You are on page 1of 240

BIBLIOTEKA FRONESIS

Vojislav Kotunica

UGRO@ENA SLOBODA

Politike i pravne rasprave

Institut za filozofiju i drutvenu teoriju Filip Vinji Beograd, 2002.

Re unapred

Radovi u ovoj knjizi objavljivani su u periodu od trinaest godina, prete`no u filozofskim, sociolokim i pravnim asopisima i zbornicima. Uz manje, stvarno neznatne izmene, pre svega skraenja, ovde se pojavljuju onako kako su prvobitno napisani. U vreme kada su ti radovi nastajali nije mi bila namera da oni u nekom trenutku postanu delovi jedne ire celine, odnosno da se nau u jednoj knjizi. Ipak, sa izvesne, vremenski sasvim nevelike, a dogaajima vie nego bogate istorijske distance, lako se mo`e uoiti jedna zajednika nit koja spaja te tekstove. Svi su oni, naime, na neki nain meusobno povezani isticanjem vrednosti ljudske slobode i te`njom da se odgovori na pitanje ta je to to ugro`ava slobodu pojedinca. Moglo bi se isto tako rei i da se ovde razmatra problem nastajanja novih vidova neslobode karakteristinih za prethodna tri veka, odnosno period koji nazivamo modernim dobom i mogunost eventualne odbrane od njih. Nije nita neobino to su politiki mislioci ije se ideje analiziraju u ovoj knjizi pru`ali razliite odgovore na ovo pitanje, ako imamo u vidu razliite drutveno-istorijske okolnosti u kojima su njihova dela nastala. Iako su svi ti pisci na prvo mesto stavljali neprocenjivu vrednost slobode, oni se nisu u svemu slagali, a neretko su se i sporili, u traganju za odgovorom na pitanje ta je to to slobodu ugro`ava i kako se sloboda i prava pojedinca mogu najbolje zatititi. U emu su razliiti pisci, pre svega oni ije se ideje razmatraju na stranicama ove knjige, videli opasnost po slobodu u modernom
5

dobu? Videli su je u politikim porecima koji ne poivaju na saglasnosti onih kojima upravljaju, u otuenosti vlasti u velikim dr`avnim zajednicama, u posrednom, predstavnikom karakteru vlasti, u razliitim tipovima posebnih udru`enja, pre svega strankama koje vlastiti interes pretpostavljaju optem interesu, guei pritom i pojedinevu slobodu. Videli su je i u preteranom umno`avanju zakonskih i drugih pravnih propisa koje utie da se pravna sigurnost zameni pravnom nesigurnou, a vladavina zakona vladavinom ljudi koja nije ograniena pravom, tako da se pretvara u arbitrarnost vlastodr`aca. Pisci koji su se bavili pitanjem slobode u drutvu koje je nastalo posle Francuske revolucije, raspadom starog re`ima, polazili su od injenice da se, za razliku od slobode u starim drutvima, sloboda u demokratskim drutvima oslanja na jednakost. Za razliku od slobode starih naroda, koja je bila sloboda u nejednakosti, sloboda modernih naroda mo`e biti samo sloboda u jednakosti. Meutim, demokratija i jednakost isto onako kao to podstiu pojedine strane slobode, druge strane mogu guiti. Savremena drutva i pojedinci ne mogu spreiti svekoliki razvoj u pravcu demokratije, odnosno jednakosti uslova, ali od njih zavisi da li e se to kretanje zavriti u slobodi ili neslobodi. Razvoj jednakosti ne znai i neopozivo ukidanje mogunosti neslobode. Naprotiv, razvoj jednakosti utire puteve novim, jo nepoznatim vidovima neslobode. Za razliku od nekih svojih prethodnika, Aleksis de Tokvil, D`on Stjuart Mil i drugi njihovi savremenici opasnost po slobodu nisu videli u svemoi pojedinca i manjine, ve u njihovoj nemoi u odnosu na svemo veine u modernom demokratskom poretku. Pri tome, oni su pod svemoi veine, odnosno tiranijom veine podrazumevali i mo centralizovane i birokratizovane dr`ave i tiraniju javnog mnjenja, odnosno tiraniju ili despotizam vladajueg miljenja. Razmatranja u ovoj knjizi s razlogom zapoinju sa Aleksisom de Tokvilom koji je, bavei se nastankom demokratskog drutva, ali i silama koje gue slobodu, stvari najire posmatrao i nesumnjivo najdalje video. Na samom poetku Demokratije u Americi Tokvil je napisao: Ova knjiga ne svrstava se ni uz jedno vienje; piui je, nisam bio nameran niti da povlaujem niti da se suprotstavim ijednoj stranci; preduzeo sam da vidim, ne drugaije, nego dalekose`nije nego stranke; i dok
6

se one bave samo sutranjicom, ja sam hteo da mislim na budunost. Mislei vema na budunost nego na sutranjicu Tokvil je relativno brzo bio zaboravljen da bi skoro itav vek kasnije bio ponovo otkriven, kada je njegovo delo nadraslo svoje vreme i kada se ispostavilo da su njegova razmatranja tiranije javnog mnjenja, odnosno pojava masovnog drutva i konformizma, pojedinca usamljenog i izgubljenog u masi, centralizacije vlasti i birokratizacije drutvenog `ivota, vie nego upeatljiva razmatranja tegobne `ive stvarnosti. Ono to odlikuje dela velikih politikih filozofa jeste vizija, koja zavisi od stanovita od kojeg se polazi, sa kojeg se posmatraju stvari. U tom pogledu vienje ili vizija ima deskriptivni karakter. Ali o vizijama politikih mislilaca mo`e se govoriti i u jednom drugom smislu: u tom drugom znaenju imaginativni karakter vizije nadjaava njen deskriptivni karakter. Ta vrsta vizije bila je prisutna u delima vie politikih filozofa koji su objanjavali prirodu i razvojne te`nje modernog drutva nastalog posle velikih revolucija potkraj 18. veka. Takve vizije nastajale su, a da njihovi tvorci, imajui pred sobom neto sasvim novo, nisu bili u stanju ni da im pronau pravo ime. Muei se sa pojavom, odnosno vizijom koju je ne sasvim dosledno nazivao tiranijom veine, Tokvil je na kraju Demokratije u Americi priznao: Mislim, dakle, da vrsta potlaenosti kakva preti demokratskim narodima nee ni po emu liiti na ono to joj je prethodilo u svetu, njen obrazac ne mogu nai savremenici nai u svom seanju. Uzalud i sam tra`im izraz koji bi tano oznaio predstavu koju sam sebi o njoj stvorio i koji bi je obuhvatio; stare rei, despotizam i tiranija, tu ne odgovaraju. Stvar je nova, poto ne mogu da joj naem ime, treba da pokuam da je definiem. Bavei se pojavama koje u modernom demokratskom drutvu ugro`avaju slobodu, moderni politiki mislioci, pa i jedan od nesumnjivo najdalekovidijih meu njima, Aleksis de Tokvil, sudarili su se neim to nisu do kraja mogli sagledati: to je uticaj moderne tehnike, ije su mogunosti u preoblikovanju ljudskih drutava, politikih poredaka i odnosa u svetu zaista nesluene, a mo`da i u mnogo emu pogibeljne. U zavrnim redovima prve knjige Demokratije u Americi, napisane u pretprolom veku, daleke 1835. godine, Tokvil je mogao ak
7

da nagovesti dojueranju bipolarnu sliku sveta: Postoje danas na svetu dva velika naroda, koja poavi sa razliitih polazita, kao da se kreu ka istom cilju; to su Rusi i Angloamerikanci. Oba naroda su rasli u seni, neprimeeno; i dok su pogledi sveta bili upravljeni drugde, oni su odjednom stupili u prvi red nacija, i svet je gotovo u istom asu saznao i za njihovo rodjenje i za njihovu veliinu... Polazita su im razliita, ni putevi im nisu isti; ipak se ini da je tajni naum provienja i jednom i drugom narodu namenio da jednog dana dr`e u rukama sudbinu po polovine sveta. Tokvil, meutim, nije mogao da predvidi kako e izgledati novo ustrojstvo odnosa u svetu, kao to nije mogao da predvidi ni kako e izgledati tiranija vladajueg miljenja, koja je u njegovom vremenu bila svedena na okvire nacionalnih dr`ava, kada na njoj zasnovani novi poredak, zahvaljujui moi moderne tehnike, pod novim imenima kao to su, recimo, mondijalizacija i globalizacija, osvoji skoro ceo svet. To nesumnjivo temu o ugro`enoj slobodi ne prestaje da ini aktuelnom, dodue na jedan novi nain. Kao to, uprkos drugojaijim najavama, istorija nema svoj kraj, tako nema kraja ni oblicima ugro`avanja slobode, ma kako oni bili prikrivani i prikazivani u drugaijem svetlu.

Demokratija i njene granice Aleksis de Tokvil i problem tiranije veine

Tokvilov odnos prema demokratiji


Demokratska revolucija, to je vodea tema politike filozofije Aleksisa de Tokvila.1 Savremenik nastajanja i uspona demokratije u prolom veku, Tokvil je uzeo da ispita uticaj modernog drutva na tradicionalni drutveni poredak, kao i da otkrije izglede modernih demokratskih drutava. Pri tome je njegovo prouavanje demokratskog drutva bilo podstaknuto te`njom da se pronae odgovor na jedno drugo pitanje na pitanje da li je moguna sloboda u demokratiji.2 Pitanje mogunosti i karaktera slobode u demokratskom poretku najva`niji je problem Tokvilove politike filozofije. Problem demokratije, odnosno mogunosti slobode u demokratiji u celokupnom Tokvilovom delu podsea na one muzike motive koji se stalno i iznova javljaju, koji na trenutak ieznu da bi ponovo izbili u prvi plan. Ipak, ovaj je problem najpotpunije i najbolje obra1

Ovaj rad ne predstavlja celovit prikaz Tokvilove politike filozofije, ve, kao to i sm naslov upuuje, pretresanje jednog od pitanja pokrenutih u njoj. Kako je ovo istovremeno i deo jednog ireg razmatranja o Tokvilovoj politikoj filozofiji, to ovde nije bilo moguno ulaziti u bli e i podrobnije objanjenje nekih drugih vanih tema u Tokvilovom delu. U ovom radu, takoe, bie samo rei o pojavi tiranije veine, a ne i o sredstvima kojima se, prema Tokvilovom miljenju, mo e suprotstaviti tiraniji veine. Veoma podsticajan i irok osvrt na ovaj problem u istoriji politike filozofije mo e se nai u radu Koste avokog Problem slobode u demokratiji, Filozofske studije 1973, str. 3-69.

en u prvom i najveem delu ovoga pisca u Demokratiji u Americi.3 U prouavanju demokratskog poretka Tokvil je poao od analize amerikog drutva, koje je lieno ruevina zamaka i feudalne prolosti pru`alo uzor demokratije u najistijem obliku. Prilikom boravka u Americi njega je iznad svega zanimalo dejstvovanje demokratskog sistema. Tokvilovo glavno delo nije delo o amerikoj demokratiji, ve o demokratiji u Americi; u Americi je Tokvil video neto vie od Amerike sliku same demokratije (une image de la dmocratie elle mme).4 Zato i ka`e u jednom pismu D`onu Stjuartu Milu : Amerika je samo moj okvir: moj predmet je demokratija.5 Prema Tokvilu, pokretako naelo demokratije jeste jednakost uslova (egalit de condition). Ono to je za Marksa bila klasna borba, za Vebera racionalizacija drutvenog `ivota, za Tokvila je jednakost. Svaki je od ovih mislilaca, kako pie Robert Nizbet, dao jednoj dinaminoj strani drutvenog poretka odluujui razvojni uticaj.6 Ovu tvrdnju, naravno, ne treba shvatati kao da je jednakost osnovni i jedini uzrok iz koga se izvode sva istorijska zbivanja. Mnotvo shvatanja, mnjenja i pobuda naeg doba, prema Tokvilu, duguje svoje poreklo okolnostima koje nemaju nieg zajednikog sa jednakou, pa su joj ak i sasvim suprotne. Mada priznaje postojanje i delovanje svih ovih uzroka, Tokvil o njima manje govori. Cilj njegovih razmatranja nije da istakne poreklo i prirodu svih ljudskih
3

Prvi vei izbor iz Tokvilovog dela objavljen je 1864-1866. u redakciji Gistava de Bomona. Daleko je vee i pouzdanije izdanje Tokvilovih celokupnih dela u predvienih 13 tomova, odnosno 22 knjige, koje je poelo da izlazi od 1951. godine u optoj redakciji J. P. Majera Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes, Paris, Gallimard. Od sistematskih dela Tokvil je inae napisao Demokratiju u Americi (prva knjiga pojavila se 1835, a druga 1840), Stari re`im i revoluciju (nedovreno delo iji je prvi deo izaao 1856), dok su posle Tokvilove smrti objavljena njegova Seanja (1893). Najvei deo Tokvilovih dela su razliiti politiki, ekonomski, knji`evni i drugi spisi, beleke sa putovanja, kao i ogromna prepiska sa savremenicima. Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes: De la Dmocratie en Amrique, Paris, Gallimard, 1967, tom I, knj. I, str. 12. Navedeno prema Max Lerner, Introduction: Tocqueville and America, u Alexis de Tocqueville, Democracy in America, London, Fontana, 1966, str. LIII. Robert Nisbet, Tocqueville, Alexis de, International Encyclopedia of the Social Sciences, David Sills ed., New York, Macmillan, 1968, knj. 16, str. 91.

10

sklonosti i ideja, ve samo da ustanovi u kojoj je meri jednakost ove pojave preinaila.7 Glavno naelo evropske istorije poslednjih sedam vekova jeste, prema Tokvilu, izjednaavanje drutvenih redova. Dok se plemstvo stalno sputa, graanstvo se neprekidno uzdi`e na drutvenoj lestvici. Vei deo evropskog srednjeg veka istorija je njihovog pribli`avanja. Prebirajui po stranicama istorije toga perioda jedva da mo`emo naii na dogaaj koji nije doprineo irenju jednakosti. Jaanje politike moi svetenstva koje je otvorilo svoje redove razliitim drutvenim slojevima; uspon pravnika sa uslo`njavanjem drutvenih odnosa; irenje trgovine praeno bogaenjem i uzdizanjem graanstva; protestantizam sa svojim ukidanjem hijerarhijskih odnosa u krilu crkve; pronalazak tampe i jaanje sredstava optenja; verovanje u ljudski duh kao inilac drutvenog napretka i uticanja na voenje dr`avnih poslova u vreme prosveenosti sve su to primeri irenja jednakosti. irenje jednakosti doprinelo je irenju demokratije. Pod demokratijom Tokvil je podrazumevao pre svega stanje koje obele`ava odsustvo aristokratskog naela u ureenju drutva. Sutina demokratske revolucije jeste u prelasku aristokratskog (feudalnog) drutva u demokratsko drutvo. Posledice tog irenja jednakosti ne mogu se svesti u okvire politikog delovanja, ve utiu na najrazliitije strane drutvenog kulturnog `ivota. U razvalinama, u ostacima starog drutvenog poretka, Tokvil je nazirao obrise novog ureenja drutva. On je isto tako smatrao da je u savremenom svetu demokratija koja se temelji na jednakosti neizbe`na. Kao sna`an vihor koji sve pred sobom obara i nosi, kao nabujala reka, ona se ne mo`e zaustaviti. U stvaranju demokratskog poretka drutva uestvuju namerno ili nenamerno, voljno ili nevoljno svi. Delovanje i pristalica i protivnika demokratije ide u jednom smeru; svi oni, hteli to ili ne, rade na istoj stvari. Razvoj u pravcu jednakosti zato je neminovan, odnosno injenica je provienja (fait providentiel); taj razvoj je opti, postojan i izmie ljudskoj moi, a svi ljudi i zbivanja doprinose njegovom napretku.8
7 8

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 7. Isto, knj. I, str. 4.

11

Mada bi pojedina mesta u uvodnom delu Demokratije u Americi mogla da navedu na suprotan zakljuak, Tokvil je bio nepomirljivi protivnik istorijskog determinizma. Odbacivanje istorijskog determinizma naroito je razvijeno u njegovoj prepisci sa Arturom de Gobinoom,9 jednim od najistaknutijih predstavnika tumaenja istorije pomou rasnog inioca. U svojim Seanjima Tokvil je takoe zabele`io da ne podnosi one apsolutne sisteme, koji ine sve istorijske dogaaje zavisnim od velikih prvih uzroka meusobno povezanih sudbinskim lancem, one misaone sisteme koji proteruju i same ljude iz povesti ljudskog roda.10 To to savremeno drutvo ide u pravcu demokratije ne znai, prema Tokvilu, da ljudi ne mogu da utiu na tok i odlike demokratskog procesa i na svoj `ivot u demokratski ureenim drutvenim zajednicama. Naprotiv, oni mogu da utiu. Ba u demokratskom poretku drutva, u kome je razliitost porekla izgubila svoj nekadanji znaaj, regulisanje `ivota ljudi postaje sve vie proizvod njihove volje. Ta volja ljudi mo`e mnogo da uini, ali ne mo`e vie da povrati stare odnose i drutveni poredak.11 S druge strane, to to savremeno drutvo stremi u pravcu demokratije ne znai da je sloboda u njemu unapred osigurana. Demokratska revolucija povezuje slobodu sa jednakou, ali ostavlja mogunost njihovog suprotstavljanja, pa i potpunog razila`enja. Cilj demokratske revolucije je podudaranje slobode i jednakosti. Meutim, dok sloboda u doba demokratije mo`e da postoji samo sjedinjena sa jednakou, jednakost je moguna i u savezu sa despotizmom.12 Demokratija se temelji na naelu jednakosti, ali ovo mo`e u stvarnosti da se izvrgne u jednakost u ropstvu, umesto jednakosti u slobodi. Demokratiji prete dve vrste opasnosti. Prva je ukidanje same demokratije uvoenjem nedemokratskih ustanova. Druga opasnost sadr`ana je u sasvim novom obliku despotizma koji se razvija u krilu samih
9

10

11

12

Vidi Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes: Correspondance dAlexis de Tocqueville et dArthur de Gobineau, Paris, Gallimard, 1959, tom IX. Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes: Souvenirs, Paris, Gallimard, 1964, tom XII, str. 84. Karl-Heinz Volkmann-Schluck, Politika filozofija, Tukidid, Kant, Tocqueville, Zagreb, Naprijed, 1977, str. 91. Isto, str. 96.

12

demokratskih ustanova u tiraniji veine. Tiranija veine, prema Tokvilu, najvei je nedostatak demokratskog ureenja drutva. U njegovom delu ova pojava je donekle i zbirni naziv za skoro sve mane demokratije koje dovode u pitanje mogunost slobode. U drugoj knjizi Demokratije u Americi Tokvil je izbegavao da imenuje pojavu, koju je prvobitno oznaio kao tiraniju veine. Ta pojava je sasvim nova i nesvodljiva na pojave i odnose starog drutvenog poretka. Stare rei despotizam i tiranija neprikladne su da je oznae.13 Klonei se u drugoj knjizi Demokratije u Americi upotrebe izraza tiranija veine, Tokvil je ispitivao oblike pojave o kojoj je re. Preveden na renik dananje drutvene nauke Tokvilov pojam tiranije veine obuhvata pojave masovnog drutva, izdvojenost pojedinca i propadanje zajednice, preovlaivanje konformizma i osrednjosti, sveoptu racionalizaciju i birokratizaciju drutvenog `ivota i svemo dr`ave. Tokvil je smatrao da je demokratija nezaustavljiva, ali ne i neukrotiva. Ljudi ne mogu da dr`e pod nadzorom napredovanje demokratije ali oni, ipak, mogu da kontroliu i njene tetne i njene korisne posledice. Oni ne mogu da iskljue dejstvo prirodnih sila, ali mogu da ga uine korisnim. tetne posledice demokratije, odnosno irenje jednakosti bez slobode, mogu se obuzdati pomou vie drutvenih i politikih sredstava. Ta su sredstva pre svega lokalna samouprava, drutveno i politiko udru`ivanje, sloboda tampe, nezavisno sudstvo, potovanje pravno propisanih postupaka i formi. Tako izlazi da i opasnosti po slobodu u demokratski ureenim drutvima, kao i sredstva da se ove opasnosti preduprede i otklanjanju, izviru iz samog toga drutva. Iz njega izviru i pretnje njemu samom i njegov spas.14 Savremena drutva i pojedinci ne mogu se, dakle, odupreti te`nji i kretanju u pravcu jednakosti uslova, odnosno demokratije. Jedino od njih zavisi, meutim, da li e se to putovanje zavriti u ropstvu ili slobodi.15 Time dodirujemo pitanje vrednosnih pretpostavki Tokvilove analize demokratije. Nasuprot konzervativcima i reakcionarima
13 14 15

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 324. Volkmann-Schluck, Politika filozofija, str. 124. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 339.

13

svoga vremena, Tokvil je bio nepokolebljivo ubeen u nezadr`ivost demokratske revolucije. Za razliku od veine liberala i privr`enika demokratije, Tokvil je upozoravao da je te`nja ka jednakosti u demokratiji spojiva sa neslobodom kao i sa slobodom. Razvoj jednakosti, po njegovom miljenju, ne znai i neopozivo ukidanje mogunosti tiranije. Naprotiv, razvoj jednakosti utire puteve novim, jo nepoznatim vidovima tiranije. Protivnicima demokratije Tokvil je nastojao da uka`e ne samo da ometanje drutvenog razvoja u pravcu demokratije nije vie u ljudskoj moi ve i to da je demokratija pravinija od starog drutvenog poretka. Negirajui najuzvienija svojstva ljudskog duha u manjem obimu nego to je to bio sluaj u starim tipovima drutva, sama demokratija se odlikuje osobenom uzvienou, jer dovodi do irenja umerene koliine sree meu svim ljudima. Za razliku od slobode u starim drutvima, sloboda u demokratskim drutvima oslanja se na jednakost. Za razliku od slobode starih naroda, koja je bila sloboda u nejednakosti, sloboda modernih naroda mo`e biti samo sloboda u jednakosti. Pristalicama demokratije, s druge strane, Tokvil je skretao pa`nju na njene mane i pretnje po slobodu koje demokratija nosi u sebi. Tokvilova nepristrasnost u odnosu prema demokratiji naroito je lepo izra`ena u pismu prijatelju i prevodiocu Demokratije u Americi na engleski Henriju Rivu: Piem u zemlji i za zemlju u kojoj je razlog jednakosti pobedio bez mogunosti vraanja u aristokratski poredak. Pri ovakvom stanju stvari, du`nost mi je naroito da istaknem rave te`nje, koje jednakost mo`e izazvati, da bih spreio svoje savremenike da pred njima klonu. Ovo je jedini astan zadatak za sve koji piu u zemlji u kojoj je borba okonana. Usuujem se da iznosim teke istine o sadanjem francuskom drutvu i o demokratskim drutvima uopte, ali sve ovo kazujem kao prijatelj a ne kao kritiar. Kao prijatelj o ovome smem da govorim. Va prevod treba da potpomogne moje gledite; ovo ne tra`im od prevodioca ve od oveka. ini mi se da ste u prevodu poslednje knjige (misli na prvu knjigu Demokratije u Americi V. K.) ne `elei to, a povodei se za sopstvenim pobudama, dosta ulepali ono to je suprotno demokratiji, a ubla`ili ono to bi moglo da nakodi aristokratiji. Preklinjem vas iskreno da, makar se borili i protiv samoga sebe, sauvate pravi
14

karakter moje knjige, koji ini stvarna nepristrasnost teorijske ocene dva drutva, starog i novog, pa ak i iskrena `elja da se do`ivi uspostavljanje novog drutva.16 Ipak, ba je ovakav Tokvilov nepristrasan odnos prema demokratiji doveo do nesporazuma u tumaenju njegovog dela, do toga da se predstavnici razliitih ideologija i politikih pravaca pozivaju na Tokvila. Nesuglasice oko Tokvilovog dela traju do danas. Pogrena shvatanja i tumaenja ispoljavaju se u nae vreme u pogledima onih koji Tokvila smatraju konzervativcem, istim liberalom, pa ak i umerenim ili konzervativnim socijalistom. Te nesuglasice su prisutne i u razjanjavanju odnosa izmeu Marksovih i Tokvilovih shvatanja od onih pisaca koji te`e da to vie suprotstave Tokvila Marksu, do onih drugih koji gledaju da Tokvila to vie pribli`e Marksu. Tokvilova politika filozofija, meutim, izmie veini uobiajenih i nematovitih podela politikih doktrina. Ona jeste sinteza razliitih pogleda i tumaenja graanskog drutva i politike u prolom veku, ali je samosvojna. Sa veinom predstavnika liberalizma ona ne deli verovanje u neizbe`nost pomirenja i spajanja demokratije i slobode, niti prihvata isto negativno shvatanje slobode, koje je opet karakteristino za klasini liberalizam. Ovaj pokuaj sa`etog odreivanja Tokvilovih drutvenih i politikih ideala zahteva jednu dopunu. Svedok demokratske revolucije i borbe dva razliita drutvena poretka i suprotstavljenih sistema vrednosti, Tokvil je po svome poreklu pripadnik staroga re`ima izra`avao u svome delu i `ivotu napetost izmeu tradicionalnih i modernih vrednosti. To to je Tokvil pisao vie o manama demokratije nego o njenim preimustvima, nije bilo izazvano samo te`njom da se upravi pa`nja na neka po slobodu pogibeljna svojstva demokratije ve i razoaranou saznanjem da nastupanje savremene demokratije odnosi neke vrednosti koje je staro drutvo razvilo. Ovo unutranje razdiranje vidno je na vie mesta u Tokvilovim radovima. U jednoj linoj, za `ivota neobjavljenoj beleci, sm je Tokvil, na nain po otvorenosti blizak Paskalovom, istakao svoju razumsku
16

Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes: Correspondance anglaise: Correspondance dAlexis de Tocqueville avec Henry Reeve et John Stuart Mill, Paris, Gallimard, 1954, tom VI, knj. I, str. 47.

15

opredeljenost za demokratiju, istovremeno sa instinktivnom naklonou aristrokratskim vrednostima.17 Upozoravajui na ovakve protivurenosti u Tokvilovom delu ne poriemo da je Tokvil stalno stremio tome da to nepristrasnije i otvorenije razjasni sutinu demokratije i njene izglede. U sudaru politikih ideologija i programa, usred pomame stranakih strasti, Tokvil se trudio da pogledom to dalje dopre; on se nije toliko zanimao sadanjou koliko je stalno motrio na budunost.18 Tokvilova politika filozofija, pre svega njegova razmatranja u Demokratiji u Americi, nisu samo zadivljujui prodor u razumevanje i tumaenje demokratskog poretka graanskog sveta u prvoj polovini prolog veka ve i neobian nagovetaj budunosti toga sveta. Zato je shvatljivo i sve ee vraanje i obraanje Tokvilu u nae vreme.

Politika tiranija veine


Otkrivajui zapreke koje demokratija nosi sama u sebi, opasnosti po slobodu koje su demokratiji svojstvene, Tokvil je, kao to je ve izneto, najvie bio obuzet problemom tiranije veine. Sm naziv ove pojave, treba odmah to rei, vie zbunjuje nego to razjanjava. On dovodi u nedoumicu spajajui u sebi oigledno razliite stvari. Pod samom tiranijom ve je uobiajeno podrazumevati oblik politikog ureenja koji se odlikuje nepostojanjem ogranienja vlasti i vlastodr`aca. I Platon i Aristotel svrstavali su tiraniju u iskvarene oblike vlasti. Tiranija je, po Aristotelu, monarhija koja ima samo u vidu interese monarha; ona je despotska vlast jednog oveka nad dr`avnom zajednicom. Tiranija nema u vidu opte interese, osim ako je u pitanju lina korist tirana. 19 Prvobitno, tiranija je vezivana za odreeni oblik sticanja i vrenja vlasti od strane jednog oveka. Ali u iskvarene oblike vlasti,
17

18 19

Vidi Antoine Redier, Comme disait Monsieur de Tocqueville, Paris, Librairie Perrin et Cie, 1925, str. 45-50. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. I, str. 14. Aristotel, Politika, Beograd, Kultura, 1960, 1279b, 1311a.

16

prema Aristotelu, nije spadala samo vladavina pojedinca (tiranija) i manjine (oligarhija) u sopstvenom interesu i nad veinom ve i vladavina siromane veine u sopstvenom interesu i nad manjinom (demokratija). U ovakvom obliku demokratije narod (demos) vlada sm ne potinjavajui se zakonu, pa njegova vlast postaje despotska. Takva vrsta demokratije je ono to je tiranija meu monarhijama; karakter tih dveju vlasti je isti.20 Iz onoga to je Aristotel pisao proizalo bi, dakle, da je isto onako kao to je moguna tiranija jednog oveka, moguna i tiranija mnotva, veine. Pri tome, naravno, dovoljno je poznato da Aristotel za pojavu o kojoj je ovde re nije upotrebljavao izraz tiranija veine. Tek u doba prvih graanskih revolucija za drutveno stanje koje je karakterisao vei ili manji stepen tlaenja manjine od strane veine poeo je da se koristi izraz tiranija veine. Meu prvima su na opasnost da vei deo drutva mo`e da tlai manji, kao to manji deo mo`e da tlai vei, ukazali Hamilton i Medison u Federalistikim spisima. Samovolja i obest nisu samo svojstvo apsolutnih vladara, ve se i u demokratskom poretku mo`e govoriti o vlastoljubivoj veini. Nagomilavanje celokupne vlasti, zakonodavne, izvrne i sudske u istim rukama, bez obzira na to da li je u pitanju pojedinac, nekolicina ili mnotvo, i bez obzira na to da li je u pitanju nasledna, samopostavljena ili izabrana vlast, mo`e se uzeti za samu definiciju tiranije, pisao je Medison. 21 Do slinih zakljuaka doao je i Berk u svojim Razmiljanjima o revoluciji u Francuskoj: U demokratiji je veina graana u stanju da najsurovije tlai manjinu kad god u toj vrsti politike zajednice preovlauju otre razlike do ega, opet, esto dolazi; nasiljem nad manjinom obuhvaen je daleko vei broj pojedinaca i ono se vri mnogo `ee, nego to se ikada moglo oekivati od vlasti jednog oveka.22 Nije neobino to je tek Tokvil na tako potpun i sna`an nain ukazao na zabrinjavajue posledice tiranije veine u demokratiji.
20 21

22

Isto, 1292a. Alexander Hamilton, James Madison, John Jay, The Federalist Papers, New York, New American Library, 1961, No. 47, str. 301. Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, London, Dent, 1971, str. 121-122.

17

U antikoj politikoj filozofiji (pre svega kod Aristotela) problem tiranije veine ostavlja se i razreava na osoben nain, u skladu sa osnovnim obele`jima politikog iskustva i misli u Grkoj. Zajednike vrednosti polisa tu stoje iznad tekuih i promenljivih ciljeva veine i manjine. Tek u vreme graanskih revolucija i stvaranja novih, brojano velikih demokratskih drutava, prostranih republika (extensive republics), kako je Medison pisao, pogibelji tiranije veine ukazale su se u punom svetlu. Pisci Federalistikih spisa i Berk mogli su tek da nasluuju obrise tiranije veine. U Tokvilovo doba bilo je ve moguno izuavati njene stvarne posledice. Sledei nain razmiljanja od Aristotela do Berka i Federalistikih spisa, Tokvil je kao nijedan od njegovih prethodnika razvio pojam tiranije veine. U njegovoj politikoj filozofiji pojam tiranije veine postaje vieznaan. Dok su Tokvilovi prethodnici pod tiranijom veine uglavnom podrazumevali politiku nadmo i nasilje veine nad manjinom, i tako se bavili tiranijom politike veine, Tokvil je u uslovima graanskog drutva upozorio i na drutvenu stranu tiranije veine: na tiraniju javnog mnjenja i svemo dr`avne vlasti. U vreme kada je Tokvil objavio prvu knjigu Demokratije u Americi, uglavnom je prouavano politiko znaenje tiranije veine. Veina koja na izborima osvoji vlast mo`e, prema ovom znaenju tiranije veine, ne samo da nametne svoju volju pora`enoj manjini ve i da ote`a njeno istupanje i iznoenje sopstvenog miljenja o politikim stvarima. Uticaj veine u ovom znaenju najvie dolazi do izra`aja u zakonodavnom telu u kome je veina predstavljena i koje najdoslednije izra`ava njenu volju. Prema piscima Federalistikih spisa, jedna od mogunosti koja je sadr`ana u demokratiji jeste da veina preko svojih predstavnika vlada tiranski, tlaei manjinu. Uz tiraniju manjine, demokratija nosi u sebi opasnost tiranije veine. Nije dovoljno uvati veinu od manjine, ve treba braniti i manjinu od veine. Potrebno je, prema Medisonu, zatititi jedan deo drutva od nepravde drugog dela.23 Lake je, naravno, u demokratskom poretku ograniiti manjinu. Ovo e uiniti veina uobiajenom metodom glasanja. Sm predstavniki karakter demokratije smanjuje mogunost otuivanja predstav23

Hamilton, Madison, Jay, The Federalist Papers, No. 51, str. 323.

18

nika od naroda. Ali, kako ograniiti veinu? Kako spreiti zloupotrebu vlasti od strane onih koji su je demokratskim putem stekli? Ovo je jedno od sredinjih pitanja u Federalistikim spisima, kao i u Tokvilovoj politikoj filozofiji. Zatititi opte dobro i prava graana od jedne takve skupine, i istovremeno ouvati duh i oblik narodne vlade jeste, dakle, veliki cilj ka kome su upravljena naa istra`ivanja, pisao je Medison.24 Prema Federalistikim spisima, tiraniju veine mogu da spree dve stvari: isprepletanost i slo`enost samih drutvenih interesa, i naelo podele vlasti. Tiranija veine ograniava se u dva podruja: u drutvu i u oblasti politikih ustanova. Pisci Federalistikih spisa najvie se bave pitanjem kako spreiti tiraniju veine i iznose kako bi trebalo urediti odnose u jednoj konkretnoj politikoj zajednici. Sve je ovo uslovljeno politikim zadatkom koji su ovi spisi imali da obave u vreme donoenja amerikog ustava. Tokvil, nasuprot ovome, vie izuava tiraniju veine i njene uzroke. Prema piscu Demokratije u Americi, neograniena vlast veine svojstvena je demokratiji, ona je prirodna, ini njenu sutinu. Van veine u demokratskom poretku nema nieg to bi bilo u stanju da joj se odupre. Narod vlada politikim svetom u demokratiji isto onako kao to Bog upravlja svetom. U demokratiji narod je izvor i utoka svega.25 Kao to je monarhiji bila svojstvena izreka da kralj ne mo`e da grei, u demokratiji va`i naelo da je narod (veina) uvek u pravu.26 Moralni autoritet veine zasniva se delom na ideji da ima vie sposobnosti u vie ljudi, odnosno da je broj onih koji upravljaju va`niji od drugih njihovih svojstava.27 Istovremeno, autoritet veine ima za svoj osnov i naelo da interesi veine ne treba da budu pretpostavljeni interesima manjine. Prema D`emsu Brajsu, koji je o demokratiji u Americi pisao pribli`no pola veka posle Tokvila, iroko razvijena sloboda miljenja i raspravljanja takoe potpoma`e svemo veine. Niko ne mo`e porei da nije imao priliku da se njegova
24 25 26

27

Isto, No. 10, str. 80. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. I, str. 56, 257. Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes: Voyages en Sicile et aux Etats-Unis, Paris, Gallimard, 1957, tom V, knj. I. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. 1, str. 258.

19

re ili bar glas uju. U nedemokratskim re`imima oseanje nezadovoljstva i nepravde potpaljuje iskru otpora u grupi koja je izlo`ena napadima. Oni koje veina u demokratiji nipodatava ili osuuje nemaju vie kome da se `ale, jer su iscrpli sve mogunosti odbrane vlastitog gledita. Oni vie nemaju pravo priziva. Roma locuta causa finita.28 U stvari, Brajs ovde samo ponavlja objanjenje koje je Tokvil izneo sledeim reima: Kad se nekom oveku ili nekoj stranki uini nepravda u Sjedinjenim Dr`avama, kome da se obrati za pomo? Javnom mnjenju? Ali ono obrazuje veinu. Zakonodavnom telu? Ali ono predstavlja veinu i slepo joj se pokorava. Izvrnoj vlasti? Ali nju postavlja veina kojoj ona slu`i kao pasivno orue. Snagama javnog reda? Ali one nisu nita drugo nego veina pod oru`jem. Poroti? Ali porota je veina kojoj je dato pravo da izrie presude; u pojedinim dr`avama, veina postavlja i same sudije. Ma kako da je nepravedna i besmislena mera koja se protiv vas upotrebljava, opet joj se, dakle, morate pokoriti.29 Ovako vrst autoritet veine u demokratskom poretku prati umanjivanje va`nosti manjine i pojedinaca koji su drugaijeg miljenja. U demokratiji je polo`aj pojedinca koji se ne sla`e sa odlukama veine protivrean. Kao demokrata, on tvrdi da su svi ljudi jednaki, da bi u isto vreme, kao onaj koji se ne sla`e, pokuao da doka`e da sm bolje zna od veine ta je ispravno ili da ubedi da je vie u pravu od same veine. inei ovo, pojedinac koji se ne sla`e stavlja u pitanje naelo jednakosti. Njegova nepopustljivost (i nedoslednost) samo izaziva veinu, potpaljujui njen gnev. Ovakav moguan ishod stvari tera u demokratiji svakog pojedinca koji misli drukije da se prikloni stavu veine. Naelo jednakosti, na ovaj nain posmatrano, dovodi do rezultata suprotnih onima za kojima se ilo. Pojedinci su jednaki, ali ipak, kako Dejvid Spic tumai Tokvilova razmatranja tiranije veine, ti isti pojedinci padaju niice pred jednim autoritetom iznad svih pred miljenjem veine.30
28

29 30

James Bryce, The American Commonwealth, New York, Macmillan, 1920, knj. II, str. 338-346. Ovo Brajsovo delo prvi put je objavljeno 1888. godine. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. I, str. 263. David Spitz, Democracy and the Challenge of Power, New York, Columbia University Press, 1958, str. 19-21.

20

Vlast veine, skree pa`nju Tokvil, legitimna je i postojana u drutvima koja nisu razdirana sukobima neizmirljivih interesa. Tamo gde postoji drutveni sloj koji veina hoe da lii prava koja on vekovima prite`ava, manjini je vrlo teko da se potini (plemstvo posle Francuske revolucije). Ima zajednica u kojima lanovi manjine nemaju nikakvih izgleda da privuku sebi veinu, jer bi time doveli u pitanje i sopstveni polo`aj i privilegije u drutvu. Sa nastajanjem novog drutvenog poretka aristokratija nije mogla da postane veina dok je zadr`avala svoje privilegije, kao to nije ni mogla da se odrekne svojih privilegija a da ne prestane da bude aristokratija. Nasuprot ovome, u Americi meu ijim graanima na prelasku u proli vek nije bilo dubljih i stalnijih protivnosti u interesima, demokratija je bila vra i postojanija. Tamo je svaka manjina mogla da rauna s tim da postane veina.31 Kao i pisci Federalistikih spisa i mnogi raniji politiki mislioci, Tokvil je smatrao da ne samo manjina ve i veina mo`e da vlada tiranski. ta je dakle veina posmatrana u celini pisao je on ako ne lice koje ima miljenje a jo ee interese protivne drugom licu koje se zove manjina? A ako dozvolite da jedan ovek koji ima svu vlast mo`e tu vlast da zloupotrebi nasuprot svojim protivnicima, zato ne biste to isto dozvolili i veini? Da li su ljudi promenili karakter time to su se udru`ili? Postavi jai, da li su postali i strpljiviji?32 U oblasti politikih ustanova tiranija veine, prema Tokvilu, najvie dolazi do izra`aja u radu zakonodavnog tela. To je zbog toga to se zakonodavno telo bira neposredno i na srazmerno kratko vreme, tako da je podlo`no uticaju ne samo optih ubeenja ve i svakodnevnih prohteva veine. Osim toga, skoro sav autoritet vlasti poiva u zakonodavnom telu. Jaajui autoritet onih vlasti koje su ve po sebi jake, demokratija istovremeno slabi autoritet onih vlasti koje su po svojoj prirodi slabe. Ona liava izvrnu vlast postojanosti i nezavisnosti i potinjava je zakonodavevim udima. Svemo veine poveava nepostojanost zakonodavne vlasti. este promene u zakonodavnom telu dovode do brojnih promena zakona. Sve u svemu, dve najvee
31 32

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. I, str. 258-259. Isto, knj. I, str. 262.

21

opasnosti za demokratiju le`e u potinjavanju zakonodavca volji izbornog tela i u usredsreivanju sve vlasti u rukama zakonodavca.33 Kao i Monteskje i pisci Federalistikih spisa, i Tokvil je smatrao da se tiranija veine u oblasti politikih ustanova mo`e umeriti primenom naela podele vlasti. Nema na zemlji vlasti koja bi bila dostojna tolikog potovanja ili ije bi pravo bilo toliko sveto da bi joj trebalo dopustiti da vlada nekontrolisano.34 Prirodnu snagu veine treba, prema Tokvilu, vetaki umanjiti, stvaranjem odgovarajuih politikih ustanova. To se mo`e postii tako to e vlast u okviru dr`ave biti razbijena u vie grana koje se suprotstavljaju jedne drugima i meusobno se ograniavaju, tako da jedna vlast zaustavlja drugu vlast. Prouavajui u Demokratiji u Americi amerike politike ustanove, Tokvil je smatrao da vlast veine, olienu u zakonodavnom telu, mogu najvie da ogranie sna`na izvrna vlast i jako i samostalno sudstvo.

Drutvena tiranija veine


Tokvilovo izuavanje tiranije veine u savremenom drutvu ne zavrava se prouavanjem mogunosti da veina u demokratskom poretku zloupotrebi vlast i ukazivanjem na sredstva koja tu zloupotrebu mogu spreiti. Da se bavio samo ovom, politikom stranom tiranije veine, Tokvilov prilog socijalnoj i politikoj filozofiji bio bi neuporedivo skromniji. Tokvila daleko vie, meutim, uznemirava drutvena strana tiranije veine. Njegova razmatranja imaju znaaj pre svega tamo gde ima u vidu tiraniju veine kao drutvenu pojavu. Niko drugi do D`on Stjuart Mil, Tokvilov savremenik i prijatelj, priznao je da je Tokvilovo upravljanje pa`nje na tiraniju veine u drutvenom znaenju bio jedan od prelomnih trenutaka u njegovom duhovnom razvoju i da je veoma uticao na njegov ogled O slobodi.35
33 34 35

Isto, knj. I, str. 158. Isto, knj. I, str. 263. Vidi John Stuart Mill, Autobiography, Oxford, Oxford University Press, 1969, str. 115-116.

22

Po tome to ispituje ne samo politiku ve i drutvenu stranu tiranije veine, Tokvilovo delo se razlikuje od Federalistikih spisa. Hamilton i Medison hteli su da utvrde kako spreiti da veina zloupotrebi prava i da prava manjine budu ograniena. Kako u demokratskom poretku zatititi prava manjine ne dovodei u pitanje vlast veine? U ovom znaenju problem tiranije veine naroito se postavlja u drutvima koja su tokom svoje istorije tako podeljena da skoro nemaju zajednikih vrednosti i verovanja. Ovo je bio sluaj s revolucionarnom i postrevolucionarnom Francuskom, u kojoj se podela na jakobince i antijakobince u razliitim oblicima stalno obnavljala. Kako spreiti u ovakvim politikim re`imima u kojima je javno mnjenje u toj meri podvojeno da veina stalno dovodi u pitanje opravdanost delovanja manjine, a manjina osporava legitimnost vlasti veine da dolazak na vlast jedne od dveju suprotstavljenih sila ne dovede do guenja prava manjine? Koja orua dati u ruke manjini da zatiti svoja prava, ne dovodei u pitanje volju veine i efikasnost vlasti? Zato se u irem smislu mo`e prihvatiti tvrenje da tamo gde Tokvil govori o tiraniji veine kao politikoj pojavi, on vie misli na Francusku nego na Ameriku.36 U Americi u prvoj polovini 19. veka ovaj se problem za Tokvila postavljao drugojaije. U amerikom drutvu, koje je za razliku od francuskog bilo srazmerno homogeno, nije postojala bojazan od tiranije politike (brojane) veine, ve je mogunog tiranina inilo celo drutvo. Drugim reima, Tokvil nije imao na umu brojanu ili politiku veinu, ve tiraniju demokratskog drutva nad manjinama i pojedincem. Sutinu te pojave nije inila tiranija veine nad manjinom, koliko tiranija javnog mnjenja nad autonomijom pojedinca. Osnov ove nove pojave je, po Tokvilu, u jednoj od odlika savremenog, demokratskog drutva, u njegovom individualizmu.37 Glavna drutvena promena koju donosi irenje jednakosti u novom drutvenom poretku jeste individualizam. Individualizam je posledica
36

37

M. Horwitz, Tocqueville and the Tyranny of the Majority, The Review of Politics, 3, 1966, str. 293-307. Uz dalje izlaganje o individualizmu demokratskog drutva vidi Jack Lively, The Social and Political Thought of Alexis de Tocqueville, Oxford, Clarendon Press, 1962, str. 71-85.

23

jednakosti ili ak, mo`da, i drugo lice ove pojave. Prema Tokvilu, dve su osnovne strane individualizma: vera u mogunost i snagu pojedinanog razuma, i naini miljenja i ponaanja usmereni ka samome sebi, ka linim interesima. S jedne strane, dakle, individualizam dolazi do izra`aja u slobodnom razmiljanju svakog pojedinca koje se suprotstavlja drutvenim podelama, razlikama i autoritetu dogme, a s druge strane u te`nji pojedinca da svekolika svoja razmiljanja i postupke upravi na samoga sebe. U prvom sluaju, individualizam znai izla`enje pojedinca iz drutvenih okvira koji su ograniavali njegovo kretanje i misao u feudalnom drutvu (iz okvira stale`a, struka, teritorijalnih zajednica), ruenje hijerarhijskog ustrojstva srednjovekovlja, a u drugom znai zatvaranje pojedinca u sopstveni svet i vrednosti (pre svega materijalnog karaktera). Dok se u feudalnom drutvu pojedinac iznad svega oseao kao pripadnik odreenog drutvenog sloja, poziva ili porodice, sa raskidanjem veza koje odvajaju ove drutvene grupe jedne od drugih i pod uticajem naela jednakosti pojedinac poinje sve vie da posmatra sve oko sebe kroz prizmu sopstvenih interesa. U feudalnom drutvu ljudi su bili nejednaki i pripadnici grupa koje su ih razdvajale. Ovo drutvo stajalo je u znaku kolektivnog individualizma. U savremenom drutvu sredite svega je u svakom pojedincu, uzev za sebe. Kolektivni individualizam zamenjen je jedininim individualizmom. Uzdi`ui razum pojedinca, individualizam savremenog drutva, prema Tokvilu, rui verovanja (ne samo religijska). Ova verovanja, meutim, neophodna su i drutvu i pojedincu. Ona im daju odreenu postojanost, sigurnost i oslonac usred promena koje se zbivaju u njima i oko njih. Bez zajednikih verovanja nijedno drutvo ne mo`e da opstane, jer bez njih nema ni zajednikog delovanja. Zato i u savremenom drutvu nezavisnost miljenja pojedinca mo`e biti manja ili vea, ali ne i neograniena. Ni u modernom demokratskom poretku drutva ne postavlja se pitanje postojanja duhovnog autoriteta, ve pitanje gde se on nalazi i koje su mu granice.38 U feudalnom, hijerarhijski ureenom drutvu nosioci duhovnog i moralnog autoriteta su pojedine drutvene grupe. U demokratskom poretku, pojedinci ne priznaju vie stare autoritete. Pojedinca ispu38

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 16-17.

24

njava gordost to je jednak sa ostalima, ali uporeujui se sa drugim pripadnicima zajednice on u isto vreme do`ivljava oseaj slabosti i beznaajnosti. Ista pojava (jednakost) koja ga ini nezavisnim od drugih, ini ga i izdvojenim, nezatienim i slabim pred mnotvom. Pojedinac zato poinje da poklanja sve veu pa`nju zajednikom miljenju. Broj sve vie postaje glavni autoritet koji izaziva potovanje. Javno mnjenje sve vie zamenjuje stare dogme svetenika i filozofa. Vera u javno mnjenje postaje vrsta religije, a veina je njen prorok.39 Zato se i uticaj mnotva ili veine na svest pojedinca ne mo`e meriti ni sa im slinim u feudalnom drutvu, javno mnjenje ogromnom snagom vri pritisak na svest svakog pojedinca; ono je obuhvata, usmerava i tlai.40 Poredak demokratije je zbog svega ovoga izgraen na jednoj protivrenosti. Stavljajui pojedinca u sredite svega, demokratija na kraju ograniava njegovu nezavisnost i snagu. Pojedinac je tako progutan u mnotvu jednakih pojedinaca, on se gubi u gomili41, postajui i doslovno ovek gomile.42 Posle vie od jednog veka otkako je Demokratija u Americi objavljena, ameriki sociolog Dejvid Risman, nadahnut Tokvilovim delom, video je savremeno, razvijeno drutvo Zapada kao usamljenu gomilu.43 Ba zato to je veina u demokratskom drutvu svemona, i polo`aj onih koji se sa njom ne sla`u je bezizgledan. Oni su preputeni osudi drutva, a te`ina te osude ni sa im se slinim ne mo`e porediti. Osuda je mnogo te`a od one kojoj su pojedinci i grupe ljudi izvrgnuti u nedemokratskim re`imima. Jo pre Tokvila ovakvo poreenje je pravio Berk, piui da su pojedinci koji trpe stavljeni osudom drutva u mnogo gori polo`aj od bilo koga drugog. Pod surovim vlastodrcem blagotvorno saoseanje oveanstva smiruje bol njihovih rana, a podrka naroda bodri ih u njihovoj plemenitoj postojanosti;
39

40 41 42

43

John Stuart Mill, M. De Tocqueville on Democracy in America, On Politics and Society, Gerraint Williams ed., London, Fontana, 1976. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 267. Isto, knj. II, str. 298. Motiv oveka gomile sna`no je dat u istoimenoj pripovetki Edgara Alana Poa. Vidi Edgar Alan Po, Odabrana dela, Beograd, Nolit, 1973, str. 89-99. Dejvid Risman, Usamljena gomila, Beograd, Nolit, 1964.

25

oni koji su, meutim, podvrgnuti nepravdi mnotva, lieni su svake spoljne utehe. oveanstvo ih naputa, oni su nadvladani zaverom cele ljudske vrste.44 U aristokratskom (srednjovekovnom) drutvu, prema Tokvilu, ima ljudi koji se odlikuju veliinom ili snagom. Ukoliko se takvi pojedinci sukobe sa miljenjem veine, oni se povlae u sebe i u sebi samima nalaze dovoljno unutranje potpore i utehe. U demokratiji je obrnuto. Povoljan sud javnosti tu je neophodan kao vazduh koji udiemo, i `iveti u sukobu sa mnotvom isto je to i ne `iveti.45 Sve ovo utie na postojanost javnog mnjenja. Oni koji su prvobitno odbacivali ovo miljenje kao pogreno polako mu se priklanjaju, a oni koji se i dalje ne sla`u, skrivaju svoje nezadovoljstvo duboko u sebi, svesni bezizglednosti svakoga otpora. Tako savremeno drutvo, u koje jednakost i potraga za materijalnim bogatstvom unose stalni nemir i promene, stie svojevrsnu postojanost, pa i nepokretnost, zahvaljujui delovanju javnog mnjenja.46 Prema Tokvilu, u srednjovekovnom drutvu ima vie raznolikosti u ponaanjima, idejama i oseanjima nego u savremenom. I zato je, po njegovom sudu, ameriko drutvo, kao tada najrazvijenije demokratsko drutvo, bilo u isto vreme i uzburkano i monotono.47 Nita se ne mo`e meriti sa snagom kojom sud javnog mnjenja pritiska pojedinca i manjinu u demokratskom poretku. Tiranija drutvene veine jaa je od tiranije politike veine. Da Tokvil daje prednost prvom obliku tiranije veine nad drugim vidi se iz primera sa kojim se susreo u politikom `ivotu jedne od amerikih dr`ava. Tamo su crnci, i pored toga to su imali pravo glasa, odustajali od uea na izborima, plaei se nasilja belaca. Zakon nije bio u stanju da odr`i svoj autoritet bez podrke veine. Tokvil se, pri tome, iuava nad injenicom da veina, koja ima iskljuivo pravo da donese zakon, hoe jo da u`iva slobodu da mu se ili pokorava ili da tu pokornost uskrati.48
44 45 46 47 48

Burke, Reflections on the Revolution in France, str. 122. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 267. Isto, knj. II, str. 268. Isto, knj. II, str. 236-237. Isto, knj. I, str. 263-264.

26

Tiranija drutvene veine nije samo jaa od tiranije politike veine, ve je, u izvesnom smislu, obuhvatnija od tiranije manjine. Veina mo`e da tlai manjinu, jer ima materijalnu i moralnu mo; ona ne samo da utie na ponaanje ljudi ve esto spreava i samo delo i `elju za delovanjem pojedinca. Nije otuda neobino to Tokvil pie da ne poznaje nijednu zemlju u kojoj ima manje nezavisnosti duha i slobode raspravljanja nego u Americi, a ona je, u njegovo vreme, primer najrazvijenijeg demokratskog drutva.49 Postoji jedno mesto u Demokratiji u Americi u kome je naroito slikovito izneto pievo shvatanje drutvene tiranije veine, tako da ga ovde valja navesti u celini: Veina obele`ava mislima vrlo veliki krug. U tim granicama pisac je slobodan; ali teko njemu ako se drzne da ih prekorai. On ne treba da se plai inkvizicije, ali je izlo`en razliitim neprijatnostima i svakodnevnom proganjanju. Politika karijera mu je zatvorena, jer je uvredio jedinu silu koja mo`e da mu je otvori. Sve mu se odrie, pa i sama slava. Pre nego to je obznanio svoje misli, verovao je da ima pristalica, a sada, poto je svima pokazao ta misli, ini mu se da ih vie nema; jer oni koji ga osuuju, ine to javno, a oni koji misle slino njemu, a nisu smeli kao on, ute i udaljavaju se. On ustupa, podle`e svakodnevnom pritisku, i prestaje da govori kao da ga grize savest to je kazao istinu. Lanci i d`elati bili su gruba orua kojima se nekada tiranija slu`ila, ali u nae vreme civilizacija je usavrila i sm despotizam za koji je izgledalo da nema vie ta da naui. Vladari su materijalizovali nasilje; demokratske republike naega doba uinile su ga isto tako umnim kao i ljudsku volju koju ono hoe da ugui. Pod neogranienom vladom jednoga, despotizam je grubo zlostavljao telo da bi doao do due; a dua do koje njegovi udari nisu stizali uzdizala se slavno nad njim. Ali u demokratskim republikama, tiranija ne postupa tako; ona ostavlja telo po strani i ide pravo ka dui. Gospodar njima ne ka`e: Ili ete misliti kao ja ili ete umreti, nego veli: Slobodni ste da ne mislite kao ja; va `ivot, vaa dobra, sve vam ostaje, ali vi ste od danas stranci meu nama. Vi ete
49

Isto, knj. I, str. 266.

27

zadr`ati svoja graanska prava, ali e vam ona postati uzaludna; jer ako budete za`eleli da vas vai sugraani izaberu, oni to nee uiniti; a ako budete zahtevali samo da vas potuju, oni e vam i to odrei. Vi ete ostati meu ljudima, ali ete izgubiti ljudska prava. Kada se budete pribli`ili ljudima, oni e be`ati od vas kao od neastivog; i sami oni koji veruju u vau nevinost, ostavie vas, jer bi inae drugi njih izbegavali. Budite spokojni, jer vam ostavljam `ivot, ali e vam on biti gori od smrti.50 Na poetku 20. veka Mojsej Ostrogorski e upotrebiti rei i izraze sline Tokvilovima da bi upozorio na jedan od najveih demokratskih poroka. Ispitujui funkcionisanje britanskog i amerikog politikog sistema u svome radu Demokratija i politike partije, Ostrogorski je pisao: ovek koji ima hrabrosti da svoje miljenje iska`e i brani, vrlo je redak u demokratiji; on treba da bude gotovo junak dana pa da izae pred gomilu: ona je tako mnogobrojna i nametljiva; gde bi se on mogao ukloniti, od koga bi mogao tra`iti zatite, kada svako njoj pripada? Dokle god je bila re samo o spoljnoj prinudi, koja je ugro`avala graanina u njegovoj linosti i imanju, svi su bili njegovi saveznici, noeni k njemu apsolutnom jednakou svojih interesa. Ali im je re o prinudi javnog mnjenja, ova se jednakost gubi u oima velike mase i pojedinac ostaje pred njom usamljen. Zato u javnom `ivotu niko ne ide uzdignute glave: svako se unja i vue pored zida. U demokratiji nema nikoga ko bi mogao da ka`e vladaru ono to su aragonski kortesi govorili svome kralju, pozdravljajui ga: Mi koji vredimo koliko i Ti. Svi izjavljuju, meu sobom se utrkujui, da su ponizne, vrlo ponizne sluge gomile.51 Javno mnjenje veine postaje tako izvor duhovnog autoriteta. Osuda javnog mnjenja stavlja pojedinca u stanje potpune izdvojenosti ili nemoi. On poinje da sumnja ne samo u sopstvenu mo ve i u pravo da misli dukije od veine. Prilagodljivost vie nije samo drutvena nu`nost, ve postaje duboka unutranja potreba pojedinca. Moralni oseaj ustupa mesto prilagoavanju zahtevima drutva.52
50 51

52

Isto, knj. I, str. 266-267. Mojsej Ostrogorski, Demokratija i politike partije, Beograd, tamparija Sv. Sava, 1921, str. 149-150. Lively, The Social and Political Thought of Alexis de Tocqueville, str. 88.

28

Ovu potrebu za stalnim podeavanjem i prilagoavanjem svoga ponaanja ponaanju veine, koja u pojedincu sve vie potiskuje i gui neka izvorna svojstva i menja njegovu prirodu, Tokvil je na jednom mestu oznaio kao udvoriki duh. Kao to su glavne odlike linosti koje su na dvoru okru`avale vladara bile osrednjost i preterana savitljivost i snishodljivost, tako se i u demokratskom poretku isti ovakav duh sve vie rasprostire u drutvu. Razlika je u tome to u demokratiji ovakav oblik svesti i ponaanja nije vie vezan za jednu u`u drutvenu sredinu, ve obuhvata celo drutvo. U apsolutnim monarhijama udvoriki duh okru`ava vladara kao nosioca suvereniteta, dok u politikom poretku u kome je suveren prisutan svuda, u re`imu zasnovanom na naelu narodnog suvereniteta, udvoriki duh pro`ima sve redove drutva.53 Pitanje drutvene tiranije veine je i pitanje autonomije pojedinca i irenja konformizma u demokratskom drutvu. Tokvil je s pravom istakao, da je vladavina veine (mase) znaila istovremeno i vie individualizma i manje individualnosti. Vie individualizma, jer je ukidanje srednjovekovnih privilegija pru`ilo mogunost napredovanja sna`nim pojedincima. Manje individualnosti, jer `udnja za jednakou vodi u konformizam, u stanja u kojima je uslov napredovanja prihvatanje merila prosenosti.54 Piui o pojavi konformizma, neki savremeni sociolozi (osobito predstavnici kritike teorije drutva) izneli su da je autoritet u nae vreme izmenio svoj lik, da on nije ni nalik autoritetu kojim su se rukovodili ljudi u prethodna dva veka. Prema Erihu Fromu, u 18. i 19. veku postoje dve vrste autoriteta: racionalni i iracionalni. Obe vrste autoriteta ispoljavaju se javno. Tano se zna ko zabranjuje odnosno nareuje. Autoritet u nae doba sasvim je drugojaiji: on nije vie javan, ve je nevidljiv, otuen, bezlian. U savremenim demokratskim re`imima autoritet crpe svoju snagu iz injenice da je anoniman. Niko nije autoritet, ve je to neto. Ali kako mo`emo da ustanemo protiv neega to izmie ve samoj moi naeg opa`anja? Kako mo`emo da
53 54

Tocqueville, Voyages en Sicile et aux Etats-Unis. Harold Laski, Alexis de Tocqueville and Democracy, u F. J. C. Hearnshaw, ed., The Social and Political Ideas of Some Representative Thinkers of the Victorian Age, London, Harrap, 1935, str. 104.

29

se pobunimo protiv nikoga?55 Kao i Tokvil, i savremeni sociolozi misle da takav autoritet u demokratiji mo`e da pritiskuje pojedinca i potisne njegovu linost, vie nego prinuda u autoritarnim re`imima. Na jednom mestu u svome Zdravom drutvu From opisuje anonimni autoritet na nain koji neodoljivo podsea na Tokvilovo zgra`anje nad neslobodom pojedinca u demokratskom drutvu. Konformizam je pie From mehanizam pomou koga deluje anonimni autoritet. Ja moram da inim ono to svako ini, prema tome, moram da se saglasim, ne smem da budem drukiji, ne smem da strim; moram da budem spreman i voljan da se menjam prema promenama standarda; ne smem da pitam da li sam u pravu ili nisam, ve da li sam se prilagodio, da nisam neto izuzetno, neto razliito. Jedino to je stalno u meni jeste ba ova spremnost za promenu. Niko nema moi nada mnom izuzev gomile, iji sam deo i kojoj se potinjavam.56 Slinost izmeu Tokvilovih i savremenih nalaza o delovanju konformizma u demokratskom drutvu zahteva neka dalja objanjenja. Kako je bilo moguno da u sasvim razliitim drutveno-istorijskim situacijama Tokvil i vie savremenih sociologa dou do podudarnih zakljuaka? Ostanimo za sada na ukazivanju na to da se Tokvilova i neka dananja prouavanja bar u jednoj taki ukrtaju. Prouavanja masovnog drutva i konformizma u nae vreme polaze od datog stanja stvari. Ona opisuju savremeno, razvijeno graansko drutvo onakvo kakvo ono jeste. I kada sadr`e u sebi kritiku toga drutva i kada se dvoume nad njegovim mogunostima, ona iznad svega nude sliku toga drutva. Tokvilov postupak je drukiji. U Demokratiji u Americi on nam pokazuje kako e demokratsko drutvo izgledati. U vreme kada je demokratija bila jo u zaetku, Tokvil nas daleko vie uvodi u svoja predvianja, nego to nam daje stvarnu sliku demokratskog drutva. Ta njegova predvianja toliko su `iva i uverljiva da je i sm u pojedinim trenucima, kako izgleda, poinjao da veruje u njihovu stvarnost da zamenjuje ono to e biti onim to jeste. Tokvil se ne zadr`ava samo na optem opisu tiranije javnog mnjenja, ve se bavi i njenim posledicama. Predmet njegovog prou55 56

Erich Fromm, Zdravo drutvo, Beograd, Rad, 1963, str. 157-158. Isto, str. 158.

30

avanja nisu samo promene koje tiranija javnog mnjenja izaziva u pojedincu ve i drutvene posledice ove pojave. Prva posledica tiranije javnog mnjenja jeste preovlaivanje osrednjosti u drutvenom i politikom `ivotu. irenje konformizma dovodi do toga da u prvi plan izbijaju pojedinci koje odlikuje ba odsustvo sposobnosti praeno vetinom prilagoavanja i saglaavanja. Demokratiji ne samo da nedostaje snaga rasuivanja koja je neophodna da se izaberu ljudi koji zaslu`uju njeno poverenje ve i `elja da se to uini. Demokratske ustanove razvijaju oseanje zavisti u ljudima. Razbuujui strast jednakosti, demokratske ustanove je nikada potpuno ne zadovoljavaju. Zbog toga narodu (veini) sve to je ma u emu uzvieno nad njim izgleda kao smetnja njegovim `eljama, i nikakva uzvienost nije toliko legitimna da mu ne umara oi.57 Dok su najgorljiviji branioci demokratije u Tokvilovo vreme proricali da e ona na vrh izbaciti najsposobnije i najzaslu`nije, jer je to u interesu naroda, Tokvil upozorava na neto sasvim drugo. Nee demokratija izbaciti na svoje elo najvrednije, ve najprosenije. Veina u demokratiji ne diskriminie sposobne i nije nemarna prema njima. Ona im zavidi. Zbog svega ovog i interes za vrenje javnih poslova nije izuzetan. On ne donosi ni materijalne pogodnosti ni uticaj koji bi se mogao po`eleti, pa ak ne jami ni trajnost. Duh prosenosti, koji je toliko tipian za demokratiju, i posebno dolazi do izra`aja u svetu politike, nagoni izuzetne pojedince da se klone politike kao poziva. Sposobnost, iskrenost i nezavisnost misli koji su obele`avali period Amerike revolucije, sve vie usahnjuju sa irenjem demokratije. U vreme revolucije, prema Tokvilu, izuzetne linosti pridru`ile su se svojevoljno pokretu, rasprostirui svoj sjaj na narod i ne pozajmljujui ga od njega. Javno mnjenje (veina) rukovodilo se tada voljom pojedinaca, ne vrei pritisak na njih. U novije vreme naroito je Rajt Mils, slino Tokvilu, na vie upeatljivih primera skrenuo pa`nju na duhovno i moralno zaostajanje i pad savremene politike elite u Americi u odnosu na prve tvorce amerikog ustava i politikih ustanova.58
57 58

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. I, str. 204. Vidi S. Rajt Mils, Elita vlasti, Beograd, Kultura, 1964.

31

Svoju ozbiljnu zabrinutost zbog iezavanja istaknutih ljudi i dela i irenja prosenosti, Tokvil je izneo na sna`an nain u eliptinom obliku jo u svojim zabelekama sa putovanja po Americi: Zato dok se obrazovanost iri, izuzetni pojedinci postaju sve rei? Zato, u vreme kada su dostignua svima pristupana, veliki intelektni talenti postaju rei? Zato, kada vie nema ni`ih klasa, nema ni viih klasa? Zato, kada znanje o tome kako treba upravljati stigne do masa, nema vie velikih sposobnosti u upravljanju drutvom? Amerika javno postavlja ova pitanja. Ali ko mo`e da odgovori na njih?59 Posebno su vidne posledice tiranije javnog mnjenja na podruju kulture, zbog toga to ova oblast ljudskog duha zahteva izuzetne oblike delovanja i izuzetne pojedince. Tiranija javnog mnjenja ne samo da smanjuje broj ovakvih ljudi i dela, nego uopte menja prirodu razliitih oblika kulturnog stvaranja. Tu su posledice tiranije javnog mnjenja najpogubnije.60 Dok je u aristokratskom drutvu, prema Tokvilu, nauno saznanje imalo optiji karakter, u savremenom demokratskom drutvu sve manje ima naunog istra`ivanja koje je samo sobom nadahnuto. Drutvo i nauku vie zanima praktina primena naunih saznanja nego samo saznanje. U oblasti nauke sve se vie istiu praktine i poslovne crte. Nemir i uzburkanost demokratskog drutva, borba za sticanje moi i materijalnih dobitaka, sve vie ote`avaju predavanje smirenom razmiljanju koje je od tolikog znaaja za razvoj teorije. Odsustvo vremena i mira, koji su toliko potrebni u nauci kao pozivu, utie da u demokratskom poretku u oblasti nauke ima sve manje
59 60

Tocqueville, Voyages en Sicile et aux Etats-Unis. Mada se slagao sa Tokvilom u oceni tetnosti preovlaivanja osrednjosti u drutvenom `ivotu i kulturi, Mil je smatrao da osrednjost u politikom `ivotu sama po sebi ne mora uvek biti neto ravo. Tako je, prema Milu, Americi etrdesetih godina prolog veka bio potreban srazmerno mali aparat vlasti, jer ta zemlja nije uestvovala u ratovima, nije imala slo`ene meunarodne odnose i neprijatne susede, nije bila optereena ostacima starog (aristokratskog) drutva kojih bi se trebalo oslobaati, niti je imala vei broj siromanih i neobrazovanih graana. U ovakvoj sredini tra`ile su se prosene sposobnosti, i mo`da su Amerikanci na mudar nain bili tedljivi kad se nisu obraali izuzetnim pojedincima za neto to su i proseni politiari bili u stanju da uine. Mill, M. De Tocqueville on Democracy in America, On Politics and Society, str. 211-213.

32

velikih duhova. Ipak, prema Tokvilu, ovo ne znai da nauka spolja i kvantitativno posmatrano zaostaje, da je sve slabija i nemonija. Ni govora o tome. U demokratskom drutvu sve je vie onih koji se naukom bave, a nauka sama, ba zbog svoje praktine usmerenosti, vri sve vei uticaj na drutvene odnose. Nekada rezultat pojedinanih napora, nauka postaje sve vie veliko zajedniko preduzee. Njena mo je u stalnom porastu. Demokratsko drutvo ne samo da ne dovodi u pitanje nauku, ve podstie njen rascvat. Premda je to, kako Tokvil pie, drukiji vid nauke: Dela esto nisu savrena, ali su pokuaji nebrojeni; i mada su rezultati pojedinanih napora po pravilu veoma mali, opti rezultat je uvek vrlo veliki. Zato je pogrena tvrdnja da su ljudi koji `ive u demokratskim vremenima po prirodi nezainteresovani za nauku, knji`evnost i umetnost; samo mora da se prizna da ih oni neguju na sebi svojstven nain i unose u njih svoje vrline i mane.61 Kao i nauka, i knji`evnost odra`ava duh vremena. Kao i drutvo, i ona je nagrizena demokratskim duhom. Tokvil ovde, kao i u drugim ocenama kulturne situacije demokratskog dutva, ima pre svega na umu stanje u Americi kao najrazvijenijem demokratskom drutvu.62 Demokratija, po njegovom miljenju, ne samo da usauje interes za knji`evnost u industrijsku klasu (bur`oaziju) ve unosi industrijski duh i u knji`evnost. Veina ljudi zato na knji`evnost gleda kao na industriju; pored nekoliko velikih pisaca koji krase knji`evnost, preovlauju sitni trgovci idejama. Broj knji`evnih dela se umno`ava i preovlauju manje vredna dela. Pisci vie obraaju pa`nju na brzinu pisanja nego na usavravanje pojedinosti. Njihov je cilj da iznenade i uznemire strasti, a ne da opine ukus. Zbog svega ovoga u demokratskim vremenima javnost esto postupa sa svojim piscima onako kao to su kraljevi postupali sa svojim dvoranima: ona ih plaa i prezire.63
61 62

63

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 45. Tokvilova ocena knji`evnog stanja u Americi naroito je bila nepovoljna. Izuzevi klasina engleska dela, Amerikanci, prema njegovom sudu, nisu imali vrednijih pisaca i knjiga. Amerika knji`evnost nije tada prevazilazila nivo novinskog pisanja. Istini za volju treba rei da su se u Americi, u vreme kada je Tokvil izneo svoj sud, ve javljali ili su se ubrzo pojavili pisci kao to su Po, Melvil, Hotorn, Emerson i Toro. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 60-66.

33

U nauci pripadnici demokratskog drutva stavljaju praktino saznanje iznad teorijskog; u umetnosti korisno (praktino) stoji iznad lepog. Stavljajui korisno iznad lepog, demokratija zahteva da i lepo bude korisno. Neguju se oni oblici umetnikog izraza koji `ivot ine lakim, nasuprot onima koji ga ulepavaju. Stari slikari (Rafael na primer) te`ili su, prema Tokvilu, da prevaziu prirodu, stremei ka neem to je bolje od prirode. Oni su nastojali da od oveka uine neto to je vie od njega. Slikari prizora iz Francuske revolucije (David i njegovi uenici) odlino su prikazali modele koje su imali pred sobom, ali su retko zamiljali neto izvan njih.64 Slino umetnosti uopte, i pesnitvo ima zadatak da stvarnost uini lepom. Srednjovekovno drutvo, prema Tokvilu, ini povoljnije tlo za razvoj poezije zbog svoga odnosa prema prolosti. Izazivajui u ljudima odvratnost prema prolosti i liavajui pesnitvo njegovog dotadanjeg ambijenta, naelo jednakosti oduzima pesnitvu i deo sadanjosti. U nemogunosti da u demokratskom drutvu nae stvaralako nadahnue u mnotvu jednakih ljudi koji ga okru`uju, pesnik se okree prirodi; poto su sa vidika iezli bogovi i heroji, pesnici su se bacili na posao da opiu bujice i planine. Ali ova je (opisna) poezija za demokratska drutva samo privremeno reenje. Ukoliko je prolost kao izvor pesnitva izgubljena, ostaje neto drugo dostojno pesnikog nadahnua. To je budunost. Ljudi u demokratskom drutvu zaokupljeni su budunou. Poto su svi ljudi jednaki i pojedinano uzev beznaajni, narod e postati predmet poezije. Predmet pesnitva u demokratiji treba da postane ovek, odnosno oveanstvo uopte uzev.65 Tokvilova zamisao o drutvenoj tiraniji veine ili o tiraniji javnog mnjenja imala je velikog odjeka. Ona je pre svega uticala na razmatranje D`ona Stjuarta Mila.66 Bio je to Mil koji je napisao najobimnije osvrte na obe knjige Demokratije u Americi i koji je u svojoj Autobio64 65 66

Isto, knj. II, str. 53-61. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 76-81. Prepiska izmeu Mila i Tokvila objavljena je u Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes. Correspondance anglaise: Correspondance dAlexis de Tocqueville avec Henry Reeve et John Stuart Mill, Paris, Gallimard, 1954, tom VI, knj. I.

34

grafiji izneo va`nost Tokvilovog promiljanja problema drutvene tiranije veine za dalji razvoj svojih pogleda. Znaaj Tokvilove knjige, prema Milu, ne le`i samo u tome to je u njoj istaknuta vrednost demokratije na sna`niji nain nego u reima i delovanju njenih najoduevljenijih privr`enika ve i u tome to je Tokvil upozorio na opasnost koju sa sobom nosi razvoj demokratije, i to ne zato da bi se njen razvoj zaustavio (to je prema Tokvilu nemogue), ve da bi se podstreknule pozitivne nasuprot negativnim stranama demokratije.67 Ve na samom poetku ogleda O slobodi Mil je priznao da je nekada i sam smatrao da se problem slobode iscrpljuje u zatiti podanika od tlaenja vlastodr`aca. 68 Po Milu, nekada se polazilo od pretpostavke (izuzetak u ovom pogledu bila je demokratija u Grkoj) da su oni koji vladaju nu`no u neprijateljskom odnosu prema onima nad kojima vladaju. Ograniavanje vlasti u to vreme postizalo se na dva naina: priznavanjem odreenih prava i sloboda drutvu, odnosno pojedinim njegovim pripadnicima i, neto kasnije, uslovljavanjem odluka vlasti pristankom odreenih drutvenih grupa. Sa uspostavljanjem demokratije u savremenom drutvu, meutim, na upravljae i one kojima se upravlja ne gleda se vie kao na suprotstavljene grupe. Umesto da budu njihovi protivnici, upravljai postaju predstavnici onih kojima upravljaju i njima su odgovorni. Savremeno shvatanje ide za tim da se upravljai poistovete sa narodom, da njihov interes i volja budu interes i volja naroda. Poto nema potrebe da se narod titi od svoje sopstvene volje, nema ni bojazni da bi on sm sobom mogao tiranski da upravlja. Tako, prema Milu, stoje stvari posmatrane iskljuivo teorijski. U stvarnosti je problem predstavnike demokratije daleko zapleteniji. Sa irenjem demokratije sve vie sazreva svest da su izrazi samouprava i vlada naroda nad samim sobom u sebi protivreni, jer oni ne oznaavaju upravljanje svakoga samim sobom, ve vladavinu najveeg dela drutva nad njegovim ostatkom. A tu se ve, kao i kada je re o drugim oblicima vlasti, pomalja mogunost zloupotrebe
67

68

Ima vie radova o Tokvilovom uticaju na Mila, pa i preterivanja (u smislu precenjivanja ili potcenjivanja) u oceni toga uticaja, o emu ovde nee biti rei. Vidi John Stuart Mill, Utilitarianism. On Liberty. Considerations on Representative Government, London, Dent, 1972, str. 65-68.

35

i tiranije onih koji vlast imaju nad onima koji njome ne raspola`u. Tako je i Mil, slino piscima Federalistikih spisa i Tokvilu, doao do zakljuka da, poto je volja naroda samo volja veine, i narod (odnosno njegova veina) mo`e da te`i da tlai jedan svoj deo; tako da su mere opreznosti neophodne protiv ove kao i protiv svake druge zloupotrebe vlasti.69 Poto veina mo`e da tlai manjinu isto onako kao to manjina mo`e da tlai veinu, Mil je upozoravao i na razliku izmeu tiranije veine i tiranije manjine. Kada celo drutvo postane tiranin onda se i sredstva tlaenja menjaju i razlikuju od onih koja primenjuju u`e skupine pojedinaca. Postoje neke granice u kojima je opravdan uticaj kolektivnog miljenja na delovanje i miljenje pojedinca. Zato je isto tako va`no obezbediti odreeno podruje autonomije pojedinca, kao to je neophodno osigurati drutvo od tiranije manjine. Bavei se tiranijom veine, Mil je, kao i Tokvil, uoio razliku izmeu tiranije politike veine i tiranije javnog mnjenja. Kada je re o prvoj, Mil je imao na umu i neke konkretne ustanove, kojima se ova pojava mo`e onemoguiti. U svome delu O predstavnikoj vladi Mil je naroito isticao da srazmerno predstavljanje smanjuje mogunost tiranije politike (brojane) veine, obezbeujui da i manjine srazmerno svojoj stvarnoj snazi budu predstavljene u parlamentu. Na ovaj nain parlament bi predstavljao verniji odraz drutva, a ne iskrivljenu sliku, prema kojoj su stvarni izborni rezultati manjine (u razmerama celog drutva) znatno umanjeni u parlamentu (s obzirom na broj poslanikih mesta).70 Mada je pisao o politikoj tiraniji veine, Mil je zapazio da je va`niji i daleko slo`eniji problem, koji sa sobom nosi nastupanje demokratije, pitanje drutvene tiranije veine, tiranije vladajueg miljenja i raspolo`enja71. Kao i Tokvil, i Mil je podvlaio da ono to je najtegobnije u drutvenoj tiraniji veine jeste da se radi o duhovnoj tiraniji; to je tiranija ne nad telom ve nad duhom72.
69 70 71 72

Mill, On Liberty, str. 68. Mill, Considerations on Representative Government, str. 256-275. Mill, On Liberty, str. 68. Mill, M. De Tocqueville on Democracy in America, On Politics and Society, str. 216.

36

Miljenje veine u demokratiji sve je postojanije i manje podlo`no promeni (Mil govori ovde o despotizmu obiaja), a time su ljudi sve vie izlo`eni opasnosti gubljenja moralne hrabrosti i ponosa, koji ine glavne odlike autonomije pojedinca. Ono to izaziva zabrinutost jeste preterana spremnost na potinjavanje i pokornost, kao i to to sa razvojem demokratije miljenje postaje sve ukorenjenije, te`e promenljivo. Mil je posebno bio zabrinut zbog irenja osrednjosti. Njegove rei zvue na mah kao daleki odjek Tokvilovih strahovanja: Opta te`nja irom sveta sastoji se u tome da prosenost postaje uzlazna sila oveanstva. U drevnim vremenima, u srednjem veku, i sve manje i manje tokom dugog prelaza od srednjeg veka do danas, bio je to pojedinac koji je sm po sebi predstavljao mo; a ako je bio izuzetno sposoban ili se nalazio na istaknutom drutvenom polo`aju, njegova mo bila je znatna. Danas su pojedinci izgubljeni u gomili. Rei u politici da javno mnjenje vlada svetom postalo je obina stvar. Jedina snaga dostojna toga imena danas jeste mo mas i mo dr`av, sve dok su one sredstva za ostvarivanje `elja i te`nji mas.73 Na stvaranje javnog mnjenja ne vri skoro nikakav uticaj miljenje izuzetnih pojedinaca ili miljenje izneto u knjigama; mnjenje mas stvaraju ljudi njima nalik, koji im govore posredstvom tampe pod pritiskom potreba datog trenutka. Tako se, na kraju, i za Mila, kao i za Tokvila, sutina problema tiranije javnog mnjenja sastoji u tome da se to vie otkloni ili umanji odmazda veine drutva nad manjinom i pojedincima koji misle drugaije. Javno mnjenje ne treba da bude ono to nije. Ono mora ostati vladajua sila u demokratiji. Ali ba radi stvaranja najboljeg javnog mnjenja mora biti zajamena velika drutvena podrka miljenjima i raspolo`enjima koja su razliita od onih to ih ima veina.

Drutvena tiranija veine i svemo dr`ave


Tokvilovo razmatranje problema drutvene tiranije veine ne zavrava se nabrojanim oblicima ispoljavanja ove pojave i njenim
73

Mill, On Liberty, str. 123.

37

glavnim posledicama u drutveno-politikom i kulturnom `ivotu demokratije. Demokratija raa jo jednu pojavu koja je dovodi u pitanje svemo dr`ave. Na osnovu nekih mesta u Tokvilovom delu mogao bi se ak izvesti zakljuak da se radi o dve strane jedne iste pojave ili, bar, da su tiranija javnog mnjenja i svemo dr`ave dve pojave tesno povezane zajednikim korenima.74 Neto kasnije pokazaemo da je ovakvo objanjenje i stavljanje u odreeni odnos tiranije javnog mnjenja i onoga to danas esto nazivamo birokratizacijom drutvenog `ivota stavljalo u nedoumicu mnoge tumae Tokvilovog dela, pa je dovelo i do njegovih razliitih tumaenja. Pre toga pogledajmo kako Tokvil objanjava pojavu svemoi dr`ave.75 Izjednaavanje drutvenih uslova i umanjivanje drutvenih razlika istovremeno je uinilo pojedince jednakim i slabim u odnosu na drutvo, a posebno na javno mnjenje. inei pojedince jednakim i slabim, a drutvo jakim, demokratija navodi pojedince na zakljuak da je vlast koja predstavlja drutvo prosveenija i mudrija od ma kog pojedinca, te da zato ona ima ne samo pravo ve i du`nost da upravlja pojedincima. Tokvil doslovce ka`e da je pravo i du`nost dr`ave da uzme svakog pojedinca za ruku i vodi ga76. Pokazali smo ve kako je Tokvil drutvenu tiraniju veine, pojavu svojstvenu demokratskom ureenju drutva, objanjavao irenjem jednakosti glavnim naelom demokratije. Isto tako, centralizacija vlasti i podreivanje pojedinca rastu u srazmeri sa irenjem jednakosti. Da bi se vlast centralizovala, pre svega je potrebno da graani `ude za jednakou. Centralna vlast je ve po svojoj prirodi naklonjena jednakosti i podstie je, jer jednakost izvanredno olakava, iri i osigurava uticaj centralne vlasti.77 Izgleda, veli Tokvil, da se u vreme demokratije odvijaju dve revolucije: jedna stalno slabi vlast, druga je jaa. Rue se i ograniavaju
74

75 76 77

Ima miljenja da je Tokvilovo prouavanje svemoi dr`ave jo va`nije i originalnije od njegovih razmatranja o tiraniji javnog mnjenja. Vidi Jirgen Habermas, Javno mjenje: Istra`ivanje u oblasti jedne kategorije graanskog drutva, Beograd, Kultura, 1969, str. 173-174. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 293-339. Isto, knj. II, str. 298. Isto, knj. II, str. 302-309.

38

najjae vladarske dinastije, ukidaju se staleke razlike i vekovne privilegije; a u isto vreme neprekidno rastu prerogativi vrhovne vlasti. Onaj isti narod, koji je uzdrmao i sruio vladajui poredak stvari, ponizno se priklanja pred najsitnijim inovnikom. Dve revolucije, o kojima Tokvil govori, uzajamno su povezane svojim zajednikim poreklom i, mada idu razliitim smerovima, vode istim ishodima. Staro aristokratsko drutvo zasnivalo se na naelu nejednakosti i privilegija. Da bi postali jednaki, ljudi su morali da budu slobodni. Ali u meri u kojoj se jednakost sve vie irila u savremenom drutvu uz pomo slobode, samu slobodu bilo je sve te`e odr`ati. Ruei staru dr`avnu vlast, narod poputa pred novom vlau koju je sam stvorio. Ta nova vlast postaje ne samo sve jaa ve i sve brojnija; u meri u kojoj se uveava centralna vlast raste broj javnih slu`benika koji tu vlast vre. Centralizacija vlasti ipak nije podjednaka u svim demokratskim drutvima. Ona zavisi od odnosa izmeu jednakosti i slobode u pojedinim drutvima. U Americi sloboda je starija, a jednakost srazmerno novija pojava. Prvi doseljenici na obale Amerike ve su bili nauili da uestvuju u javnim poslovima, poznavali su naela vladavine prava, sudske garantije, slobodu govora i tampe, line slobode. Drugojaije je bilo u Evropi, a posebno u Francuskoj. Tu je jednakost prethodila slobodi, a pobornici jednakosti bili su apsolutni vladari. Narod se tu navikao na jednakost (u smislu ukidanja stalekih privilegija i jaanja vladaoeve vlasti) znatno pre nego to je ideja slobode doprla do njegove svesti. Isto tako, centralizacija vlasti u demokratiji ne zavisi samo od redosleda pojave i meusobnih odnosa jednakosti i slobode ve i od naina na koji se jednakost uvodi. Tamo gde se ona uvodi revolucionarnim merama vlast je jaa i vie centralizovana. Napoleon, smatra Tokvil, ne zaslu`uje ni osudu ni pohvalu zato to je u svojim rukama usredsredio celokupnu vrhovnu vlast, jer je posle nestanka odreenih drutvenih stale`a sva njihova vlast prela na dr`avu. U Americi, gde narod nije proao kroz revoluciju i od poetka je sm upravljao, nije ni bilo potrebno da se u toj meri poziva na dr`avu kao na uvara slobode. To to su pojedinci u demokratiji nezavisni ispunjava ih samopouzdanjem i gordou. To to su oni istovremeno slabi primorava ih
39

da pomo ne oekuju od sebi ravnih (i takoe slabih) ostalih pojedinaca, ve od dr`ave. Njihove `elje i slabost stalno ih podseaju na dr`avnu vlast, u kojoj oni na kraju vide lek za sopstvenu nemo. Sama injenica da demokratski narodi priznaju i mrze privilegije poma`e usredsreivanju svekolike vlasti u rukama dr`ave. Tokvil je isto tako zapazio da se u demokratskim drutvima pojedinci malo interesuju za javne stvari i da ih lako preputaju jedinom vidljivom i trajnom predstavniku celoga drutva dr`avi. U meri u kojoj interes za javne stvari i politiko uestvovanje slabi u demokratskim drutvima, jaa ljubav prema javnom miru. Ova strast prirodno ini ljude sklonim da svoja prava sve vie ustupaju sredinjoj vlasti. Strah od uznemiravanja i potreba za blagostanjem neosetno navode narod da poveava funkcije sredinje vlasti kao jedine vlasti za koju se pokazuje da je dovoljno jaka, obrazovana i sigurna da ih zatiti od anarhije. Dok je u srednjovekovnom drutvu bilo vie sredita koja su delila vlast izmeu sebe (porodice, stale`i, cehovi) i sa dr`avom, u savremenom demokratskom drutvu vlast dr`ave je neograniena. Kao i Monteskje78 pre njega, i Tokvil iznosi da je u srednjovekovnom drutvu postojalo vie drutvenih snaga koje su se nalazile izmeu pojedinca i dr`ave, i titile ga u odnosu na dr`avu; u savremenom drutvu ovakve snage, odnosno drugostepene vlasti (pouvoirs secondaires) ne postoje. U savremenom drutvu preovlauje shvatanje o jednoj sredinjoj vlasti, koja neposredno upravlja celom zajednicom. U srednjovekovnom drutvu dr`ava uspostavlja odnos sa drutvom preko niza drutvenih grupa i organizacija kojima pojedinci pripadaju; u savremenom drutvu ona upravlja mnotvom meu sobom jednakih pojedinaca. Sve revolucije i kontrarevolucije u Evropi krajem 18. i poetkom 19. veka bile su, prema Tokvilu, u jednome sline. One su razorile i uzdrmale drugostepene vlasti. Pri tome, sva prava i privilegije koje su iupane iz ruku stale`a, cehova, porodica i pojedinaca, nisu poslu`ila da se uspostave nove drugostepene vlasti na demokratskoj osnovi, ve su usredsreene u rukama centralne vlasti. Dr`ava je ta
78

Vidi Montesquieu, De lEsprit des Lois, Paris, Gallimard, 1970, knj. II, gl. IV, str. 55-58.

40

koja zadobija sve veu i veu kontrolu nad graanima i sve iskljuiviju vlast upravljanja u najsitnijim pojedinostima njihovog `ivota. Unitavanjem sekundarnih vlasti i uzdizanjem dr`ave, rasprostiranjem materijalistike i individualistike usmerenosti u drutvenom `ivotu, demokratija gui i duh zajednitva u drutvenom `ivotu. U 19. veku sa slabljenjem ideje o ugovoru jaa ideja zajednice. Ova ideja, o kakvom god da se obliku zajednice radilo (stvarnoj ili imaginarnoj, tradicionalnoj ili izgraenoj zajednici), poela je da se poklapa sa predstavom o dobrom drutvu. Njome su legitimisani razliiti oblici drutvenih veza i udru`ivanja.79 Kidajui stare drutvene veze, dr`ava je ta koja treba da ih nadomesti. Ona, meutim, nema nieg istorodnog sa zajednicom. Ona je, kako je pisao Marks u Nemakoj ideologiji, surogat zajednice ili prividna zajednica.80 Prema Dirkemu, politika dr`ava je nad`ivela Francusku revoluciju kao usamljeni inilac kolektivne organizovanosti. Pravi drutveni poredak je iezao i dr`ava se javlja samo kao kolektivno organizovana aktivnost drutvenog karaktera.81 Iz shvatanja o jedinstvenoj i sredinjoj vlasti dr`ave, koje je prevagnulo u demokratsko doba, proizlazi i shvatanje o jednoobraznom zakonodavstvu. Poto je svaki pojedinac svestan toga da se veoma malo razlikuje od ostalih, on smatra da ista pravna pravila moraju da budu primenljiva na sve. Dok su u srednjem veku za razliite stale`e va`ili razliiti propisi, u demokratskom drutvu za sve pojedince va`e ista pravila, svi su jednaki pred zakonom. U aristokratskom, srednjovekovnom drutvu vrhovna vlast zadovoljavala se upravljanjem i nadzorom nad zajednicom u onome to se ticalo optih interesa; u pogledu svega drugog pojedinci su bili slobodni. Vlast je imala nemaran odnos prema linim nedaama i patnjama pojedinaca, ne pitajui se uopte u kojoj meri one mogu da utiu na postojanost i razvoj jedne zajednice. Demokratska drutva krenula su drugim pravcem. Dr`ava se u demokratskom poretku ne zadovo79

80 81

Vidi Robert Nisbet, The Quest for Community, New York, Oxford University Press, 1953 i The Sociological Tradition, New York, Basic Books, 1966, str. 47-106. Karl Marx, Friedrich Engels, Rani radovi, Zagreb, Naprijed, 1961, str. 398. mile Durkheim, Le Suicide, Paris, Alcan, 1897, str. 449. Navedeno prema: From, Zdravo drutvo, str. 211-212.

41

ljava da narodom upravlja kolektivno; ona se osea pozvanom i da ue u lini `ivot i probleme svojih graana. Upravljajui, dr`ava nastoji da graane obrazuje u razliitim trenucima njihovog `ivota i da osigura njihovu sreu bez obzira na njihov pristanak. Jedna od glavnih parola u Hakslijeom Vrlom novom svetu bie da je svako srean, jer ljudi dobijaju ono to `ele i nikad ne `ele ono to ne mogu dobiti. Prema Tokvilu, pak, vlast u demokratiji postaje sve vie centralizovana, obuzeta pojedinostima i inkvizitorska.82 Stavljajui svakog pojedinca pod svoje okrilje i oblikujui ga po svojoj volji, vlast se rasprostire nad celom zajednicom. Ona nad drutvom iri mre`u jednoobraznih, slo`enih i do tanina razraenih pravila iz kojih izuzetni pojedinci nisu u stanju da se iupaju i oslobode. Dr`avna vlast u ovom pogledu deluje kao tiranija javnog mnjenja. Ne prisiljavajui ljude da deluju, dr`ava ih stalno spreava da deluju. Ona samu ovekovu volju razmekava, savija je i njome upravlja. Takva vlast kao mora pritiska drutvo sve dok narod nije sveden na nita vie od stada plaljivih i vrednih `ivotinja, iji je pastir dr`ava.83 Kako je bilo moguno da ovek u doba demokratije tako nisko padne? I na osnovu ega se jo savremeno drutvo, sa slikom kakva je ovde data, mo`e nazvati demokratskim? Tokvil nudi sledee objanjenje: ovek u demokratskom poretku u osnovi je protivrean. Njega istovremeno raspinju dve razliite te`nje: on `eli da bude voen i da ostane slobodan. I jedna i druga te`nja proizvod su onoga to je svojstveno savremenom drutvu jednakosti. Jednaki meu sobom, pojedinci su svesni svoje slobode i ponosni su na nju. Jednaki meu sobom i svesni svoje nemoi u odnosu na ostale pojedince i drutvo, oni stavljaju svoju sudbinu u ruke starateljskoj vlasti, koju su sami odabrali. ak i kada se gnuaju onih koji tu vlast vre, oni tu vlast podupiru.84 Tako nastaje nov tip politikog poretka koji u sebi obnavlja protivrenost oveka demokratskog vremena. Kao to se u ljudskoj prirodi bude dve suprotstavljene te`nje, tako se i drutvo temelji na dvama protivrenim naelima: na naelu narodnog suvereniteta i na naelu centralizacije.
82 83 84

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 313. Isto, knj. II, str. 324-325. Isto, knj. II, str. 302.

42

Poznata je Rusoova `estoka kritika predstavnike demokratije i njegova misao da je engleski narod slobodan samo za vreme izbora lanova parlamenta, da bi odmah po njihovom izboru pao u ropstvo.85 U Demokratiji u Americi nailazimo na jedno mesto koje veoma podsea na Rusoa. U demokratiji, pie Tokvil, ljudi se oslobaaju svoje zavisnosti toliko dugo koliko im je potrebno da izaberu gospodara, a tada ponovo padaju u zavisnost. Ukoliko se podsetimo Tokvilovog stava da savremena demokratija mo`e biti samo predstavnika, onda jo vie padaju u oi njegove zamerke na raun predstavljanja. Omoguujui pojedincima da povremeno sudeluju u odluivanju u va`nijim stvarima, demokratija ih potiskuje u manjim i linijim pitanjima. Ono to je naroito opasno jeste zarobiti ljude u malim pojedinostima, razdeocima njihovih `ivota. A to je ba ono to dr`ava-pastir ini. Poslunost koja se povremeno ispoljava u velikim stvarima nije ni pribli`no tako opasna kao poslunost u malim stvarima. Da li e ovek, iji `ivot do najsitnijih tanina odreuje i ureuje dr`ava, biti u stanju da se uzdigne i svesno i samostalno izabere svoje upravljae? Da li on to uopte mo`e? Tokvil odgovara: Uzalud zadu`ujete te iste graane, koje ste uinili toliko zavisnim od centralne vlasti, da s vremena na vreme izaberu predstavnike vlasti; to toliko va`no, ali tako kratko i retko obavljanje slobodnog izbora, nee ih spreiti da postepeno gube sposobnost miljenja, oseanja i delanja i tako malo po malo padnu ispod nivoa ljudskosti.86 Tako je snaga dr`ave u demokratskom poretku neto to se ne mo`e ni sa im slinim porediti. Ni u jednom ranijem obliku politikog ureenja nije dr`ava bila u stanju da upravlja iskljuivo preko svojih organa, bez pomoi meuvlasti. Niti je mogla sistemom jednoobraznih pravila da obuhvati sve svoje podanike i da podrobno regulie i njihov lini `ivot. Drutvena nejednakost, nedostatak odgovarajuih obavetenja i nesavrenost administrativnog sistema onemoguavali su u prolosti ovakav nain upravljanja. ak i kada je Rimska imperija bila u zenitu svoje moi, pokoreni narodi sauvali su svoje obiaje i njihovim podrujima upravljalo se odvojeno, a ne iskljuivo iz jednog sredita. Ma koliko
85 86

`an-`ak Ruso, Drutveni ugovor, Beograd, Prosveta, 1949, knj. III, gl. XV, str. 74. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 326.

43

bila velika i beskompromisna, a u pojedinim razdobljima samovoljna i surova, vlast rimskih vladara bila je ograniena, ili je, tanije reeno, takav bio njen opseg; odnosei se na nekoliko predmeta, ta vlast je zanemarivala ostale. Mogunosti tlaenja koje su sadr`ane u vlasti savremene dr`ave u demokratiji neto su sasvim novo, bez presedana u dosadanjoj istoriji. Ovako, po Tokvilu, izgleda ta slika dr`ave koja se kao neman nadvila nad savremenim drutvom: Zamiljam u kojim bi novim vidovima despotizam mogao da se pojavi u svetu: vidim jednu nebrojenu masu slinih i jednakih ljudi koji su bez prestanka okrenuti sami sebi da bi sebi priutili mala i niska zadovoljstva kojima ispunjavaju duu. Svakome od njih posebno uzev tua je sudbina ostalih: njegova deca i prijatelji za njega su cela ljudska vrsta, a to se tie njegovih sugraana, mada je okru`en njima, on ih ne vidi, on ih dotie ne oseajui ih nimalo; postoji samo on za sebe, i ukoliko jo uvek ima porodicu, najmanje to se mo`e rei jeste da je bez otad`bine. Iznad pojedinaca uzdi`e se neograniena i starateljska vlast iji je jedini zadatak da omogui njihovo zadovoljstvo i bdi nad njihovom sudbinom. Ta vlast je apsolutna, podrobna, pravina, bri`na i blaga. Bila bi slina oinskoj vlasti da, kao ova, te`i da pripremi ljude za zrelo doba; naprotiv, ona nastoji da ih zanavek zadr`i u detinjstvu; ona `eli da se graani zabavljaju kako ni na ta drugo osim na zadovoljstva ne bi pomiljali. Ta vlast drage volje radi na srei svojih graana, ali `eli pri tome da bude njihov jedini zastupnik i sudija; ona se stara o njihovoj sigurnosti, zadovoljava njihove potrebe, pru`a im zadovoljstva, vodi rauna o njihovim brigama, upravlja njihovim poslovima, ureuje nasleivanje i raspodeljuje nasledstva, ne bi li ih u potpunosti liila nemira razmiljanja i tegobe `ivljenja.87 Razmatranje mesta i uloge dr`ave koje daje Tokvil nagovetava Veberovo prouavanje racionalizacije i birokratizacije drutvenog `ivota i sumorne vizije koje izviru iz Kafkinog dela. Ipak, ni opti utisak koji ostavlja Demokratija u Americi, ni poslednje stranice ovoga dela, nisu pesimistike. U poslednjem poglavlju Demokratije u
87

Isto, knj. II, str. 324.

44

Americi Tokvil pie da niko sa sigurnou ne mo`e tvrditi da je novi svet bolji od staroga, ve samo da je drukiji.88 Poreenja koja on pravi izmeu aristokratskog i demokratskog poretka u nekim stvarima stavljaju demokratiju iznad drutvenog poretka koji iezava: Dobro i zlo prilino se podjednako raspodeljuju u svetu. Velika bogatstva nestaju; broj malih bogatstava raste; `elje i u`ivanja se poveavaju, nema vie izvanrednog blagostanja niti nesavladive bede. Ambicija je sveopte oseanje; malo je velikih ambicija. Svaki pojedinac je usamljen i slab; drutvo je `ivo, vidovito i sna`no; pojedinci se bave malim stvarima, a dr`ava velikim. Due nisu sna`ne ali su obiaji i ljudski zakoni blagi. Ako se nailazi na malo odanosti, uzvienih, sjajnih i istih vrlina, zato su obiaji valjani, nasilje je retko, a surovost gotovo nepoznata. @ivot ljudi postaje du`i i njihova svojina sigurnija. @ivot nije suvie lep ali je ugodan i miran. Malo je veoma otmenih i veoma prostih u`ivanja, malo je uljudnosti u ophoenju i malo grubosti u ukusima. Ne nailazi se esto na veoma uene ljude niti na veoma neznalaku svetinu. Genijalnost je postala retka, a znanje rasprostranjenije. Ljudski duh se razvija malim naporima u kojima sudeluju svi ljudi, a ne monim podsticajem nekolicine meu njima. Manje je savrenosti, a vie rezultata u delima. Sve veze rase, klase, domovine slabe; velika veza oveanstva jaa Gotovo sve krajnosti se ubla`uju i otupljuju; gotovo sva istaknuta mesta se potiru, da ustupe mesto neem osrednjem, koje je istovremeno i manje visoko i manje nisko, manje sjajno, ali i manje sumorno od onoga to je do sada bilo.89 Poslednje stranice Demokratije u Americi odiu `alom za vrednostima i ustanovama starog drutvenog poretka, ali takoe iznose na svetlo dana ne samo neminovnost demokratije, ve i njene vrline: Stanje jednakosti mo`da je manje uzvieno, ali je pravednije, i u njegovoj pravednosti sadr`ana je njegova veliina i lepota.90 O pravednosti demokratije mo`e se govoriti samo u onim demokratskim drutvima u kojima se jednakost ostvaruje u savezu sa slobodom.
88 89 90

Isto, knj. II, str. 338. Isto, knj. II, str. 336-337. Isto, knj. II, str. 338.

45

Znaaj Tokvilovog prouavanja tiranije veine


Razmatranje Tokvilovog shvatanja tiranije veine povlai, kao to je u vie navrata izneto, razlikovanje izmeu politikog i drutvenog znaenja ove pojave. Prvom, politikom tiranijom veine, Tokvil je bio manje zaokupljen nego drugom, drutvenom tiranijom veine, odnosno tiranijom javnog mnjenja.91 Razvoj savremenog drutva pokazao je da su mesto i uticaj prve pojave manji od mesta i uticaja druge. Ipak, u pokuaju da se grupiu i navedu glavne prednosti i nedostaci Tokvilovog tumaenja tiranije veine u demokratskom poretku ne mogu se zaobii ni ocene koje se odnose na njegovo ispitivanje politike tiranije veine. Shvatanja o politikoj tiraniji veine, pa i Tokvilovo, kako danas izgleda, imaju vie mana. Kada je pisao o tiraniji politike veine u demokratiji, Tokvil je poao od pretpostavke da je postojea demokratija poredak u kome vlada veina, ako ne neposredno, a ono makar posredno. Dalji razvoj u prouavanju demokratije pokazao je da u njoj narod ne vlada ni posredno. Ono to daje osnovni ton savremenoj demokratiji jeste takmienje vie politikih manjina za glasove veine. Za razliku od autoritarnih re`ima ona nije vladavina manjine, ali nije ni vladavina veine. Karl Manhajm i Jozef umpeter su u drutvenoj nauci prvi i najjasnije ukazali na ovu crtu graanske demokratije.92 Kasnije je ova zamisao dodatno razvijana i iskustveno proveravana u okviru jednog shvatanja koje je postajalo vladajue u politikoj nauci Zapada. Ovom se shvatanju, tzv. teoriji demokratskog elitizma, prebacuje da svojstva savremene demokratije brka sa prirodom demokratije uopte.93 Ne mo`e se, meutim, porei da je
91

92

93

Pri tome, mora se istai, Tokvil nije uvek sasvim razlikovao prvi od drugog oblika tiranije veine. Bavei se tiranijom javnog mnjenja, on se esto vraao na problem politikih vein, meajui ove dve pojave, i nudei za spreavanje tiranije veine neka sredstva (bolju organizaciju vlasti) kojima se jedino svemo politikih vein mo`da mo`e obuzdati. Na ovo je veoma jasno skrenuo pa`nju Ostrogorski, Demokratija i politike partije, str. 152-153. Vidi naroito Karl Mannheim, Essays on the Sociology of Culture, London, Routledge and Kegan Paul, 1956, i Jozef umpeter, Kapitalizam, socijalizam i demokratija, Beograd, Kultura, 1960. Jedan od najboljih kritikih osvrta na ovo shvatanje iznet je u knjizi Peter Bacrach, The Theory of Democratic Elitism, London, University of London Press, 1969.

46

ba ovo shvatanje mnogo uinilo na razobliavanju stvarnosti savremene demokratije. Ruei mit o tome da u demokratiji vlada veina, predstavnici ovoga gledanja u politikoj misli doveli su u pitanje jo jedan mit mit o mogunosti tiranije veine. Ako je vladavina veine mit, onda je i tiranija veine mit. Ako veina ne mo`e da vlada, onda ona ne mo`e biti ni tiranska. Svi oni koji su krajem 18. i poetkom 19. veka pisali o tiraniji veine, pa i Tokvil, greili su utoliko to se u demokratiji uopte ne postavlja pitanje da li e veina nametnuti svoju volju manjini, ve u kojoj meri razliite manjine jedna drugu ograniavaju uz veu ili manju zainteresovanost veine. Prema Robertu Dalu, donoenje dr`avnih odluka nije velianstveno nastupanje velikih veina ujedinjenih oko nekih osnovnih politikih naela. Naprotiv, to je stalno umirivanje srazmerno malih grupa. I onda kada sabrane u vreme izbora ove grupe zaista ine veinu, ne bi trebalo tumaiti ovu veinu kao neto vie od aritmetikog izraza... Brojana veina nije u stanju da preuzme bilo kakvu usklaenu delatnost. Razliiti delovi brojane veine jedini raspola`u sredstvima delovanja.94 Sve u svemu, Tokvilova bojazan od tiranije politike veine posmatrana iz ugla savremene politike misli i iskustva sve je manje osnovana. U ovoj oblasti, razmatranja u Demokratiji u Americi i Federalistikim spisima zanimljivija su u meri u kojoj se bave razliitim politikim i pravnim ustanovama kao sredstvima koja treba da spree da jedna grupa nametne svoju volju drugoj. Naelo podele vlasti i sredstva za njegovo ostvarivanje znaajni su utoliko to jame odreena prava grupama, a ne zato to brane manjinu od tiranije veine. Tokvilovo bavljenje problemom podele vlasti manje je originalno i ono ide za onim idejama iji su tvorci Lok i Monteskje, odnosno krajem 18. veka Hamilton i Medison u Americi. U ovoj oblasti ba su se neka Tokvilova predvianja (na primer o slabosti izvrne vlasti u Americi) pokazala netanima, to je navelo neke tumae Tokvilovog dela, koji nisu proniknuli u njegove najdublje poruke, da umanje znaaj Demokratije u Americi. U red ovakvih
94

Robert Dahl, A Preface to Democratic Theory, Chicago, The University of Chicago Press, 1964, str. 146.

47

prilaza Tokvilovom delu ide i poznati Brajsov rad o predvianjima Hamiltona i Tokvila.95 * * * Snaga Tokvilove misli nije danas, dakle, u analizi tiranije politike veine, ve u izuavanju jedne druge strane tiranije veine u upozorenju na opasnosti koje sobom nosi tiranija javnog mnjenja. Tokvil je bio svestan injenice da, za razliku od politikih vein, u demokratiji postoji i ima prvenstveni znaaj drutvena veina. Za razliku od prve veine koja je promenljiva i privremena, druga je trajna i nepromenjiva. Dok prve veine nastaju i nestaju, druge su srazmerno stalne. Promene politikih veina zbivaju se u sklopu utvrenih ubeenja. Za razliku od mnogih svojih savremenika, Tokvil se nije bojao nepostojanosti drutvenih veina, ve, naprotiv, njihove preterane postojanosti. Dve su stvari zauujue prema Tokvilu: promenljivost velikog dela ljudskih akcija i osobita nepromenljivost izvesnih naela. Ljudi su u stalnom pokretu; ljudski um je skoro nepokretan.96 Bavei se pitanjem tiranije javnog mnjenja, Tokvil je tvrdio da je ona rezultat ne onoga to ljudi ine, ve onoga to oni ne ine; ne njihovog miljenja, ve nesposobnosti da misle. Mo javnog mnjenja goni pojedince da vie nastoje da se prilagoavaju uslovima i okolnostima svoga `ivota nego da ih menjaju. Celokupan `ivot pojedinca pretvara se u te`nju da se ispunjavanje linih interesa i sitnih zadovoljstava uskladi sa drutvenim i moralnim zahtevima veine. Ovakav nain `ivota vodi gubljenju linosti i strahovitom uticaju javnog mnjenja i opteprihvaenih vrednosti. Opisujui na sna`an i uverljiv nain mo javnog mnjenja, treba odmah to rei, Tokvil nije ulazio podrobnije u pitanje izvora javnog mnjenja. Kada je prouavao javno mnjenje njega je pre svega zanimalo izra`avanje ove pojave i njene drutvene posledice. On nije zapazio, kako primeuje Nizbet, da javno mnjenje mo`e biti krivotvoreno
95

96

James Bryce, The Constitution of the United States as Seen in the Past. The Predictions of Hamilton and Tocqueville, Studies in History and Jurisprudence, Oxford, At the Clarendon Press, 1901, knj. I, str. 361-429. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 264.

48

delovanjem u`ih drutvenih grupa.97 Ovaj nedostatak u analizi rezultat je Tokvilovog gledanja na sastav demokratskog drutva, o emu e jo biti rei. Slino glavnim predstavnicima politikog liberalizma Tokvil je polazio od pretpostavke da je savremeno drutvo pre svega skup velikog broja pojedinaca, a ne drutvenih grupa i organizacija. Zato je on bio i manje spreman da u u`im drutvenim skupinama vidi stvaraoce javnog mnjenja. Samo Tokvilovo razmatranje tiranije javnog mnjenja upuuje na vie pitanja. Da li je tiranija javnog mnjenja iskljuivo vezana za demokratski poredak? Da li se irenje tiranije javnog mnjenja mo`e objasniti samo irenjem jednakosti u demokratskim drutvima? Ima li konformizma i izvan demokratski ureenih zajednica? Prema jednom miljenju, Tokvil nije bio u pravu kada je vezivao konformistiko ponaanje iskljuivo za demokratska drutva. Konformizam je, naprotiv, karakteristian za sva drutva, pa i za ona u kojima nema ni najmanje drutvene i politike jednakosti, i za autoritarna drutva.98 Mo`e li se prihvatiti ovakvo gledite? Nesporno je da su konformizam i pritisak vladajuih shvatanja prisutni u svim tipovima drutva i vlasti, ali je opet tano i to da se najpovoljniji uslovi za tiraniju javnog mnjenja stiu u demokratskoj zajednici. Tiranije javnog mnjenja ima tamo gde se odreena vladajua shvatanja i vrednosti srazmerno slobodno uobliavaju i utvruju, bez uticaja dr`avnog autoriteta i prinude. To je ono to je Tokvil imao na umu. U demokratiji dr`ava naknadno sankcionie odreena verovanja i vrednosti veine, mada ni to ne mora uvek biti sluaj. Pojedini stavovi javnog mnjenja mogu ak biti u neskladu sa tekuom dr`avnom politikom. Sud javnog mnjenja esto dopire dalje od mera koje dr`ava preduzima. Drugaije je, meutim, u autoritarnim dr`avama. Tu na uobliavanje stavova javnog mnjenja od poetka presudan uticaj vri dr`ava. Zato i ne postoji mogunost nesaglasnosti izmeu stavova javnog mnjenja i dr`ave. Ono to pada u oi u autoritarnim re`imima jeste tiranija i despotizam dr`ave. Nasuprot tiraniji javnog mnjenja u demokratiji stoji tiranija dr`ave u autoritarnim
97

98

Nisbet, Tocqueville, Alexis de, International Encyclopedia of the Social Sciences, knj. 16, str. 91-92. Spitz, Democracy and the Challenge of Power, str. 50-51.

49

oblicima vladanja. Sve ovo daje za pravo vie Tokvilu nego pojedinim njegovim kritiarima. Konformizma ima tamo gde postoji kakva-takva mogunost izbora. Tamo gde ove mogunosti vie nema, tamo gde nonkonformizam predstavlja suvie veliki rizik za pojedinca, gde su odsustvo pravih obavetenja, la` i zastraivanje onih kojima se upravlja poeli da gue i samu posebnost pojedinane svesti, nema ni konformizma. Slikajui demokratsko drutvo Tokvil je dr`ao da je u njemu tiranija veine praena apatinou pojedinca. Svest o svemoi veine, odnosno javnog mnjenja, dovodi do uzmicanja pojedinaca, do priznavanja moralne i politike nadmonosti vladajueg miljenja. Pojedinac nema a da tra`i u stvarima u kojima je veina ljudi izrekla svoj sud; ak je mo`da varljiva i sama nada da bi se u toku stvaranja ovoga miljenja njegovi predlozi i razlozi mogli osetiti. Na pojedincu je da se prikloni odlukama koje natkriljuje oreol veine, da svoje ponaanje i miljenje tako preuredi da ne odudara nepotrebno od stavova veine. Predstavljajui na ovaj nain tiraniju drutvene veine, smatrao je jedan broj kritiara, Tokvil je greio tvrdei da su tiranija javnog mnjenja i apatija pojedinca blisko povezane pojave. Postoji, meutim, ili jedno ili drugo. Tamo gde su pojedinci apatini nema pritiska javnog mnjenja, odnosno nije ni potreban pritisak na njegovu svest. Tamo gde se, pak, ovaj pritisak sree, pojedinci su oigledno nesaglasni, otporni na taj pritisak. Mo`e biti ili jedno ili drugo, ali nikako obe pojave istovremeno. Jedan od prvih koji je ovaj prigovor uputio Tokvilu bio je D`ems Brajs. U svome delu Amerika dr`ava, Brajs je pisao o tiraniji veine vie da bi pokazao da je Tokvilov strah od te pojave preteran.99 Jo pre Brajsa, treba na to podsetiti, Mil je smatrao da je nemo pojedinca u savremenom drutvu osobito izazvana mnogoljudnou dananjih drutava. Pri tome je Mil (a kasnije i Brajs) bio miljenja da se ne mo`e prihvatiti Tokvilovo objanjenje nemoi pojedinca u savremenom drutvu. Prema Tokvilu, u demokratiji su ukinute porodine i staleke razlike i pojedinci su usamljeni i jednaki. Ba zato
99

Bryce, The American Commonwealth, knj. II, st r. 347-356. Uporedi i Spitz, Democracy and the Challenge of Power, str. 47-56.

50

to su jednaki, ba zato to ne postoje tradicionalne veze koje bi ih razlikovale, pojedinci su nemoni. Oni su jednaki u svojoj nemoi. Poto su pojedinci nemoni, uticaj veine postaje preovlaujui. Prema Milu, pojedinci nisu nemoni zato to su jednaki, ve zato to je masa toliko narasla da su pojedinci siuni u suoenju sa njom. U odnosu na drutvo njegov pripadnik je nalik zrnu peska na nepreglednoj morskoj obali. Kasnije e Dirkem govoriti o drutvu kao o neorganizovanoj praini pojedinaca100. Slabost pojedinaca je u usamljenosti, snaga u pripadanju. Kako je drutvo, zahvaljujui tehnikim usavravanjima, postalo sposobno da istovremeno deluje na vie njih, ono mo`e da potini sebi ne samo pojedinca nego i vei broj pojedinaca.101 Oseaj nemoi koji pojedinac do`ivljava mo`e se, prema Brajsu, porediti sa oseanjem beznaajnosti koje nas obuzima kada nou posmatramo zvezdano nebo. Va`nost i premo veine u demokratiji isto tako povlai za sobom ocenu da je uzaludno suprotstavljati joj se. Polazei od toga da e veina preovladati i da, poto e preovladati, mora da bude u pravu, pojedinac u demokratiji prihvata miljenje veine i priklanja mu se. Ova usmerenost na prilagoavanje javnom mnjenju, pristajanje na njega i podreivanje njemu, kao i oseaj uzaludnosti pojedinanih napora, nepravilno se, prema Brajsu, naziva tiranijom veine. Bolje bi joj pristajao naziv fatalizam mnotva (fatalism of multitude). U fatalizmu mnotva, prema Brajsu, nema obesti, nepouzdanosti, drskosti i oholosti koje su karakteristine za tiranski tip vladanja. Fatalizam mnotva, dodue, ini zloupotrebu vlasti veine lakom (tiranija politike veine), ali ne ukljuuje u sebe prinudu. U fatalizmu mnotva nema ni pravne ni moralne prinude; karakteristino je samo odsustvo moi otpora, umanjen oseaj line odgovornosti i du`nosti da se vodi borba za sopstveno miljenje, to je u nekih naroda razvijeno verovanjem u mo sudbine.102 Mali broj pojedinaca vrstih ubeenja odbijae da se prikloni volji veine ukoliko se sa njom
100 101

102

Durkheim, Le Suicide, str. 448. Navedeno prema: From, Zdravo drutvo, str. 212. Mill, M. De Tocqueville on Democracy in America, On Politics and Society, str. 200-201. Bryce, The American Commonwealth, knj. II, str. 352.

51

ne sla`e. Ali i takvi pripadnici demokratskog drutva drugojaije gledaju na svoju stvar poto je pora`ena, nego to su inili dok je jo imala izgleda na uspeh. ovek od ubeenja mo`da e ostati pri stavu da su razlozi obe strane posle izbora isti kao i pre. Ali prosean ovek e ponavljati svoje razloge s manje vere, manje `ara, i vie pritajenog straha da mo`da nije u pravu, nego to je to inio dok je veina bila jo sporna; njegova spremnost za borbu bivae sve manja svaki put kada veina iznova potvrdi svoj sud.103 to je ira drutvena sredina u kojoj dolaze do izra`aja ove te`nje, to je vei njihov uticaj. Ovaj uticaj je jo vei u odnosu na pojedince nego na manjinske grupe, koje su unutar sebe vre povezane. Tako Brajs ne izjednaava, kao Tokvil, tiraniju javnog mnjenja i apatiju. Prema Brajsu, apatija se svodi na pokoravanje fatalizmu veine. Poto su u demokratiji sva miljenja jednake vrednosti, sporovi se reavaju odreivanjem veine. Pogotovo u velikim drutvima, veina je ogromna, i malo e se koji pojedinac odva`iti da joj se suprotstavi. Ovakvo potinjavanje pojedinca, koje se ispoljava u njegovoj apatinosti, nije isto to i tiranija. Pored toga to ne pristaju svi da se pokore, pored toga to ima onih koji istrajavaju u svome neslaganju, pojedinac koji se pokorava ini to po svojoj volji. Samo tamo gde ovaj pritisak znai prisilno nametanje pojedincu odreenog gledita ograniavanjem njegove slobode da se ne sla`e, opravdano je govoriti o zloupotrebi vlasti i tiranije. Nepravedno vrenje vlasti je jedna stvar, a duhovno stanje koje prisiljava pojedinca da se pokori pre nego to do takvog, nepravednog vrenja vlasti doe, i bez obzira na nju, neto je sasvim drugo. Moglo bi se rei da Brajs u jednoj stvari ima pravo. Tiranija veine je mo`da nepodesan izraz za pojavu o kojoj je ovde re. Kao i mnogi drugi izrazi metaforinog znaenja, izraz tiranija veine podstie ljudsku uobrazilju i ovu pojavu prikazuje u `ivim bojama. Podseajui istodobno na neke druge pojave u politikom `ivotu (na tiraniju), izraz tiranija veine nas pomalo udaljava od sutine pojave koju izuavamo. Jasno je da je za pojavu koju prouavamo karakteristian jak uticaj na svest i ponaanje pojedinca i manjine, koji dovodi postepeno i unapred do njihovog prilagoavanja raspolo`e103

Isto, knj. II, str. 351.

52

nju i miljenju veine. Da li je, meutim, ova mo veine tiranske prirode? Da li je pojava kojom se bavimo jedan od oblika tiranije? Na oba pitanja mo`e se dati jedino odrean odgovor. Dodue, treba takoe imati na umu da je upotrebljavajui izraz tiranija veine i sam Tokvil bio svestan toga da se radi o metafori. Pada posebno u oi da je on ovaj izraz koristio u prvoj knjizi Demokratije u Americi, dok se u drugoj knjizi, objavljenoj pet godina kasnije, taj izraz uopte ne sree. Opisujui nastajanje jednog novog sveta, Tokvil je oskudevao u pojmovima kojima bi obuhvatio nove pojave. Taj novi svet, koji je pred njegovim oima rastao, a u iju je sudbinu on tako pomno te`io da pronikne, teko je bilo opisati pomou pojmova koji su pripadali jednom drugom vremenu. Tokvilov zadatak bio je tim te`i to su njegovi savremenici upotrebljavali jo uvek mnoge stare pojmove i rei za oznaavanje novih pojava, a da i ne govorimo o onima koji su, svesno ili ne, odbijali da priznaju i samu stvarnost novog sveta. Tokvil je bio veoma svestan svega ovoga. Ljudski um prema njemu lake otkriva stvari nego rei: otuda dolazi do upotrebe toliko neodgovarajuih rei i nepotpunih izraza.104 Pri kraju druge knjige Demokratije u Americi Tokvil je pisao da se oblik ugnjetavanja koji je karakteristian za demokratska drutva ne mo`e porediti ni sa im slinim. Uzalud tragajui za izrazom kojim bi obuhvatio ovu pojavu, Tokvil mo`e samo da tvrdi da su stare rei despotizam i tiranija neodgovarajue, da je stvar nova i da, poto ne mo`e da se imenuje, preostaje jedino da se pokua da se ona definie.105 Nije samo Brajs sumnjiav u pogledu prikladnosti izraza tiranija veine nego i sam Tokvil. Sla`ui se u ovome, Brajs i Tokvil se, meutim, razilaze u tumaenju pojave kojom se bave. Brajs smatra da nezainteresovanost za politike stvari, koja ini stalno obele`je ljudske prirode, naroito uzima maha u demokratiji. Ne ulazei u sva objanjenja politike nezainteresovanosti (apatije), Brajs je miljenja da sm nain odluivanja u demokratiji (veinski) i mnogoljudnost savremenih demokratskih zajednica odvraaju pojedinca, izmeu ostalog, od zanimanja za politike stvari. Ako veina u
104 105

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. I, str. 160-161. Isto, knj. II, str. 324.

53

demokratiji preovlauje, pojedinac odstupa svestan vlastite nemoi u odnosu na veinu. Snaga je u mnotvu, veini, a pojedinac pred tom snagom uzmie i prilagoava joj se. On se miri sa ograniavajuom snagom brojeva. Mo i brojnost mase su za pojedinca u demokratiji fatalni; kao i kada je re o verovanju u mo sudbine, tako isto i kada je veina u pitanju, pojedinac drukijeg miljenja ne vidi nikakav drugi izlaz, nikakvo drugo reenje. Sudbini se ne mo`e odupreti, volja veine se ne mo`e preinaiti. Demokratskom drutvu zato je svojstven fatalizam mase. Drukije je stvari, kao to smo videli, ocenjivao Tokvil. Prema njegovom sudu, pojedinac je u demokratskom drutvu smrvljen snagom izvesnih iroko prihvaenih ubeenja, metaforino reeno tiranijom veine ili tiranijom javnog mnjenja. I to ne zbog toga to je manjina obeshrabrena brojnou veine, ve zato to preovlaujua miljenja odlikuje snaga koja slama svaki otpor. Nije problem, kako je Brajs pomalo naivno verovao, u koliini, ve u svojstvima veine u demokratiji. I nisu samo pojedinci apatini pred ograniavajuom snagom brojeva, ve pred stvarnom snagom demokratskih vein. Za Brajsa u demokratiji ima apatije, ali ne i tiranije veine. Prema Tokvilu, obe pojave nastaju u demokratiji i uzajamno se pojaavaju. Krajnji ishod ovih pojava je gubljenje linosti, preovlaivanje osrednjosti i konformistikog, heteronomnog ponaanja. Brajsova ocena izgleda savremene demokratije zato je vie optimistika, Tokvilova je vie uzdr`ana. Brajsova slika demokratije je vedra, Tokvilova obazriva. Ove razlike u opisu demokratije nisu neobjanjive imamo li u vidu da je Brajs pisao u herojsko, uzlazno doba demokratije. Upravo je Brajs jedan od politikih pisaca koji je zastupao shvatanje o neminovnom i nezadr`ivom napredovanju demokratije, o tome da je demokratija normalan politiki oblik koji treba da preovlada, isto onako kao to se uzima da je zdravlje normalna pojava u ovekovom `ivotu. U Brajsovo vreme pojave kao to su masovno i potroako drutvo, irenje konformizma i osrednjosti, preterana organizovanost i birokratizacija drutvenog `ivota, nisu jo uvek bile uzele maha. U vreme uspona demokratije i interesovanje za Tokvilovo delo bilo je opalo. Demokratija u Americi imala je odjeka u vreme kada je objavljena i kada je demokratija bila jedna nova pojava, pojava u
54

nastajanju. Tada su i Tokvilova upozorenja na opasnosti sadr`ane u ovom novom obliku drutvenog poretka bila bli`a njegovim savremenicima. Ona su izazivala interesovanje i reagovanje bez obzira na stav pojedinaca prema demokratiji. Vremenom je ovaj interes za Tokvilova razmatranja splanjavao. U doba uvrivanja i napredovanja graanske demokratije sve se vie inilo da je Tokvil u demokratiji video neto to joj uopte nije svojstveno. Tek sa produbljivanjem krize savremenog drutva, sa izbijanjem na povrinu svih onih zala demokratije koja su Tokvila onespokojavala, potvrdilo se koliko je Brajsov optimizam bio neobazriv, a Tokvilovo strahovanje razlo`no. Piui o demokratiji u prvim decenijama 19. veka Tokvil je otkrivao i nasluivao neke crte demokratije koje e izbiti na videlo u nae doba. Ba ovo danas i podstie obnavljanje interesovanja za Tokvilovo delo. Od posebnog je znaaja za razumevanje Tokvilovog shvatanja tiranije veine njegova analiza sastava savremenog drutva. Razaranje stalekog sastava drutva i irenje jednakosti uslova dovelo je, po Tokvilu, do atomizacije drutva, do njegovog raspadanja na mnotvo pojedinaca, umesto podeljenosti drutva na vie otro razdvojenih grupa. Slino osnovnim postavkama politikog liberalizma, i Tokvil je polazio od pretpostavke da savremeno drutvo ini skup velikog broja pojedinaca, a ne drutvenih grupa i organizacija. Drutvene grupe, a posebno organizacije, zauzimaju srazmerno ogranieno mesto u Tokvilovim razmatranjima. Pojedinac je taj koji predstavlja osnovnu jedinicu analize. Prema Tokvilu, drutvo njegovog doba nije klasno drutvo. Celo njegovo objanjenje sastava savremenog drutva moglo bi se ovako izraziti: postoje drutvene razlike, ne postoje drutvene klase. Ono to nedostaje skupinama ije je prisustvo oigledno u demokratskim drutvima (srednji slojevi, industrijska bur`oazija, radnitvo) jesu zajednika oseanja i ciljevi, tradicije i iekivanja. Postoje bogati, ali ne i klasa bogatih; postoje siromani, ali ne i njihova klasa. Postoje dakle lanovi, ali ne i zajednica.106 Istovremeno, ne samo da ne postoje vre veze izmeu pojedinaca srazmerno istog bogatstva, ve nema ni prave veze izmeu pojedinaca i grupa razliitog imovin106

Isto, knj. II, str. 166.

55

skog stanja. Za Tokvila, a nasuprot Marksu, prava klasa postoji samo tamo gde ima uzajamnosti, saradnje i meusobne zavisnosti izmeu razliitih drutvenih grupa. Dok Marks smatra da odsustvo uzajamnosti izmeu radnika i kapitalista govori da klase postoje, po Tokvilu ba zbog odsustva uzajamnosti o njima ne mo`e biti rei. Marks i Tokvil, drugim reima, slino vide drutvenu situaciju svoga vremena ali je sasvim razliito objanjavaju.107 Za predmet naeg rada, meutim, posebno je va`an jedan drugi deo Tokvilove slike graanskog drutva. Re je, naime, ne o podruju neorganizovanih drutvenih grupa (klasa, slojeva), ve o organizovanom odseku drutvenog `ivota. I tu, prema Tokvilu, ne nailazimo na drutvene kolektivitete, ve na usamljene pojedince. Presek savremenog drutva, kao to danas znamo, jeste drukiji. U njemu preovlauju organizovane grupe, a pojedinac je u drugom planu. U takvom demokratskom drutvu, prema miljenju jednoga od Tokvilovih kritiara,108 nonkonformista nije ovek koji ne usvaja opta drutvena merila, ve pojedinac koji usvaja poseban, razliit sistem merila. Odbacujui vrednosti ire drutvene sredine, nonkonformisti u demokratiji se dr`e vrednosti svoje u`e sredine. Tipino je za demokratsko drutvo da dozvoljava ovakve oblike nonkonformizma. I ba zato u demokratiji nema tiranije veine nad manjinom, ili bi se moglo rei da je prostor za takvu tiraniju su`en. Pojedinac koji je u stanju da bez smetnji pripada jednoj organizaciji i bori se za ostvarenje njenih ciljeva, ovako podr`an mo`e spremno da se suprotstavi neraspolo`enju i osudi veine. On vie nije usamljen i skrhan pojedinac. Tamo gde pojedinci ne mogu da se udru`uju, da zajednikim snagama podupiru gledita koja se razlikuju od stavova veine, preovlauju autoritarni oblici upravljanja. Tamo gde slobodu miljenja i izra`avanja prati sloboda organizovanja i udru`ivanja mo`e se govoriti o demokratskom upravljanju. Udru`enja i politike stranke pru`aju utoite manjini pred mogunom tiranijom politike veine. Stranke i druge drutvene i politike organizacije su sredstva pomou kojih manjina mo`e trajno da osporava vlast veine i time da onemogui da se ova izmetne u tiraniju veine. Tamo gde manjini ne
107 108

Nisbet, The Sociological Tradition, str. 186. Spitz, Democracy and the Challenge of Power, str. 46-57.

56

stoji na raspolaganju pravo organizovanja i udru`ivanja zainje se opasnost od tiranskog naina vladanja. Pisac Demokratije u Americi potcenio je ulogu udru`enja i organizacija u demokratiji eto sutine zamerki Dejvida Spica. Tamo gde postoji razvijena mre`a udru`enja i organizacija, pojedinci koji se ne sla`u sa stavom veine imaju mogunost ne samo da svoje miljenje iznesu ve i da njime utiu na javnost. Drukije reeno, nikako se ne sme smetnuti s uma razlika izmeu demokratskog i nedemokratskog drutva u ovom pogledu. U zavisnosti od toga da li je i u kojoj meri doputeno zastupanje razliitih politikih pogled mo`e se govoriti o veoj ili manjoj razvijenosti demokratije u jednom drutvu. Da li je Tokvil doista potcenio va`nost slobode udru`ivanja i organizovanja u demokratiji? Po naem miljenju, pre bi se moglo rei da Tokvilov prikaz sastava demokratskog drutva nije do kraja razvijen, da nije lien izvesnih protivrenosti. Po Tokvilu, naime, drutvo je u demokratiji razmrvljeno; ono je vie skup usamljenih pojedinaca nego grup razliite drutvene moi, bogatstva i statusa. U aristokratskom drutvu osnovnu drutvenu eliju inila su razliita drutvena tela (stale`i, esnafi, porodice). U demokratskom drutvu osnovnu eliju drutva ini pojedinac. Nemo pojedinca pred veinom, pred drutvom, pred dr`avom, mo`e se u demokratiji nadoknaditi jedino udru`ivanjem pojedinaca. Dok u aristokratskom poretku tlaenje od strane dr`ave ograniava injenica da pojedince spajaju razliite prirodne veze, koje se kao neke drugostepene vlasti (pouvoirs secondaire) suprotstavljaju prvostepenoj vlasti dr`ave, u demokratiji, poto su ove prirodne veze pokidane, ostaje da one budu zamenjene vetakim vezama. Glavni oblik tih vetakih veze u demokratiji ine razliite vrste javnih i privatnih udru`enja i organizacija. Malo ko je posle Monteskjea toliku va`nost pridavao udru`enjima kao meuvlastima (pouvoirs intermediaries), koje treba da onemogue tlaenje od strane veine i centralne vlasti. Po Tokvilovim reima, u demokratskim drutvima umee udru`ivanja je osnovno umee (la science mre); napredak svih drugih umea zavisi od njegovog napredovanja.109 Politiko iskustvo i postignua
109

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 117.

57

amerike demokratije u oblasti slobodnog udru`ivanja i organizovanja, Tokvilu su ulivali velike nade. Mo`e li se, ako sve ovo znamo, odr`ati prigovor da je Tokvil zanemario znaaj udru`ivanja u demokratiji i tako preuveliao opasnost tiranije veine? Tokvil stalno istie znaaj drugostepenih vlasti za demokratiju, ali ba pri tome u svojim izlaganjima pada u jednu protivrenost. Ta protivrenost mogla bi se sa`eti u jednom pitanju: koliko je umesno iekivati da drugostepene vlasti nadoknade drutvu ono to je drutvo svojim usitnjavanjem izgubilo? Mo`e li se oekivati da e razdvojeni i usamljeni pojedinci, suoeni sa ogromnom veinom i jakom dr`avom, biti u stanju da izgrade mre`u sekundarnih vlasti, koja e biti podesna brana od tiranije veine? Ima li mesta nadanju da bi ove meuvlasti mogle da postanu bezbedna utoita pred najezdom vladajuih verovanja i pojavom stalno rastue birokratizacije i centralizacije drutvenog `ivota? Jo je Aristotel pisao da tiranin, da bi se odr`ao, treba da uini sve da ljudi to manje upoznaju jedni druge, jer meusobno poznavanje raa uzajamno poverenje.110 Kako se mogu upoznati i povezati pojedinci koji su stranci jedni drugima? Tokvilov savremenik, voa engleskih konzervativaca Dizraeli, ostavio je u svome romanu Sibil ovakvu sliku pojedinca u savremenom drutvu: U velikim gradovima ljude zbli`ava pohota za zaradom. Kada je re o bogaenju, oni nisu u stanju saradnje, ve izdvojenosti. U svemu ostalom oni su nemarni prema svojim bli`njima. Hrianstvo nas ui da volimo bli`njeg kao samog sebe. Savremeno drutvo, meutim, ne priznaje bli`nje111. Mogu li oni koji nisu meusobno bliski to postati u javnom `ivotu? Da li dr`ava, ta prvostepena vlast doputa da se samostalno stvaraju razliite drugostepene vlasti? Ili ona mo`e da trpi samo odreeni tip udru`enja i drugostepenih vlasti koji ne dovode u pitanje njen autoritet i legitimnost? Sve su to pitanja na koja se u Tokvilovom delu ne mogu nai odgovori. Odsustvo tih odgovora mo`e se objasniti istorijskom situacijom u kojoj je Demokratija u Americi pisana, kao i idejnim okvirima tog dela.
110 111

Aristotel, Politika, 1313b. Navedeno prema: Nisbet, The Sociological Tradition, str. 52.

58

Tokvil, treba na kraju i to rei, nije predvideo da i udru`enja graana mogu da podlegnu procesima kojima je davno obuhvaena dr`avna vlast preteranoj organizovanosti i birokratizaciji. Umesto da se u njima otkrivaju, pojedinci se u svojim udru`enjima i organizacijama gube. Umesto da se zbli`e, oni se samo udaljavaju. Poetkom ovoga veka Mihels je na primeru pojedinih organizacija (stranaka) pokazao da isti oni zakoni koji vladaju u dr`avi, vladaju i u pojedinim drutvenim organizacijama. Umesto da pojedinca uzdignu, drugostepene vlasti ga ponizuju. Tokvilova prouavanja razliitih strana tiranije veine suoavaju se sa izvesnim protivrenostima u njegovom delu koje nije uvek lako pomiriti. Prva poreenja Tokvilovih zakljuaka o tiraniji javnog mnjenja sa njegovim opisom svemoi savremene dr`ave skreu pa`nju na jednu od mo`da najveih protivrenosti u Demokratiji u Americi. Pitanjem tiranije javnog mnjenja Tokvil se bavi u prvoj knjizi. Centralizacija i birokratizacija dr`avne vlasti predmet su naroito poslednjih osam glava druge knjige. Protivrenost koja je ovde nagovetena tako je, zapravo, protivrenost izmeu prve i druge knjige Demokratije u Americi. Utisak koji prva knjiga Demokratije u Americi ostavlja jeste da je veina u demokratiji svemona. Ono to dovodi u pitanje opstanak demokratije nije nemo veine, ve, naprotiv, njena svemo. Rezultat svemoi veine u demokratiji je taj da sve manje ima izuzetnih linosti (i na podruju politike i u kulturnom `ivotu), da su u drutvu uzeli maha osrednjost, konformizam, da su pojedinci nezatieni. ovek je u demokratiji slab, a uticaj veine na njega podsea na hunu bujicu pred ijim je besom svaki pojedinani napor osuen na neuspeh. Zato i treba tragati za sredstvima (politiko-pravnim, moralnim i verskim), koja bi ovu bujicu mogla da usmere u odreenom pravcu. Drukiji utisak ostavlja druga knjiga, a naroito zavrna poglavlja Demokratije u Americi. U prvoj knjizi istie se velika mo, pa i drskost veine. Dok je u prvoj knjizi demokratija svemona, u zavrnim razmatranjima ona postaje nemona. Ako je veina u demokratiji nemona, ko je onda svemoan? Ko svojom moi ugro`ava demokratski poredak stvari? Zavrna poglavlja Tokvilovog dela izgleda da nude samo jedan odgovor: dr`ava. Dr`ava u demokratiji
59

postaje sve, dok pojedinac nije nita. Dr`ava je ta koja pojedinca odr`ava u stanju trajne nepunoletnosti, veitog detinjstva. Tokvil sve manje ukazuje na drutvenost pojedinca, a sve vie podvlai njegovu pojedinanost i preputenost samome sebi. On, koji je isticao va`nost pripadnosti pojedinca razliitim drutvenim grupama i udru`enjima, kao i ukorenjenost pojedinca u vladajuoj veini, sve vie poinje da istie izdvojenost i lomnost pojedinanog iskustva i delovanja. Tako je masa prodornih, glasnih, misaonih i buntovnih pojedinaca iezla iz Tokvilove uobrazilje, da bi je zamenila predstava o pojedincu kao estici bez snage, bez volje i cilja. Prema miljenju Simora Dreera, jednog od onih koji su se podrobno bavili Tokvilovim socijalnom i politikom filozofijom, razlike u objanjenju demokratije podstaknute su prilikama u kojima su dve knjige Demokratija u Americi pisane.112 Prva knjiga pojavila se u vreme jo uvek jakih revolucionarnih vrednosti i raspolo`enja, koja podstiu veru mase u sopstvenu mo. To je vreme pobuna u Parizu i Lionu. Druga knjiga, objavljena pet godina kasnije, pisana je u vreme opadanja revolucionarnog poleta. Politika u Francuskoj, kako su istovremeno upozoravali Tokvil i Marks, nije tada prelazila meru parlamentarnih spletki. Odsustvo lokalne politike i nerazvijenost politikih udru`enja i stranaka glavna su obele`ja ovog perioda. Mrtvo more to je, prema Tokvilu, pravi izraz za politiku u prilikama koje su prethodile revolucionarnoj 1848.113 Sam Tokvil je pisao da se i, pored toga to je predmet prve knjige Demokratije u Americi svet politike, a druge graansko drutvo, te dve knjige dopunjuju inei jedinstveno delo.114 Prema miljenju nekih tumaa Tokvilovog dela, na primer Dreera, razlike izmeu ove dve knjige su takve da se ak mo`e govoriti o dve Demokratije u Americi. Tako se problem svemoi dr`ave i centralizacije pomerao u sredite Tokvilovog shvatanja demokratije. U prvoj knjizi centralizacija je karakteristina za zaostala i primitivna drutva ili postrevoluci112

113

114

Vidi uz dalje izlaganje Seymour Drescher, Tocquevilles Two Dmocraties, Journal of the History of Ideas 2, 1964, str. 201-217. Vidi Tocqueville, Souvenirs i J. P. Mayer, Alexis de Tocqueville: A Biographical Essay in Political Science, New York, The Viking Press, 1940, str. 75-80. Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 7.

60

onarni razvoj pojedinih drutava. U zavrnim razmatranjima druge knjige Demokratije u Americi vie se pa`nje poklanja centralizaciji nego demokratiji. U prvoj knjizi, a naroito u predgovoru, jednakost uslova, odnosno demokratija, jeste stanje ka kome oveanstvo nezadr`ivo stremi. Na kraju druge knjige to je centralizacija. Protivrenost izmeu prve i druge knjige posledica je postepenog probijanja novih ideja u stari okvir, sve dok one nisu promenile i sam okvir. Ova promena ne primeuje se samo izmeu prve i druge knjige, ve i izmeu prvih i zavrnih poglavlja druge knjige. Promena je tako postepena da je ni sam Tokvil nije bio u potpunosti svestan. Piui 1838. godine zakljuno razmatranje Uticaj demokratskih ideja i oseanja na politiko drutvo Tokvil nije ni oekivao da e mu umesto jednog biti potrebno osam poglavlja da zaokru`i svoj zakljuak. Strahopotovanje prema demokratiji iz predgovora za prvu knjigu Demokratije u Americi poelo je da nestaje, tako da je Tokvil u jednom pismu Roaje-Kolaru 1841. mogao da napie da mru naeg doba ini to to nismo u stanju da predvidimo nita to bismo voleli ili mrzeli, ve samo neto to preziremo.115 Kada govorimo o izvesnim protivrenostima izmeu Tokvilovog shvatanja tiranije javnog mnjenja i dr`avne svemoi ne bismo smeli, naravno, ispustiti iz vida neka mesta na samom kraju Demokratije u Americi u kojima se, posle svega, upuuje na mogunost slobode u demokratskom poretku. Niti na ono dobro znano i ve navoeno mesto u kome je Tokvil uzvienosti starog re`ima suprotstavljao lepotu novog drutvenog poretka, koja se ogleda u njegovoj pravednosti. Isto tako, ne treba kriti ni to da Tokvilova socijalna i politika filozofija uopte sadr`i u sebi vie protivrenih mesta i zakljuaka. Ima tu nesaglasnosti izmeu onoga to je Tokvil iznosio u pismima svojim savremenicima, s jedne strane, i objavljenih dela, s druge. Ima razlike u stavovima izmeu pripremne grae i nacrta, s jedne, i dovrenih dela, s druge strane. Ima kod Tokvila i suprotnosti u razmatranju jednog pitanja u okviru istog dela. Svesno, a esto i nesvesno, Tokvil je izra`avao protivrenosti svoga vremena. On je to inio tumaei i objanjavajui jedno novo
115

Drescher, Tocquevilles Two Dmocraties, Journal of the History of Ideas 2, 1964, str. 216.

61

drutvo koje je bilo u nastajanju, drutvo ija je sadanjost bila jo uvek nedovoljno jasna, a budunost zamagljena. Mada je revolucija koja se odvija u drutvu, zakonima, idejama, oseanjima ljudi, jo uvek veoma daleko od svoga kraja pisao je Tokvil ipak ve sada ne bismo mogli uporediti njena postignua sa neim slinim to bi se moglo nai u prethodnom svetu. Vraao sam se iz veka u vek sve do najdaljeg drevnog vremena i nisam zapazio nita to bi liilo na ono to nalazim pred sobom. Prolost ne osvetljava budunost, a na um luta po tmini.116 Kako objasniti pojavu kojom se bavimo, ako se ona ne mo`e svesti na ono to je bilo niti se mo`e izvesti iz njega? ta e biti oslonac, polazna taka, kada nita jo uvek nije postojano i vrsto? Odakle krenuti? Kuda poi? Piui u jednom vremenskom rasponu karakteristinom po tolikim drutveno-istorijskim promenama, da li je i bilo moguno izbei ove nedoslednosti u zakljuivanju? Razmatrajui iskustva razliitih tipova graanskog drutva i politike (Francuske, Engleske i Amerike), da li je bilo i moguno ne uneti ove razlike u samo zakljuivanje? Ali, objanjenje za protivrenosti u Tokvilovim radovima, pa i u Demokratiji u Americi, ne treba tra`iti jedino u prilikama u kojima su nastajali. Ono to je Tokvila stalno privlailo bio je stvarni drutveni i politiki `ivot njegovog vremena. Shvatajui, kao Montenj, razmiljanje kao sumnju, ne robujui jednoj ideologiji ili doktrini, Tokvil je odbacivao prividno jednostavna reenja drutvenih pitanja. On se nikada nije kruto dr`ao jedne odreene mre`e pojmova i tvrdnji kojom bi pokuao da obuhvati i zaustavi stvarni, zapenuani `ivot. Tokvilov pristup drutvenim i politikim zbivanjima zato pomalo podsea na Montenjev nain zagledanja u ljudsku duu. Zato, kao i Montenj, Tokvil protivrei sebi, ali ne protivrei istini. Zato i on, kao Montenj, ne oblikuje pojavu kojom se bavi, ve je opisuje.117 Ima u toj njegovoj slici demokratije i njenog `ivota neskladnih pojedinosti i odudarajuih boja, ali opti utisak o ubedljivosti, snazi i lepoti slike ostaje isti.

116 117

Tocqueville, De la Dmocratie en Amrique, knj. II, str. 336. Vidi Miel de Montenj, Ogledi, Sarajevo, Veselin Maslea, 1964, str. 167-168.

62

D`on Lok i ideja vlade koja poiva na saglasnosti

Sredinje mesto u Dve rasprave o vladi D`ona Loka zauzima stav da niko ne mo`e da bude potinjen politikoj vlasti drugoga bez vlastite saglasnosti, odnosno da se legitimnom mo`e smatrati samo ona vlada koja poiva na saglasnosti. U emu je smisao ove Lokove tvrdnje da osnov politike obaveze, odnosno du`nosti lanova drutva da se pokoravaju, le`i u saglasnosti? Na ta se saglasnost pripadnika jednog drutva odnosi? ta je pravi predmet te saglasnosti? Gde le`e granice saglasnosti? U kojem obliku saglasnost mo`e biti data? Da li je neophodno da lanovi drutva izriito daju svoju saglasnost ili to oni mogu da uine i preutno? Kada se mo`e govoriti o postojanju preutne saglasnosti? Da li je Lokova ideja vlade koja poiva na saglasnosti samo jedna uspela metafora, ili se radi o ideji koja je znaajna zbog velike analitike vrednosti? Poto je ideja saglasnosti sastavni deo ugovorne teorije drutva i politike, teorije koja je u prethodna dva veka pod udarom kritike uglavnom izgubila svoje pobornike, da li ideja vlade koja poiva na saglasnosti deli sudbinu ugovorne teorije? Da li je valjanost shvatanja o vladi koja poiva na saglasnosti ograniena samo na Lokovo vreme, ili je pak re o jednoj ideji iji je znaaj trajniji? Mogu li se i danas, kao i u Lokovo doba, razliiti politiki poreci razumeti i razvrstati prema tome da li poivaju na saglasnosti lanova drutva? Ideja vlade koja poiva na saglasnosti sastavni je deo ireg Lokovog shvatanja o drutvenom ugovoru. Prvobitni, izvorni ugovor
63

kojim, po Loku, pojedinci naputaju prirodno stanje i u cilju ouvanja `ivota, slobode i imovine stvaraju graansko drutvo, zasniva se na saglasnosti svih lanova jednog drutva. Dopunski ugovor izmeu lanova drutva i vlade o potonjem obliku vlasti (o tome ko e raspolagati vrhovnom zakonodavnom vlau), kao i sve druge zakonodaveve odluke zasnivaju se na saglasnosti veine. Tako, prema Loku, bez saglasnosti nije moguno ni stvaranje graanskog drutva niti uspostavljanje vlade, odnosno donoenje odluka na nivou vlade. Sam prelazak od saglasnosti svih, koja je neophodna prilikom stvaranja drutva, ka saglasnosti veine, koja je potrebna za donoenje ostalih odluka, Lok je objanjavao time da su se ve pojedinci, saglaavajui se da stvore zajednicu, u stvari saglasili da od nje stvore telo ovlaeno da dela kao jedno telo. Ono to dela kao jedno telo, odnosno zajednica, samo je saglasnost pojedinaca koji tu zajednicu tvore, a da bi to telo ilo u jednom pravcu nu`no je da ono ide onim putem kojim ga vodi vea sila, koju predstavlja saglasnost veine. I u zajednicama u kojima ovo pravo nije pozitivnim zakonom dato veini, veina ga ima, smatrao je Lok, po zakonu prirode. Akt veine sadr`i vlast celine ne samo zato to iza akta veine stoji vea sila nego i zato to je zbog razliitosti mnjenja i suprotnosti interesa nemogue imati saglasnost svakog pojedinca. Zato Lok i zakljuuje da se za bilo koje ljude koji su se iz prirodnog stanja sjedinili u zajednicu mora pretpostaviti da su svu vlast, nu`nu za ciljeve zbog kojih su se sjedinili u drutvo, predali veini zajednice, sem ako se nisu izriito saglasili sa nekim brojem koji je vei od veine.1 I na ovako sumaran nain izlo`ena Lokova zamisao o vladi koja poiva na saglasnosti upuuje na glavnu tekou. Ako Lok pie da je jedini osnov za pokoravanje lanova drutva vladi njihova saglasnost, onda bi izalo da veina pripadnika drutva nije obavezna da se pokorava vladi, jer se sa ovim nikada nije izriito saglasila. Ovu poetnu i glavnu tekou svojeg shvatanja o vladi koja poiva na saglasnosti Lok je pokuao da rei uvodei pojam preutne saglasnosti. Postavljajui pitanje ta se mo`e smatrati dovoljnom izjavom ovekove saglasnosti da bi ga uinila podanikom prema zakonima
1

John Locke, Dve rasprave o vladi, Beograd, Mladost, 1978, knj. II, 95-99.

64

neke vlade2 Lok odgovara da pored izriite, to mo`e biti i preutna saglasnost. Preutna saglasnost je ona spasonosna pretpostavka koju Lok uvodi zato to ljudi uglavnom ne iznose izriito svoju saglasnost sa poretkom u kojem `ive. Preutna saglasnost odnosi se na sluajeve nepostojanja izriite saglasnosti, mada sutinski saglasnost sa jednom vladom postoji. Ako najveu slabost izriite saglasnosti kao osnove za pokoravanje lanova drutva vladi predstavlja to to je ona u stvarnosti retka i praktino nepostojea, onda glavni nedostatak preutne saglasnosti le`i u tome to je ovu teko odrediti. Kada se mo`e rei za pojedinca koji nije izriito dao saglasnost i potinio se vladi da je saglasan, odnosno da je preutno izrazio svoju saglasnost? Na tekoe u utvrivanju ta se mo`e uzeti kao preutni znak davanja saglasnosti ukazivao je pre Loka Hobs piui da su preutni znaci ugovora nekad posledica rei, nekad posledica utanja, nekad posledica radnji, nekad posledica uzdr`avanja od radnje. I uopte reeno, preutni znak za neki ugovor je sve ono to dovoljno pokazuje volju ugovaraa.3 Svoje izlaganje o preutnoj saglasnosti Lok zapoinje upravo ukazivanjem na dvosmislenost i neodreenost ovoga pojma: Tekoa je u tome ta treba smatrati preutnom saglasnou i u kojoj meri ona obavezuje, tj. u kojoj e se meri za nekoga smatrati da je dao saglasnost i time se potinio nekoj vladi, kada uopte nije ni na koji nain izrazio tu saglasnosti.4 U savremenoj politikoj filozofiji razmatrana je valjanost Lokovog (i ne samo Lokovog) pojma saglasnosti i preutne saglasnosti. Svrha je ovih razmatranja, naravno, da se utvrdi znaenje pojma preutne saglasnosti, kao i uslova koji moraju biti ispunjeni da bi se moglo rei da su pripadnici drutva preutno izrazili svoju saglasnost i spremnost da se pokoravaju vladi. U svim ovim razmatranjima polazi se od stava da preutna saglasnost nije drugojaijeg znaaja i va`nosti od izriite saglasnosti. Preutna saglasnost ne bi trebalo nita manje da obavezuje od izriite saglasnosti. Saglasnost je preutna kada se daje na takav nain da onaj koji daje saglasnost to ini utke, odnosno
2 3 4

Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 119. Tomas Hobs, Levijatan, Beograd, Kultura, 1961, gl. XIV, str. 116. Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 119.

65

uzdr`ava se od injenja. Preutna saglasnost nije ni izriita, ni neposredna; ona nije izra`ena odreenom radnjom, ve nju ba karakterie proputanje odreene radnje. Ali i preutna saglasnost je u izvesnom smislu data ili izra`ena. Zbog toga kada govorimo o preutnoj saglasnosti ukazujemo na poseban oblik, nain izra`avanja saglasnosti. Da bi se samo utanje, odnosno neinjenje uzelo kao izraz saglasnosti moraju biti ispunjeni izvesni prethodni uslovi. Analizirajui Lokov pojam preutne saglasnosti D`on Simons u svojoj knjizi Moralna naela i politike obaveze te uslove svodi na sledee:5 Prvo, onaj koji daje saglasnost mora biti potpuno svestan okolnosti u kojima to ini, kao to mora biti svestan i znaenja i domaaja svoga ina. Drugo, mora postojati jedan srazmerno dovoljno dug period u kojem lica koja se izjanjavaju mogu eventualno izraziti i svoje neslaganje. Ova lica moraju biti upoznata sa sredstvima i nainima na koje se mo`e izraziti nesaglasnost u ovom roku. Tree, momenat od kojeg se izra`ena nesaglasnost vie ne mo`e uzeti u obzir, odnosno prihvatiti, mora biti sasvim odreen i uinjen jasnim. Ova tri uslova zajedno uzev jame da je utanje pojedinca koji se izjanjava znaajno, odnosno upuuju na to da njegovo utanje nije ni posledica njegove nesposobnosti da shvati karakter situacije i svojih postupaka, niti je rezultat neshvatanja procedure, odnosno pogreno shvaenog roka u kojem je du`an da se izjasni. Odsustvo bilo kojeg od ova tri uslova znai da se utanje pojedinca ne mo`e tumaiti kao znak njegove saglasnosti. Simons takoe smatra da se, naroito kada je re o politikoj primeni ovakvog modela preutne saglasnosti, moraju postaviti jo dva uslova. etvrti uslov, prema njemu, svodi se na zahtev da sredstva za izra`avanje nesaglasnosti moraju biti razumna i da moraju biti srazmerno lako primenljiva. Najzad, peta pretpostavka preutne saglasnosti podrazumeva da posledice izra`avanja nesaglasnosti ne smeju biti izuzetno kodljive po pojedinca koji izrazi svoje neslaganje. Kao i kada je bilo rei o prva tri uslova, tako i kada je re o ova dva poslednja uslova, mo`e se rei da njihovo odsustvo dovodi u pitanje karakter date saglasnosti. Ako lice koje treba da se izjasni uti usled straha ili zbog prinude, onda se mo`e govoriti o saglasnosti koja ne obavezuje,
5

A. John Simmons, Moral Principles and Political Obligations, Princeton, Princeton University Press, 1979, str. 79-83.

66

odnosno o odsustvu saglasnosti. Simons na taj nain u svojem izlaganju podvlai intencionalnost preutne saglasnosti. Shvatanje saglasnosti kao osnove politike obaveze zadr`ava svoju vrednost i uverljivost jedino ako se strogo ostane pri pomiljenom karakteru preutne saglasnosti. Ideja saglasnosti zadr`ava svoju vrednost samo ako sam nain izjanjavanja, odluivanja titi pojedinca od toga da se politiki obave`e iz neznanja ili protiv svoje volje. ta otkrivamo ako pokuamo sada da primenimo ovaj model preutne saglasnosti na Lokovu zamisao? Lok smatra da je svako ko ima neki posed, preuzima naslee svojih predaka ili se nalazi na teritoriji jedne vlade, dao svoju saglasnost i izrazio spremnost da se pokorava postojeoj vladi. Lok hoe da ka`e, drugojaije reeno, da su se ljudi preutno saglasili sa jednom vladom i potinili joj se time to su ostali u okvirima njene teorije. Jedino naputanje celokupne imovine i teritorije vlade, dakle emigracija, oslobaa pojedinca od obaveze pokoravanja vladi na ijoj teritoriji `ivi. Lok na taj nain dovodi u vezu prebivalite pojedinca i njegovu preutnu saglasnost. Istu zamisao izrazie posle Loka jo sa`etije, u obliku jedne formule, Ruso: Kada se dr`ava ustanovi, saglasnost se daje s prebivalitem. Nastaniti se na nekom podruju znai podrediti se suverenosti.6 Naravno ni Lok ni Ruso nisu ovde bez prethodnika. U zamiljenom dijalogu u Platonovom Kritonu zakoni saoptavaju Sokratu da ostajanje na podruju dr`ave, odnosno nekorienje mogunosti odseljavanja znai preutno saglaavanje sa atinskim zakonima i poretkom: Mi, naime, koji smo te rodili, i othranili, i vaspitali, i koji smo od svega dobra koliko god smo mogli dali tebi i svima ostalim graanima, mi ipak izjavljujemo time to smo dali slobodu svakome Atinjaninu, koji god hoe, kad postane punoletan i kad vidi prilike u naoj dr`avi i nas zakone, pa ako mu se ne sviamo, da mu je prosto sve svoje uzeti i otii kuda hoe. I ako kogod od vas `eli odseliti se ako mu se mi i dr`ava ne bismo sviali, i ako `eli na drugo mesto da ide i da onde `ivi kao priselica, ni jedan od zakona ne smeta mu i ne odvraa ga da ide sa svojom imovinom kuda ve `eli. A koji od vas ostane uz nas, gledajui kako mi pravdu krojimo i u svemu ostalom dr`avom
6

@an-@ak Ruso, Drutveni ugovor, Beograd, Prosveta, 1949, preveo Tihomir Markovi, knj. IV, gl. 2.

67

upravljamo, za njega tvrdimo da se delom slo`io s nama da e vriti sve ono to mi nareujemo...7 Prema Loku, kao to je ve izneto, posedovanje zemlje u jednoj dr`avi, krai boravak u njoj, slobodno putovanje glavnim drumom sve su to naini preutnog davanja saglasnosti. U stvari, preutna saglasnost dose`e onoliko koliko i samo bivstvovanje nekoga u okviru teritorije te vlade.8 Ono to Lok hoe da istakne jeste da svi ovi postupci predstavljaju izra`avanje preutne saglasnosti. Ti postupci su uvek znaci saglasnosti bez obzira na to ta pojedinac stvarno smera i bez obzira na posebne okolnosti u kojima on dela. Ovako shvaena preutna saglasnost ukazuje na odsustvo bilo kojeg od izlo`enih neophodnih uslova preutne saglasnosti. Pojam saglasnosti u Drugoj raspravi postaje preterano irok, tako da se postavlja pitanje kakvo je zapravo njegovo znaenje. Ako to to ljudi `ive na podruju jedne vlade znai da su saglasni sa odreenom vladom, onda bi izalo i da saglasnost u smislu slobodnog i svesnog izbora ne postoji, ve da je preutna saglasnost o kojoj Lok govori nesvesna, mehanika saglasnost. Jer, kako u Lokovo doba tako i danas, emigracija ne predstavlja realan oblik ire, masovnije nesaglasnosti sa vladajuim poretkom. Jo je Hjum kritikovao Lokov pokuaj da pove`e preutnu saglasnost i prebivalite pojedinca, istiui da odseljavanje iz jedne zemlje za veinu podanika ne predstavlja realnu mogunost za izra`avanje nesaglasnosti sa postojeom vladom. Pri tome, pitanje koje je Hjum postavio u svojoj raspravi O izvornom ugovoru kao da je neposredno upueno Loku: Mo`emo li rei da siromaan seljak ili zanatlija mo`e slobodno da izabere da napusti svoju zemlju kada ne zna nikakav strani jezik ili manire i `ivi od danas do sutra zahvaljujui maloj nadnici do koje je doao.9 Uz ono to Hjum zamera Loku moglo bi se dodati da i u sluaju da se opredeli da napusti svoju zemlju veliki broj ljudi ne mo`e da ponese sa sobom svoju najvredniju imovinu.10 Takvi pojedinci moraju se odrei svoje domovine i
7 8 9

10

Platon, Kriton, Beograd, BIGZ, 1976, preveo Albin Vilhar, gl. XII. Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 119. David Hume, Of the Original Contract, Social Contract: Essays by Locke, Hume and Rousseau, ed. Ernest Barker, Oxford, Oxford University Press, 1971, str. 156. Simmons, Moral Principles and Political Obligations, str. 99-100.

68

doma, porodice i prijatelja, a ak i u autokratskom re`imu, vlastiti dom pojedincu mo`e biti najprei. Sa ovom injenicom jedan broj modernih autokratija, dakako, ozbiljno rauna. Zato skoro tri veka od nastanka Lokove Dve rasprave o vladi, sloboda kretanja u mnogim totalitarnim i autoritarnim re`imima jo uvek predstavlja politiki ideal, a ne i pozitivno politiko pravo. Ako se, prema Loku, preutna saglasnost svodi na mehaniku saglasnost svih onih koji `ive na teritoriji jedne vlade i ne iseljavaju se sa nje, onda bi iz svega sledovalo i da nema nikakve razlike izmeu demokratske i nedemokratske vlade i da to to ljudi `ive u jednom tiranskom poretku znai da su se sa njime preutno saglasili, odnosno da su se obavezali na pokornost u ovakvoj vladi. Kljuna mesta u Drugoj raspravi govore, meutim, da Lok zastupa suprotan stav.11 Lok ba podvlai razliku izmeu demokratske i tiranske vlade, izmeu legitimne i nelegitimne vlade, vlasti zasnovane na sili. @iveti na teritoriji jedne vlade koja upravlja tiranski i imati svojinu na njoj ne znai preutno se saglasiti sa ovakvom vladom. Postavlja se pitanje sa ime su se pojedinci koji `ive na teritoriji jedne vlade saglasili? Na osnovu onoga to Lok pie mogao bi se izvesti zakljuak da se saglasnost pojedinaca odnosi na odredbe, odnosno utanaenja u prvobitnom, izvornom ugovoru. Saglaavajui se preutno sa vladom jednoga drutva, lanovi drutva stavljaju svoje potpise na izvornu povelju o stvaranju drutva. Graani koji `ive pod jednom vladom koja upravlja tiranski, koja je prekrila odredbe izvornog ugovora i poverenje (trust) koje joj je ukazano, nisu se saglasili sa ovakvim nainom vladanja. Jer, ljudi koji su po prirodi slobodni, jednaki i nezavisni saglaavaju se sa drugim ljudima da se lie svoje prirodne slobode i zdru`e u zajednicu i na osnovu saglasnosti veine obrazuju vladu jedino radi ouvanja svojih `ivota, sloboda i imanja. Samim time, saglasnost lanova drutva odnosi se samo na vladu koja upravlja imajui u vidu pomenute ciljeve udru`ivanja, koja se, dakle, rukovodi optim dobrom drutva. Vlada koja kri ukazano joj poverenje, koja ne ograniava svoju vlast na opte dobro drutva, koja samovoljno menja zakone, koja oduzima imovinu bez pravine
11

Uz dalje izlaganje videti Hanna Pitkin, Obligation and Consent, American Political Science Review 4/1965, str. 990-999, 1/1966, str. 39-52.

69

naknade, dakle tiranska vlada, ne poiva, prema Loku, na saglasnosti svojih podanika. Kao i prvi potpisnici jednog ugovora tako i veina onih koji su mu naknadno preutno pristupili nisu du`ni da se pokoravaju ovakvoj vladi. Na osnovu svega ovoga proizlazi da obaveza pokoravanja jednoj vladi zavisi od toga da li se vlada odlikuje izvesnim svojstvima, da li ona upravlja u skladu sa slovom prvobitnog ugovora. Ljudi se odriu svojih prava u prirodnom stanju i uspostavljaju vladu da bi izbegli neke nedostatke `ivota u prirodnom stanju. Udru`ujui se u jednu zajednicu i uspostavljajui vladu pojedinci vladi nisu mogli da povere ni manje ni vie vlasti nego to je potrebno za postizanje ciljeva udru`ivanja. To im zabranjuje prirodni zakon. Ono to ovde naroito pada u oi jeste koliko su uslovi izvornog ugovora unapred odreeni. Izvorni ugovor, premda po definiciji predstavlja saglasnost volja, nije ni mogao da glasi drugojaije, a vlast i njene granice mogu se logino izvesti iz prirodnih zakona i uslova u prirodnom stanju. ovek ne mo`e da podredi sebe arbitrarnoj vlasti drugoga, pie Lok, a kako u prirodnom stanju ne raspola`e nikakvom arbitrarnom vlau nad `ivotom, slobodom ili svojinom drugoga, ve samo onolikom vlau koliko mu je prirodni zakon dao radi ouvanja sebe i ostalih ljudi, a ovo je sve to on zaista daje ili mo`e da preda dr`avi, a preko nje i zakonodavnoj vlasti, tako da zakonodavno telo ne mo`e da ima vie od ovoga. Njegova je vlast, u svojim krajnjim granicama, ograniena na zajedniko dobro drutva. To je vlast koja nema nikakvog drugog cilja sem ouvanja i zbog toga nikada ne mo`e da ima pravo da uniti, porobi ili hotimino osiromai podanike. Obaveznost prirodnog zakona ne prestaje u drutvu, ve je samo u mnogim sluajevima jasnije odreena, a ljudskim zakonima su joj pripojene i poznate kazne da bi se prisililo na njeno potovanje.12 Zbog svega ovoga je i saglasnost pojedinca u sutini neva`na za njegovu obavezu da se pokorava jednoj vladi, odnosno odsustvo obaveze da joj se pokorava. Ta obaveza pokoravanja zavisi od karaktera, prirode vlade, od toga da li se vlada kree u granicama utvrenim izvornim ugovorom. Ako se vlada kree u ovim granicama, a
12

Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 135.

70

pojedinac se nalazi na njenoj teritoriji ili u`iva svojinu na njoj, onda je on du`an da se pokorava. Ako je vlada prekrila uslove postavljene u izvornom ugovoru, ako ona ne doprinosi ostvarivanju ciljeva iz izvornog ugovora, ako njena vlast prekorauje cilj ouvanja, onda pojedinac vie nije u obavezi da se pokorava bez obzira na to da li je izrazio svoju saglasnost i da li je to uinio izriito ili preutno. Saglasnost sa jednom tiranskom vladom, obaveza prema jednoj vladi koja se ne rukovodi nastojanjem da ouva opte dobro ve svoje podanike osiromauje, porobljava i unitava nije valjana saglasnost, jer ona naruava prirodne zakone. Delovanje vlade mora da se odvija u okvirima neega to bi jedan ugovor trebalo da predvia. Ono do ega se dolazi tumaenjem Lokove ugovorne teorije, kao to je uverljivo pokazala Hana Pitkin u svojoj raspravi Obaveza i saglasnost, jeste hipotetiki ugovor i hipotetika saglasnost, a ne stvarni ugovor i stvarna saglasnost. Jedina saglasnost koja je relevantna u Lokovom sistemu jeste hipotetika saglasnost koja se pripisuje hipotetikom apstraktnom i racionalnom pojedincu.13 Sama ideja hipotetikog ugovora u politikoj teoriji u osnovi podsea na ideju kvazi-ugovora u pravnoj teoriji. Kvazi-ugovor predstavlja posebnu vrstu obligacionopravnih odnosa koja je po dejstvu slina ugovorima, ali se po osnovima nastajanja sutinski od njih razlikuje (primeri kvazi-ugovora su isplata nedugovanog, neosnovano bogaenje, poslodavstvo bez naloga i dr.). Kvazi-ugovori su prvi put sistematizovani u rimskom pravu, da bi sa recepcijom rimskog prava uli u neke od prvih kodifikacija graanskog prava poetkom prolog veka (pre svega u francuski Graanski zakonik). U vreme ovih prvih kodifikacija bilo je prihvaeno shvatanje o pretpostavljenim ugovorima, a kvazi-ugovor se teorijski opravdavao sporazumom stranaka koji se po zakonu fingirao. Na ovaj nain dolazilo je i do pribli`avanja pojmova ugovora uopte i kvazi-ugovora. Danas je meutim u teoriji naputeno shvatanje da su kvazi-ugovori pretpostavljeni ugovori, ve se smatra da kvazi-ugovori predstavljaju odreene dobrovoljne i doputene pravne injenice iz kojih se, iz razloga pravinosti, izvodi postanak odreenih obaveza.
13

Pitkin, Obligation and Consent, American Political Science Review 4/1965, str. 999.

71

Ali, vratimo se Loku. Obaveza pokoravanja vladi, prema Loku, ne proizlazi iz saglasnosti, ve zavisi od prirode vlade. Ako vlada nastoji da ouva opte dobro, ako je to dobra, pravedna vlada, pripadnici jednoga drutva du`ni su da joj se pokoravaju. Ako je to nepravedna tiranska vlada, nita ne mo`e obavezati lanove jednoga drutva da se ovakvoj vladi pokoravaju; naprotiv, oni imaju pravo da ustanu protiv ovakve vlade. Prvi tip vlade je legitiman; nelegitimnost drugog tipa vlade je nesporna. Legitimna vlada je ona kojoj pojedinci treba da daju svoju saglasnost bez obzira da li su to uinili. Ne samo da su graani du`ni da se pokoravaju ovakvoj vladi, ve bi se za ovakvu vladu moglo rei i da zaslu`uje saglasnost.14 Svi oni koji na ovaj nain tumae smisao Lokovog pojma saglasnosti suoavaju se, naravno, sa pitanjem merila na osnovu kojih se mo`e utvrditi da li je jedna vlada dobra, odnosno pravedna, pa su podanici du`ni da joj se pokoravaju, ili je vlada loa, pa podanici mogu da joj otka`u poslunost. Hana Pitkin pri tome iznosi da se o valjanosti jedne vlade mo`e suditi na osnovu dva merila: formalnog i materijalnog. Formalni, proceduralni kriterijum odnosi se na institucionalnu strukturu, nain na koji je jedna vlada ureena i na koji se donose odluke u njoj. Materijalni, sutinski kriterijum treba da poka`e kakvu politiku vodi jedna vlada. Krajnji sluajevi su ovde jasni: vlada koja tlai svoje podanike i vodi lou politiku zaslu`uje otpor, dok vlada koja vodi dobru politiku doputa kritiku i izra`avanje neslaganja zaslu`uje pokoravanje. Sporni su meoviti sluajevi. Tanije reeno, sporno je da li je opravdana pobuna protiv jedne benevolentne diktature i da li je opravdana pobuna protiv jedne demokratske vlade koja vodi lou politiku.15 Ako je saglasnost pojedinca u sutini nebitna za njegovu obavezu da se pokorava, ako ljudi treba da se pokoravaju pravednoj vladi, vladi koja ima na umu opte dobro, a ne treba da se pokoravaju vladi koja umesto da obezbeuje, zapravo naruava slobodu i prava graana, onda bi sledilo da je jedino bitno merilo razgranienja izmeu legi14

15

S. I. Benn, R. S. Peters, Social Principles and the Democratic State, London, George Allen and Unwin, 1959, str. 323. Pitkin, Obligation and Consent, American Political Science Review 1/1966, str. 44-45.

72

timne i nelegitimne vlade, po Loku, u tome to graani ovoj drugoj mogu da otka`u poslunost, odnosno imaju pravo pobune. Pojedinci se mogu s pravom pobuniti protiv jedne nasilne vlade bez obzira na to da li su dali svoju saglasnost ili nisu. Zbog toga je na izvestan nain u pravu D`on Plamenac kada pie da ono to ostaje kada se Lokova Druga rasprava dobro pretrese nije teorija saglasnosti ve teorija otpora. Za razliku od Lokove teorije saglasnosti koja je preiroka i nedovoljno odreena, njegova teorija otpora je jasna i uverljiva.16 Lok je smatrao da tamo gde je skupina ljudi, ili bilo koji pojedinani ovek, liena svoga prava ili je pod delatnom vlau bez prava, pa nema nikakve apelacije na zemlji, ona mo`e da se obrati Bogu kad god oceni da je u pitanju stvar od dovoljnog znaaja17. To obraanje Bogu je pravo na otpor. Mada narod ne mo`e imati po ustavu drutva viu vlast da odluuje i izrie presudu, u sluaju kada nema druge apelacije njemu, na osnovu zakona koji prethodi svim pozitivnim zakonima, pripada pravo otpora. Ovo pravo oveku ne mo`e da se uskrati, budui da je van ovekove moi da se na takav nain potini drugome i da mu time da slobodu da ga uniti, poto Bog i priroda nikada ne doputaju oveku da preda sebe na takav nain kojim zanemaruje svoje odr`anje; i kao to ne mo`e da uzme vlastiti `ivot, ne mo`e nikome da da vlast da mu ga oduzme.18 Pravo pobune shvaeno na ovaj nain ne bi trebalo, prema Loku, tumaiti kao stalni osnov za bunu. Potrebno je da neugodnost koja izaziva pobunu bude dovoljno velika da je veina osea i da je nje sita pa da smatra nu`nim da je izmeni. Slina ideja, samo uz izvesne dopune, razvijena je i u amerikoj Deklaraciji nezavisnosti: potrebno je da zloupotrebe vlasti dostignu takav stupanj i uestalost da prete da se izvrgnu u apsolutnu vlast. U tom sluaju pobuna postaje ne samo pravo pojedinca i naroda ve i njihova du`nost. Tvorci Deklaracije nezavisnosti to formuliu na sledei nain: Mudrost e, meutim, zahtevati da vlade koje dugo postoje ne budu izmenjene zbog neznatnih i prolaznih razloga; i, shodno tome, iskustvo je pokazalo
16 17 18

John Plamenatz, Man and Society, London, Longman, 1963, knj. I, str.231. Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 168. Isto, knj. II, 168.

73

da su ljudi vie raspolo`eni da trpe dok god su zla ikako podnoljiva, nego da ukinu nepravdu ukidanjem oblika na koje su nauili. Ali kada niz zloupotreba i uzurpacija, te`ei neprekidno istom cilju, poka`e nameru da ljude podvrgne apsolutnom despotizmu, njihovo je pravo i njihova du`nost da zbace takvu vladu i da se pobrinu za nove uvare svoje budue bezbednosti. Pravo na pobunu Lok nije smatrao stalnim osnovom za bunu, ne samo zato to je potrebno da se ispune odreeni uslovi za sticanje ovoga prava ve i zato to je Lok pravo na pobunu smatrao samo graninim pravom protiv tiranije vlade. Pravo jemstvo za slobodu pojedinca u dr`avi treba tra`iti u takvom ureenju u kome vlada ne bi bila u stanju da tiranie svoje podanike, a to se, po Loku, mo`e postii samo ako je dr`avna vlast ograniena ustanovljenim va`eim zakonima, odnosno naelom vladavine prava, i ako je usvojeno naelo podele vlasti.19 Ideja o pravu na pobunu pokree jo jedno pitanje. Da li Lok pravo pobune stavlja u ruke narodu, odnosno veini, ili ga doputa i pojedincu? Na prvi pogled, pravo o kome Lok govori deluje iskljuivo kao pravo veine. Jer, prema Loku, potrebno je da nepravda u jednom drutvu bude tako velika da je veina osea i da je nje sita, pa da smatra nu`nim da je ukine. Odnosno, potrebno je da odreeni nezakoniti akti dosegnu do veine naroda, ili da ak iako pogaaju samo nekolicinu izgleda da kao presedan i posledica ugro`avaju sve.20 U svojoj knjizi D`on Lok i doktrina vladavine veine Vilmur Kendal je tvrdio da Lok ne ostavlja pojedincima ili manjini pravo da ustanu protiv jedne nasilne vlade.21 Zbog ovoga je, prema Kendalu, cela Lokova teorija o vladi koja poiva na saglasnosti kolektivistika, a ne individualistika. Poavi od vladavine veine Lok zavrava sa diktaturom veine. Lok u stvari polazi od pretpostavke da `ivot ljudi
19

20 21

Kosta avoki, Politika filozofija D`ona Loka, Filozofske studije 1974, str. 213-215. Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 168. Willmoore Kendall, John Locke and the Doctrine of Majority-Rule, Urbana, University of Illinois Press, 1965, I izd. 1941. Slino shvatanje Kendalovom zastupa i Bernard Wishy, John Locke and the Spirit of 1976, Political Science Quarterly 3/1958, str. 413-425.

74

u zajednici povlai neogranienu vlast zajednice i pravo brojane veine u drutvu da, kada se radi o korienju ove vlasti, donosi odluke koje su obavezne za manjinu. Naelo veine je, ukratko, preutno sadr`ano u logici `ivota u zajednici. Miljenja drutva su i miljenja pojedinca bez obzira na to da li se on sla`e sa njima ili ne, tj. ona su miljenja pojedinca ak i kada se on svesno ne sla`e sa njima.22 Kako sam Lok veli, lanovi duguju poslunost samo zajednikoj volji drutva.23 Ovakvim idejama Lok se, po Kendalu, pribli`ava Rusoovom shvatanju o vladavini opte volje. Lokova formulacija o zajednikoj volji drutva podsea na Rusoovu tvrdnju da dokle god se vie sjedinjenih ljudi smatra jednim telom, oni imaju samo jednu volju to se odnosi na zajedniko odr`anje i optu dobrobit.24 Ukratko, prema Kendalu, Lok pojedinca preputa na milost veini. Lok ne daje pojedincu pravo da se buni protiv veine ni kada je re o redovnim odlukama jedne vlade, ni kada je u pitanju pravo na pobunu. Ukoliko veina podr`ava jednu vladu, ne postoje delatna prava pojedinca i manjine protiv vlade koja poiva na saglasnosti veine. Ono to proizlazi iz Lokove Druge rasprave jeste odricanje prava na individualni otpor, a ne prava na otpor naroda protiv nepravedne vlade. Prigovor da Lokovo shvatanje saglasnosti veine, koje se prote`e i na pravo otpora veine, oduzima pojedincu i manjini pravo na otpor posledica je protivrenosti svojstvenih samom Lokovom objanjenju vlade koja poiva na saglasnosti. Lok govori o saglasnosti svih pojedinaca prilikom njihovog udru`ivanja u drutvo, ali je ova individualna saglasnost inom uspostavljanja vlade i u procesu njenog funkcionisanja potisnuta u drugi plan, zamenjena saglasnou veine koja se formira uprkos nesaglasnosti pojedinaca i manjine. Individualna saglasnost prilikom uspostavljanja drutva biva zamenjena kolektivnom saglasnou veine. Prvobitni oblik saglasnosti odr`ava se tako u preinaenom obliku koji, prema Kendalu, dovodi u pitanje izvorno znaenje i smisao saglasnosti. Kritika da je Lok potpuno zanemario pitanje pojedinevih prava u odnosu na veinu, da je Lok kolektivista kao i Ruso, pa ak mo`da i
22 23 24

Kendall, John Locke and the Doctrine of Majority-Rule, str. 105. Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 151. Ruso, Drutveni ugovor, knj. IV, gl. 1.

75

jo vei kolektivista od Rusoa, jer dok Ruso pie o vladavini neodreene opte volje, Lok ima na umu vladavinu sasvim odreene veine ta kritika se teko mo`e odr`ati kada je re o Lokovim idejama. Iako, prema Loku, otpor protiv vlade podrazumeva da je odreena neugodnost ili nepravda tako velika da je veina osea i ne mo`e da je podnosi pa smatra nu`nim da je ukine, Lok ne liava pojedinca prava na otpor. Ono to on u stvari hoe da ka`e nije da pojedinac nema pravo da se buni, ve da mora da uzme u obzir i miljenje drugih. to vie drugi oklevaju i pojedinac treba da se koleba, zato to ne treba da dovodi u pitanje sigurnost drugih ljudi zbog jedne stvari koja im znai malo ili im ne znai nita. Mogunost da pojedinac pogrei u svojoj oceni opada ukoliko raste broj onih koji se sa njim sla`u i u tome je valjanost ideje o saglasnosti veine i otporu veine. Veina onih koji su pre Loka pisali o pravu na pobunu stavljala je ovo pravo u ruke posebnih tela i zvaninika, pretvarajui ga u povlasticu. Nasuprot ovakvom, feudalnom, korporativnom shvatanju prava na otpor, Lok je ovo pravo stavio u ruke svih, zahtevajui da se koristi za opte dobro i uz uva`avanje miljenja drugih.25 Zbog svega ovoga Lokova ugovorna teorija predstavlja jedan od najsjajnijih primera individualizma u istoriji politike misli. Sve se u Lokovom sistemu ideja okree oko pojedinca. Prava drutva su u stvari prava pojedinaca koji sainjavaju to drutvo. @ivot pojedinca u drutvu mo`e biti snoljiv tek u stanju u kome su ta prava nepovrediva. Nasuprot teoriji o suverenitetu naroda stoji Lokova zamisao o suverenitetu pojedinca.26 Ako bi se neto ipak moglo zameriti Loku, kao i potonjim teoretiarima majoritarne demokratije, onda bi to bilo pre svega da se suvie lako priklanja naelu vladavine veine kao reenju problema demokratije, odnosno da pravilo da veina odluuje uzima kao neto to se podrazumeva. Prihvatajui naelo vladavine veine i saglasnost veine Lok se pozivao na prirodne zakone: u skupinama koje su ovlaene da delaju na osnovu pozitivnih zakona, gde nikakav broj nije ustanovljen onim pozitivnim zakonima koji ih ovlauje,
25 26

Plamenatz, Man and Society, knj. I, str. 233-234. Charles Vaughan, Studies in the History of Political Philosophy, New York, Russell and Russell, 1960, I izd. 1925, str. 133-134, 171, 201.

76

akt veine smatra se aktom celine koji svakako odluuje, poto po zakonu prirode i uma sadr`i vlast celine.27 Za pojedince koji su se iz prirodnog stanja sjedinili u zajednicu Lok je smatrao da va`i neoboriva pretpostavka da su svu vlast, nu`nu za ciljeve zbog kojih se sjedinjuju u drutvo, predali veini zajednice, sem ako se nisu izriito saglasili sa nekim brojem koji je vei od veine.28 Usvajajui naelo vladavine veine Lok se pozivao na prirodne zakone, odnosno na to da po zakonu prirode akt veine sadr`i akt celine mada su, naravno, vladavina veine i saglasnost veine stvar konvencije a ne prirodnih zakona. itav vek posle Loka, Berk je s pravom pisao da je vladavina veine jedna od najnasilnijih fikcija pozitivnog prava koju ljudi prihvataju zahvaljujui dugotrajnoj navici pokoravanja i drutvenoj disciplini.29 U jednom poznatom predavanju nemaki teoretiar prava Georg Jelinek izneo je krajem 19. veka da je istorija veinskog odluivanja vrlo zamrena.30 Mo`e se pretpostaviti da je ovo naelo dolo umesto neodreene borbe. Demokratije starog veka poznavale su ovo naelo i razvile su ga na razne naine, priznajui i prava manjina. Srednjovekovno drutvo prihvatilo je ovo naelo sa velikim rezervama. Zbog toga u srednjovekovnim skuptinama esto va`i pravilo da odluuje pars senior a ne pars maior, odnosno da se glasovi mere a ne broje. U javnom `ivotu su, sem toga, mnoge odluke donoene jednoglasno, najee aklamacijom. Ostaci ovog pravnog shvatanja odr`ali su se na vie naina: u engleskom sudskom postupku va`i pravilo da odluka mora biti jednoglasna. Zato je teko utvrditi na koji je nain naelo veine uopte prokrilo sebi put u srednjovekovnom drutvu. Jelinek iznosi pretpostavku da ga je prvo uvela crkva, a da se potom na nju ugledala dr`ava. Tako dok je crkva u poetku izbor pape poveravala susednim
27 28 29

30

Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 96. Isto, knj. II, 99. Edmund Burke, Thoughts and the Cause of Present Discontent, The Philosophy of Edmund Burke, eds. Louis Bredvold, Ralph Ross, Ann Arbor, The University of Michigan Press, 1960, str. 57. Georg Jellinek, Das Recht der Minoritten, Wien, Alfred Holder, 1898. Jelinekovo predavanje je prevedeno i objavljeno u Srbiji u pravnikom asopisu Brani 10-12/1901, str. 910-937.

77

episkopima i svetenitvu Rima, uz aklamaciju naroda, kasnije se za izbor pape poinje da tra`i dve treine kardinalskih glasova, dok se za izbor episkopa jo poetkom 13. veka tra`i samo prosta veina. Lok je dalje razvijao ideju da ako akt veine ne sadr`i akt celine onda samo saglasnost svih pojedinaca predstavlja akt celine. U ovom sluaju naelo veine mora da ustukne pred naelom jednoglasnosti. Saglasnost svih kada je u pitanju odluivanje u jednoj organizovanoj zajednici, prema Loku, praktino je nezamisliva: Takvu saglasnost je gotovo nemoguno ikada imati, ako imamo u vidu zdravstvene slabosti i specifinosti zaposlenja, kada e u izvesnom broju sluajeva, mada u mnogo manjem od onih u dr`avi, mnogi morati da ostanu daleko od javne skuptine. Ako tome dodamo razliitost mnjenja i suprotnost interesa, do kojih nu`no dolazi u svim skupinama ljudi, onda bi ula`enje u drutvo bilo kao Katonovo ula`enje u pozorite, jedino da bi se opet izalo. Takvo ureenje uinilo bi da moni Levijatan bude kraeg veka nego to su najneotpornija stvorenja, i da ne pre`ivi dan u kojem je roen; to se ne mo`e pretpostaviti sve dok ne mo`emo da smatramo da racionalna stvorenja treba da `ele drutva i uspostavljaju ih samo da bi ih raspustila.31 Ali uviajui s pravom da je saglasnost svih stvarno nemoguna, Lok je, prihvatajui umesto naela jednoglasnosti naelo veine u odluivanju u organizovanoj drutvenoj zajednici, bio sklon da proglasi veinsko odluivanje najboljim oblikom donoenja odluka posle odluka donetih na osnovu saglasnosti svih lanova zajednice. Bio je, dakle, sklon da potceni sutinske razlike izmeu saglasnosti svih i saglasnosti veine, odnosno da potceni nedostatke svojstvene svakom veinskom metodu odluivanja. Kendal je tako u pomenutoj raspravi isticao da se naelu jednoglasnosti stavljaju mnoge zamerke, ali da se prenebregavaju njegove dobre strane.32 Ako se jedna odluka mo`e doneti uz saglasnost svih uesnika u raspravi onda je to najmudrija i najpravednija odluka. Svaki uesnik u debati morao je u ovakvom sluaju da bude sasluan i ubeen pre nego to postupanje po nekoj odluci postane moguno. Pru`ajui maksimum obezbeenja protiv donoenja novih odluka, ote`avajui na izvestan nain
31 32

Locke, Dve rasprave o vladi, knj. II, 98. Kendall, John Locke and the Doctrine of Majority-Rule, str. 109-111.

78

samo odluivanje i promene, naelo jednoglasnosti pru`a maksimum obezbeenja protiv novih odluka koje bi mogle biti nerazborite i nepravedne. Zato, mada jednoglasne odluke nastaju sabiranjem, prikupljanjem pojedinanih saglasnosti, svoj svojevrstan kvalitet one ne duguju brojnosti onih koji su se saglasili. Naprotiv, naelo jednoglasnosti primorava uesnike u raspravi da razmotre sve raspolo`ive injenice i da pridaju podjednaki znaaj svim stanovitima i odlukama koje bi se mogle doneti na osnovu njih; zato se za ovako donete odluke mo`e rei ne samo da u`ivaju optu saglasnost ve i da mogu izdr`ati sve protivrazloge onih koji su uestvovali u raspravljanju. Ovo je i najvie to se mo`e istai u prilog jednoj odluci. Oni koji ne pridaju dovoljan znaaj ovome, a u red tih politikih teoretiara prema Kendalu ide i Lok, nisu svesni ogranienosti svojstvenih naelu vladavine veine. Zamerke koje se stavljaju na teret Lokovoj ideji saglasnosti i pravu na pobunu takoe su opravdane ukoliko upuuju na to da su u Lokovoj Drugoj raspravi opte teorijske postavke nedovoljno povezane sa stvarnim drutvenim odnosima i institucijama. Manje se zanimajui za stvarni mehanizam vlade Lok je piui o saglasnosti veine oigledno prenabregao pitanje potrebe da se pojedinac i manjina zatite od tiranije veine. Svoju teoriju saglasnosti Lok nije pokuao da pove`e sa teorijom parlamentarnog predsednitva. Mada je smatrao da je najbolje da vrhovna zakonodavna vlast u dr`avi bude predata jednom zakonodavnom telu i mada se zalagao za podelu izmeu zakonodavne i izvrne vlasti, Lok nije smatrao da u jednoj vladi koja je utemeljena na saglasnosti vrhovna zakonodavna vlast mora da bude poverena predstavnikom telu; ta vlast mo`e biti poverena bilo kojem telu, pa ak stavljena i u ruke naslednog monarha. Jer, prema Loku, monarhija, aristokratija i demokratija podjednako su legitimne pod uslovom da su ustanovljene saglasnou svih i da svako ko potom postane njihov lan d svoju preutnu saglasnost.33 Pored svih protivrenosti Lokovog shvatanja saglasnosti i pored toga to se u njegovom sistemu ova ideja mo`e odr`ati samo u obliku hipotetike a ne i stvarne saglasnosti, Lok je ba njoj dao sredinje mesto u Drugoj raspravi. Zakljuak da se nasilnim vladama mo`e s
33

Plamenatz, Man and Society, knj. I, str. 228-229.

79

pravom pru`iti otpor Lok je izvodio iz prethodnog stava da je saglasnost graana ono to ini jednu vladu legitimnom. Da bi se razumeo Lokov nain zakljuivanja, mora se imati u vidu duhovno-istorijska situacija onovremene Engleske. Premda se u Lokovo vreme, kao i danas, smatralo da vlada postoji zarad dobra svojih podanika a ne obratno, nisu svi na osnovu toga zakljuivali da podanici imaju pravo da obore vladu koja je nasilna. Filmer, sa kojim je Lok polemisao, pisao je da kralj treba da upravlja imajui pred sobom kao putokaz dobro svojih podanika, ali je kralj po Filmeru i teoriji o bo`anskom pravu kraljeva odgovoran Bogu. Lok je naprotiv isticao da je kralj odgovoran narodu jer njegov autoritet potie iz naroda i njegova vlast nije legitimna ako ne vlada na osnovu saglasnosti naroda. Time se pokazuje da sama veza izmeu Lokove teorije otpora i njegove teorije saglasnosti nije logika ve istorijska. Ne mo`e se prva teorija izvesti iz druge logikim putem, ve su konkretne okolnosti nagnale Loka da prvu teoriju pove`e sa drugom potreba da se ospori i dovede u pitanje teorija o bo`anskom pravu kraljeva i stvarnost apsolutne monarhije.34 Razvijajui svoje shvatanje o vladi koja poiva na saglasnosti Lok je polazio od pojmova i ideja koji su bili prihvaeni u njegovo vreme. Ideja saglasnosti, nezavisno od ugovorne teorije, bila je preuzeta iz srednjeg veka. U srednjem veku ta je ideja u politikoj praksi bila s jedne strane povezana sa svojinskim pravima i odreenim garantijama pod kojima su vlasnici mogli biti oporezivani, dok je, s druge strane, bila u vezi sa odreenim funkcijama i ovlaenjima parlamenta u pogledu oporezivanja. U ranijim svojim oblicima saglasnost je esto imala individualni karakter. Kasnije je ova ideja povezana sa idejom predstavljanja, a sa praksom po kojoj birai odreuju svoje predstavnike da daju svoju saglasnost u njihovo ime, dakle sa unoenjem elemenata pravne fikcije u ideje i institucije predstavljanja i saglasnosti individualno obele`je saglasnosti sve je vie potiskivano u pozadinu. Kao i veina drugih pojmova i pojam saglasnosti bio je tako politikog i ustavnog porekla, pored toga to je ovaj pojam u Lokovo vreme bio vrsto ukorenjen tako da ni Lok ni
34

Isto, knj. I, str. 232.

80

njegovi savremenici nisu nalazili za potrebno da ga podvrgnu bri`ljivoj analizi. Kako je pojam saglasnosti inio sastavni deo ustava, tradicije i politikog razvitka Engleske, Loku je bilo lake da se u svojoj argumentaciji oslanja na ovaj protivrean pojam, koji je sadr`avao i dosta elemenata pravne fikcije, nego da bez njega dokazuje svoje tvrdnje. Da nije ovo inio, Lokovi razlozi bi svakako njegovim savremenicima delovali manje ubedljivo.35 Kritika ugovornih teorija, pa i Lokove teorije, tako karakteristina poev od 19. veka, pojavila se, zapravo, jo ranije. Jo sredinom 18. veka Hjum je otro polemisao sa ugovornom tradicijom, a time i sa Lokovim idejama. Hjumova kritika predstavlja jedan od prvih radikalnih pokuaja da se odbaci ugovorna teorija i teorija saglasnosti, odnosno da se prouavanje politike obaveze i legitimnosti vlasti postavi na druge, realistikije osnove. Prema Hjumu, sve su vlade u poetku zasnovane na ugovoru, jer ljude isprva nita drugo sem njihove vlastite saglasnosti ne mo`e da udru`i i podredi bilo kojoj vlasti. Ako pratimo vladu od njenih prvih zaetaka u praumama i pustinjama, narod je bio izvor svekolike vlasti i nadle`nosti i on se dobrovoljno, zarad mira i reda, odrekao svoje prirodne slobode i prihvatio i primio zakone od sebi jednakih i bli`njih. Uslovi pod kojima je narod bio voljan da se potini bili su ili izriiti ili su bili tako jasni i oigledni da se moglo smatrati da je nepotrebno da se i izra`avaju.36 Ali to to je vlada ugovornog porekla ne znai da je ona ugovornog karaktera i u svom zrelom dobu. Nikakav oblik redovne uprave ne mo`e se uspostaviti na osnovu ove prvobitne, primitivne saglasnosti. Tako ova prvobitna saglasnost tokom vremena dovodi do pokoravanja iz navike (habitual obedience), a ne na osnovu saglasnosti. Savremene dr`ave nastale su putem uzurpacije ili osvajanja, odnosno na oba naina, i ne pola`u nikakvo pravo na dobrovoljnu potinjenost svojih graana. Poslunost, odnosno pokoravanje vladi postaje, prema Hjumu, toliko priznata da se veina ljudi ne pita o njenom poreklu ili uzroku na onaj isti nain na koji ne postavlja pitanje o
35

36

J. W. Gough, John Lockes Political Philosophy, Oxford, At the Clarendon Press, 1956, str. 47-72. Hume, Of the Original Contract, Social Contract: Essays by Locke, Hume and Rousseau, ed. Ernest Barker, str. XLIII.

81

delovanju zakona zemljine te`e ili drugih najoptijih prirodnih zakona. Pa ak ako se nekada pojedinci i zapitaju o uzrocima pokoravanja vladi onoga asa kada shvate da su oni i njihovi preci vekovima, odnosno od davnina bili potinjeni odreenom obliku vlade, oni se smesta pokoravaju i priznaju svoju obavezu na vernost. Hjum zatim istie da njegova namera nije da odbaci saglasnost naroda kao pravedan osnov pokoravanju u sluajevima kada jedna vlada doista poiva na saglasnosti svojih podanika. To je nesporno najbolji i najsvetiji od svih osnova vlade. Ono to Hjum `eli da podvue jeste da se taj osnov vlade ak i u najni`em stepenu krajnje retko sree u politikoj stvarnosti, dok u potpunom obliku skoro da nikada nije postojao. Zbog svega ovoga osnov vlade mora biti u neem drugom, a ne u saglasnosti podanika. U prvom delu Hjumovog ogleda zakljuivanje se zasniva u pozivanju na dokaze koje nudi istorija i na posmatranju injenica. U drugom delu svojeg ogleda Hjum je pokuao da na vie filozofski nain odbaci ideju o ugovoru i saglasnosti. Prema Hjumu, pristalice ugovorne teorije gree utoliko to pokuavaju da osnov vlade tra`e u vernosti, u dr`anju date rei i potovanju obeanja, dok je osnov svake vlade u injenici da drutvo na drugi nain ne bi moglo da postoji, dakle ne u sporazumu ve u interesu svih. Pravi odgovor na pitanje zato smo du`ni da se pokoravamo vladi, prema Hjumu, jeste da je to zato to drutvo inae ne bi moglo da se odr`i, a ne zato to smo du`ni da odr`imo datu re.37 Ono to je Hjum hteo da istakne jeste da vlade u praksi ne poivaju na saglasnosti ve na navici i da se, teorijski gledano, politika obaveza mo`e na zadovoljavajui nain objasniti i bez pozivanja na ugovor i saglasnost. Prema Hjumu, sledilo bi da ugovor i saglasnost ne samo da predstavljaju fikcije ve su i izlini. U poslednja dva veka, posle Hjuma, teorija drutvenog ugovora je stalno napadana i osporavana. Pri tome su, kako zapa`e Ernest Barker, istoriari bili sumnjiavi prema toj ideji jer nikada nije postojalo nita slino drutvenom ugovoru, dok su joj pravnici opet bili nenaklonjeni zato to im je dobro poznato kako izgledaju pravi ugovori, kako se oni stvaraju i primenjuju, pa su isticali da drutveni
37

Isto, str. 161-162.

82

ugovor nije nita vie nego privid, odnosno kvazi-ugovor.38 Ipak, ideja drutvenog ugovora, iako u mnogome naputena, do danas nije sasvim odbaena. Da stvar bude neobinija ideju o drutvenom ugovoru prihvatili su u preinaenom ili preruenom obliku i oni koji su odricali valjanost ugovornoj teoriji. Treba li podseati na to da je Hjum, koji je jedan od prvih i naj`eih kritiara drutvenog ugovora, pisao da su sve vlade u poetku zasnovane na ugovoru? Kritikujui ugovor kao osnov naeg pokoravanja vladi Hjum je priznavao samo poreklo vlade u ugovoru, odnosno prihvatao je shvatanje o prvobitnom, izvornom ugovoru. Kritikujui u vreme Francuske revolucije individualistiku i voluntaristiku stranu ugovorne teorije Berk je pisao da i drutvo predstavlja ugovor, ali ugovor prema kojem se treba odnositi sa posebnim potovanjem. Za razliku od trgovakog drutva iza kojeg stoje privremeni i sitni interesi i koje se mo`e raspustiti po nahoenju svojih vlasnika, drutvo predstavlja sporazum i to ne samo sporazum izmeu `ivih, ve sporazum izmeu `ivih, mrtvih i jo neroenih narataja, jer se ciljevi ovoga sporazuma ne mogu postii u okviru samo jednog narataja.39 Ukazujui na opasnost koja preti pojedinevoj slobodi od tiranije veine Herbert Spenser se krajem prolog veka u odbrani autonomije pojedinca oslanjao na shvatanje o drutvenom ugovoru. Kritikujui Hobsovo i Rusoovo shvatanje drutvenog ugovora koje je uzdizalo vladu nad pojedincem, Spenser je dalje izlagao kako je u savremenom drutvu shvatanje o bo`anskom pravu kraljeva ustupilo mesto shvatanju o bo`anskom pravu parlamenta, pod kojim je podrazumevao tiraniju veine nad manjinom i pojedincem. Suprostavljajui se shvatanju o neogranienoj vladavini veine Spenser je isticao da opte naelo u temelju svake vlade jeste da su se pojedinci meusobno sporazumeli da se pokore volji veine u svim stvarima koje se tiu ciljeva zbog kojih su se udru`ili i da se samo u tim okvirima jedan ugovor mo`e odr`ati i biti prihvatljiv.40
38

39 40

Ernest Barker, Introduction, Social Contract: Essays by Locke, Hume and Rousseau, ed. Ernest Barker, str. XLIII. Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France, London, Dent, str. 93-94. Herbert Spencer, The Man Versus the State, Harmondsworth, Penguin Books, 1969, str. 155-157.

83

O vitalnosti teorije drutvenog ugovora i pored svih kritika svedoi prisustvo ove ideje u raspravama pojedinih vodeih savremenih politikih filozofa. Toliko uticajna i danas nezaobilazna Rolsova teorija pravde, prema reima samog njenog tvorca, predstavlja pokuaj uoptavanja i uzdizanja na vii nivo apstraktnosti poznate teorije o drutvenom ugovoru, kako je ona izlo`ena kod Loka, Rusoa i Kanta. Naela drutvene pravde pri tome su, po Rolsu, ciljevi izvornog drutvenog sporazuma.41 Od savremenih politikih filozofa koji su izriito branili ugovornu teoriju najvie je o trajnoj vrednosti ideje o ugovoru ipak pisao Ernest Barker.42 Ugovornoj teoriji, prema Barkeru, mogu se staviti mnoge opravdane zamerke, ali kada bi se vrednost ovog shvatanja merila jednim pragmatskim testom, imajui u vidu plodove te ideje (pre svega opte tekovine Engleske i Amerike revolucije) pokazalo bi se da su njena dostignua velika. ak i da nikada nije postojao drutveni ugovor ljudi su se ponaali kao da je on postojao. Uprkos svim grekama i nedostacima, ugovorna teorija je uvek zastupala dve velike politike vrednosti: vrednost slobode, odnosno ideju da je volja a ne sila osnov vlade, i vrednost pravde, odnosno ideju da je pravo, a ne mo osnov svakog politikog drutva i svakog politikog poretka.43 U oceni ideje o drutvenom ugovoru Barker polazi od toga da je ovde re zapravo o dve ideje koje je moguno razdvojiti i posebno posmatrati. Prva je, naravno, ideja o drutvenom ugovoru (contract of society), druga je ideja o ugovoru o vladi (contract of goverment). Drutveni ugovor predstavlja sporazum izmeu svih lanova drutva kojim oni stvaraju organizovanu drutvenu zajednicu, dok je ugovor o vladi sporazum koji se sklapa izmeu vladara i podanika kojim se ustanovljava graanska vlada. Drutveni ugovor je iri od ugovora o vladi i on prethodi prvom. Dok je veina katolikih i kalvinistikih teorija o ugovoru u drugoj polovini 16. i poetkom 17.
41 42

43

John Rawls, A Theory of Justice, Oxford, Oxford University Press, 1971, str. 11-17. Ernest Barker, Introduction, Social Contract: Essays by Locke, Hume and Rousseau, ed. Ernest Barker, str. VII-XIV, XLIII-XLIV i Ernest Barker, Principles of Social and Political Theory, Oxford, Oxford University Press, 1951, str. 188-192. Barker, Introduction, Social Contract: Essays by Locke, Hume and Rousseau, ed. Ernest Barker, str. VIII.

84

veka naglasak u potpunosti stavljala na ugovor o vladi, u kasnijim ugovornim teorijama Hobsa, Loka i Rusoa naglasak je stavljen na drutveni ugovor. Drutvo, prema Barkeru, nije, medjutim, zasnovano ni na drutvenom ugovoru ni na ugovoru o vladi. Drutvo je mnogo ire, njegove funkcije su sveobuhvatne, nastalo je i postoji po sebi. Kao ni za drutvenim ugovorom danas u politikoj filozofiji ne postoji ni potreba za ugovorom o vladi. U vreme kada se smatralo da je vlada sui generis, da se ona kao poseban red uzdi`e iznad podanika, bilo je normalno smatrati da postoji, odnosno da bi trebalo da postoji ugovor koji utvruje meusobne granice vlade i podanika. U modernom, demokratskom drutvenom poretku u kojem pravno posmatrano vlada nije sui generis, meusobni odnosi i prava graana i vlade utvreni su u ustavu. U skladu sa ovim u modernom, demokratskom drutvenom poretku, ideja o drutvenom ugovoru i ugovoru o vladi, prema Barkeru, biva zamenjena idejom o ustavu kao politikom ugovoru. Politiki ugovor koji danas ujedinjuje sve, graane i upravljae, jeste ustav. Ako itav niz politikih rasprava od Hjuma i Berka do moderne politike filozofije svedoi o slabljenju, ali ne i potpunom odricanju od ideje o drutvenom ugovoru, jo vie pada u oi injenica da naputanje teorije ugovora nije znailo istovremeno i odbacivanje nekih ideja koje su inile njen sastavni deo. Re je pre svega o ideji o saglasnosti, tom ugaonom kamenu ugovorne teorije. Pojam saglasnosti, odnosno vlade koja poiva na saglasnosti, na razliite naine je sauvao svoju aktuelnost do danas. Od 18. veka on je postao sastavni deo demokratskih pokreta i ideologija, delei sudbinu demokratije kao politikog ideala na koji se svi pozivaju i pobornici i protivnici demokratije. Dananji porast dr`avne vlasti nad ljudskim `ivotima, koji se ne mo`e meriti ni sa ime to je postojalo u drutvima prolosti, praen je time to se u modernim dr`avama stalno istie da one upravljaju u saglasnosti sa voljom svojih graana. Sve ono to dr`ava ini ona ini pozivajui se na tvrdnju da oslobaa lanove drutva i da vlada uz njihovu saglasnost. Nijednoj modernoj dr`avi, kako to dobro zapa`a D`on Plamenac, uprkos svemu to ini, ne bi moglo da padne na pamet da se pozove na Rusoov paradoks da prisiljava svoje graane da budu slobodni. Naprotiv, savremeni upravljai, tvorci ideologi85

ja i politikih programa, istiu da vladaju na osnovu saglasnosti svojih graana.44 S druge strane, pored toga to ima ovu ideoloku dimenziju, pojam saglasnosti, kao i ideja demokratije, predstavlja i va`no obele`je politikog sistema; u jednom politikom sistemu saglasnost mo`e biti prisutna ili odsutna i na osnovu toga se mo`e ustanoviti razlika izmeu vrsta politikih sistema.45 Prouavanje saglasnosti u modernom drutvu vie je usmereno u pravcu ispitivanja sociolokih aspekata saglasnosti nego filozofskih: konsenzus je pojam u okviru kojeg se danas mahom odvija socioloko prouavanje saglasnosti.46 Zato pored tradicionalnog filozofskog problema od kojeg je i Lok polazio, problema zato vlada treba da poiva na saglasnosti svih lanova drutva, sve veu pa`nju privlai problem kako vlada mo`e biti utemeljena na saglasnosti pripadnika drutva. Pored toga to moderna istra`ivanja saglasnosti ukazuju na aktuelnost ovog pojma, ona sve vie upuuju na konkretnija pitanja nego to su bila pitanja koja je postavljao Lok; to su pitanja stvarnih uslova i institucija koje bi mogle da vladu uine zavisnijom od saglasnosti graana. Prouavanja saglasnosti danas se u jo neem razlikuju od Lokovog prilaza ovoj pojavi. U savremenim istra`ivanjima saglasnost vie nema oblik jednostavnog, neposrednog odnosa izmeu lanova drutva i vlade. U modernim drutvima izmeu pojedinca i dr`ave posreduje itava mre`a udru`enja, organizacija i institucija koja povezuje i artikulie razliite zahteve i interese pojedinaca i grupa. Saglasnost graana prema vladi zato nema neposredan karakter, kako je to prikazivao Lok, ve je taj karakter u mnogo veoj meri posredan i difuzan. Sem toga, prouavanja saglasnosti u modernom drutvu daleko vie pa`nje poklanjaju pojavi drutvene promene; u ovom pogledu tradicionalni, pa i Lokov pojam saglasnosti, statikog je karaktera. Pod saglasnou se u savremenim istra`ivanjima esto podrazumevaju veoma razliiti oblici u kojima pripadnici drutva pristaju na
44

45

46

John Plamenatz, Consent, Freedom and Political Obligation. Oxford, Oxford University Press, 1968, I izd. 1938, str. 181. Uz dalje izlaganje videti P. H. Partridge, Consent and Consensus, London, Macmillan, 1971. Partridge, Consent and Consensus.

86

vlast dr`ave. U tom smislu se pod saglasnou podrazumeva: saglasnost data pod prinudom; saglasnost koja je rezultat manipulacije; saglasnost koja je rezultat apatije, nezainteresovanosti ili navike; saglasnost koja dolazi usled prihvatanja ustaljenih tradicija; saglasnost kao rezultat procesa socijalizacije. Ve na osnovu ovih primera jasno je da svi pomenuti oblici nisu neto to je predstavljalo sr` klasine demokratske teorije saglasnosti. Promiljenost i sloboda izbora obele`avali su klasino, pa i Lokovo, shvatanje saglasnosti. Nabrojani oblici saglasnosti u irem smislu sree se u razliitim tipovima politikog sistema i u njima su razliito povezani i raspodeljeni. Da bi, meutim, pojam saglasnosti sauvao svoje diskriminatorne crte u odnosu na neke druge pojave, da bi bila moguna podela politikih sistema na one koji poivaju i na one koji ne poivaju na saglasnosti graana, neophodno je su`avanje ovako irokog pojma i uvoenje u analitiki okvir i elemenata klasinog shvatanja saglasnosti. Ukoliko se na ovaj nain prie pojavi saglasnosti onda se bez dvoumljenja mo`e rei da politiki re`imi u kojima se upravlja i manipulie cenzurom i drugim oblicima zabrana tampane rei, kao i drugim nainima ograniavanja izbora i razlika u miljenju, da re`imi u kojima dr`avno-partijski aparat proizvodi saglasnost umesto da omogui njeno spontano ispoljavanje i razvoj da svi ovi re`imi nisu demokratski, odnosno da ne poivaju na saglasnosti onih kojima upravljaju. Nametnuta ili iznuena plebiscitarna podrka naroda ne predstavlja vid saglasnosti. Nema saglasnosti tamo gde narod nema mogunosti za izra`avanje nesaglasnosti. Jer tamo gde nesaglasnost ne mo`e da se ispolji ne postoje dokazi da je narod saglasan sa vladom i njenom politikom. Za dr`ave koje ne dozvoljavaju otvoreno neslaganje ne mo`e se rei da se zasnivaju na saglasnosti svojih graana. Jedna vlada ne poiva na saglasnosti svojih graana u meri u kojoj je neslaganje u njoj suzbijeno. U meri u kojoj neslaganje mo`e u jednom drutvu da se slobodno izra`ava i saglasnost e biti proirenija i aktivnijeg karaktera. U modernim predstavnikim demokratijama vlada na slobodnim izborima naknadno utvruje postojanje ili odsustvo saglasnosti. Kao ni i u Lokovo vreme, ni danas se ne mo`e rei da je saglasnost jedino merilo legitimnosti politikog poretka. Ali razmiljanje
87

o demokratskim i nedemokratskim re`imima, istra`ivanje prirode i karaktera konkretnih politikih sistema nije moguno ako se kao merilo legitimnosti ne uzme tvrdnja pisca Dve rasprave o vladi izreena pre skoro tri stolea da niko ne mo`e da bude potinjen politikoj vlasti drugoga bez vlastite saglasnosti.

88

Ruso i vladavina opte volje

I
Sporovi o znaenju politike filozofije @an-@ak Rusoa nisu nikada prestali da gube na svojoj `estini. Da li je Ruso bio individualista ili kolektivista, liberal ili pretea totalitarizma, veito je pitanje svih rasprava o njemu. Meu najveim politikim misliocima malo je onih ije je delo toliko protivreno, a na koje se pozivalo toliko razliitih politikih struja i pokreta, kao to je to sluaj sa Rusoovom politikom filozofijom. Sm Ruso je priznavao da ono to pie ne mo`e da se izrazi na logiki strog i jasan nain, kako su to inili filozofi prosveenosti. Rusoov odgovor na pitanja koja je on sam s razlogom smatrao slo`enima bio je isto tako slo`en. Osim toga, lutanjima i zabunama Rusoovih tumaa mnogo je doprineo i Rusoov nain izlaganja i dokazivanja pomou politikih paradoksa, poev od onog osnovnog paradoksa da veiti problem pojedinca i dr`ave, slobode i prinude, pokua da rei uspostavljanjem identiteta izmeu onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja. Pitanje da li je Ruso predstavnik individualizma ili totalitarizma postavlja se u vezi sa problemom opte volje. Kada su jakobinci prihvatili i primenili Rusoovu ideju opte volje i primenili je u Francuskoj revoluciji, poelo je upozoravanje na pretnje slobodi sadr`ane u Rusoovoj odbrani opte volje. Jedan od prvih kritiara Rusoove ideje o vladavini opte volje, Ben`amen Konstan, u svome spisu Naela politike, objavljenom 1815. godine, video je u Rusoovom drutvenom ugovoru, na koji se toliko esto pozivalo u ime slobode, najstra89

nije orue svakog despotizma. Prema miljenju Konstanovom, inae tipinom shvatanju klasinog liberalizma, Rusoova pogreka le`i u zalaganju za neogranieni narodni suverenitet. Ma u ijim rukama bio, u rukama jednog oveka, nekolicine ili svih, neogranieni suverenitet predstavlja zlo. Zato i ne treba svaljivati krivicu na nosioce vlasti (monarhiju, aristokratiju ili demokratiju), ve na sistem neograniene vlasti. Treba, mislio je Konstan, ustati protiv samog oru`ja, a ne protiv ruke koja ga dr`i. Jer, ima tereta pretekih za ljudske ruke. Pogreka Rusoova (a i drugih pobornika ideje o narodnom suverenitetu) jeste u tome to je, videi da jedan ovek ili mali broj ljudi koji ima veliku vlast mo`e da uini mnogo zla, usmerio svoje napade na nosioce vlasti a ne na samu vlast. Umesto da se zala`e za ogranienje vlasti, Ruso se zalagao za to da se vlast poveri celom narodu.1 Prema savremenim kritiarima, Rusoova politika filozofija ne samo da obuhvata neke mogunosti protivne slobodi, ve u njoj treba tra`iti klice nekih modernih nedemokratskih re`ima i pokreta kakve predstavljaju razliiti oblici totalitarizma. Prema Talmonu,2 totalitarizam nije bitno nov. Iako je totalitarizam kao sistem vlasti i represije pokazao svoje pravo lice i ispoljio najudovinije razmere u 20. veku, njegovo idejno poreklo je starije. Da stvar bude slo`enija, iz istih idejnih pretpostavki iz kojih se uoi Francuske revolucije zaela ideja o liberalnoj demokratiji, razvilo se i totalitaristiko shvatanje o ureenju drutva. Talmon smatra da su u Rusoovom politikom uenju sadr`ane glavne pretpostavke modernog totalitarizma. Ruso je, dakle, jedan od duhovnih oeva totalitarizma, veli Talmon. U emu su totalitarna obele`ja Rusoove politike filozofije? Prema Rusoovim kritiarima, opta volja ima status platonske ideje. Shvaena ili ne, opta volja postoji, a ljudski razum treba da je otkrije. Glasanje u narodnim skuptinama zato i ne predstavlja izbor, ve jedino utvrivanje da li je dati zakonski predlog u saglasnosti sa optom voljom ili nije. Opta volja predstavlja neto to postoji pre naeg izbora i uprkos izboru koji emo uiniti. Cilj izbora, odnosno glasanja,
1

B. Konstan, Naela politike. O ministarskoj odgovornosti, Beograd, Dr`avna tamparija, 1883, str. 1-12. J. L. Talmon, The Origins of Totalitarian Democracy, London, Sphere Books, 1970, str. 38-49.

90

nije iznoenje sopstvenog stava ve povinovanje optoj volji. U Rusoovoj idealnoj dr`avi dominira jedno zajedniko ja (moi commun), a svrha je glasanja da se to zajedniko ja izrazi i tako sprei svaka mogunost ouvanja posebnosti, odnosno protivljenja. Poto ima ovakvo znaenje, opta volja mogla bi se nazvati i totalnom voljom.3 Ako je svrha izbora na podruju politike saobra`avanje zahtevima opte volje, onda je sloboda sposobnost da se odbace pojedinani i posebni interesi i strasti koji se ispreuju na putu ka optoj volji. Stoga ljudi treba da se obrazuju i pripreme da `ele ono to je opta volja. Drugim reima, mora se iskoreniti ljudski egoizam, odnosno izmeniti sama ljudska priroda. Opta volja mo`e da ovlada samo tamo gde je ovek ustupio mesto graaninu i promenio svoju prirodu, identifikujui se u potpunosti sa politikom zajednicom kojoj pripada. Kako da ljudski razum otkrije optu volju, kako da se obezbedi od iskuenja koja dolaze od pojedinanih volja i interesa? Ruso se pita: Kako bi mogla slepa gomila, koja esto ne zna ta hoe jer retko zna ta je za nju dobro, da sprovede sama od sebe tako veliko i tako teko delo kao to je sistem donoenja zakona?4 Odgovor na ovo pitanje on nalazi u delovanju zakonodavca, lica koje se usuuje da preduzme postavljanje osnovnih ustanova jednog naroda, ne vladajui nad ljudima (kao to su to inili Solon i Likurg), i koje je kadro da izmeni ljudsku prirodu, pretvarajui svakog pojedinca u deo vee celine. Prema Rusoovim kritiarima, uvoenje zakonodavca kao i ustanove cenzorstva i graanske religije, najpouzdaniji su dokazi Rusoovog totalitarizma. Nagovetavajui ovakvim shvatanjem opte volje moderne totalitarne re`ime i razloge kojima se slu`e njihovi nosioci, Ruso svojim tumaenjem uloge zakonodavca najavljuje i obrazla`e potrebu za harizmatskim voom kakav se sree u totalitarnim re`imima 20. veka, a njegovi nazori o cenzorstvu i graanskoj religiji zametak su savremene prakse kontrole misli (thought control).5 Jer,
3

Lester Crocker, Rousseau et la voie du totalitarisme, Rousseau et la philosophie politique, Paris, Presses universitaires de France, 1965, str. 113. @an-@ak Ruso, Drutveni ugovor. O poreklu i osnovima nejednakosti meu ljudima, Beograd, Prosveta, 1949, knj. II, gl. 6. Crocker, Rousseau et la voie du totalitarisme, Rousseau et la philosophie politique, str. 120-121.

91

prema Rusou, zakonodavac treba da oveku oduzme njegove sopstvene snage da bi mu podario druge koje su mu strane i kojima on ne mo`e da se slu`i bez tue pomoi. Ukoliko se te prirodne snage vie umrtve i unite, utoliko su steene snage vee i trajnije i utoliko je drutveni poredak vri i savreniji; tako da tek kad svaki graanin nije nita i mo`e neto da uini samo pomou svih drugih, i kad je snaga koju je stekla celina jednaka zbiru ili vea od zbira prirodnih snaga svih pojedinaca, mo`e se rei da je zakonodavstvo stiglo do najvie take savrenstva koju mo`e dostii.6 Ukazujui na neliberalni i totalitarni karakter Rusoove politike filozofije, Rusoovi kritiari nisu prelazili preko tekoa tumaenja kojima obiluje njegovo delo. Oni nisu odricali da je Rusoovo delo protivreno i da zato nije uvek tako lako osporiti objanjenja koja se razlikuju od njihovih. Jo je Konstan smatrao da je Ruso, uvodei u svoju politiku filozofiju shvatanje o neogranienom narodnom suverenitetu, bio zastraen veliinom vlasti koju je stvorio, pa je pokuao da opasnost koja je nerazdvojno povezana sa neogranienim suverenitetom sprei jednim sredstvom koje bi uinilo nemogunim vrenje samoga suvereniteta. Istakavi da se narodni suverenitet ne mo`e otuiti, ustupiti, ni zastupati, Ruso je stvarno pokazao, smatra Konstan, da se on ne mo`e ni vriti.7 Skreui pa`nju na dvosmislenost i vieznanost Rusoove politike misli, kritiari ipak ostaju dosledni stavu da kod Rusoa kolektivizam, odnosno totalitarizam odnosi prevagu nad individualizmom. Rusoov drutveni ugovor je zato suta suprotnost Lokovom.8 Dok Lokov drutveni ugovor potvruje i jami prava pojedinaca, Rusoov ih negira. Kod Loka dr`ava titi ljudska prava, a njena vlast je ograniena. Kod Rusoa su ljudska prava podreena drutvu, a vlast nad pojedincima i manjinama je neograniena. U Rusoovoj dr`avi ne samo da se ne mo`e vie govoriti o pravima manjina, ve ne postoji mogunost manjina. Lokov drutveni ugovor je zato povelja individualizma; Rusoov drutveni ugovor je izraz krajnjeg kolektivizma.
6 7 8

Drutveni ugovor, II, 7. Konstan, Naela politike, str. 5. Vidi Ernest Barker, Introduction u Social Contract: Essays by Locke, Hume, Rousseau, Oxford, Oxford University Press, 1971.

92

II
Kritike Rusoa zapoinju pojmom opte volje. Da bi se odgovorilo na pitanje da li je Ruso predstavnik liberalizma ili totalitarizma, da li su zamerke Rusoovih kritiara opravdane ili ne, treba se osvrnuti na njegovo shvatanje opte volje. Vladavina opte volje, prema Rusou, pouzdan je znak da je jedno drutvo dobro ureeno. Dobro ureeno drutvo je ono u kome vlada opta volja. Susreui se sa pojmom opte volje u logici, pravu i teologiji, Ruso je ovom pojmu dao jedno u osnovi moralno znaenje.9 Opta volja kod Rusoa predstavlja volju koja dolazi do izra`aja onda kada su lanovi jednoga drutva u stanju da se odreknu drugih svojih naklonosti i posvete se drutvu, onda kada su u stanju da se oslobode svih sklonosti i da svoje pojedinane ili posebne interese podrede optem dobru. Merilo legitimnosti jedne vlade jeste da li ona sledi optu volju. To Ruso izriito tvrdi u svojoj Raspravi o politikoj ekonomiji: Prva i najva`nija maksima legitimne odnosno narodne vlade, to e rei one iji je cilj opte dobro, jeste dakle, kao to sam rekao, da u potpunosti sledi optu volju. Opta volja, koja uvek te`i zatiti i blagostanju svih i svakog dela, i koja je izvor zakona, jeste... pravilo na osnovu koga se utvruje ta je pravedno a ta nepravedno.10 Opta volja nema nieg zajednikog sa voljom svih (volont de tous), koja prihvatajui i pretpostavljajui samo zbir pojedinanih volja ima u vidu samo opti interes. Za razliku od pojedinanih volja koje te`e privilegijama, opta volja te`i jednakosti; ona je merilo pravednosti. Utoliko ona ima, kako su Rusoovi kritiari zapa`ali, obele`ja jednog metafizikog stanja. U Rusoovoj politikoj filozofiji opta volja treba da popuni onu prazninu koja je nastala naputanjem ideje prirodnog prava. U optoj volji kao zajednikom ja, osloboenom pojedinanih strasti, Ruso je naao zamenu za transcendentno prirodno pravo.11
9

10

11

Vidi Bertrand de Jouvenel, Essai sur la politique de Rousseau u Jean-Jacques Rousseau, Du contrat social, Paris, Pluriel, 1978, str. 101-107. J. J. Rousseau, Discours sur lconomie politique, Ecrits politiques, Paris, Union gnrale dditions, 1972, str. 36. Kosta avoki, Demokratski poredak i sloboda, Filozofske studije 1973, str. 24-25.

93

Vladavina opte volje kao obele`je dobro ureenog drutva, prema Rusou, znai da su javni poslovi postali glavna briga graana. U drutvu u kojem vlada opta volja graani ne plaaju vojsku, niti imenuju predstavnike da sami ne bi morali da se bave javnim poslovima. U istinski slobodnoj zemlji graani sve rade svojim miicama, a nita novcem; daleko od toga da plaaju da se oslobode svojih du`nosti, oni bi plaali da ih lino ispune.12 U dobro ureenoj dr`avi javni poslovi stoje iznad privatnih. Krug privatnih poslova se sve vie su`ava, jer uestvujui sve vie u optem blagostanju, graani tra`e sve manji deo blagostanja u pojedinanim nastojanjima. Ruso ovde, naravno, ima za uzor grki polis u kome je glavna briga naroda bila njegova sloboda. Prema Rusou, mora se ispuniti vie pretpostavki da bi moglo da se ka`e da u jednom drutvu vlada opta volja. Meu ovim pretpostavkama posebno su va`ne dve: prvo, da sami graani donose zakone ne preputajui taj posao predstavnicima i, drugo, da lica koja donose zakone to ne ine kao lanovi posebnih grupa ve kao pripadnici celog drutva. Tako dolazimo do prve pretpostavke dobro ureenog drutva. U dobro ureenom drutvu narod izra`ava optu volju posredstvom zakona. Ba zato to se zakonima izra`ava opta volja, graani moraju sami donositi zakone, a ne ostavljati da to ine njihovi predstavnici. Opta volja, prema Rusou, ne mo`e se ni otuiti ni predstavljati. Narod zato zakone mo`e da donosi samo kada je okupljen u skuptinu. Izuzev izvornog ugovora o ustanovljavanju graanskog drutva, koji po svojoj prirodi tra`i saglasnost svih, sve ostale odluke narod okupljen u skuptinu donosi veinom glasova koja izra`ava optu volju; kada veina, meutim, pone da protivrei nalozima opte volje, njene odluke gube legitimnost. Samo tamo gde svi uestvuju u donoenju zakona, smatrao je Ruso, graani razumeju potrebu za njima i interese i gledita koji se njima usklauju. U ovakvim sredinama jedna grupa ljudi ne namee svoju volju drugoj, ve se zakonima, u kojima je sadr`ana opta volja, pokoravaju svi. Ovakva drutva se razlikuju od onih u kojima jedna grupa ljudi namee svoju volju drugoj. Pokoravajui se
12

Drutveni ugovor, III, 15

94

zakonu, ljudi se ne pokoravaju drugim ljudima. U ovakvim drutvima vladaju zakoni, a ne ljudi. Zala`ui se za takav oblik dr`avnog ureenja koji stoji u znaku neposredne demokratije, Ruso je bio svestan da se moderne dr`ave veoma razlikuju od uzora grkog polisa. Slabljenje ljubavi prema zemlji, bujanje privatnih interesa, ogromnost dr`ava, osvajanja, zloupotrebe vlada, doprineli su da se doe na misao da poslanici treba da predstavljaju narod u skuptinama. U modernim dr`avama ljude sve vie prestaje da zanima ta se dogaa u skuptini, jer su zaokupljeni privatnim poslovima. Ovaj nemar graana za javne poslove, njihova spremnost da imenuju poslanike i da se posvete svojim linim interesovanjima, nagovetava dubinu krize moderne dr`ave. Tamo gde graani odgovaraju da ih se ne tiu dr`avni poslovi, dr`ava je na rubu propasti. I grubo se varaju takvi narodi kada misle da su slobodni. Oni su slobodni samo dok biraju svoje poslanike, a im su ovi izabrani oni su robovi. Sam nain korienja slobode pokazuje da ovakvi narodi i zaslu`uju da izgube slobodu. Dok su Grci po cenu ropstva bili slobodni, moderni narodi nemaju robova, ali su sami robovi. Od trenutka kada jedan narod izabere svoje poslanike, on prestaje da bude slobodan; on prestaje da postoji. Dovde je teko ne slo`iti se sa Rusoovom kritikom predstavnike demokratije. Ruso, u stvari, podvlai da je sutina dobro ureenog drutva u donoenju najva`nijih odluka kroz raspravu izmeu ljudi kojih se te odluke tiu. Ukoliko ljudi ne uestvuju u njihovom donoenju, ni u diskusiji koja im prethodi, oni ne razumeju znaenje odluka koje u njihovoj svesti poprimaju heteronomni karakter. Predstavnika demokratija, prema Rusou, zato sama sebi protivrei: ona zahteva od nekolicine onih koji su vladanje uinili svojim pozivom da odgovaraju masi nezainteresovanih i neupuenih biraa.13 Poveravajui svojim predstavnicima da donose zakone umesto njih, graani se odriu svojih najva`nijih politikih prava i du`nosti. Oni se odriu vlasti koju jedino oni sami mogu da vre na pravi nain. Birajui nekoga ko e ostvarivati zakonodavno pravo mesto njih, oni se odriu toga prava. Ovde se, meutim, javljaju svojim prigovorima
13

John Plamenatz, Man and Society, London, Longmans, 1963, knj. I, str. 400.

95

kritiari Rusoa. Iako, naelno, Rusoovi razlozi u prilog neposrednoj nasuprot predstavnikoj demokratiji izgledaju, po njima, prihvatljivi, sama Rusoova zamisao o neposrednoj demokratiji je neostvarljiva. Njegovo shvatanje nije realno. Moderna dr`ava postaje sve vea i slo`enija, a drutva poput onih u ijim se okvirima kretala Rusoova uobrazilja postaju sve rea. Kritiari Rusoa ni ovde nisu u pravu. Rusoova slika idealnog drutva nije liena realizma. Naprotiv, Ruso je bio i te kako svestan pretnji koje se kriju u modernom drutvu. On je bio svestan toga da u velikim dr`avama graani ne mogu sami da donose zakone; bio je svestan da se njegov ideal mo`e ostvariti samo u malim dr`avama. Ruso je uviao da se postojee dr`ave ne samo ne mogu smanjiti ve i da preovlauje tendencija u pravcu uveanja dr`ava. On je samo poricao da je ova tendencija dobra. Smatrajui da je nejednakost u velikim dr`avama neizbe`na, on je istovremeno dr`ao da je sloboda tu ozbiljno ugro`ena. Jer, po njemu, sloboda je utoliko manja, ukoliko je dr`ava vea.14 Ruso je verovao da narod mo`e obezbediti vrenje svojih prava ako dr`ava nije suvie velika. U velikoj dr`avi, po njemu, vlada ima ne samo manje snage i hitrine u nadgledanju izvrenja zakona ve i narod ima manje ljubavi za otad`binu, koja je u njegovim oima kao itav svet, i za sugraane koji su za njega veinom stranci. Tamo gde su ljudi jedni drugima stranci i gde pokazuju malo interesovanja za javne poslove, privatni interesi stoje nad optim; tamo ne mo`e doi do izra`aja opta volja. Tu graani donoenje zakona preputaju svojim predstavnicima, odriui se tako svoje slobode. Podvlaei da dobro ureena dr`ava ne sme biti prevelika, da bi graani u njoj mogli sami da donose zakone i da neposredno odluuju, Ruso, meutim, upuuje i na injenicu da takva dr`ava ne sme biti ni premala za samoodr`anje, jer svi narodi te`e da se uveaju na raun svojih suseda, a to predstavlja opasnost naroito za male narode. Iznosei tako razloge za uveanje dr`ave i protiv njega, Ruso u skladu sa svojim shvatanjem dobro ureene dr`ave daje prednost drugoj grupi razloga, koji su unutranji i apsolutni, nad prvom grupom razloga,
14

Drutveni ugovor, III, 1.

96

koji su spoljni i relativni. Zdravo i vrsto ureeno drutvo prva je stvar koju treba tra`iti; i treba vie raunati na snagu koja se raa iz dobre uprave negoli na sredstva koja pru`a veliko prostranstvo.15 Kao i Monteskje pre njega, Ruso je bio svestan preimustava malih dr`ava nad velikim. Monteskje je u Duhu zakona pisao da u velikim republikama postoje velika bogatstva i samim tim malo umerenosti u duhovima; preovlauju posebni interesi, a opte dobro zavisi od sluaja. U velikoj republici pojedinac osea da mo`e biti srean, velik, slavan bez svoje otad`bine; u svojoj nabeenoj veliini, on se uzdi`e nad ruevinama republike. U maloj republici, pak, javno dobro se bolje osea, bolje poznaje, bli`e je svakom graaninu.16 Ponavljajui stalno da narod ne mo`e da obezbedi ostvarivanje svojih prava ako dr`ava nije mala, kao i to da postoji bojazan da, ako je mala, bude podjarmljena, Ruso je obeavao u Drutvenom ugovoru da e pokazati kako se mo`e spojiti spoljna mo jedne velike dr`ave sa dobrim ureenjem jedne male dr`ave, mada o ovome u njegovim radovima kasnije ne postoji nikakav zapis. Ukazujui, ipak, na mogunost da se mo velike dr`ave mo`e spojiti sa dobrim ureenjem male dr`ave, Ruso je bio na tragu Monteskjeovog reenja: konfederacija je takva vrsta republike koja je u stanju da ouva svoju veliinu a da se njena unutranjost ne iskvari.17 Sve u svemu, ne mo`e se Rusou prebacivati da njegove zamisli o dobro ureenom drutvu nisu realne. Jer, Ruso nigde ne tvrdi da je njegov ideal lako ostvarljiv. Naprotiv, on pie da prava demokratija nikada nije postojala niti e postojati, da je neprirodno da veliki broj ljudi upravlja nad malim brojem njih, da je demokratija zamisliva kao vlada bogova, a ne ljudi. Osim toga, mnogi narodi nisu mogli da podnesu dobre zakone, a oni koji su mogli da ih podnesu imali su ih samo kratko vreme. Stanje je, prema Rusou, utoliko te`e to je veina naroda, kao i ljudi, posluna samo u mladosti, a kada ostari ne mo`e se vie menjati i popravljati.18
15 16 17 18

Isto, II, 9. Montesquieu, Lesprit des lois, Paris, Garnier Frres, n. d., knj. VIII, gl. 1. Isto, IX, 1. Dodue, Ruso je ovde upuivao na blagotvorno dejstvo revolucija i graanskih ratova, koje omoguuje narodima da se oslobode stega prolosti i zaponu sve iz

97

Ukazujui na tekoe uspostavljanja takvog drutvenog ureenja u kojem bi graani uestvovali u donoenju zakona, Ruso u svojim razmatranjima nije bio stenjen okvirima siunih politikih zajednica. Podvlaei da demokratska vlada odgovara malim dr`avama, aristokratska srednjim, a monarhija velikim, Ruso je smatrao da je najbolji oblik vladavine, koji je jo moguno ostvariti, izborna aristokratija u kojoj vlada manji broj ljudi koje narod bira i kontrolie. Za Rusoa valjanost jednog drutvenog ureenja ne dolazi toliko od broja onih koji uestvuju u odluivanju, kako su to njegovi kritiari esto pogreno zakljuivali, ve zavisi od predanosti graana javnim stvarima, od brige koju posveuju dr`avnim poslovima, od njihovog poistoveivanja sa zajednicom kojoj pripadaju. Ali, valja rei neto i o drugoj pretpostavci dobro ureenog drutva, prema Rusou. Da bi se moglo kazati da je jedno drutvo dobro ureeno, da u njemu vlada opta volja, nije dovoljno samo da u donoenju zakona uestvuju svi, ve je neophodno da oni koji donose zakone kao izraz opte volje to ine kao graani, a ne kao lanovi posebnih grupa. Ovaj drugi uslov dobro ureenog drutva Ruso formulie na sledei nain: Va`no je, dakle, da bi se dobio izra`aj opte volje, da nema drugih drutvenih grupacija u dr`avi i da svaki graanin izra`ava samo svoje miljenje. Tamo, pak, gde ovaj uslov nije ispunjen, stvaraju se frakcije, posebne grupacije na raun one opte volje, svaka od ovih grupacija postaje opta u odnosu na njene lanove, a pojedinana u odnosu na dr`avu.19 Tamo gde se posebni interesi uzdi`u iznad optih, gde se najpodliji interes drsko kiti svetim nazivom opteg dobra postoji samo iluzorna zajednica. Lako je uoiti da je drugi uslov dobro ureenog drutva tesno povezan sa prvim. Da bi moglo da se govori o vladavini opte volje potrebno je da se pojedinci u potpunosti posvete dr`avi, da u svakom oveku preovlada graanin, da se graani oslobode razliitih privatpoetka: Kao to neke bolesti poremete ljudski mozak, te mu oduzmu seanje na prolost, isto tako i u ivotu dr ava ima burnih vremena u kojima revolucije proizvedu na narodima ono to izvesne krize proizvedu na pojedincima; u kojima strah od prolosti zamenjuje zaborav, i u kojima dr ava, zapaljena graanskim ratovima, vaskrsava tako rei iz svog pepela i povraa snagu mladosti otr ui se iz naruja smrti. Drutveni ugovor, II, 8. Isto, II, 3.

19

98

nih i socijalnih privr`enosti i posvete se javnim poslovima. Drugim reima, Rusoovo idealno drutveno ureenje pretpostavlja nepostojanje posebnih drutvenih grupa, manjih od dr`ave. I ova pretpostavka, kao i prethodna, mo`e se ostvariti samo u malim, odnosno ne preterano velikim drutvenim zajednicama. Na raun Rusoovog suprotstavljanja delovanju u`ih grupa u idealno ureenoj dr`avi, njegovi kritiari imaju dve zamerke. Prvo, Ruso nije bio svestan da su stranke i stranarenje u slobodnim vladama neizbe`ni. ak je i @eneva, grad koji se pribli`avao Rusoovom idealu dobro ureene dr`ave, stalno bila razdirana sukobima aristokratske i demokratske stranke, to je i dovelo do toga da aristokratska stranka progoni pisca Drutvenog ugovora i Emila i da se javno spaljuju njegovi spisi. Drugo, delovanje organizovanih grupa u politikom `ivotu ne mo`e se spreiti, izuzev po cenu guenja slobode. Prava sloboda graana je u izboru, a gde se mo`e govoriti o izboru ako ne tamo gde postoje razliiti programi koje iznose razliite stranke? Ljudsko drutvo je pluralistiko, a ne monistiko, kakvim bi Ruso `eleo da ga vidi. D`ems Medison je zato u Federalistikim spisima sasvim umesno uzeo da su stranke neizbe`ne, za razliku od Rusoa koji je smatrao da se delovanje stranaka u politikom `ivotu mo`e izbei. Medison je tako, prema miljenju jednog od Rusoovih kritiara, postavio Drutveni ugovor naglavce. Jer, dok je Ruso smatrao da se stranke moraju izbei u dobro ureenoj dr`avi i da zato nije potrebno stvarati ustanove koje bi obuzdavale njihovo dejstvo, Medison je verovao da se od delovanja stranaka nije mogue sauvati i da je zato neophodno izgraditi ustanove koje bi obuzdavale njihovo dejstvo.20 ta je Ruso imao na umu kada se zalagao za to da lica koja donose zakone to ine kao pojedinci, a ne kao lanovi posebnih grupa?21 On je smatrao da graane manje dele pojedinani interesi od interesa posebnih drutvenih grupa. Tamo gde nema posebnih organizovanih grupa, pojedinac mora sopstveni interes da predstavi kao opti da bi u politikim stvarima privukao druge pojedince. Ali je njegov pokuaj uzaludan ako druge ljude ne ubedi da je ono za ta se zala`e i u
20

21

Vidi Robert Dahl, After the Revolution: Authority in a Good Society, New Haven, Yale University Press, 1970, str. 82-83. Plamenatz, Man and Society, knj. I, str. 396-399.

99

njihovom interesu. Poto ovde ne mo`e da se osloni na pristalice, on mora svoj interes zaista da prilagodi zajednikom interesu. Tako i sam sve vie biva ubeen u ono to predstavlja zajedniki interes. Umesto diskusije u`ih grupa koja vodi razdorima, neslaganju i nametanju jedne volje drugoj, ovako zamiljen proces odluivanja pretvara se u zajedniko traganje za istinom. Drugaije stoje stvari u sredinama u kojima postoje posebne grupe. Tu se opisani proces odvija u okviru pojedinih grupa. Grupe su jae i upornije od pojedinaca. Zato se i proces usklaivanja optih i posebnih interesa odvija te`e, odnosno tu se opti interesi podreuju posebnim interesima. Ukazujui na tetnost delovanja ovakvih grupa, Ruso nije poricao da u svakom drutvu postoje raznovrsni interesi. Ali, on je dr`ao da treba izbei organizovanje tih interesa. Pro`eto razlikama u interesima, jedno drutvo mo`e ostati homogeno samo izvan podele koju izazivaju organizovane grupe. Ovo se, naravno, mo`e ostvariti jedino u malim dr`avama koje nisu sastavljene od vie manjih zajednica. Da Rusoovo gledanje nije nerealno vidi se i po tome to on smatra da je, ako ve u nekim drutvima postoje organizovane grupe, bolje da ima vie malih nego nekoliko velikih grupa, a takoe je po`eljno i da nejednakost izmeu njih bude to manja. Savez veeg broja malih grupa po pravilu je nestabilniji i slabiji od saveza nekoliko velikih grupa, koji je u stanju da tlai, pa ak i da iskljui iz odluivanja manjinu, i da tako potpuno nametne drutvu svoje posebne interese i volju.

III
Rusoova razmatranja vladavine opte volje, odnosno dobro ureenog drutva, pripadaju onome polu u razvitku politike filozofije koji, poev od Platona, naglasak stavlja na monizam politike zajednice.22 Kao i za Platona, za Rusoa bi se moglo rei da je njegov ideal
22

Robert Nisbet, The Social Philosophers: Community and Conflict in Western Thought, London, Heinemann, 1974, str. 148.

100

bio da ova zajednica postane sveobuhvatna ne zajednica zajednic, ve zajednica ljudi osloboenih od svih drutvenih veza. Kritikujui drutvo ije ustanove, od porodice i kole do crkve i dr`ave, razvijaju privilegije i nejednakost izmeu ljudi, Ruso je u dr`avi u kojoj se svi pokoravaju samo zakonima koje sami donose, u dr`avi u kojoj je ostvarena vladavina opte volje, video onaj pravi izlaz ostvarenje ljudske slobode. Zato ne treba kriviti Rusoa da nije mario za pitanje slobode pojedinca. Ono ime je Ruso bio opsednut bilo je upravo pitanje slobode pojedinca, ali pitanje slobode od drutva a ne slobode od dr`ave. Sloboda pojedinca za Rusoa se sastojala u nezavisnosti od drugih pojedinaca, ali i u apsolutnoj zavisnosti od najire zajednice, dr`ave. A, prema Rusou, svakako, zavisei od jedne bezline celine ona ne zavisi ni od koga. Najzad, u takvoj jednoj sredini pojedinac se pokorava jedino zakonima u ijem je donoenju i sam uestvovao i u kojima je otelovljena opta volja, odnosno ono to je pravedno. Mo`e li se rei da se nije zanimao za problem ljudske slobode mislilac koji je `udeo za takvim oblikom udru`ivanja koji bi branio i titio svojom zajednikom snagom linost i dobra svakog lana drutva, i kroz koji bi svako, udru`en sa svima, ipak sluao samo sebe, i tako ostao isto toliko slobodan kao i pre?23 Meutim, isto tako je teko osporiti da je Ruso, u svojoj zaokupljenosti problemom slobode, ponudio jedno reenje odnosa izmeu pojdinca i zajednice koje je bilo dvosmisleno i komplikovano. Ovo potvruju polemike oko Rusoovog shvatanja opte volje i radikalno razliita tumaenja njegove politike filozofije. Reenja koja je Ruso ponudio stalno dovode u pitanje slobodu pojedinca, stalno tra`e podreivanje pojedinca vlasti zajednice. Daleko od toga da je reenje ovog problema bilo nadohvat ruke Rusou. I utoliko su neke zamerke Rusoovih kritiara umesne. Kritiku Rusoove politike filozofije karakterie vie slabosti. Ta kritika ne haje za Rusoov odnos prema tradiciji politike filozofije. Rusoova razmatranja, meutim, pro`eta su antikim politikim iskustvom i ishode iz njega. Za razliku od tipinih predstavnika liberalizma, Ruso nije poao od toga da odgovarajuim ustanovama popravi
23

Drutveni ugovor, I, 6.

101

postojei poredak stvari, ve je, duboko nezadovoljan drutvom kakvo je bilo, tra`io radikalnija reenja nadahnut idejom grkog polisa. Zato se i njegovo delo mora tumaiti imajui stalno u vidu antike uzore, a posebno Platonova gledanja na odnos pojedinca i zajednice. Zanemarujui idejne uzore Drutvenog ugovora, Rusoovi kritiari su pogreili utoliko to su u svojoj kritici poli od nekih modernih zamisli i iskustava i pokuali da u okvirima ovih ocenjuju Rusoove poglede. Polazei od nedovoljno jasnog i preciznog pojma totalitarizma oni podvode Rusoovu politiku filozofiju pod jedan takav pojam i na osnovu toga donose svoj sud o njoj.24 Stavljajui naglasak na pojedina mesta i paradokse u Rusoovim radovima, oni gube iz vida celinu dela i drutveno-istorijski i duhovni kontekst u kome su ti radovi nastali. Ma ta mi mislili, totalitarizam predstavlja modernu politiku pojavu, pojavu koja pripada 20. veku. Totalitarizam jeste oblik autokratije, ali se zahvaljujui nizu inilaca, a naroito modernoj tehnologiji i sredstvima manipulacije, veoma razlikuje od starijih, pa i nekih savremenih oblika autokratije i autoritarizma. Zato ni pokuaj Rusoovih kritiara da pojam totalitarizma koriste u analizi i ocenjivanju Rusoove politike filozofije nema opravdanja. Rusoova ideja vladavine opte volje, na posletku, stavlja nas pred jo jednu nedoumicu. Ako se Rusou ne mo`e prebacivati da nije bio svestan tekoa, pa mo`da ak i neostvarljivosti zamisli o odluivanju svih u homogenim, malim politikim zajednicama, ipak se mo`emo upitati kakav je smisao njegovog velianja neposredne demokratije u vreme kada je postajalo jasno da je pravac razvoja moderne dr`ave suprotan. Nije neobino to su ve krajem 18. veka pisci Federalistikih spisa, koji su uestvovali u stvaranju i odbrani prve prostrane moderne demokratske dr`ave, najodlunije odbacili pomisao da je demokratija jo moguna u siunim, samodovoljnim politikim zajednicama. Njihovo je gledite sasvim suprotno Rusoovom. Dok Ruso tvrdi da manje politike zajednice pru`aju najpovoljnije uslove za dobro ureene dr`ave, u Federalistikim spisima se iznosi da samo prostrane, razvijene i po svom sastavu slo`ene dr`ave mogu da budu dobro ureene.
24

Vidi Carl Friedrich, Law and Dictatorship in the Social Contract, Rousseau et la philosophie politique, str. 77-81.

102

Prema D`emsu Medisonu, jednom od pisaca Federalistikih spisa, Amerika je prva pokazala da se i na velikom podruju mo`e uvesti demokratska vlada, ali samo ako je predstavnikog karaktera. Poredei stare oblike neposredne demokratije sa modernom predstavnikom demokratijom, Medison je davao prednost ovoj drugoj, podvlaei da ba zato to predstavniku demokratiju obele`ava vea teritorija i vei broj graana, postoji manja opasnost od tiranije veine, pojave svojstvene demokratskoj vladi. Tamo gde je drutvo vee, tamo gde su pripadnici jedne zajednice zaposeli veu teritoriju, sam sastav drutva je slo`eniji i ta slo`enost drutvenog sastava dovodi do stalnog sukobljavanja razliitih, promenljivih drutvenih grupa od kojih nijedna nije u stanju da zadobije veinu i nametne svoju volju drutvu.25 Federalistiki spisi su tako jedno od prvih velikih dela politike filozofije u kojima se iznosi da su male politike zajednice stvar prolosti, a da je demokratija u modernim, velikim i slo`enim dr`avama moguna samo ako je utemeljena na predstavnikom naelu. Ruso je opet jedan od poslednjih velikih zastupnika klasine ideje da jedna dr`ava mo`e biti dobro ureena samo ako nije suvie velika. Ako se svet savremene politike kretao u pravcu ocena iz Federalistikih spisa a ne Drutvenog ugovora, onda se mo`e postaviti pitanje kakav je sada smisao Rusoovih snova o idealnom drutvenom ureenju. Ovo pitanje koje postavljaju mnogi Rusoovi kritiari zasniva se, meutim, na jednom povrnom objanjenju Rusoovog dela. Jer, Drutveni ugovor nije, kako Rusoovi kritiari iznose, optimistiki opis dr`ave koja treba da nastane ve, kako je to uverljivo pokazao Bertran de @uvenel, razmatranje o politikom propadanju postojeih dr`ava. Ruso ne pokazuje kako se velike i slo`ene dr`ave mogu pretvoriti u demokratske zajednice, ve kako brojnost i slo`enost tih dr`ava vodi stalnoj centralizaciji i jaanju dr`avne vlasti. Glavna odlika Drutvenog ugovora je zato pesimizam, a ne odsustvo realizma.26 Ruso je u svom pesimizmu shvatao da u modernim, velikim
25

26

Alexander Hamilton, James Madison, John Jay, The Federalist Papers, New York, The New American Library, 1961, No. 10, 14, 51. Bertrand de Jouvenel, Rousseau u Western Political Philosophers, ed. Maurice Cranston, London, The Bodley Head, 1964, str. 65-79.

103

dr`avama pod uticajem materijalnog napretka oveku sve vie izmie kontrola nad sopstvenom drutvenom i politikom sredinom, da ovek postaje sve sitniji i usamljeniji u toj sredini, da se pojedinac gubi u masi. Jasnije i pre mnogih drugih, pisac Drutvenog ugovora upozorio je kuda ide moderno drutvo.

104

Revolucija i njena priroda Savremena prouavanja revolucije

Prouavanje revolucije kao oblika drutvenog razvitka mo`e se u savremenoj sociologiji podeliti u dva perioda. Prvi period je vezan za razdoblje tzv. rane moderne sociologije, odnosno za vreme koje se od Marksove smrti i Veberove pojave prote`e sve do pribli`no kraja pedesetih godina 20. veka. Osnovno obele`je ovog perioda je preovladavanje shvatanja o vrednosno nepristrasnoj sociologiji i metodoloka nerazvijenost i nesavrenost sociolokih prouavanja revolucije u odnosu na kasniji period. U tom periodu broj radova koji se bave sociolokim prouavanjem revolucije je srazmerno mali, a izmeu njih nema veih razlika u pristupu. Drugi period, koji poinje krajem pedesetih godina, protie u znaku razvijenosti metodologije, jakog uticaja funkcionalizma i tendencija ka kvantifikovanju u oblasti sociologije revolucije. Ovaj period karakterie i vie razliitih pristupa u prouavanju revolucije, kao i nastanak daleko vie radova iz oblasti sociologije revolucije. Pomenuta dva perioda u sociolokom prouavanju revolucije delom su izraz opteg stanja i nivoa razvijenosti sociologije i njenog metodolokog instrumentarijuma, a delom su na sam nain prouavanja revolucije, kao i na zainteresovanost sociologije i sociologa za pojavu revolucionarnih preobra`aja, uticale stvarne drutvene okolnosti i razvoj drutva. U prvom periodu je svakako Ruska revolucija podstakla interes za socioloko prouavanje revolucije. Ruska revolucija, koja je uz Francusku najvie uticala na potonje revolucije i na prouavanje revolucije, uinila je revolucionarne preobra`aje legitimnim predmetom ne samo istorije ve i sociologije. Stavljena uz bok sa Francuskom,
105

Ruska revolucija je prvi put omoguila ira uporedno-istorijska prouavanja revolucija, a time i stvaranje razliitih teorija revolucije. Pod uticajem promena koje je Ruska revolucija izazvala u graanskom svetu i vrednostima, pa`nja sociologije je usmerena na tzv. velike revolucije. Neke slinosti u redosledu faza Francuske i Ruske revolucije upravile su pa`nju istra`ivaa naroito na problem periodizacije, na prirodni tok i razvoj revolucije. to se tie drugog perioda u sociolokim prouavanjima revolucije, stvarne drutvene okolnosti su i u ovom vremenu uticale na nain i rezultate istra`ivanja revolucije. Dovoenje u pitanje mita o stabilnosti graanskog drutva izazvano krizama, ratovima, pojavom faizma, razliitim oblicima unutranjih nemira i nereda, irenjem nasilja u politici i drutvenom `ivotu sve je to doprinelo veem zanimanju za prouavanje revolucije, ali u jednom irem okviru, za prouavanje razliitih oblika nemira, pobuna, nasilja, kolektivnog ponaanja. Prouavanje revolucije na ovaj nain, kao vrste jedne ire pojave, doprinelo je veem interesu za razgranienje revolucije od pojava kao to su bune, ustanci, dr`avni udari i slino, odnosno doprinelo je anga`ovanju na kategorizaciji i klasifikovanju svih ovih manje ili vie bliskih pojava. Zahvaljujui tome to je istovremeno prouavano vie pojava, poraslo je interesovanje za uzroke tih razliitih pojava, pa i revolucije. Tako je za razliku od prvog, u drugom periodu sociolokog prouavanja revolucije naroito odmakla etiologija revolucije, bavei se preduslovima i neposrednim uzrocima revolucija. Istovremeno je poelo da se razmatra i pitanje neposrednih i dugoronih posledica revolucionarnih preobra`aja. Svrha je ovoga priloga da uka`e na glavne pristupe u zapadnoj sociologiji kada je re prouavanju revolucije kao temeljne promene u drutvenoj strukturi, politikoj organizaciji, kulturi i vrednostima drutva. Analizom nije bilo moguno obuhvatiti i vie pravaca i istra`ivakih orijentacija u marksistikoj sociologiji, mada su neki od ovde izlo`enih pristupa u zapadnoj sociologiji nastali pod uticajem Marksa i marksistikih analiza revolucija posle Marksa. Razliiti pristupi u istra`ivanju revolucija u zapadnoj sociologiji, koji su u malome odraz pluralizma orijentacija i pristupa u sociologiji uopte, predstavljeni su po pravilu samo teorijom svoga najuspenijeg i
106

najuticajnijeg tumaa. Druga znaajnija dela iz ove oblasti su samo naznaena, tako da se mo`e dobiti predstava o stanju na podruju sociolokog prouavanja revolucije. U okviru odgovarajuih delova ovog rada prikazani su prvo poeci sociolokog prouavanja revolucije, a zatim glavni savremeni pristupi u prouavanju revolucije: teorijski pokuaji da se utvrde psiholoke osnove revolucije, prouavanje revolucije u sklopu drutvenog sistema, prouavanje revolucije kao politike pojave i, najzad, savremena uporedno-istorijska prouavanja revolucije. Mada pisci, o ijim istra`ivanjima revolucije e biti vie rei u ovom radu, nisu svi sociolozi u akademskom smislu i mada oni ukazuju na razliite strane revolucije, svi oni, ak i kada na stoje suprotno, nisu u stanju da opovrgnu injenicu da revolucija predstavlja u sutini drutvenu pojavu. Osvetljavajui razliite strane revolucije, oni doprinose razvoju same sociologije revolucije.1

Poeci sociolokog prouavanja revolucije


Prvi pokuaji stvaranja teorije revolucije, kao to je ve izneto, vezani su za period rane moderne sociologije, odnosno naroito za
1

Postoji vie radova u kojima je dat pregled literature iz oblasti sociologije revolucije, odnosno koji predstavljaju kritike osvrte na ovu literaturu. Od ovih pregleda i kritika valjalo bi pre svega izdvojiti sledee: A. S. Cohan, Theories of Revolution: An Introduction, New York, Halsted Press, 1975; Mark Hagopian, The Phenomenom of Revolution, New York, Dodd, Mead, 1974; Terry Nardin, A Violence and the State: A Critique of Empirical Political Theory, Beverly Hills, Sage, 1971; Henry Bienen, Violence and Social Change: A Review of Current Literature, Chicago, University of Chicago Press, 1968; Barbara Salert, Revolutions and Revolutionaries: Four Theories, New York, Elsevier, 1976; Theda Skocpol, States and Social Revolutions: A Comparative Analysis of France, Russia and China, Cambridge, Cambridge University Press, 1979 (odeljak pod naslovom: Explaining Social Revolutions: Alternatives to Existing Theories, str. 3-4); Isaac Kramnick, Reflections on Revolution. Definition and Explanation in Recent Scholarship, History and Theory 1, 1972, str. 26-63; Michael Freeman, Review Article: Theories of Revolution, British Journal of Political Science 3, 1972, str. 339-359; Lawrence Stone, Theories of Revolution, World Politics 1, 1966, str.159-176; Perez Zagorin, Theories of Revolution in Contemporary Historiography, Political Science Quarterly 1, 1973, str. 23-52; Eric Hobsbawm, Revolucija, asopis za suvremenu povijest 2-3, 1976, str. 51-80.

107

vreme izmeu dva rata. Ove prve socioloke analize revolucije imaju dosta zajednikog. Najistaknutiji predstavnici sociologije revolucije u ovom periodu Liford Edvards, D`ord` Peti i Krejn Brinton, pokuali su da utvrde izvesne pravilnosti u fazama kroz koje prolaze revolucije.2 Pitanje periodizacije, faza, dinamika revolucionarnog procesa posebno je zaokupljalo pa`nju ove grupe istra`ivaa. Utvrujui faze u razvoju nekoliko prouavanih revolucija Edvards, Peti i Brinton su nastojali da doka`u da su te faze prirodne za svaku revoluciju. Otuda i potie naziv Edvardsove knjige Prirodna istorija revolucije. U svojim radovima ova grupa pisaca je te`ila da opie karakteristini ciklus ili redosled faza koji je tipian za revolucionarni proces. U predgovoru za Edvardsovu knjigu Robert Park tako pie da svaka drutvena promena ima svoj karakteristian tok i da opis tog toka predstavlja prvi korak u analizi drutvene promene.3 Upotrebljavajui metaforu o revoluciji kao o bolesti, Brinton je najslikovitije izrazio to stanovite: Dr`aemo da je revolucija vrsta groznice... U drutvu, pribli`no u toku jedne generacije pre izbijanja revolucije, odnosno u starom re`imu, mogu se nai znaci dolazeeg oboljenja. Strogo uzev, ovi znaci ne predstavljaju sasvim simptome, jer kada su simptomi potpuno razvijeni, bolest je ve tu. Ove znake je bolje opisati kao prethodne znake, nagovetaje izuzetno pronicljivom dijagnostiaru da je bolest na putu, ali da nije jo uzela dovoljno maha da bi bila bolest. Zatim dolazi period kada se simptomi ispoljavaju u potpunosti i kada mo`emo rei da je revolucionarna groznica zapoela. Bolest se ne odvija ujednaeno, ve uz napredovanje i zastoje dolazi do kritinog stanja, koje esto prati delirijum, vladavina najsna`nijih revolucionara, vladavina terora. Posle krize dolazi period smirivanja, po pravilu praen povremenim vraanjem groznice.
2

Vidi Lyford Edwards, The Natural History of Revolution, New York, Russell and Russell, 1965, (prvo izdanje 1927); George Pettee, The Process of Revolution, New York, Harper Brothers, 1938; George Pettee, Revolution Typology and Process u Revolution, ed. Carl Friedrich, New York, Atherton Press, 1969, str. 10-33; Crane Brinton, The Anatomy of Revolution, revised and expanded edition, New York, Random House, 1965 (prvo izdanje 1938). Na teorije ovih pisaca osvre se Peter Calvert, Revolution, London, Macmillan, 1970, str. 121-127. Edvards, The Natural History of Revolution, str. XVIII.

108

Najzad, groznica je prola i pacijent se povratio, mo`da u neemu ojaan iskustvom, bar za neko vreme imun na slini napad, ali sigurno ne preobra`en u novoga oveka.4 Prema Edvardsu, svaka revolucija zapoinje odricanjem lojalnosti intelektualaca starom re`imu i prenoenjem ove lojalnosti na novi tip drutva koji tek treba da se ustanovi. Sama revolucija je oblik reintegracije drutva koju ne obele`ava slabljenje ve postepeno jaanje vlade. Pad starog re`ima dovodi i do vee pokretljivosti, do kratkog perioda irenja optimizma i do smanjivanja broja konvencionalnih oblika prestupa. U ovom periodu u redovima revolucionara se istiu radikali koji blagodarei svojoj ujedinjenosti i predanosti stiu kontrolu nad vladom i vladajui nasilno, ostvaruju postavljene ciljeve. Zatim sledi poznati period terora u kojem ljudski `ivoti postaju beznaajna stavka u nastojanju da se stvori sasvim novi tip drutva i vlade. Konano, poto ljudska priroda nije u stanju da podnese intenzivnost ovog perioda dolazi do povratka na normalno stanje, esto pod istim upravljaima kao i pre revolucije. Mada su i Brinton i Peti razvili slian scenario po ugledu na Francusku revoluciju, obojica su, a naroito Brinton, bili neto oprezniji u ukazivanju na razlike izmeu francuskog obrasca i iskustva Engleske, Amerike i Ruske revolucije. Edvards, Peti i Brinton su se uzrocima revolucije bavili mnogo manje nego periodizacijom revolucija. Najvie je u ovom pogledu otiao Brinton, koji je preduslove revolucije video u ekonomski razvijenom drutvu ili u drutvu u razvoju, u neefikasnoj vladi optereenoj finansijskim problemima, u klasnim protivrenostima, u tome to intelektualci poinju da naputaju postojei poredak i u gubitku samopouzdanja u redovima vladajue elite. Brintonova analiza, meutim, i kada je re o uzrocima revolucije i kada je re o revolucionarnim fazama, pre upuuje na neke delimine slinosti izmeu prouavanih revolucija, nego na jednoobraznost u pravom smislu rei. Tamo gde se Brintonu inilo da se radi o jednoobraznosti ima mnogo izuzetaka. Ni u Engleskoj, ni u Amerikoj revoluciji nije dolo do veih promena u klasnoj strukturi drutva. Engleskoj revoluciji
4

Brinton, The Anatomy of Revolution, str. 16-17.

109

nije prethodilo dezerterstvo intelektualaca, niti je dolo do vladavine terora. Ameriku revoluciju isto tako ne oznaava pobeda krajnje struje, niti teror, termidor ili pojava diktatora koji uspostavlja poredak. Sve u svemu, mada su Edvards, Peti i Brinton, kao prvi predstavnici sociolokog prouavanja revolucija, iznosili neka teko odr`iva uoptavanja o revolucijama, oni su neke uzroke, oblike i periode revolucija esto rasvetljavali na jedan nain koji je bli`i stvarnosti od mnogih poznijih nastojanja da se iz pojmovnog aparata Parsonsove teorije izvede jedna posebna teorija revolucije. Osim toga, zasluga je ovih pisaca to su ukazali da se pojam revolucije mo`e odrediti samo posredstvom pojma velikih revolucija, dakle temeljnih promena u strukturi, politikom ureenju i vrednostima jednog drutva. Za razliku od svojih sledbenika (pre svega zastupnika funkcionalistike i psiholoke orijentacije u prouavanju revolucije), oni su podvlaili da se bave samo velikim revolucijama, a ne i pojavama koje na revoluciju podseaju samo po nekim perifernim obele`jima (pobune, nemiri, dr`avni udari i slino). Pored studija Edvardsa, Petija i Brintona najznaajnija su i najuticajnija istra`ivanja revolucije u ovom periodu (izmeu dva rata) koja je izveo Pitirim Sorokin. Ovo utoliko pre to Sorokin ve nagovetava jedan pristup revoluciji koji se razlikuje od pristupa njegovih savremenika i koji najavljuje savremene orijentacije u prouavanju revolucija (istra`ivanja revolucije u okviru irih kategorija drutvenih pojava i pokuaja statistike analize). U svom velikom delu Drutvena i kulturna dinamika, Sorokin istra`ivanja revolucije stavlja u kontekst svoje teorije drutvene promene i ne zadr`ava se kao njegovi savremenici samo na velikim revolucijama, ve prouava veinu zabele`enih znaajnijih unutranjih nemira, od srazmerno malih nereda do najveih revolucija tokom 25 vekova evropske istorije.5 Isto tako, za razliku od Edvardsa, Petija i Brintona ija je analiza opisna i kvalitativna, Sorokin postavlja osnove kvantitativne
5

Prvi Sorokinov rad iz ovoga podruja, pisan i pod sve`im linim utiscima o ueu u Ruskoj revoluciji je Sociology of Revolution, Philadelphia, J. B. Lippincott, 1925. Sorokinovo shvatanje revolucije koje se ovde iznosi je iz dela Social and Cultural Dynamics, Boston, Porter Sargent, 1957, str. 572-604 (prvo izdanje 1937).

110

analize unutranjih nemira, kojima su obuhvaene i revolucije. Ovakva analiza nagovetava savremena kvantitativna uporedna istra`ivanja nemira i nasilja, mada su ova istra`ivanja za razliku od Sorokinovog vezana samo za moderno drutvo. Od kvantitativnih aspekata nemira Sorokin je kao naroito va`ne izdvajao: 1) srazmerni okvir drutvenog (ne samo geografskog) podruja nemira; 2) srazmerni broj stanovnitva ukljuenog u nemire (za i protiv njih); 3) du`inu trajanja nemira; 4) srazmerni intenzitet nemira. Sa porastom ovih varijabli, raste i uporedna veliina nemira. Po Sorokinu, postoje sledee vrste nemira: uglavnom politiki, uglavnom ekonomski, nacionalistiki i separatistiki, religijski, kao i nemiri ogranienih ciljeva. I pored toga to izmeu pojedinih drutava postoje razlike u broju i intenzitetu nemira, Sorokin je utvrdio da se po jedan znaajan drutveni nemir deava pribli`no svakih est godina. Skoro svi nemiri su praeni nasiljem razliitog stepena: samo 50 posto od 1622 sluaja koje je Sorokin pratio zbila su se bez ikakvog otvorenog nasilja. S druge strane, proseno trajanje veine nemira bilo je veoma kratko akutna faza njihovog trajanja je pribli`no nekoliko nedelja. Sorokin je ustanovio i da postoji sasvim slaba tendencija da se nemiri deavaju ee u vreme rata i u godinama blizu rata. Osnovno zapa`anje Sorokinovo je, meutim, da najvie nemira (i po uestalosti i po intenzitetu) ima u periodima promene od jednog tipa kulture ka drugom, a kako zapadno drutvo ulazi u ovaj period, u period kada se materijalistika kultura Zapada (Sensate culture) dezintegrie i priprema se tle za drugi tip, tip idealistike kulture (Idealistic culture), broj nemira je u porastu.

Psiholoke osnove revolucije


Psiholoke teorije revolucije predstavljaju jednu od najuticajnijih i po broju pristalica jednu od najjaih orijentacija u savremenim prouavanjima revolucije. Ove teorije revoluciju objanjavaju ispitujui ta ljude uopte motivie da se bune protiv postojeeg politikog poretka. Najistaknutiji predstavnik ove orijentacije u novijoj
111

drutvenoj nauci je Ted Gur, koji je u velikom broju svojih radova, a posebno u knjizi Zato se ljudi bune pokuao da pru`i jedno teorijski veoma razvijeno psiholoko objanjenje pojave revolucije.6 Sredinji predmet Gurovih istra`ivanja je politiko nasilje. Gur pie da njegovo delo predstavlja pokuaj da se utvrde opte pretpostavke o veliini i oblicima politikog nasilja. Govorei o politikom nasilju Gur ima na umu pobunu. On, meutim, upotrebljava kao sredinji pojam svoje teorije politiko nasilje, a ne pobunu ili revoluciju, jer, po njemu, razliiti oblici nemira, buna i revolucija imaju iste uzroke. Po Guru, revolucije i srodne pojave samo su posebni oblici politikog nasilja, pa je zbog toga teorija politikog nasilja optijeg karaktera od teorije revolucija i revoluciju je najcelishodnije prouavati u sklopu teorije politikog nasilja.7 U svom objanjenju revolucije Gur se oslanja na iroko prihvaenu frustrativno-agresivnu pretpostavku u psihologiji. Sutina je ove pretpostavke u tvrdnji da je verovatnije da e pojedinci koji su frustrirani reagovati agresivnije nego to bi to bio sluaj da nisu frustrirani. Frustracija poveava verovatnou agresije, to ne znai da frustracija uvek vodi agresiji. Frustrirana linost mo`e postati apatina, ili postaviti sebi druge ciljeve. S druge strane posmatrano, ni agresija nije uvek odgovor na frustraciju; ljudi mogu oponaati druge u svom agresivnom ponaanju ili se ponaati agresivno na zapovest bilo kojeg autoriteta i pored toga to nisu frustrirani. Frustriranost je od znaaja za agresiju u meri u kojoj poveava verovatnou agresije.8
6

Gurova zamisao o psiholokom prouavanju revolucija mo`e se nai u vie radova ovoga pisca, ali je u najsintetinijem obliku izneta u knjizi Why Men Rebel, Princeton, Princeton University Press, 1970. Radovi veeg broja pisaca koji na nain slian Gurovom objanjavaju pojavu revolucije sabrani su u sledeim zbornicima: When Men Revolt and Why, ed. James Davies, New York, Free Press, 1971; Violence in America, Violence and Poltics, eds. Ivo and Rozalind Feierabend, Ted Robert Gurr, Englewood Cliffs, Prentice-Hall, 1972. Vidi Gurr, Why Men Rebel, str. 3-15. Da je prouavanje revolucije tesno povezano sa prouavanjem nasilja, svedoi najvei deo savremene literature o revoluciji. Vidi Peter Calvert, Revolution. The Politics of Violence, Political Studies 1, 1967, str. 1-11. Salert, Revolutions and Revolutionaries, str. 57-58.

112

Slino poreenju izmeu frustracije i agresije u psihologiji, na politikom se podruju, prema Guru, uspostavlja odnos izmeu relativne deprivacije i politikog nasilja. Ono to su frustracija i agresija na individualnom planu, relativna deprivacija i politiko nasilje su na drutvenom planu. Pojam relativne deprivacije poeo je da se upotrebljava u drutvenim naukama kada je shvaeno da apsolutna deprivacija ili siromatvo ne mogu biti uzroci pobune, jer se veliki broj onih koji `ive u svetu siromatva ne buni. Otuda i oslanjanje na relativnu deprivaciju, odnosno deprivaciju koja je podstaknuta nepovoljnim drutvenim poreenjima. U knjizi Zato se ljudi bune Gur analizira dva aspekta politikog nasilja njegovu veliinu i oblike. Veliina nasilja je jednodimenzionalna varijabla: drutva se mogu razvrstati prema koliini ostvarenog nasilja. Gur se bavi razvojem, politizacijom i aktualizacijom nezadovoljstva u drutvu. Oblici politikog nasilja, meutim, imaju tri dimenzije. Politiko nasilje se mo`e ispoljiti u obliku nemira (turmoil) koji uglavnom imaju karakter nereda i lokalnih pobuna, zatim u obliku zavera (veoma organizovano politiko nasilje praeno ogranienom participacijom, kao to su dr`avni udari, ustanci, gerilski ratovi u`eg obima) i unutranjih ratova (organizovano politiko nasilje uz iroku participaciju, ukljuujui iroke gerilske ratove, graanske ratove i revolucije). Pored veliine i oblika politikog nasilja u sreditu Gurovog interesovanja su jo dve pojave: potencijal kolektivnog nasilja i potencijal politikog nasilja u jednom drutvu. Poslednje dve pojave su i nezavisne i zavisne varijable, dok su prve dve pojave samo zavisne varijable. Objanjavajui politiko nasilje, Gur je stvorio jedan veoma slo`eni model u kojem operie sa preko pedeset varijabli. Osnovna je slabost Gurovog psiholokog pristupa u tome to polazi od pretpostavke da su interpersonalna agresija i politiko nasilje u mnogo emu slini, pa zato smatra da mnoge varijable koje objanjavaju agresiju objanjavaju i nasilje.9 Ve sami empirijski nalazi kojima se Gur slu`i pobijaju ovakvu pretpostavku. Premda se ne bi
9

Za iri kritiki osvrt na Gurovo psiholoko objanjenje revolucije vidi Salert, Revolutions and Revolutionaries, str. 50-74 i Freeman, Review Article: Theories of Revolution, str. 348-355.

113

moglo rei da su prouavanja o interpersonalnoj agresiji neva`na za prouavanje drutvenog nasilja, ove dve pojave nisu analogne. Frustrativno-agresivna teorija odnosi se na ponaanje pojedinaca, a teorija politikog nasilja na ponaanje velikih grupa. U oblasti prouavanja revolucije, Gurova studija, uz Smelserovu knjigu Teorija kolektivnog ponaanja, posebno se istie irinom i raznovrsnou koriene literature od laboratorijskih eksperimenata u psihologiji do istorija velikih revolucija. Gur je osim toga izgradio jedan veoma razvijen i metodoloki strogo utemeljen model za prouavanje politikog nasilja. Pojedinani nedostaci u ovakvom modelu zato ne mogu biti predmet zamerki toliko koliko to mogu biti neki ozbiljniji problemi koje Gur pokree svojom studijom. Ono to ovde pada u oi jeste da Gura pre svega zanima pitanje veliine i oblika politikog nasilja. Mo`e li se pitanje veliine i oblika nasilja uzeti za drutveno i nauno znaajnije od pitanja uzroka i posledica nasilja? Zar ne mogu pobune izvedene uz malo nasilja imati vee dejstvo na drutveni sistem od pobuna praenih velikom upotrebom nasilja? Zatim, Gurova trihotomna podela politikog nasilja, pored toga to nije uobiajena, teko je i prihvatljiva. ak i kada se revolucija prouava uporedo sa drugim pojavama, s pravom se podvlai osobenost revolucionarnih pojava, odnosno istie se da se revolucija znatno razlikuje od raznih vrsta nasilja ili pobuna. Gur, meutim, revoluciju svrstava sa drugim srazmerno organizovanim oblicima politikog nasilja, praenim irokom participacijom u kategoriju unutranjih ratova. Gurova teorija, najzad, kao i neke druge teorije revolucije, potvruje da revolucija nije jednodimenzionalna pojava i da se svaki pokuaj da se prouava samo jedna njena strana zavrava uvoenjem u analizu i drugih inilaca koji su prvobitno bili izostavljeni. Na kraju, pokazuje se da ova teorija revolucije ne odgovara toliko na pitanje zato se ljudi bune, dakle na pitanje koje je u osnovi same teorije, ve na pitanje zato u drutvima ima pobuna. Sve varijable u Gurovoj teoriji predstavljaju odreena drutvena svojstva, mada su one esto stvarane uzimajui u obzir prosenu vrednost odgovarajuih individualnih svojstava.
114

Drutveni sistem i revolucija


Psiholoke teorije revolucije u objanjenju pojave kojom se bave usredsreuju se na ponaanje pojedinca. Uzroke revolucije one otkrivaju u motivima ljudi da se bune protiv postojeeg politikog poretka. Polazna pretpostavka ovih teorija izgleda tako prilino uverljiva. Do revolucija ne dolazi bez odluke ljudi da u njima uestvuju. ini se tako da individualna pobuna predstavlja osnovu na kojoj treba izgraditi teoriju revolucije. Psiholoke teorije nisu jedina vrsta analize revolucije koja polazi od individualne participacije u revolucionarnim pokretima. Tako jedan broj savremenih teorija revolucije, tzv. ekonomske teorije revolucije, u osnovi odluke pojedinca da se pridru`i revolucionarnim pokretima ne vide reagovanje na stanje frustracije, ve racionalni izbor pojedinca. Pretpostavku o racionalnom izboru kao osnovi za uee pojedinaca u revolucijama naroito je razvio Mankur Olson u knjizi Logika kolektivne akcije.10 Nasuprot preovlaujuem shvatanju, koje na razliite naine brani veina teorija revolucije, a po kojem pojedinci uestvuju u revolucionarnim pokretima da bi doprineli uspehu revolucija, ekonomska teorija revolucije zastupa stav da ljudi uestvuju u revolucionarnim pokretima u osnovi radi line dobiti. Ukoliko ne postoje izgledi za tu dobit pojedinci nee uestvovati u revoluciji. Poseban znaaj u ekonomskoj teoriji revolucije ima kategorija opteg dobra. Opte dobro (a posledice revolucije mogu se isto posmatrati kao opte dobro) predstavlja neto to je u interesu svih pripadnika jednog drutva i to se nikome ne mo`e uskratiti, bez obzira na to da li je i koliko doprineo njegovom stvaranju. S druge strane, uticaj pojedinca na stvaranje opteg dobra, pa i na ishod revolucije, toliko je mali da se skoro mo`e zanemariti. Imajui posebno u vidu rizik koji povlai uee u revoluciji, proizalo bi da svojim ueem u revoluciji pojedinac nita ne dobija, a mo`e mnogo da izgubi. ta mo`e onda uticati na pojedinca da ipak uestvuje u revolucionarnom
10

Vidi Mancur Olson, The Logic of Collective Action, New York, Schoken Books, 1968. Za iri pregled i kritiki osvrt na ekonomsku teoriju revolucije vidi Salert, Revolutions and Revolutionaries, str. 23-49.

115

pokretu? Prosean pojedinac uestvovae u revoluciji, prema ovoj teoriji, samo ako je prisiljen ili ako je za svoje uee plaen; revolucionarne voe uestvovae, pak, zbog iekivanog politikog polo`aja posle revolucije i zbog ocene da njihove akcije mogu uticati na ishod revolucije. Tamo gde nema iroke upotrebe nasilja, odnosno gde nema podmiivanja, mali su izgledi da izbije revolucija. Sve ovo ukazuje da se u cilju potpunijeg objanjenja i u ovu i u prethodnu teoriju moraju uvesti izvesni inioci izvan njih, ime se cela zgrada tih bri`ljivo stvaranih teorija dovodi u pitanje. Nasuprot tome to u svojim polaznim pretpostavkama jo i deluju uverljivo, obe varijante individualistikih teorija revolucije (psiholoka i ekonomska teorija) u daljem izvoenju sve vie otkrivaju svoje osnovne slabosti. Revolucija ne predstavlja pojavu koja se mo`e objasniti iskljuivo analizom ponaanja pojedinca. Revolucija nije pojava koja se mo`e izvesti iz delovanja pojedinaca; revolucije se deavaju u drutvenim sistemima. Revolucija predstavlja vie drutvenu nego individualnu pojavu, pa zbog toga strukturalna obele`ja jednog drutva utiu na samu pojedinevu odluku da se pridru`i revolucionarnom pokretu. Polazei od toga da je revolucija pre svega drutvena pojava, veliki broj istra`ivaa revolucije u savremenoj drutvenoj nauci pojavu revolucije ispituje u sklopu drutvenog sistema. Kao to ekonomske i psiholoke teorije revolucije zanemaruju strukturalne inioce koji utiu na revoluciju, itav niz istra`ivaa prouavanje revolucije vezuje za prouavanje drutvenih promena i drutvenog sistema i zanemaruje motivacione inioce revolucije dajui prednost strukturalnim iniocima. Prouavajui revoluciju kao drutvenu a ne kao individualnu pojavu, jedan broj predstavnika savremene socioloke teorije je u analizi problema revolucije poao od Parsonsovog modela drutvenog sistema. Najjasnije je revoluciji pristupio, oslanjajui se na Parsonsov tip funkcionalne analize i na sistemsku analizu drutvenog i politikog `ivota, almers D`onson, poglavito u svojim studijama Revolucija i drutveni sistemi i Revolucionarna promena.11 D`onson
11

Chalmers Johnson, Revolution and the Social System, Stanford, The Hoover Institution, Stanford University, 1964, i Revolutionary Change, Boston, Little, Brown and Company, 1966.

116

je u analizi poao od pretpostavke da je drutvo otvoreni sistem u stanju ravnote`e, pri emu i sam taj sistem povratno utie na svoju okolinu na nain koji omoguava da se odr`i njegova stabilnost. Da bi sistem normalno funkcionisao, moraju biti zadovoljeni izvesni funkcionalni preduslovi, sutinske varijable ili potrebe. Sve dok se vrednosti ovih sutinskih varijabli kreu u granicama koje su neophodne da bi sistem funkcionisao, sistem se nalazi u stanju ravnote`e. Sa promenama u iroj sredini, menja se i sistem, kako bi funkcionalni preduslovi bili zadovoljeni. Kada se uslovi u okolini sistema tako izmene da on vie nije u stanju da se prilagodi, odnosno kada vrednost sutinskih varijabli padne ispod neophodne vrednosti, drutveni sistem vie nije u ravnote`i. Neravnote`a drutvenog sistema neophodan je preduslov revolucije. Neravnote`a u drutvenom sistemu prouzrokovana je dijahronijom izmeu drutvenih vrednosti i drutvene podele rada, koja ini jedan od elemenata sredine drutvenog sistema. Tanije reeno, radi se onoj situaciji kada stvarna podela rada nije u skladu sa preovlaujuim drutvenim vrednostima koje se odnose na moralno opravdanu podelu rada. Sistem koji je u stanju neravnote`e mo`e se odr`ati upotrebom sile (ustanovljavanjem policijske dr`ave) ili u njemu dolazi do strukturalnih promena. Dva oblika promene moguna su u ovakvom drutvu: konzervativna promena koju podstie i sprovodi vladajua elita, ili revolucionarna promena koja je delo drutvenih grupa van vlasti.12 Odgovarajuom konzervativnom promenom mo`e se izbei revolucija (primer ovakve promene je Ruzveltova politika Nju dila). Uspenost konzervativne promene zavisi od toga u kojoj meri vladajua elita poznaje drutvene uslove i koliko je sposobna da odredi koje su vrednosti neophodne za kontinuitet jednog drutva i kulture. Poverenje onih koji joj nisu neposredno suprotstavljeni vladajua elita mo`e da odr`i jedino uspenim izvoenjem konzervativne promene. D`onson tako smatra da se revolucija uvek mo`e izbei ako mogu da se ostvare stvaralaki potencijali postojee politike organizacije drutva. Ukratko, prema D`onsonu, postoje dva dublja uzroka revolucije. Prvi uzrok je, kao to je pokazano, neravnote`a drutvenog siste12

Uz dalje izlaganje vidi naroito Revolutionary Change, str. 11-118.

117

ma, iju posebno va`nu karakteristiku predstavlja slabljenje vlasti. Drugi uzrok je gubitak autoriteta nosilaca vlasti izazvan bilo nespremnou vlastodr`aca da izvedu konzervativnu promenu, ili pak neuspeh te promene. Pored ova dva neophodna i dublja uzroka revolucije, D`onson ukazuje i na jedan konaan ili neposredan uzrok revolucije, koji ubrzava izbijanje revolucije i dovodi do nje. Zbog ovakve uloge, D`onson taj konani uzrok revolucije naziva akceleratorom, podvlaei da je njegovo delovanje obino izazvano sluajem. Akcelatori liavaju elitu njenog glavnog oslonca na prinudu (na primer, izbijanje pobune u vojsci) ili u redovima revolucionara razvijaju veru u to da raspola`u sredstvima kojima e liiti vladajuu elitu njenih sredstava prinude. Pored toga to je pokuao da ispita i sistematizuje uzroke revolucije, D`onson je stvorio i jednu tipologiju revolucija o kojoj je u savremenoj sociologiji dosta raspravljano. U svojoj tipologiji revolucija D`onson je poao od etiri merila. To su: ciljevi revolucionarne aktivnosti (vlada, re`im, drutvo), identitet revolucionara (mase, elite, i jedno i drugo), ciljevi revolucionarne ideologije (reformistika, nacionalistika, eshatoloka itd.) i, najzad, odgovor na pitanje da li je revolucija spontanog karaktera ili je stvar prorauna. Na osnovu ovih merila D`onson smatra da postoji est tipova revolucije: 1) `akerija, spontana seljaka pobuna koja ne osporava legitimnost re`ima i svoje zahteve ispostavlja tradicionalnim autoritetima; 2) milenaristika pobuna, koja mo`e biti podstaknuta istom vrstom nezadovoljstva kao i `akerija, ali koja je usmerena ka potpuno novom poretku i oslanja se i na pomo natprirodnih sila (Savonarolina pobuna u Firenci 1494. i anabaptistika pobuna u Minsteru 15331535); 3) anarhistika pobuna, koja predstavlja reakciju protiv promene ili modernizacije i te`i da ponovo ustanovi jedan idealizovan poredak (Vandeja); 4) jakobinska komunistika revolucija koju karakterie temeljna drutvena promena i diskontinuitet u drutvenom razvitku (Francuska i Ruska revolucija), 5) zavereniki dr`avni udar zasnovan na delovanju uske elite zadojene oligarhijskom i sektakom ideologijom koja podstie drutvene promene nasilnim putem (revolucije u Egiptu i na Kubi); 6) vojna masovna pobuna, odnosno gerilski rat karakteristian za 20. vek,

118

kojim rukovodi predana elita, nadahnuta ideologijom u kojoj su spojeni elementi nacionalizma i marksistikog pogleda na svet. D`onsonova tipologija revolucija podrazumeva jo dve stvari. Prvo, konkretne revolucije mogu imati svojstva koja ne pripadaju samo jednom tipu. Drugo, u pozadini ove razvijene tipologije revolucija stoji jedna dublja podela razliitih vrsta revolucionarnih preobra`aja u dva osnovna oblika: pobunu i revoluciju u u`em smislu rei.13 Po D`onsonu, uzroci pobune i revoucije u u`em smislu rei su isti, mada je pobuna verovatnija u funkcionalno difuznim drutvima, a revolucija u funkcionalno diferenciranim drutvima. Osim toga, pobuna i revolucija razlikuju se po svojim ciljevima i posledicama. Pobuna ne dovodi u pitanje vlast ili ustanovljeni poredak stvari, ve se radi samo o zameni nosilaca vlasti. U osnovi revolucionarne ideologije je, ipak, nastojanje da se drutvena podela rada izmeni prema jednom uzoru koji je bez presedana u odreenom drutvenom sistemu. D`onsonova teorija revolucije svakako predstavlja va`an momenat u teorijskom prouavanju ove pojave.14 Za razliku od psiholokih teorija revolucije, D`onson je ispravno istakao injenicu da revolucija pre svega predstavlja drutvenu pojavu. Zasnivajui svoje izlaganje na pretpostavkama funkcionalne i sistemske analize, D`onson je veliku pa`nju posvetio pojavi koja je na neki nain izvan vidokruga ili bar na periferiji interesovanja funkcionalista i predstavnika sistemske analize. Umesto da se bavi pitanjem kako se odr`ava ravnote`a drutvenog sistema, D`onson je prouavao uzroke neravnote`e i propadanja drutvenih sistema. Dok se veina funkcionalista bavi fiziologijom drutvenog sistema, D`onsona zanima patologija drutva. S pravom se istie da D`onsonova teorija predstavlja najiri pokuaj da se teorija drutvenog sistema primeni u prouavanju revolucije. Ipak, sve opte zamerke koje se upuuju funkcionalizmu i sistemskoj analizi mogu se staviti i D`onsonovoj teoriji revolucije.
13 14

Vidi Johnson, Revolutionary Change, str. 135-149. iri kritiki osvrt na D`onsonovo shvatanje revolucije mo`e se nai u Salert, Revolutions and Revolutionaries, str. 75-95; Freeman, Review Article: Theories of Revolution, str. 345-348, i Kramnick, Reflections on Revolution. Definition and Explanation in Recent Scholarship, str. 47-53.

119

Pretpostavka da je nerevolucionarno drutvo sistem u stanju ravnote`e, teko je odr`iva. Ovo utoliko pre to D`onson ne upuuje na pouzdanija merila ravnote`e i neravnote`e; utvrujui koje su bitne varijable drutvenog sistema on ne odreuje njihove kritine granice. Zato je i teko ustanoviti kada jedan sistem jeste, a kada nije u stanju ravnote`e. Ima u D`onsonovom objanjenju revolucije i drugih nedoslednosti i slabosti. Obraajui pre svega pa`nju na objektivne drutvene uslove revolucije, D`onson je pokuao da akcije pojedinaca i grupa neposredno dovede u vezu sa ovim uslovima, previajui injenicu da esto sline akcije i postupci nastaju u razliitim uslovima, kao i da razliite akcije nastaju u istim uslovima. Izmeu objektivne stvarnosti i akcija stoje subjektivni ljudski stavovi. Zato bi se moglo rei da je, mada u teorijskom pogledu zaostalija, mnogo uverljivija Brintonova analiza koja u prouavanju revolucije uzima u obzir i inioce kao to su anomija, otuenje intelektualaca, osujeene te`nje naroda, otuenje i gubitak samopouzdanja elita i sl. D`onson ostavlja suvie malo mesta za delovanje onoga to je jedinstveno i lino. Dejstvo njegovih akceleratora kao neposrednih uzroka revolucije je automatsko i zanemaruje nepredvidljive mogunosti izbora pojedinaca i drutvenih grupa. S druge strane, mada celokupna D`onsonova teorija revolucije deluje strogo deterministiki, u njenom sreditu postoji podruje slobode volje i subjektivizma, a time i jedna krupna protivrenost: dok je ponaanje revolucionara strogo odreeno objektivnim okolnostima, ponaanje vladajue elite nije, i od njene sposobnosti zavisi da li e revolucija biti izbegnuta ili ne. Tako D`onson u poslednjem poglavlju svoje knjige Revolucionarna promena, u poglavlju koje se odnosi na budunost revolucije pie: Jedna od pouka koja se mo`e izvui iz sistematske analize revolucija jeste da one nikada nisu rezultat sila koje stoje van ljudske kontrole. Stvaralaka politika akcija je svojstven protivotrov za revolucionarne uslove, a izbijanje revolucije u izvesnom smislu nije nita drugo nego svedoanstvo da taj protivotrov nije bio poznat ili da nije bio iskorien15.
15

Johnson, Revolutionary Change, str. 166.

120

Mada je dejstvo D`onsonovih akceleratora automatsko, odnosno nemogue ga je spreiti ovo dejstvo, da li e, kada i koji od ovih akceleratora stupiti u dejstvo obino je, prema D`onsonu, stvar sluaja (usually is contributed by fortune). Oslanjanje jednog pristalice strogog naunog metoda i oblika analize na pojavu koja podsea na jedan od kljunih pojmova Makijavelijeve politike filozofije (fortuna) predstavlja jo jednu nedoslednost u D`onsonovoj teoriji revolucije.16 Uz sve ove pobrojane osobine, D`onsonova teorija, treba i to istai, ne predstavlja jedini pokuaj primene teorije drutvenog sistema na prouavanje revolucije. U knjizi Teorija kolektivnog ponaanja Nil Smelser17 je uinio prvi pokuaj da Parsonsove ideje razvije i u oblasti prouavanja revolucije. Polazei od Parsonsovog shvatanja o drutvenom sistemu i opte teorije akcije koju su razvili Parsons i ils, Smelser je izgradio teoriju kolektivnog ponaanja. Dok je D`onson pokuao da izgradi teoriju revolucije, Smelser razvija teoriju kolektivnog ponaanja, a revolucija je po njemu jedan od oblika kolektivnog ponaanja. Kolektivno ponaanje je, prema Smelseru, neinstitucionalizovan oblik mobilizacije za akciju koja treba da ubla`i jednu ili vie vrsta drutvenih napetosti na osnovu izvesnih opte prihvaenih verovanja. Postoje, po Smelseru, pet osnovnih tipova kolektivnog ponaanja: panika, pomodne ludosti (craze), izlivi nerijateljstva, normativno orijentisani pokreti (pokreti drutvene reforme), vrednosno orijentisani pokreti (politike i verske revolucije, stvaranje sekti, nacionalistiki pokreti itd.). Revolucija ne ini samo jedan od oblika vrednosno orijentisanog ponaanja, ve mo`e predstavljati oblik normativno orijentisanog ponaanja (ukoliko je zasnovana na nezadovoljstvima odreenom politikom, zakonima i obiajima), ili mo`e imati oblik izliva neprijateljstava (dr`avni udari). est osnovnih determinanti kolektivnog ponaanja, pa i razliitih oblika revolucionarnog ponaanja jesu: strukturalne pogodnosti (drutveni sistem mora imati obele`ja koja omoguavaju pojedine oblike kolektivnog ponaanja); strukturalne napetosti, odnosno situacije koje izazivaju razliite oblike kolektivnog ponaanja (stvarna
16 17

Freeman, Review Article: Theories of Revolution, str. 348. Neil Smelser, Theory of Collective Behavior, New York, Free Press, 1963, naroito str. 1-22.

121

ili oekivana ekonomska deprivacija dovodi do izliva neprijateljstva, pojave reformistikih pokreta, izbijanja revolucija); razvoj i irenje optih verovanja; inioci koji ubrzavaju i neposredno podstiu kolektivno ponaanje (precipitating factors) re je o iniocima koji ubrzavaju razliite oblike kolektivnog ponaanja slino D`onsonovim akceleratorima; mobilizacija uesnika za akciju i drutvena kontrola (koja mo`e da ograniava strukturalne pogodnosti za kolektivno ponaanje, a kada doe do kolektivnog ponaanja da suzbija njegove oblike). Iz Smelserovog izlaganja mogle bi se izvesti sledee pretpotavke o uslovima neophodnim za izbijanje tri razliita oblika revolucija koji odgovaraju trima oblicima kolektivnog ponaanja: 1) revolucionarni dr`avni udar mogu je tamo gde je slaba vlada suoena sa protivnicima koji su samo za promenu linosti na vlasti; 2) reformistika revolucija je verovatna ako je jak reformistiki pokret suoen sa nepopustljivom ali slabom vladom; 3) radikalna revolucija je verovatna ako postoje isti uslovi kao i za reformistiku revoluciju ili ako je reformistiki pokret ustuknuo pred nepomirljivom i jakom vladom, pretvarajui se kasnije u vrednosno orijentisani, radikalni pokret koji se suprotstavlja vladi koja postaje sve slabija.18 Kao i kada je bilo rei o D`onsonovoj teoriji revolucije i na raun Smelserovog shvatanja revolucije mogu se uputiti isti oni prigovori koji se upuuju funkcionalizmu. Kod Smelsera je, osim toga, u prvom planu problem kolektivnog ponaanja uopte, tako da je o revoluciji manje reeno, pored toga to se u celoj knjizi ne nailazi na jasno odreenje pojma revolucije. Kritikujui D`onsonovu i Smelserovu analizu revolucija Friman19 je u pravu kada pie da jednu zadovoljavajuu teoriju revolucije mo`e pru`iti neko ko se odlikuje otrijim filozofskim duhom i istananijim istorijskim oseanjem, nego to je sluaj sa tvorcima ovih dveju teorija revolucije. Teorija revolucije mora, kao prvo, biti u stanju da prepozna i odstrani i tautologije i trivijalnosti. Drugo, ta teorija mora biti sposobna da na izvestan nain osvetli stvarne, empirijske revolucije. Pomo koju pru`aju ove teorije u razumevanju konkretnih revolucija je, meutim, ograniena.
18 19

Vidi Freeman, Review Article: Theories of Revolution, str. 343-344. Isto, str. 357.

122

Revolucija i politiki poredak


Dok teorije revolucije kao to je Gurova ili D`onsonova, prouavaju revoluciju kao individualnu ili drutvenu pojavu, itav niz istra`ivaa vidi u revoluciji pre svega politiku pojavu. Posmatrana iz ovog ugla revolucija je prevashodno jedan politiki dogaaj sa politikim uzrocima i obele`jima. Svi savremeni pokuaji da se revolucija postavi u kontekst politikog poretka i da se u tom kontekstu prouava u osnovi slede tradicionalni pristup u prouavanju revolucije. Prema prvoj grupi predstavnika ove tradicije, ono to jeste bitno u izuavanju revolucija je igra politikih ideja i ideala. Borba oko politikih naela, borba za srca ljudi u revolucionarnom periodu mnogo je va`nija od odreenih drutvenih i ekonomskih inilaca. Druga grupa predstavnika tradicionalnog pristupa u prouavanju revolucija naglasak stavlja na politiku mo. Revoluciju ne karakterie borba oko politikih ideala, ve borba za vlast. U revolucijama jedna vladajua elita zamenjuje drugu. Revolucija se odvija u politikoj areni u kojoj su vlada, elite i masa igrai, dok vlast predstavlja nagradu pobedniku.20 Glavni predstavnik politikog objanjenja revolucije meu savremenim istra`ivaima je Samjuel Hantington. U svojoj knjizi Politiki poredak u drutvima koja se menjaju21 Hantington iznosi da je revolucija pojava politikog karaktera. Preterana zaokupljenost drutvenim i psiholokim poreklom i aspektima revolucije odvraa, po Hantingtonu, pa`nju od sutine stvari, od politikog i institucionalnog porekla i obele`ja revolucije. Mada, naravno, nema nieg zajednikog sa nekim novijim pokuajima marksistike analize revolucije, Hantington se u nastojanju da revoluciju prika`e kao bitno politiku pojavu koja se nipoto ne mo`e izvoditi iz drugih drutveno-ekonomskih i psiholokih pojava, u nastojanju da utemelji jednu isto politiku teoriju revolucija, poziva na Lenjinovo shvatanje revolucija nasuprot Marksovom. U socijalistikoj intelektualnoj tradiciji, pie Hantington, stavlja se Marks u sam njen vrh. Pre
20

21

Kramnick, Reflections on Revolution. Defiition and Explanation in Recent Scholarship, str. 35-36. i dalje. Samuel Huntington, Political Order in Changing Societies, New Haven, Yale University Press, 1968, vidi naroito str. 264-274.

123

Marksa postojali su prethodnici, kao to su to socijalisti-utopisti; posle Marksa postoje uenici i tumai kao Kaucki, Berntajn, Luksemburg, Lenjin. Sa stanovita politike teorije ovo je sasvim nepodesno Lenjin nije bio uenik Marksov, ve bi se pre moglo rei da je Marks bio prethodnik Lenjinov. Lenjin je pretvorio marksizam u politiku teoriju i postavio Marksa naglavce... Marks je bio politiki primitivan. On nije bio u stanju da razvije politiku nauku ili politiku teoriju, zato to nije poznavao politiku kao autonomno podruje aktivnosti, niti pojam politikog poretka koji prevazilazi pojam drutvene klase. Lenjin je, meutim, uzdigao politiku instituciju, partiju, iznad drutvenih klasa i drutvenih snaga.22 Revoluciju shvaenu kao isto politiku pojavu Hantington bli`e odreuje kao naglu, temeljnu i nasilnu unutranju promenu u preovlaujuim vrednostima i motivima drutva, u njegovim politikim institucijama, drutvenoj strukturi, vostvu i aktivnosti i politici vlade. Zala`ui se za razlikovanje revolucija od pojava kao to su ustanci, pobune, dr`avni udari, ratovi za nezavisnost i slino, Hantington ima na umu velike revolucije. Ovako shvaene revolucije su retke. One se sreu u modernom dobu i u modernim drutvima. Revolucija je nain modernizovanja tradicionalnog drutva. Ako revolucija predstavlja aspekt modernizacije onda ona nije univerzalna kategorija. Do revolucije ne dolazi u krajnje tradicionalnim drutvima koja odlikuje veoma nizak stepen drutvene i ekonomske slo`enosti, niti do revolucije dolazi u sasvim modernim drutvima. Revolucija prvenstveno izbija u drutvima koja su dostigla odreeni nivo drutvenog i ekonomskog razvoja, ali u kojima procesi politike modernizacije i politikog razvoja zaostaju za procesima drutvene i ekonomske promene. Da bi Hantingtonovo shvatanje revolucije postalo jo razumljivije, potrebno je razjasniti i pojmove politike modernizacije i politikog razvoja kojima se on koristi. Pod politikom modernizacijom Hantington podrazumeva irenje politike svesti na nove drutvene grupe i mobilizaciju tih grupa u politiki `ivot. Politiki razvoj obuhvata stvaranje politikih institucija koje su dovoljno prilagodljive, samostalne i meusobno povezane da apsorbuju i organizuju participaciju tih novih grupa i podstaknu drutvene i ekonomske promene.
22

Isto, str. 336.

124

Sutina revolucije je u naglom irenju politike svesti i mobilizaciji novih grupa koje postojee institucije nisu u stanju da apsorbuju. Revolucija je krajnji sluaj eksplozije politike participacije. Pored politike modernizacije, kako je ovde odreena, revolucija podrazumeva i drugu fazu odgovarajui politiki razvoj, odnosno stvaranje i institucionalizaciju novog politikog poretka koji je u stanju da asimiluje eksploziju politike participacije. Za uspenu revoluciju karakteristina je zato brza politika mobilizacija koju prati brza politika institucionalizacija. Ne stvaraju sve revolucije novi politiki poredak. Merilo revolucionarnosti jedne revolucije su brzina i obim irenja politike participacije. Merilo uspenosti jedne revolucije jeste autoritet i stabilnost institucija koje je stvorila. Revolucija tako, prema Hantingtonu, podrazumeva brzo i nasilno unitenje postojeih politikih institucija, politiku mobilizaciju novih grupa i stvaranje novih politikih institucija. Redosled i odnosi izmeu ove tri faze razlikuju se u stvarnim revolucijama. Imajui u vidu odnose izmeu ove tri faze mo`e se govoriti o dva oblika revolucije. Za tzv. zapadni model revolucija (Francuska, Ruska, Meksika i Kineska revolucija u svom prvom periodu) karakteristian je sledei redosled faza: propast politikih institucija starog re`ima, politika mobilizacija novih grupa i stvaranje novih politikih institucija. Istoni model (kasnije faze Kineske revolucije, Vijetnamska revolucija, antikolonijalne revolucije) zapoinje politikom mobilizacijom novih grupa i stvaranjem novih politikih institucija, a zavrava se nasilnim zbacivanjem politikih institucija koje pripadaju starom poretku. Redosled ovih faza u zapadnim revolucijama je, po Hantingtonu, jasnije razgranien, dok se u istonim revolucijama one zbivaju manje ili vie istovremeno. Kljuna razlika je pak u tome to je u zapadnim revolucijama politika mobilizacija posledica propasti starog re`ima, dok je u istonim revolucijama ona uzrok obaranja tog re`ima. Revolucija ne zahteva samo politike institucije koje se protive irenju participacije ve i drutvene grupe koje zahtevaju ovo irenje.23 Svaka drutvena klasa koja nije ukljuena u politiki sistem potencijalno je revolucionarna. Osujeenje zahteva takve grupe
23

Isto, str. 274-308.

125

i spreavanje njenog uea u politikom sistemu samu grupu mo`e uiniti revolucionarnom. Da bi dolo do revolucije, meutim, potrebno je vie od jedne revolucionarne grupe. Revolucija nu`no podrazumeva otuenje vie grupa od postojeeg poretka. Ona je proizvod viestruke disfunkcije u drutvu. Samo povezivanje grupa mo`e da proizvede revoluciju. Po Hantingtonu, revolucija u zemlji koja se modernizuje zavisi od toga koliko su gradski srednji slojevi (intelektualci, zanatlije, bur`oazija) i seljatvo otueni od postojeeg poretka i u kojoj meri se u borbi za istu stvar udru`uju protiv zajednikog neprijatelja. Hantingtonovo objanjenje revolucije kao obele`ja politike modernizacije va`no je utoliko to je ukazalo na ogranienost teorija zaokupljenih iskljuivo drutvenim i psiholokim determinantama i aspektima revolucije. Ne bi se, meutim, moglo rei ni da je Hantington sasvim protivan korienju ekonomskih, drutvenih i psiholokih inilaca u objanjenju revolucija. Naroito u prvom delu knjige on ukazuje na znaaj neprekidnog ekonomskog rasta iza kojega dolazi nagli ekonomski zastoj, i ukazuje na psihiku i drutvenu frustraciju izazvanu jazom izmeu drutvenih iekivanja i stvarnosti. U delu knjige koji sadr`i politiko objanjenje revolucije i pored odbacivanja psiholokih, drutvenih i ekonomskih injenica u analizi revolucija (ekonomija je relativno neva`na i za revoluciju i za revolucionare),24 svi ovi inioci se uvlae u Hantingtonovu pojmovnu shemu. Revolucija u zemlji koja se modernizuje zavisi, po Hantingtonu, u znatnoj meri od toga koliko su inteligencija i seljatvo otueni od postojeeg poretka, dakle sama revolucija zavisi od jedne psiholoke kategorije (alijenacije). I ne samo to. Ukazujui na znaaj otuenosti ovih dveju grupa od politikog poretka, Hantington ponovo u analizu revolucije uvodi i neke druge nepolitike inioce. Otuenost seljatva izazvana je njegovim drutvenim i ekonomskim polo`ajem. Dok seljatvo u procesu modernizacije osiromauje, njegove aspiracije rastu u meri u kojoj ono veruje da se neto bitno mo`e uiniti kako bi se njegov polo`aj u drutvu izmenio. Osnove otuenosti i revolucionarnih pobuda seljatva treba tra`iti u ekonomskom nezadovoljstvu. to se tie inteligencije, njeno nezadovoljstvo
24

Isto.

126

i revolucionarne pobude su drugojaije; one su isto psiholokog karaktera. Suprotstavljanje dela inteligencije postojeem poretku izazvano je, prema Hantingtonu, psiholokom nesigurnou, linom otuenou, oseanjem krivice, i preovlaujuom potrebom za sigurnim oseanjem identiteta.25 Zato je Kramnik u pravu kada u svom osvrtu na Hantingtonovu teoriju revolucije istie da se u Politikom poretku u drutvima koja se menjaju susreemo zapravo sa dva paralelna tumaenja revolucije ili bar sa dva uzastopna tumaenja.26 Kritikujui tako jednostranost, pretencioznost i ogranienost isto sociolokih, ekonomskih ili psiholokih tumaenja revolucije, Hantingtonova studija svedoi da se i pored va`nosti politike strane revolucije, revolucija ne mo`e objasniti, a jo manje izvesti, iskljuivo iz politikih inilaca. Drugo va`no pitanje koje pokree Hantingtonova teorija revolucije je pitanje o mogunosti revolucije u visoko razvijenim, industrijalizovanim drutvima. U sasvim razvijenim, modernim drutvima, po Hantingtonu, nema izgleda za izbijanje revolucije. Revolucija je moguna u drutvima u kojima procesi politike modernizacije i politikog razvoja zaostaju za procesima drutvene i ekonomske promene, dok u visoko razvijenim kapitalistikim drutvima, koja su dostigla odreeni stepen politike modernizacije i politikog razvoja i koja su u stanju da apsorbuju nove drutvene grupe u svoju institucionalnu mre`u, izgledi za revoluciju ne postoje. U zanimljivom lanku Teorije revolucije i industrijalizovana drutva Edvard Malecki je Hantingtonovu teoriju revolucije kao aspekta politike modernizacije, kao i sline pristupe prouavanju politikog razvoja u amerikoj politikoj nauci, oznaio metaforino kao vrstu neohegelijanizma.27 Naime, kao to je Hegel na bur`oasko drutvo svoga vremena gledao kao na zavrnu taku u ljudskom progresu, tako postoji te`nja da se ekonomski najrazvijenija drutva danas posmatraju na slian nain. Savremene teorije politikog
25 26

27

Isto, str. 371. Kramnick, Reflections on Revolution: Definition and Explanation in Recent Scholarship, str. 39. Edward Malecki, Theories of Revolution and Industrialized Societies, Journal of Politics 4, 1973, str. 948-985.

127

razvoja, pa i Hantingtonova, na slian nain kao Hegel posmatraju odnos izmeu graanskog drutva i dr`ave, odnosno politikih institucija. U oba sluaja jaka centralizovana dr`ava odvojena od drutva predstavlja otelovljenje jedinstva, odnosno izvor racionalizacije i integracije iroke politike participacije koja karakterie procese modernizacije. Teorije politikog razvoja, ukljuujui i Hantingtonovu, neohegelijanske su zato to smatraju da poto doe do punog razvoja modernizacije, dolazi do kraja razvoja, do iscrpljivanja politikih ideja, do kraja ideoloke krize, pa zatim i do kraja revolucije. Re je o jednom stavu koji je veoma blizak poznatim idejama Bela i Lipseta o kraju ideologije. Za neohegelijance, pa i Hantingtona, mainerija revolucije je postala izlina jer nema vie ta da uini. Politika modernizacija predstavlja pobedu razuma zahvaljujui kompleksnim, koherentnim i autonomnim politikim institucijama ija je prilagodljivost dokazana. Svesni toga da su dostignute krajnje granice politikog razvoja, neohegelijanci sve vie definiu probleme kao tehnike i vide njihovo reenje u administrativnoj primeni razuma; oni smatraju da se sukobi u industrijskom drutvu mogu lako reiti upotrebom birokratskih politikih institucija. U svojoj kritici modernih teorija politikog razvoja i Hantingtonove teorije revolucije, Malecki je miljenja da razliiti oblici nemira, nezadovoljstva i nasilja koji manje ili vie potresaju pojedina visoko razvijena drutva kapitalizma posebno dovode u pitanje neohegelijanske modele razvoja u modernoj politikoj nauci. Hantingtonova teorija revolucije zato bi ili morala da zanemari empirijske dokaze koji se protive njenom objanjenju politikog razvoja ili bi morala da prihvati te dokaze i time se odrekne svog objanjenja razvoja.

Uporedno-istorijska analiza revolucije


Osnovno obele`je prvih sociolokih prouavanja revolucije Edvardsa, Petija i Brintona bio je pokuaj da na osnovu nekoliko sluajeva razviju uoptavanja o tipinom procesu revolucije. Odbacujui ovaj pristup kao suvie istorijski, odnosno nesocioloki, kasniji
128

istra`ivai su nastojali da konstruiu svoje teorije na osnovu velikog broja sluajeva. U predgovoru za zbornik Unutranji rat Hari Ekstajn pie da dok je tvrdnja o dva-tri sluaja sigurno uoptavanje u leksikom smislu, uoptavanje u metodolokom smislu rei mora, po pravilu, da se zasniva na vie sluajeva: ono mora da obuhvati dovoljno veliki broj sluajeva da bi mogli da se koriste izvesni strogi postupci proveravanja kao to je statistika analiza28. Kako predstavnici funkcionalne i sistemske analize, kao i psiholokog pristupa revolucijama, ne mogu da poreknu tanost zapa`anja predstavnika tradicionalnih orijentacija da su revolucije relativno retke pojave, oni podvode revolucije pod ire kategorije i prouavaju ih kao oblike politikog nasilja (Ted Gur), kolektivnog ponaanja (Nil Smelser) ili unutranjih ratova (Hari Ekstajn i drugi). Ideju da je sa stanovita dosledne i stroge primene sociolokog metoda, koji podrazumeva korienje razliitih oblika statistike analize, revoluciju jedino mogue prouavati kao posebnu vrstu irih drutvenih pojava, prvi je razvio izmeu dva rata Sorokin, izuavajui u dugotrajnom vremenskom razdoblju veliki broj sluajeva unutranjih nemira. Ista zamisao izriito je branjena i obrazlagana u savremenim prouavanjima koja se bave unutranjim ratovima. Tako, pored predgovora za ve pomenuti zbornik Unutranji rat, Hari Ekstajn u jednom svom lanku iznosi da unutranji rat nije isto to i neki drugi pojmovi koji su u iroj upotrebi (revolucija, graanski rat, pobuna, ustanak, gerilski rat, `akerija, dr`avni udar, terorizam i sl.). Unutranji rat predstavlja rod, a pobrojane pojave su njegove vrste. Dalje Ekstajn dodaje da ne mo`e biti tetno, a mo`e dosta koristiti, ako se na poetku istra`ivanja unutranji ratovi razmatraju kao celina, a razlikovanja se uvedu tek poto ona postanu neophodna i po`eljna. Na ovaj nain raste mogunost razvijanja optih teorija, kao i verovatnoa da e napravljene razike biti va`ne i precizne. Tako se pokazuje, na kraju, kako se opta teorija o genusu unutranjeg rata mo`e prilagoditi da se omogui i navoenje opisa posebnih sluajeva.29
28 29

Harry Eckstein, ed., Internal War, New York, Free Press, 1964, str. 10. Harry Eckstein, On the Etiology of Internal Wars, u Struggles in the State: Sources and Patterns of World Revolution, eds. Georges Armstrong Kelly, Cliford W. Brown, Jr., New York, Wiley, 1970, str. 171.

129

Pokuaj Edvardsa, Petija i Brintona da na osnovu nekoliko sluajeva, bez vreg oslonca na teoriju razviju izvesna uoptavanja o revolucijama, kao i pokuaj savremenih sociologa da konstruiu ire teorije nasilja i unutranjih nemira zanemarujui osobenosti fenomena revolucije, a posebno svu slo`enost odnosa snaga u pojedinim stvarnim revolucijama, doveli su do pojave vie studija koje produbljenim prouavanjem grae o pojedinim revolucijama ili vie njih nastoje da izlo`e neke opte zakljuke, ne dajui ih u svakom sluaju u obliku krutih modela koji bi va`ili za sve revolucije i sve oblike nemira i pobuna u ljudskom drutvu. Ovako produbljeno prouavanje istorije revolucije (history-in-depth approach) poznato je kao uporedna istorija revolucije. Od vie radova koji na ovaj nain prilaze pojavi revolucije zadr`aemo se na dve studije koje veoma dobro predstavljaju ovaj pristup. Prva studija o kojoj e ovde biti rei je knjiga Baringtona Mura Drutveni koreni diktature i demokratije.30 U toj knjizi Mur analizira prelazak iz tradicionalnog agrarnog drutva u moderno industrijsko drutvo u vie zemalja Istoka i Zapada (Engleska, Francuska, SAD, Japan, Kina, Indija, Nemaka i Sovjetski Savez). Po Muru, postoje tri osnovna obrasca prelaska iz tradicionalnog u moderno drutvo, odnosno tri obrasca procesa modernizacije. Prvi obrazac vodi preko bur`oaske revolucije do kapitalizma i demokratije zapadnog tipa (Engleska, Francuska i SAD, iji graanski rat Mur tumai kao revoluciju izazvanu politikom inkompatibilnou ropstva i demokratskog kapitalistikog poretka). Drugi obrazac, u kojem bur`oaska revolucija do`ivljava neuspeh, vodi u kapitalizam sa slabijim demokratskim crtama (Nemaka i Japan koji prolaze kroz period faizma). Trei obrazac vodi preko velikih seljakih revolucija do komunistikih re`ima u kojima se sprovodi prisilna modernizacija drutva (Sovjetski Savez i Kina). Ovim trima osnovnim obrascima Mur dodaje jo jedan u kojem su, uprkos tome to je uspostavljen sistem parlamentarne demokratije, podsticaji u pravcu modernizacije slabi jer nije bilo ni bur`oaske ni seljake revolucije (Indija).
30

Barrinton Moore, Jr., Social Origins of Dictatorship and Democracy: Lord and Peasant in the Making of the Modern World, Boston, Beacon Press, 1966.

130

Tako je, prema Muru, od osnovnog znaaja za prouavanje revolucije i procesa modernizacije nain na koji je tradicionalni poljoprivredni sektor bio podvrgnut kapitalizmu i modernizaciji, to opet odreuje odgovarajua uloga seljatva, zemljoposednike elite, gradske bur`oazije i dr`ave. Tamo gde je ovaj proces izvela bur`oazija i deo seljatva (u Francuskoj) ili zemljoposednici i bur`oazija (u Engleskoj) dolo je do stvaranja demokratskih kapitalistikih re`ima. U zemljama u kojima je do promene dolo uz pomo zemljoposednika i dr`avne birokratije, bez prisustva jake bur`oazije (Nemaka i Japan), nastali su autoritarni i faistiki re`imi. Tamo gde su se zemljoposednici i dr`avna birokratija suprotstavili modernizaciji, a bur`oazija je bila suvie slaba (Rusija i Kina), podsticaj za promenu je doao od seljatva koje su mobilisale komunistike partije. Murov istra`ivaki postupak je veoma ilustrativan za uporedno-istorijska prouavanja revolucija.31 Ne predla`ui optu teoriju revolucije Mur samo predoava neka uoptavanja o procesima u kojima revolucija zauzima sredinje mesto. Izbijanje ili neuspeh revolucije, kao i njen osobeni karakter, on smatra kljunim za odgovarajue vrste drutvenog razvoja. Revolucija je odluujua taka u istorijskom procesu i ima znaajne posledice po stvarna drutva. Modernizacija koja je ostvarena konzervativnim reformama zadr`ava mnoge stare strukture i odlikuje se drugojaijim posledicama od onih koje proizvodi revolucija. S druge strane, same revolucije je neophodno porediti i klasifikovati prema njihovim irim institucionalnim posledicama. Druga studija koja veoma dobro prikazuje karakteristike uporedno-istorijskog pristupa je knjiga Tede Skokpol Dr`ave i drutvene revolucije.32 Predmet ove knjige su analiza Francuske, Ruske i Kineske revolucije. Teda Skokpol je miljenja da je uporedno-istorijska analiza posebno pogodna za razvijanje objanjenja o makroistorijskim pojavama koje su malobrojne. Revolucije predstavljaju takvu vrstu pojava; pojave koje su brojne i kojima se lako mo`e manipulisati mogu se ispitivati drugim istra`ivakim sredstvima kako to su
31

32

Vidi Zagorin, Theories of Revolution in Contemporary Historiography, str. 39-41. Skocpol, States and Social Revolutions, naroito str. 33-40.

131

eksperimenti ili statistika analiza. Uporedno-istorijska analiza, koja je po Tedi Skokpol najprimerenija prouavanju revolucija je, u stvari, oblik multivarijantne analize kojoj se pribegava kada postoji suvie mnogo varijabli i nedovoljno sluajeva. U svojoj knjizi Skokpolova pokuava da poka`e da su Francuska, Sovjetski Savez i Kina tri pozitivna sluaja uspenih drutvenih revolucija koji ukazuju na postojanje slinih uzronih obrazaca, uprkos tome to se u mnogim stvarima razlikuju. Da bi proverila pojedine delove ovih uzronih obrazaca ona se koristi tzv. negativnim sluajevima, odnosno primerima u kojima odgovarajui uzroni odnosi ne postoje. Skokpolova se zadr`ava i na razlikama izmeu uporedno-istorijskog metoda i prirodne istorije revolucije Edvardsa, Petija i Brintona. Ona tu ukazuje na to da se prirodna istorija bavi periodizacijom revolucija, pre svega pod uticajem Francuske revolucije, a da se, prouavajui pojedine revolucije, veoma malo bavi uzronim odnosima. Raspravljajui o uporedno-istorijskom pristupu revolucijama Skokpolova ukazuje i na neke ovom metodu svojstvene tekoe. Ona posebno podvlai da uporedna istorija revolucija ne mo`e da predstavlja zamenu za teoriju. Ona se mo`e primeniti samo uz pomo teorijskih pojmova i pretpostavki. Uporedni metod sam ne mo`e da odredi pojavu koju trba prouavati, ne mo`e da odabere jedinice analize, da odredi koji e se istorijski sluajevi prouavati, odnosno da utvrdi uzrone pretpostavke koje treba ispitati. Sve ovo mo`e da pru`i samo socioloka teorija, ali uporedna istorijska analiza predstavlja i vredno sredstvo kontrole teorijske analize. Ako se primenjuje na pravi nain, uporedno-istorijska analiza predstavlja idealnu strategiju za posredovanje izmeu teorije i istorije. Primenjeno na ovaj nain, uporedno-istorijsko prouavanje mo`e da ubrza i irenje teorije i njeno ponovno formulisanje, kao to mo`e i da dovede do novih naina gledanja na stvarne istorijske sluajeve. Treba istai i to da se analize Baringtona Mura i Tede Skokpol oslanjaju na razliite tradicije u savremenom marksizmu. Skokpolova i podvlai da Marksova teorija operie manje optim, a vie istorijski zasnovanim kategorijama nego to je to sluaj sa savremenim teorijama revolucije u zapadnoj sociologiji i da nudi istananije i potpunije objanjenje revolucionarnih preobra`aja, mada istorijski
132

sluajevi nisu korieni da se na produbljeniji nain provere i preinae objanjenja koja nudi teorija. U oslanjanju na marksistiku tradiciju analize drutvenih promena i revolucije Barington Mur i Teda Skokpol se dosta razlikuju. Muru su, naime, bli`a klasina, odnosno starija marksistika objanjenja revolucije. Zato Murovu analizu obele`ava stavljanje te`ita na ekonomske odnose, pri emu se zanemaruje ili potcenjuje uloga vrednosti i politike u drutvenim promenama. Faizam u Nemakoj nije bio samo posledica naina na koji su zemljoposednici i dr`avna birokratija, nasuprot slaboj bur`oaziji, izveli modernizaciju drutva, ve su na pojavu faizma uticale i neke isto politike okolnosti, preovlaujue vrednosne orijentacije i slino. Isto tako, uspostavljanje demokratskih kapitalistikih re`ima u Francuskoj i Engleskoj, kojem su doprineli odreeni drutveno-ekonomski inioci i snage, ne objanjava zato je politiki poredak Francuske nasuprot Engleskoj bio nestabilan, a politika kultura prve zemlje fragmentizovana.33 Dok se Mur oslanja na klasino marksistiko objanjenje drutvenih promena i revolucije, Teda Skokpol je bli`a modernim strukturalistikim varijantama marksizma.34 U knjizi Dr`ave i drutvene revolucije ona se dr`i tri naela analize.35 Prvo, adekvatno objanjenje drutvenih revolucija zahteva nevoluntaristiki, strukturalistiki pristup uzrocima i procesu revolucije. Svi postojei pristupi, bez obzira da li se radi o psiholokim ili vie sociolokim i politikolokim obja33 34

35

Zagorin, Theories of Revolution in Contemporary Historiography, str. 40-41. Pored strukturalistike varijante marksizma, analiza Tede Skokpol je i pod uticajem teorije politikog sukoba arlsa Tilija, koja je isto bliska marksistikoj teoriji drutva. Teorija politikog sukoba predstavlja reakciju na frustrativno-agresivno objanjenje politikog nasilja i revolucije. Po ovoj teoriji, bez obzira na nezadovoljstvo grupa ljudi, one se ne mogu politiki anga`ovati ako ne ine deo bar minimalno organizovanih grupa koje imaju pristupa sreditima moi u drutvu. Objanjenje revolucije zato ne le`i u motivima pojedinaca koji se bune protiv jednog drutvenog ureenja, politikog re`ima ili vladine politike, ve u sukobu razliitih organizovanih grupa oko raspodele moi, materijalnog polo`aja u drutvu, statusa, ideoloke istoe i dr. Vidi Charles Tilly, From Mobilization to Revolution, Reading, Addison-Wesley, 1978. U osnovnim crtama Tilijev model politikog sukoba izlo`en je u lanku Does Modernization Breed Revolution?, Comparative Politics 3, 1973, str. 425-447. Vidi Skocpol, States and Social Revolutions, str. 14-33.

133

njenjima, sadr`e u sebi primese voluntaristikog objanjenja revolucije. Ovo je sluaj i sa veinom marksistikih objanjenja revolucije, uz sve razlike koje inae postoje izmeu pojedinih marksistikih orijentacija (lenjinizam, maoizam, Luka, Grami i dr.). Drugo, revolucija se ne mo`e objasniti bez sistematskih prouavanja internacionalnih struktura i svetsko-istorijskog konteksta, dok se veina postojeih pristupa, pre svega, pa ak i iskljuivo, osvre na intranacionalne sukobe i procese modernizacije. Tree, da bi se objasnili uzroci i ishodi drutvenih revolucija, neophodno je posmatrati dr`ave kao administrativne i prinudne organizacije, organizacije koje su potencijalno autonomne, iako jesu pod uticajem odreenih drutveno-ekonomskih interesa i struktura. Skokpolova se ovde naravno suprotstavlja iroko prihvaenom uproavanju da je dr`ava puko sredstvo vladajue klase i oslanja se u analizi na onu orijentaciju u marksistikoj tradiciji koja pokree pitanje relativne autonomije dr`ave od kontrole vladajue klase (Ralf Miliband, Nikos Pulancas, Peri Andreson, Jeren Terborn, Klaus Ofe). Njena upozorenja o relativnoj autonomiji dr`ave, treba to naroito istai, zaslu`uju pa`nju posebno zbog svoje aktuelnosti: najvei broj revolucionarnih i kontrarevolucionarnih preobra`aja u zemljama u razvoju ne svedoi o moi odreenih drutvenih snaga, ve pre svega o moi dr`avnog aparata.36 Uporedno-istorijska analiza revolucija, kako je razvijena u studijama Baringtona Mura i Tede Skokpol, predstavlja, sve u svemu, najplodniji pristup u prouavanju revolucije. Pristup kao ovaj, koji povezuje uporedne i teorijske dimenzije prouavanja sa istorijskim dimenzijama, izbegava istovremeno i krajnje apstrakcije i ispoljava pouzdano i istanano oseanje za istorijsku stvarnost. Uporedno-istorijski pristup revolucijama ne predstavlja samo reakciju na ogranienost jednog odreenog pristupa koja vodi u ogranienost samo druge vrste, ve je re o nastojanju da se na temelju kritike i prevazila`enja nedostataka razliitih pristupa u oblasti drutvenih nauka i istorije zasnuje jedan nov, sintetiki pristup u izuavanju revolucionarnih preobra`aja.
36

Vidi osvrt na knjigu Tede Skokpol: David Lehman, Revolutions and the Imperatives of State Power, Political Studies 4, 1980, str. 624-625.

134

* * * Socioloka prouavanja revolucije, kao to je ve izneto, mnogo su brojnija od pedesetih godina, a broj razliitih teorija, razliitih pristupa pojavi revolucije jeste neto to posebno pada u oi. Spisak radova o revoluciji i nekim srodnim pojavama u nekoliko glavnih dela sa ovoga podruja posebno svedoi o razvijenosti prouavanja revolucije.37 Ako se ima u vidu ovaj razmah interesovanja za revoluciju u
37

Uz do sada ve navedene knjige i priloge po asopisima za podruje sociologije revolucije od posebnog su znaaja i sledei radovi: John Dunn, Modern Revolutions: An Introduction to the Analysis of a Political Phenomenon, Cambridge, Cambridge University Press, 1972; Peter Calvert, A Study of Revolution, Oxford, Oxford University Press, 1970; Leiden, Karl Schmitt, The Politics of Violence: Revolution in the Modern World, Englewood Cliffs, Prentice-Hall, 1968; David Bell, Resistance and Revolution, Boston, Houghton Mifflin, 1973; Jean Baechler, Les phnomnes rvolutionnaires, Paris, Presses universitaires de France, 1970, Andr Decoufl, Sociologie des rvolutions, Paris, Presses universitaires de France, 1968; Klaus von Beyme, Hrsg., Empirische Revolutionsforschung, 1973; W. F. Wertheim, Evolution and Revolution: The Rising Waves of Emancipation, Harmondsworth, Prenguin Books, 1974; Thomas Greene, Comparative Revolutionary Movements, Englewood Cliffs, Prentice-Hall, 1974; James Rosenau, ed. International Aspects of Civil Strife, Princeton, Princeton University Press, 1964; Jules Monnerot, Sociologie de la rvolution, Paris, 1969; Why Revolution. Theories and Analyses, eds. Clifford Paynton, Robert Blackey, Cambridge, Schenkman; Revolution: A. Reader, eds. Bruce Mazlish, Arthur Kaledin, David Ralston, New York, Macmillan, 1971; Alfred Meusel, Revolution and Counterrevolution, Encyclopedia of the Social Sciences, vol. 13-14; str. 367-376; Walter Laquer, Revolution, International Encyclopedia of t he Social Sciences, vol. 13, str. 501-507; Karl Griewank, Der neuzeitliche Revolutionsbegriff. Entstehung und Geschichte, Frankfurt, Suhrkamp, 1973; Eugen Rosenstock, Die Europischen Revolutionen, Jena, Eugen Diedrich, 1931; Peter Amann, Revolution: A. Redefinition, Political Science Quarterly 1, 1962, str. 36-53; Ralf Dahrendorf, ber einige Probleme der soziologischen Theorie der Revolution, Archives Europennes de Sociologie 1, 1961; Arthur Hatto, Revolution: An Enquiry Into the Usefulness of an Historical Term, Mind 1, 1949, str. 495-517; Elbaki Hermassi, Toward a Comparative Study of Revolutions, Comparative Studies in Society and History 2, 1976, str. 211-235; Dale Yoder, Current Definitions of Revolution, American Journal of Sociology 1926, str. 433-441; Rex Hopper, The Revoltionary Process, Social Forces 1, 1950, str. 270-279; Louis Gottschalk, The Causes of Revolution, American Journal of Sociology 3, 1944, str. 1-8; Charles Elwood, A Psychological Theory of Revolutions, American Journal of Sociology 3, 1905, str. 49-59. Od naih pisaca na stanje u oblasti sociologije revolucije osvru se Ljubomir Tadi, Revolucija i poredak, Sociologija 2-3, 1978, str. 171-194 i Vladimir Goati, Politika sociologija, Beograd, Mladost, 1978, str. 365-402.

135

sociologiji i drugim drutvenim naukama, da li se mo`e rei i da je nae znanje o revolucijama vee i pouzdanije? Odgovor na ovo pitanje mogao bi da bude potvrdan. Pojava revolucije danas je mnogo bolje prouena, ne samo zato to postoji vei broj radova i istra`ivaa koji se bave ovim pitanjem ve i zato to je razvitak razliitih pristupa revoluciji, od kojih bi se za neke moglo rei da su potpuno novi, doprineo boljem razumevanju ove pojave. Utoliko pre to svi ovi pristupi pojedinano nisu u stanju da daju potpuno objanjenje revolucije, izuzev verovatno uporedno-istorijskih prouavanja. S druge strane, svi ovi prete`no kvantitativni pokazatelji stanja u oblasti prouavanja revolucije mogu da prevare. Mnoga istra`ivanja na ovome podruju, naroito ona koja polaze od osnovnih postulata funkcionalizma i sistemske analize, esto ne donose neto novo, izuzev novog renika. Prevedeni na jednostavniji i razumljiviji jezik, nalazi u ovakvim istra`ivanjima neretko postaju beznaajni. U te`nji da revoluciju podvrgne stro`im metodima istra`ivanja (eksperimentu, statistikoj analizi), veliki broj savremenih istra`ivaa jednu srazmerno retku i osobenu drutvenu pojavu, kao to je to revolucija, posmatra u okviru irih kategorija, gubei pri tome iz vida ono to je za revoluciju osobeno. Isto tako, u pojedinim istra`ivanjima revolucija se svodi na samo jednu svoju stranu, najee na nasilje, da bi se omoguilo kvantitativno izra`avanje (merenje) revolucionarnih preobra`aja. Posmatrajui evoluciju na ovaj nain, veliki broj savremenih istra`ivaa posebno zanemaruje upravo ona svojstva po kojima se revolucija razlikuje od drugih oblika drutvene promene, kolektivnih akcija, nasilja. U svim ovakvim istra`ivanjima zanemarene su posledice revolucije, ona jednostavna istina da revolucija predstavlja potpuno preureenje jednog drutvenog poretka, njegove politike strukture i sistema vrednosti. Zaboravlja se da je ideja novine, odnosno zapoinjanja iz poetka, glavno obele`je revolucije. Moderno shvatanje revolucije, s pravom nas podsea Hana Arent, neraskidivo je povezano sa idejom da tok istorije iznenada zapoinje iznova, da potpuno nova povest, povest do sada nepoznata i neispriana, treba da pone da se odvija.38
38

Hannah Arendt, On Revolution, Harmondsworth, Penguin Books, 1973 (prvo izdanje 1963), str. 28.

136

Drugo, bitnije, pitanje koje glavnina ovde razmatranih dela i radova zanemaruje, s izuzetkom uglavnom jednog dela uporedno-istorijskih prouavanja, jeste pitanje ciljeva i vrednosti, veina savremenih istra`ivaa to ini posredno, zastupajui u svojim radovima jedno statiko shvatanje drutvene promene. Razmatranje revolucije kao oblika politike patologije, korienje modela ravnote`e u analizi drutvenog sistema, odricanje mogunosti revolucije u modernim industrijalizovanim drutvima, razmiljanja o tome kako se izbijanje revolucije mo`e preduprediti sva ova pitanja koja imaju sredinje mesto u zapadnoj sociologiji revolucije svedoe da je vrednosno nepristrasna orijentacija najveeg dela zapadne sociologije samo deklarativna a ne i stvarna. Proglaavajui pitanje vrednosti za nauno irelevantno, veina tih radova na posredan nain podr`ava vrednosti postojeih visoko razvijenih kapitalistikih drutava, vrednosti statusa quo, dok prouavanje revolucije u njima ima terapeutski karakter. Van ove preovlaujue orijentacije u savremenim teorijama revolucije stoje usamljeni predstavnici savremene socijalne filozofije, koji se pitanjima vrednosti i ciljeva revolucije bave neposredno i izriito. Ovaj kritiki protivstav u odnosu na dominantan nain anlize u savremenim sociolokim teorijama najbolje izra`ava Hana Arent. Revolucije su po njoj neto vie od uspenih pobuna i ne postoji nikakvo opravdanje da se svaki dr`avni udar ili svaka pobuna, dvorska zavera ili graanski rat imenuje revolucijom. To to se i u svim tim pojavama i revoluciji, koristi nasilje nije dovoljno da se sve ove pojave izjednae. Nasilje nije nita vie podesno da se opie pojava revolucije od promene; samo tamo gde se promena zbija u smislu novog zapoinjanja, gde se nasilje koristi da se ustanovi sasvim drugojaiji oblik vlade, da se izazove stvaranje novog politikog tela, gde osloboenje od tlaenja ima za svrhu bar ustav slobode mo`emo govoriti o revoluciji.39 Time se pokree jedno sutinsko pitanje. Ako je pojava revolucije neraskidivo povezana sa idejom slobode, onda ni sve, po svojim drutvenim posledicama velike revolucije, nisu revolucije, u pravom smislu rei. Ili se mora govoriti o dve vrste revolucija o onima koje, po reima Hane Arent, uspostavljaju institucije slobode (constitutio libertatis) i o onima koje ustanovljavaju poredak neslobode.
39

Isto, str. 35.

137

Drugo, bitnije, pitanje koje glavnina ovde razmatranih dela i radova zanemaruje, s izuzetkom uglavnom jednog dela uporedno-istorijskih prouavanja, jeste pitanje ciljeva i vrednosti, veina savremenih istra`ivaa to ini posredno, zastupajui u svojim radovima jedno statiko shvatanje drutvene promene. Razmatranje revolucije kao oblika politike patologije, korienje modela ravnote`e u analizi drutvenog sistema, odricanje mogunosti revolucije u modernim industrijalizovanim drutvima, razmiljanja o tome kako se izbijanje revolucije mo`e preduprediti sva ova pitanja koja imaju sredinje mesto u zapadnoj sociologiji revolucije svedoe da je vrednosno nepristrasna orijentacija najveeg dela zapadne sociologije samo deklarativna a ne i stvarna. Proglaavajui pitanje vrednosti za nauno irelevantno, veina tih radova na posredan nain podr`ava vrednosti postojeih visoko razvijenih kapitalistikih drutava, vrednosti statusa quo, dok prouavanje revolucije u njima ima terapeutski karakter. Van ove preovlaujue orijentacije u savremenim teorijama revolucije stoje usamljeni predstavnici savremene socijalne filozofije, koji se pitanjima vrednosti i ciljeva revolucije bave neposredno i izriito. Ovaj kritiki protivstav u odnosu na dominantan nain anlize u savremenim sociolokim teorijama najbolje izra`ava Hana Arent. Revolucije su po njoj neto vie od uspenih pobuna i ne postoji nikakvo opravdanje da se svaki dr`avni udar ili svaka pobuna, dvorska zavera ili graanski rat imenuje revolucijom. To to se i u svim tim pojavama i revoluciji, koristi nasilje nije dovoljno da se sve ove pojave izjednae. Nasilje nije nita vie podesno da se opie pojava revolucije od promene; samo tamo gde se promena zbija u smislu novog zapoinjanja, gde se nasilje koristi da se ustanovi sasvim drugojaiji oblik vlade, da se izazove stvaranje novog politikog tela, gde osloboenje od tlaenja ima za svrhu bar ustav slobode mo`emo govoriti o revoluciji.39 Time se pokree jedno sutinsko pitanje. Ako je pojava revolucije neraskidivo povezana sa idejom slobode, onda ni sve, po svojim drutvenim posledicama velike revolucije, nisu revolucije, u pravom smislu rei. Ili se mora govoriti o dve vrste revolucija o onima koje, po reima Hane Arent, uspostavljaju institucije slobode (constitutio libertatis) i o onima koje ustanovljavaju poredak neslobode.
39

Isto, str. 35.

137

Hana Arent ili revolucija kao sloboda

Ima politikih mislilaca ija je dela teko, ali ne i nemogue, itati izdvojeno od onoga to ini politiku stvarnost. Ma kada nastala, ta dela podstiu dijalog sa politikom dananjicom. Hana Arent (1906-1975), jedan od najznaajnijih i najuticajnijih savremenih politikih filozofa, spada u red pisaca koji skoro da se drukije ne mogu ni itati ni razumeti. Ponajvie se to odnosi na njenu knjigu O revoluciji (1963), koja posle skoro dvadeset godina od pojavljivanja dospeva i pred nae itaoce. Hana Arent ovde nastoji da uka`e na ono to spaja i razdvaja velike revolucije, a pre svega Ameriku i Francusku revoluciju. Pokuavajui da odgovori na pitanje o sutini revolucije, ona se ujedno pita ta je to to ini revolucionarnu tradiciju i koliko je ta tradicija u svom prvobitnom, izvornom obliku jo uvek `iva i uticajna. I kada danas nai itaoci dobiju u ruke njenu knjigu O revoluciji, teko da e moi da je itaju bez asocijacija i pitanja u vezi sa demokratskom revolucijom koja je zapljusnula veliki deo evropskog kontinenta, zbrisavi sa njegove politike karte niz dojueranjih autoritarnih komunistikih re`ima. Da li u razmiljanjima Hane Arent ima mesta i za ovakvu vrstu revolucije? Da li je piui knjigu O revoluciji ona mogla da predvidi i ovakve oblike revolucionarnih preobra`aja? Koliko je njena knjiga i danas uverljiva i aktuelna? Pre nego to potra`imo odgovore na ova pitanja moramo se pre svega podsetiti na to kako je Hana Arent gledala na revoluciju. Revolucija se esto svodi samo na jednu njenu stranu, najee na nasilje. Posmatrajui je na ovaj nain, veliki broj savremenih istra`ivaa
139

zanemaruje upravo ona svojstva po kojima se revolucija razlikuje od drugih oblika drutvene promene, kolektivnih akcija, nasilja. U ovakvim istra`ivanjima prenebregavaju se posledice revolucije, ona jednostavna istina da revolucija predstavlja potpuno preureenje jednog drutvenog poretka, njegove politike strukture i sistema vrednosti. Na to nas pre svega podsea Hana Arent. Ideja novine, odnosno kretanja iz poetka, ini, po njoj, glavno obele`je revolucije: Revolucije su jedini politiki dogaaji koji nas neposredno suoavaju sa problemom zapoinjanja.1 Ako je fenomen zapoinjanja karakteristian za shvatanje revolucije Hane Arent, onda to nije nita manje ni ideja slobode. Prve dve velike moderne revolucije, Amerika i Francuska, stremile su uspostavljanju poretka slobode. Ono to je obele`avalo ove i kasnije revolucije bila je te`nja ljudi ka slobodi, te`nja za uestvovanjem u javnom `ivotu, pored nastojanja da se u preureenju drutva i politikih ustanova pone iz poetka. Za Hanu Arent, meutim, sloboda nikada nije mogla ili smela da bude obele`je privatnog `ivota. Do slobode se ne mo`e stii povlaenjem u privatnost naih individualnih `ivota. Sloboda je, naprotiv, u ueu u javnom `ivotu, ona je drugo ime za delovanje u zajednici sa drugima. Sloboda je stvarni razlog zato ljudi uopte `ive zajedno u politikoj organizaciji. Bez nje, politiki `ivot bio bi besmilen. Raison dtre politike je sloboda, a njeno iskustveno polje je delovanje.2 Kao to je pisala da sloboda nije obele`je privatnog `ivota, Hana Arent je smatrala da je ovek slobodno bie koje je u stanju da nasuprot prirodnim nu`nostima slobodno misli i deluje, da delujui u zajednici sa svojim istomiljenicima dovodi u pitanje drutvene i prirodne neminovnosti. Revolucija opet predstavlja najsjajniji primer ovekove moi da slobodno i promiljeno postavi osnove potpuno novog politikog poretka. U tom pogledu posebnu vrednost ima primer Amerike revolucije, iji se uesnici nisu oseali kao bespomone igrake u rukama drutvenih sila koje izmiu njihovoj kontroli. Naprotiv, ameriki oevi osnivai delovali su slobodno i
1 2

Hannah Arendt, On Revolution, Harmondsworth, Penguin Books, 1973, str. 21. Hannah Arendt, Between Past und Future, Harmondsworth, Penguin Books, 1977, str. 146.

140

odgovorno, svesni da odluke koje donose mogu i moraju biti od ogromnog znaaja za potonje narataje. Knjiga O revoluciji predstavlja u jednoj od svojih ravni znaenja zanimljivu uporednu analizu dveju revolucija: Amerike i Francuske. Prva je bila uspena: dovela je do uspostavljanja poretka slobode, kao i do izgraivanje ustanova demokratske republike koje su i danas delatne. Ako je Amerika revolucija sva u znaku uspeha, za drugu, Francusku revoluciju, to se ne mo`e rei: izvedena u ime slobode, ona je uspostavila poredak neslobode. Dok je Amerika revolucija svetao primer sposobnosti ljudi da hrabro delujui zaponu neto sasvim novo, Francuska revolucija je reit primer ljudske nemoi, kao i bespomonosti i zastraenosti ljudi pred istorijskim i drutvenim silama koje svaki oblik slobodnog delovanja ine nemoguim i iluzornim. Ako je pojava revolucije neraskidivo povezana sa idejom slobode, onda ni sve revolucije koje su po svojim drutvenim posledicama velike revolucije nisu revolucije u pravom smislu rei. Ili se mora govoriti o dve vrste revolucija o onima koje, po reima Hane Arent, uspostavljaju institucije slobode i o onima koje ustanovljavaju poredak neslobode. Razmiljanje Hane Arent o Amerikoj revoluciji zanimljivo je i zato to upuuje na neobino i plodotvorno ukrtanje dveju ideja koje u kasnijim revolucijama nee imati nieg zajednikog, odnosno predstavljae antipode. To su ideja slobode i ideja konzervativnosti.3 Amerika revolucija predstavljala je akt zapoinjanja neeg novog u politikom `ivotu, stvaranja jednog potpuno novog i osobenog politikog poretka, ali je ta delatnost bila praena nastojanjem da se nove, demokratske republike odr`e i ouvaju u nepromenjenom stanju. Stvorena je nova vlast, obrazovane ustanove koje je trebalo ouvati i na koje se gledalo sa potovanjem ravnim onom koje su stari Rimljani ukazivali inu osnivanja svoga grada. Od Francuske revolucije, meutim, revolucija i konzervativnost prestaju da se dopunjuju i postaju iskljuivo neto to se uzajamno iskljuuje; one meusobno vie nemaju nieg zajednikog.
3

Uporedi: Margaret Canovan, The Political Thought of Hannah Arendt, London, Metheun, str. 98.

141

Evo jo jednog paradoksa na koji podsea Hana Arent u razmiljanjima o revoluciji. Premda neuspena, premda izopaenje osnovnog politikog ideala slobode, Francuska revolucija, a ne Amerika, presudno je uticala na kasnije revolucije i revolucionarnu tradiciju. Objanjenje Hane Arent za to to je Amerika revolucija uspela da uspostavi poredak slobode, za razliku od revolucije u Francuskoj, le`i u tome to je prva revolucija bila i ostala politika, zaokupljena slobodom i oblicima vlade, dok je Francuska revolucija zavrila u neslobodi i diktaturi, jer je bila i socijalna revolucija. Francuska revolucija zavrila je u tiraniji zato to su u njoj politiki razlozi i razmiljanja vrlo brzo bili potisnuti iskljuivo socijalnima, nastojanjem masa da se iupaju iz okova bede i siromatva. Dok su u Evropi 18. veka iroke mase bile izlo`ene pritisku nematine i materijalne bede, u Americi, zahvaljujui njenom prostranstvu i materijalnim bogatstvima, siromani nisu `iveli u bedi. Drutveno stanje Amerike uticalo je i na njeno politiko stanje. Lieni zahteva i pritiska sirotinje da zakonodavnim merama odmah ree socijalno pitanje potpunim preureenjem drutva, uesnici Amerike revolucije mogli su da se usredsrede na politika pitanja kako da se izgradi i raspodeli vlast u novoj dr`avi. Drutvene prilike i odnosi u Americi imali su uticaja i na prilike u Francuskoj u vreme revolucije: ako je primer Amerike francusku masu upuivao na to da beda nije neizbe`na sudbina oveanstva, istovremeno je francuske revolucionarne voe, pod pritiskom zahteva masa, navodio da poveruju da sva pitanja treba podrediti jednom jedinom pitanju: kako narod osloboditi materijalne bede. Nasilje i tiranija u Francuskoj revoluciji bili su, prema Hani Arent, neminovna posledica neuspeha da se rei socijalno pitanje.4 Preduslov za slobodu, smatrala je zato Hana Arent, jeste da ovek prestane da bude potinjen nu`nosti, tiraniji prirode. ovek iji se `ivot odvija na granici materijalnog opstanka i neizvesnosti nije u stanju da slobodno dela, odnosno da procenjuje vrednost slobode. Kako je skoro celo njegovo iskustvo u podruju materijalne nu`nosti, kada se i pokrene, pobuni, njegovo delovanje nije zasnovano na prethodnom promiljanju i razlikama u stavovima koje karakteriu
4

On Revolution, str. 59-114.

142

slobodne ljude, ve je to delovanje samo deo jedne ire celine masovnog delovanja, koje pred sobom poput bujice nosi sve prepreke to mu se nau na putu. Sa izlaskom masa na politiku pozornicu, politika, koja je ranije predstavljala autentino podruje slobode, poela je da se do`ivljava i tumai posredstvom pojma nu`nosti. Najvie je tome doprineo i najdalje je u tome otiao Marks. On je skrenuo pa`nju sa podruja politike, na kojem su ljudi delovali kao slobodni pojedinci, na podruje privrede, gde je carevala nu`nost. U svom objanjenju drutva i istorije on je politiku postavio u drugi plan, u oblast tzv. drutvene nadgradnje. Marks je, kako pie Hana Arent, konano vie od bilo koga drugog osna`io politiki najpogubniju doktrinu modernog doba, da `ivot predstavlja najvie dobro i da `ivotni proces drutva ini samo sredite ljudskog nastojanja. Tako uloga revolucije vie nije bila da oslobodi ljude od nasilja njihovih bli`njih, jo manje da se zasnuje sloboda, ve da se oslobodi `ivotni proces drutva od okova oskudice tako da bude ponesen strujom obilja. Ne sloboda ve izobilje postalo je sada cilj revolucije.5 Preobra`aj prava oveka u prava sankilota predstavljao je prelomni trenutak ne samo u Francuskoj revoluciji ve i u svim potonjim revolucijama. Najvei teoretiar revolucije, Karl Marks, poveo se za ovim shvatanjem ljudskih prava stavljajui u prvi plan gvozdene istorijske zakonitosti i ekonomski determinizam, zanemarujui drevni nauk i iskustvo da je postojbina slobode u svetu politike. Tako je trebalo da protekne neto vie od pola veka da bi preobra`aj prava oveka u prava sankilota, abdikacija slobode pred diktatom nu`nosti, nala svoga teoretiara.6 Podreujui slobodu nu`nosti, Marks je tako uinio ono to je pre njega uradio njegov veliki prethodnik Robespjer i to e posle njega uraditi njegov najvei uenik, Lenjin. Lenjin je bio ubeen da neobrazovan narod u zaostaloj zemlji nije u stanju da savlada siromatvo u uslovima politike slobode, a jo manje da uspostavi poredak slobode. Kao poslednji naslednik francuske revolucionarne tradicije, bez mnogo smisla i oseaja za teorijski pojam slobode, on je
5 6

Isto, str. 64. Isto, str. 61.

143

dobro i brzo shvatio da je potrebno `rtvovati sovjete, koji su za Hanu Arent nova ustanova slobode, i svu vlast naravno prepustiti partiji.7 Shvatanje Hane Arent o revoluciji i slobodi, meutim, nije bilo samo antipodno pogledima francuskih sankilota i ruskih boljevika, ve je upereno i protiv uobiajenog liberalnog gledanja na valjanost ustanova predstavnike demokratije i borbe politikih stranaka. Zamerke Hane Arent upuene politikim strankama kao osnovnim polugama moderne masovne demokratije nisu nove, a jo manje su nove u taboru njenih marksistikih oponenata. Ono to obele`ava modernu partiju jeste njena autokratska i oligarhijska struktura, nedostatak unutranje demokratije i slobode, njena ili njihova sklonost da postanu totalitarne, polaganje prava na nepogreivost.8 Teko da se bilo koji od pravih privr`enika Marksove ili Lenjinove doktrine ne bi sa ovim ocenama slo`io. Hana Arent je manje otar kritiar stranake politike i `ivota u zemlji u kojoj je prva moderna revolucija okonana uspostavljanjem poretka slobode, Sjedinjenim Dr`avama. Po njoj, i Sjedinjene Dr`ave i Velika Britanija su zemlje u kojima sama forma stranakog sistema, dvostranaje, obezbeuje i odgovarajuu kontrolu i odgovornost vlasti, ali i postojanost samog politikog poretka. U ovim zemljama, kao i u nekoliko drugih dr`ava koje povezuje ista politika i kulturna tradicija, na delu je jedan srean i delatan spoj sistema vlasti (podele vlasti) i stranake strukture (dvostranakog sistema). Takva politika struktura u najboljoj i najpotpunijoj meri zajamuje i titi prava oveka, kao to i ostvaruje kontrolu nad onima koji vladaju. Hana Arent ide dalje i tvrdi da razlika izmeu dvostranakog i viestranakog sistema nije samo ili pre svega formalna i tehnika, ve da u osnovi ta dva razliita oblika stranakog sistema stoje radikalno razliite koncepcije vlasti. Ako bismo klasifikovali savremene politike sisteme prema principu vlasti na kojem poivaju, onda je, po miljenju Hane Arent, razlika izmeu jednostranakih diktatura i viestranakih sistema daleko manja od razlike izmeu ove dve vrste sistema, sa jedne, i dvostranakih sistema, sa druge strane.9
7 8 9

Isto, str. 65. Isto, str. 268. Isto, str. 268.

144

Ukazujui na prednost angloamerikog dvostranakog sistema, Hana Arent ne mo`e da ne uka`e i na bitnu ogranienost amerikog sistema vlasti. Mada je to sistem vlasti koji odlikuju postojanost i vrste garantije ustavnih sloboda, re je i o sistemu koji nije uspeo da graanima omogui da u odgovarajuoj meri uestvuju u javnom `ivotu. Najvie emu se mogu nadati graani u ovakvom sistemu jeste da budu predstavljeni, mada je oigledno da se mogu predstavljati samo interesi biraa, ali ne i njihovo delovanje i miljenje. U ovakvom sistemu skoro da je nemogue utvrditi miljenje naroda, jer ono ne postoji. Miljenja se formiraju u procesu otvorene javne rasprave, a tamo gde ne postoje uslovi za formiranje miljenja a oni ne postoje u okvirima predstavnike demokratije moguno je utvrditi jedino raspolo`enja masa i pojedinaca. Dok pomou razliitih grupa za pritisak birai mogu uticati na delovanje svojih predstavnika radi zatite svojih interesa, za politike stranke Hana Arent smatra da, zahvaljujui monopolu nad kandidovanjem, predstavljaju efikasna sredstva pomou kojih se ograniava i kontrolie vlast naroda. Savremenu predstavniku vladu ona smatra oligarhijskom zato to u njoj mali broj upravlja u interesu mnogih. ak i ameriki sistem podele vlasti, za koji je Hana Arent imala samo lepih rei u pogledu kontrole vlasti, nije bio u stanju da narod sauva od politike apatije. Jer je i taj sistem, kao i mnogi drugi demokratski poreci, otvarao javni prostor samo za predstavnike naroda, a ne i za sam narod.10 Za razliku od politikih stranaka, mogunost slobode i slobodnog delovanja u politici pru`ali su, po Hani Arent, samo kratkoveni revolucionarni saveti i sovjeti koji su nicali tokom revolucija, da bi ubrzo bili ugueni od partijske birokratije. Takvi oblici postojali su i u Francuskoj revoluciji, u Pariskoj komuni, u ruskim revolucijama, savetima radnika i vojnika u Nemakoj posle Prvog svetskog rata i u Maarskoj revoluciji 1956. godine. Hana Arent podsea na to da je i sam Tomas D`eferson u svojim poznim godinama bio zabrinut nad mogunou da se ugui duh Amerike revolucije, pa je predlagao da se cela zemlja podeli u dovoljno male teritorijalne jedinice u kojima bi graani mogli stalno da uestvuju u upravljanju. Za pisca knjige O revoluciji jedini politiki oblik koji omoguuje slobodno politiko
10

Isto, str. 238.

145

uestvovanje pojedinaca u politikom `ivotu inila bi federacija saveta koji obuhvataju ira podruja. Funkcije takvih saveta mogle bi biti jedino politike, a ne i administrativne, i utoliko je njoj bila potpuno strana ideja o radnikom upravljanju fabrikama. Sve u svemu, viepartijskoj demokratiji Hana Arent je suprotstavljala savetsku demokratiju. Ne samo da je ona dr`ala da su mogunosti slobode u savetskom obliku demokratije vee, ve je smatrala da viepartijska, parlamentarna demokratija duhom partijskih borbi i monopola gui slobodu u javnom `ivotu. Kao i neki njeni istomiljenici, ona je meutim svojom vizijom poretka slobode vie uspela da probleme pokrene nego da ih rei. Vie od svega ona nije uspela da injenino doka`e valjanost svoje zamisli. Njeni istorijski dokazi (primer stare Atine kao autentinog poretka slobode) neuverljivi su i njoj samoj zbog nedostatka pretpostavki neophodnih da bi jedan takav politiki oblik mogao da se ostvari u savremenom drutvu. Sve to joj ostaje jeste nada da kratkotrajna iskustva savetske demokratije mogu predstavljati ideju vodilju u izgraivanju poretka slobode. Ona je ak uverena da su ta iskustva dovoljno dugotrajna da bi nam mogla predstavljati putokaz: Moramo se okrenuti Februarskoj revoluciji iz 1917. godine u Rusiji i Maarskoj revoluciji iz 1956. godine, koje su trajale dovoljno dugo da bi nam u osnovnim crtama pokazale kako bi izgledala vlada i kako bi verovatno funkcionisala republika kada bi bile zasnovane na naelima sistema saveta.11 Politika vizija Hane Arent, nain na koji je ona zamiljala da bi poredak slobode trebalo i mogao da funkcionie, spada iskljuivo u podruje utopijskog miljenja. Knjiga O revoluciji stei e zato naklonost dananjeg itaoca vie kritikom revolucija koje su zavrile u tiraniji i kritikom teoretiara ovakvih revolucija, nego koncepcijama i gledanjima na budunost demokratije u njoj iznetim. itav politiki razvoj velikog dela Evrope koji je donedavno `iveo u razliitim autoritarnim komunistikim re`imima, pokazuje da se prelazak iz autoritarnih poredaka u demokratske odvija na sasvim drukiji nain od onog koji je zamiljala Hana Arent. Viestranaka, a ne savetska demokratija predstavlja osnovni pokreta tih demokratskih promena.
11

Isto, str. 266.

146

Na odreenom stepenu razvitka u savremenim, masovnim, visokorazvijenim drutvima, politiki `ivot se ne mo`e zamisliti bez organizacionih instrumenata kakve predstavljaju stranke. Nije sporna kritika politikih stranaka koju iznosi Hana Arent. Njen spisak prigovora na raun demokratskih ogranienja stranaka mogao bi se i proiriti. Pravi problem je u neem sasvim drugom. Uz sve svoje nedostatke, politike stranke predstavljaju najozbiljniju prepreku svakoj diktaturi, ukljuujui i diktaturu jedne stranke. Saveti i demokratija saveta nikada nisu predstavljali delatnu prepreku diktaturi jedne stranke, ve su po pravilu zavravali upravo u jednopartijskoj diktaturi. Zanimljiva u svim ostalim dimenzijama objanjenja i kritike revolucija, knjiga O revoluciji ostaje najslabija u pokuaju da dovede u pitanje stav koji je nesumnjivo alfa i omega moderne demokratske teorije: demokratije nema bez slobodne utakmice politikih stranaka.

147

Politiki poredak i ljudska prava Angloamerika pravna tradicija i ideja vladavine prava

I
Kada se govori o angloamerikom pravu, odnosno o common law sistemu, posebno se ukazuje na razlike izmeu angloamerikog i kontinentalnoevropskog pravnog sistema. Te razlike izmeu pravnih sistema, koje prate i razlike u shvatanju prava, nisu male. U sreditu kontinentalnoevropskog pravnog sistema je pisano, kodifikovano pravo. U sreditu angloamerikog pravnog sistema je obiajno, nepisano pravo, koje su tumaili i postepeno razvijali sudovi. U sreditu prvog pravnog sistema je zakonsko pravo; u sreditu drugoga sistema je sudsko pravo. Bitno obele`je angloamerikog prava od njegovih poetaka u Engleskoj, u 13. veku, jeste da su presude koje su izricali sudovi postojale precedenti, tj. osnova za donoenje sudskih presuda u svim slinim sluajevima. U sreditu angloamerikog prava je zato sudsko pravo. Mada je moderni drutveni i pravni razvoj doveo do ogromne ekspanzije zakonodavstva, jedno od glavnih obele`ja angloamerikom pravnom sistemu od njegovog nastanka do danas daje delatnost sudova. Angloameriko pravo je precedentno zato to je sudija koji ima da rei jedan sluaj vezan precedentom, odnosno du`an je da sudi kao to se i ranije sudilo. U ovom sistemu sudija ne primenjuje zakon, kao to je to sluaj u Evropi, ve jedno posebno pravo koje se sastoji
149

od precedenata. Sudei na osnovu precedenata, sud je obavezan da se pridr`ava ranijih presuda najviih sudova. U kontinentalnoevropskom pravnom sistemu proces donoenja sudske odluke ima deduktivan karakter. U ovom sistemu polazi se od pretpostavke da jedino to sud ima da uini jeste da jedno opte, unapred utvreno pravilo, pronae i primeni ga na konkretan sluaj. Sudija u angloamerikom pravnom sistemu isto tako pokuava da pronae pravilo koje je primenjivo na konkretan sluaj, ali se pri tome koristi drugojaijim metodom. Vezan odlukama viih sudova, on zakljuuje od pojedinanog ka optem. Prethodne pojedinane sudske odluke u ovakvom sistemu predstavljaju podlogu iz koje induktivnim zakljuivanjem treba izvesti opte pravilo koje se mo`e primeniti i na konkretan sluaj u kojem sud reava.1 U praksi engleskih sudova prihvaena su vremenom izvesna pravila koja se tiu samog rada sudova i tumaenja precedenata. Prema ovim pravilima, svi sudovi su vezani odlukama viih sudova, a najvii sudovi, sa izvesnim izuzecima, jedini su sudovi koji su vezani sopstvenim odlukama. Ni`i sudovi mogu odluivati suprotno precedentima koje su u svome radu razvili sudovi vii od njih jedino u sluaju kada je vii sud uinio oiglednu greku. U okvirima sistema sudova svaki relevantan argumenat ma kog suda, bez obzira na mesto koje taj sud zauzima u hijerarhiji sudova, predstavlja ozbiljan argumenat koji valja bri`ljivo razmotriti. Drugim reima, dok presude viih sudova obavezuju ni`e sudove, presude ni`ih sudova nisu obavezujue, ali snagom argumenata mogu delovati na druge sudove i na razvoj sudske prakse. Samim protekom vremena pojedini precedenti se ne ukidaju, ve tek onda kada doe do odgovarajuih promena u praksi najviih sudova. Presude viih sudova autoritativne su za ni`e sudove samo u onom svome delu u kome je sadr`ano obrazlo`enje odluke (ratio decidendi). Sama odluka u nekom ranijem sluaju (obiter dictum) za sud koji donosi odluku nije relevantna. Usvajanjem engleskog precedentnog prava u zemljama koje su stajale u odreenim administrativnim i politikim vezama sa Engleskom i koje su se razvijale pod uticajem engleske pravne kulture
1

Vidi Carlton Kemp Allen, Law in the Making, Oxford, Clarendon Press, 1958, str. 157-158.

150

(SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i neke druge bive engleske kolonije) prihvaena su, uz izvesna odstupanja, i navedena pravila koja se tiu rada sudova i tumaenja presuda. U Sjedinjenim Amerikim Dr`avama, zemlji koja je uz Englesku najvie doprinela razvoju ustanova i doktrine angloamerikog prava, odstupanja od engleskih pravila podstaknuta su, naravno, veim razlikama izmeu politikih sistema Velike Britanije i Sjedinjenih Dr`ava, a naroito postojanjem pisanog ustava i federalnog ureenja u Americi. Mada sudovi i sudsko pravo predstavljaju glavno obele`je angloamerikog prava, uporedo sa krupnim drutveno-ekonomskim promenama sve vei takmac precedentnom pravu u angloamerikom pravnom sistemu postajalo je zakonodavstvo. Za razliku od precedentnog prava koje je postepeno nastajalo, zakonsko pravo je stvarano. Dok sudovi u angloamerikom pravnom sistemu nastoje da pravo pronau, zakonodavac se neposredno bavi stvaranjem prava. Dok zakonodavac legislira, sud samo interpretira pravo. Moglo bi se zato rei da u ovakvom pravnom sistemu, i pored toga to doprinose razvoju prava, sudovi u izvesnom smislu u pravo ne unose nita potpuno novo. Otuda i ona poznata tvrdnja Henrija Mejna: U Engleskoj smo naviknuti na irenje, preinaenje i popravku prava od strane mainerije koja, u teoriji, nije u stanju da promeni nijednu jotu, nijedan red postojee jurisprudencije.2 U kakvom odnosu stoji zakonodavstvo prema precedentnom pravu u angloamerikom pravnom sistemu? Kako sudovi tumae precedentno pravo u vreme naglog irenja zakonodavne uloge dr`ave? Kako se odvija zakonodavna delatnost u jednom sistemu u kojem je iroko podruje drutvenih odnosa ve bilo ureeno pravilima precedentnog prava? Nala`enje odgovora na ova pitanja olakano je utoliko to se neki od zakona bave pitanjima koja nisu obuhvaena precedentnim pravom. Drugi zakoni, meutim, ureuju pitanja kojima se bavi precedentno pravo, dopunjujui ga, menjajui i objanjavajui. Sve u svemu, mada osporavano, jo uvek je uticajno staro naelo da je precedentno pravo fundamentalnije od zakona i da zato, kad god je moguno, zakon treba tumaiti u saglasnosti sa naelima
2

Henry Maine, Ancient Law, London, J. M. Dent and Sons Ltd., n. d., str. 18.

151

precedentnog prava. Svaki zakon treba tumaiti usko i nije moguno pozivati se na duh zakona da bi se popunile njegove praznine. Precedentno pravo iskljuuje se samo u sluajevima kada novi zakon svojim izriitim i nedvosmislenim odredbama propisuje da se precedentno pravo ima smatrati izmenjenim. Ali i u ovom poslednjem sluaju va`i naelo da zakon kojim se ukida precedentno pravo treba tumaiti usko. injenica da je u angloamerikom pravnom sistemu zahvaljujui ulozi sudova te`ite bilo na pronala`enju a ne na stvaranju prava, doprinela je tome da pravo sa stanovita polo`aja i sudbine pojedinca bude postojanije. Od samog nastanka common law sistema u Engleskoj preovlaujui deo prava inila su pravila koja se nisu mogla menjati i stvarati niti trenutnom voljom pojedinca niti trenutom voljom promenljivih veina u zakonodavnim skuptinama, ve je ovo pravo imalo trajniji i optiji karakter, jamei vii stepen pravne sigurnosti. Pravo je uglavnom bilo neto to treba otkrivati a ne stvarati i samim time ni pojedinac ni veina u zakonodavnom telu nisu mogli da izjednae svoju volju sa optim pravom zemlje. Prema tradicionalnom angloamerikom shvatanju prava, pravo nije proizvod volje ma koga, ve zapreka svakoj vlasti, a posebno arbitrarnoj. Nasuprot poznatoj Ulpijanovoj maksimi da volja samog vladaoca ima snagu zakona (Quod principi placuit legis habet vigorem), u engleskoj pravnoj praksi i misli bilo je razvijeno shvatanje da niija volja sama po sebi (ni pojedinca ni veine) ne mo`e imati snagu zakona ako nije saglasna sa optijim i starijim pravnim naelima. U osnovi ovakvog shvatanja prava je ideja vladavine prava, stari ideal politike misli po kojem se tlaenje od strane onih koji su na vlasti mo`e suzbiti tako to se pravo uzdi`e iznad ljudi, to se umesto vladavine ljudi uspostavlja vladavina prava. Re je ovde, naravno, o ideji vladavine prava u najirem znaenju, u obliku u kome je ta zamisao obrazlagana i branjena u radovima koji spadaju u podruje filozofije politike i prava. Nije predmet ovoga rada pojam vladavine prava u pravnom smislu, odnosno onaj pojam koji je po svojoj prirodi uvek vremenski i prostorno ogranien (kao to je to, na primer, sluaj sa poznatom Dajsijevom definicijom vladavine prava iz
152

prolog veka),3 ve je ovde predmet razmatranja vladavina prava u politikom znaenju.4 O tome da pravo treba da vlada da se ne bi vladalo tiranski, prvi su razmiljali Grci, ali u njih se ideja o vladavini prava kolebala izmeu ideje o svetom karakteru prava, koje je bilo relativno kruto i nepromenljivo, i stvarnog zakonodavstva u demokratskim re`imima, koje je opet bilo suvie nesigurno i podlo`no promenama.5 Kada je zakon izgubio sveti karakter, volja veine se uzvisila nad pravom i time je naelo vladavine prava poelo da odstupa pred praksom vladavine veine i tiranije veine. Ako je iskustvo Grke pouno zato to je pokazalo kako esto u praksi naelo vladavine prava mo`e biti zamenjeno vladavinom ljudi, onda je istorija Rima u mnogome slinija kasnijoj pravnoj istoriji Engleske i ideji vladavine prava (rule of law), kako je ova formulisana u Engleskoj. Jer i u Rimu, kao i Engleskoj, smatralo se da niko u drutvu, ni pojedinac ni veina u zakonodavnom telu, nema pravo da izjednai svoju volju sa optim pravom zemlje. Sutina ove ideje sadr`ana je u izreci Julija Paula da ono to je pravo ne proizlazi iz pravila ve pravilo nastaje na osnovu naeg saznanja o tome to je pravo (Non ex regula ius summatur, sed ex iure qoud est regula fiat). U Rimu sve do perioda dominata, kao i u Engleskoj kasnije, veliki deo prava nije predstavljalo zakonodavevo delo. Rimsko privatno pravo praktino je bilo izvan intervencije zakonodavca. Slino nainu na koji se pravo razvijalo u srednjovekovnoj Engleskoj razvijalo se privatno pravo u Rimu tako to su ga pravnici postepeno otkrivali, a ne voljom zakonodavca. Za razliku
3

A. V. Dicey, Introduction to the Study of the Law of the Constitution, London, Macmillan, 1956 (prvo izdanje 1885), str. 202-203. O razlikovanju pojma vladavine prava u politikom i pravnom smislu vidi R. L. Sharowd, Rule of Law, A Dictionary of the Social Sciences, eds. Julius Gould, William Kolb, Glencoe, The Free Press, 1964, str. 610-611. Uz dalje izlaganje vidi Friedrich Hayek, The Constitution of Liberty, London, Routledge and Kegan Paul, 1960, str. 133-249. i Law, Legislation and Liberty, London, Routledge and Kegan Paul, 1973, knj. 1, str. 72-144; Bruno Leoni, Freedom and the Law, Princeton, D. Van Nostrand Company, Inc., 1961, str. 59-96; Giovanni Sartori, Democratic Theory, Frederick A. Praeger, 1965, str. 278-325. O ideji vladavine prava pisao je u nas ire Kosta avoki u svome radu Problem slobode u demokratiji, Filozofske studije 1973, str. 46-66.

153

od Engleske, u kojoj su u ovom pogledu odluujuu ulogu imale sudije, u Rimu su to bili istaknuti pravnici. U Rimu zakonsko pravo bilo je uglavnom ustavno i upravno, kao i krivino pravo, a ove grane prava odnosile su se samo posredno na privatni `ivot i poslove ljudi. Posle pada Rima, Evropa je prola kroz jedan dugotrajan period kada se na pravo gledalo kao na neto to je van volje ljudi, kao na neto to treba otkriti, a ne stvarati, i kada je sama pomisao da se pravo mo`e promiljeno menjati ili stvarati bila svetogre. Na osnovu ovakvih antikih i srednjovekovnih shvatanja o pravu razvijeno je u Engleskoj moderno shvatanje vladavine prava. Tradicionalno angloameriko shvatanje prava, odnosno shvatanje o vladavini prava kako je ovde izneto, zasniva se zapravo na mestu i ulozi koju imaju sudsko pravo i sudovi u angloamerikom pravnom sistemu. Moglo bi se ak rei da je, svojim shvatanjem ideje vladavine prava i uloge sudova, angloamerika pravna tradicija na izvestan nain pokuala da pronae reenje jednog problema koji su postavili jo Platon i Aristotel. Platon je, naime, ukazao na to da je osnovna slabost zakona u tome to je on jedno opte pravilo koje nikada nee moi u jedan mah obuhvatiti ono to je najbolje i najpravednije za sve, pa nareivati ono to je najprikladnije6 i zalagao se za to da se vlast podari mudrim pojedincima. Nasuprot ovome, postavljajui pitanja u Politici da li je korisnije potinjavati se najboljem oveku ili najboljim zakonima, Aristotel je reenje video u bezlinoj vladavini zakona, odnosno prava. Zahtevati da vlada zakon, pie Aristotel, znai zahtevati da vlada Bog i um, a zahtevati da vlada ovek znai dopustiti i `ivotinji da vlada, jer po`uda je neto `ivotinjsko, a strast kvari i najbolje ljude kada su na vlasti. Stoga zakon predstavlja um bez po`ude.7 Angloamerika pravna tradicija u izvesnom smislu pokuava da pomiri Aristotelovu zamisao o vladavini prava i Platonovu ideju o vladavini mudrih pojedinaca, poveravajui ovu ulogu onima koji imaju najodgovorniju ulogu u procesu tumaenja i razvoja prava sudijama.8
6 7 8

Platon, Dr`avnik, Zagreb, Liber, 1977-294b. Aristotel, Politika, Beograd, Kultura, 1966, 1287a. Wallace Mendelson, Judicial Discretion, International Encyclopedia of the Social Sciences, ed. David Sills, New York, Macmillan, 1968, knj. 8, str. 320-322.

154

U 19. i 20. veku u drutvenom `ivotu i pravnoj misli pod uticajem ideja racionalizma postalo je iroko prihvaeno shvatanje da angloameriki pravni sistem, u kome su oni koji pravo primenjuju prinueni da ovo tra`e u zastarelim, nesreenim i teko dostupnim zbirkama sudskih odluka, mora biti inferioran u odnosu na jedan pravni sistem u kome je pravo sadr`ano u preglednim i sistematizovanim zakonskim propisima. Prema ovome shvatanju, apstraktno posmatrano, jedan sistem zakonskog prava tehniki je savreniji od jednog sistema sudskog prava. Angloameriko pravo, posmatrano na ovaj nain, jedan je od zaostataka pravne prolosti, neto to je samo srean spoj okolnosti, niz sluajeva, uspeo da ouva i odr`i do naih dana. Ova racionalistika kritika ne samo angloamerikog pravnog sistema ve i angloamerike pravne tradicije, pa time i ideje vladavine prava u obliku u kome ona ini sastavni deo ove tradicije, saglasna je sa sve veom ulogom zakonodavca u drutvenom `ivotu, odnosno sa injenicom da u svim politiko-pravnim sistemima, pa i u angloamerikom, parlament, vlada i organi uprave postaju prave fabrike prava. Zala`ui se za to ire promiljeno stvaranje prava od strane zakonodavne i izvrne vlasti, a osporavajui valjanost tradicionalnog angloamerikog razvoja prava putem otkrivanja ta je pravo, ovakva kritika posredno dovodi u pitanje i valjanost ideje vladavine prava, kojom je pro`et celokupan razvoj agloamerike pravne tradicije.

II
U istoriji engleskog prava i pravne misli bilo je vie sporova izmeu onih koji su kritikujui tradicionalno englesko shvatanje prava odbacivali i ideju o vladavini prava i onih koji su strasno branili tu ideju. U svojim polemikama sa D`emsom I i Frensisom Bekonom ovo shvatanje vladavine prava branio je Edvard Kouk. Kasnije, reagujui na jedan Hobsov manje poznati spis, Dijalog o common law-u, Metju Hejl, uenik Koukov i sudija kao i Kouk, izneo je jo ire i izriitije razloge u prilog engleskog shvatanja prava i ideje vladavine prava. Ipak, u najrazgovetnijem i naj`eem obliku tradicionalno englesko shvatanje prava podvrgao je kritici D`eremi Bentam, rodonaelnik
155

engleskog utilitarizma. Kritikujui osnovna naela engleskog pravnog sistema, ulogu sudova i sudskog, precedentnog prava u ovome sistemu, Bentam je posredno doveo u pitanje i ideju vladavine prava. Prvi put je svoju kritiku Bentam izlo`io u manjem spisu Fragment o vladi 1776. godine, napadajui znamenite Blekstonove Komentare o pravu Engleske, koji su se u etiri knjige pojavili izmeu 1765. i 1769. godine. Tekoe kojima je bilo praeno upoznavanje sa precedentima u sudskim arhivama ili u privatnim zbirkama sudskih odluka doprinele su da se poev od 13. veka pojavi vie komentara velikih engleskih pravnika, preko kojih se takoe moglo upoznati sa precedentnim pravom. Znaaj ovih komentara u engleskom pravu podsea na ugled i uticaj koji su imala miljenja istaknutih pravnika u rimskom pravu. Posle vie ovakvih znaajnih komentara Blekston je krajem 18. veka uzeo da izlo`i i obrazlo`i jedan ve zreo pravni sistem i shvatanje prava. Blekston je ovo izveo na do tada najsistematiniji i najpotpuniji nain, izla`ui taj sistem po odreenim oblastima i polazei od odreenih naela. U svojim Komentarima Blekston je dosledno izneo i branio tradicionalno englesko shvatanje prava po kojem je u sreditu jednog pravnog sistema sudsko pravo, odnosno pravo onako kako ga shvataju i primenjuju sudovi. Postoje neka temeljna pravna naela od kojih zakonodavac mo`e da odstupi, ali koje su sudovi du`ni da potuju. Odluke sudova ne mogu biti rukovoene miljenjem sudija ve tim naelima. Slobodna vlada zato zavisi od sudstva koje u njoj ima sredinji polo`aj. Tako shvaeno sudstvo obezbeuje ne samo nepristrasnu zatitu `ivota, sloboda i svojine podanika, ve slu`i i kao zapreka nerazboritoj upotrebi parlamentarnog autoriteta. Sudovi su zato, prema Blekstonu, `iva proroita koja moraju odluiti u svim spornim sluajevima i koja su zakletvom vezana da odlue prema pravu zemlje9. Na sudovima je da terazije pravde dr`e nepristrasno i vrsto, tako da one ne budu podlo`ne kolebanju sa svakim novim sporom, odnosno miljenjem sudije. Ono to je nekada bilo neizvesno, posredstvom odluke suda pretvara se u trajno pravilo, tako da vie nije u
9

William Blackstone, The Commentaries of the Laws of England, London, John Murray, 1876, knj. I, str. 47.

156

moi nijednog potonjeg sudije da od ovoga pravila odstupi po sopstvenom nahoenju. Nije zadatak sudija da proglaavaju novo pravo ve da odr`e i proire staro pravo. Jedini izuzetak od ovoga pravila je kada je staro pravilo protivno razumu. Ali i u tome sluaju, veli Blekston, ako se poka`e da je ranija odluka suda besmislena ili nepravedna, sud nee zakljuiti da takva odluka predstavlja loe pravo (bad law), ve da se uopte ne radi o pravu (not law), odnosno da pomenuta odluka ne predstavlja ustanovljeni obiaj kako je prvobitno pogreno utvreno.10 Temeljna pravna naela kojih se sudije moraju dr`ati u poetku su nastajala i razvijala se iz optih obiaja, ali obiaja koji su otkriveni u ranijim odlukama sudova. A valjanost obiaja je ba u njihovoj dugovenosti, ba u tome to se koriste od davnina. Po Blekstonovim reima, valjanost obiaja je u tome to se ne mo`e utvrditi njihov taan poetak i prvi izvor, u tome to se obiaji koriste od pamtiveka (time out of mind), odnosno sve od vremena dokle se`e ljudsko seanje (time whereof the memory of man runneth not to the contrary).11 Dok e predstavnici racionalistike orijentacije u drutvenoj misli (Bentam, na primer) isticati da je valjanost jednog propisa u tome to je ureen u skladu sa zahtevima razuma, u tome to odgovara savremenim potrebama i interesima `ivih narataja, po Blekstonu vrednost jednog pravnog propisa je u njegovom trajanju. Trajnost jednog propisa, njegova iskustvena provera predstavlja najvre jamstvo pravne sigurnosti ljudi pod tim propisima. Ono to daje vrstinu jednom drutvu jeste skup konvencionalnih pravila ija je svrha da urede i time zatite prava pojedinca. Delotvornost ovoga sistema pravila zavisi, meutim, od toga u kojoj je meri povezan sa prirodnim poretkom stvari. Suvie esto ispitivanje osnova ovih pravila mo`e ukazati da ona imaju karakter konvencije, vetaki karakter i time dovesti u pitanje i njihove prirodne osnove. Po Blekstonu je zato dobro kada se ljudi pokoravaju ustanovljenim pravilima, ne proveravajui potanko razloge za njihovo donoenje.12
10 11 12

Isto, str. 47-48. Isto, str. 45. Vidi Herbert Storing, William Blackstone, History of Political Philosophy, eds. Leo Strauss, Joseph Cropsey, Chicago, Rand McNally, 1972, str. 603.

157

Slino miljenje zastupao je i Blekstonov veliki prethodnik i istomiljenik Metju Hejl u svojoj polemici sa Hobsom. Po Hejlu, vrednost jednog konvencionalnog sistema pravila obiajnog prava, kakav je bio common law, jeste u sa`etom iskustvu stolea i narataja, iskustvu koje svojom mudrou nadilazi valjanost miljenja najmudrijih pojedinaca ili skupine ljudi. Zato Hejl i pie da nije neophodno da nam razlozi jedne ustanove budu oevidni. Dovoljno je da postoje ustanovljeni zakoni koji nam daju sigurnost i razumno je pokoravati se ovim zakonima ak i kada nije oevidan odreeni razlog koji stoji u osnovi jedne ustanove.13 Kao i Hejl, i Blekston je smatrao da to su pravila o kojima je ovde re starija i vre uvre`ena manje je verovatno da e se postaviti pitanje razloga koji stoje u njihovoj osnovi. Blekston je upozoravao i na to da je razvoj zakonodavstva doveo u opasnost staro pravo i tradicionalno shvatanje prava. Common law-u u Engleskoj, pie on, desilo se isto to i dostojanstvenim, drevnim zdanjima, koje su `ustri i neiskusni neimari drznuli da zaodenu u novo ruho i uglade u svome zanosu modernog popravljanja. Zato je esto simetrija common law-a bila naruena, njegove proporcije bile su izopaene, a njegova velianstvena jednostavnost zamenjena prividnim ulepavanjima i neobinim novinama. Jer, istini za volju, skoro sva zamrena pitanja, skoro sva cepidlaenja, zapetljanosti i odlaganja, koja su bacila ljagu na engleske i druge sudove duguju svoje poreklo ne common law-u, ve novinama u njemu koje su delo akata parlamenta.14 Zakonodavstvo je zato, po Blekstonu, opravdano jedino ukoliko se njime proglaava obiajno pravo ili ukoliko ono predstavlja lek protiv pojedinih nedostataka obiajnog prava. Kritikujui Blekstonove ideje, Bentam je u Fragmentu o vladi i u drugim radovima hteo da dovede u pitanje preovlaujue pravno shvatanje u Engleskoj onoga vremena.15 to je to shvatanje Blekston
13

14 15

Sir Mathew Hales Criticism on Hobbes Dialogue on the Common Law, prilog u W.S. Holdsworth, A History of English Law, London, 1924, knj. 5, str. 504-505. Navedeno prema: Hayek, The Constitution of Liberty, str. 58. Blackstone, The Commentaries on the Laws of England, knj. 1, str. 6. Jeremy Bentham, A Fragment on Government and Introduction to the Principles of Morals and Legislation, ed. Wilfrid Harrison, Oxford, Basil Blackwell, 1960. ire o idejama Bentama i ostalih predstavnika utilitarizma vidi klasine studije Leslie Stephen, The English Utilitarians, London, Duckworth and Co.,

158

izneo na jednom mestu i u sreenom i knji`evno zanimljivom i lepom obliku, Bentamu je samo olakalo zadatak. Kako precedentno pravo inae nije bilo pristupano, Blekston je, sumirajui na jednom mestu ovo pravo, postao pogodan predmet kritike za Bentama, koji je opet zastupao sasvim drugojaije shvatanje prava i zalagao se za reformu postojeeg pravnog sistema. Prikazavi jednostavno kako je sa svim svojim protivrenostima i nedostacima pravni sistem Engleske izgledao u drugoj polovini 18. veka, Blekston je za svoga kritiara postao simbol haotinog stanja u kome se nalazio common law sistem. Sama injenica da je Blekston prvi zapoeo da dr`i predavanja o engleskom pravu na Oksfordu i da su njegova predavanja i dela vrila veliki uticaj na mlade narataje engleskih pravnika nagnala je Bentama da svoju kritiku tradicionalnog shvatanja prava usmeri ba na Blekstonove Komentare. Zato nije ni neobino to je Bentam za moto svoga spisa iskoristio jedno mesto iz Duha zakona u kojem Monteskje pie da nita ne odla`e toliko razvoj znanja kao loe delo jednog slavnog pisca. 16 Mada je Fragment o vladi u osnovi jedan kritiki spis, u njemu se ve mogu nazreti Bentamove pozitivne zamisli o reformi prava, zamisli koje e biti razvijene i konkretizovane u njegovim kasnijim, brojnim delima. Bentam je zastupao shvatanje da su izmene postojeeg politiko-pravnog ureenja zemlje neminovne, ali da se te izmene mogu izvriti mirnim putem, a ne kao u Francuskoj revoluciji. Iznosei svoje shvatanje kako se postojee ustanove mogu reformisati tako da budu korisne, odnosno da slu`e to veoj srei to veeg broja ljudi, Bentam je najvie iao za tim da uzdrma poverenje u stare pravne ustanove, u pravni sistem u kojem je precedentno pravo predstavljalo dominantan izvor prava koji je davao peat itavom politiko-pravnom sistemu Engleske. U Bentamovo vreme smatralo se da vrednost engleskog prava le`i, pre svega, u njegovoj drevnosti i dugovenosti, kao i u njegovim unutranjim svojstvima koja su delo najblistavijih umova engleske politiko-pravne tradicije. Za Bentama, meutim, ni starost jedne
1900, knj. 1-3, i Elie Halevy, The Growth of Philosophic Radicalism, Boston, Beacon Press, 1955. Vidi Bentham, A Fragment on Government, str. 3-4, 15.

16

159

ustanove, ni ugled onih koji su doprineli njenom nastajanju i razvoju ne predstavljaju dovoljno opravdanje. Pod uticajem ideja racionalizma, Bentam u svojoj kritici engleskog prava nije priznavao nikakve autoritete i tradiciju, ve je englesko pravo cenio iskljuivo sa stanovita naela korisnosti. Polazei od naela korisnosti, Bentam je smatrao da bi trebalo izvriti reviziju va`eeg pravnog sistema tako to bi se odbacili oni njegovi elementi koji se suprotstavljaju naelu korisnosti. Nekorisnim je Bentam smatrao mnoge zastarele odredbe u precedentnom pravu, srednjovekovnu terminologiju, slo`enost postupka, kao i veliku mo sudova i sudija. Prema Bentamu, pravo treba da stvara savremeni zakonodavac u skladu sa savremenim prilikama i potrebama ljudi. U sreditu jednog racionalnog pravnog sistema treba da stoji zakonodavstvo, a ne pre`ivele, teko razumljive i nekorisne sudske presude, kao to je to sluaj u Engleskoj. Englesko pravo postalo je, po Bentamu, prava uma besmislenih razlika, protivrenosti u kojima se niko ne mo`e snai bez uputstava posveenih u tajne ovoga sveta i u kome materijalna sredstva i prevare daju prednost bogatima nad siromanima i nepotenima nad potenima. Jedan od glavnih uzronika ovakvog stanja je sudsko pravo, koje je Bentam bez prekida napadao. Tiranija sudskog prava (judge-made law) po njemu nije nita manje loa od tiranije religije koju stvaraju svetenici (priest-made religion).17 Bentam, kome je sredina iz koje je potekao namenila pravniku karijeru, brzo je poao drugim putem. U knjizi Fragment o vladi, u kojoj je kao dvadesetsedmogodinji mladi anonimno napao jednog od najuva`enijih predstavnika pravnike profesije, sadr`an je sav Bentamov bunt i otpor prema pravu i pravnicima kako su oni izgledali u Engleskoj njegovog vremena. Na jednom mestu on je ovako dao portret pravnika: Be`ivotna i klonula vrsta koja je spremna da prihvati sve i da pristane na sve; nesposobna da shvati i osea razliku izmeu pravog i nepravog; neosetljiva, kratkovida i nepopustljiva; ravnoduna, a ipak sklona da bude uvuena u potrese la`nih strahovlada; gluva na glas razuma i javne koristi; posluna samo na apat sopstvenog interesa i na mig vlasti.18
17 18

Stephen, The English Utilitarians, knj. 1, str. 279. Bentham, A Fragment on Government, str. 12.

160

Bentamova kritika Blekstonovih pogleda odnosi se zapravo samo na nekoliko stranica Blekstonovog Uvoda u Komentare, na kojima ovaj izla`e svoju definiciju prava. Mada je nastojao da svojim Komentarima da teorijsku, filozofsku osnovu, sam Blekston, dobar tuma i popularizator jednog komplikovanog pravnog sistema, nije raspolagao odgovarajuim filozofskim znanjem. On je na pomenutim stranicama platio dug maniru svoga vremena da se u izlaganju poe od izvesnih filozofskih postavki. Zato je Bentam s pravom ukazao na protivrenost Blekstonovog shvatanja prirodnog prava, drutvenog ugovora, suvereniteta i podele vlasti. Blekston je esto nelogian i nedosledan i zato je meta Bentamovih napada. Te neloginosti u Blekstonovom izlaganju dolaze od pokuaja da opie pravo onakvo kakvo je bilo i da za njega da razloge koji mogu biti zanimljivi i uverljivi prosenom itaocu. Ti razlozi ne ine delove jedne kritike i koherentne pravne filozofije ve treba da omogue itaocu da shvati common law metod misli. Komentari jesu odbrana postojeeg pravnog poretka ali svrha jednog uvodnog, ud`benikog tiva jeste da objasni i opravda pre nego da napada grau koju izla`e.19 Bentam je svoju kritiku zapoeo napadom na jedno delo u kome je bio sadr`an prikaz pravnih ustanova Engleske, da bi tu kritiku potom razvio u kritiku celog pravnog sistema. I u drugim svojim spisima on je ukazivao na pojedinane nedostatke delujui u pravcu kritike sistema. Istini za volju, treba priznati da je Bentamova kritika engleskog pravnog sistema u znatnoj meri osnovana. Sistem precedentnog prava u Bentamovo vreme imao je svakako svojih nedostataka. Proces sudskog razvoja prava uopte je relativno spor i te`e se prilagoava promenjenim drutvenim okolnostima. Zatim, poznavanje ranijih precedenata bilo je praeno velikim tekoama koje obian ovek nije u stanju da savlada, tako da je precedentno pravo bilo skoro iskljuivo u rukama pravnikog poziva. U osudi pravnog sistema Engleske Bentam nije bio usamljen, isto kao to nije bio ni bez prethodnika. Kritike Bentamovih prethodnika, meutim, nisu imale izriit karakter i nijedna od njih nije bila
19

Vidi Martin Schapiro, William Blackstone, International Encyclopedia of the Social Science,

161

iskljuivo zaokupljena postojeim pravnim poretkom i pravnim `ivotom. Nijedan od ovih prethodnika nije u meri u kojoj je to uinio Bentam ukazivao na nedostatke u politikim i pravnim ustanovama Engleske i zalagao se za reformu. Veina tih kritikih zamerki pre Bentama mo`e se nai u knji`evnim radovima onoga vremena, naroito u tekstovima satirinog ili pamfletskog karaktera. Tako je, primera radi, itavih pola veka pre Bentama u jednoj takoe anonimno objavljenoj satiri ukazano na mnoge nedostatke engleskog pravosua i prava. Re je, naravno, o slavnim Guliverovim putovanjima D`onatana Svifta. I na osnovu te knjige namee se groteskna predstava o engleskom pravu i pravnicima. Tako u jednom od svojih putovanja Guliver svojim sagovornicima ovako opisuje engleske pravnike i pravo: Meu nama postoji stale` ljudi koji je uio vetinu da reima, naroito u tu svrhu nagomilanim, dokazuje da je belo crno i crno belo, ve prema tome za ta su plaeni. Sve ostalo drutvo robuje tim ljudima... Advokati se naroito staraju da zapiu sva ranije reenja protiv pravde i zdravog razuma oveanstva. Takva reenja oni, pod imenom presedana, iznose kao autoritet da opravdaju najnepravinija shvatanja, a sudije uvek odluuju po tim reenjima. Kad brane neku stvar, oni bri`ljivo izbegavaju da istaknu njene dobre strane, ve se buno, `ustro i opirno zadr`avaju na podrobnostima koje nemaju nikakve veze sa predmetom... Zatim ispitaju presedane, s vremena na vreme odlo`e raspravu i onda posle deset, dvadeset, ili trideset godina, donesu odluku. Treba takoe primetiti da taj stale` ima svoj naroiti govor ili `argon, nerazumljiv za sve ostale smrtnike, kojim su pisani svi njihovi zakoni, koje oni bri`ljivo gomilaju.20 U drugom delu knjige, Guliver opisuje pravo jedne zemlje koju je posetio (Brobdingnaga) na takav nain da neminovno navodi na poreenje sa engleskim pravom: Nijedan zakon ove zemlje ne sme da ima vie rei no to njihova azbuka ima slova, a ona ih ima svega dvadeset i dva. Ali, ustvari, malo je zakona koji su i toliko dugaki. Izra`eni su najjednostavnijim reima, a ovde ljudi nisu takvi majstori, da zakonima iznalaze vie od jednog tumaenja. Pisati komentar kakvog zakona smatra se za zloin koji se ka`njava smru.21
20 21

D`onatan Svift, Guliverova putovanja, Beograd, Prosveta, 1961, str. 285-287. Isto, str. 151.

162

Svift i mnogi drugi Bentamovi prethodnici koji su kritikovali pravni sistem Engleske nisu pokuavali da izvedu jedno drugojaije shvatanje prava. Bentam je, meutim, u svojim spisima poev od Fragmenta o vladi to uinio. Tradicionalnom shvatanju, po kome je pravo neto to sudovi otkrivaju i ija se valjanost izra`ava u trajnosti odreenih pravila, Bentam je suprotstavio jedno sasvim drugojaije shvatanje prava po kojem je pravo pre svega neto to se stvara. Bentam je pravo sveo na zapovest suverene vlasti kojoj se ostali lanovi drutva po navici pokoravaju. Po miljenju Bentamovom, ovlaenja suverene vlasti, osim ako nisu ograniena izriitom konvencijom, mada nisu bez granica, nisu ni odreena.22 Jedino to suverenu vlast ograniava jeste ocena mogunosti uspenog otpora podanika. S druge strane, na odnos graana prema vlasti utie njihova ocena sopstvenog interesa. Ta ocena interesa zasniva se na poreenju izmeu loih strana pokoravanja vlasti i posledica odricanja poslunosti nosiocima vlasti. Ako suverena vlast u svim dr`avama ima ista obele`ja, onda e odgovor na pitanje da li je jedna vlast slobodna ili despotska zavisiti od vie inilaca povezanih sa raspodelom vlasti; od naina na koji je vrhovna vlast podeljena izmeu lica koja kolektivno njome raspola`u; od stepena lakoe u kojem oni koji vladaju i oni kojima se vlada mogu da menjaju uloge; od mere u kojoj su upravljai du`ni da iznose razloge za svoje delovanje onima kojima upravljaju; od mogunosti opozicije i pritu`be onih kojima se upravlja.23 Donoenje zakona, po Bentamu, karakteristina je funkcija suverene vlasti. Napadajui tradicionalno englesko shvatanje prava, Bentam se zalagao za to da u sreditu modernog pravnog sistema stoji racionalno zakonodavstvo a ne sudsko pravo. Nestrpljiv zbog nespremnosti veine engleskih pravnika da razmotre i najmanju reformu, Bentam je svoje nade polagao u zakonodavca koji bi izmenio lik Engleske. Bentamova shvatanja o preimustvima zakonodavstva nad precedentnim pravom koje su razvili sudovi, kao i njegovo shvatanje prava kao zapovesti, dalje je razvio D`on Ostin, zaetnik kole anali22 23

Bentham, A Fragment on Government, str. 94. Isto, str. 94-95.

163

tike jurisprudencije. Napadajui tradicionalno englesko shvatanje prava, po kojem precedentno pravo, odnosno common law, postoji od davnina, a sudovi ga samo objavljuju, Ostin je u svom delu Odreivanje predmeta jurispredencije pisao da je pravo izraz volje suverene vlasti kojoj se ostali pokoravaju iz straha od kazne. Od svih oblika stvaranja prava Ostin je, kao i Bentam, smatrao da je zakonodavstvo najpodesniji izraz suverene volje. Ostavljajui po strani pitanje bo`anskog prava, Ostin je, kada je re o pravu kao o ljudskoj tvorevini, smatrao da se pravila ovoga drugog mogu svrstati u dve kategorije.24 Prvu kategoriju ine ona pravila koja politiki nadmoan u dr`avi (suveren) propisuje ostalima. Drugu kategoriju pravila su ustanovili oni koji nisu politiki nadmoni (jedan suveren u odnosu na drugog, roditelji u odnosu na decu). U ovu drugu kategoriju spadaju takoe i ona pravila koja je ustanovila jedna odreena skupina ljudi: moral, pravila mode, pravila asti i veliki deo obiaja, sporazuma i konvencija koje spadaju u ustavno i meunarodno pravo. Za itav ovaj skup pravila Ostin je upotrebljavao naziv pozitivna moralnost, dok je pozitivno pravo, po njemu, ogranieno na pravila koja potiu od volje suverena. Jedino ovako shvaeno pozitivno pravo, prema Ostinu, ini predmet jurisprudencije kao nauke. Ovakva Ostinova podela morala je, naravno, izazvati negodovanje meu predstavnicima pravnike profesije. ta se drugo moglo i oekivati kada je re o knjizi pisca koji je najpotovanija naela ustava i meunarodnog prava izmeao sa pravilima mode i odrekao im ak i naziv prava, nazivajui ih pozitivnom moralnou?25 U skladu sa ovakvim shvatanjem pozitivnog prava kao predmeta jurisprudencije, Ostin je izneo i svoje shvatanje izvora prava. Suveren je izvor svih pravnih pravila. Ukoliko su ova pravila data u obliku zakona, ona su oigledno izraz suverenove volje. Ako su sadr`ana u sudskim presudama, treba uzeti da i ona potiu od suverena preko njegovog sudskog zastupnika. Ukoliko se radi o obiajnom
24

25

Vidi John Austin, The Province of Jurisprudence Determined, London, John Murray, 1832, Lecture I, str. 1-30. William Dunning, A History of Political Theories, New York, Macmillan, 1920, knj. 2, str. 226.

164

pravu, onda je suveren i njega hteo, utoliko to je dopustio da ovo preovlada u skladu sa pravilom, a ono to suveren doputa on i zapoveda (what he permits he commands). Drugim reima, prema Ostinu, kao najneposredniji izraz suverenove volje zakonodavstvo je izvor prava u pravom smislu rei. Ostali izvori prava (sudske presude i obiaji) zapravo su podreeni izvori prava (subordinate sources). Moglo bi se ak rei da je te podreene izvore prava Ostin definisao na takav nain da je u stvari odricao da je uopte re o izvorima prava.26 I doista, Ostin je i podvlaio da jedino pravila koja donosi vrhovno zakonodavno telo potiu iz jednog izvora prava, dok, metaforino reeno, ostali pojedinci i tela koji ureuju drutvene odnose podreeni zakonodavcu (a ovde spadaju u sudovi) predstavljaju rezervoare u koje pravo pritie iz jednog jedinog i osnovnog izvora celokupnog prava vrhovnog zakonodavnog tela zemlje.

III
Nasuprot preovlaujuem shvatanju prava u engleskoj jurisprudenciji i pravnikom pozivu u drugoj polovini 18. veka, Bentam i Ostin su izveli jedno shvatanje prava koje u njihovo vreme nije imalo vie pristalica meu engleskim pravnicima, ali je ve bilo branjeno od jednog utemeljivaa racionalistike tradicije u Engleskoj. Bio je to Tomas Hobs koji je itav vek pre Bentama u svome Levijatanu pravo odreivao kao zapovest suverene vlasti kojoj se pokoravaju ostali lanovi drutva. Graanski zakon, pie Hobs, predstavlja za svakog podanika ona pravila koja mu je u vidu zapovesti dr`ava propisala, usmeno, pismeno ili drugim dovoljnim znacima kojima se volja izra`ava, da bi se njima slu`io za razlikovanje ta je pravo, a ta nepravo, to e rei ta je protivno, a ta nije protivno pravilu.27 Za razliku od tradicionalnog engleskog shvatanja prava po kojem je moguno da obiaj du`inom trajanja stekne autoritet pravnog propisa, na ta su naroito upuivali Hejl i Blekston, Hobs je tvrdio da kada dugotrajni obiaj stekne autoritet zakona, autoritet nije
26 27

Allen, Law in the Making, str. 2-3. Tomas Hobs, Levijatan, Beograd, Kultura, 1961, str. 232-233.

165

stvoren du`inom vremena trajanja, ve voljom suverena koja je izra`ena preutno, jer je utanje ponekad znak pristanka28. Dok je poznati engleski pravnik i pisac jednog od prvih znaajnijih komentara engleskog prava Henri de Brekton tvrdio da kralj vlada na osnovu zakona, odnosno da zakon tvori kralja (the law makes the king), Hobs je pisao da suveren jedne dr`ave, bilo da je to skuptina ili jedan ovek, blagodarei tome to ima vlast da donosi i ukida zakone, nije potinjen svojim zakonima i mo`e ih ukidati i donositi nove zakone. Dok je Brekton tvrdio da tamo gde je volja kralja vie od zakona dolazi u pitanje legitimnost vladaoeve vlasti, odnosno o vladaru se ne mo`e ni govoriti (there is no king where the will and not the law has dominion), prema Hobsu zakon proizlazi iz volje suverenove (kralja ili parlamenta), a sm suveren nije vezan svojim zakonima. Bentam i Ostin su tako na podruju jurisprudencije razvili i konkretizovali Hobsove ideje. Oni su u englesku misao o pravu uneli neto ega u dotadanjoj angloamerikoj tradiciji nije bilo nastojanje da se sveukupno englesko pravo i ustanove preurede na racionalnim naelima. Ovim su Bentam, Ostin i drugi predstavnici utilitarizma uzdrmali i samu ideju vladavine prava, koja je, kao to je ovde pokazano, inila nerazdvojivi deo angloamerike pravne tradicije. Istini za volju, treba rei da ni Bentam ni Ostin nisu bili u naelu protiv ideje vladavine prava, kao to nisu bili ni zastupnici ideje o arbitrarnoj vlasti, ali dovodei u pitanje osobene osnove ove ideje u Engleskoj (sredinji polo`aj sudstva i sudskog prava), kao i svodei pravo iskljuivo na zapovest suverene vlasti, oni nisu mogli a da ne dovedu u pitanje i samu zamisao o vladavini prava. Bentamove i Ostinove ideje izvrile su inae veliki uticaj na kontinentalno pravo i kontinentalnu pravnu teoriju, i u tom smislu su predstavljale prvu struju koja je doprinela nastajanju pravnog pozitivizma, dok je njihov uticaj na englesko pravo bio znatno manji. Pojam prava koji su Bentam i Ostin razvili posle Hobsa bio je ve kod njih, kao i u kasnijoj koli pravnog pozitivizma, izrazito imperativistiki i etatistiki. Pravo je ovde shvaeno kao zapovest dr`avnog suverena i ba zato je svedeno na zakone koje donosi dr`ava.29
28 29

Isto, str. 234. Vidi: Ljubomir Tadi, Pravo, priroda i istorija, Filozofske studije 1975, str. 9-14.

166

Ovakvo imperativistiko i etatistiko shvatanje prava suprotno je tradicionalnom engleskom shvatanju, onom shvatanju po kojem, kako je pisao poznati engleski pravni pisac Frederik Polok, dr`ava primenjuje pravo zato to je ono pravo, odnosno pravo nije pravo samo zato to ga dr`ava primenjuje (Law is enforced by the State because it is law; it is not law merely because State enforces it).30 U sreditu ovog modernog shvatanja prava, koje su Bentam i Ostin donekle teorijski pripremili i obrazlo`ili, nalazi se zakonodavstvo koje se bez ikakvih zapreka iri, menja, umno`ava, izra`avajui sve vie i vie interese promenljivih veina i ograniavajui podruje slobodnog delovanja pojedinca. Uopte, moderno shvatanje prava u znaku je velikog znaaja koji se pridaje zakonodavstvu.31 irenje zakonodavstva u modernim politiko-pravnim sistemima ini sve te`im ostvarivanje naela pravne sigurnosti, koje je, opet, jedan od bitnih, sastavnih elemenata same ideje o vladavini prava. U onim modernim pravnim sistemima u kojima je zakonodavstvo to koje ini samu sr` prava, ne mo`e se pouzdano znati da li e zakon koji je danas na snazi biti to i sutra. Glavno obele`je ovakvih pravnih sistema je ne samo da neko drugi propisuje kakvo e biti nae ponaanje ve i to da se ti propisi veoma esto menjaju. Reju, drevna zamisao o vladavini prava sve vie biva potisnuta praksom vladavine ljudi, dok umesto pravne sigurnosti nesigurnost na podruju prava sve vie postaje jedno od glavnih obele`ja savremenog drutva i pravnih sistema. Posledice modernog, zakonodavnog, shvatanja prava ne iscrpljuju se samo u slabljenju naela vladavine prava i pravne sigurnosti, ve ovakvo shvatanje prava postepeno navikava one na koje se propisi odnose da svaku zapovest dr`ave prihvate kao pravo. Time se pitanje legitimnosti vlasti i pravotvorne uloge dr`ave svodi na pitanje formalnog legaliteta, a pitanje nepravednog zakona odbacuje se kao metajuridiko.32
30

31 32

Frederick Pollock, Jurisprudence and Legal Essays, ed. A. L. Goodhart, London, Macmillan, 1961. Vidi: Leoni, Freedom and the Law, i Sartori, Democratis Theory, str. 306-314. Vidi: Alexander Passerin dEntreves, The Notion of the State. An Introduction to Political Theory, Oxford, At the Clarendon Press, 1967, str. 141-150.

167

Na kraju, inflacija zakona i tzv. podzakonskih akata vlade i uprave ne samo da ini snala`enje u jednom tako slo`enom i razvijenom pravnom sistemu sve te`im a to je ba ono to su kritiari angloamerikog prava iznosili na raun precedentnog prava ve inflacija prava diskredituje pravo. Na jednom mestu u svojim zabelekama sa putovanja po Americi Tokvil, poredei evropsko i angloameriko pravo (common law), pie da potovanje ljudi prema pravu raste u srazmeri sa retkou pisanih zakona.33 Inflacija zakonodavstva ne samo da umanjuje vrednost pravnih propisa uopte ve utie i na to da njihov kvalitet bude lo. Fridrih Hajek, jedan od najistaknutijih predstavnika savremene filozofije politike i prava, veli da zakonodavstvo, odnosno promiljeno stvaranje prava, valja svrstati u one ljudske izume ije posledice mogu biti dalekose`nije od vatre i baruta. Moderno zakonodavstvo je otvorilo ljudima sasvim nove mogunosti i dalo im oseanje moi nad sopstvenom sudbinom. Rasprava o tome u ijim je rukama ova mo zasenila je mnogo va`nije pitanje o tome koliko ova mo sme da se iri. Hajek istie da e zakonodavstvo ostati krajnje opasna vlast sve dotle dok `ivimo u uverenju da ono mo`e da nanese tetu ako je u rukama nepodesnih ljudi, a zanemarimo pitanje obima ove vlasti.34 Nije teko odrediti izvor nadahnua za kritiku modernog, zakonodavnog shvatanja prava poput Hajekove. I Hajek i drugi kritiari modernog, zakonodavnog shvatanja prava i pravnog pozitivizma u velikoj su meri inspirisani idejom vladavine prava u obliku u kome ova ideja predstavlja deo angloamerike pravne tradicije.

33

34

Alexis de Tocqueville, Journey to America, New Haven, Yale University Press, 1960, str. 298. Hayek, Law, Legislation and Liberty, knj. 1, str. 72.

168

Deklaracija od 1789. i ljudska prava danas

Poreklo Deklaracije prava oveka i graanina


Poetkom ovoga veka, jedan od vodeih nemakih pravnika, Georg Jelinek pokrenuo je raspravu o idejnom poreklu Deklaracije prava oveka i graanina od 1789. godine.1 Jelinek je, naime, tvrdio da su na duh i slovo francuske Deklaracije prava bitno uticale povelje prava amerikih dr`ava, donete izmeu 1776. i 1783. godine, kao i sama Deklaracija nezavisnosti. Iza ovoga neposrednog i lako uoljivog uticaja povelja prava amerikih dr`ava (Vird`inija, Masausets, Merilend, Severna Karolina, Njuhempir i Pensilvanija) krio se, zapravo, dugotrajniji i dublji uticaj radikalnih protestantskih ideja o slobodi savesti u odnosu na sve svetovne autoritete. Jelinek je smatrao da su pisci amerikih povelja prava, pre svega, nastojali da obezbede slobodu savesti i veroispovesti od svih zakonodavnih mera koje bi mogle voditi njenom ograniavanju. Tako se, primera radi, u Povelji o povlasticama Pensilvanije od 1701. godine utvruje da e odredba o slobodi savesti biti i ostati, bez ikakve izmene, vazda nenaruena (shall be kept and remain, without any alteration, inviolably forever). Ovakve odredbe unoene su u kolonijalne povelje u Americi imajui, pre svega, u vidu ovlaenja i praksu britanskih
1

Georg Jellinek, Die Erklrung der Menschen- und Brgerrechte, Mnchen und Leipzig, Dunker und Humbolt, 1919, III izdanje. Prvo izdanje Jelinekovog spisa objavljeno je 1895, a engleski i francuski prevod pojavili su se poetkom ovog veka, kada je i dolo do rasprave u naunoj javnosti o glavnim pievim stavovima.

169

vlasti, a Jelinek je dokazivao da se na amerikom tlu postepeno prelazilo od ovakve zatite jednog prava na utvrivanje liste prava za koja se uzimalo da iz istih razloga moraju biti s onu stranu meanja i ograniavanja kojima bi mogla da pribegne dr`avna vlast. Jelinekovom stanovitu suprotstavio se francuski pravni i politiki pisac Emil Butmi, koji je ukazivao na prete`no, ako ne i iskljuivo, francusko poreklo ideja u Deklaraciji prava od 1789.2 Presudan uticaj imale bi tu ideje filozofskog pokreta u XVIII veku, a posebno Rusoove politike ideje. Butmi je Rusoov Drutveni ugovor tumaio kao primer jedne dosledne individualistike politike filozofije koja je ostavila dubokog traga na Deklaraciji prava, dok je Jelinek u Rusou video jednog od ekstremnih predstavnika kolektivistike politike filozofije u kojoj se pojedinac sav utapa u drutvu i gubi u njemu, pa je smatrao da je teko pronai bilo kakvu vru vezu izmeu kolektivizma Drutvenog ugovora i individualizma Deklaracije prava. Meu dananjim tumaima ove polemike ima onih koji smatraju da Jelinek nije toliko `eleo da poka`e uticaj amerikog duha, koliko da uveri da je postojao uticaj nemakog duha, odnosno ideja individualistikog protestantizma, koje su engleski puritanci preneli u amerike naseobine. Po nekima, ak, ova polemika je na karikaturalan nain pokazivala u ta se mo`e izmetnuti jedna nauna rasprava kada u njoj prevagnu nacionalistike pobude.3 Ma koliko, meutim, ova rasprava danas delovala prevazieno, ne mo`e se dovesti u pitanje uticaj amerikih politikih i pravnih ideja na tvorce francuske Deklaracije prava. Ustavi amerikih dr`ava lanica4 bili su poznati vodeim javnim i kulturnim linostima u Francuskoj. U vie nepotpisanih pamfleta objavljenih u to vreme u Francuskoj tampani su prevodi amerikih povelja o pravima, uz odgovarajua poreenja i ocene o mogunosti njihove primene van
2

mile Boutmy, La Dclaration des droits de lhomme et du citoyen et M. Jellinek, tude politiques, Paris, Armand Colin, 1907, str. 119-182. Butmijeva rasprava prvi put je objavljena 1902. Jean Rivero, Les liberts publiques, Paris, Presses universitaires de France, 1984, knj. 1, str. 57. Upor. Documents on Fundamental Human Rights, ed. Zechariach Chafee, Jr., New York, Atheneum, 1963, knj. 1.

170

zemlje njihovog porekla. Za svog boravka u Parizu sam D`eferson svedoi o rairenosti ovog interesovanja za amerike ustanove: Svako se ovde ogleda u izradi deklaracija prava pisao je on, aljui Medisonu dva nacrta od kojih jedan, po njegovom miljenju sadr`i naa bitna naela prilagoena koliko je to bilo moguno stvarnom stanju stvari ovde, u Francuskoj.5 Vie od toga, D`eferson se nije zadovoljavao samo ulogom pasivnog posmatraa prelomnih zbivanja, ve je te`io da na njih i utie. O tim uticajima svedoi i jedna povelja prava koju je on samo kao grubu skicu i nagovetaj ponudio svojim francuskim prijateljima (Rabo Sent Etjenu i Lafajetu), zamiljajui da bi tu povelju trebalo da potpiu, po ugledu na stare britanske i amerike povelje, kralj i svaki lan Skuptine ponaosob, u njegovom prisustvu.6 Kad je re o amerikom uticaju, treba i to rei, najvie podudarnosti mo`e se uoiti izmeu Deklaracije prava Vird`inije od 12. juna 1776. i francuske Deklaracije prava oveka i graanina.7 Ta podudarnost primetna je ne samo u sadr`ini ve i u redosledu kojim su pojedina prava zajamena. Ali, uz sve primere koji bi govorili u prilog podudarnosti dveju deklaracija, postoje i znatne razlike meu njima. Tako se, izmeu ostalog, vird`inijska deklaracija razlikuje od francuske utoliko to samo u njoj postoje, ili su potpunije garantovana, sledea prava: sloboda i uestanost izbora, porotno suenje, zatim zabrana preteranih jamstava i optih naloga za vrenje istra`nih radnji, zabrana obustavljanja zakona ili njihovog izvrenja bez pristanka predstavnikog tela, ukazivanje na opasnost stajae vojske po slobodu u mirnodopskim uslovima, pouzdanija jamstva slobode savesti i veroispovesti. Tekstualna i idejna slinost Deklaracije prava oveka i graanina sa amerikim poveljama daleko je manje va`na od injenice da su u ovoj oblasti krajem 18. veka s obe strane Atlantika postojali slini i zajedniki problemi kao i zamisli o tome kako se ti problemi mogu reavati. Postojalo je neto to bi se moglo nazvati zajednicom ideja.
6

Henry Steele Commager, The Empire of Reason, New York, Anchor Press, 1978, str. 244. R. R. Palmer, The Age of the Democratic Revolution, Princeton, Princeton University Press, knj. 2, str. 518-521.

171

Pripadajui tom otvorenom svetu novih ideja o ljudskim pravima i Deklaracija nezavisnosti i Deklaracija prava oveka i graanina imale su svoje prethodnice u starijim poveljama o ljudskim pravima, poev od Velike povelje o slobodama. Ali, sve te drevne povelje imale su drugaiji smisao i u`i domaaj. Dajui poseban i povlaen polo`aj samo pripadnicima odreenih drutvenih klasa, sve ove povelje predstavljale su kompromise izmeu odreenih drutvenih snaga, a prava koja su njima proglaavana i jamena ograniavala su pojedine nosioce vlasti (pre svega kraljevsku vlast), ali ne i dr`avnu vlast kao takvu. Tek bi se za Deklaraciju nezavisnosti i Deklaraciju prava od 1789. moglo rei da predstavljaju povelje ljudskih prava u bukvalnom smislu rei. Mada su amerika i francuska deklaracija bile pre svega izraz nezadovoljstva starim poretkom i mada su bile podstaknute razliitim okolnostima, njihovo va`enje je postalo nadnacionalno i univerzalno. Obe deklaracije, amerika i francuska, bave se okolnostima koje su dovele do nezadovoljstva postojeim poretkom stvari. U Deklaraciji prava oveka i graanina to objanjenje uzroka nezadovoljstva dato je na sasvim jezgrovit nain: neznanje, zaboravljanje ili preziranje prava oveka jedini su uzroci javnih nedaa i korupcije vlade. Pristup pisca Deklaracije nezavisnosti neto je drugaiji i ispoljava se u podrobnom nabrajanju nedela britanske vlasti: Povest sadanjeg Kralja Velike Britanije je povest ponovljenih povreda i uzurpacija, koje su sve imale za neposredan cilj uspostavljanje neograniene tiranije nad ovim dr`avama. Da doka`emo ovo, podnesimo injenice iskrenoj javnosti... Jo se u neemu, sem toga, dve deklaracije razlikuju. Deklaracija nezavisnosti se poziva na prava oveka ve proglaena u ranijim britanskim i kolonijalnim poveljama; ona je izraz i zakljuak dotadanjeg angloamerikog ustavnog i pravnog razvitka. Kad mu je prebaeno da je sastavljajui Deklaraciju nezavisnosti prepisivao Loka, D`eferson je odgovorio da njegov zadatak u to vreme i nije bio da pronalazi nove ideje, ve da dovede u sklad ono to je ve predstavljalo karakteristino shvatanje o pravima, bez obzira gde i kako je

172

izneto u usmenim razgovorima, prepisci ili objavljenim raspravama.8 Za razliku od toga, Deklaracija od 1789. trebalo je da obelodani ono to je zahvaljujui neznanju, zaboravu ili preziru javnosti bilo nepoznato ili je predstavljalo novinu; njen zadatak bio je zato i da utie na uobliavanje javnog miljenja. Zato se razlike izmeu dve deklaracije, u ovom pogledu, mogu izraziti krajnje jednostavnom formulom, kako je to Habermas uinio. U Americi Deklaracija je bila izraz zdravog razuma, u Francuskoj ona je prvo trebalo da formira opinion publique.9 Deklaracija prava od 1789. zanimljiva je u jo jednom pogledu. Ako se posmatra sam razvitak ideje ljudskih prava u liberalnim ustavima Evrope prolog veka, onda je uticaj Deklaracije prava vie nego oigledan. Jasnije nego ameriki ustavotvorci, francuski pisci ustava razvili su ideju, iroko prihvaenu u Evropi, da svaki ustav kao osnovni akt zemlje ine dve vrste odredbi odredbe o organizaciji vlasti i osnovnim pravima graana kao i to da te dve vrste odredbi nisu iste va`nosti. Kao pozitivnopravni izraz prirodnih prava oveka, osnovna prava imaju prednost nad odredbama o organizaciji vlasti, nad odredbama o pravima drutva i dr`ave. Na taj nain je u noi 4. avgusta i doneta odluka o tome da tekst Deklaracije prava treba da prethodi tekstu ustava, predstavljajui zapravo uputstvo za njegovu izradu i timaenje. Tu zamisao o odnosu izmeu deklaracije prava, kao svojevrsnog nadustava i samog ustava najsa`etije je izrazio Munije, uz Sjejesa svakako najuticajniji pisac Ustava od 1791. godine. Da bi ustav bio dobar rei su Munijeove na sednici Skuptine od 9. jula on treba da bude zasnovan na pravima oveka i da ih titi; treba da prizna pravo koje je prirodna pravda dala svim ljudima, treba da sadr`i sva naela koja mogu sainjavati temelj svake vrste drutva, i da svaki lan ustava mo`e proizlaziti iz jednog naela... Ta deklaracija treba da bude kratka, jednostavna i jasna.10 Du`ina `ivota Deklaracije prava od 1789. godine u skladu je s njenim stvarnim uticajem. Deklaracija koja je trebalo da poslu`i kao
8

9 10

Carl Becker, Declaration of Independence, Encyclopedia of the Social Sciences, ed. Edwin Seligman, New York, Macmillan, 1937, knj. 5-6, str. 46. Jrgen Habermas, Theory and Practice, London, Heinemann, 1974, str. 91. Albert Soboul, Francuska revolucija, Zagreb, Naprijed, 1966, str. 115.

173

okvir za izradu Ustava od 1791. nije nad`ivela ovaj ustav koji nije bio primenjivan ni dve godine, mada su njene ideje nadahnjivale potonje francuske i evropske ustavotvorce. Tek se u preambuli Ustava Francuske od 1946. godine ponovo proglaava privr`enost naelima Deklaracije od 1789. godine, to znai da je vek i po od svoga nastanka Deklaracija ponovo postala sastavni deo i izvor francuskog ustavnog prava i uputstvo za tumaenje ustava. I ova injenica, pored drugih, ini opravdanim postavljanje pitanja o aktuelnosti Deklaracije prava oveka i graanina, dva veka posle njenog nastanka. Pri tome, u ispitivanju savremenosti Deklaracije od 1789. godine kao najbolje merilo svakako se pokazuje Univerzalna deklaracija prava oveka Ujedinjenih nacija od 1948. godine. Obe deklaracije predstavljaju uzore u svom vremenu, to se u Univerzalnoj deklaraciji i izriito istie kada se tvrdi da ona ini zajedniki standard koji treba da postignu svi narodi i nacije. Da bi se bolje uoile razlike i istovetnosti u shvatanju ljudskih prava koje dele dva veka, najbolje je poi od poreenja pojedinih vrsta prava u ove dve deklaracije.

Osnovna prava oveka


Ne sluajno, Deklaracija od 1789. godine i Univerzalna deklaracija zapoinju na skoro istovetan nain, formulacijama ljudi se raaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima, odnosno sva ljudska bia raaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Jedinu novinu ovde ini pojam dostojanstva, koji pripada novoj doktrini i reniku ljudskih prava. Univerzalna deklaracija jo vie potvruje naelo jednakosti u l. 2, utvrujui da prava proglaena u njoj pripadaju svima bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, veroispovesti, politikog ili drugog miljenja, nacionalnog ili drutvenog porekla, imovine, roenja ili drugih okolnosti (l. 2, st. 1). Naelo jednakosti se u obe deklaracije dalje konkretizuje, odnosno navode se njegovi posebni oblici u skladu s potrebama i duhom vremena. Nije zato neobino to se u obe deklaracije pominje jedino jednakost pred zakonom (lan 6. Deklaracije od 1789. i l. 7. Univerzalne deklaracije),
174

dok se u navoenju drugih oblika jednakosti ta dva teksta razlikuju. Tako Deklaracija od 1789. godine govori o jednakosti graana u pogledu njihovog pristupa svim polo`ajima i javnim slu`bama (l. 6), kao i njihovoj jednakosti u odnosu na raspodelu javnog doprinosa (l. 13 i 14), dok Univerzalna deklaracija zajamuje jednako pravo na pravino i javno suenje (l. 10), jednakost prilikom sklapanja braka (l. 16) i pravo na jednaku platu za jednaki rad (l. 23). Sva prava garantovana dvema deklaracijama izvode se iz osnovnih prava oveka. O ovim pravima se u Univerzalnoj deklaraciji govori kao o jednakim i neotuivim pravima, dok su prema Deklaraciji od 1789. godine ta prava prirodna, neotuiva, nezastariva i sveta. Nije teko zakljuiti da, mada Univerzalna deklaracija ne govori izriito o prirodnim pravima, ona sadr`i niz odredaba koje imaju obele`ja prirodnih prava za sve one milione ljudi koji su pojedinih prava lieni i kojima se njihovo korienje na razliite naine ograniava ili uslovljava. Sva osnovna prava iz Deklaracije od 1789. godine (sloboda, svojina, bezbednost linosti i otpor ugnjetavanju) postoje i u Univerzalnoj deklaraciji, mada imaju razliito mesto i te`inu. Pravo na otpor ugnjetavanju, recimo, zastupljeno je u obe deklaracije, mada s razliitim naglaskom. Deklaracija od 1789. godine uopteno govori o pravu na otpor ugnjetavanju kao jednom od prirodnih i nezastarivih prava. Montanjarska Deklaracija prava oveka i graanina od 1793. godine, kao to je poznato, jo vie je istakla znaaj ovog prava, posveujui mu ak tri svoja poslednja lana i proglaavajui ga za najsvetije pravo i najpreu du`nost. U uvodu Univerzalne deklaracije govori se o pravu na pobunu protiv tiranije i ugnjetavanja kao o krajnjem izlazu. U tom pogledu, Univerzalna deklaracija je bli`a shvatanju iznetom u amerikoj Deklaraciji nezavisnosti, koje takoe ne odobrava olako korienje ovoga prava: Mudrost e, meutim, zahtevati da vlade koje dugo postoje ne budu izmenjene zbog neznatnih i prolaznih razloga; i, u skladu s tim, iskustvo je pokazalo da su ljudi vie raspolo`eni da trpe dok god su zla ikako podnoljiva, nego da uklone nepravdu ukidanjem oblika na koje su nauili. Ali kada dugi niz zloupotreba i uzurpacija, te`ei neprekidno istom cilju, poka`e nameru da ljude podvrgne apsolutnom despotizmu, njihovo
175

je pravo i njihova du`nost da zbace takvu vladu i da se pobrinu za nove uvare svoje budue bezbednosti. Pravo na svojinu u Univerzalnoj deklaraciji takoe ima drugaije mesto nego to je imalo u Deklaraciji od 1789. godine. Ono se u francuskoj deklaraciji pominje kao jedno od prirodnih i nezastarivih prava (l. 2) i posebno se titi u poslednjem lanu u kojem se, svakako pod utiskom drutvenih nemira u Francuskoj, utvruje da svojina nikome ne mo`e da bude oduzeta sem kada to na oigledan nain zahteva javna potreba, zakonito utvrena, i pod uslovom pravinog i prethodnog obeteenja. U Univerzalnoj deklaraciji svojina se prvi put pominje tek u l. 17. i to posle odredbe koja se bavi ureivanjem odnosa u braku i porodici. Kako je ova deklaracija kompromis dveju razliitih politikih tradicija, liberalne i socijalistike,11 kao i savremenog shvatanja da je svojina ne samo privatno pravo ve i drutvena du`nost, pravo na svojinu je definisano na nain koji bi mogao biti prihvatljiv za obe strane, ukljuujui i kolektivistiku varijantu socijalistike ideje. Nije otuda neobino i to to se Univerzalna deklaracija zadovoljava stavom da niko ne sme biti samovoljno lien svojine za razliku od francuske deklaracije koja utvruje i okolnosti u kojima do ovoga mo`e doi i predvia pravo obeteenja u takvom sluaju.

Graanska prava
Sva lina prava u vezi sa habeas corpusom i sudskim postupkom definisana su na slian nain u obe deklaracije. Naelo neretroaktivnosti zakona zajamuje se u l. 8. Deklaracije prava i l. 11, st. 2. Univerzalne deklaracije, naelo presumpcije nevinosti u l. 9. i l. 11, st. 1. druge deklaracije, a naelo bezbednosti linosti svrstano je u osnovna prava i razraeno odredbama l. 7. Deklaracije i l. 9. i 11, st. 1. Univerzalne deklaracije. Klasini habeas corpus u Univerzalnoj deklaraciji proiren je kvalifikacijom da niko ne mo`e biti proizvoljno... proteran. Univerzalna deklaracija sadr`i i novu formulaciju o
11

Western Liberalism, eds. E. K. Bramsted and K. J. Melhuish, London, Longman, str. 10-12.

176

pravu na jednako i pravino suenje (l. 10) i o sudskoj zatiti osnovnih prava (l. 8). Manje obraanje pa`nje na sudsku zatitu u Deklaraciji od 1789. godine mo`da se mo`e objasniti i uticajem Monteskjeove ideje da je u poreenju s druge dve vlasti sudska vlast nevidljiva i stvarno nikakva vlast (invisible et nulle). Pojedina prava oveka koja se ne pominju u Deklaraciji od 1789. godine sadr`ana su u prvom odeljku Ustava od 1791. godine, kojim je zapravo izvrena revizija, odnosno dopuna Deklaracije. Tako Ustav garantuje slobodu kretanja i time dopunjava listu prava utvrenih u samoj Deklaraciji. Klasino shvatanje slobode kretanja u granicama pojedine dr`ave Univerzalna deklaracija, meutim, proiruje stavom da svako ima pravo da napusti svaku zemlju, ukljuujui i svoju vlastitu, i da se vrati u svoju zemlju (l. 13, st. 2). Sloboda misli i savesti je zajamena obema deklaracijama, ali odmah se zapa`a da je Opta deklaracija daleko odreenija i da sadr`i vie novih elemenata. Da je sloboda savesti u Deklaraciji od 1789. godine bila sasvim uopteno formulisana vidi se i po tome to je u Ustavu od 1791. godine ta sloboda dopunjena pravom pojedinca da vri obrede u skladu sa zahtevima vere kojoj pripada (I odeljak). Tanije reeno, Deklaracija garantuje samo slobodu savesti ali ne i veroispovesti, a Ustav utvruje da je prvom slobodom obuhvaena i druga. Ono to takoe ovde pada u oi jeste da Deklaracija prava ne stavlja u istu ravan verska ubeenja i druga ubeenja. Re je o dobro poznatoj formulaciji u l. 10. koja glasi. Niko ne sme biti uznemiravan zbog svojih ubeenja, ak ni verskih (podvukao V. K.), pod uslovom da njihovim izra`avanjem ne naruava javni red ustanovljen zakonom. Ovakvo reenje, kao to je poznato, bilo je odraz odnosa snaga u Skuptini i injenice da se za odredbu o punoj slobodi veroispovesti u Skuptini nije mogla dobiti veina, pre svega zato to je meu poslanicima bio veliki broj onih koji su smatrali da katolianstvo treba da bude zvanina religija dr`ave. Po nekim radikalnijim kritiarima, teko da bi se ovaj lan mogao tumaiti kao pravo na slobodu veroispovesti. Ernest Barker smatra da ovde nije problem u izrazu pod uslovom, jer verske slobode napokon moraju biti usaglaene sa zahtevima javnog poretka, ve je problematina individualistika konotacija rei niko, jer sloboda
177

veroispovesti nije samo individualna sloboda.12 Ona je i to, ali je istovremeno i sloboda udru`ivanja u verske zajednice. Sloboda savesti i veroispovesti obuhvata dve stvari: slobodu javnog ispovedanja svoje vere i vrenja verskih obreda i slobodu veroispovednog udru`ivanja. Francuska revolucija je svojim idejama, svojom batinom, premda nije uznemiravala pojedinca zbog njegovih ubeenja, ak ni verskih, prema grupama, udru`enjima, posebno verskim, esto pokazivala nedovoljno razumevanja i trpeljivosti.

Politike slobode i prava


Dok prava graanske slobode karakterie samostalnost pojedinca u odnosu na dr`avnu vlast, prava politike slobode ispoljavaju se u uticanju pojedinca na delatnost i strukturu dr`avne vlasti. A kada je re o ovom drugom krugu prava, Deklaracija od 1789. godine na prvo mesto stavlja naelo narodne suverenosti: Naelo svake suverenosti sutinski poiva u naciji. Nijedno telo i nijedan pojedinac ne mogu vriti vlast koja izriito odatle ne prostie (l. 3). Pokuaj da se uini jasnijim ta se podrazumeva pod ovim naelom uinjen je dalje u samom Ustavu od 1791. godine, gde se u l. 1, u I odeljku, utvruje: Suverenost je jedna, nedeljiva, neotuiva i nezastariva. Ona pripada naciji i nijedan deo naroda niti pojedinac ne mogu prisvojiti sebi njeno vrenje. Time se ova definicija pribli`ava Rusoovom shvatanju, koje je, kao to smo ve videli, moguno tumaiti i tako da naelo narodne suverenosti iskljuuje svaku individualnu autonomiju. A osnov za ovo mo`e se nai u mnogim Rusoovim formulacijama, kao na primer u sledeem stavu: Suvereni narod, dakle, poto je sastavljen samo od pojedinaca koji ga sainjavaju, nema, niti mo`e da ima, interes suprotan njihovom interesu; prema tome, suverena vlast nema nikakve potrebe da daje jamstvo svojim podanicima, jer je nemoguno da telo hoe da kodi svojim delovima.13 Ovo Rusoovo shvatanje o neotuivosti i nedeljivosti narodne
12

13

Ernest Barker, Principles of Social and Political Theory, Oxford, Oxford University Press, 1951, @an-@ak Ruso, Drutveni ugovor, Beograd, Prosveta, 1949, knj. I, gl. VII, str. 19.

178

suverenosti postaje zaokru`eno i dovreno tek kada on neto dalje zakljui. Celo politiko telo e prinuditi na poslunost svakog onog koji odbija da se povinuje optoj volji; to ne znai nita drugo do da e ga prinuditi da bude slobodan.14 Kritiari ovog shvatanja narodne suverenosti isticali su da ma u ijim rukama suverenost poivala u rukama jednog oveka, nekolicine ili svih neograniena suverenost predstavlja zlo. Osnovna je greka, zabluda pobornika shvatanja o narodnoj suverenosti u tome to su, videi da jedan ovek ili mali broj ljudi koji ima veliku vlast mogu da uine mnogo zla, usmerili svoje napade na nosioce vlasti, a ne na samu vlast. Umesto da se zala`u za ogranienje vlasti, pobornici narodne suverenosti zala`u se da se vlast poveri celom narodu. Meu prvima Konstan je zakljuivao da suverenost postoji samo na nain ogranien i odnosan. Suverenost prestaje kod one take kod koje poinje lina nezavisnost i lini `ivot.15 Piscima Deklaracije prava i Ustava od 1791. godine, istini za volju, pre bi se moglo zameriti da su pokuali da pomire dva suprotstavljena naela naelo narodne suverenosti i prava pojedinca nego da su pokuali, kao to je Ruso inio, da ceo sistem izvedu i zasnuju na jednom naelu, naelu narodne suverenosti. U prilog ovakvoj oceni govori i to da se u Deklaraciji prava od 1789. godine naelu narodne suverenosti suprotstavljaju ne samo prava oveka ve i naelo podele vlasti, to najjasnije sledi iz l. 16. Deklaracije: Drutvo u kojem nije obezbeeno garantovanje prava, niti utvrena podela vlasti, nema uopte ustav. to bi opet znailo da uticaj Monteskjeov na pisce francuskog ustava nije bio nita manji od uticaja Rusoovog. Odredbe o pravu na uee u vrenju dr`avne vlasti u Univerzalnoj deklaraciji liene su dvosmislenosti iz Deklaracije od 1789. godine utoliko to izbegavaju danas pravno nedelotvorno shvatanje o narodnoj suverenosti, iji se glavni smisao sastojao u reakciji na re`im apsolutne monarhije. Istovremeno, u Univerzalnoj deklaraciji je istaknuto ono to u modernoj demokratskoj teoriji ima sredinje
14 15

Isto, str. 20. Ben`amen Konstan, Naela politike, Beograd, Kraljevsko-srpska dr`avna tamparija, 1883, str. 3.

179

mesto, a to su predstavnike institucije i odgovarajua demokratska procedura: Volja naroda je osnova dr`avne vlasti. Ova volja treba da se izra`ava na povremenim i slobodnim izborima, koji e se sprovoditi optim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajuim postupkom kojim se obezbeuje sloboda glasanja (l. 21, st. 3). Meu politikim slobodama i pravima su, zatim, od posebnog znaaja sloboda tampe, sloboda okupljanja i udru`ivanja i pravo na podnoenje predstavki dr`avnim organima. Veina ovih prava garantovana je tek u Ustavu od 1791. godine, dok se u Deklaraciji prava ne navode, ili se to ini na najoptiji nain. Tako se u Deklaraciji proglaava sloboda tampe, ali se tek u Ustavu ova naelna odredba dopunjava stavom da tampane stvari ne podle`u nikakvoj obavezi cenzure ili nadzora pre objavljivanja. Ustavom se takoe zajamuje pravo na mirno okupljanje i bez oru`ja u skladu s odgovarajuim propisima. Najzad, za razliku od Deklaracije, Ustavom je zajamena sloboda podnoenja predstavki vlastima pod uslovom da su one pojedinano potpisane. Odredbe o svim ovim pravima, izuzev poslednjeg, sadr`i i Univerzalna deklaracija. Pri tome je pravo na slobodu miljenja i izra`avanja, s obzirom na meunarodni karakter ove deklaracije, formulisano neto ire, kao pravo svakog da tra`i, prima i iri obavetenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice (l. 19, st. 2). Ono to ovde zaslu`uje posebnu pa`nju jeste injenica da se ni u Deklaraciji ni u Ustavu od 1791. godine ne govori o pravu udru`ivanja. Ustav od 1791. godine proglasio je naelo individualne slobode. Postojanje razliitih oblika profesionalnih korporacija i esnafa, zatvorenog i monopolskog karaktera, koji su pod starim re`imom doputali obavljanje odreenog poziva ili zanata samo svojim lanovima bilo je, prema shvatanju ustavotvoraca, suprotno jednoj drugoj slobodi koju je ovaj Ustav proglasio: slobodi rada. (Odeljak I).16 Ustav koji je ukinuo feudalnu instituciju esnafa, koji je u svojoj preambuli objavio da nema vie ni esnafa niti kakvih udru`enja po zanimanju, umetnostima i zanatima, poistovetio je ovaj istorijski oblik povezivanja pojedinaca sa slobodom udru`ivanja uopte. Pisci Ustava dr`ali su da svaki oblik udru`ivanja ugro`ava slobodu
16

Lon Duguit, Souverainet et libert, Paris, Flix Alcan, str. 173-175.

180

pojedinca, povodei se i u ovoj stvari za jednim shvatanjem koje je najjae izrazio Ruso. Re je, naime, o tvrdnji pisca Drutvenog ugovora da uslov da jedno drutvo bude dobro ureeno jeste da se graani oslobode razliitih linih interesovanja i sklonosti i posvete se optim poslovima. Po Rusou bi to bilo moguno postii tek u drutvenim zajednicama u kojima ne postoje drutvene grupe manje od dr`ave, odnosno ne postoje udru`enja.17 Ideje o udru`enjima sline Rusoovim delovale su ne samo na tadanje ustavno pravo ve i na zakonodavstvo. utanje Ustava o udru`enjima bilo je praeno otrim zakonodavnim merama protiv udru`enja. Sama praksa dr`avnih organa prema udru`enjima u prolom veku bila je manje ili vie trpeljiva prema udru`enjima, da bi tek jednim zakonom od 1901. godine bila zajamena opta sloboda udru`ivanja, s izvesnim ogranienjima koja su se odnosila na verska udru`enja. Tek je ovim zakonom u Francuskoj u pozitivno pravo prodrlo liberalno naelo slobode udru`ivanja bez prethodnog odobrenja dr`avne vlasti, mada je ono znatno ranije bilo proglaeno u nekim evropskim ustavima (pre svih u Ustavu Belgije od 1831. godine).

Socijalna prava i drutvene du`nosti


Univerzalna deklaracija prava oveka od 1948. godine posebno je znaajna kao najva`niji i najobuhvatniji pokuaj povezivanja klasinih graanskih i politikih prava s novim socijalnim pravima. Socijalno pitanje poelo je u ustavnom pravu da dobija u znaaju u prolom veku, s odredbama o pravu na rad, pravu na osnovne oblike obrazovanja i pravu na razne oblike socijalne pomoi i staranja, mada je do sutinskog zaokreta u ovoj oblasti doveo Vajmarski ustav od 1919. godine. Univerzalna deklaracija je sve ove te`nje ozakonila i dalje razvila. injenica odsustva, nepostojanja odredaba o socijalnim pravima u Deklaraciji od 1789. godine samo je razlog vie koji, uz izvesne protivreenosti, ipak potvruje njen bitno individualistiki karakter.
17

Ruso, Drutveni ugovor, knj. II, gl. III, str. 27.

181

Jer, kao to je poznato, za razliku od graanskih i politikih prava, socijalna prava ne treba da pojedincu zajame slobodu od dr`ave i nasuprot njoj, ve u svojoj osnovi ova prava predstavljaju zahteve da dr`ava izvri preraspodelu drutvenih dobara. Dok se klasina prava ostvaruju neinjenjem dr`ave, socijalna prava pretpostavljaju njena injenja. Samim tim socijalna prava vode jaanju dr`ave i mogunosti ugro`avanja prava pojedinaca, odnosno razvijanju jednog shvatanja ljudskih prava koje nije vie individualistiko kao shvatanje ljudskih prava razvijeno na izmaku 18. veka. Utisak o individualistikom karakteru Deklaracije od 1789. godine samo je, dakle, pojaan odsustvom socijalnih prava u njoj. tavie, svi oni koji Deklaraciju prava tumae kao ekstreman manifest individualizma podvlae da se u njoj re dr`ava i ne pominje: govori se jedino o drutvu i naciji. Spektorski pie da Deklaracija umesto trostrukog odnosa izmeu linosti, drutva i dr`ave zna samo za dvostruki odnos izmeu linosti i drutva, a i taj odnos je kvantitativan a ne kvalitativan jer je drutvo samo mnotvo pojedinaca.18 Prema Deklaraciji od 1789. godine linost je razreena, tako rei, vodoravnih du`nosti prema drutvu i dr`avi. Ali time se iskljuuju drutvene i dr`avne du`nosti prema linosti osim potovanja njenih prava. Iskljuena je distributivna pravinost. Priznaje se samo komutativna. U Deklaraciji nema ni socijalne solidarnosti ni socijalne politike. Nije temelj zajednikog `ivota drutvena koordinacija niti dr`avna subordinacija nego samo individualna izolacija. Sankcionie se samo`ivlje.19 To to u Deklaraciji prava nema ne samo socijalnih prava ve ni socijalnih du`nosti jo vie govori o njenom individualizmu i pribli`ava je izvornom shvatanju ljudskih prava ija se neprikosnovenost izra`avala i tako to se korienje odreenih prava nipoto nije moglo uslovljavati obavljanjem odreenih du`nosti. Prilikom usvajanja Deklaracije bilo je predloga (opat Gregoar) da se deklaracija prava proiri jednom deklaracijom du`nosti. Ova zamisao je u Francuskoj ostvarena tek u okviru Deklaracije prava i du`nosti oveka i
18

19

Evgenije Spektorski, Tri deklaracije, Arhiv za pravne i drutvene nauke 5/1934, str. 376. Isto.

182

graanina od 1795. godine. U njoj se ureuju mahom moralne du`nosti pojedinca prema drutvenoj zajednici, koje su odudarale od tada uobiajene predstave o sadr`ini jednog pravnog propisa. O tome svedoe naroito moralistike maksime kao to su: Ne inite drugima ono to ne biste `eleli da se vama ini (l. 2) ili Niko nije dobar graanin, ako nije dobar sin, dobar otac, dobar brat, dobar prijatelj, dobar mu` (l. 4). U pojedinim lanovima ove deklaracije ovakav moralistiki smisao daleko je manje izra`en i u njima se naelo individualne autonomije iz Deklaracije od 1789. godine odbacuje u ime naela subordinacije dr`avi. Tako se u l. 3. te deklaracije utvruje da se obaveza svakog prema drutvu sastoji u tome da ga brani, da mu slu`i, da `ivi u pokornosti sa zakonom, i da potuje njegove organe, dok se u l. 5. proglaava da niko nije dobar ovek, ako iskreno i savesno ne potuje zakone. U pogledu obaveza pojedinca prema drutvu, Univerzalna deklaracija ostaje u okvirima individualistike filozofije francuske Deklaracije od 1789. godine. Stav Univerzalne deklaracije o obavezama pojedinca izra`ava i izvestan preobra`aj do kojeg je dolo u nizu pluralistikih demokratija posle Prvog svetskog rata (poev od Vajmarskog ustava) u shvatanju ljudskih prava. Ne dovodei u pitanje osnovni individualistiki karakter ovog shvatanja, ta promena se sastojala u te`nji da se pojedincu pru`i drutvena zatita koja bi mogla da mu pored politike obezbedi i drutvenu autonomiju. Zbog svega ovoga problem drutvenih du`nosti pojedinca u Univerzalnoj deklaraciji istaknut je putem formule za koju se nipoto ne mo`e rei da stavlja u pitanje njegova individualna prava: Svako ima obaveze prema zajednici u kojoj je jedino moguan slobodan i pun razvoj njegove linosti (l. 29). Individualistika koncepcija ljudskih prava u Deklaraciji od 1789. godine i Univerzalnoj deklaraciji od 1948. godine potpuno je suprotna komunitarnoj koncepciji ljudskih prava karakteristinoj za ustavno pravo i stvarnost komunistikih dr`ava. Prema ovoj drugoj koncepciji prednost se daje drutvenoj zajednici olienoj u dr`avnoj organizaciji, a ne pojedincu. Za ovo shvatanje karakteristino je uslovljavanje vrenja prava izvravanjem drutvenih du`nosti, a ponekad i formulisanje pojedinih prava pojedinca iskljuivo kao
183

njegovih drutvenih du`nosti (recimo prava na rad). U poreenju s ovim shvatanjem jo vie dolazi do izra`aja individualistiki smisao i patos Deklaracije prava oveka i graanina. Ako se na kraju jo jedanput vratimo razdoblju u kojem je Deklaracija od 1789. godine nastala, ne mo`emo da ne zapazimo jo neke razlike izmeu nje i amerikih povelja prava. Francuska Deklaracija prava bila je liena vrih pravnih garantija i usvojila je, za razliku od amerikih deklaracija, vrstu govora koji je bio bli`i jeziku filozofske rasprave nego prava. Ovo poslednje je u praktinom smislu svakako predstavljalo nedostatak, ali i vrlinu kada je re o njenom uticaju na potonji razvoj individualistike koncepcije ljudskih prava. Na tu injenicu je dobro ukazao jedan od najboljih amerikih znalaca povesti ljudskih prava: Francuska Deklaracija prava podsea na svetionik na bregu, mo`da bez ikakve staze k njemu, dok nae povelje prava podseaju na uga`ene staze ka tom bregu. Ipak, nije sve preimustvo na naoj strani. Ljudi e uvek videti to svetlo dok mogu izgubiti iz vida staze koje vode ka njemu.20

20

Zechariah Chafee, Jr., How Human Rights Got into the Constitution, Documents on Fundamental Human Rights, New York, Atheneum, 1963, knj. 1, str. 57.

184

Univerzalna deklaracija i socijalna prava

I
Usvajanje Univerzalne deklaracije o pravima oveka pratilo je vie sporova o karakteru i znaaju pojedinih vrsta prava obuhvaenih njome, kao i o meusobnim odnosima tih vrsta prava. Re je, pre svega, o odnosu izmeu starih graanskih i politikih prava i novih socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava. Univerzalna deklaracija je ne samo najznaajniji i najobuhvatniji pokuaj povezivanja klasinih graanskih i politikih prava sa novim socijalnim pravima ve ona predstavlja i prvi meunarodnopravni instrument kojim je, pored dobro znanih tradicionalnih prava, obuhvaena i jedna nova, bez sumnje bitno razliita vrsta prava. Unoenje tog relativno novog elementa, socijalnih prava, u Deklaraciju, pokrenulo je mnotvo pitanja koja su se ticala i prirode tog novog elementa. U red ovih ide i pitanje koje glasi: da li socijalna, ekonomska i kulturna prava uopte spadaju u krug ljudskih prava? Otvaranjem pitanja onoga to je u Deklaraciji bilo novo postavilo se jednovremeno i pitanje onoga to je u Deklaraciji bilo staro, to je predstavljalo izraz jedne do tada neprikosnovene tradicije. To su, naravno, bila klasina graanska i politika prava. Svi ovi sporovi i nedoumice bili su neretko odraz prilika u kojima su nastajali, kao to je na kraju krajeva i sama lista prava u Univerzalnoj deklaraciji izraz osobenih meunarodnih okolnosti posle Drugog svetskog rata. Problemi pokrenuti u ovim raspravama imaju, meutim, dalekose`niji
185

znaaj, nezavisno od zasnovanosti i uverljivosti argumenata korienih u ovim raspravama. Pa`nju u ovim polemikama, pre svega, zaslu`uju dva krajnja stanovita: prvo, po kome je znaaj novih socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava u Univerzalnoj deklaraciji potcenjen i drugo, po kome je znaaj ovih prava uveliko precenjen. U prvom sluaju polazi se od toga da su socijalna prava znaajnija od starih graanskih i politikih prava, dok se u drugom smatra ne samo da su ona manje va`na od starih prava ve i da ne predstavljaju vrstu ljudskih prava u u`em smislu rei.

II
Da bi se videlo u emu je sutina prvog stanovita, po kome se u Univerzalnoj deklaraciji nedovoljna pa`nja poklanja socijalnim pravima, najbolje je poi od njegovog najradikalnijeg oblika, koji verovatno predstavlja stav socijalistikih dr`ava izlo`en u Generalnoj skuptini Ujedinjenih nacija prilikom samog usvajanja Univerzalne deklaracije. Jugoslavija, koja se tada kao jedna od est socijalistikih dr`ava lanica Ujedinjenih nacija uzdr`ala od glasanja, preko svoje delegacije tvrdila je da je osnovni nedostatak nacrta Deklaracije u tome to je on izgraen na individualistikim koncepcijama, koje oveka posmatraju kao izolovanog pojedinca, subjekta individualnih prava kao takvih, nezavisno od svih ostalih drutvenih uslova u kojima `ivi, i nezavisno, isto tako, od svih ostalih drutvenih snaga koje dejstvuju na njegov drutveni status.1 Drutvena stvarnost polovinom ovoga veka, u vreme donoenja Univerzalne deklaracije, tvrdilo se dalje, bila je bitno razliita od prilika i drutvene svesti u vreme proglaenja prvih povelja o ljudskim pravima: Takva drutvena stvarnost zahteva da se problem oveka postavi i rei danas na drukiji nain nego to je to bilo u doba raspadanja feudalnog drutva i prve pojave novog bur`oaskog drutva. Ta promena drutvenih uslova istie na prvom mestu neophodnost da se proiri tradicionalna kategorija prava oveka, koja, uglavnom
1

Stav delegacije FNRJ, Arhiv za pravne i drutvene nauke 1/1949, str. 126.

186

obuhvata ljudska i politika graanska prava, izgraivanjem sistema socijalnih prava, s jedne strane, i, s druge strane, proirenjem liste ve optepriznatih prava putem priznanja kolektivnih prava pojedinih zajednica koje se nalaze u dr`avnoj zajednici.2 Zbog toga to su, zanemarujui savreme okolnosti, poli od jedne zastarele koncepcije prava oveka, tvorci Deklaracije su nedovoljnu pa`nju pokloniti socijalnim pravima: Deklaracija je veoma siromana u pogledu priznanja socijalnih prava. Uopte uzev to je, u stvari, jedna Deklaracija ljudskih, politikih i graanskih prava. Od tridesetjednog lana, koji se nalaze u projektu, preko dvadeset imaju za predmet takva prava.3 Ba zato to su ta prava ve proglaena u ranijim slinim deklaracijama, odnosno uvedena putem Ustava i zakona u pozitivna prava skoro svih savremenih dr`ava, tvrdilo se da sistem prava oveka postavljen u ovoj deklaraciji ne odgovara vie savremenom stupnju drutvenog razvoja.4 Tako Deklaracija ureuje neto to nije neophodno, a ne ureuje ono to je neophodno, ono to nedostaje. Polazei od jednog zastarelog individualistikog shvatanja ljudskih prava, glasio je stav jugoslovenske delegacije, pisci Deklaracije prenebregavaju injenicu o drutvenoj uslovljenosti i ogranienosti klasinih prava pojedinaca kao i injenicu o pripadnosti pojedinca razliitim drutvenim skupovima. Veliajui politika i individualna prava oni zanemaruju jednu kategoriju daleko va`nijih prava, a to su socijalna prava i prava razliitih drutvenih kolektiviteta. Kako u celom ovom izlaganju predstavnika socijalistikih dr`ava, a meu njima i u iznetom stavu jugoslovenske delegacije, ima vie razliitih argumenata neophodno je da se na svakome od njih zadr`imo posebno. Pri tome, pa`nju pre svega privlai tvrdnja da u vreme usvajanja Univerzalne deklaracije socijalna, ekonomska i kulturna prava predstavljaju sasvim novu pojavu iji bi pravi znaaj ostao neshvaen da se u posleratnoj meunarodnoj organizaciji nije zauo odluan glas socijalistikih dr`ava u prilog ovoj novoj vrsti prava. Ta tvrdnja jednostavno nije bila tana. Socijalna prava nisu
2 3 4

Isto, str. 127. Isto, str. 127. Isto, str. 125, 127.

187

predstavljala neto novo ni u vreme nastajanja prvih povelja o pravima krajem 18. veka, premda su u to vreme i tokom celog 19. veka manje-vie svi znaajniji ustavi stajali u znaku ideje o graanskim i politikim pravima koja su predstavljala odredbe najvieg ranga i okvir za tumaenje ostalih delova ustava kojima je regulisano dr`avno ureenje i odnosi razliitih grana vlasti. Da odredbe o socijalnim pravima nisu zaobilazili ni pojedini tvorci skoro dva veka starih povelja svedoi Montanjarska Deklaracija prava oveka i graanina, sa odredbama o pravu na javnu pomo koja je definisana kao sveti dug (l. 21) i prava na obrazovanje koje je definisano kao potreba svih (l. 22). Ustav Francuske od 1848. godine je ve na razvijen i sasvim konkretan nain jamio pravo rada u okviru sledee odredbe: Ustav garantuje graanima slobodu rada i preduzetnitva. Drutvo poma`e i podstie razvoj rada preko besplatnog osnovnog kolovanja, strunog obrazovanja, jednakosti u odnosima poslodavca i radnika, ustanova socijalnog staranja i kreditiranja, poljoprivrednih ustanova, dobrovoljnih udru`enja, a preko dr`ave, departmana i optina, ono poma`e javne radove za zapoljavanje nezaposlenih; ono obezbeuje pomo naputenoj deci, nemonim i starim bez sredstava, kada njihove porodice nisu u stanju da im pomognu (l. 13). Mada je znaaj socijalnih prava nagoveten u revolucionarnim zbivanjima u 18. i 19. veku, do stvarnog proirivanja podruja starih graanskih i politikih prava novim socijalnim i ekonomskim pravima dolo je, meutim, posle Prvog svetskog rata i Ruske revolucije. Mnoga pitanja drutvenog `ivota koja su u 19. veku ureivana obinim zakonodavstvom postala su tada sastavni delovi poglavlja u ustavima posveenim osnovnim pravima. Do proglaavanja socijalnih prava dolazilo je najee pod uticajem razliitih tradicija socijalizma (to je sluaj sa Ustavom RSFSR od 1918. godine i Vajmarskim ustavom od 1919. godine), ali i u sredinama u kojima je ovaj uticaj bio znatno manji ili zanemarljiv dolazi do ovakvih promena. Zbog svega ovoga socijalno pitanje u ustavnom pravu dobija mesto koje nikada ranije nije imalo. A samo ureivanje socijalnih prava graana dovodi i do promena, pa ak mo`da i preobra`aja u vladajuoj koncepciji individualnih prava. Piui o ovoj pojavi izmeu dva rata, Boris Mirkin-Gecevi zapazio je da se moderna dr`ava vie nije
188

mogla zadovoljiti samo garantovanjem pravne nezavisnosti pojedinca, ve se pokazalo neophodnim da se stvori i jedan minimum pravnih uslova koji bi omoguili drutvenu nezavisnost pojedinca. Ove promene u dotadanjoj koncepciji osnovnih prava dovele su u ustavnom pravu do drutvene zatite pojedinca i do ograniavanja nekih klasinih linih i politikih prava u ime drutvenog interesa.5 Najbolje se smisao i domaaj ove novine mo`e videti u Vajmarskom ustavu koji u odeljcima u kojima su ureena pitanja drutvenog `ivota, obrazovanja i kole, i privrednog `ivota, sadr`i nekoliko desetina sasvim konkretnih odredbi o socijalnim pravima. Mada nigde ne uslovljava vrenje prava izvravanjem odreenih drutvenih du`nosti, kao to to danas ine ustavi socijalistikih dr`ava, Vajmarski ustav, u skladu sa nekim tada znaajnim doktrinarnim uticajima, du`nosti esto stavlja iznad prava pa, recimo, odredbi o pravu na rad prethodi stav da je svaki graanin bez tete za svoju linu slobodu, moralno obavezan da svoje intelektualne i fizike sposobnosti upotrebi na nain kako to zahteva dobro zajednice (l. 163, st. 1). Pored naelne odredbe o zatiti rada (l. 157), ovaj Ustav utvruje i konkretne mere zatite pojedinih drutvenih slojeva: prema lanu 164. Ustava ne samo da su zakonodavstvo i uprava du`ni da potpoma`u srednju klasu u poljoprivredi, zanatstvu i trgovini, ve se ova mora zatititi i od preteranih da`bina i iezavanja. Vajmarski ustav priznaje i sindikalne organizacije i organizacije poslodavaca, njihove sporazume kao i naine njihovog predstavljanja u radnikim savetima preduzea i u odgovarajuim politiko-teritorijalnim jedinicama (l. 165). Meu odredbama u ovom delu Ustava mogu se nai i neke koje svojim te`njama prelaze granice ondanje nemake dr`ave: Rajh e nastojati da doe do prihvatanja meunarodnih propisa o pravnom polo`aju radnika, koji e obezbediti celokupnoj radnikoj klasi oveanstva opti minimum drutvenih prava (l. 163). Ipak, svojim znaenjem sve ove odredbe nadmauju one koje imaju karakter optih, rukovodnih naela. To je, prvo, odredba da je privatna svojina ne samo privatno pravo ve i drutvena du`nost:
5

B. Mirkine-Guetzvitch, Les nouvelles tendances du droit constitutionnel, Paris, Marcel Giard, 1931, str. 89.

189

Svojina obavezuje. Njeno korienje mora jednovremeno biti i doprinos optem interesu (l. 153, st. 3). A zatim i odredba o pravu na `ivot dostojan oveka: Organizacija privrednog `ivota mora odgovarati naelima pravinosti sa ciljem da se svima zajami `ivot u skladu sa ljudskim dostojanstvom. U ovim granicama mora se obezbediti ekonomska sloboda pojedinca (l. 151, st. 1). Vajmarski ustav, preko svoje zamisli o neophodnosti usklaivanja individualnih i socijalnih prava, uticao je na vie ondanjih evropskih ustava, a posebno na Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 1921. godine, tzv. Vidovdanski ustav, koji je po nekim autoritativnim ocenama predstavljao mo`da najvie ispoljeni izraz ove tendencije6. Unoenje odredaba o socijalnim pravima u meuratne ustave odvijalo se vie pod uticajem razliitih koncepcija demokratskog socijalizma i socijalnog liberalizma nego pod uticajem boljevikog socijalizma. U Sovjetskom Savezu je tada, a sa odreenim izmenama i kasnije, preovlaivalo jedno shvatanje prava oveka koje bi mo`da najbolje bilo oznaiti kao komunitarnu koncepciju osnovnih prava, pri emu je sutina ovog shvatanja bila u tome to je prednost davana pravima drutva i dr`ave, a ne pravima pojedinca, kao to je to bio sluaj u prvobitnoj, individualistikoj koncepciji osnovnih prava, ponikloj na tlu prvih liberalnih demokratija na Zapadu. Ako je ve to bilo tako, ako je drutvena zajednica, oliena po pravilu u partijskoj dr`avi i njenim unapred utvrenim kolektivnim ciljevima imala prednost nad pojedincem, onda je i interes za osnovna prava, pa i za socijalna prava, u sovjetskim ustavima izmeu dva rata razumljivo morao biti manji. U Ustavu RSFSR od 1918. godine govori se o samo dva socijalna prava: pravu na obrazovanje i pravu na rad, ali na takav nain da je u odgovarajuim lanovima Ustava (l. 17. i 18) izbegnuto i pominjanje same rei pravo koje u smislu subjektivnog javnog prava uvek podsea na pravo koje pojedinac ima. Tako se, kada je o obrazovanju re, utvruje prvo drutveni cilj (prosveivanje trudbenika), a zatim i obaveza dr`ave da pru`i potpuno,
6

Boris Mirkine-Guetzvitch, Les Constitutions europennes, Paris, Presses universitaires de France, 1951, t. I, str. 132.

190

svestrano i besplatno obrazovanje i to ne svima (niti je obaveza opta niti pravo koje iz nje proizlazi) ve samo radnicima i siromanim seljacima. Sve je ovo jo jasnije u drugom sluaju kada je umesto uobiajne formulacije o pravu na rad iskljuivo utvrena obaveza rada: Ruska Socijalistika Federativna Sovjetska Republika smatra rad obavezom svih graana Republike i proglaava naelo. Ko ne radi, neka ne jede! Tek je Ustavom SSSR od 1936. godine lista socijalnih i ekonomskih prava, kao i graanskih prava proirena, i ona su neposrednije formulisana kao prava (pravo na rad, pravo na odmor, pravo na materijalno obezbeenje u starosti, u sluaju bolesti i gubitka radne sposobnosti, kao i pravo na obrazovanje), mada su u odnosu na, recimo, Vajmarski ustav socijalne odredbe u ovom ustavu malobrojne i manje razvijene. Ideja o socijalnim pravima jo vie karakterie neke zapadnoevropske ustave donete posle Drugog svetskog rata, pre usvajanja Univerzalne deklaracije. Tako Ustav Francuske od 1946. godine zapoinje jednom preambulom u kojoj se ponovo sveano potvruju prava i slobode oveka i graanina utvreni Deklaracijom prava od 1789. godine, da bi se taj krug prava zatim proirio i novim socijalnim i ekonomskim pravima kao to su: pravo na rad, pravo na trajk, pravo sindikalnog organizovanja, pravo zaposlenih da preko svojih delegata uestvuju u kolektivnom odreivanju uslova rada i u upravljanju preduzeem, prava iz socijalnog osiguranja, pravo na obrazovanje i dr. U razvijanju i konkretizovanju liste socijalnih prava jo dalje je otiao Ustav Italije od 1948. godine, o emu svedoe njegovi prvi lanovi. U lanu 1. Ustava Italija se tako odreuje kao demokratska republika, zasnovana na radu, u lanu 2. utvruje se naelo apsolutne obaveze politike, ekonomske i socijalne solidarnosti, dok je naelo dr`avne intervencije u cilju otklanjanja socijalnih nepravdi u lanu 3. proireno i glasi: Republika je du`na da otkloni smetnje u ekonomskom i drutvenom poretku koje, stvarno ograniavajui slobodu i jednakost pojedinca, spreavaju pun razvoj ljudske linosti i stvarno uee svih radnika u politikoj, ekonomskoj i drutvenoj organizaciji zemlje. Ustavom je, pored prava sindikalnog organizovanja, predvieno i pravo radnika da sarauju u upravljanju preduzeima na nain i u
191

granicama utvrenim zakonom (l. 39 i 46). Zajemena je i sloboda privatne inicijative, privatne svojine i zadrugarstva u saglasnosti sa drutvenim interesom. Privatna privredna inicijativa se ne mo`e razvijati u suprotnosti sa drutvenim interesom ili tako da nanosi tetu bezbednosti, slobodi ili ljudskom dostojanstvu (l. 41, st. 2). Ustav za privatnu svojinu utvruje da se zakonom odreuje nain njenog sticanja, u`ivanja i granice u cilju da se obezbedi njena druvena funkcija i da ona postane svima pristupana (l. 42, st. 2), dok se, to se zadrugarstva tie, utvruje da ono s obzirom na svoju drutvenu funkciju ima karakter uzajamnog pomaganja, a ne cilj privatne spekulacije (l. 45, st. 1). I najzad, starajui se o radu u svim njegovim oblicima i primenama, dr`ava priznaje slobodno useljavanje, ukoliko su ispunjeni uslovi koje zakon propisuje u optem interesu, i titi rad Italijana u inostranstvu (l. 35, st. 2). U skladu sa svim do sada iznetim te`njama najznaajniji pokuaj povezivanja u jednoj povelji o pravima, kako klasinih graanskih i politikih prava tako i novih socijalnih i ekonomskih prava, predstavljala je Univerzalna deklaracija o pavima oveka. U njoj se, ba zbog njenog meunarodnog karaktera, najvie nastojalo da se pronau formulacije koje bi mogle da pomire i usklade ove dve vrste ljudskih prava, ija su izvorita dve razliite politike tradicije liberalna i socijalistika.7 Pri tome treba ukazati i na injenicu da su ak i kada se radi o klasinim graanskim i politikim pravima tvorci Deklaracije niz starih prava novelirali u skladu sa savremenim drutvenim i politikim potrebama i razvojem, tako da i ve navedeni prigovor o tome da je ovde re o optepriznatim pravima koja ne odgovaraju vie savremenom stupnju drutvenog razvoja teko mo`e biti prihvaen. Na koji nain su tradicionalna lina i politika prava proirivana mo`e se pokazati na vie primera. Klasini habeas corpus, recimo, proiren je kvalifikacijom da niko ne mo`e biti proizvoljno...proteran (l. 9). Tradicionalna sloboda kretanja u granicama dr`ave proirena je stavom da svako ima pravo da napusti svaku zemlju, ukljuujui svoju vlastitu, i da se vrati u svoju zemlju (l. 13). Pravo na dr`avljanstvo proireno je odredbom da niko ne
7

Western Liberalism, eds. E. K. Bramsted and K. J. Melhuish, London, Longman, str. 10-12.

192

mo`e samovoljno biti lien dr`avljanstva niti prava da promeni dr`avljanstvo (l. 15). Sloboda veroispovesti dopunjena je slobodom promene veroispovesti ili ubeenja (l. 18). Sloboda miljenja i izra`avanja dobila je iri, nadnacionalni karakter time to je u lanu 19. utvreno da svako ima pravo da tra`i, prima i iri obavetenje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice, a sloboda udru`ivanja u lanu 20. dopunjena je stavom da niko ne mo`e biti primoran da pripada nekom udru`enju. Od socijalnih prava Deklaracija predvia sledea: pravo na socijalno osiguranje; pravo na rad ukljuujui i jednaku platu za jednaki rad; pravo na osnivanje sindikata; pravo na odmor i razonodu, ukljuujui razumno ogranienje radnog vremena i povremeni plaeni odmor; pravo na standard `ivota koji onome ko radi obezbeuje zdravlje i blagostanje za njega i njegovu porodicu; pravo na kolovanje; pravo na uestvovanje u kulturnom `ivotu zajednice koje obuhvata pravo da se u`iva u umetnosti i uestvuje u naunom napretku i dobrobiti koja otuda proistie. Moglo bi se zato rei da je Univerzalna deklaracija prava oveka predstavljala pokuaj da se kodifikuju manje-vie sva do tada poznata graanska i politika, socijalna i ekonomska prava i da se proire u skladu sa savremenim te`njama i dometima drutvenog i politikog razvitka. Pri tome se, kako stoji u jednom od zvaninih materijala iz onoga vremena, te`ilo pomirenju dve razliite, komplementarne ideje ljudskih prava, od kojih je jedna polazila od premisa svojstvenih individualnim pravima... dok je druga bila zasnovana na marksistikim naelima. Ova zajednika formulacija trebalo je, na neki nain, da uskladi te razliite ili suprotstavljene formulacije8. Ako je Univerzalna deklaracija bila doista zamiljena kao sinteza dve razliite vrste prava i ako je ona u vreme svoga usvajanja obuhvatala vie socijalnih prava kojih nije bilo u ustavima socijalistikih dr`ava, koje su naj`ee kritikovale Deklaraciju, postavlja se pitanje koji su bili glavni motivi i ciljevi ove kritike. Ta kritika, uprkos onome to se tvrdilo, nije imala toliko za cilj da poka`e da je podruje
8

Human Rights, Comments and Interpretations, London, UNESCO, 1945, str. 251-4. Navedeno prema: F. A. Hayek, Law, Legislation and Liberty, London, Routledge and Kegan Paul, 1976, vol. 2, str. 184.

193

socijalnih i ekonomskih prava u Deklaraciji potcenjeno koliko da ospori listu starih graanskih i politikih prava. Problem je bio zapravo u tome to su kritiari Deklaracije bili protiv svakog pokuaja pomirenja dve razliite ideje ljudskih prava koje bi moglo dovesti do jaanja individualnih prava i sloboda. Kasnije je na reima jedno ovakvo gledanje na problem odnosa izmeu razliitih vrsta ljudskih prava u okviru zvanine koncepcije ljudskih prava u veini socijalistikih dr`ava naputeno, pa ak i izriito kritikovano. Skoro etiri decenije posle ove polemike jedan sovjetski pisac, recimo, tvrdi: Marksistika koncepcija ljudskih prava uzima u obzir znaaj svih podruja na kojima se ova prava ostvaruju ekonomsko, politiko, socijalno i kulturno. Sva ova podruja podjednako su va`na da bi mogao da se zajami svakom lanu drutva normalan `ivot i radni uslovi; zato ne bi bilo ni ispravno ni opravdano da se govori o prednosti bilo koje vrste osnovnih ljudskih prava. Katkad se pretpostavlja da socijalistika koncepcija ljudskih prava daje prednost ekonomskim pravima, te`ei da ignorie ili potceni znaaj drugih kategorija osnovnih prava graana, ali ovo nije sluaj. Ipak, ne sme se zaboraviti minimum osnovnih demokratskih ljudskih prava bitnih za savremena civilizovana drutva potvren je u Univerzalnoj deklaraciji o pravima oveka (1948) i u meunarodnim paktovima o graanskim, politikim, socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima (1966), ije je priznavanje i ratifikovanje oigledno bitno. Sva ova prava i slobode su od podjednakog znaaja.9 Ova promena u politikom govoru, ma koliko bila velika, ne mo`e, meutim, da zaseni jednu drugu pojavu da savremene socijalistike dr`ave, bez obzira na meusobne razlike, spadaju u jednu iru grupu politikih re`ima u kojima ideoloku i praktinu prednost nema pojedinac, ve drutvena zajednica otelovljena u dr`avnoj organizaciji. U ovakvim sistemima pojedinac zaslu`uje uva`avanje i mo`e u`ivati u odreenim pogodnostima i koristima kao lojalan lan drutva koji obavlja propisanu ulogu; zato prava koja pojedinac ovde u`iva vie imaju obele`ja koristi nego osnovnih prava u uobiajenom smislu rei.
9

V. N. Kudrayavtsev, Human Rights and the Soviet Constitution, Philosophical Foundations of Human Rights, Paris, UNESCO, 1986, str. 89.

194

III
Dok se prva zamerka Univerzalnoj deklaraciji, koju su prilikom njenog usvajanja iznele socijalistike dr`ave, svodila na tvrdnju da su zbog preteranog znaaja datog zastarelim graanskim i politikim pravima zanemarena socijalna i ekonomska prava, drugu zamerku uputili su neki predstavnici liberalne politike misli na Zapadu, osporavajui samo ukljuivanje socijalnih prava u tekst jedne deklaracije o ljudskim pravima. Prema ovom drugom stanovitu, jedino klasina graanska i politika prava mogu se smatrati ljudskim pravima u u`em smislu rei, a protezanje pojma ljudskih prava i na ono to ona oigledno nisu, na socijalna i ekonomska prava, dovodi do stvaranja jedne nejasne predstave o tome ta su zapravo ljudska prava, ime se spreava njihova delotvorna zatita. U vie svojih radova ovo gledite je obrazlo`io Moris Kranston, a posebno u jednom kraem napisu iji je i sam naslov dovoljno reit Ljudska prava, stvarna i tobo`nja10 Kranston tvrdi da je potovanja dostojan filozofski pojam ljudskih prava zamren, pomraen i oslabljen poslednjih godina pokuajem da se u njega ukljue posebna prava sasvim druge kategorije11. Po njemu, ljudska prava su oblik moralnog pava i od drugih moralnih prava se razlikuju utoliko to su ona prava svih ljudi u svim vremenima i u svim prilikama12. Upravo ovakav karakter ljudskih prava priznaje se u prvom stavu Univerzalne deklaracije: Poto je priznavanje uroenog dostojanstva i jednakih i neotuivih prava svih lanova ljudske porodice temelj slobode, pravde i mira u svetu... Kranston navodi i nekoliko kriterijuma pomou kojih se mo`e ispitati da li pojedina socijalna i ekonomska prava navedena u Univerzalnoj deklaraciji spadaju u podruje ljudskih prava kako ga je on odredio. Na primeru prava na povremeni plaeni odmor iz lana 24. Deklaracije Kranston pokazuje da ovo pravo ne ispunjava nijedan od njegovih kriterijuma: ostvarljivost, optost i znaaj. Pravo na povre10

11 12

Maurice Cranston, Human Rights, Real and Supposed, u Political Theory and the Rights of Man, ed. D. D. Raphael, London, Macmillan, 1967, str. 43-53. Isto, str. 43. Isto, str. 49.

195

meni plaeni odmor, pre svega, nije ostvarljivo za milione ljudi koji `ive u nerazvijenim delovima sveta gde industrijalizacija nije ni zapoela. Zatim, ovo pravo odnosi se samo na one koji su zaposleni i utoliko nije opteg karaktera. I najzad, sva moralna prava, kao uostalom i moralne obaveze, mogu se rangirati, a u ovom pogledu pravo na povremeni plaeni odmor ne bi se, svakako, moglo svrstati u red znaajnijih prava, pogotovo u poreenju sa takvim pravima kao to su pravo na `ivot, pravo na slobodu i pravo na pravino suenje.13 Kritikujui shvatanje o ljudskim pravima koje se zastupa u Univerzalnoj deklaraciji Kranston je zakljuio da su ljudska prava neto ega se niko ne mo`e liiti a da se ne dovedu u pitanje osnovna naela pravde. Umesto da se ogranii na ovo neprekosnoveno podruje sloboda i prava kojih nijedan pojedinac ne sme biti lien, Deklaracija je pretrpana pravima koja to nisu i zato je ona bliska svetu utopijskih te`nji, svetu ideala. A razlika izmeu ideala i prava najmanje je sporna. Ideal je neto ka emu stremimo ali to ne mo`emo odmah da ostvarimo. Pravo je neto to mo`e i mora da bude potovano svuda i uvek.14 Na slian nain je unoenje socijalnih prava u Univerzalnu deklaraciju kritikovao i Fridrih Hajek.15 Prema Hajeku, nain na koji su prava odreena u Univerzalnoj deklaraciji je takav da sud teko mo`e u svakom konkretnom sluaju ustanoviti njihovu sadr`inu, kao to nije ni jasno na kome le`i obaveza ispunjavanja onoga na ta svako, kao lan drutva pola`e pravo. Hajek navodi i vie primera koji treba da poka`u koliko je sadr`ina pojedinih socijalnih prava u Deklaraciji neodreena. Kakav je pravni smisao tvrdnje da svako ima pravo da ostvaruje... privredna, drutvena i kulturna prava neophodna za svoje dostojanstvo i za slobodan razvoj svoje linosti? Od koga svako mo`e da zahteva pravine i zadovoljavajue uslove rada? Kakve su posledice prava podarenog svakom da slobodno uestvuje u kulturnom `ivotu zajednice, da u`iva u umetnosti i da uestvuje u naunom napretku i dobrobiti koja otuda proistie? ak prema ovoj povelji prava, podsea Hajek, svako ima pravo na drutveni i meunarodni poredak u kojem prava i slobode objavljeni u
13 14 15

Isto, str. 50-51. Isto, str. 53. Hayek, Law, Legislation and Liberty, vol. 2, str. 103-106.

196

ovoj Deklaraciji mogu biti potpuno ostvareni (l. 29).16 Prema Hajeku, pisci Deklaracije kao da su poli od naopake predstave o tome da drutvo predstavlja jednu maltene monolitnu organizaciju, a svi graani njene slu`benike koji upravo kao takvi pola`u pravo na pravednu i zadovoljavajuu naknadu, ukljuujui i razumno ogranienje radnog vremena i povremeni plaeni odmor. Tvorci Deklarcije su se, takoe, proglaavajui pravima neto to se u doglednoj budunosti nee moi ostvariti, upustili u ruenju potovanja prema njemu.17 Hajek zakljuuje da je malo verovatno da e se samim utvrivanjem prava na odreena dobra proizvesti ta dobra. Ako `elimo da svi budu bogati biemo najbli`i ovome cilju ne tako to emo putem prava zapovedati da to treba da se postigne, ili davati svakome pravo na ono na ta on misli da ima pravo, ve stvarajui pobude za sve da uine koliko god mogu da to koristi drugima.18 to se tie ovoga prigovora, odnosno osporavanja socijalnih prava kao ljudskih prava, treba poi od onoga to je nesporno. Stara i nova prava predstavljaju doista dve vrste prava u irem smislu rei. Za razliku od starih graanskih i politikih prava, svrha novih socijalnih i ekonomskih prava nije da zajame pojedincu slobodu od dr`ave i nasuprot dr`avi, ve ona predstavljaju zahteve za preraspodelu drutvenih dobara i usluga upuene dr`avi. Dok se stara prava ostvaruju neinjenjem dr`ave, nova prava su nezamisliva bez njenog injenja, odnosno prestacija. Upravo iz ove razlike, koja je bitna, mo`e se razumeti sa stanovita izvornih liberalnih ideja ispoljena uzdr`anost prema takvoj vrsti prava koja podrazumevaju delovanje dr`ave, proirivanje njenog aparata i moi i time i mogunost ugro`avanja prava pojedinca. Na ovu protivrenost same prirode socijalnih prava, kao i na protivrenost u odnosima izmeu starih graanskih i politikih i novih socijalnih prava vrlo je dobro ukazao Slobodan Jovanovi, bavei se kao jo neki nai pravni teoretiari, posle donoenja Ustava od 1921. godine, pitanjem prirode socijalnih prava: Socijalna prava nisu se javila radi potrebe da se pojedinac zatiti od dr`avne vlasti, nego su se javila radi potrebe da se privredno slabiji
16 17 18

Isto, str. 104. Isto, str. 105. Isto, str. 106.

197

redovi zatite od privredno jaih redova. Tu zatitu dr`ava pru`a privredno slabijim redovima. Graanska i politika prava imaju za posledicu umanjenje dr`avne moi, jer bez umanjenja dr`avne moi osloboenje pojedinca nije moguno. Socijalna prava, naprotiv, imaju za posledicu uveanje dr`avne moi, jer bez dr`avnog ograniavanja i suzbijanja privredno jaih redova nije moguno zatititi privredno slabije redove.19 Pored ove razlike izmeu dve vrste prava postoji jo jedna, nita manje va`na: dok su graanska i politika prava stavljena pod sudsku zatitu, dakle, praena sudskim garantijama koje pojedincima omoguavaju da se protiv nezakonitih akata i radnji vlasti `ale redovnim, upravnim ili ustavnim sudovima, to, po pravilu, socijalna prava nisu. Da li su ove razlike izmeu klasinih ljudskih prava i socijalnih prava, uz prigovore koje iznose Moris Kranston i Fridrih Hajek, dovoljne da se socijalnim pravima ospori mesto u krugu ljudskih prava? Da li njihovo unoenje u Univerzalnu deklaraciju vodi slabljenju osnovne ideje prava oveka? U napisima kritiara socijalnih prava zapa`a se, treba odmah to rei, jedna te`nja da se razlika izmeu dve vrste prava po svaku cenu preuvelia i uini znaajnijom nego to stvarno jeste. To oni, kako se dobro zapa`a, posti`u tako to porede najva`nije graanske slobode sa najmanje va`nim socijalnim pravima.20 Nije sluajno to se u ovim poreenjima kao najpogodniji primer socijalnog prava uzima pravo na povremeni plaeni odmor, a njemu suprotstavlja, recimo, pravo na pravino suenje. S druge strane, moglo bi se primetiti da Deklaracija obuhvata i neka graanska i politika prava koja mo`da nisu nita manje neobina od prava na povremeni plaeni odmor. Takvo je, na primer, pravo da svako mo`e da tra`i, prima i iri obavetenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice (l. 19). Ovo pravo moglo bi se protumaiti kao pravo da se prislukuju tui telefonski razgovori, da se prenose stranoj sili poverljiva vojna
19

20

Slobodan Jovanovi, Ustavno pravo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Beograd, Geca Kon, 1924, str. 458. Uporedi i: ore Tasi, Prava i du`nosti graana, Novi Sad, Matica srpska, 1925, str. 30-33. D. D. Raphael, Human Rights, Old and New, u Political Theory and the Rights of Man, ed. D. D.Raphael, str. 54-67.

198

obavetenja ili otvara privatna prepiska. Jasno je, meutim, da se lan 19. Deklaracije mora tumaiti u vezi sa lanom 12. koji svakome jemi da ne sme biti izlo`en proizvoljnom meanju u privatni `ivot, a iznad svega sa lanom 30, prema kome se nijedna odredba Deklaracije ne mo`e tumaiti na nain koji omoguuje povredu prava i sloboda koji su u njoj sadr`ani. Na isti nain i u sluaju lana 24. o pravu na povremeni plaeni odmor mora biti primenjeno sistematsko tumaenje, odnosno mora se imati u vidu odredba lana 22. koja kazuje da se privredna, drutvena i kulturna prava ostvaruju u skladu s organizacijom i sredstvima svake dr`ave.21 To to se socijalna prava po pravilu te`e i ree ostvaruju ne predstavlja dovoljan razlog da se ona odbace kao prava. Sva prava sadr`e norme, a sve norme ne mogu se ostvariti kada bi bilo drugaije, zato bi norme uopte bile potrebne?22 U onome to su kritiari socijalnih prava uoavali kao jedan od njihovih osnovnih nedostataka Boris Mirkin-Gecevi video je neto pozitivno, piui da teorijska vrednost tih prava nije umanjena injenicom to u mnogim zemljama ova prava nisu ostvarena: ak i kada ova prava ne postanu u veoj meri sastavni deo svakodnevnog `ivota ona ipak ostaju elemenat obrazovanja masa, ona zadr`avaju svoju obrazovnu vrednost podseanjem na ono to graani nemaju, premda bi trebalo da imaju.23 U odbrani socijalnih prava Karl Fridrih je podseao da ni klasina ljudska prava nisu jedinstvena i da zapravo postoje dve vrste ovih prava: pravo pojedinca na samostalnost u odnosu na dr`avnu vlast, koje se posti`e neinjenjem, uzdr`avanjem dr`ave, i pravo pojedinca da utie na delatnost i strukturu dr`ave. Ako ovome dodamo i treu vrstu prava, pravo pojedinca na injenje dr`ave koje treba da umanji socijalne i ekonomske nejednakosti izmeu pojedinaca, onda otkrivamo da postoji neto to predstavlja zajedniko jezgro svih ovih vrsta prava, a to je pravo pojedinca na samoostvarenje, odnosno pravo na
21 22

23

Isto, str. 64. Carl J. Friedrich, Rights, Liberties, Freedom: A Reappraisal, American Political Science Review 4/193, str. 843 Mirkine-Guetzvitch, Les nouvelles tendences du droit constitutionnel, str. 90.

199

slobodu.24 Ni istorijski posmatrano ova prava se ne mogu lako razgraniiti. Fridrih navodi primer prava svojine koje je od poetka prolog veka pretrpelo tolike promene. Ono se u zavisnosti od vremenskog razdoblja ili okolnosti mo`e svrstati u bilo koju od tri pomenute vrste prava. Ono mo`e biti pravo na zatitu od dr`avnog uplitanja, mo`e predstavljati osnov za sticanje prava glasa, a mo`e biti i pravo odreenih drutvenih slojeva na dr`avnu pomo i zatitu od preteranih poreskih optereenja.25 Najzad, u koju e grupu spadati pojedina prava mo`e da zavisi i od drutvenog polo`aja pojedinca. Za onoga koji je dovoljno bogat, pravo na obrazovanje mo`e predstavljati doista pravo u smislu prava izbora, dok se za onoga koji to nije ono, pre svega, pojavljuje kao obaveza dr`ave da mu ovo pravo obezbedi.26 Zbog svega ovoga ne treba nepotrebno preuveliavati razliku izmeu graanskih i politikih, s jedne, i socijalnih i ekonomskih prava, s druge strane. Kao to injenice tvrdokorno dokazuju da tamo gde nema graanskih i politikih prava (slobode miljenja i izra`avanja, slobode udru`ivanja ukljuujui i slobodu udru`ivanja u politike stranke i sindikate, prava na trajk i sl.) nema ni socijalnih i ekonomskih prava. Isto tako, socijalna i ekonomska prava od uticaja su i va`nosti za ostvarivanje graanskih i politikih prava. Svakog pojedinca odlikuju njemu svojstveno ljudsko dostojanstvo i moralna vrednost koje dr`ava mora ne samo pasivno da potuje ve i da za njih poka`e aktivno interesovanje. Naelo jednakog obzira i jednakog uva`avanja prema svakom pojedincu zahteva da dr`ava svojom intervencijom umanjuje socijalne i ekonomske nejednakosti koje ne doputaju da moralna vrednost svakog doe do izraza. Ovo naelo zahteva osnovno materijalno blagostanje svih, kao i otklanjanje nejednakosti koje poni`avaju pojedinca.27 A to znai da polazei od stava o osnovnoj vrednosti ljudskog dostojanstva, sve vrste prava, kako stara graanska i politika tako i nova socijalna prava, ine jedinstvenu celinu u svim njihovim meuzavisnostima i razlikama.
24 25 26 27

Friedrich, Rights, Liberties, Freedom: A Reappraisal, str. 844. Isto, str. 845. Isto, str. 845. Rhoda Howard, Jack Donelly, Human Dignity, Human Rights, and Political Regimes, American Political Science Review 3/1986, str. 805/806.

200

Politiki sistemi i osnovna prava

I
Proirivanje liste ustavima proklamovanih prava oveka jedno je od obele`ja savremenih ustava i politikih sistema. Nasuprot ovoj pojavi najire konstitucionalizacije ljudskih prava stoji drugaija i ponajmanje jednoobrazna stvarnost ljudskih prava. Ustavne odredbe o osnovnim pravima razliito se ostvaruju u pojedinim politikim sistemima: ima politikih sistema u kojima ove odredbe u velikoj veini sluajeva potuju i ostvaruju, kao to ima i onih u kojima izmeu slova ustava i drutvene stvarnosti postoje velike razlike. Stvarnost ljudskih prava predstavlja zato jedno od glavnih merila za razvrstavanje politikih poredaka, kao i za ocenjivanje njihove legitimnosti. Razlika izmeu politikih sistema u kojima se po pravilu potuju i ostvaruju ustavne odredbe o osnovnim pravima i onih u kojima to po pravilu nije sluaj nije samo i pre svega empirijskog karaktera, ve u osnovi ove dve vrste politikih sistema le`e dve potpuno razliite koncepcije osnovnih prava, dva sasvim razliita gledanja na smisao i mesto osnovnih prava u politikom poretku. Da bi se pokazalo u emu se sastoji razlika izmeu ove dve koncepcije osnovnih prava potrebno je prethodno podsetiti na sam razvoj ideje o ljudskim pravima. Ljudska prava su savremeni naziv za ono to je krajem 18. veka nazivano prirodnim pravima: u tom smislu se u amerikoj Deklaraciji nezavisnosti govori o neotuivim pravima, a u francuskoj Deklara201

ciji prava oveka i graanina o prirodnim, neotuivim, svetim i nezastarivim pravima oveka. Ideja o prirodnim pravima trebalo je da izrazi stav da pojedinci imaju odreena prava prema dr`avnoj vlasti, kao i to da se ta prava ne izvode iz pravnog poretka ve iz same ljudske prirode. Drugim reima, prirodna prava stoje nasuprot pravnom poretku: iz pravnog poretka za pojedinca kao podanika proizilaze du`nosti, a tek je izvan pravnog poretka pojedinac od prirode obdaren odreenim pravima u odnosu na dr`avnu vlast. Zato su prirodna prava smatrana pravima oveka, ljudskim pravima, a ne graanskim i politikim pravima u dananjem smislu rei. Dve velike deklaracije prava na izmaku 18. veka, amerika i francuska, imale su, naravno, prethodnice u starijim poveljama o ljudskim pravima. Sve su te ranije povelje, meutim, imale ogranieni karakter i domaaj utoliko to su davale povlaen polo`aj odreenim drutvenim klasama i to su predstavljale sporazume izmeu odreenih drutvenih snaga, a prava koja su u njima proglaena ograniavala su pojedine nosioce dr`avne vlasti (pre svega krunu). Tek su Deklaracija nezavisnosti i Deklaracija prava oveka i graanina predstavljale povelje ljudskih prava u najirem smislu rei. Mada su ove dve deklaracije bile pre svega izraz nezadovoljstva starim drutvenim i politikim poretkom i proizvod osobenih i razliitih okolnosti, one su imale nadnacionalno i univerzalno va`enje. Krajem 19. veka odredbe o pravima pojedinaca prema dr`avnoj vlasti prele su iz deklaracija i povelja u ustave britanskih kolonija u Severnoj Americi, a zatim i u ameriki i francuski ustav, dobijajui tako karakter pravnih pravila. Drugim reima, ova prava nemaju vie vanpravni karakter, ona vie ne postoje izvan pravnog poretka ve, naprotiv, postaju njegov sastavni deo. Ali ta prava jo uvek ne predstavljaju subjektivna javna prava u savremenom smislu rei: sva su ova prava obnarodovana, ali ne i zajemena. Ustav priznaje pojedincima niz prava, ali ne predvia nain na koji e se vriti zatita tih prava, odnosno sredstva kojima se pojedinac mo`e slu`iti u odbrani ovih prava ako ih dr`avni organi povrede. Francuski ustav od 1791. tako preuzima Deklaraciju prava oveka i graanina od 1789. u kojoj se iznose razlozi za proglaavanje pojedinih prava (Sloboda saoptava202

nja misli i nazora jedno je od najdra`ih prava ovekovih l. 11),1 ali ne predviaju institucionalne garantije ovih prava. Ameriki ustav, meutim, ve najavljuje promenu u ovom pravcu. Taj Ustav, prema dobrom zapa`anju jednog amerikog komentatora, imao je prvenstveno pravniki karakter, dok je Francuski ustav, odnosno Deklaracija prava oveka i graanina koja je inila njegov sastavni deo, vie podseala na lepo sainjenu raspravu o vladi.2 Da ameriki ustav ve sadr`i institucionalne garantije osnovnih prava svedoe miljenja samih tvoraca ovog Ustava. Tako je Aleksandar Hamilton u Federalistikim spisima izlo`io stav da prava pojedinca mogu biti zatiena samo u sistemu u kome ustav postavlja odreena ogranienja zakonodavnoj vlasti, a sudovi su du`ni da proglaavaju nitavim sve zakonodaveve akte koji su protivni oiglednom smislu ustava: sudovi su posrednik izmeu naroda i zakonodavnog tela koji treba da dr`i zakonodavca u okvirima ovlaenja koja su mu dodeljena.3 Mada pravo sudske kontrole ustavnosti zakona kojima se naruavaju konkretna prava pojedinaca nije bilo izriito propisano, Hamiltonovim tumaenjem najavljeno je da e tu vlast primenjivati Vrhovni sud, to se stvarno i dogodilo petnaestak godina kasnije. Pored ovoga, znatno ranije, amandman I na ameriki ustav zabranjivao je zakonodavcu donoenje bilo kakvih propisa kojima bi se ograniavale osnovne politike slobode: Kongres ne mo`e doneti nikakav zakon o ustanovljavanju neke religije ili zakon kojim bi se zabranjivalo slobodno ispovedanje vere; zakon koji bi ograniavao slobodu govora ili tampe ili pravo graana da se u miru okupljaju i da se obraaju vladi radi ispravljanja nepravdi. Tumaei Ustav, ameriki Vrhovni sud je ogranienje, odnosno ustavnu zabranu da Kongres ne mo`e doneti nijedan zakon kojim se ograniavaju politike slobode kasnije pored zakonodavne vlasti proirio i na izvrnu i sudsku vlast, pa i na propise dr`ava lanica (u skladu sa odredbom amandmana XIV, odeljak 1).
1

Lep prevod ove deklaracije sadr`an je u knji`ici Leon Bur`oa, Alber Meten, Deklaracija prava oveka i graanina, Beograd, Izdanje Republikanske omladine, 1907. Zechariah Chafee, Jr., How Human Rights Got into the Constitution, Documents of Fundamental Human Rights, New York, Atheneum, 1963, vol. 1, str. 52-55. Alexander Hamilton, James Madison, John Jay, The Federalist Papers, New York, New American Library, 1961, No. 78, str. 464-472.

203

Tokom prolog veka ustavna naela o pravima graana bila su zatiena nizom novih ustavnih garantija. Posebno je bio zanimljiv i veoma uticajan danas ve jedan od najstarijih liberalnodemokratskih ustava, Ustav Belgije od 1831. Ovaj Ustav, koji je u noveliranom obliku jo uvek na snazi, sadr`avao je garantije da osnovna politika prava (sloboda tampe, sloboda okupljanja i sloboda udru`ivanja) ne podle`u prethodnom odobrenju dr`avne vlasti, to je znailo da su se ova prava mogla ostvarivati potpuno slobodno i bez ikakvih ogranienja, a da se za protivpravne radnje u vrenju ovih prava moglo odgovarati samo naknadno: tampa je slobodna; cenzura ne mo`e nikada da bude ustanovljena; od pisaca, izdavaa ili tampara ne mo`e se tra`iti kaucija (l. 18, st. 1). Belgijanci imaju pravo da se mirno i bez oru`ja okupljaju, saobra`avajui se zakonima koji mogu da reguliu ovo pravo, ali ne podvrgavajui ga prethodnoj dozvoli (l. 19, st. 1). Belgijanci imaju pravo da se udru`uju; to pravo ne mo`e biti podvrgnuto bilo kakvoj preventivnoj meri (l. 20). Formulisana na nain na koji se to uinilo u belgijskom ustavu i ustavima koji su sadr`avali sline odredbe navedena politika prava nisu mogla biti ni na koji nain zakonima ograniena ili ukinuta, dok ustavi u kojima se ova prava proglaavaju, ali ne i garantuju, omoguavaju da ova prava budu ne samo ograniena ve i ukinuta. Ovakve ustavne garantije osnovnih prava po pravilu su bile u ustavima ili posebnim zakonima praene sudskim garantijama koje su pojedincima omoguavale da se protiv nezakonitih akata i radnji vlasti `ale redovnim ili upravnim sudovima, a kasnije i ustavnim sudovima. Tek na ovaj nain su osnovna prava dobila karakter subjektivnih javnih prava. Slobodan Jovanovi sa`eto prikazuje ovaj razvoj ideje o osnovnim pravima na sledei nain: Shvaena isprva kao prava van pravnog poretka, prava prirodna; uneta zatim ustavom u okvir pravnog poretka, ali samo kao refleksna prava, prava pojedinca stavljena su, najzad, pod sudsku zatitu, i dobila svu va`nost subjektivnih prava.4 Koncepcija osnovnih prava koja je ovde izneta, danas praktino objedinjuje obele`ja sva tri perioda u razvitku ideje i prakse osnovnih prava. Osnovna prava su ne samo proklamovana i garantovana,
4

Slobodan Jovanovi, Dr`ava, Beograd, Geca Kon, 1936, knj. 1, str. 221. Uporediti i ore Tasi, Prava i du`nosti graanina, Novi Sad, Matica Srpska, 1925.

204

ve se ustavi pluralistikih demokratija, odnosno zemalja u kojima je ova koncepcija osnovnih prava i zaeta, nisu odrekli ni prirodnopravne, nadpravne dimenzije osnovnih prava. Ovakav odnos prema prirodnopravnoj dimenziji osnovnih prava vidljiv je u posleratnim ustavima Francuske od 1946. i 1958, koji su svojim sastavnim delom proglasili Deklaraciju prava oveka i graanina od 1789. Preambula Ustava od 1958. zato i poinje reima: Francuski narod sveano proglaava svoju privr`enost pravima oveka i naelima narodne suverenosti kako su bila usvojena Deklaracijom od 1789, potvrenom i dopunjenom Preambulom Ustava od 1946. Pored toga, Univerzalna deklaracija o pravima oveka, koju su 1948. usvojile dr`ave lanice Ujedinjenih nacija, takoe sadr`i niz odredbi koje imaju karakter prirodnih prava za veliki broj savremenih dr`ava. Oigledno je, na primer, da odredba l. 13. Deklaracije koja glasi da svako ima pravo da napusti svaku zemlju, ukljuujui svoju vlastitu, i da se vrati u svoju zemlju, ne predstavlja pozitivno pravo za veliki deo oveanstva. Ali ta odredba kojom se zapravo istie da je moralno neispravno, nedopustivo svako ograniavanje slobode kretanja, pa i izlazak iz vlastite zemlje i povratak u nju, ima dubokog moralnog smisla za one milione ljudi koji su ovoga prava lieni ili kojima je ovo pravo na razliite naine ograniavano i uslovljavano.

II
Sutina koncepcije osnovnih prava o kojoj je dosada bilo rei svodi se na stav da ova prava imaju obele`ja optih i jednakih prava koja pripadaju svakom pojedincu kao ljudskoj linosti, bez obzira na njegov odnos prema vladajuim drutvenim vrednostima i izvravanju drutvenih obaveza. Ba zato se u ovom sluaju mo`e govoriti o individualistikoj koncepciji osnovnih prava. Pojedinac u sistemu u kome je prihvaeno ovakvo gledanje na prirodna prava ima i propisane drutvene uloge i du`nosti, ali njihovo ispunjavanje nije preduslov za vrenje prava. Da bi raspolagao ovim pravima ovek ne treba da bude nita drugo do ljudsko bie, da pripada ljudskom rodu.
205

Utemeljena u samoj ljudskoj prirodi ova prava su neotuiva u onom smislu u kojem je neotuiva i sama ovekova priroda. Zato se i u Meunarodnom paktu o ljudskim pravima od 1966. istie da ova prava proizilaze iz uroenog dostojanstva ljudske linosti.5 Pojedinac ovim neotuivim pravima raspola`e u odnosu na drutvo i dr`avu u kojoj je olieno drutvo. Kao prirodna prava linosti ova prava imaju prednost nad pravima drutva i dr`ave, i to kako nedemokratske tako i demokratske dr`ave. Dr`ava je ta koja pre svega svojim injenjem treba da omogui ostvarenje ovih prava, mada ona predstavlja i najveu moguu opasnost po ova prava. Ba zato to ta prava prethode pravima drutva i dr`ave, ona predstavljaju, kako pie Karl Leventajn, zabranjena podruja (forbidden zones) za nosioce dr`avne vlasti.6 Kao podruja individualnog samoodreenja i samoostvarenja ova prava istovremeno ine i okvir u kojem pojedinci, prema dobro znanim reima iz Deklaracije nezavisnosti, mogu da tragaju za sreom pod uslovom da na ovaj nain ne dovode u pitanje ista prava drugih pojedinaca. To je, takoe, i smisao onoga to se izrie u l. 4. Deklaracije prava oveka i graanina: Svako je vlastan initi sve to ne kodi drugome i u tome se sastoji sloboda. Prema tome svaki ovek mo`e vriti svoja prirodna prava samo do onih granica koje obezbeuju ostalim lanovima drutva u`ivanje ovih istih prava. Ali ova podruja ljudskih prava ne predstavljaju za dr`avnu vlast samo zabranjeno podruje ve i mesto odakle se politiki zahtevi i interesi graana prenose u politiki proces. Zato je ovo podruje i od instrumentalnog znaaja za formiranje politike volje naroda. U tome je i razlika izmeu prava graanske slobode i prava politike slobode: dok je za prva karakteristina samostalnost pojedinca u odnosu na dr`avnu vlast, druga se ispoljavaju u pravu da se utie na delatnost i strukturu dr`avne vlasti.7 Vie je nego jasno da je ovom gledanju na smisao i prirodu osnovnih prava svojstveno i to da, u sluaju neizbe`nih sukoba
5

Rhoda Howard, Jack Donelly, Human Dignity, Human Rights, and Political Regimes, American Political Science Review 3/1986, str. 801-817. Karl Loewenstein, Political Power and the Governmental Process, Chicago, University of Chicago Press, 1965, str. 315. Isto, str. 316-317.

206

izmeu pojedinca i drutvene zajednice prednost daje pojedincu. Ovo se mo`e dobro objasniti na primeru jednog od osnovnih politikih prava, prava udru`ivanja. Na pravo udru`ivanja se, naime, mo`e gledati iz dva razliita ugla i zavisno od toga koju taku posmatranja odaberemo naa slika tog prava se menja. S jedne strane, pravo udru`ivanja predstavlja proirenje slobode pojedinca, odnosno njegovog prava da se stara o sopstvenim poslovima sve dok time ne vrea prava drugih. S druge strane, re je o pravu posebne vrste ije vrenje pod odreenim uslovima mo`e da ogranii slobodu pojedinca, pa i da dovede u pitanje postojei demokratski poredak. Jer, kad god ljudi udru`eno delaju oni stvaraju jedno telo koje, po prirodi stvari, poinje znatno da se razlikuje od pojedinaca koji ga ine. Zato ovo pravo kojim se proiruje sloboda pojedinca mo`e postati kobno po tu istu slobodu. Ovakva individualistika koncepcija osnovnih prava suoila se, meutim, sa neophodnou ponovnog tumaenja onoga asa kada je krug prvobitno individualnih prava poeo da se proiruje novim, kolektivnim i socijalnim pravima. Osnovna prava koja su predviali prvi ustavi imala su naime strogo individualni karakter. U amerikom ustavu i prvom francuskom ustavu ne pominje se ak ni sloboda udru`ivanja, premda je ona samo produ`etak line slobode pojedinca. Do najradikalnijeg proirivanja podruja starih graanskih i politikih prava novim socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima, dolazi posle Prvog svetskog rata u Vajmarskom ustavu, mada su ta prava uneta i u ranije ustave (recimo, Ustav Francuske od 1848). Ustav Nemakog rajha od 1919, odnosno Vajmarski ustav proglasio je niz ovakvih prava u odeljcima u kojima su ureena pitanja drutvenog `ivota, obrazovanja i kola i privrednog `ivota. Prigovori, pre svega teorijski, da socijalna i ekonomska prava imaju vie karakter ideala nego prava u u`em smislu rei nisu imali vei praktian uticaj na pozitivnopravna reenja. Pre bi se moglo rei da se krug ovih novih prava stalno proirivao i da je uz politika i graanska prava i uz socijalna i ekonomska prava stvoreno jedno novo podruje tzv. tree generacije ljudskih prava, u koja spadaju sasvim nova prava povezana sa tehnolokim novinama i strukturalnim karakteristikama savremenih visokorazvijenih drutava. Krug novih
207

prava proiren je pravima posebnih drutvenih grupa koje su, smatra se, bile nedovoljno zatiene, pa ak i iskljuene iz va`eih optih odredbi o ljudskim pravima. Re je o pravima lica treeg doba, pravima onesposobljenih, pravima bolesnika, stranih radnika, zatvorenika, vojnika, potroaa i korisnika i sl.8 Mnoga od ovih prava ve ine sastavne delove novijih ustava, a naroito su razvijena u politikim programima pojedinih radikalnih socijalistikih stranaka.9 Razliku izmeu starih graanskih i politikih prava i novih socijalnih i ekonomskih, sve u svemu, ne bi valjalo ni nepotrebno preuveliavati, ali ni zanemarivati. S jedne strane, socijalna i ekonomska prava od uticaja su i va`nosti za ostvarivanje graanskih i politikih prava. Svakog pojedinca, prema izlo`enoj koncepciji osnovnih prava, odlikuje njemu svojstveno ljudsko dostojanstvo i moralna vrednost koje dr`ava ne samo da mora pasivno da potuje, ve za njih mora da ispolji i aktivno interesovanje. Naelo jednakog uva`avanja i jednakih obzira prema svakom pojedincu zahteva da se dr`ava umea u privredni i drutveni `ivot kako bi umanjila socijalne i ekonomske nejednakosti, koje ne doputaju da do izra`aja doe jednaka moralna vrednost svakog. Ovo naelo zahteva osnovno materijalno blagostanje svih, kao i otklanjanje nejednakosti koje unizuju pojedinca.10 Tamo, meutim, gde nema graanskih i politikih sloboda (slobode miljenja i izra`avanja, stranakog i sindikalnog pluralizma, prava trajka i sl.) ne mo`e biti ni socijalnih i ekonomskih prava. S druge strane, kao to je ve izneto, ne mo`e se ni prei tako lako preko svega onoga to razdvaja i deli ove dve vrste prava. Pored toga to klasina prava podrazumevaju uzdr`avanje dr`ave od injenja, a nova socijalna i ekonomska prava povlae obavezu injenja dr`ave, prva vrsta prava razlikuje se od druge utoliko to je praena i odreenim institucionalnim garantijama, odnosno mogunou zatite pred sudovima, pa ova prava, za razliku od drugih, po pravilu imaju karakter subjektivnih javnih prava.
8

9 10

Jean-Paul Costa, Les librtes publiques en France et dans le Monde, Paris, Les Editions S. T. H., 1986, str. 162-170. Libert, liberts, Paris, Gallimard, 1976. Howard, Donelly, Human Dignity, Human Rights, and Political Regimes, str. 805-806.

208

III
Nasuprot opisanoj individualistikoj koncepciji osnovnih prava stoji jedno bitno drugaije shvatanje. Zajedniko je svim drutvima u kojima je prihvaena ova druga, komunitarna koncepcija osnovnih prava uprkos svim razlikama u stepenu njihove privredne razvijenosti, politikim i kulturnim tradicijama da ideoloku i praktinu prednost daju drutvenoj zajednici olienoj u dr`avnoj organizaciji, a ne pojedincu. U ovakvom tipu drutva pojedinac zaslu`uje uva`avanje i mo`e u`ivati u odreenim pogodnostima i koristima pre svega kao lojalan lan drutva koji obavlja propisanu ulogu, a ne kao jedinka koja je po sebi dostojna pa`nje i moralno vredna. Zbog toga su ovakvi politiki sistemi nespojivi sa izvornom koncepcijom osnovnih prava, jer je u njima pojedinac uglavnom podreen partijskoj dr`avi, sistemu, vladajuoj ideologiji, a ne obratno. Prava koja pojedinac mo`e da u`iva u ovakvim drutvima vie imaju obele`ja koristi, pa i povlastica nedostupnih svima, nego osnovnih prava u uobiajenom smislu rei. Postoji vie razliitih vrsta ovakvog tipa politikog poretka, ali se njegova osobenost mo`da najbolje mo`e pokazati na primeru socijalistikih dr`ava, odnosno tzv. zemalja realnog socijalizma. 11 Komunitarna koncepcija osnovnih prava izneta je u prvim tekstovima sovjetskih deklaracija i ustava, ali je ona izlo`ena jo i ranije, kao jedno od temeljnih naela u revolucionarnom programu ruskih boljevika. Pre nego to su osvojili vlast, ruski boljevici nisu mogli a da ne postave sebi ono isto pitanje koje je bilo u mislima i na usnama tvoraca velikih deklaracija prava krajem 18. veka: kakvo znaenje imaju prava oveka? Na Drugom kongresu Ruske socijaldemokratske partije, koji je zapoeo u Briselu a zavrio se u Londonu 1903. na ovo pitanje je na jasan i upeatljiv nain odgovorio delegat Posadovski, ije je pravo ime bilo Mandelberg: Nema sumnje da se mi ne sla`emo oko sledeeg osnovnog pitanja: da li moramo da podredimo nau buduu politiku ovom ili onom demokratskom naelu ili naelima,
11

Jack Donelly, Human Rights and Human Dignity: An Analytic Critique of Non-Western Conceptions of Human Rights, American Political Science Review 2/1982, str. 303-316.

209

priznajui ih kao apsolutne vrednosti, ili sva demokratska naela moraju da budu iskljuivo podreena potrebama nae partije? Stavljajui odmah do znanja da je on za ovo drugo reenje, Posadovski je dodao da ne postoje apsolutno nikakva demokratska naela koja se ne bi mogla podrediti potrebama partije. A na dobacivanja koja su se ula meu delegatima: A ta je sa neprikosnovenou ljudske linosti? Posadovski je odluno odgovorio: Da i ona! Kao revolucionarna partija koja te`i svom krajnjem cilju socijalnoj revoluciji moramo biti voeni iskljuivo obzirima o tome ta e nam pomoi da najbr`e postignemo ovaj cilj. Mi moramo da gledamo na demokratska naela iskljuivo sa stanovita potreba nae partije... Pridru`ujui se stavu Posadovskog Plehanov je sve ono to je njegov prethodnik izrekao sveo na dobro poznatu maksimu: Salus revolutiae suprema lex.12 Nije zato neobino to e neto kasnije Boljevika revolucija, za razliku od Amerike i Francuske, zapoeti deklaracijom politike, a ne deklaracijom prava.13 Re je naravno o Deklaraciji prava radnog i eksploatisanog naroda koju je, po rasputanju Ustavotvorne skuptine, prihvatio Trei sveruski kongres sovjeta radnikih, vojnikih i seljakih deputata. Za razliku od prethodnih deklaracija o pravima ova deklaracija ne utvruje prava pojedinca nasuprot dr`avi, ve za svoj osnovni zadatak uzima unitenje svake eksploatacije oveka od oveka, potpuno ukidanje podele drutva na klase, nemilosrdno unitenje eksploatatora, uspostavljanje socijalistikog ureenja drutva i pobedu socijalizma u svim zemljama (l. 3). Za razliku od Francuske i Amerike deklaracije koje proklamuju sva prava kao jednaka prava, Boljevika deklaracija smatra da o jednakosti u pravima ne mo`e biti rei, jer u momentu odlune borbe proleterijata protiv njegovih eksploatatora, nema mesta eksploatatorima ni u jednom organu vlasti. Vlast mora pripadati u potpunosti i iskljuivo radnim masama a i njihovom ovlaenom predstavnitvu sovjetima radnikih, vojnikih i seljakih deputata (l. 7). Ta i takva deklaracija pola godine kasnije, 10. jula 1918. uneta je kao prva
12

13

Isaiah Berlin, Four Essays on Liberty, Oxford, Oxford University Press, 1975, str. 16-17, 207. David Lane, Human Rights under State Socialism, Political Studies 3/1984, str. 355-356.

210

glava u Ustav RSFSR, dok su u okviru druge glave ovog Ustava proglaena prava graana. Tako je prva, deklaracija politike trebalo da poslu`i kao okvir za tumaenje druge, deklaracije prava, stavljajui izriito do znanja da pravo mora biti podreeno politikim ciljevima, a ne obrnuto politika delatnost i ciljevi pravu. Ono to je bilo karakteristino za prvi sovjetski ustav va`i i za sovjetski Ustav od 1977. Slobode i prava (kao to su, na primer, sloboda naunog i umetnikog stvaralatva ili sloboda udru`ivanja) graani imaju pod uslovom da ih vre u skladu sa ciljevima izgradnje komunizma (l. 47. i 51), a slobodu tampe i okupljanja pod uslovom da to ine u skladu s interesima naroda i u cilju jaanja i razvoja socijalistikog ureenja (l. 50). Za ovu koncepciju osnovnih prava karakteristina je i svojevrsna fuzija prava i du`nosti, odnosno uslovljavanje vrenja prava izvravanjem odreenih drutvenih du`nosti.14 Ovo se na vie mesta izriito tvrdi u Ustavu SSSR. U preambuli ovog Ustava, recimo, SSSR se definie kao drutvo prave demokratije, iji politiki sistem obezbeuje... usklaivanje realnih prava i sloboda graana s njihovim du`nostima i odgovornostima pred drutvom. A u l. 59. Ustava proglaava se: Ostvarivanje prava i sloboda je neodvojivo od ispunjavanja du`nosti graana. Ono to naelno karakterie osnovna prava u Ustavu SSSR va`i i u sluaju pojedinih prava. Tako prema l. 40 Ustava graani u ovoj zemlji imaju pravo na rad, odnosno na dobijanje garantovanog posla, ime je obuhvaeno i pravo izbora profesije i posla, ali je zato ovo pravo uslovljeno obavljanjem drutveno korisnog rada. Zato i sovjetski Ustav propisuje da je izbegavanje drutveno korisnog rada nespojivo s naelima socijalistikog drutva, to je naravno samo bla`a varijanta ve pomenutog naela iz l. 18. Ustava RSFSR: Ruska Sovjetska Federativna Socijalistika Republika smatra rad obavezom svih graana Republike i proglaava naelo: Ko ne radi, neka ne jede. Kako dr`ava inae ovde ima kontrolu nad poslovima, ona zajemuje dobijanje posla pod uslovom da graani prihvate izvesne paralelne i reciprone du`nosti, to znai da i pravo na rad ima karakter du`nosti. Zato je i bila
14

Donelly, Human Rights and Human Dignity: An Analytic Critique of Non-Western Conceptions of Human Rights, str. 309-312.

211

tana ocena ora Tasia da prava graana u Staljinovom ustavu od 1936. nemaju karakter subjektivnih javnih prava, ve da predstavljaju prava-du`nosti.15 U ovakvim politikim sistemima se o postojanju osnovnih prava ne mo`e govoriti bar u jo jednom smislu: ova prava ne mogu biti neto to je pojedincu odobreno, dozvoljeno ili dato, ve predstavljaju neto to pripada svakoj jedinki kao takvoj bez ikakvih prethodnih uslova. Naravno da i osnovna prava u sistemima pluralistike demokratije imaju svoje granice, utoliko to pojedinci mogu naknadno odgovarati za svoje protivpravne radnje u vrenju odreenih prava, ali se vrenje ovih prava nipoto ne mo`e unapred ograniavati re`imom odobrenja i dozvole dr`avne vlasti. To praktino znai da pojedinci mogu pokretati listove, stvarati udru`enja i okupljati se bez ikakvih prethodnih administrativnih dozvola i provera, s tim to za sve prestupe u vrenju ovih prava oni mogu sudski odgovarati po odredbama posebnih zakona o tampi, udru`enjima i javnim skupovima i drugih zakona, koristei naravno sva raspolo`iva pravna sredstva u postupku pred sudovima.16 U socijalistikim dr`avama na delu je, meutim, sasvim drugaije gledanje na ove osnovne slobode i prava po kojem je za njihovo korienje potrebno prethodno odobrenje upravne vlasti. Zato je sutinu ove koncepcije ljudskih prava dobro sa`eo poljski teoretiar Adam Lopatka: Ljudska prava... ne postoje izvan dr`ave ili protiv dr`ave. Dr`ava je njihov tvorac.17 Ako je dr`ava tvorac ljudskih prava, onda je i njihovo u`ivanje stvar diskrecione ocene dr`avne vlasti, pa se zato dr`ava, prema ovoj koncepciji ljudskih prava, ni kada kri prava pojedinca ne mo`e smatrati odgovornom. Osnovna prava koja su u socijalistikim dr`avama podreena vladajuoj ideologiji, koja spajaju u sebi svojstva drutvenih obaveza i koja po pravilu zavise od odobrenja dr`avne vlasti, imaju sasvim
15

16 17

ore Tasi, Savremeni politiki sistemi i shvatanja o dr`avi, Beograd, Kolarev narodni univerzitet, 1936, str. 39-40. Claude-Albert Colliard, Liberts publiques, Paris, Dalloz, 1982, str. 117-122. Adam Lopatka, On the Notion of Human Rights, GDR Committee for Human Rights Bulletin 4/1979, str. 7. Navedeno prema: Howard, Donelly, Human Dignity, Human Rights and Political Regimes, str. 811.

212

drugaiju funkciju od one koju ova prava imaju u ustavnim ili pluralistikim demokratijama. Ovo se najbolje mo`e pokazati na primeru jednog konkretnog prava, recimo prava udru`ivanja. Pravo udru`ivanja u zemljama realnog socijalizma shvaeno je na takav nain da je jasno da se tu vie ne radi o autentinom znaenju ovoga prava, ve je to pravo u novom politikom poretku sasvim promenilo svoju funkciju: ono nema vie za cilj da okuplja graane koje povezuju zajedniki interesi, sklonosti i vrednosti, a koji nastoje da, suoeni sa masovnim drutvom i monom dr`avnom organizacijom, sopstvenu politiku slabost otklone ili bar umanje udru`ujui se, ve to pravo treba da poslu`i partijskoj dr`avi radi mobilizacije i kontrole masa. U obliku u kojem se pravo udru`ivanja ovde ostvaruje ono nije produ`etak dr`avne vlasti: udru`enja i organizacije koje se, uostalom, u zvaninom politikom `argonu ovih zemalja nazivaju transmisijama, predstavljaju sredstva podreena interesima vladajue stranke a ne svoga lanstva. S druge strane, pravo udru`ivanja u svim ovim politikim sistemima je ogranieno ustavnom odredbom o povlaenom polo`aju vladajue stranke. Manje vie u svim ustavima ovih zemalja vladajua komunistika partija je oznaena kao rukovodea snaga u drutvu i dr`avi. Ovakav njen povlaeni polo`aj posebno je jasno utvren u savremenom sovjetskom Ustavu: Rukovodea i usmeravajua snaga sovjetskog drutva, jezgro njegovog politikog sistema, dr`avnih i drutvenih organizacija jeste Komunistika partija Sovjetskog Saveza. KPSS postoji radi naroda i slu`i narodu. Naoru`ana marksistiko-lenjinistikim uenjem, Komunistika partija odreuje generalnu perspektivu razvoja drutva, liniju unutranje i spoljne politike SSSR, rukovodi velikim stvaralakim radom sovjetskog naroda i daje planski, nauno zasnovani karakter njegovoj borbi za pobedu komunizma (l. 6. st. 1. i 2). U Ustavu Kine od 1978. polo`aj Partije je odreen na slian nain, pa se ak utvruje da su graani du`ni da podr`avaju rukovodeu ulogu Komunistike partije Kine (l. 56). Pravo udru`ivanja, kao i ostala osnovna prava u ovim zemljama, nema karakter pozitivnih prava koja se mogu koristiti, a u sluaju povrede braniti pred nezavisnim sudovima, ve ima karakter
213

nominalnih prava. injenica da u pojedinim periodima liberalizacije ili stupanja na politiku pozornicu autentinih drutvenih pokreta mo`e doi do osnivanja novih, slobodnih udru`enja graana, do oslobaanja dela tampe i buenja kritikog javnog mnjenja samo potvruje ovde iznetu ocenu o prirodi osnovnih prava u ovim re`imima. Promene ove vrste, za koje je dobro primeeno da imaju obele`ja postepenog procesa ponovnog izgraivanja enklava graanskog drutva nezavisnih od dr`ave,18 mogu dovesti i do znatnijih promena u drutvenom i politikom `ivotu, ali u dosadanjoj povesti ovih politikih sistema nisu bitnije dovele u pitanje temeljna naela poretka, niti njegovu koncepciju osnovnih prava.

18

Robert Sharlet, Soviet Dissent Since Brezhnev, Current History, October 1986, str. 321.

214

Ustav, sloboda udru`ivanja i politike stranke

I
Politike stranke predstavljaju jedan od najva`nijih oblika udru`ivanja graana. Stranke su slobodna, dobrovoljna udru`enja graana koja okupljaju politike istomiljenike i nastoje da zadobiju glasove biraa na izborima. Pored drutveno-ekonomskih i verskih udru`enja, politike stranke ine jednu vrstu udru`enja graana koja, zahvaljujui brojnom lanstvu i velikom drutvenom uticaju, preovlauju na politikoj pozornici. Zato, da bismo doli do odgovora na pitanje kako se u savremenim ustavima ureuje pitanje polo`aja i uloge politikih stranaka, moramo uzeti u obzir jedan optiji politiki inilac udru`enja graana. To znai da je potrebno ispitati kako ustavi ureuju slobodu udru`ivanja, a zatim kakvo mesto imaju politike stranke u odredbama ustava. Savremeni ustavi skoro bez izuzetka sadr`e odredbe o slobodi udru`ivanja, dok je krug ustava u kojima se izriito govori o politikim strankama daleko u`i. Kada je re o starijim ustavima, donetim krajem 18. i tokom 19. veka, nepominjanje politikih stranaka u njima delimino se mo`e objasniti injenicom da se politike stranke u modernom smislu rei javljaju tek krajem 19. veka. Kada stranke zadobiju obele`ja neophodnih organizacionih snaga bez kojih je nezamisliv politiki `ivot u uslovima opteg izbornog prava, slobodne tampe i razvijenog javnog mnjenja, tumai starijih ustava e samo
215

postojanje i delatnost stranaka izvoditi iz slobode udru`ivanja, smatrajui da posebne ustavne odredbe o strankama nisu potrebne, jer je ba ta sloboda omoguila obrazovanje politikih stranaka. Osnivanje i delovanje politikih stranaka temelji se na jednoj od osnovnih politikih sloboda i prava: na pravu udru`ivanja. Naroito su vodei liberali u prolom veku pisali o tome kakvo je znaenje prava udru`ivanja meu drugim slobodama i pravima i kakav znaaj imaju udru`enja graana, a posebno politika udru`enja, u demokratskom poretku. Svi su oni pri tome polazili od stava da sloboda udru`ivanja kao jedan od konstitutivnih elemenata samog liberalnog ideala predstavlja neto samo po sebi vredno i nastojali su da poka`u da posredstvom odreenih institucija ova sloboda mora biti priznata svim pripadnicima drutva.1 Razmatranje o smislu i sutini slobode udru`ivanja u okviru ove politike tradicije teko da je izgubilo neto od svoje aktuelnosti do danas. Meu prvima i verovatno na najupeatljiviji nain o znaaju ove slobode u demokratskom drutvu pisao je etrdesetih godina prolog veka Aleksis de Tokvil. Premda zaokupljen i drugim demokratskim ustanovama i vrednostima mlade amerike politike zajednice, Tokvil je u Demokratiji u Americi naroito obratio pa`nju na pojavu dobrovoljnog udru`ivanja graana u cilju zatite vlastitih interesa i zalaganja za odreene vrednosti.2 Skreui pre svega pa`nju na brojnost udru`enja u ovoj zemlji i raznolikost njihovih ciljeva, Tokvil je pisao i o razlici izmeu privatnih, graanskih udru`enja i politikih udru`enja. U privatnom `ivotu svaki ovek mo`e esto i bez pomoi drugih, dakle sam, da postigne odreene ciljeve. U politikom `ivotu to po pravilu nije mogue. Zato tek u politikom `ivotu pojedinac otkriva korisnost i valjanost udru`ivanja sa drugima. Prema Tokvilu, vie stvari govori u prilog slobodi udru`ivanja. Udru`enja omoguavaju ostvarenje pojedinanih zamisli i ciljeva: ona ine ostvarivim ono to bi pojedinano uzev ostalo neostvareno. Udru`enja, takoe, ukljuuju pojedinca u politiki `ivot, ine ga subjektom, a ne samo objektom politike. U politikim udru`enjima
1 2

Leon Kojen, Liberalizam, Filozofske studije XV, 1984, str. 5-38. Alexis de Tocqueville, De la Dmocratie en Amerique, Oeuvres compltes, Paris, Gallimard, 1951, t. I, d. 1. str. 194-201; I/2, str. 112-117.

216

pojedinac se politiki obrazuje: udru`enja predstavljaju osnovnu kolu demokratije. Najva`niji je, meutim, sledei momenat. Drutvo je u demokratiji razmrvljeno: ono je vie skup usamljenih pojedinaca nego skup drutvenih grupa. Nemo pojedinca pred veinom, pred drutvom, pred dr`avom, mo`e se u demokratskom poretku naknaditi jedino udru`ivanjem pojedinaca. Posle line slobode pojedinca, Tokvilu se inila najprirodnijom sloboda udru`ivanja pojedinca sa drugima: pravo udru`ivanja bilo je za njega isto toliko neprikosnoveno kao i lina sloboda. Na izvestan nain, Tokvil je smatrao da je sloboda udru`ivanja produ`etak line slobode pojedinca. To je ideja koja je razvijena u delima i drugih ondanjih istaknutih liberala. Jo pre Tokvila, u spisu O slobodi starih uporeenoj sa slobodom modernih Ben`amen Konstan je tvrdio da sr` savremenog shvatanja slobode ini i pravo svakoga da se sastaje s drugim pojedincima, bilo da bi se dogovarao s njima o svojim interesima, bilo da bi ispovedao veru koja je njemu i njegovim sadruzima najdra`a, bilo naprosto da bi provodio svoje vreme onako kako to najvie odgovara njegovim sklonostima i matanjima.3 Slino je pisao i Mil u Slobodi: Iz slobode svakog pojedinca sledi sloboda udru`ivanja pojedinaca unutar ovih granica, koja nikome ne teti ako su osobe koje se udru`uju punoletne, ako nisu prisiljene ili prevarene.4 Bavei se, pre svega, pitanjem mogunosti slobode u demokratiji, pitanjem odnosa veine i manjine, Tokvil je ukazao i na znaaj koji meu razliitim oblicima politikog udru`ivanja imaju stranke. Prouavajui prilike u Americi, on je zapazio da kada jedna stranka doe na vlast, onda sva javna vlast prelazi u njene ruke. Njene pristalice zauzimaju sve polo`aje u dr`avnom aparatu tako da njihovi protivnici, poto nisu u stanju da prekorae granice koje ih razdvajaju od vlasti, moraju da se utvruju van tih granica, kao opozicija stranci na vlasti. Manjini ostaje samo da svoju svekoliku moralnu snagu suprotstavi materijalnoj snazi veine na vlasti.5
3

4 5

Benjamin Constant, De la Libert des anciens compare celle des modernes, Cours de Politique contitutionelle, II, dition Laboulaye, Paris, Guillaumin, str. 541. Prema prevodu Leona Kojena, Liberalizam, str. 16-17. John Stuart Mill, On Liberty, Harmondsworth, Penguin Books, 1980, str. 71. Tocqueville, Oeuvres compltes, I/1, str. 197.

217

Kao i Tokvil, i uzepe Macini potrebu udru`ivanja je posebno opravdavao time to, udru`ujui se, manjina u jednom demokratskom drutvu mo`e da se na delatan nain suprotstavi veini, odnosno tiraniji veine. U tom smislu, Macini je u udru`ivanju video glavno jamstvo drutvenog napretka: Dr`ava predstavlja izvestan broj, izvestan skup principa, na koji je veina graana pristala u ono doba kada je dr`ava osnovana. Uzmimo da nekoliko graana doe do svesti o jednom novom i istinitom principu, novom i razumnom razvoju istine koji daje `ivotnu snagu dr`avi. Kako e oni moi da ovaj princip ire ako se ne udru`e... Nepokretljivost, preputanje ve postojeim okolnostima, sankcionisano zajednikim pristankom, sve je to previe usaeno u ljudske due da bi pojedinac mogao svojom rei da ih savlada. Udru`enje manjine koje svaki dan raste mo`e to uiniti. Udru`enje je sredstvo budunosti. Bez njega dr`ava bi ostala nepomina, vezana za onaj stupanj napretka do koga je dola.6

II
Ocene o ulozi udru`enja u demokratskom drutvu, koje su iznosili u 19. veku Konstan, Tokvil, Mil i Macini, nastale su, meutim, u vreme kada ustavi i politiko zakonodavstvo po pravilu nisu priznavali ovaj u politikoj doktrini isticani demokratski karakter udru`ivanja. Udru`enja, a naroito politike stranke kao jedan od njihovih oblika, delovala su uglavnom u ustavnom praznom prostoru. Mada je vie nego oigledno da su u drugoj polovini prologa veka pojedini evropski ustavi bili plod stranakih borbi, odnosno delo pojedinih stranaka, ni u jednom od ustava koji su nastali u ovo vreme nema ni rei o politikim strankama. Kako je dolo do ovog raskoraka izmeu ustavnih normi i stvarnog drutvenog uticaja udru`enja graana i stranakih organizacija najbolje se mo`e videti na primerima politiko-pravnog razvitka Francuske i Sjedinjenih Amerikih Dr`ava, zemalja u kojima su usvojeni prvi pisani, savremeni ustavi.
6

Giuseppe Mazzini, Association-Progress u Western Liberalism, eds. E. K. Bramsted, K. J. Melhuish, London, Longman, 1978, str. 506.

218

Ono to odmah pada u oi jeste da se sloboda udru`ivanja ne pominje u njihovim ustavima donetim na izmaku 18. veka. U Deklaraciji prava oveka i graanina od 1789. godine govori se o slobodi miljenja i izra`avanja, ali ne i o slobodi udru`ivanja. Ustav Francuske od 1791. kao da ide korak napred kada doputa slobodu mirnog okupljanja bez oru`ja pod uslovom da ovo nije u suprotnosti sa va`eim propisima. Revolucionarni re`im priznavao je tako slobodu zbora dok sloboda udru`ivanja nije bila posebno zajamena. Ustav Francuske od 1791. proglasio je princip individualne slobode koja je obuhvatala i slobodu rada, i slobodu tampe, i slobodu okupljanja, ali nije formalnopravno priznavao slobodu udru`ivanja. Postojanje razliitih oblika profesionalnih korporacija i esnafa, zatvorenog i monopolskog karaktera, koji su u starom poretku doputali obavljanje odreenog poziva ili zanata samo svojim lanovima, bilo je, prema shvatanju ustavotvoraca, suprotno jednoj drugoj slobodi koju je ovaj Ustav proglasio: slobodi rada.7 Ustav koji je ukinuo feudalnu instituciju esnafa, koji je u svojoj preambuli objavio da nema vie ni cehova, ni profesionalnih korporacija zanatlija, poistovetio je ovaj istorijski oblik povezivanja pojedinaca sa slobodom udru`ivanja uopte. Pisci ustava smatrali su da svaki oblik udru`ivanja ugro`ava slobodu pojedinaca i da je suprotan naelu narodnog suvereniteta. Oni se nisu zadovoljili time da se ukine stari i sasvim osobeni tip esnafskog udru`ivanja, ve su proglasili tetnim svaku vrstu udru`ivanja. Tvorci Ustava bili su pod uticajem klasinog gledanja na ulogu grupa u politikom `ivotu, koje je verovatno najbolje izlo`io Ruso u Drutvenom ugovoru. Za razliku od tipinog liberalnog shvatanja o slobodi udru`ivanja, kakvo je recimo kasnije zastupao Tokvil, Ruso je smatrao da uslov da jedno drutvo bude dobro ureeno, odnosno da u njemu vlada opta volja, jeste da se graani oslobode razliitih linih privr`enosti i sklonosti i posvete se optim poslovima. To je moguno postii u drutvenim zajednicama u kojima ne postoje drutvene grupe manje od dr`ave, odnosno ne postoje udru`enja. Zato je Ruso bio protiv udru`enja? Zato to je smatrao da tamo gde ima udru7

Lon Duguit, Souverainet et Libert, Paris, Felix Alcan, str. 173-175.

219

`enja, posebnih grupa, posebni interesi moraju da odnesu prevagu nad optim dobrom. Ruso je smatrao da graane manje dele pojedinani interesi od interesa posebnih grupa. Tamo pak gde nema udru`enja, da bi pojedinac u politikim stvarima privukao druge pojedince, on mora sopstveni interes da predstavi kao opti. Njegov pokuaj je, meutim, uzaludan ako druge ne ubedi da je ono za ta se sam zala`e i u njihovom interesu. Poto se ovde ne mo`e da osloni na pristalice, on mora sve vie svoj interes da prilagodi zajednikom interesu. Tako i on sam sve vie postaje ubeen onim to predstavlja opti interes. U sredinama u kojima postoje posebne grupe, udru`enja, proces usklaivanja optih i posebnih interesa odvija se te`e, odnosno opti interes se podreuje posebnim interesima. U takvim sredinama stvaraju se frakcije, posebne grupacije na raun one opte volje, svaka od ovih grupacija postaje opta u odnosu na svoje lanove, a pojedinana u odnosu na dr`avu. A tamo gde se posebni interesi uzdi`u iznad opteg, gde se najplodniji interes drsko kiti nazivom opteg dobra postoji, prema Rusou, samo iluzorna zajednica.8 Ideje sline Rusoovim o karakteru udru`enja graana uticale su, naravno, ne samo na ustavno pravo u vreme Francuske revolucije ve i na tadanje zakonodavstvo. utanje Ustava o udru`enjima bilo je praeno otrim zakonodavnim merama protiv udru`enja. Jednim zakonskim propisom od 2. marta 1791. ukinuti su razliiti oblici zanatskih udru`enja, a poznati Le apelijeov zakon od 14. juna 1791. zabranjivao je trajkove i radnika udru`enja. Ovaj zakon je, kao to je poznato, donet povodom molbe gradske uprave Pariza upuene Narodnoj skuptini da se utvrde mere za suzbijanje trajkakog raspolo`enja meu radnicima. Narodna skuptina je ovu molbu prosledila Ustavnoj komisiji u ije je ime Isak le apelije, poslanik treeg stale`a, podneo izvetaj, a kasnije je donet i sam zakon. U ovom izvetaju se, pored ostalog, tvrdi da su svi sastanci kalfi nedozvoljeni jer su sva esnafska udru`enja ukinuta, pa prema tome ne postoje ni esnafska prava. Slian karakter imaju i takozvane kase uzajamne pomoi koje osnivaju radnici pod izgovorom da samo `ele da pomognu svojim bolesnim i neuposlenim drugovima, premda je jedino nacija
8

Jean-Jacques Rousseau, Du contrat social, Oeuvres compltes, Paris, Gallimard, 1964, t. III, str. 371-372.

220

pozvana da se stara o zapoljavanju zdravih i pomaganju bolesnih. Svi ovakvi sastanci su zato smatrani protivustavnim delima protiv slobode i ljudskih prava.9 Ova zamisao o politikom poretku u kome nema nikakvih posebnih udru`enja, o poretku u kome izmeu suverenog naroda sastavljenog od mnotva pojedinaca i njegovih predstavnika nema nikakvih posrednika, mo`da je najjasnije istaknuta u sledeem delu Le apelijeovog izvetaja: Bez sumnje graanima mora biti dozvoljeno da se okupljaju, ali ne sme biti dozvoljeno graanima odreenih profesija da se okupljaju zbog svojih takozvanih zajednikih interesa. U dr`avi nema vie korporacija. Postoji samo pojedinani interes svake individue i opti interes. Nikome nije doputeno da podstie kod graana meuinteres, da ih odvaja od javne stvari duhom korporacije.10 U jednom zanimljivom poreenju prava udru`ivanja u Francuskoj i Engleskoj u prolom veku, Albert Ven Dajsi je ukazivao da je francusko zakonodavstvo propisivalo krajnje otre mere prema razliitim vrstama udru`enja. U tom smislu, u Francuskoj je formalnopravno poev od 1791. udru`ivanje ograniavano, odnosno spreavano na jedan naelan nain putem opteg zakonodavstva. U Engleskoj, u skladu sa tradicijom common law-a, prvi zakoni o udru`enjima od 1800. i 1825. godine polazili su od ocene da pojedinci imaju pravo da se udru`uju kako bi ostvarili zajednike ciljeve koji nisu nezakoniti niti suprotni optem interesu, ali su istovremeno donosioci ovih propisa dr`ali da je svako udru`ivanje u cilju ograniavanja prometa protivno optem interesu. Zato su, uva`avajui pravo udru`ivanja, zakonskim odredbama istovremeno suzbijali trajkove i delovanje sindikata.11 Razvoj zakonodavstva o udru`enjima graana u Francuskoj posle 1791. upuuje na pootravanje mera protiv udru`enja, mada sve ove mere nisu podjednako pogaale razliite profesije i drutvene slojeve: Le apelije je tvrdio da se zakonska zabrana udru`ivanja
9 10

11

Hajnrih Kunov, Opta privredna istorija, Beograd, Kultura, 1959, str. 215-217. Navedeno prema: A. V. Dicey, Law and Public Opinion in England, London, Macmillan, 1905, str. 472. Isto, str. 472-473.

221

odnosi i na advokatske komore, ali je njegov zakon pogodio gotovo iskljuivo radnike, dok je policija sastanke advokata, trgovaca i preduzetnika tolerisala smatrajui ih prijateljskim razgovorima.12 Krivini zakonik od 1810. predviao je zatim da se nijedno udru`enje koje bi imalo vie od 20 lanova, osnovano radi stalnog ili povremenog sastajanja, iji ciljevi mogu biti verski, knji`evni, politiki i drugi, ne mo`e osnovati bez odobrenja vlade i pod uslovima koje vlada propie.13 Ustav Francuske od 1848. prvi put je priznao pravo udru`ivanja. Karakteristina je u ovom pogledu jedna proklamacija od 19. aprila 1848. u kojoj se tvrdi da su jedan od preovlaujuih oblika politikog udru`ivanja u to vreme, klubovi, za Republiku potreba, a za graane njihovo pravo. Nije otuda neobino to je pod uticajem revolucionarnog previranja i uloge udru`enja u ovim zbivanjima Ustav od 1848. ovo novo ustavno pravo stavio ispred ranije zajamenih srodnih prava: Graani imaju pravo da se udru`uju, da se mirno i nenaoru`ani okupljaju, da podnose predstavke, da izra`avaju svoja miljenja putem tampe ili na drugi nain (l. 8). Sa padom Druge republike i donoenjem Ustava Napoleona III od 1852. iz francuskog ustavnog prava ponovo nestaje sloboda udru`ivanja, sama zakonodavna politika prema udru`enjima postaje otrija, dodue sa povremenim te`njama ka liberalizaciji. Do bitnih promena u francuskom zakonodavstvu o udru`enjima dolazi tek na prelasku u ovaj vek. Prvo je zakonom od 21. marta 1884. priznato pravo profesionalnog udru`ivanja u radnike sindikate, udru`enja poslodavaca i meovita udru`enja, kao i obrazovanje njihovih saveza, mada jo uvek nije uvedena opta sloboda udru`ivanja. Sloboda udru`ivanja, prema ovom zakonu, obuhvatala je pravo udru`ivanja u okviru istih ili srodnih profesija, a ne i osnivanje udru`enja razliitih profesija. Tek je 1901. donet zakon kojim je zajamena opta sloboda udru`ivanja, sa izvesnim ogranienjima koja su se odnosila na verska udru`enja. Ovim zakonom bilo je predvieno da se graani mogu slobodno udru`ivati bez prethodnog odobrenja i
12 13

Kunov, nav. delo, str. 216. Uz dalje izlaganje videti: Duguit, o. s., str. 175-178 i Claude-Albert Colliard, Liberts publiques, Paris, Dalloz, 1982, str. 747-750.

222

prijave dr`avnim vlastima, to e se do dana dananjeg u demokratskoj politikoj teoriji uzimati kao uslov bez kojeg nema slobode udru`ivanja u pravom smislu rei.

III
Nain na koji se na slobodu udru`ivanja gledalo u francuskom Ustavu od 1791. i u amerikoj Povelji o pravima, koja je u obliku ustavnih amandmana usvojena iste godine, slian je. Kao i francuski ustavotvorac, i ameriki zajamuje slobodu govora i tampe, slobodu okupljanja, kao i pravo upuivanja peticija dr`avnim organima, ali ne i pravo udru`ivanja. U amerikoj politikoj nauci ima miljenja da je za `aljenje to to oevi osnivai ne govore o slobodi udru`ivanja u Ustavu, jer su druge slobode i prava koje se navode i u I amandmanu veoma razliiti od slobode udru`ivanja. Robert Nizbet, koji zastupa to miljenje, smatra da su vodei politiki duhovi u SAD imali na umu ideal jedinstvene dr`avne zajednice, a ne naroda sastavljenog od skupa meusobno suprotstavljenih grupa. Utoliko, prema Nizbetu, postoji podudarnost u politikoj teoriji iz koje su proizali i francuski i ameriki ustav.14 Ipak, uz sve slinosti u oceni posledica delovanja u`ih organizovanih grupa u dr`avi koje su iznosili tvorci francuskog i amerikog ustava, razlike meu njima su bile dublje nego to bi se to moglo rei dr`ei se iskljuivo slova ustava. Za razliku od Rusoa i pisaca francuskog ustava, koji su smatrali da se delovanje razliitih grupa u dr`avi mo`e otkloniti, D`ems Medison u Federalistikim spisima, najznaajnijem obrazlo`enju jednog ustava koje je ikada napisano, izneo je da su udru`enja i politike stranke, odnosno stranarstvo, i pored svih svojih mana neizbe`ni. Podrazumevajui pod strankom izvestan broj graana, bez obzira na to da li ine vei ili manji deo celine, koje ujedinjuje ili pokree neka zajednika pobuda ili strast, odnosno interes, suprotan pravima drugih graana ili trajnim i optim interesima drutva15,
14 15

Robert Nisbet, Twilight of Authority, London, Heinemann, 1976, str. 271-272. The Federalist Papers, New York, New American Library, 1961, str. 78 (No 10).

223

Medison je smatrao da se ona ista zla stranarstva o kojima je Ruso pisao (preovlaivanje posebnog interesa nad optim), kao i opasnosti od tiranije veine, mogu otkloniti na dva razliita naina: uklanjanjem uzroka stranarstva ili obuzdavanjem njegovih posledica. Prvi nain, uklanjanje uzroka stranarstva, odnosno ukidanje slobode koja dozvoljava postojanje stranarstva, Medison je smatrao besmislenim: ukidati slobodu, koja je neophodna u politikom `ivotu, samo zato to sloboda pothranjuje stranarstvo, bilo bi isto tako besmisleno kao to bi bilo nerazborito liiti se vazduha koji je bitan za `ivot, jer on daje vatri njeno razorno dejstvo.16 Ba zato to je smatrao da se uzroci stranarstva, koji su ukorenjeni u samoj ljudskoj prirodi, ne mogu otkloniti, Medison je dr`ao da nema drugog leka nego da se obuzdaju posledice stranarstva. Medison je tako, prema miljenju jednog od Rusoovih kritiara, postavio Drutveni ugovor naglavce. Jer, dok je Ruso smatrao da se stranke moraju izbei u dobro ureenoj dr`avi i da zato nije potrebno stvarati ustanove koje bi obuzdavale njihovo dejstvo, Medison je polazio od toga da se delovanje stranaka ne mo`e spreiti i da je zato neophodno izgraditi ustanove koje bi obuzdavale njihovo dejstvo.17 Pri tome, Medison je imao na umu ustanove predstavnike demokratije koje je, za razliku od starih oblika neposredne demokratije, karakterisala vea teritorija i vei broj graana, a time i manja opasnost od tiranije veine. Tamo gde je drutvo vee, smatrao je Medison, tamo gde su pripadnici jedne politike zajednice zaposeli veu teritoriju, sam sastav drutva je slo`eniji i ta slo`enost drutvenog sastava dovodi do stalnog sukobljavanja razliitih promenljivih drutvenih grupa od kojih nijedna nije u stanju da trajnije zadobije veinu i nametne svoju volju drutvu. Istini za volju, treba rei da i u samim poecima amerike republike postoji jedna epizoda koja svedoi o pokuaju da se putem zakona bitno ogranii sloboda udru`ivanja. Re je o vie zakona donetih 1798. godine, od kojih je pre svega Zakon o podstrekivanju na pobunu (Sedition Act) svojim uoptenim odredbama omoguavao krivino gonjenje politikih protivnika zbog stvaranja nezakonitih
17

Robert Dahl, After the Revolution: Authority in a Good Society, New Haven, Yale University Press, 1970, str. 82-83.

224

skupova ili saveza, odnosno zbog same kritike vlade ili njenih funkcionera.17 Donoenju ovih zakona prethodilo je poev od 1793. irenje tzv. demokratskih drutava, tanije reeno, politikih klubova koji su pod uticajem republikanskih ideja Francuske revolucije uticali na javno mnjenje, ne pokazujui pri tome nameru da se bore za osvajanje i vrenje dr`avne vlasti. Kako je postojala izvesna podudarnost u gleditima ovih klubova i opozicione, Republikanske stranke, federalisti, koji su u ovo vreme bili na vlasti, kao i njihov predsednik Vaington, nastojali su da ove mere protiv demokratskih drutava protegnu i na svoje glavne politike protivnike, republikance. Sve te mere na neki nain su podrazumevale da dobrovoljne politike organizacije koje podvrgavaju kritici vladinu politiku nemaju pravo da postoje. Odgovarajui na federalistike propise, republikanci su u dva predstavnika tela u kojima su imali veinu usvojili poznate rezolucije Kentakija i Vird`inije u kojima su ove zakonske propise napali zbog prekoraenja ovlaenja poverenih federalnoj vladi, kao i zbog vreanja slobode govora i tampe zajamenih u I amandmanu Ustava. Ve iz ovih nekoliko redova, meutim, proizlazi da su ameriki propisi protiv udru`enja graana bili sasvim drugaijeg karaktera od onih koji je doneo revolucionarni re`im u Francuskoj: ti propisi bili su upereni samo protiv nekih oblika politikog udru`ivanja, a ne protiv udru`ivanja uopte. Ameriki propisi protiv udru`ivanja usvojeni su neznatnom veinom glasova u Predstavnikom domu i ostali su pravno na snazi svega nekoliko godina (do poetka 1801). I najzad, meu samim federalistima, ijim zalaganjem su ovi propisi doneti, bilo je onih koji ovakve mere protiv svojih sunarodnika i dojueranjih saveznika u ratu za nezavisnost nisu prihvatali ili su ak bili protiv svakog oblika ograniavanja slobode udru`ivanja. Karakteristino je u ovom pogledu stanovite drugog po redu amerikog predsednika, D`ona Adamsa, koji je, mada se nije slagao sa politikim programom republikanaca i demokratskih drutava, pisao da
17

Richard Hofstadter, The Idea of a Party System: The Rise of Legitimate Opposition in the United States, 1780-1840, Berkley, University of California Press, 1969, str. 102-120.

225

politiki klubovi moraju i treba da budu zakoniti u svakoj slobodnoj zemlji.18 Za dalji razvoj amerikog ustavnog prava karakteristina je injenica da, i pored toga to je ameriki ustav vie puta menjan i dopunjavan, tim promenama nikada nije regulisano pravo udru`ivanja. Pravo udru`ivanja su zakonodavna tela dr`ava lanica i sudovi sankcionisali izvodei ga irim tumaenjem iz I amandmana. U ovakvom, irokom tumaenju polazi se zapravo od onoga to je zajedniko politikom udru`ivanju i okupljanju (skupovima) graana, a zanemaruju se razlike izmeu ta dva oblika delovanja. S druge strane, sloboda udru`ivanja izvodi se iz slobode govora i tampe koja je zajamena u I amandmanu. O irokom tumaenju ovog amandmana, kada je re o slobodi udru`ivanja, mo`e se govoriti u jo jednom smislu. Mada se u I amandmanu propisuje da Kongres ne mo`e doneti nijedan zakon koji bi ograniavao slobodu govora i tampe ili pravo graana da se u miru okupljaju i da se obraaju vladi radi otklanjanja nepravdi, smatra se da se ovo ogranienje odnosi pored zakonodavne vlasti i na izvrnu i sudsku vlast, pa i na propise dr`ava lanica (u skladu sa odredbom amandmana XIV, odeljak 1). Ako se ima u vidu kasniji razvitak zakonodavstva o udru`enjima i politikim strankama u SAD, onda se mo`e rei da je pravni status stranaka u ovoj zemlji na izvestan nain protivrean.19 Praznina u Ustavu o pravu udru`ivanja i strankama naknaena je brojnim zakonskim propisima o strankama, premda u ovom, kao ni u drugom velikom sistemu common law-a (u Velikoj Britaniji), ne postoji jedan opti zakon o udru`ivanju graana, to je po pravilu karakteristino za evropsko kontinentalno pravo. Najva`nija posledica ovog zakonodavstva o strankama u SAD je to je ono dovelo do ograniavanja stranake autonomije. Prvo su jo krajem prolog veka stranke izgubile pravo da same tampaju glasake liste, odnosno usvojen je zvanini izborni sistem po kome se glasake liste tampaju na teret dr`ave. Stranke su zatim izgubile pravo da slobodno odreuju kako e se postavljati stranaki kandida18 19

Isto, str. 94. Uz dalje izlaganje videti: Karl Loewenstein, Political Power and the Governmental Process, Chicago, The University of Chicago Press, 1965, str. 369-372.

226

ti, birati voe, utvrivati stranake platforme, pa ak i to ko mo`e da bude lan stranke. to se ovoga poslednjeg tie, amerika sudska praksa je za razliku od francuske teorije, po kojoj se lanstvo u stranci zasniva na ugovoru, zauzela stav da stranke ne mogu da utvruju merila prijema kojima bi se pojedinci mogli onemoguiti da pristupe odreenoj stranci. Pravo da se pristupi odreenoj stranci, naprotiv, ima karakter individualnog prava. U vie va`nih odluka ameriki Vrhovni sud je utvrdio ovo pravo u korist crnaca koji su bili iskljueni iz prethodnih izbora. Dodamo li svemu ovome injenicu da je usled porasta trokova izbornih borbi postala neophodna i kontrola nad stranakim finansijama, postaje razumljivija tvrdnja amerikih politikologa da su amerike politike stranke prestale da budu dobrovoljna udru`enja u onom smislu u kojem su to crkve, sindikati i sline organizacije i da su dobile obele`ja dr`avnih organa preko kojih suvereni narod takoe vri vlast. U jednoj presudi Vrhovnog suda to se izriito tvrdi: Stranka preuzima karakter dr`avnog organa na osnovu obaveza koje joj nameu zakoni dr`ava lanica...20 Sama dr`avna kontrola nad politikim strankama objanjava se inae injenicom da je, poto stranake organizacije kontroliu dr`avu, potrebno da i one budu podvrgnute zakonskoj kontroli.21

IV
Ameriki ustav nije nikada izriito zajamio slobodu udru`ivanja, mada je ta sloboda, prema miljenju amerikih pravnika, uzdignuta na ustavni nivo u vie istorijskih odluka Vrhovnog suda, a naroito u sluaju NAACP v. Alabama iz 1958. godine, kada se ovaj Sud bavio pitanjem prava privatnosti udru`ivanja (right of associational privacy). Ustavni razvitak u Evropi bio je sasvim drugaiji. Svi ustavi doneti posle Prvog svetskog rata, bez obzira na karakter politikog re`ima, predviaju slobodu udru`ivanja. Ovi ustavi u osnovi
20

21

321 U. S. 649 (1944) Navedeno prema: Neil A. McDonald, Party Perspective: A Survey of Writings, Comparative Politics: A Reader, eds. Harry Eckstein, David E. Apter, New York, The Free Press, 1963, str. 345. Sjedinjene Amerike Dr`ave, Beograd, Vuk Karad`i, 1967, str. 141.

227

to ine na dva razliita naina, koji upuuju i na razlike u karakteru samih politikih sistema. U prvoj grupi pluralistikih politikih sistema, ustavi, odnosno odgovarajui zakoni o udru`enjima, predviaju da se pravo udru`ivanja ne mo`e ograniiti nikakvim preventivnim merama: polazi se od toga da ostvarivanje prava udru`ivanja ne podle`e odobrenjima i prijavama, odnosno takvim uslovima koji bi mogli dovesti do arbitrarnosti ocene i spreavanja obrazovanja udru`enja.22 Takvo reenje sadr`i i vie ustava donetih u 19. veku. Niz savremenih ustava u kojima se posle kraih ili du`ih razdoblja autoritarne vladavine uspostavljaju demokratski, pluralistiki re`imi sadr`e takoe ovakve odredbe. Ustav Grke od 1975. predvia pravo udru`ivanja u skladu sa zakonom koji, meutim, nikada ne mo`e da vrenje ovoga prava podvrgne prethodnom odobrenju. U sluaju, pak, dokazane povrede zakona ili bitnih odredbi svojih statuta, udru`enja mogu da budu rasputena jedino na osnovu odluke nadle`nog suda (l. 12, st. 1. i 2). Ustav Portugalije od 1976. u lanu 46. propisuje: Graani imaju pravo da slobodno i bez potrebe za bilo kakvim odobrenjem obrazuju udru`enja koja nisu namenjena podsticanju nasilja i iji ciljevi nisu suprotni krivinim zakonima. Ustav panije od 1977. takoe priznaje pravo udru`ivanja, dok udru`enja koja imaju ciljeve ili sredstva definisana kao krivina proglaava ilegalnim. Ustav ove zemlje propisuje i obavezu upisivanja udru`enja u poseban registar, ali iskljuivo u svrhu javnosti (l. 22). U ustavima ovih politikih sistema mogu se nai i odredbe o politikim strankama, mada se ne bave podrobnije pitanjima stranake strukture i odluivanja u strankama. Ba zato to ustavi ne sadr`e odredbe o politikim stranakama, odnosno zato to su te odredbe ture, ureivanje pravnog polo`aja stranaka preputeno je uglavnom zakonodavstvu (pre svega izbornim zakonima) i poslovnicima zakonodavnih tela. Ustavne odredbe o strankama, ako ih pak ima, karakteristine su po tome to se temelje na liberalnoj politikoj tradiciji prema kojoj jednako pravo udru`ivanja na institucionalnom planu podrazumeva pluralizam organizacija, a pre svega politikih
22

Jovan orevi, Ustavno pravo, Beograd, Savremena administracija, 1976, str. 390.

228

stranaka. U lanu 49. Ustava Italije od 1947. tako stoji: Svi graani imaju prava da se slobodno udru`uju u stranke da bi doprineli, na demokratski nain, odreivanju nacionalne politike. U Osnovnom zakonu SR Nemake od 1949. istie se u lanu 21. da politike stranke, koje se obrazuju slobodno, uestvuju u formiranju politike volje naroda. Njihova unutranja organizacija mora biti saobra`ena demokratskim naelima, a du`ne su da uine javnim poreklo finansijskih sredstava kojima raspola`u. Na istom mestu predvia se nadle`nost Saveznog ustavnog suda u ocenjivanju ustavnosti politikih stranaka koje bilo svojim programima bilo stavovima svojih lanova ugro`avaju liberalni i demokratski ustavni poredak ili postojanje Savezne Republike Nemake. Ustav Francuske od 1958. takoe sadr`i odredbu koja sa`eto definie ulogu stranaka: Politike stranke i grupe uestvuju u izborima. One se obrazuju i deluju slobodno. One moraju potovati naela narodne suverenosti i demokratije (l. 4). Najzad, ve pominjani Ustav Portugalije od 1976. postavlja granice ustavnoj reviziji i tom prilikom utvruje da predmet ustavne promene, pored ostalog, ne mo`e biti ni pluralizam politikog izra`avanja i organizovanja, podrazumevajui i politike stranke i pravo demokratske opozicije (l. 290, alineja 1). U politikim sistemima o kojima je dosada bilo rei korienje prava udru`ivanja stvar je pojedinaca koji se udru`uju, pristupajui postojeim udru`enjima ili osnivajui po vlastitom nahoenju sasvim nova udru`enja. Kako sredinje mesto meu ovim udru`enjima imaju politike stranke, sloboda udru`ivanja podrazumeva i osnivanje novih stranaka, udru`ivanje postojeih stranaka, kao i stvaranje sasvim novih tipova udru`enja koja su kritiki orijentisana prema ideji i praksi stranakog pluralizma uopte. Tipian primer ovakvih oblika udru`ivanja predstavljaju tzv. novi drutveni pokreti. Sve ovo nije neobino, naravno, ako se ima na umu jednostavna injenica da u tim re`imima stranaki sistemi predstavljaju nezavisne i otvorene politike podsisteme.23 Za razliku od politikih sistema o kojima je do sada bilo rei, ustavi i politiko zakonodavstvo druge grupe politikih sistema ne
23

Giovanni Sartori, Parties and Party Systems: A Framework for Analysis, Cambridge, Cambridge University Press, 1976, str. 46-47.

229

sadr`e odredbu o tome da obrazovanje udru`enja graana ne sme biti uslovljavano odobrenjima i prijavama, a pravno ili faktiki takva su odobrenja u ovim re`imima neophodna. Kako meu ovim politikim sistemima postoje znatne razlike u politikim i kulturnim tradicijama i stepenu ekonomske razvijenosti, zadr`aemo se na formalnopravnom i stvarnom polo`aju udru`enja u tzv. zemaljama realnog socijalizma, koje takoe pripadaju ovom krugu politikih sistema. Pravo udru`ivanja u zemljama realnog socijalizma shvaeno je na takav nain da je jasno da se vie ne radi o autentinom znaenju ovoga prava, ve je to pravo u novom politikom poretku sasvim promenilo svoju funkciju: ono nema vie za cilj da okuplja graane koje povezuju zajedniki interesi i vrednosti i koji nastoje da politiku nemo pojedinca suoenog sa masovnim drutvom i monom dr`avnom organizacijom otklone udru`ujui se meusobno, ve to pravo treba da poslu`i partijskoj dr`avi, radi mobilizacije i kontrole masa. U obliku u kojem se pravo udru`ivanja ovde ostvaruje, ono nije produ`etak line slobode pojedinca, ve produ`etak dr`avne vlasti. Posle svega to je izneto, nesporno je da se tzv. preventivnim merama dovodi u pitanje sama sloboda udru`ivanja, kao to se uvoenjem cenzure dovodi u pitanje sloboda tampe. D`on Nevil Figis, jedan od zaetnika pluralistike politike doktrine u Engleskoj, poetkom ovoga veka s pravom je pisao: Dr`ava nije stvorila porodicu, niti su crkve njena tvorevina, niti bi se u bilo kojem stvarnom smislu moglo tvrditi da je ona stvorila klub ili sindikate... Svi oni su nastali iz prirodnih nagona ljudi za udru`ivanjem i prema svima njima vrhovna vlast treba da se odnosi kao da imaju svoj izvorni, zajameni `ivot.24 Na kraju, ostaje da se pomene jo jedno pitanje pokrenuto u okviru iste demokratske politike tradicije koja je smatrala da prava udru`ivanja nema tamo gde je ovo pravo podlo`no prethodnoj prijavi i odobrenju dr`avne vlasti. Na pravo udru`ivanja mo`e se gledati iz dva razliita ugla i zavisno od toga koju taku posmatranja odaberemo, naa slika ovoga prava se menja. S jedne strane, kao to smo ve rekli, pravo udru`ivanja predstavlja proirenje slobode svakog pojedinog graanina, odnosno njegovog prava da se stara o vlastitim
24

J. N. Figgis, Churches in the Modern State, London, Longmans, 1913, str. 47.

230

poslovima sve dok time ne vrea prava drugih. S druge strane, re je o pravu posebne vrste ije vrenje pod odreenim uslovima mo`e da ogranii slobodu pojedinca, pa i da dovede u pitanje postojei demokratski re`im. Kad god ljudi udru`eno delaju, oni stvaraju jedno telo koje, po prirodi stvari, poinje znatno da se razlikuje od pojedinaca koji ga ine. Zato ovo pravo kojim se proiruje sloboda pojedinca mo`e postati kobno ba po tu slobodu. Ovim pitanjem bavio se i Leonard Hobhaus, polazei u svojoj raspravi o osnovnim naelima liberalizma od stava da se sloboda udru`ivanja mo`e izvesti iz slobode ugovora.25 Ukoliko su pojedinci vlasni meusobno i u obostranom interesu sklapati ugovore sve dotle dok time ne nanose tetu treim licima, oni se mogu sporazumeti da pod istim uslovima trajno delaju zajedno. Drugim reima, oni mogu stvarati udru`enja. Ali, mo jednog udru`enja bitno se razlikuje od moi pojedinaca koji ga ine. Zbog toga je teko regulisati delatnost jednog udru`enja na nain na koji se reguliu odnosi izmeu pojedinaca. Jedno udru`enje mo`e postati toliko mono da preraste u dr`avu u okviru dr`ave, to potvruje istorija nekih verskih i revolucionarnih organizacija. A ak i kada se ne radi o ovakvim monim organizacijama, i jedno manje udru`enje, udru`enje skromnijih zahteva mo`e tlaiti svoje lanove. Zbog toga je Hobhaus mislio da je prei zadatak zatititi pojedinca od moi udru`enja nego zatititi udru`enja od preteranih zakonskih ogranienja. Nije stvar u tome da se samo obezbedi opte pravo udru`ivanja, ve i da korienje ovog prava u svakom pojedinom sluaju omogui najvii stepen stvarne slobode i jednakosti pojedinca. Pitanjem kontrole dr`ave nad udru`enjima, koje je samo postavio engleski liberal Hobhaus uoi Prvog svetskog rata, bavio se razumljivo daleko vie engleski socijalista Harold Laski posle Drugog svetskog rata. Mada je re o pitanju koje izlazi iz okvira ovoga rada, treba samo pomenuti da reenja koja je Laski ponudio u svojoj studiji Sloboda u modernoj dr`avi otvaraju niz novih pitanja. To, uostalom, nije neobino ako se ima na umu da je on pitanje kontrole dr`ave nad udru`enjima smatrao jednim od najte`ih pitanja na podruju politike
25

L. T. Hobhouse, Liberalism, Oxford, Oxford University Press, 1964, str. 23-24.

231

nauke.26 Laski je polazio od stava da promene u ureenju dr`ave moraju biti rezultat mirnog ubeivanja, a ne posledica nasilnog napada. Sloboda koju udru`enja u`ivaju u dr`avi ne podrazumevaju i slobodu da se dr`ava zbaci.27 Ali, Laski je, s druge strane, smatrao da dr`ava nema pravo da suzbija udru`enja samo zato to su njihovi pogledi subverzivni u odnosu na postojei poredak. Ako bi se uinilo suprotno, proganjanje bi se zasnivalo ne na injenici, ve na sumnji da bi odreena injenica mogla da nastupi. Vreme za meanje dr`ave, pisao je Laski, dolazi samo onda kada se, izvan odreenih kategorija mirnog ubeivanja, ljudi pokrenu na akciju koja se logino nikako drugaije ne mo`e shvatiti nego kao reenost da se drutveni poredak obori.28 U praksi, daleko vie nego u teoriji, postepeno su utvrivana podruja i sluajevi kada dr`ava mo`e vriti kontrolu nad radom udru`enja. Ona to mo`e initi radi vlastite zatite, radi zatite onih koji nisu lanovi udru`enja, zatim kada je to u interesu samih lanova udru`enja, kao i u sluajevima kada doe do sukoba izmeu vie udru`enja.29 Praksa dr`avnih organa, pre svega redovnih i ustavnih sudova, koji se bave ovim pitanjima mo`e biti manje ili vie razvijena, mo`e biti sastavljena od zanimljivih naelnih razmatranja, ali ne i liena suprotnih ocena i brojnih nedoumica. Ovih nedoumica, naravno, nema u politikim i pravnim sistemima u kojima sloboda udru`ivanja postoji samo nominalno, a ne i stvarno.

26

27 28 29

Harold Laski, Liberty in the Modern State, London, George Allen and Unwin, 1948, str. 104. Isto, str. 121. Isto. S. I. Benn, R. S. Peters, Social Principles and the Democratic State, London, George Allen und Unwin, 1959, str. 282-288.

232

Registar imena

Adams, D`on (Adams, John) 225 Andreson, Peri (Anderson, Perry) 134 Arent, Hana (Arendt, Hannah) 136, 137, 139147 Aristotel 1618, 58, 154 Barker, Ernest 82, 84, 85, 177, 178 Bekon, Frensis (Bacon, Francis) 155 Bel, Danijel (Bell, Daniel) 128 Bentam, D`eremi (Bentham, Jeremy) 155167 Berk, Edmund (Burke, Edmund) 17, 18, 25, 77, 83, 85 Berntajn, Eduard (Bernstein, Eduard) 124 Blekston, Viljem (Blackstone, William) 156159, 161, 165 Brajs, D`ems (Bryce, James) 19, 20, 48, 5055 Brekton, Henri de (Bracton, Henry de) 166

Brinton, Krejn (Brinton, Crane) 108110, 120, 128, 130, 132 Butmi, Emil (mile Boutmy) 170 Dajsi, Albert Ven (Dicey, Albert Venn) 152, 221 Dal, Robert (Dahl, Robert) 47 David, @ak Luj (David, Jacques Louis) 34 Dirkem, Emil (Durkheim, mile) 41, 51 Dizraeli, Benjamin (Disraeli, Benjamin) 58 Dreer, Simor (Drescher, Seymour) 60

D`eferson, Tomas (Jefferson, Thomas) 145, 171, 172 D`ems I (James I) 155 D`onson, elmers (Johnson, Chalmers) 116123

233

Edvards, Liford (Edwards, Lyford) 108110, 128, 130, 132 Ekstajn, Hari (Eckstein, Harry) 129

Kafka, Franc (Kafka, Franz) 44 Kant, Imanuel (Kant, Immanuel) 84 Gobino, Artur @ozef de (Gobineau, Katon 78 Kaucki, Karl (Kautsky, Karl) 124 Arthur Joseph de) 12 Grami, Antonio (Gramsci, Antonio) Kendal, Vilmur (Kendall, Wilmoore) 74, 75, 78, 79 134 Konstan, Ben`amen (Constant, Gregoar, Anri (Grgoire, Henri) 182 Benjamin) 89, 90, 92, 179, 217, Gur, Ted (Gurr, Ted Robert) 218 112114, 123, 129 Kouk, Edvard (Coke, Edward) 155 Kramnik, Ajzak (Kramnick, Isaac) H 127 Habermas, Jirgen (Habermas, Kranston, Moris (Cranston, Maurice) Jrgen) 173 195, 196, 198 Hajek, Fridrih August fon (Hayek, Friedrich August von) 168, L 196198 Lafajet (La Fayette, M. J.) 171 Haksli, Oldos (Huxley, Aldous) 42 Laski, Harold 231, 232 Hamilton, Aleksandar (Hamilton, Le apelije (Le Chapelier) 220, 221 Alexander) 17, 23, 47, 48, 203 Lenjin, V. I. U. 123, 124, 143, 144 Hantington, Samjuel (Huntington, Leventajn, Karl (Loewenstein, Karl) Samuel) 123128 206 Hegel, G. V. F. (Hegel, G. W. F.) Likurg 91 127, 128 Lipset, Simor Martin (Lipset, Hejl, Metju (Hale, Mathew) 155, Seymour Martin) 128 158, 165

Figis, D`on N. (Figgis, John N.) 230 Filmer, Robert 80 Fridrih, Karl (Friedrich, Carl J.) 199, 200 Friman, Majkl (Freeman, Michael) 122 From, Erih (Fromm, Erich) 29, 30

Hjum, Dejvid (Hume, David) 68, 8183, 85 Hobhaus, Leonard (Hobhouse, L. T.) 231 Hobs, Tomas (Hobbes, Thomas) 65, 83, 85, 155, 158, 165, 166

Jelinek, Georg (Jellinek, Georg) 77, 169, 170 Jovanovi, Slobodan 197, 204

234

Lok, D`on (Locke, John) 47, 6388, 92, 172 Lopatka, Adam 212 Luka, er (Lukcs, Gyrgy) 134 Luksemburg, Roza (Luxemburg, Rosa) 124 Macini, uzepe (Mazzini, Giuseppe) 218 Makijaveli, Nikolo (Machiavelli, Nicol) 121 Malecki, Edvard (Malecki, Edward) 127, 128 Mandelberg, alijas Posadovski 209 Manhajm, Karl (Mannheim, Karl) 46 Marks, Karl (Marx, Karl) 10, 15, 41, 56, 60, 105, 106, 123, 124, 132, 143, 144 Medison, D`ems (Madison, James) 17, 18, 23, 47, 99, 103, 171, 223, 224 Mejn, Henri (Maine, Henry) 151 Mihels, Robert (Michels, Robert) 59 Mil, D`on Stjuart (Mill, John Stuart) 6, 10, 22, 32, 3437, 50, 51, 217, 218 Miliband, Ralf (Miliband, Ralph) 134 Mils, S. Rajt (Mills, C. Wright) 31 Mirkin-Gecevi, Boris (Mirkine-Guetzvitch, Boris) 188, 199 Montenj, Miel de (Montaigne, Michel Eyquem de) 62 Monteskje, arl (Montesquieu, Charles Louis de Secondat) 22, 40, 47, 57, 97, 159, 177, 179

Munije, @an @ozef (Mounier, Jean Joseph) 173 Mur, Barington (Moore, Barrinton Jr.) 130134

Napoleon Bonaparte 39, 222 Napoleon III (Napolon Bonaparte, Charles Louis) 222 Nizbet, Robert (Nisbet, Robert) 10, 48, 223

Ofe, Klaus (Offe, Claus) 134 Olson, Mankur (Olson, Mancur) 115 Ostin, D`on (Austin, John) 163167 Ostrogorski, Mojsej 28

Park, Robert 108 Parsons, Talkot (Parsons, Talcott) 110, 116, 121 Paskal, Blez (Pascal, Blaise) 15 Paulo, Julije (Paulus, Julius) 153 Peti, D`ord` (Pettee, George) 108110, 128, 130, 132 Pitkin, Hana (Hanna, Pitkin) 71, 72 Plamenac, D`on (Plamenatz, John) 73, 85 Platon 16, 67, 100, 102, 154 Plehanov, Georgij Valentinovi 210 Polok, Frederik (Pollock, Frederick) 167 Posadovski 209, 210 Pulancas, Nikos (Poulantzas, Nicos) 134

235

Rabo Sent Etjen, @an-Pjer (Rabaut-Saint-tienne, Jean-Paul) 171 Rafael (Raffaello Santi) 34 Risman, Dejvid (Riesman, David) 25 Riv, Henri (Reeve, Henry) 14 Roaje-Kolar, Pjer-Pol (Royer-Collard, Pierre-Paul) 61 Robespjer (Robespirre, Maximilien) 143 Rols, D`on (Rawls, John) 84 Ruso, @an-@ak (Rousseau, Jean-Jacques) 43, 67, 75, 76, 8385, 89104, 170, 178, 179, 181, 219, 220, 223, 224 Ruzvelt, F. D. (Roosevelt, Franklin Delano) 117

Spenser, Herbert (Spencer, Herbert) 83 Spic, Dejvid (Spitz, David) 20, 57 Stefen, Leslie (Stephen, Leslie) 158 Svift, D`onatan (Swift, Jonathan) 162, 163

ils, Edvard (Shils, Edward) 121 umpeter, Jozef (Schumpeter, Joseph) 46

Talmon (Talmon, J. L.) 90 Tasi, ore 212 Terborn, Jeren (Therborn, Gran) 134 Tili, arls (Tilly, Charles) 133 Tokvil, Aleksis de (Tocqueville, Alexis de) 68, 962, 168, 216219

Savonarola (Savonarola, Girolamo) 118 Simons, D`on (Simmons, A. John) 66, 67 Sjejes (Sieys) 173 Skokpol, Teda (Skocpol, Theda) 131134 Smelser, Nil (Smelser, Neil) 114, 121, 122, 129 Sokrat 67 Solon 91 Sorokin, Pitirim 110, 111, 129 Spektorski, Evgenije 182

Ulpijan, Domicije (Ulpianus, Domitius) 152

Vaington, D`ord` (Washington, George) 225 Veber Maks (Weber, Max) 10, 44, 105 @uvenel, Bertran de (Jouvenel, Bertrand de) 103

236

Podaci o tekstovima objavljenim u ovoj knjizi

Problem tiranije veine u politikoj filozofiji Aleksisa de Tokvila, Filozofske studije X/1978, str. 145204. D`on Lok i ideja vlade koja poiva na saglasnosti, Filozofske studije XIV/1982, str. 3758. Ruso i problem vladavine opte volje, Theoria 3-4/1978, str. 4149. Teorije revolucije i savremena sociologija, Ogledi iz sociologije drutvenog razvoja, Beograd, Institut za socioloka istra`ivanja Filozofskog fakulteta, 1981, str. 3859. Hana Arent ili revolucija kao sloboda, pogovor knjizi: Hana Arent, O revoluciji. Odbrana javne slobode, Beograd, Filip Vinji, 1991, str. 295301. Angloamerika pravna tradicija i ideja vladavine prava, Arhiv za pravne i drutvene nauke 2/1981, str. 251267. Deklaracija od 1789. i ljudska prava danas, Sociologija 4/1989, str. 559570. Opta deklaracija i socijalna prava, Jugoslovenska revija za meunarodno pravo 1-2/1989, str. 2336. Politiki sistemi i osnovna prava, Theoria 1-2/1987, str. 5362. Ustav, sloboda udru`ivanja i politike stranke, Dva veka savremene ustavnosti, Beograd, SANU, 1990, str. 325340.

237

Sadr`aj

Re unapred Demokratija i njene granice Aleksis de Tokvil i problem tiranije veine D`on Lok i ideja vlade koja poiva na saglasnosti Ruso i vladavina opte volje Revolucija i njena priroda Savremena prouavanja revolucije Hana Arent ili revolucija kao sloboda Politiki poredak i ljudska prava Angloamerika pravna tradicija i ideja vladavine prava Deklaracija od 1789. i ljudska prava danas Univerzalna deklaracija i socijalna prava Politiki sistemi i osnovna prava Ustav, sloboda udru`ivanja i politike stranke Registar imena Podaci o tekstovima objavljenim u ovoj knjizi

5 9 63 89 105 139 149 169 185 201 215 233 237

239

Vojislav Kotunica: Ugro`ena sloboda. Politike i pravne rasprave * Izdavai: Institut za filozofiju i drutvenu teoriju, Narodnog fronta 45, Beograd; http://www.instifdt.bg.ac.yu; Tel./Fax: +381-11-646-242; E-mail: institut@instifdt.bg.ac.yu / Filip Vinji, Ustanika 25, Beograd * Za izdavae: Mile Savi, direktor / Jago ureti, direktor * Urednik: Drako Grbi * Recenzenti: Kosta avoki, Milan Podunavac * Likovnografiko reenje biblioteke i korice knjige: Vladana Mrkonja * Tehniki urednik: Drako Grbi * Kompjuterska obrada teksta: Sanja Ivanovi * tampa: Filip Vinji, Beograd * Tira`: 800 primeraka * Beograd, 2002 * ISBN 86-7363-317-6

CIP Katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd 321.7 316.423.3 341.231.14 Ugro`ena sloboda : politike i pravne rasprave / Vojislav Kotunica. Beograd : Institut za filozofiju i drutvenu teoriju : "Filip Vinji", 2002 (Beograd : "Filip Vinji"). 239 str. ; 20 cm. (Biblioteka Fronesis) Tira` 800. Napomene i bibliografske reference uz tekst. Registar. ISBN 86-7363-317-6 a) Demokratija b) Revolucija c) Prava ~oveka COBISS-ID 97254156
Ko{tunica, Vojislav

You might also like