„Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći!

‫و إن استنصروكم في الدين فعليكم النصر إل على‬ َ ّ ِ ُ ْ ّ ُ ُ ْ ََ َ ِ ّ ِ ْ ُ ُ َ ْ َ ْ ِ ِ َ ٌ ِ َ َ َُ ْ َ ِ ّ َ ٌ ِ ْ ُ َ ْ َ َ ْ ُ َ ْ َ ٍ ْ َ ‫قوم بينكم و بينهم ميثاق و ال بما تعملون بصير‬ ُ
„Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate – a Allah dobro vidi ono što radite.“ (el-Tevba, 72.) Šejh Abdurrahman el-Sa'adi rhm., kaže: „Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete“ tj. da se borite protivu onih koji ih napadaju zbog vjere njihove – „dužni ste im u pomoć priteći“ tj. obaveza vam je stati uz njih, ali ako rat nije „vjerski“ nije vam obaveza pomagati im; „osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate“ tj. sporazum o primirju, pa ako vjernici koji nisu hidžru učinili uđu u sukob sa njima – nemojte ih pomagati protivu njih, zbog ugovora i sporazuma kojeg ste prethodno sklopili sa njima – „a Allah dobro vidi ono što radite“ tj. zna vaše mogućnosti i stanje pa vam stoga i propisuje ono što je dobro za vas.“ (Pogledaj: Tefsir el-Sa'adi, 17327.) Šejh Muhammed Rešid b. 'Ali el-Rida rhm., u komentaru dijela ajeta: „Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate – a Allah dobro vidi ono što radite.“ (elTevba, 72.) - kaže: „Treća skupina muslimana: Vjernici koji žive u mušričkoj državi i pod mušričkom vlašću što se naziva „Kućom Nevjerstva“ (DarulHarb vel-Širk), za razliku od vjernika koji je iz islamske države (DarulIslam), i odveden je u zarobljeništvo kod njih – i on također ima njihov status: muslimanima je obaveza nastojati osloboditi ih od zarobljeništva onako kako znaju i umiju, na čemu je saglasna sva islamska ulema. Ovakvu zaštitu zaslužuju i zimmije – nemuslimani koji su podanici islamske države. Vjernici koji nisu učinili hidžru u islamsku zemlju nemaju prava koja uživaju vjernici u islamskoj zemlji, a i nema mnogo šansi da im se u tome i pomogne, niti su oni u stanju sprovoditi mnoge od islamskih propisa. Vilajet – međusobna blizina, zaštita i uvažavanje je kolektivno pravo zasnovano na principu uzajamne razmjene ( ‫ةةةةةةة‬ ‫ة‬ ‫.)ةة ةةةةة ةةة ةةةة ةةةةةةة‬ ‫ة‬ ‫ة ة‬

Allah dž.š., je za vjernike van islamske zemlje ostavio samo jedno, nama obavezno, pravo, koje glasi: „Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći!“ Dakle, Allah dž.š., je vjernicima iz „Darul-Islama“ stavio u obavezu vojnu pomoć i podršku vjernicima iz „Darul-Kufra“ protivu njihova neprijatelja koji ih ubija ili progoni i muči zbog vjere njihove, i ako oni nisu u stanju niti u mogućnosti pomagati vjernicima u „Darul-Islamu“. Iz ove obaveze pomaganja je izuzeta samo jedna situacija koja glasi: „...osim protivu naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate...“ tj. obaveza vam je pomoći muslimanima koji od vas pomoć traže protivu nevjernika koji ratuju protivu njih (harbijjun), za razliku od nevjernika s kojima se ima sporazum o nenapadanju (mu'ahidun) – prema njima se sporazum mora poštovati. Islam ne dozvoljava varanje i kršenje sporazuma i ugovora, kako se to dublje pojasnilo u ajetu: „Čim primijetiš vjerolomstvo (kršenje ugovora), nekog naroda, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah uistinu ne voli vjerolomnike.“ (el-Tevba, 58.) Ovaj propis je jedna od glavnih tačaka pravedne islamske spoljne politike. Ugovor o nenapadanju kojeg muslimani iz „Darul-Islama“ imaju sa nevjernicima – neće biti narušen time što će ti isti nevjernici napasti muslimane koji ne žive u „Darul-Islamu“, čiji se vođa zove „halifa islama“ ili „veliki imam“ ili „pravedni imam“ tj. onaj koji sprovodi propise islama i njegove kazne i stoji na usluzi da'avetu i islamskom pozivu. Ako ugovor između „pravednog imama“ i nevjerničkih država bude podrazumjevao i to da se one neće boriti protivu muslimana koji nisu podanici njegove države – ako oni stupe u rat protivu njih taj sporazum propada jer je u suprotnosti sa naznačenim tekstom, i tada je obaveza pomoći muslimane protivu onih koji ih napadaju zbog vjere njihove, a također i zbog dunjaluka njihova ako je i to bilo spomenuto u ugovoru. Obaveza je pomagati ih i onda kada nema ugovora između islamske države i njihove države, jer je islamski vladar „Čuvar Vjere“ i „Širitelj njegova poziva-da'ave“. Zapadne države su preuzele ovaj propis od islama, tako da je jedan od službenih naziva za engleskog kralja „Čuvar Vjere“, dok su današnji muslimani, uz ovaj propis, počeli zaboravljati i niz propisa koji su osnova islama i imana!!! „...a Allah dobro vidi ono što radite...“ – ništa mu Vaša je obaveza da zastajete na Njegovim granicama, prešli granice zla zbog čega ćete biti kažnjeni. Budite dž.š., imajte na umu to da On neprestano prati ono nije skriveno. kako ne biste svjesni Allaha što vi činite!

Nastojte postupati pravo, pravedno i korisno, i čuvajte se pohota i strasti koje ljude odbijaju od propisa vjere. Po ovome se razlikuju propisi islamske politike od zakona i pravila sekularne politike, pa su stoga muslimani iskreniji u sprovedbi Božijeg zakona, i skloniji su držanju riječi i poštovanju sporazuma, i mnogo su dalji od hijaneta i varanja, kako javnog tako i tajnog, i ovakvom ponašanju vide koristi čak i njihovi neprijatelji-nevjernici, pa šta tek reći za ehlu-zimme – neislamske podanike islamske države. Danas možemo vidjeti to da velike moderne „civilne“ države javno krše svoje sporazume kad god su to u mogućnosti činiti, pogotovu ako su u pitanju sporazumi sa slabijima od sebe, koji su tada obavezno zloupotrijebljeni u pregovorima sa jačima, dok se sporazumi i ugovori krše uz korištenje te'evila – slobodnog i nakaradnog tumačenja tačaka ugovora ako se u tome prepozna lična korist. Jedan od poznatijih svjetskih političara Birnes Bizmark je rekao: „Sporazumi i ugovori su dokaz jačih protivu slabijih!“; ili: „Velika Britanija je država koja najbrže krši postignute sporazume uz pomoć te'evila (nakaradnog tumačenja tačaka ugovora)!“ (Pogledaj: Tefsir el-Menar, 10/98.) Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete“ – ako vas, vjernici koji nisu hidžru iz nevjerničke zemlje (darul-harb), učinili, zamole za pomoć u ljudstvu ili novcu, kako bi se spasili – pomognite ih, to vam je obaveza i nemojte ih poniženju izlagati, izuzev ako vas pozovu protivu nevjerničkog naroda sa kojima vi imate ugovor o nenapadanju – tada ih nećete pomagati, i nećete taj sporazum kršiti sve dok mu vrijeme ne istekne.“ (Pogledaj: TefsirulKurtubi, 8/57.) Imam Ibnul-'Arebi rhm., kaže: „Izuzev ako nisu u pitanju potlačeni zatvorenici – bratstvo i pomoć prema njima je stalna obaveza, sve dok ima kod nas oka koje trepće i ako naša brojka to dozvoljava oni moraju biti oslobođeni i spašeni, i na tom putu imamo obavezu sav svoj imetak žrtvovati kako bi ih izbavili pa makar i bez dirhema ostali. Na ovome je bio imam Malik rhm., i sva ulema! Mi smo Allahovi i Allahu se vraćamo; šta li se to desilo sa ljudima pa su u stanju ostaviti svoju braću u ropstvu u rukama nevjernika, a u svojim rukama drže trezore blaga, kadri su, imaju snage i svega potrebnog za realizaciju istog!“ (Pogledaj: Ahkamul-Kur'an, 4/182.) Imam el-Taberi rhm., kaže: „A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete“ tj. ljudi koji su povjerovali ali nisu hidžru u ime vjere učinili, i napadaju ih vaši i njihovi neprijatelji-mušrici, obaveza vam je,

o vjernici, muhadžiri i ensarije, da im u susret izađete i da ih pomognete, izuzev ako vam pomoć zatraže protivu naroda sa kojima vi imate sklopljen sporazum tj. ugovor kojeg ste sa nekim sklopili o nenapadanju!“ (Pogledaj: Tefsir el-Taberi, 11/294.) Hafiz Ibnu Kesir rhm., kaže: „Ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate – a Allah dobro vidi ono što radite.“ (el-Tevba, 72.) - tj. ako vas arapi-beduini, koji nisu hidžru učinili, pozovu da im pomognete u „vjerskom ratu“ koji se vodi protivu njih od strane njihova neprijatelja – obaveza vam je pomoći im, zato što su vam oni braća po vjeri, izuzev ako vas zovnu u pomoć protivu nevjerničkog naroda sa kojima vi imate ugovor o nenapadanju tj. primirje do određenog roka – nemojte taj sporazum kršiti, i nemojte svoju riječ, koju ste dali sporazumnoj strani, gaziti. Ovo se bilježi od Ibnu Abbasa r.a..“ (Pogledaj: Tefsir Ibnu Kesir, 4/97.) Imam el-Begavi rhm., kaže: „A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete tj. ako vas vjernici koji nisu hidžru učinili, pozovu u pomoć - dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate tj. sporazum, nemojte im protivu njih pomagati - a Allah dobro vidi ono što radite!“ (Pogledaj: Tefsir el-Begavi, 3/380.) Imam el-Sujuti rhm., kaže: „A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate – a Allah dobro vidi ono što radite“ – obaveza je vjernicima koji su utočište dali i pomogli – kada im se pomoć u vjeri zatraži – da pomoć pruže ako ovi stradaju izuzev ako je pomoć zatražena protivu naroda sa kojima Poslanik s.a.w.s., ima sporazum o nenapadanju – tada im se neće pomagati protivu njih, izuzev neprijatelja sa kojima se nema ugovor o nenapadanju.“ (Pogledaj: el-Durr el-Mensur, 7/214.) Imam Mukatil b. Sulejman rhm., kaže: „A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete – o skupino muhadžira, ako vas, vaša braća koja nisu hidžru ka vama učinila, pozovu da im pomognete protivu mušričkog neprijatelja koji ih napada kako bi ih od islama odbio - dužni ste im u pomoć priteći – pa je napravljen izuzetak: osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate – ako ljudi koji nisu učinili hidžru zatraže od vas pomoć protivu ljudi sa kojima vi ugovor o nenapadanju imate – nemojte ih pomagati - a Allah dobro vidi ono što radite!“ (Pogledaj: Tefsir Mukatil b. Sulejman, 2/30.)

Hafiz Ibnu Ebi Hatim rhm., kaže: „9193. Ibnu Abbas r.a., kaže: „Ako od vas pomoć zatraže“ tj. ako arapi-beduini, zatraže pomoć od muhadžira i ensarija protivu svoga neprijatelja – obaveza im je da im u pomoć priteknu izuzev protivu ljudi-naroda, sa kojima oni imaju sklopljen sporazum o nenapadanju!“ (Pogledaj: Tefsir Ibnu Ebi Hatim, 5/1740.) Standardne obaveze muslimana jednih prema drugima: 1. Međusobno pomaganje životom, imetkom i jezikom. 2. Međusobno učestvovanje u sreći i nesreći, radosti i tugi. 3. Međusobno savjetovanje i ukazivanje na hajr – interes i dobro, uz upozoravanje na šerr – štete i zlo, bez ikakve vrste hijaneta - međusobne izdaje niti varanja. 4. Međusobno poštovanje i cijenjenje uz veliku dozu lijepog mišljenja i gledanja jednih spram drugih bez ikakve vrste ponižavanja, preziranja, niti zavisti ili ogovaranja. 5. Stajati jedni uz druge u lahkoti i tegobi, u ljepoti i grozoti. 6. Međusobno posjećivanje, susreti, druženje i upoznavanje. 7. Međusobno poštivanje ljudskih prava ne mješajući se jedni drugima u kupo-prodaje, prosidbe... 8. Međusobno upućivanje dova za spas i uspjeh na obadva svijeta! Tekst priredio: Sead ef. Jasavić prof.fikha Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, MNE

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful