Jedan od vrhunaca nase knjizevnosti je djelo `Prokleta avlija`.

Andric je na specifican nacin svojim savrsenim stvaralastvom oslikao jedan poseban svijet tj. zatvor koji je mogao da se nadje u bilo kom vremenu i prostoru. To nisu samo zidovi i prostorije jer medju njima se nalazi mnogo sudbina i prica koje pokusavaju da traju, da se bore i prije svega opstanu. Polozaj proklete avlija je bio cudan. Grad je bio blizu a nije mogao da se vidi. Ispred samo parce zgazene zemlje u kojoj su sagoreli snovi okovanih dusa iz proklete avlije. A iznad samo otvoreno nebo kao zrack nade u bolje. Ali slobode nema. Samo uzasan smrad iz pristanista koji je cesto dopirao do Avlija i cesto pravio nemire medju zatvorenicima. Kroz roman se preplice jedna sturkura koja predstavlja `pricu u prici` Sve se vrti u krug. Djela pocinje prizorom jednog mladica koji vidi kroz prozor a u pozadini cuje zvuke kako spremaju zaostavstine Fra Petra. On je dospio u Avliju iz neopravdanih razloga. Poznaje vise ljudi. Jedan od najzanimljivijih je Camili-efendija, bogati mladi Turcin iz Smirne/. Pricu o njemu doznaje od njegovog sugradjanina Haima. Camil izgubljen u svijetu u kome se nalazi, covjek pogresnog prvog koraka kao i tuznog zivota. proucavao je istoriju Bajazita II i Dzem/sultana i upravo zbog slicnosti situacije na dvoru uhapsen je. Na kraju su ga iznjeliiz Avlije `ni ziva, ni mrtva`. Fra Petra je zainteresova njegov zivot. Upravnik Karadzoz\ predstavlja sistem u kome je on upravo sluga vlasti. Ta situacija moze da se nadje u svim vremenima od kad je svijeta i vijeka. Od dobrog djecaka krenuo je losim putem i na kraju se nasao da mjestu da upravlja bas takvima kakav je on bio. Zna avliju kako dise, olicenje grubosti. Za njega je nevinost samo fraza i svako je kriv. U djelu se takodje spominuju dva bugarina. Avlija je ta koja je prozimala covjeka i u potpunosti ga obuzimala. Ona pokusava da prekine granice ljudske egzistencije i postavi granice. Vodi ljudsku dusu, unistava je i pretvara u pepeo. Jer njena moc nema granice. Avlija upravlja bicem, razara, kroji ga i rusi ga sve do dna. Tako je i zatvorenike putem psihe potcinjavala sebi kao vjerne sluge. Jer to nisu samo zidovi, napravljeni od parceta maltera i cigli, smjesteni u nekom Carigradu. To je sila i energija koja vlada u vazduhu i kontrolise sve. Svako od nas ima svoju avliju. Za nekoga je to svoj grad, drzava ili cak porodica. Okovi su svuda oko nas i prije svega u nama. Koce nas i postajemo njihovi robovi. Ali, bez obzira na to treba da prihvatimo svijet u kome zivimo. Nikako da odustanemo. Zlo mozda jeste svuda oko nas ali nase nije da se povucemo i padnemo pod okove Avlije. Treba da zivimo, trajemo i u svemu trazimo nesto pozitivno i dobro. Jer jedino mozemo da postanemo pobjednici uprkos svemu sto nas okruzuje i podignemo trofej zivota ako idemo putevima istinskog dobra kao najvece ljudske vrijednosti i osluskujemo glasove postenog srca. Jedino na taj nacin mogu da se sruse zidovi svake Avlije.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful