You are on page 1of 295

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

CROATIAN STUDIES REVIEW / ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE Volume 6, 2009-2010 ISSN 1440-0448 Address / Adresa Croatian Studies Centre Department of International Studies Macqurie University, Sydney, Australia. NSW 2109 luka.budak@mq.edu.au Centre for Croatian Studies Faculty of Philosophy, University of Split Hrvojeva 8, 21 000 Split bskvorc@ffst.hr Centar za hrvatske studije Filozofski fakultet, Sveuilite u Splitu Hrvojeva 8, 21 00 Split Published by / Zajedniko izdanje Croatian Studies Centre, Macquarie University, Australia Centre for Croatian Studies, Waterloo University, Canada Centre for Croatian Studies Abroad, University of Split, Croatia For the Publisher / Za izdavaa Professor Marko Trogrli, Dean of Faculty of Philosophy, University of Split Editor in Chief (Patron) / Glavni urednik Luka Budak (Macquarie University) luka.budak@mq.edu.au Editor of this Issue/ Urednik ovog broja Boris kvorc (University of Split and Macquarie University) Editorial Assistants / Pomoni urednici Josipa Korljan (University of Split) Josip Lasi (University of Split) Editorial Secretary / Operativna tajnica redakcije Sanja kvorc International Editorial and Advisory Board Kreimir Bagi University of Zagreb, Croatia Lada Badurina University of Rijeka, Croatia Stjepan Bari Janus Panonius University, Pecuh, Hungary Nevenko Bartulin University of Split, Croatia Stjepan Blaetin - Janus Panonius University, Pecuh, Hungary Vinko Brei University of Zagreb, Croatia Ralph Bogart University of Toronto, Canada Ivan Bokovi - University of Split, Croatia Joko Boani - University of Split, Croatia Neven Budak - University of Zagreb, Croatia Luka Budak - Macquarie University, Australia Damion Buterin - Macquarie University, Australia Vesna Drapa University of Adelaide, Australia Dean Duda - University of Zagreb, Croatia Davor Duki - University of Zagreb, Croatia Vinko Grubii University of Waterloo, Canada Aleksandar Jakir - University of Split, Croatia

Zrinka Jelaska - University of Zagreb, Croatia Mislav Jei - University of Zagreb, Croatia Walter Lalich - Macquarie University, Australia Krystyna Pieniazek-Markovi Uniwersyitet Im. Adama Mickiewicza, Poland Ivana Prijatelj-Pavii - University of Split, Croatia Goran Rem University of Osijek, Croatia Diana Stolac - University of Rijeka, Croatia Boris kvorc- Macquarie University, Australia Boguslav Zielinski - Uniwersyitet Im. Adama Mickiewicza, Poland Sanja Zubi, University of Rijeka, Croatia Referees / Recenzenti Itvan Blaetin, University of Pecuh, Hungary Ralph Bogert, University of Toronto Ivan Bokovi, University of Split, Croatia Joko Boani, University of Split, Croatia Luka Budak, Macquarie University, Sydney Vinko Grubii, University of Waterloo, Canada Walter Lalich, Macquarie University, Sydney Silva Menari, Institut za migracije i narodnosti Zagreb, Croatia Helena Perii, University of Zadar, Croatia Boris kvorc, University of Split, Croatia Boguslaw Zielinski, University of Poznan, Poland Correspondence should be sent to / Pisite nam na sljedecu adresu Croatian Studies Review Croatian Studies Centre Faculty of Arts, Macquarie University Sydney, NSW, Australia 2109 or / ili asopis za hrvatske studije Centar za hrvatske studije u svijetu, Sveuilite u Splitu Hrvojeva 8, 21 000 Split, Hrvatska Layout and Print / Priprema i tisak Redak, Split To prospective contributors Articles submitted for publications should not exceed 10,000 words in lenght and review articles should be approximately 3,000 words. They should be submitted to following email addresses: croatianstudiescentre@ ffst.hr. Those wishing to send manuscripts for consideration should also include the hard copy of the article. Authors of a published article will receive two free copies of the Croatian Studies Review. All articles undergo a peer review process. Contributors are responsible for correct language usage in their respective article. Potencijalnim suradnicima Zaprimljeni radovi ne smiju prelaziti 10,000 rijei, a pregledni lanci i recenzije 3,000 rijei. Trebaju biti poslani na sljedeu e-mail adresu: croatianstudiescentre@ffst.hr. Svi koji predaju svoje lanke trebaju poslati i pisanu verziju. Autori iji lanci budu objavljeni dobit e dva besplatna primjerka asopisa za hrvatske studije. Svi lanci prolaze kroz proces recenzije. Suradnici su odgovorni za jezinu urednost svojih tekstova.

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

CONTENTS/SADRAJ
Articles from International Croatian Studies Conference Croatia and Croatian Language in the year 2020, Sydney, Australia, 23 28 February 2009 Referati s Meunarodnog znanstvenoga skupa Hrvatska i hrvatski jezik u 2020. godini, Sydney, Australija, 23.-28. veljae 2009. ILIJA D. UTALO.........................................................................................................................................................................................................................................7 The future of the Croatian community and identity in Australia Budunost hrvatske zajednice i hrvatskog identiteta u Australiji WALTER F. LALICH .......................................................................................................................................................................................................................... 31 The Croatian language in the expanding transnational space Hrvatski jezik u dinaminom transnacionalnom prostoru VAL COLIC-PEISKER..................................................................................................................................................................................................................... 53 The Croatian community in Australia in the early 21st century: a socio-cultural and demographic transition Hrvatska zajednica u Australiji na poetku 21. stoljea: socio-kulturalna i demografska tranzicija BORIS KVORC..................................................................................................................................................................................................................................... 69 Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari: dislocirani identitet, prianje zajednice, knjievnost i druge Hrvatske Multicultural approaches and multiculturalism in a postcolonial state of affairs: about dislocated identity, narrating the community, literature and the positioning the national others LIDIJA CVIKI, ZRINKA JELASKA, LADA KANAJET IMI...................................................................................... 113 Nasljedni govornici i njihova motivacija za uenje hrvatskoga jezika Heritage speakers and their motivation for learning Croatian REBEKA MESARI-ABI........................................................................................................................................................................................ 129 Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta u dravi New South Wales u Australiji The role of the Catholic Church in the preservation of Croatian identity in New South Wales, Australia SANJA ZUBI.................................................................................................................................................................................................................................. 141 Speech of Croatian emigrants in the overseas countries and countries of Western Europe: The level of research attained Istraenost govore hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama i zemljama zapadne Europe

CONTENTS/SADRAJ JOSIP LASI........................................................................................................................................................................................................................................... 163 Jezini identitet hrvatske iseljenike zajednice u ileu Language identity of the Croatian immigrant community in Chile DIANA STOLAC...................................................................................................................................................................................................................................173 The discrepancy between norms and usage Raskorak izmeu opisane norme i uzusa DINKA PASINI ..................................................................................................................................................................................................................................... 189 Kultura u nastavi hrvatskog kao stranog jezika Culture in lecturing Croatian as a foreign language HELENA BURI, VINKO GRUBII ................................................................................................................................................................. 201 Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi The online learning of Croatian at the University of Waterloo in Canada KATARINA LOZI KNEZOVI, GORDANA GALI KAKKONEN ............................................................................ 211 Odnos crkvenoslavenskog jezika i govornoga jezika u hrvatskome srednjovjekovlju The relation between Old Church Slavonic and the lingua vernacular in the Croatian Middle Ages Other refereed papers / Ostali prihvaeni radovi ANITA RUNJI-STOILOVA, ANAMARIJA PANDA ................................................................................................................... 229 Prilagodba anglizama u govoru hrvatskih televizijskih programa Adoption of Anglicisms in speech on Croatian TV networks MARIJANA ALUJEVI JUKI, TANJA BREAN ............................................................................................................................. 241 Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornika tijekom pisane produkcije na hrvatskom kao stranom jeziku The written production of students learning Croatian as a FL: examples of negative transfer from Italian ENI BULJUBAI........................................................................................................................................................................................................................... 252 Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog Stereotypes of foreigners in textbooks of Croatian as a second or foreign language at the beginners level JOSIPA KORLJAN ........................................................................................................................................................................................................................... 269 O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?) On licentia poetica (or, Excuse me, do they know how to speak Croatian?) NEBOJA LUJANOVI ............................................................................................................................................................................................................ 281 Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia From the destruction of identity to absurdity in the prose of Mlaki and Deulovi 4

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE


Volume 6, 2009-2010 Broj 6, 2009./2010.

Part one / prvi dio


refereed articles from the conference radovi sa znanstvenoga skupa

Croatia and Croatian Language in the year 2020 Hrvatska i hrvatski jezik u godini 2020.
INTERNATIONAL CROATIAN STUDIES CONFERENCE Macquarie University Sydney 23 28 February 2009

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The future of the Croatian community and identity in Australia


UDK: 314.18(94=163.42) 314.742(94=163.42)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Ilija D. utalo, Commonwealth Scientic and Industrial Research Organisation (CSIRO) and Curtin University of Technology, Australia

Summary
The Croatian community in Australia is in a state of demographic transition because it is adjusting to the establishment of Croatian sovereignty. The Croatian-born population in Australia is ageing and, consequently, during the next decade the number of Croatian-born in Australia will dramatically decrease. Previously, the Croatian community effort in Australia was focused on achieving Croatian independence, as well as establishing clubs, sporting venues and Catholic parishes throughout Australia. The focus now is on preserving the Croatian community and identity in Australia. There are also efforts at building links with Croatian institutions in Croatia. This article analyses the current status of the Croatian community in Australia and investigates what can be learnt from the experience of other Croatian communities in the diaspora. It argues that to ensure a strong Croatian community in Australia in the future the second and subsequent generations of Croatians will need to take a more active role in preserving the Croatian community and identity in Australia. This has already begun through second-generation Croatians taking a more active role in club activities. This article also recommends strategies to help preserve the Croatian community and identity in Australia beyond this generational transition.

Key words: Australian-Croatian, Croatian community, Australia, immigrants, identity, diaspora

Current status of the Croatian community in Australia


The Croatian community has well-established clubs, sporting venues and Catholic parishes throughout Australia. In recent years, several Croatian halls and soccer clubs have celebrated their 50th anniversary (Adelaide, Melbourne, Sydney, Geelong, Brisbane, Hobart, and Wodonga).1 There is strong community support at soccer tournaments,
1

Ivan Nimac, ime Duevi, Leonard Lozina, and Tony Nimac (2008). More Than The Game, 50 years of Sydney United, Sydney United Football Club, Edensor Park, NSW; Marina Brkic (2007). The History of the

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

folkloric events and festivals. Australian-Croatians are making important contributions in Australian society in sports, arts, business and politics.2 According to the 2006 Australian Census there are 50,993 Croatian-born in Australia and another 3,870 people of Croatian ancestry born in Bosnia and Herzegovina in Australia. There are in total 118,046 people of Croatian ancestry in Australia.3 When compared to other Croatian communities in English-speaking countries this is a signicant number, and especially so when the Croatian-born populations are compared worldwide. Although the United States has 401,208 people of Croatian ancestry, only 42,216 of these are born in Europe.4 Canada has 110,880 people of Croatian ancestry and New Zealand has 2,555.5 The United States has an older Croatian community than Australia and much can be learnt from the American-Croatian experience. The main demographic trend is the Croatian-born population in Australia is ageing, with the 2006 Australian Census indicating that 43% of the Croatian-born population are aged 60 years or older.6 The Croatian-born population will dramatically decrease in the next decade. There are four Croatian residential aged care facilities in Australia.7 Surprisingly, Victoria with 35.7% of the Croatian-born population in Australia has none. There are initiatives to build a Croatian residential aged care facility in Geelong, but the plans for one in Melbourne have been abandoned due to lack of funding.8 Some of the current community concerns are lower numbers of students at primary and secondary Croatian language schools, the nancial viability of some Croatian halls
Glenorchy Knights Soccer Club 1957-2007, Tasmania,; Jozo, Pavlovi (2007). AHD [Australsko Hrvatsko Drutvo (Australian Croatian Association)] Kardinal A. Stepinac Geelong Australia 50, 1957.-2007., AHD Kardinal A. Stepinac, Geelong. Ilija utalo (2004). Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and their Descendants, Wakeeld Press, Kent House, South Australia,. According to the 2006 Australian Census, 13.75% (7,010) of the Croatian-born population in Australia is of Eastern Orthodox faith and tends not to contribute to the Croatian community life in Australia. The overwhelming majority of these immigrants arrived after Croatian independence was recognised in 1992. In the 1996 Australian Census only 204 of the Croatian-born population in Australia were Serbian Orthodox. 2006 Australian Census Statistics, Australian Bureau of Statistics; 1996 Australian Census Statistics, Australian Bureau of Statistics. According to the 2000 United States Census there are 374,241 people of Croatian ancestry in the United States. The United States Census Bureau for 2005 estimates that there are 401,208 people of Croatian ancestry in the United States. U.S. Census Bureau, 2005 American Community Survey; U.S. Census Bureau, 2000 US Census. 2006 Canadian Census; 2006 New Zealand Census. 2006 Australian Census Statistics. The Croatian residential aged care facilities in Australia include Cardinal Stepinac Village in Sydney, Adria Village in Canberra, Villa Dalmacia Aged Care facility in Western Australia, and St Annas Hostel (Croatian, Ukrainian and Belarusian Aged Care) in Adelaide. Unless otherwise stated all notes from the interviews refered to in this article are in the authors possession. Interview in September 2009 with Jozo Pavlovi, a member of Geelongs Croatian residential aged care facility committee and former Victorian Multicultural Commissioner; Interview in September 2009 with Rev Mate Krianac, the Catholic priest at the Croatian parish in Clifton Hill, Melbourne. The Australian Croatian Community Services provide some government funded aged care assistance to Croatians in Melbourne and Geelong, but the number receiving this assistance is very low. In the early 1990s when ethno-specic government funding for residential aged care facilities was more readily available Croatians in Melbourne missed an opportunity for ethno-specic government funding assistance for a Croatian residential aged. The government policy on nancial assistance for residential aged care facilities has since changed making it very difcult to obtain funding. Interview on 2 October 2009 with Michael Parner Australian Croatian Community Services.

5 6 7

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

and other venues and the low number of second generation Croatian attendees at some Croatian Catholic parishes in Australia.

Croatian language in Australia


In 2009 the Croatian community celebrated the 30th anniversary of the recognition of the Croatian language in Australia. The 2006 Australian Census revealed there are 63,611 Croatian-speakers in Australia and Croatian is the eleventh most widely spoken language other than English in Australia. However the number of Croatian-speakers is decreasing.9 There are Croatian language studies at Macquarie University (Sydney) and Holy Family primary school in Geelong teaches Croatian as part of its normal curriculum. Croatian was introduced at tertiary level at Macquarie University in Sydney in 1983. The number of Croatian language students at Macquarie University is still strong at 132 students in 2009, while some other Slavic languages are no longer taught there or are being phased out. The continued success of the Croatian language at Macquarie University is partly due to the recent nancial assistance from the Croatian Government and support from the Croatian Studies Foundation in Australia which is based in Sydney.10 Prizes, scholarships and exchange programs (including the possibility of a semester in Croatia during the degree) are added incentives for students to study Croatian at Macquarie University.11 Croatian language studies at the Department of International Studies, Faculty of Arts at Macquarie University has strong ties with Croatian universities of Zagreb, Split, and Zadar. Croatian Studies at Macquarie University have ties with the University of Waterloo in Canada which also began teaching Croatian language prior to Croatian independence.12 Maintaining Croatian at Macquarie University is important to help preserve the Croatian language in Australia and one of the important symbols of Croatian language recognition in Australia. The number of primary and secondary Croatian language students in Australia is decreasing, partly due to the demographic shift with most students now being third generation Australian-Croatians. The Association of Croatian Language Teachers of
9

10

11

12

According to the 2006 Australian Census the most common languages in Australia other than English in rank order are Italian (316,894), Greek (252,216), Cantonese (244,557), Arabic (243,672), Mandarin (220,597), Vietnamese (194,863), Spanish (97,996), German (75,625), Hindi (70,005), Macedonian (67,833) and Croatian (63,611). Between the 2001 and 2006 Australian Census there was a 6% decrease in Croatian-speakers in Australia. 2006 Australian Census Statistics; 2001 Australian Census Statistics. Of the seven Slavic languages (Croatian, Polish, Serbian, Macedonian, Slovenian, Ukrainian and Russian) introduced to the Department of International Studies, Faculty of Arts at Macquarie University in the early and mid-1980s most have been discontinued or are being phased out due to low enrolments, lack of nancing and lack of community support. Only the Croatian, Polish and Russian Departments are still doing well. Interview in September 2009 with Luka Budak Head, Croatian Studies Centre, Macquarie University. The Croatian Studies Foundation is perceived as Sydney-centric. The Narona/Family M & A Vidovic Prize is awarded for prociency in Croatian in the degree of Bachelor or the Diploma of Languages at Macquarie University. Narona Homes, ofcial website http://www.naronahomes.com.au/company.html accessed September 2009. Ana Ganza (1994). Croatian School in Southern Ontario, Unknown Journey, A History of Croatians i Canada, (ed. Marin Sopta and Gabriele Scardellato) Polyphony, Vol. 14, Multicultural History Society of Ontario, Ontario,. pp. 107-115. (113 p.).

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

Victoria puts considerable effort to counter this decrease to preserve the Croatian language through writing competitions (at both primary and secondary levels), poetry competitions, top score awards and ceremonies, and Year 12 graduation ceremonies. For example, the Association organises the annual Tomislav Starevi Croatian writing competition which is sponsored by the Croatian Herald (Hrvatski Vjesnik).13 However, this writing competition is only open to Victoria-based students. Holy Family Primary School in Bell Park in Geelong remains the only primary school in Australia that has Croatian as part of its normal curriculum. It is imperative that Croatian is maintained at this school, especially since half the students at Holy Family Primary School have Croatian ancestry and 16.1% of the population in Bell Park are Croatian-speakers, which is one of the highest concentrations of Croatian-speakers in Australia.14 To maintain Croatian at Holy Family Primary School in Bell Park will require continued representations and lobbying to the school principal and local parliamentarians to ensure the school principal does not replace Croatian with another language at this primary school as was done in the other two primary schools in Geelong where Croatian was previously taught as part of the normal curriculum. Recognising the need to publicise their concerns and obtain assistance for teaching Croatian, in 2007 a ve-member delegation (comprising two principals, two Croatian language teachers and a parish priest) from Victoria funded their own visit to Croatia to establish links with the Croatian Ministry of Science, Education and Sport.15 As a result of this visit the Croatian Government has approved the appointment of a full-time Croatian language teacher from Croatia to Victoria for 2010.16 In 2009 the Croatian Government also sent books and teaching materials to Victoria; Croatian language workshops by the Croatian Heritage Foundation were well received throughout Australia. These Croatian language workshops are novel in that they are organised through Croatian Government funding and some outcomes from the workshops include increased interest from both
13

14

15

16

The Tomislav Starcevic Croatian writing competition is named in honour of the deceased former editor of the Croatian Herald. Some clubs in Australia have sponsored Croatian language school prizes, for example, the Australian Croatian Association National Hall Kardinal Stepinac in Geelong. At Holy Family primary school 158 of the 297 students learn Croatian. Previously there were two other primary schools (Norlane West Primary School and Bell Park North Primary School) in Geelong that taught Croatian as part of their normal curriculum. Bell Park North Primary School only ceased teaching Croatian in 2008. Several years ago there were steps to establish a Croatian primary school in Melbourne adjacent to the Croatian Catholic church in Sunshine along the lines of existing private Greek and Jewish primary schools in Australia, but this failed due to the land being contaminated and so it was unsuitable for a school. The costs of removing the contaminated land made the project prohibitive. 2006 Australian Census Statistics; Interview in September 2009 with Katica Perinac, the President of the Association of Croatian Language Teachers of Victoria. Members of the delegation to Croatia included the principal of Holy Family Primary School, Brian Everett, the parish priest at Holy Family, Rev. Gerard Keith, the President of the Association of Croatian Teachers of Victoria and Croatian teacher, Katica Perinac, the Principal of the Victorian School of Languages, Frank Merlino, and teacher of Croatian Lili Cvetkovic. Their goal was the appointment of a Croatian teacher to assist in schools in Victoria, to provide professional development for teachers of Croatian and to make available appropriate Croatian textbooks. Interview in September 2009 with Katica Perinac. The Croatian language teacher will spend 40% of his/her time at Holy Family primary school, 40% at the Victorian School of Languages, and 20% developing a correspondence course for Year 12. Interview in September 2009 with Katica Perinac.

10

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

students and teachers, and the improved quality of Croatian language teaching. Examples such as these show that the Croatian community in Australia would greatly benet from continued support from the Croatian Government to ensure quality of service delivery and to preserve the Croatian language in Australia. Croatian language enrolments in Year 12 in Australia have dramatically decreased in recent years, from 153 in 2004 to 50 in 2008.17 Victoria is clearly the leader in terms of students graduating in the Croatian language at Year 12 in Australia, with 80% of the total coming from Victoria. Table 1 shows the enrolments of Croatian in Year 12 in Victorian schools and its rank when compared to other languages taught in Year 12. The low number of Croatian enrolments in Year 12 in New South Wales (NSW) may be attributed to the complacency of the Croatian community in that state. It is not due to a decline in community numbers since the folkloric groups in NSW are thriving with over 500 folklore performers.18 There is an opportunity for the NSW Croatian teachers and Croatian community in NSW to learn and share experiences from the active Association of Croatian Language Teachers of Victoria to address this decline in enrolments. The proximity the Croatian Studies Foundation should also assist in initiatives to increase the number of Croatian enrolments in Year 12 in NSW as these are potential future students of Croatian at Macquarie University.
Table 1: Enrolments of Croatian language in Year 12 in Victorian schools and its rank when compared to other languages taught in Year 12.19 Year Enrolments Rank (compared to other languages) Year Enrolments Rank (compared to other languages)

1984 1985 1986 1987 1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996

77 86 113 124 135 133 125 140 128 119 130 99 136

9th 7th 9th 9th 9th 10th 10th 7th 10th 9th 12th 13th 13th

1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008

126 130 120 111 94 102 91 117 79 63 42 40

13th 14th 15th 17th 18th 19th 19th 17th 22nd 23rd 23rd 25th

According to the Association of Croatian Language Teachers of Victoria currently the exams for Croatian at Year 12 are too difcult for third generation Croatians and this is a disincentive to potential students. The Croatian language teachers who set the exams have not taken account of the demographic shift and that Croatian should now be taught
17 18

19

Victorian School of Languages, 2009. Information supplied by Frank Merlino the Principal of the Victorian School of Languages on 24 August 2009. Interview in December 2009 with Ivica Karamati, the President of the Association of Croatian Folkloric Groups in NSW From 1975 to 1983, Croatian was not recognised as a separate language at Year 12 in Victoria. Students wanting to study Croatian at Year 12 were thus forced to study Serbo-Croatian. Over two-thirds of students studying Serbo-Croatian at Year 12 prior to 1984 were in fact of Croatian background. Croatian Language and Culture was rst introduced at Year 12 in Victorian schools in 1984 and continued until 1992 when it became known as Croatian. In 2006 Bosnian was introduced into Year 12 which consequently decreased 8

11

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

as a second or foreign language. The Croatian exams should be at the same standard as all the other languages taught in Australia (for example, Italian, French, and Japanese) to encourage students to continue to study Croatian at Year 12. This problem can be rectied by the Association of Croatian Language Teachers of Victoria and Croatian community representatives working more closely with the Croatian language teachers setting the exams to determine an appropriate standard.20 In the United States the Croatian Fraternal Union of America, which was established in 1894, has been providing scholarships for 51 years to assist students of Croatian ancestry in North America to study. The individual scholarships are named after the donor or association.21 There exist other similar scholarships in North America including the Croatian Scholarship Fund and the United Croats of Canada, King Tomislav Branch, Scholarship and Bursary Fund.22 These examples suggest that with the ageing Croatian population in Australia there is an opportunity for scholarships and endowment funds to assist students of Croatian ancestry in Australia to study, especially to study Croatian. Scholarships have already begun in Australia with the Australian Croatian Sporting and Social Club of Launceston Scholarship at the University of Tasmania, for example.23 However, there is a clear opportunity to increase the number of scholarships in Australia. From the example of the Association of Croatian Language Teachers of Victoria it is evident that there should also be more promotion of the vocational advantages of learning Croatian. Students should be encouraged to study Croatian, and parents should be encouraged to send their children to Croatian schools. This could be achieved through more advertising and better Web presence detailing the advantages of learning Croatian, more Croatian language prizes, scholarships, and exchange programs.

Croatian clubs, associations and venues


Croatian clubs and venues are more than just meeting places. They are venues where one can enjoy Croatian food, language, culture, music, and sports. These venues
20

21

22

23

The conference Croatia and Croatian language in the Year 2020 held at Macquarie University in Sydney in February 2009 highlighted a lack of collaboration between Croatian school teachers in different states. However, during the conference networks were formed to address this. The issue of Year 12 exams of Croatian being too difcult for third generation Australian-Croatians was also raised. nterview in September 2009 with Katica Perinac. In January 2010 a meeting of 17 Croatian languages teachers from primary and secondary schools in Melbourne, Sydney, Canberra and Adelaide was held in Adelaide to improve collaboration to help maintain the Croatian language in Australia. In 2008 the Croatian Fraternal Union awarded 272 scholarships. 110th Anniversary Celebration of the Croatian Fraternal Union of America 1894 to 2004, Croatian Fraternal Union of America, Pittsburgh, 2004, pp. 15, 20; Ivan izmi, History of the Croatian Fraternal Union of America 1894-1994, Golden Marketing, Zagreb, 1994; The Croatian Fraternal Union, ofcial website http://www.croatianfraternalunion.org/ assessed 20 July 2009. Croatian Scholarship Fund, ofcial website, http://www.croatianscholarship.org/ accessed 28 September 2009; United Croats of Canada, King Tomislav Branch, Scholarship and Bursary Fund (Croatian Cultural Centre), ofcial website, http://www.croatiancentre.com/sholarships.htm accessed 17 February 2009. The Australian Croatian Sporting and Social Club of Launceston Scholarship funds were made available by the Croatian Club committee when the club closed in 2004. It is available to a student of Croatian origin and who is preferrably a Tasmanian resident. University of Tasmania, ofcial website http://www.studentcentre.utas.edu.au/scholarships/AwardDetails.aspx?AwardId=166 accessed 4 September 2009.

12

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

are also community assets, with the community having spent considerable time and money building Croatian halls. Currently, the Croatian community in Australia owns 43 halls and sporting venues.24 Since the late 1990s some clubs and associations have found the transition to become less politically orientated difcult and must now compete with mainstream Australian recreational facilities. The achievement of the goal of Croatian independence and recognition in 1992 promoted the need for this transition. The Australian-born generations are also less interested in Croatian politics now that Croatia is independent and democratic. The issue of boycotting by some members of clubs when images of Croatian politicians (for example, Dr Ante Paveli) were moved from halls to more private rooms in established clubs has been problematic.25 Most clubs have been renovated to satisfy the expectations of higher quality facilities. Croatian clubs and venues are not just buildings but symbols. In future there will be consolidation of clubs where necessary. However, efforts must be made to preserve club venues, as they can become self-sufcient. Some Croatian clubs in the United States only have a Croatian event every few months, but still remain symbols highlighting a continuous Croatian presence over many years. Provided there are no threats on Croatias sovereignty, Croatian clubs will become less politically orientated as was the case in the United States. The current merger of the King Tomislav Croatian club and Jadran Hajduk club is truly a historic event in the process of preserving the Croatian community in Sydney. The combined membership of these two clubs and the approximately $5.5 million expected in revenue from the sale of the Jadran Hajduk club facilities in St Johns Park should help upgrade facilities at King Tomislav and ensure the nancial stability of the enlarged club. These two clubs, which are only 2.2 kilometres apart, were politically opposed before Croatian independence. The merging of the clubs shows that there is a great potential for co-operation and consolidation on a wider scale in future to preserve the community.26 On a smaller scale the Australian Croatian Association clubs in Melbourne and Geelong have supported Australian Croatian Association clubs in Morwell and Canberra by attending their anniversary celebrations. Victorian clubs have also nancially assisted struggling Croatian clubs interstate, for example, the Australian Croatian Association club in Melbourne has nancially assisted the Croatian Sports Centre in the Gold Coast.27
24 25

26

27

Ilija utalo (2004). Croatians in Australia, pp. 267-268. Dr Ante Paveli was the leader of the Ustasha (Ustaa) and the Independant State of Croatia (which collaborated with Germany and Italy) during Second World War. The issue of boycotting is problematic as it takes away business from the Croatian clubs and is a source of tension within the community. Many within the Croatian community in Australia would prefer if the images of Dr Paveli were moved to more private rooms in the remaining clubs. Drapa further discusses how the issue of the presence of images of Dr Ante Paveli in Croatian clubs is a source of tension among its members. Vesna Drapa (2004/2005). Perceptions of Post-World II Croatian Immigrants: The South Australian Case, Croatian Studies Review, Macquarie University, Sydney, Vol. 3-4, pp. 27-39 (31, 38). The Hajduk Wanderers soccer team from the beginning of the 2010 season will also be at King Tomislav Croatian club. When the Australian Croatian Assocation club in Morningside Brisbane sold its premises for approximately $700,000 half of the proceeds were donated to the Croatian Sports Centre in the Gold Coast and the remaining half were donated to the Croatian Community Centre in Rocklea Brisbane.

13

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

The Catholic Church


The Catholic Church within the Croatian community has promoted and preserved the Croatian identity in Australia. It has provided for the spiritual needs, while also maintaining Croatian language, culture and welfare. There are 14 Croatian Catholic parishes or centres in Australia, while the United States has 33 and Canada has 19.28 Croatian priests have been in Australia from the 1950s: the rst parish was established in 1963 and the rst Catholic Church was built by the Croatian community in Australia in 1983. Croatian nuns still actively serve Croatian communities in Sydney and Adelaide. Croatian parishes were established earlier in other English speaking countries such as the United States, Canada and New Zealand. The rst Catholic Church was built by the Croatian community in the United States in 1894, in Canada in 1950, and in New Zealand in the 1930s.29 This comparison is meaningful in that it highlights that the Croatian parishes in Australia can learn from the experience of the older and more numerous Croatian parishes in North America. Today, the Croatian Catholic parishes throughout Australia greatly vary in the number of attendees they attract. Some Croatian parishes have dwindling numbers of Australianborn attendees. However, this follows the general trend among many churches in Australia of a decrease in attendance. This is not a specic Croatian problem, but the key difference is Croatian parishes are important in preserving the Croatian identity in Australia. Croatian parishes in the United States and Canada celebrate anniversaries of each parishs establishment and produce accompanying Church anniversary booklets.30 In Australia most Croatian parishes already celebrate parish name days. St Annes (Sv. Ana) in Perth and St Anthonys (Sv. Ante) in Geelong are just two examples.31 Based on the proven success of longevity of Croatian parishes in North America and multiple generations attending the Croatian parish anniversary celebrations, it would seem that celebrating church anniversaries is an opportunity to attract multiple generations as well as nonCroatians to anniversary masses and other celebratory events. Pre-marriage classes have been a way to attract second generation Australian-Croatian couples into the Croatian parishes. It is important that associated halls and buildings continue to be used by the Croatian community. In the United States the Croatian Franciscans established the Croatian Ethnic Institute which collects and preserves Croatian heritage in North America. It has a library, an archive, a museum, an educational centre and a bookstore. Taking this example, Croatian parishes in Australia could work together to establish better archives and gather materials documenting local Church history and websites preserving and celebrating the past.32
Interview in 31 December 2009 with Ante Juri, the President of the Australian Croatian Association club in Melbourne. Ilija utalo (2004). Croatians in Australia, pp. 80-81, 219. Ante Klari (2004). History of the Croatian Catholic Mission in Auckland, New Zealand (1904-2004), The Croatian Catholic Mission, Auckland,. oming Home 2: Dream and Reality, Croatian Almanac 2006, Vraanje Kui 2: San i Stvarnost, Hrvatski kalendar 2006, Croatian Franciscan Publications and Croatian Ethnic Institute, Chicago, 2006. Sv Ante is the name used by the Croatian community for Holy Family Catholic Church in Bell Park, Geelong. Some Croatian parishes in Australia have their own libraries but with limited access.

28 29 30

31 32

14

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Mass in English is common in Croatian parishes in the United States and Canada. They either produce their weekly parish bulletins in both English and Croatian or just in English.33 This example would suggest that to survive into the future and to get the second and third generations involved, Croatian parishes in Australia may need to have mass in English as well as in Croatian. It would also be benecial to summarise Croatian saints and festivals in bilingual brochures. To cater to the second and third generation Australian-Croatians, recent books on the Croatian parish Church history and building have been bilingual.34 Croatian priests in Australia anticipate that replacement priests will no longer be sent from Croatia due to a shortage of priests.35 Hence, the Croatian parishes need to plan for what will happen when the current Croatian priests within the Croatian parishes in Australia die. Some strategies include nurturing future priests or laypeople from within the Croatian community or attracting existing priests of Croatian ancestry who work in non-Croatian parishes in Australia. However, due to a general shortage of Catholic priests in Australia, attracting existing priests of Croatian ancestry who work in nonCroatian parishes (for example, in Melbourne there are two and another two studying to become priests in seminaries)36 will require considerable lobbying to the Catholic Church in Australia to attain their permission.

Sport
The Croatian community in Australia is renowned for its sporting success. Sport was previously the chief means of promoting the Croatian name in Australia. From the 1950s to 1992 there have been over 50 soccer clubs in Australia with Croatian names or with the clubs often being called Croatia. Croatians in Australia have been highly successful in soccer at the national and international levels. Melbourne Knights (formerly Melbourne Croatia) won two National Soccer League grand nals in the 1990s. Sydney United (formerly Sydney Croatia) has also enjoyed success in the National Soccer League. These two Croatian community-backed clubs were in seven of the ten National Soccer League grand nals in the 1990s.37 Croatians in Australia have had more success in soccer than Croatians in United States, Canada or New Zealand.38
Croatian Ethnic Institute, ofcial website, http://www.croatian-institute.org/ accessed 6 December 2009; Coming Home 2: Dream and Reality. Having mass in only English may make the Croatian Catholic parishes in Australia more prone to mergers with nearby Catholic churches as they would no longer be differentiated. Interview in September 2009 with Rev Mate Krianac; Coming Home 2: Dream and Reality. Ivo Tadi (2008). Hrvatski Katoliki Centar, Wollongong, Marija Kraljica Hrvata, Pria o hrvatskim ljudima, jednoj crkvi i uvanju batine, Croatian Catholic Centre, Wollongong, Mary Queen of Croatians, A story about the Croatian people, one church and protection of heritage, Wollongong-Zagreb, 2007; An Oasis of Sanctity and Light, Oaza svetosti i svjetlosti, (editorial board Kruno Martinac, Petar Barii, Ante Barii, Fedor Vuemilovi, eljko Mari), Croatian Catholic Mission, Hrvatska katolika misija. Zagreb: kolska knjiga. Interview in September 2009 with Rev Mate Krianac. Interview in September 2009 with Rev Mate Krianac. Ilija utalo (2004). Croatians in Australia, pp. 224-226. The naming of soccer clubs as Croatia has occurred throughout the Croatian diaspora. Sopta showed there are at least 68 cities outside Croatia and Bosnia Herzegovina where there were soccer clubs named Croatia of which 12 of these were in Australia. Marin Sopta, Sveto Ime Croatia [Holy Name Croatia], Hrvatske matice iseljenika, Udruga Hrvatska Dijaspora i Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 2008. However, Toronto Metro-Croatia won the North American Soccer Championship in 1976.

33

34

35 36 37

38

15

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

The 35th Annual Australian and New Zealand Croatian soccer tournament held in Adelaide in 2009 had 39 club teams registered. North American Croatians have been running similar soccer tournaments since 1964 but have fewer clubs registered in their tournaments.39 A highlight of the Annual Australian and New Zealand Croatian soccer tournaments is the Miss Croatia Australia Gala Ball and pageant where Miss Croatia is selected from all the Miss Croatians from all the Croatian community soccer clubs in Australia. Miss Croatia is important in that it focuses on female involvement, but it is also important from a fundraising perspective. Female Croatian community soccer teams are increasing in number in Australia. Based on the proven success of these tournaments, the Croatian community should continue the annual soccer tournaments in the future as they help form and maintain ties between Croatian communities across Australia. The annual Feta or Croatian Food and Wine Festival in Adelaide has been extremely successful and attracts non-Croatian attendees. Additional promotion comes from having sporting stars (Australian Rules football and soccer) of Croatian ancestry at the festival and Croatian folkloric groups performing. Croatian communities in other states could hold similar events. It is reasonable to suggest they would benet from asking the Feta organisers to mentor them and share their experience and knowledge on how to hold such a successful event.40 Similarly, North Geelong Soccer Club offered to share with other smaller Croatian community soccer clubs their knowledge and experience in running a nancially protable and highly successful Australian and New Zealand Croatian soccer tournament in 2008. Success on the eld by the Croatian national soccer team and players of Croatian ancestry in the Australian national soccer team (the Socceroos) helps draw supporters and players to Croatian community clubs in Australia. In the 2006 World Cup seven of the players in the Socceroos team were of Croatian ancestry.41 Interestingly, three of the players on the Croatian National side were Croatians from Australia who grew up playing in Croatian community soccer clubs in Australia.42 Croatian soccer success (and the
Marin Sopta, History of Toronto Metros Croatia, Unknown Journey, A History of Croatians in Canada, (ed. Marin Sopta and Gabriele Scardellato) Polyphony, Vol. 14, Multicultural History Society of Ontario, Ontario, 1994. pp. 135-144. Ivan izmi, Marin Sopta, and Vlado aki, Iseljena Hrvatska [Emigration Croatia], Golden Marketing - Tehnika knjiga, Zagreb, 2005. p. 114; 35th Croatian Soccer Tournament Adelaide 2009 Souvenir Program, 2009, Adelaide Croatia Soccer Club, 2009. The Feta is held at the Croatian Sports Centre SA, Gepps Cross, Adelaide. Some well-known sporting personalities whose attendance was used to promote the event include Australian Rules footballers Ivan Mari, Steven Salopek and Alan Didak, and A-League soccer players Eugene Galekovi and Mark Rudan. Feta, ofcial website, http://www.croatianfesta.org.au/about-festa.php accessed 20 November 2009. In Melbourne there is the annual Croktoberfest which hosts bands and DJs, folkloric groups, and childrens activities. The organisers the Melbourne Croatian Social Club donate part of the Croktoberfest proceeds to the Starlight Childrens Foundation assisting improving the quality of life for children suffering chronic or life threatening illness. Croktoberfest, ofcial website: http://www.croktoberfest.com.au/ accessed 6 October 2009; The Croatian Herald (New Generation Supplement), 29 Oct. 2009 p. 1. The seven players of Croatian ancestry who played for the Socceroos in the 2006 World Cup were Marco Bresciano, Ante ovi, Jason ulina, eljko Kalac, Tony Popovi, Josip Skoko, and Mark Viduka. The three players who played for the Croatian National team in the 2006 World Cup from Australia were Josip (Joey) Didulica, Ante (Anthony) eri and Josip imuni. Dinamo Zagreb has been establishing nation wide soccer clinics called Dinamo academy in Australia with coaching expertise from Croatia. In 2009 they were held in Melbourne, but in 2010 the Dinamo academy will be held in Sydney, Canberra, Hobart and Geelong.

39

40

41

42

16

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

success of Croatians in other sports such as tennis and basketball) promotes the idea that Croatia is also a sporting nation to mainstream Australia. The two major Croatian soccer clubs in Australia (Melbourne Knights and Sydney United) have survived for over half a century, but there is growing concern about the decrease in the number of their supporters at matches in recent years. The decrease in number of supporters is partly due to the Australian Soccer Federation ban in 1992 on using ethnic names such as Croatia at all levels of soccer which was a deterrent for some within the Croatian community to continue to support the clubs. Hooliganism and crowd violence may deter family-orientated supporters from attending and may deter non-Croatians from supporting these otherwise successful clubs. In 2009 the Annual Australian and New Zealand Croatian soccer tournament introduced a player and spectator code of behaviour to stamp out hooliganism. The Croatian Soccer Federation of Australia and New Zealand that oversees the annual soccer tournaments are committed to punish unacceptable behaviour, and the code of behaviour eliminated hooliganism from the tournament. The success of this strategy indicates that similar codes should be implemented by other Croatian community soccer clubs. Notwithstanding their love of soccer, Croatians in Australia are passionate about other sports. The 12th Annual Auscro golf tournament is thriving and uniting AustralianCroatian golfers throughout Australia, and is following the United States trend where Croatians have had their 56th annual golf tournament.43 Croatians in Australia also have lawn bowls, bocce, volleyball, basketball, netball and football teams which help maintain ties with other Croatians and the Croatian community. Croatian individuals are also having success in Australian Rules football, cricket, and rugby. The Croatian community has an opportunity to capitalise on the success of current and former sportsmen and women to keep descendants coming to Croatian clubs and halls. Former stars can give back to clubs through assistance and attendance at club events. Visits from Croatian players from Croatia (for example water-polo players in 2008) to the Croatian clubs in Australia also attract the descendants to these events.

Women
The contribution of women to the Croatian community cannot be overlooked. As we saw earlier, the Miss Croatia Australia Gala Ball pageant and female soccer teams are highlights of the annual Australian and New Zealand Croatian soccer tournaments but do not reect the density and range of womens contributions to the success of Croatian community structures. Women have been instrumental in fundraising and aid projects (especially during Croatias War for Independence), fundraising for local charities, and volunteering in Croatian organisations and clubs. They are also leaders in many areas including the management of Croatian language schools and folkloric groups.44 The
43 44

110th Anniversary Celebration of the Croatian Fraternal Union of America 1894 to 2004, p. 51. There were eight Croatian female soccer teams competing at the 35th Annual Australian and New Zealand Croatian soccer tournament in 2009. Vesna Drapa, Active citizenship in multicultural Australia: The Croatian experience, Humanities Research Vol XV. No. 1. 2009, pp. 59-73. (65-66); utalo, Croatians in Australia, pp. 217-218; 35th Croatian Soccer

17

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

annual Croatian Fashion Parade charity fundraising event at the Croatian hall Kardinal Stepinac in Geelong shows another aspect of Croatian community life in Australia. The 2009 event featured former Miss Universe Australia Laura Dundovi as well as a number of fashion designers of Croatian ancestry from across Australia. All proceeds of the event were donated to a charity assisting youth with cancer.45

Folkloric groups
There is a long history of Croatian folkloric groups in Australia: Sydney-based Koleda has celebrated 41 years and Geelong-based Lado has celebrated 37 years of continuous activity. There are currently 24 Croatian community folkloric groups in Australia.46 Some folkloric groups will merge in future because of changing demographics. For example, Sydney currently has eight folkloric groups and it is expected that certain groups will merge in future, especially considering some share the same halls. The visits of folkloric groups to and from Croatia are highly benecial in improving the quality of folkloric groups in Australia and should continue where possible. Croatian folkloric groups from Australia have toured Croatia and periodically perform at the akovaki Vezovi folkloric festival. In 2005 the renowned Lado professional folkloric group from Croatia toured Australia as have others. Folkloric dance and music are clearly appealing to Croatians and non-Croatians. Croatian folkloric groups in Australia perform at mainstream festivals and multicultural events, as well as at Croatian community festivals and events. They show another aspect of Croatian culture and should be encouraged wherever possible given their popularity. In 2008 there was a generational shift in the leadership of the Croatian folkloric groups in NSW and the Association of Croatian Folkloric Groups in NSW (which represents 9 folkloric groups from NSW and one from Canberra) where the average age of the leadership dropped dramatically. Accompanying the generational shift is an injection of new energy and enthusiasm. For example, in 2008 the Association of Croatian Folkloric Groups in NSW organised their rst Croatian Childrens Folkloric festival for 5 to 11 year olds.47 In April 2010 there will be Croatian folkloric seminars in Sydney organised by the Association of Croatian Folkloric Groups in NSW in collaboration with the Croatian Consul General in Sydney where folkloric instructors from Croatia will come to give seminars and lessons to some students and teachers from all the Croatian folkloric groups across Australia and New Zealand. The Association of Croatian Folkloric Groups in NSW future focus will be on improving the quality of teachers locally and across Australia.48 Although there are some combined Croatian folkloric events in Australia there is no annual national festival that includes most of the Croatian folkloric groups in Australia.
45

46 47 48

Tournament Adelaide 2009 Souvenir Program. The Croatian Fashion Parade was organised by the Croatian Cultural Association. The Croatian Herald (New Generation Supplement), 15 Oct. 2009 p. 1; CroExpress, 15 Oct. 2009 p. 3. Ilija utalo (2004). Croatians in Australia, p. 217. Interview in September 2009 with Ivica Karamati. There already have been conrmed 60 folkloric performers and 30 musicians from 20 Croatian folkloric groups in Australia and New Zealand for the Croatian folkloric seminars to be held in Sydney in April 2010. Interview in September and December 2009 with Ivica Karamati

18

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The Association of Croatian Folkloric Groups in NSW currently has a biannual festival. In Victoria there was the annual Victorian Folklore Festival from 2005 to 2007 organised by the Croatian Democratic Union Youth, but now Croatian folkloric groups in Victoria organise some combined events. Another example includes the 2009 Croatian folkloric festival in Brisbane that attracted folkloric groups from Brisbane, the Gold Coast, Sydney and Melbourne.49 Annual or biannual national folkloric festivals should be introduced, or at least considered, as they have been highly successful overseas in helping maintain Croatian identity and Croatian folkloric quality. For example, in 2009 in the United States the Croatian community had its 43rd annual Junior Tamburitza Festival organised by the Croatian Fraternal Union. In 2009 in the 35th Canadian-Croatian Folklore Festival for Eastern Canada took place in Brompton and the 32nd Canadian-Croatian Folklore Festival for Western Canada took place in Calgary. Accompanying these events booklets are produced with each folkloric groups photographs and history to help preserve memories.50

Croatian independence and recognition


Croatian independence and recognition has brought with it more opportunities to establish links between Australia and Croatia. Visits to Croatia by sporting and folkloric groups are now positively encouraged. Prior to Croatian independence such exchanges were viewed negatively as examples of implied acceptance of the Yugoslav regime. Hence, Croatians in Australia previously missed out on the benets, such as collaborations and improved sporting and folkloric quality, associated with these visits. Similarly, prior to Croatian independence the overwhelming majority of Croatians in Australia also missed out on having collaboration opportunities, support and formal ties with governmentfunded institutions in Croatia. There are now stronger ties with the Croatian Government and institutions in Croatia. People of Croatian ancestry living in Australia have the right to apply for Croatian citizenship and subsequently have the right to vote in Croatian elections and apply for a Croatian passport. The Croatian Heritage Foundation (Hrvatska Matica Iseljenika) helps form ties between Australia and Croatia through language schools, folkloric schools, Eco-Heritage Taskforce projects in Croatia, a monthly magazine and an annual almanac. The Croatian Heritage Foundation is also establishing Croatian language courses via the internet which will specically give people another means of learning Croatian in Australia. Universities in Croatia (Zagreb and Split) run Croatian language schools targeting the Croatian diaspora. For example, the University of Zagreb and the Croatian Heritage Foundation run the annual University School of Croatian Language and Culture. Similarly, the Croatian International Studies Centre based at the University of Split has the annual Summer School of Croatian Language and Culture. Students from Australia typically attend either of these schools.
49 50

The Croatian Herald (New Generation Supplement), 5 Nov. 2009 p. 3. eljka, Lei, Svetkovina hrvatske rijei i folkorna, Matica, June 2009. pp. 8-9. Mirela Garma-Sumera, Folklorna feta u Calgaryju, Matica, June 2009. p. 49. Croatian Fraternal Union, ofcial website, http://www.croatianfraternalunion.org/jrsites.htm accessed 21 December 2009; Croatian Canadian Folklore Federation West, ofcial website, http://www.ccffw.com/ accessed 21 December 2009.

19

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

There are links with sporting activities in Croatia. An initiative since Croatian independence organised by the Croatian World Congress is the Croatian World Games in Zadar which gives an opportunity for Croatians from Australia to compete with Croatians from around the world in Croatia. The forming of teams, qualiers and fundraising events in Australia also helps establish ties within the Croatian community in Australia. Interestingly, Dean Lukin the Australian 1984 Olympic weightlifting gold medallist is promoting the Croatian World Games qualifying tournaments in Australia by being the face of the Croatian World Games in Australia.51 Cricket and Australian Rules football teams are now established in Croatia. They were primarily started by Australian-Croatian returnees who left Australia once Croatia attained its independence. There are now four cricket teams and two Australian Rules football teams in Croatia. The Croatian national Australian Rules football team is Croatian Knights and Croatia hosted the 2009 Australian Rules football EU Cup in Samobor near Zagreb.52 The establishment of Croatian national teams in these sports gives some Australian-Croatians the opportunity to play sport at an international level for Croatia. Before Croatian independence, the Croatian community in Australia generally missed out on ethno-specic government funding because Croatians were not recorded separately as Croatian-born or Croatian-speakers in the Australian Census. Many government departments used the Australian Census as a guide when allocating funding to individual migrant groups. Croatians are now ofcially recognised as a separate group and have Australian Census gures to conrm their numbers. The Croatian community in Australia has an opportunity to capitalise on ethno-specic and general government funding opportunities in Australia while they still have reasonably high Croatian-born and Croatian-speaker populations. Independence has also brought with it unexpected assimilation. Some key members of the Croatian community have returned to Croatia. However, the number of returnees was low and certainly not as high as expected. Some of the older members of the Croatian community in Australia were drained by their humanitarian aid efforts during the recent war. Complacency has also set in since Croatia has been recognised. There seems to be less urgency about preserving Croatian identity now that Croatia is independent. Anecdotal evidence suggests a common sentiment is why learn Croatian in Australia when our children can learn Croatian, if desired, when they visit Croatia? Many post1991 Croatian immigrants to Australia are not active in Croatian community groups, the exception being some Croatian refugees from Bosnia and Herzegovina. Drapa (2009) argues that one of the reasons these recent Croatian arrivals are less likely to be involved in Croatian community activities is that they have not been schooled in a culture of active citizenship and voluntarism and equate voluntarism with unpaid work.53
51

52

53

Interview in September 2009 with Branimir prajcer, Executive Committee Member, Croatian Community Council of SA Inc and on the Croatian World Games (Australia) National Organising Committee; Croatian World Games, ofcial website, http://www.zadar2010.com accessed 16 December 2009. Croatian Cricket Board, ofcial website, http://www.croatiacricket.4t.com/ accessed 4 August 2009; Wikipedia, ofcial website, http://en.wikipedia.org/wiki/Croatia_national_cricket_team accessed 4 August 2009; Worldfootynew.com, ofcial website, http://www.worldfootynews.com accessed 4 August 2009. Drapa (2009). Active citizenship in multicultural Australia, pp. 65-66.

20

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Croatian organisations from Croatia are always asking for nancial support of their cause and this fundraising is draining community enthusiasm. Now Croatia is an independent country and has a democratically elected government there is less interest in Croatian politics. There is a corresponding sense that local Croatian community initiatives in Australia need also to benet the local Croatian community population rather than focusing only on Croatia. While understandable, this attitude is also regrettable because it is does not create an atmosphere conducive to (potentially mutually benecial) collaborative community initiatives.

Croatian diplomatic missions


Currently there is a Croatian Embassy in Canberra, and Croatian consulates in Melbourne, Sydney and Perth. There are often misaligned expectations between the Croatian community in Australia and Croatian diplomatic missions. The Croatian diplomatic staff are employed by the Croatian Government to conduct diplomatic duties and so the Croatian community in Australia cannot expect them to be community leaders in the Croatian community in Australia. Croatian organisations and clubs also do not want the diplomatic staff attempting to control their organisations. However, the Croatian community can expect the Croatian diplomatic staff to assist in promoting Australian-Croatian links and exchanges and in promoting the Croatian language and culture in Australia. A cultural attach in the Croatian diplomatic missions could greatly assist establishing cultural links. The Croatian diplomatic staff are here for xed terms so some of their initiatives lose momentum. Rightly or wrongly, some members of the consular staff have been perceived as being out of touch of the local population needs. There was also a transition period for the Croatian community in Australia where they had to adjust from being essentially isolated from the Yugoslav diplomatic missions prior to Croatian independence to developing links and working with the Croatian diplomatic missions. The community perception of the Croatian diplomatic staff has gradually improved over time. The 2009 inaugural Croatian Film Festival at Melbournes Australian Centre for the Moving Image was organised by second generation Croatians to show another aspect of Croatian culture. However, they where greatly assisted by the Melbourne Consular staff to form the appropriate links with institutions in Croatia in the planning of the festival.54 Croatian diplomatic staff should continue to build on such positives and promote Australian-Croatian links and exchanges. It has been a positive move appointing in December 2008 Croatian Consul Generals in Melbourne and Sydney who previously lived the migrant experience themselves and as a result better understand the needs of the Croatian community in Australia. They have motivated their staff to better understand and serve the Croatian community in Australia.55 In 2006 the Eric
54 55

Croatian Film Festival, ofcial website, http://www.croatianlmfestival.com.au/ accessed 5 November 2009. The Croatian Consul General in Melbourne Antun Babi lived in Australia for 22 years before returning to Croatia. The Croatian Consul General in Sydney Mirjana Piskuli was born in South Africa where she lived for nine years, she has also lived one year in Italy and she also worked for 15 years at the Croatian Heritage

21

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

Bana event at the Melbourne Consulate was a huge success in terms of attracting a large number of second and third generation Croatians at the event and it showed that the Croatian diplomatic missions can draw famous Australians of Croatian ancestry. Future Croatian Embassy and Consulate events, such as Croatian National Day celebrations, may be able to link Australian-born Croatian professionals, with Generation Y and recent Croatian migrant professionals.

Croatian Government initiatives


Croatian Government initiatives have the capacity to assist greatly in preserving and enriching Croatian identity in Australia. As we have already seen, the Croatian Government is nancially supporting the Croatian language program at Macquarie University and has approved the appointment of a Croatian language teacher from Croatia to Victoria in 2010. Similarly, the Croatian Ministry of Foreign Affairs and European Integration is offering two scholarships for Australian-Croatians to study information studies at the University of Zagreb where upon their return they will volunteer a few hours per week at the Croatian Archive Association of Australia in Sydney.56 Almost 30% of Croatias tertiary-educated workforce has emigrated and so a major focus of the Croatian Government strategy on the Croatian diaspora is on Croatian returnees. Since 2004 the Croatian Government has funded the return of 79 Croatian scientists from outside Croatia to work at Croatian universities and institutes, of whom six were returnees from Australia. The Croatian Government also funded the return of another 41 Croatian scientists to Croatia to work in industry.57 However, the money spent on their return, job placement and subsidised salary, as compared to their community impact, is yet to be analysed. The Croatian Government has also established the Unity through Knowledge Fund to nance collaborative projects between Croatian expatriate scientists (academics) and scientists in Croatia.58 On 8 July 2009 the Croatian parliamentarian committee on Croatians outside Croatia held a session on Croatians outside the Republic of Croatia Cooperation and Obligations which outlined their strategy towards Croatian emigration. The attendance of the Prime Minister of the Government of the Republic of Croatia, Jadranka Kosor, signies the importance of the Croatian diaspora to the Croatian Government. Croatia contributes about $50 million Australian dollars on projects on Croatians outside Croatia.
56

57

58

Foundation in Zagreb. The information studies course (which also has specialisations available in archival studies, library studies, museum studies and general information studies) is at the Department of Information Science which is part of the Faculty of Arts at the University of Zagreb. The Croatian Herald (New Generation Supplement), 10 Dec. 2009 p. 3. The academics returnees from Australia to Croatia funded by the Croatian Government were Ivo Orli (Sydney), Mladen Petravi (Canberra), Viktor Sui (Brisbane), Ivica Grkovi (Melbourne), Boris kvorc (Sydney) and Nevenko Bartulin (Sydney). Republic of Croatia, Ministry of Science, Education and Sport, ofcial website, http://public.mzos.hr/ Default.aspx?sec=2191 accessed 30 July 2009; Ministry of Science, Education and Sport, Republic of Croatia, 2009. Information supplied by Staa Skeni the senior advisor for the Directorate for International Cooperation and European Integration, Minstry of Science, Education and Sport on 20 November 2009. Unity through Knowledge Fund, ofcial website, http://www.ukf.hr/ accessed 30 July 2009.

22

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Most of this is spent on projects in Bosnia and Herzegovina which is strategically important to Croatia.59 There is also a Croatian-Australian Friendship Association (Hrvatskoaustralsko drutvo prijateljstva) which includes a member from this committee. The Croatian-Australian Friendship Association was formed by Australian-Croatian returnees to Croatia and their main role is assisting Australian-Croatian returnees in Croatia.60

English language in Croatia


English as a second language has been growing in Croatia. Today most multinational companies use English as their business language in the region. There are now more opportunities to teach English at various English language schools throughout Croatia, and many Croatians from Australia have taught at these schools. Since Croatian independence there have been several higher education courses in English established in Croatia. They include Medical Studies in English at the University of Zagreb, Medical School.61 Service management and economics programs are provided at the American College of Management and Technology (ACMT) in Dubrovnik.62 The ACMT has sponsored Croatian community events in Australia such as the Croatian Younger Generations conference annually from 2006 to 2008. There are institutions in Zagreb that offer MBA and economics programs in English, and these include the Economics and Business International Program, University of Zagreb, Zagreb School of Economics and Management and the International Graduate Business School Zagreb.63 The increased presence of English in Croatia suggests that it is now easier for third generation Australian-Croatians to work or study in Croatia. Spending time in Croatia helps these Australian-Croatians develop stronger ties with Croatia, but it may also inspire them to become more active in the Croatian community in Australia upon their return.

Generational transition
There are many examples showing successful adaptation to generational change though there is still room for progress on this score. The generational transition in the Croatian community has already begun. The second generation is involved in running halls,
59 60

61 62

63

Vesna Kukavica (2009). Nova strategija prema iseljenitvu, Matica. p. 15. The Croatian-Australian Friendship Association also aspires to form collaborations with the Croatian community in Australia and Croatian Government institutions. University of Zagreb, Medical School, ofcial website, http://www.mef.hr/ accessed 28 September 2009. The American College of Management and Technology is a partner with Rochester Institute of Technology, Rochester New York. The American College of Management and Technology, ofcial website, http://www. acmt.hr/ accessed 28 September 2009. The Bachelor degree in Business at the Economics and Business International Program, University of Zagreb is the only economic and business study program taught fully in English in Croatia. Economics and Business International Program, University of Zagreb, ofcial website, http://www.efzg.hr/ accessed 28 September 2009. Zagreb School of Economics and Management is a partner with John Carroll University School of Business. Zagreb School of Economics and Management, ofcial website, http://www.zsem.hr/ accessed 28 September 2009. The International Graduate Business School Zagreb is a partner with Kelley School of Business, Indiana University. The International Graduate Business School Zagreb, ofcial website, http:// www.igbs.hr accessed 28 September 2009.

23

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

sporting clubs and folkloric groups. Some committees are comprised of entirely second generation Croatians. But it remains difcult to attract professionals and Generation Y to act as executive members of various committees. Some of the conservative leaders in the Croatian community are often not open to new ideas and promotions like minded people within the Croatian organisations. The second generation has been successfully involved in committees that provide an environment that encourages their participation. As we have seen above, Croatian halls and sporting clubs are offering better facilities to satisfy the Australian-born expectations and to compete with mainstream recreational facilities. For example, they are now more family focused providing play areas and facilities for children. Cultural activities and sports are being adapted to the interest of the youth. For example, Sydney United has netball teams to be aligned with the interests of younger women. The three Croatian newspapers in Australia have English sections to attract and inform second and third generation Croatians. The Croatian Herald has 8 pages in English, CroExpress has 13 pages in English and New Croatia (Nova Hrvatska) has some English content. This trend of using English has extended to other media, with youth radio segments on Croatian radio programs in Sydney, Melbourne and Adelaide having segments in English. The Croatian clubs and associations in Australia would benet greatly from attracting and retaining more second and third generation professionals in leadership roles. In particular, professionals who were previously associated with Croatian student and university Croatian clubs in Australia, which have since ceased to function, are an untapped source of experience. Former community activists can appreciate the benets of Croatian community involvement and have diverse experiences including fundraising for humanitarian aid during Croatias War for Independence.64 Possible strategies include reunions and networking events at the Croatian clubs. An example of a successful networking event was organised by the Western Australian Croatian Chamber of Commerce in 2009 where guests included current Australian parliamentarians Ljiljanna Ravlich and Tony Krsticevic (both Croatian-born), former Australian Rules football star Glen Jakovich and former basketball star Andrew Vlahov.65 The Croatian community can focus on the younger Generation Y by promoting the advantages of community participation. By addressing the Generation Y attitude and cynicism, the what is in it for me? syndrome, networking events can show younger people that being involved may help them to enhance their career networks. Further, they will nd being involved in club committees will teach them skills valuable for their jobs and their curriculum vitae.
64

65

The Croatian Students Association and all Croatian clubs that were at several Australian universities have ceased operating. The Croatian Students Association held six conferences from 1986 to 1993 and published its own magazine Klokan (Kangaroo). In 2008, the annual Croatian Younger Generations Network Conference (having been held annually for seven years) did not take place. The Sydney Croatian Youth and the Croatian Democratic Union Youth organisations are still active. There are now more opportunities for improving communication channels within the Croatian Community in Australia (including teleconference calls and Skype). utalo (2004). Croatians in Australia, pp. 213-214, 235, 304. The Croatian Herald (New Generation Supplement), 24 Sept. 2009 p. 1. The Western Australian Croatian Chamber of Commerce, ofcial website, http://www.croatiacommercewa. asn.au/accc/index.html accessed 8 September 2009.

24

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The Croatian community should promote its contributions to Australian society at large and make their successes known. For example, when the Croatian community contributed to the bushre appeal, tsunami appeal, and cancer fundraising it received highly positive media coverage.

Identity
There is a spectrum of Australian-Croatian identity that is changing over time. The identity ranges from Croatian (who uently speak the Croatian language, attend Croatian Church, clubs, food, soccer, music, and folkloric groups) to Australian (rare attendance at a wedding, at a Croatian parish or an annual festival). Being brought up in Croatia affects ones identity and ties to Croatia compared to a third generation AustralianCroatian. Social standing (economic success or professional status) may also affect an individuals Australian-Croatian identity and the extent of ones community involvement. A professional may weigh-up being involved in Croatian community activities against focusing on attaining success in their career. Over time the Croatian identity of many individuals will evolve and change. Some academics focus on supercial stereotypes to place Croatian migrants into groups. For example, Ethnic has been used to describe earlier Croatian arrivals of the 1950s to 1970s, considered working class and more involved in Croatian community life in Australia than later arrivals. On the other hand, the word Cosmopolitan has been used to describe later Croatian arrivals of the 1980s and 1990s, that is those considered professionals. These labels are insufcient to explain the full dimensions of peoples identity, their contribution to Australian society and the Croatian community life in Australia.66 Without the earlier Croatian arrivals of 1950s to 1970s there would be no Croatian language schools, Croatian halls and sporting venues in Australia today. Australia desperately wanted workers to develop the country in the 1950s and 1960s. Hence came the Italians, Greeks, Croatians, Poles and so on to meet a labour shortage. The overwhelming majority of current Croatian-born in Australia arrived in the 1950s to 1970s and 70% arrived before 1981.67 They have been more involved in Croatian community activities than later arrivals. But they have also enriched Australian cultural life through food and sport. They have contributed to the economic development of Australia, especially the shing and building industries. Many of their descendants are professionals and highly successful. We must celebrate the achievements and contributions of all sections of the Croatian community and individuals of Croatian ancestry.

66

67

A clear limitation of this study was the small sample size of the later arrivals and the lack of representation of the non-professional refugees from Croatia that arrived in Australia in the 1990s. Furthermore the Ethnic and Cosmopolitan categories are not mutually exclusive. Val Colic-Peisker (2008). Migration, Class, and Transnational Identities: Croatians in Australia and America, (Studies of World Migrations). Illinois: University of Illinois Press, Champaign. 2006 Australian Census Statistics.

25

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

Strategic planning
Currently there is no clear umbrella organisation representing the Croatian community in Australia, which sometimes causes confusion. The Australian Croatian Congress (which is part of the Croatian World Congress) has tried to assume this role, and although they have made a positive contribution they are viewed differently in different cities and their inuence on Croatian clubs and sporting venues varies greatly throughout Australia. The Australian Croatian Congress has strong ties with Croatia and the Croatian diaspora.68 The newly established United Croatian Clubs and Associations of Australia and New Zealand, which is perceived as being better aligned to the Croatian clubs in Australia than the Australian Croatian Congress, is now attempting to assume the role of leadership but it does not have the established performance history credentials acting as an umbrella organisation. The Croatian community in Australia has no parallel to the powerful Croatian Fraternal Union in the United States with its 75,000 members. The Croatian Community Credit Union was agged as a potentially powerful Croatian community body in Australia but failed.69 In the United States along with the powerful Croatian Fraternal Union there are other important Croatian organisations, for example the Croatian American Association.70 This would suggest that the Croatian community in Australia does not need to be limited to one umbrella organisation. Possibly there is room for both the Australian Croatian Congress and the United Croatian Clubs and Associations of Australia and New Zealand to contribute to the Croatian community in Australia provided they focus on different initiatives. Some strategic planning in the Croatian community in Australia is underway. The South Australian Croatian Community Strategic Plan is still being nalised. The South Australian strategic planning processes included consultation meetings at both the Croatian clubs in Adelaide. The two main problems identied from their strategic planning process are, rst, how to involve young people in the Croatian community activities and second, aged care issues.71 The United Croatian Clubs and Associations of Australia and New Zealand is starting to develop its own strategic plan. Some focus areas include maintaining the existing Croatian clubs and associations, co-operation between various clubs and communities, attracting more members of the second and third generation, and maintaining the Croatian identity in Australia. They also plan to introduce a Croatian community coordinator to improve communication between Croatian organisations in Australia and keep them informed of future directions.72 Recently, a related Croatian Youth Conference was held in Sydney. Here it was agreed that the main communication for the Australian Croatian community
68

69

70 71

72

Two delegates from the Croatian World Congress also attended the Croatian Government session on Croatians Outside the Republic of Croatia Cooperation and Obligations. The Croatian Community Credit Union failed due to management approving loans to high risk customers who defaulted. The Croatian Community Credit Union was taken over by Community First Credit Union. Other important umbrella organisations include the Croatian Community Councils in NSW, South Australia and Western Australia, the Croatian Studies Foundation, the Croatian Democratic Union of Australia and New Zealand and Croatian Catholic parishes in Australia. The Croatian American Association, http://www.caausa.org/ accessed 21 December 2009. The Croatian Younger Generations Network has also carried out some strategic planning. Interview in September 2009 with Branimir prajcer. The Croatian Herald (New Generation Supplement), 29 May 2009 p. 1; CroExpress, 8 Oct. 2009 p. 10.

26

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

(outside the Croatian community media) would be a United Croatian Club website and media liaison ofcer.73 There is an opportunity for the United Croatian Clubs and Associations of Australia and New Zealand to learn from the South Australian Croatian Community Strategic Plan and the excellent website developed by the South Australian Croatian Community Council.74 Australian Croatian Congress future focus areas include lobbying the Croatian and Australian Governments, youth affairs (through the Croatian World Games), and promotion of Croatian culture and identity.75 Some vital points to consider in future strategic planning are focusing on more opportunities for second and third generation in leadership roles and ensuring that there is club involvement in succession and strategic planning.

Conclusion
Some strategies identied for preserving and developing the Croatian community and identity in Australia include: promotion and lobbying to ensure Croatian language teaching is maintained at Macquarie University and in the mainstream primary school in Geelong as well as at primary and secondary Saturday language schools. This includes making representations to school principals and politicians, and convincing parents to send their children to Croatian school. With an ageing population there is an opportunity to increase the number of scholarships/endowments to assist students of Croatian ancestry in Australia. Greater national integration and the sharing of experiences (on for example the annual soccer tournament and Feta (or Croatian Food and Wine Festival) would greatly benet the Croatian community. Based on the North American Croatian experience, to survive into the future and attract back the second and third generations, the Croatian Catholic parishes may need to offer masses in English as well as in Croatian. Celebrating anniversaries of each parishs establishment can also attract second and third generation involvement. The annual soccer and golf tournaments should continue in the future as they help form and maintain ties between Croatian communities across Australia. Similarly, annual or biannual national folkloric festivals should be introduced, or at least considered, as they have been highly successful overseas in helping maintain Croatian identity and in improving the quality of Croatian folkloric performance. The Croatian community must focus on applying for ethno-specic and general Australian Government funding opportunities while they still have reasonably high
73

74

75

The Croatian Youth Conference conference was organised by the Croatian Australian Community Council in NSW in cooperation with the United Croatian Clubs and Associations of Australia and New Zealand. The next Croatian Youth Conference is planned for 2010. The Croatian Herald (New Generation Supplement), 3 Sept. 2009 p. 1. Both the South Australian Community strategic planning and Croatian Youth Conference received Australian Government funding. Croatian Information Centre for South Australia, Croatian Community Council of South Australia, ofcial website, http://www.croatiasa.com/ accessed 6 October 2009. The Australian Croatian Congress had a website a several years ago with a community calendar, however, it no longer exists. The Cronet website has a Croatian community events section but no new information has been added for a number of years. Cronet, ofcial website, http://www.cronet.com.au/ accessed 6 October 2009. Australian Croatian Congress Conference, Adelaide, 21-22 November 2009.

27

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

Croatian-born and Croatian-speaker populations. Similarly, building links with Croatian institutions and the Croatian Government is highly benecial as has been evident with its recent pledge to support nancially Croatian language teaching in Australia. To ensure a strong and vibrant Croatian community in Australia in the future the second and subsequent generations of Croatians will need to take a more active role in sustaining the Croatian community and identity in Australia. This has already begun through second-generation Croatians taking charge of club activities, the generational shift in the executive of the Association of Croatian Folkloric groups in NSW, and events such the Croatian Film Festival. Networking events may be a way to promote interactions between second and third generation professionals and recently arrived Croatian-born professionals. The Croatian community should provide more opportunities for second and third generation in leadership roles in Croatian clubs and associations. Succession and strategic planning with club involvement is vital on this score. A key principle is the Croatian community in Australia must be inclusive, nonjudgemental and encourage participation in Croatian community life at different levels with ranging degrees of engagement. The Croatian community should also celebrate and appreciate the contributions of all Australians of Croatian ancestry in order to provide a rm foundation for future growth.

Bibliography
35th Croatian Soccer Tournament Adelaide 2009 Souvenir Program, 2009, Adelaide Croatia Soccer Club, 2009. 110th Anniversary Celebration of the Croatian Fraternal Union of America 1894 to 2004, Croatian Fraternal Union of America, Pittsburgh, 2004. An Oasis of Sanctity and Light, Oaza svetosti i svjetlosti, (2008). (editorial board Kruno Martinac, Petar Barii, Ante Barii, Fedor Vuemilovi, eljko Mari), Croatian Catholic Mission, Hrvatska katolika misija. Zagreb: kolska knjiga. Brkic, Marina (2007). The History of the Glenorchy Knights Soccer Club 1957-2007, Tasmania. Colic-Peisker, Val (2008). Migration, Class, and Transnational Identities: Croatians in Australia and America, (Studies of World Migrations). Illinois: University of Illinois Press, Champaign. Coming Home 2: Dream and Reality, Croatian Almanac 2006, Vraanje Kui 2: San i Stvarnost, Hrvatski kalendar 2006, (2006). Chicago: Croatian Franciscan Publications and Croatian Ethnic Institute. izmi, Ivan (1994). History of the Croatian Fraternal Union of America 1894-1994. Zagreb: Golden Marketing. izmi, Ivan, Sopta, Marin, and aki, Vlado (2005). Iseljena Hrvatska [Emigration Croatia]. Zagreb: Golden Marketing - Tehnika knjiga. Drapa, Vesna (2009). Active citizenship in multicultural Australia: The Croatian experience. Humanities Research Vol XV. No.1., pp. 59-73. Drapa, Vesna (2004/2005). Perceptions of Post-World II Croatian Immigrants: The

28

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

South Australian Case, Croatian Studies Review. Sydney: Macquarie University, Vol. 3-4, pp. 27-39. Ganza, Ana (1994). Croatian School in Southern Ontario. In Unknown Journey: A History of Croatians in Canada, (ed. Marin Sopta and Gabriele Scardellato) Polyphony, Vol. 14, Ontario: Multicultural History Society of Ontario,. pp. 107-115. Klari, Ante (2004). History of the Croatian Catholic Mission in Auckland, New Zealand 1904-2004. Auckland: The Croatian Catholic Mission. Nimac, Ivan, Duevi, ime, Lozina, Leonard, and Nimac, Tony (2008). More Than The Game. 50 years of Sydney United. Sydney: Sydney United Football Club, Edensor Park, NSW. Pavlovi, Jozo (2007). AHD [Australsko Hrvatsko Drutvo (Australian Croatian Association)]. Kardinal A. Stepinac. Geelong Australia 50, 1957.-2007., AHD Geelong: Kardinal A. Stepinac. Sopta, Marin (2008). Sveto Ime Croatia [Holy Name Croatia]. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, Udruga Hrvatska Dijaspora i Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar. Sopta, Marin (1994). History of Toronto Metros Croatia. In Unknown Journey: A History of Croatians in Canada, (ed. Marin Sopta and Gabriele Scardellato) Polyphony, Vol. 14, Ontario: Multicultural History Society of Ontario. pp. 135-144. utalo, Ilija (2004). Croatians in Australia: Pioneers, Settlers and their Descendants. Kent House, South Australia: Wakeeld Press. Tadi, Ivo (2007). Hrvatski Katoliki Centar, Wollongong, Marija Kraljica Hrvata, Pria o hrvatskim ljudima, jednoj crkvi i uvanju batine, [Croatian Catholic Centre, Wollongong, Mary Queen of Croatians, A story about the Croatian people, one church and protection of heritage]. Wollongong-Zagreb.

29

Ilija D. utalo

The future of the Croatian community and identity in Australia

Budunost hrvatske zajednice i hrvatskog identiteta u Australiji


Saetak
Hrvatska zajednica u Australiji u stanju je demografske tranzicije jer se prilagoava uspostavljanju hrvatske dravnosti. Australska populacija Hrvata roenih u Hrvatskoj starije je ivotne dobi pa e shodno tome tijekom sljedeeg desetljea njihov broj biti u dramatinom opadanju. Ranija su nastojanja hrvatske zajednice u Australiji bila usredotoena na postizanje hrvatske nezavisnosti, kao i na osnivanje klubova, sportskih objekata i katolikih upa diljem Australije. Dananja su nastojanja usmjerena ka ouvanju hrvatske zajednice i identiteta u Australiji. Trud se takoer ulae u izgradnju veza s hrvatskim institucijama u Hrvatskoj. Ovaj lanak razmatra trenutni status hrvatske zajednice u Australiji te istrauje to se moe nauiti iz iskustava drugih hrvatskih zajednica dijaspore. Sugerira da e u svrhu odranja vrste hrvatske zajednice u Australiji i u budunosti, druga i sljedee generacije Hrvata morati preuzeti aktivniju ulogu u ouvanju hrvatske zajednice i identiteta u Australiji. Taj je proces ve zapoeo od strane druge generacije Hrvata koji su aktivniji u klupskim programima. Ovaj lanak takoer preporua strategije koje bi pomogle ouvanju hrvatske zajednice i identiteta u Australiji, bez obzira na ovu generacijsku tranziciju.

Kljune rijei: Hrvati, australski Hrvati, hrvatska zajednica, Australija, imigranti, identitet, dijaspora

30

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The Croatian language in the expanding transnational space


UDK: 811.163.42(94=163.42).316.77
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Walter. F. Lalich, Macquarie University, Sydney

Summary
This contribution analyses dynamics of the Croatian language in the changing social environment and the expanding Australian-Croatian transnational social space. It is a language of communication and adaptation to a new home, a constitutive element of institutional completeness in the Croatian diaspora, and embedded in Australian cultural diversity. As a symbol of migrant identity it is also a medium of linkages and exchange, of communication ows between two spatially distant nodes, or homes. Australian-Croatian transnational social space has evolved out of countless linkages at the grass roots level over the past century. Dramatic social, political and technological changes replaced the impact of large scale migration to Australia with the enhanced ow of investment, tourism and return migration to Croatia. Such developments generate new perspectives for the Croatian language in transnational social spaces established from below, providing it with new dynamics of cultural and commercial exchange in addition to representation of identity in a culturally diverse society. Such developments provides perspectives for this embattled language as an important medium of communication in transnational space and as a companion language (alongside major global languages) to travellers and a culturally hybrid second generation in an ever expanding transcultural space.

Key words: migrants, Croatian language, communication, identity, second generation, hybridity, transnational social space, below, institutional completeness This discussion on the Croatian language within the scope of the expanding transnational social space is grounded in the dynamic migration process to and from Australia over the last century. The Australian-Croatian transnational social space is generated from below, out of diverse migrant grassroots activities (Guarnizo & Smith 2003: 3-6; Smith 2001: 4). This small European language struggled for survival from the very beginning of the recorded history as it encountered geographical obstacles, different cultural base and inuences, territorial occupations, political and ideological pressures and migrations in diverse historical times. The nation and its language were 31

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

surrounded and invaded by the major forces of the time, some of the regional, the other of a global signicance. The consequences of so diverse structural inuences are still felt in language, in Croatian society and among its migrants, too. Hence, the encounter with a language, culture, economic and political force of a global signicance is not a novel experience for this small embattled language. Nevertheless, the Croatian language, its dialects, vernacular, ofcial usage, scripts and literature persevered and regenerated under uneven historical conditions. In this contribution an emphasis is made on the perspective of this rich cultural and language experience in conjunction with the major post-migration social changes. It is analysed within a framework dened by new proximities (Rosenau 2003) and a role of English languages as a major communication bridge. However, English like other great languages are not a panacea in all situations. Today, independent Croatia encounters new challenges. Croatia is not anymore a major migration source country, its population is aging and the shortage of labour is already experienced. On the other hand, some among the descendants of its own migrants identify with the ancestral place of origin. Concurrent social, cultural, political, communication and transport changes open opportunities that were neither feasible nor even imaginable at the height of the European migration to Australia. To this can be added how regular summer tourist ows, including from Australia, to the Croatian littoral area certainly adds new perspectives to this language as well. New opportunities arise out of transnational social space that was generated by migrants through continuous exchange with a place of origin over many decades. Despite various hindrances and settlements hardships, Australian-.Croatian transnational social space ourished over decades. It is framed by a power of symbolic representations and a sense of belonging appropriating dimensions beyond the expectations of its creators, social actors, migrants. Due to major political changes in 1990s` when Croatia gained its independence, migration generated transnational social space gained new perspectives through the institutional, administrative and political support. Within a globalisation process, new opportunities and challenges require responses beyond the capacity of migrants. As a medium of communication, Croatian language appropriates a novel signicance to its primary role of culture transfer and identity maintenance. It is a language through which people with diverse social, settlement and life experiences communicate at different levels and for diverse purposes. This contribution explores a role of the Croatian language as the communication medium within the expanding opportunities of a transnational social space that was generated by several generations of migrants and their descendants. The analysis is framed in two major segments starting with a brief theoretical overview of transnational social space created through migration process. It is followed with observations on ethnic resources as dening factors in the emergence and expansion of transnational social space. This discussion is followed by a brief presentation of migration patterns between these two distant destinations. The second segment concentrates on various forms of culture transfer with particular emphasis on language maintenance, and 32

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

changes in linkage patterns established between two spatially distant countries. It ends with discussion on the perspectives of the Croatian language in expanding transnational social environment and the challenges ahead.

Transnational social space


Movements of people and the consequent transfer of their culture, including of language, into new place of settlement is a major factor behind the emergence of transnational social space. It differs from a transnational space generated from above, by diverse public, government, religious, business and media (Guarnizo and Smith 1998: 3). Migrants, individually or collectively, through their own activities generate diverse links between the place of settlement and the place of origin, creating networks of international identications encompassing imagined and encountered communities (Anderson 1991: 4; Brah 1996: 93). Transnational social space established from below transcends spatial and political boundaries with diverse density and intensity, and is characterised by continuous ow of people, ideas, symbols, goods and services (Faist 2000: 240; Portes 1998: 47; Light and Gold 2001: 151). Such migrant activities impact on both country of origin and of settlement. In this process, languages reterritorialised (Deleuze and Guattari 1992: 141-145) by migration are a major medium of exchange, though their importance through intergenerational changes is being replaced by the host countries languages. The development, existence and sustainability of transnational social space depend on people, their activities and established networks at home and in place of settlement. People arrive with their own cultural needs and desire to satisfy and maintain them irrespective of adverse circumstances. Because of cultural differences migrants experience scarcity of opportunities and places where they can satisfy their social needs. With their own, and often very scarce means, migrants create their own environment or habitus (Bourdieu 2000: 150) while adapting to and embedding in an unknown social environment. Through migration and re-territorialisation of cultures, diverse nodes of transnational social space are established generating new opportunities across space within the global communication revolution that is identied by changes in the nature, intensity and density of communication ows (Castells 1991: 167, 350). Changes in social environment also had major impact on the nature and dynamics of transnational social space. Trips to and from Australia to Europe now take a day or two, not weeks, an important factor in comparison to much closer European migration destination countries. Telephone and internet replaced letters, while TV programs are being transmitted globally. Australia accepted multicultural policy, opened doors to non-European migrants, and incorporated into mainstream many aspects of the culture brought by diverse Southern European and other migrants, while Croatia became an independent state. A rare Croatian migrant arrives in Australia these days, while the return migration is accompanied by the ow of investment and tourists now. 33

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

The new interactive social space being created is transcending not only cultural, spatial and political boundaries, but also the effects and established patterns of human movement. Although intergenerational changes create certain limitations to the conguration of a transnational social space, it also generates new opportunities that did not exist until recently. The aspirations of the second or new generations differ from their parents, as they seek new opportunities for themselves. A coming mid-century would see new opportunities and challenges emerging within a transnational social space inherited from former, the older migrant generations. Inevitably, it will have effects on both countries, ancestral and their home country. Many ethnic groups mobilise their resources to satisfy their collectively perceived communal needs during settlement. Members of a group combine material resources with human, cultural and bonding social capital to appropriate needed critical resources. Migrants` willingness to contribute to a collective good is a function of diverse factors, including the experienced settlement constraints, level of communication ability, dependency, the availability of close substitutes, unknown alternatives, the cost of leaving a group, and the strength of personal ties (Hechter 1987: 47). The creation of collective goods is further qualied by collective homogeneity, the intensity of the felt need, and the degree of commitment and compliance (Frank 1997: 240). The experience of many migrant groups conrms claims raised by Simmel (1964: 9) and Olson (1971: 28) that small homogeneous groups can more easily nd motivation to respond, dene aims and apply available resources in comparison to large or latent groups. According to Rex (1994: 3-12) a sense of identity and belonging, as a major ethnic resource, provides an advantage in forming community infrastructure over mainstream community groups and social movements. Migrant appropriated communal places are in focus of life experience outside of work to many migrants, and a major channel of communication. The process of collective appropriation of symbolically and functionally dened communal places by migrants arriving in search of better life informs about the complexity of settlement in new environment and of the establishment of new roots. Such communal mobilisation effects community life over a longer time and generates communal space with dynamic local and transnational relations that are mutually interlocked and constitutive in a communicative process (Smith 2001: 92). These places facilitate continuous communication among social actors, migrants, with the outside world, enable cultural maintenance and anchor intensive exchange with the place of origin. Such places ease communication difculties and facilitate social exchange with the outside world. The appropriated migrant communal places are major symbolic, material and in particular communication nodes of a transnational social space. Their importance is emphasised by the endeavours of at least 450 ethnic collectives that have appropriated their spiritual and secular homes in Sydney only during the second half of the 20th century (Lalich 2004).

34

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Ethnic resources
The sense of ethnic origin as a key individual and group identier is a major ethnic resource. It is enhanced by settlement experience, as a consequence of `social pressures`, inclusion in the group and the feeling of exclusion from the social structures of the host society (Olson 1971: 39; Breton et al 1977: 197; Cohen 1974: xv; Marger 1997: 43). As a dynamic category of ascription and identication, ethnicity establishes a eld of communication and interaction (Barth 1969: 9-16), and the development of diverse forms of social relationships and social organisations (Coleman 1990: 43-44, 300). The sense of ethnicity is powerful resource, compounded by migration and settlement experience, tradition, feeling of solidarity, and migrant organisational capacity (Light & Gold 2000: 105). Within the context of the settlement process, social capital (Bourdieu 1993: 32-35; Coleman 1990: 302; Putnam 1993: 167) is enhanced through the intensied interaction of networks, mutual trust and solidarity within the norms transferred in a new environment (Morawska 1990: 210; Portes 1995: 15; Light and Gold 2000: 95). Social capital as a key local ethnic resource, and in particular its bonding capacity is instrumental in the development not only of ethnic communal space, but it is also a strong formative force behind the formation of transnational social space. Furthermore, its bridging capacity which is considered as a transmission belt (Faist 2000: 289) impacts on building of links with the rest of the society and of the transnational ones across spatial distances. The key aspect of ethnic resource is culture with which migrants arrive and in most instances strive to maintain it despite hindrances and difculties in transferring it to the next generation (Rex 1973: 27; Alba 1990: 84). Culture as a symbolic expression of identity and a form of capital (Geertz 1973: 17; Bourdieu 2000: 242; Eisenstadt 1992: 64, 83) is a dynamic phenomenon characterised by uidity, spatiality and generation of new forms reecting settlement experience which is a factor of a time and place of migration (Weber 1978: 390, 394; Gupta and Ferguson 1997: 37; Smith 2001: 111). The endeavour of ethnic groups to maintain transferred culture is characterised not only by the establishment of regular links with the place of origin, but also by the appearance of various secular and religious subsystems as ethnicity and therefore transferred culture does not necessarily imply homogeneity (Anderson 1991: 4; Smelser 1992: 9). Cultural pluralism impacts on perceived needs, aims, organisational forms and subsequent endeavours conducive for its retention and adaptation to local circumstances. Transfer of culture is fragmented and made through regional or local afliations, like in the case of many Southern European regional and island associations, including two island social clubs established by Croatian migrants from Cres and Korcula in Sydney. The transfer of language, religious and various leisure practices are the most important aspects of culture transfer. But the retention of language and secular culture is a major problem among many migrant communities (Gans 1996: 426-430). Language as major identier of ethnic identity (Padilla 1999: 116; Liebkind 1999: 144) can survive, but more often declines over the time during migration process (Grin 1999: 16); it is the rst 35

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

victim of intergenerational changes (Alba 1990: 119; Waters 1990: 116). Outside of the family life, language is supported by the transfer of religious and leisure practices through the establishment of various schools, tertiary language studies, childcare, social and sport clubs. Within the contemporary Australian context and policies, ethnic language maintenance is supported through the provision of translating services, nancial support of ethnic day and Saturday language schools, language inclusion in school curricula, provision of radio and television programs in different languages (Jupp 2002: 83-94, 208-213; Lopez 2000: 271-272; Marginson 1997: 251-258). However, unlike the Greek migrants who established their own educational facilities in the post-war period, the continental European Roman Catholic migrants very often supported a Roman Catholic educational system established earlier by the Irish migrants. Such orientation had adverse impact on language maintenance, as language tuition in Saturday and evening schools have various language maintenance limitations. The independence of Croatia, and of Bosnia and Herzegovina, where Croatian language is one of three constitutive languages had deep impact on its diaspora (kvorc 2005: 31) as it secured the additional institutional support for language teaching and maintenance. The transfer of religion has a deep cultural and psychological meaning, and is indicative of the establishment of new roots or being at home (Fenton 1988: 170; Yang 1999: 82, 91). Religious afliation as an important mode of symbolic expression and of cultural reproduction (Warner 1998: 16; Fenton 1988: 117) often facilitates ethnic mobilisation for other purposes, like the development of childcare, schools and welfare institutions. Moreover, while other aspects of ethnicity often vanish, religion survives as an important manifestation of self-identications (Herberg 1974: 77-8), and as the focal point of ethnic afliation and organisational continuity. The transfer of various leisure patterns, including informal meetings and sports, has similar signicance. However, their impact often dissipates within the intergenerational changes and if sustained appropriates different connotations.

Linkages between Croatia and Australia


Croatian migrants were major source of communication between Croatia and Australia for many years. They introduced Australia to their families and neighbours at home. The Australian-Croatian transnational social space is generated out of migrant actions overcoming not only the spatial but for many decades many other hindrances, including ideological and administrative ones. It is a product of human labour with many new perspectives in a changing world. As a consequence of changes in the prole of migrants and communication modes, the patterns and dynamics of established linkages evolved over the time as well. The post-war migration originated from diverse parts of the country and included political migrants too, unlike the older one that was in general economic migration mostly from Dalmatia and other littoral regions.

36

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Migration to Australia
Migration from Croatia to Australia started already in the 19th century mostly after the Suez Canal was built, but it was insignicant in comparison to migration to Americas. According to the claim by Holjevac (1968: 33,51) there were some ve hundred thousand Croatian migrants before the World War Two, but only one percent settled in Australia. According to Price (1963: 11) there were at least 5,020 Croatian settlers in 1947, a vefold increase since 1921. This was the fourth largest group of continental European settlers in Australia at that stage. Most of the continental Europe discovered Australia as a migration destination only after the post-World War Two arrival of refugees and displaced persons. Number of Croatians migrants in Australia increased quickly after the war, as around 10,500 Croatians arrived within the initial ve year refugee program (Kunz 1988: 43; Drapac 2001: 246). Very soon chain migration revived too. The 2001 Census records 51,909 persons born in Croatia besides those born in Bosna and Herzegovina and other parts of former Yugoslavia. Accordingly, there were 105,747 persons of Croatian origin Australia wide, being at stage the eleventh largest among the non-English speaking background (DIMA/CRC 2003: 2,127). However, some authors, like Tkalcevic (1988: 222) and Drapac (2001: 246) claim that there is a much more likely a larger number of Croatians and their descendants in Australia. Nevertheless, the increase in numbers is very much indicative of post-war changes in the Australian demographic structure and of migration patterns. Among many other major immigration policy changes was the signing of immigration agreements with the European countries to attract migrants, including with former Yugoslavia in 1970 (Jupp 1991: 77) that signicantly contributed to the increased number of migrants from that country. Unlike the pre-war migrants who went inland and mostly to mining centres BoulderKalgoorlie and Broken Hill, cane-cutting in the northern Queensland and to Mildura, postwar settlers mostly settled in major coastal capital and industrial cities (Tkalcevic 1988: 75). Despite renewed chain migration, housing and employment opportunities there is no signicant spatial concentration of Croatian settlers. For example, their largest concentrations in the Sydney metropolitan area are in the western suburbs of Faireld, Blacktown and Liverpool in 2001, where nearly 8,000 Croatian speaking persons make up to three per cent of all settlers who use a language other than English at home2 (CRC 2003). Such dispersed spatial settlement patterns inevitably hinders cultural and even more so the language maintenance. The local demographic limits of the Australian-Croatian transnational social space are given with the following indicators on language usage. The 2001 census identies 69,851persons who speak Croatian language at home in different degrees, including 22,962 persons in Sydney (DIMA/CRC 2003:14, 128). In his analysis, kvorc (2005: 28) underlines that even only a third of the rst generation uses Croatian language regularly while another third uses it occasionally. Out of estimated 41,179 members of second generation, even fty per cent have limited knowledge of the language. Such decrease in 37

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

language comes as no surprise, as language use and maintenance decreases with the intergenerational changes in migration. However, Alba (1990: 79) claims that although fty per cent of those who feel their ethnicity use a re-territorialised mother tongue to some degree, they do not consider it to be of the exclusive importance. However, the language retention is just one of the indicators of transnational social space as it is also identied through various everyday activities and much less visible, symbolic representation. Probably, the most signicant one is the experience of sense of home, belonging to different places, being in-between, leading to the willingness to acquire second or dual citizenships by migrant descendants, even if they have little knowledge of both the language and the country of origin. The cultural and citizenship hybridity is a major new phenomenon (Papastergiadis 2000: 169-195; Werbner 1997: 1-26; Pieterse 2004: 52-55) of major signicance in a transnational social space.

Return migration
Many transnational links are established through migrants return home not only for a visit, but for good too, consequently, human movement often appropriates a circular character (Castles 2003: xi). Return migration is comprehended as a return home by people who migrated either temporarily or permanently. The idea of return is integral to migration experience, identifying it as an ideology, myth and illusion of return (King 1986: 12-13). It was ascertained by Bovenkerk (1974: 21-25) that economic motives are not necessarily a major consideration in making decisions on return since various other reasons inuence on such decisions. Nostalgia is of major inuence in such considerations, alongside ideological, political, settlement stress, humanitarian, future outlook, and various other personal reasons. Also, it is emphasised by both Bovenkerk and King (1986: 17) that retirees do tend to return, but also do the economically more successful migrants. Return migration was an integral part of the life experience of the pre-war Mediterranean migrants as males mostly migrated alone for a year or a season, returning home, and departing again to work overseas. It is claimed by Wyman (1993: 10-11) that around 40 % of migrants returned to Croatia from the USA between 1908 and 1923. Similarly, Price (1963: 93, 102) estimates that at least a third of all Mediterranean male migrants returned from Australia between the two wars, and even 45% to Yugoslavia. Also, Vesela egvi (1953: 8) indicated that between two world wars 7,946 persons migrated to Australia, but that 1,407 returned, however, she did not specify whether for good or temporarily. But World War Two changed many plans. Return migration out of Australia to Croatia, or former Yugoslavia, and its effects are still little researched and some major events that occurred during the last century remain unknown to academics, professionals and general public in both countries. However, these events signicantly impacted and still play a major role in the creation and maintenance of a transnational social space. These events include forced repatriation of approximately 570 Croatian World War One internees in 1919 (NAA NSW C440), voluntary 38

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

return of over one thousand Croatian migrants in 1948-49 (Alagich and Kosovich 2001: 235-9; Srhoy: 1998), return of retirees that doubled in size over ten years to nearly 1,303 by 2001 (Hugo, Rudd and Harris 2003: 23) besides other returns to independent Croatia to pursue political, educational and business careers at home. This data would have to be supplemented with a share of the growing number of Australian expatriates living overseas that includes a certain number taking up residence in Croatia, and not all are of the Croatian background. Such diverse patterns of human movements add a new dimension to the comprehension and dynamics of Australian-Croatian transnational social space generating new perspectives to the Croatian language. Of particular importance are the movements among the second generation. These include the establishment of stronger ties and involvement with Croatia by some members of the second generation and a symbolic rediscovery of a place of origin by its other segment, and the acceptance of symbolic attachments through intermarriages and other forms of liaison. Among more immediate consequences that are to be found in taking up of the Croatian citizenship, is the increasing awareness of a possible path for a pursuit of professional careers within the potential opportunities with the prospective European Union membership. Croatia is being viewed as an attractive European destination. Through continuous human movements those two spatially distant countries became closer.

Generated patterns
The continuous migration of a comparatively small number of Croatians to Australia generated and maintained Australian-Croatian transnational social space throughout the last century. Migration generated diverse activities like return visits, letters exchange, remittances, appropriation of communal nodes and creation of communication networks, fermented links between these two distant countries. Migrants` social background, place of origin, political circumstances, reasons and the time of migration, and settlement experiences affected migrant motives, interests, orientations and organisational forms, fragmenting Croatian migrant community. There was a discontinuity between migrants whose arrival was divided by the World War Two years; each generation had its own migration and settlement experience creating their own support systems and links with home. Moreover, there was even a further divide within the pre-war community, as its internationalist-oriented organisational system supported Stalin in his ideological ght with Tito. The post-war migrants had no such dilemmas and were foremost oriented towards afrmation of their own ethnicity, including the promotion of the Croatian language in new environment. Nevertheless, both generations encountered similar problems in social environment that was not always friendly disposed towards the others (Price 1963: 273; Srhoy 1998: 68) However, conditions in Australia started to change during the 1970s` with the acceptance of cultural diversity, the promotion and application of multicultural policies (Jupp 2002: 21-40; Lopez 2000: 156-191). The war for independence broke down many 39

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

intra-community barriers resulting in the enhanced acquisance with the Croatian origin by a signicant segment of migrants and their descendants (Drapac 2001: 247-249). These complex events gave new dimensions and dynamics to the rmly grounded transnational social space, which prospered despite spatial, social and political hindrances. The travels to and from both destinations had signicantly impacted on the sense of belonging across generations, and together with the expanded communication ows enhanced the awareness of the attachment to both places. The established linkages are key factors supporting various everyday personal and collective needs and activities, culture transfer and maintenance, ideological orientations, career and business perspectives, and visits. Besides the regular exchange of messages, letters and remittance, major features of a transnational space also include cognisance and strong connection with the events at the place of origin transcending ideological orientations and afliations. At one moment it was about workers rights and exploitation, war against fascism, at another national renaissance and struggle for the independence, and lately the social transition, career and business potentials together with the perspectives arising out of the prospective membership in European community. Although migration to Australia exceeded return migration, the latter one was always present and the situation at home inuenced many to return and to participate in the events. Many returned to live in the retirement, but more recent experiences are indicative of the awareness of business potentials besides the tourist travels. Such living experiences are indicative of the potentials of transnational social space which evolved over the time irrespective of hindrances; spatial distance being just one. Another major aspect of transnational development is materialised by cultural transfer that was symbolised with the establishment of tambouritza ensembles, folk dance and pop groups, football and bocce as favourite pastimes from the very early times of arrival (Kosovich 2001: 746-749; Smoje 2001: 241-243) to the establishment of regular church services (Hoko 1996: 71) and introduction of the Croatian language in school curricula (Drapac 2001: 247). Various folkdance groups and football clubs transcend intergenerational dynamics and even cross ethnic barriers. Lively cultural exchange with regular guests from Croatia impacts on popularity of the Croatian pop music that was best observed through recent successful series of Cro-pop festival organised by the Croatian Australian Studies Foundation. This grassroot established institution is a major force behind a successful twenty ve year history of teaching and maintenance of this language at the tertiary level (Budak 2003: 373-375; kvorc 2001: 174-176; Drapac 2001: 247). The evolution of Australian-Croatian transnational social space depends also on the institutional involvement from above that supports grassroots developed dynamic transnational social space. In the second half of the century it was greatly supported by the direct involvement of Roman Catholic Church from Croatia in migrant lives that impacted on culture transfer and language maintenance as well. However, the new dynamics came with the Croatian independence which facilitated expansion of earlier generated linkages and germinated major institutional involvement in cultural life, including the provision of major institutional support for language tuition and maintenance. 40

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Major institutional developments


Local institutional developments had a major role in culture maintenance and intergenerational language transfer. The early efforts of language education of twenty two children in Boulder, Western Australia, were recorded back in 1948 (Napredak 15.01.1949). The pre-war settlements were small and spatially dispersed, and with settlers having limited education themselves to be able to establish conditions for organised language tuition. For the much larger post-war migration group, language education and maintenance was an important identity and political issue that was supported by the organised religious life. The undertaken activities effectively led to the successful promotion of the Croatian language as an independent de-hyphenated language (Hroh 1999: 324; Budak 1997: 25-33). This was followed by the acceptance of Croatian language in Australian state school systems and in community Saturday school programmes already by the mid-1960s (Brunning 1997: 107-8; Barii 1997; 109; Vuki 1997: 111). The most important step towards afrmation of the Croatian language was made in 1984 with its introduction at the tertiary education level at Macquarie University in Sydney. The major factor in its sustainability is in the steady interest for language study at the tertiary level. It survived until recently mostly on migrant generated sources (Budak 2008). A major breakthrough came with the funding support provided by the Croatian government over a longer period. Furthermore, diverse Macquarie University agreements with Croatian universities expand potentials of this language programme in contrast to some other small European languages whose teaching was terminated. One of the results of such developments is inauguration of a Croatian language summer course in Split, which is mostly attended by students from the Macquarie University. Many social clubs established football clubs while some established folk dancing groups. Such activities facilitate transfer of cultural patterns and create communication bridges with the rest of society and the intergenerational ones. Continuous work of eighteen folk dance groups and of around forty football (soccer) clubs with an array of teams for different age and gender divisions are important in generating conditions for communication across generations and social space. Diverse community activities involve expanding symbolic attachment and overcoming limited language skills. Such activities, alongside family and other visits, make important communications channels that overcome cultural and linguistic barriers encountered through intergenerational changes. Further important inuences arise out of the Croatian independence, prospective European Union membership and its appearance as an attractive tourist destination, besides the Croatian international sports and cultural participation. Such developments underline the symbolic attachment not only of the migrants themselves, but very frequently of their descendants too. However, such symbolic attachment is often overshadowed by poor Croatian language skills of younger generations, although this problem is often overcome by the global signicance of their own rst education language, English. The 41

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

continuous appearance of over 550 issues of a rich English language supplement The New Generation to the weekly Croatian Herald (Hrvatski Vjesnik) published in Melbourne by August 2009 is a telling example (kvorc 2004: 163). Both the weekly and the supplement are now published by members of the second generation indicating the need for both languages for communication, not only between migrants and their descendants but also with the place of origin.

Croatian language in a transnational social space


Through the perseverance of the Croatian migrants in Australia, the Croatian language was de-hyphenated from the Serbian language in spite of a penetrative Yugoslav propaganda, and became a part of a big family of languages on the continent. However, after the early success spanning nearly two decades, a continuous decrease in language enrolments at the primary and secondary level followed. Number of students in secondary schools halved from 400 in 1985 over the next two decades (kvorc 2005: 195). As a consequence, only rare ones take it to the High School Certicate level. This development reects various factors, including decrease in new migration, the aging, intergenerational changes, busy Saturday family and student sport schedules and insufcient motivations. Such decline follows experiences of many other migrant languages that are losing their ght with the host language in which migrant children are educated. However, the continuous enrolment at the Croatian Studies Centre at Macquarie University since 1983 stands in sharp contrast to the primary and secondary education experience. The language education at the tertiary level as a major cultural initiative started with the community investment of 8,000 dollars in 1984 (Budak 2008). Community contribution towards further development of language studies increased to 700,000 dollars by 1988 and Croatian Studies Foundation of Australia was established to support this programme. Under given circumstances, the average annual enrolment of 104 students over the 1999 -2008 period in 18 courses (of which 5 can be studied in Croatia) correlates favourably to the average enrolment of 124 students in the initial 1983-1992 period. The third generation of Australian-Croatians is now enrolling as well as some mature professionals who ignored the Croatian language education earlier in their life, and even persons of a non-Croatian origin (Budak 2003: 368-371). Overall around 2,000 students enrolled one of the tertiary Croatian language courses during this period. This programme started to receive from 1998 a signicant long-term nancial support from the Croatian authorities (kvorc 2005: 196) which now contributes a signicant share of its annual budget. The other partners in the project are the University itself and CSFA with the board members consisting mostly of the local born persons of the Croatian origin. Agreements with the Croatian universities and in particular with the University of Split, opens new opportunities within the domain of this rare institution that has a focus on the Croatian language outside Europe. The Croatian Studies Centre 42

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

at Macquarie University is the sole such institution at the Pacic, therefore a body of a particular national and cultural signicance for both countries. Nevertheless, due to changing endogenous and exogenous circumstances, the sustainability of the Centre as a medium of communication and a place of education is still a very precarious one. However, dynamic language opportunities exist within a conducive social environment where the detrimental aspects of the aging rst generation and a critical state of language maintenance are being countervailed by the assertiveness of heritage, new spatial and social proximities, and the expanding communication space.

Challenges
It is apparent that the maintenance of Croatian language in Australia requires new approach beyond the scope of the aging rst generation, as it could be affected by the changing patterns of social needs and opportunities. Its future depends on the intensity of the feeling of identity of second generation, therefore, on its symbolic signicance at this signicant spatial distance. However, it is also impacted by the bonding social capital generated within the second generation, and by its bridging aspect in relation to the ancestral home, but also by social and spatial mobility. Role of the Croatian language as a medium of translational communications capable of satisfying diverse personal, cultural and professional needs of the second generation will encounter decisive challenges in near future. Current experiences of some other major European migrant languages provide important insights in the problems of language education and maintenance. The teaching and maintenance of the Italian language, a much larger and the most popular foreign language, recently encounters many difculties in Australia, too. The Italian language is very popular even among persons of non-Italian background in Australia and has signicantly encroached into English vernacular. However, Italian migrants did not create their own schools. Instead, they too relied mostly on the Roman-Catholic education system. The rst and so far the only English-Italian bilingual primary school has opened in Sydney only six years ago, and still has problems in nding adequate premises. The school is organised at the premises of the key Italian cultural and welfare organisation, Co.As.It in Leichhardt suburb, as it is nearly impossible to nd suitable school premises in the inner metropolitan suburbs where persons of the Italian origin mostly reside. However, the Italian language education has recently encountered another problem that underlines a need for a long-term planning and therefore investment if the language education is to continue successfully. The prevalent sentiment in Italian community is indicated as .with the rst generation dying out, there is a greater need than ever to maintain the Italian culture and language for future generations (Comastri 2009). However, the ambitious project in language education has received a major setback with the expected decrease in Italian government funding from $1.5 million in 2008 by 60% in 2009, underlining the expectation how this will not only put teachers out of jobs, but also decrease promotion of Italy. Moreover, various other local policy initiatives tend to have adverse impact on language teaching, like the current positive emphasis on 43

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

learning neighbouring Asian languages which unjustly takes attention away from the European languages. The above example is indicative of the precariousness of a situation of a much smaller and lesser known Croatian language within diffused language education systems in Australia. The occasional nancial injections through sporadic community fund-collections provide welcome but insufcient nancial injections for any attempt at successful long-term planning of the Croatian Studies Centre and the Croatian language teaching and maintenance in Australia. If left alone to the Croatian community, irrespective of intergenerational changes, it would have to reignite the spirit from the earlier decades when it well understood the need to donate generously towards the language maintenance leading to the establishment of the Croatian Studies Centre. However, it is not a small task in a society which is not in general known to be very generous towards educational and art institutions in comparison to some other developed countries of the similar cultural background. Hence, the increasing signicance of the exogenous factors in the future of the Croatian language in Australia, and probably elsewhere. Various Croatian institutions, and in particular government authorities, already have to appropriate a paramount role in securing teaching and maintenance of the Croatian language in this environment through various measures like securing long-term funding basis, education of teachers to teach the Croatian language as a foreign language, developments of teaching support programs, programs for motivating Croatian language studies, travel scholarships for successful students. The sustainability of a continuous ow of students at higher levels and reinvigoration of the enrolment at lower levels of education is the biggest challenge facing Croatian language in this distant country. One of the continental languages that terminated at Macquarie University had solid nancial support, but lapsed because of a lack of interested students. To prevent this happening within the process of intergenerational changes, diverse initiative and encouragements would have to be designed by the local persons and institutions of Croatian origin and from Croatia itself. Inevitably, the successful response to perceived challenges will very much depend on a reverse of the same question that the older generations asked: What can Croatia offer as a comparative advantage in relation to other places of attraction to the Australians, not only, of the Croatian origin? The future of the Croatian language abroad is a factor of social dynamics, patterns of communication needs, inclusion in a place of origin and in a host society, institutional linkages, policies, and communication across the translational social and cyber space. Diverse challenges would require responses at different structural levels. That would very likely impact the future signicance of the Croatian language in Australian-Croatian transnational social space. In the long run Croatia could generate diverse benets by fostering language education at diverse educational levels in Australia.

44

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Perspectives
Unlike the experience of some other smaller continental European languages at the Macquarie University, the number of students enrolled at the Croatian language was sustained despite intergenerational changes. This achievement grounds perspectives for this language as an important medium of communication in transnational social space. It is appropriating the role of a companion or second language to a major global language to a culturally hybrid second generation and other travellers in the ever expanding communication space. The effects of dramatic social, political, communication and technological changes replaced in signicance the large scale migration from Croatia to Australia. These developments are further accompanied by the ow of investment, tourism and even return migration to Croatia. Such developments generate new perspectives for the Croatian language in this transnational social space established from below, providing it with new dynamics. The signicance of the Croatian language as a medium of exchange in transnational social space gradually diminishes through decline in the numbers of its speakers due to decrease in migration and ageing. Nevertheless, it appropriates a new role and signicance in this dynamic social environment alongside the English language spoken by the second generation. The fortunes of the Croatian language appropriate additional perspectives through applications in cultural and commercial exchange in addition to the representation of identity in a culturally diverse society. In a historical sense there is nothing new for a language that had to survive encroachment by other languages, and as like any other migrant language, it faces a perilous future. Nevertheless, the aging migrants leave behind a symbolic cognisance of their heritage, origin, place of birth, and also some words and idioms. With exceptions, such inheritance leaves a mark on the second generation. It comes as no surprise that a well known footballer of the Croatian descent, Tony Popovic, declares in the The Sun Herald, My family is from there and I enjoy the history of the placeold and newBut I admit I am biased. Many belonging to this generation probably will not change a place of residence, but the symbolic attachment will dene to many their favourite travel destination, in this case, Dubrovnik and Croatia. Helped with strong feelings of such symbolic attachment, the appropriation of the Croatian words is within reach, as it will conrm the feeling of being at home whilst making a visit or pursuing some other life opportunities. However, the English (or, some other language in a migration destination country) language is a major medium of communication of the second generation born and educated outside of the place of origin. The language of their ancestors is their second language used to a smaller or larger degree, and either more or less successfully within home or some other familiar environment. But, for all other purposes, even in everyday communication with peers of the same cultural background it remains the second language which is used sporadically. Some words, idioms and phrases are used for the further identication through which bonds and links are being established and strengthened, while creating a communication bridge with relatives in the ancestral 45

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

place. It is noted by Alba (1990: 84) that a knowledge and occasional use of several words inherited from their migrant parents as a base of symbolic representation serves as a discrimination divide and identication within the wider community. Like many other migrant languages, Croatian language too appropriates a role of a companion language to the mainstream languages in a place of settlement. Words inherited from parents are important representation of symbolic afliation, although instructions in junior folk-dance groups and football teams are inevitably given in English. Similarly, many participants at the Cro-pop festival sang in Croatian, but were later interviewed in a much more intimate English language. Interviews start with Croatian words, than inevitably continue in English. Like any other travellers, visitors to Croatia of Croatian origin would be even more tempted to learn additional words, phrases, to initiate conversation and generate a sense of mutuality in the ancestral place. Croatia as a typical European country with a small birth rate can nd its own economic and demographic interest in attracting attention of the next generations of the Croatian descent beyond symbolic identication, acceptance of dual citizenship, and the support for its national sports teams. It is a complex process that is outside of the scope of migrants who generated such potent communication opportunity, but its exploit would require the additional ingenuity by all concerned parties. Even the fortunes of the Greek language education which is supported through three Greek day schools, besides the childcare and community schools in Sydney encounters various problems, and not only generated through spatial and social mobility in Sydney and Australian society. Although this development begun as a community initiative, the Greek authorities are to a large degree involved in attracting children to learn the Greek language (Giorgas 2008: 62-63). The Greek government is strongly involved in the language maintenance outside the country through creation of diverse stimuli for language learning and support of language education, including visits to Greece and the reception by the president of the Republic for the best language students. The future of the Greek language outside the country is not left only to parents, teachers and students. Most certainly, a broadly conceived language education and maintenance system offers more opportunities than the Saturday schools system that competes with school sports and family obligations, and the sporadic enrolment at the secondary level. Similarly, the stafng and nancing of the Croatian Studies Centre, alongside the desired expansion of the programme towards a research of this little researched community, requires an additional effort of all stakeholders. Inevitably it is a matter of a broader cultural interest that goes beyond the heritage awareness as it could impact on sustainability of other ties between the two countries to the benet of.both. The prospective social and economic changes in Croatia would benet from the proactive policy of language education and maintenance of its own language abroad reaching beyond the current generation of policy makers, teachers and students.

46

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Concluding remarks
An attempt is made to analyse the signicance and perspectives of the Croatian language as a mode of communication in Australian-Croatian transnational social space that was generated through migrant endeavours despite many hindrances. The major premise about its potential is based upon the development of new proximities and enhanced communication ows in a compressed world (Harvey 2001: 123-124). The question is being asked about its survival in new environment despite many indicators of expressed feelings of attachment to the place of origin of their parents and efforts made towards the language maintenance. The claim is made that Croatian language will appropriate a role of a companion language to the global English language in AustralianCroatian transnational social space to Croatian migrants descendants. However, its position will ultimately depend very much on continuous interests for it among new generations of students and the long term institutional support. A new approach is expected, not from the aging migrants, but from their descendants and from the exogenous forces. Besides the prospective further changes in Croatia, and in particular within the European community, it is expected that this language could appropriate a new role for new generations. However, to remain an important channel of communications within the Australian Croatian transnational social space under changed conditions, the language education and maintenance over a longer period would depend on various forms of motivations, encouragement and nancial support from the Croatian authorities needed to overcome internal community difculties.

Sources
Alagich, Marin and Kosovich, Steven (2001). Early Croatian Settlement in Eastern Australia, in The Australian People. Jupp, James (Ed.). Melbourne, Cambridge University Press (pp. 235-239). Alba, Richard (1990). Ethnic Identity: The Transformation of White America. New Haven: Yale University Press. Anderson, Benedict (1991). Imagined Communities: Reections on the Origin and Spread of Nationalism London: Verso. Barii, Tereza (1997). High School Croatian Language Study in NSW. In: Croatian Studies Review. No.1. (pp. 109-110). Barth, Fredric (1969). Introduction. In Ethnic Groups and Boundaries: The Social Organization of Cultural Difference, Barth, Fredric (Ed.). Oslo and London: Universitets Forlaget / George Allen & Unwin. (pp. 9-38). Bourdieu, Pierre (2000). Pascalian Meditations. Translated by Nice, Richard. Cambridge, Polity Press. Bourdieu, Pierre (1993). Sociology in Question. London: Sage Publications. Bovenkerk, Frank (1974). The Sociology of Return Migration: A bibliographic Essay. The Hague, Martinus Nijhoff. Brah, Avtar (1996). Cartographies of diaspora: contesting identities. London: Routledge. Breton, Raymond, Burnet, Jean, Hartmann, Norbert, Isajiw, Wsewolod and Lennards, Jos (1977). The Impact of Ethnic groups on Canadian Society: Research Issues. In Identities: The Impact of Ethnicity on Canadian Society. Isajiw, Wsewolod 47

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

(Ed.).Toronto: Peter Martin Associates (pp. 191- 213). Brunning, Ana (1997). Croatian Ethnic Schools in NSW. In Croatian Studies Review. No 1. (pp. 107-109). Budak, Luka ( 2008). pers. inf. Budak, Luka (2003). Two Decades of Croatian Studies at Macquarie University. In Croatian Studies Review. No 2. (pp. 368-371). Castells, Manuel (1991). The Informational City. Oxford: Blackwell. Castles, Steven (2003). Preface, in Return Migration in the Asia Pacic, Robyn Iredale, Fei Guo and Santi Rozario (eds). Cheltenham: Edward Elgar. Cohen, Abner (Ed.) (1974). Urban Ethnicity London: Tavistock. Coleman, James (1990). Foundations of Social Theory (Cambridge, Mass, The Belknap / Harvard University Press. Comastri, Andrea (2009). Village Voice Balmain, Sydney, 8th February. Deleuze Gilles and Guattari Felix (1992). A Thousand Plateaus . London: Continum. Department of Immigration, Multicultural and Indigenous Affairs/ Community Relations Commission for a multicultural NSW (2003). The People of NSW, Statistics from the 2001 Census, Vol 1. Sydney. Drapac, Vesna (2001). Croatian Australians Today. In The Australian People. Jupp, James (Ed.). Melbourne: Cambridge University Press, (pp. 246-249). Eisenstadt, Shmuel (1992). The Order-maintaining and Order-transforming Dimensions of Culture. In Theory of Culture. Munch, Reiner and Smelser, Neil (eds.). Berkeley: University of California Press. (pp.64-87). Faist,Thomas (2000). The Volume and Dynamics of International Migration and Transnational Social Spaces. Oxford: Clarendon Press. Fenton, John (1988). Transplanting Religious Traditions: Asian Indians in America. New York: Praeger. Fischer, Gerhard (1989). Enemy Aliens: Internment and the Homefront Experience in Australia, 1914-1920. Brisbane: Queensland University Press. Frank, Robert (1997). Microeconomics and Behaviour, 3rd Ed. Boston; IrwinMcGraw. Gans, Herbert (1996). Symbolic Ethnicity: The Future of Ethnic Groups and Cultures in America. In Theories of Ethnicity: A Classical Reader. Sollors, Werner (Ed.). New York: New York University Press. (pp. 425-459). Geertz,Clifford (1973). The interpretation of Cultures. New York: Basic Book. Giorgas, Dimitra (2008). Transnationalsim and Identity among Second Generation Greek-Australian. In Ties to the Homeland: Second Generation Transnationalism. Lee, Helen (Ed.). Newcastle: Cambridge Scholars Publishing. (pp. 53-71). Grin, Francois (1999). Economics, in Handbook of Language and Ethnic Identity. Fishmann, Joshua (Ed.). New York: Oxford University Press. (pp. 9-24). Guarnizo, Luis and Smith, Michael (1998). The Locations of Transnationalism. In Transnationalism from Below. Smith, Michael and Guarnizo, Luis (eds). New Brunswick: Transaction Press. (pp. 3-34). Gupta, Akhil and Ferguson, James (1997). Beyond Culture: Space, identity, and the Politics of Difference. In Culture, Power, Place: Explorations in Critical Anthropology. Gupta, Akhil and Ferguson, James (eds). Durham: Duke University Press. (pp. 3351). Harvey, David (2001). Spaces of Capital: Towards a Critical Geography. Edinburgh: Edinburgh University Press. 48

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Hechter, Michael (1987). Principles of Group Solidarity. Berkeley: University of California Press. Herberg, Will (1974). Protestant-Catholic-Jew. In Race and Ethnicity in Modern America, Richard J. Meister (Ed.). Lexington: Mass, D.C.Heath & Company. (pp. 73-84). Holjevac, Veeslav (1968). Hrvati izvan Domovine [Croatians Outside The Homeland]. Zagreb: Matica Hrvatska. Hoko, Emanuel (1996). Franjevci meu Hrvatima u Sydneyu [Franciscans among Croatians in Sydney]. Summer Hill: Croatian Catholic Centre. Hroh, Miroslav (1999). The Slavic World. In Handbook of Language and Ethnic Identity, Fishmann, Joshua (Ed.). New York: Oxford University Press. (pp. 319-333). Hugo, Graeme, Rudd, Dianne and Harris, Kevin (2003).Australia`s diaspora: its size, nature and policy implications. Mebourne, CEDA. Jupp, James (2002). From White Australia to Woomera: The Story of Australian Immigration. Cambridge: Cambridge University Press. Jupp James (1991). Immigration: Australian Retrospective. Sydney: Sydney University Press. King, Russell (1986). Regional migration and regional economic development: An overview. in Return Migration and Regional Economic Problems. King, Russell (Ed.). Beckenham, Kent: Croom Helm. (pp.1-37). Kosovich, Steven (2001). Yugoslavs. In The Australian People. Jupp, James (Ed.). Melbourne: Cambridge University Press. (pp. 746-749). Kunz, Egon (1988). Displaced Persons: Calwell`s New Australians. Sydney: ANU Press. Lalich, Walter (2004). Ethnic Community Capital: The development of ethnic social infrastructure in Sydney. Unpublished PhD Thesis. Sydney: University of Technology. Liebkind, Karmela (1999). Social Psychology. In Handbook of Language and Ethnic Identity. Fishmann, Joshua (Ed.). New York: Oxford University Pres (pp. 140-151). Light, Ivan and Gold, Steven (2001). Ethnic Economies. San Diego: Academic Press. Lopez, Mark (2000). The Origins of Multiculturalism in Australian Politics 1945-1975. Melbourne: Melbourne University Press. Marger, Martin (1997). Race and Ethnic Relations: American and Global Perspectives, 4th Ed. Belmont: CA Wadsworth. Marginson, Simon (1997). Educating Australia: government, economy and citizen since 1960. Cambridge: Cambridge University Press. Morawska, Ewa (1990). The Sociology and Historiography of Immigration. In Immigration Reconsidered. Yans-McLaughlin, Virginia (Ed.). New York: Oxford University Press. (pp.187-240). National Archives of Australia, NSW: Register of World War I Internees in NSW, 19141918 (C440). Olson, Mancur (1971). The Logic of Collective Action. Cambridge, Mass, Harvard University Press. Padilla, Amado (1999). Psychology. In Handbook of Language and Ethnic Identity. Fishmann, Joshua (Ed.). New York: Oxford University Press. (pp. 109-121). Papastergiadis, Nikos (2000). The Turbulence of Migration: Globalization, Deterritorialization and Hybridity. Cambridge: Polity Press. Pieterse, Jan Nederveen (2004). Globalization & Culture: Global Melange (Lanham, MA, Rowman & Littleeld. Popovic, Tony, Top Five. The Sun Herald, Sydney, 25.1.2009. 49

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

Portes, Alejandro (1998). Divergent destinies: Immigration, The Second Generation, and the Rise of Transnational Communities. In Paths to Inclusion. Schuck, Peter and Munz, Reiner (eds). New York: Berghahn Books. (pp. 33-58). Portes, Alejandro (1995). Economic Sociology and the Sociology of Immigration: A Conceptual Overview. In The Economic Sociology of Immigration. Portes, Alejandro (Ed.). New York: Russell Sage. (pp. 1-41). Price, Charles (1963). Southern Europeans in Australia. Melbourne: Oxford University Press. Putnam, Robert (1993). Making Democracy Work: Civic Traditions in Modern Italy . Princeton: Princeton University Press. Rex, John (1994). Ethnic Mobilisation in Multi-Cultural Societies. In Ethnic Mobilisation in a Multi-Cultural Europe. Rex, John and Beatrice Drury (eds). Aldershot: Ashgate (pp. 3-12). Rex, John (1973). Race, Colonialism and the City. London: Routladge and Kegan Paul. Rosenau, James (2003). Distant Proximities: Dynamics beyond Globalization. Princeton: Princeton University Press. Simmel, Georg (1964). The Sociology. Translated and edited by Kurt H. Wolff. New York: The Free Press of Glencoe/ London, Collier-MacMillan. Smelser, Neil (1992). Culture: Coherent or Incoherent. In Theory of Culture. Munch, Richard and Smelser, Neil (eds). Berkeley: University of California Press. (pp. 3-28). Smith, Michael (2001). Transnational Urbanism: Locating Globalization. Malden, Mass, Blackwell. Smoje, Neven (2001). Croatians in Western Australia. In The Australian People. Jupp, James (Ed.). Melbourne: Cambridge University Press. (pp. 241-243). Bart Srhoy (1998). Journey Beyond Origin. Perth: Hesperian Press. egvi, Vesela (1953). Povratak jugoslovenske ekonomske emigracije, 1945-1951 [Return Of the Yugoslav Economic Immigrants, 1945-1951]. Beograd: Rad. egvi, Vesela (1949). kola naeg jezika u Boulderu [Our language school in Boulder]. Napredak, Sydney, 15.1.1949. kvorc, Boris (2005). Australski Hrvati: Mitovi i Stvarnost [Australian Croatians: Myths and Reality]. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. kvorc, Boris (2004). Hrvatski tisak u australskome kulturnome i informativnome prostoru [Croatian Community Newspapers in the Australian Cultural and Information Space]. Zagreb: Hrvatski Iseljeniki Zbornik (pp. 153-167). kvorc, Boris (2001). Hrvatski Studiji u Sydneyu [Croatian Studies in Sydney]. Zagreb: Hrvatski Iseljeniki Zbornik (pp. 172-180). Tkalcevic, Mato (1988). Croats in Australia. Melbourne: Victoria College Press. Vuki, Divna (1997). Croatian language in the Victorian School of Lanaguages. Croatian Studies Review, No.1. (pp. 110-111). Warner, Stephen (1998). Immigration and Religious Communities in the United States. In Gatherings in Diaspora: Religious Communities and the New Immigration. Warner, Stephen and Wittner, Judith (eds). Philadelphia: Temple University Press. (pp. 3-36). Waters, Mary (1990). Ethnic options; Choosing identities in America. Berkeley: University of California Press. Weber, Max (1978). Economy and Society. Roth, Gunther and Wittich, Claus (eds). Berkeley: University of California Press. 50

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Werbner, Pnina (1997). Introduction: The Dialectics of Cultural Hybridity. In Debating Cultural Hybridity. Werbner, Pnina and Madood,Tariq (eds). London: Zed Books. (pp. 1-26). Wyman, Mark (1993). Round-trip to America: The Immigrants Return to Europe, 18891930. Ithaca: Cornell University Press. Yang, Fenggang (1999). Chinese Christians in America: Conversion, Assimilation, and Adhesive Identities. University Park, Penn: The Pennsylvania University Press.

Hrvatski jezik u dinaminom transnacionalnom prostoru


Saetak
U ovom prilogu se analiziraju promjene s kojima se hrvatski jezik susree unutar dinaminog australsko-hrvatskog transnacionalnog drutvenog prostora i svjetskog drutvenog okruenja. Hrvatski jezik se, proivjevi mnoge unutarnje i vanjske izazove i utjecaje, poput mnogih drugih kontinentalnih europskih jezika, proirio po udaljenim prostranstvima obiljeenim dominantnim svjetskim jezicima. Generacije iseljenika samoinicijativno su ga odravale s promjenjivim uspjesima. Jezik iseljenih je simbol njihova identiteta, sredstvo komuniciranja, odravanja i intergeneracijskog prijenosa kulture, ali i prilagoavanja ivotu u novoj sredini. Hrvatski jezik je kao osnovno sredstvo komuniciranja najvaniji element hrvatske doseljenike institucionalne cjelovitosti iji je sadraj ugraen i u temelje australskog multikulturalizma. Osnovno je sredstvo uspostavljanja i odravanja kontinuiteta raznih obiteljskih i drugih spona, razmjene i komunikacijskog protoka izmeu dvaju prostorno udaljenih lokaliteta, odnosno domova. Poput mnogih drugih posljedica iseljavanja, australsko-hrvatski transnacionalni drutveni prostor proizaao je i razvijao se najveim dijelom iz bezbrojnih spona uspostavljenih tijekom prolog stoljea od strane samih iseljenika. Stvaran odozdo, esto bez znaajnije vanjske institucionalne podrke, ovaj transnacionalni prostor se i nadalje kontinuirano odrava kroz bezbrojne svakodnevme aktivnosti samih iseljenika i njihovih obitelji, ukljuujui i potomke. Uspjenosti tog procesa umnogome pridonose i razni oblici institucionalne organiziranosti samih iseljenika, ukljuujui i javni prostor izgraen njihovim radom, ljubavlju i investicijama. To se kod hrvatskih iseljenika najvie odnosi na mnogobrojne vjerske i svjetovne organizacije poput drutvenih i sportskih klubova. Izgradnja impresivnog javnog prostora stvorila je podlogu za kontinuirano odravanje raznih drutvenih aktivnosti, prijenosa i ouvanja raznih oblika kulture, ali i osiguravanja uvjeta za jezinu poduku. Na taj nain su osigurani minimalni uvjeti za intergeneracijski prijenos kulture i jezika i za odravanje kontinuiteta transnacionalnog drutvenog prostora. Mnoge nove aktivnosti i sadraji su proizali iz proirene razmjene i komunikacijskih protoka poslije iezavanja raznih drutvenih, politikih i komunikacijskih prepreka tijekom posljednjih dvaju desetljea. Dramatine promjene od povjesnog i civilizacijskog znaaja zamijenile su raniji proces masovnog iseljavanja u Australiju. Pojavili su se novi sadraji i oblici dravne i drutvene podrke iz zemlje matice u ranije uspostavljenom transnacionalmom drutvenom prostoru a kroz diplomatska predstavnitva, investicije u jezino obrazovnje i razmjenu informacija. Umjesto iseljavanja, dolazi do intenziviranja investiranja i turistikih posjeta iz Australije, i to ne samo osoba hrvatskog podrijetla.

51

Walter. F. Lalich

Croatian language in the expanding transnational space

Sve znaajnija je i povratna migracija. Takve promjene kretanja ljudi i nove mogunosti komuniciranja otvaraju i nove perspektive hrvatskom jeziku, dajui novu dinaminost transnacionalnom drutvenom prostoru stvorenom odozdo. Hrvatski jezik se susree s novim perspektivama kroz intenzivniju kulturnu razmjenu i daljnje produbljavanje komunikacijskog protoka, to daje novu kvalietu njegovoj ranijoj ulozi etnikog identiciranja. Interes za hrvatski jezik u Australiji postoji usprkos neizbjenim generacijskim promjenama. Za razliku od jezika nekih manjih europskih etnikih zajednica koji su se prestali poduavati na Sveuilitu Macquarie, upis studenata hrvatskog jezika tijekom posljednjeg desetljea nije bitnije posustao, a ima i mnogo povoljniji trend kretanja u odnosu na poduku hrvatskog jezika na nioj obrazovnoj razini. Ovakav razvojni put, drutvena i komunikacijska kretanja te zabiljeeni interes za poznavanjem osnova jezika temelj je moguih razmatranja o perspekivima hrvatskog jezika kao integralnog sredstva komuniciranja u transnacionalnom drutvenom prostoru. Za mnoge predstavnike kulturoloki hibridne nove generacije s ogranienim poznavanjem hrvatskog jezika, isti je i dalje vaan nain identiciranja unutar drutvenog sustava obiljeenog kulturnim razlikama. Kod posjeta zemlji podrijetla predaka, nekoliko nauenih rijei je osnovno sredstvo identiciranja i poetnog komuniciranja, jednako kao i drugim dobronamjernim putnicima koji ele bolje upoznati sredinu koju posjeuju. Promatrajui iz perspektive reteritorijaliziranog jezika, nameu se razmiljanja o hrvatskom jeziku kao jeziku-suputniku globalnim jezicima od posebne koristi hibridnoj novoj generaciji, njihovim tenjama i ambicijama unutar transnacionalnog drutvenog prostora koji se stalno razvija i poprima nove oblike i sadraje.

Kljune rijei: iseljenici, hrvatski jezik, identitet, komuniciranje, druga generacija, hibridnost, transnacionalni drutveni prostor, odozdo, institucionalna cjelovitost

52

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The Croatian community in Australia in the early 21ST century: a demographic and socio-cultural transition
UDK: 314.18(94=163.42) 314.74(94=163.42)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Val Colic-Peisker, Royal Melbourne Institute of Technology

Summary
This article explores the processes of socio-cultural and demographic change and transition taking place in the Croatian community in Australia in the early 21st century. The Croatian community is dened as all Croatian-born people in Australia and their offspring, as well as any other persons who speak Croatian or identify as Croatian in any other way. Three socio-cultural and demographic processes are identied: ageing of the community, return migration and the transfer of community activism from the rst to subsequent migrant generations. All three processes are connected with a signicant drop in the number of Croatian arrivals in Australia over the past several decades and the fact that the most numerous cohort of Croatian arrivals in the late 1960s is now reaching retirement age or even approaching life expectancy. Signicantly, in the nancial year 2003-04 the number of permanent departures exceeded the number of permanent arrivals. Return migration is analysed as mainly triggered by the retirement of the cohort that has always maintained a strong emotional connection with the homeland, but also with other processes involving younger people from the second and further generations considering longer stays in Croatia for business or educational purposes, as Croatia becomes increasingly attractive as an impeding member of the EU. The article uses the Census and immigration data as a basis for the analysis.

Key words: Croatians, Australia, community ageing, return migration, community activism, public representation

Introduction
At the end of the rst decade of the 21st century, the Croatian community in Australia is in a process of socio-cultural and demographic transition. For the purpose of this article, the Croatian community in Australia is dened as all Croatian-born people in 53

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

Australia and their offspring, as well as any other persons who speak Croatian or identify as Croatian in any other way.1 This article analyses three socio-cultural and demographic processes: one, ageing of the community; two, return migration (since 2003, for the rst time in history of Australian Croatians, return migration numbers start to exceed permanent arrivals from Croatia to Australia); three, the increasing numerical domination of the second and subsequent generations over the rst-generation migrants and a consequent transfer of community activism and its public representation to the second generation. The third demographic and socio-cultural process is a consequence of the rst two and is gradually changing the internal structure of the community from a typical working class community (Jupp 1998)2, as it was until 1980s, to a community that increasingly matches the educational and occupational structure of the Australian society as whole. Namely, many Australian Croatians members of the second and subsequent generations joined by recently (since mid-1980s) arrived Croatian immigrant professionals are nowadays part of the growing Australian multicultural middle class.3
Table 1. Size, median age and income of the Croatia-born compared to larger population categories. Total Aus pop Australia-born O/seas-born Croatia-born
Source: 2006 Census.

Size 20m 14 m 5.5 m 51,000

med. age 37.1 32.8 46.8 57.2

med. income 466 488 431 307

1. Ageing of the Croatian community in Australia


The Croatian community in Australia is rapidly ageing. In the 2006 Australian Census the Croatia-born (51,000 people) had median age of over 57 yearscompared to the total Australian populations median age of just over 37 years (see Table 1). When all people who identied as having Croatian ancestry4 (the ancestry question was asked for the rst time in the 1986 Australian Census and then again in 1996, 2001 and 2006
1

The emphasis on ethnicity homogenises and potentially stereotypes Croatians in Australia, dening them simply through the country of origin. The community has never been homogeneous and its internal diversity keeps increasing through social mobility of the Australia-born generations, diverse consecutive waves and mixed marriages. In the 2006 census, only 6.5 per cent of the Croatia-born had a degree and higher education (see Table 3). See income statistics in Table 1. Since the mid-1980s onwards, multicultural middle class (MMC) formed from two sources: rst, the second generation of non-English-speaking background (NESB), especially southern and eastern Europeans, who experienced considerable upward social mobility and second, a sizeable highly-skilled immigration, especially from Asia, but also from other NES source countries. These two groups have an increasing presence and visibility in business, professions, universities, media and government (for a more detailed analysis of MMC see Colic-Peisker 2009). Numbers of the second and subsequent generations can be roughly calculated by detracting those of Croatian ancestry who are also Croatia-born from the total of people with Croatian ancestry. Using this method brings us to 54,000 people who could be considered second and further generation Croatians. 118,000 people declared to have Croatian ancestry in the 2006 Australian Census. Horn (1993) rightly calls into question the validity and precision of the census question on ancestry, but this paper is not in a position to engage with this debate.

54

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

censuses) are taken into accountjust over twice the Croatia- born at 118,000 persons that is, when the second and subsequent generation Croatians are counted, the median age of course goes down somewhat, but it is still likely to be considerably higher than the total population. This is due to at least two demographic factors: immigration from Croatia has slowed considerably since the mid-1990s and dropped dramatically after the turn of the century (see Figures 1 and 2). In addition, the fertility of the Croatia-born in Australia is low, following a Croatian rather than an Australian pattern. The majority of those who arrived since the 1980s have acquired professional qualications and relevant work experience in Croatia in order to pass the points test for the Australian permanent visa, which means that they typically migrated in their late 20s and even more often in their 30stowards the end of the peak of their reproductive age. This means that most, if not all of their children were born before migrating to Australia and thus of course their fertility conforms to Croatian fertility rate (one if the lowest in Europe at 1.4 children per woman, see CIA 2009). In the families of the second-generation Croatians in Australia the fertility is likely to switch to Australian, somewhat higher values (1.8 children per woman). The age distribution of the Croatia-born at 2006 Census shows only 1.4 per cent were aged 0-14 years and 5.6 per cent were aged 15-24 years (DIAC 2009). The largest wave of Croatian immigrants arrived in the 1960s and most of these people have reached retirement age, which bears heavily on the communitys age prole. For example, at the time of the 2006 Census, 31.9 per cent of the Croatia-born were aged 65 and over (DIAC 2009). This means that the community mortality rate will peak within the next decade, with little immigration from Croatia to replenish the community numbers. Until the 1996 Census, Croatians in Australia were counted among the Yugoslaviaborn. The number of the Yugoslav-born rose constantly through consecutive censuses. The Australian Yugoslavia-born population quadrupled from 5870 in 1947 to 22 860 in 1954 through the intake of the so called Displaced Persons, a signicant number of whom were Croatian speakers (DIAC 2009). The Yugoslavia-born (including Croatians) intake continued to increase through the next two decades, with the peak immigration achieved in 1969-1970 (Figure 1). Between 1961 and 1976 almost 100,000 Yugoslaviaborn people migrated to Australia, many of whom were Croatians. The Yugoslavia-born population reached 129,620 by the 1971 Census and 160,480 by the 1991 Census (DIAC 2009). Due to the Yugoslav economic and political crisis in the 1980s and conicts during the rst half of the 1990s, immigration from the ex-Yugoslavia was continuous. Almost 30,000 settlers from the republics of the former Yugoslavia have migrated to Australia since 1991. Among them were many war refugees; those from Croatia were not numerous, but many ethnic Croatians ed Bosnia-Herzegovina and other ex-Yugoslav successor states.

55

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

Figure 1. Immigration from ex-Yugoslavia to Australia 1945-2002


'0 0 0 p e r a n n u m

25

20

15

10

0 45 50 54 57 60 63 66 69 72 75 78 81 84 87 90 93 96 9 9 '0 2

A large majority of 81.9 per cent of the Croatia-born people in Australia immigrated before 1996. Among the total Croatia-born in Australia at the 2006 Census, 9.7 per cent arrived between 1996 and 2001 and 5.1 per cent arrived since the 2001 Census. Therefore, there is a clear trend of diminishing immigration from Croatia, which impacts upon the rejuvenation of the community, in demographic as well as in socio-cultural sense. The 1996 Census counted 47,000 Croatia-born persons in Australia.5 There were 51,860 Croatia-born people in Australia at the 2001 Census, making up 1.3 per cent of the overseas-born population. In the 2006, the number of Croatia-born decreased to just under 51,000 (DIAC 2009). In the last Census 33,012 Croatian-born Australians (65%) spoke Croatian at home and the total persons who spoke Croatian at home was 69,900. It is signicant that more than a half of the Croatian speakers were therefore members of the second and subsequent generations.

2. Return migration
The second socio-demographic process that can be identied among Croatians in Australia at the current time is return migration. Since 2003, for the rst time in history of Australian Croatians, return migration numbers start to exceed permanent arrivals from Croatia to Australia (see Table 2 and Figure 2).6
Table 2. Permanent arrivals from Croatia to Australia and departures from Australia to Croatia 1997-2008 FIN YR. Arr. Dep.
5

97/98 98/99 99/00 00/01 01/02 02/03 03/04 04/05 05/06 06/07 07/08 1024 212 1097 100 1026 80 1296 72 616 86 321 95 137 102 67 110 89 102 99 118 94 129

It is assumed that many Croatia-born stated they were Yugoslavia-born. In the 1996 Census 66,700 people said they spoke Croatian at home. Australian immigration authorities keep detailed records of incoming and outgoing passengers and the nature of their moves (duration of stay overseas or in Australia and the purpose of stay, such as holiday, work and visiting family).

56

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE


Figure 2. Permanent arrivals from Croatia and departures to Croatia 1997-2007
Croatians in Australia, arrival and departures 1997-2007
1400 1200 1000 800 600 400 200 0 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 Year arrival depart

Vol: 6, 2010.

Source: DIAC 2007

In the past, the rate of return migration to Croatia was relatively low. At the turn of the century, Croatian Australians have an exceptionally low rate of return migration to Croatia. In December 2001, the Australian Department of Foreign Affairs estimated that there were 1,000 Australian citizens resident in Croatia, mainly in Zagreb (Southern Cross Group 2001). Given that Australian citizens are not likely to live in Croatia unless they are of Croatian origin, and the very high uptake of Australian citizenship among the Croatia-born (96.7 %, 2006 Census), this number is likely to comprise a high majority of Croatia-born people or people with Croatian ancestry. As far as the largest immigration wave to date is concerned (1950s-1970s), many of these people arrived in Australia with a temporary migration in mind but ended up staying permanently or at least long-term (Colic-Peisker 2008). This early post-war cohort mainly comprised low-skilled people from rural backgrounds for whom Australia was not a land of milk and honey. Many hoped they could amass substantial means in several years and then triumphantly return to their native villages with their material standard of living and future prospects considerably enhanced. Instead, they worked hard for a number of years before they could buy a car and a house, let alone pay off the house fully. Under the circumstances, a long-term stay in Australia proved the only realistic option, with even a short visit to Croatia being a major expenditure which many could not afford for decades (Colic-Peisker 2006; 2008). The typical pattern for this working-class wave was as follows: young males (some teenagers) migrated through the chain migration pattern, planning to stay temporarily and were at rst heavily homeland-oriented, sending remittances to their families; in the second stage they prolonged their stay mainly for economic reasons and developed strong ethnic networks in Australia; in the third stage, they often sought a spouse from their homeland, or, if already married, brought the wife or family to Australia, which re-oriented them towards permanent settlement (they bought a house, their children were born in Australia); in the fourth stage they took citizenship and decided to stay. This pattern applied to many other migrant groups, especially the large southern-European intake of economic migrants 1946-1973, who had similar socioeconomic backgrounds (see Castles and Miller 2003:30-32). These migrants tended to 57

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

have tightly-knit ethnic communities and they residential concentrated in all major cities. According to Markus et al. (2009:83) residential concentration of Croatians has been comparatively low compared to some other ethnic groups. Often, working-class Croatians planned to return to their homeland in retirement (Colic-Peisker 2008). Nowadays, many indeed started realising this plan. However, children and grandchildren born in Australia are a retention factor. Those who can afford work around this difculty by living bi-locally, part of the year in Croatia and part in Australia. Although the available data is not precise enough, it is safe to assume that the current growing permanent departures to Croatia are mainly due to the largest Croatian immigrant cohort reaching retirement age. A minority of younger people returning may be attracted by the economic recovery after the war in the 1990s and the tourism, projected to be the main Croatian industry, booming again - as many Australian Croatians are from coastal areas most attractive to tourists. Some people are also attracted by Croatias imminent EU membership, currently scheduled for 2011. However, although Croatia is rst in the queue for the accession into the EU (at this stage already much delayed), it is plagued by persistent economic problems (especially a stubbornly high unemployment of about 14%, down from over 20% in the 1990s) and high foreign debt. Croatia is also struggling to meet some of the conditions of entry spelled out in 31 Chapters of Acquis communautaire. For example, at the corruption perception index Croatia current holds rank 62 out of 180 (in comparison, Australia is at rank 9 and Bulgaria, already an EU member, at 72). In addition, following the dissolution of Yugoslavia, there are protracted maritime border disputes with neighbouring Slovenia and Bosnia-Herzegovina, also delaying the accession. For Croatia born and bred retirees, however, returning to Croatia, which has a GDP per capita of US$18,300 (compared to Australian US$38,000), may represent a good economic option, and not just a fullment of long-standing nostalgic desire to reconnect with the homeland. Return migration scholars classify the rst generation return as ethnic and the return of the second and subsequent generations as the ancestral or roots returns. While denoting the factual, this classication does not say anything about a multitude of real-life pragmatic motives that drive people towards the return migration. Motivations for return vary along the continuum from emotions-driven nostalgic return to the pragmatic interest-driven return perhaps more likely to be found in the second and subsequent generations without signicant memories of the ancestral land. From the perspective of the Croatian state, the types of contributions that different generations of returnees may make to Croatian society are considerably different. The myth of return (Safran 1991) has certainly been nurtured in Croatian-Australian diasporic communities of the working-class migrant cohort and the ideology of return may be reinforced by homeland institutions pulling the heartstrings and purse strings of people in diaspora (Tllyan 1996:19). A powerful pull of the homeland was demonstrated among the Croatians in Australia during the Croatian War for Independence 1991-95. Australian Croatians demanded that Australian authorities recognize Croatian independence from Yugoslavia, they contributed considerable funds to supporting 58

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Croatia through the war effort and did not spare charitable efforts to help the victims of war and refugees. Croatia has one of the largest diasporas relative to the population size in the homeland. It is estimated that about 2.6 million people emigrated during the 20th century. Due to the long-established Croatian tradition of emigration there exists not only a large rst migrant generation, but also second, third and subsequent generations of people of Croatian ancestry in many European and overseas countries. Australia included. Having emigrated for various motives and having settled in countries with different and changing immigration and incorporation policies (e.g. Australia with its emphasis on permanent settlement and multiculturalism), heterogeneous Croatian diaspora groups nurture many different kinds of relationships with the homeland (Colic-Peisker 2008). Among Australian Croatians, such transnationalism comes in different guises. For example, the largest working-class cohort, due to suffering a language barrier and having low-skilled jobs, tends to nurture a more nostalgic view of the homeland and a possibility of return than middle-class professionals (Colic-Peisker 2006). Of course, many intersecting factors at work in the homeland, the host society and diaspora groups themselves inuence transnational social processes, including those of return migration. In addition, the transnational perspective on migration, reecting the era of globalization, considers migration and return as parts of a multi-stage ongoing process which often includes multiple movements (apo mega 2006). Todays exceptional global connectedness and relative affordability of the long-distance travel leads to the emergence of new categories: re-emigrants and those who choose to live bi-locally. The creation of an independent Croatia marks an important turning point in the homeland-diaspora relationship as the new state encourages return migration. There have been some smaller-scale Croatian governmental return-assistance programs, which may have inuenced the decision to return and later sustain the commitment to remain in Croatia e.g. among scientists, professionals, entrepreneurs, investors and returnees now holding high-level positions in the public sector. Returnees are an important human resource for the homeland as it strives to establish itself among the European family of nations and not just slouch towards respectability (Gallagher 2005:182). Younger returnees from Australia are likely to possess professional and occupational skills that they can use in their employment or business ventures in Croatia or share on an informal basis; many, including retirees, also bring with them capital to invest in real estate or businesses. Alongside a small number of business entrepreneurs and investors, a majority of current Australian returnees are likely to be ordinary returnees, such as retirees and a smaller number of younger families with dependent children. Without necessarily possessing outstanding human or nancial capital, they are nonetheless likely to transfer their foreign wealth and/or income and become signicant consumers of Croatian goods and services (especially real estate, medical services and aged care services). In some cases such returnees may be employees in Croatian 59

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

rms where they contribute their skills and insights gained during their life abroad. This makes returnees the bearers of cultural capital acquired in different Australian contexts e.g. scientic, academic, professional, corporate and civic subcultures that may be successfully applied in the Croatian context. For example, younger Australian returnees are likely to possess high-level prociency in English, the main world language. It may be worth mentioning a growing category of virtual returnees, connected to their homeland through internet-based networkswhich may encourage the real return. The size and composition of return migration since the early 1990s remain unclear due to a lack of systematic record keeping, demographic tracking and research in Croatia (see e.g. aki et al. 1998; apo mega 2005; 2007). Winland (2007) argues that the consequence of this gap in knowledge may be negative stereotyping, political manipulation or indifference towards returnees. Their reception within the homeland population and institutions, and outcomes demographic, economic and cultural of their return for Croatian society is an interesting area of further research. Such research should explore how processes of transplantation and investment of nancial, human and cultural capital unfold following return to the homeland, positioning returnees and business and cultural entrepreneurs as actors of change (Cassarino 2004). In its current stage of development and in the process of accession to the EU, Croatia is potentially more attractive for returnees but also in need of additional human and nancial capital. Migrant return could partly compensate for the high brain-drain Croatia experienced during the 1980s-1990s. It is also important to attract nancial capital that can boost employment, economic growth and rise in GDP per capita thus helping Croatia to catch up with the EU levels. And lastly, returns can contribute to reversing a trend of depopulation in Croatia that has resulted from decades of emigration and one of the lowest birthrates in Europe.

3. Generational transfer of community activism


The third socio-demographic process affecting Croatian community in Australia in the 21st century is the transfer of the community activism and therefore also of the communitys public representation to the second and subsequent migrant generations. Because of the dwindling immigration numbers, the second and further generation Croatians in Australia started to numerically exceed the Croatia-born. In addition to that, at least one-third of the Croatia-born have reached retirement age and a further half of Croatia-born are over 45 years old. Such age structure logically leads to the ageing rst generation passing much of the community leadership and activism to the younger, Australian-born generations. The latter are also much better educated than the previous Croatia-born cohort of their parents. This is not only the case with Croatians but also with socio-economically comparable southern European groups (see Table 3).

60

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Table 3. Southern Europeans, rst and second generation: university education (persons aged 15+) Ancestry 2nd gen (estimate) Italian 601,000 Greek 233,000 Croatian 65,000 17% 23% 22% degree and higher 2nd gen 1st gen 4.5% 4.5% 6.5%

Source: 2006 Australian Census (Community Information Summary at www.immi.gov.au) 1st generation=Croatia-born; 2nd generation=all Australia-born people of Croatian ancestry

The relatively recent arrivals from Croatia, since the 1980s mainly skilled and professional people, are fewer in numbers and less active in the ethnic community (Colic-Peisker 2002; 2008). The second and third generation Croatians are as a rule successfully integrated in the mainstream Australia and many of them experienced signicant social mobility from their working-class parents. Together with recent cohort of professional arrivals from Croatia, they represent a Croatian contribution to the growing Australian multicultural middle class. A number of people within the second and subsequent migrant generation are clearly motivated to sustain a Croatian community presence in Australia, and while doing that, they may be engaged, deliberately or by default, in changing its image. What does the public engagement of the second and subsequent generation Croatians in Australia mean for the community image and its public representation? It is likely that the community is gradually becoming more and more mainstream and appears less and less ethnic. In other words, the form as well as content of the Croatian community activism, creativity and public representation will increasingly become something that the mainstream Australian public can access and appreciate. Increasingly, most of it is presented in English, or bilingually. Unlike much of the older rst generation immigrants, their children and grandchildren are uent in English, and although many also speak Croatian, English is their rst language, as they have been educated in Australia. Different communication channels are used as well: just as in the mainstream society, internet gradually starts to predominate over other media, especially the much slower print media, the same is happening within the ethnic community (see Figure 3). Such trends are illustrated by the most prominent and elaborate of the current Croatian-Australian community websites: the Sydney Croatian Youth website (http:// www.scy.com.au) which was, judging by its internet archive, rst created in 2004. Advertisements inviting the viewers to Learn Croatian are prominent on the homepage,7 but the website is nearly fully in Englishthus clearly bypassing the most numerous, now elderly, group of Croatian Australians, for whom internet communication in English may be somewhat of an alien concept. The website seems alive and regularly updated. It is linked with other ethnic media; Croatian-Australian newspapers, local (Sydney) radio-program and Croatian television (from Croatia proper). The most prominent feature on the home page is an advertisement for a Croatian business, which is likely to be
7

Croatian language maintenance and learning are becoming increasingly attractive because of prospects of Croatia joining EU, thus becoming a more attractive return as well as citizenship country. However, it is increasingly harder to be able to learn Croatian in Australia in a formal setting.

61

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

the websites sponsor (Figure 3). There is also a call for new team members (Figure 4). Among all things Croatian there are 14 culinary recipes listed in a weblink, sarma (meat mince and rice mixture wrapped in sauerkraut leaves and cooked at slow heat) having achieved most hits, but there are some eclectic recipes that denitely depart from the traditional Croatians cuisine, such as sesame chicken: a small but perhaps a telling point of mainstreaming.
Figure 3. Advertisement at the home page of the Sydney Croatian Youth website

Source:www.scy.com.au

62

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Clearly, as soon as Croatianness is performed in English, it inevitably acquires a quality of hybridity; such a cross-fertilisation is arguably a good thing in a multicultural society. A living culture one out in the street or on the internetcan never stay pure, in an ethnic or any other sense, especially in an urban multicultural environment. It is instead a living and developing set of narratives and practices. While mixed and hybridised with Anglo-Australian as well as other cultures present in the multi-cultural space of Australia, all things Croatian also seep outside the Croatian community media and cultural space and get presence in the wider cultural space. In the process, the boundaries of the community become more porous, demographically through intermarriage but also through cross-cultural communication at work, friendships, etc. and culturally. The Sydney Croatian Youth website uses an interesting metaphor a type of websites logo for the rejuvenation of the community and its cultural and other public activism: Nova loza raste (New vine grows). In a way, this is a very Croatian logo: moreover, it is reminiscent of the main traditional Dalmatian industryvine growing and winemaking and also in tune with the Croatian-Australian pioneers, the early arrivals, back in 19th century. Those early Croatian immigrants to Australia were mainly Dalmatian peasants and vine growers, some of them forced into emigration by a grapevine disease, phylloxera. In addition, the still largest group of Croatians in Australia are rural Dalmatians who arrived in the period 1950s-1970s.
Figure 4. Website advertisement for Croatian youth activismlooking for new team members.

Source: www.scy.com.au

63

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

A link from the Sydney Croatian Youth website leads to a local Croatian Radio programs, one of a youth and another of a grown-up orientation. Both are broadcast from the Multicultural Community Radio Association Limited (MCRA LTD) in Sydney, at local 98.5FM. The mainstream Cro2000Radio operates since 1992 (Croatian Community Radio, see http://www.2000fm.com/croatia_a/index.htm) and is on air two hours a week, Thursdays and Fridays 7-8 pm. The youth program is broadcast one hour a week, Mondays 9-10am (see http://www.2000fm.com/croatia/index.htm). The young teams mission statement on the website is as follows: All of our broadcasters are young Australian Croatians involved in the community and love their country of birth and their parents country of birth, with pictures, full identity details and contacts of the team. This resembles an Australian open style and strikes as different from the closed community style of clubs and older media (which were all in Croatian), epitomised in clubs which had (and some still have) a Members only sign at their doors. My attempts to get in touch with the presenters of the Croatian Radio and gain more information about their work by sending an email query to the supplied email address did not bear fruit, however. Another interesting link leading from Sydney Croatian Youth website is a well developed global Croatian dating site (http://www.croatiandating.com/) presenting itself as bringing together Croatian singles from around the world. This is another contemporary reinforcement of the idea of the world community of Croatians or global diaspora, following the rst one, the largely old-style patriotic Hrvatski Svjetski Kongres (Croatian World Congress) created during the homeland war. Those who see the preservation of their Croatian identity in Australia as important and engage with the ethnic community, its organisations and media, and take part in Croatian initiatives, are more publicly visible and through their activities they create a public image of the Croatian community. These days, as the large post-war (1950s-1970s) wave of Croatian immigrants reaches retirement age, the maintenance and transformation of the public image is a domain of the members of the second generation, a large number of whom are already middle-aged. It would be difcult to estimate what proportion of the second generation remains loyal to, and even passionate about, their Croatian identity. Such numbers can be easily exaggerated due to the occasional and uncalled-for public manifestations of Croatianness, as for example at 2009 Australian Open tennis tournament in Melbourne when a group of half dozen Croatian youth was asked to leave the high gallery from where they were chanting loudly; initial cheering in support of a Croatian player soon turned into anti-Serb slogans - although the tennis opponent was Argentinean. Such public displays of ethnic hatred are a phenomenon that Australian media invariably pick up on and as a consequence they reinforced the old public image of a ercely nationalist and generally ideologically extremist community. Such an image is projected at an old style nationalistic website, although using the new virtual internet medium. The Website (www.bebo.com) declares an exclusive love for Croatia (and noone else) and instructs viewers about Sydney Croatia (a soccer club) fan chants (http:// www.bebo.com/Prole.jsp?MemberId=6799149002, sighted 13 Jan 2010). A more favourable version of a stereotypical image of the Croatian community in Australia hinges on the sport prowess. Many well-known soccer, football and other Australian players are 64

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

of Croatian ancestry. The widely used Wikipedia, under the entry Croatian Australians, lists 48 notable Croatians, most of whom are soccer, football and rugby players (36 out of 48 people listed are sportsmen), but also includes one serial killer and only ve women. (http://en.wikipedia.org/wiki/Croatian_Australian, sighted 13 Jan 2010). Overall, it is clear that community activism is becoming increasingly virtual. Does this mean that the old style face to face community life in ethnic and sport clubs is declining? This is hard to say, but there are indications that it is increasingly mainstream-oriented. For example, manifestations of Croatian identity tend to happen outside ethnic clubs and in the mainstream media: Croatian food week (in several State capitals, usually in well-known upmarket hotels; Croatian movie festival in Melbourne in November 2009 at the Australian Centre for Moving Image (ACMI), exhibitions of Croatian art, book launches etc. Clearly, the public image of the community and the content of the Croatian culture as displayed in public has moved much beyond what it was only two decades ago, when it was mainly closed in ethnic clubs and other Croatian venues, and limited to old country content (food, card games, soccer as the most popular Croatian sport etc.), while folklore dances in traditional costumes used to be the main point of public representation, usually at multicultural festivals. While folklore costumes and dances are welcome and valuable, it is good that the menu of Croatian culture is getting more varied, more urban and contemporary, and no doubt more attractive to the mainstream Australian public.

Conclusion
This article engages in analysing three socio-cultural and demographic processes taking place in the Croatian community in Australia in the early 21st century: ageing of the community, return migration and the transfer of community activism from the rst to subsequent migrant generations. All three processes are connected with a signicant drop in the number of Croatian arrivals in Australia over the past several decades. The numbers have been dropping since the peak immigration in 1969-70, and a smaller peak reached in 1988-89 (Figure 1) could not reverse the declining trend leading to the enduring numerical domination of the 1960s arrivals. This cohort, however, is now on the decline and is being, in terms of community activism, succeeded by their children and grandchildren rather than by more recent immigrants from Croatia. The latter are not only much fewer in numbers, but as a general rule do not have a close engagement with the ethnic community and do not residentially concentrate, which is a typical settlement pattern of skilled middle-class migrants procient in English whose integration in the mainstream Australian community is much less problematic than the one of the previous migrant cohort. A great majority of the second and subsequent generations, the Australiaborn offspring of the largest post-war wave, has also integrated in Australian mainstream and become largely invisible. This leads to an important meta-question: even if we take for granted that the cultural and organisational preservation of ethnic communities is to be encouraged in a (multicultural) society, we can ask to what degree it is likely to continue beyond 65

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

the point of migrants need for it? In other words, once a great majority of migrants of specic background or ancestry is successfully incorporated into the structures and cultural practices of the host societys majority, how likely are they to show keen interest in staying attached to their co-ethnics, this way maintaining the ethnic community presence? Clearly, at the present moment the community momentum is still there, with the clubs and other venues and organisations (church, sport and folklore groups, language schools etc.) continuing their activities, but the future is likely to bring decline. Once the ethnicity of a person or even of a migrant group (dened by the country of birth of ancestry) becomes a voluntary, symbolic ethnicity, as it happened with many groups of American white ethnics the tight-knit community life is likely to atrophy (Gans 1979). In Croatian case, the future arrivals are likely to decrease in numbers even further and continue to be highly skilled which means that not many rst-generation immigrants will cling to the ethnic bubble for emotional and practical support during settlement (Colic-Peisker 2008). Part of the second and further generations is likely to nurture their connection with the ancestral land, but that connection is bound to lose the immediacy it had for the generation of their Croatia-born parents or grandparents. Is such a likely development regrettable? According to one type of multicultural orthodoxy, yes, it is, because it is a loss of cultural diversity; from the perspective of the Croatian state that could prot from migrants attachment to homeland in multiple ways, also yes; but from the perspective of migrants themselves, and their offspring, loosening of the attachment to the ancestral land is not likely to represent a misfortune. A successful integration into mainstream Australia, or any other host country, may indeed weaken a Croatian identication and language maintenance, but it will benet migrants in every other way. The Croatian connection does not need to disappear and it is not likely to: instead, new ways of public representation and new ways of connecting with the ancestral homeland business, travel, tourism, study, etc. will be created to the benet of both host contributing to the mainstream urban Australian culture - and home countries, as well as migrants themselves.

References
Cassarino, J-P. (2004). Theorising Return Migration: The Conceptual Approach to Return Migrants Revisited. www.unesco.org/shs/ijms/vol6/issue2/art4. Castles, S. and M. J. Miller (2003). The Age of Migration (3rd edition), London: Macmillan. CIA The World Factbook (2009) Croatia, at https://www.cia.gov/library/ publications/the-world-factbook/geos/hr.html. apo mega, J. (2005). Trajna privremenost u Njemakoj i povratak hrvatskih ekonomskih migranata. in Stanovnitvo Hrvatske - dosadanji razvoj i perspektive, D. ivi et al. eds. Zagreb: Inst. drut. znanosti Ivo Pilar, pp. 255-273. apo mega, J. (2006). Dynamik der Beziehungen der Migranten zum Herkunftsland: biographische Perspektive. Schweizerisches Archiv fr Volkskunde 102(1). 1-20. apo mega, J. (2007). Povratak na granicu: migracijska iskustva u trokutu HrvatskaNjemaka-Slovenija. Dve domovine 25: 89-108. Colic-Peisker, V. (2002). Croatians in Western Australia: migration, language and class. Journal of Sociology 38(2).149-166. 66

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Colic-Peisker, V. (2006). Ethnic and Cosmopolitan Transnationalism: Two Cohorts of Croatian Immigrants in Australia. Migracijske i etnike teme 22(3).211-230. Colic-Peisker, V. (2008). Migration, class and transnational identities: Croatians in Australia and America. Urbana and Chicago: Illinois University Press. Colic-Peisker, V. (2009). The rise of multicultural middle class: a new stage of Australian multiculturalism? refereed paper, TASA Conference 2009, ANU, 1-4 Dec 2009 (CD Rom). (DIAC) Department of Immigration and Citizenship (2007) Immigration update July to Dec 2007, Canberra: Australian Government. DIAC 2009 The Croatia-born Community (Community Information Summaries), http://www.immi. gov.au/media/publications/statistics/comm-summ/textversion/croatia.htm accessed 14 Jan 2010. Gallagher, T. (2005). The Balkans in the New Millennium: In the shadow of war and peace, Oxon, UK, New York: Routledge. Gans, H. J. (1979). Symbolic ethnicity: the future of ethnic groups and cultures in America, Ethnic and Racial Studies, 2(1).1-20. Horn, R. V. (1993). The validity of Australian Ancestry Statistics, Journal of Population Research, 10(2). 119-126. Jupp, J. (1998). Immigration Cambridge, UK: Cambridge University Press. Marcus, A., Jupp, J. and P. McDonald (2009). Australias immigration revolution, Sydney: Allen and Unwin. Safran, W. (1991). Diasporas in Modern Societies: Myths of Homeland and Return, Diaspora 1(1).83-99. aki, V. et al. eds. (1998). Budunost iseljene Hrvatske. Zagreb: Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar. Southern Cross Group (2001). Estimates of Australian Citizens Living Overseas as at December 2001 (DFAT data), at http://www.southern-crossgroup.org/statistics/stats_ausos.html, accessed 20 Jan 2010. Tllyan, K. (1996). Rethinking Diaspora(s). Stateless Power in the Transnational Moment, Diaspora, 5(1).3-36. Winland, D. N. (2007). We Are Now a Nation: Croats between home and homeland. Toronto: University of Toronto Press.

Appendix
Table 3. Old and new ethnic communities, the rst generation: size, median age and income (individual, per week).

Italy-born Greece-born Croatia-born China-born India-born Bangladesh-born

199,120 109,980 51,000 206,590 147,110 9,050

65.7 63.4 57.2 39.3 35.5 30.5

$288 $246 $307 $242 $543 $376

Source: 2006 Australian Census (Community Information Summary at www.immi.gov.au)

Table 3 compares Southern Europe-born communities arrived in large numbers in the post-war and now comprising ageing and fast-shrinking populations (all three groups 67

Val Colic-Peisker

Croatian community in Australia in the early 21ST century: a...

shrank since the 2001 Census) with newly arrived young Asian communities arrived mainly over the past two decades. Southern Europeans had a typical working-class prole and were signicantly underrepresented among the tertiary-educated and among professionals and overrepresented in low-skilled occupations. Asian groups, on the other hand, mainly arrived through the skilled category and have very high education prole. Low income for some groups may be due to the considerable proportion of tertiary students among them. The second generation of Southern European ancestry has much higher educational structure than their patents, which indicates a considerable social mobility.

Hrvatska zajednica u Australiji na poetku 21. stoljea: socio-kulturalna i demografska tranzicija


Saetak
lanak istrauje procese socio-kulturalnih i demografskih promjena i tranzicije u hrvatskoj zajednici u Australiji na poetku 21. stoljea. Pojam hrvatske zajednice ukljuuje sve one koji su roeni u Hrvatskoj a sada ive u Australiji, njihove potomke, kao i ostale osobe koje govore hrvatski ili se na kakav drukiji nain identiciraju kao Hrvati. Uoena su tri socio-kulturalna i demografska procesa: starenje zajednice, povratna migracija te generacijski prijelaz u aktivizmu unutar zajednice s prve iseljenike generacije na sljedee generacije. Sva tri spomenuta procesa povezana su sa znatnim opadanjem broja hrvatskih doseljenika u Australiju posljednjih nekoliko desetljea te injenicom da su pripadnici velikog vala doseljavanja iz ezdesetih godina 20. stoljea sada ve umirovljenici koji dostiu prosjenu ivotnu dob. Znaajna je injenica da je u nancijskoj godini 2003./2004. broj konanih odlazaka premaio broj konanih dolazaka. Analiza povratne migracije pokazala je da je ona uzrokovana umirovljenjem pripadnika prve generacije iseljenika koji su oduvijek odravali jaku emocionalnu povezanost s domovinom, ali takoer i drugim procesima. Odnosi se to na mlade ljude druge i sljedeih generacija koji na dulje vrijeme odlaze u Hrvatsku radi obrazovanja i zaposlenja a zbog njezina pribliavanja Europskoj Uniji to je ini sve privlanijom zemljom za ivot. lanak temelji analizu na podatcima cenzusa o stanovnitvu i iseljavanju.

Kljune rijei: Hrvati, Australija, starenje zajednice, povratna migracija, drutveni aktivizam, javna predodba

68

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari: Dislocirani identitet, prianje zajednice, knjievnost i druge Hrvatske
UDK: 316.72:(94+71=163.42)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Boris kvorc, Filozofski fakultet u Splitu i Macquarie University, Sydney

Saetak
Ovaj tekst bavi se problemima multikulturalizma i multikulturalnosti u postkolonijalnom okruenju koje pokuava dekodirati identikacijske obrasce na temelju kojih se u sredini prve i druge kulture odreuje pozicioniranja iz kojih se pria zajednica, odnosno gdje se konstruiraju obrisi kolektivnog identiteta nacije (i iseljenike zajednice). U tom smislu multikulturalizam se prikazuje kao politika praksa kontrole, a multikulturalnost kao stanje stvari na terenu, odnosno kao mjesto na kojem dolazi do sueljavanja oznaiteljskih praksi i diseminacije koja uvjetuje nivoe razlike i razlikovnosti izmeu dominirajue zajednice unutar interesa koje se odvija proces uslojavanja jedinstva i iskoraka u drugo, odnosno u prostor etnike i etike razliitosti na temelju koje i opstoji koncept multikulturalnosti. Gledano iz perspektive postkolonijalne razlike ovdje se paralelno odvijaju dva procesa. S jedne strane u okviru matine kulture stvara se razlika koja se odnosi prema ishodinim kulturama, odnosno onima koje su uvjetovale nacionalnu priu. S druge pak strane nacionalna kultura u drugoj sredini proizvodi se kao razlika u odnosu na kulturu domaina prema kojoj tei razlikovnost multikulturalne drugosti. Dinamini odnos ne-pripadanja prema dvama kulturalnim obrascima, onom kulture domaina i onom ishodine kulture razlikovnosti, u sreditu je ovog rada. Kultura i naracija prie o pri/ povijesti razlike u odnosu na matinu kulturu i kulturu koja okruuje izdvojenu kulturu razlike bitno utjee na autopredodbe koje stvara takav izdvojeni korpus i heteropredodbe koje on proizvodi u odnosu na druge i koji drugi, isto tako, proizvode u odnosu na njegovo ishodino polazite. Svijest o tom procesu ne utjee samo na sliku ishodine kulture o sebi samoj, ve jo jasnije ukazuje na mehanizme kojima ishodina kultura proizvodi autopredodbe i heteropredodbe o sebi i drugima, pozicionirajui se na kulturolokoj mapi suvremenog globalnog svijeta koji, na povrinskoj razini komunikacije, dokida razlikovnost. Upravo pria o kulturi razlike u veinskoj kulturi domaina

69

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

predstavlja pozitivnu potenciju u moguoj prii o razlici koja, unato globalistikim procesima, stoji u temelju svake nacionalne kulture i njezina narativa, onog kojim ovaj denira vlastitu imaginarnu zajednicu. Tako druga Hrvatska u mnogome ukazuje na probleme denicije vlastita identiteta u ishodinom prostoru razlikovnosti koji se, iz politikih nagovora i sustava aproprijacija, esto ne problematizira kao prostor mogueg dijaloga ve se namee kao monoloko jedinstvo zajednitva, kako u prii o vlastitoj knjievnoj (umjetnikoj, kulturolokoj) produkciji, tako i u politikoj pragmatikoj konsolidaciji nacionalnog (dogovorenog) narativa.

Kljune rijei: Drugi, multikulturalizam, multikulturalnost, povijest i pria, (re) konstrukcija, identitet, postkolonijalna podvojenost, ideologemi, mitologemi, imaginarne domovine, dijaspora, autopredodbe, egzil, emigrantska knjievnost, hrvatska zajednica u Kanadi i Australiji.

1. Uvod: prostori imaginarne domovine


Ovaj se rad bavi dijakronijom i sinkronijskim stanjem prianja zajednice u drugoj sredini. Osnovno pitanje postavljeno u lanku odnosi se na prostor izmeu u smislu denicije Homija Bhabhe. Rije je o pitanju kako se konsolidira i izmilja prolost (kao pria) zajednice koja je prostorno i vremenski izdvojena od ishodine, a nije se uklopila u prostor i vrijeme prianja velike prie diskurzivne hegemonije u koju je prostorno ucijepljena, ostajui drugom u odnosu na jednu i drugu veliku priu. Ova opsena studija podijeljena je u etiri dijela. Prva dva dijela intencijski su usmjerena prema teorijskim problemima vezanim uz prepoznavanje, dekodiranje i tumaenje drugog u veinskom okruju. U sreditu treeg dijela propituje se impostacija problema u okviru narativne paradigme stereotipiziranja i proizvodnje autpredodbi kao najkompleksnijim prostorima u okviru kojih se odvija proces identikacije i (pro)nalaenja identiteta u zajednici koja je okruena drugom, uglavnom dominirajuom i dominantnom identikacijskom paradigmom, odnosno kulturalnom hegemonijom. U etvrtom se dijelu teksta raspravlja o australskim i kanadskim Hrvatima kao primjerima na temelju prouavanja kojih se moe govoriti o odnoenju prema postkolonijalnom stanju stvari kao polaznoj paradigmi, odnosno ideolokoj zasienosti kojoj je produkt fenomen vienja zajednice kao zamiljene narativne cjeline. U ovako projiciranom shematu ona se (zajednica) ne-preplee s veinskom priom, ali niti s priom drugih koji su isto tako izmjeteni (i izvlateni) iz prostora domainske Kulture s velikim k. I na kraju moda i (pre)smjela tvrdnja: uvid u knjievnu pri/povijest australskih i kanadskih Hrvata (hrvatskih Kanaana i Australaca)1, odnosno naina na koji su konstruirali priu o vlastitoj boljoj prolosti i istini koju su kcionalizacijom fakcije organizirano proizvodili nametnutom hegemonijom emigrantskih medija i politikih organizacija, potaknut e pitanja koja trae daljnja istraivanja u lociranju mjesta izmeu
1

O dodjeljivanju imena cjeline koja funkcionira kao zajednica pisano je u izvandomovinskom tisku puno i o tome bi se mogla napraviti vrlo ozbiljna studija. Zanimljiva je strast s kojom obino druga generacija brani imenovanje Australaca hrvatskog podrijetla (Zajedniar, Hrvatski vjesnik), a prva australskih Hrvata (isti izvori, Spremnost, Nova Hrvatska) i hrvatskih Australaca. ini se da je pitanje odnosa AustralianCroatian i Croatian-Australian vrlo vano u odreivanju identitetskog podteksta konstrukcije prie o nama u odnosu na njih o kojima govorimo u ovom tekst. V. i moju knjigu Australski Hrvati: mitovi i stvarnost.

70

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

i utvrivanja doprinosa njihove prie kako ishodinoj kulturi zemlje (zemalja) podrijetla (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, pa i Crna Gora) tako i kulturi domainu (Australija, Kanada, SAD, ile, Argentina i Novi Zeland).2 Da bi se to dogodilo upravo lokacija tog izmjetenog, imaginarnog prostora ima velik znaaj za konsolidaciju kulturalnog studija hrvatskoga imaginarija. Na drugom mjestu ve sam upotrijebio tri citata koji slijede. Oni su proizveli efekt koji sam elio postii: potakli su nekoliko rasprava. Najprije onu o naem postkolonijalnom stanju (u prostoru ishodine kulture, ali i u prostorima imaginarnih domovina), zatim na raspravu o multikulturalizmu i multikulturalnosti, odnosno na razgovor o tome to znai ivjeti ivot razlike a to ivot prepletanja kulturalnih paradigmi. I na kraju, tu je i rasprava o identitetu, onom konstruiranom, onom esencijalistiki zamiljenom, ali i onom koji se na razini politiki nesvjesnog (Jamesonov termin) provlai kroz knjievnost, tendenciozno kcionalizirane novinske lanke i objektivnu esejistiku kao konsolidacija identiteta, odnosno onog arita iz kojeg promatramo stanje stvari.

2. O postkolonijalnosti, identitetu i multikulturalizmu


Evo i tih citata, ovoga puta drugaije impostiranih nego u tekstu gdje su se prvi put pojavili usmjereni prema konkretnom itanju imaginarne Hrvatske3: Nacionalizam nije seksi termin u postkolonijalnoj teoriji. Irci, koji su ngirali kolonijalno ponaanje (a o kojima e biti vie rijei kasnije u tekstu, op. a.) zapravo su bili objekti kolonizacije, ali to kako su se oni ponaali to je ovdje kljuno. Irci su uvijek traili nekog da se prema njemu mogu ponaati irski. Ovdje postoji vrlo kompleksan politiki problem (..) koji ulazi u stereotpiziranje (i impostiranje imaginarne zajednice, op. a.) to nam ga donosi postkolonijalna teorija. (...). Postkolonijalno stanje stvari kronino je stanje, kao mitopija, reumatizam ili, jo bolje, glavobolja dan poslije, dok istovremeno rije imperijalizam predstavlja politiki i gospodarski projekt koji ima svoju vlastitu zanimljivu povijesnu dimenziju.

Terry Eagleton4
Ovaj slubeni dravni multikulturalni (australski, op. a.) kompleks nema dublje znaenje za umnaanje arita glasova. On se moe oznaiti kao trostruko C (na engleskom Celebration of costumes, custums and cooking, odnosno u prijevodu zadravanja proslava obiaja, nonji i kuhinje, op. a.).
2

Premda postoje odreene slinosti o kojima e biti rijei kasnije, razlike izmeu hrvatske europske i prekomorskih dijaspora su tipoloke, te se ovdje ograniavamo samo na ovu drugu podgrupu. Ovi su citati koriteni u tekstu o pozicioniranju Borisa Marune izmeu knjievnih paradigmi. Taj je tekst pripremljen za skup o ovom piscu odran u Kijevu u srpnju 2010. a tekst je naslovljen ovako: O dislociranom identitetu, prianju zajednica, knjievnosti i drugim Hrvatskama koje nam (ne) idu na jetra. Iz: Terry Eagleton: Postcolonialism. The Case of Ireland U: Multiculturalial States. Rethinking Diference and Identity. London i New York, Routledge (str. 125-126). U tom poglavlju impostira se irska pozicija postkolonijalnosti kao dvostruko negativno denirano pozicioniranje: najprije, tu je Irska kao kolonija, a onda Irci kao sudionici u kolonizaciji u okviru projekta civiliziranja prostora u kojima je djelovalo veliko carstvo. Postoje li ovdje poveznice u odnosu na hrvatsku situaciju, literatura ne govori, ali praksa moda ipak moe pokazati drugaije.

71

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

Sneja Gunew5
(Identiteti) utjeu na odabir istraivakih pitanja koja smatramo vanima, odabir projekata za koje mislimo da su kljuni i na metafore koje koristimo da bismo opisali fenomene koje promatramo. To je tono kako za skupine koje imaju dominantne identiteta kao i za one s manjinskim identitetima. Kao fundamentalno drutvena bia, mi ljudi ne moemo pobjei od efekata naih identiteta na interpretacijske perspektive koje zauzimamo, gotovo onoliko koliko ne moemo pobjei od procesa identikacije kao takve. Identiteti su fundamentalni za proces cjelokupne proizvodnje znanja.

Paula M. I. Moya6
Ova je studija nastala na temelju niza predavanja o australskim Hrvatima koja sam odrao tijekom zadnjih pet-est godina na raznim lokacijama, na Sveuilitu Macquarie u Sydneyu, na University of Melbourne, Sveuilitu Waterloo pored Toronta, na University of Toronto, u Knjievnom krugu u Splitu, Hrvatskoj matici iseljenika, poslijediplomskom kroatistikom studiju u Zagrebu, Filozofskom fakultetu u Splitu i drugdje. Osim toga, tu je i dugogodinje itanje tekstova o multikulturalizmu kao prostoru oitovanja identiteta koji se iz manjinske perspektive moe proitati na taj nain da se Hrvatska kao narativ vidi jasnije nego li iz, kako Moya (2006) kae pozicije dominantnog identitetskog itanja, onog koje oblikuje interpretaciju na temelju snage kolektivne identikacije veine i zbog toga mu neki put izmiu prostori izmeu, oni koji se ne mogu vidjeti iz mase povlatenih pozicija. Upravo zato u raspravu o identitetu polazim iz arita lociranja Hrvatske kao manjinskog glasa u veinskom okruju tolerancije, dakle prostoru multikulturalizma, i to onakvog kakav je razvijen ponajprije u Kanadi i Australiji, a samo u nagovjetajima takvog slubenog modela pratimo ga u Velikoj Britaniji, Skandinaviji i nekim aspektima ivota u Latinskoj Americi.7 Osnova svih teza u ovom tekstu vezana je uz prezentaciju problema na konferenciji u Sydneyu u sijenju 2009. godine. Tu je prije svega bilo rijei o australskim Hrvatima kao primjeru u kojem se moe govoriti o postkolonijalnom stanju stvari kao polaznoj paradigmi, ideolokoj zasienosti u obliku vienja zajednice kao zamiljene narativne cjeline. Ali dok sam u knjizi koja se tom temom bavila (kvorc, 2005) bilo rijei o ideolokoj zasienosti ovdje se fenomen imaginarne Hrvatske po prvi put stavlja u vezu s postkolonijalnim kompleksom Rushdijeva tipa impostacije (Rushdie, 1991).
5

V. u: Mistaken Identity: Multiculturalism and the Demise of Nationalism in Australia. Naziv eseja je Denationalizing cultural nationalism: multicultural readings of Australia. Gunew je australska teoretiarka i povjesniarka etnikih (multikutur/al/nih) knjievnosti i u svojim radovima inzistira na injenici da je pitanje manjinskog glasa drugog u veinskom okruju zapravo ontoloki problem. Ona smatra kako je taj drugi zapravo esencijalno zadan, premda ga veinski glas konstruira kao vlastiti predmet ogledanja i pretvara ga u objekt modeliranja veinskog drutva. itanje Australije kao narativa, onako kako penatrira u kulturalni i knjievnu povijest sredinje je mjesto otkrivanja tog glasa. Str. 102. Esej Whats Identity Got to Do With It. U knjizi: Identity Politics Reconsidered. Ur.: Linda Martin Alcoff i dr., New York, Palgrave MacMillan, 2006. Prev. s engl. B. . O multikulturalizmu esto piemo, ak vezano i za nae prostore, na primjer itajui Andria. Ali isto tako je vano rei kako postoji bitna razlika izmeu polietninosti i multikulturalizma. O ovome je vrlo pregledno pisao Watson (2000). Postoji i moj saetak njegova koncepta u kvorc, 2007.

72

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Moram meutim naglasiti da je ovdje takoer rije o injenici da je naracija nacije u ovom sluaju vrlo sloen proces koji se odnosi ne samo prema stereotipu koji ju je inicirao, ve i mogunostima putem kojih se ta pria o naciji ostvarila u ispripovijedanim praksama koje su prostorno i vremenski dislocirane u odnosu na ishodinu kulturu. injenica je takoer i to da u praktikim realizacijama te iste pripovjedne prakse dolazi do kcionalizacije prostora koji diskurzivno okruuje dislociranog pripovjednog subjekta. On/ona pri tom vrsto mjesto ne trai u kulturalnom okruju koje hegemonijski namee okvir rasprave, ve u izdvojenoj poziciji drugosti prema kojoj se, istovrmeno da stvar bude apsurdnija - niti u jednom trenutku ne uspostavlja izravni kontakt. Ono to je vano rei jest da se sve navedeno u ovoj raspravi odvija u obliku case study, odnosno studije o knjievnosti, tekstu, postkolonijalnom stanju stvari i izvlatenosti, udaljene, ak izolirane zajednice, i to onako kako je to na teorijskoj razini opisano drugdje, ponajprije u mojim dosadanjim tekstovima vezanima uz probleme iskazivanja hrvatskog iseljenitva kao teksta, odnosno mogue pripovjedne paradigme koja e nam pomoi u itanju knjievnih i drutvenih tekstova (kulturalnih paradigmi i hegemonijskih umreavanja mo(nika)i vezanih uz nacionalnu priu koja se samoproducira u vlastitom okruju poznatog i svog. Tako su neki elementi pozicioniranosti o kojima govorim i paradigmatskih naina govora o problemskim situacijama koji su navedeni ovdje ve bili uoeni, opisani i kritiki dekonstruirani u mojoj knjizi Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost iz 2005. godine. Problem koji se ovdje postavlja kao sredinji je ovaj: kako takvu izoliranu zajednicu i uokvirivanje problema, takvog koji se ne odnosi prema hrvatskom ovdje i sada, uklopiti u prostor simbolikog jezika dominirajueg identikacijskog obrasca? U avanturi potrage za odgovorom na ovo pitanje (za razliku od semantikog jezika kako ga denira Kristeva pozivajui se na Lacana)8 valja imati na umu da se kroz tekst ne inzistira na posebnosti te prostorne i vremenske izvlatenosti, ve na modeliranju tipa iskaza koji progovara univerzalno u modalnoj situaciji okruenosti veinskim drugim to rezultira ostvarivanjem potpuno drugaijeg tipa organizacije iskaza i prie te zajednice u odnosu na okruje i ishodite. Ali tu univerzalnost i u odnosu na druge zajednice u drugom prostoru i na shvaanje naih drugih treba uzeti samo uvjetno kao potpunu razliku. Iz jednog tradicionalnog naina razmiljanja o ovoj sloenoj situaciji izvlatenosti mogli bismo rei: daljnje promiljanje problema dovodi uvijek do novih spoznaja i do modiciranja nekih starijih, to pogotovo imam na umu kad je rije o postkolonijalnom impostiranju domovinskog, hrvatskog korpusa iz perspektive drugosti koja je dislocirana ne samo u odnosu na povijest problema, nego i na kulturoloku paradigmu koja je uokviruje, prostorno i naratoloki. To, hipotetski, znai da e hrvatska (dijasporska) pria, koja je udaljena ne samo prostorno, nego i na drugi nain oblikuje kolektivni identitet, s obzirom na
8

Ovdje je rije o Lacanovoj ideji mukog simbolikog i enskog semantikog jezika to je Julija Kristeva dobro iskoristila u svom opisu subalterne pozicije enskog glasa. U ovom kontekstu simboliki jezik hegemonije zajednice koristim kao protuteu semantiki zasienom mitu o zajednici koja se re-producira kao moralna paradigma. Upravo zato muka pozicija apstrahiranja (crtanja krupnim potezima) u ovom se kontekstu esto povlai pred semantikim jezikom nepravde, neznanja i negodovanja kao (konstruiranog) stanja svijesti. injenica meutim da se radi o konstrukciji (opet) e nas zavrtjeti u krug: postoje dakle silnice koje ovim emocionalnim slojem upravljaju iz pozicija umreene moi. Usp. Kristeva.

73

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

utjecaj drugog i drugaijeg dominantnog identitetskog obrasca, biti ne samo drugaija od naracije nacije u prostoru njezina artikuliranja, ve da e se bitno razlikovati i od prostorno udaljene prie koja ju je, neizravno, na simbolikoj i semantikoj razini motivirala. Hoe li tada i jezik te prie (hrvatski 2) biti drugi u odnosu na domovinski jezik ishodinog, dominantnog mita, odnosno mitologemske umreenosti, (hrvatski 1) ili e se u prostoru premreavanja pojaviti i hrvatski 3 kao mogua alternativa i utoite razlike glasa dijasporskog, egzilnog, podvojenog i drugog u odnosu na dvije stabilne paradigme, vidjet emo, vjerujem, u daljnjem tijeku rasprave. No, krenimo redom. U prvom dijelu ovog teksta govori se okvirno o problemu multikulturalne pozicioniranosti i multikulturalistike usmjerenosti u postkolonijalnim sredinama koje su svojom sloenom kompozicijom divergentnih glasova proizvele napetost unutar korpusa dominantne (i dominirajue) kulture unutar koje se odvijaju procesi artikulacije tog identikacijskog razlikovanja, neovisno o tome je li rije o drugoj kulturi u odnosu na zemlju domaina (u sluaju impostiranja australske ili kanadske zajednice Hrvata), ili se radi o uvaavanju drugog unutar narativa nacionalne prie o jedinstvu i kontinuitetu.9 Ovdje, naime, hodam(o) po vrlo skliskom terenu: s jedne strane nalazim(o) se pred zidom Nas koji se (ne) ogledamo u drugom jer vlastitom priom dokazujemo autopredodbu kao prostor ostvarivanje esencije koja je izgraena priom o kontinuitetu. A s druge, tu je prostor heteropredodbi u odnosu na druge koji s nama dijele prostor razlike u odnosu na originalnu, ishodinu kulturu. Zatim slijedi dio o politici multikulturalizma koji je vezan uz bilo koje nas koji ivimo u prostoru drugih, a onda predlaem hipotezu o multikulturalizmu politike naglaavajui bitnu razliku izmeu etiri modela multikulturalne (ne obavezno i multikulturalistike) politike. Rije je o kanadskom, australskom, amerikom i europskom modelu. Ovaj posljednji opet je bitno razliit u Velikoj Britaniji i Francuskoj, a da o zemljama Srednje Europe i Balkana i ne govorimo. Mislim da je ovo razlikovanje vano jer e slika o manjinskoj identikaciji i njezinoj prii biti jasnija ako se ovaj okvir uzme u obzir. Nakon toga se ukratko bavim(o) teorijom multikulturalizma kao kulturne i politike prakse unutar koje se odvija pozicioniranje problema o kojem e biti rijei u praktikom pristupu konkretnoj situaciji (case study). Potom emo se, nakratko, pozabaviti knjievnou kao sistemom (u Schwanitzovom smislu denicije termina) i usporediti
9

Pitanje jesu li hrvatska kultura i knjievnost postkolonijalne konstrukcije (koje svojim esencijalistikim nastupom tee to opovrgnuti i predstaviti se autohtonom kulturom razlike) ostaje otvoreno. Povjesniari esto misle da je rije o rubnom podruju ireg sloja Europe u kojoj je narativ drugosti bio (ipak) jedan od relativno ravnopravnih glasova ukljuivanja, a tip eksploatacije da je bio vie klasni nego rasni (etniki), to bi znailo da je, na primjer Krlein tekst bio uklopljen u ire oblike integracija i nije bio drugi u odnosu na podruje Austrije i Maarske. Ili jest? Kad Krlea pie o subkolonijalnosti hrvatskog nacionalnog kompleksa u odnosu na Maarsku upravu uspostavljenu Nagodbom, onda stvar postaje jasnija. Osim toga: ako se analiziraju narativi te drugosti, pozicioniranje impostiranosti se moe promijeniti: od maarskih eljeznica do austrijske uprave, preko turske administracije i geneologije termina raje u Andrievim tekstovima, moemo sa sigurnou ovu knjievnost, njezin romanticizam i reeksije konstruirane u dvadesetom stoljeu pozicionirati kao post-kolonijalne. U tom smislu ne bi bilo loe konzultirati lanak Stuarta Halla Cultural Identity and Diaspora u zborniku Padmini Mongiaa Contemporary Postcolonial Theory, London, New York i Sydney, Arnold, 1997. Isto se odnosi i na prilog Aijaza Ahmada The Political of Literary Postcoloniality (isti zbornik, str. 276-293). U tom kontekstu moda je postkolonijalna (re) konstrukcija nacionalnog narativa mogu put za (jo) bolje razumijevanje vlastite prolosti i usustavljivanje moguih pretpostavki o budunosti kao dijelu humanistike obaveze i odgovora trenutnom stanju stvari.

74

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

ga s drugim kulturalnim praksama koje se bave pitanjima identiteta. Razlog je tome injenica da se u sluaju knjievnosti radi o najkompleksnijem tipu znaka (oznaavanja) koji izuava identitet tek se neizravno odnosei prema politici koja ga ideoloki uvjetuje.10 Stoga e se iz ovakve pozicije neki problemi vezani uz pitanje multikulturalnosti (kao i multikulturalizma) te odnosa prema drugom u tom sistemu vidjeti izravnije. U zadnjem dijelu bavim(o) se problemom imaginarne domovine, konstruktom koji nije specino hrvatski ni specino emigrantski a uvijek reektira i odnosi se prema nacionalnom, odnosno nacionalizmu, ne obavezno negativno, odnosno elitistiki (ekskluzivistiki) usmjereno(m). No nain na koji se on, nacionalizam dakle, ostvaruje kroz mitsko iskustvo i priu zajednice koja ivi unutar multikulturalnog drutva, specian je te se problem iz te perspektive moe jasnije sagledati i tumaiti negoli kad se smjeta u iri kontekst matine zajednice s (kolektivnom) dominacijom veinske identikacije. Naime, unutar matine zajednice se imaginarno iskustvo grupe proizvodi u neprekinutom dijakronijskom nizu bez skokovitih prekida i potrebe za obnavljanjem prvotnog stanja stvari, onog koje je amblematino zacrtano kao prevladavajua paradigma te tako stanje stvari biva zadano kao hegemonijska paradigma. U takvom kontekstu takoer je, smatram, tee sagledati drugog.11 Ovo pitanje na kraju teksta ostavljam otvorenim i upuujem na drugu literaturu uz nekoliko napomena koje otvaraju mogunosti uokvirivanja hegemonijskih zadanosti sa sugestijama pomou kojih bi moglo doi do poputanja jakog subjekta u odnosu na slaba proklizavanja u mogue drugaije opcije. No na ovom stupnju analize mislim da nam valja rei nekoliko rijei o multikulturalizmu kao politikoj praksi i odnosu multikultural(istik)n/e prakse prema kolonijalnoj dominaciji koja je obiljeila sredine o kojima je ovdje rije, bilo da se radi o ishodinoj kulturi i njezinoj kolonijalnoj uvjetovanosti ili o kulturi zemlje domaina i njezinoj kolonijalnoj prijemivosti.

3. Multikulturalizam kao politika praksa: postkolonijalno stanje stvari


U svojem kratkom priruniku o multikulturalizmu u izdanju Routledgea, C. W. Watson (2000) pie o multikulturalizmu u postkolonijalnom stanju svijeta, odnosno o problemu polietninosti u svijetu koji se oslobodio jedne imperijalistike zavisnosti da bi, krajem dvadesetog stoljea, uao u drugu. injenica da je jedan veliki dio svijeta ivio u kolonijalnoj zavisnosti neto je od ega obino ne polazimo kad govorimo o povijesti junoslavenskih prostora i rekonstrukciji njihovih narativa. Umjesto toga, govorimo o autohtonosti u okviru veih jedinstava, rubnih prostora velikih monarhija (carstava ili interesnih trgovakih konglomerata). Unutar tih i tako sloenih zajednica na Balkanu, u Srednjoj Europi i na jadranskom podruju odvijala se stoljetna interakcija kulturalne
10

11

Ali se, ipak, prema politici uvijek odnosi. Naime, nema diskurza koji ne posjeduje uzajamnost dinaminog odnosa prie i politike, stvarnosti i predodbe o njoj. Takav odnos u pitanje ne dovodi ni teza o potpunoj autonomiji knjievnosti. No nemogunost potpune autonomije upravo je ostvarena intencijom: pripovjedaevom, autorovom, itateljevom. O tome v. Ecove studije u knjizi est etnji pripovjednim umama, a zanimljivo je konzultirati i knjigu Radomana Kordia: Politika knjievnosti, Beograd, 2007. gdje je naroito zanimljiv dio koji se bavi Lacanom i razlikom slikovnog i simbolinog. Ovo pitanje otvara multidisciplinarno ispitivanje Catrione Elder objavljenoj u knjizi: Being Australian: Narratives of national identitiy i to u svom dijelu koji govori o etnicitetu i naciji (str. 115-147).

75

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

isprepletenosti. O tome je li bilo rijei o pluralizmu kakvog nagovjetavaju Andrievi prozni tekstovi, dakle u obliku paralelnog ivota u kojem se razlika ne-dodirivala osim u odmjeravanju snaga izmeu dominantnih i manjinskih (odnosno potlaenih) drutvenih identiteta, ili je elita tih prostora bila premreena kao u Krleinim Zastavama, ne bih ovdje previe elaborirao s obzirom da i u jednom i u drugom sluaju govorimo o kolonijalnom stanju stvari koje nema osnove za mogue prepletanje i su-ivot kultura. Ali injenica o su-ivotu na prostoru tradicionalnih autohtonih stabilnih zajednica i potencijalima multikulturalizacije tih prostora mora biti prisutna u promiljanju nestabilnih zajednica i premreavanjima raznih oblika identikacijskih obrazaca na prostorima novog svijeta (ili ak novih svjetova, u odnosima hrvatske, srpske, makedonske i drugih zajednica u novom svijetu).12 A taj novi svijet ovdje nam je zanimljiv kao uvijek ivi odvojak jedne tradicije izvlatene iz ishodinog prostora koji je re-konstruiran u drugom tipu diskurzivne uokvirenosti, a koji funkcionira kao talijanski prostor u New Yorku, kineski u Melbourneu, ili hrvatski u zapadnim predgraima Sydneya. Postkolonijalnost takvog modela drugosti nije samo ovisna o odnosu periferijalnih zajednica prema veinskoj na novom prostoru, ve i o uvjetovanju lokalne identikacije u odnosu prema modelima koji su u originalnom prostoru nastanjivanja i obitavanja bili nametani irim kulturolokim i narativnim paradigmama uokvirenosti. To znai da je u sluajevima gotovo svih multikulturalnih zajednica u novom svijetu initelj nestabilnog viekulturalnog modela kao svoj predloak donio sa sobom neki narativ viekulturalnog ispreplitanja na stabilnom prostoru starih imigracija tako naz(i)vanog zvanog starog svijeta. Koncept kulturalnog pluralizma nije dakle originalna invencija australskog ili kanadskog modela multikulturalizma o kojem e biti vie rijei kasnije, niti o paradigmatskoj situaciji takva stanja stvari moemo govoriti u situacijama kad je rije o politiki kompleksnim prostorima suivota razliitih kultura, odnosno multikultura na prostorima sloenih drava, meu koje se mogu ubrojiti sve u kojima su ivjeli nai preci na ovim (junoslavenskim dakle) prostorima. Naravno, moglo bi se govoriti o multikulturalnoj, odnosno viekulturnoj situaciji u Dalmaciji, Austro-Ugarskoj ili turskoj Bosni, odnosno u sve tri kolonijalno zavisne prostorne zajednice iz kojih se razvilo vrlo kompleksno hrvatsko i junoslavensko postkolonijalno stanje. Ali ovo pitanje istovremeno je otvoreno u dva smjera: jesmo li na ovim prostorima doista uokvireni postkolonijalnim modelom?; i: ako nismo, ime je onda uvjetovan kompleks centra koji se razvio iz originalne zavisnosti prema nadreenom drugom, kako u naraciji nacionalnog jedinstva, tako i u posebnosti u odnosu na druge, one koji vladaju (nama) i one s kojima smo u zavisnom odnosu pregovora.13 O ideji multikulturalizma uvijek treba razgovarati sa svijeu o tome da je rije samo
12

13

Otkuda uenje veinske zajednice u Australiji (u medijima) kad se nakon nalne utakmice Premier lige 2005. godine izmeu Bonnyrigg Eaglesa i Sydney Uniteda, srpskog i hrvatskog nogometnog kluba (u kojima igra najmanje pola Australaca i pripadnika drugih nacija) zbog nereda napravljenih u Parramatti (predgrau gdje je stadion na kojem se igralo veliko nogometno nale to predstavlja znaajan element u izgradnji kompleksa srpstva i/ili hrvatstva na podruju urbanog Sydneya u okvirima ovako koncipiranih zajednica. Meutim, ono to je zanimljivo takav efekt proizvodi se u interakciji svih imaginarnih zajednica s prostora u kojima postoje problem izmeu ishodinih zajednica na prostorima njihovih originalnih obitavalita i narativa. (Usp.: http://www.poskok.info/index.php?option=com_content&view= article&catid=92%3Asvijet&id=506%3Asukob-srpskih-i-i http://www.kroatiehrvatska.com/forum/index. php?topic=1492.0). Zato onda na utakmicama bosanske nogometne reprezentacije moemo vidjeti turske zastave; ili, zato Hrvati idu na Advent u Be a Srbi ekaju rusku pomo u politikim i gospodarskim situacijama?

76

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

o jednoj etapi u razvoju pluralistikog koncepta koji takoer predstavlja odreeni tip kontrole drugih a istovremeno posjeduje jasnu svijest o teorijskoj distinkciji izmeu multikulturalnog i multikulturalistikog, odnosno kulturalno pluralistikog, pragmatinog polazita koje u svojoj osnovi nema naraciju mita o naciji, ve probleme pozicioniranja unutar ireg konteksta razliitosti kao konstituirajueg elementa zajednitva u odnosu na razne oblike drugosti, bilo esencijalistiki shvaene ili konstruirane u konkretnoj povijesno zadanoj situaciji odnosa moi na razini ideoloki uvjetovana nagovora. Uz to, uvijek je i u multikulturalnoj pluralnosti jasno koja je to veinska kultura koja ngira situaciju prema kojoj njezin identitet nije zavisan od kolektivnog nagovora, odnosno priinja se individualistikim, premda u fakcijskoj praksi (izvan kcije prie o multikulturalizmu) pojavljuje se kao grupa s vlastitom priom u koju eli uvui one koji su pozicionirani izmeu najmanje dva razliita narativa nacionalne prie. Upravo u takvom odnosu takoer se pojavljuje, uz pragmatinu svrhu ovakvog narativnog nagovora, oblik multikulturalnosti koji drugost optereuje konstrukcijom i podraavanjem vlastite prie o (kolektivnoj i manjinskoj, zajednikoj) razlici. Na temelju ovih premisa vidjet emo da je i problem multikulturalizma iz arita manjinskih glasova u veinskom okruju dosta optereen mitom o nacionalnoj posebnosti i konsolidaciji drugosti kao samosvojnom kontinuitetu (dakle esenciji a ne konstrukciji) i da u praksi ima dosta velikih problema s ukljuivanjem tako pozicioniranih arita u kakofoniju (papirnato) ravnopravnih glasova koji sudjeluju u proizvodnji zajednike prie. To bi znailo da tip multikulturalnosti karakteristian za paradigme novog svijeta zapravo oblikuju mehanizmi slini onima to su vladali u pluralistikom drutvu paralelnih svjetova unutar multinacionalnih drava tradicionalne Europe, kao na primjer oni koje opisuje Andri u svojim povijesnim romanima i novelama. U krajnjoj liniji, ako doista elimo rei da je car gol taj paralelizam egzistencije i isticanje posebnosti kao vrijednosti po sebi doveli su do raspada originalne multikulturalne paradigme u zemljama koje su ovakav obrazac ne samo prihvatile nego ga pokuale i konstruirati kao nacionalnu politiku. Rije je, naravno, o Kanadi i Australiji, barem u onom obliku kako je multikulturalizam u tim zemljama bio prezentiran, organiziran, isprian i zamiljen krajem 1970-ih godina. Ali Kanada i Australija nisu prve zemlje koje su pokuale ovladati ovim problemom i na modelu ovako zamiljene kontrole drugih (koja naoko izgleda kao Sloboda izbora) izgraditi idealno drutvo i zajedniku priu koja e svojim neprekidnim nagovorom, medijskim i edukacijskim, podraavati udnju za zamiljenim sustavom jednakosti i ukljuivanja. Prvi put ideja kulturalnog pluralizma kao organizacijske paradigme drutva bez hijerarhije vrijednosti i davanja veeg ili manjeg znaaja pojedinom kulturnom izriaju javlja se 1920-ih godina u Sjedinjenim Dravama, u radu amerikih idovskih profesora s University of Columbia, Kallena i Magresa. U procesu asimilacije manjih bijelih kultura u prostor amerikog sna (odnosno melting pota) oni su predloili drugaiji koncept postojanja i opstojanja razlike i prie o razlici u odnosu na vladajuu drutvenu i politiku diskurzivnu priu (v. Ang, 1998). Ova su dvojica autora na teorijskoj razini razluili moralnu i kulturnu asimilaciju kao dvije razliite kategorije. Njihova ideja bila je dopustiti moralnu 77

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

asimilaciju u novom prostoru omeenom odreenom vrijednosnom paradigmom, dok je do tada obligatni zahtjev za kulturalnom asimilacijom postavljen znatno liberalnije. Razlog tome oni pronalaze u pragmatikoj situaciji na terenu, odnosno u New Yorku dvadesetih godina prolog stoljea. Umreeni doseljenici iz istonih Europskih drava i ondanja vieslojno impostirana idovska zajednica ostaju na kulturalnoj razini opstanka bitno razliiti u odnosu na veinsku priu, unato injenici da se njihov dijasporski narativ prilagoava asimilacijskom modelu i da polau zakletvu moralne odanosti novoj domovini, zajedno s uvaavanjem cijele prie koja iza nje stoji. To znai: da, razliiti smo ali smo svi ipak jedno Amerikanci. U odnosu na ovako postavljen narativ mislim da je vano ovdje navesti da problem o kojem govorimo kad je rije o dijaspori, odnosno iseljenitvu, asimilaciji i jezinoj mijeni (language shift) nije niti hrvatski niti je u toj iseljenikoj zajednici jedinstven i poseban. Naime, uvijek je u novom svijetu postojao tabu, to jest dvojbena shizofrena situacija dvostruke pripadnosti, podvojenog identiteta, bez obzira na to smatra li se identitet konstrukcijom ili esencijalnom zadanou (dvjema sredinama). Tako se u ovom kontekstu Amerike dvadesetih postavlja (ameriko) pitanje: jesu li neki od nas Talijani ili idovi, a da istovremeno ive s konsenzusom pripadnosti lokalnoj zajednici i dravi? Dakle, oni jesu drugi, ali su istovremeno vjerni Sjedinjenim Dravama kao najveoj svetinji, ishodinoj kulturi i prii koja objedinjuje razliito u istom.14 Ono to je meutim vano i to istiu John Stratton i Ien Ang u svojoj studiji o razlikama amerikog i australskog multikulturalistikog modela, jest injenica da je Kallenov tip kulturalnog pluralizma, etrdesetak godina prije pretvaranja suivota u multikulturnoj sredini u multikulturalistiki kocept koji je u praksi zaivio u Australiji i Kanadi, dizajniran iskljuivo za ovjeravanje pragmatine situacije u kojoj su se nali etniki doseljenici iz istone i june Europe koji se kolektivno odbijaju asimilirati. Oni kao idovi ukljuuju dakle sebe i druge sebi sline doseljenike iz odreenog podruja Europe u moralno i etniki opravdan sustav razlike i prava na razliku, ali iz prava na koegzistenciju u drutvenom pluralizmu, istovremeno svjesno i tendenciozno iskljuujui druge rase (etnike grupe i grupacije) i ne-europske kulture.15 Vidjet emo uskoro da australski i kanadski modeli pluralistikog, multikulturalnog drutva, koji su se oblikovali etrdesetak godina nakon Kallenova, nisu zamiljani i promovirani iz krugova akademskog teorijskog koncepta, nego ih je inaugurirala politika elita i njihovi oblici javnog nagovora. Ovdje govorimo o politikoj strategiji, odnosno, ne vie o sveuilinoj teorijskoj koncepciji koja ukljuuje ili iskljuuje odreene narative iz svojih koncepata na temelju prouavanja stanja stvari na terenu, ve o menadmentu
14

15

O problemima amerikog modela multikulturalizma koji je s jedne strane unutar asimilacijske politike doputao bijelu razliku, a s druge otvarao prostor drugim opcijama kao putevima za ostvarivanje esencijalistiki zamiljene drugosti, v. Nathan Glazer: We Are All Multiculturalist Now, Horward University Press, 1997. Zanimljiva je u tom smislu i knjiga The Future of Australian Multiculturalism, urednika Ghassana Hagea i Rowanne Cuch, Sydney: University of Sydney, 1999. U toj knjizi posebno v. lanak Johna Strattona: Multiculturalism and the Whitening Machine or how Australians Become White i ve u prvoj biljeci spomenut lanak Sneje Gunew. Usp. John Stratton i Ien Ang: Multicultural imagined communities: Cultural difference and national identity in the USA and Australia. U: David Bannett, ur.: Multicultural States, Rethinking Difference and Identity, London i New York, Routledge.

78

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

populacije kojim se pragmatiki pokuavaju rijeiti neki od problema nastalih oiglednom propau koncepta asimilacijske politike, a kakva je voena tijekom prvih est i pol desetljea dvadesetog stoljea u svim novim zemljama anglo-keltski dominirana svijeta i u njemu prevladavajuih identikacijskih skupina.16 Sneja Gunew, australska istraivaica knjievnosti (a vidjet emo, to je vrlo zanimljivo, da veina prouavatelja teorije multikulturalizma i njegovih narativa u anglokeltskim sredinama dolazi upravo iz ovog ili iz slinih podruja)17, smatra da konceptualni multikulturalizam u Australiji nikad nije doao do politike i pravne sfere utjecaja, ve da je reirani model podjele utjecaja, unato deklariranoj prii o rjeenju problema, svejedno ostavio multikulturalne zajednice u prostoru vlastite izoliranosti, preputene samima sebi i izvanjski samo uokvirene kao da su drugi i ravnopravni (glasovi). Taj najpopularniji model multikulturalizma u svijetu, smatra ona, posebno je iskljuivao upravo te deklarativno imenovane druge na razini obrazovne politike, tamo gdje prestaje popust koji se zajednicama nudio prezentirajui se u ironino intoniranom obliku od dva sata tjedno izbornog jezika zajednice etnikim uenicima u srednjoj koli ili u obliku nazonosti politikih dunosnika veinske zajednice (ministrovih zastupnika za etnike poslove) na priredbama manjinske zajednice na kojima se obiljeavala i slavila etnika hrana, obiaji, plesovi i uenje upravo tog jezika (kao to rekosmo: dva sata tjedno u kontroliranim uvjetima i u kontrolirano vrijeme, esto izvan matine kole i u oteanim uvjetima putovanja i mogunosti odabira).18 Odmah na poetku prie o australskom multikulturalizmu i hrvatskom etnikom odgovoru na taj narativni nagovor, ovdje emo navesti prilino ironinu deniciju australskog i kanadskog modela pluralizma, odnosno uzor i model multikulturalizma, upravo se nadovezujui na Sneju Gunew i citat iz uvoda. Ona ovaj slubeni dravni multikulturalni (ne i multikulturalistiki) kompleks oznaava kao trostruko C (triple C). Celebration of costumes, custums and cooking, odnosno u prijevodu zadravanja (proslave!?) obiaja, nonji i kuhinje. Vidjet emo kasnije kako to izgleda u hrvatskom australskom primjeru, posebice u odnosu na imaginarne narative specine za emigrantske zajednice okupljene oko projekata etnikih dobrovoljnih i profesionalnih novina, radija, pjesnikih i dramskih drutava.19 Istovremeno, ono to se u praksi politike u tako nazvanim multikulturnim dravama predstavlja kao multikulturalna zajednica, zapravo je pozicioniranje unutar zajednice i u odnosu prema getu i getoizaciji manjinskih zajednica, a u okviru kojeg se akumulira
16

17

18

19

Junoslavenskoj akademskoj zajednici ovaj je koncept predstavljen u zborniku Sveuilita Edvard Kardelj iz Ljubljane, u lanku A. J. Grassbyija i Jovanke Seanski Noussair: Australia a multicultural society. Rije je o zborniku Australian Papers iz 1983. godine, urednika Mirka Juraka, Filozofska fakulteta Univerza Edvarda Kardelja v Ljubljani. Teorijsko uokvirenje ovakvog skretanja struke u smjeru politike identiteta u tekstu dala je Satya P. Mohanty u knjizi Literary Theory and the Claims of History: Postmodernism, Objectivity, Multicultural Politics, Ithaca, Cornell University Press, 1997. Sneja Gunew svoje teze iznosi u nekoliko lanaka (na primjer u poglavlju u knjizi ur. Stevena Castlesa, Mistaken Identity: Multiculturalism and the Demise of Nationalism in Australia. Sydney: Pluto Press, 3. izdanje); lanak Framing Marginality: Multicultural Literary Studies, v. str. 187. No sve se to sublimira u svojoj knjizi Haunted Nations: The Colonial Dimensions of Multiculturalisms, New York: Routledge, 2004. Razliku izmeu multikulturalnog i multikulturalistikog, odnosno polietnikog i usloenog, ispremreenog drutva opisuje C. W. Watson u svom kratkom priruniku Multiculturalism, Open University Press, 2000.

79

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

kritina koliina unutarnje napetosti koja proizvodi samodovoljnu mini-strukturu manjinske grupe kao imaginarne zajednice. S obzirom na injenicu da dominirajua identikacijska politika veinske zajednice ngira individualizaciju identiteta, manjinska se zajednica kao uokvireni identitetski obrazac ne odnosi izravno prema iroj zajednici i strukturama moi zemlje unutar koje se ostvaruje kao vrijednost (ili negacija), ve se samoostvaruje unutar vlastite izoliranosti.20 Upravo stoga takva zajednica i njezin sustav odnosa moi onda imaju jasno izgraen odnos prema iroj zajednici i postavljaju se prema njoj kao svjesna razlika, tako da se na razini grupe nastoji na pokuaju da se sprijei podvajanje identiteta, odnosno njegova pseudo-individualizacija (koja je zapravo u praksi realizirana kao mimesis dominirajueg neoliberalnog identitetskog obrasca). Nije na odmet rei da je manjinski narativ kolektivne identikacije uglavnom uokviren dominirajuim identitetom i realiziran u deniranom prividnom ne-odnosu s veinskom zajednicom, prepunom izgraenih heteropredodbi i narativnih stereotipa koji deniraju njezinu drugost u odnosu na veinsku zajednicu. Ali to nije jedini element razlike. Drugost se stvara u obliku heteropredodbi prema identikacijskom obrascu dominirajue zajednice zemlje podrijetla, odnosno u odnosu na onu zajednicu prema kojoj su se, u svojim programatskim teorijskim postavkama, Kallen i Magres odnosili kao kulturalnoj razlici iz koje su se izdvojili u ime prostorno zadane i vremenski dislocirane moralne asimilacije. Ti stereotipi koji se odnose prema vremenskoj dislociranosti i podraavanju vremena iseljavanja, i u antagonistikom su odnosu prema vremenu asimiliranja, pretvaraju se u heteropredodbe koje funkcioniraju gotovo amblemski i proizvode vrlo napete situacije razdvajanja unutar novokorpusa: Australci nikad nee propustiti Hrvata na vii poloaj, Indijci su prljavi i smrde, Kinezi se bogate kriminalom i jedu domae kune ivotinje, idovi su umreeni s politiarima i vladaju sveuilitima i gospodarstvom. Tu su i autopredodbe: Hrvati su izuzetno poteni i vrijedni i nema radnika kao to su oni, Mi katolici moramo se drati zajedno jer jedino tako moemo sauvati prave vrijednosti u ovom drutvu, Da nije bilo australskih Hrvata i njihove pomoi domovini, ne bi bilo ni hrvatske drave. I na kraju, tu su i heteropredodbe u odnosu na ishodini model identikacije u odnosu na iseljenu (upravo tako, u pasivu!) zajednicu: Hrvati u Hrvatskoj su lijeni i lopovi, itd, itd.21 No ipak, u praktinom ivotu primjene teorijskih i politiki impostiranih obrazaca dolazi do raznih oblika tolerancije koje proizvodi multikultura zbijena na uski prostor susretanja i prostorno stijenjenog suivota razliitosti, neovisno o tome koliko narativ segregacije bio iv u prostorima susretita etnikih zajednica, i meusobno i u odnosu prema veinskoj zajednici.22 Na toj razini rasprave vano je ponoviti razliku izmeu
20

21

22

O zajednicama kao imaginarnim konstruktima koji sublimiraju cjelinu nacije v. B. kvorc: Australski Hrvati. Mitovi i stvarnost, Zagreb: Matica hrvatskih iseljenka, 2005. i 5. poglavlje knjige Catrione Elder: Being Australian. Narratives of National Identity (Sydney: Allen&Unwin, 2007) pod nazivom White Australia meets multiculturalism: Ethnicity and nation (115-147). Ovu sloenu situaciju dvostrukog shvaanja vremenske i prostorne dislociranosti moe se dobro razumjeti u odnosu na knjievni korpus razlike prema dvjema knjievnim i kulturalnim paradigmama: onom zemlje podrijetla i onom u kojem se iskazano prostorno uokviruje. O tome vie u: B. kvorc: Australski Hrvati. Mitovi i stvarnost (2005), v. i Sneja Gunew, 2004. Zanimljivo je kako se iz literature i knjievnosti vidi da su heteropredodbe najslinije meu razliitim etnikim zajednicama. U odnosu na Australce narativi australskih Grka, Hrvata ili Arapa bit e esto komplementarni. V. i ovdje knjigu Catrione Elder pod naslovom Being Australian. Narratives of National Identity. Sydney, Allen & Unwin, 2007. Poglavlje: White Australia meets Multiculturalism: Ethnicity and Nation.

80

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

koncepta multikulture (multikulturalnosti) i multikulturalizma, onako kako je tu razliku zacrtao Conrad William Watson u svojoj knjizi Multiculturalism, a to detaljnije elaborira Parekh, a do izvjesne mjere i ogranieno iskljuivo na narative razlike Homi Bhabha u svojoj knjizi Location of Culture. Razliku izmeu mulikulturalne (Multicultural) i multikulturalistike (Multiculturalist) zajednice/drave opisuje dakle u detalje Bhikhu Parekh u uvodnoj studiji svoje poznate knjige Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Political Theory.23 Tako je svaka zemlja u kojoj se pojavljuje vie od jedne kulture i kulturalne prakse koja ju izdvaja iz prostora veinskog pogleda, denirane ukupnou kulturnih vjerovanja i praktina djelovanja, u svojoj pojavnosti multikulturna. To se, pie Parekh, odnosi jednako na Veliku Britaniju dvadesetog stoljea i Otomansko Carstvo esnaestog stoljea (2000:7). Druga je stvar meutim kako se prema tome odnosi vladajua, monistika ili pluralistika klika. Francuska i Velika Britanija imaju otprilike jednak broj etnikih manjina, odnosno oko est posto populacije. Ali, dok u Velikoj Britaniji ima nekoliko jasno proliranih multikulturalnih zajednica, Francuska nije multikulturalna, ve monokulturalna zajednica koja polazi od dogovorene veinske pretpostavke da je francuska kultura univerzalna po svojoj vrijednosti i da joj se manjine moraju prilagoditi (isto, 7 i 64-65). Unato tome, pie pak Bhabha (2003)24 i takva kulturna sredina prostor je presijecanja s drugim kulturama, premda one nisu liberalno egalitaristiki priznate.25 To to one nisu u dijalogu s veinskom (i u tom odnosu privilegiranom) kulturom ne moe ih istjerati iz pozicioniranja u prostoru imaginarija alternativnih mjesta govora i proizvodnje vlastitih kulturalnih koncepcija. Watson (2000) razlikuje polietninost kao datost (ono to Parekh zove pojavnou multikulturalne zemlje/zajednice) i multikulturalizam kao dogovor (kod Parekha multikulturalistinost).26 injenica je meutim da se u narativnoj svijesti kolektivne prie o naciji, zajednici i manjinskoj identikaciji radi o neobinom procesu podvajanja: s jedne strane vri se asimilacija na makrosceni i prihvaanje veinske, prije svega popularne kulture kao moralno-politike i pragmatino-svakodnevne paradigme unutar koje se ostvaruje posebnost koja poiva na elementima dnevno-politika zajednitva i egalitarnosti, a s druge je strane rije o mikrosceni unutar koje se odvija konsolidacija imaginarne posebne cjeline koja funkcionira kao zatvorena struktura s vlastitim narativom, vlastitom verzijom povijesti, egzila, domovine, borbe za slobodu, s naglaskom na kompleks nerazumijevanja u domovini (Hrvatskoj, Italiji, Pakistanu, Grkoj, Tunisu), ali i od strane veinske zajednice zemlje domaina (Australije, Francuske, Kanade, Velike Britanije). U prvom sluaju rije je o prepletanju s nekim elementima dominirajueg modela (ngirane) individualistike,
23

24

25

26

Rije je o knjizi Bhikhu Parekha (2000). Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Political Theory. Basingstoke i London: MacMillan. Watsonova knjiga se moe nai prema ovim referencama: Watson, Conrad William (2000). Multiculturalism. Philadelphia: Open University Press. Originalno, tekst je objavljen 1994. i pokrenuo je lavinu o kojoj je ovdje rije. V.: Homi Bhabha: The Location of Culture (1994/2004) London: Routledge. O odnosu liberalnog egalitarizma i multikulturalizma v. W. Kymilicka: Multicultural Citizenship. Oxford: Claredon Press, 1996., i u knjizi Multiculturalism, identity, and rights, urednika Bruce Haddocka i Petera Sutcha (New York, NY : Routledge, 2003), kao i lanak Paula Kellyja pod nazivom Identity, equality and power: tensions in Parekhs political theory of multiculturalism. Ovo je moj prijevod razlike izmeu termina multiculturalism (nasuprot multiculture kod Watsona) i multiculralistic (society/approach kod Parekha).

81

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:..

dominantne identikacije i njezine prie. U drugom sluaju rije je o elitiziranju manjinskog identikacijskog obrasca kao modela premreenosti u okviru sustavne i strukturalne izdvojenosti iz dominantne kulture zemlje domaina iji narativ uokviruje priu izolacije i posebnosti. Na taj nain pragmatina politika mikroscena australskih hrvatskih, talijanskih ili kineskih interesnih skupina na tom prostoru (mikrodominacije) stvara sustav dominacije koji je uokviren diskurzivno jakom emigrantskom priom. Ona se namee kao narativ koji ne samo da je drugi u odnosu na drutveno okruje i njegov diskurs, ve se takoer pria usuprot prii zemlje podrijetla i stvara narativnu posebnost koja razdvaja tako zamiljenu (imaginarnu) zajednicu ne samo u odnosu na zemlju domaina (veinsku kulturu unutar koje se vri moralna asimilacija: svi smo mi Australci, Kanaani ili Amerikanci), ve i u odnosu na zemlju podrijetla (mi australski Hrvati, Talijani, Kinezi ... drugi smo u odnosu na zajednicu hrvatske, talijanske ili kineske prie o konsolidaciji autohtone nacije na vlastitom prostoru). Ameriki politolog Stephen Castles u tom smislu, ali bez teorijskog oslonca na narativ izmiljaja nacije (onako kako ga zamiljaju i u svojim studijama analiziraju Parekh ili Bhabha)27 kae da je kombinacija politike asimilacije parcijalnom kulturalnom i drutvenom segregacijom otvorila vrata etnikoj politici i etnikim politikim scenama.28 Moram tome dodati da je time otvoren i prostor za otvaranje napetosti izmeu veinske i manjinske zajednice, ne vie samo na razini pojedinanih inova i poetike svakodnevnice, ve na razini simbolike prezentacije i graanske akcije, a o emu e biti rijei uz neke dogaaje poetkom dvije tisuitih godina u Australiji. Osim toga, tu se otvara i prostor imaginarnog transnacionalnog drutvenog prostora: odgaaju se i ponitavaju lokalne asocijacije u zajednici koje su sadrane u nacionalnom konceptu drutva koje je odsutno. Tako iskomunicirane gure miljenja zdruuju ono to se (logiki) ne moe zdruiti: da ive i djeluju ovdje ili ondje, izmeu razliito organiziranih svjetova u novom drutvenom krajoliku u kojem se, kako pie Beck, zamagljuje slika prostora odlaska s onom prostora dolaska a gdje najvie zapravo biva ugroen koncept vremena (usp. s Beck, 2000).29 Ovo je izuzetno vano za razumijevanje post-egzilnog narativa razlike u odnosu, recimo, hrvatske australske politike prema domovinskoj politici i stavljanje potpuno marginalnih tema u sredite narativne pozornosti. Krenimo dakle od australskog sluaja kao modela na kojem s mogu pokazati neke karakteristike ovakve ugroenosti koncepta (narativnog) vremena i (imaginarnog) prostora razlike. Da bi se dolo do mogunosti teorijskog pozicioniranja, s jedne, i bavljenja konkretnom zajednicom, s druge strane, neophodno je dati politiki i povijesni kontekst cijelog problema prijelaza od ideje stabilnog vremena mimesisa bijele Australije do dinamine situacije odnosa prema drugom kao ravnopravnom partneru nerazumijevanja u multikulturnoj, multikulturalistikoj i post-multikulturalistikoj Australiji.30
27 28

29 30

Ili: kako ga opisujem ja u knjizi Australski Hrvati. Mitovi i stvarnost. V. Stephen Castle (u: The future of Australian Multiculturalism, ur. Ghassan Hage i dr.). Globalization, Multicultural Citizenship and Transnational Democracy. Na jednom mjestu Castle kae: Kombinacija politike asimilacije s paricjaliziranom kulturnom i drutvenom segregacijom otvorila je put etnikoj politici (prev. B. .). V. takoer u: Ethnicity and globalization : from migrant worker to transnational citizen, London: SAGE, 2000. Rije je o knjizi Urlicha Becka: What is Globalization. Cambridge: Policy Press, 2000. Negdje u vrijeme poetka pripremanja ovog rada po prvi put sam u ruke uzeo knjigu Selling Illusions

82

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Pria o australskom bijelom drutvu zapoinje proglaavanjem Australije kao Terre Nulis i nametanjem britanske imperijalistike ideologije socijalnog darvinizma kao vladajueg moralno drutvenog pokretaa koja e odrediti moralnu i kulturalnu paradigmu zemlje budueg prosperiteta. Prema toj teoriji druge rase su inferiorne u odnosu na bijelu rasu. Ali u tom kontekstu bijela rasa nije ono to doseljenici iz kontinentalne Europe misle ranih 1950-ih. Ono to je vano shvatiti u ovako impostiranom diskursu jest injenica da Slaveni na primjer, ili Grci, Talijani i panjolci, ne spadaju u tako deniranu bijelu rasu. Zanimljiva je pria jednog australskog talijanskog pripovjedaa iz tog razdoblja pod nazivom How Olive is the Olive colour of skin. Taj lanak (Koliko je maslinasta maslinasta boja koe) objavljen je kasnije u asopisu Australian Cultural Studies. U fazi o kojoj je ovdje rije, postoji dunost i sudbinsko odreenje bijele rase, dakle dominantno anglosaksonaca, ne samo u Australiji nego i u drugim kolonijama, da nasele i civiliziraju ostatak svijeta. Taj se narativ iz ranog kolonijalnog stanja odrao u Australiji vie manje sve do ranih 1970-ih godina i to je vrlo vana odrednica kad se razgovara i denira okvir unutar kojega se pria pria o australskim Hrvatima, ili kad se denira armacija mitologema i ideologema koji su uokvirili njihovu priu o vlastitom poloaju u novoj domovini. Ideja pripadnosti povlatenom krugu nacija koliko god je bila iva u bijeloj Australiji, toliko je bila zanimljiva u tradicionalnoj hrvatskoj desnoj emigraciji.31 Stoga ta pria treba biti preispitana i iz rasne perspektive identitetske politike pedesetih i ezdesetih godina te stavljena u kontekst kolonijalnih doseljenika koji su, poput onih iz Pakistana, Indije, Grke ili Azerbejdana, smjeteni u prostor koji Bhabha naziva prostorom izmeu. Veina prouavatelja oblikovanja identitetskih paradigmi u Australiji u prve dvije treine dvadesetog stoljea prihvaa injenicu da se Australija kulturalno i politiki denirala kao bijela Australija. Isto je tako vana injenica da je Australija, kao i veina useljenikih zemalja koje su kolonizirale prostor s autohtonim primitivnim stanovnitvom, u velikoj mjeri zavisila od vrlo iroko zamiljenog i isplaniranog sustava doseljavanja. Istovremeno, vano je naglasiti injenicu da je tip klasne i rasne dominacije bio vrsto zadan unutar anglo-saksonskog kljua dominacije. Nakon Drugog svjetskog rata dolo je do problema oko resursa, odnosno moguih prostora ljudskih resursa iz kojih se je Australija mogla naseljavati (iz komparativne literature vidljivo je da isto vrijedi i za Kanadu, a djelomino i za SAD, u dijelu u kojem se eli nastaviti bijela politika).32 Po miljenju ondanje slubene politike, u Australiji je
: The Cult of Multiculturalism in Canada (Toronto, Penguin Books, 1994) kanadskog pisca trinidadskog podrijetla Neila Bissoondaltha, a koja mi je u desetak godina bavljenja problemom naracije nacije u drugoj sredini i uvjetima manjinske identikacije potpuno promakla. Prouavajui napise u novina, Bissoondalth na jednom mjestu prenosi lanak iz Globe and Maila. U Torontu u to vrijeme ima 32 posto ljudi neengleskog govornog podrijetla. A u velikom istraivanju njih 72 posto kae: multikulturalizam nema smisla! Veina Kanaana zalae se za to da se doseljenici prilagode. Da postanu Kanaani. Ono to veinska Kanada prihvaa od doseljenika su njihovi plesovi. I hrana. Odnosno evapii. Istraivanje je provedeno jo 14. prosinca 1993. Antimultikulturalistiki neredi na Cronulli su se u Australiji, kao dogaaj koji oznaava kraj australskog armativnog multikulturalizma, dogodili desetak godina kasnije, odnosno 2004. O tome vie kasnije. O narativu Bijele Australije v. opet Being Australian. Narratives of National Identity. Poglavlje Imagining Nation. Telling National Tales. V. i biljeku 15. Usp. s John Statton: Multiculuralism and the Whitening Machine. U: Ghassan i Rowanne: The future of Australian Multiculturalism. Sydney: University of Sydney, 1999. i Nathan Glazer: We are All Multiculturalists

31

32

83

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

postojala povijesno uokvirena neposredna opasnost od susjednog sjevera, odnosno azijske imigracije, tako da je dolo do upotrebe slogana populate or perish, odnosno primjene politike naseli ili nestani. S tim se moe povezati liberalizacija inicijalne bijele politike. Prema Kivistu, prihvatljivi novi Australci bili su najprije usko vezani uz naseljavanje s britanskog otoka, to predstavlja prvi val liberalizacije odmah poslije Drugog svjetskog rata. Nakon toga slijedi drugi val potrage za bijelim doseljenicima, gdje se prije svega misli na Skandinavce, Nijemce i Nizozemce. No dolaskom pedesetih godina dvadesetog stoljea i iscrpljivanja drugih mogunosti naseljavanja da se ne nestane33 mijenja se fokus useljenike politike i slubena Australija kree u potragu za Bijelcima iz Italije, Grke i Jugoslavije, kako pie Kivisto, ili iz Italije, Grke, Hrvatske i Makedonije kako piu Statton i Ang.34 Tek je ovo razdoblje sustavnijeg naseljavanja Hrvata. Prije toga biljeimo manje skupine u Zapadnoj Australiji, manje skupine s dalmatinskih otoka u Sydneyu i lijevo orijentiranu zajednicu u Brooken Hillu. Naravno, tu su i izbjeglice iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Napominjem kako se jo uvijek radi o bijeloj politici, odnosno o njezinoj prilagodbi novonastaloj situaciji gdje sad i doseljenici iz bive Jugoslavije postaju bijeli. to se upravo te skupine tie, oni su u tom razdoblju potrebe za naseljavanjem bili dio najpoeljnijih grupa.35 Castles i Miller piu kako se radilo o doseljenicima koji su stizali kao izbjeglice i koji nisu imali kuda natrag. Zato su oni, na teorijskoj razini, posjedovali potencijal vlastita ostvarivanja unutar narativa moguih novih Australaca bez optereenja kulturalne segregacije koja je ve poela predstavljati problem.36 To prvo osloboenje od shvaanja bijelosti kao civilizacijske sposobnosti anglosaksonaca da unutar svog korpusa asimiliraju drugog nije imalo bitan utjecaj na smanjenje rasnih (etnikih?) netrpeljivosti.37 Stvorila se nova distinkcija, nova rasna podjela i zauzimanje pozicije drugosti izmeu Europljana i ne-Europljana. Ona je kao politika i kulturoloka paradigma prisutna od 1960-ih godina kada dolazi do eskalacije izgradnje klubova u podrujima siromanijih gradskih predgraa, odnosno u zapadnim dijelovima Sydneya i u zapadnim i daljim istonim dijelovima Melbournea, a koje su poeli
Now. Cambrdige Massachusetts i London Harvard University Press, 1997. Kljuan teorijski doprinos u tom smislu mislim da je: The Politics of national identity and the pedagogy of multiculturalism in the USA autora Henry A. Girouxa, gdje na primjeru iz sustava kolstva odreuje poziciju u odnosu na rasu i klasu. Zanimljivo je i poglavlje iz iste knjige (Multicultural States. Rethinking Difference and Identity, ur. David Bennett) predstavlja rad Gargi Bhattacharyya: Riding Multiculturalism (nije pravopisna pogreka: ne reading, ve riding). V. C. Elder, Being Australian. Narratives of National Identity. Poglavlje: Populate or Perish: Sexuality and Nation. V. i Hodge i OCarroll: Borderwork in Multicultural Australia. Poglavlje: Anglo-Celts in Multicultural Australia. V. u Multicultural Imagined Communities. John Statton i Ien Ang. Critical Multiculturalism. Poseban broj Continuuma. The Australian Journal of Media and Cutlure, 8/2, 1994. Kivistov lanak u The future of Australian Multiculturalism, Sydney, 1999. U tom smislu v. i ve spominjani zbornik ur. Mirka Juraka Australian Papers (Ljubljana, 1983). V. isti zbornik: The Future of Australian Multiculturalism, prilog Castles i Miller, 1999. Problem koji oni ne anticipiraju vezani su uz injenicu da e upravo ta skupina biti vodea snaga deniranja manjinskog identiteta kao razlike u odnosu na dvije dominirajue identikacijske politike: australsku i jugoslavensku. V. lanak u Australian Papers, autora Iana A. McArtura: The Settlement History and Experiences of Yugoslav and Other European Immigrants in Austrlaian Multicultural Society. Ur. Mirko Jurak, Ljubljana, Univerza Edvarda Kardelja, 1983. W. Sollors navodi da je rije rasa u iroj uporabi u engleskom nakon Drugog svjetskog rata zamijenila rije ethicity (etnicitet, etnika pripadnost) zbog negativne zasienosti koju je rije rasa imala tijekom Drugog svjetskog rata u nacional-socijalistikom Treem Reichu. V. biljeke 50 i 51.

33

34

35 36

37

84

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

graditi Talijani, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni, Grci, Malteani, itd. Radilo se o drutvenim i sportskim objektima. Europljani su se rasno (i na razini kulture svakodnevnice) prilagodili, ali je istovremeno izvrena i kulturoloka segregacija (na razini imaginarne kulture ideologema i mitologema, odnosno koncepta heteropredodbi u odnosu na veinsku Australiju, Kanadu), to je bio dvosmjerni proces. No prvi je korak na putu prema prihvaanju drugosti ipak napravljen: uspostavljena je razlikovnost, svojevrsni kulturalni pluralizam izmeu bijelih. Biti bijel (whiteness) nije vie bila eksluzivnost britanske rasne istoe australskog tipa. Kivisto u tom smislu pie da je Kulturnoj hegemoniji suprotstavljena (je) kultura heterogenosti, a model australstva kao imitacije situacije back home (tamo kod kue - dakle u Britaniji) zauvijek je poljuljan. No ono to je vano naglasiti jest da je uspostavljena nova distinkcija izmeu bijelih doseljenika i ona je bila klasna. Doseljenici koji su u Australiju dolazili kao izbjeglice, uglavnom su postajali manje privilegirana radnika klasa i ostajali su izvan kruga onih kojima su dostupne privilegije bogatog drutva. Relativizam razlike ostao je privilegijom intelektualaca srednje klase, promjena klime, smatra Tapp promatrajui ameriku situaciju, relativno je ograniena dometa. Transformacija od strane druge kulture dogaa se na ogranienom podruju privilegiranih klasa i to uglavnom primanjem dijela kulturalnih navika drugog u kulturi svakodnevnice, ne i u moralnoj ili kulturolokoj paradigmi.38 Tako se pojavila nova nomenklatura unutar multikulturalnog drutva (ne i multikulturalistikog) koja u ovom dijelu novog svijeta do sada nije postojala na taj nain: rasna homogenost ula je u napet odnos s kulturalnom heterogenou unutar iste rase (povlatenih etniciteta) privilegiranih. Kulturalna homogenost u okviru jedne privilegirane rasne skupine je izgubljena. Umjesto socijalnog darvinizma iz prve polovine dvadesetog stoljea, nametnuta drutvena paradigma postala je narativna sintagma koja podraava priu to se zove australski nain ivota (usp. Castles, 1999). Rije je o nametnutom narativu poeljnog stila ivota u novoj domovini u kojoj prevladava pria o sretnoj zemlji u kojoj je sve mogue (Lucky Country). Neke od elemenata te nasmijeene paradigme sretnog drutva i sretne zemlje vidjeli ste vjerojatno u emisijama Hrvatske televizije o Australiji, autora Gorana Milia (HRT, 2010), koji je bacio jedan povran pogled u ovaj tip isprepletene i sretne bijele Australije, ali tom emo se fenomenu promatranja veinske kulture vratiti kasnije. Ono to je za hrvatsku izdvojenu manjinsku identikaciju vano jest to da su prihvaeni neki elementi tog narativa koji su australske Hrvate jo vie narativno udaljili od domovinskih. Narativ tekog rada (Working Hard) kao poeljnog oblika ponaanja radnike klase postao je dominantan. Naravno, taj je sredinji identikacijski obrazac stjecanja putem tekog zikog rada (i do sedamdeset sati tekog zikog rada tjedno!?) u potpunoj suprotnosti od ondanjeg domovinskog narativa snalaenja kao
38

V. lanak Multiculturalism: Yes, No, Maybe Roberta B. Tappa iz knjige koju je uredio upravo R. B. Tapp: Multiculturalism: Humanist Perspectives. Volume 16, Humanism Today. Izvan srednje klase koja na obje strane prihvaa drugog javlja se, smatra Tapp (str. 13) fundamentalizam koji predstavlja strah od promjene i strah od mogunosti izbora (koju promjena donosi). To vrijedi i za kulturu domaina i za kulturu koja ulazi u prostor izmeu kulture domaina i kulture podrijetla. Tapp prije svega promatra situaciju u Sjevernoj Americi. O australskom raslojavanju v. Elder (2007) poglavlje The working man is everywhere: Class and National Identity.

85

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

poeljnog drutvenog identikacijskog obrasca i narativa (od vica pa sve do politikog nagovora). Politika australskog naina ivota bila je slubena politika koja je forsirana kroz odgojno obrazovne ustanove, televizijski i medijski kd ponaanja, a drutveno je poticana kreditima za kue, auta i imitacijom bogatih predgraa na dalekim periferijama u klasi onih koji takav ivot zapravo realno nisu mogli voditi niti ga nancirati. Cilj politike bio je asimilirati bijelce iz tradicionalno ne-bijelih zemalja, dakle Italije, Grke, Malte i bive Jugoslavije. Ali kroz narativ o tekom radu i sretnoj zemlji sad ve taj proces pomalo poinje zahvaati kolonijalne doseljenike iz Pakistana, Indije i June Afrike, doseljenike iz susjednih azijskih zemalja i Aboridine koji bivaju asimilirani u australsko veinsko drutvo.39 Rije je o razdoblju s kraja ezdesetih i na samom poetku sedamdesetih godina prolog stoljea. U ovo se uklapa i pria o ukradenoj generaciji, odnosno Aboridinima koji su nasilno udomljivani u bijele obitelji sve do sredine sedamdesetih godina prolog stoljea kako bi se asimilirali i civilizirali (odlian je primjer iz lma Rabith Proof Fence koji pokazuje jo jednu drugu i drugaiju Australiju). Prema nekim dokumentima koji su rekonstruirani saznajemo da su bijeli etniki doseljenici bili pogodniji za asimilaciju u australsko drutvo nego obojeni (v. Stratton, 1999). Neko vrijeme te su dvije politike opcije, asimilacijska i sublimacijska koegzistirale, ali se sredinom ezdesetih godina prolog stoljea pokazalo da se radi o paradigmi koja sve tee opstaje kao mogui branik i zajedniki nazivnik stabilnosti drutva koje se eli razvijati kao liberalno i egalitaristiko te da takva paradigma nije odgovarajui pokreta potronje jer privatna segregacija iskljuuje iz potroake mainerije cijelu jednu vojsku drugih koji ne sudjeluju u veinskoj kulturalnoj paradigmi. Osim toga, pria o nepostojanju kolektivnog veinskog identiteta kao prostora individualizacije koja stoji nasuprot manjinskoj identikaciji nije mogla opstati kroz takav narativ umjetnog zajednitva veinskog i naglaenog manjinskog modela identiciranja.40 Tako ezdesetih godina prolog stoljea u Australiji i Kanadi istovremeno raste svijest o potrebi da se druge rase i imigrante drugaije kulturalne paradigme ukljui u zajedniku priu. Jedino je pitanje koji je nain pogodniji: onaj koji e se reirati odozgo (iz politike nomenklature), ili odozdo (iz reiranog umreavanja razliitih zajednica u egalitarni nad-indivualni identitet). U praksi je politika bijele Australije, eksluzivne ili inkluzivne, zavrila nekoliko godina prije slubene potvrde vlade kojom prihvaa multikulturalistiku orijentaciju. Obje vodee politike opcije odbacile su platformu prie bijele Australije, a Castles primjeuje da su to uinile uglavnom deklarativno, s obzirom na injenicu da jedna od dvije vodee partije, Liberalna stranka, i dan danas s time ima problema.
39 40

O ovom posljednjem v. Elder, poglavlje: The myth of terra nullis: Indigenety and nation. O tome kako se dogovara identiteski obrazac idealistikog tipa, onaj koji se ne smatra predmnijevanim i zauvijek zadanim (esencijalistikim) pie Paula M. L. Moya, prije svega istraujui ameriki sluaj. Pria veinskog identiteta u egalitarnom liberalnom sustavu koja inzistira na individualnom identitetu kao dominanti i prikriva premreenost tih individualnih identiteta unutar istog polja kulture, sustava vrijednosti, naina ivota i moralnih polazita, zapravo je ngirana u odnosu na manjinske identitete koje se eli prevesti u sferu (kcijski impostiranih) individualnih vrijednosti kao prie o razlici. Jednom uspostavljeni kao identiteti u veinskom okruju pretvaraju se u eljeni nain (veinskog) ponaanja. Detaljnije v. Moya, 102-103. Esej: Whats Identity Got to Do With It. U knjizi: Identity Politics Reconsidered. Ur.: Linda Martin Alcoff i dr., New York, Palgrave MacMillan, 2006.

86

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Iz tog vakuuma na povrinu je isplivala slubena vladina politika multikulturalizma. Nju je prvi slubeno 1973. godine predstavio ministar Al Grassby, lan Whitlamove laburistike federalne australske vlade i to u priopenju za javnost proitanom i kasnije objavljenom pod naslovom A Multy-Cultural Society for the Future. Vrlo je brzo postalo jasno da je ovaj model napravljen prema kanadskom, nekoliko godina starijem, modelu, takoer dravno reiranom ali s dodatkom dopunske sloenosti, koja se ondje sastojala u potrebi rjeavanja odnosa izmeu frankofonske i angosaksonske zajednice kao dvije veinske zajednice i kulture domaina, a koje su se meusobno nadmetale za dominaciju na razini veinske identikacije i imale meusobno izgraene heteropredodbene razlike. Tako je pitanje australskog nacionalnog identiteta, za razliku od veine zemalja starog svijeta i amerikog modela konstrukcije nacionalne prie, postalo uokvireno uidnim narativom koji se denira potencijalima i mogunostima zajednike pluralistike drave i drutva kao jedinstva u razliitosti, a onda i itavim nizom razliitih, pojedinanih manjinskih narativa, a ne zajednikom priom utemeljenom na romantiarski intoniranom narativu i lamentacijom nad boljom prolou, kako je denirana ideja nacije u veini zemalja starog svijeta.41 Naravno, taj proces nije tekao glatko i bilo je raznih otpora s obje strane, i iz pozicija veinske zajednice dominantnog identikacijskog obrasca ali i iz itavog niza manjinskih identikacijskih razlika na razini ve ustaljenih i formiranih grupnih identiteta. S jedne je strane unutar manjinskih etnikih zajednica esto dolazilo do argumentacije o marginalizaciji i manipulaciji od strane pojedinih tijela koja su koordinirala zajednice na razini pojedinih drava, a s druge strane bilo je i politikih previranja unutar veinske zajednice koja su pokuavala etnike zajednice staviti na njihovo mjesto. Zajednice su se, preko svojih predstavnika, na razini kolektivne dominantne identikacije borile za to svoje mjesto i svoj komad politikog i proraunskog kolaa, a veinska zajednica je konano uspostavila kontrolu nad glasovima koji su joj se obraali itavim nizom jezika koji nisu engleski.42 S jedne strane zajednice su se svodile na oblik prisutnosti u paradigmi dominantnog identikacijskog obrasca, a s druge je dominantna kultura dobila uvid u drugost nad kojom joj je (umalo) izmakla kontrola. Ali i na jednoj i na drugoj strani bilo je nezadovoljstava i ironinih, ak zajedljivih tonova. Zajednice su se esto smatrale svedenima na lokalnu kuhinju i narodne plesove te pokoji proraunski dolar za etnike novine, radio programe i subotnje kole, a radikalna nacionalistika politika dominirajueg identikacijskog obrasca hegemonijske elite zemlje domaina esto je smatrala da se novac troi na poticanje razlika umjesto na njihovo anuliranje. Tako je ak bilo optubi od strane One Nation politike opcije da je multikulturalizam doprinio balkanizaciji Australije.43 I premda na prvi pogled izgleda da je rije o odnosu izmeu nas i njih u procesu ostvarivanja prostora mikro-moi i imaginarne geograje privilegiranosti, problem je meutim, gledano iz anglo-keltske perspektive, drugaije postavljen. Pristajui na
41

42

43

S tim u vezi treba pogledati lanak Erica Hobbawma: Mass-Producing Traditions: Europe, 1870-1914. U: David Boswell i Jessica Evans: Presenting the Nation. A Reader. Histories, heritage and museums. London i New York, Routledge i Open University. LOTE je skraenica za druge jezike, a znai Languages Other than English (podcrtao autor). Tako se zajednikim imenom drugosti zovu jezici zajednice koji se nude kao maturalni predmeti u srednjim kolama. V. u Bobb Hodge i JohnOCarroll: Borderwork in Multicultural Australia. Sydney: Allen and Unwin. Posebno v. poglavlja Anglo-Celts in multicultural Australia i Imagining Islam.

87

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

injenicu da je multikulturalizam obaveza civilnog drutva, da potie kulturalni pluralizam, prihvaa strukturalnu pluralnost, ali i obavezu (preutnim konsenzusom dogovorene) drutvene asimilacije oko zajednikih ciljeva, ovaj nas koncept zapravo vraa na polaznu poziciju, odnosno moralnu asimilaciju koja ne podrazumijeva kulturnu asimilaciju. S tim da su ovdje, na razini pragmatine analize, uz doseljenike iz jugoistone Europe i idove dodani i drugi koji se u Australiji osamdesetih imaju pravo moralno asimilirati i biti jedno: Azijci, izbjeglice iz Afrike, pa ak i Aboridini.44 Postoji itav niz razliitih odnosa u uspostavljanju modela drugosti, a o emu piu Hodge i OCarroll u svojoj knjizi, ija se poglavlja upravo bave razliitim aspektima multikulturalnih odnosa: prema islamu, Aziji, Paciku i novoj kultur(al)noj geograji (v. 2006). Australija tako u ovako zamiljenoj multikulturalnoj paradigmi postaje sretnom zemljom, zemljom gdje su svi ljubazni, pozitivni i prijateljski raspoloeni: svi imaju pravo na svoja tri C (v. Gunew) i dunost moralne asimilacije koja nigdje nije izrijekom iskazana kao obaveza, ali se namee kao neto to je posljedica dobrog ukusa, zahvalnosti prema ponuenom modelu i zajednikom nazivniku zahvaljujui kojem i opstoji itav sustav. Kasnije e, poetkom dvije tisuitih, o toj asimilaciji biti vie rijei i povienih tonova s obje strane. Pragmatiki primjer takvog hegemonijskog postupka tihe veine moemo pratiti kroz razne oblike praktinog dugogodinjeg pritiska da se ukinu etnika imena nogometnih klubova u Nacionalnoj nogometnoj ligi Australije u prvoj polovici zadnjeg desetljea prologa stoljea. Tako, na primjer, nakon mnogo zakulisnih borbi izmeu veinske i manjinskih Australija, naoko bez mnogo pompe i izravnih otpora tada australski nogometni prvoliga Croatia Sydney postaje Sydney United, a Melbourne Croatia postaje Melbourne Knights. Time je jedan veliki narativ (odnosno stabilno mjesto identikacije, metonimija njezine simulakre) hrvatske australske izdvojenosti do poetka drugog desetljea dvadeset i prvog stoljea postao prolost koje se sjeaju i u svojim ga narativima prizivaju samo najstarije generacije australskih Hrvata, one o kojima smo pisali kao doseljenicima pred-bijele emigracije.45 Nije, vjerujem, potrebno posebno naglaavati da je povijest hrvatske prisutnosti u Australiji usko povezana s navedenim procesima u zemlji i kulturi domainu te da je pria koju je identitetski obrazac australskih Hrvata proizveo usko vezana uz kljune paradigmatske promjene u dominantnom obrascu konstrukcije (multi-nacionalnog) identiteta. Utoliko je i njihova drugost vezana uz heteropredodbe u odnosu na domovinsku
44

45

Ovo ak stavljam pod znakove navodnika (inverted comas) voen mislima Jacquesa Derride iz njegova lanka Some Statements and Truisms about Neologisms, Newisms, Postisms, Parasitisms, and other Small Seisms. lanak je u hrvatskom prijevodu objavljen u Quorumu, 5-6/2009 (prev. T. Brlek). Derrida je ovo predavanje odrao u Irvineu 1987. godine (v. Derrida, 2009:7, bilj. 1). Rije je o de-ironizaciji termina postavljenih u znake naopakih zareza (inverted comas) a u smislu njihova proglaavanja udovitima, odnosno jako obiljeenim terminima koji svojim izricanjem (a pogotovo zapisivanjem) proizvode onaj tip udovinosti (podsjetiti se ouenja ili zaudnosti kod ruskih formalista u govoru o literaturi) koji ukazuje na termin kao neto nad im treba stati i dekonstruirati problem ne u smislu iz(a)ma dekonstrukcije, ve na presjecitu razliitih teorijskih promiljanja problema humanistike, ukljuujui i ovaj: moralni, et(n) iki, povijesni, antropoloki i religijski (problem) drugosti. Ali stvar promiljanja sidrita (T. Brlek je preveo gata) odreene teorijsko-kulturalne paradigme, moemo postaviti i ovako: kad bismo slijedili Derridinu tezu o navodnicima raspravljajui o zagradama, bismo li ovu biljeku jo vie (teorijski) zakomplicirali, ili bismo joj, zapravo, dali prostor auto-hegemonizacije? O ovom v. B. kvorc Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost. Poglavlje: O jednom primjeru kultur(al)ne raznolikosti: ishodita raslojavanja australske hrvatske zajednice.

88

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

hrvatsku priu utemeljena upravo na ovim procesima. Ono to je vano naglasiti je odnos prie i politike, odnosno nekoliko politikih valova i ideolokih obrazaca koji su utemeljili razliite podtekstove australske hrvatske prie. Mnogi Hrvati su, ba kao i drugi doseljenici iz regije, najprije kao izbjeglice, a kasnije i legalni doseljenici, doli u Australiju i/ili Kanadu sa svijeu da e samim njihovim dolaskom zapoeti proces asimilacije. Znali su da postoji cijena koju treba platiti da bi bili prihvaeni u veinsku zajednicu, ali isto tako da, u istom procesu, veinska zajednica prihvati njih. Postojala je isto tako i svijest da su bili prisutni trenutni dobitci za veinsku zajednicu koji su se sastojali u dobivanju radne snage, doprinosu politici Populate or Persih (Naseli ili nestani) ali i obogaivanju kulturne raznolikosti drutva, od kuhinje do radnih, higijenskih i drugih navika koji potpadaju pod poetiku svakodnevnice, onako kako ju denira de Certeau (v. 2002). Zanimljivo je kako je konzervativna individualistika dominanta formiranja identitetskih obrazaca uglavnom uvaavala ovo tree, odnosno uvoz kvalitetne radne snage. Vrlo je indikativan primjer ministra Coxa koji je bio ministar u konzervativnoj vladi premijera Johna Howarda koja je nakon dueg perioda laburistike vlasti (Bob Howke, Paul Keating) dola na vlast krajem devedesetih godina prolog stoljea. Govorei o multikulturalizmu kao opciji ak 2005. godine, u vrijeme kad ve postoji i naglaena je kriza starog multikulturalnog obrasca (dopunski pojaana progonom ljudi sa Srednjeg Istoka kao moguih terorista i sluajem Tampa, odnosno skandala vezanog uz bacanje djece ilegalnih doseljenika s palube broda na koji su prihvaeni nakon uhienja), Cox odgovara na pitanje novinara kako mu se ini, kao i veem dijelu australske populacije, situacija u kojoj je multikulturalizam kao velika drutvena pria u Australiji zapravo uao u zavrnu fazu? Njegov je stav indikativan za post-multikulturalni deklarativni multikulturalizam.46 On u svojoj promiljenoj izjavi koja odraava hegemonijski obrazac neoliberalistike paradigme odgovara kako je navedeno miljenje o sumraku multikulturalizma izuzetno daleko od istine. Argument je ovaj: Vidite, danas u Australiji ak i najmanji gradi ima ili talijanski ili kineski restoran! Tako se multikulturalizam u interpretaciji desne neoliberalne opcije zaokruuje krug koji je poela ocrtavati tako zvana lijeva laburistika opcija. Sve se ponovo podvodi na ono to je postojalo i prije proglasa laburistikog ministra Al Grassbyija iz 1973., odnosno, u hrvatskom sluaju, na evape, zubatce s gradela, ouvanje jezika u subotnjim etnikim kolama i lijepi narodni ples. No prije no to problematiziramo teorijski aspekt problema i razmotrimo kako je pitanje manjinske identikacije u takvom okruju korespondiralo prema veinskom i ishodinom, jezinom i kulturolokom, modelu identikacijskih obrazaca tijekom ovog procesa zaokruivanja kruga, pogledajmo ukratko kako i kada je u Australiji i Kanadi sazrela svijest da se politiki zamiljena paradigma multikulturalnog drutva iz sedamdesetih bespovratno mijenja i da ta velika pria vie ne moe opstati bez dekonstrukcije koja e je ili drugaije (hegemonijski) posloiti, ili e se ona novim rasporedom snaga uruiti. Na prvoj razini promatranja problema mislim da je u zadnjih pet-est godina dolo do punog razumijevanja, i razotkrivanja injenice unutar intelektualnih krugova (kako u veinskoj, tako i u emigrantskim zajednicama), da je multikulturalizam kao politiki izreiran dravni projekt imao dvije meusobno isprepletene i zavisne pragmatine
46

Vezano uz navodnike referiram na biljeku 44.

89

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

svrhe. Prva je bila stvaranje politikog izolacionizma i grupiranje zajednica izvan glavnih problemskih tokova drutva. Drugim rijeima nastupila je getoizacija u prostoru izmeu gdje je postalo relativno lako (politiki, kulturoloki i strateki) kontrolirati druge i njihov prostor djelovanja. Drugo je pitanje etnike politike. S jedne strane rije je o politici unutar pojedinih zajednica i uspostavljanju ideoloki zasienih narativnih obrazaca, esto vrlo upitnih u svojoj impostaciji prema osnovnim zasadama i drutvenim vrijednostima zemlje domaina.47 Osim toga, ovdje je rije i o politikoj kontroli zajednica iz organiziranih multikulturalnih tijela, odnosno dravnih institucija za nanciranje i politiko koordiniranje, a koje su instrumentalizirale pojedine kanadske ili australske politike elite u svrhu kontrole, odravanja moi i manipulacije glasovima na lokalnim, dravnim i federalnim izborima. Tako je zapravo rije o hegemonijskoj konstrukciji prevladavajueg ideolokog diskursa koji je podraavao stanje stvari ukljuivanjem jezika nagovora, proizvedenog u svrhu kontrole, minoriziranja i uokvirenosti nametnutim jezikom. Zajednice su postajale (reiranim) imaginarnim konceptima drutva u drutvu, samodovoljne izolirane identikacijske cjeline s cjelokupnom u sebe zatvorenom strukturom: vlastitim liderima, predsjednicima drutava, klubova i organizacija, odborima, savjetima, vjerskim liderima i dosta trino vrijednim vjerskim, sportskim, medijskim i drugim objektima.48 One, te pojedine zajednice, imale su i jo uvijek imaju vlastite novine, televizijske programe, pjevae, folklorne ansamble, klubove, organizacijsku strukturu, koordinaciju udruga, glasnogovornike, dakle imaginarnu strukturu posebnosti i samodovoljnosti, zaokruenosti i cjelovitosti, cjelokupan manjinski identitet s konstruiranim, nametnutim i jezino zadanim svjetonazorom i sustavom vrijednosti iz kojeg se nastupa, i prema zemlji domainu i prema imaginarnim domovinama. S druge strane njihove su politike elite meusobno komunicirale, lobirajui za vlastite interese, ali i podlijeui politikoj kontroli tijela koja su ih, u odnosu na veinsku politiku australske ili kanadske vlade, nancijski i politiki kontrolirala a esto njima i manipulirala jezikom koje su za njih proizveli iz pozicije hegemonijske nadmoi i ustaljenog reda stvari u kojem su njihova uloga i mjesto bili unaprijed zadani.49
47

48

49

Uvijek me je zanimala mogua reakcija onih australskih politiara koji su godinama drali vatrene govore na australskim-hrvatskim proslavama obiljeavanja 10. travnja na mogui odgovor na pitanje znaju li pozadinu, politiku impostaciju, posljedice i priu aktera tog desetotravanjskog mitologema, i, ako znaju, je li im svejedno vanije skupljanje politikih bodova (glasova) od principa koje deklarativno (kao liberali ili socijaldemokrati) ive? Mislim da e taj aspekt interkulturalnog prouavanja hrvatske zajednice i odnosa veinske zajednice prama raznim modelima hrvatskih mitologema i ideologema u Australiji, Kanadi i Junoj Americi jednoga dana biti zanimljiv ne samo sam po sebi, ve i za prouavanje domovinskog narativa (ideologema) doma u raznim varijantama, od onog ustakog, do onog kad premijerka Republike Hrvatske na proslavi Dana domovinske zahvalnosti 2010., 5. kolovoza u Kninu, (naoko) kontekstualno neukljueno kae okupljenim veteranima da su se borili za dom i za to dobije (zaslueni) gromoglasni pljesak. Kolega Walter Lalich s Macquarie Sveuilita u Sydneyu napisao je doktorat o materijalnoj vrijednosti objekata etnikih zajednica. Njihova velika materijalna vrijednost predstavlja primjer voluntarizma koji je usmjeren na stvaranje materijalne nadgradnje pojedinih mini-drutava a rije je o golemim nancijskim sredstvima. To su podraavali centri moi znajui za ograniene resurse tih zajednica i injenicu da e prije ili kasnije njihova velika pria postati ugroena i da e resursi odravanja ovakvog aparatorija biti u budunosti nedostatni. Usp. Lalich, Walter (2004). Ethnic Community Capital: The development of ethnic social infrastructure in Sydney. Unpulbished PhD thesis. Sydney: University of Technology. Tako na primjer dvije meusobno suprotstavljene koordinacije hrvatskih drutava u Sydneyu rade paralelno, a jedna je pod kontrolom Laburistike, a druga je usko vezana uz Liberalnu stranku. O tome, ali

90

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

No ta manipulacija i nain na koji se u praksi provodila multikulturalistika politika varira od zemlje do zemlje, a onda slino varira i odnos prema ishodinim kulturama u zajednicama i priama koje se ne-uklapaju u drugu sredinu. ak i unutar zemalja tako zvanog novog svijeta postojala su dva modela multikulturalnih taktika. Prvi je vezan uz Sjedinjene Drave i u njemu se multikulturalizam smatra ire zamiljenim modelom koji se ne ograniava samo na etniku politiku. On ukljuuje posebnost ena, homoseksualnih zajednica, interesnih skupina i vezan je uz obrazovni sustav i pozicioniranje u zajednici na kulturolokoj razini uvaavanja bilo kojeg oblika drugosti. Taj model Parekh, na primjer, odbacuje kao moguu paradigmu uspostave sistema i ne smatra ga kao multikulturalistiki jer se, po njegovom miljenju, ne radi o cjelovitom i zaokruenom, ishodino i narativno jakom modelu identiteta, ve samo o jednom aspektu identitetskog preplitanja, tako da se ne ostvaruje itav narativ posebnosti i cjelovitosti. Istovremeno, Glazer mu, iz amerike perspektive, pridaje znaenje pluraliteta i otvorenosti drutva.50 Drugi je nain razmiljanja o multikulturalizmu vezan uz australski i kanadski model i njegovu aplikaciju od poetka 1970-ih pa sve do danas. Originalno, ovaj je model vezan uz etnike zajednice, ouvanje jezika, tradicije, povijesti, ali i stereotipa o vlastitom pozicioniranju u novoj zemlji i prema staroj zemlji. Rije je prije svega o vanom elementu kolektivne identikacije kao zaokruene pripadnosti na razini iroko zamiljene reprezentacije, a ne pripadnosti nekom svojom osobinom (spolnom orijentacijom ili etikom proliranou, na primjer). Ovo je, ipak, odreenje koje je bitnije zadano kao imanentno, esencijalistiki usmjereno, premda funkcionira i kao konstrukt. Rije je dakle prije svega o politikom i narativnom pozicioniranju, odnosno o izgradnji imaginarija koji funkcionira na razini zaokruene cjeline izdvajanja i ne-pripadanja.51 U europskim zemljama odnos prema ovom pozicioniranju je razliit. U skandinavskim zemljama i Velikoj Britaniji, do odreene mjere, uzor je kanadski model, ali se jasno odreuje sustav razlika izmeu dominantnog modela identikacije i njegove velike prie i pozicioniranosti izmeu dvije kulture s prihvaanjem nekih elemenata asimilacijske politike. U Francuskoj, Austriji i Njemakoj pak, pria je drugaija i postoji jasna predodba, nedvosmislena konstrukcija kontinuiteta, gotovo esencijalistiki zadana polazina toka razmiljanja o monokulturi koja je dominantna te nema ak ni ngirane podvojenosti identiteta kao mogunosti za nagovor drugosti u obliku ravnopravnog partnerstva.52 Za razliku od anglo-keltske prie o individualizaciji identiteta kao mogunosti, ovdje niti na toj razini takvog polazita nema. Rije je o tradiciji europske kontinentalne prie o identitetu u kojoj i u veinskoj zajednici prevladava kolektivitet izgraena, dogovorena i ispriana zajednitva, a ne postoji ngiranost individualnog identitetskog obrasca o
i o njihovim priama koje se u mnogi emu (ne) poklapaju vie u knjizi Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost (Zagreb, 2005). V. Glazer, We Are All Multiculturalits Now, Cambridge Massachusetts i London: Harvard University Press, 1997. Knjiga Bhikhu Parekha je: Rethinking Multiculturalism. Cultural Diversity and Political Theory. Cambridge Massachusetts i London: Harvard University Press, 2002 i na ovaj se problem odnose uvodna poglavlja. Usp. John Statton i Ien Ang, v. biljeku 17. U tom je smislu zanimljiv zbornik urednika Olli Kultalahtija, Ilari Karppi i Heikki Rantala (ur.). Europe in Flux. Transitions and Migration Pressures. Turku, Finska: Institute of Migrations. Migration Studies C 16, 2006.

50

51 52

91

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

kojem je bilo rijei ranije (usp. s Perekh, 200253 i Bhabha, 1994) i gdje se kolektivitet zapravo re-konstruira na temelju ngirane prie o pojedinanom prikazu kao modelu koji se suprotstavlja manjinskim grupiranjima (V. Moya, 2006:201-202). Tako se ovdje multikulturalizam i u narativnom i u praktinom smislu rijei svodi na ona tri C iz prie Sneje Gunew, te oko toga nema ak niti narativne dileme unutar samih grupa koje su razliite u odnosu na veinsku. Drugi jest drugi onoliko koliko se uklapa u veinsku kolektivnu priu.

4. Diseminacija nacije: problem(i) teorije(a)


Teorijski pristup kulturalnom fenomenu iz metodolokog polazita koji ima ishodite u teoriji (knjievnosti) u svojem polazitu nailazi na nepremostivi problem, onako kako ga impostira Derrida u ve prije spominjanom tekstu (2009:19-22) gdje govori o paradoksima teorije(a) u odnosu na razliite izme i post-ove, vezano uz konkretna itanja i hegemoniju odnosa u akademskoj zajednici, najprije u odnosu prema tekstu, a onda i u odnosu prema fenomenima koji su tekstom obuhvaeni, odnosno koje tekst pria. Nadovezujui se na tradiciju dekonstruiranja esencijalistiki nametnutih rjeenja (ne i dekonstrukcijsku metodologiju), ovdje najprije razluujem(o) dva razliita problema vezana uz problem naracije i (de)konstrukcije nacije u drugoj sredini i postkolonijalnom okruju, odnosno tako impostiranim parametrima raspodjele moi u suvremenim zapadnim, neoliberalnim i globalistiki agresivnim (post)kolonijalnim demokracijama.54 Prvi od problema o kojima u ovako zadanom kontekstu razmatranja mislim da treba progovoriti jest problem diseminacije, odnosno rasprsnutog glasa (uslojavanja i rasprivanja iskaza prie o naciji/zajednici), bilo da se ovaj odnosi na prostor u kojem zajednica trai svoje mjesto, ili na prostor koji je ishodite imaginarnog mjesta kojeg se zajednica sjea i kojeg proivljava (obnavlja i stvara) kroz svoju priu. Na samom poetku ini mi se da je vano postaviti ovo pitanje: je li multikulturalizam kulturni stereotip koji se u sklopu teorije diskursa (oblikovanja zbilje ukupnou jezinih potencijala na odreenom podruju oitovanja subjekta i organizacije hegemonije kroz jezik koji na razini posredovanja organizira privilegirana grupa koja njime vlada) moe promatrati kao jo jedan od okamenjenih imagolokih ideologema, ili je rije o konceptu koji nadvladava uskogrudno postavljanje i crno bijelo shvaanje kompleksnih zajednica koje unutarnje razlike u okviru nekog zadanog prostora vole verbalno realizirati kao podjelu na njih i nas? Dakle: radi li se o nastavku procesa koji je u tradicionalnim drutvima znaio koegzistiranje vie kultura (turske-muslimanske, katolike i pravoslavne u Bosni; hrvatske, talijanske i austrijske u Dalmaciji, its.), ili je rije o drugaijem pozicioniranju, zasnovanom na posve novim pretpostavkama i s puno vie prijelaznih mogunosti proklizavanja iz jednog identiteta u drugi, iz uokvirenosti jednom priom u prostor intertekstualnog podvajanja identiteta, premreavanja
53

54

V. Bhikhu Parekh : Rethinking Multiculturalism. Cultural Diversity and Political Theory. Cambridge Massachusetts i London: Harvard University Press, 2002. U tom smislu mislim da je zanimljivo sa svijeu o ovom aspektu problema itati knjigu koju su potpisali Judith Butler, Ernesto Laclau i Slavoj iek: Kontingecija, hegemonija, univerzalnost. Hrv. prijevod: Zagreb: Jesenski i Turk, 2007., prev. ivan Fillipi.

92

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

dominirajueg i manjinskog identiteta i njihova re-pozicioniranja u novim odnosima? I konano, je li u toj diseminacijskoj praksi umreavanja oznaiteljskih praksi (Derrida, v. 1981/2004)55 koje referiraju na prostore izmeu (Bhabha) proizveden/stvoren narativ koji je oblikovao novu/nove pozicioniranost(i) zajednica u obliku imaginarnih entiteta izvan i iznad tipova umreenosti koji su politiki zadani kao jedini mogui iz pozicije hegemonijski uokvirenog jezika koji vlada diskursom? Rije je dakle ili o kulturnoj posebnosti i moralnoj asimilaciji (znai odricanju dijela identiteta zbog pridruivanja dijelu dominirajueg identiteta na razini politike identikacije), ili o kulturnoj asimilaciji i moralnoj odvojenosti i (oda)biranju pozicija drugog koji stvara novu priu (dakle na razini prihvaanja komocije ivota u dominirajuem drutvu i izvlaivanja vlastite kulturalne paradigme iz njega, neovisno o tome pridruuje li se ta moralna odvojenost ishodinoj kulturi ili se stvara nova vrijednost/pria). Naravno, mogu je i trei izbor, potpuno obrnut od onog kakvog je zamislio Horace Kallen dvadesetih godina prolog stoljea u ve spominjanoj prii o moralnoj asimilaciji i kulturalnoj razlici bijele alternative (v. biljeku 9). To je, neovisno o boji koe i svrstavanju, neprihvaanje i moralne i kulturne asimilacije i ivot svekolike drugosti premreen stvarnou prve kulture kao druge, one usuprot kojoj se formira pria o vlastitom pozicioniranju i druge kulture kao prve, odnosno one prema kojoj se ne-odnosi zbog zavisnosti prema pragmatinoj situaciji u kojoj je veinska kultura na individualnoj razini ostvarila dominaciju nad pojedinanim pripadnikom izdvojene zajednice kao drugosti.56 Na teorijskoj razini rije je o nagovoru prie koja u prijelazu iz medija u medij ima mo intencijskog privlaenja koje nadilazi priu izdvojena identiteta, onog koji po svaku cijenu (politiki ili moralno) insistira na nastavku razlikovanja.57 Odgovarajui na ova kompleksna pitanja postavljena na prostoru premreavanja ingerencija izmeu kompetencije teorije(a) drutva i teorije(a) pripovijedanja, odnosno oblikovanja diskursa (diskurzivnih studija)58 podsjetimo se najprije osnovnih injenica o tome kako su nasta(ja)li drugi, tradicionalnije zadani, vrsto utemeljeni i po vremenu nastanka stariji oblici modernog identiteta, oni koji nisu svojim narativnim nagovorom pozivali na pluralizam kolektivne razlike kao alternativu pojedinanoj identikaciji neoliberalne mode (multikulturalnu ili multinacionalnu kolektivnu posebnost), ili na
55

56

57

58

Rije je o ekspilaciji problema diseminacije u engleskom prijevodu, u knjizi dostupnoj mi u izdanju iz 2004. godine: Dissemination (orig. eng. prev.iz 1981., fr. orig. 1972), London i New York, Continuum. Prev. Barbara Johnson. Knjiga predstavlja izbor tri kljuna Derridina rada koji se bave problemima rasprivanja (ne distribucije, kako se takoer moe prevesti diseminacija) glasova na podruju dodira knjievnosti, jezika i lozoje. Ovdje se pozivam na teorijske postavke Jacquesa Derride iz knjige Writing and Difference (eng. prijevod Alana Bassa, London i New York, Routledge, 1978/2006); i na ve spominjanu knjigu Homija Bhabhe: The Location of Culture. Horaca Kallena citiram prema Statton i Ang, (v. biljeka 9). Stvar je u praksi (u smislu semioze) jednostavnija nego u teoriji. Krajem devedesetih godina prolog stoljea australski su Hrvati uobliili i u praksi proveli priu (i performativ) o Hrvatskoj kreditnoj zadruzi kao ustanovi kreditiranja ali i trademarku za posebnost njihova identiteta i mogunosti nanciranja njihovih projekata. Unato tom vjeto ideoligiziranom mitologemu razlike kao novog mogueg oblika hegemonije vodstva zajednice nad njezinim lanovima, problem poinje na pragmatinoj razini ukljuivanja veinske prie u manjinsku manipulaciju. etiri velike australske banke, naime, bez po muke mogu ponuditi bolje kamate od marginalne etnike kreditne zadruge. Zato se broj lanova Zadruge koji svoje kredite za stan imaju unutar vlastite prie broji u stotinama, a ne u tisuama, neovisno o patriotizmu, broju sudionika u ivotu zajednice i snazi autopredodbe o posebnosti. O diskurzivnim studijima kao vanom i poticajnom prostoru redeniranja problema v. Marina Biti i Danijela Marot Ki: Poetika uma. Osvajanje, propitivanje i spaavanje znaenja. Zagreb i Rijeka, Hrvatska sveuilina naklada i Izdavaki centar Rijeka.

93

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:..

meusobnu koegzistenciju i zajednitvo u razliitosti ve su se grupirali kao imaginarne zajednice koje dominiraju odreenim prostorom u duljem vremenskom nizu (dijakroniji) i mislili su o sebi kao esencijalistikoj zadanosti koja svojom imaginarnom geograjom prekriva irok prostor fenomenoloki slabo, a ideoloki snano zadanog sada (dakle sinkronije).59 Takvi su identitetski obrasci konstruirani u monolokom diskursu proizvodnje kontinuiteta i pretpostavljenog impostiranja, a to se dogaalo krajem osamnaestog i poetkom devetnaestog stoljea, a kod nas (dakle u Hrvata), zapravo, sve do kasne moderne i pojave pisaca kao to su J. P. Kamov, imunovi ili Kosor. U tom kontekstu Benedict Anderson (1991) govori o oblikovanju povijesti u narativnom diskursu prie, Eric Hobsbawm pie o masovnoj proizvodnji tradicije u Europi, a Derrida na primjer, iz jedne drugaije, jezine/tekstualne perspektive nagovora, govori o govoru duhova koji je oblikovao politiko kao mnogoznano i diseminirao ga kroz rasprivanje vrstih mjesta oznaavanja prema periferijalnom prostoru premreavanja identitetskih potencijala.60 U hrvatskom je to sluaju bilo oblikovanje knjievnog i kulturnog polja koje se, esencijalistiki i tek kasnije idealistiki (konstruktivistiki) oblikovao od vremena Iliraca, pa sve do Vlade Gotovca, kao pjesnika (i mislioca) razlike u odnosu na razlogovce i anticipatora tradicije post-stanja u odnosu na potrebu kontinuiteta nacionalne prie kao pravocrtne paradigme napredovanja i konsolidiranja nas nasuprot (svima) njima.61 U neoliberalnoj praksi odnosa prema identitetu dogaaju se dva procesa kroz koje se razgrauje gore opisano esencijalistiko impostiranje. Prvi je uvjetovan ideologijom itanja i on oblikuje tip identiteta koji Moya, podsjetimo se citata sa samog poetka, prouava kao idealistiki koncept. Idealisti, kae Moya, smatraju kako nema stabilnog ili jednostavno itljivog odnosa izmeu propisanog i subjektivnog aspekta identiteta. Kako drugi vide identitet pojedinca nema previe posljedica na to kako se on oblikuje u okviru vlastita prostora mogunosti (isto, 99). No idealisti, kae Moya u svojoj kritici Judith Butler i njezine teorije tjelesnosti i hegemonije, ne stavljaju dovoljno pozornosti na drutvene kategorije. Oni zanemaruju referencijalnu i drutvenu prirodu identiteta. Rije je, kae Moya u naoko neo-marksistikoj tvrdnji, o relativno stabilnim i esto gospodarski uvjetovanim drutvenim odnosima. Oni se mogu promijeniti i tada dolazi do
59

60

61

Problem ovakvog tipa zadavanja razlika poiva na priznavanju esencijalistikog tvrdog uobliavanja identiteskih obrazaca. Moya (nakon zakljuka da se identitetu prilazi iz tri perspektive esencijalistike, idealistike i realistike) kae: Esencijalisti o identitetu pretpostavljaju da odnos izmeu pripisane i subjektivne impostiranosti predstavlja apsolutni identitet. Oni zamiljaju, na primjer, da ako je osoba upisana u neku rasnu ili spolnu kategoriju na temelju neke nepromjenjive karakteristike kao to je boja koe ili genitalije, onda sve ostalo od znaenja, ukljuujui kako se osoba samoidenticira, njezine ili njegove sklonosti prema nasilju, osobni karakter, ak i unutarnji mentalni kapaciteti predstavljaju posljedicu pripadnosti odreenoj grupi (Moya, 2006:98). O problemu imaginarnog sada kao prostora mitologemskih konstrukata sadanjosti v. Cultural Geography, ur. David Atkinson, Peter Jackson, David Sibley i Neil Washbourne, London: I. B. Tauris, 2005., posebno poglavlje Phila Hubbbarda Space/Place i Katharyne Mitchell Hybridity. Za Hobsbawma v. biljeku 21. U vezi Derride rije je o knjizi Sablasti Marxa, meni dostupne u engleskom prijevodu (Specters of Marx. The State of Debt, the Work of Mourning and New International, New York i London, Routledge. Prev. s francuskog Peggy Kamuf). Trea je knjiga Andersonova, ova citirana u engleskom originalu: Benedict Anderson: Imagined Communities. Reections on the Origin and Spread of Nationalism, London i New York, Verso, 1991 promijenjeno i dopunjeno izdanje. S tim u vezi o Gotovcu sam, i ovom problemu openito, pisao u tekstu Suprotiv mitu: Isto kao doprinos dekonstrukciji nacionalnoga pri/povijesnog stereotipa. 6. kijevski knjievni susreti, Kijevo, 2007.

94

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

promjena u identitetskim obrascima. Ali oni su drutveno zasnovani i uvjetovani (isto, 99100). Projicirano na australsku i kanadsku hrvatsku zajednicu, u takvom odnosu snaga upravo je moglo doi do dekonstrukcije odreenih obrazaca stabilnog hrvatstva iz neoustake prie o Hrvatskoj do Drine i prilagoavanja takvog dislociranog mitologema nekim elementima domovinske prie o novoj hrvatskoj dravi, odnosno pseudo-uklapanja u nju. Usklaivanje narativa dvije ili vie australskih i kanadskih hrvatskih opcija nije bilo jednostavno, ali je postalo mogue kao potencijal primjene realistike teorije o kojoj, na primjerima raznih hispano-amerikih zajednica u SAD-u govore Moya (2006) i Mohanty (1997). Proces koji se zbiva nakon tog dekonstrukcijskog razgraivanja identitetskih esencijalistikih i idealistikih (konstruktivistikih) obrazaca dvojak je i reektira se podjednako na podruju teorije kulture, multikulturalnih studija i post-teorije (u smislu u kojem /pomalo ironino/ o takvom post-stanju govore Terry Eagleton ili Michael Payne)62, a kakvu je impostaciju zamislio Terry Eagleton i u svojim drugim esejima.63 Iz pozicije teorije kulture mogu nain impostiranja problema opisan je u razgovoru Davida Bennetta i Homija Bhabhe, gotovo jedno desetljee nakon knjige o lokaciji kulture, i to u teorijskom zborniku Multicultural States. Rethinking Difference and Identity (Multikulturalne drave. Promiljanje razlike i identiteta) a koji je izaao u seriji knjiga pod nazivom Kulturalni studiji i postkolonijalni studiji. Ovaj niz tekstova bavi se multikultur(aln/istik)im problemima i njihovim ucjepljivanjem u prostor postkolonijalizma i diskurzivnih studija. Nakon razdoblja tekog pisanja o tekim stvarima (kako se o teorijskom promiljanju politike u poetici izrazio Jameson), Bhabha na jednom mjestu kae kako je trenutni interes o pitanju manjina adresiran kroz politiku raspravu i kritike prakse, tako da u debati oko multikulturalizma prevladava politiki, a ne kultur(al)ni diskurs. Ono to valja naglasiti je da se pri tom otvara problem koji je posebno vaan za ovaj tekst i to iz dva metodoloki i geneoloki drugaija razloga. Prvi se razlog odnosi na injenicu da upravo takva pozicioniranost hrvatske prie u australskoj ili kanadskoj sredini uvjetuje paradigmatski obrazac drugosti u odnosu na isprepletenost centara moi i tipove hegemonije koji arita imaju u veinskoj i manjinskoj politici, ali i u glasu mitologema koji povratno djeluje na veinski glas moi u matino sredini ideologemskog okupljanja razliitih dijaspora. I drugo problemski se diskurs otvara u suprotnom smjeru veinske hegemonije i odnosa veinske umreenosti centara moi a zbog nazonosti drugih podinjenih glasova u okruju veinske hrvatske prie u multikulturalnoj jugoistonoeuropskoj (da ne kaem balkanskoj) sredini. Bhabha kae: o subalternoj situaciji manjinskog glasa posebno je teko govoriti unutar okvira liberalne politike jednakosti (Bhabha, str. 38).64 Imajui to na umu, iz manjinske perspektive nejednakosti, umjesto toga, multikulturalni studiji nastali su i razvijali se na tragu subalternih studija i bave se graninim podrujem izmeu postkolonijalnog pozicioniranja u drugom jeziku i prostoru i kritike reirane multikulturalne politike, bilo one dravne (kao to je
62 63

64

V. uvod T. Brleka u blok Praksa teorije, Quorum 5-6/2009, str. 3 i dalje. Ovdje prije svega mislim na dva ve spomenuta eseja iz knjige Multicultural States. Rethinking Difference and Identity, (ur. David Bennett) prvi o postkolonijalizmu, a drugi o pet tipova identiteta i razlike. Rije je o eseju Liberalism and Minority Culture, nav. zbornik, str. 37-47. V. i J. Raz, Multiculturalism, Dissent, Winter 1994, str. 67-79.

95

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

australska ili kanadska) ili one koja dolazi iz pozicije multinacionalizma.65 U tom smislu Maria Koudoura pie o krizi reprezentacije i pozicioniranju multikultralistike zajednice kao mogunosti da zaivi situacija u kojoj se razvija antirasistika pedagogija.66 O tome, dakle, u prii o multikulturalizmu u Hrvata moemo priati iz dvije perspektive: onoj u kojoj su Hrvati subalterni glas manjine u veinskom postkolonijalnom okruenju, i onoj u kojoj su oni hegemonijski umreeni u odnosu na druge prie glasova koji se prema njima odnose. Stvar se, ponavljam, u hrvatskom sluaju dopunski komplicira zbog hrvatskog postkolonijalnog kompleksa u odnosu na veinske zajednice koje su hrvatskim nacionalnim prostorima vladale i oblikovale parametre lokalne kulturalne paradigme. Naravno, problem koji se u prepoznavanju drugog glasa, onog kojeg ne samo da treba locirati nego ga i prihvatiti kao razliku (ne obavezno drugog jer, prema Eagletonu i tako zamiljena drugost ima vrijednosni predznak), pojavljuje se na ovoj razini rasprave i vezan je uz pitanje jednakosti i ameriki tip multikulturalizma koji u sredite stavlja egalitaristiki zamiljen pojam jednakosti, ali jednakosti kao jednake anse za sve, pri tom ne obavezno i ravnporavnosti glasova u procesu njihova artikuliranja i borbe za ravnopravnost na slobodnom tritu neoliberalne misli. Pitanje tako pozicioniranog, zapravo hendikepiranog i konstruiranog, manjinskog glasa unutar rasprene liberalne egalitarne zajednice dalje razrauje Terry Eaggleton u eseju Five tipes of identity and difference. Eagleton od Derridina pitanja diseminacije kao rasprivanja znaenja i Bhabhine ideje diseminacije nacije i mogunosti pogleda iz pozicioniranosti izmeu, razradom pitanja jednakosti unutar razliitih sustava miljenja dvadesetog stoljea, dolazi do tumaenja koncepta jednakosti kao osnove na kojoj funckionira ideja liberalnog egalitarizma i posveuje se njegovoj kritici. to znai tretirati dvije individue jednako?, pita se Eagleton. To svakako ne znai tretirati ih isto jer pojedinci imaju razliite potrebe i potencijale. Ne radi se o ravnopravnim pojedincima, ve o ravnopravnosti pojedinaca (kao mogunosti, B. .).67 Dalje Eagelton izvodi tezu prema kojoj smo se, kao zajednica ili ak zajednice, nali u situaciji gdje svatko mora biti lien dobrog dijela osobne individualnosti kako bi se kvalicirao za individualni respekt u okviru odreene prolirane grupe unutar koje se svrstava neki konstruirani ili esencijalistiki zamiljeni identitetski obrazac. To znai da pravi koncept jednakosti dekonstruira koncept identiteta i neidentiteta (isto, str. 50-51). Zato se uslonjava odnos izmeu razlike i identiteta, a u trokutu koji se ovakvom dekonstrukcijom stvara u sreditu se istraivake pozornosti nalaze termini razlika, jednakost i identitet. I dok konzervativni pogled na ljudska prava u svoje sredite stavlja odnos razlike i razlike, socijalna demokracija potencira kontrast razlike i identiteta (ili jednakost), socijalistike,
65

66

67

Subalterne studije najbolje opisuje njihova moda najea odvjetnica Gayatri Spivak, posebno u tekstu The New Subaltern: A Silent Interview. lanak objavljen u sekciji Nacionalizam/ postkolonijalizam/ multikulturalizam, u zborniku The Cultural Studies Reader. Third Edition. Ur. Simon During, London, Routledge, 2005. Osim antirasistike moemo govoriti i antinacioalistikoj pedagogiji prihvaanja razlike, to, prema Koundouri (1998:77 i 79) upravo uspostavlja mogunost da stari svijet prihvati druge kao to novi svijet u svojoj postkolonijalnoj sloenosti moe prihvatiti svoje nastanjene druge. V. isti zbornik, Bennett, Multicultural States. Rethinking Difference and Identity. Kod Eagletona: It is not that they are equal individuals, but that they are equally individuals. U eseju Five Types of Identity and Difference, knjiga Multicultural States. Rethinking Difference and Identity, London i New York, Routledge, 1998:48-49, (v. literaturu pod ur., Bennet, 1998).

96

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

lijeve teorije, pie Eagelton, u ovaj odnos ubacuju i pitanje reciprociteta. Cilj vie nije ili razlika ili identitet, ve pokuaj da se rekonstruira novi oblik ljudske solidarnosti, smatra Eagleton. U cijelom procesu problem zagovaraa ljudskih prava (kod Eageltona libertarians) jest u tome to su se previe primaknuti liberalnom nainu gledanja i reeksijama multikulturna (ne i multikulturalistikog) drutva. Tako teite prilaenja problemu i njegovo lociranje u prostor veinske kulture ostaje zapravo u okviru opisa onog to predstavlja multinacionalnu situaciju, proizvodnju zajednica paralelnih pria. U takvom se prostoru meusobno odnose dvije razlike unutar kojih se identiteti grupe ostvaruju na tritu vrijednosti, nadmeui se za prostor politike i ideoloke dominacije. Umjetno konstruirani grupni identitet (onaj za kojeg njegovi zagovarai i priatelji prie o naciji misle da je esencijalan) predstavlja dakle robu, koja se kao i svaka druga moe stvarati (konstruirati) i prodavati na tritu. Biti Talijanom ili Kinezom u Americi znai dobro se plasirati na tritu restoranske, kulturoloke ili politike multikulturalistike ponude. Biti idovom zahvalna je mogunost za proizvodnju dobrog romana. Biti Hrvatom u Canberri znai biti graevinarom ili graevinskim radnikom. U pojednostavljenim interpretacijama, rije je o razlici koja se ostvaruje kao manipulacija predodbama iz centara moi i vlasnika hegemonijskih diskurzivnih praksi, informacije ili konstrukcije poetike svakodnevnice. Na tako zamiljenom tritu konstrukcija identiteta ostvaruju se i grupni identiteti unutar pojedinih zajednica koji doprinose oblikovanju vrijednosnog sustava, kulturolokog i ideolokog. Istovremeno pojavljuje se razlika koja postaje preprekom u odnosu na svakodnevni ivot u veinskoj zajednici pojedinanih identiteta koji su se grupirali kao sustav (manjinskih) vrijednosti. Takvo pozicioniranje slui za diseminaciju upravo te razlike kao mogueg prostora strukturiranja cjelovitih paradigmi koje e u praksi egalitarnog sustava upravo sami odustajati od reciprociteta i solidarnosti te inzistirati na razlici kao takvoj. S jedne strane dakle asimilacijska mo veinskog sustava dokida razlikovnost kao suprotstavljeni kolektivni konstrukt, a s druge strane ona se grupira oko autopredodbi koje se poinju stereotipizirati kao nae u odnosu na diskurzivno zadane druge. Upravo se to dogaa u organiziranom dijelu hrvatske zajednice u Australiji ili Kanadi, ili u odnosu veinske zajednice Hrvatske i ostalih nacionalnih zemalja prema svojim drugima, bilo da je rije o Srbima, Albancima, Talijanima ili manjinama koje denira ameriki multikulturalizam, a koje na registriranim demonstracijama na kojima trae ravnopravni poloaj (od veinskog sustava izravne moi) moraju tititi specijalne postrojbe policije. Istovremeno, tradicija orkestriranog multikulturalizma otvorila je prostor za razliku kao doputenu mogunost iz koje se onda izvode ostali modeli. Multikulturalizam je dakle preivio u obliku konstrukcije kolektivnih identiteta naspram individualnim, razlika paralelnog svijeta ostvarila se kao grupna konstanta a na njezinim amblematinim zasadama otvara se prostor igre autopredodbi i heteropredodbi koje proizvode vrijednost u opisu i dopisu identitetskih obrazaca.68 Upravo govorei o tom dopisu prelazimo s krhkog prostora heteropredodbi na jo krhkiji
68

Da multikulturalizam u Australiji ivi i nakon smrti inzistiraju u svojoj knjizi Bob Hodge i John OCarroll. I poslije 11. 9. i poslije bacanja izbjeglica preko ograde na brodu Tampa (2004), i poslije velikih australskih protesta na Cronnulli u svakodevnoj upotrebi razlika se (i dalje) tolerira. ak i liberalna, desna opcija podrala je istraivanje koje je trebalo vidjeti kako redenirati multikulturalna postignua i cinizam (ponovo) zamijeniti suosjeanjem za drugog (v. isto, 139-140). U sluaju hrvatske razlike koja se titi specijalnim postrojbama, aludirao sam na Gay Pride godinja okupljanja u Zagrebu.

97

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

prostor auotpredodbi kao (pseudo)jakog nagovora u odnosu na priu drugih o nama.

5. Od razlike kao takve do stereotipa i multiplikacije autopredodbi


I tu postoji povijest problema i teorijskih pristupa fenomenu, od pitanja odnosa prema tradiciji prianja nacije, do odnosa prema tradiciji subalternog pozicioniranja prema razliitim tipovima vladajue hegemonije: kolonijalne, klasne, rasne, nacionalne ili nacionalistike. Danas mi naoko dovrene i zatvorene identitete vidimo i (esto) bez ostatka (pod)razumijevamo kao nacionalni, klasni, rasni, rodni i/ili spolni identitet, neto to nam se, s jedne strane, ini zadanim poput spola, boje oiju ili jezika kojim smo (pro)govorili i na kojem/kojima piemo. A s druge strane, iz perspektive razliitih konstruktivistikih teorijskih sidrita (gatova) rije je o konstruktu/ima koji je/su posloen/i kroz povijest knjievnosti, formiranje kulturalnog i knjievnog polja, novinsku prezentaciju zbilje, dakle simulakru koja ivi i oblikuje stvarnost puno due i vremenski sukcesivnije nego to to izgleda kad se pogleda u literaturu i tumai na temelju postavki teorijske konstrukcije Jeana Baurdllirada69 koji ovakav tip posredovanja stvarnosti smatra dominantom i sredinjom karakteristikom postmodernog doba. Stereotipi koji su na primjer izgradile hrvatske novine u Australiji kao invenciju bolje prolosti dobar su primjer ovog procesa i njegova nerazumijevanja koncepta postmoderne igre, te, usuprot tome, proizvodnje postmodernog privida esencijalistiki nametnutom priom i mitologemno usidrenom u tradiciju nacionalne konstante. Ovdje, meutim, jo uvijek govorimo na teorijskoj razini, a u svrhu uvida u mo naracije nacije koja dolazi iz knjievnoga polja, paradigme koja je oblikovala (konstruirala) svijest o naciji i to u dva antagonistika smjera prianja prie, ili kako bi to Jameson rekao oblikovanja ideologema na razini politikog nesvjesnog.70 Dakle, na razini kcijskog kao takvog, u jasno distinktivnoj oporbi prema fakcijskom kao svijetu autopredodbi i nagovora u podruju politikog svjesnog, nalaze se i mogu se iitati stereotipi i slike o sebi i drugima, kao pokretaima razlike, autopredobene i heteropredodbene (usp. Duki, 2009:14-17). Kako je u hrvatskom sluaju emigrantske zajednice kcijski obrazac procurio (leaked, Eageltonov termin) iz podruja knjievnih formi kontrolirane mate u prostor novinskog izvjeivanja i medijske simulakre koje izmiu disciplini mate i ulaze u podruje egalitarnog nagovora i pregovora ideologemskih praksi, pisao sam drugdje.71 Ti stereotipi bitno su oblikovali pozicioniranje u odnosu razlika-razlika i esto doprinosili odvajanju i usijecanju takve dimenzije promiljanja identiteta i u drugu generaciju
69

70

71

V. eng. prijevod Simulations, New York: Semiotext(e), 1983. Koncept simulakre kao sublimacije zbilje prema kojem se oblikuje (post)moderna zbilja kao odbljesak konstruirane reprezentacije lako se moe prenijeti na oblikovanje imaginarnih nacija u emigrantskim, multikulturalnim zajednicama koje su utemljene na odnosu razlika-razlika kao sredinjem vrijednosnom naelu stvaranja kolektivnog subidentiteta. Odnos prema hegemoniji ustroja moi prema kojem se izdvojenost odnosi s odobravanjem i uvaavanjem, drugi je dio problema o kojem valja progovoriti posebno. Usp. Orai Toli i njezin esej Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije (v. 2006). V. i Jameson 2002/1983), a u vezi konceptualizacije ideologema i projiciranja politikog nesvjesnog kao narativa koji ima snagu jakog nagovora. lanak je objavljen u Hrvatskom iseljenikom zborniku, a pod imenom Mjesto i uloga tjednih novina australske hrvatske zajednice u australskom hrvatskom informativnom i kulturnom prostoru u svom konanom obliku tekst se pojavio u knjizi Australski Hrvati: mitovi i stvarnost (2005).

98

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

emigranata, ljudi roenih u drugom jeziku. Rije je o generaciji koja, zahvaljujui svom izopenom pozicioniranju i usaivanju u prostor izmeu i posredovanom odnosu (prii) s ishodinom kulturom, (nacionalnu) priu modicira i simplicira, ali sada ne vie iz pozicije posrednika znanja koji redukciju vri zbog bolje manipulacije, nego zbog situacije posjednika ne-znanja koji trai napukline u sistemu kako bi se uklopio u sustav hegemonije zemlje domaina i njezine prie koja je upravo za njih ispriana (ili izmiljena).72 Ti su se procesi ispriane stvarnosti dakle oblikovali, kako pie Orai Toli (2006:3031), na temelju dva komplementarna procesa. Najprije kao autostereotipi (imagoloke, idelogemski i mitologemski zasiene predodbe o samom sebi), te kao heterostereotipi, odnosno predodbe o drugima zasnovane na utvrenim paradigmatskim diskurzivnim obrascima koje je proizvela tradicija i prijenos kulturnih vrijednosti iz narataja u narataj, djela u djelo, teksta u tekst. injenica je da su svi oblici modernog identiteta, odnosno njegovi dominantni obrasci pojavljivanja, nastali u jakom monolokom diskursu i bez polazinog uvaavanja drugog, neovisno radi li se o naciji, klasi, rasi, tipu civilizacijske pripadnosti (zapadu i istoku), vjerskom fanatizmu/prii, ili neem treem. Odnos prema drugom u tradiciji koje je zapoela devetnaestostoljetna pria o imaginarnoj zajednici (dakle andersenovski zamiljenoj naciji) uglavnom se u tradiciji skupne identikacije svodi na binarne opreke: na nas i njih, na nae nasuprot njihovom, bilo da se radi o aritu promatranja takozvane objektivne stvarnosti, prostoru, povijesti, kulturi ili o kompleksnijim oblicima diskurzivnog oivljavanja suivotnih situacija. Rije je o odnosu koji je Eagleton naznaio kao bit multikulturalnog odnosa u liberalnom okruju, dakle sve se svodi na binarnu suprotnost: razlika prema razlici. Iskoraimo li u podruje dijakronije, razdoblja prije konstruiranja multikuluralne zajednice, uoit emo injenicu da anglo-keltska tradicija i konstrukt prie o boljoj prolosti sadri stereotip civiliziranog drutva kao ishodine autopredodbe.73 I u Australiju su Otoani doli civilizirati domoroce. Podsjetimo se samo injenice da je u devetnaestom stoljeu jedna od prvih katedri engleskog jezika i knjievnosti uope bila osnovana u Indiji, kako bi se kulturoloki i diskurzivno civiliziralo lokalno puanstvo.74 Kompleks superiornosti i civiliziranog vladanja kao stereotip suprotstavlja anglo-keltskih nas usuprot onima s kojima se dijeli multikulturalni prostor opstojnosti, njihovi jezici, kultura, folklor i hrana iv je i danas, neovisno o tome koliko je problem identiteta hegemonijskom dominacijom konstruiranog pojedinca kao odgovornog subjekta individualiziran u
72

73

74

Evo jednog primjera. U studenom 2009. u Hrvatskom vjesniku (The Croatian Herald) iz Melbournea pojavio se lanak u kojem SCY (Sydney Croatian Youth Hrvatska mlade Sydneya) protestira protiv modne kue Billabong jer se na dizajnu jedne od njezinih majica pojavio stilizirani logo na kojem se crvena petokraka zvijezda prelijeva u stilizirano crveno bijelo ahovsko polje, a ispod pie Comerade (u kontekstu Budi mi drug). Tekst kojim se SCY obratio ovoj modnoj kui u obliku apela zapravo najvie podsjea upravo na stilski kompleks kcije australskih hrvatskih novina sedamdesetih i osamdesetih. Govori se o teini rijei Drug i duevnom bolu koji ona nanosi Hrvatima u Australiji zbog nekadanjih progona njihovih roditelja od strane komunistike Jugoslavije, te o tome koliko takav jedan dizajn na majicama za plau teti hrvatskoj zajednici i njezinu ugledu. Nakon odgovora modne kue da nikoga tim stiliziranim detaljem nisu htjeli povrijediti, SCY je pozvao cijelu hrvatsku zajednicu na bojkot proizvoda te tvrtke. Vie o autopredodbama i heteropredodbama u uvodnoj studiji Davora Dukia u zborniku Kako vidimo strane zemlje. Uvod u imagologiju. Zagreb: Srednja Europa, 2009. V. poglavlje Theory before theory liberal humanism, u knjizi Petera Barryja Beginning Theory, Manchester i New York, Manchester University Press, 2009.

99

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

Australiji ili Kanadi, a jo uvijek izravno (plemenski ili rodovski) kolektivan u Hrvatskoj. I premda u Hrvata, niti u domovini ni u emigraciji, nema ngirane individualizacije identiteta (koja samo odreene segmente identikacijskih obrazaca promatra grupno), nije loe spomenuti kompleks (domovinske) hrvatske prie o superiornosti u odnosu na Albance, Bosance i ostale subalterne grupe koje ive u Hrvatskoj, premda se on armira kao grupni odnos jer se u nas i ishodina kultura promatra kao (nacionalna) zajednica u kojoj je kolektivni agens pokreta promjene a individualni agens djeluje kao aktant noen kolektivnim stremljenjima. S druge pak strane australska akademska zajednica i manipulativna politika koja proizvodi i podraava diskurzivni obrazac dominirajue hegemonije tvrdi, na primjer, da je ovakva civilizirajua autopredodba danas u toj zemlji nadvladana. Slino je bilo i u kanadskom sluaju, ali je tako stereotipiziranu autopredodobu bitno poljuljala knjiga Neila Bissoondaltha: Selling the Illusion (Prodavanje iluzije) o kojoj je bilo rijei ranije. Time se otvara jo jedno u nizu pitanja, a ovo glasi ovako: ide li onda multikulturalizam u anglo-keltskom okruju dalje od su-ivota u multinacionalnom okruju paralelnih kultura, ili su ipak u pravu Hodge i OCarroll kad kau da je multikulturalizam preivio te da je u postjedanaestorujanskom stanju svijesti (ipak) rije o premreavanju koje uvaava princip reciprociteta, upravo onako kako ga je opisao Eagleton kad govori o svojoj zamiljenoj lijevoj opciji? Pa zatim slijedi i ovo pitanje: kako se onda pozicionira manjinski diseminirani glas unutar tako zadane paradigme, odnosno moemo li ga shvatiti kao Bhabhin modalitet pozicije izmeu, ili kao strano tijelo pripovijedanja, dakle kao politiko koje se je ostvarilo u obliku nusprodukta, odnosno kao neto proizvedeno narativnom intencijom koja pria usuprot vladajuoj hegemonijskoj paradigmi?75 Unutar tako organiziranog pozicioniranja stvara se mogunost uspostavljanja izravnih odnosa izmeu dviju metodoloki i generiki utemeljenih razlika. Ta potencija mogueg ispreplitanja razlika s jedne strane dodatno okamenjuje stereotipe autopredodbi i heteropredodbi i poinje funkcionirati kao samostalan svijet, istovremeno se neizravno odnosei prema dva tipa drugosti u odnosu na koje, na teorijskoj razini, ostvaruje narativni nagovor kojem je cilj uspostavljanja reciprociteta, pa makar i po cijenu gubitka dijela identitetske zadanosti kao esencije. Jedna je zajednica u tom podvajanju suodnoenja ona zemlje domaina, kao veinske paradigme razlike dominantno obiljeene reciprocitetom uokvirenim prostornim koordinatama realne geograje, a druga je zajednica zemlje ishodine kulture prema kojem se uspostavlja ideja recipronog vremenskog (dis)kontinuiteta i imaginarne geograje spajanja nespojivog. Kako se onda u ovako ukorijenjenu tradiciju uklapa model multikulturalizma koji se uspostavlja u reiji drave (dakle politike) i koji proizvodi (podrazumijevani) nadnarativ unutar kojeg se imaju uklopiti manjinski narativi ele li ui u pregovore izmeu kultura i snaga moi koji odreuju odnose unutar hegemonijskog odnosa nas i njih?
75

O ovom vie u knjizi Fridrica Jamesona The Political Unconscious (1983/2001), ali i u knjizi Radomana Kodria Politika knjievnosti, Beograd, 2007. Tu Kordi kae: (kad je rije o narativnom ...) ni te upade u priu i pripovedanje nije moguno spreiti. Oni su deo svetovanja i sveta knjievnost (...), str. 7. U tom smislu svaka pria o vlastitoj konsolidaciji i konstruiranju jest politika i to zbog prirode diskurzivne zadanosti (kolektivno impostiranog) pripovjedaa, ali i zbog same prirode medija unutar kojeg se diskurz proizvodi.

100

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Naglaavam kako je ovo posebno sloeno pitanje u zajednici koja je i sama unutar sebe diskurzivno okamenjena u odnosu na dvije razliito diseminacijski intonirane pozicije i da je mogunost semioze u ovoj situaciji vrlo ograniena. Razmotrimo ovdje, s tim u vezi, jo neke aspekte koncepta diseminacije nacije da bismo onda tu teorijsku postavku primijenili na dva meusobno udaljena prostorna koncepta izmeu kojih je mogue uspostaviti odreene veze koje suvremena teorija drutva naziva transnacionalnima, a naracijska teorija disperznim entitetima, u oba sluaja vezano uz podvajanje agensa kao konsolidirajue snage (pre)okretanja diskurzivne dinamike. Derrida termin diseminacije uvodi u teoriju diskursa kao suplement nemogunosti oznaitelja da jednoznano oznai oznaeno koje ga artikulira kroz priu o sebi. Oznaeno u tom procesu poinje vie ukazivati na oznaiteljsku praksu nego na vlastiti sadraj. Tako se zapravo i konstruira multikulturalno drutvo koje reiraju centri moi, bez obzira radi li se o politikom, kulturalnom ili knjievnom polju na kojem se stvara predmet ogledanja. Istovremeno, ta nemogunost poklapanja pojma i sadraja u konkretnom sluaju prianju prie koja konstruira obrise nacionalne povijesti kroz prirodu medija prenosi na podruje oznaiteljske prakse upravo vlastitu obiljeenost. Sve rezultira nemogunou stvaranja stabilnog nacionalnog identiteta, narativa koji bi pokrivao razliite potrebe snalaenja tijekom procesa (re)konstrukcije vlastite povijesti, ovisno o pozicioniranju iz kojeg se pria pria, odnosno konstruira ili rekonstruira povijesno. Upravo je zato lake misliti u simpliciranim autopredodbama i heteropredodbama o drugom u polju unutar kojeg je uokvireno strateko djelovanja manjinske grupe, zajednice ili etnike manjine. Orai-Toli s pravom naglaava da je dananju diseminaciju domovinskog narativa nacije obiljeila ideoloka podvojenost i to ona koja se razvila izmeu kroatocentrine okamenjene pozicije hrvatstva i stereotipa otvrdnutog jugoslavenstva.76 Ovoj se klasikaciji moe dodati i trei tip stereotipiziranja stvarnosti koji je iskorijenjen iz prostora na kojem se ova pria odigrava i stvara se u emigraciji kao pria, odnosno narativ o imaginarnoj domovini. Taj je trei model stvaranja stereotipa tim zanimljiviji zato to se nacija ovdje pojavljuje kao manjinska zajednica i dvostruko je izolirana, izdvojena iz veinskih tijekova uspostavljanja odnosa moi: najprije iz prie o nama, a onda i iz prie o njima. No za razliku od dvije prie kod prva dva konstrukta nacije, u treem sluaju govorimo o modelarnoj razlici koja je podvojena unutar sebe kao zamiljeno vrsto mjesto i teko referira u odnosu na zadana referencijalna presjecita narativnog usustavljivanja diskurzivne moi. Rije je naravno o vrlo kompleksnom modelu koji je ovdje bitno simpliciran i tek u sueljavanju s drugim odnosima u uslojavanju hegemonije nacionalnog narativa zadobiva svoj pravi smisao. Prema tako pojednostavljenom tumaenju prvi stereotip koji povlai itav niz autopredodbi u odnosu na dravno pravo i tisuljetnu tenju za hrvatskom dravom u politiki zasienom diskursu potie od Ante Starevia i njegova koncepta esencijalno miljenog hrvatstva. Njegove preoblike nisu prisutne samo u odnosu na druge pisce, pripovjedae nacije i rekonstrukcijska nastojanja
76

O ovome ona referira nekoliko puta u razliitim tekstovima. Najsustavniji prikaz ovog pozicioniranja moe se nai u zborniku Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjievnostima. Zagreb, FF Press, 2006.

101

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

da se objasni povijesna ispripovijedanost odreenog diskurzivnog pozicioniranja. Tu je rije o esencijalistikoj uspostavi hegemonije, ali i o pragmatinoj dekonstrukciji drugog. Sjetimo se samo Kovaieva pokuaja destabiliziranja knjievnog polja kroz spjev Smrt babe engikinje, usmjerenog na enoin i Strossmayerov projekt hrvatstva. Rasprave o tom vrstom mjestu konsolidacije autopredodbe ukljuuju i tumaenja Starevia i starevianstva, od Krlee pa sve do javnih iskaza predsjednikih kandidata na dravnim izborima 2009. godine, gdje jedan bivi gradonaelnik svoj program gradi na starevianstvu kao sredinjem principu, to god (mu) to znailo krajem prvog desetljea dvadeset i prvog stoljea. U samoj knjievnoj dijakroniji taj se stereotip pak kao narativ eksponira kod ve spominjanog Kovaia, a uvruje se kod Matoa, katolikih pisaca izmeu dva svjetska rata (Bonifai, Nikoli), da bi se stabilno nastavio i poslije Drugog svjetskog rata, sve do Ivana Aralice i pisaca poput Stjepana Tomaa i drugih, uz snanu ideoloki zasienu novinsku produkciju, politiku prolaciju i diskurzivno nepotpunu i traljavu (re)konstrukciju starevianstva (na primjer u Hrvatskom slovu, ali i iseljenikim novinama poput Spremnosti, pa i Hrvatskog vjesnika u Melbourneu). Sjetimo se samo nedavnog izbornog sabora Hrvatske stanke prava (2009. godine) i problema vezanih uz pozdrave i pozdravljanje nekih od kandidata za novog predsjednika. Drugoj je narativnoj autopredodbi u korijenu junoslavenstvo kao pragmatiki okvirni program, to ne znai obavezno bilo kakvu tenju za stvaranjem neke dravne zajednice junih Slavena. Politiki je otac ideje ovakvog kulturnog (is)prepletanja bio biskup i mecena hrvatske kulture, Josip Juraj Strossmayer. Ta se dijakronijski zadana paradigma u knjievnosti uobliila kroz takozvani junoslavenski kompleks identitetske konstrukcije, od enoe pa sve do Cesarca i Krlee, preko pisaca koji su stvarali izmeu i nakon Drugog svjetskog rata, od Nazora, do Marinkovia i Novaka, a ovaj slijed moemo je pratiti sve do suvremenih pisaca poput Jergovia ili Deulovia. esto se u heteropredodbi iz prve i tree perspektive, dakle iz dravotvorne i iz dijasporske, ova opcija pogreno poistovjeivala iskljuivo s lijevom, ak komunistikom. Vano je meutim naglasiti kako je cijela ova paradigma s jedne strane produkt odreenog tipa autopredodbi, ali je isto tako konstrukt, dakle heteropredodba, one prve ideoloki determinirane dijakronije i njezina narativa, istovremeno pojaana dijasporskim soivom promatranja i drugim, jo vie kcionaliziranim narativom o pri/povijesti naeg naroda. Opstojnost izmiljaja unutar ovog modela heteropredodbi daleko je postojanija i vre zadana u obliku okamenjenosti sustava stereotipa i simbolinog mukog jezika uspostavljanja sigurnosti stabilnog konstrukta, i to takvog koji uvjetuje stabilnost moi i ne proklizava u podsvjesno, odnosno u meki, prilagodljivi i zaigrani diskurs semiotiki uslojena jezika.77 Interferencija ova dva koncepta u okviru diskurzivnog prostora obiljeenog narativnim
77

Ovdje prije svega mislim na Lacanovu razliku izmeu simbolikog i semiotikog jezika. Semiotiki, enski jezik, kojeg kao koncept prihvaa Julia Kristeva prevodei ga kao enski, onaj je koji nosi u sebi mogunosti subverzije. Simboliki je jezik muki utoliko to je to jezik gramatike, logike konstrukta, moi, stabilnosti. On predstavlja konvenciju vlasti, svojim iskaznim potencijalom ustrojava odnose moi, inzistira na stabilnosti (gramatikog) sustava i standardan je u svojoj osnovi. Semiotiki jezik je jezik podrivanja, jezik trans-racionalnog, postmodernih mogunosti. On je enski jezik Butler i Cixous, jezik feministike kritike. Simbolikom jeziku moi (i hegemonije) to igranje i zaigranost su uskraeni i on progovara pojednostavljenim ponavljanjem iz vrsto reirana centra moi proizvodei razliku prema razlici (usp. Jacques Lacan, crits. A Selection. London: Routledge Clasics, 2001) i dobivajui svoju ovjeru u fatikoj funkciji odravanja kontakata unutar unaprijed zadanih strukturalnih odnosa moi.

102

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

imaginarne zajednice (to jest naracije nacije) ostvarila je konkretan prostor vlastite postkolonijalne drave uz hendikep da je ova nastala upravo u vrijeme globalizacijskih i globalistikih svjetskih kretanja te da joj je narativ suvereniteta u samom polazitu ogranien, a time odmah i ugroen.78 Trei model okamenjivanja paradigme u obliku vrstih autopredodbi i heteropredodbi (o drugima kao okruenju i drugima kao ishodinoj paradigmi) stvoren je kroz narativ imaginarne domovine i to u emigrantskim zajednicama prekomorskih zemalja, to se esto ne uzima u obzir kad se pie o stereotipima i ishoditima (re) konstrukcije naeg postkolonijalnog stanja stvari.79 U osnovi ovog tipa (re)konstrukcije zbilje i koncepta domovine nalazi se prostorna udaljenost i vremenska dislociranost, odnosno neuklapanje vlastite prie u diskurzivnu zadanost bilo zemlje podrijetla ili zemlje domaina i njihovih autopredodbi. Rije je o konstruktu imaginarne geograje koja preskae logiku prostorne izdvojenosti i vremenskog kontinuiteta. Mislim da je ovdje vano krenuti od u teoriji vrlo rijetko problematizirane injenice. Koncept egzila, emigracije, dijaspore i na kraju transnacionalne podvojene pripadnosti (izmeu dvije ili vie domovina) takoer ima dva razliita ishodita, dvije meusobno suprotstavljene paradigme. One se, neizravno, naslanjaju na podvojenost koja se kroz narative kroatocentrinosti i junoslavenstva ostvaruje u ishodinom prostoru prepletanja njihovih arhitektektonskih narativa, dakle u prva dva ishodina narativa (koje prikazuje i problematizira Orai-Toli). Uz pojam egzila uglavnom se vee prvi, kroatocentrini i hrvatstvujui, a uz pojam emigracije vee se drugi, junoslavenski, odnosno pogrdno jugoslavenski koncept. Njihovo de-getoiziranje i meusobno prepletanje zapoinje paralelno s procesom preoblikovanja narativa hrvatske dravnosti u narativ stvaranja i pragmatinog uobiavanja realne, suvremene hrvatske drave. Tako je ta ideja zemlje matice zapravo prividno pomirila dva narativno nepomirljiva svijeta, ali intertekst dvaju razliitih narativnih ishodita stvaranja heteropredodbi nikad nije postao punopravan u procesu aproprijacije drugog narativa. Tako pozicionirana zajednica pokuava kao svoj jedinstveni narativ osmisliti ideju ouvanja identiteta i jezika u drugoj sredini. Ali ouvanja u odnosu na to? Sredinje pitanje zapravo postaje rekonstrukcija autopredodbe u promijenjenom okruju i multiplikacija autopredodbenih potencijala. uva li narataj ljudi roenih u Australiji ili Kanadi identitet drugog prostora, ili ga samo prenosi kao transnacionalno podvojeni i hegemonijski posvojen agens? I ija je uloga i vodstvo ovdje sredinje: ono zajednice u procesu preoblikovanja i umnoavanja autopredodbenih mogunosti
78

79

Kao to sam ve napomenuo ranije, teko je bez ostatka braniti tezu o kolonijalnom i postkolonijalnom poloaju Hrvatske, posebno s obzirom da ne postoji tradicija takvih autopredodbi. Tako u razgovorima i polemikama s mnogim uglednim povjesniarima veinom dobivate feed back da su Hrvatska i Dalmacija uvijek imale neki tip suverenosti i bile pridruene zemlje koje nisu eksploatirane u smislu kolonijalnog jednosmjernog izrabljivanja i koje nisu do te mjere bile kulturalno podinjene drugom jeziku, drugom svjetonazoru i potpunoj manipulaciji stabilne diskurzivne hegemonije. No u knjievnim tekstovima kroz napukline u povrinskim slojevima tekstovi esto govore suprotno, od Krleinih lementacija o maarskim eljeznicama, do suvremene teorijske literature koja ulaznicu u kolonijalnu Hrvatsku trai upravo kroz pozicioniranje Andrievih i Krleinih pripovjedaa i u njihovim esejima. Naalost, nisam dovoljno izuavao niti europsku emigraciju (dijasporu) niti autohtone stabilne zajednice (izmeu stabilnih i nestabilnih iseljenikih zajednica upozorava Vinko Brei u lanku Hrvatska emigrantska knjievnost 1945-1990; 2001) da bih mogao i njih ukljuiti u ovu priu o stvaranju autopredodbi i, jo vie, heteropredodbi iz egzilne emigrantske iseljenike perspektive.

103

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

i pozicioniranja u odnosu na druge? Ili pak ono drugog narataja, grupe ljudi koji su dobrovoljno pristali na podvajanje identiteta? Ili je rije o sudjelovanju drave koja je gotovo iskorijenjena, posrnulog narativa i sukusa njihova imaginarija neizravno spojila u procesu stvaranja narativa jedinstva domovine i dijaspore, to god ta fraza zapravo znaila? Rije je dakle o jednom umjetno stvorenom identitetskom nadobrascu i etiri razliita ishodina utemeljenja koja se u narativnoj praksi danas prepleu. Svi oni pozivaju se na multikulturalno utemeljenje, istovremeno izuzimajui neke elemente zajednitva i pozicionirajui se kao izdvojenost u odnosu na druge, kao Mi u odnosu na Njih. Ti Mi se formuliraju razliito: dijaspora u odnosu na domovinu, dijaspora kao Mi u odnosu na Njih unutar umjetnog zajednitva iseljenitva, manjinska zajednica u odnosu na veinsku zajednicu unutar koje se ostvaruje razlika i manjinska zajednica kao dio veinske zajednice u koju se asimilira, uvajui priznate elemente razlikovanja: folklorne plesove, hranu i poetne teajeve jezika i kulture u etnikim kolama, dakle ona tri C o kojima je govorila Gunew. Istovremeno, multikuturalistiko drutvo, ono u kojem je svaki egalitarizam upitan, nije zaivjelo onako kako je bilo reirano u Kanadi i Australiji poetkom 1970-ih godina.

6. Autopredodbe i heteropredodbe o identitetu: etnicitet, knjievnost kao drugost i naracija (imaginarne) nacije
Problem itanja emigrantske, egzilne i iseljenike knjievnosti (o terminolokim detaljima vie u mojoj knjizi Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost),80 usko je vezan uz problem odnosa knjievnosti i politike. Kad u ovom kontekstu govorim o knjievnosti mislim na kciju u najirem smislu rijei, odnosno na priu u prostoru drugosti u odnosu na stvarni svijet prema kojem se knjievnost (mimetiki i dijagetiki) odnosi ili ngira njezinu duhovnu avangardu. Problem nam valja najprije pozicionirati iz teorijskog kuta gledanja. Kakav je odnos izmeu teorije knjievnosti i multikulturalizma, izmeu knjievne produkcije i identitetskog obrasca etniciteta, posebice u dijasporskoj, emigrantskoj, egzilnoj situaciji? Postoji li multikulturalistiki kut gledanja na knjievnu teoriju i moe li se iz te perspektive govoriti ne samo o identitetu nego i o prouavanju knjievnih sustava na razini ostvarenih poetika i onog to iza njih stoji kao interpretacija, pokuaj dekodiranja slojeva znaenja? U glasovitoj knjizi Franka Lentrichie i Thomasa McLaughlina (ur.) Chritical Terms for Literary Study, jednom od vodeih prirunika teorije knjievnosti u SAD-u, jedno cijelo poglavlje nosi naslov Etnicitet (Ethnicity). Autor tog poglavlja je Werner Sollors, a tekst je poglavlje treeg dijela knjige pod naslovom Knjievnost, kultura, politika. Uz tekstove u rasponu o onog pod naslovom Kultura, autora Stephena Greenblatta, do teksta Popularna kultura Johna Fiskea, jedno od vanih mjesta zauzima dakle i poglavlje o etnicitetu. U uvodu u to poglavlje, Sollors kae: Uglavnom, nema smisla denirati etnicitet kao takav jer referira ne prema stvari po sebi nego se uokviruje u odnos: naime, etnicitet
80

Knjigu je objavila Hrvatska matica iseljenika kao prvu knjigu serije, godine 2005. Premda je plan izdavaa bio da se objavi itav niz knjiga koje e se baviti razliitim aspektima problema iz prve knjige, to se na taj nain nije ostvarilo.

104

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

je tipino zasnovan na kontrastu. A taj kontrast zasniva se na odnosu na temelju kojeg se vri distinkcija/proizvodi razlika prema odreenim grupama. U vremenu Nacionalnog socijalizma, kae Sollors, dakle tridesetih i etrdesetih godina dvadesetog stoljea, u engleskoj upotrebi oivjela je grka rije ethnos u engleskoj izvedenici ethnicity, a zbog zagaenosti rijei rasa (njemaka rasa, irska rasa, idovska rasa) koja je dobila krajnje negativne konotacije a koja se u ovom smislu rabila sve do tada, pogotovo u kolonijalnoj literaturi i u tekstovima s terena. U situaciji liberalnih drava zapadnog postimperijalizma, pitanje drugih postavljeno je ovako: razlikovnost se zasniva na odnosu izmeu pojedinca (iz ne-etnikog civilnog liberalnog miljea individuuma) i etnikih kolektiva koji u sredini s kojom se kao pojedinci ne mogu stopiti ponaaju kao kolektiv. Ovdje valja podsjetiti na injenicu da je u osamnaestom i devetnaestom stoljeu u podruju konsolidacije polja (kapitalistike) moi upravo buroazija i njezino izvlaivanje crkve i monarha iz polja preraspodjele moi proizvedeno povezivanjem ljudi koji se nikad meusobno nee upoznati, a njihovo zbliavanje uvelike se odvijalo putem knjievnosti i uspostave knjievnog polja koje je proizvelo odreena oekivanja od tako zamiljene imaginarne zajednice. U tom smislu Sollors kae: To se dogodilo tako to su novine, nagovori, manifesti, popularne pjesme, predstave, poeme, epski tekstovi i romani odigrali vanu ulogu u konsolidaciji osjeaja pripadanja (Sollors, 289) osjeaja koje je kapitalistika era postavila u sredite i nametnula u okviru prostora koji praktiki see do kraja svijeta (Anderson, 1991).81 Tako postavljene autopredodbe odreuju tip dominacije u suvremenom svijetu a one knjievnosti koje prihvaaju igru nametanja tako impostirane dominacije postaju model-knjievnosti, neovisno o tome zagovaraju li kozmopolitizam u prvom jeziku ili se preputajui mogunosti igara koje im omoguuju upotreba, znanje i ovladavanje drugim jezicima.82 No problem koji se na ovoj razini komunikacije nadaje nije samo knjievni. Pitanje autopredodbi i heteropredodbi puno je sloeniji proces u emigrantskoj zajednici koja ne ovladava prostorom moi nego izvlauje odreeni dio ukupnog polja i pretvara ga u svoje ogranieno polje rasporeda snaga (moi). Problem politikog impostiranja ovdje je zadan (i bivao zadavan) izvana, i to iz dva razliita centra moi na koje sama konsolidacija odnosa snaga unutar novostvorene zajednice nema utjecaja. Jedan je vie puta do sad spominjani ziki odsutni centar matine, ishodine etnike zajednice. Ova pak u drugoj sredini zastupa ukupnost odnosa i ivi kao politiki kolektiv koji prema pojedincu u zemlji domainu brani drugu politiku kao autentinu. Drugi je centar moi onaj koji nancira upravo tu nasilno stvorenu razliku u zemlji domainu, dakle postavlja se kao arbitar koji etnikim zajednicama omoguuje postojanje razlike kao vrijednosti u odnosu na individualizirani prostor mogunosti
81

82

I jedno i drugo ovdje je citirano prema navedenom zborniku radova koji su uredili Frank Lentricchia i Thomas McLaughlin. Rije je o knjizi: Critical Terms for Literary Study. Second Edition. University of Chichago Press, 1995 (Prev. B. .). Sollors na primjer navodi da je Goetheov kozmopolitizam svjetske knjievnosti generiran u vrlo uskom krugu iskljuenih intelektualaca. Istovremeno, pie on u istom tekstu, Twainov jenkijski etnicizam druge knjievnosti nastale u svjetskom jeziku (engleskom) proizvodi razliku u odnosu na vladajuu paradigmu te knjievnosti. S tim u vezi bit e zanimljivo govoriti i o razlici koju proizvodi hrvatska etnika knjievnost na engleskom (a ima primjera i drugih istonoeuropskih etnikih knjievnih tema). injenica da se radi o djelima koja jednostavno ne funkcioniraju kao razlika u dijakroniji veinske knjievnosti ne iskljuuje ih iz tog korpusa, ali ih isto tako ne ukljuuje u korpus razlike. Tako tekstovi organizirani na engleskom kao promocija hrvatske kulture na Novom Zelandu i u Australiji istovremeno funkcioniraju kao etnika injenica i kao problem lokalne knjievne povijesti.

105

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

prostora unutar kojih se ta kolektivna razlika namee individualiziranom prostoru zemlje domaina. Upravo na tom mjestu javlja se i bitna heteropredodba koja moe rezultirati kcijskom ili politikom agresijom. U tom prostoru razlike nai drugi su se grupirali kao kolektiv. To onda moe i od nas (koji smo ovdje svoji na svome) trai takvu konsolidaciju. Otuda zahtjev postmultikulturalista za prouavanja rasprenog sustava diseminiranih razlika unutar istog okvira jedne kulture. Heteropredodba dakle pristaje na drugost u hrani, nonjama i kuhinji. Moe i knjievnosti, valjda. Ali isto tako: ne bi bilo loe da ovu razumijemo. Mislim tu na veinsku zajednicu koja se prema etnicitetu ovdje, kao individualni parametar vrijednosti, postavlja kao druga istovremeno ne priznajui da egalitarni multikulturalizam pojedinanih razlika ipak svrstava sve te pojedince u grupu koja svojom razlikom prema kolektivnom agensu multikulture proizvodi hegemoniju veine. To je razlika moi liberitarne kcionalizacije fakcije koja svojom priom podraava razliku i istovremeno dominira aparatusom moi i proizvodnjom sredstava za uspostavu konstruktivne hegemonije, kako bi to slikovito rekao Antonio Gramsci. Proizvodei okvirne parametre hegemonije dominirajue kulturne industrije, ona svojim individualizmom bitno odreuje i emigrantsku priu o ve rasprenoj i u svijetu razlika zagubljenoj kolektivnoj svijesti grupnog agensa.83

6.1. Knjievne teorije


I upravo se na tom mjestu, iz perspektive dekodiranja sredit moi i razliitih modela pristanaka na ovako ngiranu hegemoniju individualne razlike kao drutvene norme, postavlja kljuno pitanje za teorijsku uokvirenost problema multikulturalizma, odnosa multikulturalne etnike skupine prema matinoj kulturi i dekodiranja tipova rasprenosti njihova (narativa) mita, kulture i proizvodnje znaenja. Kako razumjeti tu knjievnost, taj narativ drugosti koji nam je proizveden tu pred naim individualistikim nosom razlike kao razlika od nas razliitih i to na razini pravih kcijskih tekstova i onih koji u svom fakcijskom diskursu proizvode kcijske slojeve? U razrjeenju ovoga problema moe se pobjei u apstrakciju. Tako moemo rei: multikulturalizam se u teorijskoj literaturi javlja u vrijeme kad se raspada tradicionalna shema teorije knjievnosti i kad, gotovo u isto vrijeme, Jacques Derrida iz pozicije dekonstrukcije i Umberto Eco iz pozicije semiotike otvaraju vrata teoriji kao samostalnoj disciplini koja, kako kae Richard Rorty (premda o teorijskoj impostaciji razmilja kao o tvorevini nastaloj na zasadama vremena Goethea i Emersona) razvija novi anr koji nije niti duhovna povijest, niti lozoja morala, niti vizija drutva, nego sve to pomijeano u jedan novi anr. Ili moemo preuzeti Derridinu odrednicu o razliitim gatovima teorijskih smjerova koji se bore za prevlast. Neovisno od toga iz kojeg izma ili post-stanja polazimo, iz teorijske perspektive u ovom se kontekstu namee nekoliko vanih pitanja. Ona su vezana uz slijedee pojmove, onako kako se oni itaju u dravnom reiranom multikutlturalizmu, prostoru njegova osamostaljenja (Derrida bi rekao ostvarivanja statusa udovinosti) i dobivanja ngirane situacije povlatenog statusa. Ako tome dodamo i itanje koje uvaava odreeni model politike
83

U vezi teorijskih, okvirnih postavki za ovu tezu v. Michael Scharang: O kraju kulture. Teze o mitu, kulturi i industriji kulture. Quorum, 3/2008. (prev. Darija Domi).

106

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

korekcije, onda u sreditu rasprave svakako imamo ova pitanja: identitet, tolerancija, zajednica, etnicitet, egzil, dijaspora. I dok su pitanja identiteta, tolerancije, zajednice i etniciteta problemi kojima se bavi teorijsko promiljanje od onog postmarksistikog, Eageltonovog, do poststrukturalistikog i novohistoricistikog, dakle Derridinog i Easthopeovog, pitanje egzila, emigracije i dijaspore u naem teorijskom prostoru dobiva i dopunski politiki naboj. Nije naime, u hrvatskom itanju dijaspore ili emigracije svejedno iz koje perspektive se ovako imenovana pria interpretira i ne postoji konsenzus oko ovako iroko upisanih pojmova, bez obzira koliko su oni prihvatljivi, upotrebljavani i itani iz razliitih metodolokih polazita. Zanimljivo je kako upravo na tom podruju promiljanja problematike, a vezano uz pitanje knjievnosti i knjievne teorije u hrvatskoj praksi prouavanja novije povijesti hrvatske knjievnosti i dalje traje pojmovna zbrka. Prvi je pojmovnu razliku u opisivanju stanja stvari odredio Vinko Brei povukavi razlikovnu crtu izmeu emigrantske i egzilne knjievnosti. To je uinio naslanjajui se na tekstove i promiljanja Vinka Grubia. I jedna i druga knjievna produkcija razlike (ona nastala na hrvatskom jeziku i izvlatena iz matinog kanona, i ona koja nastaje na engleskom, a nije uklopljena u kanon lokalne produkcije) odvijaju se u dijaspori, u drugosti, u odsutnosti i odnosu razlike prema matinoj kulturi, ili, kako to teorijsko promatranje problema danas voli rei, u odnosu na ishodinu kulturu. Razliita su i prostorna polazita, diskurzivna okruenja, u odnosu na kulturu zemlje domaina, odnosno veinsku kulturu unutar koje se uspostavlja dvostruki odnos. Razlika se, dakle, uspostavlja prema ishodinoj kulturi i jeziku, prema domainskoj kulturi i njezinom jeziku, knjievnom sustavu i kulturolokoj paradigmi openito. Na teorijskoj razini promatranja problema potrebno je, mislim, pitanje teorijskog impostiranja postaviti u odnos s pitanjem identitetskih obrazaca i multikulturalizma kao teme dana prema kojima se valja odnositi ne iskljuivo kao parametru koji ima vrsto zadanu konstrukciju, nego stvar treba promisliti kritiki. U tom smislu dolazimo i do graninog podruja teorijskog promatranja. Koliko, dakle, pitanje multikulturalne razlike i identiteta drugosti (spolne, rasne, etnike) ostaje uokvireno problematikom teorije knjievnosti, a koliko taj problem izvlauje ovakav tip strukovnjaka i postaje problemom teorijskog promiljanja politike i etike, odnosno podruja koje se bavi autopredodbama i heteropredodbama koje su izvan samog teksta i zadiru u bit diskurzivnog oitovanja subjekta kao takvog. Dakle: koliko teorija (i ona s navodnicima i ona bez njih, ali i ona koja je teoriju ve proglasila mrtvom)84 moe rei o ovom problemu koji uvelike premauje granice knjievne teorije i ukljuuje u sebe sve ono (i vie) to je o teoriji kao (amerikoj) disciplini napisao Rorty.

6.2 Multikulturalizam i pitanje identiteta Hrvati, ostali i njihove prie


Problem identiteta australskih Hrvata, da nastavimo ovu raspravu s konkretnim sluajem drugosti i razlike iz gore opisane teorijske (teorijske) perspektive, postavljeno iz ugla tako zvane realistike teorije identiteta (v. Moya i Mahanty), promatra pitanje
84

O ovom vie u tematskom broju Quoruma, 5/6 2009., Praksa teorije. Vezano uz kraj teorije v. uvodni lanak T. Brleka, a to se tie teorije s i bez navodnika, v. prijevod lanka Jacquesa Derridae: Some Statements and Truisms about Neologisms, Newisms, Postisms, Parasitisms, and other Small Seims (prev. Tomislav Brlek).

107

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

konsolidacije dva tipa identiteta: veinskog i manjinskog. Moya smatra da i jedan i drugi tip formiranja identiteta utjeu na diskurs proizvodnje znaenja, metaforinost i metoniminost odreene pri/povijesne prakse i da pretendiraju na istinu koja je uvjetovana odreenom moralnom i praktinom pripovjednom paradigmom. Uz problem manjinske i veinske konsolidacije (podsjetimo se: manjinske kao grupne, a veinske kao neoliberalno uokvirivane i ngirano individualistike) pojavljuju se i dva tipa razmiljanja o identitetu, ve spominjani esencijalistiki i ideoloki mitologemiziran, odnosno konstruirani tip identiteta koji inzistira na identitetu kao ideolokom konstruktu u okviru grupe i u odnosu na grupu, neovisno o biolokoj zadanosti pojedinca ili skupine. Prema postmodernoj realistikoj teoriji (kako se u SAD zove ova kola miljenja; v. Moya, 200085) niti jedan od tih tipova konsolidacije identiteta ne moe opstati samostalno. Niti pak moemo tvrditi da pitanje pretpostavljenog, danog identiteta u potpunosti uvjetuje nau priu, niti je pak mogue rei da pria svojim nagovorom u potpunosti moe konsolidirati ono to jesmo i u to vjerujemo kao grupa (u sluaju konsolidacije manjinskog identiteta, ali i veinskog u prostoru nedovrenih nacija). Ne moemo takoer govoriti ni o problemu koji se razrjeava kao konsolidacija ngiranja individualnog identiteta (u neoliberalnim zajednicama takozvanih dovrenih nacija). U multikulturalnom okruju konstrukt prie o razlici potaknuo je ideju o esencijalistiki pretpostavljanoj datosti etnikih obrazaca kojoj je cilj da se ostvari kao razlika u odnosnu na predmnijevanu razliku od veine drugih. No onaj element mobilizacije identiteta kao poetne pozicije i pregovora s drugim obrascima kao suprotnim pozicijama mogao je jedini proizvesti pozicioniranje razlike kao tolerancije i prostora unutar kojeg se moe ostvariti reciprocitet, onako kako je opisan kod Terryja Eageltona. Tu dakle postoji, u konkretnom sluaju ove analize, prostor ostvarivanja prie o Hrvatima kao Australcima i Australcima kao Hrvatima (slino je i u Kanadi), u okruju gdje ne dolazi do artikulacije agresivne razlike niti u jednom, niti u drugom sluaju. Meutim, pitanje koje ostaje otvoreno jest pitanje usustavljivanja prie o imaginarnoj zajednici, odnosno o konstruktu koji se proizvodi unutar ovako ostvarena diskursa razlike (kao vrijednosti po sebi). Tako se ispriana pria, naime, ne uklapa niti u dijakronijski slijed pria o sretnoj zemlji u kojoj se pria pria, niti u slijed pri/povijesti o najljepoj zemlji, komadiu zemlje koji je Bog ostavio za sebe, ali ju je morao dati Hrvatima jer ih je, eto, zaboravio pri podjeli, iz koje se pamti i preoblikuje pria koja eli biti/postati kontinuitet aproprijacije mita koji je izgubio svoje prvotno usjecite stabilnog okruenja vladajue kulturne paradigme. To u konkretnom sluaju ovog primjera (case study) znai da kad se promatra najkompleksniji sustav prianja prie, onaj knjievnog nagovora, u primjeru korpusa hrvatske zajednice dolazi do dvostrukog neuklapanja (slino je i s ukrajinskom, talijanskom ili vijetnamskom priom). S jedne strane taj se ostvareni korpus knjievnih djela (ali i prie koju ona inicira u medijski prostor i politiki na/govor), ne uklapa u prostor odnosa reciprociteta prema knjievnoj paradigmi (medijskom prostoru i politikom govoru) korpusa kojim je prostorno ukljuena u isti diskurzivni kompleks preplitanja. Tako
85

Posebno v. poglavlja Reclaiming Identity Paule M. L. Moya i Who are Our Own People?: Challenges for a Theory of Social Identity, Michaela R. Hames-Garcije. Paula M. L. Moya i Michael R. Hames-Garcia: Realist Theory and the Predicament of Postmodernism, Los Angeles i London: University of California Press.

108

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

pjesnitvo, romani (ak i oni napisani na engleskom) i novinska feljtonistika (i drugi tipovi nagovora) ne korespondiraju s veinskom priom, odnosno s poetikom, strukturnom i teorijskom paradigmom odreene sinkronije. O tome koliko ne-korespondiraju (ili pak korespondiraju) s drugim emigrantskim priama nije posebno pisano, ali je injenica da bi komparativna analiza takvog procesa mogla ostvariti zanimljive rezultate. U kontakt se dolazi samo s piscima i javnim govorom koji su proli lter etnike razlike i postali dijelom korpusa. Tako izuavanje pisaca poput Davida Maloufa, Raymonda Cortesea ili Christosa Tsiokasa susreemo na polju reciprociteta tek kad su ve njihove prie o razlici ule u polje veinskog nagovora, jo uvijek kao razlika, ali ona koja je ve postala (ili postaje) dijelom korpusa. Tu onda vie govorimo o individualnoj razlici, nego o kolektivnom pozicioniranju izmeu s izgraenom strukturom zajednikog nagovora grupe. U hrvatskom sluaju ima malo ovakvih situacija probijanja iz prostora izmeu u prostor veinskog nagovora. to se tie druge generacije tek u SAD-u i Kanadi moemo govoriti o odreenom modalnom ulazu razlike u podruje reciprociteta na razini ire koncipiranog imaginarija zajednice kao drutva (Josip Novakovi ili Katia Grubii, na primjer). S druge pak strane postoji i problem ne-odnosa s matinom, ishodinom knjievnou (i medijskim govorom). Upravo na toj razini promatranja problema zanimljivo je iz prostora konsolidacije nacije i imaginarne zajednice kao izdvojene sredine u prostorima izmeu i transnacionalnim imaginarnim geografskim lokacijama uoiti drugost i modalnu vremensku dislociranost u odnosu na matini korpus, njegov suvremeni trenutak i proizvedeni postmoderni sustav vrijednosti. Ovaj se nagovor, naime, ne odnosi izravno prema sinkronoj situaciji matine knjievnosti, osim u rijetkim sluajevima pisaca ngirane individulanosti koji odnos primarno imaju s matinom kulturom, a ne izdvojenom priom imaginarne zajednice (kao u sluaju Dubravke Ugrei ili, ranije, Borisa Marune, za vrijeme njegovih egzilnih dana, pa i Viktora Vide u drugom, posebnijem sluaju). Openito uzevi upravo se kroz ovaj ne-odnos vidi da se identitet unutar multikulturalne zajednice, na razini realistike teorije gledano, stvara kao konstruirana posebnost koja svoju snagu crpi iz disperznog (diseminiranog) nagovora esencijalistike prie o odreenosti i kroz semiozu oznaiteljske prakse proizvedenog jakog nagovora o razlici kao vrijednosti (samoj po sebi). Pitanje koje u toj prii ostaje otvoreno jest pitanje dvojezinosti i ostvarivanja razliitih koritenja, strategija i manipulacija u konstrukciji (ili transnacionalnom podvajanju) identiteta u razliitim jezicima. Drugi Hrvati, oni koji su svjesno izabrali treu priu kao svoju, funkcioniraju kao imaginarna prostorno i vremenski izvlatena zajednica na svom jeziku. Istovremeno, na jeziku zemlje domaina identiciraju se razliito: kao ngirani individualni identiteti, kao klasni entiteti poslovnih ljudi, radnike klase, kao rodovska posebnost, kao etniki drugi u odnosu na anglo-keltsku Kanadu, SAD ili Australiju. A ovo pak, tako ostvarena razlika izvan korpusa izdvojenog priom imaginarne zajednice, ostaje kao otvorena tema za iduu, opseniju i konkretniju analizu o prii koja se ne da podvesti pod obrasce uklapanja u prvi ili drugi korpus. Ona se, mislim, takoer moe uokviriti manje teorijski nego u ovom tekstu, a vie knjievno-teorijski i to tako da se poe od teksta (knjievnog, novinskog i feljtonistikog) i vidi se kako se takva pria (niz pria koje pretendiraju na mjesto u 109

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

korpusu) uklapa u kolektivnu razliku drugosti multikulturalnog kompleksa u odnosu na (ngirani) individualistiki. U tom procesu mislim da bi i pomnije bavljenje i iitavanje problema transnacionalnosti u dva razliita tipa postkolonijalnog okruenja moglo biti dobrim polazitem analize (ali ovo je opet vie problem teorije nego li tradicionalnije zamiljene teorije knjievnosti). U takvom ozraju i s takvom impostacijom mogue je poeti govoriti o naraciji nacije koja je izala iz okvira matine nacije, a nije se uklopila u drugu kulturu, onu ija hegemonija i hijerarhija ne priznaju tip drugosti o kojem je ovdje rije, istovremeno ga (ngirano) prihvaajui kao svoj. Miljenja sam da je upravo u ovakvim rubnim (Derrida bi rekao udovinim, a ruski formalisti zaudnim) kulturolokim konguracijama, imaginarnim prostorima preplitanja i pozicioniranja izmeu dvaju ili vie razliitih kultura, mogue doprijeti do nekih elemenata konstrukcije (ili mita) o naraciji nacije koji su iz perspektive veinskog konsolidirajueg i hegemoniziranog glasa zagubljeni u slojevima ispod povrine isprianog i u odnosima izmeu razliitih centara moi koji su vlasnici dananje rasprene kulturne industrije. Upravo zato izuavanje zajednice (zajednica) koje se nalaze u dinaminom odnosu s vie kultura, a to je sluaj s hrvatskim zajednicama u Kanadi, Australiji, SAD i drugdje, moe predstavljati plodno tlo multidisciplinarne, knjievno-povijesne, ali ponajprije teorijske analize koja e s jedne strane bolje osvijetliti postkolonijalno stanje stvari u naciji iji mitologemi i ideologemi to esto zapostavljaju, a onda i mehanizme ideologemskog podvajanja koji odravaju i revaliziraju prie koje su neki drugi narodi sa slinom povijeu ve uspjeli dekonstruirati kroz ponovna i ponovna itanja i interpretiranja.

Literatura
Anderson, Benedict (1991). Imagined Communities. Reections on the Origin and Spread of Nationalism. London i New York (promijenjeno i dopunjeno izdanje). Bissoondalth, Neil (1994). Selling Illusions: The Cult of Multiculturalism in Canada. Toronto, Penguin Books. Beck, Urlich (2000). What is Globalization. Cambridge: Policy Press. Bennet, David, ur. (1998). Multicultural States. Rethinking Difference and Identity. London i New York. Routledge. Bhamba, Homi (1994). The Location of Culture. London: Routledge. Castles Steven (1998). Mistaken Identity: Multiculturalism and the Demise of Nationalism in Australia. Sydney: Pluto Press (3. izdanje). de Certeau, Michel (2002). Invencija svakodnevnice. Zagreb: Naklada MD. Prev. Gordana Popovi. Derrida, Jacques (2004/1972). Dissemination. Prev. i ur. Barbara Johnson. London i New York: Continuum. Derrida, Jacques (2006/1967). Writing and Difference. Prev. i ur. Alan Bass. Lodnon New York: Routledge. Derrida, Jacques (2009/1987). Some Statements and Truisms about Neologisms, Newisms, Postisms, Parasitisms, and other Small Seisms. Quorum, 5-6 /2009. Duki, Davor i dr. (2009). Kako vidimo strane zemlje, Uvod u imagologiju. Zagreb: Srednja Europa. Eagleton, Terry (1998). Postcolonialism. The Case of Ireland. U: Multiculturalial States. 110

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Rethinking Diference and Identity. London i New York, Routledge (str. 125-126). Elder, Catrione (2007). Being Australian. Narratives of National Identity. Sydney: Allen&Unwin. Glazer, Nathan (1997). We Are All Multiculturalist Now. Cambridge, Massachusetts. Horward University Press. Gunew, Sneja (1999). Denationalizing cultural nationalism: multicultural readings of Australia. U: The Future of Australian Multiculturalism. Ur.: Ghassan Hage i Rowanne Cuch. Sydney: University of Sydney. Gunew, Sneja (2004). Haunted Nations: The Colonial Dimensions of Multiculturalisms. New York: Routledge. Hage, Ghassan i Rowanne Cuch (1999). The Future of Australian Multiculturalism. Sydney: University of Sydney. Haddock Bruce i Peter Sutch, ur. (2003). Multiculturalism, Identity, and Rights. New York i Lodnon: Routledge. Hall, Stuart (1997). Cultural Identity and Diaspora.U: Contemporary Postcolonial Theory. Ur.: Padmini Mongiaa. London, New York i Sydney: Arnold. Hodge, Bobb i OCarroll, John (2006). Borderwork in Multicultural Australia. Sydney: Allen and Unwin. Jameson, Fredric (2002). The Political Unconscious, Narrative as a socially symbolic act. London i New York: Routledge. Kymilicka, W. (1996). Multicultural Citizenship. Oxford: Claredon Press. Mohanty, Satya P. (1997). Literary Theory and the Claims of History: Postmodernism, Objectivity, Multicultural Politics. Ithaca; Cornell University Press. Moya, Paula M. I. (2006). Whats Identity Got to Do With It. U: Identity Politics Reconsidered. Ur.: Linda Martin Alcoff i dr.. New York, Palgrave MacMillan. Parekh Bhikhu (2000). Rethinking Multiculturalism: Cultural Diversity and Political Theory. Basingstoke i London: MacMillan. Orai Toli, Dubravka (2006). Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije. U: Dubravka Orai Toli i Erno Kulcsar Szabo, ur.: Kulturni stereotipi, Koncepti identiteta u srednjeuropskim knjievnostima. Zagreb: FF Press. Rushdie, Salman (1991). Imaginary Homelands. London: Granta Books (i Penguin Books). Schwanitz, Dietrich (2000). Teorija sistema i knjievnost. Nova pradigma. Zagreb: Naklada MD. Stratton, John (1999). Multiculturalism and the Whitening Machine or how Australians Become White. U: The Future of Australian Multiculturalism. Ur.: Ghassan Hage i Rowanne Cuch. Sydney: University of Sydney. Stratton, John i Ien Ang (1998). Multicultural imagined communities: Cultural difference and national identity in the USA and Australia. U: Multicultural States, Rethinking Difference and Identity. Ur.: David Bannett. London i New York: Routledge. kvorc, Boris (2005). Australski Hrvati: Mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. kvorc, Boris (2007). Stereotipiziranje, multikulturalnost i mogua pripovjedna presjecita. U: Nasza Srodkowoeuropejska ars combinatoria. Ur: Krystina Pieniazek-Markovi, Goran Rem i Boguslaw Zielinski. Poznan: Wydawnictwo Naukove UAM. Watson, Conrad William (2000). Multiculturalism. Philadelphia: Open University Press. 111

Boris kvorc

Multikulturalnost i multikulturalizam u postkolonijalnom stanju stvari:...

Multicultural approaches and multiculturalism in a postcolonial state of affairs: about dislocated identity, narrating the community, literature and the positioning the national other
Summary
This article is concerned with the problems of multiculturalism and multicultural approaches to the communities in postcolonial environments. The major task is to identify the patterns in which the dominant and the other culture position themselves towards the problem of narration of the nation, that is the problem of perception of the nation through the stories. It is a study of the positioning towards the problem of collective identity of the nation (and migr communities) as well as the inuence of mainstream culture upon these communities. From a perspective of postcolonial difference, we can see two parallel processes taking place. On one side there is a difference produced from the migr culture that is in relationship with the culture of the country of origin. On the other side, national culture that originates in the environment of the other culture positions itself as a culture of difference in relationship towards the culture of host country. A dynamic strategy of not/belonging in relationship towards two cultures (the culture of the country/nation of origin and the culture/country of host nation is in a centre of attention of this study. In this environment the phenomenon of imaginary homeland with all its mythologemes and ideologemes is studied based on the corpus of literary work, political writing and the imaginary space (and time) produced in ethnic press. Key words: The other, Multiculturalism, Multicultural, history and hi/story, (re)construction, identity, postcolonialism, imaginary homelands, diaspora, egzile, emigrant communities, literature in egzile, Croatian community in Canada and Australia.

Key words: The other, Multiculturalism, Multicultural, history and hi/story, (re) construction, identity, postcolonialism, imaginary homelands, diaspora, egzile, emigrant communities, literature in egzile, Croatian community in Canada and Australia.

112

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Nasljedni govornici i njihova motivacija za uenje hrvatskoga jezika


UDK: 811.163.42242:37.018.43
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Filozofski fakultet u Zagrebu Lada Kanajet imi, Hrvatska matica iseljenika

Saetak
U podruju ovladavanja inim jezikom u posljednje se vrijeme nasljedni govornici izdvajaju u posebnu skupinu jezinih uenika te se njihovo ovladavanje jezikom posebno istrauje. Ta su istraivanja pokazala da se ovladavanje nasljednim jezikom prema glavnini svojih obiljeja razlikuje i od ovladavanja drugim i od ovladavanja stranim jezikom. Osim obiljejima meujezika, ova se skupina uenika razlikuje i prema motivaciji za uenjem jezika jer je nasljedni jezik kojim ovladavaju vaan dio njihova identiteta. Kako meu uenicima i govornicima inojezinoga hrvatskoga veliku veinu ine upravo nasljedni govornici, iznimno je vano razumjeti sve posebnosti njihova ovladavanja hrvatskim, ukljuujui i motivaciju kao vaan imbenik za ovladavanje jezikom. U ovome e se radu na temelju grae prikupljene u ispitivanju potreba i stavova o e-teajevima hrvatskoga pokazati kako iseljenici i njihovi potomci smatraju vladanje hrvatskim jezikom bitnim dijelom svojega obiteljskoga identiteta. Posebno su ga spremni uiti kako ga njihovi potomci ne bi posve izgubili.

Kljune rijei: nasljedni govornici, hrvatski kao nasljedni jezik, ovladavanje jezikom

0. Uvod
Posljednjih se desetak godina u podruju ovladavanja inim jezikom posebna pozornost sve vie pridaje govornicima i uenicima nasljednoga jezika, posebice u SAD-u. Nasljedni jezik obuhvaa iroku lepezu pojedinaca, od onih koji govore, itaju i piu svoj jezik, preko onih koji ga samo govore i itaju, onih koji ga samo govore, samo razumiju u izravnu obraanju do onih koji ga ne razumiju, ali pripadaju obitelji ili zajednici u kojoj se on govori (Kelleher 2010). Naziv nasljedni jezik (eng. heritage language) prema Cumminsu (2005) prvi se put pojavio 1977. u Kanadi, kada su kole u Ontariju dobile 113

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

nancijsku pomo za odravanje teajeva nasljednoga jezika (engleskom kraticom HL). Ameriki su ga znanstvenici poeli rabiti tek u 90-ima. SAD - Naziv nasljedni jezik u SAD-u danas najee znai bilo koji jezik osim engleskoga koji govori pojedinac, obitelj ili zajednica (www.cal.org), to ukljuuje i sve prve jezike koji nisu engleski. Taj naziv sve vie zamjenjuje i druge nazive jezika koji nisu engleski, tako i naziv manjinski jezik (eng. minority language), rodni jezik (eng. native language), materinski jezik (eng. mother tongue), etniki jezik (eng. ethnic language), jezik zajednice (eng. community language), kuni jezik (eng. home language). esto im je sinonim kao i na veemu dijelu anglosaksonskoga podruja (npr. Hamers i Blanc 2000: 208, Shin 2004:152-153). Moglo bi se rei da su povijesne, ali i moderne smjernice jezine politike u SAD-u utjecale na ovako brzo prihvaanje naziva. Nasljedni jezik sve vie zamjenjuje manjinski zato to manjinski jezik (koji je znaio u demografski brojano manji, tj. manji od 50 %) u pojedinim drutvenim zajednicama uope nije manji, nego njime govori veina, ali i zato to naziv manjinski ima nepovoljne drutvene konotacije (vie Peyton, Ranard i McGinnis 2001). Naziv nasljedni jezik esto je sinonim i nazivu useljeniki jezik - treba napomenuti da meu useljenike jezike nisu uvijek ukljueni i jezici koji se u SAD-u ue kao strani jezici, poput francuskoga ili njemakoga, nego samo tzv. rjee pouavani jezici (eng. less commonly taught languages, kraticom LCTLs). Meutim, umjesto bliskoznanice naziv nasljedni jezik esto slui kao krovni naziv za sve jezike koji nisu engleski, a ne uivaju poseban drutveni poloaj jer je za ameriko drutvo karakteristina dominacija i presti engleskoga jezika (opiirnije u Valdes 2000, Van Deusen-Scholl 2003). Fishman (2001) navodi da nasljedni jezik slui kao nadreeni pojam koji obuhvaa useljenike jezike, useljenika doljaka u SAD nakon to je postala neovisna drava, uroenike jezike izvornih (autohtonih) stanovnika Amerike (eng. indigenous languages), tj. indijanske jezike te kolonijalne jezike (eng. colonial languages), odnosno jezike prvih europskih doseljenikih zajednica na ameriko tlo poput nizozemskoga, njemakoga, francuskoga, panjolskoga, vedskoga, nskoga (www.cal.org). Katkad se pojam useljeniki nasljedni jezik preklapa s pojmom kolonijalnoga - tako je svojedobno kolonijalni panjolski danas jedan od najvanijih useljenikih jezika. U drugim je prekooceanskim anglofonim zemljama sociolingvistika slika razliita od amerike pa su u uporabi i drugi nazivi za ostale jezike u drutvu. Kanada - Cummins (2005) navodi da su u Kanadi u uporabi nazivi etniki jezik, manjinski jezik, predaki jezik (eng. ancestral), trei jezik, moderni jezik i neslubeni jezik (eng. non-ofcial language). U popisu stanovnitva slubeno dvojezine Kanade znanje nekoga drugoga jezika biljei se kao znanje materinskoga jezika (eng. mother tongue), radnoga jezika (eng. language of work) ili obiteljskoga jezika (eng. home languages) (www12.statcan.ca), ime se impliciraju podruja njegove uporabe. Australija - U Australiji je desetljeima u uporabi naziv jezik zajednice (eng. community language). U australskome popisu stanovnitva biljei se uporaba jezika razliitoga od engleskoga (eng. language other than English ili LOTE) (v. kvorc 2006), a taj naziv ne navodi ni na kakve konotacije o poloaju toga jezika, osim toga da nije rije o engleskome. 114

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Hrvatska - Jelaska i Hrica (2005) raspravljale su o nasljednome jeziku (engleskom kraticom HL) kao jeziku useljenike skupine ili zajednice koja se jezikom razlikuje od slubenoga ili nadreenoga (dominantnoga) jezika. Navele su da je nasljedni jezik obino mali, rjee pouavani ili na koji drugi nain nedominantan jezik (kao to su poljski, hrvatski ili armenski u Kanadi), ali katkada je i jedan od svjetskih jezika koji se ee ui (kao panjolski u SAD ili talijanski u Njemakoj). Istaknule su da se u odnosu na zemlju nazivom nasljedni jezik razlikuju uroeniki izvorni ili autohtoni jezici od ostalih manjinskih jezika, dok se u odnosu na uenika nazivom nasljedni jezik oznaava obiteljski jezik koji je preuzeo nadreeni jezik. U ovomu e se radu najprije raspraviti sami pojmovi nasljedni jezik i nasljedni govornik te uloga motivacije kod nasljednih govornika. Potom e se odrediti prema svrstavanju potomaka neke drutvene i jezine zajednice u pojam nasljednoga govornika koji uope ne vladaju jezikom. U raspravi na temelju grae prikupljene istraivanjem o e-teajevima hrvatskoga pokazat e se stavovi iseljenika i njihovih potomaka o vladanju hrvatskim jezikom, a dat e se i smjernice za nastavu.

1. Opseg pojma nasljedni jezik i nasljedni govornik


Istraivanja govornika nasljednih jezika, uzrokovana eljom da se unaprijedi uenje stranih jezika i da se povea broj govornika koji e jezikom ovladati na akademskoj razini, otkrila su svojstvena obiljeja ove skupine jezinih uenika. U odnosu na znanje jezika dvojezini su nasljedni uenici slini uenicima drugoga jezika, a nasljedni uenici koji ne govore nasljedni jezik uenicima stranoga jezika. Meutim, nasljedni su govornici izdvojeni kao posebna skupina uenika (kraticom HLLs prema eng. heritage language learners) jer je primijeeno da se razlikuju od uenika drugih jezika (kraticom SLLs prema eng. second language learners), ali i uenika prvoga jezika (kraticom L1Ls prema eng. rst-language learners) poglavito prema svojemu identitetu i jezinim potrebama (Carreira 2004). Razlikovno je obiljeje nasljednih uenika u odnosu na uenike prvoga jezika (koji im je i materinski jezik) nedovoljna izloenost jeziku i kulturi koja onemoguuje ispunjavanje osnovnih jezinih i identitetskih potreba, uslijed ega i ue jezik. Razlikovna su im obiljeja u odnosu na uenike stranoga jezika obiteljska veza s nasljednim jezikom (HL) ili nasljednom kulturom (engleskom kraticom HC). Drugim rijeima, nasljedni se govornici nekoga jezika barem po jednomu obiljeju, esto i svima (usvajanje jezika u obitelji, poznavanje nasljedne kulture, osjeaj pripadnosti toj kulturi) razlikuju od uenika toga jezika kao stranoga (uenje jezika u didaktikoj sredini, nepoznavanje kulture, nepostojanje bilo kakva osjeaja pripadnosti tomu narodu). Navedene i sline spoznaje omoguile su da se naziv oslobodi svoje usmjerenosti na ameriku sociolingvistiku sredinu i pone rabiti u drugome kontekstu. No, kako se podruje istraivanja irilo, tako se i opseg naziva proirio i prestao biti jednoznaan. Danas se razlikuje uporaba pojma nasljedni jezik u iremu i uemu smislu.

115

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

1.1. Nasljedni jezik i govornici nasljednoga jezika u uemu smislu


Kao najea se denicija govornika nasljednoga jezika navodi denicija Valdes (2000: 375), koja nasljednim govornicima (eng. hertitage speakers) smatra uenike jezika koji su odgojeni u domu u kojem se govorio neki drugi jezik, a ne engleski, koji govore ili samo razumiju nasljedni jezik, koji su do nekoga stupnja dvojezini u engleskome i nasljednome jeziku.1 Budui da su nasljedni govornici jezikom uglavnom ovladali u obitelji i na njemu se nisu kolovali, esto na njemu ne znaju itati ni pisati ili im te vjetine nisu razvijene kao u nadmonome (dominantnome) jeziku. Zbog (iskljuive) usmjerenosti na svakodnevni govorni jezik, onakav kakav je u zajednici ili obitelji, nerijetka je pojava da se nasljedni govornici ne mogu sluiti razliitim funkcionalnim stilovima (Valdes 2000, Polinsky i Kagan 2007) jer nisu ovladali razliitim jezinim idiomima (npr. standardnim jezikom u sluaju hrvatskoga). Polinsky i Kagan (2007: 369) smatraju da je temeljno obiljeje nasljednih govornika to da je nasljedni jezik bio prvi po redoslijedu usvajanja, ali nije bio u potpunosti usvojen jer je pojedinac preao na drugi dominantan jezik. Nepotpuno ili prekinuto usvajanje jezika uzrokuje da jezik poprima specina obiljeja, to je Polinsky (2008) pokazala na primjeru ruskoga jezika - ovladanost ruskom morfologijom kod nasljednih govornika razlikuje se ne samo od izvornih govornika, ve i od uenika ruskoga kao stranoga jezika. Dakle, nasljednim govornikom u uemu smislu smatra se onaj tko je donekle usvojio svoj jezik, barem u primanju. Prototipni je nasljedni govornik onaj tko je usvojio govorni jezik, a pisanim ne vlada ili vlada slabije, posebno vjetinom pisanja.

1.2. Nasljedni jezik u iremu smislu


Pojmom nasljedni jezik u irem smislu naglaava se mogua veza izmeu jezinoga i kulturnoga nasljea (Polinsky, Kagan 2007). To proizlazi iz injenice da su jezik i kultura vrlo isprepleteni, posebno kod manjih jezika koji se uglavnom ue zbog sporazumijevanja s njihovim govornicima. Van Deusen-Scholl (2003) navodi da je nasljedni jezik povezan s pojedinevim kulturnim nasljeem i da se moe, ali se ne mora govoriti u njegovu domu. Takoer smatra da je stupanj jezine strunosti najspornije obiljeje govornika nasljednoga jezika, dok sr pojma ini etniko nasljee. Upravo elja da se uvrsti osjeaj povezanosti i pripadnosti pojedinoj etnikoj zajedinici moe djelovati kao snana motivacija za uenje jezika. Stoga uenike nasljednoga jezika Van Deusen-Scholl (2003) dijeli u dvije skupine: uenike nasljednoga jezika (eng. heritage learners) i uenike s nasljednom motivacijom (eng. learners with a heritage motivations). Prema podjeli Van Deusen-Scholl proizlazi da su uenici nasljednoga jezika oni koji su do nekoga stupnja ovladali nasljednim jezikom, dok su uenici s nasljednom motivacijom oni koji su u obitelji odgajani s osjeajem snane kulturne povezanosti s nekim jezikom te nisu stekli ili razvili jezinu strunost, ali su usvojili odreeni stupanj znanja o kulturi koja se vee uz ciljani jezik. Dakle, nasljednim govornikom u iremu smislu smatra se onaj koji je podrijetlom povezan s govornicima neke druge kulture, u to su osim onih koji su bar donekle usvojili
1

To se odnosi i na uenike nasljednoga jezika (eng. heritage language learners). O razlici izmeu govornika i uenika u podruju ovladavanja inim jezikom opirnije na hrvatskome pie M. Medved 2008. i 2010.

116

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

svoj jezik ukljueni i oni koji uope ne vladaju jezikom, ali poznaju (bar donekle) kulturu i osjeaju da je ona dio njihova podrijetla.

1.3. Motivacija nasljednih govornika


Van Deusen-Scholl (2003: 221) navodi da razlozi i ciljevi uenja nasljednoga jezika mogu biti vrlo raznoliki: od posve individualnih, preko religijskih do onih koji proizlaze iz elje zajednice da se ouva jezik. Carreira (2004) smatra da je s obzirom na pripadnost jezinoj zajednici potrebno razlikovati najmanje dvije skupine nasljednih govornika. Prvu skupinu ine oni koji aktivno pripadaju zajednici, njezini su lanovi, dok drugu ine oni koji osjeaju pripadnost zajednici, ali nisu njezini lanovi jer ne govore nasljedni jezik. Upravo je elja za ulaskom u zajednicu i postajanjem njezina dijela njihov snaan motiv za uenje jezika. Budui da je poznata vanost motivacije na uenje jezika (Gardner i Lambert 1972, Gardner 1985), koju Shoaib i Doernyei (2005) nazivaju sloenim dinaminim procesom koji utjee na jezini razvoj, a Doernyei (2004) smatra jednim od dva kljuna obiljeja koja odreuju uspjeh i razvoj u ovladavanju jezikom, postavlja se pitanje to nasljedne govornike hrvatskoga jezika motivira na uenje jezika i u kakav je utjecaj motivacije na rezultate uenja. Jelaska (2005a: 114-115) u poglavlju u kojemu navodi vrlo razliite motivacije, odnosno razloge za uenje jezika, govori kako potomci iseljenih Hrvata esto imaju bar dvostruku motivaciju kada dou u Hrvatsku uiti hrvatski. Izvanjska motivacija moe ukljuivati potovanje, poslunost ili elju da se odui roditeljima, djedu, baki ili kojemu drugome pretku, elju za otkrivanjem obiteljske povijesti, znatielju, elju da se pronau roaci ili razgovara s njima, elju za razgovaranjem s moguim poslovnim suradnicima itd. Unutranja motivacija moe ukljuivati natjecateljstvo (prema bratu ili sestri koji bolje govore hrvatski), elju da se svidi, koristoljubivost itd. No esto je u korijenu dolaska i uenja hrvatskoga elja za razumijevanjem vlastite obitelji ili elja za boljim razumijevanjem iseljenike zajednice koja moe biti utemeljena i na dubokoj elji za pripadanjem, ili pak potraga za izgubljenim osobnim odnosno obiteljskim jezikom i kulturom koja je s njime isprepletena. Ona je obino isprepletena sa eljom da se postane cjelovitom osobom i uklope odbaeni dijelovi obiteljske prolosti i vlastitoga djetinjstva ili mladosti. Navodei da se takve vrste motivacije mogu smatrati podvrstom uklopne (integrativne), predlae se da se izdvoje kao naratajna (generacijska) motivacija, koja bi ukljuivala poglavito povezanost s prethodnim naratajima i cjelosna (identikacijska), koja bi ukljuivala povezanost s vlastitim iskustvom i potrebom za cjelovitou vlastite osobe. Jelaska i Hrica (2005) u radu na engleskome jeziku takoer uenike nasljednoga jezika openito dijele na dvije skupine i za obje navode posebne vrste motivacije: cjelosnu (engl. identicatonal) i naratajnu (engl. generational). Dva su tipa motivacije predloene za dva tipa afektivnih imbenika: osobnih i roditeljskih ili predakih kojima se uklapa kultura u sebi za razliku od uklapanja sebe u kulturu. Cjelosnu motivaciju pripisale su uenicima koji su bar u nekomu stupnju dvojezini: od onih koji su samo 117

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

primali nasljedni jezik (eng. overhearers) do neuravnoteeno dvojezinih osoba, koji ele ukopiti svoje osobno iskustvo s jezikom i kulturom (posebno iz djetinjstva i drugih razdoblja, poput blagdana, godinjega odmora), koji se ele povezati sa znaajnim osobama koji nasljedni jezik govore ili su ga govorile te koji se ele ostvariti i postii cjelovitost povezujui dio svoje osobnosti povezan s nasljednim jezikom. Naratajnu ili generacijsku motivaciju pripisale su (gotovo) nikakvomu osobnomu susretu s jezikom, uklapanju u obiteljsko iskustvo i kulturu povezanu s jezikom te elju za povezivanjem sa znaajnim osobama koje su nekad govorile taj jezik.

2. Hrvatski - nasljedni jezik i nasljedni govornici


Iz primjera u prethodnomu poglavlju vidljivo je da je znanstveno nazilje vrlo esto vieznano, no i to da pojedini nazivi podrazumijevaju posebne drutvene, jezine ili kulturne posebnosti te ih se ne moe jednostavno prevesti (preuzeti) i rabiti u drugome jeziku. Takvo preuzimanje izraza, a neprilagoavanje sadraja pojma moe dovesti do njegove neprikladne uporabe, kao to je pokazala Jelaska (2005b) za pojam komunikacijska kompetencija. Stoga je potrebno jasno odrediti to bi oznaavao naziv nasljedni jezik i nasljedni govornik kada je rije o hrvatskome jeziku.

2.1. Hrvatski kao nasljedni jezik


Nije uvijek openito lako odrediti psiholingvistiki i sociolingvistiki poloaj hrvatskoga jezika u Hrvatskoj jer isti jezik u razliitim podrujima ili za razliite osobe moe imati razliit poloaj Tako je, primjerice, talijanski jezik u mnogim mjestima u Istri drugi jezik, a u Baranji je on strani jezik (iscrpnije o nazivlju u Jelaska, 2005c). Isto je, a katkada i sloenije, kada govorimo o hrvatskome jeziku izvan Hrvatske.2 Za veliki broj govornika, potomaka hrvatskih iseljenika, nije posve prikladan naziv ni drugi ni strani jezik. Drugi jezik - Naziv drugi jezik ne moe obuhvatiti sve hrvatske govornike kojima hrvatski istovremeno nije materinski, prvi i okolinski jezik. Za neke od njih hrvatski jezik esto nije jezik ire zajednice ili okoline, nego samo obitelji pa uporaba naziva drugi jezik (u uem smislu) ne bi bila pravilna. Katkada govornici njime i ne vladaju u dovoljnome stupnju da bi im on bio komunikacijski drugi jezik. On im je vjerojatno materinski, ako su ga usvajali prvoga po redu, u najranijemu djetinjstvu, no nije im nuno i prvi jezik jer je jezik drave u kojoj ive i na kojem se koluju zauzeo taj poloaj. Strani jezik - Za hrvatski jezik koji se ne govori u pojedinevoj zajednici opravdan bi bio naziv strani jezik, no i s njime postoje potekoe. Strani se jezik protitipno ui u obrazovnoj ustanovi, to s hrvatskim nije uvijek sluaj. K tomu zbog osjeaja poveznosti s hrvatskim narodom i kulturom govornici hrvatskoga iz inozemstva naziv strani jezik smatraju neprikladnim kada je rije o njihovu hrvatskome jeziku. Ini jezik - Pojam inoga jezika ustalio se u hrvatskome jezikoslovlju upravo u situacijama kada nije vano je li jezik drugi ili strani, ve je vana samo injenica da on nije prvi, dakle kao nadreenica.3 Kao znanstveni pojam ini jezik moe bez ikakvih tekoa biti
2 3

O hrvatskome jeziku izvan Hrvatske vie u Samardija 2006 i Zubi u ovome broju asopisa. Kao to je u makedonskome vtor jazik drugi, a drugi jazik nadreenica kao ini jezik u hrvatskome (Crvenkovska 2009, Tofoska 2009).

118

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

nadreenica i nazivu nasljedni jezik, ime se jo jednom pokazuje prikladnost hrvatskoga nazivlja. Hrvatsko je nazivlje bolje ak i u odnosu na engleski gdje je naziv drugi, tj. second redovito i podreenica (u sestrinsku odnosu s nazivom strani, tj. foreign) i nadreenica (nad pojmovima drugi u uemu smislu i strani, vie u Jelaska 2008). No budui da je ini nadreen i konotacijama neobiljeen naziv, njime se ne mogu iskazati sve posebnosti hrvatskoga jezika za opisane govornike. U njihovu bi sluaju prikladan (i potreban) bio naziv nasljedni jezik i nasljedni govornik. Hrvatski bi se jezik mogao nazvati nasljednim jezikom u svim dravama u kojima postoji zajednica ili pojedinci koji ga govore, a u kojima nema status ni slubenoga ni manjinskoga jezika. Manjinski jezik - Europskom poveljom za regionalne i manjinske jezike u Europi promie zatita iskljuivo regionalnih i manjinskih jezika, tj. onih jezika koje tradicionalno rabi dio stanovnitva neke drave, a nisu dijalekti slubenoga jezika drave, useljeniki jezici ili umjetno stvoreni jezici (Europska povelja za regionalne i manjinske jezike, 1992). Do sada je Europsku povelju raticiralo 25 europskih drava, ali trenutano nisu dostupni slubeni podatci o tome u koliko se zemalja potpisnica hrvatski jezik smatra manjinskim.4 Tako je npr. gradianski hrvatski u Autriji ili Maarskoj ve tradicionalno priznat kao manjinski jezik, za razliku od jezika novijih hrvatskih useljenika, tzv. Gastarbeitera, koji u Austriji nisu manjinski, nego useljeniki govornici (npr. Jelaska 2003). Nasljedni jezik - Meutim, u brojnim europskim dravama, u prekooceanskim anglofonim zemljama i u Junoj Americi hrvatski se jezik govori meu iseljencima i njihovim potomcima. U tome bi smislu naziv nasljedni jezik upuivao i na sociolingvistiki poloaj hrvatskoga jezika. No da bi netko bio nasljedni govornik, hrvatskim mora bar donekle vladati, npr. mora ga bar biti u stanju do neke mjere razumjeti. To je uvjet ak i ako se ne govori (redovito) njime u njegovu domu. Predaki jezik - Ako je hrvatski samo jezik povezan s pojedinevim kulturnim nasljeem, a potomak Hrvata nema ni najnii stupanj jezine strunosti, njemu hrvatski nije nasljedni jezik, nego samo predaki jezik, ili pak jezik podrijetla (Jelaska 2005c). Nitko ne moe biti nasljedni govornik (hrvatskoga) ako s njime uope nije bio u dodiru, npr. djevojica iji je djed bio doseljenik iz Hrvatske i nije bio povezan sa svojim sunarodnjacima, nego se posve uklopio u novu domovinu, ili djeak iz mjeovita braka ija se majka kao dijete doselila u SAD prekinuvi veze s obitelji u Hrvatskoj, ivjela izvan dodira s hrvatskom zajedicom, udala za Amerikanca kad su joj roditelji ve umrli pa djeak do punoljetnosti nije ni znao da je Hrvatica. Tada je takva osoba samo potomak, tonije hrvatski potomak, i ne moe biti nasljedni govornik jer uope nije govornik, ak ni slua hrvatskoga. Kada potomak, tj. osoba kojoj je hrvatski samo predaki, ali ne i nasljedni jezik, pone uiti hrvatski, postaje potomani uenik hrvatskoga, ili pak predaki uenik hrvatskoga jezika, tj. uenik s nasljednom motivacijom kako ga naziva Van Deusen-Scholl (2003). Ako bi bilo potrebno svrstati nasljedne i potomake uenike hrvatskoga u jednu skupinu, bilo bi ih bolje zajedniki nazvati dijasporom umjesto da se naziv nasljedni govornik ili
4

Hrvatski jezik ima prava manjinskoga jezika u Maarskoj, Austriji, Srbiji, Rumunjskoj i Slovakoj.

119

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

pak potomak proiruje i na nadreenicu. Istina je da su i nasljedni govornici doslovno potomci izvornih govornika hrvatskoga kojima je on bio materinski i prvi jezik, no ako hrvatskim vladaju bar u nekoj mjeri, onda su ga nasljedili, i njihov je. Za razliku od njih, ostali koji su samo potomci i ne vladaju hrvatskim nisu njegovi nasljednici, doslovno nisu naslijedili hrvatski jezik. Samo su potomci predaka iji je hrvatski jezik bio.

2.2. Nasljedni govornik hrvatskoga jezika


Kada je o psiholingvistikoj perspektivi rije, uz pojam hrvatski kao nasljedni jezik, nerazdvojiv je pojam nasljednoga govornika hrvatskoga jezika. Nasljedni bi govornik hrvatskoga jezika bila ona osoba koja je u zemlji u kojoj hrvatski nije slubeni ili (priznati) manjinski jezik hrvatski jezik usvajala u obitelji te njime ovladala do nekoga stupnja, a koja osim poznavanja jezika u odreenomu stupnju poznaje hrvatsku kulturu te osjea pripadnost hrvatskomu narodu. Osjeaj pripadnosti hrvatskomu narodu sastavni je dio cjelosne ili identitetske motivacije (Jelaska, Hrica 2005). Iskustvo je pokazalo da je znanje nasljednih govornika hrvatskoga obiljeeno relativno visokim stupnjem tenosti, relativno irokim rjenikom, visokom komunikativnou, ali niskim stupnjem gramatike tonosti, kao i nepoznavanjem pragmatikih ili sociolingvistikih pravila (Cviki, Bergovec 2008, Jelaska, Cviki, Udier 2008). Slina su obiljeja zamijeena i kod nasljednih govornika drugih jezika (Polinsky i Kagan 2007, Valdes 2000). Bitno je i poznavanje hrvatske kulture jer je i to jedno od obiljeja po kojemu se nasljedni govornici hrvatskoga razlikuju od ostalih uenika hrvatskoga. Naime, ak i kada im je jezino znanje ogranieno, nasljedni govornici tek vrlo rijetko nisu upoznati s obiljejima hrvatske kulture, bilo da je rije o drutveno prihvatljivu ponaanju, tipinoj hrvatskoj hrani, znanju pjesama ili plesova, poznavanju povijesnih dogaaja i osoba, hrvatskih spotraa i umjetnika i sl. Za razliku od nasljednih govornika, nekim je drugim skupinama uenika hrvatskoga jezika kao stranoga jezini teaj ujedno i prvi susret s hrvatskom kulturom. Prema navedenomu vidljivo je da bi denicija nasljednoga govornika hrvatskoga jezika bila u skladu s onom u uem smislu, iako se vanim smatraju i ovladanost jezikom, kao i poznavanje kulture. Pri tome potomci hrvatskih iseljenika koji ele uiti hrvatski kao svoj predaki jezik, tj. uenici s nasljednom ili naratajnom motivacijom, zahtijevaju posebnu pozornost. Treba jo jednom istaknuti da cjelosnu i naratajnu motivaciju imaju samo nasljedni govornici, naratajnu i potomaki uenici. Ostali uenici koji ele postati dio drutva koje govori hrvatskim mogu imati uklopnu ili integracijsku motivaciju.

3. Motivacija za uenje nasljednoga jezika


U nastavku rada istrait e se motivi za uenje hrvatskoga kao nasljednoga jezika. Hrvatska matica iseljenika, Sveuilite u Zagrebu i Sveuilini raunski centar (Srce) 2008. godine zapoeli su projekt izrade e-teaja hrvatskoga jezika za poetnu razinu uenja (Hit-1). U sklopu priprema za provedbu projekta provedena je kratka anketa meu 120

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

zainteresiranim buduim korisnicima koja je trebala posluiti kao instrument za analizu potreba.5

3.1. Istraivanje metode, uzorak


Zainteresiranim je korisnicima postavljeno deset pitanja kojima se pokualo saznati dob i spol zainteresiranih uenika, razina znanja hrvatskoga jezika, nain na koji su ovladali hrvatskim, motivacija za uenjem, kao i eljeni naini uenja. Anketa je bila dostupna putem interneta, na stranici Hrvatske matice iseljenika, a odgovori su automatski prikupljani u bazu podataka. Upitnik je zainteresiranim uenicima hrvatskoga jezika bio dostupan oko est mjeseci. S obzirom na to da je upitnik imao tek deset pitanja, na motivaciju za uenje jezika bilo je usmjereno samo jedno pitanje Zato elite uiti hrvatski jezik?. Ponueni su bili odgovori kao u (1). (1) i. ii. iii. iv. v. vi. radi posla radi studija radi obitelji i prijatelja zato to sam Hrvat da ne zaboravim / da usavrim jezik neto drugo____________________

Dva od ponuenih pet odgovora tiu se vanjske, a tri odgovora untarnje motivacije. Sudionici su mogli odabrati vie od jednoga odgovora, a takoer su imali mogunost navesti neki drugi razlog. U odreenome roku na upitnik je odgovorilo 737 osoba, potencijalnih uenika hrvatskoga jezika iz inozemstva. Budui da je upitnik bio objavljen na mrenim stranicama Hrvatske matice iseljenika, unaprijed je pretpostavljeno da e na nju odgovoriti osobe hrvatskoga podrijetla, odnosno one kojima je hrvatski nasljedni jezik. Dob - Raspon godina sudionika bio je od 6 do 79, a najee su odgovarali uglavnom mlai sudionici. Najvie je sudionika bilo staro izmeu 25 i 29 godina te 30 i 34 godine. Glavni jezik - Kao svoj glavni komunikacijski jezik panjolski je odabralo (45%), engleski (21%), a hrvatski ak (34%). Prebivalite - U odnosu na prebivalite najvie je sudionika (44%) bilo iz June Amerike, slijedi Europa (34%), Sjeverna Amerika (12%) te Australija (3%). Kao svoj glavni komunikacijski jezik panjolski je odabralo (45%), engleski (21%), a hrvatski ak (34%). Na Slici 1 u postotcima su prikazani odgovori sudionika s obzirom na kontinent na kojemu ive.

Opirnije o analizi potreba kao temelju za izradu programa nastave hrvatskoga kao inoga jezika vidi Cviki i Udier, 2008.

121

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,


Slika 1 Kontitenti na kojima ive ispitanici

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

elim u iti hrvatski jezik...


100,00% 80,00% 60,00% 40,00% 20,00% 0,00%

ne da

3.2. Rezultati istraivanja i rasprava


Za ovu su raspravu vani razlozi zbog kojih bi sudionici eljeli uiti hrvatski jezik jer neki nesumnjivo pokazuju da im je nasljedni jezik. Na Slici 2 prikazani su rezultati navedenoga pitanja o motivaciji za uenje jezika.
Slika 2 Razlozi za uenje hrvatskoga jezika

elim u iti hrvatski jezik...


100,00% 80,00% 60,00% 40,00% 20,00% 0,00%

ne da

Iz Slike 2 vidljivo je da bi radi posla hrvatski jezik eljelo uiti 17% sudionika, a radi studija 12%, to je ukupno 29%. Radi obitelji i prijatelja hrvatski eli uiti 54% sudionika, a najvie njih 58% odgovorilo je da Hrvatski ele uiti jer su Hrvati. Osnovni je razlog uenja jezika za 35% sudionika da usavre jezik. Neki drugi razlog uenja jezika navelo je 13% sudionika. Na pitanje Kako ste uili hrvatski jezik? (Slika 3) 55% sudionika odgovorilo je da su uili u obitelji, to znai da vie od polovice sudionika ine nasljedni govornici hrvatskoga jezika, odnosno prototipni nasljedni govornici. Osim toga 21% sudionika odgovorilo je da je hrvatski uilo samostalno. Budui da je motivacija za uenje jezika nasljednih 122

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

govornika bitna, u posebnu su skupinu izdvojeni oni koji su rekli da su hrvatski uili u obitelji. Slika 3 pokazuje razloge uenja hrvatskoga za nasljedne govornike.
Slika 3 Razlozi za uenje jezika za nasljedne govornike

Kontinenti
1% 3%

0%
Juna Amerika Europa

18% 34%

44%

Sjeverna Amerika Australija Afrika Azija

Radi posla hrvatski eli uiti 17% nasljednih govornika, a radi studija samo 10%. Najvie nasljednih govornika eli uiti hrvatski radi obitelji i prijatelja 52%, a ak 64% sudionika ele uiti hrvatska zato to su Hrvati. Da bi usavrilo jezik, eli ga uiti 50% sudionika, a neki drugi razlog navelo je 12% sudionika. Meu sudionicima koji su naveli neki drugi razlog za uenje jezika najvei je dio sudionika naveo da eli uiti jezik zbog svojega podrijetla ili da bi ga prenijeli svojim potomcima, jedan dio jer eli ivjeti u Hrvatskoj. Iako su udjeli uglavnom vrlo slini, neki se uoljivije razlikuju pa upravo pokazuju otklon svojstven nasljednim govornicima, to se jasnije vidi u (2).

(2)
Nasljedni sudionici zato to sam Hrvat radi obitelji i prijatelja da ne zaboravim / da usavrim jezik prosjeno neto drugo radi posla radi studija 64% 52% 50% 55,33% 12% 17% 10% Svi sudionici 58 % 54 % 35% 49% 13 % 17% 12%

Rezultati istraivanja motivacije nasljednih govornika za uenje jezika pokazali su da je za uenje jezika osjeaj cjelovitosti ili poistovjeenja najvaniji motiv za uenje hrvatskoga jezika. elja da se naui jezik radi obitelji i prijatelja mogla bi se smatrati uklopnim ili integracijskim imbenikom, o kojemu govori i Carreira (2004). Koliko je znanje jezika vano za nasljedne govornike, pokazuje i injenica da ak 50% sudionika koji su nasljedni govornici eli uiti hrvatski da bi ga usavrilo. imbenici uporabne ili instrumetalne motivacije (uenje radi posla ili kolovanja) kod ispitane su skupine govornika prilino slabo zastupljeni, no zajedno ipak ine tridesetak posto. 123

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

Prikazani rezultati posve su u skladu s dosada poznatim rezultatima istraivanja motivacije za uenjem nasljednoga jezika. Feuerverger (1991) pokazuje da su tri osnovna razloga za uenjem jezika kod nasljednih govornika potreba za pismenou na nasljednome jeziku (u naemu sluaju usavravanje hrvatskoga jezika), odnos izmeu jezika i ukljuenosti u jezinu zajednicu (uenje radi obitelji i prijatelja) te odnos izmeu jezika i poistovljeenja s domovinom (elja za uenjem jezika jer se sudionici osjeaju Hrvatima). Ovi su se razlozi pokazali kljunima za uenje jezika i kod sudionika ovoga istraivanja.

4. Zakljuak
Meu uenicima hrvatskoga kao inoga jezika posebno veliku skupinu ine upravno nasljedni govornici hrvatskoga jezika. S obzirom na to da je rije o skupini uenika koja se svojim obiljejima ovladavanja jezikom, ali i motivacijom za njegovo uenje izdvaja od ostalih inojezinih uenika, potrebno im je posvetiti naroitu pozornost. Pri tome se posebno misli da je za ovu skupinu uenika potrebno izraditi posebne jezine programe u kojma e se zrcaliti njihove posebnosti i koji e odgovarati njihovim potrebama. Naime, ini se da je u dosadanjim programima ova skupina uenika bila nepravedno zapostavljena te njihove posebnosti vrlo esto nisu bile smatrane neim to bi moglo obogatiti nastavu. Nasljedni govornici u inojezine uionice sa sobom donose znanje o hrvatskoj kulturi, a nerijetko i poznavanje hrvatskih nestandardnih idioma koji mogu posluiti kao spona prema onim uenicima koji o Hrvatskoj i hrvatskome ne znaju nita ili jako malo. Takoer je potrebno jezine programe oblikovati tako da odgovaraju ciljevima zbog kojih nasljedni govornici ue nasljedni jezik, a to su cjelosni ili identikacijski i uklopni ili integracijski razlozi. Stoga bi se na nastavi hrvatskoga s nasljednim govornicima bilo potrebno baviti onim temama koje su vezane uz hrvatsku kulturu, povijest, tradiciju i hrvatski identitet, na nain prikladan nasljednim govornicima. Tek uz dobro osmiljene programe uenja hrvatskoga jezika nasljedni e govornici uspjenije i uinkovitije uiti hrvatski te time lake postii svoj osnovni cilj poznavanjem jezika pokazati svoj idenititet i postati cjelovitim u odnosu na vlastitu i obiteljsku povijest.

5. Literatura
Carreira, M. (2004). Seeking Explanatory Adequacy: A Dual Approach to Understanding the Term Heritage Language Learner. Heritage Language Journal 2(1), http:// www.heritagelanguages.org/ Crvenkovska, E. (2009) Vtor, stranski, nasleden jazik: makedonsko-hrvatski paraleli, Zbornik vo est na prof. Minova-urkova po povod 70 godini od raanjeto, Skoplje: Filoloki fakultet Blae Koneski, 69-79 Cummins, J. (2005) A Proposal for Action: Strategies for Recognizing Heritage Language Competence as aLearning Resource within the Mainstream Classroom, The Modern Language Journal, Vol. 89, No. 4, pp. 585-592 Cviki, L. i Bergovec, M. (2008). CEFRL between L2 language learning and acquisition: an example of Croatian. u: Z. Urkun (ur.). The Common European Framework of 124

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Reference for Languages (CEFRL). Benets and Limitations, Canterbury, Kent : IATEFL, 21-26 Cviki, L. i Udier, S. L. (2008) Uloga analize potreba u izradi programa nastave stranoga jezika (primjer hrvatskoga kao J2), Strani jezici, 3, 227-239 Doernyei, Z. (2004). Motivation, u M. Byram (ur.). Routledge Encyclopedia of Language Teaching and Learning, London and New York: Routledge. Doernyei, Z. (ur.) (2003). Attitudes, orientations and motivations in language learning. Oxford: Blackwell. Europska povelja za regionalne i manjinske jezike, Vijee Europe, http://www.coe. int/t/dg4/education/minlang/textcharter/Charter/Charter_hr.pdf, pristupljeno 20.11.2010. Feuerverger, G. (1991). University Students Perception of Heritage Language Learning and Ethnic Identity Maintenance. Canadian Modern Language Review, 47, 660677 Fishman, J. (2001). 300-plus years of heritage language education in the United States, u Peyton, J. K., Ranard, D.A., McGinnis, S. (Eds.) Heritage languages in America: Preserving a national resource, Washington, DC & McHenry, IL: Center for Applied Linguistics & Delta Systems, 81-89. Gardner, R. C. (1985). Social Psychology and Second Language Learning. Baltimore: Edward Arnold Gardner, R. C. (1985). Social psychology and Second Language Learning: The role of attitudes and motivation. London: Edward Arnold Publishers Gardner, R., C, Lambert, W.E. (1972). Attitudes and Motivation in Second-Language Learning. Rowley, MA: Newbury House. Hamers, J. F. Blanc, M. H. A. (2000). Bilinguality and Bilingualism. Cambridge University Press. Jelaska, Z. (2003). Hrvatski jezik i viejezinost, u D. Pavlievi i M. Kovaevi (ur.) Komunikacijska kompetencija u viejezinoj sredini II , Zagreb: Naklada Slap i Sveuilite u Zagrebu, 106-125. Jelaska, Z. (2005a). Uenje i pouavanje drugoga jezika, u Z. Jelaska i sur. (2005) Hrvatski kao drugi i strani jezik, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 108-125. Jelaska, Z. (2005b). Jezik, komunikacija i sposobnost: nazivi i bliskoznanice, Jezik 52/4, 121-160. Jelaska, Z. (2005c). Materinski, drugi, strani i ostali nazivi, u Z. Jelaska i sur. (2005) Hrvatski kao drugi i strani jezik, Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 24-28. Jelaska, Z. (2008). Ovladavanje jezikom: izvornojezina i inojezina istraivanja, Lahor 3, 86-89. Jelaska, Z. i Kusin, I. (2005). Usustavljivanje nazivlja u Z. Jelaska i sur. Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada, 50-65 Jelaska, Z., Cviki, L. i Udier, S. L. (2008). Assessment of Students Progress in relationship with the type of Croatian L2. u: Z. Urkun (ur.). Courses The Common European Framework of Reference for Languages (CEFRL). Benets and Limitations, Canterbury, Kent : IATEFL, 27-32 Jelaska, Z. i Hrica, G. (2005). In search for a missing part: Identicational and generational motivation in learning the L2, EUROSLA, Dubrovnik Kelleher, A. (2010). What is a heritage lanugage? Herigage briefs, Center for Applied Linguistics.(http://www.cal.org/heritage/research/briefs.html) pristupljeno 25. 11. 125

Lidija Cviki, Zrinka Jelaska, Lada Kanajet imi,

Nasljedni govornici i njihova motivacija ...

2010. Medved, M. (2009). SLA i OVIJ - to se krije iza skraenice, Lahor 7, 95-109. Medved, M. (2010). Od jednojezinosti do viejezinosti: uvod u istraivanja procesa ovladavanja inim jezikom, Zagreb: Leykam international. Peyton, J. K., Ranard, D. A. i McGinnis, S. (2001) (ur.). Heritage languages in America: Preserving a national resource. McHenry, IL: Delta Systems. Polinsky, M. (2008). Gender under incomplete acquisition: Heritage speakers knowledge of noun categorization. Heritage Language Journal. 6(1) Polinsky, M. i Kagan, O. (2007). Heritage Languages: In the Wild and in the Classroom, Language and Linguistics Compass 1 (5), 368395 Samardija, M. (2006). Hrvatski jezik i Hrvati izvan Hrvatske. u: M. Samardija Hrvatski kao povijesni jezik. Zaprei: vlastita naklada Shin, S. J. (2004) Developing in two languages, Clevedon, Buffalo, Toronto: Multilingual Matters. Shoaib, A. i Doernyei, Z. (2005). Affect in lifelong learning: Exploring L2 motivation as a dynamic process, u P. Benson i D. Nunan (ur.) Learners Stories: Difference and Diversity in Language Learning, Cambridge: Cambridge University Press kvorc, B. (2006). Hrvatski uokviren engleskim: jezik australskih Hrvata kao prvi i drugi jezik. Lahor, 1, 15-26 Tofoska, S. (2009). Glagolskiot vid vo uebnicite po makedonski jazik kako vtor i kako stranski, Zbornik vo est na prof. Minova-urkova po povod 70 godini od raanjeto, Skoplje: Filoloki fakultet Blae Koneski, 57-63 Valdes, G. (2000). The Teaching of Heritage Languages: An Introduction for SlavicTeaching Professionals u O. Kagan i B. Rifkin (ur.) The Learning and Teaching of Slavic Languages and Cultures. Bloomington: Slavica, 375-405 Van Deusen-Scholl, N. (2003). Toward a denition of heritage language: sociopolitical andpedagogical considerations. Journal of Language, Identity, and Education 2.21130.

Internet izvori:
http://ec.europa.eu/education/languages/languages-of-europe/index_en.htm, pristup 19.11.2010. www.cal.org/heritage Heritage language in America, pristup 20.11.2010. www.12.statcan.ca Statistics Canada, pristup 20.11.2010.

126

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Heritage speakers and their motivation for learning Croatian


Summary
In the eld of second language acquisition heritage speakers are considered to be a special group of language learners and their acquisition of a target language is in the focus of researchers.. Research results show that learning of a heritage language varies from acquiring a second language and learning a foreign language. Besides the specic features of their interlanguage, this group of students also has specic motivation for learning a target language while the heritage language is an important part of their identity. Heritage language learners make a great part of all learners of Croatian as a second or foreign language. Therefore is very important to understand all the specities of their acquisition of Croatian, including their motivation for learning the language. This paper deals with motivation of learning Croatian among Croatians that live abroad. The reasearch was conducted on the basis of a questionnaire on motives and needs for e-learning of Croatian. The results show that knowing Croatian is perceived to be an important part of learners identity and they are motivated to learn it in order to transfer the language to the next generation.

Key words: heritage speakers, Croatian as a heritage language, language acquisition

127

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta u dravi New South Wales u Australiji
UDK: 282(944=163.42) 323.1(944=163.42)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Rebeka Mesari abi, Institut za migracije i narodnosti

Saetak
Budui da na poetku 21. stoljea australski Hrvati predstavljaju jednu od najveih etnikih zajednica u Australiji, ciljevi priloga su istraiti u kojoj je mjeri i na kojoj razini hrvatski etniki identitet prepoznatljiv kroz povijesnu prizmu u hrvatskim etnikim zajednicama u New South Walesu, te istodobno utvrditi mogue slinosti ili razliitosti izmeu starije i mlae generacije australskih Hrvata. Predmet istraivanja su australski Hrvati i Katolika crkva kao znaajna nositeljica ouvanja hrvatskoga identiteta u dravi New South Wales u Australiji u prolosti i sadanjosti. Takoer, nastojat e se istraiti i prikazati u kojoj je mjeri u razliitim povijesnim razdobljima Katolika crkva, te kroz koje oblike drutvene i kulturne aktivnosti, uspjela njegovati i sauvati hrvatski etniki identitet kod starije i mlae generacije australskih Hrvata. Vremenski period je odreen od poetka doseljavanja Hrvata na podruje New South Walesa do danas. Istraivanje se bazira na dostupnoj hrvatskoj i anglosaksonskoj literaturi, razgovorima s predstavnicima i konzumentima Katolike crkve na podruju drave New South Wales 2003. i 2009. godine, predstavnicima mlae i starije generacije hrvatskih iseljenika, analizi pitanja koja se odnose na Katoliku crkvu iz anketnog upitnika iz 2003. godine, dosadanjim istraivanjima, analizi novinskih lanaka, informacijama dobivenim iz Veleposlanstva Republike Hrvatske u Canberri, kao i na podatcima prikupljenim putem interneta.

Kljune rijei: Australija, dijaspora, hrvatski identitet, hrvatska inozemna pastva, iseljavanje, Katolika crkva

129

Rebeka Mesari abi

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta...

Uvod
Razmjerno broju stanovnika Republika Hrvatska danas ima vjerojatno najveu dijasporu od svih europskih zemalja. Toan broj hrvatskih iseljenika u prekooceanskim i europskim zemljama nije mogue utvrditi budui se u svim fazama iseljavanja nisu prikupljali podatci, ne poznaju ih niti statistike zemalja useljenja i jo uvijek nema registra stanovnitva koji je neophodan za demografe i sve one istraivae koji se bave problematikom hrvatskoga iseljenitva. Hrvatski su doseljenici uglavnom bili registrirani po zemlji iseljenja, a to je u poetcima iseljavanja bila Austro-Ugarska, Italija, Drava SHS i kasnije Jugoslavija. Jo je tee odrediti broj osoba hrvatskog podrijetla koje su roene u stranim zemljama. Ipak, na temelju dostupnih podataka moe se gotovo sa sigurnou tvrditi da danas priblino svaki trei Hrvat ivi izvan matine domovine. izmi, Sopta, aki 2005. godine procjenjuju da u Australiji ivi gotovo 250 000 Hrvata i njihovih potomaka. O iseljavanju hrvatskoga stanovnitva u proteklih stotinu i vie godina iz svih krajeva Hrvatske, od ega najvie iz Dalmacije, s otoka, iz Dalmatinske zagore te iz gorskih i ravniarskih dijelova pisali su mnogi: Lupis 1913; Biani 1936; Mesari abi 2002; utalo 2004; izmi i ivi 2005. Konanim migracijama u novu domovinu Hrvati su poeli formirati zajednice preko kojih su odravali veze i meusobne odnose s drugim hrvatskim doseljenicima u Australiji. Iseljavanja su u poetcima bila selektivna po spolu i dobi, vie je iseljavalo mlae, radno i reprodukcijski najsposobnije stanovnitvo. Pisani izvori svjedoe da su prvi hrvatski doseljenici koji su doli u Australiju prije 1890-ih godina bili uglavnom mladii, pojedinci (single men); povezivao ih je posao, zajedniki rudnici, brodovi za ribolov i druga poslodavstva i zbog sigurnosti ivjeli su blizu jedni drugima. Svakodnevnim druenjem na poslu i meusobnim pomaganjem razvijalo se prijateljstvo i kolegijalnost do razmjera kada su jedni drugima kumovali na vjenanjima, nazoili na pogrebima, kumovali djeci na krtenjima itd. Istovremeno, prvi su hrvatski doseljenici ponekad prevaljivali goleme razdaljine s ciljem odravanja veza i upravo su ti prvi meusobni kontakti i obiteljska druenja vrlo znaajna za hrvatske doseljenike jer e s vremenom postati uvertira za formiranje hrvatske zajednice i hrvatskih udruga. Od posebnog je znaaja za hrvatske iseljenike od samih poetaka doseljenja bila i Katolika crkva, koja je uz posjedovanje prostora kao mjesta okupljanja ujedno bila inicijator osnivanja znaajnijih institucija i pokreta mnogih dogaaja u novoj domovini.

Hrvatska inozemna pastva


Ope je poznato kako Katolika crkva ve vie od sto godina izdaje posebne odredbe i zakone o pastoralnoj skrbi za sve one lanove koji su se privremeno ili trajno iselili u druge zemlje, a jo se nisu ukljuili u redovnu pastoralu mjesnih upa pa im je potrebno duobrinitvo na materinskom jeziku. Radi koordinacije i pravilnog voenja te specine pastorale u cijelome svijetu, u Vatikanu postoji posebno vijee koje se slubeno zove Ponticium Consilium de Spirituali Migrantium atque Itinerantium Cura, a Biskupska konferencija u svakoj zemlji ima posebno povjerenstvo za pastoralu migranata. U 130

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Republici Hrvatskoj je to zajedniko Vijee HBK i BKBiH za hrvatsku inozemnu pastvu, ije operativno tijelo, Ravnateljstvo duobrinitva za Hrvate u inozemstvu, ima stalno sjedite u Zagrebu, Kaptol 1. Hrvatsko duobrinitvo u Australiji danas tee po opim propisima Crkve, jednako kao i pastoralna skrb za katolike doseljenike iz drugih zemalja. Preko Ravnateljstva u Zagrebu u Australiju se alju biskupijski i redovniki sveenici iz Hrvatske i BiH u pojedine tamonje biskupije, koje ih imenuju za voditelje hrvatskih katolikih misija ili centara, s time da se u svom radu moraju pridravati opih propisa Crkve o inozemnoj pastvi i odredbi pojedinih biskupija. Hrvatski sveenici i njihovi vjernici koji dolaze u Australiju iz Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, u vjerskom, nacionalnom i jezinom smislu svoju katoliku vjeru mogu u organiziranom obliku izraavati u hrvatskim katolikim misijama ili centrima, a vjernici koji ele mogu se prikljuiti i australskoj mjesnoj upi (Stankovi, 2005:5-7). Kardinal Franjo Kuhari u Uvodu u Zborniku Katolika crkva i Hrvati izvan domovine, od 9. 12. 1979., kae: Bio je neizbjeiv zahtjev nae savjesti, nae vjere i ljubavi da s iseljenim Hrvatima polaze i hrvatski sveenici iz domovine i budu s njima i za njih, prijatelji i braa, utoite i zatita. Okupljajui ih kao zajednicu vjernika i sluei im svojim sveenikim sluenjem, oni ujedno spaavaju i razvijaju u njima sve pozitivne vrijednosti vjerske i narodne batine... S toplom zahvalnou blagoslivljam sve one koji su svoj trud uloili i jo ga uvijek ulau u brizi za nae iseljenike: i one u prolosti i ove u sadanjosti; to su misionari sveenici, redovnice, pastoralni suradnici i socijalni radnici. Bilo bi nepravedno da svi ti djelatnici nae inozemne pastve u slubi Hrvata izvan domovine budu zaboravljeni. Oni najbolje znaju kakve su sve tekoe u tom radu pretrpjeli. Nagrada im je svijest da su mnogoj svojoj brai inili dobro i jo uvijek ine. Hrvatska je pastva u itavoj Australiji slina pastvi u Kanadi, kao i sastav hrvatskoga iseljenikog korpusa koji se u veini doselio u Australiju nakon Drugoga svjetskog rata. U obje su zemlje, i u Australiji i u Kanadi, djelovali brojni politiki emigranti koji desetljeima nisu smjeli dolaziti u Hrvatsku i kojima je tijekom toga vremenskog razdoblja jedino Crkva bila spona s rodnim zaviajem. Danas u Australiji djeluje 14 upa, po tri su u Sydneyu i Melbourneu, u kojima ima po pedesetak tisua Hrvata, dok katoliku vjeru iri 16 hrvatskih sveenika. Od 1983. godine hrvatski su vjernici podigli est velikih crkava s dvoranama, upnim domovima i uionicama za hrvatsku dopunsku kolu. Znaajno je spomenuti kako redovnice nisu samo katehistice i uiteljice, ve su i socijalne radnice, a u brojnim emisijama hrvatskih radio-satova redovito sudjeluju i hrvatski sveenici istiui vanost veza s Republikom Hrvatskom. Za ouvanje hrvatskoga etnikog identiteta, hrvatskog jezika i kulture hrvatske zajednice na podruju New South Walesa golema zasluga pripada i hrvatskim crkvama i hrvatskim misijama. Na podruju Sydneya djeluju: Hrvatski katoliki centar sv. Nikola Taveli - smjeten u predgrau St. Johns Park, Hrvatski katoliki centar sv. Ante u Summer Hillu i Hrvatski katoliki centar Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta u Blacktownu. 131

Rebeka Mesari abi

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta...

Na podruju drave New South Wales ne smijemo umanjiti vanost djelovanja jo dvaju katolikih centara: HKC Wollongong i HKC New Castle.

Hrvatske katolike misije


Hrvatske katolike misije nastale su kao izraz duhovne brige Crkve za svoje iseljene lanove vjernike. Hrvatska Katolika crkva, koja je, kako prije tako i danas, nuna i od ivotne vanosti za hrvatske iseljenike jer daje, tj. osigurava prostor u kojem se okupljaju hrvatski doseljenici vjernici, radi na ouvanju hrvatskog etnosa, hrvatskog jezika te kulturnog i vjerskog identiteta na cijelom australskom kontinentu. S vremenom, tijekom poznatih razdoblja doseljavanja na australski kontinent,1 hrvatski katoliki centri postali su nositeljima ne samo duhovnog ivota ve i kulturnog i drutvenog ivota iseljenih Hrvata o emu svjedoe svojim ivotnim priama mnogobrojni vjernici. Hrvatski vjernici s podruja Sydneya tijekom razgovora u veljai 2009. godine istiu kako je za njih osobito vana uloga hrvatskih katolikih misija i centara jer katolike misije djeluju kao centri okupljanja Hrvata i potiu razna dogaanja: religiozna, kulturna, drutvena, humanitarna; odravaju povezanost sa zemljom podrijetla, zalau se za ouvanje pozitivnog i nacionalnog duha iseljenog naroda i sl. Dakle, uz prepoznatljivu duhovno-religioznu sferu, katoliki centri ujedno su i organizatori raznih dogaanja; osobito kulturnih, humanitarnih itd., ime nastoje privui, zadrati i dati prostora za djelovanje i druenje mlaoj generaciji hrvatskih iseljenika. U ukupno sedamnaest europskih i prekooceanskih zemalja u kojima ive hrvatski iseljenici i njihovi potomci postoje i djeluju 183 hrvatske katolike misije u kojima inozemnu pastvu vri 199 hrvatskih sveenika (tablica 1. i 2.). Broj biskupskih i redovnikih sveenika u inozemnoj pastvi pokazuje tablica 4.
1. Broj misija u pojedinim zemljama (ukupno 182 + ile), (RA=Argentina, ZA=Junoafrika Republika)
BROJ MISIJA U POJEDINIM ZEMLJAMA 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0 95

MISIJE 17 8
A

14 2
AUS RA

19 1 1
NL

1
B D

0
DK

3
F

1
CAN ZA

1
N

0
NZ

1
USA PE

1
SLO

4
S

12 1
CH GB

2. Broj sveenika u pojedinim zemljama (ukupno: 199)


1

Vidjeti vie o razdobljima doseljavanja na australski kontinent u: Mesari abi, R. (2007) Hrvatska zajednica u Australiji: razvoj i obiljeja, Zbornik radova 4. Hrvatskog geografskog kongresa, HGD, Zagreb, str. 253-270.

132

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0

90

17 2

13 1 0 4 1

20 1 1 1 0 1

25 14 1 5 1

AUS

USA

SLO

CH

CAN

DK

3. Broj sveenika po Biskupskim konferencijama

BISKUPSKIM KONFERENCIJAMA
140

119

120

100

80

77

60

40

20

3
BK BIH HBK

4. Broj biskupskih i redovnikih sveenika u inozemnoj pastvi

160 140 120 100 80 60 40 20 0 BISKUPSKI

136

63

Izvor: podatci preuzeti od don Ante Kutlee

GB

NZ

ZA

NL

RA

PE

133

Rebeka Mesari abi

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta...

Povijest djelovanja Hrvatske Katolike crkve u New South Walesu: krai pregled
Prvi su Hrvati doselili na podruje New South Walesa 1880-ih godina, dok se poetci formiranja hrvatske zajednice mogu pratiti ve od sredine 19. stoljea (Tkalevi, 1999:7-30). Do 1918. godine doselila je prva vea skupina Hrvata s Korule, kasnije iz Dalmacije, Hercegovine, Slavonije, Like.2 Podatci o najstarijim vjernicima na podruju New South Walesa datiraju oko 1920-ih godina i to na podruju crkvene zajednice sv. Nikole Tavelia. Podatcima o broju vjernika i detaljnijim djelatnostima crkvene zajednice za navedeno razdoblje ne raspolaemo, iako se smatra kako bi podatci bili od iznimne vanosti za istraivae. Na podruju New South Walesa prvi hrvatski sveenik nakon Drugoga svjetskog rata bio je vl. Ivan Mihalic, koji je kasnije premjeten u Melbourne. Zamijenio ga je fra Osvald Toth, Hrvatima poznat pod imenom fra Rok Romac. On je ujedno i pokreta organiziranoga crkvenog djelovanja u hrvatskoj zajednici u Sydneyu. Njegovi nasljednici irili su katoliku vjeru u crkvi sv. Antuna u Summer Hillu, crkvi sv. Nikole Tavelia u St. Johns Parku i crkvi Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta u Blacktownu. Hrvatski franjevci u Sydneyu ukljueni su od samog poetka u nastojanja zajednice za priznavanje hrvatskog jezika, u rad hrvatskih etnikih kola koje su osnivali i na kojima su godinama radili kao uitelji. U Hrvatskom katolikom centru u Summer Hillu jo uvijek djeluje hrvatska etnika kola, a 1981. godine osnovana je i Sredinja hrvatska knjinica. Vrlo teko razdoblje za Hrvate u Australiji bile su 70-e godine prologa stoljea kada je UDBA i australska policija upadala u hrvatske kue, najee nepravedno optuujui Hrvate za irenje razliitih glasina i neistina. Veliku su ulogu tijekom tog razdoblja imali hrvatski sveenici koji su u mnogobrojnim situacijama intervenirali kod australske policije ne bi li dokazali nevinost pojedinih Hrvata.3 Mise su se u katolikim centrima 1970-ih i poetkom 1980-ih godine odravale 1-2 puta mjeseno, a tek od 1990-ih odravaju se svake subote i nedjelje. Dananja je situacija u mnogoemu jednostavnija za hrvatske iseljenike vjernike. Danas hrvatski sveenici i njihovi vjernici koji dolaze u Australiju po opim propisima Crkve iz Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, u vjerskom, nacionalnom i jezinom smislu svoju katoliku vjeru mogu u organiziranom obliku izraavati u hrvatskim katolikim misijama ili centrima, a tko eli, moe se prikljuiti i australskoj mjesnoj upi. Mise i svi drugi sakramenti (krtenja, ispovijed, priest, enidba, vjeronauk, pokopi) obavljaju se na hrvatskom jeziku, to je osobito znaajno za hrvatske iseljenike. Tijekom razgovora (veljaa 2009.) od sugovornika se saznaje kako svake godine Hrvati iz New South Walesa hodoaste u Wollongong u subotu prije Velike Gospe na
2

Vie o Hrvatskoj zajednici u Australiji vidjeti u: Tkalevi, M. (1999) Povijest Hrvata u Australiji, Hrvatski svjetski kongres u Australiji, Melbourne; utalo, I. (2004) Croatians in Australia, Pioneers, Settlers and Their Descendants, Wakeeld Press, Kent Town, S. Australia; kvorc, B. (2005) Australski Hrvati, Mitovi i stvarnost, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb; Mesari abi, R. (2007) Hrvatska zajednica u Australiji: razvoj i obiljeja, Zbornik radova 4. hrvatskog geografskog kongresa, HGD, Zagreb, str. 253-270. U navedenom razdoblju u New South Walesu je na vlasti Labour party.

134

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

okupljanje i zajedniko moljenje, aenje Boga i Blaene Djevice Marije. Wollongong hrvatskim iseljenicima slui kao mjesto gdje mogu izraavati svoje religiozne, kulturne i nacionalne osjeaje u novoj domovini. Za vikende, a posebno za crkvene i dravne blagdane sveenici organiziraju okupljanja vjernika uz misu, pjesmu, folklor i popularnu rotiljadu te svakako hvalevrijednim pokuajem zbliavanja mlaih i starijih lanova hrvatske zajednice doprinose i rade na ouvanju hrvatskog identiteta, hrvatskog jezika i kulture u New South Walesu. Ne smiju se zanemariti niti brojne emisije hrvatskih radio-satova u kojima redovito sudjeluju i sveenici kao promicatelji hrvatskoga nacionalnog identiteta, kulture i hrvatskog jezika.

Pastoralna struktura zajednice - primjer organizacije


Pastoralna vijea oblikovana su najee od 7 odbora: 1. Izvrni odbor 2. Odbor za evangelizaciju 3. Liturgijski odbor 4. Odbor Caritasa 5. Financijski odbor 6. Odbor hrvatske katolike mladei 7. Radni odbor. Svake godine organizira se Godinji opi sabor zajednice. Pastoralna vijea kao svaki odbor podnose izvjetaj vjernicima o svome radu. U Pastoralnoj zajednici postoje i tzv. ivi krugovi: Cenakul Gospinih pobonika Katolika karizmatska obnova Klanjatelji Krvi Kristove FRAMA = Franjevaka mlade Kandidatura Franjevakoga svjetovnog reda (FSR) Vokalno-instrumentalni zbor mladih npr. Aneli uvari, u Sv. Nikoli Taveliu Ministranti Radosna zrela dob Posluitelji rijei (itai) Crkveni zbor odraslih npr. Zbor sv. Cecilije u Sv. Nikoli Taveliu Hrvatski katoliki centri u New South Walesu.

Izdvojeni primjeri djelatnosti hrvatskih katolikih centara u New South Walesu


U Sydneyu ima oko 60 000 Hrvata raznih generacija od kojih mnogi participiraju postojee hrvatske katolike centre izgraene tijekom 1980-ih godina. To su: Hrvatski katoliki centar i crkva sv. Nikole Tavelia u St. Johans Parku Crkva i pastoralni centar Gospe Velikoga hrvatskog zavjeta u Blacktownu 135

Rebeka Mesari abi

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta...

Hrvatski katoliki centar Summer Hill (Sv. Ante Padovanski) Hrvatski katoliki centar Wollongong Hrvatski katoliki centar Newcastle. Katolika crkva u New South Walesu promicatelj je prije svega hrvatskih nacionalnih interesa, jer je tijekom svih razdoblja iseljavanja Hrvata u New South Wales i u Australiju ukazivala na vanost ouvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta, hrvatskog jezika i kulture i kasnije stvaranja hrvatske drave. U New South Walesu osobito su znaajna okupljanja vjernika za Boi, Uskrs, Veliku Gospu, npr. prethodno spomenuto, od samih sugovornika tijekom razgovora, hodoae o blagdanu Velike Gospe 15. kolovoza u hrvatsku crkvu Fig-tree u Wollongong, gdje hodoaste vjernici iz New South Walesa, kao i piknik nedjeljom. Caritas u Crkvi pak s druge strane pokazuje znaajno zajednitvo hrvatske zajednice u New South Walesu4. Ujedno je i najbolji pokazatelj emotivne sfere pojedinaca i prilika za mnoge hrvatske vjernike u iskazivanju nacionalnog identiteta i humanosti. U crkvama i drugim crkvenim prostorima na podruju New South Walesa odvija se vrlo iv i suvremen pastoralni rad. Gotovo je nemogue pobrojati sve aktivnosti pojedinih sveenika. Primjeuje se kako je svaka od tih zajednica zapravo velika upa, u kojoj se odvija duebriniki rad na svim podrujima pastorala, npr. slavljenje svetih misa i svih sakramenata (krtenja, prve priesti, krizme, vjenanja), boine i uskrnje ispovijedi, kateheze (djece, odraslih, zarunika, roditelja), posjeti bolesnicima i sprovodi. Odravaju se i tzv. biblijske tribine i biblijske grupe, postoje molitvene skupine, propovijedi i duhovne obnove, hodoaa i velika godinja slavlja (ve spomenuto hodoae za blagdan Velike Gospe u hrvatsku crkvu Fig-Tree u Wollongong). Posebno treba istaknuti i naglasiti da je fra Gracijan Biri s mr. sc. Lukom Budakom i drugim profesorima osnovao katedru hrvatskoga jezika i kulture na Sveuilitu Macquarie u Sydneyu, to je ujedno i povod da se svake godine u hrvatskoj Crkvi slavi Dan hrvatskoga jezika. Istodobno, smatra se kako su redovita vjebanja i nastupi svih crkvenih zborova vani za ouvanje hrvatskoga jezika, hrvatske pjesme i nacionalnog identiteta meu mlaim i starijim vjernicima! Od ostalih djelatnosti hrvatskih katolikih centara potrebno je spomenuti tzv. nancijske odbore i radne odbore koji najveim dijelom koordiniraju dogovaranje i organiziranje piknika, Caritasov odbor organizira posjete bolesnicima u zajednici (svakodnevno lanovi Caritasa pomau u hranjenju nemonih, npr. u njegovalitu blaenog Alojzija Stepinca), Odbor mladih koji tradicionalno sudjeluje na Svjetskom danu mladih i susretu sa Svetim Ocem. Sugovornici s podruja New South Walesa tijekom razgovora (veljaa 2009.) naglaavaju da danas hrvatski katoliki centri slue i za mnogobrojne kulturne potrebe
4

U brojnim prigodama katoliki centri skupljaju novanu i materijalnu pomo za potrebe Domovine Hrvatske.

136

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

hrvatskim iseljenicima u New South Walesu (npr. Hrvatski katoliki centar u Fig-Treeu slui Hrvatima prvenstveno za religiozna, ali i za drutvena, portska i zabavna druenja, pa se tako unutar Hrvatskog katolikog centra odrava i kola hrvatskog jezika i vjeronauk za djecu; dvoranu Centra koristi hrvatska folklorna skupina za uvjebavanje djece hrvatskim plesovima. Hrvatski iseljenici iz Wollongonga svake se srijede i petka okupljaju u Centru zbog druenja i razgovora, igranja boa, biljara, kartanja itd. Ovaj primjer pokazuje vanost prostora koji osigurava Crkva, a u kojem se zbog veliine i postojee infrastrukture odvijaju razliite aktivnosti i druenja. Ili primjer Hrvatskoga katolikog centra u Newcastlu, gdje se uz vjerske odravaju kulturne i drutvene aktivnosti, zabave uz pjesmu, dobru kuhinju, ples i nastupi folklorne grupe; odravaju se i sastanci razliitih grupa: npr. sastanci uprave nogometaa Croatia Newcastle, osobe starije dobi odravaju dva puta tjedno druenje, bingo, ruak, obiteljska druenja manjih grupa vjernika, ili se pak organizira uobiajena zakuska iza sprovoda, proslava roendana i sl. Izdvojeni primjeri suvremene djelatnosti hrvatskih katolikih centara u New South Walesu dokazuju prije svega znaaj djelovanja i vanost inozemne pastve u ouvanju hrvatskoga identiteta, hrvatske kulture i jezika na prostoru New South Walesa za cjelokupan hrvatski iseljeniki korpus. Istodobno, vanost veliine prostora i infrastrukture koji nudi Crkva hrvatskim iseljenicima za razliite potrebe svih interesnih grupa od osobitog je znaaja za sve generacije iseljenih Hrvata kao i pomo, mir i utjeha u najteim ivotnim situacijama i trenutcima. Hrvatski katoliki centri na podruju New South Walesa uz svoj pastoralni rad slue Hrvatima, kako sami istiu, kao mjesto gdje mogu izraavati i svoje religiozne, kulturne, drutvene i nacionalne osjeaje. Osobito je znaajno djelovanje mlae generacije vjernika u hrvatskim katolikim centrima na podruju New South Walesa jer bi upravo one trebale postati uvari i pronositelji hrvatskoga nacionalnog identiteta, hrvatskog jezika i kulture buduim generacijama hrvatskih iseljenika. Zanimljivi su i rezultati istraivanja provedenog 2003. godine u New South Walesu na uzorku od 75 osoba mlae dobi. Od ukupno 100% ispitanika, 82% osoba mlae dobi odlazi u hrvatsku Crkvu do jednom tjedno, to je i te kako pohvalno. Isto tako, mlae generacije hrvatskih iseljenika ukljuuju se i u razliite djelatnosti hrvatskih organizacija na podruju New South Walesa, 97% ispitanika od ukupno 100% ukljueno je u rad neke hrvatske udruge, kluba, Crkve. Nadalje, osobe mlae dobi organiziraju se prema mjestu/podruju podrijetla roditelja, povezuju se putem Crkve, zborova, folklornih sekcija, porta; organiziraju rotiljade, zajednike izlete, proslave australskih i hrvatskih blagdana i sl. Nose majice s natpisom Proud to be Croat te istiu razliite lokalne ili regionalne simbole i oznake koje ih povezuju s Hrvatskom, iz ega se moe zakljuiti kako je mlaa generacija australskih Hrvata5 nacionalno osvijetena i da im je vana identikacija s Hrvatskom kao drugom domovinom.
5

Zakljuak se odnosi samo na osobe mlae dobi obuhvaene uzorkom iz ankete iz 2003. godine.

137

Rebeka Mesari abi

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta...

Zakljune napomene
U prilog ouvanju hrvatskoga nacionalnog identiteta u New South Walesu u Australiji naglaava se i stavlja utjecaj i na hrvatske katolike crkve, odnosno katolike misije. Praksa je pokazala kako je djelovanje i vanost Crkve za hrvatsku zajednicu u Australiji neprocjenjiva. Koliko je zapravo Crkva pomogla u rjeavanju problematike hrvatskog iseljenitva, u svim elementima njegova praktinog ostvarivanja i djelovanja, pitanje je na koje nitko do sada nije odgovorio na nain kojim bi se zadovoljili znanstveni kriteriji, odnosno oko kojeg bi se postigao konsenzus meu istraivaima razliitih humanistikih i drutvenih disciplina. injenica da postoje razna tumaenja zasnovana na tzv. usmenoj predaji meu hrvatskim iseljenitvom daje za pravo i bez pretjerivanja upuuje na zakljuak kako e biti potrebno, zbog moguih nesporazuma, to pitanje ponovno dodirnuti i istraiti kroz razliite znanstvene discipline. Nacionalni se identitet u New South Walesu prepoznaje kroz razliite aktivnosti institucionalnih, ali i neinstitucionalnih oblika nacionalnog zajednitva i kao najvanije, kroz pojaan interes potomaka hrvatskih iseljenika koji nacionalni identitet smatraju vanim u razumijevanju svoga vlastitog identiteta. Nacionalne markere poput jezika, religije, obiaja i kulture hrvatski katoliki centri na podruju New South Walesa njegovali su kod mlae i starije generacije hrvatskih iseljenika s ciljem ouvanja ljubavi, povezanosti i privrenosti matinoj domovini. Pripadnost grupi hrvatski iseljenici izabiru kao identikaciju koja nacionalnom identitetu, kulturi i jeziku osigurava trajnost i povijest. Ouvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, kulture i jezika putem hrvatskih katolikih centara na podruju New South Walesa moe posluiti kao snana poluga u transnacionalnom povezivanju i irem otvaranju Republike Hrvatske svijetu. Gubitak hrvatskoga jezika meu novim naratajima Hrvata u Australiji je najopasniji fenomen, jer integraciju pretvara u asimilaciju, a asimilaciju u otuenje. Ipak, Katolika crkva je kao i Hrvati i potomci Hrvata u Australiji dokazala da se kroz mnoge godine uspjeno odrava povezanost s zemljom podrijetla te da su razliita okupljanja u postojeim hrvatskim crkvama i te kako vana za budunost hrvatske zajednice kao i za ouvanje nacionalnog identiteta, kulture i jezika u New South Walesu.

Literatura
Budak, Luka (1988). The Conditions of Croatians, in The Australian People: an Encyclopedia of the Nation, its People and their Origins, ed. j. Jupp, Angus and Robertson, North Ryde, New South Wales. izmi, Ivan i ivi, Draen (2005). Vanjske migracije stanovnitva Hrvatske-kritiki osvrt, u: Stanovnitvo Hrvatske-dosadanji razvoj i perspektive. Zagreb: Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar. Drapa, Vesna (2001). Croatian Australians Today, u: James Jupp, ur.: The Australian People, The encyclopedia of the nations, its people and their origins. London and Melbourne: Cambridge University Press, str. 246-249. Mesari abi, Rebeka (2007). Hrvatska zajednica u Australiji: razvoj i obiljeja. 138

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Zbornik radova 4. Hrvatskog geografskog kongresa. Zagreb: HGD, str. 253-270. Stankovi, Vladimir, ur. (1980). Katolika crkva i Hrvati izvan domovine. Zagreb: Kranska sadanjost. Stankovi, Vladimir (2005). Pastoralna skrb za Hrvate katolike u Australiji. U Izbliza, Hrvati u Australiji. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. kvorc, Boris (2002). Ishodita raslojavanja australske hrvatske zajednice. U Hrvatski iseljeniki zbornik 2003: ur. V. Kukavica. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, str. 139-152. kvorc, Boris (2005). Australski Hrvati, Mitovi i stvarnost. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. utalo, Ilija (2004). Croatians in Australia, Pioneers, Settlers and Their Descendants. Kent Town, South Australia: Wakeeld Press. Tkalevi, Mato (1999). Povijest Hrvata u Australiji. Melbourne: Hrvatski svjetski kongres u Australiji. http://hkc.n.tavelic.tripod.com/ostali_centri1.htm, od 1. 6. 2009. http://www.hkc.com.au/index.php?r=394&t=397&c=405, od 1. 6. 2009. http://www.hkc.com.au/index.php?r=377&t=385&c=386, od 1. 6. 2009. http://www.hkc.com.au/, od 1. 6. 2009.

The role of the Catholic Church in preservation of Croatian identity in New South Wales, Australia
Summary
At the beginning of the 21st century Australian Croats are one of the largest ethnic communities in Australia. During different historical periods of the Catholic Church through the many forms of social and cultural activities, and managed to still manages to nurture and preserve Croatian ethnic identity, culture and the Croatian language in the older and younger generations of Australian Croatians. The importance of the size of the space and infrastructure for various purposes, primarily for religious, but also for social, sporting and fun gatherings that the Church offers to all interest and age group of Croatian immigrants of particular importance for all generations of emigrants. Particular merit in the preservation of Croatian identity belongs to the priests and nuns who are the vast majority of their time available for displaced Croats living in all times and situations. Interesting and analyzed the results of research conducted 2003 in New South Wales on a sample of 75 persons younger age. Of the total of 100% respondents, 82% of people under the age goes up to the Croatian church once a week, which is indeed commendable and proves that the younger generations of Australian Croatians interested in the activities offered by Croatian Catholic Center. Also, survey results showed that the younger generation of Croatian immigrants in various sectors including Croatian organizations in New South Wales, 97% of respondents from a total of 100% included in the work of a Croatian association, club or church. This fact encourages the older members of the Croatian community and Croats in the homeland, because although most of the younger Australian Croats assimilated in the Australian multicultural society and a small chance that the younger generations of Australian Croatians in multiple permanent return to Croatia, an indication of interest and the preservation of Croatian identity, culture, and the Croatian language in young Australian Croats are in the future in the area of New South Wales.

139

Rebeka Mesari abi

Katolika crkva kao nositelj ouvanja hrvatskog identiteta...

Should not be reduced or maintaining a successful relationship with the Catholic Church with the country of origin through the many years and many of the rallies, events of different nature, etc. emigrants in existing Croatian Catholic Centers, which are very much important for the union, and thus for the future of the Croatian community, especially for the preservation of Croatian national identity, culture, and the Croatian language in New South Wales.

Key words: Australia, diaspora, Croatian identity, Croatian parish communities abroad, emigration, Catholic Church, New South Wales

140

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Speech of Croatian emigrants in the overseas countries and countries of Western Europe: The level of research attained
UDK:811.163.42(73+71=163.42) 811.163.42(94+931=163.42) 811.163.42(4-15=163.42)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Sanja Zubi, Faculty of Arts and Sciences, University of Rijeka
The article analyses publications of foreign and domestic Slavists about the speech of Croatian emigrants in the overseas countries (United States of America, Canada, Australia and New Zealand) and in countries of Western Europe. The publications are shown according to chronological principle and are grouped according to the common corpus of research. They are further analysed from either a sociolinguistic or purely linguistic approach depending on their theme, and most often as inuence of the majority language of the country of immigration onto the grammatical structure of the native Croatian language in the works on record. In order to show the attainments of research, the publications are also analysed in relation to the country of immigration. The analysis has established guidelines for necessary future research. The article has an annexed bibliography of domestic and foreign publications.

Key words: Croatian language, Croatian emigrant communities, overseas countries, countries of Western Europe

1. Introduction
The language of immigrant communities is a frequent topic of linguistic research, which focuses on either the native language of the immigrants, or the language of the country into which a particular community immigrated. Migration produces zones of direct contact of two languages, and thus are ideal opportunities for examining general principles and mechanisms of the languages in contact, and the changes produced by direct language-contact. Thus, it is not surprising that the majority of scholarly authorities in the eld of the languages in contact theory developed more recent theoretical 141

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

approaches, dealing primarily with the analysis of the speech of bilingual minority communities.1 Majority of published studies has occured in the anglophone countries, mostly the United States, Canada, Australia and New Zealand, which are also countries with signicant immigration intakes. The studies published in these countries most frequently dealt with the inuence of English language on native languages of immigrant communities.2 The languages of immigrant communities in the European countries were also researched, but received comparatively much less attention.3 One of the probable reasons for such discrepancy is the fact that inter-continental emigration is sociologically differently structured from the immigration within Europe, so that the examples and nature of those two kinds of migration are structurally different, and it is also important to stress that the migrations within Europe were at a much later date. The majority of linguistic research is concentrating upon two issues caused by language interference: language maintenance and language-shift. The studies dealing with the language maintenance emphasize its socio-linguistic conditions, but very rarely or never deal with the degree of intra-linguistic coherence of the linguistic system itself. Taking into account the existence of numerous Croatian diasporic communities,4 for whom the language is one of the basic conditions for keeping national identity, the primary aim of this paper is to show quantitative and qualitative aspects of the existing research into the language of Croatian emigrants. Furthermore, the paper will point to the specicity of those studies, show whether they correlate or diverge from the other immigrant communities existing in similar circumstances, and nally suggest possibilities for further research.
1

In Croatia, pioneering research in the theory of language was conducted by R. Filipovi, with his study of the inuence of English language on the language of Croatian immigrants in the US (1986b). The pioneer of the theory of language-contact in bilingualism, Einar Haugen, used the experience of the Norwegian immigrant community in the United States (1953), while his collaborator Uriel Weinreich (1953) dealt with Romano-German bilingualism in Switzerland. In a more recent scholarship, it is worthy to mention the studies of M. Clyne, who researched language of immigrant communities in Australia (1991, etc.) with special attention focused on German-English bilingualism (1972, etc.). Contemporary theoretical research mostly relies on already published data, and a good example are the studies of one of the leading scholars in code-switching theory, C. Myers-Scotton (1993, etc.). E.g. the research of the impact on English to the language of immigrant communities in the US: most frequently German (cf. Costello 1985), but also Dutch (Daan 1971), Hungarian (Fenyvesi 1996), Swedish (Hasselmo 1961), Czech (Henzl 1980), etc. In Australia, the research has been conducted with the Italian community (Bettoni 1981), German (Clyne 1972), Danish (Sndergaard 1997), while in Canada the research is more sparse, e.g. with Italian community (Clivio 1986). Taking in account more signicant level of immigration from Asian countries, in Australia more recently develops corpus of studies dealing with the language-contact between English and Mandarin, Cantonese, Japanese or Korean language. Cf. http://mki.wisc.edu/News/Courses/LangandImm/bib1.html (all web site references in the article last time assessed on 02/12/2010) for the list of the studies of languages of different immigrant communities in the US. The studies on the inuence of English on Croatian will be discussed later in the paper. On a language of Turkish community in the Netherlands wrote Backus 1996, on French-German interference see Treffers-Daller 1994, and on the impact of French on languages of different Arabic immigrant communities see Bentahila Davies 1983. There are mutually differing data on the number of the Croatians and their descendants outside Croatia. According to the estimates of A. Akrap (2003: 26) there are around 2,500.000 Croatians and their descendants living outside Europe and somewhere between 350,000 and 530,000 living in the countries of Western Europe.

142

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

2. Methodology
Croatian philological studies unfortunately have not produced a comprehensive bibliography of published scholarly studies dealing with the language of Croatian diaspora thus far. The task of compiling such a bibliography is additionally complicated by the fact that a large portion of those studies has been published outside Croatia, often in rather obscure and non-scholarly publications, the aim of this paper therefore is to produce a compilation of those publications. The data about the studies are collected rstly from the bibliographies of peer-refereed publications, the existing publications in Croatia,5 the publications outside Croatia which were available,6 library catalogues in and outside of Croatia, and through an internet search.7 The list of publications is by no means denite, and this paper represents only a beginning. The studies will be presented in chronological order and by authors name. Furthermore, they will be analysed according to the country or continent where particular immigrant community lives and the type of description, in order to establish potential and expected deviations. This paper will not analyse research of the speech of the Croatians in so-called old European diaspora, that is, the Croatian speech in autochthonous Croatian communities in Austria, Hungary, Czech Republic, Slovakia, Romania, Serbia, Montenegro, Italy and in diaspora of the old diaspora in Bulgaria.8 There are many reasons for that decision. The main one being the fact that those are all communities of old diaspora, some dated as early as the late 15th century, so we cannot take into account generational disintegration, which is a key term in the contemporary theory of languages in contact, but also because those dialects are already reasonably well described by Croatian and also by Austrian and Hungarian philology.9 The main focus of this paper is the language of Croatian immigrants in Western Europe (Germany, Austria, Switzerland, Sweden, France, the Netherlands, Belgium, Denmark, Norway) and those in the overseas countries (North and South America, Australia, New Zealand and South Africa). It is important to take into account the fact that the immigration to Western Europe started on a larger scale mainly in the 1960s and 1970s, and to the overseas countries much earlier, in the mid-19th century, and also the fact that they mutually differ in a degree of social cohesiveness which is much stronger in the overseas diaspora,10 so we can expect differences in the approaches and the differences in description of the speech in these communities.
5 6

8 9 10

Cf. Nejami 1983. Cf. Magner 1982. There are also useful bibliographies in Lenek Okuka 1990 and Milivojevi Mihailovic 1990. There is bibliography of studies on research of language of immigrant communities in the USA available on http://mki.wisc.edu/News/Courses/LangandImm/bib1.html. A comprehensive list of worldwide linguistic publications Linguistic Bibliography, annually published by Brill, was also consulted. On history of immigrations in those regions see Samardija 2004/2005, with comprehensive bibliography. Bibliography of publications about those languages is published in monographs dealing with three main Croatian dialects: kajkavian (Lonari 1996), tokavian (Lisac 2003) and akavian (Lisac 2009). HE 2002: 673-674. The immigration into the overseas countries is characterised with so-called chain migration, resulting ultimately with compact immigrant communities, often connected with links of kinship and common place of birth. It is well-known that majority of inhabitants of Lovinac migrated into Canada, majority of population from the islands of Cres, Loinj and Krk into New York (Bozani 1996, 1997).

143

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

It is important to note two terms in the research of language contact: donor langauge and target language (Filipovi 1986b: 17). Contemporary theory of language contact also often uses the terms matrix language (ML) and embedded language (EL),11 which are actually theoretical constructs conditioned by psycholinguistic and sociolinguistic factors occuring in the process known as code-switching (Myers-Scotton 1993). The determination of ML is not simple at all as it depends on the personal relationship of the speaker to the language, and is not necessarily identical to the term mother tongue. However, in the case of the speech of the Croatian immigrants of the rst and most frequently second generation ML is usually Croatian (Hlavac 2003: 198), so in that context the term ML is overlapping with the term target language. Dening that language as Croatian is partially correct, only as a sign of belonging to a higher hierarchical rank. The term Croatian can not be related to the contemporary standard Croatia when discussing a speech of a large majority of Croatian immigrants. The speakers of the rst generation brought with them their native vernacular idiom, belonging to one of three major Croatian dialects, and taught their children and grandchildren, the second and third generation of speakers, to speak using that particular idiom.12 So, the status of the target language and/or ML has local dialect as a dening linguistic unit, rather than standard language or some of the other higher abstract linguistic levels in dialectology. It is understandable that this thesis does not imply an isolationistic approach per se, as that particular approach would not be able to synthetize data into meaningful larger units. The thesis however implies a need to take into account all specicums of the target language when analyzing donor language, rather than having an equal approach to the process of phonological adaptation of English phoneme /d/ in tokavian speech which has the phoneme // and in akavian, where the phoneme is absent so it needs to be transphonemized in different ways. While selecting publications for the present paper, the signicant problem arose with the interpretation of the terms Yugoslav, which was usually indiscriminately applied to the immigrants who were citizens of former Yugoslavia, and Serbo-Croatian, most frequently relating to the language of the immigrants or their ancestors from Croatia, Serbia, Bosnia and Herzegovina and Montenegro. Both terms were very frequent in the works of non-Croatian scholars in the 1970s and 1980s, in accordance with Yugoslav unitarist policies, toward which some Croatian scholars were also inclined. Some of them unfortunately kept the same terminology even after the break-up of Yugoslavia and Croatian independence in the 1990s. Whether a particular study dealt with the Croatian language is determined through contextual analysis of the example and the origin of the speaker. That was a precise and satisfactory criterion. A signicant problem was to determine whether the speakers of tokavian speech were Serbs or Croatians, especially in cases when the speakers originated from the regions where both of these
11

12

These terms were not originally developed, but were inagurated and redened in Carol Myers-Scotton 1993. She dened ML as language in which the speaker has high prociency, although it is not necessarily his/her best language. This division on different generations of speakers in Croatian liguistics was introduced in Filipovi 1986b: 51. More recent studies redene it slightly, so that migrants who migrated as children of pre-school age (5-year olds and younger) are now included amongst the speakers of the second generation, because their entire education was in the majority language of the community where they settled, Hlavac 2003: 17.

144

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

nationalities live, and when there was not enough of additional data to assist with valid conclusion. Those situations were fortunately sparse, mostly because majority of the Croatian immigrants in overseas countries were not speakers of tokavian dialect.

3. Overview of the publications on speech of Croatian immigrants 3.1. Overseas countries


From the 1970s in Croatia, but also in the countries to which Croatians emigrated, there was a noticeable rise in interest for the language of the immigrants and the linguistic changes which ocurred. This is not surprising for many reasons. Firstly, those were the years when the western countries developed, though declaratively, the concept of multiculturalism. Another important factor is that during this period began more signicant research of the languages in contact began, which centered on bilingual speakers, such as the overwhelming majority of the immigrants. The rst published work dealing with the language of Croatian immigrants which the present study could detect (regrettably, it was not accessible to the author) is the article of Louis Adamic, entitled: Yugoslav speech in America13 published in 1927 in the prestigious journal The American Mercury.14 Since after his arrival to the US, Adamic for some time lived in the Croatian community in San Pedro, California, it is possible to assume that in this text he relates, though tangentially, to the speech of this community. In direct evidence to this idea might be the fact that the rst signicant study of the speech of Croatian immigrants by A. Albin and R. Alexander, published in 1972 under the title: The Speech of Yugoslav Immigrants in San Pedro, California is researching the speech of that same immigrant community, which would become the centre of interest of other American Slavists, for which Adamics text might have been an inspiration. Although the title, The Speech of Yugoslav Immigrants in San Pedro, California, is not transparent, taking in account terminological inadequacy, understandable for the period, the majority of immigrants in that community are undoubtedly Croatians from Dalmatia, the islands of Bra, Hvar, Korula, and especially Vis. Although this study did not have much resonance in the Croatian scholarship, mostly for its methodological shortfalls,15 it still remains
13

14

15

Adamic 1927 non videm. Louis Adamic (Alojz Adami) was born 1899 in Blato near Grosuplje, in modern Slovenia. For political reasons he emmigrated to the US as 14-years old, joining to Croatian shermen community in San Pedro. After experiencing hard labour, he gets job in daily newspapers of the Slovenian community Narodni Glas in New York, and after returning from the service in WWI Adamic becomes professional journalist and writer. He published few books and in 1934, he received State prize for his book The Natives Return. During WWII Adamic supported Yugoslav resistance movement. From 1949 he becomes associated fellow of the Slovenian Academy for Humanities and Sciences (SAZU). Adamic died under unclear circumstances in time of intense political turmoil in Yugoslavia. Also refer to: J. Petri, Svetovi Louisa Adamia: ob tridesetletnici smrti (Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 1981) and F. Adami, Spomini in prievanja o ivljenju in delu Louisa Adamia (Ljubljana: Preernova druba, 1983). The American Mercury was published in New York between 1924 and 1981. In the 1920s and 1930s the journal was publishing most eminent American writers such as: E. ONeill, W. Faulkner, S. Lewis, F. Scott Fitzgerald etc. Authors are often criticized for their study a heterogeneous group of speakers (gender, age and level of education) from different areas of speech and yet for making the conclusions that are not in accordance with the results of the analysis. A methodological failures are analysed in the two representations of the

145

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

important as as pioneering attempt in this eld of research. A. Albin continued to deal with the language of the same community (1976 and 1986)16 researching models for inuence of English on the speech of the rst and second generation of speakers. In 1976 American Slavists T. F. Magner and C. A. Ward published papers, which do not discuss actual speech, but rather deal with the position and preservation of the Croatian language in the US. With the same approach Ward in 1980 discussed intrafamily factors for preservation of the native Croatian idiom. Amongst the Croatian linguists Dunja Jutroni was the rst to show interest in the speech of Croatian immigrants in the US in 1973. She devoted most of her scholarly interest to this topic, including her doctoral dissertation. Her research focuses on three generations of akavian speakers from the Punat on the island of Krk and the island of Dugi otok as well as some kajkavian speakers who moved to Steelton, Pennsylvania. This research resulted with numerous publications (1973, 1974a, 1974b, 1976) including the monograph Hrvatski jezik u SAD (Croatian Language in the US) [1985]. In three publications (1982, 1983, 1989) Jutroni presented new theoretical frameworks and determined models of adaptation for borrowed words, as well as the results of syntactical interferrence between the giving language and the receiving language. In the late 1970s begins publication series of R. Filipovi (1978, 1979, 1980a, 1980b, 1982a, 1982b, 1982c, 1982c, 1982d, 1984a, 1984b, 1985, 1986a, 1991, 1992a, 1992b, 1997, 1998) who started a very important scholarly project Croatian dialects in the U.S. A. - Croatian-English bilingualism (Filipovi 1986b: 47). Filipovi dealt mainly with the sociolinguistic survey of conditions for preservation of the mother tongue of Croatian immigrants, and the community to which he devoted the bulk of his work is Konavle community in Watsonville. In this sense, to this day his contribution to this topic is the most comprehensive. In 1978, the Serbian linguist, Milan Surduki17, published a comprehensive monograph section of which deals with borrowings from the English language in the language of the Croatian and Serbian immigrants in Canada. The bulk of his informants are the Serbs, and interviewed Croatian speakers are from mrika, Divoselo near Gospi, Srednja Gora near Udbina, and Radatovii in umberak. Since the researcher did not present samples of speech, it is difcult from this perspective to determine whether they are Croatians or Serbs, with the exception of speaker from mrika who is undoubtedly speaker of akavian. In his works from 1983 and 1984, Surduki tried to establish similarities and differences in the ways in which English as the donor language impacted on the standard language in the then Yugoslavia and the language of the immigrants to Canada. In the second half of the 1970s research extend to the other end of the world, New Zealand, whose linguistic complexity to the wider scholraly community was discoverd by H. P. Stoffel. Besides being a great contributor to scientic afrmation of the Croatian
16

17

book (Jutroni Jutroni 1975 and 1975b) and in the note of Filipovi 1981: 36 In the publication from 1986 the author slavicised name and surname changing it from Alexander Albin to Aleksandar Albijani. The same autor analysed the inuence of the English language on language of the immigrant press in 1966, focusing mostly on Serbian community.

146

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

language, as a longtime lecturer of Croatian language at the University of Auckland,18 Stoffel investigated the inuence of the English language on Dalmatian akavians, who represent the majority of the Croatian community in New Zealand (1976, 1981a, 1981b, 1988b, 1988c, 199119) and emphasized the preservation of the circumstances of this idiom (1982, 1986, 1993). In his publication from 1991 he analyses the written maxims via corpus of texts on tombstones, private correspondence of Croatian migrants and the texts published in the emigrant Croatian media.20 It is also important to note his work on the relationship between dialect and standard language in the Croatian emigrant community (1994),21 which was inevitably imposed upon him by working with students of Croatian origin. In his paper (1988) Stoffel drew attention to the complexity of the linguistic situation in New Zealand in which the Croatian language coexists with two languages, dominant English and equivalent Moorish as an autochtonous but the minority language. The beginning of more comprehensive research in New Zealand occurred in the year 1975 when unpublished MA Thesis of M. Jakich, about linguistic interference between Croatian and English, was passed. In the 1980s research continues of linguistic borrowing in bilingual communities of Croatian immigrants in the United States. T. S. Gasiski investigated lexical borrowing in the speech of the Croatian community in Santa Clara Valley, California (1986), while I. Bauer researched syntactic deviations caused by the English language, in the media of the Croatian community in the United States (1983). Systematic research into the language of Croatian communities in Australia starts only in the late 1990s. In 1991 J. Doucet published a study First Generation SerboCroatian Speakers in Queensland: language maintenance and language shift, 22 where he explored the use of speech of 140 speakers among whom there were only 33 who were identied as Croatians (1991: 272). Since the conclusions offered in this paper only tangentially touch the Croatian language, they are only partially the subject of interest for this work and they should be interpreted with caution. B. kvorc publishes a text in 1998 dedicated to the organized preservation of the Croatian language in Australia and the problem of bilingualism in the family, examining the language of Croatian immigrants through sociolinguistic aspects.23 At roughly the same time on the scholarly and academic scene appears a younger linguist of Croatian descent, Jim Hlava, whose PhD thesis on the speech of the second generation of Croatian Australians was passed at the Monash University and published in 2003 as a book as were several papers of his (1999a, 1999b, 2009). It is a studious and thorough monograph which emerged in the workshop of M. Clyne, brilliant Australian linguist, who in his work encourages the
18 19

20

21 22 23

On his experiences as university lecturer see Stoffel 1979. In this publication are used data from the existing studies: Albin Alexander 1973, Jutroni-Tihomirovi 1985, Surduki 1978. We refer to the journals Puki List, which was published in Split between 1891 and 1922 and in which Croatian emigrants published their written work, their ads and announcements of different kinds, as well as journals Bratska Sloga, Napredak and Zora which were published for a short time in New Zealand at the beginning of the 20th century. This paper was published in Croatian Studies Review 2 with insignicant changes. The paper was reprinted in 2004 withuot changes. This paper was with some changes and the same title published in kvorc 2005.

147

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

existence of minority languages in Australia and writes and publishes extensively on that subject (cf. Clyne 1991.). Under Clynes supervision many PhD thesis were produced about the languages of minority communities, which can serve as a good model of other states with signicant level of immigration. John Felix Clissa completed his MA thesis at the University of Western Australia in 1996 about the language of the immigrant community of the Molise Croatians (from Italian central-Adriatic coast) in Western Australia, entitled: Language shift and diglosia among the Italo-Croatian migrants from the Molise in Western Australia. A year earlier he published a preliminary study under the same title. In 2001, this author published a book where he collected samples of speech by different speakers, classied them by topic, briey analyzed the language and compiled a short glossary. This book is not a scholarly monograph, but it can serve as a data source for future students, with the fundamental objection that the texts are not accented and the book is not accompanied by audio recording. Although not entirely tting into this overview, we should mention a dictionary of the dialect from the island of Vis (Libar Vikiga jazika 1997). It is mostly written from the materials originally collected by Roki-Andre Fortunato, who emmigrated to the USA in 1916, arriving to San Pedro, California, probably the best described Croatian emigrant settlement in the world. The rest of the paper is also a work of Croatian emigrants, because the nal version of the book emerged as an effort between Vis Canada, where a direct descendant of Fortunato lives, and the book was published in Toronto. At the end of this chapter, we should also mention the general outline of the history of migration, distribution and research into the Croatian language in the world, by M. Samardija (2004/2005).

3.2. Western Europe


Scholarly interest in the language of Croatian immigrants in Western Europe began in the late 1970s and expanded through the 1980s. The research was inaugurated by the scholars who at that time worked on the project JUBA (jugoslaviska barn), which was investigating the speech of children of Croatian immigrants in Sweden. Given the fact that in Sweden live immigrant communities of other nations who were Yugoslav citizens, in particular the Serbs, and that work with a sensitive population like children did not take into account their ethnicity, only part of the conclusions in these papers can be applied to the Croatians and Croatian language. A majority of papers on this analysed group was created precisely as a result of this project and further scholarly interests of those who participated in the project. The author of most papers, individual or incurred in co-authorship, is L. urovi who was the leader of the project at the University of Lund in Sweden. This research began by M. Stankovski analysing the childrens language of immigrants in Sweden by (1978, 1980). It was followed by the publication of K. Centerham (1982), who researched the problems at the lexical level in the same group of respondents. The largest contribution to the elucidation of this phenomenon consists of two special issues of the journal Slavica Lundensia (Vols. 9 and 11 for 1983 and 1987) which is 148

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

entirely dedicated to the topic.24 L. urovi (1983a) introduces Vol. 9, entitled: Lingua in Diaspora. Studies in the Language of the Second Generation of Yugoslav Immigrant Children in Sweden, with a short introduction to the aims and objectives of the JUBA project. The rst larger debate Stankovski - urovi - M. Tomaevi (1983) is on the development structures of the mother tongue of children of immigrants in Sweden, where they speak about the various methodological problems. L. urovi has two papers in that same issue. One is the study of cases in children of emigrants (1983b), and the other deals with the formalization of exion in the case of masculine nouns (1983c). Furthermore, Ann-Christin Friberg analyses the lexical layer identifying that considerable interference at the lexical level begins by entry into the Swedish educational system, and I. Dahlstrand deals with computer processing of data collected in the JUBA project. Volume 11 is a collection of papers entitled Child Language in Diaspora, Serbo-Croatian in West European Countries, edited by L. urovi. Here Stankovski (1987) discusses the changes in inventory of consonants amongst the children of Croatian immigrants. L. urovi (1987) examines the development of grammatical systems in the researched population, and observes deviations from the grammatical system of their mother tongue. Mnnesland (1987) writes about the inuence of the Norwegian language on the vocabulary of children of immigrants, and J. Matei (1987) explores the semantic changes of words under the inuence of German or Swedish. Sociolinguistic aspects of the lives of children in Sweden are dealt by K. Magnusson (1987) and also the group Pavlini-Wolf Ivazi Ani (1987). M. Tomaevi (1987) offered a methodical review of teaching the mother tongue of children of Croatian immigrants in Sweden. Wilfried Stlting (1987) extends the research to the situation in Germany, exposing the results of a scholarly project titled: Bilingualism of Yugoslav students in Germany based in Essen In 1984 L. urovi also published three studies (1984a, b, c) which deal with the same problems, while his paper published in 1988 discusses the concept of language of immigrant groups. In the same group of scholars A. Pavlini-Wolf started her work and she, either independently or in co-authorship with J. Ani and Z. Ivazi, (1983, 1987) shows in her wrk the sociolinguistic aspects of the life of that immigrant community. In later works, her interest spread to the linguistic situation in Denmark (1988, in coauthorship with K. Bri and N. Jefti) and offered an overview of Croatian communities in Western Europe (1993). Famous Croatian methodologist D. Rosandi also participated in the JUBA project and part of the results of the research was published in a separate study in 1989. Increasing interest in the situation in Germany, where the largest Croatian immigrant community in Western Europe is located, started in the 1980s with P. Mrazovi (1989) and M. Ljubei investigating various aspects of the speech of children of Croatian immigrants. M. Runje (1990) speaks about ways to preserve the Croatian language in Germany. Of particular importance in this group of studies is the work of W. Stlting who, besides the already mentioned work, published a larger study in 1980.
24

Those publications caused signigicant interest of scholarly communitiy and received numerous reviews. M. Mihaljevi (1988) reviewed both, and Heller (1986) and Leeming (1987) reviewed only volume 9.

149

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

4. Analysis 4.1. According to the method of analysis


The following works can be divided into two major groups: 1. Publications that discuss the speech of immigrants as a sociolinguistic fact and therfore examine the circumstances such as the use of mother tongue, and the conditions for its preservation; 2. Publications of strictly linguistic prole examining linguistic features of speech of Croatian immigrants. To the rst group of works belongs the opus of Filipovi (1978, 1979, 1980, 1981, 1982, 1982b, 1982c, 1984, 1985, 1986, 1991, 1992a, 1992b, 1997), the works of American Slavists: Magner (1976) and Ward (1976, 1980), partly Stoffel (1981a, 1982), kvorc (1998) and Clissa (1996). The sociolinguistic situation in the countries of Western Europe is dealt with in Pavlini-Wolf (1983, 1987, 1988, 1993) and Runje (1990). All these works have in common an interpretation of the circumstances in which the Croatian emigrants most often use the Croatian language. They also draw attention to the areas where Croatian immigrants settled and suggest potential ways of preserving the Croatian language in the diaspora. In his inuential study, Fishman (1966) established principles of sociolinguistic process whereby each valid sociolinguistic study should answer ve basic questions: who speaks, with whom, what language, where and in what circumstances (Fishman 1966: 425) determining the area of language use (domains). Taking that into account, we can conclude that a great deal of work and transparent investigation of language, not only of Croatian immigrants, is still to be done in accordance with modern scientic knowledge. In this category, only Hlav (2009) and Doucet (1991, 2004), can be distinguished for the use of these principles. The other group of papers, in which the problem of the speech of Croatian emigrant community is approached from the aspect of languages in contact theory, is more distingished both quantitatively and qualitatively from the previous one. Thus they are potentially more interesting to those scholars who are engaged in the study of giving language and those interested in the receiving language. To this group belongs the rst major study of the speech of Croatian immigrants by Albini and Alexander (1972) with the echoes in the later works of Albina / Albijani (1976 and 1986). Of the Croatian scholars the biggest contribution is made by D. Jutroni who used collected material for the determination of the theoretical framework of linguistic borrowing, the model adaptation of borrowed words and scope of syntactic interference between giving language and the receiving language (1982, 1983, 1989). On the same track is the work of Gasiski (1986), Stoffel (1981b, 1988b, 1991), Surduki (1966, 1978, 1983) and Hlav (1999a, 1999b). What they all have in common is the primary interest in the inuence of the majority language onto the speech of Croatian immigrants, rather than the extent of preserved archaic features of the mother tongue. This idiom goes through 150

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

much slower changes from the same idiom in the homeland because it is not exposed to the Croatian standard language through education and media The approach to the research of the speech of Croatian immigrants in Western Europe is quite different from that in the overseas countries. The focus of all researchers is the language of children of Croatian immigrants, while this segment is not isolated by the researchers in the overseas countries. Children, as a specic population group, are often the subject of interest in linguistics, especially in the research of languages in contact. However, it seems to me that this emphasis in research has been motivated by other factors, primarily by the attempt to explain and facilitate the learning of Croatian language (that is, as a teaching process and methodical act) which in the countries of Western Europe, as opposed to the overseas countries, has been and still is institutionalized and under the authority of the Croatian institutions. Due to the specic situation of the non-homogeneous immigrant community, with respect to the origin of the speakers, and the fact that children in those schools were taught the other standard version of the language, the description of the speech of Croatian emigrants in the countries of Western Europe and the overseas countries must be implemented from completely different methodological positions. It seems important here to draw attention to three unique works, Bauer (1983), Surduki (1966) and Stoffel (1991), which analysed the written discourse, mostly in the newspapers of Croatian immigrants, but also in the private letters of Croatian immigrants in the English speaking countries, that is in the USA, Canada and New Zealand. Given the differences in written and spoken discourse and the number of such publications, it would be necessary to make a systematic and thorough analysis of these texts in further resaerch. One thing is, without doubt, obvious in the way of describing the speech of Croatian immigrants: that each of the researchers adheres to the one principle, analyzing only one aspect. Since the degree of preservation of the language system depends primarily on a number of sociolinguistic factors, which are much more complex in the diaspora, it would be useful to combine both approaches for a comprehensive analyisis in the future, that is, juxtapose each linguistic description with the sociolinguistic description of conditions in which the linguistic idiom exists.

4.2. According to the processing of the data


The representation of the collected works shows that a much larger number of papers has been published about the speech of expatriates in the overseas countries than those of the language of the immigrants in the countries of Western Europe. We can also see that the interest of researchers from the overseas countries is dispersed in few directions, while in the countries of Western Europe it is concentrated on Sweden, while the other countries are very poorly researched. The main reason for this stems from a variety of previously mentioned sociological characteristics of these two immigrant groups. 151

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

With respect to the country of immigration, the majority of works deals with the situation in the USA, which is understandable given the fact that the largest Croatian community exists there, but also that the only scholarly project in Croatia dealing with this eld, the one under the leadership of R. Filipovi, was dedicated precisely to it. In the countries of Western Europe the best researched speech community is one in Sweden, and the reason for this is also the existence of scholarly research project JUBA launched in 1982 in Lund whose primary goal was to establish a formal aspect of language amongst the school age children of Croatian immigrants of rst and second generation.25 Listed below are publications classied by the subject of research: I. The overseas countries a) United Stated of America Adamic 1927; Albin - Alexander 1972; Albin 1976, 1986; Magner 1976; Ward 1976; Jutroni 1973, 1974a, 1974b, 1976, 1982, 1983, 1985, 1989; Filipovi 1978, 1979, 1980a, 1980b, 1982a, 1982b, 1982c, 1982d, 1984a, 1984b, 1985, 1986a, 1991, 1992a, 1992b, 1997; Bauer 1983; Gasiski 1986. b) Canada Surduki 1978, 1983, 1984; Roki Fortunato 1997. c) Australia and New Zealand Jakich 1975; Stoffel 1981a, 1981b, 1982, 1986, 1988a, 1988b, 1988c, 1991, 1993, 1994 (New Zealand); Doucet 1991, 2004; kvorc 1998, 2005; Hlavac 1999a, 1999b, 2003, 2009; Clissa 1995, 2001. II. Western Europe a) Sweden Stankovski 1978, 1980, 1987; Centerham 1982; urovi 1983a, 1983b, 1983c, 1984a, 1984b, 1984c, 1987, 1988; Pavlini-Wolf 1983, 1987; Friberg 1983; Dahlstrand 1983; Stankovski urovi - Tomaevi 1983; Matei 1987; Magnusson 1987; Pavlini-Wolf - Ani - Ivazi 1987; Tomaevi 1987; Rosandi 1989. b) Norway Mnnesland 1987 c) Germany Stlting 1980, 1987; Matei 1987; Mrazovi 1989; Ljubei 1991, 1992, 1995; Runje 1990. d) Denmark Pavlini - Wolf - Bri - Jefti 1988. From the above discussion arise two matters. First, it is necessary to intensify the research of the speech of Croatian immigrants in Western Europe, particularly in the
25

The project lasted 1982-1990. The leader was L. urovi, and it included collaboration with scholars from Croatia (see more on http://www.juls.savba.sk/slovenski_jazykovedci/1976-1985/Durovic,%20 Lubomir.html), and as a result was published methodological guide for work with the children of Croatian immigrants. (Rosandi 1983).

152

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

countries where the Croatian diaspora exists in more substantial numbers, such as Germany and, second, that this survey has not found a single publication or a resource that would in any way deal with the situation in South America and South Africa. Given the fact that the Croatian community in South America is very old and large and that it had low level of emigration in more recent times, differing from North America and Australia, it is possible to assume that the linguistic situation there is quite different from those in other overseas countries. Therefore, it seems to me that the primary interest of scholars working in the Croatian language in the diaspora should be to establish the degree of preservation of the Croatian language in South America. It would also be desirable to make sociolinguistic analysis of the possible conditions for its preservation follwed by linguistic analysis of the speech of Croatian immigrants in view of the possible inuence of the Spanish and Portuguese language as the majority languages in the countries of immigration and with regard to the degree of preservation of the native idiom.26 Despite the fact that the Croatian community in South Africa is smaller than others around the world, and that there are about 7,000 Croatians living there, contemporary linguistic reality there should be looked into and researched in as immediate future as possible. At the end of this survey it is worthwhile mentioning the works which could by its title implicate the afnity to this theme and which would assist in raising consciousness of Croatian linguists about the fact that apart from the existence of language within Croatia itself and eventually in the old diasporas there exist other large and numerous emigrant communities of speech which are also Croatian. The discussion by Radoslav Katii in his paper Hrvatski jezik u svijetu (1997) does not touch this interesting theme; it in fact examines the position of the Croatian language in the world and offers recommendations for achieving the recognition of Croatian as an independent language in its own right. The second discussion is that of R. Filipovi titled Sjedinjene Amerike Drave in which he, on the track of his own investigations, presents a contemporary lingusitic state of affairs in the USA. It is a part of monograph Hrvatski jezik (1998) in which a separate segment entitled Dijaspora is dedicated to the speech of Croatian emigrants and which, with already mentioned work, is made up of the following discussions: Gradianski Hrvati, Maarska, Rumunjska i Juna Italija. Coceptually and substantially it is not correct to single out only these units and not to mention the others in at least the introductory part of monograph. The third and the most important is the mopnograph titled Hrvatski jezik u XX. stoljeu (2006) which does not mention the Croatian language in the Croatian emigrant community at all, but all other segments are pedantically and systematically analysed. Here it is not the case of systematic neglect or even failure to recognize that the speech of Croatian expatriates is not a part of Croatian language, but about the specic historical moment during which priority issues within the homeland had to be resolved as well as lack of professional stafng and organizational capabilities which should be improved in future endeavours.
26

Samardija (2004/2005: 63) also warned on necessity of such a research. After that are opened two positions for lectors in argenitina (Rosario and Buenos Aires) under the patronage of the Croatian Ministry for science, education and sport, which might represent good foundations for a future research.

153

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

5. Conclusion
Based on this analysis it is clear that in future research into the speech of Croatian emigrants, special attention should be directed to the following: - Research of the extent to which sociolinguistic factors affect the inuence of the majority language of the country of immigration onto the language of the Croatian community, using modern sociolinguistic principles; - Research into the degree of preservation of the mother tongue in relation to the preservation of the same idiom in the homecountry, which would represent a signicant contribution to the development of diachronic dialectology and the history of the Croatian language as a linguistic system; - Research into the language of Croatian emigrant publications, identication of potential variations and comparison with the variations in spoken discourse; - - Intensication of research on the speech of immigrants in the countries of Western Europe, particularly those in which there are signicant communities of Croatian immigrants, such as Germany; - An urgent start of linguistic research in the countries of South America and in South Africa; Time and linguistic changes are successive, and thus the degree of cultural, and with it a degree of linguistic assimilation are strongly increased in the contemporary globalized world. I believe that because of the impossibility of the simultaneous implementation of all these studies, partly because of lack of material resources, and unfortunately, the lack of interest from Croatian linguists regarding the situation in the Diaspora, focus on researching Croatian communities in South America and South Africa should be the rst priority.

6. Bibliography 6.1. Literature about the language of Croatian immigrants in the Overseas countries and countries of Western Europe
Adamic, L. 1927. Yugoslav speech in America. American Mercury. XII, 319-321. Albin, A.; Alexander, R. 1972. The Speech of Yugoslav Immigrants in San Pedro, California. The Hague: Martinus Nijhoff. Albin, A. 1976. A Yugoslav community in San Pedro, California. General Linguistics. 16, 78-94. Albijani, A. 1982. San Pedro revisited: Language maintenance in the San Pedro Yugoslav Community. The Slavic Languages in Emigre Communities. Edmonton: Linguistic Research Inc., 11-22. Bauer, I. 1983. Syntactic deviations in an Ametican-Croatian newspapaer: An approach to the phenomena of linguistic borrowing. Folia Slavica. 6/2, 253-263. Centerham, K. 1982. Aktivno poznavanje leksika u srpskohrvatskom i vedskom jeziku kod jugoslavenske dece predkolskoga uzrasta u Malmu. Lund: Lund Universitet. Clissa, J. F. 1995. Language shift and diglosia among the Italo-Croatian migrants from the Molise in Western Australia. A preliminary study. Perth. 154

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Clissa, J. F. 2001. The Fountain and the Squeezebox La Fontana e LOrganetto Funda a Orginet. Perth: Picton Press. Dahlstrand, I. 1983. Data Processing in the JUBA Project. Slavica Lundensia. 9, 107122. Doucet, J. 1991. First generation Serbo-Croatian Speakers in Queensland: language maintenance and language shift. Language in Australia. Cambridge, UK: Cambridge University Press. 270-284. Doucet, J. 2004. First generation Serbo-Croatian Speakers in Queensland: language maintenance and language shift. Language in Australia. Cambridge, UK: Cambridge University Press. 270-284. urovi, L. 1983a. JUBA - a Short Introduction. Slavica Lundensia. 9, 7-10. urovi, L. 1983b. The case systems in the language of diaspora children. Slavica Lundensia. 9, 21-94. urovi, L. 1983c. Formalizing the S/C Flexion for the Authomatic Morphological Analysis. Slavica Lundensia. 9, 123-148. urovi, L. 1984a. Grammatical Systems in the Diaspora Language (Serbo-Croatian) of School Beginners. Proceedings from Child Language Symposium. Lund: Child Language Research Institute. 1, 17. urovi, L. 1984b. The Diaspora Childrens Serbo-Croatian. Language and Literary Theory. In Honor of Ladislav Matejka. Ann Arbor, Michigan Slavic Publications. 1927. urovi, L. 1984c. Issledovanije jazyka vtoroj generacii jugoslavov v vecii. ScandoSlavica. 30, 205-20 urovi, L. 1987. The development of grammar systems in diaspora childrens language. Slavica Lundensia. 11, 51-85. urovi, L. 1988. The concept of diaspora language. Slavica Lundensia. 12, 7-9. Filipovi, R. 1978. Ouvanje materinskog govora naih iseljenika u SAD pod pritiskom jezika prestia. Iseljenitvo naroda i narodnosti Jugoslavije i njegove uzajamne veze s domovinom. Zagreb: Zavod za migracije i narodnosti. 530-539. Filipovi, R. 1979. Prouavanje hrvatskih dijalekata u SAD. Bilten zavoda za lingvistiku. 3, 4-19. Filipovi, R. 1980a. Croatian Dialects as Markers of Croatian Ethnicity in the United States. The Role of Ethnicity in American Society, University of Zagreb and Commission for Educational Exchanges between the USA and Yugoslavia. 99-108. Filipovi, R. 1980b. Hrvatski dijalekti u kontaktu s engleskim jezikom na podruju SAD. Hrvatski dijalektoloki zbornik. 5, 33-37. Filipovi, R. 1982a. Ispitivanje hrvatskih dijalekata bilingvnih govornika u neposrednome posuivanju. Hrvatski dijalektoloki zbornik. 6, 157-160. Filipovi, R. 1982b. Sudbina hrvatskih prezimena na engleskom govornom podruju u SAD. Onomastica jugoslavica. 10, 39-46. Filipovi, R. 1982c. Male Konavle u Kaliforniji - Konavljani u Watsonvillu. Njihov odnosprema konavoskom govoru. Konavoski zbornik. 1, 168-173. Filipovi, R. 1982d. Serbo-Croatian in the United States: Croatian Dialects in Contact with American English. The Slavic languages in Emigre Communities. Edmonton: Linguistic Research Inc., 23-31. Filipovi, R. 1984a. Sociolingvistiki uvjet za ouvanje konavoskog dijalekta u Watsonville-u U.S.A. Hrvatski dijalektoloki zbornik. 7, 89-97. 155

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

Filipovi, R. 1984b. Croatian Dialects in the United States: Sociolinguistic Aspects. Folia Slavica. 6, 278-292. Filipovi, R. 1985. Sociolingvistiki uvjeti ouvanja konavoskog dijalekta u Watsonvilleu (SAD). Hrvatski dijalektoloki zbornik. 7, 89- 97. Filipovi, R. 1986a. Croatian Surnames in the Process of Dialect-Shift and DialectMaintenance. Spracherwerb und Mehrsprachigkeit. Festschrift fr Els Oksaar. 161-173. Filipovi, R. 1991. Neposredni jezini dodiri u hrvatskim dijalektima u SAD. Senjski zbornik. 18, 31-40. Filipovi, R. 1992a. Croatian Dialects as Markers of Croatian Ethnicity in the United States. Dubrovnik. 5, 185-193. Filipovi, R. 1992b. How have Croatian Americans preserved their Mother Tongue. Susret svjetova, Hrvati i Amerike. 159-167. Filipovi, R. 1997. Sociolingvistiki uvjeti za odranje hrvatskih dijalekata u SAD. Prvi hrvatski slavistiki kongres: zbornik radova. Pula - Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo. 1, 447-451. Friberg, A. C. 1983. The Vocabulary Text. Slavica Lundensia. 9, 95-106. Gasiski, T. Z. 1986. English elements in the speech of the Croatian immigrant community of Santa Clara Valley, California. Zbornik Matice srpske za lologiju i lingvistiku. 29/2, 31-45. Heller, M. 1986. Lingua in Diaspora: Studies in the Language of the Second Generation of Yugoslav Immigrant Children in Sweden (review). Language. 2, 482-483. Hlavac, J. 1999a. 32 years on and still triggering: Psycholinguistic processes as motivation for switching amongst Croatian-English bilinguals. Monash University Linguistics Papers. 2/1, 11-24. Hlavac, J. 1999b. Phonological integration of English transfers in Croatian. Evidence from the Croatian speech of second-generation Croatian Australians. Filologija. 32, 39-74. Hlavac, J. 2003. Second-generation speech. Lexicon, code-switching and morpho-syntax if Croatian-English bilinguals. Bern: Peter Lang. Hlava, J. 2009. Hrvatski jezik meu Australcima hrvatskoga podrijetla. Jezina politika i jezina stvarnost. Zagreb: Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku. 84-94. Jakich, M. 1975. A Personal Description of the Interference Occurring in the Serbo-Croatian/English Language Contact Situation in New Zealand. Unpublished MA thesis. Wellington: Victoria University. Jutroni, D. 1973. Ameriki, engleski i hrvatski (akavski dijalekt) u kontaktu (Fonoloka i gramatika adaptacija posuenica). akavska ri. 1, 71-99. Jutroni, D. 1974a. The Serbo-Croatian Language in Steelton, PA. General Linguistics. 14, 15-34. Jutroni, D. 1974b. Upotreba i odravanje hrvatskoga jezika (akavskoga i kajkavskoga dijalekta) kod naih iseljenika i njihove djece roene u SAD. akavska ri. 1, 17-39. Jutroni, D. 1975a. Jedna studija o govoru naih iseljenika u San Pedru u Kaliforniji. akavska ri. 5/2, 67-77. Jutroni, D. 1975b. Albin - Alexander, The Speech of Yugoslav Immigrants in San Pedro. prikaz knjige. General Linguistics. 2, 107-114. Jutroni, D. 1976. Language maintenance and language shift of the Serbo-Croatian language in Steelton, Pennsylvania. General Linguistics. 16, 166-168. 156

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Jutroni-Tihomirovi, D. 1982. The effect of dialectal variations on the adaptation of loanwords. International Journal of Slavic Linguistics. 5, 63-73. Jutroni-Tihomirovi, D. 1983. A contribution to the study of syntactic interference in language contact. Folia Slavica. 6/2, 310-320. Jutroni-Tihomirovi, D. 1985. Hrvatski jezik u SAD. Split: Logos. Jutroni-Tihomirovi, D. 1989. Jezino prilagoavanje na sintaktikom nivou. Radovi razdjela lolokih znanosti. 18, 51-60. Leeming, H. 1987. Lingua in Diaspora: Studies in the Language of the Second Generation of Yugoslav Immigrant Children in Sweden (review). The Slavonic and East European Review. 4, 621-622. Ljubei, M. 1991. Jezini razvoj djece jugoslavenskih migranata u SR Njemakoj. Migracijske teme. 5/4, 353-361. Ljubei, M. 1992. Prilog poznavanju migracijske dvojezinosti. Migracijske teme. 8/1, 55-67. Ljubei, M.; Schler, H. 1995. Sentence imitation by monoglingual and bilingual children. Logopedija. 1/2, 15-21. Magner, T. F. 1976. The melting pot and language maintenance in South Slavic immigrant groups. General Linguistics. 16/2-3, 59-67. Magnusson, K. 1987. Language and Cultural Identity: Yugoslav Youth in Sweden. Slavica Lundensia. 11, 133-158. Matei, J. 1987. O ulozi leksika pri uenju stranog jezika djece jugoslavenskih radnika u dijaspori. Slavica Lundensia. 11, 101-112. Mihaljevi, M. 1988. Dvije knjige o govoru nae djece u vedskoj. Jezik. 1-2, 59-64. Mnnesland, S. 1987. Norwegian Interference in the Language of Yugoslav Children in Norway. Slavica Lundensia. 11, 87-100. Mrazovi, P. 1989. Neke karakteristike govornog i pisanog nemakog i srpskohrvatskog jezika dece migranata u SR Nemakoj. Interkulturalizam kao oblik obrazovanja dece migranata van domovine. Novi Sad: Institut za junoslovenske jezike Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. 70-77. Pavlini-Wolf, A. 1983. Considerations Concerning the Language Development of Yugoslav Migrant Children in European Host Countries. Grazer Linguistische Studien. 19, 88-105. Pavlini-Wolf, A.; Ani, J.; Ivazi, Z. 1987. Jezik jugoslavenske djece koja ive u vedskoj (Preliminarni rezultati sociolingvistikog istraivanja). Slavica Lundensia. 11, 159173. Pavlini-Wolf; Bri, K.; Jefti, N. 1988. Supplementary mother-tongue education and the linguistic development of Yugoslav children in Denmark. Journal of Multilingual and Multicultural Development. 9/1-2, 151-167. Pavlini, A. 1993. Croatian and Serbian as a diaspora language in Western Europe. Immigrant Languages in Europe. Clecedon: Multilingual Matters. 101-118. Roki-Fortunato, A. 1997. Libar Vikiga jazika. Toronto: Libar Publishing. Rosandi, D. 1989. Neki postupci u empirijskom istraivanju dvojezinosti djece jugoslavenskih migranata. Interkulturalizam kao oblik obrazovanja dece migranata van domovine. Novi Sad: Institut za junoslovenske jezike Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. 100-115. Runje, M. 1990. Odravanje hrvatskog jezika u dijaspori u Njemakoj. Maruli. 23/1, 42-47. 157

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

Samardija, M. 2004./2005. Hrvatski jezik i Hrvati izvan Hrvatske. Croatian Studies Review. 3-4, 55-69. Stankovski, M. 1978. Procesi redukcije fonolokog sistema srpskohrvatskog kod djece doseljenika u vedskoj jezinoj sredini. Slavica Lundensia. 6, 21-50. Stankovski, M. 1980. Prvi jezik druge generacije. Rasprave o migracijama. 68/1, 141158. Stankovski, M. 1987. Obstruenti u sistemima fonema i njihove destrukcije u populaciji DO7. arhiva za jezike u dijaspori. Slavica Lundensia. 11, 7-32. Stankovski, M.; urovi, L.; Tomaevi, M. 1983. Development structures in the family language of Yugoslav immigrant children in a Swedish language environment. Slavica Lundensia. 9, 11-20. Stoffel, H. P. 1976. The Serbo-Croatian Language Spoken in New Zealand. Iseljeniki kalendar. 240-242. Stoffel, H. P. 1979. Two Years of Teaching Croatian/Serbian at the University of Auckland, New Zealand. Iseljeniki kalendar. 114-116. Stoffel, H. P. 1981a. Observations on the Serbo-Croatian Language in New Zealand. New Zealand Slavonic Journal. 1, 53.64. Stoffel, H. P. 1981b. The morphological adaptation of loanwords from English in New Zealand Serbo-Croatian. Wiener Slawistischer Almanach. 7, 243-252. Stoffel, H. P. 1982. Language Maintenance and Language Shift of the Serbo-Croatian Language in a New Zealand Dalmatian Communitiy. The Slavic languages in emigre communities. Edmonton, Linguistic Research Inc. 121-139. Stoffel, H. P. 1986. Slavische Volksgrupen in Uebersee: Ethnika fr die Dalmatiner in Neuseeland. Zeitschrift fr slavische Philologie. 45/2, 258-268. Stoffel, H. P. 1988a. Slavisches in Polynesien. Zur Geschichte des serbokroatischmaorisch-englischen Sprachkontakts in Neuseeland. Slavic themes. Papers from two hemispheres. Neuried: Hieronymus. 349-370. Stoffel, H. P. 1988b. Bi-Aspectual Loan-Verbs in Migrant Serbo-Croatian. New Zealand Slavonic Journal. Part 1. Serbo-Croatian Colloquium Papers. 1-7. Stoffel, H. P. 1988c. Vernderungen morphosyntaktischer Strukturen in slavischen Auswanderersprachen. Schweizerische Beitrge zum 10. Internationalen Slavistenkongress, Soa 1988. Bern. Stoffel, H. P. 1991. Common features in the morphological adaptation of English loanwords in migrant Serbo-Croatian. Languages in Contact and Contrast. Berlin: Mouton de Gruyer. 417-430. Stoffel, H. P. 1993. Slav migrant languages in the New World: Cases of Migrantobefore-death? Australian Slavonic and East European Studies. 7/1, 75-89. Stoffel, H. P. 1994. Dialect and Standard Language in the Migrant Situation: The Case of New Zealand Croatian. New Zealand Slavonic Journal. Festschrift in honour of Patric Waddington. 153-170. Stoffel, H. P. 2002/2003. Dialect and Standard Language in a Migrant Situation: The Case of New Zealand Croatian. Croatian Studies Review. 2, 1-23. Stlting, W. 1980. Die Zweisprachigkeit jugoslawischer Schuler in der Bundesrepublik Deutschland. Weisbaden: Harrassowitz. Stlting, W. 1987. Die Wanderung Jugoslawischer Migrantenkinder durch die bilinguale Kompetenz. Slavica Lundensia. 11, 113-132. Surduki, M. 1966. English loanwords in the Serbo-Croatian immigrant press. Canadian Journal of Lingustics. 12/1, 52-63, 12/2, 123-135. 158

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Surduki, Milan. 1978. Srpskohrvatski i engleski u kontaktu: renik i morfoloka analiza engleskih pozajmljenica u standardnom srpskohrvatskom jeziku i jeziku Srba i Hrvata iseljenika u Kanadi. Novi Sad: Matica srpska. Surduki, M. 1983. Standardni srpskohrvatski i iseljeniki srpskohrvatski u kontaktu s engleskim: slinosti i razlike. Zbornik Matice srpske za lologiju i lingvistiku. 26/2,101-108. Surduki, M. 1984. English-Serbo-Croatian contacts in Canada and Yugoslavia. Melbourne Slavonic Studies. 18, 15-26. kvorc, B. 1998. Nekoliko napomena o broju Hrvata, hrvatskom jeziku, kolama i hrvatskim medijim u Australiji. Drutvena istraivanja. 1-2, 189-206. kvorc, B. 2005. Australski Hrvatski. Mitovi i stvarnost. Zagreb: Matica hrvatskih iseljenika. Tomaevi, M. 1987. Lingvistiska aspekter pa hemspraksundervisningen i den svenska skolan. Slavica Lundensia, 11, 175-193. Ward, C. A. 1976. The Serbian nad Croatian Communities in Milwaukee. General Linguistics. 16/2-3, 151-165. Ward, C. A. 1980. Intrafamiliar patterns and Croatian language maintenance in America. Studies in Ethnicity. The East European Experience in America. 3-14.

6.2. Other literature


Akrap, A. 2003. Migracije Hrvata u posljednjem desetljeu 20. stoljea. Hrvatska dijaspora u Crkvi i domovini. Frankfurt na Majni. 23-56. Anti, Lj. 1991. Hrvati u Junoj Americi do godine 1914. Zagreb: Stvarnost. Anti Lj. 2002. Hrvati i Amerika. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada Hrvatska matica iseljenika. Backus, A. 1996. Two in one. Bilingual Speech of Turkish Immigrants in The Netherlands. Tilburg: Tilburg University Press. Bentahila, A.; Davies, E. 1983. The Syntax of Arabic-Franch Code Switching. Lingua. 59, 301-309. Bettoni, C. 1981. Italian in North Queensland. Changes in the speech of rst and second generation bilinguals. Townsville: James Cook University of North Queensland. Bozani, A. 1996. Hrvatsko iseljenitvo u Sjedinjenim Amerikim Dravama i Krani u New Yorku. Krki zbornik. sv. 34, Krk New York: Podrunica Drutva za hrvatsku povjesnicu Krki klubovi u New Yorku. Bozani, A. 1997. Iseljenici cresko-loinjskog otoja u New Yorku i okolici: jedno stoljee organiziranog drutvenog ivota naih otoana u New Yorku. Cres - Mali Loinj: Grad Mali Loinj - Katedra akavskog sabora Cres-Loinj. Clivio, G. P. 1986. Competing loanwords anf loanshifts in Torontos italiese. Altro Polo. Italian Abroad. Studies on Language contact in English-speaking countries. Sydney: Fridrick May Foundation for Italian Studies. 129-146. Clyne, M. 1991. Community Languages. The Australian Expirience. Cambridge, UK: Cambridge University Press. Clyne, M. 1972. Some (German-English) Language Contact Phenomena at the Discourse Level. Studies for Einar Haugen. The Hauge: Mouton. 132-144. Costello, J. 1985. Pennsylvania German: Social ang Linguistic Aspect. Deutsch als Muttersprache in den Vereinigten Staaten II. Stuttgard: Steiner. 111-120. 159

Sanja Zubi

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama...

izmi, I. 1981. Iz Dalmacije u Novi Zeland - povijest jugoslavenske naseobine na Novom Zelandu. Zagreb: Globus Matica iseljenika Hrvatske. izmi, I. 1998. Iseljavanje iz Hrvatske u Ameriku kao dio europskih migracijskih tijekova. Drutvena istraivanja. 1-2, 33-34, 127-147. Daan, J. 1971. Bilingualism of Dutch Immigrants in the U.S.A. Dichtung, Sprache, Gesellschaft. Akten des IV Internationalen Germanisten Kongresses 1970 in Princeton. Frankfurt am Main: Athenum Verlag. 205-213. Fenyvesi, A. 1996. The case of American Hungarian case: morphological change in McKeesport, PA. Acta Linguistica Hongarica. 43/3-4, 381-404. Filipovi, R. 1986b. Teorija jezika u kontaktu. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kolska knjiga. Fishman, J. 1966. Language Maintenance and Language Shift as a Field of Inquiry. Language Loyality in the United States. The Hague: Mouton. 424-458. Hasselmo, N. 1961. American Swedish. Unpublished PhD thesis. Harvard University. Haugen, E. 1953. The Norwegian Language in America: A Study in Bilingual Behavior. Philadelphia: University of Pennsylvannia Press. Henzl, V. M. 1980. American Czech: A comparative study of linguistic modications in immigrant and young children speech. The Slavic languages in emigre communities. Edmonton: Linguistic Research Inc. 33-46. HE 2002, Hrvati. Hrvatska enciklopedija. 4. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krlea.673-675. Hranilovi, N.; izmi, I. 1991. Hrvatski iseljenici i politika multikulturalizma u Kanadi. Iseljeniki kalendar. 71-75. Laui, A.; Ani, J. 2000. Juna Afrika i Hrvati. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. Lenek, R., Okuka. M. 1990. A bibliography of recent literature of recent literature on Macedonian, Serbo-Croatian, and Slovene Languages. Geisteswelt der Sdsloven NS, 1. Munchen: Slavica. Lisac, J. 2003. Hrvatska dijalektologija 1. (Hrvatski dijalekti i govori tokavskog narjeja i hrvatski govori torlakog narjeja). Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga. Lisac, J. 2009. Hrvatska dijalektologija 2. (akavsko narjeje). Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga. Lonari, M. 1996. Kajkavsko narjeje. Zagreb: kolska knjiga. Magner, T. F. 1982. Bibliography of publication on immigrant Slavic languages in the United States. The Slavic languages in emigre communities. Edmonton: Linguistic Research Inc. 89-95. Milivojevi, D.; Mihailovic, V. D. 1990. Yugoslav linguistics in English 1900-1980: a bibliography. Columbus, OH: Slavica. Musalo, T. 2003. Hrvati na jugu Afrike (1757-1997). Zagreb: Hrvatska matica iseljenika Nakladni zavod Matice hrvatske. Myers-Scotton, C. 1993. Duelling Languages. Grammatical Structure inn Codeswitching. Oxford: Clarendon. Nejami, I. 1983. Bibliograja radova o unutranjoj migraciji stanovnitva Jugoslavije u poslijeratnom razdoblju (1945-1981). Zagreb: Centar za istraivanje migracija. Rosandi, D. 1983. Rije materinska. Prirunik za dopunsku nastavu hrvatskoga ili srpskoga jezika izvan domovine. Zagreb: kolska knjiga. Sndergaard, B. 1997. Syntactic Interference in Australian Danish. Plurilingua. Recent studies in contact linguistics. Bonn: Dmler. 349-355. 160

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

utalo, I. 2004. Croatians in Australia : pioneers, settlers and their descandants. Kent Town: Wakeeld Press. Tkalevi, M. 1992. Hrvati u Australiji. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Treffers-Daller, J. 1994. Mixing Two Languages. Franch-Dutch Contact in a Comparative Perspective. Berlin: Mouton de Gruyer. Weinreich, U. 1953. Languages in Contact: Findings and Problems. New York: Linguistic Circle of New York, XII.

Istraenost govora hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama i zemljama Zapadne Europe


Saetak
U radu se analiziraju radovi stranih i domaih slavista o govoru hrvatskih iseljenika u prekomorskim zemljama (Sjedinjene Amerike Drave, Kanada, Australija i Novi Zeland) i u zemljama Zapadne Europe. Radovi se prikazuju prema kronolokome naelu i grupiraju prema zajednikome korpusu istraivanja. Dalje se analiziraju s obzirom na pristup temi koji je ili sociolingvistiki ili isto lingvistiki, a u dosadanjim se radovima najee analizira utjecaj veinskoga jezika zemlje u koju su doselili na gramatiku strukturu materinskoga, hrvatskoga jezika. Kako bi se prikazali dosezi istraivanja, radovi se analiziraju i prema zemlji useljenja. Analizom su utvrene smjernice za nuna budua istraivanja. Radu je pridana i bibliograja radova iz domaih i stranih publikacija.

Kljune rijei: hrvatski jezik, hrvatsko iseljenitvo, prekomorske zemlje, zemlje Zapadne Europe

161

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Jezini identitet hrvatske iseljenike zajednicu u ileu


UDK: 811.163.42(83=163.42)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Josip Lasi, Filozofski fakultet u Splitu

Saetak
Poetak velikih migracija hrvatskoga naroda u junoameriku dravu ile dogaao se krajem 19. i poetkom 20. stoljea, a uzroci odlaska bili su uglavnom socijalne prirode (ekonomska kriza, glad, neimatina, nezaposlenost,). Prvi useljenici bili su Dalmatinci s otoka Braa i Hvara te primorskoga mjesta Mimice pored Omia. Novi ivot na dalekom kontinentu, integracija, suivot, ouvanje etnikog i kulturnog identiteta dugo su ve zanimljiva i neiscrpna tema povijesnih, sociolokih i geografskih istraivanja, ali i lingvistike. U ovom e se radu dati prikaz u kolikoj se mjeri, kako i gdje ouvao hrvatski jezik u pojedinim ileanskim gradovima Punta Arenasu, Porveniru, Iquiqeu, Antofagasti, Santiagu i Concepcionu. Danas u spomenutim gradovima i okolici ivi velik broj potomaka hrvatskih useljenika pa e uvid u rad i djelovanje kola, ustanova i centara koji, na bilo kojoj od razina ili oblika, provode i izvode nastavu i aktivnosti djelominim koritenjem hrvatskoga jezika, dati sliku o egzistenciji hrvatskoga jezika na panjolskom govornome podruju. Uz to, preliminarno e se potaknuti i pitanje je li i na koji nain mogue zaustaviti ili barem usporiti gubljenje hrvatskoga jezika, a njime i identiteta, u najveoj hrvatskoj iseljenikoj zajednici june hemisfere.

Kljune rijei: ile, iseljenitvo, hrvatski jezik, integracija adaptacija - jezini identitet

1. Od doseljenja do integracije
Prema podatcima hrvatskoga Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija iz godine 2007.1, a na osnovu zadnjega popisa stanovnitva, u ileu danas ivi oko 120 000 tisua potomaka hrvatskoga naroda. Ta brojka svjedoi da je hrvatska iseljenika zajednica danas jedna od najveih europskih zajednica ne samo u ileu nego i na prostoru cijele June Amerike. Naseljavanje Hrvata zapoelo je u drugoj polovici 19. stoljea (PeriKaselj 2004:1196), a prvi useljenici bili su Dalmatinci s otoka Braa i Hvara te iz mjesta Mimice pored Omia.2 O prvim godinama i adaptaciji u novome kraju najbolje svjedoe
1 2

Prema podatcima dostupnim na: www.mvepi.hr Prema usmenom kazivanju daljnjih roaka Marice Mimice Serdarevi i Maria Mimice, a na temelju zapisa u obiteljskom spomenaru Knjiga opena iz 1963.

163

Josip Lasi

Jezini identitet hrvatske iseljenike zajednicu u ileu

viedesetljetna istraivanja povjesniara Ljubomira Antia i u novije vrijeme znanstveni prilozi o Hrvatima u ileu sociologinje Marine Peri Kaselj.3 U dosadanjim istraivanjima naglasak je uglavnom na povijesnim, kulturnim i sociolokim aspektima ivota dok se jezinim temama4 u hrvatskoj znanosti nitko nije sustavnije bavio. Kakva je danas jezina slika ileanskih Hrvata i postoji li uope meu tolikim brojem hrvatskih potomaka ivuih i aktivnih govornika hrvatskoga jezika ukratko e pokuati rasvijetliti ovaj rad. Ve od samoga doseljenja ileanska je drava, jednako kao i politika njezinog kulturalnog pluralizma, omoguila doseljenim Hrvatima slobodu izraavanja i prakticiranje etninosti5, a potvrda toga liberalizma evidentna je i danas kroz veliki broj jo uvijek aktivnih hrvatskih klubova, domova, zaklada i organizacija koje djeluju u mnogim mjestima, preteito u najjunijoj pokrajini Magallanes. Unato tomu, integracija i adaptacija u novoj sredini odvijala se stihijski, jednako kao to je bilo i iseljavanje i useljavanje, a ta dva sociodemografska imbenika mogue je iz dananje perspektive, s odmakom veim od sto godina, promatrati i analizirati na tri razine: - integracija i adaptacija unutar ileanskoga drutva; - integracija i adaptacija unutar vlastite iseljenike skupine; - integracija i adaptacija u odnosu prema drugim iseljenikim skupinama. Sva tri promatrana integrativna modela ukljuuju i jezine promjene koje su se dogaale tijekom prvih desetljea. Hrvati, u prvome redu Dalmatinci, uglavnom su useljavali kao Austrougari (Peri-Kaselj 2010:132) i danas nema dobro i cjelovito ouvane dokumentacije o iseljavanju i useljavanju budui da nije bilo zakonski regulirane politike o masovnom iseljavanju iz austrougarske provincije Dalmacije pa time ni podataka koji su jezik unijeli kao materinski. No, iako je integracija i adaptacija zbog dobro prolirane useljenike politike u ileu bila na strani useljenika proizvela je, s druge strane, i brojne negativne uinke vidljive na planu ouvanja materinskoga, unesenoga jezika u panjolsko govorno okruenje.6 Danas, a prema svim pokazateljima, aktivnih govornika hrvatskoga jezika, potomaka tree i etvrte generacije useljenika, gotovo da i nema. Izvornih govornika nema uzme li se u obzir i pretpostavka da se pod izvornim govornikom smatra ona osoba koja je roena na teritoriju dananje Republike Hrvatske i kojoj je hrvatski prvi jezik sporazumijevanja. Neslubeno je zabiljeeno kako je posljednja izvorna govornica hrvatskoga jezika umrla 2007. godine.7

2. Iseljeniki jezik i iseljeniki identitet u ileu u kontekstu sociolingvistikih diskusija


Jezik, ne samo hrvatskih, iseljenikih potomaka, dakle, nasljedni jezik, danas je zanimljiva tema meu svim europskim narodima s velikim postotkom iseljenika u prekooceanskim zemljama (Poljska, Rusija, Italija, Slovenija,). Bogata sociolingvistika
3

4 5 6 7

Znanstveni prinosi Marine Peri Kaselj o hrvatskom iseljenitvu na podruju ilea i Argentine posebice su doli do izraaja u temi doktorske disertacije Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u ileu i Argentini obranjene 21. rujna 2010. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Vie u: Filipovi, Rudolf . Teorija jezika u kontaktu (1986) Vie u: izmi, Ivan. Doseljavanje, struktura i poloaj naih iseljenika u prekomorskim zemljama (1976) Uz pretpostavku kako su dalmatinski useljenici sa sobom donijeli i svoj mjesni govor Prema podatcima dobivenim iz splitske podrunice Hrvatske matice iseljenika, a nakon posjeta ileu tijekom 2008. godine i razgovora s predstavnicima hrvatske zajednice u Punta Arenasu

164

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

literatura 20. stoljea umnogome je olakala razumijevanje i promatranje veze izmeu jezika i masovnoga useljavanja. Doseljenjem na novo podruje donosi se i etniki identitet koji se u prvoj fazi potvruje kroz tri meusobno vezana faktora jezik, odgoj i kulturu. Useljenike zajednice, uslijed lanane migracije8 gotovo uvijek naseljavaju ista ili susjedna podruja i u prvoj fazi ivota na novome prostoru oslanjaju se jedni na druge upravo zbog nepoznavanja jezika zemlje primateljice. Uneseni jezik glavni je simbol identiteta i mogue ga je u novim okolnostima promatrati i kao inkluzivnog i kao ekskluzivnog (Ryan 1979:147). Te dvije opreke logian su slijed budui da je uneseni jezik smjeten unutar drugoga, dominantnoga jezika, a ekskluzivan je, pak, s druge strane jer onemoguuje izravnu komunikaciju s predstavnicima ostalih jezika na istome prostoru. Polazei od sociolingvistike pretpostavke da je primarni kontakt mogue realizirati kroz jezik (Jedig 1990:212) daje se moda i odgovor zbog ega su se do dananjih dana odrali brojni hrvatski iseljeniki klubovi i drutva ne samo na podruju ilea nego i u ostalim prekooceanskim zemljama, primjerice u SAD-u, Kanadi ili Australiji. Mnogo je vanih imbenika u odreivanju nacionalnoga identiteta u iseljenitvu, a prema mnogim (ne)lingvistikim istraivanjima9 posljednja dva desetljea primjetno je da vie nema poklapanja etnikog identiteta s posjedovanjem jezika (Rosenberg 1992) pa je danas meu iseljenikom populacijom sve vei broj pripadnika koji navode znanje i razumijevanje hrvatskoga jezika na temelju pripadnosti hrvatskome narodu, a ne na osnovi stvarne, mjerljive jezine kompetencije (Eisfeld 1987:174). U ileu je situacija neto drugaija budui da ve vie desetljea hrvatski jezik kao pokazatelj identiteta ne egzistira i nema svojih aktivnih govornika. Takva, ne ba ohrabrujua, jezina slika nije jo u potpunosti dovela u pitanje etniki identitet u mnogim gradovima ilea iako su Hrvati u toj zemlji jedna od najstarijih useljenikih zajednica. 2.1. Hrvati u ileu: adaptacija integracija identitet Dolaskom u ile Hrvati naseljavaju sve dijelove drave, ali su najbrojniji u zauzimanju priobalnih do tada slabo naseljenih podruja krajnjega juga. Tamo e kasnije, krajem 19. stoljea, nasuprot Punta Arenasu, doseljenici iz Dalmacije osnovati grad Porvenir. Lananim doseljavanjem homogene dalmatinske zajednice stvoren je u novome kraju preduvjet za stvaranje vrste (jednojezine) zajednice.10 Iako pridolice na novome podruju zatiu i ostale useljenike iz drugih europskih zemalja, adaptacije i integracije u prvoj fazi suivota s ostalima gotovo da i nema, a najbolja ilustracija takve situacije vidljiva je u sauvanim pismima nastalim odmah po samome doseljenju: - Fernando uiva kad pogosti zemljaka onako kako i dolikuje, onako po dalmatinski.; - Mi smo ovdje privremeni gosti.; ili, - Mi samo razmiljamo kako otii iz ovog mjesta.. (Kukuin, 1975:23).
8

10

Iseljavanje iz Dalmacije krajem 19. st. uglavnom se odvijalo po modelu najprije je otiao jedan roak i onda su za njim krenula braa i ostali roaci u potragu za boljim ivotom Potpuno gubljenje hrvatskoga jezika meu mlaim naratajima iseljenika realna je slika i stvarnost svih hrvatskih iseljenikih zajednica diljem svijeta Porvenir naseljavaju doseljenici iz Mimica, a gradove Punta Arenas i Antofagastu Braani

165

Josip Lasi

Jezini identitet hrvatske iseljenike zajednicu u ileu

Slika 1.: ileanska pokrajina Magallanes s gradovima Punta Arenasom i Porvenirom

Upravo e ta poetna vezanost i oslanjanje u svakodnevnom ivotu na znance unutar jednojezine zajednice omoguiti ouvanje identiteta kroz uneseni hrvatski jezik u prvim desetljeima 20. stoljea . Sociolingvistika znanost ezdesetih je godina prologa stoljea postavila kriterije po kojima je mogue odrediti stupanj ouvanosti identiteta kroz jezik, a kroz jasnu formulu Tko s kim govori, koji jezik, gdje i u kojoj situaciji? (Fishman 1966:425). Promatranje jezika u svakodnevnom ivotu kristalizira jezinu sliku Fishmanove postavke i u dalekome ileu meu iseljenim Hrvatima, a svakodnevicu i jezik unutar nje ine domene:
roditelji kua

intimni vlastiti identitet slobodno vrijeme drutveni ivot crkva mediji radno mjesto kupovina susjedstvo obrazovanje suprug(a) partner(ica) meugeneracijska komunikacija (primjerice: djed unuk)

Svaku od navedenih domena svakodnevice i ouvanog jezika mogue je selektivno analizirati, ali sagledavanje jezinoga identiteta potomaka ileanskih Hrvata u dananjem vremenu najbolje prikazuju tri istraene domene: organizacija drutvenoga (svakodnevnoga) ivota, djelovanja medija na hrvatskom jeziku i aktivni obrazovni programi na hrvatskome jeziku. 166

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

2.2. Slobodno vrijeme drutveni ivot crkva i hrvatski iseljenici u ileu


Homogeno je doseljavanje uvjetovalo ubrzano stvaranje hrvatskih drutvenih zajednica. Okupljanje unutar istojezine zajednice bilo je uvjetovano zajednikim karakteristikama koje su useljenici donijeli sa sobom. Mjesto iseljavanja, religija, obiaji i jezik najvanije su karakteristike koje su utjecale na osnivanje i pokretanje velikoga broja drutava, klubova i organiziranih okupljalita. Prva takva drutva osnivana su spontano, po brijanicama i lokalnim gostionicama najprije u Punta Arenasa, a kasnije i u ostalim gradovima (Peri Kaselj 2004:247). Vremenom e se iz takvih udruga nicati mnogobrojna kulturna, vatrogasna, pripomona i sportska drutva. Jezik je u ovoj fazi u usporedbi s ostalim imbenicima udruivanja dominantan. Vremenom e, uslijed socijalnog raslojavanja i asimilacije, doi i do rasipanja i gaenja velikoga broja osnovanih hrvatskih i dalmatinskih drutava, a time i do prvog vidljivog gubljenja aktivnog hrvatskoga jezika. Crkva kao nositelj identiteta u ileu nije imala velikoga utjecaja u ouvanju unesenoga jezika jer nije bilo organizirane pastve i obreda na hrvatskome jeziku.11 Nepostojanje obreda na hrvatskome jeziku, a usporedbi s ostalim iseljenikim prekooceanskim zajednicama, znatno e utjecati i na gubljenje hrvatskoga jezika ve u drugoj generaciji.

2.3. Mediji i hrvatsko iseljenitvo u ileu


Podatci o objavljenim knjievnim naslovima kao i o broju knjievnika hrvatskoga porijekla na podruju ilea do dananjih dana nisu sa sigurnou utvreni.12 Temeljito istraivanje i rad na prouavanju pisane rijei ileanskih knjievnika hrvatskoga podrijetla tek bi trebao uslijediti. Do sada je u Republici Hrvatskoj sporadino opisivan knjievni ivot i literatura nastala na podruju ilea bilo na hrvatskom ili na panjolskom jeziku.13 Iako u minimalnom postotku, hrvatska rije kroz novine, asopise, tjednike i mjesenike unutar lokalne zajednice ponajprije Punta Arenasa i Antofagaste ouvala se do dananjih dana (Peri 2005:71). Povijesnim pregledom iseljenikoga tiska kroz pet povijesnih razdoblja14 primjeuje se da je on oduvijek bio pod utjecajem politikih promjena u Hrvatskoj. To svjedoi kako je u prvim desetljeima bila iznimno vrsta veza s ostavljenom domovinom. Danas je slika umnogome izmijenjena tako da danas na podruju ilea nema radijskog ili televizijskog programa na hrvatskome jeziku. Nakladnika djelatnost povremena je i esto puta nedenirane strategije, a mogui razlozi takvoj situaciji su u nedostatnoj aktivnosti unutar postojeih klubova i udruenja. Vidljiva je tako u domeni medija potpuna transformacija iseljenikoga identiteta jer danas u ileu nema medija na hrvatskom jeziku koji bi posvjedoio o postojanju proliranoga identiteta iskazanog
11

12

13

14

Do dananjih dana nije organizirana crkvena djelatnost na podruju ilea za hrvatske iseljenike, a najblia hrvatska katolika misija je u susjednom Peruu i Argentini Prema istraivanjima dostupnim u splitskoj podrunici Hrvatske matice iseljenika u ileu je preko 200 pisaca hrvatskih korijena, a vie na: http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ ArticleView/articleId/118537/Default.aspx Bez sustavnijeg pristupa u Republici Hrvatskoj napisano je vie radova o ileanskim knjievnicima hrvatskoga porijekla Skarmeti, Mihoviloviu, Milohniu i Dijazu Eteroviu U radu Marine Peri Politike promjene u Hrvatskoj i hrvatski iseljeniki tisak u ileu opisan je povijesni pregled tiskanih medija na podruju ilea, a kroz pet povijesnih razdoblja: do Prvoga svjetskog rata, Prvi svjetski rat, izmeu dva svjetska rata, Drugi svjetski rat, nakon Drugoga svjetskog rata

167

Josip Lasi

Jezini identitet hrvatske iseljenike zajednicu u ileu

na hrvatskom jeziku. Izuzetak je mjesenik Male novine koji izlazi u Punta Arenasu, ali u potpunosti na panjolskom jeziku.15

2.4. Hrvatski jezik u obrazovnome sustavu ilea


Iako je ve na poetku kazano kako je ile bila drava otvorena za nove doseljenike od samih poetaka, obrazovanje i stjecanje znanja na hrvatskome jeziku od dolaska na podruje ilea nije zaivjelo u potpunosti. Tek se od poetka devedesetih godina prologa stoljea nastoji kroz organizirane oblike nastave potaknuti nove generacije iseljenikih potomaka na uenje hrvatskoga jezika.16 U tome umnogome pomae Uprava za meunarodnu suradnju i europske integracije hrvatskoga MZO-a biranjem uitelja hrvatskoga jezika te slanjem nastavnih sredstava i pomagala. Po takvome modelu nastava hrvatskoga jezika tijekom zadnjeg desetljea prologa stoljea organizirana je u Santiagu, Antofagasti i Punta Arenasu. Danas je posredstvom hrvatskoga MZO-a aktivna nastava samo u Punta Arenasu i to u nekoliko nastavnih kola i centara: Escuela de Republica de Croacia Colegio Miguel de Cervantes Colegio Cruz del Sur Club Croata Prema podatcima dostupnim iz hrvatskoga MZO-a u kolskoj godini 2009./2010. nastavu je u sva etiri nastavna centra pohaalo ukupno 105 uenika.17 To bi trebala biti ohrabrujua brojka iako je to premalen postotak obzirom na ukupan broj moguih nasljednih govornika hrvatskoga jezika. U ileu ne postoji sveuilini program hrvatskoga jezika to umnogome oteava sustavno prouavanje hrvatskoga jezika na vioj razini pa je upravo iz tog razloga nemogue govoriti o sauvanom jezinom identitetu kroz domenu obrazovnog sustava. Proteklih godina u gradu Iquiqeu uspjeno je funkcionirao i HOLA projekt18 Hrvatske matice iseljenika, a zbog nedostatka nancijskih sredstava taj projekt u zadnje dvije godine nije realiziran. Za nadati se je kako e taj iznimno koristan projekt uenja hrvatskoga jezika opet zaivjeti na ileanskom podruju. Od ostalih oblika uenja hrvatskoga jezika potomcima iseljenika iz prekooceanskih zemalja prua se prilika uenja jezika u Republici Hrvatskoj putem stipendija koje svake godine dodjeljuje hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija19 ili kroz sudjelovanje u programima sveuilinih ljetnih kola u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Zadru.20
15 16

17

18 19 20

Mjesenik je informativnog a karaktera s kratkim vijestima o aktivnostima u zajednici, roenima, umrlima, vjenanima, a na svega nekoliko stranica je prilog o hrvatskome jeziku U dokumentarnom lmu Hrvati u ileu mit i stvarnost (2001) autora Edija Mudronje kroz toplu priu opisana je elja starije generacije hrvatskih potomaka za uenjem hrvatskoga jezika u Punta Arenasu U Upravi za meunarodnu suradnju i europske integracije dostupni su podatci o svim nastavnim centrima i dopunskim kolama koje su pod ingerencijom hrvatskoga MZO-a pa tako i o uenju hrvatskoga jezika u Punta Arenasu Vie na: http://www.matis.hr/projekti_opsirnije_svijet.php?id=14 Vie na: http://www.mvpei.hr/hmiu/tekst.asp?q=04n-n01 Vie na: http://www.matis.hr/fotogalerija_opsirnije.php?id=24, http://www.ffri.uniri.hr/rks/, http:// www. ffst.hr/index.php?option=com_content&view=category&layout=blog&id=202&Itemid=417&lang=hr i http://www.unizd.hr/Portals/0/pdf/Kroatistika_letak2.pdf

168

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

3. Antroponimijska sastavnica kao dio jezinoga identiteta


Istraene domene postojanja hrvatskoga jezika meu potomcima iseljenika u ileu pokazuju da je uneseni hrvatski jezik u velikoj mjeri izgubljen i panjolski je dominantan unutar zajednice. Listajui, meutim, mjesenik Male novine, svojevrsno glasilo potomaka hrvatskih iseljenika iz Punta Arenasa, i promatranjem vijesti i izvjea primjetna je ouvanost pisanoga hrvatskoga jezika u antroponimijskoj sastavnici. Usporednim promatranjem ileanskog zakona o osobnom imenu i prezimenu i popisa roenih, umrlih i vjenanih iz Novina moe se promatrati i jezini identitet iskazan prezimenom. Podsjetnika radi, u Republici ile, jednako kao i u cjelokupnom hispanskome svijetu dijete prilikom upisa u Maticu roenih dobiva dva prezimena prvo oevo (prvo prezime djeda po ocu) i prvo majino prezime (prvo prezime djeda po majci) od kojih e jedno od njih nositi cijeli ivot (Lonar 2008: 95). Ta pravna posebitost hispanskoga svijeta pozitivno je utjecala da se barem u toj domeni ouva jezini identitet iseljenika. Danas ujedno pomae i u geografskom lociranju hrvatskih potomaka na podruju ilea. U buduim istraivanjima trebalo bi se zato oslanjati na vezu izmeu nasljeenog prezimena i potencijalnih nasljednih govornika hrvatskoga jezika. Sauvani pisani jezini identitet kroz prezimensku paradigmu pronaen u Malim novinama21 ukazuje na daljnje mogunosti istraivanja veze izmeu jezinog identiteta i korpusa prezimena iz hrvatskog antroponimijskoga registra. Antroponimijska sastavnica kao dio hrvatskoga jezinoga identiteta vidljiva je iz lanaka u ileanskom tisku u primjerima: - Raul Alvarado Kusanovi / Maria Eugenia de Buljan / Gustavo Aguilar Brstilo / Alejandra Bali Perez / Alejandro Mijali Aguila / Francisca Gomez Matiacha / Raimundo Alliende Dragievi / Darinka Garcia Restovi / Stjepan Esteban Burgos Ujevi

4. El futuro porvenir22 jezinoga identiteta u ileu poetak ili kraj?


Grad Porvenir na krajnjem jugu drave ile osnovali su doseljenici iz dalmatinskoga mjesta Mimice krajem 19. stoljea. Sam izbor imena grada23 vjerojatno nije bio sluajan. Hrvati su doli u nadi kako e budunost u novome kraju biti bolja od stvarnosti u ostavljenoj domovini. Svojim dolaskom unijeli su i vlastiti identitet kojim su se desetljeima razlikovali od sumjetana, i od onih domorodakih i od onih iz drugih doseljenikih zajednica na ileanskome tlu. ivot e u prvoj polovici 20. stoljea uneseni (bilo hrvatski ili dalmatinski) identitet mijenjati, prilagoavati, a isti e potom, uslijed socijalnog raslojavanja homogene jezine zajednice, dobivati nove oznake i forme. Raanjem novih generacija taj uneseni identitet skoro pa u potpunosti nestaje. Ima li danas smisla, zbog takve slike istraivati identitet hrvatskih potomaka u ileu ako hrvatskoga jezika kao glavnoga imbenika identiteta nema? Identitet se denira kao ukupnost injenica koje slue da se jedna osoba razlikuje od bilo koje druge (Ani 1998:1102) pa je jamano najvei identitetski razlikovatelj jezik. Bio on sauvan ili izgubljen meu potomcima
21 22 23

Podatci iz veljae 2010. godine U hrvatskome prijevodu: budunost Znaenje imenice iz panjolskog jezika porvenir na hrvatskom jeziku je budunost; vie na: http://www. eudict.com/?word=porvenir&lang=spacro

169

Josip Lasi

Jezini identitet hrvatske iseljenike zajednicu u ileu

iseljenika, nuan je u oblikovanju novih i transformiranju starih identiteta. Takvoga ga i u daljnjim istraivanjima treba promatrati kao nositelja prole, sadanje i budue identitetske narodnosnosti i naslijeenoga etniciteta kako u ileu tako i meu hrvatskim potomcima u ostalim prekooceanskim zemljama.

5. Literatura
Ani, Vladimir (2004). Veliki rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber. Anti, Ljubomir (1991). Hrvati u Junoj Americi do godine 1914. Zagreb: Stvarnost. Anti, Ljubomir (2002). Hrvati i Amerika. Zagreb: Sveuilina naklada Hrvatska matica iseljenika. izmi, Ivan (1976). Doseljavanje, struktura i poloaj naih iseljenika u prekomorskim zemljama. Zagreb: Centar za istraivanje migracija. izmi, Ivan - Sopta, Marin - aki, Vlado (2005). Iseljena Hrvatska. Zagreb: Golden Marketing Tehnika knjiga. Eisfeld, Alfred (1987). Bleiben die Sowjetuniondeutschen. U: Die Deutchen im Russischen Reich und im Sowjetstaat; ur. Kappeler, A.- Meissner, B. - Simon, G. K U. ln: University of Cologne Press, s. 167 177. Filipovi, Rudolf (1981). Hrvatski dijalekti u kontaktu s engleskim jezikom na podruju SAD. U: Hrvatski dijalektoloki zbornik 5. Zagreb: JAZU, s. 33 37. Filipovi, Rudolf (1982). Istraivanje hrvatskih dijalekata bilingvnih govornika u neposrednom posuivanju. U: Hrvatski dijalektoloki zbornik 6. Zagreb: JAZU, s. 157 160. Filipovi, Rudolf (1986). Teorija jezika u kontaktu. Zagreb: kolska knjiga. Fishman, Joshua (1976). Sociologija jezika. Sarajevo: Svjetlost. Fishman, Joshua (1966). Language Loyalty in the United States. The Hague: Mouton. Fishman, Joshua (1968). Reading in the Sociology of Language. The Hague: Mouton. Jelaska, Zrinka i suradnici (2005). Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Kukuin, Martin (1975). Mati zove. Zagreb: Stvarnost. Lonar, Jelena (2007). Iseljavanje Hrvata u Amerike i Junu Afriku. Dostupno na: www. geograja.hr/clanci/1225/. Lonar, Ivana (2009). Zakonski okvir odreivanja osobnih imena i prezimena u panjolskoj, Portugalu i njihovim nekadanjim kolonijama. U: Folia Onomastica Croatica 17: s. 95 110. Mesari abi, Rebeka - Peri Kaselj, Marina (2006). Redeniranje etnikog identiteta: Primjeri hrvatskih etnikih zajednica u ileu i New South Walesu. U: Etnoloka istraivanja 1, br. 11: s. 261 287. Peri, Marina (2004). Aspekti integracije i adaptacije hrvatskih iseljenika u ileu. U: Migracijske i etnike teme 20, br. 2-3: s. 243 -258. Peri, Marina (2005). Politike promjene u Hrvatskoj i hrvatski iseljeniki tisak u ileu. U: Migracijske i etnike teme 21, br. 1-2: s. 69 89. Peri, Marina (2006). Hrvati u ileu neka obiljeja suvremenoga etnikoga/ nacionalnog identiteta. U: Drutvena istraivanja 15, br. 6: s. 1195-1220. Peri, Marina (2004). Kulturna drutva ileanskih Hrvata. U: Hrvatski iseljeniki zbornik. Zagreb: Hrvatska matica iseljenika. Peri Kaselj, Marina (2010). Hrvatska iseljenika drutva u Argentini i ileu do 170

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Drugoga svjetskog rata. U: Migrantske zajednice, udruenja i drutvene aktivnosti u Sjevernoj i Junoj Americi: komparativni prikaz Hrvatska Slovenija: ur. Rebeka Mesari abi. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, s. 131 151. Pranjkovi, Ivo (2007). Glavne sastavnice hrvatskoga jezinog identiteta. U: Jezik i identiteti: ur. Jagoda Grani. Zagreb Split: Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku, s. 487 495. Ryan, E.B. (1979). Why Do Low Prestige Language Varieties Persist?. U: Language and Social Psychology, Oxford: s. 145 157. Rosenberg, Peter (1992). Sprache und Identitt. U: Die Russlanddeutschen Gestern und Heute: ur. Boris Meissner Helmut Neubauer - Alfred Eisfeld. Cologne: s. 217 238. Skoko, Boo (2004). Hrvatska identitet, image i promocija. Zagreb: kolska knjiga ivkovi, Ilija - porer, eljka - Sekuli, Duko (1995). Asimilacija i identitet. Zagreb: kolska knjiga.

Language identity of the Croatian immigrant community in Chile


Summary
Great migrations of the Croatian people to the Latin American country of Chile took place at the end of the 19th and the beginning of the 20th century. The causes of migrations were numerous but they were mostly spurred by hunger and poverty. The rst immigrants were Dalmatians from the island of Bra and Hvar or the coastal village of Mimice near Omi. Interesting and inexhaustible themes of new life on a distant continent, integration, coexistence and preservation of ethnic and cultural identity have long been subjects of historical, sociological, geographical and linguistic research. This paper will present an analysis of the current state of the Croatian language in Chile, that is the degree to which and the ways it has been preserved in the Chilean cities of Punta Arenas, Porvenir, Iquiqe, Antofagasta, Santiago and Concepcion. These cities and the surrounding areas are inhabited by a large number of descendants of Croatian immigrants and the analysis of schools, institutions and centers that offer courses and activities involving partial use of the Croatian language will provide a clear picture of the existence of the Croatian language in the Spanish- speaking areas. In addition, this will also raise a question of whether and how to stop, or at least slown down the process of extinction of the Croatian language, and thereby identity, in the largest Croatian immigrant community in the Southern Hemisphere.

Key words: Chile, emigrants, Croatian language, integration adaptation language identity

171

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The discrepancy between norms and usage


UDK: 811.163.42271.1 811.163.42276.3-053.6
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Diana Stolac, Department of Croatian language, Faculty of Arts and Sciences, University of Rijeka

Summary
The paper draws attention to the discrepancy between norms described in linguistic books (grammar books, dictionaries and language consulting books) and usage. Part of the reason for this discrepancy is the increasingly stronger inuence of media on the speech of young people (and other speakers of the Croatian language), but other inuences are discussed too. Among them, the problem of the non-distinction of functional styles in the concrete speech situation is isolated. The analysis is based on the materials gathered in the last ten years, and examples are presented at all levels of language.

Key words: the Croatian language, standard Croatian language, usage, functional styles, aberrations from the linguistic norm Govorimo hrvatski (We Speak Croatian), a daily radio show which has been broadcasted for several years now, often features a number of queries related to differences in language realizations in different social situations. It is not necessary to be a linguist to observe that discrepancy. In fact, it is not even necessary to be a native speaker of the Croatian language, because even a non-native speaker procient in the Croatian language can see that in everyday speech, native speakers do not necessary follow linguistic rules. There are differences in pronunciation, linguistic constructions, lexicon, etc. Even the rst generations of Croatian immigrants, who use Croatian when talking to each other, see the inuence of their new language, for example English, which they use in everyday situations. There are many reasons for these linguistic differences. To explain them, one should understand the meaning of terms such as language, standard language, usage, dialect and functional style. 173

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

The differentiation of the terms language and standard language is one of the basic issues of contemporary linguistics. Language is an abstract concept, an abstract language system shared by all speakers of a language (Trask 2005: 175), an abstract intellectual system of rules, principles and constraints that the speakers share (Trask 2005: 152). Language as a linguistic system is susceptible to the linguistic patterns (Sili 2006: 23). A standard language is a learned form of language, a variety of language that is considered to be the most appropriate for formal communication and education (Trask 2005: 334). Language as a standard is susceptible to sociolinguistic patterns (Sili 2006: 23). The Croatian standard language can be dened as a language of Croatian polifunctional public communication (Sili 2006: 23). In other words, standard language is used as a means of public communication. Therefore, it is used in every domain of public communication scientic, artistic, business, informal, etc. Apart from the term standard language, the term literary language is also used in the expert discourse. It is necessary to distinguish the term literary language as a standard language from the term literary language as a functional style. Functional styles will be discussed later on. Usage is a term which is bound to a group of people. It represents a generalized speech act and, as such, it carries more abstraction than a speech. It also includes usage of the language and, therefore, many usage facts have not been described in a prescriptive literature, for example in grammar books. A part of linguistic doubts of the Croatian speakers derive from this lack of normation of the linguistic features. The terms dialect and vernacular belong to dialectology. They are differentiated as a higher (dialect) and a lower (vernacular) term. The Croatian language has three dialects (chakavian, kaikavian and shtokavian) which are divided into vernaculars and each of them is divided into smaller speech communities which consist of local speeches. Differentiation of these terms is important for the understanding of this paper. Now, let us focus on the term functional style. We have already established that every speaker is aware of using language for different functions. Functional style is a function of language in a certain area of the language usage. Although linguistic science offers many classications of functional styles, the most common classication distinguishes between scientic, literary-artistic, administrative, journalistic and colloquial style. With the impact of new technologies in the 21st century, we can expect a redenition of the mentioned list. Added to the list would be Internet and mobile phone communication, modied patterns of live broadcasting, modied marketing patterns in advertising discourse etc. (see also: Toovi 1988; Kovaevi - Badurina 2001; Ivaneti 2003; Frani - Hudeek - Mihaljevi 2005; Sili 2006 and Proceedings of HDPL). Of course, there is still a great number of terms we should be familar with to understand the discrepancy between norms and usage. For example, accentuation, morphology of word formation, syntax, suprasyntax, text linguistics, text, discourse, text 174

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

types etc., but explaining these terms would move us away from the subject. Therefore, a list of suggested grammars and linguistic reading can be found at the end of this paper (especially Katii 1986; Babi 1989; Norme i normiranje / Norms and Standardization, 1999; Glovacki-Bernardi 2001; Ivaneti 2003; Trask 2005; Badurina 2008). Let us conclude this introductory analysis. Many facts that exist in a language are not accepted by the standard language. Also, there are many things in language that we accept as facts of the standard language, but still, we do react on their usage. A part of differences is linked to the realization of language in different functional styles. One functional style of the standard language accepts something, and the other style of the same standard language does not. Therefore, a mistake in one functional style does not automatically mean a mistake in some other functional style. Considering all this, is it possible to talk about one acceptable realization of the standard language or the problem is somewhat wider? In response to all this, Josip Sili briey stated: Every functional style is a model for itself. Or, on a larger scale: Exemplary usage of language depends on functional style, which means that there is no universal usage of language, but more forms of the same exemplary usage of language. In other words: Every functional style has its own patterns.1 In this context, it would be interesting to see what kind of language is used at schools and in classes of Croatian. Scientic functional style of the standard language is an objective and non-individual style based upon logic. It is used (or should be used) by teachers and students. Also, it is used in writing textbooks. In classes of Croatian, students learn about the standard principles, grammar, lexicon, orthography, orthoepy and standard pronunciation. Also, they study functional stylistics. Primarily, they study the literary-artistic functional style: subjective, individual, the expression of authors personality, creativity and imagination (even language imagination), as oppossed to the scientic functional style. They also learn some characteristics of administrative style in order to understand and integrate it into business world and business communication. But what is happening outside the class? In the classrooms, right after the school bell rings, students start using colloquial speech which usually includes dialect features. Their colloquial speech has absorbed linguistic features of their local speech, their home language, the media, the street lingo and the standard which they are taught at schools. Because of their age (and here we are talking about age in which all models, including the linguistic one, are establishing) students are particularly susceptible to inuences. They absorb them and choose the ones that match their desire to distinguish themselves
1

Josip Sili has published a cycle of texts on functional styles in Kolo, a professional journal of Matica hrvatska, in 1996 and 1997 (the lead article of the cycle is called Functional Styles of the Standard Croatian Language, Kolo, 1, Matica hrvatska, Zagreb, 1996, pages 244-247, and it is followed by articles dedicated to particular functional styles). These texts are modied, enriched by examples and included in his book Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (Functional Styles of Croatian Language). The statements from this article are taken from the aforementioned book.

175

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

from all other generations. Because of that, youth language is a separate subtype of the colloquial functional style (see also Stolac, 2003). The above described code switching is completely in accordance with the polifunctionality of the standard language. Still, many speakers of the Croatian language have problems with this code switching. They do not know how to adjust the code to the concrete speech situation. From the whole sphere of different inuences and impacts which caused the confusion, we can isolate two: the fallouts of the globalization process the ever stronger foreign inuences on the Croatian language and the weakening (deciency?) of the basic linguistic culture in modern electronic correspondence. Globalization has paved the way to knowledge, access to information is now much easier and distances in time and space have become insignicant. But this comes at a price (see also Kovaec 2004). Although it is not recognized formally, the language of international communication is most frequently English, and in certain areas only English (see also Hagge 2005; Singer 2005). The term international communication implies not only formal, professional, business or scientic correspondence,, but also virtual periodic and temporary social groups, for example, computer video games which gather thousands of people from all over the world. The players are connected by servers located around the world. Also, let us not forget Internet forums where people leave their comments in English, so as to be understood by a majority of people. Still, very often they use non-standard English (by non-standard English, we mean poor grammar, poor orthography and stunted lexicon). It becomes obvious that nowadays the promotion of monolingualism and monolingual mentality goes in favour of the English language. Because of this, what happens is that sometimes, multilingualism is considered to be a handicap. Monolingualism in favour of English is seen as an assurance, if not a necessary prerequisite for modernity and progress, while multilingualism is considered to be related to economic, political and social underdevelopment. To be more exact, it is considered to be a negative and a small step on the way which should lead only to English (Hagge 2005: 112).2 Also, the process of globalization has left ethical consequences. Knowledge of the English language has become a question of rise or fall, societys acceptance or rejection (see also Opai 2006; Stolac - Grahovac-Prai 2008). As we have already seen, it does not refer only to communication in English, but in some way also to the usage of English words and phrases in everyday Croatian in some areas this is a matter of prestige. Still, we should present our view and say that this is not a matter of cultural, but quasicultural prestige because in a great number of cases discussed here, the issue is not prestige, but trendiness. The question is why? Unfortunately, many people do not understand what they have just said, what that specic word means in English. Even if English is spoken, the level of prociency in the English language as a language of international communication is
2

In his work, C. Hagge talks about English language imperialism in the past, but it is obvious that this is still a present day fact.

176

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

becoming increasingly lower. Of course, all this does not have a devastating impact only on non-English language systems, but on the English language itself. Many English speakers who have acquired Croatian as a second or even a foreign language are aware of these inuences, and so are Croatian emigrants. When the experts talk about pigeonization of Croatian language, it is not exaggeration, although at the rst sight, it may look like an exaggeration (see also Opai 2007). The elements of English are permeating the entire usage of the Croatian language (see also Filipovi 1990), in written form (from the usage in electronic correspondence, for example e-mail, to numerous public signs, company names and nally commercials), as much as in spoken (especially in the speech of the young) and written-spoken form (SMS messages). For example: Red carpet, red room, stage, back stage In the consciousness of news and showbiz editors, Croatian translation crveni tepih or crveni sag was not strong enough, and therefore, they had no choice, but to decide upon English expression red carpet. This poses major problems: poorly adapted graphical forms (c in carpet is pronounced as k, which is not in accordance with Croatian orthography and therefore, it is written in italics or in quotation marks) and poorly adapted grammar forms: the adjective is not morphologically adapted (its declination is impossible) and the noun is adapted (it is declined as the A-type of inanimate masculine declination) which results in the poor syntactic adaptation. The results of such adaptations are newspaper headlines and sentences like the following: Zbivanja na red carpetu. Tjelohranitelji su je uvali uzdu red carpeta. Nabavljene glamurozne kreacije za red carpet. Brojni celebrity na red carpetu. In red room, for example, the poor adaptation is even more prominent in the Croatian language, vowel sequence is not frequent (for example radio, gledao, dio, naoit, aorist, naime, uoiti...), and a sequence of the two same vowels is exceptional and it happens only with formative boundary (for example poopiti, pooim, poodavna, doonda,, etc.). Let us also use the example of the words stage and back stage in which those words are sometimes written as they are pronounced - *stejd and *bek stejd. This can be found in texts which make a mockery of someones lack of knowledge of English (for example, the forums). The lexeme pozornica has been used increasingly infrequently and the syntagm prostor iza pozornice has almost entirely fallen out of use. The theory of language in contact (see also Filipovi 1986) analyzes languages in contact and teaches us about the types of adjustments in words which are shifted from the source language (SL) to the target language (TL). 177

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

Let us begin with the rst, most logical adjustment orthographic which says that the written and printed representation of the word from the SL should be adjusted to that of the TL. There is a sharp distinction between English and Croatian grapheme systems. Still, as we have seen in the aforementioned examples, sometimes, mostly because of the high frequency of new anglisms in the Croatian language, this basic adjustment is not fullled. Aside from the mentioned examples from popular culture, there are also some examples from the scientic functional style, for example the term management which was gradually substituted by the adapted form menadment, etc. Unlike the examples that indicate adjustment processes, some terms are still not orthographically adjusted, for example, the term hedging which has still not changed into heding, but luckily, it has also not changed into iviarenje, which has been the suggestion of an economist (banker). The second phase of the adjustment is called transphonemization. It implies neutralization of all differences between the English and Croatian phonological systems. As a result of this, pronunciation of words of English origin is in accordance with the Croatian phonological system (vowel, consonant and accentual system). This type of adjustment is usually carried out properly, probably owing to the fact that most Croatian students at the elementary level of English language learning have problems with English pronunciation. In fact, a good British or American pronunciation (by good, we mean with no phonetic adjustments to Croatian language) of certain terms and names in Croatian context is seen as affectation. With transmorphemization, things are different. Morphological markers are completely adapted to the Croatian language. For example, nouns and adjectives have a gender, number and case, and adjectives also have three degrees of comparison: positive, comparative and superlative form. Let us look at some examples which are contrary to some of our previous statements: Super tip, turbo zabava, mega jahta, gala predstava, cool igre, full glup... Najkruh, najhit, najmaka... Beatlesi, Rolling Stonesi, Teensi, Bad Blue Boysi... Speaking of the rst set of examples, attention should be called to indeclinable adjectives, which is not characteristic of the Croatian language. In the following sentences, it is obvious that the attributes super, turbo and mega are not in accordance with Croatian morphology because these adjectives are indeclinable: Upoznala je super tipa. Upoznaj me s tim super tipom. To je mega jahta. Ima pravu mega jahtu. 178

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

In the earlier stages, the Croatian language had a small number of indeclinable adjectives, for example, those for colors (be, bordo, braun, drap...), etc. Normative grammar books listed these examples as nonstandard and tolerated them in colloquial language only. Because of their indeclinability, high frequency and the fact that these words belong to two different word classes (the same word can be both an adjective and adverb), borrowed words, such as super, are usually called joker-rijei/doker-rijei (joker words) (see also Kryan-Stanojevi 1998).3 This means that such words can replace a great number of other words, for example, in colloquial language the lexeme super has been used to replace numerous adjectives (lijep, krasan, dobar, zanimljiv...) or adverbs (lijepo, dobro, uspjeno, brzo, izvrsno, odlino, sjajno, na najbolji nain...). They can also intensify superiority of a given adjective, for example super zgodna cura = izuzetno zgodna. They can also adopt new intensiers from the same source language, for example super turbo moan mob. When all the possibilities of comparison are already taken, we are left with the linguistic monster: megasuperturbo. This does not set an example of lexical poverty of language, but of its speakers. Let us examine the following nouns: kruh, hit and maka, which have become a part of the new words najkruh, najhit and najmaka. Under the inuence of other morphological systems which have the comparison of adjectives, for example, sretan sretniji najsretniji, they have become a part of the comparison. This is not a possibility in the Croatian language and as such, the following has not been described in the normative discourse: Najkruh = najbolji kruh; Najhit = najbolji hit. This phenomenon should be brought to our attention especially because of its frequency. First, there was a competition on Bread day where the best bread was called najkruh. Nowadays, in the media the najkole, najrazredi and najuenci are being elected, on the Internet we can read about najfrizura, najfotka, najlm and najena and in the colloquial language we can hear about najcura, najfaca, najkompa or najekipa. Therefore, we should not be at all surprised at the new websites, for example: www.najklinci.hr, on which Udruga Najklinci Hrvatske from akovec presents their project Najklinceza i najklinac Hrvatske; www.fotke.hr, with the photograph albums titled Najfotke; Blog: http://najfrendice.blog.hr; And several portals: www.najHR.com, but also www.najhr.net; www.wlw.hr with the project called Naj Hrvatska Apart from Croatian language, this is also happening in many other Slavic languages, for example in Slovenia there is a web site called www.naj-igre.si.
3

Joker is a card with no suit the function of which is determined by the agreement of the card-players or context of the play. In other words, it has no meaning outside the context. The same happens with words such as super.

179

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

The combination of all the mentioned examples would be the hybrids najcool igre and najcool blog (www.najcoolblog.hr; www.najcoolcura.blog.hr) which are about najcool majice, najcool privjesci za kljueve, etc. Let us go back to the examples of Beatlesi, Rolling Stonesi, Teensi, Bad Blue Boysi which show a lack of knowledge of the English grammatical system. In the English language, the plural morpheme is s. Still, in Croatian language those words are sufxed by i, the Croatian plural morpheme. The result is grammatical tautology. Another example of grammatical tautology would be putting adjectives of Latin origin into superlative forms, although they are already superlatives, for example: Najminimalniji (minimalan = najmanji); Najoptimalniji (optimalan = najbolji). Therefore, one should think before using the following utterances: ao mi je to Beatlesi vie nisu zajedno; Rijeki Teensi su zakon. Bad Blue Boysi su se opet potukli s Torcidom. In this context, an interesting example would also be: Nastupaju cheerleadersice. The previous sentence is not only the example of double plural of the noun, but also of new information about the sex. In Croatian word formation, this is usually done before grammatical information, not after (for example, pjeva - pjevaica - pjevaice). Still, it must be said that problems of doubled meaning are not related to the loanword adaptations only, but to Croatian words as well: Oko stotinjak; No meutim; Mali listi; Nova prinova u obitelji... Also, poor adaptation exists on syntactic level: Celebrity bi stalno htjeli biti in. Ovo je nova specijalna 3 u 1 formula. All these examples violate syntagmatic relations and sentence construction patterns of the Croatian language. In the rst example, the unacceptable syntagm is biti in (in the Croatian language, prepositions come before nouns, which is not the case with the literal translation biti u (verb + preposition). Of course, a non-native model is also transparent in the lexical choice of the word celebrity instead of poznate osobe. But that would not be in. Our second example syntagm 3 u 1, read tri u jedan / three in one, is used in commercials. So far, this has been completely unknown syntactic relation of two numbers. Up to now, it has been used only in commercials or word plays which refer to 180

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

the advertising discourse, for example in the newspaper comment on minister who will perform more functions as ministar 3 u 1. And, while these two types of syntactic mistakes are used rarely (only in colloquial language and advertising discourse) and while we can easily detect the non-native model in them, the following examples are somewhat different. At rst sight, they might look standard: Doite na Motovun lm festival. Sluite li se internet bankarstvom? Volim se odmarati u spa zoni. To je poznata Samsonite kvaliteta. Doite u novi Tower centar. Iskoristite gratis dostavu paketa uz narudbe iznad 200 kn. Tamo se prodaju koda dijelovi. Odaberite Easy promo tarifu. Still, they represent a big problem. In the Croatian language, attribute relations are heterogeneous, but with possessive relations, the only correct sequence is adjective + noun. Therefore, our rst example should be: Motovunski lmski festival. In the Germanic languages, such as English, attribute relations can be expressed by the sequence of two nouns (noun + noun), where the rst, uninected noun modies the second. Following this model, in the Croatian language syntagms have appeared such as kupus salata, pli zavjesa, tramvaj karta, etc., which are syntactically possible to utter as attribute syntagms with the analogous attribute (tramvajska karta), as prepositionalattribute syntagms (salata od kupusa, zavjesa od plia), or as semi-compounds (kupussalata, pli-zavjesa, tramvaj-karta), according to the model of the semi-compounds such as spomen-ploa. Let us go back to the example: Motovun lm festival. This syntactic structure was recognized as successful and therefore, earlier (valid) name Pulski lmski festival has become Pula lm festival. This transition was followed by numerous new syntagms of the same type (Vukovar lm festival, etc.).4 This great number of examples from the collected material indicates foreign impacts on all language levels, and a distinct preponderance of the inuence of the English language over other languages shows that the cultural globalization of the world reects languages themselves. A part of globalization process is also new media. In this paper, we isolated results from the broader analysis of SMS (Short Message Service) messages, one of the most popular mobile phone services.5
4

Syntactic impacts of these types were put under notice on the several earlier occcasions (for example, Bujas 1957), and in recent times, work on that linguistic-advisers area has been increased, see also the article of Anel Starevi Nouns as Attributes New Structures in the Croatian Language, HDPL, 2006 (Jezik & mediji 2006: 645-656). The complete analysis was presented at the studies conference in Budapest, 2003: Diana Stolac and Anastazija Horvat-Vlasteli, Graja SMS-poruka/Graphical forms of SMS messages.

181

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

SMS messages are a new type of text whose function is to transfer information quickly because the correlation of the price and the size of the record (160 characters) imposes a user to abbreviate the text to the most necessary information. In addition to speed, dynamics and shortness, an important feature of these messages is their ephemerality i.e., mostly, they are temporary. Information they carry sometimes refers to the next minutes, sometimes it is just conrmation of the previously exchanged information, and most of the material shows examples of arranging the next meeting. Because of these reasons, the exchange of such messages indicates unprepared statements, which necessarily points to a lower level of communication and therefore, some aberrations from the norm. These aberrations are transparent at all levels, but rstly, in orthography and grapheme system: Kazi marku da nemogu doc veceras. Oces me cekat u 12? As for stylistic reasons, aberrations are found due to technical limitations because all mobile phones do not support the Croatian diacritics. Still, this can not serve as a justication for spelling aberrations. The most noticeable aberrations are the following: unapplied spelling rules of upper and lower case letters, not writing punctuation marks, words and punctuation marks pressed close to each other, or in other words, deleting spaces between characters to save space: Ej kupi karticu i pisi mi.idemo li u petak u dvoranu mladosti na noc vjestica crvena jabuka je divlje jagode i en face. Doma nema nist za jest, kupi juhu tjesto i paradajz Pitaj stipu ko kupuje karte za tonija.Nemam love.Moram kupit bon. Other linguistic features are also often the result of desire for message compression. From this corpus, we can isolate the usage of a large number of abbreviations that only the sender and the recipient are familiar with. These abbreviations contribute to encoding, or, in other words, hiding texts meaning from others: U 5 k. l. k. (= U pet sati kod lovranskog kaa.) Ispred RI u 3 (= Ispred Robne kue RI u 3 sata) Kod j fontane u 4 (= Kod japanske fontane u 4 sata) Kod RB fontane za 15 (= Kod fontane ispred bive Rijeke banke za 15 minuta) Some abbreviations come from the English language and without the knowledge of that language (or at least the meaning of these abbreviations) one can not understand the message, for example: btw (= by the way - usput, inae); nhf (= no hard feelings - nemoj se ljutiti); cu (= see you - vidimo se); 182

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

4U 4ever fyi plz thx

(= for you - za tebe); (= forever - zauvijek) (= for your information - za tvoju informaciju); (= please - molim te); (= thanks - hvala).

Some of the replacements of the characters in text messages have been already seen in other types of text (x = ks), some belong to the last centurys solutions for Croatian palatals (dj = ), some solutions for palatals are new and result from restrictions in the distribution of phonemes (sh = s ; zh = f, ch = ...), while some replacements are harder to understand if we are not familiar with them, for example, W is used instead of the sequence VAT; some letters should be replaced by the names of letters, etc.: Zaboravila sam index u studentskoj, donesi mi ga. Dodji, sama sam, Vesna je kod frizera, uredjuje se za Lukin rodjendan. Alo, soraj moja, bila sam jucher vani bez moba, a prespavala kod mojih,a ne kod none, tako da nishta od vina ovaj vikend, zhao mi je. Dolazim popodne, CU Necu ga opet zWi (= Neu ga opet zvati); Dtektiv (= detektiv) SMS messages are also marked by the special characters for expressing emotions, emoticons (smajliji, smajlii). Specically, the message can be shortened by the use of emoticons, which are recorded with a few characters only, but at the same time, they transfer the entire sentences. The basic symbol is :-), but on the Internet, one can nd multiple versions and combinations. However, for mobile phones the most common are basic formats: Moje srce kuca za tebe, volim te jako :-) Volim te Even this iconic help, this possibility to replace words by images results in less frequent expression of feelings with words. Therefore, this is another contribution to impoverishment of the language of the young. The same thing happens with the reduplication of punctuation and emoticons, i.e. duplication of characters (not abbreviation, which is usually the goal), which shows the need of the sender of the message to send affective information which occasionally includes unexpected combinations of characters; in the last example, it is a rose: Ti si super frendica, puno ti fala!!!! Smrc, smrc, curi mi nos ko lud, nemrem ic u kino. Moze sutra????!!!!! Hvala svima na cestitkama, VELIKA PUSA!!!!!!!! TELEFON MI JE U KVARU, GROZA, OVO JE MARTININ BROJ, ZOVI HITNO;))) ---<---<@ Some of these examples show foreign inuences. We have talked about them in the rst part of the text. Here are some more examples: Daj mi prijavi ispit da mi ne propadne rok, imam na kompu bukmarkano pod my 183

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

contacts - studomat, zapamtio log in. Sory, tek sam sad vidila txt, sretan put, pusa. Odi s nama na plazzu, plz... Aside from foreign features, dialect features, often associated with the already described features, are also included in the text messages: Ak T 1x dohWim bu T jasno kaj su shake. (= Ak te jedanput dohvatim, bu ti jasno kaj su ake.) Di si? Mama jel bi pekla frituli pa da pride ana s ronjgi Si rekla Markotu za sobotu? Oces mi donest onaj CD na fax? Gde ides? Ako ides u Bilu kupi kilu fasiranog. Idemo sutra na kafe? All described features conrm that SMS messages belong to the private sphere of communication. Unlike private SMS correspondence, when SMS messages are used in public and ofcial communication, they (usually) adhere to the rules of orthography, grapheme system and grammar, for example: Kolegice, predajte diplomsku radnju u Studentsku sluzbu do petka u 12 sati, a e-zapis mi posaljite e-postom, pozdrav, NN But, there are some aberrations in this domain, too. Many companies are in foreign ownership and therefore, SMS messages or messages of a similar type (for example, at the ATMs) have been translated from a foreign language (English, German, Italian ...) into the Croatian language without being edited, that is, no one has noticed the errors. These aberrations can belong to different language levels. I have isolated SMS messages of one mobile operator: Postovani, za 3 dana istice Vam Vipme topup tarifni model. Za daljnje koristenje obnovite Vas racun SMS porukom sa 150 ili 200 kn. Even the native speakers have problems using the correct form of the morphoneme jat in some words that can have different realizations (and each realization has different meaning). That is the case with the verbs isticati and istjecati. The correct form in the previous message would be: za 3 dana istjee. The second problem appears on the syntactic level - the use of possessive pronoun Va instead of reexive-possessive pronoun svoj : obnovite Va raun > obnovite svoj raun. It should be said that this is a common mistake in both speech and written texts, even among educated and literate speakers of the Croatian language. Therefore, a message at the ATM of a bank says: Upiite va pin, 184

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Instead of: Upiite svoj pin. We believe that we are not too demanding when we expect that someone who via the same written message addresses the public (a great number of users) numerous times a day, has excellent knowledge of the standard Croatian language. We do not know whether these texts have been edited or not, or whether they have been edited well. Namely, the same mobile operator has other messages without errors in using the correct form of the morphoneme jat, even with the mentioned words, for example, in the new summer message which is sent to the same users at the same time as the previous one with the error: Sutra istjee 30 dana trajanja opcije Vip 0. Also, there is no error in, for example, using the forms of the future tense with the auxiliary verb that comes before and behind the innitive. Therefore, we can assume that the text has been edited: Unutar 24 sata bit e vam aktiviran /.../ Po zavrsetku cete primiti /.../ In this paper, we have tried to draw ones attention to the realizations of the Croatian language in different communicative situations. To conclude, we can say that the described impacts of foreign features result into impoverishment of language, while the aberrations from the language norm described in the examples of SMS messages are often functional in the given technical frameworks and belong to private, generationally marked communication. However, in the ofcial communication there is no excuse for such errors. Translated by: Borana Mori

Bibliography:
Babi, Stjepan (11989, 21991). Tvorba rijei u hrvatskom knjievnom jeziku - Nacrt za gramatiku. Zagreb: JAZU/HAZU. Badurina, Lada (2008). Izmeu redaka - Studije o tekstu i diskursu. Zagreb - Rijeka: Hrvatska sveuilina naklada - Izdavaki centar Rijeka. Bari, Eugenija i sur. (1999). Hrvatski jezini savjetnik. (ed. Lana Hudeek - Milica Mihaljevi - Luka Vukojevi). Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena i kolska knjiga. Bujas, eljko (1957). Utjecaj engleskih atributa. In: Jezik, VI/2 (pp. 62-63). Filipovi, Rudolf (1986). Teorija jezika u kontaktu. Zagreb: JAZU, kolska knjiga. Filipovi, Rudolf (1990). Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku: porijeklo, razvoj, znaenje. Zagreb: JAZU, kolska knjiga. Frani, Anela, Hudeek, Lana, Mihaljevi, Milica (2005). Normativnost i viefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. 185

Diana Stolac

The discrepancy between norms and usage

Glovacki-Bernardi, Zrinjka i sur. (2001). Uvod u lingvistiku. Zagreb: kolska knjiga. Govorimo hrvatski: jezini savjeti. (1997) (ed. Mihovil Duli). Zagreb: Hrvatski radio, Naprijed. Hagge,. Claude (2005). Zaustaviti izumiranje jezik. Zagreb: Disput. Hrvatski jezik u XX. stoljeu. (2006) (ed. Marko Samardija, Ivo Pranjkovi). Zagreb: Matica hrvatska. Ivaneti, Nada (2003). Uporabni tekstovi. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Jezina norma i varijeteti. (1998) (ed. Lada Badurina, Boris Pritchard, Diana Stolac). Zagreb - Rijeka: HDPL. Jezik u drutvenoj interakciji. (2005) (ed. Diana Stolac, Nada Ivaneti, Boris Pritchard). Zagreb Rijeka: HDPL. Jezik & mediji - Jedan jezik : vie svjetova. (2006) (ed. Jagoda Grani). Zagreb - Split: HDPL. Katii, Radoslav (11986, 21991). Sintaksa hrvatskoga knjievnog jezika - Nacrt za gramatiku. Zagreb: JAZU/HAZU. Kovaec, August (2004). Izazovi globalizacije i hrvatski jezini standard. In: Jezik, 51/2 (pp. 60-66). Kovaevi, Marina, Badurina, Lada (2001). Raslojavanje jezine stvarnosti. Rijeka: Izdavaki centar Rijeka. Kryan-Stanojevi, Barbara (1998). Joker-rijei (JR) - pojava u suvremenome jeziku. In: Strani jezici, XXVII/2 (pp. 80-85).Norme i normiranje hrvatskoga standardnoga jezika. (1999). (ed. Marko Samardija). Zagreb: Matica hrvatska. Opai, Nives (2006). Hrvatski u zagradama - globalizacijske jezine stranputice. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Opai, Nives (2007). Hrvatski jezini putokazi: od razdraganosti preko straha do ravnodunosti. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Primijenjena lingvistika u Hrvatskoj - izazovi na poetku XXI. stoljea. (2002) (ed. Diana Stolac, Nada Ivaneti, Boris Pritchard). Zagreb - Rijeka: HDPL. Sili, Josip, Pranjkovi, Ivo (2005). Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka uilita. Zagreb: kolska knjiga. Sili, Josip (2006). Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Zagreb: Disput. Singer, Peter (2005). Jedan svijet (etika globalizacije). Zagreb: Ibis. Stolac, Diana (2003). Podstil razgovornoga jezika - govor mladih. In: Hrvatski knjievni jezik. Budimpeta: Hrvatska samouprava Budimpete (pp. 191-199). Stolac, Diana, Grahovac-Prai, Vesna (2008). Hrvatski jezik i odrivi razvoj. In: Cjeloivotno uenje za odrivi razvoj. Rijeka: Uiteljski fakultet Rijeka (pp. 175-181) Tekst i diskurs. (1997) (ed. Marin Andrijaevi, Lovorka Zergollern). Zagreb: HDPL. Toovi, Branko (1988). Funkcionalni stilovi, Sarajevo: Svjetlost.

186

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Raskorak izmeu opisane norme i uzusa


Saetak
U izlaganju se upozorava na raskorak izmeu norme opisane u jezikoslovnim prirunicima (gramatikama, rjenicima i jezinim savjetnicima) i uzusa. Dio se razloga za taj raskorak nalazi u sve jaem utjecaju medija na govor mladih (i ostalih govornika hrvatskoga jezika), ali se istrauju i drugi utjecaji. Izmeu njih je izdvojen i problem nerazlikovanja funkcionalnih stilova u konkretnim komunikacijskim situacijama. Analiza je napravljena na grai prikupljanoj posljednjih deset godina, a primjeri se predstavljaju na svim jezinim razinama.

Kljune rijei: hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik, uzus, funkcionalni stilovi, odstupanja od norme

187

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika


UDK: 811.163.42243:930.85(497.5)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Dinka Pasini, Filozofski fakultet u Zagrebu

Saetak
Hrvatski jezik, iako tzv. mali jezik, sadri velik kulturni potencijal. Kulturni potencijal znai mogunost da se hrvatski jezik, unato svojoj malenkosti, otvori prema drugim kulturama pa posredno i prema veim jezicima. Drugim rijeima, jezik kao zatvoren i statian sustav gramatikih struktura svojom kulturnom batinom postaje otvoren i dinamian sustav okrenut svijetu i njegovu tritu znanja. Kultura sadri i prenosi kulturne vrednote jezika, u naem sluaju hrvatskoga, i tvori njegov kulturni identitet. Spoznaja je to koja je uvelike inspirirala pouavanje stranih jezika pa tako i ovaj lanak o nastavi hrvatskoga kao drugog i stranog. U dananje vrijeme, kada se mnogi loloki studiji pretvaraju u kulturoloke studije, nastava kulture dobiva posebno znaenje i zasluuje veu pozornost. Pouavajui i uei hrvatski jezik, lektori predstavljaju, a korisnici programa hrvatskoga jezika u svijetu usvajaju hrvatske kulturne obrasce i stvaraju sliku o Hrvatskoj i Hrvatima. Dobro poznavanje kulture osnovni je preduvjet za prevladavanje kulturnih stereotipa te ispunjavanje jednog od temeljnih nastavnih ciljeva u suvremenoj metodici pouavanja stranih jezika interkulturalnosti. Zato su pomno i sustavno osmiljeni programi kulture u nastavi hrvatskoga jezika u inozemstvu i nastavnici koji posjeduju kulturoloke kompetencije u hrvatskome jeziku vrlo vani jer ujedno pridonose promociji Hrvatske u svijetu i jame budunost hrvatskoga jezika.

Kljune rijei: nastava hrvatskoga kao drugog i stranog jezika, kultura u nastavi hrvatskog kao stranog, lektorati hrvatskoga jezika i kulture u inozemstvu, kulturni stereotipi, interkulturalnost, kulturoloke kompetencije, promocija hrvatskoga kulturnog identiteta u svijetu.

Uvod
Hrvatski je jezik, uvjetno reeno, mali jezik (Hagge, 2005), ali jezik koji u sebi sadri velik kulturni potencijal. Jezik bi naime bez kulture bio samo prazna zbirka gramatikih struktura - zatvoren i statian sustav. ivotnost mu udahnjuje tek kultura. Prema 189

Dinka Pasini

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika

rijeima Ive ania, dinamika jezika jest dinamika ljudskih identiteta, od regionalnih preko nacionalnih do globalizacijskih, i dinamika ljudskih odnosa, od ekonomskih preko politikih do psiholokih (ani, 2007). Kultura sadri kulturne vrednote jednoga jezika i tvori njegov kulturni identitet (Orai Toli, 2006). Nezamislivo je dakle uiti hrvatski jezik a da pritom ne usvajamo kulturu jer je ona oblik jezika koji jeziku daje identitet, ivot i dinamiku. Ili, drugim rijeima, jezik bez kulture je bezlian, beivotan i statian, a kultura je zapravo, metaforiki reeno, jezik u ljudskome liku (Legac, 2005). Jezik i kultura ive zajedno i nerazdvojni su jer se meusobno dopunjuju: jezik je klju koji otvara kulturu, a jezik se pak ne moe potpuno razumjeti bez razumijevanja kulture. Spoznaja je to koja je uvelike inspirirala pouavanje stranih jezika (Kalogjera, 1991). U dananje vrijeme stoga pouavati/uiti hrvatski jezik kao strani ne znai samo usvajanje jezinih struktura nego i kulturolokih struktura i kodova. To je u skladu sa suvremenim obrazovnim trendovima u svijetu gdje ve ak i mnogi loloki studiji prerastaju u kulturoloke (Pasini, 2008) pa se time ujedno mijenja i nastavna praksa pouavanja jezika. Spomenutu praksu prati i suvremena teorija nastave stranih jezika koja pouavanje jezika izjednaava s pouavanjem kulture (Kramsch, 1993). Za hrvatski jezik vrijedi, po istome modelu, da je pouavanje hrvatskoga jezika kao stranog ujedno pouavanje kulture od samog poetka njegova uenja. To znai da se hrvatska kultura kao druga/strana kultura posredstvom jezika kod neizvornih govornika (ba kao i jezik) usvaja od najmlae dobi pa sve dok traje proces uenja stranog jezika, to moe znaiti i tijekom cjeloivotnoga obrazovanja. Naime, dok je za izvornoga govornika kulturoloka kompetencija uroena, dolazi sama po sebi i usvaja se spontano tijekom ivota, za stranca se ta kultura otkriva, ui, a znanje nizom godina izgrauje i pohranjuje (Vrhovac, 1991). Pritom se pod pojmom kultura (Katunari, 1996) podrazumijeva kultura u smislu civilizacije (materijalnih ostvarenja) i njezinih duhovnih postignua poput knjievnosti, glazbene i likovne umjetnosti i sl., ali i sociokulturni kontekst (naini ponaanja, komunikacijski uzorci, vjetine...) jezine zajednice. Prema tome, kao jedan od sloenijih pojmova s brojnim denicijama (Kalogjera, 1991), kultura obuhvaa tri znaenja: antropoloko (koje se tie naina ivota), civilizacijsko (usmjereno na ziki i umni rad i na stvaralatvo kao njegov proizvod) i bihevioralno (koje obuhvaa obrasce ponaanja) (Bugarski, 2005). Kultura u sva tri svoja znaenja kao dio nastave hrvatskoga jezika kao stranog, zapravo, ono je to oplemenjuje i dopunjuje loloku analizu teksta i nastavu gramatike te sintetizira fragmentarne jezine jedinice stavljajui jezik u iri sociolingvistiki kontekst. Uz pomo sociokulturalnih injenica hrvatskoga jezika, korisnici stjeu kulturoloke kompetencije koje im omoguuju uvid u hrvatsku kulturnu batinu, ali im otvaraju i iru perspektivu za razumijevanje kultura openito. Iako na pitanje, kako pouavati kulturu u nastavi jezika, i nije ba sasvim jednostavno odgovoriti jer se i teoretiari kulture i metodiari slau oko nepostojanja konsenzusa o 190

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

tome kako ekonomino i intenzivno prezentirati kulturu u pouavanju stranog jezika i unato injenici da je teko uspostaviti neke opeprihvatljive jedinice sustava kulture kao to su uspostavljene u sustavu jezika, nastava stranih jezika implicitno obuhvaa i kulturu jer osim vokabulara i izbor pojedinih gramatikih struktura moe biti kulturno uvjetovan (Kalogjera, 1991). Dakle i u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika treba biti svjestan da je pouavanje hrvatskoga kao stranog sloen proces odnosa jezika i kulture u kojemu se statine jezine strukture smjenjuju s dinaminim kulturolokim jedinicama inei na taj nain sociokulturnu cjelinu hrvatskoga jezika to sve zajedno pridonosi stvaranju kulturnog identiteta.

Interkulturalnost1 kao koncept u nastavi


Temeljei se na pretpostavci o nerazdvojivosti jezinih i kulturolokih sadraja u nastavi jezika, suvremeni europski obrazovni sustav (Puzi, 2007), ugraujui spoznaje kulturne antropologije u metodiku i glotodidaktiku stranih jezika, kao jednu od svojih prioritetnih zadaa istie poticanje i razvijanje interkulturalnih kompetencija u procesu uenja i pouavanja koje bi trebale biti nezaobilazan dio programa nastave stranih jezika na svim razinama obrazovanja. Rije je o konceptu koji se nalazi u sreditu pozornosti lozofa, sociologa i kulturologa, ali i didaktiara i metodiara suvremene nastave stranog jezika. Interkulturalni je koncept conditio sine qua non suvremene nastave stranih jezika (Filipan-igi, 2005) jer odgovara potrebama novoga vremena globalizacije i informatike revolucije u kojemu se intenziviraju kontakti u podruju drutvenog i gospodarskog ivota, pa tako i u podruju obrazovanja uvoenjem mobilnosti unutar studentske populacije te otvaranjem obrazovnih sustava heterogenim skupinama korisnika. Interkulturalna komunikacijska kompetencija je sposobnost uspjenog komuniciranja meu pripadnicima razliitih kultura koja osim lingvistike i sociolingvistike kompetencije zahtijeva i odreena opa znanja o poznavanju svijeta (savoir), praktine vjetine i umijea (savoir-faire) i stavove (ili tzv. egzistencijalne kompetencije) (savoir-tre) (CEF2, 2005). Na temelju steenih znanja o kulturi (savoir), korisnici uz pomo interkulturalnih vjetina u nastavi stjeu interkulturalne kompetencije. Bavei se pojmom interkulturalne kompetencije, neki autori istiu vanost opeg znanja o kulturi, drugi kulturnu osjetljivost kao temeljni preduvjet za ostvarenje interkulturalnosti, a neki pak teite stavljaju na interkulturalne vjetine (Fantini, 2001). Prema Zajednikom europskom referentnom okviru za jezike, interkulturalne vjetine (savoir-faire) obuhvaaju: sposobnost uspostavljanja odnosa izmeu vlastite
1

Interkulturalnost se esto brka s pojmom multikulturalnosti. Multikulturalnost je tolerancija meu razliitim kulturama, a interkulturalnost je tolerancija, ali i meusobno razumijevanje razliitih kultura (op. autora). CEF je kratica za Common European Referent Framewok for Languages koji je nastao kao plod desetogodinjeg istraivanja lingvista i pedagoga iz 41 zemlje lanice Vijea Europe na podruju primijenjene lingvistike. Okvir prua model za opisivanje i rangiranje uporabe jezika te potrebnih vjetina i znanja.

191

Dinka Pasini

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika

i strane kulture, kulturnu osjetljivost te sposobnost identiciranja i koritenja razliitih strategija za uspostavu kontakta s osobama druge kulture (Bili-tefan, 2008), sposobnost ispunjavanja uloge kulturnog posrednika izmeu vlastite i strane kulture te sposobnost uspjenog razrjeavanja interkulturnih nesuglasica i koniktnih situacija kao i prevladavanja stereotipnih odnosa (CEF, 2005). Nastavni bi proces uz pomo razliitih aktivnosti kod korisnika u konanici trebao stvoriti interkulturalne stavove (savoir-tre), inei ih interkulturalnim govornicima stranoga jezika. Interkulturalni govornik ima izgraene stavove, rese ga zainteresiranost, radoznalost, otvorenost prema drugim kulturama, spremnost na relativiziranje vlastitih pogleda i sustava vrijednosti, prihvaanje drugih kultura i svoje vlastite rjeavajui bez predrasuda mogue konikte i odbacujui stereotipe (Bili-tefan, 2006). Dakle, jedan od vanih preduvjeta za postizanje interkulturalnih kompetencija u nastavi jest prevladati stereotipe. Openito se stavovi prema ljudima koje percipiramo kao drugaije, u odnosu na njihova uvjerenja i ponaanja koja pokazuju i kulturne znaajke, a koja se implicitno pokazuju kroz interakciju s drugim socijalnim skupinama, esto karakteriziraju kao predrasude ili stereotipi (enjug, 2008). Naime, stjeui odreena sociokulturna znanja o drutvu i kulturi, pod kojima se podrazumijevaju jezik, ponaanje, obiaji, vrijednosti, stavovi i znanja koja se odnose na specinu zajednicu, korisnici esto u nastavi kulturoloke sadraje shvaaju pojednostavljeno pod utjecajem tzv. kulturnih stereotipa. Kulturni stereotip je pojednostavljena ili standardizirana slika s posebnim znaenjem koja je zajednika lanovima neke grupe, a koja prikazuje pripadnike neke druge zemlje/regije/rase/roda/zanimanja i sl. na pojednostavljen nediferenciran nain. U kulturologiji, prema deniciji Dubravke Orai Toli, kulturni stereotipi ne izraavaju bit svojih predmeta, oni nisu ni istiniti ni lani, to su drutveni konstrukti, krajnje okamenjene toke u tvorbi identiteta, predodbe i slike o vlastitome (autostereotipi) ili tuem (heterostereotipi) (Orai Toli, 2006). Upravo postojanje kulturnih stereotipa u nastavi znatno oteava postizanje interkulturalnih kompetencija pa im, osobito u nastavi stranih jezika, treba posvetiti posebnu pozornost.

Kulturoloke kompetencije u nastavi hrvatskog kao stranog jezika


Ulazak hrvatskog visokoobrazovnog sustava u europski Bolonjski proces3 studiranja, obvezuje na prihvaanje suvremenih standarda i u nastavi pouavanja hrvatskoga kao stranog jezika. Taj zahtjev potie na brojna pitanja, kao to su, primjerice: Kako u sklopu nastave jezika pouavati kulturu na inozemnim sveuilitima? Kako predstavljati hrvatsku kulturu u svijetu? Postoje li kulturni stereotipi i oteavaju li oni ili olakavaju nastavu kulture u sklopu pouavanja hrvatskoga jezika? Da bi se odgovorilo barem na neka od postavljenih pitanja, koristit e se nastavna iskustva u pouavanju kulture u sklopu hrvatskoga kao drugog i stranog jezika u sklopu sveuilinog programa pod nazivom Croaticum4 iji su korisnici, meu ostalim, i strani studenti koji studiraju na nekima od visokokolskih ustanova u inozemstvu.
3 4

Bolonjski proces u hrvatskom obrazovanju opisan je na slubenim stranicama Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske (vidi http://public.mzos.hr). Croaticum je sveuilini program u sklopu programa Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu namijenjen, meu ostalim, stranim studentima kroatistike i slavistike s inozemnih sveuilita.

192

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

U tom se programu pridaje velika pozornost kulturolokim sadrajima. Iako sustavne metodike pouavanja kulture u sklopu hrvatskoga jezika za neizvorne govornike jo nema, kultura je dio nastavnoga plana na svim razinama uenja i pouavanja. Kako je jezino znanje podijeljeno na tri osnovne razine, tako se i nastava kulture pouava na svim trima razinama. Na najnioj razini rije je o crticama iz hrvatske kulture, na drugoj se radi o pojedinim poglavljima iz kulture, a na najvioj razini korisnici imaju u ponudi kulturoloke kolegije u sklopu tzv. kulturolokoga bloka. Kulturoloki blok obuhvaa predavanja iz zemljopisa, povijesti, etnologije, lma, kazalita, povijesti umjetnosti, knjievnosti i sl. Meutim, nastavno iskustvo pouavanja hrvatskoga jezika na Croaticumu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokazuje da korisnici toga programa, koji dolaze i ukljuuju se u nastavu kao stipendisti Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske, gosti studenti Sveuilita u Zagrebu i studenti drugih meusveuilinih razmjena (Ceepus, Tempus, DaaD i sl.), raspolau vrlo neujednaenom razinom poznavanja hrvatske kulture koju su stekli na visokokolskim ustanovama u inozemstvu. Pritom neujednaenost kulturolokih kompetencija ne ovisi samo o razliitim jezinim kompetencijama korisnika, nego je ona prisutna i kada je rije o podjednakim jezinim kompetencijama. Nedostatna razvijenost kulturolokih kompetencija (kojih su jedan dio i interkulturalne kompetencije) zahvaa i najvii stupanj jezine kompetencije, pa i u sluaju studenata kroatistike, odnosno slavistike na visokokolskim ustanovama u inozemstvu.Drugim rijeima, ne vrijedi pretpostavka da, s obzirom na to da je uenje jezika uenje kulture, s porastom razine jezine kompetencije raste i interkulturalna kompetencija, a time ujedno opada i razina kulturnih stereotipa. Naprotiv, viegodinje nastavno iskustvo sa studentima kroatistike i ostalim korisnicima koji su po jezinome znanju, prema CEF-u na najviem stupnju (C1), pokazuje da u nastavnoj praksi nije tako. Naime studenti i ostali korisnici sveuilinog programa Croaticum, koji prvi put dolaze u Hrvatsku, i na najvioj razini jezine kompetencije esto imaju nedostatno znanje o hrvatskoj kulturi koje je poesto dodatno zamueno postojanjem kulturnih stereotipa. Razloga za takovu situaciju u praksi je mnogo, a neki od njih su: problem deniranja i nepostojanje jednoznane denicije kulture pomicanje granica izmeu tzv. elitne i tzv. popularne kulture sloenost hrvatskog kulturnog identiteta nedovoljna osposobljenost lektora za nastavu kulture u inozemstvu nepostojanje sustavne metodike pouavanja hrvatske kulture u sklopu nastave hrvatskoga kao drugog i stranog jezika raznolikost programa i razliitost funkcioniranja visokokolskih ustanova u inozemstvu (lektorati, katedre, centri, teajevi) pouavanje hrvatskoga jezika unutar irih lolokih programa slavistike, tzv. BHS-a5 nedostatan broj leksikona i prirunika o hrvatskoj kulturi nedovoljna promocija hrvatske kulture u inozemstvu.
5

BHS je kratica za bonjako-hrvatsko-srpski jezik koji se koristi kao slubeni jezik na Hakom sudu (Derk, 2009). Uao je i u program nekih sveuilita, primjerice u Grazu (vidi Grevi, 2009).

193

Dinka Pasini

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika

Hrvatski se jezik na visokokolskim ustanovama u inozemstvu pouava i ui unutar razliitih nastavnih programa i organizacijskih struktura u sklopu 38 lektorata i 2 centra pod ingerencijom MZO-a i 60-ak koji nisu pod izravnom nadlenosti Ministrastva znanosti, obrazovanja i porta. Anketa provedena meu nastavnicima koji rade na lektoratima pod ingerencijom MZO-a na visokokolskim ustanovama u inozemstvu, vezana uz kulturoloke sadraje u nastavi hrvatskog kao stranog jezika, pokazala je da meu korisnicima svuilinih programa, studentima, postoji velika potranja za nastavom kulture to se oituje u sve veem broju dodatnih kulturolokih kolegija (Pasini, 2008). S obzirom na to istie se potreba za sustavno izraenim programima, nastavnim planovima i silabusima hrvatske kulture u sklopu pouavanja hrvatskoga jezika te potreba za strunim usavravanjem nastavnika (lektora) na radionicama, seminarima i savjetovanjima s naglaskom na kulturolokim sadrajima, metodici pouavanja kulture i razvijanju kulturolokih i interkulturalnih kompetencija u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika. Anketiranjem pak studenata s inozemnih sveuilita na temu kulture u nastavi u sklopu kojeg im je postavljeno i pitanje, to bi htjeli promijeniti u nastavi, dolo se do rezultata da strani studenti predlau bolju promociju hrvatske kulture i jezika otvaranjem hrvatskih kulturnih instituta u inozemstvu, stipendiranjem studentskih boravka u Hrvatskoj, to eim gostovanjima profesora kroatistike u inozemstvu i sl. I anketa provedena meu nastavnicima i anketa provedena meu njihovim studentima na sveuilitima u inozemstvu6 poklapa se u tome to i jedni i drugi potvruju potrebu za veim brojem kulturolokih sadraja, pomno izabranih i sustavnije osmiljenih u sklopu ire strategije koja bi omoguila razliitim aktivnostima, od diplomatskih do nastavnih, bolju promociju hrvatske kulture u inozemstvu, pa tako i na inozemnim sveuilitima na kojima se hrvatski jezik i kultura pouavaju/ue u sklopu njihova nastavnoga programa. Sve je to ujedno put ka ostvarenju nastavnoga cilja u suvremenoj nastavi stranih jezika razvijanju kulturolokih, odnosno interkulturalnih kompetencija. Meutim, trenutano jo uvijek nedovoljno razvijena kulturoloka kompetencija u nastavi hrvatskog u inozemstvu esto je prepreka za razumijevanje hrvatske kulture, pogotovo u njezinu kontinuitetu, to sve u konanici u nastavi hrvatskoga kao stranog onemoguuje postizanje interkulturalnosti kao jednog od prioritetnih obrazovnih ciljeva u dananjoj Europi. Manjkavosti u poznavanju hrvatske kulture plodno su tlo za podravanje razliitih stereotipa nastalih ne samo priroenom psiholokom sklonou ljudi da uopavanjem pojava koje ih okruuju bre i lake percipiraju pojavnosti koje su im nepoznate, nego i ideoloki determiniranim stereotipima proizvedenim u politici, medijima, pojedinim interesnim skupinama itd. Da je svladavanje kulturnih stereotipa jedan od najveih izazova u nastavi stranih jezika, pa tako i hrvatskoga, pokazat e empirijsko istraivanje provedeno meu studentima na sveilitima u Poljskoj.
6

Ankete su na lektoratima hrvatskoga jezika u inozemstvu provedene nekoliko mjeseci prije Okrugloga stola o hrvatskom jeziku u svijetu u Supetru na otoku Brau koji se odravao od 16. do 20. travnja 2008.

194

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Empirijsko istraivanje o kulturnim stereotipima


Pod pretpostavkom da na visokokolskim ustanovama strani studenti uei hrvatski jezik i kulturu kroz nastavu, ali, naravno, i pod utjecajem medija, diplomacije i meunarodnih odnosa stvaraju sliku o Hrvatskoj i Hrvatima, napravili smo anketu o kulturnim stereotipima meu stranim studentima7. Sastavili smo je po uputama suradnika Instituta Ivo Pilar u Zagrebu i proveli smo je na svim lektoratima koji su pod ingerencijom MZO-a. U ovom e se lanku objaviti rezultati ankete provedene, u razdoblju od prosinca 2007. do oujka 2008., meu studentima i studenticama u Poljskoj, njih 103, u dobi od 19 do 26 godina. Uzorak je zanimljiv jer se hrvatski u Poljskoj studira u sklopu kroatistike, studenti imaju velik broj nastavnih sati jezinih vjeba i posebno pohaaju dodatna kulturoloka predavanja. Rije je o studentima koji, kada dou u Zagreb i ukljue se u program na FF-u Croaticum, najee po jezinome znanju pohaaju najvii stupanj C1. Radi se dakle o specinoj i vrlo obrazovanoj ciljnoj skupini buduih kroatista/slavista. Postavljeno im je ukupno 13 pitanja. Meu ostalim, u anketi su se su ispitivale asocijacije na pojam Hrvatska i Hrvati i stereotipi o Hrvatima meu stranim studentima. Tako im je u jednom pitanju bilo ponueno 50 pojmova. Od studenata se trailo da oznae pojmove koje dovode u vezu s Hrvatskom te da rangiraju 10 pojmova koje najue vezuju uz Hrvatsku. Isto tako trebali su oznaiti osobe za koje su uli izmeu 40 imena meu kojima je bilo znamenitih Hrvata, politiara, povijesnih linosti, sportaa i estradnih umjetnika. U drugom dijelu ankete bilo im je ponueno 16 brendova i 20 lokaliteta s podruja Hrvatske. Od ispitanika se ponovno trailo da oznae pojmove koji su im poznati. Rezultati ankete pokazuju da su asocijacije i na Hrvatsku i na Hrvate uglavnom pozitivne i vezane uz turizam. Najee su se pojavljivale sljedee asocijacije: more, otoci, plaa, sunce, lijepa zemlja, lijepi gradovi, godinji odmor, vino i sl. Asocijacije vezane uz ljude bile su sljedee: simpatini, nasmijeeni, gostoljubivi, vole konzumirati alkohol i puiti. Stereotipi o Hrvatima uglavnom se ne vezuju iskljuivo uz Hrvatsku i Hrvate, nego se radi o stereotipima svojstvenim europskom Jugu i junjacima (temperamentni, impulzivni, otvoreni, glasni, lijeni itd.) Postoji takoer i negativan stereotip o Hrvatima kao nacionalistima. Drugi dio ankete, u kojem su ispitanici trebali zaokruiti 10 pojmova vezanih uz Hrvatsku, 10 osoba koje su im poznate te hrvatske brendove i lokalitete pokazao je sljedee rezultate (Tablice 1-4).

Autorice ankete su Ana avar, asistentica s Katedre za metodiku Odsjeka za kroatistiku i Dinka Pasini, via lektorica na programu Croaticum, autorica lanka.

195

Dinka Pasini
Tablica 1 10 NAJEIH KULTURNIH STEREOTIPA O HRVATSKOJ

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika

Kulturni identitet Knjievnost Sport Glazba Katolicizam Rat Folklor Prirodne ljepote Balkan Turizam 0
Tablica 2 10 NAJPOZNATIJIH HRVATA
Gavran Tesla Metrovi Janica Mesi Paveli Tuman Krlea Ugrei Tito

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

Tablica 3

Najpoznatiji brendovi
100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0 89 80 66

Vegeta

kravata

Paki sir

196

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE


Tablica 4 10 NAJPOZNATIJIH TURISTIKIH DESTINACIJA
Velebit Trogir Kornati Plitvice ibenik Pula Vukovar Split Dubrovnik Zagreb 0 50 77 89 90 92 95 99 100 103 103 103 100 150

Vol: 6, 2010.

Tablica broj 1 pokazuje da se Hrvatska percipira kao turistika zemlja na Balkanu koja se, osim uz prirodne ljepote vee uz folklor i narodnu glazbu. Isto tako, postoje svjea sjeanja na rat u Hrvatskoj. Dosta prepoznatljivo obiljeje jest katolicizam, zatim slijedi sport, a tek na predzadnjemu mjestu je knjievnost. Na zadnjem je mjestu kulturni identitet. Tablica broj 2 pokazuje da je Tito (predsjednik bive Jugoslavije koji je umro 1980.) jo uvijek (i nakon 30 godina!) najpoznatija osoba iz ovoga podruja, zatim slijede knjievnici (Dubravka Ugrei koja ne ivi u Hrvatskoj) i Miroslav Krlea, ija imena nose ideoloku konotaciju. Nakon toga slijede politiari Tuman, Paveli, Mesi (redoslijed upuuje na stereotipiziranu percepciju suvremene hrvatske povijesti), potom slijedi sportaica Janica Kosteli, kipar Ivan Metrovi, znanstvenik i izumitelj Nikola Tesla i na desetom je mjestu suvremeni knjievnik Miro Gavran. Tablica broj 3 pokazuje da su najpoznatiji brandovi Vegeta, kravata i Paki sir. Tablica broj 4 pokazuje deset najpoznatijih destinacija koje su odreda poznate turistike destinacije i nacionalni parkovi. Ukupni rezultati ankete pokazuju da je Hrvatska za poljske studente, u prvome redu, turistika zemlja autentine prirodne ljepote, a tek onda i zemlja kulturnih sadraja to je vano za stjecanje kulturoloke kompetencije, a zatim, u to skorijoj budunosti, i one interkulturalne.

Zakljuak
Uenje hrvatskoga jezika je uenje kulture na svim razinama jezine kompetencije pa lektori koji pouavaju hrvatski jezik u inozemstvu moraju raspolagati ne samo jezinom nego i prikladnom kulturolokom kompetencijom jer samo na taj nain mogu promovirati hrvatsku kulturu u svijetu. 197

Dinka Pasini

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika

Usvajajanjem jezika usvajaju se istodobno hrvatski kulturni obrasci pa tako i kulturni stereotipi kao svojevrsni kljuevi za njihovo dekodiranje. Zbog nepostojanja koncepcije planskog i sustavnog pouavanja hrvatske kulture u sklopu nastave hrvatskoga jezika u inozemstvu, kulturoloka kompetencija korisnika programa hrvatskoga jezika u svijetu esto ne prati jezinu kompetenciju. Naime moglo bi se oekivati da na visokom stupnju jezine kompetencije studenti suvereno vladaju znanjem o hrvatskoj kulturi ili, drugim rijeima, da su ovladali interkulturalnim vjetinama koje im omoguuju duboko razumijevanje hrvatske kulture i njezino stavljanje u odnos s drugim kulturama. Meutim prisutnost stereotipa i uestalost njihova pojavljivanja u svakodnevnoj uporabi, pa tako i u nastavnoj praksi na sveuilitima, dokaz je da visok stupanj jezine kompetencije u praktinoj uporabi, a time i razumijevanja, ne podrazumijeva nuno i visok stupanj kulturoloke kompetencije. Naprotiv, iskustvo pouavanja hrvatskoga jezika kao stranoga i empirijsko istraivanje provedeno meu poljskim studentima kroatistike pokazuje da su predodbe i stavovi korisnika i na visokim stupnjevima jezine kompetencije obiljeeni stereotipima o Hrvatima i Hrvatskoj. U tom smislu posebnu pozornost u programima hrvatskoga jezika u inozemstvu treba posvetiti osmiljenom, sustavnom i pomnom ukljuivanju hrvatske kulture u nastavu jezika s posebnim naglaskom na pouavanju hrvatske povijesti u njezinu kontinuitetu (Skoko, 2004). U iroj perspektivi, kulturni e potencijal hrvatskoga jezika s osmiljenim kulturnim identitetom sauvati hrvatski kao mali jezik u viejezinoj i multikulturalnoj zajednici europskih jezika.

Literatura
Bili-tefan, Milica (2006). Ukljuivanje interkulturalne komunikacijske kompetencije u pouavanje stranih jezika. U: Odgojne znanosti, Vol.8 No.1(11). Zagreb, Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu (str. 279 288). Bili-tefan, Milica (2008). Interkulturalna komunikacijska kompetencija u udbenicima za engleski jezik u osnovnoj koli. U: Odgojne znanosti, Vol 10 No.1(15). Zagreb, Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu (str. 231-240). Bugarski, Ranko (2005). Jezik i kultura, Beograd: igoja tampa. Derk, Denis (2009). Hoe li Hrvatska u EU sa srpskim jezikom? U: Hrvatsko slovo, 23. svibnja 2009. Zagreb, Hrvatska kulturna zaklada (str. 44). Fantini, Alvino E. (2001). Exploring Intercultural Competence: A Construct Proposal. NCOLCTL Fourth Annual Conference. Filipan-igni, Blaenka (2005). Interkulturalni koncept kao conditio sine qua non suvremene nastave stranih jezika. U: Zbornik Uiteljske akademije u Zagrebu, Vol. 7, br. 1. Zagreb, Uiteljski fakultet u Zagrebu (str. 121-132). Grevi, Mario (2009). Hrvatska ne smije pristati na bonjako-hrvatsko-srpski jezik u EU. U: Hrvatsko slovo, 29. svibnja 2009.. Zagreb, Hrvatska kulturna zaklada (str. 26). Hagge, Claude (2005). Zaustaviti izumiranje jezika. I. Frani (prev.). Zagreb: Disput. Kalogjera, Damir (1991). Kultura i primijenjena lingvistika. U: Zbornik drutva za primijenjenu lingvistiku. Proimanje kultura i jezika. Zagreb, Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku (str. 7-13). 198

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Katunari, Vjeran (1996). Tri lica kulture. U: Drutvena istraivanja, god. 5, br. 25-26. Zagreb, Institut Ivo Pilar (str. 831-858). Kramsch, Claire (1993). Context and Culture in Language Teaching. London-New York: Oxford. Legac, Vladimir (2005). Klieji i interkulturalnost u ranom uenju stranih jezika. U: Zbornik Hrvatskog drutva za primijenjenu lingvistiku. Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Zagreb, Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku (str. 429- 435). Orai Toli, Dubravka (2006). Kulturni stereotipi. Zagreb: FF press. Pasini, Dinka (2008). Lektorati hrvatskoga jezika na visokokolskim ustanovama u inozemstvu. U: Croatian Studies Review, Sydney-Split-Waterloo-Zagreb 5. Sveuilite u Splitu Filozofski fakultet (str.140-147). Puzi, Saa (2007). Interkulturalno obrazovanje u europskom kontekstu. U: Metodika 15, Vol. 8, br. 2. Zagreb, Uiteljska akademija Sveuilita u Zagrebu (str. 373-389). enjug, Ana (2008). Stav uenika viih razreda osnovne kole prema Nijemcima. U: Metodika 17, Vol. 9, br 2. Zagreb, Uiteljska akademija Sveuilita u Zagrebu (str. 310-317). Skoko, Boo (2004). Hrvatska (identitet, image, promocija). Zagreb: kolska knjiga. Vrhovac, Yvonne (1991). Proimanje kultura i uenje jezika. U: Zbornik drutva za primijenjenu lingvistiku. Proimanje kultura i jezika. Zagreb, Hrvatsko drutvo za primijenjenu lingvistiku (str. 35-38). Zajedniki europski referentni okvir za jezike (2005). Zagreb: kolska knjiga. ani, Ivo (2007). Hrvatski na uvjetnoj slobodi. Zagreb: Fakultet politiki znanosti.

Culture in lecturing of Croatian as a foreign language


Summary
The Croatian language, although a so called small language, contains a huge cultural potential. It means that there is a possibility for opening towards other cultures and indirectly towards world languages. In other words, a language as a closed and static system of grammatical structures with its cultural inheritance becomes an open dynamic system orientated towards the world knowledge market. Culture as such in fact contains and transfers cultural values of a language, in this case Croatian language, and builds its cultural identity. This idea inspired the teaching of foreign languages and this article Croatian as a second and foreign language as well. Today, when philology studies grow into cultural studies, the culture lecturing deserves a special importance as a part of teaching Croatian as a foreign language. In teaching Croatian language, the lecturers present and the users of programs on universities abroad get the patterns of Croatian culture and the picture of Croats and Croatia.

199

Dinka Pasini

Kultura u nastavi hrvatskoga kao stranog jezika

Good knowledge of culture in the main condition for outgrowing cultural stereotypes and fullls the main goal in modern foreign language teaching methodic interculturality. Empiric research done on the universities abroad shows that cultural competence of program users croatics and slavistics students) does not follow their language competence, but it is minor to it. By questioning the sample of hundred students, who are, according to their knowledge on the highest level of language competence (C1 according to the Common European Referent Framework for Languages), we got the results which show that their knowledge of Croatian culture it an adequate and it is based on cultural stereotypes of Croats and Croatia. Foreign students who are studying Croatian language at the universities abroad have the perception of Croatia as a small tourist country on the mountains of Balkans (i.e. primitive, with no culture). For them it is a country of natural beauties, folklore and folk music, where there was a war, catholic country, the country of successful sportsmen, divided between nationalism and Yugoslavian nostalgia. The Croatian cultural identity is not recognizable. There are many reasons for this situation in practice, but only a few of them dene the nonexistence of unambiguous denition of culture, moving the borders between so called elite and popular culture, the complexity of Croatian cultural identity, not adequate competence of the lecturers teaching Croatian culture abroad, nonexistence of systematical methodic of Croatian as a foreign and second language, the diversity of functioning of high school institutions abroad, the teaching of wider philological slavistics programs so called Bosnian-Croatian-Serbian, insufcient number of lexicons and manuals on Croatian culture abroad etc. To improve this situation into raise level of cultural competence on the level of language competence, the programs of Croatian language abroad should be dedicated to the enclosure of the Croatian culture in the teaching of Croatian language from the very beginning with the special accent on the Croatian history in its continuity. Only such programs of Croatian language which contain a clear concept of Croatian culture and which are performed by lecturers with an adequate cultural competence are the guarantee for the conserving of Croatian language and its way to interculturality in multilingual and multicultural community of European languages.

Key words: teaching Croatian as a foreign and second language, culture in the lecturing of Croatian as a foreign language, Croatian language and culture study sections abroad, cultural stereotypes, interculturality, cultural stereotypes, cultural competences, the promotion of Croatian cultural identity on the universities abroad.

200

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi


UDK: 811.163.42243:378(71) 37.018.43:378(71)
Struni rad/Refereed Paper Helena Buri, Vinko Grubii, University of Waterloo, German & Slavic Studies

Saetak
U radu se predstavljaju aktivnosti i rezultati rada s on line teajem hrvatskoga jezika namijenjenog stranim studentima diljem Kanade. U vremenu brzog transfera tehnologija i znanja uenje na daljinu postaje svakodnevica, a kako izgleda sam proces i realizacija nastave hrvatskog kao stranog jezika po takvome modelu pokuat e se prikazati u ovome radu. Sveuilite Waterloo, inae iznimno poznato po svojoj usmjerenosti u studijskim programima prema studijima vezanim uz nano tehnologije, godinama ve u studijskim programima nudi zainteresiranim studentima mogunost uenja jezika putem on line metode i kroz ovaj rad e se takoer, uz opis teaja, dati kako pozitivna tako i negativna strana takvog naina usvajanja stranoga jezika.

Kljune rijei: hrvatski kao strani jezik, sveuilina nastava stranoga jezika, uenje na daljinu, on line uenje

1. Uvod
Doba u kojem ivimo je obiljeeno procesom globalizacije i razvojem novih tehnologija koje donose brze promjene u sve aspekte ljudskog ivota. Opi razvoj kontinuirano zahtjeva nova znanja i vjetine. Javlja se potreba za to brim, pravovremenim obrazovanjem koje e istodobno biti lako i iroko dostupno. Istraivanja pokazuju kako e sve zaposlene osobe morati proi kroz proces dodatnoga obrazovanja, stjecanja novih vjetina i novih znanja barem dvaput tijekom svoje karijere to ukazuje na injenicu kako ivimo u vremenu u kojem je znanje neprestano potrebno nadograivati i proirivati. Sve vea potreba za obrazovanjem i kronini nedostatak vremena s jedne strane te ubrzani razvoj raunalne tehnologije s druge strane doveli su do razvoja novih obrazovnih tehnologija koje danas nailaze na sve veu i iru primjenu. Prvi pokuaji organiziranja uenja na daljinu zabiljeeni su ve krajem devetnaestog stoljea u SAD-u. Isprva su to bili razni dopisni teajevi, a kasnije se u ovom procesu pokuavaju koristiti i drugi mediji, poput radija i televizije da bi se konano, razvojem 201

Helena Buri, Vinko Grubii

Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi

raunalne tehnologije, pojavili brojni internetski teajevi kojima se nastoji zamijeniti ili nadopuniti klasino obrazovanje. Moram napomenuti kako je, kada se govori o uenju na daljinu, u upotrebi niz izraza: Distance Learning, Distance Training, Distance Education, Online Education, Virtual Instruction, Virtual Education, Extended Learning te cijeli niz izraza s preksom e poput E-learning i njegovih brojnih interpretacija kao to su: Experience Learning, Everywhere Learning, Enhanced Learning.... U daljnjem tekstu koristit u izraze elektroniko uenje, uenje na daljinu i online uenje. Kod prvog naglasak je stavljen na tehnologiju, a kod drugog i treeg na obrazovanje. Elektroniko uenje moemo denirati kao proces obrazovanja koji se izvodi uz uporabu nekog oblika informacijske i komunikacijske tehnologije, a s ciljem unapreenja kvalitete tog procesa i kvalitete ishoda obrazovanja. Uenje na daljinu (doslovni prijevod engleskog izraza Distance Education) je oblik obrazovanja i uenja kod kojeg nema klasinog, neposrednog kontakta izmeu osobe koja obrazovanje prua i onih koji to znanje primaju. Ovakav oblik obrazovanja te informacijske i komunikacijske tehnologije nale su iroku primjenu u razliitim situacijama i na razliitim obrazovnim razinama. Kao to je ve reeno, veina ljudi, bez obzira na posao koji obavljaju e morati, u tijeku svog radnog vijeka, proi struno usavravanje ili savladavanje novih vjetina i znanja. S druge strane, oduvijek je postojao problem uenika i studenata koje je mjesto stanovanja, zdravstveno stanje ili neki drugi razlog prostorno izolirao pa esto puta nisu bili u mogunosti nastaviti kolovanje ili pohaati odreene kolegije koji nisu bili ponueni u njima dostupnim obrazovnim centrima. Ne treba posebno napominjati koliko je razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija vaan kada je u pitanju uenje hrvatskog jezika kao drugog i stranog. Zbog specinih drutvenih prilika tijekom povijesti Hrvatska se nalazi meu zemljama s najbrojnijim iseljenitvom. Gotovo da vie Hrvata ivi izvan Hrvatske nego u njoj. Mnogi Hrvati druge i tree generacije imaju izrazitu elju i volju za uenjem hrvatskog jezika, ali su u tome esto onemogueni geografskom izoliranou. Elektroniki teajevi i kolegiji su izuzetno ekasno, a esto i jedino rjeenje u ovakvim situacijama. U ovom radu, najvie govora e biti o primjeni uenja na daljinu na sveuilinoj razini, posebno kada je u pitanju uenje hrvatskog jezika kao drugog i stranog. Bit e prenijeta iskustva sa Sveuilita Waterloo u Kanadi gdje je hrvatski jezik bio prvi jezik na koji je primijenjen program Angel.

202

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

2. Povijest online uenja na Sveuilitu Waterloo


Uenje na daljinu je u Kanadi dostupno vie od sto godina, ali je najvei razvoj doivjelo u posljednjih deset godina. Ve 1889. godine u Kanadi je bilo mogue studirati dopisnim putem. 1921. godine roditelji djece iz zabaenih krajeva Kanade piu tadanjem ministru obrazovanja pismo u kojem trae knjige i ostale obrazovne materijale za svoju djecu ime zapoinje osnovnokolsko, a kasnije i srednjokolsko dopisno obrazovanje. U narednim desetljeima potreba za dopisnim teajevima sve vie raste, a struktura polaznika se mijenja. Ovakve teajeve sve vie pohaaju studenti koji iz bilo kojeg razloga nisu bili u prilici zavriti odreeni teaj u svojoj koli; studenti koji imaju potrebu za znanjima koja nisu ponuena u lokalnoj kolskoj ustanovi; oni koji imaju elju i potrebu unaprijediti znanje steeno u srednjoj koli, a vano je naglasiti kako su mnogi od njih u zreloj ivotnoj dobi to jasno govori o sve intenzivnijoj potrebi za produljenim, proirenim i na kraju za cjeloivotnim obrazovanjem. U devedesetima dolazi do ubrzanog i irokog razvoja online teajeva koji broje vie od 225 000 polaznika. Naravno, poveano zanimanje i razvoj programa za uenje na daljinu u posljednjem desetljeu omoguio je ubrzani napredak raunalne tehnologije te njena sve vea dostupnost i primjena u svakodnevnom ivotu. Korijene razvoja uenja na daljinu na Sveuilitu Waterloo moemo pronai u ezdesetim godinama prolog stoljea kada u suradnji sa Sveuilitem Newfoundland pokreu video projekt iji je svrha bila snabdijevanje novim znanjima i edukacijskim brourama lijenika u zabaenim krajevima Kanade, a posebno u udaljenoj kanadskoj provinciji Newfoundland. Sve je to vodilo prema velikom broju audio i video-konferencijskih siteova koji su bili dostupni irom tog otoka. Sveuilite Waterloo se uskoro okree daljnjem razvoju programa za uenje na daljinu koji se u to vrijeme zasnivaju na zvunim zapisima popraenim tekstualnim materijalima i zadatcima koji se distribuiraju potom. Danas, Sveuilite Waterloo nudi vie od 270 izuzetno dobro osmiljenih online kolegija s vie od 10 000 polaznika. Procijenjeno je da u Kanadi svake godine oko pola miliona ljudi studira posredstvom onlinea ili pohaa barem jedan od online kolegija. Vie od 35 kanadskih fakulteta nudi mogunost uenja na daljinu, a vano je napomenuti i kako vie od 35% kompanija takoer nudi online programe. Skoranji razvoj online nastave je u najveoj mjeri okrenut razvoju online teajeva onih kolegija koji tradicionalno privlae najvei broj studenata od kojih veliki broj zbog nedostatka kapaciteta ostaje neupisan. Razvoj uenja na daljinu je takoer vezan uz sve veu i iru potrebu za dodatnim obrazovanjem, dokolovanjem, produenim i cijeloivotnim obrazovanjem te uz razvoj sve veeg broja centara za uenje na daljinu. Takvi centri, bilo da se radi o lokalnim edukacijskim centrima, o centrima koji su dio velikih korporacija, poduzea i industrija ili o centrima unutar raznih ministarstava, slue kako bi ponudili potrebne informacije i smjernice o profesionalnom usavravanju te 203

Helena Buri, Vinko Grubii

Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi

mogunostima u okviru srednjokolskog i sveuilinog obrazovanja, ali i mogunostima stjecanja znanja u okviru osobnih interesa i aspiracija. Zanimljivo je napomenuti i kako kanadska starosjedilaka plemena u novije vrijeme pokuavaju organizirati obrazovanje putem onlinea. Ne treba posebno napominjati kako je uenje na daljinu idealan nain premoivanja mnogih problema pri uenju hrvatskog jezika kao drugog i stranog. Ako se u obzir uzme broj stanovnika, Hrvatska je jedna od zemalja s najbrojnijom iseljenikom zajednicom. Gotovo da nema dijela svijeta gdje ne ive Hrvati i gdje se ne bi mogla pronai barem nekolicina zainteresiranih za uenje hrvatskog jezika. U praksi su me esto kontaktirali studenti iz raznih zemalja svijeta zainteresirani za uenje hrvatskog jezika koji im u njihovim obrazovnim sustavima jednostavno nije dostupan. Metoda uenja na daljinu idealna je kako bi se premostile takve i sline tekoe; ne samo kada je u pitanju uenje hrvatskog jezika nego i uenje o hrvatskoj kulturi, knjievnosti, umjetnosti, povijesti, geograji Hrvatski jezik je prvi jezik koji je primijenjen u programu Angel na Sveuilitu Waterloo. Zasada je mogue pohaati teajeve Elementary Croatian I i Elementary Croatian II, a u pripremi je i teaj Croatian Culture and Literature. Razvoj telekomunikacijske i raunalne tehnologije otvorio je niz edukacijskih alternativa ije iskoritavanje nije samo mogunost ve i naa obaveza.

3. Osnovne karakteristike sustava za uenje na daljinu


Osnovne karakteristike ovakvog modela uenja: uitelji, nastavnici, profesori nemaju neposredan kontakt s polaznicima teajeva, studentima i uenicima programi ili teajevi uenja na daljinu mogu biti prilagoeni razliitim karakteristikama uenika, a razlikuju se po tehnologiji koja se koristi, po strukturi programa, po stupnju nadzora polaznika sudionici uenja na daljinu su osobe koje kreiraju i distribuiraju materijale za uenje i vode nastavni proces te uenici koji te materijale koriste kako bi izgradili, proirili ili nadopunili znanje organizatori teajeva i programa su obrazovne i znanstvene institucije za svoje uenike i studente te ostale zainteresirane; kompanije ili njihovi dijelovi za svoje zaposlene, te pojedinci koji rade kao nastavnici, profesori, konzultanti, instruktori polaznici teajeva najee su:
1. odrasle osobe koje ove teajeve pohaaju iz raznih razloga 2. zaposleni bez mogunosti pohaanja klasine nastave 3. osobe s zikim ogranienjima i zdravstvenim problemima 4. osobe geografski udaljene od obrazovnih centara

204

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

4. Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo 4.1. to je Angel?

Sveuilite Waterloo prema mnogim istraivanjima ve godinama slovi kao jedno od najboljih, najekasnijih i najinovativnijih sveuilita u Kanadi i svijetu, a pridodamo li tomu izuzetno razvijene programe za uenje na daljinu i online nastavu koji omoguavaju studiranje te prouavanje hrvatskog jezika i kulture studentima iz bilo kojeg dijela Kanade i svijeta, onda sa sigurnou moemo zakljuiti kako je Katedra hrvatskog jezika i kulture pronala odlino mjesto za svoje djelovanje i razvoj. Razvoj raunalne tehnologije omoguio je armaciju hrvatskog jezika na Internetu (Croatian Online) i to kao prvog jezika u okvirima programa Angel koji je danas iroko prihvaen, a koji uspjeno djeluje ve treu godinu. Angel je web-utemeljen upravlja i portal za suradnju koji omoguava nastavnicima ili voditeljima obrazovnog procesa da organiziraju i upravljaju obrazovnim materijalima te da uspostave brzu, jednostavnu komunikaciju sa svojim studentima. Angel je namijenjen koritenju kao nadopuna tradicionalnoj nastavi, ali i program za uenje na daljinu. U okvirima Angela jednostavno i uinkovito se mogu postavljati ankete, testovi, kvizovi; provoditi istraivanja; slati i primati pota; poticati i pratiti diskusije koristei tzv. chat rooms; postavljati zadatci koristei specijalnu aplikaciju koja se zove drop boxes; studenti se mogu organizirati u grupe koje rade na razliitim projektima, a takoer se mogu razliite statistike vezane uz rad i uspjenost studenata tijekom teaja. Znaajan dio Angelove moi lei u mogunosti prilagoavanja specinim institucionalnim potrebama. Glavni elementi koje obuhvaa ovaj program su: sustav za kreiranje teaja sustav za praenje i voenje kroz teaj sustav za testiranje sustav za praenje napredovanja korisnika sustav za praenje statusa korisnika Podsustavi: podsustav za evidenciju korisnika podsustav za kreiranje i upravljanje teajem podsustav za kreiranje materijala za uenje univerzalni podsustav prikaza materijala podsustav za testiranje podsustav za bodovanje i praenje napredovanja podsustav za praenje koritenja podsustav organizacije teajeva podsustav za komunikaciju 205

Helena Buri, Vinko Grubii hijerarhija pristupa stablo i baza znanja

Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi

Mogunosti koje prua ovaj program su zbilja velike, a u budunosti se namjerava doskoiti nedostacima poput izostajanja osobne interakcije izmeu profesora i studenata uvoenjem aplikacija poput video poziva i video konferencije.

4.2 Kratko putovanje kroz CROAT 101 u Angelu


Na Sveuilitu Waterloo trenutno su u ponudi dva online teaja hrvatskog jezikaElementary Croatian 1 i Elementary Croatian 2. Oba su bazirana na dvojezinim sveuilinim udbenicima s vjebenicama koje je priredio dr. Vinko Grubii koji je na Sveuilitu Waterloo proveo posljednjih dvadeset pet godina. Teaj CROAT 101 (Elementary Croatian 1) je poetni stupanj uenja hrvatskog jezika. Sastoji se od petnaest nastavnih jedinica koje se obrauju kroz dvanaest tjedana. Programom su predviena dva tjedna za usvajanje triju nastavnih jedinica, a zatim slijedi test provjere znanja koji se sastoji od pisanog i oralnog dijela. Organization of the Course Week Unit Topics #1 Lesson 1 #2 Lesson 2 and 3 DO ASSIGNMENT 1 HERE: WEDNESDAY ON WEEK 2 #3 Lesson 4 #4 Lesson 5 and 6 DO ASSIGNMENT 2 HERE: WEDNESDAY ON WEEK 4 #5 Lesson 7 #6 Lesson 8 and 9 DO ASSIGNMENT 3 HERE: WEDNESDAY ON WEEK 6 #7 Lesson 10 #8 Lesson 11 and 12 DO ASSIGNMENT 4 HERE: WEDNESDAY ON WEEK 8 #9 Lesson 13 #10 Lesson 14 and 15 DO ASSIGNMENT 5 HERE: WEDNESDAY ON WEEK 10 #11 REVIEW FOR FINAL EXAM #12 REVIEW FOR FINAL EXAM Value of Assignments and Exam Svaka nastavna jedinica sadri dijaloge, dva audio zapisa tih istih dijaloga, rjenik, gramatika pravila i objanjenja te razliite vrste vjebi i zadataka za koje program omoguava automatsko korigiranje i uvid u tone i netone odgovore. Sva gramatika 206

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

objanjenja su ponuena i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Vano je napomenuti kako programska podrka nudi i aplikacije za brzu i praktinu komunikaciju s instruktorom te s drugim polaznicima teaja. Tijekom jednog semestra, studenti su duni rijeiti pet testova te ih dostaviti u za to predviene programske aplikacije (Assignment Drop Boxes i Oral Assignments) do tono odreenog datuma, a instruktor ih potom ispravlja i vraa studentima kako bi dobili povratnu informaciju o razini steenog znanja i o poinjenim grekama. Budui da je ovaj teaj namijenjen poetnicima, svi zvuni zapisi dijaloga su prvo ponueni u svakodnevnom konverzacijskom ritmu, a zatim su snimljeni u sporijem ritmu i razgovijetnije kako bi studenti prilikom vjebanja izgovora bez potekoa mogli ponoviti svaku rije i reenicu. Na kraju semestra, studenti piu zavrni ispit kojem pristupaju u njima najbliem obrazovnom centru, koli ili sveuilinoj ustanovi.

5. Prednosti i nedostatci uenja na daljinu


Online uenje i teajevi na daljinu se na Sveuilitu Waterloo koriste na dva naina. S jedne strane slue kao nadopuna klasinoj nastavi pa su tako nastavnim programom predviena tri sata tjedno rada u uionici i jedan sat u labaratoriju gdje studenti koriste poseban online program koji im omoguava presluavanje mnogobrojnih zvunih zapisa tekstova i rijenika koji osim prijevoda rijei na engleski jezik istovremeno omoguava i sluanje izgovora svake pojedine rijei. Program sadrava sve lekcije koje se obrauju u uionici te brojne vjebe i zadatke koji su osmiljeni na nain da automatski upozoravaju na greke. S druge strane, u okviru uenja na daljinu, Sveuilite Waterloo nudi brojne online kolegije koji su namijenjeni svima koji iz bilo kojeg razloga nisu u prilici pohaati klasinu sveuilinu nastavu. Statistike, meutim, pokazuju kako sve vei broj studenata koji nisu geografski izmjeteni, niti ih bilo koji drugi objektivni razlozi prijee da dolaze u uionicu, ipak upisuju online kolegije jer smatraju kako e na ovaj nain utedjeti na vremenu ili rasteretiti svoj dnevni i tjedni raspored. Online teajevi nesumnjivo upravo doivljavaju svoj procvat i razvijaju se velikom brzinom, ali oni jo uvijek ne mogu nadomjestiti niti kvalitetom nadmaiti klasini nastavni proces u kojem je interakcija izmeu uitelja i njegovih uenika, ipak, daleko intenzivnija i kvalitetnija, a da ne spominjemo izuzetno vaan motivacijski moment koji je daleko snaniji u neposrednom kontaktu koji omoguava uionica. Dakle, prednosti uenja na daljinu su: - omoguava cjeloivotno obrazovanje i profesionalno usavravanje - omoguava pohaanje teajeva studentima koji su geografski izolirani, koji imaju zdravstvenih problema, koji zbog radnih obaveza ili iz bilo kojeg drugog razloga nisu u mogunosti sudjelovati u klasinom obrazovnom procesu 207

Helena Buri, Vinko Grubii -

Online uenje hrvatskoga jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi

iroka dostupnost omoguava istovremeno sudjelovanje velikom broju korisnika mjesto i vrijeme uenja student odabire prema vlastitim mogunostima i eljama budui da su mu nastavni materijali stalno dostupni mogunost studiranja na najprestinijim sveuilitima (npr. upisivanjem jednog od online kolegija koje nudi Harvard) praktian rad s razliitim tehnologijama samostalnost pri savladavanju sadraja u okviru sustava lako je omoguena integracija i pristup drugim izvorima koji su vani za gradivo koje se poduava

Nedostatci: - izostanak osobnog kontakta meu sudionicima to utjee na motivaciju polaznika i kvalitetu steenog znanja - potrebna visok stupanj aktivnosti i discipliniranosti polaznika to ponekad dovodi do upitnih rezultata i objektivno slabog napretka u procesu uenja - online uenje od polaznika zahtijeva odreena znanja i vjetine te raunalnu pismenost bez koje gradivo integrirano u sustav online uenja postaje beskorisno - ni najkvalitetnija oprema na kojoj se izvodi elektronika nastava nije stopostotno pouzdana - sustav zahtijeva odreenu tehniku podrku koja je prilino skupa i stalan razvoj u skladu s razvojem tehnologije kojom se koristi

6. Zakljuak
Razvoj novih tehnologija, posebno informacijskih i komunikacijskih, otvara brojne mogunosti kada je obrazovanje u pitanju. Iako metoda uenja na daljinu trenutno ne moe u potpunosti nadomjestiti sve to prua tradicionalni nastavni proces, prije svega intenzivnu komunikaciju i suradnju izmeu uitelja i uenika te uenika meusobno, ona ipak nesumnjivo otvara brojne, nove mogunosti koje treba to bolje iskoristiti. Treba uzeti u obzir da se tehnologija online uenja i uenja na daljinu gotovo svakodnevno razvija i unaprijeuje pa se u budunosti moemo nadati kako e biti savladan i njen glavni nedostatak uvoenjem video poziva, video konferencije ili neke nove aplikacije koja e stvoriti uvjete za neposredan kontakt na relaciji uitelj-uenici. Online teajevi hrvatskog jezika na Sveuilitu Waterloo u Kanadi dokazuju njegovu funkcionalnost i potencijal. Uz odreene napore je i te kako mogue postii dobre rezultate i doprijeti do mnogih koji prije nisu bili u prilici uiti hrvatski jezik i o hrvatskoj kulturi. Kada je u pitanju hrvatski jezik i hrvatska kultura, online uenje je snano, a esto i jedino sredstvo koje omoguava poduavanje Hrvata izvan domovine hrvatskom jeziku i hrvatskoj kulturi i tu mogunost treba to bolje i kvalitetnije iskoristiti.

208

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

7. Literatura
Picciano, A.G. (2001). Distance Learning: Making Connections Across Virtual Space and Time, Prentice Hall, Upper Saddle River, New Yersey. Melton, R.F. (2002). Planning and DevelopingOpen and Distance Learning: A Quality Assurance, Approach Routledge Falmer, London. Internet izvor: www.adlnet.org

The online learning of Croatian at the University of Waterloo in Canada


Summary
This paper presents activities and results of work on Croatian language online learning program offered to students in Canada. In the times of the fast transfer of technologies and knowledge, longdistance learning is becoming commonly used, and the University of Waterloo (traditionally known for its focus on nanotechnology) offers interested students on-line language learning courses. This paper will describe and analyze the process of teaching Croatian as a second language in a longdistance learning program, and its positive and negative sides.

Key words: Croatian as a second language, university-level foreign language courses, long-distance learning, on line learning

209

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i govornoga jezika u hrvatskome srednjovjekovlju


UDK: 811.163.1246.3
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen, Filozofski fakultet u Splitu

Saetak
Hrvatsko je srednjovjekovlje najsloenije razdoblje u naoj jezinoj povijesti. Funkcionalna viejezinost, prisutna u to vrijeme, dovodi do zakljuka da izmeu crkvenoslavenskoga i govornoga jezika nije postojao odnos bilingvizma nego diglosije, tonije triglosije u kojem postoje najvia varijanta, srednja varijanta te najnia varijanta. Autorice u radu navode argumente za tu tvrdnju, a to su postojanje akavsko-crkvenoslavenskoga(-kajkavskoga) amalgama, postojanje hrvatskog crkvenoslavenskoga jezika te govornoga narodnog hrvatskoga jezika (lingua vernacula).

Kljune rijei: hrvatsko srednjovjekovlje, bilingvizam/trilingvizam, diglosija/triglosija, akavsko crkvenoslavenski(-kajkavski) amalgam, starocrkvenoslavenski jezik, hrvatski jezik, lingua vernacula

1. Uvod1
Literatura o hrvatskom jezinom srednjovjekovlju prua nam mnotvo podataka sa sljedeim zakljucima hrvatsko srednjovjekovlje karakterizira tropismenost (glagoljica, irilica, latinica) i trojezinost (latinski, crkvenoslavenski, hrvatski jezik), a izmeu latinskoga i hrvatskih idioma postojao je odnos bilingvizma. U tome se, izmeu ostalih, slau Josip Hamm, Josip L. Tandari, Eduard Hercigonja, Stjepan Damjanovi, Anica Nazor, Dragica Mali.2 Meutim, treba spomenuti i etvrti idiom akavsko-crkvenoslavenski (-kajkavski) amalgam, nastao u ulozi poveznice izmeu hrvatskoga crkvenoslavenskoga i narodnoga, akavskoga jezika.
1

Tema ovoga lanka u usmenom je obliku, ali pod naslovom Triglosija hrvatskoga srednjovjekovlja izloena na XXI. meunarodnom znanstvenom skupu Hrvatskog drutva za primijenjenu lingvistiku koji je odran od 24. do 26. svibnja 2007. godine u Splitu. Za ovu priliku lanak je poneto preraen i dopunjen. Vidi priloeni popis literature navedenih autora.

211

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

U ovome radu viejezinost je promatrana s vie stanovita i iskustava drugih naroda u razliitim vremenskim razdobljima kako bi bila poblie denirana. Trojezina povijest hrvatskoga srednjovjekovlja sigurno je jedna od najzanimljivijih toga tipa te pokazuje pravu prirodu njezinoga viejezinog odnosa u naem se srednjovjekovlju, osim ve spomenutog odnosa bilingvizma izmeu latinskoga i hrvatskih idioma, u odnosu izmeu hrvatskoga crkvenoslavenskoga i govornoga, narodnoga jezika radilo o odnosu diglosije3, tonije, ukljuujui i prijelazni tip jezika, triglosije u kojemu su postojale najvia varijanta, srednja varijanta te najnia varijanta. Pritom treba uzeti u obzir da diskretne, a vremenom znatne razlike u upotrebi tih postojeih jezika pojanjavaju i kasniji slijed njihova gibanja i razvoja. Svaki jezik, onaj koji bi trebao nositi etiketu nacionalnoga jezika, tei standardizaciji. Ona jeziku nudi legitimitet, a njegovim govornicima samosvojnost, pripadnost i status. Inae, to se tie njegove upotrebne vrijednosti, standard je na kraju samo jedna od varijanti koje supostoje u toj jezinoj zajednici i ne eli ni biti nita drugo.4 Od poetka je jasno da on ne moe zadovoljiti sve jezine potrebe jedne zajednice. Zadovoljenje forme mu je u prvom planu, a to se tie funkcije, tu ostavlja slobodnim povremeno uplitanje drugih sustava koji na taj nain prenose na njega dio svoje ivotnosti. Ovakvo nas postavljanje dovodi do razlikovanja visoke i niskih varijanti koje je Charles Ferguson denirao pojmom diglosija.

2. -Lingvizam i -glosija
Dvojezinou ili bilingvizmom naziva se pojava kao rezultat sposobnosti jednoga govornika da naizmjenino upotrebljava dva jezika ili vie njih.5 U drugom sluaju govorimo o viejezinosti koji Dubravko kiljan naziva plurilingvizmom.6 No, na isti nain moemo govoriti i o itavim zajednicama u kojima veina stanovnitva upotrebljava u svakodnevnoj komunikaciji dva (ili vie) jezika. Kada se govori o kompetenciji, govornik ne mora jednako dobro poznavati sustave obaju jezika; jedan mu je jezik uvijek materinski, a drugim ne mora jednako vladati. Dva su tipa bilingvnih govornika: koordinirani bilingvi (osobe roene u obiteljima u kojima se dvama jezicima govori neprestano i spontano te su ih u mogunosti usvojiti oba kao materinske) i sloeni bilingvi koji su jedan jezik nauili u obitelji, a drugi kasnije tijekom ivota tijekom kolovanja ili na poslu.7 Drugim tipom, sloenim bilingvima, mogu se nazvati govornici u razdoblju hrvatskoga srednjovjekovlja
3

5 6 7

Opisujui varijante grkoga jezika, njemaki znanstvenik Karl Krumbacher je 1902. u djelu Das Problem der neugriechischen Schriftsprache prvi upotrijebio termin diglosija. Nakon njega je (1930.) to uinio francuski lingvist William Marais u svome radu o jezinoj situaciji u zemljama arapskoga govornog podruja La Diglossie arabe. Konano, Charles Ferguson je u svome lanku Diglossia iz 1959. godine, takoer u pokuaju da opie problem arapskoga jezika, neto drugaijim pristupom postavio klasinu deniciju ovoga pojma te uinio diglosiju kljunim terminom sociolingvistike (Bratt Paulston, Tucker, 2003: 343; Coulmas, 2005: 144). Ono to se u suvremenim drutvima dogaa kao rezultat tzv. svjetskog ujedinjenja pod krinkom svladavanja jezinih prepreka smrt jezika i smrt dijalekata, neto je sasvim drugo i ne odgovara izvornom naelu po kojemu su se standardni jezici formirali. Naprotiv, taj trend moe samo jo vie naglasiti spomenute prepreke. Trask, 2005: 68-69 kiljan, 1987: 142 Stockwell, 2003: 10; Fishman u Sociologiji jezika, na str. 140, ove tipove navodi u obrnutom smislu.

212

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

u odnosu na latinski jezik.8 Crkvenoslavenski jezik je bio prema svim svojim osobinama svjetski jezik, ali nikada nije bio govoreni jezik, ve jezik knjievnosti i Hrvatima nije bio materinski.9 Dakle, nije se spontano usvajao tijekom odrastanja unutar obitelji. Jednako je tako i s latinskim jezikom. Einar Haugen10 smatra da, kako bismo imali potpunu sliku o tome to je bilingvizam, informacije moramo crpiti iz razliitih izvora: podatke o bilingvnom stanovnitvu moramo doznati od geografa i etnografa, od sociologa moramo saznati na koji nain ive (ili su ivjeli) supostojei jezici u nekoj zajednici, u suvremenim drutvima od pravnika moramo saznati koji je pravni status nekog manjinskoga jezika unutar odreene drave, od pedagoga moramo dobiti podatak na koji nain postojanje dvojezinosti utjee na nastavu, bilo da se radi o uobiajenoj nastavi ili nastavi stranih jezika, a od psihologa moramo saznati kako bilingvizam utjee na formiranje osobnosti, kao i pojanjenje o uzrocima razliitih realizacija na bilo kojoj jezinoj razini uzorkovanim jezinom interferencijom. Lingvistika, nadalje, surauje i s antropologijom, lozojom i drugim znanostima; smatra da je to jedini nain spoznaje o tome to znai bilingvizam i koja mu je uloga u dodiru meu jezicima.11 Odgovore na veinu ovih pitanja (naravno, u skladu s onovremenim drutvenim i politikim okolnostima) mogue je dobiti i o hrvatskome srednjovjekovnom drutvu. Diglosijom se smatra pojava unutar jedne jednojezine zajednice kada dvije varijante jednog te istoga jezika imaju odvojene funkcije, s tim da srodnost tih jezika ima kljunu razlikovnu ulogu prema nekim drugim jezinim pojavama.12 Diglosija, a u naem sluaju triglosija, razlikovni je fenomen koji u drutvenu jezinu stvarnost ulazi kao poveznica osobitih funkcionalnih osobitosti razliitih jezinih sustava. Njezina je rasprostranjenost iroka, dogaa se jednako i u prostoru i u vremenu, u razliitim vrstama zajednica, razliitim jezinim situacijama, u bilo kojoj jezinoj porodici, na bilo kojem razvojnom stupnju drutvenoga sustava i traje vie stoljea. Ono to se u svim sluajevima istie kao njezina kljuna osobina je spomenuta funkcionalna odijeljenost, posebna upotreba postojeih kodova, odnosno jezinih varijanti unutar zajednice to je i razlog njezine dugoronosti. Svaki od tih kodova ima svoje vrijednosti koje se samo njime izraavaju, odabiru se prema situaciji, a prema potrebi se i nadopunjavaju posuivanjem izraza jedan od dugoga na nain da ona varijanta, odnosno kd koji je neukljueniji u cjelokupno drutveno djelovanje, posuuje od onoga koji to, u veoj mjeri ili sasvim, jeste. Tu se misli na supostojanje visoke (H, high) i niske (L, low) varijante istoga jezika u stabilnom odnosu. One imaju snano izraenu funkcionalnu odvojenost koja je i institucionalno ureena te
8

9 10

11 12

Zaetnici teorije jezika u kontaktu i bilingvizma u Americi i Kanadi 40-ih i 50-ih godina 20-og stoljea su: Werner Leopold svojim pionirskim djelom u etiri knjige Speech Development of a Bilingual Child (1939.1949.); Einar Haugen djelom The Norwegian Language in America: A Study in Bilingual Behavior (1953. preraeno izdanje 1969.); Uriel Weinreich klasinom monograjom Languages in Contact: Findings and Problems (1953.) koja po teoretskim okvirima i osnovama za prouavanje bilingvizma stoji uz Haugenovo djelo po originalnosti i vrijednosti; William F. Mackey istraivanjem usmjerenim na problem bilingvizma, a osobito je vaan njegov lanak Toward a redenition of bilingualism (JCLA, 1956, 2, 4-11). Damjanovi, 1984: 20 vidi Haugen, E. (1956). Bilingualism in the Americas: a Bibliography and Research Guide. University of Alabama Press, str. 12-13. Filipovi, 1986: 26-27 Trask, 1999: 30-31, 76-77

213

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

je i zbog drutvene prihvaenosti i statusa pojedinca vrlo vano u odreenoj situaciji odabrati pravu varijantu. To je tako, prema Fergusonovu miljenju, u svim diglosijskim situacijama.13 Meutim, koji su pojmovi kljuni u prepoznavanju gore postavljenoga termina diglosije/triglosije? Pismo je ono to u prvom redu odvaja jezino nadreeni sustav od govornih varijanti koje se od trenutka prepoznavanja razliitosti izmeu njih i tog cjenjenijeg i priznatijeg sustava ele njemu pribliiti koliko je god to mogue. to se tie standardizacije, put prema eljenom cilju svih nie rangiranih sustava postupan je i sloen, ali uvijek prisutan. Ona je isto to i slubeno imenovanje, potvrda vrijednosti i valjanosti, a time i potvrda postojanja. U svemu je tome, ipak, jezina ideologija moda najvanija jer ona usmjerava razvoj, razvojnu promjenu statusa postojeih idioma. Tu dolazimo posredno i do jezine politike koja je u pojanjavanju ovoga problema uvijek, rekli bismo nevidljivo i nenametljivo, ali ipak uvijek prisutna i koja se provlai kroz njega neprestano, formirajui i utjeui na mijene sukladno svojim potrebama. One su u svim jezinim zajednicama, tj. varijantama i neminovne ako uzmemo u obzir njihovu drutvenu uvjetovanost. U isto vrijeme vana je stavka u pojmu diglosije da govornici u svojoj svijesti poimaju visoku varijantu kao ispravan jezik, a nisku varijantu kao njegovu pogrenu upotrebu. Kao primjeri za diglosijsku situaciju, u literaturi najee stoje oni u kojima su u odnosu visokonjemaki (hochdeutsch) i vicarsko-njemaki (schweizerdeutsch), visokoarapski (klasini arapski) i arapske regionalne varijante (kolokvijalni arapski), katharvusa i dimotik te francuski i kreolski na Haitiju14. To su klasini primjeri, ali nisu ni priblino slini naoj jezinoj situaciji. Nae podruje jeste obiljeavalo postojanje knjievnoga jezika visokih obiljeja. Bio je to hrvatski crkvenoslavenski jezik. Meutim, taj jezik nije nikada zadovoljavao sve potrebe koje bi jedan knjievni jezik morao zadovoljavati. Uz njega su postojala dva nie rangirana jezika koja su takoer imali svoja podruja primjene akavsko-crkvenoslavenski (-kajkavski) amalgam te akavski, narodni jezik. U nekim podrujima su se meusobno i preklapali, ali nikada nisu imali funkciju koju je imala visoka varijanta crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije, a to je liturgija. Osnovnom razlikom sociolingvistike pojave bilingvizma/diglosije mogla bi se navesti razina na kojoj se te dvije pojave dogaaju. Diglosija se, naime, javlja na politikoj, drutvenoj razini pa bi se nju moglo povezati sa sociologijom i sociolingvistikom jer je ona drutveno denirana, dok se bilingvizam dogaa na osobnoj pa bi ga se, na taj nain, moglo povezati sa psihologijom i psiholingvistikom jer je vie okrenut pojedincu i njegovom osobnom izboru.15 Vezano uz pojam diglosije i bilingvizma je i podruje domena. Domena je podruje ljudske aktivnosti u kojoj je jedna odreena govorna varijanta ili kombinacija nekoliko govornih varijanti redovno upotrebljavana, a njome se moe smatrati i skupina srodnih govornih situacija.16 Kako je svaki jezik sustav unutar kojega bilingvni govornici imaju mogunost izbora, domena jezinoga posuivanja je leksik nekoga sustava, a
13 14 15 16

Ferguson, 1959: 328-329 Glovacki-Bernardi, 2000: 195 (prema: Fishmann, 1959); Trudgill, 1995: 98; Ferguson, 1959: 326 Fishman, 1978: 117 Richards, 1985: 87

214

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

jedan od naina razlikovanja razliitih vrsta diglosije i predloen je s obzirom na domene jer se u odnosu prema njima oituje obaveznost upotrebe odreene varijante jezika.

3. Hrvatska srednjovjekovna jezina situacija


Prije svega potrebno je pojasniti odnose jezika zastupljenih u hrvatskom srednjovjekovlju, postaviti ih u pravilne relacije. Naime, u literaturi uglavnom nailazimo na podatke o supostojanju triju pisama (glagoljinog, irilinog i latininog) i triju jezika u pismenosti naega srednjovjekovlja, odnosno naoj srednjovjekovnoj knjievnoj kulturi: hrvatskoga, latinskoga i staroslavenskoga (do kraja 11. stoljea), odnosno crkvenoslavenskoga hrvatskoga tipa kojemu je osnova u akavskom supstratu (od poetka 12. do druge polovice 16. stoljea)17. Potom, treba prouiti prethodno opisane pojave i odgovoriti na pitanje na koji nain ti kdovi supostoje na istome prostoru u istome vremenu. Kako sociolingviste ne zanima injenica da je, ako i jeste uope, neki kd prestiniji od drugoga/drugih, ve nain distribucije tih kodova, njihova upotreba i svi razlozi koji su bili preduvjet takvomu stanju, potrebno je na isti nain to razjasniti i na naemu podruju.

a. Bilingvizam hrvatskoga srednjovjekovlja


Povijesna dimenzija jezika za sociolingviste je kljuna. Jezici su se kroz povijesni slijed razvijali razliito.18 Utjecaj i nadmo latinskoga jezika u itavoj Europi kao jezika religije i pisma (koje je uglavnom bilo rezervirano za pobone knjige) bio je velik i drutveno rezerviran za prestinije teme, a zadovoljavao je sve potrebe jedne jezine zajednice. Takva je situacija i na teritoriju Hrvatske toga vremena. U tom smislu zanimljiv je savjet pape Ivana X. iz 925. godine hrvatskom kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu Vieviu, upanima, kleru i itavom narodu Slavonije i Dalmacije da svoju djecu od poetka obrazuju latinski, a ne barbarskim ili slavenskim jezikom koji ne prilii bogosluju.19 Uloga Crkve je u formiranju poloaja pojedinih jezika u prolosti bila znatna. Latinski, kao jezik njezine knjievnosti i kao jedan od klasinih jezika, smatrao se prestinim, a osobito je bilo tako u odnosu na podreeni poloaj jezika/dijalekata kojima su govorili neki narodi u odnosu na taj slubeni jezik Crkve. Ti su se jezici/dijalekti uglavnom mogli upotrebljavati samo u neformalnim prilikama, a pismenost se kao odlika odnosila samo na poznavanje latinskoga jezika. To, meutim, nije bio sluaj i na naim prostorima. Hrvatski crkvenoslavenski jezik bio je jezik formalnoga, slubenog karaktera. Bio je to
17 18

19

vidi Hamm, 1963; Nazor, 1963; Damjanovi, 1984; Hercigonja, 1994 Kontaktna situacija meu jezicima neminovno dovodi do prelaenja osobine/a jednoga jezika na drugi/e, do tzv. difuzije (Wardaugh, 1999: 99). Na prvi pogled izgleda obrnuto, ali zapravo je jezik koji prima u aktivnoj slubi jer zbog vlastitih nedostataka bilo u leksiku bilo u gramatikoj strukturi koje se posuivanjem mogu upotpuniti ili pojednostaviti, uzima odgovarajue mu oblike, mijenjanja ih i, konano, poboljava vlastiti sustav. To je prirodna pojava podsvjesna tenja za vlastitim poboljanjem i osnaivanjem realizira se kao svjestan odabir onoga to ini optimalnu ukupnost niza elemenata potrebnih da bi se ta tenja i ostvarila. S jezikom je, dakle, isto on treba biti to bolji i snaniji u smislu da to duljeg odranja meu nadmonijim, rairenijim i utjecajnijim sustavima koji bi ga mogli prevladati. Hercigonja, 1994: 13

215

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

knjievni jezik, jezik pismenosti, jezik uenosti i, to je izrazito vano, jezik liturgije. Sve ove odlike, dakako, uz injenicu da se radilo o dvama razliitim jezicima upuuju na to da se u hrvatskom srednjovjekovnom jezinom stanju, u odnosu crkvenoslavenskoga i ostalih hrvatskih idioma prema latinskome jeziku, sigurno radilo o bilingvizmu. Razlozi za takvu tvrdnju poivaju na tome to se, osim to se radi o dvama razliitim jezicima, u rukopisima nikada ne dogaa mijeanje tih dvaju sustava.20 Ne nalaze se ni primjeri latinskim jezikom pisanih liturgijskih tekstova u kojima su rubrike pisane hrvatskim jezikom, kao to gotovo uvijek nalazimo da su rubrike u liturgijskim kodeksima pisane govornim narodnim jezikom, a tekst crkvenoslavenskim. To pokazuje i da pisari ta dva idioma (crkvenoslavenski i narodni jezik) doivljavaju kao viu i niu inaicu. Dakle, latinski se jezik uvijek doivljavao stranim sustavom i u tom smislu je i bio u upotrebi, odijeljen od varijanti hrvatskoga jezika. Njime su na naem podruju isprva pisane isprave (darovnice), zatim vrijedni liturgijski kodeksi, rukopisi znanstvene tematike kao Originum sive Etymologiarum Izidora iz Seville te liturgijske igre.21 Obnaao je sve funkcije: bio je upotrebljavan i u pravnim tekstovima slubenoga karaktera i u liturgijskim tekstovima i u knjievnosti. Duga upotreba latinskoga jezika u Hrvatskoj rezultirala je i time da je jedino latinski posrednik u jezinom posuivanju svim trima naim narjejima. No, i tako vrsto utemeljen jezik, kao to je u to srednjovjekovlju bio latinski, moe biti oslabljen. To se dogodilo kada je, prevoenjem Svetoga Pisma, zapoela armacija europskih narodnih jezika pa tako i hrvatskoga. Dogodilo se ponovno isto, ali s novim jezicima njihov presti ustanovljen je pisanom rijeju.

b. Triglosija hrvatskoga srednjovjekovlja


Toj hrvatskoj bilingvnoj jezinoj situaciji treba pridodati i drugu srednjovjekovnu hrvatsku jezinu situaciju, posebnu na irem europskom podruju i zapitati se to je s odnosom hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, akavsko-crkvenoslavenskoga (-kajkavskoga) amalgama te akavskoga, narodnog hrvatskoga jezika (lingua vernacula)? Radi li se tu o diglosiji, odnosno triglosiji? Diglosija je ugroena kada dijalekt dobije potrebu prerasti u standardnu varijantu. To se dogodilo i na naem podruju. U svrhu prepoznavanja i priznanja postojanja jednoga naroda u modernom smislu, moralo je doi do uzdizanja narodnoga jezika, njegova normiranja i usustavljivanja. Taj je proces u hrvatskom srednjovjekovlju bio postupan da (kao i tri pisma) istovremeno postojala i posredan, jer su tri, tj. etiri jezina k na naem teritoriju. Jezici koji tu postoje, osim latinskoga koji je obavljao sve funkcije, funkcionalno su ogranieni:
20

21

Iz perspektive samih jezika, razlika postoji izmeu simultanog bilingvizma kad su jezici ueni istovremeno i dosljednog bilingvizma kad je drugi jezik nadograen na materinski. Druga je razlika izmeu nadodanog i oduzetog bilingvizma gdje je stjecanje drugoga jezika rezultat zamjene govornikovog materinskoga jezika. Ta se pojava jo naziva elitni nasuprot narodnog bilingvizma (Coulmas, 2005: 141). O dosljednom bilingvizmu govorimo u razdoblju hrvatskoga srednjovjekovlja kada se radi o odnosu latinskoga prema hrvatskim idiomima. Hercigonja, 1994: 32-46

216

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

liturgija
latinski hrv. redakcija csl. akavsko-csl.(-kajk.) amal. akavski + +

beletristika
+

pravo
+

+ + 22

No, treba ostaviti po strani latinski koji je, kao prestian, zbog svoga religijskoga zalea vrsto i dugo vladao i na iremu europskom podruju. Za njega je ve ustanovljeno da je u bilingvnom odnosu prema hrvatskim idiomima. Od srodnih jezika23 koji supostoje na najveem dijelu epigrafskih spomenika24 i glagoljskih kodeksa tijekom naega srednjovjekovlja prisutan je crkvenoslavenski jezik hrvatskoga tipa koji je bio koriten na najvioj, slubenoj razini, u liturgijskim, biblijskim i ritualnim tekstovima. On je u hrvatskom srednjovjekovlju bio stabilan i uvaen kako u kulturnom, tako i u jezinom smislu. Bio je ravan latinskome jeziku i nacionalno i nadnacionalno. Imao je svoju stabilnu normu i odreeno podruje upotrebe25; bio je najvia inaica za oltar. Njime se pisalo i zbornike mjeovitoga sadraja, ali je u njima bio rezerviran samo za tekstove biblijskoga sadraja. Nije imao svojih izvornih govornika, uilo ga se samo formalnim obrazovanjem.26 Za privatno knjievno tivo ili tivo koje se ne ita u slubenim prigodama koristio se prijelazni tip jezika, hibridne strukture, akavsko-crkvenoslavenski(-kajkavski) amalgam27 kao knjievni jezik, tj. nadregionalna inaica koju nalazimo u zbornicima; srednja inaica. Bio je, u neku ruku, poveznica meu dvama poneto udaljenijim sustavima hrvatskoga crkvenoslavenskoga i narodnoga jezika. Neliturgijska knjievna djela, koja su napisana do pred kraj 14. stoljea crkvenoslavenskim jezikom hrvatskog tipa, ipak su uglavnom nastajala u skriptorijima glagoljakih samostana. Svakako, tendencija razvoja bila je usmjerena prema posebnom hibridnom knjievnojezinom nainu izraza. On ve od 15. stoljea ima kajkavskih inltrata i poneku tokavsku osobinu. Upliv kajkavskih elemenata
22

23

24 25 26

27

Damjanovi, 1984: 21; umjesto naziva hrv. redakcija opeslavenskoga knjievnoga jezika ovdje stoji hrvatska redakcija crkvenoslavenskoga jezika, jer je taj termin inae upotrebljavan u ovome radu, a umjesto termina literatura stoji beletristika zbog toga to se eljelo naglasiti da se radi o tzv. lijepoj knjievnosti koja ima visoku knjievnoumjetniku vrijednost, a ne o djelima, studijama, raspravama iskoritenima u strunom ili znanstvenom tekstu o nekom problemu, na to bi se mogao odnositi termin literatura. Uvijek moramo imati na umu da je crkvenoslavenski jezik, etniki gledano, Hrvatima takoer bio strani jezik, mada im ni priblino nije psiholoki bio stran sustav kao to im je to bio latinski. akavski jezik se ve javlja i na epigrafskim spomenicima i u gratima. vidi Tandari, 1993: 88-104 irenje ovoga jezika nailazilo je neprestano na otpor Svete stolice, ve od 10. stoljea. Na I. splitskom saboru je 10. kanonom zabranjeno u vie redove zareivati glagoljae koji nisu dobro poznavali latinski ili grki jezik. Meutim, iz istoga je izvora stigao i poticaj irenju hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika poznatim otpisima pape Inocenta IV. iz 1248. i 1252. godine. Time e se pisarska djelatnost na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku snanije vezati uz Crkvu to e imati utjecaja na pisanu rije na ostalim dvama hrvatskim idiomima (vidi Hercigonja, 1994: 50- -65). Dubravko kiljan (1987:142-3) navodi kako se interferencija sustava moe ostvariti na tri naina: supstitucijom, odnosno potpunim zamjenjivanjem jednog sustava drugim, komutacijom, odnosno naizmjeninim upotrebljavanjem sustava te amalgamom, odnosno stapanjem dvaju sustava u jedan sasvim novi.

217

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

ni u kom sluaju nije bio nehotian. Oznaavao je svjesno priklanjanje jednom drugom sustavu, ali koji nije bio stran. Nalazimo ih npr. u Petrisovu zborniku, a primjeri su sami za sebe potvrda da nisu uneseni sluajno.28 Tendencija toga jezika je, pak, usmjerena prema narodnom, u prvom redu, akavskom izrazu. Govorni, narodni, odnosno akavski ili akavsko-kajkavski jezik, rjee akavskotokavski, najnia inaica, koristio se za svakodnevni, praktini ivot, povelje i testamente, prvenstveno u pravnim spomenicima i to ve od 14. stoljea.29 Pored latinskoga, jedini je predstavnik administrativnoga stila. Meutim, uz ve spomenutu epigraku i grate, nalazimo ga i, kako smo ve rekli, u rubrikama kodeksa, u biljekama na marginama rukopisa, u kolofonima i sl. On je ponegdje imao neto crkvenoslavenskih elemenata, koji se tu nalaze tek kao obiljeje viega stila, kao oplemenjivanje izraza. Konano, on je prevladao i latinski i hrvatski crkvenoslavenski jezik. Na poetku nae pisane rijei stoji Valunska ploa na kojoj je paralelno i latinskim i hrvatskim jezikom zapisano tko pod njom poiva.30 I Baanska ploa je primjer na kojemu se vidi kako se lingua vernacula polako probija kao sustav zajedno s visokim varijantama latinskim i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Napisana je najviim stilom toga vremena; pisana je hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom uz natruhe akavsko-crkvenoslavenskoga amalgama.31 Taj je spomenik prvi cjelovito sauvani spomenik u kojemu je ta tendencija vidljiva i to veoma rano, ak i u odnosu na druge europske jezike. Eduard Hercigonja navodi primjer kako su dvije najstarije izvorne glagoljske isprave iz 1309. godine (radi se o razvodima mea izmeu Novoga i Ledenica i Novoga i Bribira) pisane istom akavtinom, bez imalo elemenata crkvenoslavenskoga jezika. akavtina e se vremenom oblikovati u vrlo izraajan, viefunkcionalan i stilistiki razvijen jezini izraz. Veoma rano e stilom i slojevitou izraza biti zamijeena i visoko vrednovana to osporava miljenje kako je niska varijanta u diglosijskim drutvima neprimjerena za imalo vrijedan pisani izraz.32 Hrvatska knjievnojezina tradicija moe se pohvaliti brojnim autorima koji su za sobom ostavili djela visoke knjievnoumjetnike vrijednosti kao to su Marko Maruli, Petar Hektorovi, Petar Zorani i drugi. Pisci i supisci naih srednjovjekovnih liturgijskih djela dobro su poznavali crkvenoslavensku normu. Tako, izmeu ostalih, tvrdi Josip L. Tandari.33 Ipak, dogaalo se da je ta norma nekada zanemarivana. Prelaenje na neki drugi kd ili njihovo mijeanje, posuivanje izraza iz jednoga sustava u drugi, to je jedna od bitnih diglosijskih odlika, uvijek je bilo svjesno i s odreenom svrhom. Glagoljai su u hrvatskoglagoljskim tekstovima pomlaivali jezik i to je bilo iskljuivo pitanje njihova stava. Crkvenoslavenske rijei zamjenjivali su hrvatskima jer su one itateljima bile razumljivije. Zamjenjivanje nije bilo dosljedno. U ritualnim tekstovima obino se pomlaivao jezik u onim dijelovima koje je itao sam sveenik, tako da nije moglo doi po zabune. Oni tekstovi koje je sveenik
28 29 30 31

32 33

Damjanovi, 1984: 171-176 vidi Damjanovi, 1984; Hercigonja, 1994 Damjanovi, 2008: 8 O jeziku Baanske ploe vidi u Damjanovi, 1991; 1995; 2005; 2008 te u Damjanovi, Rezultati i perspektive istraivanja jezika Baanske ploe, 900 godina Baanske ploe, zbornik: uredili: dr. Anton Bozani, dr. Milan Radi i akademik Petar Stri, Baka, 2000: 57-67. Hercigonja, 1994: 66-71 vidi Tandari, 1993

218

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

izgovarao zajedno s pukom ili aknima ostavljani su bez promjena crkvenoslavenskim jezikom. Da su glagoljaima sustavi bili dobro znani i da su dobro poznavali znaenja leksema koje su zamjenjivali vidljivo je i po tome to su u neliturgijskim tekstovima crkvenoslavenske rijei upotrebljavane kao sinonimi.34 U bilingvnom odnosu, posuivanje izraza se nikada nije dogaalo s latinskim jezikom. Meutim, u naoj triglosijskoj situaciji to je bilo uobiajeno i namjerno. To nam potvruje da pisari nisu doivljavali crkvenoslavenski jezik kao strani sustav u odnosu na akavski jezik i akavskocrkvenoslavenski(-kajkavski) amalgam, kao to je bio sluaj s latinskim. Dobra potvrda za to je, npr. i naziv Koiieva misala (Misal hruacki, tiskan u Rijeci 1531. g., a ne, kako je on bio rezerviran za liturgiju, npr. Misal (staro ili crkveno)slavenski). Potom, znaajno je i to to su akni u Vrbniku35 u kaptolskoj koli u 18. stoljeu delali kolu latinsku i kolu hrvatsku, uz uenje glagoljice, hrvatskoga jezika, slavenske liturgike, sakramentalke i moralke, a nema tree (staro)slavenske kole. Pored toga, nije nikada postojao npr. akavsko-latinski amalgam, a akavsko-crkvenoslavenski (-kajkavski) amalgam jest. Ako bi bilo potrebno precizno istaknuti razlike izmeu diglosijskih i drugih jezinih situacija na naem podruju, kako ih navodi Peter Trudgill36, vano bi bilo utvrditi da je niska diglosijska varijanta standardizirana do odreenoga stupnja kao to je to kod akavskoga jezika. Mada nepisana, njegova je norma uoljiva. Potom, sve varijante hrvatskoga jezika imaju svoj naziv i razlikuju se jedna od druge. Situacije u kojima se svaka varijanta upotrebljava, drutveno su vrlo dobro denirane. Preklapanja u tom smislu su neznatna. Ni jedan dio zajednice normalno ne upotrebljava visoku varijantu kao uobiajeno sredstvo svakodnevne komunikacije u prvom redu stoga to je hrvatski crkvenoslavenski jezik iskljuivo pisan, jezik knjievnosti. Sukladno tome, ne postoje izvorni govornici visoke varijante. Ona se ui formalnim obrazovanjem, nikada kod kue. I Fergusonove se ope karakteristike diglosije mogu uvjerljivo primijeniti na hrvatsko srednjovjekovno drutvo. One uvijek uzimaju kao relaciju razlikovanje H (visoke) od L (niske) varijante. Prema njegovim postavkama37: - H je pisan hrvatski crkvenoslavenski jezik je jezik pisma, nikada nije bio govoreni jezik; - H je sredstvo obrazovanja hrvatski crkvenoslavenski jezik se uio samo formalnim obrazovanjem; - diglosija je drutveno stabilan uzorak triglosija naega drutva bila je stabilna u smislu podijeljenosti uloga koje su postojei idiomi imali kao i njihovih normi; - H ima vei presti nego L hrvatski crkvenoslavenski jezik je u odnosu na oba nie rangirana idioma, i akavsko-crkvenoslavenski(-kajkavski) amalgam i akavski, narodni jezik bio prestian, cjenjeniji, kao jezik sa svim osobinama onovremenih svjetskih jezika; - rjenik je iz H esto prekopiran u L leksemi iz hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika preuzimani su u nie varijante ili iz funkcionalnih razloga ili da bi se naglasila uenost;
34 35 36 37

Tandari, 1993:104-107 Enciklopedija Jugoslavije, 1986, GLAGOLJATVO, sv. 4: 390 Trudgill, 1995: 98-99 Stockwell, 2003: 55

219

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen -

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

ponavljani rjenik (dubleti) se esto razlikuje u znaenju i konotaciji dubleti se razlikuju u konotaciji; npr. u zbornicima mjeovitoga sadraja oni imaju ulogu poveznice meu idiomima, a pridonose i bogatijem izrazu te opisu znaenja leksema.

Uzevi sve ovo u obzir, vidimo da su ve navedeni uvjeti za diglosijsku, ovdje ipak triglosijsku, situaciju ispunjeni. Naime, prema Charlesu Fergusonu DIGLOSSIA is a relatively stable language situation in which, in addition to the primary dialects of the language (which may include a standard or regional standards), there is a very divergent, highly codied (often grammatically more complex) superposed variety, the vehicle of a large and respected body of written literature, either of an earlier period or in another speech community, which is learned largely by formal education and is used for most written and formal spoken purposes but is not used by any sector of the community for ordinary conversation38. Ova je njegova denicija vremenom preinaivana i proirivana kako bi se u nju ukljuila bilo koja situacija gdje se dogaa promjena izmeu dvije varijante, makar one i ne bile srodne, ali su osnovne postavke diglosije ostale one koje je Charles Ferguson prepoznao. *** Hrvatsko jezino srednjovjekovlje mogli bismo opisati kao bilingvizam s triglosijom. Takvih je jezinih zajednica, kao i onih s prisutnim bilingvizmom i diglosijom, veoma malo. Zanimljivo je to to su mnoge od njih samo naoko jednojezine jer u njima prevladavaju varijeteti koji su genetski srodni i ne doivljavaju se zasebnim jezicima, jednako kao to je to sluaj s hrvatski crkvenoslavenskim u odnosu na akavsko-crkvenoslavenski (-kajkavski) amalgam i narodni akavski jezik. Joshua Fishman je ovako istaknuo situacije u kojima se jasno radi i o diglosiji i o bilingvizmu. Naa srednjovjekovna jezina situacija ispunjava sve tri. On kae da su oni prisutni ondje: - gdje god postoje jezine zajednice iji se govornici angairaju u znatnom opsegu uloga (a to poinje da biva sluaj sa svim sloenim drutvima osim na njihovom krajnjem gornjem i donjem nivou), - gdje je god dostupnost do nekoliko uloga potpomognuta ili olakana snanim socijalnim institucijama i procesima, i konano, - gdje god su uloge jasno diferencirane (u smislu kad, gdje i kome se osjea da su prikladne), moe se tvrditi da tu postoji i diglosija i bilingvizam.39 U naem sluaju to izgleda ovako: u hrvatskoj srednjovjekovnoj jezinoj zajednici odrasli govornici, ovisno o djelovanju unutar svojih struka, upotrebljavaju i latinski i neki od hrvatskih idioma u dodiru s govornicima na hrvatskom podruju. Takoer govornici iz razliitih drutvenih slojeva odabiru uvijek jedan od idioma ovisno o tome koliko je komunikacija formalna, odnosno struna. Tu se radi o, kako ih naziva Joshua Fishman40, repertoarima uloga; - dostupnost do nekoliko uloga je u naem sluaju potpomognuta/olakana snanim utjecajem Crkve, s jedne strane, koja je nametala latinski jezik kao jezik liturgije, potom utjecajem glagoljaa, s druge strane, koji su nastojali u liturgiji zadrati crkvenoslavenski jezik, kao i procesom nacionalnoga osvjeivanja koji je u prvi plan postavio narodu najblii idiom akavski, narodni jezik;
38 39 40

Ferguson, 1959: 336 Fishman, 1978: 123 Fishman, 1978: 122

220

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

upotreba svih idioma (i latinskoga jezika i hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika i akavsko-crkvenoslavenskoga (-kajkavskoga) amalgama i narodnoga akavskoga jezika) jasno je diferencirana, to je slikovito prikazano tablicom na str. 12.

U tom smislu, parafrazirajui J. Fishmana moemo rei da je, ukratko, zadatak teorije bilingvizma objasniti tko odabire govoriti kojim jezikom kome i kada. Meutim, kada budemo mogli dobiti pouzdane odgovore na svako od tih postavljenih pitanja, vjerojatno e to znaiti da je bilingvizam kao pojava prestao postojati u svojoj izvornoj i temeljnoj pojavnosti i preao na jedan (uvjetno reeno) vii stupanj postojanja pri emu je i izgubio jedno svoje kljuno obiljeje, a to je potpuna sloboda pojedinca pri odabiru bilo kojega izraza u odreenom kontekstu prilikom upotrebe poznatih mu jezika u komunikaciji s drugim ljudima bilo u usmenom, bilo u pisanom obliku.

4. Zakljuak
Od poetka deniranja opisane jezine pojave, tj. od polazine relativno stabilne jezine situacije koja postoji meu tzv. dijalektima i nadreenim sustavima/sustavom, preko razvoja i napredovanja pisanoga korpusa nadreene jezine varijante te njene potvrde u standardiziranoj pisanoj rijei kao i utvrivanja injenice o formalnom uenju, odnosno prirodnom i nesvjesnom poznavanju norme nie rangiranih sustava, nae su srednjovjekovne jezine prilike ispunile sve triglosijske uvjete. Tu su ukljueni i srodnost varijanti i njihov relativno stabilan meuodnos u vremenu dok su zajedno postojale. Srodnost, koja je kljuna u odnosu ovoga triglosijskoga stanja prema latinskome jeziku, zanimljiv je problem koji bi istraivanje odveo u drugom smjeru pa bi ga bilo dobro razmotriti odvojeno. Ipak, to se tie niskih varijanti i njihove deniranosti kao onih koje se upotrebljavaju samo u neformalnim situacijama i spontano, odnosno onih koje nisu niti podobne za pisani oblik koja, ako i postoji, nikada ne dosegne presti i mo rezerviranu za visoku varijantu, mjesto je za argumentirano pobijanje takvih postavki. Ne samo da pisana rije na niskim varijantama moe biti izuzetno snana i bogata, ve je u hrvatskome srednjovjekovlju graa pisana tom varijantom akavskim jezikom dosegla rano vrlo visoko mjesto u svijetu pisane rijei, od pravnih do knjievnoumjetnikih ostvarenja. Odlikuju se visokom pismenou, stilskom posebnou i strunou svojih autora, s izvrsnom funkcionalnou pisanoga izraza. Meu jezinim situacijama drugih naroda, razdoblje hrvatskoga srednjovjekovlja je posebno, jedinstveno i bilo bi jedino slino, npr. onome u suvremenim arapskim jezicima Jordana gdje supostoje govorni jordanski arapski jezik, odnosno arapski dijalekti, moderni standardni arapski jezik rezerviran za medije i knjievnost te klasini arapski jezik koji se koristi na najvioj razini (u Kuranu).41 Oni bi takoer bili u triglosijskom odnosu. Ekvivalent naemu srednjovjekovnom latinskom, dakle tui sustav, nadreen i koji zadovoljava sve funkcije, a prisutan u Jordanu, engleski je jezik. 41

Za nau bi se srednjovjekovnu bilingvnu situaciju moglo rei da se radilo o: dosljednom bilingvizmu; na osobnoj razini, kada mislimo na kompetenciju, uglavnom o sloenim bilingvima;
vidi Suleiman, 1986

221

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen -

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

socioloki, jezici supostoje meusobno se uvaavajui; pravno su latinski i hrvatski crkvenoslavenski jezik imali neravnopravan status; upotreba, tj. prevlast jednoga ili drugoga izmjenjivala se ovisno o podruju i vremenskom razdoblju; pedagoki su i latinski i hrvatski crkvenoslavenski bili zastupljeni u nastavi naih glagoljakih kola koje su pruale europsku orijentaciju svojim aknima, kao to je to primjer s Vrbnikom kolom; psiholoki je vjerojatno bilo dvojakoga utjecaja uenje jednoga, danas bismo rekli, svjetskoga jezika sigurno je pozitivno utjecalo na razvoj osobnosti i svestranije uenosti, ali je istovremeno, kao neto nametnuto imalo negativan prijem kod govornika; u jezinom smislu, latinski jezik je imao snaan utjecaj na razvoj hrvatskoga jezika. Dokaz su za to brojni do danas sauvani latinizmi.

Fergusonove bismo postavke o diglosijskim drutvima dopunili i rekli da u hrvatskom srednjovjekovlju postoji: - - visoka (H - high) varijanta crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije; - - srednja (I intermediate) varijanta akavsko-crkvenoslavenski (-kajkavski) amalgam: - - niska (L low) varijanta narodni, akavski jezik. Takoer bi, u skladu sa svim prethodno reenim, i uobiajene karakteristike diglosije koje je ponudio Florian Coulmas42 bilo mogue opisati na poneto drugaiji nain, prilagodivi ih naoj situaciji:
H(igh) hrv. crkvenoslav. j. Funkcija Kontekst upotrebe Leksik Nain upotrebe Norma/standard formalnost, mo formalan puristian/mijean iskljuivo pisan I(ntermediate) .-csl.(-k.) amalgam formalnost, solidarnost neformalan svjesno mijean uglavnom pisan L(ow) akavski j. intimnost, solidarnost neformalan/formalan puristian uglavnom govoren; pisan intuitivna/utemeljen na ivom govoru pravo da aktivno niski usvajanjem u obitelji izraena

utemeljen na ukrtanju nauena/utemeljen na klasinom tekstu,arhaian sustavskih crta H i L liturgija ne pasivno visoki kolovanjem izraena beletristika ne pasivno/aktivno srednji naueno + usvojeno izraena

Podruje primjene Polivalentnost Poznavanje Presti Steenost Stil. diferenciranost

Ova jezina situacija na naim prostorima nestala je gotovo na isti nain kao to je i nastala irenjem pismenosti koja je i posljedica i uzrok rairenije komunikacije i meusobnog kretanja stanovnitva te konano standardizacijom hrvatskoga, narodnoga jezika.
42

Coulmas, 2005: 128

222

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Literatura
Boloni, M. (1980). Otok Krk: kolijevka glagoljice. Zagreb: Kranska sadanjost. Bratt Paulston, Christina; Tucker, Richard G. (eds.) (2003). Sociolinguistics. The Essential Readings. Oxford: Wiley Blackwell. Bratuli, J., Damjanovi, S. (2005). Hrvatska pisana kultura. Krievci Zagreb: Veda d.o.o. Brozovi, D. (1970). Standardni jezik. Zagreb: Matica hrvatska. Corin, A. R. (1993). Variation and norm in Croatian Church Slavonic, Slovo 41-43, 155196. Coulmas, F. (2005). Sociolinguistics: The Study of Speakers Choices. New York: Cambridge University Press. Cristal, D. (1997). A dictionary of linguistics and phonetics. Oxford/Malden: Blackwell Publishers Ltd. Damjanovi, S. (1980). Jezik hrvatske srednjovjekovne knjievnosti. Istra 3-4, 17-24. Damjanovi, S. (1984). Tragom jezika hrvatskih glagoljaa. Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo. Damjanovi, S. (1991). Jezik Baanske ploe. Fluminensia 1-2, str. 7177. Damjanovi, S. (1995). Jazik otaaski. Zagreb: Matica hrvatska. Damjanovi, S. (2005). Kojim je jezikom pisana Baanska ploa? U Ivo Pranjkovi (ur.), Od fonetike do etike (str. 217222). Zagreb: Disput. Damjanovi, S. (2004). Slovo iskona. Zagreb: Matica hrvatska. Damjanovi, S. (2008). Jezik hrvatskih glagoljaa. Zagreb: Matica hrvatska. Ferguson, C. A. (1959). Diglossia. Word 15/4, 325-340. Filipovi, R. (1986). Teorija jezika u kontaktu. Zagreb: kolska knjiga. Fishman, J. A. (1978). Sociologija jezika. Sarajevo: Svjetlost. Glovacki-Bernardi, Z. (ur.) (2001). Uvod u lingvistiku. Zagreb: kolska knjiga. Graciotti, S. (1971). Hrvatska glagoljska knjievnost kao kulturni posrednik izmeu evropskog Zapada i Istonih Slavena. Slovo 21, 305-323. Guberina, P. (1952). Povezanost jezinih elemenata. Zagreb. Matica hrvatska. Hagge, C. (2005). Zaustaviti izumiranje jezika. Zagreb: Disput. Hamm, J. (1952). Datiranje glagoljskih tekstova. Radovi Staroslavenskog instituta 1, 5-72. Hamm, J. (1963). Hrvatski tip crkvenoslavenskoga jezika. Slovo 13, 43-67. Hercigonja, E. (1971). Drutveni i gospodarski okviri hrvatskog glagoljatva od 12. do polovine 16. stoljea. Croatica 2, 2, 7- -100. Hercigonja, E. (ur). (1975). Srednjovjekovna knjievnost. U: Povijest hrvatske knjievnosti, knj. 2. Zagreb: Liber, Mladost. Hercigonja, E. (1977). Prinosi studiju ortograje srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih tekstova. Radovi Zavoda za slavensku lologiju 15, 69-82. Hercigonja, E. (1978). Metodoloke pretpostavke jezikoslovne analize hrvatskoglagoljskih zbornika 14.-16. stoljea. Filologija 8, 147- -152. Hercigonja, E. (1983). Nad iskonom hrvatske knjige. Zagreb: Liber. Hercigonja, E. (1994). Tropismena i trojezina kultura hrvatskoga srednjovjekovlja. Zagreb: Matica hrvatska. Hercigonja, E. (2004). Na temeljima hrvatske knjievne kulture. Filolokomedievistike rasprave. Zagreb: Matica hrvatska. 223

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

Jakobson, R., Halle, M. (1988). Temelji jezika. Zagreb: Globus. Japundi, M. (1995). Tragom hrvatskog glagolizma. Zagreb: Kranska sadanjost. Jei, S. (1993). Hrvatska knjievnost od poetka do danas. Zagreb: Graki zavod Hrvatske. Mali, D. (2002). Na izvorima hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska. Nazor, A. (1963). Jezini kriteriji pri odreivanju donje granice crkvenoslavenskog jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima. Slovo 13, 68-86. Nazor, A. (2008). Ja slovo znajui govorim... knjiga o hrvatskoj glagoljici. Zagreb: Erasmus naklada. Pride, J. B., Holmes, J. (eds.) (1972). Sociolinguistics: Selected Readings. Harmondsworth: Penguin Education. Richards, J., Platt, J., Weber, H. (1985). Longman Dictionary of Applied Linguistics. Harlow: Longman Group Limited. Rianovi, M. (1988). Jezik i njegova struktura. Sarajevo: vlastita naklada. Robins, R. H. (ed.) (1997). A short history of linguistics. New York: Longman. Sambunjak, S. (2000). Jezik i stil hrvatskih glagoljskih prenja. Split: Knjievni krug. Stockwell, P. (2003). Sociolinguistics: a resource book for students. London: Routledge. Suleiman, S. M. (1985). Jordanian Arabic Between Diglossia and Bilingualism: Linguistic Analysis (Pragmatics & Beyond). New York: John Benjamins Publishing Co. imi, M. (2005). Leksik Traktata o sedam smrtnih grijeha u Ivanievu i Kolunievu zborniku. U Stjepan Damjanovi (ur.), Drugi Hercigonjin zbornik (str. 397-410). Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. kiljan, D. (1988). Jezina politika. Zagreb: Naprijed. kiljan, D. (1987). Pogled u lingvistiku. Zagreb: kolska knjiga. Tandari, J. L. (1993). Hrvatsko-glagoljska liturgijska knjievnost. Zagreb: Kranska sadanjost, Provincijalat franjevaca treoredaca. Trask, R. L. (1999). Key concepts in Language and Linguistics. London, New York: Routledge. Trask, R. L. (2005). Temeljni lingvistiki pojmovi. Zagreb: kolska knjiga. Trudgill, P. (1995). Sociolinguistics: An Introduction to Language and Society. London: Penguin Books. Vince, Z. (1990). Putovima hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Vrana, J. (1990). Odnosi hrvatskoga glagoljskog Blagdanara i Marulieva Od naslidovanja Isukarstova prema latinskim originalima. Slovo 39-40, 131-153. Wardhaugh, R. (1999). An Introduction to Sociolinguistics. Oxford: Blackwell Publishers. Worth, D. S. (1978). On diglossia in Medieval Russia. Die Welt der Slaven 23, 371-393.

224

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

The relation between Old Church Slavonic and lingua vernacular in the Croatian Middle Ages
Summary
Bilingualism between the Church Slavonic (CS) and other Croatian idioms and Latin is based on the fact that they are two different languages, and these two systems never interefered in manuscripts. There are no examples of Latin liturgical texts in which rubrics are written in Croatian, as we often nd that rubrics of liturgical codices are written in lingua vernacula, and the text in CS. This shows that the scribes see CS and lingua vernacula as higher and lower idioms. Thus, the Latin language was always experienced as a foreign and as such was in use, separated from the variants of Croatian. It performed all functions: ofcial legal texts, liturgy and literature. Furthermore, in the Croatian Middle Ages, the relationship between the Croatian Church Slavonic (CCS) and lingua vernacula was diglossia, more accurately, including the transitional type of language, triglossia in which there were high, medium and low variations. All variants of Croatian have their own names and are different. There was the CCS, with high literary features. However, that language never satised all the requirements that one standard language must meet. There were two lower ranks of language which also had their scopes: Chakavian- -Church Slavonic (-Kajkavian) amalgam and Chakavian. Their scopes are socially well-dened. In some areas they negligibly overlap, but they never had a function of a high variant CCS liturgy. It was used at the highest, ofcial level, in the liturgical, biblical and ritual texts; it had determined scope. It was stable and highly regarded both in culture and in terms of language, and equally valuable as Latin. It was the highest version for liturgical use, as well as the language of miscellanies, where it was used only in texts of biblical content. It didnt have native speakers (no one normally uses a high variant in everyday communication) and was taught only by formal education, primarily because it was a written language, language of literature. For private or informal reading a transitional type of language was used, the hybrid structure, Chakavian-Church Slavonic (-Kajkavian) amalgam as a literary language, super regional version found in miscellanies, the medium variant; a kind of link between the CCS and lingua vernacula. Non-liturgical literary works, written by the late 14th Century in CCS were mainly created in Glagolitic monastery scriptoriums. Kajkavian elements were not involuntary. We nd them in Petrisov zbornik. The tendency of that language is directed toward national, primarily Chakavian. Lingua vernacula, Chakavian or Chakavian-Kajkavian (Chakavian-tokavian) language, the lowest variant, is used for everyday life, charters and testaments, especially in legal documents from 14th century; apart from Latin, the only representative of the administrative style; standardized to a certain degree (its norm is unwritten, but noticeable). We nd it in epigraphy, grafti, in the rubrics of codices, in notes on the margins of manuscripts, colophons, etc. It sometimes had elements of CS, but only as feature of higher style. Finally, it dominated both Latin and CCS; it eventually became very expressive, multi-functional and stylistically developed linguistic form, despite the opinion that the low variant was inappropriate for any valuable written expression. 225

Katarina Lozi Knezovi, Gordana Gali Kakkonen

Odnos crkvenoslavenskoga jezika i...

In bilingualism, borrowing terms has never occurred with Latin. However, in triglossia that was intentional. This conrms that the scribes have not experienced CS as a foreign system in relation to Chakavian and Chakavian-Church Slavonic (-Kajkavian) amalgam, as they have Latin. Conrmation for this is the name of Koiis Missal: Missal hruacki, not Missal (Old or Church) Slavionic. Then, scholars in the Vrbnik Capitol School studied Latin and Croatian school, and not (Old) Slavonic. Besides, there was never Chakavian-Latin amalgam as Chakavian-Church Slavonic (-Kajkavian). Key words: Croatian Middle Ages, bilingualism, diglossia/triglossia, Croatian Oldchurchslavonic language, Chakavian-Oldchurch Slavonic (-Kajkavian) amalgam, Croatian language, lingua vernacula

226

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE


Volume 6, 2009-2010 Broj 6, 2009./2010.

Part two / drugi dio

Other refereed articles ostali zaprimljeni radovi

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama


UDK: 811.163.42373.45:811.111 811.163.42271.1:7.097(497.5)
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda, Filozofski fakultet u Splitu

Saetak
Ovaj rad istrauje u kojoj su mjeri anglizmi prilagoeni u govoru na hrvatskim televizijama te dri li HTV kao javna televizija najvie do ouvanja jezinog standarda. U radu se pod ouvanjem jezinog standarda podrazumijeva izbjegavanje anglizama ili njihova fonoloka, morfoloka, semantika i sintaktika prilagodba zakonitostima hrvatskoga jezika. Praen je program dvije komercijalne televizije (RTL-a i NOVE TV) te HTV-a kao javne dravne televizije. Rezultati pokazuju da se u govoru HTV-a anglizmi najee prilagoavaju standardnom hrvatskom izrazu, a da se to najrjee ini na RTL.

Kljune rijei: anglizam, hrvatski standardni jezik, hrvatske televizije

1. Uvod
Svakodnevno svjedoimo ubrzanim jezinim promjenama. Uzrok tomu mnogi vide u globalizacijskim procesima, unutar kojih jednu od najznaajnijih uloga imaju mediji. Mediji prenose poruke, ali su i transferi kulture, svjetonazora, politike; mediji su puno vie od sredstva, oni stvaraju kulturu, a kultura (posebice ona tehnika) stvara medije koji izgrauju nove i drukije svjetove (globalni mediji izgradili su i globalnu kulturu) (Grani, 2006: 268). Danas su internet i televizija mediji s najjaim utjecajem na ljude u svim spomenutim segmentima pa i u jeziku. Jezik je ivo tijelo podlono promjenama, i tako je bilo uvijek kroz prolost. Hrvatski jezik bio je pod utjecajem maarskog, njemakog, talijanskog, francuskog i drugih jezika. Danas je utjecaj engleskog jezika golem ne samo na hrvatski, nego na sve europske jezike. Promjene se dogaaju prebrzo, ini se bez ikakvog nadzora. Ionako moan utjecaj engleskog jezika, pojaavaju nove komunikacijske tehnologije. Kako danas ivimo brzo, tako i komuniciramo brzo. Iz elje za to veom konkurentnou na globalnom tritu gdje je brzina plasiranja informacija kljuan imbenik, u poslovnom svijetu i u medijima praksa je da se novi termini ne prevode, ve se neprilagoeni pojavljuju u javnosti. 229

Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama

Mediji, posebice televizija, koja bi trebala biti uvarica hrvatskoga jezika kao da je ustuknula pred globalizacijskim promjenama. Kada je termin jednom puten u uporabu neprilagoen normi jezika u kojem se koristi, javnost ga polako poinje percipirati kao svoj i bilo koji naknadni pokuaj mijenjanja postaje uzaludan. Rudolf Filipovi (1990: 16) anglizam denira kao svaku rije preuzetu iz engleskog jezika, a oznaava predmet, ideju ili pojam kao sastavne dijelove engleske civilizacije. Prema toj deniciji, anglizmima se smatraju sve posuenice kojima je engleski izvorni jezik, posuenice koje su preuzete iz engleskog te one koje oznaavaju pojmove i predmete engleskog podrijetla, kao i one pojmove i predmete koji su sastavni dio ivota i materijalne kulture Engleske i Amerike (Filipovi, 1990: 17). U novije vrijeme sve su ea pojava u hrvatskom jeziku i pseudoanglizmi. Prema Filipovievoj deniciji, pseudoanglizmi, sekundarni ili prividni anglizmi rijei su unutar hrvatskog jezika tvorene od engleskih elemenata ili od engleskih rijei skraenih u novi lik (Filipovi, 1990). Pritom je vano naglasiti da te rijei nisu preuzete iz engleskog jezika jer ne postoje kao model u stranom jeziku, nego se posve slobodno oblikuju u nekom drugom jeziku (Muhvi-Dimanovski, 2005: 47). Rijei posuene iz engleskog jezika trebale bi proi sve stupnjeve prilagodbe posuenica: grajsku i pravopisnu, fonoloku, morfoloku i znaenjsku. Pri grajskoj i pravopisnoj normi rijei preuzete iz engleskog jezika potrebno je transkribirati jer Englezi u svom latininom pismu imaju grafeme koji u hrvatskoj latinici ne postoje. Fonolokom se prilagodbom posuenice iz engleskog mijenjaju prema sustavu fonolokog sustava hrvatskog jezika, ali i prema pravilima o raspodjeli naglasaka u hrvatskom jeziku. Pri morfolokoj prilagodbi anglizama treba imati na umu da je engleski izgubio eksije, dok ih je hrvatski sauvao; engleski jezik promijenio je i sustav roda iz gramatikog u prirodni, a hrvatski je zadrao gramatiki, to je vano pri odreivanju roda posuenice u hrvatskom jeziku. Kod znaenjske prilagodbe posuenica u jeziku primaocu moe dobiti jednako, ire ili ue znaenje od onoga u jeziku davaocu (Filipovi, 1986). Problem odnosa hrvatske norme prema anglizmima moe se svesti u etiri toke (Mihaljevi, Hudaek, 1998: 340). 1. ako je to mogue, anglizme treba zamijeniti odgovarajuim hrvatskim rijeima ili kad to nije mogue internacionalizmima latinskoga podrijetla; 2. ako se anglizam ne moe zamijeniti domaom rijeju ni internacionalizmom latinskoga ili grkoga podrijetla te ako se uklapa u hrvatski jezini sustav, pie se fonetizirano prema engleskom izgovoru, npr. diler, roker; 3. od tih anglizama tvore se izvedenice prema hrvatskim tvorbenim pravilima (dilerov, rokerica); 4. u nekim sluajevima izvorno pisanu englesku rije moemo pronai u hrvatskom tekstu, ali tada treba biti pisana kurzivom. Jednu od najznaajnijih uloga unutar procesa (ne)prilagodbe anglizama, kako je ve reeno, imaju mediji. Utjecaj televizije, bez obzira na dananji golemi utjecaj interneta, nije zanemariv. Dapae, televizija bi trebala biti govorni uzor. Ovaj rad daje uvid u problematiku prodora anglizama u govor programa triju hrvatskih televizija i daje prijedloge zamjena anglizama hrvatskim istoznanicama. 230

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Tri su hrvatske televizije iji se program moe pratiti na cijelom teritoriju RH: dvije komercijalne RTL i NOVA TV te dravna javna - HTV od koje se oekuje posebna briga za hrvatski jezik. Budui da se javna televizija denira kao televizija za svakog graanina zemlje u kojoj djeluje, budui da ona informira, zabavlja, ali i obrazuje, osnovna je pretpostavka da doista i njeguje hrvatski jezik kao slubeni jezik nae zemlje, to pie i u Ustavu Republike Hrvatske, u lanku 12 (Bankovi-Mandi, Runji-Stoilova, 2006).

2. Metodologija
Cilj je rada utvrditi koja od tri hrvatske televizijske kue: Hrvatska televizija, Nova TV ili RTL prednjai po zastupljenosti anglizama te u kojoj su mjeri oni prilagoeni hrvatskom jeziku. Pretpostavlja se da je unato svemu HTV jo uvijek najvjerniji uvar standardnoga hrvatskog jezika. Snimljeno je oko 13 sati informativnog i zabavnog programa navedenih televizija zbog razliitosti jezinog izraza. Vodilo se rauna da svaka od tri televizije bude podjednako zastupljena. Analizirane su emisije Dnevnik, TV kalendar, Euromagazin, Rizzi-bizzi (HTV-a), Dnevnik, Scena, In magazin (NOVE TV) te Vijesti, Exkluziv, Exploziv (RTL-a).
Slika 1. Odnos snimljenog materijala po televizijskim kuama

Dio materijala snimljen je na VHS ureaj, a dio je preuzet sa slubenih stranica televizijskih kua: http://www.hrt.hr/, http://novatv.hr/net/ i http://www.rtl.hr/, sve u razdoblju od prosinca 2008. do rujna 2009. godine. Snimljeni je materijal pregledan i zabiljeeni su anglizmi, koji mogu biti zamijenjeni prikladnijim hrvatskim rijeima. Etimologija rijei provjerena je u Rjeniku stranih rijei (Ani, Goldstein, 2007), u Velikom rjeniku hrvatskog jezika (Ani, 2004), u Hrvatskoengleskom i Englesko-hrvatskom rjeniku (Bujas, 2008) te u Coulins Cobuild Advanced Learner`s Dictionary (2003). Pogreke su podijeljene i prema ulozi govornika na televiziji: novinara i voditelja. Novinari su autori priloga, a voditelji itaju ili interpretiraju tue najave, a ponekad mogu biti i njihovi autori. U istraivanje su uvrteni i telopi i prijevodi. Dobiveni podatci statistiki su obraeni kako bi se u konanici utvrdilo koja od tri televizijske kue ima naprestiniji govor, odnosno govor koji njeguje najvie jezine i ortoepske norme i samim time predstavlja uzor svim drugima (Bankovi-Mandi, RunjiStoilova, 2006).

231

Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama

3. Rezultati i rasprava
Rezultati istraivanja pokazali su da je pretpostavka o jeziku javne televizije kao najprestinijem bila ispravna. U programu HTV-a zabiljeeno je 21,56% neprilagoenih anglizama, to je daleko manje nego u programu RTL-a koji je s 50% na prvom mjestu. U programu NOVE TV zabiljeeno je 28,43% anglizama.
Slika 2. Postotak neprilagoenih anglizama po televizijskim kuama

Slika 3 prikazuje odnos pogreaka kod novinara, spikera i voditelja na sve tri televizije. Vidljivo je da na svim televizijama vie grijee novinari od voditelja, da voditelji HTV-a najvie uvaju jezik od anglizama te, to je najudnije, u telopima i titlovima na HTV-u najvie je anglizama.
Slika 3. Zastupljenost anglizama u postotcima

Iz minutae snimljenog programa pojedinih televizija moe se zakljuiti da se u programu HTV-a grijei u prosjeku svakih 12,9 minuta, u programu NOVE TV svakih 8 minuta, a na RTL-u ak svakih 4,57 minuta. To jo jednom potvruje pretpostavku o HTV-u kao najprestinijoj TV kui u Hrvatskoj.

3.1. Primjeri zabiljeenih anglizama i prijedlozi primjerenijih hrvatskih istoznanica


Enciklopedija Britannica se danas sastoji od 32 volumena. Iako je rije volumen izvorno preuzeta iz latinskog jezika gdje ima znaenje zavoja ili svitka, osjetan je utjecaj engleskoga jezika u kojem su esti imamo izrazi poput volume 232

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

of poetry, volume of books u znaenju zbirke poezije ili sveska knjiga. Reenica ni po emu ne bi izgubila na svome znaenju da je upotrijebljena hrvatska rije svezak. Doznajte kakve izazove oekuje mejkover tim. Ovdje je rije o izvornom anglizmu, a oznaava skupinu strunjaka koji se brinu za potpunu preobrazbu ili djelomino poboljanje zikog izgleda neke osobe. Teko je ponuditi prikladnije hrvatsko rjeenje, a da ono nije opisnog oblika. Moda bi se analogijom prema nazivima televizijskih serija mejkover tim mogao preimenovati u ekipa za preobrazbu. Splitski celebrityji se osjeaju zakinuti eventima. U ovom sluaju rije je o ak dva izraza iz engleskog jezika koja se uestalo pojavljuju u medijima pa se moe stei lani dojam kako u hrvatskom jeziku ne postoje prikladne zamjene. Znaenje se ne bi izgubilo da je umjesto rijei celebrityji upotrebljeno slavne ili poznate osobe, a umjesto eventima - vanim dogaanjima. Rizzi-bizzi - naziv zabavne emisije HTV-a. Ovdje je vie nego oit utjecaj engleske graje. Radi se o potpuno neopravdanom izvrtanju egzotizma1 koji vue korijen iz talijanskoga (rizi-bizi ili rii-bii). Editorial - naziv rubrike u emisiji Rizzi-bizzi HTV-a koja prati modne revije, teme o modi te donosi razgovore sa stilistima, dizajnerima, minkerima i manekenima. U Anievom i Goldsteinovom Rjeniku stranih rijei (2007) mogue je pronai rije editor u znaenju izdava, nakladnik, ali ne i editorial/editorijal. U Bujasovom Englesko-hrvatskom rjeniku (2004) uz rije editorial stoji znaenje uvodni lanak. Na jednoj od brojnih internetskih stranica posveenih modi navodi se i objanjenje znaenja ove rijei za laike: za one neupuene editorijal je knjiica (u pravilu s vie od deset stranica) s fotograjama modela ili odjevnih predmeta odreenog dizajnera ili modne kue (http://www.modamo.info). Istu rije mogue je zamijeniti prilagoenijim izrazom modni katalog. Na listi ekanja ovog make up artista mnoga su poznata lica. U ovom sluaju vano je napomenuti da se u istom prilogu pojavila i rije vizaist koju, kao ni izraz make up artist, nije mogue nai u Anievom i Goldsteinovom Rjeniku stranih rijei (2007), ali je u svakom sluaju ea tj. ukorjenjenija u hrvatskom jeziku. Meutim, ne postoji opravdanje za davanje prednosti ni jednom od upotrjebljenih izraza kada je u Rjenik hrvatskoga jezika (Ani, 2004) ula rije minker ili minkerica. Exploziv - naziv emisije RTL-a. U ovom sluaju rije je o djelominoj prilagodbi engleskog izraza explosive. Grafem x, koji u hrvatskom grafemskom sustavu ne postoji, zadran je, s je prelo u z, a doetno e se izgubilo. Opravdanje za ovaj oblik ne postoji, budui da u Anievom rjeniku hrvatskog jezika (2004) postoji potpuno prilagoena rije eksploziv. Exkluziv - naziv emisije RTL-a.
1

Egzotizmi su vrste posuenica kojima se oznaavaju razliite posebnosti pojedinih naroda (Calogjera, 1997: 62). Takve posebnosti mogu biti razliita nacionalna jela, pia, plesovi i slino.

233

Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama

Pogreka je ista kao u prethodnom primjeru, a rije je i o istoj televizijskoj kui. Pogledajte ekskluzivne snimke anera u krai. Ovdje je rije o jakom utjecaju engleskog jezika i kulture pa se sve vrednuje kao ekskluzivno, dok rijei kao jedinstveno, posebno, izuzetno, iskljuivo, izbirljivo, ovisno o kontekstu, gube na snazi. aniranje je opasan, ali unosan biznis. Iako je ova rije ve iroko prihvaena, mnogo je prikladnija i jednostavnija rije posao. Jel` solirate veeras ili e vam se netko pridruiti? U lmovima i zabavnim emisijama na engleskom jeziku esto se uju izrazi poput be solo ili go solo pa je za pretpostaviti da je to preneseno u ovu reenicu. Primjereniji izraz bio bi: jeste li sami veeras ili e vam se netko pridruiti? S partyja nitko nije elio rano otii. Zamjena za ovaj anglizam bila bi zabava. U oporavak gospodarstva japanska je vlada ubrizgala ak 260 milijardi svojeg kapitala. Ovdje je rije o engleskoj frazi to inject kapital. Reenica bi u duhu hrvatskoga jezika bolje zvuala: japanska je vlada uloila ak 260 milijardi u oporavak gospodarstva. Vlak je usporio na 24 km/h, zbog retardanta na tranicama otklizao brzinom 120 km/h... Ovu rije ne postoji ni u Anievim rjenicima (2004, 2007), ni u englesko-engleskom rjeniku (Collins Cobuild Advanced Learner`s Dictionary, 2003) u svojstvu imenice, ve samo u svojstvu pridjeva. Tako retardant znai onaj koji usporava. U ovom primjeru trebalo se savjetovati sa strukom i pitati to je to: mast, namaz, praina i tako rei u prilogu. Ovo su egzaktni podaci koji ne utjeu na istragu. Sve ee ujemo egzaktno i precizno, jer je u engleskom jeziku sve exact i precise. No, podatci mogu biti toni, pouzdani, provjereni i sl. 2/3 novca dobit emo uklanjanjem nepotrebno skupih trokova. Ovdje je bila rije o simultanom prevoenju pri emu je prevoditeljica doslovce prevela rijei amerikog predsjednika Obame, a prihvatljiviji izraz bio bi: 2/3 novca dobit emo smanjenjem nepotrebnih/visokih trokova. Prosvjednici su blokirali promet. Rije blokirati moe biti zamijenjena izrazima zaustaviti ili zaprijeiti pa bi tako reenica glasila: prosvjednici su zaustavili ili zaprijeili promet. Zakon bi u proceduru trebao na jesen. Ovaj primjer dolazi od engleskog frazema to go into procedure u znaenju biti stavljen na razmatranje. Zakon e biti stavljen na razmatranje, odnosno razmotrit e se u jesen. Europske i amerike banke poele su ponovno ostvarivati respektabilne zarade. Europske i amerike banke poele su ponovno ostvarivati zavidne, velike zarade. 234

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

...trejderi plaaju porez u Francuskoj i time vraaju dravi dio svojih bonusa. U Aniu (2007) nalazi se samo izraz trade. Klasicira kao argonizam i ima znaenje trgovine, dok u Englesko-hrvatskom rjeniku (Bujas, 2008) trader znai trgovac. Vrtii su idealan primjer Kerumova naina rada, netransparentne izravne pogodbe. Izrazi transparentno i netransparentno redovito se rabe u jeziku naih politiara i poslovnjaka pa su tako postali svakodnevna i uobiajena pojava i u jeziku novinara. Izvor treba traiti u jeziku koji se koristi u slubenim dokumentima EU-a gdje je sve transparent. Znaenje bi bilo jasno, oito, prozirno, isto, i suprotno nejasno, sumnjivo, mutno. Kreditne kartice U ovom sluaju rije je o novinarkinoj nedosljednosti. U istom prilogu upotrijebila je izraz kreditna kartica, koja korijen vue iz eng. credit card te platna kartica, vie u duhu hrvatskoga jezika. Stroge kazne koje mogu rezultirati oduzimanjem broda uvelike su smanjili crni arter na Jadranu. Ovdje je rije o zanimljivom pseudoanglizmu, jer znaenje rijei charter u engleskom jeziku i znaenje koje je pokriveno u navedenom primjeru nije isto. Naime, charter u engl. jeziku znai povelja ili izvanredan let. Znaenje je proireno na izvanredne vonje svim prijevoznim sredstvima. ... tako mu se sviaju samo oni novinari koji o njemu armativno piu, a oni koji provjeravaju posluje li grad po zakonu, nepoeljni su ... U engleskom jeziku postoji izraz afrmative writing, a oznaava pozitivno pisanje, pisanje s odobravanjem prema kome ili emu. Dakle, izraz je mogue zamijeniti s pozitivno. Turisti znaju izazivati ekscese. Ne postoji prikladna rije kojom je mogue zamijeniti izraz turist jer je ona u tome obliku ve ukorijenjena u hrvatskom jeziku i vie se ne doivljava kao strana. Ipak, vrijedno je spomena da se u etimologiji ove rijei navode njemaki, engleski i francuski. Opeprihvaeno je za osobu koja putuje za svoje zadovoljstvo, radi odmora ili razonode nazivati turistom. to se tie ekscesa, prikladnije je upotrijebiti ispad ili nered. Glamur, veernje toalete, poznati lmai, sve je to normalno u Cannesu, Veneciji ili Hollywoodu, ali sino je tako bilo i u Sarajevu. Rije glamur oznaava sjaj, rako, bljetavost u izgledu (obino u svijetu lma i spektakla) eng. glamour. Za anglizam lm je u doba izraenog jezinog purizma bilo pokuaja da ga se zamijeni rijeju slikopis, ali prijedlog nije zaivio. Izrazu lmai korijen je isti i oznaava osobe iz svijeta lma. Za tu su privilegiju spremni prijei na tisue kilometara i izdvojiti isto toliko eura. Za tu su povlasticu spremni prijei na tisue kilometara i izdvojiti isto toliko eura. Prvi ovjek zdravstva, konfuziju koju je ministarstvo potaklo, nije elio objasniti. 235

Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama

Prvi ovjek zdravstva, pomutnju koju je ministarstvo potaklo, nije objasniti. Tijekom deset dana ovdje e nastupiti brojni performeri. Rije je o argonizmu koji oznaava osobu koja reproducira i tumai dramsko djelo ili osobu koja glumi. U engleskom jeziku performer znai izvoa, to je prikladan hrvatski izraz. Iza nas su rekordni vikendi. Isto kao za rije turist, ni za vikend u hrvatskom nema prikladnu zamjene, jer se ona u ovom obliku ve due javlja u hrvatskom jeziku i ne doivljava se kao strana. Za korijen rijei rekord koja oznaava najveu statistiku koliinu svojoj vrsti, ono to se mjeri kao najvee, najbrojnije, Ani (2004) navodi eng. record, njem. Rekord i tal. ricordo, dok izvedeni pridjev rekordan ima znaenje onoga koji se odnosi na rekord. Mami u elementu. Utjecaj engleskog frazema to be in (or out) of one`s element u gore navedenom znaenju: biti u elementu ili pak biti dobro raspoloen, biti u svom najboljem izdanju, ovisno o kontekstu. Vladina odluka o smanjenju plaa menaderima dravnih tvrtki. Korijen rijei je u eng. manager, a oznaava strunog voditelja i organizatora koji svojom kreativnou i idejama upravlja poduzeem, nekom organizacijom, sportskim klubom i sl. U Englesko-hrvatskom rjeniku (Bujas, 2008) nalaze se i izrazi upravitelj, voditelj, direktor, ravnatelj, ef, poslovoa. Ljudi su bili u kompletnom oku. Ovaj primjer mogue je povezati s engleskim izrazom complete shock, pri emu eng. shock oznaava stanje velikog, naglog straha, naglo uzbuenje. Izraz je mogue izmijeniti u bili su u potpunom oku ili pak u bili su izbezumljeni. Poticanje energetske ekasnosti u Hrvatskoj. Poticanje energetske uinkovitosti u Hrvatskoj. Bez obzira to je zbog transfera kasnio na rovinjske pripreme. U Aniu (2007) transfer podrazumijeva prelazak portaa iz jednog kluba u drugi u profesionalnom portu, dakle zbog prijelaza. Disciplinska komisija UEFA-e zakljuila je Stegovna komisija UEFA-e zakljuila je Simulirao jedanaesterac. Ovaj termin esto susreemo u jeziku sportskih novinara, a oznaava glumom iznueni jedanaesterac. Dakle, odglumio je jedanaesterac. Dolazak Bili Boysa, samouvjerenih Bili Boysa. U sveopoj anglomaniji predstavnici nacionalne nogometne vrste od milja su meu novinarima prozvani Bili Boysima, a zahvaljujui golemom utjecaju medija naziv je postao opeprihvaen. Iako ovdje nije naglasak na pravopisnoj normi, u ovom je primjeru prenesen i nain pisanja iz engleskog jezika. Zato nisu mogli biti Bilievi deki ili momci. 236

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Na neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova. Na neslubenom sastanku ministara vanjskih poslova. Bolnice oekuju da e do tada biti instalirana sva oprema. Korijen rijei je u latinskom i njemakom jeziku. Razvojem raznih tehnolokih dostignua, glagol instalirati koji u eng. glasi to install, masovno se i proirio upravo zahvaljujui engleskom jeziku. U ovoj reenici najprikladniji izraz bio bi postavljena, dok se glagol instalirati moe zamijeniti i glagolom ugraditi. ari mistike pokazuje i puni mjesec koji je partijao s njima. ari mistike pokazuje i puni mjesec koji se zabavljao s njima. Trostruki prvak europe nalazi se pred kolapsom. Trostruki prvak Europe nalazi se pred krahom/ slomom/ propau. Moda je bilo Pahorovog osobnog animoziteta prema Sanaderu. Moda je bilo Pahorove osobne netrpeljivosti prema Sanaderu. ... pregovaraki tim... Anglizam tim (eng. team) podrazumijeva skupinu strunjaka i specijalista okupljenih na kakvu projektu ili zadatku, radnu skupinu, dok u opejezinom smislu oznaava ekipu. U tom smislu ovaj bi izraz mogao biti zamijenjen rijeju skupina, dakle pregovaraka skupina. Lideri podmladaka politikih stranaka. Od eng. leader, to znai lider; prvak politike stranke, ideoloke ili kakve druge skupine, voa. U tom smislu rije lider ovdje bi mogla biti zamijenjena s rijei voa. Kada ne dobijete uvijek precizan odgovor s pravom se graani pitaju. Kada ne dobijete uvijek toan/ iscrpan/ jasan/detaljan odgovor s pravom se graani pitaju. Postigli smo tri gola iz power-playa. U ovom sluaju rije je o sportskom terminu iz hokeja, koji jo nema prikladnog izraza na hrvatskom jeziku. No, nitko se nije niti potrudio gledateljima objasniti njegovo znaenje. Mogue je doznati da se radi o situaciji kada momad igra s igraem vie jer je igra protivnike momadi kanjen iskljuenjem na odreeno vrijeme. Dok traje vrijeme iskljuenja, traje i power-play i pritom protivnika momad nema pravo zamijeniti svoga igraa (http://rekreacija.hr/hokej-na-ledu). U slobodnom prijevodu to bi bila igra s igraem vie. Totalni debakl Ovdje je bila rije o prosvjedima na nacionalnoj razini, pa bi prikladan izraz bio potpuni neuspjeh. Dok struktura izraza upuuje na engleski jezik, vano je napomenuti da korijen rijei see u francuski debacle. U hrvatskom oznaava potpuni slom, propast, bankrot u ekonomskom pogledu, dok metonimijsko znaenje predstavlja teak poraz ili veliki neuspjeh kao to je to sluaj u ovom primjeru. Zastupnicima manji limit na mobitelima. Korijen rijei see u latinski jezik, a kasnije je posuivan redom iz njemakog, 237

Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama

francuskog i engleskog. Limit oznaava veliinu ili vrijednost koja se ne smije preoraiti, a u ovom sluaju bi najprikladnija rije bila ogranienje. ... zvidaica koja je upozorila na malverzacije u INI ... Korijen rijei je u latinskom i francuskom jeziku. Pretpostavlja se da se u hrvatskom jeziku ukorijenila posredstvom lmske industrije i medija gdje se uestalo spominje. Malverzacija oznaava pronevjeru ili zloupotrebu slubenog poloaja. I nita tu ne bi bilo senzacionalno... Iako je korijen rijei u latinskom i njemakom jeziku, kao i u mnogim drugim primjerima i ova je rije postala opeprihvaena zahvaljujui utjecaju medija. Oznaava dogaaj koji izaziva veliko zanimanje ili zaprepatenje javnosti. ... dobro osmiljen markentinki trik ... Od eng. trick, a oznaava spretan postupak kojim se postie obmana, vjeto izvedena prevara, majstorija ili openito prevarantski tos ili smicalica. ... jedni biraju konvencionalne metode, a drugi biraju neto radikalnije ... jedni biraju ustaljene/ uobiajene metode, a drugi biraju neto radikalnije glede brendiranja, jo nemamo osmiljen brend. Pojmove brend i brendiranje ne pronalazimo u Aniu (2007), ali u engleskom brand oznaava ime, vrstu robe, marke, zatitni znak, dok je brendiranje oigledno pseudoanglizam.

4. Zakljuak
Rezultati istraivanja pokazuju da anglizmi ulaze u hrvatski jezik neprilagoeni u programima svih triju hrvatskih televizija. Ustanovljeno je da se radi o razliitom stupnju prilagodbe anglizama u programima triju televizija. Rezultati potvruju pretpostavku da HTV kao javna televizija najvie dri do ouvanja standardnog hrvatskoga govora, a RTL najmanje. No, ukupni rezultati su obeshrabrujui. I rezultat neprilagodbe anglizama u programu HTV-a u 21,56% sluajeva nije ohrabrujui, posebice ako mu se pridrui podatak neprilagodbe istih u telopima i prijevodima od ak 31,81%. Pokazuje to polagano posrtanje javne televizije, koja je po deniciji duna njegovati hrvatsku rije, pred nametnutim trendovima. I HTV, ini se, kree u globalnu bitku za tritem na nain da sve vie podilazi brzini i koliini plasiranih informacija na utrb kvalitete jezinoga sadraja. Svijet postaje globalno selo, a osjeaj nacionalnog ponosa i jezini identitet kao da polako nestaju. I dok se u Slovakoj donose zakoni o novanom kanjavanju onih koji u slubenoj komunikaciji i javnoj uporabi ne daju prednost slovakom jeziku i slovakim istoznanicama pred anglizmima, u nas su posljednji takvi pokuaji bili 1998. godine. Tada je u Hrvatski sabor odaslan prijedlog Zakona o zatiti hrvatskoga jezika i osnivanju dravnoga tijela koje bi bdjelo nad njegovom istoom, ali je odbaen kao produkt puristikih tenji. Ranko Matasovi je ustanovio da se niti jedno povijesno razdoblje po opsegu i brzini izumiranja jezika ne moe usporediti s dananjicom (Opai, 2007). Hrvatski jezik je u opasnosti i treba initi sve za promicanje izvorne hrvatske rijei. 238

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

5. Literatura:
Bankovi-Mandi, Ivanica; Runji-Stoilova, Anita (2006). Govor hrvatske javne televizije kao prestian. U: Grani, Jagoda (ur.). Jezik i mediji jedan jezik: vie svjetova. Zagreb-Split: HDPL.63-71. Calogjera, Emica (1997). Hrvatski za pripremu matura i razredbenih ispita na fakultetima. Zagreb: HINUS. Crystal, David (1997). English as a global language. Cambridge: Cambridge University Press. Filipovi, Rudolf (1990). Anglicizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku: porijeklo-razvojznaenje. Zagreb: K. Filipovi, Rudolf (1971). Kontakti jezika u teoriji i praksi (Prinosi metodici nastave ivih stranih jezika). Zagreb: K. Filipovi, Rudolf (1986). Teorija jezika u kontaktu: uvod u lingvistiku jezinih dodira. Zagreb: JAZU-kolska knjiga. Grani, Jagoda (2006). Novi razraeni mediji ogranieni kodovi. U: Grani, Jagoda (ur.). Jezik i mediji jedan jezik: vie svjetova. Zagreb-Split: HDPL, 267-275. Hagege, Claude (2005). Zaustaviti izumiranje jezika. Zagreb: Disput. Mihaljevi, Milica; Hudaek, Lana (1998). Anglizmi u hrvatskom jeziku normativni problemi i leksikografska obradba. U: Badurina, Lada; Pritchard, Boris; Stolac, Diana (ur.). Jezina norma i varijeteti. Zagreb-Rijeka: HDPL, 335-341. Muhvi-Dimanovski, Vesna (2005). Neologizmi problemi teorije i primjene. Zagreb: Filozofski fakultet, Zavod za lingvistiku. Memievi, Tania; Pelidija, Jasmina (2007). Engleske posuenice u dnevnim novinama i asopisima u BiH. U: Grani, Jagoda (ur.). Jezik i mediji jedan jezik: vie svjetova. Zagreb-Split: HDPL. (553-561) Opai, Nives (2007). Ususret pidinizaciji hrvatskoga jezika. U: Grani, Jagoda (ur.). Jezik i identiteti. Zagreb-Split: HDPL, 411-418. Opai, Nives (2006). Hrvatski u zagradama-globalizacijske jezine stranputice. Zagreb: Hrvatska sveuilina naknada. Opai, Nives (2007). Hrvatski jezini putokazi- od razdraganosti preko straha do ravnodunosti. Zagreb: Hrvatska sveuilina naknada. Rjenici: Ani, Vladimir; Goldstien, Ivo (2007). Rjenik stranih rijei. Zagreb: Novi liber. Ani, Vladimir (2004). Veliki rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi liber. Bujas, eljko (2008). Veliki englesko-hrvatski rjenik. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Bujas, eljko (2008). Veliki hrvatsko-engleski rjenik. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Collins Cobuild Advanced Learner`s Dictionary (2003). Glasgow: Harper Collins Publishers Internetski izvori: http://www.hrt.hr/ (14.08.2009. - 05.09.2009) http://novatv.hr/net/ (16.08.2009. 14.09.2009.) http://www.rtl.hr/ (15.08.2009- 12.09.2009.) http://wmd.hr/zakoni-narodne- novine/detaljnije/zakon_o_elektronikim_medijima/ (18.09.2009.) 239

Anita Runji-Stoilova, Anamarija Panda

Prilagodba anglizama u govoru na hrvatskim televizijama

http://en.wikipedia.org/wiki/English_language (18.09.2009.) http://www.modamo.info/index.php?option=com_content&task=view&id=140&Item id=31 (22.09.2009.) http://rekreacija.hr/hokej-na-ledu (22.09.2009.)

Adoption of Anglicisms in speech on Croatian TV networks


Summary
The aim of this paper is to nd out to which extent anglicisms are adopted into Croatian language. Also, the paper is trying to answer the question if the HTV (Croatian television) as a national public television cares the most about preserving the language standard. When we talk about preserving the language standard, we mean avoiding the anlicisms or their phonological, morphological, semantic and sintactic adaptation to the rules of Croatian language. For this purpose, programmes of two commercial televisions (RTL television and NOVA television) and public television (HTV) has been analized. The results show that the anglicisms are most frequently adopted in the HTV programme, and most rarely adopted in the RTL television programme.

Key words: anglicism, Croatian standard language, Croatian networks

240

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornika tijekom pisane produkcije na hrvatskom kao stranom jeziku
UDK: 811.163.42243 811.131.1242
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean, Filozofski fakultet u Splitu

Saetak
U radu je prikazano istraivanje iji je cilj ustanoviti pogreke kod talijanskih izvornih govornika tijekom pisane produkcije na hrvatskom kao stranom jeziku s posebnim osvrtom na odstupanja uvjetovana negativnim prijenosom iz materinskog jezika. Iako se zbog sloenosti hrvatskog pravopisa i padenog sustava predvia openito najvei broj pogreaka na pravopisnoj, fonolokoj i morfolokoj razini pogreke uzrokovane interferencijom dvaju jezika oekuju se ponajvie na sintaktikoj razini, u smislu pogrenog strukturiranja reenica, stoga su sastavljeni zadaci koji ciljano testiraju tu sposobnost. Uz analizu pogreaka na osnovu testova proveden je i intervju s nastavnicima koji poduavaju ispitanike. Provedeno istraivanje potvrdit e pretpostavku da e se najvei broj prijenosnih odstupanja zatei prilikom uporabe enklitika i pri primjeni pravila za red rijei u reenici svojstvenih hrvatskom jeziku. Odabrani istraivaki problem relevantan je jer bi se rezultati mogli primijeniti u praksi, odnosno, u nastavi hrvatskog kao stranog jezika.

Kljune rijei: hrvatski jezik, talijanski jezik, materinski jezik, interferencija, negativan prijenos.

1. Uvod 1.1. Teorijska polazita istraivanja: uenje hrvatskog kao J2 kontrastivni pristup prijenosna odstupanja
Istraivanje je potaknuto iskustvom poduavanja hrvatskog kao stranog jezika te pilot istraivanjem provedenim izmeu 15 uenika s engleskog govornog podruja, polaznika kole hrvatskog jezika za strance - Croatica pri Filozofskom fakultetu u Splitu za koje je 241

Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornik...

uoeno da pri koritenju hrvatskog kao stranog jezika najee grijee prilikom uporabe padea i na fonolokoj razini. S obzirom da su autorice talijanistica i kroatistica u radu e se analizirati pogreke koje se pojavljuju kod ispitanika talijanske nacionalnosti koji ue hrvatski kao strani jezik te ispitati hoe li pogreke biti istog tipa kao kod skupine engleskih izvornih govornika i hoe li tim pogrekama kao uzrok biti pronaen negativni jezini prijenos. Kontrastivni pristup, kojim su se autorice posluile, sastojao se u identikaciji pogreaka nastalih na temelju interferencije izmeu talijanskog kao materinskog i hrvatskog kao stranog jezika, ime se htjelo upozoriti da bi pri pouavanju trebalo pripaziti na negativni transfer te inzistirati na uvjebavanju odreenog podruja koje predstavlja permanentan izvor pogreaka kako bi se izbjegla odstupanja u jezinoj produkciji koju uenici ine zbog pogrene analogije s materinskim jezikom, hiperkorektizma ili generaliziranja. Kao to je poznato, odstupanja se mogu denirati kao otkloni od norme jezika koji se ui, a po jezinim razinama mogu se podijeliti na odstupanja na fonolokoj, morfolokoj, sintaktikoj, leksikoj, semantikoj, pragmatikoj i kulturolokoj razini. Nadalje, razlikuju se odstupanja koja se sastoje u isputanju od onih koja se sastoje u dodavanju, a mogu se podijeliti i na prijenosna i razvojna. Razvojna odstupanja javljaju se kao dio procesa uenja i nisu rezultat prijenosa iz prvog jezika, dok prijenosna nastaju zbog utjecaja prvoga jezika na drugi (Gulei - Machata, Udier 2008: 20). Dosad nije izvreno temeljitije ispitivanje prijenosnih odstupanja i openito pogreaka kod uenika hrvatskog kao stranog jezika iji je materinji jezik talijanski. Autorice su naile na zabiljeke, opaanja i komentare lektora na temelju iskustava vezanih za temu, ali sa cjelovitim i ciljanim istraivanjem sa svrhom evidencije uestalosti i vrsta prijenosnih pogreaka autorice se nisu susrele. Kod njemakih, engleskih, slovakih, slovenskih i drugih izvornih govornika koji ue hrvatski kao strani jezik njihov meujezik bio je predmetom prouavanja, a istraivanja te vrste provodili su J. Novak, N. Globan, Z. Jelaska, V. Pogaj Hadi, M.Gulei, G. Hrica itd. Postavljanju hipoteza istraivanja i analizi rezultata pomogla je literatura nastala u sklopu provedenih studija iz kontrastivne analize talijanskog i hrvatskog jezika. Usporedbom talijanskog i hrvatskog jezika bavili su se, meu ostalima, Josip Jernej i Nives Sironi-Bonefai. Njihovi prikazi o najeim pogrekama kod hrvatskih izvornih govornika koji ue talijanski jezik posluili su kao smjernica za mogue pogreke na podrujima ve registriranim kao potencijalno problematinim, odnosno podrujima na kojima se mogu oekivati interferencije. Kontrastivna analiza opravdava stav glotodidaktiara koji smatraju da se kompetencija prvog jezika ne moe zaobii. Prisutnost svjesnog usporeivanja novog jezinog sustava sa sustavom usvojenim u ranoj dobi dokaz je sve vee armacije kognitivnog usvajanja stranog jezika, bez podcjenjivanja pri tom znaaja mehanikog uvjebavanja usvojenih oblika i struktura (Jernej, 1978). Naravno, treba imati na umu da nisu sve pogreke uzrokovane razlikama izmeu stranog i materinskog jezika, ve je dio pogreaka uzrokovan transferom iz drugih, 242

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

prethodno uenih, jezika. Osim vanjskih odnosno interstrukturalnih interferencija, uzrok pogrekama mogu biti i unutarnje, odnosno, intrastrukturalne interferencije o emu treba voditi rauna prilikom odabira redoslijeda pouavanja jer prethodno nauena jedinica moe izvriti negativni transfer na novu jedinicu i obratno (Sironi-Bonefai, 1990). Uestalost pogreaka prilikom uenja hrvatskog kao stranog jezika openito moe se oekivati i razumjeti ako se uzme u obzir injenica da se hrvatski jezik smatra tekim za uenje. Naime, u Hrvatskoj se dosad u sklopu kontrastivnih istraivanja raspravljalo o hrvatskom kao drugom i stranom jeziku, a izvrena su i odreena ispitivanja o stavovima uenika prema hrvatskom jeziku. Pojedini stavovi o uenju hrvatskoga jezika kao o uenju tekoga jezika dobiveni su ispitivanjem provedenim upitnikom na Croaticumu hrvatskome kao drugom i stranom jeziku Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U upitniku su se na engleskome jeziku ispitivali stavovi uenika hrvatskoga jezika o tome je li hrvatski jezik teak i je li tei ili laki od drugih stranih jezika koje su uili. Veina ispitanika (njih osamnaest od ukupno dvadeset i est) hrvatski jezik smatra tekim i to ak teim od ostalih stranih jezika koje su uili (Udier i sur., 2006).

2. Prikaz istraivanja 2.1. Ciljevi i hipoteze


Istraivaki problem formuliran je u obliku sljedeeg pitanja: Koje e pogreke tijekom pisane produkcije na hrvatskom kao stranom jeziku iskazati izvorni govornici talijanskog jezika, u kojoj mjeri e te pogreke biti uvjetovane transferom iz materinskog jezika i kako e se taj jezini prijenos manifestirati? Denirani su i postavljeni sljedei opi ciljevi i svrhe ispitivanja: a) na temelju podataka zabiljeenih tijekom analize testova, evidentirati i protumaiti pogreke koje ine izvorni govornici talijanskog jezika tijekom pismenog izraavanja na hrvatskom jeziku b) identicirati one pogreke kojima je uzrok negativni jezini prijenos c) pridonijeti eventualnom djelovanju i intervenciji. U radu su postavljene sljedee hipoteze: Hipoteza 1: Ispitanici e grijeiti i odstupati najvie na morfolokoj razini - prilikom sklonidbe rijei, zbog nepotpune asimilacije njima stranih gramatikih pravila o padeima u hrvatskom jeziku. Hipoteza 2: Pogreke uvjetovane negativnim transferom manifestirat e se u prijenosu reda rijei u reenici tipinog za talijanski jezik. 243

Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornik...

2.2. Uzorak: studenti i nastavnici


Treba napomenuti kako meu polaznicima hrvatskog kao stranog jezika pri hrvatskim visokim uilitima i privatnim kolama nije bilo mogue pronai dovoljan broj uenika talijanskog porijekla da bi uzorak bio valjan pa je test proveden na 4 sveuilita u Italiji na kojima se ui hrvatski jezik. Inae se studij hrvatskoga jezika moe upisati na fakultetima u sljedeim talijanskim gradovima: Udine, Torino, Milano, Padova, Venecija, Trst, Firenca, Peskara, Rim, Napulj i Bari (Hofman, 2006: 291). Ukupno je sudjelovalo 60 polaznika hrvatskog jezika i 4 lektorice, a zbog ve postojeih kontakata te zainteresiranosti i spremnosti za istraivanje odabrana su sljedea sveuilita: a) Universit degli studi di Padova Facolt di lettere e losoa Dipartimento di Lingue e Letterature Anglo Germaniche e Slave Sezione di Slavistica Lettorato di Croato Studenti koji studiraju jezike uglavnom hrvatski ue kao drugi jezik tj. predmet u sklopu dvopredmetnog studija. Na slubenim internetskim stranicama fakulteta kolegij se jo uvijek vodi kao srpski i hrvatski jezik, no nastavnica predaje iskljuivo hrvatski jezik. b) Universit Ca Foscari Venezia Facolt di lingue e letterature straniere Dipartimento di americanistica, ispanistica e slavistica Cattedra di serbo e croato Na Filozofskom fakultetu u Veneciji studenti studiraju hrvatski jezik u sklopu dvopredmetnog studija, a kao drugi predmet esto biraju neki drugi slavenski jezik najee ruski. Takoer, dio ispitanika pohaa neki drugi studij na Sveuilitu, ali odabire uenje hrvatskog kao stranog jezika u trajanju od tri godine nakon ega slijedi postdiplomski u trajanju od dvije godine. Valja naglasiti da se u sklopu ovog fakulteta hrvatski ui zajedno sa srpskim jezikom, dakle nisu odvojeni kao to je to sluaj s gore spomenutim lektoratom u Padovi. c) Universit degli studi di Udine Dipartimento delle Lingue e Civilt dellEuropa Centro-Orientale Na Sveuilistu u Udinama hrvatski i srpski jezik i knjievnost studiraju se na Fakultetu za strane jezike i knjievnosti i to na Odsjeku za jezike i knjievnosti Srednje i Istone Europe, na smjeru hrvatski i srpski jezik i knjievnost i na smjeru mediazione culturale. Na oba smjera se moe studirati hrvatski jezik kao A ili B jezik i na trogodinjem i poslije na dvogodinjem specijalistikom studiju. Hrvatski jezik ili hrvatska knjievnost mogu se studirati i kao izborni predmet ili kao trei jezik odnosno, jezik C. esto studenti najprije izaberu hrvatski jezik kao C i to jednu godinu, a sljedeu ga nastave studirati kao izborni 244

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

predmet. Ako se odlue za trogodinji, odnosno petogodinji studij moraju ga izabrati kao A ili B jezik. d) Universit degli Studi di Napoli LOrientale Dipartimento di Studi dellEuropa Orientale Cattedra di Serbo Croato Studenti su upisani i redovno i fakultativno na studij srpskog i hrvatskog jezika i knjievnosti. Svega dva polaznika na prvoj godini iji su testovi analizirani fakultativno su upisana. Pri nekim od inozemnih sveuilita samostalno postoje i djeluju lektorati hrvatskog jezika, meutim pri nekolicini (kao to je sluaj kod tri od etiri sveuilita koja su sudjelovala u istraivanju) hrvatski se jo poduava zajedno sa srpskim. Meutim, kako su nastavnice mahom izvorni govornici hrvatskog jezika istiu kako poduavaju hrvatski jezik, a ti isti studenti u sklopu kolegija iz knjievnosti ue i polau obje knjievnosti. Ispitanici predstavljaju ujednaenu skupinu budui da im je svima prvi jezik talijanski jezik, a ue hrvatski kao strani jezik, meutim ono to ih meusobno razlikuje je duljina uenja jezika, ali s obzirom na to da se radi o maloj razlici od godinu dana, nije primjeeno da je prisutnost prijenosnih odstupanja manja kod vieg stupnja uenja.

2.3. Metodologija istraivanja


Primijenjen je deskriptivni pristup koji podrazumijeva opis postojeeg stanja kroz analizu pisane grae i biljeenje tipa i uestalosti pogreaka te kategorizaciju pogreaka uz navoenje konkretnih primjera. Analiziranu grau sainjava korpus od 60 pisanih testova kojima je testirano znanje 60 polaznika teaja hrvatskog jezika. Zbog preciznijeg i dubljeg uvida u problematiku primijenjeno je vie metoda na predmet izuavanja pa je uz navedeno promatranje i analizu pogreaka u testu bilo potrebno provesti intervju s nastavnicima (putem e-maila zbog zike udaljenosti i nedostupnosti) koji bi na osnovu iskustva rada s uenicima trebali znati navesti i objasniti tipine i najee potekoe. Pismeni test za provjeru znanja sastojao se od upitnika u kojem su se traili demografski podaci kako bi se osiguralo da je uzorak valjan i da se sastoji iskljuivo od izvornih govornika talijanskog jezika i zadataka u kojima je ciljano provjeravano hoe li se pogreke javiti na podruju sintakse, tonije reda rijei u reenici. Pismeni se ispit sastojao od zadatka u kojem se od ispitanika trailo da ponuene reenine dijelove poredaju pravilnim redoslijedom na hrvatskom jeziku, s tim da im je ponuena ekvivalentna reenica na talijanskom, zatim zadatka u kojem se traio prijevod reenica s talijanskog na hrvatski i pisanog sastavka na zadanu temu u svrhu konstrukcije smislenog teksta i gramatiki ispravnih reenica. Oznaavanje prisutnosti i uestalosti pojave pogrene i neprimjerene upotrebe konstrukcija na hrvatskom jeziku provedeno je tako da su pogreke prvo identicirane, 245

Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornik...

pa biljeene te konano u prikazu rezultata razvrstavane u predviene kategorije te potkrjepljivane primjerom. Od pogreaka koje bi ispitanici mogli napraviti tijekom pisane produkcije one koje su se manifestirale kao pogrena upotreba povratnih glagola, pogreno pozicioniranje naglaenih i nenaglaenih zamjenica i pogrean red rijei u pitanjima, u ovom ispitivanju promatrane su kao prijenosna odstupanja uvjetovana talijanskim kao materinskim jezikom. U istraivanju su aktivno sudjelovale i nastavnice iji su uenici ispitivani na nain da su odgovarale na sljedea pitanja: Koje su najee pogreke s kojima se susreete u radu s ispitanicima? Navedite primjere/ Mogu li se pogreke razvrstati po kategorijama?/U kojoj su kategoriji najzastupljenije pogreke?/ to smatrate uzrokom pojave pogreaka kod ispitanika?/ Koristite li kontrastiranje kao metodoloki postupak pri objanjavanju slinosti i razlika izlaganog gradiva? Intervju s nastavnicama se odvio u pisanom obliku i bio je formuliran na nain da se postavio navedeni korpus pitanja, ali im je sugerirano da interveniraju s vlastitim zapaanjima i komentarima.

3. 3. Rezultati istraivanja
Slijedi prikaz rezultata razvrstanih po kategorijama. Navedene su najee i najzanimljivije pogreke, a poseban je osvrt dan na one uvjetovane negativnim prijenosom.

3.1. Pogreke na pravopisnoj i fonolokoj razini


Potrebno je napomenuti kako se pravopisne i fonoloke pogreke mogu smatrati samo pravopisnima jer su uoene u pismu iako su potaknute fonolokim razlozima, odnosno izgovorom.

3.1.1. Zamjena grafema


esto je fonoloko odstupanje zamjena grafema koji oznaavaju zvunike grafemima koja oznaavaju bezvunike. Ove se zamjene mogu tumaiti kao prijenos slova kojima bi ti glasovi bili napisani u talijanskom jeziku: Dorukovao sam u dnevnoj sobi ispred televisora. (umj. televizora) (ovdje bi se radilo o prijenosu grafema /s/ analogno tal.obliku televisore) Ti si ga posvao. Jesike (s se u posljednja dva sluaju u talijanskom izgovara kao /z/, dakle zvuno izmeu dva samoglasnika kao i pred zvunim suglasnikom v, pa se ovakva pogreka mogla i oekivati)

246

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

3.1.2. Prijenos pisanja iz talijanskog.


Moj momak e igrati sa svojom gruppom. U navedenom primjeru radi se o prijenosu dvostrukog konsonanta tzv. doppie, koja u hrvatskom jeziku ne postoji. U hrvatskom se jeziku dvostruki suglasnik moe pronai kod tvorbenih avova, a i onda se, u veini sluajeva, primjenjuju pravila o ispadanju suglasnika.

3.2. Pogreke na morfolokoj razini


Zbog uestalosti ponavljanja meu pogrekama koje nisu prijenosnog tipa valjalo bi spomenuti pogrenu upotrebu padea i ponavljanje line zamjenice kao u sljedeim primjerima: - Ja sam niska i mrava, ja imam dvadesetjedan godina. - Sutra ja idem u fakultet i veeras ja vidim moja prijatelja Ana. Treba napomenuti kako se ovdje radi o nepotrebnom izricanju subjekta, meutim tome je vjerojatno uzrok hiperkorektizam jer i u talijanskom je reenica bez subjekta gramatiki tona, za razliku od njemakoga ili engleskog jezika. Od prijenosnih je pogreaka potrebno navesti:

3.2.1. Uporaba povratnoga glagola


Pod utjecajem talijanskog jezika, ispitanici povratne glagole upotrebljavaju kao nepovratne. - Rodila sam u Trevisu. (umj. rodila sam se) - Sono nata a Treviso. - Poslijepodne vratiti emo kui. (umj. vratit emo se) - Ritorneremo a casa.

3.2.2. Uporaba povratno posvojne zamjenice


to se tie povratno-posvojnih zamjenica u hrvatskom je oblik svoj/-a/-e jednak za sva lica. U talijanskom jeziku slue kao povratno-posvojne zamjenice obini posvojni oblici koji se mijenjaju prema rodu i broju: - Jela sam s mojim roditeljima. (umjesto sa svojim roditeljima) - Ho mangiato con i miei genitori. - Podvee idem u centru grada sa mojim prijateljicama. (umjesto sa svojim prijateljicama) - Di sera vado al centro con le mie amiche

3.3. Pogreke na sintaktikoj razini (red rijei u reenici)


Red rijei u reenici pokazao se kao najvea prepreka u svladavanju hrvatskog jezika. Naime, pronaeni su mnogobrojni primjeri u kojima je vidljiv prijenos reda rijei 247

Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornik...

iz talijanskog u hrvatski jezik. U hrvatskom jeziku postoji vea sloboda u poretku rijei u reenici nego u talijanskom jeziku. S obzirom na to da je jedna od polaznih toaka ovog istraivanja bio upravo red rijei i sintaktike pogreke, zadaci su koncipirani upravo tako da ispitaju hoe li polaznici primijeniti talijanski red rijei u hrvatskom tekstu. Kad se cjelovito pristupi redoslijedu reeninih sastavnica u hrvatskome standardnom jeziku, jasno je da ga se naelno ne moe smatrati slobodnim (Udier, 2006). Meu reenicama koje to pokazuju posebno mjesto zauzimaju one s enklitikama. Rezultati su sljedei: U veini sluajeva polaznici su primjenjivali red rijei talijanskog jezika ukoliko su reenice sadravale prednaglasnice i zanaglasnice.

3.3.1. Poredak zanaglasnica


Kao to je poznato, enklitke, zanaglasnice ili naslonjenice, rijei su bez vlastita naglaska koje se naslanjaju na rije ispred sebe i s njom tvore naglasnu cjelinu. Njihovo mjesto i poredak strogo je propisan. Enklitike su nenaglaeni oblici glagola biti i htjeti, nenaglaeni oblici linih zamjenica u genitivu, dativu i akuzativu i estica li. One ne mogu stajati samostalno ni na poetku reenice jer ispred njih mora stajati naglaena, samostalna rije s kojom se izgovaraju kao jedna naglasna cjelina (Udier, 2006: 63). Zamjenike zanaglasnice: Line zamjenice: to si poklonila im za Boi? (Che cosa hai regalato loro per Natale?) Ti nosi im poklon. (Tu porti loro il regalo).

Nenaglaena lina zamjenica loro u talijanskom uvijek slijedi glagol, dok mu u hrvatskom prethodi. - Jesi li htjela upoznati ga? (Avresti voluto conoscerlo?) - Hoe li ekati me nakon kole? (Vorresti aspettarmi dopo le lezioni?) - Bi li voljela vidjeti ga? (Vorresti vederlo?) U talijanskom jeziku nenaglaena lina zamjenica spaja se na innitiv, a u hrvatskom dolazi prije glagola u innitivu. U sljedeem primjeru je takoer oit pogrean raspored nenaglaene zamjenice u reenici: - Mi se svia. (Mi piace.) Glagolske zanaglasnice: Ja sam Francesca, sam studentica na fakultet... (...Sono Francesca, sono studentesssa alla facolt) - Udana sam ve tri godine i sam vrlo sretna. (Sono sposata gi da tre anni e sono molto felice.) U dva navedena primjera zadran je redoslijed tipian za talijanski jezik, a koji se sastoji od toga da pomoni glagol prethodi, u ovom sluaju, imenici ili prilogu ak i kad subjekt nije izraen (u talijanskom se moe rei i Io sono studentessa ili Sono 248

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

studentessa) meutim u hrvatskom u sluaju kad subjekt nije izraen pomoni glagol bi trebao slijediti nakon imenice i priloga (Ja sam studentica ili Studentica sam). - Kad sam stigao u Padovu sam iao na fakultet. (Quando sono arrivato a Padova sono andato alla facolt.) - Stigao sam kui i sam jeo. (Sono arrivato a casa e ho mangiato.) U talijanskom jeziku kod tvorbe prolog svrenog vremena, passato prossimo kao sloenog vremena, pomoni glagol prethodi glavnom glagolu u participu, meutim u hrvatskom takav se redoslijed postie samo kada je subjekt izraen. (Ja sam otiao), a kada je subjekt neizreen onda pomoni glagol slijedi iza glagolskog pridjeva radnog.

3.3.2. Poredak prednaglasnica


Nijena estica ne Dok u hrvatskom jeziku nijena estica ne stoji neposredno pred glagolom, a zamjenica iz njega, u talijanskom se nenaglaena zamjenica nalazi izmeu negacije i glagola. - Petar ne ga vidi. (Pietro non lo vede) - Ne mi se svia. (Non mi piace)

3.4. Pogreke na leksikoj razini


Prijenosna leksiko semantika odstupanja oituju se u pojavi zamjene leksikog elementa drugog jezika elementom prvog jezika. Jedna od najeih leksikih pogreaka bilo je doslovno prevoenje ili neprikladan odabir hrvatske inaice sintagmi iz talijanskog jezika. - Pohaala sam razrede (od tal. classe u znaenju razred i teaj). - Boja koe mi je jasna (od tal. chiaro u znaenju svijetlo i jasno)) - Pustim taj rad drugima (od tal. lasciare sa znaenjem pustiti, ali i prepustiti) U sljedeim primjerima uoava se doslovno prevoenje. Sutra u se probuditi rano da uzmem vlak (od. tal. prendere il treno) Katkad sam stidljiv i katkad nisam tako (od tal. cos )

3.4.1. Prijenos konstrukcije iz talijanskog jezika


Najznaajnijom se leksikom pogrekom pokazao prijenos jezinih konstrukcija i sintagmi iz talijanskog jezika poput: - Imala sam nastavu od povijesti (lezione di storia). - Nemam dosta vremena za ii u menzu (per andare ) - Moj brat se igra na nogomet (giocare a calcio) - inim port. (fare lo sport)

4. Rezultati intervjua
Na temelju odgovora i komentara nastavnika moe se zakljuiti da sve nastavnice koriste kontrastivni pristup tijekom izlaganja gradiva. to se tie morfologije koriste ga 249

Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornik...

prilikom tumaenja glagolskih vremena, a kontrastiranje primjenjuju i prilikom obrade glagolskog vida kojega talijanski izvorni govornici ne poznaju. Kao najee pogreke istiu upravo poredak enklitika u reenici, glagolski vid (naroito upotreba svrenih glagola u zavisnoj reenici) te upotrebu padea (naroito akuzativa i lokativa). Nadalje, navode kako je vrlo est sluaj doslovnog prevoenja s materinskog jezika ili ak utjecaj nekog drugog slavenskog jezika kojega uenici ue, a najee je to ruski. Osim pri upotrebi naglaenih i nenaglaenih oblika osobnih zamjenica esto se grijei pri formuliranju upitnih reenica Nastavnice koriste vie udbenika tijekom nastave, a pogrekama pristupaju i obrauju ih s uenicima ponajvie tijekom prijevoda tekstova s talijanskog na hrvatski te napominju kako kontrastiranje smatraju vrlo ekasnim metodolokim postupkom. Na upit smatraju li transfer iz materinskog jezika uzrokom pogreaka, nastavnice su konstatirale da je uz transfer podjednako uzrok tome i nedovoljno poznavanje pravila i nedovoljno vjebanje odreene problematike, a dokaz tome u prilog je spoznaja da se pogreke uinkovito eliminiraju ukoliko se posegne za dodatnim nastavnim satima i intezivnijim vjebanjem. Dosadanja su istraivanja ve pokazala da osim utjecaja materinskoga jezika i kognitivnog razvoja pogreke mogu uzrokovati i vanjski utjecaji, npr. neprikladna graa, neprikladan nain pouavanja itd. (Jelaska, 2005: 95).

5. Zakljuak
Provedeno istraivanje pokazalo je da se openito najvei broj pogreaka manifestirao na morfolokoj razini kroz pogrenu upotrebu padenih nastavaka to se ne moe pripisati utjecaju talijanskog kao materinskog jezika ve sloenosti hrvatskog padenog sustava kojeg treba umjeti prenijeti na odgovarajui nain. Iste pogreke podjednake uestalosti javljale su se i kod engleskih ispitanika iz pilot istraivanja. Nadalje, ispitivanje je potvrdilo pretpostavku da e se najvei broj prijenosnih odstupanja zatei prilikom uporabe enklitika i pri primjeni pravila za red rijei u reenici svojstvenih hrvatskom jeziku. Autorice su miljenja da je odabrani istraivaki problem relevantan u smislu da bi se rezultati mogli primijeniti u praksi, odnosno, u nastavi hrvatskog kao stranog jezika i pri izradi udbenika i ostalih didaktikih materijala za ciljano svladavanje pojedinih tekoa te openito za nastavu, namijenjenih prvenstveno izvorim govornicima talijanskog jezika. Mogue je da se pogreke na morfosintaktikoj i fonolokoj razini tehnikama vjebanja i samokorekcijom mogu svesti na minimum, dok su pogreke uzrokovane interferencijama neto to je predvidivo, ali i teko za izbjei. Naime, dosadanja istraivanja pokazala su da su jezine interferencije ne samo neizbjene ve su pojava u kojoj se oituje aktivan proces uenja jezika (Vrhovac, 1992). Lektorima koji predaju hrvatski jezik talijanskim izvornim govornicima kontrastivan pristup je koristan, kako pri poduavanju tako i pri izradi i odabiru pedagokih materijala, jer upotreba materinskog jezika pri pouavanju stranog jezika moe olakati proces uenja na nain da se koristi 250

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

pozitivni transfer i ukae na slinosti izmeu dvaju sustava, a isto tako ukoliko osvijeste sebi i uenicima mogui negativni transfer iz materinskog jezika moi e pravodobno reagirati i potencijalno ga umanjiti.

Literatura
Bari, Eugenija i sur. (1979). Priruna gramatika hrvatskoga knjievnog jezika. Zagreb: kolska knjiga. Cohen, Louis, Morrison, Keith, Lawrence Manion (2007). Metode istraivanja u obrazovanju. Jastrebarsko: Naklada Slap. Gulei-Machata, Milvia, Udier, Sanda Lucija (2008). Izvorna odstupanja u hrvatskome kao inojezinome. Lahor- asopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik. 1.5: 19-33. Hofman, Ljerka (2006). Hrvatski u talijanskom okruenju. Strani jezici: asopis za primijenjenu lingvistiku. 35.3: 291-302. Jelaska, Zrinka i sur. (2005). Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Jernej, Josip (1976). Konverzaciona talijanska gramatika. Zagreb: kolska knjiga. Jernej, Josip (1976). O nekim interferencijama kod uenja talijanskog jezika. Strani jezici: asopis za primijenjenu lingvistiku. 5.3: 161-172. Jernej, Josip (1978). Studi contrastivi serbocroato-itali= Hrvatskosrpsko-talijanske studije. Zagreb: Zavod za lingvistiku Filozofskog fakulteta. Macan, eljka, Kolakovi, Zrinka (2008). Prijenosna odstupanja govornika njemakoga u ovladavanju hrvatskim jezikom. Lahor - asopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik. 1.5: 34-52. Sironi-Bonefai, Nives (1990). Analisi degli errori nellespressione orale dellitaliano SRAZ. XXXV. 173-181. Udier, Sanda Lucija (2006). Poloaj glagolskih enklitika u nastavi hrvatskoga kao stranoga jezika za poetnike. Lahor - asopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik. 1.1: 61-68. Udier, Sanda Lucija i sur. (2006). Gramatiko-semantiki pristup obradi padea. Lahor asopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik. 1.1: 36-48. Vrhovac, Yvonne (1992). Moe li se na satu stranoga jezika zanemariti materinski jezik, Andrijaevi, Marin, Yvonne Vrhovac, zbornik radova HDPL-a, Strani jezik u dodiru s materinskim jezikom. Zagreb: HDPL, 67-73.

The written production of students learning Croatian as a FL: examples of negative transfer from Italian
Summary
This work presents research designed to identify the errors made by native Italian speakers writing in Croatian as a foreign language. Stimulated by the experience of teaching Croatian as a foreign language and preliminary research among 15 Anglo-Saxon the authors were interested as to which errors would appear among 60 examinees of Italian nationality who study Croatian at three universities in Italy.

251

Marijana Alujevi Juki, Tanja Brean

Prijenosne pogreke kod talijanskih izvornih govornik...

It is expected that errors will appear at the level of phonology, morphology and syntax, with special attention being directed to deviations conditioned by the negative transfer of the mother tongue. Also anticipated is the incorrect structuring of sentences in the sense of word order, so that the compiled tasks are designed to test this capability. Alongside the analysis of errors on the basis of tests, interviews are conducted with the teachers who instruct the examinees. The research carried out will conrm the supposition that the greatest number of transferred deviations will occur in relation to the use of enclitic words and in the application of rules for the sequence of words in a sentence peculiar to the Croatian language. The chosen research problem is relevant in the sense that the results could be applied in practice

Key words: Croatian language, Italian language, mother tongue, interference, negative transfer

252

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog


UDK: 811.163.42243: 371.671
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Eni Buljubai, Sveuilite u Splitu, Filozofski fakultet

Saetak
lanak analizira stereotipe stranaca u udbenicima hrvatskoga kao drugog i stranog jezika za poetnike. Premisa analize jest da je zbog didaktiki opravdanog pojednostavljivanja udbenikog sadraja radi njegova pribliavanja polaznicima teaja pojava stereotipa neizbjena. Budui da su likovi u udbenicima veinom studenti (ili polaznici teaja) hrvatskog, u fokusu su njihove nacionalne kulture i odnos istih s hrvatskom kulturom, posebice kod likova koji predstavljaju hrvatsku dijasporu. S jedne se strane promatraju udbenici namijenjeni homogenim grupama engleskoga govornog podruja, a s druge oni namijenjeni jezino heterogenim grupama. Izmeu ovih dviju vrsta udbenika pronaene su znatne razlike sa zakljucima da je stereotipizacija u udbenicima inojezinoga hrvatskoga podlona vremenskim mijenama te da se ne moe previdjeti, ve da joj se u pripremi istih treba posvetiti dostatna pozornost kako bi se izbjegle mogue negativne konotacije.

Kljune rijei: stereotipi, udbenici hrvatskog kao drugog i stranog jezika za poetnike, meukulturalna komunikacija, dijaspora, stranci, konotacije stereotipa

1. Uvodne postavke
Promiljanja u ovome lanku voena su tezom da inojezini udbenici neizbjeno koriste stereotipe o strancima i o procesu uenja jezika. Ovo se, u veoj ili manjoj mjeri, manifestira na nekoliko razina o kojima e u lanku biti rije. Razlozi variraju od same prirode stereotipa do sasvim praktinih razloga. Analizirani su samo neki, trenutno najzastupljeniji udbenici u nastavi hrvatskoga kao drugog i stranog jezika u Hrvatskoj i inozemstvu (V. Blagus, 2005; Korljan, 2010). Veina ih je namijenjena heterogenim jezinim skupinama, dok je manji broj pisan za homogenu skupinu polaznika, i to engleskoga govornog podruja. Stereotipi su neizbjena sastavnica drutvenoga ivota, utkani u kolektivnu svijest drutvene grupe kao i svakoga pojedinca, njezina lana.1 Meutim, nain ophoenja
1

Dubravka Orai Toli: Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture, Ljevak, Zagreb, 2005.

253

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

prema njima moe se uvelike razlikovati, odreujui tako mo i ulogu koju stereotipi imaju u drutvu. Bilo bi poeljno krenuti u ovo razmatranje deniranjem stereotipa. Kada je rije o nacijama, oblikovanje nacionalnog identiteta odvija se upravo na diskriminatornoj liniji Mi Oni, a sloenim mehanizmima kulturne industrije uvruje se i uspostavlja kao neupitna injenica utisnuta u svijet svakog pojedinca. Nijemci su toni, panjolci su temperamentni, Crnogorci su lijeni... Naravno, nitko ovakva poimanja ne uzima zdravo za gotovo, ali samo postojanje stereotipa i mehanizmi njihove izgradnje i odravanja odraavaju mehanizme funkcioniranja ljudske svijesti. Ljudski mozak kategorizira i usustavljuje podatke koje dobiva iz zbilje, a nove se informacije prilagoavaju starima, izmjenjivanje temeljnih stavova iznimno je rijedak i teak sluaj. Da nije tako, ljudska bi svijest svakodnevno bila preoptereena kaotinim priljevom podataka koje ne bi mogla obraditi. Ovo se ne odnosi samo na stereotipe o nacijama ve na sva podruja ljudskog djelovanja: pri upoznavanju nove osobe i odreivanju iste kao, na primjer, ene, profesorice, srednjih godina, udane itd. nesvjesno aktiviramo znanja/stavove koje imamo o tim kategorijama2 (ena, profesorica, srednja dob) istodobno usporeujui iste s novom osobom, na temelju ega o osobi formiramo stav. Ove se pojave psihologijskim rjenikom nazivaju naelom izbjegavanja kognitivne disonance i naelom manjega kognitivnog napora.3 Razumljivo je i oekivano da e se u udbenicima i prirunicima stranog jezika za poetnike pojaviti neki stereotipi, ne samo iz razloga koji sam spomenula, to jest, da je to neizbjean nain funkcioniranja ljudske svijesti, ve i zato to se na poetnikom stupnju uenja lingvistike i kulturoloke informacije pojednostavljuju kako bi se kognitivna pozornost usmjerila na bitno, dakle na ciljnu/primjerenu jezinu materiju. Pritom se neizbjeno autori materijala za uenje jezika koriste vizualnim oblikovanjem/slikama, izmiljenim likovima i situacijama ije su odrednice nerijetko stereotipne. Premisa je da su odreeni stereotipi razumljivi svim ljudima bez obzira na nacionalnost i kulturoloku pozadinu, kao onaj, na primjer, o razlici Istoka i Zapada (E. W. Said), jer su oni dio kulturnog sustava kao zajednikog sustava simbola i znaenja unutar grupe.4 Drugi takav stereotip je stereotip stranca, koji se ne snalazi dobro u novoj sredini, esto s kominim posljedicama.

2. Razvoj i mo stereotipa
Prema Dubravki Orai Toli (2005), sadraj stereotipa nije zbilja, nego ideja, elja, slika koju imamo o nekome ili neemu. Stereotip ne daje informaciju samo o onome to prikazuje, ve je i odraz mentaliteta onoga koji ga stvara, oblikuje i odrava. Oblikovanje stereotipa odvija se u nekoliko koraka. Prvi je imaginacija, zamiljanje, fabrikacija injenice koja ini sadraj stereotipa. Totalizacija se slui indukcijom kako bi novonastala injenica obuhvatila sve pripadnike grupe koja se u ovom procesu formira, u svrhu razlikovanja mi-oni i pripadajueg vrjednovanja. Slijede naturalizacija
2 3

Judith Butler: Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta, enska infoteka, Zagreb, 2000. Hewstone M., Stroebe W.: Uvod u socijalnu psihologiju , Europske perspektive, Naklada slap, Jasterbarsko, 2001. Laura akaja: Stereotipi mladih Zagrepana o Balkanu: prilog prouavanju imaginativne geograje u Revija za sociologiju, 2001, 1-2; 27-37

254

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

i generalizacija, tj. prihvaanje osmiljenog sadraja kao prirodnog i samorazumljivog stanja te daljnje uvrivanje imagologije kao ontologije na primjeru pojedinca. Posljedica, i posljednji korak oblikovanja stereotipa jest, naravno, diskriminacija. Ima ona i svoju laku, zabavniju stranu viceve, koje poznaje svaka nacionalna kultura, a koji se najee temelje na diskriminaciji neke druge, geografski bliske nacije (akaja, 2001, 31) (vicevi o Muji i Hasi u Hrvatskoj) ili nekoj grupaciji unutar nacionalne skupine, primjerice hrvatski vicevi o Braanima ili o kotima u Velikoj Britaniji. Kada je rije o udbenicima namijenjenima heterogenim jezinim skupinama, vano je promotriti koje su nacionalnosti (nacionalne, geografsko-jezine skupine) i u kojoj mjeri zastupljene u vidu nacionalnosti likova u udbeniku. Postavlja se pitanje kome je, tonije, kojim skupinama udbenik namijenjen, koje su ciljane skupine i kako se to reektira na oblikovanje likova u udbenicima. Jesu li te ciljane skupine jezino ili kulturoloki determinirane? S obzirom na jezik, vidjet emo da u najkoritenijim udbenicima prevladavaju likovi pripadnici engleskog, panjolskog i njemakog idioma, najee lanovi hrvatske dijaspore. No, hrvatski ue i studenti slavenskih jezika, zaljubljenici u Hrvatsku kao i oni koje je poslovni ili privatni ivot naveo na uenje upravo ovog jezika. Uzimanjem u obzir kulturolokih determinanti, moemo promatrati odnos hrvatske kulture i strane kulture, u kojem su stupnju zastupljene te nain na koji se proimaju u liku koji participira u objema kulturama. Osim toga, vaan je i stupanj rasprostranjenosti i prepoznavanja stereotipa kao takvog. Primjerice, lake je odgovoriti na pitanje: kakav je tipini Francuz? nego na pitanje kakav je tipini Belgijanac, jer je stereotip o Francuzima znatno raireniji, prepoznatljiviji i, na kraju, popularniji. Francuz tako nosi popularnu francuzicu, armantan je, uiva u francuskim sirevima i vinima itd. Upravo je ovakav prikaz Francuza u udbeniku Uimo hrvatski 1 (42).

3. Tipovi stereotipnih prikaza 3.1. Simboli nacija/drava


Neki udbenici stvaraju likove koji su prisutni u cijelom udbeniku, koje promatramo u razliitim situacijama i koje pamtimo po njihovim temeljnim osobinama i meusobnim suodnosima. Oni su ti koje studenti upoznaju i s kojima se moebitno poistovjeuju. Meutim, u nekim udbenicima, kao u Uimo hrvatski 1 i 2, nema takvih likova. Iz ovog su razloga ovi udbenici manje podloni analizi stereotipa stranca, ali i u njima se mogu pronai neka stereotipna prikazivanja odreenih nacionalnosti ili tipova ljudi (po zanimanju, spolu, ivotnoj dobi itd.) openito. Stereotipi koriteni u ovim nastavnim materijalima zapravo su uvrijeeni simboli nacija i drava, afektivno najslabiji tip stereotipa, bez emotivnih konotacija. Na razini informacije, ovi se stereotipi, npr. kava je iz Brazila, lm je iz Amerike (Uimo hrvatski 1, 2008, 18) korelacijski mogu usporediti s informacijama u djejim slikovnicama npr. Krava daje mlijeko, a koko jaja.5
5

Ovdje mislim na tipinu (stereotipnu) djeju slikovnicu, bez referiranja na odreeno izdanje.

255

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

okolada je iz vicarske. Cvijee je iz Nizozemske (na slici je tulipan). Damija je iz _______ (kviz) (Uimo hrvatski 1, 2008, 18). Istovrsni primjer iz Hrvatskog za poetnike: povezivanje poznatih linosti i drava, ali pri uenju posvojnih pridjeva za neivo (rano u uenju). ruska votka, brazilska kava, vicarski sat. Takoer, kod uenja akuzativa (trei tjedan). Italija ima pizzu i odjeu, Francuska ima sir i vino, Amerika ima lmove i coca-colu. Hrvatska, naravno, ima kravatu i more. Ovi se stereotipi pojavljuju na samom poetku spomenutih udbenika, odnosno na samom poetku uenja jezika. U trenutku uenja naziva drava i pripadajuih etnika kako bi se polaznike osposobilo za izricanje osnovnih podataka o sebi, pojavljuju se prepoznatljivi simboli odreenih drava, zastave, glavni gradovi, a time i spomenute stereotipizacije. Primjerice: - Ovo je Pierre. On je iz Francuske. ivi u Parizu. Pierre voli piti vino i dobro jesti. On nije lijep, ali je armantan. Napominjem i da je Pierre prikazan pokraj Eiffelova tornja, u ruci nosi baguette/francuz, nosi fracuzicu i tanke uvijene brie. Oko vrata nehajno mu je prebaen al. Neki od ostalih primjera vizualnih stereotipa: - Talijanka jede pagete na trgu punom goluba, ima gustu crnu kosu. - Amerikanac koji naopako nosi iltericu jede hamburger, u pozadini vidimo visoke zgrade i Kip slobode. - Englez ee kinim Londonom, u pozadini je Big Ben, nosi kini ogrta i kiobran. (Uimo hrvatski 1, 2008, 42) Ovdje se moe spomenuti i veza nacija-nacionalno jelo. Naravno, ovaj se stereotip pojavljuje u trenutku uenja semantikog polja hrane. U udbeniku Uimo hrvatski 1 uz nazive prehrambenih proizvoda studenti se takoer susreu s tipinim nacionalnim dorukom: francuski se doruak sastoji tako od croissanta, maslaca i bijele kave, a engleski od vonog soka, jaja sa unkom, itarica, tosta, maslaca i dema. Udbenik Hrvatski za poetnike koristi likove koji daju izjave o svojim prehrambenim navikama. Uz tipina nacionalna imena, likovi najvie vole vlastita nacionalna jela: Tao Lin jede man to, Carmen paellu, Orhan suduk i kebab. Maloprije spomenuti engleski doruak gotovo je istovjetan doruku jedne Austrijanke (germanski doruak?). Napominjem da se ovdje koriteni likovi ne pojavljuju u drugim tekstovima Croaticumova udbenika.

3.2 Stereotip stranca


Vizualno oblikovanje i opi podatci Sredinji dio ovog rada podijelila sam na dva dijela ovisno o tome jesu li udbenici koje promatram pisani za heterogene ili homogene jezine skupine. Udbenici namijenjeni heterogenim skupinama polaznika automatski se obraaju razliitim nacionalnim skupinama. Znaajno je i zanimljivo vidjeti kojim skupinama, na koje naine to rade, u kojoj mjeri su prisutni odreeni pristupi te kako su koriteni stereotipi u oblikovanju udbenikih likova i situacija. S druge strane, udbenici pisani za homogene skupine u ovom radu su iskljuivo udbenici namijenjeni govornicima engleskog jezika, potomcima 256

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

hrvatskih iseljenika. Potomci hrvatskih iseljenika se u obje skupine, kako elim ovdje pokazati, tretiraju na razliit nain od takozvanih pravih stranaca, iako na razliite naine i s razliitim stupnjevima eks/implicitnosti. Takoer, neke su se nacionalne skupine pokazale podlonijima stereotipizaciji od drugih.

3.2.1. Udbenici namijenjeni heterogenim jezinim skupinama


Udbenici Hrvatski za poetnike i Dobrodoli 1 koriste nekoliko likova koji se pojavljuju u razliitim situacijama. Studenti s vremenom upoznaju likove i prepoznaju ih kao odreene tipove karaktera. Kako su oba udbenika namijenjena heterogenim jezinim grupama, u njima se pojavljuju likovi koji pripadaju razliitim nacionalnim i jezinim skupinama. Prouavanje prikaza tih likova moe nam pokazati o emu, zato i kome govore ti udbenici. U samom Croaticumovu udbeniku dan je prikaz nacionalne strukture polaznika Croaticuma (u ljetnom semestru 2006. godine). Usporedimo li zemlje iz kojih na Croaticum dolazi najvie studenata, (Njemaka, SAD, Austrija, eka/ Poljska, Argentina, ile/Francuska, Japan/Kina/panjolska/Ukrajina) vidjet emo da su iste proporcionalno zastupljene u udbeniku u vidu nacionalnosti likova koji se u njemu pojavljuju. U udbeniku Hrvatski za poetnike najistaknutiji likovi stranaca su sljedei: Amerikanac/Australac Tom, Poljakinja Beata, Kineskinja Mei Lin/Margareta, ileanac Pablo, Argentinac Mariano, Austrijanac Klaus Bauer i Nijemci, gospodin i gospoa Lohmann. Kako oni potvruju stereotipe, ali im i odolijevaju?

3.2.1.1. Tom: Amerikanac ili Australac?


Tom se na veini mjesta u udbeniku naziva Amerikancem (prvo upoznavanje, str. 17 i dalje) a jednom, vjerojatno omakom, i Australcem (str. 42). To nije jedina nekonzistentnost, jer mu se i prezime mijenja, od Maincastle do White. Ipak, zahvaljujui crteima, znamo da je to isti lik. Vizualno, Tom Maincastle, iz New Yorka, prototip je Amerikanca: leerno, sportski odjeven, s obveznom iltericom koju nosi naopako, tako da mu kroz nju viri uperak plave kose. Lice mu je etvrtasto, podsjea na kakvu studentsku sportsku zvijezdu, popularnu u drutvu. Ukratko, zvijezda srednje kole ili kakvog sveuilita, imid je na koji su nas naviknuli ameriki vizualni mediji. ak i djevojke komentiraju kako je zgodan (48). Tako se na njegovoj odjei nalazi monogram slova A, pretpostavljam, za Ameriku. Tom je znatieljan, aktivan i posveen studiju. Bavi se sportom, voli skijanje. U najvie situacija vidimo ga u drutvu Argentinca Mariana. Amerikanci se, dakle, drue. Zadrala bih se na detalju popularne amerike kape. iltericu Tom nosi u svim situacijama, osim kada spava (96). Podsjeam da je na isti nain prikazan neimenovani Amerikanac u Uimo hrvatski 1. Tom, dodue, nema hamburger u ruci, ali odjevni je stil jednak. Stereotip o Amerikancima je iroko rasprostranjen i stoga ne udi injenica da se on koristi u oba udbenika. Stereotip mladoga Amerikanca, pripadnika nacije SAD-a, utjelovljen je u Tomu, dok je stereotip Latinoamerikanaca podijeljen na dva lika, Argentinca Mariana i ileanca Pabla. Oni meu sobom dijele one osobine/asocijacije koje se u Hrvatskoj aktiviraju na spomen Latinske Amerike. 257

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

3.2.1.2. Latinska Amerika: dva tipa stereotipa


Izravni stereotip Latinoamerikanca predstavlja Mariano, posebice u vizualnom aspektu. Jedan polaznik razine A2, inae istodobno Peruanac i Amerikanac, dvadesetetverogodinjak, spontano je komentirao Mariana: Ovaj lik stvarno izgleda kao latino! Kako, dakle, izgleda Mariano, ako ga je pripadnik vlastite kulture prepoznao kao tipinog? Mariano je Argentinac, ima dugu i sjajnu crnu kosu koju nosi svezanu u rep, koju je spomenuti polaznik prepoznao kao siguran znak raspoznavanja Argentinca, odnosno Latinoamerikanca. Za razliku od Toma, koji ima sportsku jaknu/demper, Mariano nosi koulju s primjetnim i poneto dubljim V-izrezom, inae stil plesaa latinoamerikih plesova, posebice tanga, te hlae sa irokim nogavicama. Fizionomija lica mu je takva da su izraene obrve i nos. (17, 102). Naravno, Mariano se jako zanima za nogomet, to se spominje ak triput (91, 102, 104). Vezu Latinoamerikanaca i nogometa ne treba dodatno pojanjavati. Ono to smatram zanimljivim u vizualnom prikazu Mariana jest to to je najee prikazan irom otvorenih ruku, kao za zagrljaj. I Tom je prikazan kao srdaan mladi, s rukama koje najee pozdravljaju (17, 19 ili su nehajno sputene, 49). Meutim, stereotipna latinoamerika otvorenost prikazuje se otvorenim rukama (17, 95, 267) pri scenama prvog/posljednjeg susreta prijatelja i slino. ileanac Pablo u odijevanju nalikuje Marianu, s istim V-izrezom, ali i neto duljom crnom kosom (34, 172). Izvijena prema van, meutim, njegova kosa nije sjajna i zalizana kao Marianova. Obojica su, pak, potomci hrvatskih iseljenika, a poznato je da najvie hrvatskih iseljenika u cijeloj Junoj Americi ivi upravo u Argentini i ileu. Iako Pablovo prezime ne doznajemo (Marianovo puno ime je Valencia Radoni), doznajemo da su mu roditelji Hrvati. Pablo predstavlja stereotip hrvatskog iseljenika, i zato njegove karakteristike nisu izravno latinoamerike kao Marianove. Hrvatske su odlike istaknutije od ileanskih, kako pokazuje situacija na stranici 172. Pablo je, naime, zaljubljen u hrvatske narodne obiaje, folklor i instrumente. U kratak razgovor sa staricom u vlaku stao je dobar dio nacionalnoga iseljenikog simbolizma: Pablo nosi sa sobom gusle, ide u Sinj u posjet ovjeku od kojeg e uiti o nonjama, a spominju se i hrvatski klubovi i sluanje glazbe u istima - doznajemo da jedanput mjeseno u hrvatskom klubu Hrvati u ileu sluaju hrvatsku glazbu. Pablo prouava i tradicionalne napjeve. U situaciji na stranici 34 Pablo je prvi put u Hrvatskoj, meutim, njegovo sporazumijevanje na hrvatskom i koritenje fraza uljudnosti pokazuju ne samo visoku razinu jezine ve i kulturne kompetencije: T: Uh, ile je daleko! Jeste li umorni? P: Hvala na pitanju, jako sam umoran.

3.2.1.3. Kina: Mei Lin/Margareta


Na Croaticumu u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina znaajan je porast broja polaznika iz azijskih zemalja. Stoga ne udi prisutnost likova istog podrijetla u

258

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Croaticumovu udbeniku. Mei Lin je Kineskinja iz Pekinga koja studira hrvatski i jako ga dobro govori. Dok se ona pojavljuje samo u jednoj situaciji (129), Margareta je dosta prisutna u tekstovima (17, 44, 48-9, 83, 91, 102). Meutim, ova dva lika su vizualno istovjetna, odnosno, ini se da je (zabunom?) rije o istoj osobi. Margareta/Mei Lin ima kratku otru crnu kosu, azijsku zionomiju lica, koulju s ovratnikom te dugu suknju. Njezina odjea odraava ozbiljnost i ak skromnost (u usporedbi s prikazom drugih enskih likova, primjerice studentica u kratkim suknjama: 175, 211, 219). Kineskinja je dakle prikazana kao ozbiljna i marljiva osoba, to odgovara stereotipu Kineza. Takoer je jedinica u obitelji (129). Meutim, Margareta ima dalmatinera tipinoga hrvatskog imena za psa Floki, ime se pokazuje njezina (uspjena) uklopljenost u hrvatsku kulturu. Uz ova dva enska lika u udbeniku se spominju i dva Kineza: Liang (162) te Tao Lin (115), to je znatna zastupljenost jedne nacionalne skupine.

3.2.1.4. Ostale nacije


Od ostalih nacionalnih skupina najee se jo pojavljuju likovi iz Njemake (109, 141, 232) i Poljske (34, 158, 175, 178), zatim vedske (161), Brazila (53), Irske (49, 267), Italije (34, 63) i Austrije (279). Poljakinja Beata pojavljuje se prvi put u kratkom dijalogu na poetku udbenika (34), a u trinaestoj cjelini posveeno joj je dosta prostora, kao i njezinu deku Janu (175, 158). Oni provode odmor u istonoj Hrvatskoj, Osijeku i Varadinu, i njihovo znanje o hrvatskoj kulturi je dobro. Ima nekoliko likova Nijemaca, i svi su poslovni ljudi (novinar Martin, profesorica i poslovni ovjek Lohmann, Klaus Weber). Poslovni ovjek - Nijemac prikazan je naravno u koulji, odijelu s kravatom (109), pa i aktovkom (232). Ne spominje se izravno da je Weber Nijemac, moe biti i Austrijanac, no svakako bi dojam koji ostavlja situacija poslovnog ruka s poslovnim partnerom, pri emu pije pivo, mogao navesti na taj zakljuak. Spomenula bih ovdje i Austrijanca Klausa Bauera (279), koji je takoer novinar, odjeven kao prototip poslovnog ovjeka, a i plave kose. U lanku Hrvatski kao drugi i strani jezik: stanje i potrebe (2005) Lidija Cviki navodi najee razloge uenja hrvatskog: osobni prednjae nad poslovnima. Polaznike dijeli u dvije velike skupine, prave strance i one s hrvatskim podrijetlom (318), a zatim na one koji hrvatski ue jer su trajno naseljeni u Hrvatskoj (razni razlozi), na studente hrvatskoga ili nekoga drugoga slavenskog jezika, one kojima hrvatski treba za posao ili one koji samo ele putovati ili uiti strane jezike. Kada u cjelini promotrimo likove prisutne u ovom udbeniku, moemo zapaziti da oni pokrivaju sve ove kategorije, pa se tako udbenik obraa raznim prolima studenata jezika, a jednako tako vodi rauna i o najeim nacionalnim skupinama kojima polaznici pripadaju.

3.2.1.5. Situacije
Imajui na umu poticaj na koji je Ionesco napisao svoje Stolice, prirodnost dijaloga i vjerodostojnost situacija u kojima se isti odvijaju kljuna je za stjecanje komunikacijske kompetencije uenika. Takoer, vano je i tko i kako govori, kako se snalazi u pojedinim 259

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

jezinim situacijama, kako trai i prima informacije. Nerijetko se ukazivalo na to kako su u udbenicima jezika dijalozi neprirodni (V. Blagus, 2005, 226), dijelom i zbog toga to su stranci postavljali pitanja, a i na iste odgovarali onako kako to ne bi dva izvorna govornika. Stvoren je tako stereotip zbunjenog i neprilagoenog stranca iji govor slii djejem. Ovdje u prikazati na nekoliko primjera kako su prikazani stranci u dijalozima, odnosno situacijama U Croaticumovu udbeniku stranci su uglavnom studenti (hrvatskog), stipendisti ili poslovni ljudi. Prikazani su kao mlade, pametne i uspjene osobe, a u ponaanju znatieljne i snalaljive. Nijedna situacija nema komian ton niti prikazuje zbunjenog stranca koji se naao u jezino-kulturalnoj neprilici, izuzev primjera studenta koji ne moe pronai Filozofski fakultet u Zagrebu, to je opravdano injenicom da se nalazi u nepoznatom gradu (53). U udbeniku Dobro doli 1 likovi stranaca ne prevladavaju nad drugim likovima, ve se u situacijama podjednako pojavljuju kao i njihova profesorica Mari s obitelji te neki drugi neimenovani likovi (pacijent i doktor, mu i ena itd.). Takoer, likovi ovdje nisu zasebno i potpuno vizualno oblikovani, ve se u svakoj situaciji pojavljuju nove fotograje stvarnih ljudi. Dakle, ne znamo kako oni izgledaju, nisu individualizirani kao u Croaticumovu udbeniku. Ipak, studenti dobivaju odreene informacije o likovima o kojima itaju iz njihovih izjava i meusobne interakcije. Najistaknutiji su: - Ivan i Ana, brat i sestra, Amerikanci podrijetlom iz Splita - Paul, Francuz - Inga, Austrijanka - Helga, Austrijanka. Vidimo da spektar likova ne pokriva mnogo zemalja, ve samo Sjedinjene Amerike Drave, u kojima ima najvie hrvatskih iseljenika (stoga je premisa da e ovi likovi biti oblikovani uz pomo stereotipa hrvatskih iseljenika, a njima u ovdje pokloniti najvie pozornosti). Od ostalih svjetskih i europskih zemalja zastupljene su tek Austrija i Francuska (uz Paula, tu je i lik Christine, profesoriine ogorice). I ovdje su likovi mladi ljudi, studenti, zainteresirani za istraivanje hrvatske kulture i okolice Zagreba u kojem se nalaze. Uklopljeni su u drutvo, drue se s Hrvatima. Tako Paul odlazi na utakmicu s profesoriinim muem i njegovim bratom, raspravljaju o sportu u Hrvatskoj i Francuskoj (96), a uenici dolaze kod profesorice na veeru (80). Takoer, stranci se drue s vrnjacima koje su upoznali u Hrvatskoj (106, 185), odlaze u diskoklubove i slino. Ipak, prema temama lekcija, vidimo da ih najvie privlae izleti po Hrvatskoj. Ponekad, njihovo znanje premauje oekivanja: Paul: Idemo vidjeti Stubicu? Ivan: Ako elite malo povijesti. To je Gupev kraj. Inga: Tko je Gubec? Ivan: Voa seljaka u seljakoj buni protiv feudalaca. Ana: Tamo je stoljetna Gupeva lipa i muzej, nekada dvorac obitelji Ori. Paul: Ne volim previe povijest, ne razumijem previe. 260

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Superiornija fonoloka kompetencija Hrvata Ivana nad Francuzom Paulom: Paul: Primijetio sam da govore malo drukije nego vi u Zagrebu. Ivan: Da, oni su Slavonci. Razlika je u naglascima, ali su rijei iste. Mladen: Ti si strunjak za jezike? Ivan: Imam sluha i znam sluati. U sljedeoj situaciji, U Zagorju, Ana pjeva hrvatsku himnu i daje informacije o njezinu autoru, nakon ega Inga izjavljuje da nije sve dobro razumjela. Ovdje se izlazi u susret uenicima koji se prvi put susreu s arhaizmima (vazda, kano, hrae) prisutnima u himni, no zanimljivo je da prava strankinja ne razumije, kao to u se u prethodnoj situaciji pravi stranac ne zanima za hrvatsku povijest. Openito, uvijek su Ivan i Ana ti koji najvie znaju o hrvatskim obiajima, mjestima i povijesnim linostima (175). Austrijanke Inga i Helga te Francuz Paul dive se hrvatskim ljepotama i zapitkuju, a Ivan i Ana odgovaraju, pokazujui znatno povijesno-kulturoloko znanje otprije, pa ak i u kulturalno-socijalnim situacijama uspjeno itaju implicitne drutvene znakove, tj. odlaze prvi s roendana kad vide da su svi umorni (106). U gornjem primjeru, Ana i Ivan ne samo da odlino poznaju hrvatsku povijest ve i vladaju morfonolokim promjenama u hrvatskim rijeima tipa: Gubec Gupev, to je kompetencija znatno via od poetnike razine kojoj likovi nominalno pripadaju. Takoer, zanimljivo je kako u drugom dijalogu Paul upotrebljava zamjenicu vi: ...govore malo drukije nego vi u Zagrebu; vi se odnosi na Ivana i Anu, odnosno Hrvate kao nacionalnu skupinu, iako su Ana i Ivan iz SAD-a, a podrijetlom iz Splita. Kao i u sluaju ileanca Pabla iz Croaticumova udbenika, likovi hrvatskih iseljenika, odnosno njihovih potomaka, razlikuju se od likova pravih stranaca. Ovi prvi pokazuju veu jezinu i kulturoloku kompetenciju, vie znaju i zanimaju se za hrvatsku povijest i kulturu, emocionalno su povezaniji s Hrvatskom, a esto slue i kao vodii pravim strancima. Razgovor o Istri: Ivan: Put vas vodi do crkvica oslikanih arenim freskama s drvenim kipovima svetaca. Ana: Cijeli poluotok presijeca najjuniji fjord Lim, kraj je pun gostionica, a moete kuati i gastronomski specijalitet tartuf za koji kau da je i afrodizijak. (...) Zvonko: A Pore je bljetavilo bizantskih mozaika, dok je Rovinj pitoreskni, mediteranski gradi podno crkve svete Eufemije. Ivan: Vi kao da ste turistiki vodii. ... U sljedea dva primjera moe se primijetiti i (negativno) pokroviteljstvo kojim se domaini/Hrvati odnose prema strancima, odluujui umjesto njih kao roditelji za djecu, jer se nedovoljno jezino kompetentni stranci (Christine) ne snalaze dobro u svakodnevnim situacijama (drugi dijalog), ili pokazujui svoja znanja superiornijima (prvi dijalog). Inga: Ja volim ove pejsae, slini su naima u Austriji. 261

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

Ana: Meni govori? Ja dobro znam kako je kod tebe. * Branka: Ja u toplu kavu. Christine: A ja hladan sok. Konobar: Nema vie hladnog soka, samo toplog aja. Branka: Moe bilo to. Moramo se pouriti.

3.2.2. Udbenici namijenjeni homogenim jezinim skupinama


Homogenu jezinu skupinu u udbenicima o kojima e ovdje biti rije ine potomci hrvatskih iseljenika u anglofonim zemljama, SAD-u i Kanadi. Oni su ciljana skupina, to se odraava i na metodoloku strukturu (dvojezinost) i sadraj samih udbenika. Iako nije iskljueno da i pripadnik neke druge nacionalne skupine koristi udbenike (Vinko Grubii u uvodnoj napomeni spominje inteligentnog turista (u Hrvatskoj) kojemu bi udbenik mogao koristiti), usko odreena ciljna skupina korisnika udbenika kojoj se isti na razne naine obraaju, odredila je i specino oblikovanje likova hrvatskih iseljenika naspram pravih stranaca, a i Hrvatska je specino prikazana. Udbenik Vinka Grubiia Elementary Croatian sastoji se od trideset lekcija, a svaka od njih sadri dijaloge, gramatika objanjenja i zadatke za vjebu. Likovi i situacije u koje su smjeteni odgovaraju ciljnoj skupini udbenika, tj. potomcima hrvatskih iseljenika u Americi, ponajprije Kanadi, jer je to zemlja u koju su likovi smjeteni. Imena likova koju sudjeluju u dijalozima su mahom hrvatska (Ivan, Marko, Ana, Ivana itd.), to su studenti hrvatskog jezika, a ponekad se pojavi pokoji Kanaanin, kao John u donjim primjerima. U prvome ga se sluaju s pravom ispravlja, a u drugom se govori o njemu kao da nije prisutan, to se u anglofonim zemljama smatra posebno nepristojnim. Ivana: Drago mi je. Kako ste, Johne? John: Hvala, dobra. Ana: Johne, ne kae se dobra, nego dobro. Ali za poetak to je izvrsno. (22) * Ana: Ono je John. On dolazi iz Kanade. On je iz Montreala. Ve malo govori hrvatski. (...) Ante: Da vas upoznam, Marko... Ovo je John. Marko: Drago mi je, Johne. John: Hvala. Martin: Odakle ste, gospodine Johne? Ana: Martine, ti zna da John ne govori hrvatski. On govori francuski i engleski. John: Ja govorim samo malo hrvatski. Dakle, greka u govoru hrvatskoga jezika stavlja se u usta stranca, iako vie likova ui hrvatski jezik na poetnoj razini. Ipak, oni ije je podrijetlo hrvatsko, bolje govore i 262

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

ne rade greke. Pri upoznavanju, John odgovara samo s hvala. Iako ga ovaj put nitko ne ispravlja, njegovo nepoznavanje jezinih izraza pri upoznavanju ima komian efekt. Stereotipno, stranac djeluje zbunjeno i smjeta ga se u poziciju malog djeteta, dok ga jezino kompetentniji lik hrvatskog iseljenika Ana - pokroviteljskim tonom ispravlja, slino kao u prikazanom primjeru iz udbenika Dobro doli 1. Jo je jedan udbenik namijenjen izvornim govornicima engleskog jezika, s posebnim naglaskom na drugu i treu generaciju iseljenitva: Croatian Through Conversation Mladena Engelsfelda. Struktura mu je slina prethodnom udbeniku: podijeljen je na lekcije koje zapoinju dijalozima, a sadre i gramatika objanjenja i vjebe. Dijalozi kojima zapoinje svaka nova lekcija prate jednu ameriku obitelj (iz SAD-a) koja dolazi u posjet u stari kraj, kako zovu Hrvatsku. Ne moemo ove likove nazvati strancima per se, pa je zanimljivo prouiti kako su ovdje prikazani hrvatski iseljenici. Obitelj ine roditelji Mary i Joseph Smith (druga generacija) s djecom Edwardom, Johnom i Jane (trea generacija). Posjet starom kraju, svetom tlu (164), za ovu obitelj znai potragu za hrvatskim nacionalnim simbolima i obiljejima (narodna nonja, pjesme, tradicionalna jela i pia), ali i starim nainom ivota (u Hrvatskoj kako je prikazana u ovom udbeniku seljaci svakodnevno nose nonju (65), uobiajene su borbe pijetlova itd). S jedne strane, Hrvatska je prikazana kao seoska idila izvornosti i nepatvorenosti, a s druge se pojavljuje bogato kulturno nasljee i kulturna urbanost (na bijeli Zagreb, Samobor, zagorske kurije) pa tako malena zagrebaka djevojica sama ide na operu (138). Hrvatski iseljenici poduzimaju mnoge stereotipne korake u prouavanju i uivanju kulture predaka: odmah po dolasku u Zagreb posjeuju Maticu iseljenika, idu na iseljeniki piknik, sluaju hrvatsku nacionalnu operu (Nikola ubi Zrinski), obvezno posjeuju Dubrovnik i jadransku obalu, kupuju predmete s nacionalnom simbolikom i slino. Njihovo znanje o Hrvatskoj varira. Domaini Ana i Stjepan Kovai upuuju ameriku obitelj u hrvatsku kuhinju (kao nacionalna jela predstavljeni su evapii, ranjii i voni trudel, a od pia rakija, preciznije ljivovica) i neke obiaje koje iznenauju obitelj (borba pijetlova). Nasuprot tome, Amerikanci su odlino upoznati s povijesti i folklorom: pjevaju hrvatsku himnu i nacionalne pjesme (plaui). John: U Zelenjaku je Antun Mihanovi ispjevao hrvatsku himnu. Maksim Gorki, glasoviti ruski pisac, rekao je da je hrvatska himna najljepa himna na svijetu. Tajnik Matice priao je o Hrvatima i o hrvatskoj povijesti, a zatim smo pjevali hrvatsku himnu. Tata i mama su plakali. (134) Najkrae reeno, hrvatski iseljenici u ovom su udbeniku prikazani kao istinski rodoljubi, uzor iseljenicima koji e udbenik i koristiti. Otud i nacionalni ki i povremeni patos u izraavanju (164), a i izravno pozivanje da se slijedi primjer ove obitelji koja ui jezik i kulturu baka i djedova: Joseph: Dakle, to to znai biti svoj? To znai mnogo stvari. To znai poznavati samoga sebe. To znai poznavati svoje podrijetlo. To znai poznavati svoj materinski jezik. To znai poznavati svoju domovinu. (183) Zanimljiv je nain upotreba termina materinski jezik. Ovdje se, naravno, misli na hrvatski, no, budui da je obitelj Smith iz Amerike, djeci je materinski (prvi) jezik engleski. 263

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

Ovdje bi bolje odgovarao neki drugi termin, no treba uzeti o obzir politiku situaciju usred koje je udbenik objavljen. Naime, u Jugoslaviji je tada slubeni jezik hrvatsko-srpski pa se ta formulacija izbjegava, koristei neodreenije termine na i materinji jezik. I roditelji i djeca prikazani su kao obrazovani, kulturni i naitani ljudi: pokazuju visoku razinu ope kulture, citiraju nobelovce, itaju Shakespearea (183). Usto, djeca pokazuju jednake (visoke) razine opeg znanja i onog o Hrvatskoj kao i roditelji. Jane, koja je uenica, zna tko pjeva u njujorkoj Metropolitan Operi. Znatieljni su i esto trae od domaina da im govore o Hrvatskoj i njezinim znamenitostima pri emu oni pruaju najvie povijesno-turistikih podataka (171). Cilj roditelja je da njihova djeca naue to vie o Hrvatskoj: Mary: Htjeli bismo da vidite ljepote staroga kraja, a i bogato kulturno nasljee zemlje vaih roditelja (159). Zato je priroda tekstova u udbeniku kulturno-informativnog karaktera: opisuju se zagrebake znamenitosti, spomenut je Ivan Metrovi, Hrvatska bratska zajednica, Dubrovake ljetne igre i slino. Razlika izmeu pravog stranca i iseljenika u ovom je udbeniku izrazito naglaena. Hrvatski iseljenik je dostojanstven, inteligentan, emocionalan u odnosu na Hrvatsku o kojoj eli mnogo nauiti, iako ve posjeduje neka znanja. Iseljeni se Hrvati ovdje odlino snalaze u (novoj) zemlji, ne rade jezine greke, uklopljeni su u drutvo. Po ponaanju i govoru ne razlikuju se od ostalih graana, a ponekad znaju i vie od njih Zagrepanka Ana ne zna to je Samoborec, ali joj djevojica Jane objanjava (91). Iseljenici zapravo nisu pravi stranci, kako je vidljivo iz sljedeih primjera. U prvom primjeru obitelj se nalazi u prodavaonici gramofonskih ploa, a Jane sama obavjetava prodavaa da je iz Amerike. Kupac: Tko su ti stranci? Josip: To su nai iseljenici. Njihovi su roditelji Hrvati kao i nai (78). * On je na ovjek (145). S druge strane, prave je strance lako uoiti. Oni su stereotipno prikazani: a) kao turisti s fotografskim aparatima: Edward: Gle, ovjek i djevojka! Imaju fotografski aparat. John: ovjek izgleda kao Amerikanac ili Englez. Turisti esto imaju fotografske aparate (49). * b) kao upadljivi ekscentrici koji izgledom odudaraju od naih ljudi: Jane: Tata! Gospoa s makom! A tko je onaj starac sa tapom na ploniku? Joseph: To je stari gospodin, a ne starac. Mnogi stari ljudi imaju tap. Gospoa s bijelim makom je Engleskinja. Stari gospodin je Englez. Oni razgovaraju na engleskom (49). Iz prvog je primjera vidljivo ne samo da je lako uoiti turiste kao osobe koje hodaju gradom nosei fotografske aparate ve i da se na osnovi letiminog pogleda moe zakljuiti kojoj nacionalnoj skupini ta osoba pripada: ovdje se stranac na temelju vizualne pojavnosti identicira kao Amerikanac ili Englez, ali nema podataka na temelju kojih John to zakljuuje. Ostaje, pak, injenica da je stranac vizualno stereotipno uoljiv. 264

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

U drugom primjeru kao faktor nacionalnoga raspoznavanja djeluje specian govor, odnosno, naglasak Engleza. Ovaj je par engleske gospode prikazan kao stari soj britanske aristokracije, pomalo ekscentrine, odnosno, aktivacijom stereotipa o istoj.

4. Zakljuak
Kroz analizu poetnikih udbenika hrvatskoga jezika kao drugog i stranog, dola sam do sljedeih zakljuaka: pisanje ovakvih udbenika zaseban je anr te je neizostavno produkt vremena u kojem nastaje. Zasebnost anra odraava se u nekoliko toaka. Transparentno je pojednostavljivanje sadraja, kulturolokog i drugog, kako bi se pozornost usmjerila na jezino gradivo koje se treba usvojiti. Tim se pojednostavljivanjem, a u didaktiki opravdanu svrhu, neizbjeno podlijee stereotipizaciji zemalja i njihove kulture. Ovaj se in oituje u prikazivanju simbola i asocijacija koje imamo na spomen neke nacije te u oblikovanju udbenikih likova i njihovoj meusobnoj interakciji. Promatranjem odnosa hrvatske kulture i stranih kultura te ljudskih osobina koje se pripisuju odreenim kulturama, u nekoliko se sluajeva pokazuje favoriziranje vlastitih zasebnosti, to je najistaknutije kod likova koji predstavljaju lanove hrvatske dijaspore. U njima se odraavaju stereotipi hrvatske i druge kulture, no oni (kao studenti hrvatskog jezika) naglaavaju svoju pripadnost hrvatskoj kulturi, izraavaju zanimanje za istu te pokazuju opseno znanje o njoj, dok se pripadnost drugoj kulturi izraava samo nominalno, jednostavnom informacijom ili vizualnim oblikovanjem. injenica da su i udbenici inojezinoga hrvatskog konstrukt vremena vidljiva je ako usporedimo udbenike M. Engelsfelda i V. Grubiia, ovdje klasicirane kao udbenike namijenjene homogenim jezinim skupinama naspram udbenika namijenjenih heterogenim skupinama: Uimo hrvatski 1, Dobrodoli 1 te Hrvatski za poetnike 1. Prvotno spomenuti udbenici napisani su prije osamostaljenja Republike Hrvatske, to se odraava u sadraju zasienom stereotipnim hrvatskim nacionalnim konstruktima i simbolima, kao u spomenutom sluaju odabira leksema na i materinji jezik, te stari kraj. Takoer, uz iznimke, oni se na prvom mjestu obraaju hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima. Croaticumov udbenik pak pokazuje otvorenost hrvatskog jezika prema stranim studentima, a struktura u njemu prisutnih likova odaje (uspjean) pokuaj multikulturalnosti, iako stereotipne. Posljednje vrijedi i za ostale spomenute udbenike heterogene naravi. Na kraju, ustvrdila bih da ne postoji univerzalan udbenik hrvatskog kao drugog i stranog jezika, ve se materijali mijenjaju ovisno o mjestu uenja jezika (Hrvatska ili inozemstvo), polaznicima, ali i o samoj ustanovi na kojoj se nastava izvodi. Ovisno o ovim i drugim faktorima, kulturoloka stereotipizacija je neizbjena u poetnikim udbenicima iz ve spomenutih razloga. Ipak, ostaje jo mnogo kreativnog prostora za unaprjeenje. Kao to se nerijetko istie, potrebno je vie specijaliziranih dvojezinih i jednojezinih udbenika, vjebenica i drugih materijala kako bi pouavanje hrvatskog jezika bilo to kvalitetnije i primjerenije. Osim na jezino gradivo, meutim, potrebno je 265

Eni Buljubai

Stereotip stranca u poetnikim udbenicima inojezinog hrvatskog

veliku pozornost usmjeriti i na nain oblikovanja i prikazivanja kulturolokih informacija o Hrvatskoj i drugim kulturama te njihovu interakciju kako bi se izbjegle nepotrebne, favorizirajue i mogue uvredljive stereotipizacije. Udbeniki je anr, naime, osim analizi heteropredodbi, otvoren i analizi autopredodbi, rodnih predodbi i njihovoj (ne)povezanosti s kulturom iz koje potjeu i/ili o kojoj govore te trenutkom nastanka udbenika.

Literatura
PRIMARNA Barei, J. (2007). Dobro doli 1. Zagreb: kolska knjiga. ila Mikuli, M., Gulei Machata, M., Pasini, D., Udier, S. L. (2008). Hrvatski za poetnike 1. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Engelsfeld, M. (1993). Croatian Through Convesration. Hrvatski u razgovoru. Zagreb: Znanje. Grubii, V. (2003). Elementary Croatian 1. Zagreb, Toronto-Chicago: Hrvatski informativni centar, Croatian Schools of America and Canada. Kosovac, V., Luki, V. (2008). Uimo hrvatski 1. Zagreb: Centar za strane jezike i kolska knjiga. SEKUNDARNA Blagus, V. (2005). Pregled udbenika hrvatskog za strance. U Jelaska, Zrinka i suradnici: Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Cviki, L. (2005). Hrvatski ko drugi i strani jezik: stanje i potrebe. U Jelaska, Zrinka i suradnici: Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Duki, D. (2009). Kako vidimo strane zemlje? Uvod u imagologiju. Zagreb: Srednja Europa. Hewstone M., Stroebe W. (2001). Uvod u socijalnu psihologiju. Europske perspektive. Jasterbarsko: Naklada Slap. Korljan, J. (2010). Stavovi o udbenicima za poetnu razinu uenja hrvatskoga kao J2 - u tisku (2010) Orai Toli, D. (2006). Kulturni stereotipi. Muka moderna i enska postmoderna: roenje virtualne kulture. Zagreb: Ljevak. akaja, L. (2001). Stereotipi mladih Zagrepana o Balkanu: prilog prouavanju imaginativne geograje. U Revija za sociologiju, -2; 27-37. Zagreb: Hrvatsko socioloko drutvo.

Stereotypes of foreigners in textbooks of Croatian as second and foreign language at the beginners level
Summary
This article analyses stereotypes of foreigners that can be found in textbooks of Croatian as a second and foreign language at the beginners level. The premise is that, due to didactic reasons of simplifying the content but also making it familiar to students, the occurence of stereotypes in unavoidable. Since the characters in textbooks are often foreigners learning Croatian, their

266

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

nationality and culture and its relationship with Croatian culture is in focus, especially so for the characters that represent the Croatian diaspora. On one hand, textbooks written for homogenous groups of students (English speaking) are looked into, and on the other, those written for heterogenous groups. Many differences are encountered between the two types of textbooks with conclusions that they are subjects to change through time and that constructions of stereotypes cannot be overlooked, but taken into consideration in the making of textbooks so as to minimize the possibility of them being derogatory.

Key words: stereotypes, Croatian as L2 beginner level textbooks, intercultural communication, diaspora, foreigners and stereotypes connotations

267

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)


UDK: 371.3:811.163.42-26 371.3:811.163.42243
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Josipa Korljan, Filozofski fakultet u Splitu, Odsjek za hrvatski jezik i knjievnost

Saetak
Ovaj rad postavlja tezu da uporaba knjievno-umjetnikih tekstova u kojima je prisutna pjesnika sloboda na gramatikoj razini pospjeuje usvajanje hrvatskoga kao J2. Nakon prvotnog efekta zaudnosti, polaznici uz mentorovu pomo detektiraju odstupanje od pravila i time pospjeuju vlastitu recepciju gramatikih i pravopisnih pravila. Na antologijskim pjesmama hrvatskih autora (Parun, Pupai, Slamnig, imi) pokazuje se kako pjesnika odstupanja skreu pozornost na gramatika i pravopisna pravila. U gramatikom smislu, odstupanja uzrokovana pjesnikom slobodom mogu pomoi boljem usustavljivanju nauenih pravila o uporabi odreenih konstrukcija. Uoavanje ili poduavanje nepravilnostima na razini reenice rezultira pravilnim slaganjem reda rijei, a s druge strane razvija poseban osjeaj za jezik umjetnike knjievnosti, koji je bogatstvo nae kulture i naega naroda. Na pjesmi kao cjelini promatraju se meusobni odnosi leksika i gramatike. Takoer se susree s nepoznatim rijeima koje moemo povezati s povijesti ili s odreenim hrvatskim regijama, tako da nam znanje o leksiku prua mogunost korelacije s ostalim vanim podrujima prouavanja i pouavanja hrvatskoga kao J2 u punini njegove kulture, civilizacije i povijesti. Osim to detekcija nepravilnosti pozitivno utjee na usvajanje gramatikih i pravopisnih pravila, koritenje knjievno-umjetnikih tekstova obogauje polaznikovo znanje o hrvatskoj kulturi i knjievnosti te takoer obogauje polaznikovu duhovnu spoznaju i meukulturne kompetencije.

Kljune rijei: hrvatski kao J2, knjievno-umjetniki tekstovi, pjesnika sloboda, morfoloka razina, red rijei, leksik, duhovne vrjednote, meukulturne kompetencije.

1. Uvod
Pouavanje hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika osim komunikacijskih ciljeva i jezinoga gradiva obvezno postavlja sebi za cilj i pouavanje hrvatskoj kulturi i civilizaciji. 269

Josipa Korljan

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)

Ovaj aspekt pouavanja doprinosi uspjenijoj meukulturnoj komunikaciji i razumijevanju (Pogaj-Hadi, Benjak 2002: 69). Bilo da se jezik ui na sveuilitima, kolama ili teajevima meu izvornim govornicima, u Hrvatskoj, ili na bilo kojem od lektorata ili teajeva hrvatskoga jezika u inozemstvu, jedno od vanih podruja hrvatske kulture zasigurno su i knjievno-umjetniki tekstovi. U prirunicima i udbenicima hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika najei polazni tekstovi svakodnevni su dijalozi. Njihova uporaba ima i dobre i loe strane. Dobre su usvajanje svakodnevnog leksika, fraza i gramatikih konstrukcija, a loe njihova klieiziranost. Loe strane dosadanjih polaznih tekstova mogla bi dobro zamijeniti knjievno-umjetnika podloga pomno odabranih tekstova. Osim to iitavanjem tih tekstova polaznici usvajaju leksiko i jezino gradivo, ovi tekstovi imaju i kognitivnu funkciju. Na temelju proitanoga, mogue je raspravljati o nizu tema koje knjievnost interpolira u svoj diskurs. Jedan od udbenika hrvatskoga za strance koji se bazira na knjievno-umjetnikim tekstovima udbenik je Marije Korom Kroatisch fr die Mittelstufe, Mnchen, 2005., u koji je autorica unijela sedamnaest knjievnih tekstova iza kojih slijedi objanjavanje gramatike.1 U ovu skupinu moemo dodati jo i itanku M. Cesarec i M. ila iz 2003. Uimo hrvatski itanka, i Hrvatsku itanku (2002) V. Grubiia i A. Mikuli-Kovaevi. Meutim, valja imati na umu da ovakva vrsta polaznih tekstova nije prikladna svim uzrastima. Po razdoblju izloenosti jeziku, razlikujemo djeji jezik, mladenaki jezik i odrasli jezik (Jelaska, Kusin 2005: 50). Svakoj obrazovnoj skupini potrebno je pristupiti na poseban nain, to ovisi o interesima polaznika i njihovoj zainteresiranosti. Polaznici koji su motivirani za akademsko uenje jezika mogu postati demotivirani ako im se za polazne tekstove ponude prejednostavni klieizirani dijalozi ili suhoparni tekstovi. Njihove kognitivne sposobnosti zahtijevaju prilagoavanje nastavnika njihovu ukusu. U tom bi sluaju knjievno-umjetniki predloci bili baza kojom e se stei jezina kompetencija, a ona podrazumijeva ovladavanje sustavom hrvatskoga jezika na svim njegovim razinama (od gramatike do stilistike) (Pogaj-Hadi, Benjak 2002: 74). Kao posebna vrsta knjievno-umjetnikih tekstova izdvaja se poezija. Ono to nas zanima u ovom radu upravo je poezija u kojoj do izraaja dolazi pjesnika sloboda. Odstupanje od jezinoga standardna s jedne strane kod neizvornih govornika hrvatskoga jezika donosi zabunu, a s druge je strane uzorak na kojem se provjeravaju leksike i gramatike kompetencije i nadograuje duhovna spoznaja.

2. Odabir reprezentativnih tekstova


Prema Dubravki Boui, pjesnika sloboda (licencija poetika) oznaava pjesniku i umjetniku slobodu u izboru motiva, tema, stilskih izraajnih sredstava, jednako kao i sloboda u uporabi i preradi prije poznatih motiva i tema (Boua 2004:190). Upravo sloboda u uporabi stilskih izraajnih sredstava izaziva preispitivanje kompetencija polaznika hrvatskoga kao J2.
1

Na alost, knjiga nije dostupna veini lektora i studenata, pa jo uvijek ne moemo govoriti o bogatstvu njezine uporabe. O njoj pie M. G. Machata: To su tekstovi vrsnih suvremenih autora, velike knjievne vrijednosti, intrigantna sadraja. (Gulei-Machata 2006: 103)

270

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Pri odabiru polaznih tekstova na kojima e se uz pomo pjesnike slobode pokuati izazvati osjeaj za jezinu kompetenciju recipijenata s inojezinoga govornoga podruja mora se posebno voditi rauna o svim oblicima tolerancije: vjerskoj, rasnoj, rodnoj, socijalnoj, politikoj. Osim to tekstovi moraju biti u slubi cilja do kojega se eli doi, moraju biti i reprezentativni tekstovi hrvatske knjievnosti. Takoer mogu biti stavljeni i u komparativne okvire, tako da se usporeuju s kanonskim tekstovima europske knjievnosti koji su nastali u tom dobu ili imaju slinu temu.2 U prirunicima i udbenicima hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika postoje takvi tekstovi, npr. Marice, divojko (Engelsfeld 1996: 164), Budi svoj (Engelsfeld 1996: 183.), Slap (Kosovac, Luki 2007:31), More (Kosovac, Luki 2007:49) i sl., meutim nigdje se temeljem pjesme ne vri analiza bilo kakvoga tipa osim to je svrha isto spoznajna - usvajanja teksta kao primjera hrvatskoga pjesnitva.3 Odabir tekstova pogoduje i razvoju meukulturne kompetencije. Prema Novak i Gulei, nekim je uenicima ak i vanije postii zadovoljavajuu meukulturnu nego visoku jezinu sposobnost pa bi se nastava morala prilagoavati potrebama takvih uenika (Novak-Mili, Gulei-Machata 2006: 70). Kroz hrvatsku poeziju mogue je takoer upoznati kulturu ispijanja kave, obiaje mornara u priobalnim lukama, poznata etalita ili okupljalita, a takoer i odnos prema hrvatskoj tradiciji. Polaznici kole Croatica na splitskom Filozofskom fakultetu u svojem radu esto se susreu s ovakvim tekstovima. U radu e se koristiti rezultati istraivanja provedeni meu polaznicima razliitih stupnjeva znanja u neposrednoj nastavi heuristikim dijalogom. Struktura polaznika koji su sudjelovali u razgovoru o tekstovima je sljedea: Velika Britanija (1) Kolumbija (2) Amerika (2) Kanada (1) Junoafrika Republika (3) Argentina (1) ile (1) Odabrani tekstovi o kojima se raspravljalo su sljedei: Josip Pupai: Tri moja brata, Vesna Parun: Dom na cesti, Ivan Slamnig: Ubili su ga ciglama, Tin Ujevi: Kolajna, A. B. imi: rtve. Tekstovi su birani naelom reprezentativnosti u svrhu prouavanja pjesnike slobode, s posebnim osvrtom na uvaavanje interesa polaznika, kao i njihovih ljudskih prava i sloboda.
2

Npr., prouavajui autore hrvatske moderne, moemo navesti reprezentativne autore moderne zemalja iz kojih dolaze polaznici i usporediti knjievne obrasce, kao i glavnu poetsku misao toga doba. Engelsfeld prevodi rijei pjesme Marice, divojko, a pjesmu Budi svoj ne navodi u cijelosti, ve o njoj raspravlja u okviru jednoga dijaloga. Kod Kosovac, Luki pjesme su namijenjene sluanju i reproduciranju izrecitiranoga.

271

Josipa Korljan

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)

3. Ispravljanje pogreaka
U knjievnom djelu jezini se iskaz preobraava od uobiajenoga sredstva za sporazumijevanje meu ljudima u poetsku poruku koja sadri mnogo vie obavijesti od obavijesti koje se alju jezinim iskazom u obinoj govornoj komunikaciji i takva je jezina poruka slojevita (prema Boua 2004: 18). Prvi susret s pjesmama u kojim su pjesnici zbog ritma, rime ili stila izmijenili pravila jezinoga standarda moe izazvati u pozornoga inojezinog itatelja pitanje: Znaju li oni hrvatski jezik? Neto manje pozorni itatelji nee primijetiti odstupanje od standarda, zadrat e se na rijei koju ne razumiju ili e se zamisliti nad misli koju nam pjesnik alje. Kod drugih neuobiajen red rijei moe izazvati nerazumijevanje. Ako su itatelji jako dobri poznavatelji hrvatskoga jezika, prepoznat e odstupanja i na fonolokoj razini. Zato je u analizi ovakve vrste tekstova vano da nastavnik preuzme ulogu moderatora u interpretaciji.

3.1. Morfoloka odstupanja


Morfologija je dio gramatike koja prouava vrste rijei i njihove oblike, tj. njihovu morfoloku strukturu (Bari i suradnici 1995: 95). Odgovor na pitanje kako se odreeni oblik tvori nalazi se u jezinoj kompetenciji itatelja, a jezino kompetentnim govornikom ne postaje se samo steenim znanjem o jeziku / jezicima nego i znanjem o nainima upotrebe jezika (Grani 2002: 80). Uoavanje nepravilnosti na morfolokoj razini pogodno je za utvrivanje jezinoga znanja ili pak uenje ispravne uporabe morfolokih oblika u sluaju da ispitanici nisu prepoznali nepravilan oblik. Uoavanje morfolokih nepravilnosti otvara mogunost spoznavanja bogatstva pjesnikoga jezika i razloga koji su nagnali autora na uporabu upravo takvoga oblika. Npr. na primjeru pjesme Kolajna puni innitiv u futuru prvom koji slijedi nenaglaeni oblik pomonoga glagola htjeti pridonosi ritmu pjesme. Kako bi se opravdao autorov postupak i razvila osjetljivost za jezik neizvornih govornika, potrebno je proitati oba mogua oblika gramatiko ispravni i pjesnikov. Jer svaki jecaj postati e zlatnik a moje suze dati e erdane. (Jer svaki jecaj postat e zlatnik a moje suze dat e erdane.)

Usporeivanje pjesnike rijei sa standardnim jezikom pokazat e da je autor postigao uktuaciju rijei usporavajui pritom ritam pjesme. Drugi primjer morfolokih nepravilnosti uoavamo u Slamnigovoj pjesmi Ubili su ga ciglama. U njoj se u istoj stro upotrebljava i odreeni i neodreeni oblik pridjeva. Jedan uti i brkati; jedan crveni, crknuti, jedan zelen i rogat kao jelen, u sjeni, pljesnivog, zida. Evidentno je da je uporaba neodreena oblika u drugom stihu u slubi postizanja rime. Primjer moe posluiti kao polazite za uoavanje razlike odreenoga i neodreenoga pridjeva, koja se u govornom hrvatskom jeziku i ne uoava, ali je vana za pisani standardni hrvatski jezik. 272

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

S gramatikom sronosti subjekta i predikata susree se jo na prvom stupnju hrvatskoga kao J2, u neto jednostavnijim formama. ak i na ovom stupnju pozornom itatelju nee promaknuti pogrjeka Josipa Pupaia u sljedeim stihovima: Kad sam bio tri moja brata i ja kad sam bio etvorica nas. Primijetit e mnoinski subjekt uz predikat koji je u jednini. Zato je pjesnik upotrijebio ovakvu formu? Razlog neemo traiti tek u postizanju osebujnoga ritma. Razlog se krije u pjesnikovu poistovjeivanju sa svojom braom. Nije na odmet spomenuti neke detalje njegova ivota koji e razjasniti uporabu ovakva oblika.4 Tako smo uz uoavanje sronosti povezali injenice iz pjesnikova ivota koje nas vode do duhovne angairanosti itatelja. Morfoloki nastavci aorista u pjesmi Dom na cesti Vesne Parun bit e prepoznatljivi jedino polaznicima stupnja C1, koji su se s aoristom i imperfektom ve susretali. Leah u praini kraj ceste. niti vidjeh njegovo lice niti on vidje lice moje. Na predloku ove pjesme mogue je uoiti stilsku izraajnost uporabe ovih oblika jer se govornici s njima najee ne susreu, osim u knjievno-umjetnikim tekstovima. Polaznici niih razina hrvatskoga kao J2 uoavaju nepoznat oblik te im je teko raspoznati o kojoj vrsti rijei se radi. ak i kada osoba zna hrvatski toliko da moe samostalno itati krae tekstove, u njima esto nalazi nepoznate rijei kojima zbog nepoznavanja svih morfolokih i fonolokih pravila ne moe odrediti osnovni oblik pa ih ne moe nai u postojeim rjenicima i otkriti njihovo znaenje, tj., ne moe nai natuknicu (Jelaska 2005: 137). Nije ni vano da polaznici naue prepoznavati navedene oblike jer se s njima najee nee ni susretati. Miljenje je da bi zbog ogranienosti uporabe i estote iz rjenika manjega opsega trebalo iskljuiti imperfektne, a moda i aoristne oblike (Jelaska, Cviki 2005: 213). Znanje o ovim oblicima ipak bi trebalo biti spomenuto barem na informativnoj razini. Jo jedan pozitivan aspekt pjesnike slobode u nastavi jezika izostavljanje je samoglasnika zbog ritma i rime, kao u Slamnigovoj pjesmi Ubili su ga ciglama: iz svega se, izvuko, samo, repi: otpuzo, pa se, uvuko, u zid, u zid, uzi, duzi. Paljiv itatelj primijetit e izostavljanje samoglasnika /a/ iz glagolskog pridjeva radnog, redovito na viim razinama hrvatskoga kao J2. Primjer je poticajan i iz razloga to dio izvornih govornika hrvatskoga jezika u svojem svakodnevnom govoru zna upotrijebiti ovakve oblike. Okrueni izvornim govornicima, polaznici bi mogli doi do zakljuka da
4

Pjesnikova braa poginula su od struje radei u hidroelektrani na Cetini. Tu patnju pjesnik je nosio duboko u sebi, iako ni jednom rijei pjesme ne kazuje tu stranu tragediju.

273

Josipa Korljan

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)

se radi o gramatikom pravilu. Izostavljanje samoglasnika /a/ u ovoj pjesmi doprinosi posebnom pjesnikovu stilu i leksiku. Stjenjavanjem rijei i gutanjem fonema /a/, kao da se slika stjenjavanje ivotnoga prostora gutera iz navedene pjesme. Govornicima jezika koji su morfoloki manje sloeni iznimno je teko uiti hrvatski kao morfoloki sloen jezik. Zbog toga je teko zamisliti uenje hrvatskoga jezika tako da se prvo usvaja rjenik, a potom gramatika (Cviki, Bonjak 2005: 187). Usvajanje gramatike pomou uoavanja gramatikih nepravilnosti nastalih uslijed pjesnike slobode obogauje i gramatiko i leksiko znanje o jeziku recipijenta. Na viim stupnjevima zakljuuje se o postojeim gramatikim pravilima (Bergovec 2007: 58), a na niim stupnjevima ovom metodom moemo uvesti strane govornike u sustav gramatikih pravila.

3.2. Red rijei


Redoslijed rijei u hrvatskom jeziku ne poklapa se uvijek s redoslijedom rijei u drugim jezicima. Kad se cjelovito pristupi redoslijedu reeninih sastavnica u hrvatskome standardnom jeziku, naelno ga se ne moe smatrati slobodnim (Udier 2006: 62). Red rijei ovisi o sloenosti sintaktikih kategorija pa po tome moe biti slobodan ili manje slobodan (Bari i suradnici 1995: 583). U jednostavnim reenicama stilski neutralni red rijei je takav poredak u kojem prvo slijedi subjekt pa predikat i objekt. Taj poredak zadrava i sloena reenica, a atribut, apozicija i predikatni proirak stoje to blie onim rijeima koje su im u reenici otvorile mjesto (Bari i suradnici 2005: 585). Zbog stilske izraajnosti pjesnici esto koriste inverziju. U pjesmi Dom na cesti Vesna Parun zamjenicu i pridjev stavlja iza imenice: Niti vidjeh njegovo lice niti on vidje lice moje. Tada on dozna kome je ruke grlio uboge. U prvim stihovima red rijei je ispotovan, zamjenica dolazi ispred imenice. Meutim, odmah u sljedeem stihu red rijei je obrnut. Polaznici poetnih stupnjeva hrvatskoga kao J2 ve se na samom poetku upoznaju sa zamjenicama i stavljaju ih pred imenicu. Iole pozorniji itatelj primijeti inverziju koju je pjesnikinja upotrijebila. Izraajnost pjesnike rijei opravdava uporabu ovog postupka inverzije. Teko da e itko u svakodnevnom govoru upotrijebiti ovakvu konstrukciju, ona zvui neobino ak i loijim neizvornim govornicima. Postupak pjesnikinje ne dovodi u pitanje razumijevanje pjesme. Potrebno je naglasiti da je takav postupak karakteristian u poeziji, posebno polaznicima prvog stupnja, kada jo nisu ovladali poretkom rijei u hrvatskom jeziku. Razdvajanje subjekta od predikata koristi A. B. imi u pjesmi rtve: Mi 274

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

svatko iz svog munog dana dolazei sretamo se na vratima noi. Razumijevanje dodatno oteava imiev oblik glagola sretati sretamo umjesto standardnog sreemo, ime je naglaena iterativnost radnje.5 Stavljanje glagolskoga priloga sadanjeg dolazei na kraj stiha, ne veui ga uz subjekt, neto je razumljivije. Tek dobro upueni polaznici primijete razliku, dok drugima ovakav poloaj ne oteava razumijevanje toga dijela.

3.3. Igre leksikom


Govornici hrvatskoga kao J2 esto prije usvoje leksike konstrukcije od gramatikih. Npr. usvajanjem fraze Nema na emu pri prvom susretu s hrvatskim jezikom i kulturom, govornici nisu ni svjesni da su u toj fazi upotrijebili zamjenicu u lokativu. Tei se tomu da se usvajanjem vokabulara usvaja i gramatika (Bergovec 2007: 54). Leksik hrvatskoga jezika u udbenicima i prirunicima hrvatskoga kao J2 autori biraju intuitivno, dok se ne zavri Hrvatski nacionalni korpus. U knjievno-umjetnikim tekstovima, posebno u poeziji, leksik ponekada odudara od svakodnevnoga govora. Polaznici koji ue hrvatski zbog sporazumijevanja kao jedinog razloga (npr. zaposleni u Hrvatskoj) nee biti zainteresirani za ovakvo polazite. Jezik knjievnosti odraava blago hrvatskoga jezika. Paradigmatski izbor rijei pripada stilskim izraajnim sredstvima. esto e se u pjesmama nai i arhaizmi ili rijei koje ne koristimo toliko esto. Upravo zbog toga ni polaznici nee znati odrediti znaenje odreene rijei. Imenice kolajna i erdan iz Ujevieve pjesme nisu u aktivnom sloju hrvatskoga leksika. Pozornost e se zaustaviti na njima, ali teko da e ih i u kojem manjem rjeniku uspjeti pronai. Tu nastavnik treba preuzeti ulogu moderatora i objasniti znaenje rijei. Kako bismo objasnili autorov izbor upravo ovih leksema, proitajmo sljedee verzije stihova: jer svaki jecaj postati e zlatnik, a moje suze dati e erdane. Zatim prevedimo nepoznate rijei: jer svaki jecaj postati e zlatnik, a moje suze dati e ogrlice.6 Ovaj turcizam i te kako je stilski obiljeen i moemo ga promatrati na vie slojeva. Svrha njegova uoavanja nije u bogaenju leksika, vjerojatno e ga svi ubrzo zaboraviti; njegova je svrha u uivanju sluanja umjetnike rijei hrvatske. Najvee poigravanje leksikom uoavamo kod Slamniga. Njegov jezini ludizam esto je nerazumljiv i izvornim govornicima hrvatskoga jezika. Razlog uvrtavanja ove pjesme
5 6

Potrebno je objasniti ovaj glagol, pogotovo jer bi se od innitiva sretati vrlo lako analogijom moglo doi do imieva oblika sretamo, ak i na viim razinama hrvatskoga kao J2. erdan ogrlica, lanac na vratu (Klai 1968: 323). U sklopu kulturolokih spoznaja treba naglasiti to je erdan znaio djevojkama iz unutranjosti Dalmacije. Takoer treba istaknuti da veina govornika hrvatskoga jezika nee razumjeti neizvorne govornike ako umjesto standardne imenice ogrlica upotrijebe imenicu erdan.

275

Josipa Korljan

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)

u analizu nekoliko reprezentativnih tekstova lei upravo u njegovu jezinom ludizmu, koji dovodi do posebnoga fonetskoga i semantikog ustrojstva pjesme kao cjeline, a s druge strane progovara o jednom svakodnevnom problemu. Fonetiku u knjievno-umjetnikim tekstovima (fonostilistiku) nismo unijeli u ovaj rad kao posebnu odrednicu, zato emo neto o njoj progovoriti preko nekih od sljedeih stihova. U prvim stihovima pjesme Slamnig u svrhu ritma, rime i izraajnosti ponavlja sintagme: Ubili su ga ciglama: crvenim ciglama pod zidom, pod zidom, pod zidom Leksemi su poznati govornicima, meutim, je li poznat i smisao? Teko da e netko uspjeti pronai klju za interpretaciju pjesme bez nastavnikova komentara.7 Razlog uvrtavanja ove pjesme u pet odabranih za ovu analizu upravo je poseban izbor rijei na paradigmatskoj i sintagmatskoj razini, koji pridonosi drugaijem pogledu na hrvatski jezik. Prava mala igra rijeima skriva se u zadnjim stihovima pjesme: otpuzo, pa se: uvuko, u zid, u zid, uzi, duzi. Rastavimo li zadnje dvije rijei na foneme i spojimo u smislenu cjelinu, dobit emo opet u zid, u zi. Izostavljanjem zadnjeg fonema /d/ autor kao da je prekinuo ionako naglo prekinut ivot gutera iz ove pjesme, iji je samo rep jo ostao iv, a zatim i njega naputa iskra ivota. Nerazumljivi sklop rijei odjednom postaje kristalno jasan: pjesnik progovara o borbi svakog od nas za ivotni prostor koji mogu, bez ikakva razloga, poremetiti neki zli ljudi. Zar nije jednaka situacija na svim krajevima zemaljske kugle? A ima li njenijeg naina za slanje takve poruke nego preko ari izraajnoga hrvatskog jezika, koji bogatstvom svojih leksema i njihovim meusobnim rasporedom moe, poput glazbe, ui u srca itatelja. Semantika ovih leksema poprima posebno znaenje nepravilnom uporabom interpunkcijskih znakova, pogotovo zareza. Stavljanje zareza (pravopisna pravila) takoer pripada u praktinu uporabu hrvatskoga jezika. Leksikim pristupom takoer smo mogli provjeriti gramatiku tonost, jer on naglaava potrebu praktinosti i upotrebljivosti nauenoga jezika (Bergovec 2007: 64).

4. Poruka poslana u svijet


Cilj uenja hrvatskoga jezika nije samo stjecanje jezinih kompetencija. Polaznike se mora upoznati i s knjievnim jezikom, koji se stvara istodobno s opim drutvenim i kulturnim razvojem, uz obrazovanje i utjecaj intelektualnih krugova (Boua 2004: 182). On takoer potie kreativno izraavanje i stvaranje. Ovakav pristup obradi gramatike moe u budue rezultirati knjievnim tvorbama kao u (1). Svaki dan trebam ljubav Svaki dan trebam pjevati
7

Nitko od ispitanih polaznika nije uspio prodrijeti u dublji sloj pjesme, no ne smijemo zaboraviti da interpretacija ove pjesme i izvornim govornicima hrvatskoga koji je obrauju u okviru srednjokolske nastave ponekada predstavlja izrazit problem.

276

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Svaki dan trebam se smijati Svaki dan trebam prirodu (Liah Bijeli, polaznica stupnja A2) Izraajne mogunosti hrvatskoga jezika bogate su i nemjerljive. Moda neemo kod svih polaznika potaknuti kreativno stvaranje. Moda nee svi ni kreativno razmiljati. Ali poruku koju su prepoznali u pjesnikoj rijei hrvatskih autora nosit e sa sobom u svijet. Spoznat e bogatstvo hrvatskoga duha, jer i u maloj Hrvatskoj pjesnici osjeaju i znaju pisati o motivima koje koriste i drugi, poznatiji autori. Osim toga, svaki polazni tekst osnova je za daljnju komunikaciju. Svaki ovjek moe doivjeti odreeni tekst na samo sebi svojstven nain, Tako da su ovakvi tekstovi ne samo osnova za usustavljivanje jezinog i leksikog znanja nego i osnova za razvijanje diskusije i iznoenje vlastitih stavova. Na jednoj relativno kratkoj pjesmi moemo ostvariti sve ciljeve koje nam nalae nastava. Izbor polaznih tekstova u nastavi hrvatskoga kao J2 ionako je samo osnova za daljnje samostalno djelovanje i promiljanje, kao to je udbenik samo osnova na kojoj dalje gradi, stvara i ui student, uz pomo i savjete nastavnika (Barac-Kostreni, Kovaiek, Lorasi 1982: 63).

5. Zakljuak
Uenje hrvatskoga kao J2 na svim razinama zahtijeva i spoznavanje pravih duhovnih vrijednosti. Iako jo nisu usustavljeni programi i razine znanja, kao ni rjenika graa koju odreeni stupanj treba obuhvaati, autori udbenika, prirunika, kao i sami nastavnici, nastoje se to vie prilagoditi potrebama polaznika. Pouavanje mladih i odraslih bitno se razlikuje od pouavanja djece. Njima se mogu ponuditi sadraji koji nee samo poduavati gramatikim oblicima i vokabularu na ve poznatim abloniziranim dijalozima ve e razvijati i njihove kognitivne sposobnosti i utjecati na trajne duhovne vrijednosti. Jedan od moguih izbora su knjievno-umjetniki tekstovi, pogotovo pjesme reprezentativnih hrvatskih autora. Pjesme progovaraju svojim jezikom, knjievnim jezikom, koji se razlikuje od standardnoga govora i nauenoga jezika. Odstupanje od pravila (pjesnika sloboda) ne mora biti uzrok nerazumijevanja; ona moe biti upravo poticajno sredstvo za razvijanje i ostvarivanje svih zadanih ciljeva nastave hrvatskoga kao J2. U gramatikom smislu, odstupanja uzrokovana pjesnikom slobodom mogu pomoi boljem usustavljivanju nauenih pravila o uporabi odreenih gramatikih konstrukcija. Kako se ponekada nepravilni oblici znaju uti i kod izvornih govornika, apostroranje tih postupaka doprinosi pravilnoj uporabi jezika. Red rijei u hrvatskom jeziku kree se od relativno slobodnog do utvrenog strogim pravilima. elei postii stilske izraajne efekte, pjesnici na sintagmatskoj razini slau kola. Uoavanje ili poduavanje nepravilnostima s druge strane razvija poseban osjeaj za jezik umjetnike knjievnosti, koji je bogatstvo nae kulture i naega naroda. Leksika se znanja u hrvatskom jeziku esto ue prije gramatikih. Na pjesmi kao cjelini promatraju se meusobni odnosi leksika i gramatike. Takoer se susree s 277

Josipa Korljan

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)

nepoznatim rijeima, koje se nee nai ni u manjim rjenicima, a koje moemo povezati s povijesti ili s odreenim hrvatskim regijama, tako da nam znanje o leksiku prua mogunost korelacije s ostalim vanim podrujima prouavanja i pouavanja hrvatskoga kao J2 u punini njegove kulture, civilizacije i povijesti. Na takvim predlocima stjeu se i meukulturne kompetencije. Neizvorni govornici hrvatskoga jezika upijaju u sebe poruke koje su dobili uei. One nastavljaju u njima ivjeti i nose ih sa sobom u svijet, kao trajne duhovne vrijednosti. Jasno da su sve kompetencije podlone promjenama, kao uostalom i sam jezik (Grani 2002: 81), no i te kako vrijedi pokuati na ovaj nain oplemeniti meudjelovanje kulture i umjetnosti. Sve te ciljeve mogue je postii uporabom pjesnike rijei zasiene pjesnikom slobodom kao knjievnog predloka u nastavi hrvatskoga kao J2, to smo i pokuali pokazati u ovom radu.

6. Literatura
Barac-Kostreni, Kovaiek, Lorasi (1982). Uimo hrvatski, 1. stupanj, Prirunik za studente. Zagreb: Centar za uenje stranih jezika. Bari, Eugenija i suradnici (1995). Hrvatska gramatika. Zagreb: kolska knjiga. Bergovec, Marina (2007). Leksiki pristup u nastavi stranih jezika s posebnim osvrtom na hrvatski. U Lahor, Vol.1, No 3. Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo. Boua, Dubravka (2004). Prirunik za interpretaciju poezije s pojmovnikom. Zagreb: kolska knjiga. Cviki, Lidija, Bonjak, Marija (2005). Rjenika sastavnica. U Jelaska, Zrinka i suradnici: Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Engelsfeld, Mladen (1996). Croatian through conversation. Zagreb: Mozaik knjiga. Ferbear, Ina (2002). Slovenski jezik za strance program obrazovanja za odrasle. U Komunikacijska kompetencija u viejezinoj sredini I.: prikazi, problemi, putokazi, ur. Kovaevi, Pavlievi-Frani. Zagreb: Naklada Slap. Grani, Jagoda (2002). Sociolingvistika dimenzija komunikacijske kompetencije u viejezinoj sredini, Komunikacijska kompetencija u viejezinoj sredini I.: prikazi, problemi, putokazi, ur. Kovaevi, Pavlievi-Frani. Zagreb: Naklada Slap. Gulei-Machata, Milvia (2006). Kroz knjievnost do kompetencije u J2, Lahor, Vol. 1, No.1. Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo. Jelaska, Zrinka, Cviki, Lidija (2005). Gramatika obiljeja i rjenici, Jelaska, Zrinka i suradnici: Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Jelaska, Zrinka (2005). Oblici hrvatskih rijei. U Jelaska, Zrinka i suradnici: Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Jelaska, Zrinka, Kusin, Igor (2005). Usustavljivanje naziva. U Jelaska, Zrinka i suradnici: Hrvatski kao drugi i strani jezik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Klai, Bratoljub (1968). Veliki rjenik stranih rijei. Zagreb: Zora. Kosovac, Luki (2007). Uimo hrvatski 2. Zagreb: Centar za strane jezike. Novak-Mili, Jasna, Gulei-Machata, Milvia (2006). Meukulturna kompetencija u nastavi hrvatskoga kao drugoga i stranoga jezika. U Lahor, Vol. 1, No.1. Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo. 278

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Pavleti, Vlatko (1970). Zlatna knjiga hrvatskoga pjesnitva od poetaka do danas. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Pogaj-Hadi, Vesna, Benjak, Mirjana (2002). Hrvatski jezik kao izborni predmet u slovenskoj devetogodinjoj osnovnoj koli. U Komunikacijska kompetencija u viejezinoj sredini I.: prikazi, problemi, putokazi, ur. Kovaevi, Pavlievi-Frani. Zagreb: Naklada Slap. skupina autora (2006). Hrvatski za poetnike 1, udbenik i rjenik. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. Solar, Milivoj (1991). Teorija knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga. imi, Antun Branko (1995). Opomena. Zagreb: Konzor. Teak, Babi (1992). Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: kolska knjiga. Udier, Sanda Lucija (2006). Poloaj glagolskih enklitika u nastavi hrvatskoga kao stranoga jezika za poetnike. U Lahor, Vol. 1, No.1. Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo.

On licentia poetica (or, Excuse me, do they know how to speak Croatian?)
Summary
Learning Croatian as a L2 at all levels also requires cognition of the moral values. Despite various programmes and knowledge levels, just as the fact that dictionary corpus that each level should proscribe, arent balanced, authors of coursebooks, textbooks, manuals, as well as teachers themselves, are trying to teach language according to the students needs. Teaching adults is very different in comparison to teaching children. When teaching adults, one must think about their cognitive abbilities and spiritual values and how to affect them. So, at these levels lessons based on just grammar and vocabulary, with cliche dialogues, must be avoided. One of the possibilities are literature foregrounds, esspecialy poems written by famous Croatian authors. Poems have their own language, literary language, dissimilar to standard language and speech which students had learned. Rule bias and licentia poetica artistic licence - dont have to be the cause of non-understandings; they could be encouraging for developing and achieving all the goals of teaching Croatian as a second and foreign language. In this paper a thesis is set that usage of literature-artistic foregrounds which include licentia poetica on grammar level improves learning Croatian as L2. After the rst shocking effect, students, together with their mentor, detect exceptions and by that they improve their own reception of grammar and ortographic rules. This paper is grounded on teaching Croatian as a second and foreign language in the Croatiaca school, Centre for Croatian Studies, University of Philosophy in Split. Levels included in this research are A2, B2 and C 1. Paradigms for teaching are anthological poems written by famous Croatian authors: Josip Pupai: Tri moja brata, Vesna Parun: Dom na cesti, Ivan Slamnig: Ubili su ga ciglama, Tin Ujevi: Kolajna, Antun Branko imi: rtve. In these poems it is possible to see that exceptions in artistic language lead to recognition of grammar and orthography rules. Poems have their own language, language of literature, different from standard language and speech. These poems have been

279

Josipa Korljan

O pjesnikoj slobodi (ili: Oprostite, znaju li oni hrvatski jezik?)

chosen by the principle of representativity, trying to study licentia poetica, while especially taking into consideration interests of students, just as their human rights and freedoms. Exceptions (licentia poetica) dont have to be the cause of non-understandings, they can encourage students to learn more and progress better than before. Grammatically, these exceptions caused by licentia poetica can help students to understand the use of certain grammar rules and sentence constructions. As these irregular forms could sometimes be heard by native speakers, the emphasizing of these usages leads to correct usage of language. Word order in the Croatian language can be relatively free, but also governed by very strict rules. Wishing to achieve emphatic stylistic effects, poem writers, at sintagmatic level, often compose a patchwork. Perceiving and teaching these irregularities, on the other hand, means building up a special feeling for the language of the artistic literature, the jewel of our culture and our nation. In the Croatian language, lexis is taught before grammar. In a poem as a unit, we can observe mutal relations of lexis and grammar. Also, a student can encounter words that s/he doesnt know and that s/he cant nd in smaller dictionaries. These words can be connected to the history or certain Croatian regions, so that lexical knowledge gives them the oportunity to correlate with other important areas of researching and teaching Croatian as L2, in the totality of its culture, civilisation and history. In a paradigm like this students can achieve intercultural competence. A non-native speaker of Croatian language soaks in messages s/he has gotten by learning Craotian. Of course, they reside within their inner lives and students take them all over the world, as permanent spirutal values. All competences are subjects to change, as is a language by itself (Grani 2002: 81), but it is worth to experiment and enrich interactivity of culture and art in this way. It is possible to achieve all these goals by using poetical pieces, poems full of examples of licentia poetica, as a paradigm in learning Croatian as a second and foreign language. That is what this paper tries to explain and prove.

Key words: Croatian as L2, literary texts, poetic license, morphology, word order, lexicon, spiritual values, intercultural communication

280

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia


UDK: 821.163.42.09-311.6
Izvorni znanstveni rad/Refereed Research Paper Neboja Lujanovi, Filozofski fakultet u Splitu

Saetak
Roman Josipa Mlakia Kad magle stanu i Borisa Deulovia Jebo sad hiljadu dinara razotkrivaju nekoliko problema vezanih uz konstrukciju i dekodiranje identiteta u suvremenoj knjievnosti. Zbog toga predstavljaju dobar primjer za primjenu i testiranje hipoteza koje cirkuliraju teorijskim diskurzom. Navedeni romani na primjeru uspostavljanja odnosa izmeu stereotipa hrvatskog i muslimanskog identiteta pokazuju koliko su sami identiteti nedovrene i nepotpune konstrukcije. To se zbiva, paradoksalno, koritenjem hrvatsko-muslimanskog sukoba devedesetih kao tematske pozadine. U takvim uvjetima apsurd se pojavljuje kao neizbjena posljedica tekstualnih konstrukcija. Mlaki i Deulovi dokidaju Drugog, koji bi trebao sluiti kao oslonac labavoj konstrukciji identiteta, preusmjeravajui destrukciju prema vlastitom identitetu. Na ruevinama ovakve koncepcije nastaju prvi obrisi novog identiteta, formiranog oko zajednikog iskustva, popularne kulture i specinog shvaanja jedinstvenog prostora. Na kraju, apsurd se moe oitati jedino iz pozicioniranja promatranja identiteta kao stabilne kategorije. Time se najavljuje mogui kraj postmodernog shvaanja identiteta, ali i otkriva potisnuta elju za kakvim takvim uporitem.

Kljune rijei: postmodernizam, konstrukcija identiteta, zamiljena zajednica, kriza kulture, Drugi, teorija kontigencije, popularna kultura, prostor, apsurd, esencijalizam

1. Uvod
Velik broj suvremenih hrvatskih i bosanskih autora govori o krizi identiteta i njegovoj nestabilnosti, u emu samo slijede svjetske trendove, odravajui svojevrsni skepticizam i relativizam koji je duboko zahvatio sve pore postmoderne.1 Razlog zbog kojeg je tragove nestabilnosti identiteta zanimljivije promatrati u spomenutim, a ne u, na primjer, knjievnostima zapadne Europe, lei u injenici da se zbog drutvenopolitikih okolnosti na ostalim podrujima djelatnosti paradoksalno pokuao nametnuti koncept
1

Upravo postmoderne, a ne samo postmodernizma, jer je u pitanju ne samo umjetnost ve i druge sfere drutva, kao to su znanost i lozoja.

281

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

identiteta kao trajne i nepromjenjive kategorije. Taj raskorak izmeu dvaju oprenih stavova svjedoi o samosvijesti knjievnosti i njenoj snazi da se otrgne iz ralja politiko ideolokih konstrukcija i izgradi svijet po svojoj mjeri. Romani Kad magle stanu Josipa Mlakia i Jebo sad hiljadu dinara Borisa Deulovia prikazuju labilnost konstrukcije zvane identitet tematizirajui hrvatsko muslimanski sukob devedesetih godina. Kao to tvrdi Moya, sloeni procesi vraanju identitetu i njegovoj reprodukciji koji se odvijaju ispod povrine onog to je iskazano bolje se oituju upravo u transformiranju onih identitetskih obrazaca koji se nalaze u odreenom tipu drutvenog konikta, nego u sluaju postepene transformacije identiteta u stabilnim drutvenim uvjetima (Moya i Hames-Garcia, 2000). A destrukcija identiteta u njihovim tekstovima vodit e do apsurda, ime proces ne zavrava, ve otvara nova i jo sloenija pitanja.

2. Identitet kao konstrukcija


Kada je u pitanju identitet kao predmet prouavanja, doprinos knjievnosti je toliki da nije pretjerano rei kako itava povijest knjievnosti predstavlja jedan irok raspon modela koji govore o procesu tvorbe identiteta, te imbenicima koji imaju utjecaj na tijek tog procesa (Culler, 2001:131-132). Knjievnost nije samo uinila identitet svojom temom nego je i sama u znatnoj mjeri sudjelovala u konstrukciji identiteta, ali to je ve tema za neku drugu raspravu. Iako je problematiziranje identiteta u knjievnosti jedna od njezinih konstanti, shvaanje identiteta kao umjetne i promjenjive konstrukcije, neto slabijih temelja nego to se obino prikazuje, ipak je novijeg datuma. Jedan od najvanijih doprinosa u teorijskom pristupu ovom predmetu je onaj Benedicta Andersona. Njegovo prouavanje najpoznatijeg oblika identiteta, nacije, kao umjetne tvorbe, rezultiralo je sloenim modelom koji prikazuje proces tvorbe toga imaginarnog koncepta (od propadanja vjerskih zajednica i dinastikih kraljevstava, preko pukih nacionalizama, uz pomo novina i romana, do dananjeg pojma nacije) u svoj njegovoj sloenosti. Prema Andersonovu miljenju, jedan od najoitijih dokaza nacije kao zamiljene zajednice jest injenica da veina pripadnika jedne nacije nikada nee upoznati sve pripadnike zajednice, ali e svejedno imati jaku svijest o pripadnosti istoj naciji (Anderson, 1990:17-101). I upravo e taj stil zamiljanja nacije, a ne nepostojee uroene ili nepromjenjive karakteristike koje joj se pripisuju, biti glavni kriterij za razlikovanje od drugih nacija. Shvaanje identiteta kao imaginarnog koncepta vodi do poststrukturalistikog isticanja njegove privremene, nestabilne i promjenjive naravi, a sve zajedno do konane denicije identiteta kao sloenog i promjenjivog uinka mree sukobljenih diskurzivnih reima koji ureuju odreenu kulturu (Biti, 2000:192). Cilj takvog pristupa naciji, ili bilo kojem drugom obliku identiteta, nije naputanje ili dokidanje subjekta, ve njegovo promiljanje u novom, tj. izmjetenom, mjestu unutar paradigme. Njegova ponovna konceptualizacija pruit e novi uvid u prirodu same pojave i tako rezultirati vrijednim saznanjima.

282

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

3. Drugi kao oslonac razlomljenoj strukturi


O bilo kojem identitetu govorili, bilo da je rije o pojedinanom, lokalnom ili subkulturalnom pozicioniranju unutar odreene kulture, ili o identitetu pojedine kulture openito, mogue je podastrijeti mnotvo dokaza koji svjedoe o nestabilnosti ustanovljavanja tipova identikacije. ak i sam pojam kulture na polju oznaavanja obiljeen je antagonizmom i sukobom jer ga niti jedna forma ne moe u potpunosti utjeloviti. Forma koja se aktualizira u odreenom diskurzu poduzima silne napore da suzbije druge silnice koje joj pariraju podrivajui njezino jedinstvo (Biti, 2000:285). Potrebno je odmah na poetku napomenuti da se govor o nestabilnosti identiteta i kulture ne odnosi samo na njihove suvremene aktualizacije. Takvo razmiljanje bi navelo na krivi trag. Eagleton esto ponavlja da se kriza i kultura od pamtivijeka pojavljuju zajedno, kao Stanlio i Olio (Eagleton, 2002:50). Radi se o tome da su njezine mane danas postale puno vidljivije jer je kultura, poevi od doba prosvjetiteljstva, dobila nezahvalnu ulogu da zamijeni religiju koja je uspjeno spajala duhovno i svjetovno, istovremeno drei pod kontrolom razliita strujanja. U pokuaju da pomiri religiju, racionalnost, seksualnost, etnika i druga strujanja, kultura se pretvorila u polje divljeg sporenja (Eagleton, 2002:54). Svaki pojedini identitet imat e u sebi tu klicu sporenja u svojoj jezgri, skuenom prostoru u kojem se pokuavaju pomiriti razliiti antagonizmi. Iako danas postoji mnotvo razliitih teorijskih razmatranja o identitetu, u jednom se svi slau krajnjoj kritinosti prema nekada dominantnoj koncepciji identiteta kao nedjeljivoj, izvornoj i jedinstvenoj cjelini. S obzirom na razlomljenu strukturu identiteta, proces identikacije (kao proces crpljenja znaenja iz diskurzivnog repertoara) i ne moe biti nita drugo nego zaivanje ili nadodreivanje: uvijek je neeg previe ili premalo, pa se nikada ne postie tono poklapanje ili pristajanje (Hall, 2006:357-359). Proces identikacije stoga uvijek ostaje na pokuaju da se savlada kontradiktoran sadraj. Vrlo dobar primjer je konstrukcija likova u Deulovievu romanu Jebo sad hiljadu dinara koji se nalaze usred hrvatsko muslimanskog sukoba, na hrvatskoj strani, rado se prisjeaju scena iz djetinjstva u kojima vanu ulogu igraju i osobe koje se nalaze na suprotnoj muslimanskoj strani (Deulovi, 2007:26-30), ali su ipak spremni otro reagirati kada ih netko nazove balijama: - E ba si se ti preruio (), nema veeg balije. () Jebat u ti majku ja, samo me jo jednom nazovi balijom! (Deulovi, 2007:63). Ne samo da pripadnici identiteta imaju potekoa pri odreivanju granica vlastita identiteta, nego i prilikom samog izraavanja onog to bi predstavljalo njihov integritet koji bi trebao podrati upravo identitet kojem pripadaju. Evo i drugog primjera: kada glavni junak Mlakieva romana Kad magle stanu dobije zadatak da izrazi i pretoi u tekst ono to potiskuje u sebi, sve to uspijeva je nanizati nepovezane fragmente.2 U ovom sluaju posebno je zanimljiv iskaz istog lika iz kojeg je vidljivo da se on uspijeva izraziti samo zahvaljujui prisutnosti Drugog: Jako dugo nisam drao pero u ruci. Ovo doktorovo je staro i istroeno (). Prokleto pero, kao da je imalo neku svoju memoriju; kada gledam napisano, jasno vidim dva razliita rukopisa: svoj, tanak i prepun pojaavanih dijelova, i
2

Roman sainjavaju kratki izvjetaji koje junak pie s ciljem terapije, a rasporeeni su u slike s rednim brojem i naslovom. Npr. esnaesta slika (Kad se Drine isprave), Mlaki (2001: 96).

283

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

doktorov sa irokim i jasnim tragom (Mlaki, 2001:15). Iako je taj Drugi njegova potpuna suprotnost, koja ne samo da je razliita od njega nego je doivljava kao neto strano i prijetee, ona omoguava njegovo izraavanje i odravanje integriteta. Ako je identitet nikada dovrena konstrukcija, onda nije nimalo iznenaujue da je jedino to ga moe drati na okupu ta stalna proizvodnja uinka granice. U tekstu se konstruira potreba za onime to je izvan identiteta, to mu je suprotstavljeno kao razliitost, da bi se koliko toliko uvrstila njegova konstrukcija (Hall, 2006:359). Identitet, dakle, nastaje kao rezultat prohoda entiteta kroz sustav razlike (Biti, 2000:190), to nije niti priblino okantno u usporedbi s logikim zakljukom koji slijedi tu premisu: ta opreka, Drugi, nije samo pomono sredstvo nego i sastavni dio dotinog identiteta, inei zajedno s njime jedan sustav odnosa. Oba navedena teksta doslovno su prepuna primjera koji pokazuju da pojava jednog identiteta uvijek zahtijeva nazonost onog Drugog. Koliko god kaotine bile okolnosti ili misli glavnih junaka, uvijek je prisutna svijest o postojanom Drugom i antagonizmu koji ih s tim Drugim vee. Kod Mlakia i Deulovia to je prikazano kroz uvijek prisutna i emocijama nabijena pogrdna imena za Druge (Muslimane smo zvali svakako: balije, Turci, mudahedini (), mi smo bili ustae, uje. Vlasi, krmad (Mlaki, 2001:20), ili E, vala vie bih volio da je cijela ustaka brigada nego jedan na. Rafal po cesti i rijeen problem, a ovako (Deulovi, 2007:48). Ta suprotnost ne manifestira se samo kao odnos identiteta prema izvanjskom Drugom nego je ak utjelovljena u samoj sri identiteta. Prema Bhabhinu miljenju, identitet je vjeno podijeljen izmeu pedagoke dimenzije koju obiljeava kontinuiranost i kumulativnost i performativne dimenzije koja se temelji na trenutanom ponavljanju i reprodukciji (Bhabha, 2008:208-209). Iako Bhabha napetost svodi na odnos dvaju konstituirajuih diskurza, ustvari se radi o mnotvu razliitih antagonistikih diskurza koji se meusobno presijecaju, te tako proturjeni doprinose konstrukciji jednog identiteta. Jedino to preostaje je konstruiranje preko odnosa s Drugim, s onim to nedostaje, pa tako sve ono to ini identitet nije prirodni ili prvobitni totalitet, ve konstruirani oblik zatvaranja (Hall, 2006:360-362). Samo prikazivanje identiteta je uvijek podvojen proces: on prikazuje da je prisutno neto to je odsutno, sadanje je vrijeme uvijek negdje drugdje. Ako je u takvim uvjetima jedini oslonac prisutnost Drugog, sasvim su shvatljivi mehanizmi koji sprjeavaju smanjenje antagonizma ili distanciranosti od Drugog i shvaanje Drugog kao toke projekcije. Pozicija Drugog mora biti shvaena kao vrsta toka, a odnos prema njoj kao sustav diferencijacije koji e omoguiti ostvarenje simbolike i povijesne stvarnosti odreenog identiteta (Bhabha, 2008:72-74). Openito, jedini nain da se ustanovi postojanost neega je priznanje nazonosti drugih. Oni su paradigmatski sluaj objektivnosti, oni su objektivnost na djelu (Eagleton, 2005:118).

4. Uloga koju je odigrala sluajnost


Pozicija iz koje ovaj rad polazi podrazumijeva identitet kao nestabilnu tvorbu suprotstavljajuih diskurza. Ona otvara brojna pitanja. Ako se identitet ne shvati kao vrst temelj, ve kao toka privremenog spajanja na pozicije oitovanja subjekta koje konstruiraju diskurzivne praske (Hall, 2006:362), ostaju dvije nedoumice koje je 284

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

potrebno razrijeiti. Jedna od njih se odnosi na uzrok, tj. objanjenje zato se identitet formira ba na odreenoj toki spajanja, ma koliko taj poloaj bio privremen. Druga se odnosi na sadraj koji ga u tom trenutku ispunjava, tj. znaenje koje u tom trenu poprima. Na pola puta prema destrukciji identiteta nalazi se teko premostiva preprjeka koja se sastoji u pitanju kako objasniti zato neki pojedinci, koji pripadaju odreenom identitetu, pripadaju upravo njemu, a ne nekom drugom? Zato subjekti zauzimaju ba odreene privremene pozicije oitovanja diskurzivnog konstituiranja? ini mi se da se za sada najboljim i najadekvatnijim rjeenjem, naroito kada se uzmu u obzir tekstovi koji su ovdje predmet analize, ini Rortyjeva teorija kontingencije. Rorty e svoje izlaganje zapoeti apstraktnom i radikalnom tvrdnjom da su i jezik i kultura kontingencije rezultat mnotva malih mutacija koje su sluajno nale svoje gnijezdo na odreenom mjestu. Takav stav se izravno sukobljava s esencijalistikim svjetonazorom koji brani postojanje bitka pojava kao njihova vrstog i trajnog uporita. Rortyjevo izlaganje se ne tie identiteta neposredno. On svoje zakljuke poopava na jezik i kulturu. Za njega pojave ne posjeduju svoju bit jer ne postoji neto to bismo zvali sredinjim sebstvom ili bilo kojom drugom varijacijom (sredinja sposobnost ili um) (Rorty, 1995:32-49). Ovakvo pragmaticistiko tumaenje bitno mijenja pogled na konstrukciju bilo kojeg diskurza, a ne samo na problematiku identiteta. Stoga je njegovo prihvaanje, prema samom Rortyju, dugotrajan i naporan proces. Prepoznavanje kontingencija je vrlina koja bi nas trebala izlijeiti od nae duboke metazike potrebe (Rorty, 1995:62). Meutim, u kontekstu prouavanja identiteta i interpretacije navedenih tekstova ovo se ini ne samo lakim ve i loginim nastavkom objanjenja. Identiteti su privremeno zauzete pozicije, a u tom zauzimanju je glavnu ulogu odigrao upravo - sluaj. Jedan od Mlakievih likova iji identitet u znakovitoj mjeri odreuje popularna kultura, a naroito navijaka supkultura, potkrepljuje prethodno iznesenu teoriju: Ja sam navijao za Hajduka samo zato jer sam kao petogodinjak dobio bijelu majicu s Hajdukovim grbom od jednog roaka kojem je bila okraala (). Inae bi i ja, da je sluajno nisam dobio, vjerojatno navijao za Dinamo (Mlaki, 2001:70). Jo bolji dokaz je Deuloviev roman ija itava struktura poiva na jednom sluaju po kojem je roman i dobio ime: Pako ni na to drugo nije mislio nego na onaj dan prije godinu i etiri mjeseca kada mu je orava ua dala teku pall malla i kad je trebao samo ostaviti onaj jebeni kusur od jebenih hiljadu hrvatskih jebenih dinara (Deulovi, 2007:16). Da nije ekao ostatak novca, ne bi bio regrutiran i proivio tragediju rata. Osim mnotva manjih sluajnosti, ta velika e odrediti daljnji ivotni tijek glavnog junaka. Kao to slikovito kae Eagleton, to to mislimo da je Pukin vrijedan sasvim je sluajno jer smo se zatekli u sustavu koji pozitivno vrjednuje Pukinove tekstove. Moglo je biti i drugaije, kao to u svijetu i jest, u drugim kulturama (Eagleton, 2005:55).

5. Diskurzivna presjecita koja konstruiraju identitet


Bez obzira na mogui konsenzus, jo uvijek ostaje otvoreno drugo pitanje koje se tie sadraja toga privremenog identiteta. Naime, dokaz da je identitet nestabilna konstrukcija, da je njegovo pozicioniranje u diskurzivnom presjecitu sluajno, jo uvijek 285

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

ne znai da je njegov sadraj prazan. On ipak ima svoje tijelo, corpus, koje sainjava neki skup znaenja. Testovi koji su predmet analize pokazuju da elementi koji konstruiraju identitet uglavnom diskurzivno pripadaju sferi promjenjivoga svakodnevnog ivota, a ne normativnom ili bilo kakvom drugom apstraktnom sustavu. Vrijednost svakodnevnice nije samo porasla kada je u pitanju konstrukcija identiteta. ak i u teoriji promijenjeno je miljenje o svakodnevnici, prihvaen je stav da ona zasluuje istu pozornost kao i visoka kultura (Certeau, 2002). Sve je brojnija graa koja pokazuje da u tvorbi identiteta u velikoj mjeri sudjeluje svakodnevnica i popularna kultura (Eagleton, 2005:13-14). Romani Kad magle stanu i Jebo sad hiljadu dinara pokazuju da se identitet njihovih likova gradi na nestabilnim kategorijama koje se mogu podijeliti u tri skupine: iskustvo, popularna kultura i doivljaj prostora kao nositelja traginosti. Kada je potrebno predoiti jednog od knjievnih likova, Mlaki i Deulovi e svim drugim kategorijama (vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti, tradiciji, politikoj orijentaciji) pretpostaviti ivotno iskustvo. U kratkom skiciranju likova kada je potrebno jednom karakteristikom ocrtati ukupno osobu, saeti njezin identitet, ti e autori spomenuti individualni dogaaj iz ivota te osobe, dogaaj koji je neka vrsta opeg mjesta jer za njega znaju svi koji prepoznaju taj lik kao takav. O Deulovievu liku Cigi saznajemo samo da ga obiljeava svrab: () upravo zbog tog njegovog svraba zaista je izgubio utakmicu () kad ga je u 57. minuti, kod rezultat 1:1, taban desne noge krvniki zasvrbio ba kad je Hajro adanadi nadirao (Deulovi, 2007:17). Osobno iskustvo ima jo veu ulogu kod glavnog junaka u Mlakievu romanu, Hrvata koji se za vrijeme hrvatsko muslimanskog sukoba prisjea djetinjstva s muslimanskim prijateljem Mirsadom: Imao sam otprilike est i pol godina (). Znam da je bilo jako hladno i da je Mirsad gledao klikere u mojoj ruci nekim tunim i eznutljivim pogledom (Mlaki, 2001:23). Primjer Deulovieva lika Cige vodi do sljedeega vanog elementa konstrukcije identiteta, a to je popularna kultura (u Ciginu sluaju se radi o nogometu). Nije rije samo o identitetu kao osobnom integritetu nego o diskurzivnom presjecitu pojedinih opih mjesta popularne kulture (nogometni klubovi, lmovi, glazba) gdje se okupljaju individue, prepoznaju po slinosti i tvore ak imaginarnu zajednicu koja zanemaruje kategorije religije ili nacije. Jedan od likova, musliman o, dobio je nadimak po borbenom pokliu ooo!!! nakon to je u lokalnom kinu Kozara pogledao lm U zmajevom gnijezdu. Upisao se u karate klub, a tamo mu je trener bio Srbin Zvezdan Savi (Deulovi, 2007:89). Dva razliita etnika identiteta zajedno u jednom novom nad-identitetu koji ima puno veu vanost. Njih dvojica zaboravljaju meusobne etnike razlike i zbliavaju se na novoj razini (razvijaju meusobnu komunikaciju i uspostavljaju povjerenje). Ponekad je to kino Kozara, a ponekad (i ee) openito prostor Bosne ono to je vrsto ugraeno u podtekst konstrukcije identiteta. Ali prostor s posebnim znaenjskim predznakom prostor koji je oznaitelj tragedije. U Deulovievu romanu su Muzaferove kule poprite sukoba iz Drugoga svjetskog rata, ali i sukoba devedesetih u kojem tragino okonavaju ivot njegovi junaci (Deulovi, 2007:60). Ipak, najslikovitije je to prikazano u sluaju Mlakieva lika koji se nalazi u Splitu na lijeenju od ratnih rana i tu slua kako jedan od bolesnika neprestano pjeva Tee, tee Bosna dok mu supruga predlae selidbu u Njemaku (Mlaki, 2001:111-112). 286

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

Budui da su doivljaj zajednikog mjesta, elementi popularne kulture i detalji iz osobnog i zajednikog iskustva konstitutivni elementi znaenja koji se neprestano mijenja i nadopunjava novim sadrajem, identiteti ovdje poprimaju osobine privremene pozicije koja se premreava u oitovanju i konstituiranju subjekta. Te se pozicije mijenjaju, to znai da se identitet stalno reproducira. On nije prihvaanje ili utjelovljenje prethodno zadane strukture kako bi se poprimio trajniji oblik, ve se oituje kroz neprestanu transformaciju i reprodukciju kao ponavljajua projekcija (Bhabha, 2008:64). Te kratkotrajne projekcije samo su slojevi koji se niu kroz razliite diskurzivne prakse. Kad Rorty govori o kontingenciji, dokazuje ju na primjeru jezika i kulture jednako. Pa tako govori o nemogunosti da se uspostavi jedan konaan i opevaei vokabular. Oni se neprekidno izmjenjuju, a svakim od njih ista pojava se moe uiniti dobrom ili loom. S tim da ne postoje bolji ili loiji vokabulari, postoje samo drugaiji (Rorty, 1995:89-90). U nizu pozicija koje zauzimamo u trenutku konstituiranja kroz govor, ne postoji onaj pravi, istinski identitet. Ako je sve to niz toki ili slojeva (kako god sebi pojednostavljivali ovu sloenu problematiku), to povezuje sve te cjeline? Postoji li poveznica koja objanjava zato se i na koji nain mijenjaju toke pripajanja? Neki teoretiari kao to je Hall pokazuju da jednu i drugu subjektnu poziciju ne povezuje nikakav transcendentalni kontinuitet (Hall, 2006:366), vrsta veza ili uzrok koji bi povezao te toke. Meutim, Deuloviev roman Jebo sad hiljadu dinara upuuje na jedan mogui oblik odgovora. Kada treba povezati dva razliita identiteta, ili pak dvije razliite pozicije koje isti subjekt zauzima, autorska intencija uvijek posee za priom. Objanjenje promjene ili povezanosti nerijetko zapoinje konstrukcijom slinom ovoj: A nije ni to loa pria, to, naime, kako je ep s Papcem zavrio u Vukovaru (Deulovi, 2007:118). Kada govori o isprianim dogaajima, naracijom povezuje razliita pozicioniranja, pria objanjava priu, slojevi su povezani u niz. Konstatacija da autor koristi priu za povezivanje kontigentnih nizova govori vie o narativnom obliku, formi, a manje o sadraju, odnosno konstrukciji identitetskih obrazaca. Pojednostavljeno o emu se pria u prii? Detaljnija analiza otkriva da je taj sadraj premreen elementima zajednike prolosti, iskustva, ili mjestima prepoznavanja zajednikih sklonosti (nogomet, lm i glazba). Dakle, ponovno su u pitanju tri grupe izvanjskih elemenata koji konstruiraju identitet. Kako to objasniti? ini se da je pogreno traiti vezu izmeu identiteta kao dviju vrstih toki, vezu koja bi trebala biti drugaije prirode od njih samih. Identiteti su plutajui, i oni su uvijek, kako kae Bhabha, negdje izmeu (in between) (Bhabha, 2008:10). A ono to se smjeta izmeu dva identiteta je niz klizeih pozicija koje subjekti privremeno zauzimaju.

6. Ukidanje Drugog i preusmjeravanje dekonstrukcije


Do sada je ve utvreno da je identitet nestabilna konstrukcija koju karakterizira razlikovanje prema suprotstavljenom izvanjskom Drugom, te da moe biti sastavljen od promjenjivih kategorija oitovanja subjekta kao to su svakodnevnica i popularna kultura. Tvorba identiteta i jest proces zanemarivanja razlika koje postoje unutar slinih 287

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

diskurzivnih praksi, a naglaavanje razlike koja postoji izmeu njega i drugih tipova identikacije. U identikaciji je dominantan proces projiciranje unutarnje razlike na razliku prema drugim pojedincima i grupama, kao to biti mukarac znai naglasiti razliku prema neemu to bi bila pretjerana feminiziranost (Culler, 2001:137). Ovdje se postavlja pitanje: to ako se dokine razlika prema Drugome, ako se identitet poistovjeti s onim to mu se namee kao njegova suprotnost? ini se kako Deuloviev i Mlakiev narator u navedenim romanima upravo idu u tom smjeru. Dokidajui razliku prema Drugome, oni odbacuju shvaanje identiteta koji im se namee, pokreu proces destrukcije stabilnog oitovanja, i zatim na tako uruenom diskurzivnom presjecitu nalaze nove toke privlaenja. Da bi takvo neto bilo mogue, potrebno je teorijski potkrijepiti pretpostavku da od samog poetka ta pozicija Drugog, kao i diskurzivno pozicioniranje prema njemu, nikada nije bila toliko vrsto odreena da bi njezino ponitavanje predstavljalo pothvat. Derrida u svojoj raspravi o europskom identitetu govori o tome da neka kultura ili nacija nikada ne mogu posjedovati identitet koji bi se mogao nazvati istim, posve i iskljuivo vlastitim (Derrida, 1999:11). On je uvijek povezan s Drugim, taj Drugi je urastao u njega i postao sastavnim njegovim dijelom, to proces izjednaavanja predstavlja vrlo moguim, iako zabranjenim, pa ak i svojevrsnom sablazni. Koliko se god kulturalni identitet pokuava ideoloki prikazati stabilnom kategorijom, teoretiari kao to je Eagleton napominju da njegova granica nije elektricirana ograda, nego je prozirna i dvosmislena, poput kakvog obzora (Eagleton, 2005:60). Prema tome, biti unutar kulture ne znai biti unutar tih granica, ne znai biti unutar kaznionice jer je komunikacija prema Drugome ne samo mogua nego i uestala. Za Bhabhu je Drugi subjekt razlike koji je isti, iako ne sasvim. U toj konstataciji je sadrana sva kompleksnost odnosa prema Drugom. On je subjekt razlikovanja pomou kojeg se uspostavlja identitet onog koji mu stoji nasuprot, ali u tom procesu postoje i brojna poklapanja koja dovode do odreene slinosti, ali ona nije takva da bismo ih mogli poistovjetiti. Kroz postkolonijalno determinirano tumaenje, Bhabha pokazuje da se taj odnos prema Drugome moe nazvati mimikrijom, pri-kazivanjem koje, opet, ne zavrava u kopiranju, nego iskliznuu, razlici. Pri-kazivanje kojem nije cilj ponoviti ili potvrditi, ve porei ili ponititi. To znai da je odnos prema Drugom ispunjen ambivalencijom, dvostrukom projekcijom. U toj ulozi pojedinani identitet je s jedne strane manje nego Dvostruko (ne moe se njegov odnos s Drugim svesti na udvostruenje), ali je i manje nego Jedno (obavezno ukljuuje Drugog, iako nije njegovo udvostruenje. Ili, kako je Bhabha skraeno napisao: Less than one and double) (Bhabha, 2008:122-171). U takvim uvjetima izjednaavanje s Drugim je lako izvedivo, a u sluajevima kojima se bavimo, Deulovi i Mlaki ga uestalo prakticiraju. To izjednaavanje, ili bolje reeno ponitavanje jasno denirane razlike prema Drugom, odvija se na svim razinama: jezini, individualni, grupni. Hrvat Jakov, glavni junak romana Kad magle stanu, oporavlja se od rata protiv muslimana, ali ga to ne sprjeava da u splitskoj bolnici svog prijatelja (takoer Hrvata) ne pozdravi muslimanskim pozdravom: O, sabah hajrola, Filipe! (Mlaki, 2001:9). U njegov identitet ugraeni su jezini izrazi neprijateljskog Drugog. Kada je u 288

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

pitanju jezina razina, u Deulovievu se romanu nalazi jo radikalniji primjer. U ratu se susreu dva identitetska obrasca, Hrvat i Musliman, a obojica se zovu Dino. Iako su obojica zamaskirani u neprijateljske uniforme, ne mogu jedan drugog svrstati u etniku skupinu budui da je ime Dino u tom smislu neutralno (Deulovi, 2007:196-197). Budui da su naoruani, kada bi bilo koji od njih prepoznao sugovornika kao Drugog, ne-pripadnika vlastitog identiteta, susret bi zavrio fatalno. Ali, to se ne dogaa, razgovor se dalje odvija, a sugovornici pronalaze brojne dodirne toke i kroz dijalog konstruiraju jednu drugu vrstu zajednitva. Na razini individue, Mlakiev glavni junak tijekom borbe odlazi pomoi prijatelju Mirsadu, muslimanu, jer ga s njime vee zajedniko djetinjstvo i uspomene, a to ini unato injenici da takav postupak nailazi na veliko negodovanje okoline: () juer je odnio teku cigara onom zarobljenom baliji, onom svom bivem jaranu Mirsi. Kau, pala pria naveliko (Mlaki, 2001:57). Usred ratita, Deulovievi likovi koji su pripadnici suprotnih strana i nose razliite uniforme, zapoinju razgovor jer su se prepoznali na razini iskustva i svakodnevnice: - Pa ja, lijevi bek, znam te ja, kako te ne bih znao. Gledo sam ja tebe, sjeam se kad si protiv Rudara zapeo (Deulovi, 2007:192). Ako i postoje neke razlike koje oteavaju dokidanje Drugog, izmeu subjekata ih upisuje okolina, ne oni sami. To predoava scena u kojoj Musliman i Hrvat ele otii zajedno na pie, ali nailaze na problem: Evo, reci ti meni, di emo ti i ja sad na pie? () Ako otiemo u na ka nastavio je svi e gledat u tebe ko u bilu vranu, a tako e ti bit i sa mnom ako otiemo u va ka (Mlaki, 2001:103). Ono to se na razini konstrukcije identiteta dogaa u Mlakievu i Deulovievu romanu predstavlja ponitavanje Drugog ija bi uloga, paradoksalno, trebala biti jo vie pojaana, a razlika naglaena, jer fabularni okvir predstavlja ratni sukob. Naprotiv, Drugi je ugraen u vlastiti identitet kao element oitovanja, on je dio njega, a granica meu njima, kao i kriterij razlikovanja, postaju teko vidljivi. U konvencionalnoj praksi oitovanja, da bi odrali svoju homogenizaciju, subjekti premjetaju svoj rascjep na razliku izmeu sebe i neprijateljski predoenog Drugog (Biti, 2000:196). Ovdje se odvija suprotan proces, navedeni primjeri pokazuju da dolazi do ponitavanja Drugog i destrukcije identiteta koji bi trebao poivati na razlikama u vjerskoj pripadnosti, tradiciji, vlastitom jeziku, ideologiji A na ruevinama te destrukcije nastaju nove toke pripajanja: oko zajednikih elemenata svakodnevnice ili popularne kulture (nogomet, glazba, zajedniko djetinjstvo, navike) likovi formiraju jedan nad-identitet

7. Apsurd kao posljedica dekonstrukcije


Apsurd koji proizlazi iz destrukcije identiteta ima svoje korijenje u samom konstruktu postmodernizma kao carstvu malih pri/povijesti u kojem je relativizmom i skepticizmom na propast osuen svaki pokuaj da se uspostavi velika ideja ili vrsto gledite. U tako konstituiranoj kontingenciji postmodernom ovjeku ne ostaje nita to bi bilo poteeno zaborava ili ismijavanja (Hrisch, 2007:177). Mlaki i Deulovi su u navedenim romanima pod utjecajem opeg skepticizma relativizirali poziciju razlike prema Drugome i usmjerili dekonstrukciju prema vlastitom identitetskom obrascu. Iz tog procesa dekonstrukcije proiziao je apsurd i proeo u potpunosti njihove tekstove. Ako slijedimo ideju slojevitoga 289

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

diskurzivnog oitovanja, apsurd se pojavljuje tek na spoznajnoj razini. Solar govori o dvije razine besmisla utjelovljene u postmodernizmu. Najprije na jezinoj razini gdje se pojavljuje paradoks kao jedno od glavnih orua sveprisutnog skepticizma. Paradoks je reenica koja ne govori nita jer sama sebe opovrgava. A da bi takvo neto bilo mogue, potrebno je odvojiti jezik od stvarnosti, zaboraviti da postoji zbilja na koju se jezik odnosi, to postmodernizam upravo prakticira (Solar, 2005:12-14). Apsurd se pojavljuje tek na spoznajnoj razini, a odnosi se prema ljudskoj egzistenciji i pitanjima smisla postojanja koja ne samo da nemaju odgovor nego i upuuju na to da je odgovor banalan poput poruge. Navedeni autori koriste u svojim pripovjednim strategijama i paradoks i apsurd. Da apsurd kao nusproizvod destrukcije identiteta ne mora nuno biti negativna pojava, ve pozitivan pristup koji bi mogao omoguiti kreiranje novog identiteta koji bi se pruao preko prethodno zadanih granica, pokazuje Derrida svojim tumaenjem krize razuma. Na primjeru Foucaultovih postavki, on govori o postojanju tendencija da se pokrene revolucija razuma s ciljem okonanja njegove carske veliine. Prema Derridi, nalazimo se u krizi u kojoj je razum lui od ludila. Upravo bi ta kriza razuma trebala postati pristup razumu (Derrida, 2007:39-67). A taj pristup se upravo u sluaju Mlakia i Deulovia pokazao plodnim: razotkrio je lanu stabilnost identiteta, njegove postavke izloio ruglu, te pronaao mogunosti za nova ishodina arita pripajanja, privremenog pozicioniranja, to bi se moglo nazvati zaetkom novog identiteta. Apsurd se ak namee kao neizbjena posljedica ako se na problematiku identiteta primijeni Rortyjeva teorija kontingencije. Budui da ne postoji jasno i vrsto denirano Ja, nego samo slojevi, smjene pojedinih identiteta koji se formiraju po principu sluajnosti, onda pitanje identikacije nuno vodi prema ironiji, a onda i prema apsurdu. Ironija se moe dekodirati u tome da beskorisna znaenja na temelju indikatora shvaamo kao vrijedna, i obrnuto. Apsurd proizlazi iz oigledno prisutne tendencije naratora i itatelja prema identitetskom obrascu kao stabilnom utoitu, onom pravom i istinskom Ja. Iako se iza svega krije samo ponavljajua redeskripcija, ponovno opisivanje i upisivanje, ti mehanizmi e u tekstu uvijek ostati prikriveni jer je redeskripcija vrsto povezana s ponienjem (Rorty, 1995:106). I u Deulovievu i u Mlakievu romanu rat je okvir zbivanja, sukob koji je zasnovan na etnikoj osnovi, a predstavlja borbu za ouvanje esencijalistiki zadanog identiteta. Prema tome, rat je opravdan, nuan, i samim time ispunjen visokim vrijednostima i dunostima. Meutim, oba autora e u konstrukciju sukoba ugraditi elemente apsurda. Mlaki e ismijavati generale neobinim zapaanjem: Ba je rekao imao a ne imo i toliko namjesto tolko (), svi nai Kutuzovi bi se preko noi prealtali na ono to su oni smatrali knjievnim jezikom kao da je rat mogue voditi jedino na knjievnom jeziku (Mlaki, 2001:27). Apsurd se dalje pojaava izjavom jednog od likova to on, usred ratnog sukoba, smatra najcjenjenijom hrabrou: Ja smo ti i Ibro epin kazao je na viegradskom mostu, kad smo ili na ekskurziju, sami pojeli lubenicu od pet i pol kila (Mlaki, 2001:29). Deulovi e se okomiti na uniformu i grbove kao najskoncentriranije ambleme identiteta, pa e tako izvrgnuti ruglu maloumnost vojnika: () runo izraeni amblemi ile ih ene u Blagajki na kojima je, ispod slova VSN Crne pume, goleme 290

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

onjake iskesio prekrasan primjerak bengalskog tigra (Deulovi, 2007:79). Koliki apsurd u ovim tekstovima predstavlja borba za ouvanje identiteta, govori scena iz Deulovieva romana kada sin pita majku hoe li mu posuditi lovu za rat (Deulovi, 2007:121), kao da odlazi na zabavu. Kada je u pitanju pojam identiteta, u Mlakievu romanu se sama njegova konstrukcija izvrgava ruglu, pretvara u apsurd, a kao suprotnost navodi se primjer povezivanja po metaforikoj slinosti umjesto po principu vjerske ili etnike pripadnosti: Gazda je zapalio cigaretu (), po starom lijepom obiaju puaa marlbora nije nikoga od nas ponudio (). Prialica je zapalio i meni (). Bili su mi dragi tipovi kao ovaj prialica; uvjeren sam da bi prialica i takvi kao on puili opatiju i s milijun maraka u depu (Mlaki, 2001:119120). Deulovi se poigrava identitetom u jednoj grotesknoj sceni proetoj neloginim iskazima. Lik Afana prodaje i jednoj i drugoj strani ljudske prste kao suvenire kojima se kasnije vojnici mogu hvaliti da su ga odrezali ubijenim neprijateljima. Kada ga upitaju kako e znati da je kupljeni prst ustaki, on e rei da ustae nose vjenani prsten na lijevoj ruci, a etnici na desnoj. A kad je prst ve odrezan, ne zna se s koje je ruke, pa se mogu prodavati i jednoj i drugoj strani, predstavljati i lijevi i desni prst (Deulovi, 2007:150). I na kraju, gledajui djelo kao cjelinu, ima li veeg apsurda od onoga proizvedenog u Mlakievu tekstu u kojem lik Hrvat usred hrvatsko muslimanskog rata proganja i na kraju ubija svog, Hrvata, jer se ovaj okrutno naalio s njim i njegovim prijateljem Muslimanom? Ili od konstrukcije identiteta u Deulovievu romanu koji u anru humoristikog teksta opisuje zgodu zamjene uniformi gdje svaka strana govori s drugom kao sa svojima, a sukob koji na kraju izbije i u kojem stradaju svi nije potaknut otkrivenim razlikama (razotkrivanju prave pripadnosti etnikoj skupini), nego svaom oko ue, ene poznate po lakom moralu, u koju je Hrvat bio zaljubljen, a Musliman se pred njim hvalio seksualnim avanturama s njom? Ovim postupcima spomenuti autori dekonstruiraju zadani identitetski obrazac, s apsurdom kao posljedicom, te rekonstruiraju njegove drugaije oblike koji su premreeni novim elementima identikacije (popularna kultura ili zajedniko iskustvo).

8. arite iz kojeg je vidljiv apsurd


Eagleton u svojemu djelu Teorija i nakon nje pokuava argumentirati ne samo injenicu da se pojavljuju prvi obrisi obnove esencijalizma i zavretka postmoderne kao doba malih pria nego da je takva pojava i neophodna. Upravo u tim promijenjenim uvjetima iskazivanja je smjeteno arite iz kojeg se, i jedino iz kojeg, moe interpretirati apsurd u Mlakievu i Deulovievu romanu. Ako te tekstove promatramo bez dekodiranja takvog pozicioniranja autorske intencije, ne uoavamo apsurd, ve samo beskrajnu igru ponitavanja jednog sustava vrijednosti i ponovne uspostave drugog koji zadrava odreeni, znaenjski ispranjen, odnos prema prvom sustavu. Prema Eagletonovu miljenju, tek to se u teoriji ustanovilo da je zavrilo doba velikih pria u koje vie nitko ne vjeruje nakon propasti komunizma, dolo je do nove obnove 291

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

meta-pria. to bi sukob Kurana i kranstva, te raznih varijacija proizvodnje napetosti naspram Zapada (i obrnuto) bio nego sukob dviju velikih pria? Naroito kada se uzme o obzir da cilj tog sukoba nije preoblikovanje ili razvlatenje, ve potpuno iskorjenjivanje (Eagleton, 2005). U suvremenim drutveno politikim okolnostima pokazalo se da teorija, ukoliko eli biti efektna, mora prevladati status male prie, jer dok ona razmilja lokalno, uzroci i posljedice koje pokuava domisliti djeluju globalno. Eagleton to saima ovako: Upravo kada smo poeli misliti na malo, povijest je poela djelovati na veliko (Eagleton, 2005:67). Postmoderna pokazuje odbojnost i prema esencijalizmu i solidarnosti, a ne samo prema velikim priama. Da je upravo te dvije komponente potrebno obnoviti, pokazuju Eagleton i Rorty. U velikom obratu vlastite paradigme, Eagleton zakljuuje da je antiesencijalizam proizvod lozofskog amaterizma i neznanja jer mora postojati neto to e, na primjer, pjesmu initi pjesmom, bez ega ona ne bi bila to to jest. Takoer mu nije jasno zbog ega suvremene kulturalne teorije gledaju na solidarnost kao na mlaan konsenzus ili ak opasan konformizam. Ljudska solidarnost bi trebala predstavljati astan cilj po sebi, izvor vrijednosti i ispunjenja (Eagleton, 2005:105-144). Pa i Rorty svoje izlaganje o teoriji kontingencije zavrava konstatacijom da je moralna obveza ljudi, usprkos svim sluajnostima, njegovati osjeaj solidarnosti prema drugima (Rorty, 1995:206). Ako se pomnije proui nain konstruiranja apsurda u Mlakievu i Deulovievu tekstu, moe se i u praksi pronai ono to su ovi teoretiari obrazloili. Sama injenica da je apsurd vidljiv, tj. da se odreena kombinacija elemenata moe itati kao apsurd, podrazumijeva gledite koje obnavlja ideje stabilnih kategorija na tragu esencijalizma. Ako se u Mlakievu romanu pojavljuje interpretacija bosanske povijesti kao jedne sapunice s bezbroj nastavaka (Mlaki, 2001:66), to e se uiniti apsurdnim samo iz toke gledita iz koje se povijest i kultura promatraju kao smislene i stabilne kategorije. Ili u drugom sluaju, scena iz Deulovieva romana u kojoj jedan od likova tetovira na ruci svetog Antu s ljiljanima kao njegovim simbolom i nespretno nacrtanim kriem u ruci, pa kasnije upadne u nevolje jer je lik sveca sliio na pukovnika Fuada, zakrivljeni kri u njegovoj ruci izgleda kao sablja, a shodno tome ljiljani kao muslimanski simbol (Deulovi, 2007:122-123) ta scena e izgledati apsurdna samo iz arita promatranja identiteta kao koherentne i stabilne cjeline graene, izmeu ostalog, i na religioznoj simbolici. U protivnom, takve scene bi se protumaile jednostavno kao jedan oblik poigravanja elementima to kao posljedicu ima naputanje jednog i uspostavljanje drugog sustava. U sluaju Mlakieva i Deulovieva teksta apsurd postaje vidljiv jedino iz arita u kojem se kultura i identitet obnavljaju kao stabilne kategorije. Iako ovi autori svojim tekstualnim intervencijama dekonstruiraju identitet, kao posljedica tog procesa pojavljuje se ironino proklizavanje koje se amblematino prelijeva u apsurd. Time se odraava ipak kakva takva potreba za vrstim osloncem. Potreba je to koja bi se mogla shvatiti kao reakcija na kraj jednog perioda. Osim to Eagleton zakljuuje da postoje najave povratka u obliku vraanja velikih pria, on isto tako smatra da je taj povratak neophodan. Globalna pria o terorizmu i kapitalizmu najavljuje kraj postmoderne, a 292

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

teorija koja ostaje na malim priama nee moi hvatati korak sa stvarnou na koju bi se trebala odnositi. U prilog svojevrsnom obnavljaju identiteta kao stabilne kategorije ide i povremeno pozivanje na tradiciju u Mlakievu i Deulovievu romanu. Meutim, prolost se ne priziva da bi se obnovila ili postavila kao uzrok, nego se preoblikuje kako bi uvela inovacije ili isprekidala djelovanje sadanjosti, smjetajui identitet negdje izmeu (Bhabha, 2008:10). Ova napomena je potrebna zato to su navedeni tekstovi s jedne strane prepuni primjera kontingencije, ali isto tako s druge pozivaju na tradiciju. Ako jedan od Mlakievih likova u svakoj potapalici spominje Andria (to bi reko Andri anjc! (Mlaki, 2001:18), ili ako jedno od njegovih poglavlja nosi naslov Andrieva djela (etrnaesta slika, Prokleta avlija) (Mlaki, 2001:84), to ne znai da autor naruava kontingenciju oslanjanjem na vrste temelje tradicije. Koristei njene elemente u svrhu konstrukcije novog znaenja, autori konstruiraju novu poziciju koja predstavlja oblik proklizavanja iz poetne pozicije zadanog identitetskog obrasca.

Literatura
Anderson, Benedict (1990). Nacija, zamiljena zajednica. Zagreb: kolska knjiga. Bhabha, Homi (2008). Location of culture. London and New York: Routledge. Biti, Vladimir (2000). Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. Certeau, de Michel (2002). Invencija svakodnevnice. Zagreb: Naklada MD. Culler, Jonathan (2001). Knjievna teorija vrlo kratak uvod. Zagreb: AGM. Derrida, Jacques (1999). Drugi smjer. Zagreb: Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar. Derrida, Jacques (2007). Pisanje i razlika. Sarajevo/Zagreb: ahinpai. Eagleton, Terry (2002). Ideja kulture. Zagreb: Jesenski i Turk. Eagleton, Terry (2005). Teorija i nakon nje. Zagreb: Algoritam. Hall, Stuart (2006). Kome treba identitet? U Duda, Dean (ur.). Politika teorije zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput, str. 357 374. Hrisch, Jochen (2007). Teorijska apoteka. Zagreb: Algoritam. Moya, M. L. Paula i Michael R. Hames-Garcia (2000). Reclaming Identitiy. Realist Theory and the Predicament of Postmodernitiy, ur. Paula M. L. Moya i Michael R. Hames-Garcia. Berkley, University of California Press. Rorty, Richard (1995). Kontingencija, ironija i solidarnost. Zagreb: Naprijed. Solar, Milivoj (2005). Retorika postmoderne. Zagreb: Matica hrvatska. Citirani tekstovi Deulovi, Boris (2007). Jebo sad hiljadu dinara. Beograd: VBZ. Mlaki, Josip (2001). Kad magle stanu. Zagreb: Faust Vrani.

293

Neboja Lujanovi

Destrukcijom identiteta do apsurda u prozi Mlakia i Deulovia

From the destruction of identity to absurdity in the prose of Mlaki and Deulovi
Summary
A theoretical paradigm which dominates in the temporary literal theory and denes it as heterogeneous and variable construction, can be applied on the two novels of Croatian writers: Kad magle stanu Josipa Mlakica, and Jebo sad hiljadu dinara Borisa Dezulovica. An introduction in that kind of paradigm is Benedict Anderson and his work about the group identity of the nation. His statement about nation as imagined community which is the product of a certain time and space leads to state which dominates in the poststructuralism identities are contemporary constructions full of contradictions. That kind of analyses doesnt annul identity, but revolves it on different way giving new answers. Usually identity, with support of ideology, tries to cover up any trace of instability, generate projection of unity of his form and projection of itself as coherent and homogeneous whole. Despite conicted discoursive forms which can be perceived and which make identity a sphere of constant turmoil. Thats how the problem of illusive harmony spreads over hole culture which, according to Terry Eagleton, is in the permanent state of crisis (culture and crises are always together, like Stanio and Olio, says he). Introducing The Other as opposed to given identity is one way to overcome that internal chaos. Identity is always (according to Jacques Derrida, Stuart Hall and Homi Bhabha) constructed through system of differences against The Other who, paradoxically, does not only represent opposition or backing instrument of identity, but also part of the same identity. In the novels which are analyzed in this paper, there can be found antagonism between identity and The Other as neighboring, but opposed, identity. That juxtaposition is situated in the context of Croatian-Muslim war in the nineties and presented by cultural stereotypes which have a signicant role in cultural confrontations. However, identities set in that way are only the starting point of those novels. Mlakic and Dezulovic try to construct identity with elements of everyday life and popular culture. Those elements should replace settled elements of identity such as religious and ethnic determination. Their characters are dened and connected by accidental choice of practice in the sphere of popular culture (like football team or movie), and because of that its more possible to achieve getting closer between identities. Identity as result of accidental, not essence, is shown in the Richard Rortys theory of contingency which says that identities are the result of numerous mutations which are accidentally and temporary set at one point. Another key element which these authors use in their attempt to construct other identity is the experience of space as bearer of tragedy. Shifting responsibility from the opposite Other to space in one of the authors way to annul (ethnical different) The Other. Because of that practice, identity loose its support, and destruction which was turned against The Other is now turning against its own, essentially understood, identity. Getting closer of Muslim and Croatian identity is going on parallel with the attempt to deconstruct the traditional form of Muslim or Croatian identity (identity based on the stabile elements of nation, religion and ethnicity). In their novels, Mlakic and Dezulovic realize the same that attempt realize in different ways. In the novel Kad magle stanu, Josip Mlakic illustrate the main character who, in the middle of Muslim-Croatian war, chase the

294

CROATIAN STUDIES REVIEW ASOPIS ZA HRVATSKE STUDIJE

Vol: 6, 2010.

man from his own unit because he set him fraud and make him kill his innocent muslim friend. In the novel Jebo sad hiljadu dinara, Boris Dezulovic illustrate Croatian and Muslim group of soldiers; each one is disguised in the uniform of the opposite army and the soldiers are mixed in the weird comedy of confusion. Absurdity is the product of that kind attempt of deconstruction. It tries to uncover the so called fake stability of identity mocking up its political, military, religious and ethnical elements, playing with them and diminishing their validity. Those elements can be emblems on uniforms, religious iconography or symbols of dominant national-political ideology. After the attempt of deconstruction of those elements in the essential projection of identity, the authors are trying to construct new identity which can be described by Stuart Halls words temporary xity. Though, the main question remains: from which point of view is absurdity evident? It seems that this point is identity, essentially understood, as stable category. Terry Eagleton sees this bringing back to essentialism as a sign of the end of the postmodern era.

Key words: postmodernism, the construction of identity, imagined community, crisis of culture, the other, contingency theory, popular culture, space, absurdity, essentialism

295