Uvod u prapovijesno društvo Emil Heršak ehersak@gmail.com ehersak@ffzg.hr 1.

Vrijeme “prije“ povijesti Za razliku od hrvatske riječi prapovijest, u vedini zapadnoeuropskih jezika za epohu koja nas zanima u pravilu se koristi opdi neologizam „pretpovijest“ (engl. prehistory, fr. préhistoire, španj. prehistoria, tal. preistoria), koji se pojavio u prvom dijelu 19. stoljeda. Iako nije sasvim jasno tko je prvi iskovao taj izraz (koji je izveden prema pojmu povijesti ili historije), najbolji je kandidat za njegovo autorstvo danski povijesničar i književni kritičar Christian Molbech (1783–1857). Točnije, Molbech je koristio danski pridjevski oblik forhistorisk (= „pretposvijesni“) u svojim predanjima 1833. godine kao oznaku za razdoblja nordijske povijesti do ustoličenja danskoga kralja Gorma Starijeg (900–940). To doba počinje davno prije dolaska legendarnog Odina (Óðinn < germ. *Wōðanaz) sa svojom družnom Asa (Æsir) iz Asgarda na istoka, što je prema skandinavskim sagama dovelo do neodlučnog rata s mjesnim Vanima (Vanir), predvođenin Freyrom, te zatim obuhvatilo vladavinu švedskog roda Ynglinga, od kojeg je navodno potekao i prvi kralj Norveške, Harald I. Lijepokosi (stnord. Haraldr Hárfagri, 850–933). No bez obzira na problem stvarnoga identiteta Odina i drugih likova iz starije skandinavske predaje, danas bismo rekli da se njihovo vrijeme – koje je Molbech označio kao „pretpovijesno“ – odnosi na skandinavsko željezno doba: tj. na tzv. „predrimsko“ i „rimsko željezno doba“ Sjeverne Europe (5 st. pr. Kr. do 400. n.e.) i na kasnije „germansko željezno doba“ (400–800 n.e.), ili pak na predvikinško „vendelsko razdoblje“ (približno od 550. do prvog vikinškog napada 793. godine, na samostan Lindisfarne u Northumbriji). S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi sezati vremenski unatrag mnogo dalje od doba željeza: do nordijskog brončanog doba (1700–500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba, tj. do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju posljednjeg ledenog doba (11–10. tis. pr. Kr.). Zanimljivo je da je podjelu na kameno, brončano i željezno doba u modernu znanost prvi uveo također jedan Danac: Christian Jürgensen Thomsen (1788–1865), svojedobno glavni čuvar zbirke starine u Kopenhagenu. Thomsen je iznio tu shemu 1836. u svom djelu Ledetraad til Nordisk Oldkyndighed, hrv. „Vodilja kroz nordijske starine“. Thomsenova podjela imala je, doduše, jednu važnu preteču. Još u 1. stoljedu pr. Kr. rimski pjesnik Lukrecije (96–55. pr.n.e.), u svom spevu O prirodi, napisao je stihove: »Oružje drevno ruke, nokti i zubi bješe / te kameni i odlomci šumskoga granja / i plameni i oganj tek što ih *ljudi+ upoznaše«. A odmah u nastavku je dodao: »Poslije se otkri mod željeza i bronce / no rabiti broncu znalo se prije od željeza, jer je uslužnije prirode i obilnija« (De res natura, V: 1283–1288). Međutim, za razliku od Molbecha, Thomsen nije u svom radu rabio ili označio pojam „pretpovijesti“, nego je samo govorio o „starim vremenima“ (oldtid). Ipak, u idudih desetljeda pridjevski oblik „pretpovijesni“ ušao je i u francuski jezik (préhistorique) i poslije u engleski (prehistoric). U francuski ga je uveo 1845. pisac i publicist Gustave Séligmann d'Eichthal (1804–1886), a u engleski škotski znanstvenik Daniel Wilson (1816–1892), koji je poslije emigrirao u Kanadu i postao poznatim kao prvi predsjednik Sveučilišta u Torontu. 2 Wilsonovo djelo The Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland (= „Arheologija i pretpovijesni anali škotske) bilo je objavljeno 1851. godine – i premda je izgledno da se oslanjao na francuske predloške, prema jednoj tezi na njega je izravno djelovao njegov poznanik, norveški povijesničar Peter Andreas Munch (1810–1863), koji mu je tri godine prije predložio da pronađe engleski pandan za danski forhistorik. Jedno od ključnih djela u 19. stoljedu, koje je pomoglo odrediti davnu prošlost, bila je knjiga Prehistoric times (= „Pretpovijesna vremena“) koju je 1865. objavio John Lubbok (1834–1913), engleski bankar, biolog i rani arheolog. U toj knjizi, Lubbok je prihvatio i odrednicu „pretpovijest“, kao i Thomsenovu podjelu na kameno,

brončano i željezno doba. Međutim, Lubbok je prvi razdvojio kameno doba na tri etape: paleolitik (staro kameno doba), mesolithic (srednje kameno doba) i neolitik (novo/mlado kameno doba). Godine 1872. shema se dalje razradila kada je francuski arheolog Gabriel de Mortillet (1821–1898) razdvojio paleolitik na „donji“ i „gornji“. Napokon, između tih faza, početkom 1950-ih francuski geolog i arheolog François Bordes (1919–1981) umetnut de još i „srednji“ paleolitik. Na njemačkom govornom području, jedno je vrijeme postojala konkurencija između uporabe pojma Vorgeschichte (ili čistog neologizma Prähistorie), ili alternative Urgeschichte, koja je implicirala najstariju odnosno iskonsku povijest. Druga je inačica napokon prevagnula, i to iz sadržajnih razloga. Prema njemačkom Urgeschichte nastali su oblici poput hrvatskog prapovijest, češkog pravěk, slov. prazgodovina, pa i mađarskog őskor (dosl. „pravrijeme“). U ruskom se također pojavio oblik праистория, no dok je pridjevska izvedenica праисторический ostala poprilično uobičajena, u ruskom je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti (первобытное общество), uz zapadnoeuropske ideje o pretpovijesti (доисторическое общество). Iskonski svijet – idealno stanje ili divljaštvo Iako je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prošlosti, spomenuo pomak prema metalnom oružju, za njega to nije zapravo značilo napredak – priroda mu je ostala ideal. Moramo naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipična za prošla stoljeda i da se tek učvrstila u modernom razdoblju. U antici i u drevnom svijetu, i opdenito sve do kraja europske renesanse, česte su bile sheme ili o cikličnom razvoju ili o postupnom propadanju čovječanstva. Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamišljeno kao najbliže savršenstvu. Staroindijska tradicija govorila je o četiri kozmička doba, pod imenom yuge (dosl. „jarmovi“), nazvane prema zgodicima na kocki: 1) satya- ili krta-, 2) tretā-, 3) dvāpara i napokon 4) kaliyuga, i tijekom kojih čovječanstvo prolazi od idealnog stanja do propasti. U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu četvrtinu, a na kraju 1000 prolaza kroz četiri doba svijet se uništava i slijedi propast svijeta i novo stvaranje. Jedan takav ciklus od stvaranja do propasti traje 4,1 do 8,2 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan dan (tj. dan i nod) u životu Brahme. U historijskom smislu, staroindijski ep Mahābhārata bio je smješten u doba kaliyuge – i na kraju toga doba, kako se kaže u epu, uslijedit de miješanje dužnosti kasta i zavladat de barbari (mleddha). Kaliyuga ujedno bi bilo vrijeme željeza, što predstavlja paralelu s antičkom shemom o vijekovima čovječanstva, počevši od „zlatnoga doba“. 3 Postoji i mogudnost da je antička slika o srozavanju čovječanstva kroz četiri doba označena metalima sve manjeg sjaja imala preteče u indijskim i staroiranskim predajama. Antička shemu prvi je iznio grčki pjesnik Heziod (7. stoljedu pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani. Prvobitni zlatni rod ljudi, kaže Heziod, živjeli su poput bogova, bez grižnje savijesti i slobodni od muke rada i od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli, bilo je kao da su tek zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja. Slijedilo je manje savršeno srebreni rod i tada je Zeus, prema Heziodu, stvorio „užasnu i nasilnu“ rasu brončanih ili mjedenih ljudi (ἀνκρώπων χάλκειον). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su broncu, živjeli u brončanim domovima, nosili brončano oružje. No svladani vlastitim oružjem, nestali su bez imena u ledenim dubinama Hada. Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadašnji) rod željeznih ljudi – sklon razdoru i silničkoj vlasti. Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima rušili gradove. Heziod je koristio izraz „rod/rasa“ (γζνοσ), no poslije de se uvriježiti zamisao o „dobu“ ili „vijeku“. Kasniji grčki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su neke elemente iz Heziodovog opisa. Vergilije (70–20 pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim vremenom, i u redoslijedu doba istaknuo samo prvo i posljednje – zlatno i željezno (Ekloge, IV: 4 – 17). No njegov mlađi suvremenik Ovidije (43 pr. Kr.–17 n.e.) vratio se četveročlanoj podjeli: „zlato doba (sada izričito aurea aetas), i idude naraštaje (proles) srebrenih, mjedenih/brončanih i željeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89–

150). Isto tako, u antičku predodžbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov potop, okončio je srebreno doba. Platon (428–427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najvedi potopa od svih i da se dogodio 10.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio brončano doba od željeznoga, odnosno od vremena živudih ljudi. Grčki izvori spominje još i Dardanov potop, no kontekst nije razrađen. Pad čovjeka Indijske i antičke sheme o stupnjevitom propadanju mogu se usporediti s opdom idejom o „padu čovjeka“ koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji. U biblijskoj tradiciji Bog stvara čovjeka prema svojoj slici, što bi značilo da je čovjek na početku savršen ("I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji!'", Post I,26) U početku čovjek živi u rajskom vrtu i sve što treba ili želi nalazi se u njegovoj blizini, kao božanski dar. Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u svijet umiranja, muke, boli i zla. Uz motiv o padu čovječanstva povezuje se i predaja o Velikom potopu. Biblijski potop, ili Noin potop, najčešde se uspoređuje s bliskoistočnim primjerima – s potopom iz sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak Ziusudra, is babilonskom inačicom te priče u Epu o Gilgamešu, u kojem je potop preživio Utnapištim. Noin se potop povezuje i s grčkim mitom o Deukalionu, a sličnost je tu još veda jer božanska sila šalje potop kao kaznu za sve vede izopačenosti ili oholosti među ljudima (u sumersko-babilonskoj tradiciji potonji motiv nije jasno izražen, barem u očuvanim tekstovima). Arkadija Zamisao da je davna prošlost bila bolja od današnjice, zadržala se od antike sve do kraja renesanse. I to je bilo logično, uzevši u obzir činjenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti stanje ili vrijeme kada su ljudi živjeli u dodiru s božanstvom i u skladu s prirodom. 4 I u tom smislu još su antički pisci zamislili da su ostaci nekadašnjeg načina života postojali u idealnim pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga. Arkadija je postala snažan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okrenuta prema prošlosti, tj. prema „preporodu“ grčkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovjekovnom svijetu iz kojega je Europa upravo izlazila. Arkadija je ostala snažan, gotovo arhetipski motiv sve do modernog doba, i od renesanse do epohe romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja. Znanje o prostoru i vremenu S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prošlosti bilo još vrlo ograničeno. Premda je i prije bilo „dalekih dodira“ – primjerice između Europe i Dalekog istoka za vrijeme mongolskog mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile više do priča o čudesima, nego do znanja o dalekim krajevima s drukčijim kulturama. Isto tako, prošlost je bila viđena kao razmjerno kratka. Prema kršdanskom obračunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadržala u bizantskoj tradiciji (sve do 1700. u Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5009. pr. Kr. I od početka svijeta do potopa, prema shvadanju u 16. stoljedu, nije proteklo ni 2000 godina ("...do Potopa vodenoga, ima let iezero ∫est sto petdeset i ∫est", Vramec, Kronika, 1578) Međutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i postupno se tada počelo širiti znanje o svijetu i prošlosti. Ključno je bilo otkride tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na europska poimanja o razvitku. Indigene kulture Amerike poticale su oprečna shvadanja. S jedne strane, američki starosjedioci koji su naizgled živjeli u skladu s prirodom podsjetili su Europljane na ideal Arkadije, što je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam. S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije zahtijevala je da te indigene kulture budu prikazane kao manje vrijedne, ili divljačke. Iz toga de nastati tvrdi primitivam. Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, no nema dvojbe da su u mnogim apektima materijalne

kulture američkih indigenih naroda zaostajale za europskim i uopde za starosvjetskim sklopom, i to čak u tako osnovnim izumima kao što je kolni prijevoz. Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najvedi dio Amerike (osim Arktika), u trenutku kada je došao u dodir s Europljanim, još nije dosegnuo stupanj razvitka željeznoga doba. Bez obzira na to što su neka američka društva postigla visok stupanj složenosti (Maje, Azteci, Inke), i ostvarila velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., opdenito su u tehnologiji ostala na kasnokamenodopskom stupnju razvitka. I zato, protiv europskih pušaka i željeznih topova, njihovi noževi i mačevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti. Ali u vrijeme pokoravanja Amerike europskih osvajači nisu svoju fizičko-vojnu nadmod tumačili ponajprije iz perspektive materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije. Američki starosjedioci bili su im inferiorni, jer nisu bili kršdani, jer su imali divljačke običaje poput kanibalizma, itd. Sve češdi kontakti s Indijancima još su više potencirali razdvajanje shvadanja između pobornika mekog i tvrdnog primitivizm. 5 Prvi su zadržali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao boljem od tzv. civiliziranom stanju, što je bilo na liniji nostalgije za Arkadijom i viziji o propadanju čovječanstva, dok su drugi pripisivali negativni predznak primitivizmu i veličali progres civilizacije. Primjerice, u 16. stoljedu, kao svjedok zbivanja u Novom svijetu, dominikanac Bartolomé de las Casas (1485–1566) osudio je okrutne španjolske postupke prema starosjediocima Novog svijeta, naglasivši da su ti ljudi po svom karakteru blagi i dobri i prirodno predodređeni za kršdanstvo, U idudem stoljedu, idealizirana slika ved se uvelike narušila (također zbog samog pokoravanja Novog svijeta), pa je tako britanski filozof Thomas Hobbes (1588–1679) istaknuo da je život primitivnoga čovjeka „samotan, siromašan, opasan, životinjski i kratak“, te da je u prirodnom stanju „čovjek čovjeku vuk“ (Levijatan, 1651). Hobbsovo tumačenje označilo je pomak od idealizacije Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na koncepciju o društvenom razvitku. Ipak, vremenski okvir za taj razvitak nije bio još dorađen. Naime, tek godinu dana prije nego što je Hobbes objavio svoj Levijatan, anglikanski nadbiskup James Ussher utvrdio je da je svijet bio stvoren točno u nodi prije 23. listopada 4004. pr. Kr., i da se Noin potop dogodio 2438. pr. Kr. (Annales veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650). Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo označavati neko iskonsko (idealno) stanje nakon stvaranja, nije bilo tako davno. U 17. st., danski znanstvenik Nicolas Steno (1638–1686) prvi je povezao fosile s nekada živudim organizmima i s geološkim slojevima, što je imalo važne implikacije za razvitak geologije. No prve moderne teze o starosti zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljedu, u doba prosvjetiteljstva, kada je grof Buffon (Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 1707–1788) ustvrdio da je zemlja stara 75.000 godina. Autori prosvjetiteljstva i opdenito 18. st. ved su raspolagali mnogo vedim fondom znanja o svijetu od njihovih prethodnika. Ipak, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim više, što je "prirodno stanje" dobivalo vedu važnost u odnosu na filozofske teme vezane za suvremeno društvo. U tom ozračju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, kada je čovjek i u najbližem dodiru s Bogom. Primjerice, u svom „Eseju o čovjeku“ (1734) engleski pjesnik Alexander Pope (1688–1744) spjevao je jednostavnu ali višeznačnu pohvalu o Indijancima, koja počinje riječima: „Pogledaj ga, bijednog Indijanca! čiji neuk um / vidi Boga u oblacima, ili čuje ga u vjetru…“ Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim zakonima, o kojima su pisali francuski „filozofi“. Ali ipak, ključni smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres. U 19. st. konačno se formirao i pojam pretpovijesti, koji je zatim, na njemačkom govornom području, doveo i do pojma prapovijesti. U tom stoljedu znanost je brzo napredovala, i to u svim sferama – u sferi tehnologije, još potkraj prijašnjeg stoljeda škotski je izumitelj James Watt (1736–1819) stvorio prvi praktični parni stroj, a do

kraja 19. stoljeda ved su postojale električne žarulje, telegrafi i telefoni. Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim archeologija i geologija, također i sociologija i antropologija. Kolonijalna carstva proširila su se diljem svijeta – i u svijesti Europljana nije više bilo mnogo dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda. Štoviše, na kraju 19. st. Rudyard Kipling (1865–1936) napisao je svoje glasovite stihove „Breme bijeloga čovjeka“ (1899), koji su zagovarali vodedu ulogu Europljana u širenju civilizacije prema drugim narodima u svijetu. 6 Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u materijalnom razvitku, koji zatim potiče i duhovni razvitak. I to je značilo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest, morala biti znatno manje razvijena od današnjice. Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je bitno utjecao rad Charlesa Darwina (1809–1882). Ali Darwinov rad nije bio jedini koji je utjecao na promjenu koncepcije o prošlosti. Ved su geolozi poput Louisa Agassiza (1807–1873) otkrili da je zemlja prošla kroz ledeno doba – i da je mnogo starija nego što se prije moglo pretpostaviti(računica je ved dostizala milijune godina). Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (1804–1892) odredio je naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati – a tijekom 19. stoljeda znanost je upoznala i prve ljudske fosile Zamisao o progresu, da su neka životinjska bida izumrla i da su druga nastavili svoj razvitak, u izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene. I dok se razrađivala shema o fizičkom razvitku zemlje i ljudi, autori poput Edwarda Burnetta Tylora (1832–1917) i Lewisa Henry Morgana (1818–1881) uspostavljali su nove osnove za pojmovanje razvitka kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih. Tylor je prvenstveno istraživao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi Primitive Culture („Primitivna kultura“) iznio tezu da se religije razvijaju iz početnih politeističkih oblika u smjeru prema monoteizmu. Osim te evolucijske sheme, Tylor je predložio i koncept animizma. Neovisno o tome koliko je njegova teza o razvitku religije bila točna ili kriva, činjenica je da se smjer razvitka odredio od primitivizma prema suvremenom društvu. Morganova shema Još vedi utjecaj imala je shema koju je razradio američki antropolog Lewis H. Morgan. Njegovo kapitalno djelo Ancient Society („Drevno društvo“), objavljeno 1877. imalo je golem utjecaj na pojmanje kulturnog razvitka i prijašnjih stanja društva. Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato što su se na nju oslonili Marx i Engels, pa je tijekom 20. stoljeda (ili izravno ili preko Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama nekadašnjeg realnog socijalizma. Iako danas možemo ozbiljno posumnjati u neke Morganove postavke, i pogotovo u opdu primjenjivost njegova modela, korisno je iznijeti njegove glavne teze – tim više što naslov njegove knjige uvelike evolucira naziv ovog kolegija Morgan nije u svojoj shemi koristio tročlanu podjelu razvitka od drevnosti koja je ved postojala u njegovo vrijeme (kameno, brončano, željezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv. etničkim razdobljima Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka „etnički“ u ovom slučaju odnosila na njegovu kategoriju etna (ethna), što se obično prevodi kao jedinica novina, otkrida ili vrsta domadih ustanova. Morganova tri etnička razdoblju bila su: divljaštvo (koje je bilo označeno opstankom na prirodnoj osnovi), barbarstvo i civilizacija, a svaku je dalje podijelio na tri stadija – nižu, srednju i višu. Razdoblje divljaštva počelo je prije 60.000 godina 1. U nižoj fazi divljaštva čovjek se izdvaja od životinja negdje u tropskim ili suptropskim dijelovima svijeta. Glavna su mu prehrana vode i korijene, barem djelomično još živi u drvedu, razvija jezika gesta. Obiteljska struktura ovisi o krvom srodstvu u generaciji i brada i sestre se pare zajedno. 7 2. U razdoblju srednjeg divljaštva, čovjek razvija ribolov, počinje rabiti vatru i naseljavati obale.

Jezik mu je jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko muževe žene za nekoliko žena (punaluanska obitelj). 3. Na višem stupnju divljaštva čovjek počinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu uključuje mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmička, tj. monogamna ali bez zajednog stanovanja. Jezik postaje višeslogovni i društvo se počinje organizirati u rodove, bratstva i plemena. Nastaju prvi vjerski oblici u vidu obožavanja sila prirode. Razdoblje barbarstva počinje prije 35.000 godina. 1. U nižoj fazi čovjek se počinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemenska savezništva i ograđena sela. Religija se usredotočuje na Veliki Duh. To je vrijeme nastanka „arijske“ i semitske jezične porodice. 2. U srednjoj fazi barbarstva počinje uzgoj životinja među Arijcima i Semitima, te obrada bronce. Nastaju prve vodogradnje i domovi su zajednički u obliku utvrda. 3. Na višem stupnju barbarstva, počinje uzgoj žitarica i drugih biljaka među Arijcima, kao i metalurgija željeza. Razvija se pjesništvo i mitologija. Grade se utvrđeni gradovi. Nastaje kolni prijevoz i metalno oružje. Obitelj je monogamna i vlasništvo je pojedinačno; održava se gradski život i stvaraju se narodna vijeda. Razdoblje civilizacije počinje prije 5.000 godina. 1. Niži stupanj odgovara antičkoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja željeznim plugom na životinjskoj vuči. Izvori za opstanak su ved neograničeni. Ljudi koriste fonetsko pismo i arapske brojeve. Rat je umijede. Postoje gradovi, trgovina, novac i država utemeljena na teritoriju i vlasništvu. Grade se mostovi, lukovi, dizalice, vodeni kotači i kanalizacije. 2. Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obilježja su tog stupnja gotička arhitektura, feudalna aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape. 3. Viši stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni plin, tekstilni strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustave, kompas, barut, fotografija, moderna znanost, vjerska sloboda, javne škole, predstavnička demokracija, klase, različite vrste zakona. Dakako, Morgana je više zanimala divljaštvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja više vezivala za njegova osobna etnološka istraživanja. Zapravo je tek označio prijelaz u razdoblje civilizacije. To posljednje razdoblje više je doradio Engels, u svom dijelu Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države (1888), koje je gotovo sasvim polazilo od Morganovih zaključaka. No Engels je u svemu istaknuo motiv vlasništva ili imovine, te ustvrdio, primjerice, da je s nastankom monogamnom braka nestalo prijašnje žensko pravo i muškarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majke i djece. Bududi da je Morganov rad, ili točnije Engelsova recepcija tog rada, bila uključena u marksističku dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, čak i nakon što su nove spoznaje tijekom 20. stoljeda dokazala da obilježja koja je pripisivao pojedinim etničkim razdobljima, i pogotovo vremenski okvir, ne odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne stvarnosti Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su zapravo i novije evolucijske sheme na stanovit način bile nadahnute njegovim radom. Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljeda, polazila je od usložnjavanja oblika organizacije u društvu. Riječ je o modelu što koji je razradio Elman Service (1915–1996), i dopunio Morton H. Fried (1923–1986), a po kojem postoje tri razvojne etape u društvenoj složenosti: 1) lovačkosakupljačke družine (engl. bands) s pretežito egalitarnim unutarnjim odnosima, 2) plemenska društva 8 s početnim elementima društvenog rangiranja i razlika u prestižu, 3) stratificirana plemenska društva pod vodstvo poglavara – tzv. poglavišta (engl chiefdoms) , i nakon 4) civilizacije sa složenim društvenim hijerarhijama i uređenim vladama s posebnim institucijama vlasti. Povijest i prapovijest Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljeda definitivno je nestala prijašnja predodžba o prošlosti kao o nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se više razrađivala slika o društvenom napredovanju tijekom vremena, barem u smislu materijalnog progresa. Nastanak pojma „pretpovijesti“ u prvom dijelu 19. stoljeda odredilo je polazišno, ili „iskonsko“ doba kao nešto što je postojalo „prije povijesti“, a daljnji razvitak „do početka povijesti“ bio je sažet u troetapnoj shemi kamenog,

brončanog i željeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljaštva do civilizacije. Međutim, sintagma da nešto postoji „prije povijesti“ dovodi do problema određivanja što je uopde „povijest“. Grčki predložak ἰςτορία izveden je od indoeuropskog korijena *weid „znati, vidjeti“, koji je također prisutan u hrvatskoj riječi „povijest“. U tom smislu logična je bila definicija koju je u 16. stoljedu predložio engleski filozof Francis Bacon (1561–1626), a po kojoj je povijest „znanje predmeta određeno vremenom i prostorom“. Međutim, Bacon je mislio poglavito na prirodoslovlje, engl. natural history Kada je riječ o povijesti u smislu registriranja događaja iz prošlosti, povjesničari su se služili ili pisanim izvorima, ili usmenom tradicijom, a katkad i fizičkim ostacima iz prošlosti. Potonje bi moglo značiti da i područje arheologije ulazi u domenu povijest, iako su povjesničari obično se ograničavali poglavito na pismene izvore, pa se tako uvriježila i shvadanje da je „pretpovijest“ jednako razdoblju „prije pismenosti“. Ipak, iako se pismenost često koristi kao razgraničenje između povijesti i „pretpovijesti“, postoji i gledište da je zapravo sve dio povijesti. Prapovijest (prema njemačkom Urgeschichte) u takvom je viđenju bolja oznaka od zamisli o „pretpovijesti“. 2. Kanibalizam (posebna tema) Riječ i opdi primjeri Sama riječ kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba. Točnije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad naišao kažu da se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene grandísimo temor de los Caniba o Canima...). Etnonim Kariba značilo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je čuo od Arawaka, prvom skupinom Amerinda s kojom je uspostavio kontakt u Americi – i ta ga je riječ još više potakla u zamisli da je stigao do drugog kraja Eurazije – ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana ("*vjeruje+ da Caniba nije ništa drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa sino la gente del Gran Can, 11.12.1492). Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo također zapisao da neki te ljude nazivaju Karibima. Ključno je, međutim, sadržaj koji je to ime poprimilo. Kad je Kolumbo ušao u jedno karipsko selo na otoku Guadeloupe vidio je komade ljudskih tijela kako vise s kuda i dijelove tijela na roštilju – prišla su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti. Kolumbo je bio užasnut – i tako je nastala veza između etnonima jednog tek upoznatog naroda i jednog specifičnog oblika ponašanja – konzumiranja pripadnika vlastite biološke vrste – koji je ved imao dugu pisanu povijest. 9 Iz današnje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer ljudožderskog naroda (iako su bili na glasu kao žestoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju pojma. Kanibalizam i ljudožderstvo Ljudožderstvo je stara koncepcija, koja je prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka nadalje – ali ljudžderstvo ne mora nužno biti kanibalizam. Ljudožderi mogu biti životinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili pak mitska odnosno božanska bida, koja ne ulaze u kategoriju ljudi (kiklopi u grčkoj mitologiji, rakšase u hinduizmu, katkad bogovi kojima se žrtvuju ljudi ili njihov krv, itd.). U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji, koji je pojeo dio Odisejeve družine, prije nego što ga je Odisej uspio prijevarom svladati. Drugi je primjer sin Zeusa, Tantal, koji je pokušao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, za što je bio kažnjen "Tantalovim mukama". S druge strane, u Herodotovoj Povijesti možemo nadi kratak opis naroda koji je on nazvao jednostavno "Ljudožderi" (Ἀνδροφάγοι). Androfazi (= "ljudožderi") imaju najsuroviji način života od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se drže bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjedu nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedini su od ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106). Točno tko su bili Androfazi nije jasno – premda vedina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofinskim ili samodijskim narodom koji je živio u zaleđu Skita. U tom smislu, jedna je mogudnost da se opis odnosi na pretke Mordvina, koji bi prostorno više-manje odgovarali takvoj lokaciji. Postoji i teza

da je riječ o ranim Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), čije bi ime navodno potvrdilo njihov kanibalizam. No to je zacijelo tek pučka etimologija. S druge strane, Herodot dao nam je još jedan opis iz Skitije, koji je etnografski još važniji. Naime, govoredi o Masagedanima, spomenuo je i ovaj običaj: ... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi rođaci i žrtvuju ga zajedno sa svom njegovom stokom, pa se goste tim mesom, pošto su ga skuhali. To smatraju najvedim blaženstvom. No onoga tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesreda jer ga nisu uspijeli žrtvovati (I, 216) Osvrti na ljudožderstvo nastavili su se od antike do srednjeg vijeka, pa tako i u kršdanskoj tradiciji. Katkad, takvi osvrti očito imaju značenje "barbarizacije drugih", što vidimo u prvom izričitom povijesnom komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljedu n.e. napisao Pseudo-Cezarije: "*Oni su+ divlji, slobodni i bez poglavari, jer vođe i poglavare uvijek ubijaju bilo na gozbi bilo na putu, i hrane se lisicama i divljim mačkama i veprovima, i međusobno se dovikuju kao vukovi kad zavijaju... *i+ rado žderu ženske dojke, jer su pune mlijeka i tada razbijaju dojenčad po stijenama kao štakore..." Asocijacija i na vukodlake u tekstu nije slučajna, jer je od antike vukodlak (grč. λυκάνκρωποσ) povezan s idejom o ljudožderstvu, i pogotovo s pojedinačnim patološkim slučajevima. Isto se donekle odnosi na kasnije predaje ili mitove o vješticama (Baba Jaga ili Baba Roga, kao i vještica u priči o Ivici i Marici je ljudožderka, itd.) I mnogo kasnije, nakon otkrida Amerike, Europljani de se upoznati s osobitim duhom ljudožderom među algonkvinskim Indijancima, poznatim pod različitim inačicama imena Wendigo; lik Wendiga je bio osobit, jer se smatralo da i čovjek koji pojede ljudsko meso u trenutku gladi može postati Wendigo. 10 U 7.stoljedu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudožderima koji stižu sa sjevera, što se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet de jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi+ kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...." Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se često javljaju za vrijeme dugih opsada gradova (tim više što je izazivanje gladi bio način ratovanja) – a to se nastavljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u srednjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na početku 17. stoljeda i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...) Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih skupina putnika u nevolji. Slika Théodorea Géricaulta (1791 – 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizira takve događaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno slučaj leta 571 urugvajskog zrakoplovska, koji se srušio u Andima 13. listopada 1972. U 7.stoljedu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudožderima koji stižu sa sjevera, što se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izišli sa sjevera, počet de jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi počinju jesti nečiste i gnusne zmije i škorpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...." Drugi dio tog opisa očito se odnosi na ljudožderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se često javljaju za vrijeme dugih opsada gradova (tim više što je izazivanje gladi bio način ratovanja) – a to se nastavljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u srednjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obično slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na početku 17. stoljeda i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...) Specifični primjer ljudožderstva zbog gladi odnosi se na slučajeve brodolomaca i sličnih malih skupina putnika u nevolji. Slika Théodore Géricaulta (1791 – 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizira takve događaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno slučaj leta 571 urugvajskog zrakoplovska, koji se srušio u Andima 13. listopada 1972. U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve više incidenata tzv. "medicinskog ljudožderstva" i "političkog

ljudožderstva", iako i takvi primjeri imaju dugu povijest. "Medicinsko ljudožderstvo" podrazumijeva konzumiranje ljudskog mesa odnosno ljudskih organa iz navodnih terapeutskih razloga. U tu kategoriju, u širem smislu ulazi sve od jedenja nerođenih fetusa u Kini, do ubijanja albina u Africi. Katkad se i konzumiranja dijelova egipatskih mumija u Europi u 16. stoljeda također ubraja u ovu kategoriju. "Političko ljudožderstvo" zapravo je oblik terorizam, koji je imao svrhu da zaplaši neprijatelja. Takvi su incidenti bili zabilježeni u Africi posljednjih godina, no bili su i dio tradicionalnih (plemenskih) ratnih tehnika i u Africi i u Americi i Oceaniji. Na kraju, postoji i osobit oblik ljudožderstva, kojemu je motiv ukus ljudskog mesa – "gastronomski kanibalizam". Tako je veliki meksički slikar Diego Rivera (1887–1957), zapisao u svojoj autobiografiji: "... otkrio sam da volim jesti ženske noge i grudi, jer, kao i u drugim životinjama, ti su dijelovi poslastice. Također sam volio pohana rebra mladih žena. Najviše, međutim, obožavao sam ženski mozak u vinegretu". 11 Tipologija Riverova usporedba ljudskog mesa sa životinjskog dovodi nas do prve razine u tipologiji, do opde biološke tipologije – i upravo zato sada treba zamjeniti izraz ljudožderstvo s pojmom kanibalizma, koji je biološki točniji. Prema procjeni, oko 1500 životinjskih vrsta pokazuju vede ili manje sklonosti prema kanibalizmu (udio je gotovo 90% među vodenim vrstama). Tipični su oblici: 1. Kanibalizam zbog gladi 2. Kanibalizam prema veličini (engl. size structured cannibalism), što je najčešde potvrđeno u metafori da velike ribe jedu male ribe. 3. seksualni kanibalizam (razni pauci – pogotovo crna udovica, zatim bogomoljke i škorpioni). 4. kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mužjaci ubijaju i jedu mladunčad drugih muškaraca kada preuzimaju ženke (čimpanze, mačke, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svoje potomstvu (čest primjer među ribama) 5. kanibalizam u maternici – jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, vatreni daždevnjak) Od ovih opdih bioloških oblika, među ljudima je uglavnom prisutan samo kanibalizam zbog gladi – premda je bilo slučajeva kanibalizma veličine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih ljudožera - i tu je i simbolički primjer kiklopa), i isto tako u kontekstu patologije i fantazije moglo bi se govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u literaturi). Ipak, apstrahirajudi kanibalizma iz nužde (gladi), za ljude je ključan društveni i kulturni kontekst. Kako je istaknuo ruski pisac K.A. Bogdanov: Čovjek, za razliku od životinje, ne smije jesti sebi slične, pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba prvo razlikovati svoga od tuđega i drugo, jednako važno, treba razlikovati osobito (ili individualno) od opdega. S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lévi-Straussa, po kojemu je tijelo nužan uvjet ljudske samoidentifikacije – pa ako se jede tuđe tijelo to je jednako jedenju tuđe individualnosti. Na društvenoj pak razini, kanibalizam ide protiv društvenog poretka – i zato bi se smatralo neljudskim, što je taj poredak više razgrađen. I alternativno, očekivali bismo vedu sklonost prema kanibalizmu u manjim i manje složenim zajednicama. Najšira shema ljudskog kanibalizma uključit de, dakle, dva kriterija: tko je jelo ili žrtva ljudoždera (njegova pripadnost), i na koji je način kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja). Prema tome, prva je podjela između ENDOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika vlastite kulture, naroda, plemena ili društvene skupine, i EGZOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika drugih kultura, naroda, plemena ili društvenih skupina. Drugi kriterij podlazi od toga je li osoba ved bila mrtva kada je bila pojedena (NEKROKANIBALIZAM), ili je bila prvo ubijena i zatim pojedena. A ovaj drugi moment se može dalje dijeliti prema razini dobrovoljnosti u prihvadanju takve sudbine. Naime, iako jelo ili žrtva najčešde nije voljna da bude ubijena i pojedena, bilo je slučajeva da je žrtva prihvadalo svoju sudbinu – i čak je priželjkivala. Potonje nije samo rezultat neke patologije žrtve (iako ima i takvih slučajeva), nego može nastati iz kulturnih načela časti i dužnosti (u Azteka, i možda u nekim južnoameričkim narodima).

Herodotov opis Masagedana tipičan je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se može označiti kao endo- + nekrokanibalizma. 12 U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je naroda Fore na Papui, koji je poznat i po izbijanju epidemije bolesti kuru. Kanibalizam zbog gladi može dovesti i do slučajeva endo- + nekrokanibalizma, i da egzo+nekrokanibalizma, ali u krajnim instancama nije isključeno ni nasilje (ubijenje nevoljnih žrtvi). Tada ljudožer nastupa kao glada zvijer koja ubija da bi preživjela. Vukodlak, djelomično, simbolizira takav pomak. S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vještice u priči o Ivici i Marici možda su imali funkciju da u vremenima gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od kanibala. Američki Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti izgladnjele ljude da se nikako nesmiju upustiti u kanibalizam. Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam može imati nisku razinu nasilja (kada se odnosi na konzumaciju ved mrtvih tijela nepoznatih ljudi), u pravilu je taj oblik povezan s nasiljem. Ratnički i politički kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju endokanibalizma, i isto tako neki primjeri obrednog kanibalizma, "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno rečeno, "gastronomski kanibalizma". Međutim, treba naglasiti da različite kategorije katkad prožimaju. Možemo navesti još neke sheme raščlanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma: Tako, u knjizi The Cannibal within (= Kanibal u nama), Lewis Petrinovich navodi sljedede svrhe kanibalizma: 1. Da bi se utažila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi preživljavanje (kanibalizam radi opstanka) 2. Da bi se izliječila ili spriječila bolest (medicinski kanibalizam) 3. Da bi se održavale veze zajednice s mrtvima rođacima (pogrebni kanibalizam) 4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje modi neprijatelja (žrtveni kanibalizam) 5. Radi zastrašivanja susjeda ili neprijatelja (politički kanibalizam) U knjizi Consuming the Inedible (Konzumiranje nejestivoga), autori Helen Macbeth, Wulf Schiefenhövel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije: 1. Prehrambeni kanibalizam: a) slučajni (nakon neke katastrofe), b) postojani(kao redoviti dio prehrane), c) zbog bioloških čimbenika (slučajnih, dugotrajnih ili obrednih 2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetnički, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b) nasilni (obično egzokanibalizam). 3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike) 4. Rivalski kanibalizam (zbog prijašnjeg potomstva, muško uzurpiranje) 5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinačni psihološki poremedaji). Neke ove kategorije odnosile bi se opdenito na životinjski svijet. Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, mogude je isto tako kategorizirati tko ili što se jede, i koja skupina u zajednici prakticira kanibalizam. U tom smislu, "jelo" mogu biti ili muškarci (ratnici), ili žene i djeca, ili pak svi ljudi, i isto tako u kanibalističkoj gozbi mogu sudjelovati ili samo muškarci ili samo uglednici, ili svi članovi zajednice. Što se tiče dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zašto se neki dio tijela jeo, a drugi bacao. Najčešde su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutrašnji organi – mozgovi, srca, jetre, spolni organi, itd. Preferencije su mogle imati simboličko značenje (srce kao znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne terapije). Prema etnografskim podacima, pripadnici nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam nekada su istraživačima rekli koje 13 dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Fidžiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima ženske ruke i prsa, itd.) Kanibalizam kao antropološka tema Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvažnijih tema u antropologiji, i to upravo zato što je problematizirala samo značenje ljudskosti. Osim toga, bududi da je ta tema bila vrlo provokantna, ona je također izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u opdem razvitku antropologije. Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno značenje i rasprostranjenost kanibalizma u ljudskim zajednicama.

Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (The Man-Eating Myth: Anthropology and Anthropophy, 1979), koji minimiziraju raširenost prakse kanibalizma u ljudskoj povijesti i društvu, tvrdedi da su antropolozi potencirali tu temu, jer su bili skloni tražiti egzotične primjere. S druge strane, Marvin Harris (Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupaju mišljenje da je kanibalizam bio vrlo čest. Harris je, primjerice, zaključio da je aztečko carstvo zapravo predstavljalo "kanibalsko kraljevstvo". Povijesno gledano, kako smo vidjeli, ključni koraci u definiranju novovjekovnih koncepcija o kanibalizmu – kao i samoga naziv (ili pojma) slijedili su nakon otkrida Novog svijeta. Europski osvajači Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su spominjali pojave kanibalizma (primjerice Bernardino de Sahagún, Diego Durán, Juan de Grijalva, Hernán Cortés, Juan Díaz, Bernal Díaz, Anrés de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy González i anonimni pisac Osvajanja Meksika). Prema jednom tumačenju, oni su te opise potencirali, jer im je omogučilo porobljavanje Indijanaca. Naime, još 1503. kraljica Izabela je ukazom zabranila porobljavanje naroda, osim u slučajevima kada bi ropstvo pod kršdanskim gospodarima tobože bilo "bolje" za te narode – što se jamačno odnosilo na narode koji su prakticirali kanibalizam. Ipak, sredinom 16. stoljeda, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (1525–1579), nakon što je 1552. proveo devet mjeseci u zarobljeništvu brazilskog naroda Tupinambá – koji ga je kanio pojesti, objavio je opširno djelo koje de bitno utjecati na europska poimanja. Riječ je o knjizi Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen, Grimmigen Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen (Istinita priča i opis zemlje divljih, golih, gadnih ljudožderskih naroda u Novom svijetu, Americi 1557). Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doživjela je ukupno 76 izdanja. U njoj je Staden opisao razne aspekte života brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma. Sve je ilustrirao i slikama. Na temelju Stadenovih prvih i još grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry izradio je seriju novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige. U međuvremenu, na temlju Stadenog opisa, 1580. francuski mislilac Michel de Montaigne (1533– 1592), objavio je svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales, Essais, I, XXX), u kojem se nalazi i glasovita rečenica: Ne vidim... ništa barbarski ili divlje u tom narodu, prema onomu što mi je bilo rečeno : osim što svatko naziva barbarskim, to što se razlikuje od njegovih običaja (Or je trouve, ... qu'il n'y a rien de barbare et de sauvage en cette nation, à ce qu'on m'en a rapporté : sinon que chacun appelle barbarie, ce qui n'est pas de son usage). Nadalje, Montaigne je hvalio života kanibala, koji žive bez pisma, brojeva, sudaca i političke nadmodi, koji nemaju običaj služenja, nemaju bogatsva ili siromaštva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele vlasništva, ni zanimanja... ni odjedu, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino ni žito, i niti riječi za "laž", "izdaju", "prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "praštanje". 14 Osim toga, tvrdio je da dok osuđujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite – jer je barbarskije pojesti čovjeka živog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie à manger un homme vivant, qu'à le manger mort). I napokon, dodao je da su zarobljenici kanibala sretni – tijekom dva-tri mjeseca prije svoje smrti. Prema jednom zaključku, Montaigne je uveo načelo kulturnog relativizma, ili čak multikulturalizma, koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se raširilo i u druge discipline. Ali stiglo se i do krajnosti, do pojave politične koreknosti, pa je tako Bogdanov zaključio da je u današnjem kozmopolitanskom viđenju ved jednako promatrati kanibalistički obred ili gledati izvođenja flamenca. Nekoliko zanimljivih primjera Među najzanimljivim primjerima društava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti slijededi: U Melaneziji: narodi otočja Fidži, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia U Americi: Anasazi u Sjevernoj Americi, Carstvo Azteka u Meksiku, Karibi u Karipskom području i Tupinambá u Južnoj Americi

Od ovih primjera, Anasazi su zanimljivi zbog novih kemijskih analiza izmeta, koje su uspjele definitivno ukloniti dileme oko postojanja kanibalizma. Carstvo Azteka je pak osobito – zbog golemih razmjera žrtvovanja i kanibalizma u visokociviliziranom okviru. Procjene broja ubijenih žrtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene, kredu se između maksimuma od 80.400 u četiri dana prilikom posvedenja Velike piramide u Tenoctitlanu 1487. godine do minimalnog broja od 300-600 žrtvi godišnje. Karibi, razumije se, važni su zato što se prema njima i nazvala pojava kanibalizma, premda su kasnija proučavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobiti kanibali. Važnost naroda Tupinambá vezana je za Stadenovu tradiciju; naime, to je jedini amerindski narod, koji je prakticirao kanibalizam, o kojem imamo odlično etnografske podatke ved iz 16. stoljeda. Povijest Maora, pak, rječito govori o utjecaja lokalne ekologije na razvitak kanibalizma: prvi kolonisti na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo isu strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome možda pomogli štakori, koji su stigli s kolonistima na otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su prešli na uzgoj batate (kumara), biljke koja se može uskladištiti i gomilati kao oblik bogatstva. To je potaklo ne samo rudimentarno društveno raslojavanje, nego i učestale pljačkaške pohode i porobljavanje jedne skupine od druge. Maori su počeli graditi obrambene utvrde (pa) i trošiti višak proizvodnje na ratovanje koje im je postalo središnjim dijelom života. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudožderstva. Ljudožderstvo nije imalo neke osobite obredne važnosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od glavnih izvora bjelančevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skučen da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratnički stil života održao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnotežu. Na Rapa Nuiu je također došlo do ekoloških promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja – ali u ovom slučaju se propast povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), što je utjecalo na nestanak drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih čamaca. Unutrašnja tenzija je poticala borbe između pojedinih skupina na otoku – a kanibalizma postao je dio tih borbi. 15 Melanezijski primjeri su važni jer su povijesno gledano najmlađi – Fore i Asmati su prakticirali kanibalizam do sredine 20. stoljeda, a Korowai gotovo do kraja stoljeda. Na otočju Fidžija, kanibalska vilica postala je u novije vrijeme čak i lokalni suvenir. Film Dva filma bila su snimljena prema knjizi Hans Stadena: 1. Luis Alberto Pereira, Hans Staden - Lá Vem Nossa Comida Pulando (= "Hans Staden – Evo dolazi naše jelo, skakutajudi"), 1999. Brazilsko-portugalski film koji više fokusira na psihološke aspekte Stadenovog zatočeništva. 2. Nelson Pereira dos Santos, Como Era Gostoso o meu Francês (= "Kako je bio ukusan moj Francuz"), 1971. Riječ je o brazilskom filmu, koji se nekada označuje (ne baš točno) kao "crna komedija". Komentar o filmovima Može se redi da film Luisa Alberta Pereire iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izviješda samoga Hansa Stadena, i zato ne ističe elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegova žrtvovanja na kanibalskoj gozbi. Naime, Stadenovo izviješde sadrži dva dijela: u prvomu on opisuje što se njemu osobno dogodilo, i u drugomu se usredotočuje na običaje n narodu Tupinambá. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da je dobio ženu i da je bio faktički uključen u zajednicu, iako je naznačio u drugom dijelu da zarobljenici dobivaju žene, s kojima žive i s kojima katkad imaju i djecu (koja, prema Stadenu, također mogu postati žrtve kanibalizma). Film Nelsona Pereire dos Santosa iz 1971. godine fokusira baš na taj aspekt "integracije", i s druge strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izviješda, pa tako glavni junak nije više Staden, nego bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden. Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubijanja žrtve mnogo su jasniji predstavljeni u ovom filmu i doslovce slijede Stadenov tekst. Isto tako, Pereira dos Santos izričito je označio povijesni kontekst: radnja je smiještena u doba kada je francuski pomorski časnik Nicolas Durand de Villegaignon (1519–1571) pokušao ostvariti projekt "Antarktičke Francuske", tj. stvoriti francusku koloniju u dijelu Brazila južno od ekvatora (na mjestu

gdje je danas Rio de Janeiro). Tim je projektom također pokušavao stvoriti utočište u Novom svijetu za francuske protestante, kojima je bio sklon. Taj je projekt propao 1567. godine kada je francuske koloniste porazio portugalski namjesnik Brazila, Estácio de Sá (1520–1567), koji je spomenut na kraju filma. U jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s urođenicima. Francuzi ulaze u područje koje je papa udijelio isključivo Portugalcima i Španjolcima, te stvaraju vlastite saveze s pojedinim indijanskim narodima, u oprečju prema savezima koje stvaraju Portugalci i Španjolci. Portugalci sklapaju savez s Tupinaquinima, pa stoga njihovi neprijatelji, Tupinambá, logično se povezuje s Francuzima – i kao što u "međuplemenskim" ratovi jedni jedu druge, bududi da su Portugalci prijatelji Tupinaquina, to znači da ih Tupinambá mogu ubijati i jesti. Europljani potiču takav konflikt. Francuski trgovac kaže Tupinambama da mogu pojesti svog zarobljenika, jer je Portugalac, a ta njegova rečenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa: "Ubite ga i pojedite ga, jer je taj prokletnik pravi Portugalac, vaš neprijatelj i moj". Zato, da bi se spasio, Staden (ili anonimni lik u dos Santosovom filmu) tvrdi da nije Portugalac, nego Francuz ili prijatelj Francuza (što je također preuzeto iz Stadenovog izviješda). 16 Inače, čini se da povijesni Staden nije imao određenu poziciju u tom europskom sukobu. On je služio i Španjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza". Ali potonje i nije bilo sasvim izmišljeno, jer treba uzeti u obzir da je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protestantski prvak, grof Filipa I Velikodušni (1504–1567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve više afirmirao i u Francuskoj. Osim politike, i jedan i drugi film pokazuje znatan utjecaj Europljana na urođenike preko trgovine: Europljani donose urođenicima noževe, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike(ili papar) i brazilsko drvo, koje se tada koristilo u proizvodnji bojila. U kulturo-tehnološkom pogledu, Tupinambá su u vremenu Stadena na neolitskoj razini, no riječ je o neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima. Kanibalizam, dakle, može se smatrati u ovom sklopu nastavak običaja iz neolitika. Dakako, Tupinambá jedu i Portugalce, ali ipak žrtve su im obično bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji postupaju prema njima na isti način. "Integracijski model kanibalizma" u ovom primjeru postao je glasovit još u vremenu Montaignea, koji je naglasio da i sami zarobljenici (tj. budude jelo) gotovo radosno prihvadaju svoju sudbinu, i "... u ta dva ili tri mjeseca koliko ih drže ponašaju se veselo; nukaju gospodare da se požure s tom kušnjom; izazivaju ih, vrijeđaju, predbacuju im plašljivost, nabrajudi im sve ratove što su ih protiv njih izgubili..." Zatim Montaigne navodi pjesmu jednog takvog zarobljenika: "Ovi mišidi... ovo meso i ove žile, sve je to od vas, o vi luđaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni još uvijek kola srž tijela vaših predaka: uživajte u mojem mesu i nadi dete u njemu okus svojeg mesa." U ovakvom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je važno da žrtva u trenutku pogubljenja održi svoje dostojanstveno (da ne plače "kao Portugalac"), i da se ponaša u skladu s obrednim formulama, prije nego što bude ubijena udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme). Film Kako je ukusan bio moj Francuz to dobro prikazuje. Zarobljenikova "žena" (nazvana Seboipepe u filmu) daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprječava njegov pokušaj bijega prije pogubljenja). Kanibalizam u daljnjoj prapovijesti Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potječu iz povijesnih ili književnih izvora, iz etnoloških radova i katkad iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni). To se odnosi također na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu Tupinambá o kojem smo upravo govorili No za daljnju prapovijest – tj. za prapovijest koja je čak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni unutrašnji izvori ni izviješda vanjskih promatrača – i štoviše, ograničene su i mogudnosti primjenjivanja analogija. Analogije se mogu primjenjivati, ali oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumačenju nekih likovnih izražaja iz gornjeg paleolitika. Ali složenije interpretacije smisla kanibalizma prema etnografskim i drugim analogijama gube osnovu kada pođemo dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekološki drukčiji od našega, nego u kojem

su i ljudske vrste drukčije. Kanibalizam se može pretpostaviti ako uočimo da su ljudske kosti u nekom nalazištu "obrađene" na isti način kao i kosti životinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima vidimo znakove rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti način kao i životinjske, i ako eventualno pokazuju znakove da su bile izložene vatri, onda je mogude pretpostaviti da je riječ o kanibalizmu. 17 Metolodoški, međutim, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem zasad) uvijek riječ o posrednim indikacijama. Bilo bi drukčije jedino ako bismo mogli pronadi i analizirati izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i točno utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. No i u takvim slučajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li to doista njihov izmet". S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti pretpostavku o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne baš jednostavnim alternativnim objašnjenjima (primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju). U tom smislu, ugledni francuski prapovjesničar André Leroi-Gourhan (1911–1986) nije smatrao da treba posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zaključku, tu nema dvojbe, jer su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako između sebe proždiru". U novije vrijeme Tim White (1950–) izrazio je slično mišljenje da je kanibalizam bila vrlo česta pojava u paleolitiku i sve do kraja neolitika, i opdenito sve dok su ljudi živjeli u malim lovačkim skupinama. Prema njemu, snažan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u konteksu prvih civilizacija (doduše, aztečki povijest potvrđuje da se kanibalizam može ugraditi i u ideološki okvir civilizacija). Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, čak u daljnjoj prapovijesti, pokušava opravdati na način da mu se pripiše neko obredno značenje. Takav je pristup, čini se, povezan sa shvadanjem da je čovjek nekako uzvišeniji ako jede pripadnike vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to čini iz jednostavnih prehrambenih razloga. I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma ljudi koji žive u civiliziranim društvima (odnosno u društvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlakše praštaju incidente kanibalizma zbog gladi – a to bi značilo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga. U krajnjoj liniji, bududi da ne možemo prenositi etnološke analogije o nekom obrednom značenju kanibalizma u daleku prapovijest, sve što možemo redi je da su ljudi vjerojatno jeli druge ljude, ako su postupali prema njihovim kostima na isti način kako su postupali prema životinjskim kostima. I bududi da gotovo nemamo indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila riječ o jednostavnom prehrambenom kanibalizmu. U nastavku razmotrit demo nekoliko poznatih primjera. Homo erectus U Atapuerci, ljudske kosti lomljene su na isti način kao i životinjske i na kostima postoje znakovi rezanja, tj. skidanja mesa s kostiju (850.000-300.000 PD). Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove kanibalizma, i gotovo su sve žrtve bili mladi ljudi ili djeca. U Zhoukoudianu (nalazištu pekinškog pračovjeka) ljudske kosti također su lomljene na isti način kao i životinjske i baze pronađenih lubanja su proširene, po mogudnosti radi vađenja mozga (vremenski je kontekst 500.000 do 200.000 PD) Neandertalci Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od naše ljudske vrste, naznake da je bio kanibal nisu izazvale vede dvojbe. Zapravo se očekivalo da je bio "divljak". No u slučaju neandertalca nastao je stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je neandertalac bio naš predak). U tom smislu neki su stručnjaci predložili da bi dokazi koje je Gorjanovid-Kramberger uočio na krapinskim kostima (znakovi rezanja) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije. Međutim, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje upuduju na vjerojatnost kanibalizma – i u jednom nalazištu (El Sidrón), čini se da je kanibalizam bio i rezultat gladovanja. 18 Naša ljudska vrsta (Homo sapiens) Znakovi o kanibalizmu postoje ved na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (konkretno

kosti ljudi suvremene vrste iz nalazišta na ušdu rijeke Klasies u Južnoj Africi, stare 125.000 godina, pokazuju znakove "obrade" u vatri). Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici naše vrste jeli neandertalce. Jedna takva indikacija je mogudi prikaz ubijenih neandertalki na kamenoj ploči iz nalazišta Isturitz u francuskim Pirinejima, a druge se odnosi na ostatke neandertalskog djeteta u nalazištu les Rois (Vienne) u Francuskoj. 3. Vremenovanje prošlosti – pregled različitih vrsta epoha Opdi pojam vremena Vrijeme – i prostor, dvije su temeljne odlike koje određuje naše postojanje u trenutačnom svemiru. Naime, prema danas prevladajudoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon tzv. velikog praska, u kojem se stvorio svemir. Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno. Neki znanstvenici, poput Stephena Hawkinga (1942–), smatraju da je takvo pitanje besmisleno, no filozofske rasprave o stvarnosti vremena nastavljaju se i dalje. Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili točnije protijek vremena, tek iluzija u ljudskoj svijesti. Budistička filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i svijeta opdenito. Međutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, i način kako se vrijeme krede bio je drukčije tumačen također od drevnosti. Konkretno, katkad je vrijeme bilo viđeno kao kružno, kao da se vječito vrada i ponavlja, i katkad kao linearno: prošlost je uvijek okončano vrijeme, i bududnost je uvijek ispred nas. Ciklično vrijeme potvrđeno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza, Indijaca, Grka, Maja, Inka, Azteka, itd.), i smatra se da je simbol te cikličnosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta vlastiti rep. Početak vremena Teorija o velikom prasku temelji se na nove spoznaje u astrofizici u prvom dijelu 20. stoljeda koje su ukazale na širenje svemira iz jedne fiksne točke. Ključni prijedlog o eksploziji "prvobitnog atoma" ili "kozmičkog jajeta" iznio je 1931. beligijski astronom i katolički svedenik Georges Lemaître (1894–1966). Godine 1949., engleski astronom Fred Hoyle (1915–2001), koji je bio kritičan prema toj tezi, prvi je koristio naziv "veliki prasak" (eng. Big Bang). Prema današnjem izračunu, veliki prasak dogodio se prije 13,73 ± 0,12 milijardi godina – i to bi, dakle, označavalo početak vremena. Uroboros Ili doslovce "repojed" (grč. ουροβόροσ < ουρά "rep"+ βορά "jesti") tumači se kao jedan od najstarijih simbola cikličnosti vremena, života i svemira. U Kini postoje preteče iz petoga tisudljeda pr. Kr. i jasni primjeri ved od vremena dinastije Shang (više manje od 1600. pr. Kr.). U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600 pr. Kr. (na prijelazu u Novo kraljevstvo). 19 Smatra se da je iz Egipta, preko Feničana stigao u Grčku, no jedan od najpoznatijih prikaza potječe iz helenističke Aleksandrije iz 2. st. n.e. U Mezoamerici, Quetzalcoatl ("pernata zmija") bio je katkad prikaz u obliku uroborosa. Etimologija Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. riječ "vrijeme" (stcslav. врѣмѧ) odražava ciklično ili kružno poimanje vremena. Etimološki je povezana s glagolom "vrtjeti" (stcslav. врьтѣти, врьштѫ), i nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti" (usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)". S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obično od korijena *tī, koji je označavao" protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a čini se da je slično izvorno značenje imao lat. tempus, a možda i grč. χρόνοσ. Zanimljivo je da je grčki prabog vremena, Kron (Χρόνοσ, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (Κρόνοσ), bio zamišljem u zmijolikom obličju. Na početku stvaranja Kron i njegova također zmijolika supruga Ananka (Ἀνάγκθ) savili su se oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo. Kron je također u grčkoj i grčkorimskoj

mitologiji figurirao kao Eon (Αἰών), bog vječnosti. Grčki αἰών značio je "sila, životnost, životni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim značenjem, koji je prisutan također u lat. aevus, u sans. ayu "život", i u germ. oblicima kao što su got. aiws "doba, vječnost", stnor. aevi "životni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav. вѣкъ) nadovezuje se na tu semantiku (usp. lit. liekas "sila, život", stnor. veig "sila", got. weihan "boriti se", pa i lat. vincere). Zamišljanje vremena i kao Eon i kao Kron odražava pokušaje da se vrijeme shvati ujedno kao vječito kruženje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prošlosti preko sadašnjosti do bududnosti). Dakako, kružnost i protezanje moraju se međusobno nadopuniti da bi se vrijeme uopde shvatilo: dani i nodi, mjesečeve mijene, godišnja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u opdem protijeku vremena omoguduje da se vrijeme doživi i mjeri. Tako postaje mogude podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba". Jedna od ponuđenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odražava. Lat. riječ bila bi u srodstvu s oblikom annulus, "krug, prsten", što bi odgovaralo ideji o završenom krugu svake godine. Grč. ἔτοσ, nalažost, nije tako izričit (obično se izvodi iz i.e. *wetos, "star, dugotrajan"). Međutim, od i.e. *iēro-, "ljeto", razvio se grč. ὥρα te lat. hora, kao i germ. korijen *jǣram (> njem. Jahr i engl. year). U početku je grč. i lat. oblik označavao godišnja doba. Tek se poslije razvilo značenje "sat", koje je danas očuvano u rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, španj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour). Važno je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem načelno, od potrebe raspoređivanja ljudskih djelatnosti u vremenu – ili drugim riječima, uz svako godišnje doba išle su odgovarajude ljudske djelatnosti. U tom smislu, smatra se da je hrv. riječ "dob, doba" izvorno značila upravo: "to što je prikladno" (pravo vrijeme, pravi oblik), dakle to što je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< i.e. *dhabh- "što pristaje"). Ista se semantika može nazreti u svezi između sveslav. riječi "god" ili "godina", i glagola "goditi", pa i "dogoditi" (< i.e. *ghadh- "složiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba". Smisao je da se nešto "složi kako treba". 20 Shvadenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je u raznih naroda. Pa tako, u grčkom primjeru, postojala je razlika između vremena ili vječnosti opdenito (χρόνοσ ili αἰών), i pojma καιρόσ, tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/dobrog časa". Druga je stvar što καιρόσ danas u novogrčkom jeziku znači upravo "meterološko vrijeme". Zanimljivu paralelu predstavlja rus. i ukr. riječ погода, ili polj. pogoda, "meterološko vrijeme", koja isto tako polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu. Metrološko vrijeme nije označeno posebnom leksemom u hrv. i u drugim južnoslav. jezicima, niti u vedini rom. jezicima (osim u rumunjskom, koji je za meterološko vrijeme pozajmio srp. "vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit od weather/Wetter drukčije vrste (weather/Wetter seže do germ. korijena *wedrom, koji se izvodi ili iz i.e. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz i.e. *wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav. вѣтръ). No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao opdi tijek, iddan (` (‫עדן‬ od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zěman ( ‫ .) זמן‬To je zacijelo izvorni, praktični, odnos čovjeka prema vremenovanju. Vrijeme mora imati sadržaj – i za sva naša djela postoji trenutak. Timing is everything ("Sve ovisi o pravom času") rekli bi današnji anglofoni. I napokon - što je "čas"? Tu riječ, koja je u hrv. jeziku i dulja i krada od trenutka, Petar Skok je izveo iz običaja promatranja neba, radi utvrđivanja protijeka vremena. Cikličnost i linearnost – filozofija i praktičnost Rekli smo da se kružnost i protezanje vremena, ili drugim riječima cikličnost i linearnost, moraju nadopuniti da bi se vrijeme uopde shvatilo, i napokon mjerilo. Ali različite kulture obično naglašavaju ili cikličnu ili linearnu perspektivu vremena. A kad je polazište ciklično, trajanje ciklusa može biti vrlo različita. Azteci su, primjerice, vjerovali da svjetski ciklus traje samo 52 godine – i da de se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bogovi ne hrane ljudskim žrtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus – jedan

vijek ili vremenski krug Brahme traje, prema hinduističkom shvadanju, čak 1022 godina! Na našu zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokršdanska tradicija, u kojoj vrijeme napreduje linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio i samo vrijeme – kako je sv. Augustin vrlo jasno označio u svojiim ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11). I kako smo vidjeli, zamisao o početku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato Hawking smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome raspravljati. Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu: postoji obično linearno vrijeme, koje se pomiče naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenutačnih stanja, poput kadrova u filmu koji se vrti uvijek istom brzinom – i postoji relativno vrijeme, koje ovisi o brzini kretanja aktera. Prvi se vrsta vremena naziva još i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku Isaacu Newtonu (1643–1727), a druga se vrsta najčešde povezuje s Albertom Einsteinom (1879– 1955) i njegovom teorijom relativnosti. Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog života – i to je vrijeme koje se najlakše doživljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlakše razdjeljuje, odnosno mjeri. To je isto tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu stgrč. καιρόσ, hebr. zěman i izvornog značenja hrv. riječi "doba". 21 Međutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geološkom vremenu i "intenzitetu" promjena u različitim "eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom vremenu. Vrijeme i kalendar Možemo, dakle, utvrditi da je naše shvadenje vremena uvjetovano i našom domovinom u svemira (planetom Zemljom) i biologijom naše vrste. Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i možda mjeseca bile bi drukčije. A te "vrtnje", da ponovimo, omoguduju podjelu vremenu. Što se tiče biologije,u slučaju vinske mušice, školjkaša ili kornjače metabolizam vrste utječe na njezin životni vijek – i to je potencijalno povezano s osjedajem za vrijeme. Ali o poimanju vremenu vrlo je teško govoriti kada je riječ o ovim primjerima. Može li vinska muškica ili školjkaš, ili kompleksnija vrsta poput kornjače, pojmiti? I što redi o biljnjim vrstama, koje katkad žive tisude i tisude godina. U ljudi, biologija je možda dovela do prvih kalendara. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji, na potrebu pradenje protijeka vremena utjecale su žene. Poticaj je dao, navodno, ženski menstrualni ciklus. Stoga bi žene bile odgovorne za izum prvoga kalendara, i prema istoj tezi, također za razvitak matematike (barem aritmike). (v. John Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/ home/ jkellerm/ Papers/ Menses/Menses.htm). U svakom slučaju, prvi su kalendari najvjerojatnije nastali u gornjem paleolitiku – pa možemo nagađati koji je tada bio motiv za pradenje vremena. No bez obzir koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki) tvrdili da je upravo izum kalendara odražavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrstama, poput neandertalaca. Jesu li možda žene izumile prve kalendare? Primjerice, Na rogu u njezinoj desnoj ruci Venere iz Laussela (25000 PD) , koji možda simbolizira mjesec, nalaze se 13 crta – što se protumačilo kao oznaka 13 mjeseci u lunarno-solarnom kalendaru. Zatim, Ispod prikaza konja u spilji Lascaux netko je nacrtao 28 točkica, što odgovara broju dana u jednom mjesečevom ciklusu Osim toga, prema tezi Alexandera Marshacka (1918–2004), na komadu kosti iz spilje Abri Blanchard nalaze se znakovi, koji vjerojatno prikazuju lunarni kalendar. Jedno od najvedih (pojmljivih) mjerila vremena je galaktička godina, koja traje 225-250 milijuna zemaljskih godina Geološko vrijeme (i klima) Citat Ernsta Blocha: „Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem valovi stotine i stotine tisuda godina uvijek jednolično udaraju o obalu, tek duže od nabijene ruske 1917. godine, ili je jednako s njom po gustodi“ (Tübingenski uvod u filozofiju).

Ernst Bloch (1885–1977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustode vremena" – ili možda relativnosti vremena – koji se pojavljuje svaki put kada razmišljamo o geološkom vremenu. Naime, s jedne strane, u kontekstu geološkog vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje. Primjerice, prema jednoj poznatoj metafora, ako se dosadašnja prošlost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24 sati, onda bi se ljudi pojavili tek 19 sekundi prije polnodi. Međutim, pitanje je možemo li uopde usporediti geološku prošlost s našim shvadanjem vremena. Kriteriji su sasvim drukčiji i subjekt je drukčiji. 22 Pa ipak, geologija nas dovodi do problema međuodnosa između živih i neživih bida (ili anorganske i organske tvari), koji je i dalje ključan za našu vrstu. Štoviše, kao što smo vidjeli na početku kolegija, razmišljanje o prošlosti Zemlje bilo je važno i u stvaranju slike o razvitku (ili propadanju) čovječanstva. Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: možda u savršenijem obliku, ali s istom fizičkom prirodom i živim bidima. Sve do 18. stoljeda, malo je tko shvadao suprotne poruke koje su se mogle iščitati iz različitih geoloških slojeva ili iz fosila. Nije se shvadalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili viđeni tek kao slučajne "igre prirode". Zatim je u spomenutom stoljedu krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate između tzv. neptunista i plutonista. Prvi su objašnjavali izgled zemlje polazedi od utjecaja oceana i voda (i katastrofalnih poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i sličnim pojavama. Polazedi od neptunističke teorije talijanski je učenjak Giovanni Arduino (1714–1795) proučio relativne pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759. uveo geološku podjelu slojeva na primarne (nastale navodno prije Velikog potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne (nastale poslije potopa). Ta njegova podjela djelomično se zadržala do danas, u zamisli o tercijarnom i kvartarnom vremenu. Dakako, u 19. i 20. stoljedu geolozi i prirodoslovci opdenito razradili su mnogo složenija vremenovanja prošlosti Zemlje, koja su polazila i od starosti slojeva i stijena, i od vrsta života koje su se pojavile u različitim fazama te prošlosti. Ukratko, najveda podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo "vječnosti", koje se dalje dijele na ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl. "odsječke") i doba. Koliko je stara Zemlje? Starost zemlje (i sunčeva sustava opdenito) utvrdio je 1953. američki geokemičar Clair Cameron Patterson (1922–1995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na primjeru nekoliko željeznih meteorita iz Vražjeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni. Prema Pattersonovoj analizi, naša je Zemlja nastala prije 4,55 ± 0,07 milijardi godina. Tri pune "vječnosti", ili u geološkom rječniku "eona", ved su protekle od nastanka zemlje, dok četvrta još traje: 1. Hadij (engl. Hadean) (< grč. Ἅιδθσ ili Άΐδθσ, "bog podzemlja, Had"), 2. Arhaik (< grč. αρχι, "iskon"), 3. Proterozoik (prema zamisli o prethodnom životu, ili praživota), i 4. Fanerozoika (< grč. φαίνω + ηωι, u smislu "pojavljivanja života). 23 Treba ipak redi da nazivlje najstarijih vremena još nije standarizirano, iako de uskoro vjerojatno biti. Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predložio je 1972. američki paleontolog i geograf Preston Ercelle Cloud (1912–1991). Ali u udžbenici možemo i dalje pročitati da je arhaik, zajedno s proterozoikom, početak geološke prošlosti. Prva geološka vremena često su i opdenito grupirana u opdu kategoriju "prekambrij" ili "kriptozoik" (od κρυπτόσ,+ ηωι, "skriveni život"). ARHAIK i PROTEROIK, drugi i tredi eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik se dijeli na eru eoarhaik (od grč. ἠώ, "zora"), te na staru (paleo-), srednju (mezo-) i novu (neo-) eru. Podjela proterozoika je slična (Paleo-, Mezo- i Neoproterozoik). FANEROZOIK, koji još traje, dijeli se na paleozoik, ili vrijeme "starog života" (u koje ulaze razdoblja

kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), mezozoik, vrijeme "srednjeg života" (razdoblja trijas, jura, kreda) i kenozoik (< grč. καινόσ, "nov" + ηωι "život"), vrijeme "novog života" (s razdobljima paleogen "starorođeni" i neogen "novorođeni"). Zatim, dva razdoblja kenozoika dijeli se po epohama, za koje je britanski geolog Charles Lyell (1798–1875) uveo sljedede nazive: 1. paleogen obuhvada: paleocen (< παλαιόσ "starije" + καινόσ "novo" – tj. "starije novo vrijeme", eocen (dosl. nova zora), i oligocen (ὀλίγοσ "malo" + καινόσ "novo", u smislu "malo novih vrsta"; 2. u neogenskom ulaze: miocen (μείων, "manje” + καινόσ "nov”), pliocen (πλεῖον "više"+ καινόσ "nov" i pleistocen (πλεῖςτοσ, "najviše" + καινόσ "nov"), što bi, dakle, značilo, "manje novo", "novije" i "najnovije" vrijeme. Za najnovije vrijeme, vrijeme u kojem danas živimo, Lyell je predložio englesku oznaku Recent ("nedavno, recentno"), koja se poslije zamjenila terminom holocen (ὅλοσ, "sasvim"+ καινόσ "novo"). Semantički niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvuči i malo zabavno ("staro-novo", "od zore novo"... "manje novo", "više novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije neobična pojava u znanstvenoj terminologiji. 24 Treba dodati i da se za četiri epohe u neogenskom razdoblju i dalje koriste stare oznake Arduina: tercijar (za miocen i pliocen) i kvartar (za pleistocen i holocen). U razmatranju tema poput prapovijesnog društva, razumljivo je da de nas najviše zanimati razvitak u neogensku, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit de korisno i sažeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka geološke prošlosti. Hadij – vrijeme nastanka Zemlje (i Mjeseca). Iako se u novije vrijeme pojavila teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zaključak da je zemljina kora najprije bila užarena magme. Temperatura zemljine površine bila je u početku iznad 1100 oC. No postupnim hlađenja na površini su nastala prva čvrsta područja, kratoni, koji de se stabilizirati do kraja hadija. Najstariji kratoni na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike. Datiranje cirkonskih zrna iz kratona Yilgarn u zapadnoj Australiji (u području Jack Hills) ukazalo je na starost od približno 4,3 milijardi godina. Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena najviše od vodene pare (vjerojatno 80%), ugljikovog dioksida (10%), sumporovodika (5-7%) i manjih količina dušika, ugljikova monoksida, vodika, metana i inertnih plinova. Nije sasvim utvrđeno otkuda je stigla prva vodena para. Prema mišljenju koje je dugo vremena prevladavlo, nastala je tijekom vulkanizacije, no sve češde se govori o utjecaju kometa i ponajprije hondrita (meteroita punih minerala iz OH skupine), koji su donijeli elemente voda na zemlju. Bilo kako bilo, zbog postupnog hlađenja zemljine kore do kraja hadrija vodena para u atmosferi se iskondenzirala i u obliku kiše stvorila prvobitne oceane. Millerov eksperiment Godine 1952. američki kemičari Stanley L. Miller (1930–2007) i Harold Urey (1807–1981) izveli su znameniti pokus da bi dokazali kako se iz neorganskih tvari mogu sintetizirati organske spojeve, i to prema hipotezi koju su prije predložili ruski biokemičar Aleksandar Oparin (1894–1980) i britanski genetičar J.B.S. Haldane (1892–1964). Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zatvorili su metan, amoniak i vodiku ("praatmosferu") u kružni sustav posuda, zajedno s vodom ("pramore"), koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i kondenzirala), te električkim iskrama simulirali su učinak munje. Poslije tjedan dana u vodi su pronašli aminske kiseline. Rezultate pokusa objavili su 1953. godine. Fanerozoik – stvaranje današnjeg živog svijeta Paleozoik (era "staroga života") Ved u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542–488 milijuna godina), uvelike su se namnožile nove životinjske vrste. Ta pojava naziva se "kambrijskom eksplozijom". Do kraja kambrija nastat de i prvi kralježnjaci. Prijelaz iz kambrija u idudi period, ordovicij, bio je obilježen novim pomorom (izumrlo je oko 57% svih bioloških vrsta), nakon čega je slijedila nova raznovrsnost. Tako su u ordoviciju (448–416 milijuna godina) nastali koralji, ramenošci i prve životinje s nogama,

triboliti. Na kopnu, u obalnim područjima i oko močvara, pojavile su se prve gljive i zelene biljke. Ali opet, na kraju ordovicija, izumrlo je oko 27% svih vrsta. Iduda tri razdoblja paleozoika, silur (416-444 milijuna godina), devon (444-359 milijuna godina) i karbon (359-299 milijuna godina) protedi de u znaku postupnog razvitka i širenja biljnih i životinjskih vrsta po kopnu. U siluru su se na kopnu pojavili člankonošci, a zatim u devonu i kukci i vodozemci. 25 Na prijelazu iz devona u karbona ponovio se niz masovnih izumiranja, koja su u konačnici eliminirala oko 50% svih živih vrsta. Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (preteče gmazova i ptica) i prvi sinapsidi (preteče sisavaca). Potonji su dominirali među kopnenim na kopnu na kraju paleozoika, u permskom razdoblju (prije 299-251 milijuna godina). Međutim, perm je završio najvedim masovnim pomorom u posljednjih 500 godina. Tada je izumrlo oko 96% svih morskih rodova flore i faune, te oko 70% svih kopnenih rodova Mezozoik (era "srednjeg života") Na prijelazu iz paleozika u mezozoik sastavio se golem nadkontinent Pangea, "Svezemlja" (ime je predložio 1915. godine njemački geolog Alfred Wegener, 1880–1930). Za razliku od prijašnjih spojenih kontinentalnih masa (Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je vrvjela životom. Raspored istih bioloških vrsta diljem Zemlje djelomično potječe iz tog doba. U mezozoika je prevladavala topla klima. Unutrašnjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali opdenito Pangea je bila povoljno smještena za razvitak života, iako de se ved u drugom razdoblju mezozoika početi raspadati na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondwanu. Razdoblja mezozoika: trijas (prije 251–200 milijuna godina), jura (prije 200–146 milijuna godina) i kreda (146–66 milijuna) poznata su kao vrijeme dinosaura. Preci sisavaca nastali su tada u sjeni dinosaura. 26 Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo cvijede – i to više-manje u isto vrijeme kada se razvili i prvi sisavci, naprije prasisavci (Protheria), pa zatim tobolčari (Metatheria) i viši sisavci (Eutheria). Međutim, nije jasno kakav bi bio ishod daljnje evolucije sisavaca, da na kraju mezozoika nije uslijedila još jedna biološka katastrofa, koji je naglo dokrajčila premod dinosaura i drugih gmazova. Pretpostavlja se da je taj veliki pomor prije nekih 66 milijuna godina bio rezultat sudara svemirskog tijela, konkretno asteroida, sa Zemljom, o čemu svjedoči ostaci kratera na rubu današnjeg Yucatana, koji datiraju ukupnog iz tog vremena. Bilo kako bilo, dinosauri su izumrli, i počela je era "novog života", kenozoik, koja de biti obilježena "dominacijom" različitih vrsta sisavaca. Kenozoik (era "novog života") Da ponovimo: kenozoik se dijeli na paleogen (dosl. "starorodno vrijeme") i na neogen ("novorodno" vrijeme), te na epohe paleocen, eocen, oligocen u prvom razdoblju, i miocen, pliocen, pleistocen i holocen u drugom. Treba dodati da se u podjeli kenzoika i dalje koristi dio Arduinove sheme: raspon od paleocena do pliocena ulazi u tercijar, a od početka pleistocena počinje kvartar. Što se tiče opdih uvjeta života, na početku kenzoika klima je bila još gotovo tropska, ali je od paleocena do oligocena i pogotovo u miocenu i pliocenu postala sve hladnija, ved u miocenu. Napokon je epoha pleistocena (početak kvartara) bilo vrijeme redovite smjene ledenih i međuledenih doba. Glavne tendencije Opdenito možemo prepoznati barem tri opde tendencije kroz svu geološku prošlost: Prvo, veza između nežive i žive prirode vrlo je bliska, i stječe se dojam da je na početku čak međuprožeta. Drugo, tri dinamična čimbenika određuju uvjete života na Zemlji: 1) toplina (visina temperature Zemljine kore, ili klima), 2) atmosfera (količina kisika), 3) odnos između mora i kopna (razvitak i kretanja kontinenata). Trede, razvitak života redovito je popraden povremenim pomorima i nestankom biljnih i životinjskih vrsta. Sve se čini kao da se "karte ponovno miješaju" prilikom svakog takvog pomora, što dovodi do smjene "vodedih vrsta". 27

Ledena doba Ako postavimo čovjeka u taj geološki sklop, možemo redi da se sva povijest i prapovijest naše ljudske vrste (H. sapiens) odvijala u sklopu pleistocene i holocena, dok je prošlost naših hominidnih započela njranije u završnici miocena. Moglo bi se također redi da su specifični uvjeti u pleistocenu bili odgovorni za "konačno usavršenje" naše vrste. Sam broj ledenih doba je donekle upitan, međutim, radi jednostavnosti, može se rabiti shema glacijacija u alpskom području: Dunavska glacijacija ili Donau, međuleđe Donau-Günz, ledeno doba Günz, međuleđe Günz-Mindel, ledeno doba Mindel, međuleđe Mindel-Riss, ledeno doba Ris, međuleđe Riss-Würm i ledeno doba Würm. Polazedi od te sheme, smjena pleistocenskih ledenih doba obuhvada razdoblje od prije nekih 1.800.000 godina do prije 10.000 godina. Ako razmotrimo samo postojanja suvremene ljudske vrsta, i ne prijašnjih hominida, relevatno razdoblje je počelo prije 300.000 godina, od kraja ledenog doba Mindel. No u prvom dijelu toga razdoblja ljudi suvremene vrste nisu imali izravni dodir sa zaleđenim krajolik. Tado su jož živjeli navjerojatnije u istočnoj Africi, dok su zaleđena sjeverna područja nastanjivali kasne skupine starije vrste, H. erectus. Tek prije nekih 50-40.000 godina, ljudi naše vrste de prodrijeti na sjever, i otada de ledenodobni uvjeti bitno utjecati na njihov daljnji razvitak. Što se pak tiče samog razloga ledenih doba: obično se navode tri vrste : 1) svemirske promjene (putanje sunca kroz svemir i orbita zemlje oko sunca, promjenljivost sunčeva zračenja, premještanje polova), 2) zemaljski razlozi (promjene morskih struja, promjene reljefa kontinenata i utjecaj na vjetrove i padine), 3) faktori u atmosferi zemlje (količina CO2 u zraku, ili vulkanske prašine, itd.). 28 Klima i izgled svijeta Na znatnom dijelu sjeverne polutke bilo je vrlo hladno: LEDENE PLOČE pokrivale su Skandinaviju, Karsko i Čukotsko more i Britansko otočje, Pribaltik i svu sjevernoeuropsku nizinu, Rusiju do gornjeg Povolžja i sjeverne dijelove Sibira. Prošireni ledenjaci nalazili su se oko Alpa, Pireneje, u predjelima od istočnoga Sibira do srednjoazijskih gorja i Himalaja. Polovina Sjeverne Amerike bila je pod ledom. ZEMNE SPONE postojale su između Sibira i Aljaske, između Azije i japansko-sahalinskog područja, uz istočnokinesku obalu, između jugoistočne Azije i Sundskih otoka. Australija je bila spojena s Novom Gvinejom i Tasmanijom ("Australaziju"), ali je zbog Walaceove i Weberove crte odvojena je od Sunda. PREKIDI ZBOG JEZERA postojali su u središnjoj Euraziji; Mansijsko paleojezero, istočno od Urala u zapadnosibirskoj nizini oko današnjih središnjih tokova Oba, Irtiša i Jeniseja. Kaspija je proširena i postoje prostrane močvare oko Aralskog jezera. Prema geološkim pokazateljima, razgranati jezerski i/ili močvarni sustavi postoje i na području Mongolije i oko srednjoazijskih gorskih masiva. Raspored raslinja i životinja Od Francuske do Sibira i Japana širi se tundra s lišajevima, ili močvarna tajga s nešto borova i breza. Šume su rasle samo u riječnim dolinama, zaklonjene od jakog vjetra, ili na jugu, u Iberiji, na Balkanu i drugdje gdje su se miješale sa stepskim raslinjem. Arktički tip krajolika postojao je u srednjoj i istočnoj Europi, ali ipak klimatski uvjeti nisu dostigli krajnje domete današnjeg Arktika. I nije ni bilo dugih arktičkih nodi. Tundra je privukla mnoštvo krupne i male divljači – za paleolitskog lovca najvažniji bili su sob i mamut, a ledenjačke rijeke bile su prepune lososa i pastrva.

Ritam života paleolitskih lovaca i skupljača bilja, određivao je svojstven odnos prema okolini. U ruskoj etnologiji taj se odnos naziva “prisvajajudim”, a u angloameričkom “parazitskom” ili “grabežljivom” (predatory) načinu života koji je bio tipičan za sav paleolitik, a u kojemu je čovjek morao imati vrlo veliko područje da bi se uzdržavao. Bit de da ga je upravo bogata biomasa privukla na eurazijsku tundru; a to je bio i razlog za prodor novih ljudi u Europu u najhladnijem dijelu würmske glacijacije. 29 Holocen – novi ekološki uvjeti Na kraju posljednje glacijacije nastala su kolebanja između toplijih i hladnih vremena. Iznimno je hladno postalo upravo na samom kraju ledenoga doba, u mlađem drijasu (prije 13.000–11.500 godina), kada je u Europi došlo do ponovnih širenja ledenih površina (efekt pada saliniteta u Atlanika na golfsku struju). No zatim je prije nekih 11.500 godina, ili između 10.000 i 8000 pr. Kr., završilo razdoblje pleistocena, ustupajudi mjesto holocenu, vremenu u kojem još živimo (iako je vrlo mogude da je riječ tek o novom međuleđu). Zemlja se zagrijavala, ledenjaci su nestajali i more je potapalo kopnene nizine. Rasteredeno od leda, tlo se mjestimice podiglo (izostatski povrat), prije uspostave nove ravnoteže. Uzdignuti tereni mijenjali su prirodne vodene tokove. U sjevernoj Europi voda se skupljala u "šancima" uz rub sve manjih ledenjaka. Baltik je tvorio jezero prije 10.600–8.400 godina (prema drugim autorima od 7500 do 5000 pr. Kr.), a u sjeverozapadnoj Rusiji nastao je sustav glacijalnih jezera, s odvodom u Baltik, jer su nabori tla sprečavali odljev na jug. Crno more, koje se na početku odledbe napunilo slatkom (otopinskom) vodom, počelo se sužavati i smanjivati, sve dok se nije spustilo ispod razine Sredozemlja. Nije lako odrediti kako se istodobno kretala krivulja zatopljenja. Temperatura je rasla do postglacijalnog vrhunca, »altitermala«, u 5. tisudljedu pr. Kr., kad je iznosila 1,5–2,5ºC više nego danas i kad je razina oceana bila oko tri metra niža. Ali je teže utvrditi detalje o pojedinim fazama u tom razvitku. BlyttSernanderova shema U određivanju tih faza, mnogi se istraživači pozivaju na shemu koju su razradili Axel Blytt (1843– 1898) i Johan Rutger Sernander (1866–1944), prema analizi prapeludi u sjevernoj Europi. Riječ je o zgodnoj konstrukciji, iako je neki znanstvenici smatraju zastarjelom: 1. Predboreal (11.600–10.600 PD). Zatopljenje. Šumski pokrov prekrio je tundre i hladne stepe. Prvo se pojavilo raslinje otporno na studen (borovi, breze, vrbe), a poslije i osjetljivije bjelogorice (lijeska, hrast, brijest, lipa, joha). Mnogi su krupni sisavci izumrli, ili su, poput soba, krenuli dalje na sjever. Visoku biomasu, zamijenila je raznolika ali manja biomasa kontinentalnih šuma. 2. Boreal (10.600–9200 PD). Sastav šuma (donekle i raspored životinja) nešto se izmijenio. Suhe kontinentalne i tople altitermalne prilike pogodovale su rastu borova i lijeske. 3. Atlantik (9200–5600 PD). Bilo je to vlažno i razmjerno toplo razdoblje. Prevladavale su mješovite hrastove šume (hrast, brijest, lipa), a poslije toga današnji klimatski uvjeti. 4. Subboreal (5600 – 2400 PD). Sušnije razdoblje 5. Subatlantik (od 2400 PD do danas). To je klimatsko razdoblje u kojoj još živimo. (* Zaokruženi srednji datumi) Svjetski plan Moramo se pitati koliko je taj sjevernoeuropski klimatsko-ekološki razvitak odražavao promjene u čitavom svijetu? Na svjetskom planu jedna je pojava utvrđena: više-manje do 5000. pr. Kr. položaj ekvatorskog kišnog pojasa (točnije, "intertropske konvergencijske zone") nalazio se sjevernije nego danas, tako da se Sahara pretvorila u područje s obiljem jezera i rijeka, a znatno se smanjilo i područje pustinja u Arabiji i istočnoj Indiji. 30

Prema drugim tezama, to razdoblje „mokre Sahare“ trajalo je od 7000. pr. Kr. do prije 3000. pr. Kr. Ipak, uz rubove tih prostora, u dijelovima Bliskog istoka, u zemljama oko Crnog mora, u istočnoj Europi i možda drugdje, bilo je sušnije nego danas, što je eventualno povezano sa spomenutim razdobljem zahladnjenja. Sva klimatsko-ekološka gibanja u posljednjih desetak tisuda godina čine se gotovo beznačajnima u usporedbi s dramatičnim promjenama u pleistocenu. No ta je dramatičnost prividna, jer je pleistocen trajao vrlo dugo i u njemu je bilo i intervala stabilnosti. S druge strane, za razvitak ljudske kulture, čak i geološki neznatne mijene mogu biti vrlo važne, ako ne i presudne. K tome, od kraja kamenoga doba čovjek je sve više djelovao na oblikovanje prirodnog okoliša, tako da mu je sve više prijetila opasnosti da ga priroda neugodno iznenadi. Saharski akvalitik Današnje Čadsko jezero tvorilo je veliko unutrašnje more (Mega Čad), okruženo razgranatom mrežom rijeka. Ljudi koji su se okupljali na obalama jezera i rijeka počeli su živjeti "gotovo sjedilačkim načinom života" na osnovi ribolova "... u kojem su lov i sabiranje plodina postali samo sporedne djelatnosti". To je tipična mezolitska ekološka niša Pojavit de se i petroglifska umjetnost, koja pruža stanovit uvid u dinamičnost nekadašnjih saharskih zajednica. To nam ne može kazati kakvim su jezikom ili jezicima govorili tadašnji Saharci, ali zamisao Djakonova o jezgri afroazijskih govora prihvatili su, kao najlogičniji zaključak, i drugi istraživači Kasnije ekološko osiromašenje okoliša, prije svega zbog globalnih klimatskih promjena, a možda ved mjestimice zbog djelovanja samih ljudi, poticalo bi kasnije migracije iz te jezgre. Biološki razvitak i evolucijski stadiji/epohe) „Vjerojatno je, dakle, da su Afriku prije naseljavali izumrli majmuni blisko srodni gorili i čimpanzi; i bududi da su te dvije vrste najsrodnije čovjeku, nešto je vjerojatnije da su naši rani preci živjeli na afričkom kontinentu nego drugdje“ (Charles Darwin, Podrijetlo čovjeka, 1871). Charles Darwin je u nastavku citiranog teksta dodao da je pitanje gdje je čovjek nastao ipak "beskorisna spekulacija", jer su tijekom miocena čovjekoliki majmuni (od kojih se razvila hominidna grana) nastanjivali i Europu i druge kontinente. Treba imati na umu i to da su upravo u Europi 1854. godine bili otkriveni fosili pračovjeka u dolini Neander kod Düsseldorfa – premda se pretpostavljalo da je neandertalski čovjek imao preteče negdje drugdje. Naime, u skladu s filozofijom ex Oriente lux, tj. prema kojoj se kolijevka i civilizacije i samog čovjeka nalazila na Istoku, postojala je tendencija traženja ljudskih korijena upravo u Aziji. Uostalom, i prema Bibliji rajski vrt se nalazio na Istoku, i takvo je gledište katkad čak i podsvijesno utjecalo na razmišljanja zapadnih znanstvenika. Jedna takva "istočna" shema bila je hipoteza o izgubljenom kontinentu Lemuriji, koju je 1864. iznio engleski orintolog Philip Lutley Sclater (1829–1913). Proučavajudi prostorni raspored lemura i avetnjaka ("polumajmuna" u Indiji (južnoj Aziji) i na Madagaskaru, Sclater je zaključio da na Madagaskaru i na Maskarenskim otocima (Réunion, Mauricijus) postoje ostaci velikog kontinenta koji je nekada bio središtem roda lemura (stirps lemurum). U Sclaterovu vrijeme malo se znalo o tektonskim procesima, o pomicanju kontinenata ili o geologiji oceana, pa je zato zaključak o potopljenom (među)kontinentu mogao zvučiti kao vrlo dobro objašnjenje za biološke sličnosti između morem razdvojenih kopna. I tu je isto postojala jedna stara tradi31 cija, koja je vrlo vjerojatno utjecala na znanost. Konkretno, Platonova priča o Atlantidi stvorila je prototip o izgubljenom kontinentu. Dakako, Alfred Russel Wallace (1823–1913), Ernst Haeckel (1834–1919) i drugi svojedobno vodedi prirodoslovci podržavali su zamisao o Lemuriji, i štoviše Haeckel je upravo na Lemuriji smjestio prastanište vrste koju je prozvao Pithecanthropus ("majmun-čovjek"). Pod utjecajem takvih teorija, godine 1891. nizozemski liječnik Eugène Dubois (1858–1940) pošao na otočje Nizozemske Istočne Indije, između Azije i "ostataka Lemurije", gdje je 1891-1892. kod Trinila uz rijeku Solo na otoku Javi otkrio dio lubanje, zubi i kosti vrste čovjeka s vrlo arhaičnim crtama. Na Haeckelovo zadovoljstvo, nazvao ga je Pithecanthropus erectus ("uspravni majmun čovjek").

Zatim je 1927. Davidson Black (1884–1934), na osnovi pročavanja gornjega kutnjaka nađenog još 1921., predstavio svijetu pračovjeka iz spilje Zhoukoudian kod Beijinga – Sinanthropus pekiniensis. Potkraj 1929. kineski arheolog Pei Wenzhong (1904–1982) iskopao je ključni dokaz – gotovo potpuni gornji dio lubanje, a poslije je izgled potpune lubanje "pekinškog pračovjeka" rekonstruirao Franz Weidenreich (1873–1948). Dakle, sve se činilo da je pretpostavka o nastanku čovjeka na Istoku bila točna, pa je zato malo pozornosti privukla fosilna lubanja nađena 1921. u mjestu Kabwe (nekada Broken Hill), u tadašnjoj Rodeziji. Afrika i australopitek Doduše, "rodezijski čovjek" i nije izgledao osobito arhaičan, osobito u usporedbi s javanskim pitekantropima. Međutim, godine 1924. Raymond Arthur Dart, (1893–1988) australski anatom koji se doselio u Južnu Afriku, dobio je od geologa R.B. Younga fosilnu lubanju, koju je Young slučajno pronašao u uredu tvrtke "Northern Lime", u mjestu Taung na sjeveru Južne Afrike. Prema tom primjerku Dart je opisao nov taksonomski rod majmuna-ljudi (Homo-simiadae), koji je u evolucijskom pogledu bio stariji od javanskih fosila. Za pronađeni primjerak, ponudio je naziv Australopithecus africanus ("Južni majmun afrički"). Lubanja iz Taunga pripadala je mladom bidu, vjerojatno djetetu od tri godine, koji je prema datiranju živio prije 2,3 milijuna godina. Poslije Darta, fosilna svjedočanstva o starosti hominida u Africi postala su sve brojnija i sve rječitija. Tijekom 20. stoljeda ključne uloge u otkrivanju i tumačenju fosilnih nalaza imali su: Robert Broon (1866–1951), članovi obitelji Leakey – Louis (1903–1972), Mary (1913–1996), Richard (1944–) i Meave (1942–), te zatim Yves Coppens (1934–), Maurice Taieb (1935–), Alan Walker (1938–), Donald Johanson (1943–), Tim White (1950–) i drugi. Međutim, nazivi koji su se u početku dodijeljivali pojedinim fosilnim primjercima, i u Africi i izvan nje, bili su neusklađeni, jer je gotovo svaki fosilni nalaz bio označen kao predstavnika zasebnog roda i vrste. Dječak iz Taunga Raymond Arthur Dart, bio je australski anatom koji je preuzeo profesuru u Witwatersrandu u Južnoj Africi 1922. godine. Dvije godine poslije (1924) u posjed mu je dospijela lubanja “dječaka iz Taunga”, koju je geolog R. B. Young pronašao u uredu rudarske tvrtke "Northern Lime" u mjestu Taung na sjeveru Južne Afrike (činovnicima tvrtke dotad je služila kao uteg za papir). Prema ovom primjerku Dart je iznio tezu o novom taksonomskom rodu majmuna-ljudi (Homosimiadae), a za pronađeni primjer, ponudio je naziv Australopithecus africanus. 32 “Dječak iz Taunga” imao je oko tri godine kad je umro. Na osnovi ožiljaka na lubanji, mogude je da ga je u smrt odnijela neka velika ptica grabiljica. Lubanja se datira na starost od 2,3 milijuna godina. Pojednostavljanje taksonomije (izrada oruđa i uspravni hod) Sredinom 20. stoljeda evolucijski biolog Ernst Mayr (1904–2005) prvi je pokrenuo trend pojednostavljanja nazivlja. Mayr je zagovorao povezivanje primjeraka poput javanskog pitekantropa, pekinškog pračovjeka i slične taxa fossiles u opdu kategoriju Homo erectus. Mayrovi argumenti bili su prihvadeni, i poslije je utjecajni američki antropolog Francis Clark Howell (1925–2007) uveo opdu shemu po kojoj se svi hominidi trebaju razvrstati ili u Australopithecinae ili u rod Homo. To je, primjerice, utjecalo na Louisa Leakeya koji se 1964. osobito potrudio da se ostaci donekle razvijenije lubanje OH 7 koju je njegov sin Johnathan otkrio 1960. u Olduvajskoj guduri, označe kao Homo, i ne kao "još jedan prokleti australopitek". No Leakey zapravo nije imao neprijeporne anatomske indikacije za tu klasifikaciju, nego je polazio od toga da je fosil bio nađen zajedno s ranim oblicima oruđa, koje je možda izradio. Ukratko, Leakey je povukao granicu između australopiteka i roda Homo na temelju teze da je OH 7 bio sposoban praviti oruđe – i zbog toga, na njegovo insistiranje, Dart je za tog hominida predložio naziv Homo habilis, "čovjek sposoban *praviti oruđe+". Dartov student Phillip V. Tobias (1925–) analizirao je ostatke lubanje OH 7, i umjesto Darta sudjelovao u pisanju članka u kojem je Homo

habilis bio predstavljen svijetu. Što se tiče australopiteka, prvi ključni pomak nakon otkrida "dječaka iz Taunga"dogodio se 1974. kada su Don Johnson, Maurice Taieb i Yves Coppens otkrili velik dio kostura "Lucy", starog 3,2 milijuna godina. "Lucy" je bila označena kao Australopithecus afarensis, a bitno je bilo to da je struktura njezine zdjelice potvrđivalo pretpostavku da je hodala uspravno. Dotad su se pretpostavke o uspravnom hodu mogle temeljiti samo na analizi baze lubanja. Dodatnu potvrdu za uspravni hod, i to vrlo jasnu, pronašla je 1976. Mary Leakey kad je u u mjestu Laetoli (u Olduvajskoj guduri) prepoznala trag stopala dvonožnog hominida u sloju vulkanskog pepela istraloženog prije 3,6-3,75 milijuna godina. Sve u svemu do početka 1990-ih, unatoč sve više novih spoznaja o ranim hominidima, shema je ostala podjela na Australopithecinae i Homo. Još stariji hominidi Na kraju 1992. Gen Suwa (1954–), član ekipe Tima Whitea, otkrio je u etiopijskoj pustinje Aramis ostatke hominida, starog 4,4 milijuna godina. Iako su taj nalaz prvo uvrstio u rod Australopithecus, poslije su White i njegovi kolege odlučili uvesti oznaku Ardipthecus, tj. “zemni majmun”, što je bio prvi pomak od uvriježene taksonomije u dvadesetak godina. Zatim na prijelazu iz 20. u 21. stoljeda istraživači su otkrili još starije fosile vjerojatnih ili barem mogudih hominida – i dali su im osobite nazive: Prvo su 2000. Martin Pickford (1943–) i Brigitte Senut (1954–) kod mjesta Kapsomina u Tugenskom gorju Kenije pronašli ostatke "milenijskog čovjeka", Orrorin tugenensis, starog 6,2-5,6 milijuna godina (orrorin znači na jeziku naroda Tugen “izvorni čovjek”). Zatim je 2001., u fosilnom lezištu Toros-Menella u Čadu, Ahounta Djimdoumalbaye (1970–), član ekipe Michela Bruneta (1937–), našao ostatke mogudeg hominida, starog 7,0–6,0 milijuna godina. Brunet ga je nazvao Sahelanthropus tchadensis (“sahelski čovjek – čadski”), ali se uvriježio nadimak "Toumaï" koji mu je dao Djimdoumalbaye (na jeziku čadskog naroda Gorane ta riječ znači “životna nada”). 33 Dakako, nije zasad izvjesno koliko se ovi najstariji primjeri mogu povezati s hominidima i s daljnjom ljudskom evolucijom, jer je isto tako danas poprilično jasno da se nisu ni sve vrste australopiteka razvile u smjeru prema rodu Homo. Fosilna svjedočanstva ostaju vrlo važna, ali od kraja 1960ih nova genetska istraživanja nadopunila su naše spoznaje o toku ljudske evolucije. Molekularni sat Analiza ljudske i majmunske genetike također je pomogla u utvrđivanju prednost Afrike kao pradomovine hominida, ili točnije pomogla je ukloniti nekada najperspektivnijeg izvanafričkog kandidata za mjesto rodonačelnika hominida iz naše genetske loze. Riječ je o vrsti Ramapithecus, koja je živjela prije 14.000.000 do 8-7.000.000 godina u sjevernoj Indiji i Istočnoj Aziji. Sve do kraja 1960-ih, na temelju pronađenih primjera čeljusti, činilo se da bi ramapitek mogao biti predak Potkraj 1960-ih Alan Wilson (1934–1991) i Vincent Sarich (1934–) s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyju ispitali su krvnu bjelančevinu majmuna i ljudi i utvrdil da se čovjek i njemu najstrodniji majmuni, čimpanza, razlikuju samo u 2% krvne genetika – i da se ta podjela (na temelju pretpostavke o brzini mutacija gena) zbila tek prije 5 milijuna godina. Dakle, Ramapitek je živio prerano da bi ga se moglo smatrati hominidom. Godine 1977. nova je rekonstrukcija čeljusti ramapiteka također opovrgla tezu o njegovoj hominidnosti. Danas se obično smatra da je ramapitek bio predak azijskih čovjekolikih majmuna, osobito orangutana. Biološko vremenovanje Vidjeli smo da geologija dijeli prošlost Zemlje na eone, ere, razdoblja i epoha, koji traju milijarde ili milijune godina, i da sva pretpovijest i prapovijest naše vrste obuhvada tek vrlo kratki posljednji segment te duge prošlosti. U biološkom vremenovanju polazit demo od evolucijskih stadija u smjeru nastanku današnje vrste ljudi.

I te stadije možemo podijeliti prema sljededoj shemi: Primatsko i majmunsko polazište. Nastanak primata i čovjekolikih majmuna Početak hominida. U skupinu prvih hominida možemo uvrstiti različite australopiteke i njihove preteče: ardipitek, orrorin, "Toumaï" i slično. Račvanje i razvitak roda Homo. I tu možemo razlikovati tri stupnja: prema nazivlju Franza Weidenreicha Archanthropinae (H. erectus i slične vrste) i Paleoanthropinae (prije svega "neandertalac") i napokon, pod imenom koje je 1916. predložio Grafton Elliot Smith (1871–1937), Neanthropinae, što bi označavalo suvremenu vrstu ljudi. U nastavku označit demo glavne crte tih triju fazu. Razmotrit demo opde podatke za svaku etapu biološkoga vremenovanja (najvažnije fosilne nalaze), kao i relevantno naslijeđe za problematiku prapovijesnog društva. Tematiku prapovijesnog društva odnosi se poglavito na današnju vrstu čovjeka, od kojeg je krenula "prapovijest" u smislu "najstarije povijesti", ali biološko vremenovanje prijašnjih faza, kao i geološko, pruža podatke o "polazištu". Priča s istočne strane Tu je teoriju formulirao Yves Coppens, a razradio ju je poslije Richard Leakey; njezin scenarij se temelji na razvitku krajolika u Istočnoj Africi. 34 Mesna prehrana i suradnja Za Leakeyja je glavna adaptacija roda Homo bio prijelaz na mesnu prehranu. Mesožderstvo – ili kao lov ili kao strvinarstvo – u povratnoj je vezi s porastom mozga. Što se tiče suradnje u čoporu, ključan je pokazatelj dimorfizma spolova. Mužjaci australopiteka bili su dvostruko vedi od ženki, pa se može zaključiti da su njihovi čopori bili uređeni tako da je jedan mužjak vladao nad haremom ženki, tjerajudi druge mužjake iz čopora. U rodu Homo razlika u tjelesnoj veličini između mužjaka i ženki znatno je manja, što bi značilo da je porasla suradnja u čoporu, i to među mužjacima i ženkama i među samim mužjacima Račvanje i razvitak roda Homo Archanthropinae Vidjeli smo da je Louis Leakey još sredinom 1960-ih godina odredio vrstu Homo habilis kao prvi stupanj razvitka roda Homo. Međutim, do danas je H. habilis ostao problematičan, i čini se da je i ta vrsta (ukoliko ima taksonomsku osnovanost), upravo kao i australopitek u vremenu "adaptivne radijacije", bila vrlo raznolika Tek s nastupom idudeg predstavnika hominida, dakle vrste Homo erectus, slika postaje mnogo jasnije. Homo erectus zapravo stoji na razmeđu. Sve su prijašnje vrste "majmunaste", a sve su vrste nakon erectus-a "očito ljudske u izgledu i ponašanju". Homo erectus je stvorio i prvu jasnu kamenodobnu kulturu, ašelsku, i može se redi da od njegove pojave počinje kameno doba, tj. donji paleolitik. Što se tiče fizičkog izgleda, obujam mozga Homo erectus-a bio je vedi nego u njegovih preteča, kosti su bile deblje i imao je pravi nos – ne majmunsku gubicu. Tijelo mu je bilo snažno i premda se utvrdio da je hodao uspravno, prvo se smatralo da nije hodao tako uspravno kao današnji ljudi. Ta se slika temeljila na prijašnje nalaze iz Azije (Java, Beijing). Međutim, otkride “dječaka s Turkane” godine 1984. bitno je promijenilo naše spoznaje o izgledu ovih praljudi. Dječak s Turkane 1984. Kimoya Kimeu, član ekipe Richarda Leakeya i Alana Walkera, otkrio je uz potok Nariokotome na zapadnoj obali Turkane gotovo potpun kostur Homo erectus-a (KNM-WT 15000), star 1,7 milijuna godina. Riječ je o kosturu dječaka u dobi od 9–11 godina; bio je visok 160 cm, a smatralo se da bi do odraslosti narastao na 2 metra. Zdjelica i kukovi potvrđuje ne samo da je hodao sasvim uspravno, nego i da je mogao hodati i trčati bolje od današnjih ljudi. Otvor u kralježnici za hrptenu moždinu bio je uzak, možda zato što je mozak bio manji, no bio je uzak baš u području prsnog koša. Prema Walkeru, to ukazuje na slabiju kontrolu disanja prilikom govorenja.

Dmanisi Nakon otkrida donjopaleolitskog oruđe sredinom 1980-ih , između 1991. i 2005. u gruzijskom selu Dmanisi nađeni su ostaci lubanja i čeljusti rane vrste Homo erectus-a ili Homo ergaster-a, starog između 1,8 i 1,6 godina. Pronađeni su i drugi dijelovi kostura, sve u svemu od četiriju pojedinaca. Zbog arhaičnosti izgleda, neki su znanstvenici gruzijskog pračovjeka povezali čak s Homo habilisom, no postojale su morfološke sličnosti s “Dječakom s Turkane“. Praljudi iz Dmanisija po svoj prilici odražavaju rane prodore iz Afrike u Euraziju. 35 Moglo bi biti znakovito da je otvor u kralježnici za hrptenu moždinu nešto širi u primjercima iz Dmanisija nego u “Dječaka iz Turkane“. Walkerov model Da bi se hominid preinačio za ulogu mesoždera-grabežljivca ili lovca: Vrsta se mora prilagoditi za vedu brzinu kretanja i/ili za vedi stupanj društvenosti (međusobne suradnje). Mora pronadi način za rezanje mesne hrane, i to ili razvitkom prikladnih zubi ili izvanjskom tehnologijom (oruđem). Mora preustrojiti fizionomiju svojih crijeva za novi tip hrane. Nakon prelaska na energetski izdašniju mesnu prehranu, slobodno vrijeme naglo raste, što omoguduje vrsti predah za razvitak tehnoloških novina i komunikacijskih sposobnosti. Vrsta mora sniziti svoju populacijsku gustodu, ili smanjenjem tjelesne veličine pojedinaca u populaciji ili proširenjem staništa. Ekspanzija praljudi po svijetu Prema Walkerovom modelu, bududi da postoje tek rubni primjeri smanjenja veličine pojedinaca u populaciji, prostorna ekspanzija Homo erectus-a bila bi nužna posljedica njegovog pretvaranja u lovca. Područje naseljenosti može se utvrditi na temelju otkrivenih fosila i oruđa. Međutim, osim vedih nalaza kod Zhoukoudiana i kod brda Atapuerca, fosilni ostaci Homo erectus-a mnogo su rjeđi od posrednih naznaka njegove prisutnosti. Osim ostataka logora i mjesta s kostima ubijenih životinja, tipično donjopaleolitsko oruđe nađeno je od Mauretanije na zapadu do Dalekog istoka, od Mongolije i Engleske na sjeveru do Indokine i krajnjega juga Afrike. Je li Homo erectus bio rijetka životinja. Vjerojatno da. Naime, iako je za rjetkost fosila odgovorna i prirodna netrajnost koštane materije, održavanja niske populacijske gustode u skladu je s Walkerovim modelom. Niska populacijska gustoda, odnosno razdvojenost malih skupina u golemom arealu, zacijelo je potaknula razvitak razlika i lokalnih osobitosti, i bioloških i kulturnih, koje su (možda) ostale u korijenu kasnije ljudske raznolikosti. Wallaceova i Weberova crta Wallaceova crta proteže se istočno od Bornea i Balija (između Bornea i Sulawesija, odnosno između Balija i Lomboka), dok Weberova crta razdvaja Molučke otoke i Istočni Timor od Sahulskoga praga, tj. od Nove Gvineje i Australije. U pravilu nijedna životinjska vrsta nije mogla prodrijeti preko tih razmeđa ukoliko nije mogla letjeti ili preplivati vede udaljenosti (poput nekih surlaša). Moreplovstvo i “hobiti” Iako je Wallaceova i Weberova crta sprječavala prodor vedine životinjskih vrsta tijekom pleistocena, kod mjesta Mata Menge na otoku Flores, istočno od Wallaceove crte, istraživači su sredinom 1990-ih pronašli kameno oruđe u slojevima starim 800.000–900.000 godina. Jedino je objašnjenje da je Homo erectus uspio prijedi morske prolaze u kakvu (primitivnom) plovilu. Idudih godina s Floresa stigli su i vrlo zanimljivi fosilni dokazi, koji potvrđuju da je jedna osobita vrsta malih ljudi tu preživjela sve do prije 20.000 godina – znanstvenici su im dali nadimak “hobiti” i za njih uveli taksonomsku kategoriju Homo floresiensis. 36 “Hobiti” možda potvrđuju tezu iz Walkerovog modela, tj. da mesožderi koji žive od lova moraju ili proširiti svoj areal ili smanjiti svoju tjelesnu veličinu. Ipak, ostaje upitno jesu li “hobiti” potekli od neke skupine Homo erectus-a, koja se u izoliranim uvjetima Floresa preinačila prema patuljastom rastu, ili od ljudi današnje vrste, koje su stigli poslije i

također se razvili prema patuljstvu. Dok nede biti mogude testirati DNK homo erectus-a, ovaj problem bit de otvoren. Paleoanthropinae Pod pojmom paleoantropa možemo podrazumijevati vrste srednjeg stupnja u razvitku prema našoj ljudskoj vrsti. U pravilu je riječ o neandertalcima, međutimi neke kasnije inačice (uvjetno rečeno) Homo erectus-a) mogle bi se također uvrstiti u ovu skupinu. To bi vrijedilo, primjerice, za mlađe predstavnike praljudi iz Atapuerce. Neandetalac inače označuje srednje kameno doba, ili srednji paleolitik, koji je uglavnom povezan s musterjenskom tehnikom obrade kamena. Inače, ime Homo neanderthalensis uveo je 1864. irski anatom i geolog William King (1809–1886). Ipak, dugo je vremena ostao problem kako odrediti sveukupnu skupinu tih drevnih ljudi, te njihov odnos prema današnjim ljudima. U tom smislu, Haeckel je neandertalca smatrao manje savršenom podvrstom suvremenih ljudi, Homo sapiens, i stoga je predložio naziv Homo sapiens stupidus. Neandertalac je imao mnoge sličnosti sa suvremenom vrstom ljudi – i u prosjeku čak i vedu lubanju (i mozak), ali tumačenje njegova mjesta u evoluciji nije bilo jednostavno.. Do prije dvadesetak godina, izgradile su se dvije oštro suprotstavljene pozicije. Dio znanstvenika koji je podržavao tzv. „multiregionalnu teoriju“, smatrao da je neandertalac bio tek jedna lokalna varijacija u sklopu jedinstvene ljudske vrste, i da je genetski doprinio nastanku suvremenih ljudi. Prema drugom mišljenju, neandertalac nije ulazio u rodoslovlja suvremene vrste ljudi. Ljudi naše vrste i Neandertalci imali su zajedničkog pretka na stadiju Homo erectus-a, no poslije su se evolucijski podijelili: neandertalci su napokon izumrli i zamjenili su ih ljudi naše vrste. Multiregionalisti su često ukazivao na anatomske sličnosti i kontinuitet između starijih i novijih fosila, i to kako na zapadnom (tipično “neandertalskom”) rubu ekumena, tako i u jugoistočnoj Aziji (u području razvitka nasljednika javanskog Homo erectus-a). Ne može se redi da su multiregionalisti podcijenili vidne razlike između pojedinih fosila (recimo između lubanje “arhantropa” i suvremene ljudske glave), ali su precijenili do koje se granice varijabilnost može razviti unutar jedne te iste vrste. Postoji problem vremena potrebna da bi se temeljne genetske novine raširile kroz čitavu vrstu, osiguravajudi njezino jedinstvo, i problem veličinu ukupne populacije. Prema jednom komentaru, bilo bi nemogude zadržati jedinstvo vrste u uvjetima kad je na prostoru od Beijinga do Južne Afrike živjelo svega 10,000 odraslih pojedinaca. Suprotna pozicija od multiregionalista bila je u novije vrijeme označena kao teza o afričkom izlasku. Pretpostavka je da su suvremeni ljudi nastali iz arhaične vrste Homo sapiens, koja je nastala u Africi negdje prije 300.000 godina. Međutim, sve do prije 100.000-70.000 godina nije postojala veda razlika između predaka suvremenih ljudi i neandertalaca u manifestacijama materijalne i duhovne kulture. Život neandertalaca možemo vrlo kratko sadržeti u nekoliko crta: a) nastavak lovačkog života (s velikim fizičkim teškodama), b) napredak kamene tehnologije, c) mogudnost ograničenog korištenja jezičnih znakova, d) naznake o kultovima (osobito o kultu spiljskog medvjeda), e) sahranjivanje 37 mrtvih i briga o starijima, f) kanibalizam – vjerojatno kao odgovor na ekstremne uvjete, g) vjerojatnost odjede, h) život u spiljama i/ili gradnja nastambi. Poput svojih prethodnika, neandertalci su bili lovci, i to razmjerno hrabri i dobri lovci, koji su se, čini se, usredotočili na megafaunu. No znakovito je da se na neandertalski kosturima mogu prepoznati tragovi vrlo čestih ozljeda: preko 30% pokazuju znakove povrede glave, oko 25% ima tragove povreda ruku, 15% povreda trupa i preko 10% povreda noge i stopala. Jedan analiza usporedila je ozljede neandertalaca s ozljedama američkih jahača rodea. Tehnološki razvitak dovodio je do planske izrade oruđa iz unaprijed pripremljene kamene jezgre. Naznake o kultovima najvidnije su u postupku prema lubanjama spiljskih medvjeda (položenih u kamene sanduke ili u nišama u spiljama). Odjeda. Brojni skrugači u musterjenskoj opremi govore o vjerojatnosti pripremanja životinjskih koža i krzna.

Nastambe. Iako su neandertalski fosilni ostaci najčešde nađeni u spiljama, ili poluspiljama, vjerojatno su živjeli i u drugim zaklonima. Sudedi prema nalazima iz Molodove u Ukrajini, čini se da su naučili tehniku gradnje nastambi na otvorenom prostoru, koristedi za to drvo i mamutove kosti, kao što de poslije činiti i ljudi moderne vrste. Djelomično kao posljedica multiregionalne teorije, odnosno uključivanja neandertalaca u naše rodoslovlje – ali i zbog čimbenika (nalazi kosti starijih hominida, "politička korektnost 1960-ih i 1970-ih, itd.), opda slika o neandertalcu temeljito se izmjenila od kraja 19. stoljeda do danas. Neanthropinae Iako se mora ustvrditi da se rasprave ipak nisu okončile, pa svemu sudedi neantropi, odnosno naša ljudska vrsta nije potekla od neandertalaca, nego se razvila zasebno iz arhaičnih polazišta, najvjerojatnije u Africi. Ključne su indikacije: 1) Novije datiranje palestinskih fosila, koja je pokazala da su to područje naseljavali ljudi više-manje modernog izgleda oko 100.000 PD, i da su neandertalci živjeli u Palestini poslije njih (što bi izključivalo evoluciju modernih ljudi iz neandertalskog stabla); 2) Stanovite fizičke karakteristike prvih ljudi naše vrste u Europi (prije svega kruralni indeks), 3) Analiza neandertalskog mtDNK 1997. godine koja je nakon analize 360 baza neandertalskog DNK utvrdila da između neandertalaca i suvremenih ljudi ima 28 različitost (što se može usporediti s 55 različitih baza utvrdila mtDNK između suvremenih ljudi i čimpanza. 4) Analize genetike (mtDNK i Y-kromosom) suvremenih ljudi koja je uvrdila da svi suvremeni ljudi potječu vode podrijetlo od jedne "ženske instance" koja je živjela u Africi prije približno 200.000 godina, i da svi današnji muškarci vode podrijetlo od jednog muškarca koji je također živio u Africi možda više-manje u isto vrijeme. Ti opdi pretci današnjih ljudi dobili su nadimke "Eva" i "Adam". Razlozi koji su doveli do zamjene neandertalca i do širenja naše ljudske vrste ostaju do danas spekulativno, međutim obično se ističe da su suvremeni ljudi barem prije 60.000-50.000 godina vjerojatno imali artikuliraniji jezik i da su razvili složeniji simbolički sustav i da su. Dakako, prve mogude preteče suvremenih ljudi, sežu natrag u prošlost 200.000 (a možda i 300.000) godina. Stringerov zaključak Kad je napisao svoju knjigu o "afričkom izlasku" (= Christopher Stringer i Robin McKie. African Exodus. The Origins of Modern Humanity. London, 1997), Christopher Stringer, jedan od glavnih pobornika o zasebnom afričkom podrijetlu suvremene ljudske vrste još nije mogao znati što de daljnja genetska istraživanja napokon utvrditi. 38 Međutim, shema o zamjeni vrsta koju je Stringer iznio u toj knjizi pokazat de se i do danas višemanje točnom, ili barem vrlo vjerojatnom. Prenijet demo je u nastavka, kao zaključak ovog komentara o neantropima. U sažetku, prema Stringeru razvitak je napredovao ovako: 1. U početku Homo erectus živi u Africi. 2. Zbog prodora praljudi u razne dijelove svijeta vrsta se postupno razdijelila. 3. Fizičke promjene su prije 300.000 godina dovele do pojave "primitivnih neandertalaca" u Europi. 4. Isto tako kasne populacije tipa erectus u Istočnoj Aziji težit de prema ljudskom tipu s vedim mozgom što, navodno, potvrđuju lubanje iz Dàlìja u Kini, i Ngandonga na Javi. 5. Evolucija se u međuvremenu nastavila u Africi. Bitni pomaci u Africi vodili su prema ranom (arhaičnom) tipu sapiens-a: starom 200.000 godina, poput Džebel Irhūda u Maroku i Florisbada u Južnoj Africi, Border Cave-a u Svaziju i Kibiša (Omo)u Etiopiji. Prijelazna je evolucija do suvremene ljudske vrste trajala do prije 100.000 godina. 6. Negdje prije 150.000 godina, svjetska je klima znatno zahladnjela. Dok su ledenjaci zahvatili sjeverna područja, u Africi je nestašica vlage proširila pustinje Sahare i Kalahari jai razrijedila gustu srednjoafričku prašumu. Nastala su manja šumska utočišta, okružena travnjacima. Taj je krajolik bio pogodan za ljude – stanovništvo je raslo. 7. No prije 130.000 godina nakratko je zatoplilo. S povratkom tople i vlažne klime suzile su se pustinje na jugu i sjeveru, a u središnjim područjima opet se proširila prašuma. Ljudi su tada

učinili prve korake na putu izlaska iz Afrike, naseljavajudi susjedna područja. O tome bi svjedočili palestinski fosili. 8. Opdenito, prije 100.000 godina, suvremena se ljudska vrsta raširila do Palestine i možda do drugih azijskih područja na sjeveru, i sve do obale Kaapske pokrajine na jugu 9. Onda se nešto dogodilo... 10. Ukupna populacija naglo se smanjila, na 10.000 odraslih pojedinaca, što je u skladu s genetskim pokazateljima. 11. Ljudi su napustili rubna područja poput Palestine i vjerojatno se povukli natrag u unutrašnjost Afrike. Kao razlog, Stringer spominje novo zahlađenje i jednu prirodnu katastrofu. Prije 74.000 godina eruptirao je vulkan Toba na Sumatri, najveda erupcija u posljednjih 450 milijuna godina, pa bi pepeo i prah izbačen u Zemljinu atmosferu uzrokovao nekoliko godina vrlo hladnih vulkanskih zima. 12. Trebalo je vremena da se naša vrsta oporavi od krize, ali je zatim – prije 60.000–50.000 godina, krenula uspješna ekspanzija u svijet. Sada su i posljedice glacijacije (niže razine mora i kopneni mostovi) ubrzavale širenje. 13. Konačno, prije 35.000–30.000 godina suvremena je vrsta ljudi zamijenila posljednje neandertalce u Europi, kao što je vjerojatno zamijenila i sve slične arhaične ljudske populacije u drugim dijelovima svijeta. Tehnološke (ili materijalne) epohe U svojoj knjizi Hands ("Ruke"), britanski primatolog John R. Napier (1917–1997) istaknuo je dalekovidnost Franklinove definicije čovjeka („Čovjek je životinja koja izrađuje oruđe“)), pogotovo jer se u Franklinovo vrijeme zapravo nije osjedala potreba da se ljudi definiraju u odnosu na druge životinje. Podrazumijevalo se da ljudi, za razliku od životinja, imaju duše i razum. Dakako, filozofi su razmišljali također o fizičkoj ili materijalnoj strani ljudske biti. Ali u tom vremenu prije nastanka modernih teorija o evoluciji bilo je svakako inovativno svesti sve tjelesne, umne i duhovne odrednice ljudskosti na jednostavni kriterij tehnologije – na izrađivanje oruđa. 39 Mnogo godina poslije Karl Marx (1818–1883) je citirao Franklinovu definiciju. A za Marxa je bilo ključno to da je Franklin naglasio radni proces, tj. izradu oruđe, a ne samo oruđe, ali je ipak dodao da ostaci prošlih oruđa imaju istu važnost za istraživanje izumrlih ekonomsko- društvenih formacija, kao i fosilne kosti za određivanje izumrlih vrsta životinja. I neovisno o Marxovim mislima (koje su postale utjecajne tek nakon njegove smrti), može se redi da je određivanje oblika (ili vrsta) društava prema tipu njihova oruđa bilo prihvadeno kao temeljna shema za analizu razvitka prapovijesnih društava još u 19. stoljedu. Da se podsjetimo, ta je shema nastala 1836. nakon što je Thomsen uveo svoju podjelu prapovijesti na kameno, brončano i željezno doba. U širem smislu, možemo govoriti o tehnološkim epohama u vremenovanju prapovijesti. Prije prve epohe I nije bilo slučajno zašto je Napier, kako je naznačeno, skrenuo pozornost na Franklinovu definiciju čovjeka. Napier je bio tredi autor – uz Louisa Leakeyja i Phillipa Tobiasa – članka iz 1964. godine u kojem je fosilni hominid OH 7 bio predstavljen kao prvi predstavnik ljudskog roda, Homo habilis, na temelju pretpostavke da je izradio oruđe koje je bilo nađeno zajedno s njegovim ostacima u Olduvajskoj guduri. Drugim riječima, ta trojica znanstvenika, uz pomod Raymonda Darta, proglasila je OH 7 čovjekom upravo prema Franklinovoj definiciji. Inače, Napier je u svojoj knjizi o rukama istaknuo postupnost prijelaza na izrađivanje oruđa, te među inim ukazao na Dartovu misao da je još i australopitek pravio oruđe. Dart je pripisao australopiteku vrlo rudimentarnu tehnološku kulturu, koju je nazvao osteodontokeratičkom (engl. osteodontokeratic), jer je smatrao da je australopitek – primjerice u južnoafričkom nalazištu Makapansgat – modificirao inventar od kosti, zubi i roga, da bi stvorio neku ranu vrstu oruđa. Napier je zaključio da ta Dartova "kultura kosti, zubi i roga" nije bila mnogo naprednija od vrsta preinake koje pravi čimpanza kada prilagodi drvenu grančicu da bi mu služila za vađenje termina iz termitnjaka, ili kada koristi lišde kao spužvu ili toaletni papir. Pa ipak, mislio je da je daje "možda

odličan primjer" tehnike modificiranja oruđa. Glavno oruđe australopiteka bila je (navodno) nadlaktična kost, koja je služila kao batina, i s koje je bio skinut proximalni kraj. Opdenito, Napier je razlikovao tri stadija: 1) korištenje oruđa, 2) modificiranje oruđa, i napokon 3) izrađivanje oruđa. Ali razlika između korištenja i izrađivanja oruđa bila mu je ključno, jer kako je istaknuo: "Gotovo svaki primat može koristiti oruđe, ali samo čovjek može izrađivati oruđa". Štoviše, kako je poznato, korištenje oruđa nije ograničeno samo na primate: morske vidre služe se kamenim batom da razbiju školjke, i strnadica Camarhynchus pallidus s Galapagosa (jedna od "Darwinovih zeba") znamenita je po tome što koristi kaktusovu bodljiku u vađenju ličinki kukaca iz stabala. Donji paleolitik U donjem paleolitiku oruđe se izrađivalo samo prema modusu 1 i 2 – i to se odnosi na dvije glavne kulture te epohe: olduvajsku i ašelsku. 1) Olduvajska kultura Olduvajska kultura obuhvada najstarije izrađeno oruđe naših predaka, i baš je ta kultura (kako je bilo naznačeno) poslužila kao marker za određivanje početka roda Homo. 40 Pretpostavlja se da su oruđe olduvajskog tipa izrađivali predstavnici vrsta Homo habilis i Homo erectus. No riječ je o vrlo rudimentarnom oruđu, o grubo razbijenim oblucima (engl. pebble tools), koje su vjerojatno mogli oblikovati i neki tipovi australopiteka. Uostalom, pokazalo se da i čimpanze mogu naučiti tehniku izrađivanja olduvajskih predmeta, iako to ne znači da bi sami provodili tu praksu. Tu postoji i spomen:uti problem majmunske mašte. Olduvajska kultura nazvana je prema izrađevinama koje su Louis Leakey i njegova supruga Mary pronašli od 1930-ih u Olduvajskoj guduri u Tanzaniji. Međutim, stotinjak godina prije istraživanja Leakeyjevih u Olduvaju, francuski geolog Jacques Boucher de Perthes (1788–1868) otkrio je vrlo slične primjere oruđa u dolini rijeke Somme, blizu gradid Abbeville, gdje je radio kao carinski službenik. Opdi naziv za taj prvi europski donjopaleolitski sklop nije postojao, sve dok Louis Laurent Gabriel de Mortillet (1821–1998) nije u svojoj knjizi Pretpovijest, drevnost čovjeka (Le Prehistorique, antiquité de l'homme, 1882 ) predložio naziv chelléen (šeljski), jer je smatrao da su primjeri iz mjesta Chelles blizu Pariza potjecali iz geološki najjasnijih slojeva. Breuil je poslije uveo oznaku "abeviljska" kultura, prema mjestu gdje je Boucher de Perthes otkrio prve primjere. Danas je abeviljska kultura uglavnom uvrštena u olduvajsku, koja se potvrdila kao starija, pa se abeviljski naziv u pravilu više manje koristi (osim kada je potrebno istaknuti upravo mladu europsku inačicu olduvajskog kompleksa). Zasad najstariji primjer olduvajskog oruđa nađen je u Goni u afarskom dijelu Etiopije, i datira od prije 2,6-2,58 milijuna godina. Primjeri iz samog Olduvaja datiraju iz razdoblje od prije 1,9-1,75 milijuna godina, i sličnu starost ima i oruđe iz Turkane (Koobi Fora, 1,87 mil. godina). Najstariji olduvajski predmeti izvan Afrike nađeni su u Riwatu u Pakistanu (starost od 1,9 milijuna godina), u mjestu Lenggong u Maleziji (1,83 mil. godina), u Dmanisiju u Gruziji (1,8 mil. godina), u Majuangou u sjev. Kini (1,66 mil. godina) i u Ubediji u Palestini (1,4 mil. godina). Osim zagonetnog nalaza iz Chilhaca (i gruzijskih nalaza – ukoliko uvrstimo Gruziju u Europu), europski primjeri nisu stariji od milijun godina, i uglavnom ulaze u vremeni interval 1,0 – 0,5 milijuna godina (iako ima i mlađih primjera). Jedan takav stariji europski primjer bio je nađan u Hrvatskoj, u spilji Šandalja I u Istri, a datira se na starost od oko 800.000 godina. Mary Leakey pokušala je sistematizirati oldovajsko oruđe u četiri kategorije: 1. za tešku namjenu (heavy duty), 2. za laku namjenu (light-duty), 3. iskorišteni komadi (utilised pieces), i 4. otpad (debitage, waste). U prvu kategoriju ulaze kamene jezgre, sjekači – "čoperi" (choppers, chopping tools), koji su najvjerojatnije

koristili za obradu drva i kože. U kategoriju oruđa za laku namjenu ulaze višestrani strugači (poliedre), ili pak šila, dubila, itsl. Iskorišteni komadi, kao i otpad, imaju praktičnu namjenu. Važno je naglasiti da olduvajsko oruđe, po sebi, nije služilo za lov, nego za obradu hrane (rezanje mesa, razbijanje oraha), za struganje kože, kopanje i udaranje. Ali kameno oruđe moglo je pomodi u pripremi drvenih palica ili koplja za lov. Materijal iz kojeg se oruđe pravilo bio je različit: kvarc, kvarcit, bazalt ili opsidijan i poslije kremen i kremenjak. 41 Svi olduvajski predmeti izrađeni su jednostavnim udaranjem kamena, prema modusu 1. Međutim prije 1,7 milijuna godina, i to prvo u istočnoj Africi, počela je izrada oruđa prema modusu 2, što je povezano s nastankom ašelske kulture. 2) Ašelska kultura Nazvana je prema gradidu Saint-Acheul na rijeci Somme u sjev. Francuskoj, blizu kojega je u prvom dijelu 18. stoljeda spomenuti Boucher de Perthes, uz olduvajska oruđa, pronašao i primjere karakterističnih donjopaleolitskih ručnih sjekira (ručnih klinova, ili šačnika). Ali zapravo prve takve primjere u Europi otkrio je još 1797. engleski antikvar John Frere (1740–1897), u nalazištu Hoxne u Suffolku. U svom radu o prapovijesti, Gabriel de Mortillet izrazio je sklonost prema nazivu "ašelski" (acheuléen), ali i dvojbe, jer, kako je napisao: "Nažalost Saint-Acheul nije nalazište čisto od svih mješanja" (Malheureusement Saint-Acheul n'est pas une station pure de tout mélange). Ipak, oznaka "ašelska kultura" bila je prihvadena u prapovijesnoj arheologiji 1925. godine, i koristi se sve do danas, bez obzira što se pokazalo da je i taj donjopaleolitski izražaj nastao najprije u Africi. Zasad najstarija ašelska "ručna sjekira", datirana na starost od prije 1,65 milijuna godina, potječe iz Zapadne Turkane. Osim razlike u načinu izrade oruđa (modus 2), glavna je inovacija ašelske kulture to da je oruđe obrađeno s dvije strane, odatle i francuski stručni naziv biface (dosl. "dva lica"). Tipična ašelska oprema obuhvada razne ručne sjekire (kopljolike i srcolike šačnike, rezne klinove i sjekire s odrezanim krajem, fr. bout-coupé), zatim sjekače, obrađene odbojke, strugače i segmentirane sjekače. Za izradu tih predmeta u Africi se koristio vrlo raznolik materijal: kamen iz sedementskih i magmatskih stijena, poput muljnjaka i bazalta, kalcedon, kvarcit, andezit, pješčenjak, kremenjak i škriljac, pa čak i meki kameni poput vapnenca. S druge strane, u Europi se najčešde koristio kremen. Ručne sjekire vjerojatno su služile za kopanje korijena, rezanje mesa i obradu krzna i drva. Neki su autori pomislili da su se mogli korisiti i za bacanje na lovinu, ili da su možda imali simboličke svrhe (možda kao muški "pokloni" za vrijeme parenja). Bududi da su neke ašelske ručne sjekire obrađene mnogo više nego što bi trebalo za funkcionalne potrebe, Richard Leakey je smatrao da je riječ i o umjetničkim djelima. O mogudim umjetničkim ili simboličkim sklonostima svjedoče antropomorfni predmeti koje su nositelji ašelske kulture skupljali u prirodi, možda i tzv. Venera iz Berekhat Rama na Golanskoj visoravni (stara najmanje 230,000 godina), zatim urezana slonovska tibija (350-400 tis) iz Bilzingslebena (400-350.000 PD) i primjeri uporabe okera (Kapthurin u Keniji, 285.000 PD, Duinefontein u Južnoj Africi, 400-200.000 PD). Ašelska kultura nije se raširila po čitavom svijeta, kao što je bio slučaj s olduvajskom. Naime, u jugoistočnoj Aziji donjopaleolitski praljudi nisu razvila ašelske tehnike. Zbog toga je godine 1948. američki arheolog Hallan L. Movius (1907–1987) povukao crtu na karti svijeta koja je, prema njemu, dijelila ašelsko područje od istočne sfere, u kojoj su su i dalje prevladavali (odluvajski) sjekači. Poslije je otkride ašelskih predmeta u Južnoj Koreji (Chongokna) donekle relativiziralo tu "Moviusovu liniju". Opdenito, ašelsko područje zahvatilo je vedi dio Afrike (osim nekih tropskih i pustinjskih područja), jugozapadni dio Azije (Anatoliju, Arabijski poluotok, Iran, Pakistan, Indiju), Sredozemlje i dio Europe (Panoniju, Francusku, zemlje Beneluksa, Njemačku, Englesku). Treba dodati da su se i olduvajski predmeti često dalje koristili usporedo s ašelskima. 42

No u Europi, primjerice, prije 500.000-400.000 godina dotadašnji odluvajski (ili abeviljski) horizont podijelio se u dva smjera: na klaktonsku tradiciju obrade odbojaka i na ašelsku. Klaktonska kultura razvila se u međuleđu Mindel-Riss. Ime je dobila po engleskom gradidu ClactononSea u Essexu, gdje je 1911. geolog Samuel Hazzledine Warren (1872–1958) našao tipične sjekače i obrađene odbojke. U istoj lokaciji nađeni su i ostaci obrađene palice, zajedno s ostacima slona i nilskog konja. Za klaktonsku je tradiciju osobito to što se na kamenom oruđu nalaze urezi koji upuduju na vjerojatnost vezivanja na drvene ručke ili čak koplja. Kako se danas čini, klaktonski ljudi nastavljali su (razvijenije) olduvajske tradicije u isto vrijeme kada je drugdje u Europi ved prevagnula ašelska kultura i kada je ašelska tehnika ved prelazila na modus 3, tj. na levalošku tehniku pripreme kamenih jezgri. U globalnoj perspektivi, nositelji ašelske kulture pripadali su različitim ranim ljudskim tipovima. Malo je dvojba da je prvobitnu ašelsku kulturu razvio rani Homo erectus, i da je ta vrsta praljudi odgovorna za ašelski uspon. Ali poslije su ašelsku tradiciju nastavili nasljednici erectus-a: razne prijelazne vrste prema neandertalskom čovjeku, kao i prema arhaičnim predstavnici naše vrste ljudi (Homo sapiens idaltu i drugi). Štoviše, postoji mogudnost da je primjetno usavršavanje ašelskih ručnih sjekira u Africi, prije nekih 600.000 godina, povezano s napredovanjem praljudske evolucije. Od tada su prijašnje krupne i manje simetrične ručne sjekire zamijenili tipičniji primjerci. Srednji paleolitik Početak srednjeg paleolitika različito se datira: u literaturi možemo naidi na podatke da je ta (pod)epoha kamenoga doba počela prije 300.00 godina, 250.000 godina ili prije 200.000 godina. Za srednji paleolitik karakteristično je, prije svega, izrada oruđa prema modusu 3. Od pripremljene jezgre dobivaju se korisni odbojci, koji zatim služe kao strugači, šiljci, itd. Zbog toga je svojedobno Henri Breuil smatrao da je srednji paleolitik vrijeme prevlasti tehnologije odbojaka. Ta inovacija, poznata kao levaloaška tehnika (prema pariškom predgrađu Levallois-Perret, gdje su prvi primjerci tako obrađenih oruđa bili pronađeni), nastala je još u sklopu kasne ašelske kulture. Leroi-Gourhan opisao je bitnu logiku te inovacije: trebalo je pripremiti samo jezgru, a onda je pračovjek od jednog kilograma kremena dobio čak dva metara korisnog sječiva (dok se ašelskom tehnikom dobivalo 40 cm, i olduvajskom tek 10 cm). Zasad najstariji primjerci levaloaškog oruđa potječu iz ašelskih slojeva u Kapthurinu u Keniji, i datirani su na starost od 500-200.000 godina. U Europi i u okolnim područjima, levaloaška tehnika usavršila se u sklopu musterjenske kulture, nazvana je prema tipskom nalazištu le Moustier u francuskoj Doronji. Musterjen gotovo je poistovjeden sa srednjim paleolitikom. Obično se smatra da je musterjenska kultura "u pravom smislu" nastala prije 200.000 godina. Međutim, novo datiranje za musterjenski sloj i ljudske ostatke iz spilje Pradayrol u jugozapadnoj Francuskoj ukazalo je na starost od čak 330.000 ± 5000 godina. Takvo novo datiranje dovela je i do pomicanje granice početka srednjeg paleolitika dalje u prošlost. Musterjenska kultura, i srednji paleolitik opdenito, često se poistovjeduje s neandertalskim čovjekom. I doista, u velikoj vedini slučajeva neandertalski fosili nađeni su zajedno s musterjenskim oruđem. To vrijedi, između ostaloga, i za najvede nazalište neandertalskih fosila u Europi – dakle, za našu Krapinu. 43 Ipak, postoje i potvrde da su musterjensko oruđe koristili i ljudi današnje vrste (primjerice na Bliskom istoku, prije 100.000 godina), dok de dio posljednjih neandertalaca, u vremenu prijelaza iz srednjega u gornji paleolitik prihvatiti stanovite gornjopaleolitske novine, koje se obično povezuju s predstavnicima današnje vrste ljudi. Bihejvioralni modernitet U srednjem paleolitiku pojavljuje se i prve naznake "bihejvioralnog moderniteta" (engl. behavioural modernity), tj. oblika ponašanja koji de karakterizirati suvremene ljude. O tome svjedoče indikacije o obredima i nedvojbeno neandertalski pogrebi i briga za bolesne i starije članove zajednice.

Zanimljivo je da su genetske analize pokazale da su psi (ili točnije njihovi vučji preci) bili pripitomljeni u srednjem paleolitiku, što se također može shvatiti kao znak bihejvioralnog moderniteta. Pripitomljenje psa vjerojatno govori i o daljnjem razvitku lovačkih tehnika. Levaloaška tehnika mogla je omoguditi i izradu kompozitnog oruđa: recimo vezivanje kamenih šiljaka na koplja, što bi olakšalo lov na krupnu divljač. I poznato je da su neandertalci često lovili veliku divljač. Pa ipak, čini se da musterjenci nisi lovili projektilima, nego da su primjenjivali tehniku zasjeda i preusretanja. A za tjeranje lovine u zasjedu, psi su mogli biti vrlo korisni. U svakom slučaju takve lovačke akcije zahtijevale su višu razinu društvene koordinacije. Za složene akcije poput lova na kozoroge (Capra ibex) u visokim gorama – ili na velike i opasne životinje poput dlakavih nosoroga (Coelodonta antiquitatis), visoki stupanj kordinacije bio bi krajnje nužan. Ekipa Roberta K. Waynea, s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, poučavajudi psedi genom, utvrdila je da su se psi genetski odvojili od vukova prije nekih 100.000-60.000 godina, što bi značilo u srednjem paleolitiku. Prema tome, mogude je da su prve korake prema pripitomljenju vuka učinili ved u neandertalci, ili slične vrste ljudi. Doduše, prvi fosilni dokazi o suživotu ljudi i pasa potječu tek iz gornjeg paleolitika. Naime u spilji Goyet u Belgiji pronađeni su ostaci ranog psa (ili vuka), datirani na starosti od oko 31.700 godina. Gornji paleolitik Počevši prije 75.000-70.000 godina (ako ne i prije) zbivale su se važne promjene, koje de u konačnici omoguditi prijelaz u kulturnu epohu gornjeg paleolitika. Prvo, sudedi prema ostacima iz spilje Blombos u Južnoj Africi, čovjek je počeo konzumirati morsku hranu (školjkaše, možda i ribe), i izrađivati ornamente i možda umjetnine (ogrlice od školjki, izrezbareni komadi okera). Vjerojatno prije 70.000-60.000 skupine ljudi moderne vrste prodrle su iz Afrike u susjedna područja Azije, te zatim nastavili put do jugoistočne Azije i Australije. U Europi, najkasnije do prije 40.000 godina pojavit de se prvi predstavnici današnje vrste ljudi (često identificirani kao "kromanjonci"), i s njihovim dolaskom proširit de se i prve gornjopaleolitske kulture. Gornji paleolitik obično se povezuje s ljudima današnje vrste, no u Europi na početku te kulturne (pod)epohe ima naznaka i o "miješanju" srednjopaleolitskih i gornjopaleolitski tehnika, što se često tumačilo kao znak dodira ili utjecaja između neandertalaca i došljaka današnje vrste. 44 O tome bi, među inim, svjedočila seletska kultura u Mađarskoj i Slovačkoj (nazvana po nalazištu Szeleta u gorju Bükk), koja pokriva razdoblje od 42.000 do 38.000 PD, dakle vrijeme kada je dodir između neandertalaca i suvremene vrste ljudi bio mogud. Osim toga, prva zapadnoeuropska gornjopaleolitska kultura – šatelperonska (opisana prema nalazima iz Viline spilje, "la Grotte de Fées", blizu Châtelperrona u središnjoj Francuskoj) pokazuje kontinuitet s prijašnjom musterjenskom kulturom (korištenjem tipičnih levaloaških jezgri), uz usvajanje glavnih gornjopaleolitskih novina (izrada noževa i nakita). Štoviše, danas znamo su i neandertalci barem koristili šatelperonske predmete: ključni je dokaz kostur neandertalke iz Saint-Césairea u jugozapadnoj Francuskoj, koji je bio nađen zajedno sa šatelperonskim inventarom. Međutim, iako znamo da su neandertalci koristili šatelperonske predmete, i dalje nije sigurno jesu li sami izrađivali te predmete, ili ih pak preuzeli (trampom ili “trgovinom”) od ljudi naše vrste. U svakom slučaju idude europske gornjopaleolitske kulture pripisuju se suvremenom ljudskom tipu. Najstariji šatelperonski nalazi datiraju iz vremena prije 40.000-36.ooo godina. Opdenito, gornji paleolitik karakteristiziran je daljnjim razvitkom tehnikâ proizvodnje oruđa (modus 4 i modus 5), povedanjem raznovrsnosti tipova oruđa kao i materijala iz kojeg je napravljeno – međutim, najupadljivije obilježje je vrlo velik skok u umjetničkim, ili simboličkim izražajima (i zacijelo u bihejvioralnom modernitetu). Prema klasičnoj shemi (koja se oblikovala više-manje u prvom dijelu 20. stoljeda, ali koja je i dalje korisnoj), europski gornjopaleolitski slijed dijeli se na četiri velike kulturne konfiguracije, nazvane

prema eponimnim nalazištima u Francuskoj: 1. Orinjačka (fr. aurignacien) od 37-35.000 do 28.000 PD, 2. Gravetijenska ili gravetska (fr. gravettien) od 29.000 do 22.000 PD 3. Solitrejska (fr. solutréen) od 22.000 do 17-15.000 PD 4. Magdalenska (fr. magdalénien) 17.000 do 10.000 PD. O tim kulturama (i drugim temama) razpravljat demo u nastavku kolegija (više u opdem, nego u specijalističkom smislu. Zasad je samo važno zapamtiti kronologiju (i to u glavnim crtama, jer postoje stanovite razlike u datiranju), zatim prostorni razmještaj i neke temeljne identifikacijske detalje. Orinjačka kultura (3735.000 do 28.000 PD) Poznata je po prvim razvijenim umjetničkim izrazima (spiljskim slikama i kipovima ljudi i životinja, po prvim glazbenim instrumentima (frulama od kosti), nakitu (ogrlicama, narukvicama, itd.), te po izradi oštrica (sječiva), igli i harpuna prema modusu 4. Nalazi iz znamenite spilje Cro-Magnon na jugu Francuske pripadaju ovoj kulturi. Gravetijenska kultura (29.000 do 22.000 PD) Dijeli se na dva okruga: a) zapadni, pretežno na području Francuske, i b) istočni, povezan s lovcima na mamute u Srednjoj i Istočnoj Europi. Kao "dijagnostički znak" gravetijena uzima se specifično dubilo (fr. burin), s tupim zaleđem, međutim ova je kultura (zapravo) najpoznatija po brojnim figurama žena, tzv. venerama, na području od južne Rusije do Francuske, kao i po nastambama iz mamutovih kosti u Srednjoj i Istočnoj Europi. Nalazišta Dolní Věstonice i Pavlov u Moravskoj, Mežirič u Ukrajini, i Kostjenki i Šungir u Rusiji, pružaju odlične uvide u način gravetijenskih ljudi, pogotovo iz istočnog područja. Solitejska kultura (22.000 do 1715.000 PD) U sklopu solitrejske kulture, pojavljuje se prvi primjerci pravih strelica, odnosno šiljaka za projektile, kao i najvjerojatnije prvi primjeri bacača koplja (atlatla). 45 Definicijski predmet su vrlo pomno obrađeni šiljci, u obliku lovorovog lista. Tipični su i ukrašeni biseri, kremeni noževi i pile, igle i kuke (udice), te predmeti iz kosti i roga.. Magdalenska kultura (17.000 do 10.000 PD) Magdalenska kultura označuje završnicu europskog gornjeg paleolitika. Riječ je o kulturi lovaca na sjeverne jelene, koja je najpoznatija po bogatoj spiljskoj umjetnosti u Lascauxu, Altamiri i drugdje. Inače, zanimljivo je da su jeleni gotovo odstutni u toj umjetnosti, iako iz kulturnog otpada magdalenaca znamo da su im bili glavna lovina. Za magdalensko doba tipično je daljnje povedanje raznolikosti oruđa, a zatim i sve jača tendencija prema izradi mikrolita (oruđa modusa 5). Završne etape magdalenske kulture razlikuju se i prema složenim vrstama harpuna od roga, kosti i slonovače. Izvan Europe Što se tiče gornjopaleolitskih kompleksa izvan Europe, zasad treba upozoriti samo na nekoliko kretanja i pojava. Više-manje u vremenu razvitku prvih gornjopaleolitskih kompleksa u Europi, ljudi su naselili sjevernu Srednju Aziju, Sibir, Japan i zatim i svu Ameriku. Tragovi prisutnosti suvremene vrste ljudi u Sibiru sežu u prošlost čak oko 40.000 godina, no najpoznatiji gornjopaleolitski kompleksi u Sibiru, Maljta i Afontova gora, nastali prije 22.000-20.000 godina. Japanski gornji paleolitik, prema 14C datiranju, počeo je još prije nekih 35.000 godina (s pojavom tzv. trapezoidnih oruđa), ali ipak pomak dogodio se u Japanu na kraju ledenoga doba, u vrijeme dok je magdalenska kultura obilježavala Zapadnu Europu. Naime, tada je nastala rana džōmonsks kultura (engl. incipient Jōmon, 14.000–4000 pr. Kr.), koja je poznata po najstarijoj keramici na svijetu. Što se tiče Amerike, točno vrijeme naseljavanje i dalje je upitno – no o razdoblju između 15.000 i 13.000 PD svjedoče ostaci 12 nastambi, otpad od hrane i jedan koprolit iz mjesta Monte Verde na jugu Čile. Osim toga, nedavno je jedan ljudski koprolit iz Nevade bio datira na starost od 14.300 godina. Dakako, iako je Amerika bila naseljena ranije, ključno mjesto u materijalno-kulturnom

vremenovanju i dalje ima klovisova kultura (prema mjestu Clovis u Novom Meksiku), koja je prema novom datiranju nastala prije 13.500-13.000 godina. Epoha mezolitik Naziv "mezolitik", kako smo vidjeli u uvodnom predavanju, dio je izvorne trodjelne (ili "trodobne") klasifikacije prapovijesti koju je 1865. uveo John Lubbock. Međutim, smatra se da je taj pojam popularizirao tek V. Gordon Childe. Bududi da mezolitik označuje i nastavak gornjopaleolitskih tehnika (osobito mikrolitskih tehnika) u novim klimatskim uvjetima holocena, za tu epohu katkad se preferira oznaka epipaleolitik (dosl. "kraj/rub paleolitika"). Ponekad je riječ jednostavno o preferencijama u nazivlju, ali neki autori ipak pokušavaju razlikovati epipaleolitika od mezolitika. Primjerice, španjolski prapovjesničar José Alfonso Moure Romanillo, smatrao je da treba koristiti pojam epipaleolitik za poslijeglacijalne zajednice koje nastavljaju stari lovačko-sakupljački način života, dok bi se zajednice koje pokazuje progresiju prema zemljoradnji mogle označiti kao mezolitske. Nažalost, takvo razlikovanje možda stvara nove probleme, jer se mezolitik opdenito može opisati kao epoha traženja novih načina života, u izmjenjenom prirodnom krajoliku. 46 Unatoč nekim očitim dostignudima, u početku, mezolitske kulture nisu impresionirali znanstvenike. U odnosu na impresivna dostignuda gornjeg paleolitika, pogotovo spiljske umjetnosti, mezolitske zajednice, stisnute u dubini šuma ili na rubu močvara, nisu davale dojam osobitog napretka. I dojam o zastoju bio je najjači prilikom razmatranja mezolitskih kultura koje su nastale na bivšem magdalenskom području: aziljijsku (od 10.000 pr. Kr.), sauveterijsku (8000-7000 pr. Kr.) i tardenoasku (od 7500 pr. Kr.). Međutim, u sjevernoj Europi primjeduje se nastavak kulturne dinamike, ali s vedim naglaskom na primorske adaptacije (korištenje morskih izvora hrane). I štoviše, prema genetskim indikacijama, čini se da je to područje bilo naseljeno u vrijeme povlačenja ledenjaka upravo iz bivših magdalenskih krajeva Zapadne Europe. Mezolitske zajednice nastale su i na krajnjem sjeveru Europe, gdje je najstariji kompleks nazvan je po nalazištu Komsa u norveškom Finnmarku (oko 9500 pr. Kr.). U južnijem potezu, odnosno sjeverno od Trondheimskog fjorda, poslije se razvila kultura Fosne (8000-7000 pr. Kr.), koja možda predstavlja nastavak Komse. Dakako najnaprednija ili barem najčešde spomenut mezolitski primjer iz sjeverne Europe bila je kultura Maglemose, na području oko zapadnog Baltika i Oresunda. Datiranje ove kulture danas se stavlja u intervalu od 9500 do 6000 pr. Kr., a njezin istočni ogranak označuje se kao zasebna (iako vrlo bliska) kultura Kunda (nazvana prema eponimnom nalazištu u Estoniji). Osobito u kundskom sklopu, jasno se vidi i sve veda važnost ribolova i lova na tuljane. Takav je način života bio tipičan također za suomusjärvijsku kulturu (6500-4200 pr. Kr.), iz Finske, koja je (prema jednom mišljenju) vodila porijetlo od sjevernih tradicija Komse i Fosne. Među naprednijim mezolitskim kompleksima ističe se i iznimna pojava Lepenskog vira na Đerdapu, s protofazom do 6. tisudljeda pr. Kr. Sve upravo spomenute mezolitske kulture odražavaju tendenciju prema (uvjetno rečenom) "vodenom načinu života". O "vodenim načinom života" svjedoči ne samo ribarska oprema i ostaci morske ili rječne hrane, nego i vesla, često nađena u mezolitskim lokacijama oko Baltika i Sjevernog mora, kao i u drugim sličnim kontekstima. O samim čamcima ima manje izravnih dokaza, iako postoji jedan više-manje uvjerljiv fizički nalaz, iz mjesta Pesse u Nizozemskoj, datiran na vrijeme između 8200 i 7600 pr. Kr. Osim toga, u donekle sličnom kontekstu, petroglifi s područja Kaspijskoga jezera, nastali između 8000 i 5000 pr. Kr., jasno prikazuju duguljaste čamce ili lađe. Nadalje, saharski akvalitik, i to u prvoj fazi "vlažne Sahare“ (7000-5500 pr. Kr.), odlično odražava “vodeni način života”. Naime iako se taj saharski primjer katkad uvrštava ved u neolitik, na početnoj fazi riječ je o specifičnom mezolitskom pomaku prema sjedilaštvu, na temelju ribolova. Sličan obrazac sjedilaštva u faktički mezolitskom sklopu, dugo je vremena karakterizirao sjevernoameričke "arhaične" kulture uz obalu Britanske Kolumbije.

Jasniji nagovještaji prijelaza prema neolitiku primjetni su u natufijskoj kulturi na Bliskom istoku, nazvanoj prema nalazište Wādi al-Natūf u Palestini. Natufijska kultura nastala je još u desetom ili jedanaestom tisudljedu pr. Kr., i trajala je do druge polovine devetoga tisudljeda pr. Kr. Oprema za rezanje i obradu žitarica u inventaru Natufljana (kameni srpovi, stupe i tučci) najavljuje budude neolitske tehnike. 47 Epoha neolitika Kako se moglo primijetiti u prijašnjim komentarima o paleolitiku i mezolitiku, određivanje tehnološkomaterijalnih (pod)epoha prapovijesti ne polazi isključivo od vrste tehnologije. Biološki, društveni i klimatsko-ekološki čimbenici nadopunjuju i/ili kvalificiraju osnovno tehnološko vremenovanje. I to vrijedi osobito za neolitik (dosl. “novo kameno doba”) Naime za razliku od starijih shema, u kojem je neolitik bio opisan kao vrijeme “glačanog kamena”, Childe je definirao neolitik, ili neolitsku revoluciju, kao kvalitetni preokret u načinu življenja. U neolitiku je čovjek preostao ovisiti o izravnom prisvajanju hrane iz prirode, te postao aktivan proizvođač hrane. Neolitik, dakle, ne označuje neki nov stadij u tehničkom priboru, ili u obradi oruđa, nego novu primjenu oruđa, iskustva i znanja, što je sve omogudilo čovjeku da postane proizvođač hrane, tj. da zemljoradnik i stočar. Dakako, ne treba shvatiti Childeovu “neolitsku revoluciju” kao nagli preokret. Razdoblje traženja novih rješenja koja de dovesti do prvog neolitika trajalo je više tisudljeda. O tom dugom putu, svjedoče, primjerice, nalazi natufijske kulture. Ne smatra se da su natufljani ved prihvatili redovitu zemljoradnju, iako su se približavali prijelazu na neolitski način života. Njihovi srpovi i tajnije nastambe to potvrđuju. U vezi sa tendencijom prema tajnijem nastanjivanju, vrlo su indikativni ostaci najstarijeg hrama na svijetu, u nalazištu Göbekli Tepe (dosl. "Trbušasto brdo") u Turskoj (u području Urfe, blizu granice sa Sirijom), datirani oko 10.000 pr. Kr. (mlađi slogevi oko 7500 pr. Kr.). Nadalje, nedavno otkride tragova mutirane vrste smokve u najstarijim slojevima Jerihona (Tell esSultan), iz vremena oko 9400 pr. Kr., sugeriralo je novu tezu da je upravo uzgoj smokve pokrenuo neolitik. Sva ta rana faza prijelaza – poznata i kao predkeramični neolitik – trajala je više-manje do sredine 7. tisudljeda pr. Kr. No ved negdje do 7000. pr. Kr. prve prave neolitske zajednicama nastale su na visoravnima Bliskoga istoka i Anatolije, u područjima umjerenih oborina. Tipični su primjeri Džarmo na području Zagrosa u sjevernom Iraku, Çatalhöyük, Hacılar i Çayönü Tepesi u Anatoliji, Ali Koš i Tepe Guran u zap. Iranu, itsl. Zatim u 7. ili na početku 6. tisudljeda pr. Kr. prvi kanali za navodnjavanje nastali su u srednjem Iraku (Čoga Mami, Tell es-Sawwan), u južnom Iranu (Tepe Sabz) i u Anatoliji (Hacılar ). Gradnju kanala možda je potaknulo novo razdoblje hladnije i suhe klime na Bliskom istoku, kada su i neka prijašnja neolitska naselja duže vrijeme ostala napuštena. Prema hipotezi oceanografa Williama Ryana (1939–) i Waltera Pitmana (1931–), u sušnom razdoblju do početka 6. tisudljeda pr. Kr. neolitske zajednice skupile su se oko Crnog mora, koji je tada tvorio slatkovodno jezero, odvojeno od Sredozemnog mora (i ved ispod razine mora). No između 5600 i 5500 pr. Kr., sudedi prema pomoru školjkaša u Crnom moru, Sredozemlje je prodrlo preko Bospora u to bivše "Crnomorsko jezero". Taj događaj, prema Ryanu i Pitmanu, potaknuo je jake migracije i tako utjecao je na širenje neolitskih zajednica prema Europi i u druge krajeve. Teza Ryana i Pitmana problematična je barem u odnosu na neolitsku prvu ekspanziju prema Europi, jer su su prve neolitske zajednice su Europi (u Tesaliji, južnoj Makedoniji i na Kreti) nastale još do 6000. pr. Kr., što znači nekoliko stoljeda prije pretpostavljene crnomorske katastrofe. 48 Ipak, točno je da se u 6. stoljedu pr. Kr. neolitska zemljoradnja razmjerno brzo proširila na velik dio jugoistočne Europe (Starčevo-Körös-Criş, zatim Vinča, Karanovo i Danilo), što može biti povezano s nekim novim impulsima iz drugih područja

U 5. tisudljedu pr. Kr. zemljoradnja se proširila na zapadno Sredozemlje i dalje uz Dunav u Srednju Europu. Zatim u 5-4. tisudljeda, još dok je trajala podunavsko-srednjoeuropska ekspanzija, uz Atlantski pojas razvio se zapadnoeuropski neolitik. Uz zapadnoeuropski neolitik vežu se i znamenita "jezera naselja" u Švicarskoj, koja su nekada bila rekonstruirana kao "sela na vodi". Riječ je, dakako, o sojenicama – međutim, danas se uglavnom smatra da su se ta naselja nalazila na obala jezera u razdobljima nižih vodostaja. Napokon u 4-3. tisučljedu pr. Kr. seoske zajednice nastale su na Istoku Europe (tripoljska kultura i kultura bojnih sjekira). I dok se zemljoradnja širila prema jugoistočnoj Europi, krenuo je i egipatski i saharski neolitik – konkretno u drugoj fazi vlažne Sjeverne Afrike (5500-2500). U isto vrijeme (6–5 tisudljedu pr. Kr), ako ne i prije, zemljoradničke zajednice nastale su u povjesnom Turkestanu (Džeitun, Anau, Namazga) i na sjeveru Irana (Hissar, Sialk). Iz Irana su nove tehnike stigle do doline Inda i pokrajine Sind. Što se tiče Kine, noviji podaci datiraju početak kineskog neolitika ved u 7-6 tisudljedu pr. Kr., i dakako, do 5000 pr. Kr. u južnoj se Kini oblikovala jedna osobita neolitska kultura na bazi uzgoja riža. Međutim, najvažnije seoske tradicije na prapornom tlu uz Žutu Rijeku nastale su tijekom 5. tisudljeda pr. Kr., i to prvo Yăngsháo na zapadu (4800–2000 pe. Kr.) i zatim Dàwènkŏu na istoku (4100– 49 2600). U završnici kineskog neolitika, uz Žutu Rijeku razvit de se i važna kultura Lóngshān (3000– 2000 pr. Kr.). Početak neolitskog razvitka u Novom svijetu također se datira ved od 7 tisudljeda pr. Kr., s time je polazište bilo rana hortikultura (vrtlarstvo), a ne agrikulture (zemljoradnja). Tek je uzgoj kukuruze od 3. (ili 4. tisudlječa) omogudio sjedilački život – prvo u Meksiku, Srednjoj Americi i u planinama Perua. Kao i u Americi, vrtlarstvo je pokrenulo neolitik u tropskim i supstropskim predjelima Afrike, Melanezije i na polinezijskim otocima. Kultigeni U zapadnom arealu, glavni neolitski kultigeni bile su rane vrste pšenica (divlja pšenica, triticum dioccum, i jednozrna pšenica tiricum monoccum) i mahunarke (leda, slanutak i gorka grahorica), a zatim od 1500 pr. Kr. tisudljeda pr. Kr. i raž (osobito na sjeveru). Oko 5000 pr. Kr. počeo se saditi i lan za odjedu. Spomenuli smo i uzgoj smokve u Jerihonu na samom početku neolitika (ili još u predneolitiku). Vodarsko je inače bilo važno – i osim smokve, dva ploda imala su osobit utjecaj na neolitske transformacije u zapadnom arealu: 1) vinova loza (vinogradarstvo, je počelo na Kavkazu i u sjevernom Iranu oko 6000 pr. Kr.), i 2) maslina (maslinarstvo se proširilo iz Istočnog Sredozemlja od 5. do 3. tisudljeda pr. Kr). Različiti inventar ranih kultigena u drugim područjima svjedoči o zasebnom putu prema neolitiku. U Kini, osim uzgoja riža na jugu (i donekle uz Žutu Rijeku), glavna je žitarica bila prosa. Neolitski Kinezi sadili su i razno povrde, pogotovo repe i jame (Dioscorea), i od davnine također konoplju (koju su koristili za izradu odjede). U Americi, kako je bilo spomenuto, ključni kultigen bila je kukuruza, no Amerikanci su uzgajali i razne vrste graha, tikvice, i u prašumana Brazila rano je počeo uzgoj manioke (prema nekim tvrdnjama čak prije 10.000 godina!). Stočarstvo Iako je neolitik najviše vezan uz sjedilačku tendenciju prvih zemljoradničkih zajednica na osnovi uzgoja bilja, valja ukazati i na alternativni put, kojim su krenuli rani stočari, ili pastiri, i koje je u daljnjem tijekom doveo do stočarskog nomadizma. Nekada se smatralo da je stočarstvo moglo nastati čak i prije zemljoradnje, kao adaptacija lovačkih zajednica. Međutim, osim pripitomljenja psa (vuka), domestikacija drugih životinja (male i velike stoke, peradi, itd.) razvila se u suodnosu sa zemljoradnjom, iako postoje naznake o prethodnom "simbiotičkom odnosu" između ljudi i nekih životinja.

U tom smislu, prije više godina ruski povjesničar i antropolog Viktor Šnireljman (1949–) ovako je sažeo razvitak stočarstva : 1. U mnogim ranim neolitskim ili čak protoneolitskim zajednicama seljaci su držali stoku još od početku : prvo radi prestiža, a zatim za poljske radove, obradu plodova (vršidbu) i prijevod tereta (životinjski izmet pružao je dodatnu korist kao gnojivo). 2. Poslije je potražnja za mlijekom i za vunom povedalo važnost stoke. Na Bliskom istoku, u Europi i Africi životinjsko mlijeko počelo se konzumirati (prvo u obredne svrhe) od druge polovine 5. tisudlja pr. Kr., ili u sjevernoj Mezopotamiji možda ved od 6. tisudljeda (ako je suditi prema "posudama za mlijeko" u hasunskoj kulturi). Vuna se počela obrađivati na Bliskom istoku od 5. tisudljeda, a u Grčkoj, Srednjoj Aziji i Sibiru u 4–3. tisudljedu pr. Kr. 50 3. Za to vrijeme (6.–4. tisudljede pr. Kr.) sazrijevali su uvjeti za nomadsko stočarstvo. Prvo se pojavilo (polu)nomadstvo kozara i ovčara, u brdskim predjelima Bliskog istoka, a zatim i drugi oblici nomadstva: seljenje stoke između ljetnih i zimskih pašnjaka, i horizontalno ("meridijonalno" i rjeđe "radijalno") tjeranje stoke). Nadalje, Šnireljman je identificirao četiri razloga za prijelaz na nomadsko stočarstvo (dva primarna razloga i dva sekundarna): 1. Porast stanovništva, manjak zemlje i specijalizacija rada u ranim neolitskim zajednicama motivirali su neke skupine da se presele do ruba plodnih područja i da se sve više posvete stočarstvu (to je bio primarni razlog na Bliskom istoku, u Iranu, Baktriji i sjevernoj Kini). 2. Jačanje zemljoradnje i veda potreba za stokom (za poljske radove, prestiž, itd.) potaknula je same zemljoradnike da dadu svoju stada na ispašu zaostalim susjedima (taj je primarni razlog potvrđen među Apatanima u sjevernoistočnoj Indiji i u mnogih afričkih naroda). 3. Ved formirane stočarske skupine migriraju na prostor drugih zajednica, gdje zbog vedeg bogatstva i/ili vojne premodi postanu referentne grupe potonjih (taj sekundarni modus navodno je doveo do razvitka stočarstva među Nilotima, Bantuima i drugim narodima istočne Afrike, kao i na euroazijskoj stepi). 4. Napokon, Šnireljman je dopustio mogudnost da su katkad i neke lovačke skupine imale stanovitu, ali neveliku ulogu u (sekundarnom) razvitku nomadizma. Korisno je spomenuti i kronologiju pripitomljenja pojedinih životinjskih vrsta: o Ovce, koze i svinje stvorili su "simbiotski odnos" s ljudima ili između 11.000 i 9.000 pr. Kr., ili između 9000 i 7000. pr. Kr. (dakle u protoneolitiku, ili u ranom neolitika). Ovce su bile udomadene u gornjoj Mezopotamiji, koze u Iranu; svinje i na Bliskom istoku i u Aziji (Kini). o Goveda su bila pripitomljena malo poslije, i to u različitim područjima (na Bliskom istoku, u Indiji i u podsaharskoj Africi). o Domestikacija glavnih vrsta domade peradi trajala je od 6000. do 3000. pr. Kr. (kokoši u Indiji i južnoistočnoj Aziji oko 6000 pr. Kr., patke u Kini oko 4000. pr. Kr. i guske u Egiptu oko 3000 pr. Kr.) o Magarci su bili pripitomljeni u Egiptu oko 5000 pr. Kr., a konji na eurazijskoj stepi (na sjeveru današnjeg Kazahstana) oko 4000 pr. Kr. o Nije posve jasno kada su ljudi pripitomili deve: no prema različitim tezama jednogrba deva bila je pripitomljene u Arabiji između 4000. i 2000. pr. Kr., najkasnije do 1400. pr. Kr., a dvogrba deva u Srednjoj Aziji vjerojatno do 2500. pr. Kr. o Dosad su stanovnici peruanskih Anda pripitomili američke kamelide, ljame i alpake (inače najvede domade životinje u Americi do dolaska Europljana). Kao što je pas, na neki način, simbol paleolitika, tako je i mačka simbol neolitika. Pripitomljeni vuk, koji je dopustio da ga (pra)ljudi pretvore u psa, postao je član ljudske lovačke družine, i prema nagonu čopora prihvatio ljudsko vodstvo (uvjetno rečeno "prijateljstvo"). Mačka je pak uspostavila "interesnu vezu" sa čovjekom. Ljudi su u neolitiku počeli skladištiti žitarice – to je privuklo miševe, a miševi su privukli mačke. Tamanedi miševe, mačke su se udebljale, i ljudi su imali više žita. Genetske analize su pokazale da sve današnje domade mačke potječu od svega pet divljih mački (vrsta Felis silvestris) koje su živjele na području oko "Plodnog polumjeseca" u ranom neolitiku.

Iz Bliskog istoka mačke su stigle i na Cipar. U ciparskom neolitskom nalazištu Šillurokambos (Σιθλλουρόκαμποσ, "Polje pasa" na ciparskom narječju), koje datira iz vremena oko 7500 pr. Kr., nađen je ukop čovjeka s mačkom, prvi jasni dokaz o pripitomljenju mačke. 51 Metalno doba Prvo treba redi da su starije podjele prapovijesti spominjali, nakon kamenoga doba, samo brončano i željezno doba. Naziv "bakreno doba" za početno razdoblje u vremenu metala nastalo je poslije, i često i danas izaziva dvojbe, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da je riječ o prijelaznom dobu. Zato se kao alternative koriste oznake "kalkolitik" ili još češde "eneolitik (što bi značilo "bakrenokameno doba"). No problem nije toliko u nazivlju za "bakreno doba" (koje možemo rabiti i dalje), koliko u nepostojanje jedinstvene sekvencije razvitka metalurgije u različitim dijelovima svijeta. Naime, ne samo da je prijelaz od kamene na metalnu terminologiju bio neujednačen i višeslojan, nego su u nekim područjima nedostajali stupnjevi u tom prijelazu. Vedi dio Afrike, primjerice, prešao je izravno iz kamenog u željezno doba. S druge strane, osim nekih eskimskih plemena na sjevernoj periferiji, prapovijesna društva Amerika nikada nisu upoznala metalurgiju željeza. Slijedi da je uobičajena sekvencija (bakar, bronca, željezo) prikladna samo za eurazijsko području, ali i tu susredemo različite razvojne situacije i međustupnjeve. Dok je u nekim krajevima još trajalo bakreno doba, drugdje je ved počela obrada bronce. A različite razine obilježavaju i daljnji razvitak brončane (kao i željezne) tehnologije. Međutim, treba pokušati iznijeti barem neke opde razmjere. I poslije možemo zaključiti da metal ima i druge značajke za društveni razvitak, osim tehnoloških, koje ne ovise (nužno) o jedinstvenosti sekvencije. Bakreno doba Eksperimentiranje s bakrenom rudačom počelo je u Anatoliji i u susjednim dijelovima Azije negdje potkraj 8. i u tijeku 7. tisudljeda pr. Kr. – dakle u opdem sklopu neolitika. Samorodni bakar, inače, bio je naširoko poznat u neolitskom svijetu, ali njegova primjena bila je u pravilu ograničena na nakit, igle i druge mal predmete. U toj prvoj fazi bakar se oblikovao udarcima (mekom tehnikom), kao neka vrsta kamena. Sudedi prema nalazima iz Anatolije (Çatalhöyük), toplinska obrada najranije se pojavila na Bliskom istoku. Međutim, zemljoradničke zajednice na balkanskom i karpatskom prostoru također su pokazale metaluršku inovativnost. Tu se razvila neobično jaka proizvodnja, najčešde s pomodu tehnike lijevanja, a oruđe i oružje činilo je čak oko 95% metalnih izrađevina. Bakreni predmeti s Balkana (poslije i tehnike) stigle su među seljake tripoljske kulture na istoku, te preko njih i u kulturne oblasti Srednji Stog-Hvalinsk (budude "kurgansko područje"). Ipak, prevladavala je stanovita stagnacija, i ukupni kontekst je ostao u pravom smislu (e)neolitski. U isto vrijeme, ili točnije u drugoj polovini 6. i u 5. tisudljedu pr. Kr., metalurgija bakra ved se ustalila na području Bliskog istoka i u Iranu (Sialk, Tepe Zage). Kovanje bakra počelo je tada i na jugu Turkmenistana, zacijelo kao kulturni uvoz iz Irana. Čini se da su prvi metalni predmeti u Afganistanu i Beludžistanu također bili iranskoga podrijetla. Lokalna proizvodnja u tim krajevima datira iz 4. tisudljeda pr. Kr. Slijedio je prodor tehnika prema dolini Inda i u Radžastan, te povratni utjecaji iz Indije. U drugoj polovini 4. i tijekom 3. tisudljeda pr. Kr., kulturne veze i razmjena iskustava s bliskoistočnim središtima potaknule su razvitak metalurgije i na Kavkazu. 52 Majkopska kultura na Kavkazu, koja se formirala na početku 3. tisudlječa pr. Kr., postala je važno izvorište metalnih izrađevina za stepsko stanovništvo Pricrnomorja i Povolžja, tj. za narode iz tzv. "kurganske provincije", koji su u to vrijeme počeli prodirali na zapad. Kurganski prodor na zapad, koji su autori poput Marije Gimbutas (1921–1994) poistovjetili s govornicima indoeuropskih jezika, može se povezati s pojavom mlađih bakrenodopskih kompleksa u podunavskobalkanskim krajevima (primjerice s vučedolskom kulturom). Ali metalurgija bakra imala je i dugu autohtonu tradiciju u jugoistočnoj Europi.

Postoji i mogudnost da su neki raniji impulsi iz jugoistočne Europe djelovali na nastanak iberijskog metalurškog žarišta u 4. tisudljedu pr. Kr. (premda se u ovom slučaju u osnovi radi o samostalnoj pojavi). Iberijski centri zatim su uspostavili dodire s Marokom, dok su približno u isto vrijeme sirijske ili anatolske skupine prodrle u Egipat, donijevši sa sobom tehnike koje su bitno izmijenile lokalne neolitske tradicije. Osim u Egiptu (i u područjima Sredozemlja), razvitak metalurgije u Africi znatno je kasnio (sve do uvođenja željeza). Doduše, na početku 1. tisudljeda pr. Kr., u dijelovima Mautetanije i Nigera pojavio se jedan osobit način obrade samorodnog bakra. Najranija uporaba metala u Americi također je počivala na obradi samorodnog bakra. Na prijelazu između 4. i 3. tisudljeda pr. Kr., na sjevernoj strani Velikih jezera, gdje je čistog bakra bilo u izobilju, razvila se tzv. starobakrena kultura (Old Copper Culture). Indijanski majstori rabili su bakar za izradu kopljenih glava, noževa, dlijeta i šila. Metal su oblikovali hladnom tehnikom (udaranjem), a katkad su ga zagrijavali i lomili. Metoda lijevanja u kalupe nije im bila poznata, pa se zato može govoriti o nekoj vrsti "neolitske" obrade. Metalurgija u pravom smislu počela je u Americi na kraju 2. tisudljeda pr. Kr., i to na području Anda, gdje je zlato bilo osnovni metal. Razvitak u Meksiku počeo je tek oko 900 n.e. Srednjoamerički i južnoamerički metalurzi obrađivali su (osim zlata) i bakar, a u doba Inka i broncu. Međutim, sve do dolaska Europljana, američki narodi rabili u metal gotovo isključivo za prestižne ili obredne predmete, a samo rijetko za izradu oruđa. Zato je britanski arheolog Stuart Piggot (1910–1996) zaključio da su čak i najrazvijenije (mezo) američke kulture formalno ostale neolitske do kraja. To bi vrijedilo, dakle, za Olmeke, kulturu Teotihuácana, Maje, Azteke, pa i za Inke. U mnogim krajevima Euroazije (i u preddinastičkom Egiptu) početna metalurgija bakra imala je slično (prestižno) značenje kao i u Americi. Brončano doba Iako je bakar zbog svoje mekode bio vrlo pogodan za obrađivanje, upravo zbog te mekode njegova je primjena u zemljoradnji ili u ratovanju (za izradu oružja) ostala ograničena. Da bi se dobila čvršda kovina, prikladnija za takve krute svrhe, trebalo je sliti bakar s drugim metalima i tako proizvesti bronca. Prve brončane legure, s dodatkom arsena ili nikla (u Kilikiji) datiraju iz druge polovine 5. i s početka 4. tisudljeda pr. Kr. Poslije se proširila prava, tj. kositrena bronca, koja je zauzela ključno mjesto u ranim civilizacijama Bliskoga istoka i istočnog Sredozemlja. Prema jednoj pretpostavci taj se materijal pojavio u područjima gdje je bilo i bakra i kositra. U zapadnom arealu takvu su se područja nalazila u Armeniji i u jugoistočnoj Arabiji. Drugdje je trebalo uvoziti ili prvu ili drugu sirovinu, pa je bronca u pravilu bila skupocjena. Mogla su je praviti samo 53 društva koja se ved dosegla stanovit razvojni prag, te koja su mogal razmjenjivati višak vlastite robe za uvoz nužnih sastojaka. Slijedi da su uspješne zemljoradničke zajednice, čak i u krajevima rudom siromašnima, preuzele vodstvo u brončanom dobu. Primjeri iz Mezopotamije, Egipta, Krete i južne Grčke dobro to ilustriraju. Vjerojatno su isti čimbenici djelovali u razvitku indske civlizacije. U kineskom slučaju, uspješna zemljoradnja u dolini Žute Rijeke, možda uz neke zapadne poticaje preko Sibira, pokrenula je brončanododnu civilizaciju Shāng (商) u 18. stoljedu pr. Kr. Doduše, starokineska predaja govori o bronačanim predmetima još u vrijeme prvobitne dinastije Xià (夏), koja je prema tradicionalnoj kronologiji nastala na kraju 3. tisudljeda pr. Kr. Osim toga, stanovit utjecaj mogle su imati drevne veze s jugom. Naime, obrada ne samo bakra, nego i bronce, počela je u južnoj Kini i u dijelovima jugoistočne Azije ved oko 3000 pr. Kr. Ipak, smatra se da je društveno značenje tih novina na jugu bilo razmjerno slabo, prvenstveno zbog otežanih uvjeta u vlažnim tropskim sredinama. Željezno doba Prvi željezni predmeti potječu iz Irana, još iz druge polovine 6. i iz 5. tisudljeda pr. Kr.

Potkraj idudeg tisudljeda željezo je bilo poznato također u Egiptu. U vedini slučajeva radilo se o meteoritskom željezu. Međutim, negdje na kraju 4. ili tijekom 3. tisudljeda pr. Kr., prava crna metalurgija počela je u sjevernim planinama Anatolije. Željezo se vjerojatno najprije proizvelo kao nusproizvod, jer se željezna rudača koristila u procesu taljenja bakra. Cijena mu je početku bila vrlo visoka, čak četvrdeset puta viša od cijene srebra. Osim toga, lokalni su vladari u Anatoliji pokušavali zabraniti izvoz. Premda su Hetiti u 15. stoljedu pr. Kr. naučili njegovu obradu (do zavidne kakvode), u njihovo vrijeme proizvodnja "crnog metala" ostala je ograničena. Neki autori smatraju da su zbog vojnih razloga čuvali tajnu nove kovine, a možda su imali i objektivne poteškode u samoj proizvodnji. Nekada se mislilo da su ideološki razlozi stvorili odbojnost prema željezu, bududi da je dolazilo iz stranih krajeva i nije bilo povezano s podvizima bogova ili predaka kao što je bila bronca (i bakar). U svakom slučaju, šira primjena počela je tek nakon 12. stoljeda pr. Kr., po svoj prilici zahvaljujudi migracijama sa sjevera koje su zahvatile čitavo istočno Sredozemlje i dokončale hetitsku vlast. Otad je željezo, jedan od najčešdih metala na Zemlji, umnogome "demokratiziralo" metalurgiji u zapadnoj Euroaziji. U Africi i Kini široka proizvodnja datira iz druge polovine 1 tisudljeda pr. Kr., a u Americi u 1. tisudljedu n.e. željezo su upoznali i Eskimi Ideološke ili duhovne epohe (ili razvitak) „... visoko razvijene srednjoameričke kulture bile su formalno "neolitske" u starosvjetskom smislu da su koristili kamen ili kremen ili opsidijan za oštrice..“ (Stuart Piggott) Piggott je pogodio jednu ključnu misao, premda ju je vrlo blago izrekao, vjerojatno da ne bi se sukobio s pokušajima u njegovo vrijeme da se napusti dugogodišnja usredotočenost na starosvjetsku arheologiju. Piggott je nedvojbeno imao široke svjetske nazor, ali ipak nije mogao zanijekati da tehnološke epohe nisu nužno podudarne s ideološkim (idejnim), ili duhovnim epohama. 54 Tehnologija, ukratko, nije sve – i mogude je stvoriti visoko složeno društvo na neolitskim osnovama, o čemu svjedoče društva Maja, Azteka i Inka. Ideološke ili duhovne epohe, dakle, slijede vlastiti razvitak. I isto tako demo nadi da i vrlo tehnološki vrlo razvijena društva, mogu zadržavati ideološke elemente, koji sežu do kamenoga doba. Dakako, ti se elementi redefiniraju i poprimaju nove sadržaje. Ideološke i duhovne epohe, opdenito je teško vremenovati – no mogude je donekle vidjeti vezu s oblicima organizacije društva, s kojima se bliže povezani, nego s pukom tehnološkom osnovom. Taj faktor bit de važan i u određivanju pojmova poput civilizacije, poglavarske vlasti, itsl.. 4. Prapovijest govori o sebi (simbolski izražaji) Primjeri simbolike, ili "umjetnosti" (kako se najčešde označuje) nedvojbeno su najjasnije potvrda pojave "bihejvioralne modernosti" u prapovijesti, dakle (kako je bilo naznačeno) oblika ponašanja koji de karakterizirai suvremene ljudi. Simbolika, u ovom smislu, uključuje različite manifestacije, a njezin je najopdenitiji izraz ljudski jezik koji omoguduje da sistematiziramo i prenosimo iskustva da bismo se mogli kolektivno adaptirati svom okolišu i održavati društvene interakcija. Stoga je ta problematika ključna za tematiku prapovijesnih društava. Dakako, može se pretpostaviti da su stanovite razine simbolike postojale odavno, pa tako i od samoga nastanka naše vrste. Tzv. "manuporti", barem iz vremena Homo erectus-a, kao i oblici standardizacije u izradi oruđa i slično, ukazuju na simbolske dimenzije još u epohi prije pojave naše ljudske vrste. No svi ti indikatori simboličkog razmišljanja vrlo su slabi u usporedbi s "eksplozijom" nepobitnih znakova na početku gornjega paleolitika. Uobičajeno je opisati tu "eksploziju" kao "umjetnost", pa i mi možemo rabitii tu oznaku, iako moramo biti svijesni da je zamisao o "umjetnosti" kao neke posebne sfere djelatnosti više proizvod kasnijih svjetonazora. Naime, kada razmišljamo o prapovijesnoj umjetnosti zapravo je trebamo shvatiti tek kao sustavno simboličko izražavanje, odnosno kao svojevrsni jezik ili pismo prapovijesti.

U nedostatku drugih "pisanih" izraza, proučavanje te umjetnosti je jedini način kojim možemo pokušati "pročitati" prapovijest iz vlastite perspektive. Otkride prapovijesne umjetnosti Na neki način zvuči paradoksalno da je prapovijesnu umjetnost trebalo "otkriti". Naime, iako je bilo potrebno pronadi, identificirati i često rekonstuirati predmete tzv. pokretne umjetnosti, barem je dio crteža u spiljama (koje su se posjedivali), kao i na otvorenim stjenama ostao višemanje vidljiv od vremena kada su nastali. I doista, ljudi su odavno znalo za te crteže, i štoviše odnosili su se prema njima na način koji je možda evocirao njihovu svrhu. Primjerice, godine 1458. papa Kalist II. zabranio je Španjolcima da vrše obrede u spiljama u kojima su prikazani konji, a u 14. ili u 16. st. n.e. ruski pravoslavni redovnici ili svedenici smatrali su potrebnim da stave znak kršdanskog križa preko mezolitskog ili neolitskog petroglifa šamana na obali Onješkog jezera. Dakako, iako je narod tu i tamo prepoznavao te likove iz prošlosti, nije jasno je li način na koji se odnosio prema njima odgovarao doista odgovarao svrsi zbog kojih su nastali. Je li, recima lik na Onjegi doista označavao "šamana" ili "đavla"? 55 Zna se, primjerice, da je tzv. "Div" ili "Prostak" (engl. rude man) iz krede u mjestu Cerne Abbas u Dorsetu sve do novije prošlosti služio kao pomagalo za plodnost (bilo je preporučeno da žene koje nisu mogle zanijeti prespavaju na falusu "Diva"). Međutim, ni do danas nije sasvim ni pravi, ni svrha, pa ni točno vrijeme nastanka tog (vjerojatno) prapovijesnog lika. Da bi se točnije počelo čitati simbolika i vlastiti jezik prapovijesti trebalo je prvo utvrditi uopde pojam prapovijesti, i to – kako smo vidjeli – se dogodilo tek na početku 19. stoljeda. I u istom stoljedu konačnu otkrili su se i prvi predmeti prapovijesne umjetnosti, točnije umjetnost iz europskog paleolitika. Smatra se da je prvi takav predmet bio pronađen 1827./1829. u Velikoj spilji Bize (Grande Grotte de Bize) u južnofrancuskoj pokrajini Aude. Riječ je o rogu jelena s uklesanim ševronima. Zatim 1860. godine francuski paleontolog Édouard Lartet (1801-1871) otkrio je rog s uklesonom glavom medvjeda. Objavio je crtež tog nalaza idude godine – i to je zapravo bio prvi priznati primjerak prapovijesne (paleolitske) umjetnosti. Prvu ljudsku figuricu, djelomični kip žene, pronašao je 1864. Paul Hurault Marquis de Vibraye (1809-1878) blizu mjesta Laugerie-Basse u Doronji. Zbog neprikrivene golotinje, nazvao ju je Vénus impudique ("neskromna", ili "bestidna Venera"), i to u sarkastičnom smislu u odnosu na poznate antičke odnosno klasične prikaze Venere, koja skriva svoje golo tijelo. U zadnjem dijelu 19. fond prapovijesnih pokrenih umjetnina znatno se povedao, osobito zahvaljujudi marljivom radu francuskog arheologa Édouarda Piettea (1827–1906) i drugih ranih istraživača. Radilo se, dakako, najčešde o predmetima iz francuskog gornjeg paleolitika, upravo na temelju kojih se počela definirati predodžba o najstarijoj prapovijesnoj umjetnosti. I sve dok su ti predmeti izgledali više-manje jednostavni ili "neuki", nije bilo teško prihvatiti ih kao radove drevnih ljudi. Međutim, pravi je šok izazvalo novo otkride slika na stjenama u sjevernošpanjolskoj (kantabrijskoj) spilji Altamira, koje su radikalno utjecali na prijašnja shvadanja o umjetničkim dometima paleolitskih ljudi. Priča o Altamira danas je ved vrlo poznata. Sve je počela još 1868. kada je pas lovca Modesta Peresa pronašao otvor u spilju, što je nakon nekoliko godina ponukao jednog lokalnog zemljoposjednika i ljubitelja starina da pobliže razmotri spilju. Bio je to Marcellino Sanz de Sautuola (1831–1888). Santuola je započeo svoja istraživanja 1875. godine, no tek je 1879. vidio znamenite crteže, zbog kojih je Altamira postala poznata. Točnije, te je crteže prva ugledala njegova tada osmogodišnja kdi Maria. Dok je njezin otac kopao po podu spilje, Maria je pošao sama u razgledavanje i u jednom trenutku izvikula ved famoznu frazu "Gledaj Tata – volovi" („Mira, Papa, bueyes!“). Sautuola je bržno kopirao prikaz životinja, među kojima su prevladavali bizoni, i konačno 1880. objavio

svoje rezultate. Ali reakcija znanstvenika bila je u početku krajnje skeptična. Smatralo se da su crteži iz Altamire predobri. Nije se vjerovalo da su paleolitski ljudi mogli stvoriti takve umjetnine, pa se smatralo da je Sautuola ili podvalio krivotvorinu, ili da je bio žrtva nečije podvale. U najboljem slučaju, smatralo se da su slike u spilji nacrtali Kelti, ili rimski vojnici. Tada vodedi autoriteti poput Gabriela de Mortilleta i prapovjesničara Émilea Cartailhaca (1845-1921) kategorički su odbijali prihvatiti Altamiru kao djelo prapovijesnih ljudi. 56 Međutim, nakon otkrida drugih spilja sa sličnim crtežima u Francuskoj (La Mouth, Pair-non-Pair, Les Combarelles), prihvatila se i Altamira – ali tek poslije Sautuoline smrti. Iako su primjeri iz europskog paleolitika, poput crteža nađenih u Altamiri i poslije u drugim mjestima uglavnom na "Frankokantabrijskom" području, postali gotovo sinonimi prapovijesne simbolike, daljnji tijek istraživanja potvrdio je da je u gornjem paleolitiku došlo do procvata umjetnosti diljem svijeta. Istina, oblici te umjetnosti variraju – i spiljski crteži nisu svuda prisutni. Naime, u nekim krajevima prevladavaju primjeri pokretne umjetnosti. No u Africi, ne računajudi različite crteže i rezbarije iz vremena prije gornjeg paleolitika ili čak iz vremena Homo erectus-a, prvi primjeri jasne figurativne umjetnost stari su najmanje oko 30.000 godina (u Nambiji), u Indiji najstariji prikazi iz Bhimbetke (u državi Mahya Pradeš) mogli bi biti također oko 30.ooo godina stari, i isto vrijedi za najstarije primjere iz Australije (uzevši u obzir problematičnost datiranja petroglifa u Jinmiumu na oko 75.000 godina). Pa ipak, u nastavku razmotrit demo prvo europske i neke euroazijske. Pokretne umjetnine i umjetnost na stjenama Prema trenutačnom izračunu, samo na području zapadne Europe, i to samo za gornji paleolitik, zasad ima oko 10.000 primjera pokretnih umjetnina. Riječ je o različitim gravurama na komadima kamena, obično kamenim pločama, na kosti ili roga, ili pak o izrađenim predmetima (malim kipovima, utilitarnim predmetima sa umjetničkim dodacima, itd.) Rasprostranjenost tih predmeta nije ujednačena. Negdje su rijetki, a negdje ih ima u golemom broju. U mjestu Parpalló na istoku Španjolske nađeno je dosad čak 5.034 (prema novom podatku 7.514) kamenih pločica s gravurama , u spilji La Marche (opdina Lussac-les-Châteaux u središnjoj Francuskoj 1.512, u spilji Enlène u francuskim Pirenejima oko 1.100, u Gönnersdorfu u rajnskom području Njemačke oko 500, itd. Osim toga, na području Srednje Europe (Češke, Slovačke, Austrije, Mađarske) gotovo sva umjetnost iz paleolitika ulazi u kategoriju pokretnih umjetnina. Umjetnost na stjenama, ili kako se često naziva "parijetalna umjetnost" (fr. art pariétal), koja uključuje i spiljske crteže i petroglife na otvorenim stjenama (fr. art rupestre, engl. rock art), prevladavala je u gornjem paleolitiku na ograničenom području Europe, iako se od mezolitika, osobito u obliku petroglifa, raširila po golemom i Europe i svijeta. Statistika za gornji paleolitika vrlo jasno ukazuju na prostornu koncentraciju parijetalne umjetnosti. Konkretno, dosad je u Francuskoj otkriveno ukupno 147 spilja ili stjena s crtežima, u Španjolskoj 130, u Italiji (sa Sicilijom) 25, u Portugalu 3, i po jedna lokacija u Bosni i Hercegovina (Badanj kod Stoca), Rumunjskoj (Cuciulata) i možda u Hrvatskoj (Siničida spilja kod Brinja). Zatim, ako pogledamo konkretno Frankokantabrijsko područje, dosad je evidentirano oko 56 lokacija u francuskom Périgordu odnosno Doronji, 30 u francuskim Pirenejima i čak 87 u kantabrijskoj Španjolskoj od Asturiasa do Navarre. Dakako, neki ti lokaliteti imaju tek nekoliko crteža, dok ih neki imaju na stotine. Prednjače Lascaux s oko 600 slika i gotovo 1500 gravura, i zatim Spilja Trojice brade (Trois Frères) s oko 1500 primjera. U nekim lokacijama pokretne umjetnine nalaze se zajedno s parijetalnim primjercima. Ali postoji i zanimljiva specijalizacija. Primjerice, u spilji Enlène, u kojoj ima i tragova ognjišta i koja je spojena sa Spiljom trojice brade, gotovo nema zidnih crteža ili gravura, ali zatim ima mnoštvo pokretnih umjetnina. Ista takva dvoj57 nost postoji u francuskim Pirenejima između Spilje krave (La Vache) i Niaux, koja se nalaze jedna nasuprot druge u uskoj dolini. U Spilji krave ima tragova ognjišta i pokretninih umjetnina, ali nema ukrašenih stjena, dok u Niaux nema tragova boravka, ali zato je ta spilja prepuna crteža.

Rekonstukcije prikaza Nema sumnje da je golem utjecaj na našu predodžbu o paleolitskoj umjetnosti imaju Henri Breuil, koga smo ved više puta spomenuli. Naime, Breuil je počeo preslikavati spiljske crteže još od samog početka 20. stoljeda, kada je bio još vrlo mlad čovjek (1900. u spilji La Mouth i 1902. u Altamiri). Tehniku koju je koristio u prvom dijelu 20. stoljeda uključivala je izravno preslikavanje. Preko crteža bi se položio papir i zatim bi Breuil precrtao što je mogao prepoznati. Poslije je mjerio i koregirao svoje crteže i na kraju ih objavio (nekada poslije mnogo godina). Upravo Breuilov golem utjecaj je doveo do toga da danas mnogo ved vrlo poznate slike, koji su standardni dio udžbeničkih prikaza, doživljavamo i tumačimo preko Breuilovih rekonstrukciju. Međutim, Breuil su slike sadržavale i subjektivni element. Naime Breuil je vjerovao da parijetalne slike odražavaju "lovačku magiju", pa je u tom smislu katkad isključivao crte koje je smatrao suvišnima i tražio prepoznatljive anatomske detalje. Danas, kao prvo, tehnike rekonstrukcije su mnogo razvijenije, a izravno se preslikavanje smatra nedopustljivom, zbog mogudnosti uništavanja uzorka. I isto tako uzimaju se u obzir sve crte. Drugim riječima smatra se da i crte, mrlje, ogrebotine, itd. koje je Breuil smatrao suvišnima (ili "parazitskim") – prenose određeno značenje. Štoviše, istraživači poput Alexandera Marshacka uveli su i tehniku promatranja primjera paleolitskih znakova i umjetnina – pod mikroskopom. Starost slika Datiranje paleolitskih slika nije lak posao, i dok se pokretne umjetnine mogu katkad datirati prema slojevima u kojima su nađeni, ili evenutalno prema organskom materijalu (ako je riječ, primjerice, o košdanoj materiji), isto je teže u slučaju prikaza na stjenama. Stoga se dugo vremena pokušavalo datirati parijetalna umjetnost ili prema asocijacija s predmetima nađenim u spilji, ili prema stilovima prikaza. Tek je u poslijednje vrijeme, kada se doznalo da dio pigmenta u slikama sadrži ugljen, uvedeno izravno datiranje. Međutim, tu je problem, što datiranje ugljena, recimo prema metodi 14C daje maksimalnu mogudu starost slike, a ne nužno i njezinu stvarnu starost. No i ta je metoda bitno utjecala na spoznaje. Primjerice, dokazalo se da najstarije slike iz spilje Chauveta, koja je bila istražena tek 1990-ih godina, datiraju od prije 30.000 godina! Datiranje slika iz Chauveta promjenilo je i dugodišnja shvadena o napredovanju stilova u umjetnost. Naime, primjeri iz Chauveta su bili tehnički odlični, bili su zasad i najstariji utvrđeni primjeri. S druge strane, neki su istraživači, kada je riječ o vrednovanju stilova, spomenuli i problem "amaterizma". Drugim rječima nisu sve slike koje su nađene djelo vrhunskih umjetnika. Neke su može radovi početnike, a neke bi mogle biti igrarije djece. U tom smislu, tehničke slabije izvedene slike ne moraju se nužno interpretirati kao odraz starijih ili "primitivnijih" etapa. Treba uzeti u obzira i razvitak tehnika: boja, odnosno pigmenata koji su se koristili, i oruđa za rad. Koliko je poznato, paleolitski umjetnici u zapadnoj Europi koristili su samo pet boja: crvenu, žutu i smeđu koju su dobivali od okera, crnu – najčešde od ugljena, i bijelu od kaolinita. Boja se nanosila 58 na stjene ili druge predmete katkad prstima, ali vjerojatno i nekom vrstom kista. A za vrlo česte siluete ljudskih ruku, najvjerojatnije se brizgala iz usta umjetnika ili osoba koji su ostavljali te otiske. Sadržaj prikaza – što se slikalo? Što se tiče parijetalnih prikaza, nema sumnja da su među prepoznatljivim likovima prevladavale životinje, i to najčešde konji i bizoni. Prema Leroi-Gourhanau, od ukupno 2,260 analiziranih parijetalnih slika, 610 prikazivale su konje i 510 bizone. Rijeđi su prikazi pragoveda (ili turova), jelena, kozoroga, riba, ptica, mamuta, nosoroga, medvjeda, velikih mačaka, dabara, kukaca, itd. Jedno vrijeme se smatralo da su ljudski prikazi rijetki. Međutim, danas znamo da to nije slučaj. Samo u La Marche imamo oko 115 prikaza ljudi. Česti su oblici koje su bili označeni tek kao "antropomorfni", tj. koji su imali komponente koje su podsjedali na ljude, i napokon postoje i nekoliko "kompozitnih" likova poluljudi-poluživotinje (najpoznatiji

su tzv. "čarobnjaci" iz Spilje trojice brade i iz Spilje Gabillou). Pa ipak, najčešdi se i na stjenama, a također često na predmetima pokretne umjetnosti, pojavljuju crte i znakove koje ne možemo sasvim shvatiti. Bilo je pokušaja da se neki ti znakovi objasne kao skradene slike predmete: strelica, kučica, toljaga i često spolnih organa. U tom smislu je Breuil uveo naziv tektiform za oblike nalik na kučice ili kolibe, a Leroi-Gourhan je poslije te iste znakove pretumačio kao ženske simbole. Međutim, u novije vrijeme pojavila se zamisao da bi se moglo raditi o ideogramima, a ne o simbolima konkretnih predmeta. Štoviše, neki su istraživači ukazali na stanovite sličnosti nekih znakova, sa najstarijim sustavima pisanja u širem Sredozemnom području i drugdje. To je dovelo do zamisli da bi možda znakovi na stjenama i predmetima koji se postojano ponavljaju u više-manje istom obliku mogli predstaviti neki rano rano pismo, ili neko "predpismo". Tumačenja O tumačenjima demo više govoriti poslije, no zasad treba navesti samo neke opde smjernice: Još na kraju 19. st. istraživači poput de Mortilleta bili su skloni mišlju da paleolitske umjetničke izraze nemaju neko osobito značenje. Smatrali da je riječ jednostavno o estetici, o umjetnosti radi umjetnosti. Poslije, u prvom dijelu 20. st., glavna je tvrdnja bila da je riječ o "lovačkoj magiji", što se pokušavalo dokazati na temelju etnografskih analogija iz Australije i drugih dijelova svijeta. Navodno je bila riječ o stanovitom obliku "simpatične magije", koja je trebala poboljšati izglede za lov. Kada se pokazalo da prikazane životinje ne odgovaraju stvarnim životinjama koje su ljudi lovili i jeli, ipak su istraživači dalje tvrdili da se radi o lovačkoj umjetnosti. Primjerice, slike lavova trebali su nekako lovcima prenositi snagu i mod tih životinja. Poslije se na temelju usporedbi s umjetnosti Sana ili Bušmena razvila razvila teza o šamanskoj funkciji barem spiljske umjetnosti. U tom smislu, crte, točke i drugi nejasni oblici bili su protumačeni kao posljedice halucinacija i stanja transa, dok su životinje bile viđena kao "životinje-duhovi" koji pomažu šamane. Slijedili su interpetacije o kultovima plodnosti, ili pa je tako svaka debela životinja, ili svaka figurica debele "Venere" bila zamišljena kao trudna. Potonje se nešto poslije i u tzv. "pornografskoj tezi" o prapovijesnoj umjetnosti. 59 Napokon, prve pomake od etnografskih analogiji učinili su sredinom 20 st. Annette LamingEmperaire i André Leroi-Gourhan, koji su umjesto etnografskih analogiju počeli statistički obrađivati scene. U odnosu na spiljske crteže, Leroi-Gourhan je na kraju razvio svoju tipologiju o vrstama životinja koji su bili povezani s pojedinim dijelovima spilja. Podijelio je životinje u četiri skupine: grupa A predstavljao je konj (30%), grupa B bizon i pragovedo (30%), grupa C jeleni, kozorozi i mamuti (30%) i grupa D (10) dabri, velike mačke i nosorozi. Kada je te grupe usporedio s topografijom spilja, ispalo je da 90% životinja iz grupe A i B koncentirano u središnjim zonama, vedina životinja iz grupe C nalazi se blizu ulaza spilja ili bočno od središnje zone, i životinje iz grupe D nalaze se u tamnim krajnjim dijelovima spilja. Leroi-Gourhan je nastavio svoju analizu i uočio dualizam između konja i bizona, koje su opdenito najčešde životinje. Bizone je zamislio samo simbole žena (što je očito bilo poprilično nategnuto), a zatim je podijelio znakove nađene u spiljama na "tanke" ili "muške" znakove i na "pune" ili "ženske znakove. Laming-Emperaire je u početku slijedila sličnu shemu, ali je na kraju prihvatili totemsko gledanje na konje i bizone, koji su navode predstavljale povezane klanove. Scene u središnjim dvorama spilja zamislila je kao prikaze kreacijskih mitova. Primjeri parijetalnih crteža i gravura U nastavka demo pregledati nekoliko najpoznatih, najtipičnih ili pak iznimnih primjera parijetalnih crteža i gravura, kroz koje prapovijest "govori o sebi". Opdenito se može zaključiti da se parijetalni izražaj razlikuje od "pokretnih umjetnina", i to barem na dva bitna načina. Prvo, za razliku od pokretnih umjetnin, parijetalni izražaji su trajniji. Pokretni predmeti brže nestaje – lakše se lome, razbijaju, gube, itd., i to nerijetko tijekom samo jednoga ili u najboljem slučaju nekoliko

ljudskih naraštaja, dok crteži i gravure na stjenama mogu trajati tisudljedima. To osobito vrijedi za spiljske primjere, koje su za razliku od vanjskih parijetalnih izražaja (konkretno petroglifa), u pravilu zaštideni od utjecaja prirodnih elemenata. Štoviše, u nekim slučajevima, prirodni elementi mogu čak pomodi da se očuvaju, recimo kada neki odron zemlje ili slična pojava zapečati ulaz u spilju i tako zaštiti crteže i od atmosferskih utjecaja i od eventualno destruktivnih djelovanju ljudi. No razmjerno velika trajnost partijetalne umjetnosti nije samo vrlo zgodna okolnost za današnje istraživače prapovijesti. Znakovito je da su se u mnogim dijelovima svijeta iste spilje ili stijene oslikavale kontinuirano tijekom više stoljeda i na frankokantabrijskom području, primjerice, tijekom nekoliko desetaka tisudljeda. Zbog te tendencije, moglo bi se pretpostaviti da su spilje i stjene poprimile stanovito "sveto" značenje, u smislu odnosa ljudi prema prostoru, ali i prema prošlosti. Naime, kada govorimo o "svetom" značenju ne moramo to nužno povezati sa sferom religije ili božanstvenosti, iako je ta veza izričita u vedini poznatih primjera. No u širem smislu pojam "svetosti" može se odnositi i na svaki siguran i postojan sadržaj života, koji pomaže ljudima da se integriraju u njihov svijet, u društvu, u povijest (ili prapovijest), itd. I to nas dovodi do druge bitne razlike između parijetalnih izražaja i pokretnih umjetnina. Parijetalni izražaja, po svemu sudedi, odražavaju kolektivne misli, osjedaje i potrebe u dugom vremenskom hodu, dok to ne mora biti slučaj u primjeru pokretnih umjetnina. 60 Dakako, točno je a neke pokretne umjetnine mogu poprimiti i kolektivne značajke. One mogu povezivati zajednice putem razmjene, ili zbog kakve funkcije u obredima. Ali one isto tako mogu poslužiti potrebama pojedinaca, dok je malo vjerojatno da su barem u prvim epohama prapovijesti pojedinci mogli monopolizirati parijetne izražaja. Gornjopaleolitska parijetalna umjetnost Odmah treba ponoviti da se izraz "umjetnost" (i pojam "umjetnina") u nastavku koristi opdenito za sve crteže i gravure koje demo razmotriti, iako su neki ti izražaji po svemu sudedi imali smisao i funkciju koji bi se teško mogao odrediti kao "umjetnički" Pregled demo započeti primjerima iz Francuske i Španjolske, koji su ujedno i najstariji u prošlosti. Dvije spilje na tom području zaslužuju posebnu pozornost. I njih demo prodi od dvorene do dvorane, odnosno od galerije do galerije. Riječ je o spiljama Chauvet (Chauvet-Pont-d'Arc) u okrugu Ardèche (Rhône-Alpes) i o spilji Lascaux u francuskoj Doronji. Zatim demo iznijete neke zanimljivosti, ili teme iz drugih spilja na Zapadu, uz neke krade preglede njihovih sadržaja. Potom slijede primjeri gornjopaleolitske parijetalne umjetnost izvan spilja, odnosno u drugim područjima svijeta. I tu demo podi od primjeri koji su na stanovit način najbliži frankokantabrijskim izražajima (Dolina rijeke Coa u Portugalu, Kapova i Ignjeteva spilja na Uralu). Zatim demo razgledati izbor najstarijih crteža ili gravura na stjenama u Indije, Americi, i u drugdje, premda se mora redi da se vedina tih primjera ne odnosi na gornji paleolitik, nego na mezolitsko, neolitsko ili kasnija kulturološka razdoblja (koja demo pokušati sažetno predstaviti poslije). Chauvet Spilja Chauvet nalazi se u južnoj Francuskoj, u dolini rijeke Ardèche (u regiji Rhône-Alpes). I jedno od najvažnijih značajki ove spilje, osim njezinog vrlo važnog sadržaja, polazi od činjenice da je bila otkrivena tek sredinom 1990-ih godina. Trojica francuskih istraživača, Jean-Marie Chauvet (po kojem je spilja dobila ime), Éliette Brunel i Christian Hillaire, slučajno su je otkrili 18. prosinca 1994. godine. Zatim je slijedila serija pravnih zavrzlama i sporova pko prava na korištenja i opisa spilje, koji su bili razrješene tek 1998., kada je Francusko ministarstvo kulture dopustilo danas vodedem francuskom autoritetu za spiljsku umjetnost, Jeanu Clottesu, da dovede ekipu stručnjaka u Chauvet. To kasno otkride, dakako, omogudilo je da se u daljnjoj analizi primjene najnovije tehnike iz struke, i da se spilja Chauvet zapravo bolje obradi od gotovo svih prije otkrivenih lokaliteta na frankokantabrijskom području. I ne samo to! Koristedi nove metode datiranja crteža, utvrdilo se da su najstarije prikazi u Chauvetu

nastali prije 30.000 godina, što je bio zasad najstariji datum na čitavom frankokantabrijskom području, i vjerojatno i u svijetu. Dakako, arheološki materijal u spilji pripada različitim slojevima – od najstarijih faza orinjačke kulture, preko razdoblja gravetijenske kulture do magdalenskog razdoblja. Lascaux Spilja Lascaux, blizu mjesta Montignac u Dorogni nedvojben je najpoznatiji ukrašena spilja, eventualno uz Altamiru, u frankokantabrijskom području. Otkrili su je 1940. četvorica dječaka u potrazi za izgubljenim psom (što je slično slučajnom otkridu Altamire). 61 Starost crteža i gravura procjenuje se na između 18.000 i 15.000 godina, što bi odgovaralo solitrejskom razdoblju i starijem magdalenskom. Spilju je prvo opisao Hénri Breuil, i zatim André Glory (1906–1966), koji je prebrojio ukupno 1.433 grafičkih izražaja (danas se taj broj procjenjuje na 1.900). Ukupna podna površina spilje je 250 m2, što je manje, primjerice, od spilje Chauvet (koja ima dužina od oko 500 m). Zbog mnogobrojnih višebojnih crteža, spilja je stekla nadimak "sistinska kapela prapovijesti". Zbog svoje glasovitosti spilju su tijekom godina posjedivala velika mnoštva turista, a taj ljudski kontakt utjecali je na promjenu njezine unutrašnje atmosfere, što je dovelo do propadanja crteža. Iz toga razloga spilja je bila zatvorena za javnost, međutim oko 200 metara od nje bila je izgrađena višamanje vjerna kopija, koja je bila službeno otvorena 18. srpnja 1983. godine. Izbor drugih primjera gornjopaleolitske parijetalne umjetnosti Arcy-sur-Cure Cosque Marsoulas Los Casares Maltravieso Pair-non-Pair Gargas Abri du Poisson Cussac Grotte Margot la Pileta Pech Merle Foz Coa El Castillo la Mouthe Ekain Badanj Bara-Bahau Bernifal Combarelles Grotte du sorcier Niaux Trois Frères Altamira Grotte des Fadets Laugerie-Basse Rouffignac Tuc d'Audoubert La Marche Font-de-Gaume Gabillou

Kapova spillja Bédeilhac Gönnersdorf Akakus (uglavnom poslije paleolitika) Siničid spilja (još upitno) Parijetalna umjetnost mezolitika i neolitika Bhimbetka Pedra Furada Gobustan Ignatjevska spilja Val Camonica Donja Kalifornija (Sierra de San Francisco) Ubirr (Australija) El Cogul Tassili n'Adžer (franc. Tassili n'Ajjer) Tibesti Valltorta Zalavruga Alta Sjeverska pisanica Tomska pisanica Astuvansalmi Kanozero Sydney Kasna prapovijest (brončano doba, ili starija tehnološka razdoblja izvan Europe Baga Zarja Beli (Cres) Sajmaluu-Taš Sulekska pisanica Val de Merveilles Tanum Twyfelfontein Brdo Brandenberg Hua Shan Freemont Kondoa Primjeri pokretnih umjetnina Pokretne umjetnine, kao i parijetalna umjetnost, također prenose značenja, ali u pristupu tom problemu može se iznijeti teza da su pokretne umjetnine, za razliku od grafičkih prikaza u spiljama ili na stjenama na otvorenom, više okrenute prema pojedincu ili barem užoj (obiteljskoj) zajednici, nego prema širem rodu, plemenu ili narodu. Takva teza proizlazi iz činjenice da su pokretne umjetnine po samoj definiciji prostorno nefiksirane, što dovodi do toga da su i više izložene nestanku ili odbačivanju, ukoliko ih pojedinci osobno ne čuvaju, ukoliko im se ne održava ili obnavlja vrijednost iz naraštaju u naraštaj, itd. Opdenito možemo redi da su pokretne umjetnine "fluidnije" i više ovisne ovisne o slučaju nego što su parijetalni izrazi. I osim toga možemo pretpostaviti da su primjeri pokretne umjetnosti koji su se zadržali do danas, pa tako u drugom smislu potvrdili svoju trajnost, često bili iznimi. Naime, ljudi koji su se trudili urezati likove ili grafičke znakove u komade kosti, slonovače ili kamena, ili koji su te tvrde materijale klesali, zacijelo su pravili mnogo više umjetnine u lakim medijima poput drveta ili kože. Ne možemo znati omjer, primjerice, između broja umjetnina pravljenih u drvu i broja pravljenih u kosti ili kamenu, ali je po svemu sudedi bilo mnogo izražavanja u drvu i u drugim lakim medijima,

koji se nisu održali do danas. No znači li to da su izražaji u težim medijima imali neku iznimnost i onda kada su nastali. Drugim riječima, je li svojedobna važnost neke pokretne umjetnine određena prema njezinom fizičkom materijalu, što bi značilo da je ono što se očuvalo do naših dana bilo važno i onda kada je nastalo. Ne nužno! To možda stoji za neke figurice životinja i ljudi iz kamen ili slonovače koje su stigli do nas s jakom patinom zbog više naraštaja rukovanja, što svjedoči o njihovoj vrijednost za društva u kojima su nastali, ali imamo i vrlo mnogo kamenih pločica s crtežima koji su više puta precrtavani i napokon bačene na pod spilja u kojima su nađene. Takvi su primjeri pločice iz španjolske spilje Parpalló i francuske spilje La Marche. Za današnje istraživače te su pločice fascinantne, jer na njima možemo vidjeti i lica ljudi iz kamenoga doba. Ali čini se da autori tih prikaza nisu im pripisivali trajnu vrijednost. Neki su autori sugerirali da bi pločice iz nalazišta kao što Parpalló i La Marche mogle biti tek "studentski pokusi" u nekim likovnim akademijama gornjega paleolitika. Vrste pokretnih umjetnina Prvi kriterij za razlikovanja pokretnih umjetnina odnosi se na praktičnu korisnosti. Je li riječ o ukrašavanju predmeta utilitarne namjene (recimo bacača koplji ili druge vrste oružja ili oruđa), ili o neutilitarnim izražajima kao što su kipovi životinja ili crteži na kamenim pločicama. I kada se utvrdi da umjetnina nije (vjerojatno) imala neku praktičnu namjeru, treba se vratiti tezi iznijetoj na početku ove teme i stupnjevati mjeru do koje je okrenuta prema pojedincu ili prema široj zajednici. Konkretno, kategorija koju možemo označiti kao "nakit" najviše je usmjerena na pojedincu. Nakit nose u pravilu pojedinci i radi se o vrsti predmeta koja je stoga, barem prividno, usko vezana za osobu koja je nosi. Relativnost zamisli Dakako, spomenite su kategorije (utilitarnost, stupanj osobnosti) relativne, jer mada je, recimo, nakit prividno najosobnija vrsta pokretne umjetnine, njegova vrijednost je često i društvena. Bogatstvo 63 nakita nerijetko potvrđuje važnost osobe u društvu, i osim toga vrsta nakit može odrediti i pripadnost društvu. Pripisivanje vrijednosti ključni je problem u pristupu pokretnoj umjetnosti iz prapovijesti. Teza s kojom smo počeli ovu temu je logična, ali i diskutabilna. Upravo je zato i iznesena. Parijetalna umjetnost – pogotovo u spiljama na čijim su stjenama ljudi crtali ili urezivali znakove nekoliko tisuda godina – lako se može povezivati s potrebama integriranja vedih društvenih zajednica, ali i pokretne umjetnine, premda su manje trajne, mogu barem posredno svjedočiti o širim vezama u društvu. Zajedništvo stila, vježbanje toga stila (eventualno na kamenim pločicama), izražavanje ideološke ikonografije svoga društva, a napokon i mogudnost razmjenjivanja pokretnih predmeta koji odražavaju društvene vrijednosti, sve redom pomaže u integriranju i ljudi i manjih zajednica u šire društvene cjeline. U nastavkom demo razmotrite neke primjere pokretnih umjetnina iz gornjopaleolitske Europe. Zatim u posljednjoj temi razmotrit demo tipične umjetnina s ljudskim likovima. Pokretne umjetnine nepraktične namjene – gravirane pločice Po broju, čini se, ovakvih je primjera najviše očuvano iz gornjega paleolitika. Riječ je o različitim motivima urezanim na kamenim pločicama (obično od vapnenca), ili na komadima kosti ili roga odnosno slonovače. Kao i u slučaju parijetalne umjetnost, neki se motivi mogu jasno prepoznati (likovi životinja ili ljudi), dok su drugi nejasni, i možda imaju neko simboličko značenje. Nije jasno kakva se vrijednost pripisivalo tim predmetima. U lokacijama gdje je najviše pronađeno, čini se da su te pločice odbačene nakon što su bile gravirane, ili su nove gravure urezane povrh prijašnjim. Zbog toga se čini da su to bili obični pokusi, ili možda razibrige, koje nisu imale neku trajniju vrijednost. No mogude je da im je vrijednost bila obredna u trenutku kada su nastale, i da je njihovo odbacivanje ili uništavanje poslije obreda bila logična, jer je svaki nov obred zahijevao bi novu ploču (ili ploče). To bi objašnjavalo i zato se toliko mnogo pločica našlo u određenim lokacijama, recimo u spilji

Parpalló u pokrajini Valencije u Španjolskoj, ili u spilji La Marche u Francuskoj. To su mogle biti ili obredbe lokacije, ili alternativno – kako je bilo sugerirano – mjesta nekih "umjetničkih škola". Imamo graviranih pločica i iz najstarijih razdoblja prapovijest, no najviše je ih očuvano iz solitrejskog i magdalenskog vremenskog i kulturnog razdoblja. Parpilló U ovoj spilji nađeno je dosad ukupno čak 7.514 pločica, od kojih se najstarijih pripisuju ranom solitrejskom razdoblju. Uglavnom se radi o graviranim pločicama, iako ima nekih primjera crteža s uporabom pigmenata. La Marche i Enlène Kao i Parpilló, spilje La Marche i Enlène ističu se po grafičkim izražajima na kamenim pločicama. U prvom slučaju, najviše su pozornosti privukli portreti ljudi iz paleolitika koje smo razmotrili u prijašnjem predavanju (v. podsjetnik desno). Enlène je pak najpoznatiji po tzv. velikoj ploči, na kojem se nalazi i scena koju neki istraživači tumače kao prikaz spolnog čina. Pokretne umjetnine nepraktične namjene – nakit Kategoriju nakita odredili smo kao osobit oblik umjetnina koji je osobito usmjeren na pojedinca. 64 Dakako, nakit često uključuje samo površno modificirane prirodne predmete (školjke, životinjske zubi), iako to ne mijenja nužno njezino potencijalno simboličko značenje (odnosno sadržavanje neke poruke). S druge strane, čak i prirodno modificiranje može zahtijeva vrlo vrlo velik trud. Primjerice, procjenjuje se da je za izradu jednog bisera iz slonovače bilo potrebno oko 45 minuta rada – a u gravetijskom nalazištu u Sungiru u Rusiji bilo je nađeno ukupno oko 3500 takvih bisera. Nakit je poznat još iz srednjega paleolitika, tj. ako bi bilo točno (kao što je vjerojatno) da su školjke probušene u spilji Blombos na Jugu Afrike bile povezane u ogrlice ili slične vrste nakita. Međutim u gornjem paleolitiku pojavljuje se i okrugle pločice iz kosti ili slonovače, tzv. rondele, koji su možda imale i neko kolektivno identifikacijsko značenje za pojedince koje su ih nosili. Pokretne umjetnine nepraktične namjene – skulpture Prve skulpture su se također možda pojavile ved u srednjem paleolitiku, tj. ako su figurice poput tzv. "Venere iz Berehat Rama" doista bile oblikovane (pra)ljudskim rukama. Dakako, prve vrlo jasne skulpture datiraju od samoga početka gornjega paleolitika, tj. u Europi iz orinjačkog razdoblja. U kategoriju skulptura možemo uključiti i likove životinja i ljudi, kao i drugih predmeta koje možemo ili jasno prepoznati ili barem zaključiti da su imali neko simboličko značenje. Potonje se odnosi na slučajeve kada je, primjerice, neka kost očito svijesno izrezbarena, ali ne možemo utvrditi njezin figurativni predložak, ili eventualno redi da je bila dio nekog praktičnog oruđa. No govoriti tada o nekom simboličkom značenju ne mora uvijek biti točno. Mogude je jednostavno da ne poznajem predložak prema kojem je takav predmet bio izrađen, ili ne poznajem oruđe čiji je bio dio. Na idudim slajdovima prikazat demo neke tipične primjere, a neke druge demo prikazati u nastavku, u vezi s tematikama ukrašenih utilitarnih predmeta i ljudskih likova. Doduše, bit de nekih poklapanja, jer je katkad teško razlikovati je li neki predmet bila samostalna skulptura ili dio atlatla ili druge vrste oružja ili oruđa. Muški i ženski likovi (lovci i „venere“) U sklopu ove teme pregledat demo slijedede podteme. Najstariji figure ljudskih likova (Venera iz spilje Fels, čovjek-lav, venera iz Galgenberga ili „Fanny“) Najpoznatije "venere" (Willendorf, Laussel, Brassempouy, Dolní Věstonice, Lespugne, Maljta, Moraviany,) Razmjenska uloga ženskih figura: razvitka profilnog lika žene od primjera sličnih prikazu na pločici iz spilje des Fadets u Francuskoj, do primjera u Njemačkoj (Gönnersdorf, Peterfels) te do krajnje apstrakcije u sklopu poljskoga magdalenijena (Wilczyce).

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful