You are on page 1of 4

Mile Stojić, Prognane elegije

Riječ elegija potiče od starogrčkog elegion što znači distih. Elegija je, po Klaiću, kod starih Grka i Rimljana bila svaka pjesma napisana u distisima, a danas se taj termin koristi za lirsku pjesmu prožetu tužnim raspoloženjem. Aleksandar Sergejevič Puškin ima pjesmu pod nazivom Elegija, a njezini stihovi kao da sažimaju suštinu elegičnog poetskog ozračja: Ludo veselje mojih mladih ljeta/kao mamurluk sad mi samo smeta/al kao vino tuga davnog plača, u mojoj duši biva sve to jača… Mile Stojić je roĎen dvadeset i četvrtog januara 1955. godine u mjestu Dragaćina u zapadnoj Hercegovini. U petnaest prijeratnih godina Stojić je objavio sljedeće pjesničke knjige: Lijer, jezik prašine (1977, 1981), Umjetnost tame, Zemna svjetlost, Olovni jastuk, Južnost. Ne treba, meĎutim, zaboraviti ni Stojićev esejistički i antologičarski rad: Glasovi sarajevske noći, Riječi na prozoru, Rječnik za petak i subotu, Cafe nostalgija, Ruža u oluji (eseji). Stojić je takoĎer piše i pripovijetke (Svjetlost u pomrčini sunca), te putopise (Via Vienna). Početkom rata Stojić odlazi u Beč. Prisustvo rata vidljivo je već i u naslovu njegove zbirke pjesama iz 1994. godine: Libreto za sviralu i strojnicu. Neposredno nakon rata izlazi i Stojićeva ponajbolja prozna knjiga - Jutro u Pompejima, a u ovim godinama Stojićeva poezija doseže neku dotad neznanu gorku zaokruženost. Nakon Libreta za sviralu i strojnicu objavljuje slijedeće zbirke: Zaboravite nas, MaĎarsko more, Prognane elegije (izbor), Večera bez politike, Priznanje, Utjehe ovdje nema, MeĎu zavaĎenim narodima, Bratstvo i sestrinstvo (izabrane i nove pjesme), Dunia. Sve ovo vrijeme Stojić je aktivan i u novinarstvu. Dobitnik je nagrada: Šimićevih susreta, Slovo gorčina, Pečat varoši sremskokarlovačke, Kočićeva pera, Godišnje nagrade Društva pisaca te mnogih drugih važnih nagrada.

Odlike poezije

Stojićevu poeziju možemo podijeliti na

dvije poetske faze Stojićeve: "prijeratna" i

"poratna": razumijevanje uzaludnosti pjesničke rabote vodi Stojića ka naglašenijem isticanju poruke, te ka manjoj brizi za način na koji se poruka saopćava. Stojiću, meĎutim, ipak polazi za rukom da i kad je angažiran ostane na prepoznatljivom terenu poezije. Jednostavno rečeno: iako transparentnije nego ranije, njegove pjesme nisu manje - pjesme.

Prijeratna: Hermetična, intelektualistička poetička gesta koja oprobava održivosti liotarovski shvaćenih modernističkih metanaracijanaracija, hermeneutike smisla, teleologije duha i emancipacije čovječanstva. (Kazaz) Propitivanje mogućnosti sjećanja i interpretiranja dogaĎaja iz prošlosti. Osjećaj nostalgije. Tajna monološkog pjesništva (Lijer, jezik prašine) Priroda je otvoreni nedovršeni proces, ima onu svrhu koji joj pjesnik dodijeli (nudi mogućnost za stvaranje metafora); telegrafski stup je završen, ali u isto vrijeme i on se može koristiti kao simbol za podudarnost izmeĎu sebe i „čaĎave tipografije“. U jednome stupu postoje drugi glasovi. Pitanje krajnjeg smisla i njegovog tumačenja. Kako nastaviti hod Ako se historija ponavlja i ako sve znamo, zašto ponovo pitamo kuda krenuti. Vrijeme i prostor su ovdje izjednačeni. Nakon pisanja pjesnik ulazi u pravi prosto i u pravo vrijeme-u tekstu je sve moguće. Autopoetično pitanje nad modernim nastojanjima u umjetnosti sa se ide naprijed i da se stvaraju inovacije, ali pjesnik sumnja u tu mogućnost, jer su neke stvari nespojive - „Tra-la-la“ i sive prosinačke slike-. Voda je simbol nečega što se napreduje i nikada nije ista, ali i ta priča je samo jedna metanaracija. Kosti glave U pjesmi se suprotstavljaju estetika ružnog i lijepoga. Ono što je ružno nosi u sebi mogućnost da je nekada bilo lijepo, a ono što je lijepo nosi „simboliku truleži“. Sentimentalna pjesma o zavičaju Čovjek se uvijek sjeća samo fragmenata iz prošlosti. Da li je moguće ispričati pravu uspomenu, a ne samo fragmenat obojen novim osjećanjima, strahom od zaborava. Ostaje se samo prepustiti mašti ili zaboravu, ali nikada pravoj istini i doživljaju. Fotografija iz djetinjstva Slijepci su oni koji nikada neće doživjeti istinski ono što se vidi na fotografiji. Vrijeme prolazi i ostaju samo uspomene. Pjesnik se pita „kako uopšte jesmo?“ kada se čovjek izlaže tolikim promjenama da se njegova bit mijenja i uzima mu od onoga što je ostalo zabilježeno na fotografijama.

Progonstva Sve je u ovoj pjesmi obrnuto u odnosu na ustaljenu terminologiju nostalgije koja govori o sjećanjima koja ostaju negdje zapisana u nekim prostorima, koji samo po sebi nose nostalgično značenje. Ovdje je kuća je samo bezoblični prostor, a sjećanje je u nama i ono se ispisuje u pjesmi. Kamen klešemo u stihove, a ne stihove u kamen. Oznaci treba dati značenje, smisao. Put prema iskonu ne može se doživjeti dok ima puta, dok ima tragova, a tragovi su konotacije, već u pustoši, kuća će biti samo kuća kad nastane pustoš. Vraćati se u jezik, u značenja koje stvari imaju. Značenja su „prognana“ iz formi. Kuća je mrtvih utočište. Nemoć da pridodamo značenje stvara skice od ljudi, prazne forme. Lov na muhe (druga zbirka) Metanaracije naspram slabašnih riječi u staklenoj posudi. Muhe su mnoštvo malih priča. Riječi bukte, ali čovjek se odaziva na samo one najbliže sebi, one koje prepoznaje. Legenda o lovcu (Olovni jastuk) Pjesma funkcionira na dvije razine: ako obratimo pažnju na naslov shvatit ćemo da se radi o legendi, što znači da se neki dogaĎaj pretvorio u nepouzdano pripovijedanje u kome je Svevišnji ipak spasio topose vjere, što je nanovo dokazalo njegovu moć. Na drugoj razini se govori o tome da se metafore mogu rušiti i da bi stravične posljedice nastale da je metak pogodio tijelo Hristovo. Puška je takoĎer još jedna metafora rušilačkog nagona, koja usporedo sa religijom uspostavlja svoje priče (legende). Između nas su pale riječi kao mrtvi predmeti Riječi koje se definiraju riječima uzrokuju statično stanje (ribe u smrznutom akvarijumu). Čovjek je nemoćan bez jezika, jer tad je izjednačen sa svime (sa mravima). Mrtve riječi naspram zakona prirode koje nikada nećemo moći riječima iskazati. Poslijeratna: Nostalgija, podsjećanje kamo idemo, tematizacija rata i tematizacija tematizacije rata u književnosti; autentičnost doživljaja; granice jezika su granice svijeta (Wittgenstein); Bosna živi kroz jezik; pjesme jugoslavenske tragedije; kolektivni i individualni zaborav; prostor metafore je prostor groba-pakao je stvarnost; poslijeratna Bosna-skršena iluzija o humanizmu; svakodnevno postaje mitsko; Vježbe iz Aristotelove poetike Kako treba pisati o ratu? Je li važnije iskustvo ili tehnika?

Kuća na ledu Čini se da i najbesmislenije radnje dobivaju veći smisao od gradnje kuće na ledu. Pjesnik se ne zamara dnom koliko površinom za koju mnogi tvrde da je bila licemjerna. Za lirski subjekt u pjesmi veliki je poraz priznati da je sve bilo uzalud, jer bi to značilo da su sve uspomene samo laž i da je svaka iznevjerena datost po tome uvijek ono što je nakon izdaje, a ne i ono što je nekada bila. Trava Kolektivni zaborav konkretnih ljudi, junaka i pretvaranje historije u hvalospjev eksploatišući mrtve. Zaboravite nas Adornovu misao o nemogućnosti pisanja poezije nakon Auschwitza, a koja se, nažalost, u svoj svojoj strahoti ponovo obistinila. Pisanje poezije u vremenu kad se jedinim pragmatičnim poslom činilo pisanje osmrtnica u poziciji je groteskne djelatnosti.