ATOMISTI ČKI KONCEPT FILOZOFIJE - Okret u filozofiju matematike, koji započnje pitanjem οbiti broja, pa prema tome i pitanjem

uopće (α biti znaka, (β odnosu znaka prema drugim znakovima u jednom sistemu znakova (γ οodnosu znaka ili sistema znakova prema izvan-zna-kovnim realitetima ili prema označnom, prethodio je okretu u jezik ili analitičku matematiku -Analitiča filozofija se razvijala u dva pravca analize jezika (utemeljitelj Ludvvig Wittgenstein) 1) U pravcu izgradnje idealnog (umjetnog ili konstruiranog) jezika čija bi gramatika bila logika 2) lingvističa filozofija ili oksfordska filozofija smatrala je da se rješavanje filozofskih problema može bolje postić analizom svakodnevnog jezika -Ideja konstrukcije jednog jezika simbola ili znakovnog jezika zasnivala se na otkrivanju posljednjih i najjednostavnijih logičih elemenata misli ili atoma
- Logiči pozitivizam se opredijelio prije svega za konstrukciju novog, artificijelnog sistema

jezika ili logičog (simboličkog) calculusa unutar kojeg se elementarni predikativni sud, stav ili iskaz uzimao kao primjerak opć iskazne (predikativne) forme ili logiče funkcije čje dijelove (varijable) zadovoljavaju (satis-faction) ili ispunjavaju argumenti i na taj načn određju istinosnu vrijednost varijabli kao dijelova otvorenog iskaza ("x postoji"), pa time onda određju i istinosnu vrijednost zatvorenog iskaza ("Sokrat postoji") - Jezik odslikava tu vanjsku strukturu ili stanja stvari jer ima zajedničku (logičku) formu sa stvarnošću i sa mislima Jezik je stoga, za Wittgensteina, moguća slika stvarnosti, a ne apsolutno izvjesna (tautološka) ili apsolutno nemoguća (kontradikcijska) slika svijeta. - Dok je esencijalističa filozofija ili metafizika (prva filozofija), orijentirana na bitak

§

2.

Idealni

(logiči)

Calculus

(sintaksa)

- analitiča filozofija se kao analiza jezika pojavila u djelima matematičra i filozofa 19. i 20. na mjesto Aristotelesovog "logosa apofanatikosa" došla je iskazna ili indikativna (asertivna) rečnica kao ona vrsta izraza koji ima (i) smisao (ii) značnje (iii) istinosnu vrijednost, tj. kao izraz koji nužno mora biti ili istinit ili lažan.
- Za Fregeovo ime vezan je prvi pokušaj tačnog znakovnog reprezentiranja multiplicirane općenitosti, odnosno pokušaj da se znakovnim pismom prikaže jedna

cjelina pojmovnog sadržaja koja je uvijek funkcija svojih odsječaka ili predikativnih (nezasićenih, nekompletnih) dijelova koji su kao neodređeni dio cjeline varijable x, y, z,... sve dok im se ne odredi vrijednost / argument

stav ili iskaz je funkcija svojih dijelova, ili riječ koje u njega spadaju. Tu više nema subjekta u smislu subjektno-predikatne logike kao odnosa prve i druge supstancije, nego je subjekat funkcija predikata, njihov račn, račn predikata, račn vezanih značnja riječ/termina na koje se proteže egzistencijalni ili univerzalni kvantifikator, jednom riječu: calculus Sadržaj je, pri tome, određn kao istinosna vrijednost, kao "predmet" ili kao značnje čme su predikati "istinito" i "lažno" postali forme konstante stavne funkcije Frege je pravio razliku između (1) formalne logike koju je predstavljala Booleova notacija (2) matematske logike ili Peanove notacije (3) svoga pojmovnog pisma, koje je trebalo da zadovolji i formu i sadržaj simbola Booleova notacija odnosno Booleova logika - je logika i ništa drugo. Kod njega se radi samo ο logičoj formi, a ne ο tome da se jedan sadržaj postavi u formu Dva Fregeova stava su od presudne važnosti za prelaz ka semantičoj filozofiji: (1) da svaki znak ima značnje jedino u kontekstu ili sklopu jednog stava, odnosno jednog izraza kao sistema međsobno povezanih znakova logičim konstantama iz kojeg i u kojem pojedinači znak može zadobiti smisao i značenje, odnoseći se, s jedne strane, prema nečmu što je izvan izraza stava (prema pojmovnom sadržaju, "predmetu", značnju, istinosnoj vrijednosti), a s druge strane prema onome što je u izrazu stava i što je sa njime samim u relaciji (2) da se logički, pa prema tome i matematički iskazi ne odnose na realnost, na svijet stvari, nego jedino na sudove pojedinačih znanosti i toj realnosti ili prostorno-vremenskim odnosima koji nemaju ništa zajedničko sa logičkim odnosima Pojam sadržaja, odnosno pojmovni sadržaj (die begrifliche Inhalt), ključni je kritiči pojam svih Fregeovih spisa Frege je pojam definirao kao funkciju, iskaz kao iskaznu funkciju čiji su dijelovi varijable povezane logičim konstantama ili operacijama Pojam i predmet treba strogo razlikovati: pojam je predikativni dio stava i on je nezasićen. U poretku simbola, kojim se ovaj odnos izražava, ulogu predmeta ima znak, ili riječili broj, a ulogu pojma pojmovna riječili brojevna oznaka Prema tome, jedan iskaz, koji se bavi nekim pojmom, ne odnosi se nikad na predmet, nego na značenje Uvođenje simbola:

1) " |—" u značnju "istinito je da" ili "čnjenica je da (koji stoji ispred suda ili veze sudova kada je ona presuđena kao istinita)

2) " |— A" znači da je istinita misao (sud) koju ovaj izraz izražava., "|-,---" znači da "nije istinita" misao" (sud) koju ovaj izraz izražava 3) strana 97 4) - || 5) - || 1) |— p -> (q->q) 2) |— [p -> (q ->r) ] -> [p ->q) -> (p -> r)

3) |— [(p ->(q ->r) ] -> [ q -> (p ->r) ]

4. |─ [(p→q) →(⌐p → ⌐p)] 5. |─ ⌐⌐p →p 6. |─ p → ⌐⌐p
Frege je sebi postavio zadatak da pokaže da su aritmetiči iskazi, analitički sudovi (apriori) i sljedstveno tome da je aritmetika samo viši tip logike, da je aritmetiči stav samo jedan zakon logike. - Elementarni stavovi odslikavaju čnjenice, stanja stvari, ili relacije ili unutarnja svojstva stvari: "sve što je slučaj" (svijet) ima svoj korelat u svemu "što je moguće" (misao, mišljenje, logika), a sve što je moguće reducirano je na znakovni jezik "određnog broja dimenzija" ili "određne matematske raznolikosti"
- jezik je za njega (Wittgensteina) "beskonačo fina mreža" operacija ili simboličih manipulacija

koja odslikava svijet koja se sastoji od određenog broja matematičkih operacija - Razlika izmeđ "svijeta" i "stvarnosti" u Wittgensteinovom Tractatusu odgovara razlici između logičkih i elementarnih stavova -redukcija jezika na znakovno pismo (notaciju) - Jezik stoga nije opis sadržaja svijeta, nego logiča ili formalna slika logičih ili formalnih svojstava - Logiča sintaksa se u stvari bavi -prema Carnapu - formalnim karakteristikama jezika i tretira u najširem smislu jezik kao calculus 2 vrste implikacije: 1) materijalna implikacija - se realizira izmeđ stavova i njenu varijablu zadovoljavaju njene određne vrijednosti 2) formalna implikacija - se realizira između stavnih funkcija je složen pojam jer njene varijable zadovoljavaju sve njene vrijednosti Dijele se na 3 područja:

1) u računu stavova 2) u računu klasa 3) u računu relacija (formalne imp se odnose na materijalne imp, odnosno stavovi istinosne vrijednosti za stavne funkcije) - Russell je termine koji sačnjavaju iskaz podijelio na dvije vrste: stvari i pojmovi - Prvi su označni vlastitim imenima, drugi ostalim riječma - Među pojmovima napravljena je razlika između onih koji su označeni pridjevima i onih koji su označeni glagolima. Prva vrsta pojmova se naziva predikatima, druga vrsta su relacije Sve što može biti neki objekt misli, ili može ulaziti u bilo koji istiniti ili lažni iskaz, nazivam terminom. -rekurzivne definicije, tj definicije koja ponavlja strukturu iskaza objekt-jezika u meta-jeziku -objekt-jezika reducira višim semantičim tipovima u meta-jeziku. U tu svrhu je Tarski napravio distinkciju izmeđ čtiri vrste jezika: (1) jezici u kojima sve varijable spadaju u jednu i istu semantiču kategoriju, (2) jezici u kojim je broj kategorija u koje su uključene varijable veće nego u prvom jeziku, ali je konačan, (3) jezici u kojima varijable spadaju u beskonačno mnogo različtih kategorija, ali poredak ovih varijabli ne prelazi ranije dati prirodni broj n, i konačno (4) jezici koji sadrže varijable proizvoljnog stupnja poretka. Prve tri vrste jezika Tarski naziva jezicima konačog reda, a jezike četvrte vrste naziva jezicima beskonačog reda

FILOZOFIJA ORDINIRANOG JEZIKA

- dva glavna dijela na koja se raspada ova metafizika: slikovnu teoriju jezika i verifikacionu teoriju značnja - Filozofska logika - analiza svakodnevnog jezika - Logiči atomizam je utemeljen na matematičom idiomu, odnosno na idiomu sintakse jezika ili logičog calculusa (sukcesije) jezika koji se orijentira na pojam skupa, klase, relacija između elemenata skupova, relacija, svojstava (u prvoj fazi na analitiče pretpostavke, a u drugoj fazi na empirijske pretpostavke, tj. u prvoj fazi na idealni logiči jezik, a u drugoj fazi na jezik stvari ili iskaze motrenja)