You are on page 1of 18

ARHITEKTURA U AUSTROUGARSKOM PERIODU Nedžad KURTO Uvod Danas, kada aktuelnom graditeljskom praksom svakodnevno provjeravam vrijednosti i upotrebljivost

nasljeđa i kada je citat, reciklža, reinterpretacija i transformacija postoječeg jedna od legitimnih metoda projektiranja, naš odnos prema naljeđu uvjetovan je njegovim tačnijim tumačenjem. Savremeni društveni pokreti ističku nova pitanja, ne samo ekonomske naravi, već više iz domena ravnopravnosti i kvalitete življenja. Usmjerenost je sve manja ka većoj participaciji, a više većoj autonomiji, tj. poštovanju pravila manjine. To je izvjestan pokazatelj kraja jednog historijskog razdoblja, sa očitim obilježjima prelaza od industrijskog ka postindustrijskom društvu sa već jasnim kulturološkim nagovještajima. I kada se mislilo da će, pod uticajem tehnološkog napredka u budućnosti nestati razlika, posebno na kulturnom planu, upravo se u tenološki najrazvijenijim zemljama ističu težnje da se sačuvaju vlastiti kulturni obrasci. U toj novoj dijalektici suprotnosti, kultura, tradicija, ekologija i ideologija, razvijaju se u suprotnom smislu od logike tehnološkog progresa; elitizam savremene umjetnosti ponajviše je znak želje da se postigne jednakost kroz različitost i naglasak vlastitog identiteta. Moderna umjetnost bila je snažno politizirana, pa time i isključiva. Ona se, gradeći budućnost na negaciji prošlosti, svjesno odrekla historijskog kontinuiteta, pa time i sopstvenog. Stoga je brzo dosegla granice vlastitiog razvoja, a izlaz je postojao samo u preispitivanju takvog puta. Tako danas drugačije vrednujemo čak i one tokove koji svojedobno revolucionarno formuliranu Modernu i nisu prihvatili. Zato se ponovo vraćamo vrednovanju starih ishodišta savremene umjetnosti, tačnije vremena 19. i početka 20. stoljeća, koje je, posebno u domenu arhitekture smatrano negativnom, pa čak i bezvrijednom epizodom u kontinuitetu arhitektonske misli uopće. A to se, gotovo identično, može pratiti i u drugim stvaralačkim djelatnostima, npr. muzici, slikarstvu, litaraturi, filosofiji, inženjerstvu... Zanimljiva je današnja popularnost muzičkih djela s početka stoljeća i to onih koja nose izrazite znake promjene u smislu ritma, harmonije i instrumentalizacije, znak agresivnog, antiromantičnog stava, kulta primitivnog, elementarno zvučnog, odricanja dominacije melodije - svega što je svojedobno bilo jeretičko. Le Sacre du Printemps Igora Stravinskog iz 1913. godine ili Kindertotenlieder Gustava Mahlera iz 1901-1904., kao i neka druga djela tog vrermena, danas čak i šira publika prati sa iskrenim oduševljenjem, iako su njihove praizvedbe svojedobno bile obilježene kao skandal. Bosna i Hercegovina, postajući dijelom evropskog civilizacijskog kruga, unatoč nastojanjima da se na svim područjima izjednači sa drugim krajevima Austrougarske monarhije, doživljava da njeno snažno izraženo umjetničko nasljeđe vodi ka specifičnim rješenjima. Mada inportirana, arhitektonska misao je morala sintetizirati neka pozitivna iskustva, pa čak i u arhitekturi akademizma gdje su pravila umjetničkog izraza bila dovedena do perfekcije. Zato je ovdje čak i eklektička arhitektura pomalo originalna u odnosu na srednjoevropsku, ako ne po metodi, onda sigurno po razvoju jednog, mjestu i vremenu odgovarajućem quasi stilu - pseudomuričkom. Zeitgeist 1800-e u naporu formiranja vlastitog izraza iskazao se u različitim pojavnim formama, posebno onim koje u Bosni nemaju vlastitu tradiciju, te se brzo uočava da akademizam ne može biti autentičan umjetnički produkt. To je vodilo brzom i lakom prijemu secesionisičke umjetnosti, poglavito arhitekture. Pojavne forme ove umjetnosti stvarane na različitim geografskim, kulturnim i ideološkim pojavama i nisu mogle značiti neku koherentnu pojavu, a to bi bilo i nespojivo sa načelom nove umjetnosti - slobodom. Upravo zato su njene rubne pojave u evropskom mjerilu uprave ishodišta za tačno shvatanje i tumačenje sve izrazitijeg polariteta kasnije savremene umjetnosti. Obilježja nekih aktuelnih tokova čija posebnost proizilazi iz tipičnih uvjeta vremena i njihovog začetka, već je definirana i u nekim drugim sredinama čiji je umjetnički izraz ostao do danas autentičan. U savremenom arihtektonskom stvaralaštvu Bosne i Hercegovine evidentno je prisutna ideja bosanskog izraza, što svoja

Strana 19

Svijest o tradicionalnom začeta je još u doba akademizma s kraja 19. posebno u rješenjima fasadnih ploha nekih crkava. stoljeća očekivani konflikt dotadašnjih orijentalnih i novih evropskih ideala naglašeno ne očituje. antihistorijski orjentirana. porukama prošlosti. ali je zato u arhitekturi secesije ta svijest doživjela svoj puni razvoj. a mnogo manje u smislu komunalnog razvoja grada. postepeno spoznavajući istinske vrijednosti zatečene arhitekture. a često sasvim različite urbane i arhitektonske strukture. prvobitne formalne relacije pretvara u suštinske i dovodi do umjetničkog izraza sa radikalnim posljedicama. Za nju je to bilo antihistorijsko. Gotovo da nema takvih rješenja koja bi izražavala sponu improvizatorskog duha narodnog graditelja i akademski obrazovanih arhitekata.ishodišta svakako ima u arhitekturi secesije. u odnosu na vlastito nasljeđe. U Bosni i Hercegovini razvoj arhitekture od historicizma do Moderne nosi sliku onih kontrasta koji proizlaze iz njenog sveukupnog historijskog razvoja. To je bio sasvim logičan preduvjet da se secesionistička arhitektura ovdje razvija u dva paralelna toka: arhitekturu sa odlikama srednjoevropske secesije pod utjecajem glavnih centara njene pojavnosti i onu koja uspostavlja jedan kreativan dijalog sa nasljeđem. Secesija. Srednjoevropskoj kulturi je i osmansko-turska umjetnost u Bosni djelovala egzotično. težeći se oduprijeti konvencionalnom akademizmu. Prve promjene više se uočavaju u uređenju stanova. keltske. Takva arhitektura kod koje je prepoznatljiva njena pripadnost određenom prostoru i na osnovu koje možemo stvoriti kompleksnu predstavu o mjestu. Vremenom genius svakog mjesta dobija nadgradnju u iskustvu. začetke bosanskohercegovačke Moderne treba definirati upravo u posebnostima secesionističke arhitekture nastale na ovom tlu. u nekom apstraktnom redu u kome se prirodno i građeno sjedinjuje u nov kvalitet. Ovaj drugi tok. Prema tome. a kasnije u evidentnom i postepenom opadanju. sjećanju. što je bilo svojstveno pojedinim graditeljima i to kao lično shvatanje eklektičke arhitekture. To se javlja ne samo na malobrojnim objektima evropeizirane arhitekture turskog doba. lako je posezala za elementima egipatske. te je bila podatna za stvaranje novog. mada je njegov posredan utjecaj vidljiv još u periodu turske uprave. Strana 19 . Njegovo osnovno obilježje je težnja za lakoćom i stanjem labilne ravnoteže.stranaca. Prvi objekti već pokazuju promjene načina života i ukusa građanske sredine. što je bilo suprotno klasicističkim vertikalnim i horizontalnim podjelama strogo geometrizirane kubične mase. Veći objekti nastali već poslije 60-tih godina 19. Romantičarski duh vremena težio je slobodnoj improvizaciji oblika i složenijoj i dinamičnijoj kompoziciji fasadne strukture. jedinstvo prostora i čovjekom stvorenih vrijednosti. ali i primjenom rijetko upotrebljavanih motiva za potcrtavanje kontinualnih ritmizacija. što je i Vitruvije zabilježio dvadeset stoljeća ranije. indijske ili japanske umjetnosti smatrajući ih. postojala je uvijek u prostorima Bosne i Hercegovine. već i nakon perioda austrougarske uprave. stoljeća. dovoljno ekscentričnim da bi bili historijski. jeste regionalna. Pojava zapadnjačkog koncepta u arhitekturi Arhitektonska djelatnost Bosne bila je u stagnaciji još od kraja 16. na samom početku ovog stoljeća. nekonvencionalnog izraza. prostorima gdje su se smjenjivale različite civilizacije proizvodeći sebi svojstvene. Zato se u arhitekturi 19. Arhitektura historicizma Klasicističkog perioda u arhitekturi Bosne praktično nema. unatoč njegovom nastojanju da bude univerzalan i jednak za sve. stoljeća. To istovremeno ukazuje na pojavu mlade buržoazije koja nastoji da dosegne ili bar podražava svoju društvenu klasu u drugim evropskim zemljama. stoljeća zapravo su djelo graditelja . Od iskona je arhitektura iskazivala svijest o potrebi poštivanja kvaliteta koje mjesto nosi u sebi. što će do kraja austrougarske uprave dovesti i do vlastite formulacije rane Moderne. Ona neizbježna konstanta sličnosti zadovoljenje uvjeta upravo tog mjesta.

a mnogo manje u modelaciji arhitektonskih fragmenata. tj. godine. glavnom gradu nove pokrajine. To je uglavnom posljedica nedostatka akademski obrazovanih arhitekata koji bi im dali jasan stilski pečat. stoljeća je anacionalna. Akademizam kao sinonim za pedantno prenošenje osobina stila iz jednog medija u drugi. Ali ovo ne predstavlja izraz strukturalističke logike akademizma. Druga vladina palača iz 1895. javlja se poslije austrougarske okupacije ustanovljavajući strogi red u arhitekturi ovog perioda. ili iz jedne umjetničke epohe u drugu. svjesno i očito tematski primjenjivan tokom cijelog period austrougarske uprave. u raznovrsnim oblicima i složenijim kompozicijama. Objekti katoličke crkve pokazuju prilično bogat repertoar primjene zapadnoevropskih stilova prošlosti. Uspostavu nove vlasti nad ovom pokrajinom Austrougarske monarhije trebalo je obilježiti univerzalnim. tj. Izvrsno renesansno rješenje daje i Karlo Parik 1891. Odlike vojvođanskog baroka zastupljene su na zvonicima pravoslavnih crkava. romaničko-gotički stil nalazimo na objektima bogoslovnih seminara i slično. Jedan od prvih akademskih koncipiranih objekata bio je hotel Europa u Sarajevu. dovršen i otvoren 1882. posebno upravnim. Ranim primjerima arhitekture akademizma nedostaje preciznost i čistoća određenog stilskog izraza. arh. na zgradi stare vijećnice u Sarajevu (Beledije). oni koji su najreprezentativnije obilježavali najznačajnije etape razvoja katoličanstva. osobito onaj potrebni stupanj akademske discipline koji bi težio savršenstvu u granicama usvojenog jezika. obzirom da su razlike u organizaciji ornamentacije velike. pa i simboličnim jezikom. koja ima sasvim plitku kvadarsku rustiku. a očituju se u smislu odraza arhitektonskih stilova evropske graditeljske prošlosti. Istovremeno. Ali u Bosni. To je bila prva. tj. pa tek onda. unutar prepoznatljive stilske pojave možemo tražiti neke originalne posebnosti. Kod objekata koji su u nekoj funkciji pravoslavne crkve nalazimo stilska rješenja koja simboliziraju njena ishodišta čime je pripadnost ove arhitekture toj konfesiji lako čitljiva. Vladina palača koju arhitekt Josip Vancaš projektira još u Beču 1884. Većina građevina nastalih u prvim godinama po okupaciji imala je utilitaran karakter. neorenesans je bio prikladan da označi reprezentativnost stambenih palača. godine ima tipične odlike ranorenesansne firentinske palače sa "oplatom" pročelja izvedenog iz prepoznatljivih odlika palače Medici-Ricardi u Firenzi. izbacivanjem srednjeg rizalita. Neogotičke stilske odlike na ranim crkvama viŠe su izražene u općem konceptu građevina. ali je snaga oblika koja se stepenuje na pročelju postignuta veličinama otvora izvrsnim proporcinioranjem. god. ali će u djelima kasnijih graditelja biti preciznije izražen i trajat će do kraja austrougarske uprave. u pravilu na javnim objektima zemaljskog ili univerzalnog značaja. pa će to biti osnovni stilski izraz javnih objekata zemaljskog značaja. arhitektonski izraz dobija i dodatna semiotička značenja.Strana 19 Dojam romantičarske raskoši najčešće se postiže kroz tročlanost plana. Sliku novog poretka najbolje je predstavljao neorenesans. koji je i klasičan i univerzalan i simboličan. I u ovom slučaju stoji tvrdnja da je izbor stilskog izraza sasvim tematski i sa očitom težnjom da bude . višenacionalnoj a vjerski heterogenoj sredini. godine. Skoro sva historizujuća arhitektura zapadnog kršćanskog svijeta druge polovine 19. posebno na novoizgrađenim sakralnim objektima. oplata pročelja nekih zgrada nosi neoromanički stilski izraz. koji i obilježavaju početak potpuno novog perioda arhitektonskog stvaralaštva. stilski sasvim precizna neorenesansna građevina za koju je projekt najvjerovatnije rađen izvan Sarajeva. Carla Paneka tipična je ranorenesansna palača sa fino proporcioniranim glavnim. Prvi upravni objekti grade se u renesansnom slogu u Sarajevu. zapadnim pročeljem. Počeci akademizma u Bosni su skromni. te je izbor arhitektonskog izraza uglavnom stvar namjene objekta. a za neke crkve se usvaja i vizantijski stil. te su u ovoj arhitekturi zastupljeni svi glavni stilski izrazi evropske prošlosti. te su potrebe za nekim stilskim izrazom uglavnom bile zadovoljene samo vertikalnim raščlanjivanjem pročelja iritmizacijom otvora. Akademijska disciplina naročito je izražena na javnim objektima. Forme razvijenog i kasnog renesansa su češće primjenjivane. Oblici crkvenih tornjeva gotovo u pravilu su neobarokni.

a koja je izvedena sva u kamenu. Zato takvi objekti i dalje ostaju statični. neobarok je najčešći na stambenim i poslovnostambenim zgradama privatnih investitora. a mnogo manje funkcionalnu. Gotovo bez izuzetka. Pseudomaurski stil U Bosni. godine rukotvorine Bosne izložene su u objektu u formi bosanskog čardaka. Što već prvih godina po okupaciji dovodi do isticanja folklornih komponenti u umjetničkom stvaranju. Konfesionalna podjela u Bosni tražila je isticanje kroz različitost. Bosna se na svim značajnim izložbama predstavljala kao područje sa izrazitim obilježjima orijentalnog civilizacijskog kruga. a to se moglo ostvariti samo interpretacijom onog stila čije je etimološko porijeklo sasvim jasno. simetrični i akademski raščlanjeni. pa nastaju forme koje nisu ni malo bliske autohtonom karakteru. Wittek-a koji je zapravo drvena verzija česme iz 1588. ali je njihova zastupljenost po obimu bila neujednačena. te se svo ovo vrijeme interpretira na javnim objektima kao što su gimnazije. Na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti 1885. te mu se vrijednost ne može određivati čisto na teoretskoj razini. Ali je zato eklektički metod formiranja arhitektonskog izraza primjenom dekorativnog materijala orijentalnog porijekla doveo do tzv. Osim toga. Vilma pl. a ima široku lepezu razvojnih oblika te je podoban za artikulaciju i takvih sklopova gdje motivi preuzeti iz drugih stilskih epoha mogu akcentirati pojedine tačke cjeline. Neoromanika i neogotika u pravilu se javljaju na sakralnim objektima. arhitektura eklektike nije dala ništa novo niti originalno u odnosu na arhitekturu drugih srednjoevropskih gradova. Posebne zasluge za promociju bosanskih rukotvorina imala je supruga zajedničkog ministra finansija. pa ako je eklekticizam naučna metoda koja u različitim misaonim sistemima odabire istini najbliže teze. a izložbom bosanskohercegovačkog umjetničkog obrta otvorenoj u Beču 1896. carinarnice. bolnice. zgrade penzionih fondova. Austrougarska uprava je njegovala politiku autonomnog kulturnog razvoja. istina u doslovnom transponiranju elemenata islamske umjetnosti i arhitekture. godine. Sa neorenesansom i počinje profana arhitektura austrougarskog perioda u Bosni. maurske arhitekture ili pseudoorijentalnog izraza. Eklektička arhitektura izražavala se praktično kroz sve historijske stilske pojave. ali i onim koji su u nekoj vezi sa crkvenim institucijama. a njeni pokloni u pravilu su bili predmeti bosanske domaće izrade. Kao poseban vid eklektičkog metoda. U ranim djelima očituju se pretjerane generalizacije orijentalnog ili islamskog. sudova i slično.prepoznatljivo obilježje konfesije. Zato na objektima od većeg općeg interesa nalazimo motive klasicizma ili pak baroka najčešće izraženog primjenom kolosalnih radova. Zemaljska vlada želi pospješiti kulturne prilike zemlje. pseudomaurički stil se javlja samo nekoliko godina po okupaciji. Ka'llay koja je na dvorskim svečanostima nosila haljine od bosanskog beza. arh. manifestiran kroz različite razvojne faze i regionalne oblike evropske graditeljske prošlosti. Ova se pojava može objasniti isključivo kroz susret dvaju kultura. U cjelini dominira neorenesans koji se najviše primjenjivao na objektima zemaljskog značaja. nastaje neobičan lokalni vid eklekticizma. već više na lokalnoj i dodumentarnoj. orijentalnog stila. onda je sasvim logičan pristup evropskog arhitekte koji lokalne teme pokušava da interpretira na nivou lokalnog misaonog sistema. harmonija renesansne arhitekture često je bila ideal koji se želio transponirati u samo ideju stanovanja. a nekada na način sasvim blizak kopiranju. Suprotno tome. Rana djela ove arhitekture interpretirana su gotovo isključivo na nivou dekorativnosti. Takav primjer je sebilj na Baščaršiji u Sarajevu iz 1891. a posebno je bio prikladan tipu stambene palače. građenjem stilskog plašta koji ima primarno dekorativnu ulogu. Krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća arhitekt Vancaš primjenjuje maurički slog na nekim objektima. nekada samo u rješenju pročelja. Unatoč tome. uz grob graditelja Sinana u Istanbulu. ali se već u artikulaciji arhitektonske cjeline uočavaju prostorne Strana 19 .

kod koje elevacija glavnog pročelja nosi odlike prvenstveno maurske arhitekture. a posebno najamne zgrade. ta arhitetktura jeste aklekticizam. To je izvrsno interpretiran princip doživljavanja prostora džamije. ali po artikulaciji prostora to već nije. ili tačnije prelazna faza ka vlastitoj Moderni. ali im je prostorno rješenje stilski neodređeno. Pošto nije postojao uzor takve dispozicije. ali zato namjena prostorija i njihov raspored. ispravnije je takvu pojavu svesti pod opći pojam pseudoorijentalne arhitekture. Ivekovića iz 1896. tipične za osmanskotursku regionalnu školu. one koja je upisana u memoriju Bosanca. Kod Vancaša je to Muhamedanska čitaonica na Bentbaši u Sarajevu iz 1888. tj. Ali tamo gdje se javlja složenija primjena prostornih principa sasvim određenih regionalnih škola i dekorativne plastike po slobodnom izboru. ali u načinu prostornog rješenja to već nije. njena interpretacija na zgradama kolektivnog stanovanja potpuno je izostala. Morfološko porijeklo plastičkih elemenata nije teško otkriti u spomenicima Kaira. tj. Ova ideja očito se ostvaruje još u pseudomaurskoj arhitekturi. prostorno rješenje je univerzalno. pa se za ovaj objekt može slobodno reći da je u domenu dekorativnosti eklektika. a u njega se dopire tek poslije pripreme preko trijema i osovinskog ulaza. Ali već devedesetih godina javljaju se takva rješenje na kojima morfološko porijeklo dekorativno plastičnih elemenata nije teško utvrditi. ova arhitektura je prelazni oblik između eklekticizma i Moderne. danas hotel Central iz 1889. arh. ta artikulacija prostora nije bila kopija nekog veš postojećeg. istina samo u naznakama. već slobodna interpretacja univerzalno poznatog. a stilski neodređeno što je samo okvir reprezentativno raspoređenim i bogato dekoriranim elementima islamske arhitekture. Witteka i arh. odbijanje ponavljanja. ali sa stanovišta arhitekture u cjelini. Ali. što je još jedan pokazatelj da se taj stilski oblik pojavljuje kao prelaz između historicizma i savremene arhitekture. vakufska zgrada. To je centralna potkupolna građevina uspravno proporcioniranog unutarnjeg prostora što nesumnjivo uspostavlja dijalog sa monumentalnom osmansko-turskom arhitekturom. šireg okružja same građevine. Izraz pseudomaurički slog ili pseudomaurska arhitektura trebao je označiti najviše korišteno izvorište arhitektonske dekoracije. Jedan od najuspjelijih primjera pseudoorijentalnog sloga je Vijećnica u Sarajevu. Na stambenim objektima ovaj stilski izraz imao je odraza ponajviše na uličnoj fasadi. tj. Poznavanje odlika zatečene arhitekture uočava se najviše na onim objektima čija je namjena imala izvjesnu tradiciju u Bosni. godine. Prostorno rješenje prestaje biti kopija već viđenog. a brojni detalji su iz Alhambre.. Postepeno se uočavaju sve izrazitije težnje preciznije formulacije ideja osmansko-turske regionalne škole islamske umjetnosti. U domenu dekorativnog.Strana 19 karakteristike. ovaj izraz se može tolerirati samo za ranije primjere gdje je ova dekoracija jednostavno zamijenila klasičnu. pa čak i dekoracije pojedinih potkupolnih prostora pokazuju da su arhitekti pored funkcije bile dobro poznate i odlike klasičnog stila osmanskoturske arhitekture. Istovremeno. iz antiprostora. godine sa naglašenim centralitetom prostora. To je očito na zgradi Isa Begova kupatila. to je već interpretacija određene slike prostora. projektira Šerijatsku školu prostorno koncipiranu poput klasičnih osmanskih medresa na principu unutarnjeg helenističkog dvorišta. a prihvatanje obnavljanja. Bilo bi preslobodno to porediti sa osnovnom maksimom secesije. koji ima očite naznake orijentalnog načina rješenja dispozicije. bio potpuno nepoznat arhitekturi Sarajeva do okupacije 1878. zatim Karlo Parik 1898. Stilska nepovezanost dispozicije i karaktera pročelja rezultat je činjenice da je pojam kolektivnog stanovanja. gotovo idealno. a koju on razumije. princip koji je Bosancu već bio upisan u memoriju kao nasljeđe. Koncept prostora je naglašen. arh. kroz sugestije duha lokalne arhitekture putem formi doksata. najmonumentalnijeg arhitektonskog objekta lokalne arhitekture.. godine. Prema tome. Vancaša iz 1890. koja se javlja nekoliko godina kasnije. snažno isturene strehe i slično. .

Ali su zato dva objekta . Tako islamska umjetnost postaje predmetom ozbiljnih izučavanja. Arhitektura secesije U odnosu na druge pokrajine Monarhije. godine.. godine privredni i umjetnički razvoj Bosne bio je predstavljen skupinom različitih objekata po projektima Franz Blažeka. Te godine Maximillian Liebenwein radi brojne crteže i ilustrativne priloge gdje dominiraju motivi bosanskog genrea. kao i princip regionalnog graditeljstva. Svoju kulturnu posebnost i autonomnost Bosna je isticala upravo kroz pseudomaurički stilski izraz uz uvjerenje da je to autohtoni izraz lokalnog duha. stoljeća u Bosni i Hercegovini nije zaostajao. Na toj izložbi ovi objekti su izazvali veliku pozornost jer su bili osvježenje u odnosu na već učmali historicizam. Uočljivo je da kriterij za izbor pseudomaurskog izraza nije isključivo nacionalni. a on dolazi kao izraz novog i revolucionarnog secesionističkog pokreta. a istovremeno autentičan stilski izraz ovog podneblja. govori o uvjerenju tadašnjih arhitekata da je to najmoderniji. ali se to može opravdati činjenicom da to nisu bile kopije nekih već postojećih zgrada.Zastupljenost orijentalnog sloga u arhitekturi Bosne i njeno predstavljanje svijetu kroz isticanje te kulturne posebnosti. predavanja (Alois Studnička drži predavanje o japanskom načinu dekorisanja i o pitoresknom kao osnovama secesije). te iako su autori ovih djela stranci. kulturni razvoj na prelom 19. daju se prikazi u časopisima (Jakša Čedomil u Nadi iz 1903. od strogog akademizma pa do ramantičarskih manifestacija temeljenih na tradiciji. jer je sasvim izvjesno najbolje označavao njihovo bliskoistočno porijeklo. Lagana montažna konstrukcija i čipkasta struktura dali su lepršavost i vedrinu uvijek potrebnu izložbenim objektima. To je bio Strana 19 . Tako je obilježio čak i arhitekturu sakralnih objekata Jevreja u Bosni u austrougarskom periodu. rađeni mnogo bliže duhu regionalne. Za daljnji razvoj umjetničke misli trebao je samo mali podsticaj. što je i postignuto.kafana i stambena kuća. Najveći među njima bio je bosanskohercegovački privredni paviljon na kome se kombiniraju seldžučko-perzijski oblik portala i mauričke potkovičaste forme zajedno sa tranzenama kasno osmanlijske stambene arhitekture. Na stambenoj kući se uočava svjesno odstupanje od mjerila stvarnog predloška.zatim njemačkog i francuskog ornamenta kao i kolekcija tehničkih crteža secesionističkih stolarskih radova k. sofe sa bogato rezbarenim plafonom. jer je produkt duha mjesta a ne izraz nacionalnog prestiža. i 20. priređuju izložbe (u oktobru 1900.-e godine u prostorijama Društvenog doma otvorena je izložba japanskog crteža u boji. a za časopis Nada rade brojni ilustratori čija su djela zahvaćena simbolizmom i secesijom.. Prve pojave ove umjetnosti javljaju se već 1898. Tako je i predstavljanje arhitekture i umjetnosti Bosne na međunarodnim izložbama uvijek bilo kroz upravo ovaj stilski izraz koji je bio podložan aktuelnim umjetničkim tendencijama. a osim toga ikonoklazam ove arhitekture potpuno je odgovarao njihovim vjerskim shvatanjima. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti. već regionalni. Kafana je riješena kao bondručna konstrukcija u jednom dijelu na kat gdje vitki drveni stupci poput baldahina drže krov. što je samo vješta kompilacija različitih regionalnih škola islamske arhitekture. ta pojava se može smatrati znakom bosanskohercegovačkog kulturnog razvoja. a istovremeno su pokazali da bosansko-hercegovački arhitekti već dobro vladaju stilom kojeg interpretiraju. Austrijanskog muzeja za umjetnost i industriju). tj. nose odlike slobodno interpretirane islamske graditeljske baštine. godine pod naslovom nova dekorativna umjetnost daje prikaz svjetske izložbe u Torinu 1902. osmansko-turske graditeljske tradicije. te se brzo dolazi do tačnih saznanja o njenim regionalnim i stilskim karakteristikama. nije imao svoje stvarne korijene. već su projektirani kao tipološke forme da bi bili eksponati samo po sebi. Nova umjetnost se prati sa pažnjom. Ovdje je interpretiran karakter stambene arhitekture. Zato je bio prihvatan od svih konfesija ukoliko je datoj pojavi osiguravao najpreciznija značenja.k. mada ne i graditeljski sasvim precizno. godine). Historicizam koji se ovdje pojavio praktično u svim razvojnim oblicima. 1896. Paviljon šumarstva ili paviljon bosansko-hercegovačke državne željeznice.

kojemu je bila bliska njena simbolistička atmosfera. te ne pretenduju da je zamijene novim. i pristupa Sarajevskom slikarskom klubu kojeg osniva njemački slikar Ewald Arndt-Čeplin. Njeni bosanski i folklorni motivi rađeni u Sarajevu skloni su egzotici i simbolističkoj predstavi. a stvarnim početkom ipak treba smatrati 1900. Gabrijel Jurkić je najznačajniji predstavnik Secesije u slikarstvu Bosne i Hercegovine. kapiteli. Arhitektonski elementi kao stubovi. jednog od tada glavnih predstavnika pariške varijante Stila 1900. Dominantni su elementi sjeveroafričke islamske graditeljske baštine i motivi špansko-mauričke regionalne škole. Zato i Urban. To je bila prva naznaka secesionističke umjetnosti u arhitekturi Bosne i Hercegovine. Umjetnost fin de siecle-a odmah prihvataju i lokalni slikari. već da je dovedu na jedan viši stupanj apstrakcije i slobode historijsko-dokumentarnog značenja. bila je antihistorijska već i po svojih ishodištima. Ivana Kobilca radi u Sarajevu od 1897. Stalna prisutnost ideje o mogućoj historijskoj obnovi očito naglašena i u eklekticizmu bosanskohercegovačke arhitekture posljednje decenije 19. Zmijolike linije. stilizirana. Iako je to sklop graditeljskih oblika iz različitih epoha. Elemente secesionističke umjetnosti nalazimo u stiliziranoj biomorfnoj ornamentici prizemnih dijelova eksterijera. do 1905. Stilski logičnu. biomorfna. projektira paviljon Bosne sa očitom namjerom da se već paviljonom oslikaju karakteristične etape kulturnog razvoja zemlje. I svi drugi bosanskohercegovački slikari prošli su kroz faze više ili manje obilježene simbolizmom i secesionističkim stilizacijama. Prigodom Jubilarne izložbe u Beču 1898. ali i morbidnim tonalitetima ružičastog. Panek ovim objektom simbolizira određenu zemlju i sasvim određenu tradiciju i za razliku od drugih velikih arhitekata koji su i prije njega dekorativnost i stilsku notu gradili na opće shvaćenoj islamskoj umjetnosti. profinjenim. plavog. tj. paviljon Bosne projektira tada bečki arhitekt Joseph Urban sa primarnim odlikama pseudoislamske arhitekture. ljubičastog. samo preko posrednika. a pripadaju mu W. Sloboda izraza i mogućnost adekvatne primjene različitih materijala činila je mogućim isticanje privremenog. samo su izvedeni iz islamske umjetnosti. Bocklinove alegorije. a znatno vidljivije u samom enterijeru. Jedan tok pripada srednjovjekovnoj . u cjelini dominiraju oblici islamske umjetnosti što je stvarna potvrda da su tadašnji arhitekti pseudoorijentalni umjetnički izraz smatrali autentičnim i istinskim produktom ovog podneblja. Njegove stilizacije ornamenta izvedene su u skladu sa novim tendencijama secesionističkog pokreta. stoljeća biće razlogom da se razvoj secesionističke arhitekture prati po dva paralelna toka. dokumentarnosti predloška. posebno njegovi planinski pejzaži i kompozicije sa figurama ljudi i životinja pri radu. sasvim razložno poseže za dvostrukim kodom: regionalnim i modernim. lukovi. plošna. Za evropskog arhitektu ova ornamentika. Lee Arndt i Max Liebenwein.Strana 19 pouzdan znak razvijenog umjetničkog ukusa jedne sredine sposobne da primi sve pozitivne utjecaje. a ponajviše djelo Segantinija. Baltazar Baumgartl svoj interes usmjerava na pejzaž i rješava ga u stilskom rasponu između planerizma i secesije. profilacije. a snažan crtež koji naglašava liniju i površinu umnogome je secesionistički. floralna dekoracija i dinamika motiva u potpunosti izražavaju duh secesionističke umjetnosti. ali i reprezentativno svečanog karaktera izložbenih objekata. tj.-u godinu jer se tada po prvi put javljaju projekti i ostvarenja sa svim obilježjima novog umjetničkog pokreta i to kao radovi onih arhitekata koji su ovdje živjeli i djelovali. zapravo stilizacija već stiliziranog biomorgnog oblika. Za Svjetsku izložbu u Parizu 1900. Romantičarska vizija krajnje generaliziranog pogleda na islamsku umjetnost rezultirala je takvim arhitektonskim hibridom koji bi mogao predstavljati i druge zemlje islamskog svijeta. ali ono što je ovdje novo i neobično je potpuna asimetrija kompozicije i slobodna umjetnička interpretacija islamske dekoracije. ali nisu preuzeti. on se ne odriče porijekla svoje dekoracije. godine arhitekt Carlo Panek 1899. on je učinio ono što su činili i drugi umjetnici secesije. žutog i zelenog. Tako je novi Urbanov ornament. a tematski adekvatnu dopunu enterijeru dale su zidne dekoracije slikara Alfonsa Maria Mucha-e.

brzo reagira na nove pojave. ali je znatno utjecala na razvoj već postojećih. zatim odgovarajuće logike u rješenju pročelja. Po svim elementima. . a ovisno od vanjskih utjecaja prolazi različite razvojne faze. U funkcionalnoj organizaciji primjećuje se odvajanje pomoćnih prostorija od reprezentativnih i stambenih. ugrađena jednokatnica sa osnovom koja se razvija oko centralnog kvadratičnog hola sa monumentalno postavljenim stepeništem. sada se teži centralno razbijenim dispozicijama sa obaveznim predsobljem. Mada se ovaj polaritert razvoja naslućuje u samom početku. Tako zgrada dobija dva pročelja: ono reprezentativno prema ulici i drugo intimno prema dvorištu. već element jedinstvene komponirane arhitektonske cjeline. Svijest o logičkom jedinstvu unutarnje strukture i eksterijerne pojave postaje opće prihvaćeno stanovište. najčešće u vidu lodža u drvenoj konstrukcijij. on uspostavlja jasan odnos prema urbanoj matrici te stvara sasvim moderan objekt. Povremeno boraveći u Zagrebu od 1898. kao i njihovo rješenje. Krajem prošlog stoljeća u Bosni je bilo više arhitekata i graditelja kojima su bila dobro poznata umjetnička događanja u bečkoj sredini. Josip Vancaš. Drugi tok. ali i zbog slobodnijeg odnosa prema ovoj temi i različitosti situacija u kojima se ista formulira. Najistaknutiji među njima. kojemu je duh mjesta i graditeljska baština bio osnov za formulaciju vlastitog izraza i koji slobodu svog razvoja nalazi u filosofiji secesinističkog pokreta vodit će ka formulaciji bosanskog sloga i rane Moderne.Strana 19 graditeljskoj baštini. pokazuju jak utjecaj bečke rane secesije. tehničkim inovacijama i visokom zanatskom nivou njenih graditelja sa sigurnošću se može tvrditi da 1901. trebalo je stvoriti osnovu koja će biti u stanju da ga reproducira. Prvi objekt u sasvim čistim dekorativno-stilskim oblicima secesije javlja se 1901. fine i bogate izvedbe. Duh secesionističke umjetnosti najbogatije se izrazio na stambenoj arhitekturi. Umjesto nekadašnje koridorske. a na kraju. dekorativnom materijalu. Na standardno riješenu dispoziciju zgrada sa podružno nosivim zidovima. kada pod eksterijernom predstavom uglavnom podrazumjevamo određeno reprezentativno pročelje. boraveći u Zagrebu uradio je dva poznata nam projekta za poslovno-stambene zgrade u Sarajevu koje u rješenju pročelja nose secesinističke odlike. aplicirano je secesionistički riješeno pročelje. Posebno su pažljivo tretirana dvorišna pročelja okrenuta jugu. Još početkom 1900. godina označava punu pojavu secesionističke arhitekture u Bosni i Hercegovini. Za razliku od arhitekture akademizma. pred Prvi svjetski rat postaje sve više izrazom neobiedermeierskih tendencija. Pojava secesije nije dovela do razvoja nekih novih arhitektonskih formi. Raspored dekorativno-plastičnih elemenata. Zato arhitekti sasvim precizno ponavljaju prepoznatiljive secesionističke motive stvarajući novi plašt klasično koncipiranim volumenima. od koje je možemo pratiti i kao arhitektonskuu pojavu. Gotovo na svim početnim projektima ogleda se uvjerenje da se stilsko obilježje može postići isključivo kroz dekorativnost novog ornamenta. To je bila stambena zgrada u Sarajevu. prostorne organizacije. a oblikovno različita. Posebno je značajno to da se dispozicija logično projicira u rješenju pročelja. koji je već bio dosegao perfekciju u domenu historicizma. da bi se stvorio poseban regionalni izraz. Obala 2. arhitektura bosanskohercegovačke secesije prve decenije ovog stoljeća u potpunosti pripada srednjovjekovnoj kulturnoj baštini. godine. akademski građenog volumena i mirnog pročelja u pojednostavljenom empire stilu. pri čemu raspored prostorija nije posljedica prethodno usvojenog gabarita i ritma otvora. Njegova informiranost o novim umjetničkim gibanjima izvjesno mu je omogućila kvalitativan pomak. To je bilo sasvim logično. I na sljedećim objektima uočavaju se bitne promjene karaktera dispozicije. stilski jedinstvena. povodom izgradnje zgrade Prve hrvatske štedionice. ovdje se uočava krajnja logika interpretacije i dvorišnih pročelja na koja su orjentirane ekonomske zone stambenih jedinica. Time je plastičnost pročelja postala organski dio cjeline. prije svega zato što je ova najzastupljenija. Najvrijednija i najveća centralna dvorana na katu jasno je naznačena centralnim doksatom.

Oni su uglavnom realizirani u duhu historicizma. Istina. istina rijetko. vitraili. ukrašene obiljem floralnih motiva. javlja se i soba s alkovenom. Tek sa pojavom secesije arhitektura vila postaje jedinstvo suštinskog i pojavnog. Na sakralnim objektima ponajmanje se osjeća duh secesionističke umjetnosti. a dispozicija se prilagođava situaciji stvarajući asimetrične i slobodne kompozicije. Ovo dvorišno. Dispozicije posebno luksuznih stanova u pravilu se rješavaju sa sobama međusobno povezanim u anfiladi i orjentiranim prema ulici. godine kojim se u naše kiparstvo unosi simbol. Sreću se karakteristični oblici cvijeta djevičanskog krina. ustakljenu terasu ili se pak kontrastriranjem lodžom tvori harmonična kompozicija. kao zvonik. već sam po sebi nosi romantizam u ideji stanovanja. već podjednako i funcionalnog razvoja dispozicije koju ovi elementi eksterijerno obilježavaju. bogato rezbarenih streha i ustakljenih terasa u arhitekturi secesije nije izraz samo romantičarske reprezentativnosti. U smislu funkcionalne organizacije prostora. ljiljana ili zambaka kojeg je do perfektne stilizacije doveo slikar Carlos Schwabe.. Uloga biomorfnog dekorativno-plastičnog oblika u arhitekturi bosanskohercegovačke secesije bila je velika. a u skladu sa ustanovljenim pravilima primjene historijskih stilova i njihovih semiotičkih značenja. tavanskih prozora. a ponekad. najamna stambena zgrada doživjela je transformacije više u formalnom. floralni dekor oko portala. tj. Od forme bloka sa unutarnjim ekonomskim dvorištem kod kojeg je nosilac arhitektonskog izraza vanjski ulični plašt. no u strukturalnom smislu. Već kod prvih rješenja uočava se obilna primjena floralnih motiva. Obilje tornjića. Dekorativna plastika u kojoj dominira stilizirani biomorfni oblik razvijajući se u gornjim zonama fasadne ravni potencira lakoću volumena i olakšava sjedinjenje građene forme sa prirodnim okolišem. Pojam vile. Njih karakterizira jednakovrijedan arhitektonski tretman svih pročelja. što se neminovno odražavalo i u strukturi arhitektonske cjeline. za arhitekturu secesije je karakteristična izrazitija koncentracija prostora ekonomskog dijela stana i to veoma često oko posebnog hodnika . Predložak za spomenik bilo je Valdecovo ranije djelo Sapeti Genij iz 1898.. ali ima dosta i onih romantiziranih vizija alpsko-tirolske arhitekture jesu topografske karakteristike Bosne bile podsticajne. dispozicije postaju složenije. razvijena su tri osnovna. naglašenim pasažem otvara se prema glavnom uličnom frontu. Na nadgrobnim spomenicima utjecaj secesionističke forme osobito se ogleda u oblikovnju zaglavnog (uzglavnog) kamena u vidu eliptično završene stele pri čemu se krajevi elipse spiralno užljebljuju sugerirajući volute. zatim . rjeđe centralno postavljenim. Zenemarljivo je mali broj projekata sakralnih objekata u stilu secesije. po dubini razvijene palače. zatim se javljaju ograde u kovanom željezu. potpuno arhitektonski artikulirano. a u odnosu na akademski koncipirane objekte. djelo kipara Rudolfa Valdeca. Kompozicija cjeline u pravilu određuje naglašeni rizalit sa tavanskom etažom i bogatim gablom. tj.Strana 19 Još prije pojave secesionističke arhitekture kao preuzeti oblici evropske arhitekture. rješenja podređenih nekom od klasičnih historijskih redova. Stambena palača je forma koja se osobito razvija u prvoj deceniji ovog stoljeća. Stambena vila javlja se odmah po okupaciji i u početku ima sve osobine arhitekture historicizma.degažmana spojenog sa širim i prostranijim prizemljem. a svakako je najvrijedniji spomenik nadgrobne arhitekture u duhu secesionističke umjetnosti onaj posvećen Silviju Strahimiru Kranjčeviću. a u većini slučajeva ekscentrično stojeći rizalit uz drvenu verandu. Pojavom secesije. ali je to više posljedica težnje da se bolje iskoristi parcela po dubini.kupola. sada nastaju ugrađene. Reprezentativni izgled se napušta u korist udobnosti. a tek su poneki primjeri dijelova takvih objekata realizirani u ovom stilu. gablova. Javljaju se i složenije kompozicije porodičnih grobnica gdje se obično pri uglovima kamenih ploha urezuju stilizirane cvijetne forme. umjesto čvrstog korpusa sa stilskim dodacima javlja se slobodno razvijena dispozicija koja se u eksterijeru očitava i pojavnim oblikom i primijenjenim materijalom. ali u svemu tome nedostaje ona heraldika koju je ustanovio još simbolizam. Premalo je primjera koji se zaista mogu racionalno tumačiti.

Ali posredni utjecaji njegovog rada su značajniji. godine kada pročelje umjesto ravni postaje dijelom strukturalne cjeline. kao i oblici klasičnih stilskih redova koji izvučeni iz svog kontesta postaju i sami antihistorični. orhideja čestih na vazama Emile Gallea. ponekad je dominantan motiv pročelja. te se izgraviranim poljima daje tonska i strukturalna vrijednost. To se prvenstveno vidi po izboru motiva. a cjelovito ljudsko tijelo.perunike. a ponajviše u zoni parapeta. Oko 1910. naročito u polju parapeta. pretežno muško. Tema anđela. bar u domenu dekorativnosti. postaju izrazitije geometrijske tendencije. Floralni motiv u najljepšim stilizacijama javlja se na portalima. projektima nastalim 1904. a najčešće su kvadratni oblici bili zamjena za keramiku koja je ovdje malo korištena. Draž kultiviranog materijla tako uočljiv u djelima bečkih arhitekata nalazi odraza i ovdje. Još od prvih godina uočavaju se geometrijske tendencije u modelaciji dekora. Tek tada faktura materijala postaje bitno sredstvo postizavanja određene tektonike što bitno doprinosi isticanju draži kultiviranog materijala u harmoničnom geometrijskom rasporedu. Ovdje se lik puta komponira sa cvijetnim motivom u vidu trake koja podvlači strešni vijenac. Rokoko vjenčići i girlande koje su u bečkoj sredini bile izraz duha mjesta. ali ponajviše ima blještavog suncokreta i lista kestena. jedne od važnih tema ove škole koja se razvila u ideju o oplemenjivanju samonikle arhitekture. a najčešće teme su atlanti koji podupiru doksat ili pak piramidalna kompozicija u zoni atike koja naglašava ugao građevine. ali ne i bečkoj sredini. ponekad glava Meduze ili Flore. i to samo jednu godinu. obilato i nekritički prenose u Bosnu. studijama arhitekture Bosne i projektima koji njenu baštinu kreativno interpretiraju. Čini se da tek nastajuća buržoazija još uvjek nije imala vremena da pati od "estetskih migrena" tumačeći suptilne poruke nekakve heraldike duševnih stanja. principu organizacije fasadne ravni. Maskeron. zanimljivo je da je među 191 upisanog učenika na Wagnerschule bio samo jedan Bosanac. Npr. a i suviše kasno da bi svojim djelom mogao dati neki doprinos razvoju ove arhitekture kod nas.polja. u zonama nadprozornika. horizontalni tekući dekorativni motiv koji potiče od Wagnera primjenjivan je često i u različitim rješenjima. i to ona djela koja u smislu stilskog izraza možemo smatrati čistim. Odnos prema skulpturi je tipično barokni. Tako se postizao bogat likovni dojam cjeline koristeći praktično samo jedan materijal. U zidnoj ravni motiv cvijeta javlja se u vidu traka. te se tekstura materijala mijenjala različitim načinom njegove finalne obrade. postaje dekorativni motiv u arhitekturi secesije nakon što ih Michael Povolny izlaže komponiran u cvijetnoj formi na umjetničkoj izložbi u Beču 1908. ali je po svom nasljeđu ovo područje postalo zanimljivo tek proširenjem onog vagnerijanskog geniusa loci.-1905. Arhitektura secesije. festoni. Mada je secesionistička arhitektura Bosne uz neznatne izuzetke produkt utjecaja bečke kulturne sredine. Početkom stoljeća i nije se ostvarila neka direktna veza sa Wagnerovom školom. horizontalno tekućih traka . uglavnom se oslanja na bečke uzore. ponajviše interpretirana.Strana 19 omiljenog svijeta Stila 1900. rocaille dekoracija. a često se javlja i u zoni atike. bile su zapravo analitička priprema neophodna za razvoj novih metoda oblikovanja. Često se javljaju motivi preuzeti ili modificirani iz ranijih arhitektura kao što su stilizirane girlande. osobito na dijelovima od kovanog željeza koje je bilo podatno za oblikovanje./12. koja se često javlja na platnima Alfonsa Mucha i nakitu Rene Laliquea. Kurt Braun. pa i primjeni nekih elemenata atipičnih stilu. stepenu stilizacije. što je kratko. ljubičica koje su za simboliste cvijet Lezbosa. ponajviše u vidu glave žene sa obiljem vitica i traka koje se spuštaju niz međuprozorske stupce. skulptura je nedjeljiv dio arhitektonske mase. ponajviše u funkciji Atlanta koji izrasta iz zidne mase da pridrži doksat. Čini se da je Wagnerova arhitektura iz vremena 1898. . Završetak tako čestih lizena secesionističke arhitekture činili su maskeroni. 1911. godine.. Studije Ernesta Lichtblaua rađene u Bosni u vidu skicoznih zapisa koje su potom pretvorene u stvarne arhitektonske projekte. golog dječaka. barokne kartuše. a posebno u zone gabla dekorirane obaveznim pletenicama ili poljima parapeta i nadprozornika ispunjenim rocaille oblicima. .

Inače antihistoriji orjentirana arhitektonska misao ovog stila.u vidu strogo pojednostavljenih dekorativnih formi i kompozicija od apstraktnih elemenata čiste vizualnosti.godine. pa time i antihistorijska. kao i prihvatanje filosofije secesionističke arhitekture i umjetnosti uopće. Na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti 1885. kroz naglašavanje kulturnog. evropskoj kulturi pripadajućem umjetničkom periodu. Zato se u prvim predstavljanjima Bosne i Hercegovine Evropi naglašava njena folklorna komponenta. a sudeći po tome što su gotovo svi bosanskohercegovački arhitekti austrougarskog perioda pokazali da vladaju elelmentarnim znanjima islamske umjetnosti. bosanskog sloga i konačno Moderne. svijest o osobenim ishodištima koju razvija bosanskohercegovačka arhitektonska misao austrougarskog perioda. Ili oblici apstraktnog izražavanja koji su na Wagnerovoj školi razvijani čak prije nego u slikarstvu. a tek koncem prve decenije prerasta u stvaralački. dalo je široku osnovu za dalju nadgradnju novog izraza koji bi značio sintezu svih dotadašnjih pozitivnih iskustava. Bez idejnog oslonca u bečkoj kulturnoj sredini koji je u početnoj fazi secesionističke arhitekture Bosne bio više formalni. težilo ka ostvarenju nacionalnog identiteta. on ipak daje teoretsku podlogu na koju će se. godine bosanskohercegovački privredni paviljon. a što je osobito važno. inače stilski definirana osmasnko-turska umjetnost izvan standardnih umjetničkih kategorija. zatim razvijanje smisla za istraživanje nasljeđa. kao i paviljon državne željeznice vješta su kompilacija različitih Strana 19 . već narednih godina graditi ideja o bosanskom slogu. a isto tako često prebogatu naturalističku dekoraciju reduciraju na površinski ornament pretežno geometriziran i sa jakim bojama. te podatna da se njome obogati vlastiti izraz bez bojazni da se uđe u neki novi eklektički odnos. Nastojanje da orijentalni slog bude nosilac regionalnog izraza očituje se i u stilskim odlikama izložbenih paviljona od onih općenito orijentalnih pa do stilski preciznijih koji tačnije označavaju regionalne posebnosti islamske arhitketure. Na Milenijumskoj izložbi u Budimpešti 1896. odraz je procesa kojeg Wagnerova škola započinje gradeći jednu arhitektonsku epohu. ili pak u folklornim temema pučke primijenjene umjetnosti. izlagane su narodne rukotvorine. punih simbolizma. I konačno. teško bismo mogli razumjeti te složene tokove razvoja secesije. a na izložbi bosanskohercegovačkog umjetničkog obrta u Beču 1896. Istovremeno se kod nekih arhitekata u Bosni uočava paralelnost sa mnogim razvojnim karakteristikama Wagnerove škole. vidi se da su saznanja o tome bila rezultat stalnog izučavanja. Kromatska istraživanja ove škole prate mnogi ovdašnji arhitekti. Razvoj bosanskog sloga Od početka svog razvoja secesionistička arhitektura Bosne polarizira se na dva osnovna toka: arhitekturu koja po svemu prati srednjoevropske uzore i onu koja odmah uspostavlja dijalog sa formalno-stilskim elementima tradicionalnog graditeljstva. gotovo istodobno sa sličnim strujanjima u drugim evropskim zemljama. Gotovo svi bosanskohercegovački arhitekti imali su poneku realizaciju koja je svoj stilski izraz bazirala na nasljeđu. ekscentrična. Za njega je. za što je osnovni uvjet bio njeno poznavanje. Kreativan odnos prema baštini pretpostavljao je njeno dobro poznavanje. u secesionističkoj arhitekturi Bosne javljaju se oko 1910. godine rukotvorine Bosne izlažu se u paviljonu oblika bosanskog čardaka. Posebnost umjetničko-stilske veze sa tradicionalnim graditeljstvom na tlu Bosne i Hercegovine je u tome što klasično evropski obrazovan arhitekt svoje poimanje umjetničkog izraza i ne dovodi u vezu sa stilskom pojavom koja je produkt drugačije civilizacije. Njihovo školovanje na tradicijama akademizma. rezultiralo je brojnim specefičnostima u domenu stila. Studij umjetničke baštine potstican je i zvaničnom kulturnom politikom kojom se. osnove svog stilskog izraza u tim područjima traži u nekom ranijem. paviljon šumarstva. To nije neuobičajeno i za druga rubna područja rasprostiranja Stila 1900 što je davalo posebna usmjerenja kasnijem razvoju savremene misli. a što je uvjetovalo i danas uočljive sposobnosti.

arh. Kao saborski poslanik Vancaš podnosi Zemaljskom Saboru 1911. Samo kafana i stambena kuća pokazuju regionalne odluke osmanskoturskog graditeljstva. Arhitekt Josip Vancaš prisustvuje VIII Internacionalnom kongresu arhitekata u Beču. Uvjet njegovom razvoju bilo je poznavanje i stalno izučavanje prve islamske umjetnosti uopće. osmansko-turske škole. Snimanje nije dovršeno. a od okupacije 1878. zahtijeva se da Zemaljska vlada podnese Saboru zakonsku osnovu "kojom bi novogradnje izvedene u bosanskom slogu. 31. pa se u smislu njene zaštite određuju uvjeti građenja okolnih zona. pod nazivom Građevinski pravilnik za zemaljski glavni grad Sarajevo u kome se pored općih odredbi navode i specifični uvjeti za pojedine ambijentalne cjeline. Takav metod javlja se tek u prirodu tzv. a da sve spomenike dade crtački i fotografski snimiti. Nova dekorativna simbioza izrazitija je na paviljonu Bosne i Hercegovine u Parizu 1900. donijeta je odluka da se izvrši rekonstrukcija te ambijentalne zone u cjelini. tačnije u napisu o starim centrima. neminovno se morao odraziti i na arhitekturu secesije stvarajući lokalne oblike što je sasvim u suprotnosti sa njenim antihistorijskim duhom. Ovdje se po prvi put uočava važnost za amibjent kao cjelinu i tzv. Vlada je ustanovila budžet od 5. 1908. dec. Osnutak muzeološkog društva još 1885. godine. godine. uživale osobite pogodnosti i olakoćenja od poreza" (Tehnički list br. Osim toga. to je i političko i praktično pitanje. što je prije svega rezultat primjene i paralelnog proučavanja islamske umjetnosti. minerne arhitekture. samo upućuju na svoje porijeklo u islamskoj umjetnosti. O tome svjedoči i Građevinski rad iz 1893. Carlo Paneka. Sve to ukazuje na razvijenu svijest o postojanju posebnosti umjetničkog izraza u Bosni. kao i postojanje svijesti o njenoj vrijednosti. objavljenom 1913. niti su ovi urađeni snimci publicirani.000 kruna. stilizirane i plošne islamske dekoracije i secesionističkog shvatanja nove uloge ornamenta. a zatim i regionalne. Godinu dana kasnije. Bosansko narodno graditeljstvo. 1928. na kome se raspravlja o pitanju zaštite domovinske umjetnosti i narodnog graditeljstva (Heimatschutz und Volkstumliche Bauweise) i ističe potrebu osnivanja centralnih komisija za otkrivanje. vlasti su se sasvim legitimno mogle odlučiti na novu izgradnu u duhu tog vremena. str. lukovi profilacija i druge. da ih stavi pod državnu zaštitu. aktivne zaštite.. u Antologia Nuova od Gustava Giovannonija. traba znati da se tek u razdoblju tzv. čuvanje i održavanje građevinskih spomenika. godine rezoluciju u tom smislu u kojoj se Vlada poziva da izradi popis građevnih spomenika. ali su neki originali sačuvani i do danas. u Bosni je bila idealna podloga za praktično ostvarenje pseudomauričkog ili orijentalnog arhitektonskog stilskog izraza.vječno u prolaznom. pokazala se kao zanimljiv spoj na objektu Bosanskohercegovačkog paviljona na Jubilarnoj izložbi u Beču. gdje arh. 24.Strana 19 regionalnih škola islamske arhitekture. pri čemu su tačno uočene njene lokalne karakteristike. potvrda je zavidnog nivoa razvoja svijesti o važnosti izučavanja i zaštite kulturnog nasljeđa. što je i učinjeno. Politika razvoja nacionalnih kultura u svim pokrajinama Monarhije. prožete elementima lokalnog folklora. Radi usporedbe. Izvjesna kompatibilnost biomorfne. 353-356) Sabor je jednoglasno prihvatio Rezoluciju koju Zemaljska vlada pozdravlja te izjavljuje da je naredila izradu pravilnika za organizaciju jedne centralne komisije koja će sastaviti katastar i opise svih spomenika koji će se staviti pod državnu zaštitu. a razlog za takvo opredjeljenje pola stoljeća ranije izvjesno je proizlazio iz tačnog shvatanja da je odlika islamske arhitekture . godine. Da taj odnos prema historijskim ambijentalnim cjelinama nije bio samo vizionarsko maštanje vidi se i po jednom ranijem primjeru. a nekoliko godina nakon toga počinje snimanje arhitektonskih objekata. u čijem enterijeru kapiteli. Josef Urban stilizacijama u duhu secesionističke umjetnosti postiže efekt arabeske. Nakon velikog požara u Čaršiji 1879. Uočava se da u Bosni postoji uistinu poseban način . godine kada je izgorjelo gotovo sve osim monumentalnih objekata od tvrđe građe. 1898. Kontinuiran razvoj saznanja o graditeljskoj baštini. biološke zaštite uvodi pojam historijskog ambijenta. Ali. Interes za nasljeđe u Bosni i Hercegoivni ima dugu tradiciju. ali su dinamizirani i zmijsko izvedeni sasvim u skladu sa načinom modelacije Stila 1900.

zidovima. Analizom kuće za Bosnu uočava se da je osnovni motiv . interes za nasljeđe je stalna pojava. preuzeo iz arhitekture grada Jajca. trijemovima. a da bi moderna arhitektura to postigla. U razvoju secesionističke arhitekture uopće. to su bile male arhitektonske studije karakterističnih oblika. Suptilna interpretacija nasljeđa javlja se kod Ernst-a Lichtblaua koji je vjerovatno 1904. Pozitivistički način mišljenja s kraja 19. dok suprotan smjer predstavlja neobiedermeierska struja potpomognuta snažnim usponom njemačke arhitekture. arhitektura eklektički osmišljenog pseudomauričkog izraza uz primjenu i proučavanje islamske umjetnosti i arhitekture. bez preuzimanja prepoznatljivih arhitektonskih detalja on koncipira po svemu moderne građevine. Nagli društvenoekonomski napredak postavlja sve teže zadatke arhitekturi čije bogatstvo formalnog riječnika nije bilo takvo da bi mogla dati adekvatna rješenja novim arhitektonskim temama koje je trebalo umjetnički i semantički precizno definirati. otvorima. Ishodišta tog interesa su Hoffmannovi crteži samoniklih kuća na Capriju čak iz 1896. već tipično lokalne. što se nastavlja i dalje razvija sve do danas.Strana 19 građenja. godine posjetio Bosnu i napravio veći broj skica koje su i publicirane. Javlja se potpuno nov pristup kulturnim dobrima. godine u djelu Der Moderne Denkmalkultus. Na ovaj način. Početkom stoljeća. javlja se mnogo prije pojave secesionističke umjetnosti. izvanredno ukomponiranih u pejsaž. To mu je bio osnov da ustvrdi da se niti jedan tada moderni oblik vile idealno ne uklapa u ambijent. Istovremeno. što dokazuje da u tom pogledu Bosna nije izuzetak. a temelji moderne analize umjetničkog nasljeđa postavljaju se već 1903. stoljeća odbacuje romantičarski odnos spram prošlosti. Stalno prisutna ideja geniusa loci rezultirala je i različitim smjerovima Wagnerove škole te znatan broj njegovih studenata teži da kroz funkcionalnu organizaciju kritički dosegne vrijednost regionalne arhitekture. Time su znatno preošireni kriteriji vrednovanja. slobonog izbora dekorativne teme iz bilo kojeg kraja. a usmjerava se znanstvenim metodama istraživanja. odnosno dinarski tip krova ove tipično nomadski koncipirane građevine. To se uglavnom odnosi na one teme koje nemaju ishodišta u prošlosti ili pak na one koje nisu univerzalne. U arhitektonskim časopisima tog doba moguće je pratiti kontinuitet primjene tradicionalnih elemenata nekada folklornih. arhitekture izvedene iz pozitivnih iskustava tradicije. . bogato razvijenih volumena i laganih bendručnih slobodno razvijenih katova. naučni pristup baštini se institucionizira i postaje organizirana djelatnost. bosanski slog. vrijedan daljnjeg razvoja za razliku od djelimično eklektičkog metoda pseudomauričkog sloga. ali u svakom slučaju sa prepoznatljivim regionalnim odlikama. Lišene sporednih likovnih efekata. a njihova egzaktna obrada i valorizacija obuhvata podjednako sve epohe. godine. izvrsno je uočio da stambenu zgradu ustvari čini njen ansambl i upravo njenim plasmanom na teren. uspješno sugerira najznačajniju karakteristiku stambene cjeline. vremena ili stila islamske umjetnosti. I na drugim projektima. jasno pokazujući da su mu dobro poznate obluke centralno razvjene dispozicije bosanske stambene kuće. različitog intenziteta. Misaoni okvir ovoj pojavi daje nov odnos prema umjetničkoj baštini i njenom vrednovanju. a pred nauku postavljen problem kritičke valorizacije doprinosa svakog naroda i svakog perioda njegova umjetničkog razvoja. tj. tzv. pri čemu elementarnu formu kao jasno prepoznatljivu dominantu uklapa u moderne elemente koji postaju okvir tradicionalnim. Lichblau formu kreira već na osnovu površne percepcije lišene nebitnih arhitektonskih detalja.formu krova. bila je pripremna faza za jedan od tokova arhitekture Bosne i Hercegovine. potrebno je da vodi računa i o arhitekturama određenih sredina. istog autora. sofama i drugim elementima inače sasvim moderno oblikovanim. ali i dalje moderni. Importirana srednjoevropska arhitektura koja sa tradicioanlnim graditeljstvom uspostavlja kreativan dijalog. te su kao takve bile dobra podloga za projekte. Zato već prvih godina ovog stoljeća nastaju projekti savršeno prilagođeni regionalnoj arhitekturi. a arhitektura sve jače svoj izraz gradi na uočenim vrijednostima nasljeđa uz istovremen razvoj svijesti o značaju historijskog konteksta sredine u kojoj se gradi. Teoretsku osnovu vrednovanja svih stilskih epoha dao je Alois Riegl studijom Die spatronische Kunstrindustrie.

. godine i brojni drugi. Premda centralna sala nije bila pokrivena kupolom. pseudomauričkog sloga koji je označavao sve ono što ima isključivo lokalni karakter. obično džamije. godine u Sarajevu. autor stvara centralno rješenje sa visokom prostorijom i naglašenom ulaznom osovinom. doslovno se oslanja na najrašireniji i u ovim krajevima stilski najrazvijeniji tip .Strana 19 Eklekticizam je ovdje mogao biti dostatan samo prvih godina okupacije. Ludwig Hubera iz 1895. 1910. premda zgrada u eksterijeru obiluje plitkom arabeskom tipičnom za sjeveroafričku islamsku arhitekturu. Tako relativno brzo dolazi do stvaranja tzv. njegov natječajni rad za novu sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu iz 1909. Znalačka interpretacija suštinskih prostorno strukturalnih karakteristika regionalne škole islamske arhitekture . Izvjesno je da se autor prethodno upoznao sa osnovnim karakteristikama lokalne tradiconalne arhitekture koju apostrofira primarnim elementima artikulacije pročelja. a i dekoracija je preuzeta iz maurske arhitekture. onu tipičnu vertikalnu raščlanjenost lokalne kuće na masivno prizmelje i lagani kat. Elemente tradicije. Ovu tipološku osobenost uvažava i Ćiril Iveković. arhitekti brzo uočavaju njene regionalne karakteristike i interpretiraju ih u smislu adekvatnh prostornih rješenja. godine nosi prepoznatljive lokalne gornogradske motive ili njegovo Biskupsko sjemenište u Đakovu podignuto na mjestu staroga u tada sasvim savremenim oblicima kasne secesije ima izrazito naglašen mansardni krov samo zato da bi ostvario prisniji stilski odnos sa postojećim biskupskim dvorom. Očito se oslanjajući na koncept tada još uvijek postojećih osmansko-turskih čitaonica u gradu. prepoznaje se gotovao na svim interpretiranim oblicima posebno onim koji pripadaju monumentalnoj arhitekturi.osmansko turske.turske arhitekture. ali već sa naporima da se konstituira jedna autonomna pokrajina Monrhije i uspostava njene vlastite državne i kulturne institucije. arh. nalazimo često čak i kod onih djela koja nemaju niti jedan detalj preuzet iz zatečene arhitekture.. Utjecaj islamske umjetnosti na cjelovitu strukturu arhitektonskog djela započinje rano. Takav odnos prema graditeljskoj baštini završava se na jednom krajnje uopćenom pogledu na islamsku umjetnost. arh. stoljeća. uočava se naglašen osjećaj za kontekst vremena i prostora u kome nastaje ova gradnja.sukladno geslu secesije: obnavljati. Karla Parika. koje su uz monumentalne građevine. Sam koncept građevine ukazuje na to da je Vancašu bio poznat standardni oblik takve funkcije u osmansko turskoj arhitekturi. a ne ponavljati. Veće površinom analizom pročelja doma Napredak iz 1913. Suprotno početnim. a proporcija prostora i odabrana plastika ukazuje na prethodni studij klasičnog stila osmanske regionalne škole. a to su ona djela na kojima je. koncipiranoj po uzoru na klasične osmanske medrese koje su. Dio objekta koji je služio kao turska kupelj riješen je pokrivanjem kupolama i svodom. Lišena svega što nije tipično za ovu regionalnu školu. Projekt nove džamije u Hrasnici. Njegovu sklonost da arhitekturom izrazi duh mjesta nalazimo i na primjerima drugih sredina. neovisno o strukturi građevine. nameće se potreba za formuliranjem semantički jasnijeg umjetničkog izraza. a u arhitekturi secesije. Dogradnja Carevoj džamiji u Sarajevu Palače Ulema Medžlisa. U Sarajevu.jenoprostornu građevinu sa trijemom. krajnje generaliziranim gledanjem na islamsku umjetnost i arhitekturu uopće. što je evidentno na Vancaševom projektu za kiraethanu u Sarajevu. isti autor pokazuje da je znalac odlika osmansko . Dionisa Sunka. samo plašt nosilac značenja njene funkcije. projektant Medrese u Travniku 1895. ova gradnja potvrđuje da su arhitekti već potpuno ovladali stilom koga interpretiraju. I na projektu Gazi Isabegove banje iz 1890. Sunko na zgradi Napretkova doma sugerira kamenom . arh. Njegova najranija rješenja u potpunosti su eklektičke tvorevine. npr. godine po projektu Karla Parika nosi najljpše odlike klasičnog perioda ove arhitekture. bile centralno riješeni potkupolni objekti. godine. To je uočljivo na Šerijatskoj sudačkoj školi iz 1887. uvijek i samo na razini čiste dekorativnosti. a na mjestu starog hamama iz 15. Ona je konceptualno kiraethana .. bez obzira na veličinu i bogatstvo građevine u pravilu bile organizirane oko unutarnjeg dvorišta. već 1880. godine.

Secesionistička sloboda izbora dekorativno-plastičnog znaka činila je lako mogućim preuzimanje već riješenih dekorativnih formi islamske arhitetkture i njihovo slobodno korišćenje i transponiranje u novim rješenjima. Doksat je veoma čest motiv kojeg nalazimo u raznim arhitekturama. koncentracijom otvora. kada se takva arhitektura sve više približava interpretaciji karakteristika regionalne osmansko-turske škole - . Primjenom doksata. godine jer se do tada najčešće upotrebljavao izraz pseudomaurički slog za sve one objekte koji se ostvaruju na osnovu jedne generalizirane slike islamske dekorativne umjetnosti. ali se njegova interpretacija zaista oslanja na uzore zatečenog graditeljstva. koje bi se. pri čemu se. što nije uvijek imalo logičku povezanost sa strukturom cjeline. fakturom materijala i proporcijama. Kompoziciju smiruje snažno isturena streha. Ali značajniji utjecaj na arhitekturu secesije pretstavlja transponiranje karakterističnih arhitektonskih elemenata. a otvorima koji su razdvojeni samo uskim stubičima doživljava se kao kontinuirana prozorska traka. izrezane u zidnoj masi i obavezno natkrivene strehom. Analizom i drugih značajnih objekata možemo ustanoviti da mnogi arhitekti svoj secesionistički izraz sve jače kodiraju u tradiciji. čemu kontrastira glatke malterisane plohe kata olakšane velikim otvorima i razvijenim volumenima. Praktično. Sve dubljim prožimanjem sa suštinskim odlikama tradicionalne arhitekture koje postepeno postaju dominante i nosioci izraza arhitektonske cjeline. uspostaviti dijalog sa duhom mjesta. on svoj izraz gradi na površnom osloncu na secesiju. a sve povezuje snažan potez strehe. a prvenstveno je znak svog vremena i izraz visoke svijesti o značaju i vrijednosti kulturnog konteksta u kome djelo nastaje. U ravni katova dominiraju dva simetrično postavljen doksata. a i formalni vokabular ovog pokreta kod njega u pravilu izostaje. ali i uspijeva. Posebno na projektima porodičnih stambenih zgrada on pronalazi rješenja koja i osnovom i konačnim izgledom nose prepoznatljive crte domaće stambene arhitekture. ovisno o stupnju interpretacije stvaraju čak i neobična rješenja. On i dalje ima istu ulogu: uvijek obilježava najvažniju stambenu prostoriju. postižu se rješenja koja u sebi nose prepoznatljive odlike duha mjesta. Logično. Njegovo nastajanje direktno se oslanja na secesionističku metodu građenja stilskog izraza. da bi taj razvoj konačno bio krunisan takvim rješenjima koja pokazuju puno jedinstvo forme i strukture. poput kubeta monumentalnih osmansko-turskih građevina. Ono nema drugu funkciju osim dekorativne. bosanski slog se sasvim postupno artikulira započinjući svoj razvoj prvenstveno insistirajući na slikovitosti cjeline. analizirajući kompoziciju ne možemo se oteti dojmu da utor nastoji. negira disciplinu elevacije secesionističkog pročelja. a preko brojnih varijacija i prelaznih rješenja. Sam pojam bosanski slog najvjerovatnije se javlja tek oko 1910. A to je motiv široke kapije stambene kuće. bosanskog sloga. a kasnije. Arhitekt Josip Pospšil neopterećen akademskim obrazovanjem. a zatim i principa komponiranja arhitektonske cjeline.Strana 19 oplatom sve do prozorske klupčice prvog kata. I dalje se gradi karakterističan asimetričan volumen kao posljedica sasvim određene lokacije kao i vertikalna raščlanjenost pročelja u kojemu se nastoji postići onaj kontrast punog masivnog prizemlja i lagane strukture kata. isticanjem prepoznatljivo naslijeđenih arhitektonskih elemenata. Krovna kupola na osmerougaonom tamburu sa kružnim otvorima pokrivena je limom sa naglašenim spojerima. ta djela već zahtijevaju razmatranje u kontekstu tzv. bez posebnih ograda. pri čemu su mu kompozicioni elementi pročelja preuzeti oblici iz nasljeđenog graditeljstva. Formulacija bosanskog sloga kao posebnog arhitektonskog izraza evolira iz arhitekture secesije oslonjene na tradiciju. tj. a krov velike površine i nagiba dovršava kupola. Iako prizemlje ima velike otvore. mogle prihvatiti kao rješenja u bosanskom slogu. Iako se radi o sasvim secesionističkom djelu. djelimično zbog simetrične kompozicije gdje je ulaz u aulu kinosale smješten u srednju osu znatno niži naglašen plitkim i punim trokutastim zabatom. ali i time što su izlazi na dvije trećine svoje visine presječeni strehama (ove danas ne postoje). ono se doživljava kao masivno.

Nacrtom Kiraethane (čitaonice) u Jajcu. trebalo je mnogo inventivnosti. Najveći doprinos razvoju ideje bosanskog sloga u arhitekturi dao je arh. Na porodičnoj zgradi Husedžinović u Banjaluci iz 1913. onda to i jeste njegova baština. Vancaš uspostavlja jedan kreativan odnos spram nasljeđa. godine primijenjeni su svi građevni standardi tog doba. godine. Josip Vancaš prvi je dao formulaciju pojma bosanski slog. Umjetnost srednjovjekovne Bosne osim nadgrobnog kamena . nije dala ništa originalno što bi sintezom preklapajućih se civilizacija dalo novi kvalitet. a u smislu strukture građevine. muslimanskoj čitaonici u Sarajevu "po motivima bosanskih divanhana". i 16. Prve realizacije oslobođene opće orijentalnih odlika a oslonjene isključivo na domaću tradiciju ostvario je upravo Vancaš i to dogradnjom verande svom ranijem projektu. Naziv bosanski slog sreće se prvi put u rezoluciji koju arh. za arhitekte austrougarskog perioda bio je dug. I u onim njegovim radovima koje svrstavamo u mauričke uvijek se prepoznaje neka tema lokalne arhitekture. dovoljno snažne da bar neke kvalitete generira dalje. ako se neki narod u potpunosti identificirao sa importiranom civilizacijom i našao svoj duhovni izraz u njoj. Upravo zato period turske uprave obilježavaju čisti elementi osmansko-turske arhitekture. A da bi arhitektura potražila nove puteve na tradiciji i nasljeđu.) direktnog oslonca na tradiciju lokalnog graditeljstva i po prvi put to više nije samo aplikacja viđenog motiva.Strana 19 pseudoorijentalni. Put do spoznaje preciznih karakteristika osmanske arhitekture u Bosni da bi ove bile podloga za bosanski slog. u vrijeme kada već postoje ostvarenja koja su prevazišla formalno-oblikovni aspekt tradicionalnog graditeljstva. kamenom zidano prizemlje za zimske uvjete stanovanja i veoma lagana. To je bio najraniji primjer (1888.stećka. nastalim vjerovatno oko 1910. po uzoru na gradsku kuću. samo je kroz raznolikost pokazala različito shvatanje ovog pojma. po arhitekturi i crtežu to izvjesno jeste. stoljeća) da bi se kasnije. interpretiraju se najbitnije karakteristike i strukturalne odlike bosanske begovske kuće. Lokalno stanovništvo je vrlo brzo i rado prihvatilo islam i sve tekovine osmasko-turske civilizacije. može se odnositi samo na vrijeme od 1910. Izrazita je horizontalna raščlanjenost na puno. I tip krova . zidovima i kapijama i sa karakterističnom centralno . pa i logičniji. a mada se nigdje ne navodi da je to Vancaševo djelo. Gotovo faksimilska interpretacija prepoznatljivog oblika ustupa mjesto obliku koji je produkt funkcije i logike primijenjenog materijala. Ujedno su očigledne i one usko lokalne tipološke odlike jajačke kuće koja nosi sve odlike nomadskog shvatanja građenja prostora. Ipak. u duhu je ambijenta. a i njegovu definiciju vjerujući da postoji specijalni bosanski način građenja. Tada postavljena teza o njegovom postojanju ostala je neprikosnovena sve do danas. a ne pojedinačne primjere. Taj pojam. na ovamo. Kuću Osmanage Mehmedića u Zenici Vancaš projektira 1909. već uzeti u obzir da se arhitekti sreću sa drugačijim društvenoekonomskim odnosima gdje su i kriteriji vrednovanja drugačiji. Disperznost islamske civilizacije i kulture i brojni varijeteti onoga što smatramo orijentalnim imaju različit stupanj izvornosti što uglavnom ovisi o predislamskoj tradiciji dotične sredine. ali ovdje ostaje itekako prepoznatljiv princip komponiranja cjeline. tj. jako perforirana bondručna konstrukcija kata za boravak ljeti. već interpretacija određene i sasvim jasne arhitektonske teme. najčišći u početku (kraj 15. Gotovo sasvim preuzete elemente tradicionalne arhitekture nalazimo i na projektu ljetnjikovca Dr.dinarski. tj. a ne vlastitog razvoja. ali je ista koncipirana u duhu turske gradske kuće. kao ansambl sa avlijama. Mandića na Ilidži ali već oko 1900. I pored toga. Vancaš. Zato se može postaviti pitanje koje su to stvarne bosanske karakteristike ovog nasljeđa obzirom na minorne modifikacije koje su više stvar nužnosti. godine. Vancaš podnosi Zemaljskom Saboru 1911. da bi označavao pojavu. stagnacijom i opadanjem moći turskog carstva javljali tipično provincijalni varijeteti i to ne kao posljedica vlastitog kulturnog doprinosa. Arh. a koji zadiru u samu njegovu suštinu. po tipu iz centralne Bosne kod koje je stamben prostor rješavan u ansamblu. vrijednost ove spoznaje ne treba umanjiti. nemajući drugi. već kao improvizacija u okvirima skromnih mogućnosti. godine.

što neminovno reproducira i oblik doživljen kao nasljeđe. zapravo je tradicionalno poimanje logičke teze funkcije. gdje su elementi po obliku bliski tradiciji. ali da nisu njeni modeli. primijenjenog materijala i konstrukcije. nose sve odlike secesionističke elevacije pročelja. Razvoj bosanskog sloga posljednjih godina austrougarske uprave u djelu Vancaša obilježen je izrazitim insistiranjem na formi. imaju i neka druga značenja. godine. monumentalne građevine. godine. materijala i konstrukcije. U njegovoj arhitekturi nastaloj oko 1910. ali najviše zbog toga što je ta forma organizirana u jednom prostoru i vremenu. bez obzira na svoju pojavnost izvedenu na osnovu tradicije. Objekt je po svemu logičan izraz funkcije i konstrukcije i ni po čemu to nije kopija već viđenog. Banjaluci. Ova arhitektura koja je izraz funkcije. potpuna je na projektu nerealizirane Gradske tržnice u Tuzli. već izvedeni iz tradicionalnog poimanja samog načina građenja. pa i barokiziranim tornjićima sa kupolama. Prema tome.. obično projektirana tako da bude po svemu prva među gradskim kućama. a ne viđenog i prepoznatljivog. Tešnju. godine i to ponajviše u slobodi ritmizacije zidnih planova i u oblicima doksata. Vancaševi oblici nisu preuzeti. lišena svega što je bilo historijsko u smislu evropske graditeljske prošlosti i svega što je nacionalno. Nešto jači otklon od secesionističkog principa organizacije pročelja javlja se na dokatnoj uglovnici hotela Stari Grad u Sarajevu iz 1909. Ova djela pripadaju ranoj Moderni i po shvatanju da individualnost građevine svakako ovisi od forme (za to su najbolji primjeri historijski spomenici). Iako u formalnim elementima nalazimo sve tipične odlike bosanske kuće. godine još uvijek je naglašen onaj duh secesije na bazi kojega teži da formulira novi stilski izraz. Na ovim objektima dijalog sa tradicijom uspostavljen je na jednom visoko kreativnom nivou bez preuzimanja prepoznatljivih oblika iz čisto dekorativnih razloga. stvarni nosioci značenja namjena koje izražavaju. a ne formalni gradbeni elementi arhitektonske cjeline. Zato za ove zgrade s punim pravom možemo reći da po tipu pripadaju tradiciji. Tip je vezan za oblik i način života jednog društva.. tip je naprotiv predmet prema kome svako može zamišljati djela. jer tip ne znači sliku nečega što treba kopirati ili savršeno imitirati. on ističe statično i simetrično komponirani volumen. a da ova ne budu međusobno slična. Derventi. Oni su ovdje dovedeni u logičku vezu sa unutarnjim prosotrima koji se iz takvog odnosa lako čitaju. Bosanskom Šamcu. Bolje rezultate on ipak postiže na onim objektima koji nemaju pretenziju da pored vlastitih. Složeniji problem javljao se na zgradama kolektivnog stanovanja jer takvog uzora u tradicionalnoj arhitekturi Bosne nije bilo. Model je predmet koga treba ponoviti onakvim kakav jeste.. prostora i vremena. Najbolja ostvarenja data u duhu bosanskog sloga. iz 1912. Obadvije komponente (prostor i vrijeme). u sebi već nosi elemente rane Moderne. osobito oni koji su prethodili konačkom rješenju. Vanceš je dao na projektima filijala Zemaljske banke u Bihaću. Isti pristup formulaciji arhitektonskog izraza uočava se i na projektu zgrade vazduhoplovnih trupa u Rajlovcu kod Sarajeva iz 1917. Isto tako nacrti za zgradu Hadin Ali-pašinog vakufa u Sarajevu. zatim detaljima stambene arhitekture Bosne. čime je želio simbolizirati svu kompleksnost graditeljskog iskustva ovog grada. Ono što je u njima tradicionalno. Značajan doprinos razvoju bosanskog sloga dao je i Rudolf Tonnies. ovdje su apsolutno čitljive. Najbolja ostvarenja u bosanskom slogu daje . islamskim vitičastim lukovima. primarna. već ideju koja će poslužiti kao pravilo modelu. čija još ranija djela pokazuju izrazito osjećanje za duh mjesta. čime postiže visok stupanj individualnog izraza. Takva značenja može imati samo vijećnica. ipak je horizontalna ritmizacija objekta postignuta osama. jer su nastali kao logičan izraz razvoja funkcije i u oblicima koji poštuju logiku materijala i konstrukcije. te je za Vancaša sasvim logično bilo da tip postane osnova neke arhitekture. Oni su stvarni.Strana 19 razvijenom dispozicijom koja se očituje i u njenom vanjskom izgledu. obilato ukrašen elementima secesionističke dekoracije. Svojim projektom gradske vijećnice u Tuzli iz 1912. Čitljivost arhitektonskog dijela sa stanovišta njegove funkcije. Upravo na ovim temama Vancaš napušta doslovno transčoniranje elemenata nasljeđa razvijajući kreativnost na bazi spoznajnog.

U nasljeđu su tražene i dokazivane one univerzalne vrijednosti koje propagira i avangardna arhitektura uz uvjerenje da se kontinuitet graditeljstva ne može ostvariti kroz posebnost pojava. Formulacija Moderne. Time je definitivno otklonjeno pitanje stila u arhitekturi Bosne. godine oblikovane po uzoru na feudalnu rezidenciju. godine te je realizirao godine 1919. Projektom Gradske vijećnice u Bihaću on veoma suptilno uspostavlja kreativan dijalog sa memorijom mjesta. vilu Perišić koja nosi najbolje odlike bosanskog stila. samo je finale ovog procesa. jer su im polazne pretpostavke proizišle iz pojma nasljeđa.ba/posebna/sarajevo/nedzad_kurto. Usporedbom razvoja Moderne u Bosni i Hercegovini sa vremenski paralelnim tokovima u drugim srednjoevropskim zemljama.novog prostornog orjentira. (***) http://www. Nacrom gradske vijećnice u Tuzli. a Huber na svom projektu raščlanjivanjem krova na više cjelina. a forme novoprojektiranog objekta su fine aluzije na kulturne slojeve grada. davala je živopisnu kompoziciju cjeline.. podjednako štetan i nasljeđu i savremenoj arhitekturi. Tek u posljeratnom periodu uspostavio se objektivniji odnos prema duhu nasljeđenog. 16:24h) Strana 19 . arh. Dvostruka uloga takvih rezidencija (stambena i odbrambena). U jednom heterogenom tkivu nejasne mentalne identifikacije on uspostavlja novi prostorni znak koji će ga definirati. uočavaju se određene metodološke podudarnosti. drvenim verandama. te se moraju razmatrati u mnogo širem urbanom kontekstu. Nekolicina projekata drugih arhitekata nastalih u isto doba ideju bosanskog sloga bespotrebno devalviraju romantičarskim imitiranjem čisto formalnih elemenata. već naprotiv. Za ljubav slikovitosti napuštena je strukturalna logika zahvaljujući kojoj su neki arhitekti kao što su Vancaš i Tonnies mogli doći do novog izraza. Tonnies kao da želi izraziti svu slojevitost arhitektonske prakse na ovom tlu. završenu vidikovcem na kuli.iis.projektima stambenih kuća na kojima se jasno vidi odbijanje i pomisli na doslovno kopiranje tradicionalne forme. negirajući formalni aspekt arhitektonske pojavnosti. horizontalnom rustikom i ritmom otvora stvara piramidalnu kompoziciju od više autnomnih elemenata. čak i civilizacijski oprečne. Sasvim logični u svom kontekstu. Ponovno buđenje svijesti o vrijednosti nasljeđa javlja se u znatnoj mjeri tridesetih godina ponajviše u kritičkim analizama i pisanim djelima. a njena pozicija na rubu podignutog platoa trga bila je povod buđenju visoke svijesti o potrebi postavljanja jednog znaka urbane identifikacije . sasvim paralelno sa društveno-ekonomskim transformacijama.htm (21.unsa.08. u Sarajevu. Tim je zanimljivije rješenje stambene zgrade u ulici Višnjik. Zanimljivo je da se bosanski slog uglavnom formulirao na osnovu tipa gradske begove kuće. a da su drugi stambeni oblici bili rijetko zastupljeni kao predložak. ali konačni rezultati ne bi mogli izdržati poređenja. Njena geneza zapravo je slika jednog procesa kulturnog i umjetničkog preobražaja orijentalnog civilizacijskog kruga u zapadni. odnosno tek onda kada je arhitektura definitivno prestala biti pitanje stila. doprinio je tome da se u traženju kontinuiteta odbaci svaki romantizam. sada ovi detalji postaju čak groteskni u novoj namjeni i novom mjerilu. Ludwiga Hubera iz 1917. To je po svemu Moderna koju obilježenu nasljeđem čine samo usvojeni najboji graditeljski principi Bosne. Hans Berger dolazi na službu u Sarajevo tek 1915.1. njenu univerzalnu vrijednost. Izvjesno je da njegova arhitektura ima mnogo šira značenja od onih koja su posljedica funkcije i uže lokacije. Ortodoksni funkcionalizam. pa se krajnje racionalno pristupilo analizi arhetipskih pojava.