SVEUČILIŠTE U SPLITU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK: FILOZOFIJA KOLEGIJ: NOVOVJEKOVNA FILOZOFIJA II

IMMANUEL KANT

KRITIKA ČISTOG UMA
( ČETIRI ANTINOMIJE)

Studentica: Jelena Dželalija

Prof.dr.sc. Pavo Barišić

Akademska godina 2010. /2011.
IMMANUEL KANT Kant u 80 godina života nije napuštao rodni grad, a sugrađanima je bio poznat po preciznosti, tako da su po njegovu prolaženju kontrolirali točnost satova. No, to je samo anegdota o inače duhovitom i veselom čovjeku širokih interesa. On je, primjerice, utemeljio teoriju svemira, onu Kant-Laplaceovu. Najpoznatiji je ipak po sintezi dotad dominantnih filozofijskih pravaca racionalizma i empirizma, po revolucionarnom, kopernikanskom obratu kojim je u središte ljudskog spoznavanja, na mjesto predmeta, došao subjekt kao središte oko kojeg se okreće spoznaja. Napisao je tri velike kritike: Kritiku čistog uma, Kritiku praktičkoga uma i Kritiku rasudne snage. Njegove rasprave su pokušaj odgovora na četiri velika pitanja: Što mogu znati, što moram raditi, čemu se mogu nadati, i naposljetku, što je čovjek? Pri odgovoru na prvo, pokazao je granice razumske svijesti, ustvrdivši da čovjek može spoznavati samo ono što mu se kao pojava nadaje putem osjetnih oblika prostora i vremena, dok sama stvar ostaje nespoznatljiva. Pitanje što trebam činiti, odnosno, činiti da budem čovjek, tema je Kantove etike. Unutar nje vrijedno je spomenuti Kantovo rješenje problema ljudske slobode. Čovjek je odgovoran za svoju djelatnost samo ako je slobodan, a to je, kad je vezan uz moralni zakon koji je obvezan. Kant je bio mislilac širokih vizija. Više od stoljeća i pol prije osnutka Ujedinjenih naroda on govori o savezu naroda kao organizaciji koja može sačuvati narode od stalnih prijetnji ratom. KRITIKA ČISTOG UMA Kant se, dakle, pita o značenju i ulozi metafizike - može li nam metafizika nešto reći o svijetu; proširuje li nam ona znanje o svijetu? Glavna metafizička pitanja za Kanta jesu pitanja o Bogu, slobodi i besmrtnosti. Ako nam metafizika može pružiti sigurnu spoznaju o naravi Boga, slobode i o egzistenciji spiritualne duše, onda je ona kao znanost moguća. Metafizička spoznaja mora, dakle, biti samo a priori, pa se prema tome prvo pitanje svodi na slijedeće: kako naš um može spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva? Treba napomenuti da Kanta ne zanimaju psihološka pitanja i psihološke analize našeg uma. Zato on svoje istraživanje zove «transcendentalnim». Taj termin on tumači ovako: «Ja nazivam transcendentalnim svaku spoznaju koja se ne bavi predmetima, već našom

2

spoznajom predmeta ukoliko ona treba da je moguća a priori» (A 11, B 25). Prema tome, Kant istražuje «čiste» uvjete naše ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente čiste svijesti. Kad govorimo o apriornoj spoznaji kod Kanta, ne smijemo misliti da on zastupa urođene ideje. Naprotiv, on se slaže s empiristima i kaže da svaka naša spoznaja počinje s iskustvom, no to ne znači da se svaka naša spoznaja mora dati svesti na iskustvo. n se slaže s Humeom da nam iskustvo ne može dati nužnu i striktno univerzalnu spoznaju. Da bismo razumjeli Kantovo tumačenje apriorne spoznaje, moramo svratiti pozornost na njegovo razlikovanje različitih vrsta sudova. Najprije on razlikuje analitičke i sintetičke sudove. U analitičkim je sudovima predikat već, barem implicitno, sadržan u subjektu. Takvi su sudovi samo eksplikativni i ne daju nam nikakve informacije o svijetu. Kantov primjer takvog suda je: «Sva su tijela protežna». Sintetički sudovi, naprotiv, predikatom pridaju subjektu nešto što u njemu još nije uključeno. Takvi sudovi doista proširuju naše znanje o svijetu i Kant ih zove «Erweiterungsurteile». Kantov primjer: «Sva su tijela teška». Veza između subjekta i predikata u sintetičkom sudu samo je slučajna i temelji se na iskustvu. Sintetički su sudovi, dakle, aposteriorni. U takvim aposteriornim sudovima nema striktne univerzalnosti. No, Kant drži da postoji još jedna vrsta sintetičkih sudova u kojima je veza između subjekta i predikata nužna i univerzalna premda se ne može pokazati samo analizom subjekta. Takve sudove Kant zove sintetičkim sudovima a priori. Kantov primjer takva suda jest: «Sve što nastaje ima svoj uzrok». Prema Kantu, ljudska spoznaja raste iz dva korijena: iz osjetilnosti i iz razuma. Pomoću osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni zamišljaju. osjetnost nam «daje» predmete već podvrgnute apriornim formama osjetnosti (prostora i vremena), a razum ih supsumira pod svoje čiste pojmove (kategorije). Tako i osjetnost i razum surađuju konstituirajući naše iskustvo. I osjetnost i razum, dakle, pružaju apriorne elemente po kojima je spoznaja moguća i kojima se moraju predmeti spoznaje podvrgnuti. Za te apriorne elemente Kant upotrebljava riječ «forma» (oblik). To su apriorne forme osjetnosti i apriorne forme mišljenja. Te apriorne forme koje stoje u temelju svake spoznaje čine «transcendentalnu filozofiju». To je nauka o mogućnosti ljudske spoznaje ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi ljudskog duha. «Transcendentalno» gleda zakonitost ljudskog duha, ukoliko je on spoznajna moć. Opća građa kritike čistoga uma

3

Ona se sastoji od: predgovora prvom izdanju; predgovora drugom izdanju, uvoda i dva glavna dijela: transcendentalna teorija o elementima i transcendentalna teorija o metodi. Prvi dio, koji predstavlja najveći dio djela, dijeli se opet na dva dijela: na transcendentalnu estetiku i transcendentalnu logiku. Konačno, transcendentalna logika se dijeli na transcendentalnu analitiku i transc. dijalektiku.

Primjena kategorija izvan granica iskustva je jedna od najvećih težnji i potreba ljudskog uma. Međutim, Kant ne opravdava takvu upotrebu uma, zato što se kategorije mogu primjeniti samo na ono što se dâ opaziti u iskustvu. Kada pokušamo proširiti kategorije s jednog dijela svijeta na cjelinu, nastaju ideje koje predstavljaju pojmove uma. Postoje tri osnove ideje: psihološka, kozmološka i teološka. „Sve transcendentalne ideje moći će da se podijele u tri klase, od kojih prva sadrži apsolutno (bezuvjetno) jedinstvo misaonog subjekta, druga apsolutno jedinstvo niza uvjeta pojave, treća apsolutno jedinstvo uslova svih predmeta mišljenja uopće“ (Kant, I. Kritika čistog uma, BIGZ, Beograd, 1990, str. 240). Prva, psihološka ideja tiče se besmrtnosti duše ako se zamisli odgovarajući objekt ideje, ideja apsolutnog subjekta pretvara se u ideju duše. Druga, kozmološka ideje tiče se apsolutne bezuvjetnosti niza uvjeta kao ideje osjetilnog svijeta kao cjeline, dok treća, teološka ideja pretvara ideju potpunog sustavau ideju najrealnijeg nužnog bića ili Boga. Kant svrstava problem slobode u jednu od četiri kozmološke ideje kojima se bavi u drugom svom djelu (kritici racionalne kozmologije). Svaka kozmološka ideja tiče se bezuvjetnog niza tako da, kada govorimo o slobodi, mi se ustvari pitamo o ideji bezuvjetnog niza pri nastanku neke pojave. Svaka kosmološka ideja nas vodi ka dva suprotstavljena stava (ka tezi i antitezi), zato što se bezuvjetan niz može zamisliti na dva načina: kao beskonačan i kao konačan. Na taj način nastaju četiri antinomije; antimonija, po Kantu, predstavlja sukob dvaju suprotstavljenih tvrđenja. Svaki od suprotnih stavova jedne antinomije može se dokazati prividno nesumnjivim razlozima. Tezu svake antinomije Kant dokazuje indirektno, time što dokazuje nemogućnost antiteze i obrnuto, iz dokaza nemogućnosti teze zaključuje istinitost antiteze. PRVA ANTINOMIJA Tvrdnja (teza) te antinomije glasi: “svijet ima početak u vremenu, a s obzirom na prostor također je ograničen granicama”, a protutvrdnja

4

Antiteza: “Svijet nema početka i granica u prostoru, nego je beskonačan kako u pogledu vremena, tako i prostora”. Zanimljivo je da on tvrdnju i protutvrdnju ne dokazuje izravno nego tvrdnju polazeći od protutvrdnje, a protutvrdnju polazeći od tvrdnje. Kant pokušava razriješiti tu antinomiju u sustavu svoga transcendentalnog idealizma. Štoviše, antinomija može služiti, drži on, kao neizravni dokaz transcendentalnoga idealizma. Da bismo bolje razumjeli rješenje, koje Kant nudi, kažimo da on razlikuje analitičku i dijalektičku opoziciju. Kod analitičke opozicije, ako je neispravan prvi sud, primjerice, sud: “svijet je beskonačan”, mora biti ispravan drugi, primjerice, sud “svijet nije beskonačan”, međutim, kod dijalektičke opozicije, primjerice, sud: “svijet je beskonačan” i sud: “svijet je konačan”, oba suda mogu biti neispravna. Ako se ta dva suda smatraju međusobno kontradiktorno oprječna, onda se, tvrdi Kant “prihvaća da je svijet (čitavi niz pojava) stvar sama o sebi. (…) No ako oduzmem ovu pretpostavku ili ovaj transcendentalni privid i ako poričem da je on sama stvar o sebi, onda se kontradiktorno proturječje obaju tvrdnja preobražava samo u dijalektičko proturječje, a budući da svijet i ne egzistira sam o sebi (nezavisno od regresivnoga niza mojih predodžbi), on ne egzistira ni kao o sebi beskonačno ni kao o sebi konačno cijelo. On se samo može naći u empirijskome regresu niza, a nikako sam za sebe. Ako je stoga taj niz neprestano uvjetovan, onda on nikada nije sasvim dan, a svijet prema tome I takvo, ni s beskonačnom, ni s konačnom veličinom”. Antinomija se dokida tako što se pokazuje da je ona “samodijalektična i proturječje privida, koji proizlazi odatle što se ideja totaliteta, koja vrijedi samo kao uvjet stvari o sebi, primijenila na pojave koje egzistiraju jedino u predodžbi i ukoliko sačinjavaju niz, u sukcesivnome regresu, ali inače nigdje”tvrdi Kant. U temelju tvrdnje kao i protutvrdnje te antinomije stoji, prema Kantu, protuslovan pojam osjetilnoga svijeta postojećega u sebi, a on tvrdi da je osjetilni svijet “samo skup pojava, kojega bitak i veza opstoji samo u predodžbi, naime u iskustvu, jer osjetilni svijet nije stvar o sebi, nego je samo vrsta predodžbe”. Ne može se odgovoriti na pitanje o vremenskoj beskonačnosti ili konačnosti svijeta, jer nemoguće je iskustvo o beskonačnomu vremenu a ni iskustvo o ograničenosti svijeta praznim vremenom. To su samo ideje, a ne pojmovi.Dakle, prema Kantu, svijet, ni svjetski niz uvjeta prema uvjetovanomu ne može nikada biti dan sav nego samo pomoću regresa, koji se sastoji samo u određivanju veličine, a ne daje određen pojam o veličini, koja bi bila beskonačna ili konačna, odnosno taj regres ne ide u beskonačnost kao danu nego u neodređenu daljinu. To znači da taj regres u nizu svjetskih pojava, kao 5

određenje veličine svijeta, ne ide in infinitum, jer bi to pretpostavilo beskonačnu veličinu svijeta, niti in finitum, jer je apsolutna granica iskustveno nemoguća, nego in indefinitum, a to znači neodredivo daleko. Dakle, taj regres ima pravilo da od svakoga člana niza kao uvjetovanoga, uvijek moramo ići k još daljemu i da nigdje ne prekinemo proširivanje moguće iskustvene primjene svoga razuma, što je pravi i jedini posao uma kod njegovih načela.Prema Kantu, taj svjetski niz ne može biti ni veći ni manji nego mogući iskustveni regres, na kojemu se temelji njegov pojam. Budući da regres ne može dati određenu beskonačnost ni određenu konačnost, prema tomu veličinu svijeta ne možemo prihvatiti ni kao konačnu ni kao beskonačnu, jer regres, kojim se ta veličina predočuje, ne dopušta ni jednu ni drugu mogućnost. Iz ovoga vidimo da Kant nije razriješio postavljenu antinomiju, ako se njezina pitanja odnose na svijet u sebi a ne na svijet kao skup fenomena. Kant priznaje postojanje predmeta izvan nas, o kojima ništa ne znamo. Tako je Kant kozmološko pitanje o vremenskomu početku svijeta preoblikovao u pitanje o fenomenima odnosno o iskustvenomu regresu i idejama, čime nije riješio prvu antinomiju odnosno spor o vječnosti ili početku svijeta. DRUGA ANTINOMIJA Teza: Svaka složena supstancija na svijetu sastoji se od jednostavnih dijelova, ne egzistira uopće ništaosim jednostavnoga ili onoga što je od njega složeno. Dakle, jasno je da sve što postoji tj.svaka supstancija se sastoji od jednostavnih djelova. U primjedbi ovoj tezi Kant raspravlja o značenju supstancije kao jednostavne , a akcidenti su pritom oni koji ne postoje sami od sebe, za razliku od supstancije .(Dakle, dokaz za nužnost jednostavnoga kao sastavnog dijelasvega onoga što je supstancijalno složeno čovjek lako može upropastiti... Antiteza: Ni jedna stvar na svijetu ne sastoji se od jednostavnih djelova i ne egzistira uopće ništa jednostavno u njemu. Ako je supstancija dakle, nešto složeno i ispunjava određen prostor to se nikako ne može smatrati nečim jednostavnim jer je kontradiktorno. Isto tako, jednostavno bi postojalo samo kao ideja jer ljudsko opažanje nije svedeno na promatranje jednostavnih dijelova već ukupnosti obilježja nekog objekta... U primjedbi antitezi vidimo ponovno mišljenje kako je nemoguće opažajno zorom promatrati jednostavnost već samo ukupnost i to s obzirom na prostor...

6

TREĆA ANTINOMIJA Treća antinomija, bavi se odnosom slobode kao kauzalnosti i prirodne kauzalnosti,

postavljajući pitanje da li je moguće govoriti o obje ove vrste kauzalnosti bez ikakve proturječenosti. Kant nam prikazuje ovu vrstu problema kroz tezu i antitezu, da bi nam na kraju pokazao kako se kroz trancedentalno shvaćanje pojma slobode ova proturječnost može nadvladati. Teza treće antinomije kaže da pored kauzaliteta zakona prirode, radi objašnjenja stvari u prirodi, mora se u svijetu pretpostaviti i kauzalitet slobode, dok stav antiteze glasi: ne postoji sloboda, već se sve u svijetu događa ро zakonima prirode. Dalje, Kant nudi argumente za valjanost teze i antiteze. Ono što se može reći u obranu teze je da- kаda bi se sve u svijetu zbivalo ро zakonima prirode, nijedan niz uzroka jedne dane posljedice ne bi imao apsolutnog početka i ta posljedica ne bi, na taj način, bila potpuno objašnjena. Mora se, dаkle, pretpostaviti, dа svaki kauzalni niz počinje jednim apsolutnim članom, tj. treba se pretpostaviti postojanje spontanog kauzaliteta ili kauzaliteta slobode. Osnova dokaza ove teze nalazi se u tvrđenju dа bi samo apsolutni početak jednog kauzalnog niza predstavljao bezuvjetno u kauzalitetu, а ne sam taj beskrajni niz kao takav. Dokaz za antitezu se može iznijeti na sljedeći način - pretpostavka slobodnog početka jednog kauzalnog niza proturječi zakonu uzročnosti i jedinstva našeg iskustva. Kada govorimo o apsolutnom početku kauzalnog niza, mi pretpostavljamo jedno stanje uzroka koje sa prethodnim stanjem ne stoji ni u kakvom kauzalnom odnosu, odnosno ne nastaje iz njega. Međutim, veza međusobnih stanja uzroka koji djeluju, a koja se ne može naći u iskustvu i proturječi shvaćanju iskustva kao jedinstva predstavlja za Kanta samo praznu zamisao (Ibid, str. 287). Kant, dakle, očigledno smatra da je sukcesija između dva stanja moguća samo kao kauzalna. Dakle, možemo govoriti samo o dva tipa kauzalnosti: prirodnoj kauzalnosti i kauzalnosti slobode. Prirodna kauzalnost se sastoji u spajanju dva stanja, jedno za drugim, gdje jedno dolazi za drugim uvijek po nekom pravilu i vremenski ranije. Ako se pretpostavi da postoji samo prirodna kauzalnost nijedna prirodna pojava ne može imati potpuno objašnjenje. Ako je nešto prirodni uzrok, mora biti posljedica prethodnog uzroka. S druge strane, sloboda je takva vrsta kauzaliteta “koja ne stoji prema prirodnom zakonu kao pod nekim drugim uzrokom koji bi ga određivao po vremenu” (Ibid, str. 334). Sloboda je, po Kantu, transcendentalna ideja koja ne sadrži ništa što dolazi iz iskustva i čiji predmet ne može biti dan u iskustvu kao određen.

7

To je zato što opći zakon mogućnosti cjelokupnog iskustva negira slobodu: sve što se događa mora imati nekakav uzrok. Međutim, pošto nije moguće dobiti “nikakav apsolutni totalitet uvjeta u kauzalnom odnosu” (Ibid, str. 335), um stvara ideju o slobodi, koja se treba promatrati kao spontanitet. Spontana je jer nije plod ranijeg uzrokovanja, nego počinje sama od sebe. Iz transcendentalne ideje slobode proizilazi sloboda u praktičnom smislu (Ibid). Sloboda u praktičnom smislu predstavlja nezavisnost volje od drugih uticaja, kao što je osjetilnost. Ako je naša volja aficirana čulnošću, onda je ona životinjska. Naša volja treba biti slobodna. Kada ne bismo pretpostavili postojanje transcendentalne slobode, onda ne bismo mogli ni govoriti o praktičnoj slobodi. Svi naši postupci bi bili determinirani i prirodnom uzročnošću, pa bi tako predstavljale prirodne posljedice. Ipak, svi zamišljamo sebe u pogledu svoje volje slobodnim, kaže Kant (Kant, I. Zasnivanje metafizike morala, Dereta, Beograd, 2008, str. 116). To je smisao onog kada kažemo da se nešto nije dogodilo, a trebalo se dogoditi. Je li moguće postojanje slobode uprkos postojanju prirodne uzročnosti? Kada kažemo da sve što se događa u svijetu mora ili proizaći iz slobode ili iz prirode, predstavlja li ovo disjunktivan stav ili možda priroda i sloboda mogu zajedno djelovati u jednom događaju, ali ne u istom smislu. Kant rješava ovu antinomiju na taj način što kaže dа zakon uzročnosti vrijedi samo zа osjetilni svijet pojava i da je u njemu svaka ројаvа u vremenu uvjetovana jednom prethodnom pojavom. Tvrdnja da svaka pojava u prirodi ima svoj uzrok je jedan zakon razuma. Kant zato smatra da od njega ne možemo odstupiti. Od tog zakona ne može odstupiti nijedna pojava, zato što bi se ona onda nalazila izvan mogućeg iskustva, pa bi se tako razlikovala od ostalih predmeta u iskustvu, a to je nemoguće. Među uzrocima u pojavi ništa ne može postojati što bi moglo započeti neki niz apsolutno i samo od sebe. Sve što se događa je samo produžavanje niza i u njemu nije moguć nikakav početak koji bi se dogodio sam od sebe. Međutim, u isto vrijeme svaka ројаvа predstavlja i slobodni proizvod jednog inteligibilnog uzroka, čiji kauzalitet ne leži u vremenu. Kad bi svijet ројаvа bio jedini mogući svijet, kad bi on postojao ро sebi, kauzalitet uzroka bio bi jedini mogući kauzalitet; а ako роrеd svijeta ројаvа postoji i svijet stvari ро sebi, postaje moguć i kauzalitet slobode. Ono što, po Kantu predstavlja mogućnost da se govori o slobodi kod čovjeka jest način da se subjekt zamisli i kaopojava i kao stvar po sebi, tako da će njegovo djelovanje posjedovati i empirijski i inteligibilni karakter uzročnosti. Po svom empirijskom karakteru, subjekt bi se sagledao kao pojava, pa bi bio podložan prirodnim zakonima i njihovom kauzalnošću. Predstavljao bi dio prirode i sva njegova djelovanja bi proizlazila iz prirode. S druge strane, po 8

svom inteligibilnom karakteru, subjekt bi bio oslobođen svakog utjecaja bilo čega što je osjetilno, već bi, kao, stvar po sebi, bio slobodan u pogledu svojih radnji i nezavisan od prirodne nužnosti u sjetilnom svijetu. Na ovaj način, Kant povezuje problem slobode sa čovjekovim ponašanjem i djelovanjem. O toj tematici Kant se bliže bavi u Kritici praktičnog uma i Zasnivanju metafizike morala gdje pokušava slobodu predstaviti kao izvor i nužno polazište moralnosti. Kant na početku kaže da svi ljudi, u pogledu svoje volje, zamišljaju sebe slobodnim. S druge strane, nužno je da sve što se događa prirodi bude determinirano prirodnom nužnošću. Kada želimo pomiriti ta dva stanovišta, nailazimo na probleme. Ni sloboda ni prirodna nužnost nisu iskustveni pojmovi, ali prirodna nužnost se može dokazati zato što je iskustvo potvrđuje. Sloboda je samo ideja uma, čije se objektivno postojanje ne može dokazati, već samo pretpostaviti. Filozofija je ta koja, po Kantu, mora pokazati da ne postoji nikakva proturječnost između ideje slobode i prirodne nužnosti u pogledu ljudskih radnji. Do proturječnosti dolazi kada čovjek sebe zamišlja slobodnim u istom smislu (Ibid, str. 117) kao kada je sebe zamislio determiniranim prirodnim nužnim zakonima. Kant kaže da mi, kada zamišljamo čovjeka slobodnim, zamišljamo ga u nekom drugom smislu slobodnim nego kada ga promatramo kao dio prirode. Tako da sloboda i prirodna nužnost ne samo što se mogu zajedno nalaziti u jednom subjektu, nego se oni moraju nužno i zamisliti u njemu. Kant smatra da je nemoguće govoriti o moralnosti bez slobode. Čovjek mora biti autonoman u pogledu svoje volje, mora da djeluje iz nje same, a ne iz nekih drugih razloga. Kada čovjek djeluje zbog nekih drugih razloga koji ne proizlaze iz njega samog, onda je on heteronoman, a ne autonoman. „Pravo na slobodu volje čak običnoga ljudskog uma zasniva se na svijesti i priznatoj pretpostavci nezavisnosti uma od čisto subjektivno-odredbenih uzroka koji skupa sačinjavaju ono što pripada samo osjećaju, što potpada pod opći nazivosjetilnosti“ (Ibid, str. 118). Čovjek, dakle, mora promatrati sebe kao autonomno biće i stvar po sebi, kao inteligenciju koja pripada svijetu razuma, a ne kao fenomen prirodnog svijeta.. Jedini način da djelujemo moralno i u skladu sa moralnim zakonima, jest način da zamislimo sebe slobodima. Međutim, um se suočava s nemogućim zadatkom kada pokušava objasniti kako je sloboda moguća. „Jer, mi možemo objasniti samo i jedino ono što smo kadri svesti na zakone čiji predmet može biti dan ma u kojem mogućem iskustvu“ (Ibid, str. 122). Tamo gdje prestaje prirodna uzročnost, prestaje i svako objašnjenje. Sloboda kod čovjeka je samo nužna pretpostavka uma, koja pretpostavlja neku volju očišćenu od svegaosjetilnog.

9

Kant smatra da je nemogućnost da se objasni sloboda istovjetna nemogućnosti da se nađe neki interes po kome čovjek djeluje u skladu sa moralnim zakonom (Ibid, str. 124). Jasno je da čovjek gaji izvjestan interes prema moralu i često se taj interes naziva moralnim osjećanjem. Ipak, Kant kaže da moralni zakon ne vrijedi za nas zato što mi imamo interes prema njemu, već nas taj zakon zanima baš zbog toga što je proizašao iz nas kao inteligencije, iz naše slobodne volje. Ne mogu se dati nikakvi razlozi za postojanje slobode. Ako pokušamo, mi tako napuštamo filozofsku osnovu objašnjenja, smatra Kant. Isto tako, ne možemo ništa reći o svijetu stvari po sebi. Možemo imati samo ideju o tom svijetu, ali ne i znanja, jer nikad nećemo stići do njega samo uz pomoć svojih kognitiivnih sposobnosti. To je ono što predstavlja granicu istraživanja uma, a u ovom slučaju, granicu moralne filozofije. Slobodu ne trebamo tražiti po osjetilnom svijetu, zato što je to nekorisno; s druge strane, um bi samo lutao svijetom transcendentalnih pojmova pokušavajući objasniti slobodu. I na kraju, iako ne shvaćamo stvari po sebi, ne razumijemo otkud ta nužnost slobode i moralnog zakona koji iz nje proizilazi, mi shvaćamo njihovu neshvatljivost, a to je sve što se može očekivati od ljudskog uma (Ibid¸ str. 130). ČETVRTA ANTINOMIJA Teza: Svijetu pripada nešto što je ili kao njegov dio ili kao njegov uzrok upravo nužno biće. Antiteza: Ni u svijetu ni izvan njega ne egzistira biće, koje je upravo nužno kao njegov uzrok. Dokaz govori u prilog tezi naglašavajući promjenjivost koja i ne može biti ništa drugo nego rezultat nečeg što egzistira prije, a svijet je samo posljedica toga. Međutim, za razliku od prethodnika, Kant smatra da to nužno mora postojati u vremenu te se ne može odvojiti od osjetilnog svijeta već je sadržano u samom svijetu. No, promjedba koju nastoji dokazati kozmologijskom argumentom ali tada bi, ako je stvar uzrokovana nečim krajnjim ali isto tako tjelesnim, upravo to nužno biće mora se smatrati najvećim članom toga niza. I zbog toga ono mora postojati u vremenu kao uzroki početak određenog empirijskog niza. Što se antiteze tiče, kao dokaz on naglašava nemogućnost postojanja nekog nužnog bića kao uzroka jer da je sam svijet nužan, onda bi taj uzrok morao biti unutar njega, a to nije u skladu s početnom hipotezom. Primjedba bi se ukratko mogla opisati Kantovim riječima: „ Pokazuje se u ovoj antinomiji čudan kontrast, naime upravo na osnovi ovog istog razloga na temelju kojeg se u tezi zaključila opstojnost prabića, u antitezi njegova opstojnost, i to s jednakom oštrinom. 10

Jer, u tezi se tvrdi postojanje, a u antitezi nepostojanje nužnog bića.“ ( Kant, I. Kritika čistog uma, BIGZ, Beograd, 1990, str. 263.) U slijedećem će poglavlju Kant nastojati istražiti apsolutno nužno biće, a potom izvesti pojmove svih stvari, „ukoliko su jednostavno inteligibilne“.

LITERATURA:

11

Kant, I. Kritika čistog uma, BIGZ, Beograd, 1990.

12

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful