- Biografija pisca - Analiza hronotopa (ako ovaj pojam nismo objasnili, recite mi odmah) - Analiza naratora i kompozicije romana

- Analiza lika Sofke - Analiza patrijarhalnog drutva - Prepoznati elemente moderne u romanu (Ako do tada ne obradimo modernu, moete baciti pogled na ono to ima u itankama.) - Tema za diskusiju: (Ne)mogudnost ispoljavanja seksualnosti (psihoanaliza(metod psiholokog pretraivanja, ima za cilj da otkrije podsvjesno znaenje ljudskog ponaanja), eros, incest) BORISAV STANKOVI

Srpski realizam je prolatio kroz vie faza. To su: romantina faza, klasino-realistika i moderna faza realizma.

Ovoj poslednjoj fazi, koja u sebi nosi odlike realistike tradicije, ali i otvara vrata srpskoj modernoj prozi, a koja se obiljeava jo i kao lirski realizam pripada Borisav Stankovid, pripovijeda, romansijer i dramski pisac. Njegovo djelo je, u tom smislu, primjer povezivanja ili sinteze starog i novog u srpskoj knjievnosti s poetka dvadesetog vijeka. Borisav Stankovid je roen 1876. godine, neposredno poslije osloboenja Vranja od Turaka (1875). Kada je ved poeo otkrivati svijet, starog Vranja vie nije bilo. Staro tursko je zauvijek nestajalo, a umjesto njega formirali su se neki novi drutveni odnosi, dolazili neki novi ljudi, novi moral sa njima, nova ponaanja i jedan posve drugi mentalitet. Ali, i pored toga, Borisav Stankovid de nostalgino pisati o starom i prizivati staro, uvijek okrenut prolosti, sa negativnim emotivnim odnosom prema novom. Tako u pripovijeci Stari dani, kada je u pitanju novo, on kae: ta ima sad tamo da vidite? Nita. Prosta, mala varoica, opkoljena vinogradima i brdima On vidi pola seoske, pola varoke kude, gomile ubreta i neki novi svijet. Ali, i pored toga, kad je odlazio iz Vranja na kolovanje (Ni, Beograd), uvijek je u sebi nosio Vranje i zaviajni svijet Vranja kao svoju trajnu opsesiju. Vranje i njegovi ljudi, njihova psihologija i nain ivota, jezik i pjesma, uvijek su bili vrelo sa kojeg je zahvatao i crpio grau za svoja poetski nadahnuta djela. Borisav Stankovid je napisao sledede knjige: zbirke pripovijedaka Iz starog jevanelja (1898), Stari dani (1902), Boji ljudi (1902) i romane Neista krv (1910), Gazda Mladen (1927) i nedovreni roman Pevci, zatim drame Kotana (1902) i Taana. U toku Prvog svjetskog rata, nakon zarobljavanja, internacije u logor u Derventi i povratka u Beograd, pisao je reportae i kratke zapise o ivotu u okupiranom Beogradu, koje de objaviti u knjizi Pod okupacijom, to de mu donijeti mnogo neprijatnosti. Umro je 1927. godine u Beogradu, ogoren na ljude i nezadovoljan svijetom oko sebe. Bora Stankovid je grau za svoja djela crpio iz pria drugih ali i neposrednog doivljaja. Tematski krug njegovih proznih i dramskih djela ini zaviajni svijet: Vranje i patrijarhalni odnosi,

socijalna i individualna prolost, u kojoj je nalazio poeziju ali i grubu realnost, punu nesporazuma, nerazumijevanja, trauma i ljudskih promaenosti. U djelima Bore Stankovida nailazimo na: ljubav, ljepotu i mladost; ene i strast; al za mladost; odnos starih i mladih; propadanje starog i nastajanje novog.

Interesuje ga moral i psihologija linosti, ono emotivno, nagonsko, tamno i duboko u ovjeku, zbog ega su ga nazvali naim Zolom. Od Stankovidevih pripovijedaka posebno se izdvajaju: Stari dani, Tetka Zlata, Nuka, U nodi, Uvela rua, Prva suza, Pokojnikova ena, urevdan, Na Boid, Ljuba i Naza, Paraputa Voleo je ono to je sirovo, burno, oporo, mutno, vatreno, neodoljivo i to izaziva bol, patnju, hropac, bezgranino osjedajno, a ne i ono to je sladunjavo, intelektualno i suvie izglaano.

NEISTA KRV

Ovo Stankovidevo djelo prvi put se pojavilo kao pripovijetka pod istim naslovom Neista krv 1900. godine, a potom poelo da izlazi kao roman u nastavcima u ondanjim asopisima. Nakon dugotrajnijeg rada i vie verzija roman je bio gotov 1909. godine, da bi se iz tampe pojavio 1910. godine, u neto skradenijem izdanju, zbog nedostatka novca za tampu. Zavretak romana je skraden za 30-40 strana, s uvjerenjem pisca da de jednog dana modi da ga tampa u prvobitnoj zamisli. Ali, doao je Prvi svjetski rat i rukopis je nestao. Tako je roman Neista krv definitivno ostao u obliku i sa krajem koji i danas imamo. Roman Neista krv u sebi nosi elemente sociolokog romana, jer su u njegovoj osnovi sadrani jedno vrijeme i drutveni odnosi i promjene u tom drutvu. Roman zahvata razdoblje poslije osloboenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, ili vrijeme s kraja 19. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u iroj, tek osloboenoj Srbiji, obiljeavale su krupne drutvene promjene, naroito na jugu, koji je bio dugo pod Turskom. Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili pusto tursko, nestajao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavine: pae, age, begovi turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kude kupovali su ili silom otimali dojueranji seljaci, njihove ivije ili nadniari. Sa osloboenjem, naroito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovakih karavana, poinje da pristie neki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim pekulacijama i otimainama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuda ili pravio nove kude. Bio je to svijet skorojevida koji de nadi svoje mjesto i u romanu Bore Stankovida. Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestiu vrlo blizak nekadanjim agama i begovima, ostao je sa svojim itlucima, ivijama i raskonim kudama, ali zbunjen novim odnosima i

nemodan da se snae u ovom vremenu. Staro tursko vie nije postojalo. Stvaralo se novo drutvo zanatlija i trgovaca drutvo skorojevida. Hadije i orbadije sve vie se povlae pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, dredi i dalje do svog gospodstva i ugleda, iako su sve vie i vie materijalno propadali. Dojueranji nadniari poeli su da otimaju njihovo imanje i da se ponaaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne eledi da se parnie, hadije i orbadije esto su odustajali od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potrae utjehu i izlaz za svoju nemod. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kudni sjaj, koji je bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadijski svijet poede i bioloki da propada, to de na tematskom planu biti prisutno i u romanu Neista krv, u kome de preko pojedinanog biti odslikano i opte. Meutim, u djelu Neista krv postoji i bioloki aspekt, koji se javlja kao primaran, nadreen prethodnom aspektu, to roman i ini psiholokim djelom i romanom linosti, jednim od najkompleksnijih kada je u pitanju slikanje psiholokih stanja i duevnih drama u srpskoj knjievnosti. Polazedi od predaka svojih junaka i idudi od generacije do generacije, Bora Stankovid prati njihova bioloka, nasledna svojstva, posebno se zadravajudi na njihovim nagonima i strastima, dodirujudi manje ili vie i predele nesvjesnog, onu tamnu i malo prozirnu stranu njihovog bida. To je i prvi takav prilaz linostima u naoj knjievnosti. U prvom planu romana Neista krv su, dakle, materijalno, moralno i bioloko propadanje, pri emu naslov romana prvenstveno upuduje na ovo potonje - na moralno i bioloko propadanje, iji su korijeni u "neistoj krvi" koja je ovladala hadi Trifunovom porodicom i njenim potomcima. U tom smislu i vrijeme u romanu se dijeli na ono prolo i ovo sadanje. Prolo je samo jedna vrsta uvaoda u sadanje koje, sem prvog poglavlja, nastanjuje cio roman. Predstavnici prolog su preci junakinje Sofke: - pradjed hadi Trifun, - prababa Cona, - djed Kavarola, - njegova sestra Naza - tetak ludi Rista. U njima su uzroci i korijeni kako materijalnog tako i moralnog i biolokog propadanja, ako se iz toga iskljui hadi Trifun. Predstavnici sadanjeg vremena, kojima je ispunjen prostor romana, jesu potomci: - efendi Mita i - Sofka, njegova kderka Oni su - nosedi neistu krv predaka i teret jednog vremena koje ih je materijalno razorilo postali siromsi, materijalno i bioloki propao svijet koji okonava u potpunom krahu i materijalnom

porazu. Njih je porazila vlastita krv i ivot, u kome nisu mogli da nau oslonac za dalji porodini opstanak. Roman Neista krv je uostalom roman drama, neponovljiva pripovedna drama u naoj knievnosti, jer je to:

psiholoko-socioloka drama meu linostima i u samim linostima, drama drutvene sredine Vranja krajem 19. i poetkom 20. vijeka, roman drama linih strasti koje haraju i polove (cijepaju) linosti.

Glavni akter romana je Sofka, ljepotica, iju sudbinu Borisav Stankovid prati od prvih njenih djevojakih dana pa sve do usahnuda njene snage i zgasnuda njene ljepote. S vremena na vrijemr, u pojedinim situacijama, javlja se i njen otc efendi Mita; zatim gazda Marko i sin mu Toma, za koga je udaje efendi Mita, uvjeren da de mu to donijeti materijalno izbavljenje (dobide silan novac za nju). Sadraj romana Roman Neista krv podijeljen je na 33 poglavlja. U prvom poglavlju, koje je vrlo vano za razumijevanje osnovne teme sadrane u naslovu i uzroka propadanjajedne hadijske porodice, iji je polednji muki izdanak efendi Mita. Pisac poinje od porodinog prosperiteta koji je doao sa hadi Trifunom i njegovim neumornim radom, sticanjem bogatstva, a sa bogatstvom i ugleda u gradu i autoriteta u porodici. Meutim, nakon njegove smrti sve se izmjenilo: vie nije bilo reda u kudi, niti pravoga rada - u trgovini se sve vie gubilo, imanja su propadala. Muki sviet se sve vie udaljavao kako od posla tako i od drugih ljudi, okrenut sebi , svojim eljama, navikama, linim potrebama i nagonima. To se isto deavalo i sa enama: predavale se dotjerivanju, sjaju, raskoi, uivanjima, eljama da se dopadnu svakome. A onda je, vremenom, u svima njima (i u mukarcima i u enama) zavladao nemoral, ona nagonska strana bida, kao u Sofkinom djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu poeli da pobolijevaju i postaju svijet izopaenih i degenerisanih: Toliko umobolnih, uzetih, toliko raanja djece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, veito odlaenje uvenih edima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, voenje kod vraara... Eto, iz takve porodice, na takvom porodinom stablu, pojavide se zakasnjeli izdanak - efendi Mita, a potom i njegova kder Sofka. Mlada Sofka nikad nije htjela da razmilja o tim svojim precima jer bi se pri tom poela i sama osjedati bolesnom. Kako je rasla i sazrijevala, Sofka je postajala sve ljepai izazovnija. Uostalom, i njen otac, efendi Mita, bio je lijep ovjek. Sa propadu turskog, i on se povlai, kao da bjei od nove stvarnosti i novog ivota. Odlazi preko granice i tamo ostaje nedjeljama i mjesecima. Iznad svega voli Sofku. Ona je njegova mezimica, pa je zato i Sofkica!... Tatina Sofkica!... Meutim, kako njena snaga postaje sve bujnija, a njena ljepota neodoljiva, efendi Mita sve rijee dolazi kudi, kao da zazire od njene blizine. Osiromaio i materijalno sasvim propao, on odluuje da ljepoticu Sofku, punu strasti i snova o lijepom i krnom mladidu, sada ved u godinama, uda za gazda Markovog sina, za dvanaestogodinjeg Tomu, bolje redi da je proda za veliku sumu novca. Jer, kada je dojueranji seljak gazda Marko prvi put ugledao Sofku, skoro istih godina, odmah je zaelio da je ima za snaju, odnosno za sebe, ne aledi koliko daje. On, dakle, to ini iz dva razloga: zbog njene raskone ljepote i zbog elje da se kao pridoli i imudan, ali bez ugleda, to vie potvrdi u novoj sredini, oroujudi se sa starom hadijskom porodicom. Sofka, poraena saznanjem za koga je otac udaje buni se, ali, na kraju, svjesno pristaje da bude rtva radi materijalnog spasenja oca.

Uoi svadbe, po obiaju, Sofku odvode u hamam na kupanje. Tamo, pomjeana sa drugim enama nagih tijela,slua pomalo alobne pjesme o udaji, rastanku, o oprotaju od mladosti, to de je rastuiti i natjerati na pla, utoliko vie to udaja nije bila vlastiti izbor i to nije obedavala sredu i neki trijumf, nego sramotu, poraz i ruenje svih iluzija. I zato joj, po povratku kudi iz amama, "njoj cela kuda, naroito zbog tog imira, kao da zamirisa neto pokojno, mrtvako". Simbolika za umiranje jedne ljepote, za smrt svih iluzija koje je razvijala u trenucima svoje djevojake samode. Doao je i dan svadbe. U efendi Mitinoj kudi sve je organizovano i otmjeno u izgledu i dranju ljudi, sve suzdrano u govoru i ispoljavanju osjedanja; svuda i u svemu se osjedao duh gospodstva, stare vranjske aristokratije, sa utiskom da nije to kraj stare slave i bogatstva, iako je sve to bilo pladeno parama gazda Marka. U kudi pak gazda Marka sve je drugaije - sirovo, gruboi neukrotivo, buno. Gore vatre, kotlovi su puni rakije, muzika jei i bubnjevi bubnjaju svom silinom; pije se, pjeva, grli, vie igra. Sve je sljako i neukrotivo u provali strasti: "zdravice, halalakanje, usklici". ene de "trista uda iz besa i strasti uiniti". To je prava erupcija seljake zdrave energije i one "radom ubijene strasti". Mukarci, neukrotivi i podivljali od pomame ula i strasti, vade noeve i zabadaju ih u stolove, sijeku sebi vekne; kidiu na ene. U tim trenucima, uasnuta Sofka sve mukarce doivljava kao jednog mukarca, a "sve enske" takoe vidi kao "jednu optu ensku". Tu se Toma gubi, kao da i ne postoji. U prvom planu je gazda Marko, uvijek uz Sofku, traedi od nje da kae koga najvie voli. A kad je ona izgovorila: Sve, kudu, tebe, a najvie tebe..., u njemu se probudila nova vrelina i zanos, i nada i slutnja da de ta ljepota, po nepisanom pravilu i "zakonu" predaka, pripasti prvo njemu. Otvara krinju punu srebrnjaka i zlatnika i sve joj to pokazuje i kao da pred njom razastire, opijen njenom blizinom, mekotom i bjelinom tijela, oblinama. On pada pred njom i u mraku joj se ispovijeda. a kad Sofku odvode u njenu sobu, Marko grdi starog djeda Mitra, majku i oca proklinje. Svi su oni, prije njega, imali pravo na prvu branu nod sa snajom, samo njemu brane, samo on ne moe. Svi su oni enili sinove i birali snaje po svojoj volji, ne za sinove, nego za sebe. I njega je otac mladog oenio i sigurno je i njegova ena prvo sa njegovim ocem spavalai, kasnije, ivjela... Zato je i razgoropaen, uvrijeen. Ophrvan prevelikim strastima, ustaje, tue enu, sa eljom da joj se osveti, da je ubije... Onda, zagrcnut od bijesa i onemodao od silne poude, na koljenima i laktovima ide prema vratima Sofkine sobe; rukom dodiruje, noktima grebe po vratima, ali nema snage da ih otvori i ue u sobu. A enino cviljenje i kuknjava nalik su na no koji se zariva u srce; od toga, on ima utisak, kao da se rui kuda i po njemu padaju tavanica, grede i crijepovi. Osjedajudi se poraenim, a ne znajudi kako da izae iz te situacije, u bijesu poziva slugu Arsu i trai da mu osedla konja. Uzjahade u bijesu konja, i udarajudi ga noem u sapi, odjuride u nod, da se tamo na granici sa Arnautima bori i da pogine. Ubrzo je Marko teko ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kudi, "raskidao je veze, pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala..." Drugi susret sa Sofkom nije mogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci. Nakon smrti gazda Marka poinje novo poglavlje u ivotu Sofke. Toma je odrastao, sazreo u pravog mua, a Sofka je bivala sve srednija. Ali, ne zadugo. Taj harmonini porodini ivot, svojim iznenadnim dolaskom, prekida njen otac efendi Mita. To je bio drugi udarac ili postupak oca koji de unititi ivot kderke. Prvi je bio kada se odluuje da je proda, drugi sada kada je doao da trai novac od Tome koji mu je njegov otac obedao. U pitanju je zaostali dug za Sofku, o emu Toma nita nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovaavanja i prezira: Pare! - Zar da nije obedao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje edo, kder? Ko si ti? ta si ti? Kerpi jedan, seljak jedan!... Toma je preneraen onim to je uo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi, a jo i poniavanje rijeima "kerpi" i "seljak", u Tomi izazivaju gnijev i oaj. On, i ne brojedi novac,

baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, vie na Sofku, tue je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se panja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim oima kupljena stvar, vlasnitvo sa kojim moe da radi ta hode. Retko dolazi, a kad doe, tue je, vrijea, tjera silom da pije i tako, probuenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlai u sebe, vene, njena ljepota sve vie nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita trai od Sofke da se vrati staroj kudi, ali ona tu pruenu ruku spasenja odbija, spremna na jo vedu patnju. Svekrva, ojaena, kune sve to je muko: i mua Marka, i Mitu, i sina Tomu, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavi sama, sve vie se opija da bi, muena od mua, sebe to vie umrtvila. A kad bi zavladalo unutranje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge. I zato su onda svi momci to bi sluili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Neista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se raala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispoetka i sa poetka ivota: propadanje, materijalno, moralno i opta degeneracija. U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Neista krv javljaju se tri vorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman ine velikom dramom ljudske due; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog ivota. Prvo dramsko mjesto - klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svoju kderku Sofku nepoznatom strancu, bogatau seljakog porijekla, gazda Marku, i to za njegovog dvanaestogodinjeg sina Tomu, samo da bi se oslobodio bijede i konane propasti. Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podstaknut pidem i pohotom, eli da se suvie priblii lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi izmeu tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najvedih iskuenja i za samu Sofku, ijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaustavljen u namjeri, tue enu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bijesom to je u tome sprijeen, na konju odlazi u nod, da u sukobu sa Arnautima pogine. Trei dramski momenat je kada efendi Mita ulede u kudu Tome i Sofke, kada trai novac, vrijea Tomu i sa novcima bjei, a toma "kupljenu" Sofku tue i tretira kao svoje vlasnitvo. LIKOVI Efendi Mita Efendi Mita je jedan od izdanaka bogate orbadijske porodice, koja svoj materijalni prosperitet doivljava u vrijeme hadi Trifuna. On je "efendi"- gospodin, lijep, obrazovan: govorio je grki, turski i arapski. Svima iz neposredne sredine je bio tu i stran, ali uvijek blizak agama, begovima i paama, u ije je domove odlazio i ije je drutvo volio. Bio je otmjen i gord. Kada je dolo vrijeme enidbe, pred njim su bile dvije mogudnosti: da se oeni bogatom i prostom enom, seljankom, ili pak lijepom, a siromanom. On je izabrao ovo drugo. Ali, i tada, esto je ostajao sam; sam ruavao; uvijek bio sa nekim drugim, i uvijek spreman na neki put. U svemu tome kao da je bilo nekog bjekstva od sive svakodnevice i novog koje je nagrizlo i ruilo staro. Do njegovog otuenja posebno dolazi nakon osloboenja, kada je poelo da se gasi staro gospodstvo i otima ono to je pripadalo hadijama. Ne eledi da se tui sa onima koji su nii od njega, a koji bezobzirno prisvajaju ono to je njegovo, on odlazi u Tursku, da tamo trai utjehu, nemodan da prihvati taj novi ivot i da se ukljui u njega. Povremeno je dolazio kudi, i kao krijudi se zatvarao se u svoju sobu, ali uvijek naklonjen Sofki. Ona je njega oslovljavala sa "efendijice" i "tatice", a on sa "tatina Sofkice". On je u Sofkinim oima i ustima vidio neto i kao da se, gledajudi ih, sjedao neega.

Meutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u ljepotu koja zanosi i uzbuuje, on je sve rjee dolazio , ega je bila svjesna i sama Sofka. Kao da se plaio grene pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a to bi bila posljedica "neiste krvi", one predake, naslijeene, ruilake krvi, kojoj nita nije sveto. I kad bi doao, bilo bi to rijetko, dolazio je samo nodu. Poslednji put kada je doao, ved je donio odluku: udade svoju Sofku, ljepoticu, nju koju je najvie volio, za gazda Markovog sina Tomu, dvanaestogodinjaka, i ne slutedi da de mu se ona suprotstaviti. Silno uzbuena i sva drhtedi silno de otvoriti vrata, udi u sobu i redi mu: Ja ne mogu i ... nedu! Pa opet: Ja ne mogu i nedu za takvoga da poem!... To je bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kredi nepisano pravilo po kome su, u tom svijetu, roditeljska rije i odluka neporecive. Efendi Mita je iznenaen i zauen takvom reakcijom svoje Sofke. To iznenaenje Bora Stankovid kazuje samo jednom konstatacijom, ali iz Sofkine perspektive: Samo vide kako se on podie, sa nekim suvim podsmehom... Njegove rijei su, na prvi pogled, smirujude: Sofke, sinko! Ljiepota i mladost za vrijeme je... Umjesto da je smiri, to ju je jo vie razgnijevilo jer je znala da nije tako: da je on, kad se enio, poao za ljepotom, a ne za bogatstvom. Kada je brzo zapazila, "kako mu se po dilimu prsti od nogu u arapama gre, tresu", zbog nemodi, oaja i straha da ne izgubi poslednje uporite u toj ideji i namjeri da je "proda", jer se za tu namjeru hvatao kao davljenik za slamku. Od bjesa on poinje da se trese i prvi put poinje da ispovjeda svoju nevolju, materijalnu propast i bezizlaz u koji je pao. Da bi je uvjerio, s mukom i jednom vrstom stida, on joj, koristedi kao poslednji i najjai razlog, pokazuje unutranju stranu svoga kaputa. Kad je razgrnuo pred njom mintan, Sofka je vidjela neto to nikad nije mogla ni pomisliti. Vidjela je kako su rubovi njegovog mintana bili opiveni skupocijenom postavom, kako je samo gajtan bio nov, dok je cijela lena postava, iznutra, bila stara, masna, poderana, na nekim mjestima i bez postave, sa poispadalim pamukom. I cijelo njegovo tijelo zaudaralo je na "znoj, hanove, nepresvlaenje, neopranost, masnodu". Raspamedena od onoga to je vidjela, Sofka de pobjedi tetki da bi pristala na vlastitu rtvu, ali to je bio ne manji udar i za njega efendi Mitu. Pred Sofkom je izgubio dostojanstvo; nestala je predstava o njemu kao autoritetu, a poreknut je i njegov ugled. Pokazujudi poderanu i prljavu unutranjost i prljavu unutranjost mintana, on je razgolitio svoju bijedu i pokazao da je niko i nita, da je jedan propao ovjek, sveden na ponienja i golo trajanje. Efendi Mita pojavide se u jo jednoj dramski oblikovanoj situaciji da, noen egoizmom i krajnje bezobziran, iznova promjeni sudbinu Sofke i da joj do kraja zagora ivot. Kada je ved bila ula u vode skladnog porodinog ivota, pojavljuje se on, osoran i prek, pobjesnio to jo jednom mora ma manifestuje svoje propalo stanje i trai neto zbog ega bi morao da se stidi Efendi Mita, u toj situaciji, nije ni slutio da je unitio ostatak ivota Sofke, jer je ona, od tog trenutka, u "Tominim oima postojala druga, obina, neka stvar, koja se, kao svaka stvar, moe novcem kupiti..." Efendi Mita je predstavnik hadijskog vranjskog svijeta koji u novonastalim uslovima propada i materijalno, i moralno, sa nekim skrivenim tragovima "neiste krvi" u sebi, ponete jo od predaka.

Sofka Sofka je poslednji izdanak nekadanje hadi Trifunove porodice. Naslijedila je spoljanju ljepotu oca i majke, a nemir i vrelu krv od svoijh predaka, mada se ta "neista krv" i "dvogubo" u njoj nije, bar u prvo vrijeme, tako vidno i jednostavno manifestovalo. Pratedi njenu pojavnost i razliite naine ispoljavanja njenih unutranjih nemira i ivotni put koji vodi u patnju i bioloko propadanje i degenraciju koja se sluti, ali iji se kraj ne vidi, Bora Stankovid je od Sofke nainio centralni lik u

romanu i najizrazitiji umjetniki profil ene u srpskoj knjievnosti, neponovljiv po svojoj psiholokoj punodi i nemjerljiv po ivotnom udesu. Na poetku drugog poglavlja vidimo kako Sofka ne eli da misli na svoje pretke zbog nekog pritajenog strahs da i ona u neemu moe biti slina njima. Od njih je ponijela gospodski izgled, unutranju gordost i niz drugih crta koje su se ispoljavale u dranju, u suzdranim odnosima prema drugima, u nesvjesnoj elji za dominacijom u odijevanju i izgledu u odnosu na svoje vrnjakinje u elji za dopadljivodu i u provociranju drugih svojim pogledima, u potrebi da u svemu bude jedina i neponovljiva. I sva ta svojstva bila su svojstvena i njenim pretkinjama. Pojavom, raskonom ljepotom i djevojakom psihologijom Sofke Bora Stankovid se detaljnije bavi u etvrtom poglavlju svog romana. Prvo nam daje portret Sofke: bila je lijepa, a sa godinama ta ljepota postajala je sve "raskonija i zanosnija"; "ramena i lea jednako su joj bila jedra, puna, razvijena" - ruke su bile oblije i jedrije; bila je ljupka i prava, "dugih i suvih ruku, sa istim suvim, ali njenim prstima i sa jo njenijim vie dlana oblim i punim lankom ruke koji su pokazivali svu bjelinu njene koe; imala je bijelo lice, visoko elo, krupne crne oi, uvijek vrele jagodice i stisnute tanke usne, uvijek vlana i strastvena. A od svega toga to je bilo oblo i kao saliveno i inilo njenu ljepotu, koja kao da je stala zanavek, uobliena, jedino je kosa bila bujna, crna meka i teka". Sofkina ljepota odreene je atributima koji naglaavaju tu neponovljivu, idealnu ensku ljepotu i njenu ulnost: oblost, jedrost i vitkost tela, belina ruku i belina koe, krupne oi, vrele jagodice, bujna, meka, crna i teka kosa i vlana i strasna usta. O samog poetka saznavanja svijeta i sebe Sofka je bila uvjerena da de biti lijepa i najljepa, i da de tom ljepotom zadivljivati i njome poraavati svijet. Iz te samosvjesti ishodilo je i Sofkino ponaanje: - ljepota je uinila gordom i srednom; - "mukarce je zaluivala"; -"sama sobom bila zadovoljna", samu sebe voljela; - ravnoduna i sa visine gledala na sve djevojke oko sebe; - uvjerena da njenoj ljepoti niko nije dorastao i da se takav nikad nede pojaviti; - u svojoj ljepoti je vidjela svoju sigurnost, slobodu i odbranu, pa je kod drugih izazivala divljenje, potovanje i strah od svoje blizine i prisustva; svakoga je mukarca gledala u oi dok ne bi oborio pogled, savladan tom njenom ljepotom. Sofkin unutranji ivot obiljeavaju misli o sebi i drugim djevojkama, strijepnja i strah da de se pojaviti neka mlaa i ljepa; ispunjavaju je nade, snovi, strasti i zanosi. Njen unutranji ivot se iskazuje u razliitim vidovima. Iz etvrtog poglavlja saznajemo da ne voli posjete, svadbe i okupljanja, ved samo samodu i tiinu. Zato i vie voli zimu. Tada joj sve biva "lake i slae". A kad se u njoj pokrene taj unutranji ivot, kada se intenzivira i pone ulnost neukrotivo da narasta, onda se javljaju njeni nespokoji i psihika muenja: - svu je obuzme ono "njeno": "snaga joj u asu zatrepti i sva se ispuni miljem";

- "topi se od neke sladosti" - "od beskrajne enje za neim oseda da bi jauknula"; - "uhvati je ono njeno "dvogubo" ja, kada osjeda da umjesto jedne Sofke postoje dvije: jedna ona sama i druga izvan nje - nagonski dio, nosilac "neiste krvi"; dio koji esto ovlada njome i ona mu se predaje. - Nagonsko, ulno, iskazuje se tako to je ta "druga" Sofka strano grli, obavija, ljubi, miluje. - Kada je kapija zakljuana i kada je sasvim sama, odvojena i daleka od svijeta, odaje se sanjariji (vidi svoju svadbu, uje muziku, gleda njega, izmiljenog. I takav momak prilazi joj, uzima je i ona, u tom zagrljaju, tone, sasvim se predaje neizmjernoj sredi i ulnom uivanju). - Jednom kad je bila sama i kada je dolo ono "njeno" pozvade sebi i polunijemog i pijanog slugu Vanka, ali, u poslednjem trenutku, odolide iskuenju. Vrijeme prolazi, a Sofka se ne udaje, pa se javlja novi strah - da de ostati neudata. Meutim, svi njeni snovi o mladom, visokom tamnoputom i snanom mladidu, na kome de joj zavidjeti sve druge djevojke, nestaju onog trenutka kada je u njihovu kudu sa efendi Mitom doao i gazda Marko, prvo, da kupi njihovu kudu, a potom i da je isprosi za svog maloljetnog sina Tomu. Opet se u njoj javlja psihika podjeljenost, samo malo drukije prirode: na jednoj strani je ono o emu je sanjala sve njene elje i djevojaka nadanja, a na drugoj strani - pristanak oca, njegova odluka, surova stvarnost koja potire snove. Ne eledi da se pomiri sa nametnutim rjeenjem, ona, mimo obiaja, nalazi snage da se pojavi pred njim, da se smjelo suoi sa njim i da mu kae svoje: Ja ne mogu i... nedu! Pisac taj momenat obrauje dramski, uvodi dijalog, razvija unutranju dramu svojih junaka. Kada se Sofka popela da ocu izrazi svoje neslaganje, pred vratima je ugledala njegove cipele i odmah je poela da drhti, ali je nala smjelosti u sebi: "silno otvori vrata i ue". Silina otvaranja vrata govori o njenoj rijeenosti i odlunosti da se usprotivi i sauva sebe od ponienja. U tom trenutku, ona je bila uzbuena, a iz oiju joj je izbijala "silina", koja je znaila otpor i nemirenje, gorinu i uvrijeenost. Suoen sa svim tim, a nenavikao na takvo ponaanje svoje kderke, on de se samo namraiti i usne de poeti da mu drhte. Pokuade, prividno mirnim tonom, da je smiri govoredi joj o prolaznosti ljepote, ali kad je jo jednom uo ono njeno "ja ne mogu", on de, preneraen, odskoiti od nje, sav se trewsudi od bijesa. A kad joj je pokazao svu bijedu njihovog siromatva ona de, preneraena, sasvim klonuti i skoro pasti pred njegove noge, izgovarajudi rijei:- Oh, tato, tato!... Zatim de izadi u nod, ved pomirena da mora pristati, spremna da se svjesno rtvuje zarad oevog i porodinog spasenja od potpune bijede koja je ved bila prisutna, ali vjeto sakrivana od nje i okoline. Zato i njene rijei upudene njemu:- Oprosti, tato, nisam znala... a on, sredan to je pristala, redi de samo:- Hvala, edo!Hvala, Sofkice! Nakon svega to joj se desilo, pa i onda kada je svekar doao da je vidi, ona de osjedati samo "otupjelost", ravnodunost na sve i nezainteresovanost za bilo ta. Ona je bila nalik na predmet u funkciji tuih namjera i elja. Jedna od izuzetnih scena u kojoj je u prvom planu Sofka jeste i ona iz hamama; slika puna ivota, atmosfere, raspjevanosti, raspojasanosti, enske nagosti i ulnosti i uzajamnih zadirkivanja, kada Sofka grca od bola u sebi, sa utiskom da joj se "srce upa a snaga raspada". Razlog nije u injenici to ide za nedragog, ved u neemu drugome - to vie nede biti ono to je dosad bila: Dosad bar iako nije koga volela, a ono bar se kome nadala, ekala ga, snevala i u snu ga ljubila.

Ali, i pored ovakve alopojke srca, ostaje crta mora se, pa ma koliko sve to bilo bolno i nitede kada je u pitanju njena sreda i sudbina. ak u njoj ima i kajanja to se opirala i suprotstavljala jer bi, tek sada, u oima svih "postala velika". Tada bi joj "i sam njen sopstveni bol i jad, ukraen portvovanjem, sigurno bio laki, blai, i slae bi ga podnosila". Ima, dakle, u Sofki i nesebinosti, i samoodricanja, samoportvovanja, i samomuenja, i samoranjavanja. Spremnost na linu rtvu nije prestala i nakon upada oca efendi Mite u njihovu kudu i nakon svih njegovih uvreda nanijetih Tomi, ime je zapeatio i njenu sudbinu. Stoiki, dutke i bez glasa otpora ili prigovora, podnosedi udarce, poniavanja, fiziko i psihiko satiranje. Na kraju, vidimo je kako sasvim povuena, esto i pijana priziva sluge, savim podlegavi svojoj preostaloj ulnosti i "neistoj krvi". Bora Stankovid je, na kraju, ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezainteresovanu i ravnodunu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne. Sa migreninim bolovima u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjita i zgasle vatre i prutom ara po pepelu, kao da simbolino ispisuje svoju zgaslu ljepotu, izgubljenu snagu i ivot nalik na taj pepeo.

Gazda Marko Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psiholoki najuvjerljivijih mukih likova u prozi Bore Stankovida. Na njega nailazimo samo u nekoliko poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac koji je doao sa efendi Mitom u njegovu kudu da je vidi i kupi, sa namjerom da se "upie" u svijet uglednih ljudi. Tada de se prvi put i uti njegovo ime, kada efendi Mita kae:- Evo, gazda Marko. Ovo je moj saraj.Ovo je ta "efendi Mitina kuda". Ovo je moja domadica, a ovo je moja kdi, moja Sofka, tatina Sofka!... Gazda Marko bide oaran kudom, to se vidjelo i pri odlasku. Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kudi i dugo sa uivanjem gledao u nju. Iz narednog poglavlja italac saznaje da je on iz gornje arije, da je doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pinjskog kraja. Pogled koji prvo baca na dva velika sanduka i teke katance na njima u svojoj sobi itaocu treba da sugerie da ima dosta para i da iza te seljake sirovosti krije dobro bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da ga sluga Arsa raspremi da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi mogao tako raspojasan i oputen da se preda ugodnim mislima. A sama pojava njegove ene Stane treba jo vie da istakne njihovo porijeklo i ukae koliko je velika razlika izmeu onoga to oni, doljaci, jesu i svijeta efendi Mitine kude. Ona treba da pokae i kakav je odnos izmeu gazda Marka i nje. Meu njima je otuenost i potpuna ravnodunost, bez ikakve vidljive osjedajnosti. Njegova ena je bila blijeda, suva i koata i sva je mirisala na seljaki miris, na mleko, na vonj ubreta i sveinu jaka prosta odela Vjerovatno da je gazda Marko, ostavi sasvim sam nakon povratka iz efendi Mitine kude i susreta sa Sofkom, donio odluku da Sofku dovede u svoju kudu i da nju kupi umjesto kude, da mu bude snaha, ali sa podsvjesnom eljom da on ima tu ljepotu pored sebe. U 13. poglavlju Bora Stankovid daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu prolost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio blizu granice, cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomu i sestru koju je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u drutvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca (Prohor pinjski). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude njegov nasljednik, ali sve due odsustvo dva prijatelja i sve veda bliskost izmeu Markove sestre i Jusufa dovede do traginog razrijeenja i Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova sestra je ostala bremenita i taj grijeh i sramota morali su biti napladeni. Jusuf je ubijen od jednog Markovog bratstvenika, a Marko, uvajudi

se krvne osvete, sa enom i sinom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Doli su tu bez ugleda, prosti, bez prijatelja, kao skorojevidi, neprihvadeni i nepriznati, zatvoreni u svoju prostotu i seljaku prirodu. Gazda Marko de svoje namjere i silinu svoje snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u nodi, uz pide, muziku i vatre, kada je uz Sofku, kada je eli, ali i pokuava da se od samoga sebe otrgne. Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uhvaden u namjeri i presjeen u elji da joj se to vie priblii, on tue enu; na kolenima i laktovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da je vidi iza vrata i uje njene damare. Uhvaden u svojoj promaenosti i neostvarenosti sebe kada je u pitanju mladost i enska ljepota, gazda Marko bjei od svog silnog nagona u smrt. Vrhunac njegove zaslijepljenosti i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahanog konja noem udara u sapi i juri u mrak, dok za njim vie Arsa: - Ode gazda i posee alata! I gazda Marko, kao i ostale Borine linosti, nosi neiivljenost i promaenost ivota, jer i njega su na silu i bez ljubavi oenili dok je jo bio dijete, ostajudi uskraden za mnoge mladalake snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj svako sanja i nosi je kao nedosanjani san.

Problem "neiste krvi" u romanu Mnogi tumai Borinog djela, kada je rije o romanu Neista krv, smatraju da je u prvom planu socioloki aspekt romana i da je propadanje efendi Mitine porodice uslovljeno drutveno-istorijskim trenutkom u kome on ivi. Ima istine u tome, ali za Boru Stankovida u prvom planu je neto drugo, dalekosenije i dublje, mnogo bitnije za njega kao stvaraoca, a to je bioloko propadanje i opta degeneracija koja je zahvatila porodicu, a to je uzrokovano biolokim, nasljednim faktorom, za ije je oznaavanje pisac uzeo metaforu neista krv. Bioloko propadanje, psihike devijantnosti (izopaenja) prethode materijalnom, one ga ak uslovljavaju i ubrzavaju. Sam pojam neista krv otkriva se u dosta sloeniom znaenju: podrazumijeva razliite vidove svoga ispoljavanja. Postoji itav registar izvedenih pojavnosti ovog biolokog inioca, odreujudeg za porodicu i sudbinu Borinih junaka. Oblici ispoljavanja neiste krvi kod predaka: 1) 2) 3) predavanje izobilju i raskoi i udaljavanje od rada i bilo kakvih poslova; uivanje u jelima, slatkiima i odevanju; obradanje panje na izgled (da se viaju lica bela, nena, ouvana i negovana), da se to vie pred drugima istakne i naglasi svoja ljepota i strastvenost, naroito kada su u pitanju ene; elja ena da budu zavodljive, bez obzira na pol i rod. Iz njihovog ponaanja je izbijao imperativ: modi svojom silnom lepotom sve ostale enske iza sebe baciti, a sve muke po kudi ne gledajudi ni rod, ni doba osvojiti i zaludeti. voenje razvratnog ivota na imanjima sa seljankama, Cigankama, lakim enama, otputenim iz turskih harema; uivanje u bahanalijama; jaki nagoni i strasti kada se gubi kontrola nad sobom (ponaanje Kavarole, Sofkina prababa zaljubljena u uitelja Nikolu i njegovo pjevanje, presjekla je ile u kupatilu; Sofkina tetka Naza tri puta bjeala od kude i tri puta se turila);

4)

5)

6)

7)

bolesti (oduzetost, umobolnost, slabo zdravlje i neotpornost, kao to je i hadi Trifunov sin bio bled, suv i tanak; vie ensko no muko).

Kod Sofke se neista krv iskazuje na slian nain, sa utiskom da je mnogo tota naslijedila od svojih predaka. To su: naglaena ulnost koja dijeli bide na svjesni i nesvjesni dio, istiudi u prvi plan ono njeno dvogubo ja; predavanje sanjarijama u kojima se iskazuje njeno erotizovano bide; potreba za dopadljivodu, divljenje drugih prema njoj i osvajanje (stoji na kapiji, pogledom i dranjem izaziva prolaznike); povlaenje u sebe i svoju samozaljubljenost njena narcisoidnost; pohota ispoljena u susretu sa gluvonijemim Vankom, a na kraju romana sa gluvonijemim slugama; degeneracija izraena kod poroda: djeca su fiziki slaba, psihiki labilna, karakterie ih podbulost, malikrvnost i bolesti.

Ali, u svemu ovome ima i neto to je samo privid neiste krvi, samo nalik na neistu krv. Tu se u prvom redu misli na psihika mutna stanja i njena ponaanja u mladosti, koja su u tim godinama i normalna, kao to su sanjarenje o mladidu, ulnost, obuzetost ljubavlju, snaga erosa koja ispunjava bide. O svemu ovome moglo bi se razgovarati, utoliko vie to dosta toga Sofka nosi kao plemenitost, obzir, samoportvovanje i stoicizam. Hronotop Kompleks istraivanja celovitosti knjievnog teksta u strukturnoj poetici obuhvata kategoriju narativnosti i, kao posebni koncept, ideju hronotopa koji odreuje sutinske relacije izmeu vremenskih i prostornih lokalizacija u tekstu, kao i njihov odnos sa realnodu. Aplikujudi pojam knjievno-poetskog hronotopa, kao osmiljenog i svrsishodnog jedinstva prostornih i vremenskih odrednica u delu, autor analizira semantiku strukturu metatekstualnog hronotopa, polazedi od jezike grae. U okviru semantike strukture metatekstualnog hronotopa autor izdvaja jezike elemente infrastrukture teksta, zamiljene kao sistem metatekstualnih odrednica koje pomau recipijentu da se snae u prostoru odreenog teksta, kao i diskursa kojem on pripada, i vremenskog plana teksta, olienog u ideji komunikativnog dinamizma, pod kojim se podrazumeva stepen komunikativno-referencijalnog napredovanja iskaza. Centrifugalne i centripetalne tendencije, koje deluju u tekstu, odreuju semantiku strukturu metatekstualnog hronotopa. Analiza takve strukture u radu obuhvata slededa pitanja: 1.0. Prostor teksta sa dinamikog aspekta; 1.2. Metatekstualni i poetski hronotop - aplikacija modela; 1.3. Metatekstualni hronotop i razliiti koordinatni sistemi; 1.4 Hronotop i diskursni markeri; 1.5. Strukturna funkcija pasusa u metatekstualnom hronotopu; 1.6. Semantika struktura hronotopa i komunikativna dinamika teksta. Drugi deo rada posveden je formalizaciji semantike strukture metatekstualnog hronotopa, kao i njegovoj detaljnoj analizi na primeru tekstova koji pripadaju razliitim komunikativnim anrovima (reklamnom, epistolarnom, novinskom) i razliitim slovenskim jezicima (ruskom, ukrajinskom, srpskom). Rezultati istraivanja su pokazali da se formula semantike strukture metatekstualnog hronotopa uslovno moe predstaviti jednom od slededih varijanti: CFT < CPT/ N < P; CFT > CPT/ N = P CFT < CPT/ N > P (CFT - centrifugalne tendencije; CPT - centripetalne tendencije; N - nadovezivanje; P - povezivanje, < - dominira). Vodedu

ulogu jednog tipa modela metatekstualnog hronotopa u strukturi teksta odreuje diskurs kojem on pripada (reklamni, epistolarni, novinski itd). U knjievnom tekstu Metatekstualni hronotop je strukturno podreen centralnom poetskom hronotopu dela. Termin kronotoppritom preuzimamo u onome znaenju u kojem ga i oblikovao ruski teoretiar Mihail Bahtin misledi na prostornovremenski kompleks u izgradnji proznog knjievnog djela6 i koristedi potpuno intencionalno sintagmu kronotop djetinjstva, bududi da totalitet djetinjstva, a upravo se tako djetinjstvo najede predstavlja u djelima djeje i omladinske knjievnosti, ne podrazumijeva samo dimenziju vremena ved i prostorno odreenje sva naa djetinjstva uronjena su u specifian kronotop, u jedinstvenu mreu satkanu od vremenskih i prostornih odrednica. Dakle, gdje god moemo govoriti o autobiografinosti u djelima koja pripadaju tomu odvjetku knjievnosti, ona je vezana uz predoavanje vremena i prostora, vremenoprostora djetinjstva. Predoavanje je takvog kronotopa djetinjstva oduvijek bila atraktivna ulaznica za uvrtavanje na knjievni repertoar mladih itatelja, ali s druge strane rije je o iznimno potentnoj temi i s gledita samih autora bogatstvom doivljaja, jedinstvenim osjedanjem svijeta, specifinodu emocija iskustvo djetinjstva, doivljenog i proivljenog, esto je stvaralaki provokativnije od bilo koje vrste fikcije. Nije stoga neobino da je knjievnost za djecu i mlade oduvijek u vedoj mjeri okrenuta autobiografskomu pristupu nego to je to sluaj s ostatkom knjievnosti, iako je i na tome podruju okretanje zbilji i istinosnom najizrazitije takoer od 90ih godina prolog stoljeda. KRITIKE: Stankovid je davao tregine sudbine ljudi I ena u jednom minulom vremenu, u jednom drutvu koje se gasilo I osipalo pred njegovim oima, ali ogoren nakaznim diftinskim moralom graanske klase u nastupanju, zbog koga je I sam u ivotu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu suprostavi neki drugi, svijetliji, ovjeniji, bolji. Centar njegovih preokupacija je gotovo uvijek tragika linosti u okvirima kojima je vezana lidna sreda. Ljubav kao jedno od najsadrajnijih I najkompleksnijih ljudskih osjedanja, je najedi I gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo okvir, pozadina, tlo na kome se deavaju krupne I bolne ljudske tragedije. Njegovo djelo je proeto ljubavlju prema ovjeku. Svi njegovi enski likovi nesredni su I tragini na isti nain, presjedeni I zguvani ivotom koji se uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jae sile, nekog surovijeg I neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi se pod jo vedom tiranijom, pod miljenjem arije I ta de svijet redi. U djelu Borislava Stankovida ovjek je izloen ne samo sukobu sa okolinom, ved I sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrujudi esto svoju ljudskost u vie ili manje priguenoj ljubavnoj udnji. Sve njegove linosti opteredene su zahtjevima krvi, silnim neodoljivim zahtjevima koji ostajudi nezadovoljni donose nesrede I prouzrokuju tragedije.