PREGLED

časopis za društvena pitanja

Broj 3-4

Godina 2005.

Sarajevo, juli - decembar 2005.

PREGLED Časopis za društvena pitanja Izdavač: Univerzitet u Sarajevu Obala Kulina bana 7/II Redakcija časopisa: Mirko Pejanović Meho Bašić Enes Duraković Mustafa Imamović Senadin Lavić Safet Smajkić Nusret Smajlović Hidajet Repovac Glavni i odgovorni urednik: Mirko Pejanović Zamjenik glavnog i odgovornog urednika: Mustafa Imamović Sekretar redakcije: Fuada Muslić Lektor: Šefik Avdagić DTP: Sanin Pehlivanović Štampa: ArkaPRESS, Sarajevo Hamdije Čemerlića 43, 033/710-801 Tiraž: 300 primjeraka 100 kom. u elektronskoj formi Izlazi tromjesečno
Na osnovu mišljenja Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke broj 04-151191/03 od 10.04.2003. godine časopis Pregled spada u proizvode iz člana 18. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda.

Sadržaj

Abdulah Šarčević Um i temeljna ljudska situacija / kritičko poentiranje Adornovog pojma uma / Povodom stote godišnjice rođenja Theodora W. Adorna.........................................................................5 Vahidin Preljević Odbijanje pripovijedanja i “Smisao za mogućnost”....................................17 Zoran Tomić Odnosi s javnošću i izvršna vlast...............................................................37 Momir Ćećez Kako u Evropsku uniju? ............................................................................51 Kerima Filan Žene kao vakiflije u ranom dobu Osmanske Bosne.....................................61 Nedžad Bašić Bosna i Hercegovina: zemlja bez iluzija.....................................................81 Tatjana Lazić O toleranciji u XXI stoljeću: politološko-sociološko-komunikološki osvrt..............................................89 Džemal Najetović Srebrenica – razbijeno ogledalo Organizacije ujedinjenih nacija...................................................................99 Ismet Dizdarević Uzoran udžbenik bioantropologije.............................................................113 Senadin Lavić Preuređivanje svijeta od nano-skale do globalne skale ili Trianglum: identitet, znanje i socijalna ontologija......................................117

3

Safet Bandžović Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i savremenost...........................................................................123 Merima Čamo Politike fantazija: o ratu protiv Bosne i Hercegovine..............................................................129 Ramiza Smajić Iz prošlosti Sarajeva...................................................................................133 Rajko Igić Dva susreta sa Stipom Šuvarom................................................................137 Đorđe Latinović Budućnost evropske socijaldemokratije......................................................141 Uputstvo za autore koji dostavljaju svoje radove za “Pregled”...................................................155

4

UDK 13 + 111

Abdulah Šarčević

Um i temeljna ljudska situacija / Kritičko poentiranje Adornovog pojma uma / Povodom stote godišnjice rođenja Theodora W. Adorna
Nadarenost i nije možda uopće drugo do sretno sublimiran bijes, da se one energije koje su jedanput neodmjereno narasle do razaranja nepokornih objekata pretvore u koncentraciju strpljivog posmatranja i tako malo opuste pred tajnom objekata, kao što je jedanput bilo zadovoljno prije nego što se nije zloupotrebljavanoj igrački oteo kreštavi glas.
Theodor W. Adorno. Minima Moralia & 72.

Najupadljivija osobina Adornove filozofije je kritika. To je kritički odnos prema svemu, prema filozofiji i metafizici, prema povijesti i sadašnjosti, represivnom društvu i sistemu znanosti, prema pozitivizmu, industrijalizmu i konzumizmu. Zaista je Adorno bio jedan od najsnažnijih kritičkih intelektualaca u 20. stoljeću. Njegova je misao stroga, diferencirana, bez prestanka izložena opasnostima da podsjeća ili nalikuje na ono što je njen predmet, što je odbijala. Danas je to totalno upravljani svijet, kibernetizirani, postvareni. Da li se može umaći tom upravljanom svijetu, njegovoj logici, načinu razu-mijevanja istine i laži? Kako umaći, ako smo u jezgru tog svijeta, ako ga prihvatamo kao vrstu sudbine? Odgovor ne samo da nije lahak i jednostavan. On ne smije biti u formi jezika u upravljanom svijetu. Ništa nam ne pomaže ako odustanemo od traženja odgovora. Čak i u velikom stilu jednog Wittgensteina: «O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti» (Tractatus logico-philosophicus, Satz 7). Upotreba jezika u modernom svijetu ukazuje na to da on sebe ukida, da je u funkciji upravljanja ili postvarenog svijeta. On je sastavni dio onog neprijatnog, opasnog, nesretnog: da sakriva smisao, čitav svijet života. Uopće ne sumnjamo da se ta nesreća održava u svojoj jednakosti samo u
5

vlastitom napredovanju. Otuda Adornova kritika jezika, a to znači i njegove historijske, društvene i metafizičke posredovanosti. Polazimo od toga da je jezik sposoban samo za vlastitu negaciju, a ne za ono što po svojem pojmu, po svojoj ideji, svagda jest. O zloj sudbini jezika jedva da znamo sve, ono što je sudbonosno. A morali bi saznati na najrazličitije načine: u svakodnevnom govoru, u politici, filozofiji, umjetnosti, u znanosti. Ustvari, sam jezik je podređen općem instrumentaliziranju. Adornova filozofija svjedoči o tome, o prokletstvu, o naporu da se pronikne u rasap jezika, života, onog života koji ne živi (Ferdinand Kürnberger). «Život ne živi», ta misao je bila moto za prvi dio Minima Moralia, koji je napisan krajem Drugog svjetskog rata (1944.). Podnaslov je bio «Refleksije iz oštećenog života. «Where everything is bad». Adorno dokazuje zlu sudbinu jezika: oštećenje. On je neizbježno došao do toga da je u sebi rasuti jezik uključen u dinamiku rastuće protivrječnosti između «istine koju bi trebalo izreći i upotrebe sredstava koja ometaju da se ona izriče».1 Ta protivrječnost forsira već ustanovljena pravila jezičke igre, adaptiranje savršenim simetrijama moći i gospodarenja. Zato je Adornovo mišljenje o jeziku ključ za razumijevanje njegove kritike gospodarenja. Ono se ne iscrpljuje u pukoj kritici. U monotonim jeremijadama: da je jezik morao umuknuti da bi savršeno funkcionirao, sveo se na onu kulturu koju odlikuje visoka emisija znakova i riječi. Filozofska refleksija o jeziku svoj predmet zahvaća u njegovom historijsko-konkretnom stanju, u mnogostrukoj posredovanosti. Moglo bi se reći da je to dosegnula jezička kritika Karla Krausa. Tačno je da on udovoljava kletvi ili prokletstvu da se jednaka prava na komunikaciju srozavaju u nepravo na samu stvar i sam izraz. Karl Kraus je bio liberal. On se, prema Adornu, manje ograničavao da raskrije porijeklo rastuće pustinje jezika, riječi. Tako je uočio ne samo proces propadanja u okvirima totalne vladavine - sa teško uočljivim tamnim mrljama; ne samo forme objektivnog duha koje tu vladavinu nesvjesno ili nesavjesno imitiraju. Nismo uvijek pravedni prema svojim vlastitim ishodištima i pitanjima. Zaboravljamo pitanje o tome šta znači jezička aljkavost, zaslijepljenost, nesposobnost da se izrazi ono što je potčinjeno ili u izvjesnoj mjeri potisnuto. Ne osjećamo unutarnju korumpiranost jezika; averzija prema pjesništvu i umjetnosti, čak i u formi ne/djela, ima svoje dublje korijene. U savezu je s vladavinom ili sistemokratijom. A ipak, čitajući Adorna, prije svega njegovo djelo «Minima Moralia» (o kojem upravo raspravljamo), osjećamo da jezik

Usp. Th. Adorno, Karl Korn, Die Sprache in der verwalteten Welt, u: Th. W. Adorno, Vermischte Schriften, II, Gesammelte Schriften, Bd. 20/II, S. 515-521.

1

6

podliježe, ako je «plivanje poznatom rijekom govora» (MM, & 64).2 Ono je znak komunikacije, znak pripadnosti (ideji i filozofiji, nekom kolektivu, klasi i naciji, religiji i državi itd.) Adornov stav o tome implicira da je postojeći realitet u svakom smislu redukcionistički, da je oštećen u formi iskustva, u formi mišljenja i činjenja. Svakodnevni jezik je onaj koji «zna šta se hoće jer se zna šta drugi hoće». Postojala je kod Adorna strepnja u odnosu na jezik upravljanog svijeta, na jezičku komunikaciju. Jer «prilikom izražavanja gledati na stvar, umjesto na komunikaciju, sumnjivo je: ono specifično, što nije već pozajmljeno od shematizama izgleda bezobzirno, kao simptom samovoljnosti, gotovo pometnje (MM, & 64). Ako se pak zna da «logika u duhu vremena, koja toliko uobražava o svojoj jasnoći» takvu «perverziju naivno recipira u kategorijama običnog jezika» (ibid), onda je jasno da je jezik mrtav: on zato funkcionira; on riječi poništava riječ, istinu, zapravo. Uklopio se u samozadovoljstvu totalnog vladanja. U njemu sredstva izražavanja postaju informaciona. Uglavnom riječ umire sa informacijom, sa čovjekovim tapkanjem u razvoju upravljanog svijeta. Predrasuda je da postoji jedan jezik: univerzalan i jednoznačan. Ali je predrasuda, također, vjerovati da je jezik moguć bez onoga na čemu se on mjeri: u svojem značenju i osjećanju, u očekivanju neočekivanog, u prividu kao utočištu biti. To čime se jezik mjeri jest istina. Ona implicira vlastito mjerilo po kojem se razlikuje istinska od lažne zbilje, istina od laži, čovjek od nečovječnosti čovjeka. Time Adorno pojam komunikacije vezuje za upravljani svijet, za to da običnom jeziku izmiče istina. Ne razlikuje komunikaciju, u kojoj je sve odvratno nivelirano, i onaj koji govori i onaj kome se nešto govori ili ono o čemu se govori. Ne razlikuje tu komunikaciju koja to i nije, od komunikacije koja ne predstavlja iznevjeravanje istine ili onoga kome se nešto govori. Upravo to svjedoči da je u običnom jeziku odstranjena diferencija: između riječi i riječi, između djela i zbilje. Alternativni put je samo put prema estetičkoj teoriji. Jer je jedno jasno: Adornova dijalektika kazuje da je samo umjetnost, a ne metafizika, religija ili ideologija, topos istine o epohama, ljudima, o stanjima ljudske duše, o patnjama, o istini prirode. Samo u estetskom iskustvu postaje moguće da se jezik suprotstavlja rastućoj plimi užasa, vladavini izopačenog svijeta, da joj se opire. Jezik tu misli bez nasilja, arogancije i umišljene dubokoumnosti, bez apoteoze socijalnog pritiska, potrebe da se svagda izvode zaključci.

2

Ibid

7

Adorno je vjerovao u mogućnost jezika: u mogućnost iskustva istine u umjetnosti (a), iskustva istine u filozofiji (b). Filozofija koja je imanentna jeziku može biti samo kritika, razabiranje. Prije svega, jezička filozofija kazuje ono što je zaboravljeno: u povijesti, u društvu, u individuumu. Da se opire nasilju putem jezika, potiranju ili prikrivanju vremena Drugog, drukčijih mogućnosti. Ovaj mislilac je znao da je jezik jezik svijeta života, artikulacije smisla, polje samooblikovanja istine bez nasilja, jedinstveni čin imenovanja stvari, njihovog nastajanja. Mislilac je istinski pisac, onaj «čovjek koji ne nalazi svoje riječi», «zato ih traži»; «i tražeći ih nalazi bolje» (P. Valéry). Ako zaista postoji jezik koji je komunikativan, jer je otuđen, sklon samo/žrtvovanju, onda nije riječ o njegovom zloupotrebljavanju; ili o pukoj individualnoj jezičkoj nesposobnosti i aljkavosti, o tome da smo zaslijepljeni sustavom jezičkih znakova. Adornova kritika otuđenog jezika je radikalistička. Ona je to jer iz komunikativnog uma ne izvlači sve aspekte, nego samo to što jezik lišava života i smisla, pravičnosti i neosakaćenosti. Zato je pojam komunikacije, opet, sumnjiv i kompromitantan. No, ma koliko to zvučalo paradoksalno, i ono što nije komunikativno u Adornovom smislu, ipak je u jednoj komunikaciji: prenosi smisao i istinu. U fašizmu, u svakom totalitarnom sistemu, na sceni je paranoidni jezik; a «sistem ludila je učinjen umnom normom svijeta, skretanje proglašeno neurozom» (od koje, zna se, još živi moderna umjetnost). Znamo također da je nekada kao i danas onaj «ko je slijepo žudio za umorstvom u žrtvi vidio gonitelja koji ga očajnog tjera u samoodbranu». Da: «najmoćnija su carstva najslabijeg susjeda doživljavala kao nepodnošljivo ugrožavanje prije nego što su ga napala».33 Povjerljiva je riječ samo ona koja nam je jasna, koja je iskovana u saobraćanju. To nas uvodi u igru uraoptimizma, uvodi partiju jasnoće i solidarnosti, kriptične maske mase. Bit jezika je tu zapravo ne-bit. Jezik duguje svoje postojanje negaciji, onom nebitnom, prividu, moći. Ako se tu nalazi lijeva platforma, ona je neminovno propala u industrijalizmu ili tehnokratizmu, u modernizmu ili političkoj apokalipsi. Kraj jezika - onog koji perfektno funkcionira u suvremenosti - ukazuje da su nekada bili njegovi bolji dani: a da je danas jezik isprepleten sa svijetom koji je sistem strepnje, neodređene i neprepoznatljive, sistem potajne grozote. Adorno je nastojao demaskirati jezik kao laž, kao samozasljepljivanje čovjeka; odrediti mjesnu vrijednost svega u jezičkoj konstelaciji, fiziognomiku. Stoga je bilo prijeko potrebno uvesti diferenciju između jezika u upravljanom svijetu, u sistemu u kome je sve istinsko i individualno potrto, i jezika upravljanja u starom stilu. Ali što više iščezava jezik u emfatičkom smislu, utoliko smo dalje od onog što nam je potrebno i spasonosno: da
3

Ibid.

8

sve što jest dođe do izraza ili do svijeta. Sa figurama slobode i spontanosti, Jezik je više od znaka; više od pukog signifikativnog saobražavanja jezika i stvari. I on je, kao i svako autentično umjetničko djelo, konkavan: udubljen u beskraj; tajan, s onu stranu zagonetke. On otkriva i vlastitu laž, privid, ideologiju jezika; ona je odavno prodrla u njega. Otuđeni jezik zahtijeva od nas, naprimjer, lojalnost, da pripadamo, da se jasno i odlučno izjasnimo za neki narod, svejedno koji. Ali je time implicitno negirana ideja jezika, ideja društva, poretka emancipiranog od dogmatike istine, od prinude prirode. Biće jezika je nebiće; «a njegov privid, laž, čijom snagom dalje postoji, namjesnik je istine» (MM, & 72). Čitalac Adornovih spisa naći će jedan novi pojam jezika. On čuva u sebi svoju čistotu, dubinu, opažajnost, riječ usprkos riječi, naslutljivo. Jezikom sama povijest nije nered; jezikom sama povijest sudjeluje u istini. Jezik je način postojanja povijesti u istini, krajolika čovjeku bliskih i dalekih bića. Riječi su način pojavljivanja povijesti. One sačinjavaju fiziognomiju njene istine. Šta znači jezikovati? Pisati, djelovati, misliti i presuđivati, predavati se utopiji smisla, razdijeliti svijet, cjelinu a da se svijet ne izgubi, cjelina također; birati riječi, tražiti i naći uvijek bolje, u kojima je potrt poriv za poništavanjem, za previđanjem, za ne-umom. U čemu je onda razlika između riječi i istine? Bića i imena? Adorno je razumio nešto što je dalekosežno: da se povijest i istina sastaju u jeziku, u riječi. To je drugo ime za um, za umnu konstelaciju koja nije samo diskurzivna, argumentativna, moć suđenja, apoteoza izvlačenja zaključaka. To je ustvari, novi um, koji je oduvijek bio, ali kao ono naslutljivo, ono spasonosno u nevoljama svakovrsnim, u patnjama beskrajnim, ono što se u nama opiralo predanosti opijumu bespomoćnosti, sintaksi apatije; to je ono što misli da je drugo, na kraju krajeva, uvijek bilo moguće, usprkos, svemu, usprkos faktičkoj nemogućnosti. Kriza uma? Pitanje o tome da li postoji kriza uma ili ne, postavljamo u vezi sa Adornovom filozofijom. Dakako, prije svega sa značenjem Adornovog djela Minima Moralia, sa djelom, jednim od osnovnih tekstova moderne, filozofije 20. stoljeća. Čitamo Minima Moralia sa namjerom da čitaoca podsjetimo koliko taj spis, nastao poslije Drugog svjetskog rata, svojim idejama može nadahnjivati još uvijek svijest modernog čovječanstva. Adornova teorija je dijalektička. To znači da ona promišlja dramatsku strukturu historije, društva, mišljenja. Uzima ozbiljno samo onu nauku koja je melanholična, koja je sposobna reflektirati iz svijeta oštećenog života. Ona nije samo puka teorija, uredan, povučen život ideja; koja se osniva na logici,
9

na logičkoj strogosti, u pojmovima, operativnim pojmovima, o kojima govori kritički racionalizam, pozitivizam itd. Iz ove perspektive jasno je da je u svim naukama o čovjeku, u refleksijama iz oštećenog života, neizbježno istraživati one momente Adornove filozofije koji je ne degradiraju i ne deformiraju. Prije svega, valja imati na umu historicitet uma, pojma uma, njegovo višestruko diferenciranje. On otkriva aporetiku uma, koja nije riješena do danas. U doba krize uma, drame svjesne egzistencije čovjeka i čovječanstva. Kriza uma se očituje planetarno i u vanjskim znakovima: u državi i društvu, u religiji i nauci, u umjetnosti i tehnici, u strukturama moći koje nadilaze ljudsku svijest i afekte, u odnosu prema tradiciji i suvremenosti, u ratu sa prirodom, sa ljudima, u krizi demokratije i vladavine uopće, političkih sistema. Jedna pretpostavka je neophodna u rasuđivanju o krizi uma. Ona je odavno objektivirana i zaoštrena. U ekologiji: da još nismo u stanju zaštititi okolicu i prirodu. U ekonomiji: glad, planetarna nezaposlenost, nejednakost, kriza svjetske privrede, resursa, energija, uništavanje životnih prostora, cinizam apsolutne proizvodnje. U psihologiji: kriza ličnosti i društva, trendovi agresije, ludila, grupnog narcizma, mržnje, šovinizma. Uočljiva je kriza u politici: kao kriza teorije i prakse vladavine, kao kriza angažiranja. Nedostaje unutarnji i vanjski mir sa prirodom, sa drugim ljudima, sa drugim tradicijama. Svojevremeno je rečeno da su sve velike istine očigledne istine (Aldous Huxley, Selected essays). Da je to tačno čovječanstvo bi već iznašlo put ka umnom društvu, jedan put u sudjelovanju, u oblikovanju svijeta. Sve velike istine, ako nisu puke projekcije ovih ili onih historijskih i društvenih subjekata, ako nisu laži, sve su od općeg značaja. Ali, da bi to bile, one od ljudi zahtijevaju nova iskustva i samoopažanja; zahtijevaju da se uči: u drami krize. U njoj mogu postati istinite samo tako što ćemo moći uticati na promjenu osnovnih ljudskih djelovanja i samorazumijevanja. Za ovo ima nekoliko razloga. Da počnemo sa alternativom koja nam jedino preostaje, po riječima filozofa historije Arnolda Toynbeea: «Ili ćemo izabrati haos i silu, i borba svih protiv svih određuje našu budućnost, ili se pak najpovoljnije postavljene nacije ili grupe unutar jednog društva nalaze spremne da pristanu na višu mjeru socijalne pravde i ekonomske jednakosti». Može li se zaista govoriti o krizi uma, a da se ne uoči to da je očigledna isprepletenost između ekonomskih i ekoloških procesa? Adorno je ustuknuo od toga da traži još neke razloge za tu danas svjetsku situaciju. Ne bez razloga, danas govorimo o krizi cjelokupnog društva, kulture ili civilizacije. Suočeni sa klimom opće razočaranosti, kritike i revolta, mi opažamo da se naša «svjetska kultura nalazi u jednoj megakrizi» (Ossip K. Flecht-heim, Berlin, Universitas, 12, 1987., S- 1243-1257). To se manifestira u ratovima, lokalnim i globalnim, potajnim i očiglednim u gubitku identiteta individuuma i naroda. Sve neupadljivo pogađa sve nas, poseže za nama sve do ekologije i psihologije. Pokazuje
10

se da je teško izbrisati «tamne mrlje». Potrebne su nam radikalne društvene promjene, a ne samo tehničke inovacije. Izvan scenarija metafizičkog znanja, metafizike koja okončava sa konvergencijom sistema i nauke, socijalne piramide i birokratskih, odnosno tehnokratskih tendencija kojima se potkopavaju svi smislovi za novi način života. Danas mnogošta govori u korist da ima izgleda za drukčiji model života. Da li je potrebno uvidjeti da su svi projekti moderne ostali nedovršeni? Ili izopačeni? Kad im se više ne vjeruje, kad postajemo skeptičniji prema dosadašnjim filozofskim idejama, programima i projektima, pokazuje se da i dalje postoje ishodišta za okret prema budućnosti koja je vrijedna života. Budućnost još nije potpuno zaposjednuta. To je kod Adorna umno društvo, zajednica punoljetnih individuuma koji se ne povlače u moć institucija ili u «metodološki rafiniranu ravnodušnost» (P. Sloterdijk). Upravo tu je i poenta: da li je Adornovo mišljenje definitivno zapalo u rezignaciju? Ili pak zahtijeva da se na nov način odvažimo za utopiju, ali da na nov način čitamo stari smisao utopije? Da uočimo ono što je do danas «produciralo realnost»: razaranja okoline, iskorištavanja prirode, ali i čovjeka, okretanje od mira i slobode, jednakosti i umske solidarnosti? Jedan od razloga Adornove veličine u 20. stoljeću, uticaja koji je izvršio u modernoj teoriji u nauci o čovjeku, jeste i ovo: Adorno je shvatio odnos između općeg i posebnog, agoniju svijeta u znaku «apstraktne općenitosti», u sistemu «mišljenja identičnosti». Teza je - svakako, radikalizirana u Foucaultovom smislu - da je princip identičnosti, ustvari, anonimna moć koja proizvodi svoju «istinu». On producira moć, «producira realno», prije nego što ga počne potčinjavati, danas u formi jedine legitimne konstitucije zbilje u društvenom radu, u kasnokapitalističkom društvu, u građanskoj ontologiji u kojoj je logika svedena na sredstvo samoodržanja skupnih interesa, jastva. Ta moć producira «istine, prije no što ideologizira, apstrahira ili maskira» (Gilles Deleuze, Foucault, 1987.). Istine nisu u protivrječnosti sa moćima. Nema sumnje, značajka je ovih Adornovih zapisa unutarnji motiv atonalnosti mišljenja. Jezičko/stilski posmatrano, Minima Moralia je vrsta filozofske proze. Ona privlači pažnju i estetičke i književnokritičke misli. I zahtijeva ne samo finu logičku operaciju, nego kritičku suradnju u sudu, procjenjivanju izraženog iskustva. Za to je neophodno da smo sposobni za iskustvo i samoreflektiranje. Za logiku subjekta apstraktne općenitosti, koja se realizira u odnosima supsumcije, u svijetu života u formi industrijskog društva i industrijske proizvodnje. Prema tome, sasvim je jasno da se time prekriva život, identitet ljudi i stvari. No, tek započinje dramatično iskustvo: sve je, od duše do doživljaja prirode, razasuto. Čak je i iskustvo društveno prikraćeno u huci institucionaliziranih formi života.
11

Posebno je značajna - kada je riječ o Adornu i njegovim zapisima u Minima Moralia - unutarnja sprega, jedinstvo filozofskog i estetsko-literarnog stila. U njoj nalazimo ono što je u krajnjoj mjeri nepodnošljivo i neprijatno, što je zasljepljujuće, podsticajno. Adornova rasuđivanja su data u formi esejizma, u izazovnim, paradoksalnim, spekulativnim formulacijama. Nije tek gest misaone razbibrige ako kažem da se i za njih može reći ono što je, mutatis mutandis, Adorno ustvrdio za psihoanalizu: da je paradoks u tome što je istinito u njoj samo ono što je pretjerano. Šta je pretjerano, na primjer, kod Adorna? Puno toga. Stav: «Cjelina je neistina». Jer da je to apsolutna istina, mi ne bismo to mogli reći, ne bismo mogli o tome raspravljati. Stav: «Izraz historijskog na stvarima nije ništa drugo do izraz minule muke». Stav: «Da li je neko sretan može da čuje od vjetra. Ovaj opominje nesretnog na krhkost njegove kuće i tjera ga iz lahkog sna i strasnog snivanja. Srećom on pjeva pjesmu njegove zbrinutosti: njegovo bjesneće zviždanje javlja da više nema moći nad njim». Stav: «Ljepota američkog predjela: da je i u najsitnijem dijelu njegova segmenta upisana, kao izraz, neizmjerna veličina, cijele zemlje». Stav: «Bezglasna larma, koja nam je oduvijek znana iz našeg iskustva snivanja, odzvanja budnom čovjeku sa stupaca novina». Stav: «Ono što je nekoć minulo svagda se prikazuje kao da je razoreno katastrofom». Stav: «Kod mnogih ljudi je već bestidnost to da kažu Ja». Želio bih ovdje, prije no što proniknemo dalje u jedan dio velikog teksta ovog filozofa, predložiti jednu hipotezu o prirodi Adornovog spisateljstva u Minima Moralia. Adorno je započeo isključenjem metafizički samorazumljivog. Onog što ga čini problematičnim: to je logika sa odnosima supsumcije, logika sa logičkim istinama, u kojoj do vladavine dolazi odnos identičnosti. Ona kazuje da je samo «mišljenje identičnosti», u biti, «dijalektičko»: u njoj vlada protivrječnost: da je posebno, ukoliko ono reprezentira opće, neposredno određeno. Opće preko posebnog poima sebe samo. Kategorija odnosa identičnosti se izražava u pojmu reprezentacije, egzemplara, kriterija konzistencije. To što Adorna čini aktualnim - u svakom slučaju toliko aktualnim da je i danas djelotvoran, to je ta logika historije koja danas trijumfira u formi «čudovišta apsolutne proizvodnje» (MM, 8), u formi podudaranja društvene vladavine općeg nad posebnim sa prvenstvom logičkih kriterija konzistencije.
12

Tako se bolje objašnjava Adornovo mitiziranje logike historije. Ona je «tako destruktivna kao i ljudi koji od nje sazrijevaju: bilo kuda da tendira njena teža, ona reprodukuje ekvivalent prošle nesreće. Normalna je smrt». Teza je - a ona nalikuje na nešto kao sujevjerje - da smo zahvaćeni, paralizirani minulim mukama, štaviše, da je život društva, naroda, individuuma, odavno lišen subjektivnosti. Ako je tačno da «postvareni, stvrdnuti odliv događaja supstituiše takoreći same ljude» (MM, & 50), onda ostaje samo «negativna dijalektika», homeostatičko kretanje u stanju danas paradigmatske negacije, u njenom apsolutnom samozadovoljstvu. No, tome odgovara stav da su teorija društva i teorija spoznaje, odnosno teorija nauke u najtješnjoj sprezi, da su nerazdvojivi. Smijemo poći od toga, od hipoteze: ako je Adorno u «negativnoj dijalektici», u «dijalektici radikalizirane identičnosti», potpuno u pravu, onda je ona zaista vrsta «utopije homeostaze» (Sloterdijkov izraz). Ne uspijevajući da se oslobodi mitizacije historije, ali ne na historicistički način, Adornova negativna dijalektika polazi od smrti čovjeka. Život se pretvorio u nešto što se ne živi, u «bezvremeni slijed šokova, između kojih zjape rupe, paralizovani međuprostori» (MM, & 50). Ako ovo shvatimo ozbiljno, i mi smo traumatizirani i paralizirani. Ali nije moguće više mišljenje otvoreno prema svijetu. Svijet, međutim, nije gnostički posmatran, nakupina zla, pokvarenosti, otuđenja. Ako je historijsko iskustvo empirijska osnova zbiljskog, ali ne samo zbiljsko, onda Adorno, i ne htijući, mitizira značenje kulture zla, mitsku stegu identiteta, koja seže do kulturne industrije i industrije kulture, do elektonske civilizacije. Ako dopustite, jednom riječju: Adornova su rasuđivanja - u najmanju ruku - dvosmislena. Ona žive od historije i negacije historije. Ona odbijaju sve mitove, one stare koje je nadvladalo prosvjetiteljstvo sa znanošću, ali i mit koji nastaje pretvaranjem prosvjetiteljstva u barbarstvo, u život koji ne živi. Zato je njegova negativna dijalektika ona koja stvara premise za vlastito nadmašivanje. Treba znati da je nemoguće o njoj govoriti u nekoliko rečenica. Pogotovo je nemoguće sa par riječi, aforistički, poreći negativističku utopiju. Adorno je mislilac - velikan. Sve ono što čini filozofskog velikana, nije izgubljeno kod Adorna. Naprotiv, produbljeno ili zaoštreno. Bez njega nije moguće zamisliti postmoderno mišljenje, teoriju umjetnosti i teoriju/ filozofiju filozofije. Adorno je velik i po tome što je misaono izvukao sve estetske, moralne, psihološke, antropološke implikacije iz problema metafizike - sve do krize uma u svijetu moderne, u svakovrsnom postvarenju uma, koji je postao instumentalni, scijenistički, tehnokratski, koji je potro svijest o ljudskoj slobodi.

13

Vjerujem da je moguće protumačiti čitavo Adornovo mišljenje kao mišljenje krize uma u kojem još od početka postoji bitna ontološka privilegija: samo ono što ima moć može izreći istinu, ono povijesno i dramatsko. Masovno uništavanje ljudi, Jevreja i drugih, ne smije biti uzeto kao međuigra. To je katastrofa. Ona nije nešto što predstoji, ona je događanje. Kritička rekonstrukcija smisla i besmisla historije posao je filozofije. Ona je nastojanje da se rasvijetli klupko zagonetki, pretvaranje prosvjetiteljskog razdoblja u barbarstvo, koje je samo posljedica jednostranog razvitka uma. Adornova metakritika se odnosi na filozofski um, od Platona do Hegela i Heideggera, u isti mah na jednu od najmisaonijih dijagnoza modernog industrijskog društva. Ispostavit će se da je izvor zla u prirodnoj povijesti, u tehnici koja se svodi na potčinjavanje kako prirode tako i čovjeka. Mišljenje koje izriče krizu uma pušta da nam ona sve kaže, možda i suviše. Adorno pokazuje šta znači ne samo upotreba moderne nauke, posebno prirodnih nauka, u kojima se pojavljuje subjekt «u scijenističkoj objektivnosti», subjekt koji se sudbonosno zapleo u proces samoeliminacije. Adornova teorija društva, teorija spoznaje, dolazi do punog izraza u Minima Moralia, u najuspjelijem djelu, jedinstvenoj filozofskoj prozi. Dolazi do izraza i kritika društvenih praktika nauka koje su postale jedino mjerilo stvari koje nisu i stvari koje jesu. Kriza uma je i kriza principa identičnosti, koji je u osnovi logike razaranja i rasapa. Svakako, mnoga pitanja nastaju u suočavanju sa Adornovim djelom Minima Moralia. Javljaju se kao novi impulsi za budućnost jedne za život sposobne kulture, inteligentne, multiverzne, koja svoju dubinu prenosi bez metafizičkog nasilja nad ljudima i prirodom. Ona je, u izvjesnoj mjeri, svojstvena filozofiji i umjetnosti. Filozofiji, jer je ona sposobna za život, za jezičku zajednicu, za zajednicu smisla, za kosmopolitizam etike i estetike. Filozofiju zato što se jedino može opravdati u suočavanju sa očajanjem, jer je ona «pokušaj da se sve stvari posmatraju sa stanovišta izbavljenja. Spoznaja nema drugo svjetlo do ono kojim sija na svijet polazeći od izbavljenja». Ono što u Minima Moralia upada u oči je ono što dopušta da tu knjigu svrstamo u tip negativističkih utopija, novokritičkih filozofija. U toj knjizi nalazi se aforizam: «Istinite su samo misli koje same sebe ne razumiju» (MM, 254, 190). Adorno upućuje na mnoštvo otvorenih pitanja, ali se ne može osporiti postojanost njegove filozofske perspektive, posebno u prosuđivanju «moći» i «vladavine». Adornov afinitet prema atonalnosti i negativitetu samo ukazuje da on zazire od toga da je za nas u cjelini moguća pozitivna spoznaja svijeta. To je vjerovatno najznačajnija i najspornija ideja Adornove filozofije koja se može razumjeti i kao postmetafizička teorija «filozofskog iskustva», kao obuhvatna kritika zapadne racionalnosti, krize uma koji se u formi scijentističko14

instrumentalističkog uma pojavljuje na pozornici modernog svijeta. To je isto što i reći da, u sadašnjim historijskim i društvenim uvjetima, postoji unutarnja, neizreciva i nepojamna srodnost između filozofije i umjetnosti. Negativitet je i u samim umjetničkim djelima. Estetski negativizam posredno kazuje da je umjetnost šifra za apsolutno, za slobodu i čovječnost. Muzika, a moglo bi se reći, mutatis mutandis, i filozofija «svoju sreću nalazi u tome da spozna nesreću». Odjednom sebi otkrivamo da je to osnovna crta i Adornove filozofije. To je spoznaja koja ne donosi smrt, koja nije «igra staklenim perlama» (H. Hesse), kult principa identiteta koji se u filozofiji izražava kao teorijska i zbiljska kriza uma, kao totalna država, kao tehnika znanja, tehnika dokazivanja. Negativna dijalektika se usmjerila ka novom, na primjer, estetičkom univerzalizmu, čija je ideja u osnovi post-moderna: ukidanje jednog, jednostavnog uma u uzajamnoj igri pluralnih racionalnosti. Zapažamo, međutim, da do te tačke ne dolazi Adorno. Dramaturgijske realije mu to ne dopuštaju. Ali «dovršeni negativitet, jednom sasvim uočen, puca u preokrenuto pismo svoje protivnosti».

15

16

UDK 82.09 R. Musil

Vahidin Preljević

Odbijanje pripovijedanja i »Smisao za mogućnost«

Pokušaj određenja narativne poetike Roberta Musila u kontekstu moderne

»Odbijanje pripovijedanja« - autoreferencijalnost u Čovjeku bez svojstava Imajući u vidu radikalnu promjenu odnosa prema jeziku, ne čudi što je upravo roman u 20. stoljeću postao najprepoznatljiviji poligon za poetsko eksperimentiranje. On je zbog svoje »kronične nestabilnosti i neobične povijesti« oduvijek bio, promatrano iz negativnog ugla, predmetom kritike koja mu je spočitavala »manjak identiteta« dovodeći u pitanje i njegov status književne vrste, ali je isto tako često slavljen i kao »protejska pojava«1 u kojoj sloboda stvaraoca nalazi svoj adekvatan izraz. Usprkos svojoj dugoj povijesti, roman zapravo tek u književnoj moderni izrasta u najpriznatiju književnu vrstu, koja je obilježila cijelo 20. stoljeće i danas stekla status koji je ranije pripadao epu ili tragediji. Smanjivanjem značaja jednostrano shvaćene mimetičke funkcije, roman je prestao težiti tome da odslika vanjski svijet, dobivajući mogućnost da gradi svoj vlastiti. On je to donekle uvijek i činio, ali mu se u moderni naglo otvora prostor za svjesno propitivanje vlastitih granica. Upravo se to preispitivanje uloge književnosti, njena svjesna autoreferencijalnost čini glavnom odrednicom moderne.

1

Žmegač: Povijesna poetika romana, Zagreb, Grafički zavod Hrvatske str. 7.

17

Musilov Čovjek bez svojstava može poslužiti kao jedan od ključnih tekstova za ilustraciju ove teze. Fabula - ako uopće zaslužuje takav naziv – ovog dvotomnog romana od preko 2000 gusto tiskanih stranica da se ispričati u nekoliko rečenica. Početak priče sastoji se u predstavljanju Ulricha, tridesetdvogodišnjeg doktora matematike, sina uglednog bečkog profesora prava, koji, »nakon tri pokušaja da postane značajan čovjek« uzima jednogodišnji odmor od života. Taj odmor se sastoji, prije svega, u tome da ništa ne radi osim da kritičkom opservacijom propituje fenomene vanjske (i unutrašnje) stvarnosti. Prvo pomjeranje sa ove horizontalne mrtve tačke predstavlja postavljanje Ulricha na mjesto tajnika tzv. »paralelne akcije«, projekta koji su osmislili Ermelinda Tuzzi, supruga jednog austrijskog vladinog službenika, i grof Leinsdorf, utjecajna politička ličnost iz najviših dvorskih krugova. Taj poduhvat ima za cilj da osmisli što spektakularnije obilježavanje 60 godina vladavine cara Franje Josipa. Ovaj jubilej pada 1918. godine - početak radnje je 1913. godina, što kod čitaoca već od samog početka razbija iluzije o ostvarivosti ovoga nauma, jer tada ˝Habsburška monarhija više neće ni postojati. Dešavanja u okviru paralelne akcije čine okosnicu prve knjige romana. Naravno da se pojam »zbivanje« mora uzeti cum grano salis; likovi ne poduzimaju ništa konkretno osim što se okupljaju u kući Ermelinde Tuzzi, koju Ulrich zbog njenog naglašenog idealizma, ironično naziva Diotimom, i raspravljaju o smislu paralelne akcije, ne uspijevajući, naravno, iznaći neko djelotvorno rješenje. Izuzimajući nekoliko Ulrichovih susreta sa prijateljima iz mladosti, bračnim parom Walterom i Clarissom, posjeta porodici jevrejskog bankara Fischela i sporadičnih sastajanja sa ljubavnicom koja se pojavljuje pod pseudonimom Bonadea, ne događa se praktično više ništa. Formalno uzevši, najveći dio teksta sastoji se od razgovora, unutarnjih monologa te pripovjedačevih ili Ulrichovih refleksija. Sljedeća promjena na horizontalnoj ravni zbivanja označava početak druge knjige romana: Ulrichov otac umire, i on odlazi u staru porodičnu kuću negdje u austrijskoj provinciji kako bi prisustvovao sahrani. Tamo susreće svoju »zaboravljenu sestru« Agathu s kojom iz, na prvi pogled, apsurdnih razloga, falsificira očev testament i nakon toga ulazi u čudan odnos koji se neprestano nalazi na granici incesta. Nakon što su riješili pitanja zaostavštine, vraćaju se u Beč, a tamo stara priča o paralelnoj akciji kreće iz početka. Kraj romana, u smislu zatvaranja pripovjednih tokova, ne nazire se ni u brojnim bilješkama, nacrtima koje je Musil ostavio iza sebe. Ti nezavršeni dijelovi više govore o daljem razuđivanju pripovjedne radnje uvođenjem novih likova, nego o kakvu razrješenju pitanja koje je roman na početku postavio. Istraživači Musilova djela već desetljećima pokušavaju iz zaostavštine destilirati nekakav mogući kraj da bi ga potom prikazali kao potvrdu svoje središnje interpretacijske teze. Vjerovatno nema ni smisla tražiti kraj u smislu
18

okončanja vanjske radnje, prije svega zbog toga što je on gotovo nemoguć ako se uzme u obzir koncepcija romana, koja je, osim što njoj govori sam tekst, poznata i iz niza Musilovih eseja, bilješki intervjua. Tako u poznatom intervjuu sa novinarom Oskarom Mariusom Fontanom, objavljenom 1926. godine, Musil naglašava da ne piše historijski roman, objašnjavajući svoj otklon od realizma: »Realno objašnjenje zbivanja manje me zanima. Imam loše pamćenje. Činjenice su povrh toga uvijek zamjenjive. Mene zanima ono što je duhovno tipično, i gotovo bih kazao: sablasno u zbivanju.«2 Musil slično argumentira i u fragmentarnom zapisu O krizi romana (Zur Krisis des Romans) iz 1931. godine, kada kaže da se pojedinačne sudbine ne mogu više naivno smatrati prevažnima kao u realizmu ili naturalizmu, kod Balzaca ili Zole. O tome da se iza sudbine pojedinca skriva tipsko, govori već i psihoanaliza spram koje Musil ipak zadržava određenu dozu rezerve. Pripovijedanje je, smatra Musil, izgubilo na značaju: »Ne želimo više jedni drugima pričati priče. (...) Što je novo, saznajemo iz novina. Ono što se rado sluša smatramo kičem.«3 I u samom romanu eksplicitno se naznačava problem pripovijedanja. U poglavlju Povratak kući (Heimweg), tumarajući kroz vedru bečku noć i razmišljajući o nepreglednoj i sve apstraktnijoj stvarnosti, Ulrich dolazi na ideju da je »zakon onog života za kojim, preopterećeni (...), čeznemo, nije nijedan drugi doli zakon pripovjednog reda! Onoga jednostavnog reda, koji se sastoji u tome da možemo reći: Kada se ovo zbilo, desilo se ono (...). I Ulrich je primijetio da je izgubio smisao za to primitivno epsko za koje se pojedinačni život hvata, premda sve ono što je opće više nije moguće pripovijedati jer ne slijedi neku ‘’nit već se širi u beskonačno istkanoj površini’’4. Ono što se u ovoj refleksiji pojavljuje kao egzistencijalni problem središnjeg lika, ujedno je formalni problem romana5. Nipošto se, dakle, ne može govoriti o Musilovoj nesposobnosti narativnog razvijanja priče; »odbijanje pripovijedanja«6 je, štaviše, od samog početka dio autorove intencije. Najeksplicitnije to dolazi do izražaja u jednoj pripovjedačevoj rečenici iz zaostavštine romana: »Priča ovog romana vrhuni u tome da se priča koja bi se u njemu trebala pripovijedati ne pripovijeda«7. Paradoksalnost ove formulacije upućuje na autoreferencijalnost

2 3 4 5

Was arbeiten Sie? Gespräch mit Robert Musil. (30. April 1926), GW 7, str. 939-942, ovdje str. 939. Robert Musil: Zur Krisis des Romans. In: GW str.1408-1412, ovdje str. 1412 MoE str. 650. Isp. Wolfdietrich Rasch: Der Mann ohne Eigenschaften. Eine Interpretation des Romans .

6 Isp. Dieter Kühn: „Der Mann ohne Eigenschaften“ – Figur oder Konstruktion. U: Neue Rundschau Bd. 91 (1980) H.4. S. 108. 7

MoE, str. 1640.

19

kao važnu odredbu romana: Čovjek bez svojstava je, naime, roman o nemogućnosti romanesknog pripovijedanja i hronološko-mimetičkog poretka. Već se uvodno poglavlje da pročitati kao ironijsko poigravanje sa principom mimeze i diskursom realističkog romana. Roman počinje nekom vrstom fiktivnog vremenskog izvještaja u kojem pripovjedač govori o barometarskom minumumu i maksimumu, gdje se tačno procjenjuje temperatura zraka u odnosu na prosječnu godišnju temperaturu i tome slično da bi na kraju lapidarno zaključio: »Riječju, kojom se činjenično stanje prilično dobro opisuje: Bijaše to lijep avgustovski dan godine 1913.«8 jedan od ustaljenih principa realističko-mimetičkog romana sastoji se u tome da pripovjedač što je podrobnije moguće upoznava čitaoca sa vremenom i prostorom radnje. Musil ovo načelo dovodi do apsurda time što za opis meterološkog vremena citira pseudonaučni stil vremenske prognoze koji se logikom stvari odlikuje najvećom mogućom preciznošću da bi ga onda suprostavio najneodređenijim mogućim opisom. Ni jedan ni drugi opis nisu u stanju odslikati stvarnost, prvi zbog toga jer u svojoj apstraktnosti pojavu o kojoj govori svodi na metereološke veličine i time je čini nepristupačnom za doživljaj i iskustvo, a drugi zbog toga što je neprecizan i što nije kadar odrediti posebnost baš tog »lijepog avgustovskog dana«. Birajući ova dva, u neku ruku, ekstremna međusobno suprostavljena opisa istog fenomana, Musil pokazuje apsurdnost zahtjeva za oponašanjem stvarnosti, a ta njegova intencija biva još jasnije nekoliko redaka kasnije, kada nam pripovjedač pokušava predstaviti Beč kao mjesto zbivanja. Nakon što je opisao velegradsku vrevu koja se ni po čemu ne razlikuje od vreve u drugim metropolama, pripovjedač ironično zaključuje da se »gradovi raspoznaju po njihovom hodu, kao ljudi«, tješeći čitaoca koji za to možda ne bi bio u stanju slijedećim riječima: »Precjenjivanje pitanja gdje se nalazimo potiče iz vremena hordi, kada smo morali pamtiti hranilišta. Bilo bi važno doznati zbog čega se u odnosu na crveni nos zadovoljavamo kazati da je crven, nikada ne pitajući o kojoj se posebnoj vrsti crvene boje radi, premda se to prema duljini talasa može izraziti do u mikromilimetar; a, nasuprot tome, uvijek dosta tačno želimo znati u kojem se gradu nalazimo, iako grad u kojem boravimo predstavlja nešto puno zamršenije. To nam odvraća pažnju od važnijih stvari«.9 Musilova kritika mimetičkog principa sastoji se u sljedećem: želimo li konzekventno slijediti princip oponašanja stvarnosti i vjerno prikazati vanjski svijet, morali bismo pisati prirodnoznanstvena a ne književna djela.

8 9

MoE, str. 9. MoE, str. 9-10..

20

Stoga se Musilov pripovjedač ne pita toliko da li je moguće doslovno preslikati prikazati stvarnost, već da li je to uopće vrijedno pokušavati. Navedeni citati pokazuju, kao što smo već ustanovili, da se Musilov roman autoreferencijalno bavi samim problemom pripovijedanja. Osim ovog »tematiziranja narativnog diskursa unutar narativnog diskursa«, Irmgard Honeff-Becker10 razlikuje još dvije razine autoreferencijalnosti u Čovjeku bez svojstava, tematiziranje književnosti unutar književnosti, odnosno tematiziranje autora autorom. Značajnije nam se od same ove podjele čini činjenica da se autoreferencijalnost Musilovog romana ne sastoji samo u diskurzivnom razmatranju problema pripovijedanja, književnosti ili autorstva, već je konstitutivni element strukture, pripovjednih postupaka i jezičkog stila. Da bi to pokazali, vratit ćemo se ponovno prvom poglavlju koji in nuce demonstrira autorefleksivno jezgro romana. Općenito smo u njemu ustanovili implicitnu kritiku mimetičkog načela. Konkretnije, riječ je o tematiziranju standardnih motiva opisa vremena i mjesta događanja, funkcionalnih konstanti svakog tradicionalnog romana. Diskurzivno skretanje pažnje na sam problem opisa mjesta ili vremena predstavlja samo jednu dimenziju autorefleksivnosti. Neposredno nakon citiranog mjesta koje postavlje u pitanje važnost imena grada, pripovjedač sam daje »opis« tog istog grada: »Na ime grada, dakle, ne traba polagati vrijednost. Kao i svi veliki gradovi sastojao se od neredovitosti, pokliznuća, nedržanja koraka, sraza stvari i prilika, s bezdanim tačkama tišine između njih, od trtina i neprokrčenog, od velikog ritmičkog udara i vječitom neskladu i sudaranju svih ritmova, nalikujući u cjelini ključajućem mjehuru, koji miruje u jednoj posudi koja se sastoji od trajnog materijala kuća, zakona, propisa i povijesnih predanja«. Umjesto realističkog opisivanja materijalnosti fiktivnog zbivališta, pripovjedač čitaoca konfrontira sa jednom posve apstraktnom analizom fenomena grada, koja abstrahira od površine pojava pokušavajući stvari svesti na suštinu. Umjesto konkretnog opisa gradske vreve, pripovjedač koristi opće pojmove »neredovitost«, »pokliznuće«, »sraz stvari i prilika«, umjesto postepenog uvođenja u materijalnost fiktivnog svijeta, čitalac dobija tek deindividualiziranu predodžbu o tome šta predstavlja bit jednog velegrada koja se može odnositi i na bilo koje drugo mjesto zbivanja od onog o kojem je riječ u romanu. Ovim postupkom, koji dosta podsjeća na fenomenološku metodu eidetičke redukcije, autor postiže efekat remećenja estetičke iluzije11

Irmgard Honnef-Becker: Selbstreferentielle Strukturen in Robert Musil „Der Mann ohne Eigenschaften“. U: Wirkendes Wort 1/1994, str. 72-88. 11 Isp. o ovom problemu Eckhard Lobsien: Theorie literarischer Illusionsbildung. Stuttgart: Metzler 1975. Ova studija sumira rezultate istraživanja recepcijsko-estetičke škole okupljene oko Wolfganga Isera i Hansa Roberta Jaussa.

10

21

čiji osnovni garant jeste, između ostalog, i predmetan opis mjesta zbivanja koji čitaocu pruža mogućnost konkretizacije12. Autorefleksivnost Musilovog romana, dakle, ne sastoji se samo u punktualnom tematiziranju pripovjednog postupka, već prožima i sam stil pripovijedanja. To se ne odnosi samo na postupke opisa vremena i mjesta zbivanja, već i na karakterizaciju likova, prikaze događaja, na sve standardne elemente jednog pripovjednog teksta. Autorefleksivnost je dosljedno prisutna i u strukturi radnje, za koju ćemo u jednom od narednih poglavlja (II,4) ustanoviti da je građena kao potpuna negacija tradicionalne aristotelovske koncepcije radnje. Ova, mogli bismo je nazvati, apsolutna autorefleksivnost Musilovog romana može se shvatiti kao dosljedna realizacija ranoromantičarskog programa transcendentalnosti. Kao što je Schlegel govorio o »poeziji poezije«, o Musilovom tekstu možemo govoriti kao o romanu romana, kao djelu koji u svakom elementu i u svakoj dimenziji ogoljava svoj umjetni karakter preispitujući mogućnosti romanesknog pisanja uopće. Upravo se to ispitivanje mogućnosti nameće kao glavni princip Musilovog autorefleksivnog pisanja. Zbog toga ćemo se tzv. »smislu za mogućnost« posvetiti u narednom odjeljku. »Smisao za mogućnost« Četvrto poglavlje romana ključno je za razumijevanje njegove estetske suštine. U njemu narator napušta razinu pripovjednog zbivanja i upušta se u jedno od svojih uobičajenih razmatranja. Takav narativni postupak ponavljat će se u romanu više puta, no čini se da ovo poglavlje, u kojemu je riječ o tzv. »smislu za mogućnost«, po svemu zauzima središnje mjesto u pripovjednom diskursu, tim prije što signifikantno prekida ekspoziciju i tek započeto uvođenje glavnog junaka, koji kako ćemo kasnije vidjeti, predstavlja svojevrsno otjelovljenje »smisla za mogućnost«. Uzimajući naoko banalnu scenu opisa enterijera kuće u kojoj živi Ulrich, »čovjek bez svojstva«, pripovjedač zaključuje da praktično uređenje mjesta stanovanja proističe iz pragmatičkog »smisla za stvarnost«. Ali, to je samo povod za šire razmatranje: »Ako pak postoji smisao za stvarnost, a niko neće sumnjati da je njegovo postojanje opravdano, onda mora postojati nešto što bi se moglo nazvati smislom za mogućnost«.13

Tako i Roman Ingarden u svom već klasičnom djelu Das literarische Kunstwerk. Tübingen: Niemeyer 1965 (1931) koje je postalo polazištem estetike recepcije na str. 362, gdje govori o konkretizaciji književnog djela, pripovjedačeve komentare, opaske odnosno „šematizirana viđenja“, u koje možemo svrstati i Musilov citirani „opis“ vidi u radikalnom kontrastu prema čitateljskom činu konkretiziranja. 13 MoE, str. 16.

12

22

Onaj koji ima smisla za mogućnost, nastavlja pripovjedač, »ne govori da se to i to desilo, da će se desiti; on izmišlja: Ovdje bi se nešto moglo, trebalo i moralo desiti«. Zbog toga, smisao za mogućnost se može definirati kao sposobnost »da se misli sve što bi se isto tako moglo desiti i da se ono što jeste ne smatra važnijim od onog što nije«. Posjedovati smisao za mogućnost, međutim, nipošto ne znači gubljenje smisla za stvarnost; to bi, kako pripovjedač kaže, prouzročilo umobolnost. Dapače, ove dvije sposobnosti su itekako povezane, one, štaviše, prožimljuju jedna drugu: »Moguće ne podrazumijeva samo snove nervno poremećenih osoba nego i još neprobuđene božije namjere. Mogući doživljaj ili moguća istina nisu jednaka stvarnom doživljaju i stvarnoj istini, manje su u skladu sa vrijednošću onoga što je stvarno, oni, barem prema mišljenju njihovih pristalica, sadrže nešto odistinski božije u sebi, vatru, poletnost, graditeljsku volju i svjesni utopizam koji se ne boji stvarnosti ali je shvaća kao zadatak i izmišljaj«.14 Idejno - povijesna pozadina »smisla za mogućnost« Prije nego se pozabavimo estetskom suštinom i poetskom eksplikacijom Musilovog »smisla za mogućnost«, valjalo bi nakratko osvijetliti idejnopovijesni horizont unutar kojeg Musil razvija svoju, uvjetno rečeno, »teoriju« mogućeg. Prije svega, Musilova fasciniranost mogućnošću kao ontološkom i estetskom kategorijom u skladu je sa trendovima koji su se razvijali u univerzitetskoj filozofiji oko 1910. godine, dakle, u doba sazrijevanja Musilove ideje o romanu. U veoma kratkom razdoblju, izlazi niz radova koji se bave kategorijom mogućnosti. Gallinger objavljuje 1912. godine studiju Problem objektivne mogućnosti (Das Problem der objektiven Möglichkeit), Verweyen 1913. godine Filozofiju mogućeg (Philosophie des Möglichen), a Geysers dvije godine kasnije svoju Opću filozofiju (Allgemeine Philosophie) velikim dijelom zasniva upravo na principu mogućnosti, Meinong svoju knjigu, objavljenu također 1915. godine, naslovljuje Mogućnost i vjerovatnoća (Möglichkeit und Wahrscheinlichkeit), a od brojnih ostalih radova koji se direktno ili indirektno bave ovom temom, spomenut ćemo još Faustovu Misao mogućnosti (Möglichkeitsgedanke) i knjigu Mogućnost i stvarnost (Möglichkeit und Wirklichkeit) Nikolaia Hartmanna koje su objavljene 30-ih godina. Niz dakako nije potpun, ali dovoljan je da ilustrira da Musilovo zanimanje za pitanje mogućeg nije predstavljalo izoliran slučaj.15
14 15

MoE str.16. Djela o fenomenu mogućnosti navedena prema: Michael Jakob: „Möglichkeitssinn“ und

23

Moguće u idejnoj povijesti neraskidivo je vezano za teološki ili prototeološki diskurs u antičkoj filozofiji, koji se kasnije nastavio u srednjem vijeku, gdje se raspravljalo o tome da li je Bog svemoćan i beskonačan.16 Ako jeste svemoćan, onda je postojeći svijet samo jedan od onih koji je mogao stvoriti, jedan od mogućih svjetova (Leibniz), tako da se izvodi logičan zaključak da »kosmos, zamišljen kao konačan, ne iscrpljuje niti može iscrpiti beskonačni univerzum mogućnosti bitka - a time i: mogućnosti božije svemoći«17. Početak novovjekovlja obilježen je polaganim detroniziranjem Boga i prevazilaženjem gnoze18, a božije atribute, u procesu »naricističke identifikacije«19, prisvaja čovjek. Tako moguće prelazi u domen humanuma, i na pozornicu stupa stvaralački čovjek koji odbacuje »apsolutizam stvarnosti«20. Zanimljivo je da je sama srednjovjekovna gnoza, ne svojom voljom, pospješila ovaj proces idealiziranjem onostranosti; postojeći svijet predstavljala je kao prolaznu stanicu, kao nužno zlo, na putu kao boljem svijetu koji se nalazio s onu stranu iskustva. Tako onostranost postaje pribježište ljudske nade21, a u jesen srednjovjekovlja22 na stvarnost se sve više gleda kao na izvor svih zala, što neumitno vodi snaženju volje za prevazilaženjem stvarnosti prema principu mogućeg. Istina, taj proces se ne odvija više u znaku srednjovjekovne omnipotentia dei; čovjek uzima stvari u svoje ruke i svijet počinje shvatati kao nešto što je promjenjivo, i što je još važnije: kao nešto što sam može promijeniti. Očigledni simptomi ove promjene duhovne paradigme jeste uspon prirodnih znanosti i razvitak racionalističke filozofije. Hipoteza postaje mnogo više od puke metode, ona je ključni strukturni elemenat novog svjetonazora, prema kojem data stvarnost, »faktički neksus«, gube na značaju. Princip mogućih svjetova doima se toliko plodnim da se suglasje hipotetičkih konstrukcija sa stvarnim svijetom javlja kao slučajnost.
die Philosophie der Möglichkeit. U: Text + Kritik 21/22 (1983). Treće izmijenjeno izdanje. Str. 13-36. 16 Vidi Hans Blumenberg: Nachahmung der Natur. Zur Vorgeschichte der Idee des schöpferischen Menschen. U: H.B.: Ästhetische und Metaphorologische Schriften, Frankfurt am Main 2001, str. 9-46. 17 Blumenberg: Nachahmung der Natur, str. 35 18 Vidi Hans Blumenberg: Die Legitimität der Neuzeit. Drugo prošireno izdanje. Frankfurt am Main 1999, str. 148. 19 Horst E. Richter: Der Gotteskomplex. Die Geburt und die Krise des Glaubens an die Allmacht des Menschen. Reinbeck bei Hamburg 1979, str. 23. 20 Hans Blumenberg: Arbeit am Mythos. 21 Isp. Blumenberg: Die Legitimität der Neuzeit, str. 150. 22 Johann Huizinga: Herbst des Mittelalters

24

Ovdje, prema Blumenbergu, postaje razvidno u čemu je ontološka prednost »smisla za mogućnost«: to je istom imanentna ideja slobode koja se još kod Descartesa očituje kao »nezavisnost racionalne formule od faktičkih datosti«. Jer sada »čovjek sebi bira svijet, kao što je Bog od svih mogućih izabrao jedan svijet koji je stvorio«23. Blumenbergova idejnohistorijska analiza pokazuje koliko usko je pojam mogućnosti vezan za pojam stvaranja. Odatle je samo jedan korak do, u biti, romantičarske teze da umjetnost ne oponaša vanjski svijet u smislu pukog preslikavanja činjeničnih datosti, nego da ona oponaša čin stvaranja kao takav. Na početku novovjekovlja umjetnost se javlja sa sasvim novom ambicijom: »ne da prikaže nego da realizira jedan (vlastiti) svijet«.24 Njena namjera više nije prevenstveno da prikaže dualizam između činjeničnog i svijeta kakav bi trebao biti, nego »da se smjesti u prostor onoga što Bog i priroda nisu ostvarili«, pa se svako umjetničko djelo može uzeti kao uprizorenje »stvarnosti mogućeg«25. Ova promjena funkcije umjetnosti skopčana je sa promjenom pojma stvarnosti u novovjekovlju. Stvarnost se više ne shvaća kao originalni samosvojni kvalitet činjeničnih datosti nego kao otjelovljenje određene »sintakse elemenata«. Stvarnost, dakle, sada postaje »neka vrsta teksta koji se konstituira tako što slijedi određena pravila unutarnje konzistencije«26. Pošto je kontekst stvarnosti, naravno, beskonačan, umjetnost, koja se upinje konkurirati prirodi, postavlja sebi zadatak da tu potencijalnu beskonačnost također realizira. Ne ulazeći, za sada, dalje u filozofijske implikacije, mislim da smo dovoljno osvijetlili ontološki kvalitet kategorije mogućeg i pokazali da je umjetnost eminentno mjesto realizacije te kategorije. Istina, Blumenbergovo epohalno određenje umjetničkog kao stvarnosti mogućeg, nužno ostaje na veoma apstraknoj razini, ne ulazeći previše u formalne osobenosti pojedinih umjetnosti. Zadatak nauke o književnosti bi bio da sistematski pokuša istražiti koja su to svojstva književnog djela (pa i pojedinih književnih vrsta) koja, eventualno, uprizoruju moguće kao ontološku kategoriju.

Blumenberg: Nachahmung der Natur, str. 41. Hans Blumenberg: Wirklichkeitsbegriff und Möglichkeit des Romans. U: H.B.: Ästhetische und Metaphorologische Schriften, op. cit. str. 61. 25 ibidem str. 62. 26 ibidem str. 64
24

23

25

»Smisao za mogućnost« kao Musilov poetski princip Vratimo se sada funkciji »smisla za mogućnost« u Musilovom romanu. Začudno je što se takvom središnjem pojmu u Musilovoj koncepciji djela u literaturi ne posvećuje odveć velika pažnja. Jedino je Thomas Pekar u svojoj kratkoj studiji pravilno spoznao da je riječ o »poetološkom principu«27, premda se njegova analiza zadržava na površini, a zaključci ostaju isuviše uopćeni. Stariji radovi bave se, i to tek ovlaš, uglavnom duhovnopovijesnim uticajima i paralelama. Gerhart Baumann28 tako u »smislu za mogućnost« pronalazi tragove asocijativne lucidnosti romantičarskog duha, ali se pri tome zadržava samo na intuitivnom uvidu, ne upuštajući se u širu elaboraciju. Renate von Heydenbrand u svojoj opsežnoj studiji o duhovnim uticajima na Musila, ovaj pojam dovodi u vezu sa Nietzscheovim perspektivizmom: »Smisao za mogućnost je sumnja u jedinstvenost i neoborivost faktičkog, ali i u jedinstvenost i neoborivost normalnog tumačenja faktičkog. U ovom drugom smislu, nazire se već kod Nietzschea.«29 Michael Jacob30 smisao za mogućnost posmatra uglavnom u kontekstu subjektivnosti i, bez detaljnijih analiza, ali sa dosta emfaze, ispravno ga prepoznaje u liku Ulricha. Konačno, Albert Kümmel31 uočava paralele sa Leibnizovom tezom o najboljem od svih mogućih svjetova, i pokušava, vrlo uvjerljivo, »smisao za mogućnost« protumačiti iz vizure teorije haosa i entropije, premda i njegov rad, iako obiluje citatima iz Musilovog romana, pati od nesistematičnosti i zanemarivanja primarno književnih kategorija. Upravo je Musilova zasluga i originalnost, prije svega, u tome, što je kategoriju mogućnosti, za kojeg smo vidjeli da predstavlja jednu krajnje bitnu ontološku odrednicu u samodefiniranju subjekta, prenio na područje književnosti pretvorivši je u, tu se možemo složiti sa Pekarom, u temeljni poetološki i poetski princip vlastitog romana. Izrazimo ovdje, u vezi s tim, sljedeću tezu:

Thomas Pekar: Ordnung und Möglichkeit. Robert Musils „Möglichkeitssinn“ als Poetologisches Prinzip. Oldenburg 1990. 28 Gerhart Baumann: Robert Musil. Eine Vorstudie. In: Germanisch-Romanische Monatsschrift Bd. 66 (1952/53). S.292-316, posebno str. 302. 29 Renate von Heydenbrand: Die Reflexionen Ulrichs in Robert Musils Roman „Der Mann ohne Eigenschaten“. Münster 1966: „Möglichkeitssinn ist der Zweifel an der Einzigkeit und Unumstößlichkeit des Faktischen, aber auch an der Einzigkeit und Unumstößlichkeit der normalen Deutung des Faktischen. in diesem zweiten Sinne ist er schon bei Nietzsche vorgezeichnet.“, str. 42 30 Michael Jakob: „Möglichkeitssinn“ und die Philosophie der Möglichkeit, op cit. 31 Albert Kümmel.:Möglichkeitsdenken. Navigation im fraktalen Raum. In: Weimarer Beiträge Jg. 41 H.4 (1995) S.526-546.

27

26

Musil je umjetničko odnosno književno (u njegovom slučaju romaneskno) shvaćao kao jedini oblik realizacije mogućeg, a moguće kao najvažniju odrednicu umjetničkog. Stoga se roman Čovjek bez svojstava može uzeti kao pokušaj konzekventnog (samo)ostvarivanja tog principa. Nastojat ćemo to u narednom odjeljku pokazati analizom strukture radnje romana. Struktura radnje »Čovjeka bez svojstava« i »smisao za mogućnost«. U prvom dijelu prve knjige (19 poglavlja) Musilovog romana dominiraju statični opisi prostora (1-2. poglavlje), likova (3-6., 12., 14. i 18. poglavlje), esejističke digresije (4., 8, 15.-16. poglavlje) i analeptičko pripovijedanje (9-11. poglavlje). Na neposredno zbivanje u pripovjednoj sadašnjosti odnose se 7. poglavlje koje prikazuje početak Ulrichove afere sa Bonadeom, djelomično 14. i 17. poglavlje u kojem se pripovijeda Ulrichova posjeta Clarissi i Walteru, njegovim prijateljima iz mladosti, te konačno 19. poglavlje, gdje Ulrichov otac u pismu od sina traži da se preko poznanstava i rodbinskih veza uključi u pripremu obilježavanja jubileja 70. godina carevanja Franje Josipa, dakle u aktivnosti koje će pripovjedač kasnije ironično nazvati »paralelnom akcijom«. Istina, i u drugim poglavljima, posebno u onom o suđenju silovatelju Moosbruggeru, ima elemenata linearnog vanjskog zbivanja, međutim, to zbivanje ima za funkciju da uprizori stanja ili opiše likove, što se vidi po dominantnom iterativnom stilu pripovijedanja32. Iteracijom je u dobroj mjeri obilježeno i pripovijedanje Ulrichove posjete, jer ima više za cilj da karakterizira odnose među prijateljima, nego da prikaže nešto novo, jer stanje koje Ulrich zatiče u kući Waltera i Clarisse isto je stanje kao i prije te posjete, a kako se kasnije vidi, ono se ni nakon posjete ne mijenja. Dakle, jedini pripovjedni segmenti, koji dovode do promjene postojećeg stanja, makar na mikrorazini, u ovom dijelu romana predstavljaju Ulrichovo osvajanje Bonadaee, i posljednje poglavlje u kojem Ulrich čita očevo pismo. Ispitajmo njihovu funkciju za dalji tok radnje. Pripovjedni segment o sklapanju poznanstva sa Bonadeom jedan je od rijetkih u ovom dijelu romana koji je dobrim dijelom ispričan pripovjednim načinom scenskog prikaza33, koji inače od svih pripovjednih načina (izvještaj, opis, komentar/refleksija34) najviše naginje neposrednoj događajnosti. Stoga se on najviše koristi kada se neka faza radnje želi posebno istaknuti.

Vidi Gerard Génette: Die Erzählung. München 1998, str. 83-84. Vidi terminologiju kod Eberhard Lämmert: Bauformen des Erzählens. Stuttgart: Metzler 1970 (1955)., str. 90-94. Usporedi i:. i Jochen Vogt: Aspekte erzählender Prosa. Eine Einführung in Erzähltechnik und Romantheorie. Opladen: Westdeutscher Verlag 1990., str. 143-192. i Jürgen H. Petersen: Erzählsysteme. Eine Poetik epischer Texte. Stuttgart: Metzler 1993., posebno str. 80-81.
33 34

32

Vogt; Aspekte erzählender Prosa, op.cit. 143-192.

27

Bonadea, zgodna supruga nekog uglednog bečkog buržuja, čiji identitet pripovjedač ne otkriva, pronalazi Ulricha kako pretučen i bez svijesti leži na ulici. Nakon što ga primi u kočiju i upita šta mu se dogodilo, Ulrich relativizira tuču u koju je bio umiješan - za njene uši grotesknim povezivanjem sporta i mistike. Bonadea reagira osjetljivo na pominjanje tjelesnosti pri kraju razgovora u kočiji i već sljedeću večer postaje Ulrichova ljubavnica. U pomenutoj sceni dolaze do izražaja dvije glavne karakteristike ovoga lika: izražena čulnost, koja Ulricha u jednom razgovoru sa Diotimom o Bonadei, navodi na to da je nazove »nimfomankom« i ništa manje istaknuta potreba za održavanjem građanskog statusa koji ima kao supruga anonimnog bečkog uglednika. Ta obilježja Bonadea ne gubi do kraja romana, čak se i u skicama iz zaostavštine pojavljuje nacrt scene u kojoj Bonadea pokazuje oduševljenje zbog velikog broja muškaraca koji se spremaju u rat (str. 1903). Kao što vidimo, poglavlje o početku afere sa Bonadeom moglo bi se shvatiti kao peripetija koja započinje pripovjedni zaplet. U nekoliko navrata, Bonadea posjećuje Ulricha, on potom ravnodušno prekida odnose s njom i odbija pokušaje ponovnog približavanja. Međutim, cijeli kompleks zbivanja sa Bonadeom nema nikakvu kauzalnu funkciju u pretpostavljenoj cjelini radnje. A ni unutar same sekvence ne dolazi do formiranja čvrstog kauzalnog neksusa: na Ulricha ovi susreti nemaju nikakvog uticaja, a ni Bonadea ne doživljava nikakvu značajniju promjenu – osim što je jednog ljubavnika zamijenila drugim. Događaj u Lotmanovom smislu, u slučaju Bonadee predstavljao bi njen preobražaj, razrješenje unutarnjeg psihološkog konflikta između dva elementa koji je bitno određuju: jakog seksualnog poriva i potrebe za održavanjem privida građanske serioznosti. Pripovjedna sekvenca o Bonadei može nam poslužiti kao primjer za strukturnu koncepciju radnje. Najveći dio pripovjednih tokova (Diotima/ Arnheim, Moosbrugger, Clarisse/Walter, Gerda Fischel, Sepp itd.) ostaju odvojeni jedni od drugih, između njih se ne uspostavlja kauzalna veza, premda se nekada, više neobavezno, dodiruju, i to prije svega preko Ulricha koji jedina njihova zajednička tačka na razini pripovjedne radnje. Zbog toga ćemo se, za sada, još malo zadržati na pojedinim pripovjednim tokovima. Zbivanja vezana za lik Ermelinde Tuzzi također su obilježena statičnošću. Ulrich, kojega možemo tretirati kao zastupnika pripovjedača u fiktivnom svijetu, Diotimu upoznaje najprije posredno, preko poznanika, a utisci dobiveni iz razgovora o svojoj rođaki navode ga na to da je okarakterizira kao »duhovnu ljepotu« (str. 92) ironično je nazivajući Diotima. Podtekst ovog mitološkog imena, poznatog iz Platonove Gozbe određen je idealizmom, koji se ispostavlja kao osnovno obilježje karaktera ovog lika. Diotima sama

28

potvrđuje nešto kasnije (str. 93), da uopće nije u stanju voditi razgovore koji bi pali ispod zamišljenog visokog nivoa. No pri prvom susretu sa Ulrichom, pokazuje se i njena druga strana. Diotima, naime, osjeća snažnu tjelesnu privlačnost prema Ulrichu, ali taj osjećaj potiskuje tako što svog rođaka počinje »duhovno sažaljevati« (str. 93). Istovremeno, simptomatično je da Ulrich Diotimu doživljava prije svega kao upečatljivu tjelesnost: »Ulrich se osjećao kao da ga pritišće nešto neprijateljsko, žudnja da ozlojedi ovu nasmiješenu ženu, iako nije mogao sasvim umaći njezinoj ljepoti«.35 Time se sugerira da je Diotima lik koji se nalazi u procjepu između potisnute tjelesnosti i izražene produhovljenosti. Ovaj dualizam posebno će doći do izražaja u odnosu prema Arnheimu. Već od prvog susreta, Dotima prema pruskom magnatu i tankoćutnom publicisti osjeća izuzetnu naklonost koja s njegove strane biva uzvraćena. Ona se vremenom sve više povećava, kulminirajući u Arnheimovoj nedvosmislenoj ponudi Diotimi da mu postane žena. Diotima je, dakle, kao i većina ostalih likova ambivalentno koncipirana, ona je nosilac radnje u »semantičkom polju koje se sastoji od količine suprostavljenih elemenata« (Lotman). Premda su, kao i u Bonadeinom liku, sadržane sve predispozicije za unutarnji zaplet koji bi, prema Aristotelovoj koncepciji radnje, nagovještavao njegovo dinamično razrješenje, do tog raspleta ne dolazi. Privremeno rješenje samo pokriva imanentna protuslovlja i kao takvo izaziva Ulrichove ironično-zajedljive komentare. Diotima se, naime, počinje baviti seksologijom, pokušavajući na taj način tjelesnost podići na višu razinu, produhoviti je i time potisnuti. Kratka analiza ove dvije odvojene pripovjedne sekvence čiji su nosioci dva ženska lika pokazuje da Musil unutarnju radnju likova koncipira tako da u nju otpočetka ugrađuje zaplet – uglavnom kao sukob dvaju suprostavljenih karakternih osobina ili principa – odgađajući njegovo razrješenje unedogled. Ne dolazi do događaja u Lotmanovom smislu, kao prekoračenja granice semantičkog polja, nego zaplet u neku ruku stagnira, duplicira se i varira, ili u najboljem slučaju, prividno rješava njegovim zatomljavanjem, kojega su, barem u Diotiminom slučaju, svjesni i sami likovi. Sličan postupak vođenja radnje primjetan je i na makrorazini pripovjednog zbivanja. Makrorazinom zbivanja odnosno radnje možemo nazvati onaj aspekt fiktivne priče koji predstavlja zajednički imenitelj pojedinih pripovjednih tokova. U Musilovom romanu to je u svakom slučaju tzv. paralelna akcija, tim prije što su s njom na ovaj ili onaj način povezani gotovo svi važniji likovi. Osim toga, kao simulacija povijesnog zbivanja, paralelna akcija se izdiže iznad pojedinačnih »subjektivnih« pripovjednih tokova prikazujući se kao njen imaginarni društveni zbir i stjecište.
35

MoE, str. 93.

29

U kompleks paralelne akcije Ulrich se uključuje nakon prispijeća očevog pisma (19. poglavlje), u kojem ugledni liberalni pravnik svog sina obavještava da visoki krugovi pripremaju značajnu »otadžbinsku akciju«, te od njega traži da posjeti svoju rođaku Ermelindu Tuzzi, koja slovi kao jedan od pokretača tih aktivnosti. Tako se kao žarište zbivanja u drugom dijelu romana (od 20. poglavlja) nameće »paralelna akcija«, nastojanje da se 70-godišnji jubilej vladavine Franje Josipa obilježi na posebno spektakularan način, koji bi poslužio kao putokaz, i to ne samo austrijskom društvu, već i u širim okvirima. Taj događaj »Austriju bi stavio ispred svih drugih« i time poslužio kao smjernica »cijelom svijetu« da ponovno otkrije svoju stvarnu suštinu. Na prvoj sjednici paralelne akcije, Ermelinda Tuzzi, u čijem salonu se se okupili znanstvenici, umjetnici intelektualci i predstavnici političke, vjerske, privredne i vojne elite, otkriva da obljetnicu ne bi trebala biti popratiti tek uobičajena manifestacija, već da je ona prilika da se iznađe patriotska ideja koja bi objedinila sve produktivne snage u društvu. Paralelna akcija zapravo ima za cilj da se pripremom obilježavanja jednog raritetnog jubileja ponovno domogne metafizičkog smisla, koji se izgubio u jeku modernog raslojavanja društva, tehnizacije i »prevrednovanja svih vrijednosti«: »Ako se nameće pitanje da li su vrijeme i današnji narodi uopće sposobni za velike zajedničke ideje, mora se i smije dodati: ideje izbaviteljske snage! Uistinu, radi se o izbavljenju, o izbaviteljskom poletu (...); premda ga sada i ne možemo tačno zamisliti. On mora proizići iz cjeline, ili ga neće ni biti.«36. Diotima ovdje formulira željeni telos paralelne akcije. Međutim, umjesto očekivane sinteze - očekivane barem iz perspektive likova koji su nosioci projekta - zvanice iznose posve različite pa i oprečne stavove. »Nijedna od njih«, zaključuje Diotima, ne posjeduje objediniteljsku snagu.« (str. 178) Stoga se sjednica završava zaključkom grofa Leinsdorfa da se donese rezolucija o načelnoj spremnosti prisutnih da ideju, kada bude pronađena, sprovedu u djelo. Slično se dešava i na svakoj narednoj sjednici. Donose se zaključci koji nisu ništa nego neprestano odlaganje. Time se pokazuje da intelektualne aktivnosti paralelne akcije slijede princip tautologije. Zbog toga se grof Leinsdorf u narednoj fazi više oslanja na neposredne građanske inicijative, nadajući se da će iz njih izrasti pokret »iz središta naroda« koji bi imao jak sintetitički naboj. Nakon što je mobilizirao javno mnenje i ponukao predstavnike svih slojeva da daju svoj doprinos osmišljavanju velikog »događaja«, - dešava se, međutim, da umjesto željene sinteze na stol sekretara paralelne akcije, svakodnevno stižu potpuno disparatni prijedlozi koji govore o raslojenosti modernog društva koje više ne ujedinjuje zajednička ideja;
36

MoE, str.179

30

ono je rascjepkano u bezbrojne interesne sfere. Najbolji primjer za to daje 81. poglavlje gdje Ulrich ne stiže izaći na kraj s potpuno proturječnim inicijativama različnih udruženja od kojih svaka zastupaju svoje interese: »Ništa ga tako nije čudilo kao broj postojećih udruženja. Javljala su se udruženja za vodu i za zemlju, udruženja za umjerenost i za uživanje pića, ukratko udruženja i protuudruženja. Ova udruženja podržavala su nastojanja svojih članova, a priječila nastojanja drugih. Stvarao se dojam da svaki čovjek pripada najmanje jednom udruženju.«37 Satirički skicirana društvena realnost govori o nemogućnosti da se tako suprostavljena stremljenja podvedu pod neku jedinstvenu ideju. Proces diferencijacije u modernom građanskom društvu doveo je do njegove pluralnosti ali i potpune razjedinjenosti. Ono što čelnici paralelne akcije pokušavaju postići jeste ponovno pretvaranje građanskog društva u predmodernu zajednicu (Gemeinschaft), u kojoj nije postojao konflikt između privatnog i javnog interesa.38 Aktivnosti intelektualne elite pokazuju dakle njenu potpunu duhovnu razjedinjenost. Umjesto objedinjenja postojećih ideja, neprestano se iznose nove koje su uglavnom u potpunom neskladu sa već iznesenim prijedlozima. Isto se, kao što smo maločas vidjeli, dešava i sa pokušajem da se ta velika ideja – Lyotardova velika priča – materijalizira u nekakvom svenarodnom pokretu. Organski cjelovito društvo, kakvim ga zamišlja grof Leinsdorf, u moderni više ne postoji. Ono je sazdano od potpuno suprostavljenih, sitnih interesa, a njihovi nosioci poput Leibnizovih »monada bez prozora« lutaju njime ne dodirujući se međusobno, slijepa jedna za druge. Kao i na mikrorazini likova i pojedinih pripovjednih sekvenci, i na makrorazini zbivanja, koju možemo poistovjetiti sa paralalelnom akcijom, pojavljuju se elementi zapleta, koji stvaraju određenu napetost. Međutim, umjesto da se radnja odvija u pravcu raspleta, odnosno, u ovom slučaju, pronalaženja izbaviteljske ideje i njene materijalizacije, čime bi se prevazišla duhovna i fizička podijeljenost društva, ona se, širi unedogled. Umjesto dijalektičke koncentracije, javlja se potpuna disperzija. Nalaženje izbaviteljske ideje trebalo bi riješiti društveno-povijesna proturječja u koja se zaplela austrougarska monarhija. To bi predstavljalo događaj u Lotmanovom smislu. To grčevito iščekivanje događaja posebno je naznačeno u iscprnom prikazu posljednje sjednice paralelne akcije, koja obuhvata pet posljednjih poglavlja druge knjige romana. Ironija je prepoznatiljiva već i u naslovima poglavlja čiji prvi dio glasi »Veliki događaj u
MoE, str. 347. Vidi o ovoj temi zbornik: Građansko društvo i država. Izbor Zoran Pokrovac. Zagreb: Naprijed 1991.
38 37

31

nastajanju«. Potraga za spasonosnom formulom završava se na kraju tako što se politička elita naglo odlučuje za prijevremeno obilježavanje jubileja, koje se ni po čemu neće razlikovati od sličnih manifestacija te vrste. Uticajni krugovi se na taj korak odlučuju jer je stigla dojava da inostrani krugovi pripremaju održavanje Svjetskog mirovnog kongresa čime bi Austro-Ugarskoj ispred nosa ukrali autorstvo nad uprizorenjem velikog povijesnog događaja. Tako se mukotrpna potraga za izbaviteljskom idejom završava farsom; umjesto očekivanog događaja, koji bi proistekao iz razrješenja društveno-povijesnih proturječja, dobivamo njegov surogat. Kasniji razvoj radnje koji se tek može nazrijeti iz nedovršenih poglavlja i bilješki govori o početku svjetskog rata, koji se, istina, i u radnji dovršenog dijela romana ukazuje na horizontu. I sam Ulrich, koji je zbog svoje intelektualne britkosti i postavljen na mjesto sekretara ovog otadžbinskog projekta, zamoljen od svog prijatelja generala Sturma von Bordwehra za pomoć pri sastavljanju izvještaja za Ministarstvo rata, sažima rezultate proturječnih rasprava na sjednici: »Javi im«, reče Ulrich, »da je na djelu Hiljadugodišnji vjerski rat˙(...). Ministarstvo rata stoga mirno može sačekati sljedeću masovnu katastrofu« (str. 1038).

***

Iz ove kratke analize mikrorazine i makrorazine zbivanja moguće je izvući sljedeće zaključke: 1. Kako na mikro, tako i na makrorazini zbivanja uočljiva je konfiguracija zapleta uobičajena za tradicionalnu koncepciju radnje, kakvu poznajemo još od Aristotela. Međutim, i na jednoj i na drugoj razini dešava se da umjesto dinamičnog razvoja radnje u pravcu razrješenja prikazanog konflikta zbivanje stagnira. Umjesto da krene u pravcu očekivanog događaja, ono se ponavlja i varira, tako da se početna konfiguracija konflikta dodatno komplicira. 2. Imajući u vidu autoreferencijalni impetus romana, sigurno je da roman u metatekstualnom diskursu baš i smjera na tradicionalnu koncepciju pripovjedne radnje te da je zbivanje upravo koncipirano kao dekonstrukcija Aristotelovske teorije zapleta. 3. Ovakva koncepcija radnje romana u neposrednoj je vezi sa poetskim principom smisla za mogućnost i predstavlja njegov strukturni izraz.

32

Prve dvije teze smo dokazali prethodnom analizom. Posvetimo se sada tezi da je skicirana struktura romana replika mogućnosti kao poetskog/ poetološkog principa. Aristotelovski zaplet polazi od zatvorene strukturirane cjeline u kojoj svaki element radnje ima svoju tačno preododređenu funkciju. Poznato je da antička drama kao paradigma takvog zapleta već nakon ekspozicije pokazuje konflikt koji načelno može imati samo dva rješenja, od kojih je pak u skladu sa žanrovskim kodom faktički moguće samo jedno, naime, propast junaka u sukobu sa sudbinom. U tom smislu, aristotelovska koncepcija radnje je bitno deterministička, što opet znači da ona slijedi princip nužnosti zbivanja koji per definitionem podrazumijeva jedno rješenje zapleta. Upravo tu Musil suprostavlja princip mogućnosti zbivanja. Za rješenje konflikta roman nagovještava više mogućnosti, već samim time što gotovo svaki lik djeluje kao nosilac određene ideje koja može predstavljati odgovor na zagonetku kojoj je izložena paralelna akcija, naime, nalaženju izbaviteljskog modusa. Broj takvih modusa u toku zbivanja se ne smanjuje, nego neprestano povećava, što se vidi po uvođenju novih likova u posljednjim dovršenim poglavljima romana a i u bilješkama iz zaostavštine (Lindner, Schmeisser). Nijedan od ovih likova ne odnosi prevagu, štaviše, gotovo svi su s većim ili manjim intenzitetom predmet satiričkog diskursa romana39 koji ogoljava nedostatnost njihovih ideja ili principa življenja i njihovu nepodesnost da postanu tražene izbaviteljske ideje. Ulrich pak, kao alter ego pripovjedača, uglavnom reagira na ideje drugih, otkrivajući u njima tragove lažne ideološke svijesti. Strukturni odraz smisla za mogućnost jeste stoga dodatno kompliciranje zapleta. Na makrorazini zbivanja možemo govoriti o svojevrsnom neprestanom dopunjavanju ili širenju peripetije, kao početne faze aristotelovske radnje. Stoga bi vjerovatno bilo pogrešno reći da je riječ o statičnoj strukturi, prije bi se moglo reći da je dinamiziranje usmjereno prema unutrašnjosti konflikta, a ne prema vani odnosno njegovom rješenju. Za opis ovakve strukture romana koja po svemu odstupa od uobičajenih modela oblikovanja pripovjednog svijeta Albert Kümmel se poslužio uspješno pojmom entropije40, koji potiče iz termodinamike a preko teorije informacija prodire i u znanost o književnosti41. Entropija predstavlja mjeru
Isp. Helmut Arntzen: Satirischer Stil. Zur Satire in Robert Musils Roman „Der Mann ohne Eigenschaften“. 3. überarbeitete Auflage. Bonn 1983. 40 Kümmel: M op.cit. str. 532 41 Vidi u: Umberto Eco u Opera aperta. Forma e indeterminazione nelle poetiche contemporanee. Milano 1962. Navođenje prema našem prijevodu Nike Miličevića: U.Eco: Otvoreno djelo. Sarajevo 1965. O entropiji vidi posebno poglavlje Otvorenost i teorija informacije, str. 91-132.
39

33

količine mogućih informacija u datom kontekstu, što je ta količina veća, stepen reda je manji, a entropija se povećava. Kao što se u termodinamici maksimalna entropija može poistovijetiti sa haosom, u teoriji informacije, ona bi značila potpuni nered koji ne bi omogućivao nikakvu informaciju jer bi omogućivao sve informacije. Isto tako, stanje u kojem je entropija ravna nuli, u termodinamici bi bilo označeno termičkom smrću, a u teoriji informacija to bi značilo da nikakva nova informacija ne bi bila moguća jer je određeni makar i minimalni stepen nereda njena neophodna pretpostavka. U estetskom diskursu, prema Umbertu Ecu, moguće je razlikovati dva tipa poetike: zatvoreni koji teži smanjivanju entropije povećanjem stepena reda odnosno probabilnosti i otvoreni koji entropiju povećavaju u organiziranom neredu.42 Preneseno na naš problem pripovjedne radnje, može se zaključiti da aristotelovska teorija zapleta zbog svoje izražene teleologije, odnosno usmjerenosti ka jednom rješenju, podrazumijeva visok nivo probabilnosti i izuzetno nizak nivo entropije. Paul Riccoeur je stoga lucidno primijetio da je Aristotelova poetika i nastala iz potrebe da prirođeni nered historije (odnosno života) nadvlada i pretvori u red poetskim činom. Aristotel u sastavljanju tragičke pjesme »vidi pobjedu sklada nad neskladom«43. Musilov smisao za mogućnost pak podrazumijeva povećanje entropije na razini narativne radnje postavljajući u stanje istog stepena vjerovatnoće sva moguća rješenja zapleta neprestano povećavajući njihov broj. Uistinu, roman se dade pročitati kao negativni komentar Aristotelovske koncepcije zapleta; njegova intencija je, čini se, usmjerena protiv reda koji se pojavljuje kao kontrapunkt smisla za mogućnost44. Narativna radnja Čovjeka bez svojstava stoga se uistinu može usporediti sa termodinamičkim sistemom45 na prijelazu u stanje turbulencije, a zapravo sa stanjem povijesnog trenutka u ukupnosti svojih mogućnosti pred veliku eksploziju, odnosno Prvi svjetski rat. Još jedan strukturalni fenomen romana, na koji Kümmel upozorava, zaslužuje posebnu pažnju. Čitalac, naime, ostaje zatečen diskrepancijom između količine informacija koju roman neprestano gomila i utiska da se radnja ne pomjera s mjesta. Taj efekat nastaje zahvaljujući principu holograma ili mise-en-abyme46
Vidi Eco: Otvoreno djelo, (1965) op. cit. , str. 116. Pol Riker: Vreme i priča. Prvi tom. Prevele s francuskog Slavica Miletić i Ana Moralić. Sremski Karlovci; Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića 1993, str. 45 44 Isp. Pekar: Ordnung und Möglichkeit, op. cit. str.18. 45 Vidi Kümmel, str. 539. 46 Ovu sintagmu J. Ricardou je preuzeo od Andre Gidea i razvio je u teorijski pojam koji označava jedan oblik književne rekurzivnosti a time i autoreferencijalnosti pri kojoj se najmanje jedan element neke nadređene formalne ili tematske razine pojavljuje i na podređenoj razini. Vidi: natuknicu o ovom pojmu u: Metzler Lexikon Literatur- und
43 42

34

kojem pribjegava Musil47. Svako poglavlje, naime, strukturalno i semantički sadržava cijeli roman. Likovi se zrcale u drugim likovima, a zapravo svi predstavljaju varijacije Ulricha kao središnjeg lika, svaki od njih je ogledalo njegovih mogućnosti, a on sam ostaje čovjek bez svojstava upravo zato jer potencijalno posjeduje sva svojstva na koja su reducirani ostali likovi; Ulrich ne želi propustiti nijednu mogućnost u korist neke stereotipne stvarnosti, pa je on stoga manje stvaran lik, a više »mogućnost lika kao takvog«48.

Kulturtheorie. Herausgegeben. von Ansgar Hünning. Stuttgart: Metzler 1998, str.373. 47 Kümmel, str. 537. 48 Jakob: Möglichkeitssinn und Philosophie der Möglichkeit, str. 24.

35

36

UDK 32.015.5 + 328.181

Zoran Tomić

Odnosi s javnošću i izvršna vlast

Sažetak Razvoj odnosa s javnošću možemo promatrati kroz razvoj modela odnosa s javnošću i pojavu prvih pres agenata početkom prošloga stoljeća. Sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća, odnosi s javnošću prolazili su kroz dinamično razdoblje, kada s razdobljem globalne informacije sazrijeva suvremeni public relations (PR). Od tada do danas suvremeni odnosi s javnošću primjenjuju se u tri sektora. To su profitno orijentiran sektor (korporativni odnosi s javnošću), zatim državni (politički) i neprofitni sektor. Kada mislimo o državnom sektoru ili političkom public reletionsu najčešće govorimo o vladinim odnosima s javnošću, odnosno odnosima s javnošću u izvršnoj vlasti na svim razinama. U vrijeme, danas globalne sutra totalne, komunikacije nezamislivo je da najvažniji državi sektori nemaju razrađene kanale komuniciranja s javnošću kako bi svoju politiku učinili transparentnom i promjenjivom. S druge strane, gotovo je nemoguće da građani svu količinu potrebnih informacija o djelovanju vlade i vladinih institucija dobiju neposredno od nje. Budući su i političke javnosti kompleksne i različite, odnosi s javnošću morali su razviti različite oblike komuniciranja. Tako se jedan dio informacija može dobiti neposredno, ali puno veći broj informacija mora se dobiti posredno, putem raznih komunikacijskih kanala. Iskustva u zapadnim zemljama prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji pomoći će nam da sagledamo modele koji već dugo u praksi dobro funkcioniraju. Takve modele organizacije odnosa s javnošću komparirat ćemo sa stanjem organizacije public relationsa u BiH koje smo istražili u ovom radu. Metoda komparacije svakako će nam poslužiti za zaključke koji ujedno mogu biti polazišta za razmišljanje kako urediti organizaciju odnosa s javnošću na razinama izvršne vlasti u BiH.

37

Ključne riječi: odnosi s javnošću, public relations, izvršna vlast, mediji, odnosi s medijima, komuniciranje, kanali komuniciranja, Bosna i Hercegovina. Uvod Analizu fenomena komunikacije izvršne vlasti treba promatrati kroz suvremene odnose s javnošću. Odnosi s javnošću (eng. public relations) danas su priznato komunikacijsko područje ili profesija bez čije pomoći je teško razumijevati složene političke teme i postupke vlada ili drugih institucija izvršne vlasti. Stoga u želji da plasira i nadzire informacije prema medijima i općoj javnosti, uobičajena je praksa imenovanja glasnogovornika koji otvoreno predstavljaju vladine stavove i s kojima se može dovesti u vezu. U nekim europskim zemljama situacija s glasnogovornikom vlade nešto je drugačija. Naime, vladin predstavnik za medije član je civilne službe i stoga je službeno politički neutralan. On jednostavno radi s medijima kroz vrstu tajnog «ritualnog procesa». U povijesti se o vladinim informacijskim aktivnostima govorilo u smislu propagande, i to je imalo izrazito negativnu konotaciju. Tako je i John Keane u knjizi Mediji i demokracije opisao aktivnosti public relations. On piše kako je «umijeće laganja kroz odnose s javnošću najpotpunije u SAD-u, gdje se osoblje Bijele kuće redovito stara o tome kako mediji prikazuju predsjednika» (1995., 79). Mnogi analitičari, piše Ian Somerville u radu Public relations, politics and the media bilježe kako se «pozorno rukovođenje informacijama pretvara u vrlo vrijedan resurs» (2001., 28.). Vlade kroz svoj stroj za odnose s javnošću ili kako ga neki nazivaju «stroj za vijesti» nastaje osigurati prikladno medijsko izvješćivanje. Stoga se odnosima s javnošću, kako dalje navodi I. Somerville, daje središnja uloga u osvajanju i zadržavanju političke moći. Ova moć povećanja uporabe tehnika informacijskog menadžmenta od strane vlade zabrinut će mnoge promatrače procesa. No, s druge strane ima onih koji vjeruju da uspjeh i opstanak političkih predstavnika ponajviše, ako ne isključivo ovisi o volji birača. Stoga, političke institucije i njeni lideri moraju shvatiti važnost profesionalnih, a ne manipulativnih odnosa s javnošću ili krutog spin doctoringa. Definiranje pojmova Grčki filozof i racionalist Sokrat, insistirao je na brižljivu definiranju riječi prije nego li se počne upotrebljavati u raspravi. Temeljem toga, starog i korisnog stava, a s obzirom na činjenicu da se odnosi s javnošću postupno etabliraju u teoriji i praksi, donosimo osnovne definicije odnosa s javnošću
38

i izvršne vlasti. U literaturi, danas, postoji više stotina uporabljivih definicija odnosa s javnošću. Brojne institucije, instituti, autori i pojedinci imaju svoje definicije odnosa s javnošću. Bez obzira na brojnost one imaju određene zajedničke karakteristike. Britanski Institute za odnose s javnošću (IPR) utemeljen 1978. godine definirao je odnose s javnošću kao svjesnu, planiranu i održivu aktivnost kojom se uspostavlja i održava međusobno razumijevanje između organizacije i i njezine javnosti (www.ipra.org). Sa međunarodne konferencije stručnjaka odnosa s javnošću iz 1978. godine proizišla je Meksička izjava. Prema njoj odnosi s javnošću označuju praksu zasnovanu na umijeću, a istovremeno i to je društvena znanstvena disciplina koja daje osnov za znanstveni pristup u analiziranju prilika i trendova, predviđanja njihovih posljedica, savjetovanja rukovodstva organizacije i primjene planiranih programa aktivnosti u službi interesa organizacije i javnosti. Američko udruženje odnosa s javnošću, poznatije po skraćenici PRSA, u studenom 1982. istaknula je da odnosi s javnošću pomažu našem kompleksnom, raznolikom društvu u donošenju odluka i omogućuje mu da funkcionira efikasnije, na taj način što doprinosi postizanju međusobnog razumijevanja između institucija (organizacija) i njihovog okruženja, ciljnih skupina (www.prsa.org). Scot Cutlip, Allen Center i Glen Broom (Odnosi s javnošću, 2003) definiraju odnose s javnošću kao funkciju upravljanja koja uspostavlja i održava uzajamno korisne odnose između organizacije i različitih javnosti o kojima ovisi njezin uspjeh ili neuspjeh. Izvršna vlast za Andrewa Heywooda je neizbježno jezgro vlasti. U knjizi Politika (2004., 618) A. Heywooda izvršnu vlast definira kao granu vlasti odgovornu za provođenje zakona i politike koju je usvojila zakonodavna vlast. Tradicionalna pravna teorija, prema Enciklopediji političke kulture (1993., 451) izvršnu (egzekutivnu) vlast određuje kao skup organa kojima se povjerava izvršenje prethodno (od zakonodavne vlasti) usvojenih političkih odluka i pravnih propisa. I Politička enciklopedija razumije izvršnu vlast kao granu državne vlasti koja izvršuje zakone odnosno donosi pravne akte potrebno za njihovo izvršavanje (1974., 376). Područje primjene odnosa s javnošću Većina autora teorije public relations slažu se s podjelom primjene odnosa s javnošću na sektore. S. Cuttlipu, A. Center i G. Broom (2003., 520) navode da su to: profitno orijentiran sektor (korporativni odnosi s javnošću), zatim državni (politički) i neprofitni sektor.
39

U korporativnom (profitnom) sektoru danas se zapošljava najviše djelatnika za odnose s javnošću. U SAD-u oko 40% djelatnika za odnose s javnošću radi u privrednim i trgovačkim poduzećima (proizvodnja, financije, industrija, roba široke potrošnje, mediji, komunalije, promet i zabava); 27% radi u tvrtkama za odnose s javnošću, agencijama za oglašavanje i konzultantskim agencijama; 14% u udrugama, zakladama i obrazovnim ustanovama, 8% u zdravstvenoj zaštiti, bolnicama, zdravstvenim ustanovama i drugim zdravstvenim službama; 6% u državnoj i lokalnoj upravi; 5% u dobrotvornim, vjerskim i ostalim neprofitnim organizacijama. Kada je riječ o državnom sektoru, danas je u SAD-u Vlada najveći pojedinačni poslodavac djelatnika za odnose s javnošću. Prema podacima Ureda za kadrovsko upravljanje, 4.400 stručnjaka, kako ih oni nazivaju za «javne poslove» djeluje pod različitim nazivima. U kategoriji «informiranje i pripadajuće vještine« ukupna brojka doseže gotovo 20.000 uključujući fotografe, pisce i urednike, stručnjake za vizualno informiranje, te ostale pojedince zaposlene u javnim komunikacijama savezne vlade. Ova brojka, također uključuje i 6.567 osoba koji rade u Agenciji za informiranje SAD (3.323 u SAD-u i 3.244 u inozemstvu). Vladini odnosi s javnošću Danas je gotovo nemoguće da građani svu količinu potrebnih informacija o djelovanju vlade i vladinih institucija dobiju neposredno od nje. Budući su i političke javnosti kompleksne i različite, odnosi s javnošću morali su razviti različite oblike komuniciranja. Tako se jedan dio informacija može dobiti neposredno, ali puno veći broj informacija mora se dobiti posredno, putem raznih komunikacijskih kanala. U tom smislu svaka vlada je suočena s posebnim komunikacijskim izazovom: - želi učinkovito vladati, - mora komunicirati s građanima, - uspjeh joj ovisi od potpore njihovih birača. Političko komuniciranje je proces u kojem nastupaju tri glavna aktera: političari, mediji i javnost. U toj komunikaciji posebnu brigu za demokratski proces predstavlja uloga medija, privilegirana vlada i njena odgovornost, te potreba informiranog građanina o aktivnostima vlasti. Demokratski sustav s tim u vezi trebao bi osigurati slobodu medija kako bi oni mogli vršiti nadzor nad dijelom aktivnosti izvršne vlasti. Takvu konstataciju izvodi i Klaus Berchtold u svojem radu Vlada (u: Politički sustav Austrije, prir. A. Milardović) kada konstatira da masovni mediji uz parlamentarnu oporbu «vrše nadzor prema
40

vladi na taj način što iznose na svjetlo javnosti djelovanje vlade» (1998., 176). K. Berchtold dodaje da se nadzorna funkcija masovnih medija odvija na dvije razine, prava, «objavljivanje» djelovanja vlade i druga, medijsko artikuliranje stava javnosti spram vladinih djelatnosti. Najbolji primjer koliko slobodni mediji mogu «igrati» pozitivnu društvenu ulogu može se vidjeti kroz aferu Watergate, koja je izbila sredinom 1970. godine. Predsjednik Richard Nixon bio je vrlo neprijateljski raspoložen prema novinarima i činio je sve što je mogao kako bi ih onemogućio da dođu do informacija o njegovoj administraciji. Neki smatraju da su s Bobom Woodeardom i Carlom Bernsteinom, novinarima Washington Posta, koji su velikim djelom zaslužni za Nixonovu ostavku (više o tomu u knjizi Kraj predsjedništava), nastupile promjene u načinu medijskog izvješćivanja o vlasti. Mediji su tako razotkrivši neke vladine dužnosnike kao beskrupulozne, makijavelističke tipove, a u pojedinim prigodama i lažove, učvrstili svoju ulogu «čuvara javnog povjerenja». Suvremenim novinarima, afera Watergate može poslužiti kao podsjetnik i model svega onoga što možda vreba iza zatvorenih vrata Vlada, gradskih vijećnica i drugih izvršnih organa vlasti. Pored medija i građani bi trebali aktivno participirati u društvu, tražiti i primati informacije kako bi mogli biti korektiv vladinom ponašanju. Upravo participacija i informiranost građana najvažniji je zadatak vladinih odnosa s javnošću. O važnosti otvorene i izravne komunikacije vlade s građanima u knjizi Communicating for Results in Government, James L. Garnett piše: «Da bi se neki posao pri vladi solidno obavljao, bio on primarno menadžerske ili operativne prirode, ticao se krojenja budžeta ili analize napretka u obrazovanju, bio rutinski ili nerutinski, ključna je komunikacija. Ali ne i komunikacija radi komunikacije. Baš kao i planiranje, budžetiranje, procjena programa i druge menadžerske djelatnosti, komunikacija je važna jer utječe na kontrolu naroda nad vlašću. Ona utječe na moral i proizvodnost zaposlenika, te prodire u sve sfere državne uprave. Budući da vladine odluke i potezi često utječu na veći broj ljudi i imaju dalekosežne posljedice, komuniciranje u vladi pokazuje tendenciju veće važnosti i složenosti od komuniciranja u poslovnim organizacijama» (cit. pr. S. Cutlip i et al., str. 491). Odnosi s javnošću imaju različite ciljeve u različitim državnim ustanovama, no osnovno opravdanje za njihovo postojanje u vladi počiva na dvije temeljne pretpostavke: 1. da demokratska vlast mora izvještavati građane o svojim aktivnostima, 2. da uspješno upravljanje državom podrazumijeva participaciju i potporu građana. U skladu s navedenim pretpostavkama, vladini programi za odnose s javnošću, prema S. Cuttlipu i et al. (2003., 491), općenito imaju najmanje tri zajednička cilja:
41

1. informiranje biračkog tijela o djelatnostima državne ustanove; 2. osiguravanje aktivne suradnje u vladinim programima (npr. glasovanje, programi ekološke zaštite) te odobrenje za regulatorne programe (npr. obvezna uporaba sigurnosnog pojasa, propisi i zabrani pušenja); i 3. pridobijanje potpore građana za uhodanu politiku i programe (npr. pomoć drugim zemljama, socijalna skrb). Ovakav pogled na ciljeve odgovara i definiciji vladine komunikacije prema C. Steinbergu (1958). Prema njemu vladina komunikacija definira se kao «one tehnike koje primjenjuju vladini službenici i agencije kako bi javnost držali informiranom i kako bi proširili informacije o aktivnostima raznih ministarstva» (cit. pr. B. McNair 2003., 149). Komunikacijske aktivnosti vlade mogu se sagledati kroz klasični model političke komunikacije. Shema vladinih komunikacija objavio je Ray Eldom Hiebert u radu A model of the Government Communication process (1981., 4). Ona izgleda ovako:

politika

strategija

državni dužnosnik

mediji

reakcija javnosti

javnost

Slika 1. Hiebertova shema vladinih komunikacija

42

Ray Hiebert je modelu komuniciranja vlade prilagodio i model vladinih odnosa s javnošću što je također shematski prikazao:

politika

strategija

državni dužnosnik

mediji

reakcija javnosti

javnost

Slika 2. Hiebertova shema vladinih odnosa s javnošću Organizacija odnosa s javnošću u mnogim zemljama različito je postavljena. U američkoj vladi, kroz 14 ministarstava i nekoliko Izvršnih ureda predsjednika, djeluje veliki broj djelatnika odnosa s javnošću. U Saveznom ministarstvu poljoprivrede ima ih više od 3.000. Međutim, teško ekonomsko stanje i u SAD često utječe na broj zaposlenih osoba za odnose s javnošću. Tijekom recesije u 1990. vlada je smanjila broj djelatnika u mnogim resursima, uključujući i odnose s javnošću. Zbog takvih i drugih slučaja (u Georgiji je u Službi za promicanje zadrugarstva otpušteno do 40 djelatnika odnosa s javnošću) predsjednik Nacionalne udruge glasnogovornika u javnim službama, pisao je guvernerima svih država kako bi naglasio važnost koju javno informiranje ima za vladu. Organizacijska struktura odnosa s javnošću u nekim ministarstvima i agencijama u SAD-u Pogledamo li organizacijsku strukturu u pojedinim ministarstvima Vlade SAD dobit ćemo organizacijsko polje koje opisuje u Djelotvornom uredu za tisak, Marguerite H. Sullivan stručnjak za odnose s javnošću i komunikaciju Međunarodnog republikanskog instituta. U američkom državnom tajništvu (Department of State) podtajnik za javnu diplomaciju i odnose s javnošću glavna je osoba za public relations, medije i komunikacije državnog tajništva. Ovom uredu podređen je pomoćnik

43

tajnika za odnose s javnošću koji je istovremeno i glasnogovornik državnog tajnika. Glasnogovornik u svojoj hijerarhijskoj strukturi ima pet ureda. To su: ured za tisak (priprema popratne materijale koji služe za dnevni susret s medijima), ured za suradnju s medijima (dogovara intervjue s dužnosnicima državnog tajnika), ured za vezu s javnošću i ostalim vladinim uredima (za dužnosnike državnog tajništva dogovara sastanke i nastupe), ured za elektronsko informiranje, radio i televiziju (odgovoran za web stranice i digitalne video konferencije) i ured za strateško planiranje komunikacija (koordinira aktivnosti ostalih ureda). U ministarstvu financija (Department of Treasury) pomoćnik ministra za odnose s javnošću najodgovornija je osoba za komunikacije. On/a djeluje kao glasnogovornik ministra financija, upravlja uredom i za ministarstva priprema dugoročnu strategiju komunikacija. Zamjenik pomoćnika ministra za odnose s javnošću odgovoran je pomoćniku ministra financija, govori u ime zamjenika ministra financija i pruža potporu pomoćniku ministra. Treći dužnosnik ureda je direktor ureda za odnose s javnošću. Pod sobom direktor ima četiri djelatnika za odnose s medijima. Svaki od njih je zadužen za pojedina područja politike iz djelokruga ministarstva financija: međunarodne urede, urede za provedbu zakona, urede za poreznu i ekonomsku politiku i ured za domaća financijska pitanja. U ovom Ministarstvu obrazovanja (Department of Education) direktor komunikacija odgovoran je za odnose s medijima, publikacije, unutarnju i vanjsku komunikaciju s građanima. Direktor je stručnjak za dugoročnu strategiju komunikacija. Direktoru komunikacija je odgovoran tajnik za tisak. On istupa u ime ministra obrazovanja i upravlja radom ureda za odnose s javnošću. Ministarstvo također ima ureda za pisanje govora. U Pentagonu (Department of Defense) - pomoćnik ministra obrane za odnose s javnošću najviši je dužnosnik za odnose s javnošću u ministarstvu obrane, a istovremeno je i glasnogovornik ministra. Glasnogovornik je odgovoran i za nekoliko drugih odjela: odjel za odnose s medijima (odgovara na pitanje novinara), odjel za planiranje (odgovoran je za dugoročne komunikacije), odjel za odnose s građanima (procjenjuje, koordinira i odobrava zahtjeve lokalne zajednice), odjel za informiranje (interni ured za informiranje oružanih snaga). Agencija za informiranje SAD (United States Information Agency, USIA) nezavisna je agencija za vanjske poslove unutar izvršne vlasti, a izravno je odgovorna predsjedniku. Ona koordinira informativne i edukativne aktivnosti u preko 140 zemalja svijeta. Ona tumači javno mišljenje koje o SAD-u imaju vlade u inozemstvu, provodi analizu za potrebe savezne vlade i osigurava joj povratne informacije. U američkim veleposlanstvima najvažniji dužnosnici USIS-a ujedno su i predstavnici za javne poslove. Oni
44

savjetuju veleposlanika i druge diplomate o relevantnim pitanjima vezanim uz odnose s javnošću, a koja utječu na američke interese i politiku, te o pitanjima vezanih uz rad veleposlanstva i odnosa sa zemljama domaćinima. Jedna od važnih dužnosti ove agencije je ispravljanje netočnih informacija i borba s neprijateljskom propagandom koja može štetiti Sjedinjenim Državama. Agencija je poznata i po svojoj radio postaji Glas Amerike (Woice of America, VOA) koja je utemeljena u Drugom svjetskom ratu kako bi informirala američke postrojbe i građane u ratnim zonama. Osim toga, USIA drži Worldnet, 24-satnu satelitsku televizijsku službu. U obavljanju svakodnevnih aktivnosti djelatnici odnosa s javnošću moraju poštovati i više zakonskih odredbi. Jedan od njih je Zakon o slobodi pristupa informacijama. U Sjedinjenim Državama svih 50 država donijelo je zakone o dostupnosti vladinih informacija i sastanaka. Savezni zakon o slobodi informacija donesen je 1966. godine i dopunjen 1976. godine. Zakon je kasnije dopunjen amandmanima koji obvezuju državne institucije da izdaju dokumentaciju. Prema zakonu, svatko ima pristup svim dokumentima svih saveznih institucija osim ako ti dokumenti nisu ograničeni u pristupu. Tako su odlukom Vrhovnog suda iz 1985. godine isključeni brojni dokumenti CIA-e. Visoki sud je 1989. godine ograničio pristup dokumentaciji FBI, onemogućujući javni pristup kriminalnim dosjeima. Državni djelatnici za odnose s javnošću moraju biti sigurni da dužnosnici znaju svoje obveze prema «zakonima te da moraju prikladno odgovoriti na zahtjev medija za pristup informacijama i sastancima. Ustvari, državni se djelatnici za javne poslove često suočavaju sa sukobom između ustanova koje žele raditi u relativnoj tajnosti i novinarskih zahtjeva za punom dostupnošću. Vladini dužnosnici često koriste nacionalnu sigurnost i privatnost pojedinaca kao paravan za zlouporabu položaja» (S. Cutlip i et al., 196.). Upravljanje informacijama u vladi Velike Britanije U Velikoj Britaniji, kako piše B. McNair u knjizi Uvod u političku komunikaciju (2003., 150-151) organizacija je nešto drugačija. Vladino upravljanje informacijama ima određeni broj funkcija. Središnji ured za informiranje (Central Office of Information, COI) neutralno informira javnost o pitanjima koja su joj zanimljiva i važna. Međutim, budući ga vode «vladini ljudi» ovaj ured zna igrati otvorenu političku ulogu. Godine 1988. zbog narušenog kredibiliteta i potkopavanja neutralnosti Ured je sam zatražio javnu istragu koja nije odobrena. Druga «neutralna» državna agencija je Vladin ured za informiranje (Government Information Service, GIS). I ova agencija razvila je dvosmislen odnos prema političkom procesu. Vladin Ured za informiranje osnovan
45

je 50-tih godina prošloga stoljeća «da pruži brze i točne informacije, i to objektivno, o vladinim aktivnostima i vladinoj politici» (ibid.). Ured ne bi smio biti stranačko politički, nego relevantan, objektivan, a ne tendenciozan i polemičan. Međutim, Government Information Service je često optuživan za izigravanje navedenih smjernica za pošto su uvelike bili odgovorni Margaret Thatcher i njezin tajnik za odnose s medijima Bernard Ingham. Slično se ponašala i Laburistička vlada. Vlada Tonya Blaira ovaj je ured podvrgnula radikalnoj reviziji uključivši i promjenu imena. Ured se zvao Vladina služba za informiranje i komunikacije (Government Information and Communication Service, GICS). Pored ureda karakteristika za Britansko upravljanje medijima je brzi razvoj «specijalnih savjetnika» iz krugova izvan državne administracije. Uz navedene urede i «specijalne savjetnike» treba dodati i model premijerskih odnosa s javnošću. James Margach bivši politički izvjestitelj Sunday Timesa kazao je kako svi premijeri nastoje «dominirati tiskom, radijem i televizijom, držeći to bitnim preduvjetom svoje dominacije parlamentom, strankama i javnim mišljenjem. Oni žele kontrolirati i iskorištavati medije kao polugu vlasti» (ibid.). Glavno sredstvo kojim osiguravaju takvu poziciju je tajnik za odnose s medijima. Položaj premijerova tajnika za odnose s medijima prvi je uveo Ramsay McDonald 1929. godine. «Posao suvremenog tajnika za odnose s medijima obuhvaća upravljanje odnosima vlade i medija u cijelosti: on omogućuje novinarima pristup informacijama, priopćava vladine stavove i odluke medijima, te daje povratne informacije o medijskim izvješćima i komentarima o uspjesima vlade» (ibid., 151). Odnosi s javnošću u entitetskim vladama BiH i Vijeću ministara BiH Izvršna vlast u Bosni i Hercegovini oslikava složenu strukturu uređenja ove zemlje nakon Daytonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine. Zemlja je podijeljena u dva entiteta, sa središnjim organima vlasti (Parlamentarna skupština BiH i Vijeće ministara), a entitet Federacija BiH podijeljen je da deset federalnih jedinica, županija/kantona. Kod ove analize organizacije odnosa s javnošću izvršnoj vlasti u BiH ukazat ćemo na organizaciju u Vijeću ministara, Vladi Federacije BiH i Vladi Republike Srpske. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (Vlada BiH) u svojoj organizacijskoj strukturi službeno nema glasnogovornika Vijeća, dok Predsjedavajući Vijeća ministara ima savjetnika za medije. U Vijeću djeluje i služba za informiranje koja je sastavni dio tajništva. Voditelj službe za
46

informiranje ima status pomoćnika glavnog tajnika. Na razini BiH u Ministarstvu vanjskih poslova ustrojen je Ured za odnose s javnošću. U ostalim ministarstvima na razini BiH postoje osobe koje obavljaju poslove odnosa s javnošću, ali one službeno nemaju takva postavljenja. U Vladi Federacije BiH djeluje Ured za informiranje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. U djelokrugu rada Ureda su aktivnosti izvješćivanja domaće i međunarodne javnosti o radu Vlade Federacije BiH, odnosno federalnih ministarstava i priprema konferencija za novinare, zatim organiziranje i realiziranje vanjskih promotivnih aktivnosti Federacije; pripremanje i tiskanje stalnih i povremenih publikacija i biltena o aktualnostima u Federaciji; vođenje jedinstvene evidencije medija koji izlaze ili emitiraju programe u Federaciji; prikupljanje, kompjutorska obrada i pohranjivanje podataka neophodnih za izradu informativnih materijala, te njihova priprema za Internet odnosno intranet. Osnovni dokumenti koji reguliranju rad je Uredba o Uredu za informiranje Vlade Federacije Bosne i Hercegovine donesena 1997. godine. Ured vrlo kvalitetno održava i svoju web stranicu (www.fbihvlada.gov.ba). Odnosi s javnošću upravom i organizacijskom smislu u ministarstvima Vlade Federacije BiH nedovoljno su organizirani. Pregledom ustroja vladinih ministarstva na Internet stranici Vlade može se primijetiti da tek Ministarstvo unutarnjih poslova ima voditelja (šefa) Ureda za odnose s javnošću. U drugim ministarstvima te aktivnosti obavljaju osoba/e iz tajništva ministarstava. Ovakav pristup javnosti nedovoljan je i štetan kako za sama ministarstva Vladu, tako i za druga dva aktera političke komunikacije, medije i građane. Biro za odnose sa javnošću Vlade Republike Srpske obavlja poslove objektivnog i cjelovitog informiranja javnosti o aktivnostima koje priprema i sprovodi Vlada Republike Srpske. Organizira konferencije za medije za potrebe Vlade i ministarstava, akreditira novinare koji prate rad Vlade, osigurava novinarima pristup događajima, pribavlja za medije potrebne informacije, dokumente, odgovara na njihove upite i pomaže im u uspostavljanju kontakata sa ministarstvima. Biro za odnose sa javnošću obavlja poslove vezane za ažuriranje web-sita Vlade. Radom Biroa za odnose s javnošću rukovodi voditelj Biroa koga postavlja Vlada. Organizacija odnosa s javnošću u Vladi Republike Srpske na većoj je razini u odnosu na Vladu Federacije BiH. Pregledom službene stranice (www. vladars.net) može se vidjeti da gotovo sva ministarstva (izuzev Ministarstva za ekonomske odnose i koordinaciju, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) imaju Službenika za odnose sa javnošću. Istina dva ministarstva, Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju i Ministarstvo prosvjete i kulture imaju po organizaciji mjesta, ali ona trenutno (1. prosinac 2004) nisu popunjena. Vlada ima svoju web stranicu na kojoj
47

se mogu pratiti sva događanja vezano u njezin rad. Predsjednik Republike Srpske u svom kabinetu ima Savjetnik predsjednika Republike za odnose sa javnošću. Vlada Republike Srpske donijela je (21.2.2002.) Protokol za službenike za odnose s javnošću Vlade RS. Ovaj dokument objašnjava ulogu i aktivnosti službenika za odnose s javnošću, definira njihove odgovornosti i njihov odnos s ministrima i ministarskim kabinetima, ostalim državnim službenicima i medijima. Također, ovaj dokument definira odnose između Biroa za odnose s javnošću Vlade RS i službenika, te pruža smjernice za rad Birou i službenicima, a osvrće se i na neke osnovne operativne procedure. Ovaj dokument će također poslužiti kao vodič državnim službenicima, prilikom njihovog eventualnog kontakta s medijima. Vlada RS također je donijela (03.9.2003.) Upute o standardnim operativnim praksama službenika za odnose s javnošću. Ovaj dokument pruža detaljna upute o operativnim praksama koje Služba za odnose s javnošću treba da prate u radu, te utvrđuje skup operativnih standarda rada, kao što su: strategija komunikacije, planiranje slučajnih događanja, koordinacija i planiranje, rad s medijima (zahtjevi medija, dolazak vaše priče u medije, konferencija za medije, brifing za medije), korištenje web sitea, služba za odnose s javnošću u funkciji portparola, služba za odnose s javnošću i posebni savjetnici. Još jedan dokument koji je donijela Vlada Republike Srpske vrijedan je spomena To je Vodič za ponašanje službenika za odnose s javnošću u predizbornoj kampanji. Ovaj vodič Vlada RS-a je donijela neposredno pred opće izbore 2002. godine. Vodič sadrži osnovne elemente ponašanja službenika za odnose s javnošću Vlade Republike Srpske i njihove uloge za vrijeme izbornog perioda i predizborne kampanje. Vodič naglašava da je posebno značajno da službenici za odnose s javnošću svoj posao obavljaju kao nepristrani državni službenici i da u skladu s tim poštuju osnovna načela: da ne poduzimaju nikakve aktivnosti koje bi dovele u pitanje njihovu političku nepristranost; da posebnu pozornost obrate na priopćenja osjetljivih odluka, te da se pobrinu da se javni izvori ne koriste u partijsko-političke svrhe. Ovaj vodič odnosi se na sve službenike za odnose s javnošću u ministarstvima Vlade Republike Srpske i zaposlene u Birou za odnose s javnošću Vlade RS.

48

Zaključak Odnosi s javnošću, danas se primjenjuju u tri sektora: profitnom, neprofitnom i državnom. U svijetu, primjena odnosa s javnošću u državnim institucijama, poput izvršne, zakonodavne, sudbene, lokalne i druge vlasti, svakim danom sve je raširenija. U Sjedinjenim Američkim državama, vlada se pojavljuje kao najveći poslodavac za djelatnike odnosa s javnošću. Što je zadaća tako raširene i razgranate mreže djelatnika odnosa s javnošću? Komunikacija s javnošću jedna je od suštinskih zadaća svake vlade. Vlada, stoga ima obavezu da objašnjava svoju politiku, odluke i aktivnosti, zatim da informira građane o njihovim pravima; savjetuje i upozorava javnost. S druge strane djelatnici za odnose s javnošću imaju nekoliko strateških ciljeva: da kod javnosti, stvore i održavaju dobro zasnovano mišljenje o predmetima rada u vladi ili ministarstvima i o radu ministarstava; da iskoriste sve pogodne načine davanja publiciteta, a da bi pomogli ministarstvima u postizanju ciljeva i zadaća; da savjetuju vladu ili ministarstva u vezi reakcija javnosti i medija na njihove politike i odluke; te da sve ovo obavljaju u suradnji sa svojim ministrima, ostalim vladinim službenicima. Promatramo li odnose s javnošću u Bosni i Hercegovini u kontekstu razvitka ove profesije u Europi i svijetu, može se vidjeti da još uvijek kod političkih lidera ne postoji dovoljno svijesti o ulozi i važnosti političkih odnosa s javnošću. Tako možemo vidjeti da je na državnoj razini, Vijeće ministar BiH, nedovoljno organizirana mreža odnosa s javnošću. Vlada nema službeno glasnogovornika, ministarstva nemaju samostalnu službu public relatoions. Na entitetskim razinama djeluju Uredi i Biroi. Organizacija djelatnika za odnose s javnošću nešto je razvijenija u Republici Srpskoj u odnosu na Federacije BiH. Razmišljajući kako odnose s javnošću organizirati i podići profesionalno na višu razinu, nameće se zaključak kako nam ponajprije nedostaje svijest o važnosti public relations u sustavu državne vlasti. Kada u vlast dobijemo tako školovane i moderne političare koji razumiju snagu i potrebu kvalitetne komunikacije u politici onda će se popraviti i organizacija odnosa s javnošću. No, kako je teško preskočiti jednu cijelu generaciju političara u našoj zemlji, nužno je ukazati na edukaciju osoblja koji se danas bave vladinim odnosima s javnošću. U kontekstu edukacije i sami političari bi trebali proći kroz taj proces. Proces edukacije vladinih PR-ovaca i samih političara, danas u BiH mogu izvršiti sveučilišni profesori i stručnjaci za public relations koji ovaj posao rade već godinama. Sredstva utrošena u ovu aktivnost sasvim je sigurno višestruko će se vratiti, a efekte nabolje će osjetiti građani koji će svakodnevno dobivati kvalitetne informacije od onih koje su birali (zaposlili)

49

na važne državne funkcije. I sama politika imat će korist jer će na taj način oblikovati participativni tip političke kulture koji još ne postoji u našoj zemlji. Ako politika ne shvati značenje odnosa s javnošću i nište ne učini u kvantitativnom i kvalitativnom smislu public relations morat će se sustavno boriti za svoje, pripadajuće mjesto u društvu.

50

UDK 330.34 (497.6)

Momir Ćećez

Kako u Evropsku uniju?
(Možemo li, ovakvi kakvi smo, u Evropu?)

Postoji jasno opredjeljenje svih političkih, državnih i drugih struktura u BiH za ulazak u Evropsku uniju. Ukupna aktivnost državnih i društvenih institucija je usmjerena ka tome cilju. Svakodnevnica je ispunjena stalnim ponavljanjem da idemo ka učlanjenju u Evropsku uniju. Svaki skup, istupi političara, svaka ekonomska mjera i akcija u društvu se vežu za ulazak BiH u Evropsku uniju. Sve to je i razumljivo, jer je bez dvojbe budućnost BiH da postane član Evropske unije. Pri svemu tome postavljaju se dva pitanja, prvo - da li je BiH, odnosno njena privreda ovakva kakva jeste, spremna da izdrži konkurenciju svjetskog tržišta kad uđe u Evropsku uniju i drugo - da li su mjere koje se u BiH poduzimaju na putu ka Evropskoj uniji dovoljne za ulazak u Evropsku uniju i za razvoj unutar te unije? Poznate su ekonomske performanse privrede BiH, te ih neću opširnije iznositi. Da pomenem samo one glavnije... Privredni razvoj je vrlo nizak i smjeren društvenim proizvodom kreće se oko 50% nivoa razvoja 1990. godine. Rast društvenog proizvoda zadnjih godina (od 2000.) je nizak (2-3%) za nerazvijene zemlje, a ima tendencija opadanja. Najslavija strana privrede je veliki uvoz, a vrlo mali izvoz. Pokrivenost uvoza sa izvozom se kreće oko 30%, što znači da više od 3 puta uvozimo nego što izvozimo. To je posljedica ne samo ekonomske politike države već i niskog obima proizvodnje i nekonkurentnosti naše privrede na spoljnjem tržištu. To su dva temeljna obilježja svake ekonomije, bez čijeg napretka nema uspješne nacionalne ekonomije. Investicije kao bitan faktor razvoja su vrlo niske (19% bruto društvenog proizvoda u 2003. godini), pri čemu su posebno izostale očekivane inostrane investicije. Privatizacija, od koje se mnogo očekivalo je promašena. Loše koncipirana, još lošije provođena (čast rijetkim izuzecima)
51

pa zaustavljena, nije dovela ni do veće proizvodnje, ni do većih investicija, ni do novouposlenih radnika. Budžeti u BiH nemaju nikakvu razvojnu politiku , 60% sredstava u budžetu se troši na plate ogromne državne administracije. Kada bi uporedili ove i ostale privredne pokazatelje, npr. konkurentnost, kvalitet, produktivnost pa i ukupne uslove za uspješan biznis sa drugim zemljama u Evropi i svijetu; dobili bi vrlo lošu sliku o stanju u nas i našim uslovima za ulazak u Evropsku uniju (o tome ću iznositi podatke u nastavku teksta). Vrlo loši pokazatelji u porastu proizvodnje, produktivnosti i konkurentnosti izazvali su i mnoge socijalne probleme. Broj nezaposlenih je prešao 40% i bliži se broju ukupne zaposlenosti. Mnogi zaposleni ne primaju redovne plate, a za neke se ne uplaćuju doprinosi za zdravstveno i penziono osiguranje. Mnogo je siromaštva u BiH, ispod granice siromaštva je 20% stanovništva, a 30% je na samoj granici ili neznatno iznad nje, tako da se može zaključiti da oko 50% stanovništva živi u siromaštvu. BiH je sa socijalnog stanovišta vrlo nestabilna država sa čestim i mnogobrojnim protestima koji nose u sebi mogućnost šireg protesta i socijalnih nemira. Postojeće vladajuće strukture preduzimaju vrlo malo da se poveća proizvodnja i da se rješavaju nezaposlenost i socijalni problemi. U njihovom ponašanju preovlađuje filozofija ličnog interesa, kratkoročnog preživljavanja, a nema brige za budućnost. Preovladava sistem u kome se opravdava svako nečinjenje i nebriga, u kome se parcijalni i pojedinačni uspjesi izdižu na opše značajni nivo i zamagljuju pravi problemi. Za ulazak u Evropsku uniju nužan je znatno veći nivo razvijenosti, veći društveni proizvodi i znatno bolje druge ekonomske performanske. U nas je nužna drukčija koncepcija reformi. Nije dovoljno da izgrađujemo državne institucije (to je naravno nužno) na čemu uglavnom insistira Međunarodna zajednica, već treba obuhvatiti dublje i šire našu privrednu stvarnost i donositi mjere i iz mikroekonomije, što će voditi porastu proizvodnje. Roba i nove vrijednosti (dohodak) se stvaraju na mikro nivou. To bi nazvao ekonomskom reformom, ukoliko postojeće vladajuće strukture to žele i mogu da izvedu. Naime, svaka zemlja koja ulazi u Evropsku uniju ulazi i u slobodno evropsko tržište i ako nema barem neki nivo razvijenosti i konstruktivnosti, te druge uslove nužne za uspješno poslovanje, ekonomija te zemlje neće izdržati na tom tržištu i ona će dalje propadati. Na konkurenost utiču i korupcija, kriminal, sigurnost ugovora, pa i sloboda štampe, zatim kvalitet infrastrukture i sistem obrazovanja. U Sloveniji koja je deset puta razvijenija od naše privrede i konkurentnija, nakon ulaska u Evropsku uniju neke firme su se susrele sa teškoćama te su morale smanjivati proizvodnju ili provoditi rekonstrukciju. Kod nas se i sa pričom o ulasku u Evropsku uniju stvara lažni optimizam, kao i da će se time svi problemi riješiti. Sličnu situaciju smo imali i prije nekoliko godina, kad se tvrdilo da ćemo sa privatizacijom riješiti
52

sve probleme u privredi. Nemojmo opet pasti u istu zabludu. Vlade (države i entiteta) su preokupirane institucionalnim promjenama, odnosno, onim što Međunarodna zajednica traži kao uslov za ulazak u Evropsku uniju. Ali, ni vlade, a još manje Međunarodna zajednica ne sagledavaju realno stanje u privredu u mikro-ekonomiji. Nikoga ne brine niska produktivnost, slabi menadžmenti, niska konkurentnost na svjetskom tržištu, slab kvalitet proizvoda, nedostatak zdravog poslovnog morala, slaba i neefikasna administracija, poslovno okruženje, kao bitnom uslovu dobrog biznisa, pravna zaštita, efikasnost itd., da i ne govorimo o potpunom zanemarivanju naučno-istraživačkog rada i inovatorstva u privredi. To su glavna obilježja svake privrede i ekonomskog sistema i one nacionalne ekonomije koja znatnije zaostaje za svjetskim tržištem u tim pokazateljima nemaju što tražiti ni u Evropskoj uniji, niti na svjetskom tržištu. Ako se pak dogodi da iz nekih drugih razloga (političkih sigurnosti) neke zemlje, pa i BiH bude uključena u Evropsku uniju, njena ekonomija će nazadovati, društvo će se ubrzano raslojavati na manji procenat bogatih i dobro živećih i na masu siromašnih koji će živjeti sve teže i teže. Da bi sagledali položaj i obilježja privrede BiH u vezi sa navedenim, iznijet ću uporedne pokazatelje o BiH i nekim prednjim ekonomskim pokazateljima koristeći izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma u radu «Globalna konkurentnost, Izvještaj za 2004-2005. g.». U toj publikaciji izneseni su rezultati istraživanja konkurentnosti u 104 zemlje svijeta koje obuhvataju 97% svjetskog društvenog proizvoda. U tom izvještaju je uključeno 40 zemalja iz Evrope, 23 zemlje iz Afrike, 21 zemlja iz Azije (zajedno sa Australijom) i 20 zemalja Južne i Sjeverne Amerike. Posebnim istraživanjima sa saradnicima u svakoj od 104 zemlje određenih podataka i pokazatelja, te koristeći posebnu metodologiju, Svjetski ekonomski forum je utvrdio opšte i široko prihvaćene indikatore da bi mogao porediti i pratiti razvoj u pojedinim zemljama. Tako su oni došli do jedinstvenih pokazatelja razvoja, prvo «The Growth Competativness Index» (Indeks rasta konkurentnosti) i drugi srodni pokazatelj je «The Business Competativness Index». Prvi pokazatelj - Indeks rasta konkuretnosti sastoji se iz tri dijela, i to: a) makro-ekonomskog okruženja, b) stanja javnih i političkih institucija, c) rastući značaj tehnologije u ekonomskom razvoju. U pripremi i kompoziciji indeksa konkurentnosti učestvovali su i profesori sa Harvarda Jeffrey Sacks i John Mc. Arthur. Svaki od tri navedena dijela (a, b i c) je vrednovan sa 1/3 pri utvrđivanju indeksa rasta konkurentnosti.

53

Makro-ekonomsko okruženje uključuje makro-ekonomsku politiku, stabilnost privrede, troškove javne potrošnje (budžet) finansijsko tržište i kreditni rejting date zemlje. U pokazatelju «Stanje javnih institucija» su, pored javnih ustanova i njihovog funkcionisanja uključeni i zakonitost, korupcija, ugovori itd. Tehnološki indeks uključuje razvijenost nauke i njenu povezanost sa privredom, inovacije i pronalazaštvo, te razvijenost komunikacija. Po svodnom Growth Competativness Index-u Indeks rasta konkurentnosti, među 104 zemlje, Bosna i Hercegovina se nalazi na 83 mjestu. Ako pogledamo kojih je 10 zemalja ispred i iza nas, onda vidimo da nam najbliže društvo čini 9 zemalja iz Afrike, 5 zemalja Južne Amerike, 4 zemlje iz Azije i 3 zemlje iz Evrope. Ako pak pogledamo 25 posljednjih zemalja (u koje spada i BiH) onda je tu 10 zemalja Afrike, 8 zemalja Južne Amerike, 2 zemlje Azije i 4 zemlje Evrope (to su: Ukrajina, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Đorđija). Najpovoljniji rast konkurentnosti imaju Finska, SAD, Tajvan, te skandinavske zemlje. Od bivših jugoslovenskih republika Slovenija je na 33 mjestu, Hrvatska na 61 mjestu, Makedonija na 84, a Srbija i Crna Gora na 89 mjestu. Među prvih 40 zemalja su: 24 iz Evrope, 13 iz Azije i 3 Sjeverna i Južna Amerika, a ni jedna iz Afrike. To odražava i sliku ekonomske razvijenosti.

Struktura po kontinentima
Evropa Prvih 20 zemalja Drugih 20 zemalja Trećih 20 zemalja Četvrtih 20 zemalja Petih 20 zemalja 11 13 5 3 5 Azija 7 6 1 6 3 Afrika 0 0 5 5 7 Južna i Sjeverna Amerika 2 1 9 6 5

Ako dekomponujemo indeks rasta konkurentnosti na njegova 3 sastavna dijela vidjećemo da se BiH po makro-ekonomskom okruženju i uslovima nalazi na 85 mjestu, znači nešto nepovoljnije od opšteg konkurentnog indeksa. Iza nas su uglavnom Afričke i Južno-američke zemlje, te Đorđija i Srbija i Crna Gora od evropskih zemalja. U tome je Indeks

54

zakonitosti i vrijednosti ugovaranja na 80 mjestu, a indeks korupcije je na 66 mjestu, pa stabilnost na 61 mjestu, ali smo po državnim (budžetskim) troškovima na 91 mjestu, a po kreditibilnosti zemlje takođe na 91 mjestu. Po indeksu «Stanje javnih institucija» BiH je na 78 mjestu, znači nešto povoljnije od indeksa makro-ekonomskog okruženja. Po tehnološkom indeksu smo na 82 mjestu. Svi ovi pokazatelji svjedoče o našem nepovoljnom konkurentskom položaju, pri čemu je makro-ekonomsko okruženje najnepovoljnije. Opšti pogled na raspored zemalja po Indeksu rasta konkurentnosti ukazuje da mi pripadamo najnižoj skupini od 20% analiziranih zemalja i da su nam društvo uglavnom nerazvijene zemlje Afrike i Južne Amerike, te par najnerazvijenih zemalja Evrope. Postavlja se pitanje kako ćemo takvi u Evropu. Indeks poslovne konkurentnosti (The Business Competativness Index) je komplementaran sa makro-ekonomskim pristupom indeksa rasta konkurentnosti. On obuhvata mikro-ekonomske uslove i dato stanje produktivnosti u svakoj od analiziranih 104 zemlje. On pokazuje poslovno okruženje u svakoj zemlji, operativnu praksu i strategiju preduzeća, te kvalitet mikro-okruženja u datoj zemlji. Tako se i izračunavanje indeksa poslovne konkurentnosti sastoji iz dva pod-indeksa: a) Ranga operativne prakse i strategije preduzeća b) Kvaliteta nacionalnog poslovnog okruženja Po indeksu poslovne konkurentnosti Bosna i Hercegovina se nalazi na 93 mjestu od 104 zemlje. Po operativnoj praksi i strategiji preduzeća BiH je na 96 mjestu, a po kvalitetu nacionalnog poslovnog okruženja na 92 mjestu. Znači BiH se nalazi među 11 zemalja sa najnižim indeksom poslovne konkurentnosti. Ako analiziramo 10 zemalja koje su po tom indeksu ispred nas, i 10 zemalja iza nas, onda ćemo utvrditi da smo u društvu sa: 2 zemlje iz Evrope (Srbija i Crna Gora- 85 i Makedonija- 83), jednom zemljom iz Azije (Bangladeš - 95), 9 zemalja Afrike i 7 zemalja Južne Amerike. Ako znamo da je analizirano ukupno 22 zemlje iz Afrike, slijedi zaključak da smo mi po ovom pokazatelju kao prosječna afrička zemlja... Neznatno smo povoljniji u kvalitetu poslovnog okruženja ali, ipak, na 92 mjestu, dok smo najslabiji u operativnoj praksi i strategiji preduzeća. To ukazuje da nam je menadžment vrlo slab. Po indeksu poslovne konkurentnosti na prvom mjestu su SAD, na drugom Finska, te Skandinavske zemlje. Među prvih 40 zemalja, 21 je iz Evrope, 12 iz Azije, 2 iz Afrike (Južna Afrika i Tunis) i 5 iz Sjeverne i Južne Amerike (to su: 3 iz Sjeverne Amerike te Brazil i Čile iz Južne Amerike).

55

Nad ovakvim stanjem poslovne konkurentnosti moraju se zabrinuti i vladajuće strukture i menadžmenti u preduzećima, jer sa postojećim karakteristikama i pokazateljima u mikro-ekonomiji sigurno ne može u Evropsku uniju. U savremenoj ekonomskoj literaturi značajno mjesto zauzima pitanje odnosa državne uprave i menadžmenta prema poslovnom okruženju i uslovima poslovanja, i to prvenstveno sa stanovišta promjene i unapređenja faktora koji na to utiču. To nije spor, evolutivan proces, već hitan, revolucionarni proces u uslovima brže dinamike tehnološkog i ekonomskog razvoja. Ovo je vrlo važno i za nas u BiH jer se to ne shvata ozbiljno i prema značaju koji ima u suvremenom razvoju. Kao primjer uspjeha navodi se Čile, mala država u Južnoj Americi koja se razvijala mnogo brže od ostalih zemalja u razvoju, povećala dohodak po glavi stanovnika i znatno smanjila siromaštvo. Da navedem samo da je Čile najuspješnija država u Južnoj Americi, da se nalazi na 22 mjestu prema Indeksu rasta konkurentnosti. Za nas je posebno značajan porast izvoza koji je Čile ostvario. Izvozio je 1975. godine 1,5 milijardu US $, a 1985. godine 3,8 milijardi, a 1995. godine 16,0 milijaradi američkih dolara, da bi 2003. godine izvezao čak 21,0 milijaradu US $. Pri analizi konkurentnosti koristi se i upoređuje međunarodna produktivnost. Tu postoji jedan metodološki problem. Naime, nećemo dobiti iste rezultate ako produktivnosti izračunavamo prema rastu društvenog proizvoda po radnom satu ili po glavi stanovnika. Odmah je jasno da to ovisi i od učešća aktivnog zaposlenog stanovništva date zemlje. Tako je produktivnost u Evropskoj uniji veća ako se izračunava po radnim časovima nego u SAD, dok je veća produktivnost u SAD ako se utvrđuje metodom po društvenom proizvodu po stanovniku. Neki autori (kao William Easterly, Craig Buruside i David Dollar) su ispitivali i da li strana finansijska pomoć može unaprijediti konkurentnost zemalja u razvoju, te su došli do zaključka da nije bilo većeg uspjeha u tom pogledu. Glavne uzroke vide u nesposobnosti i birokratiji u Agencijama za pomoć i u činjenici da ti projekti nisu imali inopodršku da bi održali uspješno poslovanje, te da, često, politički uslovi nisu tome pogodovali. Oni zaključuju da će, samo u povoljnijem ekonomskom i političkom okruženju, i spoljna ekonomska pomoć znatnije uticati na rast. U drugom dijelu pomenutog teksta Svjetskog ekonomskog foruma «The Global Competativness Report 2004-2005», dato je nekoliko karakterističnih podataka, pojedinačno za svaku od 103 analiziranih zemalja. Postavljeno je 14 pitanja u svim zemljama i odgovori su rangirani prema odgovorima ispitanika. Posebno je korisno što je dat i grafikon za svaku zemlju sa navođenjem faktora koji su najveći problem u poslovanju. Tako
56

je i za Bosnu i Hercegovinu najveći problem neefikasna administracija, odnosno birokratija. Na drugom mjestu je politička nestabilnost, a na trećem mjestu je korupcija. Eto tri najveća problema za poslovanje koja su navedena u anketi Svjetskog ekonomskog foruma. Pa i mi znamo za to, te nas to ne iznenađuje. Za brigu je što se u BiH preduzima vrlo malo i da se poveća efikasnost administracije i da se smanji korupcija, a politička nestabilnost nam je izgleda sudbina. Potrebno bi bilo da se izrade dugoročni programi za promjene u tim domenima. Sljedeća tri problema po redoslijedu su kriminal i krađe, dostupnost finansiranja i poreski sistem. Tri različita područja koja se mogu rješavati ako bi vladajuće strukture bile spremne za to. Sljedećih šest problema koji utiču na poslovanje su: nestabilnost vlade, niska etika rada, neadekvatno obrazovana radna snaga, visina poreza, neadekvatna infrastruktura, te radničko zakonodavstvo. Ovi faktori utiču znatno manje nego navedenih prvih šest, ali ipak su prepreka za uspješno poslovanje. Ako pogledamo tih 12 navedenih faktora koji stvaraju probleme u poslovanju, onda je jasnije zašto i pored svih drugih mjera nema inostranih i domaćih investicija u BiH. Među faktore koji najviše utiču na poslovanje u pomenutom tekstu je naveden i rang nekih drugih uslova i faktora koji su značajni i koji umanjuju konkretnost privrede. U domenu makro-ekonomskog orkuženja BiH je u štednji na 100-tom mjestu, po kreditnom rejtingu zemlje smo na 91 mjestu, po trošenju na administraciju smo na 91 mjestu. Nešto povoljnije stanje je u dostupnosti kreditima gdje smo na 67 mjestu, i realnosti u kursu domaće valute gdje smo na 61 mjestu od 104 zemlje. U vezi sa javnim institucijama stanje je nešto povoljnije. Tako smo po zaštiti prava svojine na 95 mjestu, po nezavisnosti sudstva smo na 78 mjestu, po organizovanom kriminalu BiH je na 75 mjestu, a po kršenju obaveze plaćanja pri uvozu BiH je na 66 mjestu u svijetu, od 104 zemlje. U vezi tehnoloških uslova BiH preduzeća imaju vrlo lošu poziciju, kao i po sposobnosti preduzeća da primijene novu tehnologiju, BiH je na posljednjem mjestu, a po tehnološkoj sposobnosti je na 102 mjestu. Po trošenju na istraživanje i razvoj nalazimo se na 97 mjestu, po korištenju interneta BiH je na 81 mjestu. Po pristupnosti internetu u školama na 76 mjestu i, po saradnji između univerziteta i privrede na istraživanjima, BiH je na 73 mjestu. Šta se nameće kao zaključak u vezi sa glavnim ciljem BiH za ulazak u Evropsku uniju, djelatnosti državnih i političkih struktura i naprijed iznesene slike o stanju i konkurentnosti privrede u Bosni i Hercegovini? Prvi zaključak je da su oni neusklađeni i da se sa postojećim stanjem u konkurentnosti ne može u Evropsku uniju, te da dosadašnji angažman države na reformama u privredi ne donosi zadovoljavajuće rezultate u približavanju Evropi, a skoro nikakve rezultate u mikro-ekonomiji i konkurentnosti.
57

Nažalost, u našim uslovima potrebno je stalno ponavljati notorne istine: da zdrava i efikasna administracija, efikasno zakonodavstvo, demokratske institucije, socijalni uslovi i druga infrastruktura doprinose zdravoj ekonomiji, doprinose rastu privrede i razvoja, ali one ne stvaraju bogatstvo, novi dohodak. Dohodak se stvara u preduzeću i mikro-ekonomiji. Zato su za razvoj privrede, pored institucionalnih mjera, vrlo važne i mjere makro-ekonomske politike, mjere i uslovi pod kojima se direktno utiče na proizvodnju, izvoz, promet i sl. Posmatrajući našu svakodnevnicu, izgleda da postojeće vlade u BiH nemaju osjećaj, znanje ili kapaciteta da obuhvate cjelinu ekonomskih kretanja, te da ravnomjerno djeluju i na institucionalnom i makro-ekonomskom planu, kao i na mikro-ekonomiji i konkurentnosti. Drugi zaključak koji se nameće iz ukupnog stanja u privredi i BiH je da se iz osnova moraju mijenjati stavovi, ponašanje i odnos državnih i političkih struktura prema privredi. Nisu politika i nacionalno ponašanje glavna pitanja našeg društva. Osnovno je pitanje privreda, ono od čega se živi, što je svakodnevna briga većine stanovništva u BiH. Ako se političke partije u BiH ne okrenu tom problemu i ne počnu raditi na rješavanju životnih pitanja građana oni će na dužu stazu izgubiti podršku glasača, a narod će platiti veliku cijenu u daljem padu ionako niskog standarda. Jasno je da ovakvi kakvi smo ne možemo u Evropu, čak ako bi nas nekim čudom i prihvatili, privreda BiH bi nazadovala, jer ovakva ne bi mogla izdržati svjetsku i evropsku konkurenciju. Znači, prioritet je privredni oporavak i razvoj, pa onda ulazak u Evropu, te bi trebalo u tom smislu usmjeriti i političku aktivnost i djelovanje javnih medja. Na prvom mjestu, treba izraditi strategiju privrednog razvoja BiH, treba misliti na budućnost i ne ograničiti se na ono što OHR traži. Ta strategija treba da sadrži i sve uslove u kojima se obavlja privredna djelatnost a na njenoj izradi trebaju raditi najbolji stručnjaci iz BiH, bez uticaja Međunarodne zajednice. Vlade BiH trebaju revidirati i upotpuniti društvene reforme koje su u toku i sačiniti novu ekonomsku reformu koja će obuhvatiti i privatizaciju i sanaciju velikih javnih preduzeća i uvođenje novog menadžmenta u preduzećima i otvorenost prema okruženju i svjetskoj privredi. Ona mora sadržavati konkretne mjere za povećanje proizvodnje i konkurentnost privrede BiH, itd. Ta ekonomska reforma mora imati i socijalni program kao smanjenje nezaposlenosti i siromaštva. Možda bi, ukoliko se odmah i uporno prihvatimo rješavanja privrednih, životnih problema, u narednih deset godina imali šansu da se priključimo Evropi. Ako se, pak, nastavi kao do sada, nama ni Evropa, niti ko drugi ne može pomoći. BiH će u tom slučaju dalje ekonomski zaostajati i propadati na svjetskoj listi zemalja u razvoju.

58

Rezime Privreda BiH je blizu kriznog stanja i sa niskom stopom rasta društvenog proizvoda sa vrlo malim izvozom, a velikom uvozom gdje izvoz pokriva svega oko 30% uvoza, sa niskim investicijama, sa preko 40% nezaposlenih, nije spremna za Evropsku uniju. Sa vrlo lošim makro-ekonomskih pokazateljima, a sa još lošijim mirko-ekonomskim, niti jedna ekonomija pa ni ekonomija BiH ne može u Evropu. U ekonomskoj politici BiH i aktivnostima vlade dominira rješavanje institucionalnih pitanja, odnosno ono što traži Međunarodna zajednica, a zanemareni su pravi ekonomski problemi, posebno oni iz mikro-ekonomije. Suviše se priča u prazno o ulasku u Evropu i time se stvara lažni optimizam i zamagljuju pravi problemi. Kakav je položaj privrede BiH najbolje ilustruju uporedni podaci o konkurentnosti koje je obradio Svjetski ekonomski forum. Od 104 analizirane zemlje BiH se po Growth Competativness Indeksu nalazi na 81 mjestu, po makro-ekonomskom okruženju je na 85 mjestu. Po indeksu poslovne konkurentnosti – (The Business Competativness Index), tj. po mikroekonomskim pokazateljima BiH je na 93 mjestu a po operativnoj praksi i strategiji preduzeća na 96 mjestu. Po ovim i mnogim drugim pokazateljima BiH je među 20-tak afričkih i južnoameričkih zemalja. Možemo li ovakvi u Evropsku uniju? Postoji neusklađenost između glavnog cilja- ulaska u Evropsku uniju, djelatnosti državnih i političkih struktura i prave slike o problemima, stanju i razvoju privrede. Imamo priliku da u narednih deset godina promjenom djelovanja državnih organa i okretanjem ka budućnosti i rješavanju privrednih i životnih problema, stvorimo uslove da se možemo nadati ulasku u Evropsku uniju.

59

60

UDK 314.964 (497.15)“15/19“

Kerima Filan

Žene kao vakiflije u ranom dobu Osmanske Bosne
U Osmanskoj državi je institucija zadužbine imala važnu vjersku, prosvjetnu, socijalnu i ekonomsku ulogu. Osmanska država je tu instituciju, uključujući i termin vakf1 (>vakuf) kojim se ona imenuje, naslijedila od prethodnih islamskih država. Stoga je vakuf već od početka postojanja Osmanske države mogao steći stabilan oblik koji će se nepromijenjen održati do početka 20. stoljeća. Osnivanje vakufa ostvarivalo se kroz pravni čin propisan šerijatskim pravom. Dobrotvor je pred nadležnim sudom (kadijom) i u prisustvu najmanje dva svjedoka (šahida) svojom voljom davao pismenu ili usmenu izjavu, lično ili preko opunomoćenika (vekila) da s namjerom približavanja Bogu (kurbat) izdvaja dio svoje imovine i zaviještava je. Za pravnu valjanost ovoga postupka uvjeti su da dobrotvor bude sopstvenik imovine koju zaviještava i da ima sposobnost raspolaganja imovinom koja mora biti stečena na zakoniti (halal) način.2 Zaviještana imovina postajala je vakuf koji služi vjerskim, kulturno-prosvjetnim i raznim humanim ciljevima. Islamsko pravo predviđa uvjet da se zavještava imovina koja stalno može donositi prihod i vječno služiti cilju za koji je namijenjena. Stoga se prema definiciji vakufa zaviještati može nepokretno dobro, a pokretne
1 Arapska riječ vakf (waqafa) znači “zastoj”, “obustavljanje”. Iz navedenih značenja razvilo se i ovo: “uzapćivanje imovine, odnosno jednoga njenog dijela”. Uzapćivanjem se imovina stavlja izvan prometa i postaje financijska osnova zadužbine. 2 Sposobnost raspolaganja imovinom definirana je na sljedeći način: zavještalac ne smije biti pod starateljstvom, treba biti punoljetan i duševno zdrav, ne smije biti od suda proglašen rasipnikom i ne smije biti pod stečajem: Abduselam Balagija, Uloga vakufa u verskom i svetovnom prosvećivanju naših muslimana, (Beograd: Štamparija Drag. Gregorića, 1933): 8-9.

61

stvari, budući da ne mogu služiti za vječnost onome cilju koji je zavještalac odredio, mogu biti predmet zaviještanja ako su vezane za nepokretno dobro. I novac je donosio prihod tako što se davao na posudbu uz uvjet da se vrati suma uvećana onoliko koliko je to prilikom zaviještanja odredio dobrotvor u skladu s islamsko-pravnim principima. Zato se u islamskom pravu dozvoljava i zaviještanje novca.3 Odricanje od jednog dijela imovine s ciljem da se ona zaviješta u dobrotvorne svrhe i da od nje pomoć imaju drugi ljudi Bogu je ugodno djelo. Osnovu za zakonodavstvo vakufa islamski su pravnici našli u hadisu – tradiciji poslanika Muhammeda.4 To je mogao biti dovoljan povod svakom muslimanskom vjerniku da učini vjerom pohvaljeno djelo – da zaviještanjem imovine u dobrotvorne svrhe osnuje vakuf. Kao zadužbina osnovana u skladu s vjerskim principima, vakuf je predstavljao doprinos najprije vjerskom, a uporedo s ovim i socijalnom i ekonomskom i prosvjetnom životu sredine u kojoj se osnivao, bez obzira na vrijednost sredstava kojima je raspolagao. Dobrotvor (vâkif) koji je bio u mogućnosti zaviještati razmjerno visoka sredstva namjenjivao ih je za izgradnju vjerskog objekta, škole, javnog kupatila, javne kuhinje, bolnice, biblioteke, mosta, javne česme, hana, karavansaraja. Već u samom pravnom činu osnivanja vakufa dobrotvor je određivao visinu sredstava koju predviđa za održavanje građevine (ili građevina) u okviru svoje zadužbine i visinu plaće koja će se davati službenicima vakufa. Ovakvi su vakufi predstavljali neposredan doprinos općem dobru i nazivali su se müessesât-ı hayriye. Druga vrsta vakufa bili su asl-ı vakf. Ovi su se osnivali s manjim sredstvima i priključivali su se prvima. Na taj su način doprinosili povećavanju sredstava veće zadužbine i njenom razvijanju. Svrha s kojom se vakuf osnivao nije morala biti ostvarena odmah, uporedo s osnivanjem vakufa. I u tom se pogledu razlikuju dvije vrste vakufa. Jednu vrstu čine oni od kojih su prihodi, odmah po osnivanju vakufa, bili upotrijebljeni u konačnu svrhu, onu koju je dobrotvor odredio. Takvi su se nazivali vakf-i hayrî. Drugu vrstu predstavljali su porodični vakufi (vakf-ı ehlî). Dobrotvor je mogao odrediti da prihodima od vakufa koji osniva raspolaže on lično i/ili članovi njegove porodice, te da se nakon određenog vremena, koje dobrotvor naznači, prihodi usmjeravaju u konačnu svrhu. Nekada su dobrotvori jedan dio prihoda od vakufa zadržavali za sebe i porodicu, a jedan su dio odmah usmjeravali u dobrotvorne svrhe. To su bili poluporodični vakufi (yarı âilevî vakıf). Svakako je ova druga vrsta vakufa (porodični i poluporodični) nakon nekoga vremena, a obično kad izumru potomci osnivača, prelazila u status vakufa prve vrste (vakf-i hayrî).
3 4

Ibid., 9-10. Ibid., 5-7.

62

S obzirom na ulogu vakufa u svekolikom životu u Osmanskoj državi, u ovome ću se prilogu pozabaviti pitanjem kakav je bio odnos žene prema toj instituciji uzimajući za primjer prostor današnje Bosne i Hercegovine. Najpouzdaniji izvori za razmatranje institucije vakufa svakako su vakufname – isprave o osnivanju i namjeni zadužbina. Koliko je moguće imati danas na raspolaganju dokumente koji bi svjedočili o osnivanju vakufa u periodu dugom pet stoljeća? Koliko se takvih dokumenata moglo sačuvati? Gdje se (sve) mogu nalaziti? Već ova pitanja pokazuju da se naznačenoj temi – odnos žene prema instituciji vakufa u osmanskoj Bosni – može pristupiti samo iz nekoga polazišta koje nam stoji na raspolaganju i koje, samim tim, može ponuditi tek djelomičan uvid u temu. Ovakav je pristup opravdan onoliko koliko je polazište pouzdano uporište. Polazište za ovaj pregled je Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine.5 To je prevod na bosanski jezik Defter-i Mufassal-i Liva-i Bosna (u daljem tekstu defter).6 Defter sadrži popis vakufa koji su do naznačene godine bili uspostavljeni u Bosanskom sandžaku, jednoj od teritorijalno-upravnih jedinica u Osmanskoj državi koja je obuhvaćala i veći dio prostora današnje Bosne i Hercegovine.7 Zapisi u defterima veoma su kratki; defter je samo popis podataka. U njemu se podaci ne obrazlažu i ne komentiraju. Iz podataka zapisanih u defteru ipak se stječe temeljni uvid u našu temu – među osobama koje su do 1604. godine u Bosanskom sandžaku zaviještale svoju imovinu u dobrotvorne svrhe i na taj način osnovale vakuf upisan je i jedan broj žena. Ko su bile žene koje su osnivale vakufe? Šta su one darivale? Za šta su namjenjivale zaviještani imetak? Iz ugla ovih pitanja čitat ću zapise u defteru o dobrotvorkama u ranim stoljećima osmanske Bosne.

Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine (Sarajevo: Bošnjački institut Zürich – Odjel Sarajevo i Orijentalni institut u Sarajevu, 2000). 6 Defter-i Mufassal-i Liva-i Bosna čuva se u seriji Kuyûd-i Kadîme u Generalnoj direkciji državnog katastra i gruntovnice Republike Turske u Ankari (T.C. Tapu ve Kadastro Genel Müdürlüğü). Defter je pisan u tri velika sveska, a vodi se pod brojevima: svezak I – 477, svezak II – 478, svezak III – 479. (Podaci navedeni prema: Opširni popis I/2, “Uvod”, str. xxiii). Prevod ovoga deftera na bosanski jezik čine četiri sveska, a priredili su ih Adem Handžić (svesci I/1 i I/2), Amina Kupusović (svezak II) i Snježana Buzov (svezak III). U ovome sam radu koristila navedenim prevodom deftera. 7 U prevodu deftera na bosanski jezik popis zadužbina nalazi se u svesku I/2 na stranama 481-511.

5

63

Žena, osnivač velikoga vakufa U defteru iz 1604. godine nalazi se ovakav zapis: “Zadužbina Šahdidar, supruge umrlog Husrev-bega u gradu Sarajevu. Vrijednost zaviještanih sredstava je 115.000 akči. Namijenjena su za izgradnju mesdžida i mekteba.”8 Tragom ovoga zapisa nastojala sam pronaći više podataka o zadužbini iz 16. stoljeća koju je uspostavila žena po imenu Šahdidar. Na popisu naselja u gradu Sarajevu u defteru je zabilježeno i jedno formirano oko “mesdžida koji je podigla supruga Gazi Husrev-bega”.9 Kako su u koncepciji islamskog grada mesdžidi predstavljali središte oko kojega se razvijalo naselje, naselja su dobivala imena prema mesdžidu koji je predstavljao začetak naselja, a mesdžid je postajao poznat po imenu dobrotvora koji ga je podizao. Zapis u defteru iz 1604. godine o naselju kojemu je središte bio mesdžid poznat pod imenom Gazi Husrev-begove supruge upućuje na “zadužbinu Šahdidar, supruge umrlog Husrev-bega u gradu Sarajevu”. Potvrdu da je Šahdidar doista bila supruga Gazi Husrev-bega, najpoznatijeg bosanskog namjesnika,10 nalazimo u sidžilu, sudskom protokolu iz osmanskog doba, koji se vodi pod brojem 1 u fondu arhivske građe u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. U tom se sidžilu nalazi prepis vakufname koja se odnosi na “vakuf Šahdidar, Gazi Husrev-begove supruge”.11 Da ta vakufnama pripada Šahdidar, nije bilo lako utvrditi. To je učinio Fehim Dž. Spaho priređujući prevod tog dokumenta na naš jezik.12 Poteškoću predstavlja to što se u prepisu vakufname, koji obuhvata pet listova sidžila (od 38 do 42), nigdje ne spominju dva važna podatka: 1. ime osobe koja je dobrotvor (samo se iz arapskog teksta razumijeva da je to žena: wâqifa, waqafat wa habasat wa sabbalat, (38/17))13; 2. nije prepisan kraj
Opširni popis I/2, str. 499-500. Ovaj podatak glasi mahalle-i mescid-i zevce-i Gazi Hüsrev Beg: Opširni popis I/2, I/2, str. 5, redni broj 16. 10 Gazi Husrev-beg se na položaju namjesnika Bosanskog sandžaka nalazio, s kraćim prekidima, od 1521. godine do smrti 1541. 11 Azra Gadžo-Kasumović, “O sidžilima u Gazi Husrev-begovoj biblioteci”, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke XXI-XXII (Sarajevo, 2003): 41-83. U ovome radu daje se opis ukupno 87 sidžila, koliko ih ima u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, s kratkim uputama u njihov sadržaj. Kako autorica rada navodi, većina tih sidžila bilježi slučajeve koji se odnose na Sarajevo. 12 Fehim Dž. Spaho, “Vakufnama Šahdidar, supruge Gazi Husrev-bega”, Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek) (Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, Monumenta Turcica, Tomus quintus, 1985): 47-60. 13 Tekst na arapskom jeziku pročitan je prema sidžilu broj 1 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. U zagradi navodim broj lista u spomenutom sidžilu i broj reda/redova na dotičnom listu iz kojih je tekst pročitan. Ovdje: list broj 38, red broj 17. Na isti način bit će označeni i dijelovi teksta ove vakufname koji slijede u članku.
9 8

64

vakufname, pa se ne može pouzdano govoriti o vremenu njenoga nastanka.14 Iz prepisa vakufname može se pročitati da je dobrotvorka, čije je darivanje bilo povod sastavljanju ovoga dokumenta, zaviještala iznos od 100.000 akči (wa ğamî’a mablagin mi’ati alfi dirhamin (39/10)). Odredila je da se od tog novca izgradi mesdžid u jednom dijelu Sarajeva (wa zâlike ğamî’ masğidin banathu wa shayyadathu wa a’lathu fî mahallati min mahallât dâri al-guzât Sarây (39/3-4)). Još je odredila da se iz zaviještane sume izdvoji 3.000 akči i da se uz mesdžid sagradi škola (wa sharatat an yubnâ bayt atta’llim bi qurbi al-masğidi al-mastûri fî dâhili haramihi bi salâsi âlâfi dirham min al-mablagi al-mazbûri (39/12-13)). Osim razmjerno visoke sume novca od 100.000 akči, dobrotvorka je zaviještala i jednu kuću u gradu Sarajevu (wa zâlike ğamî’ al-manzil al-kâyin fî baldati al-mazbûra al-mahrûsa fî mahallati al-gâmi’i al-marhûm Yahya pasha (41/6)). Za kuću je odredila da će to biti njen dom dok je ona živa, a nakon njene smrti da se proda za iznos od 15.000 akči (yubâ’u zâlike al-manzil al-mawqûf al-mazbûr bi hamsata ‘ashara alf dirham (41/10-11)). Tako je vrijednost zadužbine na koju se odnosi ova vakufnama podudarna s vrijednošću zadužbine koju je prema defteru osnovala Šahdidar – iznosi 115.000 akči. Podudarni su i drugi podaci u vakufnami i defteru. U oba izvora stoji: da se imamu u mesdžidu daje dnevno četiri akče na ime plaće (wa li al-imâmi kulla yawmin arba’a darâhima (40/13)), da mujezin dnevno prima dvije akče (wa li al-mu’azzini kulla yawmin dirhamayni (40/14)), da se vjeroučitelju daje dnevna plaća u iznosu od tri akče (wa li al-mu’allimi kulla yawmin salâsata darâhim (40/14)). Ovaj bi popis bio odveć dugačak ako bi se navelo sve u čemu se podudaraju dva izvora, vakufnama i defter. Uostalom, njihovu je podudarnost, kako je naprijed spomenuto, utvrdio Fehim Dž. Spaho.15 Na temelju toga, danas pouzdano možemo znati kako je u 16. stoljeću u Sarajevu organizirala svoj vakuf jedna žena, supruga državnog dostojanstvenika. Šahdidarin va-

Ovom prilikom izražavam zahvalnost profesoru Hamadinu el-Sayedu Abdelkadiru, lektoru za arapski jezik na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu što je pregledao arapski tekst onih dijelova vakufname koje navodim u ovome članku. 14 Vrijeme iz kojega potječe vakufnama prepisana u sidžilu broj 1 ima bar naznačen odgovor u činjenici da se taj sudski protokol odnosi na godine 1551-1552. Vidjeti, Gadžo, “O sidžilima”, 46. Prema tome, vakufnama je mogla nastati najkasnije u tim godinama. 15 Svakako je zanimljivo reći da je Spahi u poprilično teškom istraživanju da utvrdi kome pripada vakufnama bez imena ključni podatak pružio defter iz 1604. godine. Naime, u vrijeme kad je Spaho radio na prevodu vakufname, u arhivu Orijentalnog instituta u Sarajevu nalazila se fotokopija ovoga deftera pod brojem fo 203/8 koja je bila sačinjena iz originala Tapu ve Kadastro, Ankara, TD No 477. (Ovi se podaci navode prema: Spaho, “Vakufnama Šahdidar”, 75). Prevod deftera iz 1604. godine na bosanski jezik urađen je prema toj fotokopiji.

65

kuf služio je vjerskom cilju (izgrađen je i izdržavan mesdžid), služio je prosvjetnom cilju (izgrađena je i izdržavana škola), ekonomski cilj ogleda se u tome što je osiguravao plaću za nekoliko službenika, a socijalni cilj u tom što se oko mesdžida razvilo naselje. Uspostavljanjem vakufa Šahdidar je dala svoj doprinos unaprjeđenju života u vrijeme kad se Sarajevo, ponajprije zahvaljujući bogatoj zadužbini njenoga muža Gazi Husrev-bega,16 iz ranije kasabe već razvilo u grad. Da li je Šahdidar bila i jedina žena koja je do 1604. godine na prostoru onovremene Bosne ustanovila vakuf u okviru kojega je podigla građevine? U defteru ne nalazimo više sličnih vakufa. Ipak, u literaturi priređenoj na osnovu izvora navodi se da je u gradu Sarajevu u naselju Mejtaš žena po imenu Dudi-bula (ili Tuti-bula) podigla mesdžid, i to u godinama između 1528. i 1540.17 Taj mesdžid je doista zabilježen u jednom starijem defteru, onome iz 1565. godine.18 Na temelju tog zapisa pouzdano znamo da je do naznačene godine (1565.) u Sarajevu postojao vjerski objekt poznat po imenu Dudi-bule. O Dudi-bulinom mesdžidu svjedoče još neki izvori,19 ali, kako se odnose na kasnija stoljeća, ne nude nam podatke ni o tačnom vremenu kad je mesdžid izgrađen ni o dobrotvorki. Samo, Mujezinović smatra da se po tituli “bula” u dobrotvorkinom imenu može zaključiti da je bila vjeroučiteljica.20 Mesdžid koji je izgradila Šahdidar održao se do 19. stoljeća.21 Dudibulin mesdžid, za koji literatura pokazuje da je još stariji od Šahdidarinog, održao se do početka 20. stoljeća.22 Ženski vakufi priključeni velikim vakufima Opstanak i funkcioniranje građevina koje su se podizale u okviru vakufa zavisili su od sredstava koja su bila na raspolaganju za njihovo održavanje. Koliko su veliki vakufi (müessesât-ı hayriye) imali značaja za
Vakuf koji je osnovao Gazi Husrev-beg zabilježen je u defteru iz 1604. godine na str. 492-495. Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine Knjiga I - Sarajevo, (Sarajevo: Veselin Masleša 1974): 291. 18 Hatidža Čar-Drnda, “Vakufski objekti u bosanskom sandžaku”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Vol. 52-53, (2004): 275. 19 Jedan izvor je Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije iz druge polovine 18. stoljeća. U Ljetopisu je na listu 96a, u redu broj 6 zapisano da je umro Hasan-baša, imam Dudi-buline džamije. Drugi izvor je sidžil broj 40. Taj se sidžil odnosi na godine 1800-1801, a zapis o Dudi-bulinoj džamiji je na 143. listu, kako je to zabilježio Mujezinović, Islamska epigrafika I, 291. 20 Ibid., 291. 21 Porušen je 1879. godine. Mujezinović, Islamska epigrafika I, 333. Nisam naišla na podatke o školi koju je dala izgraditi dobrotvorka Šahdidar. 22 Godine 1927. pretvoren je u stambene prostorije. Mujezinović, Islamska epigrafika I, 291.
17 16

66

vjerski, prosvjetni, socijalni i ekonomski život sredine u kojoj su se osnivali, toliko su manji vakufi (asl-ı vakf) imali značaja za opstanak i unaprjeđenje funkcioniranja velikog vakufa na opće dobro. Sudeći prema defteru iz 1604. godine, žene onoga doba svoj su doprinos tom općem dobru davale osnivanjem manjih vakufa koje su priključivale već postojećim velikim vakufima.23 Iz skromnih podataka u defteru teško je znati kako su dobrotvorke donosile odluku kojem će velikom vakufu priključiti svoj. U nekoliko slučajeva, ipak, o tome se može ponešto naslutiti. Nefisa i Hanifa bile su kćeri hodže Kemala. Nefisa je zaviještala sumu od 2.500 akči, a Hanifa sumu od 3.000 akči. Vakufe koje su na taj način osnovale, priključile su vakufu hodže Kemala.24 Iz ovih zapisa nije teško dokučiti da su Nefisa i Hanifa svoje vakufe priključile onome koji je osnovao njihov otac.25 Prema zapisu u defteru, i vakuf koji je osnovao hodža Durak u Sarajevu dobio je potporu od dobrotvorovih kćeri. Hanifa, Emiršaha i Merdžana, za koje defter bilježi da su bile kćeri hodže Duraka,26 zaviještale su tri dućana i osnovale vakuf koji su priključile očevom.27 Još jedna žena za koju se može pretpostaviti da je svoj vakuf priključila očevom bila je Fatma. Uz njeno ime u defteru stoji da je kći Sinanova, da je zaviještala sumu od 3.600 akči i priključila je zadužbini Keke Sinana.28 Jesu li imena samo slučajno podudarna ili je Fatma doista bila kćerka dobrotvora
23

U defteru je za svaku zadužbinu upisano ime dobrotvora, visina sredstava koje je zavještao, namjena tih sredstava i popis rashoda kako ih je dobrotvor odredio. Ako je vakuf osnovan s namjerom da se pripoji nekom drugom, većem vakufu, to se u defter upisivalo kao dodatak većem vakufu. I kod manjih se vakufa upisivalo ime dobrotvora, iznos zavještanih sredstava te (većinom) njihova namjena. Svi vakufi kojima su se prema ovome defteru pripajali manji, u svome su sastavu imali mesdžid, a mnogi još i školu. 24 Opširni popis I/2, 500-501. 25 Hodža Kemal (prema defteru Havadže Kemal) zavještao je sredstva za izgradnju mesdžida u gradu Sarajevu. U izvorima se mesdžid prvi put spominje 1515. godine, a postojao je, kao džamija do jula 1940. godine. Prema opisu koji je sačinjen na osnovu izvora, bila je to jedna od najljepših građevina tog tipa u Sarajevu. Vidjeti: Mujezinović, Islamska epigrafika I, 183. O zadužbini hodže Kemala dosta je podataka u knjizi Šejha Sejfudina Kemure Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe. (Sarajevo: Zemaljska štamparija 1910): 337-351. Danas ulica Ćemaluša nosi ime po toj džamiji. 26 Opširni popis I/2, 490. 27 Hodža Durak (prema defteru Havadže Durak) osnovao je vakuf za izgradnju mesdžida u Sarajevu. Prema izvorima mesdžid je podignut prije 1528. godine. Vidjeti: Mujezinović, Islamska epigrafika I, 277. Danas je to Baščaršijska džamija. 28 Opširni popis I/2, 490. U literaturi se navode različiti podaci o vremenu kada je podignut mesdžid Keke Sinana. Pouzdanijim se čini onaj prema kojem je “čovjek poznat pod nadimkom Keke Sinan”, kako je u defteru iz 1604. godine zapisano njegovo ime, osnovao zadužbinu i podigao mesdžid u Sarajevu 1515. godine. Vidjeti: Mujezinović, Islamska epigrafika I, 204.

67

po imenu Keke Sinan? Ako jeste, onda je jedna karakteristika povezuje sa sestrama Hanifom, Emiršahom i Merdžanom: vakufi ovih žena bili su jedini do 1604. godine priključeni zadužbinama njihovih očeva.29 Žena po imenu Hanifa svoj je vakuf pripojila onome koji je osnovao njen muž. To se može dokučiti iz zapisa u defteru prema kojem je Hanifa bila supruga Hadži Ejnehanova, a vakuf kojemu je priključila svoj osnovao je Hadži Ejnehan.30 Hatidža-hatun, kći Sinana vojvode jedna je druga žena koja je svoj vakuf priključila muževljevom. Njen muž, Husejin-beg podigao je džamiju i dvije škole u mjestu Čelebi Pazar (Rogatica), a Hatidža-hatun je razmjerno visokom sumom novca od 15.000 akči dala doprinos održavanju Husejinbegova vakufa. Ove podatke o vakufu Hatidže-hatun pruža nam vakufnama njenoga muža.31 U vrijeme kad je Husein-beg osnivao svoj vakuf, to su isto učinile njegova supruga Hatidža-hatun i njegova sestra Mihri-hatun. Obje su žene izdvojile i zaviještale po jedan dio svoga imetka, a onda su tako osnovane vakufe priključile Husein-begovom. Tako Husein-begova vakufnama predstavlja istovremeno i vakufname o osnivanju ova dva ženska vakufa. Da taj dokument nije sačuvan, ko zna da li bismo danas mogli znati da su Hatidžahatun i Mihri-hatun bile u srodstvu s dobrotvorom Husejin-begom. Naime, iz vakufname možemo pročitati da je Mihri-hatun bila Husejin-begova sestra,32 pa je ona jedina dobrotvorka iz ranoga doba osmanske Bosne za koju se pouzdano moglo utvrditi da je dala potporu bratovljevoj zadužbini. To svakako ne znači da je ona bila jedina dobrotvorka koja je tako postupila, samo nam nepostajanje izvora, kao što su vakufname, uskraćuje mogućnost da razmotrimo i druge slične primjere. O drugim dobrotvorkama, o kojima svjedočanstvo imamo jedino u defteru iz 1604. godine, ne mogu se izvoditi čak ni pretpostavke o njihovom srodstvu s osnivačima vakufa kojima su priključile svoje. Razlog tome je što su imena dobrotvorki u defter upisivana neujednačeno, nekada s imenom oca,
Dobrotvorka po imenu Fatma spominje se u jednom dokumentu, zadužnici za novac, sljedećim riječima: Dužnik Halil, sin Mehmedov iz Keke Sinanove mahale uzeo je na zajam iz fonda Fatme hanume 3.600 akči 1565. godine na period od godinu dana. Jamac za ovaj zajam je Abdija, sin Mehmedov iz Keke Sinanovog naselja. Ovaj zajam učinjen je preko hodže Sinana, imama (Kemura, Sarajevske džamije, 138). Kako se u ovome dokumentu navode 1565. godina, naselje Keke Sinana i dobrotvorka Fatma, vjerovatno je riječ o zadužbini žene koja je zapisana u defteru iz 1604. godine. 30 Opširni popis I/2, 487. Vakuf hadži Ejnehana imao je u svome sastavu mesdžid koji je sagrađen prije 1528. godine, a nalazio se u sarajevskom naselju Vratnik. Vidjeti: Čar-Drnda, “Vakufski objekti u bosanskom sandžaku”, 267-294. 31 Vakufname XV i XVI vijek, 131-133. 32 Ibid., 133.
29

68

a nekada bez njega; uz imena nekih žena stoje imena njihovih muževa, dok za neke druge nema tog podatka. Tako je jedna dobrotvorka upisana samo kao Emina-hatun, pa se o njoj ne zna ništa osim da je svoj vakuf, osnovan sumom od 3.000 akči, priključila mesdžidu Pašajigita u sarajevskom naselju Dulger Ibrahim.33 Ime jedne druge žene, koja je istu toliku sumu novca darovala također mesdžidu Pašajigita, zauvijek će (vjerovatno) ostati nepoznato; ona čak nije upisana pod svojim imenom nego samo kao supruga halvadžije.34 Ostat će nepoznato i ime žene koja je upisana kao supruga nekog Iskendera krojača. Ona je svojih 3.000 akči zaviještala za zadužbinu Mevlana Arapa i bila je jedna od dvije žene koje su do 1604. godine darovale novac toj zadužbini.35 O drugoj defter bilježi da se zvala Selima-hatun.36 I Kadrija-hatun je žena iz 16. stoljeća o kojoj još samo znamo da je bila dobrotvorka.37 To što uz imena nekih žena nije zapisano drugo ime s kojim bi se one mogle dovesti u vezu može biti pokazatelj njihovoga skromnog društvenog statusa. Ženski vakufi u sastavu vakufa s različitim prihodima U defteru se ne mogu naći podaci koji bi nam dali uvid šta je drugo, osim rodbinske povezanosti, moglo utjecati na odluku dobrotvorki kojem će vakufu priključiti svoj. Žene su svoje vakufe priključivale i bogatijim i siromašnijim vakufima. Tako su netom spomenute Emina-hatun i halvadžijina supruga, uz još četiri dobrotvora muškarca potpomogle održavanje vakufa koji je imao vrlo skromne prihode. Još je skromnije prihode imao vakuf Jakub-paše. To stanje bilo je posljedica požara u kojem su oštećeni objekti od kojih se Jakub-pašin vakuf izdržavao.38 Sigurno je da su nakon požara održavanje tog mesdžida potpomogla četiri vakufa koliko ih je priključeno Jakub-pašinom do 1604. godine. Među osnivačima tih manjih vakufa bila je i žena po imenu Seldžuka, supruga hadži Kemalova koja je zaviještala 3.600 akči i prihode od dva dućana.39 Kad se
Opširni popis I/2, 496. Ibid 35 Džamija izgrađena iz vakufa Mevlana Arapa nalazi se u ulici Karpuzova. Mujezinović, Islamska epigrafika I, 268. 36 . Opširni popis I/2, 487-488. 37 Ibid., 499. 38 Ibid., 484. Jakub-paša je vakuf osnovao u vrijeme kad je bio namjesnik u Bosni. Na tu je dužnost imenovan 1490. godine, a naredne 1491. izgradio je mesdžid koji je tako bio jedan od najstarijih u Sarajevu. Jakub-paša se istakao kao vojskovođa, pa se spominje kao važna ličnost u Osmanskoj državi. Rodom je bio iz Bosne. Kratko vrijeme nalazio se na položaju velikog vezira. O ovome vakufu vidjeti: Kemura, Sarajevske džamije, 118 i Mujezinović, Islamska epigrafika I, 89. 39 Opširni popis I/2, 484. I pored tako teškoga usuda koji je zadesio Jakub-pašin mesdžid još
34 33

69

uporedi s vakufom Nesuha-vojvode koji je osnovan sredstvima od 10.000 akči i također priključen zadužbini Jakub-paše, Seldžukin je vakuf bio dvostruko manji, samo, titula “vojvoda”, koja je zapisana uz ime dobrotvora Nesuha, ukazuje na njegov visok društveni status. S druge strane, sredstva u Seldžukinom vakufu bila su približno dvostruko veća od onih koja su Jakubpašinoj zadužbini darovala dva muškarca. Jedan od njih osnovao je vakuf sa sumom od 1.500, a drugi sa sumom od 1.000 akči. Selima-hatun i supruga krojača Iskendera su, uz još dva muškarca dobrotvora, pomogle održavanje vakufa u Jahja-pašinom naselju u Sarajevu koji je u vrijeme popisa 1604. godine imao razmjerno skromne prihode. Fatma, kći Sinanova i Hanifa, supruga hadži Ejnehanova također su potpomogle održavanje dvije zadužbine s nižim prihodima za koje se može pretpostaviti, kako je naprijed kazano, da su bile zadužbine članova njihovih porodica. Da je zadužbina Keke Sinana, kojoj je Fatma priključila svoju, doista imala niske prihode, pokazuje i zapis u defteru prema kojem je dobrotvor Keke Sinan uvjetovao da se plaće imamu i upravitelju zadužbine (muteveliji) razmjerno umanje ukoliko prihodi od vakufa ne doteknu da podmire iznose koje je on bio u prilici odrediti. Neke su druge žene svoje vakufe priključile onim bogatijim. Tako je postupila Đulnasa, supruga Hasana Čelebije priključivši svoj vakuf Ajaspašinom,40 jednom od najbogatijih i najstarijih u Bosni.41 Đulnasin vakuf bio je jedan od pet vakufa koliko ih je do 1604. godine priključeno Ajaspašinom. Aiša-hatun, kći Ali-vojvode svoj je vakuf priključila zadužbini hadži Muslihudina, jednoj od bogatijih u Sarajevu u 16. stoljeću. Nije poznato da li je Aiša bila u kakvom srodstvu s hadži Muslihudinom, ako je od 1526. godine, kad je izgrađen hadži Muslihudinov mesdžid, pa do popisa 1604. bila jedini dobrotvor koji je svoj vakuf priključio tome. Isto je stanje hadži Muslihudinove zadužbine zabilježeno i u defteru iz 1565. godine, što pokazuje da je Aiša još tada bila dobrotvorka. U vremenu o kojem svjedoči defter iz 1604. godine najveći broj priključenih vakufa imao je onaj koji je osnovao hadži Idriz u Sarajevu: ovome je vakufu bilo pripojeno 12 manjih. Od toga su četiri vakufa osnovale žene. Bile su to Hanifa-hatun, Šehsuvar-hatun, Emina-hatun i Đulizar-hatun42 Ovi podaci još uvijek ne odražavaju stvarni omjer žena i muškaraca koji su svoje
u 16. stoljeću, građevina se održala do 20. stoljeća, porušena je 1936. godine. Mujezinović, Islamska epigrafika I, 89. 40 Opširni popis I/2, 483. 41 Ajas-paša je u dva navrata obnašao funkciju namjesnika Bosne, a pred kraj namjesnikovanja, 1477. godine osnovao je vakuf u Sarajevu. Iz zapisa u defteru vidi se da je u okviru svoga vakufa Ajas-paša podigao mesdžid, manju školu i most. Opširni popis I/2, 483. 42 Opširni popis I/2, 498.

70

vakufe pripojili hadži Idrizovom. Od 12 zadužbina pripojenih toj, četiri su zaviještanje iste osobe – Jusufa sina Abdullahova koji je četiri puta zaviještao različite sume novca za zadužbinu hadži Idriza.43 Tako je ukupno devet osoba svoj imetak zaviještalo kao dodatna sredstva hadži Idrizovoj zadužbini. Od toga je pet muškaraca, a četiri su žene. Prema stanju zapisanom u starijem defteru, onome iz 1565. godine, hadži Idrizova zadužbina je u to vrijeme imala priključen samo jedan vakuf. Bio je to onaj koji je ustanovila Hanifahatun. Po tome se vidi da je prvi vakuf priključen hadži Idrizovom bio ženski. Ostalih 11 priključeni su u vremenu između dva popisa, od 1565. do 1604. godine.44 U pogledu omjera učestvovanja ženskih vakufa u održavanju neke velike zadužbine spomena je vrijedna, pored hadži Idrizove, i zadužbina hodže Kemala. Ova je prema defteru iz 1604. godine imala sedam priključenih vakufa. Od toga su tri pripadala ženama. Osim Nefise i Hanife, kćeri hodže Kemala, tom je vakufu svoj priključila i Hanifa, kći Alije Čelebije. Šta su žene zavještavale Prema zapisima u defteru žene onoga doba zavještavale su novac i u manjoj mjeri nekretnine. Sume koje su žene izdvajale iz svoje imovine namjenjujući ih za vakuf približno su iste vrijednosti; većina njih je, čitamo iz deftera, zaviještala iznos od 3.000 akči. Kad se uporede priključeni vakufi (asl-i vakf) koje su osnivale žene s onima koje su osnivali muškarci, vidi se da je većina novčanih vakufa raspolagala sumama sličnoga iznosa – oko 3.000 akči. Najveći broj priključenih vakufa, kako ženskih tako i muških, osnovan je darivanjem novca u gotovini. Ipak, veći je broj muškaraca nego žena koji su zaviještali prihode od dućana ili zemljišta. Od žena su tu vrstu prihoda darovale sestre Hanifa, Emiršaha i Merdžana te Seldžuka koja je osim prihoda od dva dućana darovala još i novac. Ne može se određeno govoriti o tome kako su žene stjecale imovinu kojom su raspolagale, ali je to svakako mogla biti naslijeđena imovina. Ova tvrdnja nalazi uporište u primjeru vakufa sestara Hanife, Emiršahe i Merdžane. U defteru je zapisano da su se njihovi dućani, darovani za vakuf, nalazili u blizini Firuz-begova hamama u Sarajevu, a u blizini iste građevine nalazilo se
Ibid. Prema defteru, hadži Idrizova zadužbina sastojala se iz mesdžida i mekteba (Opširni popis I/2, 497). Bit će da je mesdžid podignut oko 1540. godine, budući da se tada u izvorima prvi put spominje sarajevsko naselje pod tim imenom, i postojao je do 1938. godine (Mujezinović, Islamska epigrafika I, 331-332). Hadži Idriz je bio bogati trgovac i sagradio je još jednu džamiju i karavan-saraj u Kiseljaku (Kemura, Sarajevske džamije, 264-265; Mujezinović, Islamska epigrafika I, 331).
44 43

71

i 29 dućana, koje je hodža Durak, njihov otac, zaviještao prilikom osnivanja svoje zadužbine, pa se gotovo može ustvrditi da su spomenuti dućani bili dio porodične imovine. Ne možemo znati je li Hatidža-hatun od svoje porodice naslijedila imovinu kojom je osnovala vakuf,45 ali je sigurno da je njen otac Sinanvojvoda imao visok društveni status. I on je bio dobrotvor; sagradio je mesdžid u mjestu Čelebi Pazar (Rogatica). Hatidžin brat Oruč-aga također je bio dobrotvor.46 U vrijeme kad je Hatidža osnivala vakuf, njeni roditelji Sinan-vojvoda i Fatima-hatun nisu bili živi,47 pa je moguće da je ona tada bila posjednik onoga dijela roditeljskog imetka koji joj je po zakonu pripadao. Među ženskim vakufima ustanovljenim do kraja 16. stoljeća po visini sredstava pažnju privlači onaj koji je osnovala Šemsa-kaduna. Ta je žena bila supruga Sinan-bega Boljanića, koji je u drugoj polovini 16. stoljeća u više navrata bio na položaju upravitelja (sandžakbega) Hercegovine. Šemsakaduna je bila i sestra velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića.48 Zaviještala je sumu od 80.000 akči i odredila je da se novac stavi u promet kako to zakon nalaže, da se od dobiti daje plaća upravitelju i knjigovođi vakufa, a ostatak novca da se čuva i da se po potrebi na nekom mjestu izgradi mesdžid ili drugi dobrotvorni objekt.49 Nije nam poznato da li je nekada negdje sagrađen objekt iz Šemsa-kaduninog vakufa. Njeno turbe postojalo je u Čajniču uz turbe njenoga muža i uz džamiju koju je sagradio njen muž.50 Najbogatija ženska zadužbina ustanovljena do kraja 16. stoljeća je Šahdidarina. Suma od 115.000 akči, od čega je 100.000 poklonjeno u novcu, jedna je od najviših uopće zapisanih u defteru iz 1604. godine. Za Šahdidar je sigurno da je vakuf osnovala nakon smrti svoga muža Gazi HusrevVakufname XV i XVI vijek, 130. Ibid., 133. 47 Ibid., 133. 48 I u vakufnami koja nam pruža podatke o Šemse-kaduninom vakufu spominje se da je ova dobrotvorka sestra Mehmed-paše, velikog vezira koji je službovao kod trojice velikih careva, sultana Sulejmana, sultana Selima i sultana Murata. Vakufname XV i XVI vijek, 211. 49 Ove podatke o Šemsa-kaduninom vakufu sadrži vakufnama. Šemsa-kaduna je svoj vakuf osnovala u isto vrijeme kad i njen muž Sinan-beg, pa su vakufi supružnika sadržani u istoj vakufnami datiranoj u 1582. godinu. Prevod ove dosta duge vakufname s osmanskog turskog na bosanski jezik sačinio je Salih Trako: “Vakufnama Sinan-bega, sina Bajram-age”, Vakufname XV i XVI vijek, 193-215. 50 Sandžakbeg Sinan-beg bio je jedan od najvećih dobrotvora u Bosni. Ustanovio je veliku zadužbinu u okviru koje je izgrađeno više mesdžida, škola i dobrotvornih objekata po cijeloj teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, a najznačajniji su oni izgrađeni u Čajniču. O Sinan-begovim objektima u Čajniču vidjeti: Mehmed Mujezinivić, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga II – Istočna i centralna Bosna ( Sarajevo: Veselin Masleša 1977): 66-74.
46 45

72

bega. To znamo po riječima al-marĥūm al-marqūm koje stoje ispred imena Gazi Husrev-bega kad se on spominje u Šahdidarinoj vakufnami.51 Kako je Gazi Husrev-beg poginuo 1541. godine, Šahdidar je svoju zadužbinu, očigledno, ustanovila poslije te godine.52 U obliku u kojem je zapisana u sudskom protokolu Šahdidarina vakufnama završava riječima: Šahdidar je izjavila da se njen vakuf nakon njene smrti prenosi na Neslišah-sultan ako Neslišah to bude zahtijevala, budući da je dobrotvorka Neslišahina robinja, njeno vlasništvo i njeno pravo.53 Na osnovu toga je prevodilac Šahdidarine vakufname na naš jezik zaključio da je Husrev-beg bio oženjen oslobođenom robinjom svoje sestre.54 Ako je to doista tako, onda je vjerovatno da je Šahdidar imetak naslijedila od muža. U svakom slučaju, u vrijeme kad je osnivala svoju zadužbinu, Šahdidar je raspolagala nekretninama i visokom sumom novca. Kad se uporede sume zaviještanoga novca, za nekoliko dobrotvorki spomenutih u ovome pregledu može se ustvrditi da su bile imućne. No, pažnje je vrijedno da su svoj imetak u dobrotvorne svrhe zavještavale i žene s mnogo manje imetka od jedne Šahdidar, Šemsa-kadune i Hatidže-hatun. Odredbe o vakufu O tome da li su se žene lično obraćale sudu kad su željele osnovati vakuf ili su to činile preko zastupnika, možemo ponešto saznati samo iz vakufnama. Defter ne nudi podatke o tome. U Šahdidarinoj vakufnami nema spomena o njenom opunomoćeniku na sudu, što nam dopušta pretpostavku da je ta žena neposredno učestvovala u sastavljanju pravnog dokumenta. Hatidža-hatun je oponumoćila svoga muža Husein-bega da pred sudom ustanovi njen vakuf, te je u vakufnami zapisano da je sud najprije provjerio vjerodostojnost punomoći, a onda pristupio sačinjavanju vakufname.55 Iako je Husein-begovom vakufnamom obuhvaćen i vakuf njegove sestre Mihri-hatun, u vakufnami nema zapisa o tome da li je Mihri-hatun opunomoćila brata ili nekoga drugoga da je zastupa, ili je pak sudu pristupila lično. Takvog zapisa nema ni o Šemsi-kaduni čija je vakufnama, kao u slučaju Hatidže-hatun, sadržana u vakufnami njenoga muža.
51 52

Sidžil broj 1, list 40, red 20. Ne zna se tačna godina kad je Šahdidarin mesdžid izgrađen. Mujezinović je naveo kako se smatra da je to bilo nakon 1540., a prije 1556. godine (Mujezinović, Islamska epigrafika I, 333). Na osnovu gore iznesenoga vidi se da je Šahdidarin vakuf mogao biti osnovan najranije 1541. godine, pa je mesdžid mogao biti sagrađen poslije te godine. 53 Vakufname XV i XVI vijek, 80. 54 Ibid., fusnota 23. 55 Vakufname XV i XVI vijek, 131.

73

Bilo da je svoju zadužbinu pred sudom osnivala lično ili preko opunomoćenika, dobrotvorka je, u skladu s pravnom procedurom, izjavljivala koji dio svoga imetka daruje, s kojom namjerom osniva vakuf, kome će se davati plaća iz prihoda ostvarenih od imovine koju je zaviještala, određivala je koje će zaduženje primalac plaće obavljati, određivala je osobu koja će biti upravitelj (mutevelija) i osobu koja će biti nadzornik poslovanja vakufa (nazir). U velikim vakufima, kakav je bio onaj koji je osnovala Šahdidar, dobrotvorka je donosila odredbe i o visini plaćâ za imama i za mujezina u mesdžidu koji je podizala, o visini plaće za učitelja u školi, o visini plaće za učiteljeva pomoćnika ako je određivala i takvu službu, o visini plaće za službenika koji je vodio knjigovodstvene poslove, o visini izdataka za održavanje građevine kao što su osvjetljenje, čišćenje, osiguravanje prostirke i slično. Sve su se te odredbe upisivale u vakufnamu. Tako vakufnama, kao zvanični dokument, ima određenu formu s obzirom na redoslijed sadržaja. Svaka je pak vakufnama izraz slobodne volje dotičnog dobrotvora. Kako je sačuvan mali broj vakufnama iz 16. stoljeća, nama ostaje da iz njih i iz deftera pokušamo razumjeti kako su dobrotvorke uvjetovale korištenje dobiti od svoga zaviještanja. Iz kratkih podataka u defteru možemo pročitati kako su žene najčešće određivale da se prihodi od njihovoga vakufa koriste za plaću službenicima u zadužbini kojoj pripajaju svoju. Za tu je plaću vjerski službenik, imam ili mujezin, imao obavezu da u određeno vrijeme uči suru iz Kur’ana, kraću ili dužu, kako to dobrotvorka odredi. Kad se pregleda popis vakufa u defteru iz 1604. godine, vidi se da su najčešće prihodi priključenog vakufa određeni na gornji način – kao plaća vjerskim službenicima uz obavezu učenja Kur’ana. U tom se smislu može reći da su dobrotvorke postupale onako kako je bilo uobičajeno. Nije teško zaključiti zašto su se prihodi od vakufa namjenjivali za plaću vjerskim službenicima: osiguravanje plaće održavalo je rad mesdžida kao centralne institucije velikog vakufa. Za imama se određivao nešto veći iznos nego za mujezina. Šehsuvarhatun je u tom pogledu postavili drugačiji uvjet od drugih dobrotvora, bar koliko se može vidjeti iz deftera: ona je odredila da se imamu i mujezinu dodjeljuje plaća u jednakom iznosu.56 Dodjela prihoda službenicima vakufa ipak nije bila pravilo. Dobrotvori su mogli odrediti da zaduženje za plaću, koja će se dodjeljivati iz sredstava njihovoga vakufa, obavlja neka druga osoba koju imenuju. Tako je učinila Seldžuka. Ona je uvjetovala da se plaća iz njenoga vakufa daje nekom Mevlana Hussamu, a on je za plaću trebao učiti jednu suru iz Kur’ana.57 I halvadžijina supruga je odredila nekoga Mahmuda, sina Mustafina da mu
56 57

Opširni popis I/2, 498. Ibid., 484.

74

se daje plaća iz njenoga vakufa, a da on bude obavezan također učiti suru iz Kur’ana.58 Ko su bili Mevlana Hussam i Mahmud, sin Mustafin? Zašto su dobrotvorke njima namijenile plaću? Na ova pitanja odgovor ne možemo naći u defteru. Jedino što možemo zaključiti jest da oni nisu bili službenici vakufa budući da su obje dobrotvorke odredile da se nakon smrti osoba kojima su namijenile plaću ta sredstva dodjeljuju službenicima u vakufu. I dobrotvorka Sejda je plaću iz svoga vakufa, koji je osnovala 1566. godine, namijenila konkretnoj osobi – Abdiji Halifi, imamu u Ali-pašinoj džamiji u Sarajevu. Nakon njegove smrti, uvjetovala je dobrotvorka, plaća se imala dodjeljivati imamu u Skender-pašinoj džamiji koja se nalazila u naselju u kojem je dobrotvorka Sejda stanovala.59 Sudeći po ovim odredbama, Sejdin vakuf je zapravo priključen Skender-pašinoj džamiji, s tim što je zaduženje i plaću dobrotvorka prenijela na određenog čovjeka dok je on živ. Kako se plaća iz vakufa dodjeljivala za zaduženje koje se ispunjavalo u skladu s uvjetom dobrotvora, sâmo zaduženje imalo je vjersku svrhu: učenje Božije Knjige. To je pretpostavljalo da imenovana osoba ima vjersko obrazovanje kako bi mogla ispunjavati uvjetovanu obavezu i da bude osoba visokih moralnih vrijednosti. Stoga je kroz plaću, koja u mnogim manjim vakufima čak nije prelazila jednu akču dnevno, vakuf održavao svoju ulogu u vjersko-prosvjetnom i moralnom životu zajednice. Ta se uloga vakufa još bolje može sagledati onda kad je dobrotvor određivao da se pravo na plaću i preuzimanje uvjetovane obaveze prenese s roditelja na potomke. Tako je odredila Hanifa, kći hodže Kemala. Ona je plaću iz svoga vakufa namijenila šejhu Junus-efendiji uz uvjet da uči Kur’an. Nakon smrti Junus-efendije tu su plaću i obavezu imala naslijediti njegova djeca, pa onda njegove djece djeca.60 Da bi potomci mogli naslijediti očevu plaću, morali su imati i vjersko obrazovanje da izvršavaju uvjet koji je dobrotvorka odredila, a to se obrazovanje stjecalo u školi (mekteb ili sibyan mektebi).61 Da su žene kroz vakuf davale izravnu potporu obrazovanju pokazuju primjeri Šahdidar i Mihri-hatun. Za Šahdidarinu je zadužbinu naprijed rečeno
Ibid., 496. Dokument o Sejdinom vakufu prepisan je u sidžilu broj 2 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci i objavljen je kao faksimil i prevod na bosanski jezik u: S. Kemura, Sarajevske džamije, 220. 60 Opširni popis I/2, 501. 61 Na drugom je mjestu u defteru zapisano da je šejh Junus-efendija imam u mesdžidu hodže Kemala (Vidjeti: Opširni popis I/2, 500) kojemu je Hanifa priključila svoj vakuf. Ovdje ipak ne možemo ne primijetiti da dobrotvorka nije plaću namijenila imamu, nego konkretnom čovjeku koji je, istina, obavljao tu dužnost. I to što je uvjetovala da se plaća i obaveza prenesu na djecu tog čovjeka, ne spominjući eventualnu njihovu službu, pokazuje da je njena namjena usmjerena prema konkretnom čovjeku.
59 58

75

da je imala prosvjetnu dimenziju kroz školu koju je dobrotvorka podigla. I vakuf Mihri-hatun je imao obrazovno-prosvjetnu svrhu u tom smislu što je dobrotvorka dobit ostvarenu od novca koji je zaviještala namijenila kao plaću učitelju u jednoj od dvije škole koje je osnovao njen brat. Osnivač škole Husein-beg je za učitelja u školi u selu Vrhbarje odredio plaću od dvije akče dnevno, a učitelj je primao još jednu akču više iz vakufa Mihri-hatun. Žene u vakufskim službama Za upravitelja ili nadzornika poslovanja vakufa mogla se odrediti svaka osoba koju je dobrotvor smatrao časnom i sposobnom za tu dužnost. Posebno je dužnost upravitelja nosila odgovornost jer su za upravitelja predstavljale apsolutnu naredbu odredbe koje je postavljao dobrotvor.62 Defter pruža malo podataka o tome kome su dobrotvorke povjeravale te dužnosti. Vidimo da je Đulizar-hatun službu upravitelja nad svojim vakufom odredila za glavnog službenika u mesdžidu, no nije ostalo zabilježeno koliku mu je plaću za to namijenila. Nije poznato ni koliku su plaću upravitelju svoga vakufa odredile sestre Aiša i Fatima kad su tu dužnost povjerile svome ocu Mahmudu 1564. godine.63 Dobrotvorke Hatidžu-hatun i Mihri-hatun su dužnost upravitelja u svojim vakufima povjerile jedna mužu, a druga bratu. Osnovavši svaka svoj vakuf u isto vrijeme kad je to učinio Husein-beg, Hatidžin muž i Mihrijin brat, obje su dobrotvorke iskazale uvjet da njihovim vakufom treba upravljati ista osoba koja upravlja Husein-begovim.64 Niže u vakufnami čitamo da je Husein-beg sam obavljao dužnost upravitelja svoje zadužbine. Kako je odredio da nakon njegove smrti ta dužnost pređe na njegovo najčestitije dijete, pa onda na dijete njegovoga djeteta, saznajemo da je ista osoba iz kruga porodice kroz naredne generacije upravljala i s dva priključena ženska vakufa. Iz nekih izvora vidimo da su nekada žene upravljale vakufom. Jedan takav podatak pruža nam defter iz 1604. godine, gdje je ostalo zapisano da su sestre Hanifa, Emiršaha i Merdžana, osnovavši zajednički vakuf, odredile da upravitelj bude Emiršaha.65 Ovaj kratki zapis u defteru pokazuje da je žena po osnivanju vakufa mogla nastavi brinuti o poslovanju te institucije. U vezi s ovim podatkom pažnju privlači da je ovaj ženski vakuf bio priključen zadužbini oca ovih dobrotvorki, ali da vođenje njegova
62 63

Balagija, Uloga vakuf a, 12. Kemura, Sarajevske džamije, 199. 64 Vakufname XV i XVI vijek, 132 i 133. 65 Opširni popis I/2, 490.

76

poslovanja nije preneseno na upravitelja očeve zadužbine (ili, naprimjer, na upravitelja zadužbine njihovoga brata Mehmeda Čelebije koji je također bio dobrotvor66). Emiršaha je, kako izgleda, upravljala onom imovinom koju su zaviještale ona i njene sestre. Jedna druga žena po imenu Hafa upravljala je vakufom koji je osnovao njen otac Musa Čelebi. Ovo saznajemo iz sudske isprave (hudžet) datirane u 1563. godinu.67 Prema toj ispravi Hafini sestra i brat, Fatima i Mehmed, smatrali su da i njima pripadaju prava na upravljanje očevom zadužbinom, te su se tim povodom obratili sudu. Nakon provedene sudske istrage utvrđeno je da Hafa doista jest imenovana upraviteljkom očeva vakufa, da je sedam godina s pravom obavljala tu dužnost, te je odlukom suda na toj dužnosti i zadržana. O ovoj porodici iz 16. stoljeća ne znamo ništa više osim podataka zapisanih u hudžetu, pa će ostati nepoznato zašto je otac dužnost upravitelja povjerio jednoj od svojih kćerki kad je imao i sina, budući je općenito običaj bio da nasljednice preuzimaju upravljanje porodičnim vakufom onda kad nije bilo muškog potomka. Da je taj običaj vladao i u osmanskoj Bosni, pokazuju primjeri nekih drugih vakufa. Jednu potvrdu nalazimo u defteru, gdje je zapisano kako je dobrotvor hadži Mehmed podigao mesdžid i manju školu u Sarajevu i sve službe u zadužbini povjerio svojim sinovima, i njihovim sinovima koji budu najbolji. A ako izumru njegovi muški potomci, uvjetovao je dobrotvor, te će se službe povjeriti njegovim ženskim potomcima.68 Nadzornik poslovanja vakufa imao je manje obaveze i manji obim posla od upravitelja, pa se shodno tome nadzorniku dodjeljivala nešto niža plaća. Za nadzornika manjeg vakufa mogla je biti određena osoba koja tu službu vrši u većem vakufu. Naimenovanjem nadzornika trebalo je odrediti i njegovu plaću, a to je značilo i veće troškove, što je moglo biti opterećenje za vakuf s manjim sredstvima. Možda je to razlog što je Đulizarhatun povjerila dužnost nadzornika svim ljudima koji dolaze redovno obavljati namaz u mesdžidu kojem je ona priključila svoj vakuf osnovan skromnom sumom od 1.300 akči.69 S druge strane, sigurno je da nije morao misliti na visinu troškova osnivač jedne bogate zadužbine, Sinan-beg, ali taj je dobrotvor, ostavljajući dužnost nadzornika vakufa svojim sinovima, unucima, oslobođenim robovima i rodbini, i to s koljena na koljeno, izrekao uvjet da taj posao obavljaju dobrovoljno i besplatno. Kad znamo da je u Sinan-begovoj vakufnami sadržana i ona o vakufu njegove supruge Šemsekadune i da je Šemsa-kaduna prihvatila za upravitelja osobu koja upravlja
Opširni popis I/2, 490. Također i: Mujezinović, Islamska epigrafika I, 277. Muhamed A. Mujić, “Hudžet vakufa Musa-čelebija”, Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek) (Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1985): 141-143. 68 Opširni popis I/2, 497. 69 Opširni popis I/2, 498.
67 66

77

zadužbinom njenoga muža, sigurno je da se Sinan-begov uvjet o nadzorniku odnosio i na vakuf Šemse-kadune. Osnivajući svoju bogatu zadužbinu, Šahdidar je predvidjela službu nadzornika i plaću za tu službu u iznosu od jedne akče. Iz njene vakufname čitamo da je Šahdidar dužnost nadzornika preuzela na sebe. Taj dio teksta glasi: wa sharatat an-nazârata li nafsihâ an-nafîsati mâ dâmat fî hayâtihâ (40/20). Dobrotvorka je iskazala uvjet da nakon njene smrti tu obavezu preuzme nadzornik vakufa njenoga muža Gazi Husrev-bega, kao što je odredila da i službu upravitelja, nakon smrti Sinanudina Jusufavojvode, kojega je ona imenovala za svoj vakuf, preuzme upravitelj Gazi Husrev-begova vakufa.70 Kad u vakufnami pročitamo Šahdidarin uvjet da upravitelj, kad daje na zajam novac iz njenoga vakufa, to ima činiti uz znanje nadzornika, nameće se misao da je ona kao nadzornica aktivno učestvovala u poslovanju svoje zadužbine. Primjer Šahdidar nije jedini koji pokazuje da su žene preuzimale dužnost nadzornika vakufa. Potvrdu nalazimo u tekstu sljedećeg sadržaja: Murad terzija (krojač) zaviještao je za vakuf 3.600. akči. Dobrotvor je imenovao upravitelja svoje zadužbine, a sud je za nadzornika upravitelju imenovao Aišu, kćer umrlog Murada terzije s uvjetom “da pomenuti upravitelj bez znanja njena ne smije ni od koga novaca primiti niti ih ikome izdavati. Zapisano 1565. godine”.71 Osvrt na kasnija stoljeća Prema popisu 1.092 vakufname koje se odnose na prostor Bosne i Hercegovine72 nijedna se sačuvana ne odnosi na vakufe žena o kojima svjedoči defter iz 1604. godine.73 S druge strane, popis vakufnama pokazuje kako su u svim stoljećima osmanske Bosne žene osnivale vakufe; u popisu ih je zabilježeno 249, što znači da se od ukupnog broja vakufnama sačuvanih u Gazi Husrev-begovoj biblioteci oko 23 % odnosi na ženske vakufe.

Sidžil broj 1, list 40, red 18-21. Kemura, Sarajevske džamije, 263-264. Kako navodi Kemura, ovo je tekst jedne sudske isprave (hudžeta) zapisane u sudskom protokolu broj 2. 72 Zejnil Fajić, “Popis vakufnamâ iz Bosne i Hercegovine koje se nalaze u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, Vol. V-VI (1978): 245302. Vakufname su sačuvane tako što su u vremenu od 1884. do 1945. godine prepisivane u tri zasebne knjige koje se danas čuvaju u spomenutoj biblioteci i vode se pod zajedničkim nazivom sidžil vakufnamâ. 73 Kako se i može očekivati, najveći broj ovdje prepisanih vakufnama pripada novijem vremenu, 19. i 20. stoljeću. Sačuvane su samo tri vakufname iz 15. stoljeća, po 26 vakufnama iz 16. i 17. stoljeća, te 87 vakufnama iz 18. stoljeća.
71

70

78

Stoga ću ovaj pregled o ženskim vakufima u ranom periodu osmanske Bosne zaključiti kroz primjer dva ženska vakufa iz kasnijih stoljeća. Jedan je osnovala Aiša iz Mostara74, a druga Fatima Ašida iz Sarajeva75. Sudeći po ove dvije vakufname, žene su i u kasnijim stoljećima osmanske Bosne darivale novac i nekretnine, kao što je to bilo u ranim stoljećima. Tako je Aiša osnovala vakuf 1646. godine u gradu Mostaru zaviještanjem 7.000 akči, dva dućana i bašče, a Fatima Ašida, kći Imaretlića Vejsel-age svoj je vakuf uspostavila dva stoljeća kasnije, 1875. godine zaviještanjem dva dućana, jedne prostorije (ode) i zemljišta (arse). Za nekoliko žena spomenutih u ovome pregledu moglo se čvrsto pretpostaviti da su imovinu stekle nasljedstvom, a Aiša je u svojoj vakufnami izravno naznačila da zaviještava imetak koji je naslijedila od oca. Kako su žene svoje vakufe priključivale već postojećim većim, određivale su, kako je to bilo uobičajeno, da se prihodi ostvareni iz sredstava njihovoga vakufa dodjeljuju kao plaća službenicima te institucije. Na taj su način doprinosile vjerskom, ekonomskom i prosvjetno-obrazovnom životu zajednice. Doprinos žena obrazovanju očigledan je onda kad su podizale školu (kao Šahdidar) i kad su plaću namjenjivale učitelju u vakufu kojemu priključuju svoj (kao Mihri-hatun). I u kasnijim su stoljećima dobrotvorke davale doprinos obrazovanju. Aiša iz Mostara odredila je da se jedan dio sredstava iz njenoga vakufa upotrijebi za izdržavanje siromašnih đaka u Karađozbegovoj medresi i još je izrazila želju da se za zimske dane kupe ćebeta kojima će se đaci te škole pokrivati i ogrjev koji će đake zagrijavati.76 I Fatima Ašida je jedan dio sredstava iz svoga vakufa namijenila u obrazovne svrhe, i to za obrazovanje žena. Odredba ove dobrotvorke bila je da se iz prihoda njenoga vakufa nagradi, koliko je to uobičajeno, vjerski službenik koji će svake godine u toku tri odabrana mjeseca (redžep, šaban, ramazan) jednom sedmično držati predavanja za žene u džamiji Jahja-paša u Sarajevu (ve be-her sene receb ve şa’bân ve ramazân aylarında haftada birer def’a Yahya Paşa câmi’-i şerîfde nisâ’ tâ’ifesine va’z u nasîhat edüp vâ’iz efendiye fazla-ı mezkûreden emsâli misillü ikrâm oluna).77 Tako je Fatima
Prevod ove vakufname je objavljen, pa je čitam prema: Fehim Nametak, “Vakuf-nama Aiše kćeri hadži Ahmeda iz Mostara”, Prilozi za orijentalnu filologiju vol. 44-45 (1996): 363-366. Prevod na bosanski jezik sačinjen je prema prepisu koji se nalazi u sidžilu vakufnamâ knjiga broj 1 na strani 233, kako je to evidentirao Zejnil Fajić u: Fajić, “Popis vakufnama”, 265. 75 Vakufnama Fatime Ašide, kćeri Vejsel-age prepisana je u knjizi 1 sidžila vakufnamâ na listu broj 386. Vidjeti: Fajić, “Prepis vakufnama”, 279. Fajić je na ovome mjestu zabilježio da je sačuvan i originalni primjerak te vakufname, ali nije rekao gdje. Uvid u original ove vakufname imala sam kad je porodica zatražila da se taj dokument prevede na bosanski jezik. Tako u ovome članku navodim tekst prema originalnom primjerku vakufname. 76 F. Nametak, “Vakuf-nama Aiše…”, 364. 77 Vakufnama Fatime Ašide, red 29-31
74

79

Ašida tri stoljeća nakon Selime hatun, koja se spominje u ovome prilogu, dala doprinos istom, Jahja-pašinom vakufu.78 Ovaj je pregled pokazao da su nekada žene vodile brigu o poslovanju vakufa kao upraviteljice ili nadzornice te institucije. Te su dužnosti preuzimale za vakufe koje su osnovale one ili članovi njihove porodice. Za svoje su vakufe žene sigurno same odlučivale da obavljaju posao upravitelja ili nadzornika. Kad je riječ o porodičnim vakufima, takvo je naimenovanje vjerovatno određivao dobrotvor, kao što je učinio otac Hafe-hatun. Aiša, kći krojača Murada postala je nadzornik očeva vakufa kad joj je nakon smrti oca sud povjerio tu dužnost, pa će nam ostati nepoznato da li je sud tako odlučio ili je otac tako oporučio. Ko je u 17. stoljeću vodio poslovanje vakufa Aiše iz Mostara ne znamo pouzdano, ali znamo da je dobrotvorka tu dužnost namijenila mužu ako ona umre prije njega. Aišin je uvjet glasio da se poslije njene smrti dnevno daje po jedna akča njenom mužu hadži Hasanu “kada bude upravljao vakufom kao što mu je dužnost”. Prema dobrotvorkinom uvjetu kadija je mogao imenovati novoga upravitelja nakon smrti hadži Hasana.79 Iz ovih se odredbi nameće misao da je Aiša mogla upravljati vakufom dok je bila živa, ali to je samo naša pretpostavka. Za Fatimu Ašidu ne može se iznijeti takva pretpostavka budući je ona u vakufnami imenovala Mustafu-efendiju za upravitelja svoga vakufa. Ali, ova dobrotvorka nije isključila mogućnost da njenim vakufom upravlja žena. Prema njenoj odredbi nakon smrti Mustafe-efendije ta se dužnost imala prenijeti na njegove muške potomke, a ako među njegovim potomcima ne bude muškaraca, onda se dužnost upravitelja vakufa imala prenijeti na ženske potomke Mustafe-efendije, i to s koljena na koljeno (ve ma’âzallahü ta’âla münkarız olursa mûmâ ileyh Mustafâ efendinün evlâd-ı inâsi batnen ba’de batnin mütevellî olalar).80 Ovaj je pregled tek otvorio mnoga pitanja. Izdvojit ću samo jedno koje se odnosi na one žene za koje prema defteru znamo čije su supruge bile. Ako uz ime dobrotvorke Šahdidar u defteru stoji zapisano da je ona supruga umrlog Husrev-bega, možemo li pretpostaviti da su hadži Kemal, krojač Iskender ili halvadžija bili u životu kad su njihove supruge osnovale vakuf? Ako je tako, onda su žene bile dobrotvorke dok njihovi muževi to (još uvijek) nisu bili budući da u defteru nema njihovih vakufa. Jasniji uvid u ženske vakufe, bar u kasnijim stoljećima osmanske Bosne, bio bi moguć analizom postojećih vakufnama. Na taj sam put željela ukazati osvrtom na dvije vakufname iz kasnijih stoljeća.
78

Džamija izgrađena iz Jahja-pašina vakufa postoji i danas. Nalazi se u blizini muzeja Svrzina kuća. Mujezinović, Islamska epigrafika I, 72. 79 F. Nametak, “Vakuf-nama Aiše…”, 364. 80 Vakufnama Fatime Ašide, red 38.

80

UDK 323 (497.6)

Nedžad Bašić

Bosna i Hercegovina: zemlja bez iluzija
Zaustavljanje rata na Balkanu, onako kako je to učinjeno više ima naznake trijumfa nacionalne segregacije, nasilja nad pravima i slobodama čovjeka i novog pledoajea za nove podjele i nove patnje, nego naznake otvaranja novih horizonata demokratizacije, prosperiteta i sloboda čovjeka. Cijena prekida rata bila je legalizacija unutarnje nacionalne segregacije Bosne i Hercegovine, prve u njenoj hiljadugodišnjoj dugoj i mučnoj historiji. Sa međunarodno-pravnom legalizacijom unutarnje podjele i nacionalne segregacije Bosne i Hercegovine nije zaustavljen samo rat, već su i priznati ostvareni planovi nacionalističkih koncepcija, ma koliko se međunarodna administracija trudila da ih poništi u ova ‘’mirnodopska’’ vremena. Istine radi, Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna suverena država, ali koja ne funkcionira iznutra i teško je pretpostaviti kada će (i da li će ikad) početi funkcionirati kao moderna država bez respiratornog aparata međunarodne zajednice. Kada se opredjeljivala za priznanje unutarnje nacionalne podjele Bosne i Hercegovine, međunarodna zajednica je računala da bi to mogao biti prvi korak ka demokratizaciji Balkana, dovodeći na taj način Bosnu i Hercegovinu u sam fokus budućeg demokratskog preobražaja ove regije, čineći je time značajnim faktorom stabilnosti u jugoistočnoj Evropi. Polazeći od tog stava međunarodne zajednice apropo uloge Bosne i Hercegovine u razrješavanju balkanskog čvora, glavno pitanje koje se sada nameće je: koliko i da li legalizacija unutarnje teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine otvara šanse za unutarnju demokratizaciju same Bosne i Hercegovine i Balkana.

I
Svakako da je na ovo pitanje teško dati precizan odgovor bez detaljnije analize ideološke matrice nacionalnih interesa participanata u bosanskom konfliktu, te analize stupnja njihove realizacije etničkom podjelom Bosne
81

i Hercegovine. Od toga koliko su ti interesi ostvareni i od toga kako se mogu dalje realizirati ovisit će umnogome i sudbina demokracije Bosne i Hercegovine i Balkana. Teško je osporiti činjenicu da Beograd nikad nije imao više institucionalne moći da kontrolira i da za sebe sudbinski veže bosanske Srbe kao što sada ima, bez obzira koja je politička partija na vlasti u Beogradu i Banjoj Luci. Sama činjenica priznanja državnosti bosanskim Srbima učinila je ovaj utjecaj iz Beograda moćnim i politički relevantnim. Iluzija je nadati se da će Republika Srpska, kao kvazi država, moći biti anulirana administrativnim, političkim ili ustavno-pravnim mjerama, kako to pokušava činiti međunarodna zajednica. Historija pokazuje da ono što je jednom dato jednoj etničkoj zajednici poslije nemoguće poništiti. Sa time je srpska ideološka matrica u realizaciji srpskog nacionalnog programa napravila veliki korak naprijed. Gubitak tzv. Kninske Krajine u Hrvatskoj ne predstavlja tako značajan poraz srpske koncepcije nacionalnog pitanja. Historijski gledano stoljetni sukob između Srba i Hrvata uvjek i jedino se vodio oko pitanja kontrole nad Bosnom i Hercegovinom, a ne oko pitanja položaja i uloge hrvatskih Srba. Sada Srbi kontroliraju 49% teritorija Bosne i Hercegovine preko međunarodno priznatih (para)državnih institucija što do sada nikad nisu bili dosegli. Kontrolirati tzv. Kninsku krajinu u koncepciji srpskog nacionalnog programa uvjek je imalo samo značenje strateške prednosti u zadobijanju većeg srpskog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Insistiranje na tzv. srpskim zemljama od Virovitice, Karlovca do Karlobaga bio je sam maximalistički zahtjev da bi se lakše dosegao stvarni cilj jedne politike koji je bio fokusiran na kontrolu što većeg procenta teritorija Bosne i Hercegovine. Kontrola nad većim dijelom BiH automatski je vodila višem stupnju ranjivosti Hrvatske i njene veće ovisnosti od Srbije. Gubitak političke kontrole nad Kosovom isto tako ne predstavlja značajan gubitak za realizaciju srpskog nacionalnog programa. Zahvaljujući populacijskom debalansu na Kosovu u korist albanske populacije, veoma osjetljivim i senzibilnim političkim odnosima između Albanije, Grčke, Makedonije, Bugarske i Turske u vezi manjinskih pitanja sa veoma značajnim političkim posljedicama koje ovo pitanje može proizvesti u samoj unutarnjoj strukturi NATO-a i Evropske Unije, Kosovo već duže vrijeme ostaje van svih špekulacija u strategiji realizacije srpskog nacionalnog programa. Kosovo je više figuriralo kao strateška prednost srpske politike u jugoistočnoj Evropi. Preuzimanjem protektorata nad Kosovom od strane međunarodne administracije, sa čime je međunarodna zajednica preuzela obvezu demokratskog i ekonomskog razvoja ove regije, Kosovo ništa nije izgubilo na aktualnosti strateškog pitanja srpske politike u odnosima sa Grčkom, Turskom, Albanijom, Bugarskom i pitanjem sigurnosti u Jugoistočnoj Evropi.

82

Prozapadno orijentirana vlada Crne Gore samo prividno predstavlja neku potencijalnu opasnost za realizaciju srpskog nacionalnog programa. Etnička, vjerska, kulturna i historijska bliskost identiteta crnogorskog i srpskog naroda skoro i da ne dozvoljava govoriti o dvije različite nacionalne koncepcije. U nešto iznijansiranim oblicima može se govoriti eventualno o dvije političke opcije unutar istog nacionalnog programa koje više potenciraju borbu za vlast između različitih političkih frakcija nego borbu za nacionalne interese zajednice. Odnos srpske opozicije i srpske pravoslavne crkve prema bivšem režimu i odnos crnogorskog režima prema srpskoj opoziciji najjasnije pokazuje svu unutarnju duhovnu kohezivnost srpskog nacionalnog programa. Političke promjene na srpskoj političkoj sceni usmjerene su ka traženju promjene metoda realizacije i nosilaca političkog nacionalnog programa, a ne i samog nacionalnog programa. Ono što je realizirano mora se zadržati i tražiti novi putevi za dalju ekstenziju i realizaciju nacionalnog programa. Neovisno koja politička opcija bude vladajuća neće dozvoliti da se anuliraju dosegnuti rezultati realizacije srpskog nacionalog programa.

II Slična slika se dobija i analizom dosegnute realizacije hrvatskog nacionalnog programa. Dva najveća problema sa kojima je bio suočen ideološki koncept nacionalnog programa u Hrvata tokom posljednjih nekoliko stotina godina jeste pitanje Srba u Hrvatskoj i pitanje institucionalizirane kontrole odnosa sa bosanskim Hrvatima. Za oba ova problema može se reći da su skoro definitivno riješeni u posljednjem ratu koji je vođen. Sa eliminacijom tzv. Kninske krajine sa ustavno-pravnom institucionalizacijom političkog života Srba u Hrvatskoj je završeno. Masovnim protjerivanjem brojčano svedeni ispod 5% ukupne populacije u Hrvatskoj, hrvatski Srbi su definitivno izgubili status političkog faktora u unutarnjem životu Hrvatske. Hrvatska može preuzeti sve mjere za povratak i reintegraciju izbjeglih hrvatskih Srba, ali je teško očekivati da će osnažiti srpsku političku autonomiju, bez koje inače nema adekvatnog rješenja srpskog pitanja u Hrvatskoj. Kada je riječ o odnosu sa bosanskim Hrvatima i tu je Hrvatska napravila izuzetno veliki pomak u pravcu obezbjeđivanja višeg stupnja utjecaja i kontrole nad hrvatskom populacijom u BiH. Mada je formalno integrirana u konfederalne odnose sa bošnjačkom stranom u Federaciji BiH, tzv. HercegBosna djeluju sa visokim stupnjem samostalnosti u odnosima sa centralnom vladom u Sarajevu i sa visokim stupnjem koordinacije sa Zagrebom. Sve
83

‘’hrvatske’’ općine u Bosni i Hercegovini skoro u potpunosti očišćene od Bošnjaka i Srba. Neovisno koja politička stranka ili koalicija vladala, u Hrvatskoj neće dozvoliti da se njen utjecaj i stupanj kontrole nad bosanskim Hrvatima umanjuje, niti pak da se povratkom prognanika dovede u pitanje etnička čistoća tzv. Herceg Bosne. Uz to koalicija sa Bošnjacima dobro dođe da bi se lakše pariralo bosanskim Srbima u definitivnom određenju Republike Srpske kao samostalnog nezavisnog političkog entiteta, što bi vodilo zaoštravanju sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH, što bi najverovatnije imalo za posljedicu slabljenje pozicije hrvatskog nacionalnog programa u Bosni i Hercegovini.

III Na drugoj strani dobija se nešto drugačija slika analizom nacionalnog programa Bošnjaka. Sve do početka etničkog čišćenja i stvaranja etnički čistih zajednica na Balkanu, Bošnjaci su bili pod snažnim utjecajem ideja komunističkog integralizma u kojima su sebe vidjeli kao kohezivno tkivo novonastajuće jugoslovenske nacije. Tek sa prvim protjerivanjima i masovnim istrebljenjima muslimanske populacije počinje formiranje prvih rudimentarnih oblika nacionalnog programa Bošnjaka. Međutim, taj prvi napor ka duhovnom i državnom uobličavanju nacije koncipiran je ponovo na integralističkom konceptu ovog puta na konceptu islamskog integralizma što je političkom establishmentu Bošnjaka vjeru učinilo bližom od ideje državnosti Bosne i Hercegovine. Rastrzani između srpskog i hrvatskog nacionalnog programa i imaginarne koncepcije islamskog integralizma Bošnjaci su na najboljem putu da izgube poziciju političkog faktora na Balkanu. Ideja jedinstvene multinacionalne demokratske Bosne i Hercegovine za politički establisment Bošnjaka još uvjek je amorfna ideja koju oni doživljavaju više kao prepreku realizaciji njihove integralističke koncepcije a manje kao afirmaciju sopstvenog nacionalnog programa i revitalizaciju političkog subjektiviteta bošnjačkog naroda. U ovakvim odnosima, kada koncept nacionalnog programa ni jedne etničke zajednice nije isključivo vezan za egzistenciju multietničke i demokratske države Bosne i Hercegovine, kakvu vidi međunarodna zajednica, teško je očekivati neku značaniju promjenu na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Sad za sada, kako stvari stoje, strategija međunarodne zajednice nalazi se pred velikom iskušenjima… U uvjetima sasvim predvidljivih konsekvenci u slučaju sloma mirovnog balkanskog koncepta, međunarodna zajednica grčevito pokušava naći izlaz iz nimalo optimističke balkanske situacije. Na horizontima
84

sumorne balkanske stvarnosti trenutno se profiliraju dva stava: jedan rigidanbirokratski, koji se ne želi suočiti sa realnošću i drugi- akademski, koji se više zasniva na evidentiranju očevidnih posljedica promašene zapadne strategije pokušavajući pri tom iznijansirati kritički pristup riješavanju balkanske krize i time spasiti sopstveni akademski ugled (bez evidentnog napora da se iznađe adekvatan odgovor na pitanje: šta da se dalje radi?)

VI Birokratska rigidna opcija polazi od postavke da su Zapadne zemlje u dosadašnjem konfrontiranju sa balkanskim problemom primjenile u principu ispravnu strategiju, te da su postignuti rezultati, ako ne u potpunosti odgovarajući, onda barem dovoljni da otvore nadu za dalji razvoj demokratskih procesa u ovoj regiji i time stimuliraju unutarnje i međunarodne demokratske snage na dalje aktivnosti. Eliminacija direktnog vojnog miješanja Hrvatske i Srbije u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine, zaustavljanje oružanog konflikta u Bosni i Hercegovini između etničkih i vjerskih zajednica, eliminacija pojedinaca koji su osumnjičeni za počinjene ratne zločine sa političke scene, uspostavljanje zajedničkih institucija sistema, omogućavanje slobodnog kretanja na području Bosne i Hercegovine, uvođenje zajedničke monete, zajedničkih simbola državnosti, te prvi pokazatelji ekonomskog rasta u Bosni i Hercegovini, glavni su argumenti koji se koriste za verifikaciju ove verzije. Uz to se dodaje eliminacija masovnog nasilja nad pravima čovjeka na Kosovu od strane srpskog režima, predupređenje etničkog sraza u Makedoniji, uvođenje Rusije u mirovne procese na Balkanu, te postupnog definiranja sigurnosnog sistema za jugoistočnu Evropu.

IV
Druga verzija pak polazi od sasvim drugih pokazatelja. Podjela Bosne i Hercegovine duž novopovučenih etničkih linija koje su kreirane etničkim čišćenjem i najbrutalnijim zločinima protiv civilnog stanovništva, te još uvjek snažan utjecaj političkih struktura u Srbiji i Hrvatskoj na međuetničke odnose umnogome određuje političku atmosferu u Bosni i Hercegovini i time umnogome umanjuje značaj pozitivnog utjecaja međunarodne zajednice na Balkanu. Kreiranjem zajedničkih institucija vlasti u Bosni i Hercegovini nisu postignuti odgovarajući efekti. Niti jedna značajnija odluka u zajedničkim institucijama nije donijeta na temelju suglasnosti i kooperacije etničkih

85

zajednica već isključivo nasilnim nametanjem od strane međunarodne zajednice. Zajednička valuta nije prihvaćena od strane Republike Srpske i hrvatskih lokalnih vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine kao instrument za dalji ekonomski i monetarni razvoj, već isključivo kao intervalutno manipuliranje što opasno potkopava ma kakve mogućnosti ekonomske revitalizacije Bosne i Hercegovine. Uporno odbijanje lokalnih nacionalnih vlasti da efektno surađuju sa međunarodnim tribunalom u Hagu samo je refleksija ukupnog stanja nacionalne svijesti koja je očigledno još uvijek fokusirana na nacionalističko-političkim programima čija je realizacija i uvela balkanske narode u ratnu apokalipsu. Sve izraženije narastanje rigidnog administrativno-birokratskog aparata međunarodne zajednice na Balkanu sve više stimulira izrastanje i jačanje lokalnih birokratskih struktura, što prijeti novom vrstom multibirokratskog sraza u kojem se sve više sužava mogućnost djelovanja demokratskih pokreta i pojedinaca. Nesposobnost međunarodne zajednice da efektno utiče na unutarnju demokratizaciju Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da zaustavi drastično kršenje temeljnih prava i sloboda čovjeka, osobito na Kosovu, što ukupnu političku situaciju na Balkanu čini frustriranom, čini demokratsku perspektivu na Balkanu sasvim ograničenom, a budućnost Bosne i Hercegovine sasvim onespokojavajućom. Solucija krize u opciji ove verzije naslućuje se u supstituiranju lokalne administrativno-birokratske strukture sa “demokratskom” opozicijom koja bi bila sposobna otvoriti nove puteve komunikacije između zajednice i pojedinca, implementirati nove mehanizme dijaloga između etničkih grupa, te podići nivo efikasnosti zajedničkih institucija u cilju realizacije zajedničkih ciljeva. Međutim, već pred privim pitanjima koja se sama po sebi nameću: kako otvoriti puteve dijaloga između zajednice i pojedinca, kako uspostaviti komunikaciju između različitih etničkih i vjerskih zajednica, kako ostvariti koncept novog razvoja, opozicija ostaje zbunjena i konfuzna. Kroz svu tu njenu zbunjenost i konfuznost nerijetko se da sasvim jasno razaznati da ni “demokratska” opozicija nije dalje odmakla od nacionalno-čoporativne retorike, tražeći jedino mogućnost da ona uspostavi koaliciju sa sve moćnijom administrativno-birokratskom strukturom međunarodne zajednice, što na Balkanu sve snažnije dobija obrise jedine alternative koja je, bar za sada, garant nekog mira, ali ne i srećnije budućnosti za običnog balkanskog homo sapiensa. U ovom zatvorenom krugu za običnog smrtnika svejedno je ko će biti na vlasti koja određuje šta će se sutra dešavati. Njemu zasigurno bolje neće biti. “Demokratski i slobodni“ izbori u režiji međunarodne zajednice ostavljaju malo prostora za nadu u srećniju budućnost običnog balkanskog čovjeka.

86

V
Očigledno da stvaranje novih tzv. demokratskih koalicija na lokalnim (nacionalnim) i regionalnim okvirima neće biti moguće sve dok se koalicija između međunarodne birokratske strukture i lokalnih nacionalnih birokratskih ćelija ne učini iracionalnom za nove dolazeće demokratske snage. Stvaranje jedne takve nove koalicije između međunarodne birokratske strukture na Balkanu i lokalne demokratske opcije bit će moguće samo promjenom strategije međunarodne zajednice u balkanskoj igri demokracije. Kakvu strategiju međunarodna zajednica treba? Strategiju pritisaka, ucjena, optuživanja…, svakako ne, pošto se do sada takva strategija pokazala neuspješnom i katastrofalnom za balkanskog običnog čovjeka koji je podnio najveći teret “demokratizacije” Balkana. Međunarodna zajednica ne treba strategiju “demokracije” na Balkanu kakvu je provodila do sada, u kojoj je ili legalizirala stanje koje je nametnuto putem brutalne sile, ili nametala svoje rješenje sa ciljem da se uspostavi nasilni ekvilibrijum interesa posvađanih plemena, ili… Međunarodna zajednica treba novu psihološku igru u kojoj će svaki igrač (vlast, opozicija, nacija) dobijati više ili manje vlasti, u zavisnosti od toga: 1. da li više ili manje u svom programu ponudi demokracije, prava i sloboda čovjeka, prosperiteta i ljepše budućnosti za običnog čovjeka, 2. u zavisnosti od toga da li nudi viši ili niži stupanj realnosti i ostvarljivosti svoga programa, 3. da li nudi viši ili niži stupanj uvjerljivosti da je sposoban ostvariti što je predložio i obećao. Kroz ovu psihološku igru, čiji observator i kontrolor treba da bude međunarodna zajednica, balkanski vlastoljubci (kako oni iz “demokratske” opozicije tako i oni koji već sjede u kabinetima raznih vlada), morali bi, ukoliko se žele domoći vlasti ili je pak zadržati, oko sebe okupljati najelitnije intelektualce koji još nisu ušli u svijet korupcije i kriminala. U ovoj novoj psihološkoj igri, neznanje, surevnjivost, servilnost i korupcija kao vrijednosne kategorije, koje predstavljaju i najveći problem Bosne i Hercegovine, bit će nužno potisnute novim kategorijama: samoinicijativnosti, informiranosti, znanja i obrazovanja, što bi u novoj strategiji međunarodne zajednice nužno izraslo u središnju kategoriju demokratizacije i razvoja Balkana. Dakako, u ovoj psihološkoj igri i sama birokratska struktura međunarodne zajednice bila bi raspolućena, a njena rigidnost i nefleksibilnost morala bi ustupiti mjesto kompetentnosti i fleksibilnosti međunarodnog birokratskog aparata. Taj novi savez znanja, odgovornosti, informiranosti, obrazovnosti i principijelnosti, koji bi nužno bio suportiran od strane kako opozicije tako i vlasti učinio bi budućnost balkanskog čovjeka manje nasilnom a više obećavajućom, a međunarodnu zajednicu više efikasnom i pragmatičnijom u riješavanju balkanske krize.
87

88

UDK 172.3 (049.3)

Tatjana Lazić

O toleranciji u XXI stoljeću:
politološko-sociološko-komunikološki osvrt

«Tolerancija čini različitost mogućom, različitost čini toleranciju nužnom»

Michael Walzer Entuzijastičko podupiranje različitosti jedan je od ključnih dijelova poststrukturalističke filozofije razlike. Alternativa ulazu je rastavljanje modernosti na postmodernističke fragmente nejasnih oblika koji interakcijom stvaraju različite identifikacione oblike i forme. Savremena otvorena komunikaciona zajednica podrazumijeva atribute propusnosti, interakcije, snošljivosti i koegzistencije u funkciji stvaranja poliidentitetne objektivnosti. Jasno razgraničene forme socijalne, političke, religijske određenosti u globalizacionom procesu fragmengracije (fragmentacija + integracija) dobijaju nove oblike, funkcije i značenja. Uvođenjem privatne sfere u javnu multikulturalizam je postao imperativ vremena, a apel za uvažavanje i priznavanje različitosti osnova za početak razgovora o politici i kulturi tolerancije. Projekat Moderne sa stanovišta savremene politike tolerancije prepoznatljiv je po politici demokratske ljevice koja se ogledala u borbi za društveno uključenje onih grupa za koje se smatralo da su pod jednom vrstom socijalnog ostrakizma, odnosno pojedinaca koji su unutar društva socijalno prognani na osnovu svoje polne, rasne, religijske, socijalne ili političke subjektivnosti npr. Jevreji, žene, crnci, imigranti, pripadnici siromašnih slojeva. Fokus je dakle bio na individualnom priznanju čovjeka kao državljanina bez obzira na pomenute prefikse njegove subjektivnosti. U osnovi tu se nazire i embrionalni začetak građanske javnosti i afirmacija građanina kome

89

je priznata njegova osobenost i društvena sličnost i različitost u okviru pluralitetne cjeline društva i države. Nakon toga, hronološki slijedi priznanje i uvažavanje grupa kao cjelina koje formiraju pripadnici istih ili sličnih etničkih, nacionalnih, vjerskih, političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih obilježja. Među (ko)egzistirajućim grupama uočljive su specifike diferentie koje daju svojevrsnost i posebnost svakoj od njih. Trendovi globalizacije ekonomije i globalizacije civilnog društva učinili su to da su postojeći identiteti postali amorfne kategorije. Komunikaciono-tehnološki val kompenzovao je vrijeme i prostor, ubrzao međuzavisnost i integraciju, učinio identitete kliznim, nekoherentnim, dijalektičkim cjelinama poništavajući princip jedinstvenosti identiteta, odnosno njegove samodovoljnosti i izolacionizma. Jednom kada priznamo drugo u sebi samima lakše je učiniti princip tolerancije ostvarljivim u praksi. Prema Majklu Valzaru1 možemo razlikovati sljedeće režime tolerancije: a) b) c) d) multinacionalno carstvo; konsocijacija; nacija- država; imigracijsko društvo.

Multinacionalno carstvo je model tolerancije na osnovi nacionalnovjerskih diferencijacija socijalnih grupa u kojima je članstvo za pojedinca obavezno s obzirom da one predstavljaju koherentnu identitetnu cjelinu, i bez mogućnosti prava na samoodređenje (Otomansko carstvo, Stari Rim). U tim državama postojala je jedna preovladavajuća religija, ali je i priznat egzistencijalni status i drugim religijama. Nacija-država je fiksni administrativni i kulturni prostor nastao pod uticajem zajedničke istorije, jezika i tla. Ovaj posljednji elemenat u sekularnom društvu, ustvari, funkcioniše kao svojevrstan paganski simbol nacionalne politike. Teritorija se označava referentnim okvirom prostiranja moći državnog suvereniteta od nastanka prvih oblika državnosti do danas. Kult suvereniteta nezamisliv je bez elementa tla, teritorije, područja unutar i izvan koga se širi uticaj države, odnosno u doba globalizacije i ekonomskih faktora tržišta i multinacionalne korporacije. Savremeno poimanje nacije podrazumijeva da se ovaj fenomen konstituiše kroz procese industrijalizacije, političke demokratizacije, masovnog obrazovanja i medija, pri čemu se faktor obrazovanja smatra osnovnim za kulturnu reprodukciju društva. Nasuprot tradicionalnom shvatanju nacije i države postavlja se pojam
1

Michael Walzer. On Toleration, New Haven and London, Yale University Press, 1997

90

građanske države kome je primjeren teritorijalni (neetnički) pojam nacije u cilju formiranja etnički neutralne države. Multikulturalizam kao fenomen nastao izrazom civilne pluralnosti nacionalne države postavlja zahtjev da se kulturno-etničkim grupama pridaje status koji nadilazi grupe unutar civilnog društva posmatrajući ih kao političke jedinice. U skladu s tim, nacionalni identitet postaje jedini legitimni izvor kolektivne identifikacije. Neuvođenjem osnovnog principa liberalnog društva- individualne slobode svijesti, sloboda se dodjeljuje i zadržava unutar kolektiva a prema Tokvilom poimanju odsustva slobode (individualne) u demokratiji. Konsocijacija je poredak prikladan za koegzistenciju dva ili tri naroda kao što je to načinjeno švicarskim modelom, kiparskim modelom, belgijskim modelom ili libanskim modelom. Ovdje naglasak stavljam na plural imenice model s obzirom da ne postoji inokosnost konsocijativnog modela i njegove univerzalističke primjene na različita društva. To znači da svaki društveni sistem mora iz sepstva iznjedriti svoju varijantu konsocijacije koja će biti prilagođena domicilnom, kulturno-istorijskom, političkom i socijalnom okruženju i osposobljena za aktivnu komunikaciju sa okruženjem. Svaki vid modalnog introjektiranja sa strane društvenu izvornost čini artificijelnom i fragilnom, u najširem smislu subordiniranom i zavisnom od dominirajućih konkurentnih paradigmi. Ta vrsta podređenosti automatski postavlja društvenu zajednicu na poziciju pasiviziranog recipijenta koji svoj subjektivitet pronalazi u tercijalnom sektoru roba i usluga. U tom smislu, egzistencija (kao) roba odnosi se na ukupnost jedne društvene paradigme u međunarodnom poretku. Pluralitetna egzistencija mora biti definisana ustavom koji će da uzme u obzir ravnopravan politički status svih nacionalnih subjektivnosti. Osnov za razumijevanje konsocijacije predstavlja konsenzus- minimum saglasnosti različitih političkih uvjerenja u jednom političkom sistemu. Međutim, pregovori oko postizanja minimuma saglasnosti uvijek mogu biti dovedeni u pitanje što konsocijativni model uvijek čini nestabilnim, konstantno u opasnosti od njegovog napuštanja i povlačenja u međusobno suprotstavljene društvene opcije. U anglosaksonskoj teoriji pluralizma ne postoji jedan opšti konsenzus već saglasnost o tome da je za ostvarenje ciljeva nužno primijeniti politička sredstva kojim će se tražiti sporazum svih ili najvećeg broja učesnika oko spornih društvenih pitanja. Osim toga konsenzus obuhvata i minimum humanističkih principa kao što su pravda, tolerancija i opšte dobro. Konsenzus je prije svega dinamičan proces stvaranja uslova za prevazilaženje socijalnih konflikata i stabilno funkcionisanje društvenog sistema. Prema J. Habermasu «praktički diskurs mora biti oslobođen prisila na određeno djelovanje, sudionici i tematski prilozi ne smiju biti samovoljno ograničeni, svaki oblik moći i vlasti mora biti isključen, a vrijedi isključivo
91

bolji argument i suradničko traženje istine.»2 Ono što predstavlja prijetnju urušavanja društvenog konsenzusa jeste pretpostavka da će u datom trenutku jedna od grupa biti proglašena manjinom a konsocijacija se transformisati u model etnonacionalne države. Michael Walzer konsocijaciju razumije kao izuzetno osjetljiv model koji je konstantno izložen opasnosti svoga napuštanja jer se temelji na otvorenosti koja zahtijeva stalno pregovaranje i pogađanje političkih (nacionalnih) subjekata, prije svega smiren politički (raz)govor koji će podstaći međusobno uvažavanje i toleranciju. Danas, tranzicijska društva ponajviše se susreću sa ovim problemom. Studije pokazuju da je kroz nacionalni anahronizam politička ontologija u tranzicijskim društvima postala sama sebi svrhom, a kao konsekvenca toga nastaje implozija i parcelisanje društva u zajednice koje brane poziciju etnocentrizma i etnodemokratije. Paradoksalno je to što se u eri dijaloške kakofonije ljudi najmanje međusobno sporazumijevaju o različitostima i pronalaze adekvatne moduse suživota. Mađarski politolog Ištvan Bibo pošao je od pretpostavki da su elite zapadnih nacija sastavljene od praktičnih političara, poslovnih ljudi i slobodnih intelektualaca. Sastav istočnih elita deformisao je politički karakter istočnog nacionalizma, kojem nedostaje zdrav osjećaj za ravnotežu između realnog, mogućeg i poželjnog. Imigracijsko društvo nastalo je pod uticajem globalnih migracionih kretanja nakon I i II svjetskog rata. Globalno društvo postalo je otvorena komunikaciona zajednica ali i svaka referentna nacionalna država s obzirom da kriterijumi svjetskog tržišta ne dozvoljavaju postojanje Robinzona u uslovima međudržavne povezanosti i procesa evropskih i svjetskih integracija. Susret različitosti označio je neizbježne kulturne kontakte koji pokazuju kako nijedna subjektivnost nije imuna na dodire sa spoljašnjim svijetom i da nema apsolutne čistoće subjektiviteta. Bestseler za 2005. godinu «Da Vinčijev kod» razotkriva apolonijski ideal čistoće u hrišćanstvu pretpostavljajući mu dionizijsku jeres prirodnosti u elementarnom obliku.

Zahtjevati ideal apsolutne kulturne, religijske, etničke, nacionalne čistoće, odnosno njihove nedodirljivosti, zatvorenosti od spoljašnjeg okruženja u religijskom smislu predstavlja otklon od teocentričnog pozicioniranja Bog(ov)a (napom. namjerno koristim imenicu Bog u pluralu s obzirom na njegovu monoteističku interpretaciju u hrišćanskom, islamskom, judaističkom diskursu), a što upućuje na nužno razlikovanje sekularističkog i teocentričnog principa.

2

Diether Nohlen, Politološki rječnik, Pan liber Osjek-Zagreb-Split, 2001, str.166.

92

Sekularni teocentrizam ili teocentrični sekularizam, oksimoronski spoj dva teorijski nespojiva principa, u praksi, međutim, zaživljava i pokazuje nezadrživu inflaciju retrogradnih i anahronih etnonacionalnih tendencija implicitno izraženih u tranzicijskim društvima Zapadnog Balkana, u njihovom mentalnom kodu što upućuje na upitnost nacionalnog otrežnjavanja i mogućnost istinskih društvenih reformi.
Fundamentalističko utemeljenje bilo kog sistema onemogućava adaptaciju društva u makro okruženju koje prati savremene globalizacione trendove. Vitgenštajnov interpretacionizam u okviru jezičkih igri naglašava pojam konverzacione inference (kontekstom određen proces interpretacije pomoću kog učesnici u razgovoru procjenjuju namjere drugih i na osnovu kojih baziraju svoje odgovore; prevladavajući faktori: sredina, situacija, lično iskustvo učesnika, zajedničko znanje, međusobni odnos, sociokulturne pretpostavke i lingvističko-gramatičko značenje), svodi se na to da je jezik oblik života, projekcija vlastite realnosti. Antropocentrični pristup interpretacionizma prepoznatljiv je u stavu da iako kulture mogu uzimati različite forme, moguće je unutar svake prepoznati zajedničko ponašanje čovječanstva, neke odlike koje su svojstvene svim ljudima bez obzira kojoj kulturnoj subjektivnosti pripadali. To upućuje da realizacija opštih društvenih ciljeva ni u kom slučaju ne bi trebala zavisiti od unutrašnjih društvenih različitosti. Italijanski amerikanci, poljski amerikanci, kineski amerikanci, hispano amerikanci itd., reprezentativan su primjer kulturnog polutanstva američkog društva. Američki melting-pot (topionica) označava uzajaman uticaj različitih kulturnih faktora u oblikovanju američkog kulturnog diskursa, ali i kulturne različitosti uopšte. To znači da kulturna interakcija vodi heterogenizaciji kulture ali ne negirajući kulturne specifičnosti svakog pojedinačnog kulturnog izraza. Uprkos preovladavajućoj koncepciji hrišćanstva, Amerika je nastala po modelu depolitizacije etnosa, odnosno konsenzusa velikog broja pojedinaca različitog etničkog porijekla. Imigracijsko društvo u suštini je nomadskog karaktera. Svjetsko tržište nameće imperativ konstantne mobilnosti, kapital je dezindividualizovana integracijska snaga koja uvezuje prostornu i vremensku dimenziju do njihovog poklapanja bez obzira na geografske distance. Naučna revolucija i gustina protoka informacija relativizovale su privatnost do te mjere da u istom trenutku bilo da smo u domu, kancelariji ili napolju, možemo ostvariti kontakt sa najudaljenijim područjima svijeta, donositi važne poslovne odluke na različitim poslovima, znati šta se dešava u susjedstvu ili šire, ali i u duhu orvelizma biti objekat posmatranja ili praćenja visokosofisticiranih satelitskih komunikacionih sistema. Na djelu je dominacija spoljašnjeg prostora nad privatnim životom. U tom smislu, dezindividualizacija ne znači dekapitaciju identiteta već nepostojanje samo jednog jedinog obilježja
93

lične ili grupne identifikacije i mogućnost izbora između različitih opcija postojećih društvenih subjektivnosti. Danas se rasprave otvaraju u pravcu razumijevanja poliidentitetne stvarnosti koja u odnosu na supraidentitetnu formaciju - kosmopolitskog građanina objedinjuje sve prepoznatljive forme ljudske egzistencije koje se manifestuju kroz privatnu i javnu sferu. Fenomen imigracijskog društva utoliko je interesantniji što implicira na današnju virtuelnu hiperrealnost koja pod imperativom multiplikacije kapitala reinterpretira tradicionalne artificijelne konstrukte: naciju, ideologiju, kulturu, civilizaciju. To nas nadalje upućuje na razmišljanja o reinterpretaciji diskursa nacionalne suverenosti i o egzistenciji bezsubjektne pluralnosti. Ovo detaljnije objašnjenje imigracijskog društva pronalazim da je shodno s obzirom da savremeni uslovi života, na tragu Poperove falibilističke spoznaje i projekta otvorene komunikacione zajednice, zahtijevaju princip tolerancije kao gradivni elemenat pluraliteta svjetskog društva. Gandijevo poređenje individua sa kapljicama u moru koje izolovano ne mogu egzistirati bez mora u kome plivaju, upućuje na to da je tolerancija pretpostavka suživota različitosti i dijaloške demokratije. Gadamerova maksima nema presude bez predrasude ukazuje na moguću definiciju tolerancije kao «sposobnosti da se sasluša čovjek koji ima drugačije mišljenje o istoj stvari kako bi se u njegovom mišljenju otkrili sadržaji koji mogu da doprinesu da se različita mišljenja približe, isprave, dopune i izraze u obliku koji će zadovoljiti sve strane»3 u procesu komunikacije. U skladu s tim politička kultura mora djelovati u pravcu izoštravanja svijesti o multiplicitetu i neophodnosti komunikacije između različitih egzistencijalnih formi. Tolerancija predstavlja kamen temeljac harmonizacije različitih interesa u pravcu opšteg društvenog prosperiteta i ublažavanja posljedica razgradnje radnih mjesta i masovnog otpuštanja radnika sa posla. To je ujedno i socioetička dimenzija za koju se u procesu globalizacije zalažu Njemačka i Francuska a protiv Velike Britanije4 koja insistira na daljoj scijentifikaciji objektivnog fakticiteta življenja, odnosno usmjeravanju fondova u naučne svrhe što vodi daljoj automatizaciji, minijaturizaciji i kibernetizaciji društva. Kompozicija tranzicionih zemalja dosta je trusna i neizjednačena u pogledu razvoja svake zemlje pojedinačno. Tome doprinosi karakter unutrašnje politike i odnosa među državama. Na ovom terenu napetost između Moderne i Postmoderne je najuočljivija. Osjetljivost socijalno narušene
Đuro Šušnjić, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997, str. 202 (zahtjev Velike Britanije za osnivanje fonda za prilagođavanje globalizaciji, podnesen 27.11. 2005. godine na samitu zemalja članica EU).
4 3

94

situacije posmatrane kroz prizmu političko-ekonomskih konotacija implikuje matematičku jednačinu prostiranja pravih u prostoru bez tačke presjeka; nedostaje kohezivna snaga koja bi funkcionalno uvezala različitosti unutar civilnog, državnog i međudržavnog prostora. Za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja prolazi kroz izrazito traumatičan period postratne obnove i tranzicije, unutrašnja specifičnost političkog sistema otkriva složen, nefunkcionalan i nesređen društveni ambijent. Postojeći spektar problema ukazuje sljedeće: 1. podjela države na entitete - nacionalna teritorijalizacija, 2. nedefinisanost vitalnog nacionalnog interesa BiH, 3. kategorija konstitutivnosti naroda umjesto konstitutivnosti građana, 4. sklerotičan ekonomski sistem, 5. nepostojanje demosa kao preduslova postojanja demokratije, stvaranje etnokratije, 6. diskriminirajući izborni sistem, 7. nepostojanje mehanizma za uključivanje mladih u političko odlučivanje, 8. masovna birokratizacija. Nedostatak dovoljno jake građanske opcije uzrokuje probleme u dijalogu na etnonacionalnoj osnovi. Životni prostor različitih naroda nastoji se prikazati imaginarnim teritorijalizovanim granicama unutar kojih se nastanjuju pripadnici jedne vjere i nacije, i to prodajom stanova, kuća, zemljišta, stoke, dakle legalno, a rezultat je zaokruživanje relativno čistog etničkog prostora. Bosni i Hercegovini su potrebne alternativne snage koje će ljudima pokazati da i pored etničkog identiteta postoje i druge vrijednosti, kao što su: tolerancija, socijalna pravda, jednakost, bogatstvo pluraliteta, komunikacija o sebi sa drugima. Prvi i najvažniji korak takvog procesa bio bi da svi ljudi kažu: “Mi smo građani, tj. državljani ove zemlje”.5 Na žalost danas skoro niko ne misli o zajedničkoj državi, poljuljan je osjećaj njenoj pripadnosti. Jedino rješenje koje bi pomoglo da se napravi pozitivan pomak jeste u edukacijskom, kulturološkom, medijskom uticaju na svijest građana. Osim toga, neophodan je i direktan politički angažman ljudi koji misle drugačije ili individualni javni angažman (kroz pisane medije). Teškoće u realizaciji navedenog proističu iz nepostojanja adekvatnog državnog standarda koji bi pokrivao oblasti medija, telekomunikacija, ekonomije, lokalne samouprave, zdravstva, socijalne zaštite, obrazovanja, dakle
Osam godina Daytonske BiH: Nove vizije za BiH: zbornik radova i zaključci sa alternativne konferencije Sarajevo, 2. oktobar 2003, Fondacija Heinrich Boll, Sarajevo, 2004., str. 39.
5

95

svih onih osnovnih segmenata koje bi država trebala da uredi na jedinstven način. Opstrukcije nastaju iz etnonacionalizma, parohijalnog nacionalizma, povećanog stepena kriminogenih pojava kao reakcije na nizak životni standard. Mistifikacija i vjerovanje u “pravu” naciju poprima oblik kolektivne obmane, ideološke floskule kojom se “prečišćava” svijest omladine, intenzivira osjećaj antipatije prema “drugome” i ograničava komunikacija. Ne postoji osjećaj pripadnosti bosanskohercegovačkom društvu kao cjelini; bosanskohercegovački narodi više naginju ka susjedima na Istoku, odnosno Zapadu. I upravo ta poslijeratna mentalna obnova društva je kudikamo teža nego obnova materijalne štete. Umjesto da se pokušavaju iznaći rješenja za poboljšanje opšteg životnog standarda u svakom pogledu, zaokupljeni smo pitanjima podobnog imena i prezimena, religijske i nacionalne pripadnosti, političkog opredjeljenja, pitanja koja su ustvari elementarna ljudska prava, nešto što je sasvim lično za svakog pojedinca i što se ne može ni u kom slučaju obespraviti, zloupotrijebiti ili poslužiti kao osnova za vrednovanje, svojatanje ili negiranje. Parola “on/ona je naš-a” u startu daje neopravdanu podjelu na mi- oni, naš- vaš, poznato- strano, tuđinsko, pravo- krivo, istinsko- lažno, artificijelno, stvara se iskrivljena slika pojedinca odnosno, kolektiva i zatvara krug oko sebe a komunikacija se pretvara u mistifikaciono-ideološki govor ili drugim riječima u kolektivno (samo)obmanjivanje. Proces tranzicije zapravo je postao proces pseudotranzicije koji je rezultovao patološkim i patogenim socijalnim pojavama, permanentnim političkim sukobima, ekonomskim urušavanjem i padom životnog standarda. Posmatrajući dugoročno, nastavak ovakvog trenda vodi ozbiljnim socijalnim poremećajima, egzistencijalnoj nesigurnosti i još većem porastu kriminogenih grupa. “Ključ budućnosti Bosne i Hercegovine nalazi se u njoj samoj, u razvoju vlastite političke modernosti koja se temelji na slobodnom i otvorenom prožimanju tri šira kulturno civilizacijska kruga: arapsko – islamski, pravoslavno – bizantski i katoličko – zapadnjački.”6 Uspostavljanje ravnoteže između ova tri kulturna kruga kao integralnih pluralnosti omogućio bi neophodan i dugo iščekivani zaokret od aktuelnog etnopolitikanstva prema civilnopolitičkoj koncepciji bosanskohercegovačke paradigme. Kada se sve navedeno uzme u obzir uz probleme unutrašnjih odnosa koji, kao posljedica ratnih sukoba, postoje među bosanskohercegovačkim narodima, postaje jasno zašto razvoj Bosne i Hercegovine konstantno ide u
6

Stjepan Šimić, Teorija političke moderne, NIPP Naša riječ Zenica, 1999, str.63

96

rikverc, te da je u odnosu na moderan svijet na usamljenoj društvenoj grani. Trijadni monolog, nedostatak smirenog političkog govora predstavlja Bosnu i Hercegovinu kao unutar sebe zatvorenu komunikacionu zajednicu koja prije svega treba učiti da se otvara iznutra, da pluralnost doživi svoje stvarno ozbiljenje, jer je to prvi i osnovni princip tolerancije za otvaranje prema vani i uključivanje u savremene evropske tokove.

97

LITERATURA 1. Balibar Etjen, Mi, građani Evrope? Granice, država, narod, Biblioteka Circulus, Beograd 2003. 2. Divjak Slobodan, Nacija, kultura, građanstvo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Beograd, Beograd, 2004. 3. Morin Edgar, Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo, 1989. 4. Nohlen Diether, Politološki rječnik, Pan liber Osjek-Zagreb-Split, 2001. 5. Walzer Michael, On Toleration, New Haven and London, Yale University Press, 1997. 6. Šimić Stjepan, Teorija političke moderne, NIPP ¨ Naša riječ ¨ Zenica, 1999. 7. Šušnjić Đuro, Dijalog i tolerancija, Čigoja štampa, Beograd, 1997. 8. Osam godina Daytonske BiH: Nove vizije za BiH: zbornik radova i zaključci sa alternativne konferencije Sarajevo, 2. oktobar 2003, Fondacija Heinrich Boll, Sarajevo, 2004.

98

UDK 061.2 : 94 (497.6) Srebrenica

Džemal Najetović

Srebrenica – razbijeno ogledalo Organizacije ujedinjenih nacija

Opšti podaci: površina i nacionalna struktura stanovništva Površina ove teritorije iznosi 533 km2; privatno 230 km2, a društveno vlasništvo 303 km2. Prema popisu iz aprila 1991. godine Srebrenica je imala 37.211 stanovnika, od čega je bilo Hrvata 38 (0,1%); Srba 9.381 (25,2%); Ostalih 674 (1,8%) i Muslimana 27.118 (72,9%).1 Srebreničani su bili to što su bili i stoljećima prije: blage naravi, veoma miroljubivi, odani urednom životu, porodičnoj vjernosti i čistoći, privrženi uzgoju cvijeća, povrća i stoke.

Bilten broj 219 Republičkog zavoda za statistiku i listing po naseljenim mjestima iz obrasca P-9 “Konačni rezultati po naseljenim mjestima i popisnim krugovima” popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava, Sarajevo, april 1991. godine. U razdoblju od 1946. do 1949. godine komunističke vlasti su ukinule bosanskomuslimansko nacionalno ime priznato u toku NOR-a. Muslimani kao narod nisu unijeti u prvi Ustav BiH, 1946. godine. Nakon toga, 1947.godine, ukinut je Glavni odbor Muslimana u BiH. Popisom stanovništva 1948. godine službena politika Muslimane tretira kao neopredijeljene, očekujući da ih se većina opredijeli u srpskom ili hrvatskom pravcu. Naredne godine, 1949, ukinuto je i KDM “Preporod”, koje je obnovljeno u oktobru 1990. godine. Ustavom BiH, 1946. godine, Muslimani su priznati kao posebna nacionalno-politička kategorija. Popisi stanovništva 1981. i 1991. godine sadrže odrednicu-popisnu kategoriju Musliman kao nacionalnu oznaku. Na Drugom bošnjačkom saboru, održanom u Sarajevu 28.09.1993. godine, donijeta je i potvrđena odluka kojom je bosanskomuslimanskom narodu vraćeno staro historijsko ime – Bošnjaci. Od tada su i sve dotadašnje bosanskomuslimanske institucije službeno uzele bošnjačko ime. U ovom radu, za Bošnjake, koristimo termin shodno historijskom određenju. Pored naziva Bošnjak, za pripadnika bošnjačke nacije, u ovom radu, mjestimično se koriste i nazivi: Musliman, Bošnjakmusliman, Bosanski Musliman, sa istim značenjem. Rukovodeći se nastojanjem da ovaj rad ne bude previše dugačak, izostavli smo širi osvrt na historiju Bošnjaka. Šire o tome, Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1997.

1

99

Kratak osvrt na historijat Srebrenice Privredni život na području Srebrenice počinje za vrijeme Ilira. U rimsko doba, uspostavljaju se novi privredni odnosi: razvija se poljoprivreda, zanatstvo i rudarstvo. Posebna pažnja posvećuje se rudarstvu koje je tada imalo vodeću ulogu. Glavni rudnici rude srebra bili su u okolini današnje Srebrenice i Fojnice. Uz zlato i srebro, Rimljani su eksploatisali i željezo.2 Pošto je srednovjekovna bosanska država imala dovoljno raznih metala stvarali su se uslovi za izradu oružja u Fojnici, Visokom, Konjicu i Srebrenici.3 U rudarskim mjestima postojale su i dubrovačke kolonije, kao npr. u Srebrenici, Ustikolini, Visokom itd. Opisujući granice srednjovjekovne države Vjekoslav Klaić, u vezi Srebrenice, u svojoj knjizi piše: “... bijaše u toj župi i grad Borač (Borac, Boragio) sa varoši ispod njega (Subtus Boraz ili Sotto Boraz, još i danas zovu kršćani malenu ravnicu oko Vlasenice imenom Birač), a po svoj prilici spadaše na nju i glasovita rudarska varoš Srebrenica, koja se spominje počev od 1376. godine.”4 Krupna bosanska vlastela, orijentisana protiv ugarskog kralja Sigismunda, dovela je ponovo na prijesto kralja Stjepana Ostoju, te se ratne operacije ponovo nastavljaju. Jedna od značajnijih ratnih operacija je i ona vezana za napad na grad Srebrenicu, u proljeće 1411. godine, kada su Bosanci, predvođeni vojvodom Sandaljem Hranićem, osvojili ovu varoš. Srednjovjekovni bosanski vladari su ulagali velike napore da svoju vojsku opreme kvalitetnim naoružanjem. Pojedini topovi imali su svoja imena. Jedan takav iz Srebrenice, koji su Srbi 1411. godine zaplijenili prilikom napada na Srebrenicu zvao se “Humko”.5 U ljeto, 1426. godine, iskoristivši upad Osmanlija na teritoriju srpske srednjovjekovne države, kralj Tvrtko II Tvrtković je sa bosanskom vojskom napao grad i rudnik Srebrenicu, koji je ranije Ugarska predala despotu Stefanu Lazareviću, ali je uskoro despot prešao rijeku Drinu i potukao Bosance. Osmanlije su ubrzo nakon toga protiv Tvrtka II istakli svog pretendenta, Ostojina sina Radivoja.6 Kralj Tvrtko II Tvrtković je 1433. godine pokušao ponovo da osvoji Srebrenicu, ali i ovog puta bezuspješno, dok je, suprotno tome, despot

2 Enciklopedija Jugoslavije-Separat SR BiH, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983, str. 78 3 Ibid, str. 83. 4 Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne – fototip (reprint) izdanja iz 1882. godine, Sarajevo, 1990, str. 19 5 Enver Imamović: Historija bosanske vojske, Sarajevo, 1999, str. 44 6 Enciklopedija Jugoslavije – Separat SR BiH, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983, str. 84.

100

Đurađ Branković zauzeo Zvornik i Teočak.7 Tešku situaciju u kojoj se našao bosanski kralj iskoristili su ponovo Osmanlije za jačanje svoga položaja u Bosni, bosanskog kralja obavezali su na vazalstvo i ponovno plaćanje danka (1435.godine), a u posjednutim gradovima počeli su se utvrđivati.8 Jedna od zanimljivosti historije ratovanja u vrijeme samostalne srednjovjekovne bosanske države je i ta da se krajem XIV i početkom XV st. razbuktavaju borbe između pojedinih feudalaca i to naročito na jugu bosanske države, gdje je vojvoda Sandalj Hranić šireći svoje posjede (naročito u prvim decenijama XV st.) uspio da likvidira ili potčini svu moćniju vlastelu. Smrt ovog velikog i jakog feudalca 1435. godine, izazvala je talas unutarnjih borbi i metež koji je prije svih iskoristila ugarska vojska koja je napala Hum, kojeg je nasljednik Sandalja Hranića, Stjepan Vukčić-Kosača, uz pomoć osmanlijske vojske, uspio da odbrani. Istovremeno, kao i njegov prethodnik, Stjepan Vukčić-Kosača radio je na odvajanju južnog dijela bosanske države, posebnim i razgranatim sistemom secesije i formiranjem zasebne političke cjeline. Na lijevoj obali srednje Drine, u župi Osat, južno od rudarskog mjesta Srebrenice, ležalo je mjesto Ljubovsko, u kojem se nalazila jedna kuća bosanskih krstjana.9 U popisu franjevačkog samostana iz 1506. godine navode se samostani u Sutjeskoj, Visokom, Srebrenici i Fojnici.10 U junu 1444. godine ugarsko-hrvatski kralj Vladislav Varnečike teško je potukao Turke u klancu Kunovici u Bugraskoj. To je ohrabrilo novog bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443-1461) sina kralja Stjepana Ostoje, da se odlučnije veže za Ugarsku pa je u proljeće 1444. godine preduzeo protivnapad na Turke u Bosni i potisnuo ih iz Srebrenice i nekih drugih mjesta oko Drine.11 Kralj Stjepan Tomaš, sin Stjepana Ostoje, odlučno se vezao za Ugarsku. Veliki uspjeh kralj Tomaš postigao je u maju 1444. godine kada je njegov vojvoda Petar Kovačević osvojio grad Srebrenik, kojeg su do tada držale Osmanlije. Obnavljanjem srpske Despotovine došlo je ponovo do spora oko grada Srebrenice i razlogom jednog novog srpsko-bosanskog rata 1444. godine. Srebrenica je 1445. godine osvojena od strane despota Đurađa Brankovića, koji je 17. septembra te godine izdao Dubrovačku povelju i njom uveo prijašnji “Srebrenički zakon”, kojeg su Dubrovčani imali još i prije, za vrijeme despota Stjepana Lazarevića. Kralj Stjepan teško je podnio gubitak ovog veoma važnog mjesta, pa je zbog toga sljedećih godina nastojao da ga opet vrati. Sličan rat između Bosne i Srbije izbio je 1448. godine, oko
7 8

Vojna enciklopedija, Beograd, 1975, knjiga 1, str.˝764. Ibid, str. 764. 9 Dominik. Mandić: Bosanska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962, str. 312. 10 Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina, Chicago 1960, str. 75. 11 Ibid, str. 137.

101

ovog važnog grada. I u ovom novom ratnom sukobu, vojska srpskog despota Đurađa Brankovića (sin Vuka) koju je predvodio Toma Kantakuzina, potukla je 6. septembra 1448. godine vojsku bosanskog kralja Stjepana Tomaša.12 Podatke o boravku Turaka u Bosni imamo 1438. godine. Oni su ovdje boravili i u proljeće 1439. godine za vrijeme operacija u Srbiji. Za vrijeme okupacije Despotovine (1439-1444) oni se spominju ne samo u Srebrenici i njenoj okolini nego i u Mileševcu i Foči.13 Turci su naime već od prije imali jako uporište u istočnoj i srednjoj Bosni. Više godina držali su Hodidjed i Vrhbosnu, a između 1459. i 1462. godine zauzeli su Srebrenicu, Zvornik i Usoru.14 Poslije stanovite krize regulisani su odnosi i sa Ugarskom, ali je evidentan sukob unutar porodice Vukčić-Kosača razbio iluzije o mogućnosti jedne kompaktne odbrane interesa srednjovjekovne bosanske države. Uz pomoć osmanlijske vojske, sin Stjepana Vukčića-Kosače, Vladislav, pokorio je Hercegovu vojsku 1462. godine na rijeci Breznici, kod Pljevalja. Iste godine, Osmanlije su osvojili Srebrenicu, Zvornik i cijelu župu Usoru. Optužujući “prokletog i neposlušnog sina” Vladislava za izdaju, Herceg Stjepan je kasnije (1466. god.) tvrdio da je Vladislav “doveo Osmanlije u moju zemlju nekim klancima kuda ranije nijedan Turčin nije mogao proći”.15 Prije 1463. godine, zemlji Kovačevića pripadala je župa Vratar, župa Trebotić sa gradom Ključevcem, župa Osat sa gradom Đurđevcem, trg Petriš na Drini, Birač do grada Perina na Drinjači, predjeli oko Vlasenice i Nove Kasabe, tj. cijelo područje između Drinjače i Jadra, pa i preko te rijeke do Srebrenice.16 Mađari i Mlečani su uz pomoć pape 12. 09. 1463. godine sklopili vojni savez protiv Turske i početkom oktobra iste godine pokrenuli ofanzivna dejstva. Kralj Matijaš se sa vojskom kretao dolinom Vrbasa. S juga su ga pomagali herceg Stjepan i njegovi sinovi. Vladislav se kretao ka Livnu a Vlatko je dospio blizu Srebrenice.17 Srebrenički kadiluk bio je u sastavu Smederevskog sandžaka (1460 1480. godine). Sjedište ovog kadiluka bilo je u Srebrenici koju je karakterisalo rudno blago i ekonomski razvoj. Ovaj kadiluk se dijelio na nahije: Srebrenica, Šubim, Kušlat, i Zvornik na lijevoj, te Sokol, Rađevina, Bohovina, Krupanj, Jadar i Ptičar na desnoj strani Drine. Nahija Srebrenica pominje se tek 1533. godine. Obuhvatala je: varoš, bližu okolinu i grad Srebrenicu sa posadom.
12

Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne – fototip (reprint) izdanja iz 1882, Sarajevo, 1990, str. 292. Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, str. 28. 14 Dominik Mandić: Bosna i Hercegovina, Chicago 1960, str. 139. 15 Vjekoslav Klaić: Poviest Bosne – fototip (reprint) izdanja iz 1882, Sarajevo, 1990, str. 60. 16 Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, str.134. 17 Ibid, str. 41.
13

102

Srebrenički kadiluk je smanjen 1548. godine kada je izgubio nahije u Mačvi, gdje je osnovan Šabački kadiluk. Sljedeće smanjenje bilo je 1572. godine kada je osnovan Zvornički kadiluk. Tako je Srebrenički kadiluk sveden na područje Srebrenice i nahije Kušlat, Ludmer, Šubin, Bohovina, Jadar i Ptičar.18 Kada je formiran Bosanski sandžak (1463.) njegova teritorija se u početku znatno smanjila. Na istoku i sjeveroistoku graničio je sa Smederevskim sandžakom koji je u srednjem Podrinju prelazio Drinu i obuhvatao Srebrenicu, Zvornik, Kušlat i Šubin.19 Izvori bilježe još jedan sukob oko grada Srebrenice, 1458. godine, koju je bosanski vladar Stjepan Tomaš uspio da osvoji, zajedno s još nekoliko gradova u njenoj okolini, što je, kako je to već u historijskoj literaturi bilo zabilježeno, kao i posljednji vojnički uspjesi srednjovjekovne bosanske države.20 Početkom 1481. godine Vuk Gregurević (“Zmaj Ognjeni”) napao je Srebrenicu i Sarajevo.21 Osmanlije 1512. godine ponovo zauzimaju Srebreničku banovinu i obrazuju zaseban Zvornički sandžak.22 U doba Omer paše Latasa (1850-1852) nastale su promjene u pogledu administrativno - teritorijalnog uređenja Bosanskog pašaluka. Ukinuo je termine sandžak (live) i kadiluk a uveo kajmekamluke (okruge) i mudirluke (srezove). Po toj podjeli Bosanski ajalet dijelio se na šest kajmakamluka. Srebrenica je tada imala status mudirluka, a bila je u sastavu Zvorničkog kajmakamluka.23 Drskost i arogancija Omera-paše Latasa kao i reforme koje je provodio bili su dovoljni razlozi da lokalno stanovništvo zauzme negativan stav prema njemu i pobuni se. Kada je došlo do boja kod Orahovice (između Vranduka i Žepča) u odbrani su se angažovali i odredi iz istočne Bosne, a posebno Srebrenice i Zvornika. Mada su se žestoko borili pretrpjeli su velike gubitke od artiljerijskih projektila.24 Godine 1865 u Osmanlijskom carstvu izvršena je reforma političkoadministrativne podjele. U BiH je od dva vezirluka formiran jedan vilajet. Dijelio se na sandžake (kajmekamije), a oni na kaze ili mudirate. Formirano je sedam sandžaka. Srebrenica je bila u sastavu Zvorničkog sandžaka.25

18 Hazim Šabanović: Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1982, str.169 i 199. 19 Ibid, str. 42. 20 Ibid, str. 765. 21 Ibid, str. 53. 22 Enciklopedija Jugoslavije – Separat SRBiH, Zagreb, 1983, str. 86. 23 Ibid, str. 232 - 233. 24 Enver Imamović: Historija bosanske vojske, Sarajevo, 1999, str. 188 25 Luka Đaković: Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika, Globus, Zagreb, 1985, str. 11.

103

Za vrijeme upravne podjele Bosanskog pašaluka u 19. stoljeću u sastavu Zvorničkog sandžaka (live) bilo je devet kaza: Donja Tuzla, Gradačac, Brčko, Bijeljina, Zvornik, Srebrenica, Vlasenica (Birče), Maglaj i Gračanica.26 Pogranična mjesta Bosanskog pašaluka (1580) prema Rumeliji bila su: Nikšić, Kolašin, Kosovska Mitrovica, Novi Pazar, Nova Varoš, Priboj, Višegrad, Srebrenica, Zvornik, Loznica, Šabac.27 Nakon austrougarske okupacije, branioci Tuzle su, na čelu sa muftijom Šemsekadićem preko Srebrenice i Višegrada prešli u Sandžak.28 Naime, kada su čuli da je austrijska vojska 17. 09. 1878. godine okupirala Brčko, a zatim se ka Tuzli kretala iz pravca Gračanice i Lukavca, zaključili su da nemaju dovoljno snaga da im se suprotstave, pa su se nakon manjih okršaja povukli prema Zvorniku. U toku Drugog svjetskog rata na području Srebrenice odvijala su se djejstva Glavne operativne grupe divizija. U periodu juni – juli 1943. godine, u Srebrenici je razbije domobranski garnizon. U decembru 1943. godine njemački 5.SS brdski armijski korpus izveo je ofanzivnu operaciju “Kugelblitz” da bi na prostoriji Sokolac – Vlasenica – Srebrenica opkolio i razbio 17. i 27. diviziju 3. korpusa. Istovremeno je iz rejona Sjenice, preko Sandžaka, u Istočnu Bosnu prešla njemačka 1. brdska divizija, potiskujući 5. krajišku diviziju. U toj operaciji, vođenoj zimi i po visokom snijegu, njemačke snage su izvršile prodor, ali su 5. 17. i 27. divizija probojem na zapad ka dolini rijeke Bosne, uz velike napore i znatne gubitke, izbjegle potpun poraz.29 Međunarodna umješanost i odgovornost za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici Ideju o „sigurnoj zoni” UN su prvi put implementirale prilikom zaštite Kurda u sjevernom Iraku, nakon Zaljevskog rata 1991. godine. U oktobru 1992. godine, predsjednik Međunarodnog crvenog krsta, Cornelio Sommaruga, je predložio uspostavljanje sličnih zona za zaštitu bošnjačkih civila od daljih genocida koje su vršili Srbi. Iako su neke manje evropske države podržavale prijedlog u početku, Francuska, Britanija i Španija – glavne zemlje koje su obezbjeđivale trupe za UNPROFOR- su to odbile.30 Tvrdilo
26 27

Ibid, str. 234. Ibid, str. 81. 28 Ibid, str. 275 29 Vojna enciklopedija, Beograd, 1975, knjiga 1, str. 779 – 781. 30 Holandija i Austrija su 1992. godine najviše podržavale koncept „sigurnih zona“. Austrijskii ministar inostranih poslova Alois Mock je u intervjuu za austrijske novine kojeg je dao 3. decembra

104

se da je postojala mogućnost da bi „sigurne zone” mogle povećati etničko čišćenje pošto Srbi mogu odvesti Bošnjake na područja za čiju zaštitu je međunarodna zajednica samu sebe proglasila odgovornom. S druge strane, kao što je i Owen naglašavao, ostajalo je teško pitanje, „Ko će obezbijediti dovoljan broj trupa za zaštitu ‘sigurnih zona’?”31 Mandat humanitarnih snaga je bio pažljivo dizajniran da bi se izbjegle ovakve vrste situacija koje bi mogle ugroziti nepristrasnost UNPROFOR-a, što je bila glavna briga britanske vlade kada se protivila ideji stvaranja „sigurnih zona” u Bosni i Hercegovini. Međutim, u decembru 1992. godine, na sastanku samita EU u Edinburghu, koji je označio kraj mandata Britanije kao predsjedavajućeg, Nijemci su osudili Britaniju jer nije podnijela svoj dio izbjegličkog tereta. Učesnici na sastanku su izvijestili da je potom John Major počeo da pokazuje više entuzijazma oko koncepta „sigurnih zona” kao načina zadržavanja potencijalnih izbjeglica u Bosni i Hercegovini umjesto njihovog smještanja u zemlje Evropske unije.32 Iako je ideja o „sigurnim zonama” izgledala mrtva krajem 1992. godine, ponovo je oživjela u martu 1993. godine kada su Mladićeve snage, koje su mjesecima blokirale konvoje pomoći, počele da napadaju Srebrenicu. Ultimatum bosanskih Srba i očigledna opasnost od etničkog čišćenja Bošnjaka u Srebrenici doveli su do postizanja konsensusa u Vijeću sigurnosti UN (VSUN) da se nešto mora uraditi, pa su u vezi Srebrenice donijete četiri rezolucije. Duboko uznemireno informacijom koju im je poslao generalni sekretar o ubrzanom pogoršanju situacije u Srebrenici i okolnom području VSUN je 16. aprila 1993. godine usvojilo rezoluciju 819, kojom se zahtijeva da se prema Srebrenici i okolnom području odnosi kao prema „sigurnoj zoni” i da se odmah prekinu svi oružani napadi od strane jedinica bosanskih Srba na Srebrenicu i izvrši njihovo trenutačno povlačenje iz područja oko Srebrenice.33 Nakon usvajanja ove rezolucije, mnogi su, i u Bosni i Hercegovini
1993 godine, tvrdio da se „sigurne zone“ trebaju formirati oko Sarajeva, Bihaća, Tuzle, Goražda i Travnika. Posao zaštite ovih zona, kako je rekao Mock, bi zahtijevao otprilike oko 40.000 UN vojnika - mnogo manje od 100.000 koji su zapadni vojni izvori smatrali minimalnim brojem da bi se uspješno izvršila intervencija. Mock je, međutim, priznao da je bilo veoma malo podrške uspostavljanju ovih zona. Francuzi su bili oprezni, Britanci su ostali na distanci, a Nijemci nisu bili u mogućnosti da se uključe u to zbog svog Ustava. Slično je izjavio i Joris Voorhoeve koji je kasnije postao ministar odbrane i koji je bio osoba koja je bila politički odgovorna za prisustvo holandskih trupa u Srebrenici 1995: „Mislim da se sa 50.000-100.000 dobro izvježbanih i naoružanih trupa mogu zaštititi civilna područja da bi se okončala nasilja.” Vidjeti: Honig i North, „Srebrenica”, str. 101. 31 Vidjeti Owen, „Balkanska odiseja”, str. 69-71. 32 Sharp, „Pošteni broker”, str. 26. 33 Rezolucije VSUN o BiH, Press Centar ARBiH, Sarajevo, 1995, str. 62 – 64.

105

i u drugim zemljama, povjerovali da će UN od tog momenta zaštititi civile u Srebrenici od Srba. Međutim, rezolucija je u stvarnosti pažljivo izbjegla nove vojne obaveze za UNPROFOR bilo kada je riječ o uspostavljanju ili zaštiti „sigurnih zona”. Vijeće sigurnosti UN je zatražilo od Srba i Bošnjaka da Srebrenicu učine sigurnom. Uloga UNPROFOR-a bi jednostavno bila da „nadgleda“ humanitarnu situaciju.34 Kada je Vijeće sigurnosti UN 16. aprila 1993. godine u svojoj rezoluciji 819 Srebrenicu proglasilo „sigurnom zonom” ona je bila pod opsadom gotovo godinu dana.35 Mjesecima su se pripadnici Armije RBiH skoro goloruki odupirali dejstvima agresorskih jedinica i njihove teške artiljerije. Do sredine marta 1993. godine, nestalo im je municije i bilo je očigledno da se nisu mogli još dugo držati. Početkom aprila, Srbi su preko UNHCR-a izdali zahtjev za predaju: „Ili će se oni predati ili ćete vi morati sve Muslimane da izvučete iz Srebrenice”, rekao je srpski komandant najvišem zvaničniku UNHCR-a za bivšu Jugoslaviju Jose-u Maria Mendiluce, „ili ćemo mi grad zauzeti za dva dana.” Pošto nije imao izbora, Mendulice je započeo planiranje evakuacije 60.000 ljudi. Bio je svjestan činjenice da će to biti najveći pojedinačni čin „etničkog čišćenja” od početka rata i da će ga vršiti UN.36 Nakon ove rezolucije, VSUN je 06. maja 1993. godine usvojilo rezoluciju 824, proglašavajući gradove Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Goražde, Bihać i Srebrenicu kao i njihove okolice “sigurnim zonama” koje trebaju biti pošteđene od oružanih napada i drugih neprijateljskih postupaka.37 Uznemireno zbog pomijerenja civilnog stanovništva, posebno u Sarajevu, Zenici, Srebrenici, Goraždu, Tuzli i Žepi VSUN 04. juna 1993. godine donosi rezoluciju 836, kojom proširuje mandat UNPROFOR-a da štiti “sigurne zone” i da upotrijebi silu u samoodbrani i da odvrati napade na “sigurne zone”. VSUN je ovom rezolucijom, također, ovlastilo države članice da preduzmu sve neophodne mjere koristeći svu moć da bi podržale UNPROFOR.38 Dan ranije Boutros Boutros Ghali pisao je svom sagovorniku u NATO-u, Manfredu Woerneru, tražeći da NATO odobri svojoj vojnoj komandi da pokrene zračne udare na zahtjev UN.39 NATO je već donio odluku u avgustu 1993. godine da će biti spreman da pokrene zračne udare protiv
Honig i North, „Srebrenica”, str. 103-4. Visoke planine okružuju Srebrenicu, kao i većinu gradova u dolini Drine. Nakon početka rata postala je „enklavom” u Republici Srpskoj (prim. Dž.N.). 36 U međuvremenu je general Morillion „savjetovao“ vrh A RBiH da prihvati uslove Mladića, pošto je situacija bila bez nade i postojala je hitna potreba za evakuacijom. Silber i Little, „Smrt Jugoslavije“, str. 268. 37 Ibid, str. 72 – 74. 38 Ibid, str. 76 – 80. 39 Boutros Ghali poziva NATO da iskorači, „Financial Times”, 9. februar 1994.
35 34

106

artiljerije bosanskih Srba koji su napadali Sarajevo, a ova opredijeljenost ponovljena je na sastanku NATO-a na najvišem nivou u Brusselsu 10. i 11. januara 1994. godine.40 Dana 11. 07. 1995. godine srpske snage predvođene generalom Mladićem zauzele su Srebrenicu nakon čega je Vijeće sigurnosti UN usvojilo rezoluciju 1004 zahtijevajući povlačenje srpske vojske iz Srebrenice. Stanovništvo se pokušalo probiti do Tuzle. Oko 10.000 muškaraca je ubijeno i nestalo. Poubijani su i oni koji su zaštitu potražili u blizini baze Holandskog bataljona UNPROFOR-a koji ih je prepustio srpskoj vojsci. Međunarodni krivični sud je kasnije optužio Karadčića i Mladića za genocid, a specijalni izaslanik UN-a za ljudska prava u bivšoj Jugoslaviji Tadeuš Mazovjecki podnio je ostavku protetstujući zbog nedostatka zaštite ljudskih prava u BiH. Senat SAD je 26. 07. na prijedlog senatora Dole-a i Lieberman-a glasao za jednostrano ukidanje embarga na uvoz oružja snagama bosanskohercegovačke vlade (69 glasova za i 29 protiv). I Predstavnički dom Kongresa SAD je 01. 08. glasao slično (298 glasova za, 128 protiv), što je otvorilo mogućnost konflikta zakonodavne i izvršne vlasti. Deset dana kasnije predsjednik Klinton je vetom odbio jednostrano ukidanje embarga na uvoz oružja snagama bosanskohercegovačke vlade i odredio da Richard Hoolbrooke pokrene novu mirovnu inicijativu. Sljedećeg dana Ruski parlament donio je zakon kojim se jednostrano ukidaju sankcije prema SRJ. Do kraja avgusta 1993. godine, NATO se obavezao da će bombardovati vojne ciljeve VRS ako budu nastavile da guše i granatiraju Sarajevo i blokiraju konvoje pomoći. Međutim, od onda, iako su Srbi nastavili da bombardiraju Sarajevo i blokiraju zalihe, ništa se nije uradilo. Generalni sekretar UN-a Butros Gali (Boutros Boutros Ghali), odbacio je upotrebu NATO aviona da bi se Srbi prisilili da omoguće pristup humanitarnim agencijama UN-a „sigurnoj zoni” u Srebrenici i da otvore aerodrom u Tuzli za međunarodne humanitarne letove.41 Kada je objavljena odluka NATO o davanju ultimatuma bosanskim Srbima da će se „u roku od deset dana suočiti sa zračnim udarima ako ne uklone svoje snage oko Sarajeva”, Francuska i SAD su također potvrdile i raniju NATO-vu odluku da pruži pomoć mirovnim snagama u Tuzli i Srebrenici, kao i da ispita ostala područja radi sličnih akcija, kao što su Mostar i Vitez. Nadalje, prijetnja zračnim udarima na položaje bosanskih
40 Ibid. 41 Kasnije je Bouthros Ghali zatražio od zvaničnog predstavnika u BiH, Yasushi Akashi da pripremi izvještaj o izvodljivosti razmještanja NATO aviona da bi se Srbi prisilili da sarađuju sa humanitarnim naporima UN. Roger Cohen, 22. januar 1994.

107

Srba oko Sarajeva prezentirana je kao prvi dio šire strategije za osiguranje mira za Sarajevo koji će, nadalo se, formirati temelj na kojem će se graditi širi dogovoreni mirovni sporazum. Britanska vlada je neprestano isticala da prijetnja zračnim udarima ne signalizira predah u opredijeljenju međunarodne zajednice da postigne sporazum u BiH.42 Sažetak Vijekovima su Bošnjaci uvjeravani u činjenicu da ne smiju da se oslone na tuđinsku korumpiranu i surovu vlast, već da moraju sami da kroje svoju sudbinu. Nažalost, Mladićev zavjet za nekakvu osvetu dahijama43 postao je krvav način rješavanja problema. Ekstremna brutalnost, pripada takvoj vrsti tradicije. U modernoj historiji, kao malo gdje drugdje, ali u Evropi zasigurno, UN sa svom svojom birokratiziranom, ne malom, mamutskom mašinerijom, nigdje nisu doživjele veće poniženje i blamažu kao u Srebrenici. U Srebrenici su sahranjeni svi principi tzv. zapadne demokratije, pogažene i iznevjerene sve povelje i rezolucije, počev od Povelje UN, do Helsinških konvencija, Pariških principa, Haških odluka i tribunala, Ženevskih konvencija itd. U Srebrenici je sahranjen Mastriht ili bar oni principi na kojima EU hoće da gradi svoju budućnost. Pale su sve zavjese i ugasile nade onih koji su još vjerovali u neki novi međunarodni poredak, ljudska prava i slobode, u tekovine zapadne civilizacije i kulture. Stara, nadmena, neokolonijalna evropska politika u Srebrenici je pokazala svoje pravo lice. Države koje su obezbjeđivale trupe za UNPROFOR nisu željele da se angažuju u zaštiti Srebrenice - „sigurne zone“ OUN, jer su trebale preuzeti borbenu ulogu za odbranu ako Srbi budu napadali „sigurne zone”, a ne samo da „nadgledaju“ humanitarnu situaciju. Nakon usvajanja rezolucije 819, nažalost, mnogi su u Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama povjerovali da će UN od tog momenta zaštititi civile u Srebrenici od Srba.

42 Postojala je istinska nada da će prijetnja NATO zračnim udarima pomjeriti pregovore. 14. februara 1994, baronesa Chalker Wallasay je u Gornjem domu rekla: „Vjerujem da će NATO odluka zajedno sa pregovaračkom strategijom koju sprovode oba predsjedavajuća biti dovoljna da osigura sporazum za cijelo područje”, Ibid, str. 73. 43 Dahija (tur.) janičarski oficirski čin. Vremenom su smanjili uticaj paša i postali glavni oslonac vlasti, često nezavisni od Porte. Početkom 1802. godine 4 janičarska prvaka: Aganlija, Kučuk Alija, Mula - Jusuf i Fočić Mehmed-aga ovladali su beogradskim pašalukom i proglasili se dahijama. Čuvši da se protiv njih organizuje otpor početkom februara 1804. godine posjekle su 72 srpska kneza i viđenije ljude što je bilo povod prvom srpskom ustanku. Kada su ustanici vladali Beogradom navedene dahije su 29. 07. pobjegle na ostrvo Ada-kale gdje su ih ustanici u noći 5/6. 8. ubili, a odsječene glave poslali u Beograd.

108

Stradanje Srebreničana u minulom ratu mnogi su nastojali prikriti. Kao primjer prikrivanja ratnog zločina nad Sarajevom, Vukovarom i Srebrenicom ističe se Grčka. Njeni intelektualci i novinari smatraju uspjehom to što su zločin sakrili, ali to jedino znači da oni nisu ni intelektualci ni novinari, već obični propagandisti.44 Iako su skoro svi prijedlozi mirovnih planova: Kutiljerov (mart 1992.); Vens-Ovenov (april 1993.); Oven-Stoltenbergov (septembar 1993.); Vašingtonsko-Bečki (maj 1994.); Kontakt grupe (juli 1994.), itd. Srebrenicu tretirali kao teritoriju sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, što je ona faktički bila, međunarodna zajednica je dozvolila njeno stradanje. Spriječiti širenje mržnje među narodima je veoma bitno. Teže je od kontrole naoružanja. To je osnovna pretpostavka za igradnju mira i sigurnosti na prostoru Zapadnog Balkana. Iz mnoštva teškoća, u tom pogledu, posebnu pažnju treba obratiti na to kako djeci objasniti gdje se nalaze desetine hiljada Bošnjaka Srebrenice kojima se gubi svaki trag?

44

Leonidas Hadžiprodromidis: Umorstvo Jugoslavije, Šahinpašić, Sarajevo, 2004., str. 206.

109

Summary The Bosniacs, through the centuries, have been facing the fact that they must not rely on the foreign corrupted and cruel power, but that they have to make their own destiny themselves. Unfortunetly, Mladic‘s oath for revenge to the Turkish governors45 became the bloody way for resolving problems. The extreme brutality belongs to such kind of tradition. In the modern history, as nowhere else, but in Europe for sure, the UN with all its bureaucracy, not small, mammoth machinery, have experienced the humiliation and disgrace in Srebrenica like nowhere else. All principles were buried in Srebrenica, such as the so-called Western democracy, all the charters and resolutions stepped over and betrayed, starting from the UN Charter to the Helsinki Conventions, Paris Principles, Hague Decisions and Tribunals, Geneva Conventions... Maastricht was buried in Srebrenica or at least those principles on which the EU wants to build its future. All the curtains have fallen and all the hopes of those who believed in the new international order, human rights and freedoms, basis of the western civilization and culture have disappeared. Old, arrogant, European politics of neocolonialism in Srebrenica has shown its real face. The states which provided the troops for UNPROFOR did not want to engage in protection of Srebrenica – UN “safe zone”, because they needed to take over the combat role and defend it if the Serbs attacked the “safe zones”, and not only to ”supervise” the humanitarian situation. After the Resolution 819 was adopted, unfortunaetly, many people in BiH and other countries believed that the UN would from that moment protect the civilians in Srebrenica from the Serbs. The sufferings of the people from Srebrenica in the previous war have been tried to be hidden by many. As the example of covering the war crimes over Sarajevo, Vukovar and Srebrenica Greece distinguishes itself. Its intelligence and journalists consider the success that the crime was hidden,

The Turkish governor is the janissary officer rank. During the time, they reduced the influence of the pashas and became the main authority basis, often independent from the Porte. In the beginning of 1802. the four janissary leaders: Aganlija, Kucuk Alija, Mula Jusuf, and Focic Mehmed-aga controlled the Belgrade Pashadom and declared themselves the Turkish Governors. When they heard that the resistance against them was organized in the beginning of February 1804 they killed 72 Serbs dukes and important people which was the motive to the First Serbs rebellion. When the rebellions gained control over Belgrade the named Turkish Governors run to the island Ala-kale on 29. July where the rebellions killed them at night 05/06. August, and their decapitated heads were sent to Belgrade.

45

110

but that only means that they are not the intelligence and journalists, but ordinary propagandists.46 Although almost all suggestions of the peace plans: Kutiljer’s (March 1992.), Vens-Owens (April 1993.): Oven-Stotelbergs (September 1993.): Washington-Wiena (May 1994.): Contact Group (July 1994): and so on, treated Srebrenica as the territory with the majority of Bosniacs population, which it really was, the international community allowed its sufferings. To prevent the spread of the hatred among the peoples is very important. It is even harder than to control the armaments. It is the basic assumption for the peace and security development in the area of the Western Balkans. Out of many difficulties, in this view, the special attention needs to be paid to how to explain the children where the dozens of Bosniacs from Srebrenica, whose every trace is lost, are?

46

Leonidas Hadziprodromidis, The Murder of Yugoslavia, Sahinpashic, Sarajevo, 2004, page 206.

111

112

UDK 572 : 575 (049.3)

Ismet Dizdarević

Uzoran udžbenik bioantropologije1

Udžbenik “Bioantropologija – Odabrane uvodne teme – Osnovi forenzičkih nauka”, i po sadržaju i po načinu tretmana složene bioantropološke problematike, predstavlja vrhunsko ostvarenje akademika Ljubomira Berberovića. Fundamentalna pitanja bioantropologije koja se razmatraju u udžbeniku su naučno utemeljena, pregledno i jasno interpretirana i grafički i tabelarno dokumentirana. U šest organski povezanih cjelina - “Predmet i zadatak antropologije”, “Biološka promjenljivost”, “Proučavanje promjenljivosti čovjeka”, “Čovjekovo tijelo”, “Osnovi genetike čovjeka” i “Tjelesno razviće” - obrazložene su najznačajnije teorijske i empirijske spoznaje o čovjeku, njegovoj prirodi, ponašanju i njegovim višestrukim relacijama prema prirodi i društvu. U definisanju predmeta proučavanja i položaja antropologije u sistemu nauka, Ljubomir Berberović precizno i logički opravdano ukazuje na antropologiju kao samostalnu naučnu disciplinu ali i na antropologiju kao sintezu triju antropoloških grana (filozofska, socio-kulturna i biološka antropologija) i raznih specijalnih oblasti (medicinska antropologija, humana ekologija, religijska antropologija itd.). Autor ističe da je bioantropologija dio antropologije koja se “bavi ljudskim rodom kao dijelom i proizvodom prirode”. Tretira je prirodnom naukom (što je i razumljivo), jer biološka antropologija “proučava čovjeka kao živo biće, kao pripadnika organske prirode, kao biološku vrstu...” Pri određivanju područja proučavanja bioantropologija ukazuje se pažljivo na razliku između bioantropologije i socioantropologije. Socioantropologija se “bavi čovjekom kao društvenim i kulturnim bićem”, njen predmet je kultura, u najširem smislu pojma. Bioantropologija nije samo teorijska nauka, već
1 Ljubomir Berberović, Bioantropologija – Odabrane uvodne teme – Osnovi forenzičkih nauka, Blicdruk, Sarajevo, 2005.

113

aplikativna. Primjena bioantropoloških spoznaja u antropometriji, ergonomiji, medicini i, posebno, u sudskim i krivičnopravnim postupcima je vrlo značajna. Postojanje posebne primijenjene antropološke discipline, forenzičke (bio)antropologije, uvjerljivo govori o korisnosti njene primjene u pravu. U tumačenju postojanja i funkcioniranja živih sistema, Berberovićeva knjiga polazi od varijabiliteta svih oblika postojanja života. Biološka promjenljivost se zapaža u stalnim promjenama žive prirode u vremenu (alohronična varijabilnost) i u prostoru (sinhronična varijablinost). Autor, razmatrajući problematiku biološke promjenljivosti i načina njenog proučavanja, ukazuje na potrebu: upoznavanja opštih pojmova i termina, koji se odnose na prirodu i prirodne procese. Istraživanje prirodnih pojava i činjenica počiva na oblikovanju u odgovarajuće sisteme. Sistemi su koncepcija koja omogućava proučavanje svijeta, a njihove osobine su način govora o sistemima. Karakteristike živih sistema imaju i zahtijevaju posebne klasifikacije osobina na kvalitativne i kvantitativne, na normalne i patološke itd. U razmatranju biološke promjenljivosti Ljubomir Berberović ukazuje i na dva nivoa varijabilnosti živih bića (različitost jedinki i različitost grupa, individualni i grupni varijabilitet), te i na nasljednu i nenasljednu promjenljivost. Utvrđivanje zakona biološke promjenljivosti čovjeka podrazumijeva primjenu adekvatnih postupaka i instrumenata mjerenja. Akademik Ljubomir Berberović, u svom naučno dobro fundiranom, bogato ilustrovanom i pristupačnim stilom pisanom udžbeniku bioantropologije, naročito ističe ključnu ulogu primjerenih statističkih načina opisivanja i zaključivanja u obradi rezultata istraživanja. U vezi s tim, razmotrene su odabrane istraživačke metode i pokazani načini i ishodi njihove primjene, korištenjem vrlo ilustrativnih tabelarnih i grafičkih podataka. Pregledno je prikazana distinkcija između antroposkopskih i antropometrijskih metoda, a dati su i tipovi i primjeri antropoloških mjernih naprava. Analiza tretmana i drugih bazičnih bioantropoloških sadržaja čovjekovo tijelo, osnove genetike čovjeka i tjelesno razviće - nedvosmisleno ukazuje na izrazitu, naučnu, stručnu i pedagošku vrijednost udžbenika “Bioantropologija - Odabrane uvodne teme - Osnovi forenzičkih nauka”. Izlažući fundamentalna znanja, čovjekovo tijelo autor sagledava u svim njegovim bitnim odrednicama, od tjelesne visine, mase i površine, preko omjera tjelesnih dimenzija, do obrade oblika i građe tijela. Dodirnuti su i osnovni pojmovi o osobinama ličnosti, somatotipu i ponašanju. U opisu i objašnjavanju složenih konstituenti čovjekovog tijela, Ljubomir Berberović osobito uspješno pravi dobre izbore i prikladne prezentacije, pomoću instruktivnih ilustracija i tabelarno sređenih prikaza. Autor posvećuje odgovarajuću pažnju i tjelesnom razviću. Kontinuirani tok ontogeneze sagledava u procesima koji se odvijaju u prenatalnom i postnatalnom periodu, a ispoljavaju se u zakonomjernom
114

“smjenjivanju određenih bioloških i psiholoških osobina jedinke”. Promjene koje su prisutne od začeća jedinke do starosti i smrti, autor prikazuje i objašnjava na živ i slikovit način, nastojeći da svaku tvrdnju argumentira validnim naučnim spoznajama. Akademik Ljubomir Berberović je u naučnim krugovima poznat kao vrsni poznavalac opšte genetike i genetike čovjeka. Njegov tretman osnovnih pitanja herediteta - odnos gena i osobina, funkcije DNK u svojstvu nasljednog materijala, teorija genetičke informacije, mutacije i mutageneza, hromosomi i hromosomske garniture - uvjerljivo potvrđuje opravdanost izrečenog suda. U udžbeniku su pruženi osnovni podaci o tipovima nasljedno uvjetovanih patoloških pojava i osobina. Ukazali smo samo na neke crte ovog uzornog visokoškolskog udžbenika fundamentalne bioantropologije. Udžbenik je namijenjen studentima, ali može korisno poslužiti i svim čitaocima koji se, iz profesionalnih i neprofesionalnih razloga interesuju za spoznaje o čovjeku i njegovom odnosu prema prirodi i društvu. Drugim riječima, može lijepo poslužiti i kao priručnik opštih bioantropoloških znanja i pojmova. Udžbenik je pisan pristupačnim stilom, bogato je ilustrovan originalnim tabelama i slikama, kao i uvjerljivim naučnim argumentima. U načinu prezentiranja teorijskih i empirijskih spoznaja bioantropologije, akademik Ljubomir Berberović je poštovao psihološke i pedagoške kriterije koji se primjenjuju u pisanju kvalitetenih udžbenika. Piščevo dugogodišnje i vrlo uspješno iskustvo u nastavi je sigurno mnogo doprinijelo da nastane ovaj naučno, stručno i komunikativno veoma vrijedan udžbenik.

115

116

UDK 111 (049.3)

Senadin Lavić

Preuređivanje svijeta od nano-skale do globalne skale ili Trianglum: identitet, znanje i socijalna ontologija1
„Prvo, želim da karakteriziram 21. stoljeće kao “stoljeće rearanžiranja” ili kao stoljeće čija se fenomenologija razlikuje jasno od fenomenologije stoljeća prosvjetiteljstva. Prvo, stoljeće rearanžiranja u novom mileniju započinje s globalnim rearanžiranjem samih područja znanosti, kulture i umjetnosti, što treba da dovede do globalnog rearanžiranja svih sektora društvene ontologije. “Stoljeće rearanžiranja” ima u svojoj osnovi metafiziku pragmatizma, spekulativni i multinacionalni kapital te globalnu etiku pragmatizma: sloboda kao interaktivni profit i kao profitabilni konekcionizam integriranih mreža internacionalnog “kapitala koji radi”. Drugo, “stoljeće rearanžiranja” deklarira se u programima njegovih konstruktora u Evropi, Americi i Japanu kao “stoljeće zasnovano na znanju” (the ”knowledgebased century”). Pravo značenje te sintagme jeste “stoljeće zasnovano na tehnološkom znanju”, a ne ”stoljeće zasnovano na humanističkom znanju”. Treće, znanost ovog “stoljeća rearažiranja” je mapa puta ka novoj vrsti tehnologije – posebno informacijske tehnologije – zasnovane na novoj vrsti supstancije: pametnom (elektroničkom) materijalu ili programibilnoj supstanciji proizvedenoj rearanžiranjem i kontrolom tvari atom-po-atom na nano-skali. Četvrto, društvena ontologija koja se realizira u društvenim institucijama i koja je u realnom svijetu izgrađena na idiomima i upotrebi
1

Nijaz Ibrulj, Stoljeće rearanžiranja, Filozofsko društvo Theoria, Sarajevo 2005.

117

prirodnih jezika (Searle, 1995), stvarnih država i granica između njih, s realnim novcem, zamjenjuje se “realnim modelima” koji se konstruiraju funkcioniranjem programibilne tvari: tehničkim modelima artificijelnih jezika i terminalima preko kojih državljani elektronski komuniciraju s institucijama svojeg demokratskog sistema. Peto, filozofija pragmatizma i znanost ovog stoljeća stvaraju “modele istine” u granicama “racionalne prihvatljivosti” (Putnam, 1981: x-xi), odnosno strukturalne rekonstrukcije i semantike granulacije koje u novim terminima daju zadovoljavajući opis toga kako nešto radi (kako radi jezik, kako radi um, kako radi naš kognitivni i mentalni svijet, kako radi fiziki svijet), a ne šta jest neki fenomen. Filozofija pragmatizma i moderna znanost su aktivatori rearanžiranja fizike supstancije, socijalne supstacije i mentalne (individualne) supstancije. Na navedenim karakterizacijama je zasnovana teza ovog teksta: metodsko rearanžiranje je zajednički znanstveni i filozofski pristup fenomenima u 21. stoljeću koje globalno upotrebljava informacijsku tehnologiju kao sredstvo komunikacije koja služi kao instrument za dizajniranje novog koncepta supstancije na tri područja: na području programiranja biološke supstancije putem genetike informacije, na području programiranja fizike supstancije putem elektronske informacije, i na području programiranja individualnog identiteta ili individualne supstancije putem socio-političke informacije.” Nijaz Ibrulj Izgleda da je čovjek našeg doba odlučio da detaljno presloži police u svojoj radnoj sobi, da promijeni strukturu materije fizičkim rearanžiranjem atoma, da u pametne (programibilne) materije utisne elektronsku informaciju o ponašanju, kao upute koje će one slijediti, da sve učini vidljivim i transparentnim tako da ga može upotrijebiti u času kad mu je to potrebno, pa čak i u neetičke i militarne svrhe. On pritom konstruira modele i programe znanja koji su bili nezamislivi u dosadašnjoj povijesti. Danas nas nanoznanost stavlja pred izazove u kojima još nismo bili, tako da sve liči na science fiction. No, to više nije fikcija, naprotiv, ta „realnost“ je već djelatna u najrazvijenim zemljama svijeta. Svi ti ljudski pothvati osigurani su složenim znanstvenim istraživanjima grupa istraživača, novim metodama i formama znanja, informacijskim tehnologijama, velikim nadanjima financijera i običnih ljudi, pa čak i sujevjerjem ili neosnovanom euforijom. Ibruljova znanja i interesovanja polaze iz filozofije i humanističkog diskursa u najširem smislu i šire se kroz najnovija istraživanja u polju kognitivnih znanosti, socijalne ontologije, socijalne epistemologije, bioinženjeringa, nanoznanosti, Hirnforschunga, problema nanotehnologije, fuzzy-logic (Lotfy A. Zadeh), dinamike identiteta, znanja i društva kao i pitanja obrazovanja u humanističkim znanostima u procesu velike europske reforme znanja.
118

Njegov istraživački poduhvat je hrabar, „filozofski“ odgovoran i znanstveno potkrijepljen. On prodire u bitno događanje epohe čiji smo svjedoci i naziva je stoljeće rearanžiranja ili epoha prekomponiranja, preudešavanja, prestrukturiranja. Stoljeće rearanžiranja, dakle, zasnovano je na znanju, ali to nije staro humanističko znanje koje proizlazi iz Bildunga, koje razvija takt za ljudske stvari i lijepe pripovijesti, koje čuva dimenziju etičko-humanog gledanja na svijet, već se prije svega radi o znanju koje je reducirano na naučno znanje, odnosno (još uže) na specijalističko-tehnološko znanje koje je rezultat stručne izobrazbe pojedinca, a koje će služiti novim velikim poduhvatima kapitala i transnacionalnih kompanija. Zahvati u strukturu živog bića iz takvog stručno-specijalističkog sužavanja znanja, škiljavog znanja bez holističkog mozaika ili predstave o mogućoj cjelini relacija i interrelacija znanjâ, stvaraju reducirani način ljudskog bivstvovanja i mišljenja, egzistenciju uskraćenosti, glorifikaciju izabrane jednostranosti kao onog esencijalnog koje je određeno redukcijom, a da toga i nije svjesno. Kako pak autor knjige Stoljeće rearanžiranja, Nijaz Ibrulj, vidi ove procese preuređivanja, preraspoređivanja, ponovnog udešavanja polja znanja i društvenog ili, malo šire, iz čega crpi svoj argumentacioni potencijal, pretpostavke interpretacije odnosa identiteta, znanja i socijalnog konteksta? Napomenimo, pritom, da se kod rearanžiranja, onako kako Ibrulj misli taj pojam, ne radi samo u pukoj „izmjeni misli“, promjeni fraza i poza, štaviše, rearanžirati znači – fizički promijeniti nešto, preudesiti strukturu nečega mehaničkim putem (nasiljem, degradacijom, destrukcijom, skrnavljenjem, amputacijom, etničkim čišćenjem) i tako mu promijeniti svojstva. Ibrulj se interesira za sadržaje i značenja interakcija identiteta i znanja u poljima logičkog, jezičko, znanstvenog, tehnološkog, društvenog, metafizičkog, matematičkog, ontološkog i literarnog. U ovih devet polja (razrađenih u sedam eseja), pokazuje se složenost i mnogoznačnost pojma identiteta, ukazuje se na različite tipove upotrebe znaka identiteta u filozofiji logike i filozofiji jezika i na holizam identiteta u konstruiranju ontologije prvog lica i socijalne ontologije. Ibrulj je uočio i elaborirao „vertikalnu vezu“ (ili spekulativnu, virtualnu, sinhronizovanu, „neprozirnu“ vezu) između rada na nano-skali znanosti i djelovanja u globalnoj skali. Te dvije skale idu skupa i direktno proizvode jedan novi svijet. Uspio je proniknuti u „nevidljivost“ i dotaknuti „mističnost“ tog odnosa između nanoznanosti i nove političke filozofije koje služe za upravljanje svijetom prirodnog i društvenog bića. Autor pokazuje kako se rearanžira materija, društvo, individualni identitet kroz znanstveni pogon, društvenu ontologiju i političke institucije. Možemo samo naslućivati moguće scenarije događanja, jer još ne znamo šta će značiti za ljudski identitet proizvodnja programibilne, pametne materije i genetski promijenjene supstancije u bioinženjeringu, dok savremena
119

politička filozofija rearanžira individualni identitet programibilnom ljudskom supstancijom i stvaranjem globalnih, internacionalnih struktura. Uz to se posebno naglašava djelovanje savremenog procesa globalizacije koji rearanžira lokalne i regionalne političke sisteme i državne zajednice i stavlja ih u „globalne procese u kojima postaju ovisni od globalnih ekonomskih odnosa, od globalnih kulturnih odnosa, od globalnih finansijskih odnosa i od globalnih civlizacijskih standarda“. U pozadini globalizacijskih procesa stoji spekulativni, anonimni, transnacionalni kapital koji sebi krči „liberalistički“ put akumulacije ad infinitum. „Time će se pokazati kako se, kao konsekvenca rearanžiranja materije na nano skali i rearanžiranja društva na globalnoj skali, provodi rearanžiranje identiteta na transnacionalnoj ili transmigracijskoj skali koju uspostavlja spekulativini kapital“. Iz toga se pokušava razmotriti pitanje o mogućnosti transnacionalnog identiteta i njegove transnacionalne socijalizacije. Strah od gubljenja identiteta, bifurkacija identiteta, statičkokruta interpretacija identiteta i slični procesi, postaju smetnja razvijanju jednog „slabog pojma identiteta“, minimalnog identiteta ili dinamičko-pluralističkog identiteta i usporavaju razvijanje transnacionalnog (kozmopolitskog) identiteta. U procesu „varijacija identiteta“ i podešavanja identiteta Jozef K. može izgledati zbunjeno, nedoraslo, smiješno, kruto, rigidno, ograničeno... Na slučaju Jozefa K. Ibrulj prezentira jednu originalnu igru oko identiteta koja se tiče života savremenog čovjeka i nudi vrlo zanimljivu interpretaciju Kafkinog junaka iz romana Proces na koju uglavnom nismo navikli. Ibrulj pokazuje da pojam racionalnosti, koji prepoznajemo u znanju i djelovanju čovjeka, nije jednoznačan i krut, da su njegove permutacije, multipliciranja i identifikacije posredovane našim holističko-pragmatičkim prodiranjem u polja iskustva koja su bila stoljećima nezamisliva, naprimjer, nanoznanstveni prodor u strukturu materije i njeno atomsko rearanžiranje. Promišljanje problemske triangulacije u različitim poljima prostor-vrijeme sadržaja, disciplina koje se prožimaju, sparivanje nevjerovatnih modela i evoluiranje novih „vrsta znanja“, rearanžiranje fizičkog svijeta na nanoskali, pokazuju da se odnos znanja i identiteta nameće kao krucijalno mjesto propitivanja budućeg čovječanstva. U svijetu koji je već tu – proizvodiće se „nevidljive stari“ koje će bitno uticati na ljudski život, a živjeće se apsolutno ljudski, dakle, između utopije i opasnosti, između nade i straha, u rasponu od nano-skale do globalne skale društvene ontologije, u inteligentnom prostoru (okružju) s aparatima i tehničkim napravama, u okviru nove političke filozofije, u nepoznatim procesima za većinu ljudi u kojima će se svakodnevno izvršavati najnevjerovatnije mehaničke rekompozicije atomskih i molekularnih građevnih sklopova svijeta. Ali, kako će se „obični ljudi“ snalaziti u nano-svijetu, tj. da li će biti moguće kontrolirati sadržaj društvene dinamike ako manje od jedan posto ljudi nema predstave o tome
120

šta se događa u znanosti i koje su njezine tendencije i mogućnosti? U kojem će se pravcu razvijati identitet koji može ostati netaknut znanjem ili koji ne želi novo znanje, to nije više etičko pitanje, već pitanje cilja konstruiranja društva zasnovanog na znanju (the knowledge-based society). Ni filozofsko maštanje ne može biti ostvareno, jer će izgledati smiješno, a ni čovjek ne može da se ostvari, ako će globalni okvir biti unifikacija različitosti – onda će svi biti u bezličnosti. Možda će ova „stara“ politička filozofija da se rearanžira kroz „nove“ transnacionalne forme identiteta i „svemoći“ znanosti, no mi kao ljudska bića nećemo moći ostati izvan mreža – izvan mreža će živjeti ili Bog ili đavo. Zato će nam najvjerovatnije biti neophodan maštovit um ili imaginativna moć bez koje bi poludjeli. Čini se da će sve biti rearanžirano, te neće biti postavljanja pitanja koja bi dovodila u pitanje smisao rearanžiranja. Razvijeno društvo ispostavlja zahtjev za redukcijom i raranžiranjem „rigidnih sekvenci identiteta“, uspostavom minimalnog identiteta pomoću „globalnih strojeva“ (globalna kultura, ekonomija, sigurnost i obrazovanje). Napetost života već se odvija između zahtjeva „sviu-digitalnom-svijetu“ i „svi-u-demokratskom-svijetu“, a izvan tih unifikacija ne bi trebalo biti ništa. I prirodno-tehničke znanosti i društvene znanosti, dakle, impliciraju redukcionističko-unifikacijski modela znanja u kojem se pojavljuje „nevidljivost stvari“ i „nevidljivost društvenih odnosa“, dakle, jedna „nevidljiva stvarnost“ koja bitno određuje naše ljudske živote. Kada je 1959. godine nobelovac Richard Ph. Feynman (1918 – 1988) održao predavanje pod naslovom There’s Plenty of Room at the Bottom, zatražio je od znanstvenika svih profila da se pozabave istraživanjima na nano mjernoj skali (10-9). On je pitao: zašto ne bi mogli upisati dvadeset i četir i toma Encyclopedia Britannica na vrh (na glavu) jedne pribadače (čiode)? Ponudio je usput i odgovor: postojalo bi (bilo bi) dovoljno mjesta/ prostora. I tako je počela nanoznanstvena avantura i nanotehnologija. Onda je uslijedila faza popularizacije nanotehnologije. K. Eric Drexler je u knjizi Engines of Creation (1986) opisao kako se može putem manipulacije materijom na atomskoj ravni stvoriti jedna utopijska budućnost: u njoj preobilje/izobilje preovladava jer se sve može proizvesti potpuno jeftino, odnosno nanotehnologija je, u savezu s artificijelnom inteligencijom, u stanju da riješi sve bolesti i tjelesne nedaće čovjeka. Već je došlo do nanotehnološke revolucije u kojoj su, naprimjer, stvoreni asembleri (monteri) koji rade na molekularnoj razini, ali i problem „gray-goo“ (problem „sive sluzi“). Poslije faze popularizacije i utopijskih predviđanja, očitovao se američki kompjuterski ekspert Bill Joy („Why the future doesn´t need us“ / „Zašto nas budućnost ne treba“, u magazinu Wired, 2000.) s provokativnom tezom da nove tehnologije mogu predstavljati još veću prijetnju za čovječanstvo nego oružja za masovno uništavanje u dvadesetom stoljeću, odnosno – budućnost
121

nas neće trebati. Tako smo došli u situaciju oprečnosti između dva djelatna scenarija, naime, stojimo između nanoutopije i nanohorora... Pred nama stoje brojna pitanja koja pokreće Ibruljov tekst. Na ta pitanja, nažalost, još uvijek ne možemo imati odgovore. Šta, naprimjer, ako uspijemo dekodirati „mentalni kod“ čovjeka ili ako odemo u ćorsokak s fizičkim zahvatima u strukturu atoma? Šta ako smislimo odgovore na svako kako-pitanje ili kako-djelovanje? Sigurno je da nam neće pomoći „etičke jadikovke“ ili humanistička moraliziranja iz malog prsta, ako se odreknemo humanističke odgovornosti za naša djelovanja. Da li će epohalno rearanžiranje završiti ljudski sretno i normalno ili će s rearanžiranjem stupiti na povijesnu scenu stravični sadržaji (i događanja) koje nismo mogli ni zamisliti u svojim parohijalno-romantičarskim glavicama? Kako će čovjek iznaći općeljudski validne nacrte djelovanjâ, saradnje i poštovanja prema „prirodi“? Da li će se transnacionalna socijalizacija pretvoriti u neku formu babilonske pometnje? Da li će rearanžiranje supstancije zaustaviti barbare koji prijete da poruše gradove civilizacije? Da li će, dakle, znanstvena produkcija znanja omogućiti da se razvije jedan novi pojam identiteta koji nije zasnovan na konfrontaciji i sukobljavanju, na lokalnoj uskogrudosti i provincijalnim epopejama? Da li će sociologija i druge društvene i humanističke znanosti morati, uz prezentne „čiste teorije“ i „empirijska istraživanja“, raditi na razvoju i osmišljavanju novog utemeljavanja moralnog djelovanja čovjeka (sociolog kao moralist pisao je R. König). Odgonetanje zagonetke odnosa znanja i identiteta, u kontekstu konstitucije društva zasnovanog na znanju, stoji pred nama! Naravno, Ibrulj nije nudio utopijske odgovore. Predložio je da se filozofija i Geisteswissenschaften suoče s događanjima u nanoznanstvenim istraživanjima, u konstrukciji artificijelne inteligencije, istraživanjima kognitivnih funkcija i da svoj pojam univerzalnosti prezentiraju u sadejstvu s informacijskim tehnologijama. To će bitno uticati na promjenu naslijeđenih metodologija i epistemologija... Nadamo se da će ove misli bar djelimično približiti neke intencije Ibruljove filozofske avanuture na početku dvadeset i prvog stoljeća i da će prizvati nove čitaoce, tako neophode svakom autoru i filozofskom piscu.

122

UDK 94 (497.1) “1941/1945“

Safet Bandžović

Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i savremenost1

U Istočnoj Evropi «ključajućem kazanu etnonacionalističkih osjećanja», nacionalizam je u postkomunističkom periodu, sa eruptivnom provalom prošlosti, relativizirao dotadašnji osnovni antifašistički državnolegitimacijski okvir. Konstituiranje novih država iziskivalo je izmišljanje i dotjerivanje presocijalističke monumentalne prošlosti. Neovisnost je praćena opsjednutošću dubioznim historijskim ili mitskim, rasnim ili religioznim identitetom, masovnom proizvodnjom papirnate «rodoljubive» konfekcije. Istočno-evropska društva su politička društva i u njima su se intelektualci, za neznatno participiranje u vlasti, kako uočava Đerđ Konrad, odrekli mišljenja: «Laži u početku iz interesa, poslije iz ubjeđenja, da se ne bi stidjeli». Orkestriranu stigmatizaciju socijalizma kao totalitarne prošlosti, prate ćutanja o vlastitoj upletenosti u strukture bivšeg režima. Nova lojalnost se dokazuje silovitim demonizacijama socijalizma, novim servisiranjem politike. Pjer Vidal Nake, direktor pariskog Centra za uporedna istraživanja antičkih civilizacija, još 1992. govori da se ovaj fenomen prepoznaje na cijelom Balkanu, «a to je, umjesto radikalnog kritičkog stava, servilnost intelektualaca – identična sa onom u komunističkim režimima – prema novim nacionalističkim vlastima». «Demokratsko udvorištvo» svojom tamnom crtom, poput drugih, sličnih pojava u tranzicionom periodu, karakterizira prelaznički mentalitet. Ružno je - kazao je filozof Milan Kangrga, kad se neko cijeli svoj život, deklarira kao marksista, piše marksistička djela, pa onda, da bi se uklopio u novu
1 Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i savremenost Društvo za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945, Beograd 2004, str. 445.

123

situaciju, ustvrdi da je to zapravo njegova mladenačka zabluda - nazivajući takve «švercerima vlastitog života». Raspadom Jugoslavije «kreacije XX stoljeća» i socijalističkog identiteta, presocijalistička prošlost u nacionalnim historijama se, sa «fragmentizacijom historije», povratkom «zaboravljene historije», restauracijom «prekomunističkih kostura», vratila na velika vrata. Politički zreli narodi se ipak ne odriču nijednog dijela svoje historije. Prvi zadatak kritičke historije, upozorio je dr. T. Kuljić, nije brisanje vlastite prošlosti, nego kritički zaborav njene lažne slave. Uporni su pokušaji da se, protežiranjem jedne nove, zvanične verzije historije, «Titov socijalizam» denucira po Fireovom modelu, tj. poricanjem komunističkog antifašizma jer je navodno bio iznuđen, zločinački i totalitaran. Nestaju granice u proizvoljnim pristupima historijskim činjenicama. Historičar dr. Dušan Bataković, ustvrđuje čak da je «upravo komunizam kriv za ovu seriju zločina koji su se desili na prostorima bivše Jugoslavije tokom ratova vođenih od 1991. do 1999. godine. Upravo su komunistički kadrovi u vojsci i policiji, bez obzira na njihovo etničko poreklo, bili indoktrinirani time da, ukoliko počine zločin u ime ideologije, za njega neće biti kažnjeni». Potpuno je, međutim, deplasirano i banalno, problematičnim uprošćavanjima, optuživati period socijalizma za sve postsocijalističke nedaće. Balkanski nacionalizmi su znatno stariji od tog perioda, te ne objašnjava samo on njih, nego i oni njega. Antikomunizam je u balkanskom miljeu uvijek bio, u osnovi, nacionalizam. On je okvir novog poretka sjećanja, ali i zaborava. Knjigu Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i savremenost čine saopštenja podnijeta na Okruglom stolu «Antifašistički narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji», diskusije koje su tom prilikom vođene, kao i jedan broj priloga naknadno dostavljenih uređivačkom odboru. Ona je jedan pokušaj suprotstavljanja plimi fašizma. Pomenuti skup održan je 26 - 28. novembra 2003. u Beogradu, u organizaciji Društva za istinu o antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945, dajući i na taj način doprinos obilježavanju 60. godišnjice održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Organizator je, u skladu, sa već ustaljenom praksom, dobrim dijelom uspio da okupi učesnike iz svih dijelova nekadašnje jugoslavenske državne zajednice. Mada se u organizaciju skupa krenulo sa ciljem da on dosegne zavidan naučni nivo, što je u značajnoj mjeri i ostvareno, doprinosom se smatraju i predočena sjećanja neposrednih učesnika krupnih historijskih zbivanja, kao prilog osvjetljavanju pojedinih pitanja pokrenutih u saopštenjima. To dobija na težini posebno u slučajevima kada su se ta sjećanja odnosila na situacije iz vremena Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, a sa kojima se u posljednje vrijeme tendenciozno i zlonamjerno manipulira.
124

Akademik Branko Pavićević, u svom izlaganju prilikom otvaranja skupa, istakao je da će generacije koje će doći znati da «pravedno i objektivno sude o događajima koje mi danas pokušavamo da odbranim od falsifikatora istorije». Dr. Branko Latas je zaključio da je historijsku nauku, kada je riječ o NOR-u i “avnojevskoj” Jugoslaviji zahvatila duboka i teška kriza. Tragična zbivanja tokom posljednje decenije XX stoljeća potpuno su dezorijentisala ne samo opšte idejne, već i historijsko-naučne tokove. Komentirajući napore nekih naučnika da rehabilitiraju četnički pokret i Dražu Mihailovića, on smatra da nisu Britanci i Čerčil izdali Mihailovića i četnike, već su Mihailović i njegove pristalice izdali i Čerčila i Britance koji su ih svesrdno podupirali, čime je samo kompletirana četnička izdaja antifašističke koalicije u cjelini. Ta suština se «prepakiranjem istorije» ne može poništiti. Oni koji to pokušavaju sami sebe diskreditiraju baš kao što je to činio i omiljeni im đeneral. «Demokratski nacionalizam» u svojoj duši je imao Ravnu goru, zagovarajući kako «srpstvo» treba da se oslanja na «antikomunizam, pravoslavlje i monarhiju». Skupštinsko «izjednačavanje» partizana i četnika, kako su uvidjeli neki analitičari, nije bilo inspirisano historijskom istinom i pomirenjem, nego osvetom nacionalizma nad kosmopolitizmom. Dihotomna ideološka svijest vezala se za plemensku svijest. U najnovijoj konverziji nacionalno i konfesionalno su potisnuli internacionalna poimanja i postali dominirajući vrijedonosni kriterijum. Pojmovi internacionalizam i kosmopolitizam su odbačeni, a «bratstvo i jedinstvo» je ozloglašeno kao komunistička izmišljotina, mada je to samo prevedeni slogan francuske revolucije. Teze o nepravednosti «avnojevskih granica» eksponirane su do krajnosti, što je i jedan od razloga frontalnog obrušavanja na tekovine titoističkog perioda. Dr. Nikola Anić, jedan od sudionika skupa, u svom saopštenju je istakao da savremena povijest Evrope i svijeta ne bilježi da se jedan autentični, antifašistički narodnooslobodilački pokret, kakav je bio u okupiranoj Jugoslaviji 1941 - 1945, toliko kleveće i iskrivljuje svim sredstvima kako se to događa širom bivše SFRJ, a glorificiraju fašizam i nacizam i svi segmenti poraženog fašističkog sustava. Aleksandar Fira je ustvrdio da su kritike upućene na odluke II zasjedanja AVNOJ-a, posebno aktuelizirane posljednjih godina u Srbiji, potpuno ignorirale upozorenja na to, da nigdje u svijetu, sem u ideološkim i propagandnim materijalima i njihovoj kvazi teoretskoj odbrani, ne postoje niti tzv. čisti modeli podjele niti jedinstva vlasti. Radilo se zapravo o globalnom, ideološki zasnovanom napadu na suštinu NOB-a. Simbolički rat za interpretaciju donosi dominantnu prevagu u društvu. Hajnrih Bel je pisao da su u Njemačkoj nakon 1945. antifašistima proglašavali sebe čak i oni koji, za vrijeme vazdušne uzbune, nisu bili propisno zamračili svoje prozore.
125

U historijskoj nauci današnjice brzo stare «istine», novine, usmjerenja i sukobi različitih škola. Ova nauka je politička nauka. Ideologija danas opet bira novu, službenu prošlost. Historija se ponovo prelama u koordinatama vremena. Nema epoha historije bez nadzora. «Komunistički romantizam» je, uz dihotomne sheme, reducirane, vulgarizirane predstave, «dekretirano sjećanje», neosporno imao i drugu stranu. Ideološka generalizacija deformirala je reljefnu sliku historijske stvarnosti i racionalnog saznavanja prošlosti. Otvoreno je pitanje koliko će «socijalističkih» knjiga «preživjeti» i imati tretman djela trajnije vrijednosti. Brze, učestale promjene otkrivaju da struka gubi koherenciju, da je otvoreno pitanje koji je njen učinak vrijedan danas i šta sve može imati značaja sutra. Historičari su proizvodi i zatočenici vremena i prostora u kojima egzistiraju. Slike lične i kolektivne prošlosti nisu statične, već su i posljedica sadašnjih stavova. Novo stoljeće nameće nove okvire pamćenja. Komunizam nije bio jedina ideologija koja «opija učene i zaluđuje bezazlene». Svaka intelektualna proizvodnja namijenjena masi mora spustiti standarde. U destabiliziranim fazama društva na površinu izbijaju donji slojevi. Etnički nacionalizam okončava kao mentalitet, kao nacionalna bolest. Ekstremni nacionalizam je totalitarna ideja. Doista je dug put od socijalizma do demokratije, a kratak do nacionalizma. Analizom savremenog nacionalizma na Balkanu mogu se prepoznati svi mehanizmi nacionalističke ideologije. Antifašizam, u klimi prekrajanja prošlosti na ideološkoj osnovi, antikomunizma i banalizacije zla, postaje skoro nepoželjan i anatemisan. Njegovim potiskivanjem oslobođen je prostor za nacionalističku ekskluzivnost i secesionizam. Fašizam postaje salonski dio identiteta. Pozivati se na fašiste, značilo je pozivanje na najdosljednije antikomuniste. Na osnovu masovne konverzije pristupilo se sveobuhvatnom «prepakiranju istorije» u svim domenima podrazumijevajući kompletnu reviziju u interpretiranju najkrupnijih zbivanja tokom XX stoljeća. Starije generacije historičara koje su stvarale u periodu socijalizma i «monolitnog jednozvučja» se, u novim okolnostima, optužuju da su bile sluge komunizma - ideološki indoktrinirani dogmatski pisci historije, manipulirani od centara moći. Ostrašćena prerada prošlosti, uz selektivnost sjećanja, «hagiografski pristup», idejnu konverziju, preko «instant historije» dovedena je do karikaturalnih razmjera. Šarenoliko kvislinško društvo nacističkih saveznika na Balkanu predstavlja se, izvrtanjem perspektive, kao žrtva, koju treba potpuno rehabilitirati, a njihove žrtve se demoniziraju kao dželati čiji je antifašizam bio nepotrebna provokacija, nerazuman bunt. Kvislinštvo se promovira u racionalnu nacionalnu politiku, istinski patriotizam. Ratni protivnici NOP-a, snage kolaboracije, antikomunisti, nastoje da rat u Jugoslaviji 1941.-1945. karakteriziraju isključivo kao građanski, da za njega
126

okrive NOP, KPJ, da bi time opravdali ili barem umanjili, svoju kolaboraciju sa okupatorom – tvrdeći da su se borili protiv komunističke opasnosti i da je pritom svaka saradnja bila dozvoljena i opravdana. Brojni profesionalni historičari, uz ambiciozno učešće paranaučnih formacija, daju legitimitet konstrukcijama obezvređivanja antifašističkog nasljeđa i rehabilitiranja kvislinštva na račun pravih antifašista. U historiografiji je upadljivo iščezavanje ljevičarske struje. Nevjerovatna je brzina kojom je historiografija napravila frontalni zaokret od glorifikacije NOP-a ka njegovoj demonizaciji, kao dio opšteg trenda radikalne «re-nacionalizacije», «povratka nacionalnim vrednostima» i obračuna sa «prethodnim piscima istorije». Nacionalna prošlost se, prilagođavana tekućim ideološkim imperativima, prerađuje u skladu sa epohalnom sviješću koja se jasno pomjerila udesno. Potpuno se zanemaruju tamnije strane nacionalne historije. Revitaliziranje nacionalne historije podrazumijeva relativiziranje nasilja u ime nacionalne ideje. Demonizacija narodnooslobodilačkog pokreta i svega komunističkog, pa makar to bila i borba za oslobođenje Jugoslavije, a veličanje i pokušaj afirmiranja nacionalizma u funkciji je slabljenja kritike i osude kolaboracije, u službi njene rehabilitacije, anuliranja izdaje, nacionalne krivice i odgovornosti. «Demokratski» nacionalisti nameću svoja mjerila antifašizma i patriotizma. U takvom kontekstu Milan Nedić, predsjednik vlade okupirane Srbije je «spasavao srpski narod» i zato je «morao» da sarađuje sa Nijemcima, dok je Tito bio običan «agent Kominterne». Četnički zločini se relativiziraju, uz nastojanje da se sve smjesti u određene ideološke okvire. Zamjera se korišćenje termina četnici-četnički, uz obrazloženje da su oni ušli u upotrebu preko «partizanske terminologije i propagande». i uvodi drugi naziv: JVUO (Jugoslovenska vojska u otadžbini). Komunizmu se pripisuje da je u «titoističkoj varijanti» srušio «srpski koncept jugoslovenstva», nametnuvši njegov hrvatski, federalni model. Milenko Marković smatra da nije greška u tome što je Jugoslavija uopšte stvarana, već su greške u tome kako je stvarana i kako su održavane (i prva i druga) Jugoslavija, odnosno da su grehovi u propuštenim šansama da se ona učini trajnim ostvaranjem. Jedino se o tim i takvim greškama može plodotvorno raspravljati. Ne da bi se Jugoslavija obnovila, već da bi se stekla jasna, nemistificirana historijska svijest o tom segmentu novije srpske i jugoslavenske historije: «Kritičari Jugoslavije neće da priznaju da su idejno pripremili njeno rušenje podrškom Slobodanu Miloševiću u tom činu i u rešavanju srpskog pitanja kao ratnog pitanja, sa ciljem stvaranja velike Srbije. Smatram, i o tome sam i pisao, mada nema nevinih u jugoslovenskoj tragediji, da se srpski režim nije odlučio za rat, niko drugi ne bi bio u stanju da ga nametne». Mijat Šuković je konstatirao da je sudbina SFRJ od sredine osamdesetih godina XX stoljeća rješavana i gaženjem njenog tada važećeg
127

ustava, a ne njegovom sadržinom, ni osloncem na njega, niti njegovom primjenom. Razbijena je činjenjima i mimo njenih ustavno utvrđenih institucija. Bogdan Osolnik ustvrđuje da je u interesu novih država nastalih na prostorima nekadašnje SFRJ da se insistira na državno-pravnom kontinuitetu na osnovu međunarodnog priznanja NOP-a i konstitutivnih odluka AVNOJa. Negiranje kontinuiteta zasnivanog na učešću u antifašističkoj koaliciji, čije tekovine baštine današnja Evropa i savremeni svijet, naknadno je i nerazumno priključivanje snagama i idejama koje su u Drugom svjetskom ratu poražene. U izgradnji savremenog svijeta, kako je istakao Marko Vrhunec, u potpunosti se prihvataju vrijednosti koje su uspostavili saveznici u toj borbi, da su odbačeni i osuđeni svi oblici kolaboracije i da su međunarodni odnosi sazdani na demokratskim osnovama. Zbornik je naglasio autentičnost antifašističkog narodnooslobodilačkog rata u Jugoslaviji 1941 - 1945, uključujući i AVNOJ, čiji se legitimitet zasniva na tome što je izrastao iz širokih narodnih stremljenja, uz predočenje pojedinih aspekata aktuelnog odnosa prema vrijednostima i tekovinama NOB-e. Ovaj zbornik radova će, svojim raznovrsnim sadržajem, uz sve iskazane emocije, naći svoje mjesto u onim naučnim krugovima koji nisu potpuno zaraženi orvelovskim virusom, spremnih da čuju i ovu onemoćalu «stranu». Noviji period prošlosti prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice, sa problemima “historiografskih bjelina”, onoga što historiografija nije napisala, svakako izaziva neosporno stanovitu pažnju u “historiografiji tranzicije”. Unutar različitih generacija koje promišljaju prošlost, koja se raznim metodološkim zahvatima može višestruko spoznati, mijenjaju se vrijednosti historijskih sudova. Sa «razaranjem prošlosti» mnoga historijska pitanja, dojučerašnji «proučeni problemi», reaktuelizirani su i u procesu revizije, što može biti od važnosti, ukoliko se u (re)interpretaciji uspješno prevaziđu jednostranosti, subjektivne konstrukcije, negativni historiografski stereotipi podstaknuti politikom, te pruži savremeniji teorijsko-metodološki osnov, oslobođen pritisaka svake ideološke matrice. Kritička historija ne slavi, već detronizira, iako je, doista, ipak lakše vjerovati u stare laže nego prihvatiti nove istine. Alber Kami je ukazao da, na kraju, mi uvijek dobijamo lica naših istina. Najbliža historija uvijek sakriva najviše iznenađenja, pa je zato, za historičare, ona i najteža. Treba prihvatiti upozorenja metodološkog karaktera da ono što «danas» znamo, a nismo znali prije, može protokom vremena biti potvrđeno, ali i prevaziđeno. Zato još uvijek nastaju ne «stvarne» već «zamišljene historije» kojima nedostaju pravi izvori svih strana. Zadatak nauke ostaje otkrivanje interesa koji deformiraju istinu o prošlosti, uz prakticiranje multiperspektivnosti u pristupu kontroverznim i osjetljivim pitanjima.

128

UDK 32 (049.3)

Merima Čamo

Politike fantazija: o ratu protiv Bosne i Hercegovine1

U izuzetno bogat naučni opus Esada Zgodića nedavno je uvršteno još jedno, novo djelo pod nazivom Politike fantazija: o ratu protiv Bosne i Hercegovine. Osnovna tematska preokupacija ove politološke studije koncentrisana je u elaboraciji različitih ideoloških modela – fantazija, koji govore o prirodi rata u Bosni i Hercegovini. Te ideologijske fantazije karakteristične za onovremenu (ali i savremenu) etabliranu političku, akademsku i publicističku scenu, autor analizira kroz optiku realiteta, pokazujući pri tom smjelost koja podstiče na razmišljanje, odobravanje i diskusiju. Zadivljujući entuzijazam i ingeniozitet su spoznajni modusi kojima autor razbija teorijsko-mitološko ritus, kristališući bosansku istinu i stvarnost, putem kritičkog osvrta i sinkrize parafraziranih pseudoteorija čiji je osnovni zadatak bio prikrivanje zbilje rata u Bosni i Hercegovini. Knjiga Politike fantazija sadržajno obuhvata pored uvoda, četiri poglavlja sljedećih naslova: Tipične škole fantazija, Replike Hantingtonu i sumišljenicima, Za politiku prevencije i S onu stranu fatalizma i racionalizma. Na početku Zgodić govori o dva suprostavljena bloka političkog mišljenja oblikovana u toku ratnih dešavanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prvo je nominirao kao intervencionističko – politička i vojna akcija kojom bi se zaustavilo krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji i drugo neintervencionističko – politika inertnosti, nemiješanja u ratna zbivanja, u čijem su formiranju aktivno sudjelovale evroatlantske znanstvene zajednice, političko-državni establišment, javno mnijenje i intrigantna svijest svakodnevnice koja je,
1 Esad Zgodić, Politike fantazija: o ratu protiv Bosne i Hercegovine, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2005.

129

uostalom, i proizišla iz njega. Kritička konstanta u sagledavanju te dihotomije, upućena je na sadržaj poznate Hantingtonove teze da se u Bosni dogodio krvavi sukob civilizacija nastao na “… civilizacijskim svrstavanjima koja su ukorijenjena u islamu i pravoslavlju”, tragično podržavane u skoro svim političkim školama fantazije. U prvom dijelu knjige, autor vješto interpretira analitički diskurs Marije Todorove koja demaskira izopačeni pseudomit o Balkanu, počev od morbidne teze I. Horowitza o plemenskim ratovima na području exJugoslavije, preko M. Wolfa koji tvrdi da “…nova Evropa nestaje u gustom dimu tvrdoglavnog balkanskog požara…”, te opsesivne teze R. Kaplana o balkanskom porijeklu nacizma koji je podstaknuo mržnju a time i rat na ovim prostorima, do mitoloških stereotipija G. Kenana, od kojih jedna govori o agresivnom nacionalizmu kao “konstitucionalnoj nacionalnoj crti balkanskih naroda”, kojim se po njegovom mišljenju i objašnjava rat u Bosni i Hercegovini. Edukacijski sistem u tipičnoj školi fantazije, posebno je primjenjiv u situacijama krize mentaliteta, u momentima neopravdanog destruktibiliteta, vjerskog fanatizma i intelektualne skučenosti što rezultira fantazijom krivotvorenja ili falcifisiranjem postojećeg stanja. To korespondira sa mitološkim autopredstavama srpskog i hrvatskog nacionalizma, koje po riječima autora pripadaju svijetu instrumentalne stvarnosti tj. predstavljaju ideologijska sredstva s kojima je vršena “narkotička proratna, osvajačka mobilizacija nacionalnih masa i javnog mnijenja”. Ta osvajačka mobilizacija pokrenuta je u cilju blokade bosanskohercegovačke secesije od “jugoslovenske matice” i neutralisanja iracionalne fobije – instaliranja islamske Bosne. U tom kontekstu Zgodić stavlja akcenat na pseudoracionalizaciju prirode rata u Bosni i Hercegovini, dajući uvid u javne istupe srpskih ideologa “koji su agilno sudjelovali u oblikovanju evropskog javnog i akademskog mnijenja”, te uvid u “hrvatsko mesijansko poslanje – autopredstavu po kojoj je Hrvatima namijenjena uloga odbrane hrišćanstva, odnosno predziđa hrišćanstva i civilizacije uopšte”. Slijedom autorovog istraživanja ideoloških modela o karakteru rata u Bosni i Hercegovini, u drugom dijelu knjige prezentirano je stanovište nekoliko srpskih, hrvatskih i “zapadnih” intelektualaca koji su odvažno i jasno učestvovali u dekonstrukciji pomenutih političkih fantazija. U toj intelektualnoj plejadi druge Srbije uočljiva je percepcija Igora Primorca, koji tvrdi da su tokom rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Srbi “…počinili ratne zločine i zločine protiv čovečnosti, uključujući genocid, kakvi u Evropi nisu viđeni nakon II svjetskog rata…”, zatim realne analize B. Jakšića, M. Miljković, S. Dedijera i M. Tomanića koji u neznatno izmijenjenom kontekstu potvrđuju tu istinsku percepciju rata i ratnih dešavanja na teritoriji
130

Bosne i Hercegovine. Ipak, autor kao izuzetno vrijednu spoznaju, izdvaja Tomanićevu kritičku analizu Srpske pravoslavne crkve, odnosno crkvene politike i njene uloge u ratovima na prostorima ex Jugoslavije. Kada je riječ o intelektualcima drugačije Hrvatske, koji su se upuštali u šire kritičke opservacije Tuđmanovog političkog mišljenja, te kao opozicija istupali protiv njegove aneksione politike prema Bosni i Hercegovini, spominje se učešće M. Čulića, I. Banca i D. Plevnika. Demistifikacija balkanističkog i secesionističkog diskursa od strane evropskih intelektualaca evidentna je u radovima F. Stjernfelta, F. Vjega, D. Conversi, Ž. Žilijara, W. Zimmermana i dr. Na kraju Zgodić naglašava da je “ideologijsko prikrivanje agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločina genocida nad Bošnjacima jedno od primarnih značenja i svrha politika malignih fantazija unutar kojih se oblikuje stanovište koje ustvrđuje kako je u ratu protiv Bosne i Hercegovine, zapravo riječ o međucivilizacijskom, plemenskom, građanskom, etničkom i vjerskom ratu ili ratu za očuvanje Jugoslavije, srpskom odbrambenom ratu ili ratu protiv islamske Bosne”. Knjiga Politike fantazija, Esada Zgodića predstavlja pomak u domenu politološke publikacije i uvjerena sam da će kvalitetom sadržaja naići na čitalačku publiku i priznanje bosanskohercegovačke naučne javnosti. Predlažem Izdavaču da se knjiga prevede na engleski jezik, jer smatram da bi njena promocija van granica naše države rezultirala značajnim uspjehom.

131

132

UDK 94 (497.15) Sarajevo

Ramiza Smajić

Iz prošlosti Sarajeva1
“Katolici u Sarajevu od 1450. do 1919.” Naziv je studije prof.dr. fra Andrije Nikića, objavljene u separatu Vrhbosna – Sarajevo kroz stoljeća, u izdanju Matice hrvatske Sarajevo (Hrvatska misao, 14/2000, str. 159-205). Nezadovoljstvo tehničkom obradom separate i brojni novi podaci do kojih je došao, nagnali su autora da tri godine poslije javnosti ponudi novu knjigu pod naslovom “Katolici u Sarajevu do 1918.” (Acta catholica saraviensia usque ad annum 1918.). Djelo se pojavilo 2002. godine u izdanju Mostarske franjevačke knjižnice i arhiva. Autor je na 302 stranice pokušao, o čemu i sam piše u početku, da uvrsti u knjigu sve što Sarajevo ima kazati svijetu, posebno katoličkom, o Sarajlijama, te dokumente prošlosti i svjedočanstva o životu. Tako pred sobom imamo svojevrsnu događajnicu sa nizom statističkih podataka kroz koje se provlače i opisi pojedinih događaja. Ilustracije su pretežno preuzete iz djela S. Mønneslanda, A. Mijatovića, M. Markovića i dr. Andrija Nikić je kao student Bogoslovije proveo dvije godine u Sarajevu, što mu je omogućilo da se upozna sa sredinom u kojoj su se prožimali različiti svjetonazori i vjeronazori, civilizacije i kulture. Svoje viđenje prošlosti katolika i franjevaca u Sarajevu autor u knjizi o kojoj je ovdje riječ, donosi kroz presjek od srednjeg vijeka, preko osmanskog perioda do 1918. godine (str. 9217). Potom slijedi dodatak sa poglavljima: BOSNA SREBRENA, Bosanska vikarija i provincija Bosna Srebrena. Djelovanje bosanskih franjevaca (str. 221-226); POPIS BOSANSKIH VIKARA I PROVINCIJALA, Redoslijed bosanskih vikara, Redoslijed provincijala Bosne Srebrene (str. 231-231); SARAJEVO IZMEĐU PRINCA EUGENA (str. 237-247). Sadržaj djela je praćen bilješkom o piscu, popisom izvora i literature, te registrom ličnih, kao i geografskih i povijesnih imena (str. 253-291).
Andrija Nikić, Katolici u Sarajevu do 1918. Acta catholica Saraviensia usque ad annum 1918 Mostar, Franjevačka knjižnica i arhiv, 2002.
1

133

Ostavit ćemo po strani problem legaliteta upotrebe Katalogizacije u publikaciji (CIP) Franjevačke knjižnice u Mostaru i ISBN, s obzirom na našu usko stručnu zainteresiranost za sadržaj djela. Dr. Nikić je autor koji je u relativno kratkom životnom dobu formirao već pozamašnu bibliografiju od većeg broja jedinica. Njegov spisateljski zamah posljednjih godina najbolje ilustrira činjenica da je samo od 2000. godine autorski objavio dvadesetak djela sa repertoarom naslova čiji se tematski dijapazon kreće od historije franjevaca (Medicina i slavna prošlost franjevaca, Fra Didakova skrb za Hercegovinu, Život i djela fra Lovre Šitovića, Franjevačka Bogoslovija u Mostaru, Fra Radoslav Glavaš - život i povijesna djela,…), historije uopće (Razvoj povijesne znanosti, Nastanak znanstvenog djela ili Metodologija,…), Bosne (Kratka povijest Bosne i Hercegovine od 614. do 1918, Događajnica (kronologija) Bosne i Hercegovine do 1918. godine,…) do savremenih informatora kakav je, recimo, njegov Telefonski imenik župe Klobuk. Uvidom u Nikićeva djela koja tretiraju historiju Bosne, uočili smo da autor ima definitivno ujednačen pristup obradi, što nas lišava opasnosti da pojedine detalje nismo shvatili na pravi način ili ih vezali isključivo za djelo koje je predmet našeg interesa u ovom prikazu. U potpunosti negirajući neutralnost, autor nastoji, u ovom djelu čak izričito, da naglasi kako “sva tri konstitutivna naroda” u Sarajevu imaju svoje kulturološke i nacionalno-historijske vizure, te da je ekumenski iskorak istinski ako “katolik - čitaj - onaj koji se ne odriče vlastita identiteta - pokušava upravo s pozicija vlastitosti, vjerske, kulturne i nacionalne samosvijesti, shvatiti onoga drugoga”. Iznoseći ovakav stav, međutim, Nikić otkriva da su za njega tri konstitutivna naroda: katolici, pravoslavci i poturice, te rijetki doseljeni muslimani, kojima treba pridodati još i Židove! (str. 247) “Tu nema neutralnosti”, kaže Nikić, “Sarajevo treba najprije promatrati iz katoličke – čitaj i hrvatske – perspektive izvana i iznutra.” Objašnjavajući na koji način katolik treba da uspostavlja dijalog sa pravoslavljem i židovstvom, autor Bošnjake imenuje tek kao korpus “administrativno uvjetovanog najbrojnijeg islama”. Neuobičajenost ovakvog definiranja i imenovanja ubrzo biva zanemarena pred autorovom slikovitošću u iskazivanju “podsvjesnog prokletstva pradjedovske nastanjenosti” u Sarajevu. “Tu su katolici”, kaže Nikić, “predvođeni nekolicinom fratara čudom Božjim, živeći svoju vjeru, nadživjeli tursko Sarajevo. I tek što su provirili na horizont slobode posredstvom Berlinskog kongresa taj stoljećima očekivani horizont se brzo naoblačio. Kad Sarajevo gledam iz Hercegovine vidim zbjegove vlastitih predaka, nedaće vlastitih korijena pred turskim zulumima.” Inače, već sam popis korištene literature čitaoca dovodi u nedoumicu kakvim motivom ili razlogom autor opravdava svoje zaobilaženje općeprihvaćenih studija uvaženih naučnika kakvi su Alija Bejtić, Behija Zlatar ili Vančo Boškov. Ova manjkavost dolazi do izražaja već iščitavanjem uvodnih informacija u radu A. Nikića. “Vrhbosna - sjedište biskupije, kolijevka današnjeg Sarajeva”, kaže u uvodu
134

prof. Nikić, bila je “jedna od srednjovjekovnih organiziranih župa koju su osnovali Hrvati nakon političke razdiobe svojih prostora”. Samo uvidom u niz Bejtićevih radova o Sarajevu (“Ulice i trgovi Sarajeva”, “Stara sarajevska čaršija jučer, danas i sutra”, “Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini”, “Jevrejske nastambe u Sarajevu”, “Bibliografija štampanih radova o Sarajevu”,…), ili ključnu studiju za Sarajevo 16. stoljeća, doktorsku disertaciju Behije Zlatar (Zlatno doba Sarajeva), čitalac ima jasnu sliku nastanka i karakter razvoja Sarajeva. Sarajevo je grad koji su Osmanlije osnovali pored malog srednjevjekovnog trga Trgovišta, odnosno, Utorkovišta i, za razliku od nekih administrativnih jedinica koje su se često, poput nahija, fizički poklapale sa prostorom srednjevjekovnih župa, Sarajevo se od svog osnivanja razvija kao islamsko-orijentalni grad. Dakle, to je grad sa potpunim urbanim kosturom, sa mahalama uz mahalske džamije, uz kulturno-prosvjetne ustanove i trgovačkozanatlijski centar. Izazov da se upustimo u dalje istraživanje autorovog permanentnog korištenja formulacija poput one da su Osmanlije “kršćanska svetišta pretvarali u arhive pod zemljom”, u nama ubija prvo nesuvislost, a onda i težina riječi koju Nikić donosi već u početku svoje knjige, a koja visoko nadilazi već pomenuto. “Međutim”, kaže Nikić, “u Sarajevu je postojao katolički kvart, da ne kažem geto” (ist. A.N.). U svim rječnicima riječ “geto” označava židovsku četvrt izvan koje Židovi nisu imali pravo stanovati, s tim što će tumačenje često biti propraćeno opaskom da se geto sačuvao u nekim islamskim zemljama, Maroku npr. Rasna diskriminacija koja se danas u nekim zemljama primjenjuje, recimo, protiv crnaca, ili Indonežana, kod A. Nikića je skoro jednaka odnosu koji su Osmanlije zauzimali prema zatečenom kršćanskom življu. Ovakva kvalifikacija Latinluka nagnala nas je da u djelu potražimo Hamdiju Kreševljakovića, čiji podaci, doista, jesu našli mjesta kod Nikića, uglavnom oko problema broja stanovništva, ali je zaobiđen rad koji je još 1952. godine Kreševljaković posvetio upravo sarajevskim kršćanima. U radu “Ćefilema sarajevskih kršćana iz 1788. godine” Kreševljaković i sam priznaje da mu je ovaj jedini popis kršćana u Sarajevu jednostavno promakao, baš kao i Vladislavu Skariću. Ćefileme kao jedna od preventivnih mjera osmanske sudsko-administrativne službe za održavanje reda i mira su historijski izvori prvog reda, a ova sarajevska doslovce obara svaku mogućnost manipuliranja popularnom terminologijom. U njoj su, naime, sarajevski kršćani napravili popis 625 punoljetnih osoba, među kojima je i 26 žena. Ono što ovaj put želimo istaći jeste to da je u Latinluku, Nikićevom “da ne kažem getu”, popisano 84 kršćana, a onda po ostalim sarajevskim mahalama ovako: u Patkama 75, u Carevoj mahali 41, na Alifakovcu 5, u Mutevelinoj mahali 28, u Kulukčijama 54, u Ferhadiji 33, u Gornjoj Varoši 81, u Čekrekčijinoj mahali 107, u Čeirdžiku 25, na Mlinima i Bentbaši 14, u Abdesthani 20, Muzaferijinom hanu 18, Novom hanu 9 i Kolobari 6. Svi

135

ovi kršćani su navedeni po imenu; kod njih 80% označeno je i zanimanje, pa se može pratiti njihov udio u privrednom životu Sarajeva. Može se vidjeti u kolikoj mjeri su prisutniji pravoslavci odnosno katolici u kojem zanatu, a odsutnima je naveden čak i razlog odsutnosti tokom popisivanja. Ako još navedemo i to da su sve ove mahale bile u blizini čaršije, kao i jevrejska četvrt, te da su muslimani stanovali u skoro svakoj od ovih mahala, apsurdno je dalje razmatrati izolaciju katoličkog kvarta kao takvog. Kvazinaučne pretenzije u prepoznavanju i oslikavanju života u Bosni i Hercegovini čine da se prisjetimo stručnjaka koji je u velikoj mjeri rasvijetlio položaj nemuslimanskog stanovništva u Bosni, potkrepljujući to izvorima prvorazrednog značaja. Riječ je o Vanči Boškovu koji je, istražujući ovu tematiku, uzimao u obzir i Nikićeve radove, dok je ovaj propustio da iskoristi Boškovljeve sjajne studije kao što su “Pitanje autentičnosti Fojničke ahd-name Mehmeda II iz 1463. godine” ili “Turski dokumenti o odnosu katoličke i pravoslavne crkve u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji (XV - XVII v.)”. Da se ne bi pomislilo da vodimo računa samo o vremenu života sarajevskih katolika pod osmanskom upravom, istaknut ćemo i to da nas iznenađuje autorovo ignoriranje radova eminentnih istraživača bosanskohercegovačke historije 19. i 20. stoljeća, Iljasa Hadžibegovića i Budimira Miličića. Baveći se socijalnim strukturama stanovništva oni su sakupili zavidan izvorni materijal čiji su prezentiranje i analiza rasvijetlili i etnički karakter struktura pojedinačno, a autor Nikić se samim naslovom izjasnio da ima za cilj obradu života katolika u Sarajevu do 1918. godine. Da kod autora nije riječ o povremenoj retoričkoj površnosti svjedoče riječi koje su našle mjesta čak na koricama knjige: “Mislim da bi još više nego katolici-Hrvati, Sarajevo u srcu Bosne morali pokušati, dublje i svestranije shvatiti oni koji polažu na nj pravo kao otpadnici i proglašeni gospodari, da bi svi ostali morali razmisliti kakvu nepravdu čine katoličkom - hrvatskom narodu koji je u Bosni i Sarajevu od kada se ona pamti i spominje.” Ovakav način izražavanja, uz veoma neobičnu strukturu same rečenice, definitivno nije primjeren djelu koje bi inače svojim naslovom zainteresiralo širu čitalačku publiku, dok se za ostalo možemo zapitati samo koja je svrha neumjesnog kategoriziranja “otpadnika i proglašenih gospodara” naspram “rodonačelnog hrvatskog” naroda u Bosni i Sarajevu! Koliko smo na profesionalnom nivou bili obradovani pojavom ovakvog naslova u novijoj stručnoj literaturi, utoliko više smo ostali razočarani zbog ogromnog broja manjkavosti čiji smo niz samo načeli ovim tekstom.

136

UDK 32 (049.3)

Rajko Igić

Dva susreta sa Stipom Šuvarom
Iznenadna smrt Profesora Stipe Šuvara (1936-2004) dirnula je mnoge, a posebno one koji su ga poznavali. Pošto i sam toj grupi pripadam, želim da izrazim poštovanje prema čoveku koga je krasila doslednost i razboritost posebno za vreme našeg građanskog rata i u posleratnom periodu. Mada sam samo u dva navrata na kratko sreo profesora, to je bilo dovoljno da upoznam neke njegove vrline. U nastavku ću evocirati situacije koje su mi pružile priliku za te susrete. Na godišnjoj skupštini Zajednice univerziteta Jugoslavije (ZUJ) koja je osamdesetih godina održana u Banjoj Luci bio sam delegat Univerziteta u Tuzli, a tu sam se našao i po funkciji - kao predsednik Komisije za organizaciona i materijalna pitanja ZUJ. Glavni gost na tom skupu svih rektora i drugih pretstavnika univerziteta Jugoslavije, od Maribora do Bitole, bio je drug Stipe Šuvar, tada najviši partijski funkcioner SFRJ. Sa njim sam pre početka rada skupštine izmenuo samo dve-tri rečenice. Na toj skupštini sam govorio dvadesetak minuta. Drug Šuvar je sedeo u prvom redu predivnog amfiteatra Univerziteta i reklo bi se dremao, što je bila njegova česta poza koju smo primećivali kada bi ga “uhvatila” televizijska kamera na nekoj od mnogobrojnih sednica i sastanaka kojim je tih godina prisustvovao. Moj govor se nije uklapao u postojeće stanovište o nastavi na univerzitetima. Naime, predložio sam da se na svim fakultetima u zemlji ukine predmet “marksizam” i da se mesto njega uvede nov “filozofija” ili “Idejnost u nauci.” Pored toga, predlagao sam da taj novi predmet ne predaju nastavnici marksizma vec jedan ili nekoliko profesora nekih od naučnih disciplina. Na primer, na medicinskim fakultetima ti predavači mogu biti fiziolozi, biohemičari ili drugi nastavnici mahom bazičnih naučnih disciplina. Nakon mog izlaganja, za reč se javila nekolicina učesnika skupa tražeći da se skupština ogradi od mog predloga. Srećom, budući prorektor

137

Beogradskog univerziteta i vrstan govornik, profesor Slobodan Unković, spretno smiri te agresivne diskutante i skupština nastavi rad. Drug Šuvar je uskoro nakon tog incidenta napustio skup na kome nije progovorio ni reč, a ja sam nekoliko dana bio zabrinut jer sam se pribojavao da bi CK SKJ mogao pokrenuti postupak protiv mog ‘ispada.’ Na sreću, taj strah je bio uzaludan. [Par godina kasnije sam jedini put bio pozvan na “informativni razgovor” u lokalni SUP da se izjasnim o svojim putovanjima za vreme odmora u SAD, gde sam po mesec-dva radio u laboratoriji za istraživanja iz biohemijske farmakologije (Dallas, Texas). Službenik me je pitao koga tamo viđam, šta oni misle o nama i sl... Odgovorio sam mu da svoju zemlju volim možda više od njega, a da nikada ne bih prenosio informacije ni za našu ni za njihovu obavestajnu službu, te da me više ne zove na ovakve razgovore!] Stipe Šuvar se - kako mi je to pri našem drugom susretu u Novom Sadu rekao - još jednom s mojim imenom susreo. Bilo je to povodom afere vezane za objavljivanje knjige “Nova slovarica.” Izdavačka kuća “Univerzal” iz Tuzle mi je 1987. godine objavila tu knjigu, a promocija iste je održana na Beogradskom sajmu knjige. Sarajevsko “Oslobođenje” je registrovalo promociju i predstavilo knjigu navodeći da je u njoj dato novo pismo, slavica, za srpskohrvatski jezik. Pismo je, ustvari, kombinacija latinice i ćirilice. Iz latinice je uzeto 17 slova, pet je zajedničkih, a umesto latiničnih kombinovanih slova i slova s dijakritičkim znacima (ć, č, dž,đ, lj, nj, š, ž) uzeta su ćirilična slova. Recenzenti knjige su bili akademik Pavle Ivić iz Beograda i profesor Josip Baotić, direktor Instituta za srpskohrvatski jezik u Sarajevu. Pored tog članka, objavljeno je još nekoliko prikaza knjige, uglavnom u štampi i na radiju u Bosni i Hercegovini. Međutim, Radio Zagreb uskoro izaziva buru oko Slovarice, jer u jednočasovnoj emisiji novinar Milovan Šibl grubo napada Vuka Karadžića i mene. Taj skandal je razrešen na sednici CK SK Hrvatske tako što je novinar udaljen s posla, a urednik emisije ‘nije znao’ za tu piratsku emisiju. Tokom tog burnog dešavanja u Zagrebu, štampa u istočnom i centralnom delu zemlje čak veliča ideju zajedničkog pisma. Nešto kasnije, Radio Zagreb ponovo stupa na scenu i u mnogoslušanoj emisiji, čini mi se da je počinjala u 13 časova, ponovo odbacuje i ismeva ideju o zajedničkom pismu. Ne osvrćući se na to, u osnovnoj školi “Mate Balota” (Buje, Istra) dva nastavnika i njihovi učenici testiraju slavicu u pisanoj formi, kreiraju plakate protiv pušenja s natpisom na novom pismu i ta iskustva saopštavaju na Kongresu slavista u Novom Sadu. Drugi put sam sreo profesora Šuvara sasvim slučajno. Od kada sam postao izbeglica i živim u Čikagu, svake godine obiđem sestru u Novom Sadu, moj Sombor, a poslednjih godina Tuzlu, Banja Luku, Vis i Grabovac - selo 7 km udaljeno od Zagvozda, mesta rođenja S. Šuvara. [Supruga mi je rodom iz Grabovca i tako sam odavno vezan za Dalmaciju i Dalmatinsku
138

Zagoru.] Prilikom posete Novom Sadu, godinu-dve pre bombardovanja SR Jugoslavije, moj gimnazijski drug i prijatelj Zdravko Lončar me nazove i upita da li bi želeo sresti Stipu Šuvara koji će iz Beograda navratiti u Novi Sad. Otišao sam u kancelariju male firme smeštene u baraci blizu Dunava. Firmu je osnovao i vodio inženjer i izbeglica iz Zagreba. Sedeo sam nekoliko sati za stolom s Šuvarom i 5-6 Novosađana, starosedelaca i izbeglica iz Hrvatske koji su bili zaposleni u firmi. Domaćin je najpre pozdravio dva profesora (Šuvara i mene), a zatim sam im rekao zašto dobro poznajem Šuvarov rodni kraj. Na to je gost, inače vest kozer, izneo nekoliko interesantnih primera osoba s tipičnim odlikama ljudi toga kraja, a posle smo razgovarali o nizu opštih tema, uključujući naravno aktuelne odnose naših naroda i raspad Jugoslavije. Šuvar nam je kazivao o uređivanju i problemima finansiranja svoga časopisa “Hrvatske ljevice.” Nisam mogao da ne pomenem svoj negdašnji predlog o ukidanju marksizma kao obaveznog predmeta na fakultetima. On se toga setio i rekao: “Tada sam ocenio da si u pravu.” Nisu svi funkcioneri u bivšoj Jugoslaviji želeli ni čuti opravdane kritike postojećeg stanja u društvu, a kamo li prihvatati predloge za nužne promene. Tako je predsednik predsedništva BiH Nikola Filipović, 1990. godine, zabranio emitovanje snimka svečane dodele republičke nagrade za nauku “Veselin Masleša” u Sarajevu samo zato što sam, pred njim i ostalim funkcionerima Republike kao predsednik Komisije za dodelu te nagrade, počeo govor ovim rečima: - Drugarice i drugovi, dame i gospodo! Imao sam sreću što je na skupštinu ZUJ-a došao Stipe Šuvar, a ne Nikola Filipović ili neki rigidni Marksista, poput onih diskutanata koji su me u Banjoj Luci žestoko napali. Stari Latini su bili u pravu kada su sročili sentenciju, Fortes fortuna adiuvat (Hrabrima sreća pomaže).

139

140

UDK 321.74 (4)

Đorđe Latinović

Budućnost evropske socijaldemokratije

Uvod Socijaldemokrati širom svijeta stoje pred novim milenijumom. Da li su socijaldemokrati pripremljeni za promjene i izazove koje donosi novi vijek i novi milenijum? Poslijeratno “zlatno doba” evropske socijaldemokratije staroga kova je završeno. Krize socijaldemokratskog pokreta iz osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka su iza nas. Poslije propasti komunizma u evropskim intelektualnim krugovima otvoreno se počelo govoriti o “ kraju socijaldemokratije”. Međutim, socijaldemokrati su se vratili na evropsku političku scenu na velika vrata. Sada su na vlasti u mnogim evropskim zemljama spremni za novi početak. U međuvremenu socijaldemokrati su naučili mnoge lekcije iz dugogogodišnje opozicije, napustili jalovi idealizam iz prethodnog perioda i postali pragmatičniji, ispravili ranije greške i formulisali nove programe u skladu sa vremenom. Da li je u pitanju samo privremena “politička taktika”sadašnje socijaldemokratije na vlasti u odnosu na socijaldemokratiju iz opozicije prethodnih godina, ili je po srijedi dugoročna promjena politike strateške prirode ostaje tek da se vidi? Sadašnje promjene unutar evropske socijaldemokratije pojedini analitičari političkih zbivanja smatraju manje - više “ kozmetičkim” , dok drugi vjeruju da se radi o “političkoj revoluciji” dubljih i dalekosežnijih razmjera. Neki kritičari u tim promjenama vide pokušaj evropske socijaldemokratije da pronađe “izgubljeni identitet” nakon nestanka socijalističkih iluzija na Istoku i Zapadu, kao i praktično nastojanje socijaldemokratije da preotme dio političkog terena koji tradicionalno pripada desnici. Unutarstranački kritičari u tom približavanju političkom centru vide gubljenje socijaldemokratskog identiteta i nepotrebno eksperimentisanje sa liberalizmom. Zagovornici stare stranačke linije su ovakvu politiku već označili kao “liberalizam sa

141

popustom” ili “lijevi imidž, desna politika” i drugim sličnim etiketama koje nemaju osnova. Za sada sve ove promjene imaju većinsku podršku članova i pristalica socijaldemokratskih stranaka i što je najvažnije biračkog tijela tih zemalja. Jedno je sigurno: socijaldemokratija danas ima nove, svježe ideje i na toj činjenici bazira svoje političko vođstvo u Evropi. Evropskom političkom scenom danas dominiraju tri glavna politička bloka: socijaldemokrati, konzervativci i liberali. Između ovih “političkih slonova” kreću se političke stranke i grupacije s lijeva i desna, pod različitim nazivima, uglavnom neznatnog uticaja, zavisno od specifičnosti konkretnih političkih prilika svake pojedine zemlje. Rijetko se koji politički pokret može pohvaliti tako bogatom intelektualnom tradicijom kao socijaldemokratija. Socijaldemokratski pokret u svijetu djelo je mnogih pojedinaca i grupa kroz istoriju u borbi za njegove osnovne ideje. Kao politička ideologija i doktrina, socijaldemokratija je dosljedno formulisana u posljednja dva vijeka, ali se kao jedinstven pokret formirala tek dvadesetih godina prošlog vijeka. I pored toga, savremena socijaldemokratija nije neki homogen ideološko-politički sistem, već široki pluralistički mozaik mišljenja i koncepcija koja ima zajedničke temelje ali i različite struje i političku praksu. Savremena socijaldemokratija nije neki dogmatski, fundamentalistički politički koncept. To je jedan demokratski, pluralistički i toletrantan pristup politici koji uključuje slobodu drugačijeg mišljenja. Posljednjih godina unutar najvažnijih krugova evropske socijaldemokratije traje živa, otvorena i demokratska diskusija o budućnosti socijaldemokratske politike. Riječ je o široko rasprostranjenoj debati unutar evropske socijaldemokratije i jednoj od najvažnijih političkih rasprava koje se trenutno vode u svijetu. U ovom tekstu predstavljene su različite ideje, koncepcije i pravci novih socijaldemokratskih politika u pojedinim evropskim zemljama. Svim tim pristupima zajednička je jedna stvar: zalaganje za bolje, pravednije i demokratskije društvo na putu ulaska u globalno doba. Kratka istorija razvoja Kada su priređivači jedne publikacije iz lasalijanskog krila njemačkog radničkog pokreta davne 1869. godine prvi put upotrijebili riječ socijaldemokratija svakako da nisu mogli ni pretpostaviti da će ova ideja vremenom steći milione pristalica širom svijeta i ostati aktuelna do naših dana. Tada je naime formirana prva radnička politička organizacija koja je usvojila naziv Socijaldemokratska radnička partija Njemačke, po čijem uzoru će se razviti brojne slične političke organizacije u drugim dijelovima svijeta.
142

Socijaldemokratske ideje su nastale u vrijeme zahuktale industrijalizacije u Evropi. Glavno političko i ekonomsko pitanje tada bilo je socijalno pitanje u eri napredujućeg kapitalizma. Socijaldemokratske ideje su nastale u Zapadnoj Evropi i predstavljale su veliku pokretačku snagu u protekla dva vijeka. Danas je socijaldemokratija jedna od najvećih socijalnih i političkih ideja našeg vremena. Mnoge ideje socijaldemokratije ugrađene su u same temelje moderne evropske demokratije i predstavljaju njen nerazdvojni dio. Duhovno izvorište socijaldemokratskog pokreta nije marksizam kako se često laički i pogrešno misli, već široko polje različitih učenja od socijal-utopizma, evropskog humanizma, hrišćanske etike, preko marksizma do klasične političke filozofije. Kao politički pokret socijaldemokratija nikad nije imala homogenu ideološku i teorijsku doktrinu. Zbog toga se u realnom političkom životu socijaldemokratske stranke veoma razlikuju. Krajem devetnaestog i početkom prošlog vijeka teorijski je uobličena osnovna ideološko – politička doktrina socijaldemokratije koja je vremenom pretrpjela značajno redefinisanje što je praksa koja se zadržala i do današnjeg vremena. U većini evropskih zemalja socijaldemokratske i radničke stranke formiraju se krajem 19. i na početku 20. vijeka. Od tada pa do danas u svijetu je formirano na stotine političkih stranaka ove orijentacije. Socijaldemokratija je dobila ime zbog svojih nastojanja da formalno – pravni i politički sadržaj građanske demokratije proširi na društvenu i ekonomsku sferu društva naglašavajući posebno njen socijalni aspekt. Prije Prvog svijetskog rata većina političkih partija tzv. ljevice bile su po svom nazivu i ideološkom opredjeljenju socijaldemokratske, socijalističke ili radničke partije, poput britanskih laburista, što je njihov tradicionalni naziv za tipičnu socijaldemokratsku partiju. U početku su se nazivi socijalistički i socijaldemokratski upotrebljavali kao sinonimi i opšti naziv za socijalistički pokret u cjelini. Kasnije će ovo razlikovanje dobiti politički značaj koji se zadržao do danas. Krajem Prvog svijetskog rata dolazi do rascijepa u međunarodnom radničkom pokretu i pored socijaldemokratskih i socijalističkih partija na ljevici se formiraju nove radničke partije koje za sebe uzimaju naziv komunističke, odbacujući reformizam i metode postepene, evolutivne borbe svojih prethodnika. Komunističke partije se opredjeljuju za revolucionarni put preobražaja društva dok se socijaldemokrati odlučuju za postepen parlamentarni, reformistički put promjene tadašnjeg kapitalističkog društva. Tek tada se socijaldemokratija učvršćuje kao jedinstven politički pokret. Osnove socijaldemokratske političke doktrine formulisali su mnogi poznati mislioci i teoretičari među kojima su najvažniji: Eduard Bernštajn, Karl Kaucki, Rudolf Hilferding, Karl Rener, Oto Bauer i drugi. Od teoretičara mlađe generacije treba spomenuti:Petera Gloca, Entonija Gidensa itd. Na prostorima bivše Jugoslavije socijaldemokratija ima dugu i bogatu tradiciju još uvijek
143

nedovoljno kritički istraženu i objektivno naučno-istorijski procjenjenu. Prvi preteča socijaldemokratskih ideja među Srbima bio je Svetozar Marković (1846-1875) koji je pokrenuo i izdavao prvi socijalistički list na Balkanu ”Radenik”. Međutim, istorija bilježi da je prvi srpski socijalista u stvari bio Živojin Žujović čije socijalističke utopističke ideje nisu mogle naići na šire razumjevanje i podršku kod naroda u to vrijeme. Nešto kasnije socijalističke ideje na svoj “seljački način” propagirao je po Srbiji Adam Bogosavljević, narodni tribun i ideolog “seljačke države”. Čak je i Nikola Pašić, po opštem mišljenju najveći srpski državnik i političar novijeg doba, na početku svoje političke karijere bio pod snažnim uticajem tadašnjih socijalističkih ideja i shvatanja. Značajan doprinos formiranju socijaldemokratskog pokreta u Srbiji dao je i Dimitrije Mita Cenić. Svi su se oni na različite načine zalagali za političke i ekonomsko – socijalne reforme tadašnjeg agrarnog i patrijarhalnog srbijanskog društva. Pod uticajem tih ideja 1903. godine osnovana je Srpska socijaldemokratska stranka. Na čelu stranke stajali su Dimitrije Tucović, Radovan Dragović, Dragiša Lapčević i Dušan Popović. Stranka je izlazila samostalno na sve opštinske i parlamentarne izbore i ušla u Narodnu skupštinu Srbije. Šest godina kasnije osnovana je i Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine kao i socijaldemokratske stranke ostalih južnoslovenskih i balkanskih zemalja. Najistaknutiji predstavnici socijaldemokratskog pokreta u BiH bili su Mićo Sokolović, braća Jakšići, Rajko Žemva, Franjo Raušer, Ivan Šalamunović, Savo Kapor i drugi. Bosanskohercegovački socijaldemokrati okupljali su se i oko lista “Glas slobode”. Jedan od najvećih doprinosa razvoju ovog pokreta na bosansko – hercegovačkim prostorima dao je Vaso Pelagić (1833- 1899), učitelj u Brčkom, upravnik Bogoslovije u Banja Luci, narodni tribun, prosvjetitelj, arhimandrit, novinar i publicista. Ove stranke bile su aktivne do Prvog svjetskog rata kada su prestale sa radom. Njihov rad je obnovljen poslije rata kada su nastavile svoje djelovanje pod raznim nazivima. Prvo su se 1919. godine okupile različite socijalističke grupe iz svih krajeva nove zajedničke države i osnovale Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista) koja je prihvatila politiku i metode novoformiranih komunističkih partija u Evropi. Političke stranke i grupe koje nisu ušle u ovu jedinstvenu stranku formirali su sljedeće 1920. godine Socijaldemokratsku stranku Jugoslavije koja nije ostvarila značajniji politički uticaj. U toku 1920. godine unutar formalno jedinstvene SRPJ (komunista) došlo je do oštrih podjela između komunista i reformista oko pitanja partijske strategije i taktike. Glavni ideolog reformističkog krila u stranci bio je Živko Topalović. Kao što je poznato iz istorije ovaj politički sukob završio se pobjedom komunističkog krila u partiji i isključenjem iz organizacije reformističke grupe. Decembra 1920. godine ova reformistička grupa ujedinila se sa socijaldemokratima i osnovali Socijalističku partiju
144

Jugoslavije. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. godine učestvovale su 22 političke stranke, kada su socijaldemokrati od ukupno 419 poslaničkih mjesta osvojili deset mandata. Između dva rata socijaldemokrati nisu imali značajniji politički uticaj što će dovesti do duže stagnacije ovog pokreta. U toku i poslije Drugog svijetskog rata Komunistička partija Jugoslavije je uspostavila potpuni politički monopol na ljevici i političkom životu zemlje uopšte, zbog čega je djelovanje socijaldemokrata kao i drugih političkih stranaka bilo zabranjeno a vremenom i potpuno ugašeno. Međutim, uvjereni socijaldemokrati sa ovih prostora nisu se sa tim mirili pa su u inostranstvu 1957. godine osnovali Socijaldemokratsku zajednicu Jugoslovena van zemlje, sa sjedištem u Londonu koja je bila član Socijalističke internacionale i imala svoj organ “Budućnost”. Socijaldemokratsko naslijeđe u Bosni i Hercegovini je nedovoljno istraženo i velikim dijelom zaboravljeno jer su česti istorijski lomovi nasilno prekidali kontinutet političkog djelovanja ovih političkih organizacija tako da se uvijek poslije takvih događaja moralo počinjati iz početka. Kriza identiteta Definitivni ideološki razlaz na ljevici dvadesetih godina opredijelio je buduću sudbinu ovih političkih partija u političkom životu zemalja tadašnje Evrope. Sa manjim ili većim izbornim uspjehom mnoge tadašnje socijaldemokratske partije ušle su u parlamente svojih zemalja u državama zapadne parlamentarne demokratije, dok su se komunističke partije opredijelile za revolucionarni put osvajanja vlasti, prvo u Rusiji a kasnije i u drugim uglavnom nerazvijenim zemaljama. Između dva svijetska rata socijaldemokratija postepeno učvršćuje svoje redove i dovršava proces vlastitog idejno – političkog profilisanja i razlikovanja u odnosu na druge političke grupacije kako na desnici tako i na ljevici. Najviše uspjeha tih godina imali su švedski socijaldemokrati koji su samostalno formirali vladu, što će dovesti do velikog napretka te zemlje u kasnijem vremenu. Drugi svijetski rat i novi odnos političkih snaga na svijetskoj sceni diktiran od strane pobjedničkih sila rezultirao je dolaskom na vlast komunističkih partija u jednom broju zemalja istočne Evrope pod neposrednom političkom hegemonijom Sovjetske Rusije. Istovremeno završetak Drugog svijetskog rata i tragično iskustvo dotadašnje vladavine ekstremnih, totalitarnih, desnih političkih režima u Evropi doveo je do promjene političkog raspoloženja birača u tim zemljama u korist partija lijeve orijentacije. Na toj osnovi doći će do značajnog napredovanja socijaldemokratskih partija u političkom životu poslijeratne Evrope i do porasta njihovog ukupnog ugleda i podrške kod najširih slojeva naroda. Socijaldemokratske partije u prvim poslijeratnim godinama izborile su
145

pobjede na izborima u Velikoj Britaniji, Švedskoj, Norveškoj i Danskoj a u mnogim drugim zemljama ušle su u koalicione vlade. Ove partije započinju i provode niz ekonomskih i socijalnih reformi u svojim zemljama koje dovode do snažnog razvoja tih zemalja i poboljšanja ukupnog ekonomskog i socijalnog položaja stanovništva. Politika “socijalne države” donijela je poboljšanje opštih uslova rada, skraćenje radnog vremena, najširu socijalnu i zdravstvenu zaštitu, bolji sistem penzionog osiguranja, progresivnu stambenu politiku, jeftinije obrazovanje itd. Tih godina evropska socijaldemokratija mijenja kurs i nastoji se prilagoditi novim političkim i ekonomskim realnostima u svijetu, kada zapadni kapitalizam doživljava ekonomski bum, a u međunarodnim odnosima vlada svojevrsna ravnoteža snaga dva politička sistema Istoka i Zapada. Šezdesetih godina prošloga vijeka dolazi do prve značajnije “revizije” teorijskih i programskih osnova političkog djelovanja partija evropske socijaldemokratije. Tih godina najveće socijaldemokratske partije zapadne Evrope izvršile su kritičko preispitivanje svojih idejno – teorijskih osnova i usvojile nove programske dokumente za praktično političko djelovanje u svojim zemljama. Poslije neuspjeha studentske i radničke pobune 68. godine mnoge partije ljevice na Zapadu prave zaokret odbacujući dogmatizam i kreću na svoj “dugi marš kroz institucije”. Tada su definitivno raskinute sve veze socijaldemokratije sa marksizmom uz jednostavno obrazloženje da je marksizam prevaziđen samim razvojem savremenog zapadnog društva. Okosnicu političke doktrine socijaldemokratskih partija iz tog vremena čini zalaganje za “demokratski socijalizam” i “državu blagostanja”. Napušten je raniji rezolutan stav za nacionalizacijom i prihvaćeno opredjeljenje za “mješovitom privredom “ u kojoj egzistiraju uporedo državna i privatna svojina. Za socijaldemokrate od tada više nije prioritetna isključivo “ državna svojina “ već prije svega “javna kontrola” ekonomije. Tih godina značajnu svjetsku reputaciju kao političari i državnici stekli su mnogi poznati socijaldemokratski lideri kao što su Vili Brant, Ulof Palme, Bruno Krajski, Fransoa Miteran, Helmut Šmit, Egon Bar, Andreas Papandreu i mnogi drugi. Sa njima se završilo važno razdoblje evropske socijaldemokratije koje je bilo ograničeno okvirima jednog bipolarnog svijeta, koji je odražavao hladnoratovski raspored političkih snaga u međunarodnim odnosima. Transformacija u toku Sedamdesetih godina globalne političke ideologije izgubile su svoju fascinantnu privlačnost i nagovijestile skori “kraj ideologija” koji su predvidjeli mnogi poznati teoretičari prethodne decenije. Uopšte uzevši moglo bi se reći da je cjelokupna politička istorija modernog doba sve do naših dana bila u znaku borbe i suparništva dvije velike ideologije liberalizma
146

i socijalne demokratije u svim njihovim verzijama. U tom nadmetanju sljedbenici svake od ovih strana preuzeli su ponešto od one druge što je dovelo do mirne koegzistencije i svojevrsnog približavanja ove dvije ideologije. To je otvorilo novo polje unutrašnjih promjena socijaldemokratske politike. Do druge radikalne promjene socijaldemokratskih politika u svijetu došlo je pod uticajem dva opšta, planetarna procesa: pada komunizma na istoku Evrope krajem osamdesetih godina koji je doveo do stvaranja novih mladih demokratija nasljednica nekadašnjih socijalističkih zemalja, i globalizacije kao tehnološkog, socijalnog, ekonomskog, kulturološkog i političkog procesa univerzalizacije svijeta pod vođstvom najjačih ekonomskih zemalja. Poslije pada Berlinskog zida i globalnog neuspjeha komunizma, u skoro svim zemljama bivšeg “realnog socijalizma” na vlast su došle nove političke snage, uglavnom obnovljena desnica ili ekstremne nacionalističke opcije. Većina liberalnih teoretičara je vjerovala da je to i definitivni kraj bilo kakvih socijaldemokratskih, socijalističkih i uopšte lijevih ideja na tom prostoru. Bilo je to vrijeme višegodišnje političke dominacije desnih političkih snaga u najrazvijenijim zemljama Zapadne Evrope oličenih u “tačerizmu” u Velikoj Britaniji, “reganizmu” u SAD i suverenoj vlasti Kolovih konzervativaca u Njemačkoj. To je dovelo do novih unutrašnjih preispitivanja u socijaldemokratskim partijama i traženja novih odgovora na nove realnosti. Većina ljudi u svijetu odavno je odbacila svaku viziju društva baziranu na rascijepu ljevičarskih i desničarskih dogmi. Svoj lični pogled na svijet ljudi danas formiraju usvajajući ideje različitih duhovno - kulturnih svjetonazora. Nova politička paradigma počiva na postmodernoj teorijskoj integraciji različitih savremenih naučnih, kulturnih i duhovnih pravaca. Pred tom činjenicom otvorila su se brojna pitanja... Šta je danas ljevica, a šta desnica u razvijenom svijetu? Je li kompjuter u političkom smislu lijevo ili desno? Istorijsko iskustvo nas uči da su ekstremne podjele na ljevicu i desnicu u pravilu uvijek završavale u totalitarizmu s jedne i druge strane. U globalnom društvu gubi se odsječna razlika između lijevog i desnog i stvaraju se novi mješoviti demokratski spojevi i desno – lijevi politički hibridi. Sam naziv stranke ili njeno deklarisanje kao stranke ljevice ne kazuje uvijek mnogo, naprotiv ponekad skriva pravu političku suštinu. Nekad su to samo propagandne formule namijenjene dnevnopolitikoj upotrebi. Samo konkretna i precizna analiza kako programa tako i stvarnog praktičnog političkog djelovanja svake pojedinačne stranke u realnom političkom kontekstu svake zemlje može nam dati odgovor o čemu se tu radi. Zbog toga mnogi zapadni političari i političke stranke pokušavaju danas voditi politiku izvan klasične, tradicionalne podjele na ljevicu i desnicu. Uprkos tome ova podjela opstaje u političkom rječniku, jer je politika po prirodi polje suprotstavljanja koje nosi određene etikete raspoznavanja. Savremena ljevica u političkom pogledu
147

obuhvata širok spektar stranaka i pokreta: reformisane komuniste, socijaliste, socijaldemokrate, hrišćanske socijaliste, laburiste, anarhiste, ekologiste, feministkinje i razne mirovne i druge interesne grupe i pokrete. U ideološkom pogledu ona se kreće u širokom rasponu od klasične Marksove tradicije, preko evrokomunizma do nove ljevice koja raskida sa tom tradicijom. Zbog toga se samo uslovno može govoriti o evropskoj ljevici kao zajedničkom nazivniku za sve ove stranke. Istina, postoji određena tradicija, zajedničko iskustvo svih i ishodište u najšire shvaćenoj političkoj filozofiji, ali i velike i uočljive političke razlike u praksi. One su jasno prepoznatljive između naprimjer francuskih socijalista, njemačkih socijaldemokrata i britanskih laburista. Tokom vremena te razlike zaokružene su u određene programske modele koji su dobili i posebne nazive kao što su:”Skandinavski model”, holandski model zvani “Polder” čija skraćenica označava blagostanje i zaposlenost, “Treći put” Novih britanskih laburista i “Novi centar” njemačkih socijaldemokrata, posebno aktuelni zadnjih godina. Današnji socijaldemokrati “ne ruše” tzv. ”truli kapitalizam” već razvijaju strategiju “brušenja” ili “omekšavanja” kapitalizma. Moderni socijaldemokrati teže da stvore ravnotežu između ekonomskog rasta i kolektivnoh potreba društva. Između starih i novih socijaldemokrata uočljive su programske i političke razlike: Nove socijaldemokrate imaju antidoktrinarni duh koji im daje mogućnost da se ponašaju u skladu sa “novim pragmatizmom”. Zagovara se minimalno miješanje države u ekonomiju uz odgovoran rast. Novi socijaldemokrati ne povećavaju automatski socijalna davanja kao ranije ako ona nisu praćena novim privrednim rastom i većom zaposlenošću. Novi socijaldemokrati vode računa o harmoničnijem globalnom razvoju društva zalažući se posebno za pitanje ekologije. Oni ne povećavaju poreze čak i kad se zalažu za pravedniju preraspodjelu društvenog bogastva. Njihova izborna i socijalna baza nisu kao do sada isključivo “plavi okovratnici” tj. industrijski radnici već prije svega srednji slojevi i “svi oni koji rade i stvaraju dobrobit za sve”. U skladu sa tim promijenjen je i odnos prema sindikatima kao ranijim “prirodnim saveznicima” koji su sada partneri u socijalnom dijalogu. Novi socijaldemokrati na pragu trećeg milenijuma nastoje definisati program “globalne etike” koji nije pitanje ni ljevice ni desnice na dosadašnji način već predstavlja određivanje prema zajedničkim temeljnim vrijednostima zapadne civilizacije i cijelog čovječanstva. Novi programi i politika socijaldemokratskih stranaka pored tradicionalnih sadrže i nove savremene vrijednosti za koje se zalaže moderna socijaldemokratija koje odgovaraju globalnom, informatičkom i tehnološkom dobu kao što su: poštovanje manjina, seksualne slobode, jednakost polova, nova ljudska prava i građanske slobode, zaštita čovjekove sredine, human pristup razvoju pojedinca i društva, globalizacija itd. Promjene na planu politike pratile su i druge inovacije i modernizacija ukupnog identiteta socijaldemokratskih i
148

ostalih stranaka lijevog centra. Mnoge postojeće stranke usvojile su nova imena, a negdje su osnovane potpuno nove socijaldemokratske stranke. Dosadašnjoj isključivo crvenoj partijskoj boji sada su pridodate “evropske boje”, plava, žuta i zelena, kao jasna ekološka i integrativna opredijeljenost ovih stranaka. Zahtjev za stvaranjem novog imidža socijaldemokratskih stranaka doveo je do osavremenjavanje stranačkih simbola, “amerikanizacije” izbornih kampanja i promjene ponašanja prema sindikatima, društvenim pokretima i političkim konkurentima. U međusobnoj komunikaciji socijaldemokrati se danas oslovljavaju sa “prijatelji” umjesto nekadašnjeg staromodnog pozdrava “druže”. Stranački skupovi postali su šira okupljanja članova stranke i građana na festivalskoj osnovi uz rok koncerte na otvorenom, aukcije umjetnina, izložbe, književne večeri, klasičnu muziku, vatromete i druge slične sadržaje. Sve je to dalo novi poticaj interesu javnosti za socijaldemokratsku politiku i ideje. Evropa socijaldemokratije Poslije perioda vladavine desnih konzervativnih vlada krajem devedesetih godina prošlog vijeka u većini evropskih zemalja na vlasti su se učvrstile socijaldemokratske ili socijalističke partije. Od dvadeset pet zemalja članica Evropske unije u polovini njih partije lijeve umjerene orjentacije drže ili dijele vlast. Jedino u Grčkoj, Italiji, Portugalu, Danskoj, Irskoj i Austriji na vlasti su desne konzervativne vlade. Kada se zna da su samo prije tri godine socijaldemokrati bili na vlasti u trinaest zemalja unije onda je sasvim jasno da se politička karta Evrope znatno promjenila u korist ove političke opcije. Stranke umjerene ljevice ili lijevog centra kako sebe definišu vladaju danas najrazvijenijim evropskim državama same ili u koaliciji sa drugim bliskim političkim strankama najčeće hrišćanskim socijalistima, reformisanim komunistima i strankama zelenih gdje ove postoje u parlamentu. U Evropskom parlamentu u Strazburu značajan stranački uticaj imaju socijaldemokratske i srodne partije okupljene u zajedničkoj Partiji evropskih socijalista. Od ukupno 626 mjesta socijaldemokrati su druga parlamentarna frakcija po broju. Predsjednik PES- a je Robin Kuk, britanski laburista. Pored zemalja u kojima socijaldemokratske partije imaju tradicionalno veliku podršku birača kao što je Švedska, uspon evropskih socijaldemokrata započeo je pobjedom Tonija Blera u Velikoj Britaniji na čelu tamošnjih laburista a kasnije nastavljen izbornom pobjedom Gerharda Šredera u Njemačkoj i socijaliste Lionela Žospena u Francuskoj. Toni Bler je 1997. godine u premoćnoj izbornoj pobjedi prekinuo dotadašnju dugu vladavinu konzervativaca “gvozdene ledi” Margaret Tačer i postao najmlađi britanski premijer u dvadesetom vijeku. Na izborima 2001. laburisti su ponovili raniji izborni uspjeh i tako
149

prvi put u istoriji Velike Britanije obezbijedili za svoju stranku dva uzastopna mandata na vlasti što je prije toga bilo “ rezervisano” samo za konzervativce. Na posljednjim izborima u Njemačkoj SPD je sa sadašnjim kancelarom Gerhardom Šrederom rekordnim izbornim rezultatom, najvećim u njemačkoj istoriji izborio pobjedu nad svojim konkurentom iz koalicije CDU i CSU Helmutom Kolom. Slično su učinili francuski socijalisti na posljednjim opštinskim izborima, a njihovim stopama krenule su socijaldemokratske partije i u drugim evropskim zemljama. Tako je Pariz nedavno dobio prvog gradonačelnika socijalistu poslije 130 godina vlasti desnog centra, odnosno od Pariske komune 1871. godine. Socijaldemokratija kao politički pokret odavno je prešla granice pojedinih država. Po tome svi socijaldemokrati su baštinici jedne velike ideje koja je zajedničko dobro različitih naroda, rasa i država. Njihova politička snaga danas se ogleda u postojanju Socijalističke internacionale, najstarijem i najjačem udruženju političkih partija u svijetu. Socijalistička internacionala okuplja socijaldemokratske, socijalističke i radničke partije u svijetu. Socijalistička internacionala je osnovana 1951. godine u Frankfurtu na kojoj je usvojena deklaracija pod nazivom Ciljevi i zadaci demokratskog socijalizma u kojoj su bila sadržana temeljna načela i programska zalaganja tadašnjih socijaldemokratskih stranaka u svijetu. Socijalistička internacionala danas u članstvu ima 134 političke partije i pet organizacija sa svih kontinenata. Socijalistička internacionala je međunarodna nevladina organizacija i ima konsultativni status pri OUN. Počasni predsjednik Socijalističke internacionale je stari francuski socijalista Pjer Moroa, a sadašnji predsjednik je Antonio Gutereš, portugalski socijalista i aktuelni premijer. Izvan Evrope jake socijaldemokratske stranke postoje još u Izraelu, Australiji, Novom Zelandu i Kanadi. Na političkoj sceni Evrope posljednjih godina stasala je jedna nova generacija sposobnih socijaldemokratskih političara među kojima su najpoznatiji:Toni Bler, Gerhard Šreder, Lionel Žospen, Goran Peršon, Kostas Simitis, Pol Rasmusen, Torbjorn Jagland, Vim Kok, Pavao Liponen, Masimo d Alema i mnogi drugi. Ovi “politički unuci” stare generacije socijaldemokrata s kraja šezdesetih i sedamdesetih godina na najbolji način simbolizuju i promovišu ideje socijaldemokratije u novim promjenjenim uslovima. Socijaldemokratija u tranziciji Socijaldemokrati vjeruju u neke zajedničke ideale i ciljeve i dijele određene opšte univerzalne vrijednosti kao što su: mir, ravnopravnost, socijalna pravda, sloboda, jednake mogućnosti za sve, solidarnost, tolerancija, razumijevanje, zajedništvo itd. Ove vrijednosti posmatrane u razvojnom procesu i različitom socijalnom i ekonomskom kontekstu dobijaju nova
150

značenja oko kojih se vodi stalni dijalog na lijevom centru. Kao rezultat toga su brojne nove inicijative i ideje koje predstavljaju socijaldemokratski odgovor na promijenjenje okolnosti u svijetu. To je pokušaj prilagođavanja globalnim tokovima svijeta koji se mijenja “brzinom svijetlosti”, u kome stari recepti ne vrijede mnogo. Toni Bler i Gerhard Šreder objavili su 1999. godine u Londonu dokument pod nazivom ”Put u naprijed za evropske socijaldemokrate” u kome su predstavljene nove programske ideje evropskih socijaldemokrata za novi vijek i milenijum. Slične ideje ranije je Toni Bler predstavio u autorskoj knjizi “Treći put: nova politika za novi vijek” koja je u suštini praktičan politički program britanskih laburista. Dok socijaldemokratske ideje na Zapadu prolaze kroz svojevrsnu transformaciju od političkog idealizma prema pragmatizmu na vlasti, dotle zagovornici ove ideje na Istoku poslije iživljavanja nacionalizma i eksperimentisanja sa desnim političkim pokretima ponovo otkrivaju snagu socijalnih pokreta u periodu nimalo bolne tranzicije. Tako je na posljednjim izborima u Poljskoj uvjerljivu pobjedu odnijela Socijaldemokratska stranka, a u Češkoj su se na vlast vratili socijaldemokrati na čelu sa Milošem Zemanom. Sa manjim ili većim izbornim uspjehom slična je situacija i sa drugim socijaldemokratskim partijama u zemljama bivšeg socijalizma poput Mađarske, Bugarske i Rumunije što je ohrabrujući znak za budućnost. Postsocijalistička tranzicija u svim zemljama koje su izašle iz socijalizma, bilo da su vlast u njima osvojile liberalno-demokratske, konzervativno-nacionalističke ili reformisane komunističke, socijalističke i socijaldemokratske snage, krenula je u pravcu kapitalizma sa manjom ili većom socijalnom odgovornošću, daleko od svakoga socijalizma. Padom komunizma u svim ovim zemljama došlo je do uspostavljanja demokratije i obnove socijaldemokratskih partija na ovim prostorima. Kao rezultat toga i na prostoru ex Jugoslavije formirano je dvadesetak političkih partija koje se deklarišu kao socijaldemokratske sa neujednačenim političkim uticajem. Značajniju poziciju u tom pogledu imaju socijaldemokratske stranke u Sloveniji, Makedoniji i Hrvatskoj. Na predposljednjim izborima u Hrvatskoj Socijaldemokratska partija Hrvatske je u koaliciji sa drugim bliskim političkim strankama osvojila vlast i formirala vladu. U Srbiji i Crnoj Gori aktivno djeluje nekoliko manjih stranaka socijaldemokratske orijentacije, ako se izuzmu doskora vladajući socijalisti koji su svojom nacionalističkom politikom u proteklih deset godina kompromitovali svaku ideju demokratske ljevice. One se nalaze u vladajućoj koaliciji Demokratske opozicije Srbije, dosta fluidnog ideološkog i političkog sastava, zbog čega je teško procijeniti njihovu pojedinačnu izbornu i političku snagu. Prateći dosadašnje njihovo djelovanje one su svakako snaga koja obećava. U tom smislu moguće je u budućnosti očekivati nova politička prekomponovanja i
151

ukrupnjavanja postojećih političkih stranaka koja bi mogla dovesti do jačanja socijaldemokratske opcije u cjelini. Socijalisti i socijaldemokrati Crne Gore dosta su se “potrošili” na vlasti posljednjih nekoliko godina, ali još uvijek mogu računati na podršku polovine biračkog tijela. Na kraju, izgleda da je barem u tom pogledu situacija u Bosni i Hercegovini najjasnija. U Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini je u toku proces političkog, socijalnog i ideološkog profilisanja glavnih političkih stranaka u savremenom evropskom kontekstu. U Bosni i Hercegovini postoje dvije jake stranke socijaldemokratske orijentacije koje su se kroz nekoliko izbornih ciklusa učvrstile u izbornom tijelu. Socijaldemokratska partija BIH je značajan politički faktor u Federaciji BIH sa tendencijom daljnjeg jačanja na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, a Savez nezavisnih socijaldemokrata u Republici Srpskoj je najveća opoziciona stranka bez veće konkurencije na ljevici. U duhu najnovije “evropske paradigme”, prije nekoliko godina došlo je do udruživanja Socijalno – liberalne stranke RS i Stranke nezavisnih socijaldemokrata, a prošle godine je završeno ujedinjenje nezavisnih socijaldemokrata sa Demokratskom partijom socijalista, u Savez nezavisnih socijaldemokrata. Riječ je o značajnom političkom procesu koji će promijeniti političku konfiguraciju odnosa u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Pred ovim socijaldemokratskim strankama je još dug put unutrašnjeg ideološko – političkog profilisanja u pravcu moderne evropske socijaldemokratije, posebno sa stanovišta socijalne odgovornosti za ukupan proces socijalnih, političkih i ekonomskih reformi u periodu tranzicije i pridruživanja evroatlanskim integracijama. Sadašnje pozicije socijaldemokratskih stranaka otvaraju prostor za novi optimizam koji obećava bolju budućnost za socijaldemokratske ideje i politiku. Socijaldemokratske partije u BiH su danas jedna realna politička snaga i nada za budućnost koja stoji nasuprot ograničenosti i razarajućem djelovanju nacionalnih koncepata.

152

LITERATURA: 1. Bler Tony, Treći put: nova politika za novo stoljeće, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb, 2000. 2. Bobio Norberto, Desnica i ljevica, Feral Tribune, Split, 1998. 3. Cuperus Rene i Kandel Johannes, European Social Democrasy: transformation in Progres, Friedrich Ebert Stiftung, Amsterdam, 1998. 4. Dauderstadt Michael, Gerrits Andre, Markus Gyrgy, Social Democrasy in East Central Europe, Troubled Transition, Friedrich Ebert Stiftung, Amsterdam, 1999.

5. Gidens Entoni, Treći put. Obnova socijaldemokracije, Politička kultura, Nakladno-istraživački zavod, Zagreb, 1999. 6. Karabegović Ibrahim, Radnički pokret BiH između revolucionarne i reformističke orijentacije 1909-1929, Svjetlost, Sarajevo, 1973. 7. Marković Brana, Zapadna Evropa i socijalizam: komunisti, socijalisti i socijaldemokrati, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 1977. 8. Mehring Franz, Historija njemačke socijalne demokratije, Zagreb, 1955. 9. Milardović Anđelko, Socijaldemokratija, Pan-Liber, Zagreb, 1999.
10. Paterson E. William and Tomas H. Alastair ( eds. ), Socialdemocratic Parties in Western Europe, Croom Helm, London 1978. 11. Pribićević Branko, Socijalizam svjetski proces, Monos, Beograd, 1982. 12. ”Socijaldemokrat”, časopis, brojevi od 1-12, Sarajevo, 2000-2001. 13. Strugar Vlado, Jugoslovenske socijaldemokratske stranke 1914 - 1918, Zagreb 1963. 14. Subotić Dragan, Iskušenja socijaldemokratije, Beograd, 1994. 15. Visions for Europe, Yearbook of the Party of European Socialists 2002, Wien, 2002.

153

154

UPUTSTVO ZA AUTORE KOJI DOSTAVLJAJU SVOJE RADOVE ZA “PREGLED”

Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima “Pregled”-a. U časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji i one koji ne podliježu tom postupku. Radovi se kategoriziraju u slijedeće osnovne kategorije: - izvorni naučni članci - izlaganja sa naučnih i stručnih skupova - stručni članci - osvrti - prikazi - prilozi - prijevodi

Objavljujemo: a) izvorne naučne članke koji sadrže do sada neobjavljene rezultate istraživanja koja korespondiraju sa osnovnom misijom časopisa b) izlaganje sa naučnog i stručnog skupa, uz uvjet da prethodno nije objavljeno u zborniku radova skupa c) stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora d) osvrte na zanimljive i korisne publikacije koje su u skladu sa osnovnom misijom časopisa e) prikaze zanimljivih i za struku korisnih studija, zbornika i drugih stručnih publikacija f) korisne priloge iz struke i za struku a ne moraju predstavljati izvorna istraživanja g) prijevode dosad neobjavljenih članaka koji odgovaraju osnovnoj misiji časopisa

155

Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi trebaju ispuniti slijedeće uvjete: 1. Radovi trebaju biti u pisanoj formi (Times New Roman, font12), uz prilog odgovarajuće diskete, koji se šalju poštom ili elektronskim putem.

2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. 3. Tekstovi stručnih radova trebaju, u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, sadržavati koncizne podnaslove. 4. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa trebaju stajati ime i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi. 5. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju obavezno biti priložena objašnjenja. 6. Svaki rad ispred teksta treba sadržavati sažet prikaz autorske elaboracije teme, u trećem licu, ne više od 250 riječi na engleskom jeziku (italic/kurziv), kao i spisak korištene literature na kraju rada. Bez sažetog prikaza nijedan rad neće biti objavljen. 7. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, do jednog (1) autorskog tabaka/arka, odnosno šesnaest (16) kartica. 8. U radovima će se poštovati jezik autora (bosanski, hrvatski ili srpski), kao i pismo teksta (latinica ili ćirilica)

Radove slati na: Redakcija “Pregled”-a, Univerzitet u Sarajevu, Obala Kulina bana 7/II, 71000 Sarajevo n/r g-đa Fuada Muslić, sekretar redakcije tel: 221-946, e-mail: javnost@unsa.ba

156

157

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful