspoređivanje pojedinaca i grupa na željena/ciljana mjesta u društvu. Vještačka sredina u kojoj moderni čovjek egzistira posjeduje čitavu lepezu izbora kako u javnom tako i u privatnom životu što predisponira odcjepljenje/odmak od porodične matice, kreiranje sopstvenih ciljeva, odstupanje od naučenih obrazaca ponašanja, prihvatanje i stvaranje novih kulturnih elemenata itd. Savremenici predstavljaju izvor usmjeravanja pojedinca, lično, posredno preko poznanika, prijatelja ili novog medija (interneta), on prati savremene trendove koji postaju relaksirajuća zamjena za ranije usvojene običaje i moral (Risman, 2007: 30). Tajne novih informacijskih tehnologija u društvu, pa tako i u porodici brže savladavaju djeca/mlađi nego roditelji/stariji što dovodi do toga da globalna mreža postaje lakši i poželjniji vid spoznaje svijeta, a mobilne naprave za prenošenje govora jedan od značajnijih vidova socijalizacije korisnika jer „poučavaju jedinku komunikaciji sa bližnjima“. Usljed dobrog poznavanja tehničkih vještina i nesmanjenog zanimanja za postinovacije u toj sferi djeca/mlađi postepeno preuzimaju neke od uloga koje su, do tada, imali roditelji/stariji. Tradicionalni dijalog vođen face to face usvojen i odnjegovan u primarnoj grupi/porodici, supstituira tehnička
PREGLED

151

semiotika ─ elektronska poruka, frizirana slika; u najboljem slučaju glas bez emocije; socijalna interakcija postaje bezlična i afektivno neutralna a lične motivacije svjetovne, interesne, racionalne, efikasne, planirane itd. (Segalan, 2009: 345). Nekad privrženi i empatični članovi porodice postaju sve više okrenuti drugorednim, uzgrednim, sporednim tj. sekundarnim odnosima koji su lišeni dubokih emocija i dugotrajnog vezivanja, oni se utrkuje sa vremenom imitirajući društvenost dok u privatnom životu većina igra ulogu neshvaćenog autsajdera koji u virtualnom svijetu traži spas od samoće. Porodični čovjek postaje obuzet osjećajem za status, prestiž, količinu i superpotrošnju koja je rezultat zadovoljenja netom stečenih lažnih/umjetnih potreba stvorenih, oblikovanih i nametnutih putem sredstava masovnog komuniciranja a reificiranih u svijetu masovne kulture. Ova obilježja modrenog načina života jednako su prisutna i zastupljena u momentu izbora bračnog partnera i zasnivanja porodice, da bi se gotovo prećutno nastavila infiltrirati u dalji tok porodičnog života. „Karakteristična je pojava da je upravo tamo gdje se najglasnije ističe romantični kult porodice, brak posve iscrpljen institucijom razvoda. Individuumi mijenjaju svoja mjesta kao u poslovnom životu, u kojem se napušta mjesto ako se ukaže bolja prilika“ (Adorno-Horkheimer, 1980: 133). Porodična stvarnost premrežena je promjenama koje tipičnu nuklearnu porodicu podređuju novim porodičnim oblicima a procesi i stanja koji na to izravno upućuju su opadanje broja djece u porodici, odlaganje ženidbe i udaje (ponajčešće radi neriješenih egzistencijalnih pitanja), porast jednoroditeljskih porodica, povećana stopa razvoda, učestalost stupanja u nove bračne zajednice (nastaje novi tip porodice – rekonstituirana / binuklearna porodica koja podrazumijeva, „novog“, adoptivnog roditelja: „očuha“ ili „maćehu“), raste broj samaca i staračkih porodica, javljaju se prvi homoseksualni brakovi, pojačava se utjecaj medija i kompjutera na porodični život, konflikte u porodici sve više rješavaju socijalne ustanove itd. Iako universus porodice još uvijek uspijeva ispuniti namijenjenu joj društvenu zadaću a to je da kao bio-socijalna grupa omogućava stalno zadovoljenje potreba njenih članova, te vrši bitne funkcije u razvoju ličnosti (emocionalna i materijalna podrška za rast i razvoj djece i mladih), ona sve teže odolijeva silnicama aktualnih procesa (globalizacije, socijalističke tranzicije, recesije...), što njenu dalju preobrazbu čini, uveliko, neizvjesnom (Pašalić-Kreso, 2004, 14–15).

152 PREGLED

Tradicionalni porodični milje U sociološkom smislu, naznake krize nuklearne porodice mogle su se uočiti u intenzivnom procesu demokratizacije i egalitarizacije, tačnije u emancipiranju tradicionalnih maksima patrijarhalne porodice koje se očitavaju u autoritetu pater familiasa, moralno/običajnom imperativu, nejednakosti spolova, zajedničkom održavanju i uvećavanju imovine, njegovanju tradicionalnih društvenih odnosa, očuvanju rodbinskih veza, kolektivitetu itd. Pravac djelovanja, opredijeljenost, stav, dobnu posvećenost pojedinca uslovljavali su naslijeđeni sistem vrijednosti i blizina srodnika uz stalnu asistenciju prokreatora – oca, roditelja. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li se navedene konstituente, bar u određenim segmentima, mogu aplicirati na habitus savremene nuklearne porodice. Naravno, ovdje se ne radi o revalidaciji konzervativnog patrijarhalizma, nego o primjeni/prilagodbi vrednota koje su tvorile tradicionalnu okosnicu patrijarhalne porodice. Vrednote su relativno stabilne i hijerarhijski organizovane karakteristike grupe i pojedinca koje usmjeravaju ponašanje svojih nosilaca k određenim ciljevima. Njihova rehijerarhizacija se usko veže za stadijalne društvene promjene, te nastanak, usvajanje i proširivanje inovacionog jezgra u širim razmjerama i područjima društva. Činjenica je, da se unatrag nekoliko decenija, u instituciji porodice mogla uočiti spona između patrijarhalne i moderne vrijednosne orijentacije ali aberacijski socijabiliteti porodičnih aktera podstaknuti modernim načinom života zanemarivali su i na koncu potisnuli elemente tradicionalnog u gotovo svim aspektima njihovog ponašanja (verbalnog, neverbalnog, vrednovanja mišljenja, procjena situacija, odnosa prema sebi i okolini...) (Janković, http://www.rsp.hr./ojs2/index.php/rsp/article/view/354/358). Ako sa okosnice hijerarhijskog patrijarhalizma skinemo primodijalni zaštitni sloj inkarniran u sili autoriteta (porodična moć koncentrirana u rukama najstarijeg muškog člana), skupu nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose (centralne vrednote su ispravno, dobro, pravedno), obespravljenosti žene (uslijed ekonomske ovisnosti o muškarcu i patrijarhalizacije običaja), odnosima unutar zajednice koji su imali srodnički a ne društveni karakter, te intenzivnom utjecaju grupe na ponašanje članova uvidjet ćemo da to nisu samo konkretumi patrijarhalnog starješinstva nego složeni obrasci prisajedinjeni sa generativnim normama (propis, pravilo, načelo rada, ugledni primjer, mjerilo...) iz kojih su posljedično proizišle svojevrsne duhovne motivacijske smjernice za porodični kolektiv. Konvencionalnu praksu prožetu duhovnim valerima odnjegovale su generacije prije nas prkoseći vremenu i društvenim promjenama.
PREGLED

153

Rijetke su bile prilike kada se u javnosti moglo polemisati o krizi i raspadu socijalnog entiteta (zajednice, grupe...) u kojem je ona bila zastupljena. Očigledno da je respektiranje autoriteta imalo i svoju suptilniju stranu koja se ispoljavala kroz uvažavanje i poštivanje situsa/položaja (društvenog, imovinskog...), iskustva, dostojanstva, persistencije muškog člana porodice − oca. Taj vid respektiranja bila je pouzdana markacija za unutargeneracijsku i međugeneracijsku toleranciju. Kroz upravljačku i odgojnu funkciju koju je otac vršio djeca su se učila prilagođavati, voljeti, brinuti o bližnjem, poštivati, cijeniti iskustvo starijih, odgovarati za svoje postupke. Očeva strogost polučena stegom i pokoravanjem (disciplinom), na svojevrstan način je utjelovljavala pravednost i pružala, za dijete, prijeko potreban osjećaj zaštite i sigurnosti. Njegovu delimitaciju lišenu emocija ublažavala je majčinska nježnost. Submisivnost žene se prelamala kroz odgoj, ljubav, posvećenost, istrajnost, prisnost, blagost, pristupačnost, spontanitet, nesebičnost, čestitost itd. Autoritet oca i emotivno utočište koje je majka u svom „nesvjesnom samopouzdanju“ izdignula iznad postojećih pravila (npr. ljubav bez discipline nije dovoljna da osigura generacijski kontinuitet), uz neophodnu materijalnu bazu, stvorili su povoljan i pogodan milje za porodični život, desenzibilirali biološkosocijalnu putanju između djetinjstva i odraslog doba, uravnotežili delikatne međuporodične odnose, te stimulirali rad i napredak. Umjesto zaključka Sve ono što porodica kao osnovna ćelija društva nudi pojedincu u mikro izdanju, od njega se zahtijeva interpretacija istog u širem društvu. Nepoznavanje valjanih i bitno korisnih aspekata konvencionalne prakse i intolerancije spram vrijednosne orijentacije karakteristične za instituciju patrijarhalne porodice, te nedostatak interesa za njihovo razlikovanje od konzervativnih postupaka i ograničavajućih uputa rezultiralo je postepenom demoralizacijom savremene porodice (Lasch, 1986: 186). Postmoderni način života kreira individualne izbore čak i po cijenu emocionalnih i ekonomskih lomova, trendovske vrednote, nestabilne modele identifikacije, porodičnu polimorfiju (mnogoobličnost), ostavljajući malo prostora za retrospektivu u čijoj bi protežnosti zaiskrile tradicionalne vrednote univerzalne grupacije. Njihova socijalna evokacija podstaknula bi uspostavljanje prikladnih etičkih korektiva u instituciji savremene nuklearne porodice i zasigurno olakšala njenu neizbježnu (post)transformaciju.

154 PREGLED

Literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. W. T. Adorno, M. Horkheimer, Sociološke studije, Zagreb, Školska knjiga, 1980. Josip Janković, Vrednote u kontekstu obiteljskog sustava. (dostupno na: http:// www.rsp.hr./ojs2/index.php/rsp/article/view/354/358, preuzeto: 01. 08. 2010). Cristophe Lasch, Narcistička kultura, Zagreb, Naprijed, 1986. Anđelka Milić, Sociologija porodice: kritika i izazovi, Beograd, Čigoja štampa, 2001. Adila Pašalić-Kreso, Koordinate obiteljskog odgoja, Sarajevo, Jež, 2002. Dejvid Risman, N. Glejzer, D. Ruel, Usamljena gomila, Novi Sad, Mediterran Publishing, 2007. Martin Segalan, Sociologija porodice, Beograd, Clio, 2009.

PREGLED

155

Lejla Turčilo UDK 316.653 MEDIJI I/ILI DEMOKRATIJA: IMA(MO) LI IZBORA? MEDIA AND/OR DEMOCRACY: IS THERE A (ANY) CHOICE? Sažetak Savremeni mediji sve više postaju instrumenti reduciranja demokratije (umjesto instrumenta demokratije), čime se čini radikalan zaokret i u interpretaciji medija kao četvrtog staleža ili sedme sile. Agenda medija sve više se kreira u skladu sa interesima i zahtjevima političkih i ekonomskih elita, što javnosti uskraćuje (ili reducira) količinu i kvalitet informacija na kojima ona prosuđuje o stvarnosti i svijetu u kojem živi. Članak analizira političke posljedice ovakve medijske situacije i objašnjava koncept infonautike, kao jednog od mehanizama kontrole i zaštite medija od publike/javnosti. Ključne riječi: četvrti stalež, sedma sila, agenda setting medija, newsworthy, medijski spektakl, infonautika Summary Contemporary media are becoming, to an increasing extent, democracy reduction instruments (instead of being instruments of democracy), thus causing radical changes in the interpretation of media as a fourth estate or the seventh power. Media agenda is progressively devised in accordance to interests and demands of political and economic elites, which reduces quantity and quality of information which the public uses for orientation in the realm of reality and world where public lives. In this article the author analyzes political consequences of such media situation and explains the concept of “infonautics”, as one of the mechanisms for the media control and protection by the public/ audience. Key words: Fourth estate, seventh power, agenda setting of media, newsworthy, media spectacle, infonautics

PREGLED

157

Savremeni mediji: četvrti stalež, sedma sila... ili nešto treće? Jedna od glavnih odrednica savremenog društva i svijeta jest njegova orijentiranost na medije i stvarnost koju oni kreiraju. Ogroman je broj medija kojima je svako od nas izložen svakodnevno, često i nesvjestan njihova prisustva. Kaže se da je savremena egzistencija čovjeka obilježena konstantnom podijeljenošću pažnje1, a mediji odvlače značajan dio te pažnje savremenog čovjeka. Već sam broj i raznorodnost medija kojima je svaki pojedinac izložen trebao bi biti neka vrsta garancije za raznolikost informacija i mogućnost izbora koja mu se nudi. Po teoriji, to bi bila idealna situacija, savršen primjer medija kao „četvrtog staleža“, koji obezbjeđuje građanima dovoljan broj najrazličitijih informacija za kompetentno sudjelovanje i (pr)ocjenu ostale tri poluge demokratije (zakonodavna, izvršna i sudska vlast). Ali, da li je zaista tako? Kritičari savremenih medija smatraju kako su rastući korporativni utjecaj, konsolidacija medijskog vlasništva i medijska međuprožetost (horizontalna i vertikalna koncentracija) stvorili sasvim novu medijsku scenu, kojom, istina, cirkulira ogroman broj ne samo medijskih kuća i medijskih proizvoda, već i veliki broj izvora informacija, tehničkih mogućnosti njihova prijenosa, te izuzetno velika količina najrazličitijih sadržaja2, ali to suštinski smanjuje, a ne povećava ulogu medija kao četvrtog staleža. Takozvani „robni model komunikacija“3 svojim umrežavanjem i medijskom koncentracijom reducira raznolikost u pristupu komunikacijskim kanalima. Prva suštinska promjena koja se dešava jeste povezivanje industrije vijesti i industrije zabave u ono što se u savremenim okvirima naziva medijskom industrijom. To za posljedicu ima tzv. višak vijesti, a manjak informacija u savremenim medijima. Glavni razlog za ovo leži u činjenici da su mediji – uključujući i industriju vijesti i industriju zabave – gotovo u potpunosti integrirani u globalnu kapitalističku ekonomiju. „To znači da je savremeni medijski sadržaj usmjeren na ostvarivanje korporativne ekspanzije i da, samim tim, savremene vijesti redefiniraju raniji koncept javnog dobra i javnih usluga i povezuju ih sa korporativnim (privatnim) interesima.“ (Fursich i Roushanzamir, 2001: 375) U praksi to znači da se na najevidentniji mogući način materijalizira oduvijek prisutna težnja da se

1 2

U psihologiji biznisa ova se podijeljenost pažnje naziva multitasking. Insistira se na terminu „sadržaj“, jer on opisuje medijske proizvode koji nisu nužno informacije. 3 Engl. Commodification Model of Communication; pojam E. Fursich i E. P. Lester Roushanzamir, Corporate Expansion, Txtual Expansion: Commodification Model of Communication, Journal of Communication Inquiry, SAGE Publications Inc., 2001, str. 375–395.

158 PREGLED

privatni interes kapitalista ogrne plaštom interesa šire javnosti4, odnosno da se u vijesti koje su, naoko, od značaja za javnost uvrste i one vijesti koje su u interesu medijskih vlasnika ili drugih interesnih grupa i pojedinaca povezanih s njima. Jedan od razloga za to je činjenica da je glavni kriterij isplativosti medijskog sadržaja komercijalni. Tako, iako na prvi pogled svjedočimo ogromnom izboru medijskih sadržaja, odnosno vijesti o najraznolikijim zbivanjima, suštinski živimo u vremenu komercijalne kulture, u kojoj „beskonačno loveći sve veću publiku, oglašivački mediji gravitiraju uspostavljanju formule zabave, prema najnižoj razini općeg ukusa. Komercijalna kultura pospješuje izmišljene obrasce koji jamče stvaranje stalnog zadovoljstva. Ona favorizira vulgarnost, zloću i skriva se od svakog eksperimenta i različitosti.“ (Bogart, 1995: 8) Današnji mediji i dalje donose vijest (kao news, novost, novum), ali ne nužno i informaciju (kao negaciju neznanja, otklanjanje nedoumice). Umjesto isuviše izbora, zapravo, izbora – nema. „Umjesto da ostvaruje komunikaciju, informacija se iscrpljuje u insceniranju komunikacije. Umjesto da proizvodi smisao, ona se iscrpljuje u insceniranju smisla.“ (Baudrillard, prema Tomić, 2008: 6). Ova Baudrillardova teza, iako na prvi pogled djeluje defetistički, suštinski nije netačna: ogromna količina vijesti kreira privid sudjelovanja u komunikacijskom sistemu, odnosno daje građanima lažnu sliku da su i sami dijelom komunikacijskih procesa, pri čemu se zanemaruje činjenica da za kompetentno sudjelovanje u društvenim i komunikacijskim procesima građani moraju raspolagati prvoklasnim informacijama, koje tačno opisuju i suštinski oblikuju stvarnost, a ne sekundarnim vijestima, koje jesu zanimljive, ali ne i utjecajne. Ovo, novo doba u kojem dominira vijest, a ne informacija Z. Tomić naziva new$ age, pri čemu oznaka „$“ umjesto „s“ sugerira utjecaj kapitala na oblikovanje naše svijesti. „New$ age je i bukvalno novo doba“, smatra Tomić, „ali doba obilježeno prevashodno vladavinom medija, vladavinom vijesti, a time i vladavinom novog vrijednosnog poretka (...) New$ age, kao simbolička aura savremenosti, to novo informacijsko doba, konstituisano je na tezi da su kapital i odnosi koje uspostavlja naša jedina i nedvosmislena stvarnost. (...) Štaviše, možemo reći da su savremeni masmediji ne samo servilno komercijalni, već da su, shodno modernim vremenima postali pravi agenti kapitala.“ (Tomić, 2008: 19–20). Vijesti kojima je javnost svakodnevno izložena mijenjaju ne samo javni prostor i javni diskurs, nego i samu javnost, ali i demokratiju. New$ age, kao nova medijska kultura, zasnovana na robnom modelu komunikacije/a, svojevrstan je novi način interpretacije svijeta, u kojem „pitanje medijske kulture postaje pitanje političke kulture, čime
4 Više o ovome u: A. Nuhanović, Demokratija, mediji, javnost, Sarajevo, Promocult, 2005. PREGLED

159

se kategorija javnosti, razvlašćena kategorijalnog aparata koji je konstituisao njeno značenje u klasičnom smislu, postavlja u samo središte. Tim prije što, uprkos deklarativnom zalaganju za demokratsku opciju koja se temelji na striktnoj demarkacionoj liniji između sfera publicusa i privatusa, novi univerzum komunikacije i nova sfera medija prouzrokuju pomaljanje jednog specifičnog socijalnog, kulturnog, komunikativnog i političkog prostora u kojem su upravo ove kategorije dovedene u pitanje.“ (Tomić, 2008: 27) Dakle, višak vijesti i manjak informacija u medijima novog doba (new$ age) uzrokovao je sasvim novi problem kod javnosti. Ona, naime, više nije suočena s poteškoćama kakve su bile imanentne nedemokratskim sistemima, u kojima je javnost bila limitirana u pristupu informacijama, već je suočena s novom vrstom poteškoća u definiranju potrebne količine kvalitetnih informacija. Dakle, ključno pitanje javnosti ranije je bilo: kako doći do informacije, dok je danas ključno pitanje: kako doći do prave informacije. „Dugo vremena se postavljao problem pristupa informaciji, dok je danas problem u izboru informacije uslijed enormnog broja vijesti. U isto vrijeme postavlja se pitanje kako se zaštititi od nasilja onih koji manipulišu informacijama i dovode do njihovih deformacija. Samim tim gubi se povjerenje u medije. To obilje vijesti zbunjuje javnost, koja malopomalo počinje to prihvatati indiferentno i apolitično. Pojedinac sve više postaje neosjetljiv na patnje drugih, zatvarajući se u sebe da bi opstao i zaboravio. To nije pobjeda, već poraz informacije kao takve.“ (Nuhanović, 2005: 147) Autori poput Baudrillarda, Tomić i Nuhanovića predstavnici su takozvanog „pesimističnog iščitavanja medija“, ali čak i ako njihove stavove uzmemo s izvjesnom rezervom, ipak ih ne možemo sasvim odbaciti kao neutemeljene. Stoga se u novom, očigledno nimalo optimističnom i nimalo svijetlom medijskom ozračju (kakvim ga opisuju ovi autori), legitimnim čini postaviti pitanje možemo li uopće savremene medije smatrati „četvrtim staležom“ ili „sedmom silom“, što su termini kojima se implicirala njihova esencijalna uloga u demokratiji. Štaviše, mogli bismo reći da je pesimistična slika medijske stvarnosti 21. stoljeća djelimično posljedica ranijeg glorificiranja medijske uloge u demokratiji; glorificiranja koje nije bilo samo teorijske, već i krajnje praktične naravi. Tačnije, dok smo pokušavali opisati medije kao „graditelje“ ili „stubove“ demokratije, promakla nam je njihova transformacija u nešto posve drugo. Otrježnjenje koje nam je donijelo 21. stoljeće iziskuje i promjenu diskursa: umjesto da medije posmatramo kao one koji grade demokratiju, trebamo o njima početi razmišljati kao o sredstvima za informiranje, educiranje i kreiranje javnog mnijenja. Ta sredstva, naravno, nisu bezgrješna, niti per se mogu biti nositelji demokratije, ali trebaju obezbjeđivati informacije i biti „psi čuvari“ demokratije (a ne nužno njen glavni konstitutivni element). 160 PREGLED

Promjena diskursa u interpretaciji medija: agenda setting, newsworthy i spektakl u medijima i infonautica kao način zaštite javnosti Dosadašnja istraživanja masovnog komuniciranja fokusirala su se, uglavnom, na masmedijske poruke i njihov utjecaj na recipijente. Malo pažnje posvećeno je komunikatorima, budući da se pretpostavljalo da su kreatori masmedijskih poruka ekskluzivno novinari, odnosno urednici u medijima. Međutim, recentna istraživanja pokazala su da se moć diktiranja medijske agende s urednika (novinara) sve češće pomjera na različite organizacije koje pronalaze sve suptilnije načine uključivanja u masmedijske kanale. Komunikacijski okvir koji pri tome koriste jest agenda setting funkcija masovnih medija.5 To nam daje za pravo da ustvrdimo kako je savremeno medijalizovano društvo zasnovano na tzv. biotop modelu, u kojem „masa ljudi konzumira masu proizvoda; masa kapitala u rukama je malog broja ljudi koji upravljaju cjelokupnim mamutskim sistemom“ (Inglis, prema Nuhanović, 2005: 136). To zapravo znači da je pol na kojem je javnost zapravo pasivni pol konzumenata, dok je pol na kojem je kapital aktivni pol malobrojnih. Istovremeno, medijska agenda više nije isključivo medijska; ona je usmjerena (i usmjeravajuća) na javnost, ali ne u smislu medijske informacije, nego u smislu medijske manipulacije. Zadatak medija nije više (isključivo) informirati, nego i usmjeravati (i stavove, i emocije i ponašanje konzumenata informacija). Brojni dokazi iz savremene medijske stvarnosti upućuju na činjenicu da javnost često ostaje izdvojena iz procesa definiranja bitnih pitanja o kojima se diskutuje na javnoj sceni, odnosno da „ona grupa u društvu koja zauzima položaje najveće moći i privilegija također ima i najviše uticaja na tzv. sredstva masovne komunikacije, tako da preko njih ostalom dijelu društva nameće svoje definicije i objašnjenja društvenopolitičkih problema.“ (Šušnjić, prema Nuhanović 2005: 139). Neki teoretičari (Marks, Althusser) o mas-medijima govore u kontekstu ideologije, odnosno smatraju ih ideološkim aparatom. Ako se složimo sa takvim stavom, te prihvatimo li tačnom činjenicu da je ideologija savremenog doba zasnovana na kapitalu, zaključujemo kako se agenda mas-medija kreira po agendi kapitala i njegovih vlasnika. Vijesti i informacije prezentirane u takvom kontekstu više su od pukog prenošenja događaja za potrebe javnosti; one su „poruke, persuazivno obogaćene, i slike koje oblikuju naše osjećaje i objašnjavaju nam ih“ (Nuhanović, 2005: 141). Te „nove“ vijesti danas se kreiraju prema sasvim novim kriterijima, koji prevazilaze standarde novinarske deontologije i sve više
5 Detaljnu analizu agenda setting funkcije mas-medija napravila je, u još neobjavljenoj doktorskoj disertaciji, dr. Vedada Baraković; disertacija pod naslovom Strukturiranje medijskih sadržaja pod utjecajem odnosa s javnostima, odbranjena je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu u julu 2008. godine. PREGLED

161

zalaze u sferu zabave. Da bi uopće bile čitane/slušane/gledane te vijesti prije svega moraju biti zanimljive, a da bi se to postiglo one se obogaćuju senzacionalizmom i pričama o zanimljivim akterima. Spektakl, odnosno senzacija i akteri glavna su dva kriterija kojima se mjeri vrijednost događaja, odnosno na osnovu kojih se (pr)ocjenjuje da li je događaj vrijedan izvještavanja. Naime, jedan od prvih slogana američkog New York Timesa bio je: All the News That Fit to Print6, što je impliciralo da ovaj list objavljuje sve vijesti koje mogu stati u novinu, odnosno da je selektivnost na osnovu koje se definira sadržaj medija zasnovana na interesu čitatelja. Svoju neovisnost od bilo koje vrste utjecaja na sadržaj novine, NY Times je godinama garantirao naslovnicom bez ijednog komercijalnog oglasa. Time se naglašavala odvojenost informativnog i oglašivačkog dijela medijskog poslovanja. Poslije 5. januara 2008. godine, kada je, prvi put u historiji, New York Times objavio komercijalni oglas na naslovnoj stranici7, ništa više nije isto u globalnim medijima. Nakon što je 2007. godine The Wall Street Journal postao dijelom imperije vodećeg medijskog mogula današnjice Ruperta Murdocha, i New York Times prestaje odolijevati naletima globalne finansijske krize i okreće se savremenom načinu poslovanja: na naslovnicu ide all that fits to print8, vijesti ili oglasi, svejedno. To, naravno, ne znači da više ne postoje pravila kojima se definira selektivnost savremenih medija; ona se naprosto mijenjaju u skladu sa komercijalnim interesima. To nesumnjivo ima utjecaja i na političku stvarnost, čak i na globalnoj razini. Naime, ako smo zaključili da se mijenja uloga medija, kao ranijeg četvrtog staleža ili sedme sile, mijenjaju se i kriteriji na kojima oni grade (i političku) sliku svijeta. Savremena politička zbivanja više se ne prenose na ranije dominantan način all the news that fit to print, već se razvija sasvim novi koncept u medijskoj interpretaciji politike, opisan terminom newsworthy9, koji implicira da se više u medijima ne nalazi samo i isključivo ono što se zaista desilo, već ono što je „vrijedno izvještavanja“. Upravo je newsworthy savremene politike doprinio tako naglom osnaživanju agenda setting funkcije savremenih medija. Naime, i ranije je jedan od glavnih kriterija za procesuiranje informacija o nekom događaju u medijima bio relevantnost (kao svojevrsna rana inačica newsworthyja), ali je ta relevantnost posmatrana sa stanovišta publike/recipijenata, a ne izvora i medija, odnosno komunikatora. Drugim riječima, kada se
Preveden sa engleskog jezika, u širem značenju, ovaj slogan glasio bi: Sve vijesti koje mogu stati na stranicu. 7 Ironično, reklamira se drugi korporativni medij: TV stanica CBS. 8 Sve što može stati na stranicu. 9 Newsworthy (engl.) – vrijedno izvještavanja. 6

162 PREGLED

donosila odluka da li je neka vijest relevantna za objavljivanje u medijima, razmatrao se njen značaj za publiku, a ne predominantno utjecaj/interes komunikatora koji iza nje stoji10. Newsworthy koncept pravi radikalan zaokret u ovom polju, stavljajući na prvo mjesto u lancu definiranja važnosti informacije, odnosno selektivnosti medija, same aktere vijesti ili izvore informacija, uz još jedan važan kriterij: da bi vijest uopće bila relevantna mora biti spektakularna11. Upravo iz tog razloga se redefinira i sam događaj, kao glavni predmet medijskog izvještavanja, pa medijskim događajem postaju „često spektakularne ceremonije usmjerene na to da izazovu pažnju javnosti“ (Voćkić-Avdagić, 2002: 67). U industriji zabave oduvijek mnogo veće šanse da dospije na naslovnu stranicu ili udarne headlines-e TV-a ima vijest o irelevantnom spektaklu u kojem sudjeluje neka celebrity ikona, od vijesti o temi koja je od interesa za publiku, ali koja nema elemente spektakla sa učešćem javnih osoba12. U politici, pak, ova je vrsta selekcije novijeg datuma. To je jedna od najevidentnijih posljedica integracije industrije vijesti i industrije zabave, koja se manifestira i u političkoj sferi13, u kojoj je vrhunac spektakla zapravo sukob, odnosno još ekstremnije: rat i to rat uklopljen u dominantne ideološke okvire koje slijede i mediji. Kako primjećuje Ž. Paić: „Globalna industrija vijesti sa CNN-om i CBS-om kao paradigmatskim korporativnim servisima američke neokonzervativne ideologije na vlasti od Pustinjske oluje, rata u BiH, napada na Twinse, pa do zauzimanja Bagdada djelovala je ideološki besprijekorno. Stvorila je medijske junake (Peter Arnett i Christiane Amanpour) u kriznim područjima svijeta. Modelski je savršeno zamagljivala ključne uzroke ratova unatoč dijaloškim formama sučeljavanja mišljenja. Događaj je posredovala ili grubom brutalnošću hiperrealnosti (pokolj na Markalama, primjerice) (...) ili je, pak, propagandno stilizirala masovno poprište zločina (kao u slučaju Ground Zero).
10 Barem je tako bilo/trebalo biti u idealnom slučaju, odnosno po teoriji. 11 If it bleeds, it leads (engl. Ako ima krvi, to je na naslovnici) – još jedan od slogana američkog novinarstva. 12 Najbolji primjer za to su nominacije za nagradu Oscar, koje se obavezno nađu u terminu večernjih vijesti čak i lokalnih TV-stanica, a u kojima stilisti komentiraju odjeću slavnih glumaca, koji odnose nagrade za filmove koje većina publike nikada neće ni pogledati. 13 Inauguracija američkog predsjednika Baracka Obame 20. januara 2009. godine pokazala je upravo ovu nov vrstu newsworthy izvještavanja i u političkoj sferi: kreirana kao medijski spektakl sa učešćem celebrity muzičara, poput Bono Voxa i John Bon Jovija, u prvi je plan stavila styling prve dame Michelle Obama, pitanje mogućnosti korištenja blackeberryja od novog američkog predsjednika, dok su u drugom planu ostale političke implikacije te inauguracije. PREGLED

163

U svim je slučajevima događaj viđen (svojim očima) ili protumačen (mojim riječima) kao nešto već prethodno dogođeno.“14 To, posljedično, znači da je u savremenim ekonomskim i političkim okvirima, neovisnost medija, kao kreatora informacija i tumača stvarnosti stavljena pod veliki znak pitanja. „Priča o potpunoj neovisnosti medija, kao posljednja mala utopija kulta herojskog pojedinca unutar liberalno-demokratske mreže lupeških ovisnosti odavno je šuplja. Ali, bez njezine slatke tlapnje ne preostaje više nikakvo utočište nade. To nipošto ne potire stajalište da su novinari danas jedine zbiljske zvijezde i junaci spektakularnog događaja svijeta kao slike/riječi. Oni nisu anonimne žrtve. Bez njihova posredovanja događaj je čisto ništavilo.“ 15 Savremena politika prezentirana javnosti na način i pod utjecajem savremenih medija, dakle, mijenja se i sama postajući na neki način komercijaliziranom, a to mijenja i politički učinak savremenih medija. Medijska interpretacija politike stvara sasvim novi odnos medija prema političarima i političara prema medijima, pri čemu se kao važni akteri u političkom procesu nameću mediji, putem kojih se politika posreduje. Davanje i oduzimanje legitimiteta od strane medija svojevrsni je novi „medijski reket“ kojem su izloženi politički subjekti, a javnost, kao treći akter u tom sistemu, nekritički prihvatajući stav(ove) medija, (p)održava takvo stanje. Takozvana telepolitika današnjice, manifestira se, dakle, u nekoliko formi: kroz politizaciju medija (na način da politika od medija više ne očekuje da budu tihi, već naprotiv: da glasno i nedvojbeno podržavaju dominantnu/e politiku/e, odnosno da služi njoj, a ne javnosti), kroz medijalizaciju politike (na način da se politički procesi, događaji i debate pomjeraju from streets to screens16), ali i kroz sve veće „navođenje i zavođenje javnosti“ (kako to naziva S. Šimić). Upravo iz tog razloga čini nam se važnim podsjetiti na Streetovo upozorenje da „demokratija zahtijeva više od toga. Ona traži više od pukog prikupljanja informacija i uključuje i prilike za osvrtanje na znanje i za vijećanje o sukobljenim zahtjevima za javnim i privatnim dobrima.“ (Street, 2003: 188) Za publiku, javnost, ali i medije same iznimno je važno da prepoznaju i shvate da „carovanje „površinom“ koje je upisano u samu strukturu modernih medija orijentisanih ka dinamici „komprimovanja“ i „disperzije“, istovremeno omogućava neprekidno produkovanje „vladajućih paradigmi“ koje ulaze u opticaj i postaju nakratko čvorna mjesta oko kojih se organizuje polje društvene komunikacije“. (Tomić, 2008: 14) Diktatura banalnosti, rastuća arogancija
14 Ž. Paić, http://www.matica.hr/vijenac/vijenac239nsf/AllWebDocs/teror. 15 Ž. Paić, http://www.matica.hr/vijenac/vijenac239nsf/AllWebDocs/teror. 16 Engl. – sa ulica na ekrane.

164 PREGLED

medija, te medijski populizam i klijentelizam, kao pojave imanentne savremenim medijima (ili, barem, većini njih), čine da i sve veći broj građana, ali i teoretičara, vide medije kao instrument reduciranja demokratije (Huntington), umjesto ranije interpretacije medija kao instrumenata demokratije. Ono što građanima, publici, javnosti, ostaje na raspolaganju, kao svojevrstan mehanizam zaštite u savremenoj se teoriji naziva infonautika. Koncept je to po kojem je od suštinske važnosti za građane da shvate i prihvate da informacija nije jednako znanje, odnosno da njeno „pretvaranje“ u znanje iziskuje njeno strukturiranje i interpretaciju. Infonautika sugerira da, kao građani, mi moramo naučiti kako plivati u moru informacija. Medijska pismenost jedan je od njenih aspekata, ali tek početni. Mediji i demokratija vs. mediji ili demokratija? Ili: Siva je slika svijeta, zar ne?17 Zašto je, uopće, infonautika važan i inovativan koncept? Naime, svi već izneseni argumenti ukazuju na činjenicu da savremeni mediji nameću sasvim novu sliku svijeta građanima i sasvim nova „pravila igre“. „Trend je opći, naravno, uopće nema sumnje da svijetom – barem njegovom zapadnom stranom – vlada ideologija statusa quo i da su mediji glavni prodavači ideološke robe: to znači čuvati i promovirati vrijednosti liberalnog kapitalizma kao „najboljeg od svih svjetova“, te pratiti inscenacije tobožnjih „promjena“ koje zapravo simuliraju kolektivnu vjeru u „progres“ i „popravljanje stanja“, a krajnje je skaradno postavljati radikalna pitanja i dovoditi sistem u pitanje. Sve izvan apsolutne lojalnosti vladajućem neoliberalnom sustavu smatra se politički nekorektnim i odioznim. Mediji se utoliko više obraćaju potrošačima, a sve manje građanima, zato jer intencija i jest da se građani u što većoj mjeri pretvore u potrošače.“18 Ključna opasnost i politička posljedica tog pretvaranja građana u potrošače leži u tome što medijski konzumenti od mislećih subjekata u komuniciranju postaju ne misleći objekti informiranja od strane političkih elita. Nekadašnji aktivni, misleći homo politicusi pretvoreni u pasivne medijske (i druge) konzumente ne traže promjene u političkoj sferi, ali traže stalne i neprekidne news feedove19 koji će biti zabavni, senzacionalni, skandalozni... Takve su i same informacije danas: da li zato što publika to želi ili zato što su mediji publiku nagnali da to želi, tek mediji proizvode do srži ogoljenu
17 Aluzija na stih pjesme „Minimalizam“ bosanskohercegovačke rok grupe Letu štuke. 18 Viktor Ivančić, Magazin „Dani“, 11. 07. 2008. str. 19. 19 News feed (engl.) – dolazeće vijesti, u širem značenju pojam označava stalnu glad za novim informacijama. PREGLED

165

kvazi-stvarnost, u beskrajnim reality show programima, laku populističku zabavu u tabloidnim magazinima i unisone sadržaje po formuli: celebrity akter + spektakl = uspjeh20. „Novinarstvo sve više postaje djelatnost proizvodnje zabave, mijenjaju se i njegova svrha i njegova pravila: sve je površnije, sve je optimističnije, sve je više lišeno kritičnosti, a na djelu je i dosta bezobziran odnos prema činjenicama koje su nekada smatrane svetinjama. Sam čin ‘informiranja’ pretpostavlja svakodnevno izlaganje čitatelja baražnoj vatri senzacija, od kojih ni jedna nema prioritet, a većina su gola konstrukcija samih medija. Magovi medijskih korporacija propovijedaju ‘proizvodnju sadržaja’, u čemu najprije treba prepoznati negiranje autorstva, a ‘sadržaj’ je nešto poput kokica ili čokolade: lako probavljivo, ali sasvim neobavezno. Budući da se traži količina angažira se jeftina radna snaga, s prosječnom pismenošću, koja je sada već zastrašujuće niska. Cijela priča, zapravo, postaje jako, jako jeftina. Ono što se staromodno nazivalo ‘angažmanom’ postalo je nepoželjno, ili dobro skriveno, pa bih – koristeći se tim istim drevnim jezikom – današnju ulogu novinarstva najradije nazvao reakcionarnom,“ tako precizno detektira problem Viktor Ivančić21. Politička posljedica činjenice da su građani zavedeni medijskom stvarnošću i udaljeni od stvarne stvarnosti u kojoj se donose političke odluke koje im oblikuju živote, jeste sve veća pasivnost građana i njihov sve manji interes za politiku i političko (izuzev u situaciji kada je i to političko prezentirano na infotainment način, odnosno u light formi koja ne traži puno razmišljanja, nego zabavlja i zavodi). Savremeni mediji tako, na indirektan način, „proizvode“ nedemokratsko ozračje u kojem je političko odlučivanje u rukama male, bogate elite, dok su široke mase zabavljene po principu: panem et circenses22. Upravo iz ovih razloga23 mediji su danas politički relevantni24, što je jedna sasvim nova pozicija koja građanima ne ostavlja mnogo prostora za refleksiju i razmišljanje o stvarnosti u kojoj žive.

20 21 22 23

Odnosno više prodatog oglasnog prostora, čime se danas mjeri uspjeh medija. Viktor Ivančić, Magazin „Dani“, 11. 07. 2008. str. 20. Lat. Hljeba i igara. A ne zato što prenose važne političke poruke ka javnosti i od javnosti i obezbjeđuju demokratsku političku komunikaciju. 24 To je još jedan od načina kako oni, zapravo, gube poziciju četvrtog staleža ili sedme sile, jer nisu politički relevantni na način da su korektiv vlasti i instrument javnosti za monitoring politike, već upravo suprotno: oni su sredstvo zavođenja javnosti da ne bi bila korektiv vlasti i monitor politike.

166 PREGLED

Infonautika može biti jedan od načina da se sačuvaju građani javne sfere, kritički raspoloženi i prema političkom i prema (ovakvom) medijskom sistemu, koji su sposobni da se odbrane od naleta jeftinog senzacionalizma i jeftine zabave koji ih zapljuskuju kao olujne plime sa TV ekrana. Koliko god zvučao idealistički ili utopistički, infonautičko „opismenjavanje“ građana podrazumijeva njihovo osposobljavanje za „ovladavanje“ medijima, a ovladavanje medijima već odavno nije samo pitanje ovladavanja daljinskim upravljačem ili tastaturom i mišem. Ono je pitanje kompetencija za razlikovanje bitnog od nebitnog u medijima (i u društvu), za (medijski, politički i svaki drugi) aktivizam kada je on neophodan i za kritičko promišljanje o sebi i svijetu u kojem živimo. U „medijskom društvu“ kako ga naziva Thomas Bauer (prema: Zgrabljić-Rotar, 2005:65), građani kontinuirano trebaju učiti kako postupati s medijima i izgrađivati vlastitu medijsku etiku i estetiku. „Informacijsko društvo je svuda oko nas. Ono radi za nas i protiv nas, čini se istovremeno (...) Mediji su primarna datost u svijetu i mi više ne možemo biti izvan tog svijeta, izvan informacijskog svijeta“ (Kečo-Isaković, 2006: 192) Da bismo, pak, unaprijedili taj svijet potrebno se „naoružati“ kritičkom mišlju i znanjem. Između medija i društva današnjice postoji dvosmjerna uzročno-posljedična veza: mediji se mijenjaju nabolje onoliko i onako kako se mijenja društvo, ali se i društvo mijenja i unaprjeđuje onoliko i onako kako se unaprjeđuju mediji koji u njemu djeluju. Savremeno društvo možemo učiniti boljim naučimo li razumijevati, kritički koristiti i nabolje mijenjati medije koji su njegovo „pogonsko gorivo“, ukoliko smo dovoljno kompetentni da prepoznamo i prednosti i nedostatke, i kvalitete i slabosti, i potencijale i ograničenja globalnog sela kojeg možemo shvatiti i kao naš usud i kao našu šansu, ali koje je neminovno naša realnost.

PREGLED

167

Literatura
1. 2. L. Bogart, Commercial Culture, The Media System and the Public Interest, New York, Oxford University Press, 1995. E. Fursich, E. P. L. Roushanzamir, Corporate Expansion, Textual Expansion: Commodification Model of Communication, u Journal of Communication Inquiry, SAGE Publications Inc., 2001. E. Kečo-Isaković, Izazovi mas-medija, Sarajevo, TKP Šahinpašić, 2007. A. Nuhanović, Demokratija, mediji, javnost, Sarajevo, Promocult, 2005. Ž. Paić, (dostupno na: http://www.matica.hr/vijenac/vijenac239nsf/AllWebDocs/teror). J. Street, Mediji, politika i demokracija, Zagreb, Fakultet političkih znanosti, 2003. Z. Tomić, New$ Age, Beograd, Čigoja, 2008. J. Voćkić-Avdagić, Suvremene komunikacije-(ne)sigurna igra svijeta, Sarajevo, FPN, 2002. N. Zgrabljić-Rotar, Medijska pismenost i civilno društvo, Sarajevo, Media Centar, 2005.

3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

168 PREGLED

Nazif Dinarević UDK 351.78 PARLAMENTARNI NADZOR NAD SLUŽBAMA SIGURNOSTI PARLIAMENTARY SUPERVISION OVER THE SECURITY AGENCIES Sažetak Sigurnosna stvarnost je opterećena nizom stvarnih latentnih devijacija, koje mogu biti prepreka građanima da žive u uređenoj sigurnosnoj sredini. U ovom kontekstu je bitno istaći da Bosna i Hercegovina nema razrađenu strategiju sigurnosti. To ukazuje na dostignuti nivo definiranja opće sigurnosti i funkcionisanje poretka. Ova činjenica ukazuje na dostignuti nivo funkcionalnosti države, koja treba biti oficijelni nosilac sigurnosti i koja daje legitimitet izvršnim organima, među koje spadaju i sigurnosne službe. Sama organizacija i unutrašnje ustrojstvo sigurnosnih službi tekli su saglasno političko pravnim i sigurnosnim promjenama i potrebama. U teoriji i praksi demokratskog nadzora nad sigurnosnim službama postoje određeni principi kojim se reguliraju demokratski civilno-sigurnosni odnosi: država je jedini akter u društvu koji ima legitiman monopol nad upotrebom sile; sigurnosne službe su odgovorne legitimnim demokratskim organima vlasti, jer je parlament suveren i njemu je izvršna vlast odgovorna za utvrđivanje, primjenu i pregled sigurnosne i odbrambene politike; parlament ima jedinstvenu ustavnu ulogu u smislu odobrenja i revizije troškova odbrane i sigurnosti; parlament ima osnovnu ulogu u smislu proglašenja i ukidanja vanrednog stanja ili ratnog stanja; osoblje sigurnosnog sektora ima pojedinačnu odgovornost pred sudovima za kršenje domaćih i međunarodnih zakona (u vezi sa nesavjesnim postupanjem koje se sankcionira u građansko-pravnim ili krivično-pravnim postupcima); organizacije sigurnosnog sektora su politički neutralne. Ključne riječi: parlamentarni, nadzor, sigurnost

PREGLED

169

Summary The realm of security is being burdened by series of real latent deviations, which might be the obstruction to citizens in order to live in ordered security environment. In this context it is important to stress out that Bosnia and Herzegovina does not have worked out security strategy. This points out to reachable definition level of general security and functioning order. This fact point out at reachable level of state function, which should be the official security carrier and giving the legitimacy to executive organs, among those security agencies belongs. Sole organization and internal establishment of security agencies run in accordance to political juridical and security changes and needs. In theory and praxis of democratic supervision over security agencies there are certain principles by which the democratic civil-security relations are regulated. The state is a sole actor in society which has the legitimate monopole over force employment; security agencies are responsible to legitimate democratic power organs, because the parliament is sovereign and the executive power is answerable to it regarding the establishment, application and review of security and defense politics; Parliament has unique constitution role in a way of approving and revision of expenses of defense and security; Parliament has primary role in a way of proclamation and abolition of extraordinary state or war state; The staff of security sector has singular responsibility in front of courts for violation of domestic and international laws (in connection with unscrupulous procedures which are subject of sanctions in citizen-legal or criminal-legal procedures); security sector organizations are political neutral. Key words: parliament, supervision, security Uvod Višegodišnje bavljenje pitanjima sigurnosti i funkcioniranja sigurnosnih službi u znatnoj mjeri je opredijelilo izbor društvene oblasti lociranja teme ovog rada. Znajući da se Bosna i Hercegovina nalazi u tranzicijskom periodu, neminovno se nametnula potreba za traganjem u domenu novih demokratskih društvenih odnosa koji se razvijaju u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim tranzicijskim državama. Ono što je karakteristika svih režima u ovim zemljama je da se i prije tranzicije govorilo o razvijanju demokratskih odnosa u okviru posebnog društvenog uređenja – socijalizma. Nesporno je, međutim, da posto-

170 PREGLED

je određene razlike demokratskih odnosa između jednopartijskog, socijalističkog sistema i višepartijskih sistema kapitalističkih društvenih odnosa. Formalno gledano, osnovna razlika među njima je u načinu ostvarivanja društvene, političke i drugih oblika demokratske kontrole, odnosno nadzora. Razlika je u načinu ostvarivanja nadzora, subjektima koji vrše nadzor, te u dometima nadzora. Imajući sve ovo u vidu, neminovno se nametnula potreba da se izvrši analiza demokratskog nadzora nad službama sigurnosti. Tema je aktuelna i sadržajna za istraživanje. Moguće joj je pristupiti sa veoma različitih aspekata. Međutim, s obzirom da kod nas nema relevantne naučne i stručne građe na ovu temu, opredijelili smo se za jedan uopšteniji prilaz, želeći zahvatiti problem u njegovoj opštosti. Tako ćemo otvoriti široke mogućnosti daljeg bavljenja ovom problematikom kod nas i stvoriti realnije pretpostavke za temeljitijim izučavanjem pojedinih aspekata i pojedinih vrsta demokratskog nadzora nad službama sigurnosti. To je važna oblast u kojoj država ima posebnu odgovornost. Zato je značajno izučavanje ove tematike za Bosnu i Hercegovinu, koja traži puteve i načine uključivanja u evroatlantske integracije. Poznato je da se svaki proces nadzora može razložiti na pet povezanih elemenata: (1) onaj ko vrši nadzor, (2) nadzirani subjekt, (3) predmet nadzora, (4) sredstva nadzora i (5) cilj nadzora. Ovim radom želimo identificirati osnovne oblike demokratskog nadzora nad većinom postojećih službi sigurnosti, te način ostvarivanja tog nadzora. Sigurnosna stvarnost je opterećena nizom stvarnih latentnih devijacija, koje mogu biti prepreka građanima da žive u uređenoj sigurnosnoj sredini. U ovom kontekstu je bitno istaći da Bosna i Hercegovina nema razrađenu strategiju sigurnosti. To ukazuje na dostignuti nivo definiranja opće sigurnosti i funkcionisanje poretka. Ova činjenica ukazuje na dostignuti nivo funkcionalnosti države, koja treba biti oficijelni nosilac sigurnosti i koja daje legitimitet izvršnim organima, među koje spadaju i sigurnosne službe. Sama organizacija i unutrašnje ustrojstvo sigurnosnih službi, tekli su saglasno političko pravnim i sigurnosnim promjenama i potrebama.

PREGLED

171

Parlament kao važna forma demokratskih odnosa Parlament (engl. parliament, njem. Parlament, franc. parlement) je u najširem smislu predstavničko tijelo koje donošenjem zakona, te izborom i nadzorom nad nositeljima izvršne vlasti (tj. vladom) izražava suverenost naroda. U užem smislu, za razliku od kongresa i skupštine, parlament je predstavničko tijelo samo u zapadnoevropskim sistemima organizacije vlasti, nastalim na engleskom uzoru. Jedan od najstarijih modela organiziranja parlamenta je Britanski parlament koji je sastavljen je od Doma lordova (House of Lords) i Donjeg doma (House of Commons) i smatra se nositeljem ničim ograničene suverenosti. Svojim aktima može izmijeniti i sam ustav zemlje, odnosno ono što se smatra ustavom. Razvijao se postupno još od početka 13. stoljeća iz savjetodavnog tijela monarha (Veliki savjet). U tzv. „Uzornom parlamentu” iz 1295. godine oblikovana je temeljna dvodomna struktura: obični građani, sitni plemići i niže svećenstvo zasjedali su odvojeno od poimenično pozvanih barona. Već tada je usvojeno jedno od temeljnih načela engleskog ustavnog prava, suštinski značajno, a razvitak parlamenta ogleda se u tome da kralj ne može raspisivati poreze bez pristanka građana, koji će ih plaćati, izraženog putem njihovih predstavnika (no taxation without representation). Tokom vremena, a naročito nakon reformi izbornog sustava u 19. stoljeću, odnosi su se između domova mijenjali, te danas (od Zakona o parlamentu iz 1911. godine) Dom lordova nema nikakvog značajnijeg uticaja; nije ukinut isključivo zbog njegovanja tradicije. Ustavnopravna formula kaže da zakone daje monarh u parlamentu. Stvarnost je, naravno, drugačija – u suštini odlučuje prvi ministar u kabinetu (predsjednik vlade), dok disciplinirana stranačka većina samo potvrđuje tako donesene odluke. Čerčil je jednom nazvao parlament radionicom demokratije. Zaista, parlament igra centralnu ulogu u bilo kojoj demokratiji, iako ova uloga može uveliko da ovisi od političkih sistema. Mada parlamenti mogu biti u rangu od ukrasnog do stvarnog vladajućeg partnera, postoje određene zajedničke karakteristike, što uključuje tri osnovne funkcije koje obavljaju: predstavljanje naroda, donošenje zakona i provođenje nadzora. Parlamenti izražavaju želje naroda kroz nacrte novih zakona i nadgledavanje pravilnog izvršavanja politika od vlade. Ukratko: parlament je medijator između vlade1 i naroda.
1 Pojam vlada se odnosi na sam vrh političkog nivoa, na funkcije predsjednika, premijera i ministara, kao i odjela rukovođenih od tih ministara.

172 PREGLED

Parlamenti se smatraju kamen temeljom demokratije. Ne postoji oblast ili institucija vlasti koja može biti oslobođena parlamentarnog nadzora. To uključuje sve organizacije sigurnosnog sektora. Izraz „sigurnosni sektor” je korišten s namjerom, jer vojska je samo jedan od važnih čuvara države. Drugi „čuvari” su policija, granična policija, parlamentarne jedinice (žandarmerija), obavještajne službe i privatne organizacije sigurnosti. Parlamenti moraju razviti adekvatnu sigurnosnu politiku i voditi računa o svim organizacijama sigurnosnog sektora. Parlamentarni nadzor je kompletan samo ako nadgleda pet glavnih aspekata ovih agencija; politiku, kadar, finansije, sisteme operacija i nabavke opreme i oružanih sistema. Parlamentarni nadzor sigurnosnog sektora nije sam sebi cilj. U suštini cilj parlamentarnog nadzora je da drži vlast odgovornom i da osigura ravnotežu između sigurnosne politike i društva objedinjavanjem ciljeva, politike i procedura sigurnosnih i političkih vođa 2 . U američkom ustavnom modelu kongresa tri su ravnopravne „grane vlasti” (svaka djeluje u svom domenu). Kongres donosi zakone, predsjednik vodi brigu da se oni vjerno izvršavaju, a Vrhovni sud daje pravni lijek kada se pojavi sumnja u pogledu konkretnog zakona. Sud također nadzire poštivanje ustava, i intervenira kada ga bilo ko, uključujući i Kongres, prema njegovom mišljenju krši. Članovi legislative ne mogu biti istovremeno članovi egzekutive, kao ni pravosuđa. Kongres se, zbog federativnog uređenja države, sastoji od dva doma: Predstavničkog doma i Senata. Dioba vlasti u američkom ustavu ne iscrpljuje se postojanjem triju vlasti, već je provedena u gotovo svim detaljima razdiobe nadležnosti, tvoreći sistem „kočnica i ravnoteža” uređen tako da preuzimanje nadležnosti svakog nositelja pojedine funkcije, može biti spriječeno. To izražava i izborna osnova najviših organa federacije: u Predstavničkom domu zastupljeni su građani koji biraju po jednog „kongresmena” u svakoj od 435 izbornih jedinica. U Senatu su sa po dva senatora zastupljene države članice federacije. Predstavnici se biraju na dvije, senatori na šest godina, ali se svake dvije bira trećina od njih. Budući da predsjednika u suštini biraju neposredno građani na četiri godine, vidi se kako su tvorci američkog ustava i na taj način nastojali osigurati međusobnu nezavisnost najviših organa. Treći temeljni model suvremenih demokracija je koji se, zbog kolegijalnog sastava izvršnog organa, naziva i direktorij. Ustav Švicarske iz 1874. godine koje je, s brojnim izmjenama, i danas na snazi, određuje da Savezna skupština vrši vrhovnu vlast („uz ograničenje pravima naroda i kantona”, što izražava federalni princip i načelo neposredne demokratije). Sastavljena je od dva 2 Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti – principi, mehanizmi i prakse, izdata u Sarajevu, Misija OSCE-a u BiH, Sarajevo, 2003, str. 35.
PREGLED

173

doma: Nacionalnog vijeća, kao predstavnika svih građana, i Vijeća države u koje svaki kanton šalje po dva, a svaki polukanton po jednog predstavnika. Funkcija vlade objedinjena je s funkcijom državnog poglavara u Saveznom vijeću od sedam članova. Članovi Vijeća ne mogu istovremeno biti zastupnici u Skupštini, niti mogu biti dvojica iz istog kantona. Primjenjuju se i druga složena običajna pravila kojima se u sastavu Saveznog vijeća osigurava nacionalna, stranačka, jezička, vjerska i regionalna zastupljenost. Predsjednika i potpredsjednika bira Skupština na godinu dana, a članove na četiri godine. Ograničenja ponovnog izbora nema, i članovi se najčešće ponovo biraju. Savezno vijeće prema Ustavu izvršava upute koje mu daje Skupština, ali ga ona u toku mandata ne može opozvati, tako da je veoma stabilno u funkciji i ono pretežno vodi Skupštinu. Dvodomni sistem smatra se nužnim u federativnim državama, ali ga primjenjuju i unitarne države. U Francuskoj, Italiji i drugim evropskim parlamentarnim zemljama pored neposredno izabranog predstavništva postoji i senat, koji se bira posredno (biraju ga posebno oformljeno biračko tijelo, ili se za izbor zahtijeva viša životna dob) i u pravilu na duži rok nego predstavnički dom. Potreba za senatom obrazlaže se nužnošću osiguranja stabilnosti i kontinuiteta politike parlamenta, te kočenja naglih i nepromišljenih promjena. Koncepcija senata kao „doma razumnih”, pokazuje se danas izrazom političke mudrosti stečene povijesnim iskustvom. U situacijama veoma podijeljenih političkih snaga i postojanja velikog broja političkih stranaka, a posebno onda kada veliku snagu u parlamentu imaju nedemokratske snage, javlja se problem nestabilnosti vlada koji može ugroziti i samo postojanje parlamentarizma. Zbog toga su neke parlamentarne zemlje nastojale racionalizirati sistem i smanjiti opasnost blokiranja djelovanja državnih institucija ograničavanjem odlučujuće uloge parlamenta, a očuvanjem njegove nadzorne i izborne funkcije. Najpoznatiji takav sistem, poznat i kao polupredsjednički sistem, uvela je Francuska ustavom iz 1958. godine. Elemente racionaliziranog parlamentarizma sadrži i Osnovni zakon SR Njemačke iz 1949. godine. Socijalističke države oslanjale su se na ustavnu fikciju modela skupštinske vlade kao izraza demokratskog jedinstva vlasti. Ustvari je uloga parlamenta u tim zemljama bila beznačajna, jer je nekontrolirana i neograničena vlast bila koncentrirana u vrhovnim organima komunističkih partija. Pokušaji primjene tzv. društveno-ekonomskog predstavništva, kao izraza suverenosti radničke klase (radnih ljudi, radnog naroda, i sl.), doveli su u Jugoslaviji do specifičnih struktura skupštine kakve ne poznaje nijedna suvremena država.

174 PREGLED

Usprkos formalnom naglašavanju skupština kao nositelja najviše vlasti, one nikada nisu uspjele ostvariti nikakav značajniji utjecaj na političko odlučivanje. Vlast je u bivšoj SFRJ bila podijeljena između Predsjedništva i izvršnog vijeća, uz prevagu na strani državnog poglavara. Višestranački opći i slobodni izbori u Hrvatskoj i Sloveniji 1990. godine otvorili su mogućnost razvitka parlamenta, ali i nametnuli pitanja prikladnog modela organizacije vlasti, na koje trebaju odgovoriti novi ustavi. Osnovna funkcija svakog parlamenata oslikana je kroz: odobravanje državnog budžeta i nadzor nad njim, donošenje zakona i kontrola njihovog izvršavanja, te opći nadzor i ostvarivanje odgovornosti nositelja izvršne vlasti. Ključna funkcija parlamenta je kontrolna; njezino naglašavanje karakterizira uspješan parlament3. U zakonodavstvu zbiljska uloga parlamenta ne dolazi do izražaja onako kako to propisuju ustavi; zakone pripremaju izvršni organi i samo ih provode kroz parlament4. Tamo gdje se, kao u nas, insistira na uređivanju svih odnosa zakonima, oni se često izglasavaju, a da se zastupnici uopće nisu upoznali s njihovim sadržajem. Uloga parlamenta i drugih državnih institucija u ostvarivanju nadzora nad službama sigurnosti Iako parlament i vlada imaju različite uloge u sektoru sigurnosti, oni imaju zajedničku nadležnost za održavanje kvalitetnog funkcioniranja sektora sigurnosti. Ova ideja zajedničke nadležnosti također se odnosi i na odnos između političkih i lidera službi sigurnosti. Na ove dvije strane se ne bi smjelo gledati kao na suprotstavljene strane sa suprotnim ciljevima. One trebaju jedna drugu kako bi postigle djelotvornu, sveobuhvatnu sigurnosnu politiku koja će biti usmjerena na građane. Demokratski nadzor stoga treba obuhvatiti i dijalog između političkih vođa i visokih službenika sigurnosti, koji će se temeljiti na povjerenju, otvorenoj komunikaciji i međusobnom uključivanju. Redovni kontakti među njima imaju još jednu važnu prednost: političari i lideri sigurnosnih službi se ne smiju otuđiti jedni od drugih, čime će se pomoći učvršćivanju stabilnosti.

3 4

Izvor podataka: www.parlament.ba. Ovi zadaci su utvrđeni Poslovnikom o radu Parlamentarne skupštine BiH, www.parlementa. PREGLED

175

Tri glavne vlasti na državnom nivou, izvršna, zakonodavna i sudska, ispunjavaju osnovne uloge u državnoj sigurnosnoj politici. Osim parlamenta, sudska i izvršna vlast i građansko društvo daju bitan neformalni odnos formuliranju realiziranja sigurnosne politike, dok mediji doprinose kroz obavještavanje javnosti o namjerama i mjerama svih državnih aktera. Dva institucionalna aktera igraju osnovnu ulogu u nadzoru nad realizacijom državne sigurnosne politike i odgovarajućim budžetom. To su ombudsmeni i glavni revizor. Osnovni uvjeti za djelotvoran parlamentarni nadzor nad službama sigurnosti Efikasan parlamentarni nadzor sigurnosnog sektora zahtijeva stručnost i finansijske izvore unutar parlamenta. Svakako, stručnost unutar parlamenta se ne poklapa sa stručnošću vlade i sigurnosnih snaga. U većini slučajeva, parlamentarci imaju veoma malo kadra za istraživanje, ako ga uopšte imaju, dok se vlada može osloniti na osoblje ministarstava koja rade sa sigurnosnim sektorom. Parlamentarci su izabrani samo na ograničen period da budu u parlamentu, dok civilni dužnosnici i osoblje službi sigurnosti u većini slučajeva provedu cijelu karijeru u nekoj od sigurnosnih službi. Suštinski problem je, dakako, da se parlamentarci u glavnom oslanjaju na informacije koje potiču od vlade i sigurnosnih službi, a to su institucije koje trebaju nadzirati. Ovo stvara asimetričnu zavisnost između parlamenta, vlade i službi sigurnosti. Situacija je otežana zatvorenom prirodom sigurnosnog sektora, zbog njegovog karaktera i značaja, kulture, edukacije i tajnosti. Parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti ovisi o ovlastima parlamenta u vezi sa vladom i sigurnosnim službama. U tom kontekstu, ovlasti znače kapacitet vršenja utjecaja na vladine opcije i ponašanje prema kolektivnoj volji ljudi koja je izražena na parlamentu. Također se odnosi i na kapacitet nadzora nad realiziranjem strategija, zakona, odluka i izvršenjem budžeta, onako kako je to odobrio parlament. Ove ovlasti potječu ne samo iz ustava i zakona, nego i iz pravila parlamentarne procedure i uobičajenih praksi. Da zaključimo: uvjeti djelotvornog nadzora parlamenta nad sektorom sigurnosti su: • jasno definirane ustavne i zakonske ovlasti, • pridržavanje uobičajene prakse u ovoj oblasti, • razvijanje resurse i stručnosti i • politička volja. 176 PREGLED

Ustav (ili njegov ekvivalent) pruža najvažniju zakonsku osnovu za parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti. Iako se ustavi razlikuju od zemlje do zemlje, u skladu sa političkim, kulturološkim, ekonomskim i socijalnim uvjetima, većina ustava propisuje da je izvršna vlast (naprimjer, premijer ili ministar sigurnosti) nadležna za sigurnosne službe, te da je izvršna vlast odgovorna parlamentu. S obzirom da ustavne odredbe imaju najviši zakonski status, bitno je u ustav ugraditi parlamentarne ovlasti u vezi sa sektorom sigurnosti. Ustavi se ne mogu lako promijeniti; svaka takva promjena generalno zahtijeva kvalificiranu većinu u parlamentu. Stoga ustav predstavlja djelotvoran način zaštite ovlasti parlamenta u tom osjetljivom području. Takve ovlasti se mogu i dalje pojačavati posebnim zakonima i kroz poslovnik parlamenta. Osim toga, vremenom su utvrđene društvene norme i prakse za odgovornost i parlamentarni nadzor. Instrumenti parlamenta za provođenje nadzora nad sektorom sigurnosti Iz dosadašnjih razmatranja parlamentarnog nadzora nad službama sigurnosti osjetila se potreba za preciznim ustanovljavanjem i klasifikacijom instrumenata za provođenje takvog nadzora nad službama sigurnosti, odnosno sektorom sigurnosti u cjelini. Izučavajući teoriju i praksu provođenja parlamentarnog nadzora nad službama sigurnosti, ustanovili smo da se samo jedan dio ovih instrumenata analizira u teoriji, dok praksa pruža neke dodatne iskustvene elemente za temeljitije provođenje tog nadzora. Detaljno provedenom analizom ustanovili smo sljedeće opće instrumente za provođenje parlamentarnog nadzora nad sektorom sigurnosti: /A/ u okviru općih ovlasti – • iniciranje donošenja zakona, • izmjene i dopune postojećih zakona, • ispitivanje pripadnika izvršnih vlasti, • pozivanje pripadnika izvršnih vlasti da svjedoče na sjednicama parlamenta, • pozivanje osoblja službi sigurnosti i državnih službenika da svjedoče na sjednicama parlamenta, • pozivanje civilnih stručnjaka da svjedoče na sjednicama parlamenta, • pribavljanje dokumenata od izvršne vlasti,
PREGLED

177

• provođenje parlamentarnih istraga i • održavanje saslušanja; /B/ instrumenti u oblasti donošenja i kontrole budžeta – • osiguravanje pristupa svim budžetskim dokumentima, • pravo na pregled i izmjene budžeta za odbranu i sigurnost, • vršenje budžetske kontrole na nivou programa, projekata i pojedinačnih stavki i • pravo na odobrenje/odbijanje svih dodatnih prijedloga za budžet sigurnosti; /C/ mirovne misije/raspoređivanje u inostranstvu: pravo parlamenta da odobri/odbije – • učešće u odlučivanju prije nego što su trupe raspoređene u inostranstvu, • mandate misije; osiguranje UN mandata, • budžet misije, • regulira posljedice rizika po osoblje, • utvrdi pravila angažmana, • definira lanac komandovanja i kontrole, • trajanje misije i • pravo na obilazak trupa; /D/ u vezi sa nabavkom sredstava – • uspostavljanje obaveza izvršne vlasti da u potpunosti obavještava parlament o odluci o nabavkama, • pravo da odobri/odbije ugovore i • revizija sljedećih faza nabavke: - konkretizacija potrebe za novom opremom, - poređenje i odabir proizvođača, - ocjena ponuda za nadoknade i protuvrijednosti i - utvrđivanje prioriteta nabavki pojedinih sredstava;

178 PREGLED

/E/ u oblasti sigurnosne politike – pravo na odobrenje/odbijanje: - koncepta sigurnosne politike, - koncepta upravljanja krizama, - utvrđivanje strukture snaga i - sigurnosne strategije. Zakonom se ne može regulirati svako ponašanje i interakcija. Ipak je jednako važno da se utvrde i održe navike i prakse parlamentarnog nadzora podržanog društvenim normama, kao što je zajedničko poštivanje i povjerenje. Naprimjer, kompletno i blagovremeno informiranje i uključivanje parlamentaraca u nov razvoj događaja u vezi sa sigurnošću nije samo pitanje transparentnosti i zakonske odgovornosti, nego je i pitanje dijaloga među ljudima. Sposobnost parlamenta da nadgleda sektor sigurnosti nalazi se pod utjecajem faktora vremena i nivoa stručnosti i dostupnih informacija. Za parlament je bitno da blagovremeno dobije informacije o vladinim namjerama i odlukama u vezi sa pitanjima sigurnosti i sektorom sigurnosti. Parlament neće imati dovoljno informacija ako ga vlada informira tek nakon donošenja konačne odluke. U takvim situacijama parlament će se suočiti sa svršenim činom i neće imati alternative, osim da odobri ili odbije vladinu odluku. Djelotvoran parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti zahtijeva stručnost i resurse unutar parlamenta. Međutim, stručnost koja se nalazi unutar parlamenta rijetko kad se podudara sa stručnošću vlade i snaga sigurnosti. U većini slučajeva, parlament ima tek mali dio osoblja koje radi na istraživanju, ako ga uopće ima, dok se vlada može osloniti na ministarstva koja se bave sektorom sigurnosti. Ako bi pravna osnova za parlamentarni nadzor bila besprijekorna i ako parlament ima dovoljno sredstava i stručnosti za bavljenje tim pitanjem, djelotvoran parlamentarni nadzor nad sektorom sigurnosti nije time osiguran sam po sebi. Posljednji element, politička volja parlamentaraca za korištenjem instrumenata i mehanizama koji su im na raspolaganju, predstavlja osnovni uvjet za djelotvornu parlamentarnu kontrolu nad sektorom sigurnosti. Nedostatak političke volje za praćenjem sigurnosnih službi mogu prouzrokovati razni faktori, uključujući slijedeće: stranačka disciplina, s obzirom da je u interesu parlamentaraca iz vladajuće stranke da zadrže izvršnu vlast, oni imaju tendenciju
PREGLED

179

da se suzdržavaju od javne kritike izvršnih vlasti. Interesiranje biračkog tijela/ nedostatak interesiranja: u mnogim zemljama javnost je generalno nezainteresirana za pitanja sigurnosti. Stoga mnogi parlamentarci smatraju da se ne isplati, u smislu reizbora, provoditi mnogo vremena na pitanjima sigurnosti. Zabrinutost za sigurnost koja tjera parlamentarce, koji su, na primjer članovi obavještajne komisije, da ne otkrivaju podatke do kojih dođu. Zbog takve vrste situacije, parlamentarni instrumenti se mogu primijeniti na pasivan način kada se radi o nadzoru nad politikom i mjerama izvršne vlasti, osim u ekstremnim situacijama kao što su skandali ili vanredno stanje, koje nalaže drugačije. Ipak se radi o ustavnoj obavezi i bitnom zadatku svakog parlamentarca da se kritički i detaljno osvrne na namjere i radnje izvršnih vlasti. Parlamentarni mehanizmi za nadzor sektora sigurnosti Nakon razmotrenih instrumenata koji stoje na raspolaganju parlamentima u oblasti nadzora nad sektorom sigurnosti, neophodno je sagledati i mehanizme kroz koje se navedeni instrumenti primjenjuju. Svaki pravni sistem daje parlamentu razna sredstva za pribavljanje informacija za kontrolu politike, nadgledavanje uprave, zaštitu pojedinca ili otkrivanje i eliminiranje zloupotreba i nepravde. Osim toga, parlamentarci mogu imati koristi od dobrih praksi i neformalnih metoda koje nadopunjuju ove ustavne ili pravne instrumente i mehanizme ili ih mogu dalje razvijati. Tri uobičajene zakonske mogućnosti za parlamente za sticanje informacija od vlade su: (1) parlamentarne debate, (2) parlamentarna pitanja i upiti vladinim dužnosnicima i (3) parlamentarna istraživanja. Parlamentarne debate o pitanjima sigurnosti pružaju ključnu mogućnost razmjene mišljenja i prikupljanja osnovnih informacija u vezi sa činjenicama i vladinim namjerama. Otvorena ili povjerljiva debata u parlamentu Općenito, nadzor nad obavještajnim službama u demokratskim društvima je i dalje manje otvoren i razvijen nego nadzor nad drugim oblastima državnih aktivnosti. Naprimjer, razmatranja unutar komisija za parlamentarni nadzor nad obavještajnim službama se obično ne održavaju u okviru potpune i otvorene 180 PREGLED

javne debate i članovi parlamenta ponekad trebaju položiti posebni zakletvu kojom se obavezuju da će poštivati povjerljivu prirodu informacija koje su im povjerene. Bez obzira na poseban usvojeni vid nadzora, demokratska društva nastoje održati balans između osiguranja odgovarajućeg zakonskog ponašanja i odgovornosti takvih organizacija kroz redovnu kontrolu, s jedne strane, i očuvanje tajnosti i djelotvornosti u zaštiti državne sigurnosti, s druge strane. Druge vrste nadzora nad službama sigurnosti Kao što se može zaključiti iz prethodnih razmatranja, parlament je državni organ koji na najeklatantniji način odražava demokratski atribut nadzora nad sigurnosnim službama. Međutim, postoje i druge vrste nadzora nad ovim službama. To su, prije svega, državno-upravni nadzor i sudski nadzor. U suštini, radi se o stručnom, a ne političkom nadzoru. Dakle, za ovaj nadzor nije imanentna odrednica demokratski. Zato ćemo naše razmatranje o ovim vrstama nadzora svesti na nužnu mjeru. Sigurnosne službe bi trebale biti odgovorne svakoj od osnovnih grana državne vlasti: zakonodavnoj, koja vrši parlamentarni nadzor putem donošenja zakona kojim se definiraju i reguliraju sigurnosne službe i njihove ovlasti i putem usvajanja odgovarajućeg budžeta. Takav može, također, obuhvatiti i uvođenje parlamentarnog ombudsmena ili komisiju koja ima pravo pokrenuti istrage u vezi sa pritužbama javnosti; izvršnoj, koja vrši direktnu kontrolu sa centralnih, regionalnih ili lokalnih nivoa vlasti, utvrđuje budžet, opće smjernice i prioritet aktivnosti sigurnosnih službi; sudskoj, koja prati sektor sigurnosti i pokreće građansko-pravne i krivično-pravne postupke protiv pripadnika pojedinih službi sigurnosti, kad god je to potrebno.

-

-

PREGLED

181

Zaključak Kao što je navedeno, u svim zemljama nisu iste uloge tri grane vlasti na državnom nivou. Međutim, izuzetno je važno da postoji sistem raspodjele ovlasti u bilo koje doba, čime se osigurava vršenje provjera i balansiranja u odnosu na političku zloupotrebu sigurnosnog sektora. Imajući na umu činjenicu da u mnogim zemljama vlade nastoje ispuniti dominantnu ulogu po pitanju direktnog praćenja, važno je da parlamenti imaju djelotvorne ovlasti i resurse neophodne za vršenje nadzora. Ovo postaje još važnije, s obzirom da novi izazovi u smislu nadzora mogu navesti javne institucije na redefiniranje svojih uloga. U teoriji i praksi demokratskog nadzora nad sigurnosnim službama postoje određeni principi kojim se reguliraju demokratski civilno-sigurnosni odnosi: država je jedini akteru društvu koji ima legitiman monopol nad upotrebom sile; sigurnosne službe su odgovorne legitimnim demokratskim organima vlasti, jer je parlament suveren i njemu je izvršna vlast odgovorna za utvrđivanje, primjenu i pregled sigurnosne i odbrambene politike; parlament ima jedinstvenu ustavnu ulogu u smislu odobrenja i revizije troškova odbrane i sigurnosti; parlament ima osnovnu ulogu u smislu proglašenja i ukidanja vanrednog stanja ili ratnog stanja; osoblje sigurnosnog sektora ima pojedinačnu odgovornost pred sudovima za kršenje domaćih i međunarodnih zakona (u vezi sa nesavjesnim postupanjem koje se sankcionira u građansko-pravnim ili krivično-pravnim postupcima); organizacije sigurnosnog sektora su politički neutralne. Slika dobre uprave u malom je predvidivo, otvoreno odlučivanje na osnovu valjanih informacija. Birokratiju odlikuje profesionalizam. Ona djeluje u pravcu unapređenja dobrobiti javnosti, vladavine prava, transparentnih procesa i jakog civilnog društva koje sudjeluje u javnim pitanjima. Slabu upravu (s druge strane) karakterizira proizvoljno utvrđivanje politike, neodgovorne birokratije, neprovedeni ili nepravedni pravni sistemi, zloupotreba izvršne vlasti, neangažiranost civilnog društva u javnom životu i raširena korupcija. Parlament sam ne može garantirati efikasan nadzor i držati vladu odgovornom za sve aktivnosti i politike unutar sigurnosnog sektora. Političari nemaju vremena ili stručnosti da prate kompleksan i širok sigurnosni sektor. Efikasan parlament koristi izvještaje rada drugih državnih institucija odgovornih za nadgledanje sigurnosnog sektora, kao što su pravosuđe, računovodstvene / revizijske službe (npr. provjera računa, nabavke, kriminalna ponašanja); poziva stručnjake civilnog društva da učestvuju u parlamentarnim saslušanjima; 182 PREGLED

daje naloge nezavisnim organizacijama, istraživačkim centrima i univerzitetima da provedu istraživanja/revizije određene oblasti sigurnosnog sektora (npr. kriminal, pitanje nabavke, kadrovske politike itd.); osigurava da nevladine organizacije imaju pristup svim relevantnim političkim dokumentima politike; stimulira postojanje i funkcioniranje nevladinih organizacija smanjenjem birokratskih prepreka i funkcionisanja nevladinih organizacija i brine za pravno priznavanje nevladinih organizacija ili pružanje finansijske pomoći. Literatura
1. 2. 3. 4. 5. J. Alderdon, Ljudska prava i policija, Sarajevo, Helsinški komitet za ljudska prava, 1997. G. Alison, G. F. Treverton, W.W.Norton&Compnay, 1992. Rethinking America’s Security, London,

A. Anžić, Uloga sigurnosnih službi u savremenim parlamentarnim sistemima – nadzor (inspekcija), Ljubljana, 1996. B. Buzan, People States and Fear, The National Security Problem in International Relations, London, 1983. N. Bašić, P. Stoett, Sigurnosne studije u tranziciji, Bihać, Univerzitet u Bihaću, Centar za ljudska prava i prevenciju konflikta u saradnji sa Univerzitetom u Banjoj Luci, Cenatr za geostrateška istraživanja, 2003. Izet Beridan, Prilozi za odbramebenu politiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, „Odbrana”, broj 6-7, 2002. Munib Bisić, Sigurnosne determinante Evrope 80-ih godina XX stoljeća, Sarajevo, Šahinpašić, 2005. Catrina Christian, Oblikovanje nove sigurnosne politike. Slučaj Švicarske, Sarajevo, „Odbrana”, broj 1, 1999. Omer Ibrahimagić, Sigurnosna i odbrambena politika – demokratska kontrola parlamenta, predmeti i ograničenja kontrole i način njihove provedbe, Sarajevo, „Odbrana”, broj 1, 1999. Kančić, Pravno uređenje političkog nadzora nad radom organa za bezbjednost ustavnog uređenja. Zbornik stručno-naučnih rasprava, Ljubljana, VŠNZ, Vanredni broj, 1988. H. Kissinger, Foreign Policy and National Sercurity, An Address at Dallas,1976. R. Masleša, Savremeni sigurnosni izazovi i kriminalistička policija. Međunarodni naučni simpozij „Mjesto i perspektivne kriminalističkih nauka i kriminalističke profesije u savremenim uslovima”, Sarajevo, 19. i 20. 03. 2001. Vukašin Pavlović, Civilno društvo i demokratija, Politeia, 2004.

6. 7. 8. 9.

10.

11. 12.

13.

PREGLED

183

14. 15. 16. 17. 18. 19. 20.

Vasović, Parlamentarizam i demokratija, Ljubljana, Teorija i praksa, broj 10-11, 1991. Vreg, Evropska zajednica i civilnobezbjedonosne razmjere, Ljubljana, Teorija i praksa, broj 7-8, 1994. Civilno društvo i lokalna demokratija, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo, 2001. Dejtonski sporazum, USAID, 1995. Deklaracija o policiji, usvojena Rezolucijom 690/1979 Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope. Zakon o ministarstvima i drugima organima uprave BiH, Službeni glasnik BiH, br. 5/03. Zakon o policijskim službenicima BiH, Službeni glasnik BiH, br.11/04.

184 PREGLED

Nermin Tursić UDK 061.1 EVROPSKA UNIJA – POLITIČKA ZAJEDNICA SUVERENIH DRŽAVA THE EUROPEAN UNION –SOVEREIGN STATES’ POLITICAL UNION

Sažetak Rad se sastoji od uvoda, dva dijela i zaključka. Prvi dio pokazuje historijski osvrt na razvoj Evropske unije, dok se drugi dio bavi pitanjem određenja i pozicioniranja Evropske unije prema tipologizaciji međunarodnih regionalnoekonomskih organizacija, uz prepoznavanje i definisanje određenih elemenata konfederalizma i federalizma koji su nastali kao rezultat ugovornog razvoja. Akcenat rada stavlja se na pitanje odnosa Evropske unije i nacionalnog suvereniteta država članica koje ga zadržavaju kao ekskluzivno pravo u ovoj organizaciji. Ključne riječi: Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica, evropska zajednica, Evropska unija, ugovor, nacionalno, nadnacionalno, institucije, suverenitet... Summary The work is consisting of an introduction, two sections and a conclusion. The first part gives a historical overview of the European Union’s development, while the second part deals with the issue of definition and positioning of the European Union according to typology of international regional and economic organizations, with identifying and defining of certain federal and confederal elements that incurred as a result of contractual development. The emphasis of work is placed on the question of relations between the EU and national sovereignty of member states that they have retained as the exclusive right within this organization.
PREGLED

185

Keywords: The Coal and Steel Community, European Economic Community, European Community, European Union, the Treaty, national, supranational, institutions, sovereignty... Uvod Globalizacijskim procesima i savremenim razvojem regionalnih organizacija (prije svih Evropske unije) dolazi do novih teorijskih koncepcija o suverenitetu. Glavne rasprave se vode na relaciji nacionalna država (države članice) i Evropska unija („nadnacionalna superdržava“). Sama teorijska polazišta datog problema su različita. Kreću se od stavova i shvatanja o dobrovoljnom ograničavanju suvereniteta, preko njegova ujedinjenja, do zadržavanja konvencionalnog suvereniteta kao ekskluzivnog prava država članica. Prvospomenute idu u pravcu stvaranja mita o kraju suvereniteta, ne nudeći mu konkretno nikakvu alternativu. Nasuprot njima, Frensis Fukujama1 ističe da nacionalna država predstavlja neprevaziđeni oblik društvenog organizovanja. Shvatanja je da je konvencionalni suverenitet trenutno jedini potpuno legitimisan institucionalni oblik u međunarodnim odnosima, mada se i danas u svijetu savremene parlamentarne demokratije suverenitet označava državnim zakonodavstvom i međunarodnim odnosima, odnosno isključivo pravo odlučivanja ide preko legitimnih predstavnika vlasti, od čije volje zavisi dobrovoljno stupanje u odnose specijalne prirode sa drugim državama, formirajući regionalne ili međunarodne organizacije. Takav odnos otvara prostor u shvatanju državnog suvereniteta kao rezultata baziranog na unapređenju političke kulture i postignuća moderne demokratije. Međutim, s druge strane, trebalo bi shvatiti da održavanje državnog suvereniteta ne garantuje samo nezavisnost države kao političke zajednice, već i državnog naroda, jer suverenitet države znači istovremeno suverenitet njenih građana. Iz toga proizlazi, da je suverenost države i njenih podanika demokratski neotuđivo pravo, koje niko ne može oduzeti niti podariti. S druge strane, postoje teoretičari koji na pitanje suvereniteta u savremenim uslovima kompleksne međuzavisnosti nastoje dati odgovor u pravcu promjene i njegove prilagodbe savremenim odnosima. Ne isključujući činjenicu da nacionalna država igra jedinu i najvažniju ulogu u savremenim uslovima na globalnom planu, tako da se u tom slučaju ne razmatra kvantitet, već kvalitet državnog suvereniteta, kako bi to rekli Robert Kiohejn i Held Dejvid2. Od svog idejnog razvoja pa sve do danas nacionalni suverenitet se koristi da se označi nacionalna nezavisnost. S druge strane, historija nam pokazuje da
1 2 Frensis Fukujama, Građenje države, Beograd, Filip Višnjić, 2007. Dejvid Held, Demokrtija i globalni poredak, Beograd, Filip Višnjić, 1997.

186 PREGLED

je 20. stoljeće označava stoljeće rastuće državne međuzavisnosti. Stoga, kada se otvara pitanje ostvarenja suvereniteta država unutar Evropske unije, neophodno je naglasiti, da se ona temelji na saradnji suverenih država. Kakav je odnos između Evropske unije i njih, te da li su države članice izgubile ili su pak zadržale i zaštitile svoj suverenite u procesu ugovornog razvoja, osnovno je pitanje ovog rada. I. Retrospektiva ugovornog razvoja

I. I. Osnivanje Zajednice za ugalj i čelik Današnja Evropska unija temelji se na ugovornom razvoju koji je počeo ranih pedesetih godina XX stoljeća. Evolutivni proces karakteriše niz specifičnosti, kao što su izmjene u nazivu organizacije, procesi proširenja, te konstantni ugovorni procesi. Rezultat ugovornog dinamizma je zajednica od dvadeset sedam evropskih suverenih država. Njen historijski razvoj počinje 18. aprila 1951. godine i činom potpisivanja „Pariskog ugovora“3. Njime je osnovana „Evropska zajednica za ugalj i čelik“. Države potpisnice ovog ugovora su: SR Njemačka, Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg i Holandija. Velika Britanija je pozvana da sudjeluje u procesu osnivanja Zajednice, ali zbog svog pravca nacionalne politike prema evropskom udruživanju, poziv je odbila. S druge strane, SR Njemačka svojim ulaskom u sastav spomenute zajednice uspjela povratiti izgubljeni državni suverenitet i međunarodni subjektivitet koji je izgubila nakon Drugog svjetskog rata. Zajednicu za ugalj i čelik okarakterisao je nadnacionalni princip koji se jasno ogledao u dva cilja: političkom i ekonomskom. - Prvi, tj. politički cilj, bio je usmjeren na pomirenje ranije sukobljenih država, kao i sprečavanje pojave novih mogućih sukoba na prostoru zapadne Evrope. - Drugi, tj. ekonomski cilj (uz neodvojiv politički element), bio je stavljanje francusko-njemačke proizvodnje uglja i čelika pod zajedničku vlast.4 Upravo zbog tako temeljenog pristupa u osnivaju (za razliku od svih do
3 Pariski ugovor (član 97) ograničava pravno trajanje Ugovora na period od 50 godina. Budući da je Ugovor stupio na snagu 23. jula 1952. godine, prestao je važiti istog datuma 2002. godine. Nakon prestanka pravnog važenja formalno-pravno prestala je da postoji i Zajednica za ugalj i čelik, a njenu je ulogu preuzela Evropska unija. 4 Prevashodno se odnosilo na Rursku oblast u Njemačkoj, za koju se smatralo da predstavlja „svjećicu Evrope“, misleći na ekonomski metalurgijsku moć oblasti. PREGLED

187

tada poznatih u historiji) Zajednica za ugalj i čelik izgradila je određene elemente federalnog obilježja, koji su prije svega bili prepoznatljivi u uspostavi „supranacionalne vlasti“5 (koja se odnosila na prostor proizvodnje i trgovine uglja i čelika). Iz definisanog načina upravljanja proizašao je i visok nivo autonomnog djelovanja u odnosu na država članica. Takvo stanje proizlazilo je iz činjenice što su države članice potpisivanjem Pariskog ugovora dobrovoljno prenijele svoje određene državne nadležnosti na institucije Zajednice, koja se nametala kao nova forma nadnacionalnog odlučivanja. Ubrzo se pokazalo da ujedinjenje nacionalnih privrednih sektora u prostoru proizvodnje i trgovine ugljem i čelikom nije moglo da odgovori ekspanzionim potrebama zapadnoevropskog tržišta, iako su oni u to doba predstavljali „najvažnije izvore energije i osnova ekonomske aktivnosti država članica, neodvojiva je od ostalih privrednih djelatnosti, kao što je ispletena sa političkim kontekstom ovog ujedinjenja.“6 Zato, logično je uslijedila potreba za potpisivanjem novog ugovora i osnivanje nove zajednice, koja je mogla zadovoljiti iskazane ekonomske i političke potrebe. Upravo se to i dogodilo šest godina poslije potpisivanja Pariskog ugovora 1957. godine, kada se preko Rimskog ugovora dolazi do osnivanja Evropske ekonomske zajednice i Zajednice za atomsku energiju. I. II. Daljnji ugovorni razvoj i proces proširenja evropskih zajednica I. II. I. Nastavak ugovornog razvoja Ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici, poznat kao „Rimski ugovor”, potpisan je 25. marta 1957. godine, a stupio je na snagu 1. januara 1958. godine. Za razliku od Pariskog ugovora, sklopljen je na neodređeno vrijeme.7 Ugovor je potpisalo istih šest država članica Evropske zajednice za ugalj i čelik. Velika Britanija ponovo je pozvana, ali je ponovo odbila učešće. Novina ovog ugovoru je ta što se javlja na šest službenih jezika država članica uz propratne institucionalne izmjene. Za razliku od Pariskog, Rimski ugovor okrenut je ka stvaranju Zajednice koja se zasniva na zajedničkom tržištu širokog niza
Pariski ugovor broji oko 600 strana, pisan je samo na francuskom jeziku. Stoga i termin „supra“ preuzet iz francuskog jezika, a koji je se na određen način „udomaćio“ u stručnoj terminologiji, označava – iznad, nad, pa u konačnom značenju bi se mogao prevesti kao nadnacionalno. 6 Gordana Ilić-Gasmi, Reforme Evropske unije, Beograd, Prometej, 2004, str. 29–30. 7 Rimski ugovor, član 312, Ugovor o Evropskoj zajednici, član 214. i Ugovor o osnivanju Zajednice za atomsku energiju, član 208. 5

188 PREGLED

roba i usluga, kao i potreba da “se obezbijedi proces postepenog integrisanja – ujedinjene nacionalnih ekonomija zemalja potpisnica i da se obezbijedi u okviru Evropske ekonomske zajednice izjednačavanje uslova za slobodno kretanje kapitala, roba, usluga i radne snage i postepeno obrazovanje jedinstvene ekonomske politike…”8. S obzirom da je ovim ugovorom osnovana i Zajednica za atomsku energiju Euroatom, u tom trenutku formalno-pravno su egzistirale tri zajednice (Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica i Zajednica za atomsku energiju Euroatom), a za svaku zajednicu paralelno su ustanovljene i njihove institucije (poseban savjet, posebna komisija, a zajednička Skupština i Sud). Zbog ovako konstituisanih institucija, ili jednostavnije rečeno njihova utrostručenja, bila je logična reorganizacija koja je i uslijedila u “Ugovoru o udruživanju” potpisanim u Briselu 8. aprila 1965. godine (stupio na snagu 1. jula 1967. godine). Tim ugovorom stvorena je jedinstvena institucionalna struktura za sve tri zajednice. Tako da je od tri komisije osnovana jedna, a od tri savjeta jedan. Taj proces pratile su i izmjene u službenim nazivima institucija, pa je za komisije novi naziv glasio “Komisija Evropskih zajednica”, a za savjet “Savjet Evropskih zajednica”. Interesantno je spomenuti i teritorijalnu disperziju institucija Zajednice, tako se sjedište Komisije i Savjeta nalazilo u Briselu, Suda u Luksemburgu, a Evropskog parlamenta u Strasbourgu, dok je Sekretarijat bio smješten u Luksemburgu. Ovakav rezultat institucionalnog razmještanja “pokazuje da i najsitniji zajednički interesi moraju ustuknuti pred nacionalnim”9 . I. II. II. Proces proširenja zajednice Razvojem Zajednice javila se i potreba njenog proširenja. Iako je taj segment pravno definisan članom 237.10 Rimskog ugovora, interesantno je spomenuti političke prilike i dešavanja iz ranijih perioda, tačnije do početka šezdesetih godina. Naime, u tom periodu interesantna su nacionalna stajališta Velike Britanije prema Zajednici, koja se najblaže mogu okarakterisati kao politika omalovažavanja procesa udruživanja. Takvo stajalište je promijenjeno se promjenom političkog diskursa, kada je konzervativna vlada, koju je vodio
8 Mladen Bodiroža, Evropska unija, drugo dopunjeno izdanje, Banja Luka, Glas Srpske, 2006, str. 23. 9 T. C. Hartley, Temelji prava Europske zajednice, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2004, str. 9. 10 Rimski ugovor, član 237.: ”Svaka evropska država može samoinicijativno tražiti da postane članica Zajednice”. PREGLED

189

Harold Mekmilan11, odlučila da zatraži članstvo u Zajednici 1961. godine. Tu se ujedno javljaju i prvi problemi sa Francuskom koja je u više navrata stavljala veto na pregovore o „ulasku Velike Britanije u Evropsku ekonomsku zajednicu, jer se (...) francuski predsjednik Šarl de Gol nikako nije mogao složiti sa tim da Velika Britanija bude članica Unije“12. Takav politički stav proizlazio je iz njegova uvjerenja da ona „(...) nije imala namjeru da sa šest država stvara federalnu Evropu, već je željela da stekne pravo da iznutra kontroliše razvoj federalističkog projekta, da bi ga lakše sprečila ili usporila“13. Smjernice takvog projekta političke kontrole sem Londona dolazile su iz krugova vašingtonske politike, „čija je bit bila u tome da se novo europsko zajedničko tržište treba otvoriti uvozu iz Amerike i čvrsto zatvoriti u vojni savez NATOa, u kojem su dominirali Britanci i Amerikanci“14. Zbog toga je Šarl de Gol svoje konstantne stavove u ispravnost veta pravdao riječima: „Velika Britanija ta koja se opredelila za Ameriku (...) i u okviru Zajednice, ona će biti njen Trojanski konj“15. Ovakvo stanje političke pat pozicije zadržat će se do njegove ostavke na mjesto predsjednika Francuske. Od tog trenutka dolazi do promjene cjelokupne političke klime unutar Zajednice prema politici proširenja. Promjena je predstavljala „ključ razvoja Evropske zajednice“ koji se nalazio „u rukama Žorža Pompidua, De Golovog nasljednika.“16 Novonastalu promjenu političkog raspoloženja iskoristila je diplomatija Velike Britanije na čelu sa novim premijerom Haroldom Vilsonom. Rezultat toga je potpisivanje „završnog akta” 22. novembara 1972. godine o pristupanju Ujedinjenog
11 Harold Mekmilan vodio je politiku nacionalnog egoizma, koja se mogla najjednostavnije objasniti samim njenim shvatanjem iskazanim stavom da sve što je dobro za Veliku Britaniju, dobro je i za cijelu Zajednicu. Mimo toga, na polju spoljne politike dolazilo je do oslanjanja na politiku SAD-a, a taj odnos se u potpunosti kosio sa političkim stavovima Francuske na čelu sa predsjednikom Šarlom de Golom, koji je s toga osporavao ulazak Velike Britanije u Zajednicu. Za više podataka o politici Mekmilana v.: Henri Kisindžer, Diplomatija, Beograd, Vazal pres, 1999. 12 Pfetsch R. Frank, Die Europaische Union, Geschichte, Institutionnen, Prozesse, (Evropska unija, Historija, Institucije, Procesi), Minhen, Wilhelm Fink Verlag, 1997, str. 43. 13 Sergio Romano, Evropa, istorija jedne ideje, Beograd, Filip Višnjić, 2008, str. 158. Ovdje se radi o upotrebi termina “federalna Evropa“, a sam Šarl de Gol nikada nije imao namjeru žrtvovati, niti na bilo koji način dovesti u mogućnost smanjenje ili rušenja suvereniteta Francuske u ime Zajednice. 14 F. Wilialiam Engdalh, A Contury of War, AngloAmerican Oil Politics and The New World Order, Dr. Bottiger Verlags-GmbH, 1993. Hrvatski prevod: Stoljeće rata, Angloamerička naftna politika i novi svjetski poredak, str. 132. 15 Sergio Romano, spomenuto djelo, str. 158. 16 Dezmon Dinan, Sve bliža unija, Beograd, Službeni glasnik, 2009, str. 71.

190 PREGLED

kraljevstva, Irske, Danske i Norveške u Zajednicu. Norveška se povukla iz ovog procesa nakon referenduma na kojem se većina njenih građana izjasnila protiv ulaska, dok su ostale tri države postale punopravni članovi Zajednice 1973. godine. Novo proširenje uslijedilo je 1. januara 1981. godine prijemom Grčke17, kao desete članica, a ulaskom Španije i Portugala18 1. januara 1986. godine Zajednica se proširuje na dvanaest država članica. Ovim proširenjem broj stanovnika popeo se na “320 miliona i ona je time postala najveća industrijske država na svijetu”19. Fizičko širenje paralelno je pratio i proces produbljivanja ekonomske, ali i političke integracije. Evropska ekonomska zajednica je institucionalno dalje jačala preko novih ugovora, koji su sa sobom nosili nove nadležnosti. Tu su svakako pojavljuju i nova tijela za saradnju koja dodatno usložnjavaju institucionalnu arhitekturu. Osnivanjem Evropske unije preko Mastrihtskog ugovora i njegovim članom 49, kojim je definisano „da svaka evropska država može podnijeti zahtjev za članstvo“, omogućen je i novi val proširenja u pravcu Austrije, Švedske, Finske (tzv. EFTA proširenje) koje su postale punopravne članice 1995. godine. Najveće proširenje u historiji ove organizacije desilo se 1. maja 2004. godine, koje se ujedno „...smatra jednim od najvažnijih koraka u cijeloj historiji evropskog procesa ujedinjenja“20. Na ovaj datum deset država postale su punopravni članovi Evropske unije, (Estonija, Litvanija, Latvija, Poljska, Slovačka, Slovenija, Češka, Mađarska, Malta i Kipar). Poslije ovog procesa proširenja Unija je brojala dvadeset pet država članica. Posljednje proširenje je zaključeno sa 1. januarom 2007. godine ulaskom Bugarske i Rumunije. Nakon dvadesetšestogodišnjeg procesa proširenja, Evropska unija ima oko 480 miliona „svojih“ građana i 27 država članica, ali i “rasplinute granice”. ”Njih samo na severu i zapadu određuje geografija. Na jugu i istoku nije jasno dokle treba i dokle mogu da se protežu političke i privredne zajednice”21, što će biti predmet daljnjih rasprava oko evropskog proširenja, prije svega ulaska Republike Turske u Uniju. Ali, sa današnje vremenske distance, vidno je da su postojali i postoje različiti motivi
17 Grčka je prva država koja se u procesu udruživanja direktno pozvala na član 238. Rimskog ugovora. 18 Za više informacija pogledati: Ljerka Mintas-Hodak, Uvod u europsku uniju, Zagreb, Mate, 2004. Biljeg Srebrenika br. 7. (Nermin Tursić, Konfuznost principijelosti Evropske unije u procesu proširenja), Srebrenik, 2009. 19 Grupa autora, Povijest-Poslijeratno doba, uredio Enrico Cravetto, Zagreb, Europapress holding, 2007 str. 203. 20 Fontaine Pascal, Europa in 12 Lektionen, (Evropa u 12 lekcija, Evropska komisija, Ured za službena objavljivanja), Luksemburg, 2003., str. 11. 21 Herfrid Minkler, Imperije, logika vladavine svetom-od starog Rima do sjedinjenih država, Službeni glasnik, Beograd, Albatros plus, 2010, str. 218–219. PREGLED

191

država za članstvom u Uniji. Dok „male“ države svoje motive za članstvom iznalaze u ekonomskoj osnovi, dotad „velike“ države se ne zadovoljavaju samo ekonomskim, već je kod njih prevashodno izražen politički motiv članstva. I. III. Transformacija zajednice u Uniju – kontinuitet ugovornih odnosa Prva prava institucionalna „revolucija“ u toku evropskog udruživanja nastaje u posljednjoj deceniji prošloga stoljeća, kada se tri evropske zajednice Ugovorom iz Mastrihta transformišu u Evropsku uniju (7. februara 1992. godine, a koji je stupio na snagu 1. novembra 1993. god.). Sam proces ratifikacije od strane država članica prošao uz dosta problema. Naime, Danska je tek nakon ponovljenog referendumu prihvatila Ugovor, dok su Francuski građani uz vrlo malu procentualnu razliku na referendumu ga prihvatili. Velika Britanija, u datom procesu imala je političke probleme koji su kulminirali do te mjere, da su mogli da izazovu i pad vlade. Nakon političke usaglašenosti i prebrođivanja nastale krize uz blage propratne političkih implikacija, na kraju Velika Britanija nije posljednja ratifikovala Ugovor. To je učinila Njemačka u procesu pred Ustavnim sudom. Tom prilikom, Njemački Ustavni sud u svojoj presudi jasno je omeđio “granice sudjelovanja Njemačke u federativnoj Evropi”.22 Ovakvi različiti politički stavovi država članica u procesu ratifikacije i usvajanja mogu se razumjeti, jer je Ugovor nosio značajne promjene konceptualne naravi Zajednice. Prije svih, „Evropska ekonomska zajednica je preimenovana u Evropsku zajednicu, a time je ujedno stvoren i novi politički entitet, Evropska unija“.23 Osnovana je kao krovna organizacija koja se oslanja na tri stuba, i to: • • • evropska zajednica, kao prvi stub, zajednička spoljna i sigurnosna politika, kao drugi stub, i saradnja u području pravosuđa i unutrašnjih poslova, kao treći stub.

Sem toga, Mastrihtski ugovor je članom 17. uspostavio pojam državljanstva Evropske unije (“Evropska zajednica proglašava da je svaka osoba koja ima državljanstvo neke države članice istodobno i državljanin Unije).”24 Ugovor je donio i jaču formu političkog udruživanja, koja se iskazuje kroz oblike
22 Presuda Njemačkog ustavnog Suda, slučaj “Brunner” iz 1993, preuzeto: Sajmon Hiks, spomenuto djelo, str. 130. 23 T. C. Hartley, spomenuto djelo, str. 7. 24 Shaw, ” The Many Pasts and futures of Citizenship in the European Union”, 1997., 22 EL. Rev. 554

192 PREGLED

spoljne politike, saradnje u unutrašnjim poslovima i pravosuđu (u drugom i trećem stubu), a kao najvažniji cilj svakako je realizacija plana o monetarnoj uniji i uvođenju zajedničke valute – eura. Ovim ugovornim dijelom nisu se obavezale Velika Britanija, Danska, već su zadržale svoje nacionalne valute. Također, problem socijalne politike Zajednice bio je predmet sadržaja Ugovora, u tzv. “Socijalnom poglavlju“. Zbog ponovnog protivljenja, ali na kraju i njegovog odbijanja od strane Velike Britanije usvojen je u drugom obliku, tj. rješenje je pronađeno u usvajanju “Ugovora o socijalnoj politici”, koji je preko sljedećeg “Amsterdamskog ugovora” inkorporiran u Mastrihtski ugovor. Tim činom, ujedno je riješen i problem sa Velikom Britanijom oko ovog poglavlja. Amsterdamski ugovor je predviđao i reforme u području zajedničke spoljne i bezbjednosne politike, uz osnivanje institucije „Visokog predstavnika za zajedničku spoljnu i sigurnosnu politiku“25. Također, preko njega je i Šengensko stajalište26 uvedeno u okvire Evropske unije posebnim protokolom o graničnoj kontroli (slobodno kretanje osoba iz jedne u drugu državu članicu).27 Između
25 Članak 18. (bivši članak J stav 8.): “U pitanjima, koja ulaze u zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Uniju predstavlja i Predsjedništvo (...) Predsjedništvu pomaže glavni sekretar Vijeća, koji vrši dužnost visokog predstavnika za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Komisija je u potpunosti uključena u zadatke navedene u stavku 1. i 2, a ako je to potrebno, Predsjedništvu u tim zadacima pomaže država članica, koja će sljedeća preuzeti predsjedanje. Kad god to smatra neophodnim, Vijeće može imenovati posebnog predstavnika za određena politička pitanja.” 26 1985. godine sklopljen je Šengenski ugovor (koji je unesen u Ugovor o Evropskoj uniji) između Francuske, Njemačke, Belgije, Holandije i Luksemburga u pravcu postupnog ukidanja kontrole na zajedničkim unutrašnjim graničnim prelazima. Taj ugovor je ujedno prethodio i Jedinstvenom evropskom aktu, kojim se potvrdila namjera liberalizacije unutrašnjeg tržišta za lica, robe, usluge i kapital, ali je stupio na snagu u Ugovoru o Evropskoj uniji. Glavne tri tačke Ugovora odnose se na slobodno kretanje svih građana država, koje su potpisale Ugovor, svih stranaca, koji su ušli legalno u jednu od država potpisnica Ugovora, usklađivanje vizne politike, kretanja i boravaka stranaca, saradnja granične i carinske policije u borbi protiv kriminala, poreske utaje, ilegalnog useljavanja, trgovine ljudima, oružjem i drogom, kao i ukidanje kontrole na zajedničkim i pojačane kontrole na vanjskim granicama. Ugovorom je također utvrđeno da ako je jedna država odbila ili odobrila nekom građaninu, koji nije državljanin Unije, ulazak, sve ostale države članice dužne su prihvatiti tu odluku. 27 Ovaj segment Ugovora ponovo je osporila Velika Britanija za svoj teritorij ističući da je ona ostrvska zemlja i to uz trajnu mogućnost odbijanja, dok je slično učinila i Danska, ali joj Ugovorom definisana ograničena mogućnost odbijanja spomenutih ugovornih odredbi. PREGLED

193

ostalog, Ugovor u svom sadržaju posjeduje i načelo o “bližnjoj saradnji”, koja predstavlja mogućnost, tj. dozvolu državama članicama da mogu nastave sa ubrzanim tokom udruživanjem, a u isto vrijeme omogućavajući drugima državama članicama da u tome ne sudjeluju. Spomenuti Amsterdamski ugovor potpisan je 1997. godine (stupio na snagu 1. maja 1999. godine). Sljedeći ugovor, koji je svakako predstavljao veliki korak u razvoju Evropske unije je Ugovor iz Nice. Potpisan je 21. februara 2001, a stupio je na snagu 1. februara 2003. godine. Glavna njegova karakteristika je reforma političkih institucija Unije i njihova adaptacija za daljnji proces proširenja koji je uslijedio 2004. godine. Potpisivanjem posljednjeg “Lisabonskog ugovora” ponovo su unesene izmjene u funkcionisanju Evropske unije. Ugovor u svom sadržaju posjeduje veliki broj ustavnih odredbi, pa mu zbog toga neki autori daju atribut „ustavnih ustupaka”. Danas, manje više svima su poznati problemi njegove ratifikacije, kao i negativan ishod prvog rezultata referendumu u Irskoj. Zbog toga, usvojen je nakon ponovljenog referendumskog procesa irskih građana, i okončanja procesa ratifikacije od preostalih država članica koje to nisu završile. Stupanje na snagu omogućilo je potpisivanje češkog predsjednika Valclava Klausa u ime Češke Republike (kao posljednje države članice u procesu). Taj čin, ujedno je omogućio da spomenuti ugovor stupi na snagu 01. Decembra 2009. godine, preko člana 6.2. koji definiše, da će ugovor „stupiti na snagu prvog dana narednog meseca posle deponiranja posljednjeg ratifikacionog instrumenta države potpisnice koja je poslednja ispunila ovu formalnost.“28 Glavne promjene koje ugovor donosi u institucionalnoj organizaciji u Evropskoj uniji odnose se na, uvođenje stalnog predsjednika Evropskog savjeta, visokog predstavnika za spoljnu i zajedničku bezbjednosnu politiku (koji ujedno obavlja dužnost potpredsjednika Evropske komisije), novog sistema glasanja, te ukidanje sistema rotirajućeg predsjedništva Evropskog savjeta. Spomena radi, čelnici Evropske unije za predsjednika su izabrali belgijskog premijera Hermana van Rompuya, a za visokog predstavnika za spoljnu i zajedničku bezbjednosnu politiku Cetherine Ashton koja dolazi iz Velike Britanije. Bitnost ovakve institucionalne adaptacije, koja ujedno uspostavlja i novi odnos među državama članicama, švedski premijer Fredrik Reinfeldt je opisao riječima: “Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora počinje nova era u suradnji između država članica Europske unije. S Lisabonskim ugovorom Unija će se bolje moći suočiti s izazovima globalizacije. Završeni su dugot28 Reformski ugovor EU iz Lisabona, priredio Milutin Janjević, Službeni glasnik, Beograd, 2008, str.122.

194 PREGLED

rajni napori da Europa dobije novi okvir. Sada počinje nova era…”29 Nakon takvih riječi jasno je da će ovaj ugovor postati osnovni dokument za djelovanje Evropske unije u narednim decenijama. II. Pogled iz drugog kuta

II. I. Ugovorni proizvod – Evropska unija i pitanje suvereniteta država članica Posmatrano iz današnje perspektive, jasno je da Unija ima svoje osnivačke akte kao primarne, ali i svoje sekundarne izvore prava30, zatim, ima svoje institucije koje djeluju nadnacionalno, tj. nezavisno od država članica (ali uz njihovu saradnju), ima svoj parlament, Evropski parlament, koji se od 1978. godine bira na opštim i direktnim izborima u svim zemljama članicama. Odluke koje donose institucije Evropske unije, imaju direktno i neposredno dejstvo prema građanima država članica ali istovremeno obavezuju i države članice, bez obzira da li su one u procesu donošenja glasale za njih ili ne. Sem toga, zajedničke institucije se brinu o poštovanju i zaštiti uspostavljenog ali i harmonizovanog pravnog sistema. Za to je zadužena Komisija Evropske unije, koja nadzire primjenu i poštovanje komunitarnog prava u državama članicama, pa se s toga često naziva “čuvarica integracija”. Ipak, ključni garant usklađene primjene prava Evropske unije je Evropski sud pravde, čija je zadaća da tumači osnivačke ugovore, sprovodi sudsku kontrolu zakonitosti zakonodavnih i izvršnih akata. Njegove presude su predstavljale i predstavljaju jedan od važnijih izvora prava u procesu konstitucionalizacije, s obzirom da su obavezujuće i konačne na cijelom prostoru Evropske unije. Zbog toga je u naučnoj literaturi poznat i kao „tvorac federalizma“. Uz sve ove karakteristike, današnja Evropska unija, može smatrati pravnim i političkim entitetom, koji ima neka obilježja međunarodne organizacije, konfederacije, ali i vrlo prepoznatljivih elementima federalizma. Zanimljivo je da su “federalni faktori najjače izraženi u odnosu na pravosudni i pravni sistem, a najslabije na polju politike”.31 Boljem shvatanju, nezaobilazan je spomen činjenice da u definisanoj ugovornoj mogućnosti Evropska unija usvaja odluke obavezujućeg kara29 Izvor: Beta, 1. 12. 2009. godine 30 Nastaju kao proizvod rada njenih institucija, a to su: uredbe, uputstva, odluke, preporuke i mišljenja. Treba napomenuti da Evropska unija ne posjeduje mehanizme provođenja, već samo kontrole. Mehanizmi provođenja su u direktnoj ingerenciji država članica, pa i njihova efikasnost zavisi od spremnosti implementacije od države članice, tako da je u 2000, godini, od usvojenih 86 obavezujućih akata, njih samo pet je provedeno. 31 Matijas Herdegen, Europsko pravo, Rijeka, Pravni fakultet u Rijeci, 2005. PREGLED

195

ktera za države članice, ali je pravi uticaj oblikovan nacionalnim sistemima upravljanja. Također, države članice imaju monopol u njihovom izvršavanju (od 83 direktive koje su koje su se trebale provesti u 2000. godini, provedeno ih je samo 5), dok je kontrola provođenja u nadležnosti organa Evropske unije. S druge strane, po mišljenju i stavovima Sajmona Hiksa32, Evropska unija ima i jedinstven politički sistem. Iz ovakvih navedenih različitih teorijskih pristupa, jasno se uočava da Evropska unija ne posjeduje sve elemente koje posjeduje jedna savezna država zasnovana na principu ustavnog uređenja. Posjeduje: državljanstvo (koje ne zamjenjuje nacionalno, već ga samo dopunjuje), teritorij (koji proizlazi od nacionalnog teritorija država članica), monetu, ali ne i mogućnost legitimne upotrebe sile kao ni državni suverenitet. Očigledan nedostatak spoljnog suvereniteta primjetan je u međunarodnom pravnom poretku. On se izražava u nemogućnosti nezavisnog djelovanja Evropske unije u odnosu na države članice, odnosno u nemogućnosti nadilaženja interesa država članica. U pogledu teritorija, potrebno je istaći da, „Evropsku uniju čini teritorij država članica”. Na osnovu toga, ako posmatramo Evropsku uniju sa klasičnog „veberijanskog“ stanovišta, primijetit ćemo, da ideji o Evropskoj uniji kao državi oduzeta su ključna uporišta-unutrašnja prinuda i spoljni suverenitet (jer u tom slučaju nedostaju dva najvažnija konstitutivna elementa koje posjeduje jedna država). Međutim, neophodno je istaći, da su države članice pitanje vlastitog suvereniteta u nekim elementima dobrovoljno ujedinile kao sistemsku korist u Uniji,33 ali uz činjenicu da državni suverenitet i dalje ostaje ekskluzivno pravo država članica. Otvaranjem pitanja ostvarenja suvereniteta država unutar Evropske unije, neophodno je naglasiti i to, da se ona temelji na saradnji suverenih država. Sve su one članice Ujedinjenih naroda. Također, jedino države članice posjeduju sposobnost da oblikuju ugovore na kojima se temelji Evropska unija (države članice se nazivaju strane ugovornice, gospodari ugovora ili pak izraženo njemačkom terminologijom „Heren de Verträge“). Samim tim, i prenos određenih državnih ovlasti na evropski nivo ne znači odustajanje od zahtjeva pojedinih država članica za vlastitim suverenitetom, već naprotiv, to predstavlja određenu spremnost na ostvarivanje suverenih prava u sistemu udruženih asocijacija. Time države članice ostaju centralne jedinice sistema na koji se prepisuje “državni suverenitet”. Razmatrajući i analizirajući
32 Za više informacija pogledati: Sajmon Hiks, Politički sistem Evropske unije, Beograd, Službeni glasnik, 2007. 33 Shvatanje Evropskog suda pravde pitanje pravnog suvereniteta EU u stvaranju Evropskog ekonomskog prostora, iznesen je kroz Slučaj 1/91, EEA I (1991), ECR 1-6079 i 1/92, Eea II (1992), ECR 1-2821, (…) izjasnio se „da predloženi sporazum o EEA ugrozio nezavisnost i suverenost EU“, preuzeto: Sajmon Hiks, spomenuto djelo, str. 130.

196 PREGLED

razne stavove u komparaciji sa postojećim dominantnim teorijama evropskog udruživanja, zaključujemo, da sama (ranije spomenuta) izgradnja „supranacionalnih“ institucija ne predstavlja razgrađivanje postojećih državnih struktura kao procesa desuverenizacije. Naprotiv, nacionalna formacija je ta koja je temeljna za legitimitet evropskih integracija, a nacionalna država je osnova za to. Mada, ne isključujući dosadašnja iskustva koja su ukazala na potrebu za određenom adaptacijom nacionalne suverenosti u procesu evropskog udruživanja. Takvu procesualnost, Margaret Thatcher je 1975. godine, u vrijeme engleskog referenduma o Evropi, opisala riječima: “Gotovo svaki veliki narod je bio prisiljen od strane pritisaka poslijeratnog svijeta na ‘bazen’ značajnih područja suvereniteta kako bi se stvorili učinkovitije političke jedinice.”34 Kao poseban akcent ovakvim shvatanjima Evropske unije, nezaobilazan je predmet Brunner (Das Maastriht Urteil) Ustavnog suda Njemačke, koji je u nastojanju da odredi pravni karakter Evropske unije, donio oduku u kojoj jasno stoji da: “Evropska unija još ne predstavlja saveznu državu.”35 U daljnjem dijelu sudske odluke Ustavni sud je precizirao obiter dictum odredivši Evropsku uniju savezom suverenih država (Staatenverburn),36 i to riječima: “Obavljanje suverene vlasti putem saveza država (Staatenverburn) poput Europske unije temelji se na dozvoli država koje ostaju suverene i koje u međunarodnim stvarima uglavnom djeluju kroz svoje vlade i nadziru procese integracije.”37 Da bi još jasnije bilo određenje Evropske unije, Ustavni sud je u daljnjem tekstu odluke pojasnio, da:” Ugovor o Uniji (…) uspostavlja savez država (Staatenverburn) radi ostvarivanja sve tješnje unije europskih naroda (organizovanih u države), a ne državu koja se temelji na narodu jedne europske države.”38
34 J. H. H. Weiler, Harvard, Jean Monnet Working Paper, MA 02138 USA, str. 7–8 35 Hobe, Stephan, the German state the Maastricht Decision, 37 German Y.B.Intʼl L. 81994,113, 125, 126. 36 Usporediti sa: Mathhijas Herdegen, Maastricht and the German constitutional Courth: Consstitutional retrainrs for an “Ever Closer Union”, 32 common Mkt. L.rev. (1994.) 235–241. (slične odredbe u svojim ustavnim presudama donijeli su italijanski i danski ustavni sudovi, kao i češki ustavi sud prilikom izjašnjavanja oko usvajanja i ratifikacije Lisabonskog ugovora). 37 1 Common Mkt. L. rep. 57, 88., tačka 46. C. Odluke (1994) 38 1 Common Mkt. L. rep. 57, 89., tačka 51. Odluke (1994) PREGLED

197

Također, ustvrdio je, da na osnovu svog ovlaštenja da brani osnovna prava i principe demokratije definisane “Osnovnim zakonom”, ima nadležnost, da može proglašavati zakone Evropske unije ultra vires ukoliko su u suprotnosti sa Osnovnim zakonom (u saradnji sa Evropskim sudom pravde). Na kraju, i napomena, “da nemački parlament zadržava pravo prenosa (povlačenja) nadležnosti Vlade Nemačke na organe Evropske unije.”39 Analogno ovome, i engleski Dom lordova u svojoj raspravi o Ugovoru iz Mastrihta, ustvrdio je, da formiranje Evropske unije ne predstavlja narušavanje suvereniteta Ujedinjenog Kraljevstva, niti suprematija komunitarnog prava u odnosu na rad Parlamenta. To brani činjenicom, da je Ujedinjeno Kraljevstvo država ugovornica i da se može povući iz organizacije kad god osjetiti potrebu za takvim činom, te takvu odluku stavlja kao apsolutnu mjeru zaštite nacionalnog suvereniteta. Moramo spomenuti i to da deskripcija Evropske unije od Ustavnog suda Njemačke naišla je na različite shvatanja i kritike, pa i one koje se ističu kao inkompatibilne sa temeljnom idejom evropskih integracija, a time i Evropske unije. Prema mišljenju Hailbronnera, sadašnje određenje Evropske unije je kompatibilno sa oblikom konfederalnog uređenja koji se temelji na konceptu suvereniteta država članica, a koje je proizašlo, i koje se izvodi međunarodnog javnog prava. Sličnog stave je i Dinstein, koji smatra, da je Evropska unija u sadašnjim političko-pravnim konturama osnovana u prošlom stoljeću (misleći na XIX) bila bi konfederacija. Rezimirajući izneseno, a oslanjajući se na ukazano iskustvo historijske amplitude, zaključujemo, da suverenitet u regionalnoj makroekonomskoj organizaciji kakva je Evropska unija ostaje dinamičan koncept. Ako posmatramo sa aspekta kelzenijanske perspektive,40 tada ne možemo reći da suverenost država Evropske unije predstavlja apsolutnu kategoriju, a ako pak sa jelinekovske ili nojmanovske,41 u tom slučaju nepravedno bi bilo ne spomenuti da on još uvijek predstavlja apsolutno dobro. Komparirajući ta dva pristupa, primijetit ćemo, da je on u pojedinim elementima ublažen, ali suverenitet još uvijek nije otpisan. Na ovaj način i same države unutar udružene asocijacije kakva
39 Sajamon Hinks, spomenuto djelo, str. 136. 40 Pogledati: Hans Kelzen, Problem suverenosti i teorija međunarodnog javnog prava, Beograd, Službeni glasnik, 2003. 41 Pogledati: Franc Nojman, Vladavina prava, Beograd, Filip Višnjić, 2002.

198 PREGLED

je Evropska unija, bivaju prinuđene da posreduje između „sile i razuma, postojanja i norme.“ Na kraju svega ostaje otvoreno pitanje, da li su konačno definisanje Evropske unije dali Endrju Moravčik i Đandomeniko Majone,42 sinonimno karakterišući je kao “regulatornu državu zaduženu samo za redistribuciju vrijednosti“? Iz svega prikazanog proizlazi jasan zaključak da je „Evropska Unija organizacija sui generis, a ne država zasnovana na demokratskim principima,“43 mada ona svojom originalnošću i specifičnošću nadilazi sve do sada poznate tipologizacije međunarodnih organizacija. Upravo zbog toga Evropska unija danas uspostavlja potrebu za novim standardima teorijskog pristupa i rasprava u pravno-političkoj teoriji i praksi. Umjesto zaključka – perspektiva daljnje integracije Pitanja sa kojima se Evropska unija u ovom trenutku bavi nakon ratifikacije i usvajanja Lisabonskog ugovora,44 koji je „zamjena za Ustav Evropske unije”45 (jer sadrži veliki broj ustavnih odredbi koje su inkorporirane u njegov sadržaj) je problem unutrašnje krize, iznalaženje odgovora na probleme međunarodnog ekonomskog gibanja zahvaćenog procesom recesije, problemom evropske zone, uz istovremeno zaključivanje pregovora o pridruživanju Islanda i Republike Hrvatske. Kada se pogleda sa ove vremenske distance uz postojeće probleme koji opterećuju Evropsku uniju, postaje jasno, da Lisabonski ugovor koji je došao kao kompromis država članica u zamjeni za ustav, u svoj svojoj pravnoj sadržini ne može nadomjestiti sve propuste koji su nastali sa neusvajanjem ustava Evrope (iako ovdje treba naglasiti da ustav ništa više nije narušavao niti zadirao u suverenitet država članica od spomenutog ugovora). Osnovna praznina vidna je u tome, što se izgubio jači element koji bi dao novi oblik udruživanja zasnovanog na formi ustavno-pravnog poretka. Međutim, i takvu mogućnost u budućnosti ne treba u potpunosti isključivati. Trebamo se prisjetiti da je nakon neuspješnih referenduma u Francuskoj i Holandiji po pi42 Spomenuti autori smatraju se kao dva najveća imena u proučavanju Evropske unije. 43 Presuda Njemačkog ustavnog suda, slučaj „Brunner“, iz 1993. godine. 44 Za više informacija pogledati: Nermin Tursić, Ugovorno i ustavno uređenje Evropske unije, magistar rad, Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli. 45 Od 448 članova koliko sadrži Ustav, prema procjeni Evropskog nadzornog odbora njih 440 je u izvornoj ili balažnoj modificiranoj formi sadržano u Lisabonskom ugovoru. Podaci prema Nilu Gardineru, koji je viši analitičar u politici evropske poslove, u: Margaret Thatcher (Centar za slobodu) i Kathryn Shelby (Cullom Davis Instituta za međunarodne studije, na Heritage Foundation). PREGLED

199

tanju usvajanja spomenutog ustava Unija ušla u krizu, ali ne treba zaboraviti poteškoće koje su je pratile u prošlosti, kao što su: odbijanje ratifikacije ugovora o Evropskoj odbrambenoj zajednici u pedesetim, paralizovanje rada Savjeta Evropske zajednice od strane Francuske u šezdesetim, krize oko britanskog budžeta u sedamdesetim godinama, ponovljenim danskog referenduma povodom prihvatanja Mastrihtskog ugovora, te irske drame oko usvajanja Lisabonskog ugovora (uz napomenu da su iz njegovog sadržaja izbrisani simboli, kao i druge sporne odredbe koje su mogle da se protumače kao nastanak „evropske države“ na štetu njenih članica). Uprkos svemu nabrojanom, u periodu od nepunih šezdeset godina postojanja uspjela da izgradi solidnu pravnu strukturu zasnovanu na ugovorima koji prema mišljenju Evropskog suda pravde, imaju „ustavno-pravne elemente.”46 Ipak, nema sumnje da je sadašnji zastoj u izgradnji ustavnog poretka ozbiljan udarac višegodišnjem naporu uloženom u zaokruživanje pravno-političkog sistema Evropske unije. Iz toga proizlazi, da postojeći ugovorni odnos više se zasniva na održavanju ideje zajednice nego ideje jedinstva, iako se ona pokazala funkcionalnom uz sve spomenute teškoće koje su je pratile u toku njenog postojanja. Ovakva situacija više odgovara državama članicama, jer na taj način i sam suverenitet država Evropske unije ostaje dinamičan koncept. Pogled iz druge perspektive, pokazuje nam da su države članice u ovakvoj političkoj organizaciji ujedinile dio državnog suvereniteta, ali taj čin nije suštinski ili pak posebno bitno promijenio osjećaj za nacionalnu dobrobit, već naprotiv. Uređenje evropske unije predstavlja jedinstven način stvaranja sistema suverenih država. Tako da integracija “uključuje prilagođavanje nacionalnog suvereniteta novim okolnostima, ali ne i njegovo ukidanje. Centralne institucije i evropski pravni sistem jačaju, a da pritom institucije država članica ne slabe. Članstvo u evropskom projektu oduvek se shvatalo kao sredstvo očuvanja nacionalnih država u Evropi.”47 Takvo unijsko uređenje, ni na koji način ne ugrožava ni nacionalni identitet naroda država članica. Upravo taj odnos protektivnog nacionalnog identiteta, govori nam da će suverena država nacija biti s nama u budućnosti, čak i ako se njen utjecaj u nekim oblastima politike umanji u odnosu na komparaciju i shvatanja sa suverenim konceptom iz prošlosti. U međuvremenu, daljnjom izgradnjom potrebe za sistemskom nužnosti, države Evropske unije će i dalje na najbolji način zaštititi svoje ekonomske interese u savremenim procesima globalnih izazova sa kojima se svakodnevno suočavaju, ne oklijevajući da neka od
46 Evropski sud pravde u Mišljenju 1/92, Eea II (1992), ECR 1-2821, potvrdio je da „Ugovor o evropskoj uniji predstavlja ustavnu povelju Zajednice zasnovanu na vladavini prava.“ 47 Pol Tejlor, Kraj evropske integracije, Beograd, Službeni glasnik, Albatros plus, 2010, str. 17.

200 PREGLED

svojih suverenih prava zajednički usmjere u pravcu zajedničkog postizanja cilja (očuvanje evropske zone). A to znači, da takvo stanje i dalje ostavlja otvoreno pitanje, na koji će se način kretati ovakav razvoj i kako će on uticati na dalju evoluciju Evropske unije?! Slično ovom, u formi poruke, ali i otvorenog pitanja postavio je i francuski premijer Fransois Fillon u londonskom listu The Times svome britanskom kolegi Davidu Cameronu, rekavši: „Evropa je na povijesnoj prekretnici. Pitanje je treba li je nastaviti graditi na postojećim temeljima ili sve prepustiti sudbini. Za konsolidaciju eura i eurozone, morat ćemo uskladiti svoje gospodarske, fiskalne i socijalne obaveze, znači pojačati integracije.“ Dok se bude čekao odgovor, ostaje jedno sigurno, Evropske unija će svoj dinamički proces razvoja nastaviti u pravcu zamisli jednog od njenih idejnih tvoraca, Roberta Šumana, koji je davne 1951. godine proročanski rekao: “Evropa neće biti stvorena odjednom, niti prema samo jednom planu (…).”48 Literatura
1. 2. 3. 4. Mladen Bodiroža, Evropska unija, drugo dopunjeno izdanje, Banja Luka, Glas Srpske, 2006. Held Dejvid, Demokrtija i globalni poredak, Beograd, Filip Višnjić, 1997. Dezmon Dinan, Sve bliža unija, Beograd, Službeni glasnik, 2009. F. Wilialiam Engdalh, A Contury of War, AngloAmerican Oil Politics and The New World Order, Dr. Bottiger Verlags-GmbH, 1993. Hrvatski prevod, Stoljeće rata, Angloamerička naftna politika i novi svjetski poredak. R. Pfetsch Frank, Die Europaische Union, Geschichte, Institutionnen, Prozesse, (Evropska unija, Historija, Institucije, Procesi), Minhen, Wilhelm Fink Verlag, 1997. Frensis Fukujama, Građenje države, Beograd, Filip Višnjić, 2007. Grupa autora, Povijest, poslijeratno doba, uredio Enrico Cravetto, Zagreb, Europapress holding, 2008. T. C. Hartly, Temelji prava Europske zajednice, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2004. Mathhijas Herdegen, Maastricht and the German constitutional Courth: Consstitutional retrainrs for an “Ever Closer Union”, Mkt. L., 1994. Matijas Herdegen, Europsko pravo, Rijeka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2005. Gordana Ilić-Gasmi, Reforme Evropske unije, Beograd, Prometej, 2004. Hans Kelzen, Problem suverenosti i teorija međunarodnog javnog prava, Beograd, Službeni glasnik, 2003.

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

48 Šumanova deklaracija, str. 15. (dostupno na: www.evropapokret.co.yu). PREGLED

201

13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24.

Henri Kisindžer, Diplomatija, Beograd, Vazal pres, 1999. Herfrid Minkler, Imperije, logika vladavine svetom – od Starog Rima do Sjedinjenih Država, Beograd, Službeni glasnik, Albatros Plus, 2010. Deša Mlikotin-Tomić, Pravo Evropske ekonomske zajednice – pravni akti i dokumenti, Informator, Zagreb, 1989. Franc Nojman, Vladavina prava, Filip Višnjić, Beograd, 2002. Fontaine Pascal, Europa in 12 Lektionen (Evropa u 12 lekcija, Evropska komisija, Ured za službena objavljivanja), Luksemburg, 2003. Reformski ugovor EU iz Lisabona, priredio Milutin Janjević, Beograd, Službeni glasnik, 2008. Sergio Romano, Evropa – istorija jedne ideje, Beograd, Filip Višnjić, 2008. Shaw,”The Many Pasts and futures of Citizenship in the European Union”, 1997. Pol Tejlor, Kraj evropske integracije, Beograd, Službeni glasnik, Albatros Plus, 2010. Uvod u Europsku uniju, priredila, Ljerka Mintas-Hordak, Zagreb, Mate, 2004. Džozef Vajler, Ustav Evrope, Beograd, Filip Višnjić, 2002. J. H. H. Weiler, Harvard, Jean Monnet Working Paper, SAD.

Pravni izvori
1. 2. Pariski ugovor – Ugovor o osnivanju Zajednice za ugalj i čelik, 1951. (dostupno na: http://www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/). Rimski ugovor o osnivanju Evropske ekonomske zajednice (EEC). Ugovor o osnivanju Zajednice za atomsku energiju (Euroatom) 25. marta 1957. (dostupno na: http:// www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/). Mastrihtski ugovor – Ugovor o Evropskoj uniji (Treaty on European Union), 7. februar 1992. (dostupno na: http://www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/). Amsterdamski ugovor, 2. oktobar 1997. (dostupno na: http://www.europa.eu.int/eurlex/en/treaties/). Odluka ustavnog suda SR Njemačke „Brunner” (Das Maastriht Urteil). 1 Common Mkt. L. rep. 57, 88., tačka 46. C. Odluke (1994). 1 Common Mkt. L. rep. 57, 89., tačka 51. Odluke (1994).

3. 4. 5. • •

202 PREGLED

Ostali izvori
1. 2. Nermin Tursić, Ugovorno i ustavno uređenje Evropske unije, magistar rad, Tuzla, Univerzitet u Tuzli. The Times, London, 13. januar 2011. godine.

Korisne internetske stranice 1. 2. 3. 4. 5. http:/www.cnn.com/SPECIALS/2000/eurounion/story/enlarge. http:/www.euractiv.com/cgi-bin/cgint.exe. http:/www.jean.monnet.net/usindex.html. http://www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/. http:/www.evropapokret.co.yu.

PREGLED

203

Eli Tauber UDK 930.85 (497.15) (=411.16) HISTORIOGRAFIJA O JEVREJIMA U BOSNI I HERCEGOVINI HISTORIOGRAPHY ABOUT JEWS OF BOSNA AND HERZEGOVINA Sažetak Jevreji se nisu intenzivno bavili vlastitom prošlošću. Tek pojavom časopisa“La Alborada“ najavljuje se početak istraživanja historije Jevreja Bosne i Hercegovine. Nadrabin dr. Moric Levi objavio je 1911. godine knjigu na njemačkom jeziku “Sephardim in Bosnien“ u kojoj se koristio već istraženom građom koju je sakupio i obradio Zekky efendija, ali joj je dao sefardski smisao i zaokružio je na osmanski period. Značajan doprinos historiji Jevreja Bosne i Hercegovine dao je Jorjo Tadić u svojoj knjizi “Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća“. Jevrejska štampa je za buduće istraživače sačuvala vrijedne podatke, bez kojih danas ne bi bilo moguće napisati historiju Jevreja Bosne i Hercegovine. Poslijeratno razdobIje (1945–) stvara sasvim novu situaciju. U cilju ozbiljnog istraživanja i prikupljanja građe, prevođenja dokumenata sa staroturskog formirana je pri Jevrejskoj opštini u Sarajevu, čak i radna grupa u kojoj su bili vrhunski intelektualci. Najveći dio napisanih knjiga posvećen je istraživanju holokausta. 1984. godine održan je jedan naučni skup koji je obradio djelimično historiju i kulturu Jevreja BiH. Naučni skup nosio je naziv: stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine. Ključne riječi: Jevreji, historija, Bosna i Hercegovina, Sarajevo, Sefardi, holokaust, kulturna baština Summary The Jewish people in Bosnia and Herzegovina were never much concerned about their past and history. We can mark the appearance of the newspaper “La Alborada” in 1900/1901 as the beginning of research of Jewish history in Bosnia and Herzegovina.

PREGLED

205

In 1911 Rabi Dr. Moric Levi published a book in German: “Sephardim in Bosnien”. In the book Dr. Moric Levi used material which had already been gathered and elaborated by Zekky-Efendi, but he gave it a Sephardic meaning and encircled it to the Ottoman period. Jorjo Tadic gave a meaningful contribution to the history of Jews in Bosnia and Herzegovina in his book “Jews in Dubrovnik up to the middle of the 17th century”. The Jewish newspapers preserved valuable information about Jewish history in Bosnia and Herzegovina - without it today it would have been impossible to write the history of Jews in Bosnia and Herzegovina. The post war period (1945- ) creates a whole new situation. The Jewish community of Sarajevo formed a work - group in which were top intellectuals with the aim of serious research, gathering data and translation of documents that were in old Turkish language. In the year 1984 a scholarly congress took place, partly elaborating the history and culture of Jews in Bosnia and Herzegovina. The scholarly congress was entitled: Jewish creation in cultural heritage and development of Bosnia and Herzegovina. The biggest part of written books is dedicated to research of Holocaust. Key words: Jews, History, Bosnia and Herzegovina, Sarajevo, Sephardic Jews, Holocaust, Cultural heritage Unutar hrvatske i srpske historiografije o Bosni se piše u okviru nacionalnih historija, ali se po prvi put pišu i historije Bosne. Historičari u Hrvatskoj i Srbiji u prvoj polovini XX stoljeća, pored nacionalnih historija, pišu i historije BiH, ali i prve sintetske historije južnoslavenskih naroda unutar kojih uključuju i Bosnu. Pristup u njihovom sagledavanju i prezentiranju historije Bosne s pozicija općih kretanja u historiografiji XIX stoljeća vidljiv je i danas. Slična je situacija i u historiografiji BiH u tom periodu. Najbolji primjer za to je Historija naroda Jugoslavije (I i II) na čijoj izradi su učestvovala sva poznata imena u historiografiji na prostorima ex Jugoslavije. Neki od historičara koji se bave historiografijom BiH mogu se svrstati u tzv. pokret postmoderne za koji M. Gross kaže da ga je teško definisati zbog njegove širine i raznolikosti. Radi se ustvari o kretanjima u savremenoj historiografiji (ali ne samo u njoj) koja karakteriše pluralizam i radikalizam, ali i nepriznavanje bilo kakve istine. Postizanje korisnog znanja, ne pitajući se je li ono istinito, je cilj koji sebi postavljaju historičari postmoderne. 206 PREGLED

Početkom 20. stoljeća službena se historiografija u Bosni i Hercegovini bavila uglavnom historijom države kroz protekle periode njenog postojanja, ratovima i ulogom velikih ličnosti. Historija Jevreja bila je tema izvan njezina interesa. Ni sami Jevreji nisu se intenzivno bavili vlastitom prošlošću. Tek pojavom časopisa “La Alborada“1 u jednom od uvodnika, u broju 10 od 8. marta 1901, njen urednik, Abraham Kappon najavljuje da će početi sa objavljivanjem historije Jevreja Bosne: “Na prvoj sjednici Upravnog komiteta La Alborade na kojem se raspravljalo s mnogo pažnje o potrebi izdavanja jedne povijesti bosanskih Jevreja, poštovani gospodin Moše Rafael Atijas (Zeki-efendija)2, dobro poznat po svom poznavanju stvari, ljubazno se odazvao da se prihvati zadaće da sastavi ovo djelo od općeg interesa. Međutim, ovaj rad, koji traži prikupljanje dokumenata, pinkasa i pripovijedanja ličnosti od važnosti ne bi se mogao u potpunosti kompletirati, a s obzirom na zahtjeve koje nam postavljaju mnoge jako važne ličnosti iz
1 La Alborada (1900–1901). Funkcija glasila koja će se javiti krajem toga vijeka, nije se sastojala u približavanju Sefarda narodima iz spoljne sredine, već u okupljanju i održavanju jedinstva sefardskih zajednica raštrkanih po Balkanu. Pokretač novina (Cappon) pokušavao je da izbjegne pretvaranje La Alborade u list za dobro obrazovanu elitu, iako je bilo jasno da samo ona može lagano da čita ovu novinu. Činjenica je da sa jezikom Jevreji gube i religiju i druge nacionalne odlike. La Alborada je uporno radila na španjoliziranju đudeošpanjola. Kroz svoje stranice list je tretirao opšta jevrejska pitanja, davao više informacija između narodnog jevrejstva, a uz to je imao i litreranih priloga, najčeće iz folklora. 2 Zekky efendija Moše (Rafael) Atijas, Zeki-efendi Rafailović – on je u to vrijeme bio jedna od najistaknutijih ličnosti među bosanskim Sefardima, a igrao je važnu ulogu i u bosanskoj kulturi općenito uzev.Moše (Rafaela) Atijas, potonji Zeki-efendija rodio se u Sarajevu godine 1845. u jednoj od najstarijih i najpoznatijih sefardskih obitelji svoga rodnog grada. U Sarajevu je završio ruždiju, jednu od onih srednjih škola koje su turske vlasti koncem svoje vladavine otvarale u značajnijim gradovima u Bosni i Hercegovini kao i u Carstvu uopće. Ove škole su bile otvorene za sve građane Turske, bez obzira na vjersku pripadnost, ali su ih uprkos tome malo pohađali nemuslimani. Poslije završene ruždije mladi Moše Atijas nastavlja svoje školovanje u Carigradu, gdje uči razne jezike. Po povratku sa školovanja iz Istanbula preuzima dužnost financijskog savjetnika u tadašnjoj Vilajetskoj upravi. Poslije Berlinskog kongresa, 1878. godine, to jest nakon uspostavljanja nove austrougarske administracije, on ostaje na istoj dužnosti koju je obavljao i ranije. Tijekom cijelog svog života, sve svoje slobodno vrijeme provodio je na sakupljanju i prepisivanju sefardskih romanci i poslovica. Uz to je Zeki-efendija bio i pjesnik koji je svoje pjesme pisao na svom maternjem jeziku, to jest na jevrejsko-španjolskom. Neke od njih su se sačuvale i do danas.Pored toga što je napisao Historiju Jevreja Bosne, bio je nesebičan prenosilac historije na mlade. Zeki-efendija je umro u Sarajevu 2. srpnja 1916. godine. Svi listovi koji su izlazili u to doba u Sarajevu zabilježili su njegovu smrt, poprativši je svojim prikazima.Na spomeniku, jedinstvenom na svijetu, sa nekrologom na bosanskom, hebrejskom i turskom jeziku, stoji, skromno, da je bio predsjednik Hevra kadiša. PREGLED

207

raznih gradova iz inozemstva, molimo svu gospodu rabine, upravitelje sinagoga, predsjednike općina i upravitelje jevrejskih škola u bosanskim gradovima da izvole potražiti pinkase i dokumente koji će se moći naći u bilo kakvom stanju, da prikupe podatke i istinske dokumente da ih upute gospodinu Mošeu Rafaelu Atijasu, kako bi on mogao završiti posao koji je otpočeo. Gospodin Atijas, koji već posjeduje jedan broj dokumenata i poznajući dobro jedan dio povijesti, želio nam je pokazati ono što sastavlja, a što smo mi utvrdili da je od velike važnosti, pa smo tako obećali da ćemo uskoro odvojiti jedno mjesto u kolumnama La Alborade za “Historiju bosanskih Jevreja”. Ali, da bismo zadovoljili naše čitatelje a da ne prekidamo to objavljivanje, dobro bi bilo da svi oni koji mogu pomoći privođenju kraju ovog djela, da se požure da nam dostave pinkase i dokumente koje posjeduju ili da napišu ono što znaju a što se tiče ovog predmeta. Kako smo obaviješteni, mnoga naša braća u unutrašnjosti posjeduju značajne dokumente, tako da se nadamo da ćemo moći objaviti jedno kompletno djelo, i to od velike važnosti. U “Historiji” će biti spomenuti svi oni koji budu poslali dokumente ili koji budu pisali o onom što se odnosi na izvjesne dijelove.“ Ovaj rad je, bez ikakve sumnje, tražio mnogo truda i napora, kao i mnogo strpljenja. Iz tog razloga Zekky efendija je kasnio u preuzetoj obavezi, ali je ipak uspio da objavi pet nastavaka svoje „Historije bosanskih Jevreja“. Bez ikakvih objašnjenja objavljivanje je prekinuto i čekalo se narednih deset godina da se pojavi novi naslov o historiji Jevreja Bosne. Zasluga za to pripada dr. Moricu Leviju3(3) koji je na Filozofskom fakultetu u Beču doktorirao 1906. godine o temi „Sefardi u Bosni“, a 1911. godine i objavio kao knjigu na njemačkom jeziku “Sephardim in Bosnien“. Nadrabin Levi koristio se u knjizi
3 Dr. Moric Levi (1878–1942) rođen je u Sarajevu. U djetinjstvu pohađao meldar (jevrejsku osnovnu školu), nastavio školovanje u višoj školi koja se zvala „La alaha“. Pored toga završio je i gimnaziju. Teološki fakultet završio je u Beču, a istovremeno je studirao na Filozofskom fakultetu u Beču, na kojem je doktorirao 1906. godine o temi „Sefardi u Bosni“. Poslije završenog studiranja vraća se u Sarajevo na mjesto rabina. Dr. Moric Levi bio je prvi akademski diplomirani i osposobljeni rabin u Sarajevu. Već 1916. godine Sefardska opština ga izabrala za nadrabina.Pored dužnosti rabina i nadrabina, dr. Moric Levi je bio i stalni profesor vjeronauke u sarajevskim gimnazijama i drugim srednjim školama. Školske 1928/1929. godine otvoren je Srednji teološki seminar u Sarajevu. Za rektora seminara imenovan je dr. Moric Levi, sarajevski nadrabin. Njegov naučni rad je bio originalan. Objavio je nekoliko studija: “David Pardo“; “Fragmenti iz života Sefarada“: Rav Danon i Ruždi-paša“, najvrednije mu je djelo knjiga „Sephardim in Bosnien“. Nekoliko dana poslije ulaska Nijemaca i ustaša u Sarajevo 1941. godine dr. Moric Levi je uhvaćen i odveden u Grac (Austrija). Poznato je da je poslije toga bio u koncentracionom logoru Jasenovac, gdje i završio svoj život.

208 PREGLED

već istraženom građom koju je sakupio i obradio Zekky efendija, ali joj je dao sefardski smisao i zaokružio je na osmanski period. Zbog preglednosti rada i njegovog značaja za dalje istraživanje historije Jevreja Bosne i Hercegovine, smatram da je neophodno, na ovom mjestu, objaviti i bibliografiju naslova iz spomenute knjige: Sefardi u Bosni; Doseljavanje Španjola u Bosnu, Sijavuš paša Stariji, sarajevski jevrejski geto; Stariji hebrejski izvori o Židovima u Sarajevu; Samuel Baruh i dr.; Nehmija Hija Hajon i haham Cevi Ašekenazi; Spisak starijih židovskih porodica u Sarajevu, općinski statuti iz 1731. godine; Staro školstvo, ješiva, rabini David Pardo i dr.; O nošnji Španjola u Bosni; Druga poreska davanja koja su imala naziv komora, izvodi iz računa iz Pinkasa za 1838. godinu; O posebnim zakonima, zabrana nošenja određene odjeće, jahanja, posjete kupatilima i dr.; Ruždi i Vedžhi paša; Građansko-pravni položaj Židova; jevrejsko sudstvo; carski dekret (berat) o imenovanju Moše Perere za haham-bašu Bosne; O izvozu, uvozu i mjestima trgovanja sarajevskih Židova, o lijekovima, spisak naziva droga jedne bosanske apoteke; posljednje decenije okupacije, Isak efendi Salom, Hadži Lojo; Židovska četvrt; ugovori i procesi u getu, prvi carski ferman o pitanju najamnine, poravnanje sa zastupnikom vakufa Sulejman-agom sinom Abdulaha; drugi carski ferman o getu; O gradnji hrama, prvi carski ferman o podizanju jednog hrama u Sarajevu, komisije i nalazi šerijatskog suda u toj stvari; carski ferman iz 1921.godine. Ova literatura je, međutim, bila dostupna manjem broju intelektualaca, ali je kasnije prevedena i objavljivana u nastavcima na stranicama „Židovske svijesti“ pod naslovom “Sefardi u Bosni“, piše dr. Moric Levi 7. maja 1920, br. 72, str. 2 i 3.4
4 Židovska svijest (1919–1924). Po svojoj samoj orijentaciji Židovska svijest trebala je da bude u funkciji cionističkog pokreta u Bosni i Hercegovini odnosno “Židovskog nacionalPREGLED

209

U Spomenici o proslavi tridesetogodišnjice jevrejskog kulturno-prosvjetnog društva „La Benevolencije“ iz 1924. godine pronalazimo nove tekstove koji proširuju saznanja o dolasku Jevreja u Bosnu i njihovom statusu (Tih. R. Đorđević, Vladislav Skarić, Avram Alatarac, dr. Isak Izrael, dr. Atijas, Jakov Maestro).5 U isto vrijeme u Zagrebu u okviru biblioteke “Esperanza“ pojavljuju se tekstovi S. Kamhija Sefardi i sefardski pokret i J. A. Kajona Sefardi do danas. U Vršcu je počeo 1925. godine da izlazi Jevrejski almanah koji je na svojim stranicama donosio i veoma zanimljive priloge koji su bili vezani za historiju Jevreja Bosne i Hercegovine6. Zanimljivo je za historičare i statističare i prilog Statistika Jevrejstva u Kraljevini SHS. Lavoslav Šik 1925. govorio je o “potrebi povjesnice Jevreja u Jugoslaviji”7, ali je, nažalost, sve ostalo samo u fazi naučnog razmatranja o potrebama pisanja historije Jevreja na Balkanu. Lavoslav Glesinger je tek skromno zaželio “da se jednom počnu sistematski istraživati arhivi naših starih gradova i bivših županija s obzirom na povijest Jevreja u našim krajevima”.

nog društva“. Svojim pisanjem uprava lista nastojala je da ostane striktno na ovom pravcu, izvještavajući o svemu što se dešava u jevrejskom svijetu i Palestini, a što je usko bilo povezano sa cionističkim pokretom. Bez obzira na svoju usku cionističku orijentaciju Židovska svijest je nastojala kako da bude aktuelna, tako i da sačuva djeliće historije Jevreja Bosne. Vidi: Eli Tauber, Jevrejska štampa u Bosni i Hercegovini. 5 Tih. R. Đorđević, Jevreji Balkanskog poluostrva; dr. M. Levi, Fragmenti iz života Sefarada; Vladislav Skarić, Iz prošlosti sarajevskih Jevreja; Avram Alatarac, Ženidbeni običaji bosanskih Sefarada; dr. Isak Izrael, Nešto iz narodne medicine Jevreja u Bosni; dr. Atijas, Štimunzi iz bosanskih sinagoga; dr. Kalmni Baruh, Jezik sefardskih Jevreja; Jakov Maestro, Naš stari „meldar“ 6 Jevrejski almanah za godinu 5686 (1925–1926), izdanje Saveza rabina Kraljevine SHS. O potrebi povjesnice Jevreja u Jugoslaviji napisao dr. Lavoslav Šik; David Pardo, sarajevski haham, napisao dr. M. Levy. 7 Dr. Lavoslav Šik, odvjetnik, publicist, cionistički aktivist, kolekcionar i vlasnik jedinstvene biblioteke „Judaice i hebraice“, ubijen 1942. godine u Jasenovcu. U svom članku u jevrejskom almanahu O potrebi povjesnice Jevreja u Jugoslaviji ističe: “Povijest Židova u Jugoslaviji nije nipošto manje znamenita od one u Beču i Engleskoj, u Hamburgu i u Amsterdamu. Nu dok o onima znade i uču svako jevrejsko dijete u škpoli a vodi i te kako evidenciju naučni svijet, o našoj povijesti, ne zna niko ništa (…), zato je naša dužnost da izgrađujemo i povijest Jugoslavije i to mi, baš povijest Jevreja u Jugoslaviji, kao njen veliki i važni dio. Tko može perom a svaki svojim doprinosom, da damomladeži – i to ne samo jevrejskoj – prilike, da se bavi studijom istočnih nauka i izvora naše historije, jednom riječju, da osnujemo ustanovu za povijest Jevreja u Jugoslaviji!“

210 PREGLED

Značajan doprinos historiji Jevreja Bosne i Hercegovine dao je Jorjo Tadić8 u svojoj knjizi“ Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća“ koju je u Sarajevu 1937. godine izdalo jevrejsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo „La Benevolencija“9. Godišnjak „Prosvete“ i „La Benevolencije“ iz 1933. godine obilježio je jedan period bogate društvene aktivnosti i razvoja jevrejskog kulturnog, prosvjetnog i humanitarnog djelovanja u Beogradu, Sarajevu i Bosni i Hercegovini, ali i šire. Po sadržaju veoma obiman i raznovrstan pruža jednu širu sliku o Jevrejima Bosne i Hercegovine.10

8 Jorjo Tadić (1899–1969). Tadić je studirao na sveučilištima u Zagrebu, Beogradu, Pragu, Leipzigu i Berlinu. 1936. postao je docent na Sveučilištu u Zagrebu, a 1940. instruktor u Odsjeku za filozofiju na Sveučilištu u Beogradu. 1968. i 1969. bio je šef povijesti odjela filozofije i voditelj odjela za opće moderne povijesti na Sveučilištu u Beogradu i direktor Povijesnog instituta u tom gradu. Tadićevi glavni su radovi o povijesti Mediterana u od 15. do 17. stoljeća. Bio je stalni član Srpske akademije znanosti i umjetnosti (1959; dopisni član, 1940). Njegova djela o Jevrejima, ako se uporede sa ostalima, pokazuju da je Tadić svoje historiografsko saznanje želio da potvrdi istraživanjem još jedne karike koja je slična dubrovačkoj, jedino u svom krajnjem dometu: u svom sistemu veza koje su spajale mediteranski svijet. Svojim djelom Jevreji u Dubrovniku do polovine XVII stoljeća i svojim studijama, osobito Iz historije Jevreja u jugoistočnoj Evropi i Doprinos Jevreja trgovini s dalmatinskim primorjem u XVI i XVII stoljeću, Tadić je obuhvatio nekoliko značajnih oblasti iz historije Jevreja: njihovu trgovačku djelatnost, posredničku ulogu u trgovini na Mediteranu, njihov društveni položaj i sastav i, najzad, njihov značaj za Dubrovnik, Dalmaciju i šire balkansko zaleđe. 9 La Benevolencija, jevrejska humanitarna i dobrotvorna organizacija, osnovana je u Sarajevu 1892. godine, kao društvo sarajevskih Jevreja sa čisto humanitarno-karitativnim ciljem. Već 1898. godine La Benevolencija napušta svoj lokalni djelokrug i proširuje ga na sve sefardske Jevreje nekadašnje Bosne, preuzimajući obavezu da, osim milostinje, potpomaže đake i šegrte. Od tog vremena La Benevolencija izgrađuje svoj društveni rad samo u okviru ovog novog zadatka, čiji je rezultat bio jedna nova generacija intelektualaca. Nove školovane generacije su, uz pomoć La Benevolencije, kasnije značile mnogo za nacionalni i društveni napredak jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini. Svestranost ovakvog djelovanja proizlazila je iz činjenice da su se oko La Benevolencije okupljali javni i kulturni radnici. Vidi: Eli Tauber, Ilustrovani leksikon judaizma. 10 Godišnjak La Benevolencije (Sarajevo, 1933) donosi niz vrijednih napisa za historiju bosanskih Jevreja: La Benevolencija (V. Kajon); Praznovjerje kod sefardskih Jevreja (J. Maestro); Udio jugoslovenskih jevreja u izgradnji duhovne kulture (P. Lebl Albala); O Jevrejima u bosanskoj provinciji (B .Pinto); Gavrijel Gaon (I. Samokovlija); Jevreji u jugoslovenskoj literaturi (E. Levi); Španske romanse bosanskih Sefarada (K. Baruh); Tri sefardske romanse (B. Jungić). PREGLED

211

Jevrejska štampa Ono što nije zapisano u jednoj historijskoj knjizi, koja bi sveobuhvatno prikazala historiju Jevreja u Bosni i Hercegovini, moguće je otkriti u jevrejskoj štampi koja je izlazila u Sarajevu u periodu između dva svjetska rata. Židovska svijest, Narodna židovska svijest, Jevrejski život i Jevrejski glas otvorili su svoje stranice piscima i naučnicima, ali i svima koji su za to imali sposobnosti da objave svoje radove i tako za buduće istraživače sačuvaju vrijedne podatke, bez kojih danas ne bi bilo moguće napisati historiju Jevreja Bosne i Hercegovine.11 Poslijeratno razdoblje stvara sasvim novu situaciju. U sarajevskoj Jevrejskoj opštini uviđaju koliko je važno da se konačno istraži i napiše historija Jevreja Bosne i Hercegovine. Na čelu ove inicijative stajao je dr. Samuel Pinto12, koji se odmah nakon Drugog svjetskog rata počeo dopisivati sa jevrejskim intelektualcima širom Jugoslavije „o potrebi pisanja historije Jevreja Bosne i Hercegovine“13. U cilju ozbiljnog istraživanja i prikupljanja građe, prevođenja dokumenata sa staroturskog formirana je pri Jevrejskoj opštini u Sarajevu čak i radna grupa u kojoj su bili vrhunski intelektualci i historičari, npr. Hamdija Kreševljaković.
11 Židovska svijest, Narodna židovska svijest, Jevrejski život i Jevrejski glas nude prikaze koji jednim svojim dijelom zaista predstavljaju historiografsku građu za pisanje historije Jevreja Bosne i Hercegovine. Evo nekoliko primjera: Židovska svijest – Židovski proletarijat i cijonizam; Židovska narodna politika i Jugoslavija; Obrazovanje sarajevskog gradskog zastupstva i Židovi; XIII Glavna skupština, “La Benevolencia; Židovska narodna politika i nacionalno organizovanje Židova u kraljevstvu SHS; Sefardi u Bosni; Promjena zvanja Židova u Jugoslaviji, Narodna židovska svijest, proslava tridesete godišnjice ,.La Benevolencije”; Jevrejska štampa; Statistika Jevreja u Sarajevu; Jevreji na slavenskom jugu; Četvrt stoljeća „Lire’; III Kongres Jevrejskih veroispovednih općina Kraljevine SH, Jevrejski život, „La Benevolencija“ i jevrejsko radništvo; Spomenica „La Benevolencije; Omladinsko udruženje „Degel Jehuda” u Travniku; Nekoliko pojava lepe književnosti kod Sefarda; Rad hebrejske škole „Safa Berura”; Jevreji u Bosni i Hercegovini; Klub sarajevskih Jevreja „Union”, Jevrejski glas, prosvjetno-kulturni rad ,,La Glorije”; Sarajevski Jevreji u godini 1844.; Opći pogled na kulturne prilike naše sefardske zajednice; O ustanovama među Jevrejima u Sarajevu i njihovom radu; Bosanski Sefardi; Bosanski Sefardi u srpskoj literaturi, Jezik i umotvorine sefardskih Jevreja. Vidi: Eli Tauber: Jevrejska štampa u Bosni i Hercegovini. 12 Dr. Samuel Pinto je do Drugog svjetskog rata bio predsjednik Sefardske bogoštovne opštine, a poslije rata jedini od istraživača holokausta u Bosni i Hercegovini koji je obradio građu iz zapisnika zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu, a koja se odnosila na stradanje Jevreja. 13 U Jevrejskom historijskom muzeju u Beogradu postoji prepiska dr. Samuela Pinte sa vrhunskim jevrejskim intelektualcima sa prostora SFRJ o potrebi pisanja historije Jevreja Bosne i Hercegovine.

212 PREGLED

U isto vrijeme u Beogradu je osnovan Jevrejski historijski muzej sa namjerom da objedini i sačuva historijsku građu iz jevrejske povijesti i egzistencije na području bivše Jugoslavije. Oko Muzeja se okupio priličan broj istraživača, te je pokrenuta značajna istraživačka djelatnost, ali nikada se nisu pojavili stručnjaci čiji bi jedini iIi barem glavni interes bila historija Jevreja. Samo su neki historičari, kao Grga Novak, Jorjo Tadić, SIavko Gavrilović, Duško Kečkemet, Miroslava Despot-Blis, Bernard Stulli, iskazali veći interes za jevrejske teme.14 Vrlo je karakteristično da je najznačajniji doprinos povijesti holokausta u socijalističkoj Jugoslaviji napisao dr. Jaša Romano, čovjek koji nije bio profesionalni historičar. Većina istraživača u svojim istraživanjima pretežno se bavila Jevrejima Srbije i Vojvodine i nešto više Bosnom. Razlog tome je bio i što je veći dio istraživača živio i radio u Beogradu. Sanuel Pinto, Zločini okupatora i njihovih pomagača izvršeni nad Jevrejima u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1952 (neobjavljen rukopis). Ovaj materijal pripremljen je za Zemaljsku komisiju za istraživanje zločina u Bosni i Hercegovini o korišten je u najvećem dijelu. Dr. Samuel Pinto učinio je izuzetan napor da provjeri sve zapisnike Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu i da iz njih izdvoji sve što se odnosilo na Jevreje BiH. Pored toga, on je revidirao već postojeće spiskove stradalih, označivši gdje su stradali ili da su preživjeli, pa ih je brisao sa originalnog spiska. Iste godine (1952) Savez jevrejskih opština Jugoslavije izdaje knjigu Zločini okupatora i njihovih pomagača protiv Jevreja u Jugoslaviji kao uspomenu na 60.000 stradalih Jevreja koji su stradali kao žrtve fašizma ili kao borci protiv fašizma u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu. Knjiga je podijeljena na šest dijelova (republika), a drugi dio u knjizi posvećen je Nezavisnoj državi Hrvatskoj, odnosno i stradanju Jevreja Bosne i Hercegovine. Jevrejski pregled. Od 1952. godine u Beogradu počeo je da izlazi Jevrejski pregled, a izdavač je bio Savez jevrejskih opština Jugoslavije. Ovaj dvomjesečni časopis izlazio je sve do 1992. godine kada se zvanično raspada SFRJ, a time SJOJ. Stranice Jevrejskog pregleda vrve od memoarskih, ali i tekstova, priča i reportaža koje se mogu smatrati historijskim, a koje predstavljaju nepresušni izvor građe o Jevrejima Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Bilten HJOJ – bilten Hitahdut olej Jugoslavija – izlazio je u Izraelu i predstavljao je ne samo sponu između Jevreja Jugoslavije, već isto tako i mjesto u kojem su svoja sjećanja na Jevreje Jugoslavije, njihovu historiju i značaj
14 O tome je više pisao i elaborirao dr. Ivo Goldstein.Vidi: Radovi, Zavod za hrvatsku povijest, vol. 34–36, 2004. Ivo Goldstein: Historiografija o Židovima u Hrvatskoj. PREGLED

213

objavljivali Jevreji koji su se iselili nekad u Palestinu, a kasnije od 1948–1951. godine u Izrael. Spomenica o 400 godina dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu najznačajnija je historijska knjiga o Jevrejima Bosne i Hercegovine, poslije knjige dr. Morica Levija. Istina, ona po sadržini nije potpuno naučna, ni u svemu izuzetno precizna i sveobuhvatna, ali ova spomenica zahvata jedan period koji u sebi na značajan način uključuje i stradanje Jevreja Bosne i Hercegovine.15 Povodom obilježavanja pedeset godina Saveza jevrejskih opština Jugoslavije štampana je Spomenica 1919–1969.16 Jevrejski almanah je od 1954. godine izdavao Savez jevrejskih opština Jugoslavije. Almanah je bila prva edicija Jevreja Jugoslavije koja je donosila na svojim stranicama naučne radove, memoarsku građu iz judaike, ali i iz historije Jevreja SFRJ. To je bio uspješni pokušaj da se pokrene jevrejski intelektualni svijet Jugoslavije (ono što je od njega preostalo nakon holokausta), da počnu da se bave više sami sobom, da istražuju, da se prisjete. Redovno je Almanah izlazio od 1954. do 1970. godine. Kasnije je izašao Almanah 1996. godine (iako se SFRJ već davno raspala), koji je obuhvatio objavljene radove od 1971.godine. Posljednji Jevrejski almanah značajan je jer u sebi sadrži svu bibliografiju naslova koji su objavljivani od početka izlaska ove značajne edicije – Jevrejski almanah sadrži i Hronologiju važnijih događaja iz života jevrejske zajednice Jugoslavije 1945–1990. Pored toga, on sadrži i bibliografiju svih nagrađenih i otkupljenih radova u periodu 1955–1995. godine.17
15 Povodom obilježavanja 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu publikovana je Spomenica koja je prvi put sabrala mnoge historijske i naučne članke iz historije Jevreja BiH, kao i interesantnu i značajnu memoarsku građu za proučavanje historije Jevreja Bosne i Hercegovine. Od naučnih radova posebnu pažnju zauzimaju radovi – Alija Bejtić: Jevrejske nastambe u Sarajevu; Jorjo Tadić; Doprinos Jevreja trgovini s dalmatinskim primorjem u XVI i XVIKI veku; A. Sućeska: Položaj Jevreja u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka; Todor Kruševac: Društvene promjene kod bosanskih Jevreja za austrijskog vremena; Samuel Kamhi: Jezik, pjesme i poslovice bosansko-hercegovačkih Sefarda; Julije Hahamović: Aškenazi u Bosni i Hercegovini; 16 Spomenica 1919–1969, Beograd, 1969. Iz aktivnosti Saveza jevrejskih opština Jugoslavije značajan dio se odnosi na Jevrejsku zajednicu u Bosni i Hercegovini i Sarajevu sa posebnim osvrtom na osnivanje Srednjeg teološkog zavoda u Sarajevu i na događanja u periodu Drugog svjetskog rata. 17 Savez jevrejskih opština Jugoslavije, odnosno redakcija Jevrejskog alamanaha je u periodu od 1955. do 1970. godine primila ukupno 518 radova, od kojih su 72 bila naučna rada, a 434 radova bilo je iz književnosti iz oblasti likovnih umjetnosti 4 rada, a iz oblasti muzike 8 radova. U periodu od 1971. do 1995. godine primljeno je 375 radova od kojih su 119 naučni radovi, 202 iz književni prilozi i 54 iz memoarske građe. Napomena: 1992. i 1994.

214 PREGLED

Značajni podsticaj za istraživanje historije Jevreja Jugoslavije (Bosne i Hercegovine) i prikupljanje memoarske građe, imao je Konkurs SJOJ (Saveza jevrejskih opština Jugoslavije (SJOJ.)18 Veoma važne podatke o Holokaustu nad Jevrejima Sarajeva sadrže tomovi Sarajevo u revoluciji I-IV, Sarajevo, 1976.-1981.19 Od 1971. godine Jevrejski historijski muzej objavljuje periodičnu stručnu i naučnu publikaciju „Zbornik Jevrejskog historijskog muzeja”.20 Arhiva Jevrejske opštine u Sarajevu, iako veoma oskudna, sadrži dokumente koji su veoma interesantni i preporučljivi za proučavanje holokausta u Bosni i Hercegovini, Dokumenti o stradanju Jevreja u logorima NDH, Avram Pinto i David Pinto predstavljaju dragocjenu građu koja, nažalost, danas, već nije sačuvana.21 “Sećanja Jevreja na logor Jasenovac”, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd, 1972. godine. Stoji u predgovoru: „Zato, kao i zbog toga što su u toku 1942.godine odvedene i posljednje grupe Jevreja iz Bosne i Hercegovine, i što je baš u toku 1942. godine stradao veliki, možda najveći, broj jevrejskih žena i djece u Staroj Gradiški, Jasenovcu, Djakovu i drugim gubilištima...“,
godine konkurs nije raspisivan). 18 Već od 1955. godine Savez jevrejskih opština Jugoslavije počinje sa raspisivanjem konkursa za: naučni rad iz jevrejske historije, sociologije za književno djelo (roman, drama, pjesma i dr.), za muzičko djelo (kompozicija za hor, orkestra, solo instrument) i za likovni rad (slika, skulptura, grafika). Kasnije je konkurs sužen samo na naučni rad i memoarsku građu. Komisija za ocjenjivanje prispjelih radova je neke otkupila zbog njihove posebne vrijednosti za historiju Jevreja. Posljednji takav konkurs zaključen je 1996. godine. Spisak svih nagrađenih i otkupljenih radova objavljen je u Jevrejskom almanahu (1971–1996). 19 Sarajevo u revoluciji I–IV, Sarajevo, 1976–1981, donosi iskaze Jevereja, ali i drugih (Esad Čengić) koji su nezaobilazna i dragocjena građa za razumijevanje na koji se način provodio holokaust u Sarajevu. 20 Od 1971. godine Jevrejski historijski muzej u Beogradu objavljuje periodičnu stručnu i naučnu publikaciju “Zbornik Jevrejskog historijskog muzeja”. Do 2011. godine objavljeno je devet brojeva Zbornika. Zbornik predstavlja logičan nastavak Jevrejskog almanaha, ali naučno na višem nivou. U zbornicima je objavljeno više radova koji se odnose na historiju i kulturu Jevreja Bosne i Hercegovine. 21 Dokumenti o stradanju Jevreja u logorima NDH, Jevrejska opština, Sarajevo, 1972, Avram Pinto – David Pinto, predstavlja zbirku dokumenata koja je trenutno zagubljena i zato je ova studija veoma važna jer sadrži dokumente o odvođenju Jevreja na prisilan rad, naredbe o nošenju žute trake, istupanja iz jevrejske vjere, korespondenciju između jevrejskih opština, okružnice, odbore za skrb. Studija je štampana na šapirografu i umnožena u malom tiražu. PREGLED

215

zato je veoma bitna ova knjiga koja obuhvata sjećanja preživjelih, još uvijek svježa, na stradanja, progone i ubijanje Jevreja Bosne i Hercegovine. Za izučavanje holokausta na području Jugoslavije, a samim tim i Bosne i Hercegovine, nezaobilazna je knjiga „Jevreji Jugoslavije 1941–1945, žrtve genocida i učesnici NOR-a”, dr. Jaša Romana. Ustvari, to je jedina cjelovita knjiga o ovoj temi na našim područjima.22 Historija holokausta u Jugoslaviji koja je štampana u Jerusalemu predstavlja, isto tako, dosta cjelovito i sveobuhvatno historijsko štivo za pisanje o holokaustu u Bosni i Hercegovini.23 Stradanje sarajevskih Jevreja pod ustaškim režimom, Izvod iz Izvještaja Srećka Bujasa povjerenika Jevrejske opštine u Sarajevu za vrijeme ustaške tiranije, Avram Pinto – David Pinto. Ovaj rad predstavlja jedinstven pokušaj da se sačuvaju za naredne generacije dokumentovane činjenice za autentičnu rekonstrukciju holokausta u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.24 U Bosni i Hercegovini je konačno 1984. godine održan jedan naučni skup koji je djelimično obradio historiju i kulturu Jevreja BiH. Naučni skup nosio je naziv: Stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine.25

22 Jevreji Jugoslavije 1941–1945, žrtve genocida i učesnici Narodno oslobodilačkog rata, dr. Jaša Romano, Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Beograd 1980. godine – knjiga koja se, prije svega, bavi organizovanjem napredne jevrejske omladine i njeno učešće u revolucionarnim kretanjima prije i u toku Drugog svjetskog rata. Pored toga, ona veoma dobro objašnjava ono što se događalo na prostorima Jugoslavije i kako se provodio holokaust: od zakonske legislative do konačnog rješenja jevrejskog pitanja na ovim prostorima. 23 Historija holokausta u Jugoslaviji (‫ )היבלסוגוי הושה תודלות‬Menahem Šelah, Yad vashem, Jerusalem, 1990. – studija koja veoma kompleksno obrađuje holokaust (Šoa) u Nedićevoj Srbiji i Nezavisnoj državi Hrvatskoj, tj. Bosni i Hercegovini kao dijelu NDH. 24 Jevrejska opština u Sarajevu pojavljuje se kao izdavač veoma vrijedne studije dokumenata o stradanju Jevreja Sarajeva, a sačinjene na osnovu Izvještaja Srećka Bujasa, povjerenika Sefardske vjeroispovjedne opštine u Sarajevu. Rad je umnožen 1974. godine na šapirografu. Svi podaci u ovoj studiji su službeno potvrđeni, pošto ih je Srećko Bujas, sudija u penziji, dao 31. XI 1945. godine pred Gradskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Sarajevu (broj: U.g.16/1945). 25 Institut za proučavanje nacionalnih odnosa BiH, organizovao je u Sarajevu 17. maja 1984. godine razgovor o temi: „Stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine. Vodeći bosanskohercegovački naučnici, eksperti iz raznih oblasti judaistike i sefardike, arheolozi, profesori književnosti, etnomuzikolozi i historičari umjetnosti dali su svoj doprinos ovom savjetovanju. Radovi su objavljeni 1984. godine u Sveskama,

216 PREGLED

O temi kulture sefardskih Jevreja objavljena publikacija „Španski Jevreji južnoslovenskih zemalja”, Beograd, 1992. godine, i dvije knjige sefardskih poslovica.26 U okviru održavanja Sefarad 92 u Sarajevu je 11. septembra 1992. godine, u jeku napada na Sarajevo, održan naučni skup povodom obilježavanja 500. godišnjice dolaska Sefarda u Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Ovaj skup, iako je održan u teškim uslovima, ipak je ponudio veoma značajne radove i obogatio saznanja vezana za historiju Jevreja u Bosni i Hercegovini.27 Povodom izložbe u Jevrejskom historijskom muzeju u Beogradu (1995) štampan je katalog izložbe: Jevrejska omladinska društva na tlu Jugoslavije 1919–1941. Katalog je urađen dvojezično: na srpskom i engleskom jeziku. Jevrejska kulturna i druga društva u Bosni i Hercegovini 1885–1945. – regesta, plod je ogromnog arhivističkog iskustva i poznavanja depoa arhiva Bosne i Hercegovine. U cjelokupnom opusu kulturne baštine bosanskohercegovačkih, naročito sarajevskih Jevreja, osobitu vrijednost ima bogata, sadržajem raznovrsna i obimom raznorodna arhivska građa. Ovaj prikaz aktivnosti jevrejskih društava predstavlja vjerodostojan dokumentarni prikaz i izvanrednu osnovu za istraživanje socijalnog statusa i društvenog angažmana Jevreja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini.28

26 Španski Jevreji južnoslavenskih zemalja, Jevrejski historijski muzej i Savez jevrejskih opština Jugoslavije, Redakcija, Beograd, 1992. Knjiga predstavlja kratki prikaz dolaska Jevreja iz Španije na Balkan i njihovo prilagođavanje, a posebno njihov doprinos kulturnom i trgovačkom razvoju balkanskih zemalja. Prikaz završava konačnom sudbinom Sefarda u Drugom svjetskom ratu i njihov položaj danas. 27 Naučni skup povodom obilježavanja 500 godina od izgona Jevreja iz Španije publikovan je zborniku radova Sefarad 92, koji je štampan u Sarajevu 1994. godine. Izdavači ovog zbornika su Institut za historiju u Sarajevu i Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine. U Zborniku je objavljeno 26 naučnih radova koji obuhvataju period od dolaska Jevreja u Sarajevo, njihovom položaju u vrijeme Osmanlija, Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ. U Zborniku, isto tako, objavljeni su i radovi koji se odnose na kulturu Sefarda i Aškenaza, kao i njihov doprinos razvoju Bosne i Hercegovine. 28 Samija Sarić, Jevrejska kulturna i druga društva u Bosni i Hercegovini (1885–1945), Regesta, Državni arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1995. Regesta sadrži historijsku bilješku o jevrejskim društvima, registar društava, registar mjesta kao i samu regestu. Izuzetno značajna knjiga za proučavanje jevrejskih društava (sefardskih i aškenaskih, kulturnih, humanitarnih, radničkih i drugih). PREGLED

217

Jevrejskošpanjolska književnost Muhameda Nezirovića – knjiga koja ne obrađuje samo književnost bosanskih Sefarada, nego daje i pregled dolaska Jevreja u Bosnu sa posebnim osvrtom na jevrejskošpanski jezik.29 O organizaciji kulturnog života Sefarada, jevrejska glasila, sefardska književbnost i sefardski romansero obrađeni su u Kultura španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu, Krinka Vidaković.30 Sefardska književnost u Bosni i Hercegovini u dosadašnjim istraživanjima, Muhsin Rizvić31, rad je objavljen u zborniku Sefarad 92. Avram Pinto, Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Iako knjiga po obimu nije velika i ne predstavlja potpunu sliku o Jevrejima Bosne i Herecgovine, značajna je kao pokušaj da se na jednom mjestu pokuša prikazati historija i običaji Jevreja Bosne i Hercegovine.32 Nakon uspostave mira u BiH (1995. godina, napomena autora) uočljivo je da se stanje u historiografiji u BiH jako teško mijenja. Još uvijek su prisutni stari modeli istraživanja, preovlađujući su tradicionalni pristupi, još uvijek su dominirajuće teme iz nacionalnih povijesti, uz samo djelomično uvođenje socijalne historije, ali uvid u novije naslove magistarskih i doktorskih radova na nekim univerzitetima ukazuje na postepene promjene. Ipak, stanje karakterizira još uvijek velika usitnjenosti znanstvenih institucija i nedostatak zajedničkog rada (Husnija Kamberović, Novije tendencije u historiografiji u Bosni i Hercegovini). Kada je riječ o historiografiji o jevrejskoj tematici, situacija je bila još gora, skoro ili potpuno je izostao interes sve do 2007. godine. Petnaest godina bila je pauza vezana za knjige o Jevrejima BiH. Ilustrovani leksikon Judaizma do29 Muhamed Nezirović, Jevrejskošpanjolska književnost, Institut za književnost i Svjetlost, Sarajevo, 1991. 30 Krinka Vidaković, Kultura španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu, Svjetlost, Sarajevo, 1990. 31 Muhsin Rizvić, Sefardska književnost u Bosni i Hercegovini u dosadašnjim istraživanjima, Sefarad 92, str. 255–278, Sarajevo, 1994. Iako ova knjiga obrađuje neke srodne teme kao i Kultura španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu, ona zahvata dublje u socijalnu strukturu jevrejskog društva u Srbiji i Bosni i posvećuje posebnu pažnju jevrejskoj periodici. 32 Avram Pinto, Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987. Knjiga je nastala više na iskustvima i sjećanjima autora, nego na istraživanju po arhivima i bibliotekama. Ali, dugogodišnja aktivnost u jevrejskoj zajednici daje autoru kredibilitet da može meritorno, iako ne faktografski dokazano, govoriti o Jevrejima Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

218 PREGLED

nosi poseban prilog o Jevrejima Bosne i Hercegovine, što donekle popunjava prazninu o saznanjima vezanim za bosanskohercegovačko jevrejstvo.33 Mi smo preživjeli (1–5) svojevrsna je edicija Saveza jevrejskih opština i Jevrejskog historijskog muzeja u Beogradu. Ovdje se ne radi o naučnim radovima već o sjećanju preživjelih holokausta. U pet tomova ove knjige postoji obimna memoarska građa, koja je veoma bitna kada se istražuje holokaust u BiH.34 Holokaust je samo djelimično obrađen u nekim opštim historijskim istraživanjima, ali nikada na području Bosne i Hercegovine. Osim nekoliko manjih, ali vrijednih studija, nije bilo značajnije knjige do monografije Kada su komšije bili ljudi koja obrađuje temu spašavanja Jevreja u Drugom svjetskom ratu u Bosni i Hercegovini.35 Problem svake historiografije su historijske činjenice i njihovo proučavanje. S obzirom da historija Jevreja Bosne i Hercegovine nije nikada napisana i nije ostalo dovoljno knjiga za njeno proučavanje, historičari se u svojim istraživanjima historije Jevreja BiH moraju dobrim dijelom oslanjati na periodiku koja je razasuta po raznim fondovima, arhivama i nacionalnim bibliotekama širom bivšeg jugoslavenskog prostora. Zato pojava knjige Jevrejska štampa u Bosni i Hercegovini predstavlja izvanredan priručnik za proučavanje sociološkog, historijskog, privrednog i kulturnog života i relacija Jevreja u BiH i na Balkanu.36
33 Eli Tauber, Ilustrovani leksikon Judaizma, Magistrat, Sarajevo, 2007. Ovo je prvi leksikon pojmova iz historije, religije i običaja Jevreja na prostorima bivše Jugoslavije. Značajan je, jer je on urađen, prvenstveno, za Bosnu i Hercegovini i sadrži brojne historijske događaje i činjenice vezane za historiju Jevreja BiH. 34 Jevrejski historijski muzej u Beogradu (JIM) poduzeo je široku akciju prikupljanja svjedočanstava preživjelih Jevreja Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. U pet tomova Mi smo preživjeli sakupljene su mnoge ispovijesti koje su značajne za istraživanje holokausta u Bosni i Hercegovini. 35 Kada su komšije bili ljudi (Magistrat, Sarajevo, 2008) je rezultat istraživanja Elija Taubera i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, te izraelskog muzeja Yad vashem u Jerusalemu. Knjiga donosi potresne priče spašavanja, sudbine i popraćena je brojim fotografijama i dokumentima vezanim za opisane događaje. 36 Eli Tauber, Jevrejska štampa u Bosni i Hercegovini (1900–2011), Media centar i La Benevolencija, Sarajevo, 2011, predstavlja prošireni magistarski rad autora. Ono što je značajno u ovoj knjizi je selektivna bibliografija naslova u kompletnoj periodici, sistematizacija jevrejske štampe i periodičnih izdanja (spomenice, godišnjaci, kalendari...). U knjizi su objavljene biografije vodećih novinara Jevreja, jevrejske štamparije i faksimili naslovnih stranica jevrejske štampe, kao i tekstovi koji daju presjek vremena i događaja u periodu 1918–1941. godine. PREGLED

219

Jevrejsko-španski jezik u Bosni i Hercegovini predstavlja presjek radova pisanih o ladinu, jeziku španskih Jevreja u Bosni i Hercegovini.37 El romancero judeo-espanjol – zbirka sefardskih romansi, koja je izašla i sa prevodom na bosanski jezik. Knjiga je rezultat zajedničke akcije više jevrejskih aktivista (porijeklom iz Sarajeva) koji su širom svijeta sakupili sefardske romanse iz Bosne i Hercegovine.38 Antisemitizam u bosansko-hercegovačkoj periodici u razdoblju 1933–1945. godine istraživački je i naučni rad koji omogućava uvid u antisemitsku propagandu na prostorima Bosne i Hercegovine prije i u toku Drugog svjetskog rata.39 Logični nastavak Jevrejskog almanaha je Zbornik Jevrejskog historijskog muzeja, čiji je prvi broj objavljen 1971. godine.40 Židovi u Splitu G. Novaka je povijesna knjiga u kojoj uočavamo povezanost splitskih i sarajevskih Jevreja, što je važno za potpunost izučavanja historije Jevreja Bosne i Hercegovine.41 Pet stotina godina je Dubrovnik povezan sa Sarajevom, odnosno dubrovački Jevreji sa sarajevskim. Mnoge su karavane jevrejskih izbjeglica stigle preko Dubrovnika u Sarajevo; mnogi su između sebe ženili i udavali i stalno su međusobno trgovali i davali trgovačke garancije. J. Tadić, Jevreji u Dubrovniku do polovine 17. stoljeća, Sarajevo, 1937.42
37 Eli Tauber, Jevrejsko-španski jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik, Sarajevo, 2010. Rad obrađuje i druge fenomene koji su uticali na razvoj i očuvanje bosanskog jevrejskošpanskog jezika. 38 Samuel Elazar, El romancero judeo-espanjol, Svjetlost, Sarajevo, 1987. – predstavlja sakupljene romanse, ali i u isto vrijeme daje prikaz i pregled sefarda, spisatelja i prevodilaca. 39 Antisemitizam u bosanskohercegovačkoj periodici u razdoblju 1933–1945. godine je naručeni rad za Forum Bosna i predstavlja bibliografiju članaka, studija, refleksija i drugih priloga. Plod je višegodišnjeg rada Muje Koštića i obuhvata 61 novinu od 180, koliko ih je u periodu od 1933. do 1945. godine izlazilo u Bosni i Hercegovini. Rad je završen 2003. godine, ali nije objavljen kao posebni istraživački rad. 40 Zbornik 1–9, Jevrejski historijski muzej, Beograd, 1971–2010, obrađuje teme iz života Jevreja Jugoslavije. Posebnu pažnju obratiti na Zbornik 2 i 7 koji donose zanimljive priloge vezane za Jevreje Bosne i Hercegovine. 41 Grgo Novak, Židovi u Splitu, Morpurg, Split, 1920. Posebnu važnost za proučavanje historije Jevreja Bosne i Hercegovine je dio koji se odnosi na otvaranje splitske skele i uloge Rodrigueza kao i relacije između Bosne i Venecije. 42 Jorjo Tadić, Jevreji u Dubrovniku do polovine 17. stoljeća, La Benevolencija, Sarajevo, 1937. Njegovo drugo djelo, koje nije toliko poznato, Iz historije Jevreja u jugoistočnoj Evropi i doprinos Jevreja trgovini sa Dalmatinskim primorjem u XVI i XVII veku, Tadić je

220 PREGLED

Potkraj 20. i početkom 21. stoljeća stanje se umnogome promijenilo. Interes za jevrejske teme, za jevrejsku historiju, kulturu, historiju umjetnosti značajno je porastao. Događa se to od sredine osamdesetih, pogotovo nakon velike izložbe Židovi na tlu Jugoslavije, održane u Zagrebu 1988. godine. Radovi koji su povezani sa historijom Jevreja Bosne i Hercegovine: Židovi na tlu Jugoslavije, katalog izložbe, Zagreb, 1988; Jews in Yugoslavia, catalogue of the exhibition, Zagreb, 1989; Sabirni logor Đakovo, Slavonski Brod, 1988; Zoran Vasiljević (ovdje dajem samo sumaran pregled publikacija i najvažnijih priloga) o holokaustu i drugim aspektima Drugoga svjetskoga rata: I. Goldstein – S. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001; Jevreji iz Jugoslavije ratni vojni zarobIjenici u Nemačkoj, uredio: Z. Lebl, Tel Aviv, 1995. Memoari su također značajni: Sasečeno stablo Danonovih – sećanje na Jasenovac, Beograd 2000; I. Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb, 1999. Vidi o različitim temama: M. Mihajlovic, Jevrejska omladinska društva na tlu Jugoslavije 1919–1941, Beograd, 1995; M. Frejdenberg, Jewish Life in the Balkans (15th to 17th centuries), Tel Aviv, 1999; Josef Konforti Travnički Jevreji, Jevrejske opština Sarajevo, 1976; Jasna Ćirić, Zvornički Jevreji, La Benevolencija, 2011. Da istraživanje holokausta u Bosni i Hercegovini nakon rata 1992–1995. nije zaboravljeno i ne smije se zaboraviti potvrđuje i studija Nacističko“konačno rješenje” jevrejskog pitanja u okupiranim zemljama zapadnog Balkana od 1941. do 1945. godine Muhameda Krese.43 U cilju napora da se sačuva sjećanje na Jevreje Zvornika, La Benevolencija je pomogla da štampanje knjige Zvornički Jevreji.44 Hronika Jevrejske opštine Banja Luke i Memoari na holokaust Jevreja Bosanske Krajine, donose svaka na svoj način pregled stradanja Jevreja u ovom
obuhvatio nekoliko interesantnih oblasti iz historije Jevreja: njihovu trgovačku djelatnost, posredničku ulogu u trgovini na Mediteranu, njihov društveni status i položaj i, najzad, njihov značaj za Dubrovnik, Dalmaciju i šire balkansko zaleđe. 43 Muhamed Kreso, Nacističko “konačno rješenje” jevrejskog pitanja u okupiranim zemljama zapadnog Balkana od 1941. do 1945. godine, Institut za istraživanje zločina i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2006. Knjiga je promovirana 2007. godine u toku Međunarodnog dana obilježavanja holokausta. Zbog svog značaja knjiga sadrži i sažetak na engleskom i hebrejskom jeziku. 44 Jasna Ćirić, Zvornički Jevreji, Sarajevo, La Benevolencija, 2011. Knjiga osvjetljava jevrejske porodice u Zvorniku i njihovo stradanje na samom početku Drugog svjetskog rata. Knjigu je priredio Eli Tauber. PREGLED

221

dijelu Bosne i Hercegovine – materija koja do sada nije uopšte bila obrađena, obuhvata ozbiljan istraživački rad i prvi put razotkriva zločin nad Jevrejima Banja Luke i Bosanske Krajine. Značajno je da ova dva djela daju cjelovit prikaz o jevrejskim porodicama u tom regionu i genocidu koji je izvršen nad njima.45 U okviru Priloga, Instituta za historiju Sarajevo, objavljena su i tri naučna rada: Vojka Besarević: Jevrejsko pjevačko društvo Lira i dr. Boško Zuckerman: Političke prilike tijekom ustrojstva NDH i psihologija holokausta Židova u Bosni i Hercegovini 1941. godine. U okviru Zbornika o bosanskohercegovačkom identitetu izašla je studija mr. sc. Elija Taubere Jevreji kao nerazdvojni dio razvoja privrede i kulture u Bosni i Hercegovini. Iako ne postoje stručne publikacije koje cjelovito oslikavaju historiju Jevreja Bosne i Hercegovine, ipak, čitav niz ovdje navedenih radova i knjiga pokazuje da je za judaiku postojao određeni interes, koji se, nažalost, nikada nije pretočio u jedno ozbiljno historijsko, ali i antropološko, sociološko i kulturološko istraživanje fenomena Jevreja u Bosni i Hercegovini. Sva istraživanja vršena su, osim nekih manjih, u sklopu nekih drugih istraživanja ili naučnih studija. Objavljene knjige predstavljaju, međutim, izvanrednu bazu za istraživanje historije Jevreja Bosne i Hercegovine, te ova historiografija ne završava samo ovim radovima, jer postoji još mnogo malih radova koji se mogu utkati u historiografiju bh. jevrejstva. Neka istraživanja koja su upravo u toku (Sarajevska Hagada, Holokaust u BiH, Trgovina u Bosni i Hercegovini u doba Osmanlija, Priručnik za istraživanje jevrejskih prezimena u arhivima i drugim fondovima i drugi) uskoro će upotpuniti ovu postojeću historiografiju.

45 Hronika Jevrejske opštine Banja Luke (2007) i Memoari na holokaust Jevreja Bosanske Krajine (2010) izdanje je Jevrejske opštine Banja Luke i predstavlja stručni i savjesni rad arhivistice Vere Stošić iz Arhiva RS-a i dr. Jakova Danona, predsjednika Jevrejske opštine Banja Luke.

222 PREGLED

Prikazi i osvrti / Reviews and Comments

Enes Pašalić UDK 323 (497.6)(049.3) NORMATIVNA SNAGA FAKTIČNOG1 THE NORMATIVE POWER OF THE ACTUAL2 Kritički osvrt na knjigu Matthewa Parisha „A Free City in the Balkans: Reconstructing a divided society in Bosnia“ A critical review of the book: A Free City in the Balkans: Reconstructing a Divided Society in Bosnia by Matthew Parish Sažetak Kritičkom analizom knjige bivšeg savjetnika, supervizora za Brčko Matthewa Parisha „A Free city in the Balkans: Reconstruction a divided society in Bosnia“ pokušavaju se sagledati teorijske, ali i praktično-političke, pretpostavke na kojima Parish temelji svoje stavove o «permanentnoj etničkoj mržnji» u BiH i neminovnosti njene podjele. Parishev konstruktivistički pristup novoj međunarodnoj mirovnoj agendi «state-buildinga», implementiranoj u BiH nakon rata 1992–1995, studijem slučaja Brčko Distrikta BiH, apsolutizirao je ulogu međunarodne birokracije, bez čije permanentne podrške projekt očuvanja BiH je nemoguća misija. Ta podrška je, u određenom periodu, bila uspješna jedino u Brčkom, i to «slučajno», zahvaljujući «pravim ljudima, na pravom mjestu, u pravo vrijeme». Parish je bosansku socijalnu realnost sveo na etničku mržnju i sukob, ne pridajući bilo kakav značaj modelu mirovnog sporazuma. No, bez obzira na podršku međunarodne zajednice, svako zajedništvo bez elementarnih sociokulturnih i političkih pretpostavki je neodrživo. Hiljadugodišnja «de facto» opstojnost BiH je afirmirala «bosansku običajnost, «bosanski habitus», koji nije isključivo «etnička mržnja», nego i bosanska identiteta zajedništva. Uspjeh mirovne misije u Brčkom je potvrdio važnost modela mirovnog sporazuma. Mirovna misija u BiH je mogla biti uspješnija da se slijedio Horowitzev integrirajući model (Konačna arbitražna odluka), nego Lijpartov segregira1 2 U ovom broju „Pregleda“ objavljujemo prvi dio teksta (1-16 str.). In this issue of Pregled, the first part of the text (pgs 1-16) is published. PREGLED

227

jući model (Djetonski mirovni sporazum). Ono što nedostaje BiH je bosanski AUCTORITAS (Suveren), koji se već odavno internacionalizirao. Stoga je BiH prostor permanentnih pregovora o mogućnosti zajedničkog života a da dogovor, kao ni podjela, nisu na vidiku. Ključne riječi: «etnička mržnja», «podjela BiH», «konstruktivizam», «statebuilding», «međunarodna birokracija», «bosanska običajnost», «bosanski habitus», «integrirajući», «segregirajući», «permanentni pregovori». Summary A critical analysis of the book: A Free City in the Balkans: Reconstructing and Divided Society in Bosnia by Matthew Parish, Brčko Supervisor’s former advisor, will try to look at the theoretical, but practical and political assumptions, on which the Parish based his views about the “permanent ethnic hatred” in B&H and its inevitable division. Parish’s constructivist approach to the new international “state-building” peace agenda, implemented in Bosnia after the 1992-1995 war by the case study of Brčko District of B&H, raised to the level of absolute the role of international bureaucracies, without whose permanent support the ongoing project of preserving Bosnia seems to be impossible. During a certain period, this support was successful only in Brčko, however “accidentally”, owing “to the right people, at the right place, at the right time.” Parish reduced Bosnian social reality to the ethnic hatred and conflict, not giving any importance to the model of a peace agreement. Regardless of the international community’s support, any kind of fellowship (community) without elementary socio-cultural and political assumptions is unsustainable. Thousand years long ‘de facto’ existence of B&H has also affirmed “the Bosnian customs,” “the Bosnian habitus” that is not “ethnic hatred” exclusively, but also the Bosnian fellowship’s identity. The success of peacekeeping missions in Brčko confirmed the importance of the model of the peace agreement. The UN peacekeeping mission in Bosnia would have been successful if it followed the Horowitz integrating model (Final Award), not Lijparts segregating model (DPA). The missing element in Bosnia is the Bosnian “AUCTORITAS” (Sovereign), which has been already internationalized. Therefore, B&H is a place of permanent negotiations on the possibility of living together where there is no any sort of agreement, or division in sight. Key words: ethnic hatred, division of Bosnia, constructivism, state-building, international bureaucracy, Bosnian customary, Bosnian habitus, integrating, segregated, negotiations 228 PREGLED

Mnogo je knjiga napisano o ratovima koji su pratili raspad SFRJ, mirovnim misijama međunarodne zajednice i stvaranju novih država, od memoara domaćih i stranih učesnika, do ozbiljnih stručnih analiza. BiH je u tom pogledu bila posebno interesantna zbog okrutnosti sukoba i strašnih zločina nad civilnim stanovništvom, specifičnosti mirovnog rješenja i uloge međunarodne zajednice u njegovoj implementaciji, kao i još uvijek neizvjesne sudbine bosanskog mirovnog procesa.3 Mada je Brčko u okviru BiH imalo posebnu ulogu, kako zbog značajnog geo-strateškog položaja (tačka diskontinuiteta R Srpske), posebne uloge u mirovnim pregovorima (arbitraža za Brčko), tako i zbog specifičnog političkog statusa definiranog Konačnom arbitražnom odlukom, zbog kojeg se govorilo o „novom modelu“4 mirovnog rješenja, a da pri tome gotovo da nema ozbiljnog teksta, da ne govorimo studije, posebno domaćih autora, o ovome fenomenu.5 U tom smislu knjiga Matthewa Parisha „Free city in the Balkans: Reconstructing a divided society in Bosnia“ („Slobodan grad na Balkanu: Rekonstrukcija podijeljenog društva u Bosni“), svakako predstavlja presedan. Bez obzira na naš odnos spram iznesenih stavova Parisheva knjiga je do sada jedan od najozbiljnijih pokušaja razumijevanja mirovne misije međunarodne zajednice u BiH, studijem slučaja Brčko Distrikta BiH, iz rakursa globalnog međunarodnog poretka. Kao takva ona je poseban doprinos kako teorijskom razumijevanju implementacije nove agende mirovnih misija međunarodne zajednice u postkonfliktnim društvima, tako i praktičnom kolektivnom samoosvješćivanju historijske sudbine (mogućnosti) jedne lokalne zajednice. Stoga zaslužuje pažnju bosanske i šire javnosti.
3 BiH je u tom pogledu dobila značajnu pažnju u knjigama inostranih autora. Pogledati djelomičnu bibliografiju o bosanskom pitanju na engleskom jeziku na: http://www.library. yale.edu/slavic/research/bosnia.html. 4 Vidjeti: Brčko Distrikt BiH: Početak, napredak i povlačenje, 2. juni 2003. International Crisis Group. 5 Osim izvještaja Međunarodne krizne grupe 2003. godine, tekstova bivšeg supervizora H.L. Clarka, bivšeg funkcionera OHR-a u Brčkom Sommersa, studija Dahlman i Tuathail, knjige Amande N.Z. Leese, koji analiziraju Brčko kao specifičan model mirovne misije u BiH, te nekoliko diplomskih radova inostranih diplomanata (Cecile Jouhanneau: Recollection of the Camps of the 1992.-1995. war in BiH), gotovo da nema ozbiljnijeg teksta na temu Brčkog. Već to je dovoljan indikator da se Brčko nije uspjelo izdići iznad sopstvene provincijalnosti, te da objektivno dati socijalni i politički kapital, omogućen Konačnom arbitražnom odlukom, dovede do samosvijesti o sopstvenim mogućnostima teorijskog i praktičnog otvaranja novih pravaca razrješenja bosanske krize, kao i ukupnog boljitka grada. PREGLED

229

Prvi utisak koji se javlja nakon čitanja knjige Matthewa Parisha6 „A Free City in the Balkans: Reconstructing divided society in Bosnia“7, koja predstavlja studij slučaja (Brčko Distrikt BiH) mirovnog procesa u BiH, je relevantnost Weberovog metodološkog stava da je svaka spoznaja kulturne stvarnosti „vazda spoznaja sa posebnog stajališta»8. Parishevo stajalište otvara novu perspektivu čitatelju koji je praktično involviran u tu stvarnost. Čitanje Parisheve knjige dovodi do zaključka da stvari koje spoznajemo nisu apriori takve kakve se nama čine, niti korespondiraju sa nekim objektivnim zakonima.9 Kada su predmet istraživanja objektivni uslovi sopstvene egzistencije, onda je takvo istraživanje uvijek duboko povezano s „potrebama sopstvenog preživljavanja“.10 Parisheva analiza uspostavlja drugačiji hermeneutički okvir tumačenja bh. stvarnosti koji za nas može biti predmet dubokog emotivnog i intelektualnog osporavanja. Ali upravo stoga što otkriva drugačije aspekte spoznaje može nam pomoći da bolje razumijemo „jezik života u koji smo involvirani“.11 U razgovoru sa drugačijim viđenjem možemo se približiti spoznaji „objektivne realnosti“ ili suglasnosti oko njenog značenja.12
6 Matthew Parish je studirao filozofiju na Cambridgeu i pravo i ekonomiju na Čikaškom univerzitetu. Ima status doktora pravnih nauka. Objavio je više radova iz oblasti međunarodnog prava i međunarodnih odnosa. Od 2005-2007.g. bio je pravni savjetnik i šef pravnog tima Ureda Supervizora za Brčko. Ured je napustio 2007.g. zbog neslaganja sa supervizorom Raffijem Gregorianom. Mada je napustio BiH Parish je ostao involviran u bosanske političke prilike. Objavljuje tekstove i daje intervjue o značajnim temama postratne BiH. Oštar je kritičar uloge međunarodne zajednice u mirovnom procesu u BiH. Skrenuo je pažnju domaće javnosti najavama skorog raspada BiH i formiranja nove države, R Srpske, na ovim prostorima. Njegove ideje postale su faktor javnog i političkog života u BiH. Vidi: www.matthewparish.com. Knjiga je izašla 2010. godine u izdanju I. B. Tauris. Weber kaže da “ne postoji ‘objektivna’ znanstvena analiza…društvenih pojava neovisno o posebnim i jedinstvenim stajalištima prema kojima se, izrijekom ili prešutno, svjesno ili nesvjesno, biraju, analiziraju i raščlanjuju u prikazivanju predmeti istraživanja”. Weber, Metodologija društvenih nauka, Zagreb, Globus, str. 43. Stephen Turner, The continued relevance of Weber’s philosophy of social science, Max Weber Studies 7. Max Weber, Metodologija društvenih nauka, Zagreb, Globus, str. 54. Stephen Turner, The continued relevance of Weber’s philosophy of social science, Max Weber Studies 7, str. 37–62. Ograničenost naše spoznaje posebnim stajalištima (Weber) ne znači da ne postoji neka „objektivna realnost“nego samo da nam se ona ne pokazuje u punoj istinitosti, odnosno neskrivenosti („aletheia“ Heidegger). Vidi: Cambridge University Press: Heidegger’s Concept of Truth, Daniel O. Dahlstrom.

7 8

9 10 11 12

230 PREGLED

Parisheva radikalno traumatizirajuća dijagnoza BiH jeste dijagnoza o „invalidnosti“13 BiH. Ako bi se ta dijagnoza izrazila u terminima teorija modernih društvenih sistema onda bi se moglo reći da bosanskohercegovačko „društvo“14 nije „samopoetično“15, odnosno da nema sposobnosti da se autonomno samoreproducira, nego mu je, radi sopstvenog opstanka, potrebna pomoć Drugoga. Parish stanje tog invaliditeta BiH definira kao društveno stanje «građanskog rata»16 i „podaničke kulture“17. Terapija propisana invalidnom pacijentu od strane Drugoga (međunarodne zajednice) je mirovni sporazum koji se naziva „state-building“ (izgradnja države)18.
13 Invalidno je ono što ima neko oštećenje koje mu ne dozvoljava da funkcionira, te je stoga invalid onaj kojem je potrebna pomoć. Vidi: Hrvatski jezički portal: http://hjp.srce.hr/. Tu invalidnost Parish izražava definiranjem BiH i Brčkog kao „postratnih“ (post-war), „postkonfliktnih (post-conflict) zajednica, koje imaju „dugu, tragičnu i nasilnu historiju“ („long, tragic and violent history“), u kojima međunarodna zajednica (Drugi) treba „izgraditi državu“ („state-building“) i „rekonstruirati društvo“ (reconstructing society), jer „suprotstavljene nacionalne grupe koje mrze jedna drugu dovoljno da počine masovna ubistva ne mogu kooperirati“. Vidi Parish: “Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia”, I.B. TAURIS, London-New York, str. 8. 14 Parsons navodi da je „društvo tip društvenog sistema s relativno najvišim stupnjem samodovoljnosti“. Vidi Talcott Parsons, Društva, August Cesarac, 1991. str. 11. 15 Maturana i Varela samopoetičnost (autopoiesis-samoproizvodnja) definiraju kao sposobnost sistema da se samostalno održava kao cjelina. Vidi: The Tree of Knowledge, by H.R. Mataruna and F. G. Varela, SHAMBHALA, BOSTON-LONDON. 16 Mada izbjegava da to uradi direktno, jasno je da Parish konflikt u BiH podvodi pod građanski rat. Tako stanje u BiH (rat i konflikt) veže sa rečenicama tipa: „Much has reacently been written on ending civils war, what to do after they have ended.“, st. 2., Every country that collaps into civil war“, st. 2, „At the end of a civil war“, st. 10, itd. Mada se radi o spornom terminu čija primjena proizvodi bitne konsekvence kako za određenje stanja u BiH, tako i za njeno razrješenje, Parish ni u jednom trenutku kritički ne propituje tačnost takve kvalifikacije. Vidi o definiranju rata u BiH kod: Lindsay Moir, The Law of international armed conflict, Cambridge studies in international and comparative Law, 2004. 17 Pod „podaničkom kulturom“ („subservient political culture“) Parish misli na predmodernu kulturu podanika, dodvornika, ulizica stečenu komunističkim nasljeđem, ali i svim ostalim iskustvima strane okupacije BiH. Vidi Parish: “Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia”, I.B. TAURIS, London-New York st. 121. Moderna demokratska konstitucija pretpostavlja kulturu građanina, kao subjekta političke i društvene konstitucije. Ona se oslanja na „Descartesov „Cogito ergo sum“, temeljni princip moderne metafizike kojom započinje interpretacija sopstva kao subjectuma, kao osnove bitka i istine i svijeta kao predstave.“ Vidi Hans Lindhal, Collective Self-legislation, as an Actus Impurus: A Response to Heidegger’s Critique of European Nihilism, Continental, Philosophy Review 3 (2008), str. 324–325. 18 Kategoriju „state-building“ Parish preuzima iz suvremenih teorija međunarodnih odnosa koje u okviru novog međunarodnog poretka agendu uspostave mira na konfliktnim PREGLED

231

Knjiga Matthewa Parisha „Free City in the Balkans: Reconstruction divided society in Bosnia“, sastoji se od devet poglavlja, epiloga i dva dodatka (uputstva za kontrolu moći međunarodnih službenika angažovanih u mirovnim misijama). Ona predstavlja pokušaj da se „studijom slučaja“ (mirovna misija u Brčkom) sagledaju, na normativnom i praktično-političkom planu, učinci implementacije nove mirovne agende („state-building“) u BiH, nakon rata 1992–1995. godine. Parisheva studija nije metodički konzistentna. Njena arhitektonika je polifonijska i anarhična. Polifoničnost knjige je rezultat korištenja različitih metoda spoznaje kao i eklektičkog i nekonzistentnog korištenja kategorija različitih teorijskih provenijencija. Ona jednim dijelom predstavlja memoare zasnovane na ličnom iskustvu i neposrednoj spoznaji, drugim dijelom na neprovjerenim pričama i govorkanjima, kojima se podupiru određene teze. S druge strane to je pravna rasprava o institucionalnoj rekonstrukciji BiH i Brčko Distrikta BiH, primjenom teorija izgradnje država u postkonfliktnim društvima.19 Iz te polifonične strukture izdvojit ćemo glavnu melodiju na kojoj se temelji finale (zaključak) knjige. Knjiga, ustvari, priča priču o tome kako je međunarodna zajednica u BiH oživjela novi-stari postkonfliktni model rekonstrukcije podijeljenog društva, njegovim stavljanjem pod međunarodnu upravu («internationalized theritory»). Mada se ovaj model do sada pokazao neuspješnim (Trieste, Ganzing, Cracow) u Brčkom je u prvim godinama svoje primjene postigao izvanredne rezultate. Nažalost, smatra Parish, taj model je sada i u Brčkom pod upitnikom. Stoga on postavlja slijedeća pitanja: - šta je to u Brčkom, kao posebnom slučaju mirovne misije u BiH, bilo specifično što je u prvim godinama dalo izuzetne rezultate? - koji su razlozi poslije početnog uspjeha doveli i ovaj model u pitanje? - da li je sve to bilo vrijedno truda, odnosno da li su se izvukle neke pouke koje mogu vrijediti u narednim mirovnim misijama?
i postkonfliktnim područjima nazivaju „state-building“. State-building predstavlja širok opseg angažovanja međunarodne zajednice na uspostavi mira i institucionalnog razvoja postokonfliktnih društava. Vidi: Matthew Parish, Free City in the Balkans: Reconstruction divided society in Bosnia, str. 6 i 7. Termin „state-building“ čisto terminološki može biti sporan, jer u doslovnom prevodu se ne radi o rekonstrukciji države, odnosnu popravku nečega što je već bilo, nego o gradnji nečega novoga. 19 Jelena Subotić u svome prikazu govori o različitim žanrovima u Parishevoj knjizi. Kroz knjigu se prepliću memoarska sjećanja, pravni ogledi, analiza teorija izgradnje države i historija međunarodnog angažmana u Bosni. Vidi: Nationalites Papers, Book reviews, str. 440.

232 PREGLED

To su pitanja sa kojima Parish započinje „studij slučaja“ mirovne misije međunarodne zajednice u BiH, koji se u suvremenim teorijama međunarodnih odnosa naziva „izgradnja države“ („building state“). Building-state U prvom poglavlju pod nazivom Building-state Parish mirovnu misiju međunarodne zajednice u BiH stavlja u kontekst novog globalnog poretka. Nakon rušenja berlinskog zida, raspada SSSR-a i rata u SFRJ čuvari novog međunarodnog poretka intervenišu na novim idejnim osnovama u zemljama građanskih ratova i kršenja ljudskih prava, koje ugrožavaju svjetski mir i stabilnost. Vojna intervencija, kao i isključivo humanitarni ciljevi, bez rekonstrukcije demokratskih institucija, više nisu dovoljni.20 Za globalno širenje političkih vrijednosti Zapada, kao pretpostavke svjetskog mira i prosperiteta, primjenjuje se nova mirovna praksa koja se naziva «state building agenda»21. Ovaj novi mirovni koncept je primijenjen u BiH nakon rata 1992 – 1995. godine. Parish smatra da intervencija međunarodne zajednice u postratnoj BiH nije bila tako uspješna, kako se to u početku predstavljalo, kao što nisu bile uspješne ni na područjima Somalie i Rwande. No, to ne znači da je projekt „state-buildinga“ generalno osuđen na neuspjeh. On je u Brčkom, malom gradu na sjeveroistoku BiH, u jednom periodu bio veoma uspješan, o čemu se malo zna. U tom kontekstu on postavlja dva pitanja: šta je to bilo specifično u Brčkom što je mirovni projekt „state-building“ učinilo veoma uspješnim, te koji su razlozi, sa aspekta globalnog modela, na kraju doveli do njegove propasti i u Brčkom.22
20 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London-New York, str. 6. 21 Essential to state-building, the report opined, is development of domesic security forces, promoting justice and rule of law, economic development and refugee returns“. Vidi: Matthew Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I.B. TAURIS, London – New York, str. 6. Chandler tu novu međunarodnu mirovnu agendu naziva „demokratizacija“, koja podrazumijeva širok opseg aktivnosti u izgradnji mira: institucionalni razvoj, međunarodnu kontrolu izbora, ekonomski razvoj, razvoj demokratske političke kulture. Vidi: Chandler, Bosnia:Faking democracy after Dayton, Pluto Press London, 2000. Florian Bieber govori o kvalitativno novoj ulozi međunarodne zajednice jer humanitarno i vojno prisustvo u postkonfliktnim društvima nije dovoljno, te međunarodna zajednica preuzima ulogu „supervizora izgradnje novih institucija“. Vidi: Florian Bieber, Institucionalizing ethnicity in former Yugoslavia, The global review of ethic politics, Vol. 2, No. 2, 2003. 22 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 4. PREGLED

233

Dvije su škole mišljenja koncipirale „state-building“ model koji se primjenjivao u BiH: 1.liberalna, odnosno postliberalna teorija i 2. teorija podjele. 1. Liberalni model se naivno zalaže za transplantaciju demokratskih institucija na postkonfliktna društva, ne vodeći računa o kulturnim pretpostavkama te transplantacije. Pozivajući se na Michaela Barnnetta Parish zagovara postliberalni model koji mogućnost izgradnje demokratskih institucija u postkonfliktnim društvima vidi u organskom razvoju tih institucija, odnosno organskoj vezi kulture i institucija.23 Za organski razvoj i afirmaciju kulturnih pretpostavki demokracije treba vrijeme, tako da se mirovne misije u postkonfliktnim društvima moraju planirati na duži rok, kaže Parish.24 2. Teoriju podjele opredjeljuje vrsta sukoba.25 Ideologijski sukobi se mogu prevladati. No, ako se radi o etničkim ili religijskim sukobima onda samo «demografsko odvajanje sukobljenih grupa može zaustaviti sukob»26. Primjer Titove Jugoslavije pokazuje da su ovi sukobi neprevladivi.27 Prema Parishu, teorija podjele nepravedno se smatra rasističkom. Ona se vrijednosno ne opredjeljuje o multietničkom društvu, nego samo tvrdi «da tamo gdje se ljudi ubijaju na etničkoj osnovi, podjela je jedina solucija»28. Ova dva teorijska pristupa mirovnoj agendi „state buildinga“ u postkonfliktnim društvima Parish testira u analizi međunarodne mirovne misije u BiH. On smatra da je (post)liberalna paradigma mirovne misije primijenjena u BiH, posebno u Brčkom, ali sa različitim uspjehom 29. Odlučujući faktor koji je odredio karakter te mirovne misije, bile su međunarodne organizacije. Ovakvu značajnu ulogu međunarodnih organizacija Parish izvodi iz teorija međunarodnih odnosa. Tri su glavna teorijska pravca međunarodnih odnosa: 1.realizam, 2.liberalizam i 3.konstruktivizam.
23 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 9–10. 24 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010. str. 13. 25 „Theories of this kind start by distinguishing between ideologiclly motivated and ethnically motivated civil war“. Isto, str. 14. 26 Isto, str. 17 27 „In Bosnia, the communist enforced multu-ethnicity upon Yugoslava’s feuding tribes for 45 years. But it was not enough. When the power vacuum evaporated after Tito’s death and the collapse of communism, the rivalries resurfaced.“ Isto, str. 17. 28 Isto, str. 18. 29 Isto, str.12.

234 PREGLED

1. Realistička teorija smatra da se međunarodni poredak temelji na anarhističkom takmičenju sebičnih interesa pojedinih država, te da ovisi o konstelaciji tih interesa, odnosno trenutnim interesima velikih sila. Djelovanje međunarodnih organizacija ovisi o interesima velikih sila.30 2. Liberalističke teorije uvode moralne vrijednosti kao faktor kreiranja međunarodnih odnosa. Zajedničke moralne vrijednosti (liberalna demokracija) stavljaju u drugi plan sebične interese pojedinih država. One uspostavljaju zajedničku osnovu djelovanja i jedinstven međunarodni poredak. Međunarodne organizacije su agenti promoviranja tih zajedničkih vrijednosti.31 3. Ovim dvama teorijskim pravcima Parish dodaje i treći, konstruktivistički. Konstruktivisti smatraju da ideje, a ne sebični interesi, kreiraju socijalnu stvarnost, pa samim tim i međunarodne odnose. Oslanjajući se na Webera, konstruktivisti ističu posebnu ulogu birokracije u međunarodnim organizacijama i njihov uticaj na kreiranje međunarodnih odnosa.32 Međunarodne organizacije nisu epifenomen državnih interesa. One imaju sopstvena pravila i procedure koje utiču na kreiranje ciljeva. Birokracija, s jedne strane, može dovesti do efikasnosti i uspješnosti međunarodnih misija, ali isto tako do njihove destrukcije i patološkog ponašanja.33
30 Isto, str. 22. 31 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, str. 22. 32 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, str. 25. 33 Mada na njima izvodi analizu mirovne misije međunarodne zajednice u BiH, Parish veoma kratko navodi osnovne karakteristike suvremenih teorija međunarodnih odnosa. Za njegove zaključke posebno je važna konstruktivistička teorija, kojoj on posvećuje relativno malo prostora. Stoga ćemo dodatno istaći nekoliko bitnih karakteristika ovoga teorijskog pravca kako bi se bolje razumjeli Parishevi stavovi, pazeći pri tome da budu u skladu sa intencijama Parisheve knjige. Za konstruktiviste realnost, pa i međunarodna realnost, nije transcendentna, neovisno egzistirajuća realnost, nego je socijalno konstruirana realnost. Tu realnost produciraju socijalni agenti, koji svoju ulogu temelje na moći ideja i političkoj moći. U 20. stoljeću međunarodne organizacije postaju najznačajniji agenti međunarodnih odnosa. One imaju moć supstantivnog kreiranja međunarodnog poretka, strateškim oblikovanjem političkih ideja. Birokracija je nosilac konstitutivne moći ideja. Vidi Vincent Pouliot: „The Essence of constructivism“, Journal of internetional relations and development, Volumen 7, Number 3, 2004., Jackson-Sorensen: Intruduction to International relation theories and approaches, Oxford University Press, 2010., Martha Finnemore: Norms, culture and world politics, International organization 50,2, 1996., Sebastian Gehart: A rational agenda:A Weberian concept International organizations power in IR, www2.warwick.ac.uk/fac/soc/.../a_rational_agenda_crips_27oct2010.pdf. PREGLED

235

Suštinski element implementacije mirovne misije je, po Parishu, međunarodna birokracija. Ona je kreirala novu stvarnost u BiH i Brčko Distriktu. Njeno djelovanje na prostoru BiH bilo je uslovljeno konstelacijom interesa velikih sila (realistička teorija). U Brčkom je međunarodna birokracija, pod patronatom SAD-a, uspješno promovirala univerzalne vrijednosti liberalne demokracije, (liberalistička i neoliberalistička teorija). Visoki predstavnik u BiH i supervizor u Brčkom imali su ogromne, ničim ograničene, ovlasti. No, njihovi učinci bili su različiti. Različiti učinci implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, u odnosu na konačnu arbitražnu odluku u Brčkom, služe Parishu kao osnov analize uloge međunarodne birokracije u mirovnoj misiji u BiH. Bosna i Brčko U drugom poglavlju prisutan je simplificistički i redukcionistički prikaz historije BiH i Brčkog. Naglasak se stavlja na multietnički karakter stanovništva BiH, njihovu tragičnu sudbinu zbog etničkih podjela i etničkih sukoba, te kontinuiranu ovisnost Bosne od inostranog faktora.34 Navodi se da je do 1463. g. Bosna bila dom slavenskom stanovništvu različitih religija. Nakon toga, od osmanskog osvajanja Bosne, aneksije od strane AustroUgarske, Kraljevine Jugoslavije, njemačke okupacije i Titove socijalističke Jugoslavije, BiH je uvijek bila ovisna o spoljnom faktoru.35 Etnička podjela („historical ethnic division“) i etnički sukobi trajna su karakteristika bosanske opstojnosti.36 Brčko se spominje 1548. g. sa turskim osvajanjem Posavine. Kroz cijelu svoju historiju Brčko je očuvalo multietnički karakter.37 Nakon rata 1992–1995. zemlja je podijeljena na „monoetnička geta“ („mono-ethnic bantustans“)38.

34

35 36 37 38

Ovakav konstruktivistički pristup, koji ističe „svemoć“ međunarodne birokracije, Parish vidi na djelu u mirovnoj misiji „state-buildinga“ u BiH. Akcent našeg osvrta je na analizi granica (pretpostavki) konstruktivističkog kreiranja realnosti, odnosno granica voluntarizma međunarodne birokracije u kreiranju mirovnih misija u postkonfliktnim društvima. „This country has had a long, tragic and violent history, in which external domination by foreign powers has played a recurrent role.“. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I.B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 28. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 28. Isto, str. 29, 30. i31. Isto, str. 35. i 36. Isto str. 37.

236 PREGLED

Parish se detaljnije bavi historijskom sudbinom Brčkog netom prije, u toku i nakon rata 1992–1995. godine. Netačno navodi da je rat u Brčkom započeo nakon što su Bošnjaci odbili srpski prijedlog za podjelom Opštine.39 U toku rata, kao i nakon rata Brčko je bilo strateški značajno za konačno rješenje bosanskog sukoba.40 Pošto se sukobljene strane nisu mogle dogovoriti oko njegovog statusa, Brčko je izuzeto iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i stavljeno pod međunarodnu arbitražu. Ističu se osnovne karakteristike Dejtonskog sporazuma, koje su manje-više poznate, te specifičnosti arbitraže za Brčko o kojima se do sada manje govorilo. Dejtonski sporazum je obezbijedio da BiH ostane suverena država u prijeratnim granicama, ali je podijeljena iznutra na dva entiteta R Srpsku i Federaciju BiH, ustrojenu na principima „konsocijacijske demokracije“, odnosno nacionalnih kvota i nacionalnog konsenzusa u upravljačkim organima države.41 Aneks 10 Dejstonskog sporazuma specificira ulogu visokog predstavnika (međunarodnih organizacija) u BiH koji je u početku imao zadatak da olakša implementaciju mirovnog sporazuma. Ove ovlasti su evoluirale do diktatorske uloge, a da za tako nešto nije bilo osnova u Dejtonskom sporazumu.42 Linija razgraničenja entiteta bila je osnova spora u Daytonu. Na prostoru Brčkog nije postignut dogovor, te se rješenje potražilo u arbitraži. Predmet arbitraže je nejasno definiran. Govori se o spornoj liniji na području Brčkog, pozivajući se na mapu na kojoj nema jasnih pokazatelja koji je dio sporan. Stoga je rješenje spora moglo evoluirati u ono što se sada naziva multietnička vlada Distrikta.43

-

-

39 Mada se poziva na sjednicu Skupštine Opštine Brčko od 27. aprila 1992. godine, na kojoj su se sve stranke dogovorile da se uslovno prihvata srpski prijedlog o etničkom razgraničenju općine Brčko, Parish iznosi tezu o bošnjačkom odbijanju. Vidi: isto, str. 39. 40 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 39. 41 Isto, str. 44. 42 To je bilo moguće zato što je PIC (Peace Implementation Council), koji se ne spominje u Dejtonskom sporazumu, a koji je u početku predstavljao sastanke predstavnika država koje su bile donatori izgradnje mira u BiH, dodijelio sebi ogromne pravne ovlasti, tako da je postalo glavno tijelo za utvrđivanje politike i poratnoj BiH, pa tako i ovlasti visokom predstavniku. Vidi: Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I.B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 46. 43 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 51. PREGLED

237

-

Uobičajeno je da arbitražni dogovor definira vrijeme u kojem se odluka mora donijeti. No, čak ni za konačnu odluku se ne može reći da definira vrijeme okončanja arbitraže.44 Arbitražni spor ne sadrži pravila koja treba primijeniti pri donošenju odluke. Kaže se samo „da će arbitri primjenjivati relevantne pravne i pravedne principe („relevant legal and equitable principles“)45. Pozivanje na međunarodno pravo nije uputno jer se ovdje ne radi o međudržavnom sporu nego o sporu na subdržavnom nivou. Formula da će se primjenjivati relevantna „legal and equitable principles“ vodi konceptu „ex aequo et bono“ ( u skladu sa pravednim i dobrim), odnosno „amiable compositeur“ (u skladu sa legalnim principima za koje arbitri vjeruju da su pravedni), što znači da arbitri mogu samostalno procjenjivati šta je to pravedno u datom slučaju.46 UNCITRAL-ova pravila kažu da strane mogu donijeti odluku „ex aequo et bono“, ali ne bez saglasnosti strana u sporu, što se čitavo vrijeme arbitraže dešavalo.47

-

Bitna uloga birokracije međunarodnih organizacija bila je vidljiva od samoga početka, od donošenja Dejtonskog mirovnog sporazuma i konačne arbitražne odluke za Brčko, smatra Parish. U Brčkom je stvoren pravni okvir za koji Tribunal nije imao mandat, nego je sofisticirano rješenje međunarodne birokracije. To je bilo moguće jer ni Dejtonski sporazum, kao ni konačna arbitražna odluka nisu rezultat sporazuma strana u sukobu (bosanski konsenzus), nego nametnuto rješenje birokracije međunarodnih organizacija.48 Prva arbitražna odluka Prvom arbitražnom odlukom utemeljuje se konstruktivističko (voluntarističko) kreiranje nove socio-ekonomske, političke i pravne stvarnosti u Brčkom od strane američkog arbitra Roberta Owena. Kreiranjem nove stvarnosti u
44 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 51. 45 Isto, str. 52. 46 Isto, str. 53. 47 Isto, str. 53. 48 Isto, str. 54.

238 PREGLED

Brčkom pokušao se „riješiti gotovo nerješiv politički problem“49, „očuvati BiH kao jedinstvena država“50. Mada je „Dejtonski sporazum po svojoj strukturi bio prethodnica podjele zemlje“, strah od „stvaranja etnički homogene muslimanske države“, bio je razlog da se međunarodna zajednica, prije svega SAD, odluče na očuvanje cjelovite BiH, smatra Parish.51 Arbitraža za Brčko bila je u funkciji očuvanja cjelovite BiH. Tribunal se u svome radu nije vodio pravnim argumentima. Nije poštovan princip «samoodređenja» i „pravičnosti“, kao ni princip «ex injuria jus non oritur» ( legalan zahtjev ne može se temeljiti na posljedicama nelegalnog akta), na koje se pozivala Federacija BiH. U Brčkom je prije rata živjela velika većina Bošnjaka i Hrvata, koja je etnički očišćena od strane vojnih i paravojnih jedinica R Srpske.52 Nije ispoštovan ni dejtonski princip međuentitetske podjele u odnosu 51% – 49%, prema kojem je Brčko trebalo dodijeliti R Srpskoj.53 Prva odluka Tribunala trebala je, ustvari, pripremiti nešto što je arbitar Owen već imao u glavi kao konačno rješenje. Njome je: - imenovan međunarodni civilni službenik, supervizor za Brčko, što je bila novina u međunarodnim arbitražama. On je postao nova snaga Dejstonskog sporazuma koja nije predviđena Dejtonskim mirovnim sporazumom54, - nije određen datum donošenja konačne arbitražne odluke tako da ona postaje ovisna o procjeni supervizora56,

- supervizor je dobio izuzetne ovlasti tako da njegovi nalozi, koji postaju integralni dio domaćeg pravnog poretka, ne moraju biti usklađeni sa Ustavom BiH,odnosno Dejtonskim mirovnim sporazumom55,

49 Isto, str. 57. 50 Isto, str. 55. 51 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 56. 52 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 63. i 64. 53 Isto, str. 66. 54 Isto, str. 67. 55 Isto, str. 67. 56 Isto, str. 68. PREGLED

239

- ova odluka je bila presedan i zbog toga što ju je potpisao samo predsjedavajući Tribunala Owen dok su je entitetski predstavnici odbili potpisati što otvara pitanje da li je nešto tako bilo moguće.59 Vezano za ovu odluku Tribunala Peace Implementation Counsel (PIC) održao je sastanak 7. marta 1997. godine i donio odluku pod nazivom „Chairman´s Conclusions´of the Brcko implementation conference“, kojom se pokušao ograničiti kako predmet supervizije, tako i moć supervizora.60 Ovaj dokument je ignoriran, ali pokazuje da je Owen djelovao „neovisno“61, odnosno konstruktivistički (voluntaristički). Početak supervizije Početak supervizije, omogućen prvom arbitražnom odlukom, je, prema Parishu, početak implementacije konstruktivističko-voluntarističke uloge međunarodne birokracije (supervizora) u Brčkom. Takva konstruktivističko-voluntaristička (sve)moć međunarodne birokracije u BiH nema svoje legalno utemeljenje, smatra Parish, jer ne proizlazi iz Dejtonskog sporazuma, te uveliko prevazilazi ulogu „emergency power“ (djelovanja u vanrednim uslovima) i postaje „sastavni dio legalnog sistema“.62
57 „It is clear that Owen had a vision for Brcko in his mind from an early stage“. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 68. i 69. 58 Isto, str. 71. 59 Isto, str. 71. 60 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 72. 61 Isto, str. 72. 62 „While the Bonn power were conceived as emergency power to confronte concrete threts to the implementations of the peace accords, they have today become regular instruments of an open-ended attempt to develop institutions by decree“. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York,

- Kriterij za donošenje odluke je postala implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno poštivanje «slobode kretanja i stanovanja.. kao i pravo na siguran i slobodan povratak izbjeglih i raseljenih lica»58 i

- najavljena je mogućnost da Brčko postane „specijalni distrikt BiH u kojem će se primjenjivati zakoni BiH“, a što je od početka Owen imao na umu57,

240 PREGLED

Zahvaljujući vezama sa Holbrukom američki pravnik Robert Farrand postaje arbitar za Brčko, a Brčko postaje „američki projekt“.63 Farand dobija takve ovlasti koje su ga učinile „prokonzulom“64, a Brčko „US protektoratom“65. «Njegova riječ je bila zakon»66. Početkom 1998. godine visoki predstavnik, po uzoru na supervizora u Brčkom, postaje vrhovni autoritet.67 Ovako velike ovlasti visokom predstavniku date su «na sastanku PIC-a (Peace implementation Council) decembra 1997. godine u Bonu»68, kojima se visoki predstavnik promovira kao «konačni autoritet» implementacije mirovnog sporazuma, a BiH u njegov protektorat.69 Za ovako velike ovlasti visokog predstavnika, kao i ovlasti supervizora u Brčkom, nije bilo pokrića u Dejtonskom sporazumu, smatra Parish, nego se tu radilo o «prevari» koja je BiH učinila «kolonijom» i «protektoratom.70 No za razliku od visokog predstavnika za BiH, koji je manje uspješan u implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma, supervizor za Brčko postiže značajne rezultate na implementaciji privremenih arbitražnih odluka. Najznačajniji progres napravljen je u oblasti povratka izbjeglica i uspostave multietničkih institucija: - povratak izbjeglica u Brčkom u 1998. godini predstavlja 95% povratka izbjeglica u R Srpsku. Do 2001. godine povratak izbjeglica je takav da se već može govoriti o multietničkom društvu71, - uz povratak izbjeglica Farrand radi na uspostavi multietničke administracije u Brčkom koje je još uvijek u R Srpskoj72,

63 64 65 66 67 68 69 70 71 72

2010, str. 95. Isto, str. 75. Isto, str. 77. Isto, str. 82. Isto, str. 82. Isto, str. 87. Isto, str. 87. Isto, str. 88. Isto, str. 96. i 97. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 79. Isto, 79. i 80. PREGLED

241

Iako analitički ukazuje i na druge elemente mirovne misije u BiH i Brčkom, sa inspirativnim ekskursima o bosanskoj tradiciji i bosanskom mentalitetu, ipak ključni element Parisheve analize ostaje međunarodna birokracija. Bez velikih ovlasti visokog predstavnika, «zemlja ne bi opstala kao cjelovita i suverena, a R Srpska bi se do sada otcijepila i tako moguće izazvala nove vojne konflikte»75. Čitav mirovni proces tako je ovisan o konstruktivističkoj volji međunarodne birokracije. Stoga, «BiH ne treba demokratizacija domaćih institucija, nego BiH trebaju međunarodni eksperti»76. Konačna odluka za Brčko Konačna arbitražna odluka za Brčko, donesena maja 1999. godine, novi je u nizu konstruktivističkih akata međunarodne birokracije kojim je kreirana nova stvarnost u Brčkom, smatra Parish. Ona je bila „revolucionarni“, „pravni akt“ kojim je kreiran „novi Distrikt“ kao „corpus separatum“. Njene institucije su postale potpuno neovisne od entiteta, što je praktično Distrikt učinilo „trećim mini entitetom“, otvarajući pitanje usklađenosti te kreacije sa Ustavom BiH. Owen ga je „definirao kategorijom „kondominijuma“, koji je „pravna fikcija“ stvorena samo da učini konzistentnim Konačnu arbitražnu odluku i Ustav BiH. „Konačna odluka isključivo je Owenova kreacija“.77 Njome su proširene ovlasti supervizora koji je postao „konačni autoritet“ koji „autonomno“ odlučuje o sudbini Distrikta.78 Pošto je Distrikt ovisan isključivo o volji ili samovolji supervizora Parish ga smatra neodrživim iz dva razloga. Prvo, ni jedan teritorij pod međuna73 74 75 76 77 78 Isto str. 80. Isto, str. 80. i 81. Isto, str. 93. Isto, str. 95. „It seems to have been the exclusice creation of Owen’s deliberations.“ Isto, str. 104. „In practice he would be the final authority in the District on virtually everything. His power were so broad that he would develop into an autocrat whose order would become beyond question“. Isto, str. 107.

- radi na etničkoj reintegraciji sudstva i sudaca.74

- do kraja 1997. godine uspostavljene su multietničke policijske patrole73 i

242 PREGLED

rodnom kontrolom („internationalised territory“) nije opstao, jer se prije ili kasnije međunarodna zajednica mora sa njega povući, što vodi u novi rat ili podjelu spornog teritorija. Drugo, dejtonski ustav po sebi ne predstavlja realnu i trajnu integrirajuću osnovu zemlje. Kada međunarodna zajednica napusti BiH zemlja će se raspasti na dijelove sa Distriktom u sredini. Supervizor nije instanca u strukturi vlasti koja djeluje u vanrednim prilikama („emergency powers“)“, nego je sastavni dio pravnog i političkog sistema Distrikta.79 On je „četvrta grana vlasti“ čije odluke prožimaju sve ostale elemente vlasti. Bez međunarodne uprave Distrikt ne može niti funcionisati, niti opstati, zaključuje Parish. Osnovna slabost Konačne arbitražne odluke je, prema Parishovom mišljenju, što „predviđa da Distrikt nadživi supervizora“.80 Brčanski razvoj pod supervizijom U poglavlju pod nazivom „Brčanski razvoj pod supervizijom“ autor želi pokazati ogroman uspjeh Distrikta ostvaren konstruktivističko-voluntarističkom ulogom međunarodne birokracije. Do Clarkovog odlaska Brčko je bilo najbogatije mjesto u BiH, sa najmanjom stopom nezaposlenosti.81 Među značajna postignuća koja su rezultat angažovanja supervizora i njegovih saradnika navode se: poreska i finansijska reforma koja je bila bitan faktor «financijske samoodrživosti Distrikta», novi način pružanja javnih usluga, novi način vođenja krivičnih parnica, model privatizacije je bio veliki uspjeh za razliku od onih u entitetima, projekt pijace „Arizona“ i uspješno je provedena integracija obrazovanja82.

79 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 113. i 114. 80 „…District was intended to outlast the Supervisor“. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 113. 81 „By the time of Clarke’s depature in Septembar 2003 Brčko was welthest place in Bosnia and Hercegovina“. Isto, str. 133. 82 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 119–125. PREGLED

243

Svaka ozbiljnija analiza bi pokazala da se bar dio pobrojanih uspjeha može dovesti u pitanje (privatizacija, pijaca „Arizona“...).83 Umjesto ozbiljne analize rezultata funkcioniranja „brčanskog modela“ Parishu više treba ilustracija uspješnosti djelovanja međunarodne birokracije (supervizora i njegovih suradnika). No, i pored toga se ne može prenebregnuti činjenica da je u prvim godinama Distrikt postigao određeni uspjeh, koji zaslužuje ozbiljnu analizu. Razlozi ovoga uspjeha mogu se naći u činjenici da je supervizor uspio dovesti u kooperativni dijalog strane u sukobu, sa željom da rekonstruiraju društvo u kojem su ranije živjeli. Parish svakako naglasak ne stavlja na lokalne resurse, nego isključivo na „racionalnost“ međunarodne birokracije. Diktatorska uloga supervizora i stručnost njegove administracije bili su osnovni razlozi razvoja i uspostave međunarodnih standarda u Distriktu.84 Diktatorskoj ulozi međunarodne birokracije pogodovala je bosanska politička kultura poslušnosti, neodgovornosti i nedostatka osjećaja za javno dobro, stečena dugogodišnjom vladavinom komunizma.85 «Nova generacija komunističkih aparatčika» infiltrirana u institucije Distrikta, bez pogovora se povinovala instrukcijama međunarodnih službenika. Tako smo dobili višepartijski komunistički sistem u kojem je supervizor preuzeo ulogu koju je imao Tito.86 Problem je, smatra Parish, kako obezbijediti kontinuitet kvalitetnih međunarodnih službenika, kakve je Brčko imalo za vrijeme supervizora Clarka i Matthewsa. Sa diskontinuitetom u kvalitetu administracije ili njihovim trajnim povlačenjem neizbježno će se urušiti institucije koje su oni kreirali, zaključuje Parish.87
83 Vidi: Javni izvještaj revizije financijskog poslovanja institucija Brčko Distrikta za 2008. godinu („Italprojekt“ i pijaca „Arizona“). 84 „Supervisor’s role was essentially dictatioral: he forged results that the local actors would never have achived on their owe.“ Isto, str. 134. 85 Ovdje Parish uvodi kao element svoje analize, pored međunarodne birokracije, i objektivne socio-kulturne pretpostavke implementacije mirovnog sporazuma. No, on iz njih izvodi samo one elemente koji mu služe za legitimiranje konstruktivističke (voluntarističke, diktatorske) uloge međunarodne birokracije. 86 „Supervisor, an unrestrained international autocrat with the power and autority of a local Tito“. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 134. 87 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 134. Možda nije na odmet primijetiti da i Parish, kao pravni savjetnik OHR-a u Brčkom, odlazi sa, kako sam kaže, kvalitetnim međunarodnim službenicima, zbog razilaženja sa supervizorom Raffi Gregorianom, nakon čega započi-

244 PREGLED

Struja se okreće protiv Distrikta U poglavlju pod nazivom „The Tide begins to turn against Brčko“ autor uvodi čitav niz novih elemenata u svoju analizu, od ustavne pozicije Distrikta, izbornih zakona BiH i Distrikta, razlike između Dejtonskog sporazuma i konačne arbitražne odluke, do specifičnosti bosanske političke kulture i koruptivnog mentaliteta lokalnog stanovništva i lokalnih političara. Mada u mnogo čemu inspirativni, ovi polifonični analitičko-sintetički uvidi ne mijenjaju njegovu rigidnu metodičku poziciju izvedenu iz konstruktivističke teze o „svemoći“ međunarodne birokracije. Stoga Parish i nije u stanju da iz sopstvenih uvida izvuče maksimum (optimum) jer mu oni isključivo služe da bi svoj unaprijed donesen zaključak o neodrživosti BiH bez posredovanja međunarodne zajednice učinio prihvatljivijim. Tri su bitna razloga, smatra Parish, dovela do nazadovanja Distrikta. Svi se odnose na slabljenje pozicije osnovnog kreatora nove stvarnosti u Distriktu, međunarodne administracije, odnosno supervizora i njegovih saradnika. Razlozi su: slabljenje američkog interesa za Brčko i nakana zaključenja supervizije, otvoreni sukob između OHR-a Sarajevo i OHR-a Brčko i neuspješno preuzimanje funkcija od nekompetentnih lokalnih političara, izabranih na lokalnim izborima 2004. godine, koje su do tada obavljali supervizor i njegovi saradnici.

Distrikt je bio «ekscentrična kreacija Amerike», tako da je «supervizor bio slobodan da tretira Distrikt kao sopstveni protektorat». No, sa gubljenjem interesa SAD-a za Distrikt, OHR Sarajevo počinje iskazivati otvoreno neprijateljstvo prema Distriktu i supervizoru.88 Relacije između OHR-a Sarajevo i OHR-a Brčko nikada nisu bile dobre, najvećim dijelom zbog ličnog prestiža. One su se dodatno pogoršale u procesu prenosa ovlasti sa entiteta na državni nivo. U tom procesu nazvanom «kontroverze oko prenosa nadležnosti i izgradnja države» postavilo se pitanje da li je potreban pristanak Distrikta u prenosu sopstvenih ovlasti ili je dovoljna
nje kolaps Distrikta. Može li se i u slučaju Parish primijeniti Weberov stav da „kada su predmet istraživanja objektivni uslovi sopstvene egzistencije, onda je njihovo istraživanje duboko povezano s potrebama sopstvenog preživljavanja“. Vidi: Weber, Metodologija društvenih nauka, Zagreb, Globus. 88 Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 135. PREGLED

245

saglasnost entiteta. Ta dilema je otvorila pitanje usklađenosti Ustava i Konačne arbitražne odluke. Ustav ne predviđa suglasnost Distrikta jer član III 5(a) Ustava BiH govori samo o suglasnosti entiteta.89 Iz Konačne arbitražne odluke proizlaze sasvim drugačije mogućnosti, jer se radi o kompetencijama koje su Konačnom odlukom „trajno i nepovratno“ prenesene na Distrikt.90 Iz čisto pragmatičnih razloga visokom predstavniku je bilo komplikovano uvesti i treći element u pregovore oko prenosa ovlasti na državu, tako da je Brčko isključeno iz ovoga procesa. Suglasnost entiteta je obavezivala Distrikt što je dovelo u pitanje njegovu neovisnu poziciju definiranu Konačnom arbitražnom odlukom.91 Parish spominje normativnu specifičnost Statuta Distrikta koji ne poznaje konsocijacijske mehanizme «etničkih kvota» i «mehanizme zaštite nacionalnih interesa». Mehanizmi odlučivanja Vlade i Skupštine Distrikta nisu omogućavali reprezentaciju nacionalnih grupa koje bi imale mogućnost veta većine.92 No, ovim specifičnim karakteristikama normativne osnove Distrikta Parish ne pridaje nikakav značaj kako u analizi mirovne misije u Distriktu, tako i u svojim konačnim zaključcima. Reforma jačanja države trebala je voditi okončanju supervizije. Novi supervizor Susan Johnson (januar 2004) dobila je zadatak da provede lokalne izbore i zaključi superviziju u Brčkom. No, ona je ubrzo shvatila da je agenda za Brčko nerealna i da će samo ohrabriti domaće destruktivne elemente. Na državnom nivou, nakon izbora od 2002. godine, već se pokazalo da novoformirana vlast nije sposobna preuzeti ovlasti od OHR-a «jer nema dovoljan profesionalan administrativni kapacitet»93. No, Ashdown je želio biti posljednji visoki predstavnik, a put ka tome je bilo zatvaranje OHR-a u Brčkom. Izbori su bili prvi korak. Izbori 2004. godine u Distriktu bili su «široko rasprostranjeno lažiranje» i plaćanje glasača da koriste unaprijed označene listiće. Formirana je politička koalicija bez jedinstvene političke platforme. Politička korupcija postaje norma unutrašnje administracije. Rukovodeće pozicije se distribuiraju „bez pokrića u meritumu“. Multietnička vlada drži se zajedno na klimavim osnovama da će „dobro plaćeni poslovi i pare od korupcije biti podjednako distribuirane između glavnih nacionalnih političkih oligarhija“.94
89 90 91 92 93 94 Isto, str. 137. i 138. Isto, str. 139. Isto, str. 139. Isto, str. 152. Isto, str. 148. Parish, Free City in the Balkans:Reconstructing a divided society in Bosnia, I. B. TAURIS, London – New York, 2010, str. 162. i 163.

246 PREGLED

Kriminal, korupcija i profiterstvo postaju javni model ponašanja. Iako se javna imovina nije smjela otuđivati bez znanja supervizora ipak je veliki dio prodan ispod cijene. Tenderska komisija i komisija za zapošljavanje radila je po procentu 10%.95 Pod pritiskom stranačkog članstva vršeno je vještačko zapošljavanje u javnoj administraciji. Brčko, provincijalan grad, bez dovoljno intelektualnog kapitala, u toku i poslije rata napustilo je oko 10% najvećim dijelom obrazovanog stanovništva. Sa povlačenjem međunarodne birokracije „čelne pozicije zauzimaju nacionalistički mediokriteti, lopovi i varalice“. Jednopartijski komunistički sistem zamijenio je višepartijski, koji je funkcionirao po istom obrascu. Najava odlaska supervizora i zatvaranje Kancelarije OHR-a dodatno stimulira one na vlasti da što više ukradu, jer se pretpostavljalo da dolazi vrijeme financijske nestabilnosti. Nacionalne elite se počinju takmičiti za pozicije u postdistriktnoj fazi, za koju se pretpostavlja da dolazi.96

95 Isto, str. 160. 96 Isto, str. 161. PREGLED

247

Nedreta Šerić UDK 316.653 METODOLOŠKI PRISTUP ANALIZI MEDIJA1 MEDIA ANALYSIS: METHODOLOGICAL APPROACH Sažetak Tekst je prikaz knjige autora Dževada Termiza, Slavomira Milosavljevića i Vere Arežine “Analitika medija”, Sarajevo, Media Plan Institut, 2010, str. 194. Summary The article is a review of the book by Dzevad Termiz, Slavomir Milosavljevic and Vera Arezina: Media Analytics, Media Plan Institute, Sarajevo, 2010, 194 pages. U 2008. godini iz štampe je izašao prvi tom ‘’Analitike’’, autora prof. dr. Dževada Termiza i prof. dr. Slavomira Milosavljevića, sačinjen od tri knjige: Naučni osnovi savremene analitike, Politička analitika i Bezbjednosna analitika. To izuzetno vrijedno djelo, nastalo kao rezultat šireg teorijsko-empirijskog istraživanja, predstavljalo je projekat izgradnje jednog generalnog modela analitičkog rada i generalnog modela analitičara i uvelo nas je u specijalizovane modele analitičkog rada čiji su predmeti političke pojave i procesi, mediji, sigurnost i marketing, odnosno komuniciranje s javnošću. ‘’Analitika’’ je bila istinsko osvježenje bosanskohercegovačke intelektualne scene, pa i šire, i otvaranje puta ka raznolikom i raskošnom tlu sadržaja na kojem se zasniva analitičko djelovanje. Nakon ‘’Analitike’’ koja je udarila temelje i dala osnov i generalni okvir, a kao sasvim razumljiv logičan slijed, iz štampe se pojavljuje knjiga ‘’Analitika medija’’ (2010), kao plod truda autora prof. dr. Dževada Termiza, prof. dr. Slavomira Milosavljevića i doc. dr. sc. Vere Arežin (koja je svoj doprinos dala i u izradi prvog toma ‘’Analitike’’) u izlaganju
1 Prikaz knjige autora Dževada Termiza, Slavomira Milosavljevića i Vere Arežine, Analitika medija, Sarajevo, Media Plan Institut, 2010, str. 194. PREGLED

249

jednog specijalizovanog modela analitičkog rada čiji su predmet – mediji. Ova knjiga, kao vrijedno i, u našim okvirima, pionirsko-znanstveno štivo, preporučena je ne samo onima koji su direktno uključeni u medijsko djelovanje ili monitoring medija, nego i onima koji su uključeni u šire političko-društvene procese, kao i akademskoj javnosti, s obzirom na značaj i ulogu medija u svakom a pogotovo našem, tranzicijskom društvu. U uvodnoj napomeni autori, ukazujući na kompleksnost samog predmeta istraživanja i neke od bitnih, strukturnih činilaca medija, ističu da će se, u svojim razmatranjima, baviti samo onim dijelom medija koji je primarno okrenut ka masovnoj publici, dakle, mas-medijima. Stvarni predmet izučavanja u ovoj metodološkoj studiji je kako doći do istinskog saznanja o odnosu mas-medija i njihove publike. Prvo poglavlje ‘’Analitike medija’’, naslovljeno kao ‘’Pojam i kriterijum klasifikacije medija’’, predstavlja propedeutičko poglavlje u problematiku kojom se knjiga bavi, obzirom da se u njemu nastoje dati metodološka rastumačenja osnovnih pojmova, ključnih za ovu tematiku – mas-medij, komunikacija, informacija, publika. Autori nam ovdje nude naučno teorijsku definiciju medija koja će se upotrebljavati u daljnjem proučavanju medija, a potom nas uvode u klasifikaciju medija (primjenom naučno-teorijskih kriterija) koja predstavlja, nakon identifikacije i definiranja, sljedeći postupak u analitičkom saznanju. Pri tom se navode i objašnjavaju kriteriji za klasifikaciju medija kao što su: svojstvo tehničkih sredstava koja se koriste u medijskom djelovanju (dihotomija na elektronske i pisane medije), mogući način općenja (vizuelni, auditivni i audio-vizuelni mediji), način organizovanja iskazivanja informacija i poruka (prostorno ili vremenski), vlasništvo nad medijima. U nastavku se iznosi razlika između čisto naučne definicije medija (koja nam daje samo suštinski bitne odredbe) i normativne definicije koju daju zakonski propisi i podzakonski akti neke vlasti, a potom se pojašnjava i normativna klasifikacija medija. Pozicioniranjem medija, kao institucionalizovanih, odnosno organizovanih kolektiva, u društvenoj zbilji, a na osnovu njihovog raspolaganja materijalnim, intelektualnim i društvenim komponentama, bavi se drugo poglavlje – ‘’Društveni položaj, uloga i funkcija medija’’. U odnosu na materijalnu (prihodi, tehnička i kadrovska opremljenost) i intelektualnu (znanje i umijeće personalnog sastava određenog medija), društvena komponenta, za utvrđivanje društvenog i političko-pravnog položaja medija, izrazito je važna. Relativna (ne)zavisnost medija od društva i države, odnos vlasti prema medijima, njihova dostupnost, konkurencija i uspješnost u ostvarivanju svoje uloge – sve su to bitni činioci društvene komponente kroz koju se otkriva društveni položaj medija. 250 PREGLED

U ovom poglavlju autori zasebno tretiraju društveni i političko-pravni položaj pisanih (štampanih/printanih), elektronskih (radio i TV), kao i drugih medija. U dijelu koji govori o štampanim medijima posebno je istaknuto mjesto jezika/pisma u medijskoj komunikaciji, odnosu jezik – nacionalni identitet/i, postojanju specifičnog jezika medija, utjecaju vlasti na jezik medija kroz zakonsku regulativu (npr. „govor mržnje“), pravilima korištenja jezika u masmedijima itd. Dio koji se bavi položajem elektronskih medija ukazuje, prije svega, na temeljne razlike između štampanih i elektronskih medija, ali i na razlike, specifičnosti, mogućnosti koje određuju društveni položaj i uloge unutar samih elektronskih medija – radija i TV-a. U nastavku izlaganja autori se osvrću na internet, računare, telefone i radioamatere, te specifična svojstva svakog od njih, njihove tehničko-tehnološke mogućnosti, pravno-političku (ne)zavisnost, položaj u odnosu na „tradicionalne“ mas-medije itd. Ako društvena orijentacija, općenito, predstavlja pozitivnu, negativnu ili neutralnu opredijeljenost prema određenim društvenim zajednicama, zasnovanu na pogledima i vrijednostima one dominantne strukture koja i upravlja medijima, onda se iz te orijentiranosti izvodi i programska orijentiranost medija. Odnos programske politike medija zasnovane na njihovoj društvenoj orijentiranosti koja se, opet, temelji na društvenoj orijentaciji samog društva, tema je trećeg poglavlja ‘’Analitike medija’’. Ovdje se analiziraju četiri oblika medijske orijentacije: osnovna vrijednosna orijentacija, orijentacija prema ciljnim grupama, prema državi i političkim partijama i prema inozemnim subjektima, odnosno međunarodnoj zajednici. Opća vrijednosna orijentacija medija manifestira se kroz četiri, odnosno pet bitnih momenata: kroz vlasništvo nad određenim medijem (državno, privatno, partijsko, vjersko itd.), putem deklaracije o karakteristikama nekog medija (nezavisan, stručni, sportski, i sl.), putem deklaracije o osnovnim odredbama medijske politike koja će se afirmirati, zatim primijenjenom medijskom politikom u vidu emitiranih medijskih sadržaja, te autorstvo medijske tvorevine. U poglavlju ‘’Zastupljenost određenih izvora saznanja u medijima’’ iznesene su analize o onim izvorima saznanja koji za medije imaju prvorazrednu važnost, njihovim karakteristikama, oblicima, komponentama, kao i problemima i poteškoćama koje se vežu uz njih.

PREGLED

251

Neposredni izvor medijskog saznanja predstavlja neposredan dodir između medija i događaj kojeg medij evidentira. Neposrednost ovakvih izvora može se ogledati u slučajnosti (neplaniranoj prisutnosti saradnika medija na mjestu određenog zbivanja), planskoj pripremi (prenosi sjednica, takmičenja, i sl.) ili aranžiranoj neposrednosti (kao što je dogovoreni intervju) ili se, pak, ta neposrednost ogleda u neposrednom uvidu u neke dokumente na osnovu kojih se izrađuju medijski prilozi. Potom se analiziraju neposredni identifikacioni akteri, odnosno unutrašnji identifikacioni faktori nekog medija (subjekti koji se bave identifikacijom neke pojave, obradom i emitiranjem) i vanjski identifikacioni faktori (posmatrači, analitičari, ocjenjivači), te njihovim različitim kriterijima vrednovanja emitiranog medijskog sadržaja. U nastavku se govori o službenim i oficijelnim izvorima, njihovoj pouzdanosti, odnosu države i masmedija, razlici službene i oficijelne istine itd. U ovom poglavlju se razmatraju još i: diskretni izvori, stalni i povremeni izvori, slučajni i ostali izvori medijskog saznanja. Peto poglavlje – ‘’Programska struktura po sadržinskim, vrednosnim i formalnim obilježjima’’ – razmatra tri glavna strukturna obilježja medijskog programa, od kojih je sadržinsko ono temeljno obilježje, noseće za druga dva, te time i najvažnije obilježje. Generalno, program medija se iskazuje deklaracijom o karakteru i svojstvima medija, kao i standardizovanim rubrikama, odnosno kanalima (ovisno o kojoj vrsti medija je riječ) i emisijama kroz koje se iskazuje sadržinsko programsko opredjeljenje nekog medija. Sve bitne društvene sadržine, o kojima će mediji praviti priloge, iskazuju se kao: temati, teme, bitni predmeti tematske obrade, grupni i/ili individualni važniji i trajniji problemi, te značajna specifična događanja. U dijelu poglavlja koji se bavi vrijednosnim obilježjima programske strukture, riječ je o analitičkom raskrivanju ideoloških matrica, odnosno ideoloških vrijednosti koje i kako mogu zastupati i promovirati razni mediji. Autori navode i razmatraju neke od takvih vrijednosnih orijentacija u programima medija, kao što su globalistička, proevropska ili evrocentrička orijentacija, nacionalistička orijentacija itd. Najveći dio ovog poglavlja posvećen je programskoj strukturi medija prema formama realizacije i autori ‘’Analitike medija’’ to strukturno obilježje medija ovdje veoma detaljno obrazlažu. Izložene su bitne odredbe analitičkog predmeta – žanra, vijesti i analitički indikatori do kojih se dolazi primjenom (metoda i tehnika) (1) analize sadržaja dokumenata i (2) posmatranjem, kao i određene razlike u primjeni tih metoda i tehnika u ovisnosti da li se radi o 252 PREGLED

štampanom ili elektronskom mediju. Autori detaljno izlažu različite (potpuno oformljene ili pomoćne) žanrove, odnosno oblike medijske realizacije i njihove karakteristike, kao što su: izvještaj, medijski intervju, reportaža, komentar, povremeni komentar, pregled, bilješke, ‘’crtice’’, osvrt, prenos, serije i serijali, strip, film, radiodrame, reklame, oglasi itd., te osnovna pitanja koja se, u vezi s njima, postavljaju pred analitički rad. Osim izlaganja ovih osnovnih žanrova, u nastavku se proučavaju i neke standardne cjeline, odnosno složene emisije elektronskih medija kao što je dnevnik (reprezentant informativno-političkih emisija), različita kviz takmičenja, emisije humoristično-revijalnog karaktera, i sl., kao i prisutnost i mjesto demantija i pisma čitalaca, odnosno reagovanja slušalaca i gledalaca, u medijskom prostoru. Šesto poglavlje – ‘’Osnovne poželjne odlike priloga koji se emituju u medijima’’ – razmatra one očekivane i društveno prihvatljive norme i standarde, odnosno kvalitativne i kvanitativne odredbe koje bi trebalo da zadovolji i ispuni svaka medijska tvorevina ili prilog, bilo o kojoj vrsti medija da je riječ. Tako se ovdje navodi i obrazlaže deset najvažnijih odredbi: vrijeme i prostor, sadržajnost, potpunost iskaza, istinitost, pravovremenost, prihvatljivost, argumentovanost, jasnost i razumljivost. Razvojem medija, odnosno proširivanjem medijskih tehničko-tehnoloških mogućnosti, javlja se i zahtjev za što sadržajnijim i sažetijim izlaganjem, kao i što uvjerljivijim pokazivanjem događaja, s ciljem ostvarivanja što većeg medijskog utjecaja. Ta potreba za lapidarnim, jezgrovitim iskazom često će biti tražena samo u nazivima i naslovima medijskih tvorevina, a kod štampanih medija posebno. To će dovesti do zablude da se proučavanje rada medija može zadovoljiti samo ‘’analizom’’ naslova, podnaslova, nadnaslova i međunaslova. Ovim pitanjima se bavi posljednje, sedmo poglavlje – ‘’Neki problemi komponovanja i sistematizacije medijskih priloga’’. Upravo s ciljem da se ukaže na ozbiljno proučavanje rada medija, u nastavku je dat okvirni pregled ključnih pitanja karakterističnih za analitičko-medijsko proučavanje, a koja se odnose, prije svega, na informativne štampane medije općedruštvenog tipa. Pitanja su podijeljena na identifikacijska pitanja (pitanja o identitetu medija) i pitanja koja se odnose na konkretne manifestacije medijske djelatnosti. U završnom dijelu je istaknuto kako su osnovna pitanja analitike predstavljena u okviru pitanja o štampanim medijima, ali da se ona, prevedena, jednako odnose i na elektronske medije.

PREGLED

253

U Pogovoru autori ističu kako im je zadati obim knjige ograničio prostor i tako onemogućio ulazak u neke finese kreiranja i emitiranja medijskog programa, navođenje mnoštva primjera itd., ali da se opravdano nadaju kako ovo izlaganje osnova analitike najraširenijih i tradicionalnih medija zemalja Balkana, Evrope, a i većine zemalja svijeta, ispunjava svoju istraživačko-instruktivnu ulogu.

254 PREGLED

Šemso Tucaković UDK 111 (049.3) ISTRAŽIVANJE SUŠTINE BITKA1 EXPLORING THE CORE OF ESSENCE2 Sažetak Tekst je prikaz knjige prof. dr. Muslije Muhovića, Ontologija, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, 2010. Summary This work is a review of the book Ontology, by Prof. Dr Muslija Muhović, Faculty of Criminalistics, Criminology and Security Studies, 2010. Nakon skoro četiri decenije poniranja u beskrajne dubine „kraljice znanosti“, kako brojni mislioci nazivaju filozofiju, prof. dr. Muslija Muhović, jedan od najpoznatijih bh. filozofa, predstavio je bosanskohercegovačkoj naučnoj javnosti svoju šesnaestu knjigu. Riječ je o radu kojem je autor dao naslov „Ontologija“, uz kratko pojašnjenje u podnaslovu da je riječ zapravo o Hegelovom, Heideggerovom, Hartmannovom i Schelerovom učenju o bitku. Treba reći da se radi o prvom filozofskom ostvarenju ove vrste na području Bosne i Hercegovine, stoga Muhovićeva „Ontologija“ ima uistinu obilježje pionirskog poduhvata na području filozofske znanosti, u čijim okvirima na 316 stranica analiziraju se vječna filozofska pitanja, pitanja bitka, bitisanja (bića) i postojanja svijeta. Tim suštinskim dilemama bavi se već dva i po milenija, ontologija, temeljna filozofska disciplina. Prva knjiga, iz pera spomenutog autora, koja se bavi ontološkim problemima pojavila se onomad u BiH u izdanju sarajevskog Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije. Traganjem za smislom bitka, njegovim postojanjem i određenjem bavili su se brojnim umo1 Prikaz knjige autora Muslije Muhovića Ontologija, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije, 2010. 2 A review of the book Ontology, by Prof. Dr Muslija Muhović, Faculty of Criminalistics, Criminology and Security Studies, 2010. PREGLED

255

vi u prošlim stoljećima. Bave se i u savremenom dobu. Za Aristotela je bitak sve što jeste, što postoji. Parmenid je dodao da bitak jeste, a nebitak nije. Za Hegela bivanje se određuje kao jedinstvo Bitka i Ništa koji se manifestuju kao nastajanje i nestajanje. Heidegger insistira na razlikovanju bitka i bića. Bitak je neograničen, neodređen, bez sadržaja. Bit će je, pak, određeno, posredovano, ograničeno. Svoje učenje o bitku, kao naglašava Muhović, Hegel propituje i predstavlja unutar objektivno-idealističke filozofije u okviru koje raspravlja o bitku kao egzistenciji i zbilji, kao dovršenju bitka. Za razliku od Hegela, koji raspravlja o odnosu bitka i nebitka, Heideggera interesuje prvenstveno smisao bitka. Smisao, odnos bitka i nebitka privlači pažnju filozofa, od samog početka duhovnosti, od nastanka mislećeg čovjeka uopće. Ta pitanja zaokupljaju pažnju i druga dva filozofa, čija misao je predmet istraživanja profesora Muhovića u okviru njegovog najnovijeg djela „Ontologija“. Hartman, jedan od njih, svojom kritičkom i realističkom ontologijom raspravlja o načinu postojanja bitka, a Scheler svojom „esencijalističkom ontologijom“ pokušava rasvijetliti suštinu bitka. Dok Hartmann polazi od stava da je ontologija univerzalna znanost o principima, čime temeljnu filozofsku znanost svodi na gnoseologiju, Scheler nalazi da bitak nije moguć bez odgovarajućeg subjekta (stvoritelja) kojeg on nalazi u Božijoj volji, božanskom temelju. Iako je učenjima o bitku četvorice velikih filozofa (Hegela, Heideggera, Hartmanna i Schelera) posvećena suština Muhovićevog najnovijeg djela, njegovo istraživanje baca pogled i na učenja drugih mislilaca, koji su promišljali i pisali pod utiskom spomenute četvorice umova. U tom smislu autor prve bh. „Ontologije“ spominje Adorna, Horkheimera, Husserla i Kierkegarda. Svojim dilemama i pitanjima ti filozofi su vječna vatra koja podstiče na traganja i promišljanja, dajući nove odgovore i podstičući nove dileme o suštini bitka, bića, postojanja i nestajanja. Jedan od takvih filozofa je nesumnjivo i prof. dr. Muslija Muhović, koji je svojom knjigom „Ontologija“ dao značajan doprinos proširivanju saznanja o ovoj temeljnoj filozofskoj disciplini. Nije se, s tim i vezi, teško složiti s ocjenom prof. dr. Šaćira Filandre, koji je recenzent Muhovićevog ostvarenja, da je Muhović svojom knjigom „Ontologija“ dao „bosanskohercegovačkoj filozofiji i široj kulturnoj javnosti skoro enciklopedijski uvid u najznačajnija pitanja savremenog filozofskog mišljenja“. Tom završnom uvidu, naime, prethodila su brojna djela koja je već objavio prof. dr. Muslija Muhović, a koja se tiču drugih filozofskih grana (etike, aksiologije, antroipologije, filozofije prava i logike. Kruna tog višedecenijskog napora je studija obavljena pod naslovom „Ontologija“, sa akcentom na Hegelovo, Heideggerovo, Hartmannovo i Schelerov o učenje o bitku. 256 PREGLED

UPUTE ZA AUTORE KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA PREGLED Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pregleda. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji, ali i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u sljedeće osnovne kategorije: izvorni naučni članci; izlaganja sa naučnih i stručnih skupova; stručni članci; osvrti; prikazi; prilozi; prijevodi.

Objavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa; b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa; c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora; d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom časopisa; e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih publikacija; f) korisne priloge iz struke i za struku, a ne moraju predstavljati izvorna istraživanja;

g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji časopisa.

PREGLED

257

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti sljedeće uvjete: 1. radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font 12, prored single), poslani elektronskim putem ili na CD-u (koji se šalje poštom); 2. naslovi trebaju biti jasni i informativni; 3. tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove; 4. u lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi; 5. u slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja; 6. svaki rad treba biti lektorisan, u protivnom neće biti objavljen; 7. svaki rad treba sadržavati naslov paralelno na b/h/s i na engleskom jeziku, ispred teksta sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), ključne riječi na b/h/s i na engleskom jeziku (italic/kurziv), te na kraju rada spisak korištene literature. Bez navedenih elemenata nijedan rad neće biti objavljen; 8. obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/ arka, odnosno šesnaest (16) kartica teksta; 9. u radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica).

Radove slati na: Redakcija Pregleda, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo n/r gđa Fuada Muslić, sekretar redakcije tel: (033) 221-946, e-mail: izdavacka.djelatnost@unsa.ba

258 PREGLED

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful