PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

NASLJEDNO PRAVO
SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM INFO@BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
PRVI DIO UVODNA RAZMATRANJA I OSNOVNI POJMOVI
I GLAVA 1. O NASLJEĐIVANJU UOPŠTE, NASLJEĐIVANJE I NASLJEDNO PRAVO NasljeĎivanje kao pravni pojam predstavlja prelazak odreĎenih prava i obaveza sa jednog na drugi pravni subjekat. U vrijeme kad su pojedina materijalna dobra pripadala pojedincu samo kao posjed i kad je to bilo regulisano običajnom normom, moţemo govoriti o nasljeĎivanju. Kada je pojedinac na odreĎenim dobrima imao subjektivno graĎansko pravo i kad je to bilo regulisano pravnom normom iza koje je stajala drţavna prinuda, moţe se govoriti o nasljednom pravu. 2. RAZVOJ NASLJEDNOG PRAVA Do 1934.godine Kraljevina Jugoslavija nije donijela ni jedan propis kojim se regulišu odnosi u nasljedno-pravnoj oblasti. Godine 1934. prvo je donesen Uvodni zakon za Zakon o sudskom vanparničnom postupku koji je sadrţavao kolizione norme koje su rješavale sukobe postojećih propisa o nasljednom materijalnom pravu. Iste godine donesene su jedinstvene procesne norme nasljednog prava u Zakonu o sudskom vanparničnom postupku. Nakon II svjetskog rata, razvoj nasljednog prava u bivšoj SFRJ dijeli se na 3 faze: 1. Od osloboĎenja do 1955.godine kada je donesen Zakon o nasljeĎivanju. U toj fazi nasljednopravni odnosi regulisani su na osnovu pravnih pravila Kraljevine Jugoslavije, ali samo onih pravila koja nisu u suprotnosti sa novim pravnim poretkom. Sudska praksa je morala sama izgraĎivati kriterije o tome koja pravna pravila nisu u suprotnosti sa novim poretkom, a ponekad je i sama morala nalaziti rješenja. Sve to učinilo je da sudska praksa u ovoj fazi bude glavni kreator nasljednog prava. 2. Od 1955.-1971.godine. Druga faza počinje donošenjem saveznog Zakona o nasljeĎivanju. On se smatra vrlo uspješnim zakonodavnim djelom. Osnovni principi na kojima je Zakon izgraĎen su: jedinstvenost (za cijelu zemlju na jedinstven način), ravnopravnost, ograničeni krug zakonskih nasljednika (zaključno sa 5.nasljednim redom), ograničena sloboda testiranja (ustanovom nuţnog nasljednog prava), sticanje zaostavštine u momentu smrti ostavitelja. 3. Treća faza nastupa nakon 1971.godine, kada je ustavnim amandmanima zakonodavna nadleţnost prenesena na republike i pokrajine. 3. PRAVNI IZVORI NASLJEDNOG PRAVA 3.1. Nasljedno pravo robovlasničkog društva Sve do početka nove ere, odnosno carskog perioda u Rimu, nasljedno pravo karakteriše slijedeće: 1. To je shvatanje o porodičnoj svojini. Ona je nastavak plemenske svojine na nekretninama. Za članove porodice na koje imovina prelazi ne moţe se reći da nasljeĎuju u savremenom smislu riječi, jer pravo na imovinu očeva ili djedova ne stiču tek njihovom smrću, već samim svojim roĎenjem u porodici. Dijete, posebno muško, čim se rodi, kao porodični član postaje suvlasnik opće porodične imovine. Zato roditelji nemaju pravo da djecu liše porodične imovine. Na toj osnovi kćeri gube nasljedno pravo jer udajom prelaze u drugu porodicu.

2

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. Nasljednik se raĎa, a ne postavlja. Nema potrebe za raspolaganjem mortis causa, niti u vidu legata niti u vidu testamentalnih raspolaganja, pa i negativnih. 3. Klasa robova je objekat prava, pa i objekat nasljeĎivanja kao i sve druge stvari. Temelje modernom nasljednom pravu udarilo je rimsko pravo, posebno u završnoj fazi, odnosno Justinijanovoj kodifikaciji. Najvaţnija dostignuća ovog prava su: a) Ono je uvelo sistem o društvenim mjerilima srodstva kod formuliranja kruga i reda zakonskih nasljednika (descendenti, ascendenti i kolateralni srodnici), iz kojih je izveden sistem o bliskosti srodstva (romansko pravo) i parentelarni sistem (druge zemlje Evrope); b) Ono uvodi slobodu raspolaganja mortis causa i testament u modernom smislu riječi, s tim da se istovremeno javlja i ustanova nuţnog dijela (portio legitima), kao ograničenje te slobode; c) Rimsko pravo uvelo je nasljedno pravo bračnog druga, doduše nakon svih srodnika, a prije drţave (fiskusa); d) Kategorično je u stavu da dobra bez nasljednika pripadaju fiskusu, a ne da podlijeţu okupaciji. 3.2. Nasljedno pravo feudalnog društva Bitne odlike nasljednog prava u feudalizmu su: a) Posebni nasljedni reţimi za feudalce i kmetove. Raspolaganje pravnim poslom mortis causa dozvoljeno je u načelu samo pokretnim dobrima, dok se nekretnine proglašavaju za tzv.porodični fideikomis. U nasljeĎivanju i raspolaganju uopšte pravi se razlika izmeĎu naslijeĎenog i stečenog. b) Tri su osnova pozivanja na naslijeĎe: ugovo o nasljeĎivanju, testament i zakon. To je i red njihove pravne snage. U prvo vrijeme, ugovor o nasljeĎivanju je sklapan sa ţenidbenim ugovorom. c) U periodu novčane rente feudalci uvode porez na naslijeĎe (laudemium), koji zavisi od vrijednosti naslijeĎa. d) Kmetovi nisu bili vlasnici zemlje, već samo pokretnih dobara. Bili su vezani za zemlju i zajedno sa njom nasljeĎivani. 3.3. Buržoasko nasljedno pravo Burţoasko nasljedno pravo znači recipiranje rimskog nasljednog prava u uvjetima formalne opće jednakosti graĎana, ali i preuzimanje nekih ustanova iz feudalizma (ugovor o nasljeĎivanju), uz odreĎena prilagoĎavanja novim uvjetima. Ovo pravo kodificirano je u graĎanskim zakonicima, od kojih poseban značaj imaju: francuski Code civil iz 1804, austrijski Opći graĎanski zakon ik iz 1811, Njemački graĎanski zakonik iz 1896, Švajcarski graĎanski zakonik iz 1907. Nasljedno pravo graĎanskog društva je u stalnom mijenjanju, pa se moţe govoriti o nekim tendencijama razvoja: a) Ograničenja privatne svojine koja se ogledaju u nacionalizaciji pojedinih privrednih grana jesu zakonomjerna pojava u razvitku kapitalizma, mada je ovo ograničenje različito u pojedinim zemljama; b) Mnogo efikasnije ograničenje nasljednog prava nastaje usljed učešća drţave u raspodjeli zaostavštine putem poreza na nasljeĎe. U SR Njemačkoj krajem XIX vijeka najviša stopa

3

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
poreza na nasljeĎe mogla je iznositi 8%. Danas ta stopa iznosi 60% vrijednosti nasljeĎa, što samo za sebe govori o kakvoj promjeni se radi. c) Postoji tendencija smanjenja kruga zakonskih nasljednika, ali u tome postoje razlike meĎu pojedinim drţavama. d) Sloboda testiranja putem testamenta i ugovora o nasljeĎivanju je u anglosaksonskom pravu neograničena, a ostale evropske zemlje poznaju ograničeno pravo raspolaganja. Tendencija je smanjenja kruga nuţnih nasljednika. e) U većini zemalja uvedena je ravnopravnost polova u nasljeĎivanju, poboljšava ravnopravnost bračnih drugova, a takoĎe i poloţaj vanbračne djece. 3.4. Nasljedno pravo u socijalizstičkom društvu Nasljedno pravo postojalo je i u socijalističkom društvu. Kada se u “Komunističkom manifestu” govori o ukidanju prava nasljeĎa kao “mjeri koja bi mogla imati prilično opštu primjenu”, ne misli se na ukidanje nasljednog prava uopšte, već na ukidanje kapitalističkog nasljednog prava, tj.nasljednog prava čiji predmet su sredstva za proizvodnju.

II GLAVA 1. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEĐIVANJE Da bi došlo do nasljeĎivanja potrebno je postojanje slijedećih pretpostavki: 1. Smrt ostavitelja; 2. Postojanje ostavštine; 3. Postojanje nasljednika; 4. Prijem i odricanje od nasljeĎa; 5. Pravni osnov pozivanja na nasljeĎe. 1.1. Smrt ostavitelja Pod pojmom smrt ostavitelja podrazumijeva se prestanak pravnog subjektiviteta, tj. fizička smrt ili proglašavanje nestale osobe umrlom. 1.2. Zaostavština Kao pravni pojam, zaostavština nastaje tek kad fizička osoba o čijoj imovini se radi umre, odnosno kad prestane njen pravni subjektivitet. Pojam zaostavštine. Pojam zaostavštine najčešće se odreĎuje kao skup imovinskih prava i imovinskih obaveza koje je ostavitelj imao u trenutku smrti. Sam zakonodavac je ograničio odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove do visine prava koja je od njega naslijedio. Od pravila da zaostavštinu čine imovinska prava i obaveze ostavitelja u trenutku smrti postoje odreĎeni izuzeci: Potomci i usvojenici koji su ţivjeli zajedno sa ostaviteljem i svojim radom, zaradom ili na drugi način pomagali u privreĎivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, prije nego što se zaostavština formira. Ostali nasljednici koji su ţivjeli ili privreĎivali u zajednici sa ostaviteljem mogu postavljati odreĎene zahtjeve u odnosu na odreĎene predmete iz zaostavštine. Sud moţe na zahtjev tih nasljednika odlučiti da im se ostave pojedine stva ri koje bi pripale u dio ostalih nasljednika. Nasljednik kome bi sud na takav način dosudio odreĎene stvari, bio bi duţan da u roku koji mu odredi sud, isplati novčanu protuvrijednost tih stvari drugim nasljednicima, kojima bi stvari inače pripale u nasljedni dio.

4

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Preţivjelom bračnom drugu i potomcima koji su ţivjeli sa ostaviteljem u istom domaćinstvu pripadaju predmeti domaćinstva koji sluţe za zadovoljavanje njihovih svakodnevnih potreba (namještaj, posteljina, suĎe itd) i oni ne ulaze u zaostavštinu. Izuzetak su predmeti znatnije vrijednosti (npr.skupocjeni stilski namještaj, pribor za jelo od plemenitih metala i sl). S druge strane, predmete iz ostaviteljevog domaćinstva mogu dobiti i ostali nasljednici na svoj zahtjev, ali će se ti predmeti uračunati u njihov nasljedni dio. Pravo preče kupovine pokretnih stvari ne moţe se naslijediti ako zakonom nije drugačije odreĎeno.

-

U zaostavštinu mogu ući i neka neimovinska prava ili neka faktička stanja koja uopće nisu prava, te neka imovinska prava koja ostavitelj nije imao kod sebe u trenutku smrti. Nako npr: Po zakonu o autorskom pravu, nasljediva su i autorska prava (koja ne spadaju u imovinu autora); Posjed, koji nije pravo već faktička vlast na stvari ipak ulazi u sastav zaostavštine jer u trenutku smrti ostavitelja on prelazi na nasljednike; Poklon ili legat koji je nasljednik dobio od ostavitelja uračunava se u njegov nasljedni dio, osim ako ostavitelj nije drugačije odredio. Kao poklon se smatra i oprost duga, odricanje od prava, kao i svako drugo raspolaganje ostavitelja bez naknade.

1.3. Postojanje nasljednika Nasljednik moţe biti samo osoba koja je u ţivotu u trenutku otvaranja nasljeĎa. Isto pravilo vaţi za fizička i pravna lica (u našem pravu testamentarni nasljednici mogu biti i pravna lica). Postoje izuzeci od ovog pravila. Dijete već začeto u trenutku otvaranja nasljeĎa smatra se kao roĎeno, ako se rodi ţivo. NeroĎeno začeto dijete moţe biti nasljednik u trenutku smrti ostavitelja, ali pod uvjetima: da je dijete začeto do trenutka smrti ostavitelja; da se to dijete rodi ţivo.

Ovo pravilo se primjenjuje i kod zakonskog i kod testamentarnog nasljeĎivanja. Kod zakonskog nasljeĎivanja pravilo o nasciturusu primjenjuje se na sve zakonske nasljednike. Kod nasljeĎivanja nasciturusa moţe se postaviti pitanje trenutka sticanja prava svojine na njegovom nasljednom dijelu. To moţe biti trenutak smrti ostavioca ili trenutak roĎenja nasciturusa. Češće je stanovište da začetak stiče pravo svojine na svom nasljednom dijelu u trenutku smrti ostavioca. To stanovište usvaja i naše nasljedno pravo, uz odreĎene uvjete: da se rodi ţiv, najkasnije 300 dana od smrti ostavitelja, odnosno 300 dana od dana sačinjenja testamenta. Sposobnost za nasljeĎivanje. Sposobnost za nasljeĎivanje izjednačena je sa pravnom sposobnošću. To vaţi i za fizička i za pravna lica. Nedostojnost za nasljeĎivanje. Nekim nasljednicima moţe biti oduzeta sposobnost za nasljeĎivanje, ali samo u odnosu na konkretnog ostavioca. Takav nasljednik ne nedostojan za nasljeĎivanje. Nedostojan će biti nasljednik koji poduzima radnje kojima se ogriješio o ostavioca, a to su redovno protupravne radnje. Razlozi nedostojnosti izričito su navedeni Zakonu o nasljeĎivanju (ZN), pa je nedostojan onaj: 1. Ko je sa umišljajem lišio ili pokušao lišiti ţivota ostavitelja. Pri tome će nedostojan biti neposredni ubica, saučesnik, podstrekač, pa i nasljednik koji je samo prikrio izvršenje ubistva ostavitelja, pod uvjetom da je to učinjeno sa umišljajem.

5

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. Ko je prinudom ili prijetnjom natjerao, ili prevarom naveo ostavitelja da sačini ili opozove testament ili neku odredbu testamenta, ili ga je spriječio da to učini. 3. Ko je uništio ili sakrio ostaviteljev testament u namjeri da spriječi ostvarenje posljednje volje ostavitelja, kao i onaj ko je falsifikovao testament. Pri tome slučajno uništen ili zaturen testament nije razlog nedostojnosti. On će proizvesti dejstvo punovaţnog testamenta ako zainteresovano lice dokaţe da je testament postojao, da je bio sačinjen u zakonom propisanom obliku, da je uništen, izgubljen, sakriven ili zaturen, te ako dokaţe sadrţaj onog dijela testamenta na koji se poziva. Falsifikovanje se moţe učiniti na 2 načina: da se postojećem testamentu nešto oduzima ili dodaje, ili da se sačini potpuno nov testament u ime ostavioca. 4. Ko se teže ogriješio o zakonsku obavezu izdrţavanja prema ostaviocu, kao i onaj koji nije htio ukazati ostaviocu nuţnu pomoć. Zakon prepušta sudu da odluči koja povreda obaveze izdrţavanja se ima smatrati teţom. U svakom slučaju, teţom povredom ove obaveze smatraće se kada obveznik izdrţavanja izbjegava izvršenje obaveze duţi vremenski period (npr.godinu dana). Teţom povredom će se smatrati i izbjegavanje obaveze za kraće vrijeme, ako je ostavitelju to izdrţavanje bilo svakodnevno potrebno, a nasljednik je to izbjegavao iako je obavezu mogao izvršiti. Neukazivanje nužne pomoći ostavitelju podrazumijeva nepruţanje pomoći ostavitelju usljed čega moţe biti ozbiljno ugroţen njegov ţivot ili zdravlje, pod uvjetom da je to bilo moguće učiniti bez opasnosti za sebe ili druga lica. Razlogom nedostojnosti ne moţe se smatrati nepruţanje pomoći ostaviocu u pogledu spasavanja njegove imovine. U zakonu nije odreĎeno u kojim će slučajevima biti ozbiljno ugroţen ţivot ili zdravlje ostavioca, ako mu nasljednik ne pruţi nuţnu pomoć. 5. GraĎanin koji je pobjegao iz zemlje da bi izbjegao osudu za teţe krivično djelo ili izbjegao vojnu obavezu, ili vršio neprijateljsku djelatnost protiv drţave, pa se do smrti ostavioca ne vrati u zemlju. Za nastupanje ovog razloga nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i posebnih elemenata. Opšti element se sastoji u tome da se graĎanin BiH ne nalazi na teritoriji BiH, bez obzira da li je teritoriju napustio legalno ili ilegalno. Posebnih elemenata ima 3: izbjegavanje osude za teţe krivično djelo, izbjegavanje vojne obaveze i vršenje neprijateljske djelatnosti. Da bi nastupio razlog nedostojnosti potrebno je ispunjenje opšteg i bar jednog od posebnih elemenata. Pravno dejstvo nedostojnosti pogaĎa samo nasljednika lično. Zbog toga njegova nedostojnost ne smeta njegovim potomcima, koji nasljeĎuju kao da je on umro prije ostavitelja. ZN daje mogućnost ostavitelju da nasljedniku oprosti sve razloge nedostojnosti osim onih iz tačke 5. O razlozima nedostojnosti (osim onog iz tačke 4) sud vodi računa po sluţbenoj duţnosti. Nedostojnost iz razloga datog u tački 4 utvrĎuje se isključivo na prijedlog zainteresovanog lica. Ukoliko taj prijedlog izostane, sud će smatrati da razlog ne postoji, pa makar i sam sud imao saznanja o njegovom postojanju. 1.4. Prijem i odricanje od nasljeĎa Sticanje nasljednog prava. Pravna teorija i zakonodavstvo poznaju 3 sistema sticanja nasljednog prava: 1. Po sili zakona; 2. Voljom nasljednika; 3. Kombinacijom elemenata prva 2 sistema. Sticanje nasljednog prava po sili zakona vaţio je sve do rimskog prava, a djelomično je zadrţan i u rimskom pravu. Lica koja su stekla objektivne pretpostavke za nasljeĎivanje postaju nasljednici ostavioca u trenutku njegove smrti, bez obzira na svoju volju. Ovaj sistem sa aspekta uslova u kojima je oformljen i primjenjivan ne iskazuje se kao prinudan, već kao sasvim prirodan. Tu se nije moglo ni postaviti pitanje prijema ili odbijanja nasljeĎa, jer je nasljeĎivanje prosto nastavljanje porodičnog ognjišta.

6

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Sticanje nasljednog prava voljom nasljednika. Kod ovog načina, pored ispunjenja objektivnih pretpostavki potrebna je i izjava volje nasljednika da prihvata nasljedstvo. Sticanje nasljednog prava prolazi kroz 2 faze: prva nastupa smrću ostavitelja, a druga nastaje davanjem izjave nasljednika da prihvata nasljedstvo. Ovu izjavu nasljednik treba dati u zakonom odreĎenom roku. Ta izjava volje je akt sticanja nasljednog prava. Ovaj način sticanja primjenjivan je u rimskom pravu, a bio je usvojen u Austrijskom graĎanskom zakoniku iz 1811.godine koji je primjenjivan i na teritoriji BiH. Sticanje nasljednog prava kombinacijom elemenata prva 2 načina. Kod ovog načina nasljedno pravo se stiče po samom zakonu u trenutku ostaviteljeve smrti, a lice koje je po sili zakona postalo nasljednik moţe izjaviti volju kojom se odriče tog nasljedstva. Ovaj način sticanja nasljednog prava prihvaćen je u skoro svim modernim graĎanskim zakonicima, a usvaja ga i naše nasljedno pravo. Odricanje od nasljeĎa je izjava volje nasljednika koju on daje nakon smrti ostavitelja, s ciljem da ne naslijedi dio ili cijelu zaostavštinu tog ostavitelja. Odricanje nasljednik moţe izvršiti samo nasljedničkom izjavom. To je izričita, jednostavna, strogo formalna i neopoziva izjava volje privremenog nasljednika koju on u odreĎenom roku daje sudu u cilju neprihvatanja zaostavštine svog ostavioca. Da bi izjava bila pravno valjana, njen sadrţaj mora biti moguć, dozvoljen i odreĎen. Nije moguće odricanje od nasljeĎa koje se očekuje. Tako, odricanje od nasljeĎa koje nije otvoreno nema nikakvog pravnog dejstva. Odricanje od nasljeĎa ne moţe biti djelimično, niti pod uslovom. Da bi nasljednička izjava bila odreĎena, nasljednik mora precizno navesti kojeg nasljeĎivanja se odriče – zakonskog, testamentarnog ili nasljeĎa po oba ta osnova. Pored navedenog, nasljednička izjava mora ispunjavati i pretpostavke koje se traţe za valjanost pravnih poslova. Nasljednička izjava koja bi sadrţavala mane volje bila bi manjkava. Nasljednik moţe traţiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili prijetnjom, ili je data usljed prevare ili u zabludi. Zahtjev za poništenje izjave podnosi se ostavinskom sudu u ostavinskom postupku. Ako su činjenice na koje se nasljednik poziva nesporne, odluku moţe donijeti ostavinski sud. U slučaju spora o činjenicama, ostavinski sud će nasljednika uputiti na parnicu, a ostavinski postupak će prekinuti do okončanja parnice. Ukoliko se zahtjev za poništenje izjave podnosi nakon okončanja ostavinskog postupka, onda se on rješava u parničnom postupku. Pored zahtjeva za poništenje, moţe se podnijeti i zahtjev za pobijanje nasljedničke izjave. Zahtjev za pobijanje moţe podnijeti samo nasljednikov povjerilac. U slučaju da sud prihvati zahtjev za pobijanje, nasljednička izjava gubi pravno dejstvo samo u odnosu na pobijača i to samo u obimu u kome je potrebno da se namiri njegovo potraţivanje. Nasljednička izjava je neopoziva. Mora se dati u odreĎenoj formi i biti ovjerena od nadleţnog organa i predata sudu, ili moţe biti data na zapisnik kod ostavinskog suda ili drugog osnovnog suda. Razlozi neopozivosti su razlozi pravne sigurnosti. Davanjem nasljedničke izjave nasljedno pravo stiču treća lica, pa je potrebno zaštititi njihove interese. Pravilo o neopozivosti nasljedničke izjave narušeno je odredbom prema kojoj ako se nakon davanja izjave o odricanju od nasljeĎa pronaĎe imovina za koju se u vrijeme davanja izjave nije znalo da pripada zaostavštini, nasljednik koji je dao takvu izjavu moţe u roku koji odredi sud traţiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio novopronaĎene imovine koji mu po zakonu pripada.

7

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pravo na davanje nasljedničke izjave nije trajno. Izjava o odricanju od nasljeĎa treba da se da prije završetka rasprave o zaostavštini. Ovakvo odreĎenje roka je neprecizno. Izjavu o odricanju od nasljeĎa mogu dati kako nasljednik, tako i svaka druga osoba koja stiče neka prava od ostavitelja. Izjava se po pravilu daje poslije smrti ostavitelja, a testamentarni nasljednici je mogu dati i po proglašenju testamenta. NasljeĎa se ne mogu odreći: 1. Nasljednik koji je raspolagao cijelom zaostavštinom ili njenim dijelom; 2. Nasljednik koji je ostavinskom sudu dao izjavu o prihvatanju nasljeĎa; 3. Opština kojoj pripada zaostavština bez nasljednika. Dejstvo odricanja je retroaktivno, te se smatra da takvo lice nikad nije ni postalo nasljednik. Posljedice odricanja su različite, u zavisnosti da li se radi o zakonskom ili testamentarnom nasljedniku. Ako se nasljeĎa odrekao testamentarni nasljednik , njegov dio zaostavštine pripašće zakonskim nasljednicima. Ostavitelj to moţe spriječiti ako u testamentu odredi zamjenika svom testamentarnom nasljedniku. Ako se nasljeĎa odrekao zakonski nasljednik , posljedice odricanja zavisiće od sadrţaja njegovog odricanja. Odricanje izvršeno bez ograničenja vaţi i za potomke onoga ko se odrekao nasljeĎa. Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljeĎa samo u svoje ime (odricanje sa ograničenjem), za njega vaţi fikcija da je umro prije ostavitelja. Dio zaostavštine koji bi pripadao njemu nasljeĎivaće se po principu predstavljanja. Ukoliko bi nasljednik umro prije isteka roka za davanje izjave o odricanju od nasljeĎa, a takvu izjavu nije dao, pravo davanja izjave prelazi na njegove nasljednike. 1.5. Pravni osnovi nasljeĎivanja Naše nasljedno pravo poznaje 2 osnova za nasljeĎivanje: testament i zakon. Jaču pravnu snagu ima volja ostavitelja, odnosno testament. III GLAVA NASLJEDNO-PRAVNI UGOVORI Nasljedno-pravni ugovori koje spominje Zakon o nasljeĎivanju treba shvatiti kao ugovore sa odreĎenim nasljedno-pravnim elementima, odnosno obvezno-pravne ugovore koji pored primarno predviĎenih i namjeravanih obvezno-pravnih efekata, sekundarno proizvode i odreĎene nasljednopravne efekte. 1. UGOVOR O NASLJEĐIVANJU, BUDUĆEM NASLJEDSTVU ILI LEGATU Ugovor o nasljeĎivanju je pravni posao mortis causa kojim se ugovornici meĎusobno odreĎuju za nasljednike ili jedan ugovornik odreĎuje drugog za nasljednika. On predstavlja osnov za pozivanje na nasljeĎe u onim pravnim sistemima koji ga ne zabranjuju. Dozvoljen je u većini evropskih pravnih sistema. U našem pravu takvi ugovori su ništavi. Dakle, ništav je ugov or kojim neko ostavlja svoju zaostavštinu ili njen dio svome suugovaraču ili trećem licu. TakoĎer je ništav ugovor kojim neko otuĎuje nasljedstvo kome se nada, kao i svaki ugovor o nasljedstvu trećeg lica koje je još u ţivotu. Ništavi su i ugovori o budućem legatu, kao i ugovor kojim se neko obavezuje da u svoj testament unese ili ne unese neku odredbu.

8

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
2. UGOVOR O USTUPANJU I RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA Ugovor o ustupanju i raspodjeli imovine za ţivota je dvostrani formalni pravni posao inter vivos koji se sklapa izmeĎu pretka i njegovih potomaka ili bračnog druga. Ovim ugovorom predak za ţivota ustupa i rasporeĎuje svojim potomcima cijelu svoju imovinu ili njen dio, ako se sa time saglase sva djeca i drugi potomci pretka koji će po zakonu biti pozvani na nasljeĎe. U slučaju da bračni drug ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, njegovo pravo na nuţni dio ostaje u potpunosti. U ovom slučaju ustupanje i raspodjela ostaju punovaţni, samo se prilikom utvrĎivanja vrijednosti zaostavštine radi odreĎivanja nuţnog dijela bračnog druga, ustupljeni dijelovi imovine smatraju kao poklon. Ustupanje i raspodjela su punovaţni samo ako su se sa tim saglasili svi potomci koji će po zakonu biti pozvani na nasljedstvo. MeĎutim, ustupanje i raspodjela ostaju na snazi i u slučajevima ako je potomak koji se nije saglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio potomke, ako se odrekao nasljeĎa ili je isključen iz nasljeĎa kao nedostojan. Sporazum o ustupanju i raspodjeli imovine mora biti u pismenoj formi i ovjeren od strane suda. Predmet moţe biti cjelokupna imovina ustupioca ili samo njen dio, ali samo sadašnja imovina ustupioca.

2.1. Pravna dejstva ugovora Bračni drug se moţe obuhvatiti ustupanjem i raspodjelom samo uz njegov pristanak. Ako ne bude obuhvaćen ustupanjem i raspodjelom, bračnom drugu ostaje pravo na nuţni dio. Prilikom ustupanja i raspodjele ustupilac moţe zadrţati pravo plodouţivanja na svim ustupljenim stvarima ili nekima od njih, ugovoriti doţivotnu rentu, izdrţavanje ili neku drugu naknadu. To moţe učiniti za sebe, bračnog druga ili treću osobu. Potomci izmeĎu kojih je razdijeljena imovina ne odgovaraju za dugove ustupioca, ukoliko ugovorom nije drugačije odreĎeno. Povjerioci ustupioca mogu pobijati ustupanje i raspodjelu putem tuţbe actio pauliana. Kada predak koji je izvršio ustupanje i raspodjelu imovine umre, njegovu zaostavštinu će činiti samo imovina koja nije bila obuhvaćena ustupanjem i raspodjelom.

2.2. Prestanak ugovora Ugovor se smatra nevaţećim ako se sa njim nisu saglasili svi potomci koji su ţivi u trenutku ustupiočeve smrti. Ugovor će biti ništav i u slučaju kad ustupilac dobije dijete poslije zaključenja ugovora ili ako se pojavi nasljednik koji je bio proglašen umrlim. U svim slučajevima kad je ugovor nevaţeći, svako ustupanje i raspodjela tretira se kao poklon nasljednicima za ţivota i uračunava se u njihov nasljedni dio. Najčešći način prestanka ugovora je opozivanje. Ustupilac ima pravo opoziva ugovora ukoliko je potomak pokazao grubu neblagodarnost prema njemu ili ako ne izvršava svoje obaveze predviĎene ugovorom o ustupanju i raspodjeli (izdrţavanje, plaćanje ustupiočevih dugova čija je isplata naloţena istim poslom). U slučajevima neizvršavanja obaveza (osim izdrţavanja), sud moţe

9

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
odlučiti da li ustupilac ima pravo da zahtijeva vraćanje date imovine ili da traţi prinudno izvršenje tereta. Potomak koji je ustupiocu morao vratiti ono što je primio prilikom ustupanja i raspodjele moţe nakon smrti ustupioca zahtijevati svoj nuţni dio, ako nije isključen ili se odrekao nasljeĎa. 2.3. Pitanje opravdanosti ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života u našem pravu Kod nas u praksi izuzetno rijetko nalazimo slučajeve ustupanja i raspodjele imovine za ţivota. Vjerovatni razlog je postojanje ugovora o doţivotnom izdrţavanju koji na efikasniji način osigurava pretka i potomka. Jedino opravdanje ovog ugovora vidi se u namjeri pretka da besteretnim raspolaganjem ustupi svoju imovinu za rad sposobnijim i mlaĎim potomcima, što za njih znači zasnivanje samostalne egzistencije. 3. UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU 3.1. Pojam ugovora o doživotnom izdržavanju Ugovor o doţivotnom izdrţavanju je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da doţivotno izdrţava drugog ugovarača ili neku treću osobu, a drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svoju imovinu ili njen dio, u nasljeĎe. Dakle, u suštini se radi o običnom obligacionom ugovoru sa odreĎenim nasljednopravnim elementima. U praksi se javlja i ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da doţivotno izdrţava drugog, a drugi mu za to pri zaključenju ugovora ustupa u vlasništvo odreĎeni dio imovine. Ovo nije ugovor o doţivotnom izdrţavanju, već obični dvostrani graĎanskopravni ugovor. Razlika je u tome što kod ugovora o doţivotnom izdrţavanju primalac izdrţavanja zadrţava vlasništvo nad imovinom do svoje smrti. Osim toga, ugovor o doţivotnom izdrţavanju koji se zaključuje po Zakonu o nasljeĎivanju mora biti zaključen u pismenoj formi, a ovaj drugi ne. 3.2. Karakteristike ugovora o doživotnom izdržavanju Ugovor je nastao kad su se ugovarači dogovorili oko njegove sadrţine, sastavili i potpisali pismenu ispravu o tome, te istu ovjerili od strane suda. Ugovor o doţivotnom izdrţavanju ne moţe se zaključiti putem punomoćnika. MeĎusobno ga mogu zaključiti i lica koja su već po zakonu obavezna da se meĎusobno izdrţavaju (npr.djeca i roditelji). MeĎutim, dijete moţe putem ugovora na sebe preuzeti daleko veću obavezu, nego što bi inače po zakonu moralo. Ugovor o doţivotnom izdrţavanju moţe se zaključiti samo u pisanoj formi. On je dvostrano obavezan i ima element aleatornosti, jer davalac izdrţavanja u trenutku zaključenja ugovora ne zna koliko dugo će davati izdrţavanje. Dakle, nije izvjestan ekonomski efekat posla koji stranke ugovaraju. Davalac izdrţavanja svoje pravo moţe upisati u javnoj knjizi, čime ovom ugovoru daje apsolutno dejstvo. Na ovaj način primalac izdrţavanja ne moţe izigrati davaoca prodajom ili poklonom predmeta ugovora. 3.3. Uslovi za zaključenje ugovora Subjekti ugovora o doţivotnom izdrţavanju su davalac i primalac izdrţavanja. U pravnoj teoriji vlada mišljenje da primalac izdrţavanja moţe biti samo fizičko lice, jer je cilj zaključenja ugovora osiguranje egzistencije fizičkog lica. Primalac izdrţavanja treba biti poslovno sposobno lice. Kao primalac se ne bi moglo pojaviti ni maloljetno lice, jer postoji zakonska obaveza izdrţavanja

10

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
maloljetnika od strane roditelja. Davalac izdrţavanja moţe biti svako fizičko i pravno lice (npr.”dom staraca”). Da bi ugovor bio pravno valjan, izmeĎu davaoca i primaoca izdrţavanja mora postojati saglasnost volja. Ugovorne strane moraju tačno precizirati meĎusobne obaveze. Uobičajene obaveze primaoca izdrţavanja su: da stvar prenese u vlasništvo davaoca, odnosno da mu ustupi pravo na način kako je to odreĎeno ugovorom. Predaja imovine moţe biti odloţena do smrti primaoca izdrţavanja, a u meĎuvremenu davalac svoje pravo moţe osigurati upisom u javnu knjigu; da primi izdrţavanje kako je to ugovoreno. U slučaju odbijanja prijema, primalac pada u zakašnjenje povjerioca i snosi posljedice tog zakašnjenja.

-

Obaveze davaoca izdrţavanja bi bile: davanje stana primaocu (ako je tako ugovoreno); davanje hrane, pića i sl; zadovoljenje ličnih i drugih potreba primaoca (izlasci, dţeparac i sl); njega, liječenje i rehabilitacija u slučaju bolesti; sahrana poslije smrti primaoca izdrţavanja prema odredbama ugovora i sl.

3.4. Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju Ugovor najčešće prestaje: Smrću primaoca izdrţavanja. U slučaju smrti davaoca, njegove obaveze prelaze na bračnog druga i potomke koji su pozvani na nasljeĎe, ako oni na to pristanu. U suprotnom, ugovor se raskida i oni nemaju pravo traţiti naknadu za ranije dato izdrţavanje, osim u slučaju ako nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze. Tada mogu traţiti naknadu od primaoca izdrţavanja. Sud će naknadu ocijeniti po slobodnoj oc jeni, uzimajući u obzir imovinske prilike obiju strana. Sporazumnim raskidom ugovora. Na zahtjev jedne strane, i to u 2 slučaja: 1. ukoliko ugovarači prema ugovoru ţive zajedno pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički ţivot postane nepodnošljiv. Pri tome nije vaţno ko je izazvao poremećaj odnosa, ali se mora utvrditi objektivno postojanje tog poremećaja i njegovi uzroci. Bez obzira na krivicu za raskid zajedničkog ţivota, primalac izdrţavanja ima pravo traţiti protuvrijednost naturalnih davanja na koje je obavezan davalac izdrţavanja prema ugovoru o doţivotnom izdrţavanju. U protivnom, s obzirom da je taj ugovor na snazi, davalac izdrţavanja bi se neosnovano bogatio. 2. Kada nastupe promijenjene okolnosti zbog kojih je ispunjenje ugovora postalo znatno oteţano, a stranke tu promjenu nisu pretpostavljale prilikom zaključenja ugovora (npr.znatan porast troškova ţivota, promjena zdravstvenog stanja izdrţavanog itd). Pri ovome sud vodi računa o svim okolnostima. Svaka strana moţe traţiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadrţava pravo da od druge strane traţi naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

-

11

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
3.5. Ugovor o doživotnom izdržavanju i sticanje stanarskog prava U praksi se često dešavalo da se ugovor o doţivotnom izdrţavanju sklapa isključivo da bi se osiguralo sticanje stanarskog prava. Naime, davalac izdrţavanja moţe na osnovu ugovora o doţivotnom izdrţavanju steći svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, ali pod uslovom da je više od 5 godina ţivio sa nosiocem stanarskog prava. 3.6. Uticaj ugovora o doživotnom izdržavanju na sastav zaostavštine Osnovno dejstvo je da imovina koja je predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju ne spada u zaostavštinu. Kada ostavinski sud utvrdi da je ostavilac otuĎio svoju imovinu ugovorom o doţivotnom izdrţavanju, donijeće rješenje da se zaostavština ne raspravlja. Na osnovu ovog rješenja i ugovora davalac izdrţavanja će moći na sebe prenijeti pravo vlasništva na nekretninama u zemljišno-knjiţnom uredu. Ukoliko nije sva imovina predmet ugovora o doţivotnom izdrţavanju, sud će ostavinski postupak provesti samo za imovinu koja nije obuhvaćena ugovorom, jer takva imovina ulazi u sastav zaostavštine.

12

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
DRUGI DIO ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE
1.1. Redovno zakonsko nasljeĎivanje Naš nasljedno-pravni sistem spada u zatvorene sisteme, gdje se na nasljeĎe pozivaju samo najbliţi srodnici. Da bi neko lice moglo biti potencijalni zakonski nasljednik ostavioca mora u trenutku smrti ostavioca sa njim biti povezano srodstvom (krvnim ili graĎanskim) ili bračnom vezom. 1.2. Krvno srodstvo sa ostaviocem Po Zakonu o nasljeĎivanju BiH, ostavioca nasljeĎuju: 1. Svi njegovi potomci; 2. Od predaka samo roditelji, dede i nane; 3. Pobočni srodnici, od kojih samo braća i sestre i njihovi potomci, te djeca od deda i nana ostavioca. Vanbračno krvno srodstvo je izjednačeno sa bračnim u pogledu nasljeĎivanja. 1.3. GraĎansko srodstvo sa ostaviocem GraĎanski srodnik ostavioca postaje se putem usvojenja. Usvojenik iz nepotpunog usvojenja zajedno sa svojim potomcima moţe naslijediti samo svog usvojioca, ali ne i njegovog bračnog druga i druge srodnike. U meĎusobnom nasljeĎivanju usvojenika i usvojioca uspostavljen je reciprocitet. Zato ako bi nasljeĎivanje usvojenika prema usvojiocu bilo ograničeno ili isključeno, recipročno bi bilo ograničeno ili isključeno nasljeĎivanje usvojioca prema usvojeniku. Omogućavanje usvojiocu na naslijedi usvojenika iz nepotpunog usvojenja otvara problem konkurencije nasljednog prava usvojica i nasljednog prava prirodnih roditelja usvojenika, obzirom da kod nepotpunog usvojenja usvojenik ne raskida vezu sa svojim krvnim srodnicima. Zakon o nasljeĎivanju BiH o tome ne daje rješenje. Srodstvo potpunog usvojenja izjednačeno je sa srodstvom po krvi, te se odredbe nasljednog prava primjenjuju u skladu s tim. 1.4. Bračna veza sa ostaviocem Naš sistem, kao i drugi moderni pravni sistemi, stavlja bračnog druga ostavioca u isti nasljednopravni poloţaj sa najbliţim srodnicima ostavioca. Poloţaj bračnog druga ostavioca imaju ono lice koja je u trenutku njegove smrti bilo sa njim u valjanom braku. Zato bračni drug neće imati pravo na nasljeĎe: 1. 2. 3. Ako je ostavilac podnio tuţbu za razvod braka, a nakon njegove smrti se utvrdi da je tuţba bila osnovana; Ako brak bude proglašen nepostojećim ili bude poništen nakon smrti ostavioca iz uzroka čije je postojanje preţivjeli bračni drug znao u vrijeme zaključenja braka; Ako je njegova zajednica sa ostaviocem bila trajno prestala njegovom krivicom ili u sporazumu sa ostaviocem.

13

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM

2. ZAKONSKI NASLJEDNI REDOVI Potencijalni zakonski nasljednici nasljeĎuju po nasljednim redovima. Nasljednici bliţeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda. Kao osnovica za razvrstavanje u zakonske nasljedne redove naše nasljedno pravo uzelo je parenteralno linearni sistem. Taj sistem zasniva se na prirodnoj strukturi porodice. Svaka porodica sastoji se od više parentela koje se mogu posmatrati u uzlaznoj liniji prema precima i silaznoj liniji prema potomcima. Gledano prema precima, parentele najbliţe ostaviocu su one kod kojih je rodonačelnik jedne otac, a druge majka. Tim parentelama pripadaju i njihovi potomci, tj.braća i sestre ostavioca. Slijedeće parentele su one čiji su rodonačelnici djed i baka po očevoj liniji i djed i baka po majčinoj liniji, dakle 4 parentele. Tim parentelama pripadaju potomci djedova i baka, a to su ostaviočevi stričevi, ujaci i tetke sa svojim potomcima. Gledano prema potomcima, parentela najbliţa ostaviocu je ona čiji je on rodonačelnik. Toj parenteli pripadaju njegova djeca i njihovi potomci. Prilikom formiranja nasljednog reda polazi se od kriterija da isti nasljedni red čine parentele ostaviteljevih srodnika koji su sa njim u jednako bliskoj vezi. Po pravilu, dok postoji nasljednik iz prethodnog nasljednog reda, nasljednici iz narednog nasljednog reda ne mogu biti pozvani na nasljedstvo. Izuzetak je slučaj kada bračni drug ostane sam u prvom nasljednom redu. On tada ne moţe naslijediti cijelu imovinu, već se prebacuje u drugi nasljedni red i dobiva polovinu zaostavštine. Zakon o nasljeĎivanju odreĎuje koliko dio zaostavštine pripada svakom od nasljednika iz istog nasljednog reda. MeĎutim, ukoliko se desi da odreĎeni nasljednik iz jednog reda ne moţe naslijediti dio zaostavštine koji mu po zakonu pripada, onda pravila o konkurenciji odreĎuju kojem ili kojim nasljednicima pripada taj dio zaostavštine. MeĎu pravilima o konkurenciji su pravo predstavljanja, pravo priraštaja i uvaţavanje posebnih prilika i potreba nasljednika. 2.1. Pravo predstavljanja Ukoliko bi neki od nasljednika umro prije ostavioca, ili iz nekog drugog razloga ne bi naslijedio ostavioca, na njegovo mjesto stupaju njegovi potomci i nasljeĎuju dio koji bi pripao njihovom pretku. To pravo potomaka zove se pravo predstavljanja. Tako predstavljanje rješava odnos konkurencije nasljednika istog nasljednog reda. Prednost se uvijek daje pretku, ali ako on nije u mogućnosti da naslijedi, onda će ostavioca naslijediti njegovi (nasljednikovi) potomci. Pravo predstavljanja djeluje samo izmeĎu srodnika (zaključno sa 3.nasljednim redom) i kod zakonskog nasljeĎivanja. Primjenjuje se u slijedećim slučajevima: ako je potomak ostavioca umro prije ostavioca, ako je on u odnosu na ostavioca nedostojan, isključen iz nasljedstva i kad se odrekao nasljeĎa. 2.2. Pravo priraštaja Ukoliko i potomkovi potomci ne mogu iz nekog razloga da naslijede, dio zaostavštine ostaviočevog potomka pripada nasljednicima koji su mu u tom nasljednom redu najbliţi. Npr. ako je umro ostavilac koji je imao dva sina, od kojih jedan iz nekog razloga nije moglo naslijediti, a nije imao svojih potomaka, njegov dio zaostavštine pripašće njegovom bratu, tj. drugom sinu ostavioca. To je pravo priraštaja.

14

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
2.3. Uvažavanje posebnih prilika i potreba nasljednika Zakon za svakog nasljednika u svakom nasljednom redu načelno odreĎuje nasljedničku kvotu koja mu pripada iz zaostavštine. MeĎutim, zakonodavac istovremeno uvaţava posebne prilike u kojima se nalazi i posebne potrebe koje ima pojedini nasljednik, tako da moţe doći do uvećanja ili umanjenja unaprijed odreĎenih dijelova pojedinih nasljednika. Pošto je to izuzetak od pravila, on se moţe primijeniti samo ako je izričito predviĎen u zakonu. Ovi izuzeci se mogu primjenjivati samo u prvom i drugom nasljednom redu. 3. PRVI ZAKONSKI NASLJEDNI RED Čine ga djeca ostavioca i njegov bračni drug. Kao djeca ostavioca u smislu nasljeĎivanja, smatraju se njegova djeca (bračna i vanbračna) i njihovi potomci (ostaviočevi unuci, praunuci itd), te ostaviočev usvojenik i njegovi potomci. Nasljednici prvog nasljednog reda nasljeĎuju jednake dijelove. Ukoliko u prvom nasljednom redu ostane samo bračni drug, on se prebacuje u drugi nasljedni red. U prvom nasljednom predu prvenstveno se primjenjuje pravo predstavljanja, a tek ako se ono ne moţe primijeniti, primjenjuje se pravo priraštaja. U ovom nasljednom redu se uvaţavaju posebne prilike i potrebe nasljednika, usljed čega se dio nasljeĎa nekog od nasljednika moţe povećati ili smanjiti, bez obzira na pravilo da svi nasljeĎuju jednake dijelove. 3.1. Povećanje nasljednog dijela djece Ako djeca nemaju nuţnih sredstava za ţivot, mogu zahtijevati od suda da njihov nasljedni dio poveća i za toliko umanji dio bračnog druga. Ukoliko je zaostavština male vrijednosti, sud moţe odrediti da ona u cjelosti pripadne djeci, što znači da se bračni drug u cjelosti lišava svog dijela zaostavštine. Ukoliko samo neko od više djece nema nuţnih sredstava za ţivot, ono moţe od suda zahtijevati da se poveća njegov nasljedni dio na račun nasljednih dijelova ostalih nasljednika (djece i bračnog druga). Prilikom donošenja odluke, sud će uzeti u obzir sve okolnosti, a posebno imovinske prilike i sposobnost za privreĎivanje svakog djeteta i bračnog druga, trajanje bračne zajednice, te vrijednost zaostavštine. 3.2. Povećanje nasljednog dijela bračnog druga Ako je bračni drug u teškoj materijalnoj situaciji, on moţe traţiti od suda da se njegov nasljedni dio poveća na račun ostalih nasljednika koji imaju potrebna sredstva za ţivot. Kad je u prvom nasljednom redu na račun djece, a kad je u drugom nasljednom redu na račun nasljednog dijela roditelja, a moţe mu pripasti i cijela zaostavština. Sud donosi odluku, uzimajući u obzir okolnosti kao i u prethodnom slučaju. 4. DRUGI ZAKONSKI NASLJEDNI RED U drugi nasljedni red redovno ulaze roditelji ostavioca i njihovi potomci, tj.braća i sestre ostavioca. Osim njih, u ovom nasljednom redu moţe se naći i bračni drug ako ostane sam u prvom nasljednom redu. Ukoliko je bračni drug prešao iz prvog u drugi nasljedni red, njemu automatski pripada polovina zaostavštine, a drugu polovinu nasljeĎuju roditelji u jednakim dijelovima. Ukoliko je jedan roditelj umro prije ostavioca, a nema nijednog potomka, njegov dio nasljeĎuje drugi roditelj. Ako su prije ostavioca umrla oba roditelja, naslijediće njihovi potomci (braća i

15

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
sestre ostavioca). Ako su oba roditelja umrla prije ostavioca, a nemaju potomaka, cjelokupnu zaostavštinu nasljeĎuje bračni drug ostavioca. U drugom nasljednom redu takoĎer moţe doći do povećanja i smanjenja nasljednih dijelova. Do povećanja moţe doći samo kod roditelja i bračnog druga, a do smanjenja kod svih nasljednika ovog nasljednog reda. 5. TREĆI ZAKONSKI NASLJEDNI RED U treći red spadaju dede i nane ostavioca i njihova djeca – amidţe, dajdţe, tetke ostavioca (pravo predstavljanja je ograničeno samo na njihovu djecu). I ovdje vaţe načela predstavljanja i priraštaja.

TREĆI DIO NUŽNO NASLJEĐIVANJE
1. UVOD U većini savremenih prava sloboda testiranja (raspolaganja imovinom putem testamenta) nije neograničeno, apsolutno načelo, za razliku od raspolaganja imovinom za ţivota. Sa historijskog aspekta, osnov ograničenja slobode testiranja se tumačio potrebom da odreĎena dobra ostanu u porodici kao uslov njenog ekonomskog opstanka. Moderna teorija sklona je stanovištu da osnov ograničenja slobode testiranja leţi u duţnosti izdrţavanja članova porodice koja ne prestaje ni nakon smrti. Sve drţave koje ograničavaju slobodu testiranja to čine posredstvom ustanove nuţnog nasljednog dijela. Ostavilac je duţan da odreĎenim licima iz kruga zakonskih nasljednika (u pravilu najbliţim zakonskim nasljednicima) ostavi odreĎeni dio zaostavštine. Ovi zakonski nasljednici kojima u svakom slučaju pripada dio zaostavštine nazivaju se nužnim nasljednicima, a dio koji im po zakonu pripada i kojim ostavilac ne moţe raspolagati naziva se nužnim dijelom. Dakle, nuţni nasljedni red u cjelini ima imperativni karakter. Pravila nuţnog nasljeĎivanja su imperativna samo za ostavioca, ali ne i za nuţne nasljednike. Ukoliko u testamentu ostavilac čini raspolaganja preko granica raspoloţivog dijela, to za sobom ne povlači ništavost testamenta. Da li će takva raspolaganja proizvoditi pune učinke, zavisi od nuţnih nasljednika. Ako nuţni nasljednici ne traţe svoj nuţni dio, testamentalno raspolaganje ostaće u punoj vaţnosti, mada je njime zahvaćen i nuţni dio. Ustanova nuţnog dijela bila je u suštini izgraĎena već u rimskom pravu. Preuzeo ju je i Francuski graĎanski zakonik, a zatim i druge zemlje evropske kontinentalne pravne tradicije. Anglosaksonske zemlje (V.Britanija i SAD), a i neke zemlje Juţne Amerike su na stanovištu apsolutne slobode testiranja, mada i u tim zemljama postoje tendencije ograničenja slobode testiranja u korist maloljetnih potomaka, lica koja je ostavilac izdrţavao, kao i u slučaju raspolaganja odreĎenim kategorijama dobara (npr. poljoprivrednim zemljištem). 2. PRAVNA PRIRODA PRAVA NA NUŽNI DIO U jednom broju zemalja koje su bile pod jačim uticajem romanskog prava (romanske zemlje, zemlje istočne Evrope, pa i BiH), pravo na nuţni dio shvata se kao nasljedno pravo. U zemljama pod uticajem germanskih pravnih običaja, pravo na nuţni dio smatra se obligacionim pravom.

16

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
2.1. Pravo na nužni dio kao nasljedno pravo (pars hereditatis) Domaća nauka graĎanskog prava gotovo u potpunosti je saglasna da je pravo na nuţni dio nasljedno pravo, slijedeći pri tome dikciju zakonskih propisa (Čl.30 ZN BiH nosi naslov «Pravo na nuţni dio je nasljedno pravo»). MeĎutim, ostavilac moţe odrediti da nuţni nasljednik svoj dio primi u odreĎenim stvarima, pravima ili novcu. Prema jednom shvatanju, odredba o nasljedno-pravnoj prirodi prava na nuţni dio je dispozitivne prirode i ostavilac, odreĎujući da nuţni nasljednik primi svoj nuţni dio u odreĎenim pravima, stavlja nuţnog nasljednika u poloţaj singularnog sukcesora, u poloţaj povjerioca zaostavštine. Prema drugom mišljenju, ostavilac testamentom ne moţe promijeniti imperativne norme i nuţni nasljednik ima poloţaj univerzalnog sukcesora, čak i ako su mu ostavljene pojedine stvari, prava ili gotov novac. Pravo na nuţni dio nema u svim situacijama nasljedno-pravna obiljeţja, mada su ona u cjelini uzevši dominantna. Na ovakav zaključak ukazuju slijedeće činjenice: Nuţni nasljednik ne stiče uvijek prava iz zaostavštine neposredno, u trenutku smrti ostavioca. U slučaju pretjeranih testamentalnih raspolaganja, nuţni nasljednik ne postaje titular prava u trenutku smrti ostavioca, već ta prava stiče testamentalni nasljednik. Nuţni nasljednik u takvom slučaju stiče pravo na nuţni dio tek ukoliko ga u zakonom propisanom roku zatraţi. Ukoliko to ne učini, sticanje testamentalnog nasljednika je definitivno. Dakle, u ovom slučaju pravo na nuţni dio je preobraţajno pravo, pravna moć. U domaćoj doktrini i praksi široko je zastupljen stav da je pravo zaht ijevanja nuţnog dijela nenasljedivo, što protivrječi nasljedno-pravnoj prirodi prava na nuţni dio. Ako zakonski ili testamentalni nasljednik do kraja ostavinske rasprave ne da nikakvu nasljedničku izjavu, to znači prihvat nasljedstva. S druge strane, ukoliko nuţni nasljednik kome je povrijeĎeno pravo na nuţni dio ne zatraţi svoje pravo u zakonskom roku, smatra se da se tog prava odrekao. S tim u vezi postavilo se pitanje da li u slučaju odricanja od prava na nuţni dio dolazi do priraštaja tog dijela ostalim nuţnim nasljednicima ili se povećava raspoloţivi dio. Mišljenja su podijeljena i u doktrini i u sudskoj praksi, ali se ispravnim čini da ne doĎe do priraštaja drugim nuţnim nasljednicima. Odgovornost nuţnog nasljednika za dugove ostavioca praktično postoji samo ako je nuţnom nasljedniku ostavljeno više nego što iznosi vrijednost nuţnog nasljednog dijela. On nikada ne odgovara za obaveze na teret svog nuţnog dijela, jer ima pravo na neokrnjenu vrijednost nuţnog dijela i u tome se njegov poloţaj razlikuje od poloţaja drugih nasljednika. Drugačija su pravna sredstva zaštite nasljednog prava i prava na nuţni dio. Različiti su i rokovi u kojima se tuţbe mogu podići. IzmeĎu nuţnih nasljednika, kao i nuţnog nasljednika i drugih nasljednika ne uspostavlja se nasljednička zajednica, jer nuţni nasljednici nisu zajedničari u pravu, već suvlasnici, budući da je poznat alikvotni dio koji im pripada. 2.2. Pravo na nužni dio kao obligaciono pravo Prema shvatanju zastupljenom u njemačkom i austrijskom pravu, pravo na nuţni dio je obligaciono pravo. Nuţni nasljednik ima pravo na odreĎenu novčanu vrijednost, a ne na realan dio zaostavštine. Ovo pravilo je dispozitivno i ostavilac nuţnom nasljedniku moţe ostaviti i realni dio zaostavštine.

17

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
3. NUŽNI NASLJEDNICI 3.1. Krug nužnih nasljednika Osnovno pravilo je da je nuţni nasljednik ono lice koje bi u konkretnom slučaju bilo zakonski nasljednik da se raspored zaostavštine vrši prema pravilima zakonskog nasljeĎivanja. Tako su nuţni nasljednici rasporeĎeni u nuţne nasljedne redove uz dosljednu primjenu pravila parentelarno-linearnog sistema, što znači da je odnos izmeĎu nuţnih nasljednih redova odnos isključivosti. Primjena prava ograničena je u odnosu na zakonske nasljedne redove, jer je krug nuţnih nasljednika uţi od kruga zakonskih nasljednika, a takoĎer i primjena prava priraštaja. Prema našem nasljednom pravu, nuţni nasljednici su podijeljeni u 2 nuţna nasljedna reda. U prvom su potomci ostavioca, usvojenici iz potpunog usvojenja i nepotpunog usvojenja sa širim dejstvom (tj.ako meĎusobna nasljedna prava nisu isključena aktom o usvajanju), te bračni drug ostavioca. U drugom nuţnom nasljednom redu su bračni drug ostavioca (u slučaju da je jedini nuţni nasljednik u prvom nuţnom nasljednom redu), roditelji ostavioca, te njihovo prvostepeno potomstvo (braća i sestre ostavioca). U okviru drugog nasljednog reda pravo predstavljanja ograničeno je samo na prve potomke rodonačelnika, tj.roditelja ostavioca. 3.2. Uslovi koje mora ispuniti nužni nasljednik U nasljednom pravu BiH postoje 2 grupe nuţnih nasljednika. Jedna grupa to svojstvo stiče pod uslovom da ispunjava opće uslove za nasljeĎivanje, da su doţivjeli momenat delacije i da su dostojni, samo na osnovu činjenice da se sa ostaviocem nalaze u odreĎenim vezama (srodstvo, brak). Druga grupa nuţnih nasljednika to ne postaje samom činjenicom srodstva sa ostaviocem, već je potrebno da ispuni i odreĎeni dodatni uslov. Za one nuţne nasljednike koji to postaju po osnovu srodničke ili bračne veze sa ostaviocem kaţe se da nasljeĎuju prema objektivnom kriteriju, odnosno da su apsolutni potencijalni nasljednici. Nuţni nasljednici koji moraju ispuniti i dodatne uslove, nasljeĎuju po objektivno-subjektivnom kriteriju, odnosno oni su relativni nužni nasljednici. Dodatni uslov formulisan je kao nesposobnost za rad i nemanje nuţnih sredstava za ţivot. Red pozivanja na nasljeĎe je odreĎen opštim pravilima zakonskog nasljednog reda, a kada je po tim pravilima jedno lice pozvano na nasljeĎe, naslijediće nuţni dio samo ako u konkretnom slučaju ispunjava i dopunski uslov. Propisivanje dodatnih uslova za sticanje svojstva nuţnog nasljednika suţava krug nuţnih nasljednika. U BiH samo jedan uski krug lica nasljeĎuje po objektivnom kriteriju, a to su djeca ostavioca, usvojenik iz potpunog usvojenja i bračni drug ostavioca. Sva ostala lica iz kruga potencijalnih nuţnih nasljednika moraju ispunjavati subjektivni uslov, tj. da su nesposobni za rad i da nemaju nuţnih sredstava za ţivot. 3.3. OdreĎivanje veličine nužnog nasljednog dijela Veličina nuţnog nasljednog dijela odreĎuje se za svakog nuţnog nasljednika pojedinačno. Osnovica za izračunavanje je utvrĎeni dio zaostavštine koji bi pripao nuţnom nasljedniku kada bi se on u konkretnom slučaju pojavio kao zakonski nasljednik. Na osnovu tako utvrĎenog zakonskog nasljednog dijela se u procentu ili razlomku odreĎuje veličina nuţnog nasljednog dijela. Taj procenat je različit u uporednom pravu. U nasljednom pravu BiH taj dio iznosi ½ zakonskog nasljednog dijela, ukoliko se radi o nuţnim nasljednicima koji nasljeĎuju po objektivnom kriteriju. Za nuţne nasljednike koji nasljeĎuju po objektivno-subjektivnom kriteriju, taj dio iznosi 1/3 zakonskog nasljednog dijela.

18

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
4. UTVRĐIVANJE NUŽNOG DIJELA I SMANJENJE DOBROČINIH RASPOLAGANJA ZBOG POVREDE NUŽNOG DIJELA U našem pravu odreĎena lica se štite od ostaviočevih pretjeranih raspolaganja ne samo pravom da im pripadne odreĎeni dio zaostavštine (npr.1/2 zakonskog nasljednog dijela), tj.zaštitom od pravnog iznasljeĎivanja, već i pravom da im pripadne odreĎena vrijednost zaostavštine (zaštita od vrijednosnog iznasljeĎivanja). To se postiţe ustanovom obračunske vrijednosti zaostavštine i mogućnosti da se na bazi obračunske vrijednosti zaostavštine doĎe do smanjenja testamentalnih raspolaganja i vraćanja poklona koje je ostavilac učinio za ţivota. 4.1. Obračunska vrijednost zaostavštine Osnovica za izračunavanje vrijednosti nuţnog nasljednog dijela nije čista vrijednost zaostavštine, već tzv.obračunska vrijednost zaostavštine. Čista vrijednost zaostavštine dobiva se kad se od aktive zaostavštine oduzmu obaveze, troškovi popisa i procjene zaostavštine, te troškovi sahrane ostavioca. Obračunska vrijednost zaostavštine je matematička vrijednost koja se dobije kada se na čistu vrijednost zaostavštine doda vrijednost poklona učinjenih za ţivota ostavioca. Pri tome se uzimaju u obzir samo pokloni do čijeg vraćanja moţe doći u slučaju povrede prava na nuţni dio. To su:  pokloni učinjeni svim potencijalnim zakonskim nasljednicima u bilo kom periodu ostaviočevog ţivota;  pokloni učinjeni licima van kruga potencijalnih zakonskih nasljednika u posljednjoj godini ostaviočevog ţivota. Prilikom utvrĎivanja obračunske vrijednosti zaostavštine ne uračunavaju se manji uobičajeni pokloni, pokloni učinjeni odreĎenim kategorijama pravnih lica (prema ZN to su DPO, DPZ, samoupravne organizacije i zajednice), pokloni namijenjeni općedruštvenim ciljevima, te pokloni za koje sam zakon odreĎuje da se ne uračunavaju (npr.pokloni učinjeni na osnovu sporazuma izmeĎu ostavioca i potomaka o ustupanju imovine za ţivota ostavioca). Vrijednost poklona odreĎuje se prema stanju stvari u momentu kad je poklon učinjen, a prema vrijednosti u momentu smrti ostavioca. 4.2. Smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanje poklona Ako je ostavilac besplatnim pravnim poslovima za ţivota ili testamentom raspolagao preko granica rasoploţivog dijela, i ako ono što je ostalo nije dovoljno da se podmiri nuţni dio, nuţni nasljednik na raspolaganju ima odreĎena pravna sredstva kojima moţe otkloniti povredu prava na nuţni dio. Nuţni nasljednik moţe traţiti smanjenje testamentarnih raspolaganja. Testamentarna raspolaganja se umanjuju u mjeri u kojoj je to neophodno da bi se namirio nuţni dio, a smanjenje moţe ići do potpunog ukidanja testamentarnih raspolaganja. Ako to nije dovoljno za namirenje nuţnog dijela, nuţni nasljednik moţe traţiti i vraćanje poklona. Pokloni se vraćaju sukcesivno, obrnutim redoslijedom od reda po kome su učinjeni. Ako je više poklona učinjeno istovremeno, vraćaju se srazmjerno njihovoj vrijednosti. Pokloni se vraćaju samo u onoj mjeri u kojoj je to potrebno da se namiri nuţni dio. U pogledu zahtjeva nuţnog nasljednika za naknadu zbog korištenja ili oštećenja stvari, kao i protuzahtjeva poklonoprimca za naknadu troškova koje je imao povodom stvari, poloţaj poklonoprimca zavisi od njegove savjesnosti. Oboriva je pretpostavka (praesumptio iuris) da je poklonoprimac bio savjestan do trenutka saznanja za zahtjev za vraćanje poklona.

19

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
5. ZAŠTITA PRAVA NA NUŽNI DIO Tuţba za zaštitu prava na nuţni dio, tj tuţba kojom nuţni nasljednik traţi smanjenje testamentarnih raspolaganja naziva se actio supletoria. Rok za podizanje supletorne tuţbe je 3 godine. Mada zakoni govore o zastari, radi se u stvari o prekluziji, tj.potpunom prestanku prava zahtijevati smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanja poklona. Sud na to pazi po sluţbenoj duţnosti. Rok od 3 godine je objektivni rok i računa se od dana proglašenja testamenta, ako se traţi smanjenje testamentarnih raspolaganja, odnosno od dana smrti ili pravosnaţnosti rješenja o proglašenju nestalog umrlim, ako se traţi vraćanje poklona. Po pravilu, zahtjev za smanjenje testamentarnih raspolaganja pokreće se u ostavinskom postupku. Moţe se pokrenuti i u parnici, ako ostavinski postupak nije voĎen, ili je okončan ali se u njemu nije raspravljalo o ovom zahtjevu. Isto vaţi i za zahtjev za vraćanje poklona učinjenih zakonskim nasljednicima. Ako je zahtjev za vraćanje poklona usmjeren prema licima izvan kruga zakonskih nasljednika, zahtjev se mora postaviti u parnici, obzirom da ta lica ne učestvuju u ostavinskom postupku. Pasivno legitimirani su testamentarni nasljednik ili poklonoprimac i njihovi univerzalni sukcesori. Prema nekim shvatanjima i presudama sudova, pravo na podizanje supletorne tuţbe nije nasljedivo, što se direktno protivi shvatanju prava na nuţni dio kao nasljednog prava. Prema drugačijem shvatanju koje prihvataju i neki sudovi, supletornu tuţbu u okviru zakonskog roka mogu podići i nasljednici nuţnog nasljednika koji za ţivota nije traţio svoj nuţni dio. 6. OPRAVDANA IZNASLJEĐENJA (RAZBAŠTINJENJA) Zakon dozvoljava da ostavilac iznaslijedi (razbaštini) nuţnog nasljednika, ako za to postoje zakonom opravdani razlozi, ako bi se ostavljanje nuţnog dijela konkretnoj osobi pokazalo neopravdanim obzirom na njen odnos prema ostaviocu ili na društveno neprihvatljivo ponašanje. Naše, kao i većina savremenih prava, opznaje 2 pravna sredstva pomoću kojih ostavilac moţe oduzeti pravo na nuţni dio nuţnom nasljedniku: isključenje iz prava na nuţn i dio (exhereditatio nota causa) i lišenje prava na nuţni dio u korist potomaka lišenog lica (exhereditatio bona mente). 6.1. Isključenje iz prava na nužni dio Nuţni nasljednik moţe biti isključen iz nuţnog nasljednog dijela: 1. Ako se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teţe ogriješio o ostavioca, npr. ogriješio se o obavezu izdrţavanja, pomaganja i vaspitanja koja postoji na strani roditelja, o obavezu na bračnu vjernost. 2. Ako je sa umišljajem učinio neko teţe krivično djelo prema ostaviocu ili njemu bliskom licu (bračnom drugu, djetetu, roditelju). Da bi ovaj uslov bio ispunjen, mora postojati pravosnaţna osuĎujuća presuda u krivičnom ili graĎanskom postupku. TakoĎer je neophodno da je krivično djelo učinjeno sa umišljajem, a ne iz nehata, u nuţnoj odbrani ili stanju nuţde. Postavlja se pitanje koje krivično djelo se smatra «teţim». Prema jednom mišljenju, to pitanje prosuĎuje graĎanski sud kada odlučuje o razlogu za isključenje. Po drugom mišljenju koje se poziva na pravnu sigurnost, tj.jedinstveno postupanje sudova u sličnim situacijama, teţe krivično djelo je ono koje se goni po sluţbenoj duţnosti. Ovim razlogom za ekshereditaciju nije obuhvaćeno krivično djelo koje je već razlog za nedostojnost: umišljajno ubistvo ili pokušaj ubistva ostavioca. 3. Ako je potencijalni nuţni nasljednik učinio krivično djelo protiv osnova društvenog ureĎenja i sigurnosti zemlje (formulacija u Zakonu je nešto drugačija i odgovara bivšem socijalističkom ureĎenju). TakoĎer je neophodno postojanje pravosnaţne sudske presude o tome.

20

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
4. Ako se nuţni nasljednik trajno odao neradu i nepoštenom ţivotu, npr.pijanstvu, kockanju, prosjačenju i sl. Sud ocjenjuje da li u konkretnom slučaju postoji ovaj razlog isključenja ili ne. Isključenje iz nuţnog nasljednog dijela, uz ispunjenje zakonskih razloga, zavisi od volje ostavioca koja mora biti izraţena u formi testamenta. Ostavilac moţe svog nuţnog nasljednika isključiti iz nuţnog dijela potpuno ili djelimično. To moţe učiniti izričito, ali i prećutno, “na nesumnjiv način”. Postojanje razloga za isključenje presuĎuje se prema trenutku pravljenja testamenta kojim se jedno lica isključuje iz prava na nuţni dio. Prilikom isključenja jednog lica iz prava na nuţni dio, ostavilac ne odlučuje o sudbini nasljednog dijela koji je trebao pripasti isključenome. Kome će taj dio pripasti zavisi od konkretne situacije i rješava se prema opštim pravilima koja su u stvari pravila zakonskog nasljeĎivanja: primjenom prava predstavljanja, priraštaja uz izvjesna ograničenja ili slijedoreda. Potpunim isključenjem iz prava na nuţni dio lice gubi nasljedničko svojstvo i uopšte se ne uzima u obzir pri raspravljanju zaostavštine, kao da nije ni postojao u trenutku smrti ostavioca. Ustanovu isključenja iz prava na nuţni dio treba razlikovati od ustanove nedostojnosti. Nedostojnost se odnosi na sve vrste nasljednika, a isključenje samo na nuţne nasljednike. Za razliku od isključenja koje zavisi od volje ostavioca, nedostojnost nastupa ex lege, ispunjenjem zakonski propisanih uslova i sud na nedostojnost pazi po sluţbenoj duţnosti. 6.2. Lišenje prava na nužni dio u korist potomka lišenog lica Lišenjem ostavilac moţe otkloniti primjenu imperativnog nasljednog reda. On potpuno ili djelomično oduzima nuţni dio svom potomku, ostavljajući pritom taj dio njegovom potomku. Sa stanovišta lišenog nuţnog nasljednika, lišenje se moţe ispoljavati kao kazna, meĎutim primarni cilj ove ustanove je da zaštiti odreĎene potomke lišenog lica. Ako na strani potomaka lišenog lica nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi, ni lišenje neće proizvesti pravne učinke. Zakon izričito propisuje razloge zbog kojih jedno lice moţe biti lišeno prava na nuţni dio. Jedna grupa razloga odnosi se na ličnost nuţnog nasljednika, a druga na njegove potomke. Ostavilac moţe lišiti prava na nuţni dio svog potomka koji je rasipnik ili je prezaduţen. Lišenje moţe biti učinjeno samo u korist maloljetnih potomaka lica koje se lišava, ili u korist njegovih punoljetnih potomaka koji su nesposobni za rad. Lice moţe biti potpuno ili djelimično lišeno prava na nuţni dio. Da li je neko rasipnik ili je prezaduţen sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. MeĎutim, ukoliko je nekom licu ranijom odlukom suda ograničena poslovna sposobnost zbog rasipništva, sud ne mora utvrĎivati postojanje rasipništva. Lišenje se moţe vršiti u korist potomka bilo kojeg stepena srodstva sa lišenim licem. Lice koje se lišava prava na nuţni dio mora ispunjavati opće uslove za nasljeĎivanje, ne smije biti nedostojno jer je u tom slučaju eliminisano iz nasljeĎivanja primjenom ove ustanove. TakoĎer, potomci u čiju korist je izvršeno lišenje moraju ispuniti opće uslove za postajanje nasljednikom. Dio koji je trebao pripasti lišenom licu ostavilac moţe ostaviti jednom potomku lišenog, samo nekima od potomaka ili svima u jednakim ili nejednakim dijelovima, jer zakon takvom raspolaganju ne postavlja nikakva ograničenja. Zakon je propustio normirati situaciju u kojoj lice ima više potomaka nesposobnih za privreĎivanje ili maloljetnih. U toj situaciji nuţno bi bilo odrediti da lišenje mora biti učinjeno srazmjerno u korist svih potomaka.

21

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Razlike izmeĎu isključenja i lišenja prava na nuţni dio postoje u razlozima za njihovu primjenu, karakteru jedne i druge ustanove (kazneni i zaštitni), kao i nizu drugih elemenata: - Ostavilac moţe iz nasljeĎa isključiti bilo kog nuţnog nasljednika, a lišiti moţe samo svoje potomke. - Uslovi za isključenje moraju postojati u trenutku pravljenja testamenta, a uslovi za lišenje kako u tom, tako i u trenutku smrti ostavioca. Izričita je zakonska odredba da lišenje gubi svoju vaţnost ako u trenutku smrti potomci u čiju korist je lišenje izvršeno nisu maloljetni ili nesposobni za privreĎivanje.

ČETVRTI DIO TESTAMENTARNO NASLJEĐIVANJE
4. POJAM TESTAMENTA Testament je jednostrani pravni posao mortis causa kojim ostavilac raspolaţe svojom imovinom. Testamentom ostavilac odreĎuje nasljednike i njihove nasljedne dijelove, ali moţe vršiti i druga testameentarna raspolaganja. Sloboda testiranja načelno je ograničena ustanovom nuţnog dijela. Ako zavještalac nije sam učinio raspored svoje imovine za slučaj smrti, primjenjuje se zakonsko nasljeĎivanje. 2. OSOBINE TESTAMENTA KAO PRAVNOG POSLA Da bi bio osnov za nasljeĎivanje, testament mora postojati u trenutku smrti ostavioca i imati sve osobine testamenta kao pravnog akta. a) Testament je jednostrana izjava volje zavještaoca koja proizvodi pravno dejstvo, bez prihvatanja date izjave, jer testament nije pravni posao koji nastaje ponudom i njenim prihvatanjem. Ponudom i prihvatanjem nastaje ugovor, a ugovor po našem pravu nije osnov za nasljeĎivanje. b) Testament je strogo lični pravni posao. Moţe ga sačiniti samo ostavilac, isključena je mogućnost zastupanja. Lica koja su nesposobna lično izraziti volju, ne mogu sačiniti testament. Testament po kazivanju ostavioca moţe sačiniti sudija i drugi organ, moţe se sačiniti u prisustvu tumača, ali prisustvo ovih lica kod pravljenja testamenta je samo u smislu pruţanja pomoći i usluga, a nikako kao davanje izjave volje umjesto ostavioca. c) Testament je izričita izjava volje. Moţe nastati samo izričitom izjavom volje ostavioca. U suprotnom se smatra nepostojećim. d) Testament je opoziva izjava volje. Ostavilac ga moţe mijenjati potpuno ili djelomično sve do svoje smrti. e) Testament je strogo formalna izjava posljednje volje. Za proizvoĎenje pravnih posljedica neophodno je korištenje neke od zakonom predviĎenih formi testamenta. 3. USLOVI ZA PUNOVAŽNOST TESTAMENTA 3.1. Sposobnost za pravljenje testamenta Testament moţe sačiniti svako lice sposobno za rasuĎivanje koje je navršilo 16 godina ţivota. To je posebna testamentarna sposobnost, nezavisna od opće graĎansko-pravne sposobnosti. Osnovni kriteriji na osnovu kojih se procjenjuje testamentarna sposobnost se tiču uzrasta i mentalne sposobnosti zavještaoca.

22

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Uzrast. Obzirom da je testament strogo lični akt, zakonodavac je starosnu granicu odredio relativno nisko da bi se i sasvim mladim licima pruţila mogućnost da izvrše raspored imovine za slučaj smrti. Sposobnost za rasuĎivanje, kao subjektivni element, zavještalac ima ako je svjestan svojih postupaka i u mogućnosti je da shvati stvarni i pravni značaj radnje koju poduzima. Nesposobnost za rasuĎivanje moţe biti posljedica duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja, fizičkih nedostataka, uticaja alkohola i drugih opojnih sredstava, te drugih razloga biološke prirode. Za lica koja su dosegla traţeni uzrast prezumira se da su sposobna za rasuĎivanje, pa prema tome i za pravljenje testamenta. Eventualna suprotna tvrdnja se mora dokazati. Stoga testament koji je napravilo lice nesposobno za rasuĎivanje nije apsolutno, nego relativno ništav. Poništenje testamenta iz navedenih razloga moţe traţiti osoba koja ima neposredan pravni interes i to u roku odreĎenom zakonom. Što se tiče punoljetnih lica kojima je oduzeta poslovna sposobnost, od pravosnaţnosti sudske odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti takva lica se smatraju nesposobnim za rasuĎivanje, pa prema tome nemaju ni testamentarnu sposobnost. Sposobnost za pravljenje testamenta mora postojati u trenutku njegovog pravljenja. S tim u vezi, naknadni gubitak sposobnosti za rasuĎivanje (nakon što je testament sačinjen) ne utiče na njegovu punovaţnost. 3.2. Način izjavljivanja volje Izjava posljednje volje zavještaoca mora predstavljati njegovu stvarnu volju, izraţenu slobodno i svjesno, a ne da je data u zabludi, usljed prevare, pod prijetnjom ili prinudom. (Testament je pravni posao, pa je za njegovu punovaţnost potrebno da ispunjava opće uslove za valjanost pravnog posla). U suprotnom će testament biti ništav. 3.3. Forma testamenta Testament je formalni pravni akt, pa je za njegovu punovaţnost uz ostale uslove potrebna i zakonom predviĎena forma. Testament koji ne ispunjava uslove u pogledu forme je ništav i njegovo poništenje mogu traţiti lica koja imaju pravni interes. 4. OBLICI TESTAMENTA U savremenoj pravnoj teoriji i zakonodavstvu prihvaćena je podjela na redovne i vanredne, privatne i javne, usmene i pismene testamente. 4.1. Redovni testament Redovni testamenti su oni oblici testamenta kojim se ostavilac u pravilu moţe sluţiti u redovnim okolnostima u svakoj prilici, koji ispunjavaju sve zakonom zahtijevane formalnosti za punovaţnost, i čije je trajanje neograničeno. Naše pravo predviĎa više oblika redovnog testamenta i to: 2 oblika privatnog testamenta (svojeručni i testament pred svjedocima), te 3 oblika javnog testamenta (sudski, diplomatskokonzularni i meĎunarodni). Svojeručni (holografski) testament je redovni, privatni i pisani oblik testamenta. Za njegovu punovaţnost potrebno je da ga je zavještalac napisao svojom rukom i potpisao. Svojeručno pisanje podrazumijeva pisanje rukopisom ili stenografskim pismom, ali ne i pisanje pisaćom mašinom.

23

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Testament moţe biti napisan maternjim ili stranim jezikom, ţivim ili mrtvim. Irelevantno je čime i na čemu je napisan, ali se redovno piše na papiru i uobičajenim sredstvima za pisanje. Testament mora biti svojeručno potpisan od strane ostavioca punim imenom i prezimenom, što je u skladu sa odredbama Zakona o ličnom imenu. No, većina pravnih teoretičara, a i sudska praksa smatra da se ne dovodi u pitanje punovaţnost testamenta ako je ostavilac u potpisu upotrijebio pseudonim, nadimak ili koristio nazive kojim se označava odnos zavještaoca prema nasljednicima (otac, majka i sl). Za punovaţnost testamenta nije nuţno da se označi datum njegovog sastavljanja, ali se u Zakonu navodi da je korisno da datum bude naznačen. To je zaista korisno, posebno u situaciji kada se pojavi više testamenata ili ako se pokuša osporiti sposobnost zavještaoca za njegovo sastavljanje. Pisani testament pred svjedocima (alografski testament) spada u red redovnih i privatnih testamenata, a u praksi se najčešće i koristi. Osobine ovog testamenta su: To je testament koji je po zahtjevu i kazivanju zavještaoca sastavilo drugo lice. Nije isključena i mogućnost da lice koje piše testament bude sam zavještalac, u slučaju da testament ne piše rukom, već koristeći pisaću mašinu ili drugo slično sredstvo. Testament mora biti svojeručno potpisan od strane zavještaoca punim imenom i prezimenom. Sudska praksa ne isključuje ni potpisivanje pseudonimom pod kojim je zavještalac poznat. Pored potpisa zavještaoca, uslov za punovaţnost testamenta je potpis 2 svjedoka. Svjedoci se potpisuju na akt koji je zavještalac označio kao svoj testament. Svjedoci ne moraju biti prisutni sastavljanju testamenta, niti im mora biti poznat sadrţaj testamenta. U zakonu se ne traţi isticanje njihovog svojstva svjedoka, ali se u teoriji zastupa mišljenje da bi taj dodatak bio koristan.

-

-

Sudski testament je redovni, javni oblik testamenta. U praksi je manje prihvaćen od privatnih oblika, moţda zato što zavještalac kod ovog oblika ne moţe sačuvati tajnost. Ovaj testament mogu praviti lica koja znaju čitati i pisati, odnosno lica koja pred sudom mogu izraziti svoju volju za pravljenje testamenta. Irelevantno je da li zavještalac svoju volju izraţava usmeno, mada se ovaj način najčešće koristi. U slučaju nijemih lica, to moţe biti učinjeno pisanim putem ili znacima kojim se sluţe nijema lica, uz prisustvo tumača. Za sastavljanje sudskog testamenta nadleţan je svaki osnovni, odnosno općinski sud. Poslove oko sastavljanja testamenta vrši sudija pojedinac. Prva radnja prilikom sastavljanja sudskog testamenta je utvrĎivanje identiteta zavještaoca, što predstavlja uslov za njegovu punovaţnost. Identitet sudija moţe utvrditi na više načina: 1. Ako sudija lično poznaje zavještaoca po imenu i prezimenu, nema potrebe da traţi druge dokaze o identitetu zavještaoca. 2. Ako sudija zavještaoca ne poznaje lično, identitet utvrĎuje na osnovu ličnih isprava i izjavom jednog punoljetnog svjedoka, čiji identitet utvrĎuje na isti način (ličnim poznavanjem ili putem isprava). ZN je ograničio mogućnost utvrĎivanja identiteta samo ličnom kartom, pa je tako isključena mogućnost utvrĎivanja identiteta drugim javnim ispravama. 3. Ako zavještalac sudiji nije lično poznat i ako nema isprave, odnosno ličnu kartu, identitet zavještaoca utvrĎuje se izjavom 2 svjedoka.

24

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
U zapisniku će se navesti način utvrĎivanja identiteta zavještaoca i svjedoka. Ovaj zapisnik moţe biti sastavljen nezavisno od zapisnika o sastavljanju testamenta. Ukoliko se pred sudijom pojavi lice koje nema testamentarnu sposobnost, sudija neće utvrĎivati njegov identitet. Ako nakon utvrĎenog identiteta sudija posumnja u sposobnost zavještaoca za rasuĎivanje, duţan je poduzeti sve mjere da se to utvrdi. Ako se utvrdi nesposobnost za rasuĎivanje, sudija je duţan obustaviti sačinjavanje testamenta. Testament sudija sastavlja nakon usmenog kazivanja zavještaoca. Izuzetno, ako se radi o nijemim licima, to moţe biti učinjeno pismeno ili specijalnim znacima. Testator se prilikom usmenog izlaganja moţe sluţiti zabilješkama, ali ne moţe pročitati već napisan testament niti ga moţe predati sudiji da ga sudija prenese u zapisnik. Kada sasluša kazivanje zavještaoca, sudija mora njegovu izjavu u zapisniku uobličiti kao testament. On je duţan zavještaoca upozoriti na eventualne nejasnoće, nepreciznosti, kontradikcije ili raspolaganja koja su protivna zakonu. Ako zavještalac i pored upozorenja sudije insistira na sastavljanju testamenta sa iznesenim sadrţajem, sudija je duţan da to učini jer kod ovog testamenta on samo formuliše i zapisuje volju testatora. U zapisnik se unose sve okolnosti koje bi mogle biti od uticaja na punovaţnost testamenta. Nakon sastavljanja testamenta pristupa se njegovom čitanju i potpisivanju. Ako se radi o slijepom ili nepismenom licu, ili licu koje izjavi da nije u stanju pročitati testament, sudija će ga pročitati u prisustvu 2 svjedoka. Prisutni svjedoci u takvoj situaciji će svojim potpisom potvrditi da je sudija u njihovom prisustvu pročitao testament zavještaoca, kao i da je zavještalac u njihovom prisustvu to potpisao ili stavio rukoznak uz izjavu da je to njegov testament. Diplomatsko-konzularni testament. Predstavlja redovni, javni i pisani oblik testamenta za koji vaţe sve odredbe koje se odnose i na sudski testament. Specifičnost ovog oblika je što ga mogu koristiti samo drţavljani BiH, što nije slučaj kod sudskog testamenta, kao i u tome što se moţe sastaviti samo u zgradi diplomatsko-konzularnog predstavništva izvan BiH. Sudski testament se moţe sačiniti i izvan sudske zgrade. MeĎunarodni testament je oblik redovnog javnog testamenta koji je u naše pravo uveden Zakonom o ratifikaciji Konvencije o jednoobraznom zakonu o obliku meĎunarodnog testamenta, sa Prilogom. Konvencija je usvojena na Diplomatskoj konferenciji o jednoobraznom zakonu u pogledu oblika meĎunarodnog testamenta, koja je odrţana oktobra 1973.godine u Vašingtonu. MeĎunarodni testament je punovaţan u pogledu oblika, bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze dobra, bez obzira na drţavljanstvo, prebivalište ili boravište zavještaoca, ako je napravljen u obliku testamenta a saglasno odredbama zakona. Ništavost meĎunarodnog testamenta ne utiče na njegovu eventualnu punovaţnost u pogledu oblika testamenta druge vrste. Npr. ako nisu ispunjeni zakonski uslovi u pogledu testamentarnih svjedoka, meĎunarodni testament kao takav će biti ništav, ali moţe vrijediti kao svojeručni testament ako ispunjava zakonske uslove za punovaţnost ovog oblika testamenta. MeĎunarodni testament će biti punovaţan ako su ispunjene slijedeći bitni elementi: ako je sačinjen u pisanom obliku (na bilo kom jeziku, rukom ili na neki drugi način – pisaćom mašinom i sl); ako je zavještalac u prisustvu 2 svjedoka i lica ovlaštenog za testament izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadrţinom, pri čemu zavještalac moţe ali ne mora sa sadrţinom testamenta upoznati ni svjedoka ni ovlašteno lice; ako je testament potpisan u prisustvu svjedoka i ovlaštenog lica ili ako je prethodno potpisan, onda zavještalac potvrĎuje potpis kao svoj. Ako zavještalac nije u stanju da se potpiše, saopštiće razlog ovlaštenom licu, koje će to zabiljeţiti na testamentu; ako su svjedoci i ovlašteno lice u prisustvu zavještaoca stavili svoje potpise na testament.

-

-

25

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Neispunjenje jednog od ovih elemenata povlači ništavost testamenta. Opozivanje testamenta podlijeţe redovnim propisima o opozivanju testamenta. Ovlašteno lice za sastavljanje testamenta je sudija osnovnog ili općinskog suda, konzularni predstavnik ili diplomatski predstavnik koji vrši koonzularne poslove, te zapovjednik broda. Svjedoci pri sačinjavanju testamenta mogu biti poslovno sposobna punoljetna lica koja razumiju jezik na kome je zavještalac izjavio da je pismeno njegov testament i da je upoznat sa njegovom sadrţinom. Svjedoci ne smiju biti u srodstvu (do 4.stepena pobočnog srodstva) ili bračnoj vezi sa zavještaocem. 4.2. Vanredni oblici testamenta Testament na brodu predstavlja javni i pisani testament koji se od redovnog sudskog testamenta razlikuje po tome što se moţe sačiniti samo na brodu, što ga sastavlja zapovjednik broda i što mu je trajanje ograničeno na 30 dana od povratka zavještaoca u drţavu1 . Vojnički testament. Za vrijeme mobilizacije i rata, po odredbama koje vaţe za sačinjavanje sudskog testamenta, licu na vojnoj duţnosti testament moţe sačiniti komandir čete ili drugi starješina njegovog ili višeg ranga ili neko drugo lice u prisustvu nekog od njegovih starješina, kao i svaki starješina odvojenog odreda. Ovaj testament predstavlja vanredni javni pisani testament. Prestaje vaţiti 60 dana po prestanku rata ili 30 dana po demobilizaciji. Usmeni testament. Zavještalac moţe svoju posljednju volju izjaviti usmeno pred 2 svjedoka, samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pisani testament. Usmeni testament prestaje vaţiti u roku od 30 dana od prestanka izuzetnih prilika. Zakon ne navodi šta se podrazumijeva pod izuzetnim prilikama i to će biti stvar ocjene suda. U teoriji se zastupa mišljenje da izuzetne prilike mogu biti opšte (rat, poţar, zemljotres, poţar i sl), ali i subjektivne (teška bolest sa lošim prognozama, teške tjelesne povrede, doţivljeni udes i slične situacije kada se moţe očekivati smrt). Svjedoci su duţni da bez odlaganja zapišu izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno ponove pred sudom iznoseći kad, gdje i u kojim okolnostima je zavještalac izjavio svoju posljednju volju. 5. SVJEDOCI TESTAMENTA Učešće svjedoka uslov je punovaţnosti pojedinih oblika testamenta. Naše pravo postavlja uslove od kojih zavisi da li je odreĎeno lice podobno da bude svjedok testamenta. S tim u vezi razlikuju se apsolutna i relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Apsolutna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema čl.71, st.1 ZN BiH, svjedoci pri sačinjavanju pismenog testamenta pred svjedocima i sudskog testamenta, mogu biti punoljetna lica koja nisu lišena poslovne sposobnosti i koja znaju čitati i pisati, a kod sudskog testamenta i koja razumiju jezik na kome je testament sačinjen. Dakle, opšti uslovi su punoljetstvo, poslovna sposobnost, pismenost i kod sudskog testamenta razumijevanje jezika na kome je sačinjen testament. Lica koja ne ispunjavaju ove uslove su apsolutno nepodobna, tj. uopće ne mogu biti testamentarni svjedoci. Relativna nepodobnost testamentarnih svjedoka. Prema čl.71 st.2 ZN BiH, svjedoci ne mogu biti lica u srodstvu (krvnom i graĎanskom) sa ostaviocem i to u uspravnoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj do 4.stepena, kao ni bračni drugovi ostavioca. Ova nepodobnost vaţi i za sudije.

1

Gdje su nam brodovi?

26

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
6. SADRŽINA TESTAMENTA Sadrţaj testamenta moţe da se odnosi na: odreĎivanje nasljednika i nasljednih dijelova; isključenje zakonskog nasljednika iz nasljedstva; lišenje prava nasljednika na nuţni dio; oproštaj nedostojnosti; ostavljanje legata; postavljanje izvršioca testamenta; testamentarne odredbe neimovinskog karaktera.

Obzirom na navedeno, sadrţina testamenta se moţe podijeliti na materijalnu, formalnu i sadrţinu neimovinske prirode. Formalna sadrţina obuhvata postavljanje izvršioca testamenta, sadrţina neimovinske prirode moţe biti npr.odreĎivanje mjesta sahrane, priznavanje vanbračnog očinstva i sl, a ostali navedeni elementi spadaju u materijalnu sadrţinu. 6.1. Odredivanje nasljednika i nasljednih dijelova Za nasljednika moţe biti odreĎeno svako fizičko ili pravno lice, osim lica nedostojnih za nasljeĎivanje, dakle sva lica koja posjeduju testamenti factio passiva. Nasljednik moţe biti samo lice koje je ţivo u trenutku otvaranja nasljeĎa. Sposobnost za nasljeĎivanje ima i nasciturus (dijete začeto u trenutku otvaranja nasljeĎa). Nasljednik moţe biti naveden po imenu i prezimenu (nominatio heredis), a moţe biti postavljeno i lice koje treba da nastane (nasciturus). Zavještalac moţe i posrednim putem odrediti nasljednika na način što će u testamentu ostaviti podatke na osnovu kojih se moţe utvrditi ko su nasljednici. Npr. zavještalac moţe ostaviti nasljeĎe licu koje pronaĎe lijek protiv neke bolesti. Nasljednici mogu biti postavljeni na cijeloj zaostavštini, ili na njenom dijelu. U tom smislu se govori o univerzalnoj i singularnoj sukcesiji. Univerzalna sukcesija (successio per universitatem) podrazumijeva prijelaz svih prava i obaveza zavještaoca na nasljednika, a singularna (successio singularis) znači prelazak na nasljednika samo nekih zavještaočevih prava. Nasljedni dijelovi se mogu odrediti razlomkom ili procentualno. 6.2. OdreĎivanje nasljednika uz izvjesna ograničenja Zavještalac moţe nasljednika odrediti sa ili bez ograničenja. Ograničenja pri odreĎivanju nasljednika mogu biti odreĎivanje supstitucije, odreĎivanje uslova, roka ili naloga (nameta), te odreĎivanje legata. OdreĎivanje supstitucije (Institutione cum supstitutione). Zavještalac moţe testamentom odrediti lice kome će nasljedstvo pripasti u slučaju da odreĎeni nasljednik umre prije zavještaoca, ako se odrekne nasljeĎa ili ako bude nedostojan da naslijedi. Isto vaţi i za legate. Ovakva odredba u testamentu naziva se prostom ili vulgarnom supstitucijom (supstitutio vulgaris). Našim zakonom nisu dozvoljene fideikomisarna i pupilarna supstitucija. Fideikomisarna podrazumijeva imenovanje nasljednika svom nasljedniku. Kod pupilarne supstitucije zavještalac odreĎuje nasljednika svom maloljetnom djetetu u slučaju da ono umre prije nego postane sposobno za testiranje.

27

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
OdreĎivanje uslova, roka ili naloga. Zavještalac moţe u pojedinim odredbama testamenta postaviti uslove ili rokove. ZN ne sadrţi odredbe o uslovima ili rokovima kod testamenta, pa se tu primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Uslov (conditio) je ograničenje kojim se odreĎivanje nasljednika čini zavisnim od nastupanja, odnosno nenastupanja neke neizvjesne činjenice. Uslov moţe biti suspenzivni ili rezolutivni, kauzalni, potestativni, mikstni, afirmativni ili negativni. Kod odreĎivanja rokova značajno je razlikovati suspenzivni rok (početni – dies a quo), gdje je nasljednik odreĎen tako da postaje nasljednikom tek istekom odreĎenog vremena, te rezolutivni rok (završni – dies ad quem), gdje nasljednik prestaje biti nasljednikom protekom odreĎenog vremena. Zavještalac moţe nekom duţnošću opteretiti lica kojima ostavlja neku korist iz zaostavštine. Za nalog (namet - modus) takoĎer vaţe odredbe ZOO. Bitne osobine modusa su: njime moţe biti opterećen ne samo nasljednik, već i legatar i svako drugo lice koje nešto dobiva iz zaostavštine; nemogući, nedozvoljeni, nemoralni, nerazumljivi i protivrječni nameti se smatraju nepostojećim; lice koje modusom dobiva moţe svoje pravo realizovati kao povjerilac po pravilima obligacionog prava.

OdreĎivanje legata. Legat ili zapis (legatum) je odreĎena korist koju zavještalac ostavlja nekom licu, ali time ovo lice ne postavlja za svog nasljednika. Ostavljena korist moţe biti stvar ili pravo. Lice kome je nešto namijenjeno naziva se legatar. Legatar je po pravilu singularni sukcesor zavještaoca, te na osnovu testamenta ima samo obligacionopravni zahtjev prema licu opterećenom legatom. Ako je izvršenje naloţeno nekolicini lica, svako lice odgovara srazmjerno dijelu zaostavštine koji dobija, osim ako se iz testamenta moţe zaključiti da je zavještalac htio da tu odgovornost rasporedi na drugi način. Pravo na izvršenje legata zastarijeva za godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašten da traţi izvršenje legata. Legatar ima pravo traţiti izvršenje legata i kad je lice koje je po testamentu bilo duţno izvršiti legat umrlo prije zavještaoca, odreklo se nasljeĎa ili je nedostojno da naslijedi. Nasljednik nije duţan izvršiti u cjelini legate čija vr ijednost premašuje vrijednost raspoloţivog dijela zaostavštine. Ovo vaţi i za legatara, ako namet koji treba izvršiti prelazi vrijednost legata. U takvim slučajevima svi legati i nameti se smanjuju u jednakoj srazmjeri, ako zavještalac nije odredio drugačije. Kao singularni sukcesor, legatar ne odgovara za dugove zavještaoca, osim ako je zavještalac naredio drugačije. U svakom slučaju, odgovornost legatara kreće se u granicama vrijednosti legata. Legat moţe prestati usljed razloga na strani legatara i na strani zavještaoca. Kada su u pitanju razlozi na strani legatara, vaţenje legata prestaje ako legatar umre prije zavještaoca, ako se odrekne legata ili ako je nedostojan. S druge strane, legat moţe prestati i u slučaju kad je zavještalac za ţivota otuĎio ili potrošio predmet legata, ili je predmet legata prestao postojati ili je slučajno propao nakon smrti zavještaoca. Izvršilac testamenta je lice koje je ostavilac testamentom odredio da se stara o izvršenju testamenta u cjelini ili jednom dijelu. Izvrš ilac moţe biti jedno ili više lica. To moţe biti svako poslovno sposobno lice. Lice koje je odreĎeno za izvršioca testamenta ne mora se prihvatiti te duţnosti. Duţnost izvršioca odreĎuje sam zavještalac, a ako to nije uradio te duţnosti mogu biti: da se stara o čuvanju zaostavštine, da upravlja zaostavštinom, da se stara o isplati dugova i legata, da se stara da testament bude izvršen kako je zavještalac htio.

28

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Izvršilac je duţan poloţiti sudu račune o svom radu. Ima pravo na naknadu troškova i nagradu za svoj trud, koja će mu se platiti na osnovu odluke suda, a na teret raspoloţivog dijela zaostavštine. Sud po prijedlogu ili sluţbenoj duţnosti moţe opozvati izvršioca testamenta ako njegov rad nije u skladu sa zakonom ili voljom zavještaoca. 7. OPOZIVANJE, ČUVANJE I TUMAČENJE TESTAMENTA Opozivanje testamenta je radnja kojom zavještalac u cjelini ili djelimično povlači svoju izjavu posljednje volje. Ovo povlačenje se čini izjavom datom u bilo kom obliku u kome se po zakonu moţe sačiniti testament. Pisani testament se moţe opozvati i uništenjem. Opoziv moţe biti izričit i prećutan. Izričit opoziv je pravljenje novog testamenta kojim se opoziva raniji. Ako se kasnijim testamentom izričito ne opoziva raniji, odredbe ranijeg ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta. Ako je zavještalac uništio kasniji testament, raniji ponovo dobiva snagu, osim ako se dokaţe da zavještalac to nije htio. Prećutan opoziv je u slučaju kada zavještalac kasnije drugačije raspolaţe odreĎenom stvari koju je nekom zavještao. Čuvanje testamenta. Pod čuvanjem testamenta podrazumijeva se čuvanje pismena o sadrţaju testamenta. ZN ne reguliše načine čuvanja testamenta, pošto je to prvenstveno stvar zavještaoca. Ipak, moţe se reći da postoje 4 načina čuvanja: od strane samog zavještaoca, od strane nekog drugog lica, kod depozitnih ustanova (banka, pošta i sl), te od strane suda. Zakon o nasljeĎivanju reguliše pitanje samo čuvanja testamenta u sudu. Zavještalac moţe svojeručni testament, pisani testament pred svjedocima i sudski testament predati na čuvanje nadleţnom sudu u otvorenom ili zatvorenom omotu, o čemu će sud sastaviti zapisnik, testament staviti u poseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Za čuvanje testamenta nadleţan je osnovni (općinski) sud. U odreĎenim detaljima razlikuju se postupci oko predaje na čuvanje i preuzimanja sudskog testamenta, svojeručnog testamenta i pisanog testamenta pred svjedocima. Tumačenje testamenta. Tumačenje testamenta je iznalaţenje prave volje zavještaoca. Namjera je volja zavještaoca koja je manifestovana u testamentu na tačno odreĎeni način i koja objašnjava šta je i zašto zavještalac htio postići svojim testamentom. Ukoliko je zavještalac u testamentu jasno i konkretno izrazio svoju volju na način koji ne ostavlja mjesta sumnji, onda će se zavještaočeva volja tako i ostvariti shodno odredbi ZOO po kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. U slučaju da nije moguće pronaći pravu volju zavještaoca, vaţi pravilo da se treba drţati onoga što je najpovoljnije za zakonskog nasljednika ili lice kome je u testamentu naloţena neka obaveza. 8. NIŠTAVOST TESTAMENTA Zakon kao osnovne uslove za poništenje testamenta navodi: nedostatak testamentarne sposobnosti; prijetnja, prinuda i zabluda; nedostatak forme; ostavljanje nečeg sudiji koji je testament sačinio, svjedocima pri njegovom sačinjavanju, kao i precima, potomcima, braći, sestrama, bračnim drugovima ovih lica;

29

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
ostavljanje nečeg svjedocima pri sačinjavanju usmenog testamenta, njihovim bračnim drugovima, potomcima i precima, srodnicima u pobočnoj liniji zaključno sa 4.stepenom srodstva i bračnim drugovima svih ovih lica.

Testament moţe biti ništav u cjelosti ili samo u pojedinim dijelovima. Poništenje moţe traţiti osoba koja ima pravni interes. O kojem licu se konkretno radi je faktičko pitanje koje sud ocjenjuje za konkretan slučaj. To mogu biti npr.zakonski nasljednici, nasljednici po ranijem testamentu, javni pravobranilac u slučaju zaostavštine bez nasljednika, javni tuţilac u slučaju protivzakonitih testamenata. U slučaju poništenja testamenta, primjenjivaće se odredbe nekog ranijeg testamenta. Ako on ne postoji, primijeniće se zakonsko nasljeĎivanje. Isti princip primjenjuje se i u slučaju djelomičnog poništenja.

PETI DIO POSEBNA ODREĐENJA O NASLJEĐIVANJU U ZAKONIMA POJEDINIH REPUBLIKA
1. NASLJEĐIVANJE AUTORSKIH IMOVINSKIH PRAVA U Zakonu o nasljeĎivanju BiH dato je posebno odreĎenje autorskih imovinskih prava. Autorska imovinska prava umrlog nasljeĎuju njegova djeca, njegov bračni drug i njihovi roditelji. Ovi nasljednici podijeljeni su u 2 zakonska nasljedna reda: prvi-djeca i bračni drug, te drugi – roditelji i eventualno bračni drug. Primjenjuje se princip isključivosti izmeĎu nasljednih redova, a ni u jednom nasljednom redu ne moţe doći do primjene prava predstavljanja. Ukoliko nema ovih nasljednika, autorska imovinska prava postaju “društvena svojina“ (čl.27 ZN BiH).

ŠESTI DIO PRAVNI POLOŽAJ NASLJEDNIKA I ZAOSTAVŠTINA BEZ NASLJEDNIKA
1. PRAVNI POLOŽAJ NASLJEDNIKA 1.1. Sticanje nasljedstva Nasljednici stiču zaostavštinu ostavioca po sili zakona u trenutku njegove smrti. Po zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje stvarnih prava traţe se 2 elementa: titulus i modus. MeĎutim, za sticanje stvarnih prava nasljeĎivanja dovoljan je samo t itulus. Slično je odstupanje i u pogledu sticanja posjeda. Posjed se po tom zakonu stiče uspostavom faktičke vlasti na stvari. MeĎutim, nasljednik postaje drţalac u trenutku smrti ostavioca, bez obzira na to kad je stekao faktičku vlast na stvari. Na nasljednika prelaze imovinska prava i obaveze ostavioca koja je ostavilac imao u trenutku smrti, s tim što je odgovornost nasljednika za obaveze ostavioca ograničena do visine nasljeĎenih prava. Pored ovoga, pravni poloţaj nasljednika odreĎuje još niz prava i obaveza koja nastaju u trenutku smrti ostavioca, a nasljednici ih stiču zbog same činjenice da su nasljednici (npr.pravo traţenja nematerijalne šteteza povrede prava ličnosti od onog ko se ogriješio na časnu uspomenu

30

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
na ostavioca, obaveze snošenja troškova sahrane ostavioca, troškovi popisa i procjene zaostavštine itd). Kada su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, kao i u ostalim slučajevima kada je to potrebno, sud će postaviti privremenog staraoca zaostavštine koji je ovlašten da u ime nasljednika podnosi tuţbu, naplaćuje potraţivanja i isplaćuje dugove, te da uopšte zastupa nasljednike. 1.2. Nasljednička zajednica Nasljednička zajednica se uspostavlja nad zaostavštinom od trenutka smrti ostavioca do podjele njegove zaostavštine na nasljednike. Zajednica se uspostavlja samo izmeĎu nasljednika, bez obzira o kojim se nasljednicima radi (zakonski, testamentarni ili izmeĎu jednih i drugih). Ako ostavilac nije odredio izvršioca testamenta, a nasljednici se ne mogu sloţiti o upravljanju zajednicom, sud će na zahtjev jednog od njih postaviti upravitelja ili odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati. Za upravitelja se moţe postaviti i neko od nasljednika. Upravitelj uz odobrenje suda moţe raspolagati stvarima iz zaostavštine ako je na to ovlašten testamentom ili ako je to potrebno radi isplate troškova ili otklanjanja štete na nasljedstvu. Nasljednik moţe zaključiti ugovor o otuĎenju svog nasljednog djela i prije podjele nasljedstva, a obaveze iz ugovora izvršava nakon podjele ako je ugovor sklopljen sa licem koje nije nasljednik. Na sanasljednike nasljednik moţe prenijeti svoj nasljedni dio prije diobe ili pravosnaţnosti rješenja o nasljeĎivanju. Redovan način raskida nasljedničke zajednice je podjela izmeĎu nasljednika. MeĎ utim, nasljednička zajednica moţe prestati i kad jedan sanasljednik stekne cijelo nasljedstvo putem pravnih poslova sa ostalima, te kad treća osoba stekne cijelo nasljedstvo putem pravnih poslova sa sanasljednicima. Podjelu nasljedstva moţe zahtijevati svaki sanasljednik. Pravo na podjelu je nezastarivo. Ništav je ugovoro kojim se nasljednik odriče prava da traţi podjelu, kao i odredba testamenta kojom se podjela zabranjuje ili ograničava. 1.3. Odgovornost nasljednika za dugove Nasljednik za dugove ostavioca odgovara samo do visine svog nasljednog dijela. MeĎutim, pored dugova ostavioca, nasljednik odgovara i za dugove u vezi sa nasljeĎivanjem koji su nastali nakon smrti ostavioca: npr.troškove sahrane ostavioca, izvršioca testamenta, ostavinskog postupka i sl. Dugovi se meĎu nasljednicima dijele srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima, ako testamentom nije drugačije odreĎeno. Povjerioci ostavitelja mogu u roku od 3 mjeseca od otvaranja nasljeĎa zahtijevati da se zaostavština odvoji od imovine nasljednika. U tom slučaju nasljednik ne moţe raspolagati zaostavštinom dok se ne naplate povjerioci koji su traţili odvajanje. 1.4. Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom drţaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za drţaoca (subjektivni rok), a najdalje za 10 godina od smrti ostavioca (za zakonskog nasljednika), odnosno proglašenja testamenta (za testamentarnog nasljednika). Prema nesavjesnom drţaocu ovo pravo zastarijeva za 20 godina. Savjestan drţalac zaostavštine je onaj koji zaostavštinu drţi po osnovu nasljeĎa, ali sa slabijim pravnim osnovom od drugog nasljednika ili je pak u zabludi da ima pravni osnov za nasljeĎivanje. Ostali drţaoci zaostavštine su nesavjesni.

31

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Kod zastarjelosti prava na zahtjev moţe doći do prekida i zastoja zastarjelosti, na koje se primjenjuju odredbe obligacionog prava. Drţalac protiv koga je podnesen zahtjev za predaju zaostavštine moţe na taj zahtjev staviti prigovor zastarjelosti prava. Ako sud usvoji prigovor, donijet će odluku da je podnosilac zahtjeva nasljednik ostavioca, ali će zbog zastarjelosti odbiti njegov zahtjev u pogledu predaje stvari iz zaostavštine ili njihove protivvrijednosti. 2. ZAOSTAVŠTINA BEZ NASLJEDNIKA Savremeni nasljedno-pravni sistemi regulišu da zaostavštinu ostavioca koji nema nasljednika (ili nasljednici ne mogu ili neće da naslijede), nasljeĎuje drţava. ZN BiH je odredio da zaostavština bez nasljednika postaje društvena svojina, koja se predaje nadleţnoj skupštini općine (u Zakonu se navodi skupština općine, što se vjerovatno odnosi na općinu kao DPZ). Ako u trenutku smrti ostavioca nije poznato da li postoje nasljednici, sud će oglasom pozvati lica koja polaţu pravo na nasljeĎe da se prijave sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja oglasa u Sluţbenim novinama. Do isteka ovog roka sud obustavlja postupak i postavlja staratelja zaostavštine. Ako se do isteka roka ne pojavi ni jedan nasljednik, sud zaostavštinu predaje nadleţnoj skupštini općine. Zakon ne precizira koja je općina nadleţna. Po predaji zaostavštine općini, nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od 10 godina od predaje zaostavštine ne lišava se prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada.

SEDMI DIO OSTAVINSKI POSTUPAK
1. POJAM I NAČELA OSTAVINSKOG POSTUPKA Ostavinski postupak predstavlja skup radnji kojima nadleţni organi vlasti – sudovi, utvrĎuju nasljednopravne posljedice smrti ostavitelja, te odreĎuju mjere i postupke za zaštitu zaostavštine i prava u pogledu nje. U tom postupku sud utvrĎuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina čini njegovu zaostavštinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatorima i drugim licima. ZN BiH za ostavinski postupak upotrebljava termin «postupak za raspravljanje zaostavštine». U pravnoj teoriji i sudskoj praksi koristi se termin «ostavinski postupak», jer je ostavinska rasprava samo jedna faza u ostavinskom postupku. Ostavinski postupak čini dio graĎanskog sudskog postupka. Otuda je i osnovno pravilo da se u ostavinskom postupku primjenjuju pravila parničnog postupka, ako zakonom nije odreĎeno drugačije. S tim u vezi postoje i odreĎene specifičnosti procesa ostavinskog postupka. Načelo oficijelnosti. Ostavinski postupak se pokreće po sluţbenoj duţnosti, čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno umrlim. Ovo znači da je sud obavezan pokrenuti ostavinski postupak uvijek kad sazna za smrt nekog lica koje je imalo prebivalište na njegovoj teritoriji, bez obzira da li je to lice ostavilo neku imovinu ili ne. Načelo neprekidnosti. Kada je već pokrenut ostavinski postupak, sud je duţan da ga dovede do kraja i donese odgovarajuće rješenje.

32

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Za razliku od parničnog postupka, gdje su stranke osnovni inicijatori izvoĎenja dokaza, ovdje je to sud, jer se postupak pokreće po sluţbenoj duţnosti. Sud u raspravi uzima u obzir kako dokaze koje su stranke podnijele, tako i one koje je sud pribavio. Odluka se moţe zasnivati i na dokazima koji nisu izvedeni pred sudijom koji donosi odluku. Odluke u postupku se donose u obliku rješenja, koja moraju biti posebno obrazloţena. Protiv rješenja osnovnog suda dozvoljena je ţalba, ukoliko zakonom nije drugačije odreĎeno. Ţalba se izjavljuje u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, a podnosi se osnovnom sudu čije se rješenje pobija. Ţalba odlaţe izvršenje rješenja, ako sud ne odluči drugačije. Sud će odlučiti da ţalba ne odlaţe izvršenje naročito u slučaju ako su rješenjem utvrĎene mjere za obezbjeĎenje zaostavštine, a postoji opasnost da se usljed odlaganja izvršenje ovih mjera osujeti. U ţalbi se mogu iznositi novi dokazi i činjenice, bez obaveze da ţalilac obrazloţi zbog čega ih nije iznosio u prvostepenom postupku. Po ţalbi rješava Viši sud i to u pravilu samo po blagovremenoj ţalbi, ali moţe uzeti u obzir i neblagovremenu ţalbu ukoliko se time ne vrijeĎaju prava drugih lica zasnovana na rješenju. Prethodno, osnovni sud će utvrditi blagovremenost i dopuštenost ţalbe, te da li je izjavljena od strane ovlaštenog lica. Ako osnovni sud utvrdi da je ţalba dopuštena, moţe povodom ţalbe novim rješenjem preinačiti ili staviti van snage ranije rješenje, ako se time ne vrijeĎaju prava drugih lica zasnovana na prethodnom rješenju. Protiv rješenja višeg suda ne moţe se izjaviti revizija. Svaka stranka snosi svoje troškove koje je imala tokom ili povodom postupka. Ako je bilo zajedničkih troškova, sud će odrediti u kojoj srazmjeri će stranke snositi te troškove. Po prijedlog jedne stranke, sud moţe odlučiti da druga stranka nadoknadi troškove koje joj je prouzrok ovala očigledno nesavjesnim postupanjem. 2. NADLEŽNOST Za raspravljanje zaostavštine stvarno je nadleţan osnovni sud, a sve odluke u postupku donosi sudija pojedinac. Mjesno je nadleţan osnovni sud na čijem području je ostavilac u vrijeme smrti imao prebivalište ili boravište. Ako ostavilac u trenutku smrti nije imao prebivalište niti boravište u BiH, nadleţan je osnovni sud na čijem području se nalazi sva ili preteţan dio njegove zaostavštine. Stranke ne mogu ugovoriti ni stvarnu niti mjesnu nadleţnost suda. 3. PRIPREMANJE OSTAVINSKE RASPRAVE Prethodne radnje (radnje koje prethode ostavinskoj raspravi) su sastavljanje smrtovnice, popis i procjena imovine, privremene mjere za obezbjeĎenje zaostavštine i postavljanje privremenog staraoca zaostavštine. 3.1. Sastavljanje smrtovnice Matičar koji je izvršio upis umrlog u matičnu knjigu umrlih duţan je da u roku od 30 dana osnovnom sudu dostavi smrtovnicu za umrlog. Ako nije u mogućnosti da pribavi potpune podatke za sastavljanje smrtovnice, dostaviće smrtovnicu samo sa onim podacima kojima raspolaţe (nepotpuna smrtovnica). Ako je lice umrlo izvan područja općine u kojoj je imalo prebivalište ili boravište, matičar će osnovnom sudu dostaviti izvod iz matične knjige umrlih, kao i podatke kojima raspolaţe a koji mogu posluţiti za sastavljanje smrtovnice. Smrtovnica se sastavlja i u slučaju kad umrli nije imao nikakvu imovinu. Obavezni podaci koji se unose u smrtovnicu su:   lični podaci umrlog (ime i prezime, djevojačko prezime, ime roditelja, zanimanje, datu m roĎenja, drţavljanstvo); datum, mjesto i po mogućnosti sat smrti;

33

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
   prebivalište, odnosno boravište koje je umrli imao; podaci o bračnom drugu i djeci; podaci o ostalim srodnicima koji bi mogli biti pozvani na nasljedstvo po osnovu zakona, kao i lica koja su pozvana na nasljedstvo po osnovu testamenta (imena, datumi roĎenja i prebivalište, odnosno boravište); pribliţna vrijednost nepokretne i pribliţna vrijednost pokretne imovine umrlog.

Ukoliko nedostaje neki od navedenih podataka, smrtovnica je nepotpuna. Pored ovih podataka u smrtovnicu se po mogućnosti navodi i gdje se nalazi imovina umrlog, da li ima imovine za čije čuvanje, drţanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi, da li je ostavio testament itd. U smrtovnici će se posebno naznačiti da li se očekuje roĎenje djeteta umrlog i da li njegova djeca ili bračni drug imaju staraoca. 3.2. Popis i procjena imovine Popis i procjena imovine umrlog lica vrši se po odluci ostavinskog suda:     kad se ne zna za nasljednike ili njihovo boravište; kad su nasljednici lica bez, ili sa ograničenom poslovnom sposobnošću; kada zaostavština treba da se preda pravnom licu; u drugim opravdanim slučajevima.

Sud će narediti da se izvrši popis i procjena i u slučaju kad to zahtijevaju nasljednici, legatari ili povjerioci umrlog. Popis i procjena imovine izvršiće se i bez odluke suda, prilikom sastavljanja smrtovnice, ako to traţi jedan od nasljednika ili legatara. Popis imovine obuhvata cjelokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu koja je bila u posjedu umrlog u vrijeme njegove smrti, kao i imovinu umrlog koja se nalazi kod drugih lica. Kod popisa se uvijek mora naznačiti kod koga se nalazi i po kom osnovu. U popis će se zabiljeţiti i potraţivanja umrlog, kao i njegovi dugovi, a posebno neplaćeni porez. Popis i procjenu imovine vrši nadleţni općinski organ uprave, ali je moţe izvršiti i radnik suda kojeg sudija za to odredi. Vrši se u prisustvu 2 punoljetna graĎanina, a kada je to potrebno i uz prisustvo vještaka. Popisu i procjeni moţe prisustvovati svako zainteresovano lice. Ako popis imovine nije izvršen, sud moţe na osnovu podataka zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu. U popis se unose sve stvari prema stanju u trenutku smrti ostavioca, a ukoliko su neke stvari izmijenile izgled i stanje , to treba unijeti u zapisnik. Vrijednost popisane zaostavštine procjenjuje se uvijek prema stanju u trenutku smrti ostavioca. 3.3. Privremene mjere za obezbjeĎenje zaostavštine Treba razlikovati privremene mjere za obezbjeĎenje zaostavštine od mjera za obezbjeĎenje zaostavštine koje sud odreĎuje tokom cijelog postupka raspravljanja zaostavštine. Ako se utvrdi da nijedan od prisutnih nasljednika nije sposoban da upravlja zaostavštinom, a nema zakonskog zastupnika, ili ako su nasljednici nepoznati ili odsutni ili kada druge okolnosti nalaţu naročitu opreznost, nadleţni općinski organ uprave predaće u hitnim slučajevima imovinu ili njen dio na čuvanje pouzdanom licu i o tome će obavijestiti sud na čijem području se imovina nalazi. Ovaj sud moţe tu mjeru izmijeniti ili ukinuti. Gotov novac, vrijednosni papiri, dragocjenosti, štedne knjiţice i druge vaţne isprave u takvom slučaju treba predati sudu na čijem području se

34

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
imovina nalazi. Ovaj sud je duţan da obavijesti ostavinski sud o svim mjerama za obezbjeĎenje zaostavštine. U toku cijelog ostavinskog postupka, sud moţe po vlastitom nahoĎenju ili na prijedlog zainteresiranih lica, odreĎivati mjere obezbjeĎenja zaostavštine. Cilj mjera je zaštita prava i interesa odreĎenih učesnika, a cilj moţe biti i zaštita opć ih interesa.

3.4. Postupak ostavinskog suda po prijemu smrtovnice Po prijemu smrtovnice sud će utvrditi da li je nadleţan za raspravljanje zaostavštine. Ako ustanovi da nije, dostaviće predmet nadleţnom sudu. Ako ustanovi da je za raspravljanje zaostavštine nadleţan inostrani organ, sud će se rješenjem oglasiti nenadleţnim. Ako je ostavilac postavio izvršioca testamenta, sud će to saopštiti izvršiocu i pozvati ga da se u odreĎenom roku izjasni o prihvatanju te duţnosti. Ukoliko se prihvati, izvršilac testamenta će biti pozivan na ročišta do kraja ostavinskog postupka. U praksi se rijetko dešava da ostavilac imenuje izvršioca testamenta, vjerovatno zato što sve radnje oko izvršenja testamenta sud obavlja po sluţbenoj duţnosti. Ako se očekuje roĎenje djeteta koje bi bilo pozvano na nasljeĎe, ostavinski sud o tome obavještava organ starateljstva. Ako organ starateljstva drugačije ne odredi, o pravima nasciturusa staraće se jedan od njegovih roditelja. Ukoliko prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu, ili je ostavio samo pokretnu imovinu a niko od pozvanih na nasljeĎe ne traţi provoĎenje rasprave, sud će rješenjem odlučiti da se zaostavština ne raspravlja. O tome će obavijestiti organ starateljstva ako meĎu nasljednicima ima lica koja nisu sposobna da se sama staraju o svojim poslovima, a nemaju roditelja. Sud ne moţe uskratiti raspravljanje zaostavštine u slučaju kad je umrli u trenutku smrti imao imovinu. Stranke mogu inicirati ostavinski postupak ako imaju saznanja da je umrli imao imovinu. Povjerioci ostavioca u roku od 3 mjeseca mogu traţiti odvajanje zaostavštine od imovine nasljednika. Prilikom podnošenja zahtjeva za odvajanje zaostavštine, povjerioci ostavioca moraju učiniti vjerovatnim da im je povjerilac nešto dugovao. To se moţe učiniti prezentiranjem npr.ugovora izmeĎu povjerioca i ostavioca i sl, što je dovoljno za odluku suda. Irelevantna je veličina potraţivanja i sl. U slučaju donošenja odluke o odvajanju zaostavštine od imovine nasljednika, nasljednik ne moţe raspolagati tom imovinom dok se ne namire povjerioci koji su traţili odvajanje. Povjerioci mogu traţiti odvajanje zaostavštine od imovine nasljednika i u slučaju kada se ne vodi ostavinski postupak. Svoja potraţivanja mogu naplatiti samo iz zaostavštine. 3.5. Postupak u slučaju u kome postoji testament Organ koji sastavlja smrtovnicu provjeriće da li je umrli ostavio pisani testament, odnosno da li postoji isprava o usmenom testamentu. Testament koji je ostavio umrli dostaviće se sudu zajedno sa smrtovnicom. Kad sud utvrdi da je lice koje je ostavilo testament umrlo ili je proglašeno umrlim, otvoriće njegov testament bez povrede pečata, pročitaće ga i o tome sastaviti zapisnik. Otvaranje testamenta vrši se u prisustvu 2 punoljetna svjedoka, koji mogu biti i iz kategorije lica pozvanih na nasljeĎe. Proglašenju testamenta mogu prisustvovati nasljednici, legatari i druga zainteresovana lica i traţiti prepis testamenta. Zakon razlikuje 3 slučaja proglašenja testamenta: proglašenje pisanog testamenta, proglašenje usmenog testamenta i proglašenje nestalog ili uništenog testamenta.

35

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Zapisnik o proglašenju pismenog testamenta treba da sadrţi: koliko je testamenata naĎeno, koji datum nose i gdje su naĎeni; ko je testament predao sudu ili sastavljaču smrtovnice; da li je testament predan otvoren ili zatvoren i kakvim je pečatom bio zapečaćen; koji su svjedoci prisustvovali otvaranju i proglašenju testamenta.

Ako je prilikom otvaranja testamenta primijećeno da je pečat povrijeĎen ili da je u testamentu nešto brisano, precrtano ili ispravljeno ili ako se nešto drugo pronaĎe sumnjivo, to se mora zapisnički konstatovati. Zapisnik potpisuju sudija, zapisničar i svjedoci. Na proglašeni testament sud će staviti potvrdu o njegovom proglašenju. Kod proglašenja usmenog testamenta moguće su 2 situacije, zavisno od toga dali su svjedoci potpisali ispravu o postojanju posljednje volje ostavioca ili nisu. U prvom slučaju, sud će sadrţinu isprave koju su svjedoci svojeručno potpisali, proglasiti po odredbama koje vaţe za proglašenje pismenog testamenta. Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojima je usmeni testament izjavljen saslušaće se ponaosob o sadrţini testamenta, a naročito o okolnostima od kojih zavisi njegova punovaţnost. Zapisnik o saslušanju svjedoka će se proglasiti po odredbama za proglašenje pisanog testamenta. Ako stranka zahtijeva da se svjedoci saslušaju pod zakletvom, ili ako sud ustanovi da je takvo saslušanje potrebno, zakazaće posebno ročište za saslušanje ovih svjedoka na koje će pozvati predlagače, a ostala zainteresovana lica samo ako se time ne bi odugovlačio postupak. Ukoliko je pisani testament nestao ili je uništen neovisno od volje ostavioca, a meĎu zainteresovanim licima nema spora o ranijem postojanju testamenta, obliku u kome je sastavljen, sadrţaju kao i načinu nestanka ili uništenja, sud će o tome saslušati sva zainteresovana lica i po njihovim prijedlozima izvesti potrebne dokaze, pa će taj zapisnik proglasiti po odredbama koje vaţe za proglašenje pisanog testamenta. Ukoliko bi zaostavština da nije testamenta postala društvena svojina, sporazum zainteresovanih lica o ranijem postojanju testamenta vaţi samo uz saglasnost nadleţnog organa (javni pravobranilac). 4. SLUČAJEVI U KOJIMA SE ZAOSTAVŠTINA NE RASPRAVLJA Zaostavština se neće raspravljati ako prema podacima iz smrtovnice umrli nije ostavio imovinu ili je ostavio samo pokretnu imovinu, a nijedno od lica pozvanih na nasljeĎe ne traţi da se provede rasprava. Zaostavština se neće raspravljati ni u slučaju u kome je sud utvrdio da nema nasljednika, ili se ne zna da li ima nasljednika ali se u propisanom roku nije javio niko ko polaţe pravo na nasljeĎe. U oba slučaja sud rješenjem predaje imovinu nadleţnoj skupštini općine. 5. RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE Za raspravu sud odreĎuje ročište, na koje poziva zainteresovana lica. Poziv se dostavlja lično zainteresovanom licu prema propisima za dostavljanje tuţbe u parničnom postupku. Na ročište se pozivaju lica koja bi mogla po zakonu polagati pravo na nasljeĎe, lica koja su eventualno testamentom odreĎena za nasljednike, te izvršioca testamenta ako ga je umrli postavio u testamentu. U pozivu će sud zainteresovana lica obavijestiti o pokretanju postupka i postojanju testamenta (ako postoji) i pozvati da sudu odmah dostave pisani testament, odnosno ispravu o usmenom testamentu ako se kod njih nalazi, ili da naznače svjedoke usmenog testamenta. Sud u pozivu upozorava zainteresovana lica da do završetka postupka mogu dati sudu izjavu da li se prihvataju nasljeĎa ili se odriču, a ako na ročište ne doĎu ili ne daju izjavu, sud će o njihovom pravu odlučiti na osnovu podataka kojima raspolaţe.

36

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
Ako se ne zna da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polaţu pravo na nasljeĎe da se prijave sudu u roku od godinu dana od dana objavljivanja u Sluţbenom listu. Oglas će se istać i i na oglasnoj tabli suda, a po potrebi i na drugi pogodan način. Na isti način sud postupa i u slučaju kad je nasljedniku postavljen privremeni zastupnik zbog toga što je boravište nasljednika nepoznato ili zbog toga što se nasljednik nalazi u inostranstvu a dostavljanje se nije moglo izvršiti. Po isteku roka od godinu dana sud će raspraviti zaostavštinu na osnovu izjave postavljenog staraoca i podataka kojima sud raspolaţe. U postupku će sud raspraviti sva pitanja koja se odnose na zaostavštinu, naročito o pravu na nasljeĎe, veličini nasljednog dijela i pravu na legat. Po pravilu sud o ovim pitanjima odlučuje nakon što od zainteresovanih lica uzme potrebne izjave. Sud nije duţan da u svakom konkretnom slučaju o pomenutim pitanjima zakazuje ročište. Dovoljno je da u nekim od njih od zainteresovanih lica pribavi izjave u pismenom podnesku ili uzimanjem na zapisnik van ročišta. Ukoliko ni ovo nije neophodno, sud moţe o navedenim pitanjima odlučiti i bez uzimanja tih izjava. Ako sud posumnja da je lice koje po zakonu polaţe pravo na nasljeĎe jedini ili najbliţi srodnik umrlog, moţe saslušati i lica za koja smatra da bi mogla imati jednako ili jače pravo na nasljeĎe. Ta lica se mogu pozvati i oglasom objavljenim u Sl.listu.

5.1. Nasljednička izjava Lica pozvana na nasljeĎe izjašnjavaju se da li prihvataju nasljeĎa ili ga se odriču. Izjavu mora potpisati nasljednik ili njegov zakonski zastupnik. Nasljednik koji se odriče od nasljeĎa u izjavi treba navesti da li se odriče samo u svoje ime ili u ime svojih potomaka. Izjava se ne moţe dati pod uslovom ni djelimično, niti se jednom data izjava o odricanju moţe opozvati. Izjava o odricanju od nasljeĎa ne mora biti data pred sudom, već je dovoljno da je ovjerena. U izjavi treba navesti da li se nasljednik prima, odnosno odriče dijela koji mu pripada na osnovu zakona, na osnovu testamenta ili se izjava odnosi na nuţni nasljedni dio. Potpis na izjavi koja je podnesena sudu, kao i potpis na punomoći moraju biti ovjereni. Jednom data nasljednička izjava ne vaţi za imovinu koja je u vrijeme davanja izjave pripadala zaostavštini, ali se za nju nije znalo. U takvom slučaju nasljednik moţe u roku koji mu odredi sud, traţiti da mu se prizna pravo nasljedstva na dio koji mu po zakonu pripada na novopronaĎenoj imovini. Nasljednik moţe traţiti poništenje izjave date pod prijetnjom ili prinudom, usljed prevare ili u zabludi. MeĎutim, nasljednik koji je dao izjavu o primanju nasljedstva na osnovu zakona, mada je znao za postojanje testamenta, ne moţe datu izjavu preinačiti u izjavu o primanju nasljedstva na osnovu testamenta, niti je više ovlašten da traţi nasljeĎe na osnovu testamenta. 5.2. Prigovor na popis ili procjenu Pitanje popisa ili procjene zaostavštine moţe se postaviti i u toku raspravljanja zaostavštine. Moguće su 2 situacije: 1. Ako popis ili procjena zaostavštine nije vršena u pripremnom postupku, sud moţe na osnovu podataka zainteresovanih lica sam utvrditi imovinu koja ulazi u zaostavštinu. 2. Ako je popis ili procjena zaostavštine izvršen, stranke mogu prigovoriti iz bilo k og razloga, npr.da je izvršena pogrešna procjena vrijednosti. U tom slučaju sud moţe narediti da radnik suda ponovo izvrši popis ili procjenu, ali samo u slučaju kada ocijeni da je to potrebno. Stranka koja je prisustvovala popisu ili procjeni i potpisala zapisnik o tome, ne moţe staviti prigovor.

37

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
5.3. Spor u toku rasprave zaostavštine Spor o činjenicama zbog kojih se upućuje na parnicu. U slučaju spora izmeĎu stranaka o činjenicama od kojih zavisi njihovo pravo, sud će prekinuti raspravljanje zaostavštine i uputiti stranke da pokrenu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave radi utvrĎivanja spornih činjenica. Sud će ovako postupiti samo u slučaju ako su sporne slijedeće činjenice: činjenice od kojih zavisi pravo na nasljeĎe, a posebno punovaţnost ili sadrţina testamenta ili odnos nasljednika i ostavioca na osnovu kojeg se po zakonu nasljeĎuje; činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva preţivjelog bračnog druga i ostaviočevih potomaka koji su ţivjeli sa ostaviocem u istom domaćinstvu, da im se iz zaostavštine izdvoje predmeti domaćinstva koji sluţe za zadovoljavanje svakodnevnih potreba; činjenice od kojih zavisi veličina nasljednog dijela, a posebno uračunavanje u nasljedni dio; činjenice od kojih zavisi osnovanost isključenja nuţnih nasljednika ili osnovanost razloga za nedostojnost; činjenice od kojih zavisi da li se neko lice odreklo nasljeĎa.

-

Ako je spor istovremeno i činjenični i pravni, o njemu treba da se odlučuje u parnici. Ako ne postoji spor o činjenicama, već samo o primjeni prava, odlučuje se u ostavinskom postupku. Upućivanje na parnicu zbog spora o pravu na legat ili o drugom pravu na zaostavštinu. Ako meĎu strankama postoji ovakav spor, sud će takoĎer uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred organom uprave, ali neće prekidati raspravljanje zaostavštine. Upućivanje na parnicu zbog spora o primjeni prava ili o činjenicama. Ako se nasljednici spore o činjenicama ili o primjeni prava, sud će prekinuti raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu pred sudom ili postupak pred organom uprave u ovim slučajevima: ako izmeĎu nasljednika postoji spor o tome da li neka imovina ulazi u zaostavštinu; ako izmeĎu nasljednika postoji spor povodom zahtjeva potomaka ili usvojenika ostavioca koji su sa njim ţivjeli u zajednici da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine.

Ovdje se radi o slučajevima kada se spor javi meĎu nasljednicima, a ne i drugim zainteresovanim licima. Upućivanje na parnicu i trajanje prekida postupka. Sud će na parnicu uputiti onu stranku čije pravo se smatra manje vjerovatnim. Manje vjerovatnim se smatra pravo koje se zasniva na zakonu u odnosu na pravo koje se zasniva na formalno valjanim ugovorima i formalno valjanoj oporuci. Ako sud prekine postupak, odrediće rok u kome stranka treba pokrenuti parnicu pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave. Ako stranka nije parnicu u roku povela, pa je ostavinski postupak pravosnaţno dovršen, o zahtjevima stranke moţe se naknadno raspraviti u parnic i povodom tuţbe. Ovo nije razlog da revizijski sud samo zbog toga ukine rješenje o nasljeĎivanju. Ako stranka u odreĎenom roku postupi po rješenju suda, prekid ostavinskog postupka trajaće dok parnica pred sudom, odnosno postupak pred organom uprave ne bude pravosnaţno završen. Upućivanje na upravni postupak. U pravnoj teoriji postoji mišljenje da će se postupak pred organom uprave voditi uvijek kada rješenje spora zavisi od nekog prethodnog pitanja upravnopravne prirode.

38

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
6. RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU Kada sud utvrdi kojim licima pripada pravo na nasljeĎivanje, donijeće rješenje o nasljeĎivanju kojim se ta lica oglašavaju nasljednicima. Rješenje o nasljeĎivanju sadrţi: podaci o umrlom (ime i prezime, ime roditelja, datum roĎenja, drţavljanstvo i djevojačko prezime za umrla udata ţenska lica); oznaka nekretnina sa podacima iz zemljišnih knjiga, kao i oznaka pokretnina sa pozivom na popis; podaci o nasljedniku (ime i prezime, zanimanje, prebivalište, odnos prema ostaviocu, da li nasljeĎuje kao zakonski ili testamentarni nasljednik, ako ima više nasljednika i dio u kome učestvuje u nasljeĎu); ograničenja prava nasljednika (ograničenja rokom, uslovom, nalogom, pravom plodouţivanja i u čiju korist); ime i prezime, zanimanje i prebivalište lica kojima je pripao legat, plodouţivanje ili neko drugo pravo iz zaostavštine sa tačnom naznakom tog prava; odredbe o poljoprivrednom zemljištu koje prelazi propisani maksimum (?) pojedinog nasljednika, odnosno legatara.

-

Ako u postupku svi nasljednici sporazumno predlaţu podjelu i način podjele, sud će ovaj sporazum unijeti u rješenje o nasljeĎivanju. Sporazum predstavlja naslov (titulus) za upis prava u zemljišne knjige, odnosno izvršnu ispravu za predaju u posjed pripadajućih nekretnina, ako je unesen u izreku rješenja o nasljeĎivanju. Ako predmet zaostavštine čine nekretnine upisane u zemljišnoj knjizi, u ostavinskom rješenju moraju biti navedeni brojevi svih katastarskih parcela, pa navoĎenje samo broja zemljišnoknjiţnog uloška u kome je nekretnina upisana predstavlja bitnu povredu odredbe čl.354 st.2 ZPP, jer se ovakvo rješenje ne moţe izvršiti. Ostavinski sud nije ovlašten narediti izvršenje (isplatu) legata, već samo utvrĎuje legatara, sadrţaj legata i lice koje je duţno da ga izvrši, pa ako ono ne udovolji svojoj obavezi, legatar svoje pravo moţe ostvariti samo u parnici. Rješenje o nasljeĎivanju dostavlja se svim nasljednicima, legatarima i licima koja su u toku postupka istakla zahtjev za nasljeĎe, zbog toga što svi oni mogu koristiti pravne lijekove protiv rješenja o nasljeĎivanju. Pravosnaţno rješenje dostavlja se skupštini općine radi eventualne naplate poreza na nasljeĎe. 6.1. Upisi u zemljišnu knjigu i predaja pokretnih stvari Kada budu podneseni dokazi o izvršenju i obezbjeĎenju izvršenja obaveza koje su nasljedniku naloţene testamentom u korist lica koja nisu poslovno sposobna ili za postizanje neke općekorisne svrhe, sud će narediti da se u zemljišnu knjigu izvrše potrebni upisi, kao i da se ovlaštenim licima predaju pokretne stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda. 6.2. Mjere obezbjeĎenja kad je pravo nasljednika ili legatara uslovljeno Kad je pravo nasljednika ili legatara odloţeno ili ograničeno usljed roka, uslova ili naloga, sud će po prijedlogu zainteresovanih lica odrediti privremene mjere za obezbjeĎenje odnosnog dijela zaostavštine po odredbama koje vaţe za izvršni postupak, ukoliko testamentom nije drugačije odreĎeno.

39

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
6.3. Posebno rješenje o legatu Na zahtjev legatara, sud moţe i prije donošenja rješenja o nasljeĎivanju donijeti posebno rješenje o legatu, ukoliko nasljednici ne osporavaju legat. U tom slučaju shodno će se primjenjivati odredbe o dostavljanju pravosnaţnog rješenja nadleţnoj skupštini općine, o upisima u zemljišnu knjigu i o predaji pokretnih stvari koje se nalaze na čuvanju kod suda. Rješenje o legatu mora biti obrazloţeno i protiv njega je dozvoljena ţalba. 6.4. Rješenje o predaji zaostavštine skupštini općine Kada sud utvrdi da nema nasljednika ili se ne zna da li ima nasljednika, a u ostavljenom roku se ne javi niko ko polaţe pravo na nasljeĎe, sud će donijeti rješenje da se zaostavština predaje nadleţnoj skupštini općine. Ako se nakon ovog rješenja pojave nasljednici, ostavinska rasprava se ne otvara ponovo, već se nasljednici upućuju na tuţbu. 6.5. Dejstvo pravosnažnosti rješenja o nasljeĎivanju i legatu Pravosnaţno rješenje o nasljeĎivanju ili legatu vezuje stranke koje su učestvovale u postupku raspravljanja zaostavštine, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. To rješenje vezuje stranke samo u pogledu prava i obaveza koje proizilaze iz osnova nasljeĎivanja. Pravosnaţno rješenje o nasljeĎivanju ne sprečava stranku koja je učestvovala u postupku ostavinske rasprave da u parnici ostvaruje svoj zahtjev na udio u imovini stečenoj tokom braka sa ostaviocem, pa čak i u slučaju da joj ostavinski sud nije priznao pravo da ovaj zahtjev ostvaruje u parnici. 7. NASLJEDNOPRAVNI ZAHTJEVI POSLIJE PRAVOSNAŽNOSTI RJEŠENJA O NASLJEĐIVANJU Zahtjevi se mogu odnositi na naknadno pronaĎenu imovinu, naknadno pronaĎeni testament ili novog nasljednika. 7.1. Naknadno pronaĎena imovina Ako se po pravosnaţnosti rješenja o nasljeĎivanju pronaĎe imovina za koju se u vrijeme donošenja rješenja nije znalo da pripada zaostavštini, sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će novim rješenjem ovu imovinu raspodijeliti na osnovu ranije donesenog rješenja o nasljeĎivanju. Ako zaostavština nije ranije raspravljena, sud će raspraviti zaostavštinu samo ako se pronaĎena imovina sastoji od nekretnina. Ako se pronaĎena imovina sastoji od pokretnih stvari, sud će raspraviti zaostavštinu samo na zahtjev zainteresovanih lica. Prije raspravljanja naknadno pronaĎene imovine sud će pozvati nasljednike koji su se odrekli nasljeĎa da se u odreĎenom roku izjasne da li ostaju kod odricanja ili traţe da im se prizna pravo na nasljeĎe na naknadno pronaĎenoj imovini. Rješenje kojim je raspodijeljena naknadno pronaĎena imovina sud dostavlja i nasljednicima koji su se odrekli nasljeĎa. 7.2. Naknadno pronaĎeni testament Ako se po pravosnaţnosti rješenja o nasljeĎivanju pronaĎe testament, sud će ga proglasiti i dostaviti prepis ostavinskom sudu. Ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će zainteresovana lica obavijestiti o proglašenju testamenta i upozoriti ih da svoja prava na osnovu testamenta mogu ostvariti u parnici.

40

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
7.3. Novi nasljednik Ako po pravosnaţnosti rješenja o nasljeĎivanju neko lice koje nije učestvovalo u postupku polaţe pravo na zaostavštinu kao nasljednik, ostavinski sud neće ponovo raspravljati zaostavštinu, već će takvo lice uputiti da svoje pravo ostvari putem parnice.

7.4. Ostvarivanje nasljeĎa i legata u parnici kad postoje uslovi za ponavljanje postupka Ako postoje uslovi za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, postupak za raspravljanje zaostavštine neće se ponoviti, već stranke svoja prava mogu ostvariti u parnici. 8. PRAVNI LIJEKOVI U OSTAVINSKOM POSTUPKU Protiv rješenja osnovnog suda dozvoljena je ţalba u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Blagovremeno izjavljena ţalba po pravilu odlaţe izvršenje rješenja. Sud moţe odlučiti drugačije, naročito u slučaju da su rješenjem odreĎene mjere za obezbjeĎenje zaostavštine, a postoji opasnost da se osujeti izvršenje tih mjeraa usljed odlaganja. Ţalba se dostavlja osnovnom sudu čije se rješenje pobija. U ţalbi treba naznačiti rješenje koje se pobija i sud koji ga je donio. Ţalba se ne mora posebno obrazlagati, već je dovoljno da ţalilac ukaţe u kom pogledu je nezadovoljan rješenjem. U ţalbi se mogu iznositi novi dokazi i činjenice, bez obaveze da ţalilac obrazloţi zbog čega ih nije iznosio u prvostepenom postupku. Lica ovlaštena da uloţe ţalbu ne mogu se odreći prava na ţalbu prije nego to im rješenje o nasljeĎivanju bude saopšteno. Kad osnovni sud primi ţalbu, ispitaće da li je ţalba dopuštena i da li je izjavljena od strane ovlaštenog lica. Ako se utvrdi da ţalba nije dopuštena ili nije izjavljena od strane ovlaštenog lica, rješenjem će odbaciti ţalbu. U suprotnom, povodom ţalbe osnovni sud moţe novim rješenjem preinačiti ili staviti van snage ranije rješenje, ako se time ne vrijeĎaju prava drugih lica zasnovana na prethodnom rješenju. Protiv ovakvog rješenja stranke mogu uloţiti ţalbu. Nakon što osnovni sud kompletira spise, a ţalbu ne odbaci niti izmijeni svoje rješenje, dostaviće ţalbu zajedno sa spisima nadleţnom višem sudu. Viši sud po pravilu rješava samo o ţalbi koja je izjavljena blagovremeno, ali moţe uzeti u obzir i neblagovremeno izjavljenu ţalbu ukoliko se time ne vrijeĎaju prava drugih lica koja se zasnivaju na rješenju. Protiv rješenja višeg suda se ne moţe izjaviti revizija. Od vanrednih pravnih lijekova, moţe se uloţiti još samo zahtjev za zaštitu zakonitosti. Moţe ga uloţiti javni tuţilac ako smatra da su prilikom donošenja pravosnaţne odluke bila povrijeĎena neka od posebno vaţnih procesnih pravilaili da su bile pogrešno primijenjene matarijalno pravne norme. Zahtjev se moţe podnijeti u roku od 3 mjeseca, a o njemu rješava Vrhovni sud. 9. POSTUPAK KAD JE ZA RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE NADLEŽAN INOSTRANI ORGAN Kad je za raspravljanje zaostavštine nadleţan inostrani organ, sud na čijem području je ostavilac umro izdaće po prijemu smrtovnice oglas, u kome će pozvati sva lica koja imaju zahtjeve prema zaostavštini kao nasljednici, legatari ili povjerioci, da u oglasnom roku prijave svoje zahtjeve je r će se u suprotnom pokretna imovina iz zaostavštine predati nadleţnom organu strane drţave, ili licu

41

WWW.BH-PRAVNICI.COM

WWW.BH-PRAVNICI.COM
koje taj organ ovlasti. Oglasni rok ne moţe biti kraći od 30 dana niti duţi od 6 mjeseci i teče od dana objavljivanja u Sl.listu. Ako se oglas ne izda, zaostavština se ne smije predati prije isteka 3 mjeseca od dana smrti stranog drţavljanina.

42

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful